PRVA GIMNAZIJA

SARAJEVO

USPOSTAVLJANJE
AUSTRO-UGARSKE VLASTI

Profesor: Sanela Ćesko Učenici

Maj , 2008
 SADRŽAJ

- AustroUgarska....................................................................................1

- Povijest.................................................................................................1

- Politička podjela ......... .......................................................................2

- Austro-Ugarsko razdoblje .................................................................2, 3, 4

- Bosna i Hercegovina po dolasku Austro-Ugarske ...........................5

- Struktura stanovništva .......................................................................6

- Porezi ....................................................................................................6

- Odnos prema vjerskim zajednicama ................................................ 7

- Složenost agrarnog pitanja .............................................................. 7

- Radnički pokret .................................................................................. 8

- Gavrilo Princip ....................................................................................9

- Carinska diktatura ..............................................................................9

- Sadržaj ................................................... .............................................10

 AUSTRO-UGARSKA

Carska i kraljevska (k.u.k.) dvojna monarhija Austro-Ugarska (1867. – 1918.) bila je

višenacionalna država u Srednjoj Europi s vladarima iz kuće Habsburg. U njoj su živjeli Nijemci,
Talijani, Furlani, Ladini, Hrvati, Mađari, Poljaci, Rumunji, Rusini, Slovaci, Česi, Srbi, Slovenci i
drugi narodi.

POVIJEST
Austro-Ugarska je utemeljena 8. juna 1867. Austro-ugarskom nagodbom kojom je osigurana
ravnopravnost Mađarske u državnopravnim odnosima s Austrijom. Dvojna monarhija nestala je
nakon poraza u Prvom svjetskom ratu.
Prema osnivanju Austro-Ugarske negativno su se odnosili drugi narodi višenacionalne države.
Posebno su Slaveni smatrali svoje interese zanemarenima, što je dovelo do stalnih napetosti u
odnosima s carskom vlašću. Tek je pred kraj prvog svjetskog rata, početkom listopada 1918.
Karlo IV. (I.) "Manifestom naroda" dao jednaka prava svim narodnostima. Manje od mjesec
dana kasnije potpisano je primirje, Austro-Ugarska je poražena, a Čehoslovačka, Poljska,
Banatska Republika i Država SHS proglasili su neovisnost čime je dvojna monarhija de facto
prestala postojati. Odcjepljenje je službeno potvrđeno mirovnim ugovorima u Saint Germainu s
Austrijom i Trianonu s Mađarskom.
Ustroj Austro-Ugarske
Tek osnovana dvojna monarhija trebala je biti zajednica dviju država, Austrije i Mađarske,
utemeljena na istopravnosti obiju država. Vanjska politika, vanjska trgovina kao i vojne snage su
trebale biti pod zajedničkom upravom (stvarna zajednica) a austrijski car Franjo Josip I. (1867. –
1916.) je bio zajednički poglavar dvojne monarhije, u Mađarskoj okrunjen za kralja.
Vlast u Austro-Ugarskoj bila je podijeljena između tri strukture:
Mađarske vlade
Austrijske vlade
objedinjene vlade pod okriljem monarha
Ujedinjeno ministarsko vijeće imalo je ovlasti nad zajedničkim poslovima, a bilo je sačinjeno od
tri ministra ujedinjenih resora (financije, vojska i vanjska politika), predsjednikâ vlade oba dijela
monarhije, nekolicine nadvojvoda i monarha. Dva poslanička izaslanstva, austrijsko i mađarsko,
sastajala su se odvojeno i izglasavala proračun Ujedinjenog ministarskog vijeća i na taj način
utjecala na zajedničku administraciju. Ministri su bili odgovorni samo monarhu, koji je
odlučivao o vanjskoj i vojnoj politici.

POLITIČKA PODJELA

Rijeka Leitha (Lajta) bila je granica između austrijske i ugarske polovice monarhije. Zapadni dio
carstva pod austrijskom upravom nazvao se Cislajtanija (područje prije rijeke Leithe s austrijske
perspektive), dok se istočni dio carstva pod mađarskom upravom nazivao se Translajtanija
(područje preko rijeke Leithe). Bosnom i Hercegovinom koja je bila pod austrougarskom
upravom od 1878., zajednički su upravljali oba dijela monarhije.
Ova tablica prikazuje stanje u monarhiji prema popisu stanovništva od 31. prosinca 1910.
godine.

AUSTRO-UGARSKO RAZDOBLJE

Po završetku rusko-turskoga rata, 1878 je održan Berlinski kongres na kojem je donešena odluka
da će Bosnu i Hercegovinu, koja je još bila formalno pod turskim vrhovništvom, zauzeti Austro-
Ugarska i dovesti pod svoju jurisdikciju. Austrijskim postrojbama, jačine 82.000 ljudi,
suprotstavila se slabo organizirana pretežno muslimanska milicija od 40.000 vojnika , koju je
vodio sarajevski agitator Hadži Lojo. Glavne austrijske snage, tzv."okupacijske jedinice" od
9.400 vojnika pod zapovjedništvom baruna Josipa Filipovića, brzo su prodrle kroz sjevernu
Bosnu osvojivši Banju Luku, Maglaj i Jajce, dok su postrojbe pod zapovjedništvom podmaršala
Stjepana Jovanovića nadirale iz Dalmacije. Nakon bitke kod Viteza u srednjoj Bosni u kojoj su
presudno porazile vojsku bosanskih Muslimana, Filipovićeve postrojbe zauzele su Sarajevo (u
kojemu je pružen žestok otpor domaćeg muslimanskog stanovništva), te napredovanjem kroz
Hercegovinu i Novopazarski sandžak zauzele cijelu Bosnu i Hercegovinu. Osvajanje je trajalo
manje od tri mjeseca, tijekom kojih su ukupni gubitci austrijskih jedinica iznosili 946 poginulih i
3.980 ranjenih vojnika. Ako se uzme u obzir loše stanje prometnica, može se zaključiti zajedno s
jednim suvremenikom da je Austrija zauzela Bosnu i Hercegovinu za onoliko vremena koliko je
trebalo njenim vojnicima da propješače kroz nju s kraja na kraj. Od 1878.- 1918. traje austrijska
uprava u Bosni i Hercegovini. Tijekom toga perioda, najznačajni procesi koji su oblikovali
društvo bijahu:
← - definitivno ponovno uključivanje Bosne i Hercegovine u kulturni i politički prostor
Europe. Od 1878. BiH, i njeni narodi, je dio europskog poretka, i njena sudbina je povezana s
europskim ideologijama, sukobima i geopolitičkim planovima.
← - konačna kristalizacija bosanskohercegovačkih Hrvata i Srba od etničko-vjerskih u
moderne političke subjekte, ili, od naroda u nacije, integrirane u nacionalni korpus zajedno sa
svojim sunarodnjacima izvan BiH. Bosanski Muslimani, koji su teško primili odvajanje od
Osmanskog carstva, i prvi puta se našli pod vlašću stranog, kršćanskog i zapadnog imperija,
reagirali su dvojako:
a) jedan dio (po nekim procjenama, od 100.000 do 200.000 ljudi) se iselio u Tursku
b) drugi su nevoljko prihvatili austrijsku vlast, i pokušali se prilagoditi, bilo inzistiranjem na
održanju zatečenog stanja (većina muslimanskog plemstva ), bilo modernizacijom u zapadnom
stilu.
Od 1882, austrougarski upravitelj Bosne i Hercegovine, madžarski povjesničar Benjamin Kallay,
pokušavao je, sustavnom politikom promovirati termin "Bošnjak", koji bi "pokrio" sve
stanovnike BiH, te djelovao kao glavni faktor stvaranja bošnjacke "nacije". U praksi se to
očitovalo u financiranju pro-bošnjačkih publikacija i udruga, aktivnom promidžbom u školstvu,
kao i zabrani ili gušenju hrvatskih i srpskih nacionalnih udruga. No, ta ideja, da se
administrativno "stvori" nova nacija, s muslimanskim plemstvom kao stožerom cijeloga projekta,
bila je u začetku osuđena na propast- pokušaji negiranja vec postojećih nacija (hrvatske i srpske)
u Bosni i Hercegovini samo su doveli do porasta netrpeljivosti. Godina 1906 i 1907 su osnovane
nacionalne stranke Bosnskih Muslimana, Srba i Hrvata.
Austro-ugarsko razdoblje je doba umjerene modernizacije Bosne i Hercegovine (početci
industrijalizacije, reforme u školstvu i društvenim odnosima), koja je imala za cilj zadržati BiH
kao posebnu, samo-održivu upravnu jedinicu u okviru Austro-Ugarske monarhije, ali bez
radikalnih poteza koji bi mogli poremetiti ravnotežu odnosa u Habsburškom carstvu. Opća
zaostalost kočila je provedbu i umjerenih reformi. Habsburška monarhija se nije usudila izvršiti
agrarnu reformu, kojom bi bila oduzeta zemlja muslimanskom plemstvu, koje je vremenom,
koristeći pragmatizam i oportunizam bečkoga dvora, od protivnika Austro-Ugarske monarhije
postalo jednim od oslonaca austrijske vlasti U 1908 dolazi do Aneksijske krize. Kad je u
Osmanlijskom Carstvu pobijedila mladoturska revolucija, Austro-Ugarska se pobojala da će
morati vratiti BiH pa je 1908. odlučila te pokrajine anektirati izravno u svoj državni ustroj. To je
izazvalo prosvjede Srba i Muslimana, ali i oštre istupe država Srbije i Crne Gore koje su prijetile
ratom tvrdeći da je BiH nacionalno srpska zemlja. Naime, srpski političari prema velikosrpskoj
teoriji tvrdili su kako su svi katolici i muslimani koji govore štokavskim narječjem pravi Srbi.
Srbiju i Crnu Goru je 1908. primirila Rusija, kao njihov zaštitnik, s tvrdnjom kako još nije
spremna za rat. Tako je aneksijska kriza oko BiH riješena samo privremeno, diplomatskim
putem, ali su pripreme za konačni obracun ipak nastavljene. U Beogradu je osnovana teroristička
organizacija "Ujedinjenje ili smrt" (poznato i kao "Crna ruka"). Jačanje srpske države, posebno
poslije uspjeha u Balkanskim ratovima (1912-1913), kao države-klijenta ruskog carstva, uz
antagonizam velikih sila u Europi, dovelo je, kroz srbijansko financiranje sve radikalnijeg pro-
jugoslavenskog i pro-srbijanskog tajnog udruženja "Mlada Bosna" i atentata na austrijskog
prijestolonasljednika u Sarajevu, do Prvog svjetskog rata i raspada Austro-Ugarske monarhije.
Godine 1914 u Sarajevu je 28.lipnja ubijen prijestolonasljednik Franjo Ferdinand, sa suprugom
Sofijom. Budući da je atentat organizirala prosrpska organizacija "Mlada Bosna" (atentator
Gavrilo Princip je bio uvježbavan u terorističkim organizacijama u Srbiji i u vezi sa srpskom
obavještajnom službom, kojom je zapovijedao pukovnik Dimitrijević-Apis), to je ubojstvo bilo
povod ratu koji je Srbiji navijestila Habsburška monarhija, a što je dovelo Prvog svjetskog rata.
 BOSNA I HERCEGOVINA PO DOLASKU AUSTRO-UGARSKE

Cjelokupno vrijeme vladavine Austro-Ugarske nad Bosnom podijeljeno je u više perioda:

1. Okupacioni period (1878. – 1908.)
1. Period vojne uprave (1878. – 1882.)
2. Period civilne uprave (1882. – 1908.)
2. Aneksiona kriza (1908. – 1910.)
3. Postaneksioni period (1910. – 1914.)
4. Prvi svjetski rat (1914. – 1918.)
Za Bosnu i Hercegovinu, uslovno rečeno, najvažniji je bio postaneksioni period, jer je Austro-
Ugarska već tada vršila posljednje pripreme za uvođenje ustavnog stanja u Bosni i Hercegovini,
što se i desilo 20. februara 1910. godine, kada je službeno proglašena ustavnost, koja je bila
regulisana sa 6 zakona:
← Zemaljski statut (Ustav)
← Izborni red (Izborni zakon)
← Saborski poslovni red (Poslovnik o radu sabora)
← Zakon o društvima u BiH (Zakon o strankama, itd.)
← Zakon sakupljanja u BiH (Zakon o načinu udruživanja)
← Zakon o kotarskim vijećima (Zakon kontrolisanja rada kotarskih vijeća)
Bez obzira na sva ograničenja u pogledu zakonodavstva i uprave, koji su bili nametnuti
bosanskohercegovačkoj autonomiji, Ustav i njegovi prateći zakoni uveli su u politički život
zemlje tri nove institucije:
← Bosanski sabor
← Zemaljski savjet
← Kotarsko vijeće
Uz to je bilo neophodno zakonski garantirati osnovna građanska prava i regulisati javno
udruživanje i sakupljanje, jer se bez toga ne bi mogao ostvariti ni minimum parlamentarnog
života
 STRUKTURA STANOVNIŠTVA

Demografske mijene kao posljedica promjene vlasti. Ukupna privredna i politička djelatnost
austro-ugarske vlasti dovela je do izvjesnih demografskih promjena u BiH. Promjena
ekonomskih i političkih prilika uzrokovala je iseljavanje pojedinih kategorija stanovništva,
uglavnom u Tursku, Srbiju i Ameriku. Najviše su se iseljavali muslimani, posebno seljaci, a
Vlada je na njihove zemlje dovodila doseljenike iz raznih dijelova Monarhije. Gradsko
stanovništvo postepeno se povećavalo dolaskom činovnika, vojnika, intelektualaca, preduzetnika
i industrijskih radnika iz Monarhije. Do 1914. doselilo se iz Monarhije blizu 200.000 ljudi, a
iselilo se blizu 150.000 domaćih ljudih. Zbog iseljavanja udio muslimana u stanovništvu BiH
pao je od 38,73 % u 1879. na 32,25 % u 1910. dok je udio katolika u istom periodu zbog
doseljavanja porastao od 18,08 % na 22,87 %. Pravoslavni su zadržali stabilan demografski
položaj, od 42,88 % na 43,49 %.

POREZI

Austrougarska finansijska politika u BiH. Centralno pitanje bosanskohercegovačke uprave u

toku cijele austrougarske vladavine bile su finansije. Zakonom o upravljanju BiH postavljen je
princip samofinansiranja bosanskohercegovačke uprave. Potrebe austrougarske kolonijalne
privredne politike u BiH hitno su zahtijevale njeno uključivanje u u carinski sistem Monarhije.
Naredbom od 24.decembra 1879. BiH je priključena od 1.januara 1880. „obćem carinskom
području Austrougarske monarhije“. Carine su donosile znatan prihod, ali je osnovni teret
samofinansiranja bosanskohercegovačke uprave snosio bosanski seljak u obliku neposrednih
poreza. Osnovni takav porez bila je stara osmanska desetina, koja je 1906. pretvorena u
„desetinski paušal“, što je bio prelazni stadij između desetine i modernog zemljišnog poreza.
Značajnu ulogu u fiskalnoj politici Zemaljske vlade imao je državni monopol soli i duhana,
zemaljski zajmovi, te sredstva dobijena od zajedničke vlade u obliku kredita i predujma za
gradnju željeznica. Radi privlačenja kapitala iz Monarhije razvijan je i bankarski sistem. Vlada je
1895. osnovala Privilegovanu zemaljsku banku za BiH, radi privlačenja privatnog kapitala.
 ODNOS PREMA VJERSKIM ZAJEDNICAMA

Pokušaji podvrgavanja vjerskih zajednica ciljevima Monarhije. Može se reći da je Austro-

Ugarska od samog početka svoje vladavine nastojala da uspostavi kontrolu i jurisdikciju nad
vjerskim zajednicama u BiH. Vlada je prvo pokušala da Pravoslavnu crkvu u BiH pripoji
Karlovačkoj patrijaršiji, ali u tome nije uspjela. Međutim, nakon zaključivanja konvencije s
Carigradskom patrijaršijom 28.marta 1880. austrijski car je dobio
pravo da imenuje mitropolita i episkopa i predlaže ih Patrijaršiji radi ispunjenja kanonskih
formalnosti. Nakon diplomatske aktivnosti u Vatikanu, Austro-Ugarska je 8.juna 1881. potpisala
konkordat o uvođenju svjetovne katoličke hijerarhije u BiH. Ovim ugovorom dobio je austrijski
car privilegiju da imenuje nadbiskupa i biskupe u BiH. Mada je čl. 2 Novopazarske konvencije
muslimanskom stanovništvu garantirano da
slobodno održava veze sa svojim vjerskim starješinama u Carigradu, Vlada to nastoji
onemogućiti. Uz podršku dijela muslimanskog građanstva, Austro-Ugarska je u oktobru 1882.
uspostavila posebnu islamsku vjersku hijerarhiju u BiH s Ulema-medžlisom i reis-ul-ulemom na
čelu, što je Porta prećutno priznala.

SLOŽENOST AGRARNOG PITANJA

Osnovno iskušenje austrougarske politike u BiH predstavljalo je agrarno pitanje koje se nalazilo
u središtu bosanskohercegovačkih socijalnih, nacionalnih i poltičkih previranja u toku XIX st. i
prve decenije XX st. Austro-Ugarska je od prvih dana vladavine nastojala što prije uvesti red u
agrarne odnose i održati zatečeno stanje dok ne nađe rješenje koje će joj odgovarati. Agrarni
odnosi između posjednika i zakupnika regulirali su se na osnovu osmanskih zakona, posebno
prema Uredbi o čiflucima u Bosni, tzv. Saferska naredba iz 1859. Krajem 1879. održana je u
Sarajevu agrarna konferencija, a u Beču 1880. Dva savjetovanja o agrarnom pitanju, nakon čega
se vlast iz finansijskih i političkih razloga odlučila za dobrovoljni otkup seljaka, što je kasnije i
finansijski pomagala. Razvijanje saobraćaja i industrije. Važno mjesto u austrougarskoj politici u
BiH predstavljao je rad na razvijanjusaobraćaja i industrije. Za vrijeme austrougarske vladavine
sva sreska mjesta povezana su makadamskom
putnom mrežom. Izgrađeno je blizu 1500 km pruga uskog kolosijeka, a zatečena normalnotračna
pruga Banja Luka – Dobrljin (oko 104 km) spojena je sa željezničkom mrežom u Monarhiji.
Austro-Ugarska je u BiH prvo počela razvijati ekstraktivnu industriju. Započeta su istraživanja i
eksploatacija rudnog blaga, posebno uglja. Uspostavljen je državni monopol soli i podignuta je
1884. kod Tuzle prva moderna solana u BiH. Eksploatacija željezne rude počela je 1886.
otvaranjem rudnika i željezare u Varešu I gradnjom željezare u Zenici. Kada je u pitanju
prerađivačka industrija, najviše pažnje posvećeno je uzgoju I tvorničkoj preradi duhana.

RADNIČKI POKRET

Istovremeno dolazi do sindikalnog i političkog organizovanja radničke klase BiH. Razvitak

industrije doveo je do pojave moderne radničke klase. U privatnim i državnim preduzećima
radilo je 1907. oko 52.000 radnika. Radnička klasa se počinje rano boriti za svoja socijalno-
ekonomska i politička prava. Od 1890. do rata 1914. u BiH je registrirano 140 različitih
radničkih štrajkova. Sistematski rad na udruživanju radnika na modernoj klasnoj osnovi počinje
1905. i vezan je za ime grafičkog radnika Miće Sokolovića. Prvi opći javni radnički zbor održan
je u Sarajevu 27.jula 1905. na kojem su usvojena pravila Glavnog radničkog saveza (GRS) i
izabrana njegova privremena uprava. Vlasti su tek 21.septembra 1906. odobrile ova pravila, čime
je u BiH legaliziran sindikalni pokret. Iz sindikalnog pokreta izrasla je Socijaldemokratska
stranka za BiH (SDS), osnovana 28-29.juna 1909, a Glas slobode 1909-1929, postaje njeno
službeno glasilo. Pred zahtjevima organiziranog radničkog pokreta Vlada je 1908. uspostavila
Inspekciju rada, a od 1.januara 1910. radnici su dobili zdravstveno osiguranje. Izboreni su isti
tarifni uslovi za radnike u BiH s onima u Monarhiji.
 GAVRILO PRINCIP

Od 1914-1915 Srbija je, uz velike gubitke, izdržala i odbila ofenzive austrijske vojske pod
zapovjedništvom generala Potioreka na području preko rijeke Drine. U kasno ljeto srpska je
vojska poražena od ujedinjenih austro-ugarskih i njemačkih armija, te se povukla preko planina
na sjeveru Albanije do savezničkih vojnih snaga u Grčkoj. Tijekom samoga rata, po nekim
procjenama, demografski gubitak stanovništva Bosne i Hercegovine, uključujući ratne gubitke i
iseljavanja, iznosi oko 300.000 ljudi. Srbi su u Bosni i Hercegovini bili podvrgnuti progonima i
zlostavljanjima. Budućnost same BiH je odlučena kolapsom Austro-Ugarske, sovjetskom
komunističkom revolucijom koja je Srbiji oduzela glavnog zaštitnika velikosrpskih projekata, te
mješavinom političkih igara u kojima su sudjelovali razni činitelji-od Jugoslavenskoga odbora u
kojemu su različite uloge igrali političari kao Ante Trumbić ili Svetozar Pribićević i srbijanske
vlade s Pašićem na čelu do britanskih, američkih, francuskih i, posebno, talijanskih
vojnopolitičkih aspiracija.

CARIGRADSKA KONVENCIJA

Konvenicja na koju je Tursku i Austro – Ugarsku obavezao clan 25. Berlinskog ugovora, po
kojoj je Austro – Ugarskoj naknadno omoguceno da na ostatku Bosanskog vilajeta drzi svoje
garnizone, kako bi vojnicki osigurala svoj polozaj u BiH. Potpisana je 21.04.1879. godine u
Carigradu.
Literatura:
- Historija Bošnjaka – Mustafa Imamović

- Udžbenik historije za četvrti razred gimnazije –

Zijad Šehić ; Indira Kučuk- Sorguč

- Internet