Sie sind auf Seite 1von 5

Kršćani i Jevreji u Osmanskoj carevini

Skoro pola milenija Osmanlije su upravljali jednim od najraznolikijih


carstava. Muslimani, Kršćani i Jevreji su jedni uz druge izvršavali
svoje vjerske dužnosti. Svi podanici ovog Carstva imali su, u
različitom obimu, otvorena vrata za napredak i uspjeh.
Pluralna društva su omugućila različitim zajednicama ljudi da žive
zajedno prije nego što je osmanski dvor počeo sticati moć u XIV st,
Islam je zavladao kršćanskim postojbinama na Bliskom istoku,
cijelom sjevernom Afrikom, Iberijskim poluotokom i većim dijelom
mediteranskih otoka.
Islam priznaje i u sebi sadrži tri osnovne neravnopravnosti. To je
neravnopravnost između gospodara i roba, čovjeka i žene, te vjernika i
nevkernika. Odnos muslimanske države i nemuslimanskih zajednica,
koje su imale određenu zaštitu, uređivao je ugovor pod imenom
zimma. Oni oji su imali koristi od toga supoznati kao eklu-zimme,
ljudi s kojima je načinjen ugovor, ili zimmije.
Muslimani u sr. vijeku su poput srednjovijekovnih Kršćana, vjerovali
kako jedino oni slijede pravu vjeru. No, za razliku od Kršćanina,
Musliman je dozvoljavao i nemuslimanima da praktikuju svoju vjeru.
Samo priznavanje značilo je i određena ograničenja koja je šerijat
nametnuo zimmijama. Ono što je u početku bilo sigurno ograničenje,
postalo je pravom i društvenom normom. Postojale su i zabrane za
izgradnju zbrada i bogomolja. Te građevine nisu smijele biti više od
džamija. Nove se nisu smijele graditi. Kršćani i Jevreji su morali
nositi oznake na svojoj odjeći. Odatle potiče i žuta značka koju je prvi
uveo bagdadski halifa u IX st. Od nih je zahtijevao da ne budu bučni
na ceremonijama, da se previše ne ističu, te da iskazuju vjernost i
pokornost Muslimanima. Nevjernicima su najteže bile novčane
dadžbine, jer su morali plaćati veći porez. One novčane razlike
između vjernika i nevjernika, kada je u pitanju porez, bile su na snazi
u čitavom islamskom svijetu do XIX st.
Za razliku od jevreja u većem dijelu Evrope, Kršćani i Jevreji pod
muslimanskom vlašću rijetko su biti protjerivani i mučeni. Oni nisu
ograničavani ni smještani u geta.
Vodeća politička ideja kod muslimana bila je pravda kao osnovni
smisao vladavine. Definicija pravde se mijenjala kroz razne periode
islamske historije. U ranom periodu pravda je označavala provođenje
Božjeg zakona i primjenjivanje Šerijata. Kasnije je pravda prestala biti
kriterij po kome se prepznavap dobar ili loš vladar.
Problemi su nastajali kada bi se uočilo kako Jevreji ili Kršćani
dobijaju previše bogatstva ili moći. Locus classicus za ovo je masakr
koji se desio u Granadi 1066. god. koji se obično opisuje kao reakcija
protiv moćnih i raskošnih jevrejskih vezira.
Kada vladar zapadne u finansijske probleme, najjednostavniji način da
se domogne novca je da stavi na snagu neke nove zabrane i to
nemuslimanima.
Treba istaći da ne postoje poudani pdaci o „urođenom“ neprijateljstvu
prema Jevrejima ili bilo kojoj drugoj grupi. Ovo su jednim dijelom
bila nornalna osjećanja dominantne grupacije prema svojim
podređenima.
Muslimanska literatura obiluje polemičkim stvaralaštvom koje je
napadalo Jevreje i Kršćane. Uobičajeni atributi za Jevreje bili su
majmuni, a za kršćane svinje. Kršćanima i Jevrejima bilo je
zabranjeno da djeci nadijevaju izrazito muslimanska imena, a čak i
ona koja su u religiji bila ista.
Pored negativnih strana postojale su i one dobre. Odnosi između ovih
zajednica i muslimanske države bili su regulisani zakonom, zimmom.
Ono što ide u prilog pozitivnom stavu prema zimmijama je i to da su
oni vladali vještinama koje su bile potrebne Muslimanima, a koje
Muslimani nisu bili stekli.
Grci su prvi narod koji je došao pod osmansku vlast. Postoje dvije
institucije, koje su mnogo uticale na život nemuslimana.
Siguran je sistem prisilnih migracija. On je imao dvije funkcije. Prva
je da služi kao kaznena deportacija određenih osoba, a druga da bude
društveno-ekonomska politika koja će uticati na cijele zajednice.
Osmanski surgum je doveo Turke iz Askaraja u Anadoliju, Armene iz
Ankare i Jevreje iz Soluna da nasele Konstantinopol.
Druga osmanska institucija koja se odnosila na nemuslimane bila je
stalnog karaktera. To je bila devširma, periodična regrutacija
neoženjene muške djece, koje je carstvo uzimalo od kršćanskih
seljaka. Devširma je bila na snazi od XIV do kraja XVII st. Cilj
devširme je bio da se s vremena na vrijeme određeni broj Kršćana
uvježba kao osmanski vojnici i birokrate, da prime Islam i postanu
Turci.
Sistem po kom su vođe kršćanskih i jevrejskih zajednica funkcionisale
pod osmanskom vlašću zvao se millet. Riječ millet doslovno znači
vjerska zajednica, a u XIX st. koristi se za naciju. Mehmed Ovajač je
poslao cijenjen i poznat po činjenici što je Ortodoksnoj crkvi dao
mnoge privilegije. Patrijarh je bio zadužen za poreze doje je zajednica
mrala paćati, a država je zauzvrat podržavala patriarhovu vlast. Ovaj
sistem nije primjenjivan svugdje podjednako.
Mehmedovo priznavanje grčkog patrijarha u Konstantinopolu, značilo
je da su ortodoksni vjernici makar teoretski imali predstavnika na
razini Carstva. Posljedica ove osmanske prakse jeste čenjenica da su
milioni redovnika Ortodoksne crkve, govornika slavenskog,
romanskog, semitskog idr. jezika biti imenovani kao Rumi, doslovno
Romani, što znači grčki ortokoksi.
Za razliku od Grka, Armeni nisu imali patrijarha u Konstantinopolu
prije turskog osvajanja.
Tzv. Urbovni rabinat O.C., koji je uspostavljen nakon 1453. god. bila
je institucija čiji predstavnici vjerovatno nisu imali nikakvog uticaja
izvan Istanbula.
Kada su Osmanlije pokrivali veći broj katoličkog stanovništva u
istočnoj Europi, lokalni namjesnici su pravili sporazume sa tim
područjima.
Jevreji i kršćani starosjedioci u zemljama sdje se govorio arapski jezik
lingvistički su se asimilirali sa muslimanskim stanovništvom. Uporedo
sa ovom činjenicom, njihov broj je drastično opao.
Prema nekim istraživačima, riječ raja znači stoka i uportebljivana je za
kršćanske podanike O.C. U biti taj termin se odnosio na sve koji nisu
bili dio civilnog ili vojnog aparata vlasti.
Gruba šema grčko-osmanske historije
Najraniji period od 1300. do 1450. karakterišu određeni pokušaji
zbližavanja između naroda. Nakon osvajanja Konstantinopola pojavilo
se ustrojstvo patrijarhovog vodstva u okviru stalnog političkog
uređenja. Ovaj period je trajao od 1455. do 1600. Od 1600. do 1800.
bogate porodice iz Fenera, povećale su svoje bogatstvo i politički
uticaj na svoje zajednice. Feneriti su među Grcima kontrolisali i
manipulisali izborom patrijarha i njegovih zvaničnika.
Od 1600. do 1800. osjeća se pojačani evropski uticaj na Grke u
vjerskom, ekonomskom, intelektualnom i političkom smislu.
Najstrašnije promjene desile su se tokom XIX st.
Centralna tema u grčkoj historiji tokom osmanske vladavine bio je
osjećaj izgubljenog carstva. Zlatno doba Grčke bila je Bizantija.
Za vrijeme vrhunca osmanske moći, Armeni nisu igrali nikakvu
značajnijnu ulogu. Nakon pada Safevija u XVII st Armeni počinju
sticati značajno mjesto u Carstvu.
KONCEPT ZIMME U RANOM ISLAMU
Kuransku osnovu za kasniju doktrinu o zimmijama čine brojni ajeti
protiv nevjernika. Za ranu historiju ideje zimmija je takođe važan
dokument, poznat kao „Medinski ustav“. U njemu su i Muslimani i
Jevreji zadržavali svoj din- zakon i vjeru. Upravo u Ustavu Medine
nalazimo pojam zimme, pod kojem svi pripadaju ummetu i
podjednako su zaštićeni.
Klasična formulacija opštog statusa zimmija bi trebala biti ona koju
nalazimo u tzv. „Omerovoj povelji“. Tu se kršćani obavezuju da neće
graditi nove crkve, manastire ili monaške kuće, niti će popravljati one
koje se urušavaju, da će pružati gostoprimstvo muslimanskim
putnicima do 3 dana; da neće pružati utočište špijunima; da svoje
blagdane neće javno slaviti; da će poštovati Muslimane; da će nositi
prepoznatljiv pojas ili zunnar. Iako zaštićeni zimmijskim ugovorom,
zimmije nisu bile nikad nita drugo do li graani drugogreda u
islamskom društvenom sistemu. Musliman je mogao oženiti
zimmijku, ali ne i obrnuto. Sudsko svjedočenje zimmije nije bilo
prihvaćano u sudskim procesima u kojima je jedna od strana bio
Musliman.