DEZINFEKCIJA(disinfection)

Dezinfekcija (Disinfection: dis + lat. inficere – loš, okužen),  u širem smislu predstavlja skup
postupaka kojima se uklanjaju, onesposobljavaju ili uništavaju mikroorganizmi u toj mjeri da
nisu sposobni izazvati infekciju. Disinfection u užem smislu predstavlja reduciranje broja
mikroorganizama ispod infektivne doze, odnosno uništavanje ili oslabljivanje patogenih
mikroorganizama. Za postizanje dezinfekcije se koriste dezinficijensi (kemijska sredstva) koja
su slabo selektivno toksična, a imaju germicidno djelovanje.
Sanitacija je primjena dezinfekcije u javnoj higijeni.
 Za razliku od dezinfekcije, pri sterilizaciji uništavamo sve mikroorganizme.
Chemotherapy-a je tretiranje bolesti kemijskim tvarima; prvenstveno uporaba kemikalija koje
uništavaju infekte, a ne štete pacijentu. Prikladni kemoterapeutici su vrlo selektivni, a
imaju germicid(e)-no i germistatic-ko djelovanje. Te osobine omogućavaju unutarnju
dezinfekciju organizma.
Antiseptic je tvar koja inhibira razvoj mikroorganizama bez da ih nužno ubija.
Vrste disinfecti(on)-e s obzirom na  vrijeme primjene su:

1.                 PROFILAKTIČKA ODNOSNO HIGIJENSKA dezinfekcija se provodi u svrhu

profilakse zaraznih bolesti. Provodi se dezinficijensima (disinfectant-ima) širokog spektra
djelovanja. Profilaktička dezinfekcija se vrši periodički, u pravilu 2 puta godišnje (jesen i
proljeće), ali i može biti inicirana specifičnim epizootiološkim prilikama. U industrijskoj
proizvodnji provodi se u skladu s izmjenom turnusa kao neophodan dio odmora objekta i to u
sklopu načela 'sve unutra, sve van'. U sklopu profilaktičke dezinfekcije su i
DEZINFEKCIJSKE BARIJERE za vozila i ljude na ulazima u gospodarstva. Dezinfekcijske
barijere su bazeni s otopinom natrijeve lužine (pH=13-14).
2.                 TEKUĆA dezinfekcija se provodi tijekom trajanja neke zarazne bolesti, odnosno
kada je bolest već prisutna. Kako tu već imamo prilično jasno definiranog uzročnika,
uglavnom se provodi ciljano; dezinficijensima koji će uništiti uzročnika.
3.                 ZAVRŠNA ILI KONAČNA dezinfekcija se provodi nakon završetka epzootije,
odnosno nakon što je ozdravila  i posljednja bolesna životinja ili uklonjen izvor infekcije.
Nužna je  kod kontaktnih zaraznih bolesti koje se suzbijaju po zakonu. Prekid takvih zaraza
može se proglasiti tek nakon što je, između ostalog, provedena odgovarajuća završna
dezinfekcija.
METODE DEZINFEKCIJE
1.     Prirodni čimbenici koji djeluju na mikroorganizam su: sunčevo svjetlo, taloženje,
filtracija, poremetnje životnih uvjeta mikroorganizma, antagonizam mikroorganizama...
2.     Mehaničke metode kojima djelujemo na mikroorganizme su struganje, pranje i četkanje
(time se broj mikroorganizama smanji i preko 60%), vodeni šmrk, ventilacija...
3.     Fizikalna dezinfekcija obuhvaća toplinu (plamen, suha i vlažna toplina), isušivanje,
zračenje, ultrazvuk (specifične vibracije), elektricitet i osmotski tlak;plasmolysis i plasmtopija
(?)
4.     Kemijska dezinfekcija ovisio o vrsti dezinficijensa koji se primjenjuje, svojstvima i vrsti
mikroorganizma i uvjetima okoline.
 
SVOJSTVA DEZINFICIJENSA
 Dobar dezinficijens mora imati ova svojstva:
1.     Što širi spektar djelovanja.
2.     Aktivnost u velikom razrjeđenju i uz prisustvo organske tvari.
3.     Brzo djelovanje na sobnoj temperaturi ili temperaturi tijela.
4.     Minimalna toksičnost za stanice tkiva.
5.     Ne smije biti korozivan, zapaljiv ili eksplozivan, te treba biti pogodan za transport (mali
volumen).
6.     Treba biti postojan u dodiru s predmetima koji se dezinficiraju te aktivan i nakon dužeg
dodira s njima.
7.     Ne smije imati neugodan miris ili  okus.
8.     Cijena mora biti prihvatljiva (ekonomičan!).
9.     Topiv u vodi, te jednostavan i siguran za primjenu; bez pjene.
10. Ne smije stvarati kemorezistenciju kod mikroorganizama.
 
Kako bi dezinfekcijom postigli dobre rezultate, trebamo znati protiv koga se borimo. Stoga
nas interesiraju svojstva  mikroorganizma, i to:
  Da li je rezistentan na određene dezinficijense, koje?
  Koje je vrste, koliko je brojan, otporan i koje su mu kemijske karakteristike?
  U kojoj je fazi rasta?
  Tvori li specifične strukture (kapsule, spore) i koje?
 
Kada smo saznali protiv koga ili čega se borimo, potrebno je definirati uvjete u kojima se
možemo boriti. Zato nam je bitno:
  Temperatura okoline. Lužine npr. bolje djeluju na temperaturi 50-60°C.
  Površinski fenomeni; apsorpcija dezinficijensa, permeabilnost, difuzija, tenzije...
  Prisutnost drugih elektrolita. Elektroliti mogu znatno promijeniti ionizaciju dezinficijensa
i svojstva stanice.
  Prisustvo organske tvari. Organska tvar može znatno vezati neke dezinficijense.
  Duljina djelovanja.
Na viruse dezinficijensi djeluju na 2 načina:
1.     oštećuju viruse koji su izvan stanice i time onemogućavaju njihovu apsorpciju i
penetraciju u stanicu,
2.     mijenjaju nukleinsku kiselinu (mutacije!; mutageno djelovanje može biti jako opasno).
Viruse će najbolje uništiti lužine.
 
Djelovanje dezinficijensa na bakterijsku stanicu
Način djelovanja Dezinficijens
koagulacija proteina alkoholi, derivati fenola, formaldehyd
hidroliza unutrašnje strukture stanice kiseline, lužine
oštećenja izazvana oksidacijom vodikov peroksid, halogeni (F, Cl, Br i I),
kalijev permanganat, ledena octena kiselina
oštećenja izazvana površinskom aktivnosti amfotezidi, kvarterni amonijevi spojevi;
Omnisan, Cetavlon (NH4+)
 
Djelovanje dezinficijensa na spore je otežano jer spore imaju:
1.     višeslojni omotač,
2.     visok sadržaj masnih tvari,
3.     mali sadržaj slobodne vode,
4.     sadrže kalcij-dipikolinat.
 
Definiravši protiv koga se borimo i u kojim uvjetima, preostaje nam samo da odlučimo s čime
se borimo. Dakle, trebamo izabrati dezinficijens.
Pri izboru dezinficijensa valja uzeti u obzir:
1.     opseg antimikrobne aktivnosti dezinficijensa koja treba biti utvrđena laboratorijskim
testovima,
2.     broj mikroorganizama,
3.     pristupačnost mikroorganizama,
4.     temperaturu na kojoj najbolje djeluje,
5.     koncentraciju dezinficijensa u otopini,
6.     potrebnu količinu, odnosno dozu dezinficijensa,
7.     kiselost,
8.     germicide-nu i germistatic-nu aktivnost dezinficijensa,
9.     vrijeme potrebno da dezinficijens djeluje,
10. razgradnju dezinficijensa,
11. promjenu u otpornosti mikroorganizma koje mogu nastati; rezistencija!
12. inaktivaciju dezinficijensa.
 
Rezistencija se, u pravilu, javlja zbog primjene nižih koncentracija dezinficijensa, a ponekad i
zbog nedostatne doze.
 
Dezinficijense možemo inaktivirati sapunima, detergenitma i dezinficijensima. Česta je
pojava da jedna vrsta dezinficijensa inaktivira drugu! Stoga na to moramo paziti prilikom
rada. Jedina sigurna iznimka od  toga je alkohol. Uz to jedino kod alkohola su niža razrjeđenja
učinkovitija; najbolje djeluje 70%-tni alkohol – bolje no 90%-tni.
PRIPREMA ZA DEZINFEKCIJU
1.     Mehaničko čišćenje je potrebno provesti prvenstveno kod uprljanih površina u stajama.
Nakon grubog mehaničkog čišćenja slijedi sanitarno pranje.
2.     Sanitarno pranje (vlažno čišćenja) ima za cilj odvojiti fiksne čestice i smanjiti broj
mikroorganizama. Najbolje ga je provoditi uz prskanje toplom vodom pod velikim tlakom.
3.     Na kraju priprema za dezinfekciju ide sušenje.
 
Ukoliko suzbijamo za čovjeka opasne bolesti potrebno je prije čišćenja provesti prethodnu
dezinfekciju!
Dezinficijens se može aplicirati:
1.     prskanjem; čestice veličine 0.15-1mm (ručno) ili 0.05-1mm (mašinski),
2.     raspršivanjem; čestice veličine 0.05-0.15 mm kod visokotlačnih prskalica (25-75atm),
3.     zamagljivanjem; čestice veličine 0.5-50ěm (0.0005-0.05mm).
 
Ukupan postupak dezinfekcije ide:
1.     prethodna dezinfekcija; samo ukoliko sumnjamo na bolest opasnu za čovjeka,
2.     čišćenje i ispiranje; potrebno je postići optičku čistoću,
3.     dezinfekcija,
4.     ispiranje – po potrebi (biološka čistoća).
 
DEZINFICIJENSI
Kiseline su vrlo dobri dezinficijensi, ali korodiraju. Organske kiseline, poput octene se koriste
u prehrambenoj industriji.
Lužine su izrazito dobri virucid-i. Uz to posjeduju dobru sposobnost odmašćivanja. Najčešće
se upotrebljava 2-5% natrijeva lužina (NaOH). Ukoliko želimo uništiti spore bakterija onda
ćemo primijeniti 30% NaOH i to kroz dulje vrijeme.
Aldehyde-i (R-CH=O) su dezinficijensi širokog spektra, ali sporo djeluju. Formalin je 40%
otopina formaldehyde-a (plina), gluteldehid... Toksični su pa se gotovo ne upotrebljavaju.
Fenoli (phenol – ciklički ugljikovodik) od kojih je najpoznatija karbolna kiselina, su ekološki
neprihvatljivi.
 Alkoholi su vrlo dobri dezinficijensi. U pravilu se rabi etilni i izopropilni alkohol. Djelovanje
izopropilnog alkohola je jače.
Propiten-glikol i trietilen-glikol su izrazito jaki dezinficijensi ukoliko se upotrebe kao aerosol.
Etilni oksid u plinovitom stanju duboko prodire u materijale. Djeluje germicid-no.
Upotrebljava se u sterilizaciji.
Kationi, anioni i amphoteric-ni spojevi; od kationa se rabe kvarterni amonijevi spojevi;
(Omnisan, Cetavlon; NH4+) koji imaju germicidno djelovanje.
Halogeni elementi. Od halogenih elemenata (F, Cl, Br, I i At) za dezinfekciju široku uporabu
imaju klor i jod (Cl i I).
Od anorganskih spojeva klora najpoznatji dezificijensi su hypochlorite-i, npr. Ca-hypochlorite
(CaOCl).
Oksidacijska sredstva. Kalijev permanganat nema odveč široku primjenu. Vodikov peroksid
(H2O2) je dobar dezinficijens. Istovremeno je ekološki vrlo prihvatljiv; nema rezidua;
2H2O2 2H2O + O2
Per-kiseline (kisik je jednovalentan) su kiseline kojima je dodan jedan kisikov atom. Tako
smo dobili par dobrih dezinficijensa: per-mravlja, per-octena, per-propionska kiselina. U
reakciji O- ion biva otpušten i oksidira. Per kiseline su važen za dezinfekciju gnoja.
 
Izotop kisika, ozon (O3) ima dobra svojstva za dezinfekciju vode.
 
Djelovanja pojedinih dezinficijensa
    G- G+ virusi spore plijesni
hypochlorite   + + + +/- +
H2O2   + + + + +
octena kiselina   + + + + +
amphoteric-ni tenzidi   + + - - +
kvarterni amonijevi   + +/- - - +/-
spojevi
formalin   + + + +/- +
voda na 75°C   + + - - +/-
pH=13.9   + + + +/- +
pH=4   - +/- + +/- -
  

DEZINSEKCIJA
Dezinsekcija je postupak suzbijanja štetnih insekata, grinja, mollusca-nata.
Entomology (gr. entomon – insekt + logy – znanost); grana zoology-e koja proučava insect-e.
Insekti su heksapodi, što znači da imaju 3 para nogu.
Tijelo insekta se dijeli na:
1.     glavu, na kojoj su ticala, oči i usni aparat,
2.     prsište koje se sastoji od 3 članka; svaki članak jedan par nogu,
3.     i abdomen odnosno zadak.
Insekti su prekriveni egzoskeletom.
Kutikula (eng. cuticula, lat. mala koža) se sastoji od endokutikule, egzokutikule i epikutikule.
Pojedine vrste insekata je najlakše raspoznati prema krilima.

Na pretrage insekti se ovisno o veličini šalju:

  manji – u 70% alkoholu ili umotani u vatu natopljenu kloroformom,
  veći – probodeni i pričvršćeni za podlogu.
 
RAZVOJ INSEKTA
Embrionalni razvoj insekta traje od oplodnje  do izlaska ličinke iz jajeta. Postembrionalni
razvoj traje od ličinke do imaga (adulta). Tijekom svog razvoja insekt će, ovisno o vrsti kojoj
pripada, proći kroz potpunu ili nepotpunu metamorfozu.
Potpuna metamorfoza;
jaje  ličinka (larva)  kukuljica (pupa)  imago (adult)
Nepotpuna metamorfoza;
jaje ličinka  imago (adult)
Koristi od insekata
Koristi od insekata su brojne. Oni su najbrojnija skupina životinja na zemlji i neizostavan su
dio svakog eko-sustava. Njihove najvažnije funkcije su:
  uništavanje uginulih životinja; to čine muhe, moljci, strvinari,
  antagonizam među vrstama insekata,
  služe kao hrana pticama i nekim sisavcima,
  oprašuju bilje,
  obrađuju tlo,
  tvore med, vosak, svilu...
ali,
  insekti su vektori brojnih zaraznih i parazitarnih bolesti!
 
SUZBIJANJE INSEKATA
BIOLOŠKE METODE
1.     prirodni neprijatelji; ptice, šišmiši, ježevi, krtice,
2.     insekti grabežljivci; bubamare, mravi, ose,
3.     insekti paraziti; ose najeznice, muhe gusjeničarke,
4.     mikroorganizmi; npr. Bacilus thurensienensis.
TEHNIČKE METODE
1.     ljepljive trake ne koje će se insekti prilijepiti,
2.     isušenje bara; onemogućit ćemo razvoj insekata,
3.     prevrtanje gnoja; u gornjem sloju su razvojni stadiji insekata koji će kada se gnoj prevrne
biti izloženi smrtonosnom djelovanju fermenata gnoja,
4.     inertna prašina; silicijski gel i dijetomejska zemlja  isušuju insekta.
FIZIKALNE METODE
1.     temperatura, vlaga,
2.     modificirana atmosfera; manje kisika i dušika a više ugljičnog dioksida,
3.     ultrazvuk,
4.     x i γ zračenje
KEMIJSKE METODE
  insekticidi biljnog podrijetla; piretoroidi, nikotin (nicotine), rotenon...
  sintetski insekticidi; DDT, nicotine, organofosforni preparati...
SINTETSKI INSEKTICIDI
  Klorirani ugljikovodici (chlorinated hydrocarbon group); hexachlorocyclohexane
(benzene hexachloride C6H6Cl6), cyclohexane (C6H12), DDT, dieldrin, chlordan... DDTje
zabranjen jer se jako nakupio u biosveri!
  Organophosphorus-ni preparati – inhibiraju acetylcholinesterasa-u. Izrazito su toksični.
Dijele se na sistemske i nesistemske.
  Nicotine (nikotin) –vrlo otrovan, bezbojan alkaloid mirisa poput pyrideine-a.
  Carbamete-i – esteri carbamic-ne kiseline (H2NCOOH)
  Piretroidi – gotovo idealni insekticidi ali rezistencija stvara probleme...
  Anorganski insekticidi,
   Plinoviti insekticidi,
  Bioinsekticidi (Bacilus thurensienensis),
  Bioracionalni insekticidi djeluju kao regulatori rasta (inhibitori), analozi su juvenilnih
hormona.
 
Prema 'Zakonu o otrovima' (1983.) otrovi su na osnovi LD50 (Lethal Dose) podijeljeni u 4
grupe. Lethal Dose (LD50), odnosno letalna doza je minimalna količina otrova po kilogramu
dostatna da se usmrti 50% otrovane populacije.
grupa LD50  (mg/kg  =  ppm)
1. ispod 50 ppm
2. 50-250 ppm
3. 250-1000 ppm
4. 1000 – 5000 ppm  =  0.1-0.5%
KLORIRANI UGLJIKOVODICI
Klorirani ugljikovodici su  halogeni derivati alifatskih ugljikovodika (aliphatic hydrocarbon –
nemaju prstena). Inhibitori su rada CNS-a; usporavaju repolarizaciju membrana i dovode do
excitacije. Liposolubilni su. Kemijski su izrazito stabilni. Dugo perzistiraju u prirodi. Antidot
nije poznat.
Najpoznatiji predstavnik kloriranih ugljikovodika je DDT. Iako izrazito toksičan; druga grupa
otrova (LD=50-250 ppm), bio je izrazito upotrebljavan; 1974. je u svijetu potrošeno 2.8 x
106 tona (2.8 milijardi kg) DDT-a. Kao i svi klorirani ugljikovodici DDT pokazuje veliku
stabilnost u prirodi. Stoga su već koncem sedamdesetih godina ustanovljene visoke
koncentracije DDT-a i u ljudi, ali i u pingvina polu. Upotreba DDT-a je zabranjena u svim
zemljama svijeta.
Uz DDT važni klorirani ugljikovodici su: Anofex, Digmar, Ixodes, Genitox, Gyron...
ORGANOFOSFORNI PREPARATI
Organophosphorus-ni preparati ireverzibilno inhibiraju acetylcholinesterasa-u. Stoga dolazi
do nakupljanja acetylcholina u sinapsama i posljedične prenadraženosti koja u koncu rezultira
s paralizom. Prema načinu djelovanja dijele se na direktne inhibitore i indirektne
inhibitore acetylcholinesterasa-e. Indirektni inhbitori se moraju metabolizirati u jetri kako bi
postali aktivni. Antidoti  su  reaktivatori acetylcholinesterasa-e i atropini. Učinci
organofosfornih insekticida se mogu podijeliti na:
1.           muscarinic-ne
2.           nicotinic-ne
3.           centralne
Organofosforni preparati su  stabiljnji, perzistentnji i selektivnji od kloriranih ugljikovodika.
Najpoznatiji organofosforni preparati su Neguvon, Diklorofon, Bromofos...
NIKOTIN (Nicotine)
Nicotine (nikotin) –vrlo otrovan, bezbojan alkaloid mirisa poput pyrideie-a, palečag okusa.
Dobiva se sintetski i iz duhana. Koristi se kao poljoprivredni insekticid i kao eksterni
paraziticid. Izaziva jaki nikotinski efekt;  u manjim dozama ekscitaciju, a u većim dozama
inhibira živčane impulse autonomnih ganglia i neuromuscular-ne veze.
KARBAMATI (Carbametes)
Carbamete-i su esteri carbamic-ne kiseline (H2NCOOH). Djeluju slično kao i organofosforni
spojevi; inhibiraju acetylcholinesterasa-u. Antidot je atropin, ali, za razliku od
organofosfornih spojeva, reaktivatori acetylcholinesterasa-e su kontraindicirani. Najpoznatiji
Carbamate-i su Oksim, Baygon, Famid...
PIRETRINI I PIRETROIDI
Piretrini ( iz biljaka dobiveni) i piretroidi (sintetski dobiveni) su nervni otrovi. Nemaju
antidota. Izuzetno su snažni i selektivni. Toksični su za insekte, a slabo toksični za toplokrvne
životinje i čovjeka.  Nisu perzistentni; brzo se razgrađuju.
BIORACIONALNI INSEKTICIDI
Bioracionalni insekticidi nisu insekticidi u pravom smislu riječi jer ne ubijaju insekte; oni
remete njihov razvoj. Bioracionalni insekticidi djeluju kao:
1.           analozi juvenilnih hormona,
2.           inhibitori sinteze hitina.
ANALOZI JUVENILNIH HORMONA  su najmanje štetni pripravci za borbu protiv insekata.
Oni djeluju na larve. Normalno, juvenilni hormoni se luče iz corpora allata ličinki. Oni
zadržavaju razvoj insekta u larvalnom stadiju kako bi se larva presvukla nekoliko puta i
dosegla odgovarajuću veličinu prije pupanja. To svojstvo juvenilnih hormona se može vrlo
dobro iskoristiti u borbi protiv insekata. Pri tome analozi juvenilnih hormona djeluju strogo
specifično na štetnika. Tako je LD50 za štakora veći od 30 g/kg (3%).
Najpoznatiji analozi juvenilnih hormona su Metopren, Fenoksikrab, Hidropen...
INHIBITORI SINTEZE HITINA djeluju selektivno na ciljane organizme. Veoma su
postojani u ekstremnim uvjetima. Tako npr. mogu podnijeti i temperaturu iznad 40°C i vlagu
veću od 90%. Kako djeluju na hitin, kojeg kod viših životinja nema, nisu znatno toksični.
Spadaju u 4. grupu otrova (LD50=1000–5000 ppm=0.1-0.5%).
Primjer djelovanja inhibitora sinteze hitina
Potpuna metamorfoza muhe;
Muha   jajašca  larve  kukuljica  Muha (adult)
Larvadex i Neporex će djelovati na razvoj hitina u larvalnom stadiju, a Alfacron i Snip na
razvoj hitina u odrasle muhe. Inhibitori sinteze hitina su specifični za pojedine insekte. Tako
se za žohare koriste Lifenuron i Triflumoron, a za muhe Diflubenzuron, Larvadex, Neporex,
Alfacron i Snip.
BIOINSEKTICIDI
Bioinseticidi su zastupljeni s jednim predstavnikom. Proizvođać je Bacilus thiringiensis. U
kontroliranim uvjetima fermentacijom proizvoditi toksin za insekte. Pri sporulaciji bakterija
proizvodi proteinske kristale koji nisu topljivi u vodi, osjetljivi su na ultraljubičaste zrake i
neke enzime.
Insekticid kojeg proizvodi B. thiringiensis je kompatibilan s većinom insekticida, izuzev s
Dimetoatom, Fentoboatom, Propoksidom i bordoškom juhom. Djeluje tako da pod utjecajem
probavnih sokova izaziva oštećenja sluznice, poremćaje osmotske ravnoteže, paralizira
dijelove usnog aparata i probavnog sustava, zaustavlja prehranu i izaziva smrt. Insekticid
kojeg proizvodi B. thiringiensis najmanji negativni učinak ima na populaciju korisnih insekata
i grinja.
 
KUĆNA MUHA (Musca domestica)
Kućna muha rasprostranjena je na  svim geografskim širinama i nadmorskim visinama gdje
živi čovjek. Sjeda na svaku nečistoću, a zatim na hranu te prenosi mnoge zarazne bolesti.
Velika je 6-8 mm. Rilo joj je produženo za sisanje. Feces kućne muhe je taman, a
regurgitirani sadržaj želuca ljubičast.
Ženka tijekom života  6-7 puta polaže po 120-150 jaja. Kompletan razvoj pri 25°C traje 12
dana. To omogućava oko 10 generacija godišnje. Životni vijek kućne muhe iznosi 2-4 tjedna.
 Areal kretanja ovisi o mjestu života; tako je za selo 1-5 km, a za grad, 10-25 km.
Kućna muha je važan prenosnik bakterija i parazita. Prosječno u probavnom traktu muhe
boravi preko 10 milijuna bakterija. U tom broju je i oko 50 vrsta patogenih bakterija i
protozooa. Vanjska površina muhe je također važan rezervoar infekcije. Sadrži u prosjeku 4
milijuna bakterija.
 
MUHA PECKARA (Stomoxis calcitrans, lat. calcitro 1.– ritati se, ugnjetavati nogama gaziti)
ima rilo podešeno za bodenje i sisanje krvi. Vrlo su agresivne; pogotovo ljeti i tijekom jeseni.
Ženka polaže 60-70 jaja. Larve se iz jaja izlegu za 1-4 dana.
 
Ličinke muha, zakržljale glave i zakržljalih čeljusti, žive od biljaka, truleži ili kao nametnici.
Ličinke muha se zovu 'upljuvci'.
 
KOMARCI (Culicidae), porodica kukaca iz reda dvokrilaca (Diptera). Tijelo im je malo i
vitko (3-20mm), noge su im duge; na glavi imaju 2 mrežasta oka.
Usni aparat u komarca formira rilce, kojim ženka buši kožu i siše krv ptica i sisavaca, a
mužjak se hrani cvjetnim sokovima ili uopće ne prima hranu.
Ženka odlaže jaja u stajaću ili sporo tekuću vodu. U vodi se iz jaja razvijaju ličinke koje
uzimaju  potreban zrak iz atmosfere kroz otvore na kraju zatka; zbog toga često dolaze na
površinu vode. Metamorfoza komarca je potpuna;
jaje  ličinka (larva)  kukuljica (pupa)  imago (adult)
 
 U nas živi običan komarac (Culex pipiens).
Protiv komaraca se možemo boriti:
1.            insekticidima
2.            larvicidima
3.            isušivanjem stajaćih ili sporo-tekućih voda u kojima se razvijaju ličinke
4.            poribljavanjem stajaćih ili sporo-tekućih voda u kojima se razvijaju ličinke  ribice
će pojesti razvojne oblike komaraca.
 
Najbolji rezultati se postižu kombinacijom navedenih metoda.
 

EPIZOOTIOLOŠKO–EPIDEMIOLOŠKI I EKONIMSKI ZNAČAJ ŠTETNIH

GLODAVACA
Štete koje izazivaju štetni glodavci su:
  Štetni glodavci su vektori raznih oboljenja; prenose ih na ljude, domeće životinje i
plemenitu divljač.
  Štetni glodavci uzrokuju velike materijalne štete zagađenjem i uništenjem hrane i drugih
dobara.
  na posljetku, štetni glodavci izazivaju odbojnost i strah.
 
Glodavci (Rodentia) su najbrojniji rod sisavaca; ima ih preko 2800 vrsta. To su dabar, nutrija,
kunići, zečevi, voluharice, hrčak, ondatra, vjeverice, tekunice, miševi, štakori, svisci,
puhovi,  dikobrazi, činčile...
Brojnost im ovisi o  fiziološkom stanju populacije, meteorološkim uvjetima, klimi, izvoru
hrane, staništu, predatorima, bolestima, djelovanju ljudi...
Osnovne značajke glodavaca su:
  Građa i raspored zuba. Glodavci u čeljustima imaju duge dljetaste sjekutiće, tzv.
glodnjake. To su prva 2 sjekutića u svakoj čeljusti; bez korijena su i stalno rastu. Sjekutići su
samo s prednje strane prevučeni ostaklicom. Stoga se s te strane manje troše i tako se zaoštre
kao dlijeto. Drugih sjekutića i očnjaka nemaju, katkada nemaju ni prednjih  kutnjaka pa im je
između glodnjaka i kutnjaka veći prostor bez zuba; tzv. krezubina (diastema). Pri glodanju
pomiču donju čeljust naprijed-nazad, a ne gore-dolje.
  Visoki potencijal razmnožavanja. Glodavci imaju brojne i česte okote.
   Dobro razvijena osjetila dodira, okusa, mirisa, sluha. Vid glodavaca je naprotiv slabo
razvijen. Vjerojatno ne raspoznaju boje.
  Izrazito intenzivan metabolizam i tome primjerena fiziologija prehrane i navike. Štakor
dnevno pojede 10% svoje težine.
 
Crni štakor (Rattus rattus; Kućni štakor) ne gradi podzemna skloništa. U tropima živi na
drveću.  Crni štakor rado glođe i buši drvo, te gradi gnijezda u drvu. Dužine tijela i repa crnog
štakora iznose 16-23 cm. Masa 150-250g, a skotna ženka do 300g. Pari se od ožujka do
listopada. Ženka koti oko 4 (3-6) legla godišnje. Broj mladih u leglu je oko 8, ali može biti i
do 20. Skotnost traje 24 (20-28) dana. Spolna zrelost nastupa za 3 mjeseca. Životni vijek
crnog štakora iznosi oko 5 godina.
 
Egipatski sivi štakor (Rattus rattus alexsandrinus) živi na tavanima i na drveću.
 
Štakor selac (Rattus norvegicus; sivi, smeđi ili kanalizacijski štakor) je veći i snažniji od
crnog štakora. Dužina trupa mu uznosi 20-25 cm, a dužina repa 15-25 cm. Masa štakora selca
znatno varira; od 160 do 750 g ( u prosjeku ~300g). Pari se tijekom cijele godine. Broj
legala  godišnje iznosi  3-9. Mladih u leglu ima u prosjeku 7-9, ali je moguće i do 23
mladunčeta. Graviditet traje  21-23 dana, najduže do 34 dana ukoliko ženka doji  brojno leglo.
Vrijeme dojenja je oko 30 dana. Spolnu zrelost štakor selac dostiže za 5-11 tjedana. Žive 1-3,
najviše 7 godina. Svejedi su.
 
Bizamski štakor (Ondatra zibenthicus, američka ondatra) živi uz vodu. Boravi u rovovima
(gnijezdima)koje kopa u nasipima. Cijeni se zbog skupocjenog krzna 'bizam'. Dužina tijela
mu je 30-40 cm, a repa 28-30 cm. Mase je 500-800 g. Intenzivno se razmnožava u toplijem
razdoblju. Godišnje se koti 3-6 puta. Mladih ima 4-5 u leglu. Graviditet traje 28-30 dana.
Bizamski štakor je primarno biljožder, no jede sve što nađe u vodi; rakove, puževe, školjke...
 
Kućni miš (Mus musculus) jede jako malo, a može živjeti i bez vode. Svejed je koji dnevno
pojede do 6 g hrane. Godišnje ima 4 legla sa po 5-12 mladih. Graviditet traje 21 dan (18-24),
a laktacijski period ~25 dana. Mladi su spolno zreli s 2 mjeseca.
 
Voluharice (Microtinae) imaju malo, zdepasto tijelo, male oči, kratke noge i rep. Voluharice
su veliki štetnici koji po poljima kopaju rovove uništavajući usjeve. Osobito je štetna  i jako
se množi poljska voluharica; uz šume i tresetišta živi zemna voluharica. U skupinu voluharica
se ubraja i bizmutski štakor.
 
Glodavci prenose tularemia-u, leptospiros(is)u, kugu, trihinelozu, slinavku i šap... Štetni
glodavci unište oko 5% ukupno proizvedene hrane biljnog i životinjskog podrijetla,
poljoprivredne kulture na poljima, sjemenje, sadnice, plodove. Uništavaju i oštećuju objekte,
toplovode, kanalizacije, nasipe, ali i arhivske materijale, kulturna dobra, umjetnine...

DERATIZACIJA
Metode borbe protiv štetnih glodavaca
Preventivne metode
Preventivne metode deratizacije se zasnivaju na stvaranju nepovoljnih uvjeta za ishranu i
opstanak štetnih glodavaca. To su:
1.      agrotehničke mjere; duboko oranje, prekopavanje, paljenje staništa, često prisustvo ljudi
na polju,
2.      tehnološko manipuliranje podrazumijeva određene načine skladištenja i manipulacije
robom, (staništa, hambari, ostave...); slaganje robe na police i u pakete.
3.      higijensko-sanitarne mjere; onemogućavanje nastanka divljih deponija, zbrinjavanje
razbacanog smeća
 
Onemogućavanje naseljavanja glodavaca u objektu i na obradivim površinama:
1.      GRAĐEVINSKO-TEHNIČKE MJERE; kopanje temelja do dubine od 120 cm,
odgovarajući materijali za gradnju; 'rat proof' sistem,
2.      UPOTREBA KEMIJSKIH REPELENATA; sumpor, kreč, lužine, karbonska kiselina,
kerozin, ulje zimzelena, malotin u viskoznom ulju, (škuljčevo ulje?), albihtol (12%), cinkova
sol (~20% cinka), cimat ( rabi se za zaprašivanje rupa i staza, nepovoljno djeluje na sluznice)
3.      ULTRAZVUČNI I ELEKTROMAGNETSKI REPELENTI; ultrazvučne  frekvencije
iznad 20 kHz djeluju destruktivno na ponašanje i reprodukciju glodavaca. Kako se glodavci
brzo naviknu na određenu frekvenciju, nužna je česta promjena
frekvencija.  Elektromagnetski repelenti su još u fazi eksperimenta.
4.      MEHANIČKE I FIZIKALNE METODE obuhvaćaju nalijevanje vode u rupe, kopanje
zaštitnog jarka, ljepila i mišolovke,
5.      BIOLOŠKE METODE; paraziti glodavaca; grabežljivci – lisica, kuna, tvor, mungos,
orlovi, vrane, sove, psi, mačke; mikroorganizmi  - Salmonella enteritidis serotype
thiphimurium (zabranjeno!).
6.      GENTIČKE METODE. Koristi se destruktivni geni koji povećava  osjetljivost životinja
na bolesti. Dakako, treba odabrati takve genetske promjene koje će se moći raširiti u
populaciji. Npr. ukoliko ubacimo jedinku s genom slabe plodnosti, to će biti bez ikakvog
rezultata.

UPOTREBA OTROVA U DERATIZACIJI

Rodenticidi se prema načinu i brzini djelovanja dijele na :
1.      brzo-djelujuće, akutne rodenticide i
2.      sporo-djelujuće, kronične, antikoagulacijske rodenticide.
Akutni otrovi se rabe samo u strogo kontroliranim uvjetima, kao što je npr. brod, zaključana
skladišta i sl., ili ukoliko je prisutna izrazita (akutna) najezda glodavaca. Glodavac ugiba u
mukama što je znak  ostalima da ne  jedu meku. Nema antidota.
Potrebna svojstva akutnih rodenticida:
  niska LD50 za glodavce,
  bezopasan a ljude i korisne životinje u koncentracijama letalnim za glodavce,
  ne izaziva rezistenciju,
  ne kontaminira okolinu,
  prikladna cijena.
 
Rodenticidni pripravci mogu biti pripravljeni u obliku praha, granula, pasta, tekućina, plina,
blokova...
Aplikacija otrova se može vršiti peroralno i per inhalacionem, odnosno otrovi  mogu biti
digestivni ili respiratorni.
Primjena akutnih rodenticida;
1.      suhe granule ili kompletne meke (parafinizirane ili briketizirane), sa nosačem biljnog ili
animalnog podrijetla,
2.      tekući mamci; voda, biljno ulje, mlijeko,
3.      prašak za posipanje rupa i staza; prašak će sa tla preći na cape i sa capa u usta,
4.      plin
 
Akutni, brzo-djelujući ili trenutni rodenticidi dovode do smrti za manje od 24 sata nakon
intoksikacije. Dakako, kod nekih otrova, smrt nastupa za nekoliko minuta. Primjena akutnih
rodenticida zahtjeva POSEBNE MJERE OPREZA!  Velika većina akutnih rodenticida nema
antidot. Otrovani glodavci  upozoravaju na opasnost i rastjeruju (upozoravaju) ostale. Stoga
će samo 5-10% glodavaca biti isključeno; ne radi se o sistemskoj deratizaciji.
 
Zabranjeni akutni rodenticidi su: arsenov-trioksid, fosfor, talij-sulfat, ANTU (?), gofacid.
Samo uz izniman oprez mogu se koristiti strihnin, natrijev-fluoroacetat, fluorocetamid
alfakloroza.
 
Preporučuju se Scilirozid (ekstrakt crvenog morskog luka; C32,H44O12), cink-fosfid (Zn3P2)
i norbormid.
 
 NORBRMID se na tržištu nudi u obliku kristalnog praha sa 0.5 ili 1% aktivne tvari. Za
čovjeka je toksično 1000 ppm (0.1%) što ga svrstava u 4. grupu otrova.
 
SCILIROZID je ekstrakt crvenog morskog luka (lat. Urginea maritima); C32,H44O12. Pročišćen
ekstrakt vrlo je toksičan samo za štakore. Za crnog štakora i kućnog miša toksičnost je upitna.
Koncentracije u mamcima  od 150 – 500 ppm daju odbojan okus mamcu. Simptomi trovanja
su izraziti; ekscitacija, paraliza stražnjih udova, konvulzije, povraćanje u ostalih sisavaca
(izuzev štakora), pojačano mokrenje, diarrhea (proljev). Antidot je atropin-sulfat.
Intoksikacija je očita već 2 sata nakon ingestije, a ugibanje nastupa unutar 24 sata.
Scilirozid oštećuje kožu ljudi. Prah iritira oči. Trovanje pasa, mačaka, ovaca i pilića je
moguće ukoliko ne povrate otrov.
Dobre strane scilirozida su: postoji antidot, otrov je ementic za većinu  sisavaca. Loša strana
je što je to izrazito nehuman otrov. S tim je razlogom njegova upotreba zabranjena u UK-u.
 
CINK-FOSFID (Zn3P2) je sivi ili crni prah s ~80% aktivne tvari, sive do crne boje, jakog
karakterističnog mirisa na češnjak ili fosfor. Miris je znatno naglašen uz prisustvo vlage.
Cink-fosfid je netopiv u vodi i alkoholu, a dobro topiv u kiselinama. U želucu se razgrađuje
na cink-klorid i fosfin. Plin fosfin ulazi u krvotok, oštećuje parenhimske organe i smrt nastupa
uslijed zatajenja srca. Nema antidota. LD50 za domaće životinje se kreće 20-40 ppm. To je
dakle OTROV 1. GRUPE!
Cink-fosfid je u obliku paste dostupan i laicima.
Znaci otrovanja nastupaju već za 15 minuta, a ugibanje uslijedi unutar 24 h. Znakovi
otrovanja nisu specifični; cijeli parenhim propada – iscrpljenost i smrt uslijed zatajenja srca.
 
ALFAKLORALOZA  je otrov s osobinama kloraldehida; anestetika. Alfakloraloza je
narkotik s brzim učinkom. Znatno usporava metabolizam; rad mozga, srca i disanje, uzrokuje
hipertenziju, hipotermiju i smrt. Mamci se priređuju s 2-4% aktivne tvari. Alfakloraloza se
rabi i kao repelent za ptice.
 
KALCIFEROL (vitamin D2) će dovesti do hypercalcemia-e; povećane koncentracija kalcija u
krvi uslijed povećane apsorpcije kalcija u crijevima i mobilizacije kalcija iz kostura.
Manifestacija uključuje iscrpljenost (fatigability), mišićnu slabost, depresiju, anorexiu,
nauseu, constipati(on)u. Doći će do osteomalacije i kalcifikacije tkiva, napose krvnih žila,
pluća i bubrega. Rabe se mamci s 1% aktivne tvari. Djelovanje je brzo; ponekad i za manje od
24 sata. Prilikom slučajnog otrovanja liječi se simptomatski kortisol-om i natrij-sulfatom.
SPORODJELUJUĆI, KRONIČNI, ANTIKOAGULACIJSKI RODENTICIDI
Sporo-djelujući, kronični, antikoagulacijski rodenticidi se dijele na:
1.      Hidroksikumarine: varafin, kumaklor, kumatatralil,
2.      Inandione: difacinon i klorofacinon
Antikoagulacijski rodenticidi onemogućavaju koagulaciju. Stoga male ranice, koje se
normalnim okolnostima niti ne vide, postaju opasne po život. Životinja ugiba od iskrvarenja.