Sie sind auf Seite 1von 39

BOSANSKI MITOVI

Neprestane katastrofe u čovjekovoj povijesti ponajviše su uvjeto-


vane njegovom pretjeranom sposobnošću i nagonom da se poistovjeti
s plemenom, nacijom, crkvom ili zajedničkim ciljem, i da prihvati odre-
đeni credo nekritički i oduševljeno, premda se postulati tog creda pro-
tive razumu i njegovu vlastitu interesu, pa možda čak i ugrožavaju nje-
govu egzistenciju.723

R
atu u Bosni i Hercegovini prethodio je sukob koji se više od
jednog stoljeća odvija na „bojnome“ polju južnoslavenske hi-
storiografije. Taj historiografski rat, uz šire međunarodne
okolnosti, vodio je u oružani sukob i pretvaranje ove zemlje, umjesto
u civilnu demokratsku državu, u daytonski sklop etnički homogenizi-
ranih entiteta i koridora – područje zamagljene i relativizirane istine.
Prije nego su naoštreni noževi, trebalo je naoštriti duhove. Taj se hi-
storiografski „brusni kotač“ za oštrenje nacionalističkih koncepata
nikad nije prestao okretati ukazujući, kako tvrdi Ina Merdjanova,
„da je nacionalna ideologija ostala središnji dio kulture pod komuniz-
mom“, odnosno negirajući često ponavljano mišljenje da je uzavrelost
nacionalističkih pokreta i aktivnosti u regiji istočne Europe rezultat
potisnutih nacionalnih osjećaja za vrijeme komunističkih režima.
I površno „rekognosciranje“ bosanskohercegovačke historiogra-
fije – uz njezina pozitivna dostignuća osobito nakon Drugoga svjet-
skog rata – otkriva mitomansku svijest i podsvijest brojnih autora.
Osnovna boljka tih pseudohistoriografskih projekcija ogleda se po-
najprije u tomu što su se gotovo isključivo bavile poviješću svoga et-
nosa u stopu prateći vremenski ritam nacionalnih integracija i ho-
mogenizacija. Tako su na mentalnoj podlozi jednog tuđinskim vla-
davinama opterećenog društva bez demokratskih tradicija, koje
se još nije ni približilo pojmu moderne političke kulture, niknuli

723 KOESTLER, A., „Janus“, Erasmus 9, Zagreb, 1994.

215
Bosanska kvadratura kruga

historiografski­mitovi. Iz tog vrela potekla je bujica velikodržavnih i


genocidnih programa, ksenofobije i atavizama.
Računajući s tim da nijedna njihova klasifikacija nije konačna, ove
se historiografske mitove može svrstati u sedam tematskih cjelina,
od kojih bi se svaka dala dalje raščlanjivati:

• Bosna i Hercegovina – srpska zemlja


• Bosna i Hercegovina – povijesni dio hrvatskoga etničkog i
državnog prostora (Hrvatska do Drine)
• Mit o krunidbi Tvrtka I. Kotromanića u srpsko-pravoslavnom
manastiru Mileševi 1377. godine
• Mit o bogumilstvu
• Bosna šaptom pade 1463.
• Mit o kontinuiranoj tisućljetnoj bosanskoj državnosti
• Mit o idealnom bosanskom suživotu

Bosna i Hercegovina – srpska zemlja

Suvišno je dokazivati da je srpska historiografija, medijevalis-


tika posebno, velika historiografija. Ovo velika treba shvatiti u kon-
tekstu razvojnoga luka južnoslavenske historiografije koja je dugo
ostala okovana narativno-pozitivističkim diskursom i tek pravi is-
korake u polje drugih metodoloških postupaka. Djela I. Ruvarca, S.
Stanojevića, V. Ćorovića, M. Dinića, G. Ostrogorskog, S. Ćirkovića,
J. Kalić (Mijušković), M. Spremića, I. Đurića, D. Kovačević-Kojić
djela su trajne znanstvene vrijednosti i čvrsta podloga za daljnja
istraživanja. Njima uz rame stoji mlađa generacija srpskih medijeva-
lista sadržajno i metodološki usmjerena prema novim istraživačkim
temama i metodološkim postupcima.
Srpsku historiografiju međutim pratio je, kao što je prati i da-
nas, demon unitarizma kojeg se ona, uvažavajući sve nijanse i raz-
like u interpretacijama pojedinih autora, nije uspjela osloboditi. Do
izražaja to je došlo i u odnosu prema bosanskom srednjovjekovlju,
s tim što se srpski historičari, za razliku od hrvatskih i bošnjačkih,

216
II. Bosanski mitovi

nisu upuštali u avanturu da u okviru jedne posebne studije doka-


zuju ekskluzivni etnokulturni karakter ove zemlje i ove povijesne
epohe. Ta tendencija međutim – osobito nakon stvaranja Jugoslavije
1918. – prisutna je u srpskoj medijevalistici. Toj boljci nisu izmak-
nule ni pojedine studije najnovijega datuma, na čije je uzorno pro-
vedeno istraživanje bačena sjenka nastojanjem da se stanovništvo
srednjovjekovne Bosne izjednači sa stanovništvom Srbije, u čemu se
ogleda recidiv ranijih skretanja.
Jedan takav stav elaborirao je početkom XX. stoljeća Stanoje
Stanojević, autor respektabilnog djela iz oblasti diplomatike. Na
predavanje Ferde Šišića Herceg-Bosna prigodom aneksije – geograf-
sko-etnografsko-historijska i državnopravna razmatranja (objavljeno
1909. i na njemačkom jeziku), koristeći anegdotu o dijalogu između
Rimljana i Gala ispred vrata vječnoga grada, odgovorio je Stanojević
otvorenim pismom: Kakvo je Vaše pravo na Rim? Naše pravo nalazi se
na vrhu naših mačeva, odgovori galski vojskovođa. Taj isti odgovor dat
će Srbi Hrvatima onog dana kad dođe do velike borbe o Bosnu i Herce-
govinu. Naše pravo je naša narodna snaga. Pravo naše narodne snage
i pravo naših bajuneta bit će važnije i snažnije od Vašeg prava, koje se
može vagnuti vagom.
Nije ipak Stanojević postavio temelje srpskog historiografskog
unitarizma, jer se ta misao kao crvena nit provlači kroz srpsku
književnost i historiografiju još od Dositeja Obradovića (1742–1811).
Nakon njega pisao je Ilija Garašanin u Načertaniju 1844. godine da
bi se mogla kao treći stepen [političkoga programa] štampati kratka
i obšta narodna istorija Bosne u kojoj ne bi se smela izostaviti slava i
imena nekih muhamedanskoj veri prešavši Bošnjaka. Po sebi se pred-
postavlja da bi ova istorija morala biti spisana u duhu slavenske na-
rodnosti i sa svim u duhu narodnog jedinstva Srba i Bošnjaka. Čerez
štampanja ovih i ovim podobnih patriotičeskih djela, kao i črez ostala
nužna djejstva, koja bi trebalo razumno opredjeliti i nabljudavati oslo-
bodila bi se Bosna od upliva austriskog i obratila bi se ova zemlja više
k Srbiji.
Garašaninov radni moto je novo preporođenje srpskog carstva na
temelju svetog prava istoričeskog. Tom se idejom, postavljajući akcent

217
Bosanska kvadratura kruga

na jezično pitanje, rukovodio Vuk Stefanović Karadžić (1787–1864) u


studiji Srbi svi i svuda napisanoj 1836. a tiskanoj u Beču 1849. godine.
Pozivajući se na Konstantina Porfirogeneta, granicu između Hrvata
i Srba nakon doseljenja na Balkan markira Karadžić ovako: pored
mora k jugu rijeka Cetina, k Hercegovini Imoski, k Bosni Lijevno, rijeka
Vrbas i grad Jajce. Donekle retuširana, zauzela je ova slika mjesto
u srpskoj medijevalistici XX. stoljeća. Grubo pojednostavljenu i u
osnovi netočnu, projicira ovu sliku Karadžić u svoje vrijeme i piše:
U Dalmaciji na suhoj zemlji [...] gdje je bilo srce Hrvata, danas nema ni-
kakoga naroda koji bi se po jeziku razlikovao od Srba. Zato je za njega
neshvatljivo kako se barem ovi Srbi zakona rimskoga neće Srbi da
zovu. Jovan Cvijić (1865-1927), čuven po svojim antropogeografskim
istraživanjima, nije propustio istaknuti svaki trag srpskog narodnog
imena izvan prvotnoga etničkog prostora, dokazujući da su Srbi naj-
rasprostranjeniji na Balkanu. Kao znanstvenik europskog formata
ipak neće zaobići neke osnovne principe struke, tako da će zapisati
(a sebe dovesti u kontradikciju): Etnografske karte i etnografski spisi
su po pravilu šovinistički: oni koji su ih pravili ili pisali mahom pribra-
jaju prelazne oblasti onoj narodnosti kojoj sami pripadaju. U stručnim
krugovima im se ne veruje, ali je tako mnogo neobaveštenog sveta u
koji unose zabunu. Šta više šovinisti su skloni da ne vode računa o pro-
cesu asimilacije koji se izvršio u prelaznim oblastima, i vraćajući se
unazad, u prošlost, rekonstruišu mahom na pamet stara etnografska
stanja koja su im povoljna i njih unose u karte kao da bi danas vredela.
Idu i dalje, pozivajući se na istoriju, na nekadašnja zavojevanja i istorij-
ska prava, ne priznajući današnje etnografsko stanje.
Kako rezon znanstvenika biva pomućen ideologijom pokazuju
riječi tog istog Cvijića iz 1907. godine kada se zaoštravala kriza oko
BiH: mi smo nacionalno-politički opasna zemlja. Svet treba da zna i da
se uveri, da Srbija može da operiše s mnogo većom celinom, no što je
njena teritorija. Od Srbije mogu da pođu najveće teritorijalne trans-
formacije. Ne treba prezati od toga da se taj strah ulije u svet, ako
je korisno za naše nacionalne interese. Kao da se u njemu bore dva
čovjeka, Cvijić piše: Treba se naročito čuvati šovinističke naduvenosti
koja s prezrenjem ili omalovažavanjem gleda na susedne narode, i koja

218
II. Bosanski mitovi

se kašto ne ustručava da rečima otima susednim narodima i njihove


nesumnjive oblasti.
Kojemu od ove dvojice Cvijića danas treba vjerovati?
Nacionalni priključak s bosanskim srednjovjekovljem i njegovo pre-
pariranje za potrebe unitarnog državnog koncepta, gradili su srpski
medijevalisti na tri konstrukta. Prvi se odnosi na etničku sliku Bosne
nakon dolaska Slavena, o čemu je u Historiji Bosne V. Ćorović 1940. go-
dine zapisao: Srpska plemena grupisala su se u planinskim predelima od
Save i Plive do Lima i Zapadne Morave i od Cetine do Bojane, dakle po-
glavito u području današnje Bosne i Hercegovine. Pozivajući se na Por-
firogeneta smatra Ćorović da se Bosna u X. stoljeću kad je Porfirogenit
pisao svoje delo […] nalazila u sastavu Srbije. U središnjim i istočnim de-
lovima Bosne i Hercegovine i u unutrašnjim župama do Neretve živela su
srpska plemena, nikim nesmetana, pod vrhovnom vlašću srpskih vladara.
Tako je bosansku kraljicu Jelenu (1395-1398) mogao proglasiti prvom
ženom na prestolu u srpskim zemljama.
Kako će iz ove umjetno stvorene pozicije otkliznuti u kontradik-
ciju pokazuje sljedeći pasus: Sve područje koje je Tvrtko nasledio i do-
bio imalo je, sem u primorskim gradovima, samo naš nacionalni eleme-
nat. On je prvi počeo aktivnost privlačenja susednih oblasti bosanskoj
državi, kad su oba druga plemenska činioca bila sprečena da rade sa-
mostalno, kao Hrvati, ili zauzeti drugim pitanjima, kao Srbi. Inzistirajući
na našem nacionalnom elementu Ćorović je indirektno i sam priznao
etnopolitičku individualnost srednjovjekovne Bosne.
U knjizi kojoj se znanstvena vrijednost ni danas ne može odreći, ali
prožetoj političkim uvjerenjima rojalističkog diplomata, Ćorovićeva
zastranjenja završavaju ocjenom o uzrocima pada bosanske države
koja ga ponovno dovode u kontradikciju s njegovom tezom da ova ze-
mlja predstavlja dio srpskog političkog i etničkog prostora: Bosanska
historija ne dade ni jedne Marice, a kamo li veličanstvenog Kosova! Ni-
jedna balkanska država nije pala brže, ni lakomislenije, ni sramnije. Ljuto
zavađena verski; lišena osećanja prave državne nezavisnosti zbog i suviše
jakog mađarskog pritiska i verske rimske aktivnosti; u poslednje vreme
i klasno podeljena, sa nezadovoljnim seljaštvom; dugo godina poprište
građanskih ratova, u kojima se udruživao ko je s kim hteo i gde se borilo

219
Bosanska kvadratura kruga

kako je ko želeo i čim je mogao; sa poljuljanim porodičnim i svakim dru-


gim moralom; Bosna je pala skoro kao primer države, koja nije imala ni
neke svesne historijske misije ni neke jasne ideje vodilje. Zašto je Ćorović
previdio to da je četiri godine prije bosanske pod osmansku vlast pala
srpska država, a prije nje mnoge druge, otvoreno je pitanje. I ako su
već Srbi naseljavali srednjovjekovnu Bosnu, odakle takav brz, lakomi-
slen i sraman rasap?
Malo je koji srpski historičar, baveći se političkom historijom
srednjovjekovne Bosne, propustio naglasiti, kao što to čini i Ćorović,
da se Bosna kao politički entitet izdvojila iz Srbije kneza Časlava
Klonimirovića u prvoj polovici X. stoljeća: Granice Časlavljeve države
imaju vrlo širok obim. Srbija je tada obuhvatala Bosnu do Plive, Cetine i
Lijevna na zapadu. Srpsko ime od tada postaje trajna oznaka za plemena
istog porekla i istih osobina. U Srbe carigradski imperator poimenično vr-
sta: Bosance, Rašane, Trebinjane, Konavljane, Dukljane, Zahumce i Neret-
ljane, plemena, koja su inače dobila te svoje posebne nazive samo po geo-
grafskim oblastima, u kojima su stanovala. Jedan će primjer pokazati
kako se s hrvatske strane, samo s drugim nacionalnim predznakom,
srednjovjekovnu Bosnu etnički i politički nastojalo kroatizirati i na taj
način odgovoriti na pitanje: Čija je Bosna?
Osim što je u Porfirogenetovo djelo učitao nepostojeći sadržaj,
Ćorović je u plejadi srpskih historičara zastupao tezu o okrunjenju
bosanskoga kralja Tvrtka I. Kotromanića u srpsko-pravoslavnom
manastiru Mileševi – u međuvremenu najprije osporenoj a zatim
znanstvenim dokazima oborenoj konstrukciji koja se u historiogra-
fiju ugnijezdila preko djela Mavra Orbinija. Tako je, uz iznimke po-
put Ilariona Ruvarca, nastao „znanstveni“ konsenzus s ciljem da se
bosanskom srednjovjekovlju utisne srpski etnički karakter a Sr-
bima osigura mjesto najkonstitutivnijeg naroda u BiH. Da ovdje his-
toriografski đavo nikad ne spava pokazalo je ratno promoviranje
Bošnjaka u temeljni bosanskohercegovački narod.
Onog dana kada se u srpskoj historiografiji pojave novi ruvarci,
kada njemu slični budu oblikovali stanje srpske povijesne svijesti, mo-
gao bi se dogoditi preokret; zasada se on ni ne nazire. Takvu uvjerenju
pogoduju zaključci s međunarodnoga znanstvenog skupa održanog u
Srpskoj akademiji nauka i umetnosti od 13. do 15. XII. 1994. (BiH od

220
II. Bosanski mitovi

srednjeg veka do novijeg vremena), gdje su srpski historičari rasprav­


ljali i na temu: BiH i ostale srpske zemlje.

Bosna i Hercegovina – povijesni dio hrvatskoga etničkog i


državnog prostora (Hrvatska do Drine)

Ovaj historiografski mit svoje obrise dobiva s pojavom pravaške


ideologije dr. Ante Starčevića koncem XIX. stoljeća, u vrijeme post­
ilirskog procesa hrvatske nacionalne integracije. Tadašnje povijesne
okolnosti pogodovale su nastanku integralne hrvatske političke ide-
ologije čiji je cilj bila homogena nacija sposobna ostvariti jedinstvenu
nacionalnu državu izvan okvira Habzburške Monarhije. Radi mobi-
liziranja nacije pravaški je nauk inzistirao na slici idealne nacije u
prošlosti koju je Starčević izjednačavao s vladajućim hrvatskim na-
rodom u ranom srednjem vijeku. U taj kontekst Starčevićeva ideolo-
gija (on sam slovio je kao turkofil) obuhvatila je Bosnu i Hercegovinu,
proglasivši bosanski begovat cvijetom hrvatskoga plemstva.
Tezu o pripadnosti srednjovjekovne Bosne hrvatskoj državi na
temelju njihovih bliskih srednjovjekovnih crkveno-političkih veza
razvijali su u XX. stoljeću pojedini historičari, izjednačivši proklami-
rano nacionalno jedinstvo XIX. stoljeća sa sličnošću srednjovjekov-
nih kultura, zanemarivši tako genezu – esencijalni element povijes-
noga toka. Ova neprečišćena shvaćanja zaplela su se, kao i na srpskoj
strani, u opsesivno dokazivanje i golo prikupljanje podataka o „geo-
grafskoj rasprostranjenosti ovog ili onog današnjeg naroda (i njego-
vih prava na ovu ili onu oblast).“ Pritom su analize tadašnjih mjesnih
i ličnih imena služile isključivo njihovu izjednačavanju s modernim
nacionalnim zajednicama i, u tom duhu, ostvarivanju njihovih stvar-
nih ili, češće, fiktivnih povijesnih prava. Najvažniji među brojnim
pre­vidima koji su hranili (i još hrane) ova uska, ostrašćena gledišta,
jest izjednačavanje suvremenih sa srednjovjekovnim pojmovima
nacije i države. U ovom slučaju pomiješani su i izjednačeni pojmovi
povijesnog prava, političkog naroda i političke nacije. Moderna povi-
jesna znanost relativizirala je pojam povijesnog prava a stereotipne
predodžbe o političkoj naciji svela na pojam nacionalizma plemstva kao

221
Bosanska kvadratura kruga

jedne vrste­ protonacionalizma. Hrvatstvo bosanskohercegovačkih


katolika, ništa manje nego srpstvo i bošnjaštvo pravoslavnih i mus-
limana, proizvod je ex post facto. Hrvatska do Drine i hrvatski bar-
jaci na Romaniji, o kojima se moglo čuti u predvečerje tek završenog
rata, eho su ove melodije što dolazi iz ustajalih idejnih bunara po-
vijesti. Stjegonoše su u međuvremenu netragom nestali, ili su se
udobno smjestili u hladovini vlastitih sinekura.
Procesi etnogeneze na području Bosne i Hercegovine od ranoga
srednjeg vijeka do danas odvijali su se svojim posebnim tokom na
čijem se kraju pod konac XIX. stoljeća bosanskohercegovački kato-
lički supstrat preobrazio u hrvatsku naciju pod kojom treba podra-
zumijevati zajednicu identiteta što u sebe uključuje skalu vrijednosti
unutar koje se pojedinci i grupe identificiraju prije svega na temelju
odgoja. Tako se na hrvatskom primjeru očituje istinitost pravila da
su nacije češće posljedica zasnivanja države nego što su osnova na kojoj
se država stvara, te da smo stalno u opasnosti da narod ocjenjujemo na
temelju programa koje nisu pratili i ispita na koje uopće ne izlaze.
U ovom okviru, znajući da se srednjovjekovni pojam nacije bitno
razlikuje od njegova modernog značenja, nužno je promotriti pro-
cese etnogeneze i politogeneze na području srednjovjekovne Bosne
i utvrditi kako su se početni slavenski etnonimi, među kojima vjero-
jatno i hrvatski, preobrazili u bosanski.
Bosanska srednjovjekovna etnogeneza, kao i posvuda u Europi,
obuhvatila je različite etnose čijim je međusobnim miješanjem, to-
kom stoljeća, pojavom prvog oblika stabilnije političke vlasti u X/XI.
stoljeću, svjetlo dana ugledao novi narod kako ga je nazvao R. Mar-
tins. U njegovu stvaranju participirala su najmanje četiri etnosa: ilir-
ski, romanski, avarski i slavenski. Razumljivo je da ovom posljednjem,
slavenskom, pripada i najistaknutije mjesto – jezik je tome najbolji
dokaz – ali ni uloga ostalih, ilirskog ponajprije, nije bila zanemariva.
Do slavenskog naseljavanja Bosne i Huma (Hercegovine) u VII.
stoljeću, ilirski etnos imao je na ovom području za sobom cijeli mile-
nij i pol kontinuiranog života. Za to dugo vrijeme uspjeli su Iliri for-
mirati snažan plemenski savez koji se uspješno opirao pokušajima
rimske pacifikacije, razviti ekonomiku i osebujnu kulturu opleme­

222
II. Bosanski mitovi

njenu najprije grčkim a potom rimskim kulturnim tekovinama. Za


četiri i pol stoljeća rimske vladavine gornji sloj ilirskog društva u
znatnoj mjeri je romaniziran, ali je istovremeno većina domaćega
stanovništva zadržala svoj jezik i ustaljeni način života.
Cijeli taj brojni i žilavi ratnički narod dolaskom Slavena nije mo-
gao preko noći nestati. Naprotiv, rezultati istraživanja etnogeneze
na bosansko-humskom području, nastali kombiniranjem povijes-
nih izvora, arheoloških nalaza, etnologije i lingvistike, pokazuju da
je proces stapanja prilično brojnog starosjedilačkog neromanizira-
nog i poluromaniziranog ilirskog etnosa sa slavenskim došljacima,
osobito u nekim zabačenijim oblastima, bio intenzivan i da je ilirski
starosjedilački element imao važnu ulogu u formiranju kulturnih, so-
matskih i psihičkih osobina slavenskog življa koji u tim krajevima da-
nas živi. To je vidljivo iz ostataka i prežitaka u narodnoj kulturi, ar-
hitekturi, urbanizmu, sepulkralnoj praksi, mitologiji, religioznim i
magijskim vjerovanjima, ornamentalnim motivima, narodnoj nošnji
i obući, nakitu, glazbi, plesu, jeziku i društveno-političkoj organiza-
ciji. Tome je svakako pridonijela okolnost što su razaranja, izravno
ili neizravno, najviše pogodila urbane sredine a mnogo manje
starosjedilački živalj koji je u zabačenim oblastima uglavnom ostao
pošteđen onih najtežih posljedica. Upravo taj neromanizirani, ali i
romanizirani ilirski etnos, osigurao je kontinuitet u razvitku kulture
na bosansko-humskom području do kasnoga srednjeg vijeka pa i
dalje. Kulturna zračenja i uloga Ilira u etnogenezi susjednih područja
također nisu zanemarivi. U Albaniji oni su, najvjerojatnije, bili čak
presudni, dok su na prostoru srednjovjekovne Hrvatske ostavili vid-
ljive tragove.
Pojava da stari autori bosanski srednjovjekovni jezik i stanovništvo
zapadno od Drine još duboko u srednji vijek nazivaju ilirskim,
oživljavanje ilirskoga imena u jeziku, heraldici, nazivu za politički pro-
gram u vrijeme razbuđenih nacionalnih pokreta u XIX. stoljeću, ilir-
ski običaj tetoviranja, tzv. tatuaža, sačuvan kod bosanskih Hrvata-ka-
tolika do naših dana, prežici u narodnoj umjetnosti neki su od indi-
cija koji ukazuju na ulogu Ilira u srednjovjekovnoj bosanskoj etnoge-
nezi. Rašireno je (ne i općeprihvaćeno) mišljenje da ime rijeke Bosne

223
Bosanska kvadratura kruga

predstavlja­ slavenizirani oblik ilirskoga naziva Bathinus (Bassinus).


Ako toponim Basante sadrži ilirsku osnovu, onda je naziv za rijeku
Bosnu – la flumera de Batan – zabilježen 12. IV. 1421. približan ekviva-
lent drevnome nazivu Bathinus.
Tako bi, prema imenu rijeke, ime dobila i zemlja. Ni uloga Avara,
osobito u procesu uspostave prvih oblika državno-političke organi-
zacije u početnom selidbenom razdoblju kada su, kako je poznato, dali
vodstvo brojnijoj slavenskoj masi, nije bila zanemariva. O značajnim
ostacima avarskoga etnosa u Hrvatskoj svjedočio je još polovicom X.
stoljeća car Konstatntin Porfirogenet (u Hrvatskoj još uvijek ima avar-
skih potomaka i po njima se vidi da su Avari). Nije bez značaja ni činjenica
da se od 30 poznatih lokaliteta na Balkanu izvedenih od avarskog
korijena Obri, Obrov, 15 nalazi na području Bosne i Hercegovine. Vla-
darska titula ban i administrativno-teritorijalna oznaka župan, veoma
rano ukorijenjene u Slavena pridošlih na prostor gdje se kasnije raz-
vila bosanska država, po svemu sudeći su avarskoga porijekla.
O romansko-slavenskoj simbiozi pored ostalog svjedoče relativno
dobro sačuvana predrimska i rimska toponomastika i jezični izrazi
trajno odomaćeni u vokabularu doseljenoga slavenskog etnosa.
Postojali su, naravno, i antagonizmi, ponajprije na vjerskoj osnovi,
ali su oni vremenom, sa širenjem kršćanstva, postupno prevladani.
Ključnu ulogu u ovom procesu odigrao je romanizirani ilirski sloj.
Najmanje se može govoriti o ulozi keltske i germanske kom-
ponente. Keltski etnos bio je ograničen uglavnom na sjeverne i
sjeveroistočne krajeve Bosne i njegova uloga u ukupnom kulturnom
stvaranju u predslavenskom periodu neusporediva je s ilirskom.
Germanska (istočnogotska) vlast u Bosni i Humu potrajala je isuviše
kratko (oko 40 godina) da bi za sobom ostavila dublje tragove, ali
nije isključeno da se dio ovoga etnosa, i nakon restauracije bizantske
vlasti sredinom VI. stoljeća, trajno zadržao na starim staništima i
postupno stopio sa starosjediocima i pridošlim Slavenima.
Domaći hidronim potisnuo je nakon izvjesnog vremena slavenske
etnonime i kao takav ustalio se u upotrebi, davši skupno ime naro-
dima obuhvaćenim procesom etnogeneze, ponajprije na prostoru
tzv. banske (centralne) Bosne. Žitelji srednjovjekovne Bosne javljaju

224
II. Bosanski mitovi

se u izvornom materijalu domaće, istočne i zapadne provenijencije


isključivo pod imenom Bošnjana (Bosnenses) koje se odomaćilo čak i
u oblastima koje su relativno kasno (XIV. stoljeće) iz sastava srpske
države ušle u sklop Bosne. To, naravno, nije bio nikakav bosanski
specifikum jer je etnogeneza na većem dijelu južnoslavenskoga pro-
stora, tamo gdje se nije ustalilo hrvatsko i srpsko ime, nakon stanovi-
toga vremena na površinu izbacila lokalne toponime koji su „krstili“
pridošla slavenska plemena. Takve primjere pružaju nazivi za sta-
novnike Huma (Humljani), Konavala (Konavljani), Travunije (Tra-
vunjani), Karantanije (Karantanci), Duklje (Dukljani). Još je poučniji
naziv Rašani koji se za Srbe sačuvao sve do modernog doba.
Uza sve to Slavene, uostalom kao i druge barbare koji su na
ruševinama Rimskoga carstva gradili nove društvene strukture,
nije povezivala misao o nacionalnom jedinstvu jer su se oni, po-
put drugih naroda, etnogenetski međusobno znatno razlikovali
(jedan armenski izvor spominje 25 različitih naroda obuhvaćenih
zajedničkim imenom Slavi). Različita plemena i narodi uspjeli su se
nametnuti za gospodare drugim etničkim skupinama koje su nakon
kraćeg ili dužeg vremena primale i novo ime, stopivši se s novim gos-
podarima. Miješani brakovi, osobito među pripadnicima društvene
elite, rastrojili su te manjine, ali nisu uvijek zameli svaki njihov trag.
Osim posrednog, koliko-toliko sigurnog Porfirogenetova kazi-
vanja, ne postoji nijedan pouzdan suvremeni povijesni izvor na teme-
lju kojeg bi bilo moguće ustanoviti u kojoj su mjeri hrvatska plemena
naselila područje tzv. banske Bosne. Ako se Hrvati ovdje i jesu na-
selili, što nije isključeno, oni su najvjerojatnije predstavljali izrazitu
manjinu u slavenskoj i iliroromanskoj većini u kojoj su vremenom bili
asimilirani. Znano je, uostalom, da je proces izrastanja prvih oblika
političke vlasti u Hrvata, smještenih u neposrednom zaleđu bizant-
skih gradova na jadranskoj obali, tekao brže negoli u Srba, ali je i u
takvim okolnostima, prema onomu što je dosad poznato, s pojavom
hrvatskoga imena u dokumentima trebalo čekati sve do 852. godine
kada je zabilježeno u glasovitoj Trpimirovoj darovnici, da bi se tek sa
splitskim saborima (925-928) hrvatsko ime definitivno afirmiralo.
A radilo se o teritoriju što su ga Hrvati relativno gusto naselili, na
kojemu je formiran nukleus hrvatske ranosrednjovjekovne države.

225
Bosanska kvadratura kruga

Pod pretpostavkom da se Hrvati uistinu jesu naselili u Bosni,


nužno je upitati se, kako to čini I. Goldstein, da li danas postoji osoba
koja bi nakon svih nebrojenih emigracija i imigracija, pokrštavanja ili
prekrštavanja, islamizacije i deislamizacije do kojih je u zadnjih nekoliko
stoljeća dolazilo na tlu BiH u svom rodoslovnom stablu mogla identifici-
rati te u 7. stoljeću doseljene Hrvate. Kako pišu, čini se da bi neki mogli.
Oslanjanje modernog nacionalnog osjećaja na srednji vijek ne-
primjerno je već i zbog toga što je u tadašnjem shvaćanju nacije,
kako to svjedoči kanonist Regino od Prüma oko 900. godine, primat
nad čisto rasnim dan sociološkim kategorijama (običajima, jeziku i
pravu). Za pravilno razumijevanje ovog pitanja važno je znati da sve
do konca XVIII. stoljeća naciju nije formiralo tzv. narodno jedinstvo
već vladajući, reprezentativni politički sloj; do tada ne može biti
govora o narodnoj već isključivo o tzv. plemićkoj naciji.
Slijedeći podjelu H. Schulzea na državne i kulturološke nacije,
za bosanskohercegovačke Hrvate primjerenom se čini odrednica
kulturološke nacije. Njezino današnje pretvaranje u pojam isključivo
državno-političkoga značenja, uz znanstveno nedokazivu teoriju o
tzv. državnoj matici i rezervnoj domovini, pokazuje svu malignost
utopije da je moguće svjesno djelovati na povijesni tok koji ima svoje
duboko ukorijenjeno nasljeđe. Tako biva jasno kako se, kao jedan
od proizvoda rata, mogla stvoriti umjetna opreka između pojmova
bosanski i hrvatski. Svjedoči o tome, pored ostalog, euforično pretva-
ranje posljednjeg bosanskog kralja, zlosretnoga Stjepana Tomaševića,
u kralja hrvatskoga imena, jezika i porijekla. Ona vrsta samozaborava
i vlastitoga povijesnoga negiranja koju kroz sustavno uništavanje
bosanske zavičajnosti kao esencijalne komponente hrvatstva danas
proizvodi politika HDZ-a, prijeti potpunim zatiranjem autentične
hrvatske (što će reći bosanske) kulture u BiH.
Budući da formiranje nacija na europskom kontinentu ima
tisućugodišnju pretpovijest, svaka ozbiljna analiza etničkih odnosa
u srednjovjekovnoj Bosni morat će povesti računa o duhu tadašnje
epohe i stvarnom stanju činjenica. Ako je bilo jedan bilo drugi etnos
– Hrvati i Srbi – participirao u procesu etnogeneze na bosanskome
tlu, narod nazvan Bošnjanima na kraju ih je asimilirao što, uostalom,

226
II. Bosanski mitovi

nije bila nikakva iznimka nego upravo pravilo u čijem su se duhu


slični procesi odvijali na cijelom europskom prostoru.
„Dugo, dakle“, kako primjećuje Ž. Ivanković, „kroz povijest Bosne
ne može biti govora o narodnoj etničkoj svijesti jer se sva svijest
izražavala kroz ono dominantnije koje se stvaralo u opoziciji vjer-
nik-nevjernik.“ Isti autor, prateći unutar cjeline južnoslavenskoga
prostora konstituiranje modernih nacija, uočava bitnu komponentu
bosanskohercegovačkoga hrvatstva: njegovo političko osmišljavanje
kroz fenomen franjevaštva i ilirizam kao romantičarsku, ali zato
ništa manje važnu formu. U toj prvoj fazi formuliran je politički
koncept bosanskohercegovačkoga hrvatstva: „konstituiranje nacije
u modernom značenju te riječi, integracija nacionalnog prostora,
premošćenje staleškoga jaza, demokratiziranje javnog života, eko-
nomije, formuliranje nacionalnih interesa kroz ideologiju, politički
program, kulturni preobražaj itd., a sve na već osvojenim slobo-
dama i dostignutom stupnju iskustva na Zapadu.“ Od tada „može se
i formalno govoriti o Hrvatima u Bosni ili barem bosanskom speci-
fikumu hrvatstva.“ Transformacija bosanskih katolika u nacionalne
Hrvate – transformacija naroda u naciju – bio je dug(oročan) proces,
osim s unutarbosanskim organski povezan s političkim i kulturnim
strujanjima u susjednoj Hrvatskoj ali i u širem okruženju, kako to
pokazuje P. Korunić.
Profiliranje bosanskoga tipa hrvatstva sažeo je I. Lovrenović:

Uz višestoljetno negativno djelovanje krupnih datosti političkih


granica među svjetovima, tako se stvara pojedinačni i kolektivni,
psihološki i povijesni, kulturni i politički habitus i profil [...] Kulturno
(u okviru zamišljene cjelovitosti zapadne kulture), organizacijski (u
okviru cjeline Franjevačkog reda i Katoličke crkve), nacionalno (u
okviru hrvatskog nacionalnog i kulturnog totaliteta) – taj profil za-
dobiva status varijeteta. Taj varijetet, naravno, korespondira sa cje-
linom, ali je u odnosu na nju i značajno diferenciran. Crte te diferen-
ciranosti nisu toliko jake da bi od varijeteta načinile poseban entitet,
ali su dovoljno jake da ni brzo ni lako ne prestaju biti smetnjom za
totalnu korespondenciju, to jest – za stapanje u jedinstven identitet.

227
Bosanska kvadratura kruga

Svodeći taj proces na njegovu najrazumljiviju dimenziju, na jezik


kulture, danas je fenomen hrvatstva pravilno moguće osvijetiliti je-
dino u njegovoj trovrsnoj pojavnosti [...] u tri markantna kulturno-ci-
vilizacijska podtipa: mediteransko-romanskom, panonsko-srednjoeurop­
skom, balkansko-orijentalnom.
To samo pokazuje da u jednoj ovakvoj složenoj kulturnoj pojav-
nosti, tom jedinstvenom slučaju u europskoj kulturi kojemu je dano
biti „sudionikom i baštinikom svega što je taj krug stvorio i dodir-
nuo, cijeloga njegova registra oblika i dodira“ ne može uspješno
funkcionirati koncept metropolitanske paradigme, model centra i pe-
riferije. U njezinoj povijesno zadanoj policentričnosti i plurimorfnosti
bosanskohrvatska komponenta ne može biti promatrana tek kao
„dodatak i to nižega reda“.
U svjetlu ove trovrsne paradigme može se govoriti samo o njezinu
harmoničnom i produktivnom prevladavanju ali ne na način koji bi
jednu komponentu za račun fiktivne i osakaćujuće čistoće dokinuo,
nego na način njezine pune afirmacije koja je jedina u stanju hrvat-
sku kulturu postaviti na mjesto koje joj objektivno pripada: u plane-
tarno kulturno zajedništvo.
Da je bosansko hrvatstvo nemoguće svesti na etnički privjesak
tzv. matične povijesti pokazuje i vjerojatno najkontroverznija knjiga
bosanskohercegovačke/hrvatske historiografije: Etnička povijest
Bosne i Hercegovine fra Dominika Mandića, objavljena u Rimu 1967.
godine. Ova voluminozna knjiga od 554 stranice, nastala kao rezul-
tat opsežnih istraživanja koja su uključila literaturu i izvore na više
jezika, dugo je živjela u znanstvenoj „poluilegali“, što je dodatno pri-
donijelo stvaranju mitsko-urotničke atmosfere oko nje i njezina au-
tora. Pamtim još iz studentskih dana da je svaki kuloarski razgovor
o Mandiću i njegovoj knjizi po pravilu pratio snižen ton. Sjećam se i
toga da je ona bila jedna od prvih „zabranjenih“ knjiga s kojom sam
se susreo nakon završetka studija, i da me njezino čitanje snažno
konfrontiralo sa studentskim znanjem. Mandićeve teze o eminentno
hrvatskom karakteru etnopolitičke povijesti Bosne i Hercegovine
(posebno bosanskoga srednjovjekovlja) hranile su mit o Hrvatskoj
do Drine, premda mu Mandić nije rodonačelnik.

228
II. Bosanski mitovi

Tezu o hrvatskome etničkom korijenu bosanskohercegovačkih


muslimana (Bošnjaka) razvijao je i Franjo Tuđman koji je još 1965.
pisao: Budući da su BiH u Hrvatskoj od davnina smatrane hrvatskim
zemljama na osnovi povijesnoga i etničkoga prava, jer pretežito bi-
jahu u sastavu stare hrvatske države, jer je muslimansko pučanstvo
u golemoj većini bilo hrvatskoga podrijetla, što se potvrđivalo i njego-
vim ikavskim narječjem, to je baš na tom pitanju došlo do najoštrijeg
sučeljavanja dvaju nacionalizama [srpskog i hrvatskog]. U knjizi
Nacionalno pitanje u suvremenoj Europi tiskanoj u Zagrebu 1990.
Tuđman je dalje razradio ovu ideju: Pri objektivnom razmatranju broj-
nog sastava pučanstva BiH, ne može se nipošto zanemariti činjenica da
je muslimansko pučanstvo u svojoj golemoj većini, po svom etničkom
sastavu i govoru, neprijeporno hrvatskoga podrijetla, te da se, unatoč
povijesno stvorenim vjersko-kulturnim posebnostima, uvijek, kad god
je za to imalo priliku, izjasnilo u golemoj većini kao sastavni dio hr-
vatske nacije. Polazeći od tih činjenica, u BiH dobiva se hrvatska većina
u pučanstvu, a njihova gospodarska povezanost s ostalim hrvatskim di-
jelovima takve je naravi da ni Hrvatska u sadašnjim granicama, ni iz­
dvojena BiH nemaju uvjeta za poseban, normalan razvitak. Zasnovan
na mitskim predodžbama o muslimanima kao Hrvatima, pandan
velikosrpskom svojatanju BiH, Tuđmanov politički, program pored
svih drugih faktora, bosanskohercegovačke Hrvate u nedavnom je
ratu gurnuo u ponor mjerljiv s bleiburškim.
Kako Tuđmanovi zaključci korespondiraju s Mandićevim poka-
zuje završno razmatranje u Etničkoj povijesti BiH: Urođeno hrvatsko
pučanstvo u BiH mijenjalo je državne vladavine i svoju vjeru, ali je uvijek
zbroj Hrvata katolika, bogomila i muslimana činio većinu u zemlji. Prema
tome, uza sve povijesne nedaće i promjene, BiH etnički ostale su trajno
hrvatske zemlje. Za turskoga zaposjednuća god 1463. bilo je u BiH: Hr-
vata katolika oko 83%, Hrvata bogomila oko 10%, Hrvata prevedenih
na pravoslavlje oko 2%, neslavenskih Vlaha, većinom katolika, oko 2%, te
pravih etničkih Srba oko 3%. Prema tome, god 1463. bilo je u današnjoj
BiH oko 95% Hrvata. Do ovakvih ničim dokazivih zaključaka, pose-
bno kada je riječ o procentima, mogao je Mandić doći samo sustavnim
učitavanjem nepostojećih sadržaja u povijesne izvore.

229
Bosanska kvadratura kruga

U godini izlaska njegove Etničke povijesti, podvrgnuvši kritici


neke stavove Nade Klaić čiji je rad ocijenio kao neispravan i šteten hr-
vatskom narodu, pisao je Mandić u Hrvatskoj reviji: Narodna povijest,
obrađena istinito i vijerno, u svojoj širini, jedno je od najmoćnijih sred­
stava, kojima se podržava narodna svijest, jača narodna snaga i na-
rod čini sposobnim za žrtve i napore za kulturna, društvena i državna
ostvarenja. Obrazložio je to time što mu je znanstvena i rodoljubna
dužnost upozoriti hrvatsku javnost u domovini i u inozemstvu na neis-
pravna stanovišta i štetnost navedenih spisa za odgoj mladih hrvatskih
povjesničara i za hrvatski narod uopće.
U Predgovoru svojoj Etničkoj povijesti obrazložio je to Mandić još
eksplicitnije: U povijesti Herceg-Bosne, i u današnjoj stvarnosti, osno-
vno je pitanje narodno. Posebnu pažnju posvetili smo ispitivanju vjers-
kog razvoja u tim zemljama, jer nigdje se vjera nije toliko mijenjala
i utjecala na narodno opredijeljenje kao u BiH. U razmaku manje od
tisuću godina preci većine današnjih urođenika u BiH pet puta temeljito
su izmijenili svoju vjersku pripadnost, što je imalo i narodnih posljedica.
Ovdje se u osnovi radi o ispravnome zapažanju ali ga ne prate i ispra-
vni zaključci.
U Mandićevim rečenicama sadržan je sav paradoks etnokonfesio-
nalnoga nacionalizma: Svijet se tokom povijesti temeljito više puta
promijenio – kad bi mrtvi ustali, pitali bi gdje se nalaze – ali fikcije u
ljudskim glavama preživljuju sve te mijene gradeći svijet imaginar-
nih predodžbi. Svjedoči o tome izjava nedavno uhapšenog generala
hrvatske vojske Ivana Andabaka: Izdali su nas [Bošnjaci]. O njima sam
imao najbolje mišljenje, surađivali smo u emigraciji, bilo ih je dosta u
mojoj postrojbi, ali onda su nas izdali, zaboli nam nož u leđa. Okrenuli
su se od hrvatstva, odrekli se korijena.
Ovakva shvaćanja recidiv su tzv. nacionalnog preporoda s korije-
nom u XIX. stoljeću koji S. M. Džaja ocjenjuje kao ponovno osvajanje
cjelokupne nacionalne povijesti, kako kulturne tako i političke. Kao ori-
jentacijska epoha prihvaćen je srednji vijek, kao kriteriji orijentiranja
prihvaćeni su jezik i južnoslavenski etnički odnosi.
Da nijedna od ovih okljaštrenih slika povijesti nije izdržala ozbilj­nu
znanstvenu kritiku uz knjigu S. M. Džaje (Nacionalnost i konfesio-

230
II. Bosanski mitovi

nalnost BiH), pokazuju radovi mlađe generacije hrvatskih medije-


valista I. Goldsteina i N. Budaka. U knjizi Hrvatsko srednjovjekovlje
(Zagreb, 1995) – jednoj od najboljih sinteza hrvatske medijevalistike
– ugledni zagrebački profesor Tomislav Raukar smješta srednjovje-
kovnu Bosnu tamo gdje stvarno pripada: u rubno područje hrvatske
povijesti. Pritom je u ovoj knjizi braudelovske inspiracije jasno istak­
nuto da se društvena zasebnost srednjovjekovne Bosne oblikovala na
stjecištu istočnih i zapadnih djelovanja, a da su društvena i državna
individualizacija bile i osnovicom na kojoj se stvaralo i njezino etno-
kulturno ustrojstvo. Raukarova inventivna zapažanja nastala su
na tragu moderne historijske znanosti oslobođene ideoloških nat-
ruha. Nimalo nevažno: u rukama je imao iste izvore kao i Mandić.
Uz ovaj pročišćeni znanstveni pristup žive u mlađoj generaciji hrvat­
skih povjesničara stari pseudoznanstveni virusi o srednjovjekovnoj
Bosni kao o prostoru.
Kada se – sine ira et studio – bude pisala historija bosansko­
hercegovačke historiografije, od neprocjenjivog će značenja biti
utvrđivanje koliko su politička gledišta autora utjecala na njihove
znanstvene zaključke. U toj će historiji kao zaslužan povjesničar is-
taknuto mjesto naći i Dominik Mandić sa svojom Etničkom poviješću
BiH. Ova se knjiga zasad može razumjeti kao dokaz jedne nesretne
kontroverze: Mandiću, respektabilnom povjesničaru, eruditu, paleo-
grafu, filologu, teologu nasuprot stoji Mandić koji je dopustio da ga
ideološka kontaminacija zavede na stranputicu. Tipično za Balkan,
tipično za Bosnu.
U jednom od svojih recentnih radova (Granica na Drini – Znače-
nje i razvoj mitologema, u: Historijski mitovi na Balkanu. Zbornika ra-
dova, Institut za istoriju u Sarajevu, Sarajevo, 2003), mit o Hrvatskoj
do Drine znanstvenom je argumentacijom sahranio Ivo Goldstein.
Autentično hrvatsko razumijevanje Bosne i Hercegovine morat će
prije ili kasnije krenuti tim putem. To će, prije svega, zahtijevati du-
binsku transformaciju u stavu hijerarhije Katoličke crkve u BiH koja
je u komunističkom režimu bila sinonim političke opozicije, ali je u
novim okolnostima, nerijetko (ako i u rukavicama) pristajući uz et-
nonacionalizam, postala nosiocem supkulture političke religije sa

231
Bosanska kvadratura kruga

sakraliziranim pojmovima nacije i države. Danas je na tu hijerarhiju


primjenjiva misao koju je neposredno nakon 1989, misleći na Bugar-
sku pravoslavnu crkvu, izrekao Khristofor Sabev ukazavši da je „cr-
kva do sada bila korištena za političke ciljeve ali da će od sada poli-
tika biti korištena za ciljeve crkve.“

Mit o krunidbi Tvrtka I. Kotromanića u


srpsko-pravoslavnom manastiru Mileševi 1377. godine

Znanstveno nedokaziva teza o srpskom porijeklu bosanske krune


kao klasičan historiografski mit u povijesnoj se znanosti ugnijezdila
preko djela dubrovačkog benediktinca pisca, ideologa i povjesničara
Mavra Orbinija objavljenog pod naslovom Il Regno degli Slavi (Kraljev­
stvo Slavena) 1601. godine u Pesaru. Nakon Orbinija ovaj je mit dalje
kolportiralo nekoliko generacija domaćih i inozemnih povjesničara,
sve dok sedamdesetih i osamdesetih godina XX. stoljeća Đ. Basler, P.
Anđelić i S. M. Džaja nisu iznijeli kontraargumente koji su ga učinili
znanstveno deplasiranim. Ovdje nije mjesto za prepričavanje tog
zanimljivog detalja bosanske srednjovjekovne povijesti; dostatno je
upozoriti na neke činjenice koje nude rješenje cijelog problema:
Sam Mavro Orbini koji je u svome kompendiju južnoslavenske po-
vijesti lokalitet Mili iz srednje Bosne identificirao kao Mileševo (što
uopće nije značilo izjednačavanje sa srpskom Mileševom) istaknuo
je da je u Mileševu u Bosni ban Stjepan II. Kotromanić za svoga života
podigao […] i u njoj bio pokopan, crkvu Male braće sv. Nikole. Već na
temelju ovoga kristalno jasnog podatka otpadala je mogućnost pole-
mike o mjestu okrunjenja prvoga bosanskog kralja, tim više što su se
srpski kraljevi krunili u Petrovoj crkvi, ili u Žiči ili u Peći čime srpsko-
pravoslavna Mileševa ispada iz svih kombinacija. Uz to mileševski
mitropolit, zasvjedočen tek u vrijeme hercega Stjepana Vukčića
Kosače (1434-1466), pored arhiepiskopa, odnosno patrijarha poslije
1346, nije bio vlastan da obavi kraljevsko krunjenje.
Izjednačavanje Mila i Mileševe nalazimo u franjevačkom Marti-
rologiju iz 1369. godine, kao i kod domaćih ljetopisaca XVII. i XVIII.

232
II. Bosanski mitovi

stoljeća, između ostalih kod Pavla Rittera-Vitezovića i fra Bernar-


dina Nagnanovića.
U svečanoj povelji izdanoj 10. IV. 1378. Dubrovčanima sam Tvr-
tko kaže da je išao u srpsku zemlju i da je tamo išavši (tamo š‘dšu) bio
okrunjen.
Koncem 1408. godine ugarski kralj Sigismund Luksemburški
(1387–1437) nametnuo je bosanskoj vlasteli obvezu da bude urešen
krunom rečenog bosanskog kraljevstva, svečano i časno, kako je pokojni
kralj Tvrtko vladao. On je očito bio dobro upućen u detalje okrunjenja
Tvrtka I. koji kao nepravoslavac nije mogao biti okrunjen u srpsko-
pravoslavnom manastiru.
Bosanska kruna endogenog je podrijetla, a osoba koja je u duhu
biskupskih kompetencija vrijedećih na cijelom europskom prostoru
okrunila prvoga bosanskog kralja može biti samo djed Crkve bo-
sanske – njezin pravi gospodin episkop, kako se titulirao početkom
1404. godine. Ovaj događaj praktično i teoretski odredio je sadržaj
ugarsko-bosanskih odnosa sve do 1463, pa i kasnije kada su imeno-
vanjem marionetskih kraljeva u Bosni do 1477. Osmanlije i Ugri nas-
tavili davno započeti obračun na ovom području.724

Bogumilski mit

Tzv. bogumilima mjesto u historiografiji osigurao je u drugoj po-


lovici XIX. stoljeća nitko drugi nego jedan takav znanstveni autoritet
kakav je u svoje vrijeme bio (i još je uvijek) Franjo Rački. U osnovi je,
tvrdi A. Vaillant, bogumilizam Crkve bosanske djelo F. Račkoga i hr-
vatskog romantizma. To je, primjećuje on, ona lijepa nacionalna he-
reza, na koju su Hrvati bili ponosni, i koja se natjecala s češkim husitiz-
mom.
Težište je bogumilskoga mita u tvrdnji da je srednjovjekovna Bo-
sna bila središtem neomanihejsko-dualističke doktrine koja je stajala

724 Dužan sam napomenuti da sam u prvoj verziji ovoga teksta objavljenoj 1996. zastu-
pao tezu – kasnije se ispostavilo: pogrešnu – da je prvoga bosanskog kralja okrunio vikar
Bosanske franjevačke vikarije.

233
Bosanska kvadratura kruga

u opreci sa službenim učenjem Katoličke i Pravoslavne crkve. Uz to još


i u tezi da je ta elitistička doktrina u Bosni imala masovne pristaše.
U posljednjih 50 godina pojavilo se više kritičkih studija koje
crkvene prilike u srednjovjekovnoj Bosni osvjetljavaju na nov način.
Njihova istraživanja, uz neka vlastita zapažanja, sažeo bih u sljedeće
zaključke:
Bogumilski ideologem i predodžbu o neprekinutom kontinui-
tetu između srednjovjekovne i osmanske Bosne u svim relevantnim
biološkim i državnopravnim segmentima, kako pokazuje S. M. Džaja,
u muslimansko-bošnjačku povijesnu svijest uveo je pisac i orijenta-
list Safvet-beg Bašagić-Redžepašić (1870–1934) prvi put 1892. a za-
tim u svojem povijesnom kompendiju Kratka uputa u prošlost Bosne
i Hercegovine od 1463. do 1850, Sarajevo, 1900. Kroz projekt inte-
gralnoga bošnjaštva austrougarski upravitelj u BiH Benjamin Kálay
(1882–1903), suprotstavljajući ga srpskim i hrvatskim pretenzijama
na BiH, podupirao je iz političkih razloga ovaj nacionalni koncept.
Srednjovjekovna Bosna je do pojave prvih optužbi na račun he-
reze na prijelazu iz XII. u XIII. stoljeće za sobom imala pola milenija
dugu tradiciju katoličke slavensko-glagoljaške obredne prakse, što
je vidljivo kroz dokumente i arheološke artefakte. U usporedbi s
Ugarskom, u kojoj se katolicizam raširio u svojoj latinskoj varijanti,
srednjovjekovna je Bosna do pojave prvih optužbi imala daleko dužu
kršćansku tradiciju.
Prve denuncijacije koje su Bosnu dovele u vezu s herezom potekle
su od dukljanskog župana Vukana koji se, vidjevši da gubi političku
utrku za vlast, tako nastojao približiti papi Inocentu III. (1198–1216)
i osigurati promaknuće barske biskupije u rang metropolije. Pritom
se ne smije gubiti iz vida činjenica da je u eri redefiniranja odnosa
između istočne i zapadne Crkve u jugoistočnoj Europi nakon sloma
Bizanta u Četvrtoj križarskoj vojni 1204. prvi srpski kralj Stefan
Prvovjenčani 1217. bio okrunjen papinskom krunom. Kasnije su ovaj
mehanički ideologiziran i klišeiziran vokabular preuzeli ugarski vla-
dari koji su u službi univerzalističkog programa papinstva iz XIII.
stoljeća nastojali latinizirati bosansku slavensku biskupiju i u njoj
ostvariti utjecaj ugarskih crkvenih struktura. Indikativno je da su

234
II. Bosanski mitovi

ugarski vladari i u kasnijim odnosima s Bosnom vokabular optužbi


aktivirali samo onda kada je trebalo realizirati političke ciljeve. Na-
protiv, u eri stabilnih odnosa s bosanskim vladarima, od kojih je
većina bila uključena u ugarski feudalni sustav, takvim optužbama
nigdje nema traga.
Crkva bosanska, koja se u domaćim izvorima prvi put javlja
1326/29. za cijelo vrijeme svoje aktivnosti do 1459. nije bila brojčano
jaka, niti je zbog odsutnosti teritorijalno-pastoralne mreže, na ko-
joj je Katolička crkva zasnivala svoje djelovanje u narodu, ikada bila
usmjerena na rad u masama (nisu bez razloga gosta Radina i grupu
njegovih sljedbenika koji su 1466. tražili azil na njihovu području
Mlečani nazvali sektom). Zbog naglašene strogosti svojih pravila,
sa spartanskom klasifikacijom grijeha u kojoj je svako odstupanje
od regule tretirano kao smrtni (neoprostivi) grijeh, ona već u sa-
mome startu nije mogla biti privlačna običnome čovjeku s njegovom
komformističkom prirodom. Ovu prvobitnu asketsku crtu Crkva
bosanska je već od početka XV. stoljeća, ako ne i ranije, počela gu-
biti, laicizirati se i usvajati životni kodeks plemićke feudalne sredine.
Na drugoj strani je Katolička crkva od sredine XIV. stoljeća preko
franjevaca ali i svjetovnoga svećenstva razvila razgrananu pasto-
ralnu aktivnost koja je u svoj okvir obuhvatila znatan dio bosanskoga
stanovništva; o njezinim pastoralnim uspjesima u godinama pred
pad bosanske države 1463. svjedočio je i carigradski patrijarh Gena-
dije Skolaris.
Nauk Crkve bosanske primarno nije bio usmjeren na negaciju
kristoloških načela, već na kritiku opće Crkve.
Srednjovjekovna Bosna ne poznaje unutarnje vjerske napetosti
širih razmjera kakve su zabilježene u Francuskoj početkom XIII. i u
Češkoj prve polovice XV. stoljeća. Franjevački samostani i hiže Crkve
bosanske, koncentrirani na području srednje Bosne, u kraljevoj ze-
mlji, kroz cijelo vrijeme egzistirali su mirno i bez sporenja jedni uz
druge.
O „heretičnosti“ Crkve bosanske u pravilu govore povijesni izvori
pisani latinskim jezikom, dok je, naprotiv, historiografija dokazala
da se pojava Crkve bosanske ne može dovesti u vezu s tradicijom

235
Bosanska kvadratura kruga

i pozadinom zapadnoeuropskih mističko-dualističkih pokreta iz


druge polovice XII. i početka XIII. stoljeća. Iluminirane bogoštovne
knjige (biblijski rukopisi) nastale u krilu Crkve bosanske pisane
su u duhu službenoga kršćanskog nauka i vjernosti tradicionalnim
slavensko-ćirilometodijevskim jezičnim standardima. Paleografsko-
umjetnička analiza biblijskih tekstova Crkve bosanske govori o njiho-
voj oslonjenosti na starije dalmatinsko-hrvatske glagoljske predloške
i eminentno europskoj dimenziji koja se ogleda u zastupljenosti oba
vladajuća zapadnoeuropska umjetnička stila, najprije romanike a za-
tim i gotike. Zapadnoeuropski „modernizam“ i bosanski „tradicionali-
zam“ na umjetnički najvjerodostojniji način prožimaju se u biblijskim
rukopisima, Hvalovu zborniku i Hrvojevu misalu, bogoštovnim knji-
gama načinjenima za hercega Hrvoja Vukčića Hrvatinića početkom
XV. stoljeća. Plodna kooperacija domaćih pisara i stranih (dalma-
tinsko-talijanskih) iluminatora rezultirala je umjetničkim tvorevi-
nama prepoznatljivim po zapadnoeuropskom gotičkom stilu, ali i
regionalnom bosanskom „rukopisu“. Simbolički iskazano: Bosna je
u ovaj odnos unijela naručitelja (mecenu), pisara i domaća pisma
(glagoljicu i ćirilicu), a Zapadna Europa je „darovala“ umjetnički stil
i iluminatore. Ovaj model zapravo ilustrira mehanizam na kojemu je
počivala internacionalna kultura medijevalne Europe obilježena glo-
balnim umjetničkim strujanjima i lokalnim varijetetima.
Da li je neko naučavanje heretično ili nije određivale su tadašnje
etablirane Crkve u skladu sa svojim proklamiranim shvaćanjima
ali često i trenutačnim političkim interesima. Koliko se kruto
obdržavanje toga principa u biti pokazuje neodrživim pokazuje
slučaj sv. Metoda kojeg su njemački prelati proglasili heretikom,
zbog čega je čak dospio u tamnicu. Umjesto o herezi pravilnije bi bilo,
kako to čini J. Huizinga, govoriti o tipovima pobožnosti. Kako su inten-
zivno bili religiozni stari heretici u usporedbi s modernim kršćanima –
primjetio je J. Burckhardt.
Kao državna crkva (J. Šidak), Crkva bosanska je u društvenom
tkivu srednjovjekovne bosanske države popunila onu prazninu koja
je nastala dislokacijom sjedišta katoličke biskupije u Đakovo sredi-
nom XIII. stoljeća. U crkvenome vakuumu koji je potrajao sve do us-

236
II. Bosanski mitovi

postave Franjevačkoga vikarijata 1339/40, u Bosni se razvila pose-


bna kršćanska konfesija koju su precizno definirali dobro upućeni
Dubrovčani označivši je vjerom bosanskom. Kao njezin antipod isti
su ti Dubrovčani koristili termin vjera rimska. Na osnovi ove rasci-
jepljenosti između bosanske i rimske vjere – u čijoj su pozadini ležali
politički motivi – kod znatnog se dijela bosanske vlastele razvila
specifična konfesionalna senzibilnost koja je, kao u slučaju Hrvoja
Vukčića, konkretan izraz našla u pristajanju uz jednu i(li) drugu
crkvenu organizaciju.
Prateći dio bogumilskog mita predstavlja mit o bogumilskom ka-
rakteru srednjovjekovnih nadgrobnih spomenika stećaka koji je pos-
tao rasprostranjen također zadnjih desetljeća XIX. stoljeća. Nakon ci-
jelog stoljeća bavljenja ovim fenomenom historijska je znanost napus-
tila ovo gledište i danas mu prilazi s drugoga stajališta. Historijski put
te demitologizacije donosim u svojoj monografiji o stećcima.

Bosna šaptom pade 1463.

Mit o brzom padu bosanske srednjovjekovne države nastao je pod


dojmom zbivanja iz proljeća i ljeta 1463. kada je turski sultan Meh-
med II. Osvajač pregazio Bosnu. Ovaj mit, začinjen navodnom bogu-
milskom izdajom, fabriciran je iz pera tadašnjeg papinskog legata u
Bosni biskupa Nikole Modruškog a nastao je kao pokušaj opravdanja
vlastite pogrešne politike (otkazivanje uobičajenog harača sultanu i
ustupci ugarskom kralju Matijašu Korvinu, što je iz Rima sugerirano
Stjepanu Tomaševiću) koja je ubrzala i onako neminovan slom.
Svi drugi izvori spominju samo nagli prodor osmanskih trupa u
Bosnu, borbe pod Bobovcem i drugim bosanskim gradovima, otpor
branitelja, razaranja i masovne deportacije stanovništva, paniku i
bezglavo bježanje prema Jadranu i otocima.
Pad bosanske države pod vlast Osmanskoga carstva rezultat je bro-
jnih međusobno uvjetovanih faktora, kako unutarnjih tako i vanjskih.
Slom 1463. bio je tek finale procesa začetih davno ranije, još od onoga
vremena kada su se koncem XIV. stoljeća bosanska i turska armada

237
Bosanska kvadratura kruga

prvi put sukobile kod Bileće. I obična računica govori da je Bosna pod
osmansku vlast „padala“ gotovo 80 godina.

Mit o kontinuiranoj bosanskoj državnosti

Ovaj mit ratnoga je datuma a veže se uz čin međunarodnoga priz-


nanja Bosne i Hercegovine 6. IV. 1992. i nastoji se prikazati kao krun-
ski dokaz priznanja te državnosti. U stopu ga prate ideje kakva je
proglašavanje godine 1387. godinom utemeljenja navodnog bosan-
skog sveučilišta kao i zamisao o izgradnji mauzoleja u centru Sara-
jeva u koji bi bile položene kosti pripadnika dinastije Kotromanić.
„Tercira“ im prvi put iznesena tvrdnja da je posljednja bosanska
kraljica Katarina svoju djecu, Sigismunda i Katarinu, 1463. godine
sama odvela i predala osvajaču Bosne sultanu Mehmedu II.
Kao povijesna činjenica srednjovjekovna bosanska država kroz
izvore se u kontinuitetu može pratiti od X/XI. stoljeća do turske in-
vazije 1463. godine. Ta državna organizacija (primjerenije bi bilo
nazvati je oblikom političke vlasti) prošla je kroz različite razvojne
faze od početne uspostave ranofeudalnih oblika političke vlasti u
tzv. banskoj Bosni, preko zenita u doba Tvrtka I. Kotromanića u dru-
goj polovici XIV. stoljeća do sloma 1463. Po svojoj feudalnopravnoj
nomenklaturi pripadala je tipu srednjovjekovne monarhije razvije-
nom u istočno-centralnoj Europi.
Načeta unutarnjim trzavicama, podrivena destruktivnim držanjem
ugarskih vladara koji su, držeći bosanskoga biskupa u sferi vlastitoga
utjecaja, ometali njezino političko stabiliziranje i permanentnim
turskim vojnim i ekonomskim ruiniranjem, konačno nedovoljno
podržana od katoličkoga Zapada, Bosna je pred nesporno jačim
Osmanlijama podlegla. Posljednji bosanski kralj Stjepan Tomašević,
kao nosilac državno-dinastičkoga legitimiteta, zarobljen je i po
naredbi sultana Fatiha u ljeto 1463. pogubljen u Jajcu.
Prema feudalno-legitimističkim shvaćanjima tada je pravo na bo-
sansku krunu mogao istaknuti Matija, sin nekadašnjega protukralja
Radivoja, inače brata kralja Stjepana Tomaša. Toga je bio svjestan i

238
II. Bosanski mitovi

turski sultan koji je u daljnjem osvajanju Bosne – nakon ugarskog


protuudara s jeseni 1463. – za bosanskog kralja 1465. godine ime-
novao upravo njega želeći tako stvoriti privid kontinuiteta kraljev-
ske vlasti. Na sličan se korak odlučio i ugarski kralj Matijaš Kor-
vin uključivši u tu igru slavonskoga velikaša Nikolu Iločkoga koji
je jedno vrijeme (1471–1477) nosio titulu bosanskog kralja. Ovi
lažirani pokušaji restauracije bosanskoga kraljevstva najbolje po-
kazuju koliko su i sami osvajači morali voditi računa o zatečenomu
stanju i prilagođavati mu svoje planove. Upravo iz političkih raz-
loga oglušio se turski sultan o molbe kraljice Katarine Kosače da
oslobodi njezinu djecu Sigismunda i Katarinu koja su u danima
bosanske katastrofe pala u tursko sužanjstvo, što je razumljivo s
obzirom da se radilo o legitimnim baštinicima bosanske krune.
Tako je udovica kralja Tomaša, uz kraljicu Maru, suprugu Stjepana
Tomaševića, ostala posljednjim legitimnim nasljednikom bosanske
krune.
Pet dana prije smrti, oporukom sastavljenom 20. X. 1478. u Rimu
gdje je 1464. našla utočište, zavještala je kraljica Katarina Kosača
pravo na bosansku krunu i državu – ako se njezina djeca, koja su
u međuvremenu primila islam, ne vrate u katoličanstvo – papi i
Rimskoj kuriji.
Kasniji razvoj događaja onemogućio je realizaciju ove oporuke
pretposljednje bosanske kraljice. Područje nekadašnjega bosanskog
kraljevstva Osmansko Carstvo je nakon pada ugarske Jajačke bano-
vine 1527. u cijelosti inkorporiralo u okvir Bosanskoga pašaluka.
Zato se danas rječnikom znanosti ne može govoriti o tisuću­
godišnjem kontinuitetu bosanske državnosti, budući da između
Bosanskog kraljevstva i Bosanskog pašaluka nema pravnoga konti-
nuiteta. O jednoj se vrsti kontinuiteta može govoriti, naime o konti-
nuitetu predaje koja se sačuvala u tradiciji franjevačke redodržave
Bosne Srebrene, kao i u emigrantskim krugovima bosanskoga
katoličkog građanstva i svećenstva u tadašnjoj zapadnoj Europi.
Današnje inzistiranje na ovom mitu služi jedino dnevnopolitičkim
interesima uspostave prava vlasništva nad državom Bosnom i Her-
cegovinom i njezinoj daljnjoj destrukciji.

239
Bosanska kvadratura kruga

Mit o idealnom bosanskom suživotu

Istovremeno s pseudoznanstvenom tezom o kontinuiranoj bo-


sanskoj državnosti s muslimansko-bošnjačke strane plasira se mit o
idealnom bosanskom suživotu. Koliko su ovakve teze štetne i opasne
uz ostalo pokazuje ne tako davna izjava jednog općinskog čelnika iz
Vareša koji je u sporu s tamošnjim fratrima isticao navodnu milosrd-
nost sultana Mehmeda El-Fatiha u postupanju prema bosanskim ka-
tolicima 1463. na koju mu, eto, njihovi potomci danas uzvraćaju neza-
hvalnošću. Zbiljska slika bosanskoga suživota, kao povijesne katego-
rije nastale u višestoljetnom dodiru različitih kulturno-civilizacijskih
i religijskih vrednota daleko je od idealne i ne može služiti kao predlo-
žak za rješavanje njezinih suvremenih problema nastalih slomom ko-
munističkoga sustava, ratnim razaranjem i poratnim mešetarenjem.
Fenomen bosanskog suživota formiran je za četiristoljetne osman-
ske okupacije u BiH kada su se konfesionalne prilike na ovom pod-
ručju usložnile i zaoštrile. Tada BiH postaje susretištem i križištem
četiriju civilizacija: zapadnoeuropsko-katoličke, bizantsko-pravosla-
vne, orijentalno-islamske i židovske i to u državno-političkom okviru
osmanskoteokratskoga imperija. Četiri bosanskohercegovačke konfe-
sionalne grupacije ostale su uglavnom zatvorene unutar svojih oko-
štalih psihosocijalnih okvira, u jednoj vrsti latentne odbojnosti koja
je rasla usporedo s krizom osmanskoga upravnog i gospodarskog su-
stava. Ovu pojavu moguće je locirati ponajprije na svijet tzv. „visoke
kulture“ o čemu je I. Andrić pisao u svome jednako glorificiranom i
osporavanom Pismu iz 1920:
Ali oduvek je u bosanskim građanskim krugovima bilo dosta lažne
građanske učtivosti, mudrog varanja sebe i drugih zvučnim rečima i pra-
znim ceremonijalom. To prikriva kako-tako mržnju, ali je ne uklanja i ne
sprečava u rastenju. Bojim se da i pod pokrovom svih savremenih mak-
sima mogu u tim krugovima da dremaju stari nagoni i kainovski planovi,
i da će živeti dok god ne budu izmenjene osnove materijalnog i duhovnog
života u Bosni.
Na drugoj strani, u domeni tzv. pučke kulture, odvijaju se procesi
srastanja i međusobnoga kalemljenja kulturnih sadržaja – stvaranje

240
II. Bosanski mitovi

jedne nove kulturne kvalitete. Zapravo, „tek silazeći u svijet svako­


dnevice i pučke kulture, možemo uočiti komplementarnu dimenziju
izoliranome životu triju visokih kultura, te sklopiti cjelovitu sliku ži-
vota u Bosni.“ Vidljivo je to najbolje u pučkoj umjetnosti (obrt), lek-
siku, ishrani, načinu odijevanja i stanovanja, dakle u svim primar-
nim manifestacijama života. U ovoj ambivalenciji odvijao se život i
suživot konfesionalnih grupa u BiH s njihovim teškim mentalnim
bremenom u okrenutosti svake od njih izvanbosanskim kulturnim i
političkim centrima – navikom koja ih i dan-danas čini ekstrapolira-
nim narodima (S. M. Džaja).
Stanje bosanskoga duha između latentne mržnje i prave idile, u in-
terviewu zagrebačkom Erasmusu u proljeće 1993, definirao je autor
knjige Labirint i pamćenje (u kasnijem izdanju Unutarnja zemlja):

Stanje duha u Bosni uvijek ste istodobno mogli označiti i stan-


jem latentne mržnje i prave idile, a da u oba slučaja budete po-
tpuno u pravu [...] Oblik u kojem će se takvo ambivalentno stanje
u jednome času realizirati zavisio je samo od konkretne političke
konstelacije. U slučaju, kojemu smo mi danas svjedoci, politička je
konstelacija očito bila stravično negativna. Ona je samo otkopala
i iskoristila već postojeći supstrat bosanskoga života koji ima ob-
lik mržnje. Drugim riječima, u povijesti je isključivo od inputa po-
litičkoga života zavisilo kuda će Bosna, i ako je tako, a siguran
sam da jest, onda to na žalost znači da Bosna zapravo i nije imala
priliku izgraditi svoj izdržljivi politički subjektivitet, u čemu i jest
njezina povijesna tragedija.

Radi se zapravo, po riječima S. M. Džaje, o tri kulturna sustava i tri


međusobno dinstinktna društva [...] nastala u osmanskom razdoblju koje
je moderna povijest od austrougarske okupacije sve više međusobno
prepletala, ali nije dokinula njihove distinkcije niti ih je uspjela uvesti u
moderni autentični politički koncenzus. Izlaz iz ovoga stanja isti autor
vidi u sljedećem:

Ključ budućnosti Bosne ne nalazi se, naime u restituiranju nje-


zina modela, koji je prema nekim fantastima bio dovršen već

241
Bosanska kvadratura kruga

1609. i mogao bi poslužiti kao uzorak za uređenje moderne Eu-


rope, nego u korektnom dijagnosticiranju svih njezinih kulturnih
vrednota; u traženju novog modela u duhu sve većeg međusob-
nog uvažavanja i poznavanja, u prakticiranju slobodnog politi-
čkog diskursa [...] Kakva će biti istinska budućnost Bosne neće
ovisiti samo o djelovanju međunarodnih političkih faktora nego
možda još više o istinskoj spremnosti vladajućih političkih elita
na autentični koncenzus ili pak o njihovom daljem ustrajavanju
na reconquisti, razdoru i bezakonju.

Nastavak historiografskog rata

Opijenost poviješću i bezuvjetna sklonost tome da se sve iz povijesti


uvijek argumentira, uza sve ostale razloge, trasirale su put najnovijoj
bosanskohercegovačkoj tragediji. A što je uopće povijest, da li ju je
moguće obuhvatiti u njezinu totalitetu ili nam ona povjerava samo
ono što sama želi? Na stranicama predgovora Löwithove knjige
Svjetska povijest i događanje spasa ispisan je Goetheov odgovor na
ovo pitanje:

Čak i da možete osvijetliti i proučiti sve izvore: što biste našli? Ni-
šta drugo izuzev jedne velike istine koja je odavno poznata i radi
čijeg potvrđivanja nije potrebno ići daleko; naime, istine da je sve
bilo bijedno u svim vremenima i u svim zemljama. Ljudi su uvijek
strepili i patili; uzajamno su se mučili i zlostavljali; i sebi i drugim
zagorčavali su taj kratki život, a ljepotu svijeta i slast postojanja,
koje im pruža prekrasni svijet, nisu umjeli ni cjeniti ni uživati.
Ugodno i veselo bilo je samo rijetkima. Većina je, nakon što je to-
kom izvjesnog vremena iskušavala život, vjerojatno radije htjela
da ga napusti, nego da ga iznova započne. Ono što ih je još činilo
ili čini privrženim životu, bio je i jest strah od smrti. Tako to jest,
tako je bilo; tako će vjerojatno i biti. To je ljudska sudbina. Zar su
nam potrebni dalji dokazi?

242
II. Bosanski mitovi

Tačno onoliko koliko smo danas, nakon daytonske mirovne im-


provizacije, udaljeni od same mogućnosti za postizanje pravednoga i
trajnoga mira, isto toliko udaljeni smo od znanstvenoga konsenzusa
o spornim pitanjima bosanskohercegovačke povijesti. Indikativno je
kako je rješavanje ovih pitanja uvjetovano jedno drugim i kako su
međusobno tijesno povezana.
Ako nije deplasirano predviđati, onda će se morati kazati da je
malo nade, bolje rečeno, ne postoji niti jedan razlog za optimizam da
će u dogledno vrijeme ova pitanja biti pozitivno razriješena. Izgled-
nija je druga mogućnost, tj. da će nasilno cijepanje BiH na etničkoj
osnovi pratiti nastavak davno započetog a nikada objavljenog histo-
riografskog rata, sada potenciranog i uzajamno počinjenim zloči-
nima. Naznake tog procesa već su prisutne u udžbenicima povijesti i
historiografiji u kojima se, kao po komandi, posegnulo za starim mi-
tovima. Tako će svaki narod uz dio osvojene zemlje imati i tu žalosnu
privilegiju na vlastitu historiografiju obojenu legendom i mitom. One
će se svojski potruditi da se stare mržnje i atavizmi nikada ne ugase;
dakako, razbuktat će i nove.
Onima koji ne podlegnu ovom „mesijanskom“ zovu preostat će
mukotrpan ali zahvalan put razračunavanja s okoštalim stereotipo-
vima pozitivističko-romantičarsko-autističkoga promišljanja povi-
jesti. Jedan od mogućih pristupa nudi povijest kulture; oni bi, jer je
materijala na pretek, mogli napisati povijest prežitaka u bosansko-
hercegovačkoj prošlosti od protoilirskoga do našeg vremena, uhva-
titi potez umjetnika i obrtnika, tatuaže i drvorez, leksik i način odi­
jevanja, sepulkralnu arhitekturu i narodni vez, način ishrane i sta-
novanja. Prepoznati život u svim njegovim mnogobrojnim i veličan-
stvenim formama.
Ovaj preokret u historiografiji trebalo bi zasnovati na premisi da
se ovdje povijest nikad nije događala već samo reflektirala, vodeći se
pritom kao putokazom Löwithovom mišlju:

Iako ima namjeru da osuvremeni mišljenje drugih razdoblja i dru-


gih ljudi, historijska svijest mora početi samo od sebe same. Žive
generacije uvijek iznova moraju usvajati, promišljati i istraživati

243
Bosanska kvadratura kruga

povijest. Mi razumjevamo ili ne razumjevamo stare autore u svje-


tlu naših suvremenih predrasuda, budući da knjigu povijesti či-
tamo unatrag od posljednje do prve strane.

Držeći se ovih načela bosanski povjesničar imao bi tu nesagle-


divu privilegiju da svojim sugrađanima prezentira tankoćutni go-
vor raz­ličitih kultura i civilizacija koje, neovisno o svim ideološkim
barijerama, na ovom tlu svoj sadržajni dijalog vode već stoljećima.
Tako bi postalo kristalno jasno da je civilizacija istodobno i postoja-
nost i kretanje a da su civilizacije ili kulture u svoj svojoj prebogatoj
po­javnosti oceani običaja, primoravanja, pristanaka, odluka, potvrđi-
vanja, što su sve same zbiljnosti koje se svakom od nas čine osobne i
spontane, premda često dolaze iz veoma daleka (F. Braudel).

244
II. Bosanski mitovi

Literatura

ANDRIĆ, Ivo, Iz Pisma iz 1920, Napredak – Hrvatski narodni kalendar, XXXXI, Sarajevo,
1992.
BABIĆ, Anto, O pitanju formiranja srednjevjekovne bosanske države, Naučno Društvo NR
BiH, Radovi, III, Odjeljenje istorijsko-filoloških nauka, Knjiga, 2, Sarajevo, 1955.
, Društvo srednjovjekovne bosanske države, u: Društvo i privreda srednjovjeko-
vne bosanske države. Prilozi za istoriju Bosne i Hercegovine, I, ANU BiH, Posebna iz-
danja, Knjiga LXXIX, Odjeljenje društvenih nauka, knjiga 17, Sarajevo, 1987.
BARTLETT, Robert, Die Geburt Europas aus dem Geist der Gewalt. Eroberung, Kolonisierung
und kultureller Wandel vom 950 bis 1350, Kindler, München, 1996.
BASLER, Đuro, Proglašenje Bosne kraljevinom 1377. godine, Prilozi Instituta za istoriju,
11-12, Sarajevo, 1975/76.
БЕРЂАЈЕВ, Николај, Смисао историје, Универзитетска ријеч, Никшић, 1989.
ЋИРКОВИЋ, М. Сима, Милешева и Босна. Отисак из зборника радова: Милешева у
историји српског народа. Научни скупови Српске академије наука и уметности,
књ. XXXVIII, Одељење историјских наука, књ. 6, Београд, 1987.
_________, Bosanska crkva u bosanskoj državi, u: Društvo i privreda srednjovjekovne bosan-
ske države, Prilozi za istoriju Bosne i Hercegovine, I, ANU BiH, Posebna izdanja, knjiga
LXXIX, Odjeljenje društvenih nauka, knjiga, 17, Sarajevo, 1987.
ĆOSIĆ, Bora, „Popper u Berlinu“, Erasmus 14, Zagreb, 1995.
ДВОРНИКОВИЋ, Владимир, Каркатерологија Југословена, Просвета Београд – Ниш,
1990².
DŽAJA, M. Srećko, Povijesni okviri kulturne djelatnosti bosanskih franjevaca 19. stoljeća,
Jukić 2, Sarajevo, 1972.
, Fineova interpretacija bosanske srednjovjekovne povijesti, u: Povijesno-teološki
simpozij u povodu 500. obljetnice smrti bosanske kraljice Katarine. Analecta Croatica
Christiana, XI, Franjevačka teologija u Sarajevu – Kršćanska sadašnjost, Sarajevo, 1979.
, Bosansko srednjovjekovlje kroz prizmu bosanske krune, grba i biskupije, Jukić
15, Sarajevo, 1985.
, Ideološki i politološki aspekti propasti bosanskog kraljevstva 1463. godine,
Croatica Christiana Periodica 18, Zagreb, 1986.
, Bosanska podijeljenost na konfesije, Jukić 16-17, Sarajevo, 1986/87.

245
Bosanska kvadratura kruga

, Mavar Orbin dvadesetog stoljeća, Jukić 19-20, Sarajevo, 1989/90.


, Konfesionalnost i nacionalnost u Bosni i Hercegovini. Predemancipacijski period
1463-1804, Svjetlost, Sarajevo, 1992.
, Die bosnische Völkersymbiose. Genese und Verfall. Göttingen, 1. 12. 1992. (stro-
jopis).
, Od bana Kulina do austro-ugarske okupacije, u: Katoličanstvo u Bosni i Hercego-
vini, Hrvatsko kulturno društvo Napredak, Sarajevo, 1993.
, Zemlja u vrtlogu, (prikaz knjige: N. Malcolm, Povijest Bosne – Kratki pregled,
Erazmus Gilda, Novi Liber, DANI, Zagreb, 1995), Erazmus 14, Zagreb, 1995.
GOLDSTEIN, Ivo, Hrvatski rani srednji vijek, Novi Liber – Zavod za hrvatsku povijest Filo-
zofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, 1995.
GRAFENAUER, Bogo, Pitanje srednjovekovne etničke strukture prostora jugoslovenskih
naroda i njenog razvoja, Jugoslovenski istorijski časopis 1-2, Beograd, 1966.
HOBSBAWM, J. Eric, Nacije i nacionalizam, Novi Liber, Zagreb, 1993.
HUIZINGA, Johan, Jesen srednjeg vijeka, Naprijed, Zagreb, 1991.
IVANKOVIĆ, Željko, Bosanskohercegovački Hrvati i njihova nacionalnost, Napredak –
Hrvatski narodni kalendar, XXXXI, Sarajevo, 1992.
Izvori velikosrpske agresije. Priredili: Miroslav Brandt, Bože Čović, Slaven Letica, Radovan
Pavić, Zdravko Tomac, Mirko Valentić i Stanko Žuljić, August Cesarec – Školska knjiga,
Zagreb, 1991.
KORUNIĆ, Petar, Fra Grgo Martić i hrvatski nacionalni pokret, u: Zbornik radova znanst-
venog skupa Fra Grgo Martić i njegovo doba, Zavičajni klub Posušje – Zagreb, Zagreb,
1996.
KOVAČEVIĆ, Desanka, Pad bosanske srednjovjekovne države po dubrovačkim izvorima,
Godišnjak Društva istoričara BiH, XIV, Sarajevo, 1964.
KOVAČIĆ, S. Anto, Pad Bosne i Hercegovine pod Turke u spisima bosanskohercegovačkih
franjevaca, Nova et vetera, XXIX/1, Sarajevo, 1979.
LOVRENOVIĆ, Dubravko, Stećci. Bosansko i humsko mramorje srednjeg vijeka, Rabic, Sara-
jevo, 2009.
LOVRENOVIĆ, Ivan, Andrić i bosanske franjevačke kronike 18. stoljeća, Napredak – Hrvatski
narodni kalendar, XXXX, Sarajevo, 1992.
, Mjesto Ive Andrića u hrvatskoj književnosti, Napredak – Hrvatski narodni kalen-
dar, XXXXI, Sarajevo, 1993.
, Labirint i pamćenje. Kulturnohistorijski esej o Bosni. Bosanska biblioteka, Klagen-
furt – Celovac, 1994.
LÖVITH, Karl, Svjetska povijest i događanje spasa, August Cesarec – Svjetlost, Zagreb – Sa-
rajevo, 1990.
LUDIN, H. Josef, Između svemoći i bespomoći. O zapadnjačkom i istočnjačkom načinu mi-
šljenja, Jukić 24-25, Sarajevo-Samobor, 1994/95.
LUKIĆ, Vitomir, Kultura je smisao povijesti, Napredak – Hrvatski narodni kalendar, XXXIX,
Sarajevo, 1991.
LUNCER, Vilko, Virtuoz kompromisa gubi živce i nadu, Hrvatska ljevica, Zagreb, god 3, 29.
2. 1996.

246
II. Bosanski mitovi

MANDIĆ, Dominik, Bogomilska crkva bosanskih krstjana, Chicago, 1962.


MERDJANOVA, Ina, Religion, Nationalism, and Civil Society in Eastern Europe. The Postkom-
munist Palimpsest, Studies in Religion and Society, Volume 58, The Edwin Mellen Press,
New York, 2002.
ORBIN, Mavro, Kraljevstvo Slovena, Srpska književna zadruga, Beograd, 1968.
PELINKA, Anton, Interview, Feral Tribune, Split, 3. VI. 1996.
PETROVIĆ, Leon, Kršćani bosanske crkve, Dobri pastir, Sarajevo, 1953.
Predslavenski etnički elementi na Balkanu u etnogenezi Južnih Slovena, ANU BiH, Sarajevo,
1969.
RENDIĆ-MIOČEVIĆ, Duje, Iliri i antički svijet. Ilirološke studije, Književni krug, Split, 1989.
SCHULZE, Hagen, Staat und Nation in der europäischen Geschichte, C. H. Beck, München,
1994.
STIPČEVIĆ, Aleksandar, Iliri, Školska knjiga, Zagreb, 1974.
SZÜCS, Jenö, Nationalität und Nationalbewustsein im Mittelalter, Acta Historica, XVIII/1,
Budapest, 1972, str. 1-37; Acta Historica, XVIII/1-2, Budapest, 1972.
ŠANJEK, Franjo, Bosansko-humski (hercegovački) krstjani i katarsko-dualistički pokret u
srednjem vijeku, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1975.
ŠIDAK, Jaroslav, Studije o „Crkvi bosanskoj“ i bogumilstvu, Liber, Zagreb, 1975.
ŠUNJIĆ, Marko, Jedan novi podatak o gostu Radinu i njegovoj sekti, Godišnjak Društva
istoričara BiH, XI, Sarajevo, 1960/61.
, Trogirski izvještaji o turskom osvojenju Bosne (1463), Glasnik arhivskih dru-
štava i arhivskih radnika BiH, 29, Sarajevo, 1989.
WENZEL, Marian, Bosanska povijest i austrougarska politika: Zemaljski muzej u Sarajevu
bogumilska romansa, Erasmus 15, Zagreb, 1996. (Prijevod M. Lovrenović)

247
Dubravko Lovrenović

Sarajevo – Zagreb, 2012.


SADRŽAJ

UVODNA BILJEŠKA ....................................................................................................................................................9

I. O BOSANSKOM AUTOKEFALNOM KRŠĆANSTVU

SVETI GRGUR ČUDOTVORAC:


ZAŠTITNIK KOTROMANIĆA I SREDNJOVJEKOVNE BOSNE .............................................................15
Sveci zaštitnici i vanjska reprezentacija političkog tijela ..........................................................15
Azj s(ve)ti Grjgurj a zovomj banj Stqpanj ..................................................................................21
Sveci zaštitnici i „kraljevska religija“ ............................................................................................... 31

PROFANI TEROR – SVETA RETORIKA


(Kako je bosanski vojvoda Radosav Pavlović postao opaki pataren, bič katoličke vjere) ............36
Na margini kršćanskoga ratničkoga etosa: politika, moć i propaganda ........................... 36
Pavlovići i Crkva bosanska: vqra ko~ vqruemo .................................................................. 44
Prva i jedina iznimka konfesionalne orijentacije Pavlovića ................................................... 53
Pavlovići i patronatsko pravo: Patronatsko pravo = pravo na pokop ...................................54
I umrjhj na roštvo [Hris]tovo i g[ospodi]n me
voevoda wkrili i ukopa i pobq[lq]ži ......................................................................... 68
Prezentacija teokratske vlasti Radosava Pavlovića u svjetlu političke teologije ........... 72
Vladar milostj~ božjwmj... dokla stoi svqetj... vieku vqkoma .............................. 74
† Vj ime wtjca i sina i svetago duha aminj .................................................................... 78
Azj gospodinj voi[vo]da Radosavj rotihj se na svetwm
evangeli~ hrjstovu i na časnwm krqži gospodni .................................................... 82
Da ”e kletj i prokletj caremj nebesnemj... ..................................................................... 84
I da smo se wdjrekli boga i ângela milostivowga
na daanj sugni i vqre, ko~ vqruemo... ....................................................................... 86
Mirj da~ vamj, mirj wostalâmj vamj... vj lqto rožstva hristova ..................... 88

5
Bosanska kvadratura kruga

A pisa se u slavni gradj Boračj ............................................................................................. 90


Sveti govor i politički moral: vladarska kancelarija
kao mjesto posredovanja vladarske ideologije .................................................................... 93
Radosav Pavlović i Dubrovčani kao protagonisti patriotizma i
nacionalizma, političkoga nacionalizma i vjerskoga nacionalizma ............................101

„SLAVNI DVOR KRALJEVSTVA U TRSTIVNICI“


(Ponovno o proglašenju Bosne kraljevstvom 1377.) .....................................................................109
Crkvenoslavenski jezik, arenga i dinastička svetost ...............................................................109
Blagočjstivno i dostolqpno pohvaliti istinjno~ vqro~ i
želano”e slovo prinesti kj svo”emu blagodqtel~ vladicq Hristu ................... 115
Transfer vlasti: vladika Hrist – rab Tvrjtkw – zemla prqroditelj moihj –
wboâ vladičjstviâ: vj bogodarovanjiqi namj zemli Bosnq – prqstolj
moihj prqroditelj gospode srjbjske........................................................................... 121
Krist Pastir – Tvrtko pastir-vladar ..................................................................................................129
Blagovqrni i bogomj postavl”eni Stefan, kral
srjbl”em i Bosnq i pomori~ i zapadnimj stranamj............................................... 130
Blagovqrni, pravoslavjnij, pravovqrjnij........................................................................ 134
Slavni dvorj kralevjstva – slavnow uzjvišenie kralevstva –
slava kralevjstva – slavno kralevjstvo – kralevstvo va mirq i slavi............. 137
Crkva bosanska kao posrednik crkvenoslavenskog vokabulara ........................................145
Srednjovjekovna politička slava – politički modernitet i ljudska prava .........................146

BOSANSKO SREDNJOVJEKOVLJE U SVJETLU POLITIČKE TEOLOGIJE


(Kancelarijska „liturgija“ u bosanskim ćirilskim ispravama) .....................................................150
Historiografija i resakralizacija bosanskog srednjovjekovlja ..............................................150
Od progonjene do progoniteljske Crkve .......................................................................................152
Što čini kršćanina? .................................................................................................................................156
Jezik „političke teologije“ i ćirilo-metodska osnova
pismenosti i književnog stvaranja u srednjovjekovnoj Bosni .....................................161
„Što znači da Bog vlada? Što je Bog? Kako Bog izražava svoju vlast?“ .............................167
Suprotivj bogu i pravjdi ..................................................................................................... 169
Tvoriti mi pravde i milosti i dare i zapisaniqa;
Stvori milostj kralevjstvo mi .................................................................................. 174
Mirj da~ vamj, mirj wstalâmj vamj:
između države zemaljske i države Božje ..................................................................................178
U ovome vijeku i u budućem................................................................................................... 187
Dwbrwga uspomenutiâ ........................................................................................................... 193
I da se wdreku boga i vire, ku viru~, i anćela pravoga na danj sudni ................... 197
†Izvoleniemj boga wca vsedrjžitela............................................................................... 199
u vrqmÅ rožastva hristova................................................................................................... 201

6
Sadržaj

II. BOSANSKI MITOVI

BOSANSKI MITOVI ...............................................................................................................................................215


Bosna i Hercegovina – srpska zemlja ................................................................................................. 216
Bosna i Hercegovina – historijski dio hrvatskoga etničkog i državnog prostora
(Hrvatska do Drine) ............................................................................................................................221
Mit o krunidbi Tvrtka I. Kotromanića u srpsko-pravoslavnom manastiru
Mileševi 1377. godine .........................................................................................................................232
Bogumilski mit ...............................................................................................................................................233
Bosna šaptom pade 1463. ........................................................................................................................237
Mit o kontinuiranoj tisućljetnoj bosanskoj državnosti ............................................................238
Mit o idealnom bosanskom suživotu ..................................................................................................240
Nastavak historiografskog rata ............................................................................................................242
Literatura ..........................................................................................................................................................245

AUTOREFLEKSIJA O BH. HRVATSTVU:


ODGOVOR NA PROPAGANDISTIČKI STRAH OD DRUGOGA I BAJKE O SEBI
(O gnjevu i historiografiji intriga pravednika „političkog hrvatstva“) ...................................248

PERFORMANS PRAZNINE I VRTLOGA .......................................................................................248


Koja su značenja vjerodostojna? ...........................................................................................................248
Tko to i za čim žali? ......................................................................................................................................250
O denunciranju i odgonetanju namjera ............................................................................................258
Tko će skupljati perje „etičke pretpostavke užasa“? .................................................................263
Komunisti i jugoistočna Europa ...........................................................................................................266
Hrvati i socijalistička BiH .........................................................................................................................269
Šta narod misli o „udruženju mimo naroda“? ............................................................................... 274
O „mentalitetu čaršije“ i „turčenju“ .....................................................................................................293
Nadbiskup Stepinac i „teorija šizme“ .................................................................................................301

ČIME REZULTIRA TEHNIKA UČITAVANJA? ...........................................................................304


Ako laže koza, ne laže „enter“ ................................................................................................................304
„Sujetu nacionalnu zovu šovinizmom“ ..............................................................................................305
„Pakost je dvostruko zla kad se još i otvoreno istakne“...........................................................309
„Hrvatsko nacionalno biće u maksimalno mogućim granicama“ ...................................... 319
Umjesto zaključka: Demokratski i totalitarni nacionalni autoriteti ................................328

KRALJ TVRTKO I. KOTROMANIĆ (1353-1391):


vladar u europskim okvirima – spomenik jednoj mogućnosti
Povijesni modeli političke kulture u BiH .........................................................................................329
Čija je srednjovjekovna Bosna? .............................................................................................................334
Industrijska i feudalna kultura: politika pamćenja ....................................................................337

7
Bosanska kvadratura kruga

Historiografski portreti Tvrtka I. Kotromanića ..........................................................................340


Istočno-centralna Europa: historijska pozornica prvog bosanskog kralja ................... 351
Vladar milošću božjom, vladar samodržac .......................................................................................352

III. O PIONIRIMA I NASTAVLJAČIMA

MJESTO SREĆKA M. DŽAJE U BOSANSKOHERCEGOVAČKOJ HISTORIOGRAFIJI ...............387


Izbor iz bibliografije Srećka M. Džaje .................................................................................................395

DEVEDESET GODINA KASNIJE: FRA JULIJAN JELENIĆ ...................................................................401


Različite pozicije: kritičar i kritizirani .............................................................................................401
Jelenić u svome prostoru i vremenu: javni angažman ..............................................................402
Kultura i bosanski franjevci ....................................................................................................................403
Prva konceptualizacija franjevačke kulturne djelatnosti u BiH .........................................404
Prva epoha (do godine 1463) .................................................................................................................406
Druga epoha (1463-1780): Akcija iz vjere .......................................................................................408
Treće doba (1780-1878): U vrtlogu povijesti ................................................................................. 410

UGARSKO-BOSANSKI ODNOSI I KONFESIONALNA POVIJEST


SREDNJOVJEKOVNE BOSNE U DJELU LAJOSA THALLÓCZYJA .................................................... 413
Thallóczyjeva znanstveno-etička platforma i uloga ličnosti u političkoj
povijesti srednjega vijeka ................................................................................................................ 413
Thallóczy – jedan od pionira historiografije o ugarsko-bosanskim
odnosima u srednjem vijeku .......................................................................................................... 416
Thallóczy i konfesionalna povijest srednjovjekovne Bosne u svjetlu
ugarsko-bosanskih odnosa .............................................................................................................421

FRA ANTO KNEŽEVIĆ, BOSANSKI JEREMIJA ........................................................................................ 431

DODACI
IZVORI I LITERATURA ......................................................................................................................................447

BIBLIOGRAFSKA BILJEŠKA ............................................................................................................................468

KAZALO IMENA ..................................................................................................................................................... 470

KAZALO ZEMLJOPISNIH POJMOVA .............................................................................................................488

IZVODI IZ RECENZIJA .........................................................................................................................................496