Sie sind auf Seite 1von 35

ČARLS SANDERS PERS

Intuitivno saznanje

Pers navodi da da čovek nema sposobnost za intuitivno saznanje kroz razmatranje 7 tačaka:
1. mi nemamo intuitivnu sposobnost da razlikujemo intuitivna i posredna saznanja:
-Intuitivno saznanje je ono koje nije determinisano nekim prethodnim – nema dokaza da ovakva
sposobnost postoji (primer deteta – kada ga pitamo kako zna jezik, ono misli da ga je oduvek znalo) –
ne postoji nijedna činjenica koja pretpostavlja intuitivnu sposobnost, jer se uvek mogu objasniti
određenim hipotezama.
2. mi nemamo sposobnost intuitivnog saznanja sopstvenog Ja
Samosvest je znanje o nama samima, a s obzirom na to da intuitivna sposobnost ne postoji, pitanje
kako znamo da mi postojimo mora biti potkrepljeno određenim svedočanstvima, odnosno, da li se
samosvest može objasniti delovanjem poznatih sposobnosti. Dete u početku vidi sebe kao objekat –
tek se uz otkrivanje određenih sposobnosti uzdižemo do samosvesti, tako da nije potrebno
postulirati intuitivnu samosvest da bi čovek potkrepio izvesnost svog znanja o sebi – mi svoju
samosvest potkrepljujemo svakom drugom činjenicom, tako da je samosvest konkluzija, a ne
premisa.
3. mi nemamo sposobnost da intuitivno razlikujemo subjektivne elemente saznanja
Svako saznanje sadrži nešto predstavljeno (objektivni element) i neko delanje našeg Ja kojim ono
biva predstavljeno (subjektivni element), pa se čini da mora postojati neka intuitivna moć na osnovu
koje bismo razlikovali ono stvarno i ono subjektivno, ali takva intuitivna moć ne postoji. Činjenice ne
zahtevaju nužno hipotezu o postojanju intuicije (npr. verovanje – posmatranjem spoljašnjih činjenica
+ izvođenjem iz senzacije ubeđenosti koja je obično prati) – nije potrebna intuicija.
4. nemamo sposobnost introspekcije
Svako naše saznanje o unutrašnjem svetu je izvedeno iz našeg znanja o spoljašnjem svetu.
Samoposmatranje je neposredno opažanje unutrašnjeg sveta (neizvedeno iz saznanja o spoljašnjem
svetu). Npr. emocije – emocije se vezuju za duh, ali, emocije su predikati koji se vezuju za posebne
okolnosti i samog čoveka (kad je čovek ljut, to je na osnovu određenih okolnosti). Mi iz spoljašnjeg
sveta, izvan duha, izvodimo određene moći (npr. znanje o moći uviđanja izvodimo iz obojenih
objekata), koje ulaze u konstrukciju znanja o unutrašnjem svetu.
5. ne možemo misliti bez znakova
Svedočanstvo spoljašnjih činjenica mora biti na osnovu misli znacima – sama misao može da se
upozna jedino posredstvom spoljašnjih činjenica, tako da je jedina misao koja može da se sazna
misao znacima. Svaka misao je znak koji determiniše neku drugu misao (ne postoji misao koja je bez
znakova).
6. nijedan znak ne označava nešto nesaznatljivo
Sve pojmove smo stekli apstrahujući ili kombinujući saznanja koja su se pre toga javila u iskustvenim
sudovima (nešto smisleno iz spoljašnjeg sveta), tako da se apsolutno nesaznatljivo ne javlja u
iskustvu i nema smislenost – saznatljivost =biće – mi možemo dospeti najviše do onog što je saznajne
prirode i što je načelno saznatljivo
7. u lancu saznanja nema Prvog (to je beskonačan niz zaključaka)
Da li postoji saznanje koje nije determinisano prethodnim? Mi ovo ne možemo znati na osnovu
nemogućnosti intuitivne moći saznanja. Nijedno saznanje koje nije determinisano prethodnim
saznanjem ne može da se sazna, dakle, ne postoji, jer saznanje postoji samo ako ga znamo.
Kada od konkluzija idemo ka premisama (od determinisanih znanja do onih koja ih determinišu),
uvek dolazimo do toga da je svest u determinisanom stanju življa nego svest u determinišućem
stanju, a pošto konkluzija mora imati isto onoliko živosti koliko je ima u premisama, ne možemo
dozvoliti intuitivnu sposobnost za koju se smatra da je življa od determinisanog stanja.
Kako učiniti naše ideje jasnim

Razlikovanje jasnih i razgovetnih od nerazgovetnih pojmova – razmatranje problema smisla i


značenja naučnih i filozofskih pojmova.

Pragmatička maksima: „Razmotrite kakve posledice, za koje bi se moglo zamisliti da imaju praktičkog
značaja, mi zamišljamo da ima predmet naše zamisli. Naša zamisao ovih posledica predstavlja svu
našu zamisao predmeta.“ Ovom maksimom Pers nastoji da utvrdi objektivan i stvaran smisao
teorijskih apstrakcija.

Jasna ideja se u logici definiše kao ideja koju uvek prepoznamo kad na nju naiđemo i ne možemo je
pomešati ni sa jednom drugom; ideja kojoj ova jasnoća nedostaje je nejasna. Razgovetna ideja je ona
koja ne sadrži ništa što nije jasno (od onog što je sadržano u njenoj definiciji) – dakle, ideja je
razgovetno shvaćena ako je možemo precizno definisati apstraktnim terminima. Ovi koncepti potiču
od Dekarta i Lajbnica, s tim što ih Pers koriguje (on od logike očekuje da nas pouči kako naše ideje
učiniti jasnim). Sumnja, na osnovu određene neodlučnosti, podstiče duh na misaonu aktivnost –
odluka kako rešiti nedoumicu znači sticanje verovanja, pa je prestanak misaone aktivnosti
uspostavljanje verovanja.

U samom procesu sticanja verovanja zapažamo elemente svesti kojih smo neposredno svesni i kojih
smo posredno svesni. Oni elementi neposredno dati su prisutni u svakom trenutku, dok su elementi
posredno dati oni koji kroz sukcesiju obuhvataju deo prošlosti ili budućnosti – misao je nit koja se
provlači kroz sukcesiju naših senzacija.

Jedina funkcija misli i uloga ideja jesu da proizvedu verovanje – kada se apstrahuje od svih drugih
propratnih elemenata, ono što nije deo verovanja, nije ni deo same misli.

Verovanje Pers definiše kao nešto čega smo svesni, ono smiruje nadraženje izazvano sumnjom i
povlači za sobom uspostavljanje jednog pravila ili navike u našoj prirodi za aktivnost duha; takođe,
pobuđuje novu sumnju zbog samog pravila za akciju, sa čime pokreće i novu misao – krajnji ishod
mišljenja se sastoji u sprovođenju volje, gde sama misao više ne sudeluje.

Dakle, suština verovanja jeste zasnivanje jedne navike. Smisao misli se sastoji, dakle, u navikama koje
ono povlači, a navika zavisi od toga kada (na osnovu izvora u opažaju) i kako (jer je cilj svake akcije da
proizvede neki čulni rezultat) nas ona navodi na delanje. Ovako dolazimo do opipljive i praktične
osnove svake stvarne misaone razlike.

Prema tome, nemoguće je da imamo neku ideju u našem duhu koja se ne tiče zamišljene čulne
posledice stvari (naša ideja o bilo čemu jeste ideja o njegovim čulnim posledicama). – pragmatička
maksima, stoga, predstavlja pravilo za jasnost shvatanja.

Npr. pojam sile – znamo sve efekte, kako deluje i kojim intenzitetom, ali ne znamo šta je sama sila –
pragmatičkom maksimom definišemo pojam sile preko njenih efekata(navika). Ovo je ujedno i
kriterijum demarkacije, jer ako ne možemo empirijski posvedočiti o posledici nekog pojma, ili barem
intersubjektivno, taj pojam se onda odbacuje kao irelevantan.

Jasnost u smislu stvarnosti – kako na apstraktan način definisati jasnost (npr. definisati stvarnost
preko razlike od fikcije – tvorevina mašte, utisnutost nečije misli – dakle, stvarno je ono što je
nezavisno od toga šta bilo ko može da misli da jeste – ovo nije dobra definicija). Pri primeni Persove
maksime, stvarnost, kao i sve ostalo sastoji se u čulnim posledicama koje proizvode realne stvari –
posledica realnih stvari je izazivanje verovanja, pa je stvarno pitanje zapravo čime se istinito
verovanje (verovanje u stvarno) razlikuje od lažnog verovanja.

Nauka teži za objektivnošću i intersubjektivnim slaganjem – mišljenje s kojim se moraju svi koji
istražuju složiti je ono što je istina, a objekat predstavljen u takvom mišljenju je stvaran. Prema
tome, stvarnost je nezavisna od toga šta bi konačan broj ljudi mislio o tome. Do stvarnosti stvarnog
mora nužno dovesti istraživanje ukoliko se dovoljno dugo nastavi.

VILIJAM DŽEJMS

Pragmatizam

Istina je svojstvo naših ideja, slaganje sa stvarnošću. Problem je kako definisati „slaganje“ i
„stvarnost“. Tradicionalno se smatralo da ideja treba da bude kopija svoje stvarnosti ukoliko je
istinita, ali ovo je ograničeno čulnošću – šta je sa idejama koje ne mogu da kopiraju svoj objekat?
Drugim rečima - na koji način svest može da bude usmerena na objekat koji nije prisutan. Tu Džejms
govori o svesti kao o početku jednog lanca senzacija, pa je svest samo prva senzacija u
kontinuiranom nizu, a poslednja je taj zamišljeni objekat.

Prema pragmatizmu, istinitost ili lažnost ideja se određuje prema razlikama koje te istinitosti ili
lažnosti prouzrokuju. Dakle, ideje koje možemo da asimilujemo, potvrdimo kao pravovaljane,
potkrepimo i proverimo jesu istinite, dok su lažne one kod kojih to ne možemo – ovo je praktična
razlika koja proizilazi iz posedovanja istinitih ideja.
Prema tome, teza koju Džejms zastupa jeste da istinitost jedne ideje nije postojano svojstvo,
nerazdeljivo od nje, već se istina DEŠAVA jednoj ideji – događaji i zbivanja je čine istinitom (s ovim u
vezi je i „slaganje“ sa stvarnošću – istinitost ideje je događaj njenog proveravanja sebe, a njeno
potvrđivanje je zbivanje overavanja).

Posedovanje istinitih misli ima pragmatičke razloge – ljudi imaju dužnost da tragaju i proveravaju
ideje – one su sredstvo za postizanje životnih ciljeva, tako da se praktička vrednost ideja izvodi iz
praktičkog značaja koji njihovi objekti imaju za nas.

Dakle, opšte shvatanje istine kao nečeg što je bitno povezano je sa načinom na koji jedan momenat
našeg iskustva može da nas povede drugim momentima (kad nas momenat našeg iskustva nadahne
istinitom idejom, kasnije tu ideju povedemo ka drugim momentima iskustva i stvaramo korisne veze
s njima), i da je bilo vredno truda biti poveden. – ovo označava „istinito“ kao odličje ideje koja
započinje procs proveravanja, a „korisno“ odličje ideje u smislu celokunog funkcionisanja u iskustvu.

Kod istina je važna intersubjektivnost – slaganje oko istinitosti određenih ideja, primanje tuđih ideja
kao istinitih, iako ih nismo potvrdili, i obratno. U tom smislu se objašnjava i „realnost“ i „postojanje
objekta“ – stvari i odnosi zdravog razuma koje prolaze proveravanja sve dok im se nešto ne usprotivi.
Dakle, ne moramo sve sami znati da bismo potvrdili. Samim tim što stvari postoje kao vrste, a ne
pojedinačno, govori nam da ne moramo sve pojedinačno potvrđivati (indukcija?). Kada imamo
istinito verovanje, to postaje definicija ili princip (čak i kad su predmeti duhovne prirode – njihovi
odnosi su očigledni i nije nužno čulno proveravanje). Istina koja se aplicira na sve objekte je večno
takva – nužno je primenjiva na svaki objekat te vrste kad na njega naiđemo. Kad su duhovni objekti
u pitanju, opet dolazimo do vođenja istinitosti – vezujemo jednu apstraktnu ideju sa drugom,
uokvirujući ih u sistem logičkih istina na osnovu kojih se i čulne istine raspoređuju – na taj način se i
takve ideje slažu sa stvarnošću. – dovde se slažu intelektualizam i pragmatizam
Dakle, realnosti znače: konkretne činjenice, apstraktne vrste stvari i odnose intuitivno opažene
između njih. Slagati se sa realnošću u tom smislu znači da ideja ima ulogu vođe ka stvarnosti ili kroz
stvarnosti – da ideja kao vodilja važi kao istinita za određenu realnost, da nas vodi ka istim
praktičnim rezultatima.

Bitne razlike između Persovog i Džejmsovog shvatanja istine: za Džejmsa, za razliku od Persa, istina je
dostiziva i pojedincima. Za Persa je istinito verovanje ono kome je suđeno da ga naučna zajednica
prihvati ako dovoljno dugo sprovodi svoja istražvanja. Već u definiciji istine Pers referira na naučnu
zajednicu. Pers je prvi koji je razvio izvesno komunalno shvatanje istine i na nekim mestima kaže da
istina nije doseziva nijednom pojedincu ponaosob, ali jeste celoj zajednici. Istina pripada samo
zajednici naučnih istraživača, jedino oni mogu da dođu do istine.

Većina ideja se ne može neposredno proveriti (npr. istorijske činjenice) – njima „trgujemo“,
razmenjujemo ih s drugima, najčešće putem jezika – o vrstama moramo govoriti dosledno i da se oko
značenja intersubjektivno slažemo. U ovome se takođe potvrđuje istinitost takvih prošlih činjenica,
jer trenutno imamo praktičnu korist za sadašnjost. Istinite ideje nas, stoga, vode doslednostima i
učvršćenosti u ljudskom govoru gde ih posredno proveravamo – na kraju, svi istiniti procesi nas
moraju nekud voditi, do lica koja imaju ili su imala neposredan uvid u svedočanstvo tih istina. Samim
tim, istina je u nauci ono što nam daje maksimalnu moguću sumu zadovoljenja i saglašljivost sa
pređašnjim istinama i sa novim činjenicama. Prema tome, kao što Džejms navodi, istina se stvara
kroz procese proveravanja.

Racionalisti se s ovim ne slažu i navode da se istina ne stvara, već važi apsolutno, nevezano od
procesa, već se neposredno preko iskustva vezuje za stvarnost. Za njih je proveravanje znak suštine
istine, a ne nosilac korisnosti ili istinitosti. Prema tome, istina je samo ono što je celishodno u
pogledu našeg mišljenja, bez daljeg pragmatizma. Na osnovu ovoga, imamo situaciju da su ideje
nekad bile celishodne i istinite (npr. Ptolomejeva stronomija), ali je ljudsko iskustvo to prevazišlo –
ove ideje su relativno istinite, odnosno istinite u određenim granicama iskustva (dok su u
apsolutnom smislu lažne). Po Džejmsu, istina je proces, to znači da iskaz može da menja svoj istinosni
status. Dok naučna zajednica veruje da je nešto istina, to jeste istina, a kasnije može da prestane da
bude istina. Toga kod Persa nema. Za Džejmsa, isti iskazi mogu da budu čas istiniti, čas lažni. Džejms
hoće da naglasi da nije proizvoljno što su ljudi dugo verovali u neke pogrešne teorije. One su se ipak
slagale sa nekim prethodnim verovanjima i sa nekim iskustvima koja su njima tada bila dostupna. Po
Džejmsu te teorije sadrže nekakve delimične istine, on ih naziva još i relativnim istinama, ima nečeg
u njima što jeste istinito, iako one nisu u celosti istinite i zamenili smo ih drugim koje će možda
takođe jednog dana biti proglašene delimičnim istinama. Drugim rečima, aproksimiramo polako,
polako se približavamo istini i to je ista ideja kao i kod Persa gde je istina shvaćena kao neka idealna
granica istraživanja.

Prema ovome, racionalizam gleda u prošlost, a pragmatizam u budućnost – racionalisti smatraju da


je istina ime za sve one činjenice u koje smo dužni da verujemo, bez praktičnih razloga, dok praktičari
smatraju da same činjenice nisu istinite, one prosto jesu – istina je funkcija verovanja koja se začinju
činjenicama i vode ka drugim činjenicama dodajući vrednost prošlim i otkrivajući nove istine.

Eseji o radikalnom empirizmu

Džejms svom shvatanju sveta daje ime radikalni empirizam. Empirizam se odnosi objašnjavalački
prema delu ili elementu, dok opšte smatra apstrakcijom. Radikalnost podrazumeva da nema
nijednog elementa koji nije neposredno doživljen u iskustvu.
Spojni odnosi podrazumevaju: jedan „sa“ drugim, simultanost, vremenski interval, prostorno
preklapanje i razdaljina, sličnost i razlika... Ovi odnosi imaju različite stepene prisnosti. Sporni odnos
koji je zadao najviše muka filozofima jeste „sa“ svesni prelaz – kada jedno iskustvo neprekidno
prelazi u drugo, a oba pripadaju istom „ja“ (lične istorije su procesi promene u vremenu – u ovom
slučaju promena znači neprekidni prelaz). Radikalan empirizam se čvrsto drži ove vrste spojnog
odnosa – neprekidni prelaz kao vrsta spojnog odnosa – mi obezbeđujemo to empirički neophodno
realno iskustvo tim neprekidnim prelazom dva momenta.

Saznavalac i ono što je saznato jesu:


1. istovetno parče iskustva uzeto dva puta u različitim kontekstima, ili
2. dva parčeta stvarnog iskustva koja pripadaju istom subjektu sa određenim tokovima spojnog
prelaznog iskustva između njih, ili
3. saznato je moguće iskustvo bilo o tom subjektu ili o drugom, kome bi rečeni spojni prelaz
vodio, ako bi se dovoljno produžio.
Ono o čemu moj duh misli može biti ili jasno, kakvo god, jer unutrašnje razlike u slici ne čine nikakvu
razliku u njenoj saznajnoj funkciji (2.). Izvesne spoljne pojave u svojoj spojenosti daju slici njenu
saznavalačku službu. Ovde je osećanje prelaza ključno – gde god su prelazi osećani, prvo iskustvo zna
ono poslenje (gde nema pretpostavke prelaza, nema prava na saznavanje). Dakle, kad god imamo
sledovanje naših iskustava, postoji jedan proces koji nas vodi ka terminusu u vidu objekta koji se
podrazumevao (ovako možemmo slobodno reći da smo na početku imali završen objekat na umu).
Saznajni odnos koji obrazuje znanje „o“ objektu (pojmovno saznanje) se sastoji u posredničkim
iskustvima neprekidno razvijajućim, koji se konačno ispunjavaju kada je čulni opažaj, odnosno,
objekat, dostignut – opažaj ovde ne samo da proverava pojam, već njegovo postojanje kao
terminusa lanca posrednika stvara funkciju.

Iskustvo kao celina jeste proces u vremenu, kojim bezbrojni pojedinačni pojmovi nestaju i bivaju
nadomešteni drugima koji dolaze za njima prelazima koji su, bilo disjunktivni ili konjuktivni po
sadržini, i sama iskustva, i moraju se uopšte smatrati bar toliko stvarnim kao što su pojmovi koji ih se
tiču. – zamenjivanje iskustva jednog s drugim. Džejms kaže da treba da priznamo sve ono što je dato
u iskustvu, ali
ništa manje od toga. Šta je osnovna ideja? U iskustvu nam nisu samo date pojedinačne
senzacije kao odvojeni izolovani sadržaji, već su date i izvesne veze između njih. On navodi
primere: opažamo ne samo objekte, već i njihove prostorne odnose (ako gledam dve stolice,
ne samo da vidim svaku od njih, nego i da je jedna levo od druge); ne samo da opažamo
događaje, opažamo i njihova vremenska sledovanja (čujemo tišinu, čujemo grmljavinu – mi
smo opazili tišinu i grmljavinu, opazili smo taj sled). Ove relacije mogu biti još složenije. Dati
su u stvari i odnosi među ovim sadržajima. Ovi odnosi među sadržajima se opažaju u onome
što on naziva tranzicionim stanjima (vs. supstancijalna stanja). Kada imamo neku promenu iz
nekog stanja u drugo, mi prvo opažamo jedno stanje – to je supstancijalno stanje (npr. tišina);
onda, nakon nekog vremena, opažamo drugo supstancijalno stanje (grmljavina, velika buka).
Ali, opazili smo i njihov prelaz: pretapanje tišine u grmljavinu, ali taj prelaz, kao sadržaj
svesti, dat je u tzv. tranzicionom stanju. Upravo ova tranziciona svest o tranzicionim stanjima
i obezbeđuje kontinuitet svesti.

„Ispuniti funkciju“ podrazumeva da iskustvo vodi ka drugom iskustvu , dok „ispunjenje“ znači stizanje
izvesnom doživljenom okončanju. Kada iskustva vode istom okončanju, ona se slažu u funkciji
(samim tim, u haotičnom svetu može biti više različitih pravaca od početnog ka krajnjem terminusu,
a oni su podložni interfunkcijskoj zameni). Svest je ovde posmatrana kao tranzicioni proces. Svest
nikako ne treba supstancijalizovati (shvatiti kako supstanciju koja je ispod svih opažaja) , već je treba
shvatiti kao funkciju prelaza. Svest je u prelascima s jednog opažaja na drugi. Tranziciona stanja
igraju ključnu ulogu.
Ovde Džejms uključuje svoju pragmatičku metodu, koja se sastoji u predskazanju kakve bi praktičke
posledice bile drugačije ako bi jedna strana pre bila u pravu nego druga – ako se nikakva praktička
razlika ne može primetiti, onda je razmirica čisto jezičke prirode. Trenutna sadašnjost se uvek
doživljava u svojoj nekvalifikovanoj aktuelnosti, koje se kroz proces dovodi do potvrde u opažaju, ali
je istinita kako pojmovno, tako i opažajno.

Univerzalni vs ograničeni opseg pragmatičke maksime - još jedna važna razlika između Persa i
Džejmsa: opseg primene pragmatičke maksime.
Pers je mislio da pragmatička maksima koja kaže da sve što zamišljamo pod izvesnom idejom
jesu empirijski proverljive posledice koje takvo shvatanje izazova. Pers je pragmatičku
maksimu uveo pre svega kao metod razjašnjenja značenja naučnih termina i onda je
primenio na termin sila, tvrdoća tela, dakle na termine koji se koriste u fizičkoj teoriji. E
pa, Džejms je preuzeo pragmatičku maksimu i neograničeno je proširio. On je mislio da
je ona efikasno sredstvo za raščišćavanje značenja svih pojmova i on je primenjuje, npr,
i na značenja religioznih pojmova. Nema razlike, nije neophodno da jedan kriterijum
značenja – pragmatičku maksimu kao kriterijum smislenosti značenja – ograničimo samo na
termine koji se javljaju u nauci. Džejms je mislio da maksimu možemo da koristimo i za rešavanje
jezičkih nedoumica i u običnom životu, potpuno bez ograničenja.

Konterminusnost duhova predstavlja susretanje duhova u nekim zajedničkim objektima (moramo ih


pretpostaviti na osnovu tela – telo i duh su jedno – neutralni monizam). Tuđi duh podstiče telo, moj
duh ga vidi (uzročne i posledične veze). Prema tome, duh ili lična svest su imena za seriju iskustava
koja vode ka istom terminusu određenim prelazima.

FREGE

O smislu i značenju

Znakom (ime, sintagma, slovo) osim onog označenog, koje bismo mogli nazvati ZNAČENjEM ZNAKA,
kao povezano valja pomišljati i oni što bi nazvao SMISLOM ZNAKA, u kojem je sadržan način datosti
(npr. značenje izraza „Večernjača“ i „Danica“ bilo bi isto, ali SMISAO nije isti).

„Znak“ ili „ime“ razumevamo kao bilo koju oznaku koja stoji za vlastito ime, čije je značenje određen
predmet (ova reč je uzeta u najširem smislu), ali ne i pojam, ni odnos; oznaka pojedinačnog
predmeta može se sastojati i iz više reči ili drugih znakova (radi kratkoće, svaka takva oznaka nek se
nazove VLASTITIM IMENOM). Smisao vlastitog imena može biti obuhvaćen od strane svakoga ko je
dovoljno upoznat sa jezikom ili sistemom znakova kojima ono pripada, no time je značenje, u slučaju
da postoji, ipak uvek samo jednostrano razjašnjeno. Za potpunu spoznaju značenja bilo bi potrebno
da mi o svakom danom smislu odmah možemo reći pripada li mu. Pravilna veza između znaka,
njegovog smisla i njegovog značenja takva je da znaku odgovara određen smisao, a smislu određeno
značenje, dok jednom značenju ne pripada samo jedan znak (isti smisao ima različite izraze).

Gramatički ispravno oblikovan izraz koji stoji za vlastito ime uvek ima smisao, ali time nije rečeno
odgovara li smislu i značenje. Na primer, reči „nebesko telo najudaljenije od Zemlje“ imaju smisao,
ali nije sigurno da li imaju značenje. Izraz „najmanji konvergentan niz“ ima smisao, ali nema
značenje, jer za svaki konvergentan niz može se naći manji isto tako konvergentan.

Ako se reči upotrebljavaju na uobičajen način, onda je ono o čemu se želi govoriti njegovo značenje,
mada se može desiti da se želi govoristi o samim rečima ili njihovom smislu. To se dešava kad se reči
navode u upravnom govoru (tada prvo znače reči drugoga, pa tek onda imaju svoje uobičajeno
značenje). Tada imamo ZNAKOVE O ZNAKOVIMA (dakle, imamo znakove navoda i tu se ta reč nikada
ne sme uzeti u svom uobičajenom značenju.). Isto, u neupravnom govoru možda želimo govoriti o
smislu nekog izraza, te tu opet reči nemaju svoje uobičajeno značenje, već se prvo označava taj
smisao nekog izraza. U neupravnom govoru se reči upotrebljavaju NEPRAVO, odnosno imaju svoje
nepravo značenje. Dakle, razlikujemo uobičajeno značenje od nepravog, i uobičajen smisao i nepravi.
Nepravo značenje reči je njen uobičajen smisao.

Od značenja i smisla znaka treba razlikovati s njim povezanu predstavu. Ako je značenje znaka neki
objekat koji se percipira čulima, onda je moja predstava o tome unutrašnje slika nastala iz sećanja na
čulne impresije aktivnosti koje sam imala, kako unutrašnje tako i spoljašnje koje sam uradila. Ta
predstava je često puna osećaja, a jasnoća njenih pojedinih delova raznolika je i nestalna. Nije uvek,
čak ni kod istog čoveka, ista predstava povezana s istim smislom. PREDSTAVA JE SUBJEKTIVNA –
predstava jednog nije predstava drugog; time su date mnogostruke razlike predstava povezanih sa
istim smislom (mora se reći kome prestava pripada i u koje vreme). Smisao znaka može biti
zajedničko vlasništvo mnogih. Ako dva čoveka predstavljaju isto, opet svako ima svoju vlastitu
predstavu.

Značenje vlastitog imena je predmet što ga tim vlastitim imenom označujemo, a predstava koju
pritom imamo skroz je subjektivna, a između toga leži smisao, koji nije ni subjektivan kao predstava,
ali nije ni predmet. Primer da bi se shvatili ti odnosi:
NEKO POSMATRA MESEC KROZ TELESKOP. -> smisao je ta slika kroz objektiv, predstava je slika na
mrežnjači, a značenje je predmet posmatranja koji je posredovan realnom slikom koju projektuje
objektiv u unutrašnjosti teleskopa, te slikom na mrežnjači posmatrača.

Sada možemo uočiti tri stupnja razlike između reči, izraza i celih rečenica (razlika se najviše odnosi na
predstave ili na smisao, a ne na značenje, ili konačno i na značenje).
U odnosu na prvi stupanj, zbog nesigurnog povezivanja predstava s rečima, za jednog može postojati
razlika koju drugi ne nalaze. Na primer, prevod i original. Obojenosti i osvetljenja koje pesništvo i
govorništvo nastoje dati smislu.

Kraće i tačnije izraženo – VLASTITO IME (REČ, ZNAK, SPOJ ZNAKOVA, IZRAZ) IZRAŽAVA SVOJ SMISAO,
ZNAČI ILI OZNAČAVA SVOJE ZNAČENjE. NEKIM ZNAKOM IZRAŽAVAMO NjEGOV SMISAO I NjIME
OZNAČAVAMO NjEGOVO ZNAČENjE.

Sada sa priče o vlastitim imenima prelazimo na pitanje o smislu i značenju cele tvrdnje; takva
rečenica sadrži MISAO (da li je to njen smisao ili značenje?!). Misao nije subjektivni čin mišljenja, već
njegov objektivni sadržaj, koji može biti zajedničko vlasništvo mnogih.

Pretpostavimo da rečenica ima značenje. Zamenimo li sada u njoj jednu reč drugom rečju istog
značenja, ali drugog smisla, to NEMA UTICAJA NA ZNAČENjE REČENICE, ALI SE MENjA MISAO (primer
Danice i Večernjače). Dakle, misao ne može biti značenje rečenice, dakle shvatimo je kao smisao. Šta
se onda dešava sa značenjem?! Ima rečenica koje imaju smisao, a nemaju značenje – one koje sadrže
vlastita imena bez značenja. Na primer, „Čvrsto spavajući Odisej se iskrcao na kopno Itake“. Očito
ima smisao, ali pošto je sumnjivo da li ime Odisej ima značenje (referenciju), upitno je da li cela
rečenica ima značenje. Svakako neko tu rečenicu drži za istinitu ili lažnu i imenu Odisej pripusuje
značenje, a ne samo smisao, jer se značenju tog imena pripisuje ili odriče predikat. Za smisao
rečenice može biti relevantan samo smisao, a ne značenje dela rečenice. Misao ostaje ista bez obzira
na to ima li ime Odisej značenje. Međutim, mi se bavimo značenjem dela rečenice, što znači da mi
ipak za celu rečenicu zahtevamo značenje, jer misao gubi za nas vrednost čim spoznajemo da
jednom njenom delu nedostaje značenje.
Nas misao upućuje na svoju istinosnu vrednost (mada to nije tako u umetnosti na primer). Tu nas ne
zanima da li ime Odisej ima neko značenje. TEŽNjA ZA ISTINOM JESTE ONO ŠTO NAS TERA DA
NAPREDUJEMO OD SMISLA KA ZNAČENjU. Kod rečenica treba tražiti značenje uvek kada je reč o
značenju sastavnih delova, a to je slučaj uvek i samo kad pitamo o istinosnoj vrednosti. Tako
dolazimo do toga da kao značenje rečenice prihvatamo ISTINOSNU VREDNOST (okolnost da je
rečenica istinita ili lažna). Svaku tvrdnju u kojoj pitamo o značenju reči treba shvatiti kao vlastito ime,
a njeno je značenje, u slučaju da ga ima, ili istinitost ili lažnost.

Kakva je situacija sa zavisnim rečenicama?!


Zavisne rečenice gramatičari shvataju kao ono što stoji za delove rečenice, i prema tome ih dele na
imenske, pridevske i priloške. Značenje zavisne rečenice nije istinosna vrednost, nego da je istovrsno
značenju imenice, prideva ili priloga, dakle delu rečenice koji kao smisao nema misao, nego samo
deo misli. Dakle, tražimo zavisne rečenice čiji smisao nije samostalna misao.

Apstraktnim imenskim rečenicama koje počinju sa „da“ pripada i neupravni govor, a u njemu reči
imaju svoje nepravo značenje, koje se podudara s onim što je njihov smisao. Dakle, zavisna rečenica
kao svoje značenje ima misao, a ne istinosnu vrednost. Kao smisao, nema misao, nego smisao reči
„misao da...“ koji je samo deo misli čitavog rečeničnog niza (to dolazi nakon „reći“, „čuti“, „misliti“,
„biti uveren“...).

Činjenica da je u našim slučajevima značenje zavisne rečenice zapravo misao vidljiva je iz toga što je
za istinu celine svejedno da li je ta misao istinita ili lažna. Dakle, značenje rečenice nije uvek njena
istinosna vrednost.

Pretpostavimo da ime „Kepler“ nešto označuje. Zbog toga u smislu rečenice „Kepler je umro u bedi“
ipak NIJE sadržana misao da ime „Kepler“ nešto označuje; kada bi to bio slučaj, negacija ne bi smela
biti „Kepler nije umro u bedi“ već „Kepler nije umro u bedi ili ime „Kepler“ je bez značenja“. Jezici
imaju nedostatak što su u njima mogući izrazi koji prema svom gramatičkom obliku izgledaju
određeni za to da označuju predmet, ali to svoje određenje u pojedinim slučajevima ne postižu, jer
to zavisi od istine rečenice. Tako o istini rečenice „postojao je onaj koji je otkrio eliptični oblik
putanja planeta“ zavisi da li zavisna rečenica „koji je otkrio eliptični oblik putanja planeta“ zaista
označava predmet ili samo izaziva privid toga, a zapravo je ipak bez značenja. I tako se može činiti
kao da naša zavisna rečenica kao deo svog smisla sadrži misao da je postojao neko ko je otkrio
eliptični oblik putanja planeta.

Šta ako se zajednički sastavni deo glavne i zavisne rečenice označi vlastitim imenom?!
„Napoleon, koji je uvideo opasnost za svoje desno krilo, sam je poveo svoje trupe na neprijateljski
položaj.“ Ovde imamo dve misli – Napoleon je uvideo opasnost... i Napoleon je poveo svoje trupe...
Ako tvrdimo, tvrdimo oba dela; ako je jedan lažan, lažna je celina. Ovde je slučaj da zavisna rečenica
sama za sebe ima potpunu misao (ako je dopunimo naznakom vremena i mesta). Značenje zavisne
rečenice je onda istinosna vrednost. Možemo očekivati da se zavisna rečenica bez štete po istinu
celine može zameniti rečenicom iste istinosne vrednosti.

Zavisna rečenica većinom kao smisao nema misao, nego samo njen deo, te, u skladu s tim, nema
istinosnu vrednost. Razlog toga je ili u činjenici što u zavisnoj rečenici reči imaju svoje nepravo
značenje – tako da je misao značenje, a ne smisao zavisne rečenice – ili u tome što je zavisna
rečenica zbog u njoj samo neodređeno naznačavajućeg sastavnog dela nepotpuna, tako da ona tek s
glavnom rečenicom izražava misao.

Postoje slučajevi u kojima je smisao zavisne rečenice potpuna misao, i tada zavisnu rečenicu
možemo bez štete po istinu celine zameniti drugom iste istinosne vrednosti, ukoliko ne postoje
gramatičke prepreke. Razlozi zašto se ne može uvek bez štete po istinu celine zameniti zavisna
rečenica drugom iste vrednosti:
• Zavisna rečenica izražava samo jedan deo misli stoga ne znači istinosnu vrednost
• Time što smisao zavisne rečenice osim jedne misli obuhvata i deo druge misli ona doduše
znači istinosnu vrednost, ali se ne ograničava na nju.

Prvi slučaj nastupa kod nepravog značenja reči i kada deo rečenice samo neodređeno naznačuje
umesto da je vlastito ime. U drugom slučaju, zavisnu rečenicu možemo uzeti dvostruko, jednom u
običnom značenju, drugi put u nepravom značenju. Ili smisao jednog dela zavisne rečenice može
ujedno biti sastavni deo druge misli koja s onim što je neposredno izraženo u zavisnoj rečenici
zajedno čini celokupni smisao glavne i zavisne rečenice.

O pojmu i predmetu

Pojam u logičkom smislu (logički jednostavno i kao takvo ne može se definisati). Pojam jeste
PREDIKATIVAN, a nasuprot tome, ime predmeta, vlastito ime uopšte ne može biti upotrebljeno kao
gramatički predikat.

Pojam je značenje predikata, a predmet je ono što nikad ne može biti čitavo značenje predikata, ali
može biti značenje subjekta. U opštim i partikularnim, potvrdnim i odričnim rečenicama izričemo
odnose među pojmovima i rečima „neki“, „svaki“, „nijedan“ naznačujemo određenu vrstu tog
odnosa. Frege naziva EGZISTENCIJU svojstvom pojma. Na primeru je najbolje objasniti šta ovo znači.
U rečenici „postoji barem jedan kvadratni koren iz 4“ ne iskazuje se nešto recimo o određenom broju
2 niti o -2, nego se o jednom pojmu, naime KVADRATNI KOREN IZ 4 iskazuje da nije PRAZAN. Ako pak
istu misao izrazim: „pojam kvadratni koren iz 4 jeste pun“, onda prvih pet reči tvori vlastito ime
PREDMETA i o tom se predmetu nešto iskazuje. Ovaj iskaz nije isto što i iskaz o pojmu. S obzirom na
to da različite rečenice mogu da izražavaju istu misao, možemo reći i „broj 4 ima svojstvo da postoji
nešto čiji je on kvadrat“. Kao subjekat se može pojaviti čas ovaj čas onaj deo misli, to nam jezik
omogućava. Jedno od najpoznatijih sredstava za to jeste razlikovanje aktivnih i pasivnih oblika. S
obzirom na ovo, jedna rečenica se može shvatiti kao iskaz o pojmu i kao iskaz o predmetu; mada su ti
iskazi različiti. U rečenici „postoji barem jedan kvadratni koren iz 4“ reči „jedan kvadratni koren iz 4“
NIJE MOGUĆE ZAMENITI rečima „pojam kvadratni koren iz 4“ tj. iskaz koji odgovara pojmu NE
ODGOVARA PREDMETU.

Iako naša rečenica ne dopušta da se pojam pojavi kao subjekat, ona ipak nešto o njemu iskazuje.
Vlastito ime nikada ne može biti izraz za predikat, iako može biti deo takvog izraza. Rečenica „postoji
Julije Cezar“ nije ni istinita ni lažna, već besmislena, dok „postoji neki čovek sa imenom Julije Cezar“
ima smisao. Jezik nam pravi tu zavrzlamu da nekad upotrebljava istu reč kao vlastito ime, a nekad
kao pojam (reč za pojam).

Ako u rečenici „pojam kvadratni koren iz 4 jeste pun“ vlastito ime što ga tvori prvih pet reči
zamenimo sa „Julije Cezar“, dobijamo rečenicu koja ima smisao, ali je lažna, jer „ispunjenost“ se
može iskazati samo o predmetima određene vrste, koji se mogu označiti vlasititim imenom oblika
„pojam F“. Pojam se ponaša bitno predikativno i tamo gde se o njemu nešto iskazuje; on se i tamo
može zameniti samo pojmom, nikako predmetom. Pojmove pod koje potpada predmet nazivam
njegovim svojstvima.
KARNAP

Empirizam, semantika, ontologija

Empiristi su vreoma skeptični prema apstraktnim entitetima poput svojstva, klasa, brojeva, te su više
bili nominalisti nego realisti, izbegavajući referenciju na ovakve entitete.
Da bi se govorilo o entitetima, potrebno je služeći se okvirom za nove entitete o kojima je reč –
pitanja o egzistenciji određenih entiteta unutar okvira su interna pitanja, dok su pitanja koja se tiču
realnosti samog okvira eksterna pitanja.

Karnap se prvo bavi ispitivanjem najjednostavnijeg okvira- prostorno-vremenski sistem opažljivih


stvari i događaja. Kada prihvatimo jezik ovih stvari, i sam okvir kao realan, onda možemo postavljati
interna pitanja (da li se pikavci nalaze u mojoj pepeljari...) koja možemo proveriti empirijskim
istraživanjima. Pojam realnosti u ovom slučaju nije metafizički, nego naučni – prepoznati stvar kao
realnu znači uključiti je u okvir realnih stvari prema određenim pravilima. Eksterno pitanje je pitanje
o realnosti samog okvira sveta stvari. Pošto se realnost primenjuje samo u smislu „biti realan
element u okviru“, ne može se u punom smislu primeniti na okvir, pa se onda oslanjamo na
praktičnu primenu jezika – odluka da li prihvatamo određene forme izražavanja za okvir koji je u
pitanju ili ne.
Od detinjstva, mi prihvatamo jezik kao samorazumljiv, ali nekad možemo pod uticajem nekog
teorijskom znanja doneti odluku da prihvatimo taj jezik, ili ga rekonstruišemo, ili se uopšte uzdržimo
od govora.

Uzmimo sistem prirodnih brojeva kao okvir koji je logičke prirode. Ovaj sistem je ustanovljen
uvođenjem novih izraza u jezik, kao i novih pravila (npr. opšti termin „broj“ za nove entitete i
rečenična forma „deset je broj“...). Interna pitanja bi bila npr „Postoji li nedeljiv broj veći od 100?.
Odgovori na ova pitanja nastaju logičkom analizom putem pravila za nove izraze, pa su odgovori
samim tim analitički (logički istiniti). Međutim, javlja se problem sa eksternim pitanjem. Da li je
sistem prirodnih brojeva kao okvir prazan? Verovatno ne. Ali, da li je pružen odgovor na eksterno
pitanje o realnosti okvira – Karnap smatra da nije još uobličen takav odgovor (pseudo-pitanje – nema
kognitivni sadržaj).

Jezik stvari sadrži reči poput „crveno“, „tvrdo“, „kuća“... koje se upotrebljavaju da bi se stvari opisale
– svojstva. Kada kažemo „crveno je boja“, mi iznosimo internu tvrdnju, empirijske prirode. Međutim,
eksterni iskaz o realnosti svojstava je lišen kognitivnog sadržaja.

Prihvatanje okvira za nove entitete u jeziku podrazumeva uvođenje novih formi izraza u skladu sa
novim nizom pravila. Mogu postojati nove reči za pojedinačne entitete, mada su se ta imena mogla
javiti i pre konstruisanja novih okvira. Suštinske stvari za prihvatanje okvira jesu uvođenje predikata
višeg nivoa i uvođenje varijabli novog tipa. Nakon što su uvedene nove forme, možemo postaviti
interno pitanje bez problema (na osnovu pravila koja ih regulišu), ali kad su u pitanju eksterna
pitanja, Karnap smatra da su odgovori na ta pitanja pseudo-iskazi bez kognitivnog sadržaja. Prema
tome, prihvatanje okvira se može proceniti jedino na osnovu plodnosti u smislu doprinosa cilju ka
kome je jezik usmeren.

U semantičkoj analizi, za određene iskaze se može reći da označavaju vanligvističke entitete –


problem je kada označeni entiteti ne referišu na fizičke stvari ili događaje. (npr. „crveno“ je svojstvo
stvari, „pet“ označava broj, „neparan“ je svojstvo broja...). U ovom slučaju, reči imaju smisao, ali ne i
značenje u smislu ontološkog eniteta – ne postoji realni objekat na koji se referiše.

Karnap nastoji da objasni apstraktne entitete navodeći iskaz „“Pet“ označava broj“. Formulacija ovog
stava pretpostavlja da naš jezik poseduje forme iskaza koje odgovaraju okviru za brojeve, kao i
numeričke varijable i termin „broj“. Ako sadrži ovo, što je i preduslov za prihvatanje okvira, onda je
„Pet je broj“ analitički iskaz. Dalje, jezik mora imati utanačene semantičke relacije poput „označava“
ili „ime je za“, pa preko njih dolazimo do analitičkog iskaza „“Pet“ označava pet“. Dakle, ako neko
prihvati okvir za brojeve, on je automatski prihvatio i preduslove za prihvatanje okvira, pa
neminovno mora prihvatiti i istinitost ovih iskaza. Drugim rečima, ako neko prihvati okvir za brojeve,
on mora biti obavezan da dopusti da entiteti tog okvira moraju moći biti označeni. Ovo se, dakle tiče,
internih pitanja.

Kada je u pitanju eksterno pitanje, Karnap ga tretira u praktičkom smislu – da li je praktično da se


prihvate ove lingvističke forme ili ne, odnosno, da li je upotreba apstraktnih lingvističkih formi
korisna za razjašnjavanje jezika komunikacije i jezika nauke. (ako eksterno pitanje ostane onako
prvobitno shvaćeno, kao realitet celokupnog okvira, uveć će doći do problema, jer još nije utanačeno
kakvo svedočanstvo realiteta se prihvata kao relevantno)

Ukoliko se držimo striktnog nominalizma, morali bismo izvršiti drastične mere izmenjivanja jezika u
smislu da se izbegnu sve reference na apstraktne entitete. Međutim, mnogi to nisu učinili, zbog
plodnosti nauke. Dakle, o prihvatanju ili odbacivanju apstraktnih lingvističkih formi u krajnjem
slučaju odlučuje njihova uloga kao instrumenata za postignute rezultate. Sam Karnap navodi da će
vremenom, sam rad kroz proces dovesti do odbacivanja onih formi koje se nisu pokazale kao korisne,
tako da moramo biti tolerantni u dopuštanju lingvističkih formi.

Poricanje metafizike

U većini teza nailazimo na tri komponente – metafizičku, psihološku i logičku. Logička komponenta
podrazumeva logičku analizu, čija je uloga da analizira sveukupno znanje sa ciljem da se razjasni
smisao takvih tvrđenja i njihove međusobne relacije. Jedan od osnovnih zadataka logičke analize
jeste da se za analizirani stav nađe metod verifikacije – na osnovu čega mi možemo tvrditi izvesnost
nekog stava?

Postoji dve vrste verifikacije – posredna i neposredna. Kada iznosimo stav o nekom sadašnjem
opažaju, možemo ga neposredno ispitati opažajem u tom trenutku – ako se opažaj poklapa sa
stavom, onda je on verifikovan, a ako se ne poklapa, onda je opovrgnut. Međutim, kad je u pitanju
posredna verifikacija, ona se izvodi na osnovu neposrednih stavova koje možeo izvesti iz tog stava i
na osnovu već prihvaćenih stavova. Kada nemamo direktnu neposrednu evidenciju, i kada se
oslanjamo na ranije izvedene stavove, nikad ne možemo dostići apsolutnu izvesnost (mada možemo
dostići izvesnost koja nam je potrebna za istraživanje). Iz datog stava možemo izvesti nebrojeno
mnogo slučajeva - zato se ovakav stav naziva hipotezom. – ovo je slučaj pojedinačne stvari i
individualnog stava, međutim, kada govorimo o opštim stavovima, npr prirodnim zakonima, jasnije
je da je broj slučajeva koji možemo ispitati još veće, pa je ovo ipak samo hipoteza. Ipak, samim tim
što se iz takvog stava može nešto izvesti, što postoji neki efekat, to nam govori da je u području
nauke. Prema tome, ako neki stav nema efekata, za Karnapa je to stav bez smisla – on ima samo
psihološki značaj, ali nema značaj za nauku.

Dakle, ono što čini teorijsko značenje stava jeste mogućnost da se iz njega izvedu stavovi opažanja –
metod verifikacije. Ne moramo čak ni posedovati sliku ili misao na osnovu nekog stava, ali moramo
imati efekat koji je načelno proverljiv u empirijskom smislu.

Karnap metafizičkim stavovima naziva sve one stavove kojima se polaže pravo na znanje o nečemu
što je izvan iskustva (stvar po sebi, suština stvari...). Ovakve stavove nije moguće proveriti, jer iz
metafizičkih stavova ne možemo izvesti nikakav stav koji tvrdi bilo kakav opažaj ili iskustvo koje bi se
moglo očekivati u budućnosti (predviđanje). Dakle, ovim stavovima se ništa ne tvrdi – nemaju
smisao. Ovaj stav, Karnap želi da proširi na sve epistemološke filozofske doktrine (realizam,
idealizam, solipsizam, pozitivizam) koje tvrde ili poriču realnost nečega (spoljašnjeg sveta, tuđih
svesti, apstraktnih entiteta...). Ovi stavovi zapravo imaju smisla ako se o njima raspravlja u okviru
empirijskih nauka, pa je potrebno napraviti distinkciju između realnosti u empirijskim naukama i
realnosti u filozofskim stavovima.

Npr, realisti i idealisti se slažu oko realnosti stvari u svetu, ali se ne slažu oko pitanja realnosti fizičkog
sveta kao celine – ovo pitanje zapravo ni nema smisla, jer je realnost nečega zapravo mogućnost da
se ono postavi u određeni sistem, pa se realnost primenjuje samo na delove, ali ne i samu celinu – do
istog rezultata dovodimo i kad primenimo mogućnost izvođenja stavova opažanja (svet kao svet ne
možemo opaziti, ali pojedinačne stvari možemo). Sve teze poput ovih spornih su lišene empirijskog
sadržaja – pseudoteze.

Čak i etika u smislu naučnog istraživanja o ljudskom delanju pripada nauci, ali normativna etika
pripada filozofiji – umesto da se istražuju činjenice, istražuju se pojmovi dobra, ispravnog... Svrha
filozofske etike je zapravo izricanje normi u vidu zapovesti za ljudsko delanje, pa ne može biti ni
istinita ni lažna. Pošto ništa ne tvrdi, ne može se ni dokazati ni opovrgnuti.

Pošto vidimo da metafizički sadržaji nešto izražavaju, ali taj izražaj nema empirijski sadržaj, oni su
besmisleni. Zato Karnap pravi dve funcije jezika – ekspresivna funkcija reči i pokreta označena je
„simptomima“ u vidu reči i pokreta osobe koja ih iznosi o njenim osećanjima ili karakteru;
reprezentativnu funkciju imaju izrazi koji predstavljaju određeno stanje stvari – kakvo nešto jeste,
nešto se tvrdi, nešto se nečemu pripisuje... Prema tome, metafizički stavovi imaju samo ekspresivnu
funkciju – nisu ni istiniti ni lažni, niti tvrde, niti sadrže neko znanje.

Kada je eliminisao metafiziku, Karnap želi da ukloni i psihologiju, kako bi sva filozofska pitanja sveo
na logiku. Psihološki stavovi nisu besmisleni, jer se iz njih mogu izvesti neki stavovi o budućim
iskustvima pomoću kojih možemo proveriti te stavove – načelno su proverljivi. Međutim, psihologija
je ograničena čisto na empiriju, tu nema filozofiranja – na pitanja psihologije može odgovoriti samo
iskustvo.

Prema tome, pravi zadatak filozofije jeste logička analiza pomoću koje određujemo karakter fizičkih
hipoteza, metafizičkih stavova i psiholoških stavova. Iz primene logičke analize, dolazimo do
zaključka da su jedino stavovi matematike i empirijskih nauka smisleni, dok su ostali besmisleni.

Prevazilaženje metafizike putem logičke analize jezika

Primeri metafizičkih iskaza u kojima se krši logička sintaksa su očigledni (npr. Ono što treba da se
ispita jedino je bivstvujuće i ništa više, Gde tražimo ovo „ništa“...). To što mi možemo formirati
metafizičke pseudoiskaze zasniva se na logičkom nedostatku jezika. Naime, mana jezika je u tome
što dopušta da smisleni i besmisleni iskazi imaju istu gramatičku formu – ovo bi se moglo rešiti ako
bismo rečima u jeziku pripisali notaciju simboličke logike – tada ako upotrebaljavamo npr „ništa“, ne
možemo ni tvrditi egzistenciju toga po definiciji.
Na osnovu ovoga, dolazimo do toga da su metafizički nizovi reči besmisleni na osnovu logičke analize
jezika, tako da metafizička tvrđenja ne mogu biti prihvaćena čak ni kao radne hipoteze.

Metafizičari su pokušali da spasu metafiziku pozivanjem na ograničenost ljudskog znanja. Međutim,


Karnap navodi da mi ne možemo ni postaviti metafizičko pitanje, jer metafizički pojmovi nemaju
specifikovano značenje, a gde ne postoji pitanje, ne može postojati ni odgovor. Ono što je
besmisleno, ne može nikad postati smisleno – čak i da nas bog opskrbi znanjem, to može biti samo u
kvantitativnom, ne i u kvalitativnom smislu.
Karnap navodi da je najčešća greška pri donošenju pseudoiskaza u vidu logičkih nedostataka koji
pogađaju upotrebu reči „biti“ u jeziku. Prvi nedostatak je dvosmislenost u vidu kopule ispred
predikata ili postojanja, a drugi nedostatak je u obliku glagola u drugom smislu – postojanje nije
predikat. Postojanje se može predicirati samo uz predikat, ne uz imenicu – iz „Ja mislim“ sledi samo
„Postoji nešto što misli“, ne i „Ja postojim“.

Druga česta greška se ogleda u konfuziji tipova među pojmova – predikat se upotrebljava kao
predikat, ali različitog tipa. Npr „Cezar je prost broj“ – ovde se mešaju tipovi imena osoba i imena
brojeva, kao i predikati koji im se prepisuju. Kada se ova greška desi u metafizici, onda se iskaz ne
može prevesti u logičku formu – dakle, svi metafizički iskazi su besmisleni, jer stremi ka znanjima
koja su nepristupačna empirijskim naukama.

Prema tome, iskazom se tvrdi samo ono što se u pogledu njega može verifikovati, pa se smisleni
iskazi dele na 3 vrste:
1. tautološki iskazi, istinit na osnovu forme – matematika i logika (transformacije činjeničkih
iskaza)
2. negacije ovih iskaza – kontradikcije
3. empirijska tvrđenja na osnovu kojih istinosna vrednost proizilazi iz protokol rečenica
Sve van ovoga je besmisleno. U tom smislu, metafizički iskazi nemaju teorijski sadržaj, već samo
ekspresivnu ulogu izražavanja stanja stvari na osnovu stava neke osobe.

KVAJN

Dve dogme empirizma

Kvajn smatra da su do modernog empirizma dovele dve dogme – podela istina na analitičke
(istinitost iskaza je nezavisna od iskustva) i sintetičke (zasnovane na činjenicama) i redukcionizam
(verovanje da je svaki smislen iskaz moguće svesti na logičku konstrukciju termina koji upućujuju na
neposredno iskustvo). U svom tekstu, Kvajn želi da dokaže neosnovanost ovih dogmi.
Kvajn ima u vidu logički empirizam (predstavnik Karnap) po kome je kriterijum za validnost iskaza
metoda verifikacije (za analitičke iskaze metod se bazira na načelu kontradikcije, a za sintetičke na
iskustvu – besmislen je onaj iskaz koji nešto govori, a nije podložan iskustvenoj verifikaciji).
Kvajn interpretira analitički iskaz kao onaj koji je istinit na osnovu značenja i nezavisno od iskustva.
Logički istinit iskaz je analitički (Nijedan neoženjen čovek nije oženjen). I drugi iskazi se mogu
zamenom sinonima pretvoriti u logički istinit (Nijedan momak nije oženjen. momak=neoženjen). Pri
definisanju pojma „nužan“, opet moramo definisati taj pojam pozivanjem na analitičnost, jer nužnost
je pojam koji se sadrži u pojmu analitičnosti i obrnuto. Tako, dolazimo do cirkularnosti. Pokušaj
definisanja analitičnosti preko semantičkih pravila podrazumeva da su iskazi onda analitički samo za
dati jezik u kome su ta semantička pravila, a Kvajn traži opštu definiciju,nevezanu za okvir jezika.
Tako, razlika između analitičkih i sintetičkih sudova još nije jasno određena.
Radikalni redukcionizam podrazumeva da je svaki smisleni iskaz moguće prevesti u istinit ili lažan
iskaz o neposrednom iskustvu. Ovo je pokušao da uradi Karnap, stvorivši sistem sa svim iskazima, ali
je skoro nemoguće prevesti svaki iskaz pojedinačno u iskaz o neposrednom iskustvu, jer svaki iskaz iz
sistema ne odgovara samo jednom iskazu o neposrednom iskustvu. Pošto se istinitost jednog iskaza
ne može svesti na samo jednu činjeničku i samo jednu jezičku komponentu, Kvajn napominje da
jedinica empiričkog značenja nije samo jedan iskaz, već celokupna nauka.
Celokupnost naših znanja čini jednu sferu koja se samo po obodu dodiruje sa iskustvom. Tako, sukob
sa iskustvom na periferiji izaziva reviziju u unutrašnjosti sfere, tako da je svaki iskaz podložan reviziji,
ukoliko naiđemo na obesnažujuće iskustvo. Ako iskustvo uzdrma jedan iskaz, uzdrmaće i sve ostale
logički povezane, jer ne postoje pojedinačna iskustva povezana sa pojedinačnim iskazima. Dakle,
svaki iskaz se može smatrati istinitim pod bilo kojim okolnostima ukoliko se u sistemu izvrše dovoljno
drastične izmene. Tako,pragmatizam log. empirista se gubi na zamišljenoj granici analitičko-
sintetičko, a pošto je ta granica neodređena, Kvajn predlaže drugačiji pragmatizam: svakom čoveku
je dato naučno nasleđe koje on bogati racionalnim razmatranjem čulnih podsticaja.

RAJL

Koncept uma

Gilbert Rajl je u svom delu „The Concept of mind“ nastojao da iznese svoju analizu kartezijanskog
dualizma, da bi zatim, sa bihejviorističkog stanovišta i putem logičke analize jezika, pokušao da
razbaštini „dogmu duha u mašini“, odnosno Dekartovo učenje po kojem je čovek jedinstvo dualizma
duha i tela kao dve različite i nezavisne supstancije.
Gilbert Rajl započinje svoju kritiku iznošenjem glavnih principa koji su podrazumevani u zvaničnoj
doktrini dualizma. Prvo, ljudska bića imaju um i telo kao dve dijametralno različite supstancije, pri
čemu je telo fizička supstancija koja postoji u vremenu i prostoru, dok je um inteligibilna supstancija
koja postoji u vremenu. Drugo, pošto je telo fizička supstancija, ono podleže prirodnim zakonima, za
razliku od uma koji ne postoji u prostoru. Takođe, postoji određena međusobna interakcija između
uma i tela, mada je priroda ove interakcije krajnje tajanstvena. Na kraju, svi ljudi su direktno svesni
sadržaja svog uma i svojih misli, ali se ne može reći da su isto tako svesni sadržaja tuđeg duha. Slično
ovome, pošto nas u kartezijanskoj tradiciji čula mogu prevariti u prostoru, introspekcija i direktan
uvid u sopstveni sadržaj svesti nam obezbeđuju viši stepen izvesnosti.
Rajl smatra da su sve tri teze netačne. Njegov ambiciozan poduhvat ne podrazumeva kritiku
određenih segmenata ove doktrine, već nastoji da pokaže kako je ova doktrina „u potpunosti lažna, i
da nije lažna u njenim detaljima, već u principu“, nazivajući je „dogmom Duha iz mašine“. Drugim
rečima, Rajl nastoji da ukaže na to da čitava dualistička doktrina počiva na kategorijalnoj grešci, koja
podrazumeva slučaj kada „činjenice mentalnog života predstavimo kao da pripadaju jednoj logičkoj
kategoriji, a zapravo pripadaju drugoj“. U principu, do greške dolazi kada se dva pojma posmatraju
kao da pripadaju istoj kategoriji, dok zapravo pripadaju različitim kategorijama.
Pri objašnjenju kategorijalne greške, Rajl se služi nizom primera, od kojih je najpoznatiji primer sa
strancem koji posećuje Univerzitet. Primer ilustruje posetu stranca Univerzitetu, gde su mu
pokazane zgrade biblioteka, muzeja, laboratorija i kancelarije, da bi stranac nakon obilaska upitao
gde se nalazi zgrada Univerziteta. Zapravo, primer ilustruje da je potrebno objasniti strancu da
Univerzitet nije zgrada, već ime za organizaciju čitavog kompleksa koji je on već imao prilike da vidi.
Kako Rajl objašnjava, kada vidi sve zgrade i kancelarije i razume kako su organizovane, ujedno će
imati i uvid u to šta je Univerzitet.
Slično strancu navedenom primeru, Rajl smatra da su i ljudi koji smatraju da je um nešto različito od
tela pogrešili sa razumevanjem čitavog koncepta. Zapravo, Rajl nastoji da predstavi razumevanje
ljudskog uma u smislu razumevanja ljudskog ponašanja i koordinacije ljudskih aktivnosti. Destruktivni
cilj Rajla, konačno, podrazumeva da dokaže da dualistička doktrina počiva na temeljima kategorijalne
greške, što rezultira predstavljanjem osobe kao duha smeštenog u mašini.
Ovakav vid zablude opisane u primeru Rajl pripisuje Dekartu, jer smatra da je postuliranje duha ili
uma kao nečeg različitog zapravo na osnovu problema uzročnosti. Kada za nekog kažemo da je
inteligentan ili neinteligentan, mi podrazumevamo neki uzrok koji je prouzrokovao takav iskaz.
Prema tome, ako su uzroci naših fizičkih pokreta mehaničke prirode, uzrok naših mentalnih
aktivnosti mora biti inteligibilne prirode. Iz ovoga bi proizilazilo da se ni određeni pojmovi
odgovornosti, slobode volje, zasluga i mana ne mogu primeniti. Uzevši ovo u obzir, kao i dodatni
princip dualizma po kom osoba može imati direktan uvid samo u sadržaje svojih misli, Rajl zaključuje
da ne bi imalo smisla govoriti ni o atributima poput „inteligentan, pametan, moralan, glup“, jer bi
karakterizacija tuđih umnih procesa podrazumevala poznavanje istih. Ipak, mi imamo određena
znanja o verovanjima i željama drugih ljudi, što bi značilo da to uopšte nisu privatna mentalna stanja.
Na ovom mestu, ono što Rajl nastoji da učini jeste da poništi jaz između uma i tela, da poništi
koncept „duha u mašini“. Rajl, umesto mentalnih uzroka, opisane uzroke naziva dispozicijama za
ponašanje na određen način.
U odeljku „Znati kako, znati da, i ponašati se inteligentno“, nastavlja se analiza Rajlove argumentacije
u prilog tumačenja želje, verovanja, inteligencije i sl. u smislu dispozicija za određeno ponašanje, na
osnovu dstinkcije između znati kako da se nešto učini i znati da je nešto slučaj. Drugim rečima, Rajl
želi da pokaže da mnoge stvari koje znamo kako da učinimo, a opisujemo ih kao inteligentne ili
neinteligentne, zapravo nisu rezultat intelektualnog „pred-planiranja“ ili aplikovanja prethodnog
teoretskog znanja da je nešto slučaj. Zapravo, Rajl smatra da će utvrđivanjem navedenog dokazati da
se karakterizacija nekog intelektualnog akta ne može razumeti kao manifest određenog
intelektualnog uzroka ( u ovom slučaju, „intelektualnog pred-planiranja“), već nečeg drugog. Ono što
je nagnalo Rajla na ovaj potez jeste uvreženo stanovište po kojem pod karakterizacijom nečijeg akta
kao inteligentnog uglavnom podrazumevamo i određene intelektualne procese koji su uzrokovali taj
akt.
Da bi osporio ovo mišljenje, Rajl pruža argument koji pokazuje da se ne sastoji svaka intelektualna
aktivnost od intelektualnog „pred-planiranja“ (primenjivanje prehodnog znanja), i to upravo na
osnovu toga što se i „pred- planiranje“ može okarakterisati kao inteligentno ili neinteligentno, što bi
stvorilo određeni regres. Na osnovu nemogućnosti beskonačnog regresa, Rajl zaključuje da
inteligentnan akt ne uključuje uvek primenjivanje prethodnog znanja. Na osnovu ovog zaključka, Rajl
ide korak dalje, i navodi da kada kažemo da je neki akt inteligentan, mi ne govorimo ništa o uzrocima
tog akta. Prema tome, uzroci ne postoje – termini o kojima se raspravlja jesu dispozicije za određeno
ponašanje u određenim situacijama (bihejvioristički momenat).

BRENTANO I HUSERL

Brentano

Brentano je nastojao da psihologiju zasnuje kao deo empirijske nauke, kao odvojenu od filozofije.
Psihologija je trebalo da bude empirijska nauka o mentalnim fenomenima. Međutim, da bi došao do
toga, on je morao prvo da ustanovi metodu, šta su to mentalni fenomeni, da razgraniči psihologiju
od svega ostalog, što čini područje filozofije, ali je on to nazvao deskriptivnom psihologijom ili
deskriptivnom fenomenologijom.

Prvobitno, Brentano je želeo da definiše mentalne fenomene i da ih odvoji od svega ostalog. Istinito
obeležje mentalnog je pronašao u intencionalnosti (usmerenosti na nešto). Dakle, mentalni
fenomeni su uvek usmereni svojim sadržajem na nešto – intencionalni su.

U Brentanovo vreme su vladale dve koncepcije svesti:


1. britanski empirizam –svest je pasivna; mentalna stanja joj se dešavaju, dok je ona sama
sukcesija tih stanja
2. kantovci – svest je aktivna i ima dinamički karakter; ona oblikuje i organizuje impresije
Brentano odbacuje oba stanovišta i zastupa neku koncepciju „između“ – svi sadržaji svesti su
mentalni činovi, a ne pasivna mentalna stanja, već imaju neki sadržaj – intencionalni su, usmereni na
nešto.

Sadržaj mentalnih činova može biti mentalni fenomen ili fizički fenomen – i ovo su svi fenomeni koji
postoje. Fizički fenomeni su senzacije i impresije – oni nisu mentalni fenomeni, jer nisu intencionalni,
ali jesu sadržaj mentalnih fenomena. Fizički fenomen nije isto što i fizički objekat izvan svesti – fizički
fenomeni su sadržaji svesti koji nisu ni na šta usmereni (proste senzacije). Sadržaj mentalnog
fenomena, dakle, može biti fizički fenomen, ali i drugi mentalni fenomen (npr. Sećam se da sam
video crvenu boju – mentalni čin sećanja koji je usmeren na novi mentalni fenomen (gledanje crvene
boje) – mentalni čin percepcije crvene boje je usmeren ka crvenoj boji, koja je fizički fenomen).
Međutim, niz mentalnih fenomena se u krajnjem slučaju mora završiti fizičkim fenomenom – golom
senzacijom koja je dobijena putem čula (ovo opravdava empirijsko stanovište u Brentanovoj
psihologiji). Dakle, svaka svest se u krajnjem slučaju mora svesti na čula.

Brentano objekat mentalnog naziva i inegzistentim objektom, zato što podrazumeva dva tipa
postojanja – ako kažemo „Ja zamišljam čašu“, ja podrazumevam da ona postoji kao relalna u mojoj
svesti, ali ona ne postoji kao spoljašnja stvar na isti način.

Za Brentana su verovanje, želje, očekivanja usmereni na objekte, a ne na strukturu iskaza kao kod
Persa (kod Persa su iskazi verovanja i želje izrazi za propozicionalne stavove koji imaju iskazni
sadržaj). Analitička filozofija pod Fregeom, Raselom i ranim Vitgenštajnom zastupa stanovište po
jezički izraz odgovara mislima – ako rečenicu možemo da podelimo na delove, onda i misao možemo
da podelimo na delove koji odgovaraju delovima rečenice. Međutim, Brentano smatra da mentalni
činovi nisu usmereni na nešto što bi imalo strukturu iskaza, već na nešto što ima strukturu objekta.
Kako? Pa, svaki iskaz se u krajnjem slučaju može svesti ili se može parafrazirati u smislu
egzistencijalnog iskaza (Pada kiša – postoji padanje kiše). Pošto sama egzistencija nije svojstvo
objekta, kada tvrdimo da nešto postoji, mi vršimo afirmaciju samog tog objekta. Sam sadržaj svesti,
znači, jeste uvek neki objekat prema kojem svest zauzima afirmativan ili odričan stav. Ovo se
razlikuje od Fregea – dok je Frege smatrao da kad tvrdimo neku istinitost, mi u isto vreme poričemo
lažnost – to nisu dva različita akta svesti. Kod Brentana to jesu različiti aktovi svesti, ali usmereni ka
istom sadržaju ili objektu.

Dakle, sadržaj jednog mentalnog fenomena može biti bilo koji fizički fenomen ili mentalni fenomen,
osim tog mentalnog fenomena samog. Objekat na koji je mentalni fenomen usmeren jeste primaran
objekat – svest koja je usmerena na primarni objekat je primarna svest. Međutim, osim primarnog
objekta, mentalni fenomen ima i sekundarni objekat na koji je usmerena sekundarna svest – to je
ona propratna samosvest (praćenje samog tog mentalnog čina) – fizički fenomeni ne mogu biti
sekundarni objekti svesti. Sekundarna svest se odvija paralelno sa primarnom svešću. Brentanu je
bila neophodna sekundarna svest, jer se u njoj zasnivaju ona neposredna, izvesna, intuitivna i
nepogrešiva znanja – ovako, svest o objektu i način na koji se on pojavljuje u svesti, kao i sam objekat
su jedno te isto, nema jaza između stvarnosti i pojave, jer je u krajnjem slučaju i sekundarna svest,
odnosno neposredna samosvest, posredovana nečim što potiče iz čula – svest ne može biti svesna
sebe dok ne primi neke senzacije.

Da bismo analizirali mentalni čin, mi ga moramo razložiti na delove – ovde nastupa mereologija koja
se bavi odnosom delova i celine. Celina može biti slaba ili jaka. Slaba celina je ona čiji delovi ili članovi
mogu postojati nezavisno od celine (npr stado ovaca), ali celina ne može postojati bez delova.
Brentano je smatrao da ako celini odvojimo neki deo, to više nije ta celina – slaba celina. Jaka celina
je ona koja je zavisna od delova, ali su i delovi (momenti ili divizivi) zavisni od celine – primer
organizma – svi delovi su nepohodni u određenoj organizaciji (kod slabe celine mi možemo
reorganizovati delove i da dobijemo istu celinu, ali kod jake je bitna i organizacija delova). Kada sad
primenimo jezik na ovo pitanje – ako pitamo za slabu celinu „čega je to celina“, mi možemo reći da je
to celina ovaca (stado ovaca), ali ako ptamo za jaku celinu „čega je to celina“, ne možemo reći „čega
je to pojedinačna ovca“ – ovo pitanje nema smisla. Jezička implikacija omogućava da se lakše
razlikuju slabe i jake celine.
Huserl

Huserl preuzima mereologiju od Brentana i bavi se problemima kojima se bavi i Frege u „Osnovama
aritmetike“ – dakle, on je želeo da definiše pojam broja, status aritmetičkih iskaza, da pokaže njihovo
nužno i apriorno važenje, ali sredstvima koja je koristio Brentano.

Huserl navodi da kada želimo da znamo značenje nekog pojma, mi na osnovu definicije rastavljamo
pojam na jednostavnije delove (npr- bećar – neoženjen muškarac – neoženjen i muškarac ). Pošto se
proces mora negde završiti na nekom primitivnom pojmu, kad dođemo do njega, pribegavamo
genetičkim objašnjenima (način na koji smo došli do njega), pošto ne možemo dati definiciju za takav
pojam (definicija uključuje uvek više pojmova). Isto važi i za sam pojam broja, za koji Huserl navodi
da je primitivan pojam (ne možemo dati neku određenu definiciju za njega). Dakle, moramo objasniti
kako smo apstrahovanjem iz izvesnih opažaja došli do pojma broja.

Ovde Huserl preuzima Brentanovu teoriju o celinama i delovima. Brentanove slabe celine se kod
Huserla nazivaju agregati, njihovi elementi su članovi, dok su delovi jakih celina kod Huserla momenti
ili parcijalni sadržaji (kod Brentana su divizivi).
Huserl navodi da kada imamo u iskustvu opažaj, mi imamo opažaj nekog mnoštva, nekog agregata –
npr. tri jabuke - procesom apstrakcije dolazimo do broja tri. Huserl je smatrao da heterogene stvari
možemo zbrajati (3 kruške, tri jabuke), dok je Frege smatrao da objekte moramo podvesti pod
izvestan pojam čiji su oni instance, pa ne možemo zbrajati heterogene stvari. Huserl, dakle, smatra,
da iako mi uobičajeno podvodimo objekte pod određene pojmove, mi svakako možemo zbrajati
heterogene stvari.

Frege je prigovarao ovakvom empirističkom pokušaju zasnivanja aritmetike, što je želeo da učini
Džon Stjuart Mil (on je naveo da su aritmetički iskazi empirijske generalizacije koji su kontigentno
istiniti). Huserl jeste zastupao empiristički pristup, tako da matematički iskazi jesu dobijeni iz
iskustva, ali nisu generalizacije, već su apstrahovani iz iskustva i važe nužno i a priori su istiniti
(fenomenološko zasnivanje matematike – polazi se od prvobitnih opažaja, ali se objašnjava i njihova
nužnost). Fregeov prigovor je podrazumevao da mi nemamo iskustvo koje bi potkrepilo pojam broja
koji smo izveli iz iskustva – posebno kod velikih brojeva, mi ne možemo tačno reći koliko ima
članova. Huserl je to pokušao da pomiri podelom na male (oko 12) i velike brojeve. Preko malih i
prirodnih brojeva, mi možemo definišemo cele brojeve, pa racionalne, pa iracionalne itd. Kad su
veliki brojevi u pitanju, Huserl navodi da su nam oni dati preko simboličke notacije i da ne možemo
apstrahovati konkretan veliki broj iz mnoštva – taj broj imamo u svesti, ali samo simbolički. Preko
ovih ovih simboličkih zapisa mi znamo i koji broj kome prethodi itd. Tako, možemo doći do onih
brojeva koji su manji i koje možemo neposredno opaziti.

Za razliku od Brentana koji je smatrao da se svest na dva različita načina može odnositi prema istom
sadržaju (da ga afirmiše ili negira), Huserl je smatrao da postoje 3 bazične operacije svesti, dok je sve
ostalo kombinacija – ignorisanje, apstrahovanje ili redukcija (kada imamo nešto u svesti, ali nismo
fokusirali pažnju na to), ideacija - fokusiranje pažnje na određene delove onoga što nam je
predstavljeno i kombinacija onoga što nam je dato u predstavi u jedno mnoštvo (konstitucija) – sve
operacije su serijska ponavljanja ove tri operacije.

Još jedna razlika između Brentana i Huserla je to što je Brentano smatrao da se u svesti može naći
samo imanentan objekat – ono na šta smo usmereno, što nam je dato u predstavi, dok je Huserl
smatrao da se svest može odnositi i prema objektu koji je transcendentan i suštinski izvan svesti
(Brentano se ovim i ne bavi, zato i ne razlikuje predstave i pojmove).
Huserl je na osnovu ovoga želeo da razgraniči predstave i pojmove, tako da je predstava nešto što
nam je pojedinačno dato u opažaju, dok je pojam nešto što je primenljivo na više objekata, te nije
pojedinačno – u tom smislu je opažajna svest usmerena na opažajni sadržaj, a pojmovna svest na
pojam koji je reprezentacije nečega što nije fizički fenomen.

Dakle, do pojmova stižemo putem apstrahovanja (ignorisanja) zavisnih članova – do diviziva, pa do


apstraktnih objekata (koji su i dalje zavisni, ali nisu još pojmovi – npr. npr od dva žuta kruga, preko 1
žutog kruga, pa preko kruga sa žutim – do žutoće), dakle, apstrahujemo svaki individualni sadržaj dok
ne dođemo do nekog generalnog pojma koji se može primeniti na više različitih objekata.

Frege je mislio da objekte ne brojimo, već utvrđujemo na koliko je entiteta instanciran određeni
pojam (dakle, moramo obuhvatiti instancirane objekte pod zajednički pojam) – ne pripisujemo
objektima brojeve, nego pojmovima.
Huserl se u tome razlikovao : polazimo od mnoštva koje nam je dato u opažaju (ono može biti i
heterogeno), s tim da mnoštvo mora biti jasno definisana grupacija u kojoj se članovi jasno razlikuju.
Mnoštvo ne moramo da zateknemo u opažaju, jer na osnovu treće operacije svesti možemo
„zbrojiti“ prethodno u iskustvu. Za razliku od huserla, Frege smatra da stvari moraju biti podvedene
pod zajednički imenitelj da bi se zbrajale, ali Huserl navodi da možemo zbrajati i heterogene stvari na
osnovu principa distributivnosti (ako A, ako B, ako C, onda A, B, C) – ne treba nam podvođenje pod
zajednički imenitelj. Zatim, kad imamo mnoštvo, iz njega ignorišemo materijalna svojstva sadržaja
koji u mnoštvo unose članovi, pri čemu nam ostaju formalna svojstva mnoštva izražena brojevima –
apstrahujemo sva materijalna svojstva i ostavljamo puko prisustvo članova (šta nam ostaje – broj
članova). Prema tome, broj onda nije objekat, već pojam pod koji potpadaju stvari – npr tročlana
kolekcija.

Huserl zastupa teoriju pluralne referencije. Npr – referencija termina Zorana je Zorana, kao
određena osoba, singularni objekat. Međutim, izraz „studenti u ovoj učionici“ ne referira na
pojedinačan objekat, već na skup – Huserl smatra da je i ovaj vid referencije referencija na singularan
objekat (na svakog studenta ponaosob, koga obuhvata termin „studenti u ovoj učionici“). Dakle, dok
Frege zastupa samo singularnu, Huserl zastupa i singularnu i pluralnu referenciju, pa samim tim
imamo i singularne i pluralne termine. Takođe, kod Fregea nema direktne referencije, već samo
referencije posredovane smislom, kod Huserla postoji direktna i indirektna referencija:
1. singularni termini koji direktno referiraju – vlastita imena
2. singularni termini koji indirektno referiraju (referira pomoću opisa) – prvi čovek na Everestu
3. pluralno referentni termini koji indirektno referiraju – „studenti u ovoj učinici“, preko ovog
opisa u izrazu, termin referira na svakog studenta u učionici ponaosob
4. pluralni termini koji direktno referiraju – npr. Bitlsi – članovi grupe „Bitls“

Ako je broj pojam, uz gore navedeno, i to što je Huserl smatrao da je relacija referiranja tranzitivna –
ako mnoštvo pluralno referira na svaki od tri člana tročlane kolekcije, onda se broj tri odnosi na
svakog člana ove tročlane kolekcije- this is awkward.

Frege je kritikovao Huserla: ako brojeve pripisujemo mnoštvu, a mnoštvo je kolekcija od minimum
dva člana, kako onda definišemo 1 i 0 (za nulu bi moglo da se kaže da je neinstanciranost entiteta,
negiranje kolekcije); Huserl objašnjava genetički kako dolazimo do malih brojeva, ali je i dalje loše
postavljena distinkcija između malih i velikih brojeva- zapravo, čini se da je Huserl genezu brojeva
zasnovao na psihologiji, za šta Frege smatra da je nemoguće postaviti je kao osnovu matematike.

VITGENŠTAJN

Traktat
U uvodu, Vitgenštajn je izneo svoj cilj – da ograniči ono o čemu se može misliti, odnosno smisleno
govoriti, odnosno, nastoji da pruži distinkciju smislenog i besmislenog, pri čemu je smisleno ono o
čemu se može govoriti. Područje filozofske teorije i metafizike predstavlja područje besmislenog, o
čemu se ne može govoriti – to su pseudo-problemi čije je rešenje samo da ih odbacimo, pri čemu oni
prestaju da nas muče. Besmisleni iskazi iz ovog područja su pseudo-iskazi, pa ne mogu biti ni istiniti
ni lažni – istinosna vrednost iskaza se odnosi samo na smislene iskaze – celokupna prirodna nauka.

Mi sami pravimo filozofske probleme tako što reči sa određenim značenjem neovlašćeno prenosimo
u drugi kontekst, smatrajući da one tada ne menjaju svoje značenje. Verujemo da imamo pravo da to
činimo na osnovu zavodljivosti običnog jezika – na osnovu gramatičke forme mislimo da možemo
uviđati logičke odnose među iskazima, i na osnovu toga pripisujemo smisao. Ipak, gramatika nije isto
što i logika tvrđenja.

Vitgenštajn želi da objasni kakva je ontološka struktura sveta i kakve je strukture jezik kojim ga
opisujemo. On navodi da svet nije skup objekata, već skup činjenica, jer pukim nabrajanjem svih
objekata ne bismo mogli da objasnimo svet – potrebne su i relacije tih objekata, što je predstavljeno
činjenicama. Dakle, svet je skup svih relacija i odnosa objekata. Najjednostavnije činjenice naziva
stanjem stvari (ovo bi mogli biti atomski iskazi kod Rasela), dok su ostale, jednostavno, činjenice.

Činjenica je sve ono što je slučaj. Stanje stvari, ili konfiguracija objekata, je ono što elementarne
(atomske iskaze kod Rasela) iskaze čini istinitim ili lažnim. Problem sa „objektima“ i elementarnim
iskazima kod Vitgenštajna je što on ne objašnjava šta je to tačno). Vitgenštajnovi objekti nisu isto što
i naši objekti (pojedinačni fizički entiteti) – on ih ne objašnjava, već navodi da jednostavno postoje i
kao takvi se „ulančuju“ na određeni način, čineći određeno stanje stvari – AimplBimplC.
Vitgenštajnovi objekti su nepromenljivi i nepropadljivi – to je sve što govori o njima, dok su stanja
stvari promenljiva i propadljiva (ako se promeni ulančanost objekta ili drugačiji objekti učestvuju u
konfiguraciji).

Jedan jezik, dakle, treba da sadrži sva sredstva da opiše činjenice. Vitgenštajn je preuzeo Fregeovu
teoriju značenja, pa tako razlikuje smisao i referenciju (značenje). Rečenice ne referiraju na način kao
što to čine imena – imena referiraju na objekat direktnom referencijom, dok svakog činjenici
odgovaraju barem dve rečenice – 1 koju činjenica čini istinitom, i njena negacija – te dve rečenice ne
mogu biti dva imena za istu činjenicu, već se samo na različite načine odnose prema činjenici. Dakle,
rečenice imaju smisao, ali nemaju značenje u smislu referencije (kao imena prema objektima). Isto
tako, imena imaju samo direktnu referenciju, ne i značenje putem smisla. Pošto imena referiraju na
objekte koji su nepropadljivi i nepromenljivi – imena će uvek imati referenciju. Prema tome, objekti
su supstancija sveta, pa samim tim i ograničavaju svet, tj ono što može biti imenovano (imenovanje
objekata je konvencionalno – ovako se jezici razlikuju). Za razliku od Fregea kod koga postoje prosta i
složena imena (imenovanje putem opisa), Vitgenštajn smatra da su imena prosta, te nemaju delove
sa značenjem – samim tim, deskripcije nisu imena, jer su opisi složeni. Štaviše objekti su prosti i
nedeljivi – oni ni ne mogu biti opisani, već samo imenovani, dok stanja stvari ne možemo imenovati,
ali ih možemo opisati (jer mogu promeniti karakteristike). Dakle, ako ime referira na neki objekat,
ono uvek referira na taj objekat -za razliku od Raselovih objekata koji su kratkotrajni (partikularije),
Vitgenštajnovi objekti su večni.

Iskazi nemaju referenciju, ali imaju smisao – pošto su imena subrečenični delovi, oni su nezasićeni i
imaju javljanje samo u okviru iskaza – nemaju značenje van iskaza. Prema tome, u jeziku imamo dve
vrste simbola – semantički proste simbole (ne mogu se dalje analizirati niti definisati, oni dotiču
stvarnost direktnom referencijom – imena); složeni simboli koji imaju delove koji i sami imaju
značenje, pa se mogu analizirati – kada se iskaz do kraja analizira, ostaju samo imena. Takođe, i na
ontološkom planu, objekti ne mogu da postoje nezavisno , već samo u sklopu nekog stanja stvari
(stanje stvari ima najmanje dva objekta ulančenih u neki sklop). Prema tome, formi imena na
ontološkom planu odgovaraju formalna svojstva objekta (formalna svojstva objekta čine skup svih
stanja stvari u kojima se taj objekat može javiti, tako da u nekima i ne može) – nabrajanjem svih
stanja stvari u kojima se objekat može javiti, dobijaju se formalna svojstva objekat. Materijalna
svojstva objekta su ona stanja stvari u kojima je objekat realizovan. Na lingvističkom planu, forma
imena će odgovarati onim imenima sa kojima se to ime može sklopiti u smisleni iskaz (ime se takođe
može povezivati s drugim imenima ukoliko se njegova referencija u vidu objekta može povezati sa
referencijom drugih objekata u jednom mogućem stanju stvaru), dok materijalna svojstva bivaju
određena skupom iskaza u kojima se javlja ime, a pritom su i istiniti i predstavljaju realizovana stanja
stvari.

Na osnovu navedenog, Raselov elementarni iskaz „Ovo je belo“ za Vitgenštajna nije elementarni
iskaz, jer se može dalje analizirati – to je onda neko stanje stvari. Stanja stvari su ontološki nezavisna,
pa su i elementarni iskazi ontološki nezavisni. Od elementarnih iskaza dolazimo do složenih iskaza
uvođenjem veznika i kvantifikatora. Ovde je bitno napomenuti da Vitgenštajn uvodi reč tautologija –
rečenice koje su istinite za sve istinitosne vrednosti promenljivih . Kao osnovni veznik, V koristi
negaciju disjunkcije (ni P ni Q), navodeći da se svi ostali veznici mogu definisati na osnovu njega.
Složenije iskaze činjenice čine istinitim ili lažnim – dakle, kad bismo nabrojali sve istinite elem. iskaze
imali bismo opis sveta. (od složenih iskaza na elementarne iskaze (imena, veznici i kvantifikatori), pa
na imena, pa na objekte). Vitgenštajn ne govori previše o elementarnim iskazima, već samo navodi
složene i proste simbole. Ali, kada se govori o elementarnim iskazima, njihov smisao se određuje
preko istinitosnih tablica – kada znamo vrednost prostih elemenata i istinitosne uslove iskaza sa
veznicima).

Zašto su potrebna imena – ako bi se smisao određivalo samo na osnovu deskripcije, onda bi se i te
deskripcije morale opisati itd – dakle, moramo imati elemente jezika koji referiraju neposredno (ovo
je taj dodir sa stvarnošću).

Piktorijalna teorija:
V pravi distinkciju između znaka i simbola. Znak je ono što je čulno prisutno u simbolu (znači reč ili
rečenice su znaci – niz oznaka na papiru ili niz zvukova), dok je simbol znak + značenje. Običaj jezik je
problematičan zbog svojih ekvivokacija (isti znak, ali različit simbol – Gospodin Zelen je zelen – i
prezime i svojstvo – isti znakovi, ali različiti simboli)

Jedan od načina rešavanja problema u običnom jeziku jeste piktorijalna teorija – kao što preko
makete ili modela možemo izneti neki događaj, konstruišući iste prostorne veze između objekata,
tako i putem jezika možemo na osnovu iskaza opisivati događaj uvođenjem posebnih reči za
prostorne odnose – i stvarnost i modeli i jezički modeli imaju istu logičku formu. Prema tome, stanje
stvari se mora predstaviti na isti logičko-formalan način, pa jezik, na osnovu iskazivanja prostornih
odnosa rečima adekvatnim za to, isto može reprezentovati stanje stvari, kao i makete, modeli,
fotografije... Dakle, sve smislene rečenice imaju istu logičku formu sa činjenicama koje su njima
predstavljene – iskaz je samo logička slika. Da bi jezik u ovome uspeo, on mora biti izomorfan
(paralelizam), on mora sadržati onoliko imena koliko ima prostih simbola u svetu – tačno jedno ime
za tačno jedan objekat, pri čemu ne sme biti neimenovanih objekata. Isto tako, objekti mogu ulaziti u
određeno stanje stvari kao što se imena mogu uklapati u smislene iskaze.

Svaki smisleni iskaz mora oslikavati neko moguće stanje stvari. Ipak, Vitgenštajn navodi dva granična
slučaja – kontradikcije (ne odgovaraju nijednom mogućem stanju stvari) i tautologije (istiniti su za
sva moguća stanja stvari) – ovo su besmisleni iskazi (npr. „ili pada kiša ili ne pada kiša“) – ovakvi
iskazi nastaju kombinacijom elementarnih iskaza i veznika, ali ako im dodamo smislen iskaz i veznik,
mogu postati smisleni (npr VpVnep impl x ---sama implikacija je tačna, smisao se određuje na osnovu
konsekvensa). Na osnovu ovoga, matem. iskazi kontradikcije i tautologije nisu skroz besmisleni, jer
njihovi delovi imaju smisla, samo što taj smisao iščezava u celini iskaza (ali, mogu dobiti smisao u
kombinaciji sa drugim smislenim iskazima). Nasuprot ovome, etika, religija, estetika i teorije značenja
nemaju smisla – ovde imamo besmislene iskaze, kao i u metafizici, gde nema imena, nema direktne
referencije – komponente iskaza nemaju smisao.

Zašto pridodajemo smisao tamo gde ga nema – zavodljivost običnog jezika nas navodi da gramatičku
formu tretiramo kao logičku formu (a rekli smo da log. forma iskaza odgovara formi stanja stvari) –
nije moguće koristiti smisleno iskaze koji imenuju značenje – značenje ili ime nečega se ne imenuje,
nego se pokazuje (svi problemi običnog jezika bi se mogli rešiti konstrukcijom veštačkog jezika –
preko simbolizma). S ovim u vezi je i „broj“ – reći da je 5 broj nema smisla – broj je ontološka
kategorija koja se ne imenuje, već se na nju pokazuje numeričkom konstantom 5. Brojevi, objekti –
oni se ne imenuju, oni se pokazuju (u logičkoj formi jezika se mogu predstaviti adekvatnom
notacijom, individualnim konstantama ili numeričkim konstantama).

Smisleni iskazi, elementarni iskazi su slike stanja stvari – istiniti. Oni koji su lažni, oni oslikavaju jedno
moguće stanje stvari. Objekti su prema V isti u svim mogućim svetovima – samo mogu biti povezani
na drugačiji način. Bez obzira na istinitost ili lažnost, elementarni iskazi su smisleni ako reprezentuju
neko moguće stanje stvari na osnovu izomorfnosti stanja stvari i jezika. U skladu sa ovim, Vitgenštajn
iznosi princip atomičnosti (svi iskazi o nekim konfiguracijama objekta (kompleksima) se mogu
prevesti u iskaze o njihovim sastavnim delovima, i u opise toga kako su kompleksi izgrađeni od tih
komponenti) i princip ekstenzionalnosti (svaki složeni iskaz je zapravo istinitosna funkcija
elementarnih).

Dok Rasel smatra da filozofski problemi nisu suštinski različiti od naučnih, već su to samo najopštiji
od svih naučnih problema, Vitgenštajn smatra da se filozofija i nauka suštinski razlikuju. Filozofska
pitanja su pseudopitanja, filozofski problemi su pseudoproblemi i filozofski iskazi su besmisleni
pseudoiskazi. „O svemu onome o čemu se ne može govoriti, o tome se mora ćutati“ – ipak, i sam
Vitgenštajn navodi da je on u Traktatu koristio besmislene iskaze, ali to samo da bi pokazao šta je to
o čemu ne možemo govoriti. Ipak, filozofija, iako je besmislena i nije teorija, ona predstavlja
aktivnost rasvetljavanja – uviđanjem da je besmislena, prestajemo njome da se bavimo i bivamo
oslobođeni. Njeni problemi su pseudo problemi za koje ne postoji rešenje, već ih samo odbacujemo i
prestajemo da se bavimo njima.

Problem kod Vitgenštajna- ako je logička struktura jezika i sveta zajednička, tj mora da bude da bi
jezik reprezentovao svet – kako se predstavlja ta logička struktura u jeziku, ona je zapravo neizreciva.
Međutim, Rasel je odbranio ovo, navodeći da se može iskazati jezikom višeg reda. Čak i ono što se
može pokazati (objekti, brojevi), ono se ne može reći – ali ovo pokazivanje zadovoljava smisao (skup
određenih istinitosnih uslova). Samim tim, svaka rečenica koja nešto smisleno iskazuje, ujedno i
pokazuje ono što se u jeziku ne može direktno iskazati.

Fiilozofska istraživanja

Još je u Traktatu Vitgenštajn izneo svoj cilj da se napravi jasno razlikovanje između onoga što se
može misliti i onoga što se ne može misliti, između onoga što se može izreći i onoga što se ne može
izreći, da bi se na taj način napravila granica između smislenog i besmislenog. Ova distinkcija se ne
treba javiti samo u sferi mišljenja i jezika, već i u zbivanju svega što jeste – u toj ukupnosti događanja
jezik se pojavljuje kao okvir za to događanja, pa je samo u jeziku moguće doneti odluku o tome šta je
smisleno, a šta ne. Međutim, Vitgenštajnovo interesovanje za jezik nije radi jezika samog, već radi
filozofije, jer je ono mesto u kome se događa smisao i besmisao. U tom smislu, za razliku od Traktata
gde se kritika jezika odnosila samo na spekulativnost filozofskih sistema, u Filozofskim istraživanjima
je neophodno kritikovati i spekulativnost o prirodi samog jezika.

U Traktatu, smatra se da se logičkom analizom strukture jezika može doći do dve fundamentalne
klase simbola: simboli koji nemaju relaciju prema svetu (smboli matematike i logike) i simboli koji se
neposredno odnose na svet (imena i elementarni iskazi). Na osnovu ove podele je izvedena striktna
korespondencija sveta i jezika, tako što svetu činjenica i objekata odgovaraju elementarni stavovi i
imena s neposrednim značenjem. Osnovno gledište je, dakle, da reči imenuju predmete, dok su
rečenice veze takvih imenovanja.

Odbacujući ovakvo shvatanje, vitgenštajn je uveo pojam jezičke igre – jezik i delatnost kojima je on
isprepletan nazivam jezičkom igrom. Dakle, pogrešno je shvatanje po kome su imena jednostavno
nazivi za različito upotrebljene reči, tako da reč može biti i ime, ali ona nije samo to - njena funkcija
zavisi od toga u kojoj jezičkoj igri se pojavljuje. Isto tako, i određena reč može da ima bezbroj
funkcija, a njeno značenje zavisi od funkcije koju ima u igri u kojoj se pojavljuje.

Naš jezik u celini predstavlja skup svih mnogobrojnih jezičkih igara i uvek su mogući novi jezički
sistemi i nove jezičke igre (jezik se smatra živim). Imenovanje jeste jedan vid jezičke igre, ali to može
biti i izmišljanje imena. Jedino pravo imenovanje se dešava u filozofiji, tako što se imenom označava
ono što je zaista jednostavno – ovo je Vitgenštajn doveo u pitanje, a zastupao je u Traktatu. U Fil.
istraživanjima ne postoji ništa apsolutno složeno ili jednostavno, nego se u određenim jezičkim
igrama nešto pojavljuje kao jednostavno ili složeno – imena nema van jezičkih igara. Jezičke igre
nemaju ništa zajedničko, ali su ipak srodne na osnovu „porodične sličnosti“. Sama suština jezičke igre
se ne može reći šta je, ali se pojam igre može izraziti kroz objašnjenja igre i primera tih igara.

Da bismo jezičku igru pravilno upotrebljavali, moramo poznavati njena pravila – gramatička pravila.
Vitgenštajn je smatrao da su sva gramatička pravila slučajna i proizvoljna u tom smislu da nema
nikakvih opravdanja zašto neko pravilo koristimo pre nego nešto drugo, zato ona ne mogu biti ni
istinita ni lažna – njih treba smatrati jezičkim simbolizmom.

Pri razmatranju prirode jezika, Vitgenštajn razmatra pragmatički karakter jezika po kojem je on
istrument pomoću kojeg možemo vršiti uticaj na druge ljude, dok širi smisao jezičke igre pokazuje da
se ona odvija na osnovu navike, običaja, društvene prakse – iako je jezik raznolik, ljudi se u jezičkoj
komunikaciji slažu, ne u mišljenju, nego u životnoj formi, pošto jezik nije samo lingvistički fenomen –
jezička igra čini nerazdvojivo jedinstvo lingvističkog znaka, objekta i ljudske aktivnosti; ona je onaj
događaj koji ne samo da otkriva jezičku dimenziju ljudskog delovanja, nego istovremeno pokazuje i
zbivanje sveta u celini.

Kada kaže da su gramatički stavovi nastali spontano, to znači da nisu uspostavljeni pomoću iskustva,
niti se iskustveno proveravaju, mada svoj smisao pravila dobijaju po iskustvu. S tim u vezi, i same
jezičke igre su proizvoljne koliko i pravila. Pošto pravila ne podležu empirijskom kriterijumu,
Vitgenštajn predlaže pragmatički kriterijum korisnosti po kojem prednost ima ona jezička igra koja
bolje ispunjava neke pojedinačne ciljeve.

Za razliku od stanovišta u Traktatu gde je smatrao da je značenje reči uvek objekat na koji se ona
odnosi, u Istraživanjima je zastupao stanovište po kom se značenje reči određuje prema gramatičkim
pravilima koja se upotrebljavaju u okviru određene jezičke igre – značenje reči je nezavisno od
egzistencije nekog entiteta, mada može služiti i za njegovo imenovanje. Reči svoje značenje dobijaju
na osnovu lingvističke aktivnosti ljudi u kojima učestvuju i reči i objekti; kroz izučavanje načina na
koji je reč upotrebljena u jezičkoj igri – zato svaka reč mora imati porodicu značenja, jer ima mnogo
jezičkih igara.

Kada se raspravlja o običnom, idealnom i privatnom jeziku, Vitgenštajn je mišljenja da nam je naš
svakodnevni jezik sasvim dovoljan da izrazimo sve što hoćemo da kažemo, te da je svaki drugi
nepotreban. U tim smislu, treba odustati od primene logičkog ideala na običan jezik – čim je rečenica
smislena, s njom je sve u redu. Ako logički idealno primenimo na naš jezik, svaka jasnost logike
nestaje. Ideal stoji pred nama i moramo ga pronaći u realnosti – ideal van realnosti ne postoji, tako
da idealni jezik moramo dostići u realnosti našeg svakodnevnog jezika, a ne konstrukcijom nekog
idealnog jezika koji će se odvijati izvan svakodnevnog.
Vrlo važno za jezik jeste to da jezik ili jezička igra moraju biti intersubjektivno prihvaćeni i usaglašeni,
tako da bi privatan jezik bio nemoguć. Ideja privatnog jezika je nastala na osnovu uviđanja da svako
od nas ima osećanja koja pripadaju samo nama, tako da ih moramo moći izraziti shodno tome –
jezikom koji bi samo nama bio razumljiv. Ipak, privatan jezik je logički nemoguć, jer ne postoji
kriterijum koji bi odredio imenovanje osećanja, pa i sam privatan jezik. Ovaj problem, Vitgenštajn je
rešio bihejvioralno – „osećam bol“ nije ni besmisleno, niti imenovanje, niti tvrđenje o bolu, već deo
ponašanja u bolu, deo koji se ne može naučiti – na ovaj način se osećaji mogu intersubjektivno
identifikovati i pojaviti ravnopravno u jezičkim igrama.

Vitgenštajn je jezičku igru odredio kao totalitet zbivanja lingvističkog znaka, objekta i ljudske
delatnosti koji se pojavljuju kao elementi u nerazdvojnom jedinstvu – unutar granica jezičke igre se
pokazuje događanje sveta u celini. Konstitucija sveta se događa unutar i pomoću jezika. Ovim se
pokazuje da jezička igra nije samo lingvistički fenomen, već ukupnost bivanja svega što jeste na
ontološkom nivou, tako da se Vitgenštajn kao metodom služio „gramatičkom analizom“ u cilju
približavanja problemima filozofije.

Na osnovu gramatičke filozofije dolazimo do filozofskih problema za koje uviđamo da su


pseudoproblemi – filozofija otkriva besmisao, jer ne objašnjava, već samo opisuje – njeni stavovi
nemaju nikakvu funkciju. Do grešaka dolazimo kada reči iz svakodnevnog života neovlašćeno
prenesemo u metafizički okvir – jezička igra ovo ne dozvoljava. Tamo gde jezička igra besprekorno
funkcioniše, ne može biti grešaka. Cilj je da se dođe do činjenica koje govore o sebi, a ne povezivati
ih dalje u neku teoriju. Samim tim, filozofski problemi nastaju kada se ne poznaju pravila jezičke igre,
a nestaju kada ih odbacimo, jer ih ne možemo rešiti.

U Traktatu, Vitgenštajnova metoda jeste logička analiza, dok je u kasnijim radovima pre jezička
analiza. Njegovi radovi bili su velika inspiracija Bečkom krugu (Karnap, Nojrat, Vajsman, Gedel;
nastali zajedničkim delom 1929.). Prema njima, jedini zadatak filozofije je da objašnjava stavove, a
da se oni u nauci verifikuju (princip verifikacije predstavlja kriterijum smislenosti stavova, ne jezička
ili logička analiza). Logički pozitivizam je smatrao da se jezik najbolje može analizirati na modelima,
veštačkim tvorevinama jezičkih sistema, na osnovu kog bi se na sva smislena pitanja mogao dati
odgovor. Ovome su se protivili filozofi običnog jezika.

Filozofija običnog jezika koja se razvijala u Oksfordu od 30ih godina XX veka bila je struja savremene
analitičke filozofije, koja je takođe zastupala analitičko-jezički metod, ali u filozofske, ne lingvističke
svrhe. Oni su smatrali da za objašnjenje logike jezika nije potrebna veštačka idealna konstrukcija –
idealan jezik bi bio otrgnut iz standardnih okolnosti, pa se o njemu ne može ništa poudano reći. Oni
su takođe kritikovali princip verifikacije (neki stavovi se prihvataju ili odbacuju i bez njega) – zapravo,
stav uvek ima značenje kad ima i upotrebu (upotreba je značenje – pojedinačni konteksti u kojima se
reč pojavljuje).
Problem sa obe struje je u tome što se probemi svode na filozofiju jezika, s tim što su filozofi običnog
jezika bliži Vitgenštajnovom tumačenju jezika kao sveukupnosti događanja svega što jeste, na osnovu
jasnih pravila logičke upotrebe jezika.

BERTRAND RASEL

Logički atomizam

Bertrand Rasel nastoji da u seriji predavanja odbrani stanovište logičkog atomizma. Naime, Rasel
smatra da iz filozofije matematike, mada neformalno, proizilazi jedna vrsta logike, i na osnovu nje
jedna vrsta metafizike. Za razliku od Hegelovih sledbenika, Raselova logika je atomistička, a ne
monistička, jer on smatra da mnoštvo odvojenih stvari i mnogostrukost sveta nisu faze jedne
nedeljive realnosti, već da se kroz proces analize dolazi do logičkih atoma (partikularije, relacije,
predikati...) – onih ostataka analize do kojih dolazimo preko neospornih podataka. On smatra da se
zdrav način filozofiranja sastoji u analitičnom prelazu od početnih, očiglednih, nejasnih podataka, ka
jasnim, precizno određenim istinama koje su obuhvaćene tim podacima. Dakle, tražimo polazne
tačke koja nama izgleda nesumnjivo i smešno očigledno, a zatim pratimo Dekartov metod sumnje i
traganja za nesumnjivim i izvesnim.

Rasel iznosi truizam za koji smatra da je smešno očigledan – svet sadrži činjenice koje su ono što
jesu, ma šta mi mislili o njima; i mi imamo uverenja o tim činjenicama koja su istinita ili lažna u
odnosu prema tim činjenicama. Pod činjenicama, on podrazumeva stvar koja iskaze čini istinitim ili
lažnim. Npr. „Sokrat“ nema nikakav odnos istinosne vrednosti prema nekom iskazu, ali „Sokrat je
mrtav“ je istiniti iskaz prema određenoj činjenici koja se odigrala u antici. Kompletan iskaz činjenice
je uvek rečenica, osim kada jedna reč nosi neekspliciran kontekst (npr. „Vatra!“). Dakle, činjenice
nisu partikularne stvari. Ipak, činjenice pripadaju objektivnom svetu. Prema tome, spoljašnji svet koji
želimo spoznati, ne može se opisati samo uz pomoć partikularija, već i od činjenica – relacija, odnosa,
posedovanja osobina – ono što se iskazuje rečenicama. Prema tome, naš iskaz jeste istinit ili lažan u
odnosu na činjenicu o kojoj želimo nešto da iznesemo. Ako kažemo istinu – ta činjenica čini naš iskaz
istinitim i ako kažemo laž – činjenica je ta koja naš iskaz čini lažnim.

Vrste činjenica: partikularne („Ovo je belo.“); opšte („Svi ljudi su smrtni“); pozitivne („Sokrat je živ.“),
negativne („Sokrat nije živ.“); vrsta činjenica kojih ima u logici, a ne sadrže nikakvih partikularija niti
partikularnih kvaliteta (ne spominju ništa; „Ako neka klasa čini deo neke druge klase, onda je član
prve klase ujedno član i druge klase.“ – čisto logički iskaz koji sadrži sintaksičke reči, određuje neku
formu ili vezu, ali ne sadrži nikakav partikularni konstituent); vrsta činjenica koja predstavlja
određenu relaciju, kvalitete, osobine nekih partikularnih stvari...

Rasel naglašava da nema dualizma u smislu istinitih i lažnih činjenica – one jednostavno jesu samo
činjenice, a iskazi ili verovanja u odnosu na činjenice mogu biti istiniti ili lažni. Iskaz Rasel definiše kao
indikativnu rečenicu koja nešto tvrdi ili predstavlja uslov („da Sokrat jeste živ...“), pa iskazi ne mogu
biti pitanja, zapovesti itd. Pritom, iskazi nisu imena činjenica, jer se dva iskaza mogu odnositi prema
jednoj činjenici (npr. „Sokart je mrtav“ i „Sokrat nije mrtav“ se odnose na istu činjenicu). Dakle, iskaz
prema činjenici može imati dve logičke relacije – istinitost ili lažnost u odnosu na činjenicu, dok se
ime prema imenovanom odnosi samo u jednoj relaciji. Činjenice se ne mogu, dakle, imenovati, već
samo tvrditi, negirati, želeti, hteti... i sve to putem iskaza.

Iskaz je kompleksan simbol, jer u sebi sadrži još simbola. Teorija simbolizma je utoliko bitna, jer se
često čini greška da se osobine simbola tretiraju kao osobine same stvari predstavljene simbolom, ili
da se simboli tretiraju kao „sinonimni“, dok zapravo nisu i slično. Međutim, kada Rasel govori o
simbolizmu, on ne misli samo na matematički simbolizam, već na sveobuhvatni simbolizam svih
jezika, tako da je sve ono što se iskazuje jezikom simbol. Ipak, pojam „značenja“ Rasel smatra
psihološkim, jer „značenje“ nije jedno, nije isto, i razlikuje se od toga šta osoba podrazumeva, koji je
kontekst iskaza – između simbola i referencije nema samo jedne relacije (značenje). U prirodi
simbola ne postoji ništa što bi ukazalo na to da li je on istinit ili lažan (nema značenja u njemu, on
samo korespondira u odnosu na činjenicu).

Da bi obezbedio legitimnost analize, pošto zastupa logički atomizam, Rasel prvo treba da uspostavi
„atome“ od kojih su kreirane logičke strukture. Pre ovoga, Rasel nastoji da odgovori na pitanje da li
su stvari koje nam se čine kao logički kompleksni entiteti zaista logički kompleksne, odnosno, koju
stvar ćemo sprva uzeti za kompleksnu? Čini nam se da sve stvari kojima pridajemo imenička imena
jesu kompleksni entiteti, ali Rasel se ne slaže s tim. Rasel iznosi analizu činjenice „Sokrat je smrtan“ i
navodi da „Sokrat“ nije nikakav konstituent, već se može predstaviti kao da ima status logičke klase
ili reda (kao klasa iskustava jednog Sokrata), jer se značenje Sokrata razlikuje od osobe do osobe.
Ovako posmatrano, razmatranje kompleksnih entiteta se prenosi na razmatranje činjenica. Rasel je
već naveo da su činjenice one stvari koje iskaz čine istinitim ili lažnim, i uz partikularije, one
označavaju odnose i relacije i pripisivanje kvaliteta, što je neophodno za kompletan opis sveta.
Kompleksnost činjenice „Sokrat je smrtan“ je očigledna, pre svega samim tim što se činjenica
izražava iskazom koji sadrži više reči, od kojih svaka može da se javlja u drugim kontekstima. Ovo je
jedno od prima facie obeležja složenosti iskaza – sastoji se od više reči koje mogu figurirati u
različitim kontekstima, ali ako poznajemo reči, poznavaćemo i značenje iskaza iako ga nikad u životu
nismo videli (analiza je moguća samo u slučaju kompleksnih stvari i kada poznajemo objekte na koje
se odnose izvesni prosti simboli – reči). Ovo obeležje se ne može pripisati rečima koje iskazuju nešto
prosto (prost simbol je onaj čiji delovi nisu simboli). Ipak, prost simbol nije isto što i prost entitet
(prosti entiteti su oni koji ne mogu nikako drugačije da se iskažu osim prostim simbolima, dok su
kompleksni entiteti oni koji se mogu iskazati kombinacijom prostih simbola).

Npr. reč „crveno“ ne može biti definisana – to je prost simbol i može se shvatiti samo preko
upoznatosti sa nečim crvenim. Međutim, „Ovo je crveno.“ je kompleksan simbol. Prema tome, iskazi
su kompleksni simboli, te su i činjenice kompleksne. Sastavni delovi činjenice, koja iskaz čini istinitim
ili lažnim, jesu značenja simbola koje moramo razumeti da bismo razumeli iskaz.

Složenost činjenica nije nešto što nam je naočigled kompleksno – one su istinski kompleksne. Dakle,
trebalo bi poći od kompleksnosti sveta da bi se došlo do kompleksnosti iskaza. (Zemlja se okreće oko
Sunca – istinski objektivno kompleksna činjenica, ne zavisi od psihološkog aspekta subjekta) Prema
tome, kada iskazujemo da dve stvari stoje u nekoj relaciji, mi iskazujemo određenu složenost, pa
postoji objektivna kompleksnost u svetu koja se odslikava u kompleksnosti iskaza.

U logički savršenom jeziku, reči iskaza bi stajale u korespondenciji 1:1, odnosno, postojala bi samo
jedna reč za svaki prost objekat, a sve ono što je složeno bi se izražavalo kombinacijom prostih reči u
odnosu na sastavne komponente (ovo bi bio jezik koji ima samo sintaksu). Međutim, obični jezici
nisu logički savršeni, jer da jesu, bili bi preopširni i privatni (s obzirom da se sa značenjem reči
susrećemo preko upoznatosti s tom rečju, svako bi imao svoju „upoznatost“, što bi jezik učinilo
privatnim i preopširnim).

Rasel iznosi da su najprostije činjenice one koje se sastoje od pojedinačne stvari i njenog kvaliteta
(„Ovo je belo.“) – monadična relacija; zatim one koje imaju relaciju između dve činjenice („Ovo je
levo od onog.“), zatim trijadičnu relaciju između 3 činjenice („A daje B C-u“), tetradične relacije itd...
Dakle postoji beskonačna hijerarhija činjenica koje iskazuju pojedinačne stvari, kvalitete, relacije.
Ovu hijerarhiju Rasel naziva atomskim činjenicama – najprostije vrste činjenica, a iskazi koji ih
iskazuju naziva atomskim iskazima. Pojedinačne stvari na koje se odnose kvaliteti ili relacije su
termini relacija – partikularije (df. Partikularije su termini relacija u atomskim činjenicama).

U atomskim iskazima (koji iskazuju atomske činjenice), reč koja iskazuje monadičnu relaciju ili
kvalitet je predikat, dok je reč koja iskazuje relaciju višeg reda glagol ili čitav glagolski izraz. Ostale
reči, nosioci relacija, su subjekti (monadični iskaz jedan subjekat, dijadični 2 itd) – ovo su vlastita
imena (df. reči za partikularije). Prema tome, atomski iskaz je iskaz koji imenuje partikularije
pomoću vlastitog imena. Međutim, ono što mi upotrebljavamo kao ime (npr. Sokrat), Rasel smatra
deskripcijom, i ne označava partikularije. U logičkom smislu, jedino što se može odnositi na
partikulariju i imenovati je je ono što upućuje na neposrednu upoznatost (ovo, ono). Pošto mi
nemamo neposrednu upoznatost sa Sokratom, ne možemo ga imenovati (koristimo se samo
deskripcijom). „Ovo“ je ujedno i dvosmisleno ime, jer upoznatost govornika sa „ovim“ nije isto što i
upoznatost slušaoca sa „ovim“, ali Rasel napominje da ovo nije važno, jer je značaj vlastitih imena u
ovom smislu samo u smislu logike, a ne svakodnevnog života. Drugim rečima, svaka partikularija u
svetu postoji za sebe, nezavisna od bilo čega drugog, a da bi se razumelo ime partikularije, potrebna
je neposredna upoznatost s njom. Na osnovu ovoga, Rasel upućuje kritiku logičkom monizmu po
kome za potpuno razumevanje neke stvari moramo znati sve njene relacije, kvalitete, odnosno sve
iskaze u kojima se one pominju - na osnovu ovoga zaključujemo da je svet međuzavisna celina. Ipak,
Rasel navodi da je partikularija samosubzistentna – svaka partikularija postoji nezavisno od drugih i
ima logičku i egzistencijalnu nezavisnost, tako da znanje o partikulariji ne znači ništa drugo do
neposrednu upoznatost s njom.

Međutim, razumeti predikat nije isto što i razumeti ime. Predikat označava neki kvalitet, tako da
razumeti „je crveno“ znači razumeti šta neko podrazumeva pod time da je nešto crveno. Isto važi i za
relacije. Predikati i relacije ne mogu biti subjekti, a čak i da se koriste tako, moraju se reči staviti pod
navodnike. Greške u filozofiji zapravo jesu i rezultati pogrešne upotrebe različitih vrsta reči –
redukciono svođenje predikata na relacije, ili n-relacija na n+1 – relacije (dijadične na trijadične) –
ovo je moguće samo ako su relacije simetrične.

Atomski iskazi iskazuju atomske činjenice. U atomskim iskazima (koji iskazuju atomske činjenice), reč
koja iskazuje monadičnu relaciju ili kvalitet je predikat, dok je reč koja iskazuje relaciju višeg reda
glagol ili čitav glagolski izraz. Ostale reči, nosioci relacija, su subjekti (monadični iskaz jedan subjekat,
dijadični 2 itd) – ovo su vlastita imena (df. reči za partikularije). Prema tome, atomski iskaz je iskaz
koji imenuje partikularije pomoću vlastitog imena (ovo, ono).

Molekularni iskazi su oni iskazi koji sadrže druge iskaze, i sadrže reči „ili“, „ako“, „i“ („Ako pada kiša,
poneću kišobran“, „Ili je Sokrat mrtav, ili je Sokrat živ“). Ovo je jedva vrsta kompleksnijih iskaza, dok
druga izražava verovanja, želje, psihološke stavove („Verujem da pada kiša.“).

Atomski iskaz korespondira sa činjenicom na dva načina – ili je istinit prema činjenici ili je lažan
prema činjenici. Međutim, molekularni iskazi drugačije korespondiraju, te uključuju dve iskazane
činjenice (npr. Sokrat je smrtan ili Sokrat još živi. – ovde imamo dve različite činjenice koje su
uključene u istinitost ili lažnost iskaza). Sve što je potrebno da bismo znali značenje iskaza jeste da
znamo u kojim okolnostima su istiniti, odnosno kada su dati istinitost i lažnost za p i za q. Rasel
navodi da istinost ili lažnost molekularnog iskaza zavisi samo od istinotsti ili lažnosti iskaza koji ulaze
u sastav molekularnog iskaza – ovo je istinitosna funkcija(T i ne-T). Ovo dalje vodi ka matematičkoj
logici.

Druga vrsta kompleksnih iskaza koje je Rasel spomenuo jesu iskazi koji sadrže dva ili više glagola
(verovanja, želje, htenja, psihološki stavovi...). U slučaju molekularnih iskaza, u pitanju je samo nova
forma iskaza, ne i nova forma činjenica, dok se u ovom drugom slučaju radi o novoj formi činjenica.
Drugim rečima, činjenice u koje se veruje, koje želimo i sl. imaju drugačiju logičku formu od atomskih
činjenica.

Rasel navodi da je i naše verovanje i želje nesvodljive činjenice – mi iskazujemo činjenicu da aktuelno
verujemo u nešto. Mnogi filozofi su verovanje postavili pragmatično (kao bihejvioristi – ponašanje u
skladu s nečim, ako verujemo u to) ili kao relaciju prema nekoj činjenici, ali Rasel se ne slaže s tim –
mi ne možemo verovati u činjenicu, jer verovanja mogu biti lažna, a činjenice su uvek istinite.
Ako kažemo „verujem u p“ i „verujem u q“, logička forma „verujem“ se razlikuje u zavisnosti od
onoga u šta verujemo. Dakle, „verovati“ nije singularni termin, već, kako Rasel naziva takve glagole,
„propozicionalni glagol“. Iskazi koji iskazuju verovanja zapravo odslikavaju jednu činjenicu i u ovom
slučaju – činjenice mogu biti lažne (jer i verovanje može biti lažno). Pri percepciji, usmereni smo
direktno na činjenice, dok smo u slučaju verovanja usmereni na iskaz, pa na činjenice – taj jaz nam
zapravo nudi mogućnost lažnog verovanja.

Iskazi i činjenice o kojima je Rasel do sada govorio, odnose se na određene partikularije i određene
kvalitete i relacije. Međutim, kad su u pitanju stvari neodređene vrste („svi“, „neki“ „ bilo koji“),
iskazi se mogu podeliti u dve grupe: „svi“ i „neki“ (ove dve vrste su jedna drugoj negacija).
Svi opšti iskazi negiraju negaciju neke stvari („Svi ljudi su smrtni.“ – poričemo egzistenciju besmrtnog
čoveka). Rasel napominje da opšti iskazi ne impliciraju egzistenciju (u tradicionalnog logičkom
silogizmu je tako – ako kažemo „svi“, mi ujedno povlačimo i egzistenciju barem nekih).

Opštim iskazom se tvrdi istina o svim vrednostima iskazne funkcije (svaki iskaz koji sadrži
neodređene konstituente i koji postaje iskaz čim neodređeni konstituent (promenljiva) bude
određen). Ako je iskazna funkcija uvek istinita, ona je nužna (svi Grci su ljudi – ako su grci ljudi, nužno
je da su svi grci ljudi), ako je moguća onda je ponekad istinita, a ako nikad nije istinita, onda je
nemoguća. Dakle, iskazne funkcije nisu iskazi – iskazi mogu biti istiniti ili lažni, dok iskazne funkcije
mogu biti nužne, moguće ili nemoguće (teorija modaliteta se onda primenjuje samo na iskazne
funkcije, nikako na iskaze), ali se u iskazima analizom mogu uočiti iskazne funkcije.

Egzistencija je esencijalna osobina iskazne funkcija. Ukoliko postoji barem jedna vrednost x-a za koju
je iskazna funkcija „x je čovek“ istinita, ona je moguća i to znači da „čovek postoji“. Samim tim,
tvrđenje ili poricanje egzistencije se odigrava samo u odnosu na iskaznu funkciju – egzistencijalni
iskazi ne govore ništa o individui ili konstituentu, već samo o funkciji.

Ipak, kako postoje opšti iskazi, u koje Rasel svrstava i egzistencijalne iskaze, tako postoje i opšte
činjenice (mada ne objašnjava ovo detaljno, on smatra da i one moraju biti u konstrukciji sveta) –
iskazuju se iskazima čiste logike.

Rasel razmatra deskripcije ili „nepotpune simbole“, odnosno egzistenciju opisanih individua
(egzistencijom opšteg se bavio u prethodnom poglavlju).
On navodi primer „Romul je postojao“ ili „Romul nije postojao“ i navodi da takav iskaz uvodi iskaznu
funkciju, jer Romul nije stvarno ime, već deskripcija (označavamo nekoga ko je takav-i-takav i ko je
činio takve-i-takve stvari). Da je ovo stvarno ime, pitanje egzistencije se ne bi ni postavljalo, jer iskaz
predstavlja činjenice – samim tim, ako spomenemo ime, mi imamo konstituent činjenice u realnom
svetu koji postoji, pa samim tim i kao konstituent iskaza mora postojati. Deskripcija u iskazu ne
podrazumeva konstituent kao ime.

Dakle, ovo nije ime, već iskazna funkcija koja zavisi samo od svoje logičke forme, ne i od individue na
koju referišemo. Ime je prost simbol korišćen da označi određenu partikulariju. Uzmimo za primer
„autor Veverlija“ – ovaj iskaz ne može biti ime, jer je kompleksan simbol (autor + Veverli). Ako
kažemo „autor Veverlija postoji“, mi podrazumevamo da je vrednost x istinita bar u jednom slučaju
(mogućnost iz prethodnog poglavlja) i da je iskazna funkcija istinita za najviše jedno x – ako su
Veverli pisali x i y, onda x=y. Prema tome, ovde je u pitanju iskazna funkcija, a ne ime.

Rasel navodi grešku identifikovanja imena i deskripcije – „Skot je autor Veverlija“ – deskripcija i ime
se ne mogu identifikovati. Skot je ime, dok je „sutor Veverlija deskripcija“.
Npr. „Skot je ser Valter“ – to je identitet kao kad bismo rekli „Skot je Skot“ – tautologija. Mogli bismo
izraziti identitet preko dve deskripcije ili preko dva imena, nikako mešano („autor Veverlija je autor
Marmiona“).

Egzistencija u iskazu ima primarno javljanje kada kažeo da neka opisana stvar ima određenu osobinu
– „Autor Veverlija je čovek“. Mi ovde imamo primarno javljanje egzistencije da „autor Veverlija
postoji“. Egzistencija je, dakle, uvek deo ovakvog proširenog iskaza. U tom smislu, ako želimo da
negiramo iskaz, možemo negirati bilo koji deo proširenog iskaza. Npr. „Sadašnji kralj Francuske je
ćelav“ – možemo negirati ili da sadašnji kralj Francuske nije ćelav, ili da on ne postoji uopšte.
Međutim, kada kažemo „Skot je čovek „, mi nemamo mogućnost dvostrukog poricanja. Drugim
rečima, kada imamo deskripciju, mi je možemo negirati dvostruko, dok ime ne možemo dvostruko
negirati – ovo je jedan od dokaza da deskripcija nije ime, jer nema konstituent.
Prema tome, nepotpuni simboli, ili deskripcije, klase... imaju različitu formu od simbola (imena), one
su iskazne funkcije. Imena podrazumevaju određeno značenje, referenciju i konstituent, dok su
deskripcije lišene značenja van konteksta („autor Veverlija“ ima značenje samo u kontekstu).

Pri razmatranju klasa, Rasel iznosi problem u koji se lako može zapasti – običan čovek bi pretpostavio
da se ne može dobiti klasa koja je veća od klase svih stvari koje postoje u svetu. Međutim, u klasi
imamo n termina, a od toga možemo stvoriti 2n podklasa – ovako dolazimo do toga da ukupan broj
stvari na svetu (n) nije toliko veliki kao broj klasa koje mogu biti sačinjene od tih stvari (2n), odnosno
da ukupan broj stvari na svetu nije najveći broj.

Zatim, Rasel navodi razliku između partikularija i klasa i nemogućnost njihovog identiteta. Ako
partikularija i klasa imaju identitet, svet u kojem ima 3 (n) partikularija, odnosno 8 (2n) klasa, imao bi
zapravo 11 stvari. Takođe, klasa ne može biti član same sebe – ako imamo klasu svih čajnih kašika,
sama klasa njih nije i sama čajna kašika. Međutim, izuzeci su negativne klase – ako se u klasi nalaze
sve stvari koje nisu čajne kašike, ta klasa očigledno i svakako nije čajna kašika. Ovo je još jedan dokaz
da klase stvari nisu zaista stvari stvari ili partikularije.

Prema tome, klase su, kao i deskripcije, nepotpuni simboli, lišeni značenja van konteksta. One su
zapravo logičke fikcije.Rasel navodi hijerarhiju klasa. Npr. prvi tip je klasa potpuno sastavljena od
partikularija, drugi tip su klase čiji su članovi klase prvog tipa itd. Pritom, tipovi klasa nikako ne mogu
biti identični, ali ih može imati beskonačno mnogo. Sve što zapravo želimo da kažemo o klasama,
jeste ono što možemo reći za iskazne funkcije (kada kažemo da je iskazna funkcija ponekad istinita,
to je kao da kažemo da jedna klasa ima članove).

Šta su onda ekstenzionalna tvrđenja? To su tvrđenja koja možemo izneti o klasama. Kada imamo dve
ekvivalentne iskazne funkcije, ukoliko ih u iskazu možemo zameniti, a da tvrđenje ostane istinito ili
ostane lažno (da se ne promeni istinosna vrednost), onda tvrdimo nešto o klasama. Tvrđenje s istom
istinitosnom vrednošću, koje je dobijeno od onog tvrđenja s kojim smo počeli, jeste ekstenzionalno –
ovim pokrivamo klase (npr. u svetu ima taj-i-taj broj članova = postoji funkcija formalno ekvivalentna
funkciji „x je čovek“ koja je istinita za taj-i-taj broj vrednosti x-a“).

Međutim, Rasel naglašava da pojmove „postoji“, „ima“ ne treba tretirati u istom smislu kao i kod
partikularija – značenje ovakvih termina se razlikuje. Na kraju, Rasel navodi da postoje samo
partikularije, ne i klase, u stvarnom svetu.Ovakva tvrđenja su zapravo samo tvrđenja o simbolima, ne
i o činjenicama.

OSTIN

Kako delovati rečima

Pri razmatranju samog govora, Ostin navodi da mi ne samo da iskazujemo ili opisujemo, već
govornim činom i činimo određene radnje. U tom smislu, razlikuje konstative i performative.
Konstativima opisujemo određena stanja stvari i mogu biti istiniti/lažni, dok performativima, osim
što iskazujemo, i činimo nešto (molbe, naređenja, institucionalni činovi imenovanja, obećanja...).

Performativi mogu, ali i ne moraju sadržati performativne glagole (molim te, naređujem ti,
obećavam...). Njih prate određena stanja stvari (npr. posedovanje autoriteta), pa se mora reći da za
njih postoje određeni preduslovi u vidu odgovarajućih okolnosti i psiholoških stanja za njihovo
izvođenje.

Postoje slučajevi kada rečenica može biti i konstativ i performativ - npr. „Pada kiša“ može biti opis, ali
i upozorenje, ili „Umorna sam, mogao bi da me sačekaš posle posla“ – deskriptivna rečenica, ali znači
performativ (molbu). U ovim slučajevima se uvode neke nove neartikulisane pretpostavke koje
pomažu da se specifikuje značenje.

Performativni glagoli su, dakle, eksplicitni glagoli, koji nagoveštavaju snagu ilokucije, koja upućuje na
značenje čina.

Ostin razlikuje implicitne i eksplicitne performative. Eksplicitni performativi počinju performativnim


glagolom (kladim se, obećavam…), dok implicitni performativi ne sadrže performativne glagole, ali
imaju karakter molbe ili naređenja (idi, ostani tu… - u ovim slučajevima obraćamo pažnju na ton
izgovorene rečenice, interpunkciju u pisanoj formi…).

Druga podela performativa je na uspešne i neuspešne, u zavisnosti od (ne)ispunjenosti uslova


uspešnosti performativa koje Ostin postavlja. Ti uslovi predstavljaju konvencionalni postupak (koji
uključuje određene reči u određenim trenucima); okolnosti u kojima se izgovara performativ moraju
biti podesne; svi učenici moraju delati u skladu s tim okolnostima i s postupkom; osobe koje
učestvuju u postupku moraju biti iskrene i ponašati se u skladu s okolnostima i konvencionalnim
postupkom.

Ostin je tvrdio da performativi ne mogu biti istiniti/lažni, već samo uspešni/neuspešni. Podesne
okolnosti određuju da li je reč o uspešnom/neuspešnom performativu. Odsustvo ovih
okolnosti,omogućava nam da govorimo o različitim nepodesnim govornim činovima koji se, prilikom
izgovaranja rečenica, odvijaju pogrešno. Ostin ukazuje na sledeće nepodesne govorne činove:

One koji nisu ostvareni, ali su verbalno oblikovani naziva zastojima (npr. neki postupak uopšte ne
postoji (na primer venčanje, kada nedostaje jedan od mladenaca); postupak ne može biti osmišljen,
da bi se primenio na odgovarajući način (čin venčanja, kada je jedan od mladenaca već venčan).
One koji su ostvareni, ali su neiskreni, naziva zloupotrebama. Čin je ništavan onda kada ima karakter
zastoja, i taj čin je lišen efekta (kada je čin pod prinudom). Kada govorimo o zloupotrebama, činovi
su jalovi, pre nego nameravani ili prazni.
Da bi utvrdio pravovaljanost performativa, Ostin navodi da bi trebalo da odgovorimo na pitanja:
Prva proba je pitanje: „Da li on to stvarno…?” (zahvaljuje, izvinjava se, saglasan je, i tako dalje). Ili,
recimo, kada neko kaže „Srdačno vas pozdravljam”, možemo pitati: Da li je on to srdačno pozdravio?
Druga proba je pitanje: „Da li se neke stvari mogu činiti, a da se ne izgovore odgovarajuće reči?”
Može se neko i prećutno osuđivati. Ili, kada advokat kaže, završavajući svoj slučaj:
“Okončavam/Zaključujem ovaj slučaj”– to je čin podložan prelasku u čist performativ, kao i kada
aktivnost prati samo iskazivanje, na primer „Pozdravljam te” ili „Aplaudiram”.
Treća proba je pitanje: „Da li bismo ispred performativnog glagola mogli staviti priloške odredbe, to
jest priloge, kao što su namerno, voljno, promišljeno?” Možemo reći: „Namerno sam mu poželeo
dobrodošlicu”, ali ne i „Namerno sam saglasan sa njegovim postupkom”.
Četvrta proba je pitanje: „Treba se zapitati da li ono što kažemo može biti doslovno lažno, ili je samo
neiskreno?”

Isprobavajući testove u različitim slučajevima, Ostin zaključuje da je neuspešnost karakteristika koja


važi za performative i za konstative; povezanost sa činjenicama je različita, u zavisnosti od situacije.
Ostin nije pronašao gramatički kriterijum za razlikovanje performativa od konstativa.

Zašto performativi zauzimaju posebno mesto među govornim činovima? Ostin ističe sledeća njihova
dva obeležja: prvo, performativi imaju veoma precizne indikacije; drugo, oni predstavljaju postupke,
sa čijim su izvršavanjem povezani. Precizne indikacije imaju eksplicitni glagoli, dok je druga
karakteristika odlika i konstativa, tako da je možemo zanemariti.

Funkcija performativnog glagola jeste da precizno ukaže na to o kom performativu je reč. On, u
stvari, ima dvostruku ulogu: 1) konstruiše izvesnu vrstu objekata (činova), sa posebnom funkcijom u
jednoj društvenoj grupi, i 2) omogućava javno prepoznavanje značenja govornih činova.
Performativni glagol predstavlja i oznaku specifičnosti govornog čina, kao i jezički izraz, koji tu
specifičnost beleži.

Osnovna razlika između performativa i konstativa jeste u njihovim funkcijama. Funkcija performativa
jeste da predstavljaju određene radnje, a konstativa da opisuju određeno stanje stvari. Ostin je, na
samom početku istraživanja performativa, tvrdio da je iskazano obećanje istovremeno i čin obećanja,
jer kada neko izriče obećanje, on vrši čin obećanja, a ne tvrdi da obećava. Stiče se utisak da bi za
Ostina sledeći čin predstavljao tvrdnju: „Tvrdim da ću doći”. Tvrdnja, takođe, predstavlja
performativ, čin kojim nešto tvrdimo. Međutim, tvrdnje mogu biti istinite ili lažne. Pitanje je sledeće:
da li obećanja mogu biti tvrdnje, odnosno da li obećanja mogu biti istinita/lažna? Ostin je najpre
smatrao da ne mogu, ali vremenom odustaje od svog mišljenja. Takođe, Ostin je shvatio da se i
konstativima obavlja neka radnja, tačnije čin opisivanja ili konstatovanja, i pita se zašto bi se čin
opisivanja razlikovao od čina tvrđenja, ili naređivanja, zahvaljivanja, i sličnog.

Logički sled, podrazumevanje, pretpostavljanje i odbacivanje kriterijuma uspešnosti/ neupešnosti kao


kriterijuma distinkcije performativ/konstativ

O impliciraju se može govoriti na različite načine. Ostin izdvaja tri načina na koji se impliciranjemože
izvršiti: logički sled (entailment), podrazumevanje (implication) i pretpostavljanje (presupposing).
Logički sled nije pragmatički koncept već se tiče unutrašnje veze između premise i zaključaka jednog
argumenta. Takođe, logički sled ne zavisi od istinitosti premisa ili zaključka – na primer, iz rečenice „
Mačka je na prostirci” logički sledi rečenica „Prostirka je ispod mačke” nezavisno odtoga da li su ove
rečenice zaista tačne ili ne.

Za razliku od logičkog sleda, podrazumevanje jeste pragmatički pojam. Tako, na primer, izgovaranje
rečenice „Njena haljina je plava“ podrazumeva da govorno lice, koje izgovara ovu rečenicu, veruje da
je njena haljina plava. S druge strane, izgovaranje rečenice „Ne verujem da je njena haljina plava“ ne
podrazumeva da ona nije plava. Ili, u primeru sa mačkom, tvrdnja „Mačka je na prostirci”,
podrazumeva „Ja verujem da je mačka na prostirci”. Ako tvrdnja da je mačka na prostirci,
podrazumeva da govorno lice veruje da je to tako, to ne znači, da ako ja ne verujem da je mačka na
prostirci to podrazumeva kako ona stvarno i nije na njoj. Ova dva iskaza su saglasna jer se može
desiti da je mačka na prostirci, a da ja u to ne verujem.

Kada govorimo o pretpostavkama mislimo na semantičke i na pragmatičke pretpostavke. Prema


semantičkomstanovištu, pretpostavljanje je odnos između rečenice i pretpostavljenog iskaza, u
kome je rečenicanosilac značenja, dok iskaz, koji nastaje upotrebom rečenice u odgovarajućem
kontekstu, ima istinosnu vrednost. Ovde se pretpostavke mogu menjati s promenom konteksta. Ovaj
problem rešava pragmatika.Pragmatičke pretpostavke predstavljaju odnos između govornog lica i
(pretpostavljenog)iskaza. U ove iskaze spadaju iskazi u koje treba da veruju i govorno lice i slušalac,
kako bi iskazbio upotrebljen ispravno. Pretpostavke su iskazi koji su deo konteksta izgovaranja. Pod
kontekstom sepodrazumeva skup iskaza u koje veruju govorno lice i slušalac (common ground).
Navešćemonekoliko primera pretpostavljanja: rečenica „Sva Džonova deca su ćelava” pretpostavlja
da Džonima dece. Takođe, rečenica „Džonova deca nisu ćelava” pretpostavlja da Džon ima
dece.Ovde smo dotakli različite vrste implikacija i njihovo kvalifikovanje istinitim/neistinitim.

Ostinova namera bila je da pokaže da postoje slučajevi u kojima se za ove implikacije može tvrditi ni
da su uspešne/neuspešne, odnosno neiskrene, ništavne, itd.Na primer, kada neko kaže „Sva Džonova
deca su ćelava, ali Džon nema dece”; ili kadamožda kaže „Sva Džonova deca su ćelava”, kada, u
stvari, Džon nema dece – reč je o ništavnoj tvrdnji. Kada je iskaz „Džonova deca su ćelava” izgovoren
u uslovima kada Džon nema dece,onda je ona lišena referencije, pa se za takvu tvrdnju ne može reći
da je lažna.

U sledećem primeru, kada neko kaže „Mačka je na prostirci, ali ja ne verujem da jeste”; ilikada
možda kaže „Mačka je na prostirci” kada, u stvari, ne veruje da jeste, reč je o neiskrenom izricanju,
kao i kod primera performativa: „Obećavam da ću to uraditi, ali nemam nameru”. Iz iskaza
“Obećavam” proizilazi iskaz „Obavezujem se”. Neprikladno je takođe reći „Obećavam, alise ne
obavezujem”.
Iz ovoga vidimo da konstativi takođe, mogu biti uspešni/neuspešni. Nastojeći da pomoću kvalifikacija
istinito/nesitinito i uspešno/neuspešno relativizuje distinkciju, Ostin testira pojedine govorne činove.
On razlikuje činjenicu da se govorno lice nekom izvinjava – koja je uslovljenauspešnošću
performativa „Izvinjavam se”– od tvrdnje „Džon trči”, koja je uslovljena njenom istinitošću.
Konstativni iskaz „Džon trči” u stvari je tvrdnja „Ja tvrdim da Džon trči”: tu je istinitost uslovljena
uspešnošću tvrdnje „Džon trči”. Ovde Ostin misli na uslove za uspešne performative,to jest on
uspešnost uvodi kao kvalifikaciju i za konstativ. Drugim rečima, Ostin usvaja gledište da i tvrdnje
mogu biti uspešne ili neuspešne.

Da rezimiramo, Ostin nakon ispitivanja prirode performativa i konstativa usvaja gledišteda su


konstativi vrsta performativa, zato što imaju zajedničke osobine: osim što mogu biti istinitiili lažni, i
oni takođe predstavljaju vrstu govornog čina, odnosno radnju koju subjekt izricanjem rečenice vrši.

Mogućnost jasne granice između performativa i konstativa

Ostin pokazuje da performativi i konstativi mogu biti nepodesni činovi. Ako postoji tvrdnja o nečemu
što ne postoji, onda se pitanje lažnosti/istinitosti ine postavlja, smatra Ostin. Tako ćemo za tvrdnju „
Sadašnji kralj Francuske je ćelav”, pod pretostavkomda kralj Francuske ne postoji u trenutku
izgovaranja rečenice, reći da je ništavna. To istovaži i za rečenicu „Prodajem ovu kuću” koju izgovara
govorno lice koje nije ovlašćeno za prodaju,jer kuća ne pripada njemu.

Isti je slučaj i sa tvrdnjama koje govore o budućnosti: one mogu biti ništavne ukoliko govornolice nije
u poziciji da nešto tvrdi.Nepodesni činovi nastaju u slučaju tvrdnji, gde jepogrešno izgovorena neka
rečenica, npr. kada govorno lice kaže „Mačka je na prostirci”, a htelo jeda kaže „Palica je na prostirci“
.

Ostin smatra da istinitost/lažnost, primenjena na performative, nije ista, kao u slučaju tvrdnji.Kada je
reč o tvrdnjama, istinitost podrazumeva korespondenciju sa činjenicama. Korespondencijasa
činjenicama postoji i u performativima, na primer kada nešto procenjujemo, zaključujemo,i slično.
Ipak, čini se da u primerima performativa - kao što su procenjivanje, ocenjivanje,obećavanje, i tako
dalje - istinitost podrazumeva i neka dodatna izražavanja, poput izražavanjanamera, želja ili
verovanja.

Isto je i sa savetima, opomenama, i tako dalje. Zaključak je da nije jednostavno uvek reći da li je neki
iskaz istinit ili lažan, i da istinitost/lažnost predstavljaju opštu dimenzijustvari prikladnih za
saopštavanje.Posle ispitivanja istinitosti/lažnosti i analize nepodesnih činova, Ostin zaključuje da,
kada govorimo o konstativima, mi apstrahujemo ilokuciju, a fokusiramo se na lokuciju. Istinitost
koristimo u smislu korespondencije sa stvarnošću, prateći okolnosti, namenu, namere, vrstu
auditorijuma,i tako dalje. Kod performativnog čina apstrahujemo lokuciju, a fokusirani smo na
ilokucionusnagu. Ostin zaključuje da treba praviti razliku između lokucije i ilokucije, a naročito
između namera i termina pomoću kojih se vrši pozitivno/negativno procenjivanje iskaza.

Lokucioni, ilokucioni, perlokucioni činovi


Ostin je razvrstao govorne činove na lokucione, ilokucione i perlokucione akte. Lokucioni akt ili
lokucija je akt “govorenja nečega”, koji predstavlja kombinaciju fonetičkog akta (ispuštanje zvuka),
fatičkog akta (izgovaranje izraza ili reči koje pripadaju određenom rečniku i gramatici) i retičkog akta
(upotreba tih izraza sa određenim značenjem). Izvršavanje lokucionog akta jeste ujedno izvršavanje i
ilokucionog akta, odnosno, postavljanje pitanja i odgovaranje na njih, izricanje presude, naredbe,
izgovaranje rečenice, opisivanje… Dakle, ilokucioni akt je ono što činimo govoreći nešto. Perlokucioni
akt predstavljen je govorenjem nečega što može izazvati nekakav efekat na osećanja, misli i dela
neke osobe. Perlokucija može postojati i bez namere govornika. Dakle, perlokucija je psihološki akt
koji je posredovan lokucijom i, s njom združenom, ilokucijom.

Ilokuciona snaga se može naznačiti upotrebom određenih glagola (savetujem ti, naređujem ti, molim
te), ili primenom valjane intonacije, priloških odredbi i slično, dok se perlokuciona snaga ne može
regulisati pravilima, jer je ona psihološki efekat koji određeni izričaji izazivaju u ljudima, a psihološki
efekti variraju. Pošto bi značenje ili smisao trebalo da bude stabilno, perlokucioni akt nije deo
značenja. Čak i za ilokucioni akt koji je regulisan pravilima, diskutabilno je da li je i na koji način deo
značenja.

Ostinova nova podela: klase ilokucionih snaga

Na kraju svoje knjige Kako delovati rečima? Ostin objašnjava distinkciju konstativ/performativ u
svetlu nove teorije ilokucionih snaga. Treba napomenuti, kao što je objašnjeno u prethodnom
poglavlju, da Ostin ne ukida u potpunosti pomenutu distinkciju. Ipak, neke druge osobine govornih
činova pokazuju se kao adekvatnije su za analizu karaktera određenih izricanja, zbog čega se Ostin
okreće novoj analizi. Ostin je svoje odustajanje od prvobitne distinkcije opisao u pet koraka. Prvi
korak glasi: „(a) Ukupni govorni čin, u ukupnoj govornoj situaciji, predstavlja, u krajnjem, jedini
stvarni fenomen,koji smo obavezni da razjasnimo” (Ostin, 1994: 168).

Uzmimo primere činova imenovanja i venčanja. Tu je govorni čin određen ukupnom situacijom,
odnosno kontekstom, i analiza koja ne uzima u obzir kontekst ne bi bila zadovoljavajuća. Dalje: „(b)
Tvrđenje, opisivanje, i tako dalje, jesu samo dva naziva za ilokucije, u veoma velikom broju drugih;
među njima, oni nemaju nikakvo naročito mesto”.

Za tvrđenje i opisivanje kaže i ovo: „Treba istaći da oni nemaju jedinstven položaj, s obzirom na
odnos prema činjenicama (jedinstveni položaj obično se naziva istinitošću, odnosno lažnošću, osim u
uslovima veštačke apstrakcije, koja je uvek moguća, pa i opravdana, za određene namene), jer
istinitost i lažnost nisu nazivi za odnose, kvalitete, ili nešto drugo, već za dimenziju procenjivanja:
kako date reči stoje s obzirom na prilagođenost činjenicama, događajima, situacijama, i tako dalje,
na koje upućuju“

Tvrdnje i opisivanja mogu biti istinita/neistinita izricanja. Kada kažemo „Ova kafa je bela”, reč je o
istinitom izricanju ukoliko postoji korespondencija između onoga što je rečeno i onoga što je
realnost. Ostina više interesuje ilokuciona snaga, koja je određena upotrebom izricanja radi
informisanja.
Ostaju sledeća Ostinova objašnjenja: „(D) Iz istog razloga, potrebno je eliminisati sličnu opreku ‘
normativan odnosno evaluativan’, prema činjeničnom, kao i tolike druge dihotomije“Ostin kaže da
možemo s pravom konstatovati da će ‘teorija značenja’, kao ekvivalent ‘smislu i referenciji’, sigurno
zahtevati određeno prečišćavanje i reformulaciju, u smislu razgraničavanja lokucija i ilokucija. On
uzima sam poznate pojmove ‘smisla i referencije’, i osnažuje tu distinkciju na temelju savremenih
pogleda. Međutim, on smatra da bi trebalo iznova razmotriti tvrdnju koju naziva ‘apsurdnom’ zbog
defekta referencije: na primer, tvrdnju „Sva Džonova deca su ćelava”, ukoliko je iskazana u uslovima
kada Džon nema dece.

Ostin odustaje od sastavljanja liste eksplicitnih performativnih glagola i sada, s obzirom na novu
teoriju, postavlja drugi zadatak, a to je sastavljanje klasifikacije ilokucionih snaga. Ostin razlikuje pet
opštih klasa ilokucionih snaga: 1. verdiktivi, 2. egzercitivi, 3. komisivi, 4. behabitivi, 5. ekspozitivi.

Ostin sve verdiktive opisuje kao sudske činove, koji se razlikuju od zakonodavnih i izvršnih činova.
Kontekst u kojem se ovi činovi klasifikuju kao verdiktivi jeste kontekst u kojem je govorno lice. Dakle,
bitno je da govorno lice već ima autoritet, samim tim i moć (zakon), pomoću čega osigurava narednu
radnju. Atributi koje Ostin stavlja uz verdiktive su: istinitost/lažnost, osnovanost/neosnovanost,
pravičnost/nepravičnost.

Postavlja se pitanje kakvo je stanje stvari ako ove govorne činove izgovori osoba koja nije sudija? Da
li je slušalac tada obavezan da se ponaša na određeni način? Da, slušalac jeste obavezan, ali on ima
alternativu.

Egzercitivi su slični verdiktivima po tome što određuju kakvo je nešto. Ipak, dok verdiktivi određuju
da je nešto takvo, egzercitivi određuju da nešto treba da bude takvo. Egzercitiv bi bio neka vrsta
zalaganja za izvesno stanje stvari: naređujem, komandujem (zapovedam) upućujem, kažnjavam
globim (novčanokažnjavam), dodeljujem (nagradu/nagrađujem), plenim (imovinu) glasam (za)
nominujem, biram (odabiram) tražim (zahtevam)… Egzercitive mogu upotrebljavati sudije ili arbitri.
Konteksti u kojima se egzercitivi upotrebljavaju jesu sledeći: ispunjavanje dužnosti, svađe, optužbe,
raskidi, pomirenja… Iz ovoga proizlazi da egzercitive možemo podeliti na slabe (one koje koriste
neslužbena lica) i jake (one koje koriste službena lica).

Kada izgovara komisive, govorno lice se obavezuje na određeni tok radnje: obećavam zavetujem se
ugovaram (sklapam ugovor), jamčim obavezujem se dajem (reč), odlučan sam (da) nameravam
najavljujem nameru (da), mislim (da) planiram kanim (smeram), zaklinjem se…

Behabitivi predstavljaju činove kojima izražavamo naše reakcije na nečije prošlo i buduće
ponašanje. Njima možemo nekoga pozdraviti, ili izraziti: izvinjenje, zahvalnost, saosećanje, različite
želje, izazivanje i slično.

Ekspozitive koristimo ukoliko želimo nešto da izložimo, kada vodimo neku raspravu, ili kada nešto
pojašnjavamo: potvrđujem; poričem; tvrdim; prikazujem (opisujem); klasifikujem, identifikujem…

Das könnte Ihnen auch gefallen