Beruflich Dokumente
Kultur Dokumente
-novi crkveni redovi trebali su nove crkve – početak je bio s izgradnjom isusovačke crkve
IL GESU 1568. – jednobrodna, kratki transept, velika kupola – idealan prostor za
propovijedanje, zatim 1575. Chiesa Nouva za Oratorijance, 1591. S.Andrea della Valle
(Giacomo della Porta, Carlo Maderno), 1626. S.Ignazio, 2.velika isusovačka crkva, 1610.
kanonizacija Sv. Karla Boromejskog- grade se 3 crkve – S. Carlo al Corso, S. Carlo ai
Catinari i S. Carlo alle Quattro Fontane - veliki freskockilusi
-nastanak nove ikonografije (za nove svece), slike su morale učvrstiti vjeru, pobuditi
emocije i biti uvjerljive – protureformacija, sveci prikazani u molitvi, ekstazi ili sa svojim
vizijama, ali rijetko se prikazuju kao da su već na nebu sa anđelima, u oblacima.., to se
javlja u visokom baroku
-početak razvoja različitih slikarskih žanrova – mrtva priroda, pejzaži, žanr-scene…
2. CARAVAGGIO
3. CARRACCI
-sam Annibale Carracci imao je školu u Rimu- iz Bologne su za njim došli njegovi učenici
i sljedbenici, dok Caravaggio nikad nije imao učenika, u radu je improvizirao, radio ad
hoc tehnikom, a i sama njegova ličnost bila je presudna za slikanje, a to se teško moglo
pretočitii u formulu za poučavanje drugih
CARAVAGGISTI
-Orazio Gentileschi (1563-1639) – liričan, idealistički prikaz, Navještenje (1623,Torino)
-Carlo Saraceni (1579-1620)- uz Caravaggia, na njega velik utjecaj ima i Elsheimer
(koristio minijaturne formate), venecijanska boja
-Giovanni Serodine (1600-1630)
-Artemisia Gentileshi (1593-1652)
-Valentin (1594-1632) – najduže zadržao Caravaggiov utjecaj u Rimu
-do 1620. svi Caravaggisti su ili umrli ili otišli iz Rima i prilagodili se načinima slikanja
mjesta u koje su otišli
-Caravaggiova umjetnost direktno je ili indirektno imala velik utjecaj u gradovima: Napulj,
Bologna, Siena, Genova, Venecija te na umjetnike: Terbrugghen, Vouet, Rubens,
Rembrant, Velasquez, Vermeer
6. ARHITEKTURA I SKULPTURA
SKULPTURA: RIM
-Stefano Maderno (1576-1636) – mramorna skulptura Sv.Cecilije, 1600 u polozaju u
kojem je navodno nađena – jednostavnost, monumentalnost, realizam, klasicizam
-otac Gianlorenza, Pietro Bernini – likovima nedostaje strukture, mlohavi su, tipičan kasni
manirizam, Sv. Ivan u S.Andrea delle Valle – u polozaju između ustajanja, sjedenja, i
užurbanog odlaska
-Camilo Mariani – psihološka karakterizacija, utjecaj Venecije
-Francesco MOCHI (1580-1654) – realizam , vitalnost likova, životnost, svježina i
energija u prikazu likova, dinamičnost u konjaničkim skulpturama (Alessandro Farnese,
Piacenza), Sv.Veronika u Sv.Petru-kao da će istrčati iz niše u agoniji, nervoza u prikazu
– kasnija faza, vraća se manirizmu kada ga Bernini zasjenjuje
7. UVOD
-nova era započinje pontifikatom pape Urbana VIII (1623-1644) koji uz nove redove
Karmelićanki i Teatinaca uvodi novosti u pristupu religiji- senzibilnost, svjetovnost,
sentimentalna posvećenost vjeri, pijetet, mističnost
-misticizam se širi Francuskom, Italijom, a posebno je izražen u Španjolskoj
-promjene unutar Jezuitskog reda -svjetovni interes za bogatstvo, luksuz i političku moć
zamjenjuje snažan vjerski osjećaj poniznosti i strogo poštivanje zavjeta koji se sada
shvaćaju slobodnije, nema više one prvotne isusovačke strogoće i skromnosti
-crkveni vrh počinje više cijeniti estetsku kvalitetu umjetnosti i kvalitetu umjetnika – to se
poklapa s razdobljem velikih individualista baroka- Bernini, Cortona, Borromini, Sacchi,
Algardi koji su u to vrijeme u potpunosti priznati – dolazak nove ere očituje se u toj razlici
u pristupu umjetnosti – njena jedina funkcija vise nije samo poučavati vjernike i učvrstiti
im vjeru nego sada dobiva i estetsku dimenziju – očarati gledaoca svojim ljepotom
-sekularizacija Isusovaca i papinskog dvora
-mistične aktivnosti su na vrhuncu – vizije, ekstaze, zanosi – razlika visokog i ranog
baroka : u visokom baroku promatrač umjetničkog djela sada postaje sudionik prikazane
scene, aktivno sudjeluje u nadnaravnim događajima u smislu da su djela nakon 1640.
rađena tako da cijeli prikaz sveca ustvari postaje vizija običnog promatrača tog djela,
gledateljevo mistično iskustvo – npr.- Berninijeva Sv.Tereza postavljena je unutar kapele
tako da u bi u stvarnom svijetu izgledala kao vizija osobe koja se nalazi u crkvi S.Maria
della Vittoria, ili prikazi uznesenja svetaca na stropu koji također izgledaju kao vizija
gledani odozdo – u visokom baroku prikazima su još dodani i dramatičnost, naglašeniji
prodori svijetla, ekspresivnost i geste – promatrača se ''uvlači u'' umjetničko djelo –
Emocije se koriste jer su one najlakši put preko kojeg se čovjeka može uvjeriti u nešto
(razumom je to puno teže) – glavni cilj baroknih religioznih prikaza bio je doprijeti do
čovjekovih osjećaja i u njemu izazvati emotivno iskustvo – zato umjetnici ovog perioda
koriste narativnost, retoriku i geste koje se modernom promatraču mogu činiti
prenaglašene, ako ne i neprirodne i izvještačene, neiskrene – to je tada bio samo način
koji su umjetnici razvili da bi osigurali lakšu komunikaciju s vjernicima
-u ovom periodu javlja se i rastuća svijest za osobni stil umjetnika, veća važnost pridaje
se pripremnom crtežu, bozzettu, onoj prvoj kreativnoj ideji skiciranoj ugrubo
-POKROVITELJI - NARUČITELJI:
-konstatacija da je čitava umjetnost baroka umjetnost protureformacije je netočna
-pape Urban VIII Barberini (1623-44), Innocent X Pamphili (1644-55) i Alexandar VII
Chigi (1655-67) i njihove obitelji najzaslužniji su za novo lice Rima, njegov novi raskoš i
sjaj koji su zauvijek promijenili izgled grada, narudžbe su davane samo najboljim i
najpriznatijim umjetnicima (za razliku od prethodnog perioda kada su na velikim
narudžbama radila mnoga osrednja imena), veliki umjetnici svaku novu narudžbu
shvaćaju kao novi problem koji rješavaju na posve nov način, nekorišten do tada –
različitost izraza javlja se ne samo među različitim umjetnicima nego i unutar opusa
jednog umjetnika, kroz više faza njegovog rada
-u ovom periodu u Rimu se grade male crkve, potreba za velikima je zadovoljena u
prethodnome periodu – monumentalne su samo izgledom, ne i veličinom, također nema
toliko freskociklusa kao u prethodnom razdoblju
-pape visokog baroka trošile su puno na svoje privatne narudžbe- Urban VIII – Palazzo
Barberini, Innocent X – Pamphili Centar, Piazza Navona s obiteljskom palačom i S.
Agnezom.., ali primarni cilj i dalje ostaje Sv.Petar zbog povećanja sjaja i prestiža
papinskog dvora (Sv.Petar je kao ogromni trošak bio narudžba koja je iscrpljivala
novčana sredstva)
-Sv. Petar- pod Urbanom VIII Bernini počinje svoj rad – BALDAHIN i reorganizaciju
cijelog prostora ispod kupole te papinu grobnicu; tada rade i Sacchi, Cavaliere d'Arpino,
Vouet, Domenichino, Poussin, a najveći dio posla odrađuju Lanfranco i Cortona, --pod
Alexandrom VII izrađeni su Chatedra Petrii i Piazza, također se radi na dvije papinske
palače – Vatikanska i Kvirinalska– na njima rade osrednji umjetnici
-Westfalski mir 1648.– kraj Tridesetogodišnjeg rata- moć Svete Stolice slabi unatoč svim
monumentalnim gradnjama i zahvatima, nema toliko jak utjecaj na ostatak Europe kao
dotad, a ni Rim više nemože zadržati apsolutnu prevlast kao centar umjetnosti – javljaju
se nova važna središta umjetnosti u 2.pol 17. st.- Venecija, Genova, Napulj
SKULPTURA
-najraniji radovi (1615) – Koza Amalthea, Mali Jupiter i satir, Sv.Lovro, Sv.Sebastijan –
uz veze s manirizmom djela pokazuju veliku slobodu i energiju, perfekcionizam u obradi
površine, zatim slijede 1619. Eneja i Anchisej (za Borghesea) – 2 tijela jedno na drugom,
kompozicija zavijena – maniristička figura serpentinata, velike dimenzije, snaga tijela
-Neptun i Triton (za fontanu, 1620, sad u V&A), Otmica Prozerpine, David (lice u grču,
prikazan u trenutku najveće napetosti tijela, prije nego odapne praćku), Apolon i Dafne
(1625)-ova djela su početak novog tipa skulpture- Helenistička antika i freske Annibale
Carraccija glavne su vodilje Berninijevog revolucionarnog koncepta – nova načela:
SVE FIGURE PRIKAZANE SU U PRIJELAZNOM MOMENTU, U VRHUNCU AKCIJE,
PROMATRAČ JE UVUČEN U PRIKAZANI DOGAĐAJ, IZUZETAN REALIZAM LIKOVA,
DETALJA I POVRŠINA..
-Sv. Bibiana (1624)- početak religioznih skulptura (1. Berninijeva religiozna skulptura!!)–
promjena u prikazu – vjerska senzibilnost je prikazana u pokretu i izrazu lica, draperija
sudjeluje u psihološkoj karakterizaciji lika
-LONGIN (1629-38, Sv.Petar)- dramatičnost lika i draperije, monumentalnost, prijelomi
draperije vode oko do relikvije koja je u kripti pod kipom, Longinovo tijelo kao da je
zagušeno pod silnom draperijom koja živi neovisno o položaju tijela
BISTE (poprsja):u početku, 1620-ih su jednostavnije, mirni izrazi lica, psihološki
okarakterizirani likovi (papa Pavao V….), dok su kasnija kao npr Scipion Borghese
(1632)dinamične, glava je u pokretu, oči su životnije, usta poluotvorena kao da će
progovoriti, dinamični su i nabori draperije, jaki efekti svjetlo-sjena – 1. VISOKo
BAROKna PORtreTNA BistA
-1635 bista Costanze Buonarelli (Berninijeve ljubavnice??) – njome počinje povijest
modernog portreta u skulpturi – bez uljepšavanja, radi je za svoju privatnu kolekciju,
psihologija lica, prodoran pogled, bez stilizacije
-veliki reljef Pasce Oves Meas – na portiku iznad centralnog ulaza u baziliku (1633)
-glava Meduze, grobnica grofice Matilde (sv.Petar),
-Berninijev ''srednji period'' razvoja počinje oko 1640.-najvažniji period karijere- završni
nacrt za grobnicu pape Urbana VIII (Sv.Petar, 1628-47), javlja se IDEJA SPAJANJA
SVIH UMJETNOSTI U JEDNOM DJELU – postiže snažan efekt i otkriva nove
mogućnosti, u isto vrijeme po 1.PUT postavlja monumentalnu FONTANU NA SREDINU
TRGA – Fontana 4 rijeka, Piazza Navona; preispituje tradicionalni koncept ljepote djelom
Otkrivena Istina (1650); novi tip konjaničkog spomenika (Konstantin, 1654.,Sv.Petar sa
velikim stucco zastorom koji kao da vijori na vjetru)
-svi likovi imaju preizdužene i tanke udove, oblikovanje draperija- strast, prenaglašenost
koja odražava patnju i bol koju lik proživljava
-Habakuk –prorok a anđelom(1655, kapela Chigi, Sta.Maria del Poppolo), Daniel
(1655,Kapela Chigi, Sta.M. del P.), Marija Magdalena (1661,Siena), anđeli sa strana
Chatedre Petrii, anđeli sa Ponte Sant'Angelo 1668-71 (Sta.Andrea delle Fratte),
konjanička statua Luja XIV (1669, Versailles)
-Wittkover se ne slaže s Woelfflinovom konstatacijom da barokna skulptura ima više točki
gledišta, da se oko nje mora obilaziti, ona je tako postavljena u prostoru današnjih
muzeja, ali njena prvotna pozicija bila je uza zid, ili unutar niše- tako i Bernini postavlja
svoje kompozicije i on daje samo 1 pravu točku gledišta iz koje kompozicija dobiva svoj
smisao i svi elementi su vidljivi onako kako ih je on zamislio (primjer: prorok Habakuk) –
njegovi likovi su realistični i nalaze se u istom prostoru kao i promatrač- oni su
konceptualno postavljeni da bi dočarali određenu priču emocije ili vrhunac radnje
-iako prihvaća renesansnu koncepciju 1 očišta i diže ga na novu razinu, i dalje koristi
maniristička pravila – kompleksne veze među likovima, izlomljene oblike, izdužene
ekstremitete – on ustvari koristi manirističku slobodu u oblikovanju koja se protivi
pravilima koje nameće kamen kao materijal – zato se mnoge njegove skulpture sastoje
od više različitih kamenih blokova (Longinus npr. od 5 komada) –temelji koncepcije
NOVE barokne skulpture
-Zanos Sv.Tereze (1645-52), Sta M della Vittoria, Kapela Cornaro – 1 točka gledišta, iz
broda crkve, u najnižoj zoni (zoni promatrača) je crveni, zeleni, žuti mramor, u sredini –
fokusu kompozicije- Tereza od bijelog mramora među crnim mramornim stupovima s
obje strane, serafin je probada strijelom- simbolom njene mistične veze s Kristom, likovi
su na velikom oblaku, pred tamnom pozadinom, svjetlost dolazi odozgo, kroz žuti prozor
iznad kipova, a zrake su materijalizirane zlatnim šipkama- Bernini postavlja skulpturu kao
kazališni scenograf, teatralno, svjetlo naglašava radnju i predstavlja je kao nadnaravnu –
na stropu kapele- iluzionistički prikaz otvorenog neba s anđelima koji odguruju oblake ,
bočni zidovi kapele – balkon sa naslikanim članovima obitelji Cornaro
-Blažena Lodovica Albertoni (1671), Kapela Altieri, S.Franceso in Ripa, Rim, postavljena
u usku nišu, 1 gledište, postavljena kao na pozornici, za promatrača djeluje kao vizija
-grobnica Urbana VIII (1628-47), Sv.Petar – od više različitih materijala- skulpture
Milosrđa i Pravde- mramor, naslonjene na brončani sarkofag, kip pape i Smrti – bronca,
ovim djelom Bernini ustanovio novi tip papinske grobnice – uspostavio ravnotežu između
spomenika koji istovremeno slavi papu i čuva uspomenu na njega
-scenografski efekti i u S.Andrea al Quirinale; oltar u kapeli Blaženog Sakramenta (Sv.P)
-revolucionaran pristup boji i svijetlu, nove forme koje nisu ni skulptura ni reljef(S.Tereza)
-'ujedinio skulpturu, arhitekturu i slikarstvo na način da zajedno čine jednu predivnu
cjelinu'- zapisao njegov biograf Filippo Baldinucci
-Cathedra Petrii- (1666.) -u apsidi bazilike, Berninijevo najkompleksnije i najznačajnije
djelo, zamišljeno kao vizija koja se pri ulasku ukazuje kroz stupove Baldahina (1624-33),
polikromni mramor, bronca, stucco, stakleni vitrail, pozlaćene šipke (zrake svijetlosti), 4
crkvena oca (Latinski i Grčki oci) između kojih se uzdiže prijestolje, oni ga ''nose'', na
naslonu stolice je reljef Krista koji predaje ključeve Sv.Petru, iznad stolice putti nose
simbole papinske vlasti – tijaru i ključeve, Duh sveti u obliku golubice na vrhu – koncept:
Krist je predao vlast na zemlji Sv.Petru i njegovim nasljednicima - papama
-grobnica Alexandra VII (1671-78) Sv.Petar –kontrast- Smrt sa satom koja je neizbježna i
papa koji moli pun vjere, okružen s 4 alegorije
-bista Luja XIV (1665), Versailles- plemenitost kralja, ponos, veličanstvenost, hrabrost –
Bernini ovom bistom stvara službeni barokni tip apsolutističkog vladara, prenaglašena
vijugava draperija, minuciozno izrađena perika s kovrčama…
FONTANE
-Tritonova fontana, Piazza Barberini (1642)-novost- potpuno odstupanje od dekorativne
elegancije firentinskih fontana, masivne je strukture, svi dijelovi su integrirani u jednu
cjelinu koja prirodno izrasta iz podnožja
-simetrija i arhitektonska struktura nestaju u Fontani del Moro, Piazza Navona- slični
morski elementi; školjke, delfin, morska božanstva…, ali sada su u dramatičnoj akciji
-Fontana četiriju rijeka, Piazza Navona, (1648-51) – morala je biti dovoljno velika da bi
djelovala efektno u središtu izduženog trga, a da ne poremeti ravnotežu, te se
istovremeno uklopiti uz fasadu Sv.Agneze bez da se s njome natječe; fontana se sastoji
od '' prirodne'' stijene (izrađena s velikom preciznošću da bi izgledala prirodno) kroz koju
izvire voda, na vrhu je veliki egipatski obelisk, bogovi 4 rijeke = 4 strane svijeta – ovom
fontanom Bernini je uspio stvoriti kontinuirani POKRET (DOSLOVNO!)- voda koja teče,
na vrhu obeliska je golubica- znak Innocenta X, tradicionalni simbol božanske vječnosti
koja predstavlja moć Crkve pod vodstvom pape iz obitelji Pamphili-trijumf katolicizma i
Crkve koja je prisutna na sve 4 strane svijeta i ideja spasenja čovječanstva u znaku križa
ULOGA ''CONCETTA''
-Berninijev koncept je za svako novo djelo jedinstven, ali se uvijek radi o prikazivanju u
trenutku dramatičnoga vrhunca radnje (David prije nego što će ispaliti praćku, Dafne u
trenutku transformacije, Bibiana trenutku kada ponizno prihvaća mučeništvo ili Longin u
preobraćenju, tj.kad je shvatio da je Isus stvarno bio Sin Božji, Konstantin u trenutku
kada je ugledao znak križa…)
-kod Berninija postoje i alegorijski koncepti- nisu vezani za 'povijesnu istinu', to je djelo
umjetničke slobode interpretacije – Chatedra Petrii, konjanička statua Luja XIV, fontane
-spomenik na Piazzi S.Maria sopra Minerva –Slon koji nosi obelisk (1666)- glorifikacija
vladavine pape Alexandra VII- koncept- slon nosi papi dar- simbol vlasti
-nakon 1620. zbog velikog broja narudžbi Bernini zapošljava dosta pomoćnika pa je u
nekim slučajevima teško odrediti autorstvo
-studije za izradu kipova su mu vrlo precizne i opsežne, radi pripremne skice, proučava
povijesne tekstove i opise likova, razmišlja o odjeći likova, izrađuje glinene modele
-SLIKARSTVO- slike nikad nije potpisivao, nikad nije prihvatio neke velike narudžbe,
radio autoportrete, brzi, skicozni potezi kistom, bez detalja, slike iz 1620-30tih
ARHITEKTURA
-1624. fasada Sv.Bibiane- fasada sastavljena od dubokih niša, gornji kat – edikule
-Baldahin (1624-33, Sv.P) – kombinacija arhitekture i skulpture- kasnoantički zavijeni
stupovi od bronce ali ogromnih razmjera – predstavlja sjaj i grandioznost
protureformacijske Crkve naprema jednostavnosti ranokršćanske zajednice- pobjeda nad
poganskim svijetom; vizualno je u ravnoteži s ostatkom crkve (i bojom i veličinom), na
vrhu su anđeli sa svitcima iznad kojih se uzdiže križ na zlatnoj kugli, oko stupova se
obavija lovor, putti, Barberinijeve pčele, baldahin je iznad groba Sv.Petra
-izgradio 3 crkve u istom periodu (oko 1660-tih); male crkve, imale velik utjecaj
1.CASTELGANDOLFO (S.Tomaso)-tlocrt-Grčki križ, unutrašnji prostor proteže se u
visinu, kupola dominira prostorom, bogato ukrašena, putti nose medaljone, tambur
rastvoren prozorima, girlande, reljefi s prikazima života Sv.Tomasa
2.ARICCIA (S.Maria)-kružni tlocrt, rotonda + na ulazu pravokutni portik – ravnoteža –
izbočena apsida (trapezoidna?), 2 zvonika, bočne kapele s oltarima, iznad arkada teče
neprekinuta entablatura, uzor: Pantheon, kasetirana kupola, putti, girlande- cijela kupola
je pozornica za Marijino uznesenje na nebo
3.S.ANDREA AL QUIRINALE (najvažnija, Rim, Jezuiti)- ovalni tlocrt, bočne kapele se
nižu , apsida malo izbočena, neprekinuta entablatura vodi oko prema središnjoj apsidi
iznad koje se u prekinutom polukružnom zabatu nalazi skulpture S.Andrije koji se uzdiže
na nebo, svijetlost i boja opet igraju važnu ulogu u scenografiji ove drame, u podnožju je
tamni mramor, kupola je bijela i zlatna s kerubinima i golubicom Duha Sv. Koji iščekuju
sveca, bočne kapele su uvučene u zidnu masu i u sjeni, dok je kupola obasjana
svijetlom, kupola nema tambur pa je bočni potisak izvana riješen velikim ''svitcima'' koji
djeluju kao gotički kontrafori, svitci su naslonjeni na veliki ovalni prsten koji nose divovski
korintski pilastri, portik je sastavljen od polukružnog balkona koji nosi Pamphili kartušu s
grbom i jedini je ukras na fasadi, motiv edikule koji oblikuje portik javlja se i unutar crkve
kao edikula koja uokviruje oltarni prostor, ali je vanjska edikula izbočena, a unutarnja
udubljena, tome i odgovara odnos portik-apsida, vanjski i unutarnji prostor su usklađeni
-radio na dekoraciji Porta del Poppolo za dolazak kraljice Kristine Švedske u Rim, na
obnovi papine palače u Castelgandolfu….te Palazzo Ludovisi (Piazza Montecitorio),
Palazzo Chigi (piazza S.Apostoli) i 4 projekta za LOUVRE –odlazi u Pariz, ali Francuzi
odbijaju njegov nacrt- 1.-otvoreni pravokutnik, 4 krila, unutar kojih je kolonada cijelom
dužinom, na ulazu je ovalni vestibul iznad kojeg je veliki salon visok 2 kata, ulazna
fasada je konveksna.. iako je svaki projekt bio različit, nijedan nije prihvaćen, Bernini
nije htio modificirati nacrte prema želji naručitelja koji nisu navikli na grandiozne fasade
kojima je podređen ostatak građevine
TRG SV.PETRA
-dobiva projekt izgradnje trga za vrijeme pape Alexandra VII
-za trg je važno da stane što više ljudi jer papa daje blagoslov iz Benediktinske lože nad
glavnim ulazom u crkvu, loža mora biti vidljiva, važna je i ceremonija blagoslivljanja
hodočasnika sa prozora papine palače (izgradio:D.Fontana), ulaz u palaču je također
morao biti integriran u cjelinu trga, bazilika je trebala imati reprezentativan trg, natkriveni
prolazi bili su potrebni za procesije Tijela Kristova, za zaštitu od kiše, sunca i za kočije
-Bernini počinje 1656. trapezoidnim trgom pred crkvom – piazza retta, kolonada stupova
je trebala biti niža zbog bolje vidljivosti fasade i lože, Madernovi tornjevi izgledaju kao dio
fasade i izdužuju je, Urban VIII prihvaća Berninijev projekt novih trokatnih tornjeva,
izgrađen je samo jedan ali je i on srušen, za Innocenta X Bernini ponovo radi projekt
tornjeva ali ih sada napokon odvaja od fasade i time postiže njihovu stabilnost i postiže
uravnoteženost proporcija fasade, gradi dugu i relativno nisku kolonadu dorskih stupova
s jonskom entablaturom kao suprotnost korintskom visokom redu fasade crkve
-Scala Regia, 1666., Vatikanska palača, na sjevernoj strani, dvostruki red stupova
proteže se stepeništem, na ulaznom luku anđeli nose papinski grb
-oval je bio jedino logično rješenje nakon piazze rette, kolonade kao ruke koje grle;
koncept- majčinske ruke Crkve koje će prigrliti Katolike i pomoći im da pojačaju svoju
vjeru, ali i heretike koji se žele vratiti Crkvi
-prvotni plan bio je zatvoriti oval, tako bi se stvorilo preddvorište crkvi, ali bi se tako
narušila vidljivost crkve i kupole, dvorište je ostalo otvoreno i stvorila se protuteža piazzi
retti i izgled se približio simetriji
-samostojeća kolonada s ravnom entablaturom i arhitravom na početku postaje
skulpturalni element u cjelokupnom dojmu trga Sv.Petra
-koliko god su Bernini, Cortona, Rainaldi i Longhi bili inovativni, oni ipak nikad nisu
napustili renesansnu tradiciju, dok je Borromini napušta (iako su njegova djela vezana uz
tradiciju arhitekture manirizma i predrenesansnih graditelja, ima afinitet prema gotici,
uzori: Michelangelova arhitektura i klasični elementi Palladia)
-Bernini je za njega rekao da mu je arhitektura ekstravagantna, suprotna uobičajenoj
proceduri gradnje, njegovi nacrti ne ovise o ljudskim proporcijama, bizarni oblici
-rođen 1599., sj.Italija, sin arhitekta, oko 1620. dolazi u Rim –radi 10god kao klesar
najviše u Sv.Petru – grbovi, putti, balustrade, festoni..
-Maderno umire 1629, i Bernini postaje arhitekt Sv.P – Borromini radi za njega- u
arhitekturu ulazi kao vrhunski tehničar i specijalizirani graditelj, dok Bernini shvaća
slikarstvo i skulpturu kao pripremu za arhitektonske projekte
-uz Berninija radio na palači Barberini (nakon toga Borromini radi samostalno)
S.CARLO ALLE QUATRO FONTANE (1638-41)
-prvo gradi samostan i klaustar- majstor u racionalnom korištenju malog i nepravilnog
gradskog prostora, crkva je manjih dimenzija, tlocrt- izduženi oktogon, NEMA pravih
kuteva –sve su konveksni zavoji, kontinuitet pokreta, odriče se klasičnog načina gradnje
modulima, tj. umnožavanjem i uvećavanjem osnovne jedinice – modula i tako prestaje s
antropomorfnom arhitekturom, velika važnost pridana skulpturalnosti stupova- grupirani
po 4, nose neprekinutu zavojitu entablaturu, iznad nje dodaje prijelazni dio s izduženim
pandantivima koji vode do ovalne kupole ukrašene labirintom dubokih kaseta u obliku
oktogona, hexagina i križa, kasete unutar niša daju iluziju dubine, svjetlost dolazi kroz
lanternu i prozore u kupoli
-3 nivoa crkve- 3 potpuno različita tipa gradnje- cjelina je skladna- dotad neviđena
sloboda gradnje – otvorio nove vidike i postao uzorom graditeljima( sj.Italija i Zap.Eur)
-fasadu je počeo raditi pred kraj života 1665., kombinira visoki red s malim stupovima
(uzor: Michelangelov Kapitolij), gornji kat je suprotnost donjem u koveksno-konkavnom
smislu i otvaranju-zatvaranju zidnih površina, katove dijeli visoka vijugava entablatura,
fasada nema veze s unutrašnjim prostorom, na vrhu je veliki ovalni medaljon sa slikom
kojeg nose anđeli okrunjen zavojitom balustradom, nad vratima je kip S.Karla
Boromejskog u niši koju uokviruju kerubinske glave s krilima, na bočnom zidu gdje se
nalazi fontana –neobičan prozor s ukrasom i grbom, na vrhu je toranj, na fasadi se nigdje
ne vidi sam zid, sve su stupovi, kipovi, ukrasi po kojima pogled neprestano luta –
značajka visokog baroka – mješavina skulpture i arhitekture, ne mogu se odjeliti
-radio je i na crkvama S.Maria dei Sette Dolori (ostala nedovršena, bačvasti svod poduprt
pojasnicama koje se oslanjaju na visoke stupove, neprekinuta zavijena entablatura…) i
crkvi kolegija 'Collegio di Propaganda Fide' (1662,visoki red pilastara i mali red unutar
niša, pilastri se 'nastavljaju' pojasnicama preko bačvastog svoda ali na neuobičajen
način- idu dijagonalno preko stropa i u parovima završavaju u kutevima- bliska gotičkom
načinu gradnje, potpuno novo rješenje
-Oratorij Sv.Filipa Nerija (uz crkvu S.Maria in Vallicella), 1637-40., plan za refektorij,
sakristija, stambeni prostor, knjižnica…-oratorij je lijevo od fasade crkve, u istom nizu,
Borromini gradi fasadu koja nema veze s unutrašnjim rasporedom samostana, centralni
ulaz vodi u hodnik koji prolazi pored oratorija i vodi u dvorište, fasada podsjeća na
crkvenu ali nije kamena (nego od cigle) da se nebi natjecala s fasadom crkve, višekatna
vertikalno podijeljena na 5 dijelova međusobno odvojenih pilastrima visokog reda, blago
konkavna, na prvom katu duboke niše- snažan efekt svjetla i sjene, unutrašnjost
oratorija: bez kuteva, zaobljenost, ostale fasade- jednostavniji motivi, manje ukrasa
-Palače: nijednu nije sam u potpunosti izgradio ali je radio na mnogima :Palazzo Spada
(dekoracija, iluzionistička kolonada koja izgleda jako dugačka ali je kratka), Palazzo
Falconieri (1649) : U-tlocrt, okrenuta prema rijeci, loža dominira fasadom, katovi se
povećavaju odozdo prema gore (loža je najviša), dekoracija najbogatija na 3.katu
-Colegio di Propaganda Fide- palača za Jezuite, u uskoj ulici, monumentalna zgrada,
visoki red pilastara, svi elementi su neuobičajeni – kapiteli su samo okomiti urezi (kao
triglifi), entablatura zakrivljeno izbočena , dijeli samo najviši kat od donjih, ukrasi na
prozorima se izmjenjuju u pravilnom ritmu, iako je skladna i proporcionalna, fasada daje
dojam težine i masivnosti, prozori kao da se uvlače u masu zida- Borrom. kasna faza
-Martino Longhi Mlađi- fasada SS. Vicenzo ed Anastasio, Rim, izgrađena oko 1650. za
kardinala Mazarina- gusto postavljeni stupovi, masivnost visokog baroka, malo utjecaja u
gradnji ove jedinstvene fasade, 3 slobodno stojeća stupa flankiraju ulaz, ponovljena i na
gornjem katu, jedan od tih stupova u trijadi s vanjskim stupom fasade uokviruje prazan
zid, a povezani su ravnom entablaturom, maniristički građen zabat (2 trokutna i prekinuti
polukružni unutar njih s grbom kojeg nose 4 anđela trubača, nad 1.katom prekinuti
polukružni zabat s umetnutom girlandom i unutar njega još jedan polukružni sa školjkom
-ostali arhitekti- Vicenzo della Greca, Antonio del Grande, Giovan Antonio de' Rossi
Druga generacija
-Ercole Ferrata –Sv.Agneza na lomači (1660)-S.Agneza in P.Navona: dramatični
vrhunac radnje, njena molitva čini je neosjetljivom na vatru, raširenih ruku, pogled prema
nebu, dinamika vatre i draperije, Reljef Kamenovanje S.Emerzane (1660, S.Agneza)-
akcija, gesta, ekspresivnost,svetica izolirana u sredini kompozicije, pravilnost
-Antonio Raggi – radio na dekoraciji pilastara Sv.Petra, Reljef. Smrt Sv.Cecilije (1660,
S.Agneza)-dinamičnost,draperija…, stucco dekoracije na prozorima u Il Gesu,
-Melchiore Caffa (1635-1667) -s Malte, najdarovitiji od mladih kipara, djela: Ekstaza
Sv.Katarine (1667. Rim), S.Tomasso da Villanova daje pomast (1661), Sv.Eustahije u
lavljoj spilji (S.Agnese in Piazza Navona), S.Rosa (Lima, Peru) –sva su djela velikih
dimenzija, Sv.Katarinu je sam dovršio prije smrti, svetica je u mističnom zanosu,
prenaglašena draperija, anđeli je na oblaku uzdižu na nebo koje se otvara (lanterna),
putti se igraju na svjetlosti koja dolazi odozgo, kontrast- bijeli mramor za sveticu i anđele
-tamni, obojeni za pozadinu (uzor- cjelokupni scenski dojam Berninijeve kapele Cornaro)
-Domenico Guidi- prekida s visokobaroknim smislom za jedinstvo i dramatičnost,
Oplakivanje tijela Kristovog, (1667, Rim)
-NOVOST visokog baroka- za grobnice se najčešće koristi prikaz portreta pokojnika koji
glavu okreće prema oltaru- najpoznatiji primjer je Berninijeva grobnica Gabriele Fonseca,
(1668), Rim-snažna emotivnosti i duhovnost, pogled prema oltaru, čežnja, izlazi iz okvira
grobnice,.. krajem 17.st ovakve grobnice postaju sve rjeđe- opadanje religijskog zanosa
15. UVOD
-nakon smrti Alexandra VII (1667) papinsko pokroviteljstvo ubrzano opada, pa čak ni
Bernini nema službenih narudžbi, ali u to vrijeme jačaju crkveni redovi (posebno Jezuiti)
pa sada oni traže umjetnike za rad na svojem projektima
-Rim je i nakon opadanja svoje moći i borbe za primat s Parizom i dalje odredište
hodočasnika i umjetnika, ali umjetnici više ne dolaze da bi radili na mnogobrojnim
narudžbama, nego da bi proučavali antičke ostatke
-u Rimu je 1666. osnovana Francuska Akademija koja je širila francuski utjecaj u sve
sfere života, a klasicizirajuća struja akademista širila je svoj utjecaj na umjetnike
-papinska zadaća sad se vrti oko očuvanja i restauracije antičkih ostataka, u Rimu se
osnivaju akademije, lapidariji, muzeji, zabranjuje se izvoz antičkih kipova
-javlja se i romantični pogled 18.st na antički svijet i ruševine
-Baldasare Longhena je utemeljitelj scenografske arh., arhitekture pozornice u 18.st
-scenografi, dizajneri scene, bili su cjenjeniji od slikara, a slikari od kipara- slikari su
često bili pozivani da dizajniraju skulpturu koju će kipar izraditi – to je u Berninijevo doba
bilo nezamislivo, sada se valoriziraju prve skice umjetnika, crteži, zapisi, bozzeti kao
koncepti koji imaju prvotnu snagu umjetničke ideje
-javlja se umjetnik – virtuoz 18. stoljeća- novi koncept jedinstvenosti umjetničkog genija
(kasnobarokni genij bio je racionalan, svestrani svjetski čovjek, koji radi bez napora,
svoja djela temelji na tradiciji)
-umjetnička kritika i novo poimanje umjetnosti dolazi u Italiju iz drugih zemalja-
Francuska, Engleska, Njemačka..- talijanska nadmoć je završila
16. ARHITEKTURA
RIM
Carlo Fontana (1638-1714)
-Bernini je imao najjači utjecaj na Fontanin stil (kod njega je i radio)
-fasada S.Marcello al Corso, 1683, Rim- njegovo najuspješnije djelo, konkavna je, ima
iluzionističke niše, lako je čitljiva, stupovi s naglašenim kapitelima flankiraju vrata i nad
entablaturom se nastavljaju i na drugi kat, proporcije su skladne i proračunate, istaknuta
edikula s ulazom, prekinuti polukružni zabat nad vratima- scenski način prikazivanja
-Fontanin najveći projekt- veliki crkveni sklop- Isusovačka crkva i kolegij u Loyoli,
Španjolska- tu se otkrivaju njegova umjetnička ograničenja, uzor: rimske crkve i
Longhenina Sta. Maria della Salute
-nacrtao i projekt za završavanje trga Sv.Petra – na oval se nadovezuju još 2 ravne
kolonade prema gradu , među njima, na početku trga, trijumfalni luk za ulaz
-imao je puno učenika i suradnika
18.stoljeće
-novi procvat arhitekture u Rimu dolazi s arhitektima: Raguzzini, Valvassori, Galilei, De
Sanctis, Salvi, Fuga
-2 velika djela rimskog rokokoa – ŠPANJOLSKE STUBE I PIAZZA S. IGNAZIO-
grandioznost, impozantna veličina, aristokratskog karaktera su Španjolske stube
nasuprot malom, skromnom trgu S. Ignazia okruženom kućama građenom za srednju
klasu, uzdižuću klasu buržoazije, zaobljenost linija
-Stube izgradio Francesco de Sanctis, 1723-26.- monumentalna gradnja, elegantan
zaobljeni dizajn, povezuje prostor između Tibera i Trinita de'Monti
-Gabriele Valvassori. Palača Doria-Pamphili, Rim, 1730.
-Nicola Scalvi: Fontana TREVI, Rim, 1732.-borromineskni motivi, dominira centralna
niša, rocaille školjka koja nosi Neptuna, ideju uzima od Cortone koji se prvi sjetio spojiti
fontanu s pročeljem palače, kasnobarokni klasicizam
-Fernando Fuga: Palazzo della Consulta, 1732.
-1730-te su najplodnije godine za Rim 18. stoljeća
-Galileo pobjeđuje na natječaju za fasadu S.Giovanni Laterano i radi je na klasičan način,
po uzoru na Madernovog Sv.Petra, ali unosi razliku u odnosu otvorenih i zatvorenih
dijelova, cijelo pročelje se otvara tako da dolazi do chiaroscuralnih efekata, palladijevski
motiv, visoki red, veliki stupovi na visokim zajedničkim postamentima s reljefima
VENECIJA
-Longhena ostaje uzor novim arhitektima, Rossi gradi Chiesu del Gesuiti 1715.
-Andrea Tirali napušta baroknu tradiciju u fasadama S.Nicolo da Tolentino i S.Vitale-
fasade su palladijevske
-GIORGIO MASSARI (1687-1766)- najveći venecijanski arhitekt 1.pol 18st: remek djelo:
Chiesa dei GESUATI (1730tih)- fasada hrama, uzor : Palladijev S.Giorgio Maggiore i
njegov centralni portik, dok je u unutrašnjosti uzor Il Redentore; od svjetovnih građevina
najpoznatija je palazzo Grassi – fasada vjerno prati venecijanski tip palače
-Giovanni Antioni SCALFAROTTO – arhitekt SS.Simeone e Giuda, 1718 (tj S.Simeone
Piccolo) kojoj je očiti uzor Pantheon, ali se nad klasičnim portikom uzdiže venecijansko-
bizantska kupola + Palladijevski uzori – spajanje utjecaja logičnih za Veneciju
Napulj i Sicilija- 200 god. južnom Italijom vladaju Španjolski podkraljevi, mirom u Utrechtu
1713. Filip V zauvijek gubi Siciliju, preuzimaju Bourbonci – procvat umjetnosti- gradnja
velikih palača: Capodimonte i Caserta, Palazzo Sanfelice
-Luigi VANVITELLI iz Napulja odlazi u Rim, arhitekt, gradi preogromnu kraljevsku palaču
Caserta, sa 1200 soba i nepreglednim pejzažem koji ju okružuje, Versailles na tlu Italije,
stroga organizacija 5erokatne fasade, proporcije, motivi iz prošlosti, visoki red, duboka
niša na pročelju, motiv zabata (hram) nad ulaznim prolazom koji vodi u unutrašnje
dvorište palače, scenografski principi talijanskog kasnog baroka, oktogonalni vestibul u
središtu do kojeg se dolazi hodnicima kroz palaču, iz vestibula se dijagonalno ulazi u 4
unutrašnja dvorišta, nad njim je ceremonijalno stubište s dva paralelna stubišta
-barok na Siciliji ima puno scenografskih stubišta…otpor prema neoklasicizmu koji
postaje sve snažniji u ostatku Italije, prihvaćanje rokokoa
-San Lorenzo, Torino, 1668-87-tlocrt: oktogon koji se sa svih osam strana uvlači u
unutrašnji prostor, svaka strana sastoji se od palladijevog motiva, sa široko otvorenim
lukom, iza crvenih stupova su niše s bijelim kipovima pred crnom pozadinom,
neprekinuta entablatura dijeli donji dio od kupole, pandantivi transformiraju oktogon u
grčki križ, iznad zone pandantiva je galerija s ovalnim prozorima, a među prozorima su
po 2 rebra koja čine kupolu, rebra se križaju tako da u centru tvore pravilni otvor u obliku
osmerostrane zvijezde, nad njom se otvara lanterna koja se sastoji od tambura i kupolice
S.Lorenzo je još kompleksniji od SS.Sidone, crkvi je dodana Cappella Maggiore- sa
heksagonalnom zvijezdom rebara koja tvore kupolu bez lanterne, spaja ih trijumf. luk
-u svojem djelu Arhitectura civile analizira razlike među romaničkom i gotičkom
arhitekturom (kaže da su gotički graditelji željeli da njegove crkve izgledaju kao da imaju
slabu strukturu, tako da već bude čudo kako one uopće stoje, Guarini je živio i radio u
balansu između racionalizma i religioznosti- uzor je kasnom baroku Austrije i Njemačke
18. SKULPTURA
RIM
-Francuski utjecaj , pogotovo u skulpturi, ubrzano raste prema kraju 17st., franc. kipari
dolaze u Rim, na Franc. Akademiju, studirati antiku, Rim je u prošlosti imao jak utjecaj na
kipare čiji se radovi mogu opisati pojmom gravità –grandioznost i ozbiljnost koja je pratila
sve tipično rimske kipare koliko god se njihovi stilovi međusobno razlikovali, u 18. st se
mijenja to zajedničko svojstvo koje sada potpada pod franc. utjecaj linearne gracioznosti
-Domenico Guidi – jedini važan kipar poč.18.st.
-Capella Corsini u S.Giovanni Laterano- bogata skulpturama : G.B.Maini- nadgrobni
spomenik kardinalu Corsiniju, Filippo della Valle: Umjerenost, 1735. –majstori koji
donose kratki period rokokoa u Rim
-najvažniji kipar sa sjevera koji je ostao u Veneciji- Josse de Corte ili Giusto le Court!!,
njegova djela su većinom za Longhenine crkve – u Sta.Maria della Salute njegova
bogata mramorna dekoracija- Kraljica Neba istjeruje Kugu (iz Venecije) 1670, na
glavnom oltaru –tema za koju je i crkva izgrađena, personifikacija Venecije kleči pred
Bogorodicom s Djetetom dok putto istjeruje persoifikaciju Kuge – karakteristična
skulptura kasnog baroka, scenski izvedena, realizam, draperija, pozornost pridana
detaljima –odlike flamanskog kiparstva
Napulj i Rim
-u 17.st. Napulj se nametnuo kao važan umjetnički centar, tamo je dan veliki doprinos
grandioznom dekorativnom slikarstvu – sinteza venec. kolorizma, životnosti i rimske
grandiozne manire Cortone je slikarstvo Luce Giordana (1634-1705)- začetnik nove
epohe, putovao i radio po cijeloj Italiji i u Madridu, poznat je bio po brzini kojom je slikao
(Luca Fa Presto), virtuoso koji je sve uzore iz prošlosti kombinirao kako mu je
odgovaralo, znao je slikati u svim manirama, ali nikad nije doslovno kopirao, nego
kombinirajući stvarao novi, vlastiti izraz, jak utjecaj imao je na Veneciju i Rim
-drugi umjetnik Napulja bio je njegov nasljednik Francesco Solimena
-njegov učenik Sebastiano Conca- stropna freska- Krunidba sv.Cecilije,Sv.Cecilija,Rim
-Rimski slikari 1.pol 18 st. – M.Benefial, P.Subleyras, P.Batoni, Anton Raphael Mengs
(koji je bio osrednji slikar, li je imao jaku podrški Winckelmanna, oca neoklasicizma)
-barokne suprotnosti- u 3 generacije to su parovi suprotstavljenih stilova: Carraci-
Caravaggio, Sacchi – Cortona, Maratti – Gaulli
Firenza i Bologna
-u Firenzi rade Cortona i Giordano, a domaći umjetnici su osrednji, klasični stil, kasnije
djeluju Cortoneschi- protivnici istrošenog akad. klasicizma (predstavnik A. Gherardini)
-u Bologni tradicija Akademije Carracijevih i dalje uspijeva preživjeti, klasicizam i čvrsta
forma, jedino tamo se još mogu naučiti principi crtanja klasičnog crteža – Carlo Cignani
je predstavnik, u sljedećoj generaciji javlja se jedini genij – Giuseppe Maria Crespi (Lo
Spagnuolo 1665-1747), klasičan crtež ali se mjenja izbor teme: svakodnevni život, žanr
scene, portreti, nježnost i osjećajnost u prikazu, chiaroscuro
-Bolonjci se i dalje bave slikarstvom quadrature, kao vodeći u tome od kraja 16.st
Sjeverna Italija
-Verona, Pijemont, Genova, Milano (slikar Paolo Pagani), …
VENECIJA
-Pellegrini, Amigoni, Pittoni – rokoko slikari, svijetle boje, važni za internac. uspjeh
venecijanskog rokokoa, suprotnost krugu Piazzetta – Benković, brzi potezi kista,
elegancija, sofisticirani kolorizam, prenaglašena sentimentalnost
-freske u vili Valmarama: scene iz Homera, Vergilija, Ariosta i Tassa, u jednoj sobi – sva
4 zida oslikana temom Žrtvovanje Ifigenije- svećenik drži Ifigeniju na žrtveniku, približava
nož, a u tom trenutku božica Dijana šalje oblak na kojem je srna koju mogu žrtvovati
umjesto djevojke, njen otac Agamemnon prekriva oči rukama, stoji u sjeni – scena se
događa pod portikom, a naslikani stupovi 'nose' pravi vijenac na zidu, oblak je 'ispred'
stupova, u prostoru promatrača, iluzija prostora širi se preko sva 4 zida i promatrač se
nalazi unutar scene, sudionik je događaja, izvanredno logično konstruiran prostor,
naslikano svijetlo se spušta s nebom oslikanog stropa, likovi proviruju iza stupova…-
primjenjuje klasične kompozicijske sheme monumentalnog slikarstva
-slične iluzionistički efekte koristi i u freskama u palači Labia, gdje se čini da Antonije i
Kleopatra silaze naslikanim stepenicama te da će se pridružiti promatraču u sobi
-Tiepolo oživljava iluzionizam Veroneseove škole, a često je zapošljavao i pomoćnika-
bolonjskog quadraturistu Mengozzija – nalazi nove koncepte za rušenje granica stvarnog
i naslikanog prostora, za njegov veliki uspjeh zaslužna je i njegova revolucionarna paleta
boja- iako su mu rana djela tamnija, s chiaroscuralnim efektima (utjecaj Rembrandta),
kasnija djela puna su svijetlosti koje izlazi iz svakog kuta, za razliku od Caravaggia i
Rembranta čije svijetlo ima simboličko značenje, Tiepolovo svijetlo je svijetlo dana, koje
uzrokuje bogato toniranje sjena, srebrnkaste odsjaje i to svijetlo je najvažniji element
njegova slikarstva, kao i slikarstva Venecije, ali njegove boje su hladne, a najbolje su
vidljive ne na platnima (koja su po galerijama), nego na njegovim freskama
-freskotehnika je idealna za grandiozne teme koje moraju biti monumentalne, Tiepolo
bira freske kao glavni način slikanja, ali od tradicije se odmakao u tome što freske nije
završavao standardnom procedurom- slikao je brzim i snažnim potezima, tako da
fresake izgledaju skicozno, bez obruba i to je ono što im daje svježinu, intenzitet
-Tiepolo je posljednji slikar grandioznog povijesnog slikarstva klasične tradicije
-u sporednim sobama vile Valmarane Gian Domenico Tiepolo, sin G.B-a naslikao je
freske sa scenama iz života seljaka, likove iz puka…
Žanrovi
-'sekularizacija' slikarstva u 17.st – podjela na više specijaliziranih tema – slikari se
specijaliziraju za pejzaž, scene bitke, životinje, žanr-scene, mrtve prirode, cvijeće, portret
-odgovaraju na potrebe tržišta – rastuća srednja klasa
-Italija je bila drugačija od protestantskih država na sjeveru- u njoj je ovaj proces započeo
100 godina prije nego u ostatku Europe – položaj monumentalnog slikarstva nikad nije
bio poljuljan, umjetnici višeg ranga nikad se nisu bavili 'nižim žanrovima' tj. petite
maniere (osim portreta)
Portreti
-gotovo svi umjetnici kasnog baroka bili su izvrsni portretisti, a portrete su slikali bez
teorijskih ograničenja, bili su slobodniji u izrazu
-najveći majstori portreta: G.Ghislandi i Alessandro Longhi (portreti venec. gospode)
-Rosalba Carriera –rokoko pastelni portreti, slavna portretistica, putuje Europom i slika
plemstvo- elegancija, nježne boje i linije