Sie sind auf Seite 1von 24

Acta Illyrica

Godišnjak Udruženja BATHINVS


Godina III/Broj 3
Izdavač / Publisher:
Udruženje za proučavanje i promoviranje ilirskog naslijeđa i drevnih i klasičnih
civilizacija BATHINVS
Topal Osman Paše 20, Sarajevo, Bosna i Hercegovina
http://bathinvs.com/
Za izdavača / For the Publisher: Dženan Brigić

Glavni i odgovorni urednik / Editor-in-chief: Edin Veletovac

Redakcija / Editorial Board:


Enver Imamović (Sarajevo, BiH), Branka Migotti (Zagreb, Hrvatska), Milan Lovenjak
(Ljubljana, Slovenija), Snežana Ferjančić (Beograd, Srbija), Salmedin Mesihović
(Sarajevo, BiH), Bego Omerčević (Tuzla, BiH), Ivan Basić (Split, Hrvatska), Drago
Župarić (Sarajevo, BiH), Marcel Burić (Zagreb, Hrvatska), Siniša Bilić-Dujmušić
(Zagreb, Hrvatska), Ivan Radman Livaja (Zagreb, Hrvatska),
Lucijana Šešelj (Rijeka, Hrvatska), Amra Šačić Beća (Sarajevo, BiH)

Sekretar redakcije / Secretary of the Editorial Board: Arnela Selimović

Recenzentski odbor / Advisory Board:


Salmedin Mesihović, Adnan Busuladžić, Domagoj Tončinić, Alka Domić Kunić,
Mersiha Imamović

Prijevod na engleski / English translation: Samra Čebirić

Lektor / Proofreader: Aida Hasović

DTP: Amra Mekić

UDK: Elvira Poljak Bajramović

Vizualni identitet naslovnice / Cover page design: Amra Mekić


Naslovnica: Fragment rimskog mozaika sa Ilidže / Cover page: The Roman mosaic
fragment from Ilidža
© Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine / © National Museum of Bosnia and
Herzegovina

Štampa / Print: Agencija PERFECTA


Tiraž / Print run: 200

Časopis je indeksiran u: / Journal indexed in:


C.E.E.O.L. (Central Eastern European Online Library)
Complementary Index (EBSCO host)

Časopis je štampan uz podršku Ministarstva kulture i sporta Kantona Sarajevo


Printing of the journal supported by the Ministry of Culture and Sports of Canton
Sarajevo
Udruženje za proučavanje i promoviranje ilirskog naslijeđa i
drevnih i klasičnih civilizacija
BATHINVS

Acta Illyrica
Godišnjak Udruženja BATHINVS
Godina III/Broj 3

SARAJEVO, 2019.
sadržaj

SADRŽAJ

PREDGOVOR.............................................................................................. 7

NAUČNI I PREGLEDNI RADOVI


Feđa Milivojević - Gnaeus Sicinius and the Third Macedonian War:
new approach to Livy’s information....................................................................................15
Amra Šačić Beća / Edin Veletovac - Roman conquest of the Sarajevo Region
and its consequences on the example of urbanism and Early Christian
(Late Antique) architecture.................................................................................................31
Goran Popović - The methodology of Roman communication research
in the territory of Bosnia and Herzegovina.......................................................................63
Almir Marić - Cohortes equitatae in Humac: Kombinirane kohorte na Humcu
u doba principata...................................................................................................................79
Arnela Selimović - Municipium S......................................................................................97

PRIKAZI/REVIEWS
Goran Popović - Prikaz knjige: A Companion to Ostrogothic Italy, (ed.)
Jonathan J. Arnold, M. Shane Bjornlie, Kristina Sessa, Leiden and Boston:
Brill, 2016, xii + 551 str.................................................................................................... 121
Dženana Kahriman - Prikaz knjige: Salmedin Mesihović / Amra Šačić,
Historija Ilira, Univerzitet u Sarajevu, Sarajevo, 2015, 365 str. ............................... 127
Fadil Hadžiabdić - Prikaz knjige: Salmedin Mesihović, Geneza zla –
Agrarna kriza: ekonomski i socijalni pad Republike, Udruženje za proučavanje
i promoviranje ilirskog naslijeđa i drevnih i klasičnih civilizacija
BATHINVS, Sarajevo, 2017, 210 str............................................................................ 131
Zerina Kulović - Prikaz knjige: Adnan Busuladžić, Tragovi antičkog teatra,
muzike, gladijatorskih borbi i takmičenja iz arheoloških zbirki u Bosni i
Hercegovini, Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 2017, 314 str. ......... 135
Sanda Hasagić Terzić - Prikaz publikacije: Vodič za antičko naslijeđe u
gradu Sarajevu i njegovoj okolini, Udruženja za proučavanje i promoviranje
ilirskog naslijeđa i drevnih i klasičnih civilizacija BATHINVS,
Sarajevo, 2018, 31 str. ...................................................................................................... 139

•5•
sadržaj

UPUTSTVA AUTORIMA........................................................................ 143


CONTRIBUTOR GUIDELINES............................................................. 145
UPUTSTVA RECENZENTIMA.............................................................. 147
REVIEWER GUIDELINES...................................................................... 148
AUTORI OBJAVLJENIH RADOVA........................................................ 149

•6•
Dr. sc. Almir Marić
Fakultet humanističkih nauka
Univerziteta “Džemal Bijedić” u Mostaru

Pregledni rad / Review article


UDK/UDC 355.11(497.6 Humac)”00/02”

Cohortes equitatae in Humac:


Kombinirane kohorte na Humcu u doba principata

Apstrakt: U radu se daje pregled kombiniranih augzilijarnih kohorti koje su to-


kom razdoblja principata (1-3. stoljeće) boravile u logoru na Humcu. Nakon završetka
Velikog ilirskog ustanka u logoru na Humcu su ostale stacionirane neke od pomoćnih
kohorti koje su učestvovale u njegovom gušenju. Među njima su bile kombinirane his-
panske kohorte (cohors I Lucensium equitata i cohors I Bracaraugustanorum equitata)
i cohors III Alpinorum equitata koje su tokom 1. stoljeća vjerovatno odigrale ključnu
ulogu u izgradnji logora na Humcu kao mjesta koje je služilo za stalni smještaj rimskih
vojnih jedinica. Početkom 2. stoljeća stalnu posadu u logoru je preuzela cohors I Bel-
garum equitata. Spomenici koje je ostavila ova kohorta svjedoče o povećanom učešću
domaćih mladića u rimskim pomoćnim trupama, dok je oficirski kadar bio porijeklom
iz zapadnih dijelova Carstva. U radu smo se osvrnuli i na evidentirane spomenike cohors
VIII voluntariorum civium Romanorum u ljubuškom kraju, za koju još uvijek nije sa si-
gurnošću utvrđeno da spada u kombiniranu vrstu kohorti. Posebnu pažnju u radu smo
posvetili pitanju bračnih veza između lokalnih djevojaka i rimskih augzilijarnih vojnika
i oficira, koje, prema našem mišljenju, u dosadašnjoj literaturi nije adekvatno tretirano.

Ključne riječi: kombinirane kohorte, Humac, Ljubuški, hispanske kohorte, cohors


III Alpinorum equitata, cohors I Belgarum equitata, cohors VIII Voluntariorum civium
Romanorum

Lokalitet Gračine na Humcu kod Ljubuškog predstavlja jedan od najznačajnijih


antičkih arheoloških lokaliteta u našoj zemlji. Ovdje se u doba rimske vladavine na-
lazio rimski augzilijarni logor koji je bio centar čitavog područja u zaleđu Narone.
Ime logora na Humcu nije sačuvano na otkrivenim epigrafskim spomenicima, ali

• 79 •
almir marić

je Theodor Mommsen prvi iznio pretpostavku da se zvao Bigeste1, dok Bojanovski


smatra vjerovatnijom opciju da se putna stanica u Radišićima zvala Bigeste, iako ne
isključuje ni opciju da se i vojni logor tako zvao. Prema njegovom mišljenju, moguće
je da se logor zvao i Scunasticus, s obzirom na to da se cijelo područje oko Ljubuš-
kog zvalo Pagus Scunasticus.2 Rimljani se u dolini Trebižata, smatra Bojanovski, nisu
oslanjali samo na logor na Gračinama, nego su izgradili čitav niz kaštela i burgusa na
brdima iznad Ljubuškog polja na lokalitetima Zelengora, Gradina i Šehiti, zatim u
Vitini, Tihaljini, Posuškom Gracu itd.3
Postoje različite kategorije izvorne građe na osnovu koje je moguće proučavati,
kako sami logor, tako i augzilijarne jedinice koje su bile smještene u njemu. Za nje-
govo lokaliziranje na Humac, važan izvor predstavljaju pisma koja su razmjenjivali
Marko Tulije Ciceron, poznati rimski advokat, političar i govornik i Publije Vatini-
je, namjesnik Ilirika (45-43. g. p. n. e.).4 Naime, Vatinije je u prvom pismu naveo da
piše ex castris, Narona (iz logora u Naroni), dok je u druga dva pisma napisano samo
Narona. Bojanovski je sintagmu ex castris, Narona nastojao protumačiti kao ex ca-
stris apud Naronam (iz logora kraj Narone) i na taj način Vatinijev logor smjestiti na
lokalitet Gračine, na Humcu kod Ljubuškog koji je od Narone udaljen 10 rimskih
milja. Prema mišljenju Bojanovskog, sintagma ex castris, Narona nema istu sadržaj-
nu vrijednost kao ona iz drugog i trećeg pisma, pa bi logor u kojem su logorovale
Vatinijeve snage trebalo smjestiti uz lijevu obalu Trebižata, na Humac, jer u Naroni
iz tog perioda nisu pronađeni tragovi logora niti aktivnih vojnika.5
Međutim, Dodig smatra da teorija Bojanovskog nema uporišta ni u historijskim
izvorima ni na terenu.6 On ukazuje na pogrešno čitanje Ciceronovih pisama u
Epistulama od strane Bojanovskog i kaže da spomenutu sintagmu ipak treba
prevoditi “iz tabora u Naroni”, bez obzira stavi li se zarez iza castris.7 Pokretni
arheološki materijal koji je pronađen na lokalitetu većinom potječe iz 1-3. st. n. e., što
je dodatni razlog zašto Vatinijev logor ne treba smještati na prostor Humca. Dodig
predlaže dvije lokacije na kojima bi se Vatinijev logor mogao nalaziti. Prvi lokalitet
nalazi se na lijevoj obali Neretve, između Krupe i Višića, dok se drugi nalazi na desnoj
obali Neretve, na mjestu gdje je kasnije sagrađeno Mogorjelo. Obje lokacije su bile
pogodne za vojne pohode, jer je, naprimjer, u slučaju da je logor bio smješten na
1
CIL III, 1029, 1501.
2
Bojanovski, 1973, 310.
3
Bojanovski, 1981, 65; Isto, 1985, 88-90; Isto, 1988, 121; prema tezi M. Zaninovića, čitav prostor
donjeg toka Neretve predstavljao je svojevrsni vojni mostobran u rimskom razdoblju (Zaninović,
1980, 173-180).
4
Originalnu verziju i prevod pisama koja su razmjenjivali Ciceron i Vatinije vidjeti kod: Cambi–Pa-
sini, 1980, 280-283.
5
Bojanovski, 1988, 41.
6
Dodig, 2012, 28.
7
Isto.

• 80 •
cohortes equitatae in humac...

lijevoj obali rijeke, Neretva predstavljala zadnju branu prema Delmatima, dok
je velika strateška prednost u slučaju lokaliziranja logora na mjesto kasnijeg
Mogorjela to što su Rimljani imali mogućnost da djeluju dolinom Trebižata prema
sjeverozapadu gdje je vodila stara komunikacija Čapljina – Studenci – Ljubuški –
Radišići – Vitina – Klobuk, kao i cesta prema Naroni i Prudu.8
Brojni autori nastojali su da riješe dilemu oko datacije nastanka logora na Humcu.
Ivo Bojanovski, istraživač lokaliteta, ponudio je nekoliko mogućnosti za rješenje ovog
problema. Bojanovski je tezu o lokalizaciji Vatinijevog logora povezivao sa vremenom
nastanka prvobitnog logora na Humcu. Prema njegovoj tezi, na Humcu su već u to
vrijeme boravili neki Vatinijevi odredi.9 Za Bojanovskog najstariji materijalni dokaz
o postojanju zidanog logora predstavljaju tegule sa pečatom Q. C. P. Pansiana koje
datira u 43/42. g. p. n. e.10 Smatra da je prvobitni logor, od laganijih materijala, na-
stao najdalje u Oktavijanovoj ilirskoj kampanji 35-33. g. p. n. e., dok je stalni logor
formiran najkasnije do 14. g. n. e., odnosno, u vrijeme Tiberijevog naseljavanja legij-
skih veterana u ovaj kraj.11 On ne isključuje mogućnost da su temelji logora udareni
i na početku Augustove vladavine.12 Kasniji autori okvirno prate njegovu dataciju, uz
određene korekcije, posebno po pitanju datiranja ostataka tegula s pečatom Q. C. P.
Pansiana, odnosno, vremena u kojem se ovaj lokalitet prvi put koristio kao logor. M.
Sanader se više priklanja mogućnosti da je logor nastao početkom 1. stoljeća kada do-
lazi do stacioniranja stalnih vojnih posada. Ova autorica, također, smatra da je održi-
va i teza da su stalni logori na delmatskom limesu podignuti na mjestima gdje su za
vrijeme Cezarovih i Oktavijanovih pohoda bile smještene vojne trupe, stacionirane u
mobilnim ili drvenim logorima čiji tragovi nisu sačuvani.13
Prema mišljenju Periše, logor na Humcu nastao je kao rezultat rimskih ratnih ope-
racija za vrijeme pohoda namjesnika Ilirika Azinija Poliona ili za vrijeme velikog Okta-
vijanovog ilirskog pohoda.14 Tome u prilog govore i arheološki ostaci krovnog crijepa
pronađeni na Humcu na kojima se nalaze pečati sa žigom figline Q. C. P. Pansiana koji
Matijašić datira između 40. i 27. g. p. n. e., a što prihvataju Dodig i Miletić.15
Teoriju o vremenu nastanka logora na Humcu iznio je i Ž. Miletić. Prema njego-
vom mišljenju, rana kamena utvrda na području današnjeg Humca izgrađena je na
kraju Republike ili početkom Principata, ali smatra da se ostaci objekta iz tog perioda
ne mogu identificirati sa postojećim arhitektonskim ostacima logora na Gračinama.
8
Dodig, 2012, 30.
9
Bojanovski, 1988, 41.
10
Bojanovski, 1988, 41; Više o nalazima pečata na krovnom crijepu iz rimskog vojnog logora na
Gračinama vidjeti u: Bojanovski, 1985, 78-83.
11
Bojanovski, 1988, 367.
12
Bojanovski, 1988, 120.
13
Sanader, 2002, 128.
14
Periša, 2008, 510.
15
Matijašić, 1983, 964; Dodig, 2007, 52; Miletić, 2017, 27.

• 81 •
almir marić

Konačnu formu augzilijarni logor na Humcu je vjerovatno dobio u 1. stoljeću, za


vrijeme Augustove vladavine. Prema Miletiću, Pansiana pečati na tegulama otkrive-
ni na ovom lokalitetu ukazuju na nove građevinske radove koji su izvođeni upravo
pri kraju vladavine prvog princepsa kad se datira i početak izgradnje legijskog logora
u Burnumu, gdje se u najstarijem sloju također nalaze tegule istog proizvođača.16
Dakle, s obzirom na navedene teorije, moguće je pretpostaviti da je fortifikacija
na lokalitetu Gračine prošla više razvojnih faza. Nekoliko je historijskih događaja
prilikom kojih je na ovom prostoru mogla nastati čvrsta logorska struktura koja je
povremeno služila kao legijski i/ili augzilijarni logor. To je bilo moguće u vrijeme
ratnih operacija Azinija Poliona, zatim u vrijeme rimsko-ilirskih ratova koji se u lite-
raturi nazivaju jedinstvenim imenom Oktavijanova ilirska kampanja (35-33. g. p. n.
e.) ili na samom početku principata. U izvornoj građi se konkretno ne navodi da li
su Rimljani koristili ovaj lokalitet kao bazu za vrijeme Velikog ilirskog ustanka (6-9.
g.). Nakon završetka ustanka, logorska struktura koja je ranije bila privremenog ka-
raktera, prerasta u stalni rimski vojni logor u kojem su bile smještene pomoćne ko-
horte. Prve kohorte koje su stalno stacionirane u ovaj logor vjerovatno su učestvova-
le u suzbijanju ilirske pobune. Velej Paterkul piše da su u toku ovog ustanka Rimljani
mobilizirali deset legija, više od sedamdeset kohorti, deset ala i više od deset hiljada
veterana, a uz to i veliki broj dobrovoljaca i brojno kraljevo konjaništvo.17 Među nji-
ma je bilo legija i kohorti mobiliziranih na raznim stranama Rimskog Carstva. Od
velikog broja kohorti koje navodi Paterkul, na Humcu su nakon završetka ustanka
vjerovatno preostale one porijeklom iz zapadnih dijelova Carstva: cohors I Lucensi-
um equitata i cohors I Bracaraugustanorum equitata i cohors III Alpinorum equitata.
Pored navedenih dilema, jedan od ključnih naučnih problema koji se pojavio za-
dnjih decenija jeste namjena dosad iskopanih supstrukcija na lokalitetu Gračine.
Ivo Bojanovski, koji je krajem sedamdesetih godina 20. stoljeća vodio arheološka
iskopavanja na ovom lokalitetu, smatrao je da iskopani dio predstavlja stalni rim-
ski vojni logor (castra stativa) iz ranog principata, sa nešto modificiranom shemom
klasičnog logora.18 Međutim, Radoslav Dodig je iznio suprotno mišljenje uteme-
ljeno na komparativnoj analizi sa sličnim objektima u drugim dijelovima Carstva.
Prema mišljenju Dodiga, iskopane rimske zgrade na Gračinama predstavljaju bal-
neum (rimsko kupalište) i casa (prateći stambeni objekat) sa atrijem i vestibulom,
dok vojni logor treba tražiti negdje u blizini sudeći po velikim količinama crijepa
i obrađenog kamena na širem području kompleksa.19 Komparacijom materijala sa
Gračina sa materijalom iz drugih rimskih provincija, koji donosi David P. David-
son, lako se uočava da se istraženi rimski objekat na Gračinama ne uklapa u shemu
16
Miletić, 2017, 28.
17
Vel., Hist., II, 113.
18
Bojanovski, 1981, 64.
19
Isto.

• 82 •
cohortes equitatae in humac...

rimskog augzilijarnog logora.20 Od najnovijih mišljenja vezanih za ovu temu, Mile-


tić je ponovo ponudio zanimljive opservacije i rješenja. On se također pri dedukciji
oslanja na analogiju, u ovom slučaju sa logorima u Reciji, posebno u Theilenhofenu.
Prema njegovom mišljenju, južna zgrada može se potvrditi kao principij, dok je sje-
verna zgrada bez sumnje kupalište, s tim da nije jasno da li je predstavljala samostalni
objekt ili je bila dio pretorija.21

C c
Osnovni izvor spoznaje o aktivnim vojnicima u ljubuškom kraju predstavljaju
epigrafski spomenici augzilijara. Pripadnici rimskih vojnih jedinica su općenito
ostavili značajan broj tragova različite provenijencije koji su, većim dijelom, nastajali
u prva dva stoljeća nove ere.22 Na epigrafskim izvorima iz ljubuškog kraja zabilježeni
su tragovi boravka pripadnika ukupno dvanaest rimskih jedinica, sedam legija i pet
kohorti.23 Veterani rimskih legija su na područje ljubuškog kraja smješteni Tiberi-
jevom dedukcijom. O tome svjedoče dvije ploče sa natpisom istovjetnog sadržaja i
treća sa reljefom vrča u uokvirenom polju (urceus) koje su bile sastavni dio počasne
are podignute u čast preminulog Augusta i njegovog posinka i tadašnjeg vladara Ti-
berija.24 On je vjerovatno kupio zemlju od kolonije Narone i tu smjestio islužene
vojnike VII legije iz Tiluriuma i legije XV Apollinaris. Oblast koju su naselili vetera-
ni ovih legija na epigrafskim spomenicima poznata je pod imenom pagus Scunasticus
i vjerovatno se nalazila u Mostarskim Vratima istočno od današnjeg Ljubuškog.25
Kasnije je vjerovatno došlo do još jedne dedukcije o čemu svjedoče spomenici legije
XI Claudia iz druge polovine prvog stoljeća. Veterani su vjerovatno bili organizirani
u jedan vexillum veteranorum povezan sa logorom na Humcu.26
S obzirom na brojnost evidentiranih epigrafskih spomenika i dužinu boravka u
logoru, ovom prilikom smo se odlučili za analizu kombiniranih augzilijarnih kohor-
ti (cohortes equitatae) sa Humca i valorizaciju njihovog značaja pri uspostavljanju i
održavanju rimske vlasti u ovom dijelu provincije Dalmacije. Kombinirane augzili-
jarne kohorte, koje su u prvom stoljeću bile stacionirane u logoru na Humcu, bile
su popunjene izvornim regrutima mobiliziranim uglavnom u zapadnim dijelovima
Carstva. Cohors I Lucensium equitata i cohors I Bracaraugustanorum equitata su
20
Dodig, 2011, 331.
21
Miletić, 2017, 30-31.
22
Prosopografsku analizu svih rimskih aktivnih vojnika i veterana iz ljubuškog kraja vidjeti u: Marić,
2015, 79-118.
23
Dodig, 2007, 78.
24
Divo Augusto et / Ti(berio) Caesari Aug(usti) f(ilio) Aug(usto) / sacrum /veterani pagi Scunast(ici) /
quibus colon(ia) Naronit(ana) / agros dedit (ILIug I, 114; Abramić, 1950, 235-238).
25
Bojanovski, 1985, 91; Opširnije o veteranima VII legije u ljubuškom kraju vidjeti kod: Tončinić,
2011, 33-34, 40-41, 55-57, 57-59, 76-77, 91-93, 93-95, 103-104; Glavičić–Pandža, 2017, 49-77.
26
Alföldy,1965, 135.

• 83 •
almir marić

regrutovane u sjeverozapadnom dijelu Pirinejskog poluostrva, dok je cohors III Alpi-


norum equitata najvećim dijelom popunjena keltskim mladićima iz zapadnih Alpa.
Ove kohorte su praktično cijelo prvo stoljeće boravile kao stalna posada u ljubuš-
kom kraju. U tom razdoblju logor na Humcu je iz nestalnog, sezonskog smještaja
prerastao u stalnu bazu rimskim pomoćnim trupama. Prema saznanjima iz drugih
rimskih provincija transformaciji dotadašnjih privremenih logora u stalne najviše je
doprinio car Klaudije (41-54), za čije je vladavine došlo do značajnijeg razvoja pla-
na utvrda. Njegova politika konsolidacije prilika u Carstvu vodila je uspostavljanju
trajnih vojnih baza.27
Hispanske kohorte formirane su od mladića iz lucenskog i brakaraugustanskog
juridičkog konventa koji su pripadali provinciji Hispania Criterior poznatoj i kao
Hispania Tarraconensis.28 U ljubuškom kraju je evidentirano pet spomenika cohors I
Bracaraugustanorum29, dok su dosad pronađena dva nadgrobna spomenika koja su
podignuta pripadnicima I. lucenske kohorte.30 Uglavnom se radi o običnim vojni-
cima (miles) i konjanicima (eques). Evidentiran je samo jedan oficir, Tiberius Clau-
dius Claudianus, koji je imao rang prefekta cohors I Bracaraugustanorum equitata.
Radi se o pripadniku viteškog staleža koji je vjerovatno bio porijeklom iz lucenskog
konventa (conventus Lucensium), juridičke oblasti koja se nalazila neposredno uz
brakaraugustanski konvent (conventus Bracaraugustanorum) odakle su regrutova-
ni vojnici kohorte kojom je zapovijedao.31 Stanovnici oblasti iz koje su regrutovani
augzilijari I. brakaraugustanske kohorte bili su poznati kao negostoljubivi i nepo-
vjerljivi prema rimskim vlastima, pa se vjerovatno smatralo da će ih zapovjednik koji
je porijeklom iz obližnjeg kraja, sa dobrim poznavanjem mentaliteta i konteksta iz
kojeg potječu, moći kvalitetno kontrolisati.
Cohors III Alpinorum equitata spada među prve pomoćne kohorte koje su bile
trajno smještene u logoru na Humcu.32 Prostor na kojem su regrutovani njeni
pripadnici nalazio se između Galije i Alpa, administrativno organiziran u tri ma-
nje rimske provincije – Primorske Alpe, Kotijske Alpe i Peninske Alpe, naseljene
keltskim stanovništvom. Regrutacija u rimsku vojsku vjerovatno se počela provoditi
nakon što su Rimljani osvojili zapadnoalpske doline 14. g. p. n. e. Kao i za većinu
drugih kohorti iz ovog razdoblja, ni za treću Alpsku kohortu ne postoji sigurna da-
tacija dolaska u provinciju Dalmaciju. Géza Alföldy smatra, bez potvrde u izvornoj
građi, da se u Dalmaciji nalazila već od početka principata ili bar od vremena Velikog

27
Matthew, 2015, 128.
28
Opširnije o kohortama regrutovanim sa ovog područja vidjeti u: Meyer, 2012.
29
CIL III, 1773; AE 2001, 1179; AE 1907, 249; Dodig, 1985, 100-107; ILIug III, 1929.
30
CIL III, 8492; CIL III, 8486.
31
Marić, 2016, 20.
32
Opširnije o alpskim kohortama, među kojima je i cohors III Alpinorum equitata, vidjeti kod: Guer-
ra, 2013, 155-279.

• 84 •
cohortes equitatae in humac...

ilirskog ustanka (6-9. g.), kao i ostale alpske kohorte koje su u ovom periodu pripa-
dale ilirskom garnizonu.33 Bojanovski se naslanja na Alföldijeve tvrdnje i smatra da
je cohors III Alpinorum odmah po dolasku u Dalmaciju smještena u logor na Hum-
cu, gdje je, prema njegovom mišljenju, ostala cijelo 1. stoljeće.34 U okolini današnjeg
Ljubuškog je pronađeno ukupno sedam natpisa, na kojima se spominje šest vojnika,
dva oficira i jedan veteran ove kohorte.35 Oficiri, Lucije (optio) i Valerije (signifer) se
na ovim spomenicima spominju kao heredes, odnosno, formalni nasljednici. Njiho-
va uloga bila je da u nedostatku prave porodice komemoriraju preminule vojnike,
zajedno sa drugim vojnicima iz kohorte.
Kombinacijom prosopografske i onomastičke analize utvrdili smo da većina
vojnika cohors III Alpinorum equitata navedenih na epigrafskim spomenicima ima
keltsko porijeklo, odnosno da pripadaju prvim generacijama augzilijara koje su re-
grutovane u ovu kohortu sa područja zapadnih alpskih dolina (Tres Alpes). Od dru-
ge polovine 1. stoljeća novi vojnici su regrutovani u Treću Alpinorum iz lokalnih
oblasti u kojima je bila stacionirana, tj. sa prostora današnje Hercegovine. Dobar
primjer lokalnog regrutovanja u ovu kohortu predstavlja Venet, sin Ditov, porije-
klom Daors, koji se spominje kao recipijent vojne diplome iz jula 94. godine prona-
đene u Saloni.36
Odlazak cohors III Alpinorum equitata najvjerovatnije pada u kraj 1. stoljeća
kada njeno mjesto vjerovatno preuzima cohors I Belgarum equitata. Naime, prema
ulomku vojne diplome koju su objavili Eck i Pangerl ova kohorta se u provinciji
Dalmaciji spominje 97. godine.37 Stalni logor kohorte u Dalmaciji nalazio se upravo
na Humcu. Prva kohorta Belgâ ostavila je značajnu količinu materijalnih tragova
koji svjedoče o njenom boravku i raznim aktivnostima koje je provodila za vrije-
me dok je bila stacionirana u ovom augzilijarnom logoru.38 Najviše je evidentirano
epigrafskih nadgrobnih spomenika, potpuno sačuvanih i manje ili više oštećenih
(7)39 i pečata na krovnom crijepu (10).40 Također, sačuvan je natpis o obnovi i proši-
renju hrama Liberu i Liberi41, te dvije zavjetne are, Fortuni Augusti,42 te Mitri i car-
skom geniju.43 Gledano u cjelini, sačuvani materijalni nalazi predstavljaju značajan
33
Alföldy, 1962, 263.
34
Bojanovski, 1988, 356, 367.
35
CIL III, 6366=8491; CIL III, 14632; ILIug I, 115; CIL III, 8495; ILIug III, 1922; ILIug I, 116;
ILIug III, 1923.
36
CIL XVI 38.
37
Eck–Pangerl, 2007, 233-238.
38
Opširnije o boravku i aktivnostima Prve kohorte Belgâ u ljubuškom kraju vidjeti u: Marić, 2016a.
39
ILIug III, 1924; ILIug III, 1925;I LIug III,1927; CIL III 8494; Atanacković-Salčić, 1981, 274, sl.
15; Atanacković-Salčić, 1981, 274-275, sl. 16); ILIug III, 1926.
40
Dodig 2008, 144-145, 148-152.
41
CIL III, 1790=6362=8484.
42
CIL III, 14630.
43
CIL III, 12810.

• 85 •
almir marić

fond za istraživanje ove pomoćne jedinice u komparaciji sa drugim pomoćnim ko-


hortama koje su u razdoblju 1-3. stoljeća boravile na Humcu. Prva kohorta Belgâ je
u ovaj logor vjerovatno stigla krajem 1. stoljeća, te je u njemu boravila duži vremen-
ski period, vjerovatno cjelokupno 2, te jedan dio 3. stoljeća.44 U tom vremenskom
intervalu njeni pripadnici su vjerovatno regrutovani iz lokalnih ilirskih područja,
dok je oficirski kadar, poput Gaja Julija Verekunda45 ili Flavija Aurelijana46, bio po-
rijeklom iz zapadnih provincija Rimskog Carstva. Spomenici vojnika Prve kohorte
Belgâ, kako oni potpuno sačuvani, tako i fragmentirani, pokazuju da su regrutovani
sa prostora cijele provincije Dalmacije. Evidentirani su spomenici na kojima se spo-
minju vojnici porijeklom Mezeji (Dasije Bastarnov)47, dakle, iz sjevernih krajeva da-
našnje Bosne i Hercegovine. Sa druge strane, za neke augzilijare možemo pretposta-
viti porijeklo sa užeg hercegovačkog područja, kao što je npr. vojnik čiji je nadgrobni
spomenik pronađen na lokalitetu Kutac (natione Delmata)48 ili konjanik sa Humca
čiji je komemorator Aurelija Marina, član njegove najbliže porodice.49
Nadgrobni spomenici podignuti oficirima Prve kohorte Belgâ, Gaju Juliju Ve-
rekundu i Flaviju Aurelijanu, čiji su komemoratori njihove zakonite supruge (uxor,
coniux), predstavljaju dobar primjer za analizu spornog pitanja bračne zajednice
među oficirima rimske vojske. Naime, dugo vremena rimskim vojnicima nije bilo
dozvoljeno da stupaju u brak za vrijeme aktivne službe. Zabrana se prvi put poja-
vila za vrijeme Klaudijeve vladavine 44. godine, ali je malo vjerovatno da je on bio
odgovoran za tu odluku. Zakonska odredba je bila na snazi, prema mišljenju većine
autora, sve do 197. godine, kada je Septimije Sever odlučio da vojnici “mogu živjeti
sa svojim ženama”.50 Posebno je nejasno koji činovi su bili obuhvaćeni zabranom,
jer nema nikakvog direktnog dokaza koji o tome govori. Goldsworthy smatra da
se zabrana nije odnosila na legijske centurione, a vjerovatno niti na centurione u
augzilijarnim trupama, a možda čak ni dekurione.51 Ipak, Phang, koja se najviše ba-
vila ovom tematikom, smatra da se zabrana vjerovatno odnosila i na ove kategorije
oficira, ali u praksi su zapovjednici vjerovatno bili tolerantniji prema “brakovima”
centuriona i principales, jer su bili znatno malobrojniji u odnosu na obične vojnike
i mogli su lakše izdržavati porodicu.52 Pretpostavke naučnika koji su se bavili bra-
kom aktivnih rimskih vojnika da su vlasti dopuštale i oficirima na pozicijama poput
centuriona i dekuriona da žive u logorima sa svojim ženama, prije nego što je taj
44
Marić, 2016a.
45
ILIug III, 1925.
46
ILIug III, 1924.
47
ILIug III,1927.
48
CIL III, 8494.
49
ILIug III, 1926; Marić, 2016a.
50
Campbell 1978, 153-167.
51
Goldsworthy, 2003, 103.
52
Phang 2001, 132.

• 86 •
cohortes equitatae in humac...

zakon promijenjen u doba Septimija Severa, spomenicima pronađenim u ljubuš-


kom kraju dobili su jasnu potvrdu. Brak oficira u rimskim augzilijarnim trupama
tokom drugog stoljeća bio je sasvim normalna pojava, bez obzira na položaj unutar
vojne hijerarhije i zakonske prepreke takvom statusu.53
U savremenoj nauci koja se bavi odnosima unutar vojne zajednice polako dolazi i
do revidiranja stavova o tome da je bilo sasvim uobičajeno da se sklapaju brakovi iz-
među vojnika stacioniranih u nekom vojnom logoru i domaćih djevojaka iz njegove
okoline. Cherry je analizirao bračne odnose na području graničnih zona u Alžiru.
Prema njegovim istraživanjima, nema dokaza, bilo koje vrste, koji pokazuju da su
se vojnici (čak ni rimski civili u pograničnim zonama) ženili autohtonim djevojka-
ma.54 Do sličnih zaključaka ranije je došao i Brent Shaw. Analizirajući epigrafske
podatke iz Lambezisa utvrdio je da svi raspoloživi primjeri pokazuju veliki broj bra-
kova između vojnika i kćerki njihovih kolega.55 Greene je također vrlo argumento-
vano pokazala da se dosadašnji pristup pitanju braka rimskih vojnika stacioniranih
u nekom logoru i lokalnih djevojaka treba preispitati. Analizom rimskih vojnih di-
ploma, utvrdila je da su vojnici vjerovatnije formirali bračnu zajednicu sa ženama
iz njihovih naroda ili su tražili partnere unutar vojne zajednice.56 Čak kad je veza
bila formirana sa djevojkom iz lokalne sredine, čini se da je ona postajala dio vojnog
svijeta njenog muža i ne može se posmatrati kao civil u užem smislu riječi.57 Eck ta-
kođer smatra vjerovatnim da broj vojnika sa istim porijeklom kao i njihove žene na
vojnim diplomama može sugerisati da je brak sklopljen prije početka službe i da su
žene mogle pratiti njihove muževe u vojnu sferu.58
Rezultati ovih istraživanja uglavnom su utemeljeni na analizi epigrafskih spome-
nika. Ipak, i pored svih nedostataka koje sa sobom nose rezultati nastali ispitivanjem
samo jedne kategorije izvorne građe, smatramo da ih treba uzeti u obzir prilikom
istraživanja društvenih odnosa u bilo kojem rimskom vojnom logoru i njegovoj
okolini. Augzilijarni logor na Humcu svakako ulazi u taj okvir i svi odnosi među
društvenim strukturama iz različitih dijelova rimske države mogu se primijeniti i na
augzilijare stacionirane na Gračinama, kao i okolna naselja koja gravitiraju logoru.
Smatramo da u ovom kontekstu treba problematizirati porijeklo žene dekuri-
ona u Prvoj kohorti Belgâ, Flavija Aurelijana. Naime, dosad se u literaturi navo-
dilo, poprilično neargumentirano, da je njegova žena Iulia B domaćeg porijekla.59
53
Marić, 2016a.
54
Cherry, 1998, 102.
55
Shaw, 1983, 148.
56
Greene je također pokazala da je u velikom broju dosadašnjih radova, studija i sinteza o rimskoj
vojsci ovaj podatak nekritički preuziman, bez navođenja izvora, te se vremenom u literaturi ustalilo
kao nepobitna naučna činjenica (Greene 2015, 127, fus. 12).
57
Greene, 2015, 128.
58
Eck, 2014, 46-50.
59
Paškvalin, 2012, 176.

• 87 •
almir marić

Ova tvrdnja najčešće se navodila kao primjer romanizacije, odnosno, udaje lokalnih
djevojaka za rimske augzilijare koji su bili stacionirani u logoru na Humcu.60 Pa-
žljivom analizom epigrafskog spomenika na kojem se navode njihova imena, kao i
općeg konteksta, možemo pretpostaviti da je Iulia B[---], kao i njen muž, vjerovatno
panonskog porijekla.
Na nadgrobnom spomeniku Flavija Aurelijana navodi se da je bio porijeklom iz
Panonije (natione Pannonia).61 Sa suprugom Julijom B[---] u braku je bio 22 godine.
Paškvalin je u svojoj disertaciji predložio da se kognomen Julije čita kao Bennus,
odnosno, Benna, koji je, osim na Hardomilju, sačuvan unutar riderske onomastike.62
S obzirom na to, Paškvalin tvrdi da se vjerovatno radi o autohtonom (delmatskom)
imenu.63 Sa druge strane, njen muž je vjerovatno pripadao autohtonom romanizi-
ranom stanovništvu Panonije, jer na spomeniku navodi da je natione Pannonia. Na
natpisu je navedeno da je Julija B[---] bila coniugi (coniu(n)x, -gis, f. znači žena, za-
ručnica, konkubina), što je izraz koji se može odnositi na ženu iz legalnog braka, ali
i iz zajednice koja nije bila regulisana prema tadašnjim rimskim pravnim normama.
Imenica coniu(n)x mogla se odnositi i na muškog i na ženskog člana zajednice, a
mogla se koristiti i u množini (coniuges, supružnici), čime se naglašavala neraskidiva
povezanost između muža i žene.64 Ime Julija upućuje na to da dolazi iz porodice koja
je rimsko građansko pravo dobila u razdoblju između Augusta i Kaligule.65 Imajući u
vidu dužinu braka i činjenicu da je Julija umrla u 40-toj godini života, možemo pret-
postaviti da je njihov brak počeo nešto prije ili nedugo nakon početka Aurelijanove
vojne službe. Prema tome, postoji realna mogućnost da je i JulijaB[---] porijeklom
sa područja Panonije.66
Dokaze za povezivanje autohtonog stanovništva i vojnika i oficira smještenih u
augzilijarnom logoru na Humcu treba tražiti u drugim vrstama izvorne građe. Nai-
me, veliki dio arheološkog materijala koji je iskopan prilikom arheoloških istraživa-
nja predvođenih Ivom Bojanovskim u periodu 1977-1980. je još uvijek neobrađen i
neobjavljen. Također, provedena su prva istraživanja i objavljeni preliminarni rezul-
tati u sklopu Ljubuški Archaeological Project koja bi primjenom savremenih arheo-
loških metoda i tehnologije trebala dati cjelovitiju sliku antičkog kulturalnog pejza-
ža ljubuškog kraja.67 Upotrebom savremenih nedestruktivnih metoda istraživanja,
60
Bojanovski, 1988, 123; Vasilj, Čuljak, Paponja, 2011, 67.
61
Pored Flavija Aurelijana na Humcu je evidentiran još jedan augzilijar porijeklom iz Panonije. Radi
se konjaniku cohors III Alpinorum equitata čije ime nije sačuvano, a koji je bio regrutovan među
panonsko-keltskim narodom Varcijanima (ILIug I, 116; EDH 021802).
62
Paškvalin, 2012, 176.
63
Isto.
64
Domić Kunić–Radman-Livaja, 2009, 90.
65
Ivleva, 2012, 80.
66
Marić, 2019.
67
Dziurdzik–Mech–Pisz–Rašić, 2016, 299-309.

• 88 •
cohortes equitatae in humac...

kao i analizom pokretnog arheološkog materijala svakako će se steći kompletnija


spoznaja o kontaktima vojnika i oficira sa okolnim stanovništvom, životu žena i dje-
ce u logoru i mnogim drugim aspektima života u rimskim vojnim logorima kojima
se bavi savremena nauka.
Među kombinirane kohorte čiji su pripadnici boravili na Humcu uvjetno može-
mo ubrojati i Osmu dobrovoljačku kohortu. U nauci je još uvijek aktuelna rasprava
da li je ova kohorta bila kombinirana ili samo pješačka.68 Spomenik pronađen u Vi-
tini spominje Artanija Marcela koji je u augzilijarnom logoru na Humcu služio kao
centurion cohors VIII Voluntariorum civium Romanorum.69 Spomenik je podigao
vojnik ove kohorte Marko Pletorije koji je služio zajedno sa Nonijem Valentom, a
pod zapovjedništvom Artanija Marcela. Datira se u drugu polovinu 2. ili početak 3.
stoljeća.70 Ranije se smatralo da je i Nonije Valent, koji se također navodi na natpisu,
bio centurion ove vojne formacije.71 Međutim, noviji radovi o ovoj tematici uvjerlji-
vo su opovrgli takve teorije. P. Vrbanc tvrdi da je nemoguće da jednom centurijom
istovremeno upravljaju dvojica centuriona, a osim toga u prilog tezi da je samo Arta-
nije Marcel bio centurion Osme kohorte rimskih građana, analizirao je sadržaj nat-
pisa, nakon čega je utvrdio da je Nonije Valent imao status običnog vojnika (miles)
ove kohorte.72 Cohors VIII Voluntariorum civium Romanorum osnovana je u Italiji
za vrijeme Velikog ilirskog ustanka (7. ili 8. godine). Prvi logor u koji je smještena
bio je Andetrij, dok je u 2. i 3. stoljeću stalno boravila u Tiluriju gdje je ostala do
sredine 3. stoljeća. To je jedina rimska vojna jedinica koja je u provinciji Dalmaciji
boravila tokom gotovo cijelog Principata.73 Ostavila je preko 40 epigrafskih spome-
nika širom Dalmacije, od čega najviše u Saloni, zatim u Muću, Vidu, Stobreču, Ha-
lapiću, Bijača kod Trogira i Tučepima, itd.74 Za vrijeme cara Aurelijana vjerovatno je
prebačena u provinciju Arabiju, gdje se zadnji put spominje u 4. stoljeću.75
Oficirski kadar pomoćnih vojnih jedinica koje su u 3. stoljeću boravile u provin-
ciji Dalmaciji uglavnom je potjecao iz lokalne sredine.76 Međutim, bilo je izuzetaka,
pa je jedan oficir kohorte iz ovog perioda dolazio iz Italije, drugi sa zapada, itd.77 To
potvrđuje i ime centuriona sa natpisa iz Vitine. Naime, Artanije Marcel je najvjero-
vatnije italskog porijekla.78
68
Opširnije o tome vidjeti kod: Vrbanc, 2012, 209-212; Demicheli, 2016, 115-120.
69
CIL III, 8490.
70
Sergejevski, 1924, 121.
71
Isto.
72
Vrbanc, 2012, 187.
73
Matijević, 2009, 45.
74
Wilkes, 1969, 473-474; Spaul, 2000, 35-37; Dodig, 2007, 83; Vrbanc, 2012, 207.
75
Alföldy, 1962, 271.
76
Tončinić, 2004, 155.
77
Isto.
78
Dodig, 2007, 77.

• 89 •
almir marić

Nije poznato kada su evidentirani pripadnici cohors VIII Voluntariorum c. R. došli


u logor na Humcu. Postoji pretpostavka da se to desilo u periodu kada je u logoru
na Humcu bila stalno stacionirana cohors I Belgarum equitata, pa se smještaj jednog
odjeljenja cohors VIII Voluntariorum može dovesti u vezu sa popunjavanjem utvrda
između Humca i Tilurija gdje nije bilo niti jednog legijskog logora ili logora pomoć-
nih trupa.79 Pripadnici većine vojnih jedinica koje su bile stacionirane u logoru na
Gračinama su u svojim radionicama proizvodili krovni crijep (tegulae), te o tome
ostavili potvrdu u obliku pečata.80 Cohors VIII Voluntariorum je također učestvovala
u tim aktivnostima o čemu svjedoči dosad jedan otkriveni pečat na crijepu.81
Vojska je logor na Humcu napustila u trećem stoljeću, ali se na ovom lokalitetu
život još uvijek odvijao, iako sa nešto manjim intenzitetom.82 Nakon odlaska odje-
ljenja Osme dobrovoljačke kohorte na Humac nisu dolazile nove pomoćne jedini-
ce. U izvornoj građi se ne navode razlozi zbog kojih ovaj lokalitet više nije služio
kao stalni smještaj augzilijara. O tome tek donekle možemo naslutiti u kontekstu
društveno-političkih prilika koje su vladale u razdoblju sredine trećeg stoljeća. Na-
ime, u tom razdoblju primjetno je napuštanje poznatih rimskih logora i utvrđenja
sa prostora današnje Bosne i Hercegovine poput onih u Makljenovcu kod Doboja,
okolini Domavije i utvrđenja u Šipovu.83 U ovu kategoriju možemo ubrojiti i rimski
pomoćni logor sa Humca.
Dostupna arheološka i pisana izvorna građa ne daje naznake iz kojih razloga je
došlo do napuštanja spomenutih logora i utvrđenja. Ovo razdoblje rimske historije
obilježeno je pokušajem konsolidacije prilika u Carstvu od strane cara Galijena koji
je u tu svrhu proveo vojne reforme. Između ostalog, car je formirao potpuno nove
vojne jedinice među kojima su veoma važnu ulogu zauzimale equites Dalmatae, ko-
njaničke jedinice nastale na prostoru provincije Dalmacije. Zbog teške situacije u
Carstvu i nužnosti brzog djelovanja, čini se da je Galijen nove jedinice formirao od
kombiniranih kohorti (cohortes equitatae) koje su u kontekstu krize trećeg stoljeća
nestale ili podijeljene i nekadašnjih ala (alae).84 To su bile jedinice koje nije bilo
potrebno obučavati niti naoružavati i kao takve su predstavljale kvalitetne mobilne
vojne formacije koje su mogle brzo djelovati u dijelovima Carstva gdje je bilo nužno.
Teško je reći da li su vojnici iz napuštenih logora i utvrđenja sa prostora današnje
Bosne i Hercegovine priključeni novim jedinicama, ali se takav rasplet nameće kao
jedan od mogućih scenarija kada se govori o razlozima napuštanja lokaliteta koji su
duže vremena služili kao logori za veliki broj rimskih vojnih jedinica.
79
Glavaš, 2015, 90.
80
Više o rimskim vojnim pečatima na crijepu iz Ljubuškog vidjeti u: Dodig 2008, 143-163.
81
Škegro, 1999, 255; Dodig, 2008, 143.
82
Bojanovski, 1988, 367.
83
Žigić, 2017, 149.
84
Dziurdzik, 2017, 227, 231.

• 90 •
cohortes equitatae in humac...

Cc

U zaključku, treba reći da najveći dio pokretnog arheološkog materijala koji je


iskopan prilikom arheoloških istraživanja na Gračinama još uvijek nije objavljen.
Pošto se uglavnom radi o sitnim nalazima poput keramike, stakla, novca, fragmena-
ta mozaika, raznim brončanim predmetima itd., publikovanje ove građe neće znat-
no promijeniti opšte spoznaje koje imamo o boravku rimskih pomoćnih kohorti na
ovom lokalitetu. Svakako, ova vrsta artefakata ima bitnu ulogu u rekonstrukciji ži-
vota u logoru i drugih aspekata funkcionisanja vojne zajednice koja je formirana na
ovom prostoru u razdoblju principata. Upravo iz tog razloga je vrlo važno obraditi
i publikovati pokretni arheološki materijal, uz nastavak arheoloških iskopavanja, da
bi se dobila potpunija slika, kako logorske arhitekture, tako i svakodnevnog života.
Bez obzira na nedostatak informacija u vidu neobjavljenih iskopanih artefakata
iz samog logora, možemo zaključiti da se ovdje, u razdoblju između 1-3. stoljeća,
razvijao život koji je bio tipičan i za ostale augzilijarne logore na području Rimskog
Carstva. Epigrafski korpus koji su iza sebe ostavili augzilijarni vojnici iz ovog kraja
otkriva brojne zanimljive priče o ljudima iz Carstva, posebno njegovih zapadnih
dijelova (zapadnih Alpa, južne Britanije, sjeverozapadne Španije, Panonije itd.). Ti
vojnici su posebno bili prisutni na ovom prostoru u 1. stoljeću. Kasnije, širenjem
romanizacije lokalni mladići se regrutuju u augzilijarne jedinice i, sudeći prema
epigrafskim spomenicima iz 2. stoljeća, čine veći dio posade u logoru. Uticaj augzili-
jara se očitovao u svim aspektima života. Nakon što su na početku 1. stoljeća bili fak-
tor stabilizacije prilika u novoosvojenim krajevima, vremenom su postali najvažnija
karika u razvoju mjesta u kojem su bili stacionirani. Brojni su dokazi koji svjedoče
o njihovom učešću u raznim građevinskim poduhvatima, privrednim aktivnostima,
održavanju različitih vjerskih kultova itd. Sve navedene aktivnosti čine augzilijare
smještene u logoru na Gračinama glavnim nosiocima romanizacije na području da-
našnjeg Ljubuškog i okoline.

• 91 •
almir marić

Summary: Cohortes equitatae in Humac during the Principate

This paper provides an overview of the combined auxiliary cohorts that were
settled at camp on Humac during the period of Principate (1-3th century). After the
end of the Great Illyrian revolt (AD 6-9), some of the cohorts that participated in
its suppression remained at this camp. Combined Hispanic cohorts (cohors I Lucen-
siumequitata and cohors I Bracaraugustanorum equitata) and cohors III Alpinorum
equitata, that probably played a major role in the building of the camp on Humac,
which served as a permanent base for Roman military forces, were among them.
Cohors I Belgarum equitata took permanent garrison in the camp at the beginning
of the 2nd century. Monuments left by this cohort serve as evidence about the incre-
ased participation of local young men in the Roman auxiliary troops, while officers
originated from the western parts of the Empire. Also, we discussed the monuments
of cohors VIII voluntariorum civium Romanorum in the Ljubuški area, which has
not yet been determined with certainty as cohorts equitatae. We dedicated special
attention to the issue of marriage between local girls and Roman auxiliary soldiers
and officers that, in our opinion, wasn’t adequately treated in current literature. In
connection with this, the case of Iulia B, the wife of decurion Flavius Aurelianus,
is particularly interesting. She served as an example of Romanization, or how local
girls married auxiliaries which were settled in the camp on Humac. Through careful
analysis of epigraphic records with their names, we found that previous interpre-
tations of these monuments are not scientifically justified, and that Iulia B[---] is
probably from Pannonia, as well as her husband.

Keywords: cohortes equitatae, Humac, Ljubuški, Hispanic cohorts, cohors III


Alpinorum equitata, cohors I Belgarum equitata, cohors VIII Voluntariorum civium
Romanorum

• 92 •
cohortes equitatae in humac...

BIBLIOGRAFIJA

Skraćenice
AE L’année épigraphique, Paris
Centar za balkanološka ispitivanja, Akademija nauka i umjetnosti
CBI
BiH, Sarajevo
Corpus Inscriptionum Latinarum III (ed. Th. Mommsen), Berlin
CIL III
1873: Supplementa 1889-1902.
Inscriptiones Latinae quae in Iugoslavia inter annos MCMXL
e MCMLX repertae et editae sunt (ed. A. et J. Šašel), Situla 5,
Ljubljana 1963 (št. 1–451); Inscriptiones Latinae quae in Iugoslavia
inter annos MCMLX e MCMLXX repertae et editae sunt (ed. A.
ILJug
et J. Šašel), Situla 19, Ljubljana 1978 (št. 452–1222); Inscriptiones
Latinae quae in Iugoslavia inter annos MCMII et MCMXL repertae
et editae sunt (izd. A. et J. Šašel), Situla 25, Ljubljana 1986 (št.
1223–3128).
LCL The Loeb Classical Library, Cambridge (Massachusetts) – London

Izvori
– Gaj Velej Paterkul, Rimska povijest, (prev. Josip Miklić), Zagreb, 2006.

Literatura
– Abramić M. 1950, Dva historijska natpisa iz antikne Dalmacije, Sbornik Gavril
Kacarov – Serta Kazaroviana, Sofija, 235-240.
– Alföldy G. 1962, Die Auxiliartruppen der Provinz Dalmatien, Acta Archaeologica
Academiae Scientiarum Hungaricae, 14, Budapest 1962.
– Alföldy G. 1965, Bevölkerung und Gesellschaft der römischen Provinz Dalmatien,
Akadémiai, Kiadó, Budimpešta.
– Atanacković-Salčić V. 1981, Kameni spomenici u arheološkoj zbirci na Humcu,
Naše starine XIV – XV, Sarajevo 1981, 257-281.
– Bojanovski I. 1973, Problem ubikacije Bigeste, Glasnik Zemaljskog muzeja BiH,
XVII/XVIII, Arheologija, Sarajevo, 303-311.
– Bojanovski I. 1985, Epigrafski i topografski nalazi s područja antičke Bigeste (Pagus
Scunasticus), u: 100 godina muzeja na Humcu, Ljubuški 1985, 65-94.
– Bojanovski I. 1988, Bosna i Hercegovina u antičko doba, Akademija nauka i umjet-
nosti Bosne i Hercegovine , Djela, LXVI, CBI, 6, Sarajevo 1988.

• 93 •
almir marić

– Cambi N.–Pasini U. 1980, Antički izvori o Naroni i Neretvi,u: Dolina rijeke Nere-
tve od prethistorije do ranog srednjeg vijeka, Izdanja HAD-a, Split, 279-295.
– Campbell B. 1978, The marriage of Roman soldiers under the Empire, Society for
the Promotion of Roman Studies, London 1978, 153-167.
– Cherry D. 1998, Frontier and society in Roman North Africa, Oxford.
– Demicheli D. 2016, Nadgrobni natpis iz Klapavica sa spomenom centuriona ko-
horte VIII Voluntariorum Gaja Alazinija Valentina, Diadora, 30,Zadar, 109-121.
– Dodig R. 2007, Ljubuški kraj u antičko doba, Rukopis magistarskog rada, Filozof-
ski fakultet Zagreb 2007.
– Dodig R. 2008, Rimski vojni pečati na crijepu iz Ljubuškoga, Opuscula Archaeolo-
gica, 31, Zagreb 2008, 143-163.
– Dodig R. 2011, Rimski kompleks na Gračinama. Vojni tabor ili..., Arheološka istra-
živanja u Cetinskoj krajini, Radovi kolokvija rimska vojska u procesu romanizira-
nja provincije Dalmacije, Izdanja HAD-a, Zagreb, 327-343.
– Dodig R. 2012, Publije Vatinije u Naroni 45-44. pr. Kr., Hrvatski neretvanski
zbornik, 4, Zagreb, 26-34.
– Domić Kunić A.–Radman-Livaja I. 2009, Urna iz Danila u kontekstu društvene
elite municipija Ridera, Arheološki radovi i rasprave, 16, 67-106.
– Dziurdzik T.–Mech A.–Pisz M.–Rašić M. 2016, Gračine – central place in the
hinterland of ancient Narona? Preliminary results of cultural landscape project
in Ljubuški općina, West Herzegovina, Cracow Landscape Monographs, Vol. 2,
Kraków, 299-309.
– Dziurdzik T. 2017, The relation of Late Roman equites Dalmatae to Dalmatia, u:
Illyrica antiqua II – in honorem Duje Rendić-Miočević, Dino Demicheli (ur.),
223-233.
– Eck W. / Pangerl A. 2007, Eine Konstitution für die Truppen der Provinz Dalma-
tien unter Nerva, Zeitschrift für Papyrologie und Epigraphik, 163, Bonn 2007,
233-238.
– ECK W. 2014, Milites et pagani, La posizione dei soldati nella societa romana,
Rationes rerum 3 – rivista di filologia e storia, Rim, 11-54.
– Glavaš I. 2015, Vojno značenje cesta u rimskoj provinciji Dalmaciji za principata,
Rukopis doktorske disertacije, Sveučilište u Zadru.
– Glavičić M./ Pandža Ž. 2017, Veterani Pagi Scunastici, u: Zbornik radova. Znan-
stveni simpozij Kulturno povijesna baština Općine Ljubuški – Humac, 21. i 22.
ožujka 2014, Fabijanić, Tomislav; Glavičić, Miroslav; Rašić, Mirko (ur.), Ljubuš-
ki, 49-77.

• 94 •
cohortes equitatae in humac...

– Goldsworthy A. 2003, The complete Roman army, London.


– Greene M.E. 2015, Conubium cum uxoribus: Wives and Children in the Roman
Military Diplomas, Journal of Roman Archaeology, Volume 28, 125-159.
– Guerra R. 2013, Cohortes Alpinorum. Truppe ausiliarie nell’antica Roma. analisi
storica e catalogo delle fonti epigrafiche, archeologiche e numismatiche, Santo Stino
di Livenza: Tipolitografia Rubino.
– Imamović E. 1977, Antički kultni i votivni spomenici na području Bosne i Hercego-
vine, Sarajevo.
– Ivleva T. A. 2012, Britons abroad: the mobility of Britons and the circulation of
British-made objects in the Roman Empire, Rukopis doktorske disertacije, Leiden
University 2012.
– Marić A. 2015, Antičko društvo na prostoru današnje Hercegovine, Doktorska di-
sertacija, Filozofski fakultet Sarajevo.
– Marić A. 2016, Hispanske kohorte u logoru na Humcu, Istraživanja, Časopis Fakul-
teta humanističkih nauka, 11, Mostar, 11-30.
– Marić A. 2016a, Prva kohorta Belgâ i njeni pripadnici u ljubuškom kraju, Godiš-
njak CBI, 45, 105-118.
– Marić A. 2017, Evidentirani augzilijari cohors III Alpinorum equitata na Humcu,
Glasnik Zemaljskog muzeja (A) NS 54 (2012), Sarajevo, 93-105.
– Marić A. 2019, Rimske pomoćne kohorte na Humcu, Mostar.
– Matthew R. 2015, Frater, soror, contubernalis: Greedy Institutions and identity re-
lationships in the auxiliary military communities of the northern frontier of Roman
Britain in the first and second centuries A.D., Rukopis doktorske disertacije, Uni-
versity of Manchester.
– Matijašić R. 1983, Cronografia dei bolli laterizi della figulina Pansiana nelle regi-
oni Adriatiche, Mélanges de l’école françaisede Rome, Antiquité 5, 95-2, Rome,
961-995.
– Matijević I. 2009, Cohors VIII Voluntariorum i neki njezini pripadnici u službi
namjesnika provincije Dalmacije, Tusculum 2, Solin, 2009, 45-58.
– Meyer A. 2012, The Creation, Composition, Service and Settlement of Roman Au-
xiliary Units Raised on the Iberian Peninsula, Rukopis doktorske disertacije, Duke
University 2012.
– Miletić Ž. 2017, Rimski auksilijarni logor na Humcu kod Ljubuškog, u: Zbornik
radova. Znanstveni simpozij Kulturno povijesna baština Općine Ljubuški – Hu-
mac, 21. i 22. ožujka 2014, Fabijanić, Tomislav; Glavičić, Miroslav; Rašić, Mirko
(ur.), Ljubuški, 25-47.

• 95 •
almir marić

– Paškvalin V. 2012, Antički sepulkralni spomenici s područja Bosne i Hercegovine,


Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, Djela LXXXIII, CBI Knjiga
9, Sarajevo 2012.
– Periša D. 2008, Je li delmatsko područje presjekao rimski limes? Archaeologica
Adriatica, sv. 2, Zadar, 507-517.
– Phang S. E. 2001, The Marriage of Roman Soldiers, 13 BC – AD 235: Law and
Family in the Imperial Army, Leiden 2001.
– Sanader M. 2002, Arheološke studije i ogledi, Zagreb.
– Sergejevski D. 1924, Cohors VIII Voluntariorum civium Romanorum u Dalmaciji,
Glasnik Zemaljskog Muzeja 36, Sarajevo 1924, 113-123.
– Shaw B. 1983, Soldiers and society: the army in Numidia, Opus 2, 133-60.
– Spaul J. 2000, Cohors2. The evidence for and a short history of the auxiliary infantry
units of the Imperial Roman Army, BAR International series 841, Oxford 2000.
– Škegro A. 1997, Inscriptiones latinae et graecae Bosniae et Hercegovinae, Opuscula
Archaeologica., 21, Zagreb, 85-116.
– Tončinić D. 2004, Votivna ara iz Tilurija, Opuscula Archaeologica, 28, Zagreb
2004, 147-157.
– Tončinić D. 2011, Spomenici VII. legije na području rimske provincije Dalmacije =
Monuments of Legio VII in the Roman Province of Dalmatia, Katalozi i mono-
grafije / Arheološki muzej, Split = Catalogues and monographs / Archaeological
Museum in Split. Split
– Vasilj S.–Čuljak N.–Paponja. A 2011, Arheološki vodič Hercegovine, Mostar.
– Vrbanc P. 2012, Cohors VIII voluntariorum civium Romanorum na području
rimske provincije Dalmacije, Rukopis magistarskog rada, Sveučilište u Zagrebu.
– Wilkes J. J. 1969, History of the provinces of the Roman Empire, Dalmatia, Univer-
sity of Birmingham, London 1969.
– Zaninović M. 1980, Područje Neretve kao vojni mostobran rimske antike, u:Dolina
rijeke Neretve od prethistorije do ranog srednjeg vijeka, Izdanja HAD, Split, 173-
180.
– Žigić V. 2017, Rezultati prvih arheoloških istraživanja antičkog utvrđenja u Mak-
ljenovcu kod Doboja 1959. i 1960. godine, Godišnjak CBI, 46, Sarajevo, 125-167.

• 96 •