Sie sind auf Seite 1von 28

Mr.

Amila Ždralović: Oblikovanje roda u tranzicijskim procesima sa osvrtom na Bih,


Godišnjak Pravnog fakulteta u Sarajevu, Lii – 2009., s. 505-531

Mr. Amila Ždralović UDK: 305:330.342


Viša asistentica Izvorni naučni rad

OBLIKOVANJE RODA U TRANZICIJSKIM PROCESIMA


SA OSVRTOM NA BIH

u ovom radu se problematizira profiliranje roda u tranzicijskim procesima sa posebnim


osvrtom na Bosnu i hercegovinu. uvažavajući činjenicu da tranzicijski procesi imaju
svoje osobenosti u različitim prostornim okruženjima, autorica izdvaja njihove osnovne
karakteristike, i to: uticaj patrijarhalnog kulturnog naslijeđa, uticaj komunističkog
naslijeđa, ekonomsku tranziciju od planske ka tržišnoj privredi, političke promjene koje
prate put od totalitarnog ka demokratskom sistemu, vraćanje potisnutih nacionalnih,
kulturnih i religijskih identiteta i koncept tranzicijske pravde. u radu je analizirano
oblikovanje roda i rodnih uloga u svakom od ovih polja, ali je i pokazano da proces može
ići i u suprotnom smjeru gdje bi rodno senzitivan pristup oblikovao tranzicijske procese.

Ključne riječi: tranzicija, rod

Koncept roda oslikava suštinu društvene konstrukcije muških i ženskih


uloga definirajući identitet neke osobe na temelju stereotipnih predstava o
tome šta ženska, odnosno muška osoba može i treba da bude. Iz toga dalje
proističe da su rodne uloge očekivanja koja određeno društvo pripisuje osobi
na osnovu biološkog spola. Ova očekivanja su veoma često u uskoj vezi sa
stereotipima, odnosno “rodna pravila su dosljedna društvenim uvjerenjima
o prirodi muškaraca i žena”.1 Dakle, rod2 se može definirati kao društvena

1
Bovillain, Nancy “Woman and Man: Cultural Construction of Gender”, Prentice Hall, Inc.
New Yersey, 1995., str. 79.
2
U definisanju pojma roda treba poći od razlikovanja spola i roda. Spol je biološka
kategorija koja referira na biološke karakteristike na osnovu kojih se vrši klasificiranje
ljudskih jedinki na muškarce i žene, jer društveno su prihvaćeni samo muški i ženski
spol. Rod je društveni konstrukt spola. Razlika između spola i roda je u “Oksfordskom
filozofskom rječniku” opisana na slijedeći način: “Pol je biološka kategorija roda, dok je
rod kulturološki uobličen izraz polne razlike: muški model kako bi trebalo da se
ponašaju muškarci i ženski model kako bi trebale da se ponašaju žene” (Blekburn,

505
Mr. Amila Ždralović: Oblikovanje roda u tranzicijskim procesima sa osvrtom na Bih,
Godišnjak Pravnog fakulteta u Sarajevu, Lii – 2009., s. 505-531

konstrukcija muških i ženskih uloga, koja se razlikuje od spola kao biološke


kategorije i u uskoj je vezi sa shvaćanjima muškosti i ženskosti3 u određenom
društvu.

Ovaj termin nije slučajno preuzet iz gramatike, gdje rod zavisi od jezičke prakse
u kojoj se upotrebljava. Na isti način, rod kao društveno oblikovana kategorija
definira žene i muškarce, njihove uloge i očekivana ponašanja u svim sferama
života, reproducirajući se kroz različite agense socijalizacije. Ova reprodukcija
je uslovljena sociokulturnim kontekstom određenog društva. No, činjenica da
mi učimo rodne uloge kroz proces socijalizacije implicira da se rodne uloge
mogu mijenjati. Kao društveno oblikovanje biološkog spola koje se svodi na
sociokulturološko definisanje ženskosti i muškosti, rod se pojavljuje kao
kategorija koja je promjenljiva u vremenu i prostoru, te se i percepcija muških
i ženskih uloga modificira u zavisnosti od sociokulturnih promjena. Jedna od
takvih promjena zbiva se u društvima koja se suočavaju sa političkom
tranzicijom, gdje tranzicijski tokovi redefiniraju koncept roda.

Rasprava o rodnoj problematici u zemljama u tranziciji tek je u povoju i


obično se svodi na raspravu o jednakopravnosti muškaraca i žena, dok se
zanemaruje činjenica da je rodna nejednakost duboko ukorijenjena u socio-
kulturne obrasce savremenog društva. Ne može se poreći da je u domenu
zakonodavstva posebno u posljednjoj deceniji u zemljama u tranziciji dosta
toga urađeno na postizanju de iure jednakopravnosti, ali de facto rodna
jednakost se još uvijek pojavljuje daleko na horizontu. U privatnoj i javnoj

Sajmon “Oksfordski filozofski rečnik”, Svetovi, Novi Sad, 1999, str. 374). Ipak treba
naglasiti da je ovako poimanje spola i roda u postmetafizičkim razmišljanjima dovedeno
u pitanje. Prije svega, u dekonstrukcionističkom diskursu dovedene su u pitanje binarne
pozicije muško/žensko i otvoren je prostor za samoidentifikaciju neovisno o biološkim
karakteristikama. Ovakva razmišljanja o rodnim/spolnim identitetima dalje su dovela
u pitanje i samo poimanje spola kao kategorije koja se određuje na osnovu bioloških
karakteristika.
3
Rod nije upisan u prirodu, ili riječima Judith Butler, rod nije tačno ono što neko jeste
ili što neko ima, već je prije “aparat kojim se proizvodnja i normalizacija muževno-
ga/muškoga i ženstvenoga/ženskoga odigrava skupa sa međuprostornim formama
hormonalnog, hromozomnog, psihičkog i performativnog koje rod preuzima. Pretpo-
staviti da rod uvijek i isključivo znači matricu ‘muževnog’ i ‘ženstvenog’ isto je što i
promašiti kritički uvid da proizvodnja te koherentne dvojnosti uvjetovana, da ima svoju
cijenu i da su one permutacije roda koje ne odgovaraju dvojnosti jednako tako dijelom
roda kao i njegovo najnormativnije oprimjerenje” (Butler, Juditdh “Raščinjavanje roda”,
TDK Šahinpašić, Sarajevo, 2005., str. 39). Dakle, Judith Butler smatra da termin rod
ipak treba biti u teorijskom diskursu odvojen od maskulinosti i femininosti. Maskulinost
i femininost se oblikuje kroz mehanizme roda, ali u isto vrijeme rod je potencijalno ona
kategorija kroz koju se ovi pojmovi i vrijednosti i stavovi koji proizlaze iz njih,
dekonstruiraju.

506
Mr. Amila Ždralović: Oblikovanje roda u tranzicijskim procesima sa osvrtom na Bih,
Godišnjak Pravnog fakulteta u Sarajevu, Lii – 2009., s. 505-531

sferi rodne uloge su patrijarhalno oblikovane, te se može primijetiti da u ovim


zemljama, iako je jednakopravnost u normativnom kontekstu zagarantovana,
muškarci i žene nemaju jednake šanse. Postoji čitav niz indikatora koji govori
u prilog ovoj tvrdnji, počevši od vidljivih formi kao što su disproporcija u
pogledu zanimanja u kojima su zastupljeni muškarci i žene, kao i u pogledu
podjele odgovornosti u porodici, dominacija muškarca u političkoj sferi itd.,
pa do onih formi koje označavamo kao simboličko nasilje.4

Uvažavajući činjenicu da tranzicijski procesi5 imaju svoje osobnosti u raz-


ličitim prostornim kontekstima, ipak se mogu izdvojiti njihove osnovne
karakteristike, a to su: uticaji patrijarhalnog i komunističkog sociokulturnog
naslijeđa, ekonomska tranzicija od planske ka tržišnoj privredi, političke
promjene koje prate put od totalitarnog ka demokratskom sistemu, vraćanje
potisnutih nacionalnih, kulturnih i religijskih identiteta i koncept tranzicijske
pravde. U okviru svakog od ovih međusobno isprepletenih sociokulturnih
diskursa profiliraju se rodni identiteti, a prividno neutralna polja postaju
iznova mjesta opresije.

Patrijarhalno kulturno naslijeđe

Pojam patrijarhata u ovom kontekstu se tretira kao društveni sistem u kojem


muškarci imaju dominantnu ulogu u odnosu na žene, ili riječima Harriet
Holter kao “sveobuhvatna društvena struktura koja favorizuje muškarce i
diskriminiše žene”.6 Shvaćen kao društveni sistem, patrijarhat daje muškar-
cima dominantne uloge moći u odnosu na žene. Dakle, srž patrijarhata nalazi
se u dislociranju moći između muškaraca i žena, što je posebno vidljivo iz
diskursa podjele na javnu i privatnu sferu. Ovom stavu bi se mogao uputiti

4
Simboličko nasilje je asimilirano u uobičajene i svakidašnje oblike ponašanja i kao takvo
ne podliježe niti društvenoj niti pravnoj sankciji. Burdier simboličko nasilje opisuje kao
“nasilje blago, neosjetno, nevidljivo čak i za njegove žrtve, kojemu je svojstveno da se
vrši jedino simboličkim putevima komunikacije i znanja, ili tačnije, neznanja,
zahvalnosti, ili na kraju ljubavi” (Burdije, Pjer “Vladavina muškaraca”, Cid, Podgorica,
2001., str. 6.).
5
Treba imati na umu da je tranzicija poimana kao prelazno razdoblje između propasti
komunističkog sistema i učvršćenja demokratskog sistema ispunjena transformacijskim
procesima, ali, kako uočava Maldini, “društvenu stvarnost tranzicijskih društava može
obilježivati i stanje, ne nužno kretanje, a u stanovitom stupnju i regresija, a ne samo
društveni napredak” (Maldini, Pero “Političko-kulturalni preduvjeti demokratizacije” iz
Politička misao, vol. XLIII, br. 3, 2006., str. 91.).
6
Holter, Harriet “Ženske studije – razvoj i pristupi” iz “Ženske studije: Iskustva i
perspektive iz Norveške”, Elisabeta Rog i Mileva Filipović (ur.), CID, Podgorica, 2005.,
str. 41.

507
Mr. Amila Ždralović: Oblikovanje roda u tranzicijskim procesima sa osvrtom na Bih,
Godišnjak Pravnog fakulteta u Sarajevu, Lii – 2009., s. 505-531

prigovor da se zadnjih decenija stvari znatno mijenjaju i žene sve više ulaze
u područje javnog. Ipak, patrijarhalni obrasci ponašanja i dalje su u većoj ili
manjoj mjeri prisutni. Tako naprimjer, podatke o sve većoj zaposlenosti žena,
treba posmatrati usporedo sa podacima koji pokazuju da mali broj njih
uspijeva da zauzme poziciju moći u muškoj hijerarhiji. “Vidljive promjene
koje su se desile u položaju žene prikrivaju trajnost nevidljivih struktura koju
može osvijetliti jedino racionalistička misao sposobna da poveže kućnu
ekonomiju, dakle podjelu rada i moći koje je karakterišu, sa različitim
sektorima tržišta rada (poljima) u kojima su muškarci i žene angažovani.”7

S obzirom da je patrijarhat definiran kao društveni sistem, to dalje implicira


da ga prati i određeni vrijednosni sistem. Sociokulturni obrasci rodnih pona-
šanja su tradicionalno definirani, a svako izlaženje iz okvira muževnosti i
ženstvenosti8 smatra se nepoželjnim i društveno se osuđuje. Očekivanja koja
društva postavljaju u rodnom kontekstu ohrabruju muškarce, a sputavaju
žene.9 Posljedica naslijeđenog razmišljanja o ulozi žene i njenom smještanju
u privatnu sferu je jedan od glavnih uzroka rodne nejednakosti i nejednako-
pravnosti.

Iako je priča o ljudskim pravima, pa time i ženskim ljudskim pravima doživjela


kopernikanski preokret nakon Drugog svjetskog rata, stvarne društvene
barijere nametnute patrijarhalnom tradicijom održavaju se i danas. Njeni
ideali primarno mjesto žene određuju u porodici, dok muškarcu pripada
javna sfera. Stavovi o podjeli na muške i ženske obaveze duboko su
ukorijenjeni u kulturi i tradiciji svakog društva, a posebno dolaze do izražaja

7
Bourdieu, ibidem, str. 145.
8
Vern L. Bullough i Bonnie Bullough uočavaju da je gotovo svaki rječnik objavljen do
1990. godine imao pretenzije da izjednači maskulinitet, odnosno muževnost (engl.
masculinity) sa virilitetom (termin koji objedinjuje dva značenja: muževnost i mušku
spolnu sposobnost), dok je pojam feminitet, odnosno ženstvenost (engl. femininity)
objašnjavan terminima kao što su nježnost, brižnost, popustljivost, blagost i prijemčivost.
“Ovakvim stereotipima svojstveno je vjerovanje da su seksualna ponašanja i seksualni
stavovi genetski predodređeni i da je, kada se jednom ustanovi pripadnost neke osobe
muškom odnosno ženskom polu, moguća samo jedna vrsta ophođenja. Većina naših
zapadnjačkih stavova o ulozi polova potiču od ovakvih rigidnih stavova” (Buloh, Vern L.
I Buloh, Boni “Seksualni stavovi”, Fabrika knjiga, Beograd, 2004., str. 81.).
9
Pred žene se postavljaju barijere, a pred muškarca očekivanja koja podstiču ambicije.
U slučaju da žena preuzima tradicionalno definirane muške uloge patrijarhalni sustav
će je definirati kao muškobanjastu, dok će muškarac koji korača onim što je unaprijed
definirano kao polje ženskih uloga biti okarakterisan kao feminiziran. Međutim, kako
to uočavaju Vern L. Bullough i Bonnie Bullough, društvo mnogo lakše toleriše
“muškobanjaste” žene, nego “feminizirane” muškarce, zbog toga što se po tradiciji
muškarci smatraju važnijim spolom (ibidem, str. 81).

508
Mr. Amila Ždralović: Oblikovanje roda u tranzicijskim procesima sa osvrtom na Bih,
Godišnjak Pravnog fakulteta u Sarajevu, Lii – 2009., s. 505-531

u zemljama u tranziciji. Kako su formirani tokom niza generacija, biti će


veoma teško mijenjati ih. U cilju njihovog mijenjanja neophodno je poduzeti
niz koraka koje možemo podijeliti u tri međusobno determinirana segmenta.
Prvi segment tiče se razvijanja kritičke svijesti, gdje rodna jednakost i
jednakopravnost ne smije biti na marginama društvenih interesa, već treba
biti shvaćena kao moralni imperativ koji je u simbiozi sa ostvarenjem ljudskih
prava i društva koje može nositi prefiks demokratskog. Razvijanje kritičke
svijesti znači demistificiranje pogleda koji insistira na tome da su žene i
muškarci u savremenom društvu jednakopravni. Čak i ako se složimo sa
ovakvim pristupom, ostaje konstatacija da prava koja su zakonski zagaran-
tirana još uvijek nisu dio kolektivne svijesti. Drugi segment se tiče zakono-
davstva na kojem je u posljednjoj deceniji u zemljama u tranziciji dosta toga
urađeno, ali ostaje zadatak da se zakonska rješenja određenih problema
ponovo preispitaju. Treći segment tiče se demistifikacije postojećih rodnih
stereotipa. Naime, u održanju patrijarhata ključni su procesi socijalizacije
roda kroz koje se usvaja općeprihvaćeni patrijarhalni sistem vrijednosti, te
se ponašanja usklađuju sa društvenim normama, odnosno propisanim
rodnim ulogama. Potom se te rodne uloge predstavljaju kao lični izbor, a
rodni stereotipi kao prirodne karakteristike. Međutim, svoje svakodnevno
djelovanje u naslijeđenom kulturnom kontekstu muškarci i žene podređuju
svojim rodnim ulogama (eng. doing gender ili gendering).

Osnovna i najperfidnija patrijarhalna strategija koja se koristi kao opravdanje


održanja patrijarhalnog sistema vrijednosti utemeljena je na stalnom
pozivanju na dihotomiju priroda/kultura. Poziciju, uloge i očekivanja koja se
postavljaju pred žene u procesu socijalizacije treba razumijevati iz konteksta
dijade priroda/kultura, u kojoj se žena pozicionira kao priroda, a muškarac
kao kultura. Dijadu priroda/kultura, prate i druge podvojenosti, kao što su:
emocija/razum, intuicija/razum, tijelo/duh, res extensa (protežna tvar)/res
cogitans (misleća tvar), objekt/subjekt, subjektivnost/objektivnost itd. Kao
što uviđa Dubravka Oraić-Tolić, muškarci su zauzeli poziciju kulture, duha,
općega, logosa, nužnosti, transcendencije, označenog i smisla, dok su žene
potpale u drugi niz manje vrijednih članova opreka, tamo gdje se nalaze
priroda, tijelo, pojedinačno, osjećajnost, imanencija, označitelj i predmet.
“Postupak prisvajanja ideje slobode i projekta emancipacije samo za
muškarce sastojao se u sljedećem: opreke su se najprije strogo hijerarhizirale,
tako da je vrijednost pripala prvom članu, tj. onim dijelovima binarne ‘klopke’
koju reprezentiraju muškarci (subjektu, duhu, kulturi, logosu, općem,
autoru), a zatim se prvi član binarnih opreka što ih reprezentiraju muškarci
naturalizirao i ontologizirao, tj. uzdizao kao jedina univerzalna istina. Na
svim područjima moderne kulture uspostavio se čvrsti rodni poredak u kojem

509
Mr. Amila Ždralović: Oblikovanje roda u tranzicijskim procesima sa osvrtom na Bih,
Godišnjak Pravnog fakulteta u Sarajevu, Lii – 2009., s. 505-531

su muškarci prisvojili prvi niz binarnih opreka i zatim ga proglasili za


univerzalan, prirodan i općevaljan.”10

S obzirom na to da je bliska prirodi, žena po tradicionalnom patrijarhalnom


shvaćanju sa svojim emocijama ostaje u ovom domenu, dok muškarac kao
stvaralački subjekt kreira kulturu, ali i obuzdava prirodu, odnosno ženu.
Ovako patrijarhalno uobličena dihotomija se u svojoj argumentaciji poziva na
ulogu ženskog tijela u reprodukciji vrste,11 pokušavajući na taj način društve-
no konstruisane razlike upisati u prirodu. Upisati ih u prirodu znači
posmatrati ih kao datosti-u-svijetu koje ne mogu i ne trebaju da se mijenjaju,
čime patrijarhalni sistem vrijednosti postaje jedini mogući, što ima niz
implikacija: moć je “po prirodi” muška moć, muškarac “po svojoj prirodi”
pripada javnoj sferi, a žena sferi privatnog. Francine Muel-Dreyfus pokazuje
da društveno-istorijska konstrukcija ženskog spola i korelativna muško-
ženska opozicija imaju politički značaj. Ova autorica uviđa da je problem
kategorija spola, odnosno “vječno ženskog spola”, krucijalni u održavanju
društvenog reda ili donošenju promjena u određenom istorijskom periodu,
te smatra da je “ozbiljno shvatanje političke dimenzije konstrukcije spola u
različitim istorijskim okvirima ono što nam omogućava da istoriziramo mit
vječno ženskog spola, da ispitujemo ono što je često posmatrano kao fatalnost
odnosa žena/vječnost.”12

Sve dok ne postane jasno da je dihotomija između prirode/žene i kulture


/muškarca kulturna kreacija, a ne produkt prirode, neće biti moguće izvršiti
dekonstrukciju patrijarhalnog sistema, koji je glavna kočnica ostvarenja

10
Oraić-Tolić, Dubravka “Muška moderna i ženska postmoderna” iz časopis “Kolo”, broj
2, ljeto 2001., preuzeto sa
http://www.matica.hr/Kolo/kolo0201.nsf/AllWebDocs/postm, dana 23. 07. 2009.
11
Sherry Ortner navodi tri bitna elementa koja određuju da se žene sagledavaju kao bliže
prirodi. Prvi element je kategorija fiziološkog, gdje se uloga ženskog tijela u prirodnim
procesima povezuje sa reprodukcijom vrste, dok muškarac svoje stvaralačke funkcije
ispoljava u vanjskom svijetu. Time sposobnost žene da rađajući stvara novi život dobiva
negativne implikacije. S druge strane, bez argumentacije, isključuje se mogućnost žene
da svoju kreativnost iskaže u vanjskom svijetu. Sa ovim je povezan drugi element, a to
je da se društvena uloga žene sagledava kao bliža prirodi. Fiziološke funkcije žene
ograničavaju njeno kretanje i zatvaraju je u sferu kuće. Treći element se sastoji u tome
da se psiha žena sagledava kao bliža prirodi. Ova dva posljednja elementa u osnovi su
rezultat univerzalnog iskustva socijalizacije žena (v. Ortner, Sherry “Žena spram
muškarca kao priroda spram kulture? ” iz “Antropologija žene”, ur. Papić, Ž. i Sklevicky,
L., Biblioteka XX vek, Beograd, 2003., str. 155-166).
12
Muel-Dreyfus, Francine “Spolnost: legitimna kategorija političke sociologije” iz
“Suvremena filozofija u Evropi: francuski pogledi”, ur. Gillews Clamens, Međunarodni
Forum Bosna, Sarajevo, 29/2005, str. 55.

510
Mr. Amila Ždralović: Oblikovanje roda u tranzicijskim procesima sa osvrtom na Bih,
Godišnjak Pravnog fakulteta u Sarajevu, Lii – 2009., s. 505-531

rodne jednakosti i jednakopravnosti i praktičnog ostvarenja zakonom


zagarantovanih ženskih ljudskih prava u zemljama u tranziciji. Naime, rodna
jednakopravnost i jednakost ne može se ostvariti samo putem rodne politike
“odozgo”, koja podrazumijeva usvajanje adekvatne zakonske regulative. Ona
jeste bitan preduslov za njeno ostvarenje, ali ne i dovoljan faktor. Rodnu
politiku “odozgo” mora pratiti i rodna politika “odozdo”, koja se odnosi na
mijenjanje patrijarhalne prakse. Zbog toga je društvima u tranziciji potrebna
dekonstrukcija postojećeg sistema koji etablira i štiti postojeće vrijednosti u
svim sferama života. Suština patrijarhata je kulturalna i kao takva determinira
sve društvene pojave, a sociokulturni činitelji se pojavljuju kao determinante
održavanja postojećeg maskulinog sistema vrijednosti. Naime, sociokulturni
obrasci, sa svojim sadržajima koji čine vrijednosni sistem, kolektivna osjećanja
kao i ideologija jednog društva, determiniraju sve društvene procese i odnose.
Ovako problematizovan patrijarhat se pokazuje kao permanentna društvena
i kulturna činjenica u društvima u tranziciji. Posebno treba imati na umu da
su ova društva krajem 80-ih i početkom 90-ih sa stvaranjem nove paradigme
– paradigme nacionalnih politika, doživjela revitalizaciju patrijarhata ili
repatrijarhalizaciju i retradicionalizaciju.

Komunističko naslijeđe

Ako se istorijski vratimo unatrag, ne možemo zaobići činjenicu da se još od


1945. godine u bivšim komunističkim zemljama javila tendencija uklanjanja
zakonskih barijera za angažovanje žena u mjeri njihovih interesovanja i
ambicija u svim oblastima života. Prvi Ustav nove Jugoslavije od 31. januara
1946. godine, između ostalog, popravlja i status žene u svim oblastima
političkog, ekonomskog i društvenog života. U članu 24 ovog Ustava ističe se
da su žene “ravnopravne sa muškarcima u svim područjima državnog,
privrednog i društveno-političkog života”, te da “za jednaki rad žene imaju
jednaku platu kao i muškarci i uživaju posebnu zaštitu u radnom odnosu”.

I jedan hronološki osvrt13 pokazuje da žene u komunističkim zemljama nisu


dobile pravo glasa ništa kasnije nego što je to bio slučaj sa zapadnim,
demokratskim državama. Tako su u Poljskoj i SSSR-u žene stekle pravo glasa
1917. godine, u Čehoslovačkoj 1920., u Jugoslaviji14 i Rumuniji 1946. itd.

13
Hronologija je, između ostalog predstavljena u djelu “Women and Human Rights” (ur.
Tomaševski, Katarina, Zed Books Ltd., London, New Yersey “Women and Human
Rights”, 1995, str. 9).
14
Dokumentom “Zadaci i ustrojstvo narodnih oslobodilačkih odbora” ženama je potvrđeno
aktivno i pasivno biračko pravo koje su one već 1941. godine koristile prilikom izbora
za narodne odbore kao nove organe vlasti.

511
Mr. Amila Ždralović: Oblikovanje roda u tranzicijskim procesima sa osvrtom na Bih,
Godišnjak Pravnog fakulteta u Sarajevu, Lii – 2009., s. 505-531

Međutim, u zapadnim zemljama ovo pravo kao predispozicija participacije


žena u političkom odlučivanju stečeno je nakon čitavog niza protesta sufra-
žetkinja, koji su često podrazumijevali radikalne oblike borbe. Ovakvi vidovi
borbe nisu bili karakteristični za komunističke zemlje, već je ženama pravo
glasa dato u duhu komunističke ideologije. Ova ideologija je, s jedne strane,
zbog svog totalitarnog karaktera imala negativne konotacije po pitanju
ljudskih prava, dok je, s druge strane, imala pozitivne konotacije, posebno
za ženska ljudska prava zbog svog propagiranja jednakosti i jednakopravnosti
svih “drugova” i “drugarica”. Tako je naprimjer, učešće žena u Narodno-
oslobodilačkoj borbi u velikoj mjeri doprinijelo jednakopravnosti žena i
muškaraca. U bivšoj Jugoslaviji nakon Drugog svjetskog rata zbog eliminacije
žena iz sfere javnog života i usljed naslijeđenih patrijarhalnih konotacija,
došlo se do situacije u kojoj su žene-partizanke bile vrijedne divljenja, a
njihova uloga je ispričana i kroz filmove, priče i pjesme.15

Uz pravo glasa, kao drugi primjer može se navesti legalizovanje abortusa.


Naime, u zapadnim zemljama 60-ih i 70-ih godina prošlog vijeka osniva
se čitav niz organizacija koje su se na različite načine borile za njegovu
legalizaciju.16 S druge strane, u bivšoj Jugoslaviji abortus je legalizovan
1951. godine, a ovakvoj odluci nisu prethodile jake feminističke aktivnosti.
Na osnovu ovih primjera legalizacije abortusa i sticanja prava glasa, može
se steći pogrešan dojam da u bivšim komunističkim državama nije
postojao organizovan feministički pokret. Međutim, i prije 1918. godine u
svim zemljama u Jugoslaviji postojale su ženske humanitarne, vjerske,

15
U odredima koji se formiraju u ljeto 1941. godine žene učestvuju kao borci i kao
bolničarke. U gradovima, one su uključene u ilegalnu borbu i učestvuju u raznim
vidovima otpora. Računa se da je u Narodnooslobodilačkom pokretu na razne načine
učestvovalo oko 2.000.000 žena, od čega je u vojnim jedinicama bilo oko 110.000 žena
(v. Božinović, Neda “Nekoliko osnovnih podataka o ženskom pokretu u jugoslaviji između
dva rata”, preuzeto sa http://www.womenngo.org.rs/content/blogcategory/28/61/,
dana 28. 08. 2009. godine.).
16
Zbog jakog neokonzervativnog pokreta u SAD, posebno u vrijeme kada je Georg W. Bush
držao predsjedničku poziciju legalizacija abortusa bila je predmet preispitivanja, a
mnogobrojnim potezima otvoren je prostor za neokonzervatističke uplive u ostvareno
pravo na abortus. Iz čitavog niza primjera, ovdje ću izdvojiti dva. U aprilu 2004. godine,
G. W. Bush je potpisao zakon “Laci i Conner” koji je proširio prava fetusa definirajući
ga kao “člana roda homo sapiens, u bilo kojoj fazi razvitka, koje se nosi u rodnici”. Iako
zakon ne definira abortus kao zločin, ovakvim definisanjem fetusa postavlja se temelj
za argumentaciju onih koji abortus pokušava kriminalizirati. U SAD je bilo zabranjeno
da država na globalnom planu finansira međunarodne grupe za planiranje porodice
ako one podržavaju abortus ili pružaju informacije, savjetovanja ili preporuke za usluge
abortusa. Ova uredba je ukinuta kada je na vlast došao Barack Obama.

512
Mr. Amila Ždralović: Oblikovanje roda u tranzicijskim procesima sa osvrtom na Bih,
Godišnjak Pravnog fakulteta u Sarajevu, Lii – 2009., s. 505-531

prosvjetarske i profesionalne organizacije, ali su feminističke ideje u njima


bile ili potpuno zanemarene ili su ostajale u drugom planu.17

Međutim, u periodu između dva svjetska rata formira se čitav niz organizacija
u kojima se probijaju feminističke ideje, kao što su Sekretarijat žena
socijalista (komunista),18 Društvo za prosvjećivanje žene i zaštitu njenih
prava,19 Narodni ženski savez Srpkinja, Hrvatica i Slovenki,20 Alijansa ženskih
društava u državi SHS,21 Ženska stranka, Udruženje univerzitetski obrazo-
vanih žena, Liga žena za mir i slobodu itd.

U decembru 1942. godine održana je Prva zemaljska konferencija žena, na


kojoj je osnovan Antifašistički front žena. Međutim, odluka da se ukine
Antifašistički front žena koja je donesena godine 1956. godine s demagoškim
obrazloženjem da je nepotrebno u jednoj socijalističkoj zemlji imati posebne
ženske organizacije, prema nekim autorima/cama pokazuje da je jednakost
i jednakopravnost koju je socijalizam propagirao bila često samo dekla-
rativna.22 Kada je AFŽ samoukinut, a umjesto njega osnovan je Savez ženskih

17
V. Božinović, Neda “Nekoliko osnovnih podataka o ženskom pokretu u Jugoslaviji između
dva rata”, preuzeto sa http://www.womenngo.org.rs/content/blogcategory/28/61/,
dana 28. 08. 2009. godine.
18
Sekretarijat žena socijalista (komunista) osnovan je u aprilu 1919. godine u okviru
Socijalističke radničke partije (komunista). Kada je Komunističkoj partiji zabranjen rad
1921. godine, žene iz Sekretarijata žena su prešle na rad uglavnom u Društvo za
prosvjećivanje žena, a mlađe nešto kasnije u Udruženje studentkinja Univerziteta u
Beogradu, koje je osnovano 1922. godine sa pravom rada samo na Beogradskom
univerzitetu (v. Božinović, ibidem).
19
U Beogradu je u aprilu 1919. godine osnovano Udruženje za prosvjećivanje žene i zaštitu
njenih prava, a u jesen iste godine takvo društvo osnovano je i u Sarajevu. Cilj tih
udruženja bio je prosvjećivanje žena i rad na ostvarivanju njihovih građanskih i
političkih prava. Društvo je kasnije proširilo svoje zadatke i promijenilo ime u Ženski
pokret (v. Božinović, ibidem).
20
Savez se po osnivanju učlanio u Međunarodni ženski savez (ICW) u čijem je radu aktivno
učestvovao i prilagođavao se tadašnjim međunarodnim feminističkim standardima, te
je 1922. utvrđen i detaljniji program rada Saveza. Savez je od 1929. godine djelovao
pod imenom Jugoslavenski ženski savez, a od 1936. godine izdaje Glasnik Jugo-
slavenskog ženskog saveza (v. Božinović, ibidem).
21
Društvo za prosvjećivanje žene sa Splošnjim ženskim društvom iz Ljubljane i
Udruženjem jugoslavenskih žena iz Zagreba, 1923. godine organizovalo je skupštinu
feminističkih društava u Ljubljani, na kojoj je osnovana Alijansa ženskih društava u
državi SHS, sa ciljem da se izbore za politička prava žena. Alijansa je aktivno sarađivala
u Međunarodnoj Alijansi za prava glasa žena (v. Božinović, ibidem).
22
Gazetić, Adisa “Patrijarhat nekad i sad: tranzicija i tradicijski obrasci”, iz Tranzicija,
vol. 10 No. 21-22/2008, str. 5 preuzeto sa:
http://hrcak.srce.hr /search/?q=tranzicija&next=11

513
Mr. Amila Ždralović: Oblikovanje roda u tranzicijskim procesima sa osvrtom na Bih,
Godišnjak Pravnog fakulteta u Sarajevu, Lii – 2009., s. 505-531

društava, što je prema mišljenju Nede Božinović, bio početak kraja samo-
organizvanog ženskog rada na postavljanju svojih vlastitih problema i
vlastitog traženja puteva za njihovo rješavanje, kao i put postepenog vraćanja
žena domaćinstvu i napuštanja političke aktivnosti.23

Kao što uočava Andrea Špehar, tek propast komunističkog sistema krajem
80-ih godina otvorit će zemljama Jugoistočne Evrope mogućnost utemeljenja
novih grupa i mobiliziranja drugih osoba sličnih političkih viđenja kako bi
zajedno uticali na aktiviranje službene politike u području rodne proble-
matike.24 I dok bi aktivnosti do 70-ih godina mogli okarakterisati kao ženski
pokret, feministički pokret u bivšoj Jugoslaviji svoj pokretački impuls je dobio
sa Međunarodnim feminističkim skupom Drug-ca žena, koji je održan 1978.
godine u Beogradu.25

Mnoge teoretičari/ke smatraju da je u periodu vladavine komunističke


ideologije postignuta samo formalna jednakopravnost muškaraca i žena.
Proklamirana jednakopravnost je otvorila put kao ostvarenju ženskih
ljudskih prava, ali nikada nije zaživjela u stvarnosti. Jednakopravno učestvo-
vanje drugova i drugarica u javnoj sferi, bilo je uslovljeno patrijarhalnim
naslijeđem. “Odnos žena i muškaraca na političkoj sceni korespondira s
odnosom muškaraca i žena unutar obitelji. Utjecaj patrijarhalne političke
kulture koja daje prednost muškarcima i stavlja ih na vrh obiteljske
hijerarhije i dodjeljuje im svu moć donošenja odluka, logično je prenesena
na javnu sferu.”26

23
V. Božinović, ibidem.
24
V. Špehar, Andrea “Istraživanje o suvremenim ženskim pokreta i rodnoj politici u
postkomunističkim zemljama – nedostaci i mogućnosti” iz “Žene i politika: Savremeni
feministički pokreti u post-komunističkim državama/10 godina poslije” (dokumentacija
sa seminara), Ženska infoteka, Zagreb, 2004., str. 35.
25
Lepa Mlađenović markira tri prekretnice u razvoju feminizma u bivšoj Jugoslaviji. Prva
je formiranje ženskih inicijativa. Naime, nakon skupa Drug-ca žena, u Zagrebu je
nastala Ženska sekcija Sociološkog društva Sveučilišta u Zagrebu pod naslovom “Žena
i društvo”, dok je u Beogradu slična inicijativa sa istim imenom, osnovana pri SKC-u.
U Ljubljani se 1985. godine formira prva ženska grupa LILITH, a prva lezbijska grupa
Lilith LL 1987. godine. Druga bitna inačica bilo je organiziranje jugoslavenskih
feminističkih skupova koji su povezali aktivistkinje i teoretičarke iz Jugoslavije. Prvi
jugoslavenski feministički skup održan je 1987. u Ljubljani. Nakon toga, još tri
jugoslavenska feministička skupa održana su u Zagrebu, Beogradu i Ljubljani. Treću
prekretnicu upisuju datumi osnivanja SOS telefona za žene i djecu žrtve nasilja. Prvi
SOS telefon je nastao Zagrebu 1988, drugi u Ljubljani 1989. i u Beogradu 1990. (v.
Mlađenović, Lepa “Počeci ženskog pokreta u Beogradu, Zagrebu, Ljubljani”, preuzeto
sa http://www.womenngo.org.rs/content/blogcategory/28/61/#per2, dana 23. 08.
2009. godine).

514
Mr. Amila Ždralović: Oblikovanje roda u tranzicijskim procesima sa osvrtom na Bih,
Godišnjak Pravnog fakulteta u Sarajevu, Lii – 2009., s. 505-531

U publikaciji “Socio-ekonomski status žena u BiH”, kao i u Izvještaju u sjeni27


iznesena je i zanimljiva teza da je komunistička ideologija uticala i na
formiranje negativnog stava samih žena prema angažmanu u politici, te da
su žene veći politički angažman koji je forsiran u komunizmu vidjele kao
nepotrebno dodatno opterećenje s obzirom na dominantan patrijarhalni
diskurs opisanog patrijarhalnog povlačenja distinkcije između privatne i
javne sfere. U tom kontekstu, kako se navodi u spomenutom istraživanju,
žene su uz uobičajene obaveze u kući i na poslu, dobile još i prisilni politički
angažman. Istraživanja pokazuju da je ovakav stav žena nepromijenjen do
danas, jer je i situacija ostala manje više ista.28

Ipak u komunističkom periodu žene su uživale bogat asortiman socijalnih


prava koji se može posmatrati iz dva aspekta.29 Prvi aspekt se tiče redukcije
žene isključivo na majku. Spomenuti član 24. Ustava FNRJ iz 1946. godine
ističe da “država naročito štiti interese majke i djeteta, osnivanjem rodilišta,
dječjih domova i obdaništa i pravo majke na plaćeni dopust prije i poslije
porođaja”, dok u članu 188. Ustava iz 1974. godine stoji da “majka i dijete
uživaju posebnu društvenu zaštitu”. Zauzimanje ovakvog stava ne potvrđuje
veći stupanj poštivanja ženskih ljudskih prava, već kulturni koncept unutar
kojeg je žena posmatrana isključivo kao majka. Time se problematika ženskih
ljudskih prava svodi na prava majke, čime se diskriminiraju ostale žene, i
uopće kategorija žene se svodi na kategoriju majke i supruge. Na ontološkom
planu, ženi se ponovo oduzima pozicija subjekta i pretvara se na osnovu
biološke funkcije reprodukcije na objekt. S druge strane, zemlje u tranziciji

26
Bakšić Muftić, Jasna “Prezentacija istraživanja Jer smo žene – socio-ekonomski status
žena u Bosni i Hercegovini” iz “Žene i politika: suvremeni feministički pokreti u
postkomunističkim državama/10 godina poslije”, Ženska infoteka, Zagreb, 2004., str. 31.
27
Izvještaj u sjeni o implementaciji CEDAW konvencije i ženskim ljudskim pravima u BiH
iz januara 2004. godine, uradila je koalicija bosansko-hercegovačkih nevladinih
organizacija uz podršku i koordinaciju Global Rights – Partners for Justice. Izvještaj je
prezentiran Komitetu Ujedinjenih naroda za eliminaciju svih oblika diskriminacije žena
(CEDAW).
28
Bakšić-Muftić Jasna, Ler-Sofronić Nada, Gradaščević-Sijerčić Jasminka i Fetahagić
Maida (2002), Socio-economic Status of Women in Bosnia and Herzegovina: Analysis
of the Results of Star Pilot research done in 2002., str. 7-8.
29
Analizirajući prednosti i nedostatke socijalne politike komunizma Deacon u tekstu
“Developments in East European social policy” kao prednosti, između ostalog navodi i
ekstenzivni porodiljski dopusti, bolovanja zbog njege djeteta i subvencionirani vrtići i
jaslice, dok se među nedostatcima navodi ekonomska nužnost zapošljavanja žena, teška
kombinacija rada i kućanskih obveza, te seksistička podjela rada (navedeno prema:
Zrinščak, Siniša “Socijalna politika u kontekstu korjenite društvene transformacije
postkomunističkih zemalja”, Revija za socijalnu politiku, vol. 10, br. 2, 2003., preuzeto
sa http://hrcak.srce.hr/file/47595, dana 20. 08. 2009. godine).

515
Mr. Amila Ždralović: Oblikovanje roda u tranzicijskim procesima sa osvrtom na Bih,
Godišnjak Pravnog fakulteta u Sarajevu, Lii – 2009., s. 505-531

se sada suočavaju sa procesom poništenja osnovnih socijalnih prava što


ostavlja pečat na pitanju ženskih ljudskih prava, posebno kada je riječ o
porodiljskom odsustvu. U Izvještaju u sjeni iz 2004. godine se navodi da
suočene sa visokim troškovima usluga za brigu o djeci, mnoge porodice sa
ograničenim financijskim sredstvima jednostavno ne mogu priuštiti da žena
koja ima djecu radi van kuće, što dalje guši ekonomsku neovisnost žena i
umanjuje njihov uticaj u društvu uopće. Tome treba dodati i činjenicu da su
mnoge žene nakon ratnih zbivanja u periodu od 1992. do 1995. godine u BiH
preuzele ulogu osobe koja izdržava obitelj, čime je znatno promijenjena
tradicionalna slika porodice.

Ekonomska tranzicija od planske ka tržišnoj privredi

Tranzicija u području ekonomije podrazumijeva prelaz iz planske, centra-


lizirane državno-vlasničke u tržišnu, pluralističko-vlasničku privredu. O ovoj
problematici napisani su brojni radovi, te bi ona mogla biti predmet istraži-
vanja posebne studije. Međutim, u ovom tekstu cilj je sagledati pitanje
ekonomskog položaja žena u tranziciji prema slobodnom tržištu i privredi
zasnovanoj na privatnom vlasništvu. Ili još preciznije, cilj je da se identificiraju
sociokulturološke pretpostavke ovakvog položaja.

Kao što primjećuje Vojnić, u većini zemalja u tranziciji umjesto očekivanoga


društva blagostanja, na osnovi nekritične primjene ekonomskog neolibera-
lizma, razvio se takav gospodarski, socijalni i politički sistem koji nema ničeg
zajedničkoga sa željama i očekivanjima.30 Umjesto društva blagostanja,
prema mišljenju ovog autora, “u tim se zemljama razvio takav sustav koji
podsjeća na prvobitnu akumulaciju, kada su ‘ovce pojele ljude’ i koji su mnogi
savremeni kritičari pojave ekonomskog neoliberalizma u zemljama u tranziciji
nazvali divljim kapitalizmom i tržišnim fundamentalizmom”.31 Ovakva
situacija ima negativan uticaj na ekonomski položaj žena, posebno imajući
u vidu da zbog patrijarhalnog sistema koji je opisan u prvom dijelu teksta,
zemlje u tranziciji nisu bile spremne na ekonomsku transformaciju ka
društvu blagostanja.

Kao jedan od prvih pokazatelja disbalansa ekonomske moći između muška-


raca i žena navodi se stopa nezaposlenosti. Udio ženske populacije u
nezaposlenima iznosi 50,6 procenata ili u apsolutnom iznosu 24.9341 osoba

30
V. Vojnić, Dragomir “Ekonomija i politika tranzicije u teoriji i praksi – Gdje je Hrvatska”
iz: Ekonomski pregled, vol. 54., br. 7-8, Hrvatsko društvo ekonomista, Ekonomski
institut Zagreb, 2003., str. 647.
31
Ibidem.

516
Mr. Amila Ždralović: Oblikovanje roda u tranzicijskim procesima sa osvrtom na Bih,
Godišnjak Pravnog fakulteta u Sarajevu, Lii – 2009., s. 505-531

ženskoga spola.32 Međutim, ako se pogleda izvještaj Zaposleni po djelatno-


stima Agencije za statistiku BiH33 iz maja 2009. godine u kojem je dat
tabelarni prikaz zaposlenosti po djelatnostima, može se uočiti da je još uvijek
prisutna horizontalna rodna podjela u pogledu zanimanja koja se očituje u
tome da su muškarci i žene zaposleni/e u različitim profesijama. Ova podjela
je uslovljena patrijarhalnim predstavama rodnih uloga i utiče na to da često
manje vrjednovane pozicije pripadaju ženama.34 Pod manje vrjednovanim
poslovima misli se prije svega na manje plaćene poslove, ali i na poslove koji
sa sobom nose manju stopu društvenog ugleda i moći. Anketa Gender
barometar BiH 2002, provedena na uzorku od 1.000 ispitanica/ka, pokazala
je, između ostalog i slijedeće: muškarci češće od žena imaju uposlenje (58,2%
muškaraca naspram 50,2% žena); najčešće uposlene na kraće radno vrijeme
su žene; žene imaju veću šansu da budu uposlene kod poslodavca, a mnogo
manje da obavljaju samostalnu djelatnost; muškarci su češće od žena u
stalnom radnom odnosu; muškarci i žene, približnog obrazovanja i starosti,
pokazuju upadljive razlike kada je riječ o položaju u hijerarhiji; muškarci
imaju veće šanse od žena da dobiju posao neovisno od bračnog stanja ili
djece. Međutim, ova situacija nije karakteristična samo za Bosnu i Herce-
govinu. Istraživanje koje je provela statistička agencija Evropske unije
Eurostat, pokazuje da su žene u Evropskoj uniji u prosjeku obrazovanije od
muškaraca, ali su i dalje za 15% manje plaćene za iste poslove, teže dolaze
do posla i sve ih je manje što su funkcije na koje dolaze više.

Prema podacima koji se navode u Izvještaju o humanom razvoju: Socijalna


uključenost u BiH 2007. UNDP-a, posljedica diskriminacije među spolovima
u BiH uzrok je 25-50% razlika u plati. U Izvještaju se navodi da za žene kao
pojedinke ovo može značiti siromaštvo i društvenu isključenost, posebno ako
su u pitanju samohrane majke, a ti faktori mogu biti uzrokom i siromaštva
kod djece. Pored toga, Izvještaj navodi i podatke istraživanja provedenog za

32
Podaci preuzeti sa stranice Agencije za statistiku BiH
www.bhas.ba/Arhiva/2009/Sao/NEZ_2009M06_001_ 01_HR.pdf, dana 21. 08. 2009.
godine.
33
Izvještaj je preuzet sa stranice Agencije za statistiku BiH (www.bhas.ba/ARHIVA
/2009/SAO/ZAP_2009M05_001_01_HR.pdf, dana 21.08.2009. godine).
34
Međutim, s druge strane se može vidjeti da je sistem vrednovanja određene pozicije u
zavisnosti od toga da li taj posao obavlja muškarac ili žena. Činjenica da određeni posao
obavlja muškarac daje i legitimitet tom poslu koji obavlja. Pierre Bourdieu uočava da
“isti poslovi mogu biti dostojni i teški kada su ih obavili muškarci, ali beznačajni i
neprimjetni, laki i nevažni, kada su ih obavile žene; kao što na to podsjeća razlika između
kuvara i kuvarice, krojača i krojačice; dovoljno je da se muškarci dočepaju poslova koji
su važili kao ženski i da ih vrše izvan privatne sfere da se samim tim ti poslovi smatraju
oplemenjenim i preobraženim” (v. Bourdieu, ibidem, str. 84-85).

517
Mr. Amila Ždralović: Oblikovanje roda u tranzicijskim procesima sa osvrtom na Bih,
Godišnjak Pravnog fakulteta u Sarajevu, Lii – 2009., s. 505-531

potrebe NHDR-a iz 2006. godine, koji pokazuju da se žene manje podstiču


na napredovanje u karijeri, za razliku od njihovih muških kolega. Ovo
nedvosmisleno ukazuje na konstrukcije staklenih plafona koje dalje utiču
na vertikalnu rodnu podjelu u različitim djelatnostima.

Prema Izvještaju u sjeni iz 2004. godine, žene u BiH nisu ni približno ravno-
pravno zastupljene u državnim preduzećima, naročito onim monopolističkim
preduzećima koja ostvaruju velike prihode (Elektroprivreda, Pošta, Telekom,
i sl.), a također su isključene i iz drugih tijela koja donose strateške odluke
iz oblasti ekonomije ili financija. U istom Izvještaju se navodi da su tradicio-
nalno, muškarci nosioci privatne imovine nezavisno od toga što žene imaju
ista nasljedna prava ili što je prenošenje vlasništva sa jednog bračnog
partnera na drugog ili na oba besplatno. Tradicionalna podjela poslova i
patrijarhalno povlačenje distinkcije privatna/javna sfera, s jedne strane, i
odlučivanje o financijama, s druge strane, čine međusobno determiniran
društveni sklop.

Izvještaj u sjeni također podvlači uticaj zastupljenosti sivog tržišta u BiH koji
pruža ekonomske mogućnosti većem broju žena nego muškaraca i značajno
umanjuje zaštitu na radu i za muškarce i za žene s tim što u slučajevima kada
je riječ o ženskoj populaciji otvara prostora i za mnogobrojne manipulacije,
kao naprimjer kada je riječ o porodiljskom odsustvu.

Proces privatizacije, kao jedan od ključnih elemenata ekonomske tranzicije


u BiH, također otvara prostor za daljnju diskriminaciju žena. Kako se navodi
u Izvještaju u sjeni, ključnu ulogu u ovom procesu imaju muškarci. Naime,
kako se dalje objašnjava, proces privatizacije je dao mogućnost direktorima
državnih firmi gdje su muškarci bili u većini, da raznim metodama “prisvoje”
državni kapital i da danas imaju apsolutnu kontrolu nad većinom malih i
srednjih preduzeća, a ista situacija je i sa bankarskim sektorom. Upravljanje
privatizacionim fondovima je, kako je zapisano u Izvještaju, u preko 90%
slučajeva u rukama muškaraca, a ukoliko i ima žena onda su one, uglavnom,
članice nadzornih odbora koji imaju veoma mali uticaj i skoro nikakvu moć
kod donošenja odluka o upravljanju kapitalom fondova. U Izvještaju je
istaknuto da država igra direktnu ulogu u diskriminaciji žena i marginalizaciji
njihove uloge u procesu privatizacije, zbog toga što upravne odbore i druga
nadzorna tijela u kojima se donose odluke imenuje nadležna vlada, a žene
su općenito isključene iz takvih imenovanja što dalje ograničava nivo učešća
žena u odlukama koje će dalje kreirati budući ekonomski razvoj zemlje.

Gore navedeni podaci samo su neki od pokazatelja lošijeg ekonomskog


položaja žena u odnosu na muškarce u tranzicijskim procesima u BiH.

518
Mr. Amila Ždralović: Oblikovanje roda u tranzicijskim procesima sa osvrtom na Bih,
Godišnjak Pravnog fakulteta u Sarajevu, Lii – 2009., s. 505-531

Međutim, ključno je da ovi podaci pokazuju da ekonomski položaj žena treba


posmatrati iz ugla stereotipnih predstava o muškim i ženskim ulogama koje
su definirane unutar sociokulturnih obrazaca društva u koji je duboko utkan
u patrijarhalni sistem. Ekonomska samostalnost žena u procesu tranzicije
je ugrožena, što je jednim dijelom uzrok i problema koji se tiču nasilja u
porodici i trgovine ženama. Općenito, istraživanja su pokazala da je za rodne
režime država u tranziciji karakteristično: porast nasilja nad ženama, porast
straha, nesigurnosti i neizvjesnosti (što je uglavnom povezano sa kolapsom
institucija bivšeg režima), te naglo snižavanje ekonomske moći žena i isklju-
čenost iz institucionalne politike.35 Lipovskaya upozorava da je sa novim
demokratskim poretkom na prostoru bivšeg Sovjetskog Saveza otvoreno novo
tržište rada – prostitucija, te je “na tisuće žena sa ovog prostora zarobila,
kupila i prodala organizirana mafija muškaraca.”36 Stoga je logičan slijed
aktiviranje žena u nevladinim organizacijama i briga upravo o ovim proble-
mima, čime se građansko društvo pokazuje kao veoma značajno polje na
kojem nevladine organizacije mogu odigrati značajnu ulogu utičući na pro-
mjenu rodnih režima. Međutim, i samo građansko društvo je u zemljama u
tranziciji još uvijek u povoju. Prema mišljenju Asima Mujkića, “BiH je daleko
od građanskog društva što zbog svog dosadašnjeg političkog razvoja, koji je
uvijek bio karakteriziran dominacijom neke kolektivističke ideologije.”37

Političke promjene: od totalitarizma ka (muškoj) demokraciji

Kada se govori o nepovoljnom položaju žena u zemljama u tranziciji, kao


jedan od glavnih indikatora često se ističe nedovoljna zastupljenost žena u
političkim tijelima, odnosno na mjestima političkog odlučivanja. Ako se
uporedi stopa participacije žena u komunističkom i postkomunističkom
periodu, može se uočiti da je stopa političke participacije žena znatno sma-
njena nakon 1990. godine. Godine 1986. u Parlamentu BiH žene su učestvo-
vale sa 24,1%, a 1990. godine u skupštini BiH sa svega 2,92%, dok su na
lokalnoj razini od 6.299 mjesta tek 315 (5%) zauzimale žene.38 Od 1992. do
1996. godine žene u BiH nemaju značajniji politički angažman.39 Godine

35
V. Blagojević, Marina “Gender barometar BiH”, 2002., Gender centar Vlade RS i Gender
centar Vlade FBiH, 2004., str. 17.
36
Lipovskaya, Olga “Maskulinizacija” iz “Žene i politika: Nova militarizacija Europe – poslje-
dice i utjecaji” (dokumentacija sa seminara), Ženska infoteka, Zagreb, 1999., str. 143.
37
Mujkić, Asim “Mi, građani etnopolisa”, Šahinpašić, Sarajevo, 2007., str. 28.
38
Bakšić Muftić, Jasna “Prezentacija istraživanja Jer smo žene – socio-ekonomski status
žena u Bosni i Hercegovini”, str. 31.
39
Teoretičarke/i sa Zapada, smanjenu političku reprezentaciju žena kao izabranih i

519
Mr. Amila Ždralović: Oblikovanje roda u tranzicijskim procesima sa osvrtom na Bih,
Godišnjak Pravnog fakulteta u Sarajevu, Lii – 2009., s. 505-531

1996. kada su održani prvi poslijeratni izbori u Predstavničkom domu BiH


od 42 mjesta samo jedno je zauzimala žena (2,38%), u Predstavničkom domu
FBiH od 140 samo 7 mjesta (5%), a u Narodnoj skupštini RS od 106 samo
dva mjesta (1,89%) su zauzimale žene.40 Općinski izbori 1997. godine nisu
bitno promijenili sliku o postojećoj ženskoj (ne)participaciji. Na lokalnom
nivou u FBiH ženska politička zastupljenost iznosila je 6,15%, a u Narodnoj
skupštini RS 2,4% .

Situacija se znatno promijenila donošenjem Izbornog zakona BiH i obaveziva-


njem političkih stranaka da između deset vodećih kandidata na liste stave
najmanje tri ravnomjerno raspoređene “osobe drugog spola” (član 4., tačka
19). Nakon izbora 1998. godine zastupljenost žena u Predstavničkom domu
BiH iznosila je 26%, u Predstavničkom domu FBiH 15%, a u Narodnoj
skupštini RS 22,8%. Spomenuta pravila prinudila su političke stranke da na
izborne liste stave žene, ali je politika njihovog političkog ignoriranja nastav-
ljena. Tako, recimo, Vijeće ministara u svome sastavu nije imalo ni jednu
ženu. U aprilu 2000. godine održani su lokalni, a potom u novembru iste
godine opći izbori. Došlo je do promjene izbornih pravila, pa se na ovim
izborima primjenjivao proporcionalni izborni model otvorenih listi. Nakon
ovih izbora zastupljenost žena u Predstavničkom domu Parlamenta BiH je
iznosila 7,14%, u Predstavničkom domu FBiH 17,14%, a u Narodnoj
skupštini RS 16,86%. Iz navedenih podataka vidi se da je sistem kvota imao

delegiranih dužnosnika/ca, koriste kao glavni pokazatelj položaja žena u zemljama u


tranziciji i njihove apolitičnosti. Ovakav pristup oštro kritikuje Andrea Špehar,
naglašavajući da su žene uz rijetke iznimke svugdje izuzetno malo zastupljene u
političkim životima svoje zemlje (v. Špehar, Ibidem, str. 39-40). Također, i Tatiana
Rymarenko primjećuje da istočnoevropski feminizam zapadnjački istraživači/ice
smatraju “drugim”, dok istočnoevropski feminizam sa svoje strane produbljuje imaginarni
jaz insistirajući na vlastitom modelu feminizma (v. Rymarenko, Tatiana “Ženski pokreti
u Ukrajini: Fantomska prijetnja iz “Žene i politika: Savremeni feministički pokreti u post-
komunističkim državama/10 godina poslije”, dokumentacija sa seminara, Ženska
infoteka, Zagreb, 2004, str. 110). Ne slučajno autorica jazu koji postoji između ova dva
vida feminizma dodaje atribut imaginarnog. Štaviše, nije samo taj jaz imaginaran, već se
čine imaginarnim i konstrukcije poput istočnoevropskog i zapadnog feminizma. U svim
sporovima ove vrste često se zaboravljaju specifične društvene okolnosti koje definiraju
interese žena kao grupe koji bi bili različiti od svih drugih grupa. Specifični interesi žena
postoje, ali oni ne podrazumijevanju i jedinstven stav žena po pitanju određenih
problema. Društveni konteksti su različiti, te je teško pod jednim imeniteljem objediniti
sve one pokrete koji djeluju na prostoru jugoistočne Evrope. S druge strane i interesi
različitih žena kao pojedinki i kao skupina su različiti. Naprimjer, u bh. društvu Romkinje
kao skupina imaju specifične interese, jer su i problemi sa kojima se one susreću drugačiji
u odnosu na probleme drugih žena. Ovo su samo neke od dimenzija koje ukazuju na
problematičnost bilo kakvih uopćenih odrednica.
40
V. Bakšić Muftić, ibidem, str. 32.

520
Mr. Amila Ždralović: Oblikovanje roda u tranzicijskim procesima sa osvrtom na Bih,
Godišnjak Pravnog fakulteta u Sarajevu, Lii – 2009., s. 505-531

pozitivne rezultate, te da je pod pritiskom međunarodne zajednice izvjestan


broj žena dobio ulaznicu u sferu javnog. “Žene su dobile mogućnost da
pokažu svoje političke sposobnosti, da steknu vlastitu političku fizionomiju.
Glasači su ponovo birali već poznate žene, stranačke poslanike, ukazujući
im povjerenje izborom na otvorenim listama. Ovo je pokazatelj da za određeni
period kvote treba da ostanu u primjeni i da se prošire ne samo na
zakonodavnu, već i na izvršnu vlast.”41

Kočnicu za aktivno sudjelovanje žena u politici predstavlja niz predrasuda,


koje su karakteristične ne samo za BiH, nego i općenito za zemlje u tranziciji.
Kao jednu od dominantnih možemo izdvojiti predrasudu da žene nisu
zainteresovane za politiku. Ovim izgovorom se argumentira isključivanje žena
iz javne sfere. S druge strane, kada se žene zainteresuju za politiku možemo
uočiti niz zanimljivih fenomena koji uglavnom pripadaju sferi simboličkog
nasilja, kao što je činjenica da su kandidatkinje manje nego kandidati
zastupljene u stranačkim kampanjama, a i sami mediji potenciraju muške
kandidate. Svemu ovome treba dodati nacionalističke propagande, koje su
po svojoj suštini izrazito patrijarhalne, između ostalog i zbog svoje povezanosti
sa vjerskim zajednicama koje su nakon 1990. godine iskoračile iz privatne u
javnu sferu. Implikacija ovakve situacije je kreiranje rodnog režima unutar
kojeg se žena instrumentalizira i stavlja u službu nacije uglavnom na osnovu
njene uloge u biološkoj reprodukciji nacije, a u atmosferi prividne demo-
kracije i jednakopravnosti za sve. Smatra se prirodnim da je mjesto žena u
privatnoj sferi, odnosno da je briga o domaćinstvu i djeci zadatak žene. Time
se ženama nameće duplo radno vrijeme, koje ih veoma često sprečava u
njihovom daljem napredovanju u karijeri i aktivnom političkom angažmanu.

Da bismo govorili o rodnoj jednakopravnosti i jednakosti u određenom


društvu, nije dovoljno samo pogledati zakonodavni aparat. Naprotiv, treba
sagledati sve aspekte pozicioniranja žene i muškarca u društvu, i to je
zadatak koji se nameće savremenoj sociologiji, kojoj tek predstoji razumije-
vanje dublje dinamike rodnih obrazaca društva. Demokraciju u BiH, i
zemljama u tranziciji uopće treba posmatrati iz dva aspekta. Prvi aspekt tiče
se zakonske legislative u kojoj je jednakopravnost manje ili više postignuta.
Drugi aspekt je stvarno stanje, gdje se na sociološkoj razini razotkriva da je
demokracija u ovim društvima manje ili više vladavina muškaraca, jer ne
postoji adekvatan sociokulturni kontekst koji bi zakonski proklamisane
vrijednosti pretvorio u stvarne društvene vrijednosti. Da bi se ovo postiglo,
potrebno je prije svega izgraditi građansku političku kulturu.

41
Bakšić-Muftić, Jasna “Analiza izbora i Izbornog zakona”, Ljudska prava: revija za ljudska
prava, 3-4/2000, str. 157.

521
Mr. Amila Ždralović: Oblikovanje roda u tranzicijskim procesima sa osvrtom na Bih,
Godišnjak Pravnog fakulteta u Sarajevu, Lii – 2009., s. 505-531

Kao što uočava Pero Maldini, iskustva tranzicijskih društava upućuju na to


da normativno-institucionalna demokratska konstitucija nije dovoljna da bi
politički sustav bio demokratski, budući da u brojnim formalno demo-
kratskim sustavima egzistiraju doista nedemokratski politički odnosi što
upućuje na to da tranzicija nije jednoznačan i predvidljiv proces društvenog
razvoja koji nužno vodi demokratskom poretku.42 Ovaj autor zaključuje da
su sociokulturni činitelji, kao što su društvene vrijednosti i obrasci domi-
nantne političke kulture, ključne determinante pojave, razvoja i opstojnosti
demokratskoga političkog sistema.43

Vraćanje potisnutih nacionalnih, kulturnih i religijskih identiteta

Kroz prethodno izvedenu analizu uticaja sociokulturnih obrazaca na pitanje


rodne jednakopravnosti i jednakosti, pokazano je da patrijarhalna klima utiče
na kreiranje rodnih odnosa u zemljama u tranziciji. Komunistički sistemi su
proglasili općenitu jednakopravnost muškaraca i žena, koja nikada nije
zaživjela u stvarnosti. Novi režimi tek pretendiraju da budu demokratski, a
u tim pretenzijama tek ponekad kreiraju preduslove istinskog demokratskog
političkog sistema u patrijarhalnom sistemu. Međutim, održava se status
quo, jer ovi preduslovi ostaju uglavnom na de iure području, dok je u
stvarnosti prisutna rodna nejednakost. Nemoguće je dati crno-bijelu sliku
rodne jednakosti i jednakopravnosti u komunističkom i postkomunističkom
razdoblju. U oba su napravljeni značajni pomaci, prije svega na području
zakonskog regulisanja, što predstavlja prvi korak ka uspostavljanju klime
jednakih šansi, ali ne i dovoljan. Na koncu, i sam segment zakonodavstva
shodno društvenim zahtjevima insistira na stalnom preispitivanju. Zajed-
nička karakteristika komunističkog i tranzicijskog sistema sadržana je i u
postuliranju lažne slike o jednakopravnosti spolova.

Patrijarhat se također u mnogobrojnim analizama pokazuje kao zajednička


karakteristika ova dva sistema. Ove konstatacija je uslovljena shvatanjem
patrijarhata, agenasa kroz koje se uspostavlja i sociokulturne slike o prirod-
nosti rodnih uloga kroz koje se argumentira. Matricu svakog patrijarhata čini
binarna pozicija muško/žensko. Poimanje ovih pozicija je u komunističkom
sistemu jednim dijelom uvjetovano tradicijom, ali je s druge strane deter-
minirano i pokušajima rušenja ove tradicije, koje se ogleda, na primjer u odluci
ukidanja zara i feredže. No, breme tradicije je i u ovom periodu odredilo ulogu
žene u društvu. Ta uloga je bila omeđena reproduktivnom funkcijom žene.

42
V. Maldini, ibidem, str. 88.
43
Ibidem.

522
Mr. Amila Ždralović: Oblikovanje roda u tranzicijskim procesima sa osvrtom na Bih,
Godišnjak Pravnog fakulteta u Sarajevu, Lii – 2009., s. 505-531

Upravo ova funkcija sprječavala je da žena unatoč zakonski zagarantovanoj


jednakosti i jednakopravnosti u potpunosti zadobije formu subjektiviteta.

Međutim, u tranzicijskim procesima patrijarhat u svojoj revitalizaciji zadobiva


čitav niz konotacija koje nisu predstavljale njegov fundament u komunističkom
periodu. Te konotacije su uslovljene vraćanjem potisnutih nacionalnih,
kulturnih i religijskih identiteta, koji nakon devedesetih godina dobivaju sve
veći politički značaj stvarajući time novu društvenu, političku i pravnu
paradigmu. Kao što uočava Asim Mujkić, “s 1990. godinom jedna forma
kolektivizma zamijenjena je drugom, udaljivši ovo [op. bosanskohercegovačko]
društvo još više od vladavine zakona, fuzionirajući još tješnje zakonodavnu,
izvršnu i sudsku vlast, pretvorivši je u stvar zakulisnih dogovora, dok je nosilac
osnovnih sloboda i prava s ‘proletarijata’ prenese u novu, redekskribiranu ‘bazu’
– tri etnička kolektiviteta.”44

Anthony Smith u svome djelu “Nacionalni identitet” pravi razliku između


zapadnog i nezapadnog shvaćanja nacije. Osnovne komponente zapadnog ili
standardnog modela nacije su istorijska teritorija, pravno-politička zajednica,
pravno-politička jednakopravnost njenih pripadnika i zajednička građanska
kultura i ideologija.45 Drugi model koji je posebno karakterističan za Aziju,
Istočnu Evropu i bliskoistočne zemlje ovaj autor naziva etničkim shvatanjem
nacije, a njegovo osnovno obilježje je naglašavanje zajednice rođenja i rodne
kulture.46 U ovakvoj identifikaciji osnovnih komponenti, zapadni model
dopušta pojedincu da bira kojoj će naciji pripadati, dok za etnički model nacija
“prije i iznad svega predstavlja zajednicu ljudi iste loze.”47 U tom kontekstu,
etnički identitet se može shvatiti i kao “izraz metaforičkog srodstva”,48 a
genealoška dimenzija nacionalističkih i etničkih identiteta postaje ključna u
razmišljanjima o odnosu između religije i nacije. Kod označavanja granica
prostora ovakvih identiteta koji počivaju na mitu o zajedničkom porijeklu,
žene se posmatraju kao “biološki proizvođači djece naroda.”49

Upravo iz tog razloga, popratna pojava nacionalističkih politika na području


bivše Jugoslavije bila je instrumentalizacija žena prvenstveno kroz ponovno
problematiziranje abortusa. Ovo pitanje supstancijalno ulazi u područje

44
Mujkić, ibidem, str. 2.
45
V. Smit, Anhoni D. “Nacionalni identitet”, Beograd, 1998., str. 26.
46
V. ibidem.
47
Ibidem.
48
Eriksen, Tomas Hilan, “Etnicitet i nacija”, Biblioteka XX vek, Beograd, 2004., str. 122.
49
Yuval Davis, Nira “Nacionalistički projekti i rodni odnosi”, iz: “Treća”, br. 1-2, Centar
za ženske studije, Zagreb, 2003., str. 211.

523
Mr. Amila Ždralović: Oblikovanje roda u tranzicijskim procesima sa osvrtom na Bih,
Godišnjak Pravnog fakulteta u Sarajevu, Lii – 2009., s. 505-531

ontologije. Ne slučajno, rasprava o abortusu se povela najprije u Francuskoj,


gdje je filozofija već zauzela jedan novi fundamentalno ontološki stav. Maurice
Merleau-Ponty raspravlja o istovjetnosti tijela i duše, gdje istovjetnost nije
puka jednakost. Za njega tema tjelesnosti, kao i za brojne druge francuske
filozofe, zauzima ono mjesto koje je do tada pripadalo temi duševnosti.
Polazeći od iskustva, uočavamo da se ne možemo izdvojiti iz svijeta, već smo
uvijek u svijetu zahvaljujući našem tjelesnom bivstvovanju u njemu. Čovjek
jeste tijelo, gdje se u ovom “jeste” uočava njegov način bivstvovanja. To tijelo
se oduzima ženama kada pitanje abortusa, koji je do početka 20. stoljeća bio
nezakonit, iako je u većini država bio dozvoljen ukoliko je bio u pitanju život
majke, problematiziramo kao pitanje iz javne sfere. Ono se u tom diskursu
pojavljuje kao problem određene nacije, a predvodnici nacija su muškarci.
Takvim postuliranjem žena gubi svoje tijelo, a njeno bivstvovanje sa pozicije
subjekta se svodi na poziciju objekta. Taj proces možemo nazvati instru-
mentalizacijom žena. Upravo on se zbiva u okviru formiranja nacionalističkih
politika početkom 90-ih godina na području Jugoslavije. Nacionalistička vlast
je započela antiabortističkim programom, odnosno “u Srbiji Rezolucija za
populacijsku obnovu bila je prijedlog zakona u 1991. godine, dok je u
Hrvatskoj Koncept demografske i moralne obnove Hrvatske bio službeni
dokument, napisan od reakcionarnog popa kao uputa za vladu.”50

Ako je promišljanje o naciji i nacionalnom identitetu metaforički zasnovano


na konceptu srodstva, onda se može praviti analogija između modela nacije
i patrijarhalne porodice. Obje imaju hijerarhijsku strukturu i rukovođene su
od strane “oca”. “Da bi interes bio ‘zajednički’, moraju ga dijeliti svi pripadnici
zajednice. Nažalost, interesi koji su prividno ‘ zajednički’ u stvarnosti su
interesi samo jednog spola, muškog.”51 Na taj način nacija se oblikuje ne više
kao muška zajednica, jer njeni predvodnici su muškarci, koji u takvom
odnosu snaga zadobivaju poziciju subjekta, a žene poziciju objekta.

Pored genealoške, bitnu ulogu u oblikovanju roda kroz nacionalizam igra


kulturna dimenzija u kojoj simboličko naslijeđe koje stvara jezik, običaji i
tradicija konstituišu bit nacije. Kao što uočava Eriksen, etnička i naciona-
listička ideologija insistiraju na kontinuitetu kulturnog sadržaja i njime
legitimišu kontinuitet i kompaktnost grupe. Ipak, Gelner upozorava da u
definisanju nacije posredstvom kulture treba biti veoma oprezan. Naime,
nacionalistička ideologija koristi prethodno postojeću, istorijski naslijeđenu
kulturu, ali to čini veoma selektivno, često ih radikalno modificira, te na

50
V. Gazetić, ibidem, str. 6.
51
Kumari, Valsala “Rod i nacija: tradicija i tranzicija” iz: časopis “Treća”, br. 1-2, Centar
za ženske studije, Zagreb, 2003., str. 197.

524
Mr. Amila Ždralović: Oblikovanje roda u tranzicijskim procesima sa osvrtom na Bih,
Godišnjak Pravnog fakulteta u Sarajevu, Lii – 2009., s. 505-531

koncu kulture za koje tvrdi da ih brani i oživljava, bivaju njegovi izumi ili su
izmijenjeni do neprepoznatljivosti.52 Također treba imati u vidu i Eriksenovu
opasku da kulturne razlike zadobivaju etnički element samo ako se smatraju
društveno važnim, zbog toga što neke grupe mogu izgledati slično prema
kriteriju kulture, a da između njih postoji društveno relevantna i etnički
snažna diferencijacija.53

Ipak, različiti koncepti definiranja nacije, kao između ostalog spomenuti


Eriksenov, u osnovi se slažu sa njenim određenjem kao kulturne zajednice.54
Kao i kod analize genealoške dimenzije nacije, i na razini poimanja nacije
kao kulturne zajednice, razotkriva se proces instrumentalizacije žena kroz
svođenje njene uloge na ulogu majke. U prvom slučaju fokus je na majci kao
roditeljici, a u drugom slučaju o majci kao odgojiteljici koja je za nacio-
nalističke i etničke ideologije ključni agens kulturnog kontinuiteta. Upravo
u tom kontekstu postaje jasno insistiranje Nire Yuval Davis na tome da se
kultura opisuje kao “bogat izvor, obično pun unutarnjih proturječja, koji
selektivno koriste različiti društveni subjekti u različitim društvenim projekti-
ma unutar određenih odnosa moći i političkog diskursa unutar i izvan
zajednice.”55 Ovakvim pristupom se u teorijskom diskursu ukidaju rasprave
o autentičnosti kulture unutar različitih nacionalističkih i etničkih ideologija.
Dok su muškarci zastupnici i glasnogovornici nacije, žene su simbol i
utjelovljenje nacije/države koja metaforički zadobiva lik majke.56 U ratnim
situacijama ovako usmjeren proces instrumentalizacija naročito dolazi do
izražaja, jer rat otvara prostor za dokazivanje muške pozicije zaštitnika i
hranioca porodice, i majčinske, odgajateljske funkcije. Kao što uočava Nira
Yuval Davis žene se u kolektivnoj stvaralačkoj svijesti povezuju s djecom, a
time s kolektivnom i obiteljskom budućnosti, dok muškarci idu u rat57 da
brane ženu i djecu.58

52
V. Gelner, Ernest “Nacije i nacionalizam”, Matica Srpska, 1997., str. 83-84.
53
V. Eriksen, ibidem, str. 31.
54
Gelner u djelu “Nacije i nacionalizam”, izdvaja dvije definicije nacije: kulturnu i
voluntarističku. Prva apostrofira zajedničku kulturu, dok se druga temelji na volji ili
slaganju oko identifikacije (v. Gelner, ibidem, str. 19).
55
Nira Yuval Davis, ibidem, str. 215.
56
V. Kumari, ibidem, str. 198.
57
Nira Yuval Davis pokazuje da različito ratno iskustvo proživljavaju muškarci i žene, kao što
prolaze i kroz različite procese militarizacije. Autorica je svjesna da ne postoji nužna veza
između sudjelovanja u vojsci i građanskih prava, te uviđa da ono što određuje nečija
prava i položaj u društvu nije sudjelovanje u vojsci, nego njegova uloga u vojsci i alter-
nativni izvor građanske moći koje pojedinac ima (v. Nira Yuval Davis, Ibidem, str. 221.).
58
Nira Yuval Davis, ibidem, str. 216.

525
Mr. Amila Ždralović: Oblikovanje roda u tranzicijskim procesima sa osvrtom na Bih,
Godišnjak Pravnog fakulteta u Sarajevu, Lii – 2009., s. 505-531

U nacionalističkom diskursu koji je nužno maskulin, žena se shvaća i kao


“nositeljica časti zajednice”.59 Ovaj diskurs koji je omeđen specifičnim patri-
jarhalnim rodnim režimom, pokušava se upisati u moral pozivanjem na
“prirodnost” društveno konstruisanog sistem normi o tome kakva bi žena
trebala biti: pokorna, nesebična, strpljiva i izdržljiva osoba koja prije svega
vanjskim manifestacijama (naprimjer oblačenjem) demonstrira sistem moral-
nih vrijednosti određene zajednice. Vanjske manifestacije su ovdje ključne,
jer žene kada se “dolično ponašaju i odijevaju utjelovljuju liniju koja označava
granice nacije”.60 I dok s jedne strane igraju fundamentalnu ulogu u uspostav-
ljaju i očuvanju granica etno-nacionalnog korpusa, s druge strane, “one su
često isključene iz kolektivnog ‘mi’ političkog tijela i ostaju u položaju objekta,
umjesto subjekta. U tom je smislu konstrukcija ženskosti slična drugosti”.61

Na koncu i čitav proces etničkog čišćenja koji se zbivao na prostoru Bosne i


Hercegovine u periodu od 1992. godine do 1995. godine bitno je određen
rodnim režimima, gdje se može odrediti nekoliko karakteristika koje upućuju
na to. Prvo, muškarci se, s obzirom da zauzimaju u patrijarhalnom kontekstu
ulogu hranilaca porodice, udaljavaju od porodica i odvode u logore. S druge
strane, žene i djeca čine najveći dio izbjegličke populacije. Poseban oblik
kršenja ženskih ljudskih prava u Bosni i Hercegovini u periodu od 1992. do
1995. godine predstavljaju masovna silovanja koja su bila etnički motivirana.
Sam čin silovanja zadobiva dvostruku ideologizaciju. S jedne strane, ako se
žene shvaćaju prvenstveno kao majke, odgajateljice i čuvarice “časti”
određenog etnonacionalnog korpusa, silovanje se pojavljuje kao napad na
njihovu čast i kao brisanje gore opisanih genealoških i kulturoloških dimen-
zija koje definiraju određeni etnonacionalistički poredak. Čast je u ovom
kontekstu patrijarhalno definisana. Na koncu, silovanje je i u Ženevskoj
konvenciji o zaštiti građanskih lica za vrijeme rata od 12. augusta 1949.
godine, definisano kao napad na ženinu čast (član 27). Značajan iskorak je
napravljen sa za države neobavezujućom Rezolucijom br. 1820 upućene od
strane Vijeća sigurnosti iz 2008. godine u kojoj je prepoznato da su u
oružanim sukobima žene posebno predmet upotrebe nasilja na osnovu
spola/roda,62 koje postaje dio ratne taktike da se, kako se kaže u Rezoluciji

59
Ibidem.
60
Ibidem.
61
Ibidem, str. 217.
62
Prema Izvještaju o ravnopravnosti spolova (br. 5) Razvojnog fonda UN-a za žene, nasilje
na osnovu spola/roda se definiše kao “nasilje koje uključuje muškarce i žene, u kojem
su žene obično žrtve, a koje nastaje iz veza između muškarca i žene sa nejednakom
moći unutar veze”.

526
Mr. Amila Ždralović: Oblikovanje roda u tranzicijskim procesima sa osvrtom na Bih,
Godišnjak Pravnog fakulteta u Sarajevu, Lii – 2009., s. 505-531

ponizi, dominira, ugradi strah, rasprši i/ili nasilno rasele civilne članice
zajednica ili etničkih grupa. Nasilje na osnovu spola, a posebno silovanje,
već u uvodnim redovima Rezolucije, prepoznato je kao “oružje rata” i “oblik
odloženog ubistva”.

U postratnom periodu se dešava drugi čin instrumentalizacije. Riječ je o


političkoj manipulativnoj instrumentalizaciji kroz svođenje žrtvi na brojeve.
Time žrtva opet gubi svoj subjektivitet i biva učinjena bezličnom. Istina, kao
što uočava Jasna Bakšić Muftić,63 treba imati na umu da silovanje nije
pojedinačan, izoliran slučaj, da nije povezan sa individualnim određenjem
žrtve, već da je silovanje bilo masovna pojava kojoj su bile izložene sve, ili
većina žena u jednom selu, mjestu, dijelu grada, te na taj način silovanje i
seksualno zlostavljanje postali su dio kolektivnog saznanja i iskustva.
Međutim, kolektivno memorisanje sjećanja iz sociološkog aspekta postaje
drugi čin instrumentalizacije žrtve. Naime, kolektivna sjećanja lako mogu
postati mitovi koji su ključni za opstanak etnonacionalnih diskursa. Kao što
uočava Smith, nacija je, između ostalog, imenovana i zajedničkim mitovima
i istorijskim sjećanjima,64 odnosno zajednička istorijska sjećanja su pret-
postavka budućeg mita.65 Oblikovanje mita nosi opasnost da istorijske
činjenice u etnonacionalističkim tumačenjima gube vezu sa istinom, te kako
primjećuje Eriksen često “nemamo posla s prošlošću, već sa savremenim
konstrukcijama prošlosti.”66

Markiranje masovnog silovanja žena kao jednog od općih karakteristika rata


u BiH osobito je značajno iz pravnog aspekta. Međutim, insistiranje na ovom
karakteru masovnosti u okviru nacionalističkih politizacija veoma često žrtvu
može učiniti bezglasnom i bezličnom cifrom. “Zato je”, kako primjećuje Jasna
Bakšić Muftić “istina dijalog, slušanje drugačijih iskustava – jer na nivou
individualnih iskustava postoje različite istine vezane za mjesto, poziciju u
ratu i autentičan doživljaj. Ali ovaj proces je put za izgradnju stabilnosti u
regionu.”67

63
Bakšić Muftić, Jasna “Zločin silovanja u Bosni i Hercegovini” iz “Odjek”, ljeto-jesen-
zima 2003., Sarajevo, preuzeto sa http://www.odjek.ba/index.php?broj=03&id=21
dana 20. 08. 2009. godine.
64
V. Smith, ibidem, str. 30.
65
Ibidem, str. 41.
66
Eriksen, Ibidem, str, 129.
67
Bakšić Muftić, Jasna “Zločin silovanja u Bosni i Hercegovini” iz “Odjek”, ljeto-jesen-
zima 2003., Sarajevo, preuzeto sa http://www.odjek.ba/index.php?broj=03&id=21
dana 20. 08. 2009. godine.

527
Mr. Amila Ždralović: Oblikovanje roda u tranzicijskim procesima sa osvrtom na Bih,
Godišnjak Pravnog fakulteta u Sarajevu, Lii – 2009., s. 505-531

Etika brige i koncept tranzicijske pravde

Margarita Papandreeou postavlja pitanje da li su žene miroljubivije nego


muškarci i za svoj pozitivan odgovor navodi čitav niz primjera: ispitivanja
mišljenja na zapadu koja je proveo mirovni istraživač Brock-Utne pokazuju
da se žene negativnije izjašnjavaju o povećanju vojnih troškova i razvoju novih
tipova naoružanja od muškaraca; mnogo je više žena nego muškaraca u
Norveškoj bilo protiv postavljanja baze za američke marince u središtu
Norveške koja je služila protiv Sovjetskog Saveza za vrijeme trajanja hladnog
rata; u studijama o prioritetima vlada, u onim vladama u kojima je najveći
postotak žena na visokim položajima, najviše pozornosti je posvećeno miru,
pravdi i jednakopravnosti.68

Međutim, u raspravu oko povezanosti feminizma sa antimilitarizmom i


pacifizmom treba ući dosta oprezno, jer vrlo lako može poslužiti kao potvrda
patrijarhalnom postuliranju kruto definisanih binarnih pozicija muško/
žensko i upisivanja razlike u “prirodu”. Spomenuta rasprava usko je povezana
sa razlikovanjem etike pravednosti i etike brige, gdje prvi model odgovara
muškom, a drugi ženskom moralnom rasuđivanju. Ova dva tipa etike opisana
su kroz istraživanja Carol Gilligan koja su revidirala Kohlbergovu teoriju
moralnog razvoja. Bitno je naglasiti da ova dva modela etike nisu rezultat
prirodnih razlika, već različitog procesa socijalizacije. Naime, unutar sistema
društvenih normi i vrijednosti opisuje se šta je “prirodno” za žene, a šta za
muškarce, te se određuju specifične muške, odnosno ženske psihološke crte,
koje prate odgovarajuća ponašanja.

Dakle, etika brige i etika pravednosti kao model ženskog i muškog69 moralnog
rasuđivanja nisu rezultat prirode i navodnih bioloških razlika, već su socio-
psihološke prirode i rezultat su socijalizacije. Suprotnost između ova dva
modela je veća ukoliko su sociokulturni obrasci u kojem se formiraju više
patrijarhalno određeni. U tom kontekstu, etiku brige treba shvatiti kao

68
Papandreeou, Margarita “Jesu li žene miroljubljivije nego muškarci?” iz Biljana Kašić
(glavna ur.) “Žene i politika mira: Prilozi ženskoj kulturi otpora”, Centar za ženske studije
Zagreb, 1997., str. 38.
69
Posmatrano iz perspektive poststrukturalističkih razmišljanja opisivanje bilo kakvih
specifično muških ili ženskih obrazaca pripada patrijarhalnom diskursu. Na koncu,
čim govorimo o konceptu roda podrazumijevamo kruto definirane kategorije, jer rod
uvijek podrazumijeva muški i ženski rod. Prostor pluralne diferencijacije kojem teže
poststrukturalistička promišljanja podrazumijeva izgradnju vlastitog identiteta, a ne
uklapanje u gotove modele. Međutim, u konkretnoj društvenoj stvarnosti još uvijek smo
daleko od pluralne diferencijacije. Realnu društvenu situaciju prožima patrijarhat, te
je upotreba ovih kategorija, posebno u oblasti sociologije, neophodna da bi se opisale
određene društvene pojave.

528
Mr. Amila Ždralović: Oblikovanje roda u tranzicijskim procesima sa osvrtom na Bih,
Godišnjak Pravnog fakulteta u Sarajevu, Lii – 2009., s. 505-531

rezultat specifičnog ženskog iskustva, koji dalje potvrđuje da su, kao što je i
Margarita Papandreeou pokušala pokazati, žene miroljubljivije nego muškar-
ci. Upravo bi to mogao biti element o kojem treba voditi računa pri ostvarenju
koncepta tranzicijske pravde.

Ne može se ignorisati da mušku politiku oblikuje racionalni sistem nasilja i


pregovora o ratu i miru, dok žensku politiku oblikuje etika brige. Međutim,
da bi se u društvima u tranziciji ovo iskoristilo pri razvijanju građanske
političke kulture, neophodno je ponovno osvajanje ženskog političkog
subjektiviteta koje neće biti samo pravno definisano, već će biti stvarni
društveni subjektivitet. Kao što piše Rada Iveković, “borba za mir zahtijeva
da se bude političkim subjektom.”70 Međutim, ono što se veoma često dešava
u društvima u tranziciji jeste, kako ga naziva Lipovskaya, analizirajući
savremenu društvenu situaciju u Rusiji, proces maskulinizacije, odnosno
“uticaj širećeg maskulinizma u kulturi, politici i svakidašnjem životu.”71

Ključni problem leži u tome što se urušavanje starog političkog sistema i


pokušaj izgradnje novog demokratskog sistema dešava u okrilju izražene
nacionalističke ideologije. Njeni učinci rezultiraju repatrijarhalizacijom svih
sfera društvenosti, što je samo jedan od elemenata determinističkog sklopa
društva u tranziciji koje je još uvijek daleko od uspostavljanja onoga što
imenujemo građanskim i demokratskim društvom. Na putu do njegovog
uspostavljanja neophodno je uvažiti zahtjeve različitih socijalnih pokreta od
kojih je feminizam samo jedan, jer ovi zahtjevi jesu putokazi ka boljem
društvu. Samim tim i tranzicijska pravda je moguća samo ako odgovori na
ove izazove. Tranzicijska pravda72 je pojam koji podrazumijeva čitav niz
procesa i mehanizama u društvima na prijelazu od rata prema miru, a
obuhvaća četiri temeljna stupa: kaznena pravda, utvrđivanje i kazivanje

70
Iveković, Rada “Žene, politika, mir” iz Biljana Kašić (glavna ur.) “Žene i politika mira:
Prilozi ženskoj kulturi otpora”, Centar za ženske studije Zagreb, 1997., str. 100.
71
Lipovskaya, Olga “Maskulinizacija” iz “Žene i politika: Nova militarizacija Europe –
posljedice i utjecaji”, Ženska infoteka, Zagreb, 1999., str. 142.
72
Prema Izvještaju generalnog sekretara UN-a iz 2004. godine, pojam tranziciona pravda
“podrazumijeva kompletan niz procesa i mehanizama povezanih sa nastojanjima
društva da se suoči sa nasljeđem masovnih zlodjela iz prošlosti kako bi obezbijedilo
odgovornost, zadovoljilo pravdu i postiglo pomirenje. Oni mogu obuhvatiti kako sudske
tako i vansudske mehanizme, uključujući međunarodno angažovanje na različitim
nivoima (koje, međutim, uopšte nije obavezno) i gonjenje, obeštećenje, potragu za
istinom, reformu institucija i provjeru i otpuštanje osoblja, s tim da se ovi mehanizmi
mogu upotrijebiti zasebno ili u kombinaciji jedan s drugim” (Izvještaj generalnog
sekretara UN-a iz 2004. godine “Vladavina prava i tranziciona pravda u konfliktnim i
post-konfliktnim društvima” iz “Forum za tranzicionu pravdu”, Fond za humanitarno
pravo, Beograd, 1/2007, str. 86).

529
Mr. Amila Ždralović: Oblikovanje roda u tranzicijskim procesima sa osvrtom na Bih,
Godišnjak Pravnog fakulteta u Sarajevu, Lii – 2009., s. 505-531

istine, reparacije i reforma institucija. Međutim, da bi se ova društva približila


potpunijem osjećaju pravde, te da bi se izgradila stabilnija i održivija buduć-
nost, neophodno je uzeti u obzir opciju koja je popularno nazvana “gender
mainstreaming”. Ova opcija podrazumijeva da se svaki proces i mehanizam
tranzicijske pravde, kao i njegovi osnovni temelji rodno senzitivno procjenjuju
s obzirom na njihove implikacije i za žene i za muškarce. Da bi se to ostvarilo,
neophodno je masovnije uključivanje žena u procese izgradnje mira i stabilnije
budućnosti. Da žene mogu dati svoj doprinos u ovom segmentu, potvrđuje i
činjenica da je ženski pokret u zemljama u tranziciji imao uticaja na
pacifikaciju prilika, kako u konfliktnom, tako i u post-konfliktnom razdoblju.

Značaj gore opisanog problema potvrđuju Rezolucije Vijeća sigurnosti br. 1325
i br. 1820. U Rezoluciji br. 1325 “Žene, mir i sigurnost”73 iz oktobra 2000.
godine na više mjesta se, između ostalog, ističe potreba da se poveća učešće
žena na svim nivoima odlučivanja u rješavanju konflikata i mirovnim
procesima. U ovom dokumentu apelira se na zemlje članice da “osiguraju
povećano prisustvo žena na svim nivoima odlučivanja u nacionalnim,
regionalnim i međunarodnim institucijama i mehanizmima za spriječavanje,
vođenje i rješavanje sukoba” (tačka 18). Međutim, već u uvodnim redovima
Rezolucije 1820 iz 2008. godine izražena je zabrinutost zbog trajnih prepreka
i izazova za učešće žena i puno uključenje u prevenciji i rješavanju sukoba kao
rezultata nasilja, te zbog zastrašivanja i diskriminacije koji oslabljuju kapacitet
i legitimitet žena da učestvuju u javnom život nakon prestanka sukoba. U
spomenutom dokumentu potvrđen je negativni uticaj koji ovakvo isključivanje
ima na trajni mir, sigurnost i pomirenje, uključujući izgradnju mira nakon
sukoba. Rezolucija br. 1820 od izuzetnog je značaja zbog toga što na više
mjesta upućuje na značaj učestvovanja žena i u prevenciji i u rješavanju
sukoba, u izgradnji i održanju mira i sigurnosti nakon sukoba. Ovakav stav
podrazumijeva poduzimanje različitih mjera kako bi žene učestvovale na svim
nivoima donošenja odluka, a posebno na rukovodećim mjestima u sistemu
bezbjednosti.

Koncept tranzicijske pravde pokušava da se nosi sa naslijeđem masovnog


kršenja ljudskih prava. Međutim, oblici masovnih kršenja ljudskih prava
determinirani su, kao što je pokazano u prethodnom odjeljku ovog rada,
patrijarhalnim rodnim režimima. S druge strane, etno-nacionalistička
paradigma koja je svojstvena društvima kao što je bosanskohercegovačko,
jeste prostor u kojem se tranzicijska pravda pokušava ostvariti. Upravo zbog
toga njeno ostvarenje podrazumijeva nove rodno senzitivne političke režime.

73
U BiH je započet proces izrade akcionog plana za implementaciju principa ustanovljenih
Rezolucijom 1325.

530
Mr. Amila Ždralović: Oblikovanje roda u tranzicijskim procesima sa osvrtom na Bih,
Godišnjak Pravnog fakulteta u Sarajevu, Lii – 2009., s. 505-531

Tek prostor koji će se otvoriti sa dekonstrukcijom roda može omogućiti da se


masovna kršenja ljudskih prava sagledaju iz druge perspektive koja će
uključivati i ženska iskustva koja neće biti interpretirana u duhu naciona-
lističkih ideologija, ali će osigurati da procesi i mehanizmi tranzicijske pravde
nemaju rodno negativne implikacije.

Amila Ždralović, MA
Senior Assistant

GENDER SHAPING IN TRANSITION PROCESSES


WITH A REFLECTION ON BOSNIA AND HERZEGOVINA

Summary

This paper problematizes the defining of gender in transition processes with a particular
reflection on Bosnia and herzegovina. Respecting the fact that the transition processes
have their particularities and specificities in different geographical surroundings, the
author underlines their basic characteristics, which are as follows: the influence of
patriarchal cultural heritage, the influence of communist heritage, the economic transition
from a planned to a market economy, the political changes that follow the path from a
totalitarian to a democratic system, the return of repressed national, cultural, and
religious identities, and the concept of transitional justice. The paper analyzes the
shaping of gender and gender roles in each one of these fields, but also demonstrates
that the process can proceed in an opposite direction where the gender sensitive
approach would shape the transition processes.

Key terms: transition, gender

531
Copyright of Godišnjak Pravnog Fakulteta u Sarajevu is the property of Godisnjak Pravnog Fakulteta u
Sarajevu and its content may not be copied or emailed to multiple sites or posted to a listserv without the
copyright holder's express written permission. However, users may print, download, or email articles for
individual use.