SVEUĈILIŠTE/ UNIVERZITET VITEZ U TRAVNIKU

FAKULTET POSLOVNE INFORMATIKE U TRAVNIKU

TRAVNIK

ALMIR DŽIDIĆ
ESEJ: GLOBALIZACIJA

TRAVNIK, 2010
 SVEUĈILIŠTE/ UNIVERZITET VITEZ U TRAVNIKU
FAKULTET POSLOVNE INFORMATIKE U TRAVNIKU
TRAVNIK

GLOBALIZACIJA
ESEJ

Predmet: OSNOVI EKONOMIJE

Mentor: Prof. dr . NIKOLA GRABOVAC
Student: ALMIR DŽIDIĆ
Br. Indexa:0025-10/DIT
Odsjek: INFORMACIONE TEHNOLOGIJE
 O globalizaciji su se pisale knjige, održavali naučni skupovi, brojne tribine i okrugli
stolovi. Svi su se pozivali na potrebu globalizacije, posebnoglasnici koji su dolazili u ime
Međunarodnog monetarnog fonda ili Svjetske banke. Svi su nešto citirali i upozoravali druge
na njihove grijehe i propuste, ali nisu htjeli vidjeti svoje i vjerovatno ih nikad neće ni vidjeti.
Navodno svijet postaje globalno selo i svako može u „tuđe dvorište”, ali ne samo zaviriti nego
i koristiti. Tako je dolazio i zapadni kapital kupovati imovinu, preneseno rečeno “loviti kokoši
i skupljati jaja za svoju trpezu”. Međutim, kada kokoši (tj.građani siromašnih zemalja)
pokušaju ući u tuđe dvorište, tada više ne važe načela globalizacije. Dakle, opet je aktuelno
pravilo koje glasi: “Što je tvoje - to je i naše, a što je moje - to je samo moje”.

Prvi znakovi takvoga ponašanja javili su se već prije nekoliko godina kad je predsjednik
SAD-a kao ekonomski najsnažnije države zabranio stranu konkurenciju u industriji željeza i
čelika i to obrazlagao potrebom zaštite domaće američke industrije čelika. Svi su šutjeli i
nitko ništa… Sada već i Francuska štiti svoje poljoprivredne interese od nekih evropskih
ograničenja, a to obrazlaže potrebom očuvanja “svoje tradicijske poljoprivredne proizvodnje i
kulturnim nasljeđem”.

Nakon raspada SSSR-a došlo je do ubrzane globalizacije u svijetu i to je dovelo do

povećanja integracije pojedinačnih privreda zemalja, rasta svjetske trgovine i
multinacionalnih kompanija i porasta efekta velike sume novca koja se kreće u privredama.
Ljudi širom svijeta su povezani jedni s drugima više nego ikada prije, a tokovi informacija i
novca su znatno brži. Robe i usluge koje se proizvode na jednom kraju svijeta su dostupni
širom planete, međunarodna putovanja su normalna pojava i ovi fenomeni se nazivaju
„globalizacija“.

Ono što je bitno reći je da nije samo pojam globalizacija postao popularan predhodnih
godina, nego i pojam antiglobalizacija tj. borba protiv globalizacije, koji je možda još i
popularniji. Pojam antiglobalizacija uključuje: zaštitu životnu sredine ljudi, zaštitu životinja,
pitanje djece koje su radna snaga, anarhizam, antikapitalizam i opoziciju multinacionalnih
kompanija.
Institucije koje su najviše napadane od strane antiglobalističkog pokreta su Svjetska
trgovinska organizacija (WTO), Međunarodni monetarni fond (MMF) i Svjetska banka
(World Bank). Kako dolazi do porasta globalizacije u ekonomiji širom svjeta, tako dolazi i do
porasta antiglobalističkih aktivnosti i protesta, kao i povećanja njihovog inteziteta i nivoa
nasilja.

Sa padom komunizma kompanije su proširile svoje oblasti poslovanja širom svijeta. Velike
korporacije se danas optužuju da su dovele do socijalne nepravde, nepravednih uslova rada
(uključujući plate radnika, uslove rada i života), nedostataka brige za zaštitu okoline i
ekološke štete. Multinacionalne ekonomske institucije, kao što su Svjetska trgovinska
organizacija,Međunarodni monetarni fond i Svjetska banka se posmatraju kao predvodnici
globalizacije i kao predvodnici korporativnih interesa kojima je motiv samo profit i sve više
postaju glavna meta demenstratora.

Iako su multinacionalne korporacije i institucije međunarodne trgovine predmet kritike, svi

posmatrači ne djele ista mišljenja. Mnogi komentari koji se objavljuju govore u njihov prilog,
kao da postoje korisna i pozitivna dostignuća. Na primjer, tvrdi se da slobodna trgovina
donosi ukupnom razvoju svijeta. Globalna slobodna trgovina promoviše globalni ekonomski
rast, kreira radna mjesta, čini kompanije više konkurentnim i snižava cijene za potrošače.
Globalizacija takođe pruža siromašnim zemljama, preko infuzije stranog kapitala i
tehnologije, šansu za ekonomski razvoj i širenje blagostanja koje stvara uslove procvata
demokratije i poštovanja ljudskih prava.

Nažalost nije to tako sjajno kao neki to promovišu, više je na svijetu onih koji ne vide
dobre strane globalizacije i oni tvrde da ekonomski rast nije nužno potreban da ljudi budu
srećniji, jer su oni ustvari često nesrećniji. Institucije kao što je Svjetska banka su napravile
bogate bogatijima, a one koji to nisu još siromašnijima. Po antiglobalistima slobodna trgovina
je divna za menadžere i akcionare, ali je pakao za radnike. Globalizacija dovodi do
eksploatacije siromašnih, radnika i životne sredine. Isto tako ona olakšava bogatim
kompanijama da djeluju sa manje odgovornosti i da kulture pojedinih zemalja postanu
obuzete amerkanizacijom.

Iz svega se može vidjeti da Svjetska trgovinska organizacija služi samo interesima

multinacionalnih korporacija i ona kao takva ne može biti demokratska institucija. Svjetska
trgovinska organizacija gazi preko radnika i ljudskih prava. Oni ne znaju ili neće da znaju da
djeca širom svijeta rade za multinacionalne komapnije i to za 1 dolar po dvanaest sati dnevno.
Može se reći da je Svjetska trgovinska organizacija neprijatelj i za životnu sredinu jer
trenutno radi na sporazumu koji će eleminisati tarife na proizvodima od drveta, što će dovesti
do potražnje za drvetom i doći će do esklacije sječe šuma. Takođe oni dovode do porasta
nejednakosti, jer slobodna trgovina ne funkcioniše za većinu svjeta.

Program razvoja UN-a govori da bogati koji čine 20% svjetske populacije troše 86%
svjetskih resursa, dok 80% siromašnih troši samo 14%. Globalizacija i njeni predvodnici
uništavaju i nacionalni suverenitet, jer predstavljaju jedan nadnacionalni sudski sistem moći
koji može da ekonomski sankcioniše zemlje u skladu sa svojim odlukama. Dobar primjer da
se zna ko je „gazda“ i čija je riječ posljednja jeste situacija kada je Evropska unija zabranila
govedinu koja je uzgojena sa vještačkim hormonima rasta, a Svjetska trgovinska organizacija
je donijela odluku da je ovaj zakon prepreka za trgovinu i da treba da se ukine. Kada je u
pitanju globalizacija postoji još jedan veliki problem, a to je “sloboda” na koju se Amerikanci
često pozivaju. Gdje je tu sloboda? Šta reći, da li je ovo jednakost, ravnopravnost... ?

Svi oni koji hvale i pokazuju divljenje prema svjetskim globalističkim kompanijama,
vjerovatno ne znaju da je McDonald's je jedna od najviše kritikovanih kompanija od strane
antiglobalista koji ih osuđuju za male plate u kompaniji, reklamiranje, učešće u krčenju šuma,
ubijanje životinja, kao i promociju brze hrane i nezdrave ishrane. Za globaliste su to
vjerovatno vrlo dobri primjeri upravljanja, organizacije, planiranja ljudskih resursa,
motivisanja radnika i slično, pa svakodnevno izmišljaju nekakve uspješne analize i rezulate
istraživanja o uspješnom poslovanju. Treba li uopšte imati komentar na ovakve stvari, možda
se nadati da u to niko nevjeruje ili da oni koji u to vjeruju se neće nikada ni zaposliti pa tako
nikada neće moći sprovesti svoje ideje. McDonald's prodaje brzu hranu sa previše soli, šećera
i masti koja proizvodi visok holesterol. Ta hrana je precjenjena i uništava tradiciju domaće
kuhinje, kao i uravnoteženu i zdravu ishranu.

Veliki protesi se dešavaju protiv McDonald's i radi „Happy meals“ koji sadrži male
igračke bazirane na likovima iz Diznijevih filmova. Prvo, Diznijeve igračke iz „Happy meals“
su korištene kao način reklamiranja da se privuku djeca i drugo ovo je neetičan način
pridobijanja, jer na djecu je lakše uticati i oni ne razumiju sve oglase kao odrasle osobe, oni tu
vide samo lijepu igračku.
Ono što je još gore Dizijeva igračka za McDonald's se proizvodi u zemljama Azije sa
jeftinom radnom snagom. Na primjer, u Vjetnamskim fabrikama mlade žene (između 17 i 20
godina) rade smjene od deset sati dnevno, sedam dana nedeljno, a prosječna plata je između
šest do osam centi na sat što je manje nego dovoljno za hranu po jednom danu. Plate ne
pokrivaju čak ni 20% dnevne hrane i putnih troškova za jednog radnika.

Nike je još jedna kompanija koja je postala dio globalizacije i takođe je često na meti
antiglobalističkih demonstracija. Prema riječima aktivista za ljudska prava, radnici Nike
fabrika u Indoneziji su plaćeni 1.25 dolara dnevno, a rade od osam do petnaest sati svaki dan.
Antiglobalisti tvrde da Nike umanjuje ljudska prava, jer misle da ljudi mogu da žive od 1.25
dolara dnevno i tako održe svoje dostojanstvo. Problem radnika u Indoneziji je što se plaše
ujedinjenja, jer oni koji su pokušali da organizuju sindikat i da se bore za bolje uslove rada i
veće plate su mučeni i ubijani od strane angažovanih agenata. Vjerovatno je i to sastavni dio
globalizacije... Nike govori da su njihovi radnici širom svijeta dobro plaćeni i da su radni
uslovi isti kao i oni u zapadnim zemljama. Nike takođe tvrdi da aktivista za ljudska prava koji
je proveo nekoliko nedelja u Indoneziji ne može da razumije ogromana i kompleksna pitanja
više od 200 miliona Indonezijski građana. Možda aktivista ne razumije, ali očigledno je da su
„oni“ razumjeli sve to, pa su otvorili fabrike po Indoneziji i zaposlili maloljetnu djecu, dok
svoju djecu školuju na prestižnim svjetskim univerzitetima...

Bilo kako bilo, ali realno je reći da većina svijeta živi u nemaštini i bijedi, umire od gladi i
mnogobrojnih bolesti. Čovječanstvo, kao takvo, sve više zajednički dijeli potencijalno
katastrofične posljedice neobuzdanog tehnološkog rasta i pustošenja prirode. Dovoljno je
samo pomenuti ogromne rupe u ozonskom omotaču i promjene klime. Ta pitanja, koja se tiču
opstanka ljudi kao vrste mogu se rješavati samo zajedničkim snagama i razumnim
ponašanjem vodstava svih država svijeta. Opsjednutost nasiljem, sexom i novcem su boljke
tog konkretnog sistema zvanog “globlizacija” sa kojim normalan svijet treba da se izbori kako
zna i umije. Postavlja se pitanje da li sa današnjim razvojem ljudske misli i razumjevanjem
prirode možemo da organizujemo društvo na drugačiji, možda na bolji i humaniji način koji bi
nam pružio slobodu da se edukujemo u stvarima koje nam se dopadaju ili da radimo samo ono
što želimo, bez stega novca i socijalnih normi?

Čovjek se neprestano pita o tome gdje se nalazi, šta mu se događa, kroz šta prolazi, gdje će
dospjeti… Pitanja se umnožavaju što je krajolik nepoznatiji. Globalizacija je nešto što
osjećamo na vlastitoj koži, ali o njoj ne znamo gotovo ništa. Naravno da ne postoji niko ko
može do kraja predvidjeti njene posljedice, a mi smo danas svjedoci zanimljivih i neizvjesnih
velikih promjena, koje nazivamo raznim imenima: “umrežano društvo”, “postindustrijsko
društvo”, “društvo znanja”, “divlji kapitalizam”, “doba westernizacije”, “casino ekonomija”,
“show business ekonomija” itd. Problem globalizacije je što odbacujemo svaku drugu soluciju
i prihvatamo samo jedno jedino rešenje. U taj sistem “zvani” globalizacija ćemo usisati sve,
počevši od idiličnih afričkih plemena, beduina, kineskih monaha u hramovima, pa sve do
bosanskih opanaka. Da li je zaista budističkom monahu ili bosanskom čobanu neophodna
globalizacija? Ne znam… Ali znam da jedino što vrijedi globalizovati jeste “nezadovoljstvo”.