Univerzitet u Zenici

Islamski pedagoški fakultet u Zenici

Sanida Bekrić

DJECA SA POREMEĆAJEM U PONAŠANJU

Seminarski rad

1
 Zenica,2009.

Univerzitet u Zenici
Islamski pedagoški fakultet

Sanida Bekrić
Indeks br. 2002/08;redovni student
Odsjek za predškolski odgoj i obrazovanje

DJECA SA POREMEĆAJEM U PONAŠANJU

Seminarski rad

Predmet: psihologija
Mentor: Anela Hasanagić

Zenica,april 2009.

2
SADRŽAJ:

1. UVOD...................................................................................................2
2. STA JE TO PREMEĆAJ U PONAŠANJU..........................................3
3. NASTANAK I RAZVOJ POREMEĆAJA U PONAŠANJU..............4
4. NAJČEŠĆI POREMEĆAJI KOJI SE JAVLJAJU KOD DJECE........7
5. POREMEĆAJI NEDOVOLJNO KONTROLIRANOG
PONAŠANJA.......................................................................................8
6. POREMAĆAJI OPHOĐENJA.............................................................9
7. POREMEĆAJI S PRKOŠENJEM I SUPROTSTAVLJANJEM........10
8. POREMEĆAJI UČENJA,PISANJA I ČITANJA...............................11
9. ZAKLJUČAK.....................................................................................12
10.LITERATURA....................................................................................13

3
 UVOD

Poznato nam je da se čovjek od samog postanka pa sve do danas zanimao za

ponašanje drugih ljudi. Zanimalo ga je zašto se neko ponaša ovako ili
onako,zašto neko plače i tome slični procesi. U ranoj povijesti čovjek nije
mogao naći adekvatan odgovor na sva ta pitanja ali kasnije se pojavljuju
istraživanja i zaključci koji nude odgovore i dublje tumače ljudsko
ponašanje. Tako je koz historiju nastala psihologija kao sveobuhvatna
znanost koja se bavi proučavanjem ponašanja kako pojedinca tako i cijelog
kolektiva. Jedno od mnogobrojnih područja kojim se bavi psihologija jesu i
djeca sa poremećajem u ponašanju.
Savremeni svijet preplavljen je raznim modelima neprihvatljivog
ponašanja,bilo da se radi o samoj individui ili o kolektivu. Često se javljaju
razne prepreke koje sprečavaju uspjeh pojedinca ili ugrožavaju uspješan rad
jedne grupe. Pojam poremećaja u ponašanju može biti u protivrječju sa
moralnim normama ali i u protivrječju sa legalnim zakonima jedne
zajednice.
U ovom seminarskom radu obratit ćemo pažnju na rano razdoblje života.
Naime kako se prvi poremećaji mogu već uočiti u djetinjstvu,izučavali smo
literaturu tog perioda i najvažnije iznijeli u ovaj rad. Šta odlikuje djecu sa
poremećajem u ponašanjem,kako ta djeca utiču na rad grupe,da li je moguća
prevencija ili tretman takvog ponašanja,koji su uzroci nastanka slijedi da
vidimo.

4
 STA JE TO POREMEĆAJ U PONAŠANJU

Pojam poremećaja u ponašanju možemo objasniti kao svako ponašanje koje

odstupa ili je neprilagođeno nekim normama. Te norme mogu biti određene
u društvu,kulturi ili državi u kojoj dijete živi. Najčešće djeca nisu svjesna
svog poremećaja ili blaže rečeno svog neprilagođenog ponašanja. Oni
postaju svjesni tek onda kada odrastu. Do tada oni smatraju da se ti
poremećaji vežu uglavnom za okolinu ili odrasle a nikako za njega lično.
Često se poremećaji mogu manifestovati u određenoj situaciji npr. u
školi,vrtiću dok se kod kuće može ponašati sasvim normalno.
Najveći problem nastaje kada roditelji ne žele ili ne znaju prepoznati
određeni poremećaj kod svoje djece. Tada dolazi do zablude i pogrešnog
tretmana djece sa poremećajem u ponašanju. Svaki roditelj ili odgajatelj
treba da bude zabrinut za dijete ako ono previše živi u svojoj mašti,mnogo
vremena provodi sa svojim imaginarnim prijateljem,previše se prepire s
drugom djecom,ne želi da se igra „normalno“ i sl. „ Istraživanja pokazuju da
63% trogodišnjaka s problemima još uvijek su imali probleme i kao
osmogodišnjaci.“1
Da bi ustanovili problemi u ponašanju potrebno je prethodno biti upoznat sa
normalnim razvojom djeteta i sa pojavama koje su karakteristične za
određenu dob. Neki poremećaji mogu se javiti samo na određeni period dok

1
www.wikipedia.com.

5
neki mogu biti i dugotrajni. O tome kako nastaju,koliko traju i kako se
razvijaju slijedi u narednom poglavlju.

NASTANAK I RAZVOJ POREMEĆAJA U PONAŠANJU

Svaki čovjek u životu može manifestirati neke poremećaje u ponašanju u
određenoj situaciji i kontekstu. No ne može se jedan takav događaj smatrati
poremećenim ponašanjem.
Zbog toga je Bregant još davne 1968. god. preručio kriterij za određivanje
poremećaja u ponašanju. Kriterij bi trebali biti sljedeći:
 da se dijete svojim ponašanjem izdvaja iz šireg okvira uobičajnog
ponašanja i da takvo ponašanje nosi antisocijalne crte;
 da pretpostavljamo postojanje posebnih uzroka;
 da je to ponašanje ugrožavajuće i da sprečava dalji razvoj djeteta.
Postoje različiti pristupi tumačenju i razvoju ponašanja koje postaje
problematično. Ti pristupi pomažu da se ustanovi u kolikoj je mjeri
razvijeno problematično ponašanje,kakav tretman zahtjeva i šta dalje s
takvom djecom. Kako bi najbolje razumjeli i pristupili problemu,potrebno je
da prethodno obradimo biološke i psihološke faktore koji mogu biti
uzročnici nastanku i razvoju poremećaja u ponašanju.
Biološki faktori uključuju sve ono što se veže za nervni sistem,mozak
općenito,gene,hromosome itd. No,ovi faktori mogu biti presudni za neke
poremećaje dok za druge i nisu. U istraživanju možemo uključiti i socijalne
faktore koji nekada igraju veliku ulogu. Naime,okolina,kultura i društvo
može mnogo da utiče na samog pojedinca i na njegove probleme u
ponašanju. Pored bioloških i socijalnih,tu su i psihološki faktori koji se

6
nadovezuju na prethodno spomenute. Iako su psihološki faktori nezamislivi
bez socijalnih i bioloških,oni predstavljaju jednu relativno samostalnu
cjelinu sa svojim zakonitostima i načinom funkcionisanja.
Sa psihološkog gledišta najčešće se govori o poremećajima koji su nastali
utjecajem okoline ili su posljedica nepravilnog emocionalnog razvoja
ličnosti. Poremećaji koji su nasatali utjecajem okoline najčešće nastaju kada
se djeca identificiraju sa tkz. negativcima u njihovoj okolini ili ga uzimaju
za svog idola. Dok poremećaji koji su posljedica nepravilnog emocionalnog
razvoja najčešće nastaju zbog slabih emocionalnih uvjeta u ranom
djetinjstvu.
Pored ovih faktora postoje i osnovne psihološke teorije poremećaja u
ponašanju.
TEORIJA INTELIGENCIJE – navodi da je osnovni uzrok dječijeg
delikventnog ponašanja smanjena intelektualna sposobnosti. „Rezultati
istraživanja s kraja prošlog stoljeća,s ciljem utvrđivanja nivoa inteligencije u
genezi delikventnog poašanja govori o nižoj inteligenciji djece delikvenata u
usporedbi s općom populacijom“2
PSIHODINAMSKA TEORIJA-zastupnik ove teorije je Freud. On govori
da je zrok poremećaja konflikt između ida,ega i superega. Smatra da u
svakom djetetu leži delikventno ponašanje samo je pitanje da li će dijete u
razvoju svoje ličnosti to potisnuti ili će pak to manifestovati na razne načine.
TEORIJA UVJETOVANJA I UČENJA-prema ovoj teoriji svaki
poremećaj koji se javlja u ponašanju kod djece je rezultat naučenog u ranoj
ili kasnoj prošlosti.“Tri načina učenja koja doprinose našem razumijevanju
poremećaja u ponašanju su: klasično uvjetovanje,instrumentalno uvjetovanje

2
Lebedina Manzoni Marija,Psihološke osnove poremećaja u ponašanju,Naklada Slap 2007.,str. 17.

7
i opservacijsko učenje.“3No ne može se govoriti da učenje ili uvjetovanje
samo utiče na poremećaje.
TEORIJA FRUSTRACIJE-u osnovi je pretpostavka da je svako
neprilagođeno ponašanje kod djece,posebno agresivno,posljedica frustracije
i obrnuto. Inače se frustracija definira kao smetnja pri postizanju željenog
cilja.
KOGNITIVNA TEORIJA-naglašava kako kognitivni procesi mogu
mnogo uticati na poremećaje kod djece. Sve zavisi od toga kako djeca
doživljavaju neke stresne situacije i kako reaguju na njih. Nekada
nepromišljena reakcija može prouzrokovati emocionalni ili neki drugi tip
poremećaja.

3
Hwang Philip I Nilsson Björn,Razvojna psihologija,Boräs 1996.,str. 34.

8
 NAJČEŠĆI POREMEĆAJI KOJI SE JAVLJAJU KOD
DJECE
Svaki čovjek prođe svoj period djetinjstva. No,on nije svjestan svega što se
događa u tom razdoblju. Djeca kada govore o svom ponašanju,njima se ništa
ne čini problematičnim stoga se i ne možemo baš pouzdati u njihove iskaze i
sjećanja. Tako se najviše očekuje od roditelja ili odgajatelja,da sve ono što je
sumnjivo ili abnormalno za period djetinjstva,oni prepoznaju i omoguće
adekvatan tretman.
Postoje razne klasifikacije i skale putem koji se mogu prepoznati i ustanoviti
određeni poremećaj. Kao najčešći i najpoznatiji poremećaji u djetinjstvu
navode se sljedeći:
 poremećaji motoričkih vještina;
 deficit pažnje i poremećaj s nasilničkim ponašanjem (hiperaktivnost,
poremećaj ophođenja);
 poremećaj komunikacije,
 poremećaj učenja (čitanja,pisanja);
 poremećaj nedovoljno kontroliranog ponašanja;
 poremećaj pretjerano kontroliranog ponašanja i dr.
Ovi poremećaji mogu biti zastupljeni u maloj gotovo neprimjetnoj mjeri ali
mogu se javiti i slučajevi teških poremećaja u ponašanju. Jako bitnu ulogu
kod ovakvih poremećaja imaju:
 roditelji ili odgajatelji;
 upotreba igre u terapiji;
 relevantnost i efekti psihoaktivnih lijekova.
Svaki od ovih poremećaja imasvoje karakteristike i mi ćemo se sa nekima od
njih pobliže upoznati.

9
 POREMEĆAJI NEDOVOLJNO KONTROLIRANOG
PONAŠANJA
Često smo imali priliku čuti ili sami primjetiti da su neka djeca u našem
susjedstvu, školi, prodavnici, vrtiću ili u obližnjem parku jako nemirna,
bučna, da ne paze kuda idu,da sve žele dodirnuti svojim rukama ili kako se
to u narodu kaže da su vrlo živa. Takvo ponašanje često na iritira i ne
možemo da shvatimo o čemu se zapravo radi.
Naime ovakvo ponašanje je jedna od osnovnih karakteristika poremećaja
nedovoljno kontroliranog ponašanja ili bliže rečeno poremećaja
hiperaktivnog nedostatka pažnje. Ovdje se ne radi ni o kakvom fizičkom
poremećaju kao ni o razmaženoj djeci koju roditelji ne mogu kontrolirati. Do
ovakvog poremećaja može doći nasljednim faktorima,različitim bolestima,
teškim porodom,ozlijedama mozga,upotrebom droga i sl.
Bitne vidljive karakteristike ovog poremećaja su: nepažnja i odsutnost,
impulzivnost, hiperaktivnost. Hiperaktivnost može biti senzorna i motorna.
Senzornu hiperaktivnost karakteristiše dječija reakcija na svaki podražaj što
se očituje u stalnom prelazu s jedne aktivnosti na drugu. S druge strane,
motorna hiperaktivnost se očituje kroz stalni nemir djece tj. stalno skaču,
izvijaju se na stolici i sl.Od velikog je značaja poznavanje ovih vidljivih
karakteristika kako bi nam lakše bilo prepoznati djecu s ovim poremećajima.
Također nekada može doći do zabune jer ove karakteristike mogu se
ispoljavati i kroz određeno razdoblje djece bez ovog poremećaja. Tada se
samo radi o jednoj prolaznoj fazi. Tretman ovakve djece zahtjeva mnogo
napora i aktivacije kako djeteta tako i njegovih roditelja. Najčešće su to
terapijske tehnike(obiteljske i individualne),trening strpljenja itd.

10
 POREMEĆAJ OPHOĐENJA
Poremećaj ophođenja može se svrstati u poremećaje nedovoljno
kontroliranog ponašanja,no zbog svoje raznolikosti i posebnih karakteristika
ovdje ćemo ga obrađivati kao zasebnu cjelinu. Tako za početak možemo
kvalificirati poremećaje ophođenja prema njihovim simptomima na:
- agresivnost prema ljudima i životinjama;
- uništavanje javne ili privatne imovine;
- prijevare ili krađe;
- ozbiljno narušavanje propisanih pravila.
Dijagnosticiranje ovakvog poremećaja kod djece lakše je nego
dijagnosticiranje u pubertetu. Kao i kod drugih poremećaja tako i za ovaj
možemo reći da na njega bitno utiču genski,socijalni i ekonomski faktori
zatim odnosi s roditeljima (odgajateljima), vršnajcima, i općenito s
okolinom. Također se nasilje u porodici, devijantno ponašanje roditelja,
nedostatak pažnje, bračni problemi nekim od faktora koji mogu
prouzrokovati poremećaj ophođenja. No, ne može se tačno utvrditi koji od
ovih faktora je najviše uticao na nastanak.
Karakteristike ovakvog poremećaja najčešće se ogledaju kroz impulzivno
reagovanje, krađe, svađe, lagaje, bezobrazne radnje i sl. U nekim
sredinama,najčešće slabo socio-ekonomski razvijenim zemljama, ljudi to
prihvataju kao normalno ponašanje,dok se u drugim,nešto bogatijim i
civilizovanijim zemljama, takvo ponašanje nikako ne prihvata.
Tretman djece s ovakvim poremećajem ogleda se u terapijskim sesijama
(obiteljskim ili individualnim) zati u podučavanju moralnim i društvanim
normama. Najviše se pažnje posvećuje ovi moralnim vrijednostima i
probuđivanju svijesti smatrajući da će to uticati kada djeca budu htjela
ponoviti neko problematično ponašanje.

11
POREMEĆAJ S PRKOŠENJEM I SUPROTSTAVLJANJEM
Za ovaj poremećaj možemo reći da je jedan od najčešćih i najzastupljenijih
poremećaja. Svako dijete prolazi kroz određeni period kada prkosi ili se
suprotstavlja svojim roditeljima ili autoritetu. No, o poremećaju možemo
govoriti tek kada se pojavljuju i često ponavljaju sljedeći simptomi:
 često bješnjenje;
 česta svađa s odraslim;
 suprotstavljanje;
 namjerno ometanje drugih;
 prebacivanje krivnje na druge;
 ljutnja i srdžba;
 česta zloba i osvetoljubivost.
Obično se ovi simptomi zadržavaju 6 ili više mjesecai i tada možemo
govoriti o poremećaju. Liječenje ili tretman ove djece najčešće je u
razgovorima s roditeljima, psiholozima,zatim u vježbama strpljenja i
smirenosti.

12
 POREMEĆAJ UČENJA, PISANJA I ČITANJA
Negdje oko 10%-30% djece ima ovaj poremećaj sa učenjem,pisanjem i
čitanjem. Ovaj poremećaj može se uočiti rano, prije polaska u školu. Razlozi
nastanka ovih poteškoća mogu biti metakognitivne poteškoće,manjak
jezičnih funkcija ili psihosocijalni problemi. Dijete može imati probleme sa
sluhom ili vidom,što znatno može uticati na polja učenja,pisanja i čitanja ili
pak to može biti nemogućnost čitanja dugih i teško izrecivih riječi. Ovakve
poteškoće često se nazivaju disleksijom. Mnogo su češće kod dječaka nego
kod djevojčica.
Kod ovih poteškoća najbitnije je:
 da roditelji ne prelaze granice mogućnosti svoga djeteta;
 da ne zahtijevaju previše;
 da počnu od osnova;
 da ne uspoređuju svoje dijete s drugom djecom;
 da ga ne ispravljaju stalno i sl.
Tako olakšava svome djetetu a i samome sebi rad i napor. Bitno je vjerovati
i na vrijeme priznati poteškoće svog djeteta jer tada sve postaje lakše.

13
 ZAKLJUČAK
Na kraju je jako bitno spomenuti da ovi poremećaji nisu smrtonosni. Obično
su djeca s poremećajima u ponašanju u nekoj maloj mjeri izdvojena ali
nikako odbačena od društva. Zbog toga je od velikog značaja žrtvovanje i
učestvovanje okoline koja okružuje dijete u smislu da se prema djetetu
ponašaju adekvatno i ravnopravno ne odbacujući ga od ostale djece. Roditelj
ili odgajatelj trebao bi pokušavati na razne načine smiriti djetetovo
ponašanje,učiti ga kako savladati poteškoće koje se javljaju i kako da se
uklopi u grupu. Naravno zbog toga je jako bitno da u predškolskim
ustanovama rade osobe sposobne i obučene za rad i sa djecom s
poremećajem u ponašanju. Biti dijete s poremećajem u ponašanju nije
nikakav bauk stoga pomozimo takvog djeci i obratimo pažnju na njih.

14
 LITERATURA:
1. Hwang P. i Nilson B., Razvojna psihologija, Filozofski fakultet,
Sarajevo 2000
2. Islamski pedagoški fakultet, Zbornik radova, br. 5. 2007.
3. Marija Lebedina Manzoni, Psihološke osnove poremećaja u
ponašanju, Naklada Slap 2007
4. Magazin „Život & Down syndrom“ br.1. 2007.
5. www.wikipedia.com

15