Sie sind auf Seite 1von 302

PRIRUČNICI

SVEZAK 71
PRVI KRŠĆANI

CIP - Katalogizacija u publikaciji


Nacionalna i sveučilišna knjižnica - Zagreb

UDK 27

GNILKA, Joachim
Prvi kršćani: izvori i početak Crkve /
Joachim Gnilka ; <prijevod Božidar
Brezinščak-Bagola>. - Zagreb : Kršćanska
sadašnjost, 2003.

Prijevod djela: Die fruehen Christen. -


Bibliografija. - Kazalo.

ISBN 953-11-0000-4

I. Kršćanstvo - Povijest - Rimsko doba

430919080
Joachim Gnilka

PRVI KRŠĆANI
Izvori i početak Crkve

KRŠĆANSKA SADAŠNJOST
ZAGREB, 2003.
Naslov izvornika:
Joachim Gnilka
Die frühen Christen: Ursprünge und Anfang der Kirche
© Verlag Herder Freiburg im Breisgau 1999

Prijevod:
BOŽIDAR BREZINŠČAK-BAGOLA
Redaktura:
IVAN DUGANDŽIĆ
Lektura:
IVANKA BILIĆ
Korektura:
MARIJA ΒARIČEVIĆ
Prijelom:
TOMISLAV ALAJBEG
Oprema:
ROMAN TURČINOVIĆ

Izdaje: Kršćanska sadašnjost d.o.o., Zagreb, Marulićev trg 14


Odgovara: dr. Aldo Starić
Tisak: Kršćanska sadašnjost d.o.o., Zagreb
Naklada: 1.500
ISBN 953-11-0000-4
PREDGOVOR NJEMAČKOM IZDANJU

Pošto sam u posljednjih desetak godina već objavio knjige ο Isusu (1990.), ο
Pavlu (1996.) i ο Teologiji Novoga zavjeta (1994.), sada izlazim u javnost s knji-
gom koja je posvećena samim počecima Crkve. Ne može se baviti počecima Cr-
kve bez istodobna promišljanja ο njezinim izvorima, ο vremenu njezina nastaja-
nja, ο duhovno-religioznim strujanjima koja su okruživala Isusa iz Nazareta i od
njega oblikovan pokret. Knjiga nije povijest rane Crkve, već se usredotočuje na
ono što se događalo na početku i što je još uvijek moguće prepoznati.
Mi danas živimo u vremenu - barem u Zapadnoj Europi - kada Crkva traži
nove oblike života. Naravno da više nije moguće imitirati Crkvu u njezinu počet-
ku. Tada se nalazila pod posebnim djelovanjem Duha iz kojega je proizašla. Ali
možemo od nje ponešto naučiti, od njezine siline, njezina misionarskog žara, nje-
zine službe Božje, njezina svakodnevna življenja. Kao što promišljamo odnose u
vremenu za Crkvu na njezinu početku, tako je isto nezaobilazna zadaća analiza
vremena za današnju Crkvu, ali jednako tako i pogled na Isusa iz Nazareta, nje-
gov život, djelovanje i smrt.
Knjigu posvećujem Eduardu Lohseu, negdašnjemu pokrajinskom biskupu i
predsjedavajućemu Vijeća EKD (Evangeličke crkve u Njemačkoj), koji je unatoč
svojim visokim dužnostima ostao uvijek ljubazan kolega. Ekumenske pobude
pokretale su ga kao egzegeta i biskupa te ostaju sve do danas pokretačkom sna-
gom njegova teološkog djelovanja.
Zahvaljujem nakladi Herder, osobito gospodinu dr. Petru Suchli, na posebno
dobroj suradnji.

München, Uskrs 1999.

5
Prvo poglavlje

UVOD

Prije 75 godina napisao je povjesničar staroga svijeta Eduard Meyer svoju


vrlo zapaženu knjigu »Izvor i počeci kršćanstva«1 U Predgovoru je primijetio
sljedeće: »Jedna od najvećih zadaća pred kojom se nalazi istraživač povijesti jest
povijesno shvatiti i uvrstiti u sklop povijesnoga razvoja izvor i same početke krš-
ćanstva. Tu zadaću su svi povjesničari dosad s nekim plašljivim zazorom zaobila-
zili: uzimaju kršćanstvo kao zadanu veličinu i nastavljaju pratiti njegov daljnji ra-
zvoj, utjecaje općega kulturalnog strujanja, konflikte sa silama svijeta, ali same
početke kršćanstva promatraju, po svemu sudeći, kao nešto što ne pripada njiho-
vu području istraživanja. A upravo tu leži vrlo bogato gradivo od najvećega zna-
čenja, koje čeka na povijesnu obradu. S druge pak strane, ako se krene otprilike s
Neronovim progonom ili s oblikovanjem crkvenoga učenja uobičajenim prikazi-
vanjima nedostaje glava, a sve što je bilo prije toga isključuje se iz historijskoga
prikazivanja kao nepristupačno povijesnomu istraživanju.«2
E. Meyer je očito imao pred očima prikaze crkvene povijesti svoga vremena,
koji činjenično nisu ο počecima vodili posebnu brigu sve do mojih studentskih
godina. Na području novozavjetne egzegeze dogodilo se naravno mnogo toga,
osobito u posljednjih 20-30 godina. U tome razdoblju počeci su promatrani s ra-
znih vidika, proučavani su različiti interesi. Posebnu pozornost posvećivalo se
apostolskomu razdoblju, prakršćanstvu, Pracrkvi, prazajednici, na što upućuju
naslovi dotičnih djela.3 Pred očima su nam poglavito djela »Prakršćanstvo u okvi-
ru antičkih religija« (R. Bultmann), »Duhovna povijest antičkoga kršćanstva« (C.
Schneider), »Kršćanstvo i židovstvo u prvome i drugome stoljeću« (L. Goppelt),
»Prazajednica, judeokršćanstvo, gnoza« (H. J. Schoeps), »Povijest teologije
prakršćanstva« (K Berger) ili »Povijest ranoga kršćanstva« (F. Vouga), i neka

1
3 sveska, 1.-3. izdanje, Berlin, 1921. i 1923.
2
Svezak 1, VII.
3
Na primjer C. VON WEIZSÄCKER, Das apostolische Zeitalter der christlichen Kirche, Fre-
iburg, 18922.; J. WEISS, Das Urchristentum, Göttingen, 1917.; M. GOGUEL, L 'Egliseprimiti-
ve, Paris, 1947.; G. B. CAIRD, The ApostolicAge, London, 1955., L. SCHENKE, Urgemeinde,
Stuttgart, 1990.

7
druga. Ustanovljene su i neke znanstvene discipline, kao što je povijest prakrš-
ćanstva ili povijest novozavjetnoga vremena. A i samo pisanje crkvene povijesti
više ne ignorira same početke, već uzima u obzir »Povijest prakršćanstva« kao
svoj sastavni dio, što nam pokazuje primjer s Ekumenskom crkvenom povijesti
koju su objavili R. Kottje i W. Moeller.4
Kad na svjetlo dana izađe knjiga ο »izvorima i početku Crkve«, ona se daka-
ko želi razlikovati od naprijed spomenutih djela. Na E. Meyera nadovezuje se sa-
mo utoliko što je izabran sličan naslov i što je u strukturu knjige unesena pretpo-
vijest kršćanskoga pokreta koja leži u području židovstva. To bi trebao postati ite-
kako važan vidik, koji je za razumijevanje novonastaloga od presudna značenja.
Za naslov knjige svjesno je uzeta riječ »Crkva«, a ne »kršćanstvo«. Naime,
pojam »kršćanstvo« asocira na određene predodžbe, koje su se pojavile tek u no-
vije vrijeme. Pojam je čvrsto povezan s učenjem. K. Rahner shvaća »kršćanstvo«
kao funkciju Crkve.5 Ili se pak »kršćanstvo« primjenjuje tako da se nadređuje Cr-
kvi ili crkvama i uzima kao njihov sažetak. U tome slučaju se, već prema zauzetu
stajalištu, osuđuju ili pozdravljaju podjele kršćanstva na različite Crkve. Tada se
govori ili ο tragediji i zapanjujućemu besmislu, ili se u višestrukosti kršćanskih
vjeroispovijesti vidi učinak temeljnoga zakona višestruke milosti.6 Pritom se re-
dovito pribjegava slici ο stablu s mnogim granama i grančicama koje su utemelje-
ne u jednome jedinom korijenu. Danas zauzima prilično velik prostor na tome
stablu i nekonfesionalno kršćanstvo.
Mi ne možemo dotaknuti sva ta pitanja. Dakako, osvrćemo se na početak Cr-
kve, koju se prikazuje u brojnim oblicima i koja tek počinje bivati svjesna svoga
jedinstva. Riječ »Crkva« došla je u prvi plan iz jednoga posve jednostavna razlo-
ga. Taje riječ novozavjetna i bila je već na samome početku poslijeuskrsnoga raz-
doblja rabljena kao vlastita oznaka za Isusove učenike i učenice. Riječ
»kršćanstvo« (Χριστιανισμός) pojavljuje se prvi put u Ignacija Antiohijskoga.
Možda nije nimalo slučajno što se njegova zavičajnost smješta u sirijsku metro-
polu, gdje su učenici najprije bili prozvani »kršćanima« (usp. Dj 11, 26). Znako-
vito je, međutim, u kojim sadržajnim sklopovima Ignacije primjenjuje riječ
»kršćanstvo«. Za njega je to protupojam za riječ »židovstvo«: »Ne priliči govoriti
Isus Krist, a živjeti židovski. Jer nije kršćanstvo povjeravalo u židovstvo, nego je
židovstvo povjerovalo u kršćanstvo« (Ign Magn 10, 3). Još oštriju opreku nalazi-
mo u Ign Phld 6, 1 (usp. Ign Rim 3,3). Zacijelo je i »Crkva« (Ekklesia) protupo-

4
Svezak 1: Alte Kirche und Ostkirche, Mainz / München, 1970. s dotičnim člancima Α. VÖG-
TLEA i Ε. LOHSEA.
5
Glede Rahnerova komplicirana koncepta usp. LThK II 1100-1113.
6
Usp. A. KÖBERLE: TRE VIII 13f. Višestruku milost slavi Zinzendorf u svojoj pjesmi: »Kad
se On u milosno vrijeme preobražava sad ovdje sad ondje, raduj se milosrdnosti njegovoj koju i
drugi doživljavaju«. {Pjesmarica Evangeličke bratske zajednice, Gnadau, 1927., br. 621). Gle-
de cjeline usp. također F. MAAS, Was ist Christentum?, Tübingen, 1983.

8
jam sinagogi. Međutim, temeljna riječ za Crkvu je židovskoga podrijetla. Ta-
kvom smatramo hebrejsku riječ qehal el, Božja zajednica (usp. Gal 1, 13; 1 Kor
15,9), premda bi njemačka riječ »Kirche« etimološki mogla označivati i »one ko-
ji pripadaju Kyriosu«.
Govorimo ο izvorima i početku. Postoje mnogi izvori. Početak se zacijelo ne
može odrediti preciznošću matematičke točke. Pa ipak mislimo daje početak u
Isusovu uskrsnuću od mrtvih kao u poticajnome čimbeniku. Isusove pristaše koji
vjeruju u njegovo uskrsnuće od mrtvih te stvaraju kristološku vjeroispovijest,
okupljaju se u vjeri kao Crkva (.Ekklesia) i započinju nov zajednički život s odgo-
varajućim oblicima i izražajima.
Izvorima pripada vrijeme u kojemu je novo nastalo. Stoga nudimo kratak
prikaz povijesnoga tijeka u Izraelu od Aleksandra Velikoga do rimskih prokura-
tora. U tome vremenu, kad je narod bio predan stranim vladarima, kad je bio
igračka u sukobima između Sirije i Egipta, između Seleukovića i Ptolemejevića,
nastao je velik duhovni pokret koji nazivamo apokaliptikom. Taj je pokret vrlo
važna pretpostavka Isusova nastupa i Crkve nastale u pouskrsnome vremenu. U
spisima Staroga zavjeta i međuzavjetnoj literaturi bile su sadržane ideje na koje
se nadovezalo Isusovo propovijedanje i kršćansko navještanje, na primjer ideja ο
kraljevstvu Božjemu, ο iščekivanju Pomazanika i mesijanskoga vremena ili mu-
drosti. U rukopisima iz Kumrana postalo nam je židovstvo, koje je okruživalo
Isusa i prve priznavatelje njegova imena, sada puno bližim.
Raspravljanju ο izvorima i početku Crkve neizostavno pripada Isus iz Naza-
reta. Kad bi se pisalo teologiju Novoga zavjeta, moglo bi se i izostaviti to poglav-
lje.7 U našim okvirima valja se zapitati ο njegovu djelovanju, valja vrlo temeljito
razložiti problem »Isus i Crkva«. Bez njegova prethodnog života sasvim sigurno
ne bi došlo do Crkve. Međutim, može li se njega staviti u nekakav odnos prema
pouskrsnoj Crkvi i kako bi to moglo izgledati? Što znači njegovo uskrsnuće od
mrtvih? Predmetom našega promišljanja mora postati i sam Ivan Krstitelj koji je
postao Isusovim pretečom. Naime, i on je, kao što ćemo vidjeti, naknadno utjecao
na Crkvu.
Povjesničar izabire. F. Vouga8 usporedio je posao povjesničara s čovjekom ko-
ji je svoju mrežu razapeo između nekoliko pribadača te je elegantnim premošćiva-
njem izbjegao sva tamna mjesta. Znači daje njegov izbor subjektivno obojen. To
naravno vrijedi i za ovu knjigu. Činjenica da smo za prikazivanje rane Crkve iza-
brali deset tema, koje se protežu od stvaranja vjeroispovijesti, preko djelovanja Du-
ha Božjega, jeruzalemske zajednice, služenja, pa sve do odnosa Crkve i sinagoge,
mogla bi možda odgovarati onomu što je K. Berger nazvao »vanjskom linijom«.9

7
Čitatelja upućujem na svoju, 1994. godine objavljenu knjigu »Teologija novoga zavjeta«.
8
Povijest 1.
9
Povijest teologije 8.

9
Time se misli na područja koja na poseban način izbijaju u prvi plan i na kojima bi
ponajprije moralo doći do sporazumijevanja. Naravno da ćemo vidjeti kako je to
sporazumijevanje nerijetko izostajalo. Poglavlje »Prakršćanstvo i gnoza«, koje
su neki čitatelji vjerojatno očekivali u trećoj glavi (»Duhovno-religiozna stru-
janja«), nalazi se na samome kraju knjige zbog svojih specifičnih okolnosti.
Naime, još uvijek se vode žestoke rasprave u vezi s gnozom: je li riječ ο pretkrš-
ćanskome, nuskršćanskome ili poslijekršćanskome učenju? Neki ga drže poslije-
kršćanskim. Taj problem valja nam temeljitom obradom naznačiti na samome
kraju.
E. Meyer - da se još jednom vratim njemu - naglašivao je značenje Lukina
povijesnog djela. On je ispravno spoznao da su treće Evanđelje i Djela apostolska
morali biti stvoreni kao zajedničko djelo. Ispravno je također da su za Luku kao
»povjesničara« život Isusov i prvo vrijeme Crkve svjesna i promišljena prošlost,
te da on na taj način uspostavlja perspektivu povjesničara koji se osvrće na
prošlost. To je osobito povezano s napuštanjem blizoga očekivanja paruzije i s na-
stojanjem da se ona ispravno sagleda i svede u svoje granice. Ali i Matej piše ta-
kođer iz prilično sličnoga kuta gledanja. U Markovu evanđelju, najstarijemu, ke-
rigma je - relativno - najjasnije prisutna. U njemu su kerigma i povijest pomije-
šane na način kakav se u kasnijih autora više ne pojavljuje.
Upravo u toj točki dolazi do odstojanja prema prošlim epohama istraživanja.
I za nas su Djela apostolska nezaobilazan instrument pomoću kojega možemo sa-
znati nešto ο samome početku. Ali mi smo Djela apostolska naučili vrednovati
sukladno intencijama njihova autora, tako da u Luki ne gledamo samo povjesni-
čara, već ga najozbiljnije i ponajprije uzimamo kao teologa i pisca. Kao izvore
primjenjivali smo gotovo isključivo novozavjetne spise, a razumije se samo po
sebi da su oni najstariji imali prednost. Naravno da smo postojeću najstariju pre-
daju koja je važna za naše interese i teme morali ponovno otkriti i vrednovati.
Modernim - da ne kažem pomodnim - nastojanjima da se koristi i apokrifna lite-
ratura, treba se suprotstaviti.
Posebnu pozornost posvetili smo onomu što bijaše na početku. Naravno da
smo u tome nastojanju povremeno zahvaćali mnogo šire, kako bismo mogli slije-
diti zacrtanu liniju. Međutim, ova knjiga nije ni povijest prvoga kršćanstva, ni po-
vijest teologije prve Crkve, ni novozavjetna suvremena povijest. Ona hoće poka-
zati kako je Crkva započela, iz kojih izvora je nastala, i kako su izgledale životne
pojavnosti i životni oblici koje je ona razvijala. Prikazivanje je posve otvoreno
prema budućnosti. Kad se primjenjuju pojmovi prakršćanstva ili Pracrkve - koje
nije moguće nadomjestiti drugim pojmovima - oni se ne shvaćaju u normativno-
me smislu. Pojam »apostolsko doba« s kojim se često povezivalo ovo značenje
ovdje nije primjenjivan. Pa ipak, početak može i nama i mnogim drugima kazati i
posredovati mnogo toga, pogotovo kad se nastoji izbjeći pisanje idealizirane po-
vijesti i stvari imenovati pravim imenom.

10
LITERATURA

Čitatelj će naći detaljnije podatke ο literaturi uvijek na kraju pojedinih poglavlja. Prepo-
ručujem mu da se najprije ondje informira. U slučaju daje tamo skraćeno citirana literatu-
ra upućujem ga na glavni popis literature. Komentari dolaze u obzir samo u bilješkama i
bit će skraćeno citirani (npr. Conzelmann, 1 Kor).
Skraćenice časopisa i monografskih nizova odgovaraju Internacionalnomu popisu skra-
ćenica za teologiju i granična pitanja S. Schwertnera (Berlin, 1974.).

BENGSTON, H., Die hellenistische Weltkultur, Stuttgart, 1988.


BERGER, Κ., Theologiegeschichte des Urchristentums, Tübingen, 1994.
BILLERBECK, P. - STRACK, H., Kommentar zum NT aus Talmud un Midrasch, 6 sve-
zaka, München, 1926ss., citirano: Billerbeck.
BOUSSET, W. - GRESSMANN, H., Die Religion des Judentum, HNT 21, Tübingen,
1966.
BRANDENBURGER, E., Adam und Christus, WMANT 7, Neukirchen, 1962.
BRAUN, H., Qumran und das NT, 2 sveska, Tübingen, 1969.
BROWN, R. E., An Introduction to the NT\ New York, 1997.
BULTMANN R , Jesus, Tübingen, 1958.;
- Die Geschichte der synoptischen Tradition, FRLANT 29, Göttingen, 1971. zajedno s
dopunskim sveskom.
- Theologie des NT,\ Tübingen, 1965.
CHARLES, R. H., The Apocrypha andPseudepigrapha of the OT,\ vol. II. Pseudepigrap-
ha, Oxford, 1913., pretisak 1968.
CONZELMANN, H., Grundriß der Theologie des NT, München, 5 1992.
DALMAN, G., Jesus- Jeschua, Leipzig, 1922.
- Die Worte Jesu, Leipzig, 21930.
DIBELIUS, Μ J e s u s , SG 1130, Berlin, 1949.
DITTENBERGER, W., Sylloge Inscriptionum Graecarum, 4 sveska, Leipzig, 31915.ss,
pretisak 1960.
DOMMERSHAUSEN, W, Die Umwelt Jesu, Freiburg,31983.
EISSFELDT, O., Einleitung in das AT, Tübingen, 21956.
GNILKA, J., Jesus von Nazaret, Freiburg, 1997.
- Paulus von Tarsus, Freiburg, 1996.
- Theologie des NT, Freiburg, 1999.
HAHN, F., Christologische Hoheitstitel, UTB 1873., Göttingen, 1995.
HAINZ, J., Ekklesia, BU 9, Regensburg, 1972.
HATCH, E. - REDPATH, Η. Α., A Concordance to the Septuagint, Oxford, 1897., preti-
sak 1954.
11
HENGEL, Μ., Judentum und Hellenismus, WUNT 10, Tübingen, 1969.
- Nachfolge und Charisma, BZNW 34, Berlin 1968.
HORSLEY, R. A. - SILBERMANN, Ν. Α., The Message and the Kingdom, New York,
1997.
KARRER, M., Der Gesalbte, FRLANT 151, Göttingen 1991.
KAUTZSCH, E., Die Apokryphen und Pseudoepigraphen des AT\ 2 sveska, Tübingen,
1900., pretisak 1962.
KLAUCK, H.-J., Herrenmahl und hellenistischer Kult, NTA 15, Münster, 21986.
KOCH, D.-A., Die Schrift als Zeuge des Evangeliums, BGH 69, Tübingen, 1986.
KRAFT, H., Die Entstehung des Christentums, Darmstadt, 1981.
KUHN, K.-G., Konkordanz zu den Qumrantexten, Göttingen, 1960.
LOHSE, E., Die Texte aus Qumran, Darmstadt, 1981.
MAIER, J., Zwischen den Testamenten, NEB, Würzburg, 1990.
-Die Qumran-Essener: die Texte vom Toten Meer,; 3 sveska, UTB, München-Basel, 1995.
i 1996.
MERKLEIN, H., Die Gottesherrschaft als Handlungsprinzip, FzB 34, Würzburg,21981.
MICHEL, O. - BAUERNFEIND, O., Flavius Josephus: Die Bello Judaico, 3 sveska,
Darmstadt, 1959.-1960.
NILSSON, M. P., Geschichte der Griechischen Religion, 2 sveska, HAW V/2, 1 i 2,
München, 21955. i 1961.
PASSOW, F., Handwörterbuch der griechischen Sprache, 2 sveska, Leipzig, 51841.ss,
pretisak 1970.
RAD, G. von, Theologie des AT, 2 sveska, München, 51968., 1969.
ROLOFF, J., Die Kirche im NT, NTD, Göttingen, 1993.
SANDERS, Ε. Ρ., Paulus und das ρalästinische Judentum, StUNT 17, Göttingen, 1985.
SCHENKE, L., Die Ürgemeinde, Stuttgart, 1990.
SCHMITHALS, W., Theologiegeschichte des Urchristentums, Stuttgart, 1994.
SCHREINER, J , Theologie des AT, NEB, Würzburg, 1995.
SCHURER, E., Geschichte desjüdischen Volkes im Zeitalter Jesu Christi, 3 sveska, Leip-
zig, 1901.-1909., pretisak 1964.
- The history of the Jewishpeople in the age of Jesus Christ, revidirali i izdali G. Vermes,
F. Miliar i Μ. Goodman, 3 sveska, Edinburgh, 1987.
SCHUYLER Brown, R, The origins of Christianity, Oxford/New York, 21993.
STEGEMANN, E. W. - STEGEMANN, W., Urchristliche Sozialgeschichte, Stuttgart,
1997.
STEGEMANN, H., Die Essener, Qumran, Johannes der Täufer und Jesus, Freiburg,
5
1996.
THEISSEN, G., Studien zur Soziologie des Urchristentum, WUNT 19, Tübingen, 1997.
TODT, Η. E., Der Menschensohn in der synoptischen Überlieferung, Gütersloh, 1959.
VOLZ, P., Die Eschatologie der jüdischen Gemeinde im ntl Zeitalter; Tübingen, 1934.
VOUGA, F., Geschichte des frühen Christentums, UTB 1733., Tübingen, 1994.
ZENGER, E. i suradnici, Einleitung in das Alte Testament, Stuttgart,31998.
12
Drugo poglavlje

POSTAJE IZVANJSKOGA TIJEKA POVIJESTI U IZRAELU


OD ALEKSANDRA VELIKOGA

1. VLADAVINA DIJADOHA

S Aleksandrom Velikim svijet se potpuno izmijenio. Od toga nisu bili pošte-


đeni ni Izrael / Palestina. S Aleksandrom započinje razdoblje helenizma.1 Ovim
pojmom, pod kojim se izvorno podrazumijevala ispravna uporaba grčkoga
jezika2, označuje se nastojanje Aleksandra i njegovih nasljednika da na područji-
ma koje su u ratnim pohodima osvojili uspostave grčku kulturu i jezik. U tome
smislu podrazumijeva se pod pojmom »helenizam«, prema tumačenju H. Beng-
stona, daljnje oblikovanje grčke kulture3 koja obilježava tu epohu. Kad se taj po-
jam shvati kao što gaje shvaćao J. G. Droysen,4 koji gaje prvi preuzeo u povije-
snu znanost, kao mješavina Istoka i Zapada u kojoj se obje strane prožimaju i mi-
jenjaju, valja obratiti pozornost na prevladavanje grčkoga, u najmanju ruku kao
inicirajućeg čimbenika. Helenizam je složen fenomen koji je obuhvaćao sva po-
dručja, ne samo religiju, već i politiku, gospodarstvo, vojsku. Upravo se u tome
očituje njegov uspjeh. Ukoliko bi ljudi na osvojenim područjima bili u nekim
stvarima suzdržani prema utjecaju koji je dobivao sve više na važnosti, te se latili
oružane obrane, bili bi jednostavno potisnuti grčkom kulturom.
Poseban tijek imao je razvoj u Izraelu. Ο židovskome gledanju na konkretne
događaje informirat ćemo se iz dviju deuterokanonskih Knjiga ο Makabejcima te
iz djela Josipa Flavija. Pozornost zavređuje već sama činjenica da se u 2 Mak

1
Razdoblje helenizma traje od smrti Aleksandra Velikoga do Augusta (323.-327. pr. Kr.). Pri-
tom valja imati na pameti predstupnjeve helenizma u 4. stoljeću. Za Siriju i Palestinu to je raz-
doblje ponekad potrajalo do kraljevstva Agripe II. i Nabatejaca pod Flavijem, odnosno Traja-
nom i helenističkim malim državama u Komageni. Usp. HENGEL, Judentum und Helenismus,
4. August svakako znači određenu cezuru.
2
Usp. PASSOW sub voce.
3
Weltkultur, 9.
4
Droysen je ovaj pojam primijenio prvi put u pismu od 31. srpnja 1831. kao 23-godišnjak. U
BENGSTONA, Weltkultur, 9.
13
4, 13 - vjerojatno prvi put u tome specifičnom značenju - pojavljuje riječ »hele-
nizam« (Έλλενισμός) u optužujućem smislu: »Zbog pokvarenosti bezbožnog
Jasona, koji nije bio nikakav svećenik, helenizam je tako ojačao a strana moda
uzela toliko maha«. Dakle, helenizam znači u ovome slučaju prihvaćanje mode i
načina života stranoga podrijetla. Tomu načinu suprotstavlja se borbeni judaizam
(Ιουδαϊσμός), židovski način života (2 Mak 2,21; 8,1; 14,38; usp. 4 Mak 4,26).
Iako se 2 Mak može smatrati tvorcem toga pojma, u oči upada oštar sukob5. Ži-
dovstvo se suprotstavlja helenizmu. Židovski način života brani se od heleni-
stičkoga nametanja tuđinštine.
Stoga nije nimalo čudno što se iz te perspektive djelovanje Aleksandra Veli-
koga - kojemu je u 1 Mak posvećeno svega sedam redaka - prikazuje najnegativ-
nije, te se preskakanjem više od 150 godina odmah'nastavlja s vrhuncem samoga
sukoba pod Antiohom IV. Epifanom. Drukčije postupa Josip Flavije, koji pripo-
vijeda legendu ο posjetu Aleksandra Velikoga Jeruzalemu, kojom prilikom se
ovaj pomolio pred židovskim Bogom i odao štovanje velikomu svećeniku6.
Razdoblje helenizma bilo je za Izrael vrijeme teških kušnja i patnji, ratova,
poraza i povremenih pobjeda, pljačkanja, masakriranja i izrabljivanja. Helenizam
je bio povod svađama između Egipta i Sirije, između Ptolemejevića i Seleukovi-
ća, vladarskih kuća tih dviju zemalja. Po uzoru na Aleksandra Velikoga njegovi
su nasljednici osnivali mnoge nove grčke gradove ili bi stare gradove pretvarali u
grčke naseljavajući ih Grcima/Makedoncima. Tim gradovima pripadaju Ptole-
mais (Akko), Filadelfija (Rabboth-Ammon), Skythopolis, Samarija, Gerasa. Pre-
ko sto godina bila je Palestina pod vladavinom Ptolemejevića. U godinama 200. -
198. dospjela je pod vladavinu Seleukovića7.
Ο vremenu Ptolemejevića posjedujemo jedno izvanžidovsko svjedočanstvo
koje nam - kao kroz pukotinu na vratima - omogućuje uvid u život priprosta čo-
vjeka koji je dospio pod njihovu vladavinu. To je Zenonova korespondencija, ar-
hiv papirusa s otprilike 2000 zapisa koje je skupio Zenon, važan zastupnik Apo-
lonija, čovjeka od najvećega povjerenja kralja Ptolemeja II. Filadelfa (285.-246.).
Iz korespondencije je vidljivo daje Apolonije imao velike zemljoposjede u Gali-
leji (Beth-Anath), kamo je slao svoje zastupnike da nadgledaju poljoprivredna
dobra i preuzmu ostvarene iznose. Sa strane zakupnika i seljaka dolazilo je do ot-
pora i protestiranja, jer su se jedni ili drugi osjećali zakinutima8. Prizor je sličan

5
Riječ judaizam susrećemo i u natpisu na sinagogi u Stobiju. Usporedi H. LIETZMANN, ZNW
32(1993.) 93-95.
6
Ant. 11, 329-345. Posjet Aleksandra Velikoga Jeruzalemu povijesno je sporan. Josip Flavije
pokazuje židovski interes za što pozitivniji odnos prema osnivaču grčkoga svjetskog kraljev-
stva. Usp. MAIER, Zwischen den Testamenten, 144.
7
Nabraja se pet sirijskih ratova: 274.-271., 260.-253., 246.-241., 221.-217. i 202.-195. Najve-
će značenje imala je pobjeda Seleukovića kod Paniona godine 198.
8
Usp. HENGEL, ZNW 59 (1968.) 11-16.
14
onomu u prispodobi u kojoj se govori ο vinogradarima ubojicama (Mk 12, lss).
Mi bismo iz toga mogli zaključiti daje ovisnost ο tuđinskim veleposjednicima
potrajala u Galileji sve do Isusova vremena, te da su inozemni uglednici i u I. sto-
ljeću po Kristu posjedovali u Galileji velika dobra.
Antiohu III. (223.-187.), jednomu od najuspješnijih kraljeva iz loze Sele-
ukovića, kojega su nazivali Velikim, uspjelo je Palestinu (i Feniciju) trajno podre-
diti sebi. On je u Palestini naišao na svećeničku državu na čijemu se vrhu nalazio
veliki svećenik koji je svoju službu obnašao doživotno, a prenosila bi se s oca na
sina. U to vrijeme morao je proces heleniziranja imati za sobom već važan napre-
dak. Naime, među obrazovanim i imućnim stanovnicima nije bilo malo onih koji
su velikodušno pozdravljali planove helenizacije. Bili su spremni preuzeti ne sa-
mo grčki jezik nego i grčku kulturu i ćudoređe. Međutim, narod je ustrajavao na
religiji otaca koja je bila određena Zakonom i Hramom.
Stanje se zaoštrilo pod Antiohom IV. Epifanom (175.-164.), sinom Anti-
oha III. Prema Tacitu (Hist. 5, 8) Antioh IV. nastojao je Židove odvratiti od njiho-
va praznovjerja i uvesti grčke običaje. Novija istraživanja sklona su naravno ži-
dovskoj stranci grčkih prijatelja pripisivati što veći postotak inicijative i sudi-
oništva u tome9. Jason - ime je gecizirani oblik imena Isus - brat službujućega ve-
likog svećenika Onije III. prigrabio je, za veliku svotu novca obećanu od kralja,
titulu velikoga svećenika, osnovao je u Jeruzalemu gimnaziju i efebiju te se izja-
snio suglasnim s time da se stanovnici Jeruzalema službeno vode kao Antiohijci.
Menelaj, čovjek iz Benjaminova plemena, dakle, ne iz svećeničkoga roda, poti-
snuo je Jasona i uklonio ga te uz obećanje još većega novčanog iznosa zadržao
velikosvećeničku službu. On je dao ubiti Onija III., koji je potražio azil u sirijsko-
me svetištu Dafni. Jason, koji se nije odrekao velikosvećeničke službe, osvojio je
Jeruzalem.
Kralj Antioh IV. koji se 170. na svome ratnom pohodu u Egiptu morao povu-
ći pred Rimljanima okrenuo se sada protiv Jeruzalema. On se osvetio na najgori
način, jer je u događajima u gradu vidio otvorenu pobunu. Mnoge Židove dao je
pogubiti, opljačkao je Hram, pri čemu mu je Menelaj morao biti od pomoći. Da-
vidov grad bio je nanovo izgrađen i utvrđen kao dobro zaštićena utvrda, takozva-
na Akra. U njoj je od sada bila sirijska posada.
Kraljevski edikti ο religiji imali su za cilj zatiranje židovske religije. Kult se
ukidao, obrezanje i svetkovanje subote zabranjivalo se smrtnom kaznom. Jeru-
zalem je postao židovsko-poganskom kolonijom s miješanim stanovništvom10.
Svetište je nakon rušenja gradskih vrata bilo pretvoreno u sveti gaj. Zgrada
Hrama stajala je prazna. Promicalo se štovanje Olimpskoga Zeusa (2 Mak 6, 2);
Zeus i Apolon bila su dva glavna božanstva Seleukovića. Godine 167. sagrađena

9
HENGEL, Judentum und Hellenismus, 503-532.
10
Usp. BICKERMANN, Gott der Makkabäer; 73-80.

15
je na oltaru za žrtve paljenice Grozota pustoši (1 Mak 1, 54; usp. Dn 11, 31; 12,
11). Pod Grozotom pustoši podrazumijeva se postavljanje novoga oltara koji
je po svoj prilici imao značenje svetoga kamena, što je bilo vrlo rašireno u si-
rijsko-feničanskim krajevima11. Pravovjerni Židovi reagirali su na to pobunom12.
Uspomena na »Grozotu pustoši« sačuvala se sve do sinoptičke tradicije (Mk
13, 14).
U to vrijeme narod se podigao na oružani ustanak (1 Mak 2, 1 ss). Inicijativa
je potekla od Matatije, svećenika iz Modina blizu Jeruzalema, i njegovih pet sino-
va: Ivana, Šimuna, Jude, Eleazara i Jonatana. Judin nadimak Makabej (možda u
značenju »malj«) prenio se kasnije na sve ostale13. Njima se pridružila sinagoga
hasidejaca, poizbor junaka u Izraelu, sve ljudi odanih Zakonu (1 Mak 2, 42). Ha-
sidejci, koji se spominju jedino još u 1 Mak 7,13 i 2 Mak 14, 6, bili su vjerojatno i
prije nastupa Makabejaca prepoznatljiva grupa. Obavijesti koje posjedujemo ο
njima veoma su oskudne14. Prema 1 Mak 2, 29ss priključenje Hasidejaca dogodi-
lo se u vremenu kad su Makabejci donijeli zaključak da će se boriti i subotom.
Naime, nedugo prije toga jedna je veća grupa, oko tisuću duša, Židova, muškara-
ca, žena i djece, bila poražena i izginula je od Sirijaca na dan subotnji, jer se nisu
htjeli boriti, da ne oskvrnu dan. I tako su postali lakom žrtvom napadača. Sam do-
gađaj osvjetljuje radikalnost poslušnosti Tori Židova koji su ostali vjerni. Prema
tome, isključivi cilj Makabejskoga ustanka bilo je ponovno zadobivanje vjerske
slobode.
Borba je bila vrlo uspješna, pogotovo za vrijeme Jude Makabejca, koji je na-
kon očeve smrti preuzeo vodstvo ustanka. Svađe oko prijestolja Seleukovića išle
su Makabejcima u prilog. Tako su mogli osvojiti Jeruzalem i ponovno uspostaviti
kult u Hramu. Hram je godine 165., na dan njegova oskvrnuća, bio uz veliko slav-
lje ponovno posvećen. U spomen na taj događaj slavio se u Jeruzalemu svake go-
dine Blagdan posvećenja Hrama (usp. Iv 10, 22). Kad je Sirijac Lizija Židovima
opet osigurao slobodno prakticiranje njihove vjere, oni su zapravo postigli cilj
svoje borbe. A kako se borba unatoč svemu nastavljala, promijeniše se njezini ci-
ljevi. Rat se sve više razvijao u smjeru građanskoga i bratoubilačkoga rata izme-
đu nacionalno svjesnih Židova i onih koji su bili skloni Grcima.
U tijeku tih borbi s puno gubitaka, u koje se uvijek iznova uključivahu Sirijci
i u kojima je pao i Juda Makabej (161.), Sirijci postaviše za velikoga svećenika

11
Usp. HENGEL, Judentum und Hellenismus, 538, prema kojemu je oltar mogao nositi natpis ili
kakav likovni prizor.
12
Usp. osobito Dn 11, 21-45. Antioh Epifan smatranje odbačenim čovjekom koji čini što hoće,
koji se podiže protiv svakoga boga, a protiv Boga nad bogovima govori hule.
13
I ostala četiri sina imaju svoje nadimke. Usp. 1 Mak 2, 2-5.
14
R. MEYER, ThWNT VII39 Anm. 27 vidi u hasidejcima nehomogene grupe koje su bile opozi-
cijski nastrojene prema onim Židovima što su prijateljski gledali na Grke. On povezuje njihovo
ime (=pobožni) s pojmom esena. Josip Flavije ne poznaje pojam hasidejci.
16
Alkima, prijatelja Grka (163./2 -160./59.). Ο sljedećim godinama, sve do po-
stavljanja Jonatana Makabejca za velikoga svećenika od strane kralja Aleksan-
dra Balasa (153./2.), ne znamo gotovo ništa. Prva knjiga ο Makabejcima šuti ο to-
me. Ništa ne znamo ni ο tome tko je obnašao velikosvećeničku službu. Neki mi-
sle daje to bio »Učitelj pravednosti« kojega kasnije srećemo u Kumranu. Me-
đutim, jednako tako mogao je to biti i netko drugi, ili je to mjesto moglo biti
ispražnjeno15.
Jonatan od Sirijaca ne primi samo velikosvećeničko dostojanstvo, već mu
oni udijeliše purpur i dijadem kao znakove kneževske časti. Time je Makabejski
ustanak, koji je započeo kao borba za očuvanje religije otaca, zadobio posve novu
kvalitetu. Nakon Jonatanove nasilne smrti postao je Šimun, kao posljednji od
braće Makabejaca, velikim svećenikom (142.-134.). Njemu je tu službu povjerio
sam židovski narod i on je trebao biti »vođa i veliki svećenik« dovijeka (1 Mak
14, 41; usp. 13, 42). Time je faktički utemeljena dinastija Hasmodejaca16. Vrlo je
zagonetna primjedba »dok ne ustane vjerodostojan prorok«. Je li narod mislio
na vremenski ograničenu nasljednu dinastiju? Šimunova uspješna politika do-
stignula je svoj vrhunac osvajanjem jeruzalemske tvrđave Akre i protjerivanjem
sirijskih osvajača. Time je bio odstranjen znak podčinjenosti stranim vlasto-
dršcima.
Međutim, i Hasmonejci su nakon osvajanja vlasti vrlo brzo bili upleteni u ra-
zne intrige. Šimun je pao kao žrtva u zavjeri svoga vlastitog zeta. Pa ipak, njegov
treći sin, Ivan Hirkan I. uspio je ostvariti svoja nasljedna prava glede vladanja, či-
me je za Izrael uslijedilo vrlo povoljno vrijeme vladavine na planu vanjske politi-
ke. On je proširio granice i stvorio državu kakva nije postojala sve tamo od pada
države dvanaest izraelskih plemena (134.-104.). Na unutrašnjopolitičkome pla-
nu oslanjao se na svećeničko-aristokratske saduceje, dok se odbojno odnosio pre-
ma nasljednicima religioznoga ustanka, sada razbijenih na nekoliko manjih sku-
pina, među kojima su bili farizeji i eseni. Oni su se jagmili za javnim službama.
Prema jednome vrlo raširenu mišljenju uslijedilo je baš u njegovo vrijeme povla-
čenje opozicijske skupine u Kumran. Aristobulu I., sinu i nasljedniku Ivana Hir-
kana I., dopalo je vrlo kratko vrijeme vladavine (104.-103.). Budući daje otac
namjeravao njemu predati samo velikosvećeničku službu, a vlast prepustiti nje-
govoj majci, on je majku dao na brzu ruku strpati u tamnicu gdje je umrla od
gladi17. Sam je sebi dodijelio kraljevski naslov, kojim će se ubuduće dičiti Hasmo-
nejci. Time je dao jasno do znanja da su mu državnopolitički interesi bili uvijek
na prvome mjestu.

15
Usp. MAIER, Zwischen den Testamenten, 155.
16
Ime Hasmonejac vuče svoje podrijetlo iz loze obitelji Asmoneja (usp. Josip FLAVIJE, Ant. 12,
265). U 1 Mak se to ime ne spominje.
17
SCHÜRER, Povijest, 276 i bilj. 12 misli da bi ta i druga nedjela mogli farizeji pripisati Aristo-
bulu.

17
Saloma Aleksandra, Aristobulova žena, nakon njegove smrti pustila je na
slobodu tri brata koja je on poslao u tamnicu i najstarijega od njih, Aleksandra Ja-
neja (103.-76.), proglasila kraljem i velikim svećenikom. Čak se i zaručila s nji-
me. Aleksandar je za vrijeme svoje vladavine bio najvećim dijelom zauzet - za
njega uglavnom vrlo uspješnim - ratnim pothvatima. S velikim gnjevom pratili
su farizeji i drugi kako taj krvavi ratnik u Hramu obavlja velikosvećeničku
službu. Zastupljena su različita mišljenja ο osnivanju Kumrana, tj. daje uslijedilo
tek u njegovo vrijeme, znači oko 100. godine. Kad je Aleksandar ο jednome
Blagdanu sjenica u Hramu obavljao velikosvećeničku službu bio je napadnut li-
munima. Nakon toga uslijedila je njegova užasna osveta (Josip Flavije, Ant. 13,
372). Ustanak protiv njega poprimio je obilježja građanskoga rata. Aleksandar je
dao razapeti 800 farizeja (ant. 13, 380). 4 Qp Nah 1,6-8 mogao bi se odnositi
upravo na to. Tamo se govori ο »lavu gnjeva« (znači: Aleksandru18) koji je pustio
žive ljude visjeti na križevima, što se ranije u Izraelu nije događalo.
S kraljicom Salomom Aleksandrom, koja je nakon smrti svoga muža pre-
uzela vlast, u zemlji je za neko vrijeme uspostavljen mir (76.-67.). Svoga naj-
starijeg sina Hirkana II. imenovala je velikim svećenikom, te je tako velikosve-
ćenička služba bila sada odvojena od kraljevske časti. Kraljica se pomirila s fa-
rizejima, što joj je navodno savjetovao njezin muž Aleksandar na svojoj samrti.
Prema Josipu Flaviju ona je farizejima potajno predala zapravo sve ovlasti, za-
državši za sebe samo naziv kraljice, našto su oni uzeli nasilje u svoje ruke (Ant.
13, 408s).
Nakon kraljičina preminuća zemlju je potresao bratoubilački rat koji je na-
javio kraj hasmodejske dinastije. Njezini sinovi zaratiše jedan protiv drugoga.
Aristobul II. (67.-63.) prigrabio je sebi kraljevsku moć, a htio se domoći i veliko-
svećeničkoga dostojanstva, koje je pripalo Hirkanu II. Položaj se zaoštrio kad se
umiješao Idumejac Antipater, otac Herodov. Antipater je podupirao Hirkana II. i
nagovorio arapskoga kneza Aretu da se uključi u rat. Budući daje Hirkan uživao
simpatije farizeja, a Aristobul simpatije saduceja, duhovni su tabori bili jasno po-
dijeljeni. Duhovni sukob bio je stalno u porastu. Oba brata pozivala su u pomoć
Rimljane koji su već ranije bili umiješani putem savezništava s hasmodejskom
politikom. Naposljetku je sam Pompej udijelio svoju naklonost Hirkanu. Aristo-
bul koji se utaborio u Jeruzalemu i odatle vodio ustanak bio je nakon tromjesečne
opsade ubijen. Pompej je ušao u Hram i u samu Svetinju nad svetinjama (63.).
Ponovno je utemeljena rimska provincija Sirija. Hirkan II. dobio je kao veliki
svećenik manji dio židovskoga područja. Kraljevski naslov bio mu je uskraćen. U
trijumfalnoj povorci Pompeja u Rimu godine 61. morao je Aristobul, posljednji
židovski kralj i veliki svećenik u jednoj osobi, ulaziti u grad ispred trijumfatoro-
vih kola.

18
Tako misli i LOHSE, Die Texte aus Qumran, 298.

18
LITERATURA: Ε. BICKERMANN, Der Gott der Makkabäer, Berlin, 1937; M. HENGEL, Das
Gleichnis von den Weingärtnern Mk 12, 1-12 im Lichte der Zenonpapyri und der rabbinischen Gle-
ichnisse·, ZNW 59,1968., 1-39; W. C. BUEHLER, Thepre-Herodian Civil War and Social Debate,
München-Basel, 1974.; T. FISCHER, Seleukiden und Makkabäer, Bochum, 1980.; K. BRINK-
MANN, Hellenistische Reform undReligionsferfolgung in Judäa, Göttingen, 1983.; P. SCHÄFER,
Geschischte der Juden in der Antike, Stuttgart, 1983.; H. JAGERSMA, A History of Israel
from Alexander the Great to Bar Kochba, Philadelphia, 1986.; J. EFRON, Studies on the Hasmo-
nean Period, Leiden, 1987.; S. APPLEBAUM, Judaea in Helenistic and Roman Times, Leiden,
1988.

2. VLADAVINA RIMLJANA

Palestina je stavljena pod glavni nadzor sirijske državne uprave kojoj je bila
obvezna plaćati danak19. Budući daje Pompej prestupio prag Svetinje nad sveti-
njama u Hramu, probudio je u Židova loše uspomene na Antioha IV. Epifana, pri-
kazavši im Rimljane u najgoremu svjetlu. Nemoćnu Hirkanu II. (63.-40.), koje-
mu su bila dodijeljena područja Judeje, Galileje, Samarije, Idumeje, Pereje bez
grčkih gradova, oduzeta je politička moć, a ostavljen mu je samo nadzor nad Hra-
mom. U građanskim ratovima Hirkan i njegov prijatelj Antipater lukavo prijeđo-
še na Cezarovu stranu, zbog čega ih je ovaj obilno nagradio. Hirkanu je vratio nje-
gova politička prava i podijelio mu naslov etnarha (vladara nad pokrajinom). An-
tipater je postao prokuratorom Judeje. Pa čak i izvan Palestine osigurao je Cezar
Židovima značajne povlastice. Nakon što je Antipater bio otrovan od nekoga svo-
ga osobnog suparnika, na obzorju se pojavila zvijezda njegova sina Heroda.
Njega i njegova brata Fazaela imenovao je M. Antonije tetrarsima židovskih
pokrajina.
Upad Parta u Siriju mogao je razvoj samo kratkoročno zaustaviti. Antigon,
sin posljednjega židovskoga velikog svećenika i kralja Aristobula II., koji je us-
pio pobjeći iz rimskoga zarobljeništva, sklopio je savez s Partima i uspio se probi-
ti u Jeruzalem. Hirkana i Fazaela Parti su uhvatili i izručili ih Antigonu. Ovaj Äa-
redi Hirkanu odrezati uši, kako bi bio nesposoban za velikosvećeničku službu. A
Fazael je počinio samoubojstvo. Međutim, Herodu je uspjelo pobjeći u Rim. Kad
je već bio dobro osiguran, Senat gaje godine 40. imenovao kraljem Judeje, na po-
ticaj trijumvira Antonija, Oktavijana i Lepida.
Iste godine ustoličili su Parti u Jeruzalemu Antigona za kralja, koji se poput
njegovih prethodnika nazvao velikim svećenikom i kraljem (40.-37.). Alije He-
rodu, naravno uz potporu Rimljana, uspjelo nakon dugotrajnih borbi Antigona
pobijediti i osvojiti Jeruzalem. Tako je napokon, tri godine nakon svoga imenova-
nja, mogao preuzeti vlast. Prije toga se oženio Marijamnom, unukom Hirkana II. i

19
Usp. predodžbu ο tome sirijskih upravitelja od M. Aemiliusa Scaurusa do C. Liciniusa Muci-
anusa (65. pr. Kr. - 69. po Kr.) u: SCHÜRER, Geschichte, I, 304-337.

19
Aristobula II.20 Iako je time htio priskrbiti sebi plašt legitimnosti, većina Židova
prezirala je toga narodu tuđega Idumejca. U Hasmonejcima je vrlo brzo prepo-
znao svoje najopasnije suparnike, koji su u osobi Aleksandre, njegove punice, po-
čeli žestoko spletkariti protiv njega. U te spletke bila je po svemu sudeći upletena
čak i kraljica Kleopatra iz Egipta, koja je zahvaljujući dobrim odnosima s Mar-
kom Antonijem bila vrlo moćna. Antonije je Herodu jednom privremeno bio odu-
zeo uz ostalu zemlju i najplodnije područje oko Jerihona, te sve to darovao Kle-
opatri. Herod se tijekom vremena, primjenjujući brutalnu silu, oslobodio svih
preostalih Hasmonejaca, Hirkana II. koji se vratio iz partskoga zarobljeništva,
Aristobula (III.), brata svoje žene Marijamne, kojega je imenovao velikim sveće-
nikom, svoje punice Aleksandre i napokon svoje vlastite supruge Mariamne. Ve-
like svećenike postavljao je i smjenjivao kako mu se svidjelo. Oni su bili još jedi-
no službenici kulta, posve ovisni ο njegovoj volji. Ovlasti Sinedrija bile su u veli-
koj mjeri ograničene.
Znao je steći naklonost cara Augusta, koji je u njemu vidio poželjna vladara
nemirnih pograničnih zemalja i zato ga obilno nagradio. Herodovo kraljevstvo
obuhvaćalo je Idumeju, Judeju, Samariju, Galileju, Pereju i široka područja na
sjeveroistoku Palestine, kraljevstvo koje je podsjećalo na vrijeme kralja Davida.
Kao »kralj saveznik i prijatelj rimskoga naroda« (rex socius et amicus populi Ro-
mani) - tako je glasila njegova službena titula -obvezao se zastupati slavu Rima.
Jamstvo za blagostanje, mir i spasenje vidio je u Augustu, a ne u izabranome
Božjem narodu Izraelu i očekivanome Mesiji. Bio je spreman uzeti udio u kultu
cara i taj kult provoditi. Na planu unutrašnje politike imao je svu vlast, ali su mu u
pogledu vanjske politike ruke bile vezane. Tako je jedino uz privolu i po nalogu
Rima smio poduzimati ratne pohode.
Svoje helenističko poimanje učinio je na svaki način očitim. Za svoje najbli-
že savjetnike i ministre uzimao je grčki obrazovane ljude. Najpoznatiji je Nikola
iz Damaska koji je uživao njegovo neograničeno povjerenje. Uveo je borbene
igre svake četvrte godine i dao izgraditi u Jeruzalemu kazalište i amfiteatar. Osni-
vao je gradove ili ih iznova gradio; tako je Samarija u čast cara Augusta bila pro-
zvana Sebastom, a u 10. godini prije Krista bila je dovršena izgradnja Cezareje na
Moru. Židovima je darovao sjajno novo zdanje Hrama koji je postao ponosom Je-
ruzalema (usp. Mk 13, lpar). Odmah nakon podizanja hramske zgrade Hram je
privremeno bio posvećen. Ali se dalje dograđivao, sve do šezdesetih godina.
Uvažavao je sve židovske običaje. Bio je dostatno mudar da ne povrijedi židov-
ske osjećaje. Tako je uređenje zgrade Hrama prepustio isključivo svećenicima.
Znak orla, koji je dao staviti iznad vrata Hrama i koji je za vrijeme jedne pobune
bio uklonjen s posvećena mjesta, zamijenio je drugim znakom. Prema židovskim

20
Marijamna je bila druga žena Herodova. Njegova prva žena zvala se Doris i rodila mu je sina
Antipatera.

20
grupiranjima imao je vrlo različit distancirajući odnos. Saducejima nije vjerovao
zbog njihovih hasmonejskih nazora. Farizeji su ga u većini odbacivali, uskrativši
mu dvaput prisegu vjernosti. Eseni, koji se držahu po strani od dnevne politike,
nisu ga baš nimalo zabrinjavali21.
Posljednje godine vladavine obilježene su unutrašnjim razdorom u obitelji.
Bila je to zaista velika obitelj. Herod se deset puta ženio. Svoga sina iz prvoga
braka, Antipatera, dao je pogubiti u posljednjim trenutcima svoga života, ležeći
na samrtničkoj postelji. Na temelju njegove oporuke, koju je više puta mijenjao,
od njegovih sinova na samome prijestolju trebao gaje naslijediti Arhelaj, Antipa
je trebao postati tetrarhom Galileje i Pereje, a Filip tetrarhom Golana, Trahonitide
i Bataneje. Oporuka je trebala biti odobrena od cara. Herod je umro u Jerihonu u
4. godini prije Krista, u danima neposredno prije blagdana Pashe. Kasniji narašta-
ji pridodali su mu nadimak »Veliki«22. Prema izvješću Mt 2, 1 i Lk 1,5 rođenje
Isusa iz Nazareta zbilo se u vrijeme vladavine kralja Heroda. Dakle, u jednoj od
posljednjih godina njegove vladavine.
Nakon Herodove smrti došlo je u zemlji do velikih nemira. Rimski legat Var
probio se s vojskom sve do Jeruzalema, spalivši na tome putu do temelja grad Se-
foris. Dvije tisuće pobunjenika u zemlji bilo je razapeto. Pritom se valja prisjetiti
činjenice daje Seforis bio svega 4 kilometra udaljen od Nazareta gdje je dijete
Isus odrastalo u krugu svoje obitelji. Među Herodovim sinovima došlo je do sva-
đa radi nasljedstva. Antipa se osjećao izigranim i uputio se caru. Arhelaj se tako-
đer zaputio u Rim. On je imao nalog od Heroda da caru odnese njegov pečatnjak i
zapečaćene dokumente ο upravljanju državom. August je sudionike spora pozvao
u hram Apolona. Gotovo u svim bitnim stvarima odobrio je Herodovu posljednju
oporuku. Najvažnija promjena sastojala se u tome što je Arhelaju bio uskraćen
naslov kralja. On je postao etnarhom Judeje, Samarije i Idumeje, a gradove Gazu,
Gadaru i Hipon morao je prepustiti pokrajini Siriji.
Od Herodovih sinova najbolju svjedodžbu imao je zacijelo Filip (4. pr. Kr. -
34. po Kr.). On je slovio kao blag, pravedan i mirotvoran vladar. Stanovništvo
njegovih pokrajina bilo je miješano. Sirijsko-grčki element prevladavao je čak i
nad židovskim. On je dao obnoviti stari Paneas na izvorima rijeke Jordana, na-
zvavši ga u čast cara Cezarejom (Mk 8, 27par. Cezareja Filipova). I Betsaidu, na
utoku Jordana u Genezaretsko jezero, dao je također proširiti u gradić, nazvavši

21
U Mk 3,6; 12, 12 spomenute herodovce ne smije se shvatiti kao stranačke pristaše Heroda Veli-
koga. Sporno je na kojega Heroda se ta imenica odnosi, da li na Heroda Velikoga, Heroda Anti-
pu, Heroda Agripu I. A. SCHALIT u svojoj knjizi König Herodes zastupa mišljenje da se ime-
nica odnosi na Heroda Antipu.
22
Josip Flavije (Ant. 18, 130) naziva ga ovim imenom jedino na tome mjestu. Budući daje Isus,
prema Mt 2, 1; Lk 1, 5, rođen za vrijeme vladanja Heroda, valjalo bi njegovu godinu rođenja
pomaknuti unatrag. Monah Dionizije Mali, koji je izradio kršćanski kalendar, preračunao se u
najmanju ruku za četiri godine.

21
ga imenom Augustove žene Livije-Julije. Iz Betsaide potječu apostoli Šimun Pe-
tar, Andrija i Filip23. Ondje je djelovao i sam Isus (usp. Mt 11, 2 lpar.).
Herod Antipa (4. pr. Kr. - 39. po Kr.) bio je Isusov pokrajinski vladar. Njego-
va rezidencija bila je u Seforisu, koji je on dao ponovno sagraditi, providjevši ga
amfiteatrom. Kasnije je svoju rezidenciju premjestio u novoizgrađenu Tiberija-
du. Budući daje zbog izgradnje Tiberijade morao odstraniti velik broj grobnih
spomenika, taj je gradić pobožnim Židovima postao levitski nečistim. Po svemu
sudeći nije se ni Isus nikad zatekao u tome mjestašcu24. Antipa je dao uhititi i po-
gubiti Ivana Krstitelja. Prema pisanju Josipa Flavija (Ant. 18, 116-119) Antipa je
to učinio zato što se bojao da bi Ivan svojom privlačnom snagom i govorničkom
vještinom mogao narod pozvati na ustanak25. Prema Lk 13, 31 i sam je Isus upo-
zoren na toga kneza koji ga namjerava dati ubiti26. Antipa je izgubio službu za vri-
jeme cara Kaligule. Nakon stalnoga podbadanja od svoje žene Herodijade, zatra-
žio je od Kaligule da mu udijeli kraljevsku čast. Međutim, zbog raznoraznih po-
grešaka i klevetničkoga optuživanja Kaligula ga osudi na progonstvo u Lugdu-
num u Galiji. Tamo je i umro.
Arhelaj (4. pr. Kr. - 6. po Kr.) pokazao se najnedostojnijim. Postavljao je i
smjenjivao velike svećenike po svojoj volji. Židovi su mu predbacivali tiraniju i
okrutnosti. Jedno izaslanstvo uglednih Židova i Samarijanaca, otputovalo je zbog
nepodnošljivih tegoba caru i postiglo je uspjeh. Na jednome redovitu sudskom ro-
čištu njemu je oduzeta služba te je prognan u Vienu, u Galiji, nakon što mu je oduzeta
sva imovina. Evanđelja ga spominju svega jedanput (Mt 2, 22), i to po zlu glasu.
Pokrajina koja je nakon svrgnuća Arhelaja ostala bez svoga kneza potpala je
u 6. godini poslije Krista izravno pod rimsku upravu. Namjesnika je dobila iz vi-
teških slojeva koji su bili u ovisničkome odnosu prema sirijskome legatu. Pripala
je trećoj klasi carskih provincija27. Namjesnik je nosio - vjerojatno sve do Klaudi-

23
U Evanđeljima se to mjesto stalno naziva Betsaidom (Iv 1, 44; 12, 21; Mk 6, 45; 8, 22; Mt 11,
2 lpar.; Lk 9, 10). - Priopćenje daje grad dobio ime po ženi a ne - kao što se dosad mislilo - po
kćeri cara Augusta, zahvaljujem kolegi H.- W. Kuhnu.
24
Jedino u Iv 6, 1. 23; 21, 1 spominje se Tiberijada, ali ni tu nije stavljena u izravan odnos prema
Isusu.
25
Sinoptičko izvješće Mk 6, 17-29par. oblikovano je po uzoru na pripovijest ο proroku Iliji koji je
bio proganjan od Izebele, žene samarijskoga kralja Ahaba (1 Kr 21,17ss). Polubrat, čiju ženu je
Antipa oženio, zvao se još i Josip Ant. 18, 109, kao i njegov otac Herod. Filip nije bio oženjen
Herodijadom, nego njezinom kćeri Salomom. Glede svega ovoga usporedi u: J. GNILKA, Das
Martyrium Johannes' des Täufers: Orientierung an Jesus, (jubilarni spis J. Schmid), Freiburg,
1973., 78-92.
26
Prema Lk 23, 6-12 uhićeni Isus bio je priveden Herodu Antipi u Jeruzalemu. No, bez obzira na
to, Antipa nije u Jeruzalemu imao nikakve sudačke ovlasti.
27
Carskim provincijama u pravilu su upravljali muževi koji su pripadali krugu senatora; većima -
kao što je bila Sirija-upravljali su prijašnji konzuli, a manjima prijašnji pretori. Provincije, ko-
jima su upravljali muževi iz viteških redova, bile su uglavnom iznimke. To su područja sa žila-
vo otpornom vlastitom kulturom.
22
ja - naslov prefekta, kao što glasi zapis ο Pilatu iz Cezareje, a kasnije i naslov pro-
kuratora. Njegova rezidencija bila je u Cezareji na obali Sredozemnoga mora i on
bi povremeno, osobito u vrijeme židovskih blagdana, dolazio u Jeruzalem, gdje je
po svoj prilici imao sjedište u Herodovu dvoru. Prvi prefekt Judeje bio je Koponi-
je koji je tu službu preuzeo u isto vrijeme kad je P. Sulpicije Kvirin preuzeo
službu namjesnika u Siriji. Ovaj je u novoosvojenim područjima izvršio popis
pučanstva. Veliki svećenik Joazar na jedvite je jade obuzdao pobunjeno stanov-
ništvo. Sa spomenutim popisom povezuje se nastanak stranke zelota, koja se od-
vojila od farizeja. Juda iz Gamale u Golanu, prozvan Galilejcem, te neki Sadok
slovili su kao vođe te stranke. Oni su pozivali na ustanak. Ukupno je bilo sedam
židovskih namjesnika28. Najpoznatiji među njima bio je peti. Zvao se Poncije Pi-
lat (26.-36.). Filon Aleksandrijski prikazuje ga u gotovo nezamislivo lošemu
svjetlu. Opisuje ga kao čovjeka po prirodi tvrdokorna, svojeglava i nepopustljiva,
a predbacuje mu također nečuvenu i nepodnošljivu okrutnost29. Primjeri njegova
brutalnog postupanja ostali su trajno zabilježeni30. Njegovo ime ostalo je zauvijek
povezano s pogubljenjem Isusa iz Nazareta31.
U Jeruzalemu je i dalje bilo sjedište Sinedrija kao najviše židovske vlasti a na
njegovu čelu se nalazio veliki svećenik. Velikoga svećenika postavljali su poslije
Herodove smrti i Arhelajeva svrgnuća od strane Rimljana sirijski legat ili židov-
ski prefekt. Upravo je u rimskome razdoblju mogao Sinedrij opet uživati sva svo-
ja starodrevna prava. Naime, mogao je opet djelovati kao sudska vlast u civilnim i
kaznenopravnim stvarima. Naravno da su Rimljani zadržali sebi pravo u svako
doba posredovati i samostalno postupati. Prije svega pridržali su sebi ius gladii,
punomoć za izvršenje smrtnih presuda. Među istaknute velike svećenike ubraja
se Ana (Hannas ben Sethi, 6.-15.), kojega je imenovao Kvirin. Prema Iv 18, 13s;
19-24 sudjelovao je u suđenju Isusu, a prema Dj 4, 6 preslušavao je Petra32. Josip
Flavije Ant. 20, 198 prikazuje ga kao jednoga od najsretnijih ljudi, budući daje
njegovih svih pet sinova služilo Gospodinu obnašanjem velikosvećeničke službe.
Valerije Gratus imenovao je velikim svećenikom Kajfu (otprilike 18.-36.), Anina
zeta (Iv 18, 13). On je mjerodavno sudjelovao u suđenju Isusu (Mk 14, 53-65par.;
Iv 11,47-51). Bio je od Vitelija smijenjen u isto vrijeme kad je i Pilat izgubio svo-
ju službu. Smijemo nagađati daje Kajfa bio spreman na suradnju s Rimljanima.
Slično je bilo i s ostalim velikim svećenicima.

28
Njihova imena su Coponius, Marcus Ambibulus, Annius Rufus, Valerius Gratus, Pontius Pila-
tus, Marcellus, Marullus.
29
Leg. Gaj. 301 s.
30
JOSIP FLAVIJE, Ant. 18, 55-62; PHILO, Leg. Gaj. 299-305; Lk 13, 1.
31
Tako stoji zapisano i u Tacita, 15,44,3: Christus Tiberio imperitante per procuratorem Pontium
Pilatum supplicio affectus erat.
32
Ima li Lk 3, 2 pretpostavku da su postojala dva velika svećenika?

23
Privremeno je cijela pokrajina došla još jednom u ruke jednoga pripadnika
Herodove obitelji. Herod Agripa I. (41.-44.), sin Aristobula i unuk Heroda Veli-
koga, primio je kao ljubimac cara Kaligule tetrarhije Filipa i Heroda Antipe za-
jedno s kraljevskom titulom. A kad mu je car Klaudije dodijelio još i Judeju i Sa-
mariju, postalo je Herodovo kraljevstvo opet ujedinjeno. Agripa se oslanjao na
pomoć farizeja. Više zbog političkih kalkulacija negoli zbog unutrašnjega uvjere-
nja isticao je svoje židovsko poimanje svijeta. On se otvoreno suprotstavljao krš-
ćanima. Apostolu Jakovu, sinu Zebedejevu, dade mačem odrubiti glavu, a Petra
uhiti, baci u tamnicu i neko ga vrijeme zadrža u njoj (Dj 12, 1-3). Umro je smrću
koja je izazvala zaprepaštenje33. Klaudije je bio sklon imenovati njegovim nas-
ljednikom Agripina istoimenoga sina, koji se nalazio kod njega u Rimu i komu je
bilo tek sedamnaest godina. Ali ga njegovi savjetnici odvratiše od toga. Tako je
došla cijela zemlja, ne samo Judeja, Samarija i Idumeja, kao u ranijim razdoblji-
ma, izravno pod rimsku upravu. Prokurator je ostao podređen sirijskomu namjes-
niku. Do izbijanja židovskoga rata izredalo se još sedam prokuratora34. Njihovo
vrijeme obnašanja te službe obilježeno je sve većim nemirima koji su polagano
poprimali stanje slično građanskomu ratu i na kraju vodili u rimsko-židovski rat.
Prokuratori su svojim neprimjerenim ponašanjem i brutalnošću situaciju samo
raspirivali35. Valja spomenuti Tiberija Aleksandra, nećaka Filona Aleksandrijsko-
ga i nekadašnjega Židova, koji je dao razapeti dvojicu zelotskih kolovođa, sinove
Jude Galilejca, po imenu Jakova i Šimuna, te Antonija Feliksa, pod čijim se na-
mjesništvom apostol Pavao našao kao zatvorenik u Cezareji na Sredozemnome
moru (Dj 23,33ss). Porcije Fest, koji je naslijedio Feliksa, dopustio je da se Pavao
na temelju njegova priziva carskomu sudu otpremi u Rim (Dj 24, 27ss).
Velike svećenike nisu u to vrijeme postavljali Rimljani, nego pripadnici He-
rodove obitelji. Tu punomoć dodijelili su židovskim pokrajinama car Klaudije i
njegovi nasljednici. U početku je ona bila dodijeljena Herodu, kralju Kalkisa (po-
krajine u Libanonu), bratu kralja Agripe I., kojemu je to malo kraljevstvo opo-
ručno ostavio car Klaudije. Ovaj je imenovao velikim svećenikom Ananiju, sina
Nedebajeva. To je onaj veliki svećenik koji je prema Dj 23,2; 24, 1 upleten u pro-
ces apostola Pavla pred Feliksom. Prema Josipu Flaviju, Ant. 20, 200 on je dao
kamenovati brata Gospodinova, Jakova, predstojnika zajednice u Jeruzalemu.
Budući da nije posjedovao ius gladii, iskoristio je za taj postupak ispražnjenost
namjesničke vlasti između Porcija Fešta i Albina36. Punomoć glede imenovanja

33
Dj 12,20-23 i Josip Flavije, Ant. 19, 343-350 suglasni su u mnogim točkama. Smrt je nastupila
-«· nedugo iza sjajnoga javnog kraljeva nastupa u kazalištu grada Cezareje na Sredozemnome
moru.
34
Njihova imena su: Kuspije Fad, Tiberije Aleksandar, Ventidije Kuman, Antonije Feliks, Portije
Fest, Albin i Gesije Flor.
35
Usp. HENGEL, Zeloten, 349-365.
36
SCHÜRER, Geschichte I, 581, smatra kršćansku interpelaciju mogućom. Međutim, izvješće
kojim nam Josip Flavije, Ant. 20,201-203, daje na znanje daje Albin velikoga svećenika Ana-
24
velikoga svećenika prenesena je i na kralja Agripu II., sina Agripe I., kojemu je
car Klaudije dodijelio kraljevstvo Kalkis njegova strica, a kasnije i Filipove te-
trarhije i tetrarhiju Lizanijevu (usp. Lk 3,1). te dijelove Galileje i Pereje. Njegova
politička uloga bila je unatoč velikomu kraljevstvu prilično beznačajna. On je
potpuno ovisio ο Rimljanima, dokazavši se njihovim vjernim saveznikom i u sa-
mome Rimsko-židovskome ratu koji je uskoro buknuo. Živio je u incestoidnu od-
nosu sa svojom sestrom Berenikom37. U Dj 25, 23ss spominje se posjet kraljev-
skoga para Porciju Feštu u Cezareju, čime je pružena prilika uzniku Pavlu da se u
svojoj stvari otvoreno brani pred njima. Agripa II. imao je svoju rezidenciju u Ce-
zareji Filipovoj gdje je 67. sjajno ugostio Vespazijana, vojskovođu rimskih četa u
ratnome pohodu nakon njihova osvajanja Jotapate38. Nakon rata bio je Agripa,
koji je umro oko 100. godine, od Rimljana bogato nagrađen39. Iza njegove smrti
njegovo je područje pripojeno provinciji Siriji.
Židovsko-rimski rat, koji je započeo 66., trebao je uroditi oslobođenjem Ži-
dova ispod rimskoga jarma. Predvođen zelotima poprimio je karakter eshato-
loškoga rata. Vanjski povod za početak rata bilo je posezanje prokuratora Flora u
hramsku blagajnu40. Krajnje otvoreni i odlučni ustanici izazvali su protiv sebe ve-
liku mobilizaciju rimskih trupa. Vespazijan i njegov sin Tit navalili su na njih s
trima legijama. Je li kršćanskoj zajednici uspjelo prije opkoljavanja Jeruzalema -
prema naputku jednoga kršćanskog proroka?41 - pobjeći iz grada, vrlo je dvojbe-
no i gotovo nevjerojatno. Među zelotskim kolovođama bilo je mnogo supar-
ništva, što je uvelike smanjivalo borbenu snagu. Juriš na grad Jeruzalem bio je sa-
mo pitanje vremena. Grad je pao nakon petomjesečne opsade. Vrhunac i ključno
mjesto obrane bilo je unutrašnje svetište Hrama, gdje su se utaborili borci za oslo-
bođenje, koji su se nadali da će Bog u posljednji čas uzeti stvar u svoje ruke. Tit je
htio zgradu Hrama spasiti42. Međutim, u žestoku okršaju jedan je rimski vojnik
bacio upaljenu baklju kroz zlatni prozor u Hram. Nakon zauzeća grad je najvećim
dijelom sravnjen sa zemljom43. Razaranje grada i Hrama jedna je od najvećih tra-
gedija židovskoga naroda. Njezino podrhtavanje osjeća se i u Novome zavjetu
(Mk 13, ls.par; 14, 58par).
U trijumfalnoj povorci u Rimu, priređenoj u čast Vespazijana - koji je u me-
đuvremenu postao carem - i Tita bili su nošeni stol žrtvenih hljebova i sedmero-
kraki svijećnjak iz Hrama, te dvije dragocjene zlatne posude. Poslije rata zeloti se

niju zbog njegova prekoračenja ovlasti kaznio i oduzeo mu službu, pripada pravno-povijesnim
činjenicama.
37
Berenika bijaše udovica kralja Heroda iz Kalkisa, kasnije prolazna ljubavnica cara Tita.
38
JOSIP FLAVIJE, Bell 3, 443s.
39
Za koja se to područja povećalo njegovo kraljevstvo, nije više moguće utvrditi.
40
JOSIP FLAVIJE, Bell. 2, 293s.
41
Euzebije, Hist. 3, 5, 3.
42
JOSIP FLAVIJE, Bell 6, 241.
43
Samo tri kule Herodove utvrde ostale su čitave. Jedna od njih stoji i danas.

25
utaboriše u trima Herodovim tvrđavama. Najduže se uspjela održati utvrda Masa-
da. Opkoljeni su pod vodstvom Eleazara, jednoga od potomaka Jude Galilejca,
skončali činom samoubojstva (u travnju 73.).
Palestina je došla pod upravu prokuratora na senatorskoj razini. On nije više
bio podređen sirijskomu namjesniku. Židovski narod bio je do nogu poražen i po-
sve prizemljen. Više nije imao nikakve vlasti te uprave. Više nije bilo nikakva Si-
nedrija. Razorenjem Hrama prestao je kult žrtvenih prinosa. Od davnina ubirani
hramski porez morao se sada skupljati za hram kapitolskoga Jupitera u Rimu. To
je moralo biti osobito poražavajuće. Židovski je narod odsad posjedovao jedino
Zakon. Jedino ukoliko se usredotočio na Zakon, uspijevalo mu je sačuvati židov-
ski identitet. Najveći ugled zadobili su poznavatelji Pisma, ljudi poput rabina Jo-
hanana ben Zahaja ili rabina Gamaliela II. Jamnija (Jabne) je postala mjestom nji-
hova okupljanja. Njihovo sudište zadobilo je postupno značenje nekadašnjega Si-
nedrija. Presjedavajućemu toga sudišta kasnije je dodijeljen naslov patrijarha.
Ustanak protiv moćnoga Rimskog Carstva buknuo je još jednom, u vrijeme
cara Trajana, u Egiptu i drugim pokrajinama, a najjače za vrijeme cara Hadrijana
u Palestini. Vanjski povod ustanku bio je carev plan da se poslije šezdeset godina
Jeruzalem opet izgradi, ali sada kao posve poganski grad. Ovomu treba dodati i
općenitu zabranu obrezanja44. Vođa toga ustanka bio je čovjek koji je u povijest
ušao kao Bar Kohba (Sin zvijezda). Ime aludira na njegovu želju da bude Mesija.
Rabbi Akiba to ovako tumači (Br 24, 17): »Od Jakova zvijezda izlazi« nad njim.
Rimljani su morali ponovno staviti u pokret velike trupe svojih vojnika, kako bi
slomili ogorčen otpor (132.-135.). Posljednja bitka vodila se kod Beth-thera, ju-
gozapadno od Jeruzalema. Zemlja je ponovno opustjela, palestinsko židovstvo
bilo je iskorijenjeno. Tek sada mogla se graditi Aelia Capitolina - tako je glasilo
novo ime poganskoga Jeruzalema. Ondje gdje je nekad stajala zgrada Hrama, sa-
da je izgrađen hram u čast kapitolinskoga Jupitera. Židovima je bilo pod prijet-
njom smrtne kazne zabranjeno kročiti nogom u taj poganski grad. Još u 4. stoljeću
smjeli su Židovi ući u taj grad samo na dan razaranja grada pod Titom, 8. aba (ko-
lovoza), da na mjestu nekadašnjega Hrama obave svoje tugovanje.
LITERATURA: A. SCHLATTER, Die Tage Trajans und Hadrians, BFChTh 1/3, Gütersloh 1897.;
J. NEUSNER, The Life of Rabban Yohanan ben Zakkai, StPB 6, Leiden, 1962.; A. SCHALIT,
König Herodes, SJ 4, Berlin, 1969.; C. THOMA, Die Weltanschauung des Josephus Flavius, Ka-
iros 11,1969, 39-52; M. AVI - YONAH - Ζ. Β ARAS (izd.), The Herodian Period (The World His-
tory of the Jewish People 1/7), New Brunswick, 1975.; M. HENGEL, Die Zeloten, AGSU 1, Leiden
1976; J. GONZALES ECHEGARAY, La guarnicion romana de Judea en los tiempos del NT, EstB
36, 1977, 57-84; P. BILDE, The Roman Emperor Gaius (Caligula) 's Attempt to Erect his Statue in
the Temple of Jerusalem, STL 32, 1978, 67-93; J.- P. LEMONON, Pilate et le gouvernement de la
Judie, EB, Paris, 1981.

44
Prema SCHÜRERU, Geschichte 1,674-678, zabrana se ne odnosi samo na Židove, nego na sve
narode u kojih je obrezanje bilo uobičajeno.

26
Treće poglavlje

DUHOVNO-RELIGIOZNA STRUJANJA

1. MUDROST U IZRAELU

Duhovno-religiozna pozadina, koja određuje naprijed opisano povijesno


razdoblje, bila je itekako slojevita. Činili su je različiti sadržaji i razna strujanja.
Pa ipak, postoje podudaranja, povremena i uvijek međusobno povezana. Započet
ćemo s najopćenitijim fenomenom. Zove se mudrost.
Naime, došlo je do pojave novoga životnog osjećaja koji se očitovao u težnji
za mudrošću, u čovjekovu htijenju da bude mudar. To predstavlja mjerodavan
faktor u Izraelu tijekom dvaju do triju stoljeća koja su prethodila kršćanstvu. Tež-
nju za mudrošću moglo bi se shvatiti kao element preuzet iz grčkoga poimanja ži-
vota, ukoliko bismo Židovima htjeli pripisati težnju za pravednošću kao njima
daleko primjereniju. Međutim, pokazuje se da su korijeni mudrosti vrlo razgrana-
ti te sežu prema Istoku, sve do Arabije, Mezopotamije i Egipta. I u Izraelu dolazi
do izražaja želja da se bude mudar, i to na svojevrstan način koji na kraju završava
u Zakonu. Naravno da se samostojnost mudrosti najjasnije razotkriva u opsežnoj
literaturi koja je nastala bavljenjem mudrošću, a čiji se nastanak s pravom smije
pripisivati mudrosnim školama.
Te mudrosne knjige opisane su naslovima kao Mudre izreke, Propovjednik
(Kohelet), Knjiga Sirahova, Knjiga Mudrosti i njihov je vremenski redoslijed na-
stajanja teško odrediti, premda su zacijelo sve nastale između 3. i 1. stoljeća prije
Krista. Toj skupini pripada - u stanovitome smislu - i nešto starija Knjiga ο Jobu.
I s vanjske strane možemo primijetiti da se pojam mudrosti pojavljuje doduše već
u starim spisima Biblije, iako relativno rijetko, i to uglavnom u smislu umjetničke
vještine (npr. Izl 28, 3; 31, 6; 26, 1), dok u spomenutim knjigama prevladavaju1.
Tako Mudre izreke započinju riječima: »Mudre izreke Salomona, sina Davidova,
kralja izraelskog: da se spozna mudrost«. Slično glasi početak Knjige Sirahove:
»Svaka je mudrost od Gospodina« (usp. Mudr 1, 6; Prop 1, 17; Job 28, 28).

1
U specifičnome smislu primjenjuje se pojam mudrosti u vezi s mudrošću kralja Salomona (1 Kr
5 , 9 . 2 6 ; 10,7; usp. također Ps 37, 30; 51, 8; 90, 12; 111, 10).

27
Na samome početku valja nam konstatirati da mudrost ni u Izraelu ne znači
ništa drugo nego nastojanje oko toga da čovjek živi što ispravnije. Mudar učitelj -
najčešće se uzima kao uzor Salomon, taj mudrac nad mudracima - dijeli savjete
za različita područja života. U tome pogledu osobito je konkretan Isus Sirah, koji
dijeli savjete glede ophođenja s različitim ljudima, s pretpostavljenima, sa žena-
ma, sa strancima, s bogatima i moćnima (Sir 9-13), koji daje upute za stjecanje
ugleda (Sir 20,27ss), uzajmljivanje i posuđivanje (Sir 29, lss), očuvanje zdravlja
(Sir 30,14ss), odgoj djece (Sir 30, lss), ponašanje na gozbama za obilnim stolom
(Sir 31, 12ss), ponašanje u društvu (Sir 32, 3ss), postupanje s robovima (Sir 33,
25ss), izbor prijatelja (Sir 37, lss), odnos prema liječniku (Sir 38, lss) i mnoge
druge.
Mudrost se preporučuje kao veliko dobro za kojim se isplati težiti: »Blago
čovjeku koji je stekao mudrost... Skupocjenija je od bisera, i što je god tvojih dra-
gocjenosti, s njome se porediti ne mogu; dug joj je život u desnoj ruci, a u lijevoj
bogatstvo i čast. Njezini su putovi putovi miline, i sve su njene staze pune spoko-
ja. Životno je drvo onima koji se nje drže, i sretan je onaj tko je zadrži« (Izr 3,
13-18). Mudrosna književnost posreduje nam iskustva koja su ljude naraštajima
držala na životu i koja su prikladna da drugi posegnu za njima kako bi što bolje
uredili svoj život. To posredovanje mudrosti formalno se zbiva prenošenjem sa-
vjeta od oca na sina. »Sine moj, ne zaboravljaj moje pouke« (Izr 3,1; usp. 3,11.
21; 5, 1; Sir 7, 3 i dr.) Tim prenošenjem i prihvaćanjem, ali i prikupljanjem novih
iskustava, čuva se i povećava sveukupno blago mudrosti. To blago se nikada ne
zatvara, ono je stalno otvoreno za prihvat novih praktičnih znanja. Poslovice i
metafore prikladne su radi što dubljega usijecanja u pamćenje, ali i za što zornije
predočivanje sadržane istine ili mudrosti. »Tko smolu dira, ulijepi se, i tko se dru-
ži s oholicom, postaje kao i on« (Sir 13, 1). »Tko će žaliti zmijara koga je zmija
ujela i one koji se približuju divljim zvijerima? Tako i onoga tko se druži s grešni-
kom i sudionik je u njegovim grijesima« (Sir 12, 13s). »Neukroćen konj postaje
ćudljiv, a zapušten sin postaje tvrdoglav« (Sir 30, 8). »Kad naiđeš na med, jedi
umjereno, kako se ne bi prejeo i pojedeno izbljuvao. Rijetko zalazi u kuću bli-
žnjega svoga, da te se ne zasiti i ne zamrzi na te« (Izr 25, 16s). Zapitamo li se ο
etičkim načelima koja stoje iza ovih pravila, morat ćemo prije svega konstatirati
daje uglavnom riječ ο praktičnome ovladavanju životom. Dobro je ono što je ko-
risno, što se u životu potvrdilo. To naravno ne znači da se zagovara egoizam. Čo-
vjeka se treba prepoznati kao osobu koja se nalazi u suodnosu djelovanja i njego-
vih posljedica. On mora znati da će u svome životu ubirati plodove svoga vlasti-
tog djelovanja. »Tko sije nepravdu, žanje nesreću, i šiba njegova gnjeva udarit će
njega samog« (Izr 22, 8). »Tko jamu kopa, sam u nju pada, i tko kamen valja, na
njega se prevaljuje« (Izr 26, 27).
Mudrost je također pomagati siromasima, ne prezirati čovjeka u oskudici, ne
odbijati molbe nevoljnika, biti udovicama i sirotama kao otac i muž (Sir 4, 1-10).
Opomene vrijede i glede opasnosti koje u sebi krije bogatstvo. Ono sprečava
28
obraćenje i ne spašava u dan nesreće (Sir 5, 1-8). U Mudrosnim Knjigama je zaci-
jelo sadržano mnogo onoga ο čemu čitamo i u spisima Novoga zavjeta. Ili drukči-
je rečeno: ovi potječu iz mudrosne predaje. Pri tome mislimo ponajprije na sinop-
tička Evanđelja, na Isusove upute prema Besjedi na gori, ili na Jakovljevu posla-
nicu. Spomenutim dijelovima Novoga zavjeta vratit ćemo se kasnije.
Obzorje iskustva iz kojega proizlazi mudrost upućuje na suglasnost koja vla-
da između mudrosti u Izraelu i mudrosti u ostalim zemljama (Egiptu i Mezopota-
miji). Razumije se daje u Izraelu mudrost poimana kao dar koji dolazi od Jahve.
To je naposljetku Božja mudrost koju čovjek prihvaća. »Svaka je mudrost od
Gospoda« (Sir 1, 1). »Korijenje mudrosti strah Gospodnji« (Sir 1, 20). Mudrost
postaje Božjim pozivom. Ona se obraća pojedincu i poziva ga na donošenje odlu-
ke (usp. Izr 1,1-9). Ta pozadina je pretpostavka da se mudrost mogne naposljetku
poistovjetiti s Torom ili Zakonom2.
U prvome planu pojavljuje se pojedini čovjek3. Naglašava se osobna odgo-
vornost pojedinca. Svatko je odgovoran za svoje ponašanje. »On je preda te sta-
vio vatru i vodu: za čim hoćeš, pruži ruku svoju. Pred čovjekom je život i smrt: što
on više voli, to će mu se dati« (Sir 15, 16s). Vjerojatno se u Sir 2, 12 prvi put spo-
minje formulacija ο »dvjema stazama«, predodžba koja bi trebala ovremeniti dje-
latnu povijest (usp. Ps 1; 1 Kr 18,21) koja se osjeća i u Besjedi na gori (Mt 7,13 f)
i u ranome kršćanstvu (Did 1,1). U Knjizi Sirahovoj susrećemo i osnovne pojmo-
ve antropološkoga mišljenja kao što su jeser (nagon, značaj: Sir 15, 14; 27, 6; 37,
3), »meso i krv« kojima se izražava čovjekova prolaznost (Sir 14, 18; 17, 31), ili
»srce« kao središte razmišljanja i savjesti (Sir 17, 6; 37, 14-17): »Savjest srca če-
sto pretkazuje čovjeku pouzdanije nego sedam stražara s vidikovca visokog...
Korijen misli u srcu je«. Svi ti pojmovi upućuju na određen napredak u duhovno-
sti Izraela. Oni zacijelo ne bi došli do izražaja bez helenističkoga utjecaja4. Za nas
je itekako važno da ih u istome značenju nalazimo u Novome zavjetu. Doduše mi
se ovdje još ne susrećemo s kasnijim rabinskim pojmom jeser (nagon). Međutim,
slikovite riječi ο dobru i lošu drvetu koje donosi dobre ili loše plodove (Mt 7,
17-19par; 12, 33) idu u tome smjeru. A srce je antropološki pojam s mnogobroj-
nim nijansama ljudskoga razmišljanja, osjećanja i opažanja koji se u novozavjet-
nim spisima vrlo često susreće5. Izričiti pojam savjesti (συνείδησις), koji ima
značenje za novozavjetnu poslaničku književnost, pojavljuje se unutar biblijsko-
ga grecizma prvi put vjerojatno u Mudr 17, 12 (usp. Prop 10, 20). Pa i prema no-
vozavjetnome razumijevanju »meso i krv« su kategorije ljudske uvjetovanosti i

2
Tako se, po mišljenju von RADA, Theologie 1,458 identifikacija Mudrosti sa Zakonom u Isusa
Siraha čini gotovom stvari.
3
SCHMID, Weisheit, 155, govori ο antropologizaciji mudrosti.
4
S tim u vezi usp. HENGEL, Judentum und Hellenismus, 255 s.
5
Prema konkordanciji susrećemo riječ »srce« (καρδία) u Novome zavjetu 157 puta, i to u svih
autora s iznimkom 1 i 2 Iv, te Jd. Glede riječi jeser (έννόημα) usp. Heb 4, 12.

29
ograničenosti. One niti mogu shvatiti božansku objavu (Mt 16, 17), niti mogu ba-
štiniti kraljevstvo Božje (1 Kor 15, 50; usp. Gal 1,16; Heb 2, 14).
Za biblijsku je mudrost - u usporedbi s egipatskom - značajno to što ona ne
razvija nikakav staleški ili profesionalni etos. Nju ne zanimaju baš previše pravila
građana, dvorjana ili činovnika. Njezina pravila vrijede za sve ljude. Ta univerza-
lizacija vrijedi u najmanju ruku u tome smislu daje mudrost prenosiva na sve i da
se u njoj zrcale iskustva koja su općeljudska. To međutim ne znači da bi se zabo-
ravio povlašten položaj Izraela: »Svakom narodu postavi vladara, ali je Izrael ba-
ština Gospodnja« (Sir 17, 17). Upravo je Isus Sirah ovo posljednje imao stalno na
pameti. Moglo bi se nagađati da se on uvijek iznova obraćao povijesnoj situaciji u
Izraelu/Jeruzalemu. Taje situacija, sjećamo se, bila obilježena stalnim sukobima
helenizma i židovstva, sukobima između onih koji su zagovarali približavanje he-
lenističkomu mišljenju i djelomično ga masovno provodili, te onih koji su se pro-
tivili tomu mišljenju, htijući sačuvati religiju svojih otaca od stranoga utjecaja.
Doduše sam Sirah služi se u prenošenju mudrosti jezikom polemike s krivovjerci-
ma. On govori ο ludama, podrugljivcima, klevetnicima, nasilnicima. Ali ima i
mjesta na kojima se on po svemu sudeći uključuje neposredno u samu raspravu:
»Teško vama, bezbožnici, koji zapostavljate Zakon Boga Svevišnjega« (Sir 41,
8). »Smiluj nam se, gospodaru, Bože svega svijeta, i pogledaj na nas, i prožmi
strahom svojim sve narode! Podigni ruku protiv naroda tuđinskih, da spoznaju
tvoju moć« (Sir 36, ls)6. On upozorava na pogrešnu mudrost (Sir 3, 21- 24).
Uz to, u svemu se očituje nastojanje da se stvaranje uzme u obzir kao cjelina i
da se opravda stvoreni red. I u tome pogledu može se uočiti nova crta biblijske te-
ologije koja je nastala zahvaljujući školama mudrosti. Predodžba daje svijet kao
stvorenje dobar ima zacijelo svoj korijen u izvješću ο stvaranju (Post 1, 31). Pa
ipak, svrhovito djelovanje svega što se podrazumijeva pod riječju stvaranje i
opravdavanje dobra i zla odgovara dotad nepoznatu misaonom tijeku koji čini
klicu jedne teodiceje. To pogađa samu bit, ma koliko se takav pokušaj činio opti-
mističkim i valjanim s današnjega vidika7. Na osobito dojmljiv način očituje se to
nastojanje u Sirahovu hvalospjevu Sir 39, 16-35: »Stoga bijah od početka osvje-
dočen pa razmislih i zapisah u knjigu: Sva su djela Gospodnja dobra, svakoj po-
trebi Gospod u pravo vrijeme udovoljava« (Sir 39, 32s)8. Bog sve zna, ništa nije
skriveno Njegovim očima. Čovjek ne treba ništa smatrati beskorisnim. Eufrat i
Nil potvrđuju činjenicu daje Bog u stanju slanu pustinju pretvoriti u vodom boga-
tu zemlju. Vodu, vatru, željezo, sol, pšenicu, mlijeko, med, grožđe, ulje i odijelo,
sva ta dobra pripravio je Bog za čovjeka (Sir 39,26; usp. 29,21)9. Ali postoji i zlo:

6
Usp. HENGEL, Judentum und Hellenismus, 270-275. Glede karakterizacije vidi također STA-
DELMANN, Ben Sira, passim.
7
HENGEL, Judentum und Hellenismus, 265, uzima utjecaj stoičke filozofije vrlo ozbiljno.
8
Ta tvrdnja uokviruje pjesmu. Usp 39, 16.
9
Stječe se dojam daje Sirah bio vegetarijanac.

30
oluje, vatra i tuča, glad i kuga, grabežljive zvijeri, štipavci, guje i mač osvete. Si-
rah rješava te naizgled nespojive stvari tako što ih međusobno povezuje pomoću
učenja ο odmazdi. Dobro je dobro za dobra čovjeka, a za lošeg se pretvara u zlo
(Sir 39, 27-30). Mač osvete pogađa bezbožnike.
I Propovjednik (Kohelet) vidi poredak stvorenoga prožet polarnim suprotno-
stima. Sve ima svoje vrijeme. To je izloženo pomoću vrlo dojmljive liste suprot-
nosti: rađanje i umiranje, sađenje i čupanje, ubijanje i liječenje, rušenje i građe-
nje, plakanje i smijanje, tugovanje i plesanje, bacanje i sabiranje itd. Slijede jedno
iza drugoga u vječnome kružnom toku (Prop 3, 1-9). Međutim, Propovjedniku ta
pokretna slika stalnoga izmjenjivanja suprotnosti nije dokučiva, njezin smisao
ostaje mu u konačnici neobjašnjivim. Bog je svojedobno sve lijepo stvorio, ali čo-
vjek nije u stanju dokučiti Božja djela (Prop 3, 11). Dok su Isus Sirah i drugi uči-
telji mudrosti sa sigurnošću naznačivali smisao univerzuma, Propovjednik je
ostao posve zbunjen. Čak štoviše, on dovodi sve u pitanje i proturječi načelima
koja postavlja mudrost. Njegov zaključak, koji poput ceterum censea prožima či-
tavu knjigu, glasi: »Sve je ispraznost« (Prop 12, 8). Hebrejska riječ {hebet) koja je
u osnovi te slikovite riječi ima značenje bezvrijednoga i želi podsjetiti čovjeka na
prolaznost života stvorenja, ali u Propovjednika još uvijek nije izgubila na samo-
me početku knjige spomenuti smisao »ispraznosti«10. Propovjednik smatra sebe,
doduše, pozvanim na traganje za mudrošću i na istraživanje svega što se događa
pod nebeskim svodom, ali on to promatra kao loš posao koji je Bog naložio ljud-
skim stvorenjima (Prop 1, 13).
Pitamo li se ο iskustvenu razlogu za takav totalni skepticizam, uvidjet ćemo
da se on krije u zbunjenosti pred smrću. Sve što je postalo od praha vraća se u prah
(Prop 3, 20). Te riječi koje odgovaraju riječima u Post 3, 19 Propovjednik okreće
tako što na istu razinu stavlja čovjeka i zvijer: »Tko zna da li dah ljudski uzlazi
gore, a dah zvijeri silazi dolje k zemlji« (Prop 3, 21). U svojoj zdvojnosti on mrtve
smatra sretnima, a još sretnijima one koji još nisu rođeni, te nisu vidjeli zla djela
koja se čine pod suncem (Prop 4,2). U takvu duhovnom držanju s pravom vidimo
unaprijed oblikovan mentalitet moderna čovjeka, a zahvaljujući tome i veliku ak-
tualnost te knjige11. Sastoji li se njegova filozofija u tome da čovjeka pouči ze-
maljskoj sreći, da okuša užitak, da tijelo krijepi vinom (Prop 2,1 f), da se naslađu-
je, ne bi li zaboravio na to kako je čovjek zapravo beznadno nesretan?12 »Ali gle, i
to bi bila ispraznost!« (Prop 2, 1).
Postavljalo se pitanje - već su rabini to učinili - kako je ta knjiga »radikalne
ovostranosti« (N. Lohfink) uopće mogla dospjeti u Kanon. Propovjednik je teo-

10
Inače se riječ rabila u polemikama glede stranih bogova. Usp. Pnz 32, 12; 1 Sam 16, 13. 26; 2
Sam 17, 15; Iz 57, 13 i dr. Vidi LAUHA, Kohelet, 18.
11
Usp. LOHFINK, Kohelet, 16s. L. MARCUSE, Philosophie des Glücks, Zürich, 1972, 79:
»sigurno se ne bi radovao tome što će ljudi jednoga dana proizvesti atomsku bombu«.
12
MARCUSE, Philosophie, (bilj. 11), 90.

31
loški najrazličitije prosuđivan. Ili ga se odbacivalo ili mu se iskazivalo povjere-
nje, zato stoje u jednakoj mjeri zaoštravao transcendenciju Boga kao i misao ο
čovjekovoj izručenosti smrti koja znači njegov konačan svršetak13. Ovo posljed-
nje sigurno je točno. Propovjednik ne sumnja u egzistenciju Božju. Samo što nje-
gova slika ο Bogu - kao uostalom i slika sveukupne mudrosne književnosti - ima
taj nedostatak što zanemaruje, odnosno uopće ne opaža Boga koji djeluje u povi-
jesti. Sukladno starobiblijskoj slici Bog je bio manje onaj koji jest, a više onaj koji
djeluje. To iskrivljivanje predodžbe ο Bogu, koje je moglo biti utemeljeno u hele-
nističkome utjecaju, vodilo je u krizu14. Taje kriza u Propovjedniku izbila na vi-
djelo svom snagom. Bogovi umiru kad prestanu djelovati. Propovjednik zacijelo
još nije dospio do te točke. Međutim, totalni skepticizam skretao je u tome smje-
ru. Nije našao sljedbenika. U svakome slučaju nijedan nam nije posredovan pre-
dajom. Prema tome, jedino je njegov majstorski jezik mogao pridonijeti tomu da
se njegovo djelo sačuvalo. Međutim, tu se pojavljuje i nešto drugo. Propovjednik
i mudrosna književnost - kao i gotovo sav Stari zavjet - ne poznaju misao ο na-
stavljanju života poslije smrti, niti uskrsnuće tijela, niti besmrtnost duše. S be-
smrtnošću duše, koja je u helenizmu udomaćena, jedva da bi cjelovito shvaćena
starozavjetna antropologija mogla išta započeti. Nada u uskrsnuće trebala je još
neko vrijeme pričekati. Nepostojanje onostranoga obzorja bilo je bitan razlog za
izbijanje krize.
No postoji još jedan sasvim drukčiji oblik mudrosti u starozavjetno-židov-
skoj mudrosnoj književnosti. Nju treba razlikovati od svega dosad rečenoga, na-
kon što je mudrost bogate riznice iskustva izživljena života sadržana u strahu
Božjemu. Iako se - prema jedinstvenu mišljenju autora - radi ο specifičnoj tradi-
ciji koja je vjerojatno nešto mlađega datuma (uglavnom je nalazimo u Job 28,
20-27; Mudr9,1-18; Sir24,1-22; 1,1-10; Izr 8,22-31; 9,1-18), nalazi seuMudr
ugrađena i pomiješana s »praktičnom« mudrošću. Međutim, ono što je posebno
dojmljivo u tim spominjanjima mudrosti i što mudrost posebno odlikuje jest či-
njenica da ona nastupa kao osoba, kao jaka žena, pokroviteljica, suputnica Božja.
Riječ je, dakako, ο slikovitu prikazivanju. Međutim ta slikovitost prelazi katkada
u naizgled realističko prikazivanje.

»Ali, otkuda nam Mudrost dolazi?


Na kojemu mjestu Razum prebiva?
Sakrivena je u očima svih živih;
ona izmiče pticama nebeskim.
Propast paklena i Smrt izjavljuju:
»Za slavu njenu mi smo samo čuli.«

13
Usp. LAUHA, Kohelet, 14-20.
14
Usp. von RAD, Theologie /, 439s. 466s.

32
Jedino je Bog put njen proniknuo,
on jedini znade gdje se nalazi.
Jer pogledom granice zemlje hvata
i opaža sve pod svodom nebeskim.
Kad htjede vjetru odrediti težinu
i mjerilom svu vodu izmjeriti,
kad je zakone daždu nametnuo
i oblacima gromovnim putove,
tad ju je vidio te izmjerio,
učvrstio i do dna ispitao«
(Job 28, 20-27)

Dakle, što saznajemo ο toj istini? Ona se nalazi kod Boga. Jedino Bog pozna-
je mjesto na kojemu se ona nalazi. Čovjeku je nepristupačna. Prema Izr 8, 22ss
Jahve je stvori kao počelo svoga djela, kao najraniji od svojih čina, u pradoba.
Ona postoji od pradavnina, od iskona, prije nastanka zemlje. Prema tome, ona ne
samo da se nalazi kod Boga, nego postoji prije svakoga stvaranja. Ona u određe-
nome smislu lebdi između Boga i stvaranja. Ona nije imanentna stvaranju, nego
je stvaralačka15. Njezin udio u stvaranju je neporeciv. Je li ona bila nadglednica
djela, graditeljica na koju se Bog ugledao kad je gradio zemlju? Ili je ona jedno-
stavno bila družica u igri, posvojče, mezimica, kojoj je bilo dano sudjelovati u
stvaranju i kojoj se Bog radovao?16 Kako god to proizlazilo iz mudrosne književ-
nosti, ona je u svakome slučaju od samoga početka sudjelovala u svim stvara-
lačkim činima (usp. Izr 8, 24-29), tako daje postigla jedinstveno i savršeno po-
znavanje sveukupnoga stvaranja.
To bi se moglo uzeti kao pretpostavku za to daje Žena Mudrost sišla među
ljude i mogla ih pozvati da imaju udjela u njoj, da participiraju u njezinim dobri-
ma. U Izr 9, lss to je zaodjenuto u formu poziva na gozbu: »Hodite, jedite od mo-
jega kruha i pijte vina koje sam pomiješala. Ostavite ludost, da biste živjeli, i ho-
dite putem razboritosti« (Izr 9, 5). Postoji i predodžba u kojoj se ona uzalud muči
s ljudima, u kojoj njezino zauzimanje nailazi na otpor i ona se vraća natrag u nebo
(Hen 142, ls). U Sir 24,6ss ta se misao usmjeruje tako daje svoje mjesto stanova-
nja našla u Izraelu. Time je došlo do novoga razvoja koji je vodio poistovjećiva-
nju Mudrosti i Zakona, što se kasnije moglo zamišljati i kao stvarnost prije svako-
ga stvaranja.
Ovdje nam valja barem naznačiti problem koji čini pozadinu poosobljene
Mudrosti. U biti postoje dva moguća načina tumačenja. Može se tumačiti kao da
je personifikacija nastala zbog blizine Mudrosti Bogu što predstavlja neku vrstu

15
Usp. PLÖGER, Sprüche, 93.
16
Rasprava ο tome zaoštrila se kod interpretacije Izr 8, 30a. Usp. PLÖGER, Sprüche, 94.

33
spekulativnoga razvoja. Ili se računa sa stranim utjecajem. Pritom se s pravom
odbacuje helenistički utjecaj17. Mnogo više morali bismo se pozabaviti promije-
njenim tumačenjem izvorno orijentalnoga ženskog božanstva, podređena Bogu,
koje je kao Njegova osobina postalo dio Njegova bića18. Na taj smjer upućuje i
motiv ljubavi. Mudrost je ljubljena od Boga (Mudr 8,3) i od onih koji je spoznaju
(Mudr 6, 12). Ona je od sunca sjajnija, ljepša od svjetlosti (Mudr 7, 29).
Personificirana Mudrost nastavlja živjeti u sinoptičkoj tradiciji. Po svoj prili-
ci igrala je veliku ulogu već u vrijeme Isusova propovijedanja: »Opravda se Mu-
drost pred svom djecom svojom« (Lk 7, 35; Mt 11, 29 »po svojim djelima«, usp.
Lk 11, 49). Ona će prije svega odigrati značajnu ulogu u stvaranju novozavjetne
kristologije, na što je ovdje već ranije upozoreno. Od najranijih kršćanskih hima-
na naovamo Krist se poistovjećuje s Mudrošću koja je postojala prije svakoga
stvaranja. Njegova predegzistencija u Bogu sada se tumači u smislu jednoznačna
stvarateljskoga posredništva (Kol 1, 16; Iv 1, 3; Heb 1, 2). Mogućnost zamjene
pojmova »Mudrost« i »Riječ« (λόγος, ρήμα) išlo je tomu u prilog (usp. Mudr 16,
26; 18, 15; ψ 32, 6).
LITERATURA: H. GESE, Lehre und Wirklichkeit in der alten Weisheit, Tübingen, 1958.; Η. H.
SCHMID, Wesen und Geschichte der Weisheit, BZAW 101, Berlin, 1966.; G. VON RAD, Weisheit
in Izrael, Neukirchen, 1970.; B. R. ΗAILSON, Hokmah-Sophia: Α Study ofWisdom in the Hellenis-
ticAge, Diss. Liverpool, 1972./73.; G. E. BRYCE, Omen-Wisdom in AncientIsrael, JBL94 (1975.),
19-37; M. GILBERT (izd.), La Sagesse de l'Ancien Testament, BEThL 51, Louvain, 1979.; M.
KUCHLER, Frühjüdische Weisheitstraditionen, OBO 26, Fribourg-Göttingen, 1979.; H. STA-
DELMANN, Ben Sira als Schriftgelehrter, WUNT II/6, Tübingen, 1980.; R. E. MURPHY, Qohelet
interpreted: the bearing of the past in the present, VT 32 (1982.), 331-337.

2. KRALJEVSTVO BOŽJE

Isusova poruka ο kraljevstvu Božjemu (βασιλεία του ϋ^οϋ) ima svoj kori-
jen u predodžbi daje Bog kralj. S označivanjem Boga kao kralja susrećemo se,
prema vrlo raširenu mišljenju istraživača, najprije u Iz 6, 519. Riječ je ο viziji pro-
ročkoga poziva20. Jahvu je ugledao kako sjedi na prijestolju visoku i uzvišenu,
prijestolju do kojega vode stepenice; skuti njegova plašta ispunjuju Svetište, a
iznad njega stoje serafi koji mu kliču »Svet! Svet! Svet!« Izaija se uplaši, svjestan
svoje grješnosti on pomisli kako je osuđen na propast, jer »oči mu vidješe Kralja,
Jahvu nad Vojskama«.

17
Usp. HENGEL, Judentum und Hellenismus, 277s.
18
Usp. HOLSCHER, Hiob, 68 s. Postoje brojni prijedlozi: Astarta, Izida, Armaiti (perzijska boži-
ca zemlje) i dr.
19
Usp. SCHREINER, Theologie, 227; WILDBERGER, Iz I, 244; ZENGER, TRE XV, 177.
20
Prema Iz 6, 1 njegov se poziv zbio one godine kad umrije kralj Uzija. Bilo je to 739. pr. Kr.
3.4
U ovome relativno kratkom prikazu važne su dvije stvari: prvo, kraljevski se
naslov povezuje s pozivom Jahve Sabaota, Jahve nad vojskama, što upućuje na
njegovu silnu moć. Drugo, to je u Hramu podignuto visoko prijestolje. Pritom se
hramsku palaču može shvatiti kao sliku Jahvina nebeskoga prebivališta. Događaj
koji se zbio u Hramu upućuje na ukorijenjenost predodžbe ο Kralju Jahvi u hram-
skome kultu. Do te je predodžbe moglo doći pod utjecajem običaja okolnih ori-
jentalnih gradova i naroda koji su svoje bogove štovali kao kraljeve.
Iako se nazivanje Jahve kraljem prvi put spominje u Izaije (Iz 6, 5), poveza-
nost tih pojmova mnogo je starija. Kao potvrdu za to mogli bismo navesti keru-
binsko prijestolje golemih dimenzija u Salomonovu hramu, koje je smatrano pri-
jestoljem nevidljiva Boga (usp. 1 Kr 6, 23-28). Kasnije ćemo se ponovno vratiti
hramskomu kultu.
U raznim psalmima, koji se povezuju s teologijom Siona, Jahvu se slavi kao
kralja. Pritom se pojam kralj Izraela miješa s pojmom kralj nad svom zemljom. Ili
drukčije rečeno: Jahve kao kralj nad svom zemljom ima svoje prijestolje u Izra-
elu. »Pjevajte Bogu, pjevajte, pjevajte kralju našemu, pjevajte! Jer on je kralj nad
zemljom svom, pjevajte Bogu, pjevači vrsni!« (Ps 47, 7s). Bog kraljuje nad svim
narodima, oko njegova prijestolja »pribiru se prvaci poganski« (Ps 47, 9s). Sion,
brijeg veličanstven, radost zemlji svoj, grad je Kralja velikog, grad Jahve nad voj-
skama. U kulama njegovim Bog se pokaza jakom utvrdom (Ps 48, 2-4; usp. 29,
10s). Ta iskušana zaštita utvrde izražava nadu koju Izrael polaže u Kralja.
Vrlo intenzivno raspravljalo se ο pitanju je li Izrael slavio blagdan ustoliče-
nja, koji bi se po uzoru na babilonski blagdan Nove godine slavio svake godine u
jeruzalemskome Hramu. Tu je tezu zastupao S. Mowinckel. Polazna točka bili su
mu »psalmi ustoličenja« koji započinju usklikom »Jahve kraljuje« (Ps 93; 97; 99)
ili su tim usklikom prožeti (96, 10; 96, 8). Samo što je Izraelu strana misao da bi
se Jahve u nekoj borbi sa silama kaosa uvijek iznova morao boriti za svoje kra-
ljevsko dostojanstvo. No, neovisno ο tome, ti se psalmi dovode u vezu s obavlja-
njem hramskih procesija. U tim procesijama nosio se Zavjetni kovčeg kao Jahvi-
no prijestolje21.
Od Šaulova, Davidova i Salomonova vremena bilo je u Izraelu kraljeva koji
vladaju narodom. Uvođenje kraljevine nije uslijedilo bez kritike. Samuel je upo-
zoravao. Narod je htio kralja da mu vlada, kao što je to bilo u svih naroda (1 Sam
8, 5). Ako ta želja otkriva da se narod mjeri s poganskim narodima (gojim), onda
ona otkriva daje treba odbaciti i to je jasno izraženo u riječi koju Bog upućuje Sa-
muelu: »Nisu odbacili tebe, nego su odbacili mene, ne želeći da ja kraljujem nad
njima« (1 Sam 8, 7). I kako narod u svome navaljivanju nije popuštao, popustio je
sam Bog: »Poslušaj njihovu želju i postavi im kralja!« (1 Sam 8, 22). Kralj posta-

21
Usp. E. ZENGER, TRE XV, 179; P. WELTEN, Königsherrschaft Jahwes und Thronbeste-
igung, VT 32 (1982.), 297-310.

35
je Božjim mandatarom u narodu. Blizina Hrama i kraljevske palače, Božjega i
kraljevskoga prijestolja naznačuje kraljevsku Božju milostivost. Međutim, zlo-
poraba i pogrešno obnašanje autoriteta po Božjoj milosti bili su unaprijed nazna-
čeni i nisu izostali. Sada se himni pjevaju i ovozemaljskomu kralju. On je slavljen
kao najljepši među ljudskim sinovima (Ps 45, 2-3). Taj psalam, koji je zapravo
kraljevska svadbena pjesma, vjerojatno se nekad - ili svaki put - pjevao prilikom
kraljeva vjenčanja. Psalmi koji su upravljeni na ovozemaljskoga kralja pretpo-
stavljaju, ili se mole za to, da kralj zastupa pravednost Božju, a time ujedno i pra-
vo siromašnih. Proturječnost se otvoreno nazire već u Izaije. Prorok, koji u svome
proročkom viđenju gleda Jahvu, nad Vojskama, bi poslan da nad narodom prove-
de osudu otvrdnuća (usp. Iz 6, 9s). I on mora opominjati kralja Ahaza zato što se
nije pouzdavao u Jahvu, nego u savez s velikim asirskim kraljem (Iz 7, 1-17; usp.
2 Kr 16, 7). I u narodu su se također mogle stvoriti pogrešne predodžbe pojavom
neopravdana pouzdanja u kralja koji prebiva u Hramu. Prorok Jeremija morao je
to prekoravati. On je to činio na vratima Doma Jahvina: »Popravite svoje putove i
djela svoja, pa ću boraviti s vama na ovome mjestu. Ne uzdajte se u lažne riječi:
'Svetište Jahvino! Svetište Jahvino! Svetište Jahvino!' Ali ako zaista popravite
svoje putove i djela svoja, i ako zaista budete činili što je pravo, svatko prema
bližnjemu svome, ako ne budete tlačili stranca, sirote i udovice i ne budete proli-
jevali krvi nedužne na ovome mjestu, ako ne budete trčali za tuđim bogovima na
svoju nesreću - boravit ću s vama na ovome mjestu« (Jr 7, 3-7).
Hram je bio razoren. Davidovo kraljevstvo doživjelo je kraj. Veliki dio naro-
da morao je krenuti u babilonsko sužanjstvo. U tome vremenu, kad su mnogi Izra-
elci vidjeli u tome sveobuhvatnu slomu prestanak Jahvina djelovanja, pojavio se
prorok kojega nazivamo Deuteroizaijom. I on se nalazi u Babilonu i postaje iz-
vanredan prorok spasenja. On navješta prognanicima povratak u Jeruzalem, oslo-
bođenje iz sužanjstva. Za našu cjelovitu predodžbu je važno da on ponovno govo-
ri ο Božjemu kraljevstvu, ο Jahvi nad Vojskama, jasno se oslanjajući na šestu gla-
vu proroka Izaije. Dok je Izaija gledao Jahvu kako sjedi na nebeskome prijestolju
u svome statičkom miru, u Deuteroizaije kralj Jahve aktivno se zauzima za spase-
nje Izraela. Njegova veličina i moć prikazuju se svijetlim bojama u svoj svojoj
univerzalnosti. Jahve, kralj Jakovljev, poziva preda se bogove naroda (Iz 41,
21ss). Ali oni »svi zajedno ništa su, ništavna su djela njihova, vjetar i ispraznost
njihovi kipovi« (Iz 41, 29). Ovim okupljanjem bogova želi se prikazati Jahvina
nadmoćnost nad narodima. Kao što je u prošlosti upravljao sudbinama naroda, ta-
ko upravlja njihovim sudbinama i sada. Po imenuje zazvao vladara s Istoka koji
je namjesnike gazio kao što gazi lončar po glini (Iz 41, 25). Te riječi se odnose na
Kira, perzijskoga kralja22 koji je porazio novobabilonsko kraljevstvo i omogućio
Izraelcima povratak u domovinu.

22
Usp. K. ELLIGER, Deut-Jes, 188.

36
Univerzalni kralj je Jahve, kralj svoga naroda, »kralj Jakovljev« (Iz 41, 21),
»kralj i spasitelj Izraelov« (Goel), »kralj Izraelov i otkupitelj njegov, Jahve nad
Vojskama« (Iz 44, 6), »Svetac vaš, stvoritelj Izraelov, kralj vaš« (Iz 43, 15). Kao
kralj dokazuje se time što spašava »Jakova-crvića, Izraela-ličinku« (Iz 41, 14) i
smiluje se svome narodu, što svoj narod nanovo stvara i što mu povratkom iz su-
žanjstva pruža obnovljenu egzistenciju. Ova karakterizacija kraljevstva Jahvina
blizu je Isusovu navještanju kraljevstva Božjega. Za Isusa je Bog također spasi-
telj i otkupitelj, univerzalni kralj koji je osobito blizak izraelskomu narodu. Ta
blizina doći će još jače do izražaja u nazivu glasonoše koji donosi vijest ο oslobo-
đenju glasonoša Radosne vijesti. Taj naziv odgovara pojmu njegove poruke kao
radosne poruke, a time i pojmu samoga Evanđelja23. U Iz 52, 7 imamo sve na jed-
nome mjestu: »Kako su ljupke po gorama noge glasonoše radosti koji oglašava
mir, nosi sreću, i spasenje naviješta, govoreć Sionu: 'Bog tvoj kraljuje!'« Povra-
tak naroda podudara se s povratkom Jahve na Sion. Zanosnim riječima slavi se
povorka povratnika kao trijumfalan povratak kralja Jahve koji ponovno preuzima
svoje sjedište u Jeruzalemu24.
Daljnji znak prepoznavanja Isusova djelovanja bijaše njegova naklonost pre-
ma siromasima. Taj aspekt nalazimo u takozvanoga Tritoizaije, koji je djelovao ne-
dugo iza Deuteroizaije. On je doživio nevolju povratnika i govori: »Duh Jahve Go-
spoda na meni je, jer me Jahve pomaza, posla me da radosnu vijest donesem
ubogima« (Iz 61, l)25. Doduše, ovaj prorok ne primjenjuje na Jahvu kraljevski na-
slov. Međutim, povezivanje Pomazanika s Radosnom viješću i ubogima tvori u bu-
dućnost smjerajuću konstelaciju. Isus iz Lukina evanđelja započinje svoje javno
djelovanje u zavičajnoj nazaretskoj sinagogi upravo citatom iz Iz 61,1 s (Lk 4,18).
U knjižici proroka Obadije, koja završava riječima: »I tada će nastat kraljev-
stvo Jahvino« (Ob 21), poprima ta ideja jak politički naglasak. Jahve se dokazuje
kao kralj samom činjenicom da se Izrael vratio iz progonstva, te činjenicom daje
pokorio svoga starog protivnika, narod Edomaca, koji mu je zatvorio trgovačke
putove prema jugu, te će moći prebivati unutar svojih starih, a djelomično i proši-
renih granica. Uostalom, to je najstariji zabilježeni pojam »Jahvino kraljevstvo«
koji će biti važan u Isusovu propovijedanju.
Na Deuteroizaiju nadovezuje se i prorok Mihej (2, 13). On govori ο Jahvi
kao kralju Jakovljevu koji predvodi svoj narod na putu oslobođenja iz babilon-
skoga sužanjstva26: »Oni ulaze na vrata... Pred njima stupa njihov kralj i Jahve na
njihovu čelu«. Jahve sabire raspršene, ostatak Izraelov, kao stado na paši, kao ov-
ce u toru. Motiv pastira povezuje se s motivom kralja. U žestokoj suprotnosti pre-

23
Riječ blagovijest Deuteroizaija ne primjenjuje.
24
Glasnika Radosne vijesti susrećemo i u Iz 40,9; 41,27. Poruke se uglavnom podudaraju s poru-
kom ο povratku.
25
U hebrejskome je to izraženo glagolom: uboge obradovati.
26
Na Babilon se odnosi tekst H. W. WOLFF, Mich, 55s.

37
ma njegovoj brizi stoji korumpirano ponašanje činovnika koji plijene i pljačkaju
(Mih 2, 1-11). To bi moglo biti podsjećanje na prilike koje su vladale u Jeruzale-
mu prije odlaska u progonstvo.
S ponovnim zidanjem Hrama, nakon povratka iz babilonskoga sužanjstva,
povezane su mnoge utopijske vizije. Ustat će svi narodi i pohrliti gori Sionu da
čuju riječ Jahvinu. Narodno hodočašće vodi sveopćemu miru. Svi će narodi biti
spremni na mir, svoje će mačeve prekovati u ralice, a svoja koplja u radne srpove
(Mih 4, 1-4; usp. Iz 2, 4). No prorok ipak mora vidjeti da se u njegovo vrijeme je-
dino Izrael drži u imenu Jahve. Zato će on biti njihovim kraljem na gori Sionu
»uvijek i dovijeka«. Njegovo prijestolje opet se nalazi u Hramu, ovoga puta - na-
dati se - zauvijek. Pravilo Njegova kraljevskoga postupanja sastoji se u tome što
sabire hrome, okuplja raspršene i iz pognuta mnoštva povratnika kojima je zlo
učinio stvara moćan narod (Mih 4, 5-7).
Posve slične misli povezuju se s Jahvinim kraljevstvom i u proroka Sefanije.
On doduše navješta sud, sud nad narodima, ali ipak sve to naposljetku završava
spasenjskom porukom Izraelu: »Klikći od radosti, Kćeri sionska, viči od veselja,
Izraele! Veseli se i raduj se iz sveg srca, Kćeri Jeruzalemska! ... Jahve, kralj Izra-
elov, u sredini je tvojoj! Ne boj se više zla!« (Sef 3, 14-15).
I Deuterozaharija navješta skori ulazak kralja Jahve u njegov grad Jeruza-
lem27. Međutim, taj ulazak zadobiva sada novu vrijednost. Njime završava stari
poredak svijeta. Dolazak je popraćen vidljivim promjenama u prirodi. U »dan
onaj« Jahve će izaći na Goru maslinsku i raskolit će se Gora maslinska po srijedi.
Neće više biti ni studeni ni leda. Neće se više izmjenjivati dan i noć, nego će sve
biti jedan jedini dan. Rajska rijeka će poteći od Jeruzalema i donijet će posve-
mašnju plodnost. Jahve će zatrti sve pogane koji pritisnu Izrael. Oni od njih koji
preostanu, obratit će se Bogu. Tako će Bog postati kraljem nad cijelom zemljom. I
svi će narodi uzlazit godimice da se poklone pred Kraljem, Jahvom nad Vojska-
ma, i da slave Blagdan sjenica (Zah 14, 1-16). Apokaliptički obojeno viđenje bu-
dućnosti smješteno je između povijesti i svršetka vremena. Kralj Jahve završava
povijest i nastavlja s nečim bitno novim. Najvjerojatnije je taj tekst nastao na po-
četku helenističke epohe, kada je Izrael postao predmetom sporenja između Pto-
lemejevića i Seleukovića28.
Slične misli koje se kreću između povijesti i konca vremena nalazimo i u Iz
33, u samostalnu tekstu, vrlo srodnu apokaliptičkom mišljenju, koji ne potječe vi-
še od samoga proroka Izaije, nego je nastao u vremenu (ranije?) poslije povratka

27
Kao Deuterozaharija označuje se tekst Zah 9-14. Ali ni on ne predstavlja jedinstvenu cjelinu.
28
Neki tumači pokušavaju naricaljku u Zah 12, 10-14 dovesti u vezu s ubojstvom Onija III. koje
se zbilo 170., ili s ubojstvom Šimuna Makabejca koje se zbilo 134. godine pr. Krista. No najvje-
rojatnije se radi ο mitološkome opisu svršetka svijeta. Usp. F. HORST u: Die Zwölf Kleinen
Propheten, (HAT), 214, koji pretpostavlja daje spis nastao na prekretnici između 4. i 3. stoljeća
pr. Kr.

38
iz progonstva. On opisuje vrijeme poslije Suda i »to je jedna od najzanimljivijih
riječi spasenja za Izrael« (H. Wildberger). Obećano spasenje ne sastoji se prven-
stveno od nekih spasenjskih dobara, nego se svodi na gledanje Boga, Kralja: »Oči
će ti gledati kralja u njegovoj ljepoti, promatrat će zemlju nepreglednu« (Iz 33,
17). Dok je prema Iz 6 jedino prorok gledao Boga, sada je Bog svima nazočan.
Gledaju ga licem u lice. Za našu cjelovitu predodžbu je važno uočiti da se ovdje
govori jednostavno ο Kralju. Kraljevski naslov za Boga postao je nešto samo po
sebi razumljivo.
Nazočnost toga Kralja jamči zaštitu i skrovitost. Više nije potreban nikakav
zemaljski vladar. Jahve je jedini vladar koji vodi, Kralj koji pruža pomoć. On je
blizak svomu narodu. Osobito je važno što se ta blizina Boga zasniva na činjenici
daje On narodu oprostio krivnju. To je ujedno razlog zašto više neće biti boles-
nih, slijepih i hromih (Iz 33, 22-24). Ideju da oslobođenje od bolesti nije moguće
bez oproštenja krivnje susrećemo također u Markovu evanđelju (Mk 2, l-12par.)
i drugdje (Iv 9, 1-3). Radi se naime ο vrlo raširenu aksiomu starozavjetnoga
svjetonazora29. Jedino još nedostaje očekivanje uskrsnuća mrtvih.
Je li to očekivanje sadržano u Izaije (Iz 24-27), u ulomku koji uobičajeno na-
zivamo Izaijinom apokalipsom, čije je vrijeme nastanka vrlo sporno?30 Jahvino
kraljevstvo je opet nešto univerzalno. Njegovo kraljevsko sjedište nalazi se u Je-
ruzalemu: »Kraljevat će Jahve nad Vojskama na gori Sionu i u Jeruzalemu« (Iz
24, 23). Interesantno je da se kraljevanje prebacuje u budućnost. To nipošto ne
znači da on dosad nije bio kralj. Ali tek kad moćni protivnici budu svladani i ne-
vjernost ljudi bude prevladana, bit će posve uspostavljeno njegovo kraljevstvo.
Narodi će se stjecati na goru Sion gdje će im Jahve nad Vojskama spremit gozbu
od pretiline, gozbu od izvrsna vina, od pretiline sočne, od vina staložena (Iz 25,
6). Oni će dakle imati udjela u spasenju Izraela. Samo takvim obuhvaćanjem svih
naroda moguć je trajan mir. Iako praćen kozmičkim promjenama -mjesec i sunce
mijenjaju svoj izgled (Iz 24, 23) - kraljevstvo Božje nije nikakva transcendentna
veličina. Ono se ostvaruje na ovoj zemlji. Jahve se dokazuje kao gospodar povije-
sti i svemira. Sporno je kako bismo trebali shvatiti izreke kao što su: »I uništit će
smrt zasvagda« (Iz 25, 8), zatim: »Tvoji će mrtvi oživjeti, uskrsnut će tijela. Pro-
budite se i kličite, stanovnici praha!« (Iz 26, 19). Misli li se na stvarno uskrsnuće
mrtvih - u tome slučaju valja višestruko računati s nekim kasnijim dodatkom31 -
ili je riječ ο metafori ο ponovnoj uspostavi Izraela poslije dugotrajne nevolje? U

29
Usp. H. WILDBERGER, Jes, 1320.
30
Ulomak poznaje apokaliptičke motive kao što su univerzalno-kozmički događaji i zvuk velike
trublje (24,4; 27, 13). Međutim, presudni motivi ipak nedostaju, nedostaje predodžba ο povije-
snim razdobljima svijeta, ο sotoni kao utjelovljenju zla, ο koncu vremena. Usp. H. WILDBER-
GER, Jes, 909s. Vrijeme nastanka kreće se između 500. i 100. A računa se i s kasnijim dodatci-
ma. Wildberger, 911, zagovara vrijeme između 500. i 400. pr. Kr.
31
O. KAISER, ATD 18, 173-177, govori ο dodatku iz vremena Antioha IV. Epifana. U biti je za-
ista teško smještati misao ο uskrnuću u neko ranije razdoblje.

39
svakome slučaju nalazimo se na pragu vjerovanja u uskrsnuće. Središnja misao
trebala bi biti da Jahvina spasenjska volja ne poznaje nikakvih prepreka.
Ako sada rezimiramo, vidimo daje Jahvino kraljevstvo čvrsto povezano s
brdom Sionom, gradom Jeruzalemom i Hramom. Jahve je kao univerzalan kralj
na poseban način kralj izraelskoga naroda. Osobito je naglašena univerzalnost i
naklonost izabranome narodu. Slavljenje u hramskim procesijama. Prestankom
Davidova kraljevstva i razorenjem Hrama u mnogima je oslabilo pouzdanje. Po-
vratak iz progonstva proroci, u prvome redu Deuteroizaija, navještaju kao ponov-
no uspostavljanje Božjega kraljevstva. Kao kralj oslobađa Jahve svoj narod iz su-
žanjstva, vodi ga natrag u domovinu, pruža mu zaštitu i sigurnost. On je njegov
pastir i zaštitnik. Njegovo kraljevanje prikazano je svijetlim bojama. Pritom se to
kraljevanje premješta u budućnost na koncu vremena i poprima utopijske crte.
Narodi hodočaste na brdo Sion i uzimaju udjela u hranidbenoj gozbi Jahve nad
Vojskama. Ratovima je došao kraj, nema više ni bolesti ni patnje. No, sva ta spa-
senjska obećanja ostvaruju se na ovoj zemlji. Prema tome, predodžba ο Božjemu
kraljevstvu ima perspektivu navještanja budućih događaja, iako u pogledu sve-
ukupnoga Starog zavjeta možda i nije u samome središtu. Tek će se u Novome za-
vjetu razviti u svoj punini, osobito u sinoptičkim evanđeljima.
LITERATURA: S. MOWINCKEL, Psalmenstudium II, Kristiania, 1966.; H.-J. KRAUS, Die
Königsherschaft Gottes im AT, BHTh 13, Tübingen, 1951.; M. BUBER, Das Kommende I.
Königtum Gottes, Berlin, 1956.; J. GRAY, The Kingship of God in the Prophets and Psalms, VT 11
(1961.), 1-29; J. SCHREINER, Sion-Jerusalem Jahwes Königssitz, StANT 7, München, 1963.; W.
DIETRICH, Gott als König, ZThK 77 (1980.), 251-268; P. WELTEN, Königsherschaft Jahwes und
Thronbesteigung, VT 32 (1982.), 297-310.

3. POMAZANIK I MESIJANSKO VRIJEME

Govoreći ο Pomazaniku, mi zapravo rabimo riječ koju obično prevodimo


kao Mesija (hebrejski: Mašiah) i Krist (grčki Χριστός). Obje riječi su dobro po-
znate istoznačnice koje znače »pomazanik«. Uporabom riječi Pomazanik unapri-
jed se želi naglasiti mnogo širi spektar njezina značenja32. Naime, njezino znače-
nje ne može se unaprijed ograničavati na očekivanoga idealnog kralja iz Davido-
ve kuće na koncu vremena33. U tome pogledu Stari je zavjet posve otvoren.
Pođemo li od riječi pomazanje, vidjet ćemo da su razni predmeti i osobe mo-
gli biti pomazani: oltar (Izl 29, 36), Šator sastanka i Kovčeg svjedočanstva (Izl

32
Na taj širi spektar smisla riječi pomazanik upozorio nas je von KARRER svojim djelom Der
Gesalbte.
33
Η. STRAUSS, TRE XXII, 618 zagovara u tome pogledu čvrsto stajalište da prema tradicional-
nome razumijevanju liku Mesije u Starome zavjetu pripada troje: riječ je ο kraljevskome liku,
koji donosi spasenje i najavljuje svršetak vremena.
40
30, 26), a prije svega svećenici (Izl 29, 7; 40, 13 i dr.). Pomazanje znači biti izu-
zet, izabran za Boga, određen za Njegovu službu. Kad je u Izraelu uvedeno kra-
ljevstvo, pomazanje se proširilo i na kralja. Šaul, prvi kralj, bio je pomazan od Sa-
muela: »Tada Samuel uze uljanicu s uljem te je izli na glavu Šaulu, zatim ga po-
ljubi i reče: 'Ovim te Jahve pomazao za kneza nad svojom baštinom'« (1 Sam 10,
1). Time je jasno dano na znanje da i kralj treba svoju zadaću shvatiti kao Jahvin
nalog i ispuniti je svjestan Božje blizine.
Takav razvoj događaja pomaže nam shvatiti da su »pomazanici« (Χριστός) u
jednakoj mjeri bili i svećenik (Lev 4, 5. 16; 1 Kr 2, 35 i dr.) i kralj. No mnogo
češće se ta riječ primjenjivala na kralja. I to zbog njegova javnog značenja kao
predstavnika njegova naroda. On se najčešće naziva »pomazanik Jahvin«
(Χριστός κυρίου); usp. 1 Sam 24, 7. 11; 26, 9. 11 i dr.), a jednom »pomazanik
Boga Jakovljeva« (2 Sam 23, 1). Izaija će (Iz 45, 1) pomazanikom Jahvinim na-
zvati čak i perzijskoga kralja Kira koji je Izraelcima omogućio povratak u domo-
vinu iz babilonskoga sužanjstva.
To što je nekoć cvalo nije više živjelo u novozavjetno vrijeme. Pomazanje
kralja zamrlo je istodobno s propašću Davidova kraljevstva u Judeji početkom 6.
stoljeća pr. Kr. i nije se više primjenjivalo sve do hasmonejskoga i Herodova vre-
mena. Nakon povratka Izraelaca iz sužanjstva provodilo se sve do 200. godine pr.
Kr. jedno drugo, također važno pomazanje - pomazanje velikoga svećenika. No
zamrlo je i to pomazanje, vjerojatno zahvaljujući krizi koju su poslije 170. pr. Kr.
prouzročili Seleukovići34. Više nije bilo nijednoga pomazanika Gospodnjega. Ni-
su li ta iskustva jednostavno zahtijevala očekivanje Mesije?
Pogledajmo s toga polazišta ona starozavjetna mjesta koja su, prema opće-
prihvaćenu mišljenju, to očekivanje odredila. Izabrat ćemo najvažnija. Pritom
treba razlikovati između povijesnoga razumijevanja starozavjetnog teksta i re-
trospektivnoga pogleda Novoga zavjeta. U ovome kontekstu radi se ο posredova-
nju povijesnoga razumijevanja. Mišljenja u istraživanju vrlo su različita. S jedne
strane kaže se daje predodžba ο Mesiji duboko ukorijenjena u Starome zavjetu te
je kao takvu treba promatrati kao izvorno biblijsku35. S druge pak strane nemali
broj istraživača, u prvome redu židovskih, misli daje ta predodžba postkanonska,
što znači daje zabilježena tek u literaturi koja je nastajala u vremenu između Sta-
roga i Novoga zavjeta36. Uz te dvije oprečne strane postoje i posrednička stajali-
šta, pa tako i ona koja pomazanje ističu kao sveobuhvatan fenomen37.
Prorok Natan obećava kralju Davidu da će ga na njegovu prijestolju naslije-
diti njegov potomak: »On će sagraditi dom imenu mojem, a ja ću utvrditi njegovo
prijestolje zauvijek. Ja ću njemu biti otac, a on će meni biti sin: ako učini što zlo,

34
Usp. KARRER, Der Gesalbte, 95. 147s.
35
HAHN, Hoheitstitel, 133.
36
Usp. pregled kod Η. STRAUSS, TRE XXII, 618s.
37
Usp. CAZELLES, Christologie, 7; KARRER, Der Gesalbte.

41
kaznit ću ga ljudskom šibom i udarcima kako ih zadaju sinovi ljudski. Ali svoje
naklonosti neću odvratiti od njega« (2 Sam 7,13-15). Taj se tekst odnosi na kralja
Salomona, sina Davidova, koji je sagradio prvi Hram38. Davidova dinastija ute-
meljena je na riječi Jahvinoj. »Zauvijek« pojačava to obećanje. Kralj će svakako
biti vrednovan prema zahtjevu sadržanu u tome obećanju. Zakaže li, bit će ka-
žnjen. Kraljevska milost treba trajati.
Kralju Ahazu, koji u teškome vremenu nije imao pouzdanja u Jahvu, daje se
znak Emanuela, novorođeno dijete (Iz 7, 14). U času proricanja moglo je biti ja-
sno na koga se time misli. Današnji tumači to ne mogu sa sigurnošću odgonentuti:
je li rodilja bila prorokova žena, ili neka žena iz neposredne blizine, ili kraljeva
zaručnica? Proročanstvo je istodobno obećanje i prijetnja. Rođenje se ne očekuje
na koncu dana, nego u sadašnjemu vremenu. Promatramo li redak 15: »Vrhnjem i
medom on će se hraniti dok ne nauči odbacivat zlo i birati dobro« kao umetak ka-
snije redakcije, mogli bismo zaključiti kako se naknadno pojačala usredotočenost
na samo dijete39. Budući vladar bit će obdaren izvanrednom snagom, kad već u
djetinjstvu uzima neobičnu hranu (usp. Iz 7, 21s). Teško da bi se pod mlijekom i
medom mogla zamisliti mesijanska hrana na koncu dana40.
Ο rođenju djeteta, kraljevića govori se malo dalje u Iz 9,5s. Vlast je na njego-
vim plećima. Njemu se podjeljuju izvanredni nazivi dostojanstva: »Savjetnik
divni, Bog silni, Otac vječni, Knez mironosni, kojemu će se vlast nadaleko sterat i
miru neće biti kraja«. Slične nazive dostojanstva imao je faraon. Ni ovdje se ne
susrećemo s konkretnim imenom. Jedino je nedvosmisleno rečeno da se radi ο
Davidoviću, jer njegovo se pravo i pravednost temelje na Davidovu prijestolju i
kraljevstvu i jamac je sveopćega mira. Rođenje djeteta slavi se kao događaj spa-
senja. To je u Starome zavjetu nešto neobično, budući da se prema kralju sveudilj
zadržavalo skeptično držanje. Prevladava mišljenje da se prorok poslužio onim
gledištima koja su u dvorskim krugovima bila veoma raširena prigodom rođenja
kraljevića, a u kojima se općenito zrcali orijentalna kraljevska ideologija41. No
svakako valja obratiti pozornost na činjenicu da kraljevsko dijete ne donosi spa-
senje samo po sebi. Ono je samo jamac spasenja. ABog je taj koji djeluje. »Od sa-
da i dovijeka učinit će to privržena ljubav Jahve nad Vojskama«. Dakle, očekuje
se trajno stanje spasenja i mira.
U jedanaestoj glavi Knjige proroka Izaije također čitamo ο rođenju djeteta.
To se očekuje u budućnosti. Ali ne može se točno odrediti kada: »Isklijat će mla-
dica iz panja Jišajeva, izdanak će izbit iz njegova korijena«. Najavljuje se rođenje
novoga vladara koji će uspostaviti iznenađujući nov početak. Zanimljivo je da se

38
Paralelni tekst u 1 Ljet 17, 11-14 također se odnosi na Salomona.
39
Zajedno s WILDBERGEROM, Jes, 296.
40
Tako misli GRESSMANN, Messias, 156ss. Nevjerojatno je također da bi maslac i med značili
oskudnu hranu nomada.
41
H. WILDBERGER, Jes, 377s.
42
podrijetlo djeteta ne izvodi od Davida, nego od Jišaja, Davidova oca. Posječeno
stablo iz čijega će korijena izbiti mladica trebalo bi simbolizirati vjernost Bogu.
Na novome kralju počivat će duh Jahvin. Zato će »po pravdi sudit ubogima, sud
prav izricat bijednima na zemlji«. »Pravdom će opasati bedra, a vjernošću
bokove« i svoj zemlji donijet će opći mir. Slika sveopćega mira dočarava nam
vrijeme spasenja koje će nastupiti (Iz 11, 6-9). U desetome retku, koji je naknad-
no umetnut, poprima kralj spasenjsko značenje za sve narode na koncu vremena:
»U dan onaj: Jišajev izdanak, dignut kao stijeg narodima, puci će željno tražiti. I
prebivalište njegovo bit će slavno.« Kasnije će se autori u mesijanskome kontek-
stu uvijek iznova laćati jedanaeste glave u Knjizi proroka Izaije, kako u Kumran-
skim spisima, tako i u Salomonovim psalmima. Na to se treba vratiti.
Jr 23, 5s također obećava s obzirom na postojećega kralja koji je razočarao i
zakazao, u (skoroj?) budućnosti Davidov pravedni izdanak, koji će kao kralj raz-
borito vladati i vršiti pravednost u zemlji. Ljudi će tada spokojno živjeti. Nema tu
zanosna prikazivanja obećanoga vremena. Očekivanja su postala skromnija i
stvarnija. Ako ime toga kralja znači »Jahve, pravda naša«, onda to treba shvatiti
tako da nije kralj taj koji donosi spasenje, nego to sam Bog djeluje u njegovo vri-
jeme. Čini se da je navještaj u suprotnosti sa završnim retkom prethodne glave (Jr
22, 30) prema kojemu nitko od potomstva Jojakimova neće sjesti na prijestolje
Davidovo ni vladati Judejom. Ο Jojakimu je prorok izgovorio strašne riječi pro-
kletstva. »Kad bi kralj judejski bio pečatnik na mojoj desnici, ja bih ga strgao s
prsta« (Jr 22, 24)42. »Pokopat će ga kao magarca, izvući ga i baciti izvan vrata
Jeruzalema« (Jr 22, 19). Bit će izručen Nabukodonozoru, kralju babilonskomu.
Vjerojatno je Jeremija mislio da postoje i drugi potomci Davidovi, kao što su
Jišmael, sinNetanijin, koji bijaše roda kraljevskoga (Jr 41, 1). Davidova dinastija
je zapravo bijedno završila.
I Mih 5, 1 pretpostavlja propast Davidove dinastije. U tekstu napisanom pod
utjecajem Iz 11 i 2 Sam 7 najavljuje se nešto posve novo. U tekstu je prije toga do-
zvana u sjećanje sramota koja je nanesena Sucu Izraelovu. On, koji je sam nekoć
držao u ruci vladarsku palicu, zadobiva sada štapom udarce po licu (Mih 4, 14).
Vjerojatno se misli na Sidkiju komu je kralj babilonski u svome sjedištu u Ribli
dao iskopati oči (usp. Jr 52, 9-11). U budućnosti bi sve trebalo biti drukčije. Doći
će novi, idealan vladar: »A ti, Betleheme Efrato, najmanji među kneževstvima Ju-
dinim, iz tebe će mi izaći onaj koji će vladati Izraelom43; njegov je iskon od davni-
na, od vječnih vremena«. Ovdje se izrijekom ne spominje pobočna loza iz kuće
Jišajeve kao u Iz 11, nego samo Betlehem. Iz Betlehema je David. Ako je Betle-
hem, a ne Jeruzalem mjesto podrijetla novoga vladara, time se pogled usmjeruje
na izvore. Pretpovijest i davna vremena upućuju nas u istome smjeru. Kraljevsku
titulu se izbjegava, a razlog tomu valja potražiti u lošim iskustvima Davidove di-

42
Konija se spominje umjesto Jojakima. Kako je došlo do toga vidi: W. RUDOLPH, Jr, 143.
43
Glede prijevoda ovoga retka usp. H. W. WOLFF, Mich, 104.

43
nastije koja je morala odstupiti. S novim vladarem, izabranim od Boga, trebala bi
još jednom započeti Izraelova povijest spasenja. On neće vladati samo nad Jude-
jom, nego nad cijelim Izraelom. Dakle, osim spasenja Judeje očekivalo se i po-
novno uspostavljanje sjevernih plemena i njihovo ujedinjenje s južnim kraljev-
stvom. Vladareva veličina očitovat će se tako što će on »silom Jahvinom izvodit
svoje stado na pašu i uspraviti se veličanstvom imena Boga svojega«. On će se, za
razliku od kraljeva iz Davidove dinastije, posve vladati po volji Boga svojega. On
je jamac mira. Njegova moć uspinje se do utopijskih visina, kad se ο njemu govori
kao ο vladaru koji će rasprostrijeti svoju vlast sve do krajeva zemaljskih (Mih 5, 3).
Takvo značenje velikoga kralja bilo je obećano i samomu Davidu (2 Sam 7, 9).
Deuterozaharija povezuje dolazak idealnoga kralja opet s Jeruzalemom. On
unosi u grad radost i slavlje: »Klikni iz sveg grla, Kćeri sionska! Viči od radosti,
Kćeri jeruzalemska! Tvoj kralj se evo tebi vraća: pravičan je i pobjedonosan, po-
nizan jaše na magarcu, na magaretu, mladetu magaričinu« (Zah 9, 9). Magarca se
ovdje smatra kneževskom jahaćom životinjom, što je bilo uobičajeno u starijim
vremenima (usp. 2 Sam 19, 27; Post 49, 11; Suci 5, 10). On ulazi u grad kao po-
bjednik (usp. Zah 9,1-8), i sad je u stanju uništiti bojna kola i luk ubojni te navije-
stiti mir narodima. Njemu kraljevska titula nije samo obećana, nego je on slavljen
kao veliki kralj kome se vlast prostire od mora do mora i od Rijeke do rubova ze-
mlje (Zah 9, 10).
Vlastitim putem krenuo je prorok Zaharija koji je u 5. stoljeću pr. Kr. djelo-
vao u Jeruzalemu kao kultni prorok44. On priopćuje ono što je vidio u svojim
noćnim viđenjima. Viđenja što ih tumači anđeo Jahvin prethode zapravo jednoj
specifičnoj literarnoj vrsti. Viđenja su, primjereno izabranu stilu kazivanja, saže-
ta i neizoštrena. U petome noćnom viđenju vidio je svijećnjak sav od zlata i dvije
masline, jednu njemu zdesna, drugu slijeva. Prema anđelovu tumačenju svijećnjak
simbolizira prisutnost Jahvinu, a dvije masline »dva Pomazanika koji stoje pred
Gospodarem sve zemlje« (Zah 4, 1-14)45. To se odnosi na kralja i velikoga sve-
ćenika, konkretno na Zerubabela, koji potječe iz Davidove loze i koji je u Jeru-
zalemu upravljao za vrijeme perzijske vladavine, te na Jošuu koji je u to vrijeme
obnašao službu velikoga svećenika46. Zanimljivo je da se ovdje uz pomazanoga
kralja javlja i pomazani svećenik, što bi trebalo značiti daje za upravljanje drža-
vom potreban svećenički pomazanik. To se može pojasniti Zaharijinim sveće-
ničkim podrijetlom, ali za to postoje i uzori (usp. Ps 110, 4)47. Pomazanici u Bož-

44
Djelovao je u vrijeme vladavine Darija I. Usp. EISFELDT, Einleitung, 527s. Djelovao je isto-
dobno kad i prorok Hagaj.
45
Doslovce: sinovi ulja.
46
Usp. K. GALLING, Serubbabel und der Hohenpriester beim Wiederaufbau des Tempels in Je-
rusalem, u: Studien zur Geschichte Israels im persischen Zeitalter, Tübingen, 1964., 127-148.
47
KARRER, Der Gesalbte, 149s., upućuje na Br 27,15-23 i 20,28. Mojsije postavlja Jošuu i Ele-
azara, vođu i svećenika.

44
joj blizini svjedoče ο tome da svoja zaduženja shvaćaju najozbiljnije te sukladno
tomu vrše svoju službu. Predodžba ο dvojici pomazanika, kraljevskome i sveće-
ničkome, u kasnijemu će se iščekivanju Mesije pokazati kao ona koja se tiče bu-
dućnosti.
Osvrnemo li se još jednom na sva obrađena mjesta, nećemo dobiti jedinstve-
nu sliku. Ne uzimajući u obzir četvrtu glavu proroka Zaharije, vidimo da se na
svim mjestima radi ο obećanju nekoga budućeg vladara. Međutim, ni na jednome
mjestu ne pridaje mu se ime Pomazanik (Krist). Kao polazište uzeli smo 2 Sam 7.
Davidova dinastija utemeljena je na Božjoj riječi. Najavljeni kralj koji ima
sagraditi Hram jest Salomon. Najavljeni je uvijek vladar, pa čak ako mu naziv
kralj nije baš izričito dan. Njegov dolazak se u pravilu očekivao u skoroj, ili
barem u doglednoj budućnosti. Čežnja za idealnim vladarem rađala se iz razo-
čaranja nad kraljevima iz kuće Davidove, koji su svojim nedostacima zadavali
narodu sve veće nevolje. Zato se od Davidove dinastije pokušavalo distancirati i
na taj način da se budući novi vladar očekivao iz plemena Jišajeva (Iz 11) ili
jednostavno iz Betlehema u kojemu bi se trebalo dogoditi nešto slično kao što se
nekoć dogodilo s izborom Davida (Mih 5). Važni su oni tekstovi prema kojima
novi vladar donosi spasenje (u prvome redu Iz 9 i 11, Mih 5). To je univerzalni
vladar, koji proteže vlast na sve narode (Zah 9). Pritom ne smijemo smetnuti s
uma činjenicu daje naposljetku Bog taj koji će djelovati u onaj dan. To pretpo-
stavlja da će taj vladar djelovati duhom Jahvinim (osobito dolazi do izražaja u Iz
9, Jr 23).
Za prosuđivanje zaslužuju pozornost utopijske crte. Trebao bi zavladati sve-
opći mir, ne samo među narodima, već i među životinjama. Podjednako je nereal-
no - rebus sic stantibus - i jedno i drugo. Zato bismo s pravom mogli kazati da se
očekivalo eshatološko vrijeme spasenja. To očekivanje nije u stvarnosti imalo ne-
ku široku bazu. Neki tekstovi ipak ciljaju na sadašnjost, bilo daje riječ ο djetetu
koje je već rođeno (Iz 9) ili ο rođenju koje neposredno predstoji (Iz 7). Ako bismo
mesijansko očekivanje htjeli čvrsto vezati uz riječ Mesija/Pomazanik, morali bi-
smo priznati da takve veze nema u Starome zavjetu. Pa ipak se na spomenuta mje-
sta nadovezuju kasniji židovski, a prije svega novozavjetni spisi. Ne može se do-
duše kazati daje to nadovezivanje posve protivno njihovim intencijama. Ipak ono
unosi u te tekstove uvelike prošireno iskustvo. To osobito dolazi do izražaja pre-
mještanjem govora ο Pomazaniku u samo središte zbivanja. To prije svega vrijedi
za Novi zavjet.
Najmlađi »mesijanski« tekst je po svoj prilici onaj iz Zah 9, 9s. Tu je uz
ostalo i riječ ο očekivanju proroka, koje je dakako mnogo slabije zasvjedočeno od
očekivanja vladara. A budući da će kasnije to očekivanje biti uzdignuto na
eshatološko-mesijansku razinu, valja obratiti pozornost na njega. I ovdje moramo
jasno lučiti povijesno razumijevanje od onoga koje se temelji na kasnije zauzetu
stajalištu. Polaznu točku čini osamnaesta glava Ponovljenoga zakona. Mojsije
opominje narod prilikom ulaska u zemlju da se čuva vračara i gatara domoro-
45
đačkih naroda i obećava mu: »Proroka, kao što sam ja, iz tvoje sredine, od tvoje
braće, podignut će ti Jahve, Bog tvoj: njega slušajte..., stavit ću svoje riječi u nje-
gova usta, da im kaže sve što mu zapovjedim« (Pnz 18, 15. 18). Mojsije, koji se i
ovdje pojavljuje kao arhetip proroka, kaže ništa manje nego da prorokove riječi
valja uzimati kao riječi koje dolaze neposredno od Boga. Na proroka spada da
uvijek govori mjerodavne riječi za određeno vrijeme. Ako je Zakon s Horeba
nadvremenski točno određena Božja riječ, onda se proročko očituje kao aktu-
alnost koja se doživljava. Ni u kojemu slučaju ne radi se ο nekome idealnom
proroku mesijanskoga vremena, već se jednostavno daje do znanja da će u naro-
du uvijek biti proroka48. Tekst je nešto poput utemeljitelj ske isprave glede pro-
roštva.
Prva knjiga ο Makabejcima dvaput se osvrće na to proročko očekivanje. Tu
su dvije situacije koje zahtijevaju mjerodavnu odluku proroka. Ali nijednoga pro-
roka nije bilo. Juda Makabejac, koji je ponovno osvojio Jeruzalem, nije znao što
učiniti glede razorena Hrama s oskvrnutim žrtvenikom za paljenice. A Makabejac
Šimun bio je na narodnoj skupštini uzdignut za »vođu i velikoga svećenika
dovijeka«. Taje odluka povukla za sobom probleme koji nam danas nisu posve
dokučivi. Je li bila riječ ο vremenski ograničenoj nasljednoj dinastiji? U oba slu-
čaja htjelo se pričekati s donošenjem konačne odluke »dok ne dođe prorok koji će
odlučiti što treba poduzeti« (1 Mak 4, 46), »dok ne ustane vjerodostojan prorok«
(1 Mak 14, 41). Sporno je misli li se na proroka u posljednjim danima ili jedno-
stavno na proroka koji će ponovno nastupiti u nekome vremenu bez proroka.
Možda je ovo posljednje ipak ispravnije. Znamo kako se izražava žaljenje nad
vremenom u kojemu se nije pojavljivao prorok i kako se to vrijeme naziva vreme-
nom zaboravljenim od Boga (usp. 1 Mak 9, 27; Ps 74, 9)49.
Tome u prilog govori osnovno raspoloženje Prve knjige ο Makabejcima.
Knjiga ima u biti pozitivan odnos prema političkome razvoju i hasmonejskoj di-
nastiji. Ciljevi koji je pokreću jesu gorljiva vjernost Zakonu, ponovno oživljava-
nje Saveza i vjere zbog čega su bili spremni čak i na vođenje svetoga rata. Budući
da bi se u toj knjizi religiozna raspoloženja i motivi mogli podudariti s vremenom
i ponoviti, mogli bismo s pravom zaključiti da to nije eshatološko i mesijansko
vrijeme50.
Salomonov psalam 17 jasno svjedoči ο očekivanju mesijanskoga kralja iz
kuće Davidove: »Pogledaj, Gospodine, i dopusti im njihova kralja, sina Davido-
va, u vrijeme koje ćeš ti providjeti, Bože, da vlada nad Izraelom, tvojim slugom.
Opasi ga snagom kojom će satrti nepravedne vladare, očistiti Jeruzalem od poga-
na koji ga kukavno gaze da mudrošću i pravednošću protjera grijeh iz tvoje bašti-

48
Usp. G. BRAULIK, Dtn 135-137.
49
Usp. VOLZ, Eschatologie, 193. U 1 Mak 4,46; redak 14,41 također govori ο jednome, ali ne ο
određenome proroku. Nedostaje član.
50
Usp. HAHN, Hoheitstitel, 141s.
46
ne, da razbije grešnika poput glinenih posuda, i željeznom ih palicom posve uni-
šti...« (Ps Sal 17, 21-24). Vrijeme nastanka toga psalma moguće je točno
odrediti51. To je vrijeme kad je Rimljanin Pompej sa svojom vojskom navalio na
Jeruzalem, opljačkao Hram i grad te oskvrnuo Svetinju nad svetinjama. To se do-
godilo 63. pr. Kr. Vjerojatno je zbog toga nazvan »bezakonikom« (Ps Sal 17, 11;
usp Ps Sal 17, 14)52. On je priveo kraju bratoubilački rat između Aristobula II. i
Hirkana II., dvojice sinova kraljice Salome Aleksandre i posljednjih predstavnika
hasmonejske dinastije53. Ο njima je rečeno kako su Davidovo prijestolje opustoši-
li u svojoj bučnoj obijesti (Ps Sal 17, 6; usp. 17,15-20). Očekivanje kralja iz kuće
Davidove, očekivanje novoga Davidova sina, oslanja se neposredno na obećanje
dano Davidu u 2 Sam 7 (usp. Ps Sal 17, 4).
Nerazmjerno teže je odgovoriti na pitanje u kojim su krugovima nastali Salo-
monovi psalmi. U većini slučajeva mislilo se na farizejske krugove54. M. Karrer je
to opet učinio dvojbenim, tvrdeći da ne postoji nikakvo rano (novozavjetno) svje-
dočanstvo ο farizejskome mesijanizmu. To pitanje mora s obzirom na nedostaja-
nje farizejskih izvora ostati otvorenim. Premalo poznajemo tu struju. Naš glavni
izvor su evanđelja. Naravno da se nastanak Salomonovih psalama u toj farizej-
skoj struji ne može isključiti55.
Mesijanskomu kralju iz kuće Davidove pripisivala se, osim protjerivanja po-
gana iz Jeruzalema i zadaća ponovno okupiti raspršena plemena Izraelova, voditi
ih, suditi im, oblikovati ih u sveti narod s jasnom spoznajom da su svi oni sinovi
njihova Boga. Osim toga on bi trebao vladati i nad ostalim narodima. Oni će s
krajeva zemlje dolaziti u Jeruzalem i dovoditi sa sobom sinove Izraelove, koji se
kod njih zatekoše, kao darove. Ostat će zadivljeni veličanstvom Gospodnjim ko-
jim ih Bog uzvisuje (Ps Sal 17,26-35). Pri tome se ne misli na uzvisivanje pogan-
skih naroda.

51
SCHÜPPHAUS, Die Psalmen Salomons, 117-127, naglašuje da se radi ο dvama različitim slo-
jevima koje je vremenski moguće podijeliti. On se također slaže da stariji sloj pripada vremenu
Pompej a.
52
Ps Sal 2, 25-29 pretpostavlja Pompejevu smrt 48. pr. Kr. u Egiptu.
53
Na bratoubilački rat odnosi se Ps Sal 16, 16s. Tu se govori ο bježanju mnogih pobožnika u pu-
stinju. JOSIP FLAVIJE (Ant 14, 21) također izvješćuje da su najugledniji Židovi pobjegli u
Egipat.
54
Takvu tezu zastupa J. WELLHAUSEN, Die Pharisäer und die Sadduzäer; Greifswald, 1874.,
Göttingen, 1967.). Imao je u tome brojne pristaše, među kojima su najpoznatiji Kittel, Schürer,
Ε. Meyer, Fiebig, Lagrange, Schallt; slično mišljenje zastupa i G. MAIER, Mensch und freier
Wille - nach den jüdischen Religionsparteien zwischen Ben Sirah und Paulus, WUNT 12,
Tübingen, 1971., 300.
55
Za ostale židovske krugove u kojima bi mogli nastati Salomonovi psalmi (kao što su eseni, ze-
loti, učenici Ivana Krstitelja, rani kršćani) zauzimao se J. O'DELL, The Religious Background
of the Psalms of Solomon, RdQ 3 (1961.), 241-257. Računalo se i s kršćanskim autorstvom tih
psalama. U tome pogledu usp. SCHÜPPHAUS, Die Psalmen Salomos, 10 i bilj. 82.

47
U završnome odlomku (Ps Sal 17, 36-46) pojavljuje se promijenjena slika
Mesije. Sada se kralj zove »Pomazanikom Gospodnjim«.56 On nije više nikakav
ratnik. Ono što ga odlikuje jest njegova privrženost Bogu koga zove svojim kra-
ljem. On je čist od svakoga grijeha, ojačan Duhom Svetim, vjeran i pravedan pa-
stir. Blagoslivljaju se svi koji žive u njegovo vrijeme. Mesijansko kraljevstvo
ostvaruje se na ovoj zemlji, u Izraelu.
Gotovo istovjetnu sliku Mesije imamo i u Ps Sal 18.1 ovdje nedostaje oznaka
sin Davidov. Bog će preko svoga Pomazanika milosrdno postupati sa sinovima
Izraelovim. Toga Pomazanika Bog će sam dovesti u dan svoga smilovanja (Ps Sal
18, 5). Pomazanik je sudac, određen prije svega za to da sve Izraelce predstavi
Gospodinu (Ps Sal 18, 8). I ovdje se veli da će biti blaženi i blagoslovljeni svi koji
će u one dane živjeti (Ps Sal 18, 6). I ovaj psalam je eshatološki određen, ali dovr-
šenje je ovozemaljsko.57
Mora se postaviti pitanje kako je došlo do toga daje očekivanje kraljevskoga
Mesije u Salomonovim psalmima zadobilo tako jasan lik. I to nakon razdoblja u
kojemu se čovjek prvenstveno bavio rješavanjem konkretnih problema svoje sa-
dašnjosti. Glede toga morali bismo uzeti u obzir prije svega dvije povijesne činje-
nice. Jedna je opozicija protiv hasmonejske kraljevske kuće, koju se smatra beza-
konskom i opakom (Ps Sal 17, 20) i koja je urodila čežnjom za idealnim kraljem.
Druga je političko i vojno podjarmljivanje koje su mogli svi osjetiti dolaskom
rimskoga vojskovođe Pompeja. Međutim, očekivanje mesijanskoga kralja iz ku-
će Davidove - po svemu sudeći - nije bilo baš jako rasprostranjeno.
Postoje još dvije duhovne i religiozne struje u kojima je zagledanost u nado-
lazeće vrijeme virulentna. Uobičajilo se nazivati ih apokaliptikom i esenizmom.
Njima ćemo se pozabaviti u sljedećim poglavljima.
LITERATURA: H. GRESSMANN, Der Messias, FRLANT 43, Göttingen, 1929.; Μ. REHM, Der
königliche Messias im Licht der Immanuel-Weissagungen des Buches Jesaja, ESt. NS 1, Kevelaer,
1968.; Α. BENTZEN, King and Messiah, Oxford, 1970.; J. BECKER, Messiaserwartung im AT\
SBS 83, Stuttgart, 1977.; J. SCHÜPPHAUS, Die Psalmen Salomos, ALGHJ 7, Leiden, 1977.; H.
CAZELLES,^/. Christologie, Einsiedeln, 1983.; H. STRAUSS, Messianisch ohne Messias, EHS.
Τ 232, Frankfurt, 1984.; C. DOHMEN, Das Immanuelzeichen, Bib 68 (1987.), 305-329; E.-J.
WASCHKE, Die Frage nach dem Messias im AT, ThLZ 113 (1988.), 321-331; M. KARRER, Der
Gesalbte, FRLANT 151, Göttingen, 1991.; J. DAY (ur.), King and Messiah in Israel and the Anci-
entNearEast, Sheffield, 1998.

56
Tekst je problematičan. Izraz »vaš kralj je Pomazanik, Gospodin« (Χριστός χύριος) dao je po-
voda za prihvaćanje kršćanske interpolacije. Vjerojatno se radi ο nekakvoj pogrešci u primjeru
(Χριστοσ χυρίου. Tako misli S. HOHN-NIELSEN, Jüdische Schriften aus hellenistischer Ze-
it, IV/2. Die Psalmen Salomos, Gütersloh, 1977., 104 und bilj. 32d. »Pomazanik Gospodinov«
također u Ps Sal 18 (naslov) i 18, 7. - Promjena slike ο Mesiji govori u prilog raznolikim sloje-
vima u tim psalmima.
57
Čovjek ne može Ps Sal 17 odreći baš svu eshatološku kvalitetu. KARRER, Der Gesalbte, 254,
smatra jedino Ps Sal 18 eshatološkim. Međutim, ijedan i drugi psalam odnose se na mesijansko
vrijeme i njegovo ovozemaljsko dovršenje.

48
4. APOKALIPTIČKI POKRET

Danas se utjecaj židovske apokaliptike na prakršćanstvo uzima kao nešto sa-


svim izvjesno. Apokaliptiku se čak nazivalo »majkom sveukupne kršćanske
teologije«58. Stoga je to potrebnije razjasniti što se zapravo krije pod tim pojmom.
Zacijelo je u pitanju nešto više od književnoga fenomena59. Ipak, do toga fenome-
na dolazi se jedino preko određenih spisa koji se pripisuju ovomu pokretu. Tko
stoji iza tih spisa? Oni su nastali pod pseudonimom. To vrijedi za svu starozavjet-
no-židovsku apokaliptiku koja nas ovdje jedino zanima. Na samome vrhu nalazi
se Danielova knjiga, koja je jedina ušla u kanon Staroga zavjeta. Ostali spisi nisu
pripadali toj kategoriji. Oni ispunjavaju vrijeme između Staroga i Novoga zavje-
ta. Uz Danielovu knjigu najvažniji su etiopska Henokova knjiga i Četvrta Ezrina
i .. 60
knjiga .
Iza tih spisa kriju se najvjerojatnije određene grupacije i krugovi. Nemoguće
ih je obuhvatiti nekim preciznim pojmom. Iako je, doduše, postalo uobičajeno
govoriti ο »apokaliptičkim zajednicama«. Međutim, čovjek ipak mora biti nači-
stu da se tim nazivom imenuje samo jedan smjer. U literaturi suvremenika (Josip
Flavije, Knjige ο Makabejcima) ne može se naići na te riječi. Pa i sama riječ apo-
kaliptika je u tome vremenu strana. Ona se pojavljuje tek u novovjekovnome
istraživanju, a uzeta je s početka novozavjetne knjige Otkrivenja: »Otkrivenje
(άποκάλυψις) Isusa Krista: njemu ga dade Bog da on pokaže slugama svojim
ono što se ima dogoditi ubrzo« (Otk 1, l)61.
Dakle, naknadno se pokušalo u znanosti svesti pod jedan pojam pokret i raz-
vitak koji jedva da se mogu jednoznačno i jednosmjerno definirati. U krajnjemu
slučaju uspijevamo opisati jedino njihove karakteristike. Imamo posla s vrlo slo-
ženom stvari. Ona može to više zbuniti što se duže njome bavi62. Pa ipak, onim što
smo mi naviknuli nazivati apokaliptikom, uspostavlja se u Izraelu nešto novo. Sa-
svim je izvjesno da to novo mora imati neke svoje polazne točke i svoju pripremu.
Ali ističe se jače od svega prethodnoga. To novo, koje moramo sada uzeti u obzir,
stvorilo je posve nove oblike izražavanja. Prije svega ona je i sadržajno i pred-
metno određena i odnosi se na specifično razumijevanje povijesti i naglašivanje
Božje slike. Kao što apokaliptika nije bez mostova prema prošlosti, isto tako ona
poznaje i razvoj. Ijedno i drugo znatno otežava njezino pobliže određenje. Naime,

58
E. KÄSEMANN, Die Anfänge christlicher Theologie: Exegetische Versuche und Besinnungen
//, Göttingen, 1964., 82-104, glede ovoga 100.
59
Usp. von RAD, Theologie / / , 314.
60
SCHREINER, Apokalyptik, 9, obrađuje u svome istraživanju 15 spisa, između ostalih i Knjigu
jubileja, Testamente dvanaest patrijarha, Mojsijevo uznesenje, Abrahamovu apokalipsu.
61
J. S. Semler (f 1791.) je navodno prvi uporabio riječ apokaliptika, a J. G. Eichorn ( t 1827.) po-
mogao je njezinu proboju. Usp. A. HILGENFELD, Die jüdische Apokaliptik in ihrer ges-
chichtlichen Entwicklung, Jena, 1857., reprint: Amsterdam, 1966., 2-5.
62
Usp. K. KOCH, Ratlos vor der Apokalyptik, Gütersloh, 1979.

49
ona predstavlja fenomen čije oblikovanje i proširivanje zahvaća više stoljeća. U
sljedećim poglavljima taj ćemo fenomen pokušati prikazati s nekoliko vidika.

a) Razumijevanje povijesti

U razumijevanju povijesti dotaknuli smo se nečega što na poseban način ka-


rakterizira apokaliptiku. Ona promatra povijest i njezin tijek kao jedinstvo i na-
stoji ο tome jedinstvu stvoriti sažetke i preglede. To čini pomoću osebujna sliko-
vita jezika koji neke stvari svjesno prepušta nejasnoći i zahtijeva tumačenje. Slike
se posreduju u snovima i viđenjima. Kao tumači nastupaju anđeli. Oni razotkriva-
ju vidiocu, koji prima objavu ono što je vidio. Jedan od najpoznatijih primjera je
Nabukodonozorov san ο četirima svjetskim kraljevstvima kojega je Daniel uspio
protumačiti (Dn 2). Kralj je usnio velik i zastrašujući kip. Kako je izgledalo nje-
govo lice, to i nije važno. Izvješćuje se jedino daje sastavljen iz različita materija-
la. Time je san posve podređen tumačenju. Kip ima zlatnu glavu, prsa i ruke od
srebra, trbuh i bedra od mjedi, gnjati od željeza, a stopala dijelom od željeza, dije-
lom od gline. Iznenada se odvali kamen, a da ga ne dodirnu ruka, pa udari u kip, u
stopala od željeza i gline, te ih razbi. Tada se smrvi najednom željezo i glina,
mjed, srebro i zlato, i sve postade kao pljeva na gumnu ljeti, i vjetar sve odnese
bez traga. A kamen koji bijaše u kip udario postade veliko brdo te napuni svu ze-
mlju (usp. Dn 2, 31-35).
Tumačenje je prepušteno neizvjesnosti. Razumije samo onaj koji može razu-
mjeti. Jasno su identificirani jedino početak i svršetak. Zlatna glava je sam Nabu-
kodonozor, dakle Babilonsko kraljevstvo. Kad kip na kraju bude razbijen, to zna-
či da će Bog Nebeski podići kraljevstvo koje neće nikada propasti i neće prijeći na
neki drugi narod. Ono će razbiti i uništiti sva ona kraljevstva, a samo će stajati do-
vijeka (usp. Dn 2, 35 i 44). Sve što je između toga mnogo je neodređenije protu-
mačeno kao drugo, treće i četvrto kraljevstvo. Kod četvrtoga i posljednjega Dani-
el se duže zadržava. Ο njemu se govori daje doduše jako, ali će oslabiti zbog neke
podjele. Nema nikakve dvojbe ο tome daje tu riječ ο grčkome kraljevstvu Aleksan-
dra Velikoga, koje će se nakon njegove smrti podijeliti. Preostala dva kraljevstva -
misli se na medijsko i perzijsko - imaju više ili manje samo prijelaznu funkciju.
Razmislimo li dublje ο slici i tumačenju, doći ćemo do nekih uvida. Povijest,
koju se shvaća kao jedinstvo, jest svjetska povijest, a ne više povijest Izraela. No
ta svjetska povijest zacijelo je promatrana iz perspektive Izraela. Izrael se našao u
babilonskome sužanjstvu. To što se Nabukodonozoru pripisuje zlatna glava mo-
glo je značiti blagi respekt pred Babilonom63. Ali Izrael ne igra više aktivnu ulogu
u povijesti. Povijest u kojoj je Izrael postao pasivnim objektom moguće je prika-
zati kao smjenjivanje svjetskih sila. Nepokretnost kipa izraz je rezignacije. Ta se
povećava, pratimo li redoslijed ugrađenoga materijala, od zlata prema raspadlji-

63
A. BENTZEN, Dn, 31.
50
voj glini. Stanje svijeta se pogoršava iz epohe u epohu. Svijet ide ususret svomu
svršetku.
Bog se ne javlja više u povijesti kao djelujući. Ο Njegovim zahvatima ne mo-
že se ništa pouzdano zapaziti. On se povukao iz povijesti. Ovdje valja uočiti po-
zornosti vrijednu razliku između ovakve slike povijesti i one koju su imali proro-
ci, u kojoj je Bog uvijek iznova zahvaćao u tijek stvari, kako u pogledu spasenja i
otkupljenja, tako i u pogledu suda i kazne. Pa ipak, i sada se računa s Njegovim
nastupom na koncu. Vjerojatno se upravo zbog njegove šutnje u sadašnjosti Nje-
gova objava na koncu zamišlja posebno uzvišenom i veličanstvenom. Zanimljivo
je daje - kao u proroka - i ovdje moguće govoriti ο Božjemu kraljevstvu. Samo
što se Božje kraljevstvo ne ostvaruje u Izraelu i sadašnjemu vremenu, nego se
očekuje kao univerzalno. Cjelokupno spasenje pomaknuto je u budućnost. Sa-
dašnjost je tjeskobna. I to spasenje koje će biti konačno, može svijetu donijeti je-
dino Bog. Kamen koji pogađa i razbija kip, odvali se »a da ga ne dodirnu ruka«
(Dn 2, 34).
Plan povijesti je tako oblikovan daje moguće odrediti mjesto njegova tvorca.
Živio je u vrijeme dijadoha64. Vrijeme koje je moguće utvrditi na temelju Dn 2 je
srazmjerno općenito. Postoje i preciznije odrednice ο kojima ćemo kasnije govo-
riti. Ono što je sada važnije uočiti - jest očekivanje dolaska Božjega kraljevstva.
Može li se na temelju Dn 2 govoriti ο skorome dolasku, to nek ostane po strani.
Zacijelo se mislilo kako će s dijadosima svijet propasti. Kako će s njima povijest
doprijeti do svoje najdublje točke i svršetka. Dn 2 označen je kao prijelomno mje-
sto za ulazak apokaliptike u židovsko očekivanje budućnosti. A to znači da se mi
u ovome slučaju bavimo najstarijom dokučivom predajom novoga mišljenja65.
Sličan plan povijesti, kakav smo vidjeli u Dn 2, susrećemo i u Dn 766. Ovdje
je sam Daniel taj koji ima viđenje. Tumačenje toga viđenja dat će mu anđeo koji
je - u 16. retku opisan kao jedan od nazočnih - stajao ondje. Daniel je u noćnome
viđenju ugledao kako četiri vjetra nebeska uzbibaše veliko more. To valja tumači-
ti kao izraz kaotične moći. Iz mora izađoše četiri goleme nemani, koje se pred Da-
nielom pojaviše u obliku lava, medvjeda i leoparda. Četvrta životinja ne navodi
se po imenu, ali se opisuje kao strahovita, užasna, izvanredno snažna. Prikazana
su opet, kao i u drugoj glavi, četiri kraljevstva-babilonsko, medijsko, perzijsko i
grčko. Tumačenje govori naravno samo ο četiri kralja koji će se dići na zemlji (Dn
7, 17). Pozornost se opet usredotočuje na četvrtu životinju. Vidjelac zaželje sa-

64
Time smo u istoj epohi kao i Prva knjiga ο Makabejcima. Usp. 1 Mak 1, ls.
65
Usp. K. MÜLLER, TRE III, 210; Μ. NOTH, Das Geschichtsverständnis der alt. Apokalyptik,
u: Gesammelte Studien zum AT, TB 6, München, i960., 2 5 0 - 265.
66
Suprotstavljanje dvaju planova povijesti u Dn 2 i Dn 7 ima veliko značenje za kompozitnu
strukturu čitave knjige. Ti planovi naglašuju početak i završetak aramejskoga Daniela. Posred-
stvom obradbe Dn 7 koja je nastala u makabejsko vrijeme to poglavlje je izuzeto iz kompleksa
Dn 2-7 i pridodano vizijama u Dn 8-12. Usp. WEIMAR, u: FS A. VÖGTLE 34s.

51
znati istinu ο četvrtoj nemani, onoj koja se razlikovaše od svih drugih (Dn 7, 19).
Iako je tumačenje dano u vrlo zatvorenoj formi, ipak se može razabrati da se od-
nosi na seleukidskoga kralja Antioha IV. Epifana. To u svakome slučaju potvrđu-
je tumačenje osme i jedanaeste glave. On je rog (izraz moći) koji je životinji izra-
stao na glavi i prerastao druge rogove. Za nj se kaže da ima usta što govorahu veli-
ke hule, a ratovao je protiv Svetaca te ih pobjeđivao (Dn 7, 20s). On je onaj kralj
koji izgovara riječi protiv Svevišnjega, koji progoni svete Svevišnjega i mijenja
vremena i zakone (Dn 7,24s)67. Loše vladanje toga kralja vrednovano je kao vrhu-
nac i završna točka raspada povijesti. Antioh IV. opljačkao je sveti Grad i oskvr-
nuo Hram. S njegovim imenom povezana je grozota pustoši koja je zavladala na
svetim mjestima.
Danielova knjiga nije mogla svojom misaonošću poći dalje od te strahote.
Ona vidi daje s Antiohom IV. došao kraj povijesti. Doživljujući sve veći otpad od
Boga i sve veće propadanje povijesti, Izrael se osjećao sve izloženijim neprijatelj-
skim zahvatima svjetskih sila. Iako u toj nevolji na koncu vremena nije doživio
nikakvu konkretnu pomoć od Boga, on ipak ostaje uz svoga Boga, računajući s
definitivnim Božjim zahvatom na svršetku. Ta misao, spomenuta u drugoj glavi,
postaje u sedmoj glavi Danielove knjige pobliže izložena:
»Gledao sam:
prijestolja bjehu postavljena
i Pradavni sjede.
Odijelo mu bijelo poput snijega;
vlasi na glavi kao čista vuna.
Njegovo prijestolje kao plamenovi ognjeni
i točkovi kao žarki oganj.
Rijeka ognjena tekla,
izvirala ispred njega.
Tisuću tisuća služahu njemu,
mirijade stajahu pred njim.
Sud sjede,
knjige se otvoriše.

Gledah u noćnim viđenjima:


I gle na oblacima nebeskim dolazi
kao Sin čovječji.
On se približi Pradavnome,
i dovedu ga k njemu.

67
Vjerojatno se ovdje radi ο dvama tumačenjima koja se slažu u svojoj usmjerenosti na Antioha.
J. LEBRAM, TRE VIII, 335 misli daje sedma glava nastala u vrijeme Antioha III. Ukidanje
prinošenja žrtve izrijekom se ne spominje. U jedanestoj glavi mogla bi se doduše utvrditi stano-
vita analogija između Antioha III. i Antioha IV.

52
Njemu bi predana vlast,
čast i kraljevstvo,
da mu služe svi narodi, plemena i jezici.
Vlast njegova vlast je vječna
i nikada neće proći,
kraljevstvo njegovo neće propasti«
(Dn 7, 9-14).
Na kraju povijesti stoji sud Božji. Sudac će biti Pradavni - jedno od rijetkih
imena za Boga68. Okruženje nebeskim dvorom. Između opisa zasjedanja suda, i
nastupa Sina čovječjega slijedi kažnjavanje životinja koje utjelovljuju ovoze-
maljska kraljevstva. Četvrta životinja će biti ubijena, a ostalim nemanima oduzet
će se vlast (Dn 7,11 si). I ovdje se, dakle, pogled jasno usmjeruje na posljednju ži-
votinju, koja predstavlja grčko kraljevstvo. Njezinim ubijanjem uništava se i zati-
re sva ovozemaljska vlast.
Na mjesto uklonjenih nemani dolazi Sin čovječji. Njemu će sada biti predani
kraljevstvo i moć - zauvijek. Ono što je u drugoj glavi bilo prikazano pomoću ka-
mena koji se odvalio od brijega i razbio kip, ovdje je preneseno na Sina čovječje-
ga. Na ovome mjestu prvi se put susrećemo sa zagonetnim likom Sina čovječjega,
čiji zavičaj je upravo apokaliptička književnost.
Pokušamo li taj lik protumačiti, valja nam poći od predložena teksta i uvidje-
ti daje riječ ο čovjeku koji smjenjuje životinje. »Sin čovječji« označuje ponajpri-
je samoga »čovjeka«. Njegova vladavina je, za razliku od bestijalne vladavine ži-
votinja, ljudska vladavina, ili modernijim jezikom rečeno, humana vladavina.
No, u govoru je ipak sačuvana određena distanca. On se pred vidiocem pojavljuje
»kao Sin čovječji«, što odgovara viziji ο životinjama, koje su se pojavljivale u
obliku lava itd. »Kao Sin čovječji« je nebeski lik. Njegovo je mjesto posve na
strani Pradavnoga. Pradavni ga vodi. Dok se nemani dižu iz kaotičnoga mora, do-
lazi »kao Sin čovječji« na oblacima nebeskim.
Sedma glava Danielove knjige je izvanredno složen tekst ako ga promatramo
u svjetlu povijesne predaje. Vrlo je sporna rekonstrukcija različitih predaja koje
su u njemu našle svoje mjesto. Držimo da tu imamo u biti posla s dvjema tradici-
jama koje su više puta prerađivane69. Sjedne strane imamo tradiciju ο susljednosti
svjetskih kraljevstava. Ta tradicija nije udomaćena u izraelskome mišljenju, već
potječe iz orijentalnoga svjetonazora. Sreli smo je već u Dn 2 u viziji ο kipu70. Taj

68
Oznaka za Boga »Pradavni«, »Star po godinama« ima svoju paralelu u tekstovima iz Ras-Ša-
mre. Ondje se Bog naziva »Otac godina«. Usp. BENTZEN, Dn, 61.
69
Drukčije A. Bentzen, Η. H. Rowley, Ο. Eissfeldt, Ο. Plöger, F. Dexinger, Μ. Delcor, A. Len-
glet, Z. Zevit; oni smatraju daje riječ ο jednoj jedinstvenoj tradiciji. Bibliografski podatci u
WEIMARA, u: FS A, VÖGTE Iis, bilj. 2 i 4.
70
Usp. J. W. SWAIN, The Theory ofthefourmonarchies, CP35 (1940.), 1-21; W. BAUMGAR-
TNER, Zu den vier Reichen vonDaniel2, ThZ 1 (1945.), 17-22; HENGEL, Judentum undHel-

53
strani utjecaj objašnjava činjenicu da je u tome pogledu Božje povijesno djelova-
nje u Izraelu bilo posve u drugome planu. Apokaliptika se pokazuje sasvim otvo-
renom prema stranim utjecajima. Druga tradicija odnosi se na scenu suda, odno-
sno na Pradavnoga i biće »kao Sin čovječji« (Dn 7, 9s. 13s).71
Tko je »kao Sin čovječji« prema Danielovu shvaćanju i onome njegovih
predložaka? Poznat je kristološki naslov Sina Čovječjega koji u evanđeljima ima
istaknuto značenje. Riječ ο dolasku Sina Čovječjega na oblacima nebeskim (usp.
Dn 7,13) citira se u Mk 13,26 par.; 14,62 si. Ali mi ne smijemo u Daniela pretpo-
stavljati takvo kristološko razumijevanje. Na to nas upućuje već sama formulaci-
ja »kao Sin čovječji«. Mogli bismo se čak zapitati je li Daniel mislio na individu-
alni ili kolektivni lik, ovaj posljednji u smislu reprezentiran)a Božjega kraljevstva
na način kao što životinje reprezentiraju ovozemaljsko kraljevstvo. »Kao Sin
čovječji« spominje se u vezi s božanskim sudom, u kojemu kontekstu on vrši svo-
ju funkciju, bilo daje kvalificiran svjedok, bilo da ostvaruje presudu suda. To go-
vori u prilog individualnome liku.
Osim toga na njega je prenesena punomoć koju treba realizirati na zemlji.
Njemu će morati služiti svi narodi, plemena i jezici (Dn 7, 14). Sve ako bi to pre-
nošenje punomoći moglo značiti sekundarnu interpretaciju lika »kao Sina
Božjega«, za Danielovu je knjigu ono od istaknuta značenja72. U tome slučaju tre-
ba obratiti pozornost na to da se isto govori ο »svecima Svevišnjega«. Oni su na-
ziv za izraelski narod73.1 oni će posjedovati kraljevstvo za vijeke vjekova (Dn 7,
18. 22), njima će se dati kraljevstvo, vlast i veličanstvo pod svim nebesima (Dn 7,
27). Time ulazi »Sin Čovječji« u poseban odnos prema izraelskome narodu. Na-
ime, punomoć koja je prenesena - od Boga - na nekoga »kao Sina Čovječjeg« i
ona koja je prenesena na »svece Svevišnjega« jest jedna te ista punomoć. Netko
»kao Sin Čovječji« postaje jamcem Božjega kraljevstva koje se preko izraelskoga
naroda ostvaruje na zemlji. Na kraju će vladati izraelski narod koji je sad okrutno
podjarmljen. To naposljetku znači ostvarenje stare nade da će se ponovno uspo-
staviti Davidovo veliko kraljevstvo. Možda bi se biću »kao Sin čovječji« mogla
pripisati uloga anđela čuvara izraelskoga naroda, koji ima tu zadaću da Izraela šti-
ti i spasi74.

lenismus, 330-336. Ο redoslijedu Asiraca, Medijaca, Perzijanaca govori i Herodot I, 95 i 130.


U predlošcima su mogli Asirci stajati na prvome mjestu. TestNaph 5,8 nudi redoslijed Asiraca,
Medijaca, Perzijanaca, Kaldejaca, Sirijaca. Taje shema bila poznata i židovskim krugovima.
71
MÜLLER, Menschensohn, 44, pripisuje Danielovu predlošku retke 9s. 13.
72
Po MÜLLERU, Menschensohn, 44-46, koji smatra redak 14 sekundarnim, Božji sud se zbiva
na zemlji. To znači da netko »kao Sin čovječji« na oblacima nebeskim silazi na zemlju.
73
Usp. C. H. W. Β REKELMANN, The Saints of the Most High and their Kingdom, OTS 14
(1965.), 305-329.
74
To je vrlo labava Miillerova interpretacija, Menschensohn 48-50. 70-76, koji bi biće »kao Sin
čovječji« naposljetku želio poistovjetiti s Mihaelom kao narodnim arhontom i anđelom čuva-
rom. Istoga je mišljenja i WEIMAR u: FS A. VÖGTLE 36, koji u biću »kao Sin čovječji« vidi
54
Slične preglede povijesti pruža nam etiopska Henohova knjiga, koja je tako-
đer sastavljena iz brojnih tradicija najrazličitije starosti. Radi se ο takozvanoj de-
setotjednoj apokalipsi (93+91, 12-17) i apokalipsi životinjskih simbola (85-90).
Obje pripadaju epohi vladavine Seleukovića. Kao i Danielova knjiga, koja je po
svemu sudeći bila sastavljena u vremenu između povratka Antioha IV. Epifana s
njegova drugoga vojnog pohoda na Egipat i njegove smrti, znači u godinama iz-
među 167 i 16375, tako i desetotjedna apokalipsa potječe iz istoga razdoblja, samo
što je možda koju godinu starija (ca. 170). Naime, ona ne poznaje Makabejski
ustanak76. Apokalipsa pak životinjskih simbola ustanak pretpostavlja, te bi mogla
nastati prije smrti Jude Makabejca, znači prije 161. godine. Naime, te dvije apo-
kalipse otkrivaju točno vrijeme svoga nastanka onomu tko uzmogne razriješiti
njihov zagonetan, krajnje dvosmislen jezik. Suvremenicima je to bilo mguće, dok
je nama danas tumačenje često vrlo otežano.
Pregled povijesti pomoću životinjskih simbola seže daleko unatrag sve do
raja zemaljskoga i započinje s Adamom. Za razliku od Danielove knjige, ovdje je
sačuvana biblijska povijest i povijest Izraela. Povijest se u autorovim vizijama ra-
zotkriva pred čitateljem. »Imao sam viđenje u snu i želim objasniti taj san«, tako
počinje lekcija (85,1). Čitatelj kao daje smješten na neku livadu za igranje na ko-
joj se ganjaju svakovrsne životinje. Ovce i janjad su djeca Izraelova. Stado je ne-
prestano ugroženo od divljih životinja, lavova, tigrova, vukova itd. koji ga napa-
daju i desetkuju. Povijest Izraela je patnička i krvava. Opis sna je strogo raspore-
đen. Jasno se razlikuju 3, odnosno 4 razdoblja. Poredak hoće iskazati kako se ti-
jek povijesti ne odvija proizvoljno, nego ga Bog vodi nekomu cilju. Težište je da-
kako stavljeno na posljednje razdoblje, na epohu Seleukovića. U najvećoj nevolji
pojavljuje se na glavi jednoga janjeta velik rog. Ono donosi spasenje. Napadači
ga ne uspijevaju svladati. Veliki rog uvlači sve u eshatološki rat koji završava
Božjim sudom (90, 9-20). Narodu dolazi u pomoć anđeo, vjerojatno Mihael77.
Veliki rog trebalo bi po svoj prilici poistovjetiti s Judom Makabejcem, budu-
ći da on vodi eshatološki rat protiv naroda svijeta78. U zagonetnu jeziku vizije to

anđela kojega poistovjećuje s Gabrijelom. HENGEL, Judentum und Hellenismus, 333 bilj.
482, misli da će Božji narod u vječnome kraljevstvu vladati zajedno s anđelima.
75
Usp. Dn 11, 29-45 i EISSFELD, Einleitung, 643; BENTZEN, Dn 7f.; J. LEBRAN, TRE VIII,
334-340.
76
Usp. EISSFELD, Einleitung, 765. HENGEL, Judentum und Hellenismus, 345: »Možda prije
početka religiozne nevolje i borbe za oslobođenje«.
77
Glavni anđeli ili arkanđeli spominju se opetovano. Ime Mihael se doduše izrijekom ne spomi-
nje. Pa ipak jedan od dvojice jasno istaknutih anđela smije se smatrati Mihaelom (usp. 87,2; ta-
kođer 88, 3; 89,16; 90,14. 20. 22). Riječ je ο nebeskim bićima koja su slična bijelim ljudima. S
tim u vezi usp. Dn 7, 13.
78
Prema D. Flusseru, vidi: K. SCHUBERT, Die Entwicklung der Auferstehungslehre von der na-
chexilischen bis zurfrührabbinischen Zeit, BZ 6 (1962.), 177-214, glede ovoga 192, bilj. 56;
CHARLES, The Apocrypha and Pseudepigrapha II, 171. EISSFELD, Einleitung, 765, drži
mogućim datiranje koje se odnosi na vrijeme Ivana Hirkana ili Aleksandra Janeja (134.-76.).

55
znači: »Svi orlovi, jastrebovi, gavrani i ostale grabežljive životinje nađu se zajed-
no ... i (uzalud) nastoje pomoći jedna drugoj slomiti rog na glavi ovna ... Vidio
sam kako je ovcama pružen velik mač i sve ovce navale na životinje koje su bile
na livadi da ih ubiju. I pobjegoše pred ovcama sve životinje i ptice nebeske« (90,
16 i 19). Ako je točno poistovjećivanje s Judom Makabejcem, onda mjesto poka-
zuje kako se u tim slikama nalaze vrlo visoka eshatološka očekivanja. Čezne se za
svršetkom vremena kada će Izrael, potpomognut anđelima, izaći iz ovoga rata
kao trijumfalan pobjednik nad svim narodima. Za razliku od Danielove knjige, u
kojoj jedino Bog razbija zemaljska kraljevstva, ovdje ima Izrael značajna udjela u
presudnoj bitci. Zanimljivo je također da čitav Izrael ima udjela u spasenju na
koncu vremena79. Doduše - slikovito govoreći - tek je riječ ο pojedinim ovcama
koje otvaraju svoje slijepe oči (90, 6s). Ali na kraju će sve ovce biti pozvane u ku-
ću, tako da im se više ništa ne može dogoditi (90, 34). Pod ovcama koje su progle-
dale vjerojatno se misli na hasidejce, koji se žestoko protiviše helenističkomu
otuđivanju.
Desetotjedna apokalipsa stavlja opet posebne naglaske (Hen I 93+91,
12-17). I ona pruža povijesni pregled koji se proteže od stvaranja do najnovijega
vremena u kojemu se očekuje svršetak. To se odnosi na sedam svjetskih tjedana.
Opis je vrlo oskudan. Povijest je obilježena grijehom i otpadom. Oni dostižu svoj
vrhunac u sedmome i posljednjemu svjetskom tjednu. Uzdignut će se odmetnički
naraštaj. Sva njegova djela bit će otpadništvo (93, 9). Božji Zakon bit će preime-
novan u zakon za grješnike (93,4). Ispravno je zapažanje daje tu povijest usmje-
rena prema jednoj skupini izabranika u Izraelu80. U toj skupini mogu se naslutiti
hasidejci. Autor govori ο »izabranim pravednicima vječnoga nasada pravedno-
sti« (93, 10). Izraelova povijest spasenja nije ni tu na vidiku.
Koncept povijesti proteže se u eshatološku budućnost, kojoj su posvećena
još tri daljnja svjetska tjedna. U tim tjednima doći će do suda na različitim stup-
njevima nad ljudima i anđelima, a doći će također do ponovnoga podizanja Hra-
ma, »kuće velikoga Kralja«, u svoj njezinoj veličanstvenosti (91, 13). Nakon de-
setoga svjetskog tjedna nestat će staroga svijeta i nastupit će novi svijet. Mora se
posebno istaknuti da i u toj viziji budućnosti na koncu vremena pogled ostaje su-
žen na skupinu izabranika81. Ona ostaje središtem svijeta.
Ako još jedanput sve predočene »apokaliptičke« planove povijesti - Dani-
ela, apokalipsu životinjskih simbola i deseto tjednu apokalipsu etiopske Henoho-

KAUTZSCH, Die Apokryphen und Pseudepigraphen II, 296, bilj. h) daje prednost vremenu
Ivana Hirkana.
79
Usp. K. MÜLLER, TRE III, 215.
80
K. MÜLLER, TRE III, 240-243.
81
Izabranici primaju posebne pouke (91, 10), u njihove ruke bit će predani grješnici (91, 12).
MÜLLER, TRE III, 242 govori ο nekoj sekti. Kako bi se moglo protumačiti redak 91,14: »Svi
će ljudi tražiti put čestitosti?« Da li u smislu širenja istinske religije?

56
ve knjige - temeljito usporedimo i usporedno promotrimo vidjet ćemo da postoji
u njima nešto zajedničko i nešto različito. Zajednički im je kratak pregled povije-
sti. Zajednički im je eshatološki kut gledanja. Zajedničko im je uvjerenje daje po-
vijest na temelju postojana i sve većega kvarenja dospjela do samoga svršetka.
Taj svršetak nastupit će uskoro. Upravo je to eshatološko stajalište glede svršetka
povijesti ono što omogućuje povijesnu preglednost ili što povijesti daje speci-
fične crte. Različita su promatranja povijesti. Jedino u Danielovoj knjizi imamo
redoslijed svjetskih kraljevstava. U apokalipsi životinjskih simbola osnovu čini
biblijska povijest. Ona postaje preglednim planom. Isto vrijedi za desetotjednu
apokalipsu. Budući da se jedino u Daniela pojavljuje stvarna svjetska povijest,
može se - doduše malo nategnuto - pojam univerzalne povijesti primijeniti jedi-
no kod njega. Pa ipak, Izrael ostaje ciljem. Narodu svetaca Svevišnjega bit će na
koncu predano kraljevstvo. U apokalipsi životinjskih simbola i desetotjednoj
apokalipsi prikazuje se doduše povijest Izraela. Ali Bog ne djeluje u njoj spasenj-
ski, on će se tek na koncu objaviti kao spasitelj. U prvoj je Izrael uvučen u univer-
zalno spasenje, dok se u drugoj pogled sužava na skupinu izabranih hasidejaca.
Valja nam se još malo zadržati kod uvjerenja da se svijet približio svomu svr-
šetku. Budući daje takvo uvjerenje od presudno duboka značenja za čovjekovo
zauzimanje stajališta prema životu, trebamo se zapitati kako je došlo do toga. Ov-
dje bi sasvim sigurno na prvome mjestu trebalo spomenuti iskustvo sve većega
nasilja i zloće koji su u djelovanju Antioha IV. Epifana postigli svoj vrhunac. Na-
silje nije dolazilo samo izvana, ono se nastavljalo i unutar vlastitoga naroda. A
pošto se htjelo biti na strani Boga a ne odavati Mu štovanje i slavu, sve je bilo po-
dređeno Njegovu skorom zahvatu u povijest koji će donijeti spasenje. Očaj naoči-
gled položaja koji su mnogi držali bezizglednim, i nada u Božju pomoć zacijelo
su elementarni čimbenici napeta eshatološkog očekivanja.
Ovomu treba dodati još nešto. Kako god je to sekundarno nastalo, ipak valja
spomenuti u vezi s apokaliptičkim mentalitetom da se radi ο učenu ophođenju
prema skorome očekivanju. Naravno daje stvaranje teorije djelotvorno već u sa-
moj uspostavi planski zacrtane povijesti. Međutim, ona se dodatno izražava u
promišljanju skoroga svršetka. Time dodirujemo osjetljivu točku. Ona pripada
vremenski uvjetovanoj slici svijeta. Poluga takva nastojanja bilo je određeno ra-
zumijevanje Pisma i interpretacija koja je odatle proizašla. To se može vrlo lijepo
vidjeti u tekstu Dn 9, 2s: »Ja, Daniel, istraživah u Pismima broj godina, koje se -
prema riječi koju Jahve uputi proroku Jeremiji - imaju ispuniti nad ruševinama
Jeruzalema: sedamdeset godina. Ja obratih svoje lice prema Gospodinu Bogu na-
stojeći moliti se i zaklinjati u postu, kostrijeti i pepelu«.
Osnova za takvo razumijevanje Pisma jest mišljenje da se Jeremijino pro-
roštvo (Jr 25, 11 s) ο trajanju babilonskoga sužanjstva - »svi će narodi služiti kra-
lju babilonskom sedamdeset godina« - odnosi na sadašnje vrijeme. Jeremija je
proricao za konac vremena. Time je zacijelo ponajprije stvoreno čvrsto uvjerenje
daje Bog odredio neko vrijeme za to. Ali to se vrijeme brojčano izračunavalo. Ta-
57
koje iz sedamdeset godina nastalo sedamdeset godišnjih tjedana (=490 godina;
usp. Dn 9, 24). Tako ispada, prema Danielu, daje 490 godina nakon razorenja
Hrama godine 586. nastupilo »vrijeme vječne pravednosti«, što drugim riječima
znači daje nastupilo mesijansko vrijeme, daje na pomolu konac vremena82. Vrlo
je zagonetna najava da će poslije 7 + 62 = 69 (godišnjih) tjedana biti pogubljen
neki Pomazanik (Dn 9, 26). Vjerojatno se to odnosi na Oniju III. kojega je Mene-
laj dao pogubiti83.
S kršćanske strane katkada je, baš zbog ovoga mjesta, upravo to proroštvo
primjenjivano na Isusa84. Ali to nije moguće. Svakakve pomoćne konstrukcije
stvorene su oko toga teksta. Tako se govorilo ο velikoj stanci u posljednjemu, 69.
godišnjemu tjednu koja bi sada trajala već preko 1900 godina. Problematiku oče-
kivanja skoroga svršetka nije moguće razriješiti u tome smislu.
Prema tome, nakon pogubljenja Pomazanika preostao bi još samo jedan go-
dišnji tjedan. U njezinoj drugoj polovini dostignula bi zloća, zajedno s grozotom
pustoši u Hramu i njegovu okruženju, svoj vrhunac pod Antiohom IV. Grozota
pustoši trajat će »jedno vrijeme i dva vremena i polovinu vremena (Dn 7, 25; 12,
7), to znači 3 lA vremena, polovinu godišnjega tjedna. Taj podatak je u sljedećoj
glavi (Dn 8, 14) preračunat u dane. »Dvije tisuće i tri stotine večeri i jutara« će
dnevna žrtva izostati, što iznosi 1150 dana85. Potom dolazi oslobođenje, vrijeme
novoga Hrama, velika povijesna prekretnica. Produživanje toga kratko odmjere-
na roka na kraju knjige najprije na 1290 (Dnl2, 11), a zatim na 1335 dana (Dn 12,
12), dakle, sve u svemu, otprilike za pola godine, najrječitije nam pokazuje inten-
zitet očekivanja skoroga svršetka kojim je čovjek toga vremena bio obuzet.86
Možda je »Daniel« naznačio granicu svoje mudrosti, kad je na kraju priznao:
»Ove su riječi tajne i zapečaćene do vremena svršetka« (Dn 12, 9).
Isplati se pozabaviti i s poimanjem povijesti u 4. Ezrinoj knjizi. Taj apokalip-
tički spis je znatno mlađi od Daniela i Henoha. Nastala je potkraj 1. stoljeća po
Kristu, dakle, već u novozavjetnome vremenu. Neposredan povod njezinu nasta-
janju bio je opet katastrofalan događaj u izraelskoj povijesti, židovsko-rimski rat,
koji je završio razaranjem Jeruzalema i njegova Hrama, ustankom izraelske drža-

82
Danielova knjiga umišlja daje u blizini toga vremena. De facto je vrijeme između 586. i Anti-
oha IV. bilo otprilike 70 godina kraće. Ο kronologiji perzijskoga vremena vladala je pogrešna
predodžba i stoga je uvelike precijenjeno njegovo trajanje. Usp. BENTZEN, Dn, 75.
83
Vidi 2. poglavlje, 1) Vladavina dijadoha.
84
Usp. BENTZEN, Dn, 75s. - Prema JOSIPU FLAVIJU (Ant 11,1) Jeremijin tekst (Jr 25, 11-13)
odnosi se na babilonsko sužanjstvo. U vezi 70 godina usp. također Jr 29, 10; Zah 1, 12; 7, 5; 2
Ljet 36, 21.
85
Večerom i jutrom prinosi se dnevno žrtva u Hramu. Prema židovskome brojanju dana počinje
kalendar sa zalaskom, a ne s izlaskom sunca.
86
Dn 12, 11 si. smatra se općenito kasnijim dodatkom. Mogućnosti, kako se moglo doći do toga
broja, istražuje E. HAAG, Dn, 64s. (za 8, 13s) i 82s (za 12, lls).
58
ve i protjerivanjem naroda diljem svijeta. Prema tome, ne bi se smjelo olako pre-
laziti preko činjenice da najniže točke povijesti čine vremenske okvire najvažni-
jih književnih apokaliptičkih iskaza. Na katastrofe se opetovano poziva. Možda
je sljedeća tužaljka jedna od najdojmljivijih:
»Naše je Svetište opustošeno,
naš je oltar porušen,
naš Hram razoren,
naše bogoslužje dokinuto,
naše su harfe bačene u prah,
naši hvalospjevi zanijemiše,
naš ponos je slomljen,
svjetlo naših svijećnjaka ugašeno,
naš Kovčeg zavjetni opljačkan,
naša sveta mjesta obeščašćena,
ime koje nosimo osramoćeno,
naša imena sramotom obavljena,
naši svećenici izgorješe87,
naši leviti su u progonstvu,
naše djevojke obeščašćene,
naše žene silovane,
naši starci izvrgnuti ruglu,
naši pobožnici protjerani,
naša djeca ugrabljena,
naši mladići učinjeni robovima,
naši junaci postali su nemoćni« (10, 21s.).88

Strašan usud koji pogađa Izraela povlači za sobom brojna pitanja. Mnogi su
posumnjali u Boga, počeli su zdvajati zbog Boga. Sebe su vidjeli u velikoj nevo-
lji, a svoje mučitelje kako vode veseo život. Ezru je zahvatilo ogorčenje, jer Sion
bijaše opustošen, a stanovnici Babilona živješe u raskoši (4 Ezr 1,1 s). Bog je svoj
narod uništio, a bezbožnike je zaštitio i zadržao ih na životu (4 Ezr 3, 30). Velike
patnje koje snađoše izraelski narod čine se besmislenima. Pitanje ο mogućemu
smislu patnje, koje je bilo postavljeno već u Knjizi ο Jobu, ponovno je iskrsnulo
svojom iskonskom silinom: »Bolje bi bilo da se nikada nismo rodili, nego da živi-
mo ovako u grijesima, da se patimo a ne znamo zašto« (4 Ezr 4, 12). Optužba za-
hvaća problem u teološkome korijenu time što podsjeća Boga na Njegova obeća-
nja. Je li Bog postao svomu narodu nevjeran? Kakvu korist ima narod, i to izabra-

87
To mora da je aluzija na požar u kojemu je izgorio Hram prilikom pada Jeruzalema.
88
Usp. 12, 48; 10, 48; 6, 57s.; 1, 3. Knjiga započinje riječima: »U 30. godini nakon pada Grada,
nađoh seja, Salatiel, zvani Ezra, u Babilonu«. Vjerojatno je i sam autor bio jedan od protjera-
nih. Broj godina može se uzeti samo kao približan podatak glede nastanka knjige.

59
ni, od toga što mu je obećana vječnost, neprolazna nada, ako mu je pripremljeno
mjesto uživanja i mira, a ništa od toga nije postignuto i sve završava u bijedi (7,
119-121)?
Za razumijevanje teološke problematike knjige važno je uvidjeti da je ona
napisana u obliku dijaloga89. Riječ je ο dijalogu između Ezre i jednoga anđela.
Ezra iznosi optužbe, a nebeski mu glasonoša odgovara. Ovdje bismo u smislu te
knjige morali pripomenuti: koliko je ljudskomu razumu moguće shvatiti božan-
ski odgovor. Dva niza misli i raspoloženja suprotstavljaju se jedan drugome. Ali
se ne bi smjelo zaključiti da nam autor otvara svoju vlastitu rascijepljenu nutrinu,
strahom ispunjena pitanja svoga napaćenog srca i utješne odgovore vjere koja se
uvijek iznova upinje da se čvrsto drži Božje ljubavi i pravednosti90. Prije bi valjalo
pomisliti kako se autor laća mučnih pitanja svojih izmučenih zemljaka koji podli-
ježu sve većem skepticizmu. Zacijelo se nije s tim pitanjima suočio bez razumije-
vanja - j e r kako bi ih inače uopće mogao postavljati? Na kraju se njegova vjera
pokazuje neslomljivom, pokazuje se kao snaga koja je sposobna izgovoriti ohra-
brujuće i poučne riječi.
Ono što odlikuje i daje posebno obilježje njegovim riječima jest njihova
upravljenost Bogu. Upravo se u 4 Ezr naglašeni teocentrizam apokaliptike poka-
zuje na osobito vidljiv način. Bog je onaj koji je čovjeku apsolutno nadmoćan.
Smrtan čovjek ne može dokučiti vječno (4, 11), ne može shvatiti božanski sud i
svrhu ljubavi koju je Bog obećao svomu narodu (5, 40). On će i samo božansko
obećanje, ο kojemu svjedoči Ezrino povjerenje, zaodjenuti u ganutljiv govor:
»Prije negoli stajahu nebeska vrata,
prije negoli su zapuhali vjetrovi,
prije negoli se grmljavina prolomila,
prije negoli su munje nebom sijevnule,
prije negoli je udaren temelj raju,
prije negoli se pokazala ljepota cvijeća,
prije negoli su pokretačke sile uspostavljene,
prije negoli je anđeo skupio bezbrojnu vojsku,
prije negoli se podigoše visoke sfere,
prije negoli su imenovani prostori neba,
prije negoli je postavljeno podnožje Siona,
prije negoli se brojahu sadašnje godine,
prije negoli su ometeni naumi grješnika,

89
S tim u vezi usp. HARNISCH, Verhängnis, 60-67; W. MUNDLE, Das religiöse Problem des
IV Esrabuches, ZAW 47 (1929.), 222-249.
90
Tako misli KAUTZSCH, Die Apokryphen und Pseudepigraphen II, 339 s. SANDERS, Paulus
und daspalästinische Judentum, 394s drži naprotiv završnu viziju i glavu 14 »otkupiteljskim«
dodatkom, kako bi knjiga bila prihvatljiva za židovske krugove.
60
prije negoli su zapečaćene jame s blagom vjere,
sve sam to davno prije pomislio.
Tako je sve po meni i ni po kome drugom stvoreno,
tako će jedino po meni i ni po kome drugome doći kraj«
(4 Ezr 6, 1-6)

S ovim upozorenjem na svršetak postignuta je sveodređujuća apokaliptička


točka. U ovome kratkom hvalospjevu zaslužuje pozornost skok od stvaranja do
svršetka. Božje djelovanje na početku odgovara Njegovu djelovanju na svršetku.
Vrijeme između tih dviju krajnosti - Izraelova povijest spasenja! - nije zanimlji-
vo. Doduše spominju se Abraham, patrijarsi i predaja Zakona na Sinaju, pa i Da-
vid (4 Ezr 3, 13-25). Alije znakovito ono što je rečeno ο Abrahamu: »Njemu si
objavio svršetak vremena u tajnosti jedne noći« (4 Ezr 3, 14)91.
Povijest između stvaranja i svršetka određena je Adamom, a ne Abrahamom.
To je povijest rastućega zla (4 Ezr 3, 12). Sadašnji eon je pun žalosti i nevolja (4
Ezr 4, 27). Adam određuje povijest, jer po njemu dolazi smrt (4 Ezr 3, 7). Po nje-
mu je došlo i zlo. Naime, na samome početku bilo je u Adamovo srce posijano
zrnce zla. Ono je urodilo neizmjernim plodom zla i grijeha u svijetu (4 Ezr 4, 29
si). Naravno da autor ne govori ništa ο tome tko je bio zli sijač toga zrnca
sjemena92. Bog to nije bio, i dakako da Bog nije ni spriječio zlo (4 Ezr 3, 8). Tako
se uz povijest pojavljuje i usud. Međutim, Adamova uloga na početku povijesti
čovječanstva nije nikakav povod nastajanju kontinuiteta grijeha preko potomstva
i nasljedstva. Usud je naime u tome da svi ljudi griješe poput Adama (4 Ezr 3,25).
Naime, u svih je izraslo zlo srce (4 Ezr 7,48). Ezra neumorno naglašuje da su svi
ljudi griješili (4 Ezr 7,68; 8,17. 35), pa tako i Izrael (4 Ezr 9,32s). Adam nije onaj
koji je grijeh naslijedio, nego onaj koji gaje inscenirao. U tome smislu valjat će
protumačiti sporno mjesto 4 Ezr 7,118: »Ah, Adame, što to učini! Kad si sagrije-
šio, tvoj pad nije bio samo tvoj, nego i naš, tvojih potomaka«93. Ista misao dolazi
jasnije do izražaja u 1 Sir Bar 54,15: »Naime, kad Adam prvi sagriješi i svima do-
nese prijevremenu smrt, tako je i svaki od njegove djece, svaki pojedinac samoga
sebe odgojio za svoju buduću muku. A tako je svaki pojedinac sam za sebe iza-
brao i buduću slavu«. Svatko je za sebe u svome griješenju postao Adamom.
Preokret donosi tek svršetak. Tek na svršetku će Bog nastupiti i učiniti spa-
senjski zahvat u povijest. Time što djelatni odgovor Boga na postojeće i rastuće
zlo i na nepravdu u svijetu premješta na svršetak, Ezra se pridružuje svojim apo-

91
U pozadini toga stoje retci Post 15, 12-21. Slično Apk Barsir 4, 3 si.
92
U pozadini bi trebalo stajati zavođenje od strane Sotone. To je izrijekom rečeno u Vit Ad 12;
Apk Mojs 16.U takvu oblikovanju povijesti raja zemaljskoga najteži teret pada na Evu. Usp.
Apk Mojs 10 i 32. A glede ukupne problematike vidi: BRANDENBURGER, Adam und Chri-
stus, 39-41.
93
Usp. HARNISCH, Verhängnis, 54 si.

61
kaliptičkim prethodnicima. Odgovor može biti smislen jedino ako se Božji za-
hvat zamišlja kao nešto što će se uskoro dogoditi. Pitanje ο tome kada će nastupiti
svršetak, koje manifestira intenzitet očekivanja, proteže se cijelom knjigom:
»Ako ostaneš, vidjet ćeš to. I ako budeš dugo živio, bit ćeš iznenađen. Jer eon hita
svom silinom prema svršetku« (4 Ezr 4, 26). Sve što je stvoreno, ostarjelo je (4
Ezr 5, 54). Slikovito rečeno: Kao što je vatra u užarenoj peći dogorjela te je pre-
ostalo samo još malo dima, kao što je kišni oblak izlio svoju vodu te je ostalo sve-
ga još nekoliko kapi, tako je ono što je prošlo daleko veće od onoga što je preosta-
lo. Preostali su jedino još dim i pokoja kap (4 Ezr 4,44-50). U svojoj nestrpljivo-
sti i životnome umoru tužitelj predbacujući upravlja pitanja Bogu: zašto nije sve
naraštaje u prošlosti, sadašnjosti i budućnosti odjednom stvorio, kako bi se po-
sljednji sud što brže mogao ostvariti? Ta zanimljiva predodžba ο istodobnosti
svih ljudi bit će odbačena usporedbom prema kojoj i majka rađa svoju djecu sva-
ko u njegovo vrijeme (4 Ezr 5, 43-49).
U jasnijemu daljnjemu oblikovanju verzije ο životinjama u Dn 7 Ezra se za-
država na četvrtoj životinji, koja u Daniela nije imenovana, nego je samo opisana
kao strašna i zastrašujuća. Prema 4 Ezr 11,1 ss podiže se iz mora orao94. On izrije-
kom označuje četvrto svjetsko kraljevstvo, koje se ukazalo bratu Danielu. Daniel
doživljava ispravak (4 Ezr 12,11 s). Dok je za Daniela grčko svjetsko carstvo bilo
zadnje, za Ezru je to rimsko. Vrijeme se otegnulo. Opet zvijeri rastu rogovi i krila
i u uvijenu obliku prikazuju razvoj Rimskoga carstva se do glava koje vjerojatno
označuju careve Vespazijana, Tita i Domicijana (4 Ezr 12, 22ss)95. To je Ezrino
povijesno stajalište. U budućnosti očekuje on samo još dva vladara (4 Ezr 12, 1-3.
30s).
Međutim, tomu tjeskobnu očekivanju hita ususret jedna posve druga argu-
mentacijska crta. Tom argumentacijom smjera Ezra na Boga koji na kraju krajeva
samostalno i suvereno upravlja tijekom povijesti. Prvo moraju nastupiti stvari ko-
je je Bog predvidio, da bi tek onda mogao doći svršetak. Nije predodređeno samo
vrijeme godina, nego i broj pravednika (4 Ezr 6, 5s; 4, 36). Nesumnjivi znakovi
skoroga svršetka očituju se u porastu bezakonja i zla (4 Ezr 5, 10-13). Svojim te-
ocentričkim gledanjem, kojim ne gubi nadu u skori svršetak, Ezra zadobiva po-
stojanost i pouzdanje.
Na svršetku stoji mesijansko kraljevstvo. Slikovito rečeno, to je lav koji je
nahrupio iz šume. Njegovom pojavom tijelo orla nestaje u plamenu, Rimsko Car-
stvo biva uništeno (4 Ezr 11, 36 - 12, 3). Istodobno lav oslobađa Izraela, »ostatak
mog naroda, ljude koji su preostali u mojoj zemlji do svršetka svijeta, do sudnjeg
dana« (4 Ezr 12, 34).

94
Glede orla usp. Jer 48,40; 49,22; Ez 17, 3. Za Ezru je orao bio simbol rimskoga Svjetskog car-
stva.
95
S obzirom na različita tumačenja usp. J KEULERS, Die eschatologische Lehre des vierten Esra-
buches, BSt 22/2 i 3, Freiburg, 1922., 116 ss. Usp. također HARNISCH, Verhängnis, 250 s.
62
Iako je tijek stvari došao zapravo do samog kraja, slijedi još vizija ο biću
»sličnu čovjeku« (4 Ezr 13, 3: quasi similitudinem hominis). To biće diže se u
oluji iz samoga središta mora. I ovdje se Ezra - odnosno predaja koja mu je pret-
hodila - oslanja na Danielovu knjigu (usp. Dn 7,13s). Brdo s kojega se prema Dn
2, 34. 45 iznenada odvalio kamen i smrvio svjetska kraljevstva, prema 4 Ezr 13,
36 jest brdo Sion. »Čovjek« uništava Bogu neprijateljske svjetske sile plamenom
bujicom koja izlazi iz njegovih usta, te vraća raspršena plemena Izraelova opet u
njihovu vlastitu zemlju (4 Ezr 13,10 i 39). Na kraju spašava Bog po njemu sve što
je stvorio i uspostavlja među onima koji su preostali novi poredak (4 Ezr 13, 26).
U biti »on« izvršava iste zadaće koje je izvršavao lav - Mesija, samo što je sve to
poprimilo sada kozmičke dimenzije. To bi mogao biti razlog zašto je Ezra u svo-
joj knjizi primijenio predaju ο Sinu čovječjemu. Odnos Mesije prema »Sinu
čovječjemu« je problematičan96. Na to ćemo se vratiti kasnije.
Smjenjivanje razvratnih svjetskih kraljevstava po Mesiji i »čovjeku« pretpo-
stavka je mogućnosti govora ο dvama svjetskim razdobljima, dvama eonima. Ta-
kvo promatranje svijeta, koje u apokaliptici dolazi do izražaja, ima u Ezrinoj knji-
zi i terminološki jasno prepoznatljive crte (usp. 4 Ezr 4, 11. 26s; 6, 7; 7, 31). Pri-
tom se tu i tamo provlači i arhaično mišljenje da će biti spašeni samo oni koji će
doživjeti dolazak novoga eona (usp. 4 Ezr 5, 41; 6, 25; 7, 27; 13, 16-24; 1 Sol 4,
13ss!)97. Pa ipak, Božji sud će više sličiti nekomu holu, u kojemu posljednji neće
biti na posljednjemu, niti će prvi biti na prvome mjestu (4 Ezr 5, 42). Naime, oni-
ma koji će proživjeti do svršetka svijeta mogao bi se uputiti i jao, jer će oni morati
proživjeti velike patnje najzadnjega vremena (4 Ezr 13, 19). To je povezano s na-
stupom velikoga Protivnika. Iza formulacije »Na vlast dolazi onaj koga stanovni-
ci zemlje ne očekuju« (4 Ezr 5, 6) krije se predodžba ο Antikristu.
Posljednje pitanje odnosi se na broj spašenih. Već smo čuli daje taj broj utvr-
đen od samoga Boga (usp. 4 Ezr 4, 36). Sjedne strane kaže se daje mali broj onih
koji će dospjeti do budućega eona (4 Ezr 8, 1). Put do toga eona sliči plovidbi na
moru kroz jedan uski tjesnac. Riječ je ο vrlo uskoj stazi koja vodi dalje nad pono-
rima (4 Ezr 7, 3-9). S druge strane Izraelu se obećava utjeha. Doduše, Božje na-
mjere se još ne ostvaruju, ali će se Izraelova raspršena plemena ipak vratiti svojim
domovima (4 Ezr 13, 39)98. »Skupi hrabrost, Izraele, ne budi tužan, Dome Jakov-
ljev! Jer Svevišnji misli na vas, Svemogući vas nije zaboravio« (4 Ezr 12,46 s.).

96
Ako je u retku 12,34 rečeno da Mesija djeluje do svršetka svijeta, do Posljednjega suda, onda je
mesijansko vrijeme obilježeno kao međuvrijeme. To naposljetku znači stanovito obezvređiva-
nje Mesije.
97
Glede te problematike usp. HOFFMANN, Die Toten, 231-234.
98
4 Ezr 13,25-51 smatra se kasnijom preradom, izvršenom otprilike oko 100. godine po Kr. Usp.
MÜLLER, BZ 17 (1973.), 54. Težak tradicijsko-povijesni položaj je sporan i nerazjašnjen sve
do naših dana.

63
b) Uskrsnuće, sud, dovršenje

aa) U povijesti religija često se susrećemo s predodžbom daje smrt moguće


prevladati. Kako se to događa, moguće je zamisliti na najrazličitije načine. Valja
nam se usredotočiti na prevladavanje smrti pojedinca. Jer prevladavanje smrti u
kolektivnome smislu - bilo daje osigurana daljnja egzistencija naroda kojemu
pojedinac pripada, bilo da pojedinac »nastavlja egzistirati« u svome potomstvu -
nema nikakve eshatološko-religiozne kvalitete i stoga ne treba biti predmetom
naše daljnje obrade. Naravno, mi ćemo odmah vidjeti, daje upravo ta perspektiva
u starome Izraelu bila mjerodavna. Bilo je važno da narod kao partner u Savezu s
Jahvom ima opstanak te biva izvučen iz svih kriza, prijetnji i ratova i započinje
nov život. Ali jednako značajno bijaše i to daje čovjek posjedovao dug životni vi-
jek te je mogao gledati svoju djecu i djecu svoje djece sve do trećega ili četvrtoga
koljena. Sigurna egzistencija naroda kao i dugi vijek života smatrali su se božan-
skim milosnim darom i spadali su u odgovarajuće učenje ο otkupljenju.
Glede prevladavanja smrti pojedinca u biti dolaze dvije mogućnosti u pita-
nje. Označujemo ih pojmovima besmrtnosti i uskrsnuća. Učenje ο besmrtnosti
polazi od mišljenja da čovjek nosi u sebi nešto vječno, što nadilazi fizičku smrt.
Grci, u kojih se taj koncept razvio, nazivaju to vječno u čovjeku psihom, dušom".
Učenje ο duši i nada u besmrtnost karakteristični su za grčko-helenističku kultu-
ru. Vjera u uskrsnuće računa s novim stvaranjem umrloga čovjeka od Boga. Tu
vjeru nalazimo u biblijsko-židovskoj kulturi, a poznata je također i drugim religi-
jama, kao što je na primjer iranska religija zoroastrizma100.
Valja ponajprije konstatirati da Stari zavjet ni izdaleka nije poznavao nadu u
besmrtnost, niti vjeru u uskrsnuće. Starozavjetna religija bila je ovostrana religi-
ja. To ne znači da u Starome zavjetu nema presudnih spojnih točaka za ovu nadu u
onostranost. Samo što moramo znati da se ta nada u onostranost pojavila u Staro-
me zavjetu relativno vrlo kasno. To se dogodilo u doba apokaliptike. Nada u ono-
stranost nastupila je u formi vjere u uskrsnuće.
Kao što smo već imali priliku više puta ponoviti, osjećaj za svijet i život
temeljito se izmijenio u vremenu apokaliptike. Ponižavajuća politička iskustva
već su davno uništila mišljenje da u svijetu vlada pravednost. Počelo se sum-
njati u to hoće li Bog ispuniti obećanja koja je dao svomu narodu. Problema-
tičnom je postala i smrt pojedinca. Rezignirano i zdvojno odzvanjaju riječi Pro-
povjednika:

99
Usp. osnovno djelo E. ROHDEA, Psyche. Seelencult und Unsterblichkeitsglaube der Gri-
echen, Freiburg, 1898., pretisak Darmstadt, 1980.
100
Usp. BOUSSET - GRESSMANN, Religion des Judentums, 510 bilj. 3; F. KÖNIG, Der Glaube
an die Auferstehung der Toten in den Gathas, Vorderasiatische Studien, jubilarni spis V. Chris-
tian, Wien, 1956., 69-73.
64
»Još rekoh u sebi:
'Ljudi se ponašaju tako da Bog može pokazati kakvi su uistinu,
da su jedni drugima poput zvijeri.'
Jer zaista, kob ljudi i zvijeri jedna je te ista.
Kako ginu oni, tako ginu i one;
i dišu jednakim dahom, i čovjek ničim ne nadmašuje zvijer,
jer sve je ispraznost.
Ijedni i drugi odlaze na isto mjesto;
svi su postali od praha i u prah se vraćaju.
Tko zna da li dah ljudski uzlazi gore,
a dah zvijeri silazi dolje k zemlji?«
(Prop 3, 18-21)101

Problematika smrti, kojom su ljudi dotičnoga vremena bili zaokupljeni, pri-


moravala ih je na teološko promišljanje. Naočigled nepravde koja je vladala u
svijetu taje problematika urodila osobito tjeskobnim pitanjem zašto pravednika i
bezbožnika na kraju čeka ista nagrada - neizbježna smrt. »Ime će nam se s vreme-
nom zaboraviti, i nitko se neće sjećati djela naših. I život će nam proći kao prame-
nje oblaka, i nestat će ga kao magle što je gone zrake sunčane i pritiskuje žega
njihova« (Mudr 2, 4). Vjera u uskrsnuće nastala je iz problematike teodiceje102.
No, taje tvrdnja ispravna samo cum grano salis. Suglasno s njome valja kazati:
problematika teodiceje potaknula je traženje novih odgovora, prouzročila je novo
promišljanje ο čovjeku i Bogu.
Promotrimo najprije sliku čovjeka! Kakvo je polazište te slike? Sukladno
starobiblijskoj predodžbi, čovjek je koncipiran kao jedinstvo. On nije zamišljen -
kako su ga zamišljali Grci - kao biće sastavljeno iz dva dijela, iz tijela i duše. Su-
protnost koja je određivala čovjeka jest ona između smrti i života. Nositelj života
je tijelo. U tijelo je udahnuo Bog dah života (nefeš). Taj dah života nalazi se u
svim živim bićima bez iznimke, a ne samo u čovjeku103. Taj dah života nije dakle
duhovna snaga koja bi mogla postojati nezavisno od tijela. Naprotiv, s tijelom,
koje je prolazno poput praha ili mesa, umire čitav čovjek.
Izreke ο umrlima su mračne i beznadne. Mrtvi se nalaze u podzemnome svi-
jetu, u šeolu. Odatle ne može nitko pobjeći. To je zemlja bez povratka, zemlja za-
borava, tmine i tišine104. Mrtvi provode u podzemnome svijetu život sjena, koji je
tako uređen da smrt valja bez dvojbe shvatiti kao konac života. To su sjeno vita ti-

101
Glede Propovjednika usp. uistinu vrijedna promišljanja L. MARCUSEA, Philosophie des
Glücks, Diogenes Taschenbuch 20021, Zürich, 1972., 77-90. Nadalje usp. Mudr 2, 1-5.
102
Usp. HENGEL, Judentum und Hellenismus, 357; VOLZ, Eschatologie, 231.
103
Usp. samo Post 6, 17: U potopu su trebala izginuti »sva bića pod nebom u kojima ima dah
života«.
104
Usp. SCHUBERT, BZ 6 (1962.), 186 s.

65
jela čija se najveća nesreća sastoji u njihovoj odijeljenosti od Jahve i nemogućno-
sti da mu odaju hvalu105.
Snaga da se ta beznadna perspektiva prevlada, zadobiva se razmišljanjem ο
Bogu. No, prije toga valja - zajedno s G. von Radom106 - konstatirati daje Izrael u
prilično dugoj nemoći da ideološki ili mitološki postane gospodar smrti, pokazi-
vao »u povijesti religija jedinstvenu poslušnost prema stvarnosti smrti«. Možda
se mogućnost nekoga izlaza pokazala u spoznaji daje moć smrti bila naposljetku
Jahvina moć i da smrt nije bila posljednji neprijatelj, već Jahvino djelo nad čovje-
kom. Ne bi smjelo biti nikakve dvojbe u to da su možda najstariji iskazi koji go-
vore ο mogućemu prevladavanju smrti sadržani u psalmima, u jeziku pjesništva.
Psalmist, koji se u oba slučaja našao u nevolji, bilo da mu je prijetila smrt ili ga
snašla teška bolest, traži utočište u Boga: »Stog mi se raduje srce i kliče duša, i ti-
jelo mi spokojno počiva. Jer mi nećeš ostavit dušu u Podzemlju ni dati da praved-
nik tvoj truleži ugleda« (Ps 13,9-10). »ΑΓ ću odsad uvijek biti s tobom, jer ti pri-
hvati desnicu moju: vodit ćeš me po naumu svojem da me zatim uzmeš u slavu
svoju. Koga ja imam u nebu osim tebe? Kad sam s tobom, ne veselim se zemlji.
Malaksalo mi tijelo i srce: okrilje srca moga, i baštino moja, ο Bože, dovijeka!
Doista, propast će oni koji se udaljuju od tebe, istrebljuješ svakog koji ti se izne-
vjeri. A meni je milina biti u Božjoj blizini, imati sklonište svoje u Jahvi« (Ps 73,
23-28). Karakteristično je za taj jezik što se pojedinac u svojim mukama do vinuo
do toga daje Jahve jači od njegove smrti, i ne samo da je jači, već je istodobno vo-
ljan njega samoga izbaviti od smrti i uvesti u život. Temelj za takvu nadu je zajed-
ništvo s Jahvom koji je dosad određivao čitav njegov život i kojemu se on u svojoj
nevolji usuđuje izgovoriti molbu da bi tako moglo ostati i ubuduće. Sasvim je iz-
vjesno da se u psalmista ne radi ο stajalištu koje bi imalo opći karakter te bi se od-
nosilo i na druge. On govori ponajprije i isključivo iz svoga vlastitog iskustva Bo-
ga. Moglo se čak zapitati ne radi li se na tim mjestima jednostavno ο spasenju iz
smrtne novolje. Glede psalma 13 H.-J. Kraus107 to prihvaća, dok bi po G. von Ra-
du valjalo ο tome razmisliti108. Glede psalma 73 govori se ο psalmistovu iščekiva-
nju »eshatološkoga Božjeg čina«109. To zamišljeno izbavljenje oslanja se na He-
noha i Iliju koje je Bog uzeo k sebi.. Bilo kako bilo, na Jahvu se gleda kao na ne-

105
G. STEMBERGER, TRE IV 444 govori ο razrijeđenoj tjelesnosti. Prema L. KÖHLERU, Der
hebräische Mensch, Tübingen, 1953., 100, boravak sjena u šeolu je ograničen. On traje sve do-
tle dok na zemlji ima ljudi koji se sjećaju njihovih imena. Kad toga više nema, s njima je goto-
vo, kao da ih nikad nije ni bilo. Usp. nadalje SCHUBERT, BZ 6 (1962.), 186 bilj. 39.
106
Theologie /, 402s.
107
Psalmen 1,125. Drukčije misli (F.-L. HOSSFELD-) Ε. ZENGER, Psalmen I, 113, koji govori
ο viziji prema kojoj »životni put ne nalazi svoj svršetak u smrti, jer smrt ne može razoriti zajed-
ništvo življeno s Jahvom"
108
Theologie I, 418.
109
KRAUS, Psalmen /, 510: »Praznina je ispunjena puninom zajedništva s Bogom koja prožima
svu ovostranost«.

66
koga tko može izbaviti od smrti i on to sada u konkretnoj smrtnoj situaciji isto ta-
ko može učiniti (i učinit će?), kao što je učinio kod Henoha i Ilije.
Jahvu, darovatelja života i uskrisitelja mrtvih, prikazuju i obje »apokalip-
tičke« slike u Iz 26 i Ez 37,1 -4. »Tvoji će mrtvi oživjeti, uskrsnut će tijela. Probu-
dite se i kličite, stanovnici praha!« glasi to na prvome mjestu (Iz 26, 19). Ez 37,
lss. nudi u Starome zavjetu jedinstvenu viziju ο ponovnu oživljavanju mrtvih ko-
stiju koje su u velikome broju bile raspršene dolinom. Jedna druga slika završava
ovim riječima: »Ja ću otvoriti vaše grobove, izvesti vas iz vaših grobova, narode
moj, i odvesti vas u zemlju Izraelovu!« (Ez 37, 12ss). Prorok želi s objema neču-
veno dojmljivim slikama navještati poruku ο slobodnu daru života koji proizlazi
iz vjernosti Bogu prema Njegovoj danoj Riječi110. U kasnijemu židovstvu ta se po-
ruka odnosila na stvarno uskrsnuće od mrtvih na svršetku vremena.111
Prorok naravno ne misli na stvarno uskrisivanje mrtvih iz grobova. Za njega
je to viđenje izraz okupljanja politički propale sveukupnosti Izraela: »Sine čo-
vječji, te kosti - to je sav dom Izraelov« (Ez 37, 11). Isto vrijedi i za Iz 26, 19112.
Zacijelo nema nijedne slike koja bi dojmljivije posredovala i prikazivala Jahvinu
moć darivanja života od one koju nudi Ez 37. Važno je također zamijetiti daje
Duh Božji taj koji to čini (Ez 37, 9s. 14). To se nadovezuje na Post 2, 7 gdje se do-
gađa stvaranje prvih ljudi udahnjivanjem božanskoga daha života. Pritom mora-
mo imati pred očima činjenicu daje narod taj kojemu prorok posvećuje svoj inte-
res, a ne pojedinac.
Jedini neosporan tekst ο uskrsnuću u hebrejskome Starom zavjetu jest Dn 12,
2s.113 »Tada će se probuditi mnogi koji snivaju u prahu zemljinu; jedni za vječni
život, drugi za sramotu, za vječnu gadost. Umnici će blistati kao sjajni nebeski
svod, i koji su mnoge učili pravednosti, kao zvijezde navijeke, u svu vječnost«.114
Kontekst ovoga neočekivanog iskaza jest tjeskoba kakve ne bijaše otkako ima
svijeta (Dn 12, 1). Zato će biti najbolje zaključiti da se ti - djelomični! - iskazi ο
uskrsnuću odnose na pravednike, odnosno na mučenike i njihove mučitelje. Ono
što je autoru, uz njegovo pouzdanje u Boga koji uzvraća vjernošću onima koji su
mu vjerni, omogućilo to smiono obećanje, bila je čežnja za božanskom nagra-
dom. Oni koji se smiju nadati nagradi uskrsnuća, dovode se u usku vezu s mudri-

110
Usp. W. ZIMMERLI, Ez, 902.
111
Tako je ta Ezekielova vizija shvaćena na slici donjega pročelja sjevernoga zida sinagoge Du-
ra-Europos; a jednako je shvaćena i u fragmentu palestinskog Targuma koji je objavio Diez
Macho. Značajno je da se na tome fragmentu jedan od mrtvaca ne vraća u život. Na pitanje za-
stoje tomu tako, informaciju dobivamo od jednoga anđela koji veli daje taj mrtvac bio lihvar i
zato nije dostojan primiti ponovno dar života. Na Ez 37, 12 nadovezuje se također Iv 5, 28s.
Usp. ZIMMERLI, Ez, 898-901.
112
Usp. ZIMMERLI, Ez, 900. Tekst za usporedbu vidi u Hoš 6, 1 s.
113
G. STEMBERGER, TRE IV, 443.
114
Ovomu tekstu odgovara Dn 12,13: »A ti idi i otpočini; ustat ćeš da primiš svoju baštinu na kra-
ju dana«.. Te su riječi upravljene Danielu.

67
ma. To se obično uzima kao indicija daje apokaliptički pokret bio vrlo blizak
školama mudrosti, što smo mogli zapaziti već kad smo razglabali ο povijesnim
konceptima115. Ništa pobliže ne možemo dokučiti ο svojstvima uskrsnulih. Jezik
je u tome pogledu posve nejasan. Isto je i u ostalih ranih apokaliptičkih svjedo-
čanstava. Usporedba uskrsnulih mudraca sa sjajem nebeskoga svoda i zvijezda
navodi nas na zaključak da su oni postali dionicima nebesko-astralne krasote. Bu-
dući da se anđeli i zvijezde mogu gotovo poistovjetiti, moglo bi se to protumačiti
u smislu da će uskrsnuli mudraci postati slični anđelima te će njihovo istinsko
mjesto biti nebeski svod.116
Moglo bi se slobodno kazati da Daniel svojim navještanjem uskrsnuća od
mrtvih nije svojim naslovnicima posredovao neku posvemašnju novost. Nada u
uskrsnuće počinje se u židovstvu širiti, ali je više puta nailazila na otpor i odbaci-
vanje. Posebno su joj se protivili - prema rabinskoj predaji - učenici Antigona iz
Soka (oko 150. pr. Kr.). Zanimljivo je daje nema tamo gdje se pojavljuje iščeki-
vanje Mesije117. Ane pojavljuje se baš posvuda ni u apokaliptičkim spisima. Ona
ne može ni izdaleka biti konstitutivna za apokaliptiku118. Pa ipak je to prostor u
kojemu se može ustaliti i razvijati. Sve to pomaže nam shvatiti zašto je predodžba
ο tome gdje je ona sadržana višestruko nejasna i neprecizna. Naime, ona tek ma-
lo-pomalo počinje zadobivati jasnije obrise.
Bog, Živi, može mrtve voditi u novi život. On je vjeran Savezu, onima koji
su njemu vjerni. Zato su upravo pravednici oni kojima bi trebala pripasti sudbina
uskrsnuća (Hen I 91, 10; 92, 3; 10, 17; 25, 5s; 100, 5; 103, 4; 104, 6; Ps Sal 3,
lls.). Misao ο sveopćemu uskrsnuću jasno je sadržana tek u sirijskoj Baruhovoj
apokalipsi (42,7; 50,2) i 4. Ezrinoj knjizi (7,32), spisima koji su nastali u prvome
stoljeću poslije Krista. Božja stvoriteljska moć i vjernost prema svojim mučenici-
ma sjedinjeni u nadu uskrsnuća u izvješću ο mučeništvu sedam makabejskih mu-
čenika i njihove majke (2 Mak 7). Vjerojatno je svojevrsno značenje imala i vjera
da se punina Jahvine moći nije zaustavljala pred vratima šeola: »Ako u Podzem-
lje legnem, i ondje si« (Ps 139, 8; usp. Am 9, 2; Izr 15, 11; Job 26, 6). Ρ. Volz drži
mogućim daje ideja ο uskrsnuću bezbožnika nastala pod utjecajem nametljivih
dualističkih predodžbi parsizma119. M. Hengel upućuje na utjecaj s kojim treba
unaprijed računati, što su ga na životnu sredinu u starome Izraelu vršila orijental-
na vegetacijska božanstva koja neprestano umiru i uskrsavaju.120 Međutim, nijed-
no ni drugo ne dolazi u obzir kao presudan čimbenik.

115
Glede ovoga prilično velikoga problema s kojim se ne možemo na ovome mjestu pobliže poza-
baviti usp. HENGEL, Judentum und Hellenismus, 275-3 81; von RAD, Theologie / / , 314-321.
116
Usp. VOLZ, Eschatologie, 400.
117
Ps Sal 17s; 4 Ezr 7, 28. Usp. VOLZ, Eschatologie, 233s. 38 (u vezi 4 Ezr 13, 13s). Prema Mk
12, 18s u Isusovo vrijeme uskrsnuće du odbacivali saduceji.
118
Tako misli J. LEBRAM, TRE III, 195.
119
Eschatologie, 232.
120
Judentum und Hellenismus, 358.

68
Nada u uskrsnuće donosi sa sobom promjenu glede boravka umrlih u šeolu.
Sjenovita neegzistencija više se ne može prihvaćati. Mjesto njihova boravka nije
više bilo - barem za pravednike - neizbježno, nego prolazno. Budući da se u pr-
vome redu mislilo na pravednike, šeol se podijelio na dvije komore. Jedna komo-
ra bila je obasjana svjetlom i u njezinoj sredini nalazio se izvor s vodom, a druga
komora sastojala se iz tamna, duboka šuplja prostora. U tim komorama trebali su
pravednici i bezbožnici predokusiti svoje konačno otkupljenje. Etiopsku Heno-
hovu knjigu (22) smatra se najstarijim dokumentom za tu izmijenjenu predodžbu.
Ο njoj svjedoči i novozavjetna prispodoba ο bogatašu i siromahu Lazaru (Lk 16,
19-31). Lazar, koji se nalazi u svjetlošću obasjanoj komori, trebao bi umočiti vr-
šak svoga prsta i rashladiti jezik bogatašu, koji skapava u mračnoj komori. No to
je nemoguće, budući da između njih zjapi golema provalija.
Koliko su ta očekivanja bila snažna može se najbolje vidjeti po tome što se
dijelom dadne osjetiti starije mišljenje da će jedino oni biti konačno spašeni, koji
će ostati na životu do »posljednjega dana« (usp. 4 Ezr 6,25; 7,27; 5,41; a također
i 1 Sol 4, 13ss). Umrli su poput oblaka nestali s ovoga svijeta (4 Ezr 13, 20). Iz-
dvajanje umrlih iz konačnoga spasenja i ograničavanje toga spasenja samo na one
koji su ostali na životu moglo bi se povezati s određenim teškoćama koje je čo-
vjek imao pri pomisli na kontinuitet između smrti i uskrsnuća. Nedostajale su za-
dovoljavajuće antropološke kategorije.
Kakav je bio odgovor na te teškoće? Kako je predočivano uskrsnuće? Infor-
macije ο tome su nejasne. S obzirom na one koji će ostati na životu do »posljed-
njega dana« pomišljalo se najvjerojatnije na neku preobrazbu (Hen 145, 5; usp. 1
Kor 15,51 -54). A za umrle pravednike se kaže: »Oni će uskrsnuti u vječni život«
(Ps Sal 3, 12), »probudit će se iz sna« (Hen I 91, 10; 92, 3), »dospjet će u novi
život« (4 Ezr 14, 35), »postat će zajedničari nebeskih vojski« (Hen I 104, 6),
»nemaju se čega bojati« (Hen 1100, 5) »Njihov spomen će pred licem Svevišnje-
ga ostati do posljednjeg naraštaja ovoga svijeta« (Hen 1103, 4), njima će biti pre-
dano mirisno drvo života (Hen I 25, 4 si.).
Opširnije iskaze nalazimo u mlađim spisima. Ovamo pripada slikoviti govor
Henoha: »U one dane zemlja će vratiti one koji se skupiše u njoj, a i šeol će vratiti
sve koje je primio, a isto tako i pakao121 sve što duguje« (Hen 151, 1). Prema apo-
kalipsi 1 Sir Bar 50 zemlja će mrtve vratiti onako kako ih je i primila. Ništa se na
njihovu izgledu nije izmijenilo. Svaki će opet prepoznati svoga bližnjega (usp. 4
Ezr 7, 32). Vratit će se i oni koji su nestali u pustinji, čije je tijelo progutalo more,
ili ga pojedoše divlje zvijeri (Hen 161,5). Jasno se cilja na njihovu preobraženu
tjelesnost, kad se kaže da bi trebali biti odjeveni u odjeću veličanstva i slave (Hen
162, 15).

121
U tekstu stoji haguel. Vjerojatno se misli na tminom ispunjeni dio šeola.

69
Razmišlja li se malo intenzivnije ο problemu kontinuiteta, uvidjet će se dvije
mogućnosti. Prema jednoj se ponovno oživljavanje onih koji borave u šeolu za-
mišlja u nekoj razrijeđenoj tjelesnosti. Ponovno zadobivanje tjelesnosti je u sva-
kome slučaju neizbježno. Nov život dogodit će se na preobraženoj zemlji (Hen I
45, 5). Prema drugoj pretpostavljalo se ponovno sjedinjenje duše i tijela pokojni-
ka koji su boravili u šeolu. Ima li kakve bitne razlike između prve i druge pre-
dodžbe? Jezik kojim se služi autor druge predodžbe očito je helenistički. Govori
se ο dušama ili duhovima umrlih122. Koncept koji nalazimo u apokaliptičkoj knji-
ževnosti ipak se razlikuje od grčko-helenističkoga. Dok su Grci izlazak neumrle
duše iz tijela promatrali kao oslobađanje, a tijelo označivali kao grob duše
(σώμασήμα), ovdje je govor ο dušama ili duhovima mrtvih antropološka po-
moćna konstrukcija. Bestjelesna duša morala bi biti oslobođena za sjedinjenje s
punom tjelesnošću. Zato je uskrsnuće - a ne besmrtnost - cilj otkupljenja.
bb) Daje Bog sudac, predodžba je koja duboko prožima biblijsku religiju i
koja je, štoviše, presudna u starome Orijentu123. Time što je sudac, On dokazuje
svoj autoritet. Pretpostavka za Njegovo suđenje je da postoji red koji je sam us-
postavio. Taj red ostvaruje se u narodu koji je sebi izabrao, s kojim je sklopio
Savez. Taj Savez znači spasenje za narod. Ali i mimo toga postoji u svijetu od
Boga uspostavljeni red. I na taj red Bog pazi. On je i sudac nad narodima. A bu-
dući daje On Bog Izraelov, pazi na držanje drugih naroda prema svome narodu.
Božje sudovanje znači napokon ponovno uspostavljanje reda što ga je čovjek
• 124
razorio .
Ta ponovna uspostava reda počiva na određenoj dvostrukosti: bezbožnike
ograničava, kažnjava ih i može ih uništiti, a pravednicima dosuđuje spasenje,
oslobađa ih i spašava. Na klasičan način dolazi to najbolje do izražaja u Ps 1: Onaj
tko ο Zakonu Jahvinu misli dan i noć, on je stablo zasađeno pokraj voda tekućica
što u svoje vrijeme plod donosi. Sve što radi, dobrim urodi. Ali nisu takvi opaki.
Oni su ko pljeva što je vjetar raznosi.
U obzir dolazi i sud nad ostalim narodima, nad Babiloncima i Asircima, kao i
nad svim susjednim narodima koji su Izrael podjarmljivali i nastojali ga zatrti (Iz
13-27; Jr 46-51). Jahve je ustao protiv Babilona, zatro mu ime i ostatak, rod i po-
rod (Iz 14, 22), dok se Izraelci vraćaju u svoju zemlju (Iz 14, ls). Jahve sudi svoj
zemlji, svim njezinim stanovnicima (Iz 24, ls), od njegova suda nije pošteđen ni
izraelski narod. Narodu predbacuje idolopoklonstvo (Iz 17, 8), nepridržavanje
Božjih zapovijedi, lihvarstvo, bahatost, prijevaru, rušenje reda i mnogo drugoga
(egzemplarno Iz 2, 6-3, 26). Jahvin sud pravi razliku između Izraela i drugih na-

122
4 Ezr 7, 75. 78-101; Hen 122, 3 (»duše mrtvih«). Terminologija je neprecizna. HOFFMANN,
Die Toten, 174, upozorava na oprez pri preuzimanju helenističkih predodžbi ο duši.
123
Usp. H. NIEHR, Herschen und Richten. Die Wurzel pt im Alten Orient und im AT,\ FzB 54,
Würzburg, 1986.
124
Usp. B.JOHNSON, ThWatV, 95.
70
roda, ali također između pravednika i grešnika u vlastitome narodu. Mjerilo suda
je moralno-religiozno, koje dolazi osobito do izražaja u poruci proroka.
Slike koje opisuju sud ističu njegov kažnjavajući karakter. To su slike ο par-
benju (Hoš 4, 1: »Jahve se parbi sa stanovnicima zemlje«, usp. Iz 1, 18; Sef 3, 8),
ο gaženju u kaci (Iz 63,1 -6), ο ratniku (Iz 42,13), ο žetvi (JI 4,13: »Hvatajte se sr-
pa: ljetina je zrela«), ο vršidbi (Iz 27, 12: »Jahve će u dan onaj klasje vrijeći od
Eufrata do Potoka egipatskog, i bit ćete pobrani jedan po jedan, djeco Izraelova«,
usp. Jr 15, 7), ο ovcama (Ez 34, 17: »Evo me da sudim između ovce i ovce, izme-
đu ovnova i jaraca«). Uza sve prijetnje kojima obiluju ove slike ne smije se previ-
djeti da one istodobno - barem neke od njih - znače izlaz za one kojima sud zbog
njihove pravednosti nudi oslobođenje i vraćanje njihovih prava. Kazna ugnjetača
uvijek se događa pred očima ugnjetavanih.
S obzirom na naše osobito zanimanje glede toga predmeta moramo svakako
uzeti na znanje da se svi ti obznanjeni i izvršeni Božji sudovi događaju unutar po-
vijesti. Dan Jahvin (Am 5, 18; Iz 13, 6; Sef 1, 14; Mal 3, 23), najčešće popraćen
oblacima, munjama, grmljavinom i kozmičkim pojavama, danje u povijesti odre-
đenih ljudi i naroda.
Valja se zapitati nadilaze li tekstovi ο sudu takve vrste Jahvino upravljanje
poviješću, upozoravajući na uzrokovanje stanja, kakvo u dosadašnjoj povijesti
nije poznato. Time bismo, naime, dotaknuli apokaliptički milje. Prisjetimo se da
je apokaliptičko promatranje povijesti određeno očekivanjem posve novoga
Božjeg djelovanja, koje će povijest privesti svršetku. Pritom se povijest sve više
uzimala kao vrijeme Božje odsutnosti. Prema tome, Njegov sud znači zapravo
Njegov željeni nastup kojim će ponovno uspostaviti stanje pravednosti i reda.
Nema dvojbe da postoji čitav niz starozavjetnih tekstova ο sudu koji su otvo-
reni prema tako naznačenoj eshatološkoj perspektivi ili koji bi takvu perspektivu
željeli prizvati. Ta se perspektiva uvijek iznova izoštrava povijesnim tumačenjem
tekstova u starim prijevodima (grčkome, latinskome, targumskome)125. Pa i kad ti
prijevodi predstavljaju sekundarnu interpretaciju, oni su uvijek poučni.
Psalam 1 - da navedemo samo jedan primjer - danas se tumači eshatološki;
naime, čovjek koji ο Zakonu Jahvinu misli dan i noć, on je kao stablo zasađeno
pokraj voda tekućica, sve što radi dobrim urodi, a čovjek opaki, koji je ko pljeva
što je vjetar raznosi, ne ostavlja za sobom nikakva traga. Razumije se da čovjeka
kojemu sve tako sretno polazi za rukom treba shvatiti posve ovozemaljski. Esha-
tološki karakter zadobiva taj iskaz preko opakoga čovjeka za kojega je rečeno da
se neće održati u zajednici pravednih (redak 5). H.- J. Kraus126 tumači zajednicu

125
Primjeri uzeti iz psalama kod REISERA, Gerichtspredikt, 17-22.
126
Psalmen 1, 8. On misli daje prijevod: »Zato se opaki neće održati na sudu, ni grešnici u zajedni-
ci pravednih« pogrešan. Trebalo bi daleko jače naglasiti sakralno-pravni čin pristupa zajednici
koja na svetim mjestima slavi Boga. (F.-L. HOSSFELD - ) i E. ZENGER, Psalmen /, 48, tako-
đer smatraju da se Ps 1 odnosi na Posljednji sud.

71
kao mesijansku zajednicu novoga svijeta, a nepristupanje kao nepripuštenje toj
zajednici. Još dalje ide grčki prijevod: »Grešnici neće ustati na sud« (LXX: ουκ
άναστήσονται, Vg: non resurgent). Pritom se misli na uskrsnuće od mrtvih.
Grešnici ostaju u smrti.
Sličan razvoj nalazimo i na kraju Tritoizaijine knjige. Iz 65, 17ss najavljuje
nova nebesa i novu zemlju, novi Jeruzalem u kojemu će stanovnici dugo živjeti i
sigurno prebivati. Tekst ne pretpostavlja uništenje staroga neba i stare zemlje, da
bi se učinilo mjesta za novo stvaranje. Štoviše, zanosnim riječima govori se ο pre-
obrazbi postojeće stvarnosti127. Tek u apokaliptici, u kojoj se navedeni tekst dalje
prenosi, zadobiva on smisao potpune zamjene postojećega svijeta nekim posve
novim, drukčijim svijetom. Taj smisao krije se već u jednome dodatku Tritoizaiji
(Iz 66,22-24)128. Novo nebo, nova zemlja i novi Sion imaju sada značenje vječno-
ga stanja slave Jahvine. Nasuprot tomu stanju postoji stanje vječne odbačenosti
onih koji se odmetnuše od Boga. Njihov crv neće umrijeti i njihov se oganj neće
ugasiti - bit će na »gadost svim ljudima«129 Proslavljenost i odbačenost leže nepo-
sredno jedna pokraj druge, na brdu Sionu i u susjednoj dolini Hinom. Djelovanje
Božje u povijesti prešlo je u trajnu nepromjenjivost.
Nepromjenjivost daje zamisli suda u apokaliptici posebno značenje. Sudske
presude su važeće i ne mogu se više poništiti. Ali se ne može kazati da one upuću-
ju na vječnost. Filozofsku zamisao ο vječnosti nije razvila ni apokaliptika. Nepro-
mjenjivost nastavlja djelovati preko druge ili bezgranične vremenitosti.
Nepromjenjivost se zasniva na mišljenju da Posljednjim sudom povijest ide
kraju. Međutim, krajem povijesti prestaje i svaka mogućnost preobražavanja
stvari ili mijenjanja čovjeka. Sve zlo nestaje, ukida se i biva prevladano. Ostaje
samo dobro, ili još točnije, od Boga dolazi samo dobro. Kao što se stari svijet sve
više kvario i propadao, tako da je jednostavno težio svomu uništenju, tako će s no-
vim svijetom biti u Bogu sve drukčije, nepatvoreno, uspjelo. To razgraničenje
ima svoju vrijednost, iako će se terminologija ο starome i novome eonu tek kasni-
je pojaviti. Ne postoji nikakav prelazak od staroga na novo. Oba vremenska pro-
stora hermetički su odijeljena jedan od drugoga. Ne može ni biti nikakva prela-
ska, jer stvaranje novoga pretpostavlja nestajanje staroga. Na pragu se nalazi jedi-
no sud.
Zato se sudu pripisuje primarna zadaća koja se sastoji u uništenju staroga,
zloga i griješnoga. Svjetska kraljevstva bit će uništena, kao što je u Dn 2 kamen

127
Slažemo se s mišljenjem C. WESTERMANNA, Jesaja, 40-66, ATD 19, 324. Glede dotičnoga
teksta usp. MAUSER, Isaiah 65, 17-25, Interp. 36 (1982.), 181-186.
128
Usp. P. D. HANSON, The Dawn of apokalyptic, Philadelphia, 1975., 3 8 8 ^ 0 1 . Dodatak potje-
če vjerojatno iz vremena nastanka Danielove knjige. Usp. WESTERMANN, bilj. 70, 340.
129
Ova rečenica stoji sada na kraju Izaijine knjige. Masora daje uputu da se prilikom čitanja spo-
menuta odlomka u sinagogi redak 23 treba nakon sumornoga retka 24 još jedanput pročitati.
Redak 23 govori ο univerzalnome štovanju Jahve u Hramu.
72
koji se odvalio od brda razbio kip, tako da neće ostati nikakva traga, ili kao što je
prema Dn 7, 1 lss životinja koja simbolizira posljednje svjetsko kraljevstvo pre-
dana ognju.
Nestat će i zli ljudi, opaki, bezbožnici i grešnici. »Jao onima koji stvaraju ne-
pravdu i nasilje i prijevaru uzimaju kao kamen ugaoni. U hipu će biti iskorije-
njeni« (Hen 194, 6). Bit će ubijeni i pokošeni (Hen 1100, 1), svi bezbožnici bit će
uništeni (Hen 11, 9). U tome konceptu, prema kojemu zla jednostavno neće više
biti, pred nama se očituje izvanredno dojmljiv nazor, koji po svoj prilici mora biti
vrlo star. Tamo gdje će se potom - kao u Iz 66, 24 - pojaviti predodžba ο geheni,
tu će se moći sve to slikovito izraziti. Spominju se sprave za mučenje (Hen I 53,
3), izabrana mučenja (Hen I 54, 5), ognjene peći (Hen I 98, 3). Danteov Pakao je
iz tih izvješća, punih sadizmom, crpio svoj materijal130. Ali i sam grijeh - personi-
ficirano zamišljen - zauvijek će nestati u tmini i od toga dana neće se više pojav-
ljivati (Hen I 92, 5).
Nepromjenjivost suda dopire i do samoga carstva mrtvih. Iako stanovnici še-
ola čekaju još uvijek na sveopći sud, postoji između zločinaca i pravednika gole-
ma provalija te nema prelaska s jedne na drugu stranu (Lk 16,26). Jedino se živu-
ći mogu još promijeniti (Lk 16, 27s).
Mjerilo suda su čovjekova djela. Dok Hen I 95, 5; 100, 7 ima pred očima sa-
mo opake, 4 Ezr 7, 33-35 ima u vidu i one na drugoj strani. To je nepotkupljiv sud.
Prema ovome tekstu moglo bi se s pravom govoriti ο nemilosrdnu sudu:
»Sućut nestaje,
daleko je smilovanje,
strpljenju dođe kraj.
Jedino sud moj ostaje,
jedino će istina opstati,
jedino će vjera trijumfirati.
Zatim slijede djela,
nagrada je na vidiku,
dobra djela se bude,
zla ne mogu više zaspati.«

U etiopskoj Henohovoj knjizi (98,10) također se radi ο sudu na kojemu nitko


ne može platiti otkupninu. Prema Jub 5,16 Božanski sudac ne uzima nikakve da-
rove i ne gleda tko je tko (usp. 21,4; 33,18). U čitavome nizu jadikovki kod Hen I
94-100 vrlo zorno se nabrajaju moralno zla djela koja se otkrivaju na sudu. Kaž-
njavanje bogatih i moćnih izbija u prvi plan. Zato što prijevaru učiniše ugaonim

130
Apokaliptika je u tome pogledu ovisna prije svega ο grčko-orfičkim predodžbama ο onostrano-
me svijetu. Prema NILSSONU, Geschichte der griechischen Religion //, 535, pakao je grčka
izmišljotina. Ο grčkome vjerovanju u svijet pokojnika i podzemlja usp. NILSSON II, 520-535.

73
kamenom svoga djelovanja (94, 6), što svoje kuće izgradiše na račun drugih (94,
7), što na nepošten način napuniše svoje žitnice i riznice (97, 8s; usp. prispodobu
ο bogatu seljaku Lk 12, 16-21). Veliki Svetac pročitat će na sudu nekorisne, ne-
pravedne govore koje bogati i moćni držahu, tako da će im obrazi pocrvenjeti od
srama (97, 6). U tim formulacijama dolaze jasno do riječi potlačeni koji se nadaju
da će Bog njihove tlačitelje kazniti pravednom kaznom. Neskrivene osvetničke
misli miješaju se s očekivanjem da će Bog prekršitelje predati pravednicima, pa
da im oni sude po svome nahođenju (95, 3). U opisu suda prevladava samo
kažnjavanje. Implicitno može s time biti povezana intencija pozivanja na obraće-
nje. No u pozadini ipak stoji slika Boga koji je u prvome redu pravedan i koji svo-
ju pravednost dokazuje u dodjeljivanju čovjeku onoga što mu pripada.
Pritom se uvijek pretpostavlja daje čovjek za svoja djela potpuno odgovoran
i sposoban prema vlastitoj slobodi odlučivanja činiti dobro ili zlo. Takvo indivi-
dualno gledanje ilustrira predodžba ο nebeskim knjigama ili pločama na kojima
su - u pravilu anđeli - napisali čovjekova djela (usp. Hen I 104, 7; 89, 62ss; Jub
30, 19ss)131. Mjerilo moralnoga djelovanja jest Zakon.
Pitanje ο odgovornosti čovjeka problematizira se osobito u 4 Ezr. Polazište
čine pokvarenost, bezakonje i grešnost svih ljudi. To se jadikujući tvrdi u kratko-
me povijesnom prikazu koji se proteže od Adama, preko Abrahama i Davida, sve
do u sadašnjost (3, 4ss). Ezrino srce zaprepašteno je nad neizmjernim bez-
božništvom (3, 29). Iako je Bog svim živim bićima, kad su došli na svijet, sveča-
no proglasio što im je činiti da bi zadobili život, oni su postali neposlušni i stali
mu proturječiti.
»Oni snovaše u sebi tašte misli
i smisliše bezočne laži,
tvrdeći kako Najviši ne postoji
i ne brinući se za Njegove puteve.
Prezreli su Njegov Zakon,
Njegovih se Saveza ne držahu.
Ne povjerovaše Njegovim zapovijedima,
Njegova djela ne dovršiše«
( 4 Ezr 7 , 2 1 - 2 4 ) .

Ezra navodi i antropološki uzrok koji je doveo do toga jadnog stanja koje po-
gađa sve ljude. To je »opako srce« koje je kucalo već u Adamovim grudima i kuca
u grudima svih ljudi koji su s njime rođeni te prepušteni grijehu i krivici (3, 20s).

131
I tu prevladava popis zlih djela. Već u Starome zavjetu nailazimo na »knjigu živih« (Ps 69,29),
»knjigu Jahvinu« (Ps 139,16). Usp. VOLZ, Eschatologie, 290-292. U Babilonu su bile pozna-
te nebeske spomen-ploče, a u grčkoj mitologiji Zeusova knjiga primjedbi u kojoj su bila zapisa-
na čovjekova djela. Vidi u HENGELA, Judentum und Hellenismus, 366.
74
Srce naroda je podvojeno. U njemu se nalazi božanski Zakon ali i klica zla (3,22).
Po svoj prilici klica zla nije ništa drugo nego zli nagon, kako stoji u rabinskoj
teologiji132. Mora li se nužno činiti grijeh? To se ne bi moglo kazati. Doduše, Ezra
na čudan način stavlja dostojanstvo Zakona iznad dostojanstva čovjeka: »Ja ću se
veseliti zbog nekolicine onih koji će se spasiti ... a neću nimalo žaliti zbog
mnoštva onih koji će biti izgubljeni« (7, 60s); »Mi koji smo primili Zakon morali
bismo zbog naših grijeha biti izgubljeni zajedno s našim srcima u koja je Zakon
bio položen; ali Zakon neće biti izgubljen, nego ostje u svojoj slavi« (9, 36s)133.
No, ima i onih, koliko god malobrojni bili, koji se pridržavaju Božje upute i Zako-
na. Oni su ustrajali na putevima Svevišnjega, Njemu su tegobno služili, svakoga
časa podnosili opasnosti (7, 88s). To su savršeni (7, 25; usp. 7, 89). Ezra pripada
njima. Čini se da on i ne zna za svoje blago dobrih djela, jer će na to biti upozoren
tek na sudnji dan (7, 77). Oni koji odbacuju Zakon, čine to po svojoj slobodnoj
odluci (8, 55s; usp. 7,77). Svevišnji ih je dugo vremena strpljivo podnosio (7, 74).
Ε. P. Sanders donosi stoga sljedeći sud ο 4 Ezr: »Mi se ovdje susrećemo s najja-
čim približavanjem zakonskoj propisnosti postupanja koja se može pronaći u ži-
dovskoj literaturi dotične epohe«.134 Motiv milosrdnoga Boga pojavljuje se jedino
u Ezrinim molitvama; u njima ga on naziva Bogom milostivim, zato jer bi čovje-
ka trebao pomilovati. On moli za poštedu naroda: »Poštedi svoj narod, budi milo-
stiv prema njemu, jer ti suosjećaš sa svojim stvorenjem« (8, 45; usp. 7, 132-139;
8, 6-36). Pa ipak, čini se da Bog ne uslišava molbe, već se zadovoljava neznatnim
brojem pravednika.
Univerzalnost božanskoga suda očituje se i u činjenici što su njime obuhva-
ćeni anđeli i zvijezde135. Individualni sud poslije smrti mogao bi, prema mišljenju
M. Reisera, u židovstvu postati aktualnim tek na prelasku iz prvoga u drugo sto-
ljeće poslije Krista136. Dijaloga na sudu između suca i onoga komu se sudi - kao u
Mt 25, 34-45 - ima osobito u rabinskome židovstvu137.

132
Usp. BRANDENBURGER, Adam und Christus, 32s; F. C. PORTER, The Yecer Hara. A Study
in the Jewish Doctrin of Sin, u: Biblical and Semitic Studies, New York-London, 1902.,
91-156.
133
Usp. 7, 20: »Bilo bi bolje da većina živih propadne, nego da Božja zapovijed i propis budu
prezreni«.
134
Paulus und das palästinische Judentum, 395.
135
Usp. Hen I 10, 6; 18, 14-16; 21, 7-10; 90, 24. Anđeli i zvijezde stoje u najužemu zajedništvu,
odnosno zvijezde su zamišljene kao anđeli. Uništenje anđela-zvijezda povezano je s pre-
dodžbom ο svemirskome požaru (Ekpyrosis). Usp. nadalje R. MAYER, Die biblische Vorstel-
lung vom Weltbrand, BOS 4, Stuttgart, 1956.
136
Gerichtspredikt, 138. Kao najstariji dokazi navode se Apk Abr bBer 28b. Vrlo blizu ideji ο su-
du nad pojedincem poslije smrti jesu 4 Ezr 7, 66. 69; 9, 12; 14, 34s. Prvi kršćanski autor koji
spominje pojedinačni sud bio je Laktancije, div. inst. 7, 21. On takav sud dakako odbacuje. Ο
kasnijim pozitivnim dokazima vidi u REISERA, Gerichtspredikt, 138.
137
Vidi tekstove u BILLERBECKA, IV 1203ss; usp. također H. D. Β ETZ, Eine Episode im
Jüngsten Gericht, ZThK 78 (1981.), 1-30.

75
cc) Ono što još nedostaje u našem gledanju na apokaliptiku jest dovršenje.
Uskrsnuće i sud uvode u to stanje kao njegove pretpostavke. Na scenu će stupiti
Bog, čiji se spasonosni zahvat nije više mogao iskusiti u povijesti. Moglo bi se
pomisliti kako se moglo ostati na tome jednostavnom, ali sveobuhvatnom izkazu.
Ali mi želimo dobiti informacije. Međutim, i tu nam nedostaje sistematizacija.
Cesto se ostavlja sloboda naivnu maštanju.
U sirijskoj Baruhovoj apokalipsi nalazi se vrlo značajan tekst u kojemu se
optužuje sve što postoji na svijetu, bilo u prošlosti, u sadašnjosti ili u budućnosti,
zato što je nesavršeno, ni posve zlo, ni posve dobro. Svako zdravlje pretvara se u
bolest, svaka tjelesna snaga u onemoćalost, svaka mladenačka snaga u staračku
slabost i smrt, svaka ljepota postaje uvelom i odvratnom, svako hvalisavo vlada-
nje pretvara se u podlost i nečasnost, sva ponosna slava u sram i šutnju, svi užitci i
slasti u izjedanje moljaca i uništenje itd. (83, 9-23). I ovdje se apokaliptik udu-
bljuje u određenu misao, kao što smo to često imali priliku vidjeti, koju on nastoji
proširiti beskonačnim nizanjem slika. Ovo zadržavanje kod nedovršenih i nesavr-
šenih stvari u svijetu pretpostavlja očekivanje da će jednom, nakon svega ovoga
biti drukčije. I zlo i dobro imaju biti dovršeni. U jezičnome pogledu čini se daje
opis dovršena zla dojmljiviji i da raspolaže s više dojmljivih sredstava nego opis
dovršena dobra.
Ukoliko se sada želimo pozabaviti ovim posljednjim, možemo zapaziti u
najmanju ruku različita očekivanja. Neka ocrtavaju dovršenje ovozemaljskim bo-
jama, vide ga ostvarena na preobraženoj zemlji. Umjesto nasilja, grijeha, muka,
patnji, kojih više neće biti, na zemlji će prevladavati pravednost, istina, radost i
mir. Svi će ljudi slaviti Boga. Obilne žetve otklonit će im svaku brigu, a blagoslov
djece bit će im na radost i veselje. Vonj mirisnih plodova i ljekovita rosa krijepit
će njihov život i zdravlje, mana će padati s neba, bogatije nego u Mojsijevo vrije-
me. Nitko neće prijevremeno umrijeti.138
Druga očekivanja premjestila su dovršenje u nebo. Pravednicima su nebeska
vrata otvorena. Oni će dakle ući u nebo. Njihova egzistencija bit će jednaka eg-
zistenciji anđela, a možda će i oni sami postati anđelima. Ako se na njih odnose
riječi da će »blistati kao sjajni nebeski svod« ili kao zvijezde navijeke, u svu
vječnost (Dn 12, 3; Hen I 104, 2; Apk 1 Bar Sir 51, 10), onda se valja sjetiti
izjednačivanja zvijezda s anđelima. Uzdignuti se u visine takva svijeta znači isto-
dobno živjeti u zajedništvu s anđelima. Ako je, dakle, u onim prvim očekivanji-
ma mjestom dovršenja bio preobraženi postojeći svijet, u ovim drugima je to
jedan posve novi svijet. Vlada li u jednome bujan život, drugi bi se mogao
zamisliti kao mjesto vječnoga mira. Dok će se mladenački krepak i bogat život,
unatoč svoj svojoj dugovječnosti, naposljetku ipak morati ugasiti, egzistencija
slična anđeoskoj ostat će zauvijek. Preobraženi lik može biti označen i kao doksa,

138
Egzemplarno Hen I 10, 16-22; usp. Apk 1 Bar sir 29, 5-8; 73, 3; Jub 23, 26-31.

76
slava139. Ako se slavu može shvatiti i kao riječ primijenjenu na Boga, onda je razu-
mljivo da slava dodijeljena čovjeku ovoga čini sposobnim da participira u be-
smrtnome božanskom svijetu (otprilike Apk 1 Bar sir 51, 3). Mjesto dovršenja
može biti i sam nebeski raj (otprilike 4 Ezr 7, 36).
Potaknuti ovim mislima moramo se još jednom vratiti likovima dovršitelja
ili otkupitelja na svršetku vremena. Bog će napokon biti onaj koji dovršava. Ali
on je za konac vremena predvidio jednoga - ili je riječ ο dvojici? - dovršitelja:
Pomazanika (Mesiju) i Sina čovječjega. Oba su u apokaliptičkoj literaturi prisut-
na, ali djelomično zamršeni podatci onemogućuju preciznije definiranje njihovih
zadaća, tako da njihova različitost nije do kraja jasna. Tomu je doprinijela i činjeni-
ca da su neke zadaće podjednako pridavane jednomu i drugomu. Vjerojatno se radi
ο prenošenju zadaća od jednoga na drugoga. Moglo bi se sa sigurnošću krenuti s
pretpostavkom da su očekivanja Pomazanika (Mesije) i Sina čovječjega vrlo razli-
čita u samim korijenima. Može se također jasno utvrditi daje Pomazanik do vršitelj
na zemaljskome području, a da Sin čovječji pripada nebeskim sferama. Ako smo
prije uočili razliku između dovršenja na preobraženoj zemlji i dovršenja na nebu,
onda bi Pomazanik pripadao prvomu, a Sin čovječji drugomu dovršenju. Naravno
da ta podjela neće moći izdržati! Pogotovo kad je riječ ο Sinu čovječjemu.
Dok u Henohovoj knjizi Pomazanik (Mesija) igra beznačajnu ulogu, on u 4
Ezr i sirijskoj Baruhovoj apokalipsi, dakle u vremenu nakon razorenja Hrama u
Židovsko-rimskome ratu, stječe veliku plauzibilnost.140 Prema 4 Ezr 12, 31-34 -
kad se u slikovitu viđenju pojavljuje u liku lava - nastupa na koncu dana, što mu
je predodredio Svevišnji. On je Sin Davidov141 i mora ispuniti dvije zadaće: bez-
božne kraljeve na zemlji pozvati na odgovornost i kazniti ih, a narod Božji koji je
preostao u zemlji Izraelovoj do konca, do dana Suda, otkupiti i veseljem ga obda-
riti. Slično govori 4 Ezr 7, 28-30. Pomazanik142 će se objaviti - također na svršet-

139
Pojam slava ima mnoge nijanse. Usp. VOLZ, Eschatologie, 397sl. Ovdje se taj pojam odnosi
na čovjeka novoga svijeta.
140
U Hen I susrećemo riječ Pomazanik svega dvaput. U 48,10 riječ je ο onima koji su »zanijekali
Gospodina nad duhovima i njegova Pomazanika«. Riječ Pomazanik pojavljuje se sasvim izrav-
no. Neki su je htjeli prekrižiti kao dodatak. Usp. KAUTZSCH, Die Apokryphen und Pseudepi-
graphen //, 264 bilj. P. KARRER, Der gesalbte, 240, shvaća tu riječ kolektivistički. U 52,4 či-
tamo ο »vladavini njegova Pomazanika«. Riječ je ο jednome jedinom Pomazaniku. Je li on Me-
sija? Tako misli U. B. MÜLLER, Messias und Menschensohn 53, koji i 4 8 , 1 0 tumači mesijan-
ski. Prema KARRERU, der Gesalbte, 241, Pomazanik je jedini izabranik. U njemu je sadržano
svo izabranje kruga pravednika. U Apokalipsi životinjskih simbola pojavljuje se na samome
kraju (90, 37) bijeli junac s ogromnim rogovima. Ta bi životinja trebala simbolizirati Mesiju.
Njegovo značenje je blijedo prikazano. 4 Ezr mogla bi biti sastavljena potkraj 1. stoljeća po Kr.,
a sirijska Baruhova apokalipsa u svakome slučaju nešto kasnije, ali svakako prije 130. po Kr.
Usp. EISSFELDT, Einleitung, 774 i 779.
141
»Iz Davidova sjemena« usp. Rim 1, 3.
142
Ako Pomazanik nosi ime »moj Sin«, to bi mogla biti kršćanska interpolacija. 4 Ezr stvarala je
400 godina moguću usporednu sliku s Post 15,13.

77
ku - i 400 godina vladati narodom (»na radost onih koji su ostali«). A onda će
umrijeti i svijet će se pretvoriti u praiskonsku šutnju. Važno je primijetiti da ovaj
iskaz smješta djelovanje Mesije u ovozemaljsko vrijeme i prostor.
U sirijskoj Baruhovoj apokalipsi - takav se dojam stječe - podrobnije se ra-
zrađuju i neznatno dopunjuju mesijanske najave koje smo sreli u 4 Ezr. Pomaza-
nik (Mesija) tu se češće spominje. Bog mu se obraća riječima kao što su »Moj
Pomazanik« (39, 7; 40, 1; 72, 2)143. On će se objaviti na svršetku (29, 3; 30, 3). To
u svjetlu jasnije povezanosti s Dn 2 i 7 znači da će tada četvrto (znači, posljednje)
svjetsko kraljevstvo doživjeti svoju propast (39, 7). U eshatološkoj završnoj bor-
bi svi će preživjeli biti predani u njegove ruke (70, 9). U vrijeme njegove vladavi-
ne - kad on bude sjedio na prijestolju svoga kraljevstva - zavladat će rajska stanja
(73s; 29, 4-8). Ona su vrijeme prelaska, svršetka onoga što je prolazno i početak
onoga što je neprolazno (74,2). On je zaštitnik Božjega naroda, sve dok ne dođe
svomu kraju svijet predan propasti (40, 3).
Ratnik, pobjeditelj neprijatelja, namjesnik u mesijanskome carstvu - te i ra-
zne druge zadaće Pomazanika odnose se u prvome redu na izraelski narod. I sve
se one ostvaruju u povijesti, na njezinu svršetku. U tome kontekstu poprima lik
Pomazanika prepoznatljive obrise. Ti obrisi mogu se razabrati tek u spisima koji
su relativno kasno nastali. Jesu li to prekasno za Novi zavjet?144 Treba se pozaba-
viti barem s 4 Ezr, budući da sirijska Baruhova apokalipsa ne donosi gotovo ništa
nova. Pritom bismo morali poći od pretpostavke da predodžbe ο kojima se ovdje
radi nisu stvorene tek u vrijeme sastavljanja toga spisa, već su bile ranije poznate
u određenim krugovima židovstva. Ipak nisu bile posvuda jednako prihvaćane i
nisu bile jedinstvene. Kumran će to potvrditi. Upravo nam to stvarno stanje mora
biti pred očima, pogotovo kad je riječ ο Isusovu vremenu.
Za razliku od Pomazanika (Mesije) mi se sa Sinom čovječjim susrećemo je-
dino u apokaliptičkoj literaturi. Upoznali smo ga već u Dn 7 kao nebesko biće,
jednako anđelima. Unutar apokaliptičke literature susrećemo ga u Henohovim
slikovitim govorima (u glavama 37-71) i u 4 Ezr 13. Riječima »Kod Njega
(Boga145) bijaše drugi, čije lice bijaše kao lice čovječje. Ali u licu mu milina kao u
svetoga anđela« (46, 1) biva uveden na scenu u drugome slikovitu prizoru. Radi
se, dakle, kao i u Dn 7, 13 ponajprije ο prispodobi. Nebesko biće, jednako anđelu,
a ujedno jednako čovjeku, zacijelo ne može biti čovjek146. On se nalazi u blizini
Boga. U daljnjemu tekstu bit će jednostavno nazivan Sinom Čovječjim.147 Na He-

143
Usp. također 29, 3; 30, 1. Sporni redak je 70, 9: moj Sluga, Mesija. P. BOGAERT, Apocalypse
de Baruch, I SC 144, Paris, 1969., 419, upućuje na Zah 3, 8; Iz 42, 1; 43, 10; 52, 13.
144
Usp. KARRER, Der Gesalbte, 308.
145
Ime Boga u 46, 1 glasi doslovce: Poglavar dana. Usp. Dn 7, 13: Poodmaklih dana, Pradavni.
146
To je ono po čemu se ovaj iskaz razlikuje od oslovljavanja čovjeka kakvo je »Sin čovječji«, ko-
je je često u uporabi u Ezekiela, a nalazimo ga i u Hen I 60, 10.
147
Na etiopskome: walda sab'e, s osvrtom na 46,1 »onaj Sin čovječji«, »ovaj Sin čovječji« (46,2; 48,2).

78
nohovo pitanje tko je taj Sin Čovječji, odakle potječe i zašto se nalazi u blizini
Pradavnoga, dobiva se odgovor tek u trećem dijelu. Njega je Bog izabrao i opre-
mio za službu koja mu je namijenjena. Kod njega prebiva pravednost, on posje-
duje sva blaga skrovite mudrosti. Služba je sud, pobliže rečeno kaznena presuda
izrečena bezbožnim kraljevima i silnicima, kojom su zadovoljeni oni koji vjeruju
(46, 2-8). Iskustvo tlačenja progovara i u ovim retcima.
Na drugome mjestu saznajemo nešto više ο njegovu podrijetlu. On se nalazio
kod Boga već prije, prije nego što je bilo stvoreno sunce, zvijezde i zviježđa nje-
govo je ime bilo kod Boga i ostat će kod njega svu vječnost (48, 3-6). Dakle, nje-
gova preegzistencij a bila je kod Boga. I tako će ostati. Njegova egzistencija je lju-
dima nedostupna. Ona se mora ljudima objaviti. Zasad je Bog objavio ime Sina
Čovječjega tek određenoj skupini ljudi. To se nekoliko puta ponavlja. Objavio je
njegovo ime svetima i pravednima (48, 7). Oni su izabranici (62, 7). Zato među
njima vlada veliko veselje (69,26). Pojam objave mora se ovdje uzimati u strogo-
me smislu. Naime, ovdje se od strane Boga događa nešto što čovjek svojom spo-
znajom ne može dokučiti. Tako se okuplja zajednica izabranih kojoj je poznata
egzistencija obećana im Sina Čovječjega, koji boravi na nebu, koji se za njih za-
uzima i od kojega na dolazećemu sudu očekuju da bude na njihovoj strani. Polazi-
mo dakle sa stajališta daje Sin čovječji otkupiteljski lik, kojega ne smijemo mije-
šati s ostalim eshatološkim spasenjskim likovima, kakav je na primjer Mesija.
Upravo se u toj isključivosti znanja ο nebeskome Sinu čovječjemu sastoji unu-
trašnja snaga apokaliptičkih tajnih krugova.
Na drugim mjestima govori se ο Izabraniku (51, 3), Pravedniku i Izabraniku
(53, 6). Bog ga oslovljava i riječima »Moj Izabranik« (45, 3-5). Iako se ovdje radi
ο jednoj posve drugoj predaji, nema sumnje daje Izabranik poistovjećen sa Si-
nom čovječjim. To proizlazi iz jednakosti njihovih funkcija. Obećanje da će sje-
diti na prijestolju slave, na uzvišenu Božjemu prijestolju, odnosi se na Sina čo-
vječjeg (62, 5: Sina muža), ali i na Izabranika (45, 3; 51, 3; 61, 8; 62, 2). Prijesto-
lje slave je službeno sjedište eshatološkoga sudca. »Gospodar duhova postavi
Izabranika na prijestolje svoje slave. On će suditi svim djelima svetih na nebu i na
vagu će stavljati njihove čine« (61, 8). Iako je u svojoj božanskoj sudačkoj funk-
ciji poiman kao ekstremno transcendentno biće, Sin čovječji-Izabranik ipak može
na sebi imati ovozemaljske crte. On bi trebao ponovno sagraditi kuću za okuplja-
nje, odnosno sinagogu (53, 6), trebao bi s izabranicima stanovati na zemlji (45,
5), s njima blagovati i živjeti (62, 14).148
Nije li se ovdje poimanje transcendentnoga pomaknulo u poimanje ovoze-
maljskoga bića, u poimanje nekoga čovjeka? Nije li Sin čovječji na kraju poisto-

148
Disparatnost iskaza pojavljuje se osobito jasno u 51, 4s. Ovdje to jednom znači: svi izabrani
trebaju postati anđeli na nebu, a drugi put: oni će hodati zemljom i na njoj živjeti. Na jednome
mjestu skupljene su dvije različite predodžbe.

79
vjećen s Pomazanikom (Mesijom)?149 Zamjena pojma Sin čovječji s rijetkim nazi-
vima kao što su »Sin muža« (62, 5; 69, 29), »Sin potomstva majke svih živih« -
praroditeljice Eve - (62, 9. 14; 63, 11; 69,26) mogla bi govoriti u prilog tome. No
vidjeli smo da »Pomazanik« u Henohovoj knjizi jedva da ima neku ulogu, pa i ta
se po svoj prilici ne može tumačiti u mesijanskome smislu.150 Još kompliciranije
je kad na kraju sam Henoh - kao na nebo uzneseni - bude postavljen uz Sina čo-
vječjega (izričito: Sina muževljeva) (70, 14) te se preegzistentni Sin čovječji po-
javljuje kao nebeski dvojnik (usp. 70, l).151 Nije li se možda to sekundarno kićenje
transcendentnoga Sina čovječjega zemaljskim ljudskim crtama dogodilo s pogle-
dom na čin njegova postavljanja? Ovdje ostaje puno toga otvoreno.152
U viziji 4 Ezr 13, 1-13 Sin Čovječji je opet posve transcendentan. Ezra vidi
kako ga oluja izbacuje iz dubine mora, kako leti zajedno s nebeskim oblacima.
Zove se »Čovjek« (13, 3) u značenju »čovjek morskih dubina« (13, 25). Ezra vidi
ponajprije »nešto kao čovjeka« (13, 3). Njegov pogled, njegov glas, sve duboko
potresa, rastapa sve poput voska. On premješta brda (aluzija na Dn 2,45). Nebro-
jene neprijateljske čete uništava dahom svojih usta koji izlazi iz njih poput plame-
ne bujice. On okuplja narod (Izraela) kao krotku vojsku. Sužnje vraća svojim ku-
ćama. U tumačenju (13, 25-53) te se zadaće izlažu još podrobnije. Naravno, za
njih se kaže kako bi on želio otkupiti sve što je stvoreno (13,26), najvjerojatnije u
smislu odstranjivanja ratova. Ako se ranije podizao grad protiv grada, mjesto pro-
tiv mjesta, narod protiv naroda, carstvo protiv carstva (13,31; usp. Mk 13,8), on
će zauvijek učiniti kraj tome komešanju. Nastupio je čas njegova dana (13, 52).
Valja obratiti pozornost na činjenicu da Sin Čovječji ne sadrži ime »Pomazanik«.
4 Ezr pretpostavlja djelovanje Pomazanika (Mesije) pojavi »Čovjeka iz morskih
dubina« (12, 31- 34). Pomazanik vlada na svršetku ovoga eona, prije negoli se
svijet pretvori u šutnju pravremena (7,28-30). Iako Pomazanik i Sin Čovječji mo-
gu u odnosu na Izrael imati gotovo iste zadaće, njihova vremena su odvojena.
Jedno pripada staromu, a drugo novomu eonu.
LITERATURA: R. Μ ARTIN-ACH ARD, De la mort ä la risurrection d'apres ΓAT.\ Neuchätel-Pa-
ris, 1956.; Μ. NOTH, Das Geschichtsverständnis der atl. Apokalyptik, Gesammelte Studien zum
AT; ThB 6, München, i960., 248-273; K. KOCH, Spätisraelitisches Denken am Beispiel des Bu-
ches Daniel, HZ 193 (1961.), 1-32; H. R. ROWLEY, The Relevance of Apocalyptic, London,
1962.; H.-D. BETZ, Zum Problem des religionsgeschichtlichen Verständnisses der Apokalyptik,

149
Tako misli Κ. MÜLLER, BZ 16 (1972.), 169-171; U. Β. MÜLLER, Messias und Menschen-
sohn, 52-54.
150
Usp. primjedbu 83.
151
U 70, 1 to glasi ovako:"Potom bi njegovo (Henohovo) ime još za života uzvišeno nad sve sta-
novnike zemlje, kod Sina čovječjega i Gospodara duhova«.
152
MÜLLER, BZ 16 (1972.), 171-173 misli da se radi ο dvostruku razvoju. Najprije se Sin čo-
vječji identificira s Mesijom, a potom s Henohom. Identificirajući se s Henohom on postaje eg-
zemplarnim pravednikom. KARRER, Pomazanik, 308, bilj. 331, osvjetljava prilično rizičnu
tezu K. Müllera prema kojoj je Sin čovječji preživio pod kapom Mesije.

80
ZThK 63 (1966.), 3 9 1 ^ 0 6 ; C. COLPE, Der Begriff Menschensohn und die Methode der Erfors-
chung messianischer Prototypen, Kairos 11 (1969.), 241-263, 12 (1970.), 85-112; W. HAR-
NISCH, Verhängnis und Verheißung der Geschichte, FRLANT 97, Göttingen, 1969.; P. VON DER
OSTEN-SACKEN, Die Apokalyptik in ihrem Verhältnis zu Prophetie und Weisheit, TEH 157,
München, 1969.; J. SCHREINER, Atl-jüdische Apokalyptik, München, 1969.; R. G. HAMER-
TON-KELLY, The Temple and the Origin ofJewish Apokalyptic, VT 20 (1970.), 503-524; P.
GRELOT, De la mort ä la vie iternelle, Le Div 67, Paris, 1971.; K. MÜLLER, Menschensohn und
Messias, BZ 16(1972.), 161-187, 17(1973.), 52-66; U. B. MÜLLER, Messias und Menschensohn
in jüdischen Apokalypsen und in der Offenbarung des Johannes, StNT 6, Gütersloh, 1972.; G. W.
E. NIKKELSBURG JR., Resurection, Immortality and Eternal Life in Intertestamental Judaism,
HThS 26, Cambridge, 1972.; G. STEMBERGER, Das Problem der Auferstehung im AT, Kairos 4
(1972.), 273-290; H. GESE, Anfang und Ende der Apokalyptik, ZThK 70 (1973.), 20-49; J. LE-
BRAM, Der König Antiochus im Buch Daniel, VT 25 (1975.), 737-772; R. PESCH-R. SCHNAC-
KENBURG, (ur.), Jesus und der Menschensohn, Freiburg, 1975., u tome spisu: WEIMAR, Daniel
7. Eine Textanalyse, 11-36; K. MÜLLER, Der Menschensohn im Danielzyklus, 37-80; A. DEIS-
SLER, Der »Menschensohn« und »das Volk der Heiligen des Höchsten« in Dn 7, 81-91; J. THE-
ISOHN, Der auserwählte Richter, StUNT 12, Göttingen, 1975.; D. DEXINGER, Herodes Zehnwo-
chenapokalypse und offene Probleme der Apokalyptikj'orschung, Leiden, 1977.; J. COPPENS, La
releve apocalyptique du messianisme royal, 2 Bde., BEThL 50 i 51, Löwen, 1979. i 1983.; Η. S.
KRANVIG, Roots of Apocalyptic, WMANT 61, Neukirchen-Vluyn, 1988.; M. REISER, Die Ge-
richtspredigt Jesu, NTA 23, Münster, 1990.; M. KARRER, Der Gesalbte, FRLANT 151,
Göttingen, 1991.; K. Müller, Studien zur frühjüdischen Apokalyptik, SB AB 11, Stuttgart, 1991.).

5. ESENIIKUMRAN

Već sam naslov naznačuje problem: mogu li se stanovnici naselja Kumran na


Mrtvome moru, koje smo pobliže upoznali na temelju pronađenih spisa u ta-
mošnjim špiljama 1947. i sljedećih godina, poistovjećivati s esenima ili ne mogu?
Esene ili esejce poznavali smo već ranije, doduše samo iz izvješća na koja smo
prije svega nailazili u Josipa Flavija. Zabilješke ο njima mogu se naći i u Filona
Aleksandrijskoga i Plinija Starijega. Oni nude i ime eseni (esejci) koje se u Ku-
mranskim spisima ne može pronaći. Filon izvodi ime iz grčke riječi όσιότης (sve-
tost), »budući da su u najvećoj mjeri bili službenici Božji«153. Flavije također po-
vezuje ime s njihovim svetim življenjem.154 Etimološki bi se taj naziv mogao
izvoditi iz aramejske riječi hassaja (pobožni)155. To nas podsjeća na hasidejce iz 1
Mak 2, 42; 7, 13; 2 Mak 14, 6.
Plinije, koji je te stvari promatrao s prilične udaljenosti, izvješćuje u svojim
djelima da su eseni stanovali malo zapadnije od obale Asfaltnoga jezera (Mrtvo-
ga mora).156 Stječe se dojam daje pred očima imao naselje Kumran. Između Fla-

153
Omn. prob. 75.
154
Bell. 2,119.
155
Za raspravu usp. Ch. D. GINSBURG, The Essenes, 1864., reprint 1956., 27-30.
156
Hist. nat. V 1 5 , 7 3 .

81
vijevih, Filonovih i Plinijevih izvješća ο esenima, i onoga što sada znamo iz svita-
ka s Mrtvoga mora ο njima, postoje spomena vrijedne podudarnosti, ali i uočljive
razlike zbog kojih mnogi autori odbacuju poistovjećivanje esena s Kumranom.
Pa ipak, mora se imati na umu: Filon i Plinije pišu s udaljenosti. Flavije, koji je
prema vlastitim riječima kao šesnaestogodišnjak nastojao osobno upoznati sve tri
religiozne stranke - farizeje, saduceje i esene157 - poznaje situaciju iz vlastita kuta
gledanja. Ali koliko ih temeljito poznaje? R. Bergmeier158 je nedavno pokušao do-
kazati daje Flavije u svome prikazivanju esena bio ovisan ο izvorima. Osobito
treba uzeti u obzir da Josip (a već i njegovi izvori) nudi helenističko-židovski
obojeno prikazivanje te esene, kao i druge stranke, opisuje po uzoru na idealne fi-
lozofske škole. Mora se također spomenuti daje tijekom duge povijesti u životu
tih zajednica dolazilo do određenoga razvoja, te istodobno računati s mogućno-
šću daje zajednica u Kumranu bila posvećena jednom daleko strožemu obdrža-
vanju pravila u životu nego što je to bio slučaj s ostalim zajednicama raspršenim
diljem judejske zemlje. Prema tome, mi želimo krenuti s polazišta daje zajednica
u Kumranu obilježena kao esenska159 i preporučujemo da se Flavijeva izvješća ne
isključe potpuno, već da se brižno i kritički uzimaju u obzir.
Valja tomu dodati daje već prije otkrića Kumranskih svitaka bio poznat je-
dan dokument ο esenima, takozvani Damaščanski spis, pronađen 1896. godine i
to u dvama rukopisima u skrovištima Ezrine sinagoge u starome dijelu Kaira, a
koje je 1910. objavio S. Schechter. Fragmenti toga spisa u međuvremenu su pro-
nađeni i u trima kumranskim špiljama. Oni potvrđuju pripadnost dokumenta toj
zajednici i na taj način omogućuju daleko bolju rekonstrukciju samoga teksta.
Grandiozni nalaz u Kumranu obdario nas je s otprilike 660 spisa koje je moguće
odgonetnuti. Oni sadrže preko trideset dosad nepoznatih dokumenata koji se mo-
gu djelomično razvrstati kao predesenski, a djelomično kao esenski. Najizdašnija
je bila 4. špilja s preko 500 rukopisa160.
Nama nije stalo toliko do toga da damo što potpuniji prikaz Kumrana,161 nego
ponajprije do toga da iz tih spisa izvučemo ono što je od najvećega značenja za
naš predmet istraživanja.

157
Vita 10s. Doslovno piše »Htjedoh imati iskustva glede svih triju naših sekti«, te nastavlja »i
proboravih kod svih triju, što mije zadalo velikih muka i poteškoća"?
158
Die Essenerberichte des Flavius Josephus, Kampen, 1993.
159
Daleko manje uvjerljivo je poistovjećivanje zajednice u Kumranu s farizejima, saducejima, ze-
lotima ili židovskim kršćanima. Usp. SCHÜRER, History II, 585. MAIER, Qumran-Essener
III, 51, naslućuje iza slike ο esenima jedan vrlo kompliciran sadržaj u čijemu okviru kumranska
zajednica predstavlja samo jedan od brojnih faktora.
160
Usp. STEGEMANN, Essener, 116-123; SCHÜRER, History III/I, 380ss.
161
Iz obilja prikaza upućujemo prvenstveno na STEGEMANNA, Essener; i MAIERA, Qu-
mran-Essener.

82
a) Učitelj pravednosti

Osobnost koja se u zajednici ističe na poseban način jest »Učitelj pra-


vednosti«. Ovdje se očito radi ο povijesnoj osobnosti, premda nam njezino vlasti-
to ime nije posredovano predajom.162 Šifrirana imena susrećemo i u drugim ruko-
pisima (zločinački svećenik, čovjek laži). U Novome zavjetu može se s time us-
porediti »ljubljeni učenik« u Ivanovu Evanđelju. Suglasni smo s većinom istraži-
vača u tome da se pod Učiteljem pravednosti u kumranskim tekstovima krije uvi-
jek jedna te ista osoba. Ne prihvaćamo mišljenje prema kojemu bi se u smislu to-
ga naziva moglo raditi ο nekoj službi unutar zajednice koja bi se prenosila s jed-
noga obnašatelja na drugoga163.
Osim u Damaščanskome spisu Učitelja pravednosti susrećemo prije svega u
raznim pisanim izvješćima kumranske zajednice. Ta se izvješća zovu Pešarim.
Njihova osobitost sastoji se u tome što proročke ili poput proročkih oblikovane
tekstove Pisma primjenjuju na sadašnjost i na zajednicu. Tekst Pisma postaje mu-
drom izrekom u kojoj zajednica prepoznaje samu sebe, svoju povijest, događaje u
toj povijesti, pa tako i Učitelja pravednosti. Nama ostaje puno toga nejasno i ma-
glovito. I to zahvaljujući ponajprije činjenici što je tekst spisa često bilo moguće
tek na silu i s mukom prenijeti na sadašnjost164. Tomu valja dodati da se u spisu po-
novno otkrivene događaje nedavne prošlosti, koji su zajednici bili naravno po-
znati, tek uzgred spominjalo, ali se ο njima nije pripovijedalo. Tomu se pridružuju
već spomenuta šifrirana imena. Zato se povijesne rekonstrukcije smiju poduzi-
mati s vrlo velikim oprezom, a rezultati moraju biti jasno naznačeni u odnosu na
stupanj sigurnosti ili vjerojatnosti. Mnogi su autori bili nažalost više u službi sen-
zacionalističkih medija i svoga vlastitog džepa, negoli u službi ozbiljne znanosti.
Da nisu nailazili na odjek u širokoj javnosti, zacijelo ne bi zasluživali da se njima
bavimo. Jer moramo znati da u Kumranu nisu nastajale povijesne knjige ili povi-
jesno orijentirani spisi koji bi se mogli uspoređivati sa starozavjetnim povijesnim
knjigama ili novozavjetnim evanđeljima.
Hebrejski pojam »moreh (ha) sedeq« treba prevoditi kao »učitelj praved-
nosti« (Maier: pokazivač prava165), a nipošto kao »pravedni učitelj«. To znači da

162
Pokušaji da se Učitelj identificira po imenu nisu urodili nikakvim uspjehom. Prvi takav pokušaj
poduzeo je W. H. Brownlee, koji je u Učitelju nastojao prepoznati Judu ben Jedediaha ο kojemu
nas izvješćuje Talmud, koji je očito pod pritiskom hasmonejaca povezivao u sebi kraljevsku i
svećeničku službu. Usp. BURROWS, Die Schriftrollen, 140s. Besmislena su poistovjećivanja
s Ivanom Krstiteljem ili s Gospodinovim bratom Jakovom. Usp. STEGEMANN, Essener; 46s.
163
To nema veze s institucionalnim proroštvom u Izraelu, najavljenim u Pnz 18, 18. Usp. MAIER,
Qumran-Essener III, 20.
164
Sličnu interpretaciju Pisma nalazimo danas tu i tamo u Jehovinih svjedoka. Tako sam u jednoj
»Kuli stražari« pročitao tumačenje Levijatana pomoću usporedbe s modernom željeznicom.
165
Qumran-Essener III, 20.

83
je riječ ο učitelju koji uči pravednosti, koji daje prave upute.166 Onaj tko zna stoje
pobožnim Židovima značila pravednost, iz samoga će imena razabrati njezino
značenje. Za kronološko smještanje učitelja vrlo su važne izreke ο njegovu veli-
kom protivniku koji se u Pešarimu naziva zločinačkim svećenikom. Tu se očito
radi ο velikome svećeniku koji je tada obnašao tu dužnost.167 Ο tome zločinačkom
svećeniku rečeno je u Komentaru proroka Habakuka sljedeće:.Na samome počet-
ku preuzimanja službe »bio je prozvan imenom istine«. Ali kad je posve ovladao
službom, njegovo srce se uzoholilo. On je napustio Boga i počinio je svakojaka
zločinačka djela (8, 8-13). Ponajviše je iznevjerio sebe kao učitelja pravednosti i
ljude u svome velikosvećeničkom vijeću. Zato gaje Bog predao u ruke njegovih
neprijatelja, »ne bi li ga ponizio mukom sve do uništenja« (9, 9-12). To znači da
je zločinački veliki svećenik bio ubijen od svojih poganskih neprijatelja. To bi se
ponajprije moglo odnositi na Makabejca Jonatana koji je obnašao velikosveće-
ničku službu od 153./52.-142. Iako se naznačena zločinačka djela mogu pripisati
i ostalim velikim svećenicima, ipak je Jonatan - uz Menelaja - onaj koji je bio na
okrutan način ubijen od pogana.168
Sve što bi se inače moglo kazati ο biografiji Učitelja povezano je sa zajedni-
com esena. Bio je dakako svećenik, podrijetlom iz svećeničkoga plemena, sin Sa-
doka, najvjerojatnije rođen u Jeruzalemu. Sadok je bio svećenik u vrijeme kralja
Davida (2 Sam 8, 17) i kasnije nasljednik jedinoga legitimnoga svećeničkog ple-
mena, Sadokita. Zacijelo je Učitelj bio već prije svoga otcjepljenja od Hrama ugled-
na osobnost u svetome gradu. Postoji mišljenje daje obavljao službu velikoga
svećenika u vremenu između Alkima i Jonatana, dakle, između 160./59. i 153./52.
Knjige ο Makabejcima ne navode nijedno ime velikoga svećenika za to razdoblje.
Neki govore ο razdoblju bez velikoga svećenika169. Za H. Stegemanna su naslovi
»Učitelj pravednosti«, »Jedinstveni učitelj« dostatni dokazi ο tome da se doista
radi ο velikome svećeniku. Njega bi u tome slučaju Jonatan otjerao iz te službe,
kao što su prije toga iz velikosvećeničke službe bili otjerani Onija III. i Onija IV.170

166
Izvođenje imena iz Joela 3,23 (Hoš 10,12) u najnovije vrijeme opet je postalo spornim. Usp. S.
WAGNER, Th WAT III, 919. Glede teksta Hoš 10, 12 vidi H. W. WOLFF, Dodekapropheton I.
Hosea, BK. AT, Neukirchen-Vluyn, 1976, 234.
167
To mišljenje ne prihvaćaju jedino oni koji su kumranske špilje smatrali spremištima neupora-
bljivih rukopisa, odnosno koji ljude iz Qumrana žele poistovjetiti s ebionitima (judeo kršćani-
ma) ili koji te rukopise pripisuju srednjemu vijeku.
168
Za Jonatana plediraju također G. Jeremias, Η. Stegemann, G.Vermes, J. Τ. Milik, Ρ. Winter.
Inače je s takvim primjerima razdoblje od najranijega vremena Makabejaca do Aristobula II.
prilično bogato. Glede argumenata koji govore protiv Menelaja vidi JEREMIAS, Lehrer,;
69-71. Glede Jonatanove smrti usp. 1 Mak 12, 39-13, 23; JOSIP FLAVIJE, Ant. 13, 187-209;
Bell. 1. 49.
169
JEREMIAS, Lehrer, 68; SCHÜRER, History I, 176. Također i JOSIP FLAVIJE, Ant. 20, 237
govori daje nakon Jakima (Allkima) i Jonatana grad Jeruzalem bio sedam godina bez velikoga
svećenika.
170
STEGEMANN, Essener, 205s.
84
No, svjedočenje Josipa Flavija govori protiv te pretpostavke171. J. Maier misli da
je Učitelj bio pravni savjetnik i kao takav član Velikoga vijeća u smislu instituci-
onalizirana proroštva kakvo se navodi u Pnz 18,18.1721 to može ostati samo naslu-
ćivanjem. Spekulacija dostiže svoj vrhunac kad se obrati pozornost na pismo pro-
nađeno u špilji 4 Kumrana (4 QMMT), kao na dopis koji je Učitelj pravednosti
namijenio velikomu svećeniku Jonatanu. U tome, razmjerno dugačkome pismu,
od kojega su sačuvani samo fragmenti - pošiljatelj i adresa nedostaju - opširno se
navodi dvadeset propisa iz Tore koji se, prema mišljenju sastavljača pisma, krše u
Hramu. To su uglavnom propisi ο čistoći, propisi ο raznim žrtvama, a po svoj pri-
lici tu su i propisi ο kalendaru. Eseni su se ravnali prema sunčevu kalendaru, dok
se u Hramu primjenjivao mjesečev kalendar. Zatim se podsjeća na uzorne kralje-
ve Davida i Salomona. Pritom se primatelja pisma osobno oslovljava: »Sjeti se
kraljeva izraelskih i razmisli ο njihovim djelima... Sjeti se Davida koji bijaše čo-
vjek milosti, ali i on je bio spašen iz mnogih nevolja i njemu je bilo oprošteno. I
zato smo te podsjetili na neke propise Tore, koje držimo dobrima za tebe i za tvoj
narod, a vidimo da ti posjeduješ mudrost i poznavanje Tore. Razmatraj sve to
pred njim, tako da on upravlja tvojim savjetima i udalji od tebe zle misli i savjet
Belijala, tako da ćeš na koncu vremena uživati radost, uvidjevši da su naše riječi
bile pravedne i da si pravo činio pred njim i dobra djela za dobro tvoje i Izraela«
(4 Q 398 frg. 11-14).173
Teza daje to pismo Učitelja Jonatanu vrlo je izazovna. Ukoliko ta teza stoji,
onda je tu riječ ο vrlo važnome dokumentu za povijest nastanka esena.174 Podsje-
ćanje na Davida i Salomona sadržavalo bi u tome slučaju prikriven zahtjev da se
Jonatan zadovolji kraljevskom službom a velikosvećeničku službu preda drugi-
ma, po uzoru na kraljeve Davida i Salomona koji su velikosvećeničku službu dr-
žali odvojenom od kraljevske. Jedno tako otmjeno, iako odlučno pismo Učitelja
Jonatanu, bilo bi mnogo razumljivije, da njegov sastavljač nije bio od njega otje-
ran iz visokosvećeničke službe.
Učitelj bi mogao biti osnivačem esenske zajednice ili nekim tko je tu zajed-
nicu oblikovao na temelju suprotstavljanja helenističko-seleukovićkomu otuđi-
vanju. Početak Damaščanskoga spisa daje to jasnim riječima na znanje. U njemu
čitamo daje Bog 390 godina poslije kažnjavanja Izraela preko Nabukodonozora
- broj 390 ima simbolično značenje - opet pohodio svoj narod175: »Tad niknu iz
Izraela i Arona korijen biljke kojim će ona svu zemlju uzeti sebi u posjed i učiniti
je bogatom dobrima plodne zemlje.« Korijen biljke je zajednica u kojoj ljudi uvi-

171
Usp. bilješku 17. 4 Q 448 sadrži Molitvu za kralja Jonatana!
172
Qumran-Essener III, 20.
173
Prevedeno prema J. Maieru.
174
STEGEMANN, Essener, 149-151.
175
Kao što je Izrael 390 godina izazivao Božji gnjev, mora 390 godina provesti u kajanju. Istodob-
no bi ta brojka htjela naglasiti da se približio svršetak vremena.

85
daju svoju krivnju. Punih dvadeset godina bili su slijepi i nisu nalazili pravoga
puta.« I Bog se obazreo na njihova djela, jer su otvorena srca čeznuli za Njim. I
On je za njih podigao Učitelja pravednosti koji će ih voditi putem prema Njegovu
srcu« (CD 1, 3-11). Ako se ovdje misli na instrukcijske upute što ih zajednica
prima od učitelja, tada 4 Qp Ps 37 potvrđuje njegovo djelovanje na osnivanju
zajednice jednom slikom koja uostalom podsjeća na Mt 16, 18. Ps 37, 24 odnosi
se na svećenika, učitelja, kojega je Bog pozvao »da uspostavi zajednicu« (4 Q
171,3, 15).
Božanski savjet Učitelj crpi iz intenzivna proučavanja Svetoga pisma. Bog
mu otkriva stvarni smisao koji nije bio poznat autorima proročkih knjiga. Taj
stvarni smisao upravljen je na konac vremena u kojemu Učitelj zamišlja sebe i
svoje pristaše. Iz svećenikovih usta slušamo što će se dogoditi naraštaju koji dola-
zi, jer njegovo je srce Bog obdario sposobnošću razumijevanja pomoću koje mo-
že tumačiti riječi njegovih slugu, proroka (1 QpHab 2, 7-10). Riječi Učitelja pra-
vednosti dolaze iz Božjih usta (2, 2s). Ta formulacija sadržana je u proročkome
jeziku, a znači jednostavno to da prorok navješta u ime Boga. Božja riječ dopire
do čovjeka zaobilaznim putem preko proroka.176 Autoritet Učitelja dolazi do izra-
žaja i u 1 QpHab 8, 1 s, gdje se kaže da će Bog sve vršitelje Zakona u domu Judinu
spasiti od suda »radi njihove muke i njihove vjere u Učitelja pravednosti«. Ovo
često obrađivano mjesto u Kumranskim spisima ne znači nikakvu stvarnu parale-
lu Pavlovoj vjeri u Krista. Uz vjeru koja se odnosi na Učiteljevu interpretaciju Sve-
toga pisma stoji i patnja. A ta se patnja odnosi na čovjekovo zauzimanje za Zakon.
Istraživanja polaze danas gotovo jednodušno od pretpostavke da neki od
hvalospjeva objedinjenih u svitku hvalospjeva (1 QH) potječu neposredno od
Učitelja i da ih je on sastavio177. Ti tekstovi upućuju na jednu izrazito religioznu i
ćudorednu osobnost koja svoj život temelji na milosti Božjoj, te jednom preuzetu
zadaću ostvaruje s posvemašnjim predanjem. Daje tomu tako najbolje će nam
potvrditi izvadak iz jednoga od spomenutih hvalospjeva:
»Slavim Te, Gospodine,
jer me svojom snagom podupireš,
izlivši na me Duha Svetoga,
da ne posrnem.
Podupirao si me naočigled zločinačkomu ratu
i nisi dopustio da raskinem Savez s Tobom,
unatoč svim njihovim prekršajima.
Postavljaš me poput čvrste tvrđave,
poput visokoga zida
i na stijenama udaraš temelje mojoj zgradi...

176
JEREMIAS, Lehrer, 81, upućuje na 2 Ljet 35,22; 36,12; Jr 23,16; Iz 59,21; Ez 3,17; Ezr 1,1.
177
Usp. Jeremias, Lehrer 168-267.
86
Učinio si me, moj Bože, svetim savjetom umornima,
i moj je jezik poput jezika tvojih učenika.
Ali duhu propasti nema zagovornika«
(1 QH 7, 6-11)

Posebno je pitanje: je li Učitelj bio promaknut u spasenjski lik na koncu vre-


mena te se poslije njegove smrti računalo s njegovim ponovnim dolaskom? Po-
vod tomu pitanju daje prije svega jedno mjesto iz Damaščanskoga spisa. Naime,
postoje bilo govora ο tome kako je tvorac Tore (prema rasprostanjenu mišljenju
sam Učitelj) dao mjerodavne upute, prema kojima valja postupati tijekom cijelo-
ga razdoblja zločina, slijedi rečenica: »I bez nje neće biti poučeni, odnosno bez
tih propisa neće Tora biti prihvaćena,178 sve dok ne nastupi Učitelj pravednosti na
koncu dana« (CD 6, 7-11). Nije mali broj tumača koji misle daje time navješteno
kako će Učitelj na koncu doći kao svećenički Mesija179 ili kao prorok posljednjega
vremena.180 Pa ipak, mnoge stvari govore protiv toga, tako CD 19, 35s, gdje se
smrt Učitelja jasno luči od nastupa Pomazanika iz Arona i Izraela, a zatim i sama
primjedba »na koncu dana«. Tom primjedbom Učitelj koji nastupa na koncu dana
razlikuje se od Učitelja koji je utemeljio zajednicu. Vjerojatno se Učitelj na kon-
cu dana može poistovjetiti sa svećeničkim Mesijom.181 Možda je smrt Učitelja
zahtijevala oblikovanje učenja ο dvojici Mesija, tako da se očekivao i svećenički
Mesija iz kuće Aronove.182 Ponovni dolazak povijesnoga Učitelja na koncu vre-
mena uistinu je nevjerojatan.

b) Mesijanologija i eshatologija

Već smo prije govorili ο iščekivanju Pomazanika i mesijanskoga vremena u


ranome židovstvu. U tome pogledu posebno smo obradili apokaliptiku183. Poka-
zalo se da unatoč velikoj usuglašenosti pojedini spisi imaju i svoje specifičnosti.
Rano židovstvo smatralo je iščekivanje Pomazanika doduše svojom sastavnicom,
ali ne baš određujućom. U apokaliptici pak, (slikovit govor etiopskoga Henoha i 4
Ezr) Sin čovječji postao je dominantnim likom posljednjih dana.

178
Prijevod je sporan. U svakome slučaju jedna riječ je dodana. Za nas je važan nastup jednoga
Učitelja pravednosti na kraju dana.
179
Na primjer J. B. ALLEGRO, Further Messianic References in Qumran Literatur; JBL 75
(1956.), 174-187, konkretno 176s; K. STENDAHL (izdavač), The Scrolls and the New Testa-
ment, New York, 1957., 12ss.
180
Na primjer K. SCHUBERT, Die Gemeinde vom Toten Meer, München-Basel, 1958., 101s; J.
GIBLET, Prophetisme et attente d'un Messieprophete dans l'ancien, vidi: L'Attente du Mes-
sie, Brügge-Paris, 1954., 127.
181
Tako misli već van der WOUDE, Die messianischen Vorstellungen, 74 i dr.
182
Tako misli STEGEMANN, Essener, 287.
183
Vidi 3. pogl. kod 3) Pomazanik i spasenjsko vrijeme.

87
Osvrnemo li se sada na iščekivanje Pomazanika u Kumranu, vidjet ćemo da
se ono može s većom ili manjom širinom ugraditi u dosad dobivenu sliku, i da tu
sliku barem neće razoriti. Pritom valja jasno utvrditi dvije iznimke. U izvorno
Kumranskim spisima ne očekuje se Sin čovječji. U tome pogledu oni su bliži es-
hatologiji kakva je zastupljena, na primjer, u Salomonovim psalmima, negoli u
Henohovim slikovitim govorima. Ali se zato očekuje dolazak dvojice Mesija, od-
nosno riječ je ο ansamblu od tri lika posljednjega vremena. Nedvojben dokaz za
to pruža nam 1 QS 9, 10s: »Oni moraju biti suđeni po prijašnjim odredbama, po-
moću kojih su članovi zajednice na početku bili disciplinirani, sve dok se ne poja-
vi Prorok i Pomazanik iz kuće Aronove i Izraelove.« Aron predstavlja svećen-
stvo, Izrael kraljevstvo. Ovdje je zacijelo riječ ο jednome svećeničkom i jednome
kraljevskom Mesiji. Kao uzor za tu dvojnost mogli bismo navesti činjenicu da su
u davna vremena i svećenik i kralj bili pomazani, te su tim činom postali posebno
bliski Bogu. U Svetome pismu to je najzornije prikazano u petome viđenju proro-
ka Zaharije, u kojemu je ugledao svijećnjak sav od zlata i dvije masline kraj nje-
ga, jedna njemu zdesna, druga slijeva. Svijećnjak simbolizira Jahvinu nazočnost,
a dvije masline dva Pomazanika, kneza i velikoga svećenika.184
Kumransko mesijanstvo čini specifičnim prvenstvo svećeničkoga Mesije
pred kraljevskim. To prvenstvo moguće je obrazložiti strukturom same sekte.
Njezin osnivač, Učitelj pravednosti, bio je svećenik (po nekima je čak svojedob-
no obnašao službu velikoga svećenika u Jeruzalemu). Sadokiti, pripadnici sveće-
ničkoga roda, imali su glavnu riječ, a s obzirom na ideal svetosti u životu ravnali
su se prema svećeničkomu idealu. Oni su čeznuli za povratkom u Jeruzalem, gdje
će u vrijeme spasa biti izgrađen nov, očišćen Hram, u kojemu će Bog opet uspo-
staviti pravovaljanu i vjerodostojnu službu.
Proroka koji nastupa zajedno s oba pomazanika (ili kao njihov preteča?) va-
lja tumačiti u smislu Pnz 18, 15. 18 kao usta Jahvina, kao čovjeka koji će biti spo-
soban i obvezan prenijeti zajednici sve što Jahve zapovijedi (usp. 4 Q Test 5). On
tu ne dobiva titulu Pomazanika. Pa ipak se i njega mora vrednovati kao ovlašteni-
ka mesijanskoga vremena. 1 QS 9, 10s pretpostavlja da će Bog preko njega obja-
viti konačnu odluku. Stoga se može pretpostaviti da će upravo prorok biti onaj
koji će posredovati konačnu Božju odluku (usp. 1 Mak 4, 46; 14, 41).
Velike sličnosti s tekstom 1 QS 9, 10s imaju dva mjesta u Damaščanskome
spisu. I ovdje svaki put zagovara život podređen važećim pravnim propisima sve
do nastupa mesijanskoga vremena. A to vrijeme opisano je sljedećim riječima:
»Dok ne dođe Pomazanik Arona i Izraela« (CD 12,23s; 14, 18s). Ista formulacija
nalazi se u retku 20, 1. Samo što se sada odnosi na pojedince koji su otpali od za-
jednice i koji ne smiju biti primljeni u zajednicu »od vremena Učitelja zajednice

184
U Zaharijinoj situaciji knez je konkretno Zerubabel iz Davidova koljena, a veliki svećenik je
Ješua.

88
sve dok ne dođe Pomazanik Arona i Izraela«.185 Dvije stvari upadaju u oči: prvo,
to je singular. Sada se očekuje još samo Mesija koji u sebi objedinjuje oba imena,
»Aronovo i Izraelovo«. Znači li to daje gotovo s učenjem ο dvama Mesijama?
Drugo, prorok se više uopće ne spominje. Glede prvoga problema, koji se odnosi
na povlačenje učenja ο dvojici mesija, nuđeni su brojni pokušaji tumačenja.186 Je
li moguće da su srednjovjekovni prepisivači Damaščanskoga spisa, kojima mora-
mo biti zahvalni za rukopise iz Kaira, sami od sebe preokrenuli plural u singular,
budući da im je učenje ο dvojici mesija bilo neprihvatljivo?187 Glede drugoga pro-
blema, koji se odnosi na izostavljanje proroka, moglo bi se zaključiti daje Dama-
ščanski spis toga proroka ugledao u već umrlu Učitelju pravednosti. Damaščan-
ski spis vrijedi kao posljednje od svih pravila koja su eseni sebi propisivali te je u
sebi mogao sadržavati starija pravila ο zajednici i disciplini.
Unatoč čestu spominjanju pomazanika, njihova slika ostaje relativno blijeda.
Glede kraljevskoga mesije mogli bismo ustvrditi kako je na sebi imao prepoznat-
ljive crte ratnika. One dolaze osobito do izražaja u riječima blagoslova 1 QSb. Za
»kneza zajednice« riječi glase da gaje Gospodin podignuo u vječne visine te stoji
čvrsto poput jakoga tornja. On bi svojim žezlom trebao opustošiti zemlju i
daškom svojih usnica usmrtiti bezbožne. Snagom mladoga bika trebao bi zgaziti
narode kao izmet na ulici itd.188
On je prema 2 Sam 7, 12-14 (4Q 161 fragment 8s, 18; 4 Q Flor 3, 10s) izda-
nak Davidov, a prema Iz 11, 1 ss (4 Q 161 fragment 8s, llss) izdanak iz Jišajeva
korijena. Am 9, 11: »U dan ću onaj podići raspalu kolibu Davidovu, zatvorit joj
pukotine, popraviti mjesta ruševna« odnosi se na njega (4 Q flor 3,12s). Bileamo-
vo proročanstvo ο zvijezdi koja izlazi iz Jakova i žezlu koje se diže iz Izraela upu-
ćuje također na dva Pomazanika od Izraela i Arona (4 Q Test 12). Podređenost
kneza svećeniku dolazi jasno do izražaja u ovome kontekstu, što znači da će tako
suditi kao da prima naredbu od svećenika (4 Q 161 frg. 8s, 23-25).
Pomazanici su zemaljski likovi, a ne nekakva nebeska bića poput Sina čo-
vječjega u apokaliptici. Mesijansko vrijeme ostvaruje se na ovoj zemlji. Na to nas
jasno upućuje izvješće ο blagdanskome okupljanju u 1 Q Sa, gdje sudjeluju oba
pomazanika. Prvo i najviše mjesto u zajednici Izraela pripada svećeniku. Nema
nikakve dvojbe da svećenik Mesija potječe od Arona. Tek kad se i ostali Aronovi
sinovi izredaju na tome mjestu, dolazi Mesija Izraelov zajedno s glavarima tisuća
naraštaja. Nitko ne smije ispružiti ruku za prvinama kruha i mošta, pa ni sam Me-
sija Izraelov, prije negoli svećenik izmoli svoj blagoslov. Prvi uzima kruh sveće-
nik, potom Mesija Izraelov (2, 11-21). Kultne funkcije obavlja svećenik i u esha-

185
U prijevodu usp. MAIER, Qumran-Essener III, 35. Maier naglašuje kako se to ima čitati u plu-
ralu: dok ne dođu oba Pomazanika (35 bilj. 160).
186
Usp. BURROWS, Mehr Klarheit, 258s.
187
Vidi: BURROWS, Mehr Klarheit, 258; van der WOUDE, Die messianischen Vorstellungen, 78.
188
Tekst s mogim rupama ipak je u najvećemu broju slučajeva moguće rekonstruirati.

89
tološkome ratu sinova svjetla protiv sinova tame, prema ratnim pravilima. On se
u tome ratu naziva »glavnim svećenikom«,189 on raspoređuje redoslijed bitaka i
izgovara molitvu u vrijeme rata (1 QM 15,4-8), hrabri ratnike u borbi (16,11-14)
i zahvaljuje Bogu na pobjedi (18, 5-8). Vodeća uloga svećeničkoga Mesije upu-
ćuje na to da se borba na koncu vremena neće smatrati osobnom stvari, nego će se
vrednovati kao religiozno-sakralni čin. U toj ratnoj ulozi nije po imenu spomenut
čak ni Izraelov Mesija. No, on bi se mogao kriti iza naziva »knez sveukupne
zajednice« (5, 1) (usp. CD 7, 20).190 Možda je opis obaju pomazanika ostao tako
bezbojan stoga, što se samo po sebi pretpostavljalo da će oni u posljednjim dani-
ma vladati Izraelom uz obilje blagoslova. Aronov Mesija će kao službujući veliki
svećenik u obnovljenu Hramu opet prinositi valjane žrtve i vršiti službu Božju
koja će se svidjeti Bogu, dok će laički Mesija s blagoslovom upravljati i voditi na-
rod, postoje uništio sve njegove neprijatelje.
Raspravlja se ο pitanju sadrže li Kumranski spisi predodžbu ο patničkome
Mesiji.191 Pritom se upućuje prije svega na dva teksta, 4 Q 541 frg. 9 i 4 Q 285
frg. 5. U prvome tekstu govori se ο nekome »tko daje zadovoljštinu za sve sinove
svoga naraštaja, tko je poslan za sve sinove svoga naroda«, čiji »sjaj vatre dopire
do svih krajeva zemlje i osvjetljuje svu tamu«. Ovdje se nesumnjivo radi ο sveće-
niku - možda ο Aronovu Mesiji? Tu se cilja na pomirbenu žrtvu što je on prinosi,
ali se iz teksta ne može zaključiti daje riječ ο njegovoj osobnoj pomirbenoj žrtvi.
Drugi tekst,192 koji je sačuvan doista samo fragmentarno, citira Iz 11, 1 (isklijat će
mladica iz panja Jišajeva) i spominje kneza zajednice (vjerojatno izdanak Davi-
dov). Govori se ο nekome ubojstvu. Nije jasno tko biva ubijen i tko to ubojstvo
potiče. Vrlo vjerojatno je knez uzročnik. Pomirbena patnja bi teško pristajala rat-
ničkomu Mesiji.
Od osobite važnosti bila bi takozvana mesijanska apokalipsa (4 Q 521), kad
bi se izreka fragmenta br. 3 odnosila na mesijanski lik: »I on je liječio probodene i
oživljavao mrtve, siromasima je naviještao (dobro).«193 Vrlo je napadna sličnost s

189
Slažemo se s Y. YADINOM, The Dead Sea Scrolls and the Epistle to the Hehrews: Aspects of
the Dead Sea Scrolls, Scr Hie 4, Jerusalem, 1958, 50s; prema R. E. BROWNU, The Messi-
anism of Qumran, CBQ 19 (1957.), 58-82, pobliže 57, qohen haroš mogao bi se poistovjetiti sa
svećeničkim pomazanikom. Drukčije misli J. CARMIGNAC, La regle de la Guerre, Paris,
1958, 216; Η. W. KUHN, Die beiden Messias in den Qumrantexten und die Messiasvorstel-
lung in der rabinischen Literatur, ZAW 70 (1958.), 200-208, pobliže 208 bilj. 1.
190
U 4 Q 285 frg. 5 »knezom zajednice« je po svoj prilici nazvana mladica iz korijena Jišajeva i iz-
danak Davidov.
191
Usp. J. STARCKY, Les quatres etapes du messianisme a Qumran, RB 70 (1963.), 481-505,
osobito 492; M. HENGEL, Jesus, der Messias Izraels, u: J. GRUENWALD i dr. (izd.), Messiah
and Christos, Tübingen, 1992, 155-176; Ε. Μ. COOK, Solving the Mysteries ofthe Dead Sea
Scrolls, Grand Rapids, 1994, 164.
192
Usp. G. VERMES, The Oxford Forum for Qumran Research Seminar on the Rule ofWar from
Cave 4, 4 Q 285; JJS 43 (1992, 85-90.
193
Prevedeno prema J. MAIER, Qumran-Essener II, 684.
90
Mt 11, 2-5 gdje se »mesijanskim djelima« nazivaju ozdravljenja, uskrišenja mr-
tvih, navještanje Evanđelja siromasima.194 Samo što je u kumranskom fragmentu
subjekt Bog.
Je li to na Davidova Mesiju primijenjen predikat Sina Božjega? 4 Q 246 mo-
gao bi upućivati na to. Sačuvani tekst druge kolumne počinje riječima: »I zvat će
se Sinom Svevišnjega.« Zatim slijedi opis neke loše kraljevske vladavine, koja je
opustošila narode i zemlje. Zato se »Sina Božjega« htjelo poistovjetiti s nekim
hasmonejskim kraljem. Međutim, nakon praznine slijedi rečenica: »Dok ne usta-
ne Božji narod (ili: dok on ne dopusti da ustane Božji narod) i svima donese mir
prije opustošenja.« Završetak zvuči vrlo pozitivno: »Njegova vladavina će biti
vječna vladavina i svi njegovi putevi su primjereni istini. On sudi zemlju prema
istini i sve će savršeno izvesti. Pustošenje/mač nestat će s lica zemlje i sve će mu
se pokrajine zakleti na vjernost. Veliki Bog bit će njegova pomoć u svako doba.
On vodi za nj (narod Božji) rat, narode predaje u njegove ruke, i baca ih sve pred
njega« (2, 5-9).195 Budući da se u tome završetku slavi Davidoy Mesija, moglo bi
se pomisliti kako se »Sin Svevišnjega« odnosi na njega i kako je čitava rečenica
prožeta tekstom iz 2 Sam 7,12-16.196 U tome se tekstu Davidovu izdanku obećava
vječna vladavina i njegov odnos prema Bogu je odnos sina prema ocu: »Ja ću nje-
mu biti otac, a on će meni biti sin« (usp. 4 Q flor 1, 11). Napredak u usporedbi s 2
Sam 7 sastojao bi se u tome što se u 4 Q 246 Davidov izdanak zove »Sin
Svevišnjega«, što usporedbu iz 2 Sam 7 vodi neposrednu predikatu. To treba
shvatiti u smislu mesijanskoga izbora.
Posebnost esenske eshatologije čini rat između sinova svjetla i sinova tame.
To je zapisano u Svitku ο ratu koji se smatra predesenskim. Interes zajednice za tu
temu proizlazi iz činjenice što se Ratni svitak dalje dopunjavao i prerađivao. Ideja
ο Jahvinu ratu ima svoj korijen u Starome zavjetu, a osobito je izražena u ljetopi-
snim povijesnim knjigama. Ali rat ne poprima nikakve kultne crte.197 A to je slučaj
u Svitku ο ratu. Svećenici potiču ratnike na borbu (1 QM 7,12), pušu u ratne trub-
lje (8, 4. 5. 7 i dr.) Glavni svećenik izgovara molitvu u vrijeme rata (15, 4s). Voj-
ska sinova svjetla je uvjerena daje Bog u njezinoj sredini (10, 1), vidi sebe ujedi-
njenu s nepreglednim vojskama anđela (12, 4), u zajedništvu s knezom svjetla
(13,10), s Mihaelom (17,6). Rat koji je trajao 35 godina vodio se u nekoliko etapa
(1,13s; 2, 9) i usmjerenje protiv vojske Belialove, protiv susjednih naroda, protiv
Kitijaca iz Asira i protiv onih pojedinaca koji su prekršili Savez (1, ls). Iako se

194
Tu odzvanjaj u mnoga mjesta iz proroka Izaije: 35,5s; 61,1; 26,19. Usp. GNILKA,M/7,408.
195
Prevedeno prema J. MAIER, Qumran-Essener //, 190s.
196
Usp. J. J. COLLINS, The »Son ofGod« Textfrom Qumran, u: Μ. de BOER (izdavač), From Je-
sus to John, (jubilarni spis M. de JONGE), Sheffield, 1993., 65-82, koji vrlo oštroumno 4 Q
285 uspoređuje s Dan 7 . 4 Q 521 je kao mesijanski tekst vrlo težak zbog svoga fragmentarna sa-
držaja. Fragment počinje riječima da će nebo i zemlja slušati Njegova Pomazanika. Tko je taj?
197
H. D. PREUß: Th WATIV, 92ls.

91
pod riječju Kitijci inače podrazumijevaju Rimljani, taj pojam zadobiva ovdje sve-
obuhvatno značenje. To je rat protiv naroda (15, 1), protiv pogana. Fantastičnost
toga prikaza ne proizlazi samo iz naputaka, već istodobno iz predodžbe ο tome s
kojim oružjem se sinovi svjetla bore u tome ratu. Njihovi štitovi su umjetnička
djela iz zlata, srebra i mjedi, ukrašena dragim kamenjem (5, 5s). Rat završava po-
bjedom sinova svjetla. A označen je kao rat uništenja (1, 10). Taj rat u biti znači
da će ljudi imati udjela na Božjemu sudu i u pobjedi nad silama zla.198
Očekivani posljednji sud199 donosi sa sobom konačno razdvajanje pravedni-
ka i zločinaca. U tome pogledu primjenjuju se mnoge slike koje su nam inače do-
bro poznate iz biblijsko-židovske literature. Nije se išlo za sistematiziranjem tih
predodžbi. Zločinci će biti iskorijenjeni ( 1 QH 4, 20). Sud je prikazan kao vatre-
na rijeka koja sve pustoši, koja uništava svako zeleno drvo i sve koji piju iz nje na
licu mjesta usmrćuje (3, 29s). Anđeli uništenja ustaju protiv svih koji su odbacili
put (CD 2, 6). Sud se također odnosi na sve one koji su pristupili Savezu pa se od-
metnuli se od njega (8, ls). Bezbožan svećenik bit će bačen u sumporno ognjeno
grotlo (1 Qp Hab 10, 5). Šarenilo slika ne dopušta nam jasniji uvid u to je li riječ ο
uništenju ili ο trajnome kažnjavanju. Rat nebeskih junaka širi se nad zemaljskim
krugom i ne prestaje sve do konačnoga uništenja i do vječnoga, ni s čim usporedi-
va posljednjega kaznenog suda (1 QH 3, 35s).
Izrazito zagonetnu posebnost sadrži slika suda u 11 Q Melk gdje se Melkise-
dek ističe kao do vršitelj Suda, lik koji se svega dvaput spominje u Starome zavje-
tu (Post 14; Ps 110,4), a u Poslanici Hebrejima postaje važnim prauzorom sveće-
ništva Isusa Krista. Prema 11 Q Melk naviješta Melkisedek u desetoj i posljednjoj
epohi svijeta veliku godinu oprosta, kao ispunjenje obećanja u proroka Izaije (Iz
61, 1).Godina milosti Jahvine znači oprost grijeha Božjoj zajednici. Istodobno
Melkisedek provodi Božju odmazdu nad zločincima (usp. Iz 61, 2: Dan otkuplje-
nja). Vrlo je upitno može li se Melkisedek poistovjetiti s jednim od poznatih spa-
senjskih likova - s Mesijom.200 Međutim, s Melkisedekom dolazi i glasonoša, koji
prema Izaijinim riječima (Iz 52, 7) obznanjuje ponovnu Božju vladavinu. Kad bi
se njega moglo poistovjetiti s netom spomenutim pomazanikom Duhom, moglo
bi se s pravom pomišljati na Mesiju.201 A to bi značilo da bi duhom pomazani gla-
sonoša Radosne vijesti stajao u neposrednoj blizini Isusove propovijedi ο Božje-
mu kraljevstvu. Naravno, to najavljeno još nije tu, jer je ono najavljeno za po-
sljednju epohu svijeta. Spominjanje Melkisedeka u Kumranskim je spisima je-
dinstveno.

198
Usp. BURROWS, Mehr Klarheit, 300.
199
Usp. Μ. REISER, Die Gerichtspredikt Jesu, NTA23, Münster, 1990, 61-70.
200
Takvu mogućnost odbacuju J. Α. FITZMYER, Further Light on Melchizedek from Qumran
Cave 11, JBL 86 (1967.), 25-41; P. J. KOBELSKI, Melchizedek and Mechiresa, CBQ.MS,
Washington, 1981, 61s.
201
Tako i Reiser (bilj. 47) 69. Na kojega se Mesiju misli?

92
Istim zanosom, kojim je najavljena kaznena odmazda, najavljena je i nagra-
da za pravedne. I ona se kreće uhodanim stazama predaje. Ni ovdje se nije držalo
do nekoga sistematiziran)a. Pravednici će vječno stajati pred Bogom (1 QH 4,
21), bit će u zajednici s anđelima (6, 13), primit će vjenac slave. Dok bi te najave
mogle više priličiti uznesenju u nebeska prostranstva, neki drugi navještaji upu-
ćuju nas na preobraženi, oduhovljeni život na zemlji. Vječnu radost i neprestan
život trebali bi pravednici uživati ovdje na zemlji (1 QS 4, 7). Međutim, da bi se
domogli toga stanja, izabranicima je potrebno određeno pročišćenje. Bog će ih
očistiti svetim Duhom, udaljit će od njih Duha zločinaca i umiti ih Duhom istine
kao vodom očišćenja (4, 20-22). Konačno spasenje i propast očituju se već ovdje
na zemlji, u sadašnjemu životu, tako da sud može čovjek sebi predočiti kao dugo-
trajni proces.202 Možemo pustiti po strani pitanje treba li tu govoriti ο sadašnjoj es-
hatologiji, jer se posljednje stvari očekuju tek u budućnosti. To što će Bog na kra-
ju čovjeka opskrbiti svojim Duhom, znači da će ga vratiti u prvobitnu Adamovu
slavu (4, 22). Pred Bogom je novo stvaranje u kojemu treba »satrti sve što je od
davnina stvoreno«, a uspostaviti ono što »vječno postoji« (1 QH 13, 1 ls). Iza te
formulacije krije se očekivanje novoga neba i nove zemlje.
Velike rasprave vode se oko pitanja je li se u Kumranu računalo s uskrsnu-
ćem mrtvih. Josip Flavije pripisuje esenima grčku predodžbu ο besmrtnosti duše.
No, valja primijetiti daje on imao pred očima grčkoga čitatelja.203 Vrlo je upitno
jesu li eseni promicali čisto učenje ο besmrtnosti. Ovomu valja dodati da neka
mjesta nisu jednoznačna. Tako bi se moglo rečenicu »one koji leže u prahu, podi-
žu bojne stjegove i crv smrti ističe znak« (1 QM 6, 34) shvatiti posve metaforički,
te interpretirati u smislu da Bog uzdiže ponižene i obespravljene. Nešto jedno-
značnija je izreka u pešeru (komentaru) Ps 37: »(Pokajnici pustinje) živjet će tisu-
ću naraštaja u poštenju i njima je namijenjena sva Adamova baština, kao i njihovu
potomstvu, u vijeke vjekova« (4 Q 171 III ls). Da Bog oživljuje mrtve, izričito je
rečeno u »Mesijanskoj apokalipsi«: »I on će izliječiti probodene i oživjeti mrtve«
(4 Q 521II12); »On oživljava mrtve svoga naroda« (4 Q 521 frg. 5, 6). Može li se
to shvatiti metaforički ili stvarno? H. Stegemann misli da se očekivanje uskrsnu-
ća od mrtvih u Kumranu može naslutiti i po načinu njihova ukopa. Mrtve se poka-
palo u pojedinačne grobove, a ne više - kao što je to bio običaj u starome Izraelu -
u obiteljske grobnice kao zajedničku kosturnicu. To se činilo zbog toga da bi mr-
tvi nepovrijeđeno bili očuvani za uskrsnuće.204
U odnosu na Hram bilo je očekivanje posljednjega vremena sasvim konkret-
no. Hramski svitak (11 Q 19 i 20) daje upute za predstojeće zaposjedanje obećane
zemlje. Ono počinje od najunutrašnjijih prostora svetosti Hrama i nastavlja se

202
Usp. BURROWS, Mehr Klarheit, 300; STEGEMANN, Die Essener, 289; REISER (bilj. 47)
63.68; H.W. KUHN, Enderwartung, 113-117.
203
Bell. 2,154-159. JOSIP piše ο podudarnosti s Grcima, spominjući Okeanos i Otoke blaženih.
204
Die Essener, 290.

93
prema okolini samoga svetišta, prema gradu Jeruzalemu i dvjema zonama koje ga
okružuju, te naposljetku zahvaća cijelu Svetu zemlju. Na tome području, čije je
središte bila hramska Svetinja nad svetinjama, dovršava se eshatološko obećanje.
Cilj je povratak u novi Hram i u novi Jeruzalem i stanovanje u granicama Svete
zemlje. Eshatološko obećanje ne ispunjava se u nebeskim visinama, nego na ob-
novljenoj zemlji, čije središte je Jeruzalem sa svojim Hramom. Svećenička ori-
jentacija, koja usmjerava zajednicu, djeluje i na sam eshaton. Sve dok je zajedni-
ca morala živjeti odijeljeno od Hrama, ona je sebe smatrala duhovnim hramom,
»svetim domom Aronovim«, »Svetinjom nad svetinjama« (1 QS 9, 6; usp. 5, 5-7;
8,4-10). To je međutim samo pomoć u nevolji. Zajednica je Hram poduhovila i u
poduhovljenome smislu prenijela na sebe. U konačnici je to samo izraz želje da bi
se u vremenu spasenja smjelo ponovno stanovati u novome Jeruzalemu.
Eseni su živjeli u očekivanju spasenjskoga vremena, moglo bi se čak kazati:
u bliskome očekivanju. Sadašnjost je vrijeme pakosti i zloće (CD 6, 14; 15, 7),
vrijeme »vlasti Belijala« (1 QS 2, 19). U takvim prilikama bilo je, kao i u apoka-
liptičkoj literaturi, gotovo nemoguće suprotstaviti se pokušaju utvrđivanja točno-
ga nastupa posljednjega vremena pomoću brojeva. Spoznaje su se crpile iz Ezeki-
ela i Daniela, a izraz »otprilike četrdeset godina« lutanja kroz pustinju (usp. Pnz
2, 14) izraelskoga naroda poistovjećivanje s vremenom koje se proteže od smrti
Učitelja zajednice do svršetka (CD 20, 13-20).205 Pa i pešer (tumačenje) Ps 37 na-
javljuje da poslije četrdeset godina neće u zemlji biti više nijednoga zločinca (4 Q
171II 7s).206 No, vrijeme je proteklo, a svršetak nije nastupio.207 Habakukov pešer
hvata se sasvim otvoreno u koštac s tom problematikom. Nadovezuje se na Hab 2,
3: »Jer ovo je viđenje samo za svoje vrijeme; ispunjenju teži, ne vara; ako stiže
polako, čekaj; jer odista će doći i neće zakasniti.« Pešer upućuje čovjeka na Božje
tajne koje su čudesne, poziva »muževe istine« da budu neumorni u službi istine,
kad nastupi posljednje vrijeme. Daje im jamstvo: »Sva vremena Jahvina nastupa-
ju prema svom poretku« (1 QpHab 7, 5-13).208
Naravno da u životu zajednice postoje elementi koji problematiku posljed-
njega vremena donekle ublažuju. Tu spadaju elementi svijesti elite, tajnih znanja,
vjere po kojoj će zajednica živjeti s anđelima.209 Životom zajednice pozabavit će-
mo se u sljedećemu poglavlju.

205
390 godina u CD l,5s odgovara Ez 4,5.
206
Prema 1 QM 2 , 6 - 1 0 traje borba sinova svjetla protiv sinova tame 35 godina. Tomu valja prido-
dati pet subotnjih godina u kojima se nije smjelo ratovati.
207
4 Qp Nah pretpostavlja sasvim točno događaje u godini 63. pr. Kr, to jest uhićenje posljednjega
kralja u Izraelu, Aristobula II.
208
Hab 2,2ss je klasično mjesto problematike u vezi s odgađanjem ο kojoj se uvijek iznova ra-
spravlja. Usporedi glede toga A. STROBEL, Untersuchungen zum eschatologischen
Verögerungsproblem, NT. S 2, Leiden, 1961.
209
Usp. MAIER, Texte II, 12.
94
c) Učenje i život zajednice

I ovdje se želimo dotaknuti samo onih tema koje su zanimljive za kasniju no-
vozavjetnu teologiju. Pritom valja imati pred očima činjenicu da različiti kumran-
ski spisi posjeduju specifične crte, te valja računati s njihovim razvojem. Započet
ćemo s temama koje se odnose na učenje kumranske zajednice.
Vrlo dojmljivu crtu toga učenja predstavlja jako izražen dualizam. 1 QS3,13
- 4, 26 pruža tomu u prilog znakovit primjer tekstom koji je označen kao glavna
katehetska formula.210 Tekst je namijenjen Maskilu (poučavatelju), kao »naputak
i pouka svim sinovima svjetla« (3, 13). Sadržaj kateheze morao je biti od temelj-
noga značenja za sve članove zajednice.
Poučava nas ο tome da su se ljudi raspali na dvije skupine, na »sinove pra-
vednosti, koji idu putem svjetla« i »sinove nepravde koji idu putem tame« (3,21).
Ta suprotstavljenost popraćena je gotovo sveobuhvatnim popisom vrlina i mana,
popisom u obliku pareneze koja nam je poznata i u drugim spisima toga vremena,
kao i u Novome zavjetu.211 To sučeljavanje oživljuju međusobno suprotstavljeni
parovi svjetlo-tama, pravda-nepravda, istina-laž, čistoća-nečistoća itd. Međutim,
dualizam se ne iscrpljuje samo u opisivanju suprotstavljenih načina življenja.
Specifičnu crtu poprima učenjem da na čelu svakoga od suprotstavljenih po-
dručja, dakle, područja svjetla i područja tame, stoji anđeo svjetla i anđeo tame.
Ti se anđeli zovu »knez svjetla« (3,20), »duhovi svjetla i tame« (3,25), »anđeo
tame« (3,21), »anđeo Njegove istine« (3,24). Oni vladaju skupinama čovječan-
stva koje su im dodijeljene i vode ih njihovim različitim putevima. Sudbina se po-
kazuje kao nešto neizbježivo. Ipak, i sinovi svjetla su izvrgnuti nasrtajima anđela
tame. Ako se zapletu u krivnju, to treba pripisati Njegovoj vlasti. To se ipak doga-
đa samo na određeni rok. A pomažu im prije svega Bog Izraelov i anđeo Njegove
Istine (3,21-23).
Taj dvojbeni dualizam povlači za sobom pitanje je li Bog još uvijek gospodar
svih stvorenja. Mada dotični tekst na početku poučavanja, svojim oslanjanjem na
starozavjetno izvješće ο stvaranju, ne dopušta nikakvu dvojbu ο tome da sveuku-
pno postojanje i događanje proizlazi iz Boga i zbiva se po Njegovu naumu (3,15).
Njegov naum je nepromjenjiv. Djelovanje zla unio je Bog u svoje planove, stvo-
rivši duhove svjetla i duhove tame. Bog je i duhovima zla dopustio da postoje, ia-
ko mu se ta bića gade i sve njihove puteve mrzi zauvijek, baš kao što zauvijek, u
vijeke vjekova, ljubi sinove svjetla (3,25- 4,1). Znači li to daje autor bio svjestan
posljedica svojih izreka? Ili mu je stalo samo do toga da učini neupitnom suvere-
nost Boga? On se ne osvrće na predaju ο padu anđela koja je dotičnu poteškoću

2,0
Usp. STEGEMANN: RdQ 13 (1988.), 95-131.
211
Usp. S. WIBBING, Die Tugend- und Laster kataloge im NT, BZNW 25, Berlin, 1959., pogoto-
vo 43-76; Α. VÖGTLE, Die Tugend- und Lasterkataloge exegetisch, religions - und formges-
chichtlih untersucht, NTAXVI/4 i 5, Münster, 1936.

95
pokušala zaobići. Naravno da su putevi zločina i vladavina nepravde na snazi sa-
mo do određene vremenske točke, do posljednjega suda (4,19s).
Drugi primjer u kojemu se spominje okrutni dualizam nalazimo u Svitku ο
ratu, čiji početak govori ο tome kako su sinovi svjetla odlučili povesti rat protiv
Belijalove vojske sastavljene od sinova tame (1 QM 1, 1). Oni su sudbina tame.
Božja sudbina pak - to su sinovi svjetla - pripadaju vječnome svjetlu (13, 5). Rat
ima za cilj uništenje svih sinova tame i jačanje svjetla (13, 15s).
S dualizmom se povezuje i nepovezivo učenje ο predestinaciji. Pojam »sud-
bine« postaje predestinacijskim terminom čiju primjenu Stari zavjet još uvijek ne
pozna.212 Sudbina Boga (1 QS 2, 2; 1QM 1, 5), sudbina Njegova izbavljenja (1
QM 17, 6) i istine (17, 12) stoji uvijek nasuprot sudbini sinova tame (1 QM 1,1),
nasuprot tami (13, 5) nasuprot Belijalovoj sudbini (1 QS 2, 5; 1QM 4, 2; 13, 2).213
To znači daje pripadnost jednoj ili drugoj sudbini predodređena.214 Bog je stekao
sebi zajednicu za vječni narod i po svojoj milosti prepustio je sudbini svjetla (1
QM 13, 9). Božja je sudbina u vječnome otkupjenju (15, 1). Bog dokazuje svoju
slobodu time što određuje sudbinu svemu što živi (1 QS 4,26). Pjevač hvalospje-
va slavi Boga zato što je svakomu čovjeku koji pristupa zajednici odredio vječnu
sudbinu (1 QH 3, 22). U zajednici on je postigao zajedništvo s nebeskim svijetom
te se našao u zajedničkoj sudbini s anđelima koj stoje pred licem Gospodnjim (6,
13). Pojam koji se pojavljuje usporedo sa »sudbinom« jest »dioništvo u baštini«,
te se može kazati: »Svaki čovjek sukladno dioništvu u istini i pravednosti mrzi
zločin, kao što sukladno dioništvu u sudbini zločina postupa bezbožno i prezire
istinu« (1 QS 4, 24s).
Ono što je u Pravilima zajednice i u Svitku ο ratu objektivnije prikazano, do-
lazi do izražaja u hvalospjevima, i to kao sadržaj Bogu iskazane zahvalnosti. Pje-
vač se zahvaljuje Bogu za izabranje. On to ne čini u oholosti. On sebe prepoznaje
kao tvorevinu od gline (1 QH 3, 23 s), »kao nešto umiješeno s vodom, kao izrod
sramote i izvor nečistoće, kao talionička peć krivnje i utvrda grijeha, kao duh za-
blude koji se kreće bez jasna cilja i koji će biti zaprepašten pravednim sudom« (1,
21-23). Ali duhom kojega mu je Bog stvorio on usavršuje vladanje ljudskih sino-
va, tako da svako stvorenje spozna Božja djela i puninu Njegova smilovanja. To
smilovanje odnosi se na sinove koji su Njemu mili (4, 31-33). Tomu u prilog mo-
gli bismo nabrajati brojne primjere. Time što se Bog smiluje samo onim sinovima
koji su Njemu mili, ne čini On nešto za čovjeka, nego u svoju čast. Jer on stvori i

2,2
Prema W. DONNERSHAUSENU, ThWAT I, 998 goral se u kumranskim tekstovima uvijek
koristio u prenesenome značenju.
213
Belijal je u Kumranskim spisima rasprostranjeno ime za đavla. Njegovo mitološko podrijetlo
nije sigurno. U NZ susrećemo ga samo u obliku Belijar (2 Kor 6, 15).
214
Prema DUPONT-SOMMERU, Die essenischen Schriften, 81 bilj. 3, sudbina svakoga čovjeka
predodređena je za svu vječnost.

96
čovjeka pravedna i čovjeka zla (usp. 4, 38).215 Suverenost Boga stoji vidljivo u sa-
mome središtu.
Po tome se Kumran razlikuje od usporedivih iranskih predodžbi. Naime, na
pojedinim mjestima stječe se dojam kao daje kumranski dualizam i njime odre-
đeno učenje ο predestinaciji bilo pod utjecajem zoroastrizma. Bez ikakva umanji-
vanja mogućnosti takva rasuđivanja, valja nam konstatirati da postoji temeljna
razlika između Irana i Kumrana: u Iranu svaki pojedinac bira stranu za koju će se
opredijeliti. U Kumranu, naprotiv, ostaje sve podređeno jedino Bogu.
Prema dualističkoj slici svijeta, koju se povezuje s učenjem ο predestinaciji,
spasenje pojedinoga čovjeka ima se prije svega zahvaliti Božjoj milosti. Sola gra-
tia. Ta perspektiva postaje osobito čvrstom, ako uzmemo u obzir i antropološke
pretpostavke. Za naše potrebe značajna je prije svega primjena antropološkoga
pojma »püt« (basar). Naime, u Kumranskim spisima nailazimo na interpretaciju
toga pojma kakvu Stari zavjet još ne poznaje. I ovdje, kao i u Starome zavjetu,
može pojam »püt« označivati čovjekovu iznemoglost, raspadljivost, ograniče-
nost. Novina se sastoji u tome što se tom riječju, koja poput ostalih antropoloških
biblijskih pojmova uzima katkada u obzir čitava čovjeka s određenom uvjetova-
nošću njegove egzistencije, posebno naglašuje njegova podložnost zbog grijeha:
»Stoje tijelo u usporedbi s tim? I može li tvorevina od gline učiniti tako veliko ču-
do? Ono se nalazi u grijehu od majčine utrobe naovamo, i sve do starosti ostaje
vjerolomnim dužnikom. I ja spoznadoh da pravednosti nema u čovjeka, niti u nje-
ga postoji savršeno ponašanje. Kod Višnjega Boga sva su djela pravednosti. Ali
ponašanje čovjekovo nije postojano« (1 QH 4,29-31). Budući da čovjek egzistira
tjelesno, on je grešan. Ta uvjetovanost vrijedi za sve i tom se kategorijom utvrđu-
je univerzalnost grijeha. A pošto i sam pravednik, koji ide putem ispravnim, koji
je po Božjoj odluci i milosti bio izabran, nastavlja egzistirati u tijelu, može ga gri-
jeh pobijediti, zbog čega je on istodobno i pravednik i grešnik. Grijeh se pokazuje
kao sila koja u tijelu pronalazi svoj oslonac za preuzimanje vlasti nad čovjekom.
Grijeh što ga čovjek jednom počini primorava ga da griješi uvijek iznova. Ljudi
se nalaze u stanju robovanja grijehu (1 QH 1, 27).216
Ako nas određenje čovjeka kao tjelesnoga bića i njegova izručenost sili grije-
ha podsjećaju na Pavla, onda će to podsjećanje biti još naglašenije prilikom raz-
matranja ο onome što Kumranski spisi govore ο pravednosti Boga i pravednosti
čovjeka. U Boga su sva djela pravednosti (1 QH 4, 31), Njemu pripada praved-
nost (16, 9; 17,20). U čovjeka nema pravednosti (4, 30). Pravednost je dakle jedi-
no u Boga, pravednost je Božja. Nijedan čovjek nije pravedan pred Božjim su-

215
Prevedeno prema MAIERU, Texte, i prema LOHSEU, Texte. Usp. nadalje 1 QH 15, 14ss:
»(pravednika) si već u majčinoj utrobi odredio za vrijeme tvoga smilovanja, kako bi ga sačuvao
u svome Savezu... a bezbožne si stvorio za vrijeme tvojega bijesa, i već si ih u majčinoj utrobi
namijenio danu smaknuća... odredio ih kao one kojima ćeš izreći veliki sud pred očima svih
tvojih djela«.
216
Usp. BECKER, Heil Gottes, 111-114, osobito dijelove koji se odnose na 1QS 9, llss.

97
dom (9, 14s; usp. 1, 6; 7, 28; 9, 9; 12, 31). Čovjek postaje pravednim jedino po
Božjoj dobroti i Njegovu velikom smilovanju (13, 7; usp. 16, 11). A što zapravo
znači to daje čovjek postao pravednim? Očito je daje forenzični karakter u dru-
gome planu. Ne radi se ο tome daje netko proglašen pravednim, nego da jest pra-
vedan. To znači da se radi ο dvjema stvarima: prvo, okajao je sve svoje grijehe, a
drugo, svoj je korak usmjerio ispravnim putem (usp. 1 QS 11, 12-14),217 to znači
daje on sada u stanju izvršavati zakon, i to onako kako se propisuje u Kumranu.
On može sada pripovijedati ο Božjemu čudu (1 QH 1, 30).
Razlika u usporedbi s Pavlom uočava se na mjestima gdje se oni, koje je Bog
učinio pravednima, usmjeravaju na strogu poslušnost Tori. No, u Kumranskim
spisima nedostaje prije svega posredovanje preko nekoga posrednika. Kristologi-
ja vrlo jasno razdvaja Kumran od Pavla. I kad u 1 QpHab 8, 1 ls čitamo kako će
Bog sve vršitelje zakona u kući Judinoj spasiti na sudu »zbog njihovih tegoba i
njihove vjere u Učitelja pravednosti«, moramo znati da pod Učiteljem nije zami-
šljena »spasiteljska osoba« na kojoj bi se temeljilo izbavljenje. Vjera se u prvome
redu odnosi na zakon koji on tumači.218 »Vršitelji zakona« preuzimaju »tegobe«
njegova opsluživanja na sebe i na taj način ustrajavaju u Božjoj pravednosti. Na-
ravno da se čovjek može moliti za svoje spasenje (1 QH frg. 2, 5).219 Naposljetku
je i sam broj pravednih ograničen na one koji su od Boga predodređeni. Praved-
nost Božja nije ni izdaleka upravljena na sve ljude. Bog u konačnici ostvaruje dje-
lo spasenja u svoju vlastitu čast, »a ne za ljude... Jer ti stvori i pravednika i bez-
božnika«, govori molitelj na kraju hvalospjeva u 1 QH 4, 38.
Oslobođenje od grijeha postiže se na osobit način preko Duha Božjega:
»Naime, pomoću Duha istinske Božje volje putevi čovjekovi čiste se od grijeha,
svih njegovih grijeha, te može ugledati svjetlo života. I pomoću svetoga Duha za-
jedništva u njegovoj istini bit će čovjek očišćen od svih svojih propusta, i njegovi
će grijesi biti okajani pomoću Duha pravednosti i poniznosti« (1 QS 3, 6-8). Taj
Duh je dar Boži. Pod Duhom istinske volje odluke i svetim Duhom zacijelo se
podrazumijeva onaj božanski Duh koji silazi u čovjeka. Dok bi se, naprotiv, pod
Duhom pravednosti i poniznosti moglo govoriti ο čovjekovu duhu koji je promi-
jenjen darom Duha Božjega. Naime, Duh dariva čovjeku također i znanje i spo-
znaju (usp. 1 QH 14, 13). Tako dolazi ponovno do zajedničkog djelovanja Boga i
čovjeka. Božanski Duh ne smije se poistovjećivati s učenjem ο dvama duhovima
iz 1 QS 3s. Predodžba ο daru Duha ima svoj korijen u Starome zavjetu i židov-
stvu, ali je ondje ostala na obećanju koje će se izvršiti u spasenjskome vremenu
budućnosti. U Kumranu se čovjek raduje posjedovanju Duha već u sadašnjosti,
iako se konačnome očišćenju pomoću Duha nadao tek na koncu vremena (1 QS 4,
21-23). Nije izvjesno je li posjedovanju Duha u sadašnjosti pridavana eshato-

2,7
Usp. 1 QH 4, 37.
218
Usp. BECKER, Heil Gottes, 278.
219
Glede odnosa sadašnje i buduće perspektive usp. H.-W. KUHN, Enderwartung, 176-188.

98
loška kvaliteta, kao što je to bio slučaj u prakršćanskoj zajednici.220 Odgovarajuće
citate kao Joel 3, Iss (»Izlit ću Duha svoga na svako tijelo...«) ne nalazimo u Ku-
mranskim spisima. Najvažnija od svega je, međutim, spoznaja da čovjek zadobi-
va Duh stupanjem u zajednicu. Prema 1 QH 16, 12 čišćenje pomoću Duha zbiva
se tako što se molitelj »približava« Bogu zahvaljujući dopadanju Bogu. Glagol
»približavati se« pripada terminologiji pristupanja i znači primanje u zajedništvo.
Tako u 1 QS 3, 7 čitamo da »sveti Duh za zajednicu ostvaruje zadovoljštinu«.221
Zajednica je prema tome mjesto, prostor u kojemu stanuje Božji Duh. Naravno da
ona sebe ne smatra karizmatičkom zajednicom. Posjedovanje Duha zajednica
izvodi iz svoga razumijevanja sebe kao Božjega Hrama. Trebat će se vratiti i na
unutrašnju strukturiranost kao i na simboliku Hrama.
Za samo razumijevanje zajednice vrlo su važna imena što ih je ona sama sebi
pridavala. To su imena koja susrećemo već u Starome zavjetu kao oznake Izraela:
narod Božji (1 QM 3, 13; TR 48, 7. 10), često povezana s idejom svetosti (1 QM
12, 1; 14, 12; 1QH 11, llsidr.); qahal (=zajednica, skup: 1 QSa2,4; 1,25; CD
12, 6 i dr.); 'esdah (u SZ označuje najčešće opći sabor svih slobodnih, odraslih
muževa), u 1 QSa 1, 9; 2, 8. 21 odnosi se na sveukupnu zajednicu); 'esah (=vije-
će, savjetodavno vijeće, najčešće se pojavljuje u 1 QS). Moguće je da ti pojmovi
sadrže predodžbu ο konkretnoj zajednici koja se sabire, što vrijedi i za neka rano-
eklezijastička mjesta Pavlovih poslanica, kakvo je na primjer 1 Kor 11, 18: »Kad
se sastajete u zajednicu«. Za razliku od navedenih pojmova koji su oblikovani u
starozavjetno-židovskoj tradiciji, zadobiva u Kumranskim spisima - najčešće u 1
QS - jedna oznaka izvanredno značenje, zato što u tome smislu nema svoje pret-
povijesti, te je zapravo kumranski proprium, nešto specifično za te spise. To je po-
jam jahad. Prema H.-J. Fabryju222 značenje korijena pojmajahad sadrži vid jedin-
stva, vid zajedništva, i tim se pojmom nastojalo izreći ono najhitnije ο novoj za-
jednici. Jahad označuje zajednicu kao cjelinu u odnosu na njezinu jedincatost -
gotovo u smislu da »sama sebe čini blaženom« - i međusobno ujedinjenje njezi-
nih članova. Teško je pronaći odgovarajuću riječ u njemačkome (pa i hrvatsko-
me, op. prev.) jeziku. Možda je riječ »Einung«/»jedinjenje« najbliža tomu pojmu,
ukoliko se pritom ne misli samo na čin ujedinjavanja već i na jedincatost.223

220
U svezi s ovim usp. H.-W. KUHN, Enderwartung, 138s, koji upućuje na formulu »Duh dati u«,
koja je u Ezekiela mišljena eshatološki.
221
H.-W. KUHN, Enderwartung, 131, citira uz to i 1 QH 14, 12-18. Tu se spominje zakletva koju
novoprimljeni član mora položiti.
222
Th WAT III 602s.
223
Ο tome problemu vidi: E. KOFFMAHN, Rechtsstellung und hierarchische Struktur des jahad
von Qumran, Bibl 42 (1961.), 4 3 3 ^ 4 2 ; J. MAIER, Zum Begriff jahad in den Texten vom Toten
Meer, ZAW 72 (i960.), 148-166; S. TALMON, The Sectarian jahad-a BiblicalNoun, VT 3
(1953.), 133-140. Neki misle daje riječ ο utjecaju pitagorejaca na samu strukturu i obilježje za-
jednice. HENGEL, Judentum und Hellenismus, 446, vidi u jahadu zapravo prevedenicu grčko-
ga pravnog pojma τό κοινόν. Glede toga usp. C. SCHNEIDER, Zur Problematik des Helleni-
stischen in den Qumrantexten, u: BARDTKE, Qumran-Probleme, 299-314.

99
Nazivali su se također imenima kao što su Savršeni (1 QS 3, 3), savršeni na
ispravnome putu (4, 22; usp. 8, 1), kuća savršenstva (8, 9) i dr., od Boga izabrani
(1 QH 15, 23; 17, 21; CD 2, 7 i dr.), obraćenici Izraelovi (CD 4, 2; 6, 5 i dr.); siro-
masi Duha (1 QM 14, 7; usp. 1 QH 14, 3 i Mt 5, 3), narod svetaca (1 QM 10, 10).
Od posebne je važnosti samoprepoznavanje zajednice kao zajednice duhovnoga
Hrama. Prema takvu samoprepoznavanju riječ je ο zajednici vječnoga Saveza ko-
ja čini pokoru za sve koji se dragovoljno dokazuju kao »svetinja u Aronu i kuća
istine u Izraelu« (1 QS 5, 5s). Zajednica prepoznaje sebe kao »svetu kuću za
Arona«, kao »Svetinju nad svetinjama« i kao »kuću zajedništva za Izrael« (9, 6).
Ona ne prinosi nikakve žrtve paljenice ubijenih životinja, ali je zato njezina moli-
tva žrtveni kult pravednosti, a njezino savršeno obraćenje ugodna dragovoljna
žrtva (9, 4s; usp. 8, 5). Odbacivanjem žrtvenoga kulta u Hramu, koji je zajednica
smatrala neregularnim i zločinačkim, razvijala se istodobno ideja ο spiritualnome
Hramu koji se očitovao u samoj zajednici. U njoj se ostvaruje u vremenu prevlasti
Βelijala jedino važeća služba Božja. Spiritualiziranje Hrama, koje se odnosi na
zajednicu, susrećemo i u Pavlovim poslanicama (1 Kor 3, 16s; Ef 2, 21s; usp. Mk
14, 58s). Naravno da se u Kumranu željno očekivalo ponovno uspostavljenje ob-
novljene Božje službe u Hramu (usp. Hramski svitak). Vrijedno je spomena tako-
đer da se u formulacijama koje se odnose na duhovni Hram redovito pravi razlika
između kuće za Izrael i svetišta, Svetinje nad svetinjama u Aronu. Pritom je uzeto
u obzir prvenstvo i posebno značenje svećenstva.
Da bi se demonstrativno odijelili od hramskoga kulta, zajednica je poprimila
specifične crte i povukla se u pustinju (nedaleko od Qumrana) da ondje pripremi
Njegov224 put kao što je zapisano: »U pustinji priprema put.... (četiri točke umje-
sto tetragrama), u stepi poravnava stazu Bogu našemu« (1 QS 8, 13s). Pritom se
pozivalo na mjesto iz Knjige proroka Izaije (Iz 40, 3), mjesto koje se i u evanđelji-
ma navodi u svezi s boravkom Ivana Krstitelja u pustinji (usp. Mk 1, 3ss). Iako su
mnogi eseni ostali diljem zemlje, odlasku pojedinaca u pustinju možemo pridava-
ti i više nego samo praktično značenje. U svakome slučaju vrlo je teško odrediti
odnos kumranskoga naselja prema ostalim naseljima rasprostranjenima diljem
zemlje. Mišljenje da su eseni u kumranskome naselju živjeli strožim životom, da
je tu egzistirala zajednica vrlo slična monaškim zajednicama, postalo je danas mi-
šljenjem od kojega se danas opet djelomično odstupa. Iako se pripravljanje puta
Gospodinu očituje upravo u proučavanju Zakona (1 QS 8, 15), čemu se čovjek
može posvetiti i posvećivao se na bilo kojemu mjestu, konkretan odlazak u pusti-
nju ima ipak simbolično značenje. Odvojenost od ljudi zloće, njihova rada i nji-
hovih posjeda, provedeno je tako da ga se nije moglo previdjeti (usp. 8, 14-17).
Eseni prepoznaju sebe u Savezu s Bogom. To je Savez milosti (1 QS 1, 8),
Savez vječnoga zajedništva (3, lls), vječni Savez za koji ih je Bog izabrao (5, 5;

224
Vjerojatno se na tome mjestu nalazi zamjenica umjesto Božjega imena. U 4 Q 259 stoji umjesto
zamjenice: istina.

100
4, 22), Savez obraćenja (CD 19, 16). Po ne znam koji put ponovljeno je da su oni
pristupili Savezu s Bogom (1 QS 5, 8; 10,10; 5,22 i dr.). Oni su narod Svetaca sa-
veza (1 QM 10, 10) i čvrsto ustraju na Njegovu Savezu (1 QS 5, 3; CD 3, 13).
Ovom posljednjom formulacijom jasno je naznačeno da se radi ο Savezu koji je
Bog jednoć sklopio sa svojim izraelskim narodom, samo stoje mnoštvo naroda
postalo nevjerno tomu Savezu. U Kumranu, pak, ispravno se pridržavaju toga Sa-
veza, Saveza s Izraelom (usp. 1 QM 17, 7; 14, 8). Ta povezanost osobito je nagla-
šena u Damaščanskome spisu, koji ga naziva Savezom otaca (8, 17s), Savezom
Abrahama (12, 11), Savezom koji je namijenjen svemu Izraelu (15,5). To što se
on u tome spisu katkada naziva i »Novim Savezom« (6,19; 8,21; 19, 33) ne znači
daje time Stari Savez ukinut. Dapače, on će se nanovo učvrstiti. Međutim, vrlo je
sporna formulacija: »Koji su pristupili Novomu Savezu u Damaščanskoj zemlji«,
koju susrećemo na spomenutim mjestima, a pogotovo je sporno pitanje što se po-
drazumijeva pod Damaščanskom zemljom. Odnosi li se to na neku zajednicu koja
je prethodila esenima, a bila naseljena u Damasku, te se stopila s esejima?225 Je li
posrijedi privremeno preseljenje iz Kumrana u Damask? Je li Damask simbolična
riječ za Kumran, odnosno za preseljenje? Pritom se poziva na Am 5,27: »Prognat
ću vas na područja s onu stranu Damaska, govori Gospodin.«226 To pitanje ostaje
otvoreno. Iako govori više u prilog simboličnom razumijevanju, što pretpostavlja
kao pozadinu realno iskustvo.227
Podjela zajednice na skupine od tisuću, stotinu, pedeset i deset članova (1 QS
2,21s; 1 QSa 1,29) slaže se s Izl 18,21.25; 1 Mak 3,55 (ovdje se misli na podjelu
vojske). Brojevi potvrđuju da broj pripadnika zajednice ne smije odstupati od tih
procjena. Duhovno vodstvo bilo je u rukama svećenika (1 QS 9, 7s). Zajednica je
bila po rangu stupnjevana na svećenike, starješine i narod (6, 8s). Čovjek sveće-
ničkoga staleža nije smio nedostajati čak ni u desetini (6, 3s; usp. CD 13,2). U vi-
jeću nagodbe, očito nadzornome tijelu, nalazilo se dvanaest muževa i tri svećeni-
ka. Ostaje međutim nepoznanicom jesu li ta tri svećenika Dvanaestorici pridoda-
na ili su im pripadala. Ovo posljednje je vjerojatnije. Broj dvanaest, koji ima veli-
ko značenje i u Novome zavjetu, povezan je naravno s dvanaest plemena Izraelo-
va naroda.
Strogi poredak po rangu se nastavlja sve do procjenjivanja pojedinačnih čla-
nova zajednice. Na godišnjoj skupštini, koju su nazivali blagdanom obnove Sa-
veza, to bi se procjenjivanje vršilo uvijek iznova. Taj poredak po rangu trebao se
odrediti ispitivanjem i procjenjivanjem pojedinca. Svaki član trebao je poznavati
svoj rang jedincatosti s Bogom (usp. 1 QS 2,19-23). Na tim godišnjim skupština-
ma pojačavala se i njegova odvojenost od naroda, prije svega liturgijskim nači-

225
Usp. STEGEMANN, Essener, 165. 207.
226
Usp. BURROWS, Mehr Klarheit, 191-198.
227
Damask je prema Op 5,27 klasično prognaničko mjesto. Usp. H. W. WOLFF, Dodekaprophe-
ton 2. Joel. Arnos, BKAT, Neukirchen-Vluyn, 1975, 311.

101
nom koji se očitovao u tome što su svećenici izgovarali blagoslove nad svim
muškarcima zajednice, koji sebe nazivahu muževima Božje sudbine, dok su leviti
muževima Belijalove sudbine upućivali prokletsvima (2, 2-18). Kad je riječ ο
sudbini, opet se može naslutiti da se radi ο predestinacijskome uvjerenju, ο njiho-
voj svijesti da su upravo oni od Boga izabrani.
Slika postaje još šarenijom kad pomislimo na različite redove koji smjenjiva-
hu jedni druge, ili postojahu jedni pokraj drugih. Tako u 1 QSa čitamo ο zapo-
vjednicima, sucima i činovnicima (1, 24. 29), a u Damaščanskome spisu dodatno
i ο nadzirateljima (9, 18s, 22; 13, 7ss: nadziratelji tabora). Zanimljivo je da se u
opisu njegovih zadaća nalazi i motiv ο dobrome pastiru: »On upućuje mnoge na
Božja djela, poučava ih svojim čudesnim činima i pripovijeda im ο vječnim doga-
đajima. Milostiv je prema njima, kao što je otac milostiv prema svojoj djeci, i sve
raspršene okuplja oko sebe kao što pastir okuplja svoje stado. On razrješuje sve
spone njihovih okova, da u njegovoj zajednici ne bi bilo potištenih ili slomljenih«
(13, 7-10). Važna je nedvojbeno i služba poučavatelja ili katehete (12,21; 1 QS 3,
13).228
Primanje novoga člana u zajednicu zbivalo se prema 1 QS 6, 13-23) po stro-
gim pravilima. Bila je propisana neka vrsta novicijata koji je trajao dvije do tri go-
dine. Nakon pristupanja zajednici poslije prve i druge godine novak se morao
podvrgnuti ispitivanju kojemu su prisustvovali svi punopravni članovi. Primanje
se odvijalo po stupnjevima. Stupnjevanje se odnosilo na unošenje i korištenje po-
sjeda, te na sudioništvo u ritualnome pranju i zajedničkomu blagovanju. Tek po-
što bi sudionik položio sve ispite i proveo dvije godine na kušnji, upisivao bi se
kao punopravni član u red svoje braće. Pravila primanja u zajednicu ostavljaju
poseban dojam da nose monastičke crte. Taj dojam dolazi još jače do izražaja u
opsežnim popisima kaznenih mjera koje za određene prekršaje predviđaju privre-
meno ili trajno isključenje iz zajednice ili premještanje na niži stupanj u zajednici
(1 QS 6, 24-7, 25). Tko bi, na primjer, davao krive podatke ο svome imovinskom
stanju, bio bi godinu dana isključen iz »čistoće punopravnih članova«, znači is-
ključen iz obrednih pranja, a njegova prehrana smanjila bi se za četvrtinu (6,24s).
Isto bi se dogodilo i onomu tko bi u svome gnjevu govorio protiv svećenika
(7,2s). Prekršajima za koje je predviđeno trajno isključenje pripadaju gunđanje
protiv osnove jedincatosti (7, 17) ili klevetanje punopravnih članova (7, 16s).
U pravilima reda zajednice sadržanim u 1 QSa utvrđuje se ponajprije staro-
sna dob članova glede preuzimanja određenih dužnosti i službi. Spominju se ta-
kođer žene i djeca (1, 4). Isto vrijedi i za Damaščanski spis. U njemu se polemizi-
ra protiv toga da jedan muškarac ima dvije žene za vrijeme njihova života (CD 4,

228
1 QS 3, 13-4,26 nudi nam elementarnu katehezu. U CD 10,6; 13, 2 spominje se knjiga
Hagi/Hagu po kojoj bi se trebala vršiti obuka za članove. Bio je to po svoj prilici nekakav zako-
nik, ali kakav? »Knjiga podjele vremena« (16,3) sadržavala je ozbiljno obrađena pitanja kalen-
dara.

102
20s). No zbog sažetosti te formulacije teška je bilo kakva interpretacija. Poliga-
mija je bila zabranjena. Po svemu sudeći, nakon rastave prvoga braka nije bio do-
pušten drugi.229 Takvo stajalište bilo je u židovstvu novost. A zasnivalo se na Post
1,27: »Ipak se temelj stvaranja sastoji u tome: kao muža i ženu on ih stvori« (CD
4, 21). Oboje, zabranu poligamije i pozivanje na Post 1, 27 nalazimo i u Mk 10,
6ss.
Prema CD 14, 4 čak je i strancima (prozelitima) bilo dopušteno pristupanje
zajednici. U tome dokumentu nema govora ο nekim strogim pravilima novicijata,
kao što je to slučaj s dokumentom 1 QS. Različiti propisi povlače za sobom pita-
nje, nije li unutar zajednice postojala jedna grana onih članova koji se nisu ženili,
koja se onda rado smještala u kumranske nastambe. Na to pitanje odgovara se vr-
lo proturječno.230
Strogost života dolazi u Damaščanskome spisu osobito do izražaja u strogo-
me Sabbath-thora (propisu svetkovanja subote, op. prev.) (10, 14-12, 6). Rigoro-
zno svetkovanje subote bilo je osobito prikladan način da se pripadnik zajednice
distancira od onih koji joj nisu pripadali. Tako se u nastavku propisa ο svetkova-
nju subote govori ο propisima obrednoga čišćenja i naglašuje kako se primjenom
tih propisa uočava razlika između čistoga i nečistoga, između svetoga i profano-
ga. To je zacijelo moralo biti učinkovitim sredstvom razlučivanja za sve zajedni-
ce raspršene po izraelskim gradovima. Pravila ο svetkovanju subote pripadaju
»svim redovima s mjestom boravka u gradovima Izraela« (CD 12, 19s). Među
specijalnim uputama nalazi se i ona prema kojoj nije u subotu dopušteno izvaditi
iz cisterne ili jame živinče, ako bi kojim slučajem upalo u njih (11, 13s). Pa i kad
bi čovjek pao u bunar na dan subote, nije dopušteno donijeti ljestve ili uže, niti je
dopušteno uporabiti bilo koju drugu spravu (11, 16s). Ta često obrađivana kazu-
istička problematika ostavilaje traga i u Mt 12, 11; Lk 14, 5 (usp. Lk 13, 15). Isus
odobrava mišljenje svojih (farizejskih?) suvremenika daje dopušteno u subotu iz
jame izvući čovjeka, ili živinče iz jame. Esenska interpretacija bila bi u tome slu-
čaju mnogo radikalnija.231

229
Nasuprot tomu, čini se, daje muškarcu nakon smrti njegove žene bila dopuštena ponovna že-
nidba.
230 STEGEMANN, Essener,; 272s, najodlučnije odbacuje beženstvo u Kumranu. Eseni su po zako-
nu bili zaduženi za razmnožavanje. H. HÜBNER, Zölibat in Qumran?, NTS 17 (1970./71.),
153-167, misli da su se tek neki pojedinci dragovoljno odlučili za beženstvo. Paleta različitih
stavova je višeslojna. Ako je bilo beženstva, što je vrlo problematično, tada bi se ono moralo tu-
mačiti pomoću stranoga utjecaja. HENGEL, Judentum und Hellenismus, 445-453, misli daje
riječ ο pitagorejskome utjecaju koji je u znatnoj mjeri odredio strukturu i život esena. Usp.
BARDTKE, ThLZ 86 (1961.), 93-104; C. SCHNEIDER, Zur Problematik des Hellenistischen
in den Qumrantexten, u: BARDTKE, Qumran-Probleme, 299-314.
231
BILLERBECK, I 629 zastupa mišljenje daje u Isusovo vrijeme praksa bila daleko blaža. CD
11 on ne navodi. Umjesto toga spominje rabinsko mišljenje (Schab 128b) prema kojemu bi se
živinčetu koje je palo u rupu smjela donositi hrana, ali ga se ne bi smjelo iz nje izvući, sve dok
ne prođe subota. Radi se ο jednoj kasnoj predaji.

103
Otvorenost članova zajednice jednih prema drugima dokazuje se bratskom
opomenom. Za opominjanje postoji sustav mjerodavnosti koji bi trebao u srcima
spriječiti svaki gnjev protiv bilo kojega člana zajednice, ο čemu nas izvješćuju
kako 1 QS 5, 26s tako i CD 9, 3-8. Preporučuje se opomena u četiri oka, koja bi se
izvršila još istoga dana, kad se drugi po mišljenju uvrijeđenoga ogriješio. Javna
opomena nije bila dopuštena. Takva opomena mogla bi se dogoditi tek u slučaju
da se optužba ispituje pred svjedocima. Zanimljivo je da se u Mt 18, 15-17 za
bratsku opomenu propisuju isti postupci: najprije opomeni brata nasamo, zatim
dovedi još jednoga ili dvojicu sa sobom, prije negoli ćeš slučaj priopćiti okuplje-
noj zajednici.
Svakodnevni život bio je prožet liturgijskim okupljanjem. Tu valja spome-
nuti obredna pranja što ih je svaki punopravni član prije zajedničkoga blagovanja
morao izvršiti uranjanjem u vodu. Ο tome svjedoče i danas vidljive otvorene ci-
sterne u kumranskome naselju koje su bile opskrbljene vodom putem vodovod-
noga sustava. Ο tome piše i Josip Flavije232 u svome izvješću ο esenima, navodeći
kako oni nakon jutarnjega rada, oko podneva (ili pete ure), prije zajedničkoga
blagovanja, svoja tijela opasuju lanenom tkaninom i kupaju se u hladnoj vodi.
Glede smisla toga kupanja prevladava jednodušnost da ono odgovara pranju koje
su svećenici u Hramu obavljali prije žrtvenoga prinosa na oltaru. Eseni su sebe
shvaćali kao duhovne hramove i na taj bi način dolazio do izražaja svećenički ka-
rakter njihove zajednice. Pritom valja imati na umu daje pristup kupeljima - u
tekstovima nazvan »čistoćom mnogih« - bio istovjetan s punopravnim pristupom
zajednici. Tako je kažnjavanje isključenjem iz te »čistoće« značilo istodobno pri-
vremeno ili trajno isključenje iz zajednice, ili pad na niži stupanj hijerarhijske lje-
stvice. Pranja koja su se vršila izvan zajednice, ili bez Duha obraćenja, nisu kori-
stila. To se osobito naglašuje u spisu 1 QS. Onaj koji nije voljan obratiti se, neće
biti oslobođen od svojih grijeha, »i ne smije se čistiti vodom očišćenja, ne smije
se posvećivati u vodama mora ili rijeka, ne smije se čistiti bilo kojom vodom za
pranje. Nečist treba ostati nečistim sve dane, jer je odbacio zakone Boga i nije se
vratio na ispravan put u zajednici svoga vijeća« (3, 4-6). Samo uranjanje u vodu
ne donosi oprost grijeha. Oprost se zadobiva preko Duha u zajednici. Međutim,
uranjanje u vodu je opipljiv znak pripadnosti zajednici a time i u njoj zajamčena
oprosta grijeha.
Uranjanje u vodu mogli bismo smatrati najvažnijim elementom važećih pro-
pisa ο očišćenju (usp. CD 10, 10-13; 12, 11-18). Prema Josipu Flaviju (Bell. 2,
150) eseni bi se kupali i onda ako su dodirnuli kojega člana zajednice koji je pri-

232
BELL. 2, 129. Prema zapisu 2, 137 predavao se povez oko kukova već onome koji se pripre-
mao za prijem u zajednicu, zajedno s malenom sjekirom i bijelom odjećom. Bijela odjeća je za-
pravo haljina koju su favorizirali svećenici. Pitagorejci su također nosili bijele haljine. Male
sjekire primjenjivale bi se u nužnoj obrani. Usp 2, 148.

104
padao nižemu rangu. Ako je to točno, onda se obredna pranja potvrđuju kao čim-
benik stvaranja reda i hijerarhije u zajednici.233
Što se tiče odnosa prema posjedu i imovini, on je također suodređen ovim
mislima ο čišćenju, premda u tome pogledu igraju i druga promišljanja bitnu ulo-
gu. A mora se također konstatirati kako ni Filonove ni Flavijeve obavijesti ο tim
pitanjima ne bi trebalo uzimati ozbiljno, jer su u velikoj mjeri prožete heleni-
stičkim idealima.234 Proučavanjem kumranskih spisa na vidjelo dolaze napetosti,
pogotovo između 1 QS i CD. Pa ipak, postoje i važne zajedničke značajke. To je
prije svega odjeljivanje posjeda zajednice od drugih posjeda: »Vaš posjed ne smi-
je biti objedinjen s posjedom muževa prijevare, koji svoj preobražaj nisu očistili
do te mjere da bi mogli odbaciti zločine« (1 QS 9, 8s). Slično glasi zapis u CD 6,
14: »Oni moraju izdvojiti sebe od sinova propasti i odijeliti se od posjeda bez-
božnosti koji je nečist, zbog neke zgrade, zbog izrečena prokletstva ili zbog po-
sjeda Hrama.« Ovaj iskaz je nešto specifičniji, ali i on upućuje na izdvajanje u
svrhu oslobađanja od nečistoće. Damaščanski spis dopušta čak trgovanje s čovje-
kom izvan zajednice, ako se to događa iz ruke u ruku, ako je pokazano nadzirate-
lju i ako je od njega pismeno odobreno (13, 14-16). U svakome sliićaju postojao
je posjed zajednice. A je li postojao i posjed unutar zajednice, posjed kojim bi ras-
polagao član zajednice? Ili ćemo se složiti s mišljenjem daje svima bilo sve na
raspolaganju, te se u biti prakticirala zajednica dobara? Na ovome mjestu zanima
nas prije svega posljednje pitanje. Propisi koji uređuju primanje nekoga pristu-
pnika u zajednicu pretpostavljaju upravo zajednicu dobara. Tako je u 1 QS 6,19ss
zapisano da dotični novak treba nakon prve godine kušnje svoj posjed i svoje pri-
hode predati ovlaštenome upravitelju, samo što ovaj ne smije to još uvijek trošiti
za potrebe zajednice (mnogih). A sve što se potroši na pristupnika mora biti na ra-
čunu. To najvjerojatnije zbog eventualne mogućnosti da ne dođe do primanja u
zajednicu, kako bi mu se njegov imetak, nakon odbijanja nastalih troškova, mo-
gao vratiti. Tek kad je uspješno završio i drugu godinu kušnje, može se njegov po-
sjed unijeti u posjed zajednice. Što dakako znači daje njegov posjed prešao u po-
sjed zajednice.235
U Damaščanskome spisu pretpostavlja se privatno vlasništvo. Tako između
ostaloga čitamo da se u subotu ne smiju sklapati nikakvi poslovi oko posjeda ili
nekoga drugog dobitka (10,18), da nitko ne smije oskvrnuti subotu radi posjeda i
dobitka (11,15), ili da se prilikom sklapanja poslova u vezi s posjedom imaju po-
zvati dva pouzdana svjedoka glede otplate obroka (9, 22s).

233
Josip Flavije govori ο četiri staleža. Po svoj prilici misli na svećenike, levite, laike i novake.
234
Glede ovoga usp. KLAUCK, Gütergemeinschaft, 74-78.
235
Kod 1 QS mora se imati u vidu različite slojeve. S tim u vezi usp. J. POUILLY, La regle de la
communaute de Qumrän, CRB 17. Usp. također C. DOHMEN, Zur Gründung der Gemeinde
von Qumran, RdQ 11 (1982.), 81-96.
105
Napetost između 1 QS i CD pokušavalo se riješiti na različite načine. U obzir
se uzimao razvojni tijek od rigorizma do liberalizma, ili obratno.236 No najoblju-
bljenije je prihvaćanje dviju esenskih grana, monaške, u kojoj se živjelo mo-
naškim životom i koja je zastupljena u 1 QS, te obiteljske, u kojoj se živjelo obi-
teljskim životom, a koja je zastupljena u CD. Zajednica dobara postojala je samo
u monaškoj grani, koja je bila u Kumranu.
. Ali i to stajalište dovodi se danas u dvojbu. Prema Lev 25 Sveta zemlja bila je
vlasništvo Božje (osobito 25, 23), a nikada vlasništvo naroda. Narod je zemlju
primio na uživanje, i zadržao je istodobno u nasljednome zakupu. Vlasnikom
ostaje Bog. Pritom su postojale dvije pretpostavke. Prvo, zahtjev da se ljudi pridr-
žavaju naputaka Tore kao povelje Saveza. A drugo, Bog je kao vlasnik zemlje
imao pravo udjela u prinosima. Sukladno tomu eseni se - kako je to dokazao
Stegemann237 - nikad nisu izjašnjavali kao vlasnici zemlje. Oni su radili isključi-
vo povjerenički za Boga.
Na toj osnovi trebalo bi praviti razliku između vlasništva i posjeda. Vla-
sništvo je neprenosivo. Zajednica dobara ograničava se na »prava vlasništva čla-
nova zajednice kao osnovu za potraživanje religioznih obvezatnih nameta«.238
Pod posjedom se podrazumijevaju prinosi ostvareni korištenjem dobara i vlasti-
tim zauzimanjem. Dok vlasništvo ostaje u Božjim rukama, te je njime moguće je-
dino povjerenički odano upravljati, prinosi, sve što se pri vrijedilo, ostaje u posje-
du zajednice, ali i pojedinaca.
Ovakvo gledanje prikladno je da bismo mogli razotkriti jednu od bitnih sa-
stavnica samorazumijevanja zajednice. Ono jasno pokazuje da je odnos prema
vlasništvu i posjedovanju teološki ispravno određen i da se ne iscrpljuje u misli-
ma ο očišćenju i svetosti. Pa ipak se moramo zapitati nije li u 1 QS 6,19ss bila au-
toru pred očima zajednica posjeda. I nadalje, ne pretpostavlja li se u 1 QS 7, 6s
osobni posjed? Naime, tu stoji zapisano daje svaki onaj koji se prema posjedu za-
jednice nemarno odnosio, dužan osobno namiriti štetu. Neke stvari ostaju otvore-
ne. Po svoj prilici morat će se uzeti u obzir razvojni tijekovi i promjene. Ali kako
je to teklo?
Eseni su zadržali zajedničku gozbu ο čijemu značenju postoje danas među
istraživačima različita mišljenja. Te zajedničke gozbe znale su se katkad uvelike
precjenjivati. Tako ih već J. M. Allegro označuje kao »sakramentalno žarište«
esenskoga bogoslužja, a K. G. Kuhn dolazi do zaključka da bi zajedničku gozbu

236
Usp. H. BRAUN, Spätjüdisch-häretischer und frühchristlicher Radikalismus /, BHTh 24/1,
Tübingen, 1969., 120-124; I. HAHN, Die Eigentums-Verhältnisse der Qumran-Sekte, WZ(B).
GS 12 (1963.), 263-272.
237
Usp. Essener, 245-264.
238
259.

106
trebalo posredovati božansko otkupljenje.239 Do toga je rezultata došao pomoću
zaključka a pari. Budući da prema njegovu mišljenju već same kupke, obavljene
u pravome Duhu, ostvaruju oproštenje grijeha, približno isto događalo bi se i s
gozbom. Već smo, naravno, upozorili na to da kupke imaju doduše uzvišeno
značenje u okviru predodžaba ο čistoći i svetosti, ali im se ne može pripisivati
moć opraštanja grijeha. Isto vrijedi za zajedničku gozbu. Daje takva gozba više
od obična nasićivanja, gotovo je nesporno. Ali u čemu se sastoji njegov smisao?
U rukopisima postoje dva mjesta koja se odnose na gozbu. U 1 QS 6,4-6 na-
lazi se suhoparan naputak: »Kad pripravljate stol za blagovanje, ili mlado vino za
ispijanje, treba svećenik (koji ne smije nedostajati ni u skupini od desetero člano-
va) najprije ispružiti svoju ruku te izgovoriti hvalospjev nad prvinama kruha i pr-
vinama mladoga vina.« Posebnost ovoga naputka ne sastoji se u činjenici da se
prije početka gozbe molilo - to se razumije samo po sebi - nego u činjenici da
mora biti nazočan svećenik koji će izgovoriti hvalospjev. Time gozba poprima
svoju hramsku usmjerenost. Tako se, doduše dvojilo od obreda u Hramu i suzdr-
žalo od prinošenja vlastitih žrtava. Kao što se kupkama oponašalo svećeničko
pranje prije bogoslužja, tako se zajedničkom gozbom oponašala gozba koju su u
Hramu predvodili svećenici. Možemo polaziti od toga daje i zajednička gozba
imala karakter bogoslužja. Nadalje, valja obratiti pozornost na činjenicu da je
svećenik blagoslovio prvine kruha i mladoga vina. Mlado vino (thiroš, usp. 11.
QTemp 21, 4-10) naglašuje karakter prvine. Kruh i vino bili su, ο čemu govori
1 QSa 2,18-20, zajedno blagoslovljeni prije gozbe. Radi se dakle ο prvinama koje
pripadaju svećeniku, odnosno Bogu.240 Spoznaja da se radi ο kruhu i vinu, dakle, ο
istim supstancijama gozbe kakve nalazimo u kršćanskoj euharistijskoj gozbi, mo-
gla bi biti izazovna. No, »kruh« je ovdje najvjerojatnije oznaka za sveukupno bla-
govanje, na kojemu se nije jeo samo kruh.
U 1 QSa 2, 11-22 nalazi se u biti opis zajedničke gozbe koji odgovara odre-
đenome propisu sekte. Samo što je sada ona brojčano i vremenski proširena na
blagdansko okupljanje svih pozvanih u zajednicu, oba Mesije, svećenik - koji se
poistovjećuje s Mesijom Aronovim - i Mesija Izraelov. Sada svećenički Mesija
izgovara blagoslov nad prvinama kruha i njladoga vina. On ga izgovara prvi. Tek
onda - to je novost - treba cijela zajednica, svaki prema svome dostojanstvu, iz-
govarati riječi blagoslova. Vidimo, nadalje, da su pripušteni jedino muškarci u
dobi sposobnoj za obavljanje kulta, naravno, ukoliko su oslobođeni od tjelesnih

239
J. M. ALLEGRO, The Dead Sea Scrolls, Harmondsworth, 1956., 114s; K. G. KUHN, The
Lord's Supper and the Communal Meal at Qumran, u: K. STENDAHL, The Scrolls and the NT,
London, 1958., 65-93. 259-265. Uostalom, BOUSSET-GRESSMANN, Religion des Juden-
tums, 460s, bili su davno prije otkrića Kumranskih rukopisa uvjereni kako su spoznali sakra-
mentalnost blagovanja.
240
Usp. Lev 23, 10; Pnz 18, 4; nadalje Izl 23, 19; 34, 26; Lev 2, 12; Br 15,20; 26, 10.

107
mana i ukoliko se nalaze u stanju obredne čistoće.241 Prema tome, žene i maloljet-
nici su isključeni. Takvo utopijsko gledanje na mesijansko vrijeme obvezuje da
se zajednička gozba slavi sve do početka eshatološkoga rata. Naime, to blagdan-
sko okupljanje pokazuje svu spremnost za taj rat u kojemu će svi narodi biti poko-
reni (1 QSa 1, 21) a na njegovu svršetku moći će se s pravom očekivati obnova
uređenoga hramskog kulta.
Sve dotle treba u malome krugu desetina obavljati zajedničku gozbu, uvijek
iznova, najvjerojatnije dnevno (2, 21s), u svim podružnicama, na svakome mje-
stu, gdje se na okupu nađe po deset muškaraca izabranih od vijeća (1 QS 6, 2s).
Kupke i zajednička gozba međusobno su povezani unutrašnjim ustrojstvom.
Kupke omogućuju pristup gozbi. Time što se pokajniku tek nakon godine dana
dopušta pristup čistoći mnogih, kupkama, i »napitku mnogih« (1 QS 7, 19s) - što
znači zajedničkoj gozbi - naglašeno je zapravo središnje značenje kupki i zajed-
ničke gozbe. Možda se običavalo zajednički blagovati i u većim krugovima na
blagdan obnove Saveza. To bi također mogla ujedno biti prigoda za pristup gozbi.
A blagdansko okupljanje, ο kakvu je riječ u 1 QSa, na kojemu bi sudjelovala oba
Mesije, moglo bi značiti sam vrhunac i dovršenje.242
Josip Flavije izvješćuje ο gozbi esena malo opširnije.243 On spominje pret-
hodne kupke i svećeničku molitvu, naglašujući njihov tajanstven karakter. Nije-
dan inovjernik ne smije prekoračiti prag blagovaonice, dok strani članovi zajed-
nice dobivaju mjesto za stolom. Eseni ulaze u blagovaonicu kao da ulaze u sveti-
šte, noseći na sebi »svete haljine«. Misli se na bijelu svećeničku haljinu. Osobito
je dojmljiva za njega šutnja za vrijeme gozbe, koja na one koji stoje izvana djeluje
poput jezive tajne. Josip Flavije očito nije bio upoznat s pravim smislom gozbe,
koji se sastojao u njegovu usmjerenju na Hram, odnosno on takvu zajedničku
gozbu tumači u svjetlu helenističkih misterija.244 Ako je tomu tako, onda svakako
valja konstatirati daje gozba esena prikazana u svjetlu misterija od nekoga koji
nije bio član zajednice, već je esene poznavao samo po viđenju. Slično se događa-
lo i s kršćanskom večernjom gozbom, iako ovdje tumačenje ide drugim smjerom.
Eseni su morali zajedničke pjevati pohvalnice, međusobno se savjetovati (1
QS 6,3), posvetiti se proučavanju Zakona (8,15), a pouke Zakona držati u tajnosti
pred muževima zločina. To znači da su svoju zakonodavnu praksu smatrali tajnim
znanjem. Imali su točno određeno vrijeme za molitvu, koje su određivali i izraža-
vali astronomskim pojmovima: na početku vladavine svjetla, na njegovoj pre-
kretnici, na njegovu povlačenju na njegovo čvrsto mjesto, na početku buđenja ta-

241
STEGEMANN, Essener,; 265, upućuje na to da se ovdje zapravo radi ο propisima za obredna
blagovanja u Hramu prigodom hodočašća na velike blagdane.
242
Usp. F. M. CROSS ml., The Ancient Library of Qumran and Modem Biblical Studies, London,
1958., 64-66.
243
Bell. 2, 129-133.
244
Tu spadaju riječi ο »onima koji stajahu izvana« (τοις έξωθεν), ο tajni, ο svetoj odjeći. >
108
me itd. (9, 26ss). Ne podsjećaju li nas ti podaci na kasniju kršćansku raspodjelu
vremena za molitvu, na časoslov? I eseni su, kako stoji u Damaščanskome spisu
(7,18s), uz svoje subote imali sveta vremena i blagdane prema zapovijedima čla-
nova novoga Saveza u Damaščanskoj zemlji.
Na kraju prikaza opširnoga sadržaja otkrivena u Kumranskim spisima valja
još jednom upozoriti na to da nas ti spisi informiraju ο razvoju koji je trajao preko
dva stoljeća. To vrijedi za pojedine rukopise, ali i za sve što je naknadno ušlo u
predaju. Tako se ono bitno esensko nalazi pomiješano s predesenskim i uzesen-
skim, što sve skupa čini esensku predaju. Od kronološke rekonstrukcije, na ovaj
ili onaj način teško izvedive i vrlo sporne, moralo se odustati. No u svakome slu-
čaju možemo konstatirati da nam ti rukopisi otvaraju širok uvid u židovstvo Pale-
stine koje je prethodilo i u počecima pratilo kršćanstvo.
LITERATURA: M. BURROWS, Die Schriftrollen vom Toten Meer, München, 1958.; M. BUR-
ROWS, Mehr Klarheit über die Schriftrollen, München, 1958.; A. DUPONT-SOMMER, Die Esse-
nischen Schriften vom Toten Meer, Tübingen, i960.; J. MAIER, Die Texte vom Toten Meer, 2 sve-
ska, München-Basel, i960.; S. WAGNER, Die Essener in der wissenschaftlichen Diskussion vom
Anfang des 18. bis zum Beginn des 20. Jarhunderts, (BZAW 79), Berlin, 1960.; H. BARDTKE, Die
Rechtstellung der Qumran-Gemeinde, ThLZ 86 (1961.), 93-104; J. GNILKA, Das Gemeinschaft-
smahl der Essener, BZ 5 (1961.), 39-55; J. GNILKA, Die essenischen Tauchbäder und die Johan-
nestaufe, RdQ 3 (1961.), 185-207; H. BARDTKE (izdavač), Qumran-Probleme, Berlin, 1963.; G.
JEREMIAS, Der Lehrer der Gerechtigkeit, StUNT 2, Göttingen, 1963.; H. RINGGREN, The Faith
of Qumran, Philadelphia, 1963.; J. BECKER, Das Heil Gottes, StUNT 4, Göttingen, 1966.; G.
KLINZIG, Die Umdeutung des Kultus in der Qumrangemeinde und im NT, StUNT 7, Göttingen,
1971.; L. H. SCHIFFMAN, TheHalakhah at Qumran, London, 1975.; Μ. P. HORGAN, Pesharim.
Qumran Interpretation of Biblical Books, CBQ. MS 8, Washington, 1979.; H. LICHTENBER-
GER, Studien zum Menschenbild in Teksten aus Qumran , Göttingen, 1980.; E. LOHSE, Die Texte
aus Qumran, Darmstadt, 1981.; Ph. R. DAVIES, Qumran-Cities of the Biblical World, Grand Ra-
pids, 1982.; G. J. BROOKE, Exegesis at Qumran, Sheffield, 1985.; E.-M. LAPERROUSAZ, Les
manuscrits de la MerMorte, Paris, 1986.; Β. NITZAN, Pesher Habakkuk, Jerusalem, 1986.; E. QI-
MRON, The Hebrew of the Dead Sea Scrolls, Atlanta, 1986.; M. WEINFELD, The Organizational
Pattern and the Penal Code of the Qumran Sect, Fribourg-Göttingen 1986.; T. S. BEALL,
Josephus 'Description of the Essenes Illustrated by the Dead Sea Scrolls, SNTS. MS 58, Cambrid-
ge, 1988.; H.-J. KLAUCK, Gütergemeinschaft in der klassischen Antike, in Qumran und in NT: Ge-
meinde-Amt-Sakrament, Würzburg, 1989., 69-100; Μ. Α. KNIBB, Jubilees and the Origin of the
Qumran Community, London, 1989.; A. E. SEKKI, The Meaning of ruah at Qumran, Atlanta,
1989.; S. TALMON, The World of Qumran from Within, Jerusalem, 1989.; H. STEGEMANN, Das
Gesetzeskorpus der »Damaskusschrift«, IX-XIV, RdQ 14 (1990.), 409-434; M. O. WISE, A Criti-
cal Study ofthe Temple Scroll, Chicago, 1990.; J. A. FITZMYER, The Dead Sea Scrolls, Atlanta,
1992.; Μ. P. GARCIA, Qumran and Apocaliptic, STDJ 9, Leiden, 1992.; J. J. COLLINS, Solving
the Mysteries of the Dead Sea Scrolls, Grand Rapids, 1994.; G. STEUDEL, Der Midrasch zur Es-
chatologie aus der Qumrangemeinde, 4 Q Midr Eschat, Leiden, 1994.; G. WERMES, The Dead
Sea Scrolls, London, 1994.; H.-J. FABRY - A. LANGE - H. LICHTENBERGER, Qumranstudien,
Göttingen, 1995.; A. LANGE, Weisheit und Predestination, STDJ 18, Leiden, 1995.; J. MAIER,
Die Qumran-Essener: Die Texte vom Toten Meer, 3 sveska, UTB, München-Basel 1995./96.

Čitatelja dobrohotno upućujem na opsežan bibliografski izbor u MEIERA, Qumran-Essener III,


381-477.

109
Četvrto poglavlje

IVAN KRSTITELJ I ISUS

1. IVAN KRSTITELJ

S Ivanom Krstiteljem stupamo na tlo kršćanstva. U svakome slučaju to je vri-


jeme Novoga zavjeta i Crkve. U sva četiri evanđelja djelovanje Ivana Krstitelja
vremenski prethodi Isusu, a njega se shvaća Isusovim pretečom. Je li tako sam se-
be shvaćao i Ivan? Kako je on vidio Isusa? Rekonstruirajmo lik i djelatnost povi-
jesnoga Krstitelja. Uz tekstove u evanđeljima na raspolaganju nam stoji i izvješće
Josipa Flavija (Ant. 18, 117-119).

a) Rođenje i pretpovijest - mjesto njegova djelovanja

Prema Lukinoj, legendom obojenoj pripovijesti ο njegovu djetinjstvu rodite-


lji su mu bili Zaharija i Elizabeta, oboje iz svećeničkoga roda (Lk 1, 5). Ta pripo-
vijest zavređuje povjerenje. Ο mjestu rođenja ne znamo ništa pobliže. Vjerojatno
se rodio u Gorju judejskome (Lk 1, 65), a ne u Jeruzalemu.1 Odmah po otkriću
Kumranskih spisa Ivana se dovodi u vezu s esenima. Prvotno se inzistiralo na tezi
daje bio odgojen u Kumranu i daje postao članom tamošnje zajednice, da bi se s
vremenom distanciralo od nje.2 Toj tezi idu u prilog mnoga gledanjals različitih
vidika: s vidika visoke starosti roditelja (1,7); s vidika boravka u pustinji prije
njegova javnog nastupa (1, 80); s vidika njegova svećeničkog podrijetla, što gaje
moglo učiniti prirodnim simpatizerom svećenički obojene Kumranske zajednice;
s vidika mjesta njegova djelovanja, koje nije bilo baš previše udaljeno od Kumra-
na; s vidika njegova krštenja, koje se dovodi u svezu s esenskim kupkama; s vidi-

1
Lokalna predaja ο Ain Karimu kao mjestu rođenja potječe iz kasnijega vremena. C. KOPP, Die
heiligen Stätten der Evangelien, Regensburg, 1959., smještaje u 5. ili 6. stoljeće.
2
Jedan od prvih zastupnika te teze bio je W. H. BROWNLEE, A Comparison ofthe Covenanters
of the Dead Sea Scrolls with Pre-Christian Jewish Sects, BA 13 (1950.), 69-72; usp. H. BRA-
UN, Qumran und das NT I, 83; tezu je zastupao i J. DANIELOU, Qumran und der Ursprung
des Christentums, Mainz, 1958., 16-28: »Postoji mogućnost prema kojoj bi on mogao biti
esen. No, vjerojatno je bio samo sljedbenik esena« (26).

111
ka njegova zahtjeva za obraćenjem u propovijedanju; te naposljetku, s vidika es-
hatološkoga očekivanja. No, postoje i mnogi razlozi koji toj tezi ne idu u prilog.
Ivanovo krštenje ima u usporedbi s esenskim ritualnim kupkama posve drukčiji
smisao. To je jednokratan čin koje on vrši na drugima. Tumačiti Lk 1, 80 u smislu
da se dječak Ivan odgajao u Kumranu nedopustivo je nasilje nad tekstom. Tezu ο
Kumranu može se zastupati samo po cijenu pretpostavke ο raskidu do kojega je
došlo između Krstitelja i esena. Ali za to ne postoji nikakvo uporište.
Ivan je za poprište svoga djelovanja izabrao mjesto izvan naseljenih po-
dručja. Zanimljivo je da podatci ο tome mjestu bivaju tijekom predaje sve točniji.
Dok Mk 1,4s govori jednostavno ο pustinji kao mjestu gdje je Ivan propovijedao,
te ο rijeci Jordanu, na kojoj je krstio, ne spominjući uz to nijedno obližnje mjesto,
Mt 3, 1 govori već ο Judejskoj pustinji. Ivanovo evanđelje navodi nam konkret-
na mjesta: Betaniju s onu stranu Jordana (1, 28; 11, 1), Enon blizu Salima (3, 23:
»jer ondje bijaše mnogo vode«). Lokaliziranje te Betanije, koja se ne smije za-
mijeniti s Betanijom kod Jeruzalema, zadaje velike teškoće. Prevladava mišljenje
da se nalazila jugoistočno od Jerihona, nedaleko od mjesta na kojemu se Jordan
ulijeva u Mrtvo more.3 Enon, naprotiv, leži u sjevernoj Samariji te je od Betanije
udaljen preko pedeset kilometara. Možda se tu sačuvala praksa krštenja kasnijih
krstitelja. G. Dalman4 lokalizirao je mjesto Ivanova krštenja kod plićaka Hadžle,
važne raskrsnice na kojoj se spajaju putevi koji vode iz Jeruzalema i Judeje u
zemlju istočnoga Jordana. Ukoliko mislimo da se plićak Hadžla nalazio blizu
Betanije, složit ćemo se s konstatacijom daje Ivan pronašao pravo mjesto, kroz
koje je svakoga dana prolazio velik broj ljudi koji su usput mogli čuti njegove
propovijedi.
Pa ipak, zašto se Ivan povukao u pustinju i na rijeku Jordan? Zašto nije ostao
u naseljenu području? Zašto nije djelovao, na primjer, u Jeruzalemu, kao što su to
činili mnogi proroci prije njega? Iza pustinje i Jordana kriju se teološka smjera-
nja, koja su nam danas teško dostupna, pogotovo kad ih se optereti tradicijom i
dodatnim intencijama. Tako je citat Iz 40, 3: »Glas viče u pustinji: Pripravite put
Gospodinu, poravnite mu staze!« (citirano prema Mk 1,3) tek u Iv 1, 23 stavljen
Krstitelju u usta, po svoj prilici zahvaljujući kasnijemu promišljanju kršćanske
zajednice. Zanimljivo je da se dotični citat navodi i u Pravilima Kumranske sljed-
be, kad se govori ο povlačenju u pustinju (1 QS 8, 13s). Pustinja je mjesto Božje
blizine, mjesto Njegova dolaska, mjesto eshatološkoga novog početka. S pusti-
njom su povezane za Izrael itekako spasenjski-povijesno važne uspomene, prije

3
Znači li Betanija »Kuću lađe"? Izvedenica je moguća. Usp. SCHNACKENBURG, Joh /, 283.
Usp. također L. H. GROLLENBERG, Bildatlas zur Bibel, Gütersloh, 1959., Karte, 116. Glede
navoda u Iv 1,28 postoje različite varijante tekstova. Pozornost zavređuje Beth-abara za koju se
zauzima Origen. Prema Madaba-karti Beth-abara leži u blizini spomenute Betanije, jugo-
istočno od Jerihona.
4
Ort und Wege Jesu, Gütersloh, 1924., 97. Usp. ERNST, Johannes der Täufer, 282.

112
svega uspomena na Mojsijev naraštaj i boravak u pustinji. Jordan je također imao
svoje mjesto u tim uspomenama. Jednom davno Jošua je vodio svoj narod preko
te rijeke u Obećanu zemlju (Jš 4,18s). Smiju li se te uspomene izravno koristiti za
interpretiranje Ivanova krsnog propovijedanja, te smije li se u tome smislu kazati
kako je Krstitelj pozivanjem na krst i obraćenje uz rijeku Jordan htio narod pove-
sti u buduće spasenjsko vrijeme, baš kao što je Jošua poveo svoj narod preko Jor-
dana u Obećanu zemlju? Vodi li to Ivan na jedan simboličan način, proročki zna-
kovito, izraelski narod u spasenjsko vrijeme, po uzoru na pustinjski naraštaj?5 S
obzirom na oskudnost izvješća koje nam stoji na raspolaganju preporučuje se u
tome pogledu suzdržanost.6 Ukoliko je pak uspomena na Izraelov boravak u pu-
stinji u tome sadržana, moglo bi iskustvo Boga što gaje narod doživio u pustinji
imati itekako veliko značenje. Za Krstitelja je povlačenje u pustinju - koliko nam
to može pokazati neobičan način njegova života - vjerojatno značilo povlačenje
iz građanskoga svijeta, kao demonstracija novoga životnog gledanja sučeljena s
predstojećim posljednjim sudom. Građanske vrijednosti više ništa ne znače. Na
pomolu je svršetak.

b) Način života i ilijinska tipologija

Boravak u pustinji uvjetovao je krut i jednostavan način života. Izvješće u


Mk 1, 6s ne propušta nam glede toga reći da Ivan bijaše odjeven u devinu dlaku, s
kožnim pojasom oko bokova, te da se hranio skakavcima i divljim medom. Taj
nas detalj začuđuje. Nastoji li se njime naglasiti jedino oskudan način života obi-
tavatelja pustinje, ili ga treba shvatiti kao dalekosežno simbolično poimanje?
Skakavci kuhani u slanoj vodi i prženi na žaru, te divlji med, pripadaju živežnim
namirnicima ljudi koji žive u pustinji. Med potječe od divljih pčela (usp. Suci 14,
8; 1 Sam 14, 25;Ps81, 17; Izr 25, 16;Pnz32, 13).7 Budući da nije spomenuta ni-
jedna druga živežna namirnica, možemo zaključiti da se radilo ο uistinu asketsko-
me načinu života. Suzdržavanje od živežnih namirnica potvrđuje i Mt 11, 18.

5
Tako misli STEGEMANN, Essener; 296s. U tome slučaju važno je imati na umu daje Ivan kr-
stio na istočnoj obali Jordana. Pustinjski naraštaj Izraelaca prešao je Jordan dolazeći do njega s
istoka. Mt 3,1 navodi - dakako paušalno - kao područje Ivanova djelovanja Judejsku pustinju
koja leži na zapadnoj strani Jordana.
6
H. SAHLIN, Studien zum dritten Kapitel des Lukasevangeliums, UUA 2, Uppsala, 1949.,
113s., dovodi Ivanovo krštenje u svezu s prelaskom Izraelaca preko Crvenoga mora. ERNST,
Johannes der Täufer, 332, dolazi nakon promišljanja svih mogućih simboličkih interpretacija
do zaključka da se Ivan držao Jordana, jer je to u okolici Judejske pustinje bilo jedino prikladno
mjesto za krštenje. Slično misli MARSH, Origin, 37.
7
Prema jednoj predaji, koja seže daleko u prošlost, sve do Ebionitskoga evanđelja, divlji med bi
trebalo smatrati biljnim produktom. Biljni med mogao bi se dobivati iz palme datulja. Glede
toga usp. Dalman (bilj. 4) 92 i bilj. 4. Ο prehranjivanju skakavcima usp. Lev 11,20-23; CD 12,
14s.

113
Kožni pojas oko bokova smatranje uvijek iznova znakom daje Ivan sebe
smatrao ponovno oživjelim prorokom Ilijom. Prema 2 Kr 1, 8 Ilija bi prepoznat
kao čovjek bujne kose i s kožnim pojasom oko bokova. No, slaganje u pogledu
kožnoga pojasa nije dostatno da bi se došlo do uvjerljiva rezultata glede Krsti te-
ljeva mišljenja ο samome sebi.81 ovdje se, ponajprije htjelo naglasiti tek krajnje
jednostavan život. Onoga tko posjeduje samo jedno odijelo ijedan pojas smatra
se krajnje siromašnim.9 Međutim, odijelo od kostrijeti označuje proroka. U Zah
13, 4 pripovijeda se kako su proroci odbacivali svoje plašteve od kostrijeti kako
bi sebe zanijekali.
Kao pozadinu za razumijevanje djelovanja povijesnoga Krstitelja uzimao se
tekst proroka Malahije (Mal 3) kojega se pokušavalo označivati čak tekstom
»poziva«.10 Malahija najavljuje glasnika koji će pripraviti put Gospodinu, koji će
iznenada doći u Hram svoj da bi održao sud, te poziva na obraćenje. U Mal 3, 23
glasnik se poistovjećuje s Ilijom, kojemu se ovoga puta pripisuje zadaća da po-
novno uspostavi socijalni red, da pomiri očeve sa sinovima. Nema nikakve dvoj-
be da se u kršćanskoj zajednici Ivan vrlo rano počeo poistovjećivati s oživjelim
prorokom Ilijom. Mal 3,1 primjenjuju se za Krstitelja već u najizvornijim izreka-
ma Novoga zavjeta: »On je onaj ο kome je pisano: Evo, ja šaljem glasnika svoga
pred licem tvojim da pripravi put pred tobom« (Mt 11,10 / Lk 7,27). A Matej (11,
14) ovomu, pomalo oklijevajući, dodaje: »Zapravo ako hoćete: on je Ilija koji ima
doći.« No te su rečenice ipak od sekundarnoga značenja, kad ih usporedimo s
Isusovim govorom ο Krstitelju.11 Stoga nije nimalo sigurno, i moglo bi se prije sma-
trati nevjerojatnim, da bi Krstitelj sam sebe smatrao oživjelim Ilijom. U svakome
slučaju od njega samoga nemamo nikakva izjašnjavanja koje bi išlo tomu u prilog.

c) Navještanje i krštenje

Propovijedanje Ivana Krstitelja nerazdvojno je od njegova krštenja. Evanđe-


list Marko (1,4) jasno ističe: »Propovijedao je krst obraćenja.« Činio je to suočen
s neposredno predstojećom ili »skorom srdžbom«, odnosno Božjim sudom, koji
čovjek može izbjeći jedino istinskim obraćenjem. Onima koji se ne bude htjeli
obratiti bit će uzvraćeno najoštrijim riječima prijekora - »leglo gujinje!« Te riječi

8
S jedne strane nedostaje u Ilije odjeća od devine dlake, a s druge strane na Ivanu nije istaknuta
bujna kosa.
9
Usp. HENGEL, Nachfolge und Charisma, 39, bilj. 71, koji u svakome slučaju zagovara ilijin-
sku tipologiju. Ο BÖCHER: TRE XVII, 173 upućuje na činjenicu da ortodoksni Židov još i da-
nas nosi preko molitvene haljine kožni pojas.
10
Usp. STEGEMANN, Essener, 300.
11
Mt 11, lOss sadrži jedan miješani citat iz Mal 3, 1 i Izl 23, 20. Q shvaća citat kao daje upućen
Isusu: Šaljem svoga glasnika »pred licem tvojim« (umjesto Mal 3,1: »pred licem svojim«).
Krstitelja se u liku oživjela Ilije shvaćalo kao Isusova preteču. To je općenito prihvaćeno kr-
šćansko tumačenje. Usp. GNILKA, Mt /, 41 ls. 414s.
114
pogađaju lažno uvjerenje i pretvaranje (Mt 3,7s), njima se ne želi slušatelje grditi
kao nakot Sotone. Stvarna kritika zaoštrava se do te mjere da se pozivanje na
Abrahama kao oca dovodi radikalno u pitanje. Pozivati se na očekivanome sudu
samo na to da su djeca Abrahamova, uistinu je suludo i posve suvišno. »Abra-
ham, naš otac« bila je ponosna riječ (usp. Iz 51,2). Ništa manje ponosno nije bilo
ni vjerovanje u to da se čovjek doista može spasiti po zaslugama svojih otaca. Tu
spasenjsku sigurnost kritizirali su već proroci prije Krstitelja (Iz 63, 16: »Abra-
ham nas ne poznaje«). To što po mišljenju Krstitelja Bog može iz kamenja u pu-
stinji podići djecu Abrahamovu potvrđuje upravljenost njegova propovijedanja
svemu Izraelu, a ujedno znači po svojoj oštrini dosad još ne izneseno dovođenje u
pitanje pripadnost narodu kao obećanje spasenja (Mt 3, 9ss). Riječi Ivana Krstite-
lja ispunjene su intenzivnim, gorućim iščekivanjem suda Božjega. Na to nedvoj-
beno jasno upućuje metafora ο stablima na čiji korijenje već položena sjekira (3,
10s). Kao što drvosječa ogoli žile stabla prije nego što će izvesti zadnje udarce
sjekirom, kako bi oborio stablo, tako je i stanje Izraela postalo opasno. Sječom
stabala koristili su se mnogi proroci da prikažu Božji sud (usp. Iz 10, 33s; Dn 4,
11. 20).12 Ako se besplodno stablo baca u oganj, tu treba još i vatru shvatiti meta-
forički. To ponovno usmjeruje misao na sud srdžbe Božje.
Traženi opipljiv znak spremnosti na obraćenje jest prihvaćanje krštenja. Zato
ga Marko naziva »krstom obraćenja«. Posvemašnja novost Ivanova krštenja - ia-
ko su u Izraelu prakticirane brojne obredne kupke, krštenja i lustracijski obredi13 -
sastoji se u tome da se krst mogao samo jednom primiti, i to od Ivana. Jednokrat-
nost odgovara situaciji posljednjega vremena. To što se krst mogao dobivati samo
od jednoga djelitelja pribavilo je Ivanu ime »Krstitelj«.14 Ime je najbolje sačuvalo
ono što je bilo iznenađujuće u Ivanovu činu. I još nešto, dijeljenjem krštenja Ivan
se domogao svoga spasenjski relevantna mjesta. Krstio je uranjanjem krštenika u
tekuću vodu Jordana.15 Krštenici su ispovijedali svoje grijehe, što je morala biti
neka vrsta zajedničkoga ispovijedanja, koju bismo mogli usporediti s ispovijeda-
njem grijeha na Blagdan pomirenja ili na Blagdan obnove Saveza u Kumranu
(Mk 1, 5; usp. 1 QS 1,22-2,1).
Međutim, Ivanovo krštenje nije se smirilo u sebi. Ono je nadilazilo sebe,
upućujući na jedno drugo krštenje, koje se podjeljuje svakomu tko u skoroj bu-
dućnosti očekuje Božji sud, krštenje kojemu će se svi morati podvrgnuti. Ivan ga
je najavio samo kao krštenje Duhom i ognjem (Mt 3,11 / Lk 3,16). Prema Marku
(1,8) Ivan je najavio samo krštenje Duhom. Time je uzgredno skrenuo na kršćan-

12
Možda se Ivan nadovezuje na Iz 10, 33s. Usp. BILLERBECK /, 121; SCHULZ, Q, 375 bilj.
344.
13
Usp. J. THOMAS, Le movement baptiste en Palestine et Syrie, Gembloux, 1935.
14
Pa i JOSIP FLAVIJE (Ant. 18,116) govori ο Ivanu Krstitelju.
15
To se najbolje vidi na primjeru Isusova krštenja, relativno najopširnijega prikaza tog čina: »I
primi u Jordanu krštenje od Ivana... I odmah, čim izađe iz vode...« (Mk 1, 9s; usp 1, 5).

115
sko krštenje. Tko bi Krstitelju pripisao samo krštenje ognjem, a krštenje Duhom
smatrao kršćanskim umetkom koji treba skrenuti pozornost na kršćansko kršte-
nje, učinio bi Ivana isključivo propovjednikom propasti i oduzeo bi njegovu pro-
povijedanju pozitivnu srž. Uostalom, krštenje Duhom i ognjem nalazimo jedno
pokraj drugoga i u Kumranskim spisima. Prema Pravilu zajednice (1 QS 4, 13 i
22) jedne očekuje uništenje u ognju tame, a druge očišćenje u Duhu Svetome.16
Ovomu gotovo u potpunosti odgovara Ivanov govor ο predstojećemu krštenju
Duhom i ognjem. Svi koji se sada obrate i dragovoljno prime Ivanovo krštenje,
izbjeći će pomoću krštenja Duhom sud uništenja i postići očišćenje od svojih gri-
jeha. A svi oni koji odbacuju obraćenje i krštenje, bit će uništeni u ognjenoj buji-
ci. Možda je Krstitelj mislio na stvarnu ognjenu bujicu te to povezuje s Jordar
nom.17 Na taj način moguće je Ivanovo krštenje odrediti kao »krst obraćenja na
otpuštenje grijeha« (Mk 1,4). Oproštenje grijeha je u njegovu krštenju doduše sa-
mo znak krštenikova obraćenja koje će uslijediti tek krštenjem Duhom za koje se
priprema. Ivanovo krštenje može se označiti kao pečat obraćenja koje je potvrđe-
no primanjem krštenja, i koje kršteniku otvara očekivano oproštenje.

d) Autoritet poslanja - Ivan i Isus

Odgovor na pitanja: koga je to Ivan najavio, tko bi mogao biti onaj koji će kr-
stiti Duhom Svetim i ognjem, taj čijim »pretečom« je Ivan sebe smatrao, zadaje
ogromne teškoće. Koliko god u Ivanovu propovijedanju izgledao nejasno nadola-
zeći krstitelj Duhom i ognjem, ipak je posve jasno daje za njega važnije krštenje
Duhom i ognjem od pitanja tko će podjeljivati; ali isto tako je očito daje Očekiva-
ni koji će se pojaviti u posljednji dan u njegovoj zamisli biće koje pripada nebe-
skomu svijetu. Krštenje Duhom i ognjem su eshatološke funkcije koje se ne mo-
gu više pripisivati nekomu ovozemaljskom čovjeku. Zato se prvenstveno misli na
Boga, ali i na Sina čovječjega.18 Ne imenujući ga,19 Ivan Krstitelj je govorio ο ono-
me koji dolazi (Mt 3,11), odnosno rekao je: »nakon mene dolazi« (Mk 1, 7; Lk 3,
16). Starozavjetni tekstovi također govore ο dolasku Boga (Hab 3,6; Mal 2,17; 3,2
i dr). Ali govore i ο Sinu čovječjemu koji dolazi na oblacima nebeskim (Dn 7, 13).
U apokaliptici je bilo udomaćeno mišljenje da se pod Sinom Čovječjim krije lik Su-
ca i Spasitelja koji prebiva na nebesima i koji će se objaviti na koncu vremena.20

16
1 QS 4, 21: »(Bog) će ga politi Duhom istine kao vodom očišćenja«.U pozadini toga nalazi se
također slika krštenja Duhom.
17
Time bi se on domogao predodžbe ο uništenju sadašnjega svijeta ognjem (usp. 2 Pt 3, 7; 1 Kor
3, 13; 2 Sol 1,8).
18
U novijim istraživanjima - da spomenemo samo dva primjera - BECKER, Johannes der
Täufer.; 35-37 opredijelio se za Sina Čovječjega, ERNST, Johannes der Täufer,; 291 s, za Boga.
19
To se, dakako, može pripisati fragmentarnosti predaje.
20
Vidi 3. poglavlje kod 4) Apokaliptički pokreti.

116
Stavljajući Krstitelja u neposrednu blizinu mesijanskoga Sina čovječjega, ne zna-
či proglasiti ga apokaliptikom. To što u njegovu propovijedanju ima apokalip-
tičkih elemenata, nimalo ne začuđuje, kad se ima u vidu vrlo rasprostranjeno dje-
lovanje toga pokreta.21
Teško je u tome pitanju odlučiti se između Boga i Sina Čovječjega. Naj-
važniji prigovor povezivanju krštenja Duhom i ognjem sa Sinom čovječjim glasi,
da se eshatološko krštenje Duhom uvijek pripisuje Bogu. Toj prepreci mogla bi se
suprotstaviti činjenica da su u eshatološkim očekivanjima tadašnjega židovstva
prevladavale predodžbe prema kojima bi Bog i mesijanski Spasitelj na koncu vre-
mena bili u zajedničkome djelovanju najtješnje povezani, čak do te mjere da bi se
njihove djelatnosti slile u jednu.22 Tako u Hen 49, 1-4 da Sin čovječji posjeduje
puninu darova Duha i Mudrost koja se izlijeva iz njega poput vode.
U Mk (1, 7par.) predane su nam riječi poniznosti, riječi po kojima Krstitelj
sebe ne smatra vrijednim da onomu koji nakon njega dolazi, jačemu od sebe,
odriješi remenje na obući. Te riječi gotovo ne dopuštaju drugi zaključak nego da
je riječ ο Sinu Čovječjemu ili Mesiji. Zar bi itko mogao govoriti ο remenju na
obući Boga?23 No te su riječi po svoj prilici napisane kasnije, u vremenu kad se
Ivana naknadno prepoznalo kao Isusova preteču i kao s takvim računalo.24 To nas
navodi na razmišljanje ο tome kako je od Ivana postao Isusov preteča. Taj razvoj-
ni proces, kojemu ćemo se još jednom vratiti, temeljio se na spoznaji kršćanske
zajednice daje Isus Sin Čovječji i Sudac koji ima doći. Uklapanje Krstitelja u kr-
šćansko evanđelje ili navještanje Radosne vijesti kao Isusova preteče može se pu-
no lakše shvatiti, ako ga se ne uzima kao preteču Boga, nego preteču očekivana
sudačkog lika Sina Čovječjega na koncu vremena. U tome slučaju njemu je ujed-
no pružena mogućnost da se jasno izdigne iznad suvremenih očekivanja posljed-
njega vremena, a pogotovo iznad očekivanja kraljevskoga Mesije, kao i iznad ku-
mranskoga učenja ο dvojici Mesija.
Ako se hoće autoritet Ivanova poslanja pobliže opisati, s pravom ga se može
nazvati prorokom. Veličina njegova proroštva sastoji se u tome što je on prorok
posljednje ure. On nije bio prorok propasti, kao ni čisti propovjednik suda, već je
svojim krstom obraćenja nudio spasonosni izlaz. Bio je u potpunosti predan svo-
joj zadaći. Njegov autoritet može se najbolje označiti ako se opiše njegova zada-
ća, kao što smo to pokušali učiniti. U tome pogledu on je sličan Isusu. U kršćan-
skoj zajednici Krstitelja se smatralo oživjelim Ilijom. U to nije bilo teško povjero-
vati.25 Kasnija Krstiteljeva sljedba priznavat će Ivana za Mesiju, i time postati

21
Glede ovoga usp. ERNST, Johannes der Täufer.; 292.
22
Usp. VOLZ, Eschatologie, 224s.
23
BECKER, Johannes der Täufer, 34.
24
Usp. GNILKA, Mkl, 41s.
25
Ostale tvrdnje ο njemu kao apokaliptičkome proroku, sličnu Mojsiju, proročkomu vizionaru i
dr. ne mogu nas daleko odvesti. Usp. ERNST, Johannes der Täufer; 290-299.

117
konkurencijom kršćanstvu.26 Bila je to tek jedna epizoda u povijesti kršćanstva.
Isus je imao drukčiji odnos prema Krstitelju. I tomu odnosu želimo se ovoga časa
temeljito posvetiti.
Isus je u potpunosti priznavao Ivana Krstitelja. To je najdojmljivije izrazio ti-
me što je otišao na rijeku Jordan i dao se od njega krstiti. Prema Mk 1, 9 bio je na-
stup Krstitelja čak prilika da Isus napusti Nazaret, da prekine dugo vrijeme skro-
vitosti u toj zabiti i izađe u javnost. Postavlja se pitanje je li on postao ujedno i Kr-
stiteljevim učenikom. To se moglo pročitati iz grčkih riječi ό δέ οπίσω μου
έρχόμενος (Mt 3,1 lpar.), koje su prevedene riječima »onaj koji za mnom dolazi«
u smislu kao da se to odnosi na učenika. To je itekako moguće. Pogotovo kad se s
time usporedi i Isusov poziv na nasljedovanje: »Hajdete za mnom« (Mk 1, 17).
Alije moguć i vremenski prijevod: »Koji nakon mene dolazi.«
Je li Ivan Krstitelj uopće imao učenike? U najnovije vrijeme to je doveo u pi-
tanje J. Ernst svojom primjedbom da se postojanje neke izrazitije skupine učenika
ne slaže s Krstiteljevom propovijedi ο Sudu.27 Jesu li iskazi u Evanđeljima i Djeli-
ma apostolskim ο Krstiteljevim učenicima samo uvjetno povijesno pouzdani?28
Nije li te iskaze naknadno koncipirala neka krstiteljska skupina i smjestila ih u
vrijeme Ivanova djelovanja? Ni ta mogućnost nije posve isključena. Ako je Ivan
imao učenike, gotovo je nezamislivo da bi im davao upute kako se moraju pona-
šati. Mnogo je vjerojatnije da su mu oni pomagali krstiti.29 Ako je stvarno bilo ta-
ko, onda bi uloga Krstitelja izgubila nešto malo na svojoj težini u prilog samomu
krštenju. Ovdje neke stvari moraju ostati otvorene. Isus je kasnije izgovorio ο Kr-
stitelju riječi kojima je istaknuo njegovu jedinstvenu veličinu: »Što ste izišli u pu-
stinju gledati? Trsku koju vjetar ljulja? Ili što ste izišli vidjeti? Čovjeka u mekuša-
sto odjevena? Eno, oni što se mekušasto nose po kraljevskim su dvorima. Ili što
ste izišli? Vidjeti proroka? Da, kažem vam, i više nego proroka... Zaista, kažem
vam, između rođenih od žene ne usta veći od Ivana Krstitelja« (Mt 11, 7b-9. 11a).
Time je Isus uzvisio Krstitelja iznad svih proroka, izbjegavši pri tome bilo kakav
mesijanski predikat. Niti se bilo čime ogradio od Ivana.
Ivan je umro nasilnom smrću. Evanđelja i Josip Flavije slažu se u tome da ga
je dao pogubiti Herod Antipa, tetrarh Galileje. Mjesto njegova pogubljenja bila je
tvrđava Maheront na obali Mrtvoga mora. Dok Mk 6, 17-29par. pripovijeda
legendom obojenu zgodu ο gozbi Heroda Antipe i plesu Herodijadine kćeri, Josip

26
Usp. ERNST, Johannes der Täufer, 359-383.
27
Johannes der Täufer, 338. Dalje ne bi bilo više nikakvih novozavjetnih tragova ο Isusovoj pri-
padnosti krugu Krstiteljevih učenika. Izraz »onaj koji nakon mene dolazi« mogao se izvesti iz
židovskoga odnosa učitelj-učenik i prenijeti na odnos Isusa prema Krstitelju. Usp. K. GRO-
BEL, He That Cometh after me, JBL 60 (1941.), 397-401.
28
Evanđelja spominju učenike Ivana Krstitelja na sljedećim mjestima: Mt 9, 14par. (rasprava ο
postu); Mt 11, 2par. (pitanje iz tamnice); Mt 14, 12s (pokop Ivana Krstitelja); Lk 11, 1 (Ivan je
učio svoje učenike moliti); Iv 1 35. 37; Iv 3, 25.
29
Ο kakvu krštenju govori I ν 4, ls?

118
Flavije nas izvješćuje ο tome kako je tetrarh Antipa dao Krstitelja pogubiti iz
političkoga računa (Ant. 18, 117-119). U njegovu se izvješću također spominje
Herodijada, zbog koje je Antipa ostavio svoju prvu ženu, kćer nabatejskoga
kralja Arete. Po svoj prilici je prorok Ivan zbog toga najoštrije prekoravao te-
trarha (Mk 6, 18).30 Bilo bi to sasvim u skladu s njegovom osobom i propovije-
danjem.

e) Krstitelj u Evanđeljima

U Evanđeljima - ali i u izvoru izreka - na Ivana se jasno gleda kao na preteču


Isusa. Njegova osoba i propovijedanje njemu su predodređene i podređene. Ako
je izvor izreka preuzeo Krstiteljevu propovijed obilježenu intenzivnim iščekiva-
njem blizine, onda smijemo pretpostaviti daje to utjecalo i na kršćanski navještaj
ο tome. Prijelazna uloga očituje se u perikopi ο pitanju koje Ivan postavlja iz tam-
nice, ukoliko još postoji bilo kakva dvojba, je li Isus onaj koji ima doći (Mt 11,
2-6par.). U izvoru izreka Krstitelj izgleda više kao onaj koji najavljuje Sina Čo-
vječjega - Suca Isusa. Na razini ovozemaljske djelotvornosti mogu obojica stajati
jedan pokraj drugoga kao glasnici božanske mudrosti (Mt 11, 16-19par.). Povije-
sno obzorje jasno je postavljeno već u Markovu evanđelju. Ivan je preteča ze-
maljskomu Isusu. S njime započinje Evanđelje (Mk 1, lss). Prihvaća se ilijinska
tipologija. S Ivanom Krstiteljem došao je Ilija da sve obnovi (usp. Mal 3, 23s).
Ivan je postao Isusovim pretečom ponajprije svojom nasilnom kobi, pokazavši na
taj način da se i sam Isus može očekivati slično (Mk 9, 11-13). Time smo zapravo
spomenuli sve najhitnije crte što ih je moguće uočiti na Krstiteljevim slikama u
ostalim evanđeljima. Unutar toga prepoznatljiva okvira moguće je govoriti tek ο
nijansama.
Osobito se pitanje ο Krstiteljevoj pripadnosti spasenjskomu vremenu različi-
to naglašivalo. U tome pogledu vrlo su poučna dva različita shvaćanja izreka ο si-
lovitosti. Prema Mt 11,12 kraljevstvo je nebesko na djelu već u vrijeme Ivana Kr-
stitelja, iako još mora trpjeti nasilje. Dakle, Ivan Krstitelj propovijeda prema Mt
3,2 ono isto što propovijeda sam Isus (usp. Mt 4,17): »Obratite se jer približilo se
kraljevstvo nebesko!« Za razliku od Mateja, prema Lk 16, 16 »Ivan još pripada
epohi Zakona i Proroka, a tek otada se navješćuje kraljevstvo Božje«. Napetost
dostiže svoj vrhunac u Isusovim riječima koje Ivana slave kao najvećega od žene
rođenih, te u riječima koje slijede iza toga: »A ipak, i najmanji u kraljevstvu nebe-
skom veći je od njega!« (Mt 11, llpar.). Teriječi, koje su naknadno oblikovaneu
svrhu razgraničenja, nalaze se također u Mateja, iako je on Ivana smjestio u novu
epohu koja je određena kraljevstvom nebeskim. U jednoznačnu podređivanju

30
Glede rekonstrukcije Mk 6, 17-29 usp. J. GNILKA, Das Martyrium Johannes des Täufers, u:
Orientierung an Jesus (jubilarni spis J. Schmidt), Freiburg, 1973., 78-92. Herodijada nije u pr-
vome braku bila udana za Filipa (kako stoji u Mk 6, 17), nego za Heroda Boethosa.

119
Isusu, evanđelja gledaju Krstitelja kao čovjeka između epoha, kao posljednjega
proroka koji je zaključio staru i poveo u novu epohu.
Najdalje se otišlo s Ivanovim »pokršćanjenjem« ondje gdje se on i njegovo
djelovanje stavljaju usporedno s Isusovim. To se najbolje vidi na primjeru njego-
va trpljenja u Mk 9, 12, te na primjeru izjednačivanja propovijedanja kraljevstva
Božjega u Matejevu evanđelju. Moguće je daje Luka najavu krštenja Duhom
Svetim i ognjem (3,16) povezao s događajem Pedesetnice (usp. Dj 2, 1-4). U Iva-
novu evanđelju Krstitelj nam je prikazan kao prvi kršćanski priznavalac,31 kao
svjedok koji je posvjedočio za Isusa, da bi svi po njemu vjerovali (1,6-8), čak što-
više, on je pokazao na Krista kao Jaganjca Božjega koji odnosi grijehe svijeta (1,
29). Time je Ivan Krstitelj konačno uvršten u Evanđelje i zbog toga tražen.
LITERATURA: H. G. MARSH, The Origin and Significance of the New Testament Baptism, Man-
chester, 1941.; J. GNILKA, Die Essenischen Tauchbäder und die Johannes taufe, RdQ 3, (1961.),
185-207; J. PRYKE, John the Baptist and the Qumran Community, RDQ 4, (1964.), 383-496; R.
SCHÜTZ, Johannes der Täufer, AThANT 50, Zürich, 1967.; W. WINK, John the Baptist and the
Gospel Tradition, MSSNTS 50, Cambridge, 1968.; J. BECKER, Johannes der Täufer und Jesus, Β
St 63, Neukirchen-Vluyn, 1972.; H. MERKLEIN, Die Umkehrpredigt bei Johannes dem Täufer
Und Jesus von Nazaret, BZ 25 (1981.), 29-46; G. LINDESKOG, Johannes der Täufer, ASTI 12,
(1983.), 55-83; W. SCHENK, Gefangenschaft und Tod des Täufers, NTS 29, (1983.), 453-483; J.
ERNST, Johannes der Täufer, BZNW 53, Berlin, 1989).

2. ISUS

Gdje se nalazi Isus? Spada li on u potpunosti u povijest židovske religije ili


pripada Crkvi koja je po njemu nazvana Crkvom Isusa Krista? Je li uopće dopu-
stivo pravljenje takva oštra reza? Ili bi trebalo navještanja razdvojiti - kao što je
to, na primjer, učinio Bultmann32 - te navještanje povijesnoga Isusa iz Nazareta
dodijeliti židovstvu, a navještanje koje ima njega za sadržaj, kerigme prazajedni-
ce, staviti na drugu stranu? U znatnim dijelovima prakršćanstva, koji stoje iza
evanđelja, svakako je obuhvaćeno Isusovo navještanje koje se dalje usmeno pre-
nosilo, iako je bilo usmjereno na poruku križa i uskrsnuća.
Naše središnje pitanje jest Crkva. Crkva Isusa Krista kao zajednica vjernika
koji vjeruju u njega zacijelo je moguća tek poslije uskrsnuća. No bila bi uistinu
banalnost tvrditi da Crkve bez njega, bez povijesnoga Isusa, ne bi nikada bilo.
Ipak je bitna novost došla na ovaj svijet već samom njegovom pojavom i njego-
vim navještanjem, a ne tek njegovim križem i uskrsnućem. Ta novost mogla se

31
Usp. ERNST, Johannes der Täufer, 216.
32
BULTMANN, Theologie, 1 s, definira to tako da navještanje Isusovo ubraja u pretpostavke te-
ologije NZ. Poznata je njegova suzdržanost u odnosu na povijesnoga Isusa, te da postavljanje
pitanja ο njemu drži teološki nevažnim. Usp. BULTMANN, Jesus, 16. Alije poznata i kritika
koja se u njegovoj vlastitoj školi okomila na takvo stajalište (E. KÄSEMANN, Ε. Fuchs).

120
tek poslije uskrsnuća u potpunosti shvatiti, ali ona je istodobno povezujuća stvar-
nost, ona stvara kontinuitet uza sav diskontinuitet. Kad smo rekli da Crkva ne bi
mogla nastati bez Isusa iz Nazareta, koji joj je prethodio, nismo nipošto mislili da
je njemu utemeljenje Crkve bilo neposredno na umu. Međutim, ne smije se izvo-
diti ni polarizacija kraljevstva Božjega koje je navještao i Crkve koja je nastala
poslije njegova uskrsnuća, te zauzimati stajalište prema kojemu bi, po riječima A.
Loisysa, Isus navještao kraljevstvo Božje, a umjesto njega nastala je Crkva. Bitna
novost ο kojoj se želimo raspitati, a koja je s njime već među nama, sadrži u sebi i
svoje pouskrsno značenje. Jedini pravi smisao imaju nužne reforme Crkve, samo
ako se uvijek iznova događaju u njegovu duhu. Naravno da pritom ima svoju ulo-
gu i povijesni razvoj. Isus je i sam bio navezan na taj razvoj, naime, na izraelski
narod u kojemu je djelovao, a koji ga nije prihvatio. Time su naznačene bitne po-
staje - njegovo navještanje kraljevstva Božjega, autoritet njegova poslanja, nje-
govo propovijedanje pravednosti i njegov stav prema Izraelu - koje ćemo u slje-
dećim poglavljima podrobnije obraditi.

a) Poruka ο kraljevstvu Božjemu

»Ispunilo se vrijeme, blizu je kraljevstvo Božje. Obratite se i vjerujte u Ra-


dosnu vijest!« - Tim riječima Mk 1,15 točno shvaća i sažeto izriče Isusovu poru-
ku, te potvrđuje da se u središtu Isusove djelatnosti nalazi βασιλεία του θεού,
kraljevstvo Božje. Služi se zapravo idejom koju smo već upoznali u proroka.33
Proroci su običavali govoriti ο Jahvi kao ο kralju, i to ο kralju Izraela i kralju svih
naroda, povezujući tu predodžbu u prvome redu s Hramom u Jeruzalemu i svetim
brdom Sionom koji je smatran Jahvinim kraljevskim prijestoljem. Pa ipak, govo-
rilo se i ο kraljevstvu Jahvinu (prvi put Ob 21), iako je taj govor znatno zaostajao
za govorom ο Jahvi kao kralju. Za Isusovo propovijedanje karakteristično je
upravo to da on govori isključivo ο gospodstvu ili ο kraljevstvu Božjemu.34
Unatoč ovoj diferenciji spoznatljiva je posebna srodnost s Deuteroizaijom i
Tritoizaijom. Ako je Jahvino kraljevanje prije progonstva bilo zamišljeno više
statički - Jahve stoluje na Sionu - u sklopu povratka iz babilonskoga sužanjstva
ono se počelo vrednovati i doživljavati kao osloboditeljsko postupanje: »Kako su
ljupke po gorama noge glasonoše radosti koji oglašava mir, nosi sreću, i spasenje
navješta, govoreć Sionu: 'Bog tvoj kraljuje'« (Iz 52, 7). Tim riječima prorok
smjera na narod koji se vraća iz progonstva u Jeruzalem, pred kim stupa Jahve da
ponovno zaposjedne grad i Hram. Isus svojim propovijedanjem ο kraljevstvu
Božjemu također navješta Božje spasonosno zahvaćanje, ali sada konačnome na

33
Vidi 3. poglavlje kod 2) Kraljevstvo Božje.
34
Oba su prijevoda moguća. Ipak trebalo bi prijevod »kraljevstvo Božje« odabrati ondje gdje se
nazire predodžba prostora, na primjer u takozvanim pristupnim izrekama. Inače se preporučuje
prijevod »Božje gospodstvo«.

121
koncu vremena, koje znači izbavljenje i spasenje, kako za Izrael, tako i za sve na-
rode. Valja obratiti pozornost da se u Iz 52,7 uz izbaviteljsko Jahvino postupanje,
kao kralja, pojavljuje i glasonoša radosti, koji najavljuje spasenje. Vrlo je upitno
je li Isus sam primjenjivao za svoje poslanje izraz »Radosna vijest«, »Evanđelje«,
ali je sasvim na mjestu što se ta riječ već s Markovim evanđeljem ustalila kao
oznaka Isusova navještanja.35 Uz ovaj postoje i drugi proročki elementi u Isusovoj
djelatnosti, a očituju se u njegovu obraćanju ubogima, grešnima i bolesnima.
Obraćanje ubogima sukladno je riječima proroka Izaije (61, 1): »Duh Jahve Go-
spodina na meni je, jer me Jahve pomaza, posla me da radosnu vijest donesem
ubogima.« Prorok Izaija (33, 22-24) prorekao je za budućnost također uklanjanje
bolesti i opraštanje krivnje (usp. Iz 35, 5s). Pretpostavlja se da uklanjanje bolesti
nije moguće bez opraštanja. S prorocima dijeli Isus također mišljenje da će se ko-
načno Božje kraljevstvo ostvariti na ovoj zemlji, naravno, preobraženoj i obnov-
ljenoj.
S ovim je konstatacijama već rečeno sve najbitnije ο Isusovu razumijevanju
izraza basileia. No unatoč tomu potrebno je u daljnjemu tekstu dozvati u sjećanje
i ostale važne sadržaje i aspekte.36 Pošto smo vidjeli da se pod Božjim gospod-
stvom podrazumijeva odlučno Božje djelovanje za spasenje čovječanstva, s pra-
vom se pitamo kad će se to spasenje dogoditi. Moguć je dvojak odgovor. Ono će
se dogoditi u bliskoj budućnosti, ali ono se događa već sada. U Isusovu djelova-
nju i propovijedanju može se već sada iskusiti izbaviteljska snaga budućega kra-
ljevstva Božjega, ali njihovo očitovanje u punini još se nije ostvarilo.
Svojom molitvom Isus poučava učenike da se mole za dolazak kraljevstva
Božjega (Mt 6, 10s). Pritom se ne misli na postupan dolazak, u kojemu se Božje
gospodstvo malo-pomalo uspostavlja, nego na njegovo buduće, konačno uspo-
stavljanje, koje može učiniti samo Bog. Tada će Bog svoje ime posvetiti (Mt 6,
9par.), svoju svetost uspostaviti u svijetu koji se tako često protivio Njegovu
imenu, vrijeđajući ga. Tada će se oprostiti svaki grijeh i odstraniti svaki oblik zla
(Mt 6, 12s).37 U svojim blaženstvima Isus blaženima naziva siromašne, gladne i
uplakane (Lk 6, 20s), i time se zapravo okreće potlačenima koji su uvijek pokazi-
vali veću spremnost za prihvaćanje Božje riječi, nego što je pokazuju bogati i siti.
Ta povlaštenost siromašnih djeluje još snažnije ako imamo na umu daje Isus siro-
mašne nazvao blaženima u svojoj poučnoj besjedi učenicima s kojom je započeo
svoj nastup u javnosti.38 Isus im je obećao buduću basileia. Kad se gladni nasite, a
uplakani postanu nasmijani, na pomolu je i sreća koju jamči kraljevstvo Božje.

35
U citiranim riječima Mk 1,15 pojam Radosne vijesti ili »Evanđelja« (usp. Mk 1,14) uzet je iz
kršćanskoga misionarskog jezika. Usp. GNILKA, Mk I, 65.
36
Upućujem na knjigu GNILKA, Jesus von Nazaret, 87-165.
37
Sedma molba Očenaša pripada zapravo redakciji Matejeva evanđelja, ali se ipak sasvim točno
uklapa u duktus molitve. Usp. GNILKA, Mt I, 215 i 227.
38
Tako razmišlja SCHÜRMANN, Lk /, 332.
122
Buduće, savršeno kraljevstvo pojavljuje se u različitim prispodobama koje
su najčešće uzimane iz života Isusova zavičajnoga, galilejskog čovjeka kao što je
prispodoba ο sijaču i dobroj zemlji koja daje stostruki plod (Mk 4,3-8ss), ili ona ο
sjemenu koje samo raste i donosi obilnu žetvu (Mk 4, 26-29), ili ona ο zrnu goru-
šičinom koje se razvije u stablo te dolaze ptice nebeske i gnijezde mu se po grana-
ma, ili pispodoba ο ženi koja uze kvasac i zamijesi ga u tri mjere brašna dok sve
ne uskisne (Mt 13, 31-33; Mk 4, 30-32). Kod tih »prispodoba ο rastu« vrlo je
važno obratiti pozornost na njihov početak. Sjeme je bačeno, nalazi se u zemlji i
urodit će budućom žetvom. S prispodom ο sijaču Isus započinje svoje djelovanje
i jamči rast i dovršenje kraljevstva Božjega. Ponekad se taj početak može činiti
neuglednim, poput gorušičina zrna, koje je doslovno sićušno, ponekad se ne po-
stiže nikakav vanjski uspjeh, kao što je to slučaj sa sjemenom koje iz raznoraznih
razloga ne može izniknuti i donijeti željeni plod, ali unatoč svim preprekama i po-
teškoćama sigurno se može očekivati dovršenje Božjega kraljevstva.
Posebno valja paziti na sadašnjost Božjega kraljevstva koja je povezana s
Isusovom osobom i ne ukida budućnost. Što se tiče te sadašnjosti, ona je najbolje
prikazana u dvostrukoj prispodobi ο blagu skrivenu na njivi i trgovcu biserima
(Mt 13,44-46), odnosno u odvažnu djelovanju koje se poduzima i svladava ispu-
njeno radošću Božjega kraljevstva koje s Isusom postaje stvarnost. Istu misao,
doduše bez prispodobe, pojašnjava i blaženstvo u Lukinu evanđelju (10, 23s):
»Blago očima koje vide što vi vidite! Kažem vam da su mnogi proroci i kraljevi
htjeli vidjeti što vi vidite, ali ne vidješe, čuti što vi čujete, ali ne čuše.«39 Značenje
sadašnjosti mjeri se po tome koliko pridonosi ispunjenju čežnja iz prošlosti. Pro-
roci i kraljevi predstavljaju čežnju izraelskoga naroda za spasenjem, i to s vidika
mesijanskoga spasenja. Ono što se sada može vidjeti i čuti, to su riječi i djela Isu-
sova, koja bi trebalo prepoznati u njihovoj mesijansko-eshatološkoj kvaliteti.
Ο tome kako je sadašnjost određena budućnošću Božjega gospodstva pouča-
va nas prispodoba ο kukolju posred žita (Mt 13,24-30), a slično i prispodoba ο ri-
barskoj mreži (Mt 13,47s). Prva prispodoba završava riječima: »Pustite nek obo-
je raste do žetve.«40 Time je čas odluke prebačen na sadašnjost, vrijeme rasta (u
prispodobi ο ribarskoj mreži) postalo je vrijeme skupljanja. Sadašnjost se našla
pod dojmom budućnosti. Ali naglasak nije na budućnosti, nego na toj sadašnjosti
obilježenoj budućnošću. Tko sadašnjost shvaća, tko donosi ispravne odluke, taj
dobiva na vremenu, dobiva na budućnosti. Glede razumijevanja Božjega gospod-
stva to znači daje ono već sada tu i da nam konačno predstoji u budućnosti. Ono
će se u budućnosti konačno i potpuno objaviti, ali budućnost već sada kvalificira
sadašnjost pomoću Isusove osobe, ona je u sadašnjosti zahvaćena, izborena, od-
bačena, ona traži jasno zauzimanje čovjekova stajališta.

39
Glede rekonstrukcije te izreke, koju nalazimo i u Mt 13,16s vidi: GNILKA, Jesus von Nazaret,
151 s.
40
Glede podrobnije analize vidi: GNILKA, Mt /, 489s.

123
Na pozadini isprepletenosti sadašnjosti i budućnosti Božjega gospodstva va-
lja rješavati problem njegove blizine. Isus je govorio ο kraljevstvu Božjemu u
bliskoj budućnosti. Programatski je to najbolje izrečeno u već spomenutu sažetku
njegova navještanja (Mk 1, 15): »Ispunilo se vrijeme, približilo se kraljevstvo
Božje! Obratite se i vjerujte evanđelju!«-Pođemo li od pretpostavke daje Marko
stvorio taj tekst kao sažetak svih elemenata kasnijega palestinskog i helenističko-
ga misionarskog propovijedanja,41 moramo priznati daje time pogodio sve bitne
Isusove značajke i daje prije svega nastavio prenositi poruku ο blizini Božjega
gospodstva.
Ta se blizina u nekim rijetkim logionima ne utvrđuje samo vremenski ne-
određeno, nego i vremenski određeno, izračunljivo. To je slučaj u trima logijama.
U Mk 13, 30 to glasi ovako: »Zaista, kažem vam, ne, neće minuti naraštaj ovaj
dok se sve to ne zbude.« Te riječi pripadaju takozvanoj sinoptičkoj apokalipsi,
koja daje naputke za vrijeme do samoga svršetka, vrijeme koje je prikazano kao
pregledno i raščlanjeno. Taj apokaliptički tekst ima svoj temelj u maloj apokalipsi
koja je nastala u judeo-kršćanskim krugovima, neposredno povezanim sa židov-
skim ratom i razorenjem Jeruzalema i ne može se dovoditi u neposrednu vezu s
Isusom. Drugi logion glasi: »Kad vas stanu progoniti u jednom gradu, bježite u
drugi. Zaista, kažem vam, nećete obići gradova izraelskih prije nego što dođe Sin
Čovječji« (Mt 10, 23). I taj se iskaz danas gotovo jednodušno pripisuje pouskr-
snoj situaciji. Ta situacija pretpostavlja pouskrsni misionarski rad u Izraelu i pro-
gonstvo misionara, kojima bi trebala ponuditi utjehu obećanjem očekivana Sina
Čovječjega.
Mnogo teže je donijeti prosudbu ο trećemu logionu: »Zaista, kažem vam,
neki od ovdje nazočnih neće okusiti smrti dok ne vide daje kraljevstvo Božje
došlo u sili« (Mk 9, 1). Te riječi nose također židovski jezični kolorit. U prvome
planu je označivanje vremena. I ovaj logion teško je spojiv s Isusovom osobom.
Moglo bi se možda pomisliti kako mu autentičnost pribavlja upravo njegova čvr-
sta vremenska upravljenost koja će uskoro biti izložena pokušajima slabljenja.
Konačno to je izračunljiv podatak blizine, koji u potpunosti odgovara apokalip-
tičkomu mišljenju, i jednostavno se ne uklapa u Isusovo propovijedanje kraljev-
stva Božjega.42
U Lk 17,20s imamo pred sobom tvrdnju suprotnu ovim izračunljivim podat-
cima, koja odbacuje svaki podatak ο terminu dolaska kraljevstva Božjega. Na-
ime, u njoj Isus na pitanje farizeja ο terminu dolaska kraljevstva Božjega odgova-
ra da ono ne dolazi μετά παρατηρήσεως. Ta jedinstvena riječ u Novome zavjetu
παρατήρησις mogla se u svjetovnome grčkom jeziku koristiti za promatranje
zvijezda, simptoma, znakova koji su otkrivali budućnost. Kao Isusova riječ

41
Usp. GNILKA, Jesus von Nazaret, 154 bilj. 29; MERKLEIN, Gottesherschaff, 35.
42
Usp. GRAß ER, Parusieverzögerung, 133.

124
upravljena je protiv predodžbe da bi se dolazak budućeg Božjega gospodstva mo-
gao pouzdano izračunati. Ovdje bismo mogli imati pred očima Isusovo mišlje-
nje.43 Naime, blizina konca vremena pokušavala se tu i tamo izračunati tek u po-
uskrsnoj situaciji. To su zahtijevali apokaliptički utjecaj i iskustvo Isusova uskr-
snuća.
Pođemo li od pretpostavke daje Isus odbacio točnu najavu termina dolaska
Božjega kraljevstva, moramo se zapitati kako je on u tome slučaju shvaćao blizi-
nu. Da bi se odgovorilo na to pitanje, treba razmisliti ο dvama elementima. Prvo,
već smo naprijed vidjeli da se u pojmu »Božje gospodstvo« krije Božje postupa-
nje. Drugo, navještanje njegove blizine implicira unutrašnju izvjesnost. Povežu li
se oba elementa, uvidjet će se daje unutrašnja izvjesnost upravljena na Božje po-
stupanje koje se već dogodilo. H. Merklein je to opisao kao Božju odlučnost za
spasenje.44 Isus je bio svjestan činjenice daje Bog odlučan za spasenje. Tako je on
sam postao jamcem te odlučnosti. S toga vidika postaje shvatljivo da on nije tek
navještao konačnu objavu Božjeg gospodstva u budućnosti, već daje to buduće
Božje gospodstvo postalo nešto iskusivo i sadašnje u njemu samome, u njegovu
djelovanju i njegovim riječima. Ovdje se temelji i blizina Božjega gospodstva. Iz-
vjesnost blizine Božjega gospodstva počiva na tome što je ona kao nešto bitno bu-
duće, kao apsolutna budućnost, postala već sadašnjost. Vremenski raspon u po-
gledu na budućnost nije dokinut. Upozorenje pak, koje budućnost upućuje sa-
dašnjosti, može blizinu budućnosti odgovarajuće smjestiti.
Isus je - za razliku od Ivana Krstitelja - činio čudesa. Prije svega on je
ozdravljao bolesne. I to je u neposrednoj vezi s Božjim gospodstvom, blizinom i
iskusivošću toga gospodstva. Božja moć koja se manifestirala u istjerivanju zlih
duhova jedan je od pokazatelja nedvojbene činjenice daje Božje gospodstvo već
došlo ljudima: »Ako ja prstom (stoji u Lk 11, 20; Mt 12,28: Duhom) Božjim45 iz-
gonim đavle, zbilja je došlo k vama kraljevstvo Božje.« Ako se Isus u svome iska-
zivanju moći poslužio Prstom Božjim - a možda bi se moglo kazati: ako je bio
Prst Božji - onda to Bog djeluje preko njega. Da Bog djeluje i stvara svojim pr-
stom, to je već misao povjerena Staromu zavjetu (LXX 31,18; Pnz 9,10; Ps 8,4).
Glagol εφθασε ν koji stoji u grčkom tekstu ne može se razumjeti drukčije nego u
smislu posadašnjenja Božjega kraljevstva. Ovom prilikom moramo također obra-
titi pozornost na povezivanje Božjega gospodstva s Isusovom osobom. Znamo iz
Kumranskih spisa daje i židovska zajednica u Kumranu poznavala predodžbu ο
sadašnjosti spasenja. Ali ona nije bila neposredno vezana uz jednu osobu, nego je
bila povezana s činom primanja u zajednicu. A ni samo Božje gospodstvo, koje

43
Lk 17, 20b pribraja se staroj sastavnici logiona. Redak 21b (kraljevstvo je Božje među va-
ma!«), koje povlači za sobom nebrojene rasprave, moglo bi se pripisati kasnijoj redakciji. Usp.
SCHNEIDER, Lk II, 355.
44
Gottesherschaft, 157.
45
Prednost se daje Prstu Božjemu kao originalnijoj varijanti.

125
nije ostavilo baš velikih tragova u Kumranskim spisima, ne dolazi do izražaja u
iskazima ο posadašnjenju spasenja. U Isusovim čudesnim djelima postaje Božje
gospodstvo konačnim doživljajnim spasenjem, premda ne i dovršenim. Zato što
je Božje kraljevstvo svojom iskustvenom sadašnjošću navezano na njega, on po-
staje jamcem njegova konačnog objavljivanja.
Isusova čudesna djela nije dostatno vrednovati samo kao znakove nadolaze-
ćega Božjeg kraljevstva.46 U njima je već na djelu stvarna spasenjska moć kra-
ljevstva Božjega. Treba imati u vidu daje riječima Lk 11,20par. pripisano načelno
značenje. Isus je svoje egzorcizme i svoja čudesna ozdravljenja u tome vremenski
povezanom egzorcističkom kontekstu vidio kao unaprijed opipljivu, njegovim
djelovanjem pokrenutu objavu Božjega gospodstva, koju je potom učinio pred-
metom interpretacije Božjega kraljevstva. Novost poimanja osiguralo je auten-
tičnost njegove interpretacije.
Posve sličan sadržaj prikazanje u kratkoj prispodobi ο svladavanju jakoga.
Od dviju verzija te prispodobe Markova se jednodušno smatra starijom: »Nitko,
dakako, ne može u kuću jakoga ući i oplijeniti mu pokućstvo ako prije jakoga ne
sveže. Tada će mu kuću oplijeniti« (Mk 3, 27) I te riječi izgovorene u kontekstu
egzorcizama tiču se Božjega gospodstva, a imaju dalekosežno značenje. Prispo-
doba je sva usmjerena na svladavanje jakoga. Dojmljiv motiv borbe, koji donosi
novu misao prema Lk 11, 20par, uperen je protiv kraljevstva Sotone, koje valja
zamišljati u sebi uređenim i nastanjenim zlim dusima. Slikovitost toga prizora na-
lazimo u Iz 49, 24s: »Može li se oteti plijen junaku? Može li sužanj pobjeć po-
bjedniku? Da, ovako govori Jahve: Bit će oduzet sužanj junaku, pobjeći će plijen
pobjedniku! S onima koji se s tobom spore ja ću se sporiti, tvoju djecu ja ću
izbaviti«. Svladavanjem Sotonina kraljevstva preko nadvladavanja ljudske fi-
zičke i psihičke bijede - što se pripisivalo demonima - izbija na vidjelo Božje go-
spodstvo. Dualističko mišljenje ο tome kako se Sotona i Božje gospodstvo nalaze
u međusobnoj borbi odgovara zatvorenu modelu pogleda na stvarnost. Taje bor-
ba u biti već odlučena, jaki je svezan. U toj mjeri riječi su optimistične i sigurne u
pobjedu. Time znatno jača uvjerenje da Božje gospodstvo, koje postaje djelat-
nim, želi posvemašnje spasenje i posvemašnje oslobođenje čovjeka, te ne može
biti ograničeno samo na unutrašnjost. Autentičnost usporedbe prepoznatljiva je i
po tome što se u pouskrsnim tekstovima, osobito u ranokršćanskim himnima,
svladavanje »moći« povezuje s križem, uskrsnućem i uzašašćem (kao npr. Fil 2,
9-11), dok je ovdje čvrsto povezana s njegovim ovozemaljskim djelovanjem.
Paralelni tekst Lk 11, 21s alegorizira prispodobu. Tekst govori ο naoružanu
jakome, kojemu dolazi jači od njega, svlada ga i otme mu njegovo oružje u koje
se uzdao, a plijen razdijeli. S pravom naslućujemo da se jaki i jači od njega odno-
se izravno na Sotonu i Isusa, dok naoružanost upućuje na kraljevstvo demona, a
plijen na oslobođena čovjeka.

46
Tako misli DIBELIUS, Jesus, 66.

126
Rečenica koja glasi: »Promatrah Sotonu kako poput munje s neba pade« (Lk
10,18) u potpunosti se uklapa u netom spomenuti tekst. Luka je tu rečenicu smje-
stio uz povratak sedamdesetdvojice učenika koji su radosno izvijestili Isusa ο
svojim uspješnim egzorcizmima. Tu rečenicu moralo bi se shvatiti izoliranom, ili
rečenicom čiji je izvorni kontekst izgubljen. Naravno da egzorcistička djelatnost
ne može pripadati nikome drugom osim Isusu. Ostaje nejasno misli li se tu na ne-
ki Isusov vizionarski doživljaj ili je posrijedi slikovit govor.47 Ipak, i tom rečeni-
com upućuje se na izvjesnost definitivna svladavanja zla. Pad Sotone znači daje
započeo uvod u propadanje njegova kraljevstva. Onaj koji uzrokuje taj pad jest
Bog, koji Isusu najavljuje pobjedu svoga kraljevstva u koji je i on uključen.
U odgovoru na pitanje Ivana Krstitelja iz tamnice je li on taj koji ima doći
Isus odgovara aluzijama na različita mjesta Izaije (35, 5s; 26, 19; 61,1), upućuju-
ći na činjenicu da slijepi progledaju, hromi hode, gubavi se čiste, gluhi čuju, mrtvi
ustaju, siromasima se navješćuje Evanđelje (Mt 11, 2-6par.). Ukoliko se redanje
Isusovih djela opisuje uzlaznom linijom i postiže svoj vrhunac u navještanju, in-
terpretacija njegova djelovanja sasvim je u skladu s njegovim intencijama. Čuda
su usklađena s riječima, jedino se pomoću njegova navještanja mogu pravilno
shvatiti. Pa ipak se preporučuje spomenuti tekst, koji odiše pismoznanačkom re-
fleksijom, pripisati nekoj kasnijoj situaciji.

b) Ponuda spasenja

Kraljevstvo Božje čini definitivnu i jedinstvenu ponudu spasenja koja se po-


sreduje preko Isusa. U toj velikoj okvirnoj temi isplati se pozabaviti posebnim na-
glascima. Oni dolaze do izražaja u raznim prispodobama i predstavljaju se u Isu-
sovu ophođenju s ljudima, prije svega s beskućnicima i grešnicima.
Uzmimo kao polaznu točku prispodobu ο radnicima posljednjega sata (Mt
20,1-16). U prispodobi je riječ ο vinogradaru koji je izašao ujutro, ο trećoj, šestoj,
devetoj i jedanaestoj uri na trg da unajmi radnike za svoj vinograd. S prvima se
pogodio po denar, onima ο šestoj i devetoj uri rekao je da će dobiti kako bude pra-
vo, a s onima ο jedanaestoj uri nema ni riječi ο bilo kakvoj pogodbi. Navečer je
rekao svomu upravitelju da pozove sve radnike i poda im plaću, počevši od po-
sljednjih pa sve do prvih. Kad su posljednji primili po denar, pomisle prvi da će
primiti više, ali i oni primiše po denar. A kad primiše, stanu se prvi ljutiti na po-
sljednje i mrmljati protiv domaćina zašto ih je izjednačio s njima. Nato domaćin
opravda svoj čin sljedećim riječima: »Prijatelju, ne činim ti krivo. Nisi li se pogo-

47
Ο padu Sotone kao eshatološkome motivu usp. P. von der OSTEN-S ACKEN, Gott und Belial,
StUNT 6, Göttingen, 1969., 210s; U. B. MÜLLER, Erwägungen zur prophetischen Struktur
der Verkündigung Jesu, ZThK 14 (1977.), 416-448, htio je taj logion prenijeti na neku Isusovu
viziju te iz nje izvući dalekosežne posljedice. Zbog jedinstvenosti toga iskaza na mjestu je suz-
držanost.

127
dio sa mnom po denar? Uzmi svoje pa idi. A ja hoću i ovom posljednjem dati kao i
tebi. Nije li mi slobodno činiti sa svojim što hoću? Ili zar je oko tvoje zlo što sam
ja dobar?«48
U ovoj se prispodobi govori ο uspostavi novoga poretka. To je poredak kra-
ljevstva Božjega. To je poredak milosrdnosti i dobrote, u njemu su posve izjedna-
čeni i oni koji su nakratko došli i oni koji se osjećaju oštećenima, svačija plaća je
plaća milosti. To vrijedi unatoč pogodbi po jedan denar. Nijedan čovjek ne može
pred Bogom imati posebne zahtjeve. Dapače, mi bismo novi poredak morali
smjesta priznati i sami se u ljubavi okrenuti onima koji su nakratko radili. U ovo-
me poretku nema se zacijelo što mućkati. Gunđanje nezadovoljnih uslijedilo je
protiv već dobivene plaće. Vinogradar se više ne pogađa, nego čini dobro protiv-
no redu u svijetu, protivno ljudskomu poimanju privilegija i prava.
Gotovo na isti način strukturirana je i prispodoba ο okrutnu dužniku (Mt 18,
23-35). I ovdje je gospodar suveren u postupanju, koji od početka do kraja drži
konce u svojim rukama, ma koliko se činilo da su mu u središnjemu dijelu zamalo
izmakli iz ruku. U oba dijela te prispodobe pripovijeda se ο odobravanju, odno-
sno uskraćivanju oprosta duga. Protagonist je figura koja iz jednoga u drugi dio
mijenja uloge, od dužnika postaje vjerovnikom. Promotrimo li pobliže drugi pri-
zor, pruža nam on sasvim uobičajen svakodnevni događaj. Vjerovnik pozove
svoga dužnika - sluga svoga sudruga - na razgovor, traži od njega povrat posuđe-
na novca, sto denara, razmjerno podnošljivu svotu,49 i zaprijeti mu u slučaju da
mu dug ne vrati. Nema ničega razumljivijega - u svijetu gdje novac znači sve - od
ustrajanja na svome financijskom pravu. Nikakav obzir ne dolazi u pitanje. Me-
đutim, prizor se pokazuje u sasvim drugome svjetlu kad mu se pridoda prvi pri-
zor. Naime, u prvom dijelu se pripovijeda ο tome kako je okrutnu dužniku na nje-
govu usrdnu zamolbu vjerovnik oprostio golem dug, 10.000 talenata. Jedan talent
iznosio je 6.000 denara, ako smijemo pretpostviti mali atički novčić. Rafiniranost
pripovijesti očituje se u jezičnome ponavljanju prizora nakon zamijenjene uloge.
Pozvan na odgovornost, dužnik svaki put pada ničice pred svojim vjerovnikom i
moli ga da ima s njim strpljenja i da mu ne prijeti slanjem u dužničku tamnicu (18,
26 i 29). Samo što je u drugom slučaju obećanje s obzirom na neznatnu svotu da-
leko vjerodostojnije nego u prvome, gdje je dug bio tako visok da ne postoje u bu-
dućnosti izgledi za njegovo vraćanje. Oba sluge koji su u pripovijest uvučeni kao
statisti koji javljaju gospodaru što se dogodilo, artikuliraju zapravo opću osudu.
Raščlanjivanjem pripovijesti postaje sve očitijom nečuvena beskrupoloznost
dužnika koji je postao vjerovnikom. Pripovijest počinje s iskazivanjem nezami-
slive, bezgranične dobrote, koja nadilazi sve kategorije ljudskoga normalnog po-

48
S ovim pitanjem završava izvorna prispodoba. Matej, koji prispodobu završava s logionom ο
posljednjemu i prvom, daje prispodobi promijenjeni smisao. On prispodobu usmjerava na oče-
kivano prevrednovanje vrijednosti na posljednjemu sudu. Posljednji će biti prvi i obratno.
49
Jedan denar bio je jednak dnevnici.

128
našanja. Za razliku od prispodobe ο radnicima posljednjega sata ova počinje s
tom dobrotom. I tamo je doduše dobrota princip koji određuje radnju, ali to je
skriveno djelujuća dobrota, koja se tek na kraju objelodanjuje. Stoga prispodoba
ο okrutnu dužniku može još snažnije ilustrirati činjenicu da ta dobrota želi čovje-
ka preobraziti. Tome u prilog idu riječi što ih gospodar izgovara okrutnu slugi:
»Slugo opaki, sav sam ti onaj dug oprostio jer si me zamolio. Nije li trebalo da se i
ti smiluješ svome drugu, kao što sam se i ja tebi smilovao?«50 Time je opet u prvi
plan izbio novi poredak kraljevstva Božjeg, poredak dobrote i ljubavi, poredak
koji želi nametnuti, pa i unatoč protivljenju ljudi.
I napokon, u prispodobi ο izgubljenome sinu (Lk 15, 11-32), koju želimo
spomenuti kao posljednju, ponovno nam se pred oči stavlja isto. Suveren radnje
je otac koji ima dva sina. Protagonist je mlađi sin, koji odlazi u daleku zemlju.
Sjetimo se detalja! Mlađi sin uzeo je dio dobara koji mu pripada,51 unovčio ga, oti-
šao u daleku zemlju i potratio novac u vrlo kratkome vremenu, živeći razvratno.
Bijeda u kojoj se zatekao, prikazana je posve židovski. Morao se zadovoljiti
službom čuvara svinja. To ga učini nečistim čovjekom, izbačenim iz religije ota-
ca. Potreba da svoj izgladnjeli želudac napuni hranom za svinje pripada peripetiji
zastranjenja. Točan opis te hrane - »rogači što su ih jele svinje« - podsjeća na jed-
nu rabinsku izreku: »Kad Izraelci budu poniženi do te mjere da jedu rogače, tada
će činiti pokoru.«52 Dabome da u ovome našem slučaju odluka sina, koji se zate-
kao u najvećoj tjeskobi, da se vrati svomu ocu, nije potekla iz pokorničkoga ras-
položenja, nego iz posve racionalna uvida da jedino na taj način može preživjeti.
On je svjestan toga da u očevoj kući nema više pravo bilo što tražiti. Status naja-
mnika učini mu se jedino mogućim kompromisom.
Prikazivanje je popraćeno namjerom da se sva pozornost obrati ponašanju
oca, koji je sinu omogućio ne samo povratak, već je konačno omogućio i njegovo
pokajanje. Njegovim ponašanjem nastaje predah u pripovijedanju. On prvi opaža
povratak sina, potrči pred njega, pada mu oko vrata, priređuje veliko slavlje i vra-
ća ga u status sinovstva. To se potvrđuje stavljanjem prstena na ruku i obuće na
noge. Takvim očevim ponašanjem, koje je bilo iznad svih očekivanja, dogodilo se
u sinu nešto poput preobrazbe. On je u ocu dosad mogao vidjeti ponajprije stran-
ca. Međutim, očevo sveobuhvatno opraštanje i ponovno prihvaćanje, doživio je
kao njegovu blizinu. Njegovu životu, koji je bio izgubljen, otvorio se novi poče-
tak. Rješenje koje ova pripovijest nudi, a koje P. Ricoeur označuje ekstravagant-

50
Moje je mišljenje da izvorna prispodoba završava tim riječima. Kažnjavanje okrutna sluge 18,
34f pripada redakciji Matejeva evanđelja. Matej tom rečenicom naglašuje misao ο Posljednje-
mu sudu. Usp. GNILKA, Mt //, 99s.
51
Na često postavljano pitanje kako juridički ocijeniti tu isplatu najuvjerljiviji odgovor bio bi da
se to učini u smislu odjeljivanja od imovne zajednice. Usp. W. PÖHLMANN, Die Abschich-
tungdes verlorenen Sohn, ZNW 70 (1979.), 194-213. S odjeljivanjem od imovne zajednice gu-
bi dotični svako pravo na bilo koji daljnji dio imovine.
52
Uzeto iz knjige D. O. VIA, Die Gleichnisse Jesu, München, 1970., 154.

129
nim, nalazi se na samoj granici onoga što se u konkretnome ljudskom životu uop-
će još može smatrati mogućim. Ta preobrazujuća dobrota odgovara također no-
vomu poretku kraljevstva Božjega koji se sada želi nametnuti u svijetu.
Naravno da tomu predstoje u svijetu velike prepreke. U drugome dijelu pris-
podobe, koji je posvećen starijemu sinu, do riječi dolazi stari poredak svijeta.53
Taj poredak odbacuje sudjelovanje u slavlju priređenu zbog ponovna prihvaćanja
grešnika, zato jer mjeri mjerilima tobožnje pravednosti, te mu se dobrota čini ne-
pravednom. Smisao epiloga leži u suprotstavljenosti novoga i staroga poretka.
Otac nastoji i oko preobrazbe starijega sina, time što ga nagovara da se prikloni
dobroti. A pošto prispodoba ostaje otvorena, što znači da nismo saznali kako se na
kraju ponašao stariji sin, time je postavljeno pitanje čitatelju/slušatelju kako bi se
on ponio.
Zadržimo se nakratko kod toga! Podudarnost spomenutih prispodoba ο rad-
nicima posljednjega sata, ο okrutnu dužniku i ο izgubljenome sinu sastoji se u to-
me što su sve tri određene trokutnim odnosom. Suveren radnje - vinogradar, go-
spodar obaju dužnika, otac obaju sinova - nastoji svaki put uspostaviti novi od-
nos. Novi odnos ogleda se u tome da se posljednji izjednačuju s prvima, da se go-
lem dug oprašta, da se izgubljeni sin ponovno prihvaća. Suprotstavljanje svijeta,
koji brani svoj stari poredak, žestoko se upleće u taj trokutni odnos: prvi iz prispo-
dobe ο radnicima posljednjega sata nisu spremni prihvatiti izjednačivanje po-
sljednjih s njima; okrutni sluga opirao se opraštanje golema duga prenijeti na svo-
ga dužnika; a stariji sin nije se htio pridružiti slavlju namijenjenu njegovu razvrat-
nom bratu koji se vratio u roditeljski dom.
I još nešto valja naglasiti: obećanje novoga poretka kraljevstva Božjega po-
prima svoju valjanost samom činjenicom daje Isus onaj koji to obećanje daje. U
njegovu životu i djelovanju, u njegovu ophođenju s ljudima ta dobrota se mogla
iskusiti. Ukupna struktura svih triju pripovijesti odgovara konkretnome iskustvu
koje se zbilo za Isusova života. Odijelimo li riječi od Isusove osobe, učinili smo te
prispodobe samo zanimljivim zgodama, bajkovitim metaforama.54 Premda je
mentalitet protagonista koji naginju odbacivanju dobrote također bezvremenski.
Pa ipak, dobrotu koju njegove riječi navještaju, podario je ljudima Isus. Zato ta ri-
ječ nije tek puka ilustracija njegova djelovanja. Riječi bi zacijelo izgubile posto-
janost svoje spasenjske snage, kad ne bi bile zajamčene njegovom osobom. U
njegovim riječima i njegovu djelovanju postalo je spasenje sadašnjim događa-

53
Sasvim je pogrešno drugi dio smatrati kasnijim dodatkom. Tako smatraju A. LOISY,
L 'evangile selon Luc, Paris, 1924.; J. WELLHAUSEN, Das Evangelium Lucae, Berlin, 1904.;
E. SCHWEITZER, Zur Frage der Lukasqellen. Analyse von Lk 15, 11-32, ThZ 4 (1948.),
469-471. Pa i KREMER, Lk 160, simpatizira tu tezu.
54
To apsolutiziranje prispodobe, koje ne uzima u obzir pripovjedača prispodobe, odgovara jed-
nomu određenom tumačenju prispodobe. Tu se jezik uzima apsolutno: jezik govori (M. Hei-
degger).

130
jem. Poredak što ga on želi utemeljiti jest konačni poredak. Spasenje koje on obe-
ćava jest konačno spasenje.
Prispodobe ο kojima smo govorili izražavaju primjere nečuvene dobrote.
Snagu svoga tobože utopijskoga karaktera zadobivaju iskustvom koje se očituje u
Isusovu djelovanju. To iskustvo htjeli bismo prevesti na teološki jezik i nazvati ga
oproštenjem grijeha. Vrlo je poučna spoznaja daje Isus, prema sinoptičkim evan-
đeljima, vrlo malo govorio ο grijehu. A još je poučnija spoznaja da on uvijek go-
vori ο oproštenju kad spominje grijeh: prilikom ozdravljenja uzetoga (Mk 2,
5-10ss), prilikom ulaska grešnice u kuću farizeja Šimuna (Lk 7,47-49), u Očena-
šu i njegovu dodatku (Mt 6, 12. 14s; Lk 11, 4; Mk 11, 25). Mnogo češće dolazi u
evanđeljima u prvi plan riječ grešnik.55 Više se ističe čovjeka.
Neizmjerna dobrota postaje doživljajnom u Isusovu ophođenju s ljudima, u
njegovu odnosu prema grešnicima. Njima je pripadala uloga otpisanih u religi-
ozno naglašenu društvu, kakvo je tada bilo židovsko. To što se osobito zauzimao
za one ljude koji su bili razglašeni kao javni grešnici, moralo je biti znakovito za
njegovu djelatnost. Isusovo ponašanje prema carinicima, koji su smatrani javnim
grešnicima, u suprotnosti je s općom sviješću i moralo je biti doživljeno kao sa-
blažnjivo. On ide carinicima i govori ο njima. Ijedno i drugo savršeno se poduda-
ra. U prispodobi ο farizeju i cariniku (Lk 18, 9-14) on carinika proglašuje praved-
nim, a farizeja, naprotiv, ne. Carinik je postao dionikom Isusova pozitivnoga su-
da, zato što se pred Bogom prepoznao kao grešnik. A farizeju je takav sud uskra-
ćen, zato što se sam pred Bogom smatrao pravednim. Prema Lk 19, 1-10 uđe Isus
u Jerihon, u kuću nadcarinika Zakeja. Za nas je posebno zanimljivo Isusovo dru-
ženje za stolom s carinicima, bludnicama i grešnicima.
To druženje za stolom zabilježeno je na dvama mjestima u evanđeljima, u
perikopi ο gozbi s carinicima i grešnicima (Mk 2, 13-17par.) i u logionu ο Sinu
Čovječjem (Mt 1 l,19par.). Perikopa ο gozbi s carinicima i grešnicima ima načel-
no značenje.56 Takav dojam nameće nam činjenica daje Isus sa svojim učenicima
sjedao za stol s mnogim carinicima i grešnicima. Pa i samo opravdavanje njegova
ponašanja prema kritici farizejskih pismoznanaca sadrži u sebi nešto principijel-
no. Izraženo je to u dvjema rečenicama: »Ne treba zdravima liječnika, nego bole-
snima! Ne dođoh zvati pravednike, nego grešnike.« Starija rečenica jest ona ο li-
ječniku. Njome dolazi do izražaja njegova posvemašnja naklonjenost onima koji
su potrebni pomoći i prezrenima. Pritom moramo obratiti pozornost na to da su
bolesnici subjekt rečenice, subjekt koji stoji u samome središtu. Bolesni su u ovo-
me slučaju grešnici, koji u Isusu kao njihovu duhovnom liječniku doživljavaju
pomoć i spasenje. Druga rečenica obuhvaća, kao i sve ostale koje počinju riječi-
ma »došao sam«, njegovu sveukupnu djelatnost objedinjenu pod određenim ku-

55
U Luke 18 puta, u Marka 6 puta, u Mateja 5 puta.
56
U smislu povijesti predaje trebalo bi gozbu s carinicima promatrati odvojeno od poziva carini-
ka Levija. Usp. GNILKA, Mkl, 103-105.

131
tom gledanja. Njegova okrenutost grešnicima očituje se ovdje upravo kao kvinte-
sencija njegove sveukupne djelatnosti.
Njegovo druženje s grešnicima pri gozbi dolazi u općenitome smislu do izra-
žaja i u Mt 11,19par.: »Dođe Sin Čovječji koji jede i pije, a govori se: 'Gle, izjeli-
ce i vinopije, prijatelja carinika i grešnika!'« Ovaj logion pojavljuje se na kraju
kratke prispodobe ο svadljivoj djeci koja u svojoj igri nisu spremna ni za ples ni
za jadikovanje. Prispodoba se odnosi na Ivana Krstitelja kao onoga koji jadikuje i
Isusa kao onoga koji se veseli, pleše. Oni mogu stajati jedan pokraj drugoga jedi-
no s vidika pod kojim su obojica odbačena od »ovoga naraštaja«. Rečenica nam
je svojom nedokučivošću sačuvala ogovaranje Isusa od strane njegovih neprijate-
lja, koji su bili izazvani njegovim druženjem za stolom s najobičnijim, prezrenim
pukom, koji se nazivao ame-ha arez.
Pitamo li se ο smislu što gaje Isus gledao u svome zajedništvu stola, vidjet
ćemo da taj smisao sasvim sigurno nadilazi društveno priznavanje prezrene sku-
pine. Rečenica ο liječniku je vrlo poučna. Ona upućuje na zdravlje. Apošto su lju-
di koje je Isus prihvaćao bili eklatantni grešnici, ili su takvima smatrani, može se
njegovo druženje za stolom u okviru njegova sveukupna djelovanja shvatiti samo
kao simboličan izraz, a istodobno i proročki znak opraštanja grijeha koje im je on
podario. Opraštanje se u tome slučaju ne događa po riječima, nego po znakovitu
osobnom prihvaćanju, po djelatnome restituiranju i odobravanju novoga početka u
posredovanu zajedništvu. Pritom vrijedi za Isusovo ponašanje, kao i njegove pris-
podobe, da opraštanje dopušta samo po sebi nov početak, odnosno obraćenje, jer ga
omogućuje. Na prvome mjestu nalazi se opraštanje, ponuda spasenja, a ne zahtjev
za obraćenjem. Jedino u tome smislu postaje obraćenje za Isusa ostvarivo. U tome
pogledu on se vidljivo razlikuje od Ivana Krstitelja. U Ivana obraćenje stoji na po-
četku. Po njemu obraćenje spašava na sudu. Naravno daje Isus također pozivao na
obraćenje. Ali to pozivanje je drukčije naravi, ono je bitno i pozitivno utemeljeno.
Κ tomu druženje za stolom imalo je u antičkome židovstvu posve drukčiju
težinu nego što ga ima u našemu užurbanu vremenu. Druženje za stolom značilo
je u biti utemeljivanje zajednice, povezujući okupljene u uživanju zajedničkoga
kruha. Osim toga moramo se pitati i ο eshatološkoj dimenziji razumijevanja toga
zajedništva. Konačno spasenje moglo se u židovstvu - baš kao i u Isusovim pris-
podobama (usp. Lk 14, 16-24) - usporediti s blagdanskim blagovanjem. U tome
slučaju Isusovo druženje za stolom moglo bi postati slikom budućega, konačnoga
i dovršenoga druženja za stolom u kraljevstvu Božjemu.
Kad Isus prima među svoje učenike prezrena carinika, to potvrđuje prije sve-
ga njegovo milosrđe, njegovu otvorenost za svakoga čovjeka. Farizeji su zahtije-
vali od carinika, koji bi htio pristupiti u njihov krug, da se odrekne svoga zvanja.
Isus i ovdje stavlja na prvo mjesto ponudu spasenja.
Postoje dvije perikope koje najuvjerljivije prikazuju Isusovu ljubav prema
grešnicima: perikopa ο preljubnici (Iv 7, 53 - 8, 11) i perikopa ο grešnici (Lk 7,
36-50). S pravom se pitamo zašto je u objema perikopama riječ ο ženama. Naime,
132
žena bijaše u znatno lošijoj poziciji nasuprot mužu. Mogli bismo se također zapi-
tati gdje su muškarci koji su se ogriješili ο te žene. U perikopi ο preljubnici Isus
štiti preljubnicu pred optužbama muškaraca: »Tko je od vas bez grijeha, neka pr-
vi na nju baci kamen.« Prema Lev 20, 10 i Pnz 22, 22 preljub se kažnjavao smrt-
nom kaznom. Ta bi scena poprimila posebnu oštrinu, kad bi se moglo pretposta-
viti da su muškarci već jednom počinili isti grijeh za koji sada optužuju ženu. No
to nije sigurno. Kad se svi šuteći udaljiše, otpusti Isus ženu sljedećim riječima:
»Zar te nitko ne osudi?... Ni ja te ne osuđujem. Idi i odsada više nemoj griješiti.«57
Takav postupak posve se podudara sa svim dosadašnjim spoznajama. Isus se u
konkretnome slučaju zauzima za grešnike i postiđuje zaštitnike staroga poretka.
Njegovo stajalište nije upereno protiv Zakona, nego je određeno njegovom po-
svemašnjom naklonjenošću prema čovjeku kojemu se treba dogoditi spasenje.
Ako se pritom previdi ili zapostavi koji propis Zakona, to je posljedica koja iz to-
ga proizlazi. Zbog povijesne prosudbe mora se napokon dozvati u sjećanje i sud-
bina dotične perikope.58 Ona nikad nije bila izvornim sastavnim dijelom nekoga
evanđelja. Tek je naknadno našla mjesto u Ivanovu evanđelju. Očekivano protiv-
ljenje toj perikopi, koje bi njezino objavljivanje učinilo problematičnim, ima svoj
korijen u samome sadržaju, koji se mnogima činio previše izazovnim. Isusova
dobrota koju iskazuje prema jednoj grešnici mnogima se činila sablažnjivom.
Međutim, otpor prema takvoj tradiciji valja uzimati kao kriterij povijesne pouz-
danosti.
Analognu zgodu, koja se može usporediti s Isusovim odnosom prema pre-
ljubnici, nalazimo u Lk 7, 36-50. Za vrijeme gozbe u kući farizeja, po imenu Ši-
muna, u kuću neočekivano uđe neka žena. Ona je u gradu bila poznata kao grešni -
ca, na nju se pokazivalo prstom kao na bludnicu, a manje kao na ženu čovjeka koji
bi se bavio nečasnim zvanjem. S izrazima duboke ganutosti i svom širinom ori-
jentalnoga temperamenta zahvaljivala se Isusu, stojeći iza njega, kod njegovih
nogu, sva zaplakana poče mu suzama kvasiti noge, kosom otirati, cjelivati i ma-
zati pomašću. Sama zgoda ne pruža nikakav neposredan motiv zbog čega je tako
postupila. Razlozi za takav nastup kriju se u složenoj povijesti židovske predaje.59
No, i umetnuta prispodoba ο dvojci dužnika jasno upućuje na to da se radi ο neiz-
mjernu opraštanju. Ο opraštanju koje dolazi do izražaja preko Isusova oprosta i
prihvaćanja, preko njegova osobnog stajališta i prihvaćanja u svoje zajedništvo.
Našu pozornost zavređuje pažnja kojom je Isus grešnicu suprotstavio čovjeku koji
sebe smatra pravednim: »Šimune, imam ti nešto reći... Uđoh ti u kuću, nisi mi vo-
dom noge polio, a ona mi suzama noge oblila i kosom ih svojom otrla. Poljupca mi
nisi dao, a ona, otkako uđe, ne presta mi noge cjelivati« (Lk 7, 40. 44-45).

57
Opširnije ο tome razgovoru vidi kod GNILKE, Jesus von Nazaret, 112-115.
58
Usp. U. BECKER, Jesus und die Ehebrecherin, Berlin, 1963.
59
Mišljenja smo daje motiv za mazanje nogu pomašću naknadno prodro iz Mk 14, 3-9par. Usp.
SCHÜRMANN, Lk /, 441; Gnilka, Jesus von Nazaret, 116. A i Lk 7, 48-50 sekundaran je.

133
Neposrednu, doslovce izgovorenu utjehu oproštenja imamo u Mk 2, 5. Uzeti,
kojega su četvorica donijela pred Isusa, primi od njega ovako sročenu utjehu:
»Sinko! Otpuštaju ti se grijesi.« Pasivna formulacija upućuje na djelovanje
Božje. Od Boga dobiveno oproštenje posredovano je preko Isusa. Gotovo je sa-
svim izvjesno da se Isus izražavao upravo na taj način.60

c) Isusov autoritet poslanja

Interpelacija je podvrgnuta osobitim egzegetskim teškoćama. Na njih naila-


zimo već prilikom samoga traženja naslova za temu koju namjeravamo obrađiva-
ti. Uobičajeno je da se ta tema obrađuje pod naslovom »Isusova samosvijest«, ili
također »Isusova mesijanska samosvijest«. Međutim, evanđelja ne sadrže nika-
kve psihološke tekstove. Ona su zainteresirana za postojanje Isusa, a ne za njego-
vu svijest, što znači eventualno za Isusovo mesijanstvo, a ne za njegovu mesijan-
sku svijest. Stoga ovdje dajemo prednost izrazu autoritet poslanja.61
S obzirom na problematiku koja se zrcali u prilično zamršenoj egzegetskoj
situaciji, dobro je krenuti od sljedećeg promišljanja: vjera u Isusa pretvara se po-
slije uskrsnuća u vjeroispovijest, u vjeroispovjedne rečenice. Pouskrsna zajedni-
ca Isusovih učenika počela se iznova okupljati, ali sada na temelju ispovijedanja
vjere, što u biti znači konstituiranje Crkve. Tako već unaprijed možemo točno
opisati što Crkva zapravo jest. Crkva je zajednica vjernika koje ujedinjuje vjera u
Isusa. Ta vjeroispovijest bit će povratno unesena u evanđelja.
Sa stajališta vjere u Isusa na koju nailazimo u evanđeljima, - ali i u drugim
spisima Novoga zavjeta, - evanđelja nam se pokazuju kao crkveni spisi. Istodob-
no nam se otkrivaju kao spisi u kojima su pomiješane povijest i kerigma, povije-
sna izvješća i vjerski iskazi. Ograničimo li se na sinoptička evanđelja, utvrdit će-
mo vrlo značajnu stvar, naime, činjenicu da se u njima ne radi ο velikome broju
vjeroispovijesti. U Mk 8,29 i Lk 9,20 evanđelju imamo Petrovu vjeroispovijest ο
Mesiji, u Mt 16,16 taje vjeroispovijest proširena i odnosi se na Isusa kao Mesiju i
Sina Božjega, zatim imamo vjeroispovijest rimskoga satnika koji stajaše nasu-
prot Isusu na križu: »Zaista, ovaj čovjek bijaše Sin Božji!« (Mk 15, 39; Mt 27,
54)62, te jedino u Mt 14, 33 zapisanu vjeroispovijest koju su izrekli učenici nakon
epifanijskoga prizora na jezeru i hodanja po vodi: »Uistinu, ti si Sin Božji!«63 Uz

60
Tu riječ ohrabrenja treba razlikovati od apoftegmatične rečenice u desetome retku (Mk 2, 10)
kojim se ta perikopa stavlja u mesijanski kontekst.
61
Usp. F. HAHN, Theologische Überlegungen zur Rückfrage nach Jesus, K. KERTELGE (izd.),
Rückfrage nach Jesus, QD 63, Freiburg, 1974., 11-77, glede ovoga str. 49 na kojoj se daje pred-
nost pojmu svijest poslanja.
62
Prema Lk 23, 47 satnik kaže: »Zbilja, čovjek ovaj bijaše pravednik!«
63
Perikope ο krštenju i preobraženju Isusovu u kojima nebeski Otac priznaje Isusa svojim Sinom
(Mk 1, 1 Opar; 9, 2-8par) tvore drugu vrstu.
134
to nailazimo na govor ο Sinu Čovječjemu, ali taj se govor nigdje ne formulira u
obliku priznanja: Ti si uistinu Sin Čovječji.
Na mesijanske vjeroispovijesti kao element utemeljenja Crkve vratit ćemo
se kasnije. Ovdje nas zanima samo jedna strana, naime, spoznaja daje taj govor ο
Isusu kao Mesiji i Božjemu Sinu, kao i govor ο Sinu Čovječjemu, premda ne baš
na razini vjeroispovijesti, jasno obilježen sjećanjem na ovozemaljskoga Isusa.
Ako se još jednom osvrnemo na židovsku pretpovijest ovoga kristološkog naslo-
va, vidjet ćemo daje doista riječ ο istinitu dojmu.
Započnimo sa Sinom Čovječjim. U apokaliptici smo ga upoznali kao oče-
kivani lik izbavitelja na koncu vremena.64 On je nebesko biće, prebiva kod Boga,
nije čovjek, on je biće koje postoji kod Boga prije stvaranja svijeta. Stoga čitamo
ο njemu u Dn 7, 13 kako je u svome noćnom viđenju vidio biće koje izgleda kao
Sin čovječji, te dolazi na nebeskim oblacima. Na sličan način u 4 Ezr 13, 3 podiže
olujni vjetar iz morske dubine »nešto nalik na čovjeka«. Taj čovjek leti na ne-
beskim oblacima. Njegov pogled sve potresa. U Henohovoj knjizi ustaljuje se
očekivanje titularnoga Sina Čovječjega, ο kojemu se kaže da će se njegovo ime
obznaniti u času posljednjega suda pred Gospodinom duhova. Naposljetku či-
tamo daje njegovo ime već obznanjeno prije nego su stvoreni sunce i zviježđa,
prije nego su nastale zvijezde na nebu (Hen I 48, 2s). Njegova najpreča zadaća
jest suditi narodima, što će on učiniti sjedeći na prijestolju svoga gospodstva
(69, 27s).
Sinoptički iskaz ο Sinu Čovječjemu također se nado vezuje na Dn 7, 13. Naj-
jasnije se to vidi u sinoptičkoj apokalipsi Mk 13, 26 u koju je - prema široko ra-
sprostranjenu mišljenju65-unesenkratakjudeokršćanski apokaliptički spis. Tu se
govori ο dolasku Sina Čovječjega Isusa na Sud. Dok se prikazivanje zadnjevre-
mensko eshatološkoga Sina Čovječjega Isusa u evanđeljima uglavnom nadove-
zuje na židovsku apokaliptiku, - u Mateja (25, 31; 19, 28) Sin Čovječji koji sudi
narodima sjedi na prijestolju svoje slave baš kao u Hen 169,27s - u logionima ko-
ji se odnose na ovozemaljskoga Sina Čovječjega opažamo preokret. Pogotovo
ako nam je pred očima djelovanje ovozemaljskoga Isusa. Sin Čovječji Isus prija-
telj je carinika i grešnika (Mt 11, 19par.), na ovome svijetu bez zavičaja, bez do-
ma (Mt 8,20par.), otpušta grijehe (Mk 2, lOpar), gospodar je subote (Mk 2,27). A
što je najvažnije, odbačen je od ljudi i ubijen (Mk 8, 3 lpar; Mt 17, 22par; 20,
18par, 26, 24par. itd). Nikakve sumnje ne može biti glede toga daje taj Sin Čo-
vječji, koji je u izvornoj predodžbi prikazivan u svome nebeskom načinu postoja-
nja, postao u Isusu stvarnim čovjekom među ljudima.66

64
Vidi 3. poglavlje kod 3) Apokaliptički pokret.
65
Usp. GNILKA, Mk77,21 ls.
66
Doduše Sin čovječji nije ni u židovstvu ostao isključivo nebeskom pojavom. Očekivanje Sina
Čovječjega može biti pomiješano s očekivanjem Mesije. To su pokazali K. MÜLLER, Mens-
chensohn undMessias, BZ 16(1972.), 161-187. 17(1973.), 52-66, te U. B. MÜLLER, Messi-

135
Tako smo došli do Mesije. Izvrstan uvid u židovsko očekivanje Mesije pru-
žaju nam Salomonovi psalmi 17 i 18 te Kumranski spisi.67 Mesija je prvenstveno
ratnik. To vrijedi i za Kumranske spise, iako se u njima govori ο dolasku dvojice
Mesija, pri čemu je svećenički nadređen kraljevskomu. Svećenik uzima udjela i u
eshatološkome ratu, premda ne izravno u borbi, a ono ipak na način koji dopušta
da se rat pretvori u kultni događaj. Ne bi smjelo biti nikakva sporenja oko toga da
između židovske i kršćanske slike ο Mesiji postoje velike sličnosti, pogotovo u Ps
Sal 17, 32ss i 18, iako u njima sve ostaje prilično uopćeno. Mesija je čist od grije-
ha, okrijepljen Duhom Svetim, pouzdan i pravedan pastir. Međutim, nezamjenji-
vo osobno obilježje, a koje slika ο Mesiji Isusu zadobiva sjećanjem na njegov po-
vijesni život, izražena je u njegovoj muci. Predodžbu ο Mesiji koji bi patio ne po-
znaju ni Kumranski spisi. U Mk 8,29-31 slijedi odmah iza Petrove vjeroispovije-
sti prva eksplicitna najava muke: »Sin Čovječji treba da mnogo pretrpi...«, najava
trpljenja, odbačenosti i smrti. - Izmjenjivanje naziva Krist i Sin Čovječji odgova-
ra u jednakoj mjeri izmjenjivanju uobičajena očekivanja Mesije i još poznatijega
očekivanja Sina Čovječjeg. U prikazivanju muke Isusove dominantnu ulogu ima
kristovski predikat i iz njega izveden kraljevski predikat. Ovozemaljski suci Isu-
sovi, Kajfa i Pilat, pitali su ga: »Ti li si Krist, Sin Blagoslovljenoga?« (Mk 14,61),
odnosno: »Ti li si kralj židovski?« (Mk 15,2). Kad mu se veliki svećenik i pismo-
znanci pod križem rugahu »Krist, kralj židovski«, tražeći da siđe s križa (Mk 15,
32), dogodio se zapravo najžešći sudar židovskoga očekivanja i kršćanskoga
ostvarenja Mesije.
Na kraju moramo progovoriti ο još jednome predikatu, a to je Sin Božji. Govor
ο Sinu Božjemu susreli smo već unutar židovskoga očekivanja Mesije, i to u Nata-
novu proročanstvu. U njemu Jahve, između ostaloga, govori ο Davidovu izdanku:
»Ja ću njemu biti otac, a on će meni biti sin: ako učini što zlo, kaznit ću ga ljudskom
šibom i udarcima kako ih zadaju sinovi ljudski« (2 Sam 7,14). Slikovitost jezika je
jasna. Ostaje na metaforičnosti, nije titulama. No valja imati na umu da obećanje
vječnoga trajanja doma, kraljevstva i prijestolja Davidova vrijedi općenito (2 Sam
7, 16). Biti Sinom Božjim značilo je u Starome zavjetu biti u posebnu odnosu pre-
ma Bogu, biti njegovim izabranikom. Tako je izraelski narod Sin Božji, pa čak i pr-
vorođenac Jahvin (usp. Izl 4, 22; Jr 31, 9; 3, 19), Božji sinje pravednik proganjan
od bezbožnika, pravednik čija se vjernost Bogu kuša u progonu (usp. Mudr 2, Π-
Ι 8). Izraelskoga kralja smatralo se najvišim čovjekom Božjega naroda i njegov re-
prezentant kao Sin Božji. Riječi iz kraljevskoga psalma: »Ti si sin moj, danas te
rodih« (Ps 2,7) odnose se na kralja, a »danas« na dan njegova ustoličenja. I te riječi
ostaju u području metaforike. Možda ih je izgovarao dvorski prorok u okviru obre-

as 52ss. 90ss. 144ss. Glede 4 Ezr 13 U. B. MÜLLER, Messias, 119-122, skloniji je mišljenju
da se očekivanje Sina čovječjega odnosi na očekivanje Mesije.
67
Usp. 3. pogl. kod 5) Eseni i Kumran.
136
da kraljeva ustoličenja.68 To se može shvatiti ili u smislu adopcije ili, možda još bo-
lje, u smislu legitimacije. Lako je moguće da se u 4 Q 246 Davidov izdanak naziva
»Sinom Svevišnjega«.69 Takva predikacija mogla se razviti iz 2 Sam 7, 12-16.
Doživljaj Boga u Isusu nadilazi izabranost. U Isusu i s Isusom postaje sam
Bog iskusivim. Stoga je znakovito da su u sinoptička evanđelja ušli ne samo tek-
stovi koji Isusa priznaju kao Sina Božjega, već i oni u kojima je on prikazan kao
Sin u apsolutnome smislu. Za oba teksta koji se odnose na ovo pitanje karakteri-
stično je da se Sin postavlja sučelice Ocu, da se u samome središtu nalazi obostra-
na naklonost, bilo u smislu sinovske poslušnosti prema Ocu (Mk 13, 32),70 bilo u
smislu punomoći koju Sin dobiva od Oca (Mt 11, 27). Apsolutni govor ο Sinu ko-
ji se nalazi sučelice Ocu može se smatrati kršćanskom posebnošću.71 Punomoć
koja je prenesena s Oca na Sina jest punomoć božanske objave koja je utemeljena
u njezinoj obostranoj trajnoj spoznaji: »I nitko ne pozna Sina doli Otac niti tko
pozna Oca doli Sin i onaj kome Sin hoće objaviti« (Mt 11, 27). Izmjenična spo-
znaja znači uzajamno dati spoznati sebe. Time je započeo proces spoznaje u lju-
bavi koji se proteže s Oca preko Sina na sve ljude.
Nakon prvoga koraka, što smo ga poduzeli u osvrtu na autoritet Isusova po-
slanja, mogli bismo ustvrditi da su središnji, prethodno dani, kristološki predikati
Sin Čovječji, Mesija, Sin Božji iznova prožeti iskustvom zemaljskoga Isusa. Već
sada možemo konstatirati da višestrukost i mnogobrojnost kristoloških vjerois-
povijesti znači da svaka od njih samo djelomično obuhvaća Isusa i zato ga se ne
može vezati za jedan koncept. Valja nam stoga kročiti još jednim putem. Tek kad
budemo i njime prošli, moći ćemo postaviti pitanje postoji li kakav kristološki na-
slov koji bi bio sadržan u njegovu pripovijedanju.
Ovaj drugi put, koji će nas odvesti malo dalje, jest put implicitne kristologije.
To znači da moramo pokušati prizvati u sjećanje i jasno sebi predočiti što se po-
drazumijeva pod njegovim autoritetom poslanja. Njegova slika mogla bi se pod
tim aspektom pojaviti možda u mnogo izoštrenijemu svjetlu nego što su je u sta-
nju posredovati kristološki naslovi. Implicitna kristologija skreće našu pozornost
na ono što je za Isusa specifično.
Jezgra svih razmišljanja ο tome jest βασιλεία του θεοϋ, Božje kraljevstvo.
Pristup autoritetu Isusova poslanja moguć je prije svega s toga polazišta. Božje
gospodstvo jest konačno, trajno, definitvno spasenje za svakoga pojedinog čovje-
ka i čovječanstvo u cjelini, koje će Bog ostvariti i već ga sada počinje ostvarivati,
nov i valjan poredak koji ima biti uspostavljen i kojemu je suprotstavljena zako-
nitost ovoga svijeta.

68
H.-J. KRAUS, Psalmen /, BK. AT 15/1, Neukirchen, 1966., 18-20.
69
Usp. 3. pogl. kod 5b) Mesijanstvo i eshatologija.
70
Činjenica da nitko ne zna ο onome danu i času implicira priznavanje Očeve eshatološke moći
određivanja preko Sina.
71
Usp. HAHN, Hoheitstitel, 329.

137
Isus je proklamirao ne samo nadolazeće Božje gospodstvo; ono je u njemu
postalo događajem koji je uključivao u sebe njegovu riječ, njegovo djelo i njego-
vu osobu. Budući da sam izraz Božje gospodstvo govori kako Bog uspostav-
lja svoje milosrdno gospodstvo, ne znači posadašnjenje budućega Božjeg go-
spodstva u Isusovu djelovanju ništa drugo doli da Bog neposredno djeluje u nje-
mu, da se u njemu očituje ljubav samoga Boga. U njegovu prihvaćanju grešnika,
u njegovu druženju za stolom s carinicima, bludnicama i odbačenima, u njegovu
okretanju bolesnima, nevoljnima, opsjednutima i ludima, koji su bili dionicima
njegove velike pomoći, postalo je konačno spasenje očitim. Kritiziran zbog
svoga djelovanja, on se opravdavao pozivanjem na svoju punomoć: »Ako ja pr-
stom Božjim izgonim đavle, zbilja je došlo k vama kraljevstvo Božje« (Lk 11,
20). »A evo, ovdje je i više od Jone... ovdje je više od Salomona« (Mt 12, 41s).
Spasenje koje je nerazdvojno povezano s njegovom osobom odlikuje njegovo ko-
načno djelovanje. Ovdje se Isus bitno razlikuje od Kumranske zajednice koja je
također imala predodžbu ο sadašnjosti spasenja, ali joj je nedostajalo to osobno
središte. »Blago očima koje gledaju što vi gledate! Kažem vam: mnogi su proroci
i kraljevi htjeli vidjeti što vi gledate, ali nisu vidjeli; i čuti što vi slušate, ali nisu
čuli« (Lk 10, 23s). Ove riječi učinile su ljude, u prvome redu učenike, pozornima
na spasiteljsku relevantnost njegova djelovanja. Time je jasno rečeno da se u
njemu ispunila stara, u narodu ukorijenjena čežnja za konačnim spasenjem koje
su najavljivali proroci. Vjera ο kojoj nam uvijek iznova svjedoče čudesni doga-
đaji, s kojom su ljudi u nevolji dolazili Isusu ususret uvelike nadilazi situacije
vapaja za konkretnom pomoći, kao vjera u Isusa kojega se smatralo donositeljem
spasenja.
Isus sebe i svoje navještanje Božjega gospodstva smatra poslanim čitvavu
izraelskom narodu. Za razliku od mnogih skupina i skupinica, on odbacuje sva
separatistička nastojanja. S vidika dovršena Božjeg gospodstva on se može u svo-
joj otvorenosti čak poslužiti idejom starozavjetnih proroka ο hodočašću naroda
(Mt 8, Iis). Izraelskomu narodu propovijedao je konačnu volju Božju, govorio je
ljudima što im valja činiti, proklamirao je novi poredak spasenja, koji sve dosa-
dašnje ostavlja za sobom i nadilazi ih. Pritom se mogao svojim uputama - kao što
se to dogodilo u antitezama propovijedi na gori (Mt 5, 21 ss) - izravno konfronti-
rati sa starom Božjom riječju u Tori.72 Nisu više riječi Tore spasenjski obvezujuće
i odlučujuće za sudbinu ljudi, već su to riječi ο Božjemu gospodstvu, dakle, Isu-
sove riječi. Njegove riječi nadilaze autoritet Mojsija, koji je za suvremeno židov-
stvo predstavljao najviši autoritet. Ο prihvaćanju ili odbacivanju njegova navje-
štanja Božjega gospodstva ovisi buduća i vječna sudbina svakoga pojedinca.

72
Glede povijesne rekonstrukcije tih antiteza usp. GNILKA, Mt /, 199. Ja zastupam mišljenje da
se prve dvije antiteze zajedno u svojoj antitetičkoj zaodjenutosti mogu svesti na samoga Isusa.
Međutim, sadržaj ostalih antiteza može se doduše svesti na Isusa, ali njihova antitetička zaodje-
nutost može se vrednovati kao redakcija Matejeva evanđelja.

138
Kao što je Bog nekoć preko proroka pozivao proročke učenike, tako je Isus
sada pozivao ljude na učeničko nasljedovanje. I u tome se očituje njegov autori-
tet. Učeničkome nasljedovanju ne može biti ništa preče od Učitelja, pa čak ni na-
vezanost na vlastitu obitelj (Mt 10, 37). »Tko izgubi život svoj poradi mene...,
spasit će ga« (usp. Mk 8, 35).73 Izreka »Neka mrtvi pokapaju svoje mrtve« poka-
zuje svu težinu radikalnosti koju zahtijeva pristajanje uz Isusa (Lk 9, 60ss).
Bit svega što se ο autoritetu Isusova poslanja može kazati svodi se ponajprije
na činjenicu daje s njime došla punina i daje sam Bog u njemu započeo konačno
spasenje. Ukupnost autoriteta njegova poslanja ne dopušta nikakvu kategorizaci-
ju uz pomoć jednoga jedinog kristološkoga naslova. On je bio više od proroka.
Zakon i proroci bili su do Ivana (usp. Lk 16,16).74 Sasvim sigurno ima nešto bitno
mesijansko u njegovu djelovanju, kad se to djelovanje usporedi, na primjer, s me-
sijanskim očekivanjem Salomonovih psalama. Ali u njega nedostaje nacional-
no-politička crta, koja je za njegove suvremenike bila od posebne važnosti. U toj
različitosti može se shvatiti neizvodivost autoriteta Isusova poslanja.
Prije negoli nastavimo s daljnjim pitanjima, moramo se pozabaviti s još
nekim zapažanjima. Punomoć odaje poseban način govora koji može potjecati
samo od Isusa. U skladu s time on se služi određenim riječima, prije svega onima
eshatološkoga sadržaja, koje posreduju određeni uvid u konac vremena i uvijek
su povezane s kraljevstvom Božjim, a popraćene su uzrečicom amen. Bez obzira
na to što je nemali broj riječi tek u pouskrsno vrijeme opremljen tom dodatnom
uzrečicom - u Ivanovu evanđelju pojavljuje se čak dvostruki amen - ipak se taj
oblik govora kao takav može smatrati Isusovom posebnošću.75 Tako je pred
učenicima jamčio nepoznatoj ženi, koja mu je u Betaniji, u kući Šimuna Gubav-
ca, polila glavu skupocjenom nardovom pomašću, upravo ovim načinom govora
sa svečanim uvodom: »Zaista, kažem vam, gdje se god bude propovijedalo evan-
đelje, po svem svijetu, navješćivat će se i ovo što ona učini - njoj na spomen«
(Mk 14, 9).76

73
Obrazloženje »i poradi evanđelja« ima se smatrati pouskrsnim dodatkom. Poslije uskrsnuća
Evanđelje istodobno zastupa i Isusovu osobu.
74
Ni kategorija proroka posljednjega vremena nije dostatna. Tu kategoriju opisao je HAHN, Ho-
heitstitel, 3 5 1 ^ 0 4 . On misli da bi Isusovu djelovanju najbolje odgovarao prorok posljednjega
vremena sličan Mojsiju.
75
K. BERGER, Die Amen-Worte Jesu, BZNW 39, Berlin, 1970. osporavao je autentičnost toga
načina govora, dokazujući da se riječi amen spominju na dva mjesta u Abrahamovoj oporuci, te
da se općenito mogu pripisati helenističko-židovskomu kršćanstvu. Ne obazirući se na pretjeri-
vanje u vezi s kriterijem nesličnosti, oba su dokaza na prilično klimavim nogama. Prema J. JE-
REMIASU, Zum nicht-sponsorischen Amen, ZNW 64 (1963.), 122s recenzija A Abrahamove
oporuke, na koju se Berger poziva, pripada srednjemu vijeku. Usp. također E. JANSSEN, Tes-
tament Abrahams: Jüdische Schriften aus helenisch-römischer Zeit, III/2, Gütersloh, 1975.,
222, bilj. 140.
76
Analizu i intepretaciju pomazanja u Betaniji vidi: GNILKA, Mkll, 221s. 225 s.

139
Jedna rana kristološka determinacija identificira Isusa s božanskom mudro-
šću.77 Međutim, mudrost se ne može odnositi neposredno na njega. Naravno daje
sasvim na mjestu ako se Isus u nekim pogledima pojavljuje kao učitelj mudrosti.
Njegov je jezik poetski, krajnje uvjerljiv, pjeva mešalim i dokazuje se iznošenjem
prispodoba kao neosporan majstor. Proglašujući sebe višim od Salomona (Mt 12,
42par), on je nadvisio najvećega univerzalnog mudraca u Izraelu, čak štoviše, u
cijelome svijetu, jer je nekoć kraljica dalekoga Južnog kraljevstva došla čuti mu-
drost Salomonovu. Naricanje nad tvrdokornim Jeruzelemom ima mudrosni pri-
zvuk (Mt 23,37par). On tu nastupa kao glasnik božanske mudrosti, koja se zauzi-
ma za Boga. Matej sasvim sigurno poistovjećuje Isusa s mudrošću.78 Uostalom
upravo nam prispodobe pojašnjavaju, ako ih se stavlja u odnos prema mudrosno-
me govoru, da se taj govor nipošto ne smije rastavljati od poruke ο kraljevstvu
Božjemu. U svome mudrosnom govoru Isus se dokazuje kao nositelj božanskoga
Duha. Pritom valja imati na umu da su u židovskim očekivanjima i Mesija i Sin
čovječji bili predočivani kao bića posebno obdarena Duhom.79
Time se još jednom vraćamo problematici ο Sinu čovječjemu. Postavlja se
pitanje je li Isus u svojim propovijedima govorio ο Sinu čovječjemu. Ο tome se
vode beskonačne rasprave.80 Za sinoptičku predaju ο Sinu čovječjemu značajna je
svojevrsna dvostrukost. Sjedne strane ο Sinu čovječjemu govori samo Isus, što
znači da nitko drugi ο njemu ne govori kao ο Sinu čovječjemu. S druge pak strane
Isus stalno govori ο Sinu čovječjemu u trećemu licu. Nigdje ne kaže: Ja, Sin Čo-
vječji. Zacijelo je smještanje pismenih iskaza ο Sinu čovječjem u evanđelja pret-
postavljalo da zajednica u svojoj vjeri zna daje Isus, kao Sin Čovječji, budući su-
dac. Usporedno nizanje iskaza ο eshatološkome Sinu čovječjem koji govore ο
njegovu pojavljivanju na posljednjemu sudu, te nizanje logiona koji govore ο pat-
ničkome, ovozemaljskom Sinu čovječjemu, predstavlja jedno te isto. Pa ipak nas
zanima što je bilo s Isusovim propovijedanjem? Posebnu pozornost pobuđuje Lk
12, 8: »Tko se god prizna mojim pred ljudima, i Sin Čovječji priznat će se njego-
vim pred anđelima Božjim.« Naime, ovdje Isusov Ja koji govori i Sin Čovječji
odstupaju jedan od drugoga, kao da se radi ο dvjema različitim osobama.
Lk 12, 8 uzima se opetovano u istraživanjima kao polazište za donošenje
prosudbe. Dok R. Bultmann81 zastupa shvaćanje da Isus govori ο Sinu čovječje-
mu koji ima doći kao ο posve drugoj osobi, H. Conzelmann82 je mišljenja da Lk
12,8 pretpostavlja istovjetnost Sina čovječjega i Isusa, pa to mjesto treba pripisati

77
Usp. Christ, Sophia.
78
Usp. Lk 11,49: »Zbog toga i kaza Mudrost Božja: poslat ću k njima...« s Mt 23,34: »Zato, evo,
ja šaljem k vama...«
79
Usp. Iz 11, 1-4; Ps Sal 17, 37; 18, 7s; Hen I 49, 1-4; 51, 3; 62, 2.
80
To je lijepo prikazano u VÖGTLEA, »Gretchenfrage«.
81
Theologie, 30-33.
82
Grundriß, 155s.

140
zajednici. Isto vrijedi za predaju ο Sinu čovječjemu općenito. E. Lohse83 i A
Vögtle84 također misle da iskazi ο Sinu čovječjemu pripadaju pouskrsnome vre-
menu. Naime, niti bi Isus u propovijedanju pravio razliku između sebe i najavlje-
na Sina čovječjega, niti je zamislivo da bi ο svojoj pojavi na Posljednjemu sudu
govorio kao ο Sinu čovječjemu. Ovo posljednje moglo se predočiti i izreći jedino
u pouskrsno vrijeme. Uostalom, Isus je navještao kraljevstvo Božje, a u tome na-
vještanju zacijelo nema mjesta očekivanju Sina čovječjega. Ο tome svjedoči i či-
njenica da ne postoji nijedan Isusov logion u kojemu bi kraljevstvo Božje i Sin
čovječji bili međusobno povezani.
Pa ipak, Sin čovječji i kraljevstvo Božje mogu ići zajedno. Već je Η. E. Tödt85
upućivao na sadržajnu i strukturalnu usporednost dvaju iskaza, ο Sinu čovječje-
mu te ο basileii. U oba niza tih iskaza susrećemo središnje sadržaje navještanja,
kao što su posljednji sud i obraćenje.86 Činjenica koja uvelike pada u oči, naime,
da ο Sinu čovječjemu govori samo Isus i da se u sinoptičkim evanđeljima ne nala-
zi nijedna vjeroispovijest kojom bi se Isusa priznavalo Sinom čovječjim, može se
u krajnjemu slučaju uvjerljivo objasniti jedino time daje govor ο Sinu čovječje-
mu na neki način bio prisutan u Isusovoj propovijedi. Ovomu ide u prilog za Lk
12, 8 karakteristično diferenciranje između Isusova Ja koji govori i Sina čovječje-
ga. Tumači koji bi htjeli osporiti svaki Isusov govor ο Sinu čovječjemu, duguju
nam glede tih iskaza uvjerljivo objašnjenje zašto je u zajednici uopće došlo do te
čudne diferencijacije između Isusa i Sina čovječjega i zašto su logioni ο Sinu čo-
vječjemu isključivo stavljani u Isusova usta.87
Polazimo od Lk 12, 8s kao Isusovih riječi autentičnih za razvoj kristologije
Sina Čovječjega. To znači da razvoj počinje s iskazom ο eshatološkome Sinu čo-
vječjemu na koncu vremena. U židovskome mesijanstvu našli smo glede Sina čo-
vječjega sličan razvoj, naime, nebeski Sin čovječji postupno se razvijao u lik Sina
Čovječjega-Mesije. Sinoptički razvoj trebalo bi ovdje gledati kao paralelu.
Ο Lk 12, 8 treba kazati još nešto. Ne bi se smjelo prebrzo priklanjati uvijek
iznova prizivanoj alternativi: Je li Isus ο Sinu čovječjemu govorio kao ο nekome
drugome ili je s očekivanim poistovjećivao sebe samoga? U svakome slučaju po-
gled je usmjeren na predstojeći konac vremena i Posljednji sud, te se u tome po-
gledu najvažnije značenje pridaje Sinu čovječjemu. Kod toga je od neznatna zna-

83
Grundriß der ntl Theologie, Stuttgart, 1974., 48s.
84
Bezeugt die Logienquelle 67.
85
Menschensohn, 298-316.
86
U Dn 7, 14 govori se ο basileii Sina čovječjega.
87
VÖGTLE, »Gretchenfrage«, 136-144, misli da su riječi ο paruziji (uzmimo Lk 17, 24: »Kao
što munja sijevne najednom kraju obzorja i odbljesne na drugom, tako će biti i sa Sinom Čo-
vječjim u Dan njegov«) najstariji logion pouskrsnoga vremena. Prvo lice jednine u Lk 12, 8 on
objašnjava time što ta riječ potječe od nekoga kršćanskog proroka (147). Bilo bi daleko bliže
istini da se već u prvome dijelu izreke govori ο Sinu Čovječjemu (Isusu) ili daje u oba dijela
primijenjeno prvo lice jednine.

141
čenja sudi li Sin čovječji sam ili nastupa kao svjedok na sudu pred božanskim su-
cem, te u primjerenu obliku zauzima svoj stav prema svakome pojedinom čovje-
ku. Njegovo priznanje ili odbacivanje odlučuje. Ipak, ta umetnuta scena suda ima
svoj bitan uvod. Naime, na temelju onoga što se prije dogodilo, scena suda bit će
unatoč svoj njezinoj ozbiljnosti sekundarnim i drugostupanjskim događajem.
Ono što Posljednjemu sudu prethodi a događa se u susretu sa ovozemaljskim Isu-
som, zbiva se u zauzimanju stajališta prema njegovim riječima, prema njegovoj
osobi. Ο ishodu Posljednjega suda odlučuje jedino činjenica jesmo li Isusa pri-
hvatili ili odbacili, što znači da se on na neki način već unaprijed zbio.
Iz ovoga proizlazi da odnos Isusa prema Sinu čovječjemu valja shvaćati kao
identitet spasenjskoga zajedništva.88 To nas u najmanju ruku dovodi do spoznaje
da se u Isusovim riječima pitanje identiteta Sina čovječjega povlači pred nužno-
šću donošenja slušateljeve odluke. Tko se sada domogne zajedništva s njime, taj
će na Posljednjemu sudu pripadati zajednici pravednika. Ako bismo htjeli odnos
Isusa prema Sinu čovječjemu još bliže odrediti, to je zapravo onemogućeno tom
riječju, njezinom strukturom i intencijom. Je li Isus govorio ο Sinu čovječjemu - i
to samo povremeno - jedino zato da izađe ususret predodžbi određene skupine
svojih slušatelja? Je li htio dati do znanja daje u njegovu propovijedanju sadržano
očekivanje Sina čovječjega? U svakome slučaju funkcija očekivanoga Sina čo-
vječjega postaje drugorazrednom, nasuprot tomu što Isus čini u sadašnjosti svo-
jim propovijedanjem i djelima. Ili on sebe vidi u određenu odnosu prema Sinu čo-
vječjemu? Prema Sinu čovječjemu identiteta ο kojemu smo govorili? U svakome
slučaju njegovu navještanju odgovara spoznaja da u pogledu načina kako će se
zbiti eshatološki konac vremena on ne daje nikakve detaljnije podatke. Po tome
se Isus razlikuje od apokaliptike iz čijega eshatološkog repertoara je uzeto očeki-
vanje Sina čovječjega i odakle crpe svoju snagu detaljizirani opisi nebeskoga, pa-
klenoga i međuvremenskoga stanja. Isus ne diže zastor koji nas dijeli od eshato-
loškoga konca vremena, ne diže ga ni u odnosu prema svojoj osobi. Iako tajna nije
nikakva povijesna kategorija, ona je ovdje na mjestu. Čisto povijesno pitanje pre-
tvara se u povijesnu tvrdnju ο granici koja proizlazi iz autoriteta Isusova poslanja.
Tu granicu valja sačuvati.
Ali treba spomenuti još jednu daljnju nijansu koja se tiče samoga autoriteta
Isusova poslanja. Njegov govor ο Bogu obilježen je riječju Otac. To se nastavlja
molitvama koje su nam od njega predane. U ovom slučaju ne zanima nas sadržaj
tih molitava, nego sam nalaz da se u molitvenome oslovljavanju Boga spominje
riječ Otac, moj Otac (Mt 11,25.26s: 26,39.42; Lk 23,46). Riječi »moj Otac« po-
javljuju se i u drugim logionima, koji nisu molitve (Mt 7, 21; 8, 32s; 16, 17; 18,
19. 35 i dr.), a razlikuje se od riječi u kojima Isus u odnosu na učenike Boga zove
»vaš Otac« (Mt 5, 16. 45.48; 6, 1. 8. 14 i dr). Koliko god se nekim logionima mo-

88
Usp. TÖDT, Menschensohn, 55.

142
že osporavati autentičnost, Isusov govor ο Bogu kao njegovu Ocu, osobito zazi-
vanje Oca u molitvama, mora se smatrati autentičnim. U Starome zavjetu i židov-
stvu molitveno je oslovljavanje Boga Ocem vrlo rijetko. Nalazi se u grčkome tek-
stu Sir 23, 1 i 4 te u Tob 13,4 u kolektivnome smislu.89 »Moj Oče« kao osobno,
Bogu upravljeno, molitveno obraćanje pojedinca predstavlja nešto novo.90
U Mk 14, 36 susrećemo se s Isusovom molitvom u Getsemanskome vrtu koja
počinje molitvenim obraćanjem Abba. Ta aramejska riječ - gramatički najisprav-
nije shvaćena u smislu vokativa - mogla se na aramejskome primjenjivati kao
obraćanje djeteta svomu voljenom ocu, ali nije zbog svoga oblika tepanja bila
ograničena samo na malo dijete.91 Ta se riječ može uzeti kao ipsissima vox lesu
koja svjedoči ο njegovu posebnom odnosu prema Ocu.92
Razumije se da ćemo toga posebnog odnosa prema Bogu, kojega nam riječca
Abba osvjetljuje poput munje, biti potpuno svjesni tek tada kad prihvatimo i pro-
mislimo svu širinu i dubinu Isusova poslanja. Pokušajmo to definirati tako da kre-
nemo od Boga: Bog mu je naložio da navještanjem kraljevstva Božjega, riječju i
djelom, posreduje i ostvaruje definitivno spasenje. On mu je naložio da njegovu
ljubav pokaže među ljudima. On se na jedinstven način nalazi u svijetu za Boga,
pred ljudima stoji na Božjemu mjestu. Daje objava Boga Oca isključivo poveza-
na s Isusom, tematizira logion koji govori ο Sinu u aposlutnome smislu, i koji je s
određenom primišlju nazvan »ivanovskim«, zato što zapravo priprema svu du-
binsku dimenziju ivanovske kristologije (Mt 11, 27ss). Taj logion stoji u najužoj
vezi s Abba-oslovljavanjem, proširujući ga istodobno pomoću helenističkoga ra-
zumijevanja na srodne pojmove.93 To što se ima odnositi na sveobuhvatnu puno-
moć koja je od Oca prenijeta na Sina - »Dana mije sva vlast na nebu i na zemlji!«
- odnosi se po svoj prilici na poziciju gospodstva kojega je Isus Uskrsnuli postao
dionikom (usp. Mt 28, 18).
I da zaključimo: autoritet Isusova poslanja je u svojoj jedinstvenosti povije-
sno neizvediv. Mesijanski predikati, koji nam stoje na raspolaganju, obuhvaćaju
ga tek parcijalno i fragmentarno. Vjerojatno je zahtjevu njegova poslanja najbliži
predikat Mesije koji u sebi sadrži dvije bitne promjene: Isus ide putem križa. On
ne izbavlja svoj narod pobjedom nad neprijateljima, nego mu se prikazuje para-
doksalnim načinom kao ubijeni. I to ga povezuje s Bogom koga naziva svojim
Ocem, ta veza jedinstvena sinovstva.

89
Usp. ΨΙΊΖΜΥΈΚ, Abba, 25s. Sir 51,10: »Zazvah Gospodina, Oca mojega Gospodina« je tvrd-
nja i po svoj prilici odjek Ps 89, 27: »On će me zvati: Oče moj!«
90
FITZMYER, Abba, 28.
91
Targumski dokazi u FITZMYERA, Abba, 24. S ovom riječju može se usporediti riječ imma ko-
jom se dijete obraćalo majci, slično kao što to činimo našim riječima mama, tata.
92
Na dva mjesta u Talmudu, bTaan 23ab, ο Bogu se indirektno govori kao ο Abba. S toga gledi-
šta, ti nam kao kasni tekstovi gotovo ništa ne znače.
93
Usp. GNILKA, Mt I, 431 -442; HENGEL, Lehrer der Weisheit, 161.

143
LITERATURA: R BULTMANN, Die Frage nach dem messianischen Bewutsein Jesu und das Pe-
trus-Bekenntnis, ZNW 19 (1919./20.), 165-174; Η. E. TÖDT, Der Menschensohn in der sinoptis-
chen Überlieferung, Gütersloh, 1959.; H. RIESENFELD, Bemerkungen zur Frage des Selbst-
bewußtseins Jesu; H. RISTOW - Μ. MATTHIEA, Der historische Jesus und der kerigmatische
Christus, Berlin, 1964., 331-341; F. CHRIST, Jesus Sophia, AThANT 57, Zürich, 1970.; W.
BRACHT, Der Menschensohn, Diss, München, 1972.; U. B. MÜLLER, Messias und Menschen-
sohn in jüdischen Apokalypsen und in der Offenbarung des Johannes, StNT6, Gütersloh, 1972.; K.
MÜLLER, Menschensohn und Messias, BZ 16 (1972.), 161-187. 17 (1973.), 52-66; M. HENGEL,
Jesus als messianiseher Lehrer der Weisheit und die Anfänge der Christologie, Sagesse et Religion.
Colloque de Strasbourg, 1976.,Paris, 1979., 147-188; A. J. B. HIGGINS, TheSon ofMan in theTe-
achingofJesus, SNTS. MS 39, Cambridge, 1980.; H. SCHLIER, Wer ist Jesus?: Der Geistund die
Kirche, Freiburg, 1980., 20-32); H. HÜBNER, Der »Messias Israels« und der Christus des NT,
KuD 27 (1981.), 217-240; G. SCHELBERT, Sprachgeschichtliches zu »Abba«, Melanges D. Bar-
thelemy, OBO 38, Fribourg-Göttingen, 1981., 395-447; K. W. TRÖGER, Jesus als Prophet, Ka-
iros 24 (1982.), 100-109; J. Α. VYYZUYEK, Abba and Jesus Relation to God, A cause de l'evangile
(jubilarni spis J. Dupont), Paris, 1985., 50-69; V. HAMPEL, Menschensohn und historischer Jesus,
Neukirchen, 1990.; P. HOFFMANN, Jesus versus Menschensohn: Salz der Erde - Licht der Welt,
(jubilarni spis Α. Vögtle), Stuttgart, 1991., 165-202; Α. VÖGTLE, Die »Gretchenfrage« des Mens-
chens ohnproblems, QD 152, Freiburg, 1994.

d) Isus i Crkva

Tako dolazimo do središnje točke naših razmatranja. I ona je, naravno, po-
sebno teška. U kakvu se odnosu nalazi Isus prema Crkvi koja se oblikuje poslije
uskrsnuća? Je li on htio tu Crkvu, ili se njega ne može dovoditi u vezu s njome?
Ima li možda, barem dodirnih točaka između njegova djelovanja na ovome svije-
tu i pouskrsne Crkve? U svakome slučaju njegovi se učenici prozvaše po njemu.
Već sama činjenica da se učenici prozvaše hristianoi, kršćanima (Dj 11, 26; 26,
28; 1 Petr 4, 16) ima nešto zajedničko s zemaljskim Isusom. Negativno bismo to
mogli ovako formulirati: pouskrsna Crkva ne bi mogla zaživjeti bez zemaljskoga
Isusa. Vjera u uskrsnuće upravljena je Isusu kojega je Bog uskrsnuo od mrtvih. Je
li dostatna tek činjenica njegova dolaska - da se izrazimo riječima R. Bultmanna
- da bi pogledom na križ i uskrsnuće mogla u pouskrsno vrijeme nastati Crkva?
Ili u Isusovu djelovanju nailazimo na važne ciljeve i ideje koje se u pouskrsno vri-
jeme - iako možda donekle izmijenjenu obliku - dalje razvijaju? Treba li odnos
Isusa prema Crkvi shvatiti analogno odnosu Isusa koji je navještao prema navje-
štanome Kristu? Mogu li se u Isusa otkriti tragovi implicitne ekleziologije?94 Je li
jaz između njega i Crkve premostiv?
Kad se čovjek bavi problemom »Isus i Crkva«, mora naravno najprije rašči-
stiti što pod »Crkvom« podrazumijeva. Jer u tome pogledu postoje različita po-
imanja. To vrijedi za prakršćanstvo u kojemu je barem sadržan razvoj u razumije-

94
Formulacija pripada ROLOFFU, Kirche, 19.

144
vanju onoga što Crkva u biti jest. To vrijedi i za egzegetsko istraživanje.95 Polazi-
mo od općega shvaćanja koje Crkvu označuje kao skup vjernika koji vjeruju u
Isusa Krista, u kojoj je spasenje, ostvareno po Isusu Kristu preuzeto i nastavlja se
dalje ostvarivati. Daljnje i djelomično nužne nadopune bit će dodavane tijekom
izlaganja. Time treba biti omogućeno nastanak Crkve gledati kao proces čiji po-
četni korijeni sežu do samoga Isusa. Pojmu okupljanja najbolje odgovara grčki
pojam ekklesia koji označuje »pozvane«, i time od njih tvori konkretnu skupšti-
nu. Njemačka riječ »Kirche« (od koje potječe i hrvatska riječ »Crkva«, prema
Etimologijskome rječniku Petra Skoka, op. prev.) posjeduje drugu etimologijsku
pozadinu, izvodi se iz grčke riječi κυριακή (=koji pripada Gospodinu).96 Dakle,
već u samoj terminologiji postoje različiti naglasci.
Sada bismo se trebali zapitati ο Isusovim naslovnicima. Na to pitanje može
se prilično jednostavno odgovoriti. Njegov naslovnik bio je u prvome redu
Izraelov narod. U tome smislu njegovo je djelovanje »povijesno spasenjsko«.97
To prije svega znači daje njegovo djelovanje bilo očekivano i da on pripada jed-
noj većoj povijesti. Naravno da ostvarenje ne doseže iščekivanje. Iščekivanje, iz-
govoreno u slutnjama proroka,98 može biti zasjenjeno i prilagođeno »ljudskim,
previše ljudskim« željama. A kad Bog djeluje, djeluje uvijek na nov i iznenađuju-
ći način, pa čak i za pobožno iščekivanje.
Upravljenost Isusova djelovanja na Izrael dolazi višestruko do izražaja. On
sam je član toga naroda, Izraelac je, govori jezikom svoga naroda, koristi se u
svome navještanju bliskim mu slikama i motivima, najčešće iz slikovita jezika
Biblije uzimanim i njegovim slušateljima poznatim. Pa i kad se obraća pojedincu
i poziva ga da donese svoju odluku, obraća mu se kao pripadniku svoga naroda.
Bilo bi potpuno pogrešno njegovu spasenjsku ponudu shvaćati individualistički u
pogledu spasenja.99 Imajući taj narod pred sobom i znajući daje njemu poslan, ni-
je imao nikakva povoda da takvu kolektivnu veličinu stvara iznova. Dapače, bila
je to povijesno-spasenjska nužnost da svoju zadaću ispuni na Izraelu. Isusovo
djelovanje razumije se jedino ako se ta orijentacija priznaje bez pridržaja. Pri-
mjedba koja se često može čuti, naime, daje među Isusovim slušateljima u mje-
šovitome pučanstvu Galileje bilo i pogana, ne mijenja u biti ništa na toj orijentaci-
ji. Zacijelo valja računati s činjenicom daje u njegovoj publici bilo i pogana, ali je

95
Tako na primjer K. L. SCHMIDT, Kirche, 291 s, dopušta daje Isus osnovao posebnu sinagogu,
pozivajući se na Mt 16,18. On je na tome mjestu primijenjen pojam ekklesia shvatio u tome
smislu. Ta posebna sinagoga predstavlja Jahvinu zajednicu (qehal JHVH).
96
Semitski ekvivalentni pojam jest qahal. Njemu odgovarajući glagol značio bi skupljati se, a
imenica skupština.
97
Pojam povijest spasenja pojavljuje se tek u 19. stoljeću, vrlo je važan i primjenjiv na biblijsku
baštinu, ukoliko se po Bibliji Božje spasenje objavljuje u povijesti.
98
Usp. 3. pogl. kod 3) Pomazanik i mesijansko vrijeme.
99
Slažemo se s ROLOFFOM, Kirche, 33s. Drukčije misli GRÄBER, Jesus und das Heil Gottes.

145
njegova spasenjska volja bila ipak upravljena Izraelu. Izrael bijaše - kako bismo
to pozitivno formulirali - njegova »Crkva«, bijaše narod, koji je trebao biti nano-
vo i konačno pozvan u Božje kraljevstvo.100
Upravljenost Isusova djelovanja na Izrael postaje u evanđeljima prepoznat-
ljiva i po tome što ostaje bitno navezana na izraelsku zemlju. U evanđeljima se
doduše spominje i Dekapolis, područje helenističkih deset gradova s istočne stra-
ne Jordana (Mk 5, 20; 7, 31; Mt 4, 25),101 Isus se čak jednom prema Mk 7, 24ss i
Mt 15, 21 ss uputio na područje Tira i Sidona, što Luka prešućuje, premda nije ri-
ječ ni ο kakvoj misijskoj djelatnosti među poganima.102 Kako god se ο tome puto-
vanju nagađalo, geografski podaci su doista neodređeni, i možda se moglo tako
zaključivati, zahvaljujući Isusovu ozdravljenju (Mk 7, 27-30) jedne Grkinje, ro-
dom Sirofeničanke, koja je u tome pogledu bila iznimka. Ako kao povijesna re-
miniscencija takvo putovanje u sjeverne krajeve ne može imati nikakvu misijsku
ulogu, onda bi možda mogla doći u obzir okolnost sklanjanja pred tetrarhom He-
rodom Antipom koji gaje htio ubiti (usp. Lk 13, 31ss).
Valja računati s time da će neočekivani detalji trenutačno, kao munja osvije-
tliti tu osnovnu orijentaciju. Navedimo kao primjer Mt 8, 5ss. U Kafarnaumu ga
poganski satnik zamoli za ozdravljenje njegova teško oboljela sluge. Našu pozor-
nost zavređuje u ovome kontekstu Isusova reakcija, koja se može potpuno shvati-
ti samo ukoliko se pojmi kao pitanje: »Trebam lija doći i izliječiti ga?« (redak
7).103 Iz toga pitanja odzvanja jedva zamjetljiv ton negodovanja. To je negodova-
nje Isusa Židova koji je zamoljen da uđe u pogansku kuću. Poznati odgovor satni-
ka odgovara takvu nalazu.
Upravljenost Isusova djelovanja na Izrael postaje još zornijim, ako se prisje-
timo da taj narod nije više u duhovno-religioznome pogledu tvorio nikakvo jedin-
stvo, već je bio podijeljen na razne grupacije i stranke. Isus se nije priključio ni-
jednoj grupaciji, nijednu nije favorizirao. Mišljenje, koje osobito ističu i zastupa-
ju židovski istraživači, daje on pripadao jednoj grani farizeja - najčešće se misli
na hilelsku granu - nema potvrde.104 Vlastitost Isusova djelovanja da se on ne pri-

100
Ovdje moramo podsjetiti na činjenicu da se u grčkome prijevodu Biblije Izrael često naziva ek-
klesia, ekklesia Gospodinova ili tomu slično: Pnz 23, 1. 2; Suci 20, 2; 1 Kr 8, 14. 22. 55; 1 Ljet
13, 2 itd. Hebrejski ekvivalent za tu riječ je najčešće qahal. Usp. E. HATCH-H. A. REDPATH,
Concordance to the Septuagint, (reprint) Graz, 1954., 433.
101
Jedino je Skythopolis ležao s desne strane Jordana, a pripadao je također Dekapolisu.
102
Prema Mk 8,27 Isus je sa svojim učenicima krenuo u sela Cezareje Filipove, a i Mt 16, 13 spo-
minje krajeve Cezareje Filipove. Možda bi se iz toga moglo zaključiti daje Isus izbjegao neži-
dovskim stanovništvom nastanjen grad Cezareju. Sela u okolici bila su pretežno židovska.
103
Usp. GNILKA, Mt I, 301. Uobičajen prijevod glasi: »Ja ću doći izliječiti ga.«
104
P r e m a P . W l N T E R V , T h e E n e m i e s o f J e s u s : O n t h e T r i a l o f J e s u s , S J \ , B e r \ ' m , 1961., 111-135,
glede ovoga 133, Isus reprezentira neke vrste predrabinski farizeizam; prema A. FINKELU,
The Pharisaees and the Teacher ofNazareth, AGSU 4, Leiden, 1964., 134- 143, Isus je blizak
Hilelu; prema J. KLAUSNERU, Jesus von Nazareth, Jerusalem, 1952., 381, bilj. 122, Isus je
zacijelo bio farizej. Da bi se paletu mišljenja moglo što cjelovitije shvatiti, spomenimo i E. HA-

146
ključuje nijednoj židovskoj sekti već se, nadilazeći njihove granice, obraća svima
i donosi svemu narodu ponudu spasenja. Ako netko uživa prednost, onda su to si-
romašni i obespravljeni, prema kojima osjeća posebnu naklonost. Ali mu nije bilo
na umu osnivanje sekte Anavim (slikovita hebrejska riječ u kojoj su sjedinjena tri
značenja za siromašan: oskudan, potlačen i strpljiv, miran, op. prev.).
Središte njegova djelovanja bilo je u Galileji, po svoj prilici na sjeveroza-
padnome dijelu Galilejskoga jezera, u pograničnome prostoru (usp. Mt 11,
21-24par.). Zašto gradovi kao što su Sepforis, Magdala, Gabara nisu u evanđelji-
ma spomenuti u sklopu njegova djelovanja?105 Znači li to da u tim gradovima nije
naišao ni na kakav odziv? Ilije možda djelovanje u tim gradovima prepustio svo-
jim učenicima? Pitanja možemo jedino postavljati, ali ne i odgovoriti na njih. Sa-
mariju je izbjegavao.106 Koliko puta je bio u Jeruzalemu? Znamo daje, prema si-
noptičkim evanđeljima, Isus za vrijeme svoga javnog djelovanja samo jedanput
putovao u glavni grad, na svoju Pashu. No ta predodžba počiva na literarnoj na-
mjeri. Put u Jeruzalem je dramatiziran (usp. Mk 10, 32-34par.). Ivanovo evanđe-
lje pretpostavlja više od jednoga Isusova boravka u Jeruzalemu, samo što u njega
valja pripaziti na redakcijske izmjene, na primjer premještanje perikope ο hram-
skome prosvjedu na početak (2, 13-17), te na razna umetanja i prebacivanja (6, 1
je nastavak 4,54). Ako se kretao po cijelome Izraelu, bilo bi svakako nezamislivo
da nije djelovao i u Jeruzalemu.107
Za Isusovo djelovanje, upravljeno na sav Izrael, od bitnog je značenja sljede-
će gledište. Sav Izrael vapio je za obraćenjem. Sav je Izrael bio podložan sudu.
Pozivanje na pripadnost narodu nije bilo ni od kakve pomoći na predstojećemu
sudu. U toj je ocjeni Isus bio suglasan s Ivanom Krstiteljem, dovodeći Abrahamo-
vo potomstvo radikalno u pitanje i rekavši daje Bog u stanju iz kamenja u pustinji
stvoriti Abrahamove potomke. Naravno daje Isusu u prvome planu bilo obećanje
milostiva, oslobađajućeg kraljevstva Božjega koje je određeno za sav narod. Zato
je svoj govor ο sudu drukčije formulirao. Kao primjer navedimo Lk 13, 1-5, tekst
za koji se može tvrditi da u svojoj jezgri pripada samome Isusu.108 Njegov odgo-
vor na vijest daje Pilat unutar hramskoga prostora dopustio da se nad Galilejcima
- vjerojatno za vrijeme jednoga blagdana Pashe - izvrši krvoproliće, glasi:
»Mislite li da ti Galilejci, jer tako postradaše, bijahu grešniji od drugih Galileja-

ENCHENA, Matthäus 23: Gott und Mensch, Tübingen, 1965., 29-54, a glede ovoga 52, koji
govori ο smrtnome neprijateljstvu između Isusa i farizeja. To je također pretjerano.
105
To pitanje postavio je već BAUER, Galiläer.; 31.
106
Lk 9, 51 -55 sačuvao je uspomenu na to.
107
Prema BAUERU, Galiläer.; 32, Isusa je u Jeruzalem tjerala ravnodušnost njegova užeg zaviča-
ja. Takvo objašnjenje nas ne zadovoljava.
108
Usp. BOVON, Lk //, 37 ls. Bovon vidi tri postaje razvoja. Iz jednoga poziva na obraćenje na-
stao je prosvjed protiv pojednostavljene rabinske teodiceje, a iz ovoga opomena vjernicima da
svoja svjetovna iskustva ne povezuju s vjerom. Glede problematike poistovjećivanja dvaju do-
gađaja u Hramu i Siloamu vidi: FITZMYER, Lk II, 1006s. Josip Flavije ne spominje tu kulu.

147
ca? Nipošto, kažem vam, nego ako se ne obratite, svi ćete slično propasti! Ili onih
osamnaest na koje se srušila kula u Siloamu i ubila ih, zar mislite da su oni bili ve-
ći dužnici od svih Jeruzalemaca? Nipošto, kažem vam, nego ako se ne obratite,
svi ćete tako propasti.«
Tekst se poima kao najoštrije izrečen poziv na obraćenje naočigled neke
opće prijetnje. On ne želi poučavati ο tome kako je rasprostranjeno učenje ο
osveti pogrešno, prema kojemu individualni grijesi za sobom povlače kaznu, već
svakoga pojedinca poziva na hitno djelovanje. Ο sudbini nesretnih Galilejaca i
Jeruzalemaca ne smije se raspravljati na teološkoj distanci, već ona mora pogodi-
ti. Za naš je interes važno da ovaj poziv na obraćenje vrijedi za sav Izrael, raščla-
njen na Galileju i Jeruzalem. On je tu orijentaciju Isusova djelovanja autentično
sačuvao.
Moglo bi nas začuditi to što su i ostali iskazi koji se tiču svega Izraela iskazi ο
sudu. Međutim, to je samo po sebi razumljivo, ako polazimo od toga daje pozi-
tivna naklonost cijelomu narodu za Isusa nešto sasvim prirodno. Naslovnik u Mt
12, 41s je »ovaj naraštaj«:
»Kraljica će Juga ustati na sudu zajedno s ovim naraštajem i osuditi ga jer je s kraje-
va zemlje došla čuti mudrost Salomonovu, a evo, ovdje je i više od Salomona. Niniv-
ljani će ustati na Sudu zajedno s ovim naraštajem i osuditi ga jer se oni na propovijed
Joninu obratiše, a evo, ovdje je i više od Jone!«109
»Ovaj naraštaj« je prijeteći, optužujući izraz, koji se pridaje riječi ο sudu. On
je karakterističan za Stari zavjet, u njemu se uvelike primjenjuje i može biti
ukrašen odgovarajućim epitetima: »Četrdeset ljeta jadio me naraštaj onaj, pa
rekoh: Narod su nestalna srca, i ne promiču moje putove« (Ps 95, 10). Ili: »Ni
jedan jedini od ovih ljudi, od ovoga opakog naraštaja, neće vidjeti ove dobre
zemlje...« (Pnz 1, 35). U Pnz 32, 5 to znači »porod izopačen i prepreden«. Razlog
za prijekor u Isusovim riječima jest odbacivanje ponude spasenja koja se riječima
»a ovdje je više od Salomona... više od Jone« jednoznačnim riječima doziva u
sjećanje. A budući da se to u krajnjemu slučaju tiče Božjega kraljevstva koje je
njime započelo i koje je po njemu zajamčeno, biva »ovaj naraštaj« posljednjim.
Sadašnji Izrael u njegovoj sveukupnosti, posljednja generacija, ovaj naraštaj ide
ususret prijetećemu sudu, na kojemu će pogani, ljudi iz Ninive i čuvena kraljica
Juga(usp. 1 Kr 10,1-13; 2Ljet9,l-12)-kao svjedoci optužbe ustati protiv njega.
Jer oni su svojedobno, iako u posljednji trenutak, kao što je to bio slučaj s Niniv-
ljanima, izvršili čin obraćenja i tako umaknuli sudu, ili su na sebe preuzeli napor
poput kraljice s Juga, ne bi li srknula duhovnu hranu mudrosti s usta Salomono-
vih, mudraca nad mudracima. Krivnja i odgovornost Izraelova utoliko su veće,
što se suprotstavio daleko većoj ponudi spasenja. Upravo u takvoj formulaciji,

109
Mt 12, 41 s / Lk 11, 31 s prenose taj iskaz izjednačeno, samo što Lk 11,31 dodaje »s ljudima
ovog naraštaja« i za razliku od Mateja stavlja Ninivljane na drugo mjesto.

148
koja upućuje više na Isusovo poslanje negoli na njegovu osobu, razotkriva se zna-
kovitost njegova govora.110
Naslovnik u Mt 23, 37 / Lk 13, 49 jest ponajprije grad Jeruzalem: »Jeruza-
leme, Jeruzaleme, koji ubijaš proroke i kamenuješ one što su tebi poslani! Koliko
li puta htjedoh okupiti djecu tvoju kao što kvočka okuplja piliće pod krila, i ne
htjedoste.«
Vrlo zanimljiv je, između ostaloga, prijelaz s opisivanja prošlosti Jeruzale-
ma, koja je bila zlokobna, na osobno iskustvo govornika: »Koliko li puta htjedoh
okupiti djecu tvoju...« Prepričavanje osobnoga iskustva moglo bi predstavljati
znak da se ovdje možda ipak radi ο Isusovim autentičnim riječima. Na taj način
govornik se, dakle Isus, svrstava u dugi niz proroka i Božjih poslanika prije njega
kojima je Jeruzalem pripremio nemilu sudbinu, ubijanje i kamenovanje. On za-
ključuje taj niz, i posljednji je koji mora prihvatiti mogućnost nasline sudbine
proroka.111 Izbjegavanje kristološkoga predikata na ovom mjestu zavređuje našu
pozornost. Riječ prorok je mudrosno obilježena i ima udjela u sudbini mudrosti
koja jamči za Boga i njegove poslanike koji su odbacivani (usp. Izr 1,20ss; Bar 3,
14s; Hen 142, lsidr.).
Slika ο majci-ptici je starozavjetna: »Pod sjenu krila tvojih ljudi se skla-
njaju« (Ps 36, 8; usp. Iz 31, 5). Slika opisuje snažno nastojanje za spasenjem i za-
štitom. Jeruzalem se ne smije ovdje ograničavati samo na grad već on, kao što to
često biva u Bibliji, predstavlja sav Izrael. Stoga opomena »koliko li puta
htjedoh« nije ništa drugo nego postojano nastojanje oko izbavljenja Izraelova ko-
je se, s obzirom na povijest Izraelovu, njegovu tvrdoglavost i neposlušnost čini
vrlo neizvjesnim. Rezultat napora iz ljubavi prema Izraelu je deprimirajući: »I ne
htjedoste.« Iz nepristajanja na ponudu izbavljanja proizlazi sam od sebe sud.
U Mt 11,21 -24 / Lk 10,13-15 naslovnici su Korozain, Betsaida i Kafarnaum:
»Jao tebi, Korozaine! Jao tebi, Betsaido! Da su se u Tiru i Sidonu zbila čudesa koja
su se dogodila u vama, odavna bi se već oni u kostrijeti i pepelu bili obratili. Ali ka-
žem vam: Tiru i Sidonu bit će na Dan sudnji lakše negoli vama. I ti, Kafarnaume! Zar
ćeš se do neba uzvisiti? Do u podzemlje ćeš se strovaliti!«
Ta izreka se utoliko strukturalno slaže s riječju ο sudu nad ovim naraštajem,
ukoliko se nespremnost židovskoga naroda suprotstavlja spremnosti pogana na
obraćenje. Ovdje se očito radi ο još oštrijemu kontrastiranju, jer je spremnost Tira
i Sidona, sirijskih gradova, nešto što se može tek naslutiti, dok su Ninivljani i kra-
ljica s Juga konkretni primjeri biblijske predaje. Ili još gore: Tir i Sidon slovili su

110
U grčkome tekstu stoje završne riječi Mt 12,41 s u srednjemu rodu. Usp. U. B. MÜLLER, Visi-
on und Botschaft, ZThK 74 (1977.), 416-448, glede ovoga 434, bilj. 49. Moglo bi se uzeti u ob-
zir i semitsku frazeologiju: dvostuko »Agle...« s imenskom rečenicom koja slijedi, bez određe-
na člana ispred »kraljica« i »Ninivljani«.
111
Usp. Ο. H. STECK, Israel und das gewaltsame Geschick der Propheten, WMANT23, Neukir-
chen, 1967.

149
u biblijskoj predaji kao oholi i bezbožni gradovi: »Kukajte lađe taršiške... Stidi
se, Sidone... Uzdrhtat će kad ο Tiru vijest čuju« (Iz 23, 1-5; usp. 23, 6-18; Ez
26-28). U Isusovu izricanju suda starozavjetna se proročanstva ο narodima izo-
kreću. No, ta riječ se ne očituje kao Isusova riječ samo u ovoj antitetici. Galilejski
gradovi bili su ukoreni, jer su to bila mjesta njegova djelovanja, a ne kršćanskih
misionara nakon njega. Bili su svjedoci veličanstvenih djela na temelju kojih su
trebali doživjeti najavu kraljevstva Božjega. Korozain, Betsaida i Kafarnaum či-
nili su svojevrstan trokut gradova, koji se mogao pješice obići za četiri do pet sati,
a smatra se središnjim područjem njegova djelovanja. Korozain se u svim evan-
đeljima spominje samo u ovoj prijetećoj opomeni. Kafarnaum, njegov grad, do-
bio je svoju vlastitu grožnju. I upravo zato što se u tome kontekstu očekivala neka
riječ ο Kafarnaumu, moći će se ta grožnja pripisati Isusu.
Presude izrečene spomenutim gradovima djeluju kao rezultat djelatnosti ko-
ja se približava svomu kraju ili je već zaključena. Je li Isus trebao postupiti ana-
logno nalogodavnim riječima svojim učenicima, kad im je govorio da na kraju
bezuspješne djelatnosti otresu prašinu sa svojih nogu (usp. Mt 10, 14)? U tome
slučaju ta se presuda može smjestiti u oproštaj od Galileje i odlazak na posljednje
putovanje u Jeruzalem. Samo što prijeteći karakter, kad je riječ ο Kafarnaumu do-
lazi puno jače do izražaja.112
Glede posljednjega izricanja optužbe, u ovome konkretnom izboru, ne mogu
se više dobiti točni podatci ο onome komu je naslovljeno: »Mnogi će s istoka i za-
pada doći i sjesti za stol s Abrahamom, Izakom i Jakovom u kraljevstvu nebe-
skom, a sinovi će kraljevstva biti izbačeni« (usp. Mt 8, Iis / Lk 13, 28s).113
Riječi »sinovi kraljevstva« u svome semitskom obliku sliče doduše pri-
jašnjemu spominjanju naslovnika, ali bi mogle biti sekundarne, jer se pojam još
jednom pojavljuje u Mt 13, 38 (tamo vjerojatno MER). Ako je na tome mjestu
izvorno stajalo »vi«, kao što stoji u Luke, tko je zapravo oslovljen? Je li to samo
židovska hijerarhija? I taj iskaz konfrontira Židove s poganima. Mnogi koji će
doći s istoka i zapada su zapravo pogani. Lk 13, 29 proširuje horizont na strane
svijeta sjever i jug. Pogani će doći i posramiti Židove. Oni će na eshatološkoj sve-
čanoj gozbi u kraljevstvu Božjemu zauzeti njihovo mjesto. Koliko god opsežna
bila ta zamjena uloga, taj je logion morao biti osobito izazovan zbog svoje impli-
citno oštre kritike pogrešnoga pouzdavanja u potomstvo Abrahamovo i patrijar-
ha, ο čemu smo već ranije razmatrali.114
Isus se u svojim riječima služi staroproročkim idejama ο hodočašću naroda
na brdo Sion. Logion zadaje tumačima velike neprilike. Moguće ih je ovako opi-

112
Tu misao treba shvatiti, po mišljenju Wellhausena i Klostermanna, kao semitiziranu negativnu
parataksu (gramatičko svrstavanje op. prev.). Usporedi prijevod s originalom.
113
Luka je oba dijela izreke preokrenuo, kako bi ih lakše mogao unijeti u svoj kontekst. Mt R nudi
»u tamu« a umjesto »u kraljevstvu Božjemu«, »u kraljevstvu nebeskomu«.
114
Usp. 4. pogl. kod lc) Navještanje i krštenje.
150
sati: Kažemo li da logion sadrži u sebi tako radikalnu misao koja dopušta pogani-
ma da zauzmu mjesto Židova, onda se taj logion zacijelo ne bi mogao pripisati
Isusu.115 Ako pak kažemo da Isus u biti nije dopuštao da pogani zauzmu mjesto
Židova, onda njegove riječi ostaju samo na pukoj prijetnji.116 Postoji li neki sred-
nji put?
Valja nam se detaljnije pozabaviti proročkim navještanjem toga hodočašća
naroda. Pritom nas ne zanimaju tekstovi ο narodima koji su došli na Sion da služe
Izraelu i plaćaju mu danak, nego tekstovi koji govore ο njihovu uključivanju u
spasenje Izraelovo, tekstovi poput ovoga: »U onaj dan mnogi će narodi uz Jahvu
prionuti i bit će narod moj, a ja ću prebivati usred tebe« (Zah 2, 15). Ili: »Dogodit
će se na kraju dana: Gora Doma Jahvina bit će postavljena vrh svih gora, uzvišena
iznad svih bregova. Κ njoj će se stjecati svi narodi, nagrnut će mnoga plemena i
reći: 'Hajde, uziđimo na goru Jahvinu, pođimo u Dom Boga Jakovljeva! On će
nas naučiti svojim putovima, hodit ćemo stazama njegovim'« (Iz 2, 2).117 Te naja-
ve uvođenja stranih naroda u Izraelovo spasenje nisu zamislive bez pretpostavke
daje sam Izrael svomu Bogu vjerno odan i da mu služi, a ukoliko to ne bi bilo ta-
ko, onda se u takvo stanje tek dovodi. Za Isusove riječi iznosi se drugo polazište,
koje je jednako obratnoj interpretaciji hodočašća naroda. I upravo u toj izazovnoj
novoj interpretaciji trebamo otkriti - slično kao kod presude Tiru i Sidonu - zna-
kove njegova autentična govora.
Nameću nam se različite asocijacije. U svakome slučaju: narodi će doći, u
posljednji čas pozvani od Boga, i imat će udjela u kraljevstvu Božjemu. Isus se
ponovno laća stare proročke ideje u njezinu pozitivnu obliku, ideje koja se u me-
đuvremenu, osobito zahvaljujući apokaliptičkomu pokretu, bila izrodila u puko
očekivanje po kojemu će na kraju, pojavom kraljevstva Božjega, biti uništeno
»mnoštva pogana« (4 Ezr 13, 49), barem djelomično, već prema odnosu pojedi-
noga naroda prema narodu Izraelovu u povijesti (Bar sir 72, 3-6).1,8 Narodi će do-

115
Tako otprilike misli ZELLER, BZ 16 (1972.), 91.
116
Tako otprilike misli REISER, Gerichtspredigt, 221.
117
Logion koji se nalazi i u Mih 4, ls u svome je tumačenju sporan. Vjerojatno se misli na dolaže-
nje naroda zbog rješavanja konkretnih konflikata, ne bi li se zajedničkim dogovorom podredili
međunarodnomu ratnom pravu, te tako uspostavili mir u svijetu. Usp. Iz 2, 4; Mih 4, 3 i H.
WILDBERGER, Jesaja /, BK. AT, Neukirchen, 1972., 84s. Još dalje u tome smjeru ide O. KA-
ISER, Der Prophet Jesaja, Kap. 1-12, ATD 17, Göttingen, i960., 20, koji govori ο obraćenju
mnogih naroda Jahvi. U svakome slučaju još dalje ide Tg Jes 2,2b: »I sva kraljevstva obratit će
se njemu, da bi mu se poklonila na Sionu« (izdanje J. F. Stenninga). Sasvim nešto drukčije čita-
mo u Iz 66, 18-24 gdje jedna pokraj druge stoje dvije različite ideje, a jedna od njih najavljuje
aktivne misije: »poslat ću preživjele od njih k narodima... i oni će navještati Slavu moju
narodima« (19), a potom hodočašće naroda, dakako povezano s očekivanjem da će ti narodi do-
vesti sa sobom na Sion i sve diljem svijeta raspršene Izraelce. Usp. C. WESTERMANN, Das
Buch Jesaja Kap. 40-66, ATD 19, Göttingen, 1966.
118
Usp. 3. pogl. kod 4) Apokaliptički pokret. Sib 3, 716ss ostaju nasuprot poganskome svijetu
otvorene.

151
ći, pa i ako Izrael, ili veći dio naroda, ne prihvati Isusovo poslanje. Novo tumače-
nje ideje ο hodočašću naroda sastoji se dakle u tome da se dolazak naroda očekuje
unatoč statusu Izraela, koji se trenutačno ne pokazuje spremnim prihvatiti Isuso-
ve riječi.
Riječi ο sudu dopuštaju nam zaključak daje Isusovo djelovanje, nekoć is-
ključivo upravljeno na sav narod Izraelov, bilo na kraju bezuspješno. Mnoštvo
naroda gaje odbilo, jednostavno ga nije shvatilo. Međutim, iskaz ο hodočašću
naroda (Mt 8, 1 lpar.) nameće pitanje, nakon što će prilikom konačne objave kra-
ljevstva doći narodi: u čemu bi se sastojala Izraelova zadaća daje kojim slučajem
prihvatio Isusovo poslanje?119 Postavljanje toga pitanja znači priznavanje bitne
povezanosti Izraela s Isusom pod svim okolnostima. Na pitanje nije moguće od-
govoriti. Međutim, postoje naznake mogućnosti univerzalizacije njegova propo-
vijedanja ο kraljevstvu Božjemu. Ono je u krajnjoj liniji univerzalno postavljeno i
odnosi se na sve narode. Nacionalno-političkim bojama, kakve smo primjerice
upoznali u Salomonovim psalmima (17),120 ovdje nema ni traga. Je li Isus svoj na-
rod izdao? Na ovo pitanje valja niječno odgovoriti. U tome slučaju on bi izdao
svoje vlastito poslanje.
Osvrnimo se još jednom na odnos Izrael-Isus. To nas je pitanje zanimalo u
okviru dalekosežnog problema: dolazi li za Isusa u obzir utemeljenje neke nove
Crkve. Naime, njegovo djelovanje ostaje na neposrednome posredovanju sa-
dašnjega i budućega kraljevstva Božjega. On želi Izrael pripremiti za primanje
basileie. Zanimljivo je uvođenje poganskih naroda u nadolazeće spasenje, koje je
primarno namijenjeno Izraelu. Naravno da ni to ne vodi osnivanju neke crkve po-
gana. Ne misli se na aktivne misije. Narodi će u posljednji čas biti pozvani od Bo-
ga. Međutim, Izrael je u tome posve zatajio, osim rijetkih, a time je doveo sebe u
pitanje. To znači da ne postoji nikakav izravan put od Isusa k Crkvi. Za to su po-
trebni dodatni događaji i iskustva.
Isus je morao sam na sebi iskusiti odbacujuću reakciju svoga naroda. To je
napokon značilo za njega spoznaju ο neuspjehu svoga djelovanja. Je li on na to
još jednom reagirao? Pitanje se premješta na njegovu smrt, odnosno na večer pri-
je njegove smrti.
No, prije negoli se počnemo baviti tim pitanjem, moramo razmotriti još
jedan krug naslovnika uz Izraela, njegove učenike. Isus se doduše svojom poru-
kom obraćao javnosti u narodu. Međutim, to mu obraćanje nije bilo dostatno. U
evanđeljima susrećemo skupinu ljudi koji su mu bili bliži. Evanđelja govore ο
sljedbenicima, učenicima. Zanima nas kako je došlo do toga uskog kruga oko
njega, koje značenje ili zadaću je on njemu namijenio, koje značenje je on imao
za te ljude.

119
Pitanjem se bavio R. GUARDINI, Der Herr, Aschaffenburg, 1948., 46s. 113s. 259ss. 691.
120
Usp. 3. pogl. kod 3) Pomazanik i mesijansko vrijeme.

152
Prema prikazivanju evanđelja - s nekom iznimkom Lukina evanđelja - Isus
započinje svoje djelovanje okupljanjem učenika oko sebe (Mk 1, 16-20; Mt 4,
18-22; Iv 1, 35-51).121 To su parovi braće Šimun i Andrija, Jakov i Ivan. Daljnji
pozivi učenicima slijede. Eksplicitno čitamo jedino još ο pozivu carinika Levija
(Mk 2, 14),122 u Ivanovu evanđelju čitamo ο pozivu Andrije i čovjeka koji je ostao
anoniman,123 ο pozivu Filipa i Natanaela (1, 35-51). Nije isključeno daje Isus na
početku sam djelovao. Ako je doista bilo tako, onda se vjerojatno radilo ο vrlo
kratkome vremenskom razmaku.124
Odnos učitelj-učenik postojao je u to vrijeme i u rabinskih pismoznanaca.
Narod je Isusove učenike slično ocjenjivao kao i njihove. Isusa se običavalo nazi-
vati »Rabbi«. Bilo je to uobičajeno oslovljavanje pismoznanaca, a tek je potkraj I.
stoljeća taj naziv postao službenom titulom ordiniranoga rabina. Postoje, među-
tim, značajne razlike između Isusovih učenika i učenika rabina. Učenici rabina
sami su birali svoga učitelja. U Isusa je inicijativa potekla od njega samoga. On
poziva, kao što su nekoć pozivali proroci. Pozivi učenicima mogli bi se oblikovati
po uzoru na poziv koji je Elizeju došao od proroka Ilije (usp. 1 Kr 19, 21), budući
da su tu crtu vjerodostojno sačuvali. Rabinski učenici nakon određenoga bi vre-
mena istupili iz škole svoga učitelja, kako bi sami postali učiteljima. Isusovi uče-
nici ostali su čitava života u njegovoj školi. Njihov život je odsad nadalje obilje-
žen nasljedovanjem. U njegovoj školi oni su naučili Evanđelje ili Radosnu vijest,
a prije svega njega, prepoznavši i prihvativši njegov put kao svoj vlastiti. Ništa ni-
je preče od nasljedovanja, ο čemu nam svjedoči nečuvena oštrina takozvanoga
iskaza ο pokapanju mrtvih. Kad gaje netko, voljan nasljedovati ga, zamolio da
mu dopusti pokopati oca, Isus mu ovako odgovori: »Hajde za mnom i pusti neka
mrtvi pokapaju svoje mrtve« (Mt 8, 22). Luka umjesto poziva na nasljedovanje
(9, 60) nudi zahtjev: »Pusti neka mrtvi pokapaju svoje mrtve, a ti idi i navješćuj
kraljevstvo Božje!« Nasljedovati Isusa znači biti s njime u životnome i sudbin-
skome zajedništvu. To je ujedno i nasljedovanje križa: »Tko ne uzme svoga križa
i ne pođe za mnom, nije mene dostojan« (Mt 10, 38 / Lk 14, 27).125 Ovaj logion ne
govori ο Kristovu križu - upravo time on dakazuje svoju autentičnost - premda se
u pouskrsno vrijeme nije mogao razumjeti drukčije već s pogledom na njegov

121
U Luke (5, 1-11) se umjesto toga izvješća nalaze pripovijesti ο Isusovu učenju i djelovanju u
Nazaretu i Kafarnaumu (4, 14-44).
122
Mt 9, 9 zamijenio je ime Levi s imenom Matej. Glede ovoga problema vidi: GNILKA, Mt / ,
330s; R. PESCH, Levi-Matthäus, ZNW 59 (1968.), 49-56.
123
Taj bi trebao biti identičan s evanđelistom koji će se kasnije nazvati »učenikom koga je Isus
ljubio«. Ο tome problemu vidi GNILKA, Jesus von Nazaret, 187; SCHNACKENBURG, Joh
///, 449-464.
124
Usp. HENGEL, Nachfolge, 80.
125
»Uzeti križ« u Mateja izvornije je od »nositi križ« u Luke. Ali se zato Lukinoj formulaciji »ne
može biti moj učenik« daje prednost pred Matejevom »nije mene dostojan«. Matej favorizira
riječcu »dostojan«. Usp. GNILKA, Mt /, 393s.

153
križ, on govori metaforički ο vlastitome križu učenika: »Tko ne uzme svoga kri-
ža...«.126 Realno iskustvo ο pojedincima koji su na križu bili pogubljeni i koji su
svoj križ morali vući na mjesto pogubljenja bilo je Židovima nažalost poznato sve
tamo od makabejskih vremena, a osobito u vremenu rimskih upravitelja. Metafo-
ru koju je Isus rabio moglo se vrlo lako shvatiti. Iako je ona uključivala u sebe i
spremnost na mučeništvo, nije se na to ograničavala. Uključivala je također i pro-
ganjanje, prezir, bol, što su čekali učenike u nasljedovanju njega. Iako je to riječ
koja upućuje na budućnost, ona ipak dopušta zaključak da već sada, i to upravo u
Isusovo vrijeme, nasljedovanje ne vodi stazom trijumfa. To je dovodilo i do suko-
ba u obiteljima, što nam potvrđuju razni tragovi u predaji. Isus je sam bio time po-
gođen (usp. Mk 3, 21-35par; Iv 7, 3-9).
Među nasljedovateljima Isusovim bilo je i žena, prije svega Marija Magdale-
na kao najpoznatija. Marko (15,40s) ih ne opisuje baš kao učenice,127 već ih ozna-
čuje jednoznačno ovakvima: »One su ga pratile kad bijaše u Galileji i posluživale
mu - i mnoge druge koje uziđoše s njim u Jeruzalem.« One su prije muškaraca
shvatile da nasljedovanje uključuje križ. Luka (8, 3) pojašnjava služenje u dodat-
ku popis žena: »One su mu posluživale od svojih dobara.« Tu se vjerojatno radi ο
prenošenju kasnijih odnosa u Isusovo vrijeme, kad su posjedovno dobrostojeće
žene pomagale misionare. Naime, upute prilikom slanja učenika bile su radikal-7
ne. Primanje žena u nasljedovanje bilo je za suvremenike nešto vrlo izazovno. U
školama rabina bile su učenice nezamislive. Pa čak se i za bogoslužje u sinagoga-
ma zahtijevalo muškarce.
Učenici su u nasljedovanju preuzimali određene zadaće. Već pri samome po-
zivu upućena im je nalogodavna riječ: »Učinit ću vas ribarima ljudi« (Mk 1,
17par). Autentičnost riječi pokazuje se u njezinoj originalnosti i prilagođivanju
situaciji. Ako su dosad bili ribari, odsad će to isto biti, samo na drugome po-
dručju. Za riječi koje govore ο ribarima ljudi, ili lovcima na ljude, mogu se naći
samo negativno nabijene usporedbe.128 Po' našemu mišljenju Isus je spontano
oblikovao svoje metafore. Ta riječ nas opet vodi u samo središte njegove djelat-
nosti, proglašenje kraljevstva Božjega. Naime, ljudi bi trebali započeti živjeti
kraljevstvo Božje, trebali bi se unutar sebe izbaviti spasenjem koje im je donese-
no. Isus je okupio učenike oko sebe, ne bi li ga u njegovoj vlastitoj djelatnosti po-
dupirali. Učenici Isusovi okrenuti su prema vani, prema ljudima.
S toga vidika postaje gotovo samo po sebi razumljivo da će učenici jednom
od njega biti odaslani. Dovoditi to slanje u sumnju, pod izgovorom da te misijske
instrukcije uzimaju u obzir potrebe kasnijega pouskrsnoga vremena, znači previ-
djeti da se bit tih naputaka svodi na Isusovu odlučnost i radikalnost, koliko god

126
Usp. BULTMANN, Geschichte, 173.
127
U NZ nailazimo na riječ učenica jedino u Dj 9, 36 koja se odnosi na Tabitu u Jopi, koja je time
označena kao kršćanka. Dj primjenjuju pojam učenik/učenica za članove kršćanske zajednice.
128
Jr 16, 16; 1QH 5, 7s; 3, 26 (gnijezdo bezbožnika).
154
ono kasnije bilo interpretirano i prilagođeno. Činjenica daje sam Isus odaslao
svoje učenike u svijet nije bez značenja za naše temeljno pitanje ο kontinuitetu
glede pouskrsne situacije. Naime, Isus im je dopustio da imaju udjela u njegovu
djelovanju i dao im je svoju punomoć. Oni su jedno vrijeme samostalno djelovali,
naravno u potpunoj upućenosti na njega. On im je za tu djelatnost dao upute koje
su ponijeli na put. Bit tih uputa možemo vidjeti u pravilima koja se odnose na
osobne potrebe.129 Čudno je da se ne propisuje što treba ponijeti na put, već upra-
vo obratno, što se ne smije ponijeti: ni štap, ni torba, ni kruh, ni novac ο pojasu, ni
sandale, ni dvije haljine. Marko (6, 8s) dopušta naknadno štap i sandale.
Uskraćivanje poputbine - koja se podrazumijeva pod pojmom »kruh« - i
novca ο pojasu čini ih posve siromašnima. Uskraćivanjem torbe želi se spriječiti
svako prosjačenje zalihe. Uskraćivanjem štapa, sandala i dviju haljina želi ih se
prikazati kao siromašne ljude. Hodati bosonog značilo je veliku bijedu. Zapitamo
li se ο sveobuhvatnome smislu takva posvemašnjega siromaštva učenika, mora-
mo se opet vratiti kraljevstvu Božjemu koje je Isus navještao, a učenici ga sada
preuzimaju. Kraljevstvo Božje donosi nov poredak, koji ne bi više smio biti pore-
dak posjeda, profita, bogatstva i preziranja čovjeka. Njihov stil života kao znak
basileie mogao bi se tim bolje razumjeti, kad bismo smjeli pretpostaviti da su oni,
ili barem neki od njih, ranije živjeli u gospodarski uređenim odnosima. Bez sred-
stava, bez obrane, bez zahtjeva znali su se izručiti tome Bogu koji je na djelu da
uspostavi svoje kraljevstvo. Pa i njihova napadna šutnja, naime, da nikoga putem
ne pozdravljaju (Lk 10,4b),130 treba ih vezati samo uz riječi basileie koje oni pro-
nose svijetom kao dragocjeno blago koje će tek na cilju svoga putovanja, gdje vri-
jedi izreći navještaj, uspostaviti.
Mogli bismo kazati daje siromaštvo što ga Isus zahtijeva od svojih učenika,
određivalo i njegov vlastiti stil života. I on je hodao zemljom bez poputbine, nov-
ca, prosjačke torbe, bosonog i bez štapa, poput čovjeka bez zavičaja. U tome smi-
slu bio je prvi i ponajbolji znak Božjega kraljevstva. Učenici ga samo nasljedova-
hu. Moglo bi se naslutiti daje prilikom njihova slanja već postojalo sustavno po-
učavanje ili tradicijska izobrazba.131 Takvo naslućivanje je vjerojatno pretjerano.

129
Postoje četiri varijante naputaka prilikom slanja učenika: Mk 6, 8-11; Mt 10, 5-15; Lk 9, 2-5;
10, 2-12. Luka, koji govori ο dva poslanja-poslanju dvanaestorice i poslanju sedamdesetdvo-
jice - crpi, kao i Matej, iz Marka i izvora, samo što on izvore dijeli na dva poslanja, dok ih Ma-
tej kombinira. U krajnjemu slučaju svode se upute u izvorima i Marku općenito na tradiciju ko-
ja im je prethodila. Usp. GNILKA, Mt I, 359-362; F. HAHN, Das Verständnis der Mission im
NT,; WM ANT 13, Neukirchen, 1963., 33-36.
130
Jedino nam Luka posreduje taj logion koji je stajao u Q a mogao je potjecati od Isusa. Matej nije
to možda više razumio, ili je smatrao to neprimjerenim. Naputak sadrži u sebi misao da se uče-
nici ne bi smjeli putem dati ničim zaustaviti.
131
Usp. H. SCHÜRMANN, Die vorösterliche Anfänge der Logientradition, H. RISTOW-K.
MATTHIAE (izd.), Der historische Jesus und der kerygmatische Christus, Berlin, 1964.,
342-370.

155
Pa ipak, moglo bi se računati s određenim skiciranjem sadržaja navještanja. U
središtu je svakako bilo proglašenje kraljevstva Božjega: »Približilo se kraljev-
stvo nebesko« (usp. Mt 10, 7).
Iako basileia ostaje bitnom sastavnicom, iskustvo da ih je Isus poslao i dao
im svoju punomoć relevantno je i s drugoga vidika. To iskustvo pridonijelo je to-
mu da su učenici u pouskrsno vrijeme, kad se Isus nije više zadržavao među nji-
ma, još jednom prionuli uz njegove riječi i nastavili ih širiti u narodu Izraelovu.
Za ovo naše promišljanje osobito je važna još jedna činjenica glede Isusovih
učenika. To je kostituiranje Kruga dvanaestorice. Uistinu je vrlo sporno pitanje,
naime, kako i kada je došlo do osnivanja toga gremija. Prema nekim istraživači-
ma krug dvanaestorice nastao je tek u pouskrsnoj situaciji, kao određena instanci-
ja vodstva zajednice, u stanju intenzivna očekivanja skoroga svršetka.132 Pritom
se dotični istraživači pozivaju na nedostajanje dvanaestorice u izvoru, na njihovo
rano nestajanje s obzorja svijesti zajednica. No takvo zaključivanje dovodi do još
većih poteškoća. Kako je moguće objasniti da bi se jedan gremij, oblikovan posli-
je uskrsnuća, mogao projicirati unatrag na Isusov život, i da se ο Judi, koji gaje
izdao, stalno govori kao »o jednome od dvanaestorice« (Mk 14,10. 20.43; Mt 26,
14 i dr.)?133 A upravo sam Juda, kao jedan od dvanaestorice, predstavlja snažan
dokaz za to daje sam Isus konstituirao dvanaestoricu. To što se dvanaestorica ne
nalaze u Q - koliko nam je moguće rekonstruirati taj izvor - moglo bi se objasniti
karakterom toga izraza kao izvora izreka.134 Dvanaestorica su kao gremij vodećih
ljudi zajednice u Djelima apostolskim jedva prepoznatljivi. Valja također imati na
umu da se oni u najstarijim slojevima nazivaju jednostavno dvanaestorica, a ne
dvanaestorica apostola.135 Ukazanje Uskrsnuloga dvanaestorici, ο čemu svjedoči
1 Kor 15,5 pretpostavlja postojanje toga gremija već u tadašnjemu vremenu, što
znači da do toga nije došlo preko Uskrsa.
Zbog toga se dakako moramo zapitati ο značenju dvanaestorice. Ako je sam
Isus stvorio tu skupinu, on je time svakako htio dati razumijeti nešto znakovito.
Broj dvanaest u svezi je s Izraelom, Božjim narodom. Taj narod sastavljen je od
dvanaest plemena. Svakako, sustav Izraela kao dvanaestoplemenskoga naroda
osjećao se kao idealno stanje. Takvo shvaćanje bilo je na snazi i u Isusovo vrije-

132
Tako otprilike misle P. VIELHAUER, Gottesreich und Menschensohn in der Verkündigung Je-
su, Aufsätze zum NT, TB 31, München, 1965., 55-91, glede ovoga 68-71.
133
Tu smionu tezu valja otprilike konstruirati na način kao da slučaj Juda predstavlja spektakular-
nu apostaziju (odmetnuće) jednoga člana rane zajednice, što bi onda za trajno sjećanje bilo
smješteno natrag u Isusov život.
134
Logion Mt 19, 28s koji se može smatrati aludiranjem na dvanaestoricu, previše je problemati-
čan u pogledu rekonstrukcije. Usp. SCHMAHL, Die Zwölf, 29-36; TRAUTMANN, Handlun-
gen, 190-1999; GNILKA, Mt II, 169s.
135
Marko stalno govori ο dvanaestorici. Riječ apostol susrećemo jedino u 6, 30 ali se ta riječ ovdje
još uvijek ne primjenjuje kao terminus technicus. Tek Lk/ Dj dosljedno razvija koncept ο dva-
naest apostola.

156
me, iako tada nije više egzistirala većina tih plemena, nestala u ratnim događaji-
ma i deportacijama.136
Dvanaestorica oko Isusa simboliziraju njegovu naklonjenost svemu narodu
Izraela, obećanje njegove rekonstitucije, njegovu predodređenost za spas u nado-
lazećemu kraljevstvu Božjemu. U toj perspektivi vidimo doduše da u pogledu
Isusova navještanja svaki pojedinac treba zauzeti svoje stav i donijeti odluku, ali
da u konačnici stoji u obzorju njegova djelovanja čitav narod. Znakovitost posto-
janja dvanaestorice naznačena je u predmarkovskoj137 uspomeni u Mk 3, 14
»ustanovi dvanaestoricu da budu s njime«. U kontekstu s propovijedi ο basileii
mogla se putem dvanaestorice ponuda spasenja upravljena Izraelu utoliko djelo-
tvornije prikazati. Treba napomenuti da dvanaestorica u toj najranijoj fazi nisu
zapazila svoju dodatnu, posebnu funkciju, kao što je sudioništvo u eshatološko-
me gospodstvu i suđenju Sina Čovječjega, kako to kasnije dolazi do izražaja u Mt
19, 28par. Njihova egzistencija još uvijek se ograničuje na predstavljanje pro-
ročkoga znaka.
Skupljanje Božjega naroda nije uspjelo. Učenici su morali - pouskrsno - tu
zadaću prepoznati kao nedovršenu. Kod ponovnoga preuzimanja te zadaće obra-
tiše se opet svemu narodu. I premda su za svoje poslanje pridobili pojedince, osta-
li su ipak svjesni mnogo širega obzorja. To nije vodilo izravno do Crkve. Tomu su
se morale pridružiti još neke činjenice. Alije zajedništvo kraljevstva Božjega i
Božjega naroda ipak ostalo.
Bacimo sada pogled na jednoga učenika koji će kasnije u Crkvi zadobiti svo-
je vlastito značenje, na Šimuna, brata Andrijina. Zanima nas prije svega dodi-
jeljeno mu ime Petar. Što ono znači? Prije svega dobro je sjetiti se toga da se ime
Petar ne može dokazati u pretkršćansko vrijeme.138 Dakle, ime Petar nadjenuto je
tomu učeniku da bi se njime kazalo nešto bitno ο tome čovjeku. U Mt 16, 18
nadijevanje imena Petar dovodi se u vezu s namjerom da se na tome učeniku sa-
gradi Crkva. Međutim, to je već dalekosežna pouskrsna interpretacija imena Pe-
tar. Vidi se to i po tome što se u Mt 16, 18 događa promjena roda i promjena zna-
čenja: »Ti si Petros, i na toj Petri sagradit ću Crkvu svoju.« Petros znači kamen, a
Petra stijena.139
Kad bi se izvršilo novo tumačenje toga imena, te bi Šimun posjedovao ime
Petar već ranije, možda bi ga se moglo povezati s Isusom. Međutim, Isus je govo-

136
Glede ovoga postoje brojni svjedoci. Valja podsjetiti na Kumransku zajednicu, u kojoj je tako-
đer bio gremij od dvanaest muževa, koji su imali određene zadaće i koji su istodobno podsjećali
na dvanaest plemena naroda Izraelova. Usp. 1 QS 8,1; 1 QM 2,2. Zatim JOSIP FLAVIJE, Ant.
11, 107; Arist 47-50: Test XII; Otkr 7, 4-8.
137
Usp. GNILKA, Mt /, 136-138.
138
Postoje jedino imena koja slično zvuče, kao što su Petrios, Petraios, Petron i dr. Usp. LAMPE:
NTS 25 (1979.), 228.
139
Usp. PASSOW ο Petrosu: »Stalno u značenju kamen, a time onda i razlika od petra, stijena.«

157
rio aramejski. On je Šimuna nazvao: Kefa. To je aramejski praoblik.140 Aramejski
Kefa znači pretežno kamen, ali i dragi kamen,141 a uz to i stijenu. Dragi kamen ima
možda prednost, već i zbog grčkoga prijevoda riječjupetros.
Nadijevanje imena Petar, što se možda dogodilo već prilikom njegova pozi-
va, moglo je uslijediti i zbog toga što je Šimun uz svoga brata Andriju bio prvi
pozvani učenik. Andrija je morao biti mlađi od njega.142 Tako postaje samo po
sebi razumljivo da Šimun uvijek nastupa kao glasnogovornik Isusovih učenika.
Kasnije je on još jednom trebao biti prvi. Uskrsnuli Gospodin prvo se ukazao
njemu. Proširenje u Mt 16, 18 odnosi se na novu ekleziološku interpretaciju nje-
gova imena.
Pogled na pouskrsno nastajanje Crkve nameće nam sljedeći problem. To su
sasvim sigurno isti ljudi, isti učenici, nasljedovatelji Isusa, koji u pouskrsno vrije-
me nastavljaju njegovo djelo, i to će djelo potom prerasti u Crkvu. Njihov način
života bio je u vrijeme Isusova djelovanja, u zajedništvu s njime, obilježen beza-
vičajnošću i dragovoljnim odricanjem sigurna življenja na ovome svijetu. Govo-
rilo se ο »putujućemu radikalizmu«. Riječ nije baš najsretnije izabrana, ali njome
se ipak točno određuje izabrani stil života. Hoće li kasnije biti moguće nastaviti s
tim načinom življenja? Zar se nije moralo naći izmijenjene oblike života kad ne-
staje institucija? Kako uobličiti odnos putujućih propovjednika i onih koji su pri-
hvatili njihovu poruku?
Je li Isus na kraju svoga života još jedanput zauzeo stav prema svome posla-
nju? On je morao s obzirom na sveukupni narod Izraelov biti svjestan ne-
uspješnosti svoga djelovanja. Samo je malo stado učenika i učenica prihvatilo
njegovu poruku. Pa i oni su se za vrijeme njegove muke sablaznili i udaljili se od
njega. Mnoštvo naroda nije ga razumjelo. Moramo progovoriti ο njegovu po-
sljednjem druženju s njegovim učenicima, ο Posljednjoj večeri, koju je s njima
blagovao.
Polazimo od pretpostavke da se Posljednja večera zbila u noći prije Pashe.143
Razlozi koji govore tome u prilog jesu vrijeme i mjesto. Isus i učenici slave tu
gozbu u gradu Jeruzalemu, i slave je u noćnim satima. Oboje se može sa sigur-

140
Izuzmemo li Iv 1, 42, susrest ćemo Kefa u lagano greciziranu obliku Kefas uvijek u prvotno
pavlovskim novozavjetnim spisima ukupno deset puta. Vrlo je sporno je li Kefa već kao nadi-
mak bio u primjeni. Pozivanje na Elefantine-Papirus ne može uroditi sigurnim dokazom. Usp.
kontroverziju između J. A. FITZMYERA, Aramaic Kepha and Peters Name in the NT,\ Text
and Interpretation (jubilarni spis Μ. Black), Cambridge, 1979., 121-132, glede ovoga 127ss, i
P. GRELOTA, Documents arameens d'Egypte, Paris, 1972., 476.
141
Usp. G. DALMAN, Aramäisch-neuhebräisches Handwörterbuch, Göttingen, 1938., 197 lije-
vo.
142
Isus prvopozvanoga učenika u evanđeljima uvijek naziva imenom Šimun. Jedina iznimka je Lk
22,34, a s tim u vezi usp. Mk 14, 30. Iz toga se može zaključiti da ime Kefa-Petrus nije potisnu-
lo ime Šimun.
143
Opširno obrazloženje vidi: GNILKA, Jesus von Nazaret, 280-282.

158
nošću jamčiti. Noćno vrijeme potvrđuje se starom predajom ο Večeri Gospodnjoj
u 1 Kor 11,23 (»one noći kad bijaše predan«). Ni jedno ni drugo nijesamo po sebi
razumljivo. Bilo je uobičajeno da se glavni obrok uzme prije zalaska sunca. Pas-
halna gozba održavana je noću. Bilo je također preporučeno da se održava unutar
jeruzalemskih zidina. Zašto se Isus nije zadržao u Betaniji, gdje je bio u gostima
(usp. Mk 11,1 ls; 14, 3)? Pa i kad su Isus i njegovi učenici one noći išli na Maslin-
sku goru, nisu time prekršili pashalni propis, nisu napustili Jeruzalem. Možemo
poći od pretpostavke daje proplanak Maslinske gore - zbog mnoštva hodočasni-
ka - bio također pashalno područje.144 Dakle, ako sinoptici Posljednju večeru na-
vode kao blagovanje pashe (Mk 14, 12-16ss), a Ivan (13, 1; usp. 18, 28; 19, 14)
kao blagovanje na dan priprave za Pashu (dan uoči Pashe), ima to svoje teološko
opravdanje. Isus umire u času klanja pashalnih jaganjaca i tako se dokazuje kao
istinski Jaganjac (usp. Iv 1, 29; 19, 33-36).145 Glede kronologije pashalnih doga-
đaja treba sinopticima dati prednost.
Naravno, i sinoptički tekstovi ο Posljednjoj večeri (Mk 14, 22-25par.) jedva
da su ostavili pokoji trag ο Pashi. A to zbog toga što se Pasha koristi kao podsjet-
nik. To znači da se uzima kao naputak za to da se, sukladno predaji ο Isusu Dovr-
šenome, naknadno kao Pasha posadašnjuje u slavlju zajednice, i to ne samo jed-
nom u godini.
Ako dakle smijemo računati s činjenicom da su Isus i njegovi učenici bili
okupljeni na pashalnoj gozbi, onda nam je dopušteno da nakratko dozovemo u
sjećanje povijesni tijek slavljenja Pashe. Br 9, 13 opominje na ozbiljnost Pashe:
»tko propusti proslaviti Pashu, neka se iskorijeni iz svoga naroda«. Prema Izl 12,
3 Pasha bi trebala biti obiteljski blagdan. Središnji dio te kućne svetkovine bile su
pashalne hagade u kojima bi najčasniji sustolnik, koji je ujedno predsjedao pas-
halnoj gozbi, podsjetio na oslobođenje naroda iz egipatskoga ropstva (Izl 12,26s)
i blagovanje pashalnoga janjeta. Tom prilikom se pilo vino. A prije toga predsje-
davajući za stolom podijelio bi beskvasni kruh, koji je trebao podsjetiti nazočne
na bijedu u Egiptu, a uz to jelo se i gorko zelje (Izl 12, 8). Zahvalna molitva nakon
blagovanja janjeta bila je povezana s ispijanjem jedne čaše vina, a završavala bi
recitiranjem nekoliko psalama, maloga Halela.146
Isus je bio svjestan svoje nasilne sudbine. Misliti da on nekoliko sati prije
smrti nije naslućivao i unaprijed vidio puninu zla značilo bi ne priznavati mu smi-
sao za stvarnost. Stoga se sav unio u situaciju kad je za vrijeme Posljednje večere
govorio vrlo jasnim riječima ο svojoj smrti. Učinio je to u jednome nadasve osob-

144
Usp. BILLERBECK II 833s.
145
Vjerojatno se u Ivana (19, 31) radi ο prijelomnici. Zanimljivo je da se ovdje ne govori ο Pashi
kao u 18,28; 19,14. Vjerojatno tekst potječe iz neke tradicije prema kojoj je Isus umro na blag-
dan Pashe kao u sinoptika, a ne u predvečerje Pashe. Usp. BULTMANN, Joh, 524 bilj. 5.
146
Mk 14, 26: »Otpjevavši hvalospjev« moglo bi se odnositi na mali Halel (jedan od psalama 113
- 118).
159
no obojenu logionu koji sadrži tumačenje odricanja. Oba oblika toga logiona - či-
ja rekonstrukcija je više no upitna - glase ovako:
»Zaista, kažem vam, ne, neću više piti od ovoga roda trsova do onoga dana kad ću ga
- novoga - piti u kraljevstvu Božjem« (Mk 14, 25).
»Jer kažem vam, ne, neću više piti od roda trsova dok kraljevstvo Božje ne dođe«
(Lk 22, 18).
Prvi dio logiona u stvarnome suglasju nudi proročku najavu smrti, a drugi u
različitoj formulaciji, vremensko određenje: do onoga dana kad dođe kraljevstvo
Božje... On gleda kroz tamnu noć smrti daleko naprijed, u dovršenje. Uz to se u
Marka kao drugotno dodaje obećanje novoga pijenja vina.147 Značajno je da Isus,
suočen sa svojom smrću, ustrajava u pouzdanju, iako on to ovdje artikulira samo
na svoj osoban način. U njegovoj eshatološkoj perspektivi znače te riječi ujedno i
posljednju potvrdu poruke basileie.
Sadrži li taj logion i nešto više od toga, ostaje upitno. J. Jeremias148 htio bi -
nadovezujući se na Lk 22, 15 - razabrati u njemu najavu svečanoga posta koji
Isus u posljednjim satima preuzima na sebe za obraćenje Izraela. Znamo da se u
ranome kršćanstvu prakticirao pashalni post s rečenom intencijom. No, malo je
vjerojatno da bi se ο takvu postu moglo raditi kod samoga Isusa.
Dakle, za opće razumijevanje ta riječ, nošena pouzdanjem s pogledom na
kraljevstvo Božje, može značiti potvrdu daje Isus u tim časovima sasvim sigurno
računao sa svojom nasilnom smrću, ali i potvrdu njegova pouzdana i izdržljiva
iščekivanja basileie koje čini središnji sadržaj njegova propovijedanja, pa makar
to bilo izgovoreno na način koji se odnosi na njegovu vlastitu osobu i njegovo
osobno iščekivanje. Tako taj logion, čija autentičnost se nikad nije ozbiljno ospo-
ravala, postaje važnim polazištem za rekonstrukciju onoga što se pri toj gozbi kao
posebnost zbilo.
S obzirom na izvjesnost njegove smrti kao i na njegovo pouzdanje bilo je za
očekivati da će on progovoriti ο kraljevstvu kao od Boga naloženoj mu zadaći
pružanja spasenjske ponude ljudima. Da, u toj situaciji bilo je nužno čuti od njega
što misli ο daljnjemu tijeku kraljevstva Božjega. S velikim stupnjem vjerojatnosti
možemo biti sigurni u to daje on svoju smrt stavljao u odnos prema onome što još
predstoji i što se očekuje. S tim u vezi gotovo je sigurno daje iznio interpretaciju
svoje smrti, koja je bila nešto više od puke moralne interpretacije, koja ga je
možda stavila u više ili manje neposredan, spasenjski odnos prema očekivanome
kraljevstvu Božjemu, budući da smo vidjeli kako je on i u ispunjenju svoje zadaće
kao donositelj basileie bio daleko više od pukoga glasonoše.

147
U Mk 14, 25 pada u oči dvostruk podatak ο vremenu: »do onoga dana« i »u kraljevstvu
Božjemu«. Usp. GNILKA, Mkll, 243; K. BERGER, Die Amen-Worte Jesu, BZNW 39, Berlin,
1970., 54-58.
148
Abendmahlsworte, 199-210.

160
Bio bi svakako preuzak način gledanja kad bi se između basileie kao ko-
načnoga spasenja, koje je Isus donio ljudima i mogućnosti da se njegovo umira-
nje shvati kao spasenjska smrt, pravila diskrepancija i proturječje u smislu da jed-
no isključuje drugo.149 Točno je da Isus sve do Posljednje večere nije govorio ο
svome umiranju kao spasenjskoj smrti. Ali to nipošto ne znači da on ne bi sada -
baš sada - mogao progovoriti ο tome. Taj govor može se opovrgavati iz razloga
statistike riječi, ali ne i zbog njegove jedinstvenosti. Čak štoviše, Isus je svjestan
izvjesnosti svoje smrti i spoznaje daje njegovo djelovanje u Izraelu završilo ne-
uspjehom. Ta spoznaja nije u njemu pobudila rezignaciju ili očaj. Njegovo pouz-
danje uključuje u sebe spremnost da svoje umiranje primi iz Božjih ruku. A ako
on u suglasnosti s voljom Očevom prihvaća svoj smrtni usud, onda njegovo mesi-
jansko poslanje ne može biti isključeno iz te suglasnosti. Time se njegova smrt
smješta u obzorje njegova poslanja. Nezamislivo je da bi Isus ispustio iz vida svo-
je poslanje u času izvjesnosti svoje smrti. Njegovo umiranje daleko je značajnije
od obične smrti čovjeka predana volji Božjoj.
Polazeći od takva promišljanja postaje vjerojatno daje Isus u suglasnosti s
voljom Očevom podao svojoj smrti posebno, spasenjski relevantno tumačenje.
Prema tome, gotovo je sigurno da se njegova interpretacija osvrće na dvije stvari:
prvo, osvrće se na učenike koji će ostati iza njega, i drugo, uzima u obzir iskustvo
neuspjeha u Izraelu.
Specifičnost Isusove interpretacije smrti, koja je uslijedila tijekom Posljed-
nje večere, sastoji se u tome što on smrt povezuje s pružanjem dara kruha i čaše
vina. Blagovanje kruha i vina je doduše nešto što se kod židovskih blagdanskih
gozbi razumije samo po sebi, samo što je sada osvijetljeno interpretacijom njego-
ve smrti. Specifičnost pružanja toga dara kao interpretacije njegove smrti tako se
duboko dojmila, da se u euharistijskome slavlju pouskrsne zajednice, koje se na-
dovezuje na Isusovu Posljednju večeru, mogla razdvojiti od te večere i posve osa-
mostaliti.150 Riječi interpretacije bile su očito iste one koje na blagdanskim gozba-
ma uobičajeno izgovara starješina za stolom nad darovima kruha i vina, prilikom
lomljenja kruha i ispijanja čaše. Ovo prvo se događalo na početku blagovanja, uz
obvezno odavanje slave Bogu, a drugo na kraju, povezano s molitvom zahvalni-

149
S ovim vrlo ozbiljnim prigovorom, što gaje iznio A. VÖGTLE u: Ökumenische Kirchenges-
chichte,, djelu koje su izdali E. Kottje und Β. Möller, Mainz-München, 1970., 3-36 (osobito str.
21), uhvatio se u koštac i SCHÜRMANN, Tod, 43-46. Jedno drugo stajalište, prema kojemu je
nemoguće dokazati Isusovu interpretaciju smrti, počiva na mišljenju daje Lk 22, 14-18 stariji
od predaje ο Posljednjoj večeri. Tako otprilike misli BULTMANN, Geschichte, 285s. No,
mnogo je vjerojatnije da se tekst Lk 22, 14-18 oslanja na tekst Mk 14, 25. Usp. SCHNEIDER,
Lk 444; SCHÜRMANN, Tod 95s; MERKLEIN: BZ 21 (1977.), 235s. Mišljenje, daje Isus bio
iznenađen svojom nasilnom smrću i da zbog toga nije mogao govoriti ο njoj, koje po svemu su-
deći zastupa BULTMANN, Geschichte, 286, možemo smatrati prevladanim.
150
1 Kor 11,17ss pretpostavlja tu podjelu. Euharistijsko slavlje ima prednost pred večerom kao či-
nom nasićivanja.

161
com. Tako je bilo i kod Isusove Posljednje večere, gdje se poštovao stari običaj:
»Zato uze i čašu po večeri« (1 Kor 11, 25; usp. Lk 22, 20).151 To znači da se izme-
đu pružanja kruha i pružanja čaše blagovalo pashalno janje.
Kasnije odvajanje i osamostaljivanje prinošenja darova, prožeto interpreta-
cijom smrti, može se smatrati znakom za to da to seže u Isusovu Posljednju veče-
ru s učenicima. Riječi tumačenja, izgovarane nad prinošenim darovima, mogle su
biti shvaćene kao svojevrsna novina,152 a mogla je to biti i zajednička čaša iz koje
su na tim gozbama svi pili. No, nemamo posve sigurnih spoznaja ο tome kako je
bilo za vrijeme pashalne gozbe, ili na židovskim blagdanskim gozbama u Isusovo
vrijeme, je li svaki sustolnik pio iz svoje čaše, ili su svi ispijali vino iz jedne ča-
še. 153 U svakome slučaju zajednička je čaša vrlo brzo postala prepoznatljivim zna-
kom pouskrsne Večere Gospodnje (usp. 1 Kor 10, 16).
Zbog osobitih teškoća u pokušaju rekonstrukcije riječi tumačenja što ih je
Isus izgovorio mogli bismo se od njih suzdržati, te govoriti radije ο oproštajnoj
gozbi imajući pred očima eshatološku gozbu,154 ili još suzdržanije i tajanstvenije,
govoriti ο jednoj znakovitoj večeri.155 Moglo bi se upućivati i na samu gestu da-
rivanja, koja se sastoji u prinošenju blagoslovljena kruha i čaše, i u njoj prepo-
znavati blagoslov, odnosno spasenje što gaje Isus zajamčio svojim odlaskom u
smrt. Takav čin je sigurno u skladu s voljom za spasenje. No, mogli bismo učiniti
i korak dalje, budući da možemo računati s Isusovom spasenjskom interpretaci-
jom smrti.
Rekonstrukcija bi morala uzeti u obzir okolnost daje tekst služio kao pod-
sjetnik i daje liturgijska uporaba obilježila riječi tumačenja u sve četiri njihove
različite verzije (Mk 14,22-24; Mt 26, 26-28; Lk 22, 19s; 1 Kor 11, 23-25). To je
dovelo do znatna zbijanja i komprimiranja iskaza. Isus je sasvim sigurno izrekao
mnogo više od toga. Tako nisu do nas doprle riječi blagoslovne i zahvalne moli-
tve. Tekst se zadovoljava konstatacijom daje on izrekao blagoslovnu i zahvalnu
molitvu. Unatoč komprimiranju u izričaju mora se ipak računati s teološkim obo-
gaćivanjem u sadržajnome smislu. Tekst u biti određuju dvije kategorije tumače-

151
Valja obratiti pozornost na to da ta praksa koja se zadržala u predaji potječe iz korintskoga prak-
ticiranja euharistijskoga slavlja. Usp. bilj. 120. Mk 14, 23 / Mt 26, 27 zamjenjuju »poslije
večere« jednostavno veznikom »i«. To znači da su se povodili za praksom svoje zajednice. U
misnome slavlju Rimokatoličke crkve podsjećaju nas riječi pretvorbe na netom citirane riječi
drevne prakse: Isto tako uze čašu ...
152
Glede simboličnih riječi kod blagovanja u misterijskim kultovima usp. KLAUCK, Herren-
mahl, 92. Te riječi ne pružaju nikakvu istinsku analogiju.
153
Zagovornici zajedničke čaše na židovskim blagdanskim gozbama pozivaju se u pravilu na G.
DALMANA, Arbeit und Sitte in Palästina, Bd. IV, 393, i Jesus-Jeschua, 140. No dokazi potje-
ču iz kasnijega vremena: MAIMONIDES i b Ber 51a.
154
VÖGTLE (bilj. 119)23.
155
LESSIG, Abendsmahlprobleme, 245.

162
nja: zadovoljština i zastupništvo, koje Isusovo umiranje osvjetljuju kao »umira-
nje za«, te ideja Saveza.
Prema Marku i Mateju oboje se odnosi na riječi izgovorene nad čašom
(»Ovo je krv moja, krv Saveza, koja se za mnoge prolijeva«), što bez dvojbe znači
preopterećenost iskaza. Prema Luki i Pavlu misao ο zadovoljštini odnosi se na ri-
ječi izgovorene nad kruhom: »Tijelo moje koje se za vas predaje«,156 doduše, za-
odjenuto u darovno ruho: za vas, umjesto: za mnoge; Savez je povezan s riječima
izgovorenim nad čašom.
Sukladno jednomu prilično širokom konsenzusu mogu se riječi izgovorene
nad čašom: »Ova čaša je novi Savez u mojoj krvi« smatrati starijom predajom.
Još nisu u središtu pozornosti krv kao žrtveni dar i sadržaj čaše (kao što je to slu-
čaj u Marka i Mateja). Čak štoviše, u samome središtu nalazi se blagoslovna čaša
koja kruži naokolo, koja snagom Isusove krvi, a to znači, njegovom predstojećom
nasilnom smrću, utemeljuje novo zajedništvo s Bogom naočigled očekivanoga
kraljevstva Božjega.
S takvim tumačenjem mogao bi se složiti i sam Isus. Samo ga se ne smije uči-
niti sekundarnim pomoću tvrdnje da mu je prethodila pismoznanačka refleksija ο
Jeremijinu tekstu (Jr 31, 31) u kojemu prorok najavljuje dane kad će s domom
Izraelovim sklopiti Novi savez. Ideja Saveza je tipično starozavjetno-židovska i
sasvim sigurno nije bila ni pod kakvim helenističkim utjecajem.157 On je na pri-
mjeren način uzeo u obzir i odbacivanje poruke spasenja od strane većine naroda
Izraelova. Stoga singularnost njegova čina nema posebnu težinu kad se uzme u
obzir nova situacija koja je nastala s izvjesnošću ο Isusovoj smrti. Riječ tumače-
nja ο Savezu nije kao druga riječ nad čašom konkurencija logionu odricanja
(»Kažem vam, neću više piti«) izgovorenoj nad čašom, zato jer je ta riječ osobno
prožeta njegovim velikim pouzdanjem.
Ideja zadovoljštine je možda naknadno našla mjesto u predaji ο Posljednjoj
večeri. Kao riječ tumačenja nad kruhom ostalo bi: »Ovo je tijelo moje«, što se ima
shvatiti u smislu aramejskoga guf(a).158 To znači daje kruh znak njega samoga: To
sam ja. Takvo tumačenje može ići ukorak s Isusovim djelovanjem ukoliko upuću-
je na njegovo uzimanje udjela na zajedničkim gozbama, što je on uvijek rado či-
nio. U - kratkome - vremenskom razmaku do konačnoga ostvarenja kraljevstva
Božjega taj kruh njega zamjenjuje. Pošto nam detalji s Posljednje večere nisu po-
znati, pogotovo ne oni u kojima je Isus nešto više govorio ο tome, može nam se ta
riječ tumačenja učiniti teško razumljivom, pogotovo što je bila večerom odvojena

156
Samo u Luke stoji riječ »predaje«. Međutim, on unosi ideju zadovoljštine i u riječi izgovorene
nad čašom vina (»koja se za vas prolijeva«), oslanjajući se očito na Marka.
157
Usp. MARXSEN: EwTh 12 (1952./53.), 298.
158
Usp. Ό ALM AN, Jesu-Jeschua, 130s.

163
od riječi tumačenja nad čašom. Pa ipak, u našu prosudbu moramo uključiti i taj
ambijent koji se više ne može rekonstruirati ako prihvatimo taj prijedlog.159
Prema tome, slažemo se daje Isus znakovito interpretirao svoju smrt i ustra-
jao u ponudi spasenja Izraelu. Svojim je učenicima ostavio gozbu na kojoj sudi-
onici snagom njegove smrti sklapaju savez s Bogom i jedni s drugima, te postaju
pripravnicima kraljevstva Božjega, gozbu na kojoj on u znaku kruha ostaje među
njima. S obzirom na odbacivanje Isusove poruke od većine naroda novi Savez
poprima značenje obnovljena Saveza. Isus je time svojoj smrti pripisao spasenj-
ski učinak, koje se mora gledati u usmjerenosti na kraljevstvo Božje. Povezivanje
Saveza i kraljevstva Božjega bilo je moguće i zbog toga, jer su oba pojma vrlo bli-
ska po svojoj povijesti i svome obilježju.160 Moglo bi se također kazati daje ova
posebna sveta gozba, povezana s ljudima preko njihova zajedništva za stolom, bi-
la usmjerena na to da se može ponavljati u - kratkome - vremenskom razmaku iz-
među Isusove smrti i konačnoga dovršenja basileie.
Učenici i učenice bili su nakon Isusova odlaska iz ovoga zemaljskog života
prepušteni sebi samima. Pa ipak su njihova iskustva s Isusom bila takve prirode
da su oni posjedovali mogućnost daljnjega postojanja. Na okupu ih je držala sveta
gozba koju im je on podario, na njoj bi se ponovno okupljali u njegovo ime. Na to
slavlje mogli su oni pozivati i ostale, po uzoru na svoga Učitelja koji se tako rado
družio za stolom sa siromasima i obespravljenima. Κ tomu u njima se probudila
uspomena na poslanje za koje ih je Isus opunomoćio, kako bi imali udjela u nje-
govu poslanju. Uskoro su s tom djelatnošću nastavili, iznova su pokušali okupiti
narod Izraelov za kraljevstvo Božje. Naravno da to još uvijek nije bila Crkva u
punome smislu, ali bitni elementi već su bili tu, navještanje riječi i vlastito gozbe-
no slavlje. Hoće li učenici posegnuti za tom mogućnošću? To je pitanje čista spe-
kulacija. Naime, faktički je nastao posve nov, za učenike i njihovo mišljenje po-
sve neočekivan događaj. On je značio zapravo početak daljnjega razvoja. Ο tome
ćemo sad govoriti.

159
Malo drukčiju rekonstrukciju nudi MERKLEIN: BZ 21 (1977.), 235-238 koji ideju zadovolj-
štine favorizira kao izvorniju i povezuje je s riječima kruha u obliku »za mnoge«. Kao riječ nad
čašom dopušta samo riječi ο odricanju (Mk 14,25), što znači da ne dopušta nikakve riječi tuma-
čenja. Takvo mišljenje preuzima KLAUCK, Herrenmahl, 308s. 321. Ne obazirući se na promi-
šljanje smije li se ideja zadovoljštine pretpostaviti ideji Saveza, ta rekonstrukcija nosi sa sobom
tu poteškoću što izraz »za mnoge« nije ni u jednome tekstu povezan s riječima izgovorenim nad
kruhom. MARXSEN: EvTh 12 (1952./53.), 303 je u 1 Kor 11*, 23-25 prepoznao Isusove riječi.
Što se tiče moga zaključivanja vidi: GNILKA, Markus //, 240-243. 247-249.
160
Usp. G. QUELL: ThWNT II 123-127; Μ. WEINFELD: ThWAT I 804-806; »Noviji razvoj u
istraživanju Saveza ističe prije svega predodžbu ο kraljevstvu Božjemu« (804); E. ZENGER
(Hersg.), Der Neue Bund im Alten, QD 146, Freiburg, 1993.; B. LANG, Der Becher als Bun-
deszeichen: »Bund« und »Neuer Bund« in den ntl Abendmahls texten, 199-212, samo što Lang
ne drži ideju Saveza izvornom.

164
LITERATURA: W. BAUER, Jesus der Galiläer. slavljenički dar A. Jülicheru, Tübingen, 1927.,
16-34; K. L. SCHMIDT, Die Kirche des Urchristentums: slavljenički dar A. Deißmannu,
Tübingen, 1927., 258-319; W. MARXSEN, Der Ursprung des Abendmahls, Ev Th 12 (1952753.),
293-303; H. LESSIG, Die Abendmahlsprobleme im Lichte der ntl Forschung seit 1900., Diss.
Bonn, 1953.; E. GRÄBER, Das Problem der Parusieverzögerung in den synoptischen Evangelien
und in der Apostelgeschichte, BZNW22, Berlin, i960.; J. JEREMIAS, Die Abendmahlsworte Jesu,
Göttingen, i960.; H.-W. KUHN, Enderwartung und gegenwärtiges Heil, StUNT 4, Göttingen,
1966.; Ο. H. STECK, Israel und das gewaltsame Geschick der Propheten, WMANT 23, Neukir-
chen, 1967.: E. SCHWEIZER, Jesus Christus im vielstimmigen Zeugnis des NT, München und
Hamburg, 1968.; F. CHRIST, Jesus Sophia, AThANT 57, Zürich, 1970.; H. PATSCH, Abendmahl
und historischer Jesus, CThM 1, Stuttgart, 1972.; D. ZELLER, Das Logion Mt 8, lls/Lk 13, 28s.
und das Motiv der »Völkerwallfart«, BZ 15 (1971.), 222-237. 16 (1972.) 84-91; G. SCHMAHL,
Die Zwölf im Markusevangelium, TThSt 30, Trier, 1974.; E. GRÄBER, Jesus und das Heil Gottes:
Jesus Christus in Historie und Theologie, (jubilarni spis Η. Conzelmann), Tübingen, 1975.,
166-184; Η. SCHÜRMANN, Jesus ureigener Tod, Freiburg, 1975.; H. MERKLEIN, Erwägungen
zur Überlieferungsgeschichte der ntl Abendmahlstraditionen, BZ 21 (1977.), 80-101. 235-244; J.
GRAY, The Biblical Doctrineofthe ReignofGod, Edinburgh, 1979.;M. HENGEL, Jesus alsmessi-
anischer Lehrer der Weisheit und die Anfänge der Christologie, Sagesse et Religion. Colloque de
Strasbourg 1976.,Paris, 1979., 147-188; P. LAMPE, Das Spiel mit dem Petrusnamen-Mt 16, 18,
NTS 25 (1979.), 227-245; A. J. B. HIGGINS, TheSon ofMan in the Teaching od Jesus, SNTS.MS
39, Cambridge, 1980.; Α. M. HUNTER, Christ and the Kindom, Edinburgh, 1980.; J. H. MAR-
SHALL, Last Supper and Lords Supper, Exeter, 1980.; M. TRAUTMANN, Zeichenhafte Handlun-
gen Jesu, FzB 37, Würzburg, 1980.; J. A. FITZMYER, Abba and Jesus'Relation to God: Ä cause
de Γevagile, (jubilarni spis J. Dupont), Paris, 1985., 15-38; A. VÖGTLE, Bezeugt die Logienquelle
die authentische Redeweise Jesu vom Menschensohn ?, Offenbarungsgeschehen und Wirkungsges-
chichte, Freiburg, 1985., 50-69; H.-J. KLAUCK, Herrenmahl und hellenistischer Kult, NTA 15,
Münster, 1986.; M. REISER, Die Gerichtpredigt Jesu, NTA 23, Münster, 1990.; A. VÖGTLE, Die
'Gretchenfrage 'des Menschensohnproblems, QD 152, Freiburg, 1994.; H. MERKLEIN, Die Jesus-
geschichte - sinoptisch gelesen, Stuttgart, 1995.; J. BECKER, Jesus von Nazaret, Berlin, 1996.; G.
THEISSEN - A. MERZ, Der historische Jesus, Göttingen, 1996.; J. GNILKA, Jesus von Nazaret -
Botschaft und Geschichte, džepno izdanje, Freiburg, 1997.; R. PENNA, I Ritratti originali di Gesu
il Cristo, 2 sv., Milano, 1996.797.

e) Smrt i uskrsnuće

Isusovo djelovanje bilo je obilježeno konfliktom.161 Kao njegovi glavni su-


parnici pojavljuju se u evanđeljima farizeji. Sve ako su u opisima i sačuvana neka
iskustva iz kasnijega sukobljavanja Crkve i sinagoge, ipak se sa sličnim konflik-
tom može računati i u samoga Isusa. Suptilnost toga konflikta najbolje je opisana
u kritičkoj prispodobi ο farizeju i cariniku (Lk 18,9-14). Kamen spoticanja bilo je
u prvome redu Isusovo ophođenje s ljudima, s bolesnima, nevoljnima i siro-
mašnima. Da bi tim ljudima pomogao, Isus je mogao izazovno kršiti Zakon i
ozdravljati na dan subotnji. Njegovo prijateljevanje i druženje za stolom s carini-

161
Usp. GNILKA, Jesus von Nazaret, 268-318.

165
cima i grešnicima činilo gaje nečistim i vrijeđalo je zapovijed svetosti. Uz to kri-
tizirao je tradiciju, »predaju starih«, na koju su farizeji jednako budno pazili kao i
na Sveto pismo.
Političkim moćnicima morao je izgledati sumnjiv već zbog toga što je za
njim hrlilo mnoštvo ljudi. Zbog istoga razloga Herod Antipa dao je ukloniti Ivana
Krstitelja.162 Galilejski konflikt nije išao tako daleko da bi se Isusa uhvatilo. Me-
đutim, prilikom svoga posljednjega putovanja u Jeruzalem, Isus je došao u glavni
grad kao dobro poznata osoba. U gradu je privukao na sebe pozornost javnosti,
zahvaljujući svečanu ulasku u metropolu, koji su mu priredili galilejski hodoča-
snici, i svomu prosvjedu u Hramu. Isus je to mogao smatrati hitnim pozivom za
obraćenje pred nadolazećim Kraljevstvom nebeskim. Vjerojatno je to bio povod
za njegovo uhićenje, koje je uslijedilo od strane velikog svećenika Josipa Kajfe.
Na saslušanju pred velikim svećenikom iznosili su svjedoci - najvjerojatnije u
iskrivljenu obliku - riječi što ih je Isus izgovarao javno prosvjedujući u Hramu
(usp. Mk 14, 58par). Smrtnu presudu izrekao mu je Poncije Pilat, rimski prefekt.
Zajedničko djelovanje Kajfe i Pilata nije samo izraz njihova međusobnog
sporazuma, već odgovara pravnim odnosima kakvi se na temelju sačuvanih do-
kumenata mogu pretpostaviti u rimskim provincijama. Rimljani su lokalnim sud-
benim vlastima prepuštali do određenoga stupnja kompetenciju, nalažući im na
taj način da se u svojoj zemlji brinu za mir i red, te snose odgovornost u slučaju
nemira i nereda, ali su zadržali sebi pravo izricanja smrtne presude, ius gladii,
pravo pogubljenja. Titula na križu »Kralj židovski« (Mk 15, 26) jasno govori da
je protiv Isusa podignuta politička, a ne religiozna optužba, jer je poznato da su se
sva raspinjanja za vrijeme rimskoga upravljanja zemljom, sve do židovskoga rata
u Palestini, događala iz političkih razloga.163 Pod udar službenoga kaznenog zako-
na dolazili su perduellio (neprijateljstvo prema državi) ili crimen maiestatis po-
puli Romani imminutae (zločin nanošenja štete ugledu rimskoga naroda). Ako je
Raspeti bio narodu predstavljen kao »Kralj židovski«, moglo je to podsjećati na
njegovo propovijedanje kraljevstva Božjega te implicitno sadržavati mesijansku
svijest. Isus je bio pogubljen kao onaj koji buni narod.164
Tijelo Isusovo bilo je položeno u grob uvečer na dan njegova pogubljenja
(Mk 15, 42-47). Prema rimskome običajnom pravu tijelo raspetoga nije se pola-
galo u grob, nego bi bilo ostavljeno na križu, kao hrana grabežljivim pticama, a
ostaci bi se na kraju obično bacali u neku rijeku.165 Straža pod križem imala je dvi-

162
Usp. JOSIP FLAVIJE, ΛλΛ 18, 116-119.
163
Usp. KUHN: ZThK 72 (1975.), 3s.
164
Glede sprege židovskih i rimskih vlasti usp. EGGER, Crucifixus.
165
MOMMSEN, Strafrecht, 987-990. August je pustio tijela urotnika pticama za hranu (Sueton,
Aug. 13, ls), Tiberije je pustio da se tijela bace u Tiber (SUETON, 7lb., 6, 19; usp 6, 29). Flac-
cus, upravitelj Egipta, nije u vrijeme progona Židova u Aleksandriji 38. godine po Kristu dopu-
stio da se skinu tijela s križeva (PHILO, Flacc, 84).

166
je zadaće: utvrditi smrt delikventa ili je prouzročiti, na primjer prebijanjem goli-
jeni (usp. Iv 19, 32), te onemogućiti skidanje tijela s križa i ukop. Tako nam pre-
daja govori ο kršćanskim mučenicima u Galileji čija tijela preživjeli kršćani, una-
toč svim nastojanjima, nisu uspjeli dobiti od čuvara.166 Sudbene vlasti trebale su
izdati poseban akt pomilovanja da bi se tijelo raspetoga moglo ukopati. Takva
molba najčešće je dolazila od rodbine.
Drukčiji su odnosi vladali u Židova. Ukop pokojnika značio je u Izraelu od
samoga početka stvar visokoga stupnja važnosti. Pogubljeni nisu u tome pogledu
bili nikakva iznimka. U Starome zavjetu ima vrlo malo primjera uskraćenja uko-
pa: Izebela (2 Kr 9, 30-37), Jason (2 Mak 5, 10). Razlog za što hitniji ukop nije bi-
lo u prvome redu iskazivanje pijeteta prema pokojniku, nego duboko ukorijenje-
na predodžba da pogubljeni čovjek donosi zemlji prokletstvo i kalja njenu kultnu
čistoću: »Njegovo mrtvo tijelo neka ne ostane na stablu preko noći, nego ga po-
kopaj istoga dana, jer je obješeni prokletstvo Božje. Tako nećeš okaljati svoje
zemlje, koju ti Jahve, Bog tvoj, daje u baštinu« (Pnz 21, 23). Ako se taj naputak iz
Ponovljenoga zakona 21 odnosio na naknadno izvrgavanje ruglu pogubljenoga,
on se u 1. st. po Kristu, kad je raspinjanje bilo uobičajena smrtna kazna odnosio na
raspetoga: »Zidovi su glede ukopa svojih pokojnika toliko zabrinuti, da oni čak i
tijela onih koji su osuđeni na smrt raspinjanjem prije zalaska sunca skidaju s križa
i polažu u grob«, kaže Josip Flavije, jasno se pozivajući na Pnz 21, 23.167 Ovaj na-
putak iz Ponovljenoga zakona dovode u vezu s raspinjanjem također i Hramski
svitak iz Kumrana (64, 9-11) i Filon, spec. leg. 3, 15 ls. S velikom sigurnošću mo-
žemo tvrditi daje rimski upravitelj bio upoznat s tom svetom predodžbom Židova
ο njihovim pogubljenim sunarodnjacima. Iz obzira prema tome tabuu čini se pri-
hvatljivim oslobađanje raspetoga unatoč tomu što je bio osuđen kao neprijatelj
rimske države. To nije činio iz sažaljenja prema pokojniku, nego iz opreza da ne
povrijedi religiozne osjećaje židovskoga čovjeka. I Filon izvješćuje ο mogućnosti
predaje tijela raspetih osuđenika, kako bi se prije sutona položila u grob.168
Kad je Josip iz Arimateje zamolio Pilata da mu dopusti skinuti Isusovo tijelo,
on je to učinio kao pobožni Židov, imajući na umu naputak iz Pnz 21, 23. On nije
bio Isusov učenik. I to je možda jedini pravi razlog zašto kod ukopa nije bilo žena.
Je li on kasnije postao kršćaninom, kao što tvrde Mt 27, 57 i Iv 19, 38, a Mk 15,43
tek naslućuje, može se nagađati.169 Prema Mk 15, 43 bio je ugledan vijećnik, a
prema Lk 23, 50s bio je čak član sinedrija. No, malo je vjerojatno da bi Josip iz

166
EUZEBIJE, Hist. eccl., 5,1,61. Nehajni čuvari bili su primjereno kažnjavani, što nam potvrđu-
je Petronijeva anegdota iz Efeza, Satyrikon, I i i s . Usp. također MOMMSEN, Straftrecht, 989
bilj.l.
167
Bell. 4,317.
168
Flacc. 83s. Flak, upravitelj Egipta, ipak je uskraćivao predaju tijela raspetih osuđenika. Ta
uskrata bila je na snazi i za vrijeme Židovskoga rata.
169
Prema tome, tvrdnja Mt 27, 57 i Iv 19, 38 pripadaju kasnijim situacijama.

167
Arimateje bio član Sinedrija u Jeruzalemu. Možda je bio član nekoga lokalnog si-
nedrija, kakvih je bilo u židovskim zajednicama.170 Blagdan nije značio nikakvu
prepreku za ukop. Međutim, sutradan je bila subota, dan zabrane mnogih poslo-
va.171 Zapovijed ukopa bila je jača od zapovijedi blagdanskoga mirovanja. Valja
obratiti pozornost na to daje prema Markovu prikazu Isusov ukop obavljen na
najjednostavniji način. Josip je tijelo zavio u platno i položio ga u grob koji bijaše
izduben u stijeni.172 Ništa nismo čuli ο tome je li to bio novi grob, ili je bila grobni-
ca Josipove obitelji (o tome izvješćuju druga evanđelja). Nema ni riječi ο tome je
li tijelo bilo oprano. Vremenski tjesnac nije morao nužno biti posrijedi. Prihvati-
mo li židovsko razlikovanje između časna i nečasna ukopa, na što nas upozorava
R. E. Brown,173 onda nam Markovo izvješće ostavlja dojam ovoga posljednjeg.
Ako je u tome izvješću sačuvan izvorni uvid u događanje, onda je Isus bio poko-
pan primjereno nečasnoj smrti na križu. Međutim, njegove pristaše znali su od sa-
moga početka za njegov grob. Marija Magdalena bila je prema mišljenju zajedni-
ce prvi svjedok. Moramo također imati na umu činjenicu da predaja ο Isusovu
ukopu pripada jeruzalemskoj tradiciji.174 Prema tome, pretpostavlja se daje Jeru-
zalemska zajednica znala za Isusov grob.
Daje Isus doista bio pokopan dokazuje nam njegovo umiranje. U tome smi-
slu spominje se njegov ukop u kristološkoj ispovijesti vjere (1 Kor 15, 3ss): Krist
umrije... i bi pokopan. Tko leži u grobu, taj je doista mrtav. Pa i izraz »treći dan«
može tu misao sadržavati u sebi. Treći danje zapravo dan Božje pomoći - na to
ćemo se još vratiti - no izraz »uskrišen treći dan« zacijelo sadrži u sebi stvarno
stanje smrti. Bog, koji gaje uskrisio, djelovao je na mrtvacu. Još uvijek nije riječ
ο apologetskim interesima koji bi utjecali na taj izričaj.175

170
Prema Dj 13,29 Isusa sahraniše Židovi, stanovnici Jeruzalema. Usp. Iv 19,31 i BROWN: CBQ
50 (1988.), 244s. No, prednost ipak treba dati predaji koja se veže uz ime Josipa iz Arimateje.
Je li Josip to učinio po nalogu Židova? Možda čak po nalogu Sinedrija?
171
Usp. DALMAN, Jesus-Jeschua, 96, i Pnz 16,7.
172
BROWN: CBQ 50 (1988.), 242 spominje i židovski strah pred golim tijelom nekoga čovjeka.
173
CBQ 50 (1988.), 237. 242. Prorok Jeremija (22, 18s) govori ο pokopu bez naricanja.
174
Usp. GNILKA, Mk //, 345-347. Raspeti na brijegu Skopus, kojega su otkrili izraelski arheolo-
zi, bio je iz druge ruke položen u obiteljsku grobnicu. Njegov skelet nalazio se u nekoj kosturni-
ci. To znači daje bio prenesen iz svoga prvobitnog groba. Očito su i njegove pristaše znale za
njegov grob.
175
Hipoteza neprijatelja kršćanstva ο prividnoj smrti mogla bi možda stajati iza Mk 15,44: »Pilat
se začudi daje već umro pa dozva satnika i upita gaje li odavna umro.« Najstariji evanđelist
trebao je odmah raščistiti s tom hipotezom. Usp. GNILKA, Mkll, 331. PSEUDO-JUSTIN, Qu-
est. ad Orth., 64 pretpostavlja tu hipotezu u masovnu obliku te nas izvješćuje ο argumentima
protivnika. Pozivaju se na Mt 12,40. Jona je bio tri dana u utrobi ribe kao što je Isus bio tri dana
u utrobi zemlje. Jona je samo prividno bio mrtav. Usp. W BAUER, Das Leben Jesu im Zeitalter
der ntl Apokrypten, pretisak, Darmstadt, 1967., 483. Iz te hipoteze nastala je kasnije čak lokal-
na predaja ο tome daje Isus otišao u Kašmir i u Srinagaru je našao svoj grob. Prilikom jednoga
boravka u Srinagaru godine 1988. uspjelo mi je tek nakon dugoga traženja otkriti »Isusov
grob« na jednome malenom groblju.

168
S ovakvom Isusovom smrću i njegovim ukopom mogla bi i njegova stvar biti
napokon privedena svomu kraju. Utoliko više, što je kao njegova stvar nazamje-
njivo i neodvojivo povezana s njegovom osobom. Je li zaista došla kraju? Barem
za onu tamnu fazu između njegove smrti i vremena kad su učenici iznova počeli s
navještanjem? Stoje potaklo učenike da počnu iznova navještati? Koliko vreme-
na je prošlo između njegove smrti i ponovnoga navještanja?
Zadržimo se sada kod njegovih učenika. Učenici, muževi koji ga nasljedova-
hu, nisu stajali pod križem. Pojedine učenice stajale su pod križem, na čelu s Ma-
rijom Magdalenom.176 Posljednja vijest ο učenicima izvješćuje ο njihovu bijegu
prilikom Isusova uhićenja u Getsemanskome vrtu (Mk 14, 50) i ο kratkome, jad-
nom epilogu s Petrom u dvorištu palače velikoga svećenika (Mk 14, 66-72). Po-
bjegli su u svoj zavičaj, natrag u Galileju. Malo je vjerojatno da bi se neko vrije-
me zadržali u Jeruzalemu. Na takvu pretpostavku navodi nas Mk 16, 7.177 U Gali-
leji, na jezeru, oni se opet vratiše svome ribarenju. Čini se da su barem neki od
njih ostali zajedno (usp. Iv 21, 2).
Kad su opet počeli navještati, imali su novu vijest: Bog je uskrsnuo Isusa. Sa-
da nam se valja pozabaviti sadržajem te poruke. Prikazat ćemo ono što se nalazi u
Novome zavjetu, pri čemu nas najviše zanimaju sami počeci, pokušat ćemo re-
konstruirati tijek okupljanja učenika i zapitati se što znači Isusovo uskrsnuće,
imajući stalno pred očima osnovni predmet našega istraživanja, izvore i početak
Crkve.
»Bog od mrtvih uskrisi Isusa«, »Bog ga uskrisi«, ili participski, nadovezuju-
ći se na starozavjetna časna imena za Boga, θεός ό έγείρας αυτόν (»Bog sam ko-
ji gaje uskrisio«), ili u pasivnu obliku »Slavom Očevom bi uskrišen«) - ti se vjer-
ski iskazi ο Isusovu uskrsnuću smatraju najstarijima.178 Pasivna formulacija opi-
suje djelovanje Boga u smislu: on bi uskrišen od Boga.
Što u biti sadrži taj iskaz? U prvome redu upravo Božje djelovanje na mrtvo-
me Isusu. Nije on vlastitom snagom svladao smrt, nego je Bog bio taj koji gaje
oslobodio iz okova smrti. Tek su kasnije formulacije nadvladavanje smrti pripisi-
vale samomu Isusu.179 Ako se kaže daje Bog uskrisio Isusa, ne primjenjuju se još
nikakvi kristološki naslovi, kao što je vidljivo iz najstarijih formulacija, već je
pred očima stvarni čovjek koji je svoj životni put završio na križu. No, vrlo brzo
su u te rečenice ušli naslovi njegova veličanstva, prije svega predikat Krist (Mesi-

176
R. RIESNER, Go Igota und die Archäologie, BiKi 40 (1985\2\-26,g\QČe ovoga 24, ntä^
da su žene mogle gledati Raspetoga s gradskih zidina.
177
Tako misli VON CAMPENHAUSEN, Ablauf, 37.
™ Usp. Rim 4,24; 6,4. 9; 8,11. 34; 2 Kor 4,14; Gal 1,1; Ef 1,20; 1 Sol 1,10; 1 Petr 1,21; Iv 2,22;
Dj 3, 7. 15; 4, 10; 5, 30; 10,40; 13,30.
179
Najjača je možda formulacija u Iv 10,18: »Vlast imam položiti ga (život), vlast imam opet uze-
ti ga.«
169
ja) i predikat Kyrios.180 To pokazuje da oblikovanje vjeroispovijesti ima svoj kori-
jen u uskrsnuću. Na to ćemo se kasnije vratiti.
Događaj uskrsnuća pobliže se osvjetljuje dodatkom »od mrtvih«.181 Mrtvi su
stanovnici podzemlja, Hada, koji su već definitivno pod vlašću smrti te se kao ta-
kvi zadržavaju u Hadu. Dakle, »uskrišen od mrtvih« pretpostavlja daje Isus, koga
su ubili, boravio u podzemlju, daje bio pod vlašću smrti i da gaje Bog oslobodio
iz Hada i od smrti. Taj izričaj bi mogao glasiti i ovako: podignut od smrti (usp. Sir
48,5). Time što jezik kršćanske vjeroispovijesti daje prednost izrazu »od mrtvih«
želi se možda naglasiti solidarnost ubijenoga Isusa sa svim umrlima. U svjetlu
monističke antropologije antičkoga židovstva mora se rečenicu shvatiti u smislu
ponovnoga oživljavanja čitava čovjeka. Prazan grob (još) nije na vidiku.
Zbog izvanredne škrtosti i pregnantnosti iskaza neka pitanja ostaju otvorena.
Ponajprije pitanje u koji život je Isus uskrsnuo. Kratka formulacija mogla bi do-
vesti do nesporazuma, navodeći čovjeka na pomisao da se vratio u ovozemaljski
život.182 Ta rečenica vjere ne govori ništa ο tome kako su kršćanski navjestitelji
došli do spoznaje daje Isus živ.
Isus je bio uskrišen za život kod Boga. On se nije vratio u ovozemaljski život,
nego se vratio u život kod Boga, pa čak i mnogo više od toga: on je kod Boga za-
dobio jedinstveno vladarsko mjesto. Iskaz ο uzvišenju će to potvrditi. Sporno je
vrijeme nastanka toga iskaza, budući da se pojavljuje u različitim oblicima.183 Pa
ipak, on se pridodaje iskazu ο uskrsnuću (usp. Dj 2, 32s), ponekad čak stupa na
njegovo mjesto. Kad u hvalospjevu Kristu (Fil 2, 6-11) nakon poniženja i smrti
dolazi njegovo uzvišenje (doslovce: preuzvišenje), onda to znači da u to treba
uključiti i Isusovo uskrsnuće. Njegovo uzvišenje povezuje se s mislima da sjedi s
desne Bogu, što znači da mu je dodijeljen vladarski položaj. Taje predodžba in-
spirirana Ps 110, 1: »Riječ Jahvina Gospodinu mojemu: Sjedi mi zdesna.«184 U
Lukinu (a djelomično i Ivanovu) prikazivanju uskrsne su zgode tako masivno
oblikovane da se vrlo lako može steći dojam kako je sve kao i prije: Uskrsnuli ide
kao putnik s učenicima u Emaus (Lk 24, 13-35), jede pred učenicima komad pe-
čene ribe (Lk 24, 42s); uzašašćem se zaključuje razdoblje ponovnih susreta koje
je trajalo četrdeset dana (Dj 1, 3. 9-11). Koliko god je Luki stalo da u tih četrdeset
dana dokaže identičnost Uskrsnuloga sa ovozemaljskim Isusom, on ipak ima ja-
snu spoznaju ο tome da Uskrsnuli dolazi »iz svoje slave« (Lk 24,26), što drugim

180
Usp. Rim 4, 25; 6, 4. 9; 8, 11; 2 Kor 4, 14.
181
Usp. HOFFMANN, Die Toten, 180-185.
182
Prema Mk 6,14 Herod Antipa mislio je daje ovozemaljski Isus zapravo uskrsnuli Ivan Krstitelj
kojega je on dao pogubiti. Tu u biti leži predodžba ο povratku nekoga pokojnika u ovozemalj-
ski život.
183
Usp. Dj 2, 33; 5, 31; 7, 55s; Rim 8, 34; Ef 1,20; Kol 3, l;Heb 1,3; 8, 1; 10, 12; 12,2; 1 Petr3,
22.
184
Usp. osobito Mk 12, 35-37ss; Heb 1, 13. A također i HAHN, Hoheitstitel, 112s koji iskaz ο
uzvišenju vidi kao izvedenicu iz Ps 110,1.

170
riječima znači iz života kod Boga. Vjernička spoznaja ο tome da uskrsnuli Isus
sjedi Bogu s desne i vlada jedna je od bitnih pretpostavki za nastanak Crkve. Više
je nego sigurno daje on ostao naklonjen svojim učenicima i učenicama.185 Daruje
Duha Božjega i preko njega nastavlja djelovati (usp. Dj 2, 33; 2 Kor 3, 17). Duh
će postati središtem novoga bogoslužja (usp. Iv 2, 18-21).
Izvješće koje imamo ο tome, kako su učenici došli do svoje spoznaje daje
Isus uskrsnuo i živi, glasi: on se ukazao. On se povezuje s izričajem ο uskrsnuću u
važnoj vjeroispovijesnoj rečenici koja potječe iz tradicije:
»Krist umrije za grijehe naše po Pismima; bi pokopan i uskrišen treći dan po
Pismima; ukaza se Kefi, zatim dvanaestorici« (1 Kor 15, 3b-5).186
Ta se tradicija smatra složenom cjelinom. Pojedinačni elementi oblikovani
su kao paralelni dijelovi. Rečenica »On je uskrišen« već nam je poznata. Formu-
lacija u perfektu pokazuje neprestano trajanje od Isusova uskrsnuća i oživljava-
nja. Osnovnu strukturu čini usporednost smrti i uskrsnuća. Za to postoje i drugi
primjeri, kao što je ovaj: »Vjerujemo daje Isus umro i uskrsnuo« (1 Sol 4, 14;
usp. 2 Kor 5, 15: Rim 6, 10; 14, 9). U 1 Kor 15, 3b-5 tomu se pridružuju grob i
ukazanje, kao i teološka tumačenja - za grijehe naše, treći dan po Pismima. Grob i
ukazanje spomenuti su kao potvrde, prva daje doista bio mrtav, a druga daje do-
ista uskrsnuo. Nadovezivanje ukazanja na uskrsnuće jasno nam pokazuje da su
učenici preko ukazanja došli do spoznaje daje Isus živ. Predaja sadrži i krono-
loški redoslijed. Kefi se prvomu ukazao. Potom se ukazao dvanaestorici. Prvo
ukazanje potvrđeno je u Lk 24, 34 dvočlanim iskazom: »Doista uskrsnu Gospo-
din i ukaza se Šimunu.«
Pavao navodi u 1 Kor 15 četiri daljnja ukazanja: braći kojih bijaše više od pet
stotina zajedno, Jakovu, svim apostolima. Na kraju saznajemo da se ukazao i nje-
mu. Radi li se ovdje također ο kronološkome redoslijedu, nismo baš sigurni. Si-
gurno je jedino to da je ukazanje što ga je Pavao doživio bilo posljednje:
»Najposlije, kao nedonoščetu, ukaza se i meni« (1 Kor 15, 6-8).187
Što znači ukazanje? Ovdje moramo kazati nešto ο grčkoj riječi ώφϋη. Gra-
matički je ta riječ određena kao pasiv aorista glagola όράω (= vidjeti, ugledati,
opaziti, gledati). Razumljivim postaje u pasivnome smislu: On postade vidljiv po
Bogu, Bog ga učini vidljivim, Bog ga učini dostupnim ljudskomu opažanju po-
moću očiju,188 ili u medijalnom smislu: on učini sebe vidljivim, on se dade vidjeti,
1 189
on se ukaza.

185
Usp. THÜSING, Erhöhungsvorstellung, 41-45.
186
Ta rekonstrukcija vjeroispovijesne rečenice s pravom se najčešće isticala. Glede ostalih rekon-
strukcija vidi: CONZELMANN, 1 Kor296s.
187
Za CONZELMANNA, 1 Kor 304s, redoslijed nabrajanja ukazanja i nije toliko bitan.
188
RENGSTORF, Auferstehung 57. Pritom se možemo pozivati na usporedan iskaz »On bi
uskrišen«.
189
KREMER, Zeugnis, 55.

171
Valja nam obratiti pozornost na to da riječ ώφϋη ima težinu formule i da se u
grčkoj Bibliji (LXX) uvijek iznova primjenjuje. Uvijek se u pravilu prevodi rije-
čima »On se ukaza«: Gospodin se ukaza Abrahamu (Post 12, 7; 17, 1), na brdu se
ukaza Gospodin (Post 22,14), Bog koji ti se ukazao u Betelu (Post 31,13), Anđeo
mu se Jahvin ukaže u rasplamtjeloj vatri (Izl 3, 2) itd. Taj izraz naglašuje trans-
cendenciju onoga koji govori,190 ali ujedno i činjenicu daje on istupio iz svoje
transcendencije. U Knjizi Postanka 17, 1; 18 1, 26,2. 24; 35, 9 ukazanje je popra-
ćeno Božjim govorom. Smijemo li na temelju toga zaključiti da riječ ώφϋη znači
samo posadašnjenje objave kao takve, bez isticanja načina njezina opažanja, ili se
ώφθη odnosi na sadašnjost Boga koji se objavljuje u svojim riječima?191 To ne bi
bilo dostatno. Ukazanje mora sadržavati u sebi i moment gledanja, to je važno već
i za starozavjetne tekstove (usp. Br 14, 14; Ps 17,15), a pogotovo je važno za no-
vozavjetne uskrsne tekstove. Sam Pavao, koji se riječju ώφθη svrstao u uskrsnu
predaju 1 Kor 15, 3b-5, reći će na drugom mjestu: »Nisam li apostol? Nisam li vi-
dio Isusa, Gospodina našega?« (1 Kor 9, l).192
Možda bi za razumijevanje događaja koji je opisan riječju ώφϋη bilo korisno
uputiti na LXX Post 1,9. Ondje se ta riječ doduše ne rabi za Božje ukazanje, već u
analognome smislu. U okviru izvješća ο stvaranju Bog je odijelio vodu od kopna
sljedećim riječima: »Vode pod nebom neka se skupe na jedno mjesto, i neka se
ukaže kopno« (ώφθη ή ζήρα). Analogija leži u istupu iz nevidljiva, u LXX dosad
skrivena kopna, a u Pavla dosad skrivena Krista. Suvišno je kazati da kopno osta-
je vidljivo, dok u Krista naglasak počiva na strogoj transcendenciji. Samo je ma-
lomu broju ljudi Bog omogućio da ga vide.
Još je s jednoga, za nas vrlo važnoga gledišta, značajan Pavlov tekst u 1 Kor
15, 1-11. Napisan je sasvim u znaku Evanđelja, navještanja. Na tome Evanđelju
Pavao je osnovao zajednicu (15, ls), u njemu vidi sačuvano jedinstvo (15, 11).
Križ i uskrsnuće slijevaju se u Evanđelju kao temelj na kojemu nastaje Crkva.
U Gal 1,15s Pavao svoje doživljeno ukazanje Isusa opisuje riječju otkriti:
»Ali kad se Onomu koji me odvoji već od majčine utrobe i pozva milošću svo-
jom, svidjelo otkriti (άποκαλύψαι) mi Sina svoga da ga navješćujem među
poganima.« Riječi apostola Pavla imaju posebnu težinu, zato što je on jedini me-
đu onima koji su doživjeli ukazanje uskrsnuloga Gospodina koji se ο tome
izjašnjava. Riječ otkriti bila je zacijelo njegov vlastiti izbor.193 Stoga se smijemo
zapitati kako on tu riječ primjenjuje na drugim mjestima. Rabi je u kontekstu s
konačnim otkrićem tajne u eshatološkome činu Boga, otkrićem slave koja se ima
očitovati u nama (Rim 8,18), u kontekstu s Posljednjim sudom koji će se očitova-

190
C. WESTERMANN, Genesis //, BK AT, Neukirchen, 1981., 180.
191
MICHAELIS, Erscheinungen, 104-109; isto u ThWNT V 358-360.
192
Usp. Mk 16, 7ss; Mt 28,17; Iv 20, 18.20.25.
193
P. HOFFMANN: TRE IV 449 drži mogućim daje riječ ο terminu kojim se točno označuje uskr-
sno iskustvo prvih svjedoka. Usp. KERTELGE, Apokalypsis, 278.

172
ti u onaj dan (1 Kor 3, 13). Ali on tu riječ povezuje i sa sadašnjim božanskim ot-
krićem tajne (Rim 1, 17s; 1 Kor 2, 10; Gal 3, 23; Fil 3, 15). Uvijek se radi ο neče-
mu dosad radikalno skrivenu.194
Primijenimo li to na događaj pred Damaskom mogli bismo kazati: u tome se
događaju otkrio za Pavla živi uzvišeni Krist, koji će se na Sudnji dan pokazati u
svojoj slavi kao Sin Božji.195
U tome istom kontekstu može Pavao kazati da nije Evanđelje niti primio niti
naučio od ljudi, nego po otkrivenju Isusa Krista (δι' άποκαλύψεως Ίησοϋ
Χριστού). U Sina Božjega palo mu je Evanđelje u dio, da ga propovijeda među
poganskim narodima. To je Evanđelje onoga koji bijaše raspet, a ukaza se živim.
Možda se Pavao ovom prilikom poslužio predikatom Sin Božji, umjesto naslovi-
ma Kyrios i Krist, kako bi naglasio božansku kvalitetu otkrivenja. Taj predikat je
istodobno za utemeljenje univerzalnosti navještanja prikladniji od same titule
Krist.
Pitali smo se, dakle, kako su učenici i učenice došli do spoznaje daje Isus
uskrsnuo i daje živ. Primarni i bitni odgovor glasio je: on se ukaza. Uz to držimo i
drugi odgovor istinitim. Odgovor koji se sastoji u isticanju praznoga groba. Pre-
daju ο praznu grobu susrećemo u sva četiri evanđelja, u njezinu najstarijem obli-
ku u Mk 16, 1-8. U središtu te perikope stoji anđelova poruka ο uskrsnuću. Nju
primaju žene - Marija Magdalena, Marija Jakovljeva i Saloma - koje su u dan
po suboti, prvoga dana u tjednu, veoma rano, ο izlasku sunčevu, došle na grob.
One nađoše otkotrljan kamen s vrata grobnih i prazan grob. Anđeo sa svojom
porukom ispuni ih strahom i trepetom. One pobjegnu od groba i nikomu ništa ne
rekoše, iako im je anđeo naredio da reknu uskrsnu poruku njegovim učenicima i
Petru.
Taj neobičan završetak, koji je ujedno završetak Evanđelja, valja gledati u
kontekstu markovske mesijanske tajne.196 Ovozemaljski Isus zastrt je velom taj-
ne; njega se može istinski shvatiti tek poslije križa i uskrsnuća. Tek sada otkriva
se veo njegove tajne. Završetak Markova evanđelja je posve otvoren i on je impli-
citan zahtjev čitateljima da Evanđelje još jednom pročitaju, i to u svjetlu zadobi-
vene uskrsne vjere. Šutnja pobožnih žena uzimala se ranije često kao dokaz tomu
da se predaja ο praznome grobu pojavila znatno kasnije.197 Međutim, u Markovu

194
Usp. SCHLIER, Gal 55.
195
Time smo zapravo otkrili srodnost s apokaliptičkim riječima u Mt 11, 25-27. Postoje međutim
razlike. U jednome slučaju govori se ο Sinu, a u drugome ο Sinu Božjemu. U Mt/Lk nedostaje
ta implicitna eshatološka dimenzija. U Gal 1,16 sporne su riječi έν έμοί. Treba li prijedlog pre-
voditi? To je učinio BETZ, Gal 144 koji zato govori ο doživljaju ekstatičke naravi. Vjerojatno
je ta formulacija izabrana zato da što jače istakne intenzitet otkrivanja tajne ο Sinu. Tako misli
SCHLIER, Gal 55.
196
Usp. GNILKA, Mk II, 344s i I 167-170.
197
Usp. Von CAMPENHAUSEN, Ablauf, 26s.

173
smislu ta predaja sadrži u sebi zahtjev za prevladavanjem straha, zahtjev za vje-
rom i navještanjem: »Idite i recite...«
Opet možemo primijetiti kako se uskrsno iskustvo slijeva u navještaj. To
opažanje može se dalje precizirati. Rekli smo da se u središtu perikope ο praznu i
otvorenu grobu nalazi uskrsna poruka. Sada bismo to mogli pojasniti: taje poruka
svojim najbitnijim dijelom istovjetna s kerigmom 1 Kor 15, 3-5. Navest ćemo te
usporedne dijelove, jedan nasuprot drugomu:
1 Kor 15
Krist umrije i bi pokopan
i bi uskrišen treći dan - ukaza se Kefi, zatim dvanaestorici
Mk 16
Vi tražite Isusa, Nazarećanina, Raspetoga (u grobu) - On uskrsnu kad prođe subota198
- recite njegovim učenicima i Petru.199
Ako je uskrsna kerigma središte perikope, to govori daje odatle valja razum-
jeti. Ne stoji prazan grob u središtu, nego Raspeti i Uskrsnuli, kojega su učenici
prepoznali kao živoga, kao onoga koji im se ukazao. Taj nalaz omogućuje zaklju-
čak da uskrsna kerigma prethodi predaji ο praznu grobu. Ova je čak uskrsnu ke-
rigmu preuzela i preradila. A to bi onda ujedno značilo da uskrsna vjera nije zapa-
ljena na praznu grobu - zasebno promatrana perikopa ο praznu grobu mogla bi u
nama probuditi takav dojam - nego na ukazanjima. Prazan grob dolazi naknadno
kao pobjednički trofej.200 Promatran sam za sebe on se može krivo shvatiti i već je
zarana krivo shvaćen: da bi neprijatelji izmislili i proširili vijest kako su tijelo Isu-
sovo ukrali njegovi učenici, s čime će se već sami evanđelisti morati pozabaviti
(usp. osobito Mt 28,13). Zanimljivo je međutim to da neprijatelji očito nikad nisu
nijekali prazan grob, već su to na svoj način tumačili, okrenuvši to protiv kršćana.
U razumijevanju i posredovanju Isusova uskrsnuća prepoznatljiv je stanovit
razvoj. Taj razvoj može se pokazati na »trećemu danu«. Taj izraz susrećemo prvi
put u 1 Kor 15, 4 spomenute vjeroispovijesne rečenice.201 On tu zadobiva - kako
je to uvjerljivo obradio K. Lehmann - teološko značenje i označuje dan Božjega
spasenjskog zahvata. Ta predodžba veoma je raširena u starozavjetno-rabinsko-
me mišljenju.202 Ne postoji odnos trećega dana prema Isusovu uskrsnuću u krono-

198
Prema Mk 15, 42 Isus je bio raspet na dan Priprave, to jest dan prije subote - dan što ga danas
nazivamo petkom. Usp. Mt 27,62; Lk 23, 54. Dan iza subote je treći dan nakon toga. Marko pri-
povjedački premješta »treći dan«. Kad prođe subota odu žene na grob.
199
Mk 16, 7 je zapravo redakcijski umetak. Tomu retku leži u osnovi predaja koja je otprilike ova-
ko glasila: On je uskrsnuo i ukazao se Petru. Usp. GNILKA, Mkll, 339.
200
Formulacija pripada VON WILCKENSU, Auferstehung, 64.
201
Formalno i u Dj 10, 40. Spomenuto sadrži iskaz »trećega dana«, što ga u evanđeljima osobito
susrećemo u najavama muke: Mk 8,31; 9,31; 10,34; Mt 16,21; 17,23; 20,19; Lk 9,22,18,33.
202
Upućivanje samo na Hoš 6, 2; Jon 2, 1 nije dostatno. Izvođenje te predodžbe iz helenističkih
misterijskih religija je neprihvatljivo. Zastupnici toga mišljenja u pravilu su na kraju i sami
stavljali znak pitanja. Usp. LEHMANN, Auferweckt am dritte Tag, osobito 262-290 i 193-200.
174
loškome smislu, ili prema otkriću praznoga groba. Isusovo uskrsnuće je događaj
koji izmiče svakomu ljudskom postupku i nema svjedoka. Međutim, u Mateja bi
se takvo kronološko razumijevanje trećega dana moglo nalaziti. Prema njegovu
prikazivanju nastao je prilikom dolaska žena snažan potres. Anđeo Gospodnji si-
đe s neba, pristupi, otkotrlja kamen i sjede na nj. Kad sa strahom i velikom rado-
šću otrčaše javiti njegovim učenicima, eto im ususret Isusa! (Mt 28, 1-9). Odla-
zak žena na grob zbio se trećega dana, po suboti. Uskrsnuće Isusovo i otkriće pra-
zna groba također su vremenski utvrđeni.203 Možda je već Marko (16, 3s), iako
mnogo suzdržanije, imao slično mišljenje, izraženo primjedbom ο otkotrljanu ka-
menu. U svakome slučaju kamen simbolizira u Marka nadvladavanje smrti.
Tendencija ide u smjeru drastičnijega, konkretnijeg prikazivanja Isusova
uskrsnuća. To u evanđeljima vrijedi za pripovijesti ο grobu, ali i za pripovijesti ο
ukazanjima. Naravno da se kanonska evanđelja nisu usudila samo uskrsnuće Isu-
sovo slikovito prikazivati. To se dogodilo teku apokrifnome Petrovu evanđelju.204
Sada nam se valja osvrnuti i na pripovijesti ο ukazanjima, što ćemo učiniti iz
sasvim određenoga interesa. Htjeli bismo upozoriti na njihovu duhovnu dubinsku
dimenziju.205 Naime, nužno je biti načistu s tim da se te pripovijesti ne smiju čita-
ti kao povijesni protokoli, nego kao izraz onih iskustava vjere što ih je pra-
kršćanstvo imalo u svezi s ukazanjima Uskrsnuloga. Te pripovijesti stoje na kraju
novozavjetnih predaja ο Uskrsu. Najstarije evanđelje, Markovo, te pripovijesti
još ne poznaje. Ono upućuje na ukazanje u Galileji (Mk 16, 7), ali ne pripovijeda
206
o njemu.
U svim pripovijestima nailazimo na stvarnost koja je omogućivala crkveni
život ili se on u njoj zrcalio. U pravilu ih susrećemo kao riječi poslanja što ih
Uskrsnuli priopćuje svojim učenicima. A mogu te riječi doći do izražaja i u zna-
kovima koje im Uskrsnuli daje. To opažanje navodi nas na spoznaju daje novo
okupljanje učenika i učenica, te napokon nastanak Crkve, ukorijenjeno u uskrs -
nome događaju. Pogledajmo pojedinačne elemente koji, dakako, ne znače savrše-
no nizanje onoga što je počelo oblikovati kršćanski život, ali nam ipak pružaju
bitno. Imamo, najprije nalog za navještanje, koji je sročen kao univerzalni nalog
- »Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i
duha Svetoga i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio!« (Mt 28, 18-20), ko-
jega se hvaća kao svjedočenje (Lk 24, 47s; Dj 1, 8). Navještanje uključuje u sebe
novo razumijevanje Pisma (Lk 24, 45s; 24, 27 i 32). U neraskinutoj mreži punoj
riba, koju Šimun Petar izvlači na kopno, slikovito je prikazan misijski nalog i je-

203
Matej shvaća Isusovo uskrsnuće kao znak Jonin u očima Židova. Usp. 12, 39s; 28, 11-15 i
GNILKA, Mt II, 495; I 465s.
204 £ v pej-r 3 5 ^ 0 : Vojnici su vidjeli čak dva anđela kao i samoga Krista kako izlazi iz groba. Glave
anđela dopirale su sve do neba, a Kristova glava još i više. Križ ih je slijedio.
205
Usp. KREMER, Osterevangelien, 233.
206
Ο sporednim završecima Markova evanđelja vidi: GNILKA, Mk II, 350-362.

175
dinstvo koje valja sačuvati (Iv 21, 11). Osnovna pretpostavka za nastanak Crkve
jest podjeljivanje božanskoga Duha. U Iv 20, 21-23 ono je povezano sa slanjem i
davanjem punomoći glede otpuštanja i zadržavanja grijeha. Poseban izraz zajed-
ništva jest gozba koju su trebali slaviti. Na to se smjera u pripovijesti ο ukazanju
učenicima na putu u Emaus (Lk 24,30s), ali i u Iv 21, 9 i 12s. Višestruko obrađi-
vano pitanje, je li u tim uskrsnim gozbama preslikano euharistijsko slavlje zajed-
nice, trebalo bi uzmaknuti uz svijest daje tu Krist domaćin stola i da se gozbom
postiže trajno zajedništvo s njime. Tada ćemo lakše shvatiti da nisu u pitanju sa-
mo gozbe ljubavi, agape, nego su to i sastanci na euharistijsko slavlje, barem je
tako u perikopi ο putu u Emaus. Čak je i Petrova služba, da pase njegovo stado, u
Iv 21,15-17 povezana s ukazanjem Uskrsnuloga. Naposljetku trebamo se sjetiti i
toga da se na kraju uskrsnih pripovijesti nalaze proskineze, poklonstva učenika
(Mt 28, 17s; Lk 24, 52; Iv 20, 28: »Gospodin moj i Bog moj!«).207 Sve to upućuje
na činjenicu daje nanovo oblikovana zajednica postigla vlastito bogoslužno sre-
dište čiju središnju točku čini uskrsnuli, uzvišeni Krist.
Treba opaziti da sva ovdje skupljena gledišta opisuju djelomično prilično
dug razvoj i da pripadaju vrlo različitim slojevima. Mi primjerice znamo daje tre-
balo svladati mnoge probleme prije negoli se prakršćanstvo probilo do univerzal-
noga poslanja. Tomino priznanje u Iv 20,28 znači vrhunac novozavjetne kristolo-
gije. Pa ipak, valja znati da su se i mnogo kasnije sve važnije i za Crkvu bitne spo-
znaje i zaključci naknadno utemeljivali u uskrsnome događaju.
Glede potpuna razumijevanja Isusova uskrsnuća mora njegovo egzistenci-
jalno značenje za vjernike biti spomenuto već na ovome mjestu. Priznavanjem
Isusa Raspetoga i Uskrsnuloga kršćani su postigli novi život, koji ih oslobađa i
koji bi trebali ostvarivati u zajedništvu s njime (usp. Rim 6, 1-11). Istodobno je
potpuno nov temelj zadobila ideja uskrsnuća mrtvih, koju smo već upoznali u
kontekstu židovske apokaliptike. Uskrsnuli Krist postao je sada sigurnim jam-
stvom toga daje za one koji mu pripadaju zauvijek prekinuto s razornom snagom
smrti (usp. 1 Kor 15, 12-28).
Tako smo stigli do rekonstrukcije uskrsnoga događaja. U tome se treba pridr-
žavati 1 Kor 15, 1-11. Apostol spominje ovdje šest kristofanija, počevši odKefei
završivši s onom koja je njemu pala u dio. Već smo spomenuli da su ukazanja Ke-
fl i dvanaestorici vremenski stajala na početku, a ukazanje njemu samomu na kra-
ju. U kojemu su kronološkom redoslijedu razvrstana ostala ukazanja - braći kojih
bijaše više od pet stotina, Jakovu i svim apostolima - ne može se više sa sigurno-
šću utvrditi. U svakome slučaju između Kristova ukazanja Kefi i ukazanja Pavlu
stoji vremenski razmak od jedne do dvije godine, ako pođemo od pretpostavke da
je Isus umro u 30. a da se doživljaj apostola Pavla pred Damaskom zbio 31./32.
godine.208

207
Opaska VON KREMERA, Osterevangelien, 233.
208
Glede kronologija usp. GNILKA, Jesus von Nazaret, 316s; Paulus von Tarsus, 309-313.
176
Na pitanje gdje su se Kristova ukazanja dogodila davani su različiti odgovo-
ri. Prema evanđeljima to se dogodilo u Galileji i Jeruzalemu, i to prema Mt 28,
16-20; Iv 21 u Galileji (usp. Mk 16, 7), a prema Lk 24,209 Iv 20 u Jeruzalemu (usp.
Dj 1). Neki autori htjeli bi sva ukazanja smjestiti u Galileju,210 a drugi u Jeruza-
lem.211 Prema većini istraživača ukazanja su započela u Galileji, a završila u Jeru-
zalemu.212 Iznimka je naravno Pavlov doživljaj u Damasku. S ovim posljednjim
mišljenjem treba se složiti. Učenici su pobjegli u Galileju. Tamo je Kefa doživio
prvu kristofaniju. Okuplja dvanestoricu, koji su djelomično možda ostali za-
jedno. Ukazanje Uskrsnuloga dvanaestorici moglo je možda uroditi odlukom da
odu u Jeruzalem. Do utemeljenja galilejskoga kršćanstva nije u to vrijeme još
došlo. Stara teza E. Lohmeyera, prema kojoj su od samoga početka postojale dvi-
je vrste kršćanstva, galilejsko, inicirano od Isusove rodbine, i jeruzalemsko, inici-
rano od Petra i učenika, nije uvjerljiva, ma koliko se s vremena na vrijeme ponov-
no isticala.213
Nedvojbeno je postojao interes da se ukazanja povuku u Jeruzalem, u blizinu
Isusova groba (usp. Mt 28, 9s). U Luke, koji je sva ukazanja usredotočio na Jeru-
zalem, dolazi još k tomu i teološki interes za svetim gradom. Daljnja ukazanja
ipak su moguća u Jeruzalemu. Mi bismo htjeli ukazanja braći kojih je bilo pet sto-
tina, Jakovu i svim apostolima smjestiti u grad. Pet stotina braće mogao je biti pr-
vi plod propovijedi učenika koji su iz Galileje ponovno došli u Jeruzalem. Je li se
uskrsno iskustvo zbilo na otvorenome? Što se Jakova tiče, pitamo se, je li susret s
njegovim bratom urodio obraćenjem, budući daje on sa svojom braćom bio skep-
tičan prema Isusovu ovozemaljskome djelovanju (usp. Mk 3, 20s. 31ss; Iv 7, 5).
Treba priznati da tu ne možemo poći dalje od naslućivanja. Podaci su više nego
oskudni. Krug označen riječima »svi apostoli« mora se zacijelo ograničeno shva-
titi, a da opet ne bude preuzak. On nadilazi dvanaestoricu. Jesu li Andronik i Juni-
ja iz Rim 16, 7 ο kojima Pavao piše: »Oni su ugledni među apostolima i prije me-
ne bili su u Kristu« pripadali tomu krugu?
Dakle, možemo krenuti od pretpostavke da je u Jeruzalemu došlo do osniva-
nja prve kršćanske zajednice. S pravom se u književnosti Jeruzalem navodi kao
matična zajednica. Ona je sebi dodijelila počasnu oznaku qehal el, Božja zajedni-
ca. Pavao svjedoči ο tome imenu kad govori ο svojoj nekadašnjoj progoniteljskoj
djelatnosti. »Crkvu Božju« (εκκλησία του θεού) koju je on progonio i namjera-
vao uništiti valja identificirati s jeruzalemskom zajednicom (usp. Gal 1, 13; 1 Kor

209
Luka i perikopu ο Emausu povezuje s Jeruzalemom (24, 13 i 33).
210
Na primjer, VON CAMPENHAUSEN, Ablauf 13-20, koji Jeruzalem pretpostavlja kao mjesto
ukazanja jedino apostolima.
211
Na primjer CONZELMANN, 1 Kor 303 i bilj. 79.
212
Usp. GRAß, Ostergeschehen 99-106, 119-127.
213
Usp. Ε. LOHMEYER, Galiläa und Jerusalem, Göttingen, 1936. Κ tomu i GRAß, Ostergesche-
hen, 124s.

177
15, 9). Apostol proširuje taj pojam na druge zajednice, pa i na one koje je on osno-
vao (1 Kor 1,2; 19, 32; 11, 16. 22; 2 Kor 1, 1; Gal 1,22). Ali taj je pojam uobiča-
jen za kršćansku zajednicu u židovskoj metropoli.214 Što se time hoće izraziti? Da
je ta zajednica kristalizacijska točka eshatološkoga okupljanja Izraela,215 zajedni-
ca posljednjega vremena koju Bog u ovome gradu poziva na okup. Moguće je da
se tijekom vremena iz toga razvila neka prednost Jeruzalema pred drugim zajed-
nicama, što je teško i gotovo nemoguće precizno odrediti. Jamačno se to očitova-
lo kao duhovna prednost. Jeruzalem je bio mjesto Isusova raspinjanja i polazna
točka navještanja Radosne vijesti, te je tako pružao drugim zajednicama mo-
gućnost da se trajno vraćaju samome izvoru. Neka pravna superiornost nad osta-
lim zajednicama ne bi se Jeruzalemu mogla pripisati.216
I ostale kršćanske oznake, čiji izvor naslućujemo u Jeruzalemu, upućuju na
isti smjer. Članovi zajednice nazivaju sebe svetima, što je također ime koje je Pa-
vao preuzeo za članove svojih zajednica. Za jeruzalemske kršćane taje oznaka bi-
la tako čvrsta da se pomoću nje čak moglo dati do znanja ο kome je riječ. Tako go-
vori Pavao u svezi s kolektom za Jeruzalem - a da ne spominje naziv grada - jed-
nostavno ο posluživanju svetih (2 Kor 8,4; 9,1), ili da ovo bogoslužno posluživa-
nje podmiruje oskudicu svetih (9,12). Očito je bilo svima jasno da se pod tim poj-
mom podrazumijevaju jeruzalemski kršćani. Već sam taj naziv izražava počasno
mjesto Jeruzalemske zajednice.
Vjerojatno se oni nazivahu i siromasima. »Samo neka se sjećamo siromaha,
što sam revno i činio« (Gal 2, 10). Tim riječima opisuje Pavao dogovor na Apo-
stolskome saboru, na temelju kojega će provesti kolektu za Jeruzalem. Siromasi-
ma se ne nazivaju samo zbog njihove potrebe. Ukoliko se radi ο vlastitoj oznaci,
tada se ona odnosi na pobožnost siromaha, po kojoj su siromasi Bogu posebno
bliski (usp. Lk4, 18; 6, 20).217
Vrlo je vjerojatno da su se jeruzalemski kršćani između ostaloga nazivali i
»učenicima« (μαϋηταί), istim imenom pod kojim je Isus okupljao svoje učenike.

214
Usp. K. HOLL, Der Kirchenbegriff des Paulus in seinem Verhältnis zu dem der Urgemeinde:
Gesammelte Aufsätze zur Kircherngeschichte II, Tübingen, 1928., pretisak Darmstadt, 1964.,
44-67; HAINZ, Ekklesia, 232-236.
215
Usp. ROLOFF, Kirche, 83.
216
HOLL (bilj. 184) je silno pretjerao s isticanjem prava Jeruzalema. Tako on misli da Jeruzalem
ima pravo na Pavlove kolekte koje je on proveo u svojim zajednicama. Glede toga usp. GNIL-
KA, Paulus von Tarsus, 152-161.
217
L. Ε. KECK, The Poor among the Saints in the NT, ZNW 56 (1965.), 100-129; isti autor, The
Poor among the Saints in Jewish Christianity and Qumran, ZNW 57 (1966.), 54-93, je skepti-
čan u tome pogledu. Za razliku od njega D. GEORGI, Die Geschichte der Kollekte des Paulus
für Jerusalem, ThF 38, Hamburg-Bergstedt, 1965., 22s., »siromahe« smatra vlastitom ozna-
kom jeruzalemske zajednice. U Rim 15, 26 nalazi se formulacija »siromašni sveti u
Jeruzalemu«. Ovdje su siromašni samo jedna grupa među svetima. Eshatološki sadržaj pojma
nije nam više dostupan. To znači jedan izmijenjeni odnos prema Jeruzalemu. Tako misli Georgi
81s.

178
Takav odnos za vjernike u židovskoj metropoli sačuvao se samo u Djelima apo-
stolskim (6, ls. 7). No, Djela taj naziv koriste i za kršćane u drugim mjestima.218
To ime znači neposrednu povezanost s Isusovim učenicima.
Zanimljivo je da smo istu nomenklaturu - izuzevši riječ »učenik« - našli i u
Kumranskim spisima. Članovi Kumranske zajednice nazivahu sebe također siro-
masima (1 QH 18, 14), »siromasi tvoje milosti« (1 QH 5, 22), »siromasi tvoga
spasenja« (1QH 11,9), »siromasi Duha« (1 QM 14, 7; 1 QH 14, 3). Oni su
»muževi svetosti« (1 QS 5, 13. 18; 8, 17), »muževi savršene svetosti« (1 QS 8,
20), »sveta zajednica« (1 QH 7, 10). Taj bi se popis mogao nastaviti. Posebno
iznenađuje činjenica da se i u njih susrećemo sa specifičnom oznakom qehal el (1
QM 4, 10; 1 QSa 1, 25), Božja zajednica.2191 oni sebe smatrahu zajednicom po-
sljednjega vremena, koja čeka na izbavljujući zahvat Božji i hita u susret Mesiji,
odnosno dvojici Mesija, koji imaju doći. I upravo je u tome što kršćanska zajedni-
ca vidi Mesiju kao onoga koji je već došao, važna razlika, kao i u tome što se mi-
sao ο spasenju u Kumranu odnosi na posvemašnje ispunjenje Zakona. Kršćani ne
smatraju sebe svetima u smislu ćudorednoga savršenstva, nego ljudima koji su po
Isusu otkupljeni i u njemu su iskusili oslobađajuću blizinu Boga.
Na kraju ovog poglavlja, u kojemu se u središtu nalazi Isusovo uskrsnuće, ne
smijemo zaobići pitanje na koji način možemo sebi danas pobliže rasvjetliti tu
središnju kršćansku vjeroispovijesnu rečenicu. U egzegezi i teologiji današnjice
postoje brojne postavke za posredovanje razumijevanja od kojih ćemo neke na
sljedećim stranicama kritički prikazati u najkraćim crtama, prije nego što iznese-
mo vlastito stajalište.
Stajalište R. Bultmanna220 moguće je opisati rečenicom daje Isus uskrsnuo u
kerigmu. Bultmann je tu formulaciju izričito odobravao, zahtijevajući jedino da
se ona pravilno razumije. A pravilno razumjeti znači daje Isus prisutan u kerigmi,
da se prisutnost očituje u njegovoj riječi s kojom se slušatelj susreće u kerigmi.
Međutim, ukoliko bi to bilo točno, sve bi spekulacije ο egzistenciji Uskrsnuloga,
sve pripovijedanje ο praznu grobu i sve uskrsne zgode bile suvišne, bez obzira na
to koje momente historijskih činjenica sadržavale i koliko istinite bile u svome
simboličnom sadržaju. Smisao uskrsne vjere sastoji se u tome da vjerujemo u Go-
spodina nazočna u kerigmi.221 Za razumijevanje toga stajališta važno je znati da
postoji razlika između »događaja« Isusova uskrsnuća i »iskustva« toga uskrsnu-
ća. Objektivni događaj ima po Bultmannu drugorazredno značenje prema subjek-

218
Riječ se u Dj spominje 28 puta.
219
Riječ qehal susreće se češće. Usp. KUHN, Konkordanz. Uz to i 4 Q 376 1, II, 2; 4 Q 470 1, 6; 4
Q 169 3, 5 i 7; 6Q 18 14,2.
220
Das Verhältnis der urchristlichen Christusbotschaft zum historischen Jesus, SH AW.PH 1960.,
3. rasprava, Heidelberg, 1962.; isti autor, NT und Mythologie. Das Problem der Entmythologi-
esierung der ntl Verkündigung, KuM 1, Hamburg-Bergstedt, i960., 13-48.
221
Verhältnis (bilj. 190)27.

179
tivnome iskustvu koje čovjek može imati u susretu s riječju propovijedi. Prihvati
li on tu riječ, prihvati lije s vjerom, iskusit će daje u toj riječi nazočan Isus. Bul-
tmann drži i pitanje nastanka vjere u uskrsnuće drugorazrednim. Iako je doduše
moguće spoznati daje Petar pri nastanku te vjere mjerodavno uzeo udjela, ipak je
mnogo značajnija sama spoznaja da se s vjerom u uskrsnuće traži novo razumije-
vanje križa. Prokletstvo koje je Raspetoga snašlo nakon židovske presude, pre-
vladano je i preobraženo. Uskrsnom vjerom potvrđuje se ispravnost zahtjeva da
je Isus bio poslanik Božji, čija riječ je konačna i odlučujuća. Zajednica je morala
sablazan križa nadvladati i ona je to učinila uskrsnom vjerom.222
U tome osmišljavanju uskrsnuća kao pozitivno treba istaknuti to što je ono
usmjereno na omogućenu vjeru koja dalje djeluje, na problem kako ću danas
iskusiti uskrsnuće. To mije doista moguće vjerničkim slušanjem propovijedi - a
usuđujemo se ovomu dodati - i u molitvi, u liturgiji zajednice, u euharistijskome
slavlju. Međutim, u Bultmanna ostaje nejasno na koji način treba shvatiti Isusovu
nazočnost u kerigmi. Razrješava li se ona možda zadobivanjem novoga poimanja
egzistencije koja nadvladava svijet? Neprijeporno je da su ranokršćanske zajed-
nice Uskrsnulog Krista poznavale kao onoga koji je uzvišen k Bogu i kod njega
živi. Tu se predodžbu ne može napustiti. A jednako tako ostaje otvoreno pitanje
kako zajednica dolazi do vjere u Isusovo uskrsnuće i odakle crpi snagu za nadvla-
davanje sablazni križa. Odreknemo li se odgovora na to, dovodimo sebe pred za-
gonetku. I upravo će povijesno znatiželjan čovjek tražiti odgovor.
Bultmann je našao neke nasljednike u svome poimanju Isusova uskrsnuća.
E. Fuchs223 poistovjećuje gotovo na isti način uskrsni događaj s događajem navje-
štanja i vjeru u uskrsnuće s vjerom u Riječ. Umjesto da se pita ο Isusovu uskrsnu-
ću kao »događaju«, svaki pojedinac treba uskrsnuće vježbati kao prakticiranje
novoga kršćanskog samopoimanja. G. Koch224 također naglašuje sadašnje znače-
nje uskrsnuća i dolazi čak do konstatacije daje nama danas susret s uskrsnulim
Kristom moguć u jednakoj mjeri kao što je to nekoć bio njegovim učenicima. Ne
postoji nikakva razlika između svjedoka uskrsnuća i nas. Ukazanje Isusa Krista
nije bila nikakva epizoda nekoga malog kruga. Sve što se dogodilo učenicima i
apostolima, dogodit će se i onima koji se otvaraju Kristu i prebivaju u njegovoj
blizini. Koch uskrsna izvješća tumači simbolično. Tjelesnost uskrsnuloga znači
da on ponovno pruža svoje duhovno zajedništvo i po njoj je sada u svijetu. Gleda-
nje i dodirivanje uskrsnuloga znači osobnu povezanost. Prva ukazanja simbo-
lično izražavaju nastajanje zajednice posljednjega vremena. Ti primjeri neka bu-
du dosta. Kako god bilo važno posredovanje ideje uskrsnuća, vremenska razlika

222
Usp. BULTMANN, Theologie, 47s.
223
Warum fordert der Glaube an Jesus Christus von uns ein Selbstverständnis?, objavljeno u:
Zum hermeneutischen Problem in der Theologie, Tübingen, 1965., 237-260, osobito 238.
224
Die Auferstehung Jesu Christi, BHTh 27, Tübingen, 1959., 157-325, osobito 279s. 240-242.
301.

180
između svjedoka uskrsnuća i nas ne može se ukinuti. Svjedoci su temelj vjere u
uskrsnuće. Novozavjetno svjedočenje uskrsnuća iznosi na vidjelo vremensku ra-
zliku u kojoj se vrijednost svodi na to da su ukazanja uskrsnuloga imala svoj svr-
šetak i bila su rezervirana samo za jedan mali krug.
Pitanjem, u čemu su pred nama oni koji su dali temelj vjeri u uskrsnuće bavi
se P. Tillich.225 On tu prednost vraća u vrijeme djelovanja ovozemaljskoga Isusa.
Učenici su Isusa doživjeli kao nositelja jedinstvene punomoći koja ih je oslobodi-
la svake negativnosti i zdvojnosti. Poslije njegove smrti nisu mogli sebi zamisliti
da bi on sam mogao pripadati prošlosti. U tome kontekstu govori Tillich ο eksta-
tičnu potvrđivanju nerazoriva jedinstva novoga postojanja s njegovim nositeljem
Isusom iz Nazareta. To znači da su učenici, osvrćući se na njega zadobili svoju
novu bit i izvjesnost da od sada spadaju zajedno zauvijek. Nazivajući svoje tuma-
čenje teorijom restitucije, Tillih daje jasno do znanja daje cilj te restitucije obno-
va vjere učenika, koja je činjenicom križa znatno oslabila, ali koja svoju snagu cr-
pi iz iskustva s ovozemaljskim Isusom kao nositeljem novoga bitka.
Tu bi se moglo svrstati i K. Bergera226, iako njegova argumentacija nije su-
stavno-teološka, nego egzegetska. Njegova zanimljiva teza polazi od sukladnosti
kršćanske vjere u Isusovo uskrsnuće s Pismom. On nastoji dokazati daje u židov-
stvu Isusova vremena bilo aktualno očekivanje prema kojemu će posljednji po-
slanik Boga, koji će se pojaviti neposredno prije Posljednjega suda, biti ubijen.
Ali Bog će ga spasiti od smrti, uskrsnuti ga i proslaviti. Polazište za dokaz ο toj
predaji Berger pronalazi u Otkrivenju (11), u najavi dvojice svjedoka koje ubija
»zvijer iz Bezdana«, čija trupla leže na trgu grada velikoga, u koje nakon tri i pol
dana ponovno ulazi »duh životni od Boga« i koji napokon budu uzeti na oblaku u
nebo. Ta predaja ο sudbini proroka (ili dvojice proroka) posljednjega vremena bi-
la je navodno tako raširena da su je Isus i učenici mogli poznavati. Nije čak isklju-
čeno daje Isus ο svome uskrsnuću govorio onako kako nam to prikazuju evanđe-
lja.227 U skladu s tim stajalištem Isusovo uskrsnuće nije nešto novo i iznenađuju-
će. Štoviše, s njime treba bezuvjetno računati, ako je Isus bio i odlučujući i po-
sljednji poslanik Božji. Vjera učenika bila je već - kao i u Tillicha - unaprijed od-
lučena, u zajedništvu s ovozemaljskim Isusom. Prema tome, Isusovo uskrsnuće
izvodi se iz Pisma, ono je iznad svakoga iskustva i temelji se na teološkome, a ne
empirijskome uvidu. Pritom Berger ne želi isključiti povijesni impuls (kao što je
prazan grob itd.) koji je učenike poticao na vjeru u Isusovo uskrsnuće. No, njemu
je u njegovoj raspravi stalo prvenstveno do toga da »odredi teološku strukturu
uskrsnoga iskustva i tako pripravi teologiju Isusova uskrsnuća«.228

225
Systematische Theologie II, Stuttgart, 1958., osobito 169s.
226
Die Auferstehung des Propheten und die Erhöhung des Menschensohnes, StUNT 13,
Göttingen, 1976., osobito 125-149. 223-235.
227
146.
228
234.

181
Bergerova teza je nedvojbeno utemeljenija od Tillichove, pogotovo ako je
židovske i kršćanske izvore moguće prenijeti na Isusovo vrijeme. Alije ipak veli-
ka razlika, kažemo li da se uskrsnuće ubijenoga proroka posljednjega vremena
očekuje, ili pak velimo da se uskrsnuće dogodilo. Sigurno je jedna takva predaja
prikladna da uskrsnuće koje se dogodilo protumači i zaodjene u riječi. No, je li to
dostatno da prouzroči vjeru? Pa čak ako joj je i prethodilo iskustvo s ovozemalj-
skim Isusom?229 Valja se pobrinuti za dodatan impuls.
G. Lüdemann230 pruža nam konačno historijsku rekonstrukciju povijesti i biti
najstarije kršćanske vjere u uskrsnuće, prije nego što će nam ponuditi svoje te-
ološko poimanje. Na početku se nalazi Kefina vizija s auditivnim crtama, u kojoj
je on vidio živoga Isusa, i koja je označena kao »sigurno historijska«.231 Potom
slijede u neke vrste lančanoj reakciji ukazanja dvanaestorici, braći kojih je bilo
pet stotina, što se vjerojatno podudara s duhovskim događajem, ženama. Pavao
čini doduše izvanjsku točku uskrsnoga događanja, no Isus se tijekom vremena
ipak uvijek iznova ukazivao. Perikopa ο praznu grobu nije povijesna i valja je
vrednovati samo kao posljedicu poruke da je Raspeti uskrsnuo.232 Praiskonsko
iskustvo Uskrsa, koje se krije iza pripovijesti ο uskrsnuću, sadrži u sebi otpušte-
nje grijeha, zadobivanje života i iskustvo vječnosti. Za Kefii, kao onoga koji je
bio dionikom prvoga ukazanja, treba računati s osjećajem krivnje, povezane sa
sviješću daje raspeti Isus omogućio oproštenje grijeha. U lomljenju kruha oku-
pljene zajednice vrlo brzo se iskusilo jasno predočivanje Raspetoga, kako se us-
pomena na njegovo djelovanje i njegove riječi očuvala životnom te se daleko bo-
lje razumjela u svjetlu eshatološko-mesijanski protumačena Pisma, prije svega
Psaltira.
Mi danas više ne možemo Isusovo uskrsnuće razumjeti u doslovnome smi-
slu. Pa ipak ostajemo pri tome daje iskustvo neograničene Božje milosti, što gaje
Petar doživio u osobnome druženju s Isusom postalo, zahvaljujući uskrsnuću, ne-
opozivim. Uskrs je doveo do određena iskustva s Isusom koje je ojačalo ono staro
- ono koje su imali u druženju s ovozemaljskim Isusom. To znači daje kršćanska
vjera u potpunosti svedena na ovozemaljskoga Isusa. Ta se misao šire razvija po-
zivanjem, poglavito na W. Herrmanna. Čovjek Isus učinio nam je Božju opstoj-
nost posve izvjesnom. On je objektivna moć koja omogućuje tu vjeru. Čini se da
Lüdemann ideji daje Isus živ ne pridaje nikakvu vlastitu teološku kvalitetu. Na-
ravno da će za sebe kazati - opet se nadovezujući na W. Herrmanna - kako vjeruje

229
Skeptičan je i P. HOFFMANN: TRE IV 497, prema kojemu onodobni legitimni modeli Božjih
proroka ili mučenika posljednjega vremena nisu dostatni da bi superiornu zahtjevu Sina Čo-
vječjega, Isusa dali adekvatno značenje. Glede ocjene Heroda Antipe u Mk 16,14 da se u Isusu
pred njim pojavio ubijeni Ivan Krstitelj, valja kazati da se Ivan vratio u ovozemaljski život. A to
je nešto drugo od Isusova uskrsnuća.
230
Auferstehung Jesu, osobito 190-202.
231
192.188.
232
138.

182
da Isus u smrti nije bio predan uništenju. Teško je, doduše, bilo što reći ο načinu
njegova postojanja kao Živoga, ali ipak se smije čvrsto nadati da on kao živući
prebiva među nama.
Egzegetski ne razumijem rečenicu po kojoj se Krist nakon ukazanja Pavlu u
Damasku i dalje uvijek iznova ukazivao.233 Valjalo bi se teološki zapitati je li za
vjerovanje dostatno to što Isus u smrti nije bio predan uništenju. Ne kažemo li istu
stvar kad se pitamo ο sudbini svojih umrlih roditelja. Ako u to vjerujemo, onda
vjerujemo zato što smo zahvaljujući Isusovoj sudbini, njegovoj smrti i uskrsnuću,
jasno prepoznali put u život, u vječnost, za kojom vjernici postojano čeznu.
»Gdje god se rađa kršćanska vjera u otkupljenje, ona u osobi vjernika biva
moćnom silom protiv demonije ovostranoga zarobljivanja koja danas tolikima -
a među njima i teolozima - bezobzirno prijeti praktičnim ateizmom«.234
Evo nas kod E. Schillebeeckxa!235 On osvaja sjajem svoje egzegeze i sustav-
nosti, čija kongenijalna povezanost mu služi za ishodište promišljanja ο tome da
se između bijega učenika i novoga navještanja moralo nešto dogoditi. Odgovor
ne može biti: stvarnost samoga uskrsnuća. Jer je uskrsnuće događaj koji više ne
pripada našoj zemaljskoj ljudskoj povijesti. I zato Novi zavjet nigdje ne opisuje
sam događaj uskrsnuća. Kad su učenici nakon smrti na križu razgovarali ο uskr-
snuću, pretpostavljalo je to određena iskustva, što su ih oni shvaćali kao Božje
djelovanje na njima. To se ne bi odnosilo na prazan grob, jer tjelesnome uskrsnu-
ću nije potrebno nikakvo iščezlo truplo.
To što su učenici, a posebno Petar, iskusili bilo je njihovo ponovno prihvaća-
nje od strane Isusa ο kojega su se bili ogriješili. Iskustvo uskrsnuća bilo je za njih
čin milosti i obraćenja. No, obraćenje je već u židovstvu bilo opisano kao pro-
svjetljenje. U tome smislu može Schillebeeckx inzistirati na gledanju. Krist koji
prosvjetljuje daje se vidjeti, oni ga sada prepoznaju onakvim kakav stvarno jest.
Iako smrt Isusova nije značila potpun slom njihove vjere, njima prije toga ipak ni-
je bilo jasno da Isus ima konstitutivno značenje za konačno spasenje, za ostvare-
nje Božjega kraljevstva. Taj im je uvid sada darovan. Shvatiti Isusa u njegovu to-
talitetu života znači uskrsno iskustvo.
Ako je uskrsno iskustvo ponajprije dar sačuvana otpuštenja i obraćenja, onda
je po Schileebeckxu spoznaja ili iskaz »Isus je uskrsnuo!« samo njihov odraz.236

233
Ukoliko Lüdemann misli na 2 Kor 12,1-5, a uvjeren sam da ne misli na njega, taj bi tekst valja-
lo jasno razlikovati od ukazanja.
234
Citat E. Hirscha, u Lüdemanna 202. - Ponekad dolazi odobravanje s pogrešne strane.
235
Jesus., Freiburg, 1975., osobito 335-388.
236
Mislim da bi na taj način trebalo shvatiti Schilleebeckxa 348 koji na toj stranici kaže sljedeće:
»Nasuprot W. Marxsenu, ja polazim od »uskrsnoga iskustva« kao realnosti, kao iskustva stvar-
nosti i stvarnoga iskustva koje u svakome slučaju nosi u sebi artikulacijski moment. I sada mi
preostaje učiniti ono posljednje; to znači, ako je pretpostavljeno »uskrsno iskustvo«, je li ideja
uskrsnuća najstariji i najizvorniji interpretacijski moment u tome iskustvu ili postoje druga tu-
mačenja?«

183
Ali to nije jedini odraz, a po svoj prilici nije ni najstariji. Najstariji odraz bio bi
iskaz: »Isus će se vratiti na Sud«. Taj iskaz ponudio bi izvor izreka, a da u njemu
ne bi bio eksplicitno uzet odnos prema Isusovu uskrsnuću. Osim toga postoje i
dva daljnja stupnja refleksije: božansko-čovječna i mudrosna kristologija. Prva,
prema kojoj se Krist prikazuje kao »božanski čovjek«, ili još bolje, kao onaj koji
posjeduje unutrašnju božansku silu, nalazi se u pripovijestima ο čudesima u evan-
đeljima.237 Ovozemaljskoga Isusa tako prikazivati, bio bi zapravo odraz Uskrsa.238
Crte Uskrsnuloga prenosile bi se na ovozemaljskoga. Prema mudrosnoj kristolo-
giji Isus se poistovjećuje s mudrošću, božanskom mudrošću, onom božanskom
silom, koja sukladno predodžbama starozavjetno-židovske mudrosne literature
poprima gotovo osoban lik, koji je preegzistirao u Boga, došao na zemlju, bio od-
bačen od ljudi i opet se vratio k Bogu. Taj mudrosni mit u pouskrsno bi vrijeme
bio prenesen na Isusa. Pri tome se ne govori ο Isusovu uskrsnuću, nego ο njegovu
uzvišenju. Najstariji hvalospjevni izraz bila bi Pjesma Kristu iz Fil 2, 6-11 koja
glasi: On ponizi sam sebe, ali ga Bog preuzvisi.
Glede božanske i mudrosne kristologije mogli bismo se suzdržati od suda jer
nijedna od njih zacijelo ne predstavlja najstariji izraz Uskrsom zadobivenih uvi-
da.239 Stoga se i vjera u ponovni dolazak Kristov može samo uvjetno uzimati u ob-
zir. Mi ćemo se na to vratiti kod ponovne obrade pitanja ο Sinu čovječjemu.
Ispravno je rečeno da očekivanje dolaska Sina Čovječjega Isusa na Sud u izvoru
izreka pretpostavlja njegovo uskrsnuće. Moglo ga se očekivati samo ukoliko se
vjerovalo da on živi. On će se zacijelo tada sukladno toj vjeri objaviti kao Živi, i
to pred cijelim svijetom. Stoga valja glede izvora izreka misliti i ο tome da pred-
stoji paruzija Krista. Visoka starost izreke da će Krist uskrsnuti od mrtvih sačuva-
na je u 1 Kor 15, 3-5, pa čak i više od toga, ako se uzme u obzir da je ta pistis-reče-
nica sastavljena od sažete vjeroispovijesne rečenice. Nije očekivanje paruzije
Kristove vodilo k vjeri u njegovo uskrsnuće, već obratno, vjera u uskrsnuće vodi
k očekivanju Sina čovječjega.
Treba kritički provjeriti i Schillebeeckxovu umnu interpretaciju gledanja.
Tumačiti to gledanje u smislu židovske terminologije obraćenja sasvim je pro-
izvoljno. Alije nešto drugo sa spoznajom tko je uistinu Isus. To doista ima podlo-
ge u tekstovima.

237
Odnosi se na pojedine pripovijesti ο čudesima. Isus je u pravilu ozdravljao pomoću riječi. To
zagovara starija predaja pripovijesti ο ozdravljenjima. Prema božansko-čovječnoj kristologiji
ozdravljao je pomoću sile koja je izlazila iz njega (usp Mk 5, 30).
238
Prema Schilleebeckxu 378 pripada toj predaji također i predodžba ο ukazivanju uskrsnuloga
Isusa.
239
Valja razlikovati mudrosni mit i identifikaciju Krista s božanskom mudrošću od predodžbe ο
Isusu kao glasniku mudrosti. Glede toga usp. GNILKA, Jesus von Nazaret, 260; glede cjeline
F. CHRIST, Jesus Sophia, AThANT 57, Zürich, 1970. Upitno je također je li tekst u Fil 2, 6-11
prožet mudrosnim mitom. Usp. GNILKA, Phil, 138-147.

184
Osvrnuvši se na sve rečeno, možemo napokon odrediti i vlastito mišljenje.
Nama je u današnje vrijeme pristup živomu Isusu moguć u pobožnu prihvaćanju
Evanđelja, u liturgiji, u sakramentu, u molitvi. Samo što to iskustvo nije identično
s onim što su ga doživjeli apostoli. Mi vjerujemo zato što smo tu vjeru našli u za-
jedništvu vjernika. To je ista ona vjera koju su utemeljili apostoli.
Ispravno je da za apostole vjera u uskrsnuće Isusovo pretpostavlja njihovo
druženje s ovozemaljskim Isusom, ne samo u smislu daje uskrsnuli s ovozemalj-
skim identičan. Oni su čuli njegove oslobađajuće riječi i prihvatili ih, doživjeli su
ga u nasljedovanju njega, on im je otvorio novo bivanje. Velikim pouzdanjem u
njega bili su ispunjeni već za njegova života na zemlji. Ali tko je on naposljetku
bio, postalo im je jasno tek po križu i uskrsnuću. Tek su tada spoznali, između
ostaloga i svojim osvrtom na druženje s njim daje s njime povezano konačno i
vječno spasenje, daje on ostao mjerodavan poslanik Boga. U uskrsnim tekstovi-
ma to dolazi do izražaja u tome što se oni povezuju s kristološkim naslovima iako
je ta eksplicitna spoznaja prošla duži put: Krist/Mesija (1 Kor 15, 3), Kyrios/Go-
spodin (Iv 20, 28) Sin Božji (Gal, 1, 16), da spomenemo samo neka mjesta.
Ono na čemu se temeljila uskrsna vjera apostola nije bio prazan grob. Vidjeli
smo da perikopa ο grobu obrađuje već uskrsnu kerigmu, dakle, vjera u uskrsnuće
Isusovo od mrtvih mora biti starija od navještanja prazna groba. Osim toga pra-
zan je grob višeznačan i može biti krivo shvaćen. Također smo vidjeli da rečenica
»Isus bi uskrišen od mrtvih«, koja vremenski stoji ispred navještanja prazna gro-
ba, neophodno uključuje u sebe misao daje cijeli Isus, dakle i njegovo tijelo, po-
novno oživio. Govoriti ο bestjelesnome uskrsnuću u svezi s Isusovim uskrsnu-
ćem bilo bi zaista besmisleno.
Što se dakle dogodilo Kefi i apostolima na Uskrs? U tekstovima se to opisuje
kao čin objave. Govoriti ο viđenju Isusa, odnosno kazati da su vidjeli Isusa (usp. 1
Kor 9,1) nije dostatno, zato što se time ne obuhvaća sva kvaliteta objave. Kvalite-
ta objave sadrži iskaze: njega je Bog učinio vidljivim, odnosno on se dao vidjeti
(ώφϋη) i Bog je svoga Sina objavio (άποκαλύψαι). Formulu ώφϋη upoznali
smo kao uobičajeni starozavjetni iskaz objave. Taj iskaz objave sadrži takvo dje-
lovanje Boga na učenike koje im je dalo do znanja da raspeti Isus živi. To je rezul-
tiralo novim okupljanjem učenika, iskustvom opraštanja i prihvaćanja. Ni ovdje
se ne smije smjer izokretati. Postoji stari spor oko toga smije li se to iskustvo na-
zvati povijesnim. Ono je onoliko povijesno koliko su oni kojima se dogodilo bili
povijesne osobnosti. Ono što im se dogodilo, ostaje metapovijesno. Stoga svjedo-
ke valja smatrati neoporecivim dijelovima ukazanja.240 Umjesto ο povijesnome i
metapovijesnome bilo bi bolje govoriti ο realnom iskustvu.241 Naša vjera počiva
na vjeri tih prvih svjedoka. Kad su iskusili da Raspeti živi, mogli su formulirati

240
Tako misli BLANK, Paulus und Jesus, 180s.
241
G. L. MÜLLER, Katholische Dogmatik, Freiburg, 1995., 300, kaže da nijedna filmska kamera
u pogonu ne bi mogla zadržati u slici i tonu ni događaj uskrsnuća, ni Isusovo uskrsno ukazanje.

185
vjeroispovijesnu rečenicu: Isus je uskrsnuo od mrtvih. Za takvo poimanje ospo-
sobilo ih je u apokaliptičkome židovstvu dokazivo očekivanje da će mrtvi uskr-
snuti. Naravno da su oni u Isusovoj sudbini na jedinstven način vidjeli unaprijed
ostvarenim sveopće očekivanje. Je li im bio na raspolaganju model ubijena i us-
krsnula proroka posljednjeg vremena, pustimo po strani. Ako se tome pridodaje
prazan grob, onda se to ne čini - da to još jednom ponovimo - u smislu utemelji-
vanja vjere, nego u smislu pobjedničkoga trofeja, u smislu uprizorenja događa-
ja.242 Međutim, teološki je također punovažna predodžba daje Bog Stvoritelj mr-
tvomu Isusu dodijelio novu tjelesnost.
LITERATURA: T. MOMMSEN, Römisches Strafrecht, Leipzig, 1899., pretisak Darmstadt, 1961.;
W. MICHAELIS, Die Erscheinungen des Auferstandenen, Basel, 1944.; H. VON CAMPENHA-
USEN, Der Ablauf der Osterereignisse und das leere Grab, SHAW.PH 1958., 2. izd.; H. GRASS,
Ostergeschehen und Ostergeschichte, Göttingen, 1962.; U. WILCKENS, Die Missionsreden der
Apostelgeschichte, WM ANT 5, Neukirchen, 1963.; J. KREMER, Das älteste Zeugnis von der Au-
ferstehung Christi, SBS 17, Stuttgart, 1967.; K. H. RENGSTORF, Die Auferstehung Jesu, Witten,
1967.; J. BLANK, Paulus und Jesus, StANT 18, München, 1968.; K. LEHMANN, Auferweckt am
dritten Tag nach der Schrift, QD 38, Freiburg, 1968.; W. THÜSING, Erhöhungsvorstellung undPa-
rusieerwartung in der ältesten nachösterlichen Christologie, SBS 42, Stuttgart, 1970.; U. WILC-
KENS, Auferstehung, ThTH 4, Stuttgart-Berlin, 1970.; K. KERTELGE, Apokalypsis Jesou Chri-
stou (Gal 1, 12), NT und Kirche, (jubilarni spis R. Schnackenburg), Freiburg, 1974., 266-281;
H.-W. KUHN, Jesus als Gekreuzigter in der frühchristlichen Verkündigung bis zur Mitte des 2. Ja-
hrhunderts, ZThK 72 (1975.), 1-46; J. KREMER, Die Osterevangelien — Geschichten um Gesch-
ichte, Stuttgart, 1977.; P. HOFFMANN, Die Toten in Christus, NTA 2, Münster, 1978.; P. HOF-
FMANN, članak: Auferstehung Jesu Christill 1, TRE IV, Berlin, 1979., 478-513; J. BROER,»Der
Herr ist dem Simon erschienen« (Lk24, 34), SNTU 13, Linz, 1988., 81-100; R. E. BROWN, The
Burial of Jesus, CBQ 50 (1988.), 233-245; M. HENGEL, Psalm 110 und die Erhöhung des Aufer-
standenen zur Rechten Gottes: Anfänge der Christologie, (jubilarni spis F. Hahn), Göttingen, 1991.,
43-73; S. VOLLEN WEIDER, Ostern - der denkwürdige Anstoß einer Krisenerfahrung, ΤΗΖ 49
(1993.), 34-53; R. E. BROWN, The Death of the Messiah, 2 sveska, New York, 1994.; G.
LÜDEMANN, Die Auferstehung Jesu, Stuttgart, 1994.; G. ESSEN, Historische Vernunft und Au-
ferweckung Jesu, Mainz, 1995.; P. EGGER, »Crucifixus sub Pontio Pilato«, NTA 32, Münster
1997.

242
Kad BLANK, Paulus und Jesus, 182, praznu grobu, na čijoj historičnosti inzistira, pripisuje
»skromno« značenje, onda je na djelu nasilno umanjivanje.

186
Peto poglavlje

RANA CRKVA

Crkva nastaje u pouskrsnome vremenu, nakon događaja u vezi s Isusovim


križem i uskrsnućem. U Isusovu ovozemaljskome djelovanju utvrdili smo ele-
mente koji u kasnijem razvoju dolaze u pitanje kao povezujući elementi. To je, pr-
vo, usmjerenost njegova djelovana na narod Božji. Drugo, to je njegovo slanje
učenika (dvanaestorice?) koji su ga u njegovu vlastitome djelovanju podupirali te
su zato imali sada posebna ovlaštenja. Oni su se jamačno toga prisjetili. Međutim,
ono što sada nastaje posve je nešto novo. Kontinuitet je osiguran, poglavito u oso-
bama. One koje su Isusa u njegovu ovozemaljskome životu slijedile, postale su
jezgrom onih pojedinaca koji se u pouskrsno vrijeme odvažiše za nov početak.
U ovome poglavlju nastojat ćemo prikazati razvoj toga početka. To naravno
nije moguće učiniti u strogo kronološkome smislu. Hoćemo navesti činjenice i
pokazati kako je došlo do oblikovanja onoga što nazivamo Crkvom. Stoga se
usredotočujemo na sam početak. Treba imati pred očima da se to zbivalo u okviri-
ma izraelskoga naroda. Osamostaljenje nove zajednice, tek polagano su zapažali
i realizirali i oni koji su bili unutra, i oni koji su bili izvan.

1. OBLIKOVANJE ISPOVIJESTI VJERE

Kao točku okupljanja nove zajednice hoćemo najprije obraditi vjeroispovi-


jest. Ne zato što bi se ona nalazila na samome početku, nego zato što je prikladno
prizvati u svijest ono vlastito. Oni koji su se okupljali u zajednicu, poznavali su se
ujedinjeni u ispovijedanju vjere. Uvijek se radilo ο ispovijedanju vjere u Isusa iz
Nazareta koji se na taj način očitovao kao središte Crkve. Uslijedilo je preuzima-
nje naziva, naslovljavanja, kristoloških pridjeva, koji su već bili primjenjivani u
okolnome svijetu, a odsad će biti primjenjivani na očekivani lik Otkupitelja na
koncu vremena. Pošto su ta imena bila udomaćena u židovstvu, nova zajednica
nije mogla biti smatrana nečim stranim.
Pouskrsni nastanak vjeroispovijesti ostavio je tragove. U sinoptikä nailazi-
mo na te tragove u biti samo dvaput, jednom u obliku priznanja Šimuna Petra: Ti
187
si Krist (Mk 8, 29par; Mt 16, 16 pridodaje: Sin živoga Boga), a drugi put kao is-
povijest vojnika pod križem koji se obratio Isusu kao Božjemu Sinu (Mk 15, 39 /
Mt 27, 54). Ovamo pripada i redak iz Mt 14, 33. Ta relativno rijetka zastupljenost
je poučna. Suočeni smo s ispovijestima koja se u obzorju Evanđelja smještaju u
Isusov ovozemaljski život. Ukorijenjenost ispovijedanja vjere u uskrsnome isku-
stvu već smo imali priliku utvrditi u evanđeoskim ukazanjima, koja u pravilu kul-
miniraju eksplicitnim ispovijedanjem vjere.1
U ovome poglavlju usredotočujemo se na središnje naslove ispovijedanja
vjere, kao što su Krist/Mesija, Kyrios/Gospodin i Sin Božji. No prije toga mora-
mo se zaustaviti kod Sina čovječjega. On se ne uklapa u taj niz jer s obzirom na nj
nije došlo do formalnoga oblikovanja ispovijesti vjere. Takva ispovijest vjere u
najboljemu slučaju tek je naznačena u Iv 9,35-38 gdje Isus pita izliječena slijepca
od rođenja: »Vjeruješ li u Sina Čovječjega?« a ovaj odgovara: »Vjerujem, Go-
spodine.« Razlog zašto se ne pojavljuje ispovijedanje vjere u Sina Čovječjega le-
ži u tome što se taj naslov, koji se nalazi u sva četiri Evanđelja, spominje samo u
Isusovim riječima. To znači da osim Isusa nitko nije ο njemu govorio kao ο Sinu
Čovječjemu. Iznimka je uz navedeno mjesto, jedino još Iv 12, 34 gdje se zapravo
ponavlja Isusova riječ.2
Pa ipak je pouskrsno ostvarena spoznaja daje Isus Sin Čovječji ujedno i Su-
dac svjetovima bila za ranu palestinsku zajednicu od iznimno velikoga značenja.
Prilikom spominjanja Isusove poruke zastupali smo mišljenje daje on doduše go-
vorio ο Sinu Čovječjemu, ali je svoj vlastiti odnos prema njemu pustio na neki na-
čin visjeti u zraku, govoreći ο njemu u trećemu licu jednine. Polazište nam je bilo
Lk 12, 8: »Tko se god prizna mojim pred ljudima, i njega će Sin Čovječji priznati
pred anđelima Božjim.« Ovdje se doduše naglašuje priznavanje vjere u sadašnjo-
sti, prema kojemu će budući Sud odmjeravati. No pitanje tko je Sin Čovječji osta-
je otvoreno. Spoznaja daje Isus Sin Čovječji utemeljena je u uskrsnome iskustvu.
Dakle, ona je postojala prije izvora izreka u kojemu je nama prvi put postala
dostupnom3. Ona dolazi do izražaja u načinima govora, kao što je govor ο ponov-
nu dolasku (Lk 12, 40), ili govor ο Danu Sina Čovječjega (Lk 17, 24), ali prije
svega i tako što se riječi, koje se očito odnose na Isusov ovozemaljski život, pove-
zuju sada s naslovom Sin Čovječji: Sin Čovječji nema gdje nasloniti glavu (Lk 9,
58), ljudi ga ogovaraju kao izjelicu i pijanca (Lk 7, 34). Priznavanje daje Isus Sin
Čovječji i Sudac svijeta koji ima doći pridaje mu eminentno značenje. Budući da

1
Usp. tekst na str. 175 i dalje. Pa i samo pitanje velikoga svećenika (Mk 14, 61s) mora daje u
svojoj formulaciji prožeto ispovijedanjem vjere dotične zajednice.
2
Pojam Sina Čovječjega nalazimo nadalje u Dj 7, 56; Otkr 1,13; 14, 14. U Otkrivenju se ne pri-
mjenjuje titularno. To znači: »Opazih... nekoga slična Sinu Čovječjemu«. Što odgovara LXX
Dn 7, 13.
3
Usp. HOFFMANN, Studien, 99.
188
je zajednica njegov ponovni dolazak očekivala u skoro vrijeme, lako je zamisliti
kako duboko je njezin život bio prožet usmjerenošću na njegov ponovni dolazak.
Međutim, sporno je kako pobliže interpretirati »porast moći«. Je li to mandat
ovozemaljskog Isusa prenesen na Sina Čovječjega koji ima doći, tako da se ovaj
pojavljuje u novome svjetlu, ili riječi ο ovozemaljskome djelovanju Sina Čo-
vječjega Isusa treba dosljedno shvatiti iz buduće funkcije toga Isusa iz Nazareta?4
Ovo posljednje ima po svoj prilici prednost. Premda se pritom ne smije previdjeti
da već zemaljsko djeluje punomoćno. Samo što se tu punomoć sada promatra kao
punomoć Sina Čovječjega-Suca koji ima doći, znači daleko nadmoćnije, siloviti-
je i neizbježnije. A što je najvažnije, sada je neodređeni nebeski lik apokaliptičko-
ga Sina čovječjega poprimio crte Isusove i time postao svakomu zorniji.
U novije vrijeme se sve intenzivnije raspravlja ο pitanju kad se dogodilo po-
istovjećivanje Isusa i Sina čovječjega. Ako kažemo da se to dogodilo prije samo-
ga nastanka izvora izreka, onda smo zacijelo posegnuli za najranijim vremenom,
premda se s obzirom na stanje izvora točan datum ne može odrediti. W.
Schmithals5 zastupa mišljenje da bi najstarija propovijed pravila razliku između
Isusa i Sina čovječjega koji ima doći. Pretpostavlja se pritom da sam Isus nije go-
vorio ο Sinu čovječjemu. Tek bi Marko, najstariji evanđelist, dosljedno ugradio u
sinoptičku predaju ο Isusu predodžbu ο Sinu čovječjemu koja potječe iz krugova
Ivana Krstitelja. Kod toga ostaje dosta toga nejasno. U tome slučaju morao bi se
nastanak Markova evanđelja smjestiti prilično rano, ili bi izvor izreka morao na-
stati mnogo kasnije. Schmithals vjerojatno računa s ovim posljednjim, kad drži
mogućim daje izvor izreka nastao kao dopuna Markova evanđelja. Alija u tome
slučaju ne razumijem zašto je Marko izabrao govor razlike: »Ja Isus« i »On Sin
Čovječji«. No Schmithalsu u svakome slučaju pripada zasluga što je sa svom oz-
biljnošću postavio pitanje ο najstarijoj propovijedi. Prema jednome od brojnih
koncepata najstarija propovijed ne bi bila »kršćanska«. Ona je prema svemu su-
deći bila lišena kako kristološkoga - budući da nije poznavala nijedan kristološki
naslov - tako i soteriološkoga aspekta - pod čim se dakako misli na Isusovu spa-
senjsku smrt.
Izvor izreka, uključujući i njegov najraniji stupanj koji je teško rekonstruira-
ti, ne bismo smjeli gledati kao jedini izraz najstarije propovijedi. I prije nje navje-
štalo se Isusovo uskrsnuće od mrtvih. Mi smo pošli od izjave: »Bog gaje uskrisio
od mrtvih.« Ta se izjava može povezivati s Isusovom smrću (umro / uskrisio ga),
a može se shvatiti i kao protuizjava (vi ste ga usmrtili / Bog gaje oživio).6 Valja
obratiti pozornost na to da se nijedna izjava ο uskrsnuću još uvijek nije povezala s
nekim kristološkim naslovom. Tek na drugome stupnju primijenit će se naslov

4
Usp. prilično složeno razilaženje HOFFMANNA, Studien, 143-147, i TÖDTA, Mensschen-
sohn, 228-231. A možda njihove pozicije i nisu previše udaljene jedna od druge.
5
Theologiegeschichte, 30-51.
6
Usp. Dj 3, 15; 4, 10; 5,50; 10, 39f.

189
(Krist, Kyrios). S obzirom na takvo naslovljavanje moglo bi se kazati da najranije
navještanje nije bilo kristološko, budući da nije primjenjivalo nijedan naslov. Pa
ipak je izreka »Bog gaje uskrisio« eminentno kristološka, utoliko što u sebi sadr-
ži obrat i početak konačnoga dovršenja što ih je Bog izveo po Isusu. To je klica iz
koje će se razviti kristologija. To vrijedi i za izvor izreka, iako rečenica »Bog gaje
uskrisio od mrtvih« nije eksplicitno sadržana u njemu. Glede prosudbe ο izvoru
izreka moramo osobito obratiti pozornost na to da on preuzima i nastavlja Isuso-
vu propovijed. Isus nije eksplicitno govorio ο svome uskrsnuću, iako je znao da
ga Bog neće ostaviti ni u smrti (usp. Mk 14,25). Govor ο Sinu čovječjemu pojav-
ljuje se u izvoru izreka zato što je već Isus govorio ο Sinu čovječjemu. Ali pous-
krsna spoznaja daje Isus Sin Čovječji, koja je zasvjedočena u izvoru izreka, uko-
rijenjena je u iskustvu uskrsnuća. Čim je Sin čovječji preuzet u pouskrsno navje-
štanje, postalo je navjestiteljima posve jasno daje Sin čovječji upravo sam Isus.
Kristološka naslovljavanja imaju svoja specifična obilježja. To vrijedi osobi-
to za početke, ali se u najmanju ruku djelomično zadržalo i u njihovim tumačenji-
ma koje se često mijenjaju. Sinu čovječjemu daje posebno obilježje misao daje
on Sudac svih ljudi koji ima doći. Svakako stoji činjenica da specifična obilježja s
vremenom blijede te se različiti naslovi sa svojim istoznačnim predodžbama
počinju međusobno povezivati.7 Tako se, na primjer, povezuje u 1 Sol 1, 10 izreka
ο Sudu koja se odnosi na Sina Čovječjega s naslovom Sina Božjega. U svakome
slučaju uputno je pokušati otkriti specifično i originalno. Pokušat ćemo to sada
učiniti s obzirom na ispovijedanje vjere u Isusa Krista/Mesiju, Kyriosa/Go-
spodina i Sina Božjega, dakle, ispovijedanja vjere koje je temelj kršćanske za-
jednice.
Danas često nismo svjesni da Isus Krist ili Krist Isus znači iskonsko ispovije-
danje vjere, jer se tim riječima kazuje upravo to daje Isus Krist, to jest Mesija. Mi
danas riječ »Krist« uzimamo najčešće kao vlastito ime. Naprotiv, u Novome za-
vjetu ime Krist stalno je sadržavalo svoje semantičko značenje, iako možda s ra-
zličitim intenzitetom. Grčko-rimska jezična praksa ne poznaje istodobnu upora-
bu dvostruka imena, tako da Krist u Isusu Kristu nije bio shvaćan kao vlastito
ime, nego je bio uziman u svome semantičkom smislu, pa i na onim mjestima
gdje nam se ta riječ mogla učiniti prilično otrcanom8. A semantički smisao glasi:
Pomazanik, što riječ Krist/Mašiah doslovce znači9.
U sinoptičkoj tradiciji imamo eksplicitno priznavanje vjere u Krista koje iz-
govara Petar u ime učenika (Mk 8, 29par). Formulaciji »Ti si« pripada najuzviše-
nije značenje. Taje ispovijest vjere uzdignuta iznad rasprostranjena pučkog mi-

7
Naglašava SCHENK, Urgemeinde, 121.
8
KARRER, Der Gesalbte 48. Usp. S. V. Mc CASLAND, Christ-Jesus, JBL 65 (1946.),
377-383.
9
Mesija je grecizirana forma hebrejskoga Mašiah, u NZ samo u Iv 1,41; 4,25. Novi zavjet daje
prednost riječi Christos (531 put prema NESTLE-ALANDU, Computer-Konkordanz).

190
šljenja prema kojemu je Isus poistovjećen s nekim ovozemaljskim prorokom. Pa i
pitanje velikoga svećenika u procesu protiv Isusa prožeto je ovim (pouskrsnim)
priznavanjem vjere zajednice u njega kao Krista (Mk 14, 61). To što se priznava-
nje vjere u Krista jednom povezuje s Petrovom osobom, a drugi put s gradom Je-
ruzalemom, to se može vrednovati kao pokazatelj daje ta vjera za judeokršćan-
stvo, razumije se, bila od posebna značenja, te se u tome kršćanstvu i oblikovala.
Naravno daje u oba slučaja naslov Krist najuže povezan s ostalim kristološkim
naslovima, u Mk 8, 31 i 14, 62 sa Sinom Čovječjim, a Mk 14, 61 na zadnjemu
mjestu još i sa Sinom Božjim (Sinom Preslavnoga, usp. Mt 16, 16). To odaje je-
dan kasniji stupanj refleksije, ali se ujedno daje do znanja da naslov Krist treba
istodobno interpretirati. Jedno kasno, ali važno svjedočanstvo za to daje ispovije-
danje vjere u Isusa kao Krista ostalo odlučujućom točkom u razračunavanjima sa
židovstvom, jest Ivanovo evanđelje koje nam posreduje zaključak sinagoge da se
svatko tko Isusa priznaje Kristom ili Mesijom ima izopćiti iz sinagoge (Iv 9, 22;
usp. 12, 42; 16, 2)10.
Kako je zajednica uopće došla na to da u Isusu vidi Mesiju? Prilikom razma-
tranja eshatoloških židovskih iščekivanja mogli smo zaključiti daje nada u dola-
zećega spasitelja, koji se zove Pomazanik, bila doduše sadržana u židovstvu, ali
se nije mogla oslanjati na neku široku bazu. Tek nam je preko svitaka pronađenih
u Kumranu omogućen uvid u razgranatu mesijansku predaju. U svakome slučaju
tamo su se nadali dvojici pomazanika, svećeniku i kralju. Pritom se veće značenje
davalo prvomu. Kralj se pojavljivao ujakom svjetlu, što je vidljivo i u mnogim
drugim spisima, kao nacionalni osloboditelj i ratni junak. Međutim, Isusovo dje-
lovanje nameće se promatraču u sasvim drugome svjetlu. Prije svega, njegova
sramotna smrt na križu mora daje bila teško svladiva prepreka u prepoznavanju
Mesije u njemu. Osim toga, Mesiju bi trebale krasiti crte vjerna i pravedna kra-
ljevskog namjesnika naroda. Njegovo djelovanje uvijek se odnosi na izraelski na-
rod. Te crte dolaze još jače do izražaja ako im pridružimo ranije spominjana staro-
zavjetna mjesta, kao što to čine Novi zavjet i Kumran. Zasad ćemo se suzdržati od
toga. Takvu suzdržanost sugerira nam činjenica da starozavjetna mjesta nikad ne
primjenjuju riječ »Pomazanik« u naglašenome smislu.
Ostaje otvoreno pitanje kako bi trebalo pobliže shvatiti Krista/Pomazanika.
M. Karrer iznio je zanimljivu tezu, naime, da Krist/Pomazanik u biti izražava
Božju blizinu i svetost onoga tko je tako označen. On je otvorio sveobuhvatnu
»pozadinu realnosti« u kojoj se opisuju događaji pomazanja, pogotovo u židov-
stvu, ali i u grčko-rimskim običajima. Na temelju tih stvarnosti može se vrlo
uvjerljivo zaključiti da obredna pomazanja osoba (kraljevi, svećenici) ili stvari
dovode pomazane svaki put u posebnu blizinu Boga te oni postaju dionicima
Božje svetosti i milosrđa. Judeokršćansko područje razlikuje se od poganskih da-
kako po tome što samo na tome području »Pomazanik« postaje osobnom ozna-

10
Kao povijesnu pozadinu usp. STEGEMANN-STEGEMANN, Socialgeschichte, 205-211.

191
kom. Naime, pomazanjem obilježeni svet je i blizak Bogu. Kada prakršćanstvo
naslov »pomazani« u dubini njegova značenja veže na Isusa, time ono želi izraziti
jedinstvenu svetost njegove osobe i bliskost s Bogom11. Prema tome, polazna
točka kršćanskoga ispovijedanja vjere nije židovsko kraljevsko mesijanstvo, ne-
go općenita predodžba ο Pomazaniku u smislu njegove svetosti i bliskosti s Bo-
gom. Tek bi tijekom kasnijega razvoja došlo do povezivanja te predodžbe s pre-
dodžbom ο kraljevskome mesijanizmu, što je osobito izraženo u Mateja. Pa čak
ni Petrovo ispovijedanje vjere u Krista (Mk 8,29) ne bi se smjelo vezati uz poma-
zana vladara, ili pomazana svećenika, ili pomazana proroka, već bi ga valjalo
shvatiti u smislu osnovne kategorije pomazanika, kao posebno bliska Bogu, po-
vezana s Bogom.12
Karreru uspijeva na taj način odstraniti neke poteškoće, na primjer one ο ko-
jima smo maločas govorili, koje nastaju prenošenjem židovskoga mesijanstva na
raspetoga Isusa. Nakon njegova tumačenja postaje mnogo shvatljivije da su i po-
ganski kršćani mogli prihvatiti ispovijedanje vjere u Isusa Pomazanika.
Koliko god ovo posljednje bilo točno, odstupanje od bavljenja židovskim
kraljevskim mesijanizmom ne može potpuno objasniti stanje stvari. Vratimo se
još jednom na Petrovo ispovijedanje vjere u Isusa kao Pomazanika u Mk 8,29.
Kod tražena odustajanja zacijelo se više ne može govoriti ο nekome ispovijeda-
nju vjere. Petrov odgovor moralo bi se izreći na sljedeći način: Ti si jednostavno
Pomazanik. Prethodna izjava (Mk 8,28) kako ga neki drže za jednoga od proroka
smješta to ispovijedanje vjere znatno bliže starozavjetno-židovskomu obzorju
iščekivanja. Ukoliko smo s time suglasni, onda može biti riječ samo ο kraljevsko-
me Mesiji.13 Eshatološki prorok, koji nastupa sukladno židovskomu iščekivanju u
smislu Pnz 18, 18 kao Mojsiju sličan mesijanski prorok, gotovo da i ne dolazi u
obzir. Imamo, doduše, ispovijedanje vjere u Isusa kao eshatološkoga proroka u
Ivanovu evanđelju (6, 14; 7, 40)14, pa ipak valja imati sljedeće na umu: najstarija
nama dostupna svjedočanstva za pojam Krista jest obrazac smrtne osude na križu
i njegova stalna nadopunjavanja, pogotovo u izrekama ο uskrsnuću: Krist je umro
(za nas) i on je uskrišen.15 Taj obrazac treba gledati u sklopu kraljevskoga naslova
koji je kao titulus crucis igrao određenu ulogu prilikom raspinjanja. Natpis na kri-
žu »kralj židovski« valja povijesno ozbiljno shvatiti i on se kao rugalica »Mesija!
Kralj Izraelov!« (Mk 15, 32) odnosi na odgovarajuću mesijansku formu. Najsta-

11
Der Gesalbte, 211 f.
12
359.
13
Pribjegavanje svećeničkome Mesiji ne dolazi u obzir. Usp. HAHN, Hoheitstitel, 231-234; J.
GNILKA, Die Erwartung des messianischen Hohenpriesters in den Schriften von Qumran und
im NT, RdQ 2 (i960.), 3 9 5 ^ 2 6 ; KARRER, Der Gesalbte, 349.
14
Usp. Iv 1,21 i 25; Lk7,16. 39redak 1.; Vidi također R. SCHNACKENBURG, Die Erwartung
des »Propheten« nach dem NT und den Qumran-Texten, Studia Evangelica, Berlin, 1959.,
622-639.
15
Rim 8, 34; 5,6. 8; 14,9. 15; lKor8, 11; 15,3 i dr.
192
rijoj zajednici bilo je poznato daje Isus bio pogubljen zbog optužbe daje sebe dr-
žao kraljem. To bi moglo značiti da je ta zajednica svoje ispovijedanje vjere u
Krista svjesno formulirala protivno mesijanskomu očekivanju. Kao kraljevski
Mesija Isus je naklonjen svome narodu Izraelu, ali ipak Bog ostvaruje svoje spa-
senje preko njega sada drukčije negoli je bilo predviđeno.
Sasvim je točno da Pavao, koji ime Kristovo osobito često posreduje,16 nema
nikakva interesa za Sina Davidova, što je također židovsko ime za kraljevskoga
Mesiju.17 Njemu nije važan Krist kao sin Davidov, nego kao Sin Abrahamov. To
je Pavlov pristup židovskomu iščekivanju Mesije za poganske kršćane. Za apo-
stola Pavla nisu u njegovim misonarskim propovijedima važne nacionalne židov-
ske nade, povezane sa Sinom Davidovim (usp. Ps Sal 17, 23s) i upravljene na
sjajnu obnovu Davidova prijestolja, već je važna univerzalna perspektiva s čvr-
stim osloncem na Abrahama, budući daje upravo on primio obećanje kako će u
njemu svi narodi biti blagoslovljeni (Gal 3, 8), jer je upravo on određen da bude
otac mnogim narodima (Rim 4, 17). Ispunjenje toga obećanja Apostol je jedno-
stavno vidio u Kristu, potomku Abrahamovu (Gal 3, 16). Ako Pavao u tome kon-
tekstu rabi Kristovo ime, mora se to ime shvatiti u smislu mesijanskoga iščekiva-
nja koje Pavao tumači s obzirom na Isusa kao Krista.
Naravno daje za stariju, pretpavlovsku predaju Isusovo podrijetlo iz loze
Davidove bilo mnogo značajnije za njegovo mesijanstvo. Naime, Kralj-Mesija
imao je prema 2 Sam 7, 12ss doći iz loze Davidove. Kao dokaz za te veze koje su
za judeokršćane važne služi vjeroispovijesna rečenica koju Pavao u predgovoru
Poslanice Rimljanima preuzima iz judeokršćanske predaje (Rim 1, 3s). Mogli bi-
smo poći od pretpostavke daje ta vjeroispovijesna rečenica prožeta tekstom 2
Sam 7, 12ss. Prema njemu Isus potječe po tijelu iz Davidova sjemena, a po duhu
je Sin Božji, kao što prema 2 Sam 7 jedan Davidov sin postaje kraljem koga Jahve
uzima za svoga sina i komu će biti otac.18 Željeli bismo podsjetiti daje za kumran-
sku mesijanologiju bila od velikoga značenja 1 Sam 7 (usp. 4 Q flor 1, 1-12).
Interes da se Isusova sudbina križa i uskrsnuća čvrsto poveže sa Svetim pi-
smom najizrazitije se očituje u staroj vjeroispovijesnoj rečenici 1 Kor 15, 3-5 pre-
ma kojoj je Krist umro, pokopan, uskrsnuo od mrtvih i uzašao na nebesa »po
Pismima«. Ta tvrdnja poprima svoju oštrinu tek time što je on Krist, kojemu je
Bog u Pismima predodredio taj put, koji je u oštroj suprotnosti prema židovskim
iščekivanjima Kralja-Mesije. Teološko nastojanje da se razumijevanje toga puta
nađe u Svetome pismu pomoglo je da kršćansko priznavanje Mesije zadobije

16
Usp. HENGEL, Erwägungen, 135-138.
17
Uz ovu postoji i predodžba ο Davidovu sinu prema kojoj je on Spasitelj i Pomoćnik. Ta se pre-
dodžba orijentira na Salomona (usp. Mk 10, 47f). Κ tome također KARRER, Der Gesalbte,
270-272.
18
Usp. HENGEL, Sohn Gottes, 100s, i GNILKA, Paulus von Tarsus, 233.

193
vlastito obilježje.19 Dakle, ako smijemo konstatirati da se kršćansko vjerovanje
može shvatiti tek polazeći od križa, ono time zadobiva svoj vlastiti temelj, a isto-
dobno je označen i razlog zašto je za Židove postalo sablazan (usp. 1 Kor 1, 23).
Sablažnjiv sadržaj poruke križa, što ga mi često više i ne opažamo, trebalo bi upra-
vo polazeći od njegovih prapočetaka imati pred očima i nikad ga ne zamagliti.
Raspravama ο ispovijedanju vjere u Krista potrebna je još jedna nadopuna.
Prema Dj 11, 26 učenici u Antiohiji prvi su postali kršćanima, doslovce Kristov-
cima. Iz ovoga imena, koje se zadržalo sve do naših dana, slijedi da se u priznava-
nju Isusa kao Krista ogleda zapravo proprium nove zajednice. Valja podsjetiti da
je riječ Krist trajno zadržala svoje semantičko značenje. Tako se to značenje može
pretpostaviti i za novi pojam »kršćani«. Formulacija u Dj 11,26 da se naslutiti da
su oni to ime dobili izvana. To znači da su bili tim imenom označeni, odnosno da
ga nisu nadjenuli sami sebi. Možda pridavanje toga imena potječe iz sinagoge.
Doduše još se tu i tamo mogu kršćani naći u sinagogama, ali se bolna podjela sve
jasnije najavljuje.
Druga dva mjesta na kojima se pojavljuje riječ »Krist« otkrivaju nam daje
pripadanost zajednici kršćana postala vrlo opasnom. Kršćani slove kao pripadnici
upitne religije. 1 Pt 4, 16 govori ο mukama koje čovjek kao kršćanin mora pre-
trpjeti i poziva kršćane da se toga ne srame. A prema Dj 26, 28 kralj Agripa je
pred upraviteljem Porcijem Feštom i apostolom Pavlom, koji se zatekao u Ceza-
reji u rimskome zatvoru, izgovorio ironičnu primjedbu: »Zamalo pa me uvjeri te
kršćaninom postah!« Svega nekoliko desetljeća kasnije došlo je u Pontu i Bitiniji
do procesa kršćanima ο kojima nas izvješćuju Plinijeva pisma. Središnji problem
u tim pismima je upit upravitelja Plinija upućen caru Trajanu: dostaje li već samo
ime »Krist«, »kršćanin« - nomen ipsum - da se dotičnici kazne, iako nisu počinili
nikakav prekršaj. Carev odgovor trebao bi glasiti da on drži dostatnim već samo
ime - nomen ipsum - za vođenje procesa i za osudu.20
Napokon dolazimo do ispovijedanja »Gospodin je Isus«, Κύριος Ιησούς.
Od ranije raspravljanih dvaju naslovljavanja Sin čovječji i Mesija ovo se ispovi-
jedanje razlikuje u jednoj bitnoj točki. Dok su Sin čovječji i Mesija bili izbavitelj-
ski likovi, mada s vrlo različitim obilježjima, koji se u židovstvu iščekivahu na
koncu vremena, to se ne može kazati za Kyriosa. Nikakav Kyrios nije se očeki-
vao, niti je - što je još važnije - Mesija ili Sin čovječji označivan kao Gospodin.
Time što se u ranome kršćanstvu Isus označivao i priznavao Gospodinom, već je

19
Stara predmarkovska povijest muke prožeta je citatima iz Pisma. Usp. GNILKA, Mk II, 349s;
GNILKA, Die Verhandlungen vor dem Synhedrion und vor Pilatus nach Mk 14, 53-15, 5,
EKK. V. 2, Zürich-Neukirchen, 1970., 5-21. Kraljevsko tituliranje nalazi se osim u 2 Sam 7,
12s (usp. Lk 1,32s; Hebr 1, 5) i na mjestima kao što su Mih 5,1 (Mt 2,6), Zah 9,9 (Mt 21,5).
20
Usp. Ep. 96, 97 (Trajan-Korrespondenz). Među nepreglednom literaturom ο tome pitanju vidi:
P. KERESZTES, The Imperial Roman Goverment and the Christian Church. I. From Nero to
the Severi, ANRW II, 23, 1, Berlin, 1979., 273ss., te STEGEMANN-STEGEMANN, Sozial-
geschichte, 277s. Po Stegemannu procesi su započeli prije Plinija, oko 117.godine.

194
na temelju samoga imena bilo ο Isusu rečeno nešto što je nadilazilo rasprostranje-
ne židovske predodžbe.
Ispovijedanje da »Gospodin je Isus« može se smatrati prepoznatljivim zna-
kom helenističko-pavlovskih zajednica. Zanimljivo je da se imenica »Gospodin«
za Isusa osobito često susreće u Pavlovim poslanicama, Lukinu evanđelju i Luki-
nim Djelima apostolskim, dakle u djelima za koje se može pretpostaviti heleni-
stička publika. Ispovijedanje Kyrios Isus, Gospodin je Isus, susrećemo upravo u
Pavla: »Ako ustima svojim priznaješ Isusa Gospodina i srcem svojim vjeruješ da
gaje Bog uskrisio od mrtvih, bit ćeš spašen« (Rim 10, 9). Misli se daje Apostol
ovdje imao na umu ispovijest vjere koju su izgovarali krštenici u svojim zajedni-
cama prilikom primanja krštenja. A u hvalospjevu Kristu u Poslanici Filipljanima
čitamo kako bi svaki jezik morao priznavati daje »na slavu Boga Oca: Gospodar
Isus Krist« (Fil 2, 11). Budući da u oba slučaja držimo kako su pred nama tradicij-
ski tekstovi, iz toga proizlazi da ispovijedanje vjere u Gospodina seže u pretpa-
vlovsko vrijeme. Sveopća povezanost toga ispovijedanja vjere očituje se i u tome
što se kršćanima definiraju oni vjernici »koji zazivlju ime Gospodina našega Isu-
sa Krista« (1 Kor 1, 2). Ta se definicija oslanja na proroka Joela (JI 3, 5): »Svi što
prizivaju ime Jahvino (LXX: Gospodnje) spašeni će biti.« Ovo mjesto moglo se
citirati s obzirom na Isusa (Rim 10, 13; Dj 2, 21). Starozavjetno ime Boga prene-
seno je na Isusa, čime se već najavljuje teološka težina koju nosi sa sobom naslov
Kyrios.
Kada i gdje se počelo Isusa štovati kao Kyriosa? I koje kristološke predodžbe
se povezuju s time? Oba pitanja stoje u međusobnoj ovisnosti. Stara teza, koja po-
tječe od W. Bousseta, tvrdi daje naslov Kyrios helenističko-poganskoga podrijet-
la. To znači sljedeće: staroorijentalna božanstva u Egiptu, Siriji, Maloj Aziji bila
su štovana kao Gospodin. Prema tome, »Gospodin« - u tome apsolutnom obliku
-jest staroorijentalno ime za Boga. S prodiranjem kršćanskoga propovijedanja u
grčko-rimski prostor počelo se Isusa štovati i označivati kao Gospodina, kako bi
se što uvjerljivije dalo do znanja da je jedino Isus Krist Gospodin u apsolutnome
smislu riječi, a ne njihova božanstva.21 Više je nego očito daje to ostavilo traga u
Pavlovim raspravama s onima koji su poganska božanstva štovali kao Gospodi-
na, uzmimo npr. 1 Kor 8, 5-6: »Jer iako ima, bilo na nebu, bilo na zemlji, takozva-
nih bogova - kao što zbilja bogova i gospodara ima mnogo! - mi nemamo nego
jednoga Boga, Oca, od koga sve dolazi i za koga postojimo, i jednoga Gospodina,
Isusa Krista, po komu postoji sve i po komu postojimo također i mi.«22
Iako se to suprotstavljanje orijentalnim kultovima može dokazati, ipak je
izvođenje kršćanskoga priznanja Gospodinom složenije. Valja obratiti pozornost

21
Usp. BULTMANN, Theologie, 54: »Bousset... bi mogao biti u pravu«. Glede različitih analiza
vidi: FITZMYER, Der semitische Hintergrund, 271-290.
22
Da se radi ο suprotstavljanju orijentalnim kultovima misle također: KAUCK, 1 Kor z. St.; FIZ-
MYER, Der semitische Hintergrund, 276sl.

195
na jednu vrlo važnu razliku. Ona se sastoji u tome jesu li ljudi u evanđeljima Isusa
oslovljavali sa »Gospodin« ili ο njemu - kao u vjeroispovijesti - govori u apsolut-
nome smislu: »Gospodin jest Isus.« Jedino je ovo posljednje božanski predikat.
Međutim, to dvoje ima različite korijene.
Mogli bismo poći od pretpostavke da se oslovljavanje s »Gospodin« odnosi
na Isusov ovozemaljski život. Tako su ga ljudi oslovljavali - uz uobičajeno oslov-
ljavanje s Rabbi. To oslovljavanje još nema nikakav religiozni prizvuk, radi se
jednostavno ο izražavanju poštovanja. Aramejski ekvivalent je mare, odnosno nje-
gov nešto mlađi oblik mar. To je uobičajena oznaka za dostojanstvena gospodina.23
U pouskrsnoj zajednici moglo se na judeokršćanskome prostoru Palestine,
gdje se govorilo aramejski, Isusa oslovljavati i kao »naš Gospodin«. Ο tome nam
svjedoči zaziv »Marana tha!« (1 Kor 16, 22; Did 10, 6) koji je svoje mjesto vjero-
jatno imao i u bogoslužju. U filološkome smislu mogao bi se taj izraz prevesti kao
»Naš Gospodin je došao«, ali i kao »Dođi, naš Gospodine!« Prednost se daje im-
perativnomu obliku kao starijemu.24 To znači da se u slavljenju euharistije imalo u
vidu i Kristovu paruziju. A potvrđuje nam to i Pavao u 1 Kor 11, 26 kad kaže da
zajednica u tome slavljenju navješćuje smrt Gospodinovu dok on ne dođe. Taj
Maranatha je dokaz da riječ Mar/Gospodin, primijenjena na Isusa, već u ovoj ra-
noj fazi sadrži u sebi uzvišenu, religioznu ispunu, doduše u obliku Maramlv&s
Gospodin. Oslovljavanje koje se u svom profanom obliku primjenjivalo na Isusa
već u njegovu ovozemaljskome životu, poprimilo je svojom primjenom na
Uskrsnuloga novu dimenziju. Ona odzvanja sada i u pluralnoj formulaciji »naš
Gospodin« s kojim se članovi zajednice drže na okupu u svojoj vjeri u Isusa. Mo-
glo bi se postaviti pitanje zašto zajednica Isusa, čiji ponovni dolazak iščekuje, ne
oslovljava sa »Sinom Čovječjim«. Upravo je naslov »Sin čovječji« bio taj - kao
što smo vidjeli - s kojim se na početku povezivalo iščekivanje paruzije. Međutim,
kako taj naslov nije ušao u kršćansku vjeroispovijest, nije ušao ni u tekstove bo-
goslužja. Sin Čovječji ostao je u propovijedima i učenju ο uskrsnuću. Alije zato
imenu Kyrios dana prednost, kako bi moglo na širokome prostoru naći primjenu
u bogoslužju.
Od velikoga značenja za daljnje izvođenje i oblikovanje kristološkoga imena
Kyrios bio je utjecaj Biblije, u prvome redu njezinih grčkih prijevoda. Najraspro-
stranjenija bila je takozvana Septuaginta (LXX) kojom se koristio velik broj no-
vozavjetnih autora. Sada nije potrebno izlaziti izvan granica Palestine, želi li se
opisati utjecaj grčke Biblije i grčkoga jezika na kršćansku teologiju u njezinu na-
stajanju i razvoju. Naime, u matičnoj zajednici u Jeruzalemu bilo je judeokršćana
koji su uz aramejski govorili i grčki, dakle, uz Hebreje bilo je i takozvanih heleni-

23
Usp. DALMAN, Worte Jesu, 267. Usp. Mk 7, 28; Mt 8, 2. 6. 8. 21.
24
Oslonac za to imamo u Otk 22, 20b. Grčki: »Dođi, Gospodine Isuse!« nadovezuje se po svoj
prilici na aramejski »Marana tha«. Što se pak Did 10,6 tiče vjerojatno bi se mogla pretpostaviti
indikativna mogućnost prijevoda. Usp. G. SCHNEIDER, EWNT II 948.
196
sta (usp. Dj 6, 1). Te dvije jezične skupine živjele su i unutar židovskoga pučan-
stva jedna pokraj druge (usp. Dj 9, 29).25 Ta jezična mješavina bila je vjerojatno
od zamašna značenja za stvaranje kršćanske teologije, upravo glede ovoga našeg
problema.
U Septuaginti je Božje ime Jahve stereotipno prevedeno kao Kyrios. No us-
postavilo se daje to slučaj samo u kršćanskim rukopisima Septuaginte. U židov-
skim rukopisima ostala su četiri slova Jahvina imena, takozvani tetragram.26 Ili se
pribjegavalo drugim načinima.27 Uglavnom Sveto ime se nije diralo. Što je navelo
kršćanske prevoditelje da Božje ime Jahve, koje etimološki nema ništa zajed-
ničko s Kyrios, prevedu kao Kyrios/Gospodin? Možda se takav prijevod nalazio
barem u pojedinim židovskim rukopisima, samo što oni nisu doprli do nas?28 Ili su
novozavjetni autori sami od sebe unosili u tekst imenicu Kyrios pa i na sva mjesta
gdje se nalazio starozavjetni citat koji se odnosio na Isusa? Da bismo to konkreti-
zirali, uzmimo spomenuti primjer LXX Joel 3, 5. Je li kršćanski autor koji je ovaj
citat povezao izravno s Isusom učinio to možda kako slijedi: čitao je u svome
grčkom rukopisu: »Svi što prizivaju ime (tetragram) spašeni će biti.« On je potom
taj tetragram preveo svojevoljno kao Kyrios i tako ga istodobno doveo u vezu s
Isusom? To je vrlo malo vjerojatno.
Daleko smo skloniji, zajedno s J. A. Fitzmyerom, povjerovati daje prijevod
Jahvina imena s »Gospodin« (Kyrios, odnosno mar ili adon) bio u tadašnjemu ži-
dovstvu već poznat. Fitzmyeru je uspjelo za to pronaći neke dokaze, između osta-
loga i iz Kumrana, na temelju kojih se može s pravom govoriti da je u 1. st. pr. Kr.
prevladavao u židovstvu običaj da se Jahvu označivalo kao »Gospodina«.29 Pre-
ma tome, naslovljavanje i štovanje Isusa kao Kyriosa nema svoje korijenje u po-
gansko-orijentalnoj religioznosti, nego u starobiblijskome prostoru. Zaziv »Go-
spodin je Isus!«, koji Isusa proglašuje apsolutnim gospodinom, zadobiva naravno
izoštrene obrise kasnije u suprotstavljanju orijentalnim religijama, koje su kao
Gospodina štovali ostala božanstva. Još kasnije kršćansko je ispovijedanje posta-
lo suparništvom kultu rimskoga imperatora, koji je dao da ga se štuje kao Kyriosa
Caesara.

25
Prema C. F. D. MOULEU, Who were the Hellenistes?, ET 70. (1958759.), 100-102, Helenisti
su govorili samo grčki, a Hebreji uz hebrejski još neki semitski jezik. U tome slučaju mogli su
svi stanovnici Jeruzalema govoriti grčki. Smije li se nešto takvo pretpostaviti? U svakome slu-
čaju helenisti su Židovi koji govore grčki (Dj 9,29), a ne judeokršćani. Protivno Mouleu.
26
Zabilježeno u CONZELMANNA, Grundriß, 102 si.
27
Poznato je opisivanje pomoću četiriju grčkih slova πιπι. Zabilježeno u Hatch-Redpath, Con-
cordance II Dodatak 126.
28
Prema FITZMYERU, Der semitische Hintergrund, 284, pruža nam Papirus Bodmer XIV (2. st.
po Kr.)-jedan od kršćanskih rukopisa-zasad najstariji dokaz Septuagintina prijevoda Kyrios.
29
Usp. FITZMYER, Der semitische Hintergrund, 295. Dokazi potječu iz djela Josipa Flavija,
Aristejeva pisma, Aquila, Qumran. Posljednji su iz 11 Q Job Tg 24, 6 si; 1 QapGn 20, 12sl; 11
QPs 28, 7-8.

197
Mora se također spomenuti daje kyriologija unaprijeđena predodžbom Isu-
sova uzvišenja. To uzvišenje predstavlja određenu interpretaciju njegova uskrs-
nuća, tvrdeći daje Uskrsnuli bio uznesen na nebo, zauzeo svoje mjesto s desne
Bogu, postao dionikom prijestolja Božjega. Taje predodžba osobito poticana u
Ps 110 (109), 1: »Riječ Jahvina Gospodinu mojemu: 'Sjedi mi zdesna dok ne po-
ložim dušmane za podnožje tvojim nogama.'« To mjesto pripada najčešće citira-
nim starozavjetnim tekstovima u Novome zavjetu. Uzvišenje je povezano s na-
slovom Kyrios. U raspravi ο Mesiji, Sinu i Gospodaru Davidovu iz Markova
evanđelja (Mk 12, 35-37) izvodi se zaključak da naslov Kyrios nadvisuje naslove
Krist i Sin Davidov.30 Uzvišenje povezano s imenicom Kyrios može se promatrati
kao spona između oslovljavanja ovozemaljskoga Isusa zazivom »Gospodine!« i
priznanja vjere »Gospodin je Isus!« Pozornost treba dakako obratiti na samostoj-
ni korijen priznanja u biblijskome imenu za Boga.
Sadržajno se s imenom Kyrios povezuje apsolutna vlast i božansko dostojan-
stvo uzvišena Isusa. Uz njega ne može biti drugih Kyriosa. Kao dionik prijestolja
on je najbliži Bogu, nije identičan s Njime, ali posjeduje gospodstvo koje je već
sada djelotvorno i takvim nastavlja postojati. Njegova vladavina nije nikakav
despotizam, već nosi na sebi crte ovozemaljskog Isusa, koji se ljudima očitovao u
ljubavi, svima koji se u nevolji i tjeskobi obratiše njemu, zazivajući njegovo mi-
losrđe. On je štovan kao Gospodin nebeskih, zemaljskih i podzemnih bića (Fil 2,
11), ali je prije svega Gospodin svoje zajednice, onih koji sebe priznaju njegovi-
ma. Za njegove pristaše Kyrios znači Isus, kojega kao takva prihvaćaju krštenjem
(Rim 10, 9), upravljanje njihova mišljenja, govora i djelovanja na njega, znači
prihvaćanje njega kao središnjice svoga života.31 Za čovjeka antike riječ gospodin
bila je povezana s predodžbom ο robovima. Je li ta predodžba povezana i s go-
spodstvom Isusovim, to ćemo zasad ostaviti po strani. Ukoliko je to bio slučaj,
onda se u Isusu mora gledati Gospodina koji potlačene oslobađa okova i oslobađa
ih za slobodu (1 Kor 7,21 si; Gal 5,1), nadvladava sile porobljavanja (Fil 2,9-11).
Isus Gospodin postao je središtem kršćanskoga bogoslužja. Takav razvoj je
sasvim razumljiv. Isus je štovan kao »Gospodin«. Time dolazi do izražaja prepo-
znavanje određene moći njegova života. Od njega se mogla očekivati pomoć. Tko
zazove ime Gospodina, bit će spašen. On je Gospodin Crkve koja ga slavi, i koji u
njoj djeluje svojim Duhom oslobađajuće (2 Kor 3, 17). Ona se okuplja za stolom
Gospodnjim (1 Kor 10, 21), sluša riječ Gospodnju (2 Sol 3,1). Kyrios je posred-
nik njezine molitve. Naslov Kyrios najčešće je primjenjivan u bogoslužju sve do
danas. »Po Kristu, našem Gospodinu« upravlja zajednica svoje molitve Bogu.
Naslovljavanje Isusa kao Sina Božjega zastupljena je u svih predstavnika no-
vozavjetne teologije (pavlovske, sinoptičke, u Ivanovim spisima, u Poslanici He-

30
Usp. GNILKA, Mk II, 168-172.
31
To naglašava THÜSING, Gott und Christus, 8.

198
brejima), ali iznimno velik prostor dobiva u ivanovskoj literaturi. Susrećemo ga
već u Markovu evanđelju, gdje evanđelist kroz priznanje stotnika pod križem
»Uistinu, ovaj čovjek bijaše Sin Božji!« (Mk 15, 39) na kraju posvećuje tome
izvanredno značenje. U Ivanovu evanđelju to se priznanje javlja u znatno prošire-
nu obliku, počevši s priznanjem Natanaela prilikom njegova poziva (Iv 1,49: »Ti
si Sin Božji! Ti si kralj Izraelov!«), preko priznanja Martina (Iv 11, 27: »Ja vjeru-
jem da si ti Krist, Sin Božji, Onaj koji dolazi na svijet«), pa sve do priznanja sa-
moga evanđelista daje napisao Evanđelje kako bismo trajno vjerovali daje »Isus
Mesija, sin Božji«, te da vjerujući imamo život po njemu (Iv 20, 31). U 1 Iv 4, 15
tomu se priznanju postavlja sljedeći izazov: »Tko priznaje daje Isus Sin Božji,
Bog ostaje u njemu i on u Bogu.« U 1 Iv 5,20 taj je izazov preoblikovan u znanje:
»Znamo daje Sin Božji došao i da nam je dao razum, da upoznamo Istinitoga«
(usp. Iv 1, 34; 3, 18; 1 Iv 3, 23; 5, 5. 10. 13; 1, 7; 3, 8; 4, 9 si).
Želimo li sebi osigurati pristup razumijevanju toga naslova Isusova gospod-
stva, koji će za kasniji kristološki razvoj biti gotovo mjerodavan, potrebno je od-
mah uočiti važnu razliku. Dosad smo citirali samo ona mjesta na kojima se govori
ο Isusu kao Sinu Božjemu. Međutim, ο Isusu se uz to može govoriti kao ο Sinu u
apsolutnome smislu riječi. U sinoptičkoj tradiciji je ta nomenklatura zastupljena
samo s dvama primjerima (Mt 11, 27par.; Mk 13, 32par.). Pa ipak su ti počeci
važni. I opet je Ivanovo evanđelje knjiga u kojoj je apsolutni naslov Sin zadobio
dalekosežnije značenje. Uvijek iznova se govori ο Sinu koga je Otac poslao (Iv 5,
23. 30. 37; 6,44; 7,16; 8, 16. 18 idr). Za apsolutno naslovljavanje Sina karakteri-
stično je to da se Sin i Otac stalno spominju zajedno. Valjalo bi odijeliti apsolutni
naslov »Sin« od naslova »Sin Božji«. Oba se naslova međusobno prožimaju po
njihovu smislu u tijeku vremena, ali ipak svaki od njih ima svoju vlastitu etimolo-
giju. I zato ćemo ih ovdje prikazati odvojeno.
Naslov »Sin Božji« tijesno je povezan s naslovom »Mesija«. To vrijedi za sa-
me početke. Pitanje velikoga svećenika upućeno Isusu u raspravi pred Sinedrijem
(Mk 14, 61: »Jesi li ti Mesija, Sin Preslavnoga?«), te priznanje Šimuna Petra (Mt
16, 16: »Ti si Krist, Sin Boga živoga!«) stavljaju oba naslova jedan pokraj drugo-
ga. Takvo usporedno nizanje našli smo i u naprijed spomenutim citatima iz Ivano-
va evanđelja (1,49; 11,17; 20,31). Glas s neba koji se začuo nad Isusom prilikom
krštenja u Jordanu: »Ti si Sin moj, Ljubljeni moj, koga sam odabrao!« (Mk 1,11)
doima se kao postavljanje u mesijansku službu na početku njegova javnog djelo-
vanja. Isus je za svoju zadaću ispunjen Duhom Božjim.32 Pa i glas s neba koji se
začuo prilikom preobraženja, a bio je upravljen učenicima koji su s Isusom bili na
gori, doima se slično. Naslov »Sin Božji« trebalo bi interpretirati u smislu kra-
ljevskoga mesijanizma. Njegovo preobraženje, pretvorbu i sjaj njegove slave ne
smijemo shvaćati u smislu grčke metamorfoze, već ga to, sukladno apokalip-

32
U oblikovanoj perikopi koja je prethodila Mk Isus je trebao biti oslovljen kao Božji sluga. Usp.
GNILKA, Mkl, 49-54.

199
tičkim predodžbama privremeno prikazuje kao onoga koji je ostvaren u onostra-
nosti (Mk 9,2 si).33 U ovaj kontekst uklapa se i pretpavlovska vjeroispovijesna re-
čenica u Rim 1, 3 si. On, naravno, suprotstavlja Isusovo podriejtlo po tijelu iz Da-
vidova sjemena njegovu postavljanju kao Sina Božjega u punomoć Duha svetosti
koja se dogodila u uskrsnuću iz mrtvih. Kao potomak kralja Davida bio je dosto-
jan pretendent za Mesiju. Ponovno oživljen Božjim svetim Duhom, on je svojim
uskrsnućem ustoličen kao kraljevski Mesija i prihvaćen kao Sin. Dakle, naslov
Sin Božji ne smjera ni ovdje na podrijetlo od Boga, već na mesijanstvo.
Spoj Mesije i Sina Božjega ima svoje korijene u židovskoj prošlosti. Susre-
ćemo ga u Natanovu obećanju 2 Sam 7, 12 si. Zatim u obraćanju Boga izraelsko-
mu kralju na dan njegova ustoličenja: »Ti si sin moj, danas te rodih« (Ps 2, 7).
Kralj je od Boga bio osposobljen da u ovisnosti ο njemu bude posrednik života i
spasenja za Božje kraljevstvo. Izabrani kralj stoji na strani Boga, on postaje re-
prezentantom Božje vladavine. Pritom se ne misli na fizičko rađanje (usp. Ps 89,
27 si)34. U Kumranu je predodžba ο kraljevskome Mesiji na relaciji Sin-Otac osta-
la i dalje vrlo aktualnom. Najvjerojatnije postoji u Kumranu čak i dokaz ο tome
da se Mesija naziva Sin Božji.35
Naslovu »Sin Božji«, prenesenu na Isusa, u ovoj će se etimologiji pripisati
slično, samo mnogo dalekosežnije značenje. Kao Sin Božji, Mesija Isus je zadu-
žen za posredovanje konačnoga Božjeg spasenja. On je izabran za tu službu i is-
punjenošću Duhom Božjim za nju osposobljen. Njegovu riječ, koja zadobiva iz-
baviteljsku, osloboditeljsku snagu, valja poslušati. Tu oslobađajuću djelatnost on
prakticira u svome zemaljskom djelovanju (sinoptici). A nastavlja je kao Uskr-
snuli (Rim 1, 3 si).
Apsolutno naslovljavanje Sinom, koje se uvijek pojavljuje s imenom Oca,
smjera na Objavu. Na toj relaciji valja shvatiti već i sam sadržaj objave. Objava
koja se događa i posreduje po Sinu jest zapravo objava Boga, točnije rečeno Boga
kao Oca. U biti je to iskaz »svečanoga mesijanskog usklika« (Mt, 11,27). Govor-
nik se na početku toga usklika predstavlja kao onaj komu je sve »predao Otac
moj«.
Tu se misli na univerzalnu punomoć glede objave. Potom govor poprima
oblik trećega lica u kojemu dolazi do izražaja kristološko naslovljavanje gospod-
stva: »Nitko ne pozna Sina nego Otac, i nitko ne pozna Oca nego Sin i onaj komu
Sin htjedne objaviti.«36 Na početku stoji spoznanje Sina od Oca. Iz nje proizlazi
spoznanje Oca od Sina. Pozornost valja obratiti formulaciji u prezentu. Spozna-
nje se ne odnosi na jednokratan čin izbora, nego označuje trajan proces otvaranja

33
Usp. GNILKA, Mkll, 33 s.
34
Usp. Die psalmenkommentare H.-J. Krausa, F.-L. Hossfelda - Ε. Zengera ζ. St.
35
Takav neposredan dokaz dosad nije bio dostupan.
36
Mt 11,27 sačuvao je izvornu verziju logiona. Lk 10,22 je tek neznatno izmijenjen. Usp. GNIL-
KA, Mt I, 433.

200
koje dolazi od Oca i preko Sina je usmjereno na ljude, primatelje objave. Nagla-
sak leži na završnoj rečenici prema kojoj se objava događa zahvaljujući potpuno
volji Sina. Želimo li izvesti zaključak iz toga iskaza, vidimo da se Sin nalazi u je-
dinstvenu odnosu prema Ocu te je i za nas on jedini put do Oca. Nije slučajno Ri-
ječ nazvana ivanovskom u sinoptičkoj tradiciji. Sve što se govori u toj Riječi, te-
melji se naposljetku na iskustvima koja su ljudi imali s Isusom na zemlji, u koje-
mu se Bog, kojega je On nazivao Abba, dao na posve nov način prepoznati od lju-
di. Tu se ne radi ni ο kakvoj »religijsko-povijesnoj« etimologiji, kao što se radi
kod naslovljavanja Sin Božji. Na spoznaju se odnosi i drugi apsolutni logion ο Si-
nu (Mk 13, 32). To pretpostavlja podređenost Sina Ocu.
Ovdje nema više prostora za opisivanje kristologije Sina Božjega i kristolo-
gije Sina. Više je nego očito da se kristologija u ovome okviru produbljivala i da
su Isusova osoba i djelo sve jasnije izbijali u prvi plan. Ova kristologija zadobila
je svoje izvanredno mjesto u učenju i teologiji koju je za sebe oblikovala. Stoga
nije čudno što su se tom kristologijom kao središnjim predmetom pozabavili no-
vozavjetni autori, u prvome redu Pavao, Ivan i njihovi učenici. Pritom je vrlo
važno uočiti da su Isusova osoba i djelo stalno u nerazdvojnoj međuovisnosti. Pi-
tanje tko je Isus bio i jest ima zacijelo značenje već samo po sebi, ali odgovor na
to pitanje u potpunosti nam se otkriva tek u onome što je za nas učinio i čini. Tako
se nije mislilo samo na njegov ovozemaljski put prema postegzistenciji, odnosno
na put u njegov sadašnji i neprestani bitak i djelovanje kao Uskrsnuloga i Uzviše-
noga, nego se uzvratno pitalo i ο njegovu predegzistencijalnome bitku i zadaći
koju je primio od Boga. Polazište za uzvratno pitanje bijaše status uzvišenja s de-
sne Bogu koje je zadobio zbog svoje poslušnosti. Pritom se njegova egzistencija
u svim svojim stadijima očituje kao egzistencija za nas ljude, kao proegzisten-
cija.37 Poučno je daje to uzvratno pitanje strogo povezano s promišljanjem ο pri-
znavanju njega kao Sina i Sina Božjega.
Na kraju treba sve te odnose potvrditi još nekim svetopisamskim mjestima.
Formulacija glede Isusova poslanja, koja se po svoj prilici nadovezuje na staro-
zavjetnu mudrost,38 otvara put kojim je Isus došao od Boga k nama ljudima. Taje
formulacija redovito povezana s naslovom Sina Božjega i odaje izbaviteljsku na-
mjeru koja je povezana s poslanjem: »Kada dođe punina vremena, posla Bog svo-
ga Sina,... da primimo posinjenje« (Gal 4, 4-5).39 »Bog je poslao na svijet svoga
jedinorođenog Sina da živimo po njemu« (1 Iv 4, 9). U Iv 3, 16 poslanje prelazi u
predanje.40

37
Tu prikladnu riječ uporabio je Schürmann u svojoj raspravi.
38
Usp. Mudr 9, 10: »Pošlji (Mudrost) s nebesa svetih, i otpravi je od svoga slavnog prijestola, da
uza me bude i potrudi se sa mnom i da spoznam što je tebi milo.«
39
Najvjerojatnije se Pavao poslužio rečenicom koju je već jednom ranije izrekao. Usp. Rim 8,
3 si.
40
Glede formule predanja usp. POPKES, Christus traditus.

201
Predodžba ο Isusovu rođenju po Duhu Svetome, koju susrećemo jedino u
Isusovoj pretpovijesti, smjera na Isusa kao Sina Božjega (Lk 1, 32 i 35). Matej
ostvaruje isti program time što nam na način dvostupanjske kristologije paralelno
predočuje Isusovo rodoslovlje i rođenje po Duhu Svetome (Mt 1,2-25). Time želi
dati do znanja daje Isus Sin Čovječji i Sin Božji.41 Ako je već time razumijevanje
njegova rođenja zadobilo relevantno spasenjski smisao, onda to postaje još jasni-
je kad se dijete najavljuje kao Emanuel, Bog s nama (Mt 1,23) i kralj kuće Jakov-
ljeve (Lk 1, 32).
Kristološko promišljanje zadire sve do Kristove preegzistencije. U Kol 1,
15ss i Iv 1, Iss događa se to na osobito refleksivan način. Poučno je da se u oba
slučaja predegzistencijalnome Kristu pripisuje sudioništvo u stvaranju: »Sve je
po njoj (Riječi) postalo« (Iv 1, 3). »U njemu je sve stvoreno« (Kol 1,16). To znači
da ovdje nije Kristov bitak po sebi od primarna interesa, nego njegova usmjere-
nost prema svijetu, prema stvorenju. Sudioništvo u stvaranju stoji usporedno s ot-
kupljenjem (Kol 1,15-20) i objašnjava njegovu univerzalnost. Kao što je sveobu-
hvatno stvaranje, tako je sveobuhvatno i otkupljenje po Kristu. Praslika ovakva
viđenja Krista nalazi se u Mudrosti, koja u mudrosnoj književnosti slovi kao sudi-
onica Božja pri stvaranju svijeta: »S tobom je mudrost, koja zna djela tvoja, koja
je bila nazočna kad si stvarao svijet« (Mudr 9, 9; usp 9,1 si; Izr 3,19; 8,22-31; Sir
24, 1-6). Kristološki naslovi se mijenjaju. Riječ je ο Logosu, uosobljenoj Riječi
(Iv 1, 1), i ο slici Božjoj (Kol 1 , 1 5 - usp. 2 Kor 4, 4).42 Treba znati da se ti rijetki
naslovi mogu naći u kristološkim himnima, kamo pripadaju Iv 1, Iss i Kol 1,
15ss. Te su se pjesme pjevale u bogoslužnim slavljima. U njima se anticipiralo
dovršenje. U njima se spoznaje i slavi Krist koji je od Boga došao i koji se Njemu
vratio.
Upravo taj put opisuju već spomenuti Proslov u Iv 1, 1-18 i Pavlov hvalo-
spjev Kristu (Fil 2, 6-11). U njima se Kristov silazak sažima u misao ο inkar-
naciji: »I Riječ je tijelom postala i nastanila se među nama« (Iv 1, 14). »On uze
narav sluge i posta sličan ljudima« (Fil 2, 7). Inkarnacija je shvaćena kao sre-
dišnja točka spasenja. Znakovito je da se ni u jednome ni u drugome hvalospjevu
ne spominje križ.43 To odaje raspoloženje koje se zrcali u tim hvalospjevima. Za-
jednica koja se okupila na službu Božju zahvaljuje i veliča Boga za darovanu mi-
lost po Kristu: »Uistinu, svi mi primismo od njegove punine: milost za milost«
(Iv 1,16). U hvalospjevu iz Poslanice Filipljanima Krist, koji ponizi sam sebe, bi-
va postavljen Gospodinom nad svim silama, a time ujedno osloboditeljskim Koz-
mokratorom koji sve što se protivi Bogu baca na koljena.

41
Usp. GNILKA, Mt 1,22 si.
42
Glede slike Boga usp. GNILKA, Kol 59-63, 77-81.
43
Pavao je osjetio potrebu naknadna unošenja križa, u Fil 2, 8c a isto tako i u Kol 1, 20. Ο hvalo-
spjevu iz Poslanice Filipljanima usp. GNILKA, Phil 111- 147. Ο hvalospjevu iz Poslanice Ko-
lošanima usp. GNILKA, Kol 57-59, 74-76.

202
LITERATURA: Ε. PETERSON, Christianus, u: Frühkirche, Judentum und Gnosis, Rom, 1959.,
64—87; Η. E. TÖDT, Der Menschensohn in der synoptischen Überlieferung, Gütersloh, 1959.; C. F.
D. MOULE, A Reconsideration ofthe Context of maranatha, NTS 6 (1959./60.), 307-310; R. H.
FÜLLER, The Foundation of NT Chris tology, London, 1965.; W. POPKES, Christus Traditus, AT-
hANT 49, Zürich-Stuttgart, 1967.; C. BURGER, Jesus als Davidssohn, FRLANT 98, Göttingen,
1970.; J. A. FITZMYER, Der semitische Hintergrund des ntl Kyriostitels: Jesus Christus in Histo-
rie und Theologie, jubilarni spis Η. Conzelmann, Tübingen, 1975., 267-298; Μ. HENGEL, Der
Sohn Gottes, Tübingen, 1975.; M. GOURGUES, A la droit de Dieu, Paris, 1978.; W. E. G. LO-
ADER, The Apocalyptic Model ofSonship, JBL 97 (1978.), 525-554; H. MARSHALL, The Ori-
gins ofNTChristology, Leicester, 1979.; A. J. B. HIGGINS, The Son ofMan in the Teaching of Je-
sus, Cambridge, 1980.; C. COLPE, Neue Untersuchungen zum Menschensohn-Problem, ThRv 77
(1981.), 353-372; M. HENGEL, Erwägungen zum Sprachgebrauch von Christos bei Paulus und in
der »vorpaulinischen« Überlieferung: Paul und Paulinism, jubilarni spis C. Κ. Barrett, London,
1982., 135-159; P. HOFFMANN, Studien zur Theologie der Logienquelle, NTA 8, Münster, 1982.;
G. SCHIMANOWSKI, Weisheit und Messias, WUNT 2/17, Tübingen, 1985.; M. de JONGE, The
Earliest Use of Christos, NTS 32 (1986.), 321-343; H. MERKLEIN, Die Auferw eckung Jesu und
die Anfänge der Christologie: Studien zu Jesus und Paulus, WUNT 43, Tübingen, 1987., 221-246;
J. HABERMANN, Präexistenzaussagen im NT, EHT.T 362, Frankfurt/M .-Bern, 1990.; V. HAM-
PEL, Menschensohn und historischer Jesus, Neukirchen, 1990.; K. J. KUSCHEL, Geboren vor al-
ler Zeit?, München-Zürich, 1990.; H. VON LIPS, Weisheitliche Traditionen im NT, WMANT 64,
Neukirchen, 1990.; L. SCHENKE, Die Urgemeinde, Stuttgart, 1990.; M. KARRE, Der Gesalbte,
FRLANT 151, Göttingen, 1991.; A. VÖGTLE, Die »Gretchenfrage« des Menschensohnproblems,
QD 152, Freiburg, 1994.

2. DJELOVANJE DUHA BOŽJEGA

Izvješća ο djelovanju Duha Božjega mogu se naći već na brojnim mjestima


Staroga zavjeta. Jahvin Duh silazi na određenoga čovjeka i posve ga obuzme. U
nevoljama on postaje karizmatičkim upravljačem i izbaviteljem svoga naroda.
Fenomen je jedinstven, a odnosi se sasvim konkretno na dotičnu situaciju. »Duh
Jahvin siđe na nj, i on posta sucem Izraelu. I povede Izraela u boj. Jahve mu preda
u ruke Kušana-Rišatajima, kralja edomskog, i on pobijedi Kušana-Rišatajima«
(Suci 3, 10; usp. 6, 34; 11,29; 13,25; 14, 6. 19; 15,14; 1 Sam 11, ό).44 Slično je si-
lazio Duh na rane proroke, on čitave čete stavlja u pokret i zanos (1 Sam 10, 5-12;
19,20-24). Međutim, Duh Božji ujedno nadahnjuje proroke mudrim riječima i vi-
đenjem bodućnosti. Tako je Bileam, koji je trebao izgovoriti prokletstvo nad Izra-
elom, pod utjecajem Duha Božjega izgovorio blagoslovom ispunjeno proročan-
stvo nad Izraelom: »Od Jakova zvijezda izlazi, od Izraela žezlo se diže« (Br 24,
17). Navezanost na Božju riječ karakterizira velike proroke 8. i 7. stoljeća pr. Kr.,
koji se možda zato ne pozivaju na Duha, kako ih se ne bi povezivalo s ekstatičnim
prorocima (usp. Jr 20, 7s; 23, 29; Am 3, 8; Iz 6, 7s i dr). Jedino Ezekiel svjedoči
za sebe: »u to me Duh podiže, prihvati me i ponese« (Ez 3,12. 14; 8, 3; 11,1. 24),

44
Usp. W. H. SCHMIDT, TRE 12, 170-173.

203
»i Duh Jahvin siđe nada me i kaza mi« (Ez 11,5), »i Jahve me u svojem Duhu
izvede i postavi usred doline pune kostiju« (Ez 37, 1). Od priželjkivana vladara
budućnosti očekuje se da će na njemu počivati duh Gospodnji sa svojim mnogo-
strukim darovima i osposobiti ga da izriče pravedan sud (Iz 11, 2-5).
Ezekielova uzbudljiva vizija ο buđenju suhih kostiju (Ez 37, 1-14) najavljuje
stvaranje novoga Božjeg naroda. Duh koji je dolazio od sva četiri vjetra oživio je
pobijene i povratio izgubljenu nadu. Time se ujedno želi kazati da se više ne radi
samo ο izabranome pojedincu, nego ο čitavu narodu koji bi trebao biti prožet Du-
hom Božjim. Uostalom, to odgovara i Mojsijevoj želji: »Oh kad bi sav narod Ja-
hvin postao prorok! Kad bi Jahve na njih izlio svoga duha!« (Br 11, 29). To bi,
prema Iz 59, 21 moglo dovesti do ostvarenja Saveza s Bogom. Obećanje da će se
to dogoditi nalazimo u proroka Joela: »Poslije ovoga izlit ću Duha svoga na svako
tijelo, i proricat će vaši sinovi i kćeri, vaši će starci sanjati sne, a vaši mladići gle-
dati viđenja. Čak ću i na sluge i sluškinje izliti Duha svojega u dane one« (3, ls).
Prorok ima pred očima posljednje dane. Darovi Duha Božjega izlit će se na svako
tijelo. To se odnosi na sve pripadnike izraelskog naroda, sudeći po riječima
»proricat će vaši sinovi i kćeri«. Prema tome više nije potreban nikakav posred-
nik, nikakav prorok, nego će se svi nalaziti u neposrednu odnosu s Bogom. Time
što svoga Duha ne uskraćuje slugama i sluškinjama, Bog uklanja i društvene pre-
preke. Dar Duha uključuje prema Ez 36, 26 promjenu ljudskoga srca. Srce od ka-
mena bit će izvađeno iz tijela, da bi na njegovo mjesto došlo srce od mesa. Sliko-
vito rečeno, »tad će pustinja postat voćnjak, a voćnjak se u šumu pretvoriti« (Iz
32, 15; usp. 44, 3; Zah 12, 10). Božja neposrednost znači da će Bog svoj zakon
upisati u ljudska srca. To je Novi savez koji sklapa s narodom Jr 31, 31-34).
Starozavjetni tekstovi tvore pozadinu onoga poražavajućega iskustva što su
ga Isusovi učenici i učenice doživjeli nakon njegova raspeća i uskrsnuća, te se
mogu promatrati kao korijeni iz kojih je nastala Crkva. Postojala je svjesnost ο
obdarenosti Duhom Božjim. Iz toga je rođena Crkva.
To je u biti sadržaj perikope ο Pedesetnici (Dj 2, 1-13). Pri prosudbi ο tome s
pravom se polazi od pretpostavke da se iza toga krije neka stara predaja usmena
ili pismena podrijetla, koju je Luka dakako temeljito preradio, odnosno posve
iznova oblikovao.45 Izvješćuje li nas Lukina pripovijest ο silasku Duha Svetoga
na dvanaest apostola - Matija je već bio pribrojen jedanaestorici - ili na sto i dva-
deset osoba (usp. Dj 1, 15)? To nije moguće razabrati iz samoga izvješća, budući
da pripovijest počinje rečenicom kako su pedeseti dan svi bili okupljeni na istome
mjestu. U svakom slučaju Duh je sišao na sve okupljene na istome mjestu. Taj si-
lazak prikazanje sasvim konkretno, kao puhanje silnoga vjetra koji je ispunio svu
kuću, i plameni jezici koji su sišli na svakoga od njih. Dakle, osim stvaranja za-
jedništva važno je ispunjenje svakoga pojedinca Duhom Svetim. Dar Duha daje

45
Glede različitih mišljenja u tome pogledu usp. SCHNEIDER, Apg /, 243-247.

204
se svima i svakomu pojedinačno.46 Takvim djelovanjem poprima njihovo oku-
pljanje bitno novu utemeljenost. Iz njihove zajednice stvara Duh Sveti Crkvu. Cr-
kva ima svoj temelj u Duhu.
Toj misli podređena je svaka druga misao. Ona je slovila kao jedna od vode-
ćih u tradiciji koja je prethodila Lukinim djelima. Konkretizacije - puhanje vje-
tra, plameni jezici - pripadaju vjerojatno već toj predaji.47 To se može osobito ja-
sno uočiti ako prihvatimo pretpostavku da se u Luke radi ο preradi takozvane si-
najske predaje. U njoj se pripovijeda ο zapovijedima koje Bog izgovori na brdu
Sinaju, na kojima je zapravo utemeljen starozavjetni Božji narod. Taj događaj po-
praćen je već u Izl 19, 16s munjom, grmljavinom, oblacima i ječanjem trube. U
oblikovanju te predaje dolazili su u obzir i drugi elementi, kao što su ražareni
plamenovi48. Te konkretizacije su, kao u Dj, znakovi Božje nazočnosti.
Luka je tu predaju, koja je prethodila silasku Duha na Isusove učenike i uče-
nice, interpretirao prije svega kao »listu naroda«. Time je on sliku ο Crkvi univer-
zalizirao. Hodočasnici koji su došli u Jeruzalem iz brojnih zemalja i pokrajina,
koje su pobliže određene upravo tom listom naroda, slušaju sada, kao djelovanje
Duha Svetoga, apostole kako govore na njihovim jezicima. Čudo se sastoji u uza-
jamnom razumijevanju. Barijera jezika je prevladana.
Međutim, u izvješću koje je prethodilo Luki bila je reakcija na dar Duha
drukčija. Bila je to reakcija u obliku glosolalije, govora u jezicima.49 Početak Cr-
kve bio je zanosan.
Valja kazati koju riječ ο glosolaliji - za nas ne baš lako shvatljivu pojmu.50 To
je zanosan govor koji nije upravljen ljudima, nego Bogu. Da bi ga se moglo ra-
zumjeti, treba ga prevesti. Glosolalija se može prevesti, ali ne u svim slučajevima.
Ona se izražava putem različitih manifestacija: molitvom, otkrivanjem znanja,
navještanjem tajni. Može se dovoditi u vezu s govorom anđela te se može uzeti
kao predokus usrećujućega eshatološkog zajedništva s Bogom. Prakršćanska glo-
solalija ima svoju najbližu analogiju u židovstvu. U Jobovoj oporuci (Job 48-52)
pripisuje se Jobovim kćerima glosolalijska sposobnost. One su zadobile promije-
njeno srce, pa ne misle više na zemaljske stvari. Govore jezikom anđela, nadze-
maljskih sila, jezikom kerubina, i pjevaju himne Božjemu stvaranju i slavi.51 Pre-

46
E. SCHWEIZER, ThWNT VI, 404, skreće pozornost na to da božanski Duh nije prirodni po-
sjed, kao što to naučavaju gnostici, nego je dar.
47
Slažemo se s A. WEISEROM, Apg /, 79.
48
Usp. PHILO, Decal, 33-35; spec. leg. II 189.
49
U Dj 2 , 4 Luka govor u jezicima nadopunjuje govorom u jezicima, i to na taj način što je između
λαλείν γλώσσαις ubacio riječ έτέραις. Iako G. DUTZENBERG, RAC 226 izraz »govor u
jezicima« inkriminira i daje prednost glosolaliji, taj bi izraz valjalo zadržati na tome mjestu, ka-
ko bi se u Dj 2 čudo govora u jezicima moglo jasno odvojiti od »glosolalije«.
50
Usp. G. DAUTZENBERG, RAC XI, 225-246.
51
Usp. 4 Q frg. 1 Kol 1, 36: »Kličite, vi koje ste na čudesan način proslavile njegovu mudrost
hvalospjevima među anđelima Božjim, i govorite iz njegove slave jezicima svih koji izgova-

205
ma Dj 2, 11 učenici su govorili ο veličanstvenim Božjim djelima. Kasnije će se
Pavao kritički izjasniti ο glosolalijama, ne želeći ih naravno odbaciti, već prizna-
jući ο sebi samome: »Ja, hvala Bogu, govorim tuđim jezicima više od vas sviju«
(1 Kor 14, 18).52
Ako smo duhovske početke označili kao nešto zanosno, možemo postaviti
pitanje, možemo li to još preciznije definirati. Petrov govor, održan nastavno na
dolazak Duha Svetoga, iako je do nas dopro u Lukinoj teološkoj koncepciji, sadr-
ži stare interpretacijske elemente. To je prije svega početak govora, gdje se citira
proroka Joela 3, 1-5: »Ovi ljudi nisu pijani, kako to vi zamišljate - ta istom je tre-
ća ura dana - već se ovim ostvaruje proročanstvo proroka Joela« (Dj 2, 15s). Ako
je dojam pijanosti što ga imaju neupućeni moguće shvatiti kao nov znak glosola-
lije (usp. 1 Kor 14, 23), onda se citatom Joela duhovski početak potvrđuje kao is-
punjenje starih proročkih obećanja. Međutim, proročka riječ cilja na konac dana.
Stoga se dodaje opaska »u posljednje vrijeme«: »U posljednje ću vrijeme (u Jo-
ela: u one dane) - veli Gospodin - izliti od svoga Duha na svako ljudsko biće.« Iz-
lijevanje Duha navodi nas na spoznaju daje nastupilo posljednje vrijeme, vrijeme
dovršenja. Crkva je Crkva posljednjih dana. Apokaliptički znakovi tu činjenicu
samo potvrđuju (Dj 2, 19s = Joel 3, 3s). Možda bi zamjena u redoslijedu staraca i
učenika, koji će doživjeti snove i viđenja - u Petrovu govoru spominju se najprije
učenici - mogla upućivati na to da se Crkva početaka, sastoji od pretežito mladih
ljudi. U tome je govoru izraženo također i uvjerenje daje Krist, uzvišen Božjom
desnicom izlio Duha Svetoga na učenike (Dj 2, 33). I ta predodžba leži na vrlo
širokoj osnovi, iako je izražena u raznovrsnim slikama (Iv 20, 22; Ef 4, 7-12;
2 Kor 3, 17).
Silazak Duha na određeni skup ljudi povezano s govorom jezicima (i pro-
ricanjem) ponavlja se u Dj 10, 46; 19, 6 (usp 8, 18). Oba puta radi se ο početnim
situacijama, jednom ο primanju u Crkvu prvoga poganina Kornelija i svega doma
njegova, a drugi put ο primanju učenika Ivana Krstitelja. U prvome slučaju dolazi
Duh Sveti neovisno ο krštenju, odnosno njegov dolazak smatra se Božjom po-
tvrdom da se Korneliju i domu njegovu može podijeliti krštenje. Time je zapravo
naznačen određeni prelazak. U drugome slučaju je dar Duha povezan s kršte-
njem. To postaje normalan slučaj. Dakle, u svakome od tih dvaju slučajeva vidi-
mo daje na početku bilo spontano izlijevanje Duha, te se očitovalo u ekstatičkim
fenomenima.
Ako se izljev Duha Svetoga i govor jezicima ponavlja, žele li nas Dj 2, 1-13
izvijestiti ο jedinstvenu događaju, ili nam žele prikazati događaj koji se ponavlja i

raju riječi mudrosti...« - Njem. prijevod prema J. Maieru. Usp. BERGER, Theologieges-
chichte367.
52
Vrlo interesantan pokušaj da glosolalije razvrsta religijski-povijesno i psihološki učinio je G.
THEISSEN, Psychologische Aspektepaulinischer Theologie, FRLANT 131, Göttingen, 1983.,
269-340.

206
koji je dojmljiv za pracrkvenu zajednicu? U Luke se nedvojbeno radi ο jednome
jedinstvenu događaju, ο kršćanskim Duhovima. Kao što je u predaju unio vre-
menski raspon od četrdeset dana između Isusova uskrsnuća i uzašašća na nebo,
tako je dolazak Duha Svetoga povezao sa židovskim blagdanom Pedesetnice, ko-
ji se slavio pedesetoga dana nakon blagdana Pashe. Uz njegov kristološki interes
za koji se zauzimao njemu je također stalo da židovskim Duhovima dadne krš-
ćanski smisao. Povijesno gledajući, primanje Duha Svetoga dogodilo se nešto ra-
nije, nešto bliže Uskrsu (usp. Iv 20, 22).
Pa ipak se iza predaje ο kojoj čitamo u Dj 2, 1-13 krije određen, sasvim kon-
kretan događaj. Izljev Duha Svetoga znači novo utemeljenje zajednice Isusovih
učenika, povezano s početkom navještanja, trenutak rođenja Crkve.53 Uz glosola-
lije pojavljuju se i druga očitovanja Duha. Ο njima će se kasnije govoriti.
Sada ćemo se prihvatiti jednoga drugog teksta, ovaj put uzeta iz sinoptičke
tradicije, ne bismo li što zornije prikazali daje kršćanska zajednica sebe proma-
trala kao zajednicu ispunjenu i nošenu Duhom Svetim. Riječ je ο logionu, odno-
sno ο Isusovim riječima ο neoprostivu grijehu protiv Duha Svetoga. Teološki pro-
blem koji je povezan s tvrdnjom ο neoprostivosti možemo ovdje tek dodirnuti.
Taj logion posreduju nam sva tri sinoptika (Mk 3, 28s; Mt 12, 3ls; Lk 12,10).
Osim u Markovu evađelju nalazimo ga i u izvoru izreka kao predložak za ostala
dva evanđelista.54 Logion u Markovu evanđelju od maloga je značenja za naše po-
trebe. Ipak ćemo ga prvoga navesti. Oblik u izvoru izreka zavređuje našu punu
pozornost. Lk 12, 10 tu je izreku vjerojatno sačuvao koliko je bilo moguće.
»Doista, kažem vam, sve će se oprostiti sinovima ljudskima, koliki god bili grijesi i
hule kojima pohule. No pohuli li tko na Duha Svetoga, nema oproštenja dovijeka;
krivac je grijeha vječnoga.«
Markova verzija suprotstavlja Duhu Svetomu pogrdan govor protiv Čovje-
ka. Promatra li se ta rečenica izdvojeno, mogla bi se upraviti protiv navjestitelja
Evanđelja, koji navještaju snagom Duha Svetoga. Pouskrsni nastanak tih riječi
bio bi u tome slučaju više nego siguran. Međutim, u Markovu kontekstu čitamo
kako književnici predbacuju Isusu daje ospjednut Belzebulom i da uz pomoć po-
glavice zlih duhova izgoni zle duhove. Oni su se ogriješili ο Duha Svetoga, zato
što su Isusovu duhovnu vlast zlonamjerno protumačili (Mk 3, 22 i 30).

53
Slažemo se s mišljenjem daje ta predaja ukorijenjena u Jeruzalemu, za razliku od ROLOFFA,
Kirche, 64, koji zagovara predaju antiohijske zajednice. On vidi u njoj utemeljenje propovije-
danja među poganima. Mi tu predaju pripisujemo Luki. Time što Luka predstavnike različitih
naroda i jezika prikazuje kao Zidove (Dj 2,5), on zapravo ostaje vjeran svomu konceptu, prema
kojemu se Evanđelje ima širiti iz Jeruzalema. Univerzalizacija u Dj 2 u određenome je smislu
unutaržidovska.
54
Mt 12,3ls stavlja Markove riječi usporedno s riječima verzije Q.

207
U Lukinu izvješću, koje odgovara izvoru izreka, konfrontiraju se dvije epo-
he: epoha djelovanja ovozemaljskoga Isusa i ona pouskrsnoga navještanja.55 Lo-
gion ima izrazito pouskrsni pečat. Na vrijeme djelovanja ovozemaljskoga Isusa
samo se osvrće. Naglasak leži posve na sadašnjosti, koju se smatra razdobljem
djelovanja Duha Svetoga. Onima koji su svojedobno odbacili ovozemaljskoga
Isusa, iakojeonbio Sin Čovječji, još jednom je pružena ponuda spasenja, ali ovo-
ga puta u zadnjoj hitnosti. Tu hitnost treba gledati i s aspekta skoroga nastupa po-
sljednjih dana. Logion opravdava još jednu ponudu spasenja nakon odbacivanja
ovozemaljskoga Isusa i kvalificira tu ponudu kao djelovanje Duha Svetoga. Sve
se to zbiva s pogledom na poslanstva u Izraelu. Zajednica koja je u međuvremenu
nastala smatra sebe, svoje propovjednike i misionare, kao ljude nošene Duhom
Svetim. Može se činiti neobičnim to što je djelovanje ovozemaljskoga Isusa
označeno naslovom Sina čovječjega. Da se razumijemo, to vrijeme se ne omalo-
važava. Odbacivanje spasenja koje se u njemu dogodilo zaoštrava sada još jednu
ponudu spasenja, i to konačnu. A Sin Čovječji u izvoru izreka je upravo očekivani
eshatološki sudac. Naravno daje on prisutan i u drugome razdoblju djelovanja
Duha Svetoga. Ali sada s pogledom na Posljednji sud. Naime, onima koji bi ga
sada ponovno odbacili, neće biti oprošteno. Sud je u rukama Sina Čovječjega.
Razlikovanje između oprostivih i neoprostivih grijeha počiva doduše na ži-
dovskoj tradiciji. Stoga je neoprostivost grijeha protiv Duha Svetoga u konačnici
samoisključenje onoga koji ustrajno odbacuje ponudu spasenja. On se tvrdokor-
no protivi aktivnoj volji Božjoj koja ga želi spasiti.56 Zajednica će se i dalje inten-
zivno baviti ovim vrlo složenim problemom (usp. Hbr 6, 4-6; 1 Iv 5, 16-18).57 Za
nas je u konačnici značajno prije svega to da na temelju dotičnoga logiona uvidi -
mo kako je nezaustavljivo pouskrsno poslanje Isusovih učenika, koje je najprije
bilo ograničeno samo na Izrael, bilo ispunjeno Duhom Božjim. Duh je djelovao u
zajednicama.
Dublji uvid u to daje nam Pavao, ponajprije u Prvoj poslanici Korinćanima.
Apostol opisuje zajednicu ispunjenu Duhom (1 Kor 12-14). On to doduše čini vr-
lo kritički, budući da su u međuvremenu zajednicu pritisnule neprilike. Ipak mo-
žemo krenuti od činjenice daje utemeljenje korintske zajednice bilo praćeno vrlo
bogatim činjeničnim djelovanjem Duha Božjega. U toj zajednici događa se nešto
što bi se moglo usporediti sa stanjem u matičnoj zajednici u Jeruzalemu. To je
spomena vrijedno zato što je zajednica u Korintu bila utemeljena otprilike dvade-
set godina kasnije od one u Jeruzalemu. I ovdje se očito radi ο fenomenu početka.

55
Jedna druga interpretacija htjela bi tu verziju logiona prenijeti posve na djelovanje ovozemalj-
skoga Isusa. Prema toj interpretaciji Isus je jednom prikazan u svojoj nemoći, a drugi put u svo-
me svemoćnom djelovanju. Usp. POLAG, Christologie, 162s. Međutim takvo razdvajanje as-
pekata u Isusovu djelovanju sliči umjetnoj tvorevini.
56
Usp. BOVON, Lk //, 262
57
Blaže prosudbe nalazimo u Dj 2, 5; Gal 4, 19. Usp. također Rim 11, 32.

208
Može se postaviti pitanje je li se ta provala Duha ponavljala i prilikom utemelje-
nja ostalih zajednica. S time se može računati. Jer slično pretpostavlja Pavao i za
Rim (usp. Rim 12,3-8).
Navještanjem i prihvaćanjem Radosne vijesti u jednome gradu ili mjestu,
gdje se stvara zajednica, očitovalo se i djelovanje Duha Božjega. Svi koji se
okupljaju u zajednici prepoznaju se kao jedno u Duhu. To primanje Duha događa-
lo se u početnome stadiju prije primanja krštenja.58 Pritom su glosolalije mogle
imati vrlo važnu ulogu. No, pokazivali su se i neki drugi učinci Duha, koji zajed-
nicu organiziraju i drže čvrsto na okupu. Na taj način zajednice su doslovce tvore-
vine Duha.
Želimo li znati nešto pobliže ο kojim se učincima Duha radi, morali bismo se
osvrnuti na popise karizma, ukupno tri, u protopavlovskim spisima (1 Kor 2,
4-11. 28-30; Rim 12, 3-8). Ipak tu se već uočava razlika između Korinćana i Pav-
la, ili bolje rečeno: između početnoga događanja i kasnije Apostolove ocjene, do
koje je ovaj došao na temelju ne baš uvijek ohrabrujućega razvoja. Korinćani su
govorili ο »darovima Duha« (πνευματικά),59 najvjerojatnije nazivajući i sebe sa-
me »duhovnicima« (usp. 1 Kor 2, 13-15; 3,1). Pavao tomu suprotstavlja pojam
karizme (12, 4. 31; usp. Rim 1, 11; 12, 6 i dr.). Time daje jasno do znanja učenje
da su darovi Duha Božja milost, ne nešto što bi čovjek imao zahvaliti samomu se-
bi, nego nešto što ima zahvaliti Bogu. To je posljedica harisa, milosti, koju svaki
zadobiva kad prihvati vjeru. I zato svaki član zajednice ima neku karizmu. Očito
su neki pretjerivali u tome, hvaleći se svojim darom Duha i uzvisujući se iznad
drugih. Članovi zajednice pripadaju jedni drugima kao udovi jednoga tijela, te
brižno nastoje oko zajedničkoga dobra sviju (usp. 1 Kor 1Ž, 12-27). Pavao ujedno
upozorava na to da ekstatički, mantički fenomeni postoje i izvan kršćanstva. Sto-
ga on kršćansku ispovijest izlaže kao specifičnost koja se razlikuje od poganske
pneume: »Zato vam obznanjujem: nitko tko u Duhu Božjem govori ne kaže:
'Prokletstvo Isusu'. I nitko ne može reći: 'Gospodin Isus' osim u Duhu Svetom«
(1 Kor 12, 3).
Vratimo se sada popisu karizmi! Prvi u 1 Kor 12, 4-11 nabraja devet karizmi
ili darova, koje Pavao naziva i službom i učincima, ali je isti Bog, Gospodin i Duh
koji daje riječ mudrosti, riječ spoznanja, vjera, darovi liječenja, čudotvorstvo,
prorokovanje, razlučivanje duhova, različiti jezici, tumačenje jezika60. Time je
sveobuhvatno opisana situacija u Korintu. Naposljetku valja primijetiti da se ov-

58
Mora da je to bio jedan od razloga zašto je Pavao prepuštao podjeljivanje krštenja drugima
(usp. 1 Kor 1, 14-17).
59
To se može lijepo razabrati na početku 1 Kor 12. Prva poslanica Korinćanima je odgovor apo-
stola Pavla na jedan dopis zajednice koja mu u njemu postavlja razna pitanja. Svoje odgovore
on u pravilu počinje riječima περι δε (što se tiče, usp. 7,2.25; 8,1). Tako počinje i 12,1 sa = što
se tiče darova Duha. Pojam »darovi Duha« mora daje preuzet iz pisma koje su mu pisali Korin-
ćani.
60
Prevedeno prema DAUTZENBERG, Prophetie, 142-146.

209
dje nabrajaju karizme, a ne karizmatici, što znači daje riječ ο mudrosti, ozdravlja-
nju, proricanju, glosolalijama, a ne ο mudracima, iscjeliteljima, prorocima, tuma-
čima. Ovime se daje na znanje da različite karizme nisu u trajnu posjedu pojedi-
načnih osoba, nego se mogu mijenjati. Sukladno tomu mogao je u 1 Kor 14, 5
izraziti želju da svi govore jezicima, ili da mogu prorokovati, ili ο sebi kazati kako
i oni govore jezicima, priopćuju objavu, znanje, proroštvo, pouke (1 Kor 14, 6 i
18). Na temelju toga može se zaključiti kako različite karizme mogu biti među-
sobno pomiješane, kao na primjer vjera, ozdravljanje i čudotvorstvo. Pod vjerom
se podrazumijeva ona vjera koja »premješta brda«, odnosno koja ostavlja čude-
sne učinke (usp. Mt 17,20; 21,21; Mk 9,23). Upozorava se također na mogućnost
da onaj koji govori drugim jezikom sam tumači svoj nerazumljiv govor (1 Kor
14, 27).
Najinteresantniji fenomeni su glosolalija i dar prorokovanja. U njima i Pavao
vidi jamstvo za nastup posljednjega, konačnog vremena, navodeći u tome kon-
tekstu glosolalije proroka Izaiju (Iz 28, 1 ls): »Drugim ću jezicima i drugim usna-
ma govoriti ovom narodu« (1 Kor 14, 21).61 A on glosolaliju stavlja na zadnje
mjesto - zacijelo je na popisu 1 Kor 12,4-11 ne stavlja tek tako na zadnje mjesto -
to čini prije svega zbog njezina precjenjivanja i zbog prevelika isticanja nekih go-
vornika na drugim jezicima u Korintu. Za razliku od glosolalije koja se obraća
Bogu, prorok se obraća čovjeku. On progovara iz svoga božanskog znanja koje
mu je dano preko objave. Kao nositelji objave nisu isključeni ni snovi, vizije, au-
dicije i ekstaze. Sadržaj njihove poruke odnosi se na božanske tajne. Te su tajne
upravljene budućnosti. Zato njihovo navještanje ide ukorak s kerigmom koja se
odnosi na spasonosne događaje prošlosti. U 1 Kor 13, 3 stavljeni su prorokova-
nje, znanje otajstava i spoznaje jedni uz druge. Otajstva su, kao i u apokaliptici,
nebeske, božanske, eshatološke prirode. Djelovanje proroka daje zajednici svi-
jest da objava napreduje, ali nije završena.62 Sigurno su neke riječi kršćanskih
proroka ušle u Novi zavjet. One se mogu staviti pod Gospodinov autoritet. Kao
primjer možemo navesti opis paruzije u 1 Sol 4, 15-18 koji govori ο dolasku Go-
spodina s neba i ο njegovim popratnim pojavama, ο uskrsnuću mrtvih i ο njihovu
privođenju Gospodinu zajedno s preostalim živima, i koje Pavao navodi kao riječ
Gospodnju (usp. 1 Kor 15, 51-55).63 Proročki govor ima i moć dokazivanja pred
ljudima, moć otkrivanja tajni čovjekova srca, te istodobno moć predočivanja Po-
sljednjega suda (1 Kor 14, 24s).
Darovima Duha pripadaju također ozdravljenja i čudesni znakovi. Oni se na-
dovezuju na Isusovo djelovanje, te su uvjerljivo utjecali na sudionike. Pavao ih
potvrđuje na drugim mjestima (Rim 15, 19; 2 Kor 12, 12). Ο tim darovima izvje-

61
Pavao se poslužio citatom kao argumentom ο Izraelovoj neposlušnosti unatoč nadahnutim go-
vorima.
62
Usp. DAUTZENBERG, Prophetie passim.
63
Stoga je uzaludno tražiti za 1 Sol 4, 15-18 neku paralelu u sinoptičkoj tradiciji.
210
šćuju nas i Djela apostolska, iako se njihovo prikazivanje čini uistinu previše for-
malističkim i nezgrapnim (uzmimo npr. Dj 3, lss, 5, 15s, 8, 7; 9, 36ss).
Zašto u Pavla nakon prvoga nabrajanja različitih darova u 1 Kor 12,4-11 sli-
jedi i drugo u 12, 28-30? Između tih dvaju nabrajanja on donosi metaforu s tije-
lom koja najbolje osvjetljuje međusobnu upućenost članova zajednice jednih na
druge. Nakon toga izlaganja u parenetičkome stilu drugo nabrajanje služi kao ne-
ke vrste korekture. Nipošto se ne ukidaju darovi Duha iz prvoga nabrajanja. Da-
pače, oni su sada izneseni u jednome prepoznatljivom redu. Uvode se nove kariz-
me. Prije svega pada u oči da su tri karizme u tome vrednovanju stavljene na po-
četak: 1. apostoli, 2. proroci, 3. učitelji. Te tri Pavao očito smatra najvažnijima.
Valja uočiti da se ne imenuju apstraktne karizme, nego njihovi konkretni nositelji,
dakle, ne imenuje se apostolat, proricanje, poučavanje, nego apostoli, proroci i
učitelji. To znači da nositelji tih karizmi nastupaju kao prepoznatljiva skupina, ili
bi trebali tako nastupati prema želji Apostola. Pavao sebe kao apostola smješta u
prvu skupinu. Zar on kao apostol nije bio ništa više od karizmatika? Zacijelo jest.
Kao utemeljitelj zajednice on je u određenome smislu stajao nasuprot toj zajedni-
ci. No u pogledu Tijela Kristova on je svoju službu vidio posve unutar toga Tijela.
Što se tiče prorokovanja, konkretizacija na skupinu proroka znači novo shvaćanje
u nastanku. Učitelji su u ovom drugome nabrajanju u Pavla prvi i jedini put spo-
menuti (usp. Rim 12, 7: poučavatelj). To međutim ne dokida njihovo značenje.
Na tri konkretno imenovane karizme nadovezuje se još pet daljnjih: čudotvor-
stvo, liječenje, dar zbrinjavanja, dar upravljanja, različiti jezici.64 Postojećim da-
rovima pridružuju se, dakle, i dar zbrinjavanja i dar upravljanja. Pavao je zainte-
resiran poglavito za one karizme pomoću kojih se ostalim članovima zajednice
izlazi ususret i pomoću kojih se zajednica izgrađuje. Takav dojam potvrđuje u još
većoj mjeri nabrajanje sedam karizmi u Rim 12, 3-8: dar prorokovanja, dar služe-
nja, dar poučavanja, dar hrabrenja, dar darežljivosti, dar revnosti starješinske
službe, dar milosrđa.65 Usporedimo li ovo nabrajanje s prvim nabrajanjem u 1 Kor
12, 4-11 vidimo da je jedino prorokovanje karizma zajednička jednomu i drugo-
mu. To nipošto ne može biti slučajno, već upućuje na Apostolovu volju da se do-
tične karizme posebno promiču.
LITERATURA: H. GREEVEN, Die Geistesgaben bei Paulus, WuD 6 (1959.), 111-120; Ε.
KÄSEMANN, Amt und Gemeinde im NT, Exegetische Versuche und Besinnungen I, Göttingen,
1960., 109-134; H. VON CAMPENHAUSEN, Kirchliches Amt und geistliche Vollmacht in den er-
sten drei Jahrhuderten, BHTh 14, Tübingen, 1963.; S. D. CURRIE, »Speakingin Tongues«, Interpr.
19 (1965.), 274-294; N. BROX, Anathema Jesous, BZ 12 (1968.), 103-111; G. HASENHÜTTL,
Charisma ÖF.ES, Freiburg, 1969.; C. COLPE, Der Spruch von der Lästerung des Geistes: Der Ruf

64
U 1 Kor 12, 29s Pavao ponovno nabraja sedam karizmi (u upitnim rečenicama). Pri tome je is-
pustio dar zbrinjavanja i dar upravljanja, ali je dodao dar tumačenja jezika.
65
Rim 12, 9-21 ne pripada više nabrajanju karizmi. Tu je riječ ο općenitoj parenezi. Drukčije mi-
sli KÄSEMANN, Amt, 117ss.

211
Jesu und die Antwort der Gemeinde, jubilarni spis J. Jeremias, Göttingen, 1970., 63-79; K. KER-
TELGE, Gemeinde und Amt im NT, BiH 10, München, 1972.; J. KREMER, Pfingstbericht und
Pfingstgeschehen, SBS 63./64., Stuttgart, 1973.; E. E. ELLIS,»Spiritual« Gifts in the Pauline Com-
munity, NTS 20 (1973./74.), 128-144; U. BROCKHAUS, Charisma und Amt, Wuppertal, 1975.;
G. DAUTZENBERG, Urchristliche Prophetie, BW ANT 104, Stuttgart, 1975.; S. SCHULZ, Die
Charismenlehre des Paulus: Rechtfertigung, jubilarni spis Ε. Käsemann, Göttingen-Tübingen,
1976., 443-460; Β. C. JOHANSON, Tongues, α sign for unbelievers?, NTS 25 (1978./79.),
180-203; J. H. SCHÜTZ, Charisma und soziale Wirklichkeit: W. MEEKS (izdavač), Zur Soziolo-
gie des Urchristentums, TB 62, München, 1979., 222-244; H. MERKLEIN, Entstehung und Ge-
halt des paulinischen Leib-Christi-Gedankens: Im Gespräch mit dem dreieinem Gott, jubilarni spis
W. Breuning, Düsseldorf, 1985, 115-140; C. ROUX, Prophetie et ministere prophetique selon s.
Paul, HOK 29 (1985.), 33-53; M. TURNER, Spiritual Gifts, Vox Ev 15 (1985.), 7-64; U. WIL-
CKENS, Das Amt des Geistes und der Geist des Amtes: T. RENDTORFF (izdavač), Charisma und
Institution, Gütersloh, 1985., 23-54; F. W. HORN, Das Angeld des Geistes, FRLANT 154,
Göttingen, 1992.; E. NARDONI, The Concept of Charisma in Paul, CBQ 55 (1993.), 68-80; G. O.
FEE, Gods Empowering Presence, Peabody, 1994.

3. JERUZALEMSKA PRAZAJEDNICA

Govoreći u ovome poglavlju ο prazajednici, uvijek imamo na umu Jeruza-


lemsku zajednicu, koja se u biti može smatrati majkom svih kršćanskih zajednica.
Bijeg učenika u Galileju nakon Velikoga petka, s kojim smo računali, obeshrabrio
je te djelomično i rastavio učenike. Uskrsnim događajem ohrabreni i ponovno
oživjeli, odlučili su Isusovi učenici i učenice, okupljeni oko jezgre od dvanaesto-
rice, vratiti se i nastaviti živjeti u Jeruzalemu. Taj potez bio je samo u ograničeno-
me smislu povratak, jer ne smijemo zaboraviti daje središte Isusova djelovanja
bila Galileja. Jeruzalem je bio samo dramatičan završetak njegova života.
Odlučnost učenika i učenica da idu u Jeruzalem najbolje pokazuje kakvo se
značenje pridavalo glavnomu gradu. Jeruzalem je slovio kao sveti grad (Iz 48, 2;
52, 1), grad Jahvin (Iz 60, 14), »grad Božji, presveti šator Višnjega« (Ps 46, 5;
usp. 48, 2. 9; 101, 8; a posebno Iz 40-66). U njemu treba Bog postaviti svoje kra-
ljevstvo (Iz 33, 20-22; usp. 54, lls; 60, ls).66 Kao što je Isus otišao u Jeruzalem,
tako su i učenici htjeli u Jeruzalemu objaviti svoju namjeru da svemu Izraelu po-
nude spasenje. To se nije moglo nigdje drugdje upadljivije dogoditi nego baš u Je-
ruzalemu. Simbolično značenje broja dvanaest ponovno je zadobilo na vrijedno-
sti i sada se očitovalo kao volja da se eshatološki narod od dvanaest plemena po-
novno skupi i uspostavi jedinstvo. Naknadni izbor Matije za dvanaestoga aposto-
la, umjesto Jude Iškariotskoga, poprima na toj pozadini povijesnu vjerodostoj-
nost (Dj 1, 15-26). Smisao dvanaestorice iscrpljuje se u njihovoj simboličnosti.
Funkcija vođenja zajednice jedva daje bila ozbiljno shvaćena. Međutim, dvana-

66
Usp. J. SCHREINER, Sion-Jerusalem, Jahwes Königssitz, München, 1963.; Μ. TSE VAT,
ThWAT III 930-939.

212
estorica upućuju i na kraljevstvo Božje koje ima doći (usp. 19,28par) te im se kao
onima koji su s ovozemaljskim Isusom zajedno hodili mogu postavljati pitanja.
Poučno je da se oni u Djelima apostolskim, osim u kontekstu naknadnoga izbora
Matije, gdje je njihova egzistencija pretpostavljena, spominju jedino još u 6, 2:
»Tada dvanaestorica dozvaše k sebi učenike.«67 Jedino su pojedinci povremeno
istupali iz kruga dvanaestorice. Šimun Petar je onaj koji ima vodeću ulogu. Na
njegovoj strani pojavljuje se u Dj 3, lss; 4, 13ss; 8, 14 Ivan (usp. Gal 2, 9). Imena
većine ostalih stalno su u pozadini.
Općenito prevladava mišljenje - opinio communis - daje prazajednica bila
čvrsto povezana sa židovstvom. Pak ipak se uočavaju određene specifičnosti.
Izrael nije više bio zatvorena cjelina ni u političkome ni u religioznome pogledu.
Politički je zemlja bila podijeljena između Herodovih sinova. Arhelajev dio pre-
uzeo je rimski prefekt. U religioznome pak pogledu Izrael je bio podijeljen na ra-
zne religiozne sljedbe koje se u Djelima apostolskim i u Josipa Flavija nazivaju
αιρέσεις.68 Ta riječ može se prevesti kao sljedba, stranka, škola, način života. Uz
sljedbu saduceja (Dj 4, 1) i farizeja (15, 5), postojala je i sljedba nazareja (24, 5).
Zahvaljujući takvu stanju razjedinjenosti, ljudi u Izraelu gledali su na prazajedni-
cu kao na novu skupinu koja se uklapa u niz postojećih.
Veću težinu ima sljedeća okolnost: Isusovi učenici i učenice ispovijedali su
vjeru u onoga koji je od Rimljana, uz sudjelovanje velikoga svećenika Kajfe, bio
pogubljen. I Pilat i Kajfa još su obnašali svoje službe.69 Veliki svećenik, koji se
trebao brinuti za mir i red u zemlji, te bio odgovoran Rimljanima, morao je na lju-
de koji su sada navještali Raspetoga i Uskrsnuloga gledati s nepovjerenjem i
skepsom. Tragovi ο tome sačuvani su u Djelima apostolskim. Našu pozornost za-
služuje činjenica da su upravo svećenički i saducejski krugovi bili aktivni. Prema
4, 1-3 upravo svećenici, starješine hrama i saduceji dižu ruke na Petra i Ivana.
Prema 5, 17 dižu se, protiv apostola »veliki svećenik i sve njegove pristaše (da-
kle, Kajfa i pripadnici velikosvećeničke obitelji) - naime sljedba saducejska«.
Kako god mi izvješća Djela apostolskih pojedinačno povijesno ocjenjivali, gle-
de nepovjerenja spomenutoga kruga, prije svega obnašatelja velikosvećeničke
službe, Lukina izvješća su zacijelo pouzdana. Prazajednica je bila - najvjerojatni-
je od samoga početka - napadana. Možda je za ozračje vrijedno spomenuti da se
za apostole zauzeo čak i farizej imenom Gamaliel (Dj 5, 34ss). Zabrana navješta-
nja Isusa, Raspetoga, posve se uklapa u novonastalu situaciju.
Što to konkretno znači kad se kaže daje prazajednica bila povezana sa židov-
stvom? Zacijelo to, da su pripadnici prazajednice svetkovali subotu, da su plaćali
hramski porez, te da su na svojim sinovima i prije i poslije vršili obred obrezanja.
Slavljenje kršćanske nedjelje počelo je kasnije, i to izvan Izraela. Preko obrezanja

67
Nazočnost dvanaestorice nije u Dj 1,15-26 izričito spomenuta.
68
Usp. JOSIP FLAVIJE, Anti 3, 171; 20, 199 i si.
69
Obojica su izgubila službu godine 36.

213
njihovi su sinovi primani u židovsku zajednicu. Pa ipak su kršćani sa svojom po-
rukom u određenome smislu stajali nasuprot ostalim Izraelcima. Po tome se razli-
kuju od ostalih religioznih sljedbi, pa i od esena. Sve te sljedbe smatrale su sebe
istinskim tumačima Zakona a djelomično i istinskim Izraelcima. Jedino se kr-
šćanska zajednica obraćala svojim misijskim poslanjem svemu Izraelu. Gledano
s toga stajališta bila je bliža pokretu Ivana Krstitelja, negoli farizejima, saduceji-
ma i esenima. Od Krstitelja je dolazila kritička riječ daje Bog u stanju iz pustinj-
skoga kamenja podignuti Abrahamovo potomstvo, riječ koja dovodi u pitanje eg-
zistenciju Izraela.
Analogno Ivanu Krstitelju može se i za prazajednicu kazati daje dovela Izra-
el u pitanje, i to u smislu da pripadnost Izraelu nije smatrala dostatnom za spase-
nje. Ona je zahtijevala zauzimanje stajališta prema njezinoj poruci. A ta poruka
bila je više od nove interpretacije Zakona, kao što su otprilike naučavali eseni. Bi-
la je to nova poruka, čija je ozbiljnost pojačana time što je navještena u iščekiva-
nju bliskoga svršetka.
Na tu pozadinu valja se osvrnuti prilikom postavljanja pitanja ο tome kako se
prazajednica odnosila prema Zakonu i Hramu. Naravno da je čvrsto stajala uz
jedno i drugo. Ona je to mogla utoliko prije činiti zato što je i Isus čvrsto stajao uz
Zakon i Hram, iako ih je i kritizirao. Ona je, orijentirajući se na Isusovo shvaćanje
Zakona, mogla razvijati svoje vlastito shvaćanje Zakona, kao što su razne druge
religiozne sljedbe razvijale vlastitu interpretaciju Tore. Vjerojatno je u pogledu
Tore bilo žestokih rasprava. Mt 5, 17-20 mogao bi posredovati dojam ο tim ra-
spravama ο Zakonu unutar zajednice. Iako se ne može tvrditi da se dotični prizor
odnosi na Jeruzalemsku prazajednicu, ipak se nešto slično može i za nju pretpo-
staviti. Poneki sudionici u tim raspravama bili su pravi rigoristi koji nisu dopušta-
li da propadne ijedna kovrčica iz Zakona (usp. Lk 16,17). A moguće je daje bilo i
onih nešto širokogrudnijih koji su bili spremni zatvoriti oči pred najmanjim zapo-
vijedima. Iako nemamo nikakva pouzdanog uvida u to, vrlo je vjerojatno da se že-
stoka rasprava vodila oko obrednoga zakona.
Glede samorazumijevanja jeruzalemske zajednice valja se još jednom prisje-
titi imena ο kojima smo naprijed već nešto kazali,70 imena što ih je zajednica dala
sama sebi ili su joj drugi nadjenuli. Najvažnije ime je svakako »zajednica Božja«
{qehal 'el, έκκλησία του θεοϋ). Ovim imenom daje ona jasno do znanja da želi
biti kristalizacijska točka eshatološkoga okupljanja Izraela, zajednica posljednje-
ga vremena koju Bog saziva u tome gradu. Članovi te zajednice su sveti, siro-
mašni, učenici i učenice koji time obznanjuju da su nasljedovatelji Isusa, koga su
mnogi od njih osobno poznavali. Oni su sada također αϊρεσις, nazvani sljedbom
nazirejaca. Riječ potječe od Isusovih učenika koji su govorili aramejski, što je
Zidovima prepoznatljiva oznaka Jeruzalemske prazajednice. Istoznačna je s na-

70
Vidi 4. poglavlje: Smrt i uskrsnuće.
214
živom nazareni, odnosi se na Nazaret po čemu je riječ dobila svoj podrugljiv
prizvuk.71
Zajednički život očitovao se, koliko je to moguće razabrati, u dvjema stvari-
ma: u sastajanju u kućama i međusobnome socijalnom podupiranju. Prema Dj 2,
46s zadržavali su se svaki dan postojano u hramu, po kućama su lomili kruh i za-
jedno uzimali hranu veselo i priprosta srca, te tako hvalili Boga (usp. 2, 42). Dok
ih je služba Božja u Hramu povezivala sa svim židovskim stanovnicima grada,
redovno okupljanje u njihovim kućama omogućavalo im je bolje međusobno
upoznavanje i jačalo svijest njihova zajedništva. Kasnije se podijeliše u male sku-
pine po raznim kućama. U tome prepoznajemo prvo očitovanje kršćanskih
kućnih zajednica na koje se podijelila veća gradska zajednica. Možda se davalo
razumijeti da se ukupna zajednica okuplja u Hramu i time potvrđuje svoju pripad-
nost narodu, dok ona u kući počinje oblikovati svoju samostalnost. Tomu u prilog
ide u prvome redu zajednički obrok, koji protječe u radosti posljednjega vremena.
To ih je podsjećalo na gozbe što ih je Isus slavio s ljudima, prije svega jednostav-
nima i siromašnima. Nije jasno je li lomljenje kruha označivalo euharistijsku goz-
bu. Naime, činom lomljenja kruha započinjao bi svaki židovski obrok, a sam čin
sastojao bi se u tome što bi predsjedavajući stola izgovorio zahvalnicu Bogu, ra-
zlomio kruh i podijelio ga ostalim sustolnicima.72 Možda je među kršćanima lo-
mljenjem kruha nazvan cijeli obrok. Taj bi izraz onda bio naziv za euharistijsku
gozbu, i to najstariji naziv.73 Takvo razumijevanje mogli bismo već pretpostaviti
za Dj 2,42 i 46. To se najbolje može razabrati iz konteksta u kojemu se nabrajaju
elementarne naznake kršćanskoga bogoslužja (apostolski nauk, zajednički život,
lomljenje kruha, molitva). Euharistijska gozba bila je povezana s obrokom radi
nasićenja.74
Drugo obilježje života zajednice bila je spremnost članova da se nađu pri ruci
nevoljnicima. Glede iskaza koji se u Djelima apostolskim odnose na tu sprem-
nost, a nalazimo ih unutar izvješća ο okupljanju, valja ih razlikovati. Na jednome
mjestu slušamo ο tome kako bi svi sve zajednički posjedovali, što znači da nije
među njima bilo privatnoga vlasništva (2,44; 4, 32). Na drugim pak mjestima iz-
vješćuje se kako bi oni koji su posjedovali pokretna i nepokretna dobra zemlje i
kuće, to prodavali i dijelili svakomu prema njegovoj potrebi (2, 45; 4, 34). Prvo
izvješće je idealističko i ne slaže se s povijesnim činjenicama. Nadovezuje se na
grčku socijalnu utopiju za koju se zauzimao već Aristotel - »prijateljima je sve

71
Usp. Η. H. SCHAEDER, ThWNT IV 879-884; COLPE, Gemeinde, 68.
72
Prema jednome rabinskom propisu zahvalnica je trebala biti završena prilikom lomljenja kru-
ha. U: BILLERBECK IV, 622.
73
Usp. J. BEHM: ThWNT III 729.
74
U Dj 10, 7-11 pripovijeda se ο jednome okupljanju zajednice u Troadi koje je počelo s Pado-
vom propovijedi a završilo lomljenjem kruha. U drugim kontekstima može izraz lomljenje kru-
ha biti ograničen samo na obrok nasićivanja (27,35). Usp. KLAUCK, Herrenmahl, 259s; ο Lk
24,30-35 J. WANKE, Die Emmauserzählung, EThSt 31, Leipzig, 1973., 100-102.

215
zajedničko« (Nikomahova etika 1168b) - koju je Luka htio vidjeti ostvarenom u
prazajednici. Prodaja kuća ili njiva, koja je služila svrsi da se ublaži nevolja siro-
mašnih, počivala je na dragovoljnoj osnovi i uslijedila je spontano. Ο tome sazna-
jemo iz izvješća ο Barnabi te bračnome paru Ananiji i Safiri (4, 36s; 5, ls). To za-
cijelo nisu bili pojedinačni slučajevi. Te su se velikodušne geste ljubavi prema
bližnjemu po svoj prilici često ponavljale i davale pečat životu zajednice. One su
bile nadahnute primjerom odricanja od posjeda koji je Isus ostavio u baštinu i nje-
govim kritičkim riječima ο posjedu i bogatstvu koje su se uvažavale. U svjetlu
iščekivanja bliskoga svršetka takvo ponašanje činilo se nadasve mudrim. Praza-
jednica nije imala socijalni ili ekonomski koncept kao što je to bilo u Kumranu.
Darivalo se svoj posjed ljudima u nevolji, a nije unošen u zajedničku blagajnu.
Socioekonomski položaj zajednice bivao je od vremena njezina postanka sve
zaoštrenijim. Naime, učenici i učenice koji su iz Galileje dolazili u Jeruzalem na-
pustili su svoja zanimanja ribara i poljodjelaca, te se u gradu nisu mogli opet njih
prihvatiti. A gotovo je sigurno da nitko od njih nije u gradu mogao doći do kuće ili
zemljišnoga posjeda.75 Tako su uglavnom živjeli od potpore. One koji su raspola-
gali posjedom morat ćemo potražiti u gradu; to je na primjer bila Marija, majka
Ivana zvanoga Marko, koja je svoju kuću stavila na raspolaganje za okupljanje
zajednice (usp. Dj 12, 12). Apostoli nisu posjedovali ni zlato ni srebro (usp 3, 6).
Stanovništvo grada s kojim se zajednica pomiješala bilo je najvećim dijelom siro-
mašno. Brojni Židovi iz dijaspore vratili bi se pod stare dane u Jeruzalem, kako bi
smrt dočekali u sjeni Hrama. Na toj pozadini valja prosuđivati spor koji je nastao
unutar zajednice zbog zapostavljanja »helenističkih« udovica koje su potjecale iz
dijaspore (6, 1). One su vjerojatno bile posebno potrebne pomoći. Zajednički
obroci u kućama služili su istodobno i u karitativne svrhe.76 Nepovoljnoj starosnoj
strukturi gradskoga stanovništva pridružile su se u Dj 11, 27s spomenuta velika
glad i subotnja godina koja je došla iza nje.77 Kasnije će apostol Pavao u svojim
zajednicama provoditi kolektu za »siromahe« u Jeruzalemu (Gal 2, IO).78
Neosporno je daje Šimun Petar zauzimao vodeće mjesto u Jeruzalemskoj za-
jednici. Nakon njegova odlaska preuzeo ju je Jakov, brat Gospodinov, kojemu se
uskrsnuli Isus ukazao (1 Kor 15, 7; usp. Dj 12, 17; 15, 13; 21, 18; Gali, 19; 2, 9 i
12). Može se steći dojam da su s Jakovom, koji je dobio nadimak »Pravedni« te
bio kamenovan za velikoga svećenika Ananosa 62. godine, dominirali pripadnici
Isusove obitelji. Euzebije iz Cezareje79 izvješćuje daje Simeon, Isusov bratić, ne-
ćak Gospodinova brata Jude - nećaci toga Jude bili su čak privedeni caru Trajanu
- sve do vladanja cara Trajana držao u Crkvi vodeće pozicije. Kakvo god stajali-

75
Usp. STEGEMANN-STEGEMANN, Sozialgeschichte, 193.
76
ROLOFF, Apg 90 misli, čak štoviše, da se pri tim gozbama skupljao novac.
77
Usp. STEGEMANN-STEGEMANN, Sozialgeschichte, 194.
78
Ο tome vidi: GNILKA, Paulus von Tarsus, 152-161.
79
Hist. eccl III, 11; 20 i 32.

216
šte zauzimali prema tim šturim vijestima, neosporno je da s propašću židovstva
jednostavno nije bio moguć nekakav kalifat - kao u islamu.80
No, na ovome mjestu moramo stvari razlikovati i govoriti ο jednoj posebno-
sti prazajednice koja je obećavala budućnost. U njoj postoje dva jezično među-
sobno razdvojena krila. U Djelima apostolskim je to usput spomenuto u kontek-
stu spora oko zbrinjavanja helenističkih udovica: »U ono vrijeme, kako je rastao
broj učenika, počeše mrmljati helenisti na Hebreje da se njihove udovice zapo-
stavljaju u svakidašnjoj pomoći« (6, 1). Helenisti i Hebreji - ta suprotstavljenost
nalazi se samo tu - predstavljaju, kako je nakon duge egzegetske rasprave danas
utvrđeno, one koji su govorili grčki, i one koji su govorili hebrejski/aramejski.81
Pojmovi se odnose isključivo na jezik. Njima se nipošto ne može označivati grčki
ili židovski način života.82 Činjenica da se već u Jeruzalemu Evanđelje širilo na
grčkome jeziku ima dalekosežno značenje za daljnje egzistiranje kršćanske za-
jednice.83 Naime, onaj dio judeokršćana koji je govorio aramejski trebao je propa-
sti, dok su se helenistički judeokršćani spremali prenositi evanđeosku poruku u
grčki svijet. Taj napor kasnije je znatno ojačao njihovim protjerivanjem iz grada.
Time smo se zapravo već unaprijed dotaknuli razvoja. Kad je došlo do podje-
le između helenista i Hebreja u Jeruzalemu? Vjerojatno vrlo rano. Možda su hele-
nisti primljeni u zajednicu na eshatološkim okupljanjima koja su uslijedila od-
mah nakon »duhovskoga događaja«. Valja nam naravno razmisliti ο još jednome
vidiku glede razlikovanja helenista i Hebreja. Izvornu jezgru zajednice činili su
oni učenici i učenice koji su u Jeruzalem došli iz Galileje. Mora da su govorili is-
ključivo aramejski, dakle, da su bili Hebreji. Uz to oni su poznavali Isusa i slijedi-
li ga. Njihovo samoshvaćanje bilo je time određeno. Helenisti, koji potječu iz di-
jaspore, odakle su sa sobom donijeli grčki jezik, naprotiv, bili su upućeni na po-
sredovanje. Stoga je sasvim razumljivo da su tražili vlastite teološke putove.84

80
Neki egzegeti vide naznake obračuna s hegemonističkim težnjama Isusove obitelji u pojedinim
sinoptičkim tekstovima. Usp. J. D. CROSSAN, Mark and the Relatives of Jesus, NT 15
(1973.), 81-113.
81
Tako misli već IVAN ZLATOUSTI, Homiletika u Act. XXI, 1 (ο Dj 9,29): »On (Luka) naziva
helenistima one koji govore grčkim jezikom. Slično ovomu znači Ελληνισμός pravilnu upora-
bu grčkoga jezika. Usp. PASSOW s. v.
82
Taje zabluda u ranijim vremenima uvijek iznova rezultirala shvaćanjem da su helenisti pogan-
ski kršćani, helenistički prozeliti itd. Usp. u Hengela razlikovanje između Isusa i Pavla
157-161.
83
Helenisti se spominju već u Dj 9,29. Naime, tu se govori ο sporu Pavla s helenistima u Jeruzale-
mu. Misli se na Židove koji govore grčkim jezikom (ne najudeokršćane). U 11,20 prednost tre-
ba dati inačici »Grci« nasuprot »helenistima«. Slažemo se s HAENCHENOM, Apg, 309 bilj. 5;
ROLLOF, Apg, 180; SCHNEIDER, Apg II 89 bilj. 22. Razlikovanje helenista i Hebreja smisle-
no je samo za Jeruzalem. U grčkim gradovima bio je grčki jezik nešto što se razumije samo po
sebi.
84
E. LOHMEYER, Galiläa und Jerusalem, FRLANT 34, Göttingen, 1936., pokušao je galilejsko
kršćanstvo odvojiti od jeruzalemskoga. Taje teza neodrživa. Ali se u pogledu Jeruzalemske za-
jednice može razlikovati galilejska i jeruzalemska izvornost u naprijed naznačenu smislu.

217
Kakav je odnos vladao između tih dvaju dijelova? Spor oko udovica opisuje
vanjsku nepriliku koja nije uzrok, nego posljedica međusobna trvenja. Pa ipak su
se ponekad zauzimale suviše ekstremne pozicije u prosuđivanju toga odnosa. Go-
vorilo se ο rascjepu ili su se podcjenjivale razlike. Luki je sigurno stalo do toga da
nam prazajednicu prikaže u harmoničnoj slici. Međutim, egzistencija dviju razli-
čitih jezičnih grupa u istoj zajednici imala je nužno za posljedicu da se odvojeno
slavila služba Božja, jednom na aramejskome, a drugi put na grčkome jeziku. He-
lenisti su dobili vlastito vodstvo zajednice u Kolegiju »sedmorice« (Dj 6, 5) koje
je zajednica izabrala. Nedvojbeno je da su oni bili mnogo više nego skrbnici udo-
vica, bili su voditelji zajednice, nadahnuti propovjednici i misionari.85 Dj 7, 8ss
posvećuju djelatnosti Stjepana, koji se najviše isticao od svih u skupini sedmori-
ce, primjereno širok prostor. Imena sedmorice navedena su u 6, 5: Stjepan, Filip,
Prokor, Nikanor, Timon,