Sie sind auf Seite 1von 35

FIGURE I DISKURZI

afereza → odsuvak (Jagić)

alegorija → inokaz (Šulek) inokazanje, inoriječje (Stulli)

amfibolija → dvoličenje dvoznačnost dvoumica

anagram → premetaljka

antiteza → protistava, protistojka, protistojnost, suprotstava (Vitezović) protimba (Tomić)


suprotina (Šenoa)

apokopa → sasuvak (Jagić)

aposiopeza → zaustavak (Filipović)

apostrofa → nagovor (Pechan)

eksklamacija → usklik (Tomić; Zima)

elipsa → ispust, zamučaj (Šulek)

epenteza → usuvak (Jagić) usuvljivanje (Babukić)

epitet → kitni ili nakit pridavnik (Jagić) ukrasni pridavnik (Pechan) slikajući pridavnik
(Filipović)

gradacija → postepenost (Tomić) stupnjenje (Šulek) stupnovanje (Filipović)

kaligram → slikopjesma

kiklos → okruživanje

komparacija → prispodobljenje (Mažuranić) prispodoba (Mažuranić, Zima, Šenoa)

sporedba (Šulek) prispodabljanje (Tomić)

korekcija → popravak (Filipović)

metafora → prenešenje, prenesnica (Belostenec) prenosba (Tomić)

metateza → premetanje (Jambrešić) priemet (Šulek) premještaj (Jagić)

pangram → sveslovka

paradoks → presenetka (Filipović)

parafraza → razgovijest (Šulek)


paragoga → zasuvak (Jagić)

personifikacija → oličenje (Tomić) poosobljavanje (Ivas)

pretericija → prelaženje (Tomić) prelazak (Filipović)

proteza → predsuvak (Jagić) sinegdoha → izvadak (Tomić)

sinkopa → isuvak (Jagić) isuvka (Šulek) isuvljivanje (Babukić)

tautogram → istoslovka
a) Figure pretjerivanja
1. HIPERBOLA – figura misli

Ništa nije češće od hiperbole. Njome se svi služe. – Henri Morier

Hiperbola je figura kojom se ideja, emocija ili informacija naglašava pretjerivanjem, iznimno
ekspresivnom karakterizacijom koja ističe afektivni odnos govornika spram predmeta govora.
Pretjerivanjem se mogu:

- uvećavati (Vrat mu je dugačak kao u žirafe)


- umanjivati (Manji je od makova zrna) stvarne odlike bića, stvari, pojava ili emocija

U jeziku postoje prirodna uporišta hiperboličnoga izražavanja, a to su pojedini prefiksi (mikro, maksi,
hiper, ultra, turbo), pridjevi (ekstreman, genijalan) i superlativi (najbrži, najbolji).

Hiperbola je izvedena figura koja ne posjeduje zaseban formalni lik nego se ostvaruje preko drugih
figura, kao na primjer u metaforama (genij – vrlo inteligentna osoba), poredbama (jak kao bik),
antonomazijama (On je Einstein), metonimijama, sinegdohama… Ova figura je također sastavni
dio svih diskursa, a smatra se i glavnom figurom nekih biblijskih naracija (Isus hrani mnoštvo).
Hiperbola ima najčešće pozitivan predznak i koristi se u žanrovima visokoga stila (eklogama,
nekrolozima), premda može imati i negativnu konotaciju (u polemičkim i satiričkim tekstovima).
Jednako je česta u djelima antičkih klasika (Homera, Vergilija, Sofokla) i u djelima modernih i
suvremenih pisaca. Najlakše ju je naći u ljubavnim pjesmama, himnama, odama, ditirambima,
elegijama, tragedijama, romanima…

*Dobar primjer hiperboliziranog poetskog iskaza nalazimo u Nazorovoj pjesmi Cvrčak:

Pretjerivanjem se sugerira ekstatično raspoloženje lirskoga govornika. Konkretno, ono se razvija


metaforama (ispio sunce plamno), poredbama (žilice nabrekle ko potoci) i iskazom koji vidno
augmentira stvarno stanje (na leđima mi šuma). Pretjerivanje upućuje na specifičnu senzibilnost
lirskoga govornika i otkriva razinu na kojoj s pjesmom treba uspostaviti komunikaciju.

- hiperbola obilježava funkcioniranje medijskih diskurza, jer posredovanim informacijama


pridaje živost, atraktivnost  prisutna posebice u novinarstvu (najzastupljenija u
hiperboličnim leksemima u naslovima = Samo je nebo granica)
- i u jeziku oglašivača hiperbola je neizostavan retorički rekvizit, čija je zadaća ceremonijalno
predstaviti proizvod (Super povoljno! Trešnjevka, Voltino, Hanamanova ul., 2sob... predivan
pogled, vl. list), kao i u sloganima, koji su prepuni dvosmislenih i enigmatičnih
2. ADINATON – figura diskurza

*Rene Magritte: Not to be reproduced


*Od 30. veljače 2008. stupaju na snagu promjene Zakona o sigurnosti u prometu. Svi oni koji
povremeno svog ljubimca provozaju na skuteru bit će obavezni staviti mu zaštitnu kacigu kako bi se
ZSP prilagodio EU propisima i važećem Zakonu o zaštiti životinja. – nepostojećim datumom
ironiziraju se zakoni i sredina u kojoj se živi (izražavanje nemogućnosti da se što dogodi).

Adinaton je makrostrukturalna figura, retorički klišej kojim se iskazuje nemogućnost da se što


dogodi, a pojavljuje se u konstrukcijama kao što su: kad na vrbi rodi grožđe, kad na vrbi zasvrbi,
makar padale sjekire, na Sveto Nigdarjevo…

Neki teoretičari adinaton opisuju kao hiperbolu u ekstremu koja povezuje neshvatljive i
proturječne činjenice (Čekala sam taj mail milijun godina) te proizvodi nemoguće i posve
nadrealne slike (čovjek koji je popio more).

Slične su retoričke figure iznimno stare i potječu još iz antičkog razdoblja. I sam se Aristotel u
Retorici osvrnuo na njih kao na veoma općenite argumentacijske okvire koji posjeduju tri opozicijska
para općih mjesta:

a) stvarno – nestvarno
b) više – manje
c) moguće – nemoguće

Adinaton se razmjerno često rabi u različitim oblicima javne komunikacije: u razgovornome stilu, u
novinarstvu, a često ima oblik dijaloške replike (Aha, popet ćeš se na to drvo, kad na vrbi rodi
grožđe – naglašen ironičan prizvuk).

Već je istaknuto da je retoričko iskazivanje nemogućnosti ponajprije odlika političke komunikacije, a


adinaton se pokazao vrlo učinkovitim sredstvom za kojim rado posežu zastupnici različitih, pa i
oprečnih, ideologija. U političkoj retorici o Hrvatskoj s raznih je strana i s prilično različitim
ideološkim predznacima prizivana adinatonska konstrukcija kad Sava poteče uzvodno (Ante Pavelić,
Josip Broz Tito, Ivica Račan)

Budući da je nemogućnost koju apostrofiraju adinatonski izrazi najčešće vremenska, valja navesti i
oprimjeriti dva frazema: na Sveto Nigdarjevo i u limburgu mjesecu (oba su pučke provenijencije).

b) Riječi i svjetovi
1. NEOLOGIZAM (novotvorenica) – figura dikcije

Neologizam je nova riječ, novo značenje postojeće riječi, posuđenica iz stranoga jezika, idioma
pojedinih profesionalnih ili društvenih skupina, gdjekad i oživljenica, a ulazi u rječnik da bi imenovao
novi predmet, pojavu ili fenomen, zamijenio stranu riječ ili postojećoj riječi konkurirao svojom
ekonomičnošću.
Dva su osnovna tipa neologizma: objektivni i subjektivni.

a) Objektivni neologizam proizvod je praktičnih potreba jezične zajednice. Takvi se neologizmi


brzo stabiliziraju i postaju sastavnim dijelom leksika. Kovanice najčešće nastaju dodavanjem
sufiksa (pržilica), prefiksoida i sufiksoida (veleposlanik, kulturocid), slaganjem
(dragovoljac) ili kraćenjem (maspok ← masovni pokret).
Semantički neologizam nastaje kada se postojećoj riječi prida novo značenje, a najviše ide
ukorak s razvojem tehnologije (miš, izbornik, virus).
Ipak, posuđenice su najbrojnija podvrsta neološkog leksika (engleski najdominantniji; prvo
posuđivanje, onda fonologiziranje i nakraju zamjena domaćom riječi: hardware – hardver –
očvrsje).
Kao dva tipa leksičkog posuđivanja ističu se egzotizmi i pseudoposuđenice: egzotizmi su
pojmovi koji potječu iz neuropskih zemalja i jezika (kineski, japanski, arapski), a objedinjuju
hranu, sportove, životinje: kivi, karate, orangutan. Psudoposuđenice su riječi koje nisu
posuđene kao cjelina: najčešće su pseudoanglizmi izvedeni pomoću sufiksa –er (džezer,
darker) i –ing (inženjering, presing). Oživljenice riječi koje se zbog (socio)lingvističkih
razloga iz pasivnoga vraćaju u aktivni leksik (90-ih god. 20. st: glasovanje, dužnosnik, časnik
ili ravnatelj, vrhovništvo, poglavarstvo, koje je skovao Bogoslav Šulek).

b) Subjektivni neologizam je stilska figura u pravom smislu riječi, a pojavljuje se najčešće u


književnosti te je neočekivan i karakterističan za stil pojedinoga djela ili pisca. A. G. Matoš
svoj je pripovjedni stil gradio stvarajući brojne nove riječi, a njegovi se neologizmi dijele na
imeničke (vodoholizam, pustoškolac), pridjevske (pamtivječan, tupouh), glagolske (lepršnuti,
duhopiriti) i priloške (oprho, smijućke). Matoševe su novotvorenice u funkciji ironizacije ili
poetizacije.
U Marinkovićevu Kiklopu pojavljuje se riječ čovjetina (ljudsko meso), a njome se u romanu
simbolički hrani demon rata, mitsko čudovište Polifem Kiklop. Ta riječ lako može postati
uporištem obuhvatne interpretacije Marinkovićeva antimilitaristički intonirana teksta. I S.
Novak koristi se u romanu Mirisi, zlato i tamjan neologizmima (kuhinjarke).
Neologizmi su zastupljeniji u lirici i često ne prelaze granice autorskog stila. Tako je u
pjesništvu Maka Dizdara (utisućiti se, onebiti), I. Slamniga (samoblag, pijezda) i Anke Žagar
(onaon, otiktakati).
Osim u književnosti pojavljuje se u medijskome diskurzu, reklami, prijevodima. U
naslovima Feral Tribunea pojavio ih se priličan broj – svojom evokativnošću upućuju na
obrađivane teme i satiričan diskurzivni ton (Stupidman, brukomet).
Osim toga, neologizme nalazimo i u prijevodima: Katančićev prijevod Biblije (mudrouman,
rukotvorac), prijevod Harrya Pottera (bezjak, metloboj), prijevodi teorijskih tekstova (Lacanov
lalangue (← langue) postao jejezik (← jezik).

Neološka je praksa uporište jezičnoga purizma – zamjenjivanja nepoželjnih riječi poželjnima, tj.
domaćima. Međutim, katkad purifikacija postaje pretjeranom te govornici osjećaju velik jaz između
propisanoga jezika i jezika kojim govore.

Utemeljitelj hrvatskoga znanstvenog nazivlja je Bogoslav Šulek, autor mnogih filozofijskih,


gramatičkih, tehničkih i prirodoznanstvenih termina, npr.: brojka, brzojav, dalekozor, dušik, glazba,
kisik…

Milovan Zorčić tvorac je nogometnog leksikona: vratar, branič, momčad, prečka, poluvrijeme…

2. HAPAKS – figura dikcije


- poseban slučaj neologizma

Riječ koja se u jeziku pojavljuje samo jedanput, koja ne ulazi u rječnik i čije je značenje nesigurno,
počesto teško dohvativo, a realizira se u govoru i tekstu, predstavljajući tako govornikov idiolekt ili
autorski stil.

Nastaje iz želje da se nešto trenutačno imenuje, da se prizove riječ koje se govornik ne može sjetiti, a
sam pojam upotrijebio je engleski pisac John Trapp u Bilješkama o Starom i Novom zavjetu.

U starom hrvatskom pjesništvu hapaksi su, među inim, riječi nebavac i posilje. Prvu rabi Dž. Držić
u značenju jadnik, a drugu Š. Menčetić u značenju nasilje. U modernom pjesništvu I. Slamnig koristi
hapaks prepoizodnosijahu (nastala dodavanjem četiri predmetka polaznom glagolu), kojim okončava
pjesmu Mi na podu. U pjesničkom jeziku A. Žagar jednokratno se pojavljuju oblici poput osamoćen,
raskuglano, odnebesila se i osvrhni se.

Paradoks govora o hapaksu sastoji se u tome što ga poništavamo kada ga spominjemo, jer riječ
upotrebljavamo drugi put. To je i glavni razlog zbog kojega nove lekseme koji nastaju u medijima nije
moguće smatrati hapaksima.

3. GLASOVNI SIMBOLIZAM – figura dikcije

Prirodna povezanost izraza i smisla riječi. Ostvaruje se pojedinačnim figurama – onomatopejom,


sinestezijom, asonancom, aliteracijom, a zasniva se na uvjerenju da glasovi imaju ili da im se u
određenom kontekstu mogu pridati simboličke vrijednosti.
Najslavniji spis posvećen motiviranosti veze između riječi i stvari jest Platonov dijalog Kratil, a
njegovi su sudionici Hermogen koji tvrdi da su riječi nastale dogovorom i da među njima ne postoji
nikakva veza (konvencionalistička teza), i Kratil, koji tvrdi da je svaka stvar dobila točno ono ime
koje joj najviše odgovara (naturalistička teza).

U prilog glasovnome simbolizmu govorili su među ostalima W. von Humboldt, M. Grammont, E.


Sapir… Već se u Kratilu govori o značenjskim sugestijama pojedinih fonema. Samoglasniku i tamo
je, primjerice, pripisana lakoća. Provedena su istraživanja: bimmelim/bummelum, 94 posto Mađara i
brži, za 88 posto manji, za 83 posto ljepši o samoglasnika u, dok je u za preko 90 posto ispitanika
deblji, tamniji.

Spomenuti M. Grammonta tvrdi da svaki glas sam po sebi ima određeni smisao, ali da se taj smisao
ostvaruje samo ako se podudara sa smislom riječi ili rečenice u kojoj se pojavljuje.

R. Jakobson je ustvrdio da procjene o simbolizmu glasova nipošto nisu slučajne. Tvrdi da većina
jezika svijeta posjeduje riječi koje su semantički fluidne, više ekspresivne nego kognitivne, a te se
riječi nazivaju interjekcijama, glasovnim slikama ili onomatopejama.

U iskazu, glasovni se simbolizam ostvaruju pomnim izborom i kombinacijama riječi, rasporedom


naglasaka i stanki, intonacijom, rečeničnim ritmom (sve su to sredstva usklađivanja izraza s mišlju ili
osjećajem).

Glasovni simbolizam iznimno je zastupljen u lirici. Uzmimo za primjer Slamnigovu pjesmu Barbara,
u kojoj lirski govornik opisuje brod na način svojstven opisivanju ljubljene žene. Iako se ne pojavljuje
nijedna onomatopejska riječ, stihovi stvaraju dojam eufoničnosti, a tome pridonose anafore, aliteracije,
asonance i rime. Ako bismo pokušali interpretirati simboliku citiranih stihova, mogli bismo,
primjerice, kazati da r sugerira okretnost, b gracioznost i ritmičko kretanje, s uzbuđenost, a
prostranstvo mora (dana interpretacija jest subjektivna, ali drži vodu).

4. ONOMATOPEJA – figura dikcije


c) Riječi pod riječima
1. ANAGRAM (premetaljka) – figura dikcije

Anagram je figura koja se može odrediti kao riječ, izraz ili rečenicu nastale premještanjem slova koje
druge riječi, imena ili rečenice, npr:

rat uma (← trauma)

Limar slaže krov. (← Miroslav Krleža)

U dugoj povijesti postupak anagramiranja javljao se u magijskim obredima, religijskim tekstovima,


znanosti, pjesništvu…
Porijeklo anagrama vezuje se uz grčkog pjesnika Likofrona iz Halkide (3. st. pr. Kr.) i kabaliste.
Likofron je anagramirao ime svoga vladara, Prolomeja II: APO MELITOS (od meda) ←
PTOLEMAIOS. S druge strane, kabala je oblik židovskog misticizma koji se na ideji stvaranja svijeta
posredstvom jezika. Ona se može promatrati kao način interpretacije svetog teksta – Tore. Prema
pojedinim kabalistima, Tora je stajala Bogu na raspolaganju kao niz nepovezanih slova koja su se
zbog Adamova grijeha oblikovala u poznatu priču. Kabalist pristupajući tekstu Tore i želeći otkriti
njegovo tajno značenje, iskušava ga trima postupcima:

a) notariqon – postupak koji pretpostavlja tehniku akrostiha (početna slova riječi u rečenici
oblikuju novu riječ)
b) gematrya - zasniva se na vjerovanju da se svakom slovu hebrejskog alfabeta može pridružiti
brojčana vrijednost (među znakovitije analogije spada ona da istu brojčanu vrijednost /358/
u hebrejskome imaju Mojsijeva zmija i Mesija)
c) temurah - umijeće anagramiranja koje se shvaća kao postupak kojim je Bog stvarao svijet

Najčešći pojavni likovi anagrama su anagram osobnog imena i anagram kakva izraza, naziva ili
rečenice. Preoblikovanje imena nikad nije puka igra. Njime se dovodi u pitanje potpis, identitet, čvrsto
mjesto. Za time posežu prvenstveno pisci kako bi odijelili svoje pisanje od građanske osobe (Ljubomir
Tito Babić  Ksaver Šandor Gjalski), a neki anagramiraju vlastita imena: Jim Morrison  Mr Mojo
Risin

Polemički intoniran anagram izrazito je ekspresivno, kadšto razorno stilsko sredstvo. Kada je
ekscentrični Salvador Dalí napustio nadrealistički pokret, André Bréton se poigrao slovima njegova
imena i prezimena da bi cinično prokazao slikarevu pohlepnost prema novcu: Avida dollars (←
Salvador Dalí)

Astronomski anagram: postupak anagramiranja svojedobno je u znanosti bio način čuvanja nove
spoznaje, pa je tako Galileo Galilei uočio da Saturn s obje strane ima dotad nepoznate dodatke i to je
sročio u šifru

U književnosti anagram se obično pojavljuje kao lokalni postupak unutar teksta. Zadaća mu je
ukrasiti diskurz, upozoriti na autorovu spisateljsku eleganciju, oštroumnost i dosjetljivost. Prvi
hrvatski anagramist je Pavao Ritter Vitezović, čiji su latinski anagrami postali svjetski poznati, dok je
u novijoj prozi anagram element stilizacije slenga (žišku  kužiš, rista  stari). Zanimljiva je
Slamnigova pjesma O monografiji (anagram apscisa=pisac).

Ferdinand de Saussure, utemeljitelj strukturalizma, opsesivno je čitao homersku i vedsku poeziju,


latinske stihove, i tamo tražio anagramirana imena bogova i heroja. u trinaest početnih stihova
Lukrecijeva epa O prirodi, koji prizivaju Veneru, otkrio je tri anagrama grčkog imena te boginje:
Afrodita. Roman Jakobson upozorava da pjesnički anagram dovodi u pitanje dva temeljna pravila na
kojima je inzistirao upravo De Saussure – vezu označitelja i označenog i linearnost označitelja.

Inače, anagram se pojavljuje u enigmatici (križaljke, scrabble), kvizovima (Brojke i slova), a različita
enigmatska udruženja organiziraju nagradne natječaje u smišljanju anagrama na slobodne i zadane
teme, pa nastaju jednostavni anagrami kao što su:

pun stila (← suptilan)

Ajde, komarci! (← demokracija)

Ti, ona, mrak. (← romantika)

I hrvatski stilističari su u svoje pojmovnike uvrštavali anagram:

a) Luka Zima: anagram je slučaj, kad se po dvie i više rieči sastoje iz istih slova ali u
promienjenom redu (Ne mari marva za jednoga mrava)
b) V. Biti: tumači njegovo mjesto u teorijskim konceptima 20. st. (D. Saussure, Derrida)
c) B. Vuletić: ističe da je riječ o pjesničkom homofonskom postupku koji je osobito stilogen
kada je slovno premetanje nepotpuno

2. PANGRAM (sveslovka) – figura dikcije

Pangram je vrsta jezične igre, odnosno koja sadrži sva slova abecede (ili kojeg drugog alfabeta);
sveslovna rečenica, sveslovka.

The quick brown fox jumps over the lazy dog.

Pangrame, kao i sve vrste jezičnih igara, prakticiraju pripadnici skupine Oulipo. G. Perec je u
lipogramskom romanu La Disparition (1969), u kojemu nijednom nije upotrijebio samoglasnik e.

Pangramisti su razvili više vrsta pangrama, a među najvažnijima su:

a) jednostavni pangram: dopušteno je ponavljati i suglasnike i samoglasnike


b) heteropangram (savršeni pangram): svaki se suglasnik i svaki samoglasnik mogu pojaviti
samo jednom
c) heterokonsonantski pangram: dopušteno je ponavljati samoglasnike

Osim nabrojanih, nešto su rjeđi palindromski (u oba se smjera može pročitati isti tekst), dvostruki (u
istoj se rečenici moraju dvaput upotrijebiti sva slova) i monovokalski pangram (rabe se svi suglasnici
i samo jedan samoglasnik). Relativno se često prakticira i autoreferencijalni pangram koji opisuje
postupak vlastite gradnje (Ovaj pangram sadrži dvanaest a, jedan b, jedan c).
d) Suprotnost i virtuoznost
1) ANTITEZA (Vitezović: protistava, protistojka; Tomić: protimba; Šenoa: suprotina)
- figura misli

Victor Hugo: Kada sam sretan, imam 25 godina; kada sam tužan, imam 50.

Antiteza kao figura može povezivati dvije riječi, sintagme ili rečenice suprotnoga značenja, a
prikladno je sredstvo naglašavanja sukoba ideja ili emocija. Osim toga, ubraja se među osnovne
gorgijanske figure. Aristotel ju preporučuje, jer se suprotnosti veoma lako uočavaju i jer je takav
način izlaganja sličan silogizmu. Aristotel također naglašava da je antitetičko je izražavanje toliko
privlačno da ima i lažnih antiteza, a kao primjer navodi Epiharmovu Čas bijah u njihovoj kući, čas
bijah s njima.

Dakle, antiteza povezuje riječi suprotnoga značenja – antonime. Pojavljuje se u naslovima (Kraljević
i prosjak), frazemima (od igle do lokomotive) ili poslovicama (Sit gladnu ne vjeruje). Sintagmatska
antiteza povezuje značenjski suprotne spojeve riječi (Više cvijeća, manje smeća). Sintagmatska je
antiteza upravo omiljena figura oglašivača, jer je iznimno pogodno sredstvo sugeriranja tobožnjega
jaza između nevjerojatno niske cijene i nevjerojatno dobre ponude (Emocije rastu, cijene padaju).

Osim toga postoji i rečenična antiteza, prisutna također u gnomskim iskazima, reklamnoj retorici,
sloganima (Tko visoko leti, nisko pada; Ovo je mali korak za čovjeka, ali velik za čovječanstvo).

Antiteza u književnosti nerijetko zahvaća veće dijelove teksta, pa i čitav tekst, postajući njegovo
semantičko i sintaktičko uporište. Na toj se figuri temelji dobar dio renesansne ljubavne lirike, napose
barokna i maniristička estetika, pa tako npr. u Gundulićevu Osmanu lirsko pripovijedanje pokreće
opozicijska logika.

- Kada misao napreduje stalnom težnjom za povezivanjem suprotnosti, a diskurz se razvija


kontrastiranjem, govori se o tzv. disjunktivnom stilu. Utemeljiteljem se smatra M. de
Montaigne, a uključuje podvojeni subjekt i proturječno iskustvo svijeta, dok na
organizacijskom planu teksta dominiraju rečenični paralelizmi:
Mak Dizdar: bbbb (Riječ je slika svega onoga što okolo sebe
vidimo i ne vidimo)

Antiteza je bitno svojstvo polemike, jer je njezina bit suprotstavljanje. Polemičar uvijek inzistira na
oprekama Ja – On, Dobro – Zlo, Istina – Laž (npr. Matoševa polemika Discipulus u kojoj progovara o
Ujeviću). Međutim, pisac koji je svoje tekstove najviše gradio na antitezama bio je Miroslav Krleža,
koji je kreirao antitetičke likove, antitetičke fabule i teme, antitetičke tematske sisteme, antitetičke
metafore.
Slavenska antiteza najčešća je u srpskim, hrvatskim, bosanskim i makedonskim narodnim pjesmama,
međutim tragovi su pronađeni čak i u Homerovim stihovima. Slavenska se antiteza obično realizira
kao uvodna formula u narodnim pjesmama čiju logičku shemu čine tri dijela: pitanje, igra pogađanja
i odgovor. Najbogatiji od ovih dijelova zasigurno je igra pogađanja, koja se sastoji od navođenja više
pojava ili predmeta, a koji se onda negiraju i antitetički kulminiraju u odgovoru. Poetičnost ove figure
zasniva se upravo na suodnosu završne slike i slika koje joj prethode (npr. Hasanaginica koju je 1774.
zapisao Alberto Fortis). Tekst slavenske antiteze najčešće je monologičan, ali se katkad može
pretvoriti u istinski dijalog.

2) OKSIMORON I PARADOKS (presenetka)


- paradoks – figura misli
- oksimoron – figura konstrukcije

Oksimoron označava sintaktičko povezivanje značenjski suprotnih pojmova – rječita tišina, živi
mrtvac, javna tajna. Riječ je grčkog podrijetla i prevodi se kao oštroumna ludost, a počesto izaziva
iznenađenje i zahtijeva tumačenje. Primjerice, u izrazu rječita tišina imenica tišina doslovno opisuje
stanje među sugovornicima, dok ga pridjev rječita karakterizira, sugerirajući napetost i obostrano
suzdržavanje od daljnjega govora.

Najčešći pojavni lik oksimorona je imenska sintagma, a mogu je činiti:

a) atribut i imenica (rječita tišina)


b) dva atributa i imenica (Vaš novi stari Auto Žitvaj1)
c) dvije imenice (život mrtvaca)

Katkad se oksimoron se može ostvariti kao glagolska (šutjeti govoreći) ili priložna sintagma (malo
previše). Oksimoron je najzastupljeniji u književnosti (seže sve do antičkog kazališta u kojem Sofoklo
antigonu portretira kao svetu zločinku), zastupljena je u romantizmu i modernizmu (C. Baudelaire:
Cvjetovi zla). Osim toga pojavljuje se i u novinarstvu i u svakodnevnom govoru.

U nas se na toj figuri dijelom zasniva poetika i semantika poeme Jama Ivana Gorana Kovačića (mrtvi
val života – gorim, ledenim), te se pojavljuje u pismima Jure Kaštelana (kraj beskraja) i Zvonimira
Mrkonjića (otrovno zdravlje). Oba pjesnika povezuju konkretno i apstraktno. Ipak, najpoznatiji
hrvatski književni oksimoron je naslov romana Vladana Desnice Zimsko ljetovanje.

Gdjekad se pojedini sinestezijski spojevi (vrišteća svjetlost, bodljikavi tonovi, ljubičasta rečenica)
karakteriziraju kao psihološki oksimoroni.

Pojmu oksimoron bliski su pojam contradictio in adiecto kojim se naglašava logička neodrživost
odnosa između glavnoga pojma i onoga što mu je pridodano (drveno željezo, manja polovica), te
1
novi se rabi u doslovnome (nov, obnovljen), a stari u prenesenome značenju (pouzdan, provjeren, vjeran)
pojam coincidentia oppositorum (podudaranje oprečnosti) kojim filozofi naglašavaju da svijet čine
suprotnosti.

Paradoks je iskaz koji naizgled proturječi općemu mišljenju, a sam naziv dolazi od grčke riječi
neočekivan. Realizira se u rečenici, iznimno u većim diskurzivnim segmetima, a paradoksalni se
element pojavljuje na kraju rečenice – ničim motiviran, proizvodi zabunu i iznevjerava očekivanja.

Kraj je uvijek početak. (J. Kaštelan, Početak)

Paradoks se može ostvariti kao završno osporavanje (Napad je najbolja obrana), hiponimska
(Volkswagen. Das Auto) ili sinonimna igra (Ne bojim se, no me je – strah).

U književnosti, osobito u pjesništvu, paradoks je sredstvo ekspresivnog izražavanja, ekstravagantnoga


naglašavanja i poantiranja:

Okovi su krila da se brže leti. (S. S. Kranjčević, In tyrannos)

Paradoks je iznimno čest u reklami (Gubitak je dobitak, Rashladite ljeto, Bolji od najboljeg). Postoje
i leksikalizirani paradoksi (otkriti toplu vodu, povratak u budućnost). Pojam se pojavljuje i izvan
retorike – u filozofiji, logici, psihologiji, matematici. Posebno su zbunjujući Zenonovi paradoksi, a
paradoks lažljivca pripisuje se Epimedu, koji kaže da Svi Krećani lažu. Budući da je i Epimenid
Krećanin, tvrdnja je krajnje aporična.

Grci su paradoks još nazivali hipomona i paraprosdokema. Rimljani su rabili nazive improvisum i
admirable. Potkraj 19. st. hrvatski autori (Filipović, Tomić, Šenoa, Zima, Petračić) odreda rabe naziv
paradokson, nerijetko nudeći određenje koje više opisuje oksimoron nego paradoks.

Konačno, temeljna razlika između oksimorona i paradoksa: Primjerice, između oksimoronskoga


izraza znalčevo neznanje i Sokratova paradoksa Znam da ništa ne znam nije moguće staviti znak
jednakosti. Prvi je imenska sintagma, drugi rečenica; prvi opisuje ono što drugi iskazuje; prvi je
eksplicitnan, drugi aforističan; prvi zahtijeva tumačenje, drugi sam izvodi preosmišljavanje...

e) Očekivano iznenađenje i kreativnost prisile

1) RIMA – figura dikcije

Rimu se općenito može odrediti kao glasovno podudaranje završnih riječi susjednih ili prostorno
bliskih stihova ili polustihova. Iznimno, rimovati se mogu riječi na počecima ili usred stihova. Rima je
najpravilniji oblik glasovnog ponavljanja. Ona nije ukras dodan pjesmi nego sastavni dio samog
pisanja i poetskog mišljenja.
Za tu su se pojavu uvriježili i hrvatski nazivi srok i slik, a August Šenoa slik definira kao suglasni
dočetak više stihova pri kraju. Rima se najćešće povezuje s ritmom. Nije utvrđeno tko je, kada, gdje i
na kojem jeziku prvi posegnuo za rimom, ali je zabilježena priča da su Adam i anđeli u zemaljskom
vrtu govorili u stihovima, a rimu je izmislio jedan od Jafetovih sinova. Grci i Rimljani katkad su
težili rimi u govorništvu, ali ona je u antici iznimka a ne pravilo. Općenito se vjeruje da se tek od 4. st.
ustaljuje kao pjesnički postupak, i to u kršćanskoj poeziji na latinskom jeziku. U narodne jezike rima
prodire od 12. st.

Rima se razvrstava prema različitim kriterijima, a najčešće prema kvaliteti i vertikalnom rasporedu
rimovanih riječi. Prema kvaliteti dijeli se na pravu i nepravu rimu. U pravoj rimi podudaranje počinje
od naglašenog sloga, pri čemu se razlikuju:

a) čista: potpuno podudaranje mjesta i vrste naglaska te svih samoglasnika i suglasnika koji
slijede – rúka/ lúka
b) nečista: izostaje poklapanje naglaska ili pojedinih suglasnika iza naglašenog sloga ili se pak
glasovno povezuju različite vrste riječi – sȉnovi/ krínovi; srȅtan/ kapètān

S obzirom na broj uključenih slogova, rima može biti:

a) muška (jednosložna) rima: hum/šum


b) ženska (dvosložna) rima: žene/pjene
c) dječja (trosložna) rima: cigani/frigani

Kada glasovno podudaranje počinje iza naglašenog sloga i kada je nepotpuno, govori se o nepravoj
rimi. Ona je karakteristična za usmenu poeziju, ali i za modernističko i postmodernističko referiranje
na tradiciju vezanog stiha. Od hrvatskih pjesnika osobito ju je često i umješno koristio Ivan Slamnig,
koji je rimovao raznosložne riječi (srče/ umaknuće), domaće i strane riječi (espreso/ streso)…

Sheme rimovanja

- parna (glatka) rima (aa bb cc)


- ukrštena rima (abab)
- obgrljena rima (abba)
- monorima – ista rima provedena kroz čitavu pjesmu (aaaa)

Osim spomenutih rima, gdjekad se znaju pojaviti i sljedeće tri:

- leoninska rima (rima unutar jednog stiha: To je lađa što rijetko se rađa)
- dvostruka rima (najčešće u dvanaestercu)
- naizmjenična rima (izmjenjivanje muške i ženske rime)
Postoje različiti posebni slučajevi rime koje su oblikovali pojedini pjesnici ili pjesniče škole, npr. rima
unutar stiha, rimovanje kraja stiha s krajem sljedećeg polustiha, ekvivoška rima (temelji se na
kalamburu), derivacijska rima (združuje riječi istog podrijetla), holorima (temelji se na potpunoj
homofoniji susjednih stihova) itd.

Tradicija upotrebe pokazuje da lirsko pjesništvo teži za bogatom i rijetkom rimom koja će isticati
značenjske odnose među temeljnim riječima i idejama. Nasuprot tomu, u epici i drami rima ima
mnemotehničku funkciju, učinak očekivanja važniji je od artizma.

Srokovka = pjesma kojoj su navedena samo početna slova riječi koje se rimuju. Zadaća je dakle
otkriti rime, time i puni tekst pjesme.

2. LIPOGRAM – figura dikcije

Lipogram je zapravo tekst čiji se autor dragovoljno odriče upotrebe jednoga ili više slova abecede.
Obično se tvrdi da je prvi lipogramatičar Grk Lasos iz Hermione (6. st. pr. Kr.) Lasos je, naime,
napisao dvije pjesme u kojima se niti jednom ne pojavljuje grčko slovo Σ (sigma). Moguće je,
međutim, da su te Lasosove pjesme ipak samo slučajno lipogrami. Prvi moderni, posve osviješteni
lipogram napisao je 1939. godine američki pisac E. V. Wright. Njegovo djelo Gadsby sadrži 50.000
riječi, a pritom se ni u jednoj ne pojavljuje samoglasnik e.

Prirodni lipogram: U posve kratkim iskazima ili tekstovima često izostaju manje učestali glasovi te
tako nastaje prirodni (ili slučajni) lipogram. Autori takvih tekstova ne namjeravaju stvoriti lipograme,
nego jednostavno zbog kratkoće teksta ne uspijevaju obuhvatiti sva slova.

Praksa i teorija lipograma neodvojiva je od djelovanja francuske skupine Oulipo. Jedan od prvaka
skupine Georges Perec skovao je riječ lipogram i proglasio Lasosa iz Hermione njegovim
utemeljiteljem. On je 1969. napisao najduži poznati lipogramski tekst – roman La Disparition
(Nestanak) u kojemu niti jednom na tristotinjak stranica nije upotrijebio isti taj samoglasnik e. Perec
je svoj roman, uz ostalo, pretvorio u suptilnu autoreferencijalnu storiju o nestanku tog samoglasnika.

Četiri su najvažnije vrste lipograma:

a) monovokalski: rabe se svi suglasnici i samo jedan samoglasnik


b) bivokalski: rabe se svi suglasnici i dva samoglasnika
c) progresivni: pretpostavlja da se u pjesmi iz stiha u stih, a u prozi iz odjeljka u odjeljak,
abecednim redom izostavlja po jedan glas (slovo), što znači da tekst okončava stihom ili
odjeljkom u kojemu se rabi samo završni glas (slovo)
d) zatvorenički: nastaje u situaciji oskudice i ograničenja, tj. dok autor piše tekst u bilježnicu,
izostavlja sva slova čiji dijelovi idu iznad ili ispod osnovne linije pisanja. U hrvatskome jeziku
na taj bi nam način preostalo 11 slova
f) Jezični ludizam

1. IGRA RIJEČIMA – figura riječi ili tropi/ figura dikcije

Igra riječima je pojam koji objedinjuje niz stilskih postupaka i figura koji se temelje na zvukovnom
ili smisaonom poigravanju jezikom, te razdvaja označitelj i označeno i izaziva užitak.

Moguće je razlikovati nekoliko skupina igri riječi:

a) Fonetske: ekvivok, kalambur, anagram, holorima, logogrif, palindrom


b) Leksičke: akrostih, sinonimija, šarada, kronogram, metabola
c) Piktogramske: rebus, kaligram

Svaka pojedina figura ili postupak nastaje ili neočekivanim povezivanjima ili zamjenjivanjem jednih
jezičnih jedinica drugima ili, pak, različitim oblicima raspoređivanja jezičnih jedinica. Nalazimo je u
komediji, vicu, anegdoti…

- Zvukovna igra riječima

Primitivni su narodi vjerovali u jedinstvo zvuka i smisla, u bitnu povezanost riječi i stvari. Međutim,
danas se zna da su riječi dogovoreni znakovi te da su zvuk i smisao potpuno odvojeni.
Najjednostavniji oblik igre riječima je ubacivanje bilo kakve po zvuku srodne riječi koja uopće ne
pristaje u smisao rečenice, a postiže se homonimijom, sinonimijom, glasovnom sličnošću dviju riječi:

- Napokon si se i sam... - Ma što 'sise i sam'? Kakve sise! (R. Marinković, Never more)

Ljudi pitaju: Babi l'on gradi spomenik? Otuda onaj spomenik dobi ime Babilona. (A. Starčević)

Ili recimo: Gore gore gore gore. Da bi nastala ta rečenica, bilo je potrebno poslužiti se sinonimijom i
homonimijom, a da bi se razumjela ili posredovala drugima neophodno je pravilno akcentuirati svaku
riječ.

Priča Pere Kvrgića o tome kako je otac imao dvoje djece i u čast revolucije sina nazvao Revo, a kćer
Lucija. Kad je trebalo ići na ručak, zvao ih je: Revolucija, objed!

- Holorimovana pjesma

Pjesma koja počiva na homonimiji ili homofoniji. Isti se glasovni slijed ponavlja, ali tako da se
oblikuje drukčiji izričaj. Takva je pjesma Zvonimira Mrkonjića: Contrapuncta .

Rado strada/ radost rada; U prirodi/ upri, rodi.; Ubij, jedi/ u bijedi. Neko pati/ ne kopati!

Sigmund Freud je smatrao da je tehnika u tome da naš psihički stav usmjerimo na zvuk riječi umjesto
na smisao, da stavimo predodžbu riječi na mjesto njezina značenja.
Smisaona igra riječima

Jezična dosjetka nastaje iznevjeravanjem uobičajenoga načina povezivanja riječi i značenja. Obično se
u iskazu pojavi riječ koja posve odstupa od kontekstualno očekivane semantike i to proizvodi komičan
učinak:

Bile dvije učiteljice u školi: jedna pita, a druga kremšnita.

Bile dvije žene u rodilištu: jedna rađa, druga kukoč.

Idu dva čovjeka ulicom: jedan žica, drugi kabel.

Ludička funkcija

U književnosti, ona podcrtava smisao, ističe govornikovu snagu, ljupkost i originalnost, obogaćuje
idiom novim riječima i konstrukcijama... Nerijetko je bitan element karakterizacije lika. Iako je
praktično promovirala igru riječima i oblikovala brojne figure dikcije i figure riječi u kojima se
očitovala ludička poraba jezika, antika nije poznavala sâm pojam igre riječima. On je nastao u 14. ili
15. st. Poslije antike, igru riječima nalazimo u kršćanskoj književnosti, potom u renesansi, baroku,
impresionizmu, avangardi, postmodernizmu. Posebice su je prigrlili nadrealisti i pripadnici skupine
Oulipo.

2. Palindrom – figura dikcije

Palindrom je figura kad se riječ, stih, rečenica ili čitav iskaz mogu čitati i slijeva nadesno i zdesna
nalijevo, kada u oba smjera nalazimo isti fonemski slijed i (potencijalno) isti tekst, imamo posla s
palindromom. Pri odostražnome čitanju granice između riječi su drukčije, te je čitatelj taj koji
osvještava i interpretira palindromsku strukturu iskaza. Andre Tomaskin naziva ju:
RETROWORTER (retroslovnik).

U hrvatskome jeziku takve su riječi: apokopa, bob, dovod, kajak, kapak, kisik, Krk, kuk, kuluk, melem,
neven, oko, pokop, pop, potop, pup, radar, ratar, reper, rever…

- Rečenice obostranke:

Ana voli Milovana. U Rimu umiru. San imamo, omami nas!

- Palindromi u književnosti:

Općenito se smatra da je palindrom u 3. st. pr. Kr. izumio grčki pjesnik Sotad. Češći je u razdobljima
u kojima dominira cikličko shvaćanje svijeta, npr. u baroku, avangardi, postmoderni... Palindromski se
stih naziva račji stih i đavolji stih. U Francuskoj ga je koristio V. Hugo, a posebno mjesto pripada
skupini Oulipo (R. Queneau, G. Perec).

Dva su načina pojavljivanja palindroma u literaturi:


a) komponiranje teksta kao serije palindromskih struktura (u stihu, strofi ili rečenici)
b) gradnja čitavoga teksta kao povratne strukture (monopalindrom)

Među najduže monopalindrome spada tekst Georgesa Pereca koji se sastoji od 5.566 slovnih
znakova, a Britanac Edward Benbow napisao je dosad najduži poznati palindomski tekst koji broji
100.000 riječi.

Palindromska apokalipsa Dubravke Oraić Tolić: sama autorica za knjigu kaže = Palindromski jezik
utopijska je jezična igra. Njime nitko ne govori i nikada neće govoriti. Utopijsko je njegovo osnovno
načelo da obje strane budu iste.

Najpoznatija palindromska struktura pojavljuje se u tzv. čarobnom kvadratu koji se može čitati
vodoravno i okomito, slijeva nadesno i zdesna nalijevo. Najstariji i ujedno najpoznatiji čarobni kvadrat
nađen je u Pompejima i datiran u 79. godinu naše ere. Njegov središnji pojam tenet prirodni je
palindrom, dok je sator istodobno i rotas, a arepo opera.

Međutim, paradoks palindroma je u tome što – iako se zasniva na potpunoj simetriji – stvara djelo
koje je artificijelnije od bilo kojeg drugog. Dizajnerica Anne-Marie Boisvert ističe da to zapravo znači
da prirodu nije moguće kopirati niti vjerno posredovati.

3. ABECEDARIJ – figura konstrukcije

Anatole France: Rječnik, to je svemir poredan abecednim redom.

Abecedarij je jezična igra, koja se sastoji u tome da se a se napiše tekst koji čine riječi čija početna
slova slijede abecedni redoslijed – prva riječ počinje prvim slovom abecede, druga drugim, treća
trećim (u hrvatskome jeziku tekst treba imati 30 riječi, tj. kao početna moraju biti upotrijebljena sva
slova od A do Ž).

Glavna je zadaća upotreba čitave abecede u svrhu oblikovanja što smislenijeg teksta. Ova se jezična
igra oblikovala u 20. st, a posebno su je rado koristili članovi skupine Oulipo.

g) Intelektualni ples

1. IRONIJA – figura misli

Ironija je figura diskurza koja preosmišljava iskaz. Ironičar govori posredno ili suprotno od onoga što
kani kazati. Njezino funkcioniranje karakterizira razmak između znaka i smisla. Ironija se zasniva na
različitosti i uvijek pretpostavlja trajanje.

Ironija nije figura koju karakterizira specifična lingvistička struktura. Ona se ostvaruje preko drugih
figura, a to su najčešće:
a) Antifraza (Kako je lijepo vrijeme! umjesto Baš je ružno vrijeme!)
b) Hiperbola (…kad je Dinamo gubio, ja bih tukao glavom po asfaltu. Posljedice se osjećaju i
danas.)
c) Litota (Neželjeni gost: Oh, moram poći! Domaćini: Ma daj, zar već!?)
d) Paradoks
e) Igra riječima (Gdje je WC? – Skrenite lijevo i vidjet ćete vrata na kojima piše Gospoda.
Unatoč tome, uđite.)

Premda se koristi pretvaranjem, ironija nije laž. Ona je pseudopseudologija, laž koja samu sebe
poništava u trenutku kada je izgovorena. U konverzaciji se može izraziti mimikama i gestama
(namigivanjem, nakašljavanjem), posebnom intonacijom; u govoru i pismu najčešće prilozima i
pridjevima (očigledno, izvanredan).

1899. francuski pjesnik de Brahm predložio upotrebu ironičnika, pravopisnog znaka koji bi čitatelju
sugerirao da rečenicu ne shvaća doslovno nego da ju treba interpretirati (izgleda kao obrnuti upitnik).

Ironiju su koristili gotovo svi veliki pisci: Eshil, Sofoklo, Euripid, Platon, Ciceron, Horacije;
Shakespeare, Cervantes; Dostojevski, Čehov, Proust; Borges, Kundera, Eco. U hrvatskoj književnosti:
A. G. Matoš, M. Krleža, R. Marinković, S. Mihalić, I. Slamnig. Uzmemo li, recimo, Mihalićevu
pjesmu Majstore, ugasi svijeću, lirski subjekt poručuje da se umjesto delikatnoga svjedočenja posveti
trivijalnim poslovima u vrtu i oko kuće i beskorisnom brojenju zvijezda. Cijela se temelji na ironiji.
Osim toga, ironija ispunjava polemičke tekstove, poslovice i grafite:

Danas možeš biti pisac i ne treba ti za taj posao drugo nego znati prepisivati. (A. G. Matoš)

Mudra glava, šteta što je samo na dvije noge. (poslovica)

Umirovljenici vode ljubav kao zvijeri, svako malo netko rikne. (grafit)

Sokratska ironija je stav, prije pitanje etike nego retorike. Atenski je filozof hinio da obožava
tobožnju mudrost drugih ljudi da bi otkrio praznine u njihovu znanju, prokazao predrasude i nagnao ih
da sami nalaze odgovore na svoja pitanja. Platonski dijalog nije dijalog jednakih – Sokrat je nalik
učitelju a njegovi sugovornici učenicima, te su u njegovoj ironiji združene didaktična komponenta,
ljubav prema spoznaji i polemička strast. Sokrata na djelovanje pokreću uzvišeni ideali Istine i Pravde.

Romantična ironija oblikovana je potkraj 18. i početkom 19. st. u filozofskoj školi njemačkoga
idealizma. Na njemu je najviše radio Friedrich Schlegel, koji je, slijedeći Sokrata, ironiju shvaćao kao
kritički stav spram stvarnosti. Romantičari su svijet shvaćali kao kaotično mjesto, a ironiju kao svijest
o tom kaosu.

Ironiju situacije karakteriziraju naprosto odnosi među fenomenima, a temelji se na izmišljenu


neskladu ili paradoksu. To su na primjer: gluhi Beethoven koji komponira prekrasnu glazbu,
pokradeni lopov, Andersenovo ružno pače koje se pretvara u lijepog labuda, Twainova zamjena
kraljevića i prosjaka itd.

Što se književne teorije i ironije tiče, Cleanth. Brooks smatra da je ironija strukturno načelo
književnoga djela, Wayne Booth je naziva intelektualnim plesom, a Northrop Frye čitavo 20. st.
određuje dobom ironije. Barthes konstatira da „ironija nije ništa drugo doli pitanje što ga jezik
postavlja jeziku. Linda Hutcheon posebno inzistira na političkoj dimenziji ironije.

2. METALEPSA – figure riječi ili tropi

Metalepsa je jedna od onih figura kojima se značenje danas bitno izmijenilo u odnosu na ono koje su
im pridali antički i rimski mislioci. Tako je metalepsa u retorici bila mikrostrukturalna figura ( trop),
tj. poseban oblik denominacije kojim se izvodi zamjenjivanje uzroka posljedicom ili izravnoga izraza
neizravnim (litotom ili eufemizmom). Na primjer: Ja sam svoje rekao stoji umjesto rečenice Moj
govor je okončan, ili Njegove su patnje svršene umjesto Umro je.

Kvintilijan ističe da je riječ o tropu koji Grci često rabe, a koji se u latinskome pojavljuje samo u
komedijama. Većina retoričara metalepsu tumači kao podvrstu metonimije. Pierre Fontanier
metalepsu svrstava u trope od više riječi i određuje kao objašnjenje jedne stvari drugom koja joj
prethodi, za njom slijedi ili je prati.

Postoje dvije temeljne vrste metalepse:

a) Proskriptivna: predviđa budući događaj (Na kraju školske godine dobit ću bicikl umjesto
Proći ću razred s odličnim)
b) Retrospektivna: govori o prošlim događajima (Odlučio sam ponoviti gradivo sedmog
razreda umjesto Pao sam sedmi razred)

U naratologiji, metalepsom se na naziva postupak prekoračenja granice između dvaju svjetova –


onoga o kojemu pričamo i onoga u kojemu pričamo, književnoga i izvanknjiževnoga, kazališne
pozornice i publike... Kao narativni postupak uvodi ga i pojašnjava G. Genette, a do kraja razrađuje u
knjizi Metalepsa: od figure do fikcije (2004). Riječ je o kontaminiranju fikcije stvarnošću. Tim je
pojmom Genette objasnio funkcioniranje i samu prirodu fikcije, odnosno različite slučajeve
poigravanja granicom između fikcije i zbilje. ”Riječju, fikcija je samo figura shvaćena doslovno i
obrađena kao stvarni događaj.

-Dok se poštovani svećenik bude uspinjao prema strminama prema Angoulêmu, bit će korisno
opisati… Romanopisac-pripovjedač jednostavno prekida priču o tom usponu po strminama kako bi
čitatelju dao nekoliko objašnjenja korisnih za razumijevanje njegova zapleta. Kada se autor pretvara
da uvlači čitatelja u fikcijski svijet, govori se o metalepsi čitatelja. Ona se u pravilu ostvaruje
izravnim obraćanjem onome koji drži knjigu u rukama (Ja, koji ovo pišem, živ sam. A što je bilo s
drugima? To ću ti, čitatelju, prešutjeti, jer je to moje pravo.) Na djelu je ogoljavanje kreativnoga
postupka. Jezični signali prijelaza iz jednoga registra u drugi su pomicači (embrayeurs). Obično su to
zamjenice ti i vi. Prvo lice jednine zajedničko je, primjerice, piscu i protagonistu autobiografije te je
ono prirodno uporište metaleptičnih prebacivanja.

Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja - slučaj kazališta u kazalištu; Riječ je zapravo o
metaleptičnoj igri koja dramsku fikciju oblikuje svjesnim sučeljavanjem dviju fikcijskih razina od
kojih se jedna posredno nudi kao zbiljska. Nadalje, ako za vrijeme kazališne predstave glumac ode u
publiku i počne razgovarati s kojim od gledatelja, suočeni smo s metalepsom. Isto se događa ako
glumac glumcu za vrijeme predstave prigovori da je zaboravio tekst – on tim iskazom na trenutak
izlazi iz fikcije.

U urbanom pejzažu, obično uz gradske prometnice, nerijetko se mogu vidjeti golemi plakati na kojima
izvan oglasnoga okvira izlazi ruka koja maše, dio boce kakvoga napitka, šal i sl.

Rene Magritte: Ceci n’est pas une pipe.

Slikarstvo: slika u slici (Manetov Portret Émilea Zole)

- Metaleptogen

Pojavu brkanja glumaca popularnih serija s likovima koje glume i od kojih se teško mogu odvojiti
Genette označava pojmom metaleptogen. Televizijski gledatelji su npr. Petera Falka toliko povezali
uz ulogu inspektora Columba da ga – štogod glumio – zovu Columbo. Kada se, pak, posluţimo
antonomazijom pa za koga kažemo da je pravi Don Juan, Ivica Kičmanović, Calimero ili Terminator
također postupamo metaleptično, jer se iskustvom fikcije služimo u stvarnosti.

h) Dvostruko čitanje

1. ALEGORIJA – figura misli (inokaz, inoriječje)

Alegorija u književnosti ima najmanje tri smisla:


- jedna od temeljnih stilskih figura
- vrsta umjetničkoga djela
- strategija tumačenja

U retorici i stilistici, alegorija je makrostrukturalna figura, tj. iskaz koji ideju ili kakvu apstraktnu
kategoriju predočava govorom o bliskim i konkretnim stvarima. Najčešće se pojavljuje kao tekst koji
se može čitati dvostruko – doslovno i preneseno. U pismu, konvencionalizirani znak alegorije je
veliko početno slovo personificiranih likova (Pravda, Ljubav, Starost).

Kao figuru spominju je već Heraklit, Plutarh i Demetrije. Sva trojica je opisuju posve općenito kao
trop koji jedno kaže, a drugo znači. Ciceron i Kvintilijan određuju je kao proširenu metaforu
odnosno kao ulančani niz metafora, a tako je u naše doba tumači i Umberto Eco.

- Lađo, mnogi valovi će te opet vratiti na more,/ što radiš? Čvrsto se drži luke! – Horacije

Cijela je Horacijeva pjesma alegorija, u kojoj se pod lađom podrazumijeva državu, a pod valovima i
olujama građanske ratove, a pod lukom mir i slogu.

Simbol i alegorija – razlika

Sve do 18. st. alegorija i simbol su sinonimi. Razlika se uspostavlja u romantizmu, posebice s
Goetheovim svođenjem alegorije na didaktičku vježbu

- Simbol se utemeljuje u jednom znaku (riječi ili slici); alegorija obilježava iskaz
- Simbol je uglavnom razgranate semantike (isti znak može simbolizirati različite ideje);
alegorija ima samo jedan smisao
- Simbol je stalno otvoren novim pojašnjenjima, alegorija je zatvoren značenjski sustav

Alegorijski je kôd temelj mnogih jednostavnih oblika – poslovica, zagonetki, aforizama, krilatica.
Alegorijski je kôd u temelju basni, satira, parabola, romana s ključem. U njima se poučne i
moralističke priče oblikuju posredno, te ih treba tumačiti.

Srednji vijek – alegorijska epoha

Kada cjelinu kakva teksta ili iskaza obilježava supostojanje eksplicitnoga i implicitnoga smisla govori
se o alegorijskome djelu. Prvo je takvo djelo Psychomachia (Borba duša) španjolskoga pjesnika
Prudencija, opisuje borbu vrlina i poroka u čovjekovoj duši, predočujući sukobljene strane kao
ženske likove. Uopće, srednji vijek je alegorijska epoha.

Vrhunac srednjovjekovne alegorije je Roman o ruži (1230) Guillaumea de Lorrisa. Glavni junak
toga djela dospijeva u nepoznati vrt u kojemu susreće mnoštvo alegorijskih prikaza ljudskih osobina i
emocija, a nasred vrta je ruža kao figura ljubavi i užitka. Spomenuti je vrt zapravo alegorija svijeta.
U hrvatskoj književnosti alegorijsko djelo je roman Planine (1536) P. Zoranića, što je sam autor
naznačio napomenom pod koprinom.

Alegorijski ključ čitanja

Interpretacija teksta, tzv. alegoreza, starija je od alegorije kao figure i alegorije kao književnoga
oblika. Javlja se u 6. stoljeću pr. Kr. kao strategija tumačenja Homerovih tekstova. Njome se grčkoga
pjesnika branilo od krivih čitanja. Stari su Grci lučili površinsko i dubinsko (alegorijsko) značenje.

U nas je Marko Marulić posegnuo za alegorezom svoje Davidijade. Oko 1517. g. spjevu je dodao
Tropologica Dauidiadis. Marulićeva je autoalegoreza slijedila strukturu epa, pa njegovo tumačenje
ima uvod, četrnaest pjevanja (kao i ep) i zaključak.

2. SIMBOL – figure riječi ili tropi

Pojam simbol izrazito je kompleksan. Prvotno, u staroj Grčkoj, sama je riječ vezana uz običaj
lomljenja glinene pločice pri sklapanju kakva ugovora. Svaka bi ugovorna strana dobila dio pločice
(simbol) kojim bi se u idućim susretima legitimirala.

Razlika između znaka i simbola

- Znak: prenosi informacije o nekom važnom predmetu ili zamisli (orao: ptica grabljivica
oštrih kandži i kljuna
- Simbol: nastoji pokrenuti niz percepcija i vjerovanja (orao: snaga, junaštvo)

Simbol je konkretna stvar koja upućuje na kakvu ideju ili apstrakciju, pri čemu vidljivo evocira
nevidljivo (pčela – marljivo, golub – mir, vaga – pravda).

Simboli spajaju riječi i stvari, slike i predmete. Čovjek je animal symbolicum, biće sposobno da stvara
simbole.

- Autorski simboli

Autorski su simboli temelj lirskog prikazivanja. Najizrazitiji hrvatski simbolist A. G. Matoš često,
primjerice, poseže za motivima cvijeća (đurđic, maćuhica, tajanstvena ruža), kojima najčešće
simbolički evocira ljepotu, ljubav, ljubljenu ženu, krhkost, estetski užitak. Pojedine simbole u sličnom
značenju rabe različiti pjesnici. Tako, primjerice, Matoš i Ujević posežu za simbolom jablana. Iako
ga rječnici simbola povezuju uz podzemni svijet, žrtvu i bol, jablan je u stihovima spomenutih
pjesnika simbol uspravnosti, izdvojenosti.

- Simbolizam i tumačenje
U estetici i književnoj teoriji, simbolom se karakterizira tekst kao predmet književne komunikacije.
Ideja je da tekst nikad ne smjera doslovnosti, nego da posredno prikazuje svijet. Korijeni se nalaze u
platonovskom idealizmu, a takvo su izučavanje teksta zagovarali Jan Mukařovský, Tzvetan Todorov
N. Frye.

- Mukařovský: umjetničko djelo promatra kao autonoman i komunikativan znak, koji se sastoji
od osjetilnoga simbola, značenja i usmjerenosti na kontekst
- Frye: određuje simbol kao bilo koju jedinicu bilo kojeg književnog djela koja se može
izdvojiti radi kritičkog motrenja
- Todorov: tvrdi da neki diskurs biva simboličan kada mu otkrivamo neki indirektan smisao

De Saussure povlači oštru granicu između jezičnoga znaka, koji je arbitraran i nemotiviran, i simbola,
koji je motiviran: Značajka je simbola da nikada nije posve arbitraran; on nije prazan, jer uvijek
postoji neki zakržnjak, rudiment prirodne veze između označitelja i označenoga. Simbol pravde,
tezulja, ne bi mogla biti zamijenjena bilo kojim drugim predmetom, primjerice, kolima.

Noth: 4 smjera promišljanja – simbol:


a) konkretan izraz kakva dubljeg smisla
b) izraz čega neshvatljivog (vidljiv znak čega nevidljivog)
c) iracionalan
d) pripada području nesvjesnog (neizravan prikaz utemeljen na načelu poredbe)

3. TAUTOGRAM – figura dikcije (figura dikcije)

Tautogram je iskaz u kojemu sve riječi koje ga čine počinju istim slovom. Ovisno o tome je li
suglasnički ili samoglasnički, možemo ga promatrati kao poseban slučaj aliteracije odnosno asonance. 

Petar plete Petru plot pokraj puta po pet pruta!

Tautogramsku strukturu ima i poznata izjava Veni, vidi, vici! Gaja Julija Cezara. Budući da se temelji
na jezičnoj igri, tautogram obično nalazimo u brojalicama i lirici. 

4. RETORIČKO PITANJE – figura misli

Među pitanjima postoji jedno koje je u govoru vrlo učinkovito a stilistički iznimno zanimljivo. Riječ je
o retoričkom pitanju tj. pitanju na koje se ne očekuje odgovor. Retoričko je pitanje prikrivena tvrdnja
kojom se naglašavaju govornikovi stavovi i dojmovi, izriču šokantne i dirljive stvari.
Obično se realizira kao pitanje na koje se odgovor podrazumijeva (Jesmo li za tebe učinili sve što smo
mogli?), pitanje na koje nitko ne može odgovoriti (Što ćemo postati za 10.000 godina?) ili pitanje na
koje govornik žuri odmah odgovoriti jer je ono dio njegove diskurzivne strategije (profesor npr. može
ovako početi predavanje: O čemu ćemo danas govoriti? Govorit ćemo o životu u vrijeme renesanse.).

Retoričko se pitanje najprije javlja u antičkom govorništvu. Govornici i odvjetnici rabili su ga kao
prikladno sredstvo uvjeravanja, izravnog obraćanja i zaključivanja. Demetrije (1999) ga smatra
obilježjem silovitoga stila. I Kvintilijan (1967) tvrdi da retoričko pitanje iskazu pridaje snagu.

 U novije su vrijeme Škreb (1986) i Lešić (2008) podsjetili na to da je antička retorika razlikovala
više vrsta retoričkog pitanja:

- eroteza: pitanje kojim se sugerira određeni odgovor


- eperoteza: emfatičko pitanje
- erotemu: tvrdnju u obliku pitanja
- puzma: protest u obliku pitanja
- anacenoza: pitanje izmišljenoj osobi

i) Vidljivo priziva nevidljivo

1. SENTENCIJA – figura diskurza

Sentencija mudra je izreka koja donosi općenitu misao o ljudima, stvarima i pojavama. Grci su istu
pojavu nazivali gnoma.

Aristotel napominje da sentencija ne izražava svaku vrstu općeg, nego samo ono što je predmet
ljudskog djelovanja. Nastala je i procvat doživjela u antici; njome su filozofi, govornici i pjesnici
sažimali i posredovali misli, poruke i pouke.

Nastala je i procvat doživjela u antici; njome su filozofi, govornici i pjesnici sažimali i posredovali
misli, poruke i pouke. Za razliku od poslovice sentencija ima autora i u pravilu je dio veće cjeline.

Historia est magistra vitae. → Povijest je učiteljica života. (Ciceron)

Homo homini lupus. → Čovjek je čovjeku vuk.

Kvintilijan je savjetovao govornicima da prečesto ne posežu za mudrim izrekama, jer one – budući
samostalne – stvaraju isprekidan stil i jer jedna drugoj smetaju. Najpoznatije sentencije su zbirke
Moralni distisi rimskog mislioca Katona i Izreke Erazma Roterdamskog.

Konteksti u kojima se nalaze ove i slične sentencije podupiru mišljenje ruskog formalista Borisa
Tomaševskog da one samo naizgled izlažu kakav opći stav, tj. da se iza njih krije subjektivna misao.
2. POSLOVICA

Poslovica je pučka izreka koja slikovito predočava kakvu općeprihvaćenu spoznaju, pamtljiva tvrdnja
koju se može upotrijebiti u bitno različitim situacijama. Svjedoči o duhu i svjetonazoru zajednice u
kojoj nastaje. Poslovica tematizira sve što se na bitan način tiče života zajednice – bogatstvo i
siromaštvo, ljubav i mržnju.

Svaka ptica leti svome jatu.

Čuvaj se psa koji ne laje.

Pojedine su alegorične, drugima je u podlozi poredba ili metafora, treće imaju savršenu dvojnu
kompoziciju semantički poduprtu antitezom. Većina ih se temelji na pučkom osjećaju ritma.

Sve do 19. st. latinski se pojam proverbium prevodi riječima priričje, pririč, priričak. Naziv poslovica
prvi je zabilježio Joakim Stulli (1806).

3. ENTIMEM

Entimem je retorički silogizam u kojemu se zaključak izvodi iz jedne premise, a druga se


podrazumijeva. Pritom su i premise i zaključak vjerojatni, a ne sigurni. Entimemsku kompoziciju ima,
primjerice, Descartesova izreka Mislim, dakle postojim:

(Da bi se postojalo, treba misliti.) → neizrečena premisa

Ja mislim. → izrečena premisa

Mislim, dakle postojim. → zaključak

Entimem se zasniva na vještini uvjeravanja. Pojavljuje se u područjima u kojima je rijetka egzaktna


spoznaja – u pravu, politici, etici.

U Hrvatskoj je naime kao u nebu. Posljednji su na prvim mjestima. (A. G. Matoš) → neizrečena
premisa: U nebu su posljednji na prvim mjestima.

4. EPIFONEM

Epifonem je izreka kojom se zaključuje izlaganje ili tekst, sentencija koja poopćava govor o
konkretnoj temi, svodeći je na kakvu univerzalnu istinu. Riječ je o postupku koji u govorništvu i prozi
ima ulogu usporedivu s ulogom poante u poeziji. Epifonem je nerijetko opisivan kao vrsta
eksklamacije, sentencijski usklik kojim se afektivno i elegantno naglašava već rečeno.

U suvremeno je doba reklamne slogane moguće tretirati inačicama epifonema:

- Vjerujte osjećaju!
- Nitko kao ja!
5. KALIGRAM

Pjesma čiji je tekst tako raspoređen na stranici da oblikuje crtež koji je najčešće u suglasju s njezinom
temom; slikopjesma. Naziv je skovao francuski pjesnik G. Apollinaire i upotrijebio ga kao naslov
svoje zbirke (Calligrammes, 1918); sam je leksem zapravo stopljenica dviju riječi:

kaligrafija + ideogram

Vizualni se lirizam zasniva na ravnopravnosti riječi i slike, na njihovu zajedničkom djelovanju.


Otkriće slikovne poezije općenito se pripisuje Simiasu s Rodosa koji je autor triju poetskih minijatura
u obliku krila, sjekire i jajeta (nastojao je stvoriti sinkretizam riječi i slike).

6. ANTONOMAZIJA

Antonomazija je dakle u stilistici mikrostrukturalna figura (trop) kojom se vlastito ime rabi umjesto
opće imenice ili opća imenica umjesto vlastitoga imena.

Ime stvarne ili fiktivne osobe, kadšto ime mjesta, područja ili proizvoda, postaje vrijednosni atribut,
znak reprezentativnoga posjedovanja kakva obilježja. Najčešće se kao opće imenice rabe i najčešće u
opći rječnik ulaze imena izumitelja, znanstvenika, umjetnika ili, pak, općepoznatih književnih likova
(penkala, kaladont, dingač), osobe (baraba, mecena, Einstein), znanstveni pojmovi (tesla, amper,
njutn).

Postoje i tzv. leksikalizirane antonomazije, a rijetko koji govornik zna da su riječi asfalt, belot,
bojkot, cepelin, fijaker, giljotina, huligan, kvisling, makadam, mansarda, mentor, mercedes prvotno
bile vlastita imena.

U pojedinim kontekstima semantika iskaza gradi se upravo na svjesnome poopćavanju vlastitoga


imena. Ako se za koga – ozbiljno ili ironično – hoće kazati da je iznimno talentiran za slikanje ili
glazbu, može ga se nazvati Picassom ili Mozartom.

Svejedno zvali se oni Meštrovići ili Boškovići, Marulići ili Ujevići... Svi su oni imali svoje prve
učitelje. (HRT)

Antonomazija se može realizirati i na obrnut način od upravo opisanoga, tj. upotrebom opće imenice
umjesto vlastitoga imena. Filozof je Grcima antonomastička oznaka za Aristotela, Rimljanima Pjesnik
označava Vergilija,. U kršćanstvu, pak, Gospodin je uvijek Bog, Spasitelj je uvijek Isus.

Antonomazijom se sažima karakter osobe ili pojave, imenovanje svodi na bitno a također se u
diskurzu izbjegavaju nepotrebna leksička ponavljanja.
*

METAFORA

- zamjenjivanje jedne riječi drugom prema značenjskoj srodnosti ili analogiji; prijenos
imena s jedne stvari na drugu i značenja s jedne riječi na drugu

*Aristotel: Metafora se sastoji u tome da se stvari nadjene drugo ime koje pripada nečem
drugom; pritom se prijenos vrši bilo s roda na vrstu, bilo s vrste na vrstu, bilo po analogiji.

1. METAFORA S OBIZROM NA KARAKTER METAFORIČKOG ZNAČENJA

a) Spoznaja metafora: obuhvaća izraze kojima se imenuju stvari i pojave za koje ne


postoje nazivi; karakteristična za mlade znanstvenike (crna rupa)
b) Ekspresivna metafora: ima izrazit karakterizacijski potencijal (S vječnom ljubavi
napokon u krevet – Sportske novosti)
c) Poetska metafora: originalna je i lucidna; obogaćuje stil pojedinog pjesnika; nerijetko
je tamna i zagonetna
- može postati i uporište lirskoga koda

2. S OBZIROM NA OBLIK REALIZACIJE

a) Eksplicitna metafora (in praesentia): prisutno je i pravo i posuđeno ime; osnovni


smisao je zajamčen, a figurativni ga smislovi mijenjaju
- atribucijska metafora (A1 je A2)
Ruže su munje misli. (Ujević)
Rijeka je trn u Dinamovoj peti.
- apozicijska metafora (A1, A2) – supostojanje dvaju pojmova
Bog noći  mjesec
- determinacijska metafora (A1/A2) – najčešće u genitivu
Biser vaše školjke

b) Implicitna metafora (in abesntia): prisutno je samo posuđeno ime; čitatelj se zatječe
u ulozi odgonetača
- najčešće u poeziji; imamo samo metaforičke izraze (osjećam srušeno vrijeme/ i
razvaline lice)
Teorije metafore

- poredbena, supstitucijska, interakcijska, kognitivna

1. POREDBENA

- metafora se tumači kao skraćena poredba


- tako su je tumačili antički mislioci (Aristotel: Poredba je kad pjesnik o Ahileju kaže:
K'o lav se baci, a metafora je kad kaže lav se baci)

2. SUPSTITUCIJSKA

- teorija da se metaforički izraz rabi umjesto doslovnoga


Ahilej je lav  Ahilej je hrabar

3. INTERAKCIJSKA

- u metafori zajedno djeluju dvije ideje o različitim stvarima, koje se oslanjaju na jednu
riječ ili čije je značenje rezultanta njihova uzajamnog djelovanja

4. KOGNITIVNA

- čovjekovi se misaoni procesi temelje na metafori, a te metafore stvaraju mrežu odnosa


između našeg iskustva svijeta i naše kulturalne percepcije

STILSKE FIGURE

Tijekom povijesti ljudskog roda trajala je i još traje utopija o savršenom jeziku. Brojni su
tragali za tim savršenim jezikom, dapače pokušavali su ga stvoriti. Pokazat ćemo na sljedećim
primjerima kako je to izgledalo:

a) Herodot piše kako je Psametih (egipatski kralj, 7. stoljeće prije Krista) jednom pastiru
dao dvoje novoređenčadi da ih odvede k svome stadu i odgaja tako da pred njima
nikada ne bude izgovorena nijedna riječ; htio je čuti koju će riječ djeca najprije
izgovoriti; poslije dvije godine, djeca izgovoriše bekos; Psametih otkrije da je to
frigijsko ime za kruh te tako zaključi da su Frizijci stariji od Egipćana
b) Fridrik II pokušao isto; zabranio je dojiljama da razgovaraju s djecom i pred djecom;
htio je znati hoće li govoriti hebrejskim, grčkim, latinskim ili arapskim; no, djeca
redom pomriješe
c) I Rimbaud je tragao za savršenim jezikom
Ljudi su se općenito bavili trima stvarima:

- Traganjem za povijesnim jezicima, koji su smatrani izvornima


- rekonstrukcijom tzv. jezika-majki, onih iz kojih su se razvili postojeći jezici
- umjetnim konstruiranjem jezika

FIGURE

Figure možemo shvaćati kao oblik usavršavanja jezika, kojima se pokušavaju nadići granice
konvencionalnog jezika; pokušava se iskazati specifična subjektivnost govornika i proširiti
poznata semantika.

Stoljećima je razvijana i učvršćivana onomatopejska ili bow-wow teorija koja se temelji na


hipotezi da onomatopeja stoji na početku razvoja ljudskoga jezika.

Francuz Cl. Fauchet osvrnuo se na slučaj s egipatskim kraljem Psametihom, te se u 16. st.
zapitao što bi Psametih odgovorio podrugljivcu koji bi pred njim tvrdio da je to zapravo glas
kozâ koje doje djecu. Zato je Ch. Nodier 1808. objavio Rječnik onomatopeja, kojim
zaključuje da je oponašanje životinjskoga glasanja važno izvorište nastanka jezika odnosno da
nije slučajno što je prvi suglasnik i u francuskoj i u drugim abecedama – b.

GORGIJA I GORGIJANSKE FIGURE

- figura = prvotno značenje ove latinske riječi jest držanje tijela


- kada je spominjemo u kontekstu jezika, njezinu prvu uporabu vežemo uz grčkog
filozofa i retoričara Gorgiju, koji je riječ proglasio velikim vlastodršcem koji
najmanjim i najneupadljivijim organom postiže najčudesnije stvari

Bio je iznimno dobar govornik jer se koristio takozvanim gorgijanskim figurama:

- antitezom
- paromezom (rečenica koja ima jednak početaka i kraj)
- izokolonom (rečenice s istim brojem slogova)
- homeoteleutonom (glasovno podudaranje završnih slogova), a koristio je i rimu (prvi
u europskoj književnosti)
Tu dinamizaciju Gorgijina govora Grci su nazivali solecizmom, a Latini kasnije figurom.
Gorgija je govorio isključivo u prozi pa su u antici povlačili oštru granicu između poetike
(nauk o pjesničkom izrazu) i retorike (nauk o proznom izrazu). Figure su u početku nazivane
retoričkim figurama.

ŠTO JE FIGURA

1. Figura je oblik kojim izražavamo misao

- Kvintilijan želi naglasiti da svaki iskaz uvijek ima poseban oblik jednako kao što
ljudsko tijelo ima svoj pravi oblik

2. Figura je otklon u odnosu na diskurzivnu normu

- Kvintilijan predlaže razumijevanje figure kao smisaone ili jezične promjene u odnosu
na uobičajen i jednostavan način izražavanja

3. Figura je tipičan oblik nejezične veze diskurzivnih elemenata

- nejezične veze koje oblikuju figure nisu konvencionalne nego prirodne (sličnost,
kontrast, premještanje)
- oblici nejezičnih veza u diskurzu su ponovljivi i tipični

PODJELA FIGURA

Grčki i rimski teoretičari dijelili su figure u dvije skupine, a najpoznatiji su ove dvije:

a) Tropi - počivaju na načelu zamjene: riječ koja se rabi u pravom smislu zamjenjuje se
riječju koja se rabi u nepravom (prenesenom): metafora, metonimija, singedoha…
b) Figure – teoretičari su smatrali da osim zamjene postoje još tri načina jezičnog izraza:
1. adjekcija – dodavanje
2. detrakcija – izostavljanje
3. transmutacija – premještanje

Međutim, najpoznatija podjela figura je sljedeća:

1. Figure dikcije: zasnivaju se na učinku određenih glasova, odnosno zvukova u govoru


- anafora, epifora, aliteracija, asonanca, palindrom, pangram, lipogram, rima,
onomatopeja, proteza, paragoga, neologizam, hapaks
2. Figure konstrukcije: odnose se na sintaksu, tj. na raspored riječi u stihu ili rečenici
- abecedarij, akrostih, akronim, inverzija, asindeton, polisindeton, okrismoron, zeugma,
sinonimija, lipogram, pleonazam
3. Figure riječi i tropi: metafora, metonimija, sinegdoha, katahreza, metalepsa, epitet,
igra riječima, antonomazija, poredba, simbol, antifraza
4. Figure misli: odnose se na širi smisao rečenoga
- hiperbola, ironija, eufemizam, antiteza, alegorija, personifikacija, retoričko pitanje,
litota, paradoks, gradacija, sinestezija
5. Figure diskurza: figurativni toposi koji utječu na sintaksu, kompoziciju ili semantiku
čitavog iskaza
- adinaton, ekfraza, entimem, epifonem, poslovica, sentencija, metateza, kaligram, opis,
ponavljanje, parabaza

- Genette: između riječi i smisla stvara se prostor koji ima svoj oblik, prostor jezika, a taj
prostor jest figura

Učinci figura

a) Recepcijski učinci

- figure zamućuju, kompliciraju i usporavaju interpretaciju nekog diskurza

b) Smisaoni učinci

- figure provociraju recipijenta da dodatno razjašnjava veze između prisutnih i odsutnih


diskurzivnih elemenata

c) Prepoznavanje i dešifriranje figura neophodno je za analizu književnih tekstova

KATAHREZA – prisilni trop

Pojam katahreze možemo općenito svesti na dva značenja:

1) Katahreza je upotreba postojeće riječi za stvari i ideje koje nemaju vlastitoga imena u
jeziku. Tako riječ dobiva drugo značenje koje može biti slikovito (temeljeno na metafori) ili
preneseno (temeljeno na metonimiji i singdohi). Još je Ciceron primijetio da je poraba riječi u
prenesenom značenju nastala iz nužde, pod pritiskom oskudice riječi

- krilo (ptičji organ) = krilo aviona, krilo zgrade, plućno krilo

- noga od stola, list papira, pasti ispit, grlo boce, plodovi mora

2) Katahreza zapravo upotreba neprikladnih metafora ili izraza koji se protive logičkom
povezivanju stvari i ideja.

- natopljeni kamen, prosuto vino; posoliti šećerom, oženjena cura (u njihovoj je podlozi
oksimoron)

- katahreza je i sastavni dio akademskog diskurza: znanstveno ozračje, opseg povijesne


spoznaje

METONIMIJA

Metonimija je makrostrukturalna figura koja podrazumijeva zamjenjivanje jedne riječi


drugom na temelju logičke bliskosti, susjedstva, vremenske ili prostorne povezanosti. Ubraja
se među osnovne trope.

Metonimijom se skraćuje formulacija, ubrzava i pojačava informacija. Izrazito je česta u


novinarskome stilu, jer sažima sadržaj. Dakle, eliptičnost je njeno bitno svojstvo.

Posudi mi Andrića. ← knjigu koju je napisao Andrić


Zbog teške suše Nigeru prijeti katastrofalna glad. ← nedostatak hrane
Idila na Poljudu ← stadion u Poljudu
Posljedice Černobila u Njemačkoj ← nuklearna katastrofa u Černobilu
Prvi reket Ivan Ljubičić ← tenisač
Uništila ga je 1991. ← rat
Čitav stadion pljeskom je pozdravio Hajdukovu igru! ← gledatelji
Kupio je bocu crnog i ribice. ← crno vino
Položila sam Stilistiku. ← ispit iz kolegija Stilistika

SINEGDOHA
Sinegdoha je mikrostrukturalna figura, kod koje se jedna riječ zamjenjuje drugom na temelju
značenjskoga dodirivanja ili uokviravanja. Sinegdoha je u načelu kvantitativna, a
metonimija kvalitativna.

Položi ruku na srce i nastavi je uvjeravati sve o tome, da njoj ne će nikad uzmanjkati ni
kruha ni ruha.

- kruh stoji umjesto hrane, a ruho umjesto odjeće (manje je upotrijebljeno za više)

Sinegdoški se prijenos značenja najčešće zasniva na sljedećim odnosima:

a) dio – cjelina (Oni su povećali broj usta koja jedu  ljudi)

b) jednina – množina (Silni jauk nemoćnih staraca  jauci)

c) vrsta – rod (Muklo i tužno cvili i zavija zvijer  vuk)

d) konkretno – apstraktno (Mladost ne poštuje starost  mladi ljudi, stari ljudi)

e) materijal – predmet (Osvojio je zlato  zlatna medalja)

Postoje dvije vrste sinegdohe: partikularizirajuća (pars pro toto; ukrašava iskaz) i
generalizirajuća (omogućava apstrahiranje, svođenje na zajednički nazivnik)

EKFRAZA

Verbalni opis postojećeg ili izmišljenog vizualnog umjetničkog djela – slike, kipa. Najčešće
se pojavljuje kao pjesma o slici i kao fragment ili digresija u spjevu ili romanu.

Filostrat, za kojega se vjeruje da je prvi upotrijebio pojam ekfraza, u djelu Slike opisao je 65
tobože izgubljenih ili izmišljenih slika.

Logika ekfraze izrasta iz postupka stalnog uokviravanja (mis-en-abyme) prema kojemu bi


Bog bio prvi slikar koji je stvorio prirodu, nju potom prikazuje likovni umjetnik, njegovo
djelo riječima opisuje pisac da bi piščev tekst opet postao izazov slikaru.

APOSTROFA

Apostrofa je makrostrukturalna figura kojom se označava izravno obraćanje odsutnoj ili


iščezloj osobi, životinji ili biljci, nadnaravnoj sili, ideji. U književnosti apostrofa je žanrovsko
svojstvo psalma, ode, elegije... Obilježava i strukturu molitve (Zdravo Marijo, milosti puna).
Na formalnome planu, njezinu pojavu često prate uskličnik, imperativ, invokacijski uzvik (o,
oj, e, ej) i osobna zamjenica u službi pojačavanja zaziva (ti, vi).

PROZOPOPEJA

Prozopopeja označava davanje riječi odsutnim i iščezlim osobama, nevidljivim i


nadnaravnim bićima, životinjama, predmetima, apstraktnim konceptima. Prozopopeja se
razlikuje od srodne figure → personifikacije po tome što stvara svoj predmet, tj. uvodi ga u
postojanje, umjesto da ga samo preobražava kao već postojeći.

Nalazi se na epitafima i u zagonetkama (Imam četiri slova, oduzmeš jedno, ostane pet. (opet)

PERSONIFIKACIJA

Personifikacija je stilska figura kojom se kakvoj stvari, pojavi, apstrakciji, biljci ili životinji
pridaju ljudske osobine, misli, osjećaji…

Nebeski putnik mjesec


Lako je odskakivo
Nad svijetlim oblačnim rubom

SERMOCINACIJA

Ima tri određenja:

1) Digresija u iskazu kojom pripovjedač ili govornik izriče svoje misli tako da ih stavlja u usta
kome drugome (Pitaš što ja mislim o tebi? Časni ljudi drže da si hulja.)

2) Fiktivni razgovor dvaju sugovornika od kojih je najmanje jedan izmišljen

3) Oponašanje različitih tipova ljudi prema učenju o karakterima nove atičke komedije

OPIS

Kronografija - opis vremenskog razdoblja u kojemu se odigrao kakav događaj


Topografija - opis stvarnog ili izmišljenog mjesta

Prozopografija - opis vanjskog izgleda osobe

Etopeja - opis moralnih karakteristika osobe

Portret - opis koji povezuje vanjski izgled i karakter

Paralela - istodobno prikazivanje dviju osoba

Hipotipoza / tableau - živa opisivanja strasti, akcija, događaja ili fizičkih i moralnih pojava