Sie sind auf Seite 1von 368

Florence Hartmann

MILOSEVIC Dijagonala ludaka



Bibliouka

SV JEDO{ANSTVA

'<.i -]. n / '11l1

milosevic

la diagonale du tou LJt,\'(jf<[ J\lI'H i" P,1I h 1')<)'1

1- r:tll]() BIIIUI,,,

( j ~l ""cltd'(J~l/cll 11,( 1\ ~'llhll~d\ ill

~\l'llc tlhlj~l ;"'111'/:1]" .. •. \{l1t h.ct

III!--

~ _)1 -.+'-J 1 I I)':, \1!!, )':'1'\ h. I..., 'l_h) \1 ~lhl'l.ll '"

II.\R I \1 \\\ II"" II"

\ll:')...,I'\ll (j:'d~'()JldLI ill v Llk,1 11():t'lhv lL_lI~llldllil PII'\l'Ll l l v.rlru], .. 1 (d]!,11;1 1)"\ll,I~I'h K11~'k~1 hLllilll I.,l;'j\,h 'elk .i.hn Id\lld (,I()hll"

'?t}()2 Il1ddltl[l,h.,1'\\ ~l_,\._j',)l ~I!l"_! \ ,_I 'I

P! 11l.'\llLl dl(·L_. \1!l1)~l'\ r, Ll dl,l~'\I:l.._t1l' "ill II)U ~tl - 1: U':'l hi -v [11\'\ ,1/1"[':'1 plIJ.:,lt1..,1 ..,,' 111{)rd

1.\/\lTl'lt'll I,dll111-.." Pl'1 0\ i ,

l"Il.\ ~" .'1'1 (iK' x

\ PI.'ll)\ It 1 . .iuuk..

I 'II'~' 11 (II j

Florence Hartmann

I'njl'l'IJ{/

III ;li"llkd tell rdld d ,\ni2,'h

\J,\KL\D.\I/,\\()[) CUlHI ''-; ·l.aiCrch

Zahvaljujemo

liilll. - Industriji nafte, d.d. Zagreb na pomoci u objavljivanju ove knjige.

Za Emila, Stephanea i Andreu

Zahvaljujem se Gerardu Toulouseu i zakladi La F erthe te svima koji su me podrzali i ohrabrili.

7

Da hi se prevazisla, proslost se mora razumeti

Moje zalaganje bilo je u duhu razgranicenja licne i kolektivne odgovornosti i zato sam i napisala ovu knjigu.

Florence Hartmann

Citalac ovog predgovora knjizi Florence Hartmann Milosevic dijagonala ludaka prevarice se ako mu se ucini da njegov naslov sugerira racionalizaciju katastrofalnih ucinaka ratova u bivsoj Jugoslaviji u poslednjoj deceniji XX veka. IIi, pak, da pledira, da se strasni zlocini pocinjeni u ovim ratovima prepuste sudu istorije. Naprotiv, naslov sazima i trenutnu i dugorocnu potrebu srpskog naroda, njegovu egzistencijalnu potrebu, da razume sta se zapravo dogodilo u poslednjoj deceniji i po. Jer, i nakon svega, stanje duha i svesti u srpskom drustvu, karakterise nespremnost na neumitnu analizu uzroka koji su doveli ne sarno do sloma jugoslovenske drzave, nego i do snazne manifestacije socijalnih, politickih i moralnih fenomena, koji su Srbiju ucinili slucajem sui generis.

Nedostatak pomenute analize, kojaje nezamisliva bez kritickog misljenja, odnosno bez slobode kao garancije da takvo misljenje nece biti proglaseno izdajom, omogucava da pros lost i dalje traje. Sada sarno u novim formama. U senci prividnog mira jacaju teznje ka revansizmu i revandikacijama, i tinja opasnost od novih etnickih i gradanskih sukoba.

8

U nepromenjenom intelektualnom miljeu, dolazi do otvorene i pretece reidentifikacije sa gospodarima rata optuzenim za najteze zlocine.

Pokusaji da se krivica individualizuje pretvaraju se u pravnu i politicku pedagogiju. U krajnjem rezultatu, zeli se uveriti da postoji namera da se dokaze kolektivna krivica, iz cega zakonito slede konsekvence po citav srpski narod. To ne ostaje bez efekta. Pre svega, zlocini se relativizuju i aboliraju individualni krivci. Osim toga, kolektivno se zarobljava urn i svesno sprecava suocavanje naroda sa vlastitom prosloscu, odnosno njeno preispitivanje. Kakvu bi drugu poruku mogla imati parola: "Svi smo mi Radovani!" - kojom se dekorise Srbija u trenutku kad se trazi da Radovan Karadzic bude izveden pred lice pravde?

Objasnjenje neposredne proslosti postaje, uistinu, pitanje od koga zavise sva ostala pitanja. Ono, naravno, ne supstituise obaveze prava, diplomatije, politike. Ne odreduje ni redosled poteza u unutamjoj i spoljnoj politici. Ali, ono je primamo u sustinskom smislu reci, zadire u sam koren stvari. Zato i jeste najteze. Na svoj nacin, ovo potvrduje i citava jedna visedimenzionalna literatura 0 raspadu bivse jugoslovenske drzave, ratovirna koji su se na njenom tIu vodili i posledicama koje su ostavili.

Istoricari su konstatovali, da je raspad Jugoslavije "vee tokom trajanja diskutovan i analiziran na citavom nizu nivoa - vise nego i jedan drugi konflikt u istoriji". Ovome treba dodati jos i podatak da u istoriji nema dogadaja, kao sto je slucaj sa poslednjim ratovima u Jugoslaviji, ciji su glavni akteri, zureci da obelodane svoje videnje konflikta, i svaki od njih svoju ulogu u njemu, pisali, tako reci, in vivo. Obe ove cinjenice, same po sebi, govore 0 posebnosti dogadaja.

Najveci broj knjiga u prvim godinama jugoslovenske drame napisali su novinari. Po prirodi zanata bili su u prednosti. Nalazeci se na samom popristu dogadaja, oni su, pre svega, nastojali da razaberu krvavi haos koji je, naizgled neocekivano, nastao u jednoj prosperitetnoj zemlji, koja je, u godinama hladnog rata bila, od svih istocnoevropskih drzava, najotvorenija prema svetu. U zemlji, u kojoj je srpski narod zabelezio najduze razdoblje mira u svojoj modemoj istoriji, koja je ratovima ispunjena.

Knjiga Florence Hartmann Milosevic dijagonala ludaka pripada ovoj vrsti knjiga. Hartmanovoj nije trebao kraj rata, da bi zapocela politicki portret Slobodana Milosevica. Da bi taj portret zavrsila, nije joj bio potreban ni kraj njegovog rezima. Nista od toga nije vise moglo da izmeni bitne crte na politickom portretu Slobodana Milosevica. Dosavsi na vlast partijskim pucem 1987. godine, on je u antibirokratskoj revoluciji podignut na pijedestal nacionalnog vade. Potom je, tri puta izrazenom izbomom

9

voljom naroda, potvrden na mestu drzavnog celnika Srbije - u toku brutalnih ratova, medunarodne izolacije, ponizavajuce inflacije, znakovitog egzodusa najobrazovanijih ljudi; u vremenu kada je tkana gusta mreza zlocina i kriminala. Recju, u toku procesa kojije Srbiju spustao na najnizu tacku u njenoj modernoj istoriji, na kojoj je ona i postala slucaj sui generis. Vaclav Havel je jednom prilikom rekao, mozda i preterujuci, da je rec 0 prirodi drustva koju istorija ne poznaje: "Mafija koja nosi nacionalisticku zastavu".

Knjiga Florence Hartmann i znacajna je upravo sa stanovista proucavanja pomenutog fenomena. U tom smislu, ona je mnogo vise od politickog portreta Slobodana Milosevica, Dna je dragocen prilog trazenju objasnjenja, koje mora ici od korena stvari.

Igrom slucaja, Florence Hartmann se nasla u jedinstvenoj ulozi. Dna je, boreci se sa cvrstim stereotipima i savladujuci suprotstavljanje zdravom razumu, bila svedok dramaticnih dogadaja u Jugoslaviji. Na fonu tih dogadaja, Florence Hartmann je izradila portret licnosti sa opstepriznatom najisturenijom politickom ulogom. Danas, kao portparol Tuzilastva Medunarodnog krivicnog suda za bivsu Jugoslaviju, ona tu licnost posmatra iz drugog ugla. Sta bi, pod uticajem novog iskustva, ucinila: korigovala portret koji je napravila, ucinila sarno jos reljefnijim njegove karakteristicne crte, napravila drugi portret?

Mozda ce Florence Hartmann, jednog dana, oslobodena odgovornosti koje joj sadasnja duznost namece, zaokruziti portret Slobodana Milosevica u novoj knjizi. Bilo bi vazno da tu knjigu napise. U njoj bi, verovatno, pokazala kako je komplikovan i dug put do pobede prava, i zadovoljenja pravde. Cak i onda kad postoje bolno opipljivi i postidujuce vidljivi dokazi: stotine hiljada ubijenih ljudi: hiljade podvrgavanih svakovrsnoj torturi u zatvorima i logorima; milioni iskorenjenih i raseljenih u etnickim Ciscenjima; egzodus mladih i najobrazovanijih; razoreni gradovi i ispraznjena sela; unisteni sakralni objekti i kulturni spomenici; promenjeni toponimi, da bi se izbrisali tragovi 0 postojanju Drugog; zapustena Srbija sa bitno istrosenim, narocito ljudskim, potencijalom za regeneraciju. Pravo, naravno, ima svoju logiku. Ali ce recepcija njegovih rezultata i njihov uticaj, cak i kad pravna svest ne bi bila tako nerazvijena, u najvecoj meri zavisiti od spremnosti da se otvore pitanja: kako, zasto i u ime cega je cinjeno sve sto je Cinjeno?

U onoj meri, u kojoj su ratovi u Jugoslaviji u poslednjoj deceniji XX veka, ugrozili mir u regionu i u civilizacijskom smislu vratili ga citav vek nazad; narusili poluvekovnu stabilnost u Evropi, a time i proces njenog

10

ujedinjavanja; doveli do grubog gazenja nekih univerzalnih vrednosti; doprineli nastavku drustvenog fenomena Cija je sustina kriminogena, a koji ne mora ostati lokalan - odgovori na pomenuta pitanja su opsta potreba. Ipak, najveca potreba srpskog naroda. Jer, bez njih, on nece moci, ako je to uopste moguce, da raskine sa onim dogmama koje su u korenu njegovog istorijskog sloma. Predstoji, dakle, ono sto je najteze. Da se objasni ideja koja je, u odredenom istorijskom trenutku, krenula istovremeno iz intelektualne, verske, vojne i vladajuce politicke elite, iz svih drustvenih slojeva, da bi se kondenzovala u lieu vode srpskog naroda, cije je ime bilo Slobodan Milosevic, a moglo je biti i neko drugo.

Na istoriju se ne vredi ljutiti. Ona je bila kakva je bila. Ne da se promeniti, a ne moze se ni zaboraviti. Zajedno sa svojim i glavnim i sporednim akterima, ona se mora objasniti. To ne znaci opravdati vee razumeti. Paradoksalno je da na putu razumevanja neposredne proslosti najvecu prepreku predstavlja sam Slobodan Milosevic. Onje postao nacionalna i medunarodna opsesija. Jedni su u njemu vide Ii alfu i omegu ostvarenja srpskog velikodrzavnog sna. Drugi su njegovo uklanjanje smatrali panacejom. Danas, i jedni i drugi, svesno potiskujuci vlastite zablude i greske, ustvari bezeci od vlastite odgovornosti, sve objasnjavaju licnoscu Slobodana Milosevica. Kao da je on, poput neke elementarne nepogode ili epidemije, banuo u Srbiju neznano otkuda.

Govori se mnogo 0 istoriji. Ali, dubinska istorijska dimenzija nedostaje najvecem broju pokusaja objasnjenja raspada Jugoslavije. Te su dimenzije narocito liseni sporovi 0 tome ko je zapravo bio Slobodan Milosevic. Boljsevik ili nacionalist. Covek ideje iii licne vlasti. Ideoloski fanatik ili bahati diktator. Strateg iii takticar. Tvorac velikog socijalnog i nacionalnog inzenjeringa iii njegov instrument. Kada se pogleda ko je sve stao uz Slobodana Milosevica, ko je za njim isao na mitinzima i izborima, ko ga se ni danas ne odrice, iii ga se odrice licno a ne politicki - onda se moze reci, da Milosevic od svega pomenutog nije bio nista ponaosob vee da je sve to zajedno, u razlicitoj meri, u njemu naslo svoj izraz. Zato objasnjenje fenomena cija je oznaka na kraju xx veka Slobodan Milosevic i nije na tragu nijedne od strana navedenih antinomija, koje su, uostalom, sarno prividno to. Kljuc za razumevanje je u ideologiji, koja je formirala mentalitet. V politickoj kulturi, koja je na temelju te ideologije izgradena. Ta ideologija je starija i od jugoslovenske drzave i od komunisticke ideologije. Ona i njih objasnjava, Osnovni princip te ideologije je kolektivizam, ciji je socijalni sadrzaj nedeljiv od nacionalnog.

11

Za razliku od Florence Hartmann, vecina autora knjiga 0 raspadu Jugoslavije zanemaruje razdoblje antibirokratske revolucije. Tehnicki, ova revolucija veoma lici na boljsevicki udar. Organizovana manjina unutar vladajuce Komunisticke partije Jugoslavije preuzima udarom vlast, da bi sprecila neophodne reforme drustva u Jugoslaviji. To se dogada u trenutku kraja komunisticke utopije, iscrpljenosti modela drzavnog socijalizma i kraja hladnog rata. Na ovom istorijskom raskrscu, u monistickom sistemu Jugoslavije, doslo je do razlika u pitanju izbora pravca razvitka drustva. U visenacionalnoj Jugoslaviji te su se razlike objektivno manifestovale i kao razliciti nacionalni interesi.

U antibirokratskoj revoluciji, koja je vee licila na "kulturnu revoluciju", mas a je postala preteca sila. Pokrenuta pozivom na ostvarenje socijalne jednakosti, ona se lako dala okrenuti novom kolektivnom cilju, nacionalnoj drzavi: svi Srbi u jednoj drzavi, Drzavni socijalizam i nacionalizam sarno su tada dye strane medalje u Srbiji: antibirokratska revolucija imala je svoj nastavak u ratovima.

Pre Slobodana Milosevica, koji je prihvatio ulogu politickog vode srpskog naroda, i paralelno sa njim, postojao je "otac nacije", Ovaj drugi, Dobrica Cosic, obnovio je srpsku ideologiju. Potiskivana i krocena u monopartijskom sistemu, ali delom i ostvarena kroz ograniceni jugoslovenski federalizam, ova je ideologija, na pomenutom istorijskom raskrscu, izronil a iz istorijskih dubina. I postala sveprisutna. U knjizevnosti i istoriografiji, u slikarstvu i muzici. U naucnim, kulturnim, verskim i vojnim institucijama. I, dakako, u medijima. Ali, nivo sistema, cijom se redukcijom mogao dobiti operativni politicki program, ova je ideologija dobila u knjizevnom delu i publicistickom radu "oca nacije". Niko vise od njega nije za tu ulogu bio predodreden. Partizan u Drugom svetskom ratu; pripadnik komunistickog pokreta od rane mladosti; najistaknutiji predstavnik nove, narodne, inteligencije, koju je Partija stvarala nasuprot gradanskoj, nenarodnoj, inteligenciji; licnost koja je postala institucija - "otac nacije" dolazio je direktno iz naroda. On je u sopstvenom zivotu i u licnom iskustvu nosio kljucni princip srpske ideologije - kolektivizam - u nedeljivomjedinstvu socijalnog i nacionalnog znacenja,

Mozda i ne znajuci, i utoliko autenticnije, otac nacije sledio je mnoge svoje prethodnike, koji su se kao ion, bojali da ce modemizacija srpske drzave i drustva lisiti srpski narod zaostalosti kao njegove glavne prednosti i unistiti srpski duh. "Standard i konformizam", pisao je, "razorili su gradanski duh i kolektivitet, automobil je kobna naprava u ovoj seljackoj

12

zemlji. I sve sto se za automobil vezuje, kobno je za citav ljudski rod: brzina, putovanja, turizam",

Individualizam, gradansko drustvo, potrosacka civilizacija omeksavaju naravi i udaljavaju srpski narod od ostvarenja vekovnog sna: "Truli, propada, unakazava se bice srpskog naroda. Jedino zrtve. opet Zrtve!, mozda ga mogu spasti ovog pad a i daljeg padanja", Ali, kako motivisati ljude da se zrtvuju, kad: "U ovom narodu vise niko ozbiljan i mlad nije spreman na zrtvu. Prestajemo da postojimo kao istorijski narod, kao subjekat, koji tezi necem ozbiljnom u buducnosti".

Treba izvuci srpski narod iz depresije, vratiti mu svest "0 sopstvenoj velicini", koju su mu, osim komunizma, unistili "'bratski narodi' s kojima zivi u Jugoslaviji", I dok su jedni jugoslovenski narodi trazili reforme drustva i drzave, i pridruzenje Jugoslavije Evropi koja se ujedinjavala, "otac nacije" je tvrdio: "Mi smo ponovo u XIX veku. Ponovo moramo da stvorimo takvu Srbiju u kojoj ce svi Srbi na planeti videti svoju otadzbinu", Nije bilo nikakvih nedoumica kako da se to postigne: "Pocinje borba za samostalnost nacionalnih drzava, za teritorije i granice". To, naravno, nije moguce bez rata: "Ja verujem u neminovnost rata izmedu Srba i Hrvata, Srba i Muslimana, Srba i Albanaca". Da li se dogodilo ista sto nije bilo najavljeno?

"Otac nacije" smatrao je da Jugoslaviju treba rusiti i zbog toga sto je ona "nespojiva s demokratijom", Ali, u situaciji kad - "Srpstvo je odavno postalo vera", mogucaje bila sarno totalitarna demokratija. Jer, - "Svako ko se bori protiv srpskog nacionalizma, bori se protiv ljudske slobode",

Mnoge od ideologija ostale su na nivou apstrakcije. Pomenuta ideologija, koja nikad u istoriji srpskog naroda nije bila bez alternative, ali je dominirala, ostvarila se zahvaljujuci redukciji koju je izvrsio Slobodan Milosevic, Zato on danas odgovara. Ali, sve dok sarna ideologija ne postane upitna, obnavljace se totalitarizam cas sa socijalnim cas sa nacionalnim predznakom. Sasvim svejedno pod kojim licnim imenom.

Latinka Perovic

Beograd, jula 2002.

13

"Strasan ti je narod, kad ga vode vode rdave'"

Euripid, Orest, stih 770

1 Prijevod Kolomana Raca u izdanju Matice hrvatske, Zagreb, 1960. (nap. prev.)

14

Jugoslavija prije sukoba

"Srbi ~:::::::::3 Hrvati

_ Muslimani

§ Siovenci

_ Albanci

«:<:<:··1 Makedonci

I~·: : ::1 Crnogorci ~Madari [!]Sugari

m Siovaci i Rumunji

o Granice izmedu saveznih republika

r-::J Granice autonomnih L=:....J pokrajina

o 50 l00km

I MMI ......

15

Driave proizaile iz bivie Jugoslavije Stanje u rujnu 1999.

_Srbi t::::::::~1 Hrvati _ Muslimani

~ Siovenci _ Albanci

[::<:<:":::1 Makedonci o Crnogorci ~Madari m Bugari

r-;;] Granica izmedu ~ dva bosanska entiteta

o 50 l00km

1 MMI .....

17

PROLOG

Krhka jugoslavenska ravnoteza

Jugoslavija, stvorena neposredno nakon Prvog svjetskog rata, nije bila rezuItat sporog politickog, gospodarstvenog i socijalnog integracijskog procesa poput ovog kome danas prisustvujemo u Europi. Stvorena je u zurbi. na ostacima dvaju kraljevstava i voljom velikih sila, a da se njeni narodi nisu mogli uistinu dogovoriti 0 vlastitim interesima i sporazumno postaviti temelje za zajednicu slobodnih i ravnopravnih naroda. Jugoslavija je, nairne, od samog pocetka bila razapeta izmedu dviju proturjecnih koncepcija drzave koje ni tri cetvrt stoljeca zajednickog zivota nije uspjelo pribliziti.

Ipak, Jugoslavija nije bila greska Povijesti. Odgovaralaje zelji za ujedinjenjem naroda koji su zivjeli na tom podrucju, na razmedi velikih carstava, a koji su se zeljeli osloboditi jarma austrougarskih i otomanskih silnika. Zamisao 0 ujedinjenju juznoslavenskih naroda, tj. "jugoslavenskih naroda", rodena je u 19. st. u Hrvatskoj i odrazavala je potrebu za oslobodenjem Srba i Hrvata, koji su u Austro-Ugarskoj bili brojcano podjednako zastupljeni. Sredinom 19. stoljeca tu zamisao preuzima Narodna stranka pod vodstvom katolickog biskupa Josipa Strossmayera, osnivaca Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu i vatrenog pobornika postavke po kojoj su lingvisticke i religijske razlike izmedu juznoslavenskih naroda (Srba, Hrvata i Slovenaca) neznatne, te ne bi smjele biti prepreka zajednickom zivotu. No, kad je 1. pros inca 1918. osnovana Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, po prvi put su razlicita podrucja i njeni stanovnici, potpuno razlicitih povijesnih sudbina, ujedinjeni u istu drzavnu cjelinu,

18

Prolog - krhka iugoslavenska ravnofeia

ada nikad do tada nisu osjecali da pripadaju jednom istom narodu i da ih povezuje ista sudbina. Jugoslavenska drzava se, na neki nacin, prekasno nametnula narodima koji su vee imali svoju povijest i svoj osobni identitet.

Za Srbiju, kojaje od 1878. go dine bila neovisna, osnivanje Jugoslavije je predstavljalo mogucnost ujedinjenja svih Srba koji su stoljecirna zivjeli razdvojeni u dva bivsa carstva. Srpska je vlada prvenstveno zeljela stvoriti velikosrpsku drzavu pripojenjem Srbiji svih podrucja Austrijskog Carstva koja su bila naseljena Srbima. Nairne, vee je od kraja 19. stoljeca Srbija namjeravala ujediniti sve Srbe, koji su do tada bili rastrkani na jugoslavenskom prostoru, u odgovarajuci politicki okvir. No, privremeno odustaje od te zamisli i prihvaca ujedinjenje svih juznih Slavena Austrougarskog Carstva u Srpsko Kraljevstvo, slijedeci obrazac koji su predlozile velike sile, ne bi Ii tako izbjegle ponovno komadanje Balkana. S druge strane, Hrvati i Slovenci zahtijevaju pripojenje ne bi li na taj nacin bili pestedeni austrijskih, madarskih i talijanskih pretenzija. Prvaje Jugoslavija stvorena na jednom nesporazumu: Srbija, koja se borila na strani Saveznika, naslijedila je vlast i osjetila se pozvanom da vlada. Nova je drzava stavljena pod nadleznost srpske Monarhije, kojom je upravljao Petar I Karadordevic, a kojega je 1921. naslijedio njegov sin Aleksandar I. Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca nije ostvarila Strossmayerov ideal, vee je postal a unitarna drzava kojom su dominirali Srbi, iako su predstavljali samo 40% ukupnog stanovnistva,

ad samog pocetka drzava je bila popriste neprekidnih sukoba izmedu pristaIica federalizma i unitarizma. Hrvati i Slovenci su zahtijevali federalnu strukturu, koja bi odgovarala njihovim teznjama za specificnim nacionalnim entitetom u sklopu nove drzave, dok su Srbi prizeljkivali primjenu francuskog modela centralisticke i jake drzave. Proglasenjem Ustava 1921. go dine ostalim jugoslavenskim narodima je nametnuto ovo drugo rjesenje i time je oznacen pocetak srpske prevlasti. Suparnistvo izrnedu Srba i Hrvata doseglo je vrhunac 20. lipnja 1928., kad je Punisa Racic, srpski poslanik (iz Crne Gore), usred Skupstine zapucao na osam svojih hrvatskih kolega. Njih petero je usmrceno, a medu njima je bio i Stjepan Radie*, voda Hrvatske seljacke stranke i vatreni protivnik srpskog centralizma. Hrvatski poslanici su napustili beogradsku Skupstinu, a najekstremniji medu njima su osnovali skupinu ustasa-. Godine 1929. kralj

2 raj je pokret, cije ime dolazi od rijeci ustanak, osnovao 1929. godine Ante Pavelic, odvjetnik iz Zagreba.

* Umro od posljedica ranjavanja 8. kolovoza 1928. (nap. ur.)

Prolog - krhka jugoslavenska ravnofeza

19

Aleksandar raspusta Parlament i uspostavlja diktaturu. Drzava koja se tada naziva Jugoslavijom predstavlja, naime, samo nastavak Srpskog Kraljevstva. Srpska dominacijaje uzrokovala pojavu hrvatskog nacionalizma, koji dovodi do ubojstva kraIja Aleksandra tijekom njegova sluzbenog posjeta Marseilleu u listopadu 1934. godine', Za vrijeme namjesnistva prine a PavIa Jugoslavija se priblizava Italiji, Bugarskoj i Njernackoj te, u koIovozu 1939., dodjeIjuje siroku autonomiju Hrvatskoj, kojaje obuhvacala sadasnju Hrvatsku, djelic Vojvodine i dio Bosne i Hereegovine. Jugoslavenska vojska, ciji su casnicki sastav sacinjavali ugIavnom Srbi", zestoko protestira, a pridruzuje joj se i Srpska pravosIavna erkva, koja u hrvatskim zahtjevima vidi izraz osvajackih teznji katolicanstva, koje podrzava Vatikan. Prva Jugoslavija okoncana je konstataeijom neuspjeha iz koga su se izrodila dva revansisticka nacionalizma. S jedne strane, srpski nacionalisti su zahtijevali "Srbiju gde god ima Srba", dakle i Bosnu i Hereegovinu, tvrdeci da su Muslimani samo poisIamIjeni Srbi i obecavali su zastitu Srbima u Hrvatskoj: "Nikada Srbija nije napustila svoje sinove, pa nece to uciniti ni danas." S druge strane, hrvatski nacionalisti su takoder potrazivali Bosnu i Hercegovinu, tvrdeci da su Muslimani Hrvati drugacije vjeroispovijesti. A hrvatski Srbi su smatrani pravoslavnim Hrvatima ili VIasima.

Jugoslavenski san se rasplinuo u sudaru s nacistickom Njemackom.

Godine 1941. Hitler osvaja Jugoslaviju i potpuno komada zernlju, a okupaeija i stvaranje ustaske Nezavisne Drzave Hrvatske, podredene Hitleru, pojacava medusobne suprotnosti. Jugoslavija je utonula u bratoubilacki rat. To uzasno razdoblje, za kojega su pocinjena ubojstva koja jos uvijek nisu objektivno analizirana, kao da je definitivno iskljucilo mogucnost bilo kakve obnove Jugoslavije. No, Jugoslavija ce ipak uskrsnuti pod vodstvom Tita, komunista hrvatsko-slovenskog porijekIa, koji je vodio partizansku vojsku Srba, Hrvata, Slovenaca, Muslimana, Crnogoraea i Makedonaea. Komunisticka partija, kojaje organizirala otpor da bi revoIueijom osvojila vlast, postavila je 1943. godine u Jajeu temeIje jedne druge Jugoslavije. U njoj je svaki narod trebao uzivati sva nacionalna prava u sklopu federacije sest republika (Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hereegovine, Srbije, Crne Gore i Makedonije), od kojih je svaka imala pravo na samoodcjepljenje. Ta je drzava uspostavIjena poslije oslobodenja,

3 Podlegao je rnecirna dvojice ustaskih terorista istovrerneno kad i francuski rninistar Louis Barthou.

4 1941. godine hilo je sarno 13,5% generala ne-Srha.

20

Prolog - krhka jugoslavenska ravnofeia

Tijekom prvih dvadeset godina postojanja (1945.-1965.) drzava uspostavljena na federalnoj osnovi ostaje podredena apsolutnoj centralistickoj vlasti. Centralizam Partije trebao je obuzdati i ublaziti centrifugalne sklonosti svojstvene multinacionalnoj drzavi i bio je, u pocetku, opravdan teznjom za poslijeratnom obnovom, a od 1948. nadalje medunarodnom izolacijom, do koje je doslo nakon raskida sa Staljinom. Ipak, specificni interesi svake republike poceli su se postupno ocitavati na razini partijsko-drzavnog federalnog vodstva. Republicke partije, koje su na pocetku bile sarno pokrajinski ogranci ovisni 0 vladajucoj jezgri, iskoristile su reforme iz 60-ih godina da bi ojacale svoju samostalnost. Taj se centrifugalni proces nastavio 1974. godine usvajanjem novog Ustava zasnovanog na teritorijalnoj decentralizaciji i na politickoj centralizaciji. Onje nastojao pomiriti proturjecna nacela: centralizam Partije i samostalnost republika, te sarnoupravljacku demokraciju i apsolutnu vlast Partije pod vodstvom Tita", Ustavomje uspostavljena suverenost federalnihjedinica, sest republika i dviju autonomnih pokrajina u sklopu Srbije, Kosova i Vojvodine. Odsad su se odluke unutar Partije i federalne vlade donosile jednoglasno, sto je dalo pravo veta ne sarno republikama vee i dvjema autonomnim pokrajinama. Bio je to pocetak postupne podjele zemlje na etnicke zajednice. Sluzbena dogma bratstva i jedinstva nije vise mogla prikriti konkurentsku politicku stvarnost zajednica i republika.

Smrt Tita, 4. svibnja 1980., posljednjeg simbola centralisticke vlasti, zbunjuje narod i dovodi do velike pometnje u okviru Partije, otkrivajuci vise nego ikad slabosti jugoslavenskog sistema. Otkriva se velicina duga, industrijsko nazadovanje, porast nezaposlenosti i inflacija. Partija, sputana proturjecnostima, nije u stanju pronaci rjesenja za gospodarsku krizu i krizu institucija izazvanu politickom prazninom nakon Titova odlaska. Opstanakjugoslavenske zajednice uvjetovanje ponovnim redefiniranjem pravila njihova zajednickog zivota. Jugoslavija se nasla na raskrsnici. Kao sto je pronicljivo primijetio titoisticki disident Milovan Dilas, ona se morala iz temelja promijeniti ili s praskom nestati. Rasprava 0 buducnosti Federacije, kojaje tada zapocela, ponovno je potaknula tinjajuci sukob izmedu pristalica centralizacije i decentralizacije. Za Srbe je decentralizacija, zapoceta Ustavom 1974., bila izvor svih njihovih nedaca (gospodarski zastoj, rastrkanost srpskog naroda i podjela Srbije na dvije pokrajine nad kojima je imala sve manje utjecaja). S druge strane, Slovenci i Hrvati su takoder

5 Te je godine Tito izabran za dozivotnog predsjednika.

Prolog - krhka jvgoslavenska ravnoleia

21

dovodili u sumnju federalni sustav naslijeden Ustavom iz 1974., zahtijevajuci vecu decentralizaciju, koja bi omogucila ukidanje Partije i izlazak zemlje iz komunizma. Postajalo je ocito da nisu vise dijelili zajednicke ciljeve i ulozi im vise nisu bili isti.

23

UVOD

Cetvrtak. 27. svibnja 1999., Haag. - Louise Arbour, tuzitelj Medunarodnog kaznenog sud a, izjavljuje u prepunoj dvorani za tisak: "22. svibnja podnijela sam optuznicu protiv Slobodana Milosevica i jos cetiri osobe zbog osnovane sumnje da su pocinili zlocin protiv covjecnosti, ukljucujuci izgon, progone i ubojstva." Prvi put je medunarodna pravda podigla optuznieu protiv jednog celnika drzave na duznosti. Slobodan Milosevic, predsjednik Jugoslavije, koja se tada sastojala sarno od Srbije i erne Gore, optuzen je da je od 1. sijecnja 1999. " ... planirao, izazvao, naredivao, provodio u djelo, pomagao i podsticao program strahovlade i nasilja nad albanskim eivilnim stanovnistvom na Kosovu".

"Operacije su vodene s eiljem da se velik dio albanskog stanovnistva premjesti izvan Kosova. ( ... ) Snage Savezne Republike Jugoslavije= i Srbije djelujuci pod vodstvom, uz poticanje i podrsku Slobodana Milosevica, Milana Milutinovica (predsjednika Srbije), Nikole Sainovica (zamjenika predsjednika Vlade Jugoslavije), generala Dragoljuba Ojdanica (nacelnika Glavnog stozera Vojske Jugoslavije), sustavno su i nasilno protjerale stotine tisuca Albanaea s Kosova C .. ) Opljackale su privatnu i poslovnu imovinu Albanaea protjeranih iz svojih domova. Sustavno su pretresali kosovske Albanee te im, uz prijetnje i nasilje, otimali novae i vrijednosne predmeteo C .. ) Mucile su, ponizavale i obescascivale albansko civilno stanovnistvo. ( ... ) Pokrenule su na citavom prostoru Kosova sustavno unistavanje dobara

·SRJ

24

Uvoo

albanskih civila. (. .. ) Sustavno su unistavale osobne iskaznice i vozacke dozvole kosovskih Albanaca, ne bi li na taj nacin izbrisale svaki trag njihova prisustva na Kosovu i zabranile im pravo povratka na svoje. C ... ) Pocinile su sustavna masovna ubojstva u citavoj pokrajini. Na taj su nacin provele u djelo akciju proganjanja albanskog civilnog stanovnistva s Kosoya, na osnovu politickih, rasnih ili religijskih rnotiva'."

Dugih osam god in a Slobodan Milosevic je prkosio cijelom svijetu, primjenjujuci nekaznjeno etnicko ciscenje i krvoprolice. Zavio je u vatru i pepeo Sloveniju, Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu, a zatim i Kosovo, bez ikakva uznemiravanja. Osam godina su na Zapadu zatvaraIi oci nad njegovom ulogom u pokoljima na podrucju bivse Jugoslavije. Bio je nezaobilazna osoba s kojom je trebalo raspravljati, pregovarati i potpisivati sporazume. Bila su potrebna cetiri rata, nekoliko milijuna prognanih, stotine tisuca mrtvih, razoreni gradovi i unistena naselja pa da medunarodna zajednica, kroz Medunarodni kazneni sud u Haagu, ne vidi vise u Slobodanu Milosevicu povlastenog sugovomika kome je bila osigurala nekaznjenost, vee krvolocnog silnika spremnog da zrtvuje stotine tisuca zivota na oltaru svojih ambicija.

Nakon stravicnog bombardiranja Vukovara, koji je pao u stude nom 1991., gdje je poubijano ili prognano citavo nesrpsko stanovnistvo, nakon Sarajeva, koje je bilo pod opsadom vise od tri godine, nakon dolina Drine i Save, koje su klanjem, progonima i silovanjem potpuno etnicki ociscene, nakon necuvenog zlodjela u Srebrenici, diplomacije Zapada su i dalje partnerski pregovarale s vodorn rezima koji je nakon Hitlerovog bio najsmrtonosniji u Europi. No, nakon 800.000 prognanih Albanaca i daljnjih tisuca mrtvih Slobodan Milosevic je konacno ocijenjen kao poticatelj te tragedije.

Sud ga najprije progoni zbog zlocina nedavno pocinjenih na Kosovu, ali bit ce i dodatno optuzen za ranija zlodjela u Bosni i Hercegovini. Medunarodni kazneni sud u Haagu je 15. srpnja 1999. redefinirao rat u Bosni i Hercegovini, koji se dosad tretirao kao unutrasnji sukob, cime se opravdavala nekaznjenost agresora, u medunarodni oruzani sukob. Dokazi za direktnu upletenost Srbije u rat u Bosni, koji su se vee nekoliko godina slagali na stolu tuzitelja Medunarodnog kaznenog sud a, dovest ce do podizanja nove optuznice protiv Slobodana Milosevica. Balkanski palikuca ce se tako uskoro naci optuzen, u drustvu Radovana Karadzica i

7 ICTY, Haag, IT-99-37-I

Uvocl

25

Ratka Mladica, politickog i vojnog vode bosanskih Srba, za zlocin genoeida nad stanovnistvom Sarajeva i Srebreniee. A Medunarodni kazneni sud ne iskljucuje podizanje optuznice za zlocine pocinjene u Hrvatskoj.

Istina i pravda su dostigle onoga koji je, da bi zadovoljio svoju neutazivu zed za vlascu, lazima i zlocinima zavio Balkan u erno.

27

1.

"NIKO NEMA PRAVA DA BIJE OVAl NAROD"

"Komunisti (u Srbiji) nalaze se danas pred svojim mozda najtezim, najslozenijim i najodgovornijim zadacima. Ukupno stanje na Kosovu, koje se ne popravlja ni potrebnom, ni pozeljnom, ni olako obecanom brzinom, stvara opasnu atmosferu u kojoj kao da se svaka izgovorena rec protiv srpskog nacionalizma dozivljava kao popustljivost prema albanskom separatistickom nacionalizmu. ( ... )

( ... ) Srpski narod, zbog istorijske obaveze da sa drugim narodima i narodnostima u Jugoslaviji resi problem Kosova, ne moze se i ne sme, pogresno izabranim metodama borbe, gurnuti na stranputicu, niti mu se mogu i smeju menjati istorijska obelezja naroda sa demokratskom i slobodarskom tradicijom. Zapaljive reci ne donose nista drugo nego pozare, Neodmerenim recima stvara se sarno histericno rasplamsavanje koje vodi do najcrnjeg, a resenja nema. ( ... )

(. .. ) Prostor za resavanje kosovskih problema sadaje toliko suzen da i najmanja greska u potezima, rna koliko da se ti potezi povlace iz najboljih namera, moze da bude tragicna i za Srbe i Crnogorce na Kosovu, i za srpski narod i za ukupnu stabilnost Jugoslavije. Logika da se zbog stanja na Kosovu mora ciniti sve, makar i uz greske koje ce se kasnije ispravljati, klasicna je logika pragmaticne i birokratske politike s kojom se stize do aplauza danas i velikih nevolja vee sutra. (. .. )

(. .. ) Dlanovi Srba i Crnogoraca na Kosovu iz aplauza vee pre laze u pesnicu, a to je granica preko koje sve dalje vuce u tragic an razvoj dogadaja. Kome je to danas za zamisljena ili umisljena resenja potrebna krv? (. .. )

28

NNiko nema provo do bije ovai norod"

(. .. ) Hrana srpskom nacionalizmu nije vise sarno stanje na Kosovu, vee su to i razne neodmerenosti povodom Kosova, koje dolaze sa stranica nasih javnih glasila, iz pojedinih javnih istupa, iz nekih nasih institucija sistema ( ... )

(. .. ) Polozaj Srba i Cmogoraca na Kosovu moze uspesno da resi sarno stabilna i jaka samoupravna i socijalisticka Srbija i jaka samoupravna i socijalisticka Jugoslavija. A neki od puteva za resavanje ovog problema, koji se javno nude, vode upravo ka destabilizaciji Srbije i ka destabilizaciji Jugoslavije, jer je na njima i mnogo antisamoupravnog ponasanja i mnogo antisocijalistickog i otvorenog nacionalistickog razmisljanja, Kriticke reci srpskom nacionalizmu danas moramo da upucujemo svakodnevno, izmedu ostalog i zato sto se srpski nacionalisti namecu kao izbavitelji srpske stvari na Kosovu." 8

Kad je Dragisa Pavlovic 11. rujna 1987. pred grupom novinara izgovarao ove rijeci, odbrojavanje posljednjih dana Jugoslavije vee je bilo zapocelo, Na obzorju se vee spremala oluja, no rijetki su je naslucivali. Dragisa Pavlovic znao je da je krhka jugoslavenska ravnoteza, koju je Tito bio uspostavio, vee u opasnosti i da se nece uspjeti oduprijeti nacionalistickom naletu, pogotovo ako se on premjesti u samu jezgru drzavnog aparata. Iako ga nije osobno imenovao, Pavlovic je otvoreno napadao Slobodana Milosevica, vodu srpskih komunista. raj savrseni primjer aparatcika, naizgled bezlican, koji je, uglavnom, odmah prijavljivao svako, i najmanje, odstupanje od doktrine, zauzima se odjednom, u mjesecu travnju, za srpsku manjinu na Kosovu i na taj nacin krsi jedno od zlatnihjugoslavenskih pravila.

U toj maloj siromasnoj oblasti na jugu Srbije Srbi su se zalili da su ugrozeni i bunili su se protiv albanske vecine, ali i protiv inertnosti beogradskog rezima, Srpsko javno mnijenje, koje se upravo obracunavalo s Partijom, nesposobnom da rijesi tesku socijalnu i gospodarsku krizu koja se obrusila na zemlju, nije ostalo ravnodusno na njihovu pobunu. Slobodan Milosevic je odlucio iskoristiti to nezadovoljstvo ne bi li ponovno uspostavio legitimnost Partije i njenog vodstva. Ucinio je to manje iz uvjerenja, a vise zbog osobne sulude ambicije. Nairne, sve do tog trenutka pitanje Kosova ga uopce nije zanimalo, ali je shvatio da ce onaj koji uspije

8 Nasa Borba, Beograd, Olako obecanabrzina, p. XI, 14.-15. rujna 1996. Tocno jedanacst godina nakon tog govora, 11. rujna 1996., Dragisa Pavlovic, roden 1943. godine, podlegao je srcanom udaru.

"Niko nemo provo do biie ovoi norod"

29

iskoristiti uskrsnulu nacionalisticku groznicu osigurati sebi kontrolu nad Srbijom.

Situacija na Kosovu uskoro se sve vise pogorsava, a krizarski pohod za identitetom srpske manjine preplavljuje granice pokrajine, voden poslusnim tiskom koji, odgovorivsi na poziv vode srpskih komunista, potice predrasude i mrznju protiv albanske zajednice. Dragisa Pavlovic je zelio upozoriti medije i srpsko vodstvo na opasnost od nacionalistickog zastranjivanja, no zbog svog iskrenog izrazavanja, postaje prvom zrtvom nove politi eke struje Slobodana Milosevica. Njegov je govor, odmah po objavljivanju, doveo do obracuna u srpskom komunistickom vodstvu, gdje su se, vee cetiri mjeseca, suprotstavljale dvije struje.

Slobodan Milosevic nije smio propustiti tu predivnu priliku da se rijesi svojih klevetnika i da ucvrsti svoj utjecaj u Partiji. Dragisa Pavlovic je pripadao novoosnovanoj struji reformatora, koji su se zauzimali za otvaranje sistema i demokratizaciju Partije, a kojima je Slobodan Milosevic htio preprijeciti put. Stoga je iskoristio vikend da bi pazljivo pripremio "svrgnuce" svog suparnika i njegovih saveznika. U svojoj kuci u Pozarevcu, gdje je bracni par Milosevic volio provoditi kraj tjedna, okupio je Dusana Mitevica, Zivorada Minovica i Slobodana Jovanovica", Dusan Mitevic, zamjenik direktora Beogradske televizije, bio je bliski prijatelj Slobodana i njegove supruge Mirjane. Dva druga gosta su bila na celu najutjecajnijih beogradskih dnevnih listova Politike i Politike Ekspres. Osiguravsi podrsku glavnih srpskih medija, Slobodan Milosevic je detaljno isplanirao napad. Sazvan je Centralni komitet Partije, kojim je on predsjedavao, da bi raspravljao 0 "slucaju Dragisa Pavlovic". Za to su vrijeme mediji pripre mali javno mnijenje. Politika Ekspres je bila zaduzena da vee u ponedjeljak objavi zucljiv komentar u kome je Dragisa Pavlovic optuzen za podrzavanje albanskog separatizma, ciji je cilj rusenje jedinstva Srbije i Jugoslavije, U clanku je ujedno osumnjicen da, uz podrsku Ivana Stambolica, srpskog predsjednika, namjerava svrgnuti Milosevica, Tekst je potpisao Zivorad Minovic, iako ga je sastavila Mirjana Markovic-Milosevic.!" Profesor marksisticke sociologije na Sveucilistu u Beogradu, gdje je rukovodila lokalnim ogrankom Partije, Mirjana je aktivno utjecala na politicku karijeru svog supruga.

9 Slavoljub Dukic, Izmedu slave i anateme, Izd. Filip Visnjic, Beograd, 1994., str. 70. 10 Ibid., str. 71.

30

"Niko nemo provo do bi;e ova; rarod"

Tim je potezom Slobodan Milosevic oznacio svoje buduce zrtve. Na popisu je bio i Ivan Stambolic, mentor i Milosevicev osobni prijatelj vee dvadeset pet godina, koji je ujedno bio i najzasluzniji za njegov drustveni i politicki uspon. Iako je na polozaju predsjednika Srbije imao prilike sprijeciti Milosevica, on to nije ucinio. Njemu bliske osobe tvrde da nije vjerovao da je njegov bivsi sticenik kadar izvrsiti oceubojstvo. "Mnogi su me upozoravali, ali im ja nisam verovao. Tokom citave svoje karijere izbegao sam vise zamki, ali Milosevic nije bio zamka koju mije netko podmetnuo, ja sam ga sam izabrao da mi bude desna ruka", povjerit ce kasnije Ivan Stambolic, Zelio je izbjeci otvoreni sukob s onim koga je jos smatrao prijateljem, uvjeren da je jos uvijek moguce postici dogovor, a ta je njegova zabluda bila kobna za zemlju.

25. rujna Slobodan Milosevic je slavio politicku pobjedu koja ce mu omoguciti da se doc epa vrhunca vlasti. Dva dana je u uzarenoj atmosferi trajalo razracunavanje u okviru Partije, gdje je sve unaprijed bilo pripremljeno za obracun. Udruzivsi se s konzervativcima koji su mu obecali podrsku, Milosevic se predstavio kao branitelj Titova djela i jedinstva Partije, suprotstavivsi se liberalnom krilu kojemje pripadao Dragisa Pavlovic, a koje je prikazano kao antititovsko i antijugoslavensko.!' Uspio je izokrenuti tijek rasprave i izbjeci pitanje srpskog nacionalizma i njegove pojave u redovima Partije. Dobio je igru. Dragisa Pavlovic ostaje u manjini i biva svrgnut, liberalno krilo je rastureno, a na Ivana Stambolicaje bacena ljaga jer je izabrao "pogresnu" stranu. Predsjednik Srbije, koji nije uocio nadolazecu opasnost, nemocno je prisustvovao svom politickorn smaknucu,

Stambolic je 14. prosinca 1987. godine sluzbeno skinut s vlasti i zauvijek je nestao sa srpske politi eke scene, a njegov je pad oznacio definitivnu pobjedu Slobodana Milosevica, Milosevic je postavio na celo Srbije umirovljenog generala, koji nije imao nikakvog utjecaja na narod, i tako sebi osigurao slobodan put za daljnji uspon.

Preuzimanje vlasti

"Osma sjednica" je odjeknula u javnosti. Prvi put u povijesti Partije komunisti su pristali da se njihove razmirice iznesu u javnost direktnim

II Dragisa Pavlovic je bio kritiziran jer je dozvolio brojne napade protiv "osobe i djela Tita", narocito od strane casopisa Student, koji je uredivala komunisticka studentska organizacija beogradskog Sveucilista,

NNiko nemo provo do bqe ovoi noted"

31

televizijskim prijenosom rasprava. Punih cetrdeset osam sati Srbija je buljila u mali ekran i prisustvovala spektaklu. Genij propagande Dusan Mitevic pravilno je procijenio psiholoski utjecaj direktnog prijenosa preuzimanja kontrole nad srpskim politickim aparatom u sistemu nenaviklom na otvorenost. Kad je prijenos zavrsio, ime Slobodana Milosevica bilo je na svacijim usnama. Covjek kojije s toliko umjesnosti svrgnuo Ivana Stambolica, jednog od najmocnijih i najopasnijih srpskih politicara, izazvao je obozavanje svojih sugradana, a javnost nije uopce brinula sto se njegovo djelovanje oslanja na pravu staljinisticku tradiciju. On je bio pobjednik i pripadale su mu sve zasluge. Dusan Mitevic je dobio okladu: Milosevic je bio ovjencan slavom.

Zamjenik direktora srpske televizije nije nimalo riskirao organizirajuci taj medijski "dogadaj" jer je pobjeda Slobodana Milosevica bila vee unaprijed osigurana. Osma sjednica, koju su pratili milijuni srpskih televizijskih gledatelja, bila je sarno ublazena rekonstrukcija obracuna koji je, nekoliko dana prije, iza zatvorenih vrata organizirao Centralni komitet i iz kojeg je Milosevic izasao kao pobjednik."

Porazena frakcija tvrdila je da je doslo do puca, No, Slobodan Milosevic je prigrabio kontrolu nad partijskim aparatom uz podrsku vecine njenih clanova. Iskoristio je neutralnost predstavnika Vojvodine i Kosova, dviju autonomnih srpskih pokrajina, koji su se suzdrzali od glasovanja, odbijajuci sudjelovati u onome sto su tada ocjenjivali obicnom "srpsko-srpskom" prepirkom. Buduci da se ni vodstvo Komunisticke partije Jugoslavije nije tome suprotstavilo, dobio je, uz ostalo, i podrsku predstavnika JNA. Dakle, preuzimanje vlasti Slobodana Milosevica podrzala je vecina tadasnjih jugoslavenskih politicara. Njegov profil konformistickog aparatcika i saveznika srpskih konzervativaca pruzao je osjecaj sigurnosti Zagrebu i Sarajevu. Bosanski politicari su u njemu vidjeli branitelja titovskih vrijednosti, a partijski celnici u Hrvatskoj su ga, poput Stipe Suvara, svrstavali u "kozmopolitske komuniste", za razliku od Ivana Stambolica koga su dozivljavali kao "nacional-kornunistu."!' Upravo svrgnuti predsjednik bio je pokrenuo ustavnu reformu kako bi omogucio ponovno ujedinjenje Srbije. Nairne, jugoslavenskim Ustavom iz 1974. Srbija je bila podijeljena u jednu republiku i dvije autonomne pokrajine, cije su nadleznosti tada uvecane. Zahvaljujuci Stambolicevom politickom utjecaju u ju-

12 Dragisa Pavlovic, Olako obecana brzina, Izd. Globus, Zagreb, 1988., str. 125. 13 Dukic, op.cit., str. 91.

32

"Niko nemo provo do bije ovoj narod"

goslavenskom kornunistickom vrhu, ustavna reforma je vee pocetkom 1987. go dine dobila zeleno svjetlo jugoslavenskog Predsjednistva i Savezne skupstine, Preostalo je sarno da se prihvate amandmani kojima nije bila namjera promijeniti status Kosova i Vojvodine vee potvrditi nadmocnost Srbije nad dvjema pokrajinama.!' Oni koji su se suprotstavljali bilo kakvoj reformi koja bi mogla doprinijeti srpskoj prevlasti u Jugoslaviji mislili su da je Slobodan Milosevic partner s kojim ce lakse izaci na kraj nego s njegovim prethodnikom.

Nairne, mladi srpski politicar se dosad nije previse istaknuo na tom podrucju djelatnosti. Zanimali su ga prvenstveno gospodarski problemi. Prije negoli se potpuno posvetio politici, upravljao je Beogradskom bankom, jednom od najvecih banaka u zemlji, i zalagao se za ustavnu reformu u Srbiji ne bi li se time smanjila decentralizacija, koja je, po njegovu rnisljenju, bila uzrokom loseg funkcioniranja Federacije, zastoja srpskog gospodarstva i nazadovanja industrije. Hrvat Stipe Suvar cijenio je tog" energicnog i otvorenog covjeka. koji je odlucio pokrenuti stvari umjesto da se sarno pokazuje poput vecine politicara". Istovremeno, vee ina zapadnih diplomata u njemu prepoznaje "zanimljivog" reformatora, koji je sposoban povesti svoj narod putem trzisnog gospodarstva. Znali su za njegovo radno iskustvo na celu velikog petrokemijskog poduzeca Tehnogas te Beogradske banke, koje mu je omogucilo brojna putovanja u Francusku i u Sjedinjene Americke Drzave i doprinijelo ugledu koji njegovi govori nisu potvrdivali." Pobjeda Slobodana Milosevica zasnovana je, dakle, na jednom tragic nom nesporazumu.

Jugoslavenski politicari nisu obratili paznju na rijeci upozorenja Dragise Pavlovica, no nisu bili jedini. Citav drzavni aparat je u tom sukobu vidio sarno suparnistvo dvojice Stambolicevih sticenika, a Osmu sjednicu su shvatili sarno kao vracanje milo za drago. Konzervativni komunisti glasali su za Milosevica jer su smatrali da on predstavlja najcvrsci bedem protiv nacionalizma, iako su s druge strane srpski nacionalisti, koji nisu uspjeli dobiti naklonost Ivana Stambolica, dozivljavali Slobodana Milosevica kao saveznika. Nisu zaboravili da se Milosevic, pojavivsi se nekoliko mjeseci ranije na politickoj sceni, stavio u zastitu srpske i crnogorske manjine na Kosovu. Napetost izmedu Srba i Albanaca pretvorila je autonomnu po-

14 Zamisao 0 reformi se pojavila neposredno nakon pobune albanskih studenata na Kosovu 1981., koja se pretvorila u demonstracije za status republike-pokrajine.

15 Slobodan Milosevic, Godine raspleta, Bigz, Beograd, 1989.

"Niko nemo provo do bije ovoj narod"

33

krajinu u pravo bure baruta. 1981. godine Albanci demonstriraju i zahtijevaju status republike za pokrajinu Kosovo. Jugoslavenska armija zestoko suzbija protest, a pokrajina je stavljena pod policijsku kontrolu. No, kad s vremenom kontrola pocinje popustati, Srbi traze od Beograda da ponovno preuzme stvari u svoje ruke. Malobrojni su, ima ih samo 180.000 nasuprot neusporedivo vise Albanaea (1,7 milijuna), i osjecaju da su izgubili Kosovo, svoju svetu zemlju. Sporo, ali stalno iseljavanje mladih ljudi, koji odlaze prije svega zbog gospodarskih razloga, pojacava njihovu zabrinutost te, da bi privukli paznju dalekog Beograda, optuzuju Albanee da ih tjeraju na iseljavanje. Tvrde da su zrve brojnih pritisaka, pa cak i nasilja. Suocen s inertnoscu srpskog kornunistickog vodstva, taj se protestni pokret naglo siri zimi 86./87. Zabrinuvsi se, Ivan Stambolic zahtijeva od Slobodana Milosevica da krene na Kosovo i da na lieu mjesta porazgovara s pokrajinskim vlastima 0 stanju u pokrajini.

"Niko nema prava da hije ovaj narod"

24. travnja 1987. godine, oko 17 sati kolona sluzbenih automobila se uputila pustim i prasnjavim ulieama Kosova Polja, srpskog predgrada Pristine, glavnog grada Kosova. Kretala se u praveu Doma kulture gdje se trebalo sastati vodstvo Partije. Oko trga i u okolnim ulieama okupilo se oko petnaest tisuca ljudi, koji su zacas opkolili kolonu. Slobodan Milosevic je hladnokrvno otvorio vrata automobila i izasao. I odjednom je iz tisuce glasova odjeknulo: "Hocemo slobodu!" Milosevic je bio zapanjen. ad studentskih demonstracija iz 1968. i albanskih protesta iz 1968. i 1981. Srbija nije dozivjela takve masovne pokrete.

Policija je doslovno prenijela Slobodana Milosevica do dvorane.

Sluzbenici koji su ga pratili jedva su se probili do ulaza zgrade u koju su pokusavali uci srpski demonstranti. Policijski kordon je ubrzo popustio pred navalom gomile. Cuvari zakona su podigli svoje paliee i poceli udarati, a demonstranti su odgovorili kisom kamenja na policiju i na zgradu. Stakla su se rasprsnula. Strepeci "da krv ne potece", lokalni partijski celnici su zamolili Milosevica da izade i smiri narod. Novinari koji su trebali izvjestavati sa sastanka sjecaju se da je Slobodanu Milosevicu bilo nelagodno. Bio je blijed, uznemiren i kao paraliziran. Drhtao je i nije znao sto uciniti, Vani je gomila uzvikivala: "Tuku nas, tuku nas, recite im da prestanu." Na navaljivanje svojih kolega Milosevic je konacno izasao na balkon koji je gledao na trg.

34

"Niko nemo provo do bije ovoj norad"

Improvizirao je kratak govor. Imao je i inace naviku govoriti bez i najmanje zabiljeske, Komunisticka retorika je za njega postala obican refleks, tako da se mogao slobodno suprotstaviti gomili. Pozvao je demonstrante na mir i predlozio im da izaberu predstavnike koji ce doci izloziti njihove probleme. Njegove rijeci nisu imale nikakva utjecaja na groznicavu gomilu, koja je dosla s namjerom da izazove incident ne bi li na taj nacin prisilila srpske celnike da se zainteresiraju za njih. Vode pobune su na trgu parkirali jedan kamion pun kamenja koje su demonstranti bacali na policajce. Milosevic je sisao na trg, ucinio nekoliko koraka, oklijevao trenutak gledajuci u gomilu, a zatim izgovorio recenicu koja ce izmijeniti sudbinu Jugoslavije: "Niko nema pravo da bije ovaj narod." Gomila se u trenu umirila, a zatim krenula s ovacijama. Ponovio je: "Nikad vas vise nece tuci." Policija je mogla spremiti svoje palice, a vodama pobune je dozvoljen pristup u dvoranu.

Od 18 pa sve do 6 sati ujutro stotine kosovskih Srba se smjenjivalo za govornicom Doma kulture pred partijskim predstavnicima koji su ih slusali. Zene u crnini su se zalile kako im susjedi Albanci ubijaju muzeve i sinove, ocevi su pricali 0 silovanim kcerima, seljaci 0 zapaljenim usjevirna, a radnici 0 otpustanjima. Optuzivali su Albance da zele etnicki cisto Kosovo, zahtijevali su ukidanje autonomije ili uspostavu izvanrednog stanja. Slobodan Milosevic je ozbiljno slusao i djelovao je duboko dirnut tim osobnim i kolektivnim dramama. Nije se obazirao na upozorenja svog susjeda Azema Vllasija, celnika kosovskih komunista, koji mu je saputao u uho: "To su lazi!"

U ranim jutarnjim satima uzeo je rijec: "Drugovi, vi treba da ostanete ovde. Ovo je vasa zemlja, ovde su vase kuce, vase njive i baste, vase uspomene. Necete valjda napustiti svoju zemlju jer se u njoj tesko zivi, jer su vas pritisli nepravda i ponizenje. Nije nikad bilo svojstveno duhu srpskog i crnogorskog naroda da ustukne pred preprekama, da se dernobilise kad treba da se bori, da se demoralise kad mu je tesko."

Nakon burnog pljeska, nastavio je: "Treba da ostanete ovde i zbog svojih predaka i zbog potomaka. Pretke biste obrukali, potomke razocarali, Ali, ja vam ne predlazem da ostajuci trpite, izdrzavate i podnosite stanje kojim niste zadovoljni. Naprotiv. Treba da ga menjate zajedno sa svim progresivnim ljudima ovde u Srbiji i u Jugoslaviji.

Povratak Srba i Crnogoraca na Kosovo je proces. Ne mozemo doneti dekret i na silu vratiti ljude tamo gde ne zele da budu. Ali mozemo pokrenuti politicku kampanju stvoranja materijalnih, ekonomskih, radnih

"Niko nema prova da bije ovaj norod"

35

i kulturnih uslova da se oni koji su zbog nezadovoljstva i nepravde otisli, vrate natrag."16

Tisuce kosovskih Srbaje tu noc provelo na trgu, a ujutarnjim satima izvikivali su ime svog novog junaka: "Slobo, Slobodo". Slobodan Milosevic nije vise drhtao, bio je smiren i savrseno zadovoljan. Nije bio covjek koji se lako zanosi, ali svjetina ga je opcinila i bio je ponesen groznicom koja je zavladala prasnjavim trgom Kosova Polja. Kad se spremao uci u auto, demonstranti su ga okruzili zahtijevajuci da se ubrzo vrati na Kosovo, a on im je to spremno obecao. Prvi put je jedan komunisticki celnik tako otvoreno iznosio svoj nacionalisticki stav. Neki su vee i ranije ukazivali na polozaj srpske manjine u pokrajini i obecavali da ce se boriti protiv "albanskog separatizma", ali su pritom osudivali nacionalizam s obje strane. A sadaje Slobodan Milosevic stao u obranu Srba poticuci upravo njihov nacionalni osjecaj i obracajuci se njihovom iracionalnom kolektivnom nasljedu. Kadje spominjao njihova povijesna prava (na ovu "zernlju", zemlju njihovih "predaka") i ratnicku tradiciju ("borbeni duh naroda"), morao je znati da ce te rijeci podjariti gomilu i da ce pogodovati logici sukoba na podrucju gdje su prije toga Srbi i Albanci stoljecima zivjeli zajedno. Slobodan Milosevic je poslan na Kosovo da ublazi krizu. No, pozivajuci se na povijesno pravo jedne od zajednica naustrb druge i prenaglasavajuci srpsko pitanje, ucinio je nemogucim bilo kakav dogovor na Kosovu.

Potpuno drugi covjek

I tako je Milosevic otkrio da je sudbinski predodreden za ulogu vode.

Postao je odjednom svjestan svog utjecaja na masu. Nakon njegova govora koji je, zahvaljujuci Dusanu Mitevicu, narednih dana nekoliko puta repriziran na Beogradskoj televiziji, postao je najpopularniji covjek Srbije i idol srpskih nacionalista. Oni koji su se s njim druzili primijetili su veliku psiholosku promjenu nakon njegova boravka u Kosovu Polju. Govorili su da je postao drugi covjek, da je cak promijenio ponasanje. "Bio je preobrazen, ponesen Kosovom", reci ce Ivan Stambolic, U svojim Memoarima Dragisa Pavlovic je napisao: "Dok sam ga gledao i slusao kako govori, i meni se cinilo da hipoteze koje je iznosio postaju istina, poverovao sam da se ideja pretvara u dogmu i video kako kosovski mit pocinje da

16 Politika, 26. travnja 1987.

36

"Niko nema pravo da bije ovaj noroa"

biva stvarnost."!? A Ivan Stambolic zakljucuje: "Otada su razmimoilazenja unutar Partije bivala sve veca. Nisu to vise bile dye struje, vee dye ideologije unutar jedne te iste partije" .18

Pretpostavljali su da ga vodi ideologija, a on je, nairne, bio obuzet pohlepom za moci. Cak ni Ivan Stambolic nije primijetio da se u covjeku u kogaje imao povjerenja krije oportunist spreman na sve kako bi mu oteo polozaj. Nista nije ukazivalo na takvu promjenu, ni njegov psiholoski profil niti ideoloski stay. Slobodan Milosevic je bio covjek koji je uspjesno i revnosno izvrsavao zadatke, marljivi radnik na koga je Stambolic mogao racunati. No nije posjedovao profil vode.

Oni koji su ga poznavali dok je jos bio dijete u Pozarevcu, sjecaju ga se kao sutljivog, suzdrzanog djecaka koji nije imao prijatelja. Nikakav ga sport nije privlacio i nije se nikad igrao s ostalom djecom iz skole. Vise je volio razgovarati s profesorima nego druziti se s ostalima u razredu. Bio je dobar ucenik, no ne zbog zelje da bude prvi u razredu. Htio je prvenstveno ugoditi majci, koja je bila uciteljica i za koju je to bilo pitanje casti.'? Njegovi su mu roditelji dali ime Slobodan jer je roden 20. kolovoza 1941., nekoliko tjedana nakon Titova poziva na otpor. Njegova majka Stanislava je vee tada bila strastveni komunist. S politikom ju je upoznao brat koji se pridruzio partizanima. A Slobodanov otac Svetozar izabrao je pak jednu drugu religiju. Studirao je teologiju, zvanje koje nije imalo nikakve buducnosti u Titovoj Jugoslaviji, te je nakon rata morao zaradivati za zivot kao ucitelj. Brak se ubrzo raspao i Svetozar se vratio u svoju rodnu emu Goru, a Slobodan je odrastao s majkom i starijim bratom Borislavom.

Mirjana

U srednjoj skoli zaljubio se u Mirjanu, mladu tamnokosu djevojku, neizrazajna lica. Zbilo se to u prosincu 1958. go dine, u vrijeme priprema za novogodisnje slavlje. Nju je privukao taj ozbiljan i odgovoran mladic i ubrzo su postali nerazdvojni. Sest mjeseci kasnije zajedno su pristupili Komunistickoj partiji, nakon vise godina rada u Savezu komunisticke

17 Dragisa Pavlovic, op. cit., str. 310.

18 Ivan Starnbolic, Put u bespuce, Izdavac Radio 92, Beograd, 1995.

19 Ljiljana Habijanovic-Durovic, Srbija pred ogledalom, BMG, Beograd, 1994., str. 224.

'Niko nemo provo do bi;e ovai narod"

37

omladine Jugoslavije. Ona je voljela knjizevnost, pogotovo poeziju, i mastala je da jednog dana postane pisac. Kako on nije volio citati, ona mu je prepricavala knjige koje bi procitala, narocito dramu 0 Antigoni, koju je poznavala gotovo napamet. No, zamjerala je Slobodanu nedostatak ambicioznosti." U to su vrijeme cak i njegovi srednjoskolski drugovi smatrali daje najvece zvanje do kojeg on moze dogurati zvanje "sefa stanice", Buduci da je bio dobar u matematici, Mirjana ga je nagovarala da izabere znanstveni smjer. Htjela je da postane arhitekt, ali on je izabrao pravo, iako je ona smatrala da je to banal an izbor. Jedino je tada nije poslusao.

Na prvoj godini studija prava u Beogradu upoznao je Ivana Stambolica, nekoliko godina starijeg od sebe. U to je vrijeme Nebojsa Popov, partijski sekretar na fakultetu, buduci voda antiratnog pokreta, trazio pomocnika te mu je Ivan Stambolic predlozio Slobodana Milosevica, "ozbiljnog studenta, aktivnog u Partiji", "Drugi kandidat bio je inteligentniji, i trebalo je da on dode na to mesto, ali mi smo bili iz istog kraja. Nisam hteo da me optuze za stvaranje klanova, iako sam smatrao da Milosevic ne odgovara za to mesto", reci ce kasnije Nebojsa Popov. Zazalio je zbog svog izbora. "Tokom skolske 1961./62. godine, na fakultetu, vidali smo se svakog dana, ali nismo se sprijateljili. Posecivao sam njegovog brata, nas dvojica bili smo drugovi. Sto se tice Slobodana Milosevica, on nije osecao nikakvu potrebu da uspostavlja bliske odnose. Bila mu je dovoljna njegova devojka Mirjana Markovic. Zvala bi ga ponekad za vreme partijskog sastanka. Uvek bi dugo ostajao na telefonu, ali nista nije govorio, sem 'da' ili 'ne'." Nije se nicim posebno isticao, ali je znao kako se savrseno prilagoditi partijskom aparatu. To je Mirjana od njega i zahtijevala, nagovorivsi ga vee na prvoj godini studija da se pocne baviti politikom. A Ivan Stambolic, koji se pripre mao za visoku politicku karijeru, ucinio ga je svojim prijateljem i desnom rukom.

Slobodan Milosevic je imao dvadeset jednu godinu kad je doznao da je njegov ostarjeli otac, koji je vee godinama zivio povuceno, izvrsio samoubojstvo, najvjerojatnije obuzet ludilom. Ustrijelio se pucnjem u glavu na jednom groblju, ispred nadgrobnih spomenika gdje je obicavao dolaziti propovijedati. U to je vrijeme Slobodan bio na studijskom putovanju u Rusiji te nije prisustvovao pogrebu oca, kojeg nije bio vidio nakon njegova odlaska. Deset godina kasnije objesila se njegova majka Stanis lava, koja je nakon odlaska dvojice sinova zivjela osamljeno. A ujak Slobodana Milo-

20 Id., ibid.

38

nNiko nemo provo do bije ovoj noted"

sevica, koji je u partizanima zaradio generalski cin, takoder se ustrijelio 1948. godine, kad je doslo do tragicnog razlaza izmedu Tita i Staljina. Bio je oficir Kontraobavjestajne sluzbe.

U tim teskim trenucima Mirjana muje bila oslonac. Bilaje sposobna vrlo dobro razumjeti osjecaj napustenosti i izdaje koji ga je izjedao jer je i ona nosila u sebi tragicno nasljedstvo. Njena majka Vera Miletic rodila juje 10. srpnja 1942. u partizanima, kraj Pozarevca, da bije odmah sutradan napustila i krenula dalje u borbu. Mirjana je najprije povjerena jednom seljaku, koji se 0 njoj brinuo do kraja ljeta, a kasnije su je odgajali djed i baka. Vera Miletic, najstarije dijete u partizanskoj obitelji, ratnog imena Mira, dolazi u Beograd da bi tajno organizirala ogranak Komunisticke partije. Gestapo ju je uhitio u ozujku 1943. i ona pod mucenjem odaje svoju partijsku mrezu, Sluzbena poslijeratna verzija glasi da su je Nijemci strijeljali 7. srpnja 1944., no pretpostavlja se da su se partizani pobrinuli za njeno smaknuce neposredno nakon oslobodenja logora na Banjici, gdje je bila zatocena. Mirjana ce posvetiti svoj zivot rehabilitaciji majke koju nije upoznala i koja je u njenim ocima bila rnucenica. Njen otac Morna Markovic, clan Titovog Vrhovnog staba za vrijeme rata, dat ce joj ime, ali ne i njeznost. Prvi put ga je vidjela 1946. godine. Kasnije ce s njim provoditi praznike na Brijunima, u Titovoj rezidenciji, gdje su ljetovali i ostali komunisticki celnici. No, u osamnaestoj godini ona prekida svaki odnos s njim. U svojim memoarima Rat i revolucija Morna Markovic posvecuje sarno jedan redak svojoj prvoj zeni i to sarno zato da bi podsjetio na njenu izdaju. Bila je to uvreda za onu koja se vee prozvala Mirom, deminutivom od Mirjana, sto je ujedno bilo i partizansko ime njene majke. Tako je, kad je kao studentica dosla u Beograd, zatrazila gostoprimstvo kod tetke s majcine strane, a ne kod svog oca.

Njihove zivotne price jos ce vise sjediniti ta dva bica koja su vee onda bila nerazdvojna i koja ce postati nerazdruziva. Slobodan Milosevic i Mira Markovic vjencali su se 14. ozujka 1965. Uselili su se u stan na zadnjem katu stambene zgrade bez lifta, na rubu periferije Beograda, s pogledom na okolna polja. Prva autobusna stanica nalazila se udaljena dvadesetak minuta hoda. Taj je mukotrpan pocetak sarno pojacao ambiciju mlade zene kose boje jantara, koja je bila upoznala sjaj Brijuna i udobnost stana svoje tetke. Slobodan Milosevic se pokazao uzornim suprugom. Sudjelovao je u svim kucanskim poslovima iako to nije bas uobicajeno na Balkanu. Dna se cak hvalila da sam sebi glaca kosulje i usisava stan. Dna za to nije imala vremena, bila je na cetvrtoj godini studija sociologije. Krajem ljeta 1965. rodila je kcer kojoj je dala ime Marija. A kad je 1968. go dine Slobodan

"Niko nemo provo do bije ovoj norod"

39

Milosevic krenuo na odsluzenje vojnog roka, pisala mu je svakog dana. Po povratku iz vojske zaposlio se u Tehnogasu, petrokemijskom poduzecu cije je upravljacko mjesto svojatao Stambolic. Tu napreduje u sjenci svog mentora, a 1973. godine Stambolic mu ustupa svoje direktorsko mjesto. Slobodan Milosevic ima tada sarno trideset dvije godine. A s trideset sedam godina preuzima vodstvo Beogradske banke, najvece banke u Srbiji. Otvaranje podruznica u inozemstvu vodi ga nekoliko puta u Pariz, a jos cesce u Sjedinjene Americke Drzave. Nije se dugo zadrzavao na tim putovanjima, radije je cesce odlazio na sluzbeni put. Nairne, njegova supruga nije podnosila njegovo odsustvo vise od petnaest dana. Engleski je naucio u nekoliko mjeseci. "Voleo je pragmaticnost i jednostavnost Amerikanaca. ani su mu bili slicni. On nije nikad imao slovensku dusu"." reci ce Mira Markovic.

U Partiji

U proljece 1984. Slobodan Milosevic se potpuno posvecuje politici.

Izabran je u Centralni komitet Saveza komunista Srbije, a njegov mu mentor prepusta mjesto na celu Saveza komunista Beograda. Ljudi koji su ga tada poznavali sjecaju ga se kao aparatcika uvijek spremnog na duge ideoloske govore, autoritativno izgovarane kako bi time skrenuo paznju sa svog bezizrazajnog, mesnatog i mrzovoljnog lica, sitnih ociju ugasnuta pogleda i potpunog nedostatka karizme. Teske je zamisliti sto je to povezivalo Ivana Stambolica, plejboja koji je zivio na visokoj nozi, uvijek u drustvu lijepih zena. i Slobodana Milosevica, turobnog i hladnog covjeka kojem se nisu pripisivale nikakve izvanbracne avanture ni lakomislenosti. Vjerojatno je Ivan Stambolic u njemu vidio revnog slugu, jednog od onih tehnokrata kojima se mocnici vole okruziti, "Izgledalo je da je Stambolic (. .. ) stvorio dobar politicki tim (. .. ) U napadackorn redu: on u centru, a kao antipodi, Slobodan Milosevic levo poput batine, des no pak Dragisa Pavlovic, tip pronicljivog politickog analiticarai. .. r, zakljucit ce sociolog Slobodan Inic u predgovoru Memoara Ivana Stambolica." Uostalom, Stam-

21 Ibid., str. 233.

22 Ivan Starnbolic, op. cit., str. 4.

40

HNiko nemo provo do biie ovoi narod"

belie i njegovo drustvo su ga zvali "mali Sloba" . Govorili su: "mali Sloba ce nam to srediti", "mali Sloba ce nam to pripremiti." Sve to na veliku zalost ambiciozne Mirjane koja je u meduvremenu objavila doktorat iz sociologije i, dobivsi mjesto predavaca na fakultetu, zahtijevala da joj se ubuduce obracaju oslovljavajuCije s "doktor Mira Markovic". Ona je zeljela "velikog Slobu" koji ce ulijevati postovanje i koji vise nece biti u Stambolicevoj sjeni. Iza njena krhkog, romanticnog i sanjalackog izgleda te slabasna glasa krila se nesmiljena zena koja je vee pripremala svoju osvetu.

Ne oklijevajuci ni casa, Mira Markovic se ukljucila urad Partije, posvetivsi se potpuno karijeri svoga supruga. Marijaje bila odrasla i otisla je zivjeti u Japan, a Marko, njihov sin, imao je vee deset godina. Imala je, dakle, dovoljno vremena. U lipnju, dva mjeseca nakon imenovanja svog supruga, postigla je da je izaberu u vodstvo Partije na Sveucilistu i tako je postala i predsjednica Ideoloske komisije, Ciji je clan bila tijekom studija. Stecena titulaje djelovala pompozno, no onajoj je pruzala odredenu moe, U svakom slucaju, taj joj je polozaj omogucio da ucvrsti utjecaj svog supruga u Partiji, u ocekivanju da naslijedi Ivana Stambolica na celu Saveza komunista Srbije te, logicnim slijedom, i na mjestu Predsjednika Srbije.

Mirjana je bila rodeni voda, voljela je naredivati i djelovati samovoljno. Nije bila samotnjak poput svoga supruga. Voljela je biti okruzena svojim dvorjanima i "biti jedino zensko u drustvu", Prijatelji bracnog para bili su uglavnom njeni bliski prijatelji. Slicno je bilo i u politici. Radeci na fakultetu, doktorica Mira Markovic je okupila uski krug njoj odanih ljudi. Dusan Mitevic vee je bio zamjenik direktora Televizije Beograd, Miodrag Zecevic predstavnik Francusko-jugoslavenske banke u Parizu, a mladi Zoran Todorovic predsjednik Socijalistickog saveza, produzene ruke Partije. Osim toga, bio je tu i citav niz aparatcika poput Milosa Aleksica, Radosa Srniljkovica, Slobodana Unkovica, za koje je bilo predvideno da postanu nova komunisticka elita kad Slobodan Milosevic dode na celo Partije u Srbiji.

1986. godine to se i ostvarilo. U to je vrijeme Mirjana sve vise utjecala na politicke izbore svoga supruga. I njegova uspavana ambicija se probudila. Dotadasnja mu je karijera bila uspjesna. Bez ijedne greske. Vlast mu je bila nadohvat ruke. No, bilo je predvideno da djeluje u ime Ivana Stambolica, koji je u pedesetoj godini prizeljkivao mjesto u jugoslavenskom vodstvu, zeleci istovremeno zadrzati svoj autoritet u Srbiji. Mirjana Markovic je pruzila svom suprugu mogucnost da se odvoji od svog zastitnika.

"Niko nerno provo do biie ovoi rorod"

41

Srpska stvar na Kosovu

No, san Mire Markovic, koji je s vremenom prisvojio i Slobodan Milosevic, sarno sto se nije rasplinuo u sudaru s teskom krizom koja je tresla jugoslavensko drustvo, Sest godina nakon Titove smrti stanovnistvo je bilo suoceno s neprekidnim padom kupovne moci i nezaposlenoscu, koja je te 1986. go dine pogadala vise od milijun Jugoslavena, te je kornunisticki aparat jako izgubio ugled u javnosti. Pogodena tom nedacom, Srbija je, kao najveca i najnaseljenija republika, imala 300.000 nezaposlenih, i to vecinom na Kosovu. Slobodan Milosevic je poistovjetio svoju sudbinu s buducnoscu Partije. No uloga Partije je bila na zalazu i trebao je pronaci nacin kako ucvrstiti njen polozaj u Srbiji ako je zelio i dalje u njenom okviru politicki napredovati i doci do vrhunca vlasti. Obecanja 0 gospodarskom poboljsanju zahvaljujuci "razvoju proizvodnje" iIi "tehnoloskom napretku", kojima je ukrasavao svoje govore otkad je preuzeo vodstvo Partije, nisu nimalo djelovala na stanovnistvo. Da je nastavio tim putem, bio bi postao predsjednik bez stvarne vlasti i ostao bi u sjecanju sarno kao obican sticenik Ivana Stambolica.

Mira Markovic je pak ispravno shvatila da ce Slobodan Milosevic, ako dobro iskoristi nezadovoljstvo naroda, dobiti veliku podrsku srpske javnosti, koja ce u njemu vidjeti jedinu osobu koja je sposobna rijesiti probleme s kojima se Srbija suocavala. Znala je, nairne, da ce zauzimajuci se za Srbe na Kosovu, koje su Ivan Stambolic i Partija dotad zanemarivali, uspjeti preusmjeriti nacionalisticki pokret, koji sarno sto se nije okrenuo protiv komunisticke vlasti. Kad je u travnju 1987. godine Ivan Stambolic poslao Milosevica na Kosovo, Mira Markovic je vee odredila njegov buduci stay. "On se savetovao sa mnom. Hteo je da zna koliko daleko treba da ide. Rekla sam mu da je dosao trenutak da stane na stranu kosovskih Srba", povjerit ce nekoliko godina kasnije ona koja se uvijek zalagala za tvrdi komunizam i koju su svi smatrali nepopustljivim marksistom. Slobodan Milosevic je na prasnjavom trgu Kosova Polja dosao potraziti moe koja ce ga ponijeti do vrhunca vlasti. I pronasao ju je. Unatoc oklijevanju i strepnji, nista nije bilo slucajno. Svoju je ulogu savrseno odigrao i vise je nije napustao, I nista vise nece moci zaustaviti nezajazljivu ambiciju koju mu je usadila njegova supruga. Ubuduce, zanimat ce ga jedino vlast.

Cetiri dana prije negoli ce izreci recenicu koja ce promijeniti povijesni tijek Jugoslavije, Milosevic je na brzinu svratio do Kosova Polja da bi se susreo s celnicima srpskog nacionalnog pokreta. Nairne, program

42

"Niko nerno provo do bije ovoj norod"

njegova buduceg sluzbenoga posjeta pokrajini bio je zestoko kritiziran. Srbi i Cmogorci su bili nezadovoljni njegovim predvidenim posjetom Pristini, gdje ce jedino moci cuti izlaganja lokalnih komunistickih celnika, koji su, po njihovu misljenju, bili pod utjecajem albanske zajednice. U jednom su pismu zahtijevali obilazak Kosova Polja, smatrajuci da ce, ako uistinu zeli doznati kakvo je pravo stanje u pokrajini, tu moci cuti prave srpske primjedbe. Mira Markovic ga je usrdno savjetovala da se s njima susretne. 21. travnja je sletio helikopterom, a da tisak uopce nije bio unaprijed obavijesten, Vode pokreta su ga ocekivali.

Na zvuk helikoptera sjurili su se na ulice, povukavsi za sobom tisuce ljudi. Slobodan Milosevic je uobicajenim partijskim stilom zapoceo govor, sto je razocaralo srpsko stanovnistvo. Priznavao je ozbiljnost situacije, ali je inzistirao na potrebi rjesavanja problema na Kosovu oslanjajuci se na politiku bratstva ijedinstva izmedu naroda i manjina Jugoslavije. "Iskljucivi nacionalizam koji se zasniva na mrznji drugih nacionalnosti nikada nece pokrenuti stvari s mrtve tacke", izjavio je prisutnima. "Druze predsednice, upravo ste izgovorili jedan monolog. Nismo vas zato pozvali da dodete, Stanovnistvo zeli dijalog. Ja yam predlazem da ponovo dodete i saslusate predstavnike koje su Srbi i Cmogorci sa Kosova oznacili da yam izloze ono sto osecamo i sto nas muci", odgovorio mu je Miroslav Solevic, jedan od glavnih srpskih aktivista. Suocen s odlucnoscu gradana Milosevic je pristao da se vrati sljedeceg petka.

Iste je veceri u svom stanu u Beogradu okupio svoje najblize savjetnike. U to je vrijeme stanovao u peterosobnom stanu ucentru Beograda. Bio je to skroman stan u jednom od bezbrojnih stambenih blokova glavnoga grada, ali dovoljno velik za te tajne nocne sastanke. Njegova supruga nije nimalo oklijevala. Morao je promijeniti program svoje sluzbene posjete Kosovu i susresti se s lokalnim celnicima, ne u Pristini, glavnom gradu pokrajine, vee u njegovom predgradu, u leglu srpskog protestnog pokreta. Dusan Mitevic je obecao da ce tisak i televizija prenositi dogadaj, tako da njegova podrska kosovskim Srbimajako odjekne ujavnosti. Zatim su detaljno razradili plan. Sutradan su dva odana covjeka, Drasko Milicevic i Ljubinko Markovic, oboje zaposleni u srpskoj policiji, krenuli za Kosovo Polje. Dogovorili su s Miroslavom Solevicem i njegovim prijateljima incident s lokalnom policijom (kamion, kamenje) koji ce Slobodanu Milosevicu posluziti kao izgovor da srpskim predstavnicima dozvoli ulaz u dvoranu. Ovlastili su ih da po vlastitom nahodenju preuvelicaju price 0 nasilju nad srpskim stanovnistvorn, ali zahtijevajuci da se suzdrze od nacionalistickih teznji jer vee su tada neki aktivisti pozivali na "ponovno

"Niko nemo provo do bi;e ovo] narod"

43

uspostavljanje etnicke ravnoteze" u pokrajini, zahtijevajuci da svaka zajednica bude zastupljena s 50% stanovnistva."

Dvostruka igra

Legenda 0 Slobodanu Milosevicu sazdana je na lazi, Iza nje stoji zakulisno manipuliranje, isplanirani incident i lazni govori inspirirani Miroslavom Solevicem. koji ce se, u vrijeme kad nacionalisticko ludilo pocne pustositi Srbijom, hvaliti svojim podvigom. Sutradan nakon govora u Kosovu Polju Milosevic je pozurio iskoristiti taj protest za svoju stranku i za svoju vlast. Bez znanja Ivana Stambolica odredio je specijalnog izaslanika srpskih aktivista Kosova. "Odbrambeni komitet Srba na Kosovu imao je od aprila 1987. godine stalne veze sa visokim politickim srpskim organima. Posle Miloseviceve pobede nad Stambolicern, saradnja je bila jos tesnja", povjerio je, nekoliko godina kasnije, Dusan Ristic, visoki funkcionar srpske tajne policije na Kosovu, kojeg je Slobodan Milosevic postavio da usmjerava pokret". Milosevic je, dakle, pod svoje okrilje prihvatio jasno osvijesten nacionalisticki pokret, kojemu se nista bolje nije moglo dogoditi nego da se nade pod pokroviteljstvom mocne partijske strukture. Svjesni svojih ogranicenja srpski su aktivisti upravo i racunali s podrskom drzavnog aparata za ostvarenje svojih nacionalistickih ciljeva." I van Stambelie ihje bio podcijenio. Slobodan Milosevic imje pruzao ruku. "Evo kako je sve pocelo", reci ce Stambolic. "Nacionalisti su ga uzeli pod svoje i nisu ga ispustali, Njemu se to nikako nije dopadalo, no znao je da ce politicki iz toga izvuci ogromnu korist."

Od tog ce trenutka Milosevic postati majstor dvostrukog govora ili, bolje receno, dvostruke politike. Jednu ce predstavljati njegovi sluzbeni istupi, a drugu ce voditi u sjenci, uz podrsku svoje supruge. Da ne bi pobudio sumnju jugoslavenskog politickog vodstva, nastavio je u Partiji osudivati srpske nacionaliste, pozivajuci na izgradnju "socijalizma bez netrpeljivosti i mrznje", 27.lipnja 1987. izjavljuje pred Centralnim komitetom Saveza komunista Jugoslavije: "Svi u Jugoslaviji treba da znaju da ni danas, bas kao ni za vreme rata, cetnicka ideologija, stara ili nova, srpski

23 Miroslav Solevic, Borba, Beograd, 8., 9. i 10. veljace 1993. 24 Dusan Ristic, Borba, Beograd, 11. veljace 1993.

2S Miroslav Solevic, op. cit.

44

HNiko nemo provo do bi;e ova; narod"

nacionalizam u svom starom iIi novom vidu ne mogu da produ u Srbiji. "26 Partijski celnici su mu povjerovali i okrenuli su se protiv Ivana Stambolica osumnjicivsi ga da je on sve zakuhao. Uostalorn, Slobodan Milosevic je bio njegova desna ruka. Nitko nije mogao vjerovati da bi on samoinicijativno djelovao bez dozvole svog svemoguceg sefa. "Svi prisutni su uvereni kako sve pohode Srba sa Kosova organizujes upravo ti, te da si ti jedini koji ih moze spreciti", dosapnuo mu je Lazar Mojsov, koji je predsjedavao sjednicorn." Stambolic je uzalud protestirao. A kad je otkrio Milosevicevo spletkarenje i javno ga osudio kroz govor Dragise Pavlovica, bilo je vee prekasno. Osma sjednica, koja je predstavljala vrhunac taktickog plana bracnog para Milosevic, bila je unaprijed dobijena. "Kad vas covek slusa, izgleda da ste vi sve zavrsili i sarno me obavestili kada ce biti Osma sednica", dobacioje Slobodan svojoj supruzi koja gaje 25. rujna 1987. cekala u drustvu Zorana Todorovica, Nebojse Maljkovica i Miodraga Zecevica, koji je dosao iz Pariza s namjerom da zajednicki proslave njihovu pobjedu."

Nakon Miloseviceve posjete Kosovu Srbiju obuzima nacionalisticka groznica. Njegovo suprotstavljanje srpskom nacionalizmu sarno je povrsno i bilo je neophodno iz taktickih razloga, a u stvarnosti on upravo velica srpski nacionalni osjecaj nastojeci time potaknuti ratnicku energiju. Mediji, koji su bili pod njegovom kontrolom, zauzimaju se za kosovske Srbe, prenaglasavajuci i dramatizirajuci nasilje kojemu su oni, navodno, bili izlozeni, ne bi Ii potakli masovno priklanjanje stanovnistva nacionalistickim postavkama, stvarajuci tako od Kosova kolektivni ideal. Dusan Mitevic i njegova televizija odredili su Milosevicu novu sudbinu iskoristivsi onu kratku, beznacajnu recenicu kojuje izrekao na Kosovu Poljujedino u cilju da sprijeci intervenciju policije. Rijeci: "Niko nema prava da bije ovaj narod" postaju svecano obecanje 0 obrani i zastiti citavog srpskog naroda. Polozaj kosovskih Srba zauzima sve vaznije mjesto u novinama. Od ljeta 1987. dnevni list Politika, koji je bio cijenjen u citavoj zemlji, postaje sredstvo manipulacije s ciljem da se kod stanovnistva potakne odbojnost, pa cak i mrznja prema Albancima. CIanci 0 Kosovu postaju otvoreno pristrani, a autori sustavno primjenjuju pretjerivanje koje potice srpsko javno mnijenje na osvetu i nasilje. List prenosi najgore glasine koje u to

26 SIavoljub Dukic, Kako se dogodio voda, izd. Filip Visnjic, Beograd, 1992., str. 140. 27 Ivan Stambolic, op.cit., str, 171.

28 Habijanovic-Durovic, op. cit., str, 235.

"Niko nema provo do bi;e ova; narod"

45

vrijeme kruze pokrajinom, predstavljajuci ih kao provjerene cinjenice. Svakog dana izvjestava 0 novim ubojstvima, zapaljenim kucama iii ljetinama i 0 novim srpskim obiteljima koje su prisiljene napustiti svoju zemlju i pridruziti se nepostojecem valu izbjeglica koji hrli ka Srbiji. Slika koju je Politika davala 0 situaciji na Kosovu nije imala nikakve veze sa stvarnoscu. Ona je samo sluzila budenju kolektivnog sjecanja naroda na razdoblje prisilnog izgona u vrijeme Otomanskog Carstva. Slucaj u parae inskoj vojarni slikovito prikazuje to kretanje.

Uranu zoru 3. rujna 1987. godine devetnaestogodisnji albanski vojnik Aziz Kelmendi zapucao je iz svog oruzja po vojnoj spavaonici i ubio na spavanju cetvoricu vojnika, Zrtve su bili dva Muslimana, jedan Hrvat i jedan Srbin. Beogradski tisak je iskoristio tu nesrecu da bi potaknuo protualbanski osjecaj u Srbima. Nasuprot ociglednim cinjenicama zlocin je ocijenjen politickim, samo zato jer je pocinitelj bio Albanac, a jedna od zrtava Srbin, Srdan Simic, On je iz clanka u clanak postajao sve veci mucenik, a njegov se pogreb u Beogradu pretvorio u pravu protualbansku demonstraciju, na veliku zalost njegovih roditelja."

Nacionalisticko nadmetanje

Iako je Slobodan Milosevic olaksao pojavu srpskog nacionalizma i doprinio njegovom masovnom sirenju, on ipak nije bio pokretac te ideje. Tijekom svoje karijere on je uvijek zloupotrebljavao i iskoristavao tude ideje za vlastite ciljeve. Cak ni ona kratka recenica kojom se proslavio nije bila plod njegove maste. Vee ju je prije privatno izgovorio Ivan Stambolic da bi naglasio svoje neslaganje s bilo kakvom uporabom sile protiv stanovnistva, pozivajuci na mimo rjesenje krize na Kosovu, kako bi se zauvijek onemogucilo pribjegavanje tenkovskoj sili. 30 Izvanredno stanje, koje je 1981. go dine na Kosovu nametnulo dvije godine vojne okupacije, nije nimalo smirilo situaciju. Zamisao 0 Republici Kosovo, koju Albanci najprije zahtijevaju u okvirujugoslavenske Federacije, rada se u krvi i ostavlja dubok trag na albanskom stanovnistvu." No, to represivno nasilje nad

29 SlavoJjub Dukic, Izmedu Slave i Anateme, op. cit., str. 68. 30 Ivan Stambolic, op.cit., str. 167.

31 Tijekom represije savezne vojske, zapocete 31. ozujka 1981. godine, poginulo je oko tisucu albanskih demonstranata, a nakon toga su slijedila masovna uhicenja.

46

"Niko nerno provo do bi;e avo; norad"

Albancima nije sprijecilo srpsko nacionalno budenje, koje se otada koncentrira oko kosovskog pitanja. Vecina Srba je osporavala status prosirene autonomije iz 1974. godine, smatrajuci da on osigurava albansku prevlast u pokrajini. Kosovo je tada imalo svoju Skupstinu, svoje institucije, svoj vlastiti identitet. Cakje postojalo i sveuciliste na albanskomjeziku. Albanci, koji su bili brojniji od Slovenaca, Makedonaca, bosanskih MusIimana iIi Crnogoraca, htjeli su se odvojiti od beogradskog tutorstva i, poput ostalih jugoslavenskih naroda, dobiti republiku. Za razIiku od njih, Srbi, koji su bili u manjini, prizeljkivali su da Beograd ponovno preuzme pokrajinu u svoje ruke." Odnosi izmedu Albanaca i Srba, koji su vee stoljecima bili zategnuti, sada su se dodatno zatrovali." Srpska manjina se pocela okupljati oko nacela: "Ovo je nasa zemlja. Ako Kosovo i Metohija nisu srpski, mi vise nemamo svoje zemlje." Beogradski intelektualci, koji su odlucili iskoristiti srpski bijes na Kosovu za sirenje svojih nacionalistickih zamisli, nagovorili su Srbe da osnivaju obrambene komitete. Pokret se radikalizirao. Sirom Kosova organiziraju se demonstracije na kojima se izvikuju vatrene parole: "Necemo Albance u Jugoslaviji", "Obesite Fadilja"." ili pak:

"Srpski narod je u krvi zadobijao svoju slobodu. Tako je bilo uvek i tako ce biti i danas."

U jesen 1985. godine 2.000 kosovskih Srba, vodenih beogradskim savjetodavcima, potpisuje peticiju u kojoj se proglasavaju zrtvama "genocida" i zahtijeva zastitu Beograda od albanskih "fasista". Udruzenje knjizevnika Srbije preuzima pocetkom sijecnja 1986. taj tekst, koji su dotad mediji ignorirali, i objavljuje ga je u jednom beogradskom knjizevnom casopisu." Tada zapocinje nacionalisticki pohod sirom Srbije, voden slavnim romanopiscem i akademikom Dobricom Cosicem, podstrekacern te peticije. Slavljen kao "duhovni voda srpskog naroda" taj je bivsi sticenik mars ala Tita, nekadasnji clan CK KP, ponovno vratio Srbima osjecaj postojanja, napisavsi trotomnu povijest jedne obitelji porijeklom sa sela, koja u prvoj polovini stoljeca simbolizira stradanja srpskog naroda u dva svjetska rata.

32 Albanci su u okviru Jugoslavije imali status nacionalne manjine. Slovenci, Hrvati, Makedonci, Srbi, bosanski Muslimani i Crnogorci su predstavljali sest konstitutivnih naroda Jugoslavije.

33 Cf. Michel Roux, Les Albanais en Yougoslavie, izd. La maison des sciences de I'homme, Pariz, 1992.

34 FadiI Hodza, komunisticki kosovski politicar, u to vrijeme clan Savjeta Federacije Jugoslavije.

35 Knjiievne novine, Beograd, br. 702, 15. sijecnja 1986.

"Niko nemo provo do biie ovai narod"

47

1968. godine iskljucen je iz Partije zbog nacionalizma, nakon sto je optuzio Albance za separatizam jer su zahtijevali status autonomije za pokrajinu pozivajuci se na prvijugoslavenski Ustav iz 1946. godine. Covjek s profilom kopca i sovinog pogleda tada je postao disident i bard srpskog naroda. Sest mjeseci nakon iskljucenja iz Partije vee je pravio planove 0 podjeli Kosova. U svom dnevniku je 29. studenog 1968. zapisao da bi podjela pokrajine nesumnjivo bila "najbolje resenje" u slucaju da Srbi, zbog brojcane inferiornosti, ne budu vise gospodari na Kosovu. Dobrica Cosie je svoj plan drzao u tajnosti. Znao je da srpska javnost nije spremna prepustiti ni stopu te svete zemlje. Osim toga, gajio je nadu da ce Srbi podciniti Albance i ponovno uspostaviti prevlast nad pokrajinom. Odobravao je represiju nad kosovskim Albancima, koju je izmedu 1953. i 1966. provodio zloglasni nacelnik jugoslavenske sluzbe sigurnosti, Srbin Aleksandar Rankovic, a koja je dovela do izgona 200.000 ljudi. 1977. godine Dobrica Cosie je zapazen prilikom svog pristupnog govora u Srpskoj akademiji znanosti i umjetnosti. Onaj koga je tisak nazivao "srpskim Tolstojem" izjavio je tada da je srpski narod uvijek "dobijao u ratu i gubio u miru". Velicao je mit mucenistva srpskog naroda, uvijek spremnog da se zrtvuje za slobodu, ali kojije na kraju "uvek gubitnik i potlacen u vreme mira". Njegove su rijeci presutno dovodile u pitanje Jugoslaviju i njen novi Ustav, proglasen tri godine ranije, kojim se ogranicava utjecaj Beograda nad Kosovom i ujedno uspostavlja istinska autonomija pokrajine te znatno poboljsava sudbina albanskog stanovnistva. Dobrica Cosic je potajno zalio sto je srpski narod bio prisiljen zrtvovati na oltaru Jugoslavije svoju prevlast koju su mu davali zemljopisni polozaj, brojcano stanje i ogromne zrtve tijekom posljednja dva rata." U sezdeset petoj godini plodonosni pisac nije nimalo izgubio svoj nacionalisticki zar. "Da li je moguce da jedna drzava koja se smatra slobodnom i demokratskom vee decenijama zabranjuje u Partiji svaku raspravu 0 genocidnom teroru izvrsenorn protiv Srba od strane velikoalbanskih sovinista i njihovih voda?", izgovarao je u ozujku 1986. na tribini Udruzenja knjizevnika Srbije, pred publikom vee obuzetom nacionalistickim strastima.

Dobrica Cosic je mlatarao prijetnjom genocida da bi razbuktao nacionalni osjecaj te da bi se srpsko budenje, koje je bilo u tijeku na Kosovu, prenijelo na citavu Srbiju. Male skupine aktivista su vee vise od godinu

36 ad ukupnog broja stanovnistva Jugoslavije, 23,3 milijuna, Srbaje bilo 9,9 milijuna, te su predstavljali brojcano najvazniji konstitutivni narod.

48

"Niko nemo provo do bije ovoj norod"

dana preuvelicavale i najmanji incident na Kosovu. Srpski tisakje prenosio vijesti 0 "albanskim pritiscima" i 0 "nasilnom egzodusu kosovskih Srba i Crnogoraca", objavljivao je informacije kosovskih srpskih organizacija 0 skrnavljenju pravoslavnih grobova, fizickim napadima i silovanjima srpskih zena, ciji su pocinitelji bili, navodno, Albanci." Na ta prva izvjesca srpsko javno mnijenje nije ostalo ravnodusno. Dobrica Cosic se nadao da ce svojim dodatnim podjarivanjem potaknuti javnost da zatrazi ukidanje autonomije pokrajine, sto je bio sarno prvi dio mnogo opsimijeg plana, ciji ce ciljevi biti izlozeni nekoliko mjeseci kasnije u Memorandumu Srpske akademije. Status dodijeljen Kosovu 1974. godine pridonio je stvarnoj vlasti albanske vecine u pokrajini, sto je doprinijelo marginalizaciji srpske manjine. Ali iako su Srbi to dozivjeli kao diskriminaciju, oni nisu nikad bili zrtve represije, kao sto su to bili Albanci u vrijeme dok su Srbi drzali vlast na Kosovu, u vrijeme prve ili druge Jugoslavije, ili pak 1912. godine, kad je Kosovo pripojeno Srbiji. Odmazde koje je spominjao Dobrica Cosic i njegovi prijatelji odnosile su se na vrijeme kada su Srbi uistinu bili zrtve Otomanskog Carstva. Monopolizirajuci patnju na Kosovu, na koju se on pozivao sarno u ime srpskog naroda, presucivao je jednu drugu cinjenicu koju je taj clan Komiteta za ljudska prava zasigurno poznavao: 1986. godine 55% politickih zatvorenika u Jugoslaviji bili su Albanci, od kojih je vecina bila zatocena nakon pobuna iz 1981. Ali Dobricu Cosica nije zanimalo stvarno stanje na Kosovu.

Nakon objave peticije 2.000 kosovskih Srba Dobrica Cosic se pobrinuo da se njihov glas cuje u cijeloj Srbiji. Zalozio se u nekoliko navrata da ih u Beogradu prime srpski politicari, Cosic je bio duhovni voda i znao je kako pokrenuti mase. A kao bivsi politicar znao je da srpski nacionalni program, koji su njegovi prijatelji akademici upravo sastavljali, nece rnoci biti ostvaren bez podrske vlasti. Povjerovao je da je nasao svog covjeka u Ivanu Starnbolicu, u glavnoj osobi u srpskom drzavnom aparatu koja je predstavljala povratak jedne jake Srbije u krilo Jugoslavije.

U proljece 1986. godine Udruzenje knjizevnika postaje pravi stozer pohoda za srpski identitet. Poziva na potpisivanje peticija i organizira

37 Vecina tih vijesti, a nadasve one koje su se odnosile na silovanje, bile su lazne, U srpnju 1989. godine zagrebacki tjednik Danas objavio je statisticke podatke: "Izrnedu 1981. i 1988. na Kosovu su zabiljezena 134 silovanja, sto znaci da je za sedam godina bilo rnanje seksualnih zlocina u pokrajini, nego za sarno godinu dana u Sloveniji. ad togaje sarno u 12% slucajeva napadac bio Albanac, a zrtva srpske ili crnogorske nacionalnosti."

"Niko nemo provo do bije ovoj norod"

49

protestne veceri gdje se na tribinama izmjenjuju poznati knjizevnici i akademici koji izvlace iz zaborava mitove srpskog naroda. Nakon Titove smrti u svibnju 1980. godine brojni beogradski intelektualci pocinju proucavati srpsku nacionalnu povijest, koju je Tito, u ime komunisticke dogme i jugoslavenstva, uostalom kao i pojedinacne povijesti drugih naroda, potiskivao. Ali to preispitivanje srpske povijesti ubrzo je skrenulo sa znanstvenog terena i pretvorilo se u nacionalisticku propagandu. U ime rehabilitacije zatomljene proslosti srpski romanopisci i povjesnicari poceli su pisati djela cija je glavna tema bilo Kosovo, sto je takoder doprinijelo budenju nacionalistickih strasti kod Srba. Zalaganje srpskih intelektualaca na tribini Udruzenja knjizevnika ornogucilo je da se u nekoliko dana sirorn Srbije prikupi vise od 50.000 potpisa peticije kojaje osudivala "genocid" nad kosovskim Srbima. U rujnu 1986. godine broj potpisa se udvostrucio.

"Bratoubilacki" Memorandum

Citava Srbija se vee polako dizala kad je, pocetkom rujna 1986. godine, Dobrica Cosie odlucio da, u najvecoj tajnosti, predstavi glavne tocke svoga politickog projekta srpskom vodstvu. Ivan Stambolic upravo je bio izabran za predsjednika Srbije. Romanopisac je u njemu vidio "vodu" sposobnog podici na noge srpsku drzavu "razorenu lugoslavijom i titoizmom", koji ce se ukljuciti u ostvarivanje nacionalnog programa. S druge strane, dokument koji je iznosio stanje Srba u Jugoslaviji i koji je predlagao niz rjesenja krize u kojoj se nalazila Srbija, bio je skoro spreman. Vee je u svibnju 1985. godine Srpska akademija znanosti i umjetnosti (SANU), najuglednija kulturna institucija u Srbiji i jedna od rijetkih koja nije bila u cijelosti podredena diktatu Partije, prihvatila taj zadatak. "Na redovnom zasedanju Skupstine SANU, odrzanom 23. maja 1985. godine, vise akademika je sa zabrinutoscu govorilo 0 opstoj ekonomskoj krizi u zemlji i polozaju Srbije u Federaciji." Savjet je prihvatio prijedlog akademika Ivana Maksimovica, koji odreduje da se "u obliku Memoranduma istaknu najaktuelniji drustveni, politicki, ekonomski, socijalni, naucni i kulturni problemi, i da se taj Memorandum uputi svima onima koji su odgovorni za vodenje javnih poslova u Srbiji i lugoslaviji."38 Podstrekac Memoran-

38 Kosta Mihailovic i Vasilije Krestic, Memorandum SANU - odgovor na kritike, izd, Srpska akademija nauka i umetnosti (SANU), Beograd, 1995., str. 13.

50

"Niko nerno provo do biie ovoi noradN

duma Dobrica Cosic sudjelovao je u njegovom sastavljanju. "U to vreme poznat kao politicki disident, Dobrica Cosic nije usao u Komisiju (zaduzenu za pisanje Memoranduma) da ne bi unapred diskreditovao taj dokument u ocima politickih voda kojima je bio namenjen."39 Sesnaest akademika ga je u njegovo ime sastavljalo, nadahnjujuci se njegovim idejama, koje su tako uoblicili da ne uznemire politicko vodstvo." Dobrica Cosic nije vise imao vremena za gubljenje. Pocetkom rujna zatrazio je od osoba u koje je imao potpuno povjerenje da vodecim politicarima predstave glavne crte Memoranduma i da obrate paznju na njihovu reakciju. "Ako se srpski narod nada buducnosti u porodici civilizovanih naroda, on mora biti u stanju da ponovo pronade svoj identitet i ponovo postane subjekt istorije, da obnovi svest 0 svom istrijskom i duhovnom bicu, da postuje svoje kulturne i ekonomske interese i dospe do drustvenog i nacionalnog programa koji ce nadahnuti sadasnje i buduce generacije". To je bila pocetna ideja Memoranduma. Ali Cosicevi poslanici su nosilijednu drugu poruku u cetiri tocke: Jugoslavija nije ornogucila da se definitivno rijesi srpsko nacionalno pitanje; Srbi su u Jugoslaviji u podredenom polozaju i usprkos podnesenim zrtvama u vrijeme Drugog svjetskog rata Srbi su iskoristavani i nemaju nikakva prava; Srbi izvan Srbije nemaju svoja nacionalna prava; Srbija je izgubila svoju suverenost nakon usvajanja Ustava 1974. godine." Kontaktirali su s tri covjeka: sa Stambolicern i njegovim dvjema desnim rukarna, Dragisom Pavlovicern i Slobodanom Milosevicem. Odgovor prve dvojice bio je sljedeci: "To znaci da treba da unistimo Jugoslaviju, to niposto ne dolazi u obzir, cak ni po cenu nase politicke karijere.":" Dobrica Cosic se prevario. Stambolic je zelio snaznu Srbiju, ali ne pod cijenu podcinjene ili raskomadane Jugoslavije. 5to se tice Slobodana Milosevica, on se savjetovao sa svojom suprugom i povjerenicom.

Afera Memorandum odjeknula je nekoliko mjeseci kasnije, a da se nikad nije doznalo tko je stajao iza toga: srpsko vodstvo, koje je prizeljkivalo osudu tog dokumenta prije nego sto bi trebao biti objavljen, ili sami akademici koji su zeljeli da se njihove nacionalisticke teorije i dalje sire u

39 Ibid., str. 91.

40 Kosta Mihailovic, Vasilije Krestic, Mihajlo Markovic, Anatonije Isakovic, Pavle Ivic, Dusan Kanazir, Milos Macura, Dejan Medakovic, Miroslav Pantie, Nikola Pantie, Ljubisa Rakic, Radovan Samardzic, Miomir Vukobratovic, Ivan Maksimovic, Stojan Celie i Nikola Cobelie. Ibid., str. 16.

41 Iz povjedjivih izvora. 42 Iz povjerljivih izvora.

HNiko nema prava da biie ovai rorod"

51

javnost, a da oni za to ne snose odgovornost jer se Ivan Stambolic, predsjednik Srbije, tome ostro suprotstavio. 24. rujna 1986. go dine beogradski dnevni list Yecemie novosti otkriva postojanje "tajnog dokumenta" koji kritizira politiku i institucije naslijedene nakon Tita, naglasavajuci politicku, gospodarsku i kulturnu diskriminaciju srpskog naroda ne sarno na Kosovu vee u citavoj Jugoslaviji. Objavljivanje nekoliko odlomaka te srpske knjige zalbi, koju je sastavila grupa akademika cija imena jos nisu bila javno objavljena, odjeknulo je poput bombe ne sarno u Srbiji vee i u ciravoj zemlji. Za Zagreb, Sarajevo, Pristinu i Novi Sad Memorandum je bio dokaz ustrajnosti velikosrpskih ideja u krugu beogradske inteligencije. Citava jugoslavenska politicka klasa je to dozivjela kao jedan od najzescih nap ada na Titov komunisticki sustav i na dogmu bratstva i jedinstva jugoslavenskih naroda. U svom clanku naslovljenom "Ponuda beznada" beogradski novinar Aleksandar Dukanovic, koji je objavio prve ulomke Memoranduma, bez dvojbi ocjenjuje taj dokument antikomunistickim i nacionalistickim." Smatrao je da se radi 0 "novom pozivu na bratoubilacki rat i na prolivanje krvi". Osuda je jednoglasno odjeknula u svim medijima Jugoslavije. A Ivan Stambolic osobno osuduje taj "rekvijem za Jugoslaviju",

"Velikosrpska" politika

Memorandum nije bio nikakav manifest u prilog demokratizacije zemlje, niti razmatranje 0 gospodarskoj i drustvenoj krizi koja je tad a harala, kao sto je to tvrdila Srpska akadernija." Nije se radilo cak ni 0 osudi cetiri desetljeca komunizma jer, pozivajuci se na sve 73 stranice u "odbranu ugrozenog srpskog naroda", vise su se napadali sami temelji Titove Jugoslavije nego ideologija. Postavljajuci ideoloska nacela velikosrpske politike, Memorandum je zagovarao odrzanje planskog gospodarstva, no nije se zauzimao za ukidanje monopola Partije. A u to su vrijeme slovenski intelektualci vee trazili slobodne izbore. Memorandum je izrazavao paranoju koja je pripisivala ostalim republikama jugoslavenske federacije da tvore antisrpsku koaliciju te da Hrvatska i Slovenija spremaju zavjeru protiv Srbije. U njemu je osudivana "diskriminacija srpskog naroda", ciji su navodni krivci bili Slovenci i Hrvati, a pogotovo Josip Broz Tito (Hrvat)

43 "Ponuda beznada", Vecemje novosti, Beograd, 24-25. rujna 1986. 44 Mihailovic i Krestic, op.cit.

52

"Niko nema prova da biie ova; narcd"

i Edvard Kardelj (Slovenac), ideologjugoslavenskog komunistickog samoupravljanja. Taj je dokument tvrdio da je jugoslavenski Ustav iz 1974. godine upravo dokaz te antisrpske politike jer je, dodijelivsi republikama i dvjema autonomnim pokrajinama potpunu suverenost, vodio ka konfederaciji Jugoslavije. Naglasavalo se da su tim posljednjim ustavom pokojne Jugoslavije srpski narod i Srbija stavljeni u potpuno neravnopravan i podcinjen polozaj, "Za manje od pedeset godina, dye uzastopne generacije, bile su izlozene istrebljivanju, nasilnoj asimilaciji, preobracanju, kulturnom genocidu, ideoloskoj indoktrinaciji, ponizavanju i poricanju njihove tradicije, pod teretom kompleksa krivice koja imje bila nametnuta", tvrdilo se u Memorandumu, unatoc ociglednim cinjenicama. Proturali su misao da se druga Jugoslavija neprestano pokusava osvetiti Srbima za prevlast koju su bili nametnuli u vrijeme prve Jugoslavije.

Memorandum Srpske akademije je vee u to vrijeme sadrzavao sve nacionalisticke postavke koje ce pothranjivati mrznju, a kasnije podjariti jugoslavenski sukob. Pozivao je na rusenje Jugoslavije, zajednicke drzave juznoslavenskih naroda. Dokument je uporno naglasavao da Jugoslavija, rodena krajem Drugog svjetskog rata, ne zadovoljava srpske interese i da ona doprinosi "potpunom razbijanju nacionalnog jedinstva srpskog naroda". Po njemu, Jugoslavija nije bila rjesenje za srpsko pitanje. Srbi su, dakle, morali ostvariti svoju zelju da svi zive u jednoj drzavi drugacijeg oblika. U jednoj novoj drzavi koja ce biti u stanju okoncati "hrvatsko-slovensku prevlast", Tako je Jugoslavija morala ornoguciti ostvarenje prevlasti srpskih interesa ili prestati postojati. Iako Memorandum nije bio poziv na etnicko ciscenje, bio je to poziv za ujedinjenje Srba rastrkanih sirom Jugoslavije, koji nije iskljucivao uporabu sile i koji je otvoreno dovodio u pitanje unutrasnje granice izmedu sest jugoslavenskih republika.

Pojava tog dokumenta dovela je u nepriliku srpsko vodstvo jer je u ostalim republikama dokument pokrenuo val prosvjeda i izazvao veliku uznemirenost. Da bi se srnirile strasti, zatrazeno je od Srpske akademije da se odrekne Memoranduma i njegovih autora. Ne odricuci se javno ideja za koje se zalagala i koje je, uostalom, dijelio veci dio srpske javnosti, Akademija je izjavila da ona nije autor Memoranduma jer on, uostalom, ne postoji. Tvrdila je da se radi 0 ukradenom tekstu i da su dijelovi objavljeni u tisku sarno skica za projekt koji nikad nije ni predan Akademiji na razmatranje." Srpsko komunisticko vodstvo prihvatilo je tu smicalicu koja

4S Politika Ekspres, 25. rujna 1986., Vecernje novosti, 27. rujna 1986.

"Niko nema prova da bi;e ova; narod"

53

je omogucavala uglednoj kulturnoj srpskoj instituciji da sacuva obraz, a vlastima da ne izazovu gnjev Srba, koji bi se sigurno bili pobunili da je Akademija, utjelovljenje naeionalnog identiteta, bila stroze kaznjena, Prebaeili su ljagu na srpske intelektualce i zestoko osudili njihovo nacionalisticko skretanje. Hitno sazvani, Ivan Stambolic, predsjednik Srbije, Slobodan Milosevic, celnik Partije, i Nikola Ljubicic, predstavnik Srbije u kolektivnomjugoslavenskom Predsjednistvu, odlucili su osuditi Memorandum kao tekst koji poziva na rusenje Jugoslavije i na nasilje.

Miloseviceva sutnja

Iako se naizgled javno priklonio osudi, Slobodan Milosevic ipak zadrzava odmak. On, koji je obicno bio spreman odmah osuditi i najmanje skretanje s doktrine, ovaj put odbija organizirati kampanju protiv Memoranduma, iako mu je, kao prvom covjeku Partije, pripadala ta duznost. Prepustio je Ivanu Stambolicu i Dragisi Pavlovicu da javno napadnu tekst akademika. Ivan Stambolic je ponavljao da "Memorandum u sustini staje na stanoviste suprotno interesima Srba u citavoj Jugoslaviji, jer sarno je Jugoslavija bila resenje srpskog pitanja. Bez nje, srpski je narod osuden na podele i eepanja. A ko bude naknadno zeleo da 'ujedini' takve Srbe na razvalinama Jugoslavije, dovesce Srbiju i srpski narod u sukob sa svim drugim jugoslovenskim narodima i eelim svetom.":" Slobodan Milosevic se, naprotiv, javno ne izjasnjava, osim na zatvorenim sastancima unutar Partije, gdje brani sluzbeno stajaliste i ne propusta nijednu priliku da osudi nacionalizam srpskih intelektualnih krugova.

Miloseviceva sutnja je iznenadila srpskog predsjednika. No, uistinu se zabrinuo tek nakon dogadaja na Kosovu Polju. U lipnju 1987. godine Ivan Stambolic ga je na jednom sastanku ukorio zbog njegove sutnje, no nije uspio pokolebati povjerenje koje su u njega imali ostali srpski politicari, Oni su bili toliko uvjereni u njegovu ispravnost da ih nije nimalo cudilo sto on nema potrebe javno se izjasniti 0 nacionalistickom karakteru Memoranduma, koji je bio ocigledan, Osim toga, buduci da je jugoslavensko vodstvo sumnjicilo Ivana Stambolica da stoji iza nacionalistickih nemira u Srbiji, smatralo je da je to prije Stamboliceva duznost nego Miloseviceva, Za to je vrijeme Slobodan Milosevic izigravao poslusnog ucenika

46 Ivan Starnbolic, op. cit., str. 120.

54

"Niko nema prava cia bije ovaj noted"

mnozeci svoje izjave protiv "antisocijalisticke" ideologije. 2. lipnja 1987. go dine izjavljuje pred politicarima i generalima okupljenima u Institutu za drzavnu sigurnost: "Razvoj nacionalizma u visenacionalnoj zajednici, kakva je Jugoslavija, najveci je otrov koji i unutrasnji i spoljni neprijatelj nastoji da unese u nasu zemlju ... Sta je drugo nego crni nacionalizam pojava Memoranduma Srpske akademije nauka i umetnosti, u kome se predlaze razbijanje Jugoslavije( ... ) posle toga nema opstanka nijednom narodu ni narodnosti( ... ) Zato, kada govorimo 0 aktivnostima komunista, moramo da znamo da bilo kakvo koketiranje sa nacionalizmom ne doprinosi, nego naprotiv, koci, otezava, usporava i onemogucava onaj uspesni drustveni razvoj za koji se bori Savez komunista. Onu Titovu politiku bratstva i jedinstva na kojoj je jedino moguce da opstane Jugoslavija."?

Ali za Dobricu Cosiea sutnja Slobodana Milosevica znacila je odobravanje. Nakon Kosova Polja intelektualci nacionalisti i srpska javnost vidjeli su u Milosevicu covjeka predodredenog da preuzme u ruke interese srpskog naroda. A definitivan prestanak sluzbene kampanje protiv Memoranduma nakon Osme sjednice, odrzane u rujnu 1987., sarno ihje ucvrstio u tom uvjerenju." Za intelektualce nacionaliste Slobodan Milosevic ce ubuduce predstavljati utjelovljenje sudbinskog covjeka kojeg su ocekivali, sposobnog da oblikuje njihove nacionalisticke ideale, izlozene u Memorandumu, u politicki program. Vrazji segrti su kolo poveli.

Preuzevsi ideologiju nedovrsenog manifesta, Milosevic se nije rukovodio svojim uvjerenjima vee je zadovoljavao svoju osobnu bezumnu ambiciju. Njegovo preuzimanje vlasti 1987.godine i pobjeda konzervativnog krila u Srbiji onemogucit ce bilo kakav demokratski dogovor 0 buducnosti Jugoslavije. Njegova politika se najprije definirala oko dihotomne formule Tito-Kosovo. U Partiji se nametnuo kao jamac jugoslavenskog jedinstva, kao osoba koja je sposobna osigurati vjecnost socijalizma i Titove ideologije, au javnosti je preuzeo uzde srpskog nacionalizma na Kosovu. Ta mu je dvostruka igra s jedne strane osigurala podrsku politickog aparata kojim ce potpuno zavladati, as druge potporu intelektualaca disidenata i narastajuceg narodnog pokreta koji ce ga izabrati za nacionalnog vodu, Od tog je trenutka Slobodan Milosevic raspolagao najvaznijim odskocnim daskama za ucvrscenje svoje vlasti: partijskim aparatom, vojskom, medi-

47 Slavoljub Dukic, op. cit., str. 47.

48 Mihailovic i Krestic, op. cit., str. 42. i 85.

"Niko nerno provo do bi;e ova; narod"

55

jima i narodnom podrskorn. Njegov munjevit uspon udaljit ce za dugo vremena Srbiju od puta kojim su krenule ostale istocne zemlje. Odlucan da sacuva vlast u svojim rukama, sprjecavat ce svaki pokusaj demokratizacije sustava, a da to nije ni najmanje uznemirilo intelektualnu elitu, koja je radije izabrala naciju nego demokraciju. Zbog toga sto su budili zatomljenu srpsku tisucljetnu zudnju za osvetom i poticali ratnicki zov za ujedinjenjem Srba sirom Jugoslavije, sto je Milosevic proveo u djelo, srpski ce intelektualci snositi odgovornost za nevolju koja ce uslijediti. Izbor koji je pocinila Srbija uvjetovat ce pojavu nacionalizama obiljezenih osjecajern ugrozenosti u citavoj Jugoslaviji i zaostrit ce stare podjele izmedu njenih naroda, izvlaceci tako na svjetlo dana sve unutrasnje proturjecnosti Federacije.

57

2.

OSV AJANJE VLASTI

"Na ovom mestu u srcu Srbije, na polju Kosovu, pre sest vekova, pre punih sesto godina dogodila se jedna od najvecih bitaka onoga doba (. .. ) Ako smo izgubili bitku, onda to nije bio sarno rezultat drustvene superiornosti i oruzane prednosti Osmanlijskog Carstva, vee i tragicne nesloge u vrhu drzave ... Nesloga i izdaja pratice i dalje srpski narod kao zla kob kroz citavu njegovu istoriju."

"( ... ) Kosovsko junastvo vee sest vekova inspirise nase stvaralastvo, hrani nas ponos, ne da nam da zaboravimo da smo jednom bili vojska velika, hrabra i ponosita .... Sest vekova kasnije, danas, opet smo u bitkama. One nisu oruzane, mada i takve jos nisu iskljucene."

Sio-bol

Sisao je s neba. Tocno u podne sletio je helikopter i spustio ga pred milijun Srba. Iz nepregledne mase ljudi koja se gomilala na ogromnoj Kosovskoj poljani, nekoc natopljenoj krvlju srpske vojske koju je pobijedio turski osvajac, odjeknulo je klicanje: "Slo-bol Slo-bo!" "Slobo, slobodo!" Bez osmijeha, kao da ga se zanos svjetine ne tice, predsjednik Srbije se popeo stepenicama na svecanu tribinu ukrasenu crvenim zastavarna."

49 Slobodan Milosevic je 8. svibnja 1989. izabran za predsjednika Srbije, nakon isteka mandata na celu komunista Srbije.

58

Osvaianie vlasti

Zatimje zauzeo mjesto uzjugoslavenske sluzbene predstavnike. Na tribini su bili prisutni: predsjednik Predsjednistva Jugoslavije Slovenac Janez Drnovsek, predsjednik Vlade, Hrvat Ante Markovic, srpski general Veljko Kadijevic, tadasnji ministar obrane, predsjednik Partije Makedonac Milan Pancevski i predstavnici svake od sest saveznih republika koji su, u ime jugoslavenskog jedinstva, bili obvezni prisustvovati toj sluzbenoj svecanosti.

Bio je prisutan i srpski pravoslavni patrijarh German i citav niz popova u cmim mantijama, kojima je prvi put nakon pedeset godina komunizma bilo dozvoljeno da obave liturgijski obred prigodom jedne sluzbene svecanosti. Usred opce ravnodusnosti jugoslavenski predsjednik je prvi uzeo rijec. Govomici su se izmjenjivali uz mlaki pljesak gomile koja je s nestrpljenjem cekala svog idola. Zatim se Slobodan Milosevic podigao i priblizic mikrofonu. Gomila, znojava od vlazne topline i rakijskih isparavanja, zatreperila je. Njegov je glas opcinjavao tu masu muskaraca i zena, koji su stizali sa svih strana da bi slavili tog sudbinskog covjeka koji je "vratio dostojanstvo srpskom narodu". Dolazili su pjesice, kolima, autobusima, specijalnim vlakovima pa cak i avionom iz najzabacenijih krajeva Jugoslavije iii iz velikih europskih gradova. Neki su cak i presli ocean krenuvsi iz Australije, Sjedinjenih Americkih Drzava iIi iz Kanade.

Svi su slavili novog Mesiju:

''OJ, Slobodane, da te nije bilo, srpsko bi se ime zaturilo. " "Care Lazo, nisi imo srece,

da se Slobo pored tebe sece!"

Tog 28. lipnja 1989. Srbi su klicali onome koji im je obecavao da ce se u njihovo ime obracunati s Povijesti i da ce dobiti bitku izgubljenu prije sesto godina. 28. lipnja 1389. godine na tom je istom mjestu, na Kosovu polju, potpuno porazen srpski car Lazar i njegovih 70.000 ljudi. Taj je poraz oznacio kraj srpskog srednjovjekovnog carstva i uspostavljanje skoro pet stoljeca otomanske vladavine. Od tog dana Srbi obiljezavaju taj tragican datum, ne slaveci toliko poraz koliko junacku "zrtvu" naroda koji se borio "za slobodu i krst casni" i koji je prolio svoju krv braneci posljednju utvrdu krscanstva pred muslimanskim osvajanjem Europe. Stoljetne epske pjesme pripovijedaju 0 "Kosovki djevojci" koja luta poljem nakon bitke ne bi li pronasla leseve svojih najmilijih ili 0 "majci devet Jugovica" koja je u pokolju izgubila sve svoje sinove. Iz tog je slavljenog poraza roden najvazniji mit srpskog naroda: mit 0 junackom narodu koji se kroz povijest

Osvajanje viasti

59

uvijek borio na strani dobra i casti, bezbroj puta zrtvovan i osuden na duga stradanja, no koji ostaje i dalje spreman zrtvovati se za svoju slobodu i slobodu drugih. Ipak, ta je slika, usadena u kolektivnu srpsku memoriju, zanemarivala cinjenicu koju su povjesnicari dobro poznavali: uz vojsku cara Lazara borili su se i drugi narodi, medu kojima i Albanci. Tek je naknadno, da bi se opravdao gubitak srpske srednjovjekovne drzave, legenda razvila temu 0 izdaji i razdoru. Iz istog razloga i smrt postaje junacki podvig koji vodi vjecnom zivotu. te car Lazar svjesno izabire nebesko kraljevstvo da bi spasio vjeru i sacuvao identitet srpskog naroda.

sesro godina kasnije Slobodan Milosevic se pojavljuje kao spasitelj, ujedinitelj i osvetnik srpskog naroda, cuvar njegovih svetih vrijednosti. Da bi oprao ovaj poraz, on obecava nove bitke. Politika koju je vee dvije godine vodio nije ostavljala mjesto sumnji 0 njegovim ambicijama. Prihvatio je ideologiju nedovrsenog manifesta beogradskih akadernika, a svoju je vladavinu obiljezio znakom Kosova. Odrijesio je uzde nacionalizrnu, obecavajuci ponovno uspostavljanje srpskog carstva na Balkanu, koje je, po tumacenju tadasnje nacionalisticke propagande, najprije zbrisala otomanska vojska, koje je zatim bilo ostavljeno po strani u trenutku ponovnog radanja u obliku versaillske lugoslavije (1918.) i koje konacno unistava Tito i njegov Ustav iz 1974. godine, smanjujuci Srbiju dodjeljivanjem statusa siroke autonomije Kosovu i Vojvodini te lisavajuci srpski narod njegovih prava. Vee je u ozujku 1989. Milosevic prisilio saveznu vladu na uzmak i uspostavio je srpsku prevlast nad dvjema pokrajinama ukidajuci njihovu autonomiju. No, cekao je godisnjicu bitke na Kosovu polju da bi proslavio svoju pobjedu. lugoslavensko vodstvo i sluzbeni predstavnici ostalih pet republika na taj su nacin bili prisiljeni prisustvovati velicanju srpskog ponovnog osvajanja Kosova i ustolicenju Slobodana Milosevica za vodu svih Srba. Vecina zapadnih diplomata na duznosti u lugoslaviji odbila je svojim prisustvom podrzati taj nacionalisticki revansizam, Oni nisu zaboravljali da je protest Albanaca protiv ukidanja autonomije pokrajine ugusen u krvi. Dvadeset pet osoba je ubijeno, a stotine uhiceno. Od tog dana pokrajinu kontrolira 15.000 vojnika zajedno s vise tisuca pripadnika specijalne policije.

Tog istog dana, 28. lipnja, 1.800.000 kosovskih Albanaca se sklonilo u kuce, Ulice i trgovi, koji obicno vrve ljudima, bili su pusti, a minareti tihi cak i u vrijeme molitve. Pokrajina je pruzala apokalipticnu sliku. Za to su vrijeme ispred Memorijalnog centra na Gazimestanu, gdje se uzdizao spomenik srpskimjunacima sasada vee povijesnim datumima 1389.-1989., na vjetru vijorile stotine tisuca srpskih zastava, od kojih su brojnije bile

60

Osvaianie vlast;

one oznacene pravoslavnim krizem nego crvenom zvijezdom. Neki su pjevali nacionalisticke pjesme, neki su nosili plakate sa slikom novog oca nacije i taj raspojasani nacionalizam nije dao naslutiti nista dobro. Jugoslavenski politicari koji su sa tribina tome prisustvovali nisu prozborili ni rijec. No, ti simboli, govor jednoga i sutnja ostalih bili su dovoljno rjeciti. Jugoslavija nije postojala. Sva slava pripadala je Srbiji.

Uskrnuce Srbije

Svi su srpski mediji bili ukljuceni u pracenje tog dogadaja. Vee su dvije godine sirili histericnu propagandu nacionalizma, a 28. lipnja je bio vrhunac onog sto je tisak nazivao "budenje naroda", Beogradska televizija je prenosila "veliko okupljanje srpskog naroda" kao izuzetnu predstavu. Bog i batina malog ekrana, Dusan Mitevic, upotrijebivsi neuobicajena sredstva, od ove je svecanosti ucinio povijesni dogadaj. Rezultat je bio uvjerljiv. Srpski gledatelji su imali osjecaj da osobno sudjeluju u "uskrsnucu" Srbije, a oni iz ostalih republika su se zabrinuli zbog zlokobnih slutnji koje je ta velicanstvena predstava nagovjestavala, Svi su beogradski mediji pjevali hvalospjeve novom lideru, koji je srpskom narodu vratio "kolektivno dostojanstvo" ponovno preuzevsi "njihovu svetu zernlju". Opcinjeno gradanstvo je u zboru ponavljalo: "Zahvaljujuci Slobodanu Milosevicu, u koga narod bezrezervno veruje, Srbi su se ponovo ujedinili, poimajuci najzad posle sest vekova da sarno ujedinjeni mogu ici napred." A dan uoci proslave Politika je pisala: "Vee sest vekova Kosovo ceka da se njegovi sinovi vrate i kazu: ova zemlja je nasa i ostace to zauvek." Sutradan je pisalo: "Hiljade i hiljade ljudi slivaju se ka putevima koji vode blagom uzbrdicom ka Velikom polju ... Narod napreduje i nista ga ne moze zaustaviti." Rezimski propagandni stroj je djelovao na emocije, velicao proslost i manipulirao kolektivnim sjecanjern pripremajuci duhove za rat koji je Slobodan Milosevic upravo nagovijestio.

Okupljanje 28.lipnja 1989. godine bilo je epilog "kosovskog pitanja", Mit 0 Kosovu se sirio izvan granica povijesne kolijevke naroda da bi se prosirio svugdje gdje su postojali srpski grobovi. Poticano je mucenistvo Srba, ana umu su bila nova osvajanja. Na Gazimestanu Slobodan Milosevic se nije obratio sarno Srbima Srbije vee svim Srbima u Jugoslaviji. Velicanje kosovskog mita ujedinjavalo je sve Srbe koji su, nakon otomanske pobjede i dozivljenog poraza 1389. godine, prognani i raseljeni po Balkanu. Bivsi aparatcik preobrazen u tribuna nije vise pozivao na ujedi-

Osvajanje vlasfi

61

njenje Srbije, jer je to vee bio obavio, sada je pozivao na ujedinjenje citavog srpskog naroda. Nakon sto je osvajanje "kolevke srpstva" okoncano, autonomija pokrajina ukinuta, a Srbija ujedinjena, stanje kosovskih Srba i Crnogoraca, koje su nacionalisti, a zatim i Partija iskoristavali vise od cetiri godine, naglo ce pasti u zaborav. Mediji ce se odsad posvetiti Srbima koji zive izvan Srbije, a koji su po Memorandumu bili isto tako izlozeni diskriminaciji kao i njihova braca na Kosovu ... Srpska se stvar tako premjestila izvan Srbije, na zapad Jugoslavije, Ciji su dani vee bili odbrojani.

Citava ce Srbija slijediti Milosevica u tom suludom pohodu. Odlucivsi da povede Srbe u pohod za srpski identitet, Slobodan Milosevic je dobio podrsku intelektualne crkvene elite, kojaje upravo dobivala pravo gradanstva u Srbiji, i srpskog puka koji je njime bio doslovno opcinjen. Obozavanje koje su mu iskazivali skoro svi Srbi, i to iz svih drustvenih slojeva, djelovalo je zastrasujuce. Lijecnici, knjizevnici, umjetnici, istrazitelji, umirovljenici, studenti, seljaci, svi su oni uglavnom smatrali da je Slobodan Milosevic vratio srpskom narodu cast. Cak su mu i najzesci komunisti rado oprastali njegove ideoloske oslonce. Dobrica Cosic, ali i knjizevnik i akademik Matija Beckovic, slikar Mica Popovic i mnogi drugi koje je komunisticki rezim godinama sprjecavao da progovore u javnosti, koristili su svoju novostecenu slobodu da brane novog srpskog vodu. "Prvi srpski politicar od 1945. go dine koji je jasno postavio srpsko nacionalno pitanje", izjavljivao je to jos 1988. Dobrica Cosic. Srpska dijaspora u inozemstvu ga je podrzavala, Zajednicki su mu klicali oni koji su napustili zemlju iz ekonomskih razloga i antikornunisticki poslijeratni emigranti. Te 1989. godine Slobodan Milosevic je bio na vrhuncu slave. Svugdje se mogao vidjeti njegov lik, na pravim fotografijama ili na slikama izrezanim iz novina, zauzimao je pocasno mjesto u izlozima, automobilima i autobusima, kaficima i restoranima, tvornicama i uredima. Malo-pomalo njegov je portret zamjenjivao Titov u sluzbenim zgradama, tako daje 1989. godine lik Josipa Broza, osnivaca druge Jugoslavije, bio skoro nestao iz Srbije.

Slobodan Milosevic je iskoristio narodni pokret ponesen srpskim nacionalizmom kao odskocnu dasku za osvajanje vlasti u srpskom politickom aparatu i tako je postao apsolutni vladar Srbije. Zamijenivsi jednu ideologiju na zalazu drugom koja je bila u punom jeku, on je uspio spasiti sustav. A uzdizuci do ranga svete vrijednosti ujedinjenost oko vode i osudujuci izdaju koja je uzrokovala najvece nacionalno zlo, kosovski mit je savrseno posluzio autoritativnom nacinu vladanja. Od 1987. godine Milosevic se upravo sluzio tim vjerovanjima i stereotipima koje je intelektualna elita

62

Osvajanje vlast;

izvukla na povrsinu da bi se rijesio svih svojih protivnika i ujedinio mase pod vodstvom novog vode.

Po zavrsetku Os me sjednice zaprijetio je navodnom voIjom gradana svima onima koji ga nisu podrzali, Podjario je nezadovoIjstvo srpskog naroda kome je bio povrijeden nacionalni ponos, te je lazima i manipuliranjem uspio u svoju korist okrenuti ogromnu kolicinu frustracije i gnjeva koja se cetrdeset godina talozila, Narod je sve zesee protestirao protiv sudbine namijenjene kosovskim Srbima, ali i protiv potpune nedjeIotvornosti Partije suocene s drustvenom i gospodarskom krizom. Pocetkorn 1988. godine tisuce radnika bijesno defiliraju ulicama Beograda uzvikujuci: "Hocemo hleba i promena". No, drustvene nedace nisu bile svojstvene sarno Srbiji. Citava Jugoslavija je bila zahvacena valom strajkova, koji su bili odgovor strogim mjerama savezne Vlade Branka Mikulica, Narod je krivio komunisticku vIast i osudivao privilegije nomenklature. Slobodan Milosevic, koji je u to vrijeme njegovao Iik skromnog sluzbenika, zivio u jednostavnom peterosobnom stanu i vozio staru "zastavu", pozurio se podrzati njihove zahtjeve. Tako se docepao i ovog protesta, kao sto je nekoliko mjeseci ranije prigrabio nacionalisticko komesanje. A ta je dvostruka politicka otimacina otvorila vrata najgorem populizmu.

Oportunist

Slobodan Milosevic nije imao politicki program ni viziju buducnosti, No, vee je tada pokazivao izuzetnu sposobnost iskoristavanja svega sto mu se pruzalo, Njegov oportunizam, koji ni najmanja trunka savjesti nece pokolebati, posluzit ce mu umjesto strategije. A njegova politicka genijalnost pocivala je jedino na izvanrednom poznavanju politickog aparata i njegova funkcioniranja. Slobodan Milosevic se kao celnik Partije naizgIed okrenuo protiv svoje vIastite stranke, kritizirajuci postojece politi eke institucije koje nisu vise imale nikakva ugleda u srpskoj javnosti. Nazivao ih je go mil om oportunista i obecao je Srbiji velike promjene. Obecao je "borbu protiv privilegija ljudi u vrhovima vlasti, protiv pljacke i pokvarenosti birokratije". A da bi zadovoljio nacionalisticke teznje koje su dijelili i oni koji su trazili kruha, predlozio je ustavnu reformu koja je trebala omoguciti Beogradu da uspostavi potpunu vlast u autonomnim pokrajinama Vojvodini i Kosovu.

Slobodan Milosevic je tada pokrenuo pravu "kulturnu revoluciju", Ulicne demonstracije su postale njegovo najdjelotvornije sredstvo ostva-

Osvajanje vlasti

63

renja ciljeva. Ustavna reforma koju je obecavao nije se mogla ostvariti zakonitim putem. Nasuprot Ivanu Stambolicu, kojije dobio podrsku politicara iz Vojvodine i Kosova, Milosevic, koji je zahtijevao definitivno ukidanje autonomije pokrajina, nije mogao racunati na povjerenje Pristine i Novog Sada. Ali je zato znao da ce ga u ime ponovnog osvajanja Kosova ulica slijediti. Pocetkom 1988. go dine objavljuje da ce nametnuti svoju reformu "vanustavnim sredstvima". Ljeti iste godine pokrece prva narodna okupljanja, "spontane mitinge", kako ih je kontrolirani tisak odmah imenovao. Pozvao se na zakonitost naroda kojim se ukida nezakonitost institucija, kako bi prikrio pravi pravcati drzavni udar. Nakon nekoliko mjeseci mitinga i narodnog zanosa uspio je maknuti sve neprijatelje u vlastitim redovima i cistkama temeljito obnoviti drzavni aparat.

Politicko vodstvo Vojvodine, pokrajine na sjeveru Srbije ravnopravno naseljene Srbima i ne-Srbima, uglavnom Madarima, Slovacima, Hrvatima i Rusinima, strastveno se zalagalo za autonomiju. Slobodan Milosevic se potrudio da ga ukloni. Vee su u lipnju vode srpskog nacionalistickog pokreta s Kosova pozivali na pohod na Novi Sad, glavni grad Vojvodine, a 9. srpnja su tu prijetnju i ostvarili. Na ulice Novog Sada srucilo se oko 1.500 Srba s Kosova, a gradani su ih pozdravljali pljeskom i pruzali im bukete cvijeca, "Ovde je Srbija, Kosovo je Srbija, ujedinjeni smo jaci", izvikivali su demonstranti. Culi su se i glasovi protiv lokalnih politicara. Srbin Bosko Krunic, predstavnik Vojvodine u vodstvu SK Jugoslavije, pozurio se sutradan prijaviti Slobodanu Milosevicu nacionalisticki karakter demonstracije, uvjeravajuci ga da ne smije smanjiti autonomiju pokrajine i isticuci da, za razliku od stanja na Kosovu, Srbi tu nisu ugrozeni. No, ocito je slabo poznavao srpskog lidera.

Ta je prva demonstracija, koju su predvodili Miroslav 501evie i njegovi prijatelji iz Kosova Polja, bila uspjesan test. Politicari Vojvodine su se uplasili. Slobodan Milosevic je ukljucio taj model protestiranja u postojeci sustav i zaduzio je novog ministra unutrasnjih poslova Radmila Bogdanovica, svog covjeka, da tajno organizira i nadgleda niz okupljanja u citavoj Srbiji, koja ce biti nazvana "mitinzi istine", Policijaje izabrala predvodnike. "Postali smo njegova udarna pesnica", povjerit ce Miroslav 50- levic.t" Osim policijom, Slobodan Milosevic se posluzio i medijima koji su bili pod njegovom kontrolom. Beogradski tisak je odmah pokrenuo of enzivu protiv vojvodanskih politicara optuzujuci ih za "separatisticke teznje

50 Miroslav Solevic, op. cit., Borba, 9. veljace 1993., str. 11.

64

Osvajanje vlasti

u nameri da razbiju jedinstvo Srbije i srpskog naroda". Lazi i manipulacije koje su osvanule u novinama sprjecavale su svaku raspravu jer su sve svodile na sukob izmedu demokratskih snaga okupljenih u Beogradu oko Milosevica i antidemokratskih snaga koje su, buduci da su se suprotstavljale ustavnoj reformi, navodno bile protiv bilo kakve reforme. Tijekom ljeta je tako organizirano desetak demonstracija sirom Vojvodine, a demonstranti su redovito izrazavali "bezrezervnu podrsku" srpskom vodstvu i prvom covjeku Partije, Slobodanu Milosevicu. Tisakje uskoro nazvao taj pokret "antibirokratskom revolucijom", ciji je cilj bio maknuti iz redova vlasti "korumpiranu elitu", kao sto je to bio obecao voda drzavnog aparata. Onima koji su Milosevicu prigovorili da ohrabruje tu pIimu nacionalizma, odgovorio je prvi i posljednji put u svojoj karijeri: "Ljudi imaju pravo da se okupljaju i da protestuju ako drzava lose funkcionise ili ne funkcionise uopste, (. .. ) Okupljanja su sarno demokratski, casni i predvidivi refleksi stanovnistva koje se oseca ugrozenim. Da bi ona prestala, dovoljno je otkloniti im uzroke."

U rujnu i listopadu 1988. go dine populisticki val je preplavio citavu Srbiju. Nije bilo grada u kojem nije odrzan "miring istine". Desetine, ponekad stotine tisuca ljudi svih dobi slijevalo se na trgove. Sluzbeno, da se objavi "istina" 0 polozaju srpskog naroda na Kosovu. "Kosovo je Srbija", skandirali su osudujuci cijepanje Srbije koje je nametnuo "Hrvat Tito s ciljem da oslabi" njihovu repubIiku. Srpski mediji su izvjestavali sa svakog okupljanja i nisu okIijevaIi preuvelicati broj sudionika kako bi stvorili dojam 0 pravoj pravcatoj narodnoj revoluciji. Tekstovi, slike, govori svakodnevno su se pojavljivali u novinama, a televizija je najveci dio svog dnevnika posvecivala dogadajima. Mediji su postali glavno sredstvo politickog arsenala Slobodana Milosevica za homogenizaciju srpske javnosti.

Na svakom koraku svjetina je pjevala tom sudbinskom covjeku, mahala njegovom slikom, posvecivala mu stihove: "Sav se narod pita,/ko ce mu u srcu zameniti Tita./Sada znamo,/Slobodan mu ime/ i svi mi sel ponosimo njime!"

Jedan kult licnosti zamijenjen je drugim. Novi je voda bio ne sarno slavljen vee i sticen. "Ko naumi da nam dirne,lu Slob ina pravazletece mu, letece mu,/sa ramena glaval" IIi jos: "Slobo, Slobo, u pomoc nas zovi,l hitacemo, hitacemo kao sokolovi!"

Slobodan Milosevic je njegovao svoj Iik i stvorio je od sebe tribuna.

Nije vise oklijevao pojaviti se u javnosti i naucio je kako potaknuti mase kratkim i zvucnim recenicama. No, postao je karizmatski voda prvenstveno

Osvaianie vlast;

65

zahvaljujuci televiziji, a ne sarno svojim govorima. Kad bi se pojavio za govornicom, odusevljena svjetina mu je klicala i s jos vecim zarom zahtijevala smjenjivanje politicara koji bi se premlako zauzimali za srpsku stvar. No, nista nije prepusteno slucaju, Insceniranje "spontanih okupljanja" je bilo pazljivo pripremano. Organizatori su odlucivali 0 datumu, mjestu, govorima i 0 odvijanju citave demonstracije. Demonstrante su odvozili u gradove autobusima ili specijalnim vlakovima koje bi vlast ili direktori drzavnih poduzeca zakupili. Radnici su imali pravo odsustvovati citav dan s posla ako su sudjelovali na demonstracijama, a ponekad su cak otvoreno nagovarani da odu. "Nismo imali problema sa saveznom policijom. Zauzvrat, Petar Palkovljevic-Pinki, sef vojvodanske policije, zadavao nam je grdne muke. Prijetio je da ce hapsiti demonstrante, pa cak i moje policajce ako se nadu u Novom Sadu", ispricao je srpski ministar policije Radmilo Bogdanovic."

U listopadu 1988. go dine vojvodanski Madar Mihalj Kertes, revnosni sitni sluzbenik, koji je prvenstveno bio oportunist, preuzeo je vodstvo radnika iz Backe Palanke koji su krenuli na Novi Sad. Beograd gaje zaduzio, zajedno s Nedeljkom Sipovcem i Radovanom Pankovim, da organizira smjenjivanje pokrajinskih celnika. Stigavsi u Novi Sad, demonstranti su "u demokratskom poletu usmerenom protiv birokratije i korumpirane oligarhije" bacali kamenje i jogurte na zgradu Pokrajinskog komiteta. Zapoceli su ono sto ce se, ne bez ironije, nazvati "jogurt revolucijom". Uspaniceni celnici su zatrazili intervenciju jugoslavenske vojske. Beograd se tome suprotstavio. U noci izmedu 6. i 7.listopada vodstvo Vojvodineje podnijelo kolektivnu ostavku i odmah je zamijenjeno Milosevicevim Ijudima, koji su pokrenuli strahovite cistke u citavoj pokrajini. Nekoliko tisuca pripadnika partijskog kadra je otpusteno, a vise od 6.000 clanova iskljuceno. U sijecnju sljedece godine Nedeljko Sipovac je bio na celu preciscenog Saveza komunista Vojvodine, a Radovan Pankov je bio clan vodstva.

18. listopada 1988. godine Slobodan Milosevic zahtijeva pred Centralnim komitetom Jugoslavije, vrhovnim organom Partije, smjenu kosovskog vodstva. Buduci da je citavo albansko stanovnistvo podrzavalo kosovsko vodstvo u njegovu odbijanju ukidanja autonomije, Milosevic nije mogao iskoristiti "demokratsku volju naroda" za njegovo smjenjivanje. "Odmah da vam kazem, drugovi, Srbija, kao sto je poznato, nema pre tenzija na teritorije ostalih republika, ali ima pretenzije na teritoriji svoje

51 Radmilo Bogdanovic, Profil, Beograd, br. 15, 1998., str. 15.

66

Osvaianie vlasl;

Republike", izjavio je pred Centralnim komitetom optuzujuci vodstvo Kosova za odgovornost zbog pogorsavanja stanja u pokrajini." Centralni komitet Jugoslavije, koji je od ljeta 1988. zahtijevao da se prekinu "protestna okupljanja i euforicni i neobjektivni napisi (srpske) stampe", predlozio je kompromis. Zatrazene su ostavke predstavnika Srbije i predstavnika Kosova u Predsjednistvu Centralnog komiteta Komunisticke partije. Albanac Kolj Siroka se pokorio naredenju, ali je Milosevic prosvjedovao protiv tajnog izglasavanja povjerenja njegovom savezniku Dusanu Ckrebicu, Prijetio je da ce izvesti narod na ulice te je Centralni komitet popustio pred njegovim zahtjevima. Nekoliko komunistickih celnika priznat ce kasnije da su bili preslabi i da su tog dana propustili "posljednju priliku" da ga zaustave."

Dogadanje naroda

Nakon toga je Slobodan Milosevic jos snaznije nastavio svoju nacionalisticku ofenzivu. Populisticki val se tada prebacio u susjednu Republiku Crnu Goru, gdje su se ogorceni radnici, koje je Beograd potajno ohrabrivao, pobunili protiv "birokratije, korupcije i privilegija". 17. studenog 1988. godine srpski je lider uspio ishodovati smjenu novog partijskog eelnika na Kosovu Kaqushe J ashari i njenog prethodnika popularnog Azema Vllasija. Vodstvo Partije je povjereno Rahmanu Morini, bivsem nacelniku policije Kosova, albanskog porijekla, no odanog Srbima. Tog istog dana tri tisuce albanskih rudara iz rudarskog kompleksa Trepca stiglo je u Pristinu protestirajuci protiv smjenjivanja njihovih celnika. Sutradan im se pridruzilo vise od sto tisuca Albanaca koji su stizali iz svih krajeva Pokrajine. Prvi put nakon nemira iz 1981. Albanci su ponovno izasli na uliceo Protest je trajao pet dana, no to nije nimalo uznemirilo Slobodana Milosevica, Oko cetiristo ljudi specijalnih postrojbi savezne policije poslano je u pokrajinu. Osim toga, znao je da ce 19. studenog milijun Srba odgovoriti na njegov poziv i okupiti se u Beogradu, zahtijevajuci povratak Kosova u srpsko okrilje. Za potrebe "najveceg mitinga svih vremena", pripremanog nekoliko tjedana unaprijed, mobilizirano je pola republickog voznog parka vlakova i autobusa. Plima ljudi koja se od ranog jutra slijeval a na ogromnu poljanu kod usca Save u Dunav, nedaleko od centra

52 Nin, Beograd, 23. listopada 1988.

53 Zdravko Tomac, Iza zatvorenih vrata, Izd. Organizator, Zagreb, 1992., str. 52.

Osvajanje vlast;

67

Beograda, trebala je dati legitimitet Milosevicevoj politici u trenutku kad su ga ostale jugoslavenske republike kritizirale. Namecuci mitinge, srpski je voda name tao svoj zakon saveznim vlastima. S govornice specijalno sagradene za ovu priliku raspaljivao je zanesenu gomilu:

"Beskrajna patnja Srba i Cmogoraca na Kosovu nezaleciva je rana na njihovu srcu kao i na srcu cele Srbije. Ali, nije vreme za tugu, vee za borbu. ( ... ) Bitku na Kosovu mi cemo dobiti bez obzira na prepreke ( ... ) Pobedicerno, dakle, bez obzira sto se i danas, kao nekad, protiv Srbije udruzuju njeni neprijatelji van zemlje sa onima u zemlji (. .. ) Njima porucujemo da uopste nismo plasljivi, da u svaku bitku ulazimo s namerom da je dobijemo ( ... ) Neka nikoga ne cudi sto se Srbija letos digla cela na noge zbog Kosova ( ... ) Zato ce Kosovo ostati u Srbiji."

Zatim je Milosevic konacno izgovorio ime Jugoslavije, mozda da bi smirio svoje projugoslavenski orijentirane pristalice, kojih je najvise bilo u JNA, ili je vee tada proricao: "Jugoslavija nece izdahnuti za konferencijskim stolom, kako se njeni neprijatelji nadaju. Jugoslavija stecena borborn, velikom ce se borbom i braniti."

Prornatrajuci gomilu kako mase Milosevicevim portretima, srpskim i jugoslavenskim zastavama, srpski knjizevnik Milovan Vitezovic izjavljuje: "Istorija ce pamtiti ovu godinu kao godinu kada se dogodio narod!" "Antibirokratska revolucija" je bila u punomjeku, srpski narodje imao glavnu ulogu, a Slobodan Milosevic najvecu korist. Dogadanje naroda mu je posluzilo za obnovu komunistickog sistema koji je bio na izdisaju i koji je u gotovo cijeloj Istocnoj Europi pomalo nestajao. Osim toga, dogadanje narodaje podrazumijevalo da se razjedinjeni srpski narod, voden mocnim vodom, ponovno ujedini zanesen vjerom 0 zajednickoj nacionalnoj sudbini. Tako se "dogadanje naroda" 1989. godine pretvorilo u "dogadanje vode". Vecina srpskih tjednih listova je te 1989. go dine izabrala Slobodana Milosevica za "coveka go dine 1989.". Brojnim cistkama prigrabio je vlast u citavoj republici, ukljucujuci Kosovo i Cmu Goru, i postavio je novu ekipu koja mu je bila krajnje odana. Opozicija vise nije postojala. Tko god se nije pokoravao interesima Drzave, bio je optuzen za izdaju nacionalne stvari. Pojedinci koji su osudivali nacionalisticku histeriju i upozoravali na opasnost od totalitamog skretanja bili su izolirani i osudeni na sutnju. Azem Vllasi je to dobro primijetio: "Kosovo je Milosevicu posluzilo kao idealna sans a za obracun sa svim politickim oponentima, za ucvrscivanje vlasti, za juris na Jugoslaviju.">'

54 Azem Vllasi, Borba, Beograd, 8/10. veljace 1993.

68

Osvaianie vias!;

Nakon tri mjeseca organiziranja mitinga pod dirigentskom palicom Beograda celnici susjedne republike erne Gore bili su primo rani podnijeti ostavke, a 11. sijecnja 1989. zamijenile su ih osobe naklonjene Slobodanu Milosevicu, ledina greska smijenjenog vodstva bilaje sto su osudili "velikosrpski" nacionalisticki karakter demonstracija i "pucisticki" stav njihovih voda, Bosna i Hercegovina je jedva izbjegla tu nacionalisticku poplavu. Aktivisti Kosova Polja su u rujnu 1988. pokusali organizirati okupljanje u Jajcu, gdje su u studenom 1943. postavljeni temelji Titove lugoslavije. Ali vlasti Bosne i Hercegovine su zabranile demonstracije. Strepeci od ostre reakcije jugoslavenskog vodstva, Slobodan Milosevic je pozvao na red svoje vjerne sluge koji su imali cvrstu namjeru prosiriti plimu mitinga i na ostale republike. "Mogao se on i oglusiti 0 pritiske, dok mi ne sredimo Bosnu. Ne bi to dugo potrajalo. Muslimani bi nas bili podrzali u ime Jugoslavije", zalio je Miroslav Solevic.v

Represija na Kosovu

Slobodan Milosevic je u to vrijeme imao drugih briga. lugoslavensko vodstvo, koje vise nije znalo kako suzbiti nacionalisticki zanos u Srbiji, odobrilo je srpsku ustavnu reformu u sijecnju 1989. godine. No, da bi se usvojili amandmani, bila je potrebna suglasnost dviju pokrajina. Nakon sto je Vojvodina neutralizirana, a njena Skupstina podredena Beogradu, ostalo je samo Kosovo, posljednja prepreka. Preuzimanje vlasti u pokrajini popraceno je nasiljem. Srpski su mediji mjesecima podsticali napetost izmedu Srba i Albanaca izvjestavajuci 0 otkrivenim skrovistima oruzja i uvjeravajuci da bi se Kosovo moglo pretvoriti u "balkanski Libanon". A u svojim govorima Slobodan Milosevic je spominjao "srpsko stanovnistvo podvrgnuto teroru i zabarikadirano u svojim domovirna". Ta kampanja, koja je sve jace podsticala mrznju prema Albancima, nagovijestala je represiju koja ce se sruciti na Kosovo. Medutim, nasilje do kojeg je doslo nakon ukidanja autonomije pokrajine nije dovelo do sukoba izmedu srpskog i albanskog stanovnistva, vee izmedu Albanaca i policije.

U veljaci 1989. Albanci su pokrenuli generalni strajk protestirajuci protiv namjere Beograda da ukine autonomiju Kosova. Nitko nije ocekivao takvo jedinstvo albanske zajednice. Strajk je potpuno paralizirao pokrajinu. Tvornice, skole, fakulteti, promet i administracija, sve je prekinulo s

SS Miroslav Solevic, op. cit.

Osvajanje vlastj

69

radom. A 20. veljace 1989. 1.300 rudara iz rudarskog kompleksa Trepca u Starom Trgu povuklo se na dno rudarske jame. Njihovi zahtjevi nisu bili socijalni vee politicki. Trazili su odustajanje od ustavne reforme koja je definitivno udaljavala Kosovo od statusa republike, cemu se nadala vecina njenih stanovnika. Povrh toga, zahtijevali su i smjenu Rahmana Morine, novog celnika Kornunisticke partije Kosova, i dvojice albanskih politicara bliskih srpskom vodstvu, Alija Shukrije i Husamedina Azemija.

Slobodan Milosevic je zajedno sa Stipom Suvarom, predsjednikom Saveza komunista Jugoslavije, otputovao u Pristinu. Medutim, odbio je susresti se s rudarima koji su strajkali. Prvi put se dogodilo da se demonstracijama netko suprotstavljao srpskom vodi i Milosevic je morao pronaci nacin da suzbije pobunu. Albanci su ga hladno docekali i recenica "Shok, Shoke, mir dita", 56 koju je izgovorio na albanskom, nije nimalo opustila situaciju. Albanci su u njemu vidjeli jedino neprijatelja koji im zeli oduzeti slobodu stecenu u Titovom razdoblju, a Slobodan Milosevic ih nije ni pokusao razuvjeriti. Naprotiv, on je upravo jasno upozorio albanske politicare: "ani koji seju neslogu, mrznju i netoleranciju medu narodima treba da se povuku iz politickog zivota. "57 Ta je prijetnja prvenstveno bila upucena Azemu Vllasiju. Milosevic mu nije nikad oprostio njegov uzmak u vrijeme Osme sjednice, u rujnu 1987. Usprkos prijateljstvu koje ih je vezivalo, albanski je voda tada odbio prikloniti se jednoj strani naustrb druge. ad toga dana Slobodan Milosevic ga neprestano optuzuje za podrzavanje albanskog nacionalizma i separatizma. Ali najvise ad svega, smetala mu je njegova popularnost medu Albancima s Kosova jer je Vllasi, osim Milosevica, bio jedini u stanju izazvati spontani narodni pokret.

Titov miljenik iz vremena kad je bio predsjednik komunisticke oml adine, Azem Vllasi je nakon smjenjivanja u stude nom 1988. poprimio sva obiljezja nacionalnog vade, iako se po njegovu zivotnom putu to nije dalo naslutiti. Taj se cetrdesetogodisnji pravnik, odgojen u partijskom, saveznom duhu u Beogradu, oduvijek osjecao Jugoslavenom i Albancem. Kad su 1981. go dine Albanci izasli na ulice zahtijevajuci Republiku Kosovo, predbacili su mu da je "izdajnik svog naroda" zato jer je osudio "kontrarevoluciju". I upravo su ta jugoslavenska uvjerenja doprinijela njegovu usponu do najvisih politickih funkcija, nakon sto se dogodila cistka stare garde albanskih politicara optuzenih za iredentizam. A 1987. godine, kad

56 Drugarice i drugovi, dobar dan.

57 Slobodan Milosevic, Godine raspleta, op. cit., str. 293-294.

70

Osvajanje vlast;

se nasao u nemilosti najjaceg covjeka Srbije, Azem Vllasi je ponovno pridobio povjerenje Albanaca. Medijski line kojemu je bio izlozen u Beogradu u vrijeme srpskih nacionalistickih protesta, popracen cestim poklicima "Smrt Vllasiju", pribavio muje podrsku albanskog stanovnistva, koje je u njemu vidjelo jedinog covjeka sposobnog suprotstaviti se Slobodanu Milosevicu i njegovoj politici osvajanja Kosova.

Milosevic je, vrativsi se u Beograd, pokusao uvjeriti savezne vlasti da upotrijebe silu. Tvrdio je da pobuna Albanaca svjedoci 0 njihovoj zelji da se odvoje od Jugoslavije. Vojno vodstvo, u kome je imao svoje pristalice, u tome ga je ozbiljno podrzao, Nairne, vojno vodstvo je tvrdilo da posjeduje plan "kontrarevolucije" u tri faze, koji su isplanirali albanski politicari s Kosova. Iako taj dokument nije nikad predocen, vee je njegovo spominjanje bilo dovoljno da se jugoslavensko vodstvo pokoleba. 5827. veljace 1989. godine uvode se izvanredne mjere radi "zastite ustavnog poretka". Ali Slovenija se suprotstavlja ponovnoj vojnoj intervenciji na Kosovu. Mala republika na sjeverozapadu zemlje, najbogatija od sest jugoslavenskih republika, vee je vise mjeseci upozoravala na nacionalisticki pohod Slobodana Milosevica i na "staljinisticke cistke" koje su ga pratile. Tako su sada Slovenci zdusno stali na stranu Albanaca i podrzali pobunu protiv vlasti u Beogradu.

Te se veceri u Cankarjevom domu u Ljubljani okupilo oko dvije tisuce ljudi da bi izrazilo podrsku albans kim strajkacima, protestirajuci protiv intervencije jugoslavenskih tenkova. Nasli su se tu brojni intelektualci, branitelji ljudskih prava i slovensko politicko vodstvo. Milan Kucan, celnik Komunisticke partije Slovenije, popeo se na tribinu i izjavio: "U Starom Trgu brani se Jugoslavija." Ta je recenica podigla Srbiju na noge.

Da bi nahuskao Srbe, Dusan Mitevic je inicirao direktno prenosenje slovenskog skupa na beogradskoj televiziji. U Studentskom gradu glavnog grada Srbije studenti su bijesno izvikivali: " Slovenij a je protiv Srbije", Na poziv dvojice bliskih suradnika Slobodana Milosevica, rektora Sveucilista Slobodana Unkovica i ministra prosvjete Danila Markovica, krenuli su pre rna centru grada. Nekoliko sati kasnije bilo ih je vise od 6.000 i svi su kretali prema Saveznoj skupstini Jugoslavije. A 28. veljace ujutro stud entima se pridruzilo stotine tisuca Beogradana. Oko podneva se u centru Beograda okupilo oko milijun ljudi. Malo-pomalo pokret se sirio i u unutrasnjost Srbije. U Novom Sadu se okupilo 100.000 ljudi, u Valjevu i Les-

58 Borba, 3. veljace 1993.

Osvaianie vlast;

71

kovcu 50.000, a u Podgorici, glavnom gradu erne Gore, nekadasnjem Titogradu, okupilo se oko 60.000 osoba. U Beogradu su se na brzinu okupili komunisticki celnici i izmjenjivali se na tribini nastojeci obuzdati svjetinu koja je uzvikivala: "Srbija je ustala!", "Zivot damo, Kosovo ne damo!" Ali nitko ih nije mogao smiriti. Nitko osim Slobodana Milosevica, kojega su cijelo jutro zaneseno prizivali. Ali srpski voda voli da ga se ceka. On pusta govornike da se izmjenjuju, ceka da emocije budu na vrhuncu i tek se tada pojavljuje. Vee se bilo smracilo kadje izasao pred gomilu kojaje zahtijevala uhicenje Azema Vllasija, osumnjicenog za organiziranje strajka. Pretpostavljali su, iz osobnog iskustva, da tako masovan pokret koji vee desetak dana potresa Kosovo ne moze biti spontan.

"Sta to kazete? Ne cujem vas", zapoceo je Milosevic praveci se da ne cuje dobro. Okupljena masa je jos jednom ponovila ime albanskog lidera. "Vi trazite hapsenja? Pa dobro, udovoljit cu vasim zeljama. Sva imena bice uskoro obelodanjena.Oni koji su sluzili ljudima, koji su njima manipulisali da bi ostvarili politicke ciljeve protiv Jugoslavije, bice kaznjeni i uhapseni. U ime rukovodilaca Socijalisticke Republike (Srbije) ja vam to jemcim."

Obecanje je odrzano, Predsjednistvo Jugoslavije je popustilo pred nalogom Slobodana Milosevica, Na Kosovu je uvedeno izvanredno stanje. Uveden je policijski sat i poslani su tenkovi. Nakon intervencija iz 1968. i 1981. godine vojska je sada po treci put intervenirala na Kosovu. Specijalne postrojbe policije, kojimaje rukovodio Radovan Stojicic Badza, sisle su u rudnik Stari Trg da prekinu strajk, Mirne albanske demonstracije ugusene su u krvi. Medu demonstrantima bilo je 23 mrtvih, dvojica na policijskoj strani (jedan Srbin i jedan Albanac), stotine ranjenih i vise od 500 uhicenih, Uz Azema Vllasija uhiceni su Burhan Kavaja i Aziz Abrashi, direktori rudarskog kompleksa Trepca i 14 direktora ostalih tvrtki. Svi su osudeni na kaznu zatvora zbog "kontrarevolucionarne aktivnosti koja je dovela sistem u opasnost". Bila je to uvertira u cistku kojom ce se gotovo potpuno maknuti albansko drzavno i partijsko vodstvo. U svibnju 1989. smijenjeno je oko tristo funkcionara Komunisticke partije, otpusteno stotinjak direktora tvrtki, uhiceno isto toliko strajkaca, a vise desetina oficira i podoficira albanskog porijekla otpusteno, Spona koja je povezivala albansku zajednicu i srpske vlasti isceznula je u vihoru cistki. A iz tog je rascjepa nastao pokret albanske opozicije ciji je voda bio disidentski knjizevnik Ibrahim Rugova."

S9 Demokratski savez Kosova (DSK) je osnovan u prosincu 1989.

72

Osvaianie via sf;

Ugroiena Jugoslavija

Pod prijetnjom tenkova i uhicenja kosovska Skupstina je 23. ozujka 1989., sa 167 glasova za i 10 protiv usvojila ustavni amandman kojim se ukidala autonomija pokrajine, Vojvodina je vee nekoliko dana ranije to jednoglasno izglasala. A 28. ozujka poslanici obaju vijeca Skupstine Srbije obavili su dopunu Ustava, cestitajuci si na "ispravljanju istorijskih gresaka koje su umanjile uticaj srpske drzave na deo njene teritorije."60 Slobodan Milosevic je dobio okladu. Srbija je bila "ponovno ujedinjena", a dvije pokrajine podcinjene Beogradu. No obnavljajuci "nacionalni i duhovni integritet" Srbije, on je ujedno i uzdrmao temelje krhkog jugoslavenskog zdanja. Kontrolirao je vee polovinu Jugoslavije. Cetiri od osam saveznih entiteta bila su u rukama njegovih pristalica: Srbija, dvije autonomne pokrajine i Crna Gora, tj. polovina izbornih mjesta u jugoslavenskim organima. Tako je bez imalo truda postigao zadrzavanje pokrajina na saveznoj razini, sacuvavsi tako njihova mjesta. Na vrhuncu svoje moci Slobod an Milosevic 8. svibnja 1989., postaje predsjednik Srbije.

U sljedecih osamnaest mjeseci nametnuo se kao pravi voditelj igre u politickom zivotu Jugoslavije. No, njegova ce pobjeda sarno naglasiti raskol izmedu saveznih republika. Dok se on opijao obozavanjem koje su mu iskazivali Srbi, slovenski i hrvatski politicari su strahovali da ce onaj koga su vee smatrali "balkanskim Staljinom" malo-po malo nametnuti nacelo jake centralne moci naustrb velike autonomije koju je dotad, u okviru federacije, imalo sest jugoslavenskih republika. Srpska politika nije sarno podijelila Srbe i Albance, ona je produbila jaz izmedu Srbije i ostalih jugoslavenskih republika. Hrvatski komunist i Titov suradnik Vladimir Bakaric je prije svoje smrti 1982. go dine izjavio da se Jugoslavija od svog pocetka bori s hrvatskim nacionalizmom, no da "nece prezivjeti prolom srpskog nacionalizma". I izgledalo je da se njegovo prorocanstvo ostvaruje. Slobodan Milosevic je uspjesno iskoristio raspad drzavnog aparata i Partije nakon Titove smrti i uspostavu kolektivnog Predsjednistva." Preslabo savezno vodstvo je redovito popustalo zahtjevima srpskog vode, koji je neprekidno prijetio narodom. Vecina jugoslavenskih komunista je strepila

60 Ti ce amandmani biti ukljuceni u novi srpski Ustav, proglasen 28. rujna 1990., kojim se ukidao status autonomije,

61 Jugoslavijom je predsjedavalo kolektivno Predsjednistvo. Predstavnik svake od os am saveznih cjelina je naizrnjenicno bio godinu dana na celu Predsjednistva Jugoslavije, usko suradujuci s ostalim clanovima Predsjednistva. Isto je nacelo bilo primjenjivano i u vodstvu Partije.

Osvajanje vlasti

73

od Milosevicevog autoritarizma, no bila je nemocna pred narodnim legitimitetom na koji se pozivao.

Iako je slabljenje saveznog autoriteta, koje je uslijedilo nakon postupnog prebacivanja savezne vlasti na republike, sprjecavalo svaku zajednicku akciju protiv Slobodana Milosevica i njegovih prijatelja, republike pojedinacno nisu bile spremne pokorno slusati. Slovenija i Hrvatska nisu skrivale svoju netrpeljivost prema novom srpskom vodi. "Jugoslavija ce biti demokratska ili je vise nece biti", upozorio je u sijecnju 1989. Milan Kucan, celnik slovenskih komunista. Politicari su vee 1988. godine u Sloveniji, a godinu dana kasnije u Hvatskoj, podrzali blago usmjeravanje prema demokraciji, dozvoljavajuci osnivanje politickih stranaka i zagovarajuci prijelaz ka trzisnorn gospodarstvu. Slovenci i Hrvati nisu mogli ostati ravnodusni prema suprotnim strujanjima koja su se nazirala na istoku Jugoslavije. Srpski blok, sastavljen od Srbije, njene dvije pokrajine i Crne Gore, zastupao je jaki centralizam podrzan monopolom Partije, koji je sprjecavao svaku reformu liberalizacije gospodarstva. Srbijaje optuzena da zeli ponovno uspostaviti "prevlast" nad Jugoslavijom i da zeli ukinuti proces demokratizacije koji je zapocinjao. Tradicionalni antagonizmi izmedu jugoslavenskih "partnera" sve su zesee ponovno izlazili na vidjelo.

Slobodan Milosevic je pokusao onemoguciti svoje protivnike. Najprije Slovence, daleko najzesce, Pribojavao se da se vjetar liberalizma koji je puhao Slovenijom i koji je pocinjao zahvacati Hrvatsku ne prosiri Jugoslavijom i da demokracija ne postane zamjena za njegovu konzervativnu politiku. Vee su godinu dana odnosi izrnedu Beograda i Ljubljane bili zategnuti kad je Slovenija, odlucna da nastavi putem politicke i gospodarske demokratizacije, proglasila svoj Ustav 27. rujna 1989. godine, unatoc srpskom vetu na saveznoj razini. Ta je reform a postavljala republicke zakone iznad saveznih i omogucavala je, u slucaju potrebe, odcjepljenje koje bi narod izglasao referendumom. Ukidala je vodecu ulogu Partije i predvidala je uvodenje visestranackog sustava koji ce stupiti na snagu u prosincu, u vrijeme kad budu nestajali poljski, madarski, istocnonjemacki, bugarski i rumunjski rezimi. Rat zivaca izmedu Srbije i Slovenije se pojacao za jos jedan stupanj. Prva Deklaracija 0 suverenosti Slovenije, ocijenjena kao "pretnja integritetu zernlje", pokrenula je val demonstracija sirom Srbije i Crne Gore. Srbi su ukazivali na "separatizam" Slovenaca i zahtijevali su intervenciju savezne vojske. Uvjereni da ce scenarij uvjezban prosle zime u Srbiji i u Crnoj Gori biti djelotvoran i u Sloveniji, sazvali su 1. prosinca, na godisnjicu osnivanja jugoslavenske drzave, veliki pohod na Ljubljanu preko Zagreba. Da bi sprijecile ono sto je Ljubljana ocijenila

74

Osvaianie vlasti

"pokusajem drzavnog udara", slovenske su vlasti zatvorile graniee i zabranile demonstraeije. Slobodan Milosevic se povukao. Ponistio je odluku 0 pohodu, ali je za odmazdu proglasio bojkot slovenskih proizvoda u Srbiji. "Srbi nece prihvatiti da ih ponizava Slovenija u kojoj su slobode i ljudska prava ukinuti", tvrdilo se u objavi kojom su se pozivale institueije i srpske tvrtke da prekinu sve veze sa Slovenijom. Nalog je postovan. Cak je i narod u tome sudjelovao odbijajuci kupovati posljednje slovenske potrepstine koje su se jos mogle naci u trgovinama. Nakon albanskih "separatista", partijskih "oportunista", vojvodanskih "autonomasa", pojava novog neprijatelja ponovno je jacala srpsku slogu. Ljubljana je ubrzo reagirala odbijajuci sudjelovati u federal nom budzetu. Na medijski rat se nadovezao i gospodarski rat. Dvije su republike bile na rubu raskola.

Slovenija je bila jedina jugoslavenska republika koja se tako odlucno suprotstavila politiei Slobodana Milosevica, iako nije bila jedina izlozena srpskim pritiseima. Tijekom 1989. go dine Milosevic nastoji destabilizirati Hrvatsku i Bosnu i Hereegovinu nastojeci im proturiti svoju "antibirokratsku revoluciju". Srpski voda je htio nametnuti svoje politicko glediste eijeloj Jugoslaviji, ali su mu protivniei eentralizma u drugim republikama preprijecili put na razini saveznih organa. Nadao se da ce uz pomoc bosansko-hercegovackih i hrvatskih Srba moci svrgnuti vlast u Zagrebu i Sarajevu i na njihova mjesta postaviti svoje saveznike, kao sto su mu to jos 1988. godine preporucili Dobrica Cosic i njegovi prijatelji.s- Potaknuti beogradskim medijima Srbi iz Hrvatske i Bosne i Hereegovine su se zagrijali za sudbinu njihovih dalekih sunarodnjaka na Kosovu. Ali "mitinzi solidamosti" organizirani u ove dvije republike ogranicili su se na nekoliko gradova naseljenih iskljucivo Srbima i nisu uznemirili lokalne vlasti. Najveci od tih skupova prireden je 28. veljace 1989. u Kninu, u sreu Krajine, jedinoj hrvatskoj pokrajini s vecinskim srpskim stanovnistvom."

62 Srbi su .predstavljali oko 12% (581.000) stanovnistva u Hrvatskoj i skoro 33% (1.300.000) stanovnistva Bosne i Hercegovine. Bili su, osim toga, i znatno brojcano zastupljeni u partijskom aparatu obiju republika. Prema zadnjem popisu stanovnistva u proljece 1991. u Jugoslaviji je zivjelo 9.866.000 Srba. Predstavljali su 42,3 % ukupnog stanovnistva Federacije, procijenjenog na 23.300.000 stanovnika. 67,5 % (6.657.000) srpskog stanovnistva zivjelo je u Srbiji (ukljucujuci Kosovo i Vojvodinu), a 32,5 % (3.209.000) izvan Srbije.

63 Ta koncentracija Srba u Hrvatskoj ima svoje povijesno objasnjenje. Pred turskom invazijom na Balkan Srbi su pobjegli na zapad i smjestili su se na granici izrnedu Otomanskog i Austrougarskog Carstva, na tom siromasnom i kamenitom podrucju oko Knina, koje se tijekom stoljeca pretvorilo u Vojnu krajinu, u tampon-zonu gdje je Bee postavio cuvare Srbe.

Osvajanje vlast;

75

Nekoliko tisuca osoba je sudjelovalo protestirajuci protiv podrske Saveza sindikata Hrvatske albanskim strajkacima u rudniku Trepca, Masa je uzvikivala: "Ziveo Slobodan Milosevic, zivela Srbija", dok su najekstremniji pozivali na stvaranje srpske nacionalne drzave. Njih je predvodio Jovan Opacic, clan pokrajinske Komunisticke partije, i Simo Dubajic, bivsi partizan preobracen u nacionalistu. Prizori koje je prenosila Hrvatska televizija izazvali su opce negodovanje. Zagreb, koji je bio zatrazio ostavku lokalnih vlasti, povukao se zbog straha da se situacija ne zaostri. Komunisticki celnici su bili svjesni dajedan nacionalizam povlaci za sobom drugi ida ce osudivanje jacanja nacionalizma u dijelu srpske zajednice u Hrvatskoj izazvati opasnost od ponovnog izbijanja napetosti izmedu Srba i Hrvata.v' Ali pozar koji je dolazio iz Srbije sirio se brze no sto je Zagreb htio priznati. Slobodan Milosevic nije bio jedini koji je raspaljivao nacionalni osjecaj Srba iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Kao sto je suradivao sa Srbima na Kosovu, on je i sada u stopu slijedio intelektualce i Pravoslavnu crkvu, koji su na vidjelo iznosili nekadasnje sablasti nacionalizma u svim podrucjirna Jugoslavije gdje su Srbi bili u vecini. Vee godinu dana prije proslave sestogodisnjice bitke na Kosovu polju, pravoslavni velikodostojnici su sirom zemlje organizirali prenosenje mostiju cara Lazara. Gdje god bi se zaustavili, Srbi su uzvikivali: "Ovde je Srbija", dok bi pravoslavni popovi blagoslivljali grobove zrtava ustaskog genocida, poticuci tako rnrznju i pozivajuci na osvetu. Tragedija koju su prozivjeli Srbi za vrijeme Drugog svjetskog rata pod rezimom Ante Pavelica pruzala je plodno tlo. Tom nacistickom savezniku bio je cilj stvoriti etnicki cistu drzavu, gdje su pravoslavci trebali nestati, po nacelu: "Trecina njih treba da ode, trecina da se preobrati (u katolicizam), a trecinu treba pobiti." U to su vrijeme pocinjeni zlocini nad Srbima u Hrvatskoj te na sjeveru i zapadu Bosne i Hercegovine. Ali iako je opravdano odavati pocast mrtvima, nitko nije imao pravo poistovjetiti danasnje Hrvate s bivsim krvnicima. No, to se upravo dogodilo. Ta hodocasca tragom srpskih seoba i genocida pripremala su teren za sukob koji se nazirao na obzorju i koji je Slobodan Milosevic sve cesce prizivao u svojim govorima.

64 Istog je dana Drustvo hrvatskih knjizevnika imenovaio pocasnirn clanom Franju Tudmana. Sastanak je zavrsio pozivom za osnivanje opozicijskog pokreta, Ciji se program rada osnivao na nacionalizmu, kako hi se pruzio vjerodostojan odgovor hegemonistickim prohtjevima Beograda.

76

Osvajanje vlast;

"Drugi Tito"

9. srpnja 1989. odd ana je sluzbena komemoracija bitke na Kosovu polju u Krajini, koja se pretvorila u novi velikosrpski miting. Policija je prekinula svecanost i uhitila dvadeset cetiri srpska aktivista, medu kojima i Jovana Opacica, koji je osuden na tri mjeseca zatvora zbog "nacionalistickog djelovanja s ciljem razbijanja jedinstva medu narodima u Hrvatskoj". Pogotovo mu je zamjereno na izjavi koju je dao neposredno nakon prekida demonstracija: "Neprijatelji srpskog imena i njihove vjerne i dobro placene sluge upotrebom grube fizicke sile i drugih metoda perfidne politicke manipulacije sprijecili su dr. Jovana Raskovica, jednog od najuglednijih duhovnih i politickih voda srpskog naroda u Dalmaciji, da danas ovdje govori pred nama. Mi danas otvoreno moramo poruciti svima da necemo dozvoliti nikada i nikome da budemo tek vjerni psi svojih crvenih gospodara ... I danas, dok prisustvujemo demokratskom budenju srpskog naroda, mora se otvoreno postaviti pitanje mogu li i smiju li poslije svih tragic nih i stravicnih iskustava takvi ljudi i po takvom ideoloskom modelu ikada vise odlucivati 0 sudbini srpskog naroda."65 Sudenje tom cetrdesetogodisnjern ekonomistu, porijeklom iz Plavna u Krajini, uzbudilo je duhove u Beogradu. Udruzenje knjizevnika Srbije je obnovilo tradiciju protestnih veceri, Vise ih nije brinula sudbina kosovskih Srba kao 1985. i 1986. godine, sada su na red dosli Srbi iz Hrvatske. Za autore Memoranduma je slucaj Opacic bio pravi zgoditak. Iskoristivsi uhicenje jednog Srbina u Hrvatskoj, mogli su ponovno poceti siriti postavke svog manifesta i mobiliz irati javno mnijenje protiv Jugoslavije, koja je, toboze, nesposobna rijesiti srpsko nacionalno pitanje. Proglasili su Jovana Opacica mucenikom i raspirivali mrznju prema Hrvatima. Kako bi jos vise razjario kolektivnu svijest Srba iz Hrvatske, pisac i akademik Matija Beckovic se pozurio podsjetiti ih da su oni "preziveli potomci zaklanog naroda". A drugi clan Akademije, povjesnicar Vasilije Krestic tvrdio je da "represija protiv Opacica i njegovih drugova lici na progone kojima su Srbi bili izlozeni u proslosti".

Srpski mediji su jos jednom postali sredstvo sirenja te antihrvatske kampanje. Spominjali su "genocidni i ustaski karakter hrvatskog naroda", "vatikansko-kominternsku" urotu protiv Srbije i srpskog naroda te protiv njegove religije, jezika i slobode. Novinari u sluzbi propagande tvrdili su da su neprijatelji Srbije stvorili koaliciju i da se Slovenci, Hrvati i auto-

65 Srdan Radulovic, Sudbina Krajine, izdanje Dan Graf, Beograd, 1996., str. 14.

Osvaianie vIa sf;

77

nornasi iz Vojvodine tajno sastaju. Govorili su da Hrvati zavode teror i neprestano su usporedivali polozaj Srba iz Hrvatske sa stanjem Srba i Crnogoraca na Kosovu. Beogradski dvomjesecnik Duga pisao je u to vrijeme:

"Spaljena zetva, pobijena stoka, opljackano voce i povrce, stale i ambari u plamenu: tokom dvadeset godina, sve to na Kosovu objasnjavano je zlosrecnim susedskim svadama. Ali danas, Srba i Crnogoraca takoreci vise i nema na Kosovu. Ista stvar se upravo dogada i u Dalmaciji: nacionalisticke bande unistavaju imovinu srpskih seljaka. Da li cemo i tamo prisustvovati masovnom iseljavanju Srba?"66

Ali tog ljeta 1989. hrvatski nacionalisti nisu bili na vlasti. Vlastje bila u rukama "discipliniranih" komunista koji, suprotno svojim drugovima u Srbiji, nisu bili ogrezli u nacionalizam. Naprotiv, oni su bili krenuli putern reformi. U Hrvatskoj je taj proces bio malo sporiji i Hrvati su bojazljivije napredovali nego njihovi susjedi Slovenci, ali cvrsto uvjereni da je demokratski proces, koji je u Hrvatskoj zahtijevalo javno mnijenje, a koji je vee bio ocit u svim istocnim zemljarna, neizbjezan, Osim toga, bili su oprezni i nisu se javno zeljeli suprotstaviti politici srpskog vodstva jer im je previse bilo stalo do jedinstva Partije. Prema tome, nista nije moglo opravdati napade iz Beograda. A jos su se manje mogle opravdati izjave Gojka Doga, takoder nacionalistickog pisca, koji je tvrdio da "cak i ako hrvatski rezim ne bi mogao smesta biti proglasen proustaskim, ima razloga za strah da ce on to postati."

U to je vrijeme voda hrvatskih komunista bio Stanko Stojcevic, Srbin, i nitko jos nije znao da ce se osam mjeseci kasnije odrzati slobodni izbori koji ce dovesti na vlast nacionalisticki pokret Franje Tudmana. A ipak, na tribini Udruzenja knjizevnika u Beogradu vee se raspravljalo 0 teritorijalnoj autonomiji Srba u Hrvatskoj. Najvatreniji govornici vee su crtali granice koje su obuhvacale sjevernu Dalmaciju na zapadu, Liku, Baniju, Kordun, dio Slavonije u sredistu, a na krajnjem sjeveroistoku Baranju. A dva ljeta kasnije jugoslavenski tenkovi ce se razmjestiti upravo duz tih granica 0 kojima su tada snivali ti suludi intelektualci.

Slobodan Milosevic je strpljivo cekao trenutak kada ce moci ubrati plodove te nacionalisticke pomame, koja ce, prije ili kasnije, morati proizvesti reakciju kod Hrvata. U rujnu 1989. godine njegov je plan urodio plodom. Hrvatski tisak je poceo ukazivati na scenarij "destabilizacije Hrvatske zamisljen u Beogradu". Milosevic je iskoristio tu priliku da napadne

66 Donas, Zagreb, 19. rujna 1989., str. 6. do 13.

78

Osvaianie vlastj

zagrebacke politicare zahtijevajuci od Centralnog komiteta Saveza komunista Jugoslavije da osudi hrvatski nacionalizam. Osim toga, od srpskih ustanova i udruzenja je zatrazeno da up ute saveznim i medunarodnim institucijama pisma osude zbog povrede ljudskih prava u Hrvatskoj. Ipak, srpskom predsjedniku nije uspjelo smijeniti hrvatsko vodstvo. Potpuno zapetljan u vlastite proturjecnosti Centralni komitet Jugoslavije je radije poput noja zabio glavu u pijesak. Bilo je ocigledno da su prozreli Milosevicevu namjeru, no mozda su strepili dajos vise ne rasplamsaju napetost izrnedu Srba i Hrvata, ukazujuci na krajnosti Beograda. Hrvatski komunisticki politicari su postupili na slican nacin, No, njihovaje sutnja zasmetala hrvatskomjavnom mnijenju, koje se priklonilo onima koji su obecavali da ce se cvrsto i djelotvorno suprotstaviti nacionalizmu i autoritarizmu komunista iz Beograda. Milosevic i njegovi akademici uspjeli su ujediniti nesrpsko stanovnistvo i osnaziti njegov nacionalizam.

Nacionalna euforija je za Slobodana Milosevica bila sarno sredstvo kojim je on namjeravao ojacati svoju vlast i prigrabiti kontrolu nad Jugoslavijom. Za njega se prava bitka nije odvijala ni u Kninu ni u Kosovu Polju, vee u saveznim institucijama koje su, iako oslabljene, bile ipak jedine ovlastene za raspodjelu nadleznosti na savezne institucije i Federaciju. Sarno su one, dakle, mogle povratiti istinsku vlast centralisticke drzave, Nakon sto je prigrabio kontrolu u Srbiji, u Crnoj Gori, na Kosovu i u Vojvodini, Milosevic je razmjestio svoje podanike po saveznim organima i tako rascjepkao Partiju i Jugoslaviju. Armija, kojaje bila prisutna na svim razinama vlasti, bila je na njegovoj strani. Namjeravao je, dakle, prigrabiti vlast nad citavom Jugoslavijom i nametnuti se kao novi Tito.

testo se prepricava da mu je, kad je prolazio ispred ogromne Titove slike u oficirskoj menzi zadarske vojarne, gdje je ujesen 1968. sluzio vojni rok, njegova sup ruga Mirjana rekla: "Jednog dana, ti ees biti drugi Tito i tvoja slika nalazit ce se na svim zidovima." Dvadesetjednu godinu kasnije Slobodan Milosevic odlucuje krenuti u akciju za vrijeme odrzavanja Kongresa Saveza komunista Jugoslavije. Taj skup, koji se odrzavao svake cetvrte godine, bio je za njega jedinstvena prilika da stavi u manjinski polozaj slovenske i hrvatske reformatore i da ponovno nametne vlast Partije sa sobom na celu. Slobodan Milosevic je bio nestrpljiv i zelio je ubrzati datum odrzavanja Kongresa za proljece 1989., ne bi li tako preduhitrio svoje protivnike. No, naisao je na zestok otpor Slovenaca i jednog dijela Hrvata. Konacno je ipak postignut dogovor i XIV. kongres je sazvan za sijecanj 1990. Taj je rok ostavio dovoljno vremena reformatorima Saveza komunista Hrvatske, koji su pred srpskom prijetnjom bivali sve brojniji

Osvajanje vlasti

79

te su ubrzo preuzeli vodstvo Partije. U prosincu 1989. Ivica Racan, cetrdesetpetogodisnji uvjereni liberal, dosao je na celo Komunisticke partije Hrvatske. Slovenci i Hrvati, koji su odlucili organizirati slobodne izbore u proljece 1990., krenut ce, dakle, na kongres zahtijevajuci ukidanje vladajuce uloge Partije i uvodenje visestranacja u Jugoslaviji.

Za to je vrijeme Slobodan Milosevic pripremao novi napad, uvjeren da ce ga jednostavno izvesti. Osim glasova delegata iz Srbije, Crne Gore, Vojvodine i Kosova, racunao je i na glasove Armije i srpskih delegata iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Na taj je nacin namjeravao poraziti hrvatske i slovenske reformatore, koji su na saveznoj razini bili u manjini. "Pozicija Slovenije je jako oslabljena, pa i njen moguci uticaj. (. .. ) Oni su i svoju partiju skoro likvidirali{. .. ) nemaju moralno pravo da govore 0 nama. Uostalom, ne pitamo ih niti cemo da ih slusamo - ignorisacerno ih i omalovazavati", govorio je Slobodan Milosevic tri mjeseca prije kongresa." Odlucan u namjeri da ucvrsti i obnovi drzavu-partiju kojoj je prijetio vjetar demokratizacije, a koji je puhao sa sjeverozapada Jugoslavije, predvidao je cak ohrabrivanje Slovenaca da nastave svoju reformu izvan okvira Jugoslavije." Uoci pocetka rada Kongresa, 10. sijecnja precizirao je: "Glavna bitka treba da se odigra na XIV kongresu SKJ, da se sacuva integritet SKJ i demokratski centralizam(. .. ) Cilj je da Slovenci ostanu sami, da im se ne prikljuci Hrvatska i Makedonija, a eventualno i BiH. Barjak ce nositi predstavnici JNA, a mi cemo ih podrzavati, da ne budemo mi na celu, jer bi delovalo odbojno za Hrvate i Makedonce. Armija prihvata takvu ulogu."69

Po uzoru na Slobodana Milosevica i Armija se izjasnila protiv pluralizma, a za centralizam. Slom komunizma u susjednim zemljama nije ih pokolebao u njihovim stavovima jer su bili uvjereni da ce demokratizacija dovesti do anarhije i do dezintegracije drzave. Ali njihovo suprotstavljanje reformama nije pocivalo sarno na tom sluzbenom i laznom argumentu koji je povezivao opstanak Jugoslavije s odrzanjem Partije. Postojala je kod konzervativaca u Srbiji i unutar Armije ideoloska prepreka razumijevanju bilo kakve politicke konkurencije. Jer od svih jugoslavenskih politicara jedino je srpski predsjednik, koji je imao neupitnu podrsku svog naroda, smio bez strepnje pristupiti izborima. Uostalom, on je u prosincu 1989. godine plebiscitarno izabran na izvanrednim jednostranackim iz-

&7 Borisav Jovic, Poslednji dani SFRJ, izvodi iz dnevnika, Izd. Politika, 1995., Beograd, str. 61.

68 Ibid., str. 60. 69 Ibid., str. 88.

80

Osvajanje vlasti

borima, a to toboznje savjetovanje naroda koje ga je ustolicilo na mjestu predsjednika Srbije trebalo je usutkati one koji su u Srbiji zahtijevali slobodne i visestranacke izbore. Ali Milosevicevo protivljenje visestranackom sustavu nije bilo sarno ideoloske prirode. Bilo je to takticko djelovanje. Znao je da bi u slucaju slobodnih izbora Srbi izgubili Kosovo. Dva milijuna Albanaca koji su tamo zivjeli predstavljali su jedinstveno glasacko tijelo koje ce glasovati za stranku koja ce zastupati njihove interese. "To je drzavni razlog koji nam ne dozvoljava da idemo u Srbiji na visepartijski sistem", priznavao je u privatnom krugu Slobodan Milosevic.??

Nestranacki pluralizam

Srpski voda je shvatio da ce mu stav koji je namjeravao zastupati na

XIV. kongresu pribaviti osudu Zapada. Iako su Europljani i Amerikanci, zauzeti nemirima u istocnim zemljama, rastreseno pratili jugoslavensku krizu, bili su svjesni vaznosti susreta jugoslavenskih komunista jer su se na Kongresu trebale nacelno odrediti smjernice buducih demokratskih promjena. Slobodan Milosevic si nije smio dozvoliti da izgubi njihovu podrsku, Zapad se zalagao za ocuvanje Jugoslavije i mogao je postati pravi saveznik protiv Milosevicevih protivnika koje je on proglasio "secesionistima", Pozurio se smiriti zapadnjake, zalazuci se za jedan model koji je od pluralizma imao sarno ime. Autor te formule koja je dozvoljavala pluralizam misljenja u nestranackom drustvu bio je marksisticki ideolog i filozof Mihajlo Markovic, vodeca licnost grupe Praxis i bliski suradnik srpskog predsjednika. Vee je 1988. godine Slobodan Milosevic hvalio prednosti "nestranackog pluralizma" u intervjuu danom francuskom dnevnom listu Le Monde." "Smatram da pri sadasnjem stanju u Jugoslaviji, uz nacionalisticka suprotstavljanja stvorena samim sistemom, postojanje vise partija ne bi resile nista, dovelo bi, naprotiv, do novih suceljavanja i ojacalo elemente koji zele da uniste Jugoslaviju C .. ) Vise bismo voleli sistem bez partija. Ako je upravljanje drustvom u rukama jedne partije, koja predstavlja ipak manjinu, jedno takvo drustvo bice uvek liseno kreativnih, intelektualnih snaga C .. ) Zbog toga cemo predloziti da grupe gradana - a ne partije - mogu da predstavljaju kandidate na izborima( ... )."

70 Ibid., str. 61.

71 Jacques Amalric, Le Monde od 12. srpnja 1988.

Osvoionie vlasti

81

Uoci Kongresa, na komeje oko 1600 delegata trebalo raspravljati 0 reformi gospodarskog i politickog sustava i 0 napustanju monopola Partije, Slobodan Milosevic se povjeravao: "S obzirom na visenacionalni sastav Jugoslavije, Zapad ce shvatiti nasu zemlju i ako osigura demokratski bespartijski pluralizam. "72

Slobodan Milosevic je 20. sijecnja usao u veliku dvoranu Sava-centra s arogantnoscu covjeka koji je znao da mu je pobjeda osigurana. Nakon tri dana jalovih i zucnih rasprava 0 potrebi ukidanja vladajuce uloge Partije i 0 legalizaciji visestranacja, za koje su se zalagali Slovenci i Hrvati, a koje su sustavno odbacivali srpski delegati i vojska, Makedonac Milan Pancevski, koji je predsjedavao Kongresom, nagnuo se prema Slobodanu Milosevicu: "Cuo sam da Slovenci nameravaju da napuste Centar 'Sava'." "Ne verujem. Uostalom, moze i bez njih", odgovorio je srpski predsjednik." Sljedecih sati ogromnom vecinom su odbijani svi slovenski prijedlozi, cak i oni najumjereniji. I pri svakom su porazu Slovenci bili izvrgnuti ponizenju odusevljenog pljeska velikog dijela dvorane.

22. sijecnja, malo prije 23 sata Milan Kucan, predsjednik Saveza komunista Slovenije, dize se i krece prema izlazu, a za njim dvoranu napusta i svih 106 slovenskih delegata. Slovenska delegacijaje zalupila vrataXIV. kongresu Saveza komunista Jugoslavije uz pljesak srpskih delegata koji su ih posljednjih sati upravo i tjerali na odlazak. Napustajuci dvoranu, Sonja Lokar je zaplakala, a suzuje ispustio i Stefan Korosec. Bilo je medu Slovencima i projugoslavenski orijentiranih delegata, iako su pretezno bili nacionalisticki orijentirani, ali su svi znali da je razlaz jedini nacin kojim se mogu osujetiti planovi Slobodana Milosevica i njegovih saveznika.

Trijumfirajuci, srpskije predsjednik zatrazio da se bez zastoja nastavi rad Kongresa." Novo stanje kvoruma omogucavalo mu je da dobije igru. Ali naisao je na kategoricno suprotstavljanje hrvatske delegacije, koja je takoder napustila Sava-centar. Slobodan Milosevic nije ocekivao ovakvu reakciju Hrvata, pogotovo zato sto je jedna trecina delegata iz Hrvatske bila srpskog porijekla. Bio je takoder iznenaden stavom Bosanaca i Makedonaca, a pogotovo stavom delegacije Jugoslavenske armije predvodene

72 Borisav Jovic, op. cit., str. 61.

73 Slavoljub Dukic, Izmedu slave i anateme, op. cit., str. 142

74 Taj zahtjev nije bio u njegovoj nadleznosti vee u nadleznosti predsjednika Komunisticke partije Srbije, a to je u to vrijeme bio Bogdan Trifunovic,

82

Osvajanje vlast;

general om Petrorn Simicem. koji su izglasali prekid sjednice. Odluceno je da XIV. kongres nastavi s radom sine die. Bio je to posljednji kongres u povijesti Partije. Osnovan 1919. godine u Vukovaru, Savez kornunista Jugoslavije, koji je cetrdeset pet godina drzao vlast u rukarna, prestao je postojati. Dva osnivacka nacela Titova jugoslavenstva, kornunizarn i bratstvo medu narodirna, istovrerneno su nestali.

Jugoslavija je cak rnogla nadzivjeti rasp ad Partije i propast kornunisticke ideologije da je vodstvo Partije podrzalo nacrt projekta koji su svi rnogli podrzati. U tom bi slucaju slobodni izbori, koje je prizeljkivao Ante Markovic, novi predsjednik jugoslavenske Vlade, irnali nekakvog srnisla. Ali nakon upravo odigrane drarne na XIV. kongresu, jugoslavenski je savez urnro, a zajednicki zivot nije vise irnao buducnosti. Savez kornunista Jugoslavije se nije poskliznuo sarno na srpsko-slovenskorn rascjepu. U ogrornnoj dvorani Sava-centra sukobila su se dva suprotna gledista 0 buducnosti Jugoslavije. Tirnje raskolorn postao vidljivijirn sukob kojije postojao izmedu srpskog bloka, koji je narnjeravao odlucivati 0 sudbini Federacije zahvaljujuci svojoj brojcanoj nadmoci i uskoj vezi sa saveznorn vojskorn, i onih koji su zahtijevali dernokratski dijalog 0 gospodarskoj i politickoj reforrni neophodnoj za izlazak zernlje iz krize i kornunizrna. Jugoslavenska Federacija nije nestala zbog starih suprotnosti vee zbog krsenja ugovora koji je osiguravao uspjesno funkcioniranje zajednicke drzave zahvaljujuci sudjelovanju svih saveznih entiteta u federalnirn odlukarna, neovisno 0 njihovoj dernografskoj zastupljenosti ili 0 teritorijalnoj rasprostranjenosti. Osirn toga, dovodenje u pitanje jugoslavenskog angazmana tj. nacela dobrovoljne solidarnosti medu razlicitim zajednicarna, koje je u pocetku bilo rnotivirano osjecajem rnedusobnog nadopunjavanja svih federalnih jedinica, pojacavalo je osjecaj prisilne ovisnosti i okrnjene suverenosti. Konacno, svaka ce se strana prikloniti logici narodne drzave, tj. svaki ce narod teziti uspostavljanju svoje suverenosti u okviru vlastite drzave.

Da je u Sava-centru Slovenija ostala izolirana, njeni bi politicari najvjerojatnije bili uhiceni, a Slobodan Milosevic bi postao najmocniji covjek Jugoslavije te bi jos neko vrijerne rnogao uzivati u svojoj pobjedi. Ali Jugoslavija ipak ne bi prezivjela, Federacija se nije rnogla ocuvati prinudorn i diktatorn covjeka koji se suprotstavljao svakoj stvarnoj reforrni. Neurnjerena arnbicija Slobodana Milosevicaje prepolovila Jugoslaviju, povezavsi sve nesrpske narode protiv njega i primoravsi saveznu vojsku da izabere korne ce se prikloniti. Srbija je uranjala u ratnicku logiku. Federaciji je preostajalo jos sarno osarnnaest rnjeseci zivota.

83

3.

ODUSTAJANJE OD JUGOSLAVIJE

Kraj XIV. kongresa oznacio je preokret u politici Slobodana Milosevica. Pragmaticne naravi, srpski ce predsjednik prihvatiti posljedice svog poraza. Nije uspio prigrabiti kontrolu nad jugoslavenskim politic kim aparatom i pretvoriti Jugoslaviju u sredstvo svoje dominacije. Istovremeni raspad Saveza komunista na saveznoj razini i svih jugoslavenskih organa te neprekidno medusobno sukobljavanje republika definitivno je onemogucilo Milosevicu da postane novi Tito. Osim toga, bio je svjestan da ce pri prvim visestranackim izborima, sazvanim za travanj u Sloveniji i u Hrvatskoj, nekomunisticke snage preuzeti vlast i da ce to ubrzati podjelu zemlje. I odlucio je da iz toga izvuce korist.

Njegov je ideoloski izbor bio rukovoden zeljom za moci i odlucnoscu da se odrzi na vlasti. Nije drugacije mogao zamisliti odrzavanje jugoslavenskog jedinstva osim istovremenim nametanjem komunisticke i srpske prevlasti. Buduci da nije uspio u ostvarenju tog cilja, odlucio je dozvoliti rusenje krhkog jugoslavenskog zdanja kako bi na njegovim ostacima stvorio novu drzavu bez svojih glavnih protivnika. Tu novu Jugoslaviju, kojom se, nairne, trebalo ostvariti srpsko carstvo, beogradske vlasti su nazvale "skracena Jugoslavija". Taj rezervni plan, koji se sastojao u tome da se ujedine svi Srbi iz Jugoslavije u jednu jedinstvenu drzavu, podudarao se vise no ikad sa zamislima velikosrpskih nacionalista na koje je Slobodan Milosevic mogao potpuno racunati, No oni nisu slutili da srpski voda zamislja tu velikosrpsku drzavu jedino kao utociste koje ce sacuvati osnovne ka-

84

Odusfajanje od lugoslavije

rakteristike drzave-partije i u kojoj ce on neprikosnoveno vladati nad ostacima Jugoslavije.

Srpska driava

Vee je pocetkom 1990. Slobodan Milosevic zapoceo ostvarivanje srpskog nacionalnog programa. U to su vrijeme ucestali njegovi susreti s auto rima Memoranduma Srpske akademije i s intelektualcima koji su pocetkom 80-ih godina sudjelovali u budenju srpskog nacionalizma. Te iste godine, u ozujku, povjerio je svojim bliskim suradnicima da je njegov plan ujedinjenja srpskog naroda u novu drzavu dobio podrsku "skoro svih srpskih akademika, knjizevnika i umetnika"." Intelektualna srpska elita je vee od razdoblja velikih mitinga iz 1988. podrzavala Milosevicevu politiku. Oni su u njemu vidjeli covjeka od akcije, kakvog je trazio Dobrica Cosic, koji ce biti u stanju osloboditi srpski narod od jugoslavenskog "jarrna". I te se zime predsjednik vise puta savjetovao s nacionalistickim ideologom." Njih su se dvojica slozila da Jugoslavija u svom sadasnjem obliku ne odgovara vise teznji srpskog naroda da zivi u jednoj jedinstvenoj drzavi, Knjizevnik je svakako podrzao Milosevicevo odbijanje bilo kakvog novog ugovora na konfederalnoj osnovi, kakvav su zahtijevali Slovenci i Hrvati." Duhovni zacetnik srpskog nacionalizma je smatrao da je jugoslavenska zamisao jedan prezivjeli i zastarjeli koncept. Trebalo je, dakle, iskoristiti taj povijesni trenutak kad su taj koncept upravo glavni jugoslavenski narodi ucinili upitnim kako bi se pokrenulo ujedinjenje svih Srba i tako stvorila nacionalna drzava. Za Cosiea je raspad zajednicke drzave bila mogucnost koja je dozvoljavala definitivno rjesenje "srpske stvari". Perspektiva raspada Jugoslavije zadovoljavala je i nacionaliste i komunistickog vodu, Koristeci kao izgovor uklanjanje protivnika centralizma i komunizma, za Slobodana Milosevica je zamisao Velike Srbije predstavljala carobnu formulu koja ce mu omoguciti obnovu drzave pod dominacijom njegove stranke i Beograda i u kojoj ce on moci neograniceno vladati. Godine 1988. Milosevic prisvaja nacionalisticku ideologiju Memoranduma da bi osigurao vlast. A 1990. godine koristi taj isti srpski nacio-

7S Borisav Jovic, op. cit., str. 131. 76 Ibid., str. 130.

77 Ibid., str. 131.

Odustajanje ad Jugos/avije

85

nalisticki program Dobrice Cosica da bi sprijecio demokratizaciju zemlje i sacuvao sustav kojije propadao u vecini istocnih zemalja. Od tog trenutka on pretvara politicki sukob u kojem se koprcala Jugoslavija u etnicki sukob i u otvoreni rat.

26. ozujka 1990. godine Slobodan Milosevic saziva sve srpske celnike kako bi im predstavio osnovne smjernice svoje politike. "Ocenjujemo da se ostvaruje proces raspadanja Jugoslavije na slican nacin kao sto se to desilo sa SKJ. Srbija ce se spremiti da zivi i bez Jugoslavije. U eventualnom raspadu zemlje racunamo na jedinstvo sa Crnom Gorom. Makedoniju necemo da molimo. Ako ona zamoli, morace da se izvini za grehove prema zrtvama iz Prvog svetskog rata, jer je nase snage smatrala okupatorima. Nas je cilj da izbegnemo krvoprolice, da uspostavimo granicu unutar koje se nece ratovati. Van te granice rat se nece moci izbeci, jer Bosna i Hercegovina nece moci da opstane kao drzava, a bitka oko teritorije bez krvi tesko je zamisliva."

Slobodan Milosevic je zatrazio od svojih suradnika da se prime posla i da pripreme novi ustav pomocu kojeg ce se Srbija ustoliciti kao neovisna drzava." I premda je tada jasno naglasio da namjerava silom izmijeniti unutrasnje granice Jugoslavije kako bi ostvario Veliku Srbiju, on se u javnosti i dalje zalagao za opstanak Jugoslavije.

Svi temeljni stupovi komunistickog rezima: vojska, policija i Partija prihvatit ce tu novu politiku, koja im je osiguravala odrzanje sistema te, prema tome, i ocuvanje privilegija. Jugoslavenska narodna armija (JNA), koja je osiguravala teritorijalni integritet Federacije, nije nacelno imala nikakva razloga podrzati vlast koja se spremala u krvi raskomadati Jugoslaviju. Ali vee je 1987. godine, uoci Osme sjednice Slobodan Milosevic dobio odlucnu podrsku vojnog vodstva jer se prikazivao kao strastven zagovaratelj Titove ostavstine: socijalizma i Jugoslavije. A kad se krajem 80-ih godina jugoslavenska kriza zaostrila, to je mocno udruzenje podrzalo srpsku vlast. Potpuno zanemarujuci nacionalisticke ispade Beograda, vojna je hijerarhija ocijenila da se njeni politicki interesi savrseno podudaraju sa stavovima srpskog vodstva. I jedni i drugi su se suprotstavljali politickom pluralizmu i gospodarskom liberalizmu i zalagali su se za socijalisticku i unitaristicku Jugoslaviju. A osim toga, JNA nije ni pod koju cijenu zeljela izgubiti pocasno mjesto koje je zauzimala u ustavnom i politickom sustavu

78 Ibid., str. 131. 79 Ibid., str. 131.

86

Odustaianie ad Jugos/aviie

Jugoslavije. Prisustvovala je u svim vodecim organima Partije i drzave, tako da je s vremenom postala neka vrsta drzave u drzavi, a njen je znacaj bio toliki da su je gradani Jugoslavije usporedivali sa "sedmom republikom."80

Iako je vecina casnika bila srpskog porijekla, jugoslavenska Armija je i dalje ostajala multietnicka. Ona je mogla odigrati ulogu suca i biti cirnbenik ujedinjenja republika koje su se sukobljavale na razini saveznih organa da se nije opredijelila za obranu iskljucivo ideoloskih stavova." JNA je mogla izabrati da li sacuvati Jugoslaviju i izgubiti komunizam iii sacuvati komunizam naustrb Jugoslavije. Odlucila se za ovo drugo rjesenje i tako izgubila i komunizam i Jugoslaviju.

Podrska INA

Umjesto da potakne reformu jugoslavenskog sustava, Armija je nastojala ponovno obnoviti drzavu-partiju ne obaziruci se na nemire koji su od jeseni 1989. tresli zemlje Istocne Europe. Vojno vodstvo je odbijalo priznati da kraj partijskog monopola i propast komunisticke ideologije nisu posljedica unutrasnjih razmirica Jugoslavije vee da su dio sireg procesa raspada citavog sistema koji je simboliziran padom Berlinskog zida. Osim toga, JNA nije mogla zamisliti da je izvan komunisticke stege, na koju se do tada oslanjalo jedinstvo zemlje, moguca politicka suradnja medu republikama. "Komunisti i JNA ne prihvacaju raspad Partije, odbijaju da ona promeni ime i pretvori se u republikama u socijaldemokratske partije", upozoravalo je vojno vodstvo dva mjeseca nakon nestajanja federalnih

80 Tijekom IX. kongresa, 1969. godine, SKJ je donio odluku 0 ulasku JNA u rukovodece organe Partije. Na taj je nacin postala punopravni clan Predsjednistva SKJ, uz ostalih sest republika i dvije autonomne pokrajine. 1971. i 1972. odigrala je vaznu ulogu na politickoj seeni sudjelujuci u cistki Saveza komunista Hrvatske i Srbije, koje su bile odgovor na "hrvatsko proljece" i liberalno budenje u Srbiji.

81 Proizasla iz vojske Titovih partizana, koja je okupljala boree iz svih etnickih zajedniea Jugoslavije, JNAje 1945. odrazavala etnicki sastav zemlje s 22% hrvatskih casnika, 5% slovenskih i oko 50% srpskih. Nakon Titove smrti 1980. godine broj hrvatskih casnika se smanjivao (1981. godine ihje bilo 14%, a 1990. ostalo ihje 12,5%). Broj slovenskog casnickog kadra se takoder postupno smanjivao (bilo ih 3,2% 1981., a 1990. godine sarno 2,3%), dok se zastupljenost Makedonaea povecavala (1971. godine bilo ihje 5,8%, a 1990. godine broj se povecao na 7,3%), kao i zastupljenost bosanskih Muslimana (1,3% 1971. godine, 5,2% 1990. godine). Uoci raspada Jugoslavije dvije trecine casnickog kadra bili su Srbi ili Crnogorei.

Odvstajanje ad )vgoslavije

87

partijskih struktura.V Strastveni protivnik procesa demokratizacije, general Veljko Kadijevic, jugoslavenski ministar obrane, namjeravao je sprijeciti odrzavanje prvih visestranackih izbora predvidenih tijekom 1990. godine u nekoliko jugoslavenskih republika. Ali bio je prisiljen odustati od te namjere jer nije uspio dobiti pristanak u vojnim vodecim organima. Neste kasnije, u studenom 1990. godine nekolicina dogmatskih beogradskih generala, kojima je pripadao Veljko Kadijevic, odlucila je obnoviti Komunisticku partiju na razini Jugoslavije. Osnovali su tada Savez komunista-Pokret za Jugoslaviju" i zalagali su se za povratak kornunisticke Jugoslavije. Ada bi sprijecili pojavu visestranacja u redovima vojske, sve je civilno i vojno osoblje JNA kolektivno upisano u SK-PJ. No, taje stranka zauzela sasvim nevazno mjesto na novoj politickoj sceni Jugoslavije.

Priklanjanje vojnog vodstva srpskim vlastima odigralo se postupno.

A tom zblizavanju je najvise doprinio Veljko Kadijevic, najutjecajniji od svih jugoslavenskih generala, koji je 1988. go dine postao jugoslavenski ministar obrane. On je, cim se prihvatio nove duznosti, pruzio podrsku Slobodanu Milosevicu, Naklonjen jacanju sredisnje vlasti, koja je po njegovu misljenju jedina mogla sprijeciti jugoslavensku krizu, podnosio je hegemonisticka skretanja covjeka koji je rukovodio Srbijom. Ustao je u njegovu obranu u saveznim organima i cak ga je, 1989. godine, predlozio za predsjednika SIV-a.84 Nekoliko mjeseci kasnije odobrio je njegov ratnicki govor prigodom 600. godisnjice bitke na Kosovu polju. A 1990. godine tvrdio je da Slobodan Milosevic "doprinosi stabilnosti Jugoslavije" i ohrabrivao je vojsku da zatvori oci pred djelovanjem Beograda." Vojska je bez ikakve primjedbe dozvolila srpskom predsjedniku 5. srpnja 1990. ukidanje pokrajinskih politickih institucija na Kosovu i nametanje novog srpskog ustava koji je ponovno uspostavljao suverenost republike i koji je vise od hrvatskih i slovenskih ustavnih reformi doprinosio raspadu jugoslavenskog ustavnog uredenja. Taj je ustav ne sarno stavljao republicko zakonodavstvo iznad saveznih zakona vee je ukidao autonomiju pokrajina Vojvodine i Kosova. No ipak, nisu svi generali bili tako odusevljeni Slo-

B2 Borba. 15. veljace 1990. B3 SK-Pl

B4 Slobodan Milosevic je odbio tu ponudu jer je svojatao mjesto u Predsjednistvu Srbije, gdje je izabran u svibnju 1989. godine

B5 Veljko Kadijevic, Moje videnje raspada. Vojska be: driave, izd. Politika, Beograd. 1993 .• str. 106.

88

odustajanje ad )ugoslavije

bodanom Milosevicem, Nacelnik Generalstaba JNA, general Blagoje Adzie ostro je kritizirao srpsko vodstvo. U veljaci 1990. godine on predbacuje srpskom vodstvu da "pravi gresku za greskom" te da doprinosi "antijugoslavenstvu i antikomunizmu" Slovenije i Hrvatske i da ide naruku njihovoj separatistickoj politici. Srpskije general posebno osudivao "neodgovoran" stav Beograda na Kosovu i u podrucjima Hrvatske s vecinskim srpskim stanovnistvom, kojije pruzao Slovencima i Hrvatima pravo na kritiziranje velikosrpskih teznji." No, ti prigovori nisu sprijecili SK-PJ, tj. JNA, da pozove stanovnistvo da glasuje za Slobodana Milosevica i njegovu stranku, prekrstenu u Socijalisticku partiju Srbije (SPS), u vrijeme prvih slobodnih izbora u prosincu 1990. u Srbiji.

Dolazak na vlast nekomunistickih stranaka nakon izbora u proljece 1990. u Sloveniji i Hrvatskoj sarno je ubrzao zblizavanje Armije i srpskog vodstva. Armijaje imala osjecaj daje dvostruko ugrozena. Njen san 0 odrzanju socijalizma u Jugoslaviji nepovratno se rusio. Osim toga, buduci da je na sjeverozapadu zemlje njena uloga osporavana, prijetila je opasnost da izgubi svoj privilegirani status vrhovne institucije, cije su se ovlasti protezale na citavu Federaciju. Isticanje neovisne politike Zagreba i Ljubljane definitivno ce gurnuti vojno vodstvo u srpski blok. Taj ce savez s Beogradom doprinijeti golemoj napetosti i u JNA, u kojoj ce, kao i u drustvu, doci do raskola i do etnicke i politicke podjele, ovisno 0 nacionalnoj pripadnosti njenih clanova i politici njihovih republika. No, raskolu je nadasve doprinijelo poricanje povijesne i ustavne uloge Armije kao vojske u sluzbi svih naroda i narodnosti Jugoslavije. Cistke koje su uslijedile olaksat ce Slobodanu Milosevicu preobrazbu partizanske Titove vojske u sredstvo velikosrpskog ekspanzionizma.

U proljece 1990. Slobodan Milosevic pocinje postavljati putokaze sirom zemlje, koji ce mu omoguciti da u trenutku raspada Federacije prigrabi sto veci dio Jugoslavije. Srbi koji su zivjeli izvan Srbije, tj. dvije petine od ukupnog broja Srba u Jugoslaviji, posluzit ce mu kao odskocna daska. Hrvatska je, sa svojih 4, 76 milijuna stanovnika, brojila 600.000 Srba, od kojih je polovica zivjela u Krajini i u Slavoniji."? Vee su vise od godinu dana divljanje srpskog nacionalizma u Krajini i beogradski zlo-

86 Borisav Jovic, op. cit., str. 119.

87 U Krajini je zivjelo otprilike 150.000 Srba, a 200.000 zivjelo je u zapadnoj i istocnoj Slavoniji, na istoku zemlje. Ostali Srbi iz Hrvatske zivjeli su u velikim hrvatskim gradovima. Predstavljali su nesto manje od 12 % stanovnistva Hrvatske.

Odustoianie ad Jugoslaviie

89

namjerni napadi na hrvatske komuniste pojacavali napetost izmedu Srba i Hrvata. Nacionalisticke teznje Srba iz Krajine, kao na primjer zamisao o autonomiji koju im je usadilo Udruzenje knjizevnika iz Beograda, uzrokovale su pojavu hrvatskog nacionalizma. Prvi slobodni izbori u Hrvatskoj, organizirani u travnju 1990., doveli su do pobjede Hrvatske demokratske zajednice," nacionalisticke stranke Franje Tudmana. Bivsi Titov general, preobracen u oca hrvatskog naroda, iskoristio je opravdanu zabrinutost stanovnistva zbog politike Slobodana Milosevica. Tijekom citave izborne promidzbe zigosao je "srpski ekspanzionizarn" i pozivao na borbu "za povijesno i prirodno pravo hrvatskog naroda na samoopredjeljenje, suverenost i nacionalnu neovisnost". Glasaci su se okretali strankama koje su obecavale da ce se najdjelotvornije boriti protiv Milosevicevog "nacional-boljsevizma" i vidjeli su u stvaranju hrvatske drzave jedini nacin osujecivanja planova Beograda. Premda reformirana, Komunisticka partija, suocena s raspadom komunizma u Europi i izgubivsi povjerenje naroda jer se pokazala nemocnom rijesiti gospodarsku krizu u koju je upadala Federacija, kaznjena je ogromnim porazom jer se prekasno odvojila od vlasti u Beogradu."

Slobodan Milosevic i njegova "antibirokratska revolucija" te Dobrica Cosie zajedno s ostalim autorima Memoranduma doveli su na vlast u Zagrebu Franju Tudmana i njegov nacionalisticki pokret. "Nacionalisticka histerija u Srbiji sarno je izazvala strah i otpor u ostalim republikama, radajuci homogenizaciju drugih naroda oko onih naroda koji su ispoljavali najsnazniju volju da se suprotstave srpskom nacionalizmu. Pobeda nacionalistickih partija u vecini republika na izborima 1990. godine bila je 10- gican nastavak tih zbivanja", pisao je bivsi srpski predsjednik Ivan Stambelie.

Izborna promidzba u Hrvatskoj pruzila je Beogradu priliku da ponovno uznemiri srpsku manjinu. Porastom hrvatskog nacionalizma jacao je utjecaj Slobodana Milosevica nad Srbima u Hrvatskoj i stvarala se povoljna klima za naglasavanje njihovog osjecaja nesigurnosti i straha zbog gubitka domovine Jugoslavije, koja je dozivljavana kao drzava za sve Srbe.

88 HDZ

89 Na izborirna za Zakonodavnu skupstinu u dva kruga, 22. travnja i 5. svibnja 1990., Hrvatska dernokratska zajednica dobiva 193 poslanicka rnjesta s nesto vise od 40% glasova, bivsi kornunisti iz Stranke dernokratskih prornjena (SDP) dobivaju 81 rnjesto sa skoro 30% glasova, a ostale stranke dijele 91 poslanicko rnjesto. 30. svibnja novi Sabor irnenuje Franju Tudmana za predsjednika Republike.

90

Ociusfa;an;e ad )ugoslavi;e

Vee je pocetkom 1990., koristeci televiziju i srpski tisak, Milosevic zapoceo pravi bespostedni medijski rat protiv Hrvatske, gdje su svi udarci bili dozvoljeni. Novoosnovanu Hrvatsku demokratsku zajednicu, koja je u to vrijeme izrazavala umjereni nacionalizam bez istupa koji ce joj kasnije postati svojstveni, neprestano su karakterizirali ustaskorn grupacijom. Njen voda Franjo Tudman u devetnaestoj je godini pristupio antifasistickom partizanskom pokretu, as trideset os am godina postaje generalom JNA, da bi ubrzo odbacio uniformu i zapoceo karijeru povjesnicara, a nakon "hrvatskog proljeca" biva osuden zbog nacionalizma. Ali srpski mediji ga neprestano prikazuju jedino kao fasistu iii populistickog demagoga.?? Tvrdili su da Franjo Tudman i njegova ekipa pripremaju novi genocid i da pribjegavaju "ustaskim metodama iz fasistickog razdoblja Nezavisne Drzave Hrvatske". Poticana su sjecanja na pokolje pocinjene tijekom Drugog svjetskog rata nad Srbima, a Hrvati su sustavno predstavljani kao genocidan narod. Srpska propaganda je sirila te lazi kako bi mobilizirala srpsku manjinu oko velikosrpskog projekta i tako izazvala separatisticki pokret, koji bi Slobodanu Milosevicu omogucio prisvajanje dijela hrvatskog prostora. Srpski predsjednik nije bio nikakav nacionalisticki zanesenjak, on je sarno po potrebi koristio razne nacionalne frustracije ne bi Ii zadovoljio svoju osobnu ambiciju.

U tom ozracju neprestanog sumnjicenja Srbi iz Knina su 17. veljace 1990. osnovali Srpsku demokratsku stranku, SDS.91 Njihov voda, psihijatar

90 Za razliku od vodecih Iicnosti "hrvatskog proljeca" Franjo Tudman nije bio uhicen u vrijeme represivnih mjera u prosincu 1971. Podvrgnut disciplinskim mjerama, osuden je na kaznu zatvora tek u listopadu 1972. zbog razgovora sa stranim novinarima jer je tako prekrsio zabranu koja je vrijedila za sve osobe koje su na bilo koji nacin bile povezane s Maspokom. 1983. ponovno provodi u zatvoru devet mjeseci zato jer je u intervjuu danom 1977. svedskoj televiziji izjavio da hrvatski narod nema ista prava kao ostali jugoslavenski narodi. Tom je prilikom naglasio da su "odnosi izmedu Srba i Hrvata osnovni problem nacionalnog pitanja u Jugoslaviji". Vlasti su mu takoder predbacile da je 21. svibnja 1980. izjavio na RFI da "represija i cistke ne rjesavaju probleme vezane za nacionalno pitanje, naprotiv, one ih sarno pojacavaju", Dodao je da se "samo spominjanje tih problema ili nacionalnih interesa automatski kvalificira kao nacionalisticko, separatisticko iii cak ustasko",

91 Na izborima u travnju 1990. SDS je dobio sarno 5 poslanickih mjesta u hrvatskom Saboru. Vecina hrvatskih Srba, narocito onih koji su zivjeli u velikim gradovima, glasovala je za reformirane bivse komuniste okupljene u Stranci demokratskih promjena (SDP). Zato je na istovremenim opcinskim izborima srpska nacionalisticka stranka osvojila vlast sarno u tri opcine s vecinskim stanovnistvom: Knin, Gracac i Donji Lapac, u sjevernoj Dalmaciji tj. u Krajini.

Odusta;an;e od lugoslavi;e

91

Jovan Raskovic, bio je bliski prijatelj Dobriee Cosica, kojega je redovito primao kao gosta ljeti u svojoj kuci u Primostenu, na dalmatinskoj obali, gdje su provodili noci raspravljajuci 0 sudbini srpskog naroda. Tijekom ljeta 1989. Jovan Raskovic i Dobriea Cosic su razradili tekst pod nazivom Kninska deklaracija, u kojoj su zagovarali novu federalnu jedinicu sastavljenu od srpskog entiteta u Krajini. Nekoliko mjeseei kasnije srpski je knjizevnik kumovao osnivanju Srpske demokratske stranke, kojaje trebala braniti interese srpske zajednice u Hrvatskoj. Ali nakon pobjede Franje Tudmana poceo je potieati radikalnije stavove stranke, zanemarujuci malo-pomalo Jovana Raskovica, koji se nastavio zalagati za srpsku autonomiju, ali u okviru Hrvatske i koji je ubuduce bio protiv srpskog odcjepljenja." U isto vrijeme se Dobrica Cosic, imajuci u vidu perspektivu rasp ada Jugoslavije, zalagao da se Hrvatska podijeli tako da u Hrvatskoj ostane toliki broj Srba koliko ima Hrvata u Srbiji."

Podjele

Jedva petnaest dana nakon sto je Franjo Tudman preuzeo duznost predsjednika i nakon proglasenja prve nekomunisticke vlade nakon Drugog svjetskog rata, Srbi iz Krajine su odlucili osloboditi se vlasti Zagreba. Po nagovoru Dobriee Cosica sastali su se 6. lipnja 1990. u Kninu, gdje je predsjednik opcine bio jedan od voda SDS-a, Milan Babic, da bi pripremili autonomiju opcina s vecinskim srpskim stanovnistvorn u Dalmatinskoj zagori. Tri tjedna kasnije zapocelo je ujedinjavanje podrucja sa srpskim stanovnistvom, a 27. lipnja osnovana je Zajedniea srpskih opcina Krajine, koja je tada obuhvacala Knin (40.000 stanovnika, 88,6% Srba), Benkovac (30.000 stanovnika, 57,4 % Srba), Obrovae, Gracac, Donji Lapae i Korenicu. Ne oklijevajuci, Srbi iz Krajine ce pokazati odlucnost da upravljaju sami sobom, i to po vlastitim zakonima. Pocetkom srpnja kninski polieajci odbijaju odjenuti novu uniformu hrvatske polieije, prigovorivsi da grb izvezen na kapi podsjeca na grb bivse hrvatske pronacisticke drzave. Posjeta delegaeije Ministarstva unutrasnjih poslova iz Zagreba 5. srpnja

92 Borisav Jovic, op.cit., str. 161.

93 Ibid., str. 193. U Srbiji je bilo 110.000 Hrvata, od kojih je vecina zivjela u Vojvodini, a u Hrvatskoj je zivjelo 580.000 Srba. Cilj Dobrice Cosica ce biti ostvaren iako srpski akademik nije u to vrijeme zamisljao ocuvanje Hrvatske u njenim granicama.

92

Odustaianie cd JugosJaviie

nije doprinijela smirivanju situacije. Srpsko stanovnistvo je opkolilo policijsku stanicu u Kninu gdje su se odvijali razgovori. Sluzbeni predstavnici iz Zagreba su pod prijetnjom morali napustiti srpsko uporiste, praceni policajcima pobunjenicima. Junak dana bio je Milan Martie, inspektor kriminalisticke policije i bivsi komunist, koji je silom prilika postao jedan od voda pobune srpskih nacionalista u Krajini. Sutradan su Srbi iz Krajine osnovali svoju Skupstinu. Na ustavotvornoj sjednici 6. lipnja odbijaju nacrt dopune hrvatskog Ustava i najavljuju opoziv svojih delegata u hrvatskom Saboru. Vode nacionalistickog srpskog pokreta su na taj nacin lisili citavu srpsku zajednicu u Hrvatskoj mogucnosti da utjece na politiku Zagreba. Time su joj uskratili i mogucnost neposrednog utjecaja na odluke koje se spremao donijeti Sabor u Zagrebu, a koje su bile zivotno vazne za njezinu buducnost. Raskol je naglasen i odbijanjem Jovana Raskovica da se pridruzi vladi u Zagrebu. Brinuci se, naime, da uspjesno privede kraju svoju ustavnu reformu, a da od sebe ne odvrati citavu srpsku zajednicu, Franjo Tudman je bio ponudio Jovanu Raskovicu mjesto potpredsjednika Vlade iii Republike, a potpredsjednistvo Sabora Jovanu Opacicu." Bez obzira na stvarne razloge hrvatskog predsjednika u toj ponudenoj gesti pomirenja, to je mjesto moglo omoguciti osnivacu srpske nacionalisticke stranke da se cuje njegov glas i da iznese bojazni Srba pred perspektivom jedne konfederalne Jugoslavije, u okviru koje je hrvatski narod namjeravao potvrditi svoju suverenost. Osim toga, ta bi funkcija omogucila da se koristenjem legalnih institucija prijave eventualna krsenja prava srpske zajednice.

No, srpski nacionalisti su izabrali drugi put, put sukoba i nasilja, koji ce hrvatske Srbe Iisiti mogucnosti da na zakonit nacin ukazu na svoja prava kad ona budu pogazena, No, bez nagovora Beograda hrvatski Srbi se nikad ne bi bili odlucili na to rjesenje. 28.lipnja 1990. Slobodan Milosevic je obavijestio svoje suradnike da se komadanje Hrvatske mora obaviti "po liniji koja obelezava opstine Like, Banije i Korduna koje su se konstituisale kao (srpski) entitet i koje ce ostati sa nama". Pozivajuci na promjenu unutrasnjih granica Jugoslavije i na komadanje jugoslavenskog prostora po etnickim granicama, razotkrio je plan koji je zapoceo provoditi u djelo u Kninu, u dogovoru s Dobricom Cosicern, Kako bi Slovence i Hrvate iskljucili iz Federacije, Srbi su se pozivali na pravo naroda na samoopredjeljenje. Procjenjivali su da ce Jugoslavija bez Slovenije i jednog dijela Hrvatske

94 Jovan Raskovic, Luda zemlja, Akvarijus, Beograd, 1990., str. 316.

Odusfaianie od Jugoslaviie

93

"imati oko 17 milijuna stanovnika, a to je za evropske prilike dovoljno.":" Milosevic je tada zatrazio od srpskog predstavnika u Predsjednistvu Jugoslavije da "najkasnije kroz nedelju dana" Predsjednistvo donese odIuku 0 odrzavanju referenduma na kome ce se "svaki od sest konstitutivnih naroda Jugoslavije odluciti da li hoce iIi nece da ostane u Federaciji". Unaprijed predvidajuci odbijanje clanova Predsjednistva SFRJ iz Slovenije i Hrvatske, Slobodan Milosevic je nagovorio Borisava Jovica da ih prijevarom iskljuci iz glasovanja.

Tog istog dana srpska politicka i intelektualna elita javno je obznanila svoje velikosrpske teznje. Na Vidovdan - 28. lipnja, na godisnjicu Kosovske bitke nacionalisticki politicari i komunisticki aparatcici sakupili su se u ogromnoj dvorani Sava-centra da bi svecano proslavili osnivanje Udruzenja Srba iz Hrvatske u Beogradu. Taj sasvim beznacajan dogadaj predstavIjenje kao presudni trenutak stvaranja buduce srpske drzave i osvanuo je na nasIovnoj stranici Politike. Ta je svecanost svjedocila 0 savrsenom skladu koji je vIadao izmedu nacionalista i komunista. U ime svetog jedinstva koje je prizivao Slobodan Milosevic tog su 28. lipnja 1989. sve vodece licnosti iz njegove stranke zauzele mjesta u prvim redovima, uz Jovana Raskovica, pocasnog gosta veceri, i Dobricu Cosica, okruzenog njegovim prijateIjima akadernicima." Taj je prizor bio izuzetno simbolican, Od tog trenutka nitko vise nije mogao sumnjati da su dogadaji koji ce uslijediti u srpnju u Krajini organizirani uz podrsku Beograda. I to po naredbi Beograda. Pobuna policajaca Milana Martica, proglasenje neovisnosti srpskih opcina u Krajini te, na kraju, sazivanje referenduma koji ce pokrenuti prva oruzana sukobljavanja u Hrvatskoj, sve je to bio dio Miloseviceve strategije.

Nasilje srpskih nacionalista je dovelo do nacionalistickih ispada hrvatske vIasti, koja se pozurila pohrvatiti administraciju, javna poduzeca i policiju, mjesta na kojima su, po njenom misljenju, Srbi bili "nerazmjerno zastupljeni". VIast u Zagrebu je od tog trena javno krenula s antisrpskom politikom, ulozivsi svu svoju energiju u cistke u javnim sluzbama i na televiziji, u promjenu zastave, u pohrvacenje jezika i u neprekidno potvrdivanje suverenosti hrvatskog naroda naustrb drugih etnickih zajednica u Republici. Novi je hrvatski Sabor, u kojem je vecinu imala Hrvatska demokratska zajednica, 25. srpnja 1990. izglasao niz ustavnih amandmana

95 Borisav Jovic, op. cit., str. 161.

96 Jovan Raskovic, op.cit., str. 81. do 103.

94

Ociustaianie ad Jugosiaviie

koji su izazvali uznemirenost Srba u Hrvatskoj. Ta je reforma mijenjala status srpske zajednice, koja je zajedno s hrvatskim narodom u vrijeme Tita smatrana za konstitutivan narod Hrvatske." Proglasavala je Hrvatsku nacionalnom drzavorn hrvatskog naroda, a ostale etnicke zajednice imale su status manjina. Iako je oko 600.000 Srba koji su zivjeli u Hrvatskoj sacuvalo sva gradanska prava, oni su se osjetili ponizenima time sto su postali gradani drugog reda nakon vise od cetrdeset pet godina potpuno ravnopravnog statusa. Osim toga, Ustav je ukidao sluzbenu uporabu cirilice, tradicionalnog pisma Srba, a kao simbol Hrvatske usvojena je crveno-bijela sahovnica, U grbu drevnog hrvatskog kraljevstva, koji je osvanuo na uniformama policije i javnim zdanjima, Srbi su vidjeli jedino simbol Nezavisne Drzave Hrvatske, ustaskog rezima Ante Pavelica." Iako donosenju tih odluka nije prethodilo savjetovanje sa Srbima, greska se ipak ne moze pripisati sarno hrvatskoj vladi. Osnovni propust Franje Tudmana bio je sto nije nista znacajno poduzeo da bi razuvjerio hrvatske Srbe i pokazao im koliko je histericna propaganda Beograda bezumna. Nernocan da rijesi krizu koju su uzrokovali srpski ekstremisti iz Knina i da se nametne kao predsjednik svih gradana Hrvatske, neovisno 0 njihovoj etnickoj pripadnosti, Franjo Tudman je sarno nadopunjavao antihrvatsku retoriku Slobodana Milosevica i gurao Srbe iz Hrvatske u okrilje Beograda. "Da je HDZ rekao: - Braco Srbi, pisite cirilicom (koju nismo koristili), pohadajte pravoslavnu crkvu (sto nismo radili), zajednicki cemo izgraditi nasu drzavu, danas bismo imali nasu Hrvatsku. (. .. ) Da su dobili nekoliko garancija, kao na primjer sporazum 0 prijateljstvu sa Srbijom, Srbi bi bili prihvatili cak i nezavisnu hrvatsku drzavu, Dobro smo zivjeli pod Austro-Ugarskom, pa smo mogli to i ponoviti", priznao je nekoliko mjeseci kasnije jedan politicar srpske nacionalisticke stranke iz istocne Slavonije."?

Srpski nacionalisti su iskoristili glasovanje u Saboru za odlucujuci korak. Tog su dana ispred vise desetina tisuca Srba okupljenih u centru sela Srb proglasili svoju suverenost u krajinskim opcinama u rukama SDS-a i osnovali "Srpsku autonomnu oblast Krajine". Dusan Zelenbaba,

97 Nakon 1944., pod okriljem Titove Komunisticke partije, Hrvatska je u svim ustavima bila definirana kao "drzava hrvatskog naroda, drzava srpskog naroda u Hrvatskoj i drzava svih nacionalnosti koje u njoj zive."

98 Ali cak je i za vrijeme Tita hrvatska sahovnica bila sluzbeni grb Socijalisticke Republike Hrvatske.

99 Vreme, Beograd, 26. kolovoz 1991., str. 20.

Odusta;an;e ad Jugos/avi;e

95

jedan od voda SDS-a, izjavio je: "Srbi zele svoju drzavu, i nema nikakvog znacaja da li ce se zvati Velika Srbija ili Jugoslavija." Srpska autonomna oblast Krajina je osnovala Srpsko narodno vijece, koje je odmah sazvalo referendum 0 autonomiji hrvatskih Srba za 19. kolovoza. Iako je dio Srba u Krajini i u ostalom dijelu Hrvatske jos vjerovao u dijalog sa Zagrebom, vecina njih je bila pod utjecajem politike nacionalistickih ekstremista iz Knina. Oni su, povrh toga, vrsili pritisak na srpske predstavnike u SDP-u, stranci bivsih komunista pod vodstvom Ivice Racana, da predaju ostavke ili da se pridruze SDS-u. Srpska autonomna oblast Krajina ubrzo se pocela siriti prema sjeveru, zahvativsi Liku, Kordun i Baniju. Granice koje je spominjao Slobodan Milosevic vee su se ocrtavale na terenu.

Milosevicevo djelovanje iz pozadine te perspektiva novog genocida kojom je prijetila beogradska propaganda proizveli su zeljeni ucinak, A nespretnost hrvatske vlade je ucinila ostalo. Autonomaski zahtjevi Srba iz Krajine, koje je referendum nareden u Beogradu trebao ozakoniti, omogucit ce srpskom predsjedniku da ostvari svoj plan. Sljedecih dana predsjednik Milosevic poziva Milana Babica u Beograd. Mladi i ambiciozni stomatolog nametnuo se na celo Srba iz Krajine, izguravsi svog duhovnog oca Jovana Raskovica. Taj je neuropsihijatar bio izvanredan govornik, veliki manipulator masa, koji je razdrazivao Srbe pricama 0 pokoljima koje su u pokrajini pocinili ustase Ante Pavelica, Ali iako je izvanredno vjesto potpirivao strahove svog naroda, on je ipak odbijao uci u otvoreni sukob sa Zagrebom. Bio je pristalica dijaloga i smatrao je da Srbi moraju u politickoj areni ostvariti svoja prava u Hrvatskoj. Osim toga, Jovan Raskovic je bio protiv uplitanja Beograda, uvjeren da se srpsko nacionalno pitanje u Hrvatskoj, ito ne sarno u Krajini, mora prvenstveno razmatrati u Zagrebu. "Ja sam u principu bio protiv suradnje takve vrste da mi ovisimo 0 Beogradu i za sve sto radimo trazimo iz Beograda potvrdu i neku vrstu pristanka", povjerio se Raskovic.l'" Bio je, osim toga, protiv referenduma koji je Beograd narucio, a Milan Babic najavio, shvacajuci da bi takvo savjetovanje sarno dolilo ulje na vatru. "To je ludost, a zna se da ludost ne donosi nista dobro ... Mi ne zelimo autonomiju koja ce voditi stvaranju srpske drzave u Hrvatskoj, vee kulturnu autonomiju", izjavljivao je u Kninu u nadi da ce smiriti situaciju. Ali bilo je vee prekasno.

Politika srpskog psihijatra nije odgovarala ocekivanjima Slobodana Milosevica, koji se pozurio smijeniti gao Iskoristio je pritom blagonak-

100 Borba, Beograd, 12. travnja 1991.

96

odustaianie od Jugos/aviie

lonu pomoc hrvatskog predsjednika, koji je doprinio politickoj smrti srpskog vode iz Krajine, predajuci krajem kolovoza 1990. tjedniku Danas stenogramjednog od njihovih nedavnih privatnih razgovora. Srpski psihijatar je u razgovoru s njim izjavio da je njegov narod "lud narod" i da je Slobodan Milosevic komunist. A da bi to dokazao, prepricao mu je jedan razgovor sa srpskim predsjednikom: "Ja sam njega pitao: gospodine Milosevicu ... da li vi vjerujete u socijalizam? On je rekao: vjerujem u demokratski socijalizam. Ja sam njemu rekao: hvala Yam lijepo, mi se nikako necemo naci za istim stolom, niti cemo ikada pisati iste deklaracije i rezolucije." 101 Jovan Raskovic nije nikad skrivao svoje nepovjerenje u Slobodana Milosevica, Priznavao muje zaslugu za vracanje dostojanstva srpskom narodu, ali je smatrao daje "mozda nezajazljivo bilo traziti od njega da sam uspostavi punu demokratiju, jednostavno zbog toga sto demokratiju nije u stanju da stvori sarno jedna partija, jedna vlada ili sarno jedna pamet."102 Nakon svog svrgnuca napisat ce da je Milosevic "veliki boljsevik, komunista do grla, tiranin."103 Medutim, ne obaziruci se na te izjave, srpski ce predsjednik, kao pravi bezobzirni takticar, ponuditi bogatu naknadu za povlacenje tom rjecitom klevetniku, koji je nekoliko mjeseci prije smrti priznavao:

"Osecam se odgovornim jer sam pripremio taj rat. Da nisam izazvao tu emocionalnu napetost unutar srpskog naroda, nista se ne bi dogodilo. Moja partija i ja aktivirali smo upaljac srpskog nacionalizma ne sarno u Hrvatskoj vee i na drugim mestima, narocito u Bosni i Hercegovini."104

Slobodan Milosevic se oslonio na kninskog predsjednika opcine kako bi proveo svoj plan u djelo. Bivsi komunist preobracen u nacionalistu, Milan Babic je izabrao sukob. Srbi su, po njemu, trebali "podrzati i ohrabriti politiku Franje Tudmana u korist stvaranja nezavisne Hrvatske" kako bi i "Srbi iz Krajine mogli, kad na njih dode red, zatraziti nacionalnu nezavisnost". Postavsi Milosevicev covjek od povjerenja, okupio je oko sebe tvrdo krilo SDS-a, istisnuo Jovana Raskovica i urnjerene srpske predstavnike iz krajinskih opcina i podrzao vojnu pobunu dijeleci pocetkom ljeta oruzje svojim sugradanima''". 12. kolovoza ugostili su ga ujugoslavenskom glavnom gradu vjerni saveznici Slobodana Milosevica Borisav Jovic, ta-

101 Jovan Raskovic, op. cit., str. 309, 313, 318. 102 Politika Ekspres, Beograd, 24. lipnja 1990. 103 Jovan Raskovic, op.cit., str. 328.

104 Srpski nacionalist, ozenjen za Hrvaticu i porijeklom iz antikornunisticke obitelji, Jovan Raskovic je umro od srcanog udara u srpnju 1992. u Beogradu.

lOS Borisav Jovic, op.cit., str. 178.

Odustajanje od JugosJavije

97

dasnji predsjednikjugoslavenske Federacije, i Petar Gracanin, savezni ministar unutrasnjih poslova, koji je nakon smjenjivanja Ivana Stambolica zauzeo mjesto srpskog predsjednika. Tom su mu prilikom objasnili da, ako hrvatska policija pokusa uspostaviti svoj autoritet u kninskoj pokrajini i sprijeciti uspostavljanje autonomne srpske pokrajine, vojska i savezna policija nece moci intervenirati u korist Srba u Krajini bez suglasnosti ostalih jugoslavenskih partnera. Jedini nacin preuzimanja kontrole nad Krajinom bio je, dakle, nahuskati stanovnistvo na oruzani ustanak koji je trebao djelovati spontano. Oslanjajuci se na detaljne obavijesti koje im je dao Petar Gracanin, Srbi iz Knina su trebali prisvojiti skladiste oruzja iz policijske postaje i podignuti barikade na glavnim cestama, kako bi sprijecili svaki ulazak hrvatskih snaga.!" Milan Babic se vratio u svoje kninsko sjediste uvjeren da ce moci ostvariti srpsku drzavu u Hrvatskoj.

Referendum

Glasacki listici Referenduma "za odluku 0 srpskoj autonomiji", oznaceni sa "za" ili "protiv", vee su bili stigli u srpske opcine kad su hrvatske vlasti odlucile sprijeciti izjasnjavanje. Referendum nije imao nikakve zakonske osnove. Organizirao ga je SDS i mogao je glasati tko god je htio pod uvjetom da je Srbin. 17. kolovoza 1990. hrvatske policijske postrojbe poslane su u opcine koje su izmakle autoritetu Zagreb a kako bi zaplijenile oruzje u policijskim postajama i sprijecile izjasnjavanje, koje je bilo predvide no za dva dana. Usli su najprije u Benkovac, a zatim u Obrovac. Nato su srpski predsjednici tih opcina zatrazili intervenciju vojske. Milan Babic je u Kninu pazljivo pratio razvoj situacije. Cim je bio obavijesten 0 dolasku, sazvao je svoj obrambeni komitet i proglasio maksimalno stanje uzbune. Trgovine i tvornice su zatvorene. Stanovnistvo je panic no izaslo na ulice zahtijevajuci oruzje. Neki su bjezali u brda, uvjereni da ce ih snaci ono sto su prozivjeli prije pede set godina. Milan Martie, nacelnik kninske policije, zapovjedio je svojim ljudima da zaplijene rezervno skladiste oruzja te da oruzje razdijele stanovnistvu. U nekoliko sati na svim su cestama Krajine osvanule barikade. Naoruzani civili su svugdje cuvali strazu pred balvanima, na brzinu posjecenima i postavljenima kako bi sprijecili prolaz. Veci dio prometnica koje su vodile ka kupalistima dalmatinske obale je

106 Milan Martie, Vreme, Beograd, 26. kolovoza 1990., str. 20. Petar Gracanin u Death of Yugoslavia. Brian Lapping, BBe. London, 1995.

98

Odustajanje od JugosJaviie

usred ljeta bio paraliziran. Tako je zapoceo rat za Krajinu, koji ce hrvatski mediji nazvati "balvan-revolucija", Intervencija specijalnih postrojbi hrvatske policije nije uspjela. Sluzbena izjava je glasila da su se povukli kako bi "izbjegli krvoprolice", JNA, kojaje bila prisutna u kninskoj vojarni, nije ni pokusala sprijeeiti oruzanu pobunu, koja bi, da se dogodila negdje drugdje, na primjer na Kosovu, bila silom ugusena. No, blagonaklona pasivnost postrojbi smjestenih u Kninu nije bila jedini dokaz vojne podrske srpskim pobunjenicima. Uranu zoru, pod izgovorom vojne vjezbe, jugoslavensko zrakoplovstvo je poslalo dva miga kako bi sprijecilo dva helikoptera hrvatske policije da iskrcaju u Kninu svoje pripadnike koji su trebali onesposobiti srpske ekstremiste. Od tog ce trenutka vojska sprjecavati svaki pokusaj hrvatske vlasti da povrati Krajinu.

Dokje Jovan Raskovic ukazivao na "politicki eksces" svojih vlastitih postrojbi, srpska televizija je posvecivala dvije trecine televizijskog dnevnika srpskoj pobuni, predstavljajuci je kao zakonit odgovor "rezimu terora" koji je zaveia viast u Hrvatskoj. Iskrivljujuci stvarnost, ona je postrojbe hrvatske policije nazivaia teroristickim snagama koje su dosle "da otmu oruzje iz policijskih stanica i poskidaju sve cirilicne natpise", a Srbi su prikazivani kao zrtve koje su zatrazile oruzje da bi se obranile. Nakon prvih reportaza s terena slijedilo je citanje poruka podrske raznih organizacija iz Srbije u kojima se obecavalo da ce "ako se represija protiv Srba iz Krajine nastavi, oni krenuti da brane svoje sunarodnike". Prizori dernonstracija organiziranih tog istog dana u Staroj Pazovi, malom gradicu sjeverno od Beograda, stvarali su dojam da se cijela Srbija digia na noge da bi obranila "ugrozeni" srpski narod u Krajini. Prvi putje Beogradska televizija bez ikakve cenzure prikazivala cetnicke simboIe, koji su se vee 1988. pojavljivali na mitinzima solidarnosti (s kosovskim Srbima), ali koji u to vrijeme jos nisu otvoreno snimani. Bivsi partizan, general Kadijevic nije skrivao svoju nelagodu pred prizorom kokardi, crnih subara i brada koji su preplavili mali ekran. "Teske nama ako oni pozivaju vojsku da brani narod", povjerio je Borisavu JOViCU.107

19. koIovoza, dok su Srbi iz Krajine odlazili na glasacka mjesta, jedan je crnogorski dnevni list objavio pismo predsjednika Srbije upuceno saveznom Predsjednistvu: "Hrvatske vlasti, pred ocima jugoslovenskog i svjetskog javnog mnjenja, pokusale su represivnim metodama da sprece Srbe da slobodno izraze svoje misljenje. ( ... ) Otudajugoslaovensko Pred-

107 Borisav Jovic, op. cit., str. 179.

Odustajanje od )ugoslavije

99

sednistvo mora hitno usvojiti zakon 0 secesiji koji ce omoguciti narodima koji to zele da mirno napuste Jugoslaviju, a da to ne bude na ustrb interesa naroda koji zele u njoj da ostanu. Predsednistvo Socijalisticke Republike Srbije smatra da jedini demokratski put da jedan narod ostvari svoje pravo na samoopredjeljenje jeste referendum. c ... r .108 Slobodan Milosevic je tim pis mom javno podrzavao odcjepljenje hrvatskih Srba i jasno davao do znanja vlastima u Zagrebu da ce se suprotstaviti promjeni Jugoslavije u konfederaciju nezavisnih republika. U slucaju da do toga ipak dode, Beograd ce se pobrinuti ujediniti Srbe u jednu jedinu drzavu, Ali srpski predsjednik nije priznavao da je on izazvao srpsku pobunu: "Stalo mi je da naglasim", pisao je, "da su tvrdnje prema kojima su ovi stravicni dogadaji bili materijalno podrzavani iz Beograda, lazi sracunate na prevaru javnog mnjenja i precutkivanje cinjenice da je to stanje rezultat stava hrvatskih vlasti."

Sutradan nakon referenduma 0 autonomiji, za koju se izjasnilo 99,2% gradana, Slobodan Milosevic je odlucio opskrbiti srpske pobunjenike u Krajini oruzjern i streljivom.'?? Po moe iz Beograda trebala je omoguciti da se odrzi stanje napetosti medu Srbima dok se ocekivalo da im JNA definitivno pristupi. Slobodan Milosevic je zaduzio ljude od povjerenja, koji su mu bili potpuno odani, da osiguraju opskrbu srpskih pobunjenika. Osnovan je poseban odjel unutar Ministarstva unutrasnjih poslova Srbije, kojim je u to vrijeme upravljao Radmilo Bogdanovic. Taj je odjel povjeren Mihalju Kertesu, koji je dvije go dine ranije sudjelovao u cistkama u vojvodanskom vodstvu i bio je pod nadzorom Jovice Stanisica, nacelnika Sluzbe drzavne sigurnosti Srbije CSDB). Na taj je nacin organizirana prava mreza koja je pribavljala oruzje iz skladista srpske policije i Teritorijalne obrane. 11. studenog 1990. hrvatska policija je u Dvoru na Uni naisla na skupinu snabdjevaca oruzjem koji su kretali za Krajinu. Vodio ihje Zeljko Raznjatovic zvani Arkan. Za vecinu Srba Arkan je bio predsjednik Kluba navijaca Crvene zvezde iz Beograda, no svima je bila dobro poznata njegova proslost unajmljenog ubojice i poznatog pljackasa. Tog je bivseg maloljetnog delinkventa i sina pukovnika JNA kao dvadesetjednogodis-

108 Dnevnik, Titograd, 19. kolovoza 1998.

109 Objavljeni "sluzbeni" podaci govorili su da se 567.127 osoba izjasnilo za autonorniju, a 114 protiv. No, obzirorn da je ukupan broj Srba u Hrvatskoj iznosio 580.000 i da su glasacka rnjesta postojala sarno u opcinama gdje je SDS bio na vlasti, ti rezultati nisu bili vjerodostojni.

100

Odustaianie od Jugos/aviie

njaka 1973. godine unajmio spijunski odjel Saveznog ministarstva unutrasnjih poslova (SSUP) da diljem Europe uklanja protivnike titoistickog rezima, Hrvatska televizija je danima nakon uhicenja prikazivala Arkana i njegove ljude kako poziraju pred oruzjem koje su dopremali. Sud u Zagrebu ga je osudio na dvadeset mjeseei zatvora zbog sudjelovanja u planiranju oruzane pobune u Krajini, ali je osloboden u proljece 1991. i vratio se u Beograd privatnim zrakopolovom, koji su mu njegovi tamnicari stavili na raspolaganje.!'" Za to su se vrijeme srpski pobunjenici spremali za rat, postavljali barikade i osnivali paravojne formacije. Izgledalo je da je njihova autonomna srpska oblast zauvijek odeijepljena od Hrvatske. Hrvatske vlasti nisu vise bile kadre uspostaviti suverenost nad ejelokupnim prostorom, a svaki je pokusaj uspostavljanja vlasti nad pobunjenom pokrajinom dovodio do ineidenta.

Propaganda

Slobodan Milosevic je znao da je jedini nacin kojim moze privoljeti Armiju da sudjeluje u eijepanju Jugoslavije uvjeravanje da nad Srbima u Hrvatskoj uistinu lebdi prijetnja genoeida i da se oni bore za ocuvanje Jugoslavije. Uvjeravao je da "kad vojska jednom 'pokrije' srpske teritorije u Hrvatskoj, mi se vise ne bojimo raspletajugoslovenske krize."!" Srpski mediji su koristili propagandu koja je djelotvorno pripremala teren za taj cin. Beogradska televizijaje redovito prenosila svaki incident izmedu Srba i snaga hrvatske polieije oko Krajine. Vrlo cesto je tome posvecivala najveci dio svog televizijskog programa, koristeci dobro uhodani ritual koji je usadivao gledateljima iskrivljenu sliku stvarnosti. Spiker bi zapocinjao vijestima 0 navodnom uhicenju Srba, zatim bi na red dosli prizori na kojima se vidjelo srpsko stanovnistvo kako se, trazeci zastitu, sklanja u vojarne JNA i konacno bi izvjestitelj na lieu mjesta intervjuirao zene i djeeu, koji bi kroz plac objasnjavali da je fasizam ponovno zavladao Hrvatskom i hrvatskim narodom. Srpski mediji, kojima se tada pridruzio i Tanjug, poznata jugoslavenska nacionalna ageneija, pretvorena u sredstvo za sirenje mrznje, detaljno su prenosili vijesti Radio Knina. Taj je radio pod kontro-

ItO Josip Boljkovac, tadasnji ministar unutrasnjih poslova, tvrdio je da je Arkanovo pustanje iz zatvora bilo dogovarano mimo njegova znanja, u zamjenu za svotu od milijun njemackih maraka, Nacional, Zagreb, br. 159,2. prosinca 1998.

III Borisav Jovic, op. cit., str. 262.

Odusta;an;e od )ugoslavi;e

101

lorn Milana Babica koristio zastarjelu borbenu terminologiju koja je slusatelje vracala pedeset godina u pros lost. Spominjao se "naoruzani narod", "odbrana domova od ustaskog terora i politike", hrvatski policajci "u crnim kosuljama", Koristen je citav lingvisticki arsenal koji je uznemiravao duhove i koji nije ostavljao vojsku ravnodusnom,

Odbijanje vojnog vodstva da prizna zakonitost nove vlasti u Hrvatskoj gurnulo je vojsku u zamku koju joj je pripremio Slobodan Milosevic. Iako JNA nije oklijevala ni trenutka poslati tenkove protiv albanskih demonstranata, koji su na miran nacin protestirali protiv ukidanja autonomije Kosova, bez prigovora je prihvatila prisustvo nezakonite vojske u Krajini. Dapace, JNA joj je cak u tajnosti pomagala. Kninski korpus ju je presutno podrzavao i nije se nimalo pobunio kad su mu srpski pobunjenici oteli oruzje. 112 Ipak, vojno vodstvo je smatralo da je preuranjeno otvorenije intervenirati u korist Srba u Krajini. Nisu htjeli pruziti izgovor klevetnicima i omoguciti da se JNA karakterizira kao srpska vojska. Za razliku od srpskog predsjednika, vojni vrhje jos uvijek vjerovao da se Federacija moze ocuvati. Zbog toga se zestoko opirao namjeri 0 protjerivanju Slovenije i Hrvatske, kao sto je preporucivalo srpsko vodstvo.'!'

Do mjeseca ozujka 1991. JNA je smatrala da je dovoljno onesposobiti slovensku i hrvatsku vladu da bi se sprijecio projekt konfederacije za koji su se zalagali Ljubljana i Zagreb i da ce se time zaustaviti proces dezintegracije zemlje. Vojno vodstvo je, izgleda, bilo zaboravilo da je nova vlast u Hrvatskoj i Sloveniji imala blagoslov glasaca za program koji se zalagao za afirmaciju nacionalne suverenosti u okviru jedne nove konfederalne Jugoslavije!'".

112 Sluzbeno izvjesce je glasilo da je 15. i 19. listopada 1990. na kolodvoru u Kninu "tajnovito nestala" znatna kolicina oruzja i vojnog materijala namijenjena kninskom garnizonu.

113 B. Jovic, op.cit., str. 163 i 262.

II' U Sloveniji je koalicija DEMOS, sastavljena od stranaka Krscanskih demokrata, SeIjacke stranke, Demokratskog saveza, Socijaldernokrata, Liberalnih demokrata i Stranke zelcnih. dobila 8. travnja 1990. vecinu s 55% glasova prema 17%, koliko su dobili bivsi komunisti. Milan Kucan, bivsi prvi covjek Kornunisticke partije Slovenije, koja je pocetkom 1990. promijenila ime u Stranku demokratskog preporoda, ipak je pobijedio na prcdsjednickim izborima s 58% glasova prema 41 %, koliko je dobio kandidat DEMOS-a Joze Pucnik, Taje Kucanova pobjeda objasnjiva njegovim odlucnirn suprotstavljanjem Slobodanu Milosevicu i njegovim ranim reformistickim stavovima. DEMOS, koji se tijekom izborne kampanje zalagao za promjenu Jugoslavije u konfederaciju suverenih republika, odmahje nakon izbora priznao da to moze biti sarno prijelazno rjesenje na slovenskom putu k nezavisnosti.

102

Oduslaianie ad }ugoslaviie

"Opcenarodna obrana"

Neposredno nakon izbora vojska je poduzela niz rnjera protiv Slovenije i Hrvatske. 16. svibnja 1990., tocno dva dana nakon stupanja na vlast prve nekomunisticke vlade u Ljubljani, JNA je zapocela razoruzanje slovenske Teritorijalne obrane, a nekoliko dana kasnije prisvojila je vecinu skladista oruzja u Hrvatskoj.!" JNA i srpsko vodstvo bojali su se da te vojne zalihe, koje su bile pod direktnom vlascu republika, ne posluze Slovencima i Hrvatima za stvaranje vlastite vojske.!" Neposredno nakon razlaza Tito-Staljin 1948. godine, koji je izolirao Jugoslaviju od ostalog socijalistickog bloka, Jugoslavija je razvila sistem "opcenarodne obrane". Pod pretpostavkom vojne agresije s Istoka ili Zapada svaka je republika opskrbljena znatnim vojnim zalihama, a oruzje bi u slucaju napada bilo podijeljeno stanovnistvu, koje se tako pretvaralo u vojsku sposobnu da odmah krene u gerilske akcije. Te su rezervne postrojbe, organizirane na razini opcina i velikih tvrtki, pretvorene 1969. godine u Teritorijalnu obranu (TO). U zanosu decentralizacije jugoslavenski Ustav iz 1974. godine je potvrdio tu podjelu sistema obrane na JNA i na Teritorijalnu obranu, koja je stavljena pod direktnu upravu republika.

No, general Veljko Kadijevic je, cim je 1988. dosao na celo Saveznog ministarstva obrane, doveo u pitanje taj dvojni sustav jugoslavenskih oruzanih snaga. Srpski general se zalagao za centralizaciju jugoslavenske drzave i njenog sistema obrane. Zato je pokrenuo reformu koja je umanjivala ulogu republika u Teritorijalnoj obrani i reorganizaciju vojnih oblasti, kako bi se izbjeglo poklapanje granica sest saveznih republika. Izmedu 1988. i 1989. razliciti korpusi JNA su ujedinjeni u tri vojne oblasti, umjesto u bivsih pet. Vojne oblasti koje su odgovarale Sloveniji i Bosni i Hercegovini su ukinute. Armijski korpusi rasporedeni u Slovenijipridruzeni su Zapovjednistvu V. armije u Zagrebu, a oni iz Bosne i Hercegovine presli su pod Zapovjednistvo I. armije smjestene u Beogradu. 1990. godine, nekoliko mjeseci prije pobune srpskih nacionalista u Krajini, Armija je osnazila svoju prisutnost na terenu osnivajuci nove mehanizirane kor-

115 Borisav Jovic, op. cit., str. 146. U to je vrijeme JNA zaplijenila oko 250.000 komada oruzja hrvatske Teritorijalne obrane. Vreme, Beograd, 26. kolovoza 1991., str. 21.

116 Slovenska Teritorijalna obrana moglaje odmah mobilizirati 75.000 Ijudi od ukupnog broja od jedva 2 milijuna stanovnika, dok je hrvatska Teritorijalna obrana racunala sa 120.000 Ijudi za 4,7 milijuna stanovnika.

Odusfaianie od )ugos!aviie

103

puse u Hrvatskoj, u okolici Zagreba i Knina, u Bosni, u podrueju Banjaluke te u Hercegovini.'!? Te su oklopne divizije trebale u slucaju pobune biti sposobne djelovati na terenu, kao sto je to bilo na Kosovu. U okviru svoje reforme general Kadijevic je ujedno pristupio i razoruzanju i pretvorbi Teritorijalne obrane Kosova, ate su se mjere vremenski poklapale s odlukom Slobodana Milosevica 0 ukidanju autonomije 1989. godine i s vojnim stanjem koje je uslijedilo. Snage Teritorijalne obrane Kosova stavljene su pod direktnu kontrolu JNA i znatno su smanjene.

Dakle, razoruzanje Teritorijalne obrane Slovenije, Hrvatske i Bosne i Hercegovine nakon prvih demokratskih izbora uklapalo se u proces koji je vojno vodstvo pokrenulo dvije godine ranije. Ta reforma nije imala jednoglasnu podrsku u krugu Armije, a i vecina ju je republika ostro napala. Slovenija i Bosna i Hercegovina su ukazivale na protuustavni karakter podjele Teritorijalne obrane i na pristranost mjere koja se nije primjenjivala ni u Srbiji ni u Crnoj Gori, jedinim republikama gdje su se komunisti odrzali na vlasti. General Kadijevic i njegovi suradnici optuzeni su da se mijesaju u politiku Jugoslavije. Bilaje ocigledna njihova namjera da time sprijece svaki sljedeci oblik demokratizacije. Kako se zbog potrebe za temeljnim reformama sve vise smanjivala mogucnost ocuvanja osnova sustava, konzervativci u krugu Armije su se sve vise opirali i postajali su sve kruci u svojim stavovima, te su tako igrali igru Slobodana Milosevica. Njihov je stav sarno naglasavao razlike u okviru Federacije i ubrzavao krizu.

Razoruzanje Teritorijalne obrane izazvalo je nepovjerenje Slovenaca koji su strepili od vojne intervencije, ciji bi cilj bio obaranje novoizabrane vlade u Sloveniji i u susjednoj Hrvatskoj. Suprotstavljajuci se zahtjevima jugoslavenskih generala, a istovremeno potvrdujuci zelju za jugoslavenskom konfederacijom, Ljubljana izglasava 2. srpnja 1990. Deklaraciju 0 suverenosti. Pod izgovorom da taj slovenski cin ugrozava teritorijalni integritet Federacije, savezni ministar obrane zatrazio je uspostavljanje izvanrednog stanja u Sloveniji. Vojskaje bila spremna intervenirati i cekala je sarno odobrenje kolektivnog Predsjednistva Jugoslavije.!" Ali srpski politicari su se oglusili 0 zahtjev generala Kadijevica koji je mogao uciniti upitnim Milosevicev plan, tako da je Armija privremeno morala odustati od vojnog udara u Sloveniji.

117 Borisav Jovic, op.cit., str. 152. 118 Ibid., str.162.

104

odusfaianie ocl Jugos/aviie

3.listopada 1990. Borisav Jovic, predsjednik Federacije, primjecuje:

"Veljko Kadijevic mi kaze, onako usput, da treba 'maknuti' sarno sto ljudi i sve ce biti u redu (. .. ) Generali jos imaju opsesiju 0 jedinstvu Jugoslavije, ovakva kakvaje, bez sloge i bez buducnosti." 1 19 "Armija razmatra koncept moguceg resenja krize vojnom akcijom."120 "Ali Slobodan Milosevic sugerise da akciju preduzimamo sto pre, ali sarno pre rna Hrvatskoj, da Sloveniju ostavimo na miru, i to u Hrvatskoj sarno tamo gde zive Srbi. Da stvari teritorijalno ogranicimo, da izbegavamo akciju na celim 'dernokratizovanim' (podrucja gdje je HDZ u vecini) teritorijama Hrvatske."121 Milosevicev plan razbijanja Jugoslavije pocivao je upravo na direktnom sukobu s nacionalistickim vlastima. Taj je sukob trebao gurnuti Slovence i Hrvate na put k neovisnosti te na taj nacin pruziti izgovor Srbima za stvaranje nacionalne drzave koja bi ujedinila Srbe iz cijele Jugoslavije. Trebalo je, dakle, pod svaku cijenu sprijeciti cistku u redovima slovenskih i hrvatskih politicara. Jer sarno je odrzanje HDZ-a na vlasti i velicanje hrvatskog nacionalizma moglo natjerati JNA da se rasporedi na podrucja naseljena Srbima i da se na taj nacin pripremi razbijanje Jugoslavije.

S druge strane, srpsko je vodstvo upravo nutkalo Slovence da sto prije napuste Jugoslaviju. Neposredno prije pokusaja vojnog udara srpski politicari su otputovali u Ljubljanu kako bi ohrabrili svoje slovenske sugovornike da ustraju na zamisli 0 buducnosti republike izvan jugoslavenskog okvira, preporucivsi im otvoreno da proglase svoju suverenost odcjepljenjem od Jugoslavije.!" Borisav Jovic svjedoci: "Mi smo im obecali da cemo ih prvi priznati, Ubedili smo ih da je upravo u njihovom interesu da krenu tim putem (neovisnosti), jer njihovo odvajanje od Jugoslavije ne postavlja teritorijalne probleme. Bili smo iznenadeni sto oni zele da svoju sudbinu vezu za sudbinu Hrvatske, mada su znali da je slucaj Hrvatske mnogo delikatniji buduci da je trebalo odvojiti oblasti sa srpskom veCinom."123

U listopadu 1990. Milan Kucan je jos uvijek sumnjao u uputnost slovenske nezavisnosti. Ipak, suocena s poticajem Beograda i ucestalim prijetnjama JNA, Slovenija je odlucila krenuti u osnivanje vlastite vojske, kao

119 Ibid., str. 201. 120 Ibid., str. 215. 121 Ibid., str. 218.

122 Borisav Jovic, Komadanje Jugoslavije, izd. Politika, Beograd, 1992., str. 13. 123 Ibid.

Oduslajanje od Jugos/avije

105

sto je to predvidala "Deklaracija 0 suverenosti" donesena u srpnju. Nakon oruzane pobune Srba u Krajini Hrvatska se pocela naoruzavati, te je mladi slovenski ministar obrane Janez Jansa nagovorio svog predsjednika da i oni krenu tim putem. Tako je taj bivsi novinar tjednika Mladina, kojega je 1988. go dine JNA osudila, zaduzen za nabavku oruzja u inozemstvu. Kad je prvo protutenkovsko oruzje u prosincu 1990. godine stiglo u Sloveniju, Janez Jansa je odlucio to pokazati na slovenskoj televiziji. Njegova je smjelost mogla dovesti Sloveniju u neugodan polozaj jer je postojanje oruzja izvan savezne vojne strukture bilo protivno jugoslavenskom ustavu. Povrh toga, Veljko Kadijevic, jugoslavenski ministar obrane, izjavljivao je da nece oklijevati pribjeci sili da bi se sacuvao integritet zemlje i razoruzale paravojne postrojbe.'>' No, J anez Jansa se zelio osvetiti JNA. Hvaleci se daje osnovao vojnu snagu kojaje sposobna suprotstaviti se JNA, on je sirom Ljubljane razmjestio nekoliko vojnih postrojbi. Mlada slovenska vojska u novim kapama i maskirnim uniformama zauzela je prilaze glavnom gradu i ulaze u jayne zgrade+" sarno nekoliko dana prije Referenduma 0 samostalnosti Slovenije, predvidenog za 23. prosinca. Za to su se vrijeme jugoslavenski generali pravili da ne primjecuju provociranje bivseg novinara. Vee su nakon prvih isporuka oruzja znali sto se priprema u Sloveniji.!" ali su mislili da ce tek to javno prikazivanje slovenske vojske konacno uvjeriti vecinu clanova Predsjednistva u neophodnost vojne intervencije u Sloveniji.

Za razliku od Slovenaca koji su izgradili vojsku na postojecoj strukturi Teritorijalne obrane, Hrvatskaje krenula u razvijanje policijskih snagao Ta je odluka malo-pomalo dovela do otpustanja gotovo svih policajaca srpskog porijekla i do zaposljavanja novih snaga. Velik broj mladih Hrvata bez kvalifikacija i posla uslo je tada u policiju zaneseno nacionalistickim idealima i financijskom sigurnoscu. Za naoruzavanje Hrvatske zaduzen je Martin Spegelj, general JNA u mirovini, koji je nakon izbora imenovan ministrom obrane. Oruzje je stizalo u malim kolicinama, najprije iz Madarske, a zatim morskim putem. Vee je u prosincu 1990. go dine Martin Spegelj imao razloga za ponos: uspio je naoruzati hrvatske snage, a diljem zemlje je postavio jedinice civilne zastite. No, jugoslavenska kontraspiju-

124 "Jugoslavija nece biti novi Libanon", Danas, Zagreb, 4. prosinca 1990.

125 Nakon osnivanja sIovenska vojska brojila je 78 000 ljudi, od toga 33 000 vojnika razmjestenih u 16 udarnih jedinica i 45 000 rezervista.

126 Borba, 2. ozujka 1994. Svjedocenje pukovnika Ive Bezjaka, nacelnika Vojne obavjestajne sluzbe sigurnosti SIovenije.