GRČKA UMJETNOST

Tko su bili Grci? Mikenjani su stigli u Grčku 2000. pr.Kr. Druga plemena koja su se služila
grčkim jezikom spustila su se na poluotok sa sjevera oko 1100. pr.Kr. te su pokorila i
asimilirala izvorno mikensko stanovništvo, a zatim se postupno širila do Egejskih otoka i Male
Azije. Upravo su ta plemena u idućim stoljećima stvorila veliku grčku civilizaciju. Ističu se tri
skupine koje su naselile grčko kopno, obalu Male Azije i Egejsko otočje: Eoljani, Dorani i
Jonjani. Unatoč snažnom osjećaju srodstva utemeljenom na jeziku i zajedničkim
vjerovanjima te običajima Grci su ostali podijeljeni u brojne nezavisne gradove države(može
se tumačiti kao odjek prastare plemenske odanosti, naslijeđe preuzeto od Mikenjana, ili kao
odgovor na grčke zemljopisne uvjete: zemlja planinskih lanaca, uskih dolina i oštre obale u
kojoj bi političko ujedinjenje bilo ionako teško). Snažno vojno, političko i gospodarsko
suparništvo među državama bez sumnje je poticalo razvoj novih ideja i institucija. No, Grci su
skupo platili svoju nesposobnost da koncept države prošire izvan lokalnih granica polisa:
gotovo su neprestano ratovali. Sukobi su Grčku toliko oslabili da Aleksandru Velikom u
kasnom 4. st.pr.Kr. nije bilo teško poraziti je.

GEOMETRIJSKI STIL (1100.-700.pr.Kr.)

Prvo razvojno razdoblje grčke civilizacije traje otprilike 400 godina, od 1100. do 700.pr.Kr.
Poznato nam je samo po oslikanoj lončariji i kipovima malih dimenzija(monumentalna
arhitektura i kiparstvo nisu se javili do sedmog stoljeća). Isprva su lončarski predmeti bili
ukrašeni samo apstraktnim šarama: trokutima, kockicama, koncentričnim krugovima. Oko
800. pr.Kr. unutar geometrijskog okvira pojavili su se ljudski i životinjski likovi. U najzrelijim
primjercima ti su likovi tvorili složene prizore. Primjer: Dipilonska vaza

ORIJENTALNI STIL (700.-650.Kr.)

Kao što ime kazuje, novi stil odražava snažne utjecaje Egipta i Bliskog istoka, potaknute sve
znatnijom trgovinom s tim krajevima. Između 725. i 650. pr.Kr. grčka je umjetnost upila
mnogo istočnjačkih motiva i ideja što su je iz korijena promijenili. Dok je starija grčka
umjetnost po svojem značaju egejska, orijentalna faza odlikuje se novom monumentalnošću
i bujnom raznolikošću oblika koje su slikari i kipari nastojali usavršiti. Primjer: amfora iz
Eleusisa. Usporedimo li je s Dipilonskom vazom od prije stotinu godina promjena je i više
nego očita: geometrijski ukras nije potpuno nestao, ali je ograničen na rubne zone: podnožje,
ručke i vrat vaze. Novi motivi zaobljenih linija-spirale, isprepletene vrpce, palmete i rozete-
ističu se svuda. Na gornjem je dijelu posude friz s prikazom borbe životinja no glavne i
najveće površine su posvećene naraciji kao prevladavajućoj metodi(osljepljivanje Polifema i
Gorgona). Narativno je slikarstvo nalazilo gotovo neisrpan izvor tema u grčkim mitovima i
legendama. Amfora iz Eleusisa pripada protoatičkoj skupini vaza, pretečama velike tradicije
oslikavanja vaza što će se uskoro razviti u Atici, pokrajini oko grada Atene. Druga skupina
orijentalnih posuda je poznata pod imenom protokorintskih vaza i naznačuje kasniju
lončarsku proizvodnju u Korintu. Posude u toj skupini sadrže živahne životinjske motive i
dokaz su tijesnih veza s Bliskim istokom. Neke od njih su izrađene u obliku životinjskog lika.

ARHAJSKI STIL (650.-480.pr.Kr.)

Dolazi do procvata grčkog umjetničkog genija ne samo u oslikavanju vaza nego i
monumentalnoj arhitekturi i skulpturi.

Arhajske su vaze općenito mnogo manje od svojih preteča, jer lončarske posude nisu više
služile kao grobni spomenici jer se oni sada izrađuju od kamena. Međutim, njihovi slikani
ukrasi daju mnogo veći naglasak likovnim temama. Prizori iz mitologije, legendi ili
svakodnevnog života pojavljuju se u bezbrojnim varijacijama, a umjetnička im je razina,
osobito atenskih vaza, često vrlo visoka. Veliko doba oslikanih vaza je bilo arhajsko
razdoblje .

 STIL CRNIH FIGURA

Razlika između orijentalnog i arhajskog stila oslikavanja vaza čita se u likovnoj disciplini. U
arhajskom se razdoblju slikari vaza rješavaju nedosljednosti primjenom stila 'crnih figura',
tako da je cjelokupna kompozicija izvedena crnim siluetama na podlozi od crvenkaste pečene
gline.

 STIL CRVENIH FIGURA

Oko 500.pr.Kr. je tehnika 'crvenih figura' postupno zamijenila onu stariju. Njene su prednosti
u tome što su pojedinosti slobodno ucrtane kistom, a ne više urezane, tako da prikaz ne ovisi
više toliko o pogledu iz profila. Zbog jednostavnijeg načina oslikavanja detalja u umjetnika se
javlja silna težnja za monumentalnošću oblika.

Novi motivi po kojima se orijentalni stil razlikuje geometrijskog-borba životinja, krilata

čudovišta, prizori borbe-stigli su u Grčku na uvezenim reljefima od bjelokosti i metalnim
predmetima iz Fenikije ili Sirije, a odražavali su utjecaje Mezopotamije, ali i Egipta. Pitanje je
zašto su Grci odjednom razvili zanimanje za monumentalnost te kako su tako brzo ovladali
egipatskom vještinom klesanja kamena s obzirom da su sve grčke skulpture koje znamo iz
geometrijskog razdoblja bili mali i jednostavni glineni ili brončani likovi životinja ili ratnika.

Kurosi i kore

Ovi kipovi su bili zavjetni darovi u svetištima, a neki zagrobne skulpture na grobovima.
Ženske kipove nazivamo općenitim imenom kore (djevojka), a muške kuros (mladić). Oni ne
predstavljaju ni bogove ni smrtnike, već nešto između, ideal tjelesnog savršenstva i životnosti
koju jednako posjeduju i smrtnici i besmrtnici. Kuros je uvijek gol, a kora odjevena. Muški su
likovi vitkih silueta širokih ramena, stisnutih šaka, stoje lijevom nogom isturenom naprijed, a
koljena su im naglašeno oblikovana. Ženski likovi sliče međusobno ukočenim načinom
češljanja poput perika, tijesno pripijenom odjećom i podignutom rukom prema grudima. Oni
potpuno slobodno stoje i najstariji su veliki kameni prikazi ljudskog tijela u cijeloj povijesti
umjetnosti za koje možemo to tvrditi. U 5.st. se uloga ovih ikonografskih tipova mijenja.
Dolazi do povećane realističnosti prikaza i dramatičnog prekida s umjetničkom praksom
prethodnog razdoblja. Novi osjećaj života u kipovima daje im veći stupanj individualnosti što
je postalo specifično obilježje rano-klasičnog razdoblja. Novi samostojeći mladići nisu više
generalizirani prikazi, oni su sada često posveta uspjehu živućeg sportaša, ili pak utjelovljuju
određeno božanstvo, najčešće mladog Apolona, koji je bio omiljen u arhajskom razdoblju,
što je ostvareno prilagodbom kurosa, kojem su pridodani božanski atributi.

Zeusov hram u Olimpiji

Hram iz 6.st. je imao kultne kipove Zeusa u stojećem i Here u sjedećem položaju. Središnja
točka Zeusova kulta je bio njegov oltar na otvorenom. Tek u 5.st. je bog Olimpije dobio svoj
vlastiti hram (oikos)-dom za novi kultni kip. Na zabat su Sparatanci postavili štit kojim su
obilježili pobjedu nad Argom kod Tanagre 457. Kasnije je hram dobio svoj kultni kip, Fidijino
remek-djelo od zlata i slonovače.

Hram i skulpture su doživjeli brojne nesreće i popravke-u 4.st.pr.Kr. hram je spaljen, u

3.st.pr.Kr. pogođen potresom.Obično se govori o majstoru iz Olimpije, međutim slobodno
možemo govoriti o školi ili radionici, na čelu s majstorom (majstor je možda sam dovršio
neke bitne dijelove-recimo glave).

Prednji (istočni) zabat prikazuje pripreme za utrku kočija između Pelopa i Enomaja. Na
zapadnom zabatu je prikazana borba Lapita i kentaura. Pelopova priča, s utrkom kočija, je
lokalna tema, prikladna za Olimpiju i odražava pobjedu nad Pisom (kojom je vladao Enomaj),
što je, čini se, bio povod izgradnji hrama. Zapadni zabat prikazuje borbu između božanskog i
herojskog s jedne strane, protiv divljačkog i zvjerskog s druge. Središnja figura mora biti
Apolon, Zeusov sin, donositelj zakona i mira. Premda je i Arkadija također zemlja kentaura,
priča je smještena u Tesaliju. Drugi dio figuralne dekoracije u okviru arhitekture hrama nalazi
se na 12 metopa, po 6 na svakom kraju iznad unutarnjih trijemova, dok su vanjske metope
oko cijelog hrama ostavljene neukrašene. Reljefi na metopama prikazuju Heraklove poslove.
Skulpture su izrađene u punoj plastici, prislonjene na pozadinu, ali većina figura nema
dovršenu stražnju stranu, a neke su djelomično šuplje, zbog manje težine. Dubina zabata je
gotovo jedan metar. Sve su skulpture rađene od otočkog mramora. Kompozicija istočnog
zabata je statična i samo poznavanje teme dopušta nam da osjetimo napetost trenutka. Na
zapadnom zabatu borba se odmiče od centra, razvijajući se u simetričnim grupama. Premda
su grupe odvojene, radnja djeluje kao da je neprekinuta. Atenu vidimo 4 puta, simetrično
prisutnu diljem serije metopa: prva i treća, deseta i dvanaesta. Uvijek je prikazana s kopljem
u ruci, ali na prvoj metopi kao djevojka, na trećoj kao mlada žena-ali već dostojanstvena u
svog egisu (no, bez šljema), na desetoj kao zrela žena, skoro majčinskog izraza, i napokon na
dvanaestoj kao božica rata. Na metopi br. 1 umjetnik uspijeva uhvatiti ugođaj prvog u nizu
teških radova, prikazujući iscrpljenost mladog, još golobradog heroja. U ovoj sceni prisutan je
i Hermes, koji se javlja -kao posrednik između podzemnog i nadzemnog svijeta- u epizodi s
Kerberom na jedanaestoj metopi.

Čini se da majstor koji je radio Zeusov hram još uvijek u potpunosti ne prihvaća stvarni svijet
kao predložak za svoje djelo; u izradi ljudskog tijela on je doduše ambiciozan, često i
uspješan, poglavito u kompoziciji figura i skupina u borbi, ali nije bolji od svojih suvremenika
u razumijevanju ljudskog tijela u pokretu. Majstor iz Olimpije zna pokazati sav svoj genij prije
svega nijansama u izražaju, najčešće u prikazu lica, ali i pojedinih dijelova tijela. Na
metopama majstor genijalno 'hvata' različite izraze raspoloženja junaka -umor mladića na
prvoj, ponos na trećoj, prikrivenu napetost na desetoj, koncentraciju i neki nemir na
jedanaestoj, gađenje na dvanaestoj, kao i različite dobi Atene.

Vozač kola iz Delfa

Prva je pronađena velika brončana skulptura iz 5.st., pronađena u zemlji ispod Svetog puta u
Delfima. Promatramo li je samostalno, moramo biti svjesni da je tek dio nečega što je nekoć
bila čitava skupina -čovjek na kolima s upregnutim konjima i konjušarom koji ih vodi za uzde.
Posvetio ga je Polizalos iz Gela -jedan od sicilskih tirana koji su na taj način podsjećali
domovinu na svoje bogatstvo, koje su iskazivali pobjedama na Igrama (sudjelovanje na
utrkama dvokolica je bilo financijski zahtjevno), i sličnim posvetama.

Brončani bog

u iskoraku, iz olupine antičkog broda pronađenog kod Artemiziona 1926.g. vjerojatno

predstavlja Zeusa s munjom u ruci, a ne kako neki smatraju, Posejdona s ostima. Zeus je,
naime, već otprije poznat u tom stavu, a osti podignute u ruci poput koplja nisu poznate i
kvarile bi estetski dojam figure. Potpuna nagost i prirodno držanje izazivaju
strahopoštovanje. Realizam je zapravo prisutan samo u duhu, jer su udovi figure pretjerano
izduženi (posebno izdužena ruka), a položaj nogu -jedna noga prikazana je u profilu, druga
sprijeda- slijedi formulu koju je kasno arhajsko razdoblje koristilo na crtežima.

Nešto manja brončana skulptura iz Boecije je sigurno Posejdon, jer nosi posvetu bogu. Stav
je manje agresivan nego na skulpturi iz Atremizona, ali figura nije statična i bog čini lagani
iskorak prema naprijed kao da pozdravlja ili, možda, prijeti. Najvažniji noviji nalazi brončane
skulpture dovode nas na prag zreog klasičnog stila.

Figure iz Riacea

Nađene su 1972.g. i najuzbudljivije su otkriće nakon Zeusa iz Artemiziona. Po stavu još uvijek
pripadaju strogom stilu iako su po anatomiji daleko napredniji. Sličnosti u tehnici, anatomiji i
stavu su takve da bismo ih vjerojatno trebali smatrati suvremenicima i pripisati dijelovima
iste skupine. Mogli bi vrlo lako biti iz iste radionice, premda su na njima možda radili različiti
kipari. Moguće je da su pripadali skupini podignutoj u čast atenske pobjede kod Maratona
koju je izradio Fidija (uključivala Atenu, Apolona, Miltijada) ili da su dio skupine postavljene u
Olimpiji, koju su Ahejci posvetili grčkim junacima iz Troje.Glavna razlika među njima je u
onome što su kipari željeli izraziti, a to je arogantna samouvjerenost mladog vođe ili zrela
snaga i pomalo umorna ravnodušnost starijeg vođe. 'Ratnici' su izvanredna demonstracija
kvalitete najboljih sačuvanih brončanih skulptura u odnosu na sačuvane mramorne
skulpture, kao i znatno slabije kvalitete i snage svih kasnijih kopija nastalih prema radovima
iz klasičnog razdoblja. Kod mlađeg ratnika prepoznajemo namjerno ozračje teatralnosti, a
kod starijeg izraz patosa.

Partenon

Partenonski zabat vjerojatno prestavlja rođenje gradske božice i njezinu pobjedu nad
Posejdonom u nadmetanju za kontrolu grada. Na Partenonu možemo prepoznati fizičko
raslojavanje tema: božanstva su prikazana na zabatima, heroji na metopama, i jedni i drugi
dočekuju smrtnike na reljefima friza. Na zapadu, predaja Atene u ruke njenoj božici –
zaštitnici i uspješna obrana od navale Amazonki na metopama, u paraboli herojskog uspjeha
smrtnika koji je na tako profinjen način istaknut na frizu. Teme na istoku su bogovi i ljudi: na
zabatu bogovi dočekuju novorođenu gradsku božicu (Atenu), na metopama demonstriraju
svoju nadmoć nad gigantima, a na frizu pozdravljaju povorku smrtnika koji su zadobili status
heroja. Na sjevernim metopama najpoznatiji grad grčke mitske povijesti (Troja) je opljačkan,
ali u pojedinačnim scenama dvoboja nije prikazano krvoproliće. Na južnim metopama
divljaštvo je doživjelo poraz. U samom hramu stoji kip božice djevice od zlata i bjelokosti;
njezin štit i sandale ponovno obrađuju teme poraženih Amazonki, divova i kentaura, a na
bazi rođenje Pandore koju su, kao Atenu ili Atenjane, olimpski bogovi stvorili na dar ljudskoj
rasi. Atenin vlastiti dar za nju je bilo umijeće tkanja, možda još jedna aluzija na sveti peplos.
Olimpska obitelj bogova je prvi put kao takva štovana u Ateni od kraja 6.st. Na istočnom
zabatu Partenona oni prisustvuju Ateninom rođenju, a na istočnom dijelu friza procesiji.
Grčka pobjeda kod Troje je pobjeda nad istočnjacima te je dugo bila popularna tema u grčkoj
umjetnosti, kao I u literaturi, i kao takva se javlja na sjevernim metopama Partenona. Na
južnim parteonskim metopama se nalazi kentauromahija. Uključuje Tezeja koji možda i nije
bio glavni razlog popularnosti ove teme. U svakom slučaju, zahvaljujući Tezejevu
sudjelovanju, bila je to pobjeda kojoj su pripomogli Atenjani. Na jednoj općenitoj razini
predstavlja trijumf civiliziranog svijeta nad divljaštvom. Amazonke su istočnjakinje i u
klasičnoj su umjetnosti odjevene kao Perzijanci, ali su među Grcima ipak uživale poštovanje,
a u nekim su grčkim gradovima bile posebno štovane. Amazonomahija je prisutna na
zapadnim partenonskim metopama. Borba bogova i giganata (gigantomahija), koja je dugo
dovođena u vezu s Atenjanima i božicom Atenom, javlja se na istočnim metopama
Partenona. Ta je tema često, ako ne i uvijek, ukrašavala ritualni peplos koji je bio posvećen
Ateni.

Partenonski je friz uglavnom posvećen smrtnicima, ali ne herojima u sukobu s neprijateljima

koji ugrožavaju grčku slobodu. Friz prikazuje panatenejsku povorku koja nije obična
procesija, budući da na reljefu ne vidimo glavni dio građana, niti hoplite (teško naoružani
atenski pješak), a umjesto toga dominira povorka jahača. Njihova prisutnost ukazuje na
događaj bliže vremenu nastanka Partenona. Jedinstvo vremena i prostora je moguće
odrediti: početni dio panatenejske procesije, koja je započinjala u sjevernim dijelovima grada
i na agori. Vrhunac je trenutak kada arheforos, ispred kraljevske stoe (kraljevska dvorana na
stupovima) predaje novi peplos kraljevskom arhontu (članu vrhovne državne uprave u
Ateni). Radionica peplosa je bila na području agore i njegov prijenos na Akropolu je glavni
povod za cijelu procesiju. Na izradu peplosa možda se odnose reljefi na istočnom frizu.
Panatenejski put kroz agoru je bio poznat i kao trkačka staza (dromos), na kojoj su stari Grci
održavali konjičke igre i trke kočija, koje vidimo na reljefu povorke. Na početku dromosa je
bio Oltar dvanaest bogova, a u blizini se (vjerojatno) nalazilo mjesto štovanja plemenskih
heroja, koji zajedno s bogovima dočekuju procesiju na istočnom frizu. Velike Panateje su bile
održane manje od mjesec dana prije bitke kod Maratona. Izbor jahačke povorke, a ne
procesije s građanima i vojnicima -pješacima postaje jasan iz herojskih konotacija koje su
povezane s takvim izborom. Atena je proglasila božanski status za borce koji su pali u obrani
grada i učinila je to u nazočnosti bogova i legendarnih heroja, na hramu posvećenom
gradskoj božici, koji je podignut da bi obilježio konačni uspjeh protiv istočnih zavojevača. To
je ostvareno na panatenejskom frizu koji, s genijalnošću prenosi čitavu poruku prikazujući
jedan trenutak u odvijanju svete procesije, sa svim aluzijama na vjersku i građansku
topografiju onovremene Atene.

Fidija

Fidija je imao ulogu nadglednija Periklova plana obnove i ukrašavanja hramova na Atici. On je
autor djela koja su za nas sinonim za klasični stil u umjetnosti. Izraz toga stila u arhitekturi i
posebno u kultnim i zavjetnim skulpturama uspostavio je standarde kojima su se kasnije
generacije divile i koje su nastojale oponašati. Utjecaj Fidijina stila nije, doduše, zamjetan u
idućoj generaciji kipara, oni su bili više fascinirani djelima njegovog suvremenika Polikleta (za
obojicu se pretpostavlja da su bili Ageladovi učenici). Fidijini prvi zabilježeni radovi pripadaju
ranom klasičnom razdoblju i prema vremenu nastanka i prema stilu. To su brončane
skulpture posvećene pobjedi Atenjana nad Perzijancima. U Delfima se nalazila skupina s
Apolonom, Artemidom, atičkim kraljevima i junacima te generalom Miltijadom. Ovoj skupini
neki pripisuju ratnike iz Riacea.

Na akropoli je bio podignut još jedan spomenik posvećen maratonskoj bitci, kolosalna
brončana Atena, popularno nazvana Promahos (Ratnica) koja, doduše, nije prikazana u
borbenom iskoraku već u mirovanju. Bila je postavljena u sklopu ulaza. Možemo zaključiti (sa
sićušnih prikaza na rimskim kovanicama) da je bila u stojećem položaju, vjerojatno sa štitom
pored nje i s nečim u ispruženoj desnoj ruci (sova ili Nika) -prototip za Atenu Partenos. Štit je
bio ukrašen prikazom kentauromahije.

Fidijina najpoznatija krizelefantinska kultna skulptura je Zeus u Olimpiji. Otkriće njegove

radionice u Olimpiji potvrda je da je Zeus nastao nakon Atene Partenos. Pauzanija opisuje
skulpturu koja drži Niku u svojoj desnoj ruci, a u lijevoj žezlo s orlom, tron na kojemu Zeus
sjedi je ukrašen na vrhu personifikacijama godišnjih doba, a ispod su bile Nike, sfinge s
tebanskom mladeži i Niobina djeca koja stradavaju od osvete Apolona i Artemide; na
prečkama trona bili su prikazani atlete i amazonomahija, na klupi za noge amazonomahija s
Tezejem; na bazi rođenje Afrodite uz prisustvo bogova.

Fidija je načinio i brončanu Atenu koju su atenski kolonisti iz Lemna podigli kao zavjetni dar
na akropoli. Njezina ljepota je često spominjana, pripisana Fidiji skulptura Atene sa skinutim
šljemom. Kombinacija kopije glave iz Bologne i tijela iz Dresdena daju nam lijepu, gologlavu
Atenu koja drži šljem i koplje u ruci i možda predstavlja Atenu Lemniju.

Čini se da je Fidija bio koliko tvorac atenskog klasičnog stila, toliko i poslovni čovjek. Rad u
službi Perikla osigurao mu je slavu, a kombinacija slave i snage svugdje izaziva ljubomoru. Ne
možemo biti sigurni sadrže li optužbe protiv njega u sebi imalo istine: da je pronevjerio zlato
ili bjelokost namjenjene za skulpturu Atene Partenos, da je 'ubacio' svoj i Periklov portret na
Atenin štit, da je bio osuđen, umro u zatvoru ili da su ga ubili ili otrovali Eliđani.

Veliki oltar (Pergam)

Oltar se sastojao od monumentalne platforme postavljene na masivno postolje s istaknutim

krilima, među kojima je veliko stepenište vodilo do zatvorenog dvorišta. Sam žrtveni oltar
morao se nalaziti unutar zatvorenog dvorišta. Vanjska strana postolja bila je ukrašena frizom
Gigantomahije, a unutrašnja Telefovim frizom. Na krovovima kolonade bile su manje figure:
tritoni, grifoni, lavovi, konji. Premda su akroterijske figure bile postavljene rad na Velikom
oltaru nikada nije u potpunosti dovršen. Neki dijelovi gornje kolonade i Telefova friza nisu
dovršeni.

Na malim fragmentima arhitrava s posvećenjem nisu se sačuvala imena bogova kojima je

oltar bio posvećen: možda Zeusu, ili Zeusu i Ateni. Znamo da je oltar nastao u 2., a ne u
3.st.pr.Kr. (kako se nekoć mislilo) po posvetnom natpisu na arhitravu od kojeg su sačuvana 2
mala fragmenta. Na jednom se sačuvao dio riječi AGATH(A) tj. 'uspjehe' ili 'koristi' u zahvalu
za koje je oltar zavjetovan, a na drugom BASILISS(A) tj. 'kraljica'. To može biti jedino prva
atalidska kraljica Apolonija. To je gotovo siguran dokaz za posvećenje nakon 197.pr.Kr.

Gigantomahija je u potpunosti dovršenai pokazuje veliko jedinstvo stila (prva izvedena,

možda u kraćem roku), dok su se radovi na gornjoj kolonadi i na Telefovu frizu odužili. Jedini
očiti razlog za nedovršenje bi mogao biti kraj atalidske dinastije u 133.pr.Kr.

 GIGANTOMAHIJA

Bitka giganata i bogova. Giganti su bili sinovi Geje (božice Zemlje) koju je slučajno oplodilo
sjeme Urana. Bila je to starija generacija zvjerolikih barbarskih bića koja su pokušala svrgnuti
vladajuće olimpske bogove. S druge strane, 'olimpijci' su bili potpuno antropomorfna,
kulturna bića, bogovi Grka. Friz je na mnogo načina raison d'etre samog oltara. Dominirao je
elevacijom i bio je najveći, najrazrađeniji I najskuplji element cjeline. Na frizu se izvorno
nalazilo stotinjak likova, uz dodatak raznih životinja. Svaki bog i gigant na frizu imao je svoje
ime. Imena bogova bila su ispisana na vijencu iznad friza velikim slovima, a imena giganata
manjim slovima ugravirana na dijelu baze na kojem su stajale ploče. Friz su potpisali glavni
kipari (njihova imena su ispisana ispod imena giganata). Pronađeni su fragmenti 16 potpisa.
U kompoziciji i formatu, friz slijedi dva principa klasičnih reljefa: figure zauzimaju punu visinu
friza, a cijeli friz predstavlja jedinstvenu akciju. (Najpoznatiji uzor za takav prikaz na sve 4
strane građevine bio je partenonski friz- Panatenejska povorka). Ali, u većini drugih aspekata,
obrada reljefa je potpuno ne-klasična. Figure su klesane u visokom reljefu i okreću se i
izvijaju kao da ne mare za pozadinu. Brojne su frontalne, stršeće figure. Figure pokazuju
upečatljivu kombinaciju monumentalnog oblikovanja i rafinifanih detalja. Imaju masivne
tjelesne oblike i uskovitlanu draperiju, a svi su detalji atributa i opreme brižno i detaljno
klesani. Kipari Gigantomahije vješto prikazuju raznolikost površinskih tekstura, kao što su
krzna životinja, riblje ljuske i perje ptica. Cilj friza je prikaz praiskonskog kaosa kojeg bogovi
nadvladavaju samo uz veliki napor.Autori friza su za bogove i gigante osmislili posebno
bogatu ikonografiju. Osim razlika u dobi, spolu i uobičajenih atributa, olimpski bogovi imaju i
različitu odjeću. Pomaže im i mnoštvo životinja. Giganti su svi istog spola i nedovoljno
civilizirani da bi nosili odjeću. Razlikuju se po dobi i nogama. Mlađi giganti većinom imaju
ljudske noge, dok stariji (i bradati) imaju zmijske noge. Zmije su bile uobičajen simbol
podzemlja i povezane su s Gigantima kako bi iskazale njihovo podrijetlo (Gejini sinovi). Geja
(Zemlja) se i sama pojavljuje na istočnoj strani friza, da bi molila za svoje sinove. Čitav friz je
nastao po lako razumljivom programu, raspoređen u 4 dijela i prema različitim vrstama
bogova koji se pojavljuju. Bogovi su raspoređeni prema najčešćim međusobnim vezama
(obitelj ili područje djelovanja). S obzirom na broj detalja i informacija na frizu tekst je
vjerojatno bio nekakav helenistički ep (tekst na kojem se reljef zasniva), možda dvorski ep
nastao za potrebe dinastije Atalida.

 TELEFOV FRIZ

Odnosi se na mitološko herojsko podrijetlo atalidskog Pergama i na vezu s drevnom i

prestižnom tradicijom vezanom uz Troju. Proteže se duž unutarnjih zidova oltarnog dvorišta.
Posjetitelju oltara nudi prevladavajući osjećaj smirenosti. Klesan je uglavnom in situ.
Sačuvani su samo fragmenti koji čine otprilike trećinu friza. Inovacije u prikazivanju mjesta i
vremena, bile su bez sumnje preuzete iz slikarstva. Radnja na svim drugim frizevima koje
poznajemo (uključujući Gigantomahiju) se zbiva u bezvremenskom trenutku i neodređenom
prostoru, a radnja Telefovog friza se, naprotiv, odvija u različitim vremenskim razdobljima i
na različitim lokacijama. Vanjski prostori i svetište nagovješteni su drvećem, stijenama i
planinama; stupovi, prijestolja i kreveti upućuju na unutrašnji prostor i palaču; kultni kipovi
(Apolon, Atena) i različite vrste drveća (lovor, platana, hrast) označavaju određeno svetište;
prikaz brodova odnosi se na obalu i pristanište. Figure zauzimaju samo polovinu ili 2/3 visine
friza, tako da iznad njih ostaje prazan prostor za prikaz pozadine ili neba, što je očigledno
utjecaj slikarstva. Vrijeme naracije na reljefu je složeno. Friz u detalje prikazuje sve dijelove
Telefova života, od začeća do smrti, spaja različite elemente koje ne možemo naći ni kod
kojeg poznatog autora i pridodaje cijele dijelove reljefa koji se ne javljaju nigdje drugdje.
Sačuvana trećina Telefova friza ima više od 90 figura. Jasno dolazi do izražaja pretpostavljeni
mit o Telefu koji objedinjuje pojedine verzije njegovog mita i dodaje dijelove povezane s
osnivanjem Pergama i pergamskim kultovima (božanstvima). Većinu važnijih epizoda lako je
prepoznati u sačuvanim dijelovima friza (Alejevo proročanstvo, gradnju Augina broda,
pronalazak Telefa,dugu scenu bitke, dogovor Argejaca, Telef uzima Oresta za taoca). Priča na
frizu je proširena, dodane su nama često nepoznate epizode. Telefov friz ima ubrzanu
pripovjednu strukturu i predstavlja široki izbor ambijenta i ugođaja: gradski, vojni, civilni,
strani, domaći.

MIT: Arkadski kralj Alej, kojeg je proročanstvo upozorilo na opasnost od unuka učinio je
svoju kćer Augu svećenicom. Ipak, Herkul ju uspijeva zavesti i iz njihove veze se rađa Telef.
Dijete je otkriveno, a Auga prepuštena vjetru i valovima u malom brodu. Naposlijetku
pristaje u Miziji gdje je posvaja lokalni kralj Teutrant. U međuvremenu Telefa u divljini
othranjuje košuta, Herkul ga pronalazi i kada odraste kreće u potragu za majkom u Miziju
gdje je nakon nekog vremena proglašen kraljem i ženi amazonsku kraljicu Hieru. Bori se
protiv Grka i pobjeđuje ih pri njihovom prvom neuspješnom trojanskom pohodu- Grci su,
naime, greškom pristali u Miziju- no, ranjava ga Ahilej na poticaj boga Dioniza. Budući da mu
je proročište proreklo kako ranu može izliječiti samo ono što ga je ranilo, Telef odlazi u Arg
potražiti pomoć na Agamemnonovu dvoru. Pritom uzima malog Oresta za taoca i konačno je
izliječen hrđom s Ahilejevog koplja, na povratku vodi Grke u Troju.

GRČKI BOGOVI I BOŽICE

Sve rane civilizacije i pretpismene kulture imale su mitove o postanku svijeta i čovjekovu
mjestu u njemu. S vremenom su se ti mitovi razvili u složene cikluse u kojima su Grci pokušali
razumijeti i protumačiti svoj svijet. Grčke priče o bogovima i junacima-mitovi i legende-
rezultat su spajanja lokalnih dorskih i jonskih božanstava te narodnih priča i panteona
olimpskih bogova. Priče su stigle u Grčku s drevnog Bliskog istoka, i to u nekoliko valova. Iako
su bogovi i božice bili besmrtni, ponašali su se poput ljudi. Svađali su se , rađali djecu s tuđim
bračnim drugovima, a često i sa smrtnicima. Katkada su ih ugrožavali, ali i uništavali, njihovi
vlastiti potomci. Glavni grčki bogovi i božice te njhovi rimski pandani:

Zeus (Jupiter), bog neba i vremena, bio je kralj olimpskih božanstava. Njegovi su roditelji bili
Kronos (Vrijeme) i Rea. Pretkazano je da će jedno od Kronosove djece zbaciti oca, pa je
Kronos iz opreza pojeo svoju djecu čim su se rodila. Kad se rodio Zeus, Rea ga je sakrila kako
ne bi doživjeo sudbinu ostale djece. Kasnije je Zeus prevario Krona i naveo ga da povrati
svoju ostalu djecu, koja ga zbaciše uz pomoć Geje, božice zemlje. Geja je bila majka i žena
boga neba Urana i žena boga mora Ponta. Bila je i majka Kiklopa, kovača oružja olimskih
bogova, ali i majka Titana i Storukih. Potomci Titana bili su Atlas (njemu se pripisivalo da nosi
zemlju), Hekata (božica podzemlja), Selena (božica mjeseca), Helije (bog sunca) i Prometej
(polubog koji je ljudima podario vatru i zbog toga bio teško kažnjen). Nakon Kronova poraza,
Zeus je podijelio svijet sa svojom braćom Posejdonom (Neptun), koji je imao vlast nad
morem, i Hadom (Pluton), gospodarom podzemlja. Zeus je bio otac Aresov (Mars, bog rata),
Hefestov (Vulkan, bog oružja i kovača) i Hebin (božica mladosti), a žena mu je bila Hera
(Junona), božica braka i plodnosti, koja mu je ujedno bila i sestra. Imao je brojnu djecu iz
ljubavnih veza s drugim božicama i smrtnim ženama. Najvažnija je bila Atena (Minerva),
božica rata. Rođena je iz veze Zeusa i Metis, a otac ju je progutao živu jer mu je, kao i
njegovu ocu, pretkazano da će ga zbaciti jedan od njegovih potomaka. Atena je kasnije izašla
u oklopu s oružjem iz Zeusove glave koju je raskolio Hefest. Iako je Atena bila ženski pandan
boga rata Aresa, ona je bila i božica mira, zaštitnica junaka, pokroviteljica umjetnosti i obrta
(osobito predenja i tkanja) i, kasnije, božica mudrosti. Postala je zaštitnica grada Atene, čast
je zaslužila u natjecanju s Posejdonom. Dok je Posejdon bio ponudio tek beskoristan izvor
slane vode, njezin je dar gradu bilo drvo masline što je uz njezinu pomoć proklijalo na
Akropoli.

Zeus je bio otac i drugih božica od kojih je najpoznatija Afrodita (Venera), božica ljubavi,
ljepote i plodnosti. Postala je Hefestovom ženom i Aresovom ljubavnicom, a s njim je izrodila
Harmoniju, Erosa i Anterosa. Afrodita je s Hermesom još rodila Hermafrodita, Prijapa s
Dionizijem i Eneju s trojanskim princom Ankisom. Artemida (Dijana), s bratom blizancem
Apolonom, rođena u vezi Lete i Zeusa bila je djevičanska božica lova. Katkada je smatraju i
božicom mjeseca, zajedno sa Selenom i Hekatom.
Zeus je izrodio još dva važna boga. Hermes (Merkur), sin Maje, bio je glasnik bogova,
sprovodnik duša na putu u Had i bog putnika i trgovine. Njemu se katkada pripisuje da je
izumio liru i pastirsku frulu. Glavni bog civilizacije (uključujući umjetnost, muziku, poeziju,
pravo i filozofiju) bio je bog sunca Apolon (Helije), a bio je i bog proroštva, medicine i stada.
Po temperamentu Apolon je bio suprotnost Dionizu (Baku), sinu Zeusa i Perzefone
(Prozepine), kraljice podzemlja ili pak božice mjeseca Semele. Dioniz je odgojen na planini
Nisi, gdje je proizveo vino. Njegovi sljedbenici satiri, poluljudi, polukoze (najstariji je bio
Dionizov učitelj Silen), i njihove družbenice nimfe i menade (bakantice) bili su skloni
orgijama. No Dioniz je imao i svoju umjerenu stranu. Kao bog plodnosti, bio je i bog raslinja,
ali i bog mira, gostoljubivosti i uljudbenih umjetnosti.

RIMSKA UMJETNOST

Rimski duh, koji je tako jasno izražen u svim drugim područjima ljudske aktivnosti (ekspanzija
rimskog teritorija od grada države do carstva, vojni i politički sukobi unutar carstva,
promjene društvene strukture, razvoj institucija), začuđujuće je neuhvatljiv kad se zapitamo
postoji li karakteristični stil u rimskoj umjetnosti, posebno u slikarstvu i kiparstvu. Najočitiji
razlog tome leži u divljenju koje su Rimljani gajili prema grčkoj umjetnosti svih razdoblja i
stilova. Uvozili su na tisuće primjeraka iz ranijih razdoblja te ih uvelike kopirali. Njihova se
vlastita ostvarenja vrlo očito temelje na grčkim izvorima, a brojni umjetnici, od doba
republike do kraja carstva, bili su grčkog podrijetla. Rimski autori ne pokazuju veliko
zanimanje za umjetnost svog doba, već radije govore o razvoju grčke umjetnosti, opisanom u
grčkim spisima, ili o umjetničkim ostvarenjima iz ranog razdoblja rimske republike, od kojih
se baš ništa nije sačuvalo. Rijetko se piše o suvremenim djelima. Rimljani, za razliku od Grka,
nikada nisu razvili bogatu literaturu na temu povijesti, teorije i kritike umjetnosti niti su
rimski umjetnici uživali individualnu slavu ( za razliku od grčkih- Polikleta, Fidije, Praksitela,
Lizipa-koji su bili vrlo cijenjeni). Ipak, rimska je umjetnost imala i pozitivne negrčke odlike pa
ne možemo reći kako njezina inovativnost pripada samo posljednjoj fazi grčke umjetnosti.
Rimsko je društvo bilo kozmopolitska zajednica u kojoj su se nacionalna i regionalna obilježja
brzo gubila u zajedničkomm općerimskom uzorku ustanovljenom u prijetolnici-gradu Rimu.
Od početka se rimsko društvo pokazalo vrlo snošljivim prema drugim tradicijama, dokle god
one nisu ugrožavale sigurnost države. Rimska civilizacija i umjetnost su time primile ne samo
grčko naslijeđe već, u manjoj mjeri, naslijeđe Etruščana, Egipta i Bliskog istoka. Iz svega je
ovog nastalo nevjerojatno složeno i otvoreno društvo, u isti mah homogeno i raznoliko. U
ovakvim uvjetima bi bilo pravo čudo kad bi rimska umjetnost pokazivala dosljedan stil kakav
smo sreli u Egiptu. Njezin razvoj, kakvim ga vidimo danas, može se tumačiti kao splet
raznorodnih istodobnih strujanja, vidljivih i kod pojedinačnih spomenika, a da se ni jedno od
tih strujanja ne izdvaja kao dominantno.
Gemma Augustea

Izrađena je oko 10.g.n.Kr. i ona je sardoniks u dva sloja- figuralni motivi u mliječno bijeloj boji
se ističu na tamnoj podlozi. Radi se o predmetu koji je nastao u okruženju samog cara, što
dokazuje I politička važnost prikazanih motiva.

U donjem dijelu geme vidimo znak pobjede koji podižu naoružani ljudi i dva mladića
odjevena u kratku pregaču oko bokova, u prisustvu dvoje zarobljenih barbara; desno su još
dvije figure, muškarac i, možda, žena koji drže dvoje barbara za kose. Mišljenja o identitetu
ovih figura se razlikuju- neki prepoznaju rimske legionare kojima pomažu pomoćne čete, ali
prikazana oprema ne podupire takvo tumačenje; neki par preferiraju simboličko tumačenje i
u prikazanim likovima vide božanstva, dva Dioskura (Kastora i Poluksa), Marsa i Kvirina,
Artemidu i Merkura koji su uključeni u scenu jer svi imaju neke veze s Augustovim
horoskopom.

U gornjem dijelu vidimo Augusta na tronu, oslonjenog na skeptar, s litusom, zavijenim

štapom augura, u desnoj ruci. Njegovo poprsje je nago, kao što je uobičajeno pri prikazu
heroja ili boga, a noge drži na štitu u znak trijumfa. Iza njega su personifikacije koje ga krune:
Zemlja (Terra), zajedno s dvoje male djece, simbola godišnjih doba; Vrijeme, u liku bradatog
starca i (nastanjena) Zemlja; pod tronom je orao.

Značenje prikaza: car je poistovjećen s Jupiterom, na istoj je razini s božicom Romom koja
oboružana sjedi do njega. Njegova slavna sudbina je plod želje neba, na što podsjeća znak
Vodenjaka, Augustov znak u horoskopu, koji se javlja na nebu povrh njegove glave. Gemma
Augustea je istovemeno i suptilni dinastijski manifest, budući da se u lijevom dijelu gornjeg
dijela reljefa javlja Tiberije (na kojeg se odnosi znak Škorpiona na jednom od obješenih
štitova u donjem dijelu reljefa), prikazan kao pobjednik kako silazi sa svoje kočije, te mladi
Germanik, njegov posvojeni sin.

Titov slavoluk u Rimu

Slavoluk komemorira trijumf Vespazijana i Tita nad pobunjenim Židovima i osvajanje

Jeruzalema, što su car i njegov sin zajednički proslavili 71.g. Ali, slavoluk je podignut nakon
Titove smrti, 61.g., u vrijeme vladavine Domicijana, drugog Vespazijanova sina na istočnom
kraju 'Svetog Puta' (Via Sacra), na području Foruma Romanuma. Titov slavoluk je tijekom
srednjeg vijeka bio uključen u jednu obiteljsku utvrdu. Prilično temeljita restauracija
provedena je do 1822.g. od strane Valadiera i ona je odgovorna za neoklasični dojam, ali nije
u većoj mjeri promijenila izvorni izgled spomenika. Visok je 15m, širok 13, to je tip slavoluka s
jednim prolazom, artikuliran s 4 kompozitna polustupa na oba pročelja. Natpis zauzima velik
dio prostora na povišenoj atici. Skulpturalni ukras je bio bogat. U tjemenu svoda prikazan je
Tit kojeg Jupiterov orao nosi među bogove; njegova apoteoza daje odgovarajuć smisao
cjelokupnom ukrasu. Na istacima u vrhu luka nad prolazom prikazani su božica Roma i Genij
rimskog naroda, okruženi s obje strane krilatim Viktorijama. Trijumf cara i njegova sina
prikazan je na malenom frizu ispod atike, modeliranom u stilu bliskom plebejskoj umjetnosti.
Sastoji se od figura malih dimenzija u nepovezanom slijedu na potpuno neutralnoj podlozi.
Dva velika reljefa zauzimaju bočne strane unutar prolaza: i jedan i drugi naglašavaju ulogu
Tita u osvajanju Jeruzalema. Prvi prikazuje princa u trijumfalnoj kočiji koji vodi sama božica
Roma, u pratnji Viktorije, Genija rimskog naroda i Genija senata. Dvanaest likova okružuju
kočiju, to je, dakle, kombinacija povijesnih osoba i personifikacija božanstva ili apstraktnih
sila karakteristična za rimsku umjetnost u to vrijeme.

Reljef nasuprot prikazuje povorku sa svetim predmetima iz Jeruzalemskog hrama: srebrne

trompete i svjećnjak sa sedam grana, u povorci koja se kreće prema slavoluku u desnom
dijelu kompozicije, sudjeluju i rimski vojnici koji drže slike na kojima su bila ispisana imena u
ratu osvojenih gradova.

Novina ovih reljefa je odnos prema prostoru: treba uočiti relativno konvencionalni, ali vrlo
vješt način na koji su glave konja iz careva četveroprega raspoređene kako bi pojačale dojam
volumena u središnjem dijelu reljefa, ali prije svega igru pruća (fasces) u rukama liktora na
pozadini. S nekoliko linija ukošenih u ratnim smjerovima, ona istovremeno sugerira
postojanje pozadinskog plana i prisutnost većeg mnoštva ljudi. Na drugom reljefu kipar se
poigrao sa zakrivljenim kretanjem povorke koja 'raste' u reljefu prema središnjem dijelu
reljefa da bi se postupno 'smanjivala' kako povorka zamiče prema trijumfalnim vratima
slavoluka i nestala u pozadini.

Trajanov slavoluk

Senat je 114.g. u Beneventu posvetio slavoluk caru Trajanu kako bi mu odao počast zbog
završetka radova na novoj via Appia, što je olakšalo komunikacije s jugom Italije. Sličnost s
Titovim slavolukom, oko četvrt stoljeća starijim, je velika: jedan prolaz, jednostavna, čvrsta
struktura s 4 kompozitna polustupa sa svake strane, povišena atika. Skulpturalni ukras
također pokazuje sličnosti: dva reljefna polja u prolazu, maleni friz ispod atike (koji slavi
Trajanovu pobjedu nad Dačanima), dva reljefima ukrašena zaglavna kamena nad prolazom,
uokvirena letećim Viktorijama. Ali, ukras u Beneventu je puno bogatiji, budući da su i dva
pilona sa svake strane prolaza u cijeloj visini ukrašena reljefima, baš kao i atika. Slavoluk tako
nudi bogati ikonografski sadržaj, organiziran u jedinstvenu cjelinu s namjerom slavljenja cara.
Predmet slave nije, međutim, toliko njegova osoba koliko sam pojam carske dužnosti; sa
svake strane slavoluka su raspoređena 4 velika reljefna polja, razdvojena tanjim trakama s
prikazom Viktorija koje žrtvuju bika ili mladih ljudi koji ukrašavaju kandelabar girlandama, u
pomalo hladnom klasicističkom stilu. Osim reljefa povijesnog sadržaja prikazuju Trajana,
većeg od svojih pratilaca, kako sudjeluje u određenim simboličnim radnjama pri čemu se
miješaju zajedno božanstava, apstraktne personifikacije i elementi preuzeti iz stvarnosti:
ulazak cara u Rim, izgradnja luke u Ostiji (važna u kontekstu opskrbe Rima žitom), osnivanje
veteranskih kolonija, npr. Naglasak je stavljen na dobrobit carstva, što svima osigurava
sigurnost i sreću (a ne radi se o kronici jedne vladavine): tako jedan od reljefa iz središnjeg
prolaza prikazuje vladara kako ustanovljuje alimenta. Ta je odluka trebala olakšati
obrazovanje djece malih zemljoposjednika u Italiji. Upratnji nekoliko personifikacija gradova,
dječaci i djevojčice od cara primaju 'doplatak' i odlaze u pratnji roditelja; to je jedan od prvih
primjera u službenoj rimskoj umjetnosti gdje je tolika važnost pridana seljacima, odnosno
članovima srednje klase. Gusto reljefno polje, s figurama u visokom reljefu, dovodi do
vrhunca novine koje smo vidjeli na Titovu slavoluku. Na reljefu nasuprot je prikazan čin
žrtvovanja koji je popratio ceremoniju puštanja u promet nove prometnice.
Ara Pacis Augustae (Oltar mira)

Neosporivo je remek djelo političke i društvene propagande. Mramorni oltar sagrađen je

između 13. i 9.pr.Kr. u slavu povratka Augusta u Rim nakon višegodišnjeg boravka u
zapadnim provincijama Carstva. Ara Pacis je simbol Augustove vladavine i mira koji je
postigao, naručio ga je Senat 13.pr.Kr., a posvećen je 9.g.pr.Kr. Na svečanom obredu na
Marsovom polju. Građevina se sastoji od pravokutnog, gotovo kvadratnog zatvorenog
prostora s ulazima na istoku i zapadu, unutar kojeg je stajao monumentalni oltar do kojeg se
moglo doći pomoću stepenica. Oblik oltar je u osnovi grčki s pomno izrađenim viticama na
svakom kraju, a omeđeni prostor također treba dovesti u vezu s grčkim prototipom- najbliža
poznata usporedba je Pitijin oltar na agori u Ateni iz 5.st.pr.Kr. Na spomeniku su polja
ukrašena scenama iz mitske povijesti Rima; na stražnjoj strani su Luperkalije i priča o Eneji i
Penatima. Na pročelju su prikazane božice Tellus i Roma. Dvije duže stranice ogradnog zida
imale su friz u gornjem dijelu koji prikazuje procesiju iz 9.g.pr.Kr., kada je oltar bio posvećen;
u donjem dijelu je vješto izrađen ornament od akantovih vitica koji uključuje mnoštvo
raznolikih naturalističkih detalja u najdelikatnijem niskom reljefu. Iznutra, friz od girlanda
(lanac spleten od lišća, cvijeća i vrpci obješen između stupaca) i bikovih lubanja (bukranija)
simbolizira žrtvu; ispod toga zona orostasa možda predstavlja neku privremenu strukturu
podignutu prije dovršenja oltara. Friz s prikazom žrtvene povorke na samom oltaru po svemu
sudeći slavi spomen na posvećenje oltara 9.g.pr.Kr.

Premda friz- dio na kojem je prikazan vladar s obitelji, senatorima i svećenicima- daje živ
prikaz pojedinaca okupljenih na proslavi, I u to se smislu u najvećoj mjeri razlikuje od
idealiziranog prikaza na drugoj poznatoj povorci antičke umjetnosti- onoj na partenonskom
frizu- proporcije, stil odjeće (draperije) i pravilne crte lica kod mnogih sporednih figura odaju
očit utjecaj klasičnog stila. Klasična Atena nije bila jedino nadahnuće za Aru Pacis: fini
naturalizam vitica vrlo je sličan reljefima iz Ateninog hrama u Pergamu, iako su ovi više od
stotinu godina stariji.

Najpoznatiji i najbolje sačuvani su reljef s pažljivo izrađenom alegorijom blagostanja (božica

Tellus) pod Augustovom vladavinom i drugi koji prikazuje Eneju s togom navučenom preko
glave kako se sprema žrtvovati bijelu krmaču; dvojica slugu (camilli) pomažu pri obredu, a iza
Eneje stoji Akates. U jednostavnom svetištu u kutu reljefa su Penati koje je Eneja donio iz
Troje i 'udomio' u Laviniju prije nego su pohranjeni u Vestin hram u Rimu.

Ara Pacis je izvanredno djelo Augustova vremena, ali po mmnogima najimpresivniji spomen
njegove vladavine bio je Forum, projektiran i uspješno izveden kao veliki dinastijski izlog
prema monumentalnoj zamisli, uz upotrebu najskupljih materijala. Forum je započet rano u
Augustovoj vladavini, ali zbog različitih razloga nije dovršen sve do ranih godina 1.st.n.Kr. Kao
i Ara Pacis, njegov je tlocrt mješavina grčkih i rimskih obilježja.

Trajanov forum

Trajanov forum je vrhunski primjer korištenja umjetnosti i arhitekture u svrhu carske

promidžbe. Njegove dimenzije jednake su svim ostalim carskim forumima zajedno, a bogatiji
je i raskošniji nego ijedan od njih. Započeti nakon Trajanova trijumfa 107.n.Kr., forum i
bazilika posvećeni su 112., a stup u svibnju 113. Izgradnja hrama Božanskom Trajanu
započela je 121.

Osnovni plan foruma sličan je onom Augustovog foruma, ali s dodatkom bazilike i dvije vrlo
važne knjižnice te čuvenog Trajanovog stupa. Trijumf nad Dačanima je tema reljefa stupa,
slavoluka koji je služio kao ulaz na forum, kao i gornjeg reda kolonada, gdje su figure
zarobljenih Dačana zamijenile klasične karijatide Augustovog foruma. Mnoge od ovih figura
pronađene su još u vrijeme renesanse i sačuvane su do dan-danas: velike snage, tihog
dostojanstva, bogate draperije, izražajnih karakteristika, najčešće izrađeni od bojanog
mramora, uključujući giallo, pavonazzetto i porfir, s glavama i rukama od bijelog mramora.

I arhitektonski i figuralni reljefi su vrhunske izrade, te predstavljaju najbolje primjere rimske

dekorativne skulpture. Friz s lavovima-grifonima, simbolom rimske moći te još jedan s
Viktorijama koje vode životinje na žrtvovanje, stavljaju vrpce na thymaterie (kadionica),
nekoć su ukrašavali baziliku. Oni obuhvaćaju majstorski izrađene tradicionalne teme.
Skulptura je dominirala forumom.

 VELIKI TRAJANOV FRIZ

S razlogom se smatra da friz s dačanskim scenama, od kojeg su poznati dijelovi i pojedini

blokovi, koji nazivamo 'Veliki Trajanov friz', također potječe iz ovog kompleksa. Prikazuje
extispicium (pregled utrobe), žrtveni ritual koji prethodi vojnom pohodu, i odvija se ispred
hrama Jupitera Kapitolijskog. Visoke, dostojanstvene figure u različitim stavovima i raznolikih
gesti djeluju životno, postavljene ispred veličanstvene arhitektonske pozadine hrama s tri
cele, koji više nije umanjen (u odnosu na likove), nego dobiva zasluženo mjesto u sceni. Iznad
glava likova lebdi Viktorija sa zastavom.

 TRAJANOV STUP

Datira se u 112.-113. Glavna namjena stupa bila je obilježavanje dvije careve vojne protiv
Dačana, prve iz 101. i druge iz 105.-106. Iako prvotno tome nije bila namjenjena baza stupa
je kasnije poslužila kao Trajanova grobnica. Površina stupa ukrašena je spiralnom trakom
reljefa koja je većinom široka oko jednog metra i ovija se 23 puta oko tijela stupa. Reljefi
predstavljaju najbolji 'zapis' koji imamo o te dvije vojne, budući da su jedina pisana izvješća
djelomice sačuvani tekst Dioniza Kasija i ulomak iz Trajanovog vlastitog dnevnika.
Neprekinuta spirala prikazuje niz epizoda kronološkim redom, podvrgnutih precizno
određenim i davno utvđenim umjetničkim i promidžbenim konvencijama, ali ovdje su one
prikazane s osobitim smislom za detalje. Smještaj stupa u kontekstu građevina na forumu
pažljivo je određen- on je podignut između dvije knjižnice, a i sam je na neki način namjenjen
'čitanju'. Baza je bogato ukrašena trofejima oružja prikazanim s preciznim detaljima.
Narativna metoda koja je korištana za prikaze na reljefu je kontinuirana metoda (ili stil). Stup
je dovšen 113. i posvećen 13. svibnja, kad je , prema svjedočanstvima na novcu, na vrhu
stupa postavljen kip Trajana; no jedan važniji novčić, sestercij iz Beča datiran u 107. prikazuje
stup s pticom na vrhu- možda sovom- Ateninom pticom koja služi kao podsjetnik na
izgradnju dvije knjižnice pa bi se u tom slučaju stup mogao smatrati svitkom, knjigom
Trajanovih junačkih djela (res gestae). Na Trajanovom stupu je narativna forma prilično
jednostavna. Epizode su razdvojene, no pozadina pruža osjećaj kontinuiteta. Narativni niz
podijeljen je na dva dijela, prvi završava mirovnim ugovorom iz 102. koji je simbolički
prikazan velikom figurom Viktorije, a drugi zarobljivanjem Sarmizegeta i pripojenjem Dacije
(Rimskom Carstvu). Friz je u niskom reljefu , veličina ljudskih likova odgovara otprilike
polovice visine pojasa, dok ostatak površine ispunjavaju likovi postavljeni na višim razinama
ili elementi krajolika. Unutar osnovnog okvira postoji niz jasnih tematskih uzoraka- ratno
vijeće, žrtveni ritual, adlocutio (car u obraćanju vojsci), zatim sve vrste vojnih djelovanja,
građenje utvrda, te ključne epizode rata poput neuspješnog barbarskog napada na rimsku
utvrdu. Završne scene su najdramatičnije i najefektnije, a figure vojnika su precizno
prikazane. U prikazu ambijenta- krajolik ima brojne namjene, od izrazitih topografskih
referenci do pukog dodatka priči. Odnos između likova i krajolika uvijek je konvencionalan.
Prikazom dominiraju figure i nema perspektivnih skraćenja, čak ni udaljenih figura.

Reljefna skulptura Trajanova stupa u potpunosti ostvaruje svoju namjenu- pruža epsku
verziju ratova, s rimskom vojskom pod vodstvom velikog vođe u ulozi heroja. Pažljivo
odabrane scene vojnih akcija kombinirane su s uobičajenim prikazima cara i smještene u
povijesni okvir koji ističe glavne događaje tijekom ratnih pohoda. Krajolik i pozadina pomažu
u stvaranju kontinuiteta naracije premošćujući pojedinačne epizode. Pojednini detalji u
prizorima ratovanja preuzeti su iz tradicionalnih (helenističkih) prikaza sukobljenih Grka i
Gala, ali uspješno naglašavaju red i disciplinu rimskih legionara i pomoćnih četa, u kontrastu
s Dačanima.

Reljefna skulptura iz vremena Hadrijana

Hadrijanova putovanja u sve dijelove Carstva preporodili su umjetnost i arhitekturu u

mnogim gradskim središtima. 'Veliki antoninski žrtvenik' je nastao po uzoru na veliki Zeusov
oltar u Pergamu, skulpture su izvedene u vrlo sličnom teatralnom stilu, s dramatičnim
scenama bitke kombiniranim s prikazima carskih skupina. Reljefi su opisani kao kronika
careve slave, zemaljske i božanske, u terminima koji predstavljaju savršen spoj helenističke
drame i rimskog smisla za povijesnu svrhovitost.

U Rimu, reljefna skulptura iz Hadrijanova razdoblja ima monumentalnu kvalitetu i

jednostavnost, posebice u obradi tradicionalnih scena, što doista odražava pojačani
klasicizam. To možemo uočiti na dva reljefa: jedna od scena prikazuje apoteozu careve
supruge Sabine, a druga adlocutio- trenutak carevog obraćanja vojsci. Poglavito u posljednjoj
sceni upadaju u oči relativno malobrojne figure, koje su u suprotnosti s mnoštvom likova i
više naturalističkom obradom teme u ranijoj rimskoj skulpturi.

Važnu skupinu reljefa iz Hadrijanova vremena čine medaljoni (tondo), nanovo upotrijebljeni
na Konstantinovom slavoluku poč.4.st. koji veličaju carevu predanost užicima lova.

Još jedna bitna inovacija ovog vremena, koja će imati ogroman utjecaj, je kultni lik božice
Rome izrađen za novi Hadrijanov hram Venere i Rome u Rimu. Ova stroga klasična figura, u
sjedećem položaju, s Viktorijom i žezlom u ruci, nastala je prema liku božice Atene, a njen stil
oponaša onaj iz 5.st.pr.Kr.
Baza stupa Antonina Pia

Stup su nakon njegove smrti 161.g. (u blizini Ustrinuma na Marsovom polju) podigli njegovi
sinovi Marko Aurelije i Lucije Ver. Sastojao se od mramornog postolja i baze te stupa od
crvenog granita i kapitela koji je nosio brončanu statuu diviniziranog cara. Prikazuju ga
kovanice sa tekstom DIVO PIO. Jedan od prizora na bazi prikzuje apoteozu Antonina i
Faustine (njegove žene), pun je klasičnog simbolizma i u čistoj tradiciji klasičnog stila. Car i
njegova žena uzdižu se na nebo na leđima krilatog Genija, dok ih ispraćaju božica Roma i još
jedna alegorijska figura (Gotovo pompozna raskoš prizora, možda upravo u ovom detalju
treba razabrati početke propadanja klasične tradicije). U zapanjujućem je kontrastu s drugim
prikazom: decursio (vojna parada prigodom drž. pogreba). 17 konjanika jaše u smjeru
suprotnom od kazaljke na satu oko 10 legionara, u 2 grupe po 5, koji su prikazani u
vodoravnoj perspektivi. Stražnje noge konja prizemljene su na vlastitom djeliću tla
(iznenađuju zdepaste i vrlo ne-klasične proporcije figura). Prikazi vojne parade (decursio)
predstavljaju bitno drugačiju tradiciju od glavnog reljefa s apoteozom.

Reljefi iz vremena Marka Aurelija

Kriza koja je zavladala nakon dugog razdoblja mira, za vrijeme Markove vladavine ponovno je
prisilila cara da se lati vojnih poslova. Tema carske pobjede opet postaje dominantna u
službenoj umjetnosti, a osvajanja su obilježena u svim glavim središtima Carstva. Čini se da je
u Rimu podignuto nekoliko slavoluka koji su proslavljali careva junačka djela, i premda niti
jedan nije sačuvan, reljefi s dva su se sačuvali. Riječ je o 8 pravokutnih reljefnih polja koja su
kasnije ponovno upotrijebljena na atici Konstantinovog slavoluka.

Reljefi pripadaju vrsti koja je postala popularna u vrijeme Hadrijana. Obilježava je relativno
mali broj likova u različitim epizodama koje su uokvirene teškim profilacijama, a primjetna je
i ukočena i monumentalna kvaliteta koja je u suprotnosti sa slobodom i prirodnošću prikaza
na ranijim povijesnim reljefima.

Trijumfalni stup Marka Aurelija

To je veliki komemorativni spomenik podignnut na Marsovom polju u 2.st.n.Kr. Istoga je

oblika kao i Trajanov stup, ali nije jednako dobro očuvan- nedostaje mu izvorno postolje iako
nam je njegov oblik poznat iz starih crteža, a na kraju 16.st. je velikim dijelom restauriran.

Prikazani su germanski i sarmatski pohodi Marka Aurelija. Naracija se zaključuje događajima

iz 175.g. kada je zbog pobune Avidija Kasija Marko morao prepustiti zapovjedništvo Komodu
koji se uopće ne pojavljuje na stupu. Spomenik je očito započet pri kraju Markove vladavine i
završen poslije njegove smrti. Reljefi ostavljaju jači dojam od onih s Trajanova stupa-
naglašeniji su oblici i dublje sjene. Veće je zanimanje za učinak događaja na pojedince nego
za sam događaj. Pripovijedanje po epizodama je naglašenije; uporaba manjeg broja figura u
višem reljefu, premda je krajnji rezultat umanjena raznolikost radnje i, općenito, manji
interes za krajolik i mjesto radnje, kao i detalje u prikazu vojnih aktivnosti i povijesnih
događaja. Upotrebljava se svrdlo za postizanje tamno-svijetlih efekata i oštrijih kontura
pojedinih likova.

RIMSKI FORUM

Forum u Rimu bio je ograničeni prostor složenog tlocrta unutar kojeg su važno mjesto imali
hramovi i svetišta, sudnica(basilica) i vijećnica(curia), te otvoreni prostori okruženi raskošnim
kolonadama(porticus). Forum Romanum se smjestio između Kapitola i Neronove "zlatne
palače"(Domus aurea) odnosno kasnijeg Koloseuma te je postao veliko mjesto za okupljanje
gdje su građani mogli svjedočiti mimohodima ratnih vođa u bojnim kolima. Forum Romanum
bio je središte javnog života ne samo Rima, već i čitavog Carstva. Dimenzije prostora, prema
Vitruviju, trebale su biti prilagođene publici: prostor nije smio biti odveć skučen, ili suprotno,
izgledati odveć velik u slučaju manje posjećenosti.

 RIM U DOBA AUGUSTA

Od građevina koje je dao podići August, niti jedna nije u potpunosti sačuvana, dok su
od nekih građevina sačuvani samo manji dijelovi, no oni nam, barem djelomice, mogu
dočarati kvalitetu, ali i kvantitetu arhitekture Rima u doba Augusta. Marcelov teatar
sačuvan je zahvaljujući preobrazbi u tvrđavu tijekom srednjeg vijeka i palaču obitelji
Savelli u 16.st. Marcelov teatar završen je i posvećen između 13. i 11. godine pr.Kr.
Pozornica je još uvijek pod zemljom no, prema prikazu na mramornom tlocrtu Rima iz
vremena Severa ostala je, usprkos kasnijim pregradnjama, prilično jednostavna u
tlocrtu. Nosači za konstrukciju gledališta dobro su sačuvani ispod kasnije palače, a
zakrivljeni zidni plašt spada među najbolje sačuvane spomenike Rima. Shema
fasade(sustav višekatnih arkada uokvirenih u četvrtasta polja klasičnih redova koji
pritom imaju isključivo ukrasnu namjenu) vuče podrijetlo neposredno iz tradicije
kasne Republike, kao što se vidi i na velikim svetištima u Prenesti(Fortuna Primigenia)
i Tivoliju(Heraklovo svetište). Obično se pretpostavlja da je na vanjskoj fasadi
primijenjena superpozicija tri reda, kao i u slučaju kasnijeg Koloseuma, no na
Marcelovom teatru su sačuvana samo dva donja, dorski i jonski. Neki stručnjaci
predlažu da je izgubljena nadgradnja mogla biti u obliku obične atike(kao što je slučaj
na amfiteatru u Puli), a ne korintski red, kako predviđa kanonska praksa. Marcelov
teatar dao je izgraditi August u počast svog prerano preminulog sinovca, zeta i
nasljednika, Marcela. Posvećeno je 13.g.pr.Kr., a građeno je na dva kata, sa 52 luka,
od kojih je 12 ostalo sačuvano. Izgrađeno je većinom od travertina, pri izradi temelja i
unutrašnjih zidova korišten je "opus reticulatum" pokriven štukom i mramorom.
Promjer mu je 150m, a scena 80-90x20m.

 AUGUSTOV FORUM

Predstavlja vrhunac Augustova graditeljskog programa. Forum i hram mogu se s

pravom smatrati oglednim primjerom Augustove arhitekture u trenutku njezine pune
zrelosti. Hram Marsa Osvetnika(Mars Ultor) bio je podignut na daljem kraju
izduženog prostora s dvije bočne dvorane na stupovima(trijem), iz kojih su se otvarala
dva polukružna proširenja, postavljena na kraju križne osi koja se podudara s linijom
 pročelja hrama. Uza sve helenističke detalje, osnovna koncepcija Augustova foruma
je izrazito rimska. Marsov hram je u odnosu na forum bio postavljen na isti način kao i
hram Venere Praroditeljice(Venus Genetrix) na Cezarovom forumu. Hram je imao
apridu u kojoj su stajali kipovi Marsa, Venere i božanskog Julija, a strop su nosila dva
reda stupova odmaknutih od zida s odgovarajućim pilastrima na zidovima. Gotovo da
i nije bilo građevine na Forumu Romanumu koja na ovaj ili onaj način nije bila
povezana s Augustom, no u brojnim slučajevima je riječ o dovršetku ili obnovi
građevina koje je započeo Julije Cezar. Četiri glavna građevinska projekta koji se
povezuju s Augustom su bazilike Emilija i Julia, zgrada kurije(senata) i rostre. Peti
projekt, hram Božanskog Julija(Divinus Iulius) nadovezuje se na Cezarov projekt, baš
kao i prethodna četiri.

 ROSTRA (govornički podij)

Od povijesnog je više nego arhitektonskog značaja, a Augustova kurija je bila u toj

mjeri oštećena u požaru 284.godine da ju je Dioklecijan morao u cjelosti obnoviti.
Augustova kurija bila je vrlo slična svojoj nasljednici, a to je bila visoka građevina sa
zabatima i tri pravokutna prozora iznad plitkog trijema uzduž inače jednostavnog
pročelja.

 BAZILIKA EMILIA

Bila je konzervativnija od te dvije bazilike na republikanskom forumu. Ona je bila

iznova podignuta nakon požara 14.godine pr.Kr. Ta nova građevina je vjrojatno
slijedila gabarite svoje prethodnice. Sastojala se od uske dugačke središnje dvorane,
koja je bila osvjetljena kroz prozorski kat i okružena na sve četiri strane unutrašnjim
trijemovima s galerijama na katu. Ta dvorana je bila otvorena prema jugoistoku i sa
sjeveroistočne strane je imala dodatni red stupova koji su s obzirom na blizinu
vanjskog zida imali više dekorativnu nego funkcionalnu namjenu. Uz jugoistočnu
stranu, prema forumu, bila je zatvorena nizom dućana(Tabernae Novae),
najvjerovatnije na dva kata i otvorenih na dvokatni trijem. Pročelje trijema imalo je
stupce s lukovima koji su bili uokvireni snažno istaknutim elementima dorskog reda,
te se identificira kao trijem Gaja Lucija i praktički predstavlja zasebnu zgradu,
preinaku helenističke stoe u suvremenu rimsku verziju.

 BAZILIKA JULIA

Uništena je u požaru nedugo nakon završetka gradnje, vjerojatno 12.godine pr.Kr. i

obnovljena do 12.godine n.Kr. Podignuta je kao sjedište centumvirskih sudova i više
odgovara obrascu arhitekture iz doba republike po tome što je otvorena s tri strane, a
zatvorena samo na jugozapadu("stražnja strana" u odnosu na forum) gdje se dvokatni
red dućana ili ureda otvarao prema unutrašnjem trijemu i galeriji povrh njega.
Umjesto da ju nose stupovi, konstrukcija leži na arkadama i četverokutnim
stubovima, ophodni trijemovi su nadsvođeni, a jedino središnja dvorana ima drveni
krov. Građevinska struktura je u velikoj mjeri nalikovala strukturi Marcelovog teatra i
nudi jedinstven primjer reinterpretacije tradicionalne arhitektonske teme pomoću
suvremenih graditeljskih metoda.
  APOLONOV HRAM

Jedan je od najranijih i najljepših hramova iz Augustova doba, podignut između 36.-

28.godine pr.Kr na Palatinu. Sagrađen je iz četvrtastog kararskog mramora i ukrašen
brojnim poznatim skulpturama. Uz njega bio je podignut trijem sa stupovima od
numidskog mramora te grčka i latinska knjižnica. U tlocrtu je hram bio
pseudoperipter, sa široko postavljenim heksastilnim trijemom otvorenim prema
Circusu Maximusu. Bio je smješten na vrhu veličanstvenih stepenica, bočno od kojih
je s jedne strane bila Augustova kuća, a s druge strane dvorište s dvije knjižnice.

 KASTOROV HRAM

Bio je peripter podignut na dvostrukom podiju, čiji se prednji dio izdizao iznad foruma
i bio korišten kao pozornica za nastupe govornika(kao u slučaju hrama Božanskog
Julija). Obnovio ga je Augustov posinak i nasljednik Tiberije između 7.godine pr.Kr. i
6.godine n.Kr. Cela je gotovo u potpunosti nestala, no zna se da je unutrašnjost bila
ukrašena redom stupova duž oba bočna zida, slično kao u hramu Marsa Ultora na
Augustovom forumu.

 HRAM SLOGE (Concordia)

Također ga je obnovio Tiberije i koji je bio posvećen 10.godine pr.Kr., ponavljao je

neobičan tlocrt svog prethodnika kod kojeg je duža os cele išla širinom građevine,
tako da je trijem zauzimao samo dio prednjeg dijela cele. Sačuvani fragmenti
uključuju dio reljefima bogatog glavnog vijenca, bazu stupa unutrašnjeg reda cele, te
kićeni korintski kapitel s parovima ovnova umjesto uobičajenih voluta.

Svetište Fortune Primigenije u Palestrini(Praeneste)

Fortunin hram u Prenesti čini grandiozan kompleks koji je sustavno istraživan još od 19.st.
Grad Palestrina nalazi se na 37km udaljenosti od Rima, na planini Ginestro, a hram, s
najvišim vrhom na 766m nadmorske visine dominira dolinom Lacija. Prepoznatljiva su dva
dijela, "donji" i "gornji" hram. Odozgo prema dolje, superponirane terase formiraju piramidu
visine 90m s kružnim hramom(tolosom) na vrhu.

 GRAĐEVINE DONJEG DIJELA oko katedrale San Agapito dio su foruma grada Preneste i
obuhvaćaju: -tzv."špilju proricanja", tj.komoru s bačvastim svodom ispred ulaza, pod
je popločen aleksandrijskim mozaicima s morskim motivima

-četverobrodnu baziliku(svetište) s dvokatnim trijemom koji gleda na jug te uključuje

gradsku riznicu

-dvoranu s apsidom izdubljenu u stijeni(s tri niše i još jednim polikromnim mozaikom
s nilskim motivima)

-Jupiterov hram od sedre ispod današnje katedrale

  ‘GORNJI HRAM’ predstavlja zasebnu homogenu cjelinu. Dvije karakteristične rampe
vode prema središnjem stubištu na uskoj "terasi polukrugova" koja je sa strane brda
zatvorena kolonadom s proširenjem u obliku dvije egzedre. Kroz kolonadu se pristupa
u dvorane nadsvođene bačvastim svodom. Povrh ove terase nalazi se još jedna, koja
također završava kolonadom, ovaj puta ritmički rastvorenom lukovima. Stubištem de
dalje pristupa na četverokutnu terasu koja je okružena dvobrodnim trijemom s tri
strane. Najgornje stepenište vodi u manje prostran dio usječen u stijenu. Stube što
završavaju trijemom u obliku polukružnog gledališta(cavea) formiraju kazalište grčkog
tipa. Na najvišoj točki prema kojoj teže sve linije ove kompozicije podignut je mali
kružni hram naslonjen na stijenu. U njemu je nekoć bio kip božice koja je odonud
gledala prema moru i Rimu. Građevine u gornjem dijelu bile su namijenjene drevnom
i bogatom kultu Fortune Primigenije, gradske zaštitnice i božice od velikog značaja za
ovaj grad. Prenesta je tako postala vjersko središte, čiji je drevni i impresivni hram
privlačio vjernike ne samo iz Italije već i iz čitavog helenističkog svijeta. Teatralnost
kompleksa je više nego očita: položaj, reljef tla i arhitektura su međusobno usklađeni.
Vidljiva je orkestracija dekora koji uvjetuje koherenciju cjeline, materijala i tehnike u
uskoj sprezi konstrukcije, arhitektonskih oblika i krajolika. Građevinski kompleks u
Prenesti, tzv."lacijskim Delfima", pokazuje u kojoj mjeri su u Italiji toga vremena bili
prihvaćeni helenistički modeli. On također svjedoči o inventivnom duhu koji je
zaslužan za prihvaćanje i prilagodbu uvezenih oblika te pruža neusporediv primjer
uprizorenja jedinstva božanskog, prirodnog i ljudskog.

Pompejev portret(mramor)

Nastao je 55.godine pr.Kr. Gnej Pompej Veliki bio je Cezarov rival koji je namjerno u javnosti
isticao sličnosti s Aleksandrom Velikim(nadimak koji si je sam dao). Njegov portret je također
brižno osmišljen kako bi ukazao na sličnosti-kosa je obrađena u pojedinačno modeliranim,
kratkim pramenovima, koji formiraju gustu i razbarušenu masu. Iznad čela se neki pramenovi
nabiru i uzdižu te na taj način oponašaju specifični izgled makedonskog osvajača. Prikaz lica
je vrlo pažljiv, možda čak ponešto hladan, čemu pridonosi linearna obrada bora na čelu. U
ovom se portretu susreću realističke tendencije, doduše prilično ublažene, portreta italske
tradicije i pokušaj personalizacije koji je karakterističan za najbolje skulpture oko polovice
1.st.pr.Kr.

Car Komod kao Herkul

Monumentalno poprsje cara Komoda pronađeno je na Eskvilinu. Izradio ga je nepoznati

umjetnik na samom kraju vladavine ovoga cara, možda 192.godine, u mramoru. Skulptura se
odlikuje vrsnoćom rada, vještinom kojom majstor koristi kiparski alat, virtuoznošću igre
svjetla i sjene između svjetlucajućih površina, pojedinačno izdubljenim kovrčama kose i
brade i jakim predjelom sjene između glave cara i lava. To je ujedno i neobičan tip poprsja-
odrezan vrlo nisko, s rukama koje su u potpunosti izvedene. Neobičnom izgledu pridonosi i
postolje ukrašeno sitnim figurama-to su dvije Amazonke koje svaka drži rog izobilja povrh
globusa oko gojeg je omotana traka zodijaka. Od znakova na traci nalaze se lav, bik i
škorpion. Između rogova izobilja nalazi se tipični štit Amazonki(pelta). Car je prikazan kao
Heraklo-na glavi nosi glavu nemejskog lava, u desnoj ruci drži toljagu, a u lijevoj tri zlatne
jabuke iz vrtova Hesperida. Komod nastoji nametnuti kult cara-boga pojavljujući se u javnosti
s toljagom ili lavljim krznom. Takav prikaz poistovjećuje cara i junaka koji je uspješno
nadvladao sva iskušenja, naglašava njegovu kozmičku moć(globus, Amazonke) i predstavlja
ga kao donositelja napretka cijelom svemiru(zlatne jabuke, rogovi izobilja). Car je prikazan
kao besmrtni bog.

Nika sa Samotrake

Kipovi boginje Nike ili Viktorije(Pobjede) imale su dugu povijest kao ratni spomenici. Nika sa
Samotrake je tradicionalan kip u novom stilu helenističkog baroka. Boginja je prikazana u
stavu iskoraka kako lagano dotiče desnom nogom palubu broda. Bokovi su joj okrenuti u
jednom smjeru, a prsa i ramena u drugom, nasilno iskrivljujući tijelo. Nosi tradicionalan tanki
hiton, podvezan ispod grudiju i pripijen uz torzo i debeo ogrtač koji joj pada preko desne
noge i vijori straga. Perje na golemim krilima je detaljno obrađeno. Skulptura u cjelini je
izuzetan izraz snažnog pokreta prema naprijed. Spomenik je bio postavljen u pravokutnu
eksedru, ukopanu u brdo iznad svetišta velikih bogova u Samotraci. Prednji dio sivog
mramornog broda bio je položen kao da isplovljava ukoso iz eksedre. Krilata Nika slijeće na
palubu broda-pulsirajuća pokrenutost haljine naglašava stvarnost njene epifanije. Nika je
datirana negdje između 306. i 31.pr.Kr., a trenutno vlada uvjerenje da predstavlja
komemorativni spomenik podignut nakon pomorske bitke 190.pr.Kr. u kojoj su Rođani uz
pomoć Rimljana pobijedili Seleukide.

Atena Parthenos

Krizelefantinski kip visok 9m, načinjen je za Atenski Partenon i u njega postavljen 438.p.Kr.
To je votivna statua(zavjetna, posvećena) i ne postoje točne kopije. Platon u svom opisu
otkriva da su božicine ruke, noge i glava bili načinjeni od bjelokosti, dok su joj zjenice bile od
mramora. Kip poznajemo preko literarnih opisa, reprodukcija, antičkog novca i gema. Fidijina
Atena je istovremeno i ljudima bliska žena i uzvišena boginja. Simbolizira snagu, te
veličanstvenost atenskog polisa. Prikazana je u stojećem položaju, u stavu kontraposta, u
jednostavnom peplosu poput mlade djevojke; u lijevoj ruci drži štit, na čijoj je unutrašnjoj
strani prikazana Gigantomahija, a na vanjskoj Amazomahija. Na vrlo uskom reljefu
izrađenom na božicinim sandalama prikazi su Kentauromahije, dok je na samoj bazi kipa
prikaz rođenja Pandore. Osim peplosa, božica na sebi ima egidu s Gorgonom, a na glavi nosi
antički šljem koji je ukrašen trostrukim nakitom-sfinga u sredini i pegazi sa strane, dok su rub
ukrašavali grifoni. U lijevoj ruci Atena drži malu Niku, dok joj je desnica položena na štit na
čijoj je unutrašnjoj strani zmija, Erehteon. Zmije čine pojas na peplosu, dok se druge
obavijaju oko samog štita. Božica uz sebe ima i koplje koje se oslanja na brončanu sfingu.
Panatenejska povorka

Panateneja je bila proslava rođendana boginje Atene koja se slavila tijekom srpnja i kolovoza
i ujedno je najveći blagdan stare Atene. Posebno su bile važne Velike Panateneje koje su se
slavile svake četiri godine. Tada su se organizirala i natjecanja u glazbi, utrke konja i veslačka
natjecanja. Glavni dio svečanosti bilo je donošenje nove odjeće za kip Atene smješten na
Akropoli u Erehtejonu. Novu odjeću donosila je velika svečana povorka. Povorku je prikazao
Fidija na frizu Partenona. Istaknutu ulogu u povorci imali su mladi jahači prikazani na ovom
reljefu. Na dva kraja friza, čije su dimenzije 21,2 metra dužine i metar visine, prikazani su
voditelji svečanosti između kojih se nalazi povorka konjanika. Intrigantnom različitošću
prikaza konjanika, od onih koji se tek obuvaju ili šeću uz svoje konje pa do onih koji jedva
svladavaju konje u propnju ili galopiraju, povezane su sve pojedinosti vezane uz ljudsku i
konjsku anatomiju. Poput stripa, prizori se nižu jedan za drugim i u cjelini znače vrhunac
grčke visokoklasične umjetnosti. Smještaj u apstraktnom i neodređenon prostoru, obilježje je
grčkoga narativnog reljefa koje se izrazito iskazuje u ovom fragmentu.

Kentauromahija

Nalazi se na južnim partenonskim metopama i sandalama Atene Parthenos, na zapadnom

frizu i na zabatu Hefestiona, kao i na Sunionu(i na štitu Atene Promenos). Ona uključuje
Tezeja, koji možda i nije bio glavni razlog popularnosti ove teme, no zahvaljujući njemu bila
je to pobjeda kojoj su pripomogli Atenjani. Ona predstavlja trijumf civiliziranog svijeta nad
divljaštvom(Perzijanci su, kao i svi napadači, imali lošu reputaciju) i dogodila se u sjevernoj
Grčkoj koja je općenito prijateljski dočekala perzijske osvajače.

Patricij Barberini

Nalazio se u zbirci kardinala Barberinija. To je prikaz rimskog patricija koji sa sobom nosi i
hvali se bistama svojih prethodnika(iz svoje obitelji). Patriciji u atriju svoje kuće čuvaju maske
svojih predaka(neka vrsta kapele) i vrijedi pravilo da što više maski ima, to je veća slava toj
obitelji. Na njemu su prikazane osnovne rimske vrline-odlučnost, strogoća, determiniranost,
čvrstoća, disciplina i red-patricijski ideal.

Akorpola

Prvo je imala obrambeni položaj, do 5.st., a kasnije je održan naziv. Građevine na akropoli:

 PARTENON

Dorski hram građen u mramoru iz 480., graditelji su bili Iktin i Kalikrat, a unutra se
nalazio Fidijin kultni kip Atene. Skulptura-metope u visokom reljefu,akroteriji, friz oko
cele-jonski stil(skulpture u niskom reljefu).
  PROPILEJI

Mramorni portal iz 465., po četiri dorska stupa uz put. Graditelj je Mnesiklo, ima cik-
cak rampu, te "portal" sa 6 dorska stupa in antis. Strop trijema je kasetirani; prva
pinoteka ikad.

 HRAM NIKE POBJEDE

Graditelj je Kalikrat(447.), ima po 4 jonska monolita na pročelju i začelju. Jako je

malih dimenzija, ima gotovo kvadratnu celu.

 EREHTEION

Hram jonskog reda(421.-405.). Postoje velike razlike u tlocrtu i razini(elevaciji) tla-

sjeverni i južni(karijatide) trijem. On djeluje kao protuteža Partenonu. Ulaz je na
istoku-trijem sa 6 stupova.

Hramovi u Paestumu

 CERESOV HRAM

510.pr.Kr. Ima trijem sa 4 stupa, pa 2, pa ¾ stupove in antis. Ima arhitrav tipičan za

Siciliju. Ima kosi vijenac koji je izbočen i kasetiran. Na hramu se javlja nekoliko
inovacija: upotreba različitih materijala na frizu, izostavljanje horizontalnog geisona,
upotreba jonskih stupova unutar dorskoga hrama. Vratovi dorskih stupova, kao i kod
Herinog hrama, imaju cvijetne motive.

 ‘NEPTUNOV’ (HERIN) HRAM

najbolje je očuvani talijanski hram. To je dorski peripter sa 14 stupova na dužim

stranama i po šest stupova na kraćim stranama. Kolonada je postavljena na visokom
postolju sa tri stepenice. Unutrašnji amfiprostil ima celu, pronaos i opistodom. Cela je
podijeljena na tri broda s dva reda od po sedam stupova. Stupovi su i vertikalno
podijeljeni u dva niza, iznad donjih stupova nalazi se red manjih stupova. Pronaos i
opistodom imali su po dva stupa in antis. Između pronaosa i cele, sa svake strane
ulaza nalazila se po jedna mala prostorija. U onoj s desne strane ulaza bilo je
stepenište.

 ‘BAZILIKA’

dorski stupovi; kontrast između nosivih i nošenih dijelova reda je dramatičan, a ne

skladno uravnotežen. Ovo je najstariji hram u Posidoniji, sagrađen između 550. i 525.
g.pr.Kr. Pronađeni natpisi i votivne terakote pokazale su da je posvećen Heri. Hram je
dorski peripter. Sačuvan je cijeli pteron s arhitravom. Ima po 9 stupova na čeonim
stranama i 18 na bočnim stranama. Cela je podijeljena na dva broda aksijalno
postavljenom kolonadom od sedam stupova. Neki smatraju da je cela dvodijelna jer
 su se tu štovala dva božanstva, Hera i Zeus, na što bi upućivala i dva ulaza u hram.
Pronađeni su brojni fragmenti oslikanih terracotta koje su ukrašavale hram. Metope
nisu sačuvane, no utori za klinove na frizu pokazuju da su one mogle postojati.

Afrodita s Melosa ili Venera miloska

Ta skulptura nastoji božici pridati klasičniji izraz dostojanstva-ona ima tijelo matrone i jaka
obilježja skulpture iz 5.st. s neizražajnim, ozbiljnim licem. Kip je impresivan, original je iz
drugog stoljeća prije Krista, ali njena očita veza s tipom Venere iz Capue ukazuje na zamke
koje u sebi nosi pojam "originala" u ovom kontekstu.

Klečeća Afrodita

To je najdojmljivija helenistička gola Afrodita. Skulpturu odlikuje putena seksualnost,

dinamični okret glave i neobično snažni izraz. Držanje tijela oponaša knidijski motiv kupanja,
a "narativna" klečeća poza izbjegava neposredno seksualno sučeljavanje.

Dioklecijanova palača

u središnjem dijelu Dioklecijanove palače u Splitu, pred ulazom u careve odaje, istočno i
zapadno od tzv.Peristila postojale su četiri kultne građevine unutar dva kultna prostora
ograđena zidom. Do danas su se u velikoj mjeri sačuvali, položeni jedan nasuprot drugom,
Dioklecijanov mauzolej u istočnom i pravokutni hram u zapadnom temenosu. Danas izvrsno
sačuvani Peristil, postao je trg katedrale, a nad prostazom mauzoleja u 13.st.sagrađen je
romanički zvonik. Dioklecijanov mauzolej-jedan je od najbolje sačuvanih kasnoantičkih
mauzoleja. Radi se o grobnici, a neosporivi dokaz tome je sepulkralna simbolika dekorativnih
elemenata. U povijesnim izvorima spominje se kao Dioklecijanov grob ili Jupiterov hram jer
je Jupiter Dioklecijanov carski i vjerski predikat. To je mauzolej osmerokutnog tlocrta s
prostazom i peripterom, a građen je od blokova bijelog vapnenca iz kamenoloma na otoku
Braču. Kupola je u potpunosti sačuvana i na njoj nisu pronađeni tragovi žbuke koji bi govorili
o tome da je bila dekorirana. Vanjska ljuska izvedena je u horizontalnim redovima, a
unutarnja u lukovima koji se oslanjaju jedan na drugog. Krov je šatorasti, a prostor između
kupole i krova ispunjen je sedrom u mortu. Streha krova Mauzoleja ne leži na bogato
dekoriranom vijencu, već na atici zidanoj od manje nepravilnog kamena, žbukanoj crvenim
mortom, koja leži na jednostavnom vijencu. Prostilni hram-nalazi se nasuprot Mauzoleja u
zapadnom temenosu i do danas je u velikoj mjeri sačuvan s izvrsno očuvanim kasetiranim
bačvastim svodom nad celom. Ispod cele je kripta presvođena svodom u koju se ulazi sa
stražnje, zapadne strane-u izvorima sa spominje kao Janov, Eskulapov ili Jupiterov hram.
Može se pretpostaviti da se radi o još jednoj grobnici-hramu, našto ukazuju elementi dekora
sepulkralnog karaktera, postojanje kripte i grobne dvorane nad njom, nadsvođena cela,
smještaj građevine unutar ograđenog prostora temenosa. Kružne monumentalne građevine-
radi se o sekundarnim mauzolejima ili o čisto dekorativnim građevinama. Imena
božanstava(Kibela i Venera) pripadaju božanstvima u čijem liku su često prikazivane
pokojnice u grobnicama-hramovima. Broj i razmještaj kultnih građevina povezan je sa
simbolikom tetrarhije. Zid temenosa-četiri kultne građevine Dioklecijanove palače nalazile su
se unutar dva kultna prostora-temenosa. Dioklecijanov mauzolej je zbijen unutar zidova
temenosa te udaljen samo pedesetak centimetara od njegovog istočnog zida.

Neronova ‘Zlatna Palača’ (Domus aurea)

Bila je to luksuzna ladanjska vila u srcu Rima notorna po brojnim inženjerskim čudima. Imala
je uvučeno dvorište u središnjem dijelu kompleksa s bočnim krilima koja oblikuju tri strane
nepravilnog šesterokuta. U arhitekturi interijera su svjetlost i prostor jednako važni kao i
sama ploha zida-naglasak je prebačen s volumena(punih zidova) na prostor(šupljine). Na
zidovima i svodovima su komplementarni i isprepleteni elementi ovojnice koja obuhvaća
oblik. Tlocrt je centraliziran oko zajedničkog središta, no pogled bježi prema van kroz otvor
na vrhu svoda(occulus) ili prema uzbudljivim vizurama koje se otvaraju pogledom kroz
radijalno raspoređene prostorije. Čini se da osmerokutni plan ima zaseban razvitak i da je
naknadno prilagođen novom konceptu arhitekture.