Alexander Sutherland Neill - Skola Summerhill

Škola Summerhill – Novi pogled na djetinjstvo 1 / 162
Škola Summerhill
A. S. Neill roñen je 1883. u Forfaru u Škotskoj, gdje je proveo mladost kao učiteljski
šegrt u školi svojeg oca. S dvadeset pet godina, nakon stoje u raznim školama radio kao po-
moćni učitelj, upisao se na Edinburško sveučilište gdje je stekao titulu magistra engleskog
jezika. Godine 1915., dok je radio kao privremeni ravnatelj jedne škole u Škotskoj, Neill je
objavio svoju prvu knjigu: A Dominie`s Log (Učiteljev dnevnik), a tek je u trideset osmoj
godini započeo svoje pravo životno djelo, utemeljivši s još nekolicinom suradnika
meñunarodnu školu u mjestu Hellerau u predgrañu Dresdena, kasnije premještenu u
Sonntagsberg u Austriji. Nakon povratka u Englesku nastavio je taj projekt u kući na brijegu
kod Lyme Regisa zvanom Summerhill (Ljetni brijeg). To je ime zadržao i kada se škola
preselila u Leiston u Suffolku.
Neill je podučavao o širokom rasponu tema i za života je, usporedno s upravljanjem
svojim voljenim Summerhillom, objavio dvadeset jednu knjigu. Škola mu se proslavila diljem
svijeta po pionirskom promicanju dječje slobode i samoupravljanja, a Neill se pročuo po
svojoj radikalnoj životnoj filozofiji. Na njega nisu utjecali prosvjetni stručnjaci, nego
psiholozi poput Freuda, Stekela, Reicha i Homera Lanea. Izbor iz Neillovih knjiga pod
naslovom Summerhill, A Radial Approach to Child Rearing (Summerhill, Radikalni pristup
podizanju djece, 1960.), koji je priredio njegov američki izdavač Harold Hart, prodan je u
milijunima primjeraka diljem svijeta, A. S. Neill umro je 1973,
godine.
Zoe Readhead, Neillova kćerka, danas je ravnateljica škole Summerhill sa suprugom
Tonyjem i četvero djece živi na velikom imanju u blizini škole. Njezina majka Ena, koja je
upravljala školom dvanaest godina nakon Neillove smrti, još uvijek živi na školskom imanju.
Zoe je kvalificirani instruktor jahanja i, pored obavljanja ravnateljskih dužnosti, djecu u školi
uči jahati.
Albert Lamb, prireñivač ovog izdanja, sudjelovao je u invaziji američkih ñaka na
Summerhill 1961. Nakon što je dvadeset dvije godine bio odvojen od škole, vratio se u En-
glesku kako bi pomogao u radu s djecom. Albert je radio kao karikaturist i glazbenik, a ima i
četvero djece. Sada putuje tamo-amo izmeñu Summerhilla i svojeg doma u Cotswoldsu, gdje
živi s drugom ženom Popsy i pokćerkom.
Prireñivačev predgovor
Knjiga Škola Summerhilla sadrži A. S. Neillov osvrt na pedeset godina upravljanja
njegovom pionirskom samoupravnom slobodnom školom Summerhill. Niti izvadaka iz većine
od dvadeset knjiga koje je objavio, a i drugoga materijala, spleli smo u pripovjedni oblik kako
bismo stvorili dojam njegove zadnje riječi na temu koja mu je bila najmilija. Slušamo ga,
dakle, u osamdeset osmoj godini života, 1971. godine, kako nam kazuje pripovijest o svojoj
poznatoj školi. U drugom dijelu ove knjige Neill prelazi na svoju vlastitu priču i opisuje
brojne promjene kojima je svjedočio tijekom života.
Ideja za ovu knjigu prvi mi se put javila prošlog proljeća, nakon telefonskog razgovora
iz Summerhilla s jednom ženom iz Amerike koja je bila zabrinuta jer je knjiga Summerhill
tamo rasprodana. Srednje škole diljem Amerike počele su izostavljati razgovor o Summerhillu
iz nastavnih planova zbog toga što se do knjige više nije moglo doći.
Sljedećeg sam dana o tome razgovarao s Neillovom kćerkom Zoe i složili smo se kako
bi za ponovno tiskanje knjige o Neillu valjalo prirediti posve novo izdanje. Odlučili smo da se
za vrijeme ljetnog tromjesečja u prvom redu posvetim prireñivanju nove knjige, na osnovi

Neillovih zapisa. Neillu se nikad nije sviñalo prvo izdanje Summerhill, jer je njegov američki
izdavač (i prireñivač) Haroid Hart uvrstio Neillova zastarjela freudovska objašnjenja dječje
psihologije iz dvadesetih i tridesetih godina i iskrivio Neillov način pisanja kako bi ga
prilagodio američkom tržištu; osim toga Hart je, osim u usputnim referencama, iz knjige
"izbrisao" Neillova prijatelja i mentora Wilhelma Reicha jer je smatrao daje Reich "ne-
probavljiv" za Ameriku šezdesetih godina.
Imali smo i vlastitih razloga vjerovati kako bi Neilla bolje predstavilo sasvim novo
izdanje njegova djela. Knjiga Summerhill nije prikazala na primjeren način školu koju smo
poznavali i voljeli. U Summerhill sam prvi put došao 1961. kao sudionik invazije američkih
ñaka, koja je uslijedila nakon objavljivanja te knjige. Tada je škola imala za sobom već če-
trdeset godina rada. Doživio sam grubo otrežnjenje kada sam uvidio daje tamo sve vrlo
različito od onoga što piše u knjizi. Veći dio opisa škole bio je preuzet iz knjige That Dreadful
School, objavljene sredinom tridesetih. Neill je već bio ostario i nije više bio dobrostivi lik
oko kojeg se sve vrtjelo. Konkretnije rečeno, suživot u "slobodi" bio je teži nego što sam
zamišljao, a samoupravljanje je u školi bilo živom pojavom puno više nego što sam
pretpostavljao. Kada sam se napokon sasvim sabrao, shvatio sam da mi se stvarnost sviña više
od knjige.
Prireñujući ovo djelo, pokušao sam ograničiti Neillov opis rada škole na stvari kojima
sam osobno svjedočio ili koje opisuje kao svojstvene odreñenom vremenu ili trenutku. Dio
"slobode" škole sastojao se u tome što su mnoge stvari u različitim vremenima bile različito
organizirane. Čitatelji bi trebali obratiti pozornost da su mnogi nazori samoupravljanja u
Summerhillu otvoreni za promjene u skladu s promjenama u društvu.
Kada sam se, nakon osamnaest godina bez ijednog posjeta, vratio kako bih radio u
školi, iznenañen sam ustvrdio da se mnogim elementima školskog života upravlja na potpuno
jednak način kao i kada sam bio dječak. Tek sam kasnije otkrio da su tijekom godina neki
nazori samoupravljanja u školi voñeni bitno drugačije i da je škola tek nedavno napravila puni
krug. Kod škole je najvažnije to što pokušava stvoriti odgovarajuću strukturu kako bi se
prilagodila djetetu.
Tjedan dana nakon završetka ljetnog tromjesečja škola ugošćuje godišnju konferenciju
Zaklade prijatelja Summerhilla. Zakladu je osnovala skupina prijatelja škole, roditelja i bivših
ñaka, ubrzo nakon što je Zoe preuzela ravnateljsku dužnost. Riječ je o dobrotvornoj
organizaciji koja pomaže prikupiti sredstva za školu i promiče summerhillske ideje diljem
svijeta. Želio bih zahvaliti članovima Zaklade i tajniku Freeru Speckleyu na savjetima i
potpori za vrijeme pripremanja ove knjige. Uzgred, ako se želite uključiti u Zakladu prijatelja
Sum-merhilla, pišite im ovamo u školu.
Ovog ljeta naslov konferencije bio je "Samoupravljanje kod kuće i u školi". Polovica
od dvjesto pedeset nazočnih došla je iz Njemačke. Čini se da bi Istočna Europa mogla biti
sljedeći dio svijeta koji će se zainteresirati za demokratsko obrazovanje.
Dok sam boravio u Sjedinjenim Državama, pokazao sam ovu knjigu nekim ljudima
povezanim sa odreñenom prosvjetnom zakladom, a koji se posebno bave problematikom slo-
bodnih Škola. Imali su mnogo obzirnih prijedloga oko izmjena u knjizi. Neke od njihovih
kritika bile su lokalne prirode i ticale se samo SAD-a; na primjer, predlagali su da izbacim
odlomak o fluoridaciji i cijelo poglavlje o Reichu (budući da je Reich tamo tako kontroverzna
tema). Ti su ljudi imali veze s odreñenom dnevnom školom (u izvorniku: day school - škole
kakve su kod nas uobičajene, u kojima se provodi samo dio dana na nastavi (op. prev.)) i
željeli su izostaviti argumente u korist internatskog ustroja u poglavlju "Druge škole", jer
Amerikanci nemaju tu tradiciju niti vjeruju u internate za mladu djecu. Njihova je najoštrija

kritika bila osjećaj da bi se Neillov način izražavanja u devedesetima mogao protumačiti kao
seksistički.
Nakon što sam o tome dobro razmislio, odlučio sam ne unijeti te promjene. Neill je
uvijek podržavao tuñu slobodu izražavanja i mislim da bismo mu trebali uzvratiti na isti
način. U zadnjih dvadeset godina svijet je, s punim pravom, od pisaca počeo očekivati
brižljivo izbjegavanje i najmanjih naznaka predrasude. Neill je bio čovjek svog vremena, ali
koliko se god njegov način izražavanja činio neobaveznim prema današnjim mjerilima,
nipošto nije imao namjeru pokazivati predrasude, i ta bi ga optužba šokirala. Čvrsto je
vjerovao u svačije samoodreñenje.
Neill je čitav život pokušavao prenijeti svoju poruku svijetu i nadam se da će danas,
trideset godina nakon objavljivanja knjige Summerhill, svijet pokazati dovoljnu širinu kako bi
ga smjestio u njegovo vrijeme i zavolio ga unatoč njegovim omaškama i ograničenjima.
Neillova je poruka o prirodi i značenju djetinjstva još uvijek jedinstvena, a njegov demokrat-
ski radni model i dalje je potkrjepljuje živim dokazima.
Albert Lamb
Studeni 1990.
Prireñivačev uvod: Neill i Summerhill

Alexander Sutherland Neill imao je trideset sedam godina kada je 1921. pokrenuo
svoju školu Summerhill. U to je vrijeme, svojim ranim knjigama o obrazovanju, u Engleskoj
već bio stekao popriličnu reputaciju radikalnog prosvjetnog teoretičara.
Neill je odrastao u jednom škotskom selu, a otac mu je bio mjesni učitelj. Za razliku od
sedmero braće i sestara, nisu ga smatrali vrijednim slanja u srednju školu, pa su ga s četrnaest
godina poslali u službu. Nekoliko godina kasnije prebacio se na podučavanje u školi, a s
dvadeset pet je nastavio svoje formalno obrazovanje kao student na Edinburghskom sveučili-
štu. Počeo je pisati o obrazovanju, a svoju je prvu knjigu, A Dominie 's Log, napisao kao
mladi diplomant, dok je radio kao privremeni ravnatelj škole u jednom škotskom selu.
Kada sam ga ja upoznao, već je bio ostario. Prohujali su bili dani kada se znao
pridružiti nekom mladom nestašku u bacanju kamenja kroz prozore staklenika. Neillov krepki
stari lik imao je izrazito umirujuće djelovanje, ali je do samog kraja ostavljao dojam pritajeno
prepredenog Škota. U njemu su se miješale plahost i blaga nestrpljivost na način koji se ne
može razabrati iz njegovih spisa. Ali prema nama klincima uvijek je bio vrlo pristupačan. U
njemu nije bilo nimalo ponosa zrele dobi, tako uobičajenog u snažnih odraslih osoba. Uspi-
jevao je zračiti velikim osobnim autoritetom, a istodobno biti neautoritarnom pojavom.
Činilo se da se pod stare dane osjećao jako dobro, ali mislim da ga starost baš i nije
zabavljala. No zato je jako uživao u svojoj kasno procvaloj slavi, premda mu je donijela i
dosta poteškoća u obliku gomila pisama i autobusa punih posjetilaca.
Summerhill se prvi put pročuo tridesetih godina u Velikoj Britaniji, i Neill je neko
vrijeme bio vrlo tražen govornik. U tom je razdoblju izvršio dubok utjecaj na mnoge britanske
učitelje i roditelje. Kasnije je Summerhill bio poznatiji izvan zemlje i imao je najveći učinak
na škole i roditelje iz drugih dijelova svijeta. Neillova knjiga Summerhill šezdesetih je godina
u Americi prodana u nakladi od dva milijuna primjeraka, a bila je uspješna i u Velikoj
Britaniji. Tijekom sedamdesetih u Njemačkoj je prijevod te knjige prodan u vise od milijun
primjeraka. Nedavno, u osamdesetim godinama, knjige o Summerhillu bile su vrlo čitane u
Japanu. Učinak koji je škola imala na moderno obrazovanje uvijek je bio posve nesrazmjeran
broju djece koja su pohañala školu; za čitave njezine povijesti kroz Summerhill je prošlo oko

šest stotina ñaka. Mislim da je Neillov rad imao najdublji učinak na roditelje i njihov stav
prema vlastitoj djeci.
Neill se meñu prosvjetnim pionirima izdvajao po tome što je bio više zaokupljen
"psihologijom" nego "obrazovanjem". Stvorio je najstariju samoupravnu školu na svijetu koja
nudi neobvezatne sate. U ranom, je razdoblju Neill primao brojnu neprilagoñenu djecu, ali je
tridesetih godina promijenio težište škole i pokušavao uzimati uglavnom djecu bez
psiholoških problema.
U to je vrijeme Neill počeo smatrati Summerhill terapeutskom školom za normalnu
djecu. Cilj je bio iskoristiti djetinjstvo i mladenaštvo za stvaranje emocionalne potpunosti i
osobne snage. Neill je držao da će, kada ta potpunost bude postignuta, djeca sama po sebi biti
motivirana naučiti ono što im je akademski potrebno. Za taj je rast bila ključna sloboda za
igru, koja se u ozračju odobravanja i ljubavi pružala djeci dok god su za igrom osjećala
potrebu. Djeca su uživala slobodu, ali ne i samovolju: mogla su činiti što su htjela pod
uvjetom da to nikome ne smeta.
Neillova supruga Ena, koja je s njim godinama dijelila teret, preuzela je školu nakon
njegove smrti 1973. i dvanaest je godina sama vodila. Neillova kćerka Zoe Readhead (čitaj:
"redhed"), koja je odrasla kao ñak škole, postala je ravnateljicom 1985.
Živa stvarnost Summerhilla doima se tako moćnom i ispravnom da iznenañuje koliko
je malo interesa svijet pokazao za ono što se tamo zaista zbiva. Godina 1991. obilježit će
sedamdeseti roñendan najslavnije napredne škole na svijetu, a ipak nikad nije napravljena
sustavna studija njezinog konkretnog načina rada, učinka na ñake i mogućih posljedica za
teoriju i praksu obrazovanja u širem, svjetskom kontekstu.
Kao primjer za ovo posljednje, navedimo činjenicu da mladi klinci u Summerhillu
skoro uvijek revno pohañaju sate. I stariji se klinci doimaju vrlo zainteresiranima za ono što
uče i često rade s većim veseljem nego adolescenti u drugim školama. Meñutim, klinci
izmeñu desete i dvanaeste godine u Summerhillu provode vrlo malo vremena na satima. Čini
se da baš u toj dobi osjećaju veliku potrebu izmaknuti se pritisku očekivanja odraslih. Kada bi
razumjeli zašto ta djeca čine takav izbor, prosvjetni bi djelatnici mogli osmisliti škole koje bi
radile zajedno s dječjom naravi umjesto da se bore protiv nje.
U Summerhillu je društveni nadzor uvijek vršila čitava zajednica preko sjednica, i taj
je nadzor uvijek bio oštriji nego što riječ "sloboda" na izgled podrazumijeva. Djeca vole
pravila i sama ih sebi smišljaju u velikom broju. Kroz čitavu povijest škole uvijek je na snazi
bilo na stotine "zakona".
Svakog tjedna u tromjesečju u posljednjih šezdeset godina summerhillski klinci nakon
subotnje večere "zasjedaju" kako bi donijeli i promijenili zakone koji ureñuju svaki nazor nji-
hova zajedničkog života. Na tim se općim sjednicama dogovara o objavama zajednici,
rješavaju pitanja od općenitog interesa i predlažu novi zakoni. Premda sjednice nisu
obvezatne, svatko im može prisustvovati i dati svoj glas, bilo dijete ili član osoblja.
Svakog tjedna zajednica bira novu osobu (u Summerhillu uvijek zvanu predsjednik ili
predsjednica) koja će voditi sjednicu sljedećeg tjedna. Tajnik, koji vodi evidenciju o poslovi-
ma, prijedlozima i novim zakonima, često je na tom položaju više tjedana u nizu. Opće
sjednice započinju izvješćem tribunala (objasnit ću to u idućem odlomku). Potom predsjednik
proziva one koji su se stavili na dnevni red. Svaka se stavka rješava odvojeno, a sam
predsjednik ne može govoriti o nekoj temi ako netko ne zauzme njegovo mjesto. Predsjednik
nema pravo glasa, ali u velikoj mjeri upravlja sjednicom. Ako netko ometa sjednicu, može mu
odrediti kaznu ili ga udaljiti. Predsjednikov je posao izabrati kome će dati riječ izmeñu podig-
nutih ruku, primati prijedloge i zaključiti svaka temu glasanjem.
Petkom u dva poslije podne imamo tribunal. Riječ je o odreñenu obliku suda gdje
svatko može iznijeti svoj osobni slučaj ako osjeća da mu je na bilo koji način nanesena
nepravda. Nakon što sasluša pojedinačne pritužbe, zajednica može odlučiti o primjerenim

kaznama. Pored redovnih tribunala i općih sjednica, mogu se sazvati i izvanredne sjednice. U
tu svrhu morate otići k tajniku i trenutačnom predsjedniku i uvjeriti ih u nužnost neposrednog
djelovanja zajednice. Izvanredne se sjednice odvijaju na isti način kao i tribunalske parnice,
samo što škola ima slobodu govoriti općenitije i donositi nove zakone.
Summerhillske sjednice kombiniraju formalizam i fleksibilnost na način koji djeca
instiktivno razumiju i u koji vjeruju. Svaki novi naraštaj klinaca u Summerhillu brzo nauči sve
istančanosti svojeg samoupravljanja. Opća sjednica i tribunal zauzimaju vrlo mali dio
vremena svakog tjedna, ali se njihova "prisutnost" neprestano "osjeća" u cijeloj školi. Broj
sporova koji se doista iznesu na sjednici malen je u usporedbi s tim koliko su razgovori o
mijenjanju zakona ili "tuženju nekoga" učestali preko tjedna.
Zoe sudjeluje na sjednicama posve drugačije nego što je to činio njezin otac. Neillovi
prijedlozi na sjednicama većinom su bili namjerno luckasti i nisu prolazili na glasanju. Sma-
trao je važnim da, kao ravnatelj i terapeut, ostane neutralnim u osobnim stvarima; imao je
duboku sposobnost ne donositi sudove. Htio je samo ostati u pozadini i navesti klince da sami
upravljaju svojom školom.
Zoe se, pak, ponaša više kao jedan od starijih klinaca. Ona kaže što ima kao i ostatak
zajednice i glasa za svoja uvjerenja. Hitri pokret njezine ruke kada želi nešto reći ponekad me
prebaci skoro trideset godina unatrag, u vrijeme kada smo oboje bili tinejdžeri. Zoe je cijeloga
života bila povezana sa Summerhillom, i to ju je pretvorilo u neku vrstu prirodnog demokrata
u toj dječjoj zajednici. Ima pouzdan osjećaj kako ovlastiti summerhillske klince da preuzmu
brigu nad svojom vlastitom školom.
Pored sjednica, škola sama sobom upravlja i preko odbora koji se biraju općim
glasanjem ili od strane pučkih pravobranitelja. Često na početku svakog tromjesečja treba
oformiti nekoliko odbora ili ih popuniti novim članovima. Tada se osim članova redovnih
odbora, poput odbora za vrijeme za spavanje, knjižničkog ili društvenog odbora, glasanjem
biraju i pučki pravobranitelji.
Svakog su tjedna na dužnosti tri pravobranitelja, koji pomažu kada u svañu ili raspru
treba umiješati i treću stranu. Ponekad uspiju izgladiti razmiricu na licu mjesta, ali su češće
svjedoci ili zastupnici kada se spor iznese na sjednici. Čak se i osoblje često služi
pravobraniteljima jer ne žele da ih se smatra autoritetima koji odreñuju zakon.
Položaj pravobranitelja unutar škole pokazuje kako se škola tijekom godina razvijala.
Stariji su se klinci uvijek trudili rješavati sporove mlañih, ali službeni je vršitelj te uloge
postavljen tek sredinom šezdesetih. Tada sam imao sedamnaest godina, a ostatak škole bio je
vrlo mlad. Koliko se sjećam, Enin sin Peter Wood prvi je čitao o tome kako se u Švedskoj za
rješavanje sporova izmeñu pojedinaca i lokalnih vlasti koriste pučki pravobranitelji. O tome
smo razgovarali na sjednici i netko je predložio da i mi imenujemo nekoga. Ta je dužnost do
kraja tromjesečja pripala meni. Ideja se činila prirodnom za Summerhill - mali su mi se klinci
neprestano gomilali pred vratima s meñusobnim pritužbama.
Summerhill je tako jedinstvena zajednica da je ono što se tamo zbiva vjerojatno
moguće opisati na mnogo načina. Neillov je opis samo jedan od njih. Danne Goodsman, koja
je dok sam ja bio tamo bila jedan od malih klinaca, pisala je o školi s antropološkog stajališta.
Ona je smatrala da su veliki klinci istinski "starješine" društvene strukture.
Prema njezinim riječima:
velike klince možemo smatrati čuvarima kulture škole, i vidimo da biti velikim
klincem znači imati ulogu koja se povezuje s višim statusom, To ima vrlo zanimljiv učinak na
društvenu strukturu škole, što konkretno znači da se djeca ne povjeravaju brizi odraslih, nego
druge djece.
Važan nazor škole svakako je raspon starosne dobi i interesa zastupljenih u zajednici
manjoj od stotinu ljudi, po veličini nalik na tradicionalnu širu obitelj. Zoeina majka Ena
nedavno je proslavila osamdeseti roñendan i najstariji je član zajednice. ðačka se "populacija"

rasteže od sedamnaest pa sve do pet godina starosti. Summerhillska struktura istodobno uklju-
čuje i demokratske oblike samoupravljanja i hijerarhijski ustroj društvenih očekivanja prema
starosnoj dobi. Ta pluralistička raznolikost dobi, spolova i interesa pomaže da škola ne
postane "tiranijom zajednice" nad pojedincem, kako ju je jednom nazvala Margaret Mead.
Sa svoje strane, Summerhill bih rado nazvao demokracijom po uzoru na Atenu.
Slobodnim je grañanima nadreñen središnji lik ravnateljice. Probleme koji se u biti ne tiču
djece ili bi ih opteretili prevelikom odgovornošću rješavaju isključivo Zoe i osoblje škole.
Primjerice, djeca nemaju zadnju riječ u pogledu zapošljavanja novog osoblja i otpuštanja
djece. Slobodne grañane potpomaže neka vrsta skrivene potpore nalik "klasi robova" u staroj
Ateni. Mnogi se problemi koji bi mogli podijeliti zajednicu, ne iznose na dnevni red zbog toga
što se hrana priprema, podovi čiste i odjeća pere a da djeca o tome uopće ne moraju brinuti. U
tome je važna razlika izmeñu Summerhilla i nekih drugih slobodnih škola i djelomično ob-
jašnjenje zašto je naša dječja zajednica toliko jaka. Našoj se djeci povjerava velika
odgovornost za vlastite živote, ali su i zbrinuta na takav način da mogu uživati u svom
djetinjstvu neometana društvenim brigama koje su izvan njihova dosega.
Mnoge stvari koje se u drugim školama danas uče kao dio nastavnog programa, u
Summerhillu se rješavaju usporedno s odvijanjem svakodnevnog života. Djecu koja žive u
nekoj vrsti proširene obitelji sastavljene od pripadnika različitih rasa, ne treba učiti rasnoj
trpeljivosti; isto bi se moglo reći i za poštivanje ženskih prava. Školom zapravo upravljaju
najstarija djeca. Kada u školi brojčano prevladaju starije djevojčice, one - budući da vrlo brzo
sazrijevaju - obično preuzimaju vodeću ulogu u upravljanju školom. Tako je i bez učitelja
naučena još jedna lekcija.
Tek što smo odlučili da se prihvatim prireñivanja nove verzije knjige Summerhill,
Inspektorat Njezina Veličanstva obavijestio nas je kako nam žele poslati tim nadglednika koji
bi se smjestio kod nas na dosad najduže vrijeme u povijesti škole. U prošlosti su školu takvi
posjeti stajali puno besanih noći, a na posljetku i dosta novaca, jer je valjalo popraviti i
obnoviti stare objekte. Nadglednici su došli na isteku prvog tjedna ljetnog tromjesečja.
Ubrzo nakon što su otišli, Zoe je napisala ove riječi: "Petodnevni posjet nadglednika
Njezinog Veličanstva nalik je posjetu dalje, pretjerano nametljive i pomalo čistunske roñaki-
nje koja ti kopa po kući, zaviruje u pećnicu, gura nos u hladnjak i prekapa po ladici s donjim
rubljem. To nije ništa drugo doli nametanje." Njihovo je usmeno izvješće odisalo prijateljskim
tonom i poštovanjem (možda Summerhill konačno postaje nekom vrstom stare, otmjene
britanske institucije), ali su ostavili dojam kako će školu držati na oku. Birokracija bi u
budućnosti mogla postati izvorom raznih ograničenja.
Nakon što su nadglednici otišli, ljetno se tromjesečje vratilo uobičajenom toku. Veliki
su klinci u prvoj polovici tromjesečja polagali maturalne ispite, a zatim se škola opustila,
utonuvši u svoju udobnu ljetnu rutinu koja ponajviše nalikuje životu u vrlo slobodnim
američkim ljetnim kampovima. Gomila klinaca koji vani trče (ili se vozikaju na skejtbordima)
i puno plivanja u bazenu. Kao i uvijek, odbor za kraj tromjesečja zatvorio je veliko predvorje
cijeli zadnji tjedan zbog priprema za veliku završnu zabavu. Zidovi predvorja prekriveni su
crtaćim papirom i oslikani golemim zidnim dekoracijama, a posvuda su povješane šarene
trake i baloni. Glumci su se zabili u kazalište kako bi pripremili predstavu za kraj tromjesečja
(prikladnog naslova: "Dolaze nadglednici").
Posljednje subote u tromjesečju, nakon predstave, svi su se sjatili na otvaranje
predvorja, čime je započela tradicionalna zabava na kraju tromjesečja. Školski rock and rall
blues band odsvirao je dugačak program, a u ponoć su klinci koji su napuštali školu, stali u
sredinu, dok su ih svi oni koji ostaju, okružili i pjevali pjesmu "Auld Lang Syne".
Iako Summerhill pruža tradicionalno akademsko obrazovanje i ponosi se akademskim
dostignućima svojih ñaka, stvarne su dobrobiti njegova obrazovnog programa još dublje.
Mnoga djeca u Summerhill donose emocionalne probleme, a napuštaju ga zdrava i snažna.

Trenutačno je više od trećine djece u školi iz Japana, a poveliki ih je broj iz drugih zemalja,
ali ona su sva "Summerhillci". Toplina, optimizam, nezavisnost i samopouzdanje zarazne su
kvalitete u ovoj školi. Struktura škole istodobno pruža klincima nezavisnost i navodi ih na
prihvaćanje vlastite odgovornosti prema drugima, baš kao stoje slučaj i u najboljim
obiteljima.
Mnoge se dobrobiti summerhillskog obrazovanja pokazuju tek kasnije u životu. Taj je
"nevidljivi" nazor škole jedna od stvari koje je najteže objasniti posjetiocima ili novim čla-
novima osoblja. Neill je i sam "kasno procvao", i Summerhill je u neku ruku najbolje moguće
okruženje za takve "biljke". Kada ste oboružani sretnim djetinjstvom, budućnost vam je
praktički osigurana. Mi u školi vjerujemo da, u ovom vremenu brzih tehnoloških promjena,
Summerhill ima formulu koja bi mogla pridonijeti stvaranju muškaraca i žena kakvi će nam u
budućnosti biti potrebni.

Prvi dio
Uvod
U pogledu bitnih stvari Summerhill je i danas (1971.) isti kakav je bio 1921., kada je
utemeljen. Samoupravljanje za ñake i osoblje, sloboda pohañanja ili izostajanja sa satova,
sloboda za igru danima, tjednima pa, ako je potrebno, i godinama, sloboda od bilo kakve
indoktrinacije, bilo vjerske, moralne ili političke, sloboda od ukalupljivanja karaktera.
U drugim školama ima jako mnogo poduzetnih i dobrih učitelja, i trebalo bi im odati
počast za njihov domišljat rad u tom sputavajućem okružju - njihove škole često nalikuju vo-
jarnama. Ali tvrdim da mi oni nemaju što dati, jer se zapravo ne krećemo istim putem;
usporednim pravcima, možda, ali se ne susrećemo, jer oni rade u školama, a ja u
samoupravnoj zajednici.
Doduše, i u drugim školama vidim znake napretka. Neke su moderne osnovne škole
sjajne. Vidio sam jednu u Leicesteru koja je bila čista suprotnost osnovnim školama od prije
četrdeset godina. Sretna lica, žamor prirodnog razgovora, svako dijete zabavljeno svojim
poslom. Sljedeći je korak primjena takvih slobodnih metoda u modernim srednjim školama,
što je unutar ispitnog sustava skoro nemoguć zadatak.
Summerhill je pokazao svijetu kako škola može ukinuti strah od učitelja i, još dublje,
strah od života. Summerhillsko osoblje ne drži do svog dostojanstva niti očekuje pokornost
zato što su odrasli. Jedina društvena povlastica učitelja u Summerhillu je sloboda od zakona
koji odreñuju vrijeme za spavanje. Jedu istu hranu kao i školska zajednica. Oslovljava ih se
imenom, a rijetko dobivaju nadimke; ako ih i dobiju, oni su znak naklonosti i jednakosti. Naš
učitelj prirodnih znanosti George Corkhill trideset je godina bio George, Corks ili Corkie, i
svaki ga je ñak volio.
Ponor koji razdvaja učenike od učitelja potpuno je nepotreban. Taj su ponor stvorili
odrasli, a ne djeca. Učitelji žele biti mali bogovi zaštićeni dostojanstvom. Boje se kako će nji-
hov autoritet nestati i kako će im se učionice pretvoriti u ludnicu ako se budu ponašali ljudski.
Boje se ukinuti strah. Bezbrojna se djeca boje svojih učitelja. Taj strah stvara stega. Pitajte
bilo kojeg vojnika boji li se svog zapovjednika; mislim da bi svaki iskreni vojnik odgovorio
potvrdno.
U meni je postupno raslo uvjerenje kako je najveća reforma koja je potrebna našim
školama, ukidanje tog jaza izmeñu starih i mladih, jaza koji trajno održava paternalizam ili
skrbnički odnos. Takav diktatorski autoritet djetetu usañuje osjećaj inferiornosti koji traje
čitav život; kao odrasla osoba ono samo zamjenjuje autoritet učitelja autoritetom šefa.
Vojska je možda nužna, ali nitko (osim nekog glupog konzervativca) neće tvrditi kako
je vojnički život uzor po kojem treba živjeti. A ipak su nam škole poput vojarni ili još i gore
od toga. Vojnici se barem puno kreću, dok dijete najveći dio vremena žulja stražnjicu u dobi
kada čitav ljudski instinkt nagoni na kretanje.
U ovoj knjizi objašnjavam zašto sadašnje vlasti na ovakav način pokušavaju oduzeti
djeci životnu snagu, ali najveći dio učitelja ne razumije što se krije iza njihove discipline i
"ukalupljivanja karaktera", a većina i ne želi znati. Stega je najlakši način. POZOR! NA
MJESTU ODMOR! Te zapovijedi odjekuju vojarnama i učionicama.

U SAD-u ñaci se boje slabih ocjena - idiotskih ocjena koje nemaju nikakve važnosti -
ili pada na ispitima; u nekim zemljama djeca još strahuju od štapa ili remena ili, pak, prijezira
i ismijavanja od strane učitelja.
Pritom je tragično da je strah prisutan i kod učitelja - strah da će o njima misliti u
ljudskim okvirima, da će ih prozreti nevjerojatna dječja intuicija. Ja to znam. Desetogodišnje
podučavanje po državnim školama raspršilo je sve moje iluzije o učiteljima. I ja sam
svojedobno bio dostojanstven, nepristupačan i strog. Podučavao sam u sklopu sustava koji je
ovisio o "tawseu", kako smo u Škotskoj zvali remen. Moj ga je otac koristio, i ja sam slijedio
njegov primjer i ne razmišljajući je li to u redu ili nije - sve do dana kada sam i sam, kao
ravnatelj, nalupao dječaka remenom zbog bezobrazluka. Javila mi se nova, iznenadna misao.
Stoto činim? Taj je dječak malen, a ja sam velik. Zašto udaram manjeg od sebe? Bacio sam
svoj tawse u vatru i nikad više nisam udario dijete.
Dječakov me bezobrazluk spustio na njegovu razinu; to je narušilo moje dostojanstvo,
moj status najvišeg autoriteta. Obratio mi se kao da smo jednaki, a to je bita neoprostiva
uvreda. Ali danas, šezdeset godina kasnije, tisuće su učitelja još uvijek takvi kakav sam ja bio
onda. Možda zvučim arogantno, ali jednostavno je živa istina da učitelji uglavnom odbijaju
biti ljudi od krvi i mesa.
Još jučer jedan mi je mladi učitelj rekao da mu je njegov ravnatelj priprijetio otkazom
zbog toga što ga je neki dječak oslovio imenom. "Što će biti s disciplinom ako budete dopu-
štali takvu familijarnost?" pitao ga je. "Što bi se dogodilo ročnom vojniku kada bi bojnika
oslovio imenom?"
Zašto mi djeca šalju na stotine pisama? Pa ne zbog lijepih očiju - nego zato što ih ideja
Summerhilla dodiruje duboko u nutrini, njihovu čežnju za slobodom, mržnju prema autoritetu
kod kuće i u školi, želju da budu u kontaktu sa starijima. U Summerhillu nema generacijskog
jaza. Kada bi ga bilo, djeca ne bi odbila polovicu mojih prijedloga prigodom glasanja na
našim generalnim sastancima. Kada bi ga bilo, dvanaestogodišnja djevojčica ne bi mogla reći
učitelju kako su mu sati dosadni. U istom ću dahu pridodati da i učitelj može reći klincu kako
je nepodnošljiv gnjavator. Sloboda "radi" u oba smjera.
Obrazovanje bi trebalo stvarati djecu koja su istodobno individualci i članovi
zajednice, a samoupravljanje nedvojbeno ima taj učinak. U uobičajenim je školama
poslušnost vrlina, i to u tolikoj mjeri da su kasnije u životu rijetki u stanju bilo čemu
prigovoriti. Tisuće studenata koji se obučavaju za učitelje, puni su zanosa zbog predstojećeg
zvanja. Godinu dana nakon izlaska s fakulteta, sjede po zbornicama i misle da se obrazovanje
sastoji od predmeta i stege, istinabog, ne usude se proturječiti sustavu kako ih ne bi bacili na
ulicu, ali poneki to čine, pa makar samo u mislima. Teško je razbiti kalup u koji su vas čitav
život gurali.
Nitko ne može zanijekati daje društvo bolesno; pored toga, neosporno je i da se ono ne
želi riješiti svoje bolesti. Društvo se bori protiv svakog humanog napora za poboljšanjem.
Borilo se protiv ženskog prava glasa i ukidanja smrtne kazne; borilo se protiv reforme naših
okrutnih zakona u vezi s razvodom i homoseksualcima. Na neki način, naš je zadatak kao
učitelja boriti se protiv psihologije mase, ovčje psihologije gdje je svaka životinja umotana u
isto ruho i glasa se istim bee, bee... s izuzetkom crnih ovaca i onih koji prigovaraju,
preispituju. Naše škole imaju svoje pastire... koji nisu uvijek blagi. A naši su ovčji daći
odjeveni u svoje pristale uniforme.
Na području psihologije nema velikih znalaca. Unutarnje snage ljudskog života još su
nam uglavnom skrivene.
Otkako joj je Freudov genij udahnuo život, psihologija je dospjela daleko; ali još je
uvijek nova znanost, koja na kartu ucrtava obris nepoznatog kontinenta. Za pedeset će se
godina psiholozi vrlo vjerojatno sa smiješkom prisjećati našeg današnjeg neznanja.

Otkad sam se ostavio obrazovanja i prihvatio dječje psihologije, imao sam posla s
najrazličitijom djecom - mladim palikućama, kradljivcima, lašcima, djecom koja mokre u
krevet i koja su prijeke naravi. Godine intenzivnog rada na obučavanju djece uvjerile su me
kako o snagama koje motiviraju život, znam razmjerno malo. Meñutim, uvjeren sam da
roditelji koji su imali posla samo s vlastitom djecom, znaju puno manje od mene.
Usuñujem se obraćati i učiteljima i roditeljima upravo stoga što vjerujem kako je teško
dijete skoro uvijek takvo zbog pogrešnog postupanja i kod kuće i u školi.
Što spada u djelokrug psihologije? Predložio bih riječ liječenje. Ali kakvo liječenje?
Ne želim biti izliječen od svoje navike da biram narančastu i crnu boju, ni od pušenja ili sklo-
nosti pivu. Nijedan učitelj nema pravo liječiti dijete od poriva za udaranjem u bubanj. Jedino
liječenje koje treba provoditi jest liječenje nesreće.
Jedna od stvari koje su se u meni tijekom godina promijenile, moj je stav prema
psihologiji. Dok mi je škola bila u Njemačkoj, a potom u Austriji (od 1921. do 1924.), nalazio
sam se usred psihoanalitičkog pokreta koji je u to vrijeme bio nov. Poput mnogih drugih
mladih budala, mislio sam daje Utopija na vidiku. Osvijestiti nesvjesno i svijet će se otarasiti
svojih mržnji, zločina i ratova; dakle, odgovor je bio u psihoanalizi.
Kada sam se vratio u Englesku, u kuću zvanu Summerhill u Lyme Regisu, imao sam
samo pet ñaka. Za tri godine bilo ih je dvadeset sedam. Većinom su to bila problematična
djeca, koju su mi roditelji i škole slali iz očaja. Kradljivci, uništavači, nasilnici oba spola.
Mislio sam da sam ih "izliječio" analizom, ali sam otkrio da su bila izliječena i djeca koja su
odbijala pohañati moje analitičke seanse. Morao sam zaključiti da je djelotvorno sredstvo bila
sloboda, a ne analiza. Srećom, jer analiza nije lijek za bolest čovječanstva.
Ne tvrdim da je terapija pogrešna, ali znam kako je pogrešno da učitelj bude terapeut.
Terapeut mora biti neutralan, ostati po strani; na općim sam sjednicama znao upitati: "Tko je,
dovraga, posudio moj odvijač i nije ga vratio?" Willie je bio taj, i za njega je glas koji
prigovara bio glas njegova oca, pa me poistovjetio s policajcem i na sljedećoj se analitičkoj
seansi zatvorio poput školjke.
Teško dijete je nesretno dijete. Ono ratuje sa samim sobom i, zbog toga, sa svijetom
koji ga okružuje.
Teška odrasla osoba spada u isti koš. Sretni ljudi nikad ne ometaju sjednice,
zagovaraju rat ili linčuju crnce. Sretne žene ne piju krv svojim supruzima ili djeci. Sretan
čovjek nije nikada počinio umorstvo ili krañu. Sretan poslodavac nikada ne zastrašuje svoje
namještenike.
Svi zločini, mržnje i ratovi mogu se svesti na nesreću. Ova knjiga pokušava pokazati
kako se nesreća pojavljuje, kako uništava ljudske živote, i kako je moguće podići djecu na
način da se veliki dio te nesreće nikada ne pojavi.
Povrh toga, ova je knjiga priča o mjestu - školi Summerhill - gdje se liječi dječja
nesreća i gdje se, što je još važnije, djeca odgajaju u sreći.
Okvirna predodžba o Summerhillu

Ovo je priča o modernoj školi - Summerhillu.
Summerhill je utemeljen 1921. godine. Škola je smještena u gradiću Leistonu u
Suffolku, oko sto šezdeset kilometara od Londona.
Reći ću nekoliko riječi o summerhillskim ñacima. Djeca koja dolaze u školu, imaju
izmeñu pet i dvanaest godina, i uglavnom ostaju do šesnaeste. U dobrim vremenima uglav-
nom imamo oko trideset pet dječaka i trideset djevojčica, od čega velik broj iz stranih
zemalja.

Djeca su smještena prema dobnim skupinama, a svaka skupina ima kućepazitelja.
Srednja djeca spavaju u kamenoj zgradi, a starija u montažnim kućama. ðacima nitko ne
pregledava sobe i ne posprema za njima. Ostavljamo ih na miru. Nitko im ne govori što da
obuku; nose što god hoće kad god hoće.
Novine su Summerhill nazvale "raspojasanom školom", podrazumijevajući kako je
riječ o skupu divljih primitivaca koji ne poštuju nikakav zakon ni pravila ponašanja.
Stoga, čini se, moram napisati priču o Summerhillu najpoštenije što mogu. Pristran
sam, i to je prirodno; ali pokušat ću pokazati i dobre i loše strane Summerhilla. Dobre će
strane biti vrednote zdrave, slobodne djece čiji životi nisu ukaljani strahom i mržnjom.
Škola koja aktivnu djecu tjera da sjede u klupama i uče uglavnom beskorisne
predmete, očito je loša. Dobra je samo za one koji vjeruju u takve škole, za nekreativne
grañane koji žele imati pokornu, nekreativnu djecu, koja će se uklopiti u civilizaciju čije je
mjerilo uspjeha novac.
Summerhill je krenuo kao eksperimentalna škola. Više nije takva; sada je pokazna
škola, jer pokazuje da sloboda djeluje. Kada smo moja prva žena i ja pokrenuli školu, slijedili
smo jednu glavnu ideju: prilagoditi školu djetetu - umjesto prilagoñavanja djeteta školi.
Godinama sam podučavao u uobičajenim školama i taj mi je put bio dobro poznat. Znao sam
da je pogrešan, i to zbog toga što se zasnivao na predodžbi odraslih o tome što bi dijete
trebalo biti i kako bi trebalo učiti. Drugi put potječe iz vremena kada je psihologija još bila
nepoznata znanost.
Odlučili smo, dakle, napraviti školu u kojoj ćemo djeci pružiti slobodu da budu ono
što jesu. Da bismo to postigli, morali smo se potpuno odreći stege, usmjeravanja, sugestija,
moralnog podučavanja i vjerske poduke. Nazivali su nas odvažnima, ali za to nije bila
potrebna hrabrost. Bilo je potrebno samo ono što smo i imali - potpuno uvjerenje kako je
dijete dobro, a ne zlo biće. Kroz pedeset godina, u tom se uvjerenju u dječju dobrotu nikada
nismo pokolebali; prije bih mogao reći daje postalo konačnom vjerom.
Mišljenja sam da je dijete po naravi mudro i realistično. Ako ga prepustimo samome
sebi, bez ikakvih sugestija od strane odraslih, razvit će se u skladu sa svojim sposobnostima.
Logično je zaključiti kako će u Summerhillu oni koji imaju priroñenu sposobnost da postanu
učenjaci, to i postati; a oni koji su dobri samo za čišćenje ulica, čistit će ulice. Ali dosada
nismo iznjedrili nijednog čistača ulica. A to ne pišem iz snobizma, jer bih više volio da škola
od čovjeka napravi sretnog čistača ulica nego neurotičnog učenjaka.
Kakav je, dakle, Summerhill? Pa, kao prvo, sati nisu obavezni. Djeca ih mogu
pohañati ili izostajati - ako žele, i godinama. Doduše, imamo raspored sati - ali samo za
učitelje.
Nastava je usklañena s dječjom dobi, ali ponekad i s njihovim interesima. Nemamo
neke nove metode podučavanja, jer smatramo da ono samo po sebi i nije jako važno. Posve je
nevažno podučava li škola dijeljenje velikih brojeva na neki poseban način, jer je i dijeljenje
velikih brojeva nevažno, osim za one koji to žele naučiti. A dijete koje želi naučiti dijeliti
velike brojeve, naučit će to ma kako ga podučavali.
Djeca koja doñu u Summerhill u predškolskoj dobi, pohañaju nastavu od početka
boravka; ali ñaci iz drugih škola zaklinju se da nikad više neće ići ni na kakve odvratne sate.
Igraju se, voze bicikle i motaju se posvuda, ali sate strogo izbjegavaju. To ponekad traje
mjesecima ih godinama. Vrijeme oporavka razmjerno je mržnji koju im je usadila njihova
zadnja škola. Znakovit je primjer djevojčice iz ženskog samostana, koja je besposličarila tri
godine. U prosjeku je vrijeme oporavka od odbojnosti prema nastavi puno kraće.
Ljudi kojima je takva ideja slobode strana, pitat će se kakva je to luda kuća gdje se
djeca, ako žele, igraju po cijeli dan. Mnogi odrasli kažu: "Da su mene poslali u takvu školu,
nikad ne bih ništa napravio." Drugi, pak, kažu: "Takva će se djeca osjećati teško
hendikepirana kada se budu morala natjecati s djecom koju su tjerali učiti."

Prisjećam se Jacka, koji je odavde otišao sa sedamnaest godina i zaposlio se u tvornici
strojeva. Jednom prigodom, poslovoña ga je pozvao u ured.
"Ti si momak iz Summerhilla", rekao je. "Baš me zanima što sada, kada se krećeš
meñu momcima iz starih škola, misliš o takvom obrazovanju. Kada bi morao ponovo birati, bi
li išao u Eton ili u Summerhill?"
"O, u Summerhill, naravno", odgovorio je Jack.
"Ali što to oni nude čega nema u starim školama?"
Jack se zamislio. "Nemam pojma," rekao je polako, "mislim da ulijevaju osjećaj
potpunog samopouzdanja."
"Da", rekao je poslovoña suho. "Primijetio sam to kad si ušao u sobu."
"O, Bože", nasmijao se Jack. "Žao mi je ako sam ostavio takav dojam."
"Svidjelo mi se", rekao je poslovoña. "Ljudi koje pozovem u ured, većinom se
meškolje i izgledaju kao da im je neugodno. A ti si se, kada si ušao, držao kao da smo
jednaki."
Ta priča pokazuje kako je učenje samo po sebi manje važno od osobnosti i karaktera.
Jack je pao na prijamnim ispitima za studij jer je mrzio učenje iz knjiga. Ali u životu nije bio
nimalo hendikepiran time što nije čitao Lambove Eseje ili što nije znao govoriti francuski.
Danas je uspješan strojarski tehničar.
No svejedno se u Summerhillu puno uči. Možda se skupina naših dvanaestogodišnjaka
i ne bi mogla natjecati s razredom iste dobi u rukopisu, slovkanju ili razlomcima, ali na ispitu
koji bi zahtijevao originalnost, naši bi ih malci potukli do nogu. U našoj školi nema razrednih
ispita, ali ja ponekad iz zabave zadam neki test. U jednom su se takvom ispitu pojavila ova
pitanja:
• Gdje se nalaze: Madrid, Četvrtkov otok, jučer, ljubav, demokracija, mržnja, moj
džepni odvijač (na žalost na to pitanje nisam dobio konkretan odgovor)?
• Navedi značenja sljedećih riječi (broj pokazuje koliko ih se traži za svaku riječ):
hand (3) (...samo su dva djeteta pogodila treće - standardna mjera za konja); brass (4) (...mjed,
drskost, visoki časnici u vojsci, dio orkestra).
• Prevedi hamletovski "biti-ili-ne-biti" govor na summerhillijanski.
Ta pitanja očigledno nisu pisana ozbiljno, i djeca u njima jako uživaju. U cjelini
gledano, novopridošlice nikad ne dostignu razinu odgovora ñaka koji su se udomaćili u školi.
Ne zato što su manje pametni, već prije zbog toga što su toliko navikli na rad u kolotečini
ozbiljnosti da ih svaki neozbiljni "štih" zbunjuje.
To je razigrana strana našeg podučavanja. Ali na svim se satima i puno radi. Ako iz
nekog razloga učitelj ne može održati sat prema rasporedu, djeca su obično vrlo razočarana.
Davida, devetogodišnjaka, morali smo izdvojiti zbog hripavca. Gorko je plakao.
"Propustit ću Rogerov sat zemljopisa", bunio se. David je bio u školi takoreći od roñenja i
imao je sasvim odreñene i konačne predodžbe o nužnosti dobivanja odgovarajuće poduke.
Danas je profesor matematike na londonskom sveučilištu.
Prije nekoliko godina netko je na općoj sjednici (na kojima cijela škola glasa o svim
školskim pravilima, pri čemu svaki ñak i svaki član osoblja imaju po jedan glas) predložio da
se odreñenog krivca kazni zabranom pohañanja nastave cijeli tjedan. Druga su se djeca
usprotivila smatrajući kaznu preoštrom.
Moje osoblje i ja gajimo duboku mržnju prema bilo kakvim ispitima. Za nas su
prijemni ispiti za fakultete prokletstvo. Meñutim, ne možemo odbiti podučavati djecu
predmetima koji se zahtijevaju. Očito je da se moramo pokoravati ispitima dok god su na
snazi. Stoga je summerhillsko osoblje uvijek kvalificirano za podučavanje u skladu s važećim
mjerilima.
Na te ispite ne žele izaći sva djeca; to čine samo ona koja idu dalje na fakultet.
Uglavnom se za ispite počinju ozbiljno spremati s trinaest godina, i sav posao naprave za oko

tri godine. Naravno, ne polože uvijek iz prvog pokušaja, ali važnije od toga je da pokušavaju
ponovo.
Opisat ću vam tipičan dan u Summerhillu. Doručkujemo od osam i petnaest do
petnaest do devet. Osoblje i ñaci nose svoj doručak od prozora za posluživanje hrane pokraj
kuhinjskih vrata do blagovaonice. Kreveti bi trebali biti spremljeni do pola deset, kada počinje
nastava.
Na početku svakog tromjesečja utvrñuje se raspored sati. Tako, na primjer, Derek u
laboratoriju ponedjeljkom ima prvi razred, utorkom drugi itd. Ja imam sličan raspored za
engleski i matematiku,' a Maurice za zemljopis i povijest. Mlaña djeca (od šest do deset
godina) obično ostaju sa svojim učiteljem veći dio jutra, ali idu i u drvodjeljsku radionicu ili
atelje.
Nijednog ñaka ne tjeramo pohañati nastavu. Ali ako Jimmy doñe na engleski u
ponedjeljak i onda se ne pojavi do petka ili sljedećeg tjedna, ostali s punim pravom
prigovaraju što usporava rad i mogu ga isključiti jer im smeta u napretku.
Nastava traje do jedan, ali djeca predškolske dobi i mlañi ñaci ručaju u pola jedan.
Škola se mora prehranjivati u dvije smjene, pa osoblje i stariji ñaci sjedaju za stol u jedan i
petnaest.
Poslije podne su svi potpuno slobodni. Zaista ne znam što svi tada rade. Ja radim u
vrtu ili svom uredu i rijetko se srećem s klincima. Vidim mlañe kako se igraju gangstera. Neki
se stariji klinci bave motorima ili slušaju glazbu, ili crtaju i slikaju. Kada je vrijeme lijepo,
stariji igraju igre. Neki prtljaju po radionici, popravljaju svoje bicikle ili izrañuju čamce i
revolvere.
Čaj se poslužuje u četiri, a nakon toga opet počinje nastava. Za mlade škola završava u
pola šest, kada večeraju. Osoblje i stariji ñaci večeraju u šest i petnaest.
U sedam počinju razne aktivnosti. Mlada djeca vole da im se čita. Srednja skupina voli
raditi u ateljeu - slikati, rezbariti linoleum, raditi s kožom ili plesti košare. U lončarskoj se
radionici obično marljivo radi; u stvari, čini se daje to omiljeno boravište i ujutro i na večer.
Stolarska i metalska radionica pune su svake večeri.
Za ručni rad nema rasporeda. Djeca izrañuju što žele. A skoro uvijek žele napraviti
neku igračku - revolver, pušku, čamac ili dječjeg zmaja. Ne zanimaju ih složeni načini spa-
janja tipa "lastin rep"; čak ni starijim dječacima obično nije stalo do težih stolarskih zahvata.
Moj hobi, oblikovanje mjedi kovanjem, skoro nikoga nije zainteresirao, jer se u izradi
mjedene posude ne može biti jako maštovit.
Ako vam je sretan dan, mogli biste i ne vidjeti dječake summerhillske gangstere.
Sigurno su se zabili u udaljene kutke snujući junačke pothvate. Ali vidjet ćete djevojčice; one
su ili u kući ili oko nje.
Atelje ćete često zateći pun djevojčica koje slikaju. Zabavljaju se šivanjem, izradom
svijetlih stvari od tkanina i drugim kreativnim aktivnostima.
Summerhill je vjerojatno najsretnija škola na svijetu. Kod nas nema zajedljivog
podrugivanja, a čežnja za domom se rijetko javlja. I tuce su vrlo rijetke - imamo prepirke,
naravno, ali rijetko sam viñao prave tučnjave kakve smo mi imali kao dječaci. Rijetko čujem
dječji plač, jer kada su djeca slobodna, imaju potrebu iskazati puno manje mržnje od djece
koju se ugnjetava. Mržnja raña mržnju, a ljubav raña ljubav. Ljubav znači prihvaćanje djeteta,
a to je osnovno u svakoj školi. Ne možete biti na strani djeteta ako ga kažnjavate i vičete na
njega. Summerhill je škola u kojoj dijete zna daje prihvaćeno.
Nismo ni mi bez ljudskih mana, da se razumijemo. Jednog sam proljeća tjednima
sadio krumpire, i kada sam u ljeto otkrio osam iščupanih biljaka, digao sam veliku galamu.
Ali izmeñu moje galame i galame autoritativne osobe postoji razlika. Ja sam galamio zbog
krumpira, a autoritativna bi osoba u to uvukla pitanje morala - što je lijepo, a što ružno činiti.
Ja nisam rekao kako je ružno krasti moje krumpire; nisam od toga napravio pitanje dobra i zla

- nego pitanje mojih krumpira. Bili su to moji krumpiri i trebali su ih ostaviti na miru. Nadam
se da sam jasno pokazao u čemu je razlika.
Reći ću to drugačije. Djeca mene ne smatraju autoritetom kojeg se treba bojati. Ja sam
im jednak, i galama koju dižem zbog svojih krumpira za njih nije ništa važnija od one koju bi
djeca digla zbog probušene gume na biciklu. Kada ste jednaki s djetetom, možete na njega
galamiti bez ikakve opasnosti.
Sada će netko reći: "Priča bez veze. Tu ne može biti jednakosti. Neill je glavni; on je
veći i mudriji." To je uistinu tako; ja jesam glavni, i kad bi se kuća zapalila, djeca bi dotrčala
k meni. Znaju da sam veći i upućeniji u te stvari, ali to nije uopće važno kada ih sretnem na
njihovu vlastitu terenu - na "krumpirskom polju", da se tako izrazim.
Kada mi je Billy, petogodišnjak, rekao da odem s njegove roñendanske zabave jer
nisam bio pozvan, smjesta sam otišao, bez oklijevanja - baš kao što i Billy izlazi iz moje sobe
kada mi nije do njegovog društva. Nije lako opisati taj odnos izmeñu učitelja i djeteta, ali
svaki posjetilac Summerhilla zna na što mislim kada kažem daje odnos idealan. To se
općenito vidi u stavu prema osoblju. Članovi osoblja za djecu su Harry, Ulla i Daphne. Ja sam
Neill, a kuharica Esther.
U Summerhillu su svi ravnopravni. Nitko ne smije hodati po mom glasoviru, a ja ne
smijem posuditi dječakov bicikl bez njegova dopuštenja. Na općim školskim sjednicama glas
šestogodišnjeg djeteta vrijedi koliko i moj.
Ali u praksi su, naravno, najvažniji glasovi odraslih, reći će sveznalica. Nije li tako da
šestogodišnje dijete čeka da vidi kako ćeš ti glasati prije nego digne ruku? Volio bih da je bar
ponekad tako, jer mi ruše previše prijedloga. Teško je utjecati na slobodnu djecu; najbolja
stvar koja se djetetu može dogoditi je izostanak straha.
Kod nas se djeca ne boje osoblja. Prema jednom od školskih pravila, u hodnicima na
katu poslije deset navečer mora biti mir. Jedne noći, iza jedanaest, rasplamsala se borba jas-
tucima, pa sam se digao od stola za kojim sam pisao kako bih prosvjedovao zbog buke. Kada
sam se popeo gore, čulo se užurbano tapkanje nogu i hodnik se ispraznio i utihnuo. Odjednom
sam čuo razočarani glas: "Tja, to je samo Neill", i zabava se smjesta nastavila. Kada sam im
objasnio kako dolje pokušavam pisati knjigu, pokazali su razumijevanje i odmah pristali
prekinuti s bukom. Bili su se razbježali jer su mislili da im je za petama njihov nadzornik
povečerja (dijete njihovih godina).
Naglašavam važnost tog nedostatka straha od odraslih. Devetogodišnje dijete će doći i
reći mi kako je razbilo prozor loptom. Učinit će to jer se ne boji da će pobuditi bijes ili moral-
no zgražanje. Možda će morati platiti za prozor, ali se ne mora bojati prodika ili kazne.
Kada ne znaju za strah, djeca lakše uspostavljaju kontakt sa strancima. Engleska je
suzdržanost u biti zapravo strah; i zato su najbogatiji ljudi najsuzdržaniji. Moje osoblje i ja
vrlo srno ponosni na činjenicu da su summerhillska djeca tako iznimno prijazna spram
posjetitelja i stranaca.
Najčešće pitanje koje mi posjetitelji postavljaju glasi: "Neće li se dijete jednom
okrenuti i okriviti školu zato što ga nije tjerala učiti aritmetiku ili glazbu?" Moj je odgovor:
Mladi Freddy Beethoven i Tommy Einstein neće se dati odvratiti od svojih sfera zanimanja.
Funkcija djeteta jest živjeti svoj život - a ne život koji njegovi zabrinuti roditelji misle
da bi trebalo živjeti, niti život koji bi bio u skladu s namjerama odgojitelja koji misli da zna
što je najbolje. Sve to uplitanje i usmjeravanje od strane odraslih samo proizvodi naraštaj
robota.
Djecu ne možete tjerati da uče glazbu ili bilo što drugo, a da ih u odreñenoj mjeri ne
pretvorite u odrasle osobe lišene volje. Time ih uobličavate u pristalice statusa quo - što odgo-
vara društvu kojem su potrebni poslušni ljudi da sjede za turobnim pultovima, stoje po
dućanima i mehanički hvataju prigradski vlak u pola devet; kratko rečeno, društvu koje se
vješa o uboga ramena malog čovjeka - nasmrt isprepadanog konformista.

Školske sjednice
Summerhill je samoupravna škola demokratskog oblika. Sve Što je povezano sa
životom društva, ili skupine, uključujući kazne za društvene prijestupe, rješava se glasanjem
na općim sjednicama subotom na večer.
Svaki član učiteljskog osoblja (uključujući i kućepazitelje) i svako dijete, bez obzira
na dob, ima jedan glas. Moj je glas od iste važnosti kao i glas sedmo godišnjaka.
Netko bi se mogao nasmiješiti i reći: "Ali tvoj glas vrijedi više, nije li tako?" Pa, da
vidimo. Jednom sam, u vrijeme kada je u školi bilo dopušteno pušenje, na sjednici ustao i
predložio da se djeci mlañoj od šesnaest godina pušenje zabrani. Naravno, pitanje dječjeg
pušenja je kontroverzno i o tome ovdje neću raspravljati. Na posljetku se to uglavnom riješi
samo od sebe.
U to doba, za Drugoga svjetskog rata, racionirana opskrba slatkišima prilično je
otežala trošenje džeparca. Kako su gotovo jedina stvar koju se moglo kupiti bile cigarete,
djeca su počela više pušiti, a posebno mlañi dječaci i djevojčice. Bio sam zabrinut zbog toga,
možda i previše kad se sjetim daje barem svaki drugi bivši ñak koji je pušio s deset godina bio
nepušač. Obrazložio sam svoj prijedlog: cigarete su droga, otrovne su, i djeca zapravo nemaju
pravu želju za njima, nego većinom pokušavaju izgledati odraslo. Zatim je iznesena hrpa
protuargumenata, pa smo glasali. Izgubio sam velikom većinom glasova.
Vrijedno je zabilježiti što se dalje zbilo. Nakon što je moj prijedlog odbijen, neki je
šesnaestogodišnji dječak predložio da se pušenje zabrani djeci mlañoj od dvanaest godina.
Njegov je prijedlog prihvaćen. Meñutim, na sljedećoj je tjednoj sjednici neki
dvanaestogodišnji dječak predložio ukidanje novog pravila o pušenju, rekavši: "Svi sjedimo
po "rupama" (zahodima) i pušimo skrivećki poput klinaca u strogim školama, a po menije to
suprotno čitavoj ideji Summerhilla." Njegove su riječi popraćeno klicanjem i na toj je sjednici
pravilo ukinuto. Nadam se da sam jasno pokazao kako moj glas nije uvijek važniji od glasa
nekog djeteta.
Jednom sam oštro govorio o kršenju pravila o povečerju, što rezultira bukom i
pospancima koji tupo bauljaju sljedećeg jutra. Predložio sam kažnjavanje krivaca
oduzimanjem cijelog džeparca za svaki prijestup. Neki je četrnaestogodišnji dječak predložio
da svatko tko ostane budan poslije povečerja bude nagrañen - peni po satu. Dobio sam poneki
glas, ali on je pobrao veliku većinu. Nagradu nisam trebao plaćati ja, nego su je vadili iz
zajedničke kase u koju se prikupljaju silne kazne. Pritom je sasvim svejedno je li to upalilo ili
nije; važno je da djeca stalno okušavaju različite načine i sredstva kako bi zajednicu održala
na okupu, održala je društvenom.
U summerhillskom samoupravljanju nema birokracije. Na svakoj općoj sjednici
imamo drugog predsjednika, a posao tajnika je dobrovoljan.
Naša demokracija donosi zakone - i to dobre. Na primjer, zabranjeno je kupati se u
moru bez nadzora spasilaca, koji su uvijek članovi osoblja. Zabranjeno je verati se po
krovovima. Mora se poštivati povečerje ili slijedi automatska kazna. O tome hoće li se
nastava održati u četvrtak ili petak prije nekog praznika, glasa se na općim sjednicama.
Uspješnost sjednice u velikoj mjeri ovisi o tome je li predsjednik slaba ili jaka osoba,
jer nije lako održati red meñu šezdeset petero živahne, krepke djece. Predsjednik je ovlašten
kazniti bučne grañane. Ako je predsjednik slab, kazne su puno učestalije nego što je potrebno.
Naravno, osoblje sudjeluje u raspravama. Ja takoñer, premda ima situacija kada
moram ostati neutralan. Konkretno, sjećam se sjednice na kojoj se neki malac optužen za
prijestup izvukao na osnovi savršenog alibija, premda mi je u četiri oka priznao kako je
počinio taj prijestup. U takvom slučaju uvijek moram biti na strani pojedinca.

Kada je riječ o glasanju ili iznošenju vlastitih prijedloga, i ja, naravno, sudjelujem kao
i svi drugi. Evo tipičnog primjera. Jednom sam pokrenuo pitanje igranja nogometa u
predvorju. Predvorje je točno ispod mog ureda i objasnio sam da mi buka smeta dok radim.
Predložio sam da se "dvoranski" nogomet zabrani. Podržale su me neke djevojčice, poneki
stariji dječak i većina osoblja. Ali prijedlog nije prošao, što znači da sam i dalje morao trpjeti
bučno trčkaranje ispod svog ureda. Konačno sam, nakon puno javnog raspravljanja na
nekoliko sjednica, uspio dobiti većinu glasova za ukidanje nogometa u predvorju. A tako
manjina u našoj školskoj demokraciji uglavnom i postiže svoja prava; uporno ih zahtijeva. To
vrijedi za malu djecu koliko i za odrasle.
S druge strane, postoje aspekti škole koje režim samoupravljanja ne obuhvaća. Naš je
cilj ništa ne nametati djetetu, ali u stvarnoj je praksi sloboda ograničena. O tome tko će kuhati
i što će se kuhati, ne odlučuje se općim glasanjem. Novo osoblje zapošljavamo bez službenog
savjetovanja s djecom. Moja supruga Ena planira ureñenje soba, sastavlja jelovnik, šalje i
plaća račune, a ja zapošljavam učitelje i tražim da odu ako smatram da nam ne odgovaraju. Ja
vodim brigu o protupožarnim ljestvama, a Ena o zdravstvenim pravilima. Mi kupujemo i
popravljamo namještaj; mi odlučujemo koje udžbenike treba kupiti.
Nijedan od tih faktora ne potpada pod samoupravljanje. A ñaci to i ne žele. Za njih
samoupravljanje znači rješavanje situacija koje se javljaju u njihovom zajedničkom životu; na
sjednicama mogu reći što žele i glasati kako žele, i nikad ne čekaju da vide kako će glasati
osoblje. Istina, član osoblja često će progurati svoj prijedlog, ali o prijedlogu se sudi prema
njegovoj vrijednosti. Nikad ne tražimo od djece da odlučuju o stvarima koje nadilaze njihovu
sposobnost shvaćanja.
Neki je učitelj komunist iz Londona opisao našu demokraciju kao anarhizam, ali ne
znam što je time mislio, a pitam se zna li i sam. Ako anarhizam doslovno znači bezakonje,
Summerhill sa svojim samoupravljanjem nema nikakve veze s tim. S druge strane, ako
anarhija znači biti protiv zakona koje donose autoriteti, ja sam anarhist.
Pretpostavljam da je htio reći kako se igramo demokracije, i kako ja, kapitalist (koji je
odveć često na gubitku), upravljam školom, a djeci i osoblju pružam samo privid koji nazi-
vam demokracijom. Druge su se škole okušale u potpunom životu u zajednici, gdje osoblje
odlučuje o politici škole - zapošljavanju novih članova, kupovanju namještaja itd. Ali nikad
nisam čuo za školu u kojoj djeca na sjednicama biraju osoblje ili odlučuju treba li kupiti nove
krpe za kuhinju.
Kakvu bi ulogu u samoupravljanju trebali imati odrasli? Ne bi trebali voditi, nego
imati dara za stajanje više ili manje po strani. Kada je dijete optuženo za kršenje nekog
pravila, držim se načela da nikad ne glasam ni za kaznu ni protiv nje.
Funkcija summerhillskog samoupravljanja nije samo donošenje zakona, nego i
raspravljanje o društvenim nazorima zajednice. Na početku svakog tromjesečja glasamo o
pravilima u vezi s povečerjem. Na spavanje se ide prema starosnoj dobi. Zatim treba izabrati
sportske i kazališne odbore, nadzornike povečerja i nadzornike koji će izvijestiti o bilo
kakvom nepriličnom ponašanju izvan granica školskog imanja.
Najuzbudljivija tema na dnevnom redu uvijek je hrana. Vise sam puta oživio dosadnu
sjednicu prijedlogom o ukidanju repeta. I najmanji znak kuhinjskog protekcionaštva što se
tiče hrane izaziva žučnu reakciju. Ali kada kuhinja pokrene pitanje rasipanja hrane, to na
sjednici ne pobuñuje veliki interes. Stav djece prema hrani u biti je osoban i egocentričan.
Na općim se sjednicama izbjegavaju bilo kakve akademske rasprave. Djeca su izrazito
praktična i teorija im je dosadna. Vole konkretnost, a ne apstrakciju. Jednom sam iznio pri-
jedlog da se psovanje zabrani zakonom, i naveo svoj razlog. Vodio sam ženu s malim sinom,
možda budućim ñakom, u obilazak škole. Iznenada je na katu odjeknuo vrlo sočan pridjev.
Majka je na brzinu pokupila sina i otišla. "Zašto bih ja gubio novac zbog toga što neki

glavonja psuje pred roditeljem mogućeg ñaka?" pitao sam na sjednici. "To nema nikakve veze
s moralom; riječ je samo o financijama. Vi opsujete, i ja izgubim ñaka."
Odgovorio je neki četrnaestogodišnji dječak. "Neill priča gluposti", rekao je. "Ako je
ta žena bila šokirana, očito nije vjerovala u Sumnicrhill. I da je upisala sina, odvela bi ga
odavde čim bi prvi put došao kući i rekao kvragu ili sranje." Svi su se složili s njim, i moj je
prijedlog odbijen.
Opće se sjednice često moraju hvatati u koštac s problemom zlostavljanja. Naša je
zajednica prilično stroga prema nasilnicima; a napominjem i da je na oglasnoj ploči
podvučeno odgovarajuće pravilo školske uprave: "Svaki slučaj zlostavljanja bit će strogo
kažnjen." Ali u Summerhillu zlostavljanje ne cvate tako bujno kao u strogim školama, i to iz
očiglednog razloga. Pod disciplinom odraslih dijete se može ispunit i mržnjom. Kako ne može
nekažnjeno iskazati svoju mržnju prema odraslima, iživljava se na manjoj i slabijoj djeci. Ali
u Summerhillu je to rijetka pojava. Vrlo se često optužba zbog zlostavljanja, kada ispitamo
stvar, svede na to daje Jenny nazvala Peggy luñakinjom.
Kako se vode opće sjednice? Na početku svakog tromjesečja bira se predsjednik za
samo jednu sjednicu. Na kraju tjedna, za vrijeme tribunala, zajednica glasa za njegovog
nasljednika. Taj postupak koristimo cijelo tromjesečje. Tko god ima neku žalbu, optužbu,
sugestiju, ili želi predložiti novi zakon, jednostavno to iznese.
Evo tipičnog primjera: Jim je uzeo pedale s Jaekovog bicikla jer je njegov bicikl u
lošem stanju, a želio je poći s još nekolicinom dječaka na izlet preko vikenda. Nakon temelji-
tog razmatranja slučaja, na sjednici je odlučeno: Jim mora vratiti pedale i ne smije ići na izlet.
Predsjednik pita; "Ima li primjedaba?"
Jim ustaje i viče da i te kako ima! (Samo što se nije izrazio tako blagim riječima.) "To
nije fer!" viče. "Nisam imao pojma da Jack ikada koristi tu svoju starudiju od bicikla koja se
danima povlačila po grmlju. Nemam ništa protiv toga da mu vratim pedale, ali mislim da je
kazna nepravedna. Mislim da nije u redu da me skinete s izleta."
Uslijedila je živa rasprava. Kroz razgovor se pokazalo kako Jim obično dobiva
džeparac od kuće svakog tjedna, ali već šest tjedana nije ništa stiglo, i sada nema ni novčića.
Sjednica glasa za ukidanje kazne i ona se, prema pravilima, i ukida.
Ali što ćemo s Jimom? Na kraju je odlučeno da se prikupe prilozi za popravak limova
bicikla. Njegovi školski drugovi daju svoj doprinos za kupnju novih pedala i Jim sretno odlazi
na svoj izlet.
Krivci uglavnom prihvaćaju presudu izglasanu na sjednici. Ali ako je presuda
neprihvatljiva, optuženi se može žaliti. U tom slučaju, predsjednik će još jednom iznijeti
problem na samom kraju sjednice. Kod takve žalbe, problem se razmatra još pozornije, i
obično se prvobitna presuda ublaži zbog nezadovoljstva optuženog. Djeca uviñaju da, ako
optuženi osjeća kako je nepravedno osuñen, postoji velika mogućnost da je tako i bilo.
Usput budi rečeno, nedavno mi je neka srdita žena pisala pitajući zašto uvijek pišem u
muškom rodu i optužujući me da sam zatucani patrijarh koji žene smatra nižim bićima. Moj je
odgovor da bi bilo previše složeno i čudno stalno pisati u oba roda... recimo: "optuženi ili
optužena mogu se žaliti na njegovu ili njezinu presudu". Kada kažem "optuženi", mislim na
djecu oba spola.
U Summerhillu krivci nikada ne pokazuju znakove prkosa ili mržnje prema autoritetu
svoje zajednice. Uvijek me iznenañuje pokornost naših ñaka kada budu kažnjeni.
Jednom su na općoj sjednici četvorica najstarijih dječaka optužena zbog kršenja
zakona - prodavali su razne stvari iz svojih ormara. To smo zabranili zakonom zbog toga što
nije fer prema roditelj ima koji kupuju odjeću, a ni prema školi, jer kada djeca doñu kući bez
nekog odjevnog predmeta, roditelji krive školu zbog nemarnosti. Njih četvorica kažnjena su
dvodnevnom zabranom izlaska i lijeganjem u osam svake večeri. Prihvatili su kaznu bez

prigovora. U ponedjeljak navečer, kada su svi otišli u grad u kino, zatekao sam Dicka. jednog
od prijestupnika, u krevetu kako čita.
"Baš si papak", rekao sam. "Svi su otišli u kino. Zašto i dalje ležiš?"
"Ne pravi se duhovit", odgovorio je.
Demokracija je daleko od savršenstva, s tim se slažem. Vladavina većine nije baš
zadovoljavajuće rješenje, ali ne vidim nijedno drugo, osim diktature. Godinama me
iznenañuje što naša školska manjina prihvaća presudu većine; ako je netko i odbije prihvatiti,
obično je to neki petnaestogodišnji momak koji je tek došao i ne može shvatiti zašto bi se
trebao pokoriti "onome što izglasa hrpa klinčadije".
Postoji argument kako je demokracija nepravedna jer kažnjava manjinu.
Pretpostavimo da dvanaestogodišnjaci izglasaju kako je njihovo povečerje u deset, a dvoje
djece te dobi vole ići spavati u devet. Naravno, žalit će se da ih drugi bude kada liježu u deset.
Idealno bi rješenje bile odvojene sobe, koje naša škola nema. Ovdje ne možemo primijeniti
komunističku metodu uvjeravanja manjine da je u krivu i da mora usvojiti stajalište većine;
kod nas nema partijske linije s kojom se treba uskladiti. Općenito gledano, manjina ne osjeća
veliki otpor spram glasa većine, a kada i osjeća, jednostavno ga mora "progutati".
Kod nas je opasno oružje zabranjeno zakonom, što uključuje i zračnice. Nekolicina
dječaka koji žele donijeti svoje zračnice, mrze taj zakon, ali ga uglavnom poštuju. Čini se da
su djeca, kao manjina, popustljivija od odraslih.
Mislim da je dokaz vrijednosti samoupravljanja odlučnost ñaka da ga očuvaju. Vrlo
burno reagiraju na bilo kakvu sugestiju ukidanja, pa čak i ograničavanja njegovih ovlasti.
Dvaput sam predložio ukidanje samoupravljanja, ali više se to ne bih usudio učiniti.
Neki se zakoni često krše, poput zakona o povečerju, ali siguran sam kako bi se više
zakona kršilo kada bi ih ja donosio, jer bi se onda javila prirodna pobuna protiv oca. Dobro je
poznato da "zakon proizvodi zločin".
U cjelini gledano, zakoni se u Summerhillu poštuju u znatnoj mjeri; djelomično, a
možda i uglavnom, zbog toga što su djeca tako obzirna jedna prema drugima. Pedeset se
godina čudim smislu za pravednost koji iskazuju. Dječak je optužen za zlostavljanje i strogo
ukoren na sjednici. Na sljedećoj sjednici iznosi neku beznačajnu optužbu protiv žrtve. Djeca
odmah primjećuju kako je riječ o optužbi iz osvete, pa mu to i kažu.
Netko je napisao daje naše samoupravljanje varka, daje lažno, jer pravila zapravo
odreñuje osoblje, a pretvara se da to čine daći dizanjem ruku. To je puka objeda, što zna svaki
bivši ili sadašnji ñak. Kao što sam puno puta rekao, djeca će glasati za neki zakon na temelju
njegovih dobrih strana, bez obzira na to tko ga je predložio. Više sam puta predlagao da se
glasna glazba pušta samo na večer i uvijek bi me nadglasali. Netko iz osoblja pokrenut će
pitanje bacanja dobre hrane... godinama srao imali mali dućan tik uz školsko imanje, i djeca bi
se često natrpala slatkišima pa ne bi pojela ručak. Osoblje bi, recimo, moglo predložiti da
svatko tko ne pojede ručak, idući dan ostane bez njega. Taj prijedlog nikad nije prihvaćen.
Uporno sam predlagao da se novac koji se šalje ñacima tijekom tromjesečja, prikuplja i dijeli
na jednake dijelove. To nikad ne proñe na glasanju; sva djeca koja od kuće dobivaju najmanji
džeparac glasaju protiv. Bit će dovoljno; mislim da sam jasno pokazao kako naša demokracija
nije varka.
Samoupravljanje

Naša internatska škola ima jednu značajnu prednost nad dnevnim školama: možemo
imati samoupravljanje zajednice gdje djeca donose svoje vlastite zakone. U dnevnim se škola-
ma nema čime upravljati jer se škola svodi na nastavu. Na summerhillskim se općim
sjednicama nastava skoro nikad ne spominje; većinom se bavimo temama koje nemaju veze s
učionicom... kršenje pravila o povečerju, zlostavljanje, uporaba tuñeg bicikla, razbacivanje
hrane ili galama u vrijeme tišine. Smatram taj život u zajednici beskrajno važnijim za obrazo-
vanje djeteta od svih udžbenika na svijetu.
S demokracijom ne bi trebalo čekati do glasačke dobi, do dvadeset prve godine - a
tada to i nije demokracija; demokracija ne znači biti jedan od tisuća ljudi koji upisuju svoj
glas za nekog kandidata. U Summerhillu se svi možemo okupili u jednoj dvorani, i možemo
govoriti i glasati na nekoj vrsti gradske skupštine.
Naša je demokracija, rekao bih, i pravednija od političke, jer su djeca prilično obzirna
jedna prema drugima i nemaju nikakvih prikrivenih interesa. Osim toga, naša je demokracija
stvarnija jer se zakoni donose na otvorenim sjednicama i ne pojavljuje se problem izabranih
zastupnika koje nije moguće nadzirati.
Summerhillski su daći zapanjujuće privrženi svojoj vlastitoj demokraciji. U njoj nema
straha ni ogorčenosti. Primjerice, sjećam se dječaka koji je morao izdržati izvanrednu sjednicu
zbog nekog nedruštvenog čina, da bi na kraju bio osuñen. Često netom osuñena dječaka
biramo za predsjednika sljedeće opće sjednice.
Dječji smisao za pravdu uvijek me očara. A i njihove me administrativne sposobnosti
uvijek iznova začude. U pogledu obrazovanja, samoupravljanje je od neprocjenjive
vrijednosti.
Odreñene vrste prijestupa povlače automatske kazne. Ako uzmete tuñi bicikl bez
pitanja, automatski slijedi globa od šest penija. Psovanje u gradu (dok unutar školskog imanja
možete psovali koliko hoćete), ružno ponašanje u kinu, veranje na krovove, razbacivanje
hrane po blagovaonici - to su neki od prijestupa za koje slijedi automatska kazna.
Kazne su skoro uvijek novčane: daješ tjedni džeparac ili ne ideš u kino.
Često se čuje primjedba kako djeci ne treba dati da sude jer prestrogo kažnjavaju.
Smatram da nije tako. Naprotiv, djeca su vrlo blaga. U Summerhillu nikad nije donesena
stroga presuda. A kazne su bez iznimke na neki način povezane s prijestupom.
Tri male djevojčice ometale su san drugoj djeci. Kazna: tri sljedeće večeri moraju u
krevet sat prije svih. Dvojica dječaka optužena za gañanje drugih dječaka grudama zemlje.
Kazna: moraju dovoziti zemlju da bi pomogli poravnati teren za hokej.
Predsjednik često kaže: "Stvar je previše blesava da bismo o njoj razgovarali", i odluči
kako ne treba ništa poduzeti. Često netko predloži da se okanimo neke teme.
Kada smo sudili našem tajniku zbog uzimanja Gingerinog bicikla bez pitanja, on i dva
člana osoblja koji su ga takoñer vozili, morali su gurati jedan drugog na tom biciklu deset kru-
gova oko tratine pred zgradom.
Četvorica mališana popela su se uz ljestve koje su donijeli radnici koji su došli
sagraditi novu radionicu. Za kaznu su se morali pentrati uz njih gore-dolje deset minuta bez
odmora.
Na sjednicama djeca nikad ne pitaju odrasle za savjet. Zapravo, mogu se sjetiti samo
jedne iznimke. Tri su djevojčice opljačkale kuhinjske zalihe. Na sjednici su kažnjene oduzi-
manjem džeparca. Te su noći ponovile pothvat, pa im je sjednica zabranila kino. Nakon što su
ponovo "očistile" smočnicu, sjednica nije znala što učiniti. Predsjednik se posavjetovao sa
mnom. "Nagradi ih s po dva penija", predložio sam.
"Što? Ali, čovječe, ako to napravimo, cijela će škola harati po smočnici."
"Neće", rekao sam. "Pokušaj."
Pokušao je. Dvije su djevojčice odbile uzeti novac, a sve tri su izjavite kako više nikad
neće pljačkati kuhinjske zalihe.

I nisu - otprilike dva mjeseca.
Snobovsko je prenemaganje rijetka pojava na sjednicama. Zajednica se mrgodi na
najmanji znak takva ponašanja. Neki jedanaestogodišnji dječak, veliki ekshibicionist, često je
ustajao i privlačio pozornost na sebe dugim, uvijenim, očigledno posve nevažnim
primjedbama. Ustvari, pokušavao je privući pozornost, ali bi ga djeca na sjednici smjesta
ušutkala povicima. Mladi imaju istančan osjećaj za neiskrenost.
Vjerujem da smo u Summerhillu dokazali kako samoupravljanje djeluje. Zapravo,
školu koja nema samoupravljanje ne bi trebalo zvati naprednom, nego kompromisnom
školom. Ne možete imati slobodu ako se djeca ne osjećaju potpuno slobodnima upravljati
svojim vlastitim društvenim životom. Gdje postoji šef, nema stvarne slobode. To čak više
vrijedi za dobrohotnog, nego za strogog šefa. Dijete koje ima duha, može se pobuniti protiv
grubog šefa, ali mekani šef samo učini dijete jalovo mekanim i nesigurnim u svoje stvarne
osjećaje.
U Školi je moguće dobro samoupravljanje jedino kada je prisutan odreñeni broj
starijih ñaka koji vole miran život i bore se protiv ravnodušnosti ili protivljenja gangsterske
dobi. Ti stariji mladi ljudi često budu nadglasani, ali upravo oni stvarno žele samoupravljanje
i u njega vjeruju. S druge strane, djeca do, recimo, dvanaest godina sama za sebe neće
provoditi dobro samoupravljanje jer još nisu došla do društvene dobi. A ipak u Summerhillu
sedmogodišnjaci rijetko propuštaju opće sjednice, a i djeca predškolske dobi glasaju i često
drže dobre govore.
Jednog proljeća zaista nismo imali sreće. Neki stariji ñaci zajedničarskog duha položili
su O levels ispite (u Engleskoj i Walesu O (ordmary) levels se polažu sa šesnaest godina, na-
kon čega ñak može prekinuti školovanje ili polagati A levels (s osamnaest), i kasnije upisati
neki fakultet (op. prev.)) i napustili školu, tako da nam je ostalo vrlo malo starijih. Golema je
većina ñaka bila gangsterske dobi i, premda su u govorima bili društveno nastrojeni, bili su
premladi da bi dobro upravljali zajednicom. Donosili su hrpe zakona, a onda su ih zaboravljali
i kršili. Baš se poklopilo da su malobrojni preostali stariji ñaci bili individualističke naravi i
uglavnom su živjeli svoje živote u vlastitim skupinama, tako da se u borbi protiv kršenja
školskih pravila osoblje previše isticalo. Stoga sam se na posljetku osjetio primoranim oštro
napasti starije ñake na općoj sjednici. Nisam ih optužio za protudruštvenost, nego za
nedruštvenost, jer su kršili pravila o povečerju ostajući budni do kasno u noć i nisu se uopće
zanimali za protudruštvene postupke mlañih ñaka.
Pošteno govoreći, mlañu djecu upravljanje ne zanima baš previše. Kada bismo ih
ostavili samu, pitam se bi li ikad oformila nekakvu upravu. Njihove se vrijednosti razlikuju od
naših, baš kao i način ponašanja.
Komunisti govore o meñuklasnom ratu unutar društva. Nisam proučavao taj problem,
pa ne mogu ništa reći o tome. Ali znam da u slobodnoj školi postoji takav rat, premda zapravo
rat nije prava riječ; tu nema mržnje, ni organizirane agresije protiv, recimo, osoblja ili starijih
ñaka. To bismo prije mogli nazvati stalno prisutnom razlikom u interesima. Krajem ovog
tjedna bit će Guy Fawkesov dan, a buka vatrometa, koja je već započela, jako me umara i
gnjavi. Ali mala djeca osjećaju blaženstvo kad god odjekne prasak.
Jedan od najvećih problema cjelokupnog obrazovanja jest jaz koji razdvaja mladost od
zrelije dobi. Već pedeset godina živim okružen dječjom galamom. U pravilu je nisam
svjestan; mogli bismo povući analogiju sa životom u kovačnici - čovjek se navikne na stalno
udaranje čekića. Ljudi koji žive uz prometne ceste, postanu nesvjesni buke automobila.
Razlika je jedino u tome Što su udarci čekića ili buka automobila manje-više stalni zvukovi,
dok se dječja galama stalno mijenja i prodorna je. To vam zbilja može ići na živce.
Moram priznati i to da sam, kada sam se prije mnogo godina pokupio iz glavne zgrade
i nastanio u ljetnikovcu, jako uživao u večernjem miru. Moram trpjeti galamu koju diže više
od šezdesetero djece, dok prosječni roditelj ima posla samo s dvoje ili troje; ali, na kraju

krajeva, to mi je posao. A čak i kad radite u uredu ili dućanu, na večer vas može živcirali
galama vaše djece. Da bi djeca mogla živjeti u skladu sa svojom unutarnjom prirodom, odrasli
se u odreñenoj mjeri moraju žrtvovati.
Valjano samoupravljanje iziskuje odreñeni broj ñaka koji su odrasli u takvom sustavu.
Kada primimo petnaestogodišnje dječake i djevojčice, ili još starije, oni ne doprinose
samoupravljanju; u njima je previše potiskivanja koje imaju potrebu "ispucati", i ne poimaju
slobodu na nesvjesnoj razini poput adolescenata koji su u školi proveli sedam ili osam godina.
To znači da se u našoj upravi ponekad osjeća prevelik utjecaj osoblja. Ako netko razbaca
hranu po cijeloj blagovaonici, stariji će ñak to iznijeti na sjednici, pod uvjetom da je
starosjedilac, ali kada smo u jednom razdoblju imali priljev tinejdžera koji nisu imali razvijen
društveni osjećaj o pitanju razbacivanja hrane, temu bi pokrenuo neki član osoblja. Svi
osjećamo da to nije dobro, ali je u tim okolnostima bilo neizbježno.
Stroga disciplina je najlakši način da odrasli postignu mir i tišinu. Bilo tko može biti
vojnički strog. Ne znam koja je idealna metoda za postizanje mirnog života, ali ga naši
summerhillski pokušaji i neuspjesi odraslima sasvim sigurno ne pružaju. S druge strane, ni
djeci ne omogućuju previše bučan život. Možda je najbolje mjerilo sreća. Po tom kriteriju,
Summerhill je u svojem samoupravljanju pronašao sjajan kompromis.
U Summerhillu postoji jedan vječni problem koji je nemoguće riješiti; mogli bismo ga
nazvati sukobom pojedinca i zajednice. Kada banda djevojčuraka predvoñena
problematičnom djevojčicom gnjavi ljude ili ih polijeva vodom, krši zakone o povečerju i
neprestan je izvor neprilika, i osoblje i ñaci su ogorčeni. Na općoj se sjednici okomljuju na
Jean, voñu bande, osuñujući oštrim riječima njezinu samovoljnu zloupotrebu slobode.
Neka mi je posjetiteljica, psiholog, rekla: "Sve je to pogrešno. Na licu te djevojčice
čita se nesreća; nikad je nitko nije volio, a kada je tako otvoreno kritizirate, osjeća se manje
voljenom nego ikad. Potrebna joj je ljubav, a ne suprotstavljanje."
"Draga gospoño," odgovorio sam, "već smo je pokušali promijeniti pružanjem ljubavi.
Mjesecima smo prema njoj izražavali privrženost i trpeljivost, a ona nije reagirala. Štoviše,
smatrala nas je glupanima, lakim metama za svoju agresiju. Ne možemo žrtvovati cijelu
zajednicu zbog jednog pojedinca."
Nisam u stanju dati potpun odgovor. Znam da će Jean s petnaest godina biti društvena
djevojka, a ne voda bande. Uzdajem se u javno mnijenje. Nijedno dijete neće godinama trpjeti
nenaklonost i kritike. A što se tiče osude na općoj sjednici, jednostavno ne možete žrtvovati
svu ostalu djecu zbog jednog djeteta koje je problematično.
Jednom smo imali dječaka koji je prije dolaska u Summerhill imao nesretan život. Bio
je nasilni grubijan, destruktivan i pun mržnje. Drugi su mladi ñaci patili i jadikovali. Zajedni-
ca ih je morala nekako zaštititi; a pritom se morala okrenuti protiv nasilnika. Nismo mogli
dopustiti da se pogreške dvoje roditelja svale na ostalu djecu, kojoj su roditelji pružili ljubav i
pažnju.
U vrlo rijetkim sam prilikama morao otpustiti neko dijete jer se zbog njega škola za
ostale pretvorila u pakao. Kažem to sa žaljenjem i maglovitim osjećajem neuspjeha, ali nisam
vidio drugog rješenja.
Zajednica se može zaštititi i na druge načine. U prvim danima škole, radionica je djeci
uvijek bila otvorena, pa je, kao rezultat toga, svaki komad alata bio zametnut ili oštećen.
Devetogodišnje bi dijete precizno dlijeto koristilo kao odvijač, ili bi uzelo kliješta za žicu
kako bi popravilo svoj bicikl i ostavilo ih vani na stazi.
Stoga sam odlučio napraviti svoju vlastitu, privatnu radionicu i odijeliti je od glavne
prostorije pregradom i zaključanim vratima. Ali savjest me stalno pekla; osjećao sam da se
ponašam sebično i protudruštveno. Na posljetku sam srušio pregradu, i za šest mjeseci u
dijelu koji je bio moj privatni kutak, nije preostao nijedan ispravni komad alata. Neki je
dječak potrošio sve žičane spojnice kako bi napravio rascjepke za svoj motor. Drugi je, pak,

pokušao prebaciti moj tokarski stroj u brzinu za rezanje vijaka dok je ovaj bio uključen. Fino
obrañene čekiće za rad s mjedi i srebrom djeca su rabila za razbijanje cigala. Komadi alata su
nepovratno nestajali. A što je najgore od svega, posve je nestao interes za zanate. Stariji su
daći govorili: "Sto ćemo u radionici? Alat više uopće ne valja." Bila je to živa istina. Na
blanjama su oštrice bile nazubljene, a pilama su svi zubi bili "otpali".
Na općoj sam sjednici predložio da se moja radionica ponovo zaključa. Prijedlog je
prihvaćen. Ali kada sam vodio posjetitelje u obilazak, bilo me sram što sam svaki put morao
otključavati vrata radionice. Što? Sloboda, a zaključana vrata? To doista nije bilo lijepo za
vidjeti, pa sam za školu odlučio napraviti posebnu radionicu, koja bi stalno bila otvorena.
Opremio sam je svime stoje bilo potrebno - klupom, škripcem, pilama, dlijetima, blanjama,
čekićima, kliještima, crtaćim trokutima itd.
Jednog dana, četiri mjeseca kasnije, vodio sam skupinu posjetitelja u obilazak škole.
Kada sam otključao svoju radionicu, netko je dobacio: "Ovo baš ne nalikuje na slobodu, zar
ne?"
"Pa, znate što," rekao sam žurno, "djeca imaju, svoju radionicu, koja je otvorena po
cijeli dan. Doñite, pokazat ću vam je." Unutra nije bilo ničeg osim klupe. Čak je i škripac
nestao. Nikad nisam saznao u kojim su zabitim kutcima naših dvanaest jutara imanja završili
svi ti čekići i dlijeta.
Situacija s radionicom i dalje je zabrinjavala osoblje. Mene je to zabrinjavalo
ponajviše, jer jako držim do alata. Zaključio sam kako je pogreška bila u tome što je alat bio
zajednički, svakom na raspolaganju. "A ako tu ubacimo element posesivnosti," rekao sam
samome sebi, "ako svako dijete koje stvarno želi raditi s alatom, bude imalo svoj pribor,
stanje će se promijeniti."
Iznio sam to na sjednici, i zamisao je dobro primljena. Sljedećeg su tromjesečja neki
stariji ñaci od kuće donijeli vlastite pribore s alatom. Održavali su ih u izvrsnom stanju i
koristili puno opreznije nego prije.
Vjerojatno je najveći izvor neprilika širok raspon starosne dobi u Summerhillu. Jer
vrlo mladi dječaci i djevojčice alatu zasigurno ne pridaju skoro nikakvu važnost. Danas naš
učitelj drvodjeljstva zaključava radionicu. Sa svoje strane, širokogrudno dopuštam nekolicini
starijih ñaka da koriste moju radionicu kad žele. Oni to ne zloupotrebljavaju, jer su dovoljno
zreli i osjećaju svjesnu potrebu za primjerenim održavanjem alata kako bi mogli bolje raditi.
Osim toga, sada razumiju i razliku izmeñu slobode i samovolje.
A ipak se u Summerhillu u zadnje vrijeme vrata sve češće zaključavaju. Jedne večeri,
na općoj sjednici, pokrenuo sam razgovor o toj temi. "Ne sviña mi se to", rekao sam. "Jutros
sam vodio posjetitelje u obilazak i morao sam otključati radionicu, laboratorij, lončarsku
prostoriju i kazalište. Predlažem da sve javne prostorije budu otvorene cijelog dana."
Digla se bura neslaganja. "Laboratorij mora biti zaključan zbog otrova", rekla su neka
djeca. "A kako je lončarska radionica odmah uz laboratorij, i nju treba zaključavati."
"Ne damo da radionica bude otvorena. Sjetite se samo što se zadnji put dogodilo s
alatom!" govorili su drugi.
"Pa dobro," branio sam se, "ali možemo bar kazalište ostavili otvorenim. Ta nitko neće
odnijeti pozornicu."
Dramaturzi, glumci, glumice, direktor pozornice, majstor za rasvjetu - svi su skočili
kao jedan. Ovaj posljednji je rekao: "Ovo jutro ste ga ostavili otvorenim, i poslijepodne je
neki idiot upalio sva svjetla i ostavio ih da gore - tri kilovata, po šest penija kilovat!"
Netko drugi je rekao: "Mala djeca uzimaju kostime i oblače ih."
Ishod je bio ovaj: moj prijedlog da se vrata ne zaključavaju, dobio je dva glasa - moj
vlastiti i glas jedne sedmogodišnje djevojčice. A kasnije sam saznao da je mislila kako još
uvijek glasamo o prethodnoj temi - treba li sedmogodišnjacima dopustiti odlazak u kino.
Djeca su iz vlastitog iskustva naučila kako privatno vlasništvo treba poštovati.

Jesam li tijekom svih tih godina morao mijenjati svoje stavove u pogledu
samoupravljanja? U cjelini gledano, nisam. Bez njega mije Summerhill nezamisliv.
Samoupravljanje je uvijek bilo popularno. Njime se dičimo pred posjetiteljima. Ali i to ima
slabih strana, kao onda kada mi je četrnaestogodišnja djevojka na sjednici šapnula: "Htjela
sam reći nešto o tome kako se zahodi zaštopavaju kada djevojke u njih bacaju uloške, ali kako
ću pred tolikim posjetiteljima." Savjetovao sam joj da posjetitelje pošalje kvragu i iznese
problem, što je i učinila.
Praktično političko obrazovanje za djecu je od nemjerljive koristi. U Summerhillu bi
se ñaci borili "do posljednjeg čovjeka" za svoje pravo na samoupravljanje. Po mom mišljenju,
jedna opća sjednica vrijedi više od cjelotjednog nastavnog programa. Sjednica je sjajna
pozornica za uvježbavanje javnih govora, i djeca uglavnom govore dobro i slobodno. Čuo
sam mnogo razboritih govora djece koja nisu znala ni čitati ni pisati.
Na kraju krajeva, samoupravljanje je toliko važno upravo zbog toga što slobodnoj
djeci proširuje vidike. Njihovi se zakoni bave bitnim stvarima, a ne prividima. Zakoni koji se
tiču ponašanja u gradu, svojevrsni su kompromis s manje slobodnom civilizacijom. Vanjski
svijet vodi brigu o tričarijama i tako rasipa svoju dragocjenu energiju. Kao da je u životu bitno
jeste li fino dotjerani ili psujete.
Naši ñaci u svojem samoupravljanju izražavaju zdrave stavove spram vanjskog svijeta.
Psovanje je dopušteno na školskom imanju, ali ne i u lokalnom kinu ili kafićima. Kada ideš u
grad, moraš izgledati uredno i čisto. Moraš poštovati zakon i imati dvije ispravne kočnice na
svom biciklu. Kod znakova za zaustavljanje moraš stati. Kompromise činimo uglavnom u
malim stvarima, dijelom i zato što se znamo ponašati. Jedan od naših učitelja, gorljivi ljevičar,
odbijao je ustati kada bi u kinu puštali himnu. Djeca su ga ukorila na općoj sjednici... a on je
nastavio po svome. Kada učine bilo što čime vanjskim kritičarima škole daju povoda za
neprijateljstvo, djeca su vrlo uznemirena.
Distanciranjem od izvanjskih, ništavnih životnih nazora, u Summerhillu može nastati i
zapravo je prisutan duh zajednice koji je ispred svog vremena. Istinabog, kružnicu nacrtanu na
ploči naš će ñak nazvati krugom, ali tako bi je nazvao svatko osim neke proklete cjepidlake.
Sjećam se kako se jednom, u prvim danima škole, nitko nije htio kandidirati za naše
razne odbore. Iskoristio sam prigodu i izvjesio obavijest: "U odsustvu uprave, svečano se pro-
glašavam diktatorom. Heil Neill!" Ubrzo je počelo gunñanje. Tog poslijepodneva, Vivien,
šestogodišnji dječak, došao je k meni i rekao mi: "Neill, razbio sam prozor u dvorani."
Mirno sam mu dao znak da se udalji. "Ne gnjavi me takvim sitnicama", rekao sam, i
on je otišao.
Ubrzo se vratio i rekao mi kako je razbio dva prozora. Sada sam već bio radoznao, pa
sam ga upitao u čemu je fora.
"Ne volim diktatore", rekao je, "i ne volim kada nema klope." (Kasnije sam saznao da
se pokret za rušenje diktature pokušao iskaliti na kuharu, koji je na brzinu zaključao kuhinju i
otišao kući.)
"Ta dobro", rekao sam. "A što namjeravaš učiniti u vezi s tim pitanjem?"
"Nastavit ću razbijati prozore", tvrdoglavo je odvratio.
"Samo izvoli", rekao sam, a on je izvolio.
Kada se vratio, izvijestio me kako je razbio sedamnaest prozora. "Ali, molim, da se
zna," ozbiljno je izjavio, "ja ću platiti štetu."
"A kako, molim te lijepo?"
"Odvojit ću od džeparca. Koliko bi mi trebalo vremena da sve platim?"
Brzo sam izračunao. "Pa, oko deset godina", rekao sam.
Na trenutak se smrknuo, a onda mu se lice razvedrilo. "Čovječe," uskliknuo je, "pa
uopće ne moram platiti!"

"A što ćemo s pravilom o privatnom vlasništvu?" upitao sam. "Prozori su moje
privatno vlasništvo."
"Znam, ali više ne vrijedi nikakvo pravilo o privatnom vlasništvu. Pravila odreñuje
uprava, a uprave nema."
Nešto ga je (vjerojatno moj izraz lica) ipak potaknulo da doda: "Ali svejedno ću platiti
štetu."
Nije bilo potrebno. Ubrzo nakon toga ispričao sam cijelu priču na predavanju koje sam
održao u Londonu; kada sam završio, neki mi je mladić prišao i pružio novac "za prozore koje
je taj mali vrag porazbijao". Dvije godine kasnije, Vivien je još uvijek svima pričao o svojim
prozorima i čovjeku koji ih je platio. "Mora da je bio totalni kreten, jer me nikadu životu nije
vidio."
Igra i samoregulacija
Summerhill bismo mogli definirati kao školu u kojoj je najvažnija igra. Doista ne
znam zašto se djeca i mačići igraju. Mislim da je to pitanje energije.
Ima puno teorija o igri, a općenito je prihvaćena ona koja tvrdi da se mladi igraju kako
bi uvježbali aktivnosti koje ih čekaju kasnije u životu. Kada, dakle, mačić natjerava klupko
vune, priprema se za lov na miševe. Ta teorija polazi od pretpostavke daje mačić stvoren u
neku svrhu ili, pak, da postoji božanska moć koja oblikuje ponašanje životinje kako bi neka
božanska svrha kasnije bila ispunjena. Ako odbacimo obje pretpostavke, moramo jednostavno
prihvatiti da se mačići ili štenad igraju jer su tako grañeni. A što se tiče djece, energija im je.
Čini se, uglavnom priroñena, usañena u tijelo.
Djetinjstvo nije odraslo, nego razigrano doba, i djeci nikad nije dosta igranja.
Summerhillska je teorija da će dijete, kada se do mile volje naigra, prionuti na posao i suočiti
se s teškoćama, i tvrdim kako našu teoriju potkrjepljuje činjenica da su naši bivši daći
sposobni dobro obavljati i poslove koji iziskuju puno neugodnog rada.
Kada kažem igra, ne mislim na sportske terene i organizirane igre, nego na igru u
smislu maštarenja. Za organizirane su igre potrebne vještina, nadmetanje i timski rad, ali za
dječje igre uglavnom nije potrebna nikakva vještina, vrlo malo nadmetanja i skoro nikakav
timski rad. Mala se djeca igraju gangstera, pucaju iz pištolja ili vitlaju mačevima. Djeca su se
igrala bandi puno prije ere filmova. Priče i filmovi utječu na neke vrste igara, ali temelji su
usañeni u srca djece svih rasa.
U Summerhillu se šestogodišnjaci po cijeli dan igraju na krilima mašte. Za malo su
dijete zbilja i mašta vrlo usko povezane. Kada se desetogodišnji dječak prerušio u sablast,
mališani su razdragano zavrištali; znali su da je to Tommy; vidjeli su ga dok se pokrivao
plahtom. Ali kada je krenuo prema njima, svi su složno zavriskali od straha.
Mala djeca žive u svijetu mašte i unose maštu u sve što rade. Dječaci izmeñu osme i
četrnaeste godine igraju se gangstera ili Indijanaca, i stalno nekog ubijaju ili lete nebom u
svojim drvenim avionima. I male djevojčice prolaze kroz gangstersku fazu, ali se to kod njih
više očituje na osobnoj razini, a ne preko pištolja i mačeva. Maryna se banda sukobljava s
Nellienom bandom, pa nastaje svaña i padaju teške riječi. Dječačke se suparničke bande samo
igraju neprijatelja, i zato je s malim dječacima lakše izaći na kraj nego s malim djevojčicama.
Nikada nisam uspio otkriti gdje je granica izmeñu mašte i stvarnosti, jer se one kod
male djece meñusobno prožimaju. Kada dijete nosi lutki ručak na sitnom tanjuru, vjeruje li u
tom trenutku doista da je lutka živa? Doživljava li dijete drvenog konja kao stvarnog konja?

Kada dječak uzvikne: "Ruke uvis!" i opali iz pištolja, misli li on (ili osjeća) kako u ruci drži
pravi pištolj? Rekao bih da djeca doista zamišljaju kako su njihove igračke stvarne, i da se
spuštaju na zemlju samo onda kada se utrpa neka bešćutna odrasla osoba i podsjeti ih da
maštaju.
Držim da dječaci i djevojčice nedvojbeno imaju različite predodžbe o igri. Dječaci se
igraju puno više od djevojčica. Djevojčice se, izgleda, ponekad umjesto igre prepuste
maštarenju, ali dječaci to rijetko čine.
Dječaci se uglavnom ne igraju s djevojčicama. Igraju se gangstera ili "lovice"; grade
kolibe od granja; kopaju rupe i rovove i rade sve što mala djeca i inače rade.
Djevojčice rijetko organiziraju bilo kakve igre. Slobodna djeca ne znaju za drevnu igru
doktora ili učitelja, jer ne osjećaju potrebu za oponašanjem autoriteta. Mlañe se djevojčice
igraju s lutkama, ali starije, čini se, najviše zabavlja kontakt s ljudima, a ne stvarima.
Često smo imali mješovite nogometne ekipe. Kartanje, šah i stolni tenis obično igraju i
djevojčice i dječaci. Igre u dvorani, koje vodi neki član osoblja ili stariji ñak, uvijek su
mješovite, kao i mnoge igre na otvorenom, poput "lanca probijanca". Ljeti je omiljena zabava
za sve dobi plivanje u našem bazenu.
Za mlañu djecu imamo plitki bazen za gacanje, pješčanik, klackalice i ljuljačke. Kad
god je vani toplo, pješčanik je pun umrljane djece; mališani se stalno žale da veća djeca
dolaze i koriste njihov pješčanik. Čini se da ćemo morati napraviti jedan i za stanje. Era
valjanja u pijesku i blatu traje duže nego što smo mislili.
Kod nas nema umjetnog vježbanja, a smatram da nam i nije potrebno. Djeca se
dovoljno kreću igrajući svoje igre, plivajući, plešući i vozeći bicikle. Pitam se bi li slobodna
djeca išla na sate tjelesnog odgoja.
Često nas pitaju potičemo li u Summerhillu igranje. Pa, zapravo ništa ne potičemo.
Drago nam je kada se djeca igraju uzbudljivih, maštovitih igara. Ako žele, mogu i organizirati
igre, ali možda nemaju toliko želje okupljati se u ekipe i pobjeñivati kao organizirana djeca,
jer na našim školskim satima i u igrama nema nadmetanja. Naravno, kada igraju tenis, igraju
na pobjedu, ali poraz im ne pada teško. Kolege golfaši vjerojatno će se složiti sa mnom kako
je veće zadovoljstvo u sjajnom pogotku nego u ukupnoj pobjedi.
Smatram da postoji razlika izmeñu sportova i igre kao takve. Nogomet, hokej, ragbi i
bejzbol za mene nisu prave igre; nedostaje im maštovitosti. Slobodna djeca obično
zapostavljaju momčadske igre u korist igara mašte, da ih tako nazovem.
Naše momčadske igre u velikoj mjeri ovise o dobi ñaka. Od djece izmeñu pet i
sedamnaest godina nije lako sastaviti nogometnu ekipu za utakmicu protiv lokalne klasične
gimnazije, jer da bismo od šezdeset i petero dječaka i djevojčica izabrali jedanaest, na gol
bismo morali staviti sedmogodišnjaka. Prije nekih trideset godina imali smo veći broj
momaka i djevojaka koji su zajedno s mlañim članovima osoblja igrali hokej; ponekad protiv
škola, ali uglavnom protiv mjesnih momčadi diljem Suffolka.
Pretpostavljam da je glavni motiv za poticanje timskih igara želja za kultiviranjem
timskog duha ili, u nekim slučajevima, sublimacijom seksualnosti (no sa zadovoljstvom ću
ustvrditi kako potonji učinak redovito izostaje). U Summerhillu momčadski duh proizlazi iz
samoupravljanja u životu u zajednici.
Kažu da su sportske igre dobre za dječje zdravije. Vjerojatno je tako, ali često sam
imao ñake koji u deset godina nisu sudjelovali ni u jednoj takvoj igri, a s četrdeset pet ne
izgledaju ništa bolesnije od drugih. Meñutim, većina ih je puno plivala ili vozila bicikl.
Možda knjige za djecu ne spadaju u poglavlje o igri, ali moram negdje i o njima nešto
reći. Poput mnogih roditelja, nekoliko sam godina morao čitati priče za laku noć i, ma koliko
volio svoju kćer, moram priznati da su mi ta večernja čitanja teško padala. Jedna me grozna
priča, koju je moja kćer Zoe najviše voljela, izluñivala do besvijesti: morao sam je čitati
pedeset puta. Srećom, mali broj tih knjiga izravno ističe neku moralnu pouku. Neizravno to

čine mnoge. U mnogim su dječjim knjigama djeca savršeno dobra i čista. Ilustracije prikazuju
njihova anñeoska lica, krasno ponašanje i predanu poslušnost. Od toga mije zlo.
Koliko bismo trebali cenzurirati dječju lektiru? Mislim da obično preuveličavamo
utjecaj krvoločnih priča na djecu. Ona većinom mogu uživati i u najokrutnijim bajkama.
Nedjeljom navečer, kada svojim ñacima pričam pustolovne priče u kojima ih u posljednjem
trenutku netko spašava iz ljudožderskog kotla, ona klicu od radosti.
Odlasci u kino i čitanje knjiga spadaju u različite kategorije. Ono što pročitate, nije
toliko zastrašujuće kao ono što vidite ili čujete. Neki filmovi djecu prestraše, i čovjek nikad ne
zna kada će se na platnu pojaviti nešto zastrašujuće. Sjećam se mališana koji su se preplašili
krokodila ili gusara u Petru Panu.
Prije nekoliko godina otišao sam pogledati predstavu Petar Pan, i baš me zanimalo
koliko je zastarjela. Da bi spasila život Tinkera Bella, mlada je publika morala uzviknuti
"Da!" na pitanje vjeruje li u vile. To "Da!" je bilo dosta slabašno, i vidio sam kako
blagonakloni roditelji odlučno gurkaju svoje potomstvo kako bi ga potaknuli da bar nešto
uzvikne. Petar Pan je predstava za odrasle; djeca žele odrasli, a za izgubljenom zemljom
djetinjstva u pravilu čeznu njihovi neutaženi roditelji.
Nedavno smo gledali film o čovjeku koji je prodao dušu ñavlu. Djeca su se
jednoglasno složila kako je ñavao jako nalikovao meni. Dječaci koje su učili daje seksualni
grijeh grijeh protiv Duha Svetog uvijek u meni vide ñavla. A kada im kažem kako u tijelu
nema ničeg grješnog, smatraju me vragom koji ih iskušava. Za neurotičnu djecu ja sam i bog i
vrag. Prije mnogo godina neki se dječarac čak latio čekića kako bi ñavlu stao na kraj. Ne
znate vi koliko je pomaganje neurotičarima opasan posao.
Sjećam se da me, kao dijete, jako plašila biblijska priča o djeci koju su pojeli
medvjedi, a svejedno nitko ne zagovara cenzuru Biblije. U vrijeme moje mladosti mnoga su
djeca čitala Bibliju tražeći "nepristojne" odlomke. Kao mali dječak, sve sam ih znao napamet,
i poglavlje i stih.
Čini se daje dječji um čišći od uma odrasle osobe. Dječak može pročitati Toma Jonesa
i posve previdjeti "nepristojne" odlomke. Ako dijete oslobodimo neznanja u vezi sa seksom,
ni jedna knjiga vise neće biti "opasna". Izričito sam protiv cenzuriranja knjiga za bilo koju
dob.
Jednom je nova učenica, četrnaestogodišnjakinja, iz mog ormara s knjigama uzela A
Young Girl's Diary. Vidio sam je kako čita i smijulji se. Nakon šest mjeseci pročitala je
knjigu po drugi put i rekla mi da je prilično dosadna. Ono što je u neznanju smatrala
"paprenim" štivom, znanje je pretvorilo u sasvim običan tekst.
Otkako je Freud otkrio pozitivnu seksualnost kod male djece, načini njezina očitovanja
nisu dovoljno istraženi. Doduše, postoje knjige o seksualnosti ali, koliko ja znam, još nitko
nije napisao knjigu o samoreguliranoj djeci.
Izraz samoregulacija prvi put sam čuo od svog prijatelja Wilhelma Reicha. Ako ga i
nije sam izmislio, zasigurno ga je najbolje razumio i najviše je koristio odgovarajuću metodu.
Homer Lane je govorio o samoodreñenju, a dragi su, pak, opisivali samoupravljanje; sve se to
razlikuje od samoregulacije, jer se više odnosi na djecu koja sama sobom upravljaju u okviru
zajednice, nego na samoodreñenje pojedinog djeteta.
Samoregulacija podrazumijeva vjera u ljudsku prirodu, vjeru da istočni grijeh ne
postoji niti je ikada postojao. Samoregulacija označava pravo djetešca na život u slobodi, bez
vanjskog autoriteta. To znači da djetešce jede kada je gladno, stječe higijenske navike tek
kada to poželi, na njega se ne viče niti ga se lupa po stražnjici i neprestano mu se pružaju
ljubav i zaštita. Naravno, samoregulacija je, kao i svaka teoretska zamisao, opasna ako se ne
udruži sa zdravim razumom.
Kada je netko zadužen za brigu o maloj djeci, samo će budala dopustiti da spavaće
sobe nemaju rešetke na prozorima ili da kamin u dječjoj sobi ne bude ograñen. Ali koliko

samo često mladi, gorljivi pristaše samoregulacijc posjećuju školu i iščuñavaju se nad našim
ograničavanjem slobode kada vide da otrove u laboratoriju držimo pod ključem ili da zabra-
njujemo igranje na protupožarnim ljestvama. Cjelokupni je slobodarski pokret izložen
pogrdama i prijeziru zbog toga što toliki zagovaratelji slobode imaju glavu u oblacima.
Samoregulacija upućuje na ponašanje koje izvire iz vlastitog bića, a ne zbog neke
vanjske prinude. Da biste samoregulirali dijete, ne trebate biti posebno obrazovani ili
kultivirani. Pada mi na um Mary, danas već vrlo stara žena. Ona živi u jednom selu u
Škotskoj. Mary je bila čudesno mirna i spokojna; nikad se nije uzrujavala oko sitnica, nikad
nije bjesnila; instinktivno je podržavala svoje dječake i djevojčice, a oni su znali da je na
njihovoj strani ma što učinili. Bila je prava majka; udobna, topla kvočka okružena svojim
pilićima; imala je priroñen dar za pružanje ljubavi u kojoj nije bilo posesivnosti. Moram
priznati da smo, kao mali dječaci, iskorištavali Maryinu naklonost navaljujući na "repete".
Bila je to, dakle, jednostavna žena, koja nikad nije čula ni za samoregulaciju ni za
psihologiju. A ipak je, prije skoro sedamdeset godina, ovu prvu provodila u praksi. Često sam
viñao seljanke poput Mary, koje su se prema svojim obiteljima odnosile slijedeći vlastite
osjećaje, a ne neka utvrñena pravila o podizanju djece. Doduše, te su žene imale bolje uvjete
od londonskih majki. Djeca su mnogo vremena provodila vani, a u kući nije bilo skupih
ureñaja koje bi trebalo zaštititi od dječje radoznalosti. Djeca zapravo uopće ne bi trebala bo-
raviti u kuhinji ili dnevnom boravku. Trebala bi imati svoj vlastiti prostor koji bi,
pretpostavljam, trebao sagraditi seoski kovač. Seoski je dom vjerojatno idealan za
samoregulaciju.
Ali moramo se suočiti s činjenicama, a jedna od njih je da takav prostor jednostavno
nemamo. No ako majka održava zbiljski kontakt sa svoj im potomstvom i ako je se ono ne
boji, može sasvim jasno reći "ne" bez ikakvih negativnih posljedica. Roditelji najprije moraju
regulirati sami sebe. Odbacite sve konvencionalne predodžbe o čistoći, neurednosti, dječjoj
galami, psovanju, seksualnoj igri, nesvjesnom uništavanju igračaka... zdravo bi dijete zapravo
mnoge igračke trebalo svjesno uništiti.
Od svih igračaka koje je imala, mojoj se kćerki Zoe nešto duže sviñala samo jedna:
Anka Popišanka, "samomokreća" lutka koju sam joj kupio kada je imala godinu i pol.
Dosjetka s mokrenjem nije ju nimalo zainteresirala; možda zato stoje bila riječ o čistunskom
"lažnjaku", jer su "rupicu za pi-pi" stavili na lutkina križa. Jednog jutra, kada je već imala
četiri i pol godine, Zoe je napokon izjavila: "Dosta mije Anke Popišanke. Hoću je nekome
dati."
Jednom je nas bivši ñak poklonio Zoe krasnu lutku koja hoda i govori. Bila je to
očigledno skupa igračka. Negdje u isto vrijeme neki je novi ñak darovao Zoe malog, jeftinog
zeku. S velikom se skupom lutkom igrala pola sata, a s malim se jeftinim zekom zabavljala
tjednima. U stvari, svake ga je večeri nosila sa sobom u krevet.
Prije nekoliko godina starijoj sam djeci dao da ispune upitnik: "Kada se najviše
naljutiš na svojeg mlañeg brata ili sestru?" Skoro svi su dali isti odgovor: "Kad mi potrga
igračku."
Djetetu nikad ne bi trebalo pokazati kako igračka radi. Dapače, djetetu ni na koji način
ne bi trebalo pomagati - dok ne bude moglo, ili ako zaista ne može samo riješiti problem:
Nemojte davati svojoj djeci sve što traže. Možda dok ovo govorim, nisam baš
objektivan, jer nam je otac koji mi duguje poveliku svotu, upravo poslao svog sina skupa s
novim "super-trkaćim" biciklom, a to mi se baš ne sviña. Općenito govoreći, djeca danas
dobivaju i previše stvari, toliko da poklone više nimalo ne cijene... Sinoć sam se, bježeći od
kiše, spotaknuo o "super" bicikl.
Kada je Zoe bila mala, zacrtao sam si pravilo da joj ne donesem poklon baš svaki put
kada odem u London, pa slijedom toga nije ništa ni očekivala. S druge strane, nemojte biti
škrti prema svojoj djeci; vi ste jedini na koga se ona mogu osloniti.

Roditelji koji pretjeruju s poklonima, obično svoju djecu ne vole dovoljno, pa to
moraju nadoknaditi izvanjskim znacima roditeljske ljubavi i obasipaju djecu mnoštvom
skupih poklona. Jedan od likova Barrieve drame Dear Brutus kaže svojoj ljubavnici kako
svaki put kada je dobra prema njemu, on svojoj ženi kupi bundu.
Kao i obično, skrenuo sam s teme. Kažu da mi je to jedna od najšarmantnijih crta.
Pisac koji se drži teme je dosadan, a prečesto i tup.
Vratimo se igri. Ako prihvatimo postavku daje djetinjstvo razigrano doba, upitajmo se
kako mi odrasli, općenito gledano, reagiramo na tu činjenicu? Ignoriramo je. Potpuno je
zaboravljamo - jer igru smatramo gubljenjem vremena. I zato gradimo velike gradske škole s
puno prostorija i skupom opremom za podučavanje; ali u velikoj većini slučajeva instinktu za
igru ostavljamo tek mali (betonski) prostor.
Djeca vole glazbu i blato; topću po stubama, viču poput divljaka i uopće nisu svjesna
namještaja. Kada igraju "lovice", pregazit će i najdragocjeniju vazu ako im se nañe na putu, a
da je i ne primijete.
Ima nečeg u tvrdnji da su sva zla civilizacije prouzročena time što se nijedno dijete
nije do mile volje naigralo. Drugim riječima, svakoje dijete gurnuto u kalup "odraslosti"
mnogo prije nego stoje doseglo odgovarajuću dob i zrelost.
Odrasli imaju posve samovoljan stav spram igre. Mi stariji djetetu odreñujemo satnicu:
učenje od devet do dvanaest, pa sat stanke za ručak, pa opet nastava do tri. Kada biste
slobodnom djetetu predložili da napravi satnicu, skoro bi sigurno najveći dio vremena
namijenilo igri, a tek mali dio dana nastavi.
U pozadini netrpeljivosti koju odrasli osjećaju prema igri, zapravo je strah. Stotinama
sam puta čuo tjeskobno pitanje: "Ali ako se moj mali bude igrao po cijeli dan, kako će išta
naučiti, kako će položiti ispite?" Malo tko je spreman prihvatiti moj odgovor: "Ako se vaše
dijele naigra do mile volje, moći će položiti prijemne ispite za fakultet nakon dvije godine
intenzivnog učenja, umjesto da provede uobičajenih pet, šest ili sedam godina u nekoj školi
koja igru kao važan činilac u životu posve zanemaruje."
Ali uvijek moram dodati i ovo: ''Ako, naravno, uopće bude htjelo položiti te ispite."
Vaš bi sin mogao htjeti postati baletan ili strojarski tehničar, a vaša kćer modni kreator ili
stolar.
Da, roditelji uskraćuju djetetu pravo na igru iz straha za njegovu budućnost. Meñutim,
problem je još složeniji. U pozadini neodobravanja igre krije se maglovita moralna
predodžba, sugestija kako biti dijete i nije tako dobra stvar. To najjasnije pokazuje tipično
predbacivanje mladim odraslim osobama: "Ne budi dijete."
Roditelji koji su zaboravili porive iz vlastitog djetinjstva i koji se više ne znaju ni
igrati ni maštati, nisu dobri roditelji. Kada dijete izgubi sposobnost za igru, ono je fizički
mrtvo i opasno za svako dijete koje s njim doñe u dodir. Vrlo je zanimljivo, ali i iznimno
teško, procijeniti štetu koju su pretrpjela djeca kojima nije bilo dopušteno igrati se koliko su
htjela.
U Summerhillu se neka djeca igraju po cijeli dan, osobito za sunčanog vremena; a dok
se igraju, uglavnom su i vrlo bučna. U većini se škola galama, baš kao i igra, obuzdava. Jedan
od naših bivših ñaka, koji se upisao na škotsko sveučilište, rekao mi je: "Studenti dižu strašnu
galamu u predavaonicama, i to stvarno zna biti zamorno, jer smo mi u Summerhillu prošli tu
fazu kada smo imali deset godina."
Sjećam se odlomka iz sjajnog romana The House with the Green Shulters kada
studenti edinburškog sveučilišta nogama "sviraju" "Tijelo Johna Browna", prekidajući i
zadirkujući slabog predavača. Galama i igra su nerazdvojni suputnici, ali najbolje je kada se
"druže" izmeñu sedme i četrnaeste godine života.

Rad i iskrenost
Nekad smo u Summerhillu imali zakon prema kojem su svako dijete starije od
dvanaest godina i svaki član osoblja morali svaki tjedan odraditi dva sata rada na školskom
imanju. Plaća je bila simbolična: šest penija na sat. Globa za one koji nisu radili iznosila je
šiling, i nekolicina je bila zadovoljna takvim rješenjem, uključujući i učitelje. A od onih koji
su radili, većina je stalno gledala na sat. Rad nije sadržavao komponentu igre i zato je svima
bio dosadan. Zakon je ponovo stavljen na dnevni red i djeca su ga skoro jednoglasno ukinula.
Kada smo došli u Leiston, u prvo nanije vrijeme u Summerhillu bila potrebna
ambulanta. Odlučili smo je sami sagraditi - pravu zgradu od cigle i cementa. I premda nitko
od nas nije imao nikakvog zidarskog iskustva, bacili smo se na posao. Nekoliko ñaka
pomoglo je kod kopanja temelja i srušilo neke stare zidove kako bi došli do cigala. Ali djeca
su zahtijevala plaću. Odbili smo njihov zahtjev, pa su na posljetku ambulantu sagradili učitelji
i posjetitelji. Posao je za djecu jednostavno bio previše dosadan, a potreba za lječilištem za
njihove je mlade umove bila previše maglovita. U tome nisu imala nikakvog vlastitog
interesa. Ali nešto kasnije, kada su poželjela imati spremište za bicikle, sagradila su ga sama,
bez ikakve pomoći osoblja.
Pišem o djeci kakva stvarno jesu, a ne kakva mi odrasli mislimo da bi trebala biti.
Njihov osjećaj za zajednicu - osjećaj društvene odgovornosti - u potpunosti se razvije tek u
osamnaestoj godini ili još kasnije. Djeca su zaokupljena stvarima od neposrednog interesa i za
njih budućnost ne postoji.
Nikada u životu nisam vidio lijeno dijete. Ono što se naziva lijenošću, zapravo je ili
nedostatak interesa ili zdravstveni problem. Zdravo dijele ne može biti besposleno: ono po
cijeli dan mora nešto raditi. Poznavao šum vrlo zdravog momka kojega su smatrali lijenim.
Matematika ga nije zanimala, ali ju je prema nastavnom programu morao učiti. Naravno, on
za tim nije osjećao nikakvu želju, pa je njegov učitelj mislio kako je lijen.
Nedavno sam pročitao da parovi koji na večernjim izlascima otplešu svaki ples jedva
ili uopće ne osjećaju umor, jer uživaju tijekom cijele večeri - naravno, ako se noge slože s tim.
Tako je i s djetetom. Dječak kojega smatraju lijenim, često će na nekoj nogometnoj utakmici
pretrčati kilometre.
Od djece koja su došla u Summerhill prije svoje dvanaeste godine, nijedno nije bilo
lijeno. Po mom mišljenju, ljenčina je ili psihički bolestan ili ga uopće ne zanimaju stvari koje
odrasli misle da bi trebao raditi. Iz strogih su nam škola u Summerhill poslali mnoge "lijene"
dječake. Takvi dječaci ostaju "lijeni" dosta dugo; točnije sve dok se ne oporave od
dotadašnjeg obrazovanja. Pred njih ne postavljam zadatke koji su im mrski, jer za to nisu
spremni. Poput vas i mene, kasnije će morati raditi mnoge stvari koje im neće biti po volji; ali
ako mu damo slobodu da sada proživi svoje razdoblje igre, kasnije će se moći suočiti s bilo
kakvim teškoćama.
Uostalom, ako je vaša životna filozofija valjana, posao koji će vas zapasti i nije
najvažnija stvar na svijetu. Jedan od naših bivših ñaka postao je autobusni kondukter i bilo mu
je jako teško kada je morao otići s posla zbog lošeg zdravija. Govorio je kako je uživao u
kontaktu s tolikim brojem ljudi. Drugi je, pak, bivši ñak postao zidar i uživa u svom poslu.
Neki naši bivši ñaci postali su zemljoradnici; istinabog, sami su svoji gazde, ali na svojim
imanjima rade mnoge teške poslove.
Stalno nam pristižu vrlo povoljna izvješća o revnosti kojom naši bivši ñaci obavljaju
odgovorne poslove, razlog je ovaj: ti su dječaci i djevojčice u Summerhillu iživjeli svoje
egocentrično razdoblje maštanja. Kao mlade odrasle osobe, sposobni su suočiti se sa
životnom realnosti bez podsvjesne čežnje za djetinjom igrom.

Premda su u stanju satima podmazivati motore, prati automobile ili sklapati
radioureñaje, te iste dječake ne mogu nikako pridobiti da mi pomognu saditi krumpire ili
plijeviti luk. Dugo mi je trebalo da shvatim tu pojavu. Istinu sam prvi put naslutio dok sam
prekopavao bratov vrt u Škotskoj. Pritom baš i nisam uživao, i odjednom sam shvatio kako je
problem u tome što radim u vrtu koji mi ne znači ništa. A dječacima, pak, moj vrt ne znači
ništa, dok im njihovi bicikli i radioureñaji znače jako puno. Istinski se altruizam primiče
sporim koracima i u sebi uvijek nosi faktor sebičnosti.
Mala djeca i tinejdžeri imaju posve različite stavove o radu. Summerhillski mališani
od tri do osam godina starosti radit će kao mravi na miješanju cementa, prevažanju pijeska ili
Čišćenju cigala; i to bez ikakve pomisli na nagradu. Oni se poistovjećuju s odraslima i njihov
je rad nalik mašti koja se ostvaruje u zbilji-
Meñutim, od osme ili devete pa do osamnaeste ili dvadesete godine u njima
jednostavno nema želje za obavljanjem dosadnog fizičkog rada. Tako je kod većine, premda,
naravno, ima i pojedinaca koji predano rade od ranog djetinjstva pa do kraja radnog vijeka.
Činjenica je dami odrasli jako često iskorištavamo djecu. "Marion, trkni do pošte i
ubaci mi ovo pismo." Svako dijete mrzi kada ga iskorištavaju. Prosječno dijete maglovito
poima da ga roditelji hrane i odijevaju, a da ono pritom ne mora uložiti nikakav napor. Osjeća
da je takva skrb njegovo prirodno pravo, ali s druge strane uviña kako se od njega očekuje i
kako ima obvezu obavljati mnoštvo tegobnih zadataka i mrskih kućnih poslova koje i sami
roditelji izbjegavaju.
U seoskoj sam školi za lijepog vremena izvodio ñake u vrt gdje smo svi nešto kopali i
sadili, i mislio sam da djeca vole vrtlarstvo. Nisam razumio daje za njih rad u vrtu ugodno
olakšanje nakon sjedenja i buljenja u ploču.
U Summerhillu imam veliki vrt, i u vrijeme čupanja korova bi mi skupina malih
dječaka i djevojčica bila od velike pomoći. Lako bih im mogao narediti da mi pomognu. Ali
ta djeca od osam, devet ili deset godina nisu razvila vlastito poimanje nužnosti čupanja
korova, i to ih uopće ne zanima.
Jednom sam prišao skupini mališana; "Hoće li mi koji od vas pomoći u čupanju
korova?" pitao sam. Svi su odbili.
Pitao sam ih zašto neće. Ovako su odgovorili: "To je živa dosada!" "Samo neka raste."
"Nemani vremena, rješavam križaljku." "Mrzim vrtlarstvo."
I meni je čupanje korova dosadno. I ja se volim prihvatiti križaljke. Moram biti fer
prema tim dječacima - zašto bi ih bilo briga za čupanje korova? Radi se o mom vrtu. U meni
se javlja ponos kada grašak nikne iz zemlje, i time se smanjuju moji troškovi za povrće.
Ukratko, vrt ima veze s mojim vlastitim interesima. Ne mogu djecu silom zainteresirati kada u
njima samima interesa u biti nema. Mogao bih ih jedino unajmiti i plaćati po satu rada. Onda
bi nam polazište bilo isto: mene bi zanimao vrt, a njih dodatna zarada.
Maud, četrnaestogodišnja djevojka, često mi pomaže u vrtu, premda tvrdi kako mrzi
vrtlarstvo. Ali zato ne mrzi mene. Čupa korov jer želi biti sa mnom. To trenutačno
zadovoljava njezin vlastiti interes.
Kada mi Derrick, koji takoñer mrzi čupanje korova, dragovoljno ponudi pomoć, znam
kako će me ponovo tražiti moj džepni nožić za kojim čezne. U cijeloj ga stvari samo to zani-
ma.
Nagrada bi uglavnom trebala biti subjektivna: vlastito zadovoljstvo obavljenim radom.
Čovjeku padaju na um razni neugodni poslovi: kopanje ugljena, navijanje matice br. 50 na
vijak br. 51, kopanje kanala, zbrajanje hrpa brojeva. Svijet je pun poslova koji sami po sebi ne
pobuñuju interes niti pružaju zadovoljstvo. Čini se da i škole prilagoñavamo toj životnoj
dosadi. Tjerajući studente da se zaokupljaju predmetima koji ih uopće ne zanimaju, zapravo ih
pripremamo za poslove u kojima neće uživati.

Ljudi mi stalno govore: "Ali kako će se vaša slobodna djeca prilagoditi mukotrpnom,
jednoličnom radu koji ih u životu čeka?" Moja je želja da ta slobodna djeca budu predvodnici
u njegovu ukidanju.
Još mi nešto leži na srcu: tjeranje djece da obavljaju naše poslove. Ako želimo da
dijete radi za nas, morali bismo mu platiti u skladu s njegovim sposobnostima. Nijedno mi
dijete ne želi nositi cigle samo zato što sam odlučio popraviti srušeni zid. Ali ako ponudim tri
penija po tačkama, neki bi mi dječak mogao dragovoljno pomoći jer sam pobudio njegov
vlastiti interes. Meñutim, ne sviña mi se pomisao da djetetov tjedni džeparac ovisi o
izvršavanju nekih kućnih poslova. Roditelji bi trebali davati ne tražeći ništa za uzvrat.
Čitao sam o školi u Americi koju su sagradili sami učenici. Nekad sam mislio da je to
idealno rješenje. Bio sam u krivu. Ako su djeca sama sagradila svoju školu, možete se kladiti
da je sa strane stajao neki autoritativni gospodin veselog i dobroćudnog držanja i poticao
djecu krepkim povicima. Kada takvog autoriteta nema, djeca jednostavno ne grade škole.
Moje je mišljenje da bi razborita civilizacija trebala osloboditi djecu obveze rada
barem do osamnaeste godine. Većina bi dječaka i djevojčica do tada već puno toga napravila,
ali bi im takav rad bio poput igre, a s roditeljskog bi stajališta bio ekonomski beskoristan.
Pomisao na golemi rad koji studenti moraju obaviti pripremajući se za ispite baca me u
depresiju. Čuo sam da je u Budimpešti prije Drugoga svjetskog rata skoro 50 posto studenata
doživljavalo psihički ili fizički slom nakon polaganja prijemnih ispita.
Izraelski učitelji pričali su mi o tamošnjim čudesnim zajednicama. Škola je, kažu, dio
zajednice čija je osnovna potreba naporan rad. Jedan mi je učitelj rekao kako desetogodišnja
djeca plaču ako im - za kaznu - zabrane prekopavanje vrta. Kada bi moje desetogodišnje
dijete plakalo zato što mu zabranjujem da kopa krumpire, pomislio bih kako je mentalno za-
ostalo. Djetinjstvo je razigrano doba; svaka zajednica koja zanemaruje tu istinu, ne odgaja
djecu kako valja. Smatram da izraelska metoda žrtvuje mladost za volju ekonomskih potreba.
Možda je to nužno; ali taj se sustav ne bih usudio nazvati idealom života u zajednici.
Moramo dopustiti djeci da budu sebična, ne siliti ih na davanje i pružiti im slobodu da
slijede vlastite djetinje interese dok god djetinjstvo traje. Kada doñe do sukoba izmeñu
djetetovih pojedinačnih i društvenih interesa, pojedinačni bi interesi trebali doći na prvo
mjesto. Cjelokupna se ideja Summerhilla svodi na puštanje na slobodu: dopuštanje djetetu da
iživi svoje prirodne interese.
Škola bi od dječjeg života trebala napraviti igru. Time ne mislim da bi dijete trebalo
držati pod staklenim zvonom. Uklanjanje svih teškoća kobno je za dječji karakter. Ali sam ih
život nudi u tolikoj mjeri da su umjetno stvorene teškoće s kojima suočavamo djecu posve
nepotrebne.
Vjerujem kako je autoritativno nametanje bilo čega pogrešno. Dijete nikad ne bi
trebalo nešto raditi dok se u njemu ne razvije mišljenje - njegovo vlastito mišljenje - da to i
treba raditi. Vanjska je prinuda prokletstvo čovječanstva, bilo daje čini Papa, država, učitelj ili
roditelj. Sve je to fašizam.
Većini je ljudi prijeko potreban nekakav bog; kako bi i moglo biti drugačije kada u
domovima vladaju drveni bogovi oba spola, bogovi koji zahtijevaju savršenu istinu i moralno
ponašanje? Biti slobodan znači raditi što želiš ne zadirući u slobodu drugih. Iz toga proizlazi
samodisciplina.
Doista je iznenañujuće da, kraj milijuna ljudi koji su odgojeni u mržnji i strahu od
seksa, opća neuroza nije još izraženija. Po meni je to dokaz kako je ljudska priroda obdarena
uroñenom sposobnošću konačnog nadvladavanja svih zala koja joj se nanose. Polako se
krećemo k slobodi, u seksualnom i svakom drugom smislu. Kada sam bio dječak, žene su se
kupale u čarapama i dugini haljinama, a danas slobodno pokazuju noge i tijela. Djeca svakim
naraštajem dobivaju sve više slobode. Danas će samo poneki luñak umočiti bebin palac u ljutu
papriku kako bi ga prestala cuclati. Rijetke su zemlje gdje u školama još uvijek tuku djecu.

U ljudima ima puno iskrene ljubavi, i čvrsto sam uvjeren da će novi naraštaji, koje
nisu iskvarili u djetinjstvu, živjeti u miru i slozi - ako, naravno, današnji "mrzitelji" ne unište
svijet prije nego što novi naraštaji stignu preuzeti kormilo.
Bitka je neravnopravna, jer "mrzitelji" nadziru obrazovanje, vjeru, zakone, vojske i
otužne zatvore. Tek nekolicina prosvjetnih djelatnika nastoji omogućiti slobodan rast onoga
što je dobro u svakom djetetu. Golemu većinu djece modeliraju ljudi protuživotnih stavova
pomoću svojeg mrskog sustava kažnjavanja.
U nekim se ženskim samostanima djevojke još uvijek moraju pokrivati dok se kupaju
kako ne bi mogle vidjeti vlastita tijela. Dječacima roditelji ili učitelji tu i tamo još uvijek go-
vore kako je masturbacija grijeh koji vodi u ludilo. Skoro svaki put kada odem u mjesto ili
veliki grad. vidim kako se neko trogodišnje dijete spotakne i padne, a potom se iznutra
smrznem kada ga majka zbog toga mlati po stražnjici. Kada putujem vlakom, često čujem
majke kako govore ovakve stvari: "Willie, ako još jednom izañeš u hodnik, kondukter će te
uhititi." Većinu djece odgajaju na spletu laži i ignorantskih zabrana. U tijeku je trka izmeñu
ljudi koji vjeruju u mrtvilo i ljudi koji vjeruju u život.
Sjećam se kada je neka majka izvela u vrt svog trogodišnjeg sina. Bio je besprijekorno
odjeven. Kada se počeo igrati sa zemljom, malo je zamrljao odjeću. Mamica je istrčala, plju-
snula ga i uvela unutra, a kasnije ga je opet poslala van, uplakanog, u čistoj odjeći. U roku od
deset minuta ponovo se zamrljao, i cijela se priča još jednom ponovila. Htio sam reći toj ženi
kako će je sin mrziti cijeli život; kako će, što je još gore, mrziti sam život. No shvatio sam da
ne bih mogao doprijeti do nje ma što rekao.
Čovjekova je tragedija što se njegov karakter može modelirati, baš kao i pseći. S
mačkama nije lako. Kod psa možete izazvati grižnju savjesti, ali ne i kod mačke. A ipak
mnogi ljudi više vole pse, jer njihova poslušnost i laskavo mahanje repom pružaju očigledniji
dokaz gospodareve nadmoći i dostojanstva.
Uvriježena je pretpostavka kako se dobre navike koje nam nisu utuvili u ranome
djetinjstvu, u nama više ne mogu razviti kasnije u životu. Na toj smo pretpostavci odgojeni i
slijepo je prihvaćamo, i to iz jednostavnog razloga što je još nitko nije doveo u pitanje. Pa
evo, ja je poričem.
Djetetu je sloboda nužno potrebna, jer samo u slobodi može rasti na vlastiti, prirodan
način - onako kako treba rasti. U novim ñacima koji nam dolaze iz drugih škola, jasno se vide
rezultati prisile i sputavanja. U njima je nagomilana neiskrenost, popraćena lažnom
pristojnošću i izvještačenim ponašanjem.
Njihova je reakcija na slobodu brza i zamorna. Prvih tjedan ili dva otvaraju vrata
učiteljima, oslovljavaju me s "gospodine" i pucaju od čistoće. Gledaju me s "poštovanjem" u
kojem je lako prepoznati strah. Nakon nekoliko tjedana slobode pokazuju svoje pravo lice.
Postaju drski, neodgojeni i prljavi. Čine sve ono Što su im ranije zabranjivali: psuju, puše,
razbijaju stvari. A sve to vrijeme oči i glas im odišu pristojnošću i neiskrenošću.
Da bi se oslobodili neiskrenosti, potrebno im je najmanje šest mjeseci. Nakon toga
gube i poslušnost spram onoga što su smatrali autoritetom. U roku od godinu dana u njima će
procvasti prirodni, zdravi klinci koji kažu ono što misle bez usplahirenosti ili mržnje. Ako
djetetu sloboda bude pružena dok je dovoljno mlado, neće morati proći kroz tu fazu neiskre-
nosti i glume. U Summerhillu najviše upada u oči upravo apsolutna iskrenost meñu ñacima.
Problem iskrenosti u životu i prema životu od goleme je važnosti. Zapravo, ništa nije
važnije od toga. Ako ste iskreni, sve će vam se drugo pridodati. U glumi, primjerice, svatko
uviña vrijednost iskrenosti. Od političara koje smo izabrali, očekujemo da budu iskreni (koliki
je samo optimizam čovječanstva), kao i od sudaca i odvjetnika, učitelja i liječnika. A ipak
djecu odgajamo tako da se ne usuñuju biti iskrena.
Mi smo počeli ostavljati djecu na mira kako bismo utvrdili kakva su. To je jedini način
kako postupati s djecom. Ako žele pridonijeti dječjem znanju i, što je još važnije, dječjoj

sreći, pionirske će škole ubuduće morati slijediti taj put. Otkriće da se dijete raña kao iskreno
stvorenje, vjerojatno je najveće do kojeg smo u Summerhillu ikada došli.
Problematična djeca
Mnogi psiholozi vjeruju kako se dijete ne rada ni dobro ni loše, nego u sebi sadrži
sklonost k oba nasuprotna pola. Sa svoje strane, vjerujem da u djetetu nema ni zločinačkog in-
stinkta ni bilo kakve prirodne sklonosti zlu. U djetetu se zločinstvo javlja kao izopačeni oblik
ljubavi.
Jednom se neki moj ñak, devetogodišnjak, igrao i sve vrijeme za sebe tiho pjevušio:
"Tra-la-la, želim ubit' mamu." Činio je to potpuno nesvjesno, jer je istodobno izrañivao čamac
i to je zaokupljalo sav njegov svjesni interes. Stvar je u tome što njegova majka živi svoj život
i rijetko ga viña. Ne voli ga, a on to nesvjesno zna.
Ali taj dječak (inače izrazito dražesno dijete) ne nosi zločinačke misli u sebi od
roñenja. Ne, riječ je o staroj priči: ako ne mogu doći do ljubavi, mogu do mržnje. U korijenu
svakog slučaja dječjeg zločinstva nalazi se nedostatak ljubavi.
Zločin je očevidno način izražavanja mržnje. Proučavanje dječjeg zločinstva svodi se
na proučavanje uzroka pojave mržnje u djetetu. Stvar je u povredi ega.
Ne možemo pobjeći od činjenice daje dijete u prvome redu egoist. Nitko dragi nije
važan. Kada je ego zadovoljen, pokazuje se ono što nazivamo dobrotom; kada je, pak,
izgladnio, javlja se zločinstvo. Zločinac se sveti društvu zbog toga što nije cijenilo njegov ego
pružajući mu ljubav.
Mladi gangsteri diljem svijeta tragaju za srećom, i usudio bih se ustvrditi kako je
temelj ni uzrok njihove protudruštvenosti činjenica da su u školi i kod kuće bili nesretni.
Sreću koju su trebali proživjeti u djetinjstvu, odmijenila je patvorena sreća razbijanja, kraña i
premlaćivanja ljudi. Ono stoje trebalo biti radost, zbog frustracije se pretvorilo u mržnju.
Uvjeren sam da je pravi lijek za maloljetnu delinkvenciju pružanje sreće u ranoj dobi, i
krajnje je vrijeme da se svi ti dobri ljudi koji pokušavaju izaći na kraj s mladenačkim
zločinstvom, usredotoče na početak, na pogrešno polazište puno straha i kažnjavanja i, iznad
svega, nedostatka ljubavi u djetinjstvu. A to nije teorija, jer smo u prvim danima u
Summerhillu imali velik broj problematične djece i skoro su sva otišla u svijet kao ispravni
ljudi. Razlog je jednostavan; pružili smo im ljubav, i sloboda ih je usrećila.
Mržnja i kazne nikada nisu ništa izliječile; samo ljubav ima iscjeliteljsku moć- Homer
Lane je to dokazao prije pedeset godina. Summerhill nikad nije bio škola za "crne ovce", ali
smo na početku dobivali ñake izbačene iz uobičajenih Škola. Prije trideset pet godina imali
smo znatan broj kradljivaca, lažaca i uništavača. Od onih koji su kod nas proveli barem tri
godine, znam samo za jednog koji je završio u zatvoru. Za vrijeme rata su ga osudili zbog
trgovanja švercanim benzinom. Na žalost, njegova je garaža od škole bila udaljena skoro tri
stotine kilometara: dobro bi mi bio došao u onoj nestašici.
U to sam vrijeme, dakle, imao puno problematične djece. O tome sam već pisao, ali
nije zgorega ponoviti: mislio sam kako sam ih izliječio analizom, ali ozdravili su i oni koji su
odbijali prisustvovati seansama, pa sam zaključio kako ih nije izliječila psihologija, nego
sloboda da budu ono što jesu.
Kada bi se ljudi rañali sa zločinačkim instinktom, domovi srednje klase dali bi isti broj
zločinaca kao i siromašni domovi. Ali dobrostojeći ljudi imaju više prigoda za izražavanje
svojeg ega. Zadovoljstva koja se mogu kupiti novcem, profinjeno okruženje, kultura, ponos
zbog podrijetla - sve to pothranjuje ego. U siromašnih je ljudi ego izgladnio.
Dječak je roñen u siromašnoj četvrti. U njegovu domu nema kulture, knjiga, ni
ozbiljnog razgovora. Roditelji su mu neuki, pa ga mlate i viču na njega: pohaña školu gdje

stroga disciplina i dosadni predmeti sputavaju njegovu pravu prirodu. Njegov je prostor za
igru ulica, predodžbe o seksu pornografske i prijave, a na televiziji vidi ljude koji plivaju u
novcu, automobilima i svim vrstama raskoši. Kao adolescent pridružuje se bandi čiji je cilj na
brzinu se obogatiti, i to pod svaku cijenu. Kako izliječiti dječaka s takvim zaleñem?
Homer Lane je jednom za svagda dokazao kako sloboda može izliječiti problematično
dijete, ali malo je ljudi poput njega. Umro je prije više od četrdeset godina, a ipak ne znam ni
zajedno službeno tijelo koje se bavi delinkventima, a koje se okoristilo njegovim iskustvom.
Još uvijek se ustrajava na liječenju autoritetom, a prečesto i strahom. Jedini, strašni ishod jest
stalni porast zločinstva u mladih.
Kako ih nikad nisam imao prilike vidjeti, ne mogu donijeti objektivan sud o
maloljetničkim popravnim domovima i školama. Neki bi mogli biti vrlo dobri, ali sudeći
prema onom što se o tome može pročitati, njihove metode djecu pretvaraju u varalice:
nametnuta disciplina, naporan rad, bespogovorna poslušnost, nedostatak slobodnog vremena.
Kazne ne mogu izliječiti ono što je bolesno u pojedincu ili društvu.
Lane je pokupio "opake" momke i djevojke s londonskih sudova - protudruštvene,
krute mlade osobe koje su se dičile svojom reputacijom nasilnika, kradljivaca i gangstera. Ti
su "nepopravljivi slučajevi" zatim došli u njegovo popravilište zvano Mali Commonwealth,
zajednicu koju je krasilo samoupravljanje i odobravanje puno ljubavi. Pravi lijek za te malo-
ljetne delinkvente bila je ljubav - autoritet koji je stao na stranu djeteta. Postupno su se
pretvarali u poštene, ispravne grañane, i mnoge sam od njih smatrao svojim prijateljima.
Lane je imao genijalan dar za razumijevanje i postupanje s delinkventnom djecom.
Uspješno ih je liječio jer je neprestano zračio ljubavlju i razumijevanjem. U svakom je
delinkventnom činu tražio skriveni motiv, jer je bio uvjeren kako se iza svakog zločina krije
želja koja je izvorno bila dobra. Otkrio je da nema nikakve koristi od pričanja s djecom i da se
broje samo djela. Držao je da djetetu treba dopustiti iživljavanje svojih žudnji kako bi se
oslobodilo društveno neprihvatljivih karakternih crta.
Kada je Jabez, jedan od njegovih štićenika, izrazio žarku želju porazbijati šalice i
tanjure na kuhinjskom stolu, Lane mu je pružio željezni žarač i rekao: "Samo naprijed." Jabez
je utažio želju, a već sutradan prišao je Laneu i ponudio se za neki odgovorniji i bolje plaćen
posao od onog koji je dotad obavljao. Lane gaje upitao zašto to želi. "Hoću platit za one šalice
i tanjure", odgovorio je Jabez. Lane je to ovako objasnio: čin lomljenja šalica naprasno je
raspršio niz Jabezovih unutarnjih kočnica i sukoba. Prvi ga je put u životu neki autoritet
ohrabio u želji da nešto razbije i riješi se bijesa, i to je na njega moralo imati blagotvoran
emocionalni utjecaj.
Delinkventi u Malom Commonwealthu Homera Lanea bili su redom iz najgorih
gradskih četvrti, ali nisam čuo da se ijedan vratio gangsterskom životu. Laneovu metodu
nazivam metodom ljubavi, a metodu oštrog kažnjavanja delinkvenata metodom mržnje. Kako
mržnja nikada nikoga ni od čega nije izliječila, moj je zaključak da metoda nemilosrdnog
kažnjavanja ni najmanje ne može pomoći mladoj osobi kod uklapanja u društvo.
Ali isto tako dobro znam da bih, da sam sudac i da moram riješiti problem nekog
neukrotivog, prkosnog delinkventa, vjerojatno i sam bio u nedoumici što učiniti. Jer danas u
Engleskoj, koliko znam, ne postoji popravilište poput Malog Commonwealtha gdje bih ga
mogao poslati. Po mom mišljenju, to je sramota. Lane je umro 1925., a naši autoriteti i
stručnjaci od tog izvanrednog čovjeka nisu ništa naučili.
Doduše, posljednjih su godina naši vrli socijalni radnici koji nadziru maloljetne
prijestupnike pokazali iskrenu želju za razumijevanjem tih mladih ljudi. I psihijatri su, unatoč
žučnom neprijeteljstvu od strane priznate struke, uložili veliki napor kako bi podučili javnost
da delinkvencija nije zlo, nego odreñeni oblik bolesti kojoj treba pristupiti sa suosjećanjem i
razumijevanjem. Čini se da će na vagi pretegnuli ljubav, a ne mržnja; razumijevanje, a ne

zadrto moralno zgražanje. Proces promijene je spor, ali i mala promjena donekle suzbija
zarazu, a s vremenom će se proces jamačno ubrzati.
Koliko znam, nikada nije dokazano kako je čovjeka moguće učiniti dobrim pomoću
nasilja, okrutnosti ili mržnje. U svojoj sam dugoj karijeri imao posla s velikim brojem pro-
blematične djece, od kojih su mnoga bila delinkventi. Vidio sam kako su takva djeca nesretna
i puna mržnje, osjećaja inferiornosti i emocionalne zbunjenosti. Prema meni su se držala
nabusito i bez poštovanja jer sam učitelj, zamjena za oca, neprijatelj. Bio sam meta njihove
napete mržnje i sumnjičavosti, i naučio sam živjeti s tim. Ali ovdje u Summerhillu ti su poten-
cijalni delinkventi upravljali sami sobom u samoupravnoj zajednici; mogli su slobodno učiti i
slobodno se igrati.
Prije nego je psihologija otkrila važnost nesvjesnoga, dijete je smatrano razumnim
bićem koje ima sposobnost htjeti činiti dobro ili zlo. Pretpostavljalo se kako je dječji um "pra-
zan komad papira" na koji je neki savjestan učitelj jednostavno trebao ispisati tekst. Danas
nam je jasno da u djetetu nema ničeg statičnog; ono je cijelo u dinamičkim porivima, i svoje
želje nastoji izraziti djelima. Po naravi je zaokupljeno samim sobom, i uvijek nastoji okušati
svoju sposobnost, svoju moć.
Ako je točno da u svemu ima seksa, onda je u svemu prisutan i nagon za moći. Kada je
djetetova želja osujećena, ono mrzi. Kada bih trogodišnjem dječaku oduzeo igračku, on bi me,
da može, na licu mjesta ubio.
Jednom sam sjedio s Billyjem, zavaljen u svoju crnonarančastu ležaljku. Billy me,
naravno, drži zamjenom za oca.
"Ispričaj mi neku priču", rekao je.
"Ispričaj ti meni", odgovorih.
Ne, ustrajao je, ne može on meni pričati priču; ja je moram ispričati njemu.
"Ispričat ćemo priču zajedno", rekao sam. "Kada ja zastanem, ti uskoči, može? Fino.
Bio jednom..."
Billy je pogledao u moju prugastu ležaljku. "Tigar", rekao je, a ja sam znao daje
prugasta životinja moja malenkost.
"... koji se sakrio uz cestu u blizini škole. Jednog dana, cestom je hodao dječak po
imenu..."
"Donald", reče Billy. Donald je njegov kompa.
"Odjednom, tigar je iskočio i..."
"Pojeo ga", Billy će spremno.
"Tada je Derrick rekao: 'Pokazat ću ja tom tigru koji mi je proždro brata.' Zgrabio je
svoj revolver i krenuo niz cestu. Uto je tigar iskočio i..."
"Pojeo ga", reče Billy razdragano.
"A onda se razbjesnio Neill. 'Ne može to tako. Taj će mi tigar pojesti cijelu školu',
rekao je, zgrabio svoja dva revolvera i izašao na cestu. A tigar je iskočio i..."
"Pojeo ga, naravno."
"Ali tada je Billy rekao da tako dalje ne ide. Zgrabio je svoja dva revolvera, mač, nož i
strojnicu i krenuo niz cestu. Uto je tigar iskočio i..."
"Billy gaje ubio", reče Billy skromno.
"Sjajno!" uzviknuo sam. "Billy je ubio tigra. Dovukao ga je do vrata, ušao i sazvao
izvanrednu sjednicu. Jedan od Članova osoblja je rekao: 'Budući da je Neilla pojeo tigar,
potreban nam je novi ravnatelj. Predlažem da to bude ..."
Billy je spustio pogled i nije rekao ni riječi.
"Predlažem da to bude ..."
"Dobro znaš da su izabrali mene", rekao je zlovoljno.
"I tako je Billy postao ravnateljem škole Summerhill. I, što misliš, koja je bila prva
stvar koju je učinio?"

"Otišao je u tvoju sobu i uzeo tvoj tokarski i pisaći stroj", odgovorio je bez tračka
oklijevanja i smetenosti.
Billy je bio tipičan slučaj nagona za moći. Njegova su se maštanja vrtjela oko toga.
Čuo sam kada je drugim dječacima pričao lovačke priče o broju zrakoplova kojima može
upravljati u isto vrijeme. Ego je začin u svakoj juhi.
Osujećena je želja začetak maštanja. Svako dijete želi biti veliko; sve oko njega govori
mu daje malo. Dijete nadvladava svoju okolinu bijegom; navlači krila i u mašti proživljava
svoje snove. Ambicija da se postane vlakovoña motivirana je nagonom za moći; jedna je od
najzornijih ilustracija moći upravljanje vlakom koji juri velikom brzinom.
Djeca vole Petra Pana, ali ne zato što ne raste i ne stari, nego zato što može letjeti i što
je jači od gusara. Odrasli ga vole zato što žele biti djeca, bez odgovornosti i probijanja kroz
život. Ali zapravo nitko ne želi ostati djetetom. Žudnja za moći tjera djecu naprijed.
Mlade osobe koje nazivaju delinkventima pokušavaju izraziti moć koja je bila
potisnuta. Ustanovio sam da protudruštveno dijete (primjerice voña bande koja se "bavi"
razbijanjem prozora), kada mu se pruži sloboda, u pravilu postaje vatreni pristaša reda i
zakona.
U prvim godinama škole, došla nam je djevojčica po imenu Ansi. U svojoj je Školi
bila voña prijestupnika, pa su je morali izbaciti. Dvije noći po njezinu dolasku u Summerhill
počela se rječkati sa mnom, sve kroz igru. Uskoro se, meñutim, više nije igrala. Dugo me
udarala i grizla, neprestano ponavljajući kako će me natjerati da se razbjesnim. Ali nisam se
dao i stalno sam se smiješio, što je iziskivalo golem napor. Na posljetku je jedan od učitelja
sjeo za glasovir i zasvirao neku nježnu melodiju, pa se Ansi umirila. Njezin je napad bio
djelomično seksualan, ali sa stajališta moći ja sam, kao ravnatelj, zastupao red i zakon.
Ansi je odjednom bila zbunjena životom. Otkrila je da u Summerhillu nema zakona
koje donose odrasli, a koje bi mogla kršiti, i osjećala se poput ribe na suhom. Pokušala je
unijeti razdor meñu druge ñake, ali joj je to pošlo za rukom samo s najmlañima. Pokušavala je
iznova pronaći moć na koju je bila navikla - moć predvodnika bande u borbi protiv autoriteta.
Zapravo je bila veliki pristaša reda i zakona, ali su na tom području vladali odrasli, i tu nije
imala gdje izraziti svoju moć. Sljedeći najbolji izbor bio je pobuna protiv reda i zakona, pa je
krenula tim putem.
Tjedan dana nakon njezina dolaska, imali smo opću sjednicu. Ansi je cijelo vrijeme
stajala i svemu se rugala. "Glasat ću za zakone," govorila je, "ali samo zato da bih se dobro
zabavila dok ih budem kršila."
Njezina je kućepaziteljica ustala i rekla: "Ansi nam daje do znanja da ne želi zakone
kojih će se svi pridržavati. Predlažem da onda sve zakone ukinemo. Neka vlada kaos."
"Hura!" uzviknula je Ansi i povela ñake iz prostorije. To joj nije bilo teško jer su svi
još bili mali, ispod dobi kada se razvija društveni osjećaj. Odvela ih je u radionicu, gdje su se
svi naoružali pilama. Objavili su kako namjeravaju prepiliti sve voćke. Ja sam, kao i obično,
otišao prekopavati vrt.
Deset minuta kasnije, Ansi je došla k meni. "Što da učinimo kako bismo prekinuli
kaos i opet vratili zakone?" upitala je blagim glasom.
"Ne mogu ti dati nikakav savjet", odgovorio sam.
"Možemo li sazvati novu opću sjednicu?" upitala je.
"Naravno da možete, samo što ja neću doći. Odlučili smo da bude kaos." Ansi je
otišla, a ja sam nastavio kopati.
Ubrzo se vratila i rekla: "Mi klinci smo se sastali i glasali za to da se održi opća
sjednica u punom sastavu. Hoćeš li doći?"
"U punom sastavu? Da, doći ću", rekao sam.
Na sjednici je bila ozbiljna i na miru smo donijeli zakone. Ukupna šteta za razdoblja
kaosa: jedna prepiljena motka za sušenje veša.

Ansi je godinama uživala u suprotstavljanju autoritetu na čelu svoje bande. Potičući
pobunu, zapravo je postizala nešto što je i sama mrzila. Mrzila je kaos. U njezinoj se nutrini
krio grañanin koji se drži zakona. Ali Ansi je gajila veliku žudnju za moći. Bila je sretna samo
onda kada je upravljala drugima. Buneći se protiv svog učitelja, pokušavala se napraviti važ-
nijom od njega. Mrzila je zakone, jer je mrzila moć koja ih je donosila.
Prema mom iskustvu, takve je slučajeve nagona za moći puno teže liječiti od
seksualnih slučajeva. Razmjerno je lako utvrditi koji su dogañaji i poduke djetetu usadili
nemirnu savjest u vezi seksa, ali ući u trag tisućama dogañaja i poduka koje su od djeteta
napravile sadističnu osobu gladnu moći, uistinu je teško.
Djetetova žudnja za odrastanjem želja je za moći. Sama će veličina odraslih djetetu
uliti osjećaj inferiornosti. Zašto bi odrasli smjeli ostajati budni do kasno u noć? Zašto imaju
sve najbolje stvari - pisaće strojeve, automobile, dobar alat, satove?
Moji ñaci dječaci obožavaju sapunati lica kada me vide kako se brijem. I poriv za
pušenjem u prvom je redu želja za odrastanjem. Općenito govoreći, želja za moći najviše je
osujećena u jedinaca, pa stoga škole upravo s njima najteže izlaze na kraj.
Jednom sam pogriješio dopustivši da neki dječak doñe u školu deset dana prije ostalih
ñaka. Družio se s osobljem, sjedio u zbornici, imao vlastitu sobu za spavanje, i sve ga je to
činilo jako sretnim. Ali kada su došla ostala djeca, postao je jako protudruštven. Dok je bio
sam, pomagao je pri izradi i popravljanju mnogih stvari, a kada su stigli ostali, počeo je
razbijati i uništavati. Bio mu je povrijeñen ponos. Iznenada je morao prestati biti odrastao;
morao je dijeliti sobu s još četiri dječaka i ići rano u krevet. Njegov me žučni protest učvrstio
u odluci da više nikad ne pružim prigodu nekom djetetu za poistovjećivanje s odraslima.
U djetetu se samo osujećena moć izokreće u zlo. Ljudska su bića dobra i žele činiti
dobro; žele voljeti i biti voljena. Mržnja i pobuna nisu ništa drugo do osujećena ljubav i moć.
Jednom sam novom ñaku, dječaku koji se ponašao protudruštveno, rekao sljedeće:
"Izvodiš sve te blesave trikove samo zato da bih te kaznio, jer su te čitav život kažnjavali. Ali
gubiš vrijeme. Neću te kazniti ma što učinio." Nakon toga se okanio destruktivnosti, jer je
njegova mrzovolja izgubila smisao.
Prije mnogo godina, kada sam još bio razmjerno mlad, neki nam je dječarac došao iz
škole gdje je terorizirao sve živo nabacujući se stvarima, pa čak i prijeteći da će nekoga ubiti.
Isto je pokušao i sa mnom. Ubrzo sam zaključio da koristi svoju naprasitost kako bi uznemirio
ljude i tako privukao pozornost.
Jednog dana, ušao sam u igraonicu i zatekao svu djecu skutrenu najednom kraju
prostorije. Na drugom je stajao mali vrag s čekićem u ruci. Prijetio je da će mlatnuti svakoga
tko mu se pokuša približiti.
"Prestani, mali", rekao sam oštro. "Ne bojimo te se."

Bacio je čekić i jurnuo prema meni. Grizao me i udarao.
Tiho sam mu rekao: "Kad god me udariš ili ugrizeš ja ću ti uzvratiti", što sam i činio.
Vrlo je brzo odustao od borbe i istrčao iz prostorije. Time ga nisam kaznio, nego sam mu dao
nužnu lekciju: morao je naučiti da ne može povrjeñivati druge radi vlastitog zadovoljenja.
Slažem se da nije sasvim lako odrediti što jest, a što nije kazna. Jednom je neki dječak
posudio moju pilu. Sutradan sam je našao vani na kiši. Rekao sam mu da mu pilu više neću
posuditi, i to nije bila kazna, jer je s kaznom uvijek povezano pitanje morala. Ostaviti pilu na
kiši nije dobro za pilu, ali to nije nemoralan čin. Važno je da dijete nauči kako ne može
posuditi tuñi alat i upropastiti ga, ili nanijeti štetu tuñoj imovini ili drugoj osobi. Jer djetetu
samo škodi ako mu stalno puštamo na volju ili mu dopuštamo da čini što želi nauštrb drugih.
Time ćemo ga razmaziti, a razmaženo je dijete loš grañanin.
Jednom smo u Summerhillu imali dvanaestogodišnjeg dječaka kojega su zbog
protudruštvenog ponašanja izbacili iz niza škola. Kod nas je taj isti dječak postao sretan,

kreativan i društven. Autoritet popravnog doma bio bi ga dokrajčio. Ako sloboda može spasiti
vrlo problematično dijete, koliko bi tek mogla pomoći milijunima takozvane "normalne"
djece koju autoriteti izopačuju raznim oblicima prisile?
Voljeti znači biti na strani drugoga. Ljubav je odobravanje. Znam da djeca sporo uče
kako je sloboda posve različita stvar od samovolje. Ali ona mogu savladati i uistinu savlañuju
tu lekciju. Kada se svedu računi, sloboda djeluje - i to skoro bez ijedne iznimke.
Još poneka riječ o problematičnoj djeci

Prve godine u Leistonu spadaju u razdoblje koje nazivam problematičnim. Nisam
mogao naći dovoljno običnih ñaka da bih školu održao na životu, pa sam počeo primati
svakovrsne problematične slučajeve... kradljivce, lašce, uništavače, mrzovoljne klipane.
Problematično je razdoblje bilo vrlo zanimljivo, ali je zahtijevalo i veliku žrtvu. Došavši iz
Škotske, gdje štedljivost skoro graniči sa škrtosti (ako povjerujete vicevima), jako me smetalo
što mi stalno nestaju knjige, odjeća ili satovi. U zadnje me vrijeme, od ranih šezdesetih,
financijsko stanje opet natjeralo na primanje problematične djece, što ini se nimalo ne sviña.
Ne želim liječiti. Jako mi je krivo što se moram grbiti s "problemima". Radost otkrića
u velikoj se mjeri izgubila; danas skoro do u tančine mogu predvidjeti kako će takvo dijete
reagirati: puno će psovati, neće se prati tjednima, bit će bezobrazno, obijat će zajedničke
kasice-prasice, a možda i prodavati alat iz radionice. Živa dosada, kao kada vam dvaput za
redom pričaju istu priču. A dosadno je i zato što mi često doñu kada je već prekasno. Nekada
sam imao uspjeha nagrañujući lupeže zbog krañe, ali sumnjam da bi to danas upalilo. Mladi
su danas svjesniji i manje naivni.
Dobro je barem to što djeca kada su slobodna, skoro uopće ne lažu. Našeg je seoskog
policajca, koji je jednom navratio, jako začudilo kada je neki dječak ušao u moj ured i rekao:
"Bok, Neill, razbio sam prozor u predvorju." Djeca uglavnom lažu kako bi se zaštitila, a u
domu gdje vlada strah, laž naprosto cvjeta. Ukinite strah, i laganje će prestati.
Meñu mojim ñacima skoro da nikad nije bilo okorjelih ili kroničnih lažaca. Dok su još
novi u Summerhillu, ponekad lažu jer se boje reći istinu. Ali kada otkriju kako u školi nema
odraslog šefa, uviñaju da od laži nema nikakve koristi. Ne tvrdim da laganje potpuno nestaje.
Dječak će reći da je razbio prozor, ali će prešutjeti kako je poharao hladnjak ili ukrao komad
alata. Bilo bi presmiono očekivati da laganja uopće ne bude.
U slobodi djeca i dalje "lažu iz mašte". Roditelji tu simpatičnu muhu isuviše često
pretvaraju u slona. Kada mi je mali Jimmy prišao i rekao da mu je tata poslao pravi pravcati
Rolls--Bentley, odgovorio sam: "Znam. Vidio sam ga pred ulazom. Prekrasan auto."
"Ma daj", rekao je. "Kao da ne znaš da sam se samo šalio."
Moglo bi zvučati paradoksalno i nelogično, ali ja razlikujem laganje i nepoštenje.
Netko može biti pošten, a uz to i lažac - odnosno pošten u vezi s velikim stvarima u životu,
iako ponekad nepošten u vezi sitnica. Tako, primjerice, dobrim dijelom lažemo kako ne bismo
povrijedili druge. Istinoljubivost bi postala manom kada bi me tjerala da nekome ovako
odgovorim na pismo: "Dragi gospodine, vaše je pismo bilo toliko dugo i dosadno da se nisam
mogao prisiliti pročitati ga do kraja", ili kada bi me nagnala da nekom nazoviglazbcniku
kažem: "Hvala vam što ste svirali, ali totalno ste izmrcvarili tu pjesmu." Odrasli uglavnom
lažu iz altruizma, ali u djece su laži uvijek lokalne i osobne. Najbolji način da od djeteta
napravite lašca, jest inzistirati da uvijek govori samo istinu i "ništa osim istine".

Tijekom svih ovih godina, jedna od najupornijih kritika upućenih Summerhillu jest ta
da djeca psuju. Istina je, psuju - ako je izgovaranje staroengleskih riječi psovanje. A istina je i
da novi ñaci u pravilu pretjeruju s psovanjem.
Prije nekoliko godina jednu su trinaestogodišnju djevojku, koja nam je došla iz
ženskog samostana, stalno prozivali na općim sjednicama zbog toga što je, kad god se išla
kupati na javnu plažu i bila okružena strancima, glasno uzvikivala: "Kučkin sine!" kako bi
privukla pozornost. Neki joj je dječak rekao: "Ti si obična, glupava guska. Psuješ da bi se
napravila važna pred ljudima i tvrdiš kako si ponosna što je Summerhill slobodna škola. Ali
ustvari radiš suprotno - zbog tebe ljudi krivo gledaju na školu."
Objasnio sam joj da zapravo mrzi školu, i zato joj pokušava nanijeti zlo. "Ali ja ne
mrzim Summerhill". viknula je. "Ovdje je fantastično."
"Da," rekao sam, "ovdje je doista fantastično, kako kažeš, ali ti nisi tu, nego još uvijek
živiš u svom samostanu, i sa sobom si donijela svu svoju mržnju prema njemu i prema opati-
cama. Zapravo ne pokušavaš nanijeti zlo Summerhillu, nego samostanu." Ali ona je nastavila
izvikivati svoj "specijalitet" sve dok Summerhill za nju nije postao stvarao mjesto, a ne samo
simbol. Nakon toga više nije psovala.
Postoje tri vrste psovki: na temu seksa, vjere ili izmeta. Razlika izmeñu Summerhilla i
drugih škola u tome je što kod nas djeca psuju otvoreno, a kod drugih poskrivećki.
Naše mlañe ñake živo zanima staroengleska riječ za feces, i vrlo je često koriste. Djeca
vole anglosaksonske riječi. Više su me puta pitala zašto pred ljudima nije pristojno reći
"govno", a nikome ne smetaju riječi "feces" ili "izmet". Stvarno nemam pojma.
Djeca prihvaćaju psovanje kao prirodan način izražavanja. Odrasli ga, pak, osuñuju jer
je njihov osjećaj za nepristojno izraženiji nego u djece. Kada bi roditelj odgojio dijete u uvje-
renju kako je nos prljav i zao organ, ono bi vjerojatno potajno za sebe šaptalo: "nos, nos".
Kod psovanja, kao i kod mnogih drugih stvari, zakon proizvodi zločin. Kod kuće
zakon izražen očevim strogim zabranama iskrivljuje djetetov ego i time ga pretvara u lošu
osobu. Tlačenje potiče prkos, a prkos posve prirodno žudi za osvetom. Osveta je u pozadini
mnogih zločina. Da bismo ukinuli zločin, moramo ukinuti stvari koje u djeci pobuñuju želju
za osvetom. Moramo im pružiti ljubav i poštovanje.
Treba razlikovati dvije vrste krañe: kada krade normalno dijete i kada to čini
neurotično dijete. Prirodno, normalno dijete u pravilu krade, i to iz jednostavnog razloga što
želi zadovoljiti svoj poriv za stjecanjem; ili, pak, sa svojim prijateljima uživa u pustolovini.
Ono još nije naučilo razlikovati '"moje" i "tvoje". Mnoga se djeca u Summerhillu do odreñene
dobi upuštaju u tu vrstu krade, a mi im pružamo slobodu da prožive tu fazu.
Školsko potkradanje uglavnom je raširena pojava. Opće potkradanje upućuje na
činjenicu da u svemu tome važnu ulogu igra pustolovina; i ne samo to, nego i šepirenje,
poduzetnost i predvodnički duh.
Usamljeni su kradljivci rijetka pojava, i uvijek je riječ o prepredenim dječacima
anñeoskog izraza lica... nedvojbeno je točno kako malog lopova po izrazu lica nije moguće
prepoznati. Meñutim, vidio sam mnogo djece koja su s trinaest godina krala, da bi kasnije
postala pošteni grañani. Čini se da djeci zapravo treba puno više vremena za odrastanje nego
što se općenito misli. Pod odrastanjem mislim na postajanje društvenim bićem.
U Summerhillu ne smijem ostaviti hladnjak ili kasu s novcem otključane. Na našem se
tribunalu djeca meñusobno optužuju zbog obijanja ormarića. I jedan je kradljivac dovoljan da
zajednica počne razmišljati o ključevima i lokotima.
Druga vrsta krañe - kronično, nagonsko potkradanje - dokaz je neuroze u djeteta.
Općenito govoreći, lopovluk neurotičnog djeteta znak je nedostatka ljubavi. Motiv je
nesvjestan. U velikoj većini slučajeva okorjeli maloljetni kradljivci osjećaju se nevoljenima.
Njihovo je potkradanje simbolični pokušaj stjecanja nečeg dragocjenog. Štogod ukrali,

nesvjesno žele ukrasti ljubav. Toj vrsti krañe možemo stati na kraj samo ako uspijemo
neposredno pružiti ljubav takvom djetetu.
Želio bih do kraja uvjeriti roditelje kronično nepoštene djece kako prvo moraju ispitati
sami sebe, i pokušati ustanoviti koji je njihov postupak naveo dijete da postane takvo. Jednom
su mi, u prvim godinama škole, poslali nekog dječaka jer je bio okorjeli lopov. Kada je izašao
iz vlaka, pružio mi je kartu koju mu je njegov otac u Londonu dobio u pola cijene tako što je
slagao za dječakove godine.
Prije nekoliko godina, poslali su mi momka koji je bio pravi lupež, i koji je krao na
vrlo domišljat način. Tjedan dana nakon njegova dolaska, primio sam telefonski poziv iz
Liverpoola. "Ovdje gospodin X (poznata osoba u Engleskoj). Imam nećaka u vašoj školi.
Pisao mi je pitajući može li na nekoliko dana doći k meni u Liverpool, pa me zanima slažete li
se s tim?"
"Nema problema," odgovorio sam, "ali dječak nema novaca. Tko će mu platiti kartu?
Bilo bi najbolje da nazovete njegove roditelje."
Sljedećeg poslijepodneva nazvala me dječakova majka i rekla kako ju je zvao ujak
Dick. Što se nje i njezina supruga tiče, Arthur može slobodno ići u Liverpool. Pitali su koliko
košta karta i rekli su im dvadeset osam šilinga. Da li bih bio ljubazan i dao Arthuru dvije funte
i deset penija?
Oba je poziva obavio sam Arthur iz obližnje govornice. Savršeno je oponašao ujakov i
majčin glas, i uspio me prevariti. Kada sam shvatio da me nasamario, već sam mu bio dao
novac.
Popričao sam o tome sa svojom suprugom. Složili smo se kako bi bila pogreška tražiti
novac natrag, jer su tako s njim godinama postupali. Predložila je da ga nagradimo, i ja sam se
složio. Kasno te večeri, otišao sam u njegovu sobu. "Danas ti je sretan dan", rekao sam veselo.
"Da znaš da je", odgovorio je.
"Da, da, ali čak je i sretniji nego što misliš", rekao sam.
"Kako to?"
"Upravo me ponovo nazvala tvoja majka", rekoh, "i rekla daje pogriješila oko cijene
za kartu - nije dvadeset i osam, nego trideset i osam šilinga, pa me zamolila da ti dam još de-
seticu." Nehajno sam bacio novčanicu na njegov krevet i otišao prije nego stoje uspio bilo što
odgovoriti.
Idućeg jutra otputovao je u Liverpool, ostavivši pismo da mi ga uruče tek kada vlak
krene. Započinjalo je ovim riječima: "Dragi Neille, bolji si glumac od mene." Nakon toga me
tjednima zapitkivao zašto sam mu dao tih deset šilinga.
U prošlosti, kada sam imao puno više posla s okorjelim delinkventima, stalno sam ih
nagrañivao za krañu. Ali tek bi nakon nekoliko godina, kada bi bila izliječena, ta djeca postala
iole svjesna da im je moje odobravanje pomoglo.
Da sam bio dovoljno bogat, mislim da bih bio otvorio dvije škole - jednu za prirodnu,
normalnu djecu, i drugu, na odreñenoj udaljenosti, koja bi bila neka vrsta pripremne škole za
one koji moraju iživjeti puno mržnje i protudruštvenih navika. Miješanje obiju vrsta klinaca,
kao što je slučaj u Summerhillu, ima odreñenih prednosti: normalna djeca postaju tolerantnija
i sofisticiranija. Ali, s druge strane, problematična djeca često sputavaju ostale, a posebno
najmlañe. Kada bi mališani možda htjeli ići na nastavu ili izraditi brod ili se baviti nečim
kreativnim, neki će ih naš (recimo, trinaestogodišnji) "gangster" navesti da kradu, razbijaju ili
se dosañuju ne znajući što će sa sobom.
Kod liječenja slobodom nema prečica; problematičnom je djetetu potrebno jako dugo
vremena za oporavak. Uvjeren sam da se naši karakteri formiraju vrlo rano u životu i da,
premda na njih može utjecati okolina ili nekakva terapija, u njima ima elemenata koji su
neizmjenjivi. U sebi samome mogu otkriti tragove kalvinizma, iracionalne strahove koji
potječu iz prvih godina mog života.

Iskreno rečeno, u ovom trenutku naše samoupravljanje ne valja ništa. Djelomično
zbog toga što su svi stariji dječaci novopridošlice i još nisu srasli sa Summerhillom, a dijelom
i zato što imamo previše starih ñaka koji su problematični; previše su egocentrični i
uznemireni da bi bili dobri grañani. Skoro svaki tjedan imamo posebne rasprave o nedostatku
zajedničarskog duha. Poneki će ñak uprijeti prstom u moju poodmaklu dob: "Neill je prestar,
ne razumije nas i samo gunña zbog toga što ne poštujemo zakone." To bi donekle moglo biti
točno. Možda je iznenadna popularnost Summerhilla bila preveliki šok za čovjeka mojih
godina. Pretpostavljam da sam se nakon pedeset godina rada s problematičnom djecom
uistinu zaželio odmoriti od njih.
Zašto li sam, jao, svojoj knjizi nadjenuo naslov Problematično dijete? To je
neodoljivo privuklo nekoliko stotina roditelja koji nisu znali što učiniti sa svojim
nepodnošljivim potomstvom. Prokletstvo je škole zapravo bilo to što nikada nije dobila
prigodu pokazati svoj učinak na neproblematične ñake. Uvijek smo imali odreñen broj
protudruštvenih klipana koji su ometali slobodu druge djece. Doduše, to je imalo i dobrih
strana. Stalno ophoñenje s problematičnom djecom ostalima je usadilo obzirnost i
razumijevanje koje možda nikada ne bi stekli da su išli u normalnu školu. Kada
desetogodišnjak sjedi u poroti i sudi nekom prijestupniku, što je u Summerhillu uobičajena
pojava, nedvojbeno stječe dragocjeno iskustvo koje ne može dobiti ni u kojem drugom
školskom sustavu.
Često sam pisao i govorio o summerhillskim uspjesima. Sada ću reći nekoliko riječi i
o našim neuspjesima. Mislim da smo odveć doslovno slijedili nit vodilju Homera Lanea: "Biti
na strani djeteta." Držali smo djecu koju je trebalo poslati u drugačiji tip škole puno prije nego
su otišli odavde. Najgori primjer su nasilnici. Bilo je dječaka koji su godinama zlostavljali
ostale i zastrašivali malu djecu; stalno su bili osuñivani na sjednicama, ali se zbog toga nisu
nimalo promijenili. Dugo smo držali problematičnu djevojku koja je u drugim djevojkama
poticala mržnju i bezobzirnost.
Nije se radilo samo o tome što smo bili na strani djeteta; često smo pokušavali izaći u
susret roditeljima. "Što ćemo s njim ako nam ga sad pošaljete kući? Nijedna škola u zemlji
neće primiti četrnaestogodišnjeg dječaka koji ne zna čitati." Ili: "Upravo se selimo i nikako
nam ne odgovara da nam ga sada vratite." Cijelo smo vrijeme znali da nam ni roditelji ni
djeca neće biti zahvalni; naprotiv, držali smo vjerojatnijim kako će se okrenuti protiv nas i
optužiti nas zbog neuspjeha. Sjećam se dvoje bivših ñaka koji su zauzeli taj stav: "Da sam
barem išao u poštenu školu gdje bi me bili naučili učiti...". Trebali smo uvesti strogo pravilo:
ako i nakon tri tromjesečja nastaviš sa zlostavljanjem, bacamo te van. Mislim da za uvoñenje
takvog pravila još uvijek nije kasno.
Jedna od pogrešaka koje smo stalno ponavljali jest držanje djece koja su zbog doma u
kojem nema ljubavi, imala male šanse za napredak. Bilo je teško izbaciti takvu djecu, jer su
se, premda su im praznici bili pravi pakao i puni mržnje, ovdje u školi za vrijeme tromjesečja
zapravo osjećala kao kod kuće. Često je hendikep doma bez ljubavi bio kombiniran s manj-
kom "sivih stanica". I u tim smo slučajevima trebali nešto učiniti. Djeca s nižim kvocijentom
inteligencije nemaju petlje ili interesa pohañati sate ako ih na to nitko ne prisiljava. Stoga
zaostaju; a kasnije, kada osjete maglovitu želju za učenjem, srame se ići na nastavu jer ne
znaju čitati. I ona će vrlo vjerojatno zbog svojeg nedostatnog obrazovanja kasnije optužiti
školu. Pored toga, ne mogu ni istinski shvatiti smisao samoupravljanja ili života u zajednici.
Sloboda ima najbolji učinak na one koji u sebi istodobno imaju dovoljno slobodnih emocija i
slobodne inteligencije kako bije mogli "probaviti".
Sljedeću pogrešku, koju smo činili godinama, uistinu nismo mogli izbjeći: više sam
puta napisao kako bih, da sam bogat, uzimao samo djecu do sedam godina starosti; kako ni-
kad nisam bio bogat, odveć sam često morao primati ñake koji su bili prestari za slobodu.
Svako dijete koje uronite u slobodu, na neki način postaje problematično, a prosječni momci i

djevojke, trinaestogodišnjaci ili još stariji, bez iznimke će proći kroz protudruštvenu fazu,
razbacivat će i uništavati stvari, ljenčariti bez i najmanje inicijative da nešto rade, a mnogi
imaju roditeljski ili učiteljski kompleks, pa se prema članovima osoblja ophode s mržnjom.
Najveći se dio toga svaljuje na Enu, jer je ona "majka" koja poslužuje hranu, te obraća
pozornost i buni se protiv protudruštvenog ponašanja, poput razbacivanja hrane po
blagovaonici. Meni je namijenjena obilna porcija mržnje starijih dječaka koji se boje svojih
očeva ili, ponekad, čiji ih očevi tuku. Moram priznati da me totalno zbunjuje zašto takvi očevi
šalju svoje sinove u Summerhill.
Tim su kasnijim pridošlicama potrebne godine da shvate o čemu se kod nas zapravo
radi. Već sam trojicu starijih dječaka morao poslati natrag u Ameriku. Rekao sam njihovim
roditeljima da momci od škole nemaju nikakve koristi, da su više nedruštveni nego
protudruštveni i da u školi samo jedu i spavaju, a ostatak vremena provode u gradu, često
ostajući do kasno u noć sa svojim tamošnjim prijateljima. Usput budi rečeno, kada neki ñak
mora tražiti društvo u gradu, obično je problem u osjećaju inferiornosti... "U školi sam nitko i
ništa, ali sam zato u gradu velika faca", reći će i "dokazati se" trošenjem nekoliko dolara.
Objavljivanje knjige Summerhill u SAD-u donijelo nam je veliki priljev tamošnjih
ñaka, od kojih je većina bila sasvim u redu; ali kvaka je u tome što američkog ñaka ne možete
pozvati na razgovor prije nego što ga primite. Većina naših starijih momaka i djevojaka, iz
zemlje i iz inozemstva, napustit će nas ovog lipnja, a Ena i ja smo vrlo skloni ideji da
odbijemo sve kandidate tinejdžerske dobi, kako bismo imali školu punu djece koja će
odrastati u slobodi. Trenutačno imamo malu skupinu od devet do jedanaest godina u kojoj su
sama bistra i uviñavna djeca. Za koju će godinu ona stvoriti vrlo čvrst temelj za
samoupravljanje. Već sada su vrlo društvena.
Još jedna pogreška, ili točnije neuspjeh škole bio je taj što nismo uspjeli ukinuti strah.
S osobljem nam je to pošlo za rukom. Osim nekoliko iznimaka u prošlosti, članovi osoblja
nisu pobuñivali strah u ñaka. Ali s ñacima smo pretrpjeli neuspjeh. Jedan je sadist u stanju
unesrećiti i isprepadati desetero mlañe djece. U takvim je posebnim slučajevima uvijek vrlo
teško donijeti odluku. Posve mi je jasno kako je uzrok većine slučajeva "mrziteljskog"
ponašanja činjenica da djetetu u prvim godinama života nije pruženo dovoljno ljubavi, a jasno
mije i da nikakav školski tretman ne može poništiti posljedice takvog početka niti bitno
utjecati na situaciju kada majka, pomajka ili otac pune dijete mržnjom za vrijeme praznika.
Zaista ne znam što druge internatske škole čine s nevoljenom djecom. Neke ih, kako
čujem, jednostavno bacaju van, možda i s preporukom: "Probajte ih dati u Summerhill."
Došao sam do faze kada bih i sam rado izbacivao, ali nikad nevoljenu djecu koja samo kradu,
nego djecu punu mržnje i agresivnosti. Dugo sam propovijedao kako nije u redu žrtvovati
desetero mališana zbog jednog nasilnika, ali sam, kao prava kukavica, u praksi činio
drugačije. Danas bih rado okrenuo novi list, a ako me vidite da oklijevam, razlog je
jednostavan: ne znam kamo bih te "crne ovce" mogao poslati.
Privatni sati
U prvom razdoblju moj glavni posao nije bilo podučavanje, nego davanje "privatnih
sati". Većini je djece bila potrebna psihološka pažnja, ali uvijek je bilo onih koji su tek bili
došli iz drugih škola; privatni su sati trebali ubrzati njihovu prilagodbu na slobodu.
Bili su to neformalni razgovori kraj ognjišta. Sjedio sam s lulom u ustima, a i dijete je
smjelo zapaliti ako je htjelo. Često bih cigaretom "probio led".
Jednom sam pozvao na kratak razgovor četrnaestogodišnjeg dječaka koji je tek bio
došao u Summerhill iz tipične javne škole. Primijetio sam da su mu prsti žuti od nikotina, pa

sam izvadio svoju kutiju i ponudio ga cigaretama. "Hvala, gospodine, ali ne pušim", promrsio
je.
"Ma uzmi jednu, prokleti lažljivče", rekao sam uz osmijeh, i dječak se poslužio. Tako
sam ubio dvije muhe jednim udarcem. Za tog su dječaka ravnatelji bili strogi, moralni au-
toriteti koje je trebalo nasamariti kad god se ukaže prigoda. Nudeći mu cigaretu, pokazao sam
mu da nemam ništa protiv toga da puši. Nazivajući ga prokletim lašcem, pokazao sam mu
kako sam ga voljan susresti na njegovom "terenu". Istodobno sam napao njegov kompleks
autoriteta, pokazavši mu da i ravnatelj može opsovati s lakoćom i razdraganošću. Žao mi je
što nisam mogao snimiti njegov izraz lica za vrijeme tog prvog razgovora.
Iz prethodne su ga škole izbacili zbog krañe. "Ti si neki mali muljator, kako čujem",
rekao sam. "Reci mi, kako najviše voliš izvozati kontrolora karata u vlaku?"
"Nisam to nikada probao, gospodine."
"Ma daj", rekao sam. "To ti ne valja. Moraš koji put probati. Ja znam stotinu načina."
Rekao sam mu nekoliko, a on se zabuljio u mene. U kakvu je ovo ludnicu upao. Ravnatelj
škole objašnjava mu kako biti vještiji varalica. Mnogo godina kasnije rekao mi je da je taj
razgovor bio najveći šok u njegovu životu.
Kakvoj su djeci bili potrebni privatni sati? Na to ću pitanje najbolje odgovoriti
pomoću nekoliko primjera.
Učiteljica za predškolsku dob po imenu Lucy dolazi k meni i kaže mi kako se Peggy
doima vrlo nesretnom i protudruštvenom. Ja odgovaram: "Pa dobro, reci joj da doñe na
privatni sat", i Peggy dolazi u moj dnevni boravak.
"Neću privatni sat", kaže mi sjedajući. "To mi je bezvezno."
"Posve si u pravu", složim se. "To je čisto gubljenje vremena. Najbolje je da ga
otkažemo."
Peggy razmišlja. "Pa," kaže oklijevajući, "zapravo nemam ništa protiv jednog jako
kratkog privatnog sata." U meñuvremenu se već udobno smjestila na mojem koljenu.
Ispitujem je o mami i tati, a posebno o mlañem bratu, kojeg naziva "jako glupavim
šmrkavcem".
"Sigurno je takav", potvrñujem. "A što misliš, voli li ga mama više nego tebe?"
"Oboje nas isto voli", kaže brzo, pa doda: "Barem tako kaže."
Nekad je dijete nesretno zbog svañe s nekim drugim djetetom, a nekad je uzrok
nevolje pismo od kuće, u kojem, recimo, piše kako su brat ili sestra dobili novu lutku ili
bicikl. Privatni sat završava tako što Peggy odlazi potpuno sretna.
S novopridošlicama nije išlo tako lako. Jednom nam je došlo jedanaestogodišnje dijete
kojemu su rekli da bebe donose liječnici, i morao sam uložiti golem trud kako bih ga oslobo-
dio laži i strahova.
Većini male djece nisu potrebni redoviti privatni sati. Idealna situacija za redovito
održavanje privatnih sati jest kada ih dijete samo traži. Bilo je starijih ñaka koji su ih tražili; a
ponekad bi, premda rijetko, to učinilo i neko mlañe dijete.
Charlie, šesnaestogodišnji momak, osjećao se jako inferiornim u odnosu na svoje
vršnjake. Pitao sam ga kada to najjače osjeća i rekao je na kupanju, jer ima daleko najmanji
penis. Objasnio sam mu odakle potječe njegov strah. Bio je najmlañe dijete u obitelji, uz šest
sestara puno starijih od njega. Izmeñu njega i najmlañe sestre razlika je bila deset godina. U
kućanstvu su dominirale žene. Otac je bio umro, i velike su sestre vodile glavnu riječ.
Slijedom toga, Charlie se poistovjetio sa ženskim životnim nazorom kako bi i sam imao moć.
Nakon desetak privatnih sati, prestao je dolaziti. Pitao sam ga zašto. "Više mi to ne
treba," odgovorio je razdragano, "sada mi je visuljak isti kao Bertov."
Ali naša se kratka terapija ipak nije mogla svesti samo na to. Charlieju su rekli da će,
ako bude masturbirao, kao odrasli muškarac biti impotentan, a strah od impotencije odrazio se
na fizičkoj razini. Njegovo je izlječenje, dakle, bilo posljedica ukidanja kompleksa krivnje i

glupave laži o impotenciji. Godinu ili dvije nakon toga Charlie je napustio Summerhill, a
danas je divna, zdrava i sretna osoba koja će napredovati u životu.
Sylvia je imala strogog oca koji je nikad nije hvalio. Naprotiv, po čitav ju je dan
kritizirao i prigovarao joj. Jedina žudnja u njezinu životu bila je steći očevu ljubav. Sjedila je
u mojoj sobi i gorko plakala pričajući mi svoju priču. U njezinu je slučaju bilo teško pomoći.
Analizom kćerke nije bilo moguće promijeniti oca. Za Sylviju nije bilo rješenja sve dok ne
bude dovoljno zrela za odlazak od kuće. Upozorio sam je na opasnost udaje za pogrešnog
čovjeka samo zato da bi umakla ocu.
"Kako to misliš, pogrešnog čovjeka?"
"Nekog poput tvog oca, koji će se prema tebi ponašati sadistički", rekao sam.
Sylvia je bila tužan slučaj. U Summerhillu je bila društvena i prijateljski raspoložena
djevojka koja se ni s kim nije svañala. Kod kuće je, kako sam saznao, bila pravi vrag. Očito je
analiza bila potrebna ocu, a ne kćerki.
Mala Florence takoñer je bila nerješiv slučaj. Bila je izvanbračno dijete, ali to nije
znala. Prema mom iskustvu, svako takvo dijete nesvjesno zna da je izvanbračno. Florence je
pouzdano znala kako s njom u vezi postoji neka tajna. Njezinoj sam majci rekao da mržnju
svoje kćeri može izliječiti samo tako da joj kaže istinu.
"Ali, Neille, ne usudim se. Meni je svejedno. Ali ako joj kažem, mala to neće zadržati
za sebe, i moja će je majka isključiti iz oporuke."
Pa dobro, bojim se da ćemo jednostavno morati pričekati s bilo kakvim pokušajima
pomaganja maloj Florence. Ako vitalna istina mora ostati prikrivena, ne može se učiniti ništa.
Naš bivši ñak, dvadesetogodišnjak, vratio nam se na neko vrijeme i zamolio me za
nekoliko privatnih sati.
"Ali imali smo ih hrpu dok si bio tu", rekao sam.
"Znam", odvratio je tužno, "hrpu sati za koje me nije bilo briga. Ali sada stvarno
osjećam kako su mi potrebni."
Sjećam se petnaestogodišnjeg dječaka kojemu sam pokušavao pomoći. Na našim je
privatnim satima tjednima samo sjedio i šutio, odgovarajući mi samo jednosložnim riječima.
Odlučio sam primijeniti drastične mjere, i na sljedećem sam mu satu rekao: "Jutros ću ti reći
što mislim o tebi. Ti si lijena, glupava, uobražena i prkosna budala."
"Je li?" rekao je, rumen od bijesa. "A što ti misliš, što si ti?" Od tog je trena govorio s
lakoćom i konkretno.
Ili, recimo, George, jedanaestogodišnjak. Njegov je otac bio sitni trgovac u nekom
selu kod Glasgowa. Dječaka mi je poslao njegov liječnik. Georgea je mučio intenzivan strah.
Bojao se izbivanja od kuće, čak i odlazaka u seosku školu. Kada je morao otići od kuće, urlao
je od straha, i otac ga je jedva uspio privoljeti da doñe u Summerhill. Dječak je plakao i
grčevito se držao za oca, tako da se ovaj nije mogao vratiti. Predložio sam ocu da ostane kod
nas još nekoliko dana.
Liječnik mi je već bio poslao "povijest bolesti", i njegove su primjedbe, po mojoj
procjeni, bile ispravne i vrlo korisne. Problem kako omogućiti ocu povratak kući, polako je
postajao gorućim. Pokušao sam razgovarati s Georgeom, ali on je samo plakao i kroz suze
ponavljao da hoće ići kući. "Ovo je običan zatvor", jecao je. Nastavio sam govoriti ne
obazirući se na njegove suze.
"Kada si imao četiri godine," rekao sam, "tvojeg su mlañeg brata odveli u ambulantu i
donijeli ga natrag u lijesu." (Glasnije jecanje.) "Bojiš se odlaska od kuće jer se bojiš da će se i
tebi dogoditi ista stvar - da ćeš se vratiti kući u lijesu." (Još glasniji jecaji.) "Ali bit je u nečem
drugom. George, stari moj, ti si ubio svog brata!"
Na to se žučno usprotivio i zaprijetio da će me udariti.
"Nisi ga doista ubio, George, ali si smatrao da mu je vaša majka pružala više ljubavi
nego tebi, pa si ponekad priželjkivao da umre. A kada je stvarno umro, osjetio si strasnu

grižnju savjesti jer si mislio da su ga ubile tvoje želje i da će, ako odeš od kuće, Bog ubiti tebe
kako bi te kaznio za sve Što si skrivio."
Prestao je jecati. Idućeg dana, iako je napravio scenu na željezničkoj postaji, pustio je
oca da se vrati kući.
Georgeu je trebalo dosta vremena kako bi se oslobodio čežnje za domom. Ali za
godinu i pol je inzistirao na tome da sam samcat otputuje kući za praznike, postaju po postaju
kroz London. Isto je učinio i na povratku u Summerhill.
Danas više ne dajem redovnu terapiju. Liječenje neuroze u djece zapravo je
oslobañanje emocija, a razlaganjem psihijatrijskih teorija djetetu i objašnjenjem kako ima
kompleks, ne može se ni na koji način pospješiti izlječenje. Sve sam više uvjeren kako
terapija nije potrebna kada djeca mogu iživjeti svoje komplekse u slobodi. Ali kod slučajeva
poput Georgea, sloboda ne bi bila dovoljna.
Nekada sam davao privatne sate kradljivcima i bio svjedokom kasnijih izlječenja, no
imao sam i kradljivce koji su odbijali dolaziti na takve sate. Ali nakon tri godine slobode, i ti
su dječaci bili izliječeni.
U Summerhillu liječi ljubav; odobravanje i sloboda da se bude iskren prema samome
sebi. Od naših četrdeset petero djece, samo ih mali broj pohaña privatne sate. Sve više
vjerujem u terapeutski učinak kreativnog rada. Volio bih da se djeca još više bave ručnim
radom, glumom i plesom.
Slobodnom školom poput Summerhilla moguće je upravljati bez privatnih sati. Oni
samo ubrzavaju proces reedukacije, započinjući s temeljitim proljetnim čišćenjem kao
pripremom za ljeto slobode.
Želio bih uputiti upozorenje samozvanim terapeutima. Ne pokušavajte primijeniti
terapiju na svoje prijatelje ili, što je najopasnije od svega, na svoju suprugu ili obitelj. Učitelji
likovnog odgoja često čine tu pogrešku. Za sliku na kojoj dijete drži u ruci sjekiru i sprema se
posjeći stablo, reći će da "se iz toga vidi kako mrziš svoju majku i želiš je ubiti".
Tumačenje simbola nalik je na križaljku - ugodna razbibriga. Uvjeren sam da ono
nikada nije pomoglo nijednom pacijentu, a pretpostavljam i da su ga mnogi analitičari izbacili
iz uporabe. Čujem kako veliki broj analitičara frojdovaca više ne tumači snove... koji su,
prema Freudovim riječima, kraljevski put k podsvijesti. U svakom slučaju, učitelji se nikad ne
bi trebali petljati sa simbolima. Ako već moraju koristiti psihologiju, neka to čine djelom, a ne
riječima. Često će zagrljaj puno više pomoći djetetu od tumačenja njegovih snova.
Time ne želim reći kako učitelji ne bi trebali proučavati psihologiju. Svakako ih je
premalo koji to čine. Kada za časopis o obrazovanju napišem neki provokativni članak,
najčešće se nitko ne osjeti ponukanim odgovoriti, ali kada netko napiše nešto o podučavanju
povijesti, "krene" živa razmjena mišljenja. Čini se da se učitelji automatski klone svega što
ima veze s osjećajima.
Iz vlastitog mi je iskustva poznata napast koju osjeća mladi učitelj da se s ono malo
znanja koje ima, baci na eksperimentiranje. Prije pedeset godina pročitao sam neku knjigu o
hipnozi i pomislio kako bih se u tome trebao okušati. Hipnotizirao sam neku mladu ženu i,
kada je zaspala, rekao joj ovo: "Za dvije minute ćeš se probuditi i upitati me koliko sam platio
svoje čizme." Nakon dvije minute probudila se i izgledala poprilično zbunjeno. Očito je posve
zaboravila da sam je bio hipnotizirao. "Oprosti," rekla je, "izgleda da sam malo zadrijemala."
Neko je vrijeme sjedila u tišini.
"O, Bože!" odjednom je uzviknula. "Jutros kada sam bila u gradu, posve sam
zaboravila kupiti mami aspirine, a bila sam kod gospoñe Čizmić." Gospoña Čizmić radi u
mjesnoj ljekarni. Zatim su joj pogled privukle moje noge.
"Ponekad se pitam gdje kupuješ čizme koje su sprijeda tako široke; koliko si ih
platio?"

Taj sam pokušaj ocijenio uspješnim, pa sam joj, kada sam je sljedeći put uspavao,
rekao: "Pomnoži 3.576.856 sa 568."
Kada se probudila, izgledala je grozno.
"O, Bože, užasno me boli glava."
Poslije toga sam zauvijek digao ruke od hipnoze. Samo se mladi usuñuju igrati s
vatrom.
Sveučilišna diploma ne podrazumijeva nužno i zdrav razum. Jednom sam nekog vrlo
problematičnog dječaka odveo psihijatru u Harley Street. Dao sam psihijatru neke obavijesti o
dječakovu ponašanju, a zatim je pozvao dječaka u ordinaciju.
"Gospodin Neill kaže da si ti vrlo loš dječak", rekao je ozbiljno. Rekao bih da je
psihologija drugi naziv za zdrav razum.
Netko će ustvrditi kako psiholog amater ne može nikome naškoditi. Ja, pak, mislim
daje to čest slučaj. Adolescenti vrlo lako povjeruju u ono što stariji kažu o njima i njihovim
motivima. Jedna od mojih učenica krala je penkale i olovke. Neki joj je dvadesetogodišnjak
rekao da time nadoknañuje činjenicu što nije roñena kao muško i što nema penis. Jadno je di-
jete zbog toga bilo zabrinuto tjednima. Rekao sam joj da bi isto toliko uvjerljivo bilo i
objašnjenje kako želi postati spisateljicom.
Treba proučiti sve točke gledišta, sve škole psihologije. Meñutim, u svemu tome ima
jedna teškoća... mnoge su knjige o psihologiji i obrazovanju teške za čitanje zbog specifičnog
stila i rječnika. Pitam se zašto učenost udaljava čovjeka od jednostavnosti. Dok bi neuka
osoba pisala lokalnim novinama žaleći se što zbog urlanja mačaka ne može spavati, pedantni
bi učitelj vjerojatno prosvjedovao zbog auditivne nelagode zbog nemelodičnih zvukova koje
ispuštaju noćne lutalice iz porodice mačaka. Jednostavne stvari treba reći jednostavno.
Jedna od uznemirujućih značajki u svezi s terapijom jest trajni, neobjavljeni rat
izmeñu različitih škola. Freudovi su sljedbenici uglavnom odbacili Reicha kao šarlatana.
Kleinovci će osporiti sve što kaže neki adlerijanac. Svi si prišivaju odreñene etikete i time
prekidaju vlastiti rast. Reichovi sljedbenici danas vode prepirke u stilu: "Samo mi ispravno
razumijemo Učiteljevu misao." Malo ću se praviti važan i ustvrditi da sam, premda sam u više
navrata bio nečiji sljedbenik, uspio izmaknuti zamci idolopoklonstva. Moj moto glasi: Od
svakoga uzmi što želiš, a ostalo odbaci, i nikad ne etiketiraj samoga sebe kao pripadnika neke
škole. Mrska mi je pomisao kako bi dugo nakon moje smrti učitelji sami sebe mogli nazivati
summerhillijancima. Time bi zapravo obznanjivali činjenicu da su mrtvi.
Kada sam se vratio iz psihoanalitičke atmosfere u koju je Beč bio uronjen ranih
dvadesetih godina, mislio sam da problematičnu djecu treba liječiti analizom. Godinama sam
analizirao snove takve djece, i bio sav ponosan kada bi dječak kojeg su izbacili iz, recimo,
Etona, napustio Summerhill izliječen. Trebalo mi je puno vremena da shvatim kako su i Bili i
Mary, koje su takoñer izbacili zbog krañe, od nas odlazili izliječeni - iako su se odbijali
podvrgnuti mojoj analizi. Morao sam prihvatiti činjenicu kako im izlječenje nije donijela moja
terapija, nego sloboda da budu ono što jesu. To je iznimno zadovoljavajući zaključak, jer kada
bi terapija i bila rješenje, ne bismo je mogli pružiti milijunima djece diljem svijeta.
Mislim da sam više uspjeha postigao s psihologijom koja se ne može naći u
udžbenicima. Kada sam nagrañivao okorjelog kradljivca šilingom za svaku krañu, nisam
slijedio nikakvu teoriju - teorija je došla kasnije i mogla je biti, ako ne pogrešna, a ono
neprimjerena. Kradljivac je bio nevoljen pa je, simbolički gledano, krao ljubav. Moje su
nagrade za njega bile znaci ljubavi. Poenta je u tome stoje metoda uvijek iznova djelovala,
iako znam da je situacija bila složena. Koliko je njegova nova sloboda u Summerhillu
pridonijela izlječenju? Koliko mu je bilo stalo biti prihvaćen meñu sebi ravnima kao
"pozitivac"?
Jednostavno objašnjenje metoda koje sam koristio, moglo bi glasiti ovako: razmišljao
sam o tome koji bi bio pogrešan način ophoñenja s djetetom i činio suprotno. Za krañu bi u

običnim školama kradljivca namlatili štapom ili mu barem održali moralnu prodiku. Odlučio
sam izbaciti moralni element. Neki je dječak bio pobjegao iz tri škole. Kada je došao k nama,
rekao sam mu: "Tu su ti novci za kartu do kuće. Stavit ću ih na policu. Kada budeš htio
pobjeći, samo doñi i traži me da ti ih dam." Iz Summerhilla nikad nije bježao, ali je li razlog
tome bio moj stav ili zadovoljstvo stoje prvi put u životu bio slobodan?
Imao sam uspjeha u radu, ali, ruku na srce, i neuspjeha. Kada sam u Dresdenu rekao
maloj Jugoslavenki da troši previše čavala za izradu kutije, žučno mi je odbrusila: "Isti si kao
svi učitelji koje sam imala - stalno nešto zapovijedaš." Kada sam dijelio džeparac,
devetogodišnjem sam Raymondu rekao: "Ti plaćaš globu od šest penija zbog krañe ulaznih
vrata", na što se on rasplakao. Morao sam još ranije uvidjeti kako je dječak "mentalni slučaj".
Kada sam devetogodišnjacirna pričao njihove vlastite pustolovine, ispalo je da je Martin
ukrao zlato koje smo pronašli. Kasnije mi je prišao sav uplakan. "Ali ja nisam ukrao zlato."
Više im nikada nisam davao uloge negativaca.
Doduše, u radu sam bio ozbiljno hendikepiran činjenicom da sam bio i terapeut i
ravnatelj. Na općim sam sjednicama znao reći: "Tko mi je, dovraga, uzeo svrdlo i ostavio ga
da skuplja hrñu na kiši?" Krivac je bio Willie, i na sljedećem se privatnom satu zatvorio poput
školjke; za njega sam bio opaki policajac. Terapeut ne bi trebao ni na koji način biti društveno
povezan s pacijentom, premda bih freudovce ili kleinovce koji odlaze s domjenaka zato što je
nazočan neki pacijent, nazvao uskogrudnim psihološkim snobovima.
U prvim godinama, kada je Summerhill bio pun varalica i lupeža, nisam uvijek
"pobjeñivao". Jedan me tražio autogram, a nisam primijetio daje papir bio presavijen. Kasnije
mi ga je pokazao lokalni trgovac: "Molim vas da donositelju date pedeset cigareta Players - A.
S. Neill." Dick mi je tjednima prodavao marke, i tek sam igrom slučaja, jer sam jednu slučaj-
no bio zamrljao zelenom tintom, shvatio da te marke vadi iz moje ladice. Za domišljatost sam
ga nagradio s pet šilinga, htijući mu djetinjasto pokazati da ne može izvozati starog lišca.
Starog? Tada sam imao četrdeset i koju godinu.
Kako rekoh, sumnjam da bi trik s nagradom danas prošao kod ñaka koji kradu. Novi je
naraštaj profinjeniji; stekli su neku neopipljivu nijansu. Možda ta nova orijentacija mladih
potječe od širenja znanja o psihologiji. Neki od mojih starijih ñaka, a osobito Amerikanci,
hladnokrvno barataju pojmovima poput kompleksa inferiornosti, fiksacije na majku itd. Kada
bi danas na našoj samoupravnoj sjednici neki dječak bio optužen za uništavanje knjiga u
knjižnici, i kada bih predložio da ga postavimo za glavnog knjižničara, siguran sam da bi se
začuli povici: "Opet jedan od Neillovih psiholoških trikova." Prije četrdeset pet godina to ne
bi reklo nijedno dijete.
Tužna je činjenica da se golema većina psihologa bavi samo privatnim pacijentima, i
da za veliku većinu terapija znači tretiranje neurotičnih odraslih osoba koje leže po
kaučevima. Koliko je freudovaca reklo: "Korijene neuroze treba tražiti u djetinjstvu. Bavit ću
se djecom i uputiti njihove roditelje kako da očuvaju njihov emocionalni život." Užasno malo,
barem koliko ja znam - Anna Freud, Sušan Isaacs...
Na neki način, moje se osoblje i ja neprestano bavimo terapijom, jer je jedna od
najvažnijih stvari kod terapije biti na strani djeteta. Priznajem kako ne znam ništa o dječjim
lječilištima koja čine dobre stvari s terapijom igre, ali ne vidim smisao u zahtjevu Melanie
Klein da se svako dijete analizira kada napuni četiri godine. Djetetu podignutom u slobodi,
terapija uopće ne bi trebala biti potrebna.
Danas me riječ terapija podsjeća na izjavu Hermanna Goeringa: "Kada čujem riječ
Kultur, hvatam se pištolja." Svojedobno sam susreo na desetine ljudi koji su prošli tretmane
svih psiholoških škola, a da ih to, po svemu sudeći, nije pretvorilo u aktivne, kreativne i sretne
ljude.
Često sam se pitao koliko mi je psihoanaliza pomogla; čak i "Reichijanska
vegetoterapija" Wilhelma Reicha, kako ju je on nazivao. Rezultati se ne mogu do kraja

utvrditi. Mislim da mi je otvorila oči za stavove drugih ljudi, odnosno, povećala moju
obzirnost i ljubav prema bližnjem. Primjerice, kada nekoga moram otpustiti, osjećam se jadno
ponajviše zbog toga što samoga sebe pitam kako bih se osjećao kada bi mi rekli kako nisam
dovoljno dobar, ali tako bi se mogla osjećati i neanalizirana osoba.
Kakav je, dakle, pod stare dane, moj stav o terapiji? Negativan, jer to znači pristupiti
problemu s pogrešne strane. Ne tvrdim da terapija nema dobrih strana. Neki mi je terapeut
rekao: "Moji se pacijenti uče razboritijem ophoñenju sa svojom djecom." Vrlo moguće, ako je
terapeut pristaša slobode. Teško mi je zamisliti kakav bi utjecaj na roditelje imala analiza
nekog liječnika iz establishmenta. Siguran sam da ni Freud nije vjerovao u pružanje slobode
djeci, nego je ostao paternalistički nastrojen. Prisjetimo se da većina pacijenata dolazi na
terapiju zbog svojih vlastitih kompleksa, a ne zato što žele podići svoje obitelji bez neuroza.
Smatram da je učinak terapije ekvivalentan učinku droge na tijelo. Baš kao što nam
tijela pate od raznih vanjskih "zala", poput devitaliziranog kruha, prerañene hrane ili, recimo,
umjetnih gnojiva, atomskih zračenja, insekticida ili benzinskih isparavanja, tako i naše psihe
pate zbog kazni, sputavanja, strahova i ukalupljivanja karaktera koje smo pretrpjeli u djetinj-
stvu. Na obje je razine, fizičkoj i somatskoj, odgovor isti: treba spriječiti nastanak kompleksa
- kako duhovnih, tako i tjelesnih.
Zdravstvene teme
Kroz više od četrdeset godina u Summerhillu smo imali jako malo bolesti. Mislim da
je razlog tome podržavanje životnog procesa, jer mi tijelu pristupamo s odobravanjem. Sreća
nam je važnija od načina ishrane. Naši posjetitelji općenito primjećuju kako djeca dobro
izgledaju. Mislim da je naše djevojčice i dječake lijepima učinila sreća.
Sirovo je povrće možda i važno kod liječenja bolesti bubrega, ali ako je dijete u duši
bolesno zbog ugnjetavanja, neće ga izliječiti sve sirovo povrće na svijetu. Čovjek koji se
pravilno hrani, mogao bi "ubijati" svoju djecu moraliziranjem, dok čovjek koji nije
neurotičan, sigurno neće naškoditi svojem potomstvu. Prema vlastitom bih iskustvu rekao da
su slobodna djeca fizički zdravija od "iskvarene" djece.
U Summerhillu čak i najmlañe dijete ima slobodu izabrati s dnevnog menija. Za ručak
uvijek imamo dva glavna jela. Jedan od očitih rezultata je da se kod nas baca manje hrane
nego u drugim školama. Ali to nije naš glavni motiv, jer nam je važnije sačuvati dijete nego
hranu.
Kao laik u znanosti o prehrani, smatram da nije važno jede li dijete meso ili ne. Dok
mu je hrana uravnotežena, po svoj će prilici biti zdravo. Trudimo se uvijek posluživati
integralni kruh. Koliko mi je poznato, u Summerhillu nikad nije bilo proljeva, a i tvrda stolica
je rijetka pojava. Uvijek imamo puno sirovog povrća, premda ga ponekad nova djeca ne žele
jesti. Ali s vremenom ga ñaci obično prihvate i počne im se sviñati. U svakom slučaju,
summerhillska djeca skoro da nisu ni svjesna kuhinje, a tako i treba biti. Kada djeca imaju
uravnoteženu ishranu, slatkiši koje kupuju od džeparca, neće im naškoditi.
U djetinjstvu je jelo izvor velikog užitka, i smatram to previše važnim da bi bilo
narušeno pravilima o lijepom ponašanju za stolom. Tužna je istina da su u Summerhillu za
stolom najnepristojnija djeca koja su kod kuće fino i otmjeno odgojena. Što je dom zahtjevniji
i stroži, to je lošije ponašanje za stolom, kao i drugdje - naravno, kada dijete napokon dobije
slobodu biti ono što jest. Sve što se može učiniti, jest pustiti ih da ižive potisnute porive, kako
bi kasnije, u pubertetu, sama razvila svoje vlastite navike lijepog ponašanja.
Čudnovato je, ali istinito, da djeca ponekad jedno drugom ispravljaju ponašanje za
stolom. Jedan od naših ñaka je jeo vrlo glasno sve dok mu se ostali nisu počeli glasno rugati.

S druge strane, kada je neki malac počeo jesti kosane odreske nožem, zamisao se svidjela i
ostalima. Pitali su jednog drugog zašto se ne bi smjelo jesti nožem, a odgovor kako se možeš
porezati, odbacili su ustvrdivši da su ovi noževi pretupi za tako nešto.
Djeci treba dati slobodu da dovode u pitanje pravila lijepog ponašanja; hoćete li grašak
jesti nožem, vaša je osobna stvar. Ali zato ne bi trebala imati slobodu dovoditi u pitanje ono
što se naziva društveno prihvatljivim ponašanjem. Ako nam dijete uñe u dnevni boravak u
blatnim čizmama, vikat ćemo na njega; jer dnevni boravak pripada odraslima, i oni imaju
pravo odlučiti tko i kakav smije ući, a tko i kakav ne smije.
Kada je neki dječak bio bezobrazan prema našem mesaru, na općoj sam sjednici rekao
ñacima kako mi se mesar žalio. Ali mislim da bi bilo bolje da mu je sam odmah izvukao uši.
Ono što ljudi obično nazivaju lijepim načinom ponašanja, nije potrebno podučavati. To su u
najboljem slučaju preostali starih običaja. Istinski lijepe manire dolaze same od sebe. Bivši
summerhillski ñaci jako se dobro znaju ponašati - iako su neki u dvanaestoj lizali tanjure.
Većinu bi ljudi, i roditelje i druge, začudilo koliko su kod uobičajene djece
ukalupljena karaktera koja dolaze u Summerhill, lijepe manire samo površinski ukras. Dječaci
donose prekrasne manire, da bi ih ubrzo posve odbacili, nedvojbeno zato što uviñaju daje u
Summerhillu njihova neiskrenost neumjesna. Postupno odbacivanje neiskrenosti u glasu,
ponašanju i djelima kod naših je ñaka redovita pojava.
U dječjem je životu hrana najvažnija stvar, puno važnija od seksa. Želudac je sebičan,
a sebičnost je obilježje djetinjstva. Desetogodišnji je dječak puno posesivniji oko svojeg
tanjura s govedinom nego što su bili stari poglavice oko svojih žena. Kada djetetu pružite
slobodu da iživi svoju sebičnost, kao što je slučaj u Summerhillu, taj se egoizam postupno
pretvara u altruizam i prirodnu brigu o drugima.
Trudimo se dati djeci uravnoteženu ishranu, i izbjegavamo "škrabaste" pudinge stoje
više moguće. Već sam spomenuo da oduvijek poslužujemo integralni kruh, ali danas neka
djeca više vole bijeli. U cjelini gledano, novim ñacima treba neko vrijeme da počnu uživati u
našem sirovom povrću, ali puno toga ovisi o hrani na koju su navikli kod kuće.
Osobno mi je teško zauzeti neki čvrsti stav o hrani. Moj je otac umro u osamdeset
petoj, a čitav je život jeo svu pogrešnu hranu: previše bijelog kruha i krumpira, nedovoljno
svježeg voća i previše slasnih škotskih kolačića uz čaj. Liječnika nije vidio do samrtne
postelje. Ipak mislim kako bismo našoj djeci trebali davati stoje više moguće hrane bogate
vitaminima.
Summerhillska je blagovaonica vrlo bučna prostorija. Djeca su, poput životinja, za
vrijeme obroka glasna. Učitelji ne vole preveliku galamu, ali adolescentima izgleda ne smeta
buka koju dižu mlañi. A kada neki stariji ñak i pokrene pitanje galame mlañih ñaka u
blagovaonici, mališani s punim pravom žestoko prosvjeduju kako ni stariji nisu nimalo tiši.
O bolesnoj djeci u školi brine Ena. Kada neko dijete ima temperaturu, sprema ga u
krevet i cijeli dan mu daje smanjene obroke, sok od limuna ili naranče i vodu. Ako mu se
temperatura ne spusti, zove liječnika. Sa zdravljem smo uvijek dobro stajali. Prije više od
trideset pet godina sagradili smo ambulantu, ali zgradu nikad nismo koristili u te svrhe; danas
tamo spavaju mlañi ñaci.
Naravno, kad se radi o bolesti pridržavamo se roditeljskih uputa. Imali smo djecu
roditelja koji vjeruju u homeopatiju, prirodno liječenje, lijekove ili injekcije, i pokušavamo
brinuti za njihovu djecu onako kako om žele. Američka djeca češće idu na cijepljenje od naših
mališana. Velik broj ñaka cijepljen je protiv tetanusa, jer je istočni Suffolk na zlu glasu kao
područje gdje je ta bolest česta.
U domeni zdravlja i bolesti, laik se nalazi u nezavidnu položaju. Nema dovoljno

znanja na kojem bi mogao utemeljiti znanstveno mišljenje. Koliko su duhan, alkohol, šećer i
tijesto Štetni za zdravlje? S druge strane, netko bi mogao upitati koliko su lijekovi opasni.

Dva su naraštaja uzimala Phenacetin, a danas kažu da je otrovan. Kakve su posljedice stalnog
gutanja aspirina? Kako ne znam odgovor, mislim da bismo trebali biti oprezni kod davanja
lijekova djeci. Primijetio sam da neki moji prijatelji liječnici nerado daju svojoj djeci bilo
kakve lijekove.
Ili, recimo, pitanje mlijeka. Naši su ñaci godinama pili mlijeko "izravno iz krave", u
Njemačkoj, Austriji, Dorsetu, Walesu i Suffolku, ali danas se može doći samo do
pasteriziranog mlijeka. I opet kao laik ne mogu donijeti sud; znam samo to da je pasterizirano
mlijeko bezukusno i da se ne može ukiseliti; jednostavno se pokvari. Možda je uzrok
tuberkuloze zapravo bila pothranjenost siromašne djece, a ne "neobrañeno" mlijeko. Stalno
smo prepušteni na milost i nemilost stručnjaka.
Mnogi se protive fluoridaciji gradske vodoopskrbe, koja bi trebala spriječiti kvarenje
dječjih zuba. A danas u jednom pismu Daily Telegraphu piše: "Dr. McLaughlin, zdravstveni
upravitelj na Rhode Islandu, uvjeren je kako će dugoročni učinak dodavanja fluorida javnoj
vodoopskrbi dovesti do kroničnog otrovanja fluoridom koje je slično otrovanju olovom."
Ako to i nema nikakve veze s našim sustavom ishrane u Summerhillu, htio bih samo
pokazati koliko su učitelji i roditelji bespomoćni usred stručnjačkih raspri o hrani, vodi i
zdravlju. Do čiste vode i hrane više jednostavno nije moguće doći, jer ne možemo nadzirati
uporabu insekticida i umjetnih gnojiva; a ni u pitanju radioaktivnih padalina stroncija 90 ne
možemo učiniti ništa. Kada bih se htio baciti na neki business, otvorio bih trgovinu zdravom
hranom i prodavao, uz dobru zaradu, sav onaj sjajni materijal koji proizvoñači hrane za široko
tržište odbacuju - pšenične klice, integralnu rižu, razne melase i povrće uzgojeno na
kompostu.
Prije četrdeset godina, kada sam tri mjeseca bolovao od pijelitisa, zainteresirao sam se
za prirodno liječenje. Činilo se posve usklañenim s mojom filozofijom obrazovanja. Sirovo
povrće i kiselo vrhnje bili su slobodno dijete, a lijekovi izvanjska disciplina u školama -
naravno, analogija je bila nesretna. U jednom sam razdoblju jedanput godišnje posjećivao
lječilišta za prirodno liječenje, i moram reći da sam se svaki put vraćao osvježen i krepak.
Prirodno liječenje pretpostavlja kako bolesti ponajprije dolaze iznutra; tijelo reagira na svoje
otrove, koji se u prvom redu stvaraju pogrešnom ishranom, tako što ih izbacuje, pa su kožne
bolesti ili prehlade zapravo metode oslobañanja od otrova, proces samočišćenja. Zvuči
razumno.
Moj otac i djed govorili su da su tako dugo živjeli zahvaljujući velikom broju
prehlada, a neki je francuski liječnik tvrdio kako su ljudi s kožnim bolestima njegovi
najdugovječniji pacijenti. Medicinska je struka ismijala pobornike prirodnog liječenja,
nazivajući ih šarlatanima. Bolesti su posljedica infekcije, klica koje dolaze izvana. A laik
uistinu ne zna što misliti o tome. Pobornici prirodnog liječenja koristili su limune i naranče
kao sredstva protiv bolesti puno prije nego što je otkriven C-vitamin.
S emocionalne strane bio sam svim srcem uz njih. Ali javile su se i neke sumnje. Ako
je način ishrane toliko važan, kako je moj otac dogurao do osamdeset pete uz svu pogrešnu
hranu koju je čitavog života jeo? Prirodno liječenje upozorava na štetnost odjeće od flanela
ako je nosite uz tijelo, a moj je otac nosio samo takvu odjeću, i zimi i ljeti. U proturječju o
pitanju zdravstva obje su strane bile uskih nazora i dogmatične. Prirodno liječenje ne želi
imati veze s cijepljenjem, i rijetko će tko iz njihovih redova prihvatiti činjenicu da su injekcije
protiv tetanusa spasile na tisuće života za vrijeme 11. svjetskog rata. Moj brat liječnik rekao
mi je kako mu, nakon otkrića penicilina, nijedan pacijent nije umro od upale pluća. S druge
strane, medicinari su ismijali post, zanemarujući činjenicu da životinje ne jedu ništa kada su
bolesne. Jedan mije veterinar rekao kako su za veliku smrtnost konja i stoke u njegovoj zemlji
u velikoj mjeri krivi seljaci koji hrane životinje na silu "kako ne bi oslabile".
Nakon završetka turneje po Južnoj Africi, nakon previše pića i nimalo kretanja, na
brodu sam se osjećao poput mrtvaca. Urin mi je bio nalik na blato. Šest sam dana bio samo na

vodi, i u Southamptonu sam se pojavio zdrav kao dren. Kod posta je čudesno to što čovjek
osjeća veliku bistrinu u glavi. U to sam vrijeme osjećao kako bih mogao objasniti Einsteinu u
čemu je bio pogriješio.
Sumnje su se pojačale kada su neki ljudi koji su se čitavog života liječili prirodno,
umrli od raka, dokazujući da nije sve u načinu ishrane. Vjerovao sam, ali i nisam - premda, s
druge strane, imam isti stav i prema liječnicima koji prepisuju mast za kožnu bolest ne
pitajući se o popratnim pojavama. Ne znam jesam li ikad sreo liječnika koji me pitao što
jedem - ako sam samo vježbao i ako mi je seksualni život bio zadovoljavajući. Oni su se
bavili bolešću, dok se prirodni liječnik bavio jačanjem čitavog tijela. Možda bi najbolje
rješenje bila kombinacija oba sustava.
Što se osobne higijene tiče, u Summerhillu su, u cjelini gledano, djevojčice urednije od
dječaka. Naši četrnaestogodišnjaci i stariji brinu o svom izgledu. S druge strane, djevojačke
sobe nisu ništa urednije od dječačkih - točnije, sobe djevojčica mlañih od trinaest godina. One
oblače lutke, izrañuju kazališne kostime i podovi su im prekriveni otpacima, ali ti su otpaci
uglavnom "kreativni".
U Summerhillu rijetko imamo djevojčice koje se ne žele prati. Sjećam se jedne
devetogodišnjakinje čija je baka imala kompleks čistoće i prala je Mildred valjda deset puta
na dan. Jednog dana njezina je kućepaziteljica došla k meni i rekla: "Mildred se nije oprala
nekoliko tjedana. Ne želi se otuširati i sve više smrdi. Što da učinim?"
"Pošalji je k meni", rekao sam.
Ubrzo se pojavila Mildred, vrlo prljavih ruku i lica.
"Čuj me", rekao sam strogo. "Tako neće ići."
"Ali ne želim se prati", bunila se.
"Šuti", rekao sam. "Tko govori o pranju? Pogledaj se u zrcalo." (Pogledala se.) "Kako
ti se čini tvoje lice?"
"Vrlo je čisto, zar ne?" upitala je uz široki osmijeh.
"I previše", rekao sam. "U ovoj Školi neću trpjeti djevojčice čistih lica. A sad bježi
van!"
Odjurila je u prostoriju za ugljen u podrumu i posve se zacrnila. Vratila mi se s
trijumfalnim izrazom lica. "Je li sad dobro?" upitala je.
Ozbiljno sam proučio njezino lice. "Nije", rekao sam. "Na ovom obrazu imaš bijelu
mrlju."
Te se večeri Mildred okupala, ali nije mi baš sasvim jasno
zašto.
Prije mnogo godina stariji dječak nam je došao iz javne škole. Tjedan dana nakon
dolaska, skompao se s radnicima koji su tovarili ugljen na željezničkoj postaji, i počeo im
pomagati u poslu. Na obroke je dolazio sav crn, ali mu nitko nije rekao ni riječi. Nikoga nije
bilo briga.
Trebalo mu je nekoliko tjedana kako bi se riješio predodžaba o čistoći koje su mu
utuvili u javnoj školi i kod kuće. Kada je prestao tovariti ugljen, ponovo se počeo prati i
oblačiti čistu odjeću, ali drugačije nego prije. Čistoću mu više nitko nije nametao; bio je iživio
svoj kompleks prljavosti.
Roditelji često pridaju preveliku važnost urednosti. Urednost je jedna od sedam
smrtnih kreposti. Ljudi koji se ponose svojom urednosti, obično su drugorazredne osobe koje
u životu cijene drugorazredne stvari. Najurednija osoba često ima najneuredniji um. Sve ovo
pišem s lagodne pozicije čovjeka čiji radni stol nalikuje hrpi papira ispod natpisa "Ne bacati
smeće" u javnim parkovima.
Kad smo već kod čistoće, prije nekoliko godina su nam poslali mališana zbog toga što
se redovito "unereñivao" u gaće. Majka ga je zbog toga tukla, a na posljetku gaje, u očaju, tje-
rala da jede svoj feces. Lako ćete zamisliti s kakvim smo se problemom morali uhvatiti u

koštac. Pokazalo se daje dječak imao mlañeg brata, i da su nevolje počele njegovim roñenjem.
Razlog je bio prilično očit; dječak je ovako razmišljao: "Oduzeo mi je majčinu ljubav. Ako se
budem ponašao poput njega i kakio u gaće kao on u pelene, mama će me opet voljeti."
Održao sam s njim nekoliko privatnih sati kako bih mu otkrio njegov stvarni motiv, ali
izlječenja su rijetko kada iznenadna i dramatična. Više od godinu dana dječak se "neredio" tri
puta dnevno. Nitko mu nije uputio nijednu riječ prijekora. Gña Corkhill, naša odgojiteljica,
čistila ga je bez prigovora. Ali kada sam počeo nagrañivati dječaka za svaki doista veliki
"nered", pobunila se. Nagrada je značila da odobravam njegovo ponašanje.
Cijelo to vrijeme dječak se ponašao poput malog, mrzovoljnog vraga. A nije ni čudo!
Bio je pun problema i sukoba. Ali nakon izlječenja postao je potpuno čisto dijete i ostao je
kod nas tri godine. Kasnije se razvio u vrlo dragog momka. Majka gaje ispisala iz
Summerhilla s obrazloženjem kako ga želi dati u školu gdje će nešto i naučili. Kada nam je
došao u posjet nakon prve godine u novoj školi, potpuno se promijenio - bio je neiskren,
bojažljiv i nesretan. Rekao nam je da nikada neće oprostiti majci što ga je ispisala iz
Summerhilla, a siguran sam i da neće. On je jedan od vrlo rijetkih slučajeva "unereñivanja
gaća" koje smo imali tijekom svih ovih godina.
Sjećam se jednog dogañaja iz vlastitog djetinjstva. Jednog smo dana moja sestra
Clunie i ja pratili skupinu glazbenika do tržnice u Muiru, stoje prilično dugačak put za dvoje
mališana. Dogodila mi se "sanitarna nezgoda"; kada sam došao kući, ljutila me majka
otpremila van u praonicu, skinula mi "usmrdjeli materijal" i otprašila me u kuću zvučnim
udarcem po guzi. Mora da sam imao nekih šest godina, ali se još živo sjećam straha da me
netko ne zatekne dok trčim gologuz. Čini se da je majku dogañaj u nekoj mjeri i zabavio, jer
je hitrinu koju sam pokazao tog dana, godinama spominjala kao mjerilo brzine.
Čini se da naši mali dječaci nemaju nikakve želje za pokazivanjem, a stariji se momci i
djevojke skoro nikad ne razgolićuju. Ljeti dječaci i muškarci nose samo kratke hlače, bez ma-
jica. Kod tuširanja nema osjećaja za privatnost, i samo se novi ñaci zaključavaju u kupaonici.
Premda se neke djevojke sunčaju u polju, dječacima ne pada na pamet da ih kriomice
promatraju.
Prije dosta godina, kada smo tek došli u Leiston, napravili smo malo jezero za
kupanje. Ujutro bih se obično malo "smočio", a neki članovi osoblja i stariji momci i djevojke
bi mi se pridružili. Ubrzo nam je došla skupina dječaka iz javnih škola. Kada su djevojke
počele oblačiti kupaće kostime, upitao sam jednu od njih, naočitu Šveñanku, u čemu je stvar.
"To je zbog ovih novih dječaka", objasnila je. "Starim je momcima golo tijelo prirodna
stvar, ali ovi novi samo bulje s jezikom do poda, a to mi se ne sviña."
Jednom je naš učitelj engleskog kopao jarak na terenu za hokej, u čemu mu je
pomagala skupina dječaka i djevojčica izmeñu devet i petnaest godina starosti. Dan je bio
vruć, i on se skinuo. Drugom prigodom, jedan je od članova osoblja gol igrao tenis. Na općoj
mu je sjednici rečeno da obuče kratke hlače jer bi mogli naići trgovci ili posjetitelji. To zorno
prikazuje summerhillski otvoren i praktičan stav prema golotinji.
U Summerhillu smo godinama šutjeli o pušenju; svakoje dijete moglo pušiti ako je
htjelo, ali rekao bih da su otprilike šezdeset posto bivših ñaka bili nepušači. Kada se raširio
strah od raka pluća, osjetio sam kako bi bilo ispravno zauzeti autoritativan stav i zabraniti
pušenje mlañima od šesnaest godina, znajući da će se u zahodima i spavaonicama i dalje
poskrivećki pušiti.
Ja pušim lulu i tu i tamo poneku cigaretu. Bezbroj sam puta pokušavao prestati, ali
nikad nisam uspio, unatoč trikovima poput ostavljanja lule u ljetnikovcu, a vrećice s duhanom
u uredu, prijeko u glavnoj zgradi. Gledano s pozitivne strane, šetnja tamo-amo sigurno mi je
koristila zdravlju.
U samoupravljanju moja supruga i ja moramo biti autoriteti u vezi sa zdravstvenim
pitanjima; primjerice nećemo dopustiti djetetu koje ima temperaturu da trči vani po hladnom

vremenu. Jedna od teškoća u vezi s pušenjem je činjenica da neka djeca smiju pušiti kod kuće.
Teško je postići poštivanje pravila. Stroga pravila uvijek sadrže i primamljivost zabranjenog
voća. A nema nikakvog smisla apelirati na razum, ni govoriti djetetu kako bi kasnije moglo
dobiti rak pluća, jer djeci sutra ne znači ništa; kao ni većini odraslih, sudeći po tome kako se
dobro cigarete prodaju otkako je razglašeno da su opasne. U svemu je tome ohrabrujuće što su
u Velikoj Britaniji cigarete skupe, preskupe za džeparac mnoge djece. Neke ih škole posve
zabranjuju, a nekolicina pušača članova osoblja smije pušiti samo u svojim prostorijama.
Barem tri četvrtine mojeg sadašnjeg osoblja su pušači, uključujući i mene sa svojom lulom.
Rješavanje problema dječjeg pušenja dodatno otežava golemi broj reklama za cigarete
na televiziji i u novinama. Teško mi je reći kakav bi učinak imalo ukidanje televizijskih re-
klama, vjerojatno vrlo mali. A sve dok milijuni roditelja puše, teško ćemo uvjeriti njihovu
djecu kako je pušenje opasno. Ali kada bih htio biti do kraja logičan, zabranio bih sve
nezdravo smeće koje moji ñaci kupuju u slastičarnicama. Koliko ja znam, zašećerena bi
lizalica mogla biti isto toliko kancerogena koliko i cigareta. Ali gdje povući crtu? Ni bijeli
kruh nije zdrav, a gazirani bi sokovi mogli biti opasni. Problem je uistinu vrlo složen.
Ali alkohol u školi ne dopuštam. Djeci je duhan privlačniji od pića, koje bi rijetki, ako
itko, kupili; nevolja je u tome što ponekad neki posjetitelj, očaran time stoje došao u "slobod-
nu" školu, donese i bocu viskija ili džina pa nudi djecu. Već sam dvojici takvih "zavodnika"
naložio da se više ne vraćaju. U životu sam vidio previše ljudi čiji je alkoholizam bio plod
pijuckanja u djetinjstvu.
Sa svoje strane, volim popiti koji gutljaj od vremena do vremena, ali se već godinama
nisam napio. Omiljeno mi je piće viski od slada. U vrijeme kada sam s Reichom pio viski od
raži, sviñao mi se, ali ga ovdje u Engleskoj ne pijem. Dakako, volim pivo; i neka vina. Droge
nikada nisam probao. O njima ne znam ništa; jedino se pitam zašto je pušenje hašiša zločin,
dok su cigarete legalne, iako od hašiša rijetki umiru, a rak pluća kosi na tisuće ljudi. U
svakom slučaju, nikad nisam "bježao" u piće. Pio sam iz zadovoljstva.
Mogu se prisjetiti samo jednog neugodnog dogañaja iz svoje "cugerske karijere".
Godine 1936., kada sam držao predavanja po Južnoj Africi, posjetio sam poznati Diamond
Club u Kimberleyu. U baru me neki trgovac častio viskijem. Pridružila su nam se još šestorica
trgovaca dijamantima, i promaklo mi je da mi je svaki naručio po dupli. Stjerali su me u kut.
Često sam slušao o gostoljubivosti u kolonijama i o tome koliko ljude pogaña ako odbijete
popiti piće s njima. Progutao sam sav taj viski, odjurio u kupaonicu i gurnuo si prst u grlo.
Predavanje koje sam te večeri održao, sigurno je bilo grozno. Da sam bio nešto stariji, bio bih
im se zahvalio i zamolio ih da me zbog predavanja ispričaju.
Riječ-dvije o spavanju. Pitam se koliko su osnovane liječničke tvrdnje kako je djeci
potrebno toliko i toliko sati sna. Dobro, za malu djecu je to u redu. Ako dopustite
sedmogodišnjem djetetu bdjeti do kasno u noć, naškodit ćete njegovu zdravlju jer ujutro često
neće moći spavati do kasno. Neka djeca ne vole kada ih se šalje u krevet jer osjećaju kako će
nešto propustiti.
U slobodnoj je školi povečerje najomraženije pravilo, i to ne toliko kod mlañih, koliko
kod starijih ñaka. Mladi vole biti budni do kasno u noć, a meni je to razumljivo jer i sam
mrzim ići na spavanje.
Kod većine odraslih posao rješava taj problem. Ako morate biti na poslu u osam
ujutro, odoljet ćete iskušenju da ostanete budni do sitnih sati.
Neki drugi činioci, poput sreće ili dobre hrane, uvijek mogu nadoknaditi manjak sna.
Summerhillski ñaci manjak sna nadoknañuju nedjeljom ujutro, a ako treba, prespavat će i
ručak.
Što se tiče zdravstvene strane rada, velikim dijelom radim iz dvostrukog motiva.
Krumpire kopam potpuno svjestan kako bih vrijeme mogao bolje iskoristiti pišući članke za

novine ili ako bih platio vrtlara. Meñutim, kopam i zato što mi je do vlastitog zdravlja stalo
više nego do novinskih honorara. Moj prijatelj automehaničar stalno me naziva budalom Što u
doba tehnike kopam, a ja mu odgovaram da strojevi uništavaju čovjekovo zdravlje, jer danas
više nitko ne hoda niti obavlja fizički rad. Obojica smo dovoljno stari da bismo bili svjesni
zdravstvenih problema.
Meñutim, dijete je potpuno nesvjesno zdravlja. Nijedan dječak ne kopa kako bi održao
kondiciju. Dijete u svakom poslu ima jedan jedini motiv - svoj trenutačni interes.
Za naše dobro zdravlje u Summerhillu najzaslužnije su sloboda, dobra hrana i svjež
zrak - i to upravo tim redom.
Seks i koedukacija*
Još nikad nisam imao ñaka koji je u Summerhill došao sa zdravim stavom prema seksu
i tjelesnim funkcijama. Djeca modernih roditelja, koja znaju istinu o tome odakle dolaze bebe,
imaju skoro isti "tajnoviti" stav prema seksu kao i djeca religioznih fanatika. Pronalaženje
nove orijentacije u odnosu na seks najteži je zadatak roditelja i učitelja.
Posve sam spreman prihvatiti kako je moj nesvjesni stav prema seksu kalvinistički
stav koji mi je život u škotskom selu nametnuo u ranom djetinjstvu. Možda za odrasle više
nema spasa, ali za djecu svakako ima, ako im ne budemo nametali užasne predodžbe o seksu
koje su u prošlosti nametali nama.
Sjećam se svoje prve seksualne uspomene; imao sam šest godina, a moja sestra Clunie
pet. U dječjoj smo se sobi razodjenuli i istraživali jedno drugo s velikim zanimanjem i znat-
nim seksualnim uzbuñenjem. Vrata su se otvorila i majka nas je "uhvatila na djelu". Oboje nas
je dobro izmlatila, a onda nas je natjerala da klečimo i molimo Boga za oproštaj. Kada se otac
kasnije vratio kući, uzeo je batinu i ponovo nas isprebijao. Potom su me zaključali u veliku,
mračnu blagovaonicu. Tako sam naučio daje seks najgnusniji od svih grijeha.
Taj je dogañaj imao dugogodišnji utjecaj na moj život, jer mi je, osim prisilnog
povezivanja seksa i grijeha, usadio fiksaciju na Clunie, koja je postala nekom vrstom
"zabranjenog voća". Trebalo mi je nekoliko desetljeća da bih se oslobodio tog ranog šoka;
štoviše, ponekad se pitam jesam li se do danas u potpunosti oporavio.
Bilo je još seksualnih pustolovina s Clunie, ali bi nju kasnije uvijek pekla savjest, pa bi
rekla majci, a ja bih dobio batine. Samo sam jednom izbjegao batine nakon Cluniena
tužakanja, i to kada je bio umiješan i moj brat Willie, koji nas je, k tome, i nagovorio na
"prijestup". Willie je, kao najstariji, preuzeo krivicu; ali kako je bio miljenik roditelja, nikad
ni za što nije bio kažnjavan.
Naravno, kod kuće nikad nismo saznali ništa o seksu. Majka je stalno imala bebe, a mi
smo uzimali zdravo za gotovo da ih je donosio liječnik, jer nam majka nije mogla slagati.
Drugi su nam dječaci rekli istinu ili, točnije, puno poluistina, a kako smo držali zečeve i druge
životinje, znali smo da mladunci izlaze iz svojih majki. Ali tu spoznaju nikada nismo
primijenili na majku. Mislim da sam imao osam godina kada sam prvi put vidio oca kako ide
u zahod. Buljio sam u njega iznenañeno; znao sam da on ne bi mogao raditi prljave stvari, pa
sam na kraju zaključio kako ga je išao očistiti. A kada smo čuli kakvu ulogu u stvaranju bebe
ima muškarac, ni to jednostavno nisam mogao povjerovati. Moji su roditelji bili čisti i sveti;
oni nikad ne bi mogli činiti takvo što.
Willie je otišao u školu u Edmburgh, a kada se vratio za praznike, zasuo nas je
svakojakim "prljavim" pričama. Smatrali smo se vrlo sofisticiranima, ali se još uvijek nismo
usuñivali povezati spoznaje o seksu s vlastitim roditeljima. Uvijek su bili odveć čedni;
golotinja je smatrana užasnom. Osim Clunie, nijednu od sestara nisam nikad vidio golu; ako

bi netko ušao u moju spavaću sobu dok sam se oblačio, žurno bih pokrio tijelo prvom stvari
koju bih dohvatio.
Kasnije sam, kao dvadesetpetogodišnji student u Edinburghu, stekao naviku tuširanja
u hladnoj vodi svakog jutra. Za vrijeme praznika, nagovorio sam majku da me zalijeva kan-
tom hladne vode dok sam sjedio u koritu za rublje, jer u kući nismo imali kupaonicu. Majka
mi je s radošću izašla ususret, ali Clunie mi je rekla kako se to ocu uopće nije svidjelo.
Ne sjećam se da smo ikad spominjali masturbaciju ili je, kad smo već kod toga,
prakticirali. Postoji niz žargonskih izraza za masturbaciju, ali mi nismo znali nijedan.
Dovoljno sam upućen u psihologiju da bih u tome prepoznao neku vrstu zatomljujućeg
zaborava, ali se zaista ne sjećam da smo masturbirali, ni pojedinačno ni uzajamno.
Imali smo, doduše, naviku koju smo nazivali meñusobnim "gledanjem".
Oborili bismo manjeg dječaka na leña i otvorili mu šlic, ali to je uvijek bila samo
kolektivna šala na tuñi račun. Kada sam imao sedam i pol godina, prebacili su me u krevet s
Willijem i Neillijem, kojima je moja nazočnost jako smetala. Ta preraspodjela uslijedila je
nakon što me ljutita majka izbacila iz kreveta koji sam dijelio s Clunie, jer nas je opet bila
otkrila kako radimo "nepristojne" stvari. Braća su mi stalno nabijala na nos što sam im se
nepozvan "uvalio" i podsjećala me na okolnosti koje su do toga dovele.
Uzroci seksualnog tabua toliko su nam nepoznati da možemo samo nagañati odakle
potječu. Pitanje zašto tabu postoji i nije moja neposredna briga. Ali činjenica da postoji i te
kako se tiče čovjeka kojemu su na liječenje povjerena sputana djeca. Nas odrasle iskvarili su u
ranom djetinjstvu; u pogledu seksa više ne možemo biti slobodni. Svjesno možda i jesmo
slobodni, ali nesvjesno u velikoj mjeri ostajemo onakvima kakvima nas je učinilo
"modeliranje" u ranom djetinjstvu.
• Tabui i strahovi koji su oblikovali seksualno ponašanje, isti su oni tabui i strahovi
koji ljude pretvaraju u pervertite što siluju i dave male djevojčice po parkovima ili muče
Židove i crnce.
U Hitlerovoj su Njemačkoj mučenja vršili seksualno izopačeni ljudi poput Juliusa
Strcichera; njegov je list Der Sturmer bio pun gadnog, izopačenog seksa puno prije otvaranja
koncentracijskih logora. A ipak mnogi očevi, koji se zgražaju nad seksualnom izopačenosti
sadista u zatvoru, ne primjenjuju isto razmišljanje na vlastite, sitnije sadističke ispade.
Udaranje djeteta kod kuće ili u školi u biti se ne razlikuje od mučenja Židova u Belsenu. Ako
je sadizam u Belsenu bio seksualan, po svoj je prilici takav i u školi ili obitelji.
Za mnoge je muškarce spolni odnos uljudno silovanje, a za mnoge žene zamoran
obred koji se mora podnijeti. Tisuće udanih žena nisu nikad u životu doživjele orgazam. U
takvom odnosu davanje mora biti svedeno na najmanju moguću mjeru; seksualni će odnosi
neizbježno biti manje ili više brutalni ili opsceni. Pervertiti koji vole kada ih bičuju ili koji
šibaju žene, samo su ekstremni primjeri ljudi koji su, zbog pogrešnog seksualnog
obrazovanja, u stanju pružiti ljubav samo u prerušenom obliku, kroz mržnju.
Pitam se koliko je impotencije i frigidnosti u odraslih posljedica prvog "ometanja" pri
seksualnom odnosu u ranom djetinjstvu. Vjerujem kako je djetinja heteroseksualna igra
kraljevski put k zdravom i uravnoteženom seksualnom životu u odrasloj dobi. Kada se djeci
ne nameće nikakva moralistička obuka o pitanju seksa, rastu u susret zdravoj, a ne
promiskuitetnoj adolescenciji.
U većini se škola provodi strogo razdvajanje dječaka i djevojčica, osobito u
spavaonicama. Ljubavne avanture nisu preporučljive. Ni mi ih u Summerhillu ne potičemo -
ali ih i ne nastojimo osujetiti.
U Summerhillu dječake i djevojčice ostavljamo na miru. Čini se da su odnosi izmeñu
spolova vrlo zdravi. Nijedan spol neće odrasti s bilo kakvim tlapnjama ili zabludama u vezi s
onim drugim. Time ne želim reći kako je Summerhill velika obitelj u kojoj su sva ta dražesna

dječica jedna drugima braća i sestre. Kada bi bilo tako, smjesta bih se pretvorio u fanatičnog
protivnika koedukacije.
U stvarnoj koedukaciji - a ne takvoj gdje dječaci i djevojčice zajedno sjede u
učionicama, ali žive i spavaju u odvojenim zgradama - gotovo da i nema "nepristojne"
radoznalosti. U Summerhillu nema virenja kroz ključanicu, i puno je manje tjeskobe u
pogledu seksualnosti nego u drugim školama.
Svako malo nas posjeti neka odrasla osoba i pita: "Pa zar oni ne spavaju svi jedni s
drugima?", a kada odgovorim da ne, on ili ona uzviknu: "Ali zašto ne? Da sam njihovih
godina, ludo bih se zabavljao."
Takvi ljudi zamišljaju da će se dječaci i djevojčice, kada se zajedno školuju, nužno
upuštati u seksualnu razuzdanost. Naravno, neće otvoreno reći kako je takva misao u pozadini
njihovih zamjerki, nego će stvar racionalizirati tvrdnjom kako dječaci i djevojčice imaju
različite sposobnosti učenja, pa bi ih trebalo podučavati odvojeno.
Škole mogu biti koedukacijske jer je i život takav. Ali mnogi se učitelji i roditelji boje
koedukacije zbog opasnosti trudnoće. Štoviše, čujem da ne tako mali broj ravnatelja
koedukacijskih škola noćima ne spava moren takvim brigama.
Svaki stariji summerhillski ñak zna iz mojih razgovora i knjiga da za svakoga tko to
želi, odobravam potpun seksualni život. Na mojim su me predavanjima često pitali dijelim li u
Summerhillu kontracepcijska sredstva, a ako ne, zašto ne? To je staro, mučno pitanje koje nas
sve duboko pogaña. Peče me savjest što to ne činim, jer me svaki kompromis opterećuje i
uznemiruje. Ali s druge strane, kada bih djeci, bilo maloljetnoj ili punoljetnoj, pribavljao
sredstva protiv začeća, sasvim bi mi sigurno zatvorili školu. U praksi se ne smije biti previše
napredan u odnosu na zakon.
Ali u Summerhillu su adolescenti sigurno spavali zajedno, jer kod nas nema učitelja
koji navečer "stražari" sa svjetiljkom u ruci. Zaista ne znam kako nas je svih ovih godina zao-
bilazio problem trudnoće. Jedno bi objašnjenje moglo biti da je djeci jako stalo do toga što će
biti sa školom. Možda je bilo trudnoća za koje nisam čuo, ali ne vjerujem da bi mi roditelji
sakrili takvu novost.
U Summerhillu je seksualno pitanje uvijek bilo teška gnjavaža. Godinama sam
zagovarao seksualni život u pubertetu, za svaki par koji je dovoljno sazrio, ali sam ga u školi
morao obeshrabrivati jer se čak ni Summerhill ne može osloboditi establishmenta i njegova
viktorijanskog morala. Sve što sam mogao učiniti, jest reći klincima iskreno u kakvom se
položaju nalazim, a oni su shvatili kako ne branim neko moralističko stajalište.
Dvoje petnaestogodišnjaka se zaljubilo. Došli su k meni i pitali me mogu li dobiti
zasebnu spavaonicu. Rekao sam da bih im je rado dao, ali ne smijem.
"Zašto ne? Ovo je slobodna škola."
"Da, ali nije i slobodna civilizacija. Kada bih vam dao sobu i kada bi za to čulo
ministarstvo obrazovanja, zatvorili bi mi školu."
Obratio sam se djevojci: "Znaš da se tvoja majka boji seksa. Zamisli da ostaneš trudna.
To bi jako nezgodno odjeknulo. A osim toga", rekao sam, "ne možete si priuštiti kontracepcij-
ska sredstva, a ja vam ih ne smijem davati."
Prihvatili su situaciju. Ne vidim kako bih se drugačije mogao ponašati, budući da ne
vjerujem kako je seks grijeh ili nešto loše i prljavo. Prednost ovakvog stava jest što navečer
mogu mimo i bezbrižno otići na spavanje.
U jednoj od svojih knjiga prisjetio sam se vremena kada me nekoliko adolescentkinja
pitalo mogu li im pribaviti dijafragme. Odgovorio sam kako ne mogu ništa učiniti bez odobre-
nja njihovih majki. Pisao sam im, i samo su se dvije od šest majki složile, premda su sve bile
u školi od sedme ili osme godine. Bilo je to prije četrdeset godina; pitam se koliko bi majki
danas odgovorilo potvrdno. Reich je ponosno izjavljivao kako "roditelji danas prihvaćaju kao
normalno ono što sam zagovarao prije pedeset godina".

Pisao je i o seksualnim jadima adolescenata, ali mislim da je malo pretjerivao, barem s
obzirom na srednje slojeve s kojima sam imao posla. Uspjeli smo uništiti porazno uvjerenje
mnoge djece da su samo ona "vršila užasni čin masturbacije". Neki je američki psiholog prije
mnogo godina napisao: "Devedeset devet od stotinu ih masturbira... a stoti ne želi priznati."
Nimalo se ne bojim da bi se stariji summerhillski ñaci, koji su ovdje od ranog
djetinjstva, mogli upustiti u seksualnu razuzdanost. Razlog je jednostavan: znam kako u njima
nema potisnutog i, slijedom toga, neprirodnog zanimanja za seks.
Prije nekoliko godina dvoje nam je ñaka došlo u isto vrijeme: sedamnaestogodišnji
momak iz muške, i šesnaestogodišnja djevojka iz ženske privatne škole. Zaljubili su se jedno
u drugo i stalno su bili zajedno. Kasno jedne večeri, sreo sam ih i zaustavio. "Ne znam što vas
dvoje radite", rekao sam, "i s moralnog me stajališta nije ni briga, jer to i nije pitanje morala.
Ali s ekonomskog stajališta me i te kako briga. Ako ti, Kate, zatrudniš, škola će mi propasti."
Nastavio sam razglabati o tome: "Vidite, vas dvoje ste tek došli u Summerhill. Za vas
ovo mjesto znači slobodu da radite što god želite, a do škole vam, naravno, nije osobito stalo.
Da ste bili ovdje od sedme godine, o ovome s vama uopće ne bih morao razgovarati. Bili biste
toliko privrženi školi da biste sami mislili o mogućim posljedicama za Summerhill." Bio je to
jedini mogući način kako riješiti problem. Srećom, o toj im temi više nisam morao reći ni
riječi.
Većini mojih ñaka život je dobro započeo. Nitko im nije držao prodike niti ih
kažnjavao zbog masturbacije; mnogi su i kod kuće navikli na golotinju. Njihov je stav prema
seksu uglavnom zdrav i prirodan. Ne znam kakav stav škola može zauzeti kada roditelji ne
biraju u koju će školu poslati dijete. Na tisuće roditelja djece koja pohañaju državne škole,
ignoriraju ili "mrko gledaju" na seks pri odgoju svoje djece.
Kada sam nekolicinu adolescenata iz jedne poznate koedukacijske škole pitao ima li
kod njih ljubavnih avantura, odgovorili su mi da nema. Vrlo sam se iznenadio, pa su mi
objasnili: "Ponekad se neki momak i djevojka sprijatelje, ali to nikad ne preraste u ljubavnu
avanturu." Kako sam na licu mjesta primijetio dosta naočitih momaka i djevojaka, bio sam
siguran da im škola nameće "protuljubavni" ideal i da njezina izrazito moralna atmosfera
sputava seksualnost.
Jednom sam pitao ravnatelja neke napredne škole ima li kod njih ljubavnih avantura.
"Nema," odgovorio je ozbiljno, "ali mi i ne primamo problematičnu djecu."
Ukalupljena djeca oba spola često nisu sposobna voljeti. Ovo bi moglo utješiti ljude
koji se boje seksa; ali općenito gledano, pojava mladih ljudi koji nisu sposobni voljeti, golema
je ljudska tragedija.
Protivnici koedukacije mogli bi uzvratiti kako sustav čini dječake ženskastima, a cure
muškobanjastima. Ali duboko u pozadini krije se moralistički ili, točnije, ljubomorni strah.
Seks povezan s ljubavi najveći je životni užitak, i upravo ga zbog toga potiskuju. Sve drugo
su izlike.
To naš dovodi do pitanja seksa bez ljubavi. Mladi par može jako uživati u seksu
premda nisu zaljubljeni jedno u drugo; ali ako stalno traže površne razloge za spolni odnos, u
njihovom seksualnom životu nedostaje nešto dragocjeno, zvali mi to ljubav, nježnost ili kako
nam drago. U promiskuitetu ne može biti trajnog užitka. Najsretnije ljubavne avanture (ili
veze) za koje znam, bile su koliko-toliko trajne. Vjerujem da Casanove i Don Juani
djevojkama ni izdaleka ne pružaju potpun užitak.
Momci i djevojke trebali bi imati slobodu započeti svoj seksualni život kada to zažele.
Bez roditeljskog će im odobrenja seksualni život po svoj prilici biti opterećen krivnjom, a bez
kontracepcijskih sredstava i strahom od trudnoće. S druge strane, roditelji ne bi nikako smjeli
savjetovati svojim kćerima upuštanje u seksualni život ako one to ne žele samo zato što je
njihov vlastiti seksualni život bio siromašan.

Dugoročno gledano, pronalazak sredstava protiv začeća morao bi dovesti do pojave
novog seksualnog morala, jer je u dosadašnjem moralu možda i najizraženiji činilac bio strah
od posljedica. Da bi bila slobodna, ljubav se mora osjećati sigurnom.
Osobno ne vidim smisla u seksualnoj poduči. Seksualna bi nastava u školi zasigurno
bila poprilično otužna; roditelji ne bi nikad tolerirali poduku koja bi govorila o emocionalnoj
strani seksa, o blaženstvu spolnog odnosa. Satovi bi morali biti na Čisto fizičkoj razini, jer
roditeljsko mnijenje ništa drugo ne bi prihvatilo.
Djeca informacije o seksu većinom prikupljaju od druge djece, a one su redom
pogrešne, pornografske, a često i sadističke. Što se tiče zaštite, djevojci je dovoljno znati kako
snošaj bez kontracepcijskih sredstava može dovesti do začeća, a obama bi spolovima trebalo
stalno ponavljati kako su spolne bolesti stvarna i opasna pojava.
Ne znam ni za jedan opravdani argument protiv ljubavnog života mladih. Skoro se svi
takvi argumenti temelje na potisnutim emocijama ili mržnji prema životu - bili oni vjerski,
moralni, svrsishodni, proizvoljni ili pornografski. Ni jedni ne pružaju odgovor na sljedeće
pitanje: ako mladima treba zabraniti primjenu svojega jakog seksualnog instinkta, osim uz
dopuštenje starijih, zašto im ga je onda priroda uopće usadila?
Danas mladi nemaju puno mogućnosti za ljubav u pravom smislu te riječi. Roditelji
svojoj djeci neće dopustiti da "žive u grijehu", kako to oni nazivaju, pa se mladi ljubavnici
moraju snalaziti po vlažnim šumama, parkovima ili automobilima. Sve se, dakle, urotilo
protiv naših mladih ljudi. Okolnosti ih prisiljavaju da ono što bi trebalo biti prekrasno i
radosno, pretvaraju u nešto zlokobno i grješno, u prljave riječi, požudne poglede i sramežljivo
smijuljenje.
Znam da seksualni život adolescenata danas nije praktična stvar. Ali mislim da je to
ispravan put k sutrašnjem zdravlju. Doduše, to je lako napisati, ali kada bih u Summerhillu
odobrio svojim adolescentima da spavaju zajedno, vlasti bi mi zatvorile školu. Maštam o
dalekoj budućnosti kada će društvo konačno uvidjeti koliko je potiskivanje seksualnosti
opasno.
Kazalište i glazba
Prvu kazališnu predstavu u životu pogledao sam u Edinburškom kraljevskom
kazalištu, u dvanaestoj godini; bila je to A Night of Pleasure. Nedvojbeno sam se tako i
osjećao, jer nikada ranije nisam bio vidio takve prizore ljepote i blještavila. Do tada nisam
mogao ni zamisliti ženu lijepu poput glavne junakinje. Radnje se uopće ne sjećam, osim da je
krasnoj dami učinjena neka nepravda. Ali na kraju je opet sve bilo u redu.
Mnogo godina kasnije, kao ñak učitelj, imao sam zadovoljstvo postati redovnim
posjetiteljem kazališta. Dundee je imao kazalište u kojem su svakog tjedna gostovale putujuće
glumačke družine. Iz Londona su pristizale najnovije glazbene komedije, a gledali smo i
Martina Harveya, tadašnjeg popularnog glumca, i to u predstavama The Only Way, The Breed
ofthe Treshams, pa čak i u Hamletu. Moja će kulturna mjerila iz tih dana najbolje ocrtati
činjenica da mi se The Only Way činio puno boljom predstavom od Hamleta.
U Dundeeu sam na svoje omiljene predstave ponekad vodio i svoju sestru Clunie. O
kazalištu nije imala blagog pojma, kao ni ja, ali sam se, zbog svojeg neznatnog "napretka",
vrlo nadmoćno nasmijao kada je, nakon završetka prvog čina predstave The Only Way, Clunie

upitala, prisjećajući se lokalnih predstava u seoskoj školi: "Hoće li i Martin Harvey pomoći
kod micanja namještaja?"
Za drame sam se počeo više zanimati kada sam prvi put čitao Ibsena. On je jedini
dramaturg zbog čije sam predstave bio voljan proputovati stotinu milja do Londona. Sam me
Ibsen, meñutim, nikako nije mogao zainteresirati. Sudeći po svemu što sam o njemu čitao, taj
mi se mrzovoljni, udaljeni starac ne bi bio svidio; koliko je spram društva bio kritičan, toliko
je i uživao primati društvene titule i počasti. Ali kako je taj čovjek bio sjajan dramatičar:
tehnika mu je skoro besprijekorna.
U studentskim sam se danima poigravao mišlju da postanem glumac. Znao sam kako
nemam velikih šansi za uspjeh; kao prvo, nisam se mogao riješiti škotskog naglaska, a u kaza-
lišnom svijetu nema velike potražnje za Škotima. Znam da sam imao dara, ali ne toliko da bih
"dotaknuo zvijezde"; osim toga, siguran sam da bih se usprotivio prvom režiseru koji bi mi
govorio kako treba glumiti. Lice mi nije od onih koja izazivaju smijeh, pa ni komičarska
karijera nije dolazila u obzir.
Koji god bio razlog, odustao sam od svake ambicije za izlaskom na pozornicu, i
nikada nisam zažalio. Na neki način i jesam postao glumac, obraćajući se tisućama ñaka,
roditelja i učitelja. Ispočetka sam imao tremu i fobiju kako ću "zapeti" u pola riječi i neću
moći nastaviti govoriti; zato sam rabio bilješke, ali mi već godinama nisu potrebne.
Kod predavanja je najvažnije stalno držati pozornost slušatelja. Jedan od mojih trikova
bio je sljedeći: kada bih primijetio da ljudima postaje dosadno i da su uznemireni, ispričao bih
neku šaljivu priču. U Škotskoj sam se jednom prigodom našao pred mrkom gomilom
ukočenih lica.
"Što je vama, ljudi?" rekao sam. "Izgledate poput mrtvaca, pa pretpostavljam da ste svi
do jednog učitelji." Nasmijali su se, i stvar je krenula. Drugom sam prigodom započeo ovako:
"Peče me savjest. Kada mi je rečeno da ću govoriti pred učiteljima, na njihov sam dični ugled
reagirao poput kukavice... i stavio kravatu." Zatim sam kravatu skinuo, i led je ponovo bio
probijen. Vidite da sam na kraju ipak postao glumac.
Zimi u Summerhillu imamo glumačku večer. Predstave su uvijek vrlo dobro
posjećene. Jednom smo imali šest uzastopnih nedjeljnih večeri s punim dramskim
programom. Ali ponekad bi, nakon "lavine" drama, uslijedilo nekoliko tjedana bez predstava.
Proslave na kraju svakog tromjesečja uvijek se sastoje od trostrukog programa.
"Komad iz ljetnikovca" uvijek je moje djelo; jednom bih mogao i objaviti zbirku tih drama...
ako bi široka javnost mogla podnijeti njihovu "vulgarnost". Ovdje publika nije previše
izbirljiva, i ponaša se pristojno - puno bolje od nekih londonskih publika. Podrugljivi povici,
lupanje nogama ili fućkanje kod nas su rijetka pojava.
Summerhillsko je kazalište adaptirani teren za squash, gdje stane oko stotinu ljudi.
Pozornica je pokretna; bolje rečeno napravljena je oči kutija koje se mogu presložiti u stube ili
podije. Imamo pravo osvjetljenje, sa složenim napravama za zamagljivanje i reflektorskim
svjetlima. Kulisa nema - samo siva zavjesa, koju glumci jednostavno razmaknu kada slijedi,
recimo, ulaze seljaci kroz prolaz u živici.
Prema školskom običaju, izvode se samo predstave napisane u Summerhillu.
Glumačka postava sama izrañuje i svoje kostime, i to uglavnom vrlo dobro. Naši su školski
komadi češće komedije i farse nego tragedije; ali kada imamo tragedije, zbilja su dobre -
ponekad čak izvrsne.
Jednom je neki posjetitelj predložio Shawovu dramu. Roditelj jednog ñaka mu je
rekao: "Ne, nikako. Da želim gledati Shawa, otišao bih na predstavu koju su napravili
profesionalci. U Summerhillu želim gledati predstave koje su napisane i pripremljene u školi."
Djevojčice pišu komade više od dječaka, Mali dječaci često izvode svoje vlastite
predstave; ali obično ne napisu tekst za pojedine uloge. A nema ni velike potrebe, jer je glavni

redak svakog lika uvijek isti: "Ruke u vis!" U tim se predstavama zavjesa uvijek spušta preko
hrpe leševa, jer su mali dječaci po prirodi temeljiti i beskompromisni.
Trinaestogodišnja Daphne uglavnom je pisala komade o Sherlocku Holmesu. Sjećam
se jednog o policajcu koji je pobjegao s narednikovorn suprugom. Uz pomoć snalažljivog de-
tektiva i, naravno, "mog dragog Watsona", narednik je slijedio trag svoje drage do
policajčevog stana. Tamo ih je dočekao iznenañujući prizor. Policajac je ležao na kauču s
rukom oko ramena nevjerne supruge, dok je na sredini sobe jato lako obučenih ljepotica
plesalo zavodničke plesove. Policajac jebio obučen u smoking. Daphne je uvijek unosila
dašak otmjenosti u svoje predstave.
Djevojke oko četrnaeste godine ponekad pišu i komade u stihu, i često su vrlo dobri.
Naravno, predstave ne pišu svi članovi osoblja i ñaci. Oponašanje nailazi na veliki otpor.
Kada je prije dosta vremena neka predstava izbačena iz programa, morao sam na brzinu
napisati nešto kako bih popunio rupu, pa sam se poslužio jednom od priča W. W. Jacobsa.
Zasuli su me povicima: "Kopirantu! Varalico!"
Summerhillska djeca ne vole dramatizirane priče, a ni uobičajene intelektualne,
kulturne "sadržaje" koje tako često nude djeci u drugim školama. I sam držim kako je
Shakespeare pretežak za djecu, barem do puberteta. Prije puno godina izveli smo A
Midsummer Nights Dream i naša je najnadarenija glumica od Pucka napravila kaos. "Ne
razumijem taj način izražavanja", rekla je.
Naša "klapa" nikad ne izvodi Shakespearea; ali zato ponekad napišem satiru u tom
stilu - primjerice, o Juliju Cezaru u američkom, gangsterskom ambijentu, s jezikom koji je
mješavina Shakespearea i časopisa Black Mask, Mary je kao Kleopatra oborila "dvoranu" s
nogu kada je izbola sve živo na pozornici, a onda, gledajući u oštricu svog noža, na glas
pročitala riječi: "nehrñajući čelik", i zabila si nož u prsa.
Napisao sam i Hamleta kao da je plod suradnje Shakespearea i pisca krimića Edgara
Wallacea... s Freudom kao psihološkim savjetnikom. To je dovelo do neslućenih posljedica: u
jednom od mojih šaljivih ispita neki je mališan na pitanje: "Tko je bio Hamlet?" odgovorio:
"Faca iz Neillove predstave."
Glumačke sposobnosti ñaka uistinu su na visokoj razini. Summerhiliski ñaci ne znaju
za tremu. "Klince iz ljetnikovca" milina je gledati; igraju svoje uloge s potpunom iskrenosti.
Djevojčice vole glumiti više nego dječaci. Dapače, dječaci mlañi od deset godina skoro uopće
ne glume, osim u svojim gangsterskim komadima; a neka djeca ne glume nikad, niti imaju
ikakvu želju za tim.
Dugogodišnje nam je iskustvo pokazalo kako su najgori glumci oni koji glume u
životu. Takvo dijete ne uspijeva pobjeći od samog sebe, i na pozornici je puno kočnica jer je
svjesno da ga drugi promatraju.
Obrazovanje mora sadržavati i glumu. Gluma je u velikoj mjeri ekshibicionizam; ali u
Summerhillu je glumac čija se ehima svodi na puki ekshibicionizam, slabo cijenjen. Nekad
sam mislio kako postoje samo roñeni glumci i loši glumci, ali više nisam tako siguran.
Recimo, Virginia je roñena glumica, ali Edna je isprva bila nikakva, a sada je svakom
predstavom sve bolja i bolja. Kao komičarka je sjajna.
Glumac mora imati veliku sposobnost poistovjećivanja s drugima. Kod odraslih je to
poistovjećivanje uvijek nesvjesno; znaju daje riječ o glumi. Ali za malu djecu baš i nisam
siguran. Kada dijete stupi na pozornicu i mora odgovoriti na pitanje: "Tko si ti?", vrlo će
često, umjesto: "Duh iz kapele!", odgovoriti: "Peter."
U jednom "Komadu iz ljetnikovca" imali smo scenu večere s pravom hranom. Šaptač
je morao uložiti puno truda i vremena kako bi nagovorio glumce da prijeñu na sljedeću scenu.
Djeca su kljucala hranu nimalo se ne obazirući na publiku.
Gluma je jedna od metoda stjecanja samopouzdanja. Ali neka mi djeca koja nikad ne
glume, kažu kako mrze predstave jer se osjećaju jako inferiornima. To je teškoća za koju još

nisam našao rješenje. Djeca uglavnom pronañu neko drugo područje na kojem mogu pokazati
svoju superiornost. Najteže je s djetetom koje voli glumiti, ali uopće nema dara. Činjenica da
takvu djecu rijetko izostavljamo iz glumačke postave, rječito govori o lijepim manirama koje
vladaju u školi.
Često sam imao mucavce, ali su svi redom, kad god bi glumili u nekoj predstavi,
govorili glatko i bez zapinjanja. Vjerojatno su se uživljavanjem u neku drugu osobnost
automatski pretvarala u djecu bez govornih problema.
Dječaci i djevojčice u trinaestoj i četrnaestoj godini "peru ruke" od ljubavničkih uloga,
ali mališani će rado i s lakoćom odglumiti bilo što. ðaci preko petnaeste igrat će ljubavnike
ako je riječ o komediji, a vrlo su rijetki oni koji će prihvatiti ozbiljnu ljubavnu ulogu. Ljubav
ne možete odglumiti dok o njoj nemate nikakvog iskustva. Meñutim, djeca koja u stvarnom
životu nikad nisu bila žalosna, u stanju su izvrsno odglumiti tužnu ulogu. Virginia se na
probama znala "slomiti" i rasplakati u nekoj tužnoj sceni. To bi se moglo objasniti činjenicom
da je svako dijete u mašti steklo iskustvo žalosti. To je istina; smrt rano ulazi u svijet mašte
svakog djeteta.
Predstave za djecu trebale bi biti na dječjoj razini. Pogrešno je tjerati djecu na
izvoñenje klasičnih komada koji nemaju nikakve veze s njihovim stvarnim, "maštarskim"
životom. Dječje bi predstave, kao i lektira, trebale biti primjerene njihovoj dobi. Osim toga,
više vole priče o sredini u kojoj žive. Premda summerhillska djeca izvode predstave koje
sama pišu, na uistinu izvrsne drame reagiraju s velikim entuzijazmom.
Zimi sam jednom tjedno običavao čitati drame starijim ñacima. Čitao sam im cijelog
Barrieja, Ibsena, Strindberga, Čehova, nešto od Shawa i Galsworthyja, a i neke moderne
komade poput The Silver Cord ili The Vortex. Naši su najbolji glumci i glumice uvijek voljeli
Ibsena.
Starije ñake zanima tehnika postavljanja predstave, i s tim u vezi imaju vrlo originalne
zamisli. Jedan od starih, dobrih dramaturških trikova nalaže da nijedan lik ne smije napustiti
pozornicu bez objašnjenja. Kada se autor želi riješiti oca kako bi supruga i kćer jedna drugoj
mogle reći kakav je on magarac, stari poslušno ustaje i izjavljuje: "Pa, mislim da bih trebao
provjeriti je li vrtlar zasadio onaj kupus", a potom nestaje sa scene. Naši mladi dramatičari
usvojili su neposredniju tehniku. Kao Što veli jedna naša djevojka: "U stvarnom životu čovjek
izlazi iz sobe ne objašnjavajući kamo ide." To je istina, a tako je i na summerhillskoj
pozornici.
Ples je već godinama neizostavni dio programa. Za koreografiju i izvedbu uvijek brinu
djevojke, s vrlo dobrim rezultatima. Ne plešu na klasičnu glazbu; uvijek je u pitanju jazz.
Jednom smo pripremili balet na temelju Gershwinova djela An American in Paris. Priča je
bila moja, a djevojke su je prevele na "plesni jezik".
Nejasno se prisjećam kako sam u jednoj od svojih knjiga opisao iskustvo plesa u
Njemačkoj. Naša je meñunarodna škola u mjestu Hellerau imala skupinu koja se bavila samo
euritmijom i plesom, sve djevojke od šesnaest godina i starije. Često smo imali solističke
plesne večeri. Mnoge su izabirale Totentanz, i počeo sam se pitati zašto djevojke koje po cijeli
dan izražavaju svoje emocije pokretima, biraju upravo ples smrti. To je iskustvo u meni
ponovo oživjelo nekadašnje uvjerenje kako pokreti imaju iscjeljujuće djelovanje.
Ne mislim da ples, umjetnost ili glazba sami po sebi liječe. Pitam se koliko su
djevojke u opernim zborovima i likovnim ili glazbenim školama doista opuštene. Moramo
imati na umu kako u većini takvih škola nema stvarne slobode. Djevojčice i dječaci
podvrgnuti su strogoj disciplini. Izvrsne ruske plesače vjerojatno obučavaju poput vojnika.
ðaci u likovnim školama, koji stoje ili sjede i slikaju, vjerojatno su najmanje disciplinirani.
Ako imaju slobodu živjeti slobodno, sva će djeca izvući korist iz pokreta i ritma.
Godinama gledam kako naša djeca uče plesati; ne uzimaju sate iz foxtrota, tanga ili twista,
nego jednostavno plešući izmišljaju pokrete.

Prvih je godina naš dnevni boravak bio prepun djece. Često smo puštali ploče i oko
toga je bilo neslaganja. Djeca su htjela slušati Dukea Ellingtona i boogie-woogie, a ja to nika-
ko ne volim. Meni odgovaraju Ravel, Stravinsky i Bix Beiderbecke.
U romanu Dorothy Baker Young Man with a Horn, živopisnoj karakterizaciji trubača
čija je životna priča navodno nadahnuta životom starog jazzera Bixa Beiderbeckea,
književnica je glavnog junaka prikazala toliko realno da ga skoro možete čuti kako svira tu
svoju trubu. Knjigu sam pročitao četiri puta.
Ali glazbeni ukus zapravo nema nikakve veze sa srećom u životu. Škole bi bile
uspješnije kada bi u nastavni program ubacile jazz ili rock and roll, a izbacile Beethovena.
U Summerhillu su se trojica dječaka, nadahnuti jazz-ansamblima, prihvatili glazbala.
Dvojica su kupila klarinete, a treći je izabrao trubu. Nakon izlaska iz škole, sva su se trojica
upisala na Kraljevsku glazbenu akademiju i danas sviraju u orkestrima koji izvode samo
klasičnu glazbu. Taj napredak u glazbenom ukusu rado tumačim činjenicom da su u
Summerhillu smjeli slušati i Dukea Ellingtona i Bacha ili, kad smo već kod toga, bilo kojega
drugog skladatelja.
Summerhillski je "specijalitet" odreñena grana dramskog umijeća koju nazivamo
spontanom glumom. Počinjem s jednostavnim situacijama: Navuci zamišljeni ogrtač, a zatim
ga opet skini i objesi na vješalicu. - Stani u pseći izmet na ulici. -Uberi buket cvijeća i u njemu
pronañi čičak. - Otvori brzojav u kojem piše kako ti je otac (ili majka) preminuo. - Kotrljaj
tešku bačvu. - Budi slijepac koji prelazi cestu. - Pojedi užurbani obrok u restoranu na
željezničkom kolodvoru, sav na iglama da ti slučajno ne bi pobjegao vlak.
Zatim prelazim na "govorne" zadatke. Dajem im samo osnovne naznake. "Ti si otac, ti
majka, a tebe su izbacili iz škole. Možete početi." Imamo i pravilo prema kojem se situacije i
dijalozi ne smiju unaprijed dogovoriti.
Drugom sam prigodom zadao djeci da telefoniraju liječniku i greškom dobiju mesara.
Jedan je dječak izveo zbrkani razgovor o jetri i srcu.
Ima bezbroj mogućnosti. Pitaj londonskog bobbyja (popularni naziv za londonskog
policajca (op. prev.))za neku adresu. - Pokreni razgovor sa susjedom u vlaku. - Provali u
kuću, i vlasnik te zateče pri obijanju sefa.
"Hej, koga vraga radiš ovdje?"
Bistri dvanaestogodišnjak odgovara: "Vi ste vlasnik kuće? Fino, drago mi je da ste
došli."
"Ne pričaj, upravo si mi obijao sef."
"Joj, pa sve ste krivo shvatili. Vidite, ja sam iz tvrtke koja izrañuje sefove. Obilazimo
kuće i testiramo svoje proizvode."
"Da, i ulazite kroz prozor umjesto da zvonite na vrata. Ne bi išlo. Pozvat ću policiju."
"Opet ste me krivo shvatili. Moramo provjeriti i jesu li vam prozori dobro zaštićeni od
provale."
Ponekad glumimo "brze intervjue". Primjerice, sjednem za stol i objavim da sam
službenik u zračnoj luci kojemu svi moraju pokazati zamišljenu putovnicu i odgovarati na
pitanja. To je jako zabavno.
Nekad sam, recimo, filmski producent koji intervjuira kandidate za neku ulogu ili, pak,
poslovni čovjek koji traži tajnicu. Jednom sam glumio čovjeka koji preko oglasa traži amanu-
ensisa (engl. tajnik, sekretar (op. prev.)). Nijedno dijete nije znalo što ta riječ znači. Neka je
djevojka glumila kao da to znači manikerka, i svi smo se od srca nasmijali.
Zamijetio sam kako djeca izbjegavaju ozbiljne situacije. Mogu se prisjetiti samo jedne
kada su bila smrtno ozbiljna. Alfje odslužio sedam godina zatvora zbog pljačke: Voña bande
mu je "podvalio". Nakon izlaska iz zatvora, Alf nabavlja pištolj kako bi ga ubio. U jednom
trenu uviña daje čovjek koga kani ubiti, slijep. Posljednji je pokušaj protekao ovako:
"Bok, Spike."

"O, to je Alfov glas. Bok, Alfe. Znači, napokon si izašao."
"Nije ti loše ovdje, Spike. Onaj te koncertni glasovir sigurno dosta koštao. Plivaš u
lovi, ha? Diži se. Gore ruke, svinjo prljava. Miči se nadesno do zida."
Spike se spotiče o stolac, i Alf mu prilazi kako bi ga držao na oku.
"O, bože, pa ti si slijep!"
Ovo sam im zadao puno puta, ali nikad nitko nije ubio gangstera.
Spontana je gluma najuzbudljiviji, pa i najhitniji dio glume u našoj školi, iako se
možda ne čini kako su za djecu pritom zabava i duhovitost od veće vrijednosti. Jedan od
rezultata spontane glume jest potpuno odsustvo nervoze; nema teksta koji biste mogli
zaboraviti. Ali mislim da su u tome najbolja djeca koja su slobodna. Neki učitelji u državnim
školama rekli su mi kako se njihovi ñaci teško oslobañaju unutarnjih kočnica i straha od
neuspjeha.
Neka djeca koja dobro glume u predstavama, ne znaju glumiti spontano. Samo starija
djeca mogu odglumiti tek vjenčani par koji plovi preko La Manchca po uzburkanom moru.
Najteže je s mladim ekshibicionistima, s devetogodišnjacima koji se žele okušati u svakoj
ulozi.
U kojoj bi mjeri glumu trebalo podučavati? Spontanu glumu nimalo, ali kada se
priprema predstava, režiser - bila to odrasla osoba ili dijete - mora imati pravo davati upute u
vezi s položajem, pokretom itd.
Naše je kazalište dio programa škole koji najviše doprinosi kreativnosti. Svatko može
glumiti u predstavi, ali ne mogu ih svi i pisati. Djeca moraju uvidjeti, makar maglovito, kako
njihov običaj izvoñenja samo izvornih, "domaćih" komada potiče kreativnost na štetu
kopiranja i oponašanja.
Prije nekog vremena summerhillsko je udruženje školi na poklon ponudilo televizor.
Iznio sam stvar na općoj sjednici i djeca su, na moje iznenañenje, odbila velikom većinom
glasova. Neki od starijih ñaka rekli su kako bi to uništilo društveni život... igre, diskusije,
plesove itd. Mlañi su, pak, rekli kako bi se stalno svañali oko toga koji će se program gledati.
Sa svoje strane, jako sam se bojao da mi se škola ne ispuni neaktivnom djecom koja samo
bulje u ekran. Osoblje na sjednici nije izreklo nikakav sud i suzdržalo se od glasanja.
Televizija se trajno uvukla u naše živote i nema smisla žaliti što se uopće pojavila. Ali
bojim je se s obrazovnog stajališta, jer nedvojbeno naglašava pasivnost, upijanje podataka,
senzacionalizam, a prečesto i brutalnost. Čak su i slike policijskih akcija protiv agitatora ili
crnaca loše za malu djecu, koja se često prestraše kada ih gledaju.
Meñutim, na malom ekranu ima i puno stvari koje nisu nasilne ili brutalne. The Great
Dictator Charlieja Chaplina za djecu bi bio zdraviji od udžbenika o Hitleru i Mussoliniju.
Dobri vesterni s neprekidnom pucnjavom nisu brutalni (pravo je čudo kako često glavni junak
promašuje); možda je razlog tome što u vesternima, kao i u većini krimića, likovi nisu živi
nego "plošni" i umjetni, i čini se da u djeci ne pobuñuju nikakve osjećaje. Kada zlikovac
umre, nitko ne prolije ni suzu.
Ali zato suze teku u potocima kada umiru Hamlet, Lear, Othello ili Greta Garbo u The
Lady of the Camellias. I ja pustim poneku na onaj strašno dirljivi kraj u filmu City Lights.
Puno vremena provodim ili, bolje rečeno, gubim uz televizor, premda smatram daje svuda na
svijetu "baždarena" na mentalnu razinu desetogodišnjaka. Stari filmovi koje u Velikoj
Britaniji tako često prikazuju, užasno su mi dosadni, čak i oni s Gretom Garbo, ali bih vrlo
rado pogledao Chaplinove City Lights i Modem Times.
Taj je Charlie Chaplin obavijen tajnovitošću. Pitao sam u lokalnom kinu mogu li se
nabaviti ta dva filma i distributeri su mi odgovorili kako više nisu u optjecaju. Pisao sam
Charlieju u Švicarsku pitajući u čemu je stvar i obrazlažući kako nije korektno uskratiti
mladom naraštaju njegova najveća djela i prikazivati im samo stare kratke filmove s
udaranjem nogom po turu i bacanjem torta. Nije mi odgovorio. Osoba koja ga poznaje, rekla

mi je da Charlie ne odgovara na poštu - volio bih imati taj dar kada mi doñe više od dvadeset
pisama na dan.
Zvuči doista čudno što djeca nisu htjela televizor, ali još je čudnije Što im nije nimalo
stalo do snimanja za televiziju. Tehničke ih pojedinosti zamaraju, kao i mene... dugo čekanje
dok se postave kamere, pa još duže dok se sredi osvjetljenje. Čovjek bi pomislio kako bi se
svako dijete voljelo vidjeti na ekranu, i priznajem da je emisija u kojoj se svako dijete moglo
vidjeti dobro prošla. Ali, predodžba da su sva djeca ekshibicionisti je dvojbena; naš atelje
dokazuje suprotno, jer djeca rijetko potpisuju svoje slike.
Suosjećam s dosadom koju djeca osjećaju tijekom snimanja za televiziju. I mene su
moja malobrojna pojavljivanja na televiziji užasno izmorila. Odeš u studio u šest i "visiš"
tamo do ponoći: reklo bi se da ništa nije spremno, ili se baš onda kada si ti tamo, mora snimiti
neka druga emisija.
Poduzeća plaćaju velike novce kako bi se reklamirala na televiziji. Kada su nas prije
dosta godina snimali, producent ITV-a mi je rekao: "Besplatno vam radimo reklamu u vrijed-
nosti od sedam tisuća funti." Emisiju su vidjeli milijuni... a nitko živ nije pisao tražeći
prospekt škole. Doduše, ne znam koliko ih je pisalo prosvjedujući zbog prikazivanja.
Svake druge nedjeljne večeri, mladoj djeci pričam priče o njihovim vlastitim
pustolovinama. Činim to već godinama. Vodio sam ih u najudaljenije kutke Afrike, u morske
dubine i iznad oblaka. Prije nekog vremena, samog sam sebe ubio. Summerhill je preuzeo
neki strogi čovjek po imenu Muggins. Uveo je obvezatnu nastavu i za najmanji je zvuk,
slijedila kazna. Opisivao sam im kako su pokorno slušali njegove zapovijedi.
Ta su se djeca od tri do osam godina razbjesnila na mene. "Nismo. Svi smo pobjegli.
Ubili smo ga čekićem. Misliš da bismo trpjeli takvog čovjeka?"
Na posljetku sam ustanovio da ih mogu zadovoljiti samo uskrsnućem i izbacivanjem
tog Mugginsa naglavačke kroz prozor. Bili su to uglavnom mališani koji nikad nisu pohañali
strogu školu i njihova je reakcija bila spontana i prirodna. Pomisao o svijetu u kojem školski
ravnatelj nije na njihovoj strani ih je zgrozila - ne samo zbog njihovog iskustva u
Summerhillu, nego i zbog iskustva kod kuće, gdje su i mama i tata bili na njihovoj strani.
Učitelji i podučavanje
Nekoliko je pisaca pokušalo ocijeniti moj rad, i u većini su slučajeva pretpostavili
kako sam ja učitelj. Predbacuju mi što ne činim ništa kako bih u praktičnom smislu pomogao
učitelj ima, jer nemam rješenje za prenatrpane i često nasilne škole i jer me ne zanimaju ni
ustroj, ni ispiti, ni metode podučavanja. Te bi zamjerke bile na mjestu kada bih doista bio
učitelj, odnosno onaj koji pruža znanje i oblikuje karaktere - vodič mladih.
Odbijam se svrstati meñu učitelje. Pomislite koliko je zapravo učitelj nalik papirnatom
bogu. Na njega je usmjerena sva pozornost; zapovijeda, i slušaju ga; dijeli pravdu, i jedva da
itko osim njega govori.
Sebe bih mogao definirati kao osobu koja istinski vjeruje u ljudski rod. Ovo je moja
poruka: dječje su emocije neusporedivo važnije od njihova intelektualnog napretka. Pokušao
sam pokazati (bojim se, bez velikog uspjeha) kako škole zanemaruju emocije, prepuštajući ih
vanjskim utjecajima, poput tiska i kiča na radiju i televiziji, TV reklama i preobilja časopisa
"baždarenih" na mentalnu razinu desetogodišnjaka. Učitelji "ne vide šumu od drveća", šumu
koja je život u preobilju i sloboda od ukalupljivanja karaktera.
Kada držim predavanje skupini učitelja, počinjem izjavom kako neću govoriti o
školskim predmetima, disciplini i satima. Sat vremena me slušaju u potpunoj tišini, a kada

nakon iskrenog aplauza voditelj programa objavi kako sam spreman odgovarati na pitanja,
barem se tri četvrtine pitanja tiču predmeta i podučavanja.
Ne govorim ovo s osjećajem nadmoći, nego s tugom, da bih pokazao koliko zidovi
učionica i zgrade nalik zatvorima sužavaju učiteljski vidokrug i od njih skrivaju istinsku bit
obrazovanja. Učitelji se u radu bave isključivo djetetovom glavom, tako da im je emocionalni,
vitalni dio djeteta neizbježno "nepoznat teren".
Roditelji sporo uviñaju u kojoj je mjeri učenje nevažan dio školovanja. Djeca će,
poput odraslih, naučiti samo ono što žele naučiti. Sve nagrade, ocjene i ispiti samo ometaju
pravilan razvoj osobnosti. Samo bi neka cjepidlaka mogla ustvrditi kako je učenje iz knjiga
obrazovanje.
Knjige su najmanje važni dio školskog ustroja. Sve što dijete mora znati, jest čitati,
pisati i računati, a uz to im još trebaju samo alat, glina, sportovi, kazalište, boje i sloboda.
Vrijeme je da dovedemo u pitanje školsko poimanje rada. Uzima se zdravo za gotovo
kako svako dijete treba učiti matematiku, povijest, zemljopis, nešto prirodnih znanosti, malo
likovnog odgoja i, naravno, književnost. Vrijeme je da shvatimo kako prosječno dijete nije
baš jako zainteresirano ni za jedan od tih predmeta. Svaki moj novi ñak dokazuje tu činjenicu.
Kada saznaju da nastava nije obvezatna, svi redom uzvikuju: "Hura! Nema više dosadne
aritmetike i ostalih gluposti!"
Ne želim omalovažiti učenje. Ali igra bi trebala doći na prvo mjesto. A pored toga,
učenju ne bi trebalo promišljeno dodavati igru kao "začin" kako bi ga se učinilo probavljivim.
Kod kuće djecu neprestano podučavaju. Skoro se u svakom domu može naći barem
jedna neodrasla odrasla osoba koja će jurnuli kako bi pokazala Tommyju kako radi njegova
nova igračka. Kad god beba želi proučiti nešto na zidu, naći će se netko tko će je podići na
stolac. Svaki put kada Tommyju pokažemo kako njegova igračka radi, tom djetetu
oduzimamo životnu radost - radost otkrića, nadvladavanja prepreka. I gore od toga!
Usañujemo mu uvjerenje da je inferiorno i ovisno o tuñoj pomoći.
Sloboda najbolje djeluje na pametnu djecu. Volio bih da mogu reći kako sloboda,
budući da se u prvom redu tiče emocija, izaziva jednake reakcije u svakom djetetu, bilo
inteligentnom ili tupom. Nije tako.
U pogledu nastave, razlika je očita. Svako će slobodno dijete godinama provoditi
najveći dio vremena u igri; ali kada za to doñe vrijeme, bistra će se djeca prihvatiti posla i
savladati sve potrebno gradivo iz predmeta koji se polažu na državnim ispitima. Za malo više
od dvije godine momak ili djevojka će naučiti gradivo za koje je djeci pod stegom potrebno
osam godina.
Ortodoksni učitelji drže kako ñak može položiti ispite samo ako, "pritisnut" stegom, ne
bude dizao glavu od knjige. Naši rezultati dokazuju da to, što se tiče bistrih ñaka, jednostavno
nije točno. Ali u slobodi se samo bistri pojedinci mogu usredotočiti na intenzivno učenje, što
nije nimalo lako u zajednici u kojoj se odvija toliko drugih stvari koje privlače pozornost.
Znam da pod stegom i razmjerno slabi učenici prolaze na ispitima, ali pitam se što od
njih postaje kasnije u životu. Kada bi sve škole bile slobodne i nastava neobvezatna, vjerujem
da bi djeca našla svoju vlastitu razinu.
Ravnodušni učenici koji se probijaju kroz škole i fakultete i postaju nemaštoviti
učitelji, osrednji liječnici i nestručni odvjetnici, možda bi bili sretniji kao dobri mehaničari,
izvrsni zidari ili prvorazredni policajci.
U obrazovnoj politici naša država odbija "pustiti djecu živjeti" i "uvjerava" ih pomoću
straha. Ali velika je razlika izmeñu prisiljavanja djeteta da se prestane nabacivati kamenjem i
prisiljavanja da uči latinski. Nabacivanje kamenjem pogaña i druge, dok se učenje latinskog
tiče samo dječaka. Zajednica ima pravo obuzdati protudruštvenog dječaka zbog zadiranja u
prava drugih ljudi, ali ga nema pravo tjerati da uči latinski, jer je to stvar pojedinca.

Prisiljavati dijete na učenje isto je što i prisiljavati čovjeka da, na osnovi uredbe parlamenta,
prihvati neku vjeru, a k tome je isto toliko budalasto.
Kao dječak sam učio latinski - točnije dali su mi udžbenike iz kojih sam trebao učiti. U
to ga doba nisam nikako mogao svladati jer su me zanimale druge stvari. U dvadeset prvoj
godini otkrio sam da se bez latinskog ne mogu upisati na fakultet, pa sam za manje od godinu
dana naučio dovoljno za prolaz na prijamnom ispitu. Vlastiti me interes prisilio na učenje
latinskog.
Na fakultetu sam dobio visoku ocjenu iz povijesti, ali danas nemam pojma tko se ono
u ovoj državi borio za vlast u srednjem vijeku. Nekad sam učio i latinski i grčki, a danas
sumnjam da bih mogao izrecitirati grčku abecedu, a sasvim sigurno ne bih znao pročitati
latinski natpis na nekoj nadgrobnoj ploči.
Koliko ćete primjeraka Shakespeareovih ili Tennysonovih djela naći na policama
nogometaša koji igraju finale kupa prvaka? Kriterij je sasvim pogrešan. Kao što je Michael
Duane nedavno izjavio, u velikoj je mjeri riječ o društvenom problemu, o "klasnom" aspektu
obrazovanja, jer je u društvu uvriježena pretpostavka kako je srednjoškolac s pet A levela (A
levels su ispiti iz pojedinih predmeta koje engleski ñaci polažu s osamnaest godina (op.
prev.)) obrazovaniji od lončara ili vještog izrañivača alata.
Većina školskih obveza koje adolescenti moraju ispuniti, puko je gubljenje vremena,
energije i strpljenja. One mladima otimaju njihovo pravo na igranje "do besvijesti"; stavljaju
stare glave na mlada ramena. "Obrazovanje" zanemaruje motive djeteta, njegovu žudnju za
igranjem, čežnju za slobodom i izbjegavanjem ukalupljivanja karaktera od strane odraslih koji
ni sami ne znaju kako treba živjeti.
U svim se državama, bilo kapitalističkim, socijalističkim ili komunističkim, grade
razrañene i složene škole za obrazovanje mladih. Ali svi ti čudesni laboratoriji i radionice
nimalo ne pomažu Johnu, Peteru ili Ivanu u prevladavanju emocionalnih oštećenja i
društvenih zala koja proizlaze iz pritiska koji na njih vrše roditelji i učitelji ili, pak, pritiska
koji nastaje zbog prisilnih značajki naše civilizacije.
Ne mogu nikako shvatiti zašto su školski predmeti ikada bili standardiziram. Zašto
povijest, a ne botanika? Zašto zemljopis, a ne geologija; matematika, a ne političko obrazova-
nje? Mislim da bi kao odgovor mogle poslužiti riječi starog ravnatelja jedne javne škole: "Nije
važno čemu podučavate dijete, važno je da mu se to ne sviña."
U Summerhillu nikada ne pitam svoje učitelje kako podučavaju. Znam da ima novih
nastavnih metoda, recimo iz matematike, i da su neke sjajne, osobito u početnoj fazi. Ali
zbilja ne mogu zamisliti neki modemi način podučavanja kvadratnih jednadžbi ili faktora; ako
i postoji neka nova metoda povlačenja tangente na kružnicu kroz vanjsku točku, meni nije
poznata.
Kod podučavanja je teškoća u tome stoje sve podreñeno prijamnim ispitima za
fakultete, a ispiti mi ne izgledaju nimalo drugačijima od onih iz moje mladosti. ðaci moraju
naučiti kako se vade drugi korijeni. Ako stavimo na stranu podučavanje, nikad u životu nisam
vadio drugi korijen, pa čak ni dijelio velike brojeve; recimo, baratajući s novcem.
Dickens, Hardy, Shaw, Hemingway... pomisao kako po svoj prilici nijedan od njih nije
znao razliku izmeñu zavisne rečenice u funkciji imenice i priložne oznake vremena uistinu
djeluje otrežnjujuće. Zato mi baš i nije stalo do toga da predmete učinim zanimljivima
pomoću modernih metoda; prije bih rekao da žudim za "škartiranjem" predmeta koji su
beskorisni i dosadni.
Da se razumijemo, svim sam srcem uz učitelje koji svoje predmete učine
zanimljivima, koji ih mogu "oživjeti", premda uistinu ne mogu zamisliti učitelja povijesti koji
bi u razredu mogao pobuditi živi interes za opoziv zakona o poljoprivredi.
Mislim da se dobri učitelji rañaju i da vas takvim ne može učiniti ni najbolja obuka na
najboljim školama. Bez lažne skromnosti, rekao bih kako sam bio dobar učitelj, premda ne i

idealan s "ispitne" točke gledišta. Moje se podučavanje odveć bavilo maštom. Kod mene se
nisu pisali sastavci na temu "Kako sam proveo praznike", nego "Zubalo mi je ispalo na tanjur"
ili "Iz-nesi pužev opis putovanja od ulaznih vrata do vrtne ograde". Prije skoro pedeset godina
ovako sam se obratio ñacima: "Reći ću vam prvu rečenicu sastavka ili priče ili čega god. Ona
glasi: 'Kvragu i bestraga, reče biskup!' Možete početi pisati."
Neki je trinaestogodišnji dječak napisao: "Biskup se prignuo nad svoju
propovjedaonicu. 'Braćo,' rekao je svečano, 'kada sam jutros ušao u katedralu, čuo sam nekog
meñu vama kako izgovara te užasne riječi. Uzet ću ih kao predmet propovijedi.'" Ja se
zasigurno ne bih bio mogao uspeti do takvih vrhunaca domišljatosti; moj bi biskup bio
promašio rupu igrajući golf. U jednom sam trenutku morao odustati od podučavanja starijih
ñaka jer su se bunili kako ih moja metoda neće pripremiti za polaganje vanjskih ispita; to je
posve osnovana kritika, ali nije išla na moj račun, nego onih mrtvaca koji su sastavljali ispit iz
engleskog. Sa svoje strane, mogao sam ocijeniti znanje iz engleskog nakon polusatnog
razgovora i prazne bilježnice u koju je dijete moglo upisati što god je htjelo.
Prema mom osobnom mišljenju, engleski ne bi trebao biti školski predmet. Jezik se
uči čitanjem, pričanjem i pisanjem, ali autoriteti su propisali da se mora učiti gramatika.
Parafrazirat ću starog Henryja Forda: "Gramatika je glupost" Slažem se da su izrazi poput
"these sort of people" ili "who did you see?" (otprilike: ove vrsta ljudi i tko si vidio? (op.
prev.)) mrcvarenje engleskog. Ali kakvog ima smisla sve to silno raščlanjivanje i analiziranje
rečenica? Gramatika je do pojave križaljki bila ugodnom vježbom za seoske učitelje.
Prije nekog sam vremena u Kopenhagenu sreo četrnaestogodišnju djevojku koja je
provela tri godine u Summerhillu i savršeno govorila engleski. "Pretpostavljam da si iz
engleskog meñu najboljima u razredu", rekao sam.
Lice joj se snuždilo. "Nisam, nego meñu najgorima, jer nemam pojma o engleskoj
gramatici." Mislim da bolji komentar o tome što odrasli smatraju obrazovanjem, nije
potreban.
Ali djeca moraju naučiti pravilno pisati, reći će netko. Nakon dugogodišnje učiteljske
karijere, uvjeren sam kako se pravopis ne može naučiti. Uglavnom ga se uči preko čitanja, pa
je, dakle, ponajprije vizualne naravi. Ali u praksi ima iznimaka. Imam dječaka koji čita po
cijeli dan i do kasno u noć, a ne može napisati deset riječi bez pravopisne pogreške. Moji
američki ñaci neke riječi pišu drugačije. New York je pun svjetlećih natpisa tipa "Nile Club",
(eng. noćni klub, što se u engleskoj piše night dub (op. prev.)). Danas se pravopis razlikuje od
mjesta do mjesta ili, točnije, od zemlje do zemlje.
Neki smatraju kako učitelj može prenijeti djeci dobar ukus u književnosti. Možda je to
istina, ali ja u tome nikad nisam imao uspjeha. Moj je omiljeni roman The House with the
Green Shutters, ali nikada nijednog ñaka nisam uspio zainteresirati za Georgea Douglasa
Browna. Vjerojatno ima učitelja engleskog koji su uspješniji od mene u vršenju blagotvornog
utjecaja na dječju lektiru.
Stil ne možete naučiti, on je odraz vas samih. Pisanje ili, točnije, tipkanje jedan je od
mojih najvećih užitaka. Uglavnom pišem kako govorim, bez rafiniranih ukrasa i zamršenog
proznog stila. Ne mogu procijeniti koliko je na mene utjecao moj učitelj George Saintsbury,
koji se gnušao umjetne jezične elegancije. Njegov je stil bio loš, pun zagrada i digresija - što
je mana koju imam i sam, premda je nisam naslijedio od njega.
U Summerhillu imamo i sate iz francuskog i njemačkog za ñake koji žele učiti te
jezike. Teškoća je u tome što se učenje uglavnom odveć brzo prekida. Baš kada sam počeo
uživati u jezičnoj ljepoti Eneide, položio sam ispit iz latinskog i više nikada nisam uzeo u ruke
knjigu pisanu na tom jeziku. Na tisuće ñaka koji polože ispit iz francuskog, nikada ne odu u
Francusku niti čitaju knjige na francuskom, pa bi, dvije godine nakon ispita, kada bi otišli u
Pariz, možda i znali upitati prometnika kojim bi putem trebali ići, ali najvjerojatnije uopće ne
bi razumjeli njegov odgovor.

Idealni način učenja nekog jezika jest živjeti u toj zemlji dok ste mladi. Moji strani
ñaci za tri tjedna počnu govoriti kakav-takav engleski. Najprije nauče psovke. Ako dijete pred
sobom ne vidi neki konkretan cilj, učenje bilo kojeg jezika mukotrpno je i dosadno. Nas
nekoliko članova osoblja običavali smo voditi povjerljive razgovore na njemačkom, pa je
želja za ovladavanjem tim jezikom tako brzo narasla da smo uskoro uvidjeli kako nam
njemački više nije "sigurno pribježište".
Školarci mi šalju gomile pisama žaleći se zbog domaćih zadaća. Neka mi je djevojčica
rekla kako svake večeri ima četiri sata posla. Takvo mučenje djece je zločin. Kada ñaci sami
traže domaću zadaću, svim sam srcem za, ali kada je nameću učitelji ili roditelji, izričito sam
protiv. Kada djeca imaju slobodu upravljati vlastitim životima, obavit će sav taj krvavi rad
koji od njih zahtijevaju ispitivači, ali nema nikakve potrebe da sjede do kasno u noć kako bi
savladali gradivo iz nekog predmeta. Prije skoro pedeset godina podučavao sam u školi Kralja
Alfreda u Hampsteadu. Nikad nisam davao domaću zadaću, a ipak je veliki broj ñaka kasnije
bio uspješan na fakultetima i umjetničkim školama. No danas je domaća zadaća u svim
školama uobičajena stvar.
Dok sam bio ñak u očevoj školi, imali smo domaću zadaću svake večeri. Priprosti je
učenici u našem škotskom selu, predodreñeni za drvosječe i vodonoše, nisu imali nikada. Ali
mi smo bili drugačiji. Svake večeri u toliko i toliko sati otac bi sa stražnjih vrata puhnuo u
zviždaljku za pse i, na našu veliku žalost, grubo nas prekinuo u igri sa seoskom dječurlijom.
"Cucki moraju doma! "vikali su naši kompići, a "cucki" su odlazili doma podvijenih
repova - Neillie, Clunie i ja. Našeg brata Willieja, koji je bio "zakon za sebe", nije trebalo
naganjati i poučavati. Mi ostali bismo "umarširali" u dječju sobu i pokušavali skrenuti misli sa
"skrivača" na Allenovu Latinsku gramatiku.
Kako sam samo mrzio tu knjigu! Još se uvijek sjećam nekih poučaka: "Dativ ide uz
pokazati i dati, reći, zavidjeti, dopustiti, vjerovati: tim glagolima valja pridodati i pomoći,
oprostiti, udovoljiti." Neillie i Clunie su s lakoćom pamtili te stvari, ali meni nikako nije išlo;
često sam morao sjediti zadubljen u tu gnjavažu dok su se oni smjeli vratiti seoskoj dječurliji i
njihovim igrama.
Doduše, postoje umijeća koja se moraju podučavati - otud dobro, staro šegrtovanje, pa
makar se prva godina i svodila na kuhanje čaja za kalfu - ali tvrdim kako se školski ispiti
uglavnom bave posve nevažnim stvarima.
Učiteljski se pogledi sužavaju do granica njihovog predmeta. Možda sam zbog toga o
tolikim sveučilišnim profesorima i predavačima stekao dojam kako su vrlo dosadni ljudi. Da
je Bacon živ, vjerojatno bi rekao kako specijalizacija proizvodi čovjeka uskih pogleda. To
vrijedi i za liječnike, a ne samo za učitelje: znam vrlo malo liječnika koje zanima i koji mogu
razgovarati o širokom rasponu tema.
Kada predajem studentima i ñacima koji se obučavaju za učitelje, često me šokira
koliko su ti momci i djevojke, čije su glave pune beskorisnog znanja, zapravo nezreli. Puno
toga znaju, u dijalektici su sjajni i ležerno citiraju klasike - ali po životnim su pogledima
mnogi od njih poput male djece. Jer učili su ih znati, ali im nisu dopuštali osjećati. Ti su
studenti prijateljski nastrojene, ugodne i revne osobe, ali im nešto nedostaje - emocionalni
činilac, sposobnost da se razmišljanje podčini osjećajima. Govorim im o svijetu koji su
previdjeli i koji i dalje previñaju. Njihovi se udžbenici ne bave ljudskim karakterom, ne
govore o ljubavi, slobodi ih samoodreñenju. I tako se sustav održava na životu ravnajući se
samo prema mjerilima knjiške učenosti - i nastavlja razdvajati glavu od srca.
Volio bih svjedočiti jačem pobunjeničkom pokretu meñu našim mladim učiteljima. U
borbi protiv društvenih zala, visoko obrazovanje i sveučilišne diplome nemaju ali baš nikakve
važnosti. Učeni neurotičar nije nimalo bolji od neukog neurotičara.
U kolikoj je mjeri naše obrazovanje zbiljsko djelovanje, zbiljsko samoizražavanje?
Ručni se rad prečesto svodi na izradu jastuka za pribadače pod budnim okom stručnjaka. Čak

je i sustav gospoñe Montessori, poznat kao sustav "usmjerene igre", umjetan način tjeranja
djeteta da uči kroz djelovanje. U tome uopće nema kreativnosti.
Stvaraoci će naučiti ono što žele naučiti kako bi se opremili alatom koji iziskuju
njihova originalnost i genij. Ne znamo ništa o tome koliko se stvaralačkog zanosa u
učionicama zatire guranjem učenja u prvi plan.
Sjećam se djevojke koja je zbog geometrije noćima plakala. Njezina je majka htjela da
se upiše na fakultet, a ona je bila prava umjetnička duša. Kada sam čuo daje po sedmi put pala
na prijamnim ispitima, bilo mi je jako drago. Možda će joj majka najzad dopustiti da kroči na
"daske koje život znače", za čim je oduvijek čeznula.
Učenje je važno - ali ne za svakoga. Nijinsky nije mogao položiti školske ispite u St.
Petersburgu, a nije mogao ni postati članom Državnog baleta dok ih ne položi. Jednostavno se
nije mogao usredotočiti na školske predmete - misli su mu bile negdje drugdje. Ako je
vjerovati njegovoj biografiji, na kraju su "lažirali" njegov ispit tako što su mu s pitanjima dali
i odgovore. Koliko bi samo svijet bio izgubio daje Nijinsky uistinu morao položiti te ispite!
Summerhillsko osoblje
Više sam puta pripomenuo kako odrasli u Summerhillu nisu oličenje kreposti. Mi smo
ljudi kao i svi drugi, i naše se ljudske slabosti često sukobljavaju s našim teorijama. U
prosječnom će domu, kada dijete razbije tanjur, otac ili majka dići galamu - čime će tanjur
postati važnijim od djeteta. Kada u Summerhillu dijete razbije tanjur, ni ja ni moja supruga ne
kažemo ni riječ. Nezgode se dogañaju. Ali ako dijete posudi knjigu i ostavi je na kiši, moja će
se supruga naljutiti jer joj knjige puno znače. Mene takve zgode ostavljaju ravnodušnim
budući da baš i ne držim do knjiga. Ali zato moju suprugu pomalo iznenañuje kada galamim
zbog uništenog alata. Za mene je alat dragocjen, dok njoj ne znači puno.
Naš je život u Summerhillu život neprestanog davanja. Posjetitelji nas iscrpljuju i više
od djece, jer i oni traže pozornost. Možda u davanju zbilja ima vise blaženosti nego u pri-
manju, ali je svakako i puno zamornije.
Na žalost, na našim je općim sjednicama subotom navečer vidljiv sukob izmeñu djece
i odraslih. To je prirodno, jer kada bismo se u zajednici mješovite starosne dobi svi potpuno
žrtvovali za malu djecu, posve bismo ih razmazili. Odrasli prosvjeduju ako se "banda" starijih
ñaka glasno smije i razgovara poslije povečerja i ometa im san. Harry se žali kako je sat
vremena blanjao drvenu ploču za ulazna vrata da bi, nakon povratka s ručka, otkrio kako ju je
Billy "prenamijenio" u policu. Ja, pak, prozivam dječake koji su posudili moju opremu za
lemljenje i nisu je vratili. Moja supruga diže galamu jer je troje male djece došlo nakon večere
i reklo da su još gladni. Dala im je kruha i marmelade, a idućeg je jutra u predvorju svuda po
podu našla komade kruha. Peter ožalošćeno izvješćuje kako su u lončarskoj radionici mali
"banditi" jedni druge gañali njegovom dragocjenom glinom. I tako se to nastavlja unedogled,
borba izmeñu stavova odraslih i mladenačkog nedostatka svijesti. Ali borba se nikad ne spušta
na osobnu razinu; nema ogorčenja prema pojedincu. Taj sukob zapravo održava intenzitet
života u Summerhillu. Uvijek se nešto zbiva i nema dosadnog dana preko cijele godine.
Na svu sreću, osoblje nije previše posesivno, iako moram priznati da me zaboljele oko
srca kada sam kupio specijalnu boju (po tri funte litra), a neka ju je djevojka uzela kako bi
obojila stari okvir kreveta. Posesivan sam prema svojem autu, pisaćem stroju i alatu iz
radionice, ali ne i prema ljudima. Osobe koje su posesivne prema ljudima, ne bi trebale raditi
kao učitelji.

Time ne želim reći kako smo mi jato anñela. Ponekad mi odrasli dignemo veliku
galamu. Kada bi Robert naišao i bacio grudu blata na vrata koja sam upravo prebojio, sočno
bih mu opsovao jer je već dugo vremena kod nas i nije toliko važno kako mu se obraćam. Ali
daje Robert tek izašao iz neke mrske škole i da je njegovo nabacivanje blatom pokušaj borbe
protiv autoriteta, po svoj se prilici ne bih ni osvrnuo na njegov postupak, jer je njegovo
spasenje važnije od vrata. Znam da moram biti na njegovoj strani sve dok ne iživi svoju
mržnju kako bi opet mogao postati društvenim bićem. Nije to lako. Mirno sam stajao i
promatrao kako neki dječak loše rukuje mojim dragocjenim tokarskim strojem. Znam da bi
me, da sam prosvjedovao, smjesta poistovjetio sa svojim strogim ocem koji mu je stalno
prijetio batinama ako mu bude dirao alat.
Čudnovato je, ali istinito, da možete biti na strani djeteta i ako ga ponekad ispsujete.
Ako ste na njegovoj strani, dijete će to znati. Vaš temeljni odnos neće moći narušiti nekakva
sitnija razmirica oko krumpira ili oštećenog alata. Kada se s djetetom ophodite bez pozivanja
na autoritet ili moral, dijete osjeća kako ste na njegovoj strani. U njegovom su dotadašnjem
životu autoritet i moral bili poput policajaca koji su mu ograničavali slobodu djelovanja.
Kada osmogodišnja djevojčica proñe kraj mene i u prolazu dobaci: "Neill je tupavko",
znam da je to njezin negativni način izražavanja ljubavi i da mi želi reći kako se osjeća opuš-
teno. Djeca više žele biti voljena nego što sama vole. Za svako je dijete odobravanje odraslih
ljubav, a neodobravanje mržnja. Djeca se prema summerhillskom osoblju drže potpuno isto
kao prema meni. Ona osjećaju kako je osoblje uvijek na njihovoj strani.
Trošenje stvari u Summerhillu prirodan je proces, i mogli bismo ga spriječiti samo
zastrašivanjem. Ali trošenje psihičkih snaga nikako se ne može spriječiti, jer djeca traže i
morate im dati. Vrata mojeg ureda otvaraju se po pedeset puta na dan. Djeca me zapitkuju:
"Ide li se večeras u kino?", "Zašto ja ne mogu dobiti privatni sat?", "Jesi li vidio Pamelu?" ili:
"Gdje je Ena?" Sve to spada u normalni radni dan i u to vrijeme ne osjećam napetost, premda
zapravo uopće nemamo privatnog života. Djelomično je razlog tome što zgrada nije prikladna
za školu - barem sa stajališta odraslih, jer nam djeca stalno "plešu po glavi". Ali zato smo na
kraju svakog tromjesečja i supruga i ja posve iscrpljeni.
Vrijedna je pozornosti činjenica da se članovi osoblja rijetko uzrujavaju. To govori
koliko o osoblju, toliko i o djeci. Uistinu živimo s prekrasnom djecom, i vrlo rijetko imamo
razloga planuti. Ako dijete ima slobodu cijeniti samoga sebe, najčešće neće biti mrzovoljno i
uopće mu neće biti zabavno razdraživati odrasle.
Imali smo učiteljicu koja je bila preosjetljiva na kritiku, pa su je djevojčice
zadirkivale. Nisu mogle zadirkivati nikog drugog, jer nijedan član osoblja ne bi reagirao.
Možete dražiti samo ljude koji drže do svojeg dostojanstva. Prije mnogo godina u jednoj sam
od svojih knjiga napisao kako sam kandidate za mjesto učitelja prilikom razgovora testirao
sljedećim pitanjem: "Što biste učinili kada bi vam neko dijete reklo da ste bloody fool'?"
(doslovni prijevod glasi: krvava budala, a slobodniji, recimo: prokleta ili teška budala (op.
prev.)). I danas ih testiram na taj način, samo što sam riječ bloody - koja je "prosta" samo u
ovim krajevima - zamijenio pridjevom koji se češće rabi.
Kada nastava nije obvezatna, morate biti vrlo dobar učitelj da bi vam djeca dolazila na
sate. Naravno, želim da moji učitelji imaju smisla za humor i da ne drže do svog dostojanstva;
ne smiju izazivati strah i ne smiju biti moralisti.
Ako nemate smisla za humor, doslovce ste opasni za djecu. Za dijete je humor znak
blagonaklonosti, manjka strahopoštovanja i potpune odsutnosti straha; znak da im je odrasla
osoba sklona. Humor se obično proganja iz učionica jer briše razlike izmeñu ñaka i učitelja.
Kada bi se učitelj smijao skupa sa svojim ñacima, izgledao bi previše ljudski, a to bi razorilo
poštovanje koje učitelji zahtijevaju od ñaka. Najbolji se učitelji smiju zajedno s djecom, a
najgori na račun djece koju podučavaju.

Školarci uopće nisu navikli na učitelje sa smislom za humor. Kada nekom
desetogodišnjaku kažem kako tražim Neilla i upitam ga zna li gdje bih ga mogao naći, zabulji
se u mene kao da sam pošašavio. Pokušao sam "prodati istu foru" jedanaestogodišnjoj
djevojčici koja je kod nas bila već tri godine.
"Fakat nemam pojma", rekla je ležerno. "Mislim da je prošao onuda prije nekoliko
minuta." Smisao za humor jedan je od najdragocjenijih ljudskih darova, a skoro je potpuno
izostavljen iz dječjeg obrazovanja.
Mala djeca više imaju smisao za zabavu nego za humor. Pitajte desetogodišnju
djevojčicu koliko ima stopa u jednom jardu (foot (stopa) i yard (jard) mjere su za duljinu (op.
prev.)) i ona će vam odgovoriti. Ako je potom upitate koliko ih ima u Scotland Yardu, mogla
bi vas čudno pogledati. Neki od mojih ñaka, navikao na zafrkanciju, spremno je odgovorio:
"Ovisi o broju policajaca i tajnica u zgradi." (Scotland Yard je ogranak londonske policije, a
tako se naziva i njegovo sjedište. Riječ foot istodobno znači i stopa i stopalo (op. prev.)).
Najgora uvreda koju nekome možete uputiti je da nema smisla za humor. Takva je
"presuda" neoprostiva. Jedan od najneduhovitijih ljudi koje znam, često o drugima izriče
ovakvu "općenitu" ocjenu: "Kod njega ne valja to što uopće nema smisla za humor."
Pitam se zašto je humor nepodoban kod tolikih životnih poziva. Kažu da Adlai
Stevenson nije izabran za predsjednika SAD-a zato što se volio šaliti. Usudio bih se
pretpostaviti da svi britanski ministri vrlo pomno proučavaju svoje govore kako ih se ni
slučajno ne bi moglo optužiti da su šaljivčine.
Kada sam 1947. prvi put predavao u SAD-u, otkrio sam da se američki humor
razlikuje od engleskog. Šala kojom bih u Londonu oborio slušateljstvo s nogu, u New Vorku
je ostala "visjeti u zraku", dok se više puta zaorio smijeh a da nisam imao pojma zašto. Svaka
zemlja ima svoj vlastiti humor, koji se stoga lako "izliže", poput priča o škotskoj škrtosti. Dok
sam živio u Njemačkoj, činilo se kako su jedini Nijemci sposobni nasmijati se na svoj račun
bili Židovi.
Mislim da mi je humor bio od velike pomoći u radu. Sa svakim djetetom razgovaram
vrlo opušteno, osim ako ne traži moju pomoć. Zafrkavanje s djecom ona tumače kao
naklonost, jednakost, bratsku povezanost. Kada me netko upitao tko će upravljati
Summerhillom nakon moje smrti, odgovorio sam: "Nemam pojma, ali ako ne bude imao ili
imala smisao za humor, škola će otići kvragu."
Škola koja nije lunapark, loša je škola. Na žalost, učiteljsko dostojanstvo prečesto
ubije svu zabavu. Jedan se od mojih učitelja uvrijedio jer ga je neki ñak nazvao prokletom
budalom.
"Čovječe," rekao sam, "petero-šestero djece cijelo jutro kaska za mnom i dovikuje mi:
'Neill, Neill, krokodeill!' Zar misliš da bih trebao držati do svog dostojanstva i uvrijediti se?"
Počinjem vjerovati kako je moj uspjeh u Summerhillu, barem djelomično, posljedica
te sposobnosti da budem luckasti klinac meñu hrpom luckastih klinaca. Zabava je puno važ-
nija od matematike, povijesti i svih ostalih predmeta koji će ubrzo pasti u zaborav. Humor je
neka vrsta emocionalnog sigurnosnog ventila. Čovjek koji se nije u stanju nasmijati samome
sebi, mrtav je i prije stvarne smrti. Netko je jednom napisao kako većina ljudi umire u
četrdesetoj, ali ih pokapaju tek u sedamdesetoj. Jamačno je mislio na ljude bez smisla za
humor.
Summerhillski se učitelji moraju suočiti s još jednom teškoćom. Imao sam učitelje koji
su nam pristupali jer su svjesno vjerovali u slobodu za djecu, ali bi se nakon nekoliko tjedana
pokazalo kako su tražili slobodu za sebe, i ponašali su se skoro potpuno isto kao neslobodna
djeca kada doñu u Summerhill. Živjeti u slobodi nije nimalo lako - ni za odrasle ni za djecu.
Ponekad mi se čini da sam imao više nevolja s osobljem nego s ñacima. Svojedobno
sam imao neke uistinu čudne tipove; primjerice učitelja prirodnih znanosti koji je

osmogodišnjaku dao u ruke bocu cijanida ili je, pak, pustio da djevojčica istih godina ulijeva
zadimljenu nitratnu kiselinu u epruvetu, pri čemu je opekla prste.
Jedina dužnost koju imaju naši učitelji, jest biti u učionici dok traje nastava.
Neurotični će učitelji podučavati cijelog jutra, a potom do kraja dana spavati ili nešto čitati.
Ali većina ima jak osjećaj za zajednicu i osjeća kako je, osim podučavanja, njihov cjelokupni
interes usmjeren na aktivno sudjelovanje u životu zajednice.
Jednom sam prigodom u prizemlju zatekao red pred zahodom. Popeo sam se na kat i
naišao na isti prizor. Na posljetku se neki bistri dječak uvukao kroz prozor i otkrio da je netko
zaključao sva vrata iznutra i izašao istim putem kojim je on ušao. Otišao sam u zbornicu i
ispričao osoblju što se dogodilo.
"Ja sam to učinio", rekao je jedan mladi učitelj, koji je tek završio školovanje.
"Je li," rekao sam, "a zašto?"
Osmjehnuo se. "To sam cijelog života htio napraviti, a sad mi se prvi put pružila
prilika." U istom ću dahu pridodati da tako ne reagiraju svi novi učitelji.
Tijekom svih ovih godina imao sam dosta sreće sa svojim osobljem. Mogu se prisjetiti
samo jedne prigode kada sam učitelju morao reći: "Ne smijete se tako ophoditi s djetetom."
Naravno, nikad nisam zapošljavao učitelje koji se nikako ne bi mogli uklopiti u sustav,
"herkulske" tipove golemih mišića i oskudne pameti. Moji ñaci ne prihvaćaju takve ljude.
Kada smo imali bivšeg voditelja izviñača, koji je izbacivao krilatice poput "Svi ovamo, dečki,
sada ćemo napraviti čamac", djeca su mu okrenula leña s prijezirom. Slobodna djeca ne žele
slijediti nametljivog voñu.
Jedna se stvar uvijek iznova ponavlja - učitelji pokušavaju steći popularnost
podržavanjem djeteta iz pogrešnog razloga. Djeca brzo prozru takve učitelje. Previše novih
učitelja i kućepazitelja ima teškoća pri razlikovanju slobode i samovolje. Neka je
kućepaziteljica dopustila svojim "haharima" da unište hrpu namještaja jer je "mislila kako
nikada ne treba reći ne".
Jednom je neki mladić pomislio da bi mogao upravljati školom bolje od mene. Unosio
je nemir meñu osoblje i pridobio nekolicinu, pa je atmosfera bila toliko puna napetosti da ste
je mogli rezati nožem. Htjeli su da, umjesto mene kao dotadašnjeg "šefa", brigu o svemu
preuzme osoblje; o financijama, primanju ñaka, plaćama... Naravno, otarasio sam se pobu-
njenika što sam prije mogao, ali nerado, jer su bili dobri učitelji. Vjerojatno su, umjesto
suprotstavljanja ocu u četrnaestoj godini, odložili to sučeljavanje dok nisu našli zamjenu za
oca, pa makar i neautoritativnu. Sumnjam da bi Summerhillom mogao upravljati nekakav
odbor, jer odbori prečesto napreduju tempom konzervativnijih članova.
Patim od gotovo morbidnog kompleksa "šefovanja". Mrzim govoriti bilo kome što mu
je činiti, misleći u sebi kako je osoba nedovoljno originalna ako nešto učini samo zato što sam
to ja rekao; možda je to puka racionalizacija... Mrzim glumiti boga, i uvijek kada moram
izbaciti neko dijete zbog, recimo, zlostavljanja mlañe djece, osjećam se jadno i pomalo krivo.
Ali kada moram dati otkaz neuspješnom učitelju, nikada ne osjećam krivnju, samo nelagodu.
U mojem je poslu najbolniji zadatak obavijestiti učitelja: "Klinci kažu da su ti sati tako
dosadni da ih ne žele pohañati, pa ćeš morati otići."
Vjerojatno se poistovjećujem s njim i mislim o tome kako bih se sam osjećao da mi
kažu kako sam neuspješan. Moja se prva supruga genijalno snalazila u takvim situacijama;
uspijevala bi otpustiti, recimo, kuharicu i istodobno je uvjeriti kako joj je zapravo udijelila
veliki kompliment.
Nije nimalo lako naći dobro osoblje; usprkos slavi koju je Summerhill stekao, teško
nalazim nove učitelje. Kada dam oglas, ljudi mi šalju ovakva pisma: "Nisam učitelj, nego
službenik u banci (ili knjižničar ili što sve ne), ali znam da bih mogao podučavati." Mnogi
misle kako za podučavanje nije potrebna stručnost. Zaista ne znam zašto nam se javlja tako
mali broj obučenih učitelja. Možda je stvar u novcu; ali danas plaćamo na razini državnih

standarda koliko god možemo. Moguće je da se učitelji boje podučavati u školi u kojoj sati
nisu obvezatni.
Prema zakonu moram imati kvalificirane učitelje, premda obuka zapravo ništa ne
mijenja; imao sam i obučenih i neobučenih učitelja, i u obje je kategorije bilo i dobrih i loših.
Podučavanje je umjetnost, a ne znanost. Ali zakon je zakon, i u Engleskoj se bez
odgovarajuće obuke ni Picasso ne bi mogao zaposliti kao učitelj likovnog odgoja.
Imao sam i nekoliko sjajnih učitelja - zapravo ljudi s jakim osjećajem za zajednicu, a
ne učitelja. Na primjer, George Corkhill (Corkie), stan, dobri, staloženi George, koji je kod
nas podučavao prirodne znanosti skoro trideset godina, nikad narogušen, neprestano okružen
mališanima čije se poimanje kemije svodilo na pripremanje limunade i raketa za vatromet.
George je izlazio ususret njihovim interesima. Škola je pretrpjela veliki gubitak kada je otišao
u mirovinu.
Nijedan se jedini put nisam miješao u to kako učitelji obavljaju svoj posao. Dvojica ili
trojica su se žalila što previše rijetko navraćam u njihove učionice. Ali najvećih sam problema
imao kada bi se neki učitelj i ñak "zakvačili".
Jednom je neki dječak poželio napraviti bendžo, (eng. banjo, vrsta crnačke gitare (op.
prev.)). Učitelj drvodjeljstva nije mu to dopustio uz obrazloženje kako je zadatak pretežak.
Došli su k meni kako bih presudio. "Ako želi napraviti bendžo, to je njegova stvar, njegova
želja", rekao sam. "A ako ne uspije, i to je njegova stvar. Dajte mu drvo." Učitelj se razbjesnio
i optužio me da stajem na stranu ñaka protiv osoblja. Dao je otkaz na licu mjesta. Odveć mi je
kasno palo na pamet kako je stvar trebalo iznijeti na općoj sjednici i prepustiti odluku zajed-
nici.
Žao mi je što naši bivši ñaci ne postaju učitelji i što se ne vraćaju kao članovi osoblja.
Možda su previše uravnoteženi kako bi podučavali, ali imao sam kućepaziteljice koje su neka-
da pohañale moju školu i sve su dobro obavljale svoj posao - dijelom i stoga što im nije bilo
potrebno razdoblje iživljavanja svojih kompleksa nakon dolaska u neautoritarno okružje.
Najopasniji učiteljski kandidati koje smo ikada imali su oni koji uzvikuju ili pišu:
"Jednostavno moram doći i raditi u Summerhillu. Mislim da je vaš način života savršen. Sve
bih dao da mogu podučavati u vašoj čudesnoj školi."
Nakon nekoliko tjedana takav će učitelj obično početi pokazivati znakove
nezadovoljstva. San je bio isuviše živopisan i uzvišen, pa neizbježno slijedi razočaranje.
Zapravo, dvojica najboljih učitelja su nam upravo ljudi koji nikad prije nisu bili čuli za školu.
Osobno sam naklonjeniji kandidatima koji se znaju služiti rukama. Imao sam učitelje
obrazovane po javnim školama, i jedva da je ijedan znao ukucati čavao. Sviñaju mi se mladi
ljudi koji će, kada primijete da je nešto oštećeno ili slomljeno, to i popraviti; koji će uočiti
rupu na stazi koja vodi od garaže do ceste i popuniti je komadima cigle. Na žalost, čini se
kako većina članova mojeg osoblja ima kompleks te staze, pa već godinama moram sam
krpati rupe. Na kraju krajeva, zašto ne? Oni nemaju aute, a ja imam. Da, sviñaju mi se ljudi
koji znaju rukovati alatom... a onda ih proklinjem što su posudili moj alat i nisu mi ga vratili.
Ali alat uistinu nikad ne bi smio biti zajedničkim vlasništvom. Pitajte bilo kojeg vlasnika
garaže.
Jednom su klinci otrgnuli kamen s nekog zida i ostavili ga na stazi. Zastao sam kako
bih ga podigao, a onda se zamislio... ostavi ga, da vidimo što će se dogoditi. Osoblje i ñaci su
ga šest tjedana uredno zaobilazili, a onda sam ga vratio na mjesto. Ah tu valja uzeti u obzir
sljedeću činjenicu: kuća i imanje moje su vlasništvo, i prema njima gajim "posjednički"
osjećaj. Moje osoblje nema osjećaj kako im ovo mjesto pripada, i ja to razumijem.
Prije pedeset godina Sir William Osler je rekao da je čovjek u četrdesetoj prestar. Po
meni je u četrdesetoj premlad; tijekom svih ovih godina otkrio sam da će, meñu muškim
članovima osoblja, obično samo stariji od četrdeset godina biti spremni prihvatiti se

mukotrpnih poslova poput teglenja cigli. Ali bilo je i iznimaka. Naravno, pod prisilom bi taj
posao morali obaviti oni mlañi od četrdeset godina.
U Summerhillu je u isti mah i teško i lako živjeti. Naš je suživot lišen razmirica. U
životu sam vidio veliki broj zbornica punih ljubomore... "Onaj iz zemljopisa ima sedam sati
tjedno, a ja iz matematike samo pet." Kao psi koji se tuku oko kostiju, u ovom slučaju još i
posve suhih. Ne, kod nas nema takvog suparništva; sloboda poklanja mir i članovima osoblja,
i vjerojatno zbog toga mnogi posjetitelji pitaju: "Tko su ovdje ñaci, a tko osoblje?"
Vjerska sloboda
Vjera kaže: "Budi dobar i bit ćeš sretan", ali uzrečica je točnija kada se okrene
naopačke: "Budi sretan i bit ćeš dobar." Četrdeset pet summerhillskih godina uvjerilo me
kako je istinita ova druga verzija. Sva djeca imaju pravo na sreću, i zločin je otežavati im
život radi pripreme za budućnost ti kojoj će ih malo što činiti sretnima. Jer previše roditelja
još uvijek vjeruje kako se djeca rañaju u grijehu i nemaju prava na sreću, nego samo na milost
- kada se pokaju. Nitko ne može biti vezan i sretan u isto vrijeme. Nužnost dječje sreće trebala
bi biti osnovnim načelom svih obrazovnih sustava. Škole treba ocjenjivati prema licima ñaka,
a ne po akademskim uspjesima.
Nedavno me neka posjetiteljica upitala: "Zašto ne podučavate ñake o Isusovom životu,
kako biste ih nadahnuli da slijede njegov put?" Odgovorio sam da se ne uči živjeti slušanjem
o tuñim životima, nego življenjem; jer djela su neizmjerno važnija od riječi. Summerhill su
mnogi nazivali religioznim mjestom jer se kod nas djeci pruža ljubav.
Možda je to istina; no pridjev mi se nikako ne sviña ako pod njim podrazumijevamo
ono što danas općenito označava - neprijateljstvo spram prirodnog života. Vjera kakvu
pamtim iz djetinjstva, nema u sebi ničeg s čime bih se htio poistovjetiti.
Djeca vjeru skoro uvijek povezuju isključivo sa strahom. A unošenje straha u život
djeteta najgori je od svih zločina. Bog je moćni Čovjek s rupama izmeñu kapaka; ma gdje se
nalazio, On te vidi. Za dijete to često znači kako Bog vidi što se dogaña ispod plahte. Svi ljudi
kojima su u djetinjstvu usadili strah od života u paklu nakon smrti, ne mogu se ni na koji
način osloboditi neurotične tjeskobe oko sigurnosti u ovom životu.
Kada sam bio dječak, vjeru je bilo lako prihvatiti. Zemlja je bila središte svemira, a
ljubazni je Bog oko nas postavio Sunce, Mjesec i zvijezde kako bi nam osvjetljavali put. Bio
je to vrlo osobni Bog; sve nas je osobno poznavao, i nakon smrti bi nam darivao harfu ili nas
kažnjavao vatrom. Nismo imali pojma da je naša Zemlja poput ribice u oceanu zvijezda i pla-
neta. Kako je naš planet bio središte svemira, i čovjek je bio najuzvišenije stvorenje, besmrtan
poput zvijezda.
Moja je baka Sinclair živjela s nama do svoje smrti; imao sam četrnaest godina kada je
umrla. Bio sam njezin omiljeni unuk i mislim, da sam je volio najviše što dječak može voljeti
staricu. Stalno je cuclala pepermint bombone, i svoju mi je ljubav pokazivala tako što bi me
poljubila i prebacila pepermint iz svojih usta u moja. Bila je vrlo pobožna, često je čitala
obiteljsku Bibliju i rado nam je pričala kako je u mladosti svake nedjelje hodala više od deset
kilometara do crkve i isto toliko natrag. Njezina je vjera bila jednostavna, bez ikakvih sumnji
ili skepticizma. Sjećam se da sam otprilike u sedmoj godini otkrio riječ "kvragu", i baka me
natjerala da kleknem kraj nje i molim Boga za oproštaj. Zasigurno mije ona usadila rani strah
od pakla.

Morali smo joj čitati iz raznih knjiga propovijedi, uključujući i Bostonovu Fourfold
stale. Po svemu sudeći, ni Boston nije imao sumnji. Mene je iz te knjige najviše isprepadao
odlomak u kojem je Božji čovjek, kako ga je baka zvala, iznio podrobni opis paklenih muka.
Počinjao je ovako: "Ako želite znati kakve su paklene muke, zapalite svijeću i zadržite prst u
plamenu." A kako ni baka ni Boston nisu imali nikakvih dvojbi o tome što čeka grješnike,
nisam ih imao ni ja, ali sam, takoreći, instinktivno znao da ću završiti u paklu. Meñutim, u
baki nije bilo mržnje. Bila je vrlo čovjekoljubiva, ljubazna starica, a jedna od stvari koje su je
veselile, bila je slušanje često opscenih "tračeva" žene koja je živjela u kolibi s druge strane
ceste.
Moja sestra Clunie, rani ateist, kao dijete je prijetila da će počiniti neoprostiv grijeh -
buljenje protiv Duha Svetog. Nikad to nije učinila, ali kada je moj najstariji brat Willie u tri-
naestoj godini izašao u olujnu noć i prizivao Svemogućeg da njega ošine gromom zato što je
tražio od Boga da napravi "nešto neprirodno" Duhu Svetome, bio sam obuzet užasom. Kada
je odjeknula grmljavina, čvrsto sam sklopio oči. Ovome nije na odmet pridodati kako je
Willie kasnije postao svećenik.
U Bibliji piše: "Bogobojaznost je početak mudrosti." Puno je češće početak psihičke
rastrojenosti, jer je strah za dijete škodljiv u bilo kojem obliku.
Duboko u nutrini mnogi ljudi vjeruju kako djeca ne mogu biti dobra ako se nemaju
čega bojati. Dobrota koja se temelji na strahu od pakla, policajca ili kazne, uopće nije dobrota,
nego puki kukavičluk. Dobrota koja ovisi o nadi u nagradu, hvalu ili nebeski život, zasniva se
na podmićivanju.
Dijete bi moglo prihvatiti naše mjerilo vrijednosti zato što nas se boji. A kakve mi
odrasli samo imamo vrijednosti! Jedan tjedan sam kupio psa za tri funte, alat za tokarski stroj
za deset funti i duhana za pet gvineja. Premda razmišljam o društvenim problemima i doista
me pogañaju, nije mi uopće palo na pamet udijeliti sav taj novac siromasima. Zato ne
propovijedam djeci kako su sirotinjske četvrti mrlja na obrazu ovoga svijeta. Prije sam to
činio - dok nisam uvidio koliki sam licemjer.
Nema nikakvog razloga za moralno podučavanje djece. To je psihološki pogrešno.
Pogrešno je tražiti od malog djeteta da ne bude sebično. Svako je dijete egoist. Svijet pripada
njemu. Moć njegovih želja je golema; dovoljno mu je poželjeti, i već je kralj svijeta. Kada mu
date jabuku, jedina mu je želja tu jabuku pojesti. A ako ga majka bude nagovarala da svoju
vlastitu jabuku podijeli s mlañim bratom, glavni će rezultat biti taj da će dijete zamrziti
mlañeg brata.
Nesebičnost se razvija kasnije, posve prirodno, ako dijete nitko nije učio nesebičnosti;
u protivnom se vjerojatno ne razvije nikad. Mladi altruist zapravo je dijete koje voli udovolja-
vati drugima dok zadovoljava svoju vlastitu sebičnost.
Potiskivanjem se dječja sebičnost samo učvršćuje. Neispunjena želja nastavlja živjeti u
podsvijesti. Dijete koje su učili nesebičnosti, ostat će "zatočenikom" vlastite sebičnosti cije-
loga života. Moralna poduka, dakle, ima potpuno suprotan učinak od željenog.
Koliko su mi samo puta roditelji znali reći: "Ne razumijemo zašto nam se sin iskvario.
Strogo smo ga kaznili, i sigurni smo da mu kod kuće nikad nismo pružili loš primjer." Jako
sam često imao posla s "oštećenom" djecom, odgojenom u strahu od remena ili strahu od
Gospoda - djecom koju su prisiljavali da budu dobra.
Najsretniji domovi za koje znam su oni u kojima su roditelji otvoreni i pošteni prema
svojoj djeci, bez moraliziranja. U te domove strah nema pristupa, i ljubav može cvasti. U
drugim je domovima strah iskorijenio ljubav. Napuhano dostojanstvo i "zapovjeñeno"
poštovanje drže ljubav na odstojanju. Iznuñeno poštovanje uvijek uključuje strah.
Wilhelm Reich je istaknuo činjenicu da nam pri iznenadnom strahu svima na trenutak
zastane dah, a da djetetu koje živi u strahu, dah stalno zastaje... i ono ga zadržava. Znakovito

obilježje ispravno podignutog djeteta slobodno je i nesputano disanje, što pokazuje kako se
ono ne boji života.
Ovdje u Summerhillu, djeca koja se boje svojih roditelja "opsjedaju" učiteljske sobe.
Djeca nas neprestano iskušavaju. Neki jedanaesto godišnji dječak, čiji je otac strog, otvara
vrata mojeg ureda dvadeset puta dnevno. Zaviri unutra bez riječi, a onda ih opet zatvori.
Ponekad mu doviknem: "Ne, nisam još mrtav." Dječak mi je pružio ljubav koju njegov otac
nije prihvatio, i sada se boji da bi njegov novi, idealni otac mogao nestati.
Velika većina naših mališana uopće se ne boji grmljavine. U stanju su prespavati vani
u malim šatorima i po najjačoj oluji. A uglavnom se ne boje ni mraka. Od vremena do vre-
mena poneki osmogodišnjak postavi svoj šator na najdaljem kraju polja i tamo noćima spava
sam samcat. Sloboda potiče neustrašivost. Često sam bio svjedokom izrastanja bojažljivih
mališana u junačne, neustrašive momke.
Prema mom iskustvu, djeca se većinom zapravo ne boje smrti. Svako se dijete susreće
sa smrću kada vidi zgaženog kukca, uginulu pticu ili lešine u mesnicama. Smrt više pobuñuje
radoznalost nego što izaziva šok... U vrijeme kada sam bio ravnatelj seoske škole u Škotskoj,
pozvonio sam za kraj odmora i nijedno se dijete nije pojavilo; i igralište je bilo prazno.
Naime, neki je seljak pošao ubiti starog konja na obližnjem polju. Kao mala djeca, moja sestra
Clunie i ja uvijek smo nestrpljivo iščekivali oseku jer smo se nadali kako ćemo u ribnjaku
pronaći tijelo utopljenog mornara. Doduše, mi smo u sebi nosili svu morbidnost
kalvinističkog odgoja.
Kod djece koja nauče kako su neke stvari grješne, ljubav prema životu neizbježno se
pretvara u strah i mržnju. Slobodna djeca neće neko drugo dijete nikada smatrati grješnikom.
Kada u Summerhillu neko dijete počini krañu i nañe se pred "sudom" svojih vršnjaka, rijetko
biva osuñeno zbog krañe. Ostali ga samo natjeraju da vrati ono stoje uzeo. Djeca nesvjesno
uviñaju kako je potkradanje bolest. Ona su mali realisti i previše su razborita da bi prihvatila
postavku o ljutitom Bogu i vragu koji dovodi u iskušenje.
Propovijedanjem vjera ne može doprijeti do dječje podsvijesti. Ali kada bi se jedne
noći s djetetom u lopovluk iskrao i njegov svećenik, to bi pokrenulo proces oslobañanja od
mržnje prema samom sebi, koja je uzrokom protudruštvenog ponašanja. To bi "sudioništvo"
iz naklonosti navelo dječaka na drugačiji način razmišljanja. Rijeci ne mogu dosegnuti
podsvijest, ali s djelima stvari stoje drugačije. Upravo zbog toga ljubav i odobravanje tako
često uspijevaju izliječiti dječje probleme. Svojim sam radom na djelu dokazao kako sloboda i
odsutnost moralne discipline mogu izliječiti mnogu djecu za koju se činilo kako će neizbježno
završiti u zatvoru.
Jedne večeri, za vrijeme sata spontane glume, u Summerhillu se odigrala zgoda koja
naglašava prirodni smisao za realnost kod djece čije reakcije nisu bile iskrivljene strahom.
Zavalio sam se u stolac i rekao: "Ja sam Sveti Petar na vratima raja. Vi ste ljudi koji
pokušavaju ući. Možemo početi."
Izmišljali su svakakve razloge zašto bih ih trebao pustiti unutra. Jedna je djevojčica
čak došla sa suprotne strane i molila me da je pustim van! Ali zvijezda večeri bio je
četrnaestogodišnji dječak koji mi je prišao zviždeći opušteno, s rukama u džepovima.
"Hej," viknuo sam, "ne možeš unutra."
Okrenuo se i pogledao me. "Hm," rekao je, "ti si novi u ovom poslu je li?"
"Kako to misliš?", upitao sam.
"Znaš li ti tko sam ja?"
"Ne, tko si ti?"
"Bog", rekao je i zviždeći otišao u raj.
Osobno nemam ništa protiv ljudi koji vjeruju u Boga - svejedno kojeg. Ali sam zato
protiv onih koji tvrde kako je upravo njihov Bog autoritet, u čije ime nameću ograničenja
ljudskom rastu i sreći. Bitka se ne vodi izmeñu onih koji vjeruju u teologiju i onih koji u nju

ne vjeruju, nego izmeñu onih koji vjeruju u slobodu čovjeka i onih koji vjeruju u gušenje te
slobode.
Ta se bitka za našu mladost bije bez rukavica. Nitko od nas ne može ostati neutralan.
Moramo izabrati stranu: autoritet ili slobodu; discsteguiplinu ili samoupravljanje. Nikakve
polovične mjere više ne "pale"; situacija je odveć kritična.
Kada psiholozi ustvrde kako naša rana iskustva upravljaju kasnijim životom, ljudi su
to skloni osporiti. Ali moje su se zadnje dvojbe o tom pitanju raspršile kada je moja sestra
Clunie, koju sam od srca volio, umrla od upale pluća u trideset četvrtoj godini. Cijelog se
života dosljedno držala svojeg ateizma. Kršćanstvo je, s jedne strane, smatrala praznovjerjem,
a s druge okrutnom prijevarom. Meñutim, na samrtnoj je postelji neprestano mrmljala molitve
koje je naučila kao malo dijete, zaklinjući Boga da spasi njezinu dušu. U samrtničkoj se sla-
bosti vratila emocijama koje su u njoj drijemale trideset godina. Za mene je to bio uvjerljiv
dokaz bako osjećaji iz ranog djetinjstva ostaju u nama do kraja života.
Dijete može izrasti u slobodnu dušu, sretnu u radu, prijateljstvu i ljubavi ili, pak, u
ojañeno klupko unutarnjih sukoba, koje mrzi samoga sebe i cjelokupno čovječanstvo - jedno
će od toga dvoga roditelji i učitelji ostaviti u nasljeñe svakom djetetu.
Zašto više kršćana nije slijedilo put svojeg učitelja? Rimokatolici i protestanti odavno
tuku djecu, kao daje Isus rekao: "Pustite dječicu da doñu k meni i dobiju batine." Može li itko
zamisliti Krista kako udara dijete? Katolici i protestanti prešutno podržavaju naše neljudske
zatvore i okrutne zakone. Često se pitam koliko je maloljetničkog zločinstva posljedica
razočaranja u djece koju su kod kuće i u školi odgajali na Svetom pismu. Rečeno im je da su
laž, kraña i preljub grijesi, a onda su vidjela kako njihovi roditelji lažu i varaju poresku
upravu i počela shvaćati kada im očevi posjećuju druge žene. Ta djeca ne znaju, ali osjećaju
kako je vjera mrtvo slovo na papiru.
Jednom sam, protiv vlastitog uvjerenja, primio dječaka iz katoličke obitelji, i pokus se
pokazao neuspješnim. Dječak je živio u školi koja ne vjeruje u grijeh i kaznu, a morao je od-
laziti k svećeniku i ispovijedati svoje grijehe, pa jadni momčić jednostavno nije znao kako se
ponašati.
Ne želim raspravljati o vjeri. Mogao bih je tolerirati kada bi je njezini pristaše
provodili u praksi; kada bi okretali drugi obraz, prodali sve što imaju i razdijelili siromasima.
Mogao bih joj se čak i diviti kada bi Vatikan i Canterbury simbolizirali Isusov život u
siromaštvu, umjesto što paradiraju svojim zlatnim kumirima i golemim investicijama. Ovako
samo mogu sjesti i zapitati se zašto su Kristovi sljedbenici postali takvim neprijateljima
života, jer su ipak učenici čovjeka koji je pitao ima li tko dovoljno čist da baci prvi kamen na
ženu laka morala. Isus je bio pun ljubavi, obzirnosti i razumijevanja, ali meñu njegovim su se
sljedbenicima našli i Jean Calvin, koji je svojeg suparnika Serveta ispekao na laganoj vatri, i
sveti Pavao, koji je mrzio žene. Meñutim, moram biti fer i priznati kako ima veliki broj
kršćana koji doista jesu puni ljubavi i obzirnosti.
Na nedavnom me predavanju netko upitao: "Vi ste humanist zašto ne podučavate
humanizam?" Odgovorio sam da je podučavanje humanizma isto toliko pogrešno koliko i
podučavanje kršćanstva. Mi ni na koji način ne ukalupljujemo djecu; ne pokušavamo ih
pridobiti ni za što. Ako grijeh uopće postoji, onda je to ponajprije sklonost odraslih da
mladima govore kako treba živjeti, što je krajnje neumjesno, jer to očigledno ni sami ne znaju.
Potpuno sam svjestan ograničenja racionalizma. Za humanista je, kao i za vjernika,
život nerješivi misterij. Kako je stvoren svemir? Promatram svoju unuku, staru tri tjedna, i
čudim se nad njezinim postojanjem. Kada ona podigne ruku, čini nešto što ne može napraviti
nijedan kompjutor ili Rolls-Royce. Misterij života jednostavno moramo prihvatiti, znajući da
će zauvijek ostati misterijem.
U poznoj dobi, moji su se roditelji preobratili s kalvinizma na spiritizam. Kada je
1919. umrla moja sestra Clunie, pitali su me mogu li stupiti u kontakt s nekim medijem. Tada

sam bio u Londonu, i uz velike sam teškoće uspio ugovoriti razgovor s medijem Sira Olivera
Lodgea, gñom Leonard. Pala je u trans i rekla stvari koje su me jako iznenadile, naime da je
Clunie bila učiteljica i da je umrla zbog problema s plućima; i jedno i drugo bilo je točno.
Počeo sam se pitati ima li, na kraju krajeva, nečeg i u tom spiritizmu, a onda me upitala:
"Imate li kakvo pitanje za svoju sestru?"
"Da, pitajte je prisjeća li se ikad Spotta."
"Odgovorila je potvrdno; voljela je Spotta, kao uostalom i sve druge životinje."
Na žalost, moje se pitanje odnosilo na selo u kojem je podučavala - Spott. Roditeljima
sam prešutio taj dio razgovora.
Iako mi je ponekad glava u oblacima, čovjek sam koji čvrsto stoji na zemlji. Bojim se
da sam posve ravnodušan na ono što se naziva "duhovnošću". Nisam bio jedan od
Wordsworthovih mališana koji su došli na svijet obavijeni oblacima slave. Nisam se mogao
"zapaliti" za viši život ni misliti prekrasne misli teozofa s kojima sam surañivao na časopisu
The New Era, niti sam, nešto kasnije, mogao prihvatiti zanos njemačkih učitelja u Dresdenu.
Pitam se ima li ta odsutnost takozvanog duhovnog elementa ikakve veze s tim što nisam
sposoban uživati u pjesništvu. Ja sam, eto, prozni tip, koji ne može letjeti t uopće nema želje
za uzlijetanjem.
Tužne li misli: za mene je, kao ateista, smrt kraj zabave. Kada bi se u Bibliji mogla
naći barem jedna šala, mislim da bih povjerovao u raj. Raj za svece, a pakao za "škvadru", re-
kao je Bernard Shaw. Možda u paklu ipak ima bar malo zafrkancije. Ako uopće postoji, znam
neke koji su tamo završili - Shaw, Wilde, O. Henry, Damon Runyan, Mark Twain. Ali možda
im ležernost stila donekle narušava nazočnost svetog Pavla, Calvina i Johna Knoxa i, naravno,
većine političara.
Kakav ću samo šok doživjeti kada ugledam vraga kako me iščekuje s vilama u ruci -
"Niz ove stube, gospodine Neill." Ali moglo bi biti i gore. Neki bi anñeo svetim prstom
mogao pokazati uvis. "Gospodine Neill, gore vas čeka vaša harfa."
Za mene je postavka o bogu arhitektu koji je autor golemog nacrta, puko djetinjasto
praznovjerje. Ako ga nazovemo i svemirskom energijom, opet ništa nismo riješili.
Jednog ćemo dana imati novu vjeru. Vjere nisu vječne, baš kao ni narodi. Vjere bez
ijedne iznimke prolaze kroz razdoblje roñenja, mladosti, starosti i smrti. Stotine se vjera poja-
vilo i nestalo. Od silnih milijuna Egipćana koji su skoro četiri tisuće godina vjerovali u
božanstvo Amon Ra, danas nije preostao nijedan pristaša te vjere.
Vjera i vjerovanje zemljopisne su značajke. Da sam roñen u Arabiji, vjera bi mi
zabranjivala alkohol i dopuštala tri žene. Da sam, pak, roñen u Dublinu, mogao sam postati
sadistički učitelj u katoličkoj školi, premda nije nužno, jer sam roñen u kalvinističkoj
Škotskoj, a ipak sam se "iskobeljao" iz te protuživotne vjere. Ali ljudi uglavnom prihvaćaju
vjeru koja je njihova, domaća. Moji ñaci žive izvan svega toga, i od svih naših bivših ñaka
znam samo za nekolicinu koji su kasnije "prigrlili" neku vjeru.
Poimanje boga mijenja se usporedno s promjenama u kulturi; u pastirskim, ruralnim
zemljama bog je blagi pastir; u ratnim je vremenima bog bitaka; kada je procvala trgovina
postao je bogom pravde, koji važe pravednost i milost. Danas, kada je čovjek tako mehanički
kreativan. Bog je H.G. Wellsov "Veliki Izočnik", jer kreativni bog nije poželjan u
vremenskom razdoblju koje izrañuje svoje vlastite atomske bombe.
Jednoga dana, novi će naraštaj odbaciti današnje zastarjele vjere i mitove. Kada se rodi
nova vjera, opovrgnut će ideju kako se čovjek raña u grijehu. Neće prihvatiti antitezu tijelo-
duh, i uvidjet će kako tjelesnost nije grješna. Nova će se religija zasnivati na poznavanju i
prihvaćanju samoga sebe. I na posljetku, nova će vjera slaviti Boga usrećujući ljude. "Naj-
bolje se moli tko najviše voli/ sve stvari, velike i male" - tako je o novoj vjeri pisao Coleridge,
pjesnik.

Bivši summerhillski ñaci
Roditeljski strah od budućnosti vrlo loše utječe na zdravlje njihove djece. Začudo, taj
se strah očituje u želji da im djeca uče više nego što su sami učili. Takvi roditelji ne mogu pu-
stiti Willieja da nauči čitati kada to bude htio, nego nervozno strahuju kako će Willie propasti
u životu ako ga ne budu "gurali". Nisu u stanju pričekati da dijete krene vlastitim tempom.
Pitaju se: "Ako mi sin u dvanaestoj ne bude znao čitati, kakve ima šanse uspjeti u životu? Ako
u osamnaestoj ne bude mogao položiti prijemne ispite za koledž, što mu preostaje osim nisko
kvalificiranih zaposlenja?" Ali ja sam naučio čekati i promatrati kako dijete nimalo ili vrlo
malo napreduje. Nikad ne dvojim da će na kraju, ako ga ne budu uznemiravali ili "oštetili",
imati uspješan život.
Naravno, malograñanin će reći: "Pih! Za tebe je uspješan život biti vozač kamiona!"
Moje je mjerilo uspjeha sposobnost radosnog obavljanja posla i pozitivnog življenja. Prema
toj definiciji, većina summerhillskih ñaka kasnije ima uspješne živote.
Tom nam je došao u petoj godini, a otišao u sedamnaestoj, i tijekom svih tih godina
nije bio ni najednom jedinom satu. Provodio je puno vremena u radionici, izrañujući razne
stvari. Njegovi su roditelji bili "izjedeni" tjeskobom oko njegove budućnosti. Nikad nije
pokazao želju naučiti čitati. Ali jedne večeri, kada je imao devet godina, zatekao sam ga u
krevetu kako čita Davida Copperfielda.
"Bok", rekao sam, "Tko te je naučio čitati?"
"Sam sam naučio."
Nekoliko godina kasnije, došao je k meni i upitao me kako se zbrajaju polovica i dvije
petine, pa sam mu objasnio. Pitao sam ga zanima li ga još nešto. "Ne, hvala", odgovorio je.
Kasnije se zaposlio kao snimatelj u nekom filmskom studiju. Dok je još bio "šegrt",
slučajno sam sreo njegovog šefa na nekoj zabavi i upitao ga kako se Tom snalazi.
"Tom je najbolji momak kojeg smo ikad imali", rekao je poslodavac. "Mali ne daje
hitar - on leti. A preko vikenda je dosadan kao stjenica jer se preko subote i nedjelje ne da
istjerati iz studija."
Ili, recimo, Jack, dječak koji nije mogao naučiti čitati. Nitko mu nije mogao pomoći.
Čak i kad je sam tražio poduku iz čitanja, zbog neke skrivene smetnje nikako nije mogao
razlikovati b i p, te l i k. Školu je napustio u sedamnaestoj, a da nije znao čitati.
Danas je Jack vrhunski alatničar. Obožava razgovarati o izradi predmeta od metala.
Naučio je i čitati; ali, koliko znam, uglavnom čita članke o strojevima, a ponekad i knjige o
psihologiji. Ne vjerujem daje ikad pročitao roman; no ipak govori savršeni, gramatički
pravilni engleski, a opća kultura mu je izvanredna. Neki mi je američki posjetitelj, neupućen u
njegovu priču, rekao: "Kako je Jack pametan momak!"
Diane je bila ugodna djevojka koja je pohañala nastavu bez velikog interesa. Nije
imala akademski um. Dugo sam se pitao čime će se baviti. Kada je u šesnaestoj godini otišla,
svaki bi je školski nadglednik proglasio loše obrazovanom djevojkom. Danas Diane u
Londonu demonstrira novi način kuhanja. Vrlo je stručna u svom poslu; a što je još važnije,
posao je čini sretnom.
U nekoj su tvrtki namještenici morali imati bar položene standardne prijemne ispite za
koledž. Napisao sam direktoru tvrtke pismo o Robertu: "Momak nije položio nikakve ispite,
jer nema akademsku pamet. Ali zato ima petlje." Dobio je posao.
Trinaestogodišnja Winfred, tek pristigla u Summerhill, rekla mi je da mrzi sve
predmete i vrisnula je od veselja kada sam joj rekao kako je slobodna raditi po svome. "Ne
moraš uopće ići na nastavu ako ne želiš", rekao sam.
Odlučila se dobro zabaviti, a to je i činila - nekoliko tjedana. A onda sam primijetio
kako se dosañuje.

"Nauči me nečemu", rekla mi je jednog dana. "Umirem od dosade."
"Super!" rekao sam razdragano. "A što bi htjela naučiti?"
"Ne znam", rekla je.
"Ne znam ni ja", rekao sam i otišao.
Prošlo je nekoliko mjeseci, a onda je opet došla k meni. "Položit ću prijemne ispite za
koledž", rekla je, "i želim da mi daješ sate."
Svakog je jutra radila sa mnom i drugim učiteljima, i to vrlo marljivo. Povjerila mi je
kako je predmeti baš i ne zanimaju, ali je zanima cilj. Winfred je našla sebe jer joj je bilo
dopušteno biti ono što jest.
Zanimljivo je da slobodna djeca vole matematiku. Rado slušaju zemljopis i povijest.
Slobodna će djeca izmeñu ponuñenih predmeta probrati one koji ih zanimaju. Najveći dio
vremena provest će baveći se drugim stvarima - radom s drvetom ili metalom, slikanjem,
čitanjem beletristike, glumom, "ispucavanjem" maštarija igrom ili, pak, slušanjem rock' n' roll
glazbe.
Tom, osmogodišnjak, stalno je otvarao vrata mog ureda i zapitkivao me: "Čuj, a što da
sad radim?" Nitko mu nije htio odgovoriti.
Šest mjeseci kasnije, ako ste trebali Toma, morali ste skoknuti do njegove sobe. Tamo
ste ga uvijek mogli naći u moru listova papira. Provodio je sate-i sate izrañujući zemljopisne
karte. Jednom nas je posjetio profesor s bečkog sveučilišta. Sreo je Toma i postavio mu
mnogo pitanja. Kasnije mije profesor prišao i rekao: "Pokušao sam propitati tog dječaka zem-
ljopis, a on je spominjao mjesta za koja nikad nisam čuo."
Ali moram nešto reći i o neuspjesima. Barbel, petnaestogodišnja Šveñanka, bila je kod
nas oko godinu dana. U sve to vrijeme nikakva, je aktivnost nije zainteresirala. Došla je u
Summerhill previše kasno. Deset godina njezinog života učitelji su odlučivali umjesto nje.
Kada je došla k nama, već je bila izgubila svaku inicijativu. Dosañivala se. Srećom, bila je
bogata i smiješila joj se budućnost dame.
Imao sam i dvije sestre iz Jugoslavije; imale su jedanaest i četrnaest godina. Škola u
njima nije pobudila zanimanje. Uglavnom su provodile vrijeme dobacujući mi uvrede na
hrvatskom, a jedan moj nemilosrdni prijatelj mi ih je prevodio. Bilo bi čudo da smo s njima
postigli uspjeh, jer smo se mogli sporazumijevati samo pomoću crteža ili glazbe. Bilo mi je
jako drago kada je majka došla po njih.
Tijekom godina se pokazalo da se summerhillski dječaci koji se žele baviti strojevima,
rijetko zamaraju s prijemnim ispitima. Odlaze ravno u centre za praktičnu obuku. Prije nego
što se skrase i bace na učenje, često imaju želju otići u svijet. Jedan je momak oplovio svijet
kao brodski ekonom, dvojica su otišla u Keniju uzgajati kavu, jedan je otputovao u Australiju,
a jedan je čak "potegnuo" do daleke Gvajane.
Derrick Boyd je tipičan primjer pustolovnog duha potaknutog slobodnim
obrazovanjem. U Summerhill je došao s osam godina, a otišao u osamnaestoj, nakon
položenih prijemnih ispita za fakultet. Želio je biti liječnik, ali njegov otac tada nije imao
dovoljno novaca kako bi mu platio studij. Derrick je odlučio iskoristiti stanku i otići vidjeti
svijet. Otišao je u londonsku luku i dva dana pokušavao naći posao; bio je spreman raditi bilo
što, čak i kao ložač. Rekli su mu da je veliki broj pravih mornara bez posla, pa se tužan vratio
kući.
Ubrzo mu je školski drug rekao za neku englesku damu u Španjolskoj koja traži
vozača. Derrick je iskoristio prigodu, otišao u Španjolsku, sagradio toj dami novu kuću ili,
možda, dogradio staru, provezao je po čitavoj Europi i na posljetku otišao na fakultet. Dama
mu je odlučila pomoći oko troškova studija. Nakon dvije godine, zamolila ga je da napravi
stanku od godinu dana kako bi je odvezao u Keniju i tamo joj sagradio kuću. Diplomirao je
medicinu u Capetownu.

Larry, koji nam je došao s nekih dvanaest godina, položio je ispite u šesnaestoj i otišao
na Tahiti uzgajati voće. Uvidjevši kako je voćarstvo slabo plaćen posao, počeo je voziti taksi.
Kasnije je otišao na Novi Zeland, gdje je, kako sam čuo, radio svakakve poslove; izmeñu
ostalog i tamo je vozio taksi. Potom se upisao na sveučilište u Brisbaneu. Prije nekog vremena
posjetio me dekan tog sveučilišta i s divljenjem mi pričao o Larryju. "Za vrijeme praznika,
kada su drugi studenti otišli kućama", rekao je, "Larryje otišao raditi u pilanu." Danas radi kao
liječnik u Essexu.
Istina, neki naši bivši ñaci nisu bili baš poduzetni. O njima neću pisati, iz očitih
razloga. Naši su uspješni ñaci uvijek potjecali iz dobrih domova. Derrickovi, Jackovi i
Larryjevi roditelji potpuno su se slagali sa summerhillskim načinom rada, tako da dječake
nikad nije mučio najneugodniji sukob: tko je u pravu, roditelji ili škola?
Max Bernstein, Amerikanac, objavio je anketu provedenu meñu bivšim ñacima koji
žive u okolici Londona. Razmotrit ću prvo ñake koji su rekli kako im sustav nije dovoljno
pružio. Izmeñu ostalih, Bernstein navodi ove zamjerke:
• četvero ih je reklo kako nisu bili dovoljno zaštićeni od nasilnika;
• troje je spomenulo preučestale izmjene osoblja;
• jedan je rekao kako su na njega previše utjecala djeca koja su bila neodgovorna u
pitanju akademskog rada. Bernstein je dodao: "Te su osobe uglavnom manje razgovorljivi,
stidljivi ili povučeni pojedinci, koji su bili takvi i prije i poslije summerhillskog iskustva."
Kako ne znam tko su, ne mogu ni nagañati o njima, o domovima iz kojih su došli, o
njihovoj mentalnoj budnosti; ne znam ima li tko od njih kakvih dubljih problema; a ne znam
ni koliko su dugo bili u školi. Meñutim, mogu razmotriti njihove zamjerke.
Zlostavljanje. U školama gdje vlada stega, dječaci se boje zlostavljati, ali u slobodnoj
školi, gdje ne dolazi u obzir kažnjavanje od strane osoblja, s nasilnicima nije lako izaći na
kraj. Većinom je riječ o priglupim dječacima. Bistri će momak "uzvratiti udarac" duhovitom
primjedbom, ali mulac se može samo poslužiti šakama. Stalno imam osjećaj kako dječacima
koji zastrašuju mlañe od sebe, nije mjesto u školi, ali nikad nisam ništa učinio u vezi s tim
pitanjem; u prvom redu stoga što ne znam za školu u koju bi mogli otići, a gdje s njima ne bi
grubo postupali. Naravno, ima puno koedukacijskih škola gdje se lijepo postupa s djecom, ali
oni ne žele primati problematičnu djecu. Trudimo se koliko god možemo kako bismo
nasilnike "doveli u red", optužujući ih na sjednicama i tribunalima, i pokazujući im što o
njima misli javno mnijenje. U nekim najgorim slučajevima morao sam ih izbaciti iz škole.
Učestale izmjene osoblja loše su utjecale na djecu. Danas, kada ih mogu dovoljno
platiti, stanje je puno bolje, ali se do prije nekoliko godina učiteljima jednostavno nije
isplatilo ostati kod nas.
Jedan od bivših ñaka znao je o čemu govori kada je rekao kako su na njega utjecala
druga djeca, neodgovorna u pogledu akademskog rada. Da, ponekad se dogañaju takve situa-
cije. Neki odlučni dječak ili djevojčica koji mrze nastavu kao takvu, obično zbog iskustva iz
prošlosti, mogu i druge odvratiti od pohañanja sati.
Iz toga proizlazi pitanje na koje nikad nisam uspio naći odgovor: je li Summerhill
primjereniji inteligentnijoj djeci? Razmišljajući o ñacima koji su besposličarili tijekom
čitavog boravka u školi (a uglavnom i zlostavljali ostale), mogu reći da su ih sve mučili neki
dublji problemi. Većina je došla iz neskladnih obitelji, iz domova gdje nisu dobivali dovoljno
ljubavi. Loše će društvo obično s lakoćom zavesti manje bistru djecu; često nastavu
izbjegavaju upravo djeca koja osjećaju kako u učenju nisu dobra. Pretpostavljam da
"neuspjesi" s kojima je Bernstein razgovarao spadaju u onaj tip ljudi koji zbog svojeg slabog
obrazovanja optužuju školu.
Prije mnogo godina imao sam učenicu koja me ponovo posjetila nakon udaje. Žalila se
kako joj je Summerhill upropastio život i kako je potpuno neobrazovana. Pitao sam je s kim je

išla u razred. Po dvoje liječnika, profesora i umjetnika. "Kako to da su oni stekli obrazovanje
u Summerhillu, a ti nisi?" upitao sam je. Nije bila glupa djevojka, naprotiv, bila je vrlo bistra.
Ne sjedimo skrštenih ruku kad se radi o djeci koja druge nagovaraju da ne idu na sat.
Ponekad ih član osoblja ili stariji ñak na sjednici optuži zbog kršenja školskog pravila o
svojevoljnom pohañanju nastave. Članovi osoblja nikad neće tražiti od djeteta da dolazi na
nastavu, te stoga ni ñaci ne smiju tražiti od svojih kolega da izostaju.
Ne bih htio previše "zacrniti" sliku o školi. Odreñeni broj ñaka nije išao na sat deset
godina, ali su se kasnije dobro snašli. Mislim kako nema puno naših bivših ñaka koji se
smatraju neuspješnim ljudima. Summerhilu nije riješio problem djeteta kojeg je u životu
potrebno "pogurati". Ali s obzirom da se cijeli svijet sastoji od ljudi koje su "gurali" još od
kolijevke, tješi me činjenica što je tako mali broj ñaka želio "biti pogurnut".
S pozitivne strane Bernstein je ustanovio kako je većina nekadašnjih učenika
zadovoljna svojim obrazovanjem. Evo nekoliko njegovih primjera:
• osmero ih smatra da su u školi stekli zdrave stavove o seksu;
• sedmero je reklo kako nisu imali strah pred autoritetima (petero prema učiteljima u
kasnijim školama);
• petero ih osjeća da im je škola pomogla kako bi bolje razumjeli svoju djecu i
odgojila ih na zdrav način;
• petero ih smatra da im je pomogla kako bi prerasli potrebu za neprestanim igranjem
i posvetili se akademskim ili ozbiljnijim nastojanjima;
• troje je reklo kako je škola u njima pobudila aktivni interes za svijet koji ih
okružuje;
• dvoje ih smatra kako ih je osposobila za rad u uvjetima u kojima vlada
neprijateljstvo ili drugi protudruštveni osjećaji.
Bernsteinova je studija bivših summerhillskih ñaka valjano, ali i ograničeno
istraživanje, jer potpuno zanemaruje sljedeću činjenicu: dom. Ne iznenañuje me što neki bivši
ñaci kritiziraju školu. Roditelji naših ñaka uvijek su pripadali dvjema kategorijama: jedni su
odgajali svoju djecu u slobodi i htjeli su da se škola nadoveže na njihov odgoj, a drugi su sma-
trali kako su u podizanju obitelji bili neuspješni i očekivali su da će Summerhill popraviti
štetu. Summerhill je uvijek bio koš u koji su trpali problematičnu djecu, a vrlo nam često ne bi
unaprijed rekli da je dijete takvo. Danas imamo barem petero-šestero "teških primjeraka" koji
su nam došli kao normalna djeca koja "ne vole ići na nastavu".
Na nedavnoj sjednici Summerhillskog udruženja, roditelj nekadašnjeg učenika ovako
je odgovorio na nečije pitanje zašto bivši ñaci ne šalju svoju djecu u Summerhill: "Nedostatak
novca nije glavni razlog. Mi smo svoje klince slali jer smo osjećali kako ih nismo dobro
odgojili, jer smo bili loši roditelji. Oni se danas, kao roditelji, ne osjećaju tako; smatraju da
mogu podići svoje klince u slobodi čak i ako budu morala pohañati lokalne državne škole."
Ima istine u tome.
Na svakom mojem predavanju netko mi postavi pitanje: "Gospodine Neill, kako to da
nitko od vaših bivših ñaka nije dobio inspiraciju otvoriti svoj Summerhill? Prema svemu su-
deći, oni nikad ničemu ne proturječe, ne sudjeluju u prosvjednim marševima, nikad se ne bave
socijalnim radom u lokalnoj upravi itd." Drugim riječima, "proizvodimo" hrpu sebičnjaka.
Donekle me zadovoljava odgovor kako barem nismo proizveli ni Lyndona Johnsona ili
Ronalda Reagana.
Na žalost, mnogi ljudi vjeruju kako je Summerhill čudotvorna škola. Djecu koja nam
doñu u dvanaestoj godini, nakon godina ophoñenja bez ljubavi u kući i školi, trebali bismo
pretvoriti u male svece. Nijedno dijete ne može napredovati preko granica vlastitog karaktera
i sposobnosti. Ali možda neki bivši ñaci smatraju da bi, zbog toga što su išli u Summerhill,
morali biti uspješni i bolji od onih koji su pohañali konvencionalne škole.

Svaka škola ima svoje neuspjehe. Ali znam samo za jednog ñaka koji nije mogao naći
stalno zaposlenje. Imali smo poveliki broj dječaka i djevojčica koji u četrnaestoj nisu znali
čitati. Ne znam koje je psihološko objašnjenje te činjenice. Za one koji ih žele, sati se
održavaju svaki dan. Neki će ih ñaci godinama redovito pohañati i na posljetku položiti ispite
iz engleskog, a neki će njihovi vršnjaci prijezirno "zaobilaziti" nastavu i neće im smetati što
su nepismeni. Dvojica dječaka, koji su otišli u šesnaestoj skoro sasvim nepismeni, danas su
pedesetogodišnjaci s dobrim zaposlenjima. Nikad ne očajavam zbog "zaostalih" ñaka, ali za to
možda imam i osobnih razloga jer sam u školi uvijek bio najgori u razredu.
U nekim je slučajevima moguće utvrditi uzroke. Usvojena djevojčica, opsesivno
zaokupljena svojim podrijetlom, nije se mogla usredotočiti na pisanje ili čitanje. Sin
ambicioznog učitelja koji je htio damu djeca postanu učenjaci imao je, čini se, tako negativan
stav prema učenju da bi radije umro nego učinio ono što otac od njega očekuje. Drugi je, pak,
dječak imao oca koji gaje stalno podcjenjivao... "Ništa ne možeš napraviti kako valja. Kada
sam ja bio tvojih godina..." Dječak je bio uvjeren kako ništa ne može dobro napraviti, pa
čemu onda pokušavati? Čini se kako duboki osjećaj inferiornosti neku djecu ometa u učenju i
najosnovnijih stvari. Roditelji bi morali biti vrlo oprezni kako ni slučajno ne bi uvjerili dijete
"da nije ni za što". Istinabog, u nekim je slučajevima reakcija suprotna: "Stari misli da sam
papak; pokazat ću mu da je pogriješio", ali rekao bih da se to ipak rjeñe dogaña.
A moramo uzeti u obzir i sposobnost. Neki smatraju kako su svi ljudi jednako
pametni, kao što neki glazbenici drže da su svi ljudi jednako muzikalni. Ne vjerujem u to. Ima
tupih ñaka, koji sporo misle i shvaćaju, a najčešće su takvi vješti u rukama; doista, kad se
prisjetim svih naših "neuspjeha" koji nisu naučili čitati, barem dječaka, svi su bili spretni i
voljeli su raditi s drvom i metalom. Neki su danas uspješni tehničari i strojari.
Začudo, djevojke rijetko imaju većih teškoća s čitanjem i pisanjem, barem prema
našem iskustvu u Summerhillu. Ni to ne mogu objasniti, ali sigurno nije stvar u tome što su
manje od dječaka zaokupljene vijcima i maticama.
Toliko o "nastavnim neuspjesima". Imamo li psiholoških neuspjeha? Nastavlja li mladi

kradljivac krasti nakon nekoliko godina provedenih u školi? Ako doñe dovoljno rano, recimo
do jedanaeste godine - odgovor je ne. Nastavlja li nasilnik zlostavljati sve oko sebe? Na
žalost, ima ih koji nas napuštaju neizliječeni, u petnaestoj ili šesnaestoj godini. Ostaje li dijete
koje doñe puno mržnje, u takvom raspoloženju tijekom čitavog boravka u Summerhillu?
Rijetko, ako ikad, pa ću ponoviti ono što sam već toliko puta rekao: sloboda liječi većinu
problema. Već sam rekao i to da ne može potpuno izliječiti dijete kojem u ranom djetinjstvu
nije pružena ljubav, ali će zato izliječiti djecu kojoj je nekoliko godina stroge discipline kod
kuće i u školi usadilo strah i mržnju.
Tko može suditi o uspjehu ili neuspjehu? Dječak ili djevojčica mogu biti loši ñaci pa
zablistati kasnije u životu. Povijest nudi brojne primjere, ali mi trenutačno padaju na pamet
samo Einstein, Conan Doyle i Churchill. Moramo se zapitati i u kolikoj mjeri nastavni
program proizvodi akademski neuspješne ljude. Uvijek sam optimističan u pogledu svojih
ñaka, dijelom i stoga što me ne zanimaju njihove karijere kao takve; užitak mi je promatrati
kako djeca puna straha i mržnje izrastaju u sretnu djecu koja koračaju uzdignuta čela. Svejed-
no mi je hoće li postati profesori ili vodoinstalateri, jer smatram da su, čime se god bavili, u
svoj im životima postigli odreñenu ravnotežu i polet.
Je li Summerhill iznjedrio ponekog genija? Ne, zasad nije; možda nekoliko izumitelja
koji se još nisu pročuli; nekoliko darovitih umjetnika i glazbenika; koliko znam nijednog us-
pješnog pisca; sjajnog dizajnera i izrañivača namještaja; nešto glumaca i glumica; odreñeni
broj znanstvenika i matematičara koji bi se još mogli iskazati nekim originalnim do-
stignućima.

Meñutim, često sam govorio kako jedna ili dvije generacije slobodne djece ništa ne
dokazuju. Neku djecu čak i u Summerhillu peče savjest što premalo odlaze na nastavu. U
svijetu u kojem su ispiti nužan preduvjet za neka zvanja i ne može biti drugačije. A osim toga,
Često je tu i tetka Mary koja će uskliknuli: "Imaš jedanaest godina, a ne znaš čitati kako
valja!" Djeca naslućuju kako je čitavo vanjsko okruženje naklonjeno radu, a protiv igre.
Sto se tiče Bernsteinove ankete, jedna me stvar tješi: moji bivši ñaci imaju jasne
stavove o sustavu, bilo pozitivne ili negativne. Često sam pitao bivše etonske ili harrowske
ñake koliko ih je ikad dovelo u pitanje sustav javnih škola, i najveći postotak koji sam dobio,
iznosio je četiri posto. Sviñaju mi se ljudi koji prigovaraju i kritiziraju, pa makar i moje život-
no djelo. Nikad nisam volio "odobravala".
Općenito govoreći, metoda slobode skoro je bez iznimke uspješna kod djece mlañe od
dvanaest godina, ali starijima treba puno vremena za oporavak od obrazovanja nametnutog
izvana. Ne želim braniti Summerhill. Mišljenja sam kako ga nije ni potrebno braniti, ali mu je
zato potrebna objektivna kritika. Osobno me sasvim zadovoljava spoznaja kako je Sum-
merhill jamačno jedna od rijetkih škola u svijetu u kojoj djeca plaču kada moraju otići, jedna
od rijetkih internatskih škola iz kojih djeca rado odlaze kućama i isto se tako rado vraćaju na-
kon praznika. Po meni se uspjeh ne mjeri diplomama, dobrim zaposlenjima i slavom; uspjeh
je kada iz djeteta koje je došlo puno straha i mržnje, nakon dvije godine zablistaju sreća i
život.
Naši nadglednici
Velika Britanija je najslobodnija zemlja na svijetu. Ni u kojoj drugoj zemlji ne bih
mogao imati Summerhill. Kada pomislim na to s kakvom se autoritativnosti države "na konti-
nentu" miješaju u poslove privatnih škola, drago mi je što živim i radim u zemlji koja
privatnom poduzetništvu ostavlja tako širok prostor za djelovanje.
Meñutim, sve su škole pod nadzorom Ministarstva obrazovanja (po novom:
Ministarstvo obrazovanja i znanosti (MOZ)) i sve škole nadgledaju nadglednici Njezinog
Veličanstva. Prvu veliku inspekciju imali smo 1939. Zatim je, nakon desetogodišnje stanke,
uslijedila još jedna, uz odgovarajuće izvješće.
S jednom iznimkom, Summerhill su uvijek nadgledali ljudi koji, prema svemu sudeći,
nisu uopće razumjeli u čemu je bit sustava - životna prvom, a učenje na drugom mjestu.
Uvijek sam imao osjećaj kako je MOZ, ako ne neprijateljski nastrojen, a ono ravnodušan. Pri
nadgledanju su promatrali Summerhill s točke gledišta različite od naše. Naše se razmišljanje
ne svodi na nastavu. U ovih su pedeset godina naši ñaci gradili uspješne karijere; čak su se i
brojna problematična djeca koju smo imali, uglavnom dobro pokazala.
Inspekcijsko izvješće koje je 1949. sastavio John Blackie, jedini je dokaz kako je
barem netko u Ministarstvu donekle naslutio što se u Summerhillu zbiva. Otada nas gnjave
nadglednicima koji sude o školi samo na temelju nastave i podučavanja, i svako se izvješće u
biti moglo svesti na sljedeću poruku: "Škola ne udovoljava našim mjerilima i dajemo vam
godinu dana kako biste se doveli u red ako želite ostati na našem popisu registriranih škola."
Na naše su iskrene i slobodne ñake nadglednici ostavili "policijski" dojam; bili su
ukočeni, ozbiljni, nepristupačni... a tako smo ih doživjeli i osoblje i ja. Sitni ljudi skučenih na-
zora. Kada je jedan od njih izjavio; "Gospodine Neill, nas ne zanima vaš sustav obrazovanja",
bio sam odveć šokiran da bih mu odgovorio. Zapravo to nije ni morao reći: sve se vidjelo po
njegovom općenitom držanju. Svaka im je riječ bila kritika, i činilo se kako u Smmerhillu nisu
našli ništa što valja. Nije imalo nikakvog smisla pokušati im objasniti kako je naš kriterij
život, a ne učenje.

Njihov je glavni zadatak nadgledanje kakvoće smještaja i nastave. Johnu Blackieu,
čovjeku širokih pogleda, rekao sam da može nadgledati napredak u matematici ili
francuskom, ali ne i sreću, iskrenost, uravnoteženost i snošljivost. "Pokušat ću", rekao je John,
i doista je to učinio.
On i njegov kolega jako su se dobro prilagodili, a pritom su se očevidno i dobro
zabavljali. Čudne su im stvari privlačile pozornost. "Uistinu je prekrasan šok, nakon što su
godinama razredi skakali u 'pozor' kada bismo ulazili, ući u učionicu i primijetiti kako se
djeca na nas uopće ne obaziru", rekao je jedan od njih. Da, zbilja smo imali sreće što su nam
došla ta dvojica.
Nekom sam drugom nadgledniku rekao: "Vaš kriterij je učenje, a naš život. Vi se
usredotočujete na pojedinosti - zabrinuti ste jer Willie u dvanaestoj ne zna čitati - a mi na
cjelinu. Pada mi na pamet samo jedan bivši ñak ove škole koji ne može naći stalni posao."
"Može biti," odgovorio je, "ali ja ih ne vidim, nije li tako?"
Zbunjuje me to što MOZ svrstava Summerhill meñu konvencionalne škole i
primjenjuje uobičajena mjerila, premda Summerhill cijene na tisuće učitelja i roditelja diljem
svijeta. Godinama smo imali i po stotinu posjetilaca tjedno, ali se oni nikad nisu raspitivali o
nastavi; zanimalo ih je kakva su slobodna djeca.
Službenici MOZ-a dio su estabtishmenta; konzervativni su bez obzira na to koja je
stranka na vlasti i boje se promjena, a posebno kada promjenu zahtijevaju ljudi koji vjeruju u
pružanje slobode djeci. Ta bi se sloboda kasnije mogla pokazati opasnom jer bi dovela u
pitanje cjelokupnu ideju paternalizma i vladavine preko izvanjskog autoriteta. Primijetio sam
da nadglednici ne pridaju skoro nikakvu važnost našem samoupravljanju. Pročitao sam im jad
na licima kada su vidjeli slobodnu djecu kako tumaraju okolo umjesto da idu na nastavu. Bili
su previše uskih pogleda da bi mogli pojmiti kako svako dijete koje doñe u Summerhill,
odbija pohañati bilo kakve sate - tjednima, mjesecima, a ponekad i godinama. Dječak koji kod
nas deset godina nije išao na nastavu, danas je u Istočnom Pakistanu, pomaže u borbi protiv
gladi i o tome šalje redovita izvješća ovdašnjem tisku.
Nadglednici ne mogu pojmiti osnovno summerhillsko načelo; kada su emocije
slobodne, intelekt će se pobrinuti sam za sebe. Važne se stvari - recimo, kako voljeti ili biti
obziran - ne mogu podučavati, a ni nadgledati.
MOZ jest, i mora biti, dio establishmenta. Zastupa onakvo obrazovanje kakvo
općenito prihvaća većina roditelja i učitelja. Kada bi danas, 1971., ministar obrazovanja donio
uredbu kojom se zabranjuje tjelesno kažnjavanje, roditelji i učitelji digli bi takvu graju da bi
zabranu bilo nemoguće provesti. Kada bi netko htio ukinuti vjeronauk u školama, došlo bi do
javnih prosvjednih skupova diljem zemlje, kojima bi, sve mi se čini, u najvećem broju
prisustvovali ljudi koji ni najmanje ne pokušavaju živjeti kršćanskim životom. Ministarstvo
tolerira škole poput Summerhilla, ali ih službeno ne može odobravati.
Sitni se birokrati ne obaziru na to što svijet misli. Nema nikakve koristi govoriti MOZ-
u kako su se, nakon objavljivanja moje knjige Summerhill u SAD-u 1960., tamo pojavile
mnoge škole koje se smatraju slobodnima. Knjiga je u SAD-u bila bestseler, a u roku od
godinu dana prodano je i oko milijun primjeraka njemačkog prijevoda. Summerhill je
preveden na četrnaest jezika, i izvana dobivam toliko pošte da ne znam gdje mi je glava.
Znam da bi ovo trebao reći netko drugi, ali Summerhill je izvršio golemi utjecaj na
razmišljanje o obrazovanju diljem svijeta. To je činjenica, a ne hvastanje.
A ipak nas MOZ stalno ignorira (ako nas ne podbada), i mislim da to nema nikakve
veze sa stranačkom politikom. Laburisti žele ukinuti sve privatne škole. Kada bi to prošlo,
škole poput Summerhilla više ne bi mogle postojati; u državnim školama moguće je
eksperimentirati s metodama podučavanja povijesti, ali ne i s metodama življenja. A ni u
javnim školama (u izvorniku: public schools; u Engleskoj se taj izraz odnosi na privatne

Škole internatskog tipa (op. prev.)), kad smo već kod toga. Nema tog ravnatelja koji bi u
Etonu mogao ukinuti mise ili uvesti samoupravljanje.
U Engleskoj je svaka privatna škola registrirana, ali mora zatražiti "potvrdu ili
priznanje sposobnosti", koje se dobiva (ili ne dobiva) nakon inspekcije. Nikad je nisam
zatražio, dijelom i zato što smatram kako se priznanja poklanjaju. Pored toga, znao sam da
Summerhill ne bi došao u obzir za priznanje jer ne zadovoljava propisana mjerila "knjiškog"
učenja. Dapače, činjenica da svaki novi ñak, kada čuje kako sati nisu obvezatni, smjesta
"križa" sve školske predmete osim onih kreativnih, poput likovnog ili drvodjeljstva, za mene
je dokaz kako su sati nametnuti djeci protiv njihovih prirodnih želja. Stoga summerhillski
ñaci, s akademske točke gledišta, često procvatu dosta kasno. Jedan od naših bivših ñaka,
mehaničar, rijetko je išao na nastavu, a danas ima pregršt slova ispred imena i prezimena.
Nadglednici bi ga vjerojatno bili otpisali kao promašen slučaj.
Meni priznanje ne znači ništa, ali kada bih ga imao, i siromašni bi roditelji mogli slati
svoju djecu u Summerhill. Neka nam je siromašna udovica željela poslati svog sina, rekavši
kako je općinsko vijeće obećalo pokriti polovicu troškova. Ali onda je vijeće otkrilo kako
nismo priznati, i nisu mogli platiti školarinu. Stoga moram i dalje trpjeti sramotu i primati
samo ñake iz srednjih slojeva.
Moja je škola "priznata" u desetak zemalja, i to ne govorim zbog reklame. Ali muči
me što bih sigurno bio priznat kada bih imao privatnu školu s idealnim uvjetima i nastavu
"obogaćenu" strahom i batinom. Bilo bi sjajno kada bi gña Thacher, nova ministrica
obrazovanja, započela svoj mandat ukidanjem barbarskog i kukavičkog tjelesnog kažnjavanja
u školama, ali tada bi se mnogi učitelji okrenuli protiv nje. Čujem da je gña Thacher glasala
za održavanje ovakvog stanja, pa sumnjam da je gorljivi "Neillovac".
Većina ljudi drži kako je dječje igranje gubljenje vremena. Ne mogu zamisliti MOZ
koji bi igru smatrao važnijom od rada.
Izvješća nadglednika uvijek spominju slabe akademske rezultate ñaka izmeñu deset i
dvanaest godina. Ta djeca čak i s izvrsnim učiteljima teško savlañuju uobičajeno gradivo u
državnim školama. Kada bi ñaci državnih škola imali slobodu verati se po drveću ili kopati
rupe umjesto pohañanja nastave, njihov bi standard bio sličan našem. Mi prihvaćamo to
razdoblje nižeg standarda učenja jer smatramo kako je igra od veće važnosti.
Iz činjenice što mladi ñaci u Summerhillu ne zadovoljavaju standarde državnih škola,
ne slijede nužno i slabi rezultati starijih ñaka. Sa svoje sam strane uvijek bio naklonjen
"trkačima sporog starta"; možda i iz subjektivnih razloga, jer sam u devetnaestoj godini, na
natjecanju za upis u Normalnu višu školu za obuku učitelja, bio otprilike stotinu četvrti od
stotinu šest kandidata. Naravno, nisam uspio postati Normalni student.
Objektivnije promatrano, naklonjen sam mladima koji "krenu" kasnije jer sam vidio
dosta mališana koji su u četvrtoj recitirali Miltona, kako izrastaju u pijance i besposličare.
Jako volim susresti čovjeka koji u pedeset trećoj godini kaže kako nije posve siguran čime će
se baviti u životu.
Kada sam bio dječak, plaća mog oca ovisila je o inspekcijskim izvješćima, a u to je
doba nadglednik bio opor i neprijazan čovjek, koji nikad nije hvalio očev rad. Na dan inspek-
cije, moj bi jadni otac dobio užasnu glavobolju, znajući kako mu plaća ovisi o uspjehu
slučajno odabrane "petorke" ñaka, koja bi se uglavnom sastojala od šupljoglavaca.
Nadglednik je u izvješćima redovito hvalio susjednu školu u Inverarityju, gdje je otac dobio
prvo zaposlenje kao pomoćnik učitelja, premda Elder iz Inverarityja uopće nije bio bolji
učitelj od mog starog.
Dan inspekcije za mog je oca bio agonija. Još se sjećam njegovog blijedog, napetog
lica kako gleda prozor prema postaji iščekujući nadglednika i njegovog pomoćnika. Očev
vidljivi strah prešao je i na nas, pa smo i mi drhtali pred moćnim autoritetima. Nadglednik je
loše ispitivao; pokušavao je otkriti što ne znamo, a ne izvući iz nas ono što znamo. Stalno je

nešto zapisivao u džepni blok, i svi smo, uključujući i mog oca, vjerovali da je blok bio pun
negativne kritike.
Kasnije, kada bi došao k nama na ručak, strogi bi se nadglednik ipak malo smekšao.
Majka je izvrsno kuhala, a na dan inspekcije bi gosta uvijek ponudila njegovim omiljenim
pudingom. Mi djeca nikad nismo sjedili za stolom. Ni danas se ne mogu opustiti pred
nadglednicima, iako sam svjestan da se ovi moderni razlikuju od negdašnjih, a i puno su
manje moćni.
U ono su doba imali posebne kartice od ružičastog kartona s pitanjima iz aritmetike.
Jedini tračak nepoštenja koji sam ikad opazio kod svojeg oca, "isplivao je na površinu" kada
je netko ukrao kartice s pitanjima za vrijeme inspekcije kod učitelja Deasa tjedan prije naše.
Otac je razradio sve zadatke na ploči, ali je za nepoštenje bio "nagrañen" tako što nam je
nadglednik došao s drugačijim karticama. Vjerojatno je bio otkrio da mu ih nekoliko
nedostaje kada je otišao iz one škole, pa nije htio ništa riskirati.
Do dana današnjeg imam kompleks nadglednika. Sama je riječ za mene uvreda. U
obrazovanju bi primjereniji naziv bio savjetnik, što nadglednici danas i jesu, premda se
njihovi savjeti ograničavaju na tričarije poput metoda podučavanja. Rekao sam to puno puta i
ponovit ću još jednom: važne se stvari ne mogu podučavati. Matematika, engleski, francuski -
to da, ali ne i obzirnost, ljubav, iskrenost, uravnoteženost ili tolerancija.
Inspekcija čini Summerhill neiskrenim. Klinci čiste rusvaj, brišu psovke sa zidova,
ukočeni su i nesretni. Prije nekog vremena nadglednik je došao u inspekciju škole i naišao na
neprijateljski doček, što ga je vrlo uznemirilo, baš kao i mene. Znao sam koji je bio razlog
tome. Neki senzacionalistički dnevni list objavio je članak u kojem se tvrdilo kako MOZ želi
stati na kraj Summerhillu, pa su klinci bezopasnog nadglednika doživjeli kao opasnog špijuna
koji bi mogao zatvoriti školu. Ministarstvo, naravno, može zatvoriti nezavisnu školu, ali se to,
pretpostavljam, rijetko dogaña, osim u slučajevima kada je ravnatelj "aktivni" homoseksualac
ili, kad smo već kod toga, "aktivni" heteroseksualac (s učenicama).
Nikako mi nije jasno zašto učitelji kao struka toleriraju nadgledanje. Liječnici i
odvjetnici, sa svoj im moćnim sindikatima, ne bi to dopustili. Istina, oni nisu državni
službenici poput učitelja, ali otkad je uvedeno zdravstveno osiguranje, većinu liječnika plaća
država; meñutim, siguran sam kako bi se grčevito borili protiv bilo kakvog pokušaja
nadziranja medicinske struke. No Državni učiteljski sindikat prihvaća svoj niski,
"kondukterski" status. Pripadam zvanju koje nema petlje. Nemam je ni sam; trebao bih se
usprotiviti nadgledanju; odbiti ga na temelju činjenice da su mi skoro svi bivši ñaci uspješni u
životu. MOZ-u bih trebao reći sljedeće: "Obrazovani i inteligentni roditelji već pedeset godina
šalju svoju djecu u Summerhill jer vjeruju u njegov sustav i zadovoljni su njegovim rezultati-
ma. Zašto bih dopuštao da se o mojoj školi sudi prema službenom mjerilu do kojeg ja ne
držim? Summerhill se u prvom redu bavi životom i odbija se podvrgnuti sudu skupine ljudi
koja misli samo na metode učenja i podučavanja, te na disciplinu. Neka donose pravila o
broju zahoda, tuševa i protupožarnih ureñaja. To je Summerhill spreman prihvatiti."
Na žalost, nisam dovoljno smion kako bih prkosio vlastima, pa pribjegavam
kompromisu. Držim osmero učitelja za šezdesetero djece, a neki su od njih, s moje točke
gledišta, "pogrešni"; naime oni koji podučavaju ispitne predmete koje većina mojih ñaka
smatra nužnim zlom. Doduše, ima i ispitnih predmeta koje djeca vole. Neki su naši učitelji
dobri, a neki nešto lošiji, kao i u bilo kojoj državnoj školi. Ako dobro rade, ja sam zadovoljan
i djeca im dolaze na satove. Ali ne mogu učiti učitelje njihovom poslu, a uostalom, sve škole
teško dolaze do valjanih učitelja.
Godine 1967. došla su nam dvojica nadglednika, tipični beživotni činovnici. Htjeli su
da odem u mirovinu i zatvorim školu. "Čak i kada biste uredili smještaj u skladu sa standardi-
ma, sumnjam da biste mogli nastaviti s radom uz ovakvu razinu podučavanja. Vaši ñaci
polažu najviše pet O levela, a u klasičnim se gimnazijama polaže po deset." Moj odgovor

(točnije, protupitanje) uredno je prečuo... "A zašto, molim vas, na stotine ljudi dolaze vidjeti
Summerhill, a ne lokalnu klasičnu gimnaziju?" Ne možete razgovarati s ljudima koji govore
drugim jezikom, s pogrešnim ljudima, skučenih umova. Mislim da je naše cjelokupno
"slobodarsko" ureñenje šokiralo njihove sitne duše.
Iduće se godine pokazalo da nas Ministarstvo nije pokušavalo zatvoriti, nego samo
staviti do znanja kako moramo unijeti jako puno poboljšanja da bismo zadovoljili njihove
kriterije. I ponovo lokalni nadglednik nije imao ni najblažeg pojma o čemu se u Summerhillu
zapravo radi; bio je tipični birokrat, ukočen i formalan... zvao sam ga Zagriženko, a on mene
Neill.
Engleska je zemlja nezavisnih škola. Na "kontinentu" ih ima malo, a mislim da su u
Sjedinjenim Državama, dok nisu poludjeli za "novim školama", privatne škole obično
nalikovale vojnim akademijama. Škotska nikad nije imala tu tradiciju; tamo postoje četiri
javne škole, ali su to engleske škole, s engleskom tradicijom Etona ili Harrowa, a usudio bih
se reći i engleskim načinom govora. Kilquhanity Johna Aitkenheada jedina je slobodna škola
internatskog tipa u Škotskoj za koju znam. I oni su dobili svoju "porciju" teškoća s
inspektoratom.
Kada su nam nadglednici savjetovali rušenje nekih objekata, nismo imali sredstava za
ponovnu izgradnju pa sam, vrlo nerado, zamolio za pomoć. Prijatelji su nam puno pomogli,
sredstva su prikupljena, i do posljednjeg smo ih penija potrošili za gradnju novih montažnih
kuća za držanje nastave te spavaonica. Godinama sam ulagao sve svoje autorske honorare od
knjiga i članaka kako bih školu "održao na površini".
Spomenuo sam nadgledanje zgrada i ostalog. Dobio sam stroge upute koliko zahoda
moram imati za toliki broj djece; zatim sam u tisku čitao o mnogim državnim školama sa
zemljanim poljskim zahodima, negdje udaljenim i po stotinjak metara, pa sam se počeo pitati
krije li se iza zahtjeva koje mi postavljaju, želja da me natjeraju na zatvaranje škole.
Summerhill je prečesto grcao u dugovima, u prvom redu zbog velikog broja naših
dužnika. Da su nam tijekom ovih pedeset godina svi redovito plaćali, mogao sam "carevati"
po školi u Rolls-Royceu; naravno s vozačem. (Ili ne, onda bih morao nositi kravatu.)
Zbog slabog financijskog stanja nismo bili u stanju napraviti sve što smo htjeli. Imamo
učitelje likovnog odgoja i ručnog rada, ali si ne možemo priuštiti učitelja plesa ili glazbenog
odgoja, koji su, po meni, puno važniji od učitelja matematike ili povijesti. Čeznemo za
dobrom knjižnicom, dobro opremljenim laboratorijem za fiziku i kemiju, te kulinarskim
odsjekom. Državne si škole sve to mogu priuštiti; te stvari neki roditelji i učitelji smatraju
luksuzom, ali za nas, kojima su nedostupne, one su nužnost. A volio bih i da mogu bolje
plaćati svoje osoblje. Naše su plaće uvijek bile meñu najnižima u Engleskoj, a ipak me svih
ovih pedeset godina grize što nismo mogli primati siromašnu djecu.
Danas, 1971. godine, Summerhill je savršen što se tiče objekata, s centralnim
grijanjem, modernim spavaonicama, stazama posutim katranom, bazenom za plivanje, stajom
za jahaće konje itd.
No dobro, ne bih se trebao žaliti. MOZ me uglavnom ostavljao na miru i vjerojatno će
tako i ostati dok ne umrem. Zaista ne znam što će se onda dogoditi. Proričem da će nakon
moje smrti MOZ istupiti sa zahtjevima koji će "ubiti" temeljna summerhillska načela -
primjerice uvoñenjem obvezatne nastave; to bi summerhillskoj slobodi oduzelo tlo pod
nogama. Neki bi državni ministar mogao izjaviti: "Tolerirali smo ih dok je stari bio živ, ali ne
možemo više trpjeti školu u kojoj se djeca po cijeli dan igraju i uopće ne uče."
Budućnost Summerhilla

Već sam puno pisao o Summerhillu i nemam ga želju sada ponovo opisivati. Ljudi
često spominju jednu stvar: škola izgleda neuredno. Namještaj nije raskošan, stolci su
uglavnom neudobni; podovi spavaonica prekriveni su papirnatim otpacima... i nikoga nije
briga osim posjetitelja "urednjakovića". Ali bolje mi je da šutim jer sam i sam do kraja
neuredan; nikad ne čistim svoju radionicu (osim kad nešto izgubim), a tješim se mišlju kako
je i Van Goghov atelje bio sav u neredu.
Djeca su neuredna jer obično rade stvari s nekom namjerom. Naše djevojčice izrañuju
haljine i lutke po svojim spavaonicama pa su podovi posuti izrescima, ali ih one uopće ne
primjećuju. Prvu sam lekciju o urednosti dobio kada sam bio ravnatelj u Škotskoj. Podvornica
je došla k meni sva ljutila.
"Nemam više snage čistiti svinjac koji ova derišta svaki put naprave!"
"Ostavite sve kako jest", rekao sam. "Ubrzo će postati svjesni nereda i sami će ga
počistiti."
Čekali smo dva tjedna... a onda uzeli metle i počistili učionicu. ðaci uopće nisu bili
svjesni nereda.
Netko bi mogao reći: "Ali onda će biti neuredni cijeli život." Neće. Trenutačno im je
njihov unutarnji život neizmjerno važniji od bilo kakvih izvanjskih ukrasa. A ipak, primijetio
sam kako naši dječaci i djevojčice (pogotovo djevojčice) za zabave na kraju tromjesečja
oblače svoje najljepše "krpice".
Summerhill danas nije jako poznat u Velikoj Britaniji. Mnogi mi Amerikanci pričaju
kako su u Londonu razgovarali s dosta ljudi koji nikad nisu čuli za školu, dok u New Yorku i
Los Angelesu za nju znaju mnogi. Ne znam u čemu je stvar. Kako se ne smatram
vidovnjakom, nerado navodim biblijsku izreku kako je "prorok bez časti jedino u svom
zavičaju".
Summerhill nikad nije imao pokrovitelje iz redova elite - bogataše ili ljude s estrade i
televizije. Sumnjam kako bi se princeza Anna uklopila, pogotovo nakon prvih praznika kada
bi Buckingham Palace naučio nekoliko psovki. Dolazi nam puno Amerikanaca, ali ja nemam
pojma tko je tamo slavan.
Zanimljivo je da djeca uopće nemaju osjećaj za društvene slojeve. Kada bi nekog
našeg ñaka dovezli u školu u Rolls-Rovceu, ostali uopće ne bi reagirali. Isto je s bojom kože.
Kada nam doñu tamnoputi ñaci, na njihovu boju kože ne obraćaju pozornost čak ni najmlaña
djeca. Imamo i ñake Židove, a to nitko ne zna niti za to mari - premda bi s djecom
ortodoksnih roditelja moglo biti drugačije. Imali smo takvog ñaka prije četrdeset godina.
Svakog je jutra morao izmoliti krunicu, a onda je javio svojima kako ju je izgubio. Njegov se
otac smjesta "nacrtao" u školi i, ne rekavši mi ni riječi, zgrabio sina za ovratnik, ubacio ga u
auto i odvezao se. Nije mi bilo svejedno, jer je bio platio za cijelo tromjesečje.
Kada sam se 1924. vratio u Englesku, bio sam skoro bez ikakvih sredstava, i tijekom
boravka u Lyme Regisu stalno smo imali problema s novcem. Ali tamo nam se sreća jednom
široko nasmiješila. Neki Australac po imenu Cooper postao mi je ček na Novo prosvjetno
društvo čiji sam bio član. Obavijestio sam ga daje poslao ček na krivu adresu i pitao treba li
ga proslijediti Društvu. Ne, odgovorio je, zadržite ga. Bio je to poklon s neba, koji nas je po
svoj prilici spasio bankrota.
Nakon toga nam godinama nitko ništa nije darovao. Godine 1950. neki se prijatelj
škole ugovorno obvezao kako će nam sedam godina darivati po tisuću funti godišnje. Bio je
povučen, skroman čovjek i procijenio sam kako mu nije do javnog razglašavanja njegove
velikodušnosti, pa nisam "trubio" o njegovu poklonu. U skorije vrijeme, Joan Baez je u
Londonu održala posebni koncert za Summerhill i darovala mi prihod od tisuću i četiri stotine
funti; nakon nastupa na pop -festivalu na otoku Wight poslala mi je još dvije tisuće.
Dvaput su mi se javili ljudi koji su htjeli financirati školu. Oba puta sam pitao: "Željeli
biste utjecati na način voñenja škole, žar ne?", a na odgovor: "Svakako", uzvratio sam: "Nema

ništa od toga." Kada su nam novac slali Henry Miller, Joan Baez i mnogi drugi dobrohotni
Amerikanci, situacija je bila drugačija jer oni nisu imali protuočekivanja.
Zadnjih smo godina preplavljeni posjetiteljima. Doista ne znam sto ću s njima; nikako
ne bih htio pretvoriti Summerhill u nepristupačni otok na kojem su posjetitelji nepoželjni. Ne
hvalim se kada kažem da smo u kasnim šezdesetima postali poput Meke za vjernike. Nisu
dolazili pojedinačno, kao špijuni, nego u gomilama. Djeca se žale kako im rijetki posjetitelji
imaju što dati, ali im je drago kada doñe netko neobičan - recimo čovjek koji je proputovao
Afriku ili kakav glazbenik.
Društven sam čovjek, ali sam na kraju ljetnog tromjesečja uvijek posve iscrpljen;
stalno mi postavljaju ista pitanja. Posjetitelji su uglavnom pristaše slobode, barem na riječima;
većinu istinski zanima kako to naša djeca provode samoupravljanje na zajedničkim
sjednicama. Nakon sjednice subotom na večer uvijek povedeni posjetitelje u učionicu i
odgovaram na njihova pitanja. Neki vode bilješke. Jednom mi je neka gospoña iz Indije
postavila niz pitanja, a onda je počela listati po bilješkama.
"Ali gospodine Neill, prije deset minuta ste odgovorili upravo suprotno."
"Brzo napredujem", rekao sam. "Ta ne možete očekivati da se držim nečega kao pijan
plota." Nije se ni nasmiješila.
Učiteljima bih zbilja trebao zabraniti posjete. Jako ih puno dolazi iz discipliniranih
škola gdje uopće nemaju slobode... ne smiju čak ni nositi traperice. Vide kako se ponašaju
slobodna djeca, a onda se vraćaju svojem mukotrpnom zadatku utuvljivanja podataka u
nevoljke glave. Uznemiruje me činjenica što učitelji kao struka ne zahtijevaju promjenu
sustava. Ako dovede sustav u pitanje, mladi će se učitelj izložiti opasnosti. Razlozi za mirno
prihvaćanje usidreni su duboko u njima i vrlo ih se mali broj može probiti iz kalupa u koji su
uliveni.
U zadnjoj gomili posjetitelja (bilo ih je oko 170) našla se i učiteljica koja je izjavila:
"Ne slažem se sa slobodom izostajanja s nastave. Da nisam išla na sate matematike, ne bih je
nikad bila naučila."
Pitao sam je: "Znate li riješiti kvadratnu jednadžbu?" Odgovorila je niječno. Zamolio
sam neka digne ruku tko zna - javilo ih se troje, svi učitelji matematike.
Roditelji me često zbunjuju. Ne znam koliko sam u ovih pedeset godina izgubio na
neplaćenim školarinama, ali sigurno je riječ o tisućama funti. Mislim da je u većini slučajeva
riječ o roditeljima koji su mrzili svoju djecu - "Zašto bih plaćao za klince koje ne volim?" - a
možda je i izraz "slobodna škola" imao neke veze s tim. Nekoliko ih se čak zgražalo kada smo
tražili da podmire račun. Ne mogu razumjeti njihovu škrtost - puštali bi da im Summerhill
godinama čuva dijete, plaća put do kuće, daje džeparac i kupuje im odjeću. Ne, takve ljude ne
mogu razumjeti. Jedna me stvar uznemiruje: kada dijete sazna (a uglavnom saznaju) kako
njegova školarina godinama nije plaćana, često će se prema nama početi ponašati
protudruštveno i mrzovoljno.
Ustanovio sam kako uglavnom vrijedi pravilo: što su roditelji siromašniji, to redovitije
plaćaju školarinu. U jednom razdoblju kada mi je novac bio prijeko potreban, napisao sam
četiri pisma roditeljima bivših ñaka koji su školi dugovali po otprilike tisuću funti: "Molim
vas, kada ćete početi otplaćivati dug?" Nitko mi nije odgovorio. Dugo i gorko iskustvo
naučilo me da dužnici, čim pronañu drugu školu, rijetko, ako ikad, isplaćuju dug.
Ali ne vidim kako bismo se mogli zaštititi od nepoštenih roditelja. Mi nismo trgovci;
ne možemo reći: "Ako ne platite račun za mlijeko, obustavit ćemo vam isporuku." Sa
zadovoljstvom ću ustvrditi kako danas o dužnicima brine Ena. Većina na kraju plati.
Primijetio sam da se roditeljski kompleks novca najčešće očituje u svezi s odjećom.
Jednom smo u Summerhillu imali jako okorjelog mladog kradljivca, i uspjeli smo ga izliječiti
nakon četiri godine napornog rada i beskrajnog strpljenja. Napustio nas je u sedamnaestoj

godini. Njegova nam je majka napisala: "Bill je stigao doma. Nedostaju mu dva para čarapa.
Molim vas, pobrinite se da mu budu vraćene."
Ponekad su roditelji ljubomorni na školsku kućepaziteljicu koja brine o njihovoj djeci.

Bilo je majki koje bi nam došle u posjet i smjesta otišle pogledati ormare svoje djece, a onda
bi se mrgodile i gunñale, aludirajući kako je kućepaziteljica nesposobna.
Na žalost, neki su roditelji ljubomorni i kada dijete previše zavoli Summerhill. Novi
ñaci nisu uvijek taktični kod kuće, i roditelji su mi se često žalili kako im se dijete preko
praznika dosañuje i to im otvoreno kaže. Naravno daje velikom broju djece kod kuće
dosadno. Možda im ne dopuštaju da izlaze iz stana; kako pohañaju internatsku školu, ne
poznaju lokalnu djecu s kojom bi se mogla družiti preko praznika. Mnoga su djeca kod kuće
suočena s neizbježnim ograničenjima... liječnik mora reći svojoj djeci da ne smiju galamiti
oko ordinacije. Djeca su obično sposobna prihvatiti takva ograničenja, jer shvaćaju njihovu
nužnost.
Nedavno mi je jedna četrnaesto godišnjakinja rekla: "Ako imaš dobre roditelje,
Summerhill djeluje tako da ih voliš još više, ali ako ti roditelji nisu dobri, Summerhill će ti
otvoriti oči, pa ćeš ih prezreti i postat će ti nepodnošljivi." Njezini su roditelji bili teške osobe.
Pitao sam je zašto smatra kako nisu dobri. "Zato što vjeruju u slobodu samo razumom. Poslali
su me ovamo kako bih bila slobodna, ali kada su vidjeli da postajem previše neovisnom,
okrenuli su se protiv škole. Znali su kako sustav djetetu daje slobodu pohañanja nastave zato
što to želi, a ne zato što ga tako savjetuju, ali me ipak neprestano gnjave da idem na sate.
Naravno, znam zašto su zabrinuti; boje se kako neću ništa postići u životu ako ne položim
barem nekoliko O levela. Znam to i sama, ali zašto su me onda poslali u Summerhill? Mislim
da sam dovoljno pametna kako bih položila ispite kada za to budem spremna."
Idealni su roditelji - a imao sam mnogo takvih - oni koji svim srcem podržavaju školu.
Nikad nisu zabrinuti zbog napretka u učenju, ni zbog nereda po sobama; nikad ne pitaju zašto
djecu ne potičemo da po zidovima soba vješaju reprodukcije Cezanneovih ili Rembrandtovih
slika, niti traže da djecu "šopamo" Bachom ili Beethovenom. Nikad nisu zabrinuti zbog
nevažnih stvari, poput podučavanja djece lijepom ponašanju. Ukratko, vjeruju u isto što i mi -
kako djeca moraju odrastati u vlastitom tempu. Takvi roditelji oduševljavaju i mene i moje
osoblje.
Uvijek sam pomalo živčan kada pišem roditeljima o njihovoj djeci, jer se bojim kako
bi dijete moglo naći moje pismo kada doñe na praznike. Još se više bojim da roditelj i ne
napišu djeci nešto u stilu: "Neill kaže kako ne ideš na nastavu i smetaš svima živima cijelo
tromjesečje." Kada bi se to dogodilo, dijete više nikad ne bi imalo povjerenja u mene. Zato
uglavnom kažem što je moguće manje, osim kada sam siguran da su roditelji apsolutno
pouzdani i uviñavni.
Moj se rad u najvećoj mjeri sastoji od ispravljanja roditeljskih pogrešaka. Istodobno
suosjećam i divim se roditeljima koji otvoreno sagledavaju pogreške koje su učinili u prošlosti
i pokušavaju naučiti kako se najbolje ophoditi s djetetom. Ali drugi će se roditelji, začudo,
radije držati beskorisnih i pogibeljnih pravila nego se pokušati prilagoditi djetetu. A stoje još
čudnije, čak su, čini se, i ljubomorni na ljubav koju njihovo dijete osjeća prema meni.
Djeca više od mene samog vole to što se ne miješam u njihove stvari. Ja sam otac o
kojem su maštala dok je njihov stvarni otac vikao: "Prestanite s bukom!" Nikad od njih ne
zahtijevam lijepo ponašanje ili pristojno izražavanje. Nikad ih ne pitam jesu li se umila. Nikad
ne tražim poslušnost, poštovanje ili počasti.
Naravno, jasno mi je da stvarne konkurencije izmeñu očeva i mene ne može biti. Oni
rade kako bi zbrinuli obitelj, a moj se rad sastoji od proučavanja djece i posvećivanja svih
interesa i vremena djeci. Ako roditelji odbiju postati svjesniji razvoja svoje djece, moraju biti
spremni na to da će ih djeca ostaviti za sobom. A to se roditeljima često dogaña.

Sjećam se roditelja koji je jednom našem ñaku napisao: "Ako ne možeš pisati
pravilnije, radije nemoj uopće pisati." Pismo je bilo upućeno djevojci za koju smo se pitali
nije li mentalno zaostala.
Više sam puta morao vikati na roditelje koji su mi dolazili s pritužbama. "Vaš sin je
kradljivac, mokri u krevet, protudruštven je, nesretan, osjeća se inferiornim - a vi mi zvocate
zato što vas je na postaji dočekao prljavog lica i ruku!" Mene je teško izbaciti iz takta, ali
kada sretnem majku ili oca koji ne žele ili ne mogu razviti osjećaj što je u naravi i ponašanju
djeteta važno, a što nevažno, uistinu se razljutim. Možda zbog toga o meni misle kako sam
neprijateljski raspoložen prema roditeljima. S druge strane, koliko se samo oduševim kada nas
neka majka posjeti, pa sretne svoje blatnjavo i izgrebano dijete u vrtu i ozarena mi lica kaže:
"Ne izgleda li zdravo i sretno?"
Razmišljajući o svemu tome, rekao bih da se u Summerhillu s djecom ophodimo kao
sa sebi ravnima; što znači da ih uglavnom tretiramo kao odrasle, znajući kako su različiti od
odraslih, ali kako ipak ima stvari koje su nam zajedničke. Ako ujak Biti ne voli mrkvu,
nećemo ga tjerati da pojede sve što je na tanjuru, niti ćemo oca slati na pranje ruku prije nego
sjedne za stol. Pa kakve onda, za ime Božje, ima veze je li Tommy sjeo za stol opranih ruku?
U Americi, gdje su poludjeli zbog klica, to je jako važno, a i u predgrañima gdje se čistoća
smatra puno važnijom od pobožnosti. Neprestanim ispravljanjem dječjeg ponašanja
usañujemo im osjećaj inferiornosti i povrjeñujemo njihovo prirodno dostojanstvo.
Često me pitaju ne vrti li se u Summerhillu sve oko jednog čovjeka i hoće li škola
moći nastaviti bez mene. Summerhill nipošto nije one-man show, a nikad nije ni bio. Doduše,
ideja jest bila moja, ali bi bez tuñe pomoći i ostala samo ideja. U svakodnevnom su radu škole
moja supruga Ena i učitelji važni isto toliko koliko i ja. Moja je škola postala to što jest
zahvaljujući ideji neuplitanja u rast djeteta i nevršenja pritiska na dijete.
Moja prva supruga pomogla mi je u pokretanju škole, žrtvujući se koliko i ja. Imali
smo različite stavove o tome kako bi se s djecom trebalo ophoditi. Njezino je zaleñe -
Australija, glazbene škole u Leipzigu, boravak u Njemačkoj - bilo posve drugačije od života
kakvim je živjela u školi. S druge strane, aktivno se borila za žensko pravo glasa, zbog čega je
i sjedila u zatvoru. Bila je sudionikom pobunjeničkog pokreta.
Moja druga supruga Ena, s posve drugačijim zaleñem, uklopila se u sustav čim je u
njega ušla. Uvijek me podržavala u promicanju slobodarskih načela, i oduvijek je radila i još
uvijek radi za školu poput ropkinje. Ena nedvojbeno obavlja najveći dio posla u Summerhillu.
Objema je ženama bilo poprilično teško. Na njih se svaljivala sva mržnja koju su
djevojčice osjećale prema svojim majkama. Vodile su brigu o domaćinstvu, posluživale hranu
i često morale biti nepopustljive s djecom koja su slobodu pokušavala provoditi kao
samovolju. Mislim da su djeca uvijek puna mržnje prema osobi koja dijeli hranu. Obje su se
žalile na bacanje hrane i oštećivanje namještaja. Bilo je to neizbježno, jer nismo mogli
dopustiti da djeca zloupotrebljavaju slobodu.
Vratimo se na pitanje vrti li se u Summerhillu sve oko jednog čovjeka. Je li bilo tako u
Malom Commonwealthu? Ili u bolnici Alberta Schwetzera? Pretpostavljam da je Eton ili
Harrow pokrenuo i vodio pojedinac, ali su se stvari odavno promijenile. Utemeljitelje
zamjenjuje tradicija. Recimo to ovako: je li od velike važnosti tko je ravnatelj neke ugledne
javne škole? Sumnjam kako bi ma koji pojedini ravnatelj mogao umjeti temeljite promjene;
recimo pretvoriti Eton u koedukacijsku ili samoupravnu školu. Organizacija ubija pionirski
duh.
Mladi vražićak u paklu dojurio je sav usplahiren k svojem gospodaru.
"Gospodaru, gospodaru, dogodilo se nešto užasno; na Zemlji su otkrili istinu!"
Vrag se nasmiješio. "Sve je u redu, mladiću. Poslat ću nekoga kako bi je organizirao."
Pa, Summerhill zasad nije organiziran, a nije ni stekao tradicionalan status. Ne mogu
zanijekati činjenicu da sam bio "stup" Summerhilla, ali nisam siguran da je još uvijek tako.

Čini se kako se danas sustav kreće na vlastiti pogon. Kada me išijas na tri mjeseca "izbacio iz
stroja", znao sam da škola i dalje radi ustaljenim ritmom, ali ovdje bi trebalo pridodati kako je
moja supruga Ena punopravna polovica "osovine škole", jer je u sve upućena i o svemu osjeća
isto što i ja. A uz nas je i osoblje. Zaista ne mogu procijeniti (da se malo pohvalim) koliko
moja osobnost, strpljenje, smisao za humor, trpeljivost i odbijanje uloge aktivnog vodiča
djece; koliko te moje osobine utječu na uspjeh škole. To ne može nitko procijeniti. Isto bismo
se tako mogli upitati koliko je osmijeh Homera Lanea značio njegovim neposrednim
sljedbenicima.
Ne volim kada se sve vrti oko nekog pojedinca, jer nije važan pojedinac, nego ideja. U
Rusiji su spravom osudili kult ličnosti. Ma koliko se trudio, nikako ne mogu razumjeti zašto
tisuću učitelja ne bi moglo imati slobodne i sretne škole. Za to nije potrebna genijalnost; ne
traži se nadčovjek, nego samo muškarac ili žena koji ne žele govoriti drugima kako treba
živjeti.
Komunizam je kanio ukinuti štovanje pojedinca... a podario nam je Lenjina i Staljina.
Čini se kako je štovanje pojedinaca neka vrsta vjere. Većina ljudi želi Boga na kojega se
mogu osloniti i koga mogu slijediti; većina Britanaca želi monarha kako bi se imali kome
klanjati. Postavlja se pitanje može li čovječanstvo uopće živjeti bez voña?
Ja nisam voña. Član sam uprave u zajednici. Sve što na ovom mjestu mogu reći, jest
kako ne volim voñe bilo koje vrste. Voñu bih definirao kao čovjeka koji je sam sebi naj-
važniji, koji želi imati moć zbog vlastite koristi. Za mene nagrada nije u pohvalama, titulama
ili sljedbenicima; ne, vrlo je jednostavna - riječ je o radosti koju osjećam zbog toga što sam se
bavio svojim poslom ulažući cijelo srce i svu svoju energiju.
Svako udruženje koje slijedi nekog voñu, naginje k stagnaciji: "Naš utemeljitelj to nije
činio, pa ne smijemo ni mi." Steiner je bio vrlo bistar momčić, ali mi je nakon predavanja u
Stockholmu ravnatelj škole Rudolf Steiner rekao ovo: "Ne slažem se ni sa čim što ste večeras
rekli. Vi obrazujete za ovaj život, a mi za buduće živote." Nisam siguran da bi se sam Steiner
tako izrazio.
Bilo je govora kako je moj rad negativan, što smatram komplimentom, jer je "suprotna
strana" dozlaboga "prepozitivna" sa svojom stegom i ukalupljivanjem. Ako ne znate što bi iz
djeteta trebalo postati, morate biti negativni, pasivni promatrač, a to je ono što establishment
ne želi i ne može činiti. Establishment zna što bi dijete trebalo biti. I Montessorijeva i Rudolf
Steiner su to znali, ali Homer Lane nije. A ne znam ni ja. S druge strane, nikad nisam
očajavao zbog djeteta koje na izgled godinama "stoji na mjestu". Jedan takav dječaku
Summerhillu nikad nije išao na sate i napustio je školu a da gotovo nije znao ni čitati. Danas
je bistar mladić koji je proputovao cijeli svijet. Pomagao je izgladnjelima u Bangladešu, a
nedavno se zaputio u jugoistočnu Afriku kako bi pokušao pomoći tamošnjim domorocima. No
pravopis mu je još uvijek slab, i nikad nije čuo za Dugi parlament, (parlament uspostavljen u
Engleskoj nakon pogubljenja kralja Charlesa I. i proglašenja republike 1649. godine (op.
prev.)). To nas vraća na mučno pitanje: što je obrazovanje? Po meni je obrazovanje, izmeñu
ostalog, formiranje karaktera iznutra, a ne izvanjsko "propisivanje" karaktera kakvo se čini u
Etonu, Harrowu i klasičnim gimnazijama.
Još se jedno pitanje često ponavlja: tko će upravljati Summerhillom nakon moje smrti?
Često sam se pitao je li moguće naći nekoga izvana tko bi mogao nastaviti moj rad, ali nikad
nisam našao odgovarajuću osobu. To otkriva moju golemu taštinu i pretjeranu uobraženost,
ali postoji li čovjek koji misli kako bi netko drugi mogao raditi njegov posao? U svojoj školi
radim mnoge stvari koje bih mogao povjeriti nekom drugom - popravljam brave i stolce,
bojim vrata - iz jednostavnog razloga što vjerujem kako to netko drugi ne bi napravio tako
dobro. Nisam sljedbenik Homera Lanea; od njega sam samo naučio neke stvari, i siguran sam
da bismo, da je još živ, o mnogim stvarima imali sasvim suprotno mišljenje. Ni Reich nije bio

Freudov sljedbenik; nastavio je graditi na temeljima koje je postavio Freud, a potom proširio
strukturu na posve novim temeljima. Sljedbenici su opasni, a prečesto i inferiorni.
Ne, Summerhill će se vjerojatno ugasiti kada umrem ili odem u mirovinu; a ako mene
pitate, to i nije jako važno. Nisam nikakav prorok, i moja nagañanja o budućnosti obrazovanja
ne vrijede bogzna što. Možda će, kada se razriješe današnje napetosti, strahovi i mržnja
izmeñu Istoka i Zapada (bilo ratom, kompromisom ili pobjedom jedne od političkih i ideo-
loških strana), obrazovni sustav u svijetu pružiti djeci više slobode.
Zamišljam studenta na nekom budućem koledžu za obuku učitelja kako u svojem
udžbeniku čila: "Sredinom stoljeća, u obrazovanju je napravljen veliki broj eksperimenata,
čija je krilatica bila sloboda. Najpoznatiji, ili bismo možda trebah reći najozloglašeniji, od tih
eksperimentatora bio je Škot po imenu McNeill, koji je u Sussexu pokrenuo privatnu školu
pod nazivom Summerhill. Danas se moramo osmjehnuti nad njegovim ekstremnim nazorima -
potpuno slobodnom izboru izmeñu učenja i igre, dječjem samoupravljanju, potpunom
izostanku moralističkog ukalupljivanja - ali uza sve to moramo priznati kako je pozitivno
pridonio ukidanju jalovog štovanja nastave. Naravno, naša generacija odbacuje ideju potpune
slobode. Otkako je vjerska naobrazba ukinuta prije dvadeset godina, ne odustajemo od svojeg
svetog prava na voñenje djece blagonaklonim pružanjem svih dobrobiti iskustva koja kao
odraste osobe imamo. Istodobno moramo odati priznanje našim McNeillima na pomoći u
suzbijanju drevnih boleština poput kažnjavanja, stroge discipline i nepotrebnog straha u našim
školama."
Rastužuje me što ću uskoro morati napustiti sve ove nove zgrade koje sam zbog
nadglednika morao dati izgraditi, jer se u osamdeset osmoj ne mogu nadati kako ću živjeti još
dugo. Ali se nadam kako će moja obitelj moći održati školu i nakon moje smrti, premda ne
znam hoće li, bez mojeg imena, i dalje privlačiti ñake. No ako i bude morao umrijeti zajedno
sa mnom, Summerhill je tijekom zadnjih pedeset godina zaista bio valjano i čestito djelo.
Drugi dio
Dječaštvo u Škotskoj
Mlañim naraštajima sigurno nije lako zamisliti seoski život krajem prošlog stoljeća.
Svakom današnjem seoskom dječaku kino je na dohvat ruke; ima, ili može čuti, radio; gleda
televiziju i vidi kako mu pokraj kuće prolaze kamioni, kombiji i autobusi.
U mojem je djetinjstvu život prolazio sporo, na lakim kočijama ili biciklima. Jednom
godišnje išli smo na školski izlet. Bio je to krasan dogañaj. Vozili smo se u seljačkim kolima,
a orači su noćima laštili konjske orme i timarili konje. Od svih dana u godini, taj je bio
najbliži raju; no sljedeći je dan bio najdublji pakao. Sutradan nakon školskog izleta,
neizbježno sam ponirao u dubine gorkog očaja i plakao obuzet jadom. Sjaj i blaženstvo bijahu
nepovratno nestali.
Preostala 364 dana u godini u Kingsmuiru se nije ništa dogañalo. Životnu su
monotoniju razbijala tek povremena vjenčanja i sprovodi. I jedno i drugo bilo je dobrodošlo,

ali su nam vjenčanja bila milija. Često su to bile prinudne svečanosti, jer bi, kako kaže izreka,
parovi "narezali tortu prije svadbe".
Smrt sam rano upoznao. Vise sam puta bio na pokopima malih članova obitelji i
upoznao vanjske ukrase smrti i popratne suze - da, i ono jedva osjetno olakšanje nakon što
tijelo bude spušteno u grob. Mislim da sam do desete godine bio na tri sprovoda. Računajući
jedno mrtvoroñenče, moja je majka ukupno rodila trinaestero djece. Mnogo godina kasnije,
kada smo joj predbacivali što nas je imala tako puno, ogorčeno nam je odgovorila kako je to
bila Božja volja i razbjesnila se kada je moja sestra Clunie rekla: "Sve je to lijepo i krasno, ali
nisi me smjela roditi samo jedanaest mjeseci nakon Allieja; ako i to zoveš Božjom voljom,
onda je Bog kriv zbog mojih problema sa zdravljem."
Poput većine djece, uglavnom nismo bili svjesni izmjene godišnjih doba. Najnejasnije
se prisjećam zima, kada je, čini se, bilo više snijega nego danas, pa smo se klizali po cesti,
nespretni poput žaba. Ponekad, za jakog mraza, pokušavali smo se klizati na obližnjem
ribnjaku, ali nam baš i nije išlo. Dijelom su za to bile krive naše klizaljke, koje smo toliko bili
istupili na tragovima kola da uopće nisu hvatale led.
Svaka je igra imala posebno razdoblje: pikule u vrijeme ožujske prašine, a zvrkovi
kasnije u proljeće. Svi smo imali pikula i zvrkova, te nekakvih željeznih kolutova, ali ne
sjećam se kako smo ih nabavljali. U dućanima su pikule bile skupe - jedno vrijeme su koštale
deset penija komad - ali bi na početku sezone siromašni, odrpani dječaci uvijek imali
"džepove pune piksi". Nisam bio dobar u organiziranim igrama, a u nogometu sam uvijek
imao "čast" biti izabran posljednji kada su se birale ekipe. Ipak, ne sjećam se da sam se ikad
divio nekom sportašu.
Proljeće nas je prije svega asociralo na prašinu koju su donosili ožujski vjetrovi, a i na
radost potkradanja ptičjih gnijezda. Svi smo imali zbirke jaja, ali smo se bacali na svako gni-
jezdo na koje bismo naišli bez obzira na to koliko smo primjeraka već posjedovali. Potraga za
gnijezdima bila je uzbudljiva jer nas je vodila u zabranjena područja gdje su dežurali divlji
lovočuvari zastrašujućih glasova. Još osjećam agoniju kojom me pretresao uzvik dok sam se
pripremao uzverati uz stablo: "Koga vraga radiš ovdje?!" Svi smo čuli priče o dječacima koje
su lovočuvari namlatili, ali su to, prema svemu sudeći, bile izmišljotine jer nas ti ljudi nikad
nisu ni taknuli. Kako sam bio bojažljiv dječarac, često sam morao čuvati stražu ostalima; bilo
je to puno gore od samog "ptičarskog" pothvata.
Zadnji dan škole bio je dan ispita, za nas jedan od najveselijih dana u godini. Bio je to
uvod u tjedne slobode, kada smo po cijeli dan smjeli loviti ribu u Crnom jarku, ili se otputiti
još dalje niz polje do Vinneya, gdje smo pokušavali uhvatiti poneku pastrvu rukama, što nam
nikad nije uspjelo. Nikad nismo koristili konopac i udicu, bez sumnje stoga što su bili
preskupi.
Mnogo godina kasnije, kada sam se kao student odvezao do Vinneya na biciklu,
pogledao sam preko mosta i ugledao svog najmlañeg brata Percyja kako peca pomoću
ribičkog štapa. Pitao sam ga koliko dugo već stoji tamo. "Dva sata", rekao je, "i nijedna da bi
makar gricnula mamac."
"Pokazat ću ti kako se lovi riba", rekao sam uz svu nadmoć starijeg brata, i zabacio
udicu. Pastrva je odmah zagrizla, pa sam je izvukao van.
"Eto, tako se lovi riba", rekao sam i otišao. Bila je to jedina riba koju sam u životu
upecao, ali mislim da me Percy do kraja života smatrao stručnjakom za ribičiju.
U pozno smo se ljeto opet "hvatali" s lovočuvarima kada bismo išli u branje malina.
Pritom nas je donekle hrabrila spoznaja kako "idemo u štetu" uz roditeljsko odobrenje. Za
majku je bila ekonomska nužnost napraviti što je moguće više tegli džema od malina, a u
šumi je voća bilo u izobilju. Lokalni vlastelini nisu zabranjivali branje malina iz obijesti;
opravdavali su se kako berači uznemiruju fazane i jarebice.

Dok je trajala voćna sezona, moja je majka radila poput ropkinje. Lonac za džem nije
se skidao s vatre, a mi smo obožavali zamamni miris obrane pjene. Bila je uistinu izvanredna
domaćica; i dan danas se čudim kako je uspijevala napraviti točno toliko džema da nam traje
preko cijele godine. Ponosila se svojim džemarskim umijećem, tim više što je jedina u cijelom
selu umjela napraviti čvrsti džem od jagoda. Isto ju je toliko zadovoljavalo njezino umijeće
pranja rublja i peglanja. Radila je kao mrav za koritom s rubljem i daskom za peglanje,
koristeći peglu na ugljen, a njezin kriterij bjeline rublja zauvijek me pretvorio u kritičara
većine parnih praonica.
Svih godina mog dječaštva trpjela je užasne, a često i nesnošljive bolove zbog žučnog
kamenca, ali zbog bolesti nikad nije zapostavljala kućne poslove. Mislim da su joj najsretniji
trenuci u životu bila nedjeljna jutra, kada bi stajala na vrtnim vratima i promatrala svoju
obitelj kako u koloni odlazi u crkvu; otac u uštirkanoj košulji i s cilindrom na glavi; dječaci u
pomno iščetkanim odijelima krutih džepova; djevojčice u fino izglačanim haljinama. Majka je
već bila okrupnjela pa se na dugu šetnju do grada odvaživala sam u posebnim prigodama,
poput vjenčanja, pričesti i sličnih dogañaja.
Za nas djecu nedjelje su uvijek bile depresivne, jer su nas uvlačili u ta svečana odijela
uštirkanih ovratnika i manšeta na rukavima. Na ovratnike smo se bili navikli, budući daje
činjenica što njezini dječaci preko vikenda nose prave uštirkane ovratnike, majku ispunjavala
ponosom. Pripreme za crkvu bile su nam mrske. Mučili smo se s nespretnim gumbima za
manšete, i s ogorčenjem smo morali trpjeli utrljavanje ulja u kosu. Pomno su nas sreñivali, a
nismo išli nikuda - u svakom slučaju ne tamo kamo bismo mi željeli ići. Znali smo kako nam
predstoji sat i pol krajnje dosade, sjedenja na tvrdoj crkvenoj klupi uspravne kralježnice
(samo su bogati imali jastuke) i slušanja dosadnih psalama, himni i na izgled beskrajne
propovijedi doktora Caiea.
U vrijeme mojega dječaštva, škotska je religija bila preinačeni kalvinizam. Ne sjećam
se da su me ikad učili kako nas učenje o predodreñenju zauvijek dijeli na ovce i koze, a da nas
o tome itko išta pita. Ne, imali smo slobodnu volju. Mogli smo birati izmeñu raja i pakla, ali
smo u raj mogli dospjeti samo moleći se Bogu ili Isusu i čekajući na njihovu privolu. Dospjeti
u pakao nije bilo teško. Trebao si samo biti grješnik.
Emocionalnu mi je religioznost usañivao dom, a ne crkva. Danas mi se čini kako je
baka održavala religioznost mojih roditelja "na visini zadatka". Za nju je sve bilo tako jedno-
stavno. Kako je riječ Božja bila prožeta nadahnućem - i istinita do zadnjeg slova - trebao si
samo "vjerovati" i bio ti je osiguran put u raj. Moji su se roditelji držali te religije dok ih
starost nije omekšala. Polom su se godinama lagano "odreñivali", da bi na posljetku pronašli
svoje spasenje u spiritizmu.
Nisu nas posebno podučavali vjeri; osjećala se u zraku, u atmosferi negiranja života.
Otac je izgovarao Očenaš prije svakog obroka, ali samo kada je i majka bila za stolom. Ona bi
uvijek napravila stanku nakon što bi nam podijelila juhu. "Sada, George". rekla bi, a on bi
zahvaljivao Gospodu na njegovim darovima. Još se živo sjećam promjene u njezinu glasu
kada je govorila: "Sada, George". To me podsjeća na spikera BBC-a koji će, nakon što nas je
razdragano izvijestio o poplavama u Kini, odjednom prigušiti glas kako bi priopćio: "S
dubokim žaljenjem primili smo vijest o smrti..."
Nedjelja je bila sveti dan; obavljali su se samo najnužniji poslovi. Lektiru su nam
cenzurirali, pa smo svoje jeftine horror romane morali skrivati meñu korice "ispravnih"
knjiga. Baka bi nas ponekad prozrela, jer je imala oštar "nos" za takve trikove. Sve su igre
bile tabu; u šetnjama nismo pretjerano uživali. Seoski su dječaci na cesti igrali nogomet
limenkama, no čak ni ti pogani nisu igrali organiziranu igru s pravom loptom.
I bez preciznih smo uputa točno znali koji su miljokazi na širokom putu "koji vodi u
propast". Bili su to seks, laganje, psovanje i oskrvnjivanje Božjeg dana. (Ovo posljednje

uključivalo je skoro sve zabavne aktivnosti.) Ne sjećam se da su kreposti poput poslušnosti i
poštovanja bile miljokazi na onom drugom putu - ravnom, uskom putu "koji vodi u život". U
svakom slučaju, neposluh nam nije ni padao na pamet; bili smo predobro "utrenirani" da
bismo se u tome okušali.
Moja je sestra Clunie bila manje bojažljiva i vjernički nastrojena od mene. Ni pod koju
cijenu nije htjela u pakao; a kada je napravila sljedeći korak i odbacila Boga i njegov raj,
uistinu sam se bojao da bi mogla ostati na mjestu mrtva. Moj je strah bio prouzročen
mračnom pričom iz bakine zbirke Kraćih katekizama popraćenih komentarima, koja je
govorila o mladoj služavki optuženoj zbog krañe srebrne žlice. "Neka me Bog usmrti na licu
mjesta ako sam je ukrala!" uzviknula je; naravno, Bog je to i napravio, a srebrna je žlica
zveknula o pod. Više sam puta ateisticu Clunie podsjetio na tu priču, ali ona mi se samo
prijezirno smijala.
Baka je imala psihičke moći. Time ne mislim na vidovitost koja se tako često
spominje u škotskim bajkama koje sam u mladosti stalno slušao, poput one o starom Tamsonu
koji je u crkvi dotaknuo rame gospoñe Broon i rekao joj: "Bilo bi dobro da odete kući, jer je
vaš mali upravo slomio vrat", nakon čega je gospoña Broon prevalila deset kilometara do
kuće i otkrila kako se velika nesreća uistinu dogodila. Kada sam bio dječak, kružile su mnoge
takve priče, ali uvijek u stilu: "Znam čovjeka koji je čuo od ovoga ili onoga..." Ne, baka se
zadovoljavala jednostavnijim čudima: njezina je specijalnost bilo kucanje. "Nisam više za
ovaj život", govorila bi jutrom silazeći iz svoje sobe, vrlo, vrio deprimirana. "Tri puta sam
jasno i glasno čula kucanje. Moj Stvoritelj me pozvao." Potom bi se vratila gore i stala slagati
svoje posmrtno rublje. Naravno, već smo bili "oguglali" na njezina pretkazanja, ali nas je ipak
malo zapekla savjest kada je, nakon stoje čula svoje kucanje, na kraju zaista i umrla.
Kao dječak sam rijetko čitao knjige, a ne sjećam se ni daje moj brat Neilie puno čitao.
Sve što sam čitao, preporučili bi mi brat Willie ili Clunie. Willie je čitao sve do čega je mogao
doći, i u ranoj je mladosti razvio dobar ukus za književnost. I Clunie je "gutala" knjige i,
premda je bila godinu dana mlaña od mene, čitala je Dickensa, Thackeraya i Jane Eyre dok
sam ja još bio na razini jeftinih "hororaca". Preko Willieja i Clunie otkrio sam H.G. Wellsa,
W.W. Jacobsa, Anthonyja Hopea (The Prisoner of Zenda me oduševio) i Ridera Haggarda.
Kada sam pročitao njegovu knjigu She, znao sam daje moja budućnost u Središnjoj Africi.
Čitao sam i knjige Marie Corelli. Clunie i ja smo se složili kako je ona najbolja književnica
svih vremena i zajedno smo joj napisali pismo kako bismo je o tome obavijestili. Ako bi nam
samo bila ljubazna poslati svoj autogram, štovali bismo ga do smrti. Nije nam odgovorila, pa
smo ubrzo postali kritički nastrojeni prema njezinim djelima.
Danas, kada dobijem pismo u kojem mi govore kako sam bez konkurencije najsjajniji
čovjek na svijetu, uvijek odgovorim; licemjerno otklanjam kompliment, ali pošiljatelju uvijek
zaželim sve najbolje u budućnosti. Marie Corelli je izgubila dvoje iskrenih obožavatelja zato
što im nije odgovorila; moji su obožavatelji tako malobrojni da mi je do svakog od njih stalo.
Ako neka mlada osoba smatra kako sam veći od Shakespearea i Shawa zajedno, bio bih
brutalno neljubazan kada bih joj proturječio. Heroji moje mladosti često su me ostavljali na
cjedilu, ali sam možda koristio sasvim pogrešnu taktiku. Da sam napisao: "Draga gospoñice
Corelli, vi nemate pojma o pisanju, likovi su vam površni, a filozofija smiješna", sigurno bih
bio dobio odgovor.
Dok sam bio mali, moj otac nije mario za mene. Često je prema meni bio okrutan, i
usadio mi je strah kojeg se, bojim se, nikad nisam posve oslobodio. Danas znam da otac
uopće nije volio djecu; premda je bio seoski učitelj, s djecom nije uspostavio zbiljski kontakt.
Nije se znao igrati i nikad nije uspio razumjeti dječji um. Divio se dječacima koji su bili naj-
bolji ñaci; a kako me nastava nikad nije zanimala i nisam mogao učiti, nisam imao nikakve
nade steći očevo zanimanje i naklonost.

Očeva se škola nalazila s jedne strane ceste, a naša kuća s druge. Kuća je imala
predsoblje, blagovaonicu, kuhinju i pet spavaćih soba. Imali smo i poljski zahod na daljem
kraju vrta. Kada sam išao u školu, morao sam samo prijeći cestu, ali moja su braća išla u
srednju školu u Forfar pa su svakog jutra i svake večeri hodali po tri kilometra.
Forfarska je srednja škola bila odskočna daska za upis na fakultet. Za mojeg su oca
napredak u životu i napredak u učenju biti ista stvar. Svi smo morali postati učenjacima, na
čelu s Willijem. U Forfaru je bio najbolji u razredu iz većine predmeta. Na izgled bez ikakvog
rada, uspio se upisati na fakultet u šesnaestoj godini; njegova je učenjačka briljantnost bila iz-
vanredna. Koristio je ovu metodu: prije ispita bi probdio tri noći glave umotane u mokri
ručnik; imao je čudesnu memoriju.
Kada je na mene došao red za odlazak u Forfar, nisu me poslali. Jedini sam član
obitelji koji nije pohañao tu školu. Tužno je, ali istinito, da bi ionako bilo beskorisno i
beznadno da su me upisali tamo, jer nisam mogao učiti. Moj otac i dalje nije mario za mene, a
nije ni čudo: očito sam bio inferiorni izdanak, otpadnik u tradiciji akademskih uspjeha, pa sam
automatski prihvatio podreñen status. Kada bi za ručkom pronašao posebno neugledan komad
odreska, otac bi ga otmjenim pokretom odrezao, a sljedećim bi ga otmjenim pokretom doba-
cio meni preko stola, uz komentar: "Za Allieja će ovo biti dovoljno dobro."
Očeva je škola bila zgrada s dvije prostorije, "velikom" i "malom". Sve u svemu, bila
je to sretna škola. Ponekad je otac puno koristio remen, osobito kada bi ga mulci izbezumili,
jer mu je plaća ovisila o uspješnosti slučajno odabrane petorke ñaka na dan inspekcije. Iz
nekog nedokučivog razloga, u petorku su uvijek upadali najveći mulci; kako se bližio "dan
D", otac je postajao sve razdražljiviji pa je sve češće i nemilosrdnije koristio remen.
Kako mu ne bi mogli predbaciti favoriziranje svoje obitelji, kažnjavao nas je strogo
kao i ostale, a kada bi remen "radio" zbog galame ili nepodopština, ja sam dobivao više batina
jer sam se, kao Neill, trebao kloniti lošeg društva.
Mislim da sam negdje u četrnaestoj godini počeo stjecati ugled kao šaljivac, i
maglovito se prisjećam kako sam s lakoćom mogao nasmijati svoje školske drugove. Nisu bili
zahtjevni; rijeka Po - "po" je u našem žargonu bio zahod - tjerala ih je na prigušeno
smijuljenje tijekom cijelog sata zemljopisa.
Otac je strogo kažnjavao svaki seksualni prijestup u školi. Sjećam se kada je Jocku
Rossu "odvalio" šest po dlanu oslonjenom o klupu zato što se pravio da mu ispada olovka
kako bi ugrabio prigodu zavući ruku ispod podsuknje neke djevojčice.
U to sam se doba jako bojao oca. Imao je jednu neugodnu naviku: uhvatio bi me za
obraz palcem i kažiprstom i jako me štipnuo. Često me bolno štipao po ruci. Mora da je na
meni pronašao nešto odbojno, jer se prema ostalim članovima obitelji ponašao prijaznije. Bio
sam nespretan dječak, a ni moj mi neprivlačan izgled nije bio od pomoći. Klempave su mi uši
priskrbile nadimak Tanjurko, a stopala su mi naglo izrasla do sadašnje veličine. Jako sam se
sramio golemih čizama koje sam nosio. Kako su mi se nožni prsti uvijali prema unutra, loptao
sam cestom u tim velikim čizmama koje su se meñusobno sudarale, ponekad se i spotičući
zbog njih. Jamačno nisam bio sin za kakvim bi mogao čeznuli otac kojemu je bilo stalo da mu
obitelj bude na visokoj akademskoj razini.
Willie i moja druga sestra May napredovali su iz jednostavnog razloga što su išli
svojim putem, dok smo mi bojažljivci, preplašeni stegom, samo "ispunjavali zapovijedi". Ja
sam bio oličenje poslušnosti, premda je, dugoročno gledano, moja pasivna poslušnost imala
suprotni učinak. Poslušnost mije držala glavu prikovanu za Allenovu Gramatiku, ali je nešto u
meni negiralo moje pasivno držanje ne dopuštajući mi da išta naučim.
Znam da je moja učiteljska sposobnost plod promatranja očevih metoda. Nedvojbeno
je imao smisla za izvlačenje znanja iz svojih ñaka. Puno prije pojave novih metoda poduča-
vanja zemljopisa, otac je svoje ñake uporno pitao zašto... Zašto se Glasgow nalazi tamo gdje
se nalazi? A London? Zašto ima više kiše na zapadnoj nego na istočnoj obali Škotske?

Imao je sat koji je nazivao "satom inteligencije". Sjeli bismo u polukrug, i ako ñak koji
je sjedio na vrhu polukruga ne bi znao odgovor, onaj tko je znao, zauzeo bi njegovo mjesto.
Njegova nam je metoda nedvojbeno podarila bogat rječnik. A dobro nas je naučio i
gramatiku, tako da mi i danas "neprimjetno zatitra živac" kada netko kaže: "He spoke to Jim
and I." ili "These sort of things are useless" (otprilike: "Rekao je Jimu i ja" i "Takav su stvari
beskorisne" (op. prev.)). Podučavajući nas latinskome, pokazao nam je kako je taj jezik
koristan za pravilno pisanje; znali srno da se committee (odbor, povjerenstvo) piše s dva "m"
jer se sastoji od riječi con (sa) i mitto (šaljem). To je sve što sam ikada imao od tog predmeta.
Baš kada sam počeo uživati u Vergilijevim stihovima, položio sam ispit iz latinskog i više
nikad nisam uzeo u ruke knjigu na tom jeziku.
To je ono apsurdno kod učenja grčkog i latinskog. Godinama se mučiš s gramatikom,
a ako ne uzmeš te jezike i na fakultetu, sve ti jednostavno ispari iz memorije. Moj se otac
ljutio što nisam mogao svladati latinski, ali majku je činjenica da nisam mogao naučiti
napamet ni dva stiha nekog psalma, više rastuživala nego ljutila. Ono što ju jest ljutilo je moje
zaboravljanje "poruka" kada bi me slala u grad. Kako sam bio jedino dijete koje nije išlo u
forfarsku srednju školu, jutrom su me s ostalima slali u Forfar u nabavu za kućanstvo.
"Jesi li siguran da si sve zapamtio?" pitala bi me majka. "Kila butine i koljenica, dvije
kile šećera, senf i boca octa."
I tako bih otklipsao u grad u svojim velikim čizmama. Meñutim, već bih kod East
Porta potpuno zaboravio što sam trebao kupiti. Ponekad sam nagañao, ali mi je dan kada sam
umjesto soli donio šećer, ostao u previše bolnom sjećanju, pa sam počeo pribjegavati
prozirnim lažima kako kod Lindsaya i Lowa trenutačno nema šećera. Na posljetku su mi
počeli davati papiriće s narudžbama, ali sam i njih znao izgubiti.
Radna mladost
Kao dječak sam jako volio svoju majku - možda i previše - ali u toj dobi nisam mogao
voljeti svog oca. Bio je prestrog, previše udaljen od mene. Kao uzor za nas djecu isticao je
nekog krhkog, sitnog dječaka s naočalima koji se nikad u životu ničega nije igrao, ali je zato
bio marljiv učenik; čak je i plakao ako ne bi bio najbolji u razredu. Mrzili smo ga; kasnije je
postao željeznički službenik.
Puno godina kasnije zavolio sam staroga. Odavno se bio okanio svih ambicija u vezi
sa svojom djecom i prihvatio nas onakve kakvi smo bili. Ali u razdoblju o kojem govorim
držao se po strani od nas dječaka i nikad nije htio pričati o svom djetinjstvu. Tek mi je pred
smrt, u osamdeset četvrtoj godini, pričao o svojoj prvoj životnoj tragediji - majka mu je umrla
od kolere dok je još bio dječak. "Plakao sam tjednima", rekao je dok su mu (a i meni) suze
navirale na oči.
Ne znam zašto je bio tako napet i nesretan dok smo bili djeca. Istinabog, trudio se
svim silama kako bi zbrinuo obitelj u vrlo oskudnim prilikama. Meñutim, uvjeren sam da eko-
nomske okolnosti nikad ne zadiru dovoljno duboko kako bi temeljno utjecale na pojedince.
Primjerice, siguran sam da se nitko nikad nije ubio zbog izgubljenog bogatstva, kako nam
često govore preko novina. Mnogi novac steknu odveć kasno u životu da bi za njih imao
kakvo dublje značenje. Najmlañi brat mog oca nikad nije imao ni kinte, a uvijek je bio veseo.
Očev je pesimizam jamačno bio posljedica abnormalnog straha od života i osjećaja za
razočaranje koje život sa sobom donosi. Ali korijen tog straha nije moguće otkriti. Njegove
ambicije u vezi sa svojom djecom zasigurno su bile odraz njegovih vlastitih.

Imao sam četrnaest godina kada je otac odlučio dati Neiliea i mene u službu. Neilieju
nije išlo u školi u Forfaru, a ja u Kingsmuiru nisam učio ništa. Kada nas je otac pitao što bis-
mo željeli postati u životu, Neilie je odgovorio: "Ovčar", a ja: "Vlakovoña." "Fuj", rekao je
otac s gañenjem. "Obojica ćete u ured."
Neilie je dobio posao kao činovnik u nekom mlinu u Leithu; tri mjeseca kasnije dobio
sam odgovor na jednu od brojnih molbi kojima sam se javljao na oglase iz Scotsmana. U to
sam vrijeme imao lijep rukopis, pa sam molbe ispisivao krasopisom, najljepše što sam umio.
U odgovoru je pisalo kako sam primljen kao "puno niži" činovnik u ured tvrtke W. &
B. Cowan, Ltd., izrañivača plinskih brojila u Edinburghu. U meni su se sudarala oprečni osje-
ćaji.
Trebao sam zauvijek biti osloboñen učenja latinske gramatike, ali me kao protuteža
tome pritiskalo saznanje kako sam trebao biti "osloboñen" i igranja, pohoda na ptičja gnijezda
i lova na jarebice. Ipak sam prikupio hrabrost i otputovao. Trebao sam stanovati s Neilijem u
Leithu. Neilie je zarañivao petnaest šilinga tjedno, a moja je plaća iznosila šest.
Rad u W. & B. Cowansu za mene je bio neprestana muka. Nisam radio u središnjem
uredu, nego u mračnoj, smrdljivoj rupi od ureda usred pogona. Tamo sam živio uronjen u
smrad lema, boje i plina. Bio sam najsretniji kada bi me poslali u pogon po nekog radnika.
Zadržavao sam se s radnicima, pa bi me psovali kada bih se vratio u ured.
Neilie je izgubio posao (pokazao se preteškim za šesnaestogodišnjeg dječaka), pa se
vratio kući, ostavljajući me samog. Prvi sam put u životu osjetio čežnju za domom. Stalno
sam pisao ožalošćena pisma svojima, dok mi konačno majka nije došla u dvodnevni posjet.
Grčevito sam je se držao lijući gorke suze i preklinjao je da me povede sa sobom. Rekla mi je
kako to nije moguće; kada je otišla, moja je čežnja za domom postala skoro nepodnošljivom.
Nakon tri mjeseca u Edinburghu, pustili su me kući na četiri dana preko Nove godine.
Sedam mjeseci kasnije smio sam se vratiti kući za stalno. Još se sjećam nelagode oko tog po-
vratka, sramote što nisam uspio izdržati. Kada je neki seljak u društvu primijetio kako "ti
Neillovi u ničem nemreju izdurati", Neilie i ja smo pocrvenjeli do ušiju.
Zašto su me vratili? Ne znam. Sigurno su mi se roditelji umorili od depresivnih pisama
koja sam im slao, premda je mogao postojati i neki drugi razlog. Pisao sam ocu objašnjavajući
mu kako su kod Cowana slabe šanse za unapreñenje i kako bi mi izgledi za budućnost bili
puno bolji kada bih se vratio doma i naporno učio za namještenje u državnoj upravi. Iz
perspektive edinburškog pakla, cjelodnevno grijanje školske klupe u Kingsmuiru doimalo se
poput raja. A mislim i da sam stvarao vjerovao kako ću, kada se vratim kući, prionuti na
učenje.
Neilie i ja smo se ponovo prihvatili posla, pripremajući se za činovničku karijeru u
državnoj upravi. Ali povijest se ponovila; nismo se mogli usredotočiti na gradivo. Jedne
večeri otac nas je u očaju stao gañati udžbenicima i izjavio kako diže ruke od nas. "Mary, oni
nisu ni za što."
No ljekarniku Johnstonu bio je potreban šegrt, pa mi je otac sredio da tamo počnem
raditi od sljedećeg ponedjeljka. Meñutim, tog je tjedna još jedna lokalna tvrtka dala oglas
tražeći šegrta - Anderson & Sturrock, trgovci tekstilom - i očevi su se planovi iznenada
promijenili. Neilie će biti ljekar, a ja "tekstilac". I tako smo se u ponedjeljak rano ujutro
zaputili u Forfar na svoja nova namještenja.
Tekstilski mi je posao bio jako mrzak. Bio sam na nogama od pola osam ujutro do
osam navečer, a onda me još čekala šetnja od tri kilometra do kuće. Kako sam nosio teške
čizme, upalili su mi se zglobovi na nožnim palcima, te se postupno ukočili - u takvom su
stanju i dan danas. Ustvari, nožni su mi prsti bili u tako lošem stanju da sam morao ostaviti i
taj posao. Rado sam to učinio, uvjeravajući oca kako sam došao pameti i kako ću raditi od
jutra do mraka učeći za ispit za državnu upravu. Jadni Neilie nije imao nikakav izgovor kako

bi se izvukao od ljekarskog šegrtovanja, pa je četiri duge godine morao kaskati tamo-amo,
neprestano ozlojeñen i nesretan.
Ponovo se javio stari problem. Moja se koncentracija nije nimalo poboljšala, i otac je
po treći put digao ruke od mene. "Ovaj put stvarno odustajem", rekao je, a ja sam zurio u
mračnu budućnost, gdje sam se ugledao kao skitnicu i propalicu i pitao se bih li se pokazao
neuspješnim i kao obični orač.
"Mali je beznadežan slučaj", rekao je otac mrzovoljno.
"Mogao bi biti učitelj", natuknula je moja majka.
"To je valjda jedino za što je sposoban", rekao je otac smrknuto, savršeno ozbiljan.
Sada kada je otac digao ruke od mene, uskočila je majka. Istaknula je kako nijedan
učitelj ne drži toliko sati kao on, i rekla mu: "George, zbilja ti je potreban šegrt." Znao sam da
se ocu ideja nije baš previše svidjela, ali ga je majka nekako pridobila da kaže koju riječ o
tome službeniku školskog odbora, pa sam ubrzo imenovan učiteljskim šegrtom i povjereni su
mi sati tjelesnog odgoja u školi u Kingsmuiru. Tamo sam Šegrtovao četiri godine.
Premda se slabo sjećam tih dana, jamačno sam preuzimao neke sate kako bih rasteretio
oca, jer se prisjećam kako sam male dječake i djevojčice učio čitati vizualnom metodom.
Otkrio sam da se najbolje uči podučavanjem, pa sam ubrzo imao u malom prstu skoro svaki
grad, planinski vrh i rijeku na čitavom svijetu, kao i izvoz Perua i uvoz Kine. Mislim da sam
dobro naučio svoj posao, jer sam oponašao oca, a on je bio dobar učitelj - dobar u smislu daje
umio izvući znanje iz ñaka, a ne ih "šopati" njime.
Ti su mi dani uglavnom nestali iz pamćenja, premda se na školskim fotografijama
mogu vidjeti kako stojim ukočen, u visokom, stisnutom ovratniku. Situaciju u kojoj sam se
nalazio pamtim kao dosta tešku, jer sam morao biti na strani autoriteta prije nego sam bio
iživio svoju vlastitu želju za igranjem. Zapala me uloga dječaka koji izigrava odraslu osobu.
U to sam vrijeme sreo čovjeka koji mije približio matematiku. Bio je to Ben Thomson,
učitelj matematike, a kasnije i rektor škole u Forfaru. Kada sam počeo ići k njemu na privatnu
poduku, usadio mi je istinsku ljubav prema tom predmetu, što me uvrstilo u onaj rijetki soj
ljudi koji su u stanju ubiti dosadu putovanja vlakom rješavanjem algebarskih i geometrijskih
problema. Ben mi je bio jako dobar prijatelj. Sate mi je uglavnom davao besplatno, a
godinama mi je pomagao dopisnim putem kada bi mi matematika pričinjavala teškoće. Žao
mi je što nikada nije napisao udžbenik, jer je njegov način objašnjavanja matematike bio
jedinstven. Stalno sam ga nagovarao da to učini, a moju je posljednju molbu primio kratko
prije iznenadne smrti. U njegovo je vrijeme forfarska škola iznjedrila veliki broj izvrsnih
matematičara.
Već sam rekao kako nisam bio "knjiški" tip. Unatoč tome, u vrijeme učiteljskog
šegrtovanja sigurno sam puno čitao, i sjećam se da sam posuñivao knjige iz knjižnice u
Meffanu, uglavnom beletristiku. Uživao sam u hirovitoj sentimentalnosti Barnevih novela,
poistovjećujući se s njegovim Sentimentalnim Tommyjem. Stalno sam odlazio na biciklu u
njegovo rodno mjesto Kirremuir, udaljeno desetak kilometara, i pokušavao tu sredinu napučiti
njegovim likovima, ali bez većeg uspjeha.
Čini se kako su se u to vrijeme sve moje ambicije bile pritajile. Budućnost za mene
nije postojala, vjerojatno stoga što se nisam usudio razmišljati o budućnosti neuspješnog
učitelja bez ikakve nade u unapreñenje. Odavno sam zaboravio o čemu sam tada maštao.
Vjera mi je već bila postala praznom, izvanjskom stvari, a u crkvu sam odlazio samo s jednim
ciljem: kako bih gledao djevojke.
Kada sam obavio šegrtovanje, počeo sam tražiti posao i na posljetku se zaposlio u
Bonnyriggu kod Edinburgha, za pedeset funti godišnje. Školom je upravljala postarija dama
po imenu miss MacKinley, koja je izgledala poput orla i provodila vrlo strogu disciplinu.
Nakon popustljive stege u očevoj školi, za mene je škola u kojoj djeca nisu smjela pričati u
razredu, bila veliki šok. Zapovjedili su mi da tučem svako dijete koje bi makar šapnulo, što

sam i činio jer sam se uistinu bojao starice. Izdržao sam dva mjeseca, a onda sam dobio bolje
plaćen posao u Kingskettleu u Fifeu - šezdeset funti godišnje.
Tamo je disciplina bila još stroža nego u Bonnyriggu. Tri sam godine morao biti
najstroži mogući nadziratelj. Učionicu u kojoj je radio Calder, ravnatelj, od moje je razdvajala
staklena pregrada, a njegovom oštrom oku ništa nije moglo promaknuti. Tri sam godine radio
svoj posao sa srcem u petama. Calderova pozornost nikad nije popuštala; držao me na dis-
tanci, a svi moji pokušaji približavanja ljudskoj strani tog čovjeka razbijati su se o njegov
kameni pogled.
No mislim da sam mu se, na neki čudan način, ipak svidio; a na jednako se čudan
način i on svidio meni, unatoč strahu koji mi je ulijevao. Calderove metode podučavanja su
me iznenadile. Kada bi razredu zadao ispit iz aritmetike, najprije bi polako razradio svaki
zadatak na ploči, a onda bi te iste zadatke djeca riješila u svojim tekama. U takvim su okolno-
stima samo vrlo glupi ñaci mogli dobiti pogrešne rezultate, a jao si ga njima ako bi im se to
dogodilo jer je ravnatelj vitlao teškim remenom i udarao je bez milosti. O Calderu su nad-
glednici pisali vrlo povoljna izvješća - zato što je uvijek imao izvrsnog viskija, govorili su
cinici.
Kingskettle je za mene bio trajni užas. Sigurno je u te tri godine bilo trenutaka kada
sam bio sretan, ali se u prvom redu sjećam straha; straha kako ću ujutro zakasniti, kako će mi
Calder propitati razred, straha od njega kada je mlatio jadničke koji nisu mogli učiti. Palo mi
je na um kako bih, da sam bio njegov ñak, svakog dana dobivao "porciju" batina. Moj otac
nikad nije bio tako strog. Doduše, često je koristio remen, katkad i nemilosrdno, ali u njegovoj
je školi bilo kakve-takve slobode; smjeli smo se smijati, brbljati i urezivati svoja imena u
klupe. Nikad nismo morali marširati nutra-van poput vojnika.
Osjećao sam se kao da sam dospio u neki novi svijet. U školi uopće nije bilo smijeha,
osim kada bi Calder izvalio neku od svojih "bradatih" šala na račun nekog ñaka. Svi su se ñaci
kretali poput vojnika na smotri, i svi su, uključujući i mene, bili neiskreni, "onečovječeni" i
prestrašeni. U Calderu sam prvi put naišao na učitelja koji je provodio stegu vojničkog tipa.
Bio sam čuo za takve učitelje - u Forfaru ih je nekoliko bilo na zlu glasu - i svi su imali jednu
zajedničku karakteristiku: bili su niska rasta.
Calder je imao zanimljivu naviku: uvijek je pisao vrlo polako, krasopisom; čak su mu i
bilješke olovkom bile prekrasno ispisane. Uzgred, skoro su svi ñaci u školi imali lijep rukopis.
Jednom sam održao sat likovnog Calderovom razredu u njegovoj učionici, dok je on
za katedrom sreñivao knjige. Sat je protekao u potpunoj tišini; ali kada je Calder otišao preko
do svoje kuće, nastala je ludnica i jedva sam uspijevao održati kakav-takav privid discipline.
No kada se vratio, nisam mu prijavio kolovoñe. Pokušavao sam podučavati dizajniranje
ukrasa prema uzorku s cvijećem i lišćem, i neki su ñaci izrañivali vrlo dobre, ujednačene
ukrase nalik zidnim tapetama. Bila je to jedina kreativna aktivnost koja je u školi bila
dopuštena, jer je Calder čak i sastavke najprije ispisivao na ploči, pa bi ih onda ñaci
prepisivali.
Calder je imao problema sa zdravljem. Stalno su ga mučili bolni čirevi na zatiljku, pa
ponekad tjednima nije mogao obavljati svoj posao. Tada bi škola bila u potpunosti povjerena
meni. Uživao sam u tim razdobljima, premda nije bilo lako održati red; ali nisam se baš ni
trudio, jer sam vrlo dobro znao kako će, čim se Calder vrati, njegova vojnička disciplina
automatski obuzdati ñake.
Za vrijeme boravka u Kettleu, u meni se javila ambicija za ulaskom u svećenstvo. Tu
je želju u meni poticao lokalni svećenik, velečasni Aeneas Gunn Gordon. Bio je to visoki,
uspravni, otmjeni Kanañanin, jake brade i nosa poput orlova kljuna. Uzeo me pod svoje
okrilje, i povjerio sam mu što želim. "Treba ti grčki", rekao je. "Doñi k meni svakog jutra u
osam i naučit ću te."

Znao je svog Homera napamet i naučio me tako dobro da sam mogao pročitati prve
dvije knjige Odiseje i dio Herodota. (Danas ne znam pročitati ni riječ grčkog.) Gordon je imao
jednu slabost, koja nikad nije narušila moje divljenje prema njemu - katkad je previše pio.
Sjećam se da sam ga jutrom znao zateći kako Homera drži naopačke, no svejedno ga je točno
citirao. Čitao je sve živo, ali je, čini se, upijao malo, a predavao dalje još manje. Premda je bio
pun ljubavi prema bližnjem i tople, čovječne ljubaznosti, držao je dosadne propovijedi i vodio
banalne razgovore. Ipak, prenio mi je odreñen interes za književnost.
Čitao mi je na glas iz spjeva Paradise Lost, i naučio sam cijeniti "Miltonovu
orguljašku glazbu". Na njegov sam savjet čitao Dantea i Tassa, a potom i Macauleyeve eseje.
Macauley mi se jako svidio, jer me prvi put u životu učinio svjesnim stila; u to sam vrijeme
bio zaljubljen u neku djevojku iz Glasgowa, pa sam koristio naše dopisivanje kako bih
poboljšao vlastiti stil izražavanja. Kako li su joj samo nedokučivi bili ti ukrašeni odlomci i
plemenita dikcija. Moj je današnji stav u pogledu stila, s rijetkim iznimkama, vrlo
jednostavan: važno je što je rečeno, a ne kako.
Kada sam postupno dogurao do učiteljske plaće od sedamdeset i pet funti godišnje,
poslao sam molbu za namještenje u Newportu, za plaću od stotinu funti. Jednog dana, oko
četiri poslije podne, dvojica nepoznatih ljudi posjetila su me u školi u Kettleu i pozvala na čaj.
Jedan od njih bio je H. M. Willsher, ravnatelj škole u Newportu. Ponudili su mi posao, pa sam
spakirao svoj mali kovčeg. Uzgred budi rečeno, već sam bio položio završni ispit i držao u
rukama svjedodžbu djelatnog učitelja. To, naravno, objašnjava kako sam mogao zarañivati
stotinu funti godišnje.
Odlučio sam se pod svaku cijenu upisati na fakultet. Tijekom boravka u Kettleu radio
sam kao mrav, i jednog sam se jutra na biciklu odvezao u St. Andrews na prvi dio prijemnih
ispita - iz dva predmeta, engleskog i matematike. Prvi sam ispit, iz matematike, totalno
zabrljao; bio je odveć pretežak za mene, premda mi je Ben Thomson opet bio davao dopisnu
poduku. Izašao sam sav očajan; već sam bio napola odlučio kako ću dići ruke od svega i
uopće ne izaći na drugi, poslijepodnevni ispit.
Za ručkom sam naletio na jednog predavača, starog Willijevog kompu, i ispričao mu o
svom neuspjehu; veselo me tapšao po leñima. "Znaš što ti treba? Jedan dobar konjak", rekao
je i odveo me u Cross Keys. Nikad prije nisam bio okusio konjak, ali mi se okus svidio pa
sam naručio još jedan dupli. Ako i nisam pjevao dok sam ulazio u dvoranu gdje se održavao
ispit, sigurno mi je malo nedostajalo. Ispita se više uopće ne sjećam, no prošao sam iz oba
predmeta. Dakle, kada sam odlazio u Newport, već sam jednom nogom bio na fakultetu. Sada
sam učio latinski i fiziku za drugi dio prijemnog.
Harry Willsher, ravnatelj škole, nije mogao biti manje sličan Calderu. Nije jako držao
do stege - nije mario koliko djeca brbljaju - i školu sam zavolio od prvog dana. Dvije godine
koje sam proveo u tom predgrañu Dundeeja, po svoj su prilici bile najsretnije razdoblje mog
dotadašnjeg života.
Willsher je postao moj glazbeni mentor. Osim osobne darovitosti, pisao je i glazbene
recenzije za novine u Dundeeju. Jedne večeri, kada me čuo kako izjavljujem da mi se sviña
Elgarova pjesma "Salut d' Amour", sjeo je za glasovir i odsvirao je. Zatim ju je, bez riječi,
odsvirao još jedanput. "Da je sviram ponovo?" upitao me, ali sam rekao ne. Nasmiješio se.
"Pouka je u sljedećem, Neille: dobru glazbu možeš slušati bezbroj puta, a lošija te glazba
ubije u pojam ako je moraš slušati više odjedanput." Bio sam vrlo impresioniran; ali kada bih
danas morao deset puta za redom odslušati nešto što stvarao volim - recimo, trio iz Der
Rosenkavalierz - osjetio bih neizrecivu želju izrešetati pjevače.
Newport se ubraja u mali broj mjesta čija uspomena u meni budi snažne osjećaje.
Podario mi je mir i pomogao nastaviti s podučavanjem bez straha. U mom će srcu uvijek biti
mjesta za Harryja Willshera, koji mi je više bio sudrug i prijatelj nego poslodavac.

Studentski život
Vrata k fakutetu sada su mi bila otvorena, i u ljeto 1908. sam se, ožalošćen, oprostio s
Newportom. Kako se Edinburško sveučilište otvaralo tek u listopadu, vratio sam se u
Kingsmuir. Stvarno ne znam kako, ali bio sam uspio uštedjeti dovoljno kako bih izgurao prvu
godinu ili dvije.
Neilie je bio na zadnjoj godini medicine, i nastanio sam se kod njega, u jeftinoj sobi u
Clerk Streetu; svi su bolje stojeći studenti živjeli prijeko u Marchmontu. Gospoña Sutherland,
naša gazdarica, bila je divna osoba; draga, ljubazna žena koja se o meni brinula pune četiri
godine. Sada sam već bio u teškoj situaciji i morao sam paziti na svaki peni, jer nikako nisam
mogao dodatno zarañivati. Srećom, potpao sam pod Carnegievu zakladu i iz te potpore
podmirivao troškove studija, premda u to nisu bili uključeni troškovi upisa i plaćanje ispita.
Neilie i ja smo za ručak svakog dana mogli odvojiti samo tri penija. Klub studenata
imao je restoran; a i štand s hranom gdje smo svakog dana kupovali po čašu mlijeka i dva
kolačića. I drugi su studenti "ručali" isto, ali su zato dobro večerali. Mi smo si kod gospoñe
Sutherland mogli priuštiti samo hladnu užinu i jedini pošteni obrok u tjednu bio nam je
nedjeljni ručak. Stalno smo se svañali kako ga podijeliti, dok nismo smislili dobar plan: Neilie
bi podijelio glavno jelo na dva tanjura, a onda bih ja izabrao jedan.
Koliko god je moj pristup višem obrazovanju bio ležeran, predavanja iz kemije i fizike
na prvoj godini shvatio sam ozbiljno - barem ispočetka. Svakog smo jutra imali predavanja
kod Sira Jamesa Walkera, profesora kemije, i vodio sam opširne bilješke. Meñutim, smatrao
sam kako je za Walkera podučavanje neukih studenata osnovama kemije gubljenje
dragocjenog vremena; godine 1936., na večeri kod rektora sveučilišta u Johannesburgu,
izjavio sam nešto slično za stolom. Nazočni su se profesori smjesta narogušili. Slali su braniti
sustav predavanja govoreći kako su upravo iz kontakta s čovjekom poput Walkera studenti
mogli najviše naučiti.
Još uvijek ne vjerujem u to. Bilo koji bi asistent mogao objasniti što se zbiva kada se
na cink izlije sumporna kiselina, pa zašto se onda dobar kemičar poput Walkera ne bi bavio
istraživanjima o sveučilišnom ili državnom trošku? Kemija i odgovarajući praktični rad u
laboratoriju su mi se svidjeli, pa sam je lako položio. Ali moj je rad stajao sveučilište nešto
novaca, jer sam im potrošio sav kloroform za čišćenje svojih epruveta.
Fizika mi je bila totalno nerazumljiva. Profesor MacGregor bio je najgori predavač
kojeg sam ikad slušao; mrmljao je nešto sebi u bradu ispisujući misteriozne formule na ploču,
dok smo mi ubijali vrijeme došaptavajući se i "svirajući" pjesme nogama. Činilo se kako
MacGregoru nije smetalo; pitam se je li nas uopće čuo. Jednom smo se prigodom dobro
zabavili: Lindsav, laboratorijski asistent, trebao je uključiti neki ureñaj kako bi nam pokazao
djelovanje zvučnih valova. Uto smo ga svi stali gañati kovanicama; ali on je, poput svog
mentora, stajao bez ikakvog nagovještaja uznemirenosti. Imao je za sobom dugogodišnje
iskustvo, i vjerojatno ga je zanimalo samo to koliku će svotu prikupiti kada nakon predavanja
pomete pod.
Iz fizike je rad u laboratoriju bio naprosto smiješan. Sjećam se da su mi dali nekakav
ureñaj s nakošenom plohom i da sam stalno mjerio nekakvo vrijeme, i onda zapisivao
rezultate. Kada bih dobio pedesetak takvih rezultata, sve bih ih zbrojio i izračunao srednju
vrijednost. Pritom sam se na smrt dosañivao i ljutio na samog sebe što to ne mogu napraviti
brže. Neki je kolega uspijevao završiti svaki eksperiment za pola sata, i smiješila mu se titula
najboljeg na godini. Jednog dana upitao sam ga kako sve uspijeva obaviti tako brzo. "Očitaj
tri vremena, a ostala smuljaj", rekao mi je kratko i jasno. Nakon toga mi je za svaki
eksperiment trebalo po dvadesetak minuta.

Pošteno govoreći, o zvuku, svjetlosti, toplini (a da ne govorim o elektricitetu) nisam
razumio skoro ništa. Kada je došao dan završnog ispita, zabuljio sam se u ispitne zadatke koji
su daleko nadilazili moju sposobnost shvaćanja i otišao na ljetne praznike posve deprimiran.
Položio sam. Još uvijek se pitam kako i zašto, i mogu samo zaključiti kako je MacGregor pri
ispravljanju radnji bio isto toliko odsutan duhom kao i u predavaonici, pa je moje odgovore
zamijenio s odgovorima nekog dragog studenta. Tko zna, možda baš s odgovorima "zvijezde"
naše godine, kojeg je onda valjda srušio.
Do kraja prve godine postalo mi je posve jasno kako mi fizika ne leži, pa sam se
odlučio prihvatiti engleskog jezika i steći diplomu višeg stupnja. To je značilo da sam, s
izuzetkom povijesti, sve svoje vrijeme mogao posvetiti predavanjima iz engleskog, pa sam
uredno prijavio ta dva predmeta (engleski od prve godine).
Englesku nam je povijest predavao Sir Richard Lodge, i jako sam uživao u njegovim
predavanjima. Kod njega nije bilo došaptavanja; bio je dovoljan jedan njegov pogled i svi
bismo se pretvorili u plahe dječake i djevojčice od kojih glasa čuti nije. Jednom je neki
momak pokušavao povesti tihi razgovor. Sjedio je iza mene, pa sam se počeo nemirno
okretati. Odjednom je Lodge uzviknuo: "Vi, gospodine!" Mislio sam da gleda u momka iza
mene. "Vi, vi, gospodine!" čuo se uporni, strogi profesorov glas dok je upirao prstom u mene.
Digao sam se sa svog mjesta i nijemo postavio ključno pitanje pokazujući kažiprstom samoga
sebe. "Da, da, vi", zagrmio je Lodge. "Izañite iz učionice, gospodine."
Blijed kao krpa, izmarširao sam iz učionice. Nakon predavanja zakucao sam na vrata
njegovog kabineta. "Pretpostavljam da ste se došli ispričati", rekao je. "Nisam, gospodine.
Došao sam vam reći kako nisam imao nikakve veze s bukom."
Odmjerio me sumnjičavo. "Da, pa naravno, ako vi to kažete..." Slegnuo je ramenima
pokazujući kako mi nije povjerovao.
Iznenada sam izgubio svaki strah pred autoritetom, a i živce. "Slušajte, gospodine",
rekao sam. "Morao sam raditi godinama kako bih uštedio dovoljno novca za studij. Puno sam
stariji od većine studenata. Zar mislite da sam, u tim okolnostima, došao u Edinburgh kako
bih se ponašao poput blesavog školarca?"
Obrve su mu "skočile" od iznenañenja. Zatim se nasmiješio, pružio mi ruku i ispričao
se. Čast mi je bila zadovoljena, ali sam se sutradan htio sakriti u mišju rupu kada je Lodge
započeo predavanje javnom isprikom, jer zapravo i nije bila riječ o isprici, već prije o
formalnom i "zašećerenom" hvalospjevu. Njegov me rječiti portret prikazao ne samo kao
učenjaka, nego i kao iznimno finog gospodina - i snoba.
Engleski mi je predavao George Saintsbury, glasoviti engleski pisac i kritičar. Slušao
sam ga pune tri godine, ali nije imao pojma kako se zovem niti mu je moje lice bilo poznato.
Samo je jednom prigodom obratio pozornost na mene. Njegova su predavanja bila monolozi:
izgovarao ih je poput papige i činilo se kako uopće ne mari slušamo li ga ili ne. To nam je
odgovaralo, jer ga slušali nismo. U svakom slučaju ja nisam, znajući kako se sve to može naći
u njegovim opsežnim spisima tjedan dana prije ispita. Imao je visok, piskutav glas, a njegovo
je gospodsko ophoñenje prema svojim suvremenicima bilo vrlo zabavno: "Hm - ne slažem se
baš u potpunosti sa svojim prijateljem - ahm - (vrlo brzo) gospodinom Bridgesom kada kaže -
ali moram biti pravedan i uzeti u obzir ono što je profesor Raleigh, koji, uzgred, u svom stavu
prema Drydenu..." Krasno smo ubijali vrijeme pokušavajući se držati osnovne misli kroz kišu
zagrada.
Naš studij nije bio kreativan. Trebali smo "poznavati" književnost od Beowulfa do
Patera i morali smo naučiti anglosaksonski i srednjovjekovni engleski. Rabili smo propisane
udžbenike i proučavali strogo odijeljena razdoblja - moj se završni ispit bavio elizabetanskom
dramom. Zapravo smo čitali knjige o knjigama. Za ispit smo morali znati što su Coleridge i
Hazlitt rekli o Shakespeareu; kod bilo kakvog pitanja o stilu, trebali smo točno znati što je o
toj temi rekao Longinus.

U to sam vrijeme već bio otkrio Ibsena i njegove su me drame oduševljavale. Kada
sam dobio zadatak napisati ogled o Shakespeareovoj drami Much Ado aboul Nothing, vrlo
sam je lakoumno "ocrnio", usporeñujući je s Ibsenovim djelima. Točnije, kritizirao sam
Shakespearea zato što nije napisao realističnu dramu - čista bedastoća, ali pokazuje kakvih
sam se stavova tada držao. Saintsbury se jako naljutio na mene, i to je bila jedina prigoda kada
inu je moje ime zasigurno privuklo pozornost.
Tada sam, kao i danas, smatrao kako je bolje pisati loše šaljive pjesmice nego znati
recitirati Paradise Lost. To je temeljni problem obrazovanja. Ali na fakultetu od nas nisu ni-
kad tražili sastavljanje čak ni šaljivih pjesmica; nisu od nas tražili naše vlastito mišljenje o
Shakespeareu ili bilo kojem drugom autoru. Tih sam godina čitao Spensera, Chaucera, Popea,
Drydena, skoro cijelog Shakespearea i puno njegovih suvremenika; skoro sve dame iz
razdoblja Restauracije, Coleridgea, Tennysona, dr. Johnsona, Keatsa... no čemu dalje
nabrajati? Morao sam se koncentrirati na to je li u nekom retku slobodnog stiha ispušteno
slovo ili slog, ili, pak, ima li u ritmu Tennvsonove poeme The Lotus Eaters sličnosti s ritmom
Coleridgeove Christabel. Sve je to bilo cjepidlačenje, kao kada biste htjeli rastaviti Milansku
katedralu kamen po kamen kako biste otkrili gdje se krije ljepota. Tako uzvišene stvari poput
Shakespearove drame The Tempest morao sam čitati s bilješkama, mučeći se u potrazi za
etimološkim značenjem nekog posve nevažnog izraza.
Saintsbury mi je podario osjećaj za prozni stil, i to je valjda sve što sam od njega
dobio. Bio je upućen u ljepotu književnosti, ali nam to nije znao prenijeti. Tri duge godine
probijao sam se s njim kroz turobne močvare proznog ritma i pjesničke dikcije, buljeći u
drveće bez ikakvog uvida u šumu koja se krila iza njih. Držao je kako se njegov rad mora
baviti formom, a ne sadržajem; inače bi, govorio je, proučavanje engleske književnosti
uključivalo beskrajno široko područje istraživanja. To mi je jasno, ali jednostavno nije
moguće obraditi Macauleyev "Ogled o Cliveu" kao književno djelo ne uzimajući u obzir
povijesne i političke okolnosti za života barona Clivea. Saintsbury je razdvajao tehniku od
stila s takvom lakoćom da je veličao Blakeovu pjesničku tehniku i slavio Nietzschea kao
jednog od najvećih proznih pisaca, istodobno odbacujući tematiku kojom su se bavili
lakonskom izjavom: "Naravno, obojica su bila luda."
Ako me Saintsbury ičemu podučio, sigurno me nije naučio cijeniti lijepu književnost.
Ni dan danas ne mogu uživati u čitanju poezije, a ni uzeti u ruke neko klasično djelo. Jednom
sam, kao magistar engleskog, putovao u Norvešku, a putna mi je lektira bio svežanj časopisa
Black Mask - američke kriminalističke priče. Doduše, neki mi ih je prijatelj utrpao prije
polaska, no da sam u putnoj torbi imao i Keatsa ili Shelleya, bio bih čitao "crne krinke".
U istom ću dahu dodati kako bi bilo posve nekorektno optužiti Edinburško sveučilište
za vlastiti loš ukus; želim samo reći kako sam, da sam te godine proveo baveći se sadržajem
umjesto formom, danas mogao imati bolji ukus za književnost. Znam kako bi bilo kakav moj
komentar o Chauceru ili Keatsu bio posve nevažan i otkrio moju neupućenost.
Kada je umro profesor Chrystal, slavni matematičar, otišao sam k Saintsburyju i
zamolio ga za nekrolog o profesoru za naš sveučilišni list The Student.
"Upravo imam predavanje na višem studiju iz engleskog", rekao je. "Ako ste u stanju
brzo zapisivati, pustit ću vas u predavaonicu jer sam ionako htio nešto reći o svom starom
prijatelju."
"Ali, gospodine, ja sam kod vas na tom studiju već tri godine."
U trenu je digao pogled i upitao me kako se zovem. Kada sam mu odgovorio, rekao je:
"Bože moj, kako ste narasli."
Bio sam visok oko 180 cm i prije upisa na fakultet, a na godini nas je bilo samo
desetak. Saintsbury je znao razlikovati knjige, ali ne i studente. Mora da mu je predavanje
gomili nezrelih studenata pričinjavalo veliku muku.

U cjelini gledano, društveni je život u Edinburghu bio ugodan. Kao član Kluba
studenata, svake sam večeri imao "utočište" i udobni naslonjač. Problem je bio u tome što sam
slabo stajao s novcem, dok moji prijatelji uglavnom nisu imali takvih problema. Odijevali su
se isto kao i ja, u golfaške jakne i hlače od flanela, ali su barem imali za usputne troškove;
uvijek bih se osjećao nelagodno kada bi krenulo čašćenje pićem, jer bih u džepu uvijek imao
samo nekoliko bakrenjaka.
Nisam imao novaca za sudjelovanje u bilo kakvim zabavnim igrama, pa čak ni za
odlaske na utakmice. Morao sam se pretvarati kako mrzim ići na koncerte da bih se izvukao
kada bi cijelo društvo išlo u King's ili Empire. Danas bih im rekao istinu o svom siromaštvu.
Poimanje siromaštva kao zločina, kao nečeg čega se treba sramiti i skrivati pod svaku cijenu,
u prvom sam redu naslijedio od majke, koja je živjela siromašnim, radničkim životom i bojala
se da i mi "ne padnemo na te grane". Zacijelo sam dobro igrao svoju ulogu, jer mi je, godi-
nama kasnije, kolega sa studija s kojim sam bio dobar rekao: "Da, da, lako je bilo tebi, Neille.
Ti si imao love, a ja nisam."
Cijela ta priča o mom stavu prema novcu dostaje važna. Zbog siromašne sam mladosti
danas škrt na čudnovat način. Ne volim plaćati male iznose, ali ću bez oklijevanja ispisati ček
na veliku svotu. Mnogi ljudi imaju sličan odnos prema čekovima; za nas to nije stvarni nego
zamišljeni novac, pa mu ne pridajemo emocionalnu vrijednost. Kada vozim, plaćam benzin
bez unutarnjih sukoba; ali ako moram uzeti taksi, sjedim i ojañeno buljim u taksimetar kad
god uletimo u neku gužvu u prometu. Kada bih najednom postao milijunaš, i dalje bih
putovao trećom klasom i kupovao rabljene automobile. Ne volim posuñivati novac od drugih,
a još ga manje volim posuñivati drugima. Jedan jedini put mi se pet posuñenih funti "sretno
vratilo" - dužnik mije, naravno, bio Škot.
U još jednoj stvari mi je nedostatak novca katkad bio problem. Kao urednik The
Studenta dobivao sam besplatne karte za prvu galeriju u svim kazalištima u gradu, za
predstave ponedjeljkom na večer. Srećom, nije se moralo dolaziti u večernjem odijelu. No
jednom su se prigodom cijeli tjedan održavale opere - Die Meistersinger, Orfej, Elektra i
druge - i svake sam večeri prisustvovao tim nešto formalnijim dogañajima. Krajem tjedna
morao sam pomno "sanirati" svoju jedinu košulju bijelom kredom kako bih izgledao koliko-
toliko pristojno.
Osim toga, kao urednik The Studenta imao sam povlasticu biti službeno pozvan na
meñusveučilišnu konferenciju u St. Andrewsu. Vijeće studentskih zastupnika odobrilo mi je
malu dnevnicu za troškove tijekom boravka na konferenciji. Nije mi bilo dovoljno, pa sam
uzeo funtu više. Meñutim, naš tajnik Walker me "satjerao u kut" i propisno izgrdio. "Nijedan
drugi urednik nikad nije potrošio više od propisanog iznosa", rekao je, a ja sam stajao bez
riječi i mrzio ga, posramljen zbog svojeg siromaštva. On je bio dosta imućan, i prema meni se
ophodio kao prema "nečemu što je mačka donijela u kuću". Činilo se da mi pokušava staviti
do znanja kako su moji prethodnici u uredničkoj fotelji bili gospoda. Istodobno sam se
osjećao ljutitim i krivim.
Ne sjećam se kada sam točno počeo pisati, ali sigurno prije nego što sam postao
urednikom. Počeo sam s crtežima i stripovima - danas pocrvenim od srama kad se sjetim tih
grozota; i tada sam, kao i danas, užasno loše crtao. U to vrijeme, jedan mi je kolega predložio
da pošaljem neku šaljivu kratku priču u Glasgow Herald, što sam i učinio; nekoliko dana kas-
nije pojavila se u novinama. Vjerojatno nikad u životu nisam bio tako uzbuñen: bio je to moj
prvi objavljeni tekst. Sve mi je to izgledalo nevjerojatno, čudesno, uzvišeno; cijelog sam dana
bio u oblacima. Kasnije sam slao i druge priče, i za svaku koja je bila tiskana, dobio sam po
četrnaest šilinga.
Pošteno govoreći, u te četiri godine koje sam proveo u Edinburghu, nisam bio baš jako
sretan. Nevoljko svraćam u taj grad, bez ikakvog interesa. Edinburgh je prekrasan - možda
najljepši od svih gradova koje sam ikad vidio - ali za mene je oduvijek bio mrtvom,

uskogrudnom i pompoznom sredinom. Tamošnji studentski život imao je vrlo malo ili nimalo
grupnog duha. Svi smo živjeli u iznajmljenim stanovima ili sobama. Jedino nam je sastajalište
bio Klub, a tisuće studenata nisu bile učlanjene čak ni tamo. U Edinburghu si mogao diplomi-
rati, a da za vrijeme cijelog studija ne izmijeniš ni riječi ni s jednim studentom. A neki su se
studenti, rekao bih, upravo tako i ponašali.
Na ovom bi mjestu moglo biti zanimljivo usporediti moj i Williejev životni put, s
obzirom na to da je on u mladosti jako utjecao na mene. Kasnije se priklonio desnici, dok sam
ja postupno usvojio više ljevičarske stavove o politici i drugim stvarima. Dok smo bili
dječaci, u jednom smo pitanju bili vrlo različiti. Willie se razvio vrlo rano: čitao je Bibliju u
trećoj, a na fakultet se upisao u šesnaestoj godini. Moj se napredak činio nevjerojatno sporim.
Premda sam, kada sam bio urednik The Studenta, imao dvadeset osam godina, moji su
uvodni članci bili na razini četrnaestogodišnjaka. Bili su žalosno djetinjasti i... pa, možda je
najbolje reći - komično arogantni. Urednički mi je posao jako teško padao jer sam bio jedini
autoritet. Nikoga nisam morao pitati za mišljenje, pa sam objavljivao svoje "guske" vjerujući
da su "labudovi". Neki od mojih prijatelja neke su članke nazvali "smećem"; na žalost tek
nakon objavljivanja. Ali na tom sam poslu, u neku ruku, ipak puno naučio. Saznao sam dosta
toga o prelamanju, korekturi i drugim tehničkim stvarima u vezi s izdavanjem časopisa.
Bližilo se vrijeme završnih ispita. Tijekom zadnje godine studija posvetio sam sve
svoje vrijeme i interes ureñivanju The Studenta, pa sam predviñao kako ću proći s vrlo slabom
ocjenom - zapravo najslabijom mogućom, trećerazrednom. No ispalo je bolje nego što sam
očekivao; dapače, na isteku tjedna sam se skoro usudio nadati najboljoj ocjeni, unatoč (pošte-
no govoreći) slabom vladanju anglosaksonskim i srednjovjekovnim engleskim. Dobio sam
srednju ocjenu i bio sasvim zadovoljan. Bio sam okrunjen titulom magistra; ali tada se više (a
toga se prisjećam sa žalosti) nisam osjećao previše ponosnim i zadovoljnim. Kažu da u životu
sve dolazi prekasno.
Bilo kako bilo, za moj je magisterij to nedvojbeno bilo točno. Prema riječima Roberta
Louisa Stevensona: "Bolje je putovati s nadom nego stići na odredište." Akademska titula,
negdašnji blistavi vrhunac, pretvorio se u sitno brdo, s čijeg sam vrha mogao baciti pogled na
velike daljine, sve do udaljenih, visokih, a možda i nedostižnih vrhunaca - rada, slave, smrti.
Jednostavnije rečeno: stekao sam akademsku titulu i nisam znao što bih s njom. Znao sam
samo jednu stvar: ne želim podučavati; na pomisao kako bih do kraja života trebao predavati
engleski u nekoj provincijalnoj srednjoj školi, protrnuo sam do kostiju. Ne, učiteljski ću posao
ostaviti kao posljednje utočište, ako mi ništa drugo ne poñe za rukom.
Zvanje
Svoju sam budućnost vidio u novinarstvu, i pomno sam čitao oglase po novinama;
javio sam se na nekoliko mjesta, ali nisam dobio odgovor. A onda mi je neki prijatelj rekao
kako mi može naći posao kod T.C. & E.C. Jacksa, edinburških izdavača. Trebali su
pomoćnika glavnog urednika za rad na jednosveščanoj enciklopediji u koju su kanili staviti
nešto više podataka nego što sadrži Encyclopaedia Britannica. Glavni se urednik zvao H. C.
O'Neill. Posao se pokazao "šugavim". Polovicu priloga slali su nam svećenici nečitka
rukopisa, a kada se nešto i dalo razabrati, prilog bi bio predugačak. Često smo morali baciti
cijeli tekst u smeće i sami ga ponovo napisati. Sjećam se kako sam napisao bilješku o
Panamskom kanalu; naravno vadeći podatke iz drugih enciklopedija. Iz tog sam posla barem
izvukao jednu korist: usadio mi je jaku odbojnost prema suvišnim riječima.
Time sam se bavio skoro godinu dana, a onda je O'Neill uvjerio Jackse da prebace
uredništvo u London. Već sam bio u dvadeset devetoj godini, a nikad nisam bio prešao

škotsku granicu, pa mi se ideja o odlasku u London činila istodobno čudesnom i neizbježnom;
nisu li i Barrie i mnogi slabiji škotski pisci odlazili na jug kako bi stekli imetak i slavu?
Brojao sam dane do polaska.
Ne sjećam se kako sam izgledao kada sam, rano ujutro jedne nedjelje krajem 1912.,
stigao na kolodvor King's Cross, ali znam da sam se osjećao poput Keatsova osupnutoga
Corteza: "Utihnuo, na planinskom vrhu u Darienu." Došao sam u London, središte života i
svega što je u životu vrijedno. Zaputio sam se do Stranda i Fleet Streeta. Uzbuñeno sam se
osvrtao na sve strane, grčevito se opirući blagom osjećaju razočaranja. Te sam ulice zamišljao
raskošnijima, slikovitijima; Strand je izgledao puno živopisnije na ovitku Strand Magazinea.
Pola radnog dana provodio sam u Long Acreu, a pola u Britanskom muzeju. Kako je
enciklopedija bila dovršena i tiskana, dobio sam zadatak napisati dio o engleskom jeziku i
književnosti za popularnoobrazovni priručnik koji su Jacksi pripremali za izdavanje. Kada je i
to bilo gotovo, napravio sam odsječak o matematici, bojeći se kako ću ostati bez posla. Zatim
sam se bacio na dio o crtanju i popratio ga vlastitim ilustracijama, koje srećom nikad nisu
osvanule u knjižarama jer je O'Neill mudro odlučio izostaviti taj predmet. Na kraju više nisam
imao što pisati, pa mi se "nasmiješila" nezaposlenost. Bio sam zabrinut. Znao sam samo što
nikako ne želim: vratiti se u Škotsku i prihvatiti se jedinog posla koji bih tamo mogao naći -
podučavanja.
Jedne noći probudio me oštar bol u nozi. Dijagnoza: upala vene. To me jako
uznemirilo jer sam znao da takva upala uzrokuje stvaranje ugruška, i da mi, ako bi se odlomio
makar i sitni dio tog ugruška, vjerojatno slijedi vrlo nagla smrt. Kirurg u bolnici Kralja
Edwarda podvezao mi je venu kako se ugrušak ne bi mogao micati, a potom sam proveo u
krevetu neka dva tjedna, uživajući kao nikad u životu.
Nakon oporavka sam se vratio u grad i javio na nekoliko oglasa. Jedan je glasio:
"Izdavačko poduzeće na Fleet Streetu traži umjetničkog urednika za novi časopis", uz broj
poštanskog pretinca na koji je trebalo poslati ponudu. To očigledno nije bio posao za mene,
ali sam, kako nisam imao što izgubiti, sjeo i napisao molbu u poprilično neozbiljnom tonu.
Kada sam, nekoliko dana kasnije, dobio odgovor kojim me pozivaju na razgovor s urednikom
Piccadilly Magazinea u Fleet Street broj 40, moje je iznenañenje bilo pomiješano sa
strepnjom; o umjetnosti nisam imao blagog pojma. No svejedno sam otišao na razgovor.
Vincent, urednik, u ruci je držao dva pisma. "Ovo je", rekao je, "poslao čovjek koji je
deset godina radio kao umjetnički urednik poznatog časopisa. A ovo je poslao umjetnički
urednik drugoga poznatog časopisa, u kojem je radio punih dvanaest godina."
Progutao sam poveliku knedlu.
"Meñutim, posao ću ponuditi vama", nastavio je.

Zgranuo sam se i upitao: "Ali zašto, za ime Božje?"
"Zato", rekao je, "što mije vaša ponuda jedina bila zabavna. Kada možete početi s
radom?"
Njegovu ponudu od 150 funti godišnje spremno sam prihvatio.
Uistinu sam uživao radeći na tom novopokrenutom časopisu, premda sam zbog noge
cijelu tjednu plaću trošio na taksije. Moj je zadatak bio čitati kratke priče i prosljeñivati svoj
izbor Vincentu. Kada bi on odobrio neki tekst, morao sam naći odgovarajućeg ilustratora: za
fantastiku smo imali Balliola Salmonda, za priče s pucnjavom nekog drugog, a za životinje je
bio zadužen Harry Rountree. Kada sam književnom agentu H. G. Wellsa vratio priču s
obrazloženjem kako nam ne odgovara, u svojim sam očima naglo izrastao za nekih pola
metra.
Prvi broj Piccadilly Magazinea trebao se pojaviti krajem kolovoza 1914. Jedan od
članaka, bogato popraćen fotografijama, nosio je naslov: "Zbiljska njemačka opasnost -

prestolonasljednik", ali je sarajevski pucanj, izmeñu ostalog, usmrtio i obećavajući Piccadilly
Magazine. Časopis nikad nije ugledao svjetlost dana.
Kada je objavljen rat, stanovao sam kod jednog prijatelja, i još se sjećam kako smo o
tome dugo razgovarali (obojica smo bili socijalisti), dok su gardisti cijele noći radosno klicali
po obližnjim ulicama. Moj je prijatelj uzrujano govorio: "Koje su to budale... proklete, naivne
budale. Zar im nije jasno da rat sa sobom donosi smrt, i njihovu i većine stvari koje su nam
drage?"
Vratio sam se kući u Kingsmuir duboko uznemiren, zbrkanih misli. Osjećao sam da
bih se trebao javiti kao dragovoljac, po mogućnosti u topništvo zbog problema s nogama. S
druge strane, kukavičluk su mi podupirali nalazi dvojice liječnika kako nisam sposoban za
vojnu službu. Nakon nekoliko tjedana javio sam se na oglas i dobio posao privremenog rav-
natelja škole u mjestu Gretna Green. Kada sam došao tamo, saznao sam da stalni ravnatelj,
krupni snagator, služi vojsku u "Kraljevim vlastitim škotskim graničarima", ali me sve to nije
previše pogodilo. Moja je bolesna noga bila više natečena i ukočena no što me stvarno boljela,
a danas vjerujem kako je, "moderno" rečeno, uzrok tome sigurno bio psihološke prirode -
neka vrsta zaštite kako ne bih otišao u vojsku.
Svoj sam boravak u Gretna Greenu više-manje vjerno opisao u knjizi A Dominie's
Log. Ali nastavak, A Dominie Dismissed (Otpušteni učitelj), nije imao nikakve veze sa stvar-
nosti. Tu sam knjigu napisao kasnije, dok sam bio u vojsci.
Nije mi bilo lako prilagoditi se na spori, seoski život nakon Fleet Streeta. Iznajmio
sam sobu u maloj seljačkoj kući, a kada mi je gazdarica jedne večeri donijela parafinsku
svjetiljku i navukla zaslon preko malenog prozora, osjećao sam se odvojenim od čitavog
svijeta. Znakovito obilježje jaza koji je razdvajao Gretnu i London, bila je činjenica da su
ovdje poprijeko gledali na uporabu pisaćeg stroja nedjeljom. Mislim da sam počeo pisati
knjige kako bih ostao pri zdravoj pameti.
Čini se apsurdnim da se čovjek poznat kao prosvjetni heretik prihvatio svog zvanja
samo zato što nije imao uspjeha u novinarstvu ni dovoljno hrabrosti za vojsku. Meñutim, u
Gretni sam prvi put počeo razmišljati o obrazovanju. Moj je prethodnik bio vrlo strog i
zatekao sam tihu, poslušnu školu; ali dobro sam znao da me stariji dječaci pomno promatraju
kako bi utvrdili granice dopuštenog. Nabacio sam svoj najstroži pogled i zabuljio se u njih;
sutradan, kada me najkrupniji malac iskušao polubezobraznim odgovorom, izmlatio sam ga
remenom. U to vrijeme sam se još uvijek držao starog učiteljskog pravila: smjesta pokaži
kako si ti gospodar.
Bilo bi glupo reći kako sam, da sam se samo potrudio, mogao ostati vrlo strogim
učiteljem, jer se na to nikako nisam mogao prisiliti. Postupno su djeca uvidjela kako je moja
stega "blef i kako me zapravo nije briga uče li ili ne. Tiha se škola pretvorila u "gostionicu"
punu smijeha i galame. Ali i dalje smo držali nastavu, i uvjeren sam da su ñaci naučili isto
onoliko koliko bi naučili i da su me se bojali. Kako god okreneš, činilo mi se uzaludnim
gubljenjem vremena podučavati djecu koja će provesti život u polju, zemljopisnim
značajkama Indije.
Školski odbor nije previše mario za moje učiteljske metode, ali sam se s nekim
njegovim članovima sprijateljio; svećenik Stafford, pisar Dick MacDougall i njihove supruge
srdačno su se ophodili sa mnom. Sudeći po općenitom stavu seljana, bio sam dobar čovjek ali,
naravno, i napola šašav. Na vlastiti sam užas otkrio kako se ubrzano prilagoñavam seoskoj
sredini - postao sam ograničen, zainteresiran za lokalne tračeve i virio sam kroz prozor kako
bih vidio kamo to liječnik ide. Kako bih imao širu perspektivu i održao kakvu-takvu vezu s
vanjskim svijetom, pretplatio sam se na tjednike Nation i New Age.
Jednog sunčanog nedjeljnog jutra vrlo blizu mojeg boravišta dogodila se strašna
željeznička nesreća. Kada me gazdarica probudila i rekla mi da se dogodio sudar i daje
uništen vlak koji je prevozio vojnike, skočio sam na bicikl i odjurio tamo. Prizor je nalikovao

sceni iz nijemog filma. Čulo se samo šištanje parnog stroja i povremeno praskanje metaka dok
je vatra gutala olupinu. Ljudi su ležali posvuda, mrtvi ili na samrti; neki me vojnik koji je
ostao bez obje noge, zamolio za cigaretu, i nacerio se kada sam mu je zapalio. "Ovdje ili u
Francuskoj, i nije neka razlika, zar ne?" rekao je ležerno, povukao nekoliko dimova i umro.
Sve mi se to činilo nestvarnim, poput sna. Priključio sam se skupini koja je pokušavala
izvući nekog čovjeka ispod lokomotive. Dok smo radili, netko mi je rekao: "Kažu da bi
lokomotiva svakog trenutka mogla eksplodirati." Ali nakon kratkog, tjeskobnog pogleda na
paru koja je šištala, više nisam razmišljao o tome. Jutro je bilo nevjerojatno tiho. Jedva da je
itko zastenjao, a kada su samrtnici vikali, uvijek su zazivali svoje majke. Meñu ozlijeñenima
je bilo i žena i djece, ali se činilo da uopće ne plaču niti zapomažu. Govorilo se kako su
časnici pucali u neke vojnike koji su bili beznadno pritiješnjeni pod gorućom olupinom.
Nikad nisam saznao je li to bila istina, ali sam se nadao da jest.
Tog me se jutra jako dojmio vlastiti nedostatak bilo kakvih osjećaja, čak i sućuti.
Naravno, moram biti fer prema samome sebi i reći kako sam neprestano bio zaokupljen
pomaganjem ranjenicima. Meñutim, ta mi spoznaja nije dala mira, pa sam kasno te večeri, u
svećenikovoj kući, svom prijatelju rekao ovo: "Ja sam nedvojbeno najveći egoist kojeg je Bog
ikad stvorio: nemam ništa za dati bilo kome, sebičan sam do srži. Jutros u onom polju nisam
osjetio ni najslabiji nagovještaj nekog osjećaja. Bio sam ravnodušan poput kamena."
Stafford se zagledao u mene razrogačenih očiju. "Upravo sam ti htio reći istu stvar.
Mislio sam da sam čudovište zato što nisam ništa osjećao." Prema svemu sudeći, bili smo se
prebacili u stanje svojstveno liječnicima i bolničarkama. Kao što se u čovjeku strah pretvara u
pozitivnu energiju kada vesla u čamcu usred jake oluje, tako je u stanju i zatomiti vlastiti užas
i bol dok pomaže drugima koji pate. A osim toga, nitko ne može gajiti jake osjećaje prema
potpunim strancima.
Nasuprot tome, sjećam se kako je tog jutra poginuo jedan od mojih ñaka, kojeg je
srušio motor na putu k mjestu nesreće. Te me večeri njegova majka zamolila da odem
pogledati njegovo tijelo i osjetio sam istinsku žalost. Isto me tako jako pogodila tužna sudbina
skretničara čija je pogreška skrivila nesreću; njegovi su sinovi bili moji ñaci i bili su mi dragi,
baš kao i njihov otac. Zatvaranje tog čovjeka smatrao sam samo još jednim od mnogih
znakova barbarizma u našem zakonskom sustavu.
Teško mi se vratiti u dane provedene u Gretna Greenu, čak i u mašti. Prolazio sam
kroz selo na motoru barem jednom godišnje, ali sam zastao samo jedanput - i zažalio.
Maglovito se prisjećam ugodnih čajanki sa svojim asistenticama May, Christine i Bell, gužve
i kaosa oko izgradnje velike tvornice streljiva te preobrazbe učmalog zaseoka u gradić s
kinom i dućanima.
Jedne subote otišao sam u Dumfries kako bih se prijavio u vojsku. Siguran sam kako
zapravo nisam želio postati vojnikom, ali je nešto nedvojbeno utjecalo na mene; ili nemirna
savjest nakon što mi je poginuo prijatelj ili, što je isto tako vjerojatno, zapovijed da se svi
muškarci moraju pregledati po Derbyjevoj shemi, (sustav dobrovoljnog novačenja koji je
uveo lord Derby, engleski ministar rata (1916.-18.), neposredno prije uvoñenja opće
mobilizacije 1916. (op. prev.)). Mene su odbili zbog noge i dali mi potvrdu o trajnoj
nesposobnosti za služenje vojske. Meñutim, na samom izlasku iz zgrade presreo me neki
narednik i upitao jesam li se prijavio za Derbyjevu shemu. Rekao sam mu kako nema potrebe,
jer su me odbili. "Ali svakome tko se javi, slijedi po pola krune", rekao je. Kada sam ga
upitao kako da to izvedem, odveo me nekom časniku pred kojim sam prisegnuo da ću "služiti
kralju i domovini" kada se to od mene bude tražilo. Svojih pola krune poklonio sam naredniku
za trud. Kasnije, kada su zapovjedili svim odbijenim kandidatima da proñu ponovni pregled i
kada sam proglašen sposobnim, samo me narednikova sklonost čašici i spremnost za
"knjiženje" dodatne zarade spasila sramote mobilizacije.

Vojska
U rano proljeće 1917. svi muškarci koji su iz zdravstvenih razloga bili odbijeni, morali
su proći ponovni pregled. Prošao sam s "ocjenom" A1, kod liječnika kojeg sam poznavao s
fakulteta. Bilo je to u Dumfriesu, a novake su iste noći poslali u Berwick-upon-Tweed. Tamo
su nas pitali u koji se rod vojske želimo prijaviti. Zbog svojih sam nogu odgovorio: topništvo.
Narednik me prostrijelio pogledom.
"Topništvo!" nasmijao se opako. "Ehej, momci, evo nam bisera koji bi htio u
topništvo!" A zatim mi je ljutito rekao: "Imaš dvije mogućnosti: Kraljevi vlastiti škotski
graničari ili Kraljevski škotski mušketiri."
Upitao sam gdje se nalaze vojarne za obuku.
"Za KVŠG u Cattencku; za KŠM u Greenocku."
Izabrao sam Mušketire samo zato što je Glasgow bio bliže ljudima koje znam. Dali su
mi dozvolu za izlazak i uputili me u Ayr, novačko središte KŠM-a. Neki novak koji je takoñer
izabrao KŠM savjetovao mi je da si bez pitanja uzmem dva slobodna dana prije nego što se
javim u Ayr. Nisam se usudio, pa sam otišao ravno tamo; kada sam otkrio da me nitko nije
očekivao - narednik se čak naljutio što sam se pojavio u subotu na večer - bilo mi je jako
krivo što nisam poslušao savjet. Dotad mi je srce već bilo u petama; osjećao sam se posve
jadno. Grubost i nadutost dočasnika s kojima sam dolazio u kontakt, te zatvorski izgled
vojarne, usadili su mi mržnju prema vojsci koju i danas osjećam. Dali su mi madrac i rekli mi
da ga napunim slamom, a onda sam s ostalim novacima morao nositi krevete.
Uz KŠM mi se javljaju dvije glavne asocijacije: noge i strah. Noge su mi uvijek bile
ranjive; čak i danas, kada nosim posebno izrañene cipele, vrlo lako dobijem žuljeve po
nožnim prstima ako dugo hodam po vrućem danu. Godinama sam nosio samo cipele, pa su
mi, nakon sat vremena obuke u vojničkim čizmama, nožni članci bili posve oguljeni. Stalno
sam se javljao u stacionar i obično bi mi stavili nekakav zavoj, no liječnicima čini se nije
padalo na pamet kako bi mi bio potreban odmor. Uvijek bi me iznova poslali na smotru s
ostalima.
Ne sjećam se da sam se bojao odlaska u Francusku. Znao sam da nas čeka nekoliko
mjeseci obuke i da će nas onda po nekom rasporedu automatski slati u Francusku namjesto
poginulih. Začudo, to me nije zabrinjavalo; bojao sam se samo razvodnika koji mi je tjednima
zagorčavao život. Iz nekog je razloga njegov prvi dojam o meni bio nepovoljan, pa je nakon
smotri, kad god bi trebalo nešto raditi, uvijek birao mene, obično mi se obraćajući sa: "Ti
velika mrcino". Čuo sam da je u civilnom životu bio taksist.
Jednog dana, dok nam je dijelio poštu, zastao je i zabuljio se u jednu kovertu. "Isuse
Kriste, koji je pak ovo vrag?" rekao je. '"Gosp. magistar A. S. Neill, autor Učiteljeva
dnevnika'. Što to, dovraga...?" Skromno sam podigao ruku. Zinuo je u čudu. "Ti si magistar?"
protisnuo je. "Isuse Kriste!" Ono što je uslijedilo me zaprepastilo. Nikad mi više nije zadavao
poslove, niti me zlostavljao. Naprotiv, prema meni se ponašao u najmanju ruku kao prema
pukovniku. Kasnije sam susreo još neke dočasnike koji su mi priznali kako su se osjećali jako
inferiornima dok sam bio u njihovim vodovima; sramili su se svojeg lošeg izražavanja.
U vojničkim smo barakama spavali po dvadesetorica, plus jedan dočasnik. Mnogi su
vojnici došli iz Glasgowa, "nebrušeni dijamanti" iz sirotinjskih četvrti. Bili su to dobri,
prijazni momci, uvijek ljubazni jedni prema drugima i uglavnom veseli. Za njih je vojnička
hrana, koja je za mene bila skoro nejestiva, bila najbolja hrana koju su ikad jeli; vojnička im
se stega nije činila puno gorom od stege u tvornicama. Njihov je način izražavanja bio skoro
potpuno seksualan, sve je - od hrane i smotre, pa do narednika - bilo "jebeno". Otvoreno su
razgovarali o najintimnijim anatomskim pojedinostima svojih supruga ili djevojaka.

Vojnički je život tekao u neprestanoj žurbi; nikad nisi imao vremena bilo što napraviti
kako treba, čak ni brijanje. Najgore od svega bilo je dnevno redarstvo u blagovaonici. Prvo
smo morali stajati u redu za obrok, koji smo nosili u barake, a zatim je trebalo sve oprati i
pojaviti se besprijekorno čist na smotri, čiste puške i ulaštenih gumba i čizama. U pozadini
sve te žurbe krio se strah od kašnjenja na smotru; to je bio neoprostiv zločin. Ali "zločina" je
bilo mnoštvo - neobrijano lice, prljavi gumbi, neulaštene kopče na remenu, neuredna odora.
Kazna je bila ova: stupanje gore-dolje po krugu do iznemoglosti, u punoj ratnoj opremi.
Nekako sam uspijevao izmicati kaznama, osim jednom prigodom kada su mi uzeli
modernu pušku o kojoj sam brinuo kao o vlastitom djetetu, i umjesto nje mi dali staromodni
model Lee-Enfield. Na smotri, prilikom pregleda oružja, časnik me htio kazniti zbog prljave
puške. Otišao sam k svom naredniku i rekao mu kako sam je čistio punih sat vremena, ali se
prljavština nije mogla skinuti. Odveo me k naredniku koji je vodio oružarnicu i ovaj je
pregledao pušku. "Nema čovjeka koji bi ovu pušku mogao očistiti", procijenio je. Ne znam
kako su se stvari odvijale "iza pozornice", ali mi je ime skinuto s crne liste.
Taj je dogañaj zapravo bio izniman. Općenito gledano, vojnik nije imao pravo na
pritužbu i upravo me taj osjećaj apsolutne nemoći bacao u očaj. Bilo koji desetnik mogao te
kazniti, a nisi se usudio reći ni riječ. Teoretski si se mogao žaliti, no svi smo znali kako
pritužba protiv nadreñenog, čovjeku "stavlja žig na čelo" i kako bi mu se to svakodnevno
obijalo o glavu. Stari su vojnici uvijek priznavali krivnju bez pomisli na obranu, bili pravedno
optuženi ili ne.
Mrske se dužnosti nije moglo izbjeći. Stega je, kao sustav, bila bezgrešna. Negdje si
morao biti upisan: ako bi se razbolio, ime bi ti se pojavilo na popisu bolesnih; ako bi dobio
neko zaduženje, tvoj je zapovjednik voda o tome vodio evidenciju. Jedini slučaj uspješnog
izmicanja sustavu za koji znam, bio je neki mladić kojeg su premještali iz voda u vod. Kada je
prešao u novi vod, otkrio je da mu ime nije na popisu; zaboravili su ga prebaciti. Prestao je ići
na smotre, i svakog je jutra izlazio iz vojarne u civilnoj odjeći, sa štapom u ruci, noseći veliku
kuvertu na kojoj je pisalo "strogo povjerljivo". Kada su ga nakon šest tjedana napokon otkrili,
izvukao se bez kazne jer su dočasnici koji su zaboravili unijeti njegovo ime na popis, znali da
i njih čeka "ribanje" ako ga prijave.
Noge su me ubijale. Svake sam ih večeri namakao u hladnu vodu i svakog jutra ribao
čarape sapunom, ali bi se žuljevi svejedno pojavljivali. Jednom je prigodom, dok sam šepao
za vrijeme strojne obuke, naišao bojnik. Rekao mi je da izañem iz stroja i upitao me što nije u
redu. Odgovorio sam mu, a on je rekao da bih se trebao javiti u stacionar. Odvratio sam kako
od toga nema koristi jer me uvijek samo pošalju natrag na smotru. Potom mi je zapovjedio da
skinem čizme i pokažem mu stopala. "Vratite se u svoju baraku i odmorite se", rekao je.
"Uzgred, čime se bavite u civilnom životu?"
Dvije večeri nakon toga, dok sam kao i obično sjedio u baraci i njegovao svoja
stopala, ušao je dežurni narednik.
"Je li ovdje Neill? Traže ga u satniji."
Protrnuo sam. Poziv u satniju uglavnom je bio povezan s kažnjavanjem. Prisjetio sam
se svih svojih prijestupa, izbjegavanja smotre prije odlaska u crkvu svake nedjelje, kašnjenje s
izlazaka... bilo je toga dosta, pa sam otišao tamo pun strepnje. Za stolom je sjedio bojnik koji
mi je bio zapovjedio odmor. Vojnički sam pozdravio i ostao u stavu pozor. Već mi je bilo
jasno kako će mi zbog problema s nogama ponuditi rad u uredu. Konačno je digao pogled.
"Razumijete li se u matematiku?"
"Da, gospodine, napisao sam knjigu o tome."
"Oho! Baš takvog čovjeka tražimo." Podigao je nekakav dokument. "Iz Ministarstva
su nam poslali dopis u kojem traže ljude sa znanjem matematike za časnike u topništvu.
Proslijedit ću im vaše ime."

I tako su me prebacili na časničku obuku u Fort Matildu. Nas šesnaestorica prošli smo
posebni "dril"; od nas su očekivali da pred bojnom pokažemo što znaju najbolji vojnici, pa
smo morali proći obuku poput one kakvu imaju gardisti. Skoro bismo si raskrvarili ruke
udarajući o kundak puške kod pregleda oružja. Imali smo predavanja u barakama i vani na
brdu, pa su mi se noge imale vremena oporaviti. Najviše sam mrzio borbu bajunetama.
Govorili su nam da zamislimo kako su vreće Nijemci koji su nam upravo silovali sestre i
izbodemo ih primjerenom žestinom.
Jednog dana, u satniju je stigla zapovijed da se vojnik br. 32703 po imenu Neill javi u
Školu za časnike u Trowbridgeu, u Wiltshireu. Nakon Fort Matilde, Trowbridge se doimao
poput raja. Disciplina nije bila stroga i nitko se nije obazirao na neulaštene gumbe. Cijeli je
vod, uključujući i zapovjednika, pukao od smijeha kada sam umarširao "po gardistički", s
puškom na ramenu; zapovjedili su mi da se okanim tog šepirenja. A onda su mi se opet
smijali kada sam čistio čizme prije poslijepodnevne smotre. Hm, pomislio sam, nije ovdje
loše, ali kakvi su ovo samo vojnici!
Prvi put u mojoj vojničkoj karijeri bavio sam se nečim što me zainteresiralo. Učili smo
čitati karte, obavljati razna izračunavanja, iscrtavati paljbene crte i raditi s
petnaestmilimetarskom haubicom. Puno smo radili s ureñajem zvanim Usmjerivač paljbe br.
5, a svi smo rukovali i topničkim kompasom. Ovi su momci bili bliže mojoj razini nego oni u
Mušketirima (mnogi su bili činovnici ili učitelji), pa smo se nekoliko puta svi zajedno dobro
zabavili.
U Trowbridgeu mi se dogodilo ponižavajuće iskustvo. Neki nas je bojnik podučavao
nekoj vrlo složenoj metodi izračunavanja udaljenosti pri pravoj paljbi. Loše je predavao pa
me njegov glas gotovo uspavao. Odjednom sam se trgnuo, jer je gledao u mene i ljutitim mi
glasom zapovjedio da izañem na ploču i objasnim o čemu je govorio. Nisam imao ni
najblažeg pojma; naravno, nisam to mogao priznati, ali sam svoje totalno neznanje dokazao
stojeći pred njim poput tikvana s komadom krede u ruci. Bojnik je sve više crvenio i kiptio od
bijesa.
"Nikad neću razumjeti zašto u školu za časnike šalju takve šupljoglave idiote. Ne
krivim ja vas - niste vi krivi zbog svoje gluposti; problem je u sustavu koji vas je ovamo
poslao. Jeste li završili ikakvu školu?"
Spustio sam pogled.
"Odgovorite mi. Koju ste školu završili?"
"Edinburško sveučilište", rekao sam ponizno. Oštrim pogledom bojnik je presjekao
smijuljenje koje se raširilo prostorijom. Nikad mi se više nije obratio.
Nakon završetka obuke, položili smo izlazne ispite i otišli u Lydd. Tu smo se susreli sa
stvarnosti; bila je to noćna mora nakon ugodnog sanjarenja. Trowbridge je bio poput fakulte-
ta, opuštene, akademske atmosfere. U Lyddu su glavnu riječ vodili povratnici s fronta, i ni u
kojem pogledu nisu bili naklonjeni akademskom pristupu. Tri tjedna koja smo tamo proveli,
bila su neprestano mučenje. Otkrili smo kako nam ništa od onoga što smo naučili u
Trowbridgeu, ovdje nije od koristi. Iscrtavanje paljbene crte nije više bio jednostavan
matematički problem; sada smo sve morali napraviti pomoću ravnala za deset sekundi.
Časnici u Lyddu znali su svoj posao i sve su nas isprepadali, jer neuspjeh nije imao za
posljedicu samo povratak u Trowbridge na mjesec ili dva, nego i premještaj u novi vod, meñu
nove ljude. S tom se mogućnosti nismo usudili suočiti, pa smo radili poput mrava.
Bojnik koji nas je u Lyddu podučavao, bio je strah i trepet; na njega su nas bili
upozorili puno prije premještaja. Kada smo prvi put radili s pravim projektilima, jednog po
jednog nas je odveo na osmatračnicu. Tamo smo svi gledali gdje će projektil pasti i odmah
smo morali znati koje upute treba telefonski priopćiti ciljaču za sljedeći hitac. Bojnik nas je
rešetao pitanjima, a ako bismo pogriješili - a griješili smo, uglavnom iz straha pred njim -
psovao nam je sve po redu.

Meñutim, svi smo uspješno prošli obuku i bili propisno obaviješteni kako smo postali
časnici Kraljevskog topništva. Nakon deset slobodnih dana za prikupljanje odora i opreme,
premjestili su me u časnički "centar" u Aldershot. S tugom sam uvidio kako mi je većina
prijatelja premještena u Farnborough. U Aldershotu nas je bilo šezdeset časnika, i svi smo
čekali na odlazak u Francusku. Živjelo se dosta ugodno. Jasno se sjećam kako me prve večeri
neki vodnik vojnički pozdravio. Jedva sam se naviknuo na pomisao kako se više nikad neću
morati bojati dočasnika! Razmišljajući o dobroj hrani i udobnom smještaju u Aldershotu i
usporeñujući sve to s hranom i smještajem kakav smo imali kao dočasnici, prožeo me osjećaj
gorčine. Časnici i vojnici u svakom su pogledu živjeli na "različitim planetima"; i tu je
vrijedilo staro razlikovanje - etonski ñaci s jedne, a momci iz sirotinjskih četvrti s druge
strane. Časnik je donosio odluke, a od vojnika se nije tražilo razmišljanje - trebao je samo
"pljunuti i izglancati".
Imao sam i vlastitog teklića, poprilično samosvojnog momka iz Lancashirea. Bio je
aktivni socijalist, govorio je, "a uostalom nek' sve to ide k vragu" - prokleti časnik nije ništa
drugo doli sluga kapitalizma. I tako je moj "ćato" ležao na mom krevetu i pušio moje cigarete
dok sam ja glancao gležnjake i čizme za sutrašnji dan. Stalno me uvjeravao kako, iako sam
časnik, protiv mene osobno nema ništa. Dojmio me se kao dobar momak, no bio je roñeni
pesimist; zaklinjao se kako su sve utakmice nogometnog prvenstva lažirane - prodane onome
tko ponudi više - i govorio je kako će mi, ako želim, podastrijeti pismene dokaze.
U Aldershotu smo samo ljenčarili. Imali smo predavanja, a ponekad i vježbe, ali svi
smo znali kako je jedini cilj toga suzbijanje prevelike uznemirenosti. Svakih nekoliko dana,
na oglasnoj bi ploči osvanuo popis časnika za sljedeću "pošiljku" na kontinent, ali moje se
ime nikad nije pojavilo na popisu. Umjesto toga, povjerili su mi na brigu vod na obuci, i iz-
meñu ostalog sam im morao predavati o paljbenim crtama.
Jednog dana sam primijetio kako jedan od ciljača uopće ne prati moje grčevite (i
jalove) napore tumačenja matematičke metode iscrtavanja paljbene crte. Momak mi je
izgledao priglupo.
"Hej, ti", rekao sam. "Čini se da te uopće ne zanima ovo što ja pričam. Čime se baviš u
civilnom životu?"
"Predajem matematiku u srednjoj školi", odgovorio je.
U sekundi sam se snašao i pružio mu kredu. "Pa daj onda, za ime Božje, pokaži
ostalima kako se radi ovaj prokleti račun."
Pokazao im je.
Stalno sam se nadao kako će me poslati u Francusku; ne zato što sam nekim čudom
stekao veliku hrabrost, nego iz jednostavnog razloga što su svi drugi već bili tamo ili su bili
na odlasku, pa sam se osjećao zapostavljenim. A onda je vojarnu poharala epidemija gripe,
oborivši i mene. Imao sam težak napadaj, koji je na kraju prešao u neurasteniju. U Gretna
Greenu zbog iste nevolje nisam mogao raditi mjesec dana, ali ovaj je put bilo još gore -
potpuni živčani slom, uz nesanicu i noćne more kada bih ipak zaspao. Ukratko, kao vojnik ili
bilo što drugo bio sam potpuno neupotrebljiv. O meni je brinuo dežurni liječnik u stacionaru
(po svoj prilici me smatrao luñakom), i rekao mi je kako će me poslati u grad kod specijalista
za živčane bolesti čim budem mogao putovati.
Specijalist na kojeg je mislio bio je dr. William H. Rivers, poznati antropolog. O
njemu nisam znao ništa, kao ni o psihologiji. Sjećam se kako me pomalo iznenadilo kada je
zatražio da mu ispričam neki san, i kako sam, dok sam mu pričao, bio sve više iznenañen
njegovim očevidnim interesom. U snu se radilo o zmiji koju sam ubijao i koja bi uvijek
iznova oživjela. U to vrijeme nisam još bio čuo za Freuda, ali Rivers očito jest. Na posljetku
mi je rekao: "Ako odete u Francusku, vi ćete ili zaraditi Viktorijino odlikovanje ili će vas

smaknuti zbog dezerterstva. Nećemo riskirati. Preporučit ću da vas razriješe dužnosti zbog
slabog zdravlja."
Tako je završila moja neslavna vojnička karijera. Državu sam zasigurno koštao velike
novce, a vrlo sam malo vratio radom ili obavljanjem dužnosti. Danas mi je jasno kako se moja
podsvijest poslužila nervnim slomom da bi me sačuvala od opasnosti. Na svjesnoj sam razini
bio spreman otići u borbu bez ikakvog nenormalnog straha. Zapravo, smatrao sam kako bi mi
kao časniku bilo lakše jer bih predvodio ljude i morao bih im davati primjer kako se suočavati
s opasnosti.
U vojsci sam stekao jednog dobrog prijatelja. Stalno smo bili zajedno. Godinu dana
nakon rata, slučajno smo se sreli na Strandu, oduševljeni što se opet vidimo. Otišli smo
zajedno na večeru i pola sata razgovarali o starim vremenima: "Sjećaš se Tubbyja? Onog jutra
kada se nismo bili obrijali, a narednik je..." Nekoliko puta smo se nasmijali. A onda je
razgovor utihnuo i obojica smo uvidjeli kako više nemamo što reći jedan drugome. Vojnički
nas je život zbližio jer smo se morali usredotočiti na vojničke probleme; u civilnom životu
nismo imali nijedan zajednički interes. Bila je to tužna večera i, premda smo silom pokušavali
zadržati dobro raspoloženje i obećali jedan drugom kako ćemo se ponovo naći, duboko u
srcima znali smo kako to nikako ne bismo mogli.
Mnogo godina nakon rata, Walter Martin, još jedan prijatelj iz ratnih godina, rekao mi
je nešto nevjerojatno.
"Neille, spasio sam ti život."
"Kako to misliš?"
"Potegnuo sam vezu u Ministarstvu i sredio da te ne pošalju na front."
Teško mi je povjerovati u te riječi, ali ako je istina, to bi objasnilo zašto se moje ime
nije pojavilo na popisima za odlazak na front u časničkom centru u Aldershotu. Walter je
umro prije nego što sam ga uspio pobliže ispitati o tome, ali još uvijek sumnjam da bi takva
intervencija mogla biti dovoljna za izuzeće bilo kojeg pojedinog vojnika.
Školski ravnatelj
Nakon dugog oporavka počeo sam razmišljati o traženju posla. Još dok sam bio u
Gretna Greenu, neka mi je žena, koja je bila usko povezana sa školom kralja Alfreda u
Hampsteadu, pisala nakon što je pročitala A Dominie's Log. Kada sam je posjetio, pričala mi
je o Homeru Laneu, koji je bio osnovao jedinstveno popravilište za maloljetne delinkvente
pod nazivom Mali Commonwealth. Prepričala mi je jedno od njegovih predavanja. Osim toga
upoznala me s Johnom Russellom, ravnateljem Škole kralja Alfreda.
Dok sam bio u školi za časnike, saznao sam da se Laneov Mali Commonwealth nalazi
u Dorsetu, nedaleko Trowbridgea. Pisao sam mu pitajući smijem li mu doći u posjet. Kada je
odgovorio potvrdno, uzeo sam slobodni vikend i otišao tamo. Homer Lane je bez
konkurencije bio najimpresivnija osoba koju sam do tada sreo. Pričao mi je o svojim
slučajevima, a ja sam slušao kao u transu. Njegovi su me mladi delinkventi očarali, i iznudio
sam Laneovo obećanje kako će mi dati posao u Malom Commonwealthu kada izañem iz
vojske.
Čim sam se osjetio dovoljno zdravim, poslao sam mu pismo u kojem sam ga
obavijestio kako sam spreman doći. Dobio sam sljedeći odgovor: Commonwealth je zatvoren,
a sam Lane je u Londonu, bolestan. Bio sam razočaran i pomislio kako bih trebao pokušati s
"planom B", pa sam pisao Johnu Russellu tražeći posao. Odgovorio je potvrdno, i ubrzo sam
postao članom osoblja Škole kralja Alfreda.

J. R., kako smo zvali Russella, bio je drag, postariji čovjek; na prvi mi se pogled
svidio, a i ja njemu. Škola kralja Alfreda bila je na glasu kao najnaprednija škola u svom
"fahu" već trideset godina, otkada je Russell počeo s radom kao prosvjetni pionir. Škola
možda i nije bila prva koja je prakticirala koedukaciju, ali je nedvojbeno najjače utjecala na
javno mnijenje u Velikoj Britaniji po tom pitanju. Puno prije mog vremena ukinuli su
nagrañivanje, ocjene i tjelesno kažnjavanje.
Zbog svojeg sam se jakog škotskog naglaska u rad te poznate škole uključio dosta
bojažljivo. O meni se već bio raširio glas kao o ludom škotskom učitelju, i neki su mi ñaci
kasnije rekli kako su prvog dana buljili u mene pitajući se jesam li doista lud ili samo nekakav
čudak.
Atmosfera u školi mi se odmah svidjela; njezina mi je slobodna i blaga disciplina
osvojila srce. Ali u zbornici sam se osjećao sasvim drugačije, i često sam se pitao zašto je
tamo vladala tako velika napetost. Nije bilo ni traga ugodnoj atmosferi iz učionica; premda su,
kao pojedinci, članovi osoblja bili prijateljski raspoloženi, kao kolektiv su bili - kako sam
onda volio reći -krvoločni.
J. R. me nagovorio da pozovem Homera Lanea kako bi za osoblje održao nekoliko
predavanja o psihologiji. Lane je sjedio pred nama kiselog lica, a nakon prvog predavanja mi
je rekao: "Bože moj, Neille, što je ovim ljudima? Tjeraju mi strah u kosti; puni su mržnje."
Mislim da su me, u neku ruku, tamo doživjeli kao uljeza - mladog nametljivca koji im je
došao soliti pamet o tome kako treba upravljati školom. S punim su me pravom spustili na
zemlju.
U osnovi, problem je bio u samom Russellu. On je bio bog; dopadljivi, stari bog, ali
svejedno bog - a k tome i veliki moralist. Prvi mi je put to upalo u oči kada je osmogodišnji
Patrick poljubio sedmogodišnju Clare. J. R. je zbog toga okupio cijelu školu i održao
jednosatni govor. Sa skupa sam otišao uz osjećaj kako je ljubljenje nedvojbeno najgrozniji
grijeh protiv Duha Svetog.
U ñacima je bilo odreñenog mrtvila; u njima nije bilo interesa za život. To je bilo
najočitije na sastancima bivših alfredijanaca, kada su "stari dečki" (uglavnom djevojke) sjedili
do nogu Russellu ili Georgeu Earleu, učitelju engleskog koji je bio "čovjek broj dva", i slušali
ih kao da su njihovi negdašnji učitelji popili svu mudrost svijeta.
Smela me spoznaja da neki od starijih ñaka škole nikad nisu čuli riječ "sranje" niti su
znali uobičajene psovke, dok su ih dvije ili tri djevojke znale sve po redu. Počeo mi se javljati
nejasan osjećaj kako sam došao u školu čiji su stavovi o životu u biti bili isti kao oni koji su
mi zagorčavali život u Škotskoj - moralna načela nametnuta izvana. Škola kralja Alfreda ni
izbliza nije bila slobodna, i ubrzo sam se našao u položaju "protudržavnog elementa".
Počeo sam odlaziti k Laneu na analizu i postao redovitim gostom u njegovu domu.
Njegove riječi o slobodi bile su evanñelje za kojim sam tragao, znanstveni temelj maglovite
čežnje kojom je odisao A Dominie s Log. Postupno sam stao pokušavati "poboljšati" školu
Kralja Alfreda. Na sjednicama osoblja prigovarao sam da škola ne ide u korak s vremenom i
da bi trebalo uvesti samoupravljanje. Stari, dobri J. R. raširio je ruke i rekao, uz svoj
uobičajeni osmijeh: "Samo naprijed, Neille. Pokušaj. Pokušaj."
Pokušao sam. Kada bi zvonilo za početak sata, razredi su prelazili iz učionice u
učionicu. Tako bi, recimo, drugi razred prvi sat imao matematiku, a onda bi na drugi sat došli
k meni. Naravno, za njih je samoupravljanje značilo samo prigodu da si u mojoj učionici sat
vremena daju oduška. Dizali su strašnu galamu, što je naljutilo učitelje u susjednim
učionicama. Na sljedećoj sjednici osoblja svi su se složili kako je, naravno, očito da
samoupravljanje nije "upalilo". Upalilo nije, ali se bogme "naigralo". Jednog dana J. R. mi je
prišao sav zdvojan i vrlo tužan i rekao mi: "Neille, jedan od nas dvojice mora dati ostavku - ili
ti ili ja."
"Ja, J. R.", rekao sam. "Ti si ovdje duže od mene." Ponovo sam bio nezaposlen.

Russellovo se ime ne može naći u knjigama o obrazovanju, no u svoje je vrijeme bio
pionir. Bili smo različiti. Premda je bio moralist, bio mi je jako drag, a mislim da sam se, una-
toč pobuni, i ja njemu svidio.
Kada sam morao napustiti Školu kralja Alfreda, bio sam doslovno preplašen. Nisam
vidio nikakvu budućnost pred sobom. Doduše, uvijek sam se mogao zaposliti kao učitelj
engleskog u nekoj školi u Škotskoj, ali London me bio očarao i nisam ga htio napuštati. Uto je
uskočila gospoña Beatrice Ensor i ponudila mi da zajedno s njom ureñujem časopis The New
Era. Ubrzo sam se javio na dužnost u ured na trgu Tavistock, gdje sam dijelio prostoriju s
njezinim mužem, nepušačem, koji je jedva podnosio što sam na poslu po cijeli dan pušio.
Ensorovi su bili teozofi.
Bilo je vrlo zabavno izdavati časopis. Gospoña Ensor mi je dala odriješene ruke da
pišem što god želim, i ubrzo sam ustanovio kako je to zadovoljnija što sam oštrije napadao
cjepidlake po školama. Na neke je ljude ostavila dojam poprilično odbojne osobe, ali meni se
svidjela, pa sam je najveći dio vremena zadirkivao zbog njezinog teozofskog kompleksa višeg
života. Bila je roñeni organizator, i preko nje sam otišao u Nizozemsku u susret austrijskoj
djeci koja su poslije rata došla u Englesku.
Nisam se mogao dugo zadržati na "novoj eri": znao sam da moram ići dalje. Godine
1921. sreća mi je poslala poziv za sudjelovanje na konferenciji Novog prosvjetnog društva u
Calaisu, a potom i za održavanje predavanja u Salzburgu na meñunarodnoj ženskoj
konferenciji. Iz Salzburga sam produžio za Hellerau, predgrañe Dresdena, gdje sam bio gost
dr. Otta Neustattera i gospoñe Neustatter, koja je kasnije postala mojom prvom suprugom.
Zajedno s arhitektom Karlom Baerom i njegovom suprugom Christine, Amerikankom,
osnovali smo meñunarodnu školu: Internationalschule, Hellerau.
Život u Njemačkoj pružio mi je puno stvari koje nisam mogao steći u domovini. Kao
prvo, skoro tri godine sam živio u ozračju ritma i plesa, velikih opera i orkestralne glazbe.
Boravak u Hellerauu bio je najuzbudljiviji dio mog života. Prvi sam se put družio s
Europljanima. Nisam znao ni riječi njemačkog. Kada sam uzeo svog prvog engleskog ñaka,
osmogodišnjeg Derricka, pokušavao sam naučiti njemački iz udžbenika. Derrick ne samo da
je za tri tjedna govorio njemački već je ovladao i saskim narječjem. (I danas primjećujem
kako moji njemački ñaci za nekoliko tjedana ovladaju engleskim jezikom, a ako im se obratim
na njemačkom, odgovorit će mi na engleskom.)
Naša je meñunarodna škola imala tri odjela - euritmiju, moj odjel za strance i
njemačku školu, koja je dijelom bila dnevna, a dijelom internatska. U svojim sam ranijim
knjigama dosta pisao o svojim rasprama u vezi s obrazovanjem koje sam vodio s njemačkim
učiteljima. Bili su dobrohotni ukalupljivači karaktera, dok sam ja bio upravo suprotno.
Boravak u Hellerauu podario mi je Weltanschauung, nazor o svijetu, i na neki je način u meni
ugasio svako naginjanje k nacionalizmu. Osim toga, učinio me poniznim. Našao sam se tamo
kao magistar engleskog i morao držati jezik za zubima kada se vodio razgovor o umjetnosti,
glazbi ili filozofiji. Osjećao sam se neobrazovanim; dapače, i danas bih se tako osjećao, jer je
u mnogim stvarima moje neznanje potpuno - što samo dokazuje kako specijalizirano
fakultetsko obrazovanje uopće nije obrazovanje.
Ministarstvo mi nije dopuštalo podučavati Nijemce, pa se moj odjel sastojao od
Engleza, Norvežana, Belgijanaca i Jugoslavena. Čak nisam smio ni podučavati njemačke ñake
engleskom jer nisam diplomirao na njemačkom sveučilištu. Morao sam zaposliti njemačku
učiteljicu užasnog izgovora. Stalno se svañala sa mnom oko naglaska, a kada nam je došao
neki posjetitelj iz Irske koji je nemilosrdno "zatezao" u govoru, uzviknula je: "Wunderbar; to
je pravi oxfordski naglasak!"
Godine 1923. u Saskoj je izbila revolucija. Na dresdenskim su se ulicama čuli pucnji, i
naša se škola polako praznila. Plesni je odjel otišao u zamak Laxenburg kraj Beča, a ja sam

svoj odjel prebacio na vrh planine na rubu pokrajine Tirol. Od Beča nas je razdvajala
četverosatna vožnja vlakom. Bio je to stari samostan, a pokraj njega se nalazila i
hodočasnička crkva.
Crkva je bila okružena kamenim svecima, i kada bi došli hodočasnici iz cijele
katoličke Europe, naši bi engleski ñaci pomoću odbljesaka iz komada zrcala svecima na glavu
stavljali aureole. Posjetitelji su se neprestano križali, ali je dječja smicalica ubrzo razotkrivena
i čudim se kako nas nisu povješali na licu mjesta, jer su tamošnji seljaci bili najmrzovoljniji
ljudi koje sam ikad susreo. Većina nikad u životu nije vidjela stranca, a činjenica da smo bili
pogani, bila je sasvim dovoljna da nas omrznu. Jednom se prigodom devetogodišnja Njemica
sunčala u kupaćem kostimu, a sutradan nam je došao policajac i obavijestio nas kako je selo
šokirano i ljutito.
Seljaci i njihove supruge pobacali su razbijene boce u jezerce u kojem smo se kupali, a
"točka na i" bio je poziv da doñem u Ministarstvo prosvjete u Beč.
"Herr Neill, držite li vjeronauk?"
"Ne."
Službenik je skinuo s police podebeli svezak i na glas pročitao zakon: Svaka austrijska
škola mora u nastavnom programu imati vjeronauk. Objasnio sam kako nemam austrijskih
ñaka, ali to nije ništa mijenjalo na stvari; zakon se mora poštivati. I tako sam, krajem 1924.,
svoju malu skupinu odveo u Englesku.
Pred kraj godine iznajmio sam kuću u Lyme Regisu, u Dorsetu. Kuća se zvala
Summerhill i nalazila se na brijegu na putu za Charmouth. Lyme je bio, i još je uvijek, gradić
čije pučanstvo uglavnom čine umirovljenici, malo mjesto jake klasne svijesti. Nismo se
uklapali u tu sredinu; naše su prljave male hahare promatrali svisoka. Ali jednog dana nam je
pred kućom osvanuo Rolls-Royce ukrašen grbom; grof od Sandwicha, jedan od utemeljitelja
Malog Commonwealtha, došao nam je u posjet na nekoliko dana. Otada su nam se mještani
klanjali.
Imali smo samo pet ñaka; troje ih je plaćalo pola školarine, a dvoje ni penija. Moja
prva supruga i ja (tada sam već bio oženio bivšu gospoñu Neustatter) stajali bismo pred
željezarom i premišljali možemo li si priuštiti štihaču. Kako je Lyme bio turističko mjesto, za
vrijeme školskih praznika iznajmljivali smo sobe i tako uspijevali spojiti kraj s krajem.
Bertrand Russell razmišljao je o otvaranju vlastite škole sa svojom suprugom Dorom.
Došao je k nama na tjedan dana, i njegova duhovitost i smisao za humor sve su nas osvojili.
Jedne zvjezdane noći nas dvojica smo izašli u šetnju. "Russelle," rekao sam, "znaš koja je
razlika izmeñu nas? Kada bi s nama bio neki dječak, ti bi mu htio pričati o zvijezdama, dok
bih ga ja prepustio njegovim vlastitim mislima." Nasmijao se kada sam dodao: "Možda to
kažem zato što ionako znam sve što se o zvijezdama uopće može znati."
Nisam bio sretan u Lymeu. Zrak je bio tako umrtvljujući da je i uspon strmim ulicama
bio problem. Kada smo se preselili u Suffolk, apetit klinaca se udvostručio. Imali smo malo
osoblja: George Corkhill je predavao prirodne znanosti, "Jonesie", koji nam se pridružio u
Austriji, podučavao je matematiku, a moja je supruga bila nadstojnica. I tada smo, kao i
danas, imali previše problematične djece, nevaljalaca koje ni u koju drugu školu nisu htjeli
primiti. Bilo je to burno razdoblje, no problematična su nam djeca, budući da su bila jako
zanimljiva, pružila više veselja nego žalosti. Jedna djevojka, koja je kasnije postala
prvakinjom u golfu u šest država, imala je naviku razdraživati svoje roditelje i učitelje.
Odlučila se pozabaviti i sa mnom. Udarala me sat vremena, ali nisam htio reagirati, unatoč
bolu. Na posljetku se rasplakala; pretpostavljam da je na težak način naučila kako njezini
pokušaji zafrkavanja odraslih ne moraju uvijek biti uspješni.
Tada sam bio poprilično blesav. Mislio sam da psihologija liječi sve osim slomljene
noge, pa sam primao djecu koja su bila bolesna od roñenja - mentalno zaostale dječake i
djevojčice. Naravno, ubrzo sam otkrio kako ih nikako ne mogu izliječiti.

Nakon tri godine već smo imali dvadeset sedam ñaka i nismo ih imali gdje smjestiti.
Kupio sam stari automobil (Morris) i zaputio se niz južnu obalu u potrazi za novom kućom.
Vidio sam nekoliko "ljepotica", ali su stajale po pedeset tisuća funti. Zatim sam krenuo uz
istočnu obalu, a posljednja kuća na mom popisu zvala se Newhaven, u malom mjestu
Leistonu, u Suffolku. Stajala je samo 3.250 funti; nisam imao taj iznos, ali sam je kupio
hipotekarnim kreditom. Sa sobom sam donio i ime Summerhill. Začudo, nijedan me
posjetitelj svih ovih godina nije upitao zašto mi se škola tako zove iako je ovo područje ravno
poput zrcala.
Kada je izbio II. svjetski rat, početno smo, "tobožnje", ratno razdoblje proveli u
Summerhillu, ali nakon Dunkirka, kada se očekivala invazija, morali smo se odseliti. Pronašli
smo veliku kuću u Ffestiniogu, u Sjevernom Walesu; bila je u ruševnom stanju, a lokalni su
momci porazbijali sve kupaonice i najveći dio prozora. Tamo smo proveli pet godina, pet
najdužih godina u mom životu. Neprestano je kišilo. Morao sam se odreći auta i stajati u redu
za autobus. Oko nas su svi govorili velškim jezikom; neki od starijih ljudi nisu ni govorili
engleski. Sve me to vratilo u atmosferu mog rodnog sela u Škotskoj. Crkve na svakom
koraku, pjevanje crkvenih pjesama i licemjerstvo koje uz to ide. Ubrzo nakon našeg dolaska
jedan od naših darovitih dječaka nesretno je stradao (utopio se), a potom je moju suprugu
udarila kap - nije više mogla govoriti i um joj se pomutio. Umrla je u bolnici 1944. Nije ni
čudo što sam se u Ffestiniogu osjećao jadno.
Kuća u Walesu bila je manja nego ona u Leistonu, a na listi čekanja smo imali stotinu
kandidata. Kako nisam mogao pronaći veću kuću, svakodnevno smo morali odbijati klince.
Velški majstori nikad nisu dolazili napraviti posao. Trebalo je obaviti mnoge popravke na
kući: centralno grijanje nije radilo, kao ni bojler za toplu vodu, a nitko nam ih nije htio doći
popraviti. Jednom smo dva mjeseca bili bez struje. Do voća se skoro nikad nije moglo doći, a
o ugljenu i koksu si mogao samo sanjati. Morao sam popravljati vrata, ložiti vatre, podučavati
matematiku, posluživati hranu i, što je bilo najgore od svega, razgovarati s hrpom prokletih
službenika koji su još razmišljali u mirnodopskim mjerilima. Zdravstveni nadglednik, stariji
čovjek, prigovarao mije zbog prenatrpanosti, a moje pitanje kako bi riješio problem tisuća
djece koja u skloništima i hodnicima podzemne željeznice nemaju dovoljno čistog zraka,
uredno je prečuo.
U Walesu je problem osoblja bio jednostavno nerješiv. Imao sam niz pacifista koji
nisu bili ni za što, svi redom negativni, s glavom u oblacima, i svi su mi htjeli objasniti kako
upravljati školom prema Isusovim naputcima. Jako su mi nedostajali stari kontakti.
Na početku i na kraju tromjesečja djeca su morala prevaliti dugo, zamorno putovanje
vlakom do Londona. Imali smo sreće; nikad nam nijedan ñak nije stradao u bombardiranju.
Ali tada škola nije bila pravi Summerhill. Roditelji nam nisu slali svoju djecu kako bi bila
slobodna, nego sigurna; s dolaskom mira ti su roditelji povukli svoje klince iz škole. Bili smo
prenatrpani. Obroci su bili racionirani, a do duhana se teško dolazilo. Gostionice su se
zatvarale u devet na večer (a u Engleskoj u pola jedanaest). Naši su dječaci neprestano
ratovali s lokalnim dečkima, koji su unatoč, ili možda upravo zbog stalnog odlaženja u crkvu
bili vrlo agresivni.
Dan kada sam se vratio u Leiston, godine 1945., nakon porazne epizode u Walesu, bio
je možda najsretniji dan u mom životu. Školska je zgrada bila u lošem stanju. Pet godina ju je
koristila vojska, i u tom su razdoblju napravili više štete nego moji klinci za trinaest godina;
ali to i nije bilo tako važno. Vratili smo se kući, u naš stari, voljeni Summerhill. Sa zado-
voljstvom smo sjedili i spavali na madracima prostrtima po podu dok nam, desetak dana
kasnije, iz Walesa nije počeo stizati namještaj.
Nikad nisam zažalio zbog dolaska u Leiston. Zrak je okrepljujući, a jedanaest jutara
imanja pravi su raj za klince. Često me pitaju što o nama misle u mjestu i nikad ne znam što
bih odgovorio. Moje osoblje i ja zalazimo u lokalne gostionice, ali tamo nikad nisam susreo

nekog učitelja iz državne škole ili, kad smo već kod toga, liječnika ili odvjetnika. No kako u
Summerhillu nema klasa, škola zapravo pripada svim klasama. Ne vjerujem da u mjestu
razumiju o čemu se tu zapravo radi, ali ljudi su prijateljski raspoloženi. Jedan se mladić od
kojih sedamnaest godina neko vrijeme motao oko ulaza u imanje. Kada sam ga upitao što želi,
odgovorio je: "Besplatnu ševu." Ali ne bih se usudio reći kako je on tipičan žitelj Leistona.
Neki me majstori, kao i osoblje, posluga i ñaci, oslovljavaju jednostavno "Neill", bez
ikakvog "gospodine". Nitko ne skida šešir kada me sretne, a neki se mještani vjerojatno pitaju
što toliko mnoštvo posjetitelja iz čitavog svijeta dolazi vidjeti. Dvadeset pet sam godina bio
član lokalnog golfskog kluba, a mislim da je samo jedan jedini član znao tko sam - školski
liječnik.
Junaci i izvori
Moja misao nije originalna. Dapače, ako imam ikakvih dobrih strana, jedna od njih je
svakako "njuh" za prepoznavanje značajnih ljudi. Od Homera Lanea sam naučio jako puno;
kad smo već kod toga, želio bih istaknuti kako sam uvijek priznavao koliko mu dugujem.
Psihoanalitičara Wilhelma Stekela otkrio sam oko 1923. i bili smo prijatelji do njegove smrti.
Ali on se bavio liječenjem, a ja sam se postupno udaljavao od terapijske strane psihologije.
Moj se interes prebacio na kasnije otkriće, na Wilhelma Reicha, koji se, iako se na nov način
bavio terapijom, istodobno hvatao u koštac s daleko većim problemom analize društva.
Mislim da se Lane i Reich najviše ističu meñu ljudima koji su utjecali na moj rad.
Meñutim, nije moguće točno odrediti koji utjecaji uvjetuju životni tijek nekog čovjeka;
u nas se ulijeva milijun ideja i stavova, koji se uglavnom spremaju u podsvijest, a kasnije se
mogu iznova pojaviti kao neka nova ideja ili načelo nakon što ih podsvijest "probavi" i
poveže u cjelinu. U prvim godinama rada čitao sam Edmonda Holmesa (What is and What
Might Be), Caldwella Cooka (Playway) i Normana MacMunna (Path to Freedom in the
School). Rekao bih da nisu izvršili veliki utjecaj na mene - previše su se ograničavali na
školu, na metode podučavanja; iz istog me razloga i Montessorijeva ostavila ravnodušnim.
Ne, svoje sam nadahnuće našao izvan učiteljskog bratstva, u Freudu, Reichu, Laneu,
Wellsu, Shawu i, naravno, Kristu. Nije mi lako priznati utjecaj ovog posljednjeg, jer sam u
mladosti prošao kroz "vjersku" obuku koja ga je prikazivala kao boga umjesto kao
najčovječnijeg čovjeka. Od svega toga ostala mije samo predodžba o čovjeku Isusu, koji
pruža ljubav i ne traži je zauzvrat. Imao je i obzirnosti, ljubavi prema bližnjem, i nije sudio
nikoga osim mjenjača novca, a ta njegova reakcija samo pokazuje koliko je u njemu bilo
ljudskosti. Grijeh je smatrao bolešću; čini se kako je bio svjestan ljudske podsvijesti dvije
tisuće godina prije Freuda. Nije morao odolijevati iskušenju u samome sebi jer se nije osjećao
krivim.
Pored većine autora koji pišu o obrazovanju, i većina me časopisa o obrazovanju
ispunjava dosadom. Cijeli život sanjam o pokretanju takvog lista u kojem ne bi bilo ni riječi o
razredima, plaćama, mirovini, nadglednicima i školskim predmetima; o časopisu punom
vedrine i humora. U našim školama, a nedvojbeno i u časopisima o obrazovanju, humora sko-
ro da i nema. Dok ovo pišem, svjestan sam kako i humor može biti opasan. Neki mu ljudi
pribjegavaju kako bi prikrili ozbiljne životne probleme, jer se puno lakše nečemu smijati nego
se s tim suočiti.
Primjerice, nikad nisam mogao "probaviti" Gilbertov smisao za humor u Gilbertovim i
Sullivanovim operama. Smatrao sam ga plitkim i ciničnim. U Self Educatoru sam napisao:

"Gilbertova se duhovitost temelji na površnom shvaćanju društva... Shaw, pak, smatra kako je
društvo trulo do srži."
Ne navodim te riječi zato što je Gilbert posebno važan, nego zato što me podsjećaju
kako sam u dvadeset devetoj godini života već počinjao stjecati osjećaj za to što je u životu
vrijedno. Gilbert se rugao društvu, ali gaje i odobravao; Bernard Shaw je bio nezadovoljan
društvom, i ja sam bio na njegovoj strani. To bi mogao biti početak mojeg postavljanja
zahtjeva životu. U toj su mi dobi omiljeni pisci bili Shaw i H.G. Wells; na moju su karijeru
utjecali možda i više od svih kasnijih psihologa.
A ipak, gledajući unatrag, Wells bi me uvijek razočarao. Razrañivao bi teme poput
"planera bez ikakvog plana", a ja bih željno (i uzaludno) očekivao rješenje. A kada bi i
ponudio neko rješenje, bio bih posve nezadovoljan njime; primjerice u knjizi The Shape of
Things to Come, u kojoj nakon strašnog rata svijet spašavaju znanstvenici. Pitam se što bi
Wells o njima mislio danas, uz ovo silno zagañenje, atomske bombe i uništavanje prirodnog
života, biljaka i životinja.
Ni Shaw nije imao nikakvo rješenje. Njegova sjajna analiza društva nije prerasla u
obećanje nekog novog društva. Moje je zanimanje za Shawa i Wellsa, po svemu sudeći,
splasnulo upravo stoga što je njihovoj analizi nedostajala sinteza. Sami su sebe učinili
zastarjelima; ni jedan ni drugi nisu prihvatili Freudovu dinamičnu psihologiju.
Wellsa, junaka moje mladosti, sreo sam kada je već bio star čovjek i san mi se
razmrskao na komade; preda mnom je stajao mali čovjek piskutavog glasa i nabusitog
držanja.
Henry Miller bio je junak koji me nije razočarao. Netko mu je bio poslao nekoliko
mojih knjiga i Henry mi je pisao, pa smo se tijekom nekoliko godina neredovito dopisivali. A
onda je doputovao u London i našli smo se na ručku. Henry mi se jako svidio, bio je tako
topao i šaljiv, tako očevidno iskren. Često me rastuživala pomisao na tisuće kilometara koje
nas razdvajaju.
J. M. Barrieja nikad nisam susreo. Bio je junak moje mladosti sve dok me nije očarao
Wells. Naša su rodna mjesta meñusobno udaljena samo desetak kilometara. Obojica smo
pohañali Edinburško sveučilište. Bio je poznati pisac, a i moji su planovi bili takvi. Očito je
kako sam se bio poistovjetio s njim. Njegovog Sentimentalnog Tommyja i Petra Pana proči-
tao sam bezbroj puta.
Moje se sljedbeništvo iznenada prekinulo kada sam pročitao onaj strahoviti
protuudarac škotskoj sentimentalnosti, roman The House with the Green Shutters. Prije skoro
sedamdeset godina, kada smo bili mladi momci i djevojke i čitali škotske romane iz tog
vremena, knjiga Georgea Douglasa Browna nas je "opalila po ušima". Njezin je siloviti
realizam i čudesno slikanje svijeta zauvijek pretvorio Barriea, Ian McLarena i Crocketta u
nečitko štivo. Sada me se Barrie doimao poput nevažnog pisca, s tek povremenim
bljeskovima uvida i duhovitosti. The House je bio moja Biblija; gotovo da sam je znao
napamet.
Brownovi me opisi ispunjavanju poniznošću: "Moj je prijatelj Will bio velik čovjek;
otisak palca njegova Stvoritelja bio je natopljen glinom njegova bića." (svjestan (relativne)
neprevodivosti, želio bih čitatelju ponuditi i izvorni tekst: "He was a great fellow, my friend
Will; the thumb mark of his Maker was wet in the clay of him" (op. prev.)). Gourlayje bio
"kao od brijega odvaljen". Njegov je gnjev "udarao o život poput crne studeni". Još uvijek
čeznem za ovladavanjem slikovitošću izričaja poput Brownove, no dovoljno sam razborit da
bih prihvatio istinu kako tome nisam dorastao.
George Douglas Brown bio je veliki pisac i iskreni i prodorni promatrač. Njegova se
veličina ne krije samo u književnom stilu. Likovi su mu živi; uglavnom nedopadljivi i zajed-
ljivi, ali i izvanredno uvjerljivi. Osim pekara, svi su ili zlobni ili jadni. Žene su ili razvratne ili
na smrt bolesne. Brownovo je selo Barbie mali pakao pun mržnje, pakosti i zlonamjernog

ogovaranja; njegov sjajni način izražavanja ni na trenutak ne razvedrava situaciju. Napisao je
genijalnu knjigu, roman koji će zaživjeti kao jedno od remek-djela škotske književnosti.
Vjerojatno bi, i da nije umro mlad, bio ostao "čovjekom od jedne knjige".
Bio sam nakanio napisati njegovu biografiju, i iz tiska sam preko pisama došao do
puno materijala. Na žalost, prikupio sam samo dosadne tričarije. U njegovu životu nije bilo
nekih istaknutih trenutaka, pa sam odustao od projekta i poslao sav materijal Jamesu Veitchu,
škotskom romanopiscu, koji je napisao Brownovu biografiju umjesto mene. Ali zato sam bio
obogaćen za jedno dražesno iskustvo. Posjetio sam Brownovu prijateljicu u Glasgowu, tada
već staru i skoro posve gluhu ženu, koja me potpuno očarala. Skoro bih rekao da je bila pre-
dobra za onog pomalo mrkog Geordieja. Geordie - žitelj Tynesidea, u sjeveroistočnoj
Engleskoj (op. prev.)). Bilo joj je jako stalo da ja napišem Brownovu biografiju i razočaralo ju
je što nisam.
Nekoliko godina kasnije opet sam joj došao u posjet i naišao na kuću obijenu daskama
i stavljenu na prodaju. Neki mi je susjed rekao da je draga starica umrla prije godinu dana. Još
čuvam pisma koja mi je slala; poslat ću ih u Škotsku nacionalnu biblioteku pod uvjetom da ih
dvadeset godina čuvaju od očiju javnosti, jer bi netko iz njezine rodbine mogao imati nešto
protiv objavljivanja. Znam da će ih smjestiti u Douglas--Brownov pretinac, uz rukopis the
Housea u jeftinim školskim tekama. Čitao sam ih kad god bih navratio u Edinburgh.
U drugom razdoblju mog života, za boravka u Beču, bio sam pacijent dr. Wihelma
Stekela, pripadnika Freudijanske škole koji se, poput Junga i Adlera, kasnije osamostalio.
Napisao sam recenziju njegove knjige u kojoj je tvrdio kako je analiza preskupa i predugo
traje: Stekel je govorio da analiza ne bi trebala trajati duže od tri mjeseca, a ta se izjava
svidjela mojoj škotskoj štedljivosti. Stekel je bio briljantni simbolist. Jedva da je ikad pitao za
asocijaciju u vezi s nekim snom. "Ach, Neille, taj san pokacuje da si još uvijek caljubljen u
sfoju sestru." Ne sjećam se da su Stekelove riječi u meni ikad pobudile bilo kakvu
emocionalnu reakciju; dopirao je do moje glave, ali ne i do osjećaja. Mislim da izmeñu nas
nije bilo prijenosa. Možda stoga što se katkad ponašao poput dječaka.
"Neille, tvoj san pokacuje da si caljubljen u moju ženu."
"Čuj, Stekele, tvoja žena mi se sviña, ali me zaista ne privlači u seksualnom smislu."
Razljutio se. "Was? Ne difiš se mojoj ženi? Za nju je to ufreda. Njoj se dife mnogi
muškarci."
Drugom sam ga prigodom upitao smijem li koristiti njegov zahod. Kada sam se vratio,
dobacio mi je vragolasti pogled i podigao kažiprst.
"Ach so! Der Neill želi biti Wilhelm Stekel, kralj; želi sjediti na njegofom prijestolju!
Zločesti Neill." Na moje objašnjenje kako me uhvatio proljev, samo se nasmijao.
Stekel je bio jedan on glavnih autoriteta za simbolizam; njegove su analize simbolike
snova bile fascinantne, ali pitam se koliko su pomagale njegovim pacijentima.
Često nam je prepričavao zgodu s domjenka u stanu nekog umjetnika. Razgovor se
dotakao simbolizma i Stekel je rekao svoje. Domaćin se nikako nije mogao složiti s njegovim
riječima.
"To su besmislice, Stekele, ne vjerujem ni riječi." Pokazao je jednu od slika na zidu.
"Želite li reći kako u toj mojoj mrtvoj prirodi ima simbolike?"
Stekel je stavio naočale. "Da, ima."

"Pa kakve, lijepo vas molim?"
"Hm", rekao je Stekel. "Ne mogu vam odgovoriti pred svima."
"Gluposti", uzviknuo je umjetnik. "Ovdje smo meñu prijateljima. Da čujem."
"U redu. U vrijeme kada ste naslikali tu sliku bili ste zaveli služavku; zatrudnjela je, i
tražili ste liječnika koji bi izvršio pobačaj."
Umjetnik je problijedio.

"Mein Gott!", uzviknuo je.
Upitao sam Stekela kako je do toga došao.
"Na slici je bio kuhinjski stol, a na njemu boca iz koje se prolilo crno vino - krv
(odnosno pobačaj); kobasica na tanjuru izgledala je točno kao fetus." Jedino se ne sjećam
kako je pogodio za služavku.
Tumačenje simbola nalik je rješavanju križaljke, ugodna razbibriga. Usudio bih se
ustvrditi kako nikad nije pomoglo nijednom pacijentu, a pretpostavljam i da su ga mnogi
analitičari prestali upotrebljavati.
Stekelov Priručnik za majke pun je nestručnih, ali razboritih savjeta; primjerice o
opasnosti zabranjivanja masturbacije u bilo kojoj dobi. Meñutim, sa sljedećim se stavom ne
slažem: "Tijekom noći ne obraćajte pozornost na dijete, ma koliko vikalo, osim ako se
pomokri i treba mu promijeniti pelene." Mislim da je Stekel previše isticao borbu za moći u
koju se svako dijete upušta. Nikada nije dobro da čitatelj neku knjigu nekritički prihvati (ili je,
naravno, u potpunosti odbaci). Pronicljiva će majka lako razabrati zašto joj dijete noću plače i
u skladu s tim se ponašati.
Najbolju knjigu o novoroñenčadi koju sam ikad pročitao, napisao je Benjamin Spock,
američki liječnik, i nosi naslov Baby and Child Care. Taje knjiga najbliža samoregulaciji od
svih na koje sam dosad naišao.
Sage Bernal bio je znanstvenik vrlo bujne mašte. Od vremena do vremena, mojim je
ñacima držao predavanja. Govorio im je kako će jednog dana Sjeverno more biti isušeno i
pretvoreno u obradivu zemlju; prije trideset godina predvidio je nagli porast stanovništva i
opisao daljnji život ljudske rase na satelitima. Za vrijeme II. svjetskog rata Churchill je o nje-
mu imao vrlo visoko mišljenje. Ranije je bio stručnjak u radu s neeksplodiranim minama.
Priča glasi ovako: jednog je dana Sage došao na polje usred kojeg je eksplodirala mina. Veliki
je krater bio ograñen bodljikavom žicom.
"Žao mi je, gospodine," rekao je narednik koji je čuvao ulaz, "ali nitko ne smije ući
dok ne doñe neka velika faca iz Londona i pregleda minu." Sage je mirno otišao, i ne pomiš-
ljajući kako je on ta "velika faca".
Pitao sam ga je li se zaista sve tako odvijalo. "Ne baš; provukao se sam se ispod žice
dok narednik nije gledao."
Sage, reklo bi se, nije znao za strah. Kada sam ga upitao je li se ikad prestrašio
obavljajući svoj opasni posao, odgovorio je: "Jesam. Jednom se iz mine začulo kucanje i
toliko sam se prepao, da sam odskočio barem metar."
Sage je bio Sage (sage - engl. mudar, razborit (op. prev.)) zato što je na sve imao
odgovor, ali kada sam ga upitao zašto se britva bolje oštri na brusu koji je nauljen, slegnuo je
ramenima i rekao da nema pojma. Da sam ga barem mogao vidjeti u mornaričkoj odori dok je
zapovijedao jednim od brodova prilikom iskrcavanja na dan savezničke invazije u Nor-
mandiji. Nije znao nautičke izraze za lijevu i desnu stranu broda, i šokirao je svoju posadu
uzvikujući "nalijevo" i "nadesno".
Sage je doživio moždani udar i do kraja života je teško patio; mozak mu je do
posljednjeg trenutka bio "izbrisan". Nadam se da će netko jednom napisati životnu priču tog
vrsnog znanstvenika i iznimno pristupačnog čovjeka.
Toliko o junacima. Ja sam se kretao u manje uzvišenim slojevima - meñu učiteljima,
ñacima, roditeljima... meñu "svjetinom", i dobro je što je bilo tako. Mnogi nikada ne saznaju
što obični ljudi rade i kako razmišljaju.
Homer Lane

Homer Lane je vjerojatno bio najutjecajniji faktor u mom životu, čovjek koji me
ponajviše inspirirao. Bio je Amerikanac, ali je njegov rad puno poznatiji u Engleskoj nego u
Americi. Nakon rada u popravilištu za dječake po imenu Ford Republic, u SAD-u, nekolicina
poznatih društvenih reformatora pozvala ga je da otvori dom za delinkventnu djecu u
Engleskoj. Iznenañuje me činjenica da u svojoj rodnoj zemlji nije poznat. Sudeći po obilju
pošte koja mi stiže iz Amerike, tamošnje su škole na krivom putu kao i bilo gdje drugdje u
svijetu. Stalo im je samo do učenja, diploma i uspjeha u svijetu površnih mjerila i djetinjaste
razonode. Homer Lane je uperio prst u drugom smjeru - ako su osjećaji slobodni, intelekt će
se pobrinuti sam za sebe. Lane je bio veliki pionir, ali ne i voña. Poput mnogih drugih, i od
njega sam preuzeo ono što sam smatrao vrijednim i odbacio ono što sam procijenio kao
nevažno.
Prvi sam ga put sreo 1917., kada sam posjetio Mali Commonwealth u Dorsetu, gdje je
1913. postavljen za nadzornika skupine maloljetnih delinkvenata koji su upravljali sami
sobom u maloj demokraciji; svatko je - uključujući i Lanea - imao jedan glas. U to vrijeme
nisam znao ništa o dječjoj psihologiji. Bio sam već napisao tri knjige, tapkajući u mraku u
potrazi za slobodom. Pokretao me osjećaj kako obrazovanje funkcionira potpuno pogrešno, ali
nisam mogao dokučiti bit te "stranputice". Sjećam se svoga prvog posjeta Malom
Commonwealthu; došao sam usred burne samoupravne sjednice. Potom smo Lane i ja dugo
razgovarali - točnije, on je govorio, a ja sam slušao. Nikad nisam bio čuo za dječju psihologiju
ili, kad smo već kod toga, za bilo kakvu dinamičnu psihologiju. Te sam večeri sjedio do tri
ujutro slušajući Lanea kako opisuje svoje metode.
Te mi je večeri pokazao rješenje: moramo biti, kako se on izrazio, "na strani djeteta".
Valja potpuno ukinuti kažnjavanje, strah i stegu nametnutu izvana; treba pustiti djecu da
odrastu na svoj način, bez ikakvog vanjskog pritiska osim onog koji vrši samoupravna
zajednica. Učenje treba staviti na mjesto koje mu pripada - iza života. Dotad mi je, kao
učitelju, kriterij uspješnosti bilo znanje. Lane mi je pokazao kako su osjećaji beskrajno
moćniji i bitniji od razuma.
Istina, njegov Commonwealth nije bio škola. Tamo su djeca uglavnom bila slabo
obrazovana i imala problema s izražavanjem, premda se to nije primjećivalo na
samoupravnim sjednicama. A "nastava" se nije sastojala od matematike i povijesti, nego od
gradnje kuća i mužnje krava. Iz Laneova rada, dakle, učitelji školskih predmeta neće naučiti
bogzna što, ali je zato vrlo poučan za svakoga tko brine o djeci - bilo u školi, kod kuće ili u
popravilištu. Njegova se lekcija tiče mnogih stvari koje student ne može naučiti na učiteljskoj
obuci: treba duboko uroniti, tragati za motivima, odobravati i živjeti s djecom ne držeći do
dostojanstva i poštovanja, koji su neraskidivo povezani sa strahom.
Trebao sam mu se pridružiti nakon izlaska iz vojske, ali je, prema zapovijedi
Ministarstva unutarnjih poslova, Commonwealth već bio zatvoren. O tom sam mjestu, osim
kratkih posjeta, zapravo stekao spoznaje iz prve ruke tek preko susreta s njegovim
"grañanima" u Laneovoj kući, gdje sam dvije godine bio gost na večeri svake nedjelje. Većina
je svojedobno imala problema sa zakonom, ali su na mene ostavili dojam tihih, društvenih i
blagih mladih ljudi; no da nije bilo Commonwealtha, siguran sam da bi bili završili po
zatvorima. Za sva su mi vremena dokazali kako mržnja i kažnjavanje nikad nikoga nisu
izliječili i kako je jedini lijek ljubav, stoje za Lanea značilo odobravanje i prihvaćanje.
Lane nikad nije do kraja odrastao, i to bi moglo biti objašnjenje jednostavnosti njegove
poruke. Bilo koji neobrazovani radnik mogao bi razumjeti barem dio Laneove filozofije.
Moglo bi se reći da je govorio u praktičnim usporedbama. Jednom prigodom, kada su Laneu
povjerili problematičnog dječaka s maloljetničkog suda, pružio mu je novčanicu od jedne
funte i objasnio mu kako će naći Mali Commonvvealth. Netko je rekao: "Lane, mali će
potrošiti funtu i zaboraviti tvoj Commonwealth." Lane se nasmiješio. "Neće", rekao je. "Ali
da sam mu rekao: 'Imam povjerenja u tebe da ćeš sjesti na taj i taj vlak', vjerojatno bi doista

bio potrošio novac, jer bih mu tim riječima bio pokazao kako uopće nemam povjerenja u nje-
ga." Kada se vratio, dječak je već bio tamo i čekao ga.
Drugom je prigodom u Commonwealthu gradio zid zajedno sa svojim dječacima.
Njegov je kraj bio sjajno napravljen (bio je dobar u fizičkom radu bilo koje vrste), no dječaci
su se, nezadovoljni svojim djelom, počeli zafrkavati i rušiti svoj dio zida. Lane je istog trena
srušio svoj kraj. Neobrazovana osoba možda i nije u stanju svjesno pojmiti s kakvim je mo-
tivom to učinio, ali takvi postupci snažno utječu na podsvijest.
Nakon zatvaranja Commonwealtha, Lane se smjestio u Londonu i radio kao
psihoanalitičar. U to vrijeme o analizi nisam znao ništa; jedva da sam bio čuo za Freuda.
Nikad nisam razmišljao o podvrgavanju analizi dok mi Lane nije rekao kako smatra da bi to
trebao učiniti svaki učitelj i ponudio mi besplatan tretman. Imali smo seanse svaki dan.
Njegova se analiza razlikovala od freudovske; nisam ležao na kauču, nego smo sjedili i
razgovarali.
Nisam baš siguran da me Lane oslobodio sputavajuće neuroze. Kada o tome danas
razmislim, njegove su briljantne analize snova i njihovih simboličnih značenja u meni
pobuñivale samo razumsku reakciju. Kasnije, kada sam u Beču bio Stekelov pacijent, i njega
sam smatrao briljantnim, ali me ni on nije iznutra pokrenuo. Ali tko može procijeniti učinak
bilo kakve terapije? Kako mogu biti siguran da bih bio pokrenuo Summerhill i da nije bilo
Homera Lanea? Moje je mišljenje da sam od njega jako puno dobio i naučio, ali ne znam
koliko je toga bilo osobno (preko analize), a koliko društveno (u smislu radne sposobnosti).
Siguran sam da je Laneov pozitivni učinak na mene proizašao više iz njegova načina
ophoñenja s djecom, nego iz analize.
Došao sam u dodir s njim u razdoblju nakon Commonwealtha, odnosno u krivo

vrijeme. Prešao je u London i počeo se baviti terapijom, a ja sam mu bio jedan od prvih
pacijenata. Za njega je to bio pogrešan posao. Srećom, uz to je davao brojna predavanja i
održavao seminare, a u tome je bio sjajan. Lane je imao neopisiv dar, neki šarm koji je
razoružavao i privlačio ljude poput jakog magneta. Jedan od negativnih rezultata te činjenice
bilo je skoro posve nekritičko sljedbeništvo; sve što je stari Homer govorio na svojim
seminarima, smatrano je evanñeljem, glasom novoga boga. Sljedbenici su mu sjedili oko nogu
i bez pitanja gutali svaku njegovu riječ. Izjavljivao je stvari poput: "Svaki nogometaš pati od
kastracijskog kompleksa", nedokazive tvrdnje, a mi smo ih upijali bez prigovora.
Na njegovim smo seminarima često dovodili u pitanje njegove stavove o seksu, i pitali
ga zašto je bio toliko zabrinut zbog seksa u svom Commonwealthu. Trebao nam je odgovoriti
kako svojim adolescentima nije mogao dopustiti seksualni život zbog društvenih okolnosti i
državnog nadzora, no obično nam je "servirao" odgovore koje smo shvaćali kao racionali-
zacije. Nismo bili zadovoljni njegovim uvijenim objašnjenjem kako za adolescente nije dobro
da imaju puni seksualni život. Mislim da Lane nikad nije nadišao čistunstvo svoje rane
mladosti u Novoj Engleskoj.
Previše je pojednostavljivao stvari. Kada je ohrabrivao Jabeza da porazbija tanjure i
šalice, Jabez je bacio žarač na pod i odjurio sav uplakan. Lane je tvrdio kako je taj dogañaj
razbio dječakove unutarnje kočnice, da su se sve naglo porušile. Ne vjerujem u to. Gledajući
unatrag, rekao bih da je pretjerivao. Nema dramatičnih izlječenja; liječenje uvijek traje dugo.
Doduše, Laneov je postupak bio početak, ali nije trebao tvrditi kako je jedan takav dogañaj
dovoljan, jer smo uzimali zdravo za gotovo da se Jabez u roku od deset minuta iz temelja
promijenio. No Lane nam nije lagao; isticao je poentu dodavanjem osobnog naglaska
anegdoti.
A mi nismo bili lakovjerni glupani: meñu nama su bili i Lord Lytton, J. H. Simpson,
John Layard, dr. David, liverpulski biskup. Uglavnom smo Lanea doživljavali kao boga, kao
božjeg proroka. Onima koji su čitali Laneovu biografiju iz pera Davida Willsa, bit će jasno

kako nije bio bog, a ni prorok. Ali zato je bio intuitivni genij; nije imao veliko "knjiško"
obrazovanje, ali je više od svih ljudi koje sam upoznao, imao moć pružanja ljubavi i
razumijevanja djeci. Njegov način ophoñenja s problematičnom djecom bio je uzor za sve
djelatnike na tom području. Ne vjerujem da su njegove psihološke teorije imale ikakav učinak
na njegove delinkventne ñake, ali su im toplina njegove osobnosti, njegov osmijeh
odobravanja i smisao za humor nedvojbeno pomogli.
Lane nam je rekao kako je u Americi izučavao freudovsku analizu. Nismo mu
vjerovali, a ne vjerujem u to ni danas. Sumnjam da je ikad pozorno proučavao Freuda. Lane
nije bio učenjak. Imao je, kako kaže David Wills, jedno od svojstava koja se obično pripisuju
genijima, naime sposobnost usredotočavanja na bit bez gubljenja vremena na sporedne stvari.
Kod Lanea je još nešto bilo jedinstveno: dar da prozre fasade konvencionalnog
ponašanja i izvanjskih manira. Često je govorio kako se iza zločina krije dobar, pozitivan
motiv, i mislim da je imao na umu pokušaj zločinca da u životu pronañe radost. Ali siromašni
će dječak, odrastao u sirotinjskoj četvrti bez ikakvih izvora radosti, izabrati jeftin pokušaj
sitnog potkradanja, budući da su mu svi dragi putovi k slobodi i sreći zapriječeni siromaštvom
tijela i uma nametnutim od strane društvenih nejednakosti. U svojem sam vlastitom
ophoñenju s djecom, bio inspiriran Laneom, i u vrijeme prije nego što sam počeo uzimati
samo "normalnu" djecu imao sam puno problematičnih ñaka. Mogu se prisjetiti samo jednog
koji nije postao uravnoteženim i zdravim grañaninom.
Laneov je odnos prema meni bio složen. Na nedjeljnim je večerama često bio kiseo,
mrzovoljan i ne bi progovorio ni riječi; u drugim je prigodama, pak, neprestano pametovao,
"donosio zakone". Kada je umro, doveo sam njegovu kćer Olive Lane u Summerhill i
neslužbeno je usvojio. Bio sam mu drag, ali mi je njegovo držanje bilo nerazumljivo. Kasnije
mi je jedna njegova pacijentica rekla da je bio ljubomoran na mene, ali u to ne mogu
povjerovati, jer sam bio nitko i ništa, ništavni sljedbenik svjestan svoje inferiornosti spram
njega. Do njegove smrti nisam bio napravio ništa vrijedno, a onda sam se morao suočiti s
osjećajem prepuštenosti samome sebi. Više nisam mogao trčati Laneu po savjet i vodstvo.
Morao sam stati na svoje noge.
Krajem 1919. Lane me napao zato što sam na svom predavanju govorio o njegovom
radu u Malom Commonvvealthu. Netko mu je to bio prenio i pobjesnio je; rekao je da sam ga
lažno prikazao i zapovjedio mi da ga više ne spominjem. I ja sam se razbjesnio i odgovorio
mu što ga ide, pa sam nekoliko mjeseci išao na analizu kod jungovca Mauricea Nicolla (i iz
toga izvukao prokleto puno, kao i uvijek). U meñuvremenu sam i dalje večerao u Laneovoj
kući svake nedjelje. Ponašao se vrlo prijazno i pitao me kako mi je kod Nicolla, a kada bih mu
odgovorio, govorio je: "Bolje bi ti bilo da se vratiš k meni."
Kakav je Lane bio čovjek? Imao je prekrasan osmijeh; bio je pun razumijevanja i
smisla za humor. Čak je i njegove neprijatelje katkad osvajao taj njegov šarm. Djeca su ga
obožavala. Lane je zračio toplinom i žene su ga sigurno smatrale vrlo privlačnim. Mislim da
smo svi imali dvoznačan stav o njemu ali je, što se mene tiče, ljubav koju sam prema njemu
osjećao, bila jača od mržnje.
Kada je Ministarstvo unutarnjih poslova zatvorilo Mali Commonwealth, ni na tren
nisam povjerovao u istinitost izrečenih optužaba. Osim toga, nemam nikakvu želju suditi
Laneu ni bilo kome drugome. Je li u Commonwealthu doista spavao sa svojim delinkventnim
djevojkama? Meñu tim je curama moglo biti i nekoliko Lolita. Lanea sam dosta dugo
poznavao i dvije se godine podvrgavao njegovoj analizi, i ne mogu vjerovati da bi se upustio
u blud s problematičnom djevojkom od kojih osamnaest godina znajući, a morao je znati,
kakvim se opasnostima izlaže. U mašti neurotične adolescentkinje i najovlašniji zagrljaj ili
znak simpatije mogu izgledati kao zavoñenje.

Bilo mi je teško biti kritičan jer me njegov tretman "slučajeva" u Malom
Commonwealthu posve ispunio divljenjem i radošću. Nikad se nije trebao baviti odraslima jer
je, kao što sam već rekao, bio previše "neodrastao", jednostavan i pun povjerenja. Jednom je
prihvatio novac od patološki bolesne žene. Skoro je od nje primio na dar i luksuzni automobil,
ali je banka stopirala ček jer je bila prekoračila račun. Takvi su ga dogañaji, zajedno s
optužbama kako spava s pacijenticama, najprije doveli na optuženičku klupu, a potom otjerali
u smrt. Posljednje suñenje i progonstvo bili su mi sumnjivi, ali nam je jedne večeri John
Layard prepričao svjedočanstva nekoliko pacijentica koje su mu rekle kako je Lane spavao s
njima. Zvučale su uvjerljivo. No zaboravimo Laneove slabosti, taštinu i "sitne" osobine; sve
je to beznačajno. Dobre stvari koje čovjek napravi, žive i nakon njegove smrti.
Mislim da je David Wills razborito analizirao Laneove životne propuste; prvobitni su
uzroci njegova čistunska majka, njegov užasni osjećaj krivnje zato što kao dječak nije pazio
na svoju malu sestru i ona se utopila, te kasniji osjećaj krivnje zbog toga što je svoju suprugu
poveo na sanjkanje ubrzo nakon poroda pa je umrla od upale pluća. Wills tvrdi, a ja bih se
složio s njim, kako Laneovo "priznavanje poraza" i bježanje od bilo kakve teškoće, potječu iz
njegove rane mladosti.
Obitelj Lane bila mi je jako draga. Polly i Allena poslali su u Školu kralja Alfreda jer
sam tamo ja podučavao. Ako je vjerovati pričama, djevojka koju je Lane volio, umrla je pa je
onda oženio njezinu sestru Mabel. Siguran sam da Mabel nikad nije volio, no meni je bila vrlo
draga i suosjećao sam s njom. Ne vjerujem daje išta razumjela od onoga što je govorio i činio.
Netko mi je puno kasnije rekao kako me njihov sin Raymond nazvao podmuklim kradljivcem
koji je "preprodao" ideje njegovog starog. Istina je - no da je Lane poživio, ne bi bio
zadovoljan Summerhillom. Uvjeren sam da bi smatrao kako mu nedostaje duhovnosti.
Nikad nisam uspio otkriti kakav je bio njegov stav o vjeri. Pretpostavljam da se nikad
nije do kraja riješio ranog novoengleskog čistunstva. Puno je govorio o "duhovnosti", a moj je
dojam bio da misli na kreativnost, kao suprotnost posesivnosti. Lord Lytton, jedan od
njegovih učenika, napisao je kako je Lane jako cijenio svetog Pavla, ali po mom je iskustvu o
Pavlu uvijek govorio s izrazitom odbojnosti. Prema svemu sudeći, smatrao ga je zlim
utjecajem koji je ljubav koju je propovijedao Isus, pretvorio u niz patrijarhalnih i
protuživotnih pravila.
Prenio sam mu Nietzscheove riječi kako je prvi i posljednji kršćanin umro na križu, a
on je kimnuo glavom u znak slaganja. Mislim da u njegovu životu nije bilo svjesne
religioznosti (u smislu odlaženja u crkvu), a skoro sam siguran i da nije vjerovao u raj i pakao.
Često je spominjao Boga; rekao bih da je mislio na "životnu snagu", a ne na Oca koji vidi sve
što činiš. Laneu vjera nije bila potrebna; on je vjeru živio, ako pod "vjerom" shvatimo
izražavanje ljubavi, a ne mržnje.
Taj je čovjek bio prava zagonetka. Jako je volio izmišljati; pričao nam je priče o svom
djetinjstvu koje nisu imale nikakve veze sa stvarnosti. Bio je ljubitelj dobrih stvari u životu;
ukratko, običan čovjek poput vas ili mene. Ali nešto je u njemu nadilazilo ljudsku slabost,
odreñena sposobnost poniranja u nutrinu ljudskosti - genij, intuicija, nazovite to kako hoćete,
jer je ionako riječ o nečem neopipljivom, što se ne može oponašati. S druge strane, ne smije
se nekritički gutati sve stoje naučavao. Na svu sreću, svaki je idol ispod kože samo čovjek.
Na žalost, establishment nije išao Laneovim tragom. Njegov je utjecaj bio ograničen.
Od 1925., kada je umro, državne ustanove za problematičnu djecu nisu se promijenile na bolje
u pogledu slobode i razumijevanja. Danas dok ovo pišem, u Engleskoj nije službeno
zabranjeno tjelesno kažnjavanje hendikepirane djece; to se prepušta ravnateljevoj diskreciji
ili, što je češći slučaj, indiskreciji. Više od četiri desetljeća nakon njegove smrti očito je kako
je Homer Lane imao neznatan učinak na službenu politiku, premda ne bih htio omalovažiti
britanske učitelje koji gaje čovječan pristup djeci.

Laneov se utjecaj najviše osjetio izvan državnih institucija, no moram biti korektan i
ustvrditi kako i nekim školama unutar državnog sustava upravlja ljubav, a ne mržnja. Za sebe
moram reći kako Laneu dugujem jako puno. Prvi me uputio u dječju psihologiju. Bio je prvi
čovjek za koga sam čuo da u ophoñenje s djecom unosi "dubinsku" psihologiju, što je kod
službenog tretmana rijedak slučaj. Od Lanea sam preuzeo i ideju summerhillskog
samoupravljanja. Uputio me u nužnost potrage za dubokim uzrocima ružnog ponašanja. A
ipak, rekao bih da najveći dio tisuća učitelja u Velikoj Britaniji nije nikada ni čuo za njega;
kada ga spomenem na svojim predavanjima, većina me ñaka i učitelja samo blijedo gleda.
Za mene je on bio otkriće. Lane mi je pokazao put, i to sam uvijek priznavao. Mislim
da nisam samodopadan kada kažem kako je Summerhill utjecao na mnoge ljude koji to nikad
nisu priznali u svojim knjigama ili člancima. Uvijek je tako. Slažem se da to, dugoročno
gledano, i nije previše važno, ali mislim da bi bilo pošteno navesti svoje izvore.
Lane nije bio nikakav spasitelj. Jadni čovjek nije mogao spasiti ni samoga sebe! Ali
činjenica da ga je prosvjetni svijet posve zanemario, dokazuje da se zanemaruje i pružanje
ljubavi djeci. Jedno od zala čovječanstva nedvojbeno je naša ustrajnost u govorenju djeci
kako bi trebala živjeti. Naš cjelokupni obrazovni sustav nastoji ih ugurati u isti kalup kroz koji
smo prošli i mi stariji, a djeca potom ukalupljuju svoju djecu... i jedini je ishod svega toga
svijet pun zločina, mržnje i ratova. Na taj način ostajemo zatočeni u začaranom krugu, a
milijuni djece su nesretni i napeti, kako u tijelu tako i u duši. Pritisak te tradicije tako je jak da
je tek jedan od tisuću ljudi sposoban ikada dovesti u pitanje ili se makar poželjeti usprotiviti
moralnim načelima i tabuima društva u kojem živimo.
A kada neki takav osporavatelj i digne glas, društvo ga odmah uništi, kao što je
uništilo i Homera Lanea ili Wilhelma Reicha. Freuda nije zadesila ista sudbina ponajprije
stoga što društvo nije uspjelo naći uvjerljivo opravdanje. I Lane i Reich bili su optuženi za
zločine i izvedeni pred sud, pa ih je, slijedom toga, društvo doživjelo kao zle ljude. To su
mrlje koje se teško skidaju. Oscara Wildea se i dan danas rijetko promatra kao briljantno i
dobrohotno duhovitu osobu; najčešće je samo homoseksualac. "Čovjekova zla djela žive i
nakon njegove smrti, a dobra se često pokapaju zajedno s njegovim kostima." Ali Lane i
Reich nisu učinili nikakva zlodjela. Lanea je upropastila njegova vlastita osobnost; poput
Petra Pana, nikad nije dovoljno odrastao kako bi razumio ili želio razumjeti novac, zakone,
konvencije i slične stvari. Reichov je život "skraćen" zbog toga što nije htio prihvatiti
kompromis s bolesnim svijetom. Kada svi mi budemo mrtvi, obojicu će slaviti kao velike
ljude.
Zašto čovječanstvo bira Hitlera, a ne Homera Lanea? Zašto bira rat, a ne mir,
nečovječno postupanje sa zločincima umjesto psihološkog i društvenog tretmana? Možda
stoga što se boji ljubavi i nježnosti.
Kakav je samo život Lane imao. Vrijeme je nagrizlo moje uspomene na njega. Kako
sam rekao, nikad nisam povjerovao u priče kako je u Commonwealthu zavodio delinkventne
djevojke. I kasnije, kada je pravno optužen za zavoñenje svojih odraslih pacijentica na
analitičkom kauču, sve mi je to bilo sumnjivo, ali nisam bio šokiran. Možda su neke
pacijentice izvukle više koristi iz zavoñenja nego ja iz analize snova. S profesionalne je točke
gledišta takvo ponašanje, naravno, pogrešno, jer se u trenutku kada pacijentica postane
analitičarovom ljubavnicom, analiza neizbježno prekida.
Tragedija je Laneova života u tome što ga se povezuje s društvenim skandalom, a ne s
velikim uspjesima koje je postigao u radu s problematičnom djecom. Životno djelo nekog
čovjeka skandali ne mogu uništiti zauvijek, ali za njegova života nedvojbeno mogu. Kada sam
u novinama pročitao vijest o Laneovoj smrti, na svom sam licu pronašao osmijeh. U prvi sam
mah pomislio kako sam bešćutan, ali sam kasnije, rekao bih, ipak pronašao pravo objašnjenje:
najzad sam bio slobodan. Dotada sam se stalno oslanjao na njega - što bi rekao Homer? Sada
sam morao stati na svoje noge.

Wilhelm Reich
Ako su, kako sam rekao, mišljenja o Stekelu bila proturječna, to je proturječje bilo još
puno izraženije u pogledu Wilhelma Reicha. Neću se pretvarati kako razumijem njegov
znanstveni rad s "bionima" i "orgonima", ali mi je jasna njegova teza kako je glavni uzrok
bolesti čovječanstva potiskivanje seksualnosti. Otvoreno priznajem da je moja vjera u Reicha
u velikoj mjeri utjecala na moje kasnije pisane radove. Kada sam susreo Reicha, imao sam za
sobom dvadeset šest godina upravljanja školom i činio sam to na isti način kao i danas.
Meñutim, zahvaljujući Reichu sam postao svjestan stvari koje sam do tada radio intuitivno.
U ljeto 1947., u Maineu, nisam mogao shvatiti njegovu tvrdnju kako djelovanje
prethodi svrsi sve dok nije uzviknuo: "Ali, Neille, tvoje se životno djelo temelji na načelu
kako sve počinje od djelovanja. Nisi napravio Summerhill zato da bi djeca učila ili naučila
raditi ili postala sljedbenicima bilo kakvog "izma". Puštaš ih da djeluju na svoj razigranoradni
način, i ne odreñuješ im unaprijed ali baš nikakvu svrhu."
Moji su stavovi o seksualnoj slobodi godinama bili samo razumske naravi;
intelektualno sam bio veliki pristaša slobode, ali mi je tek dugo prijateljstvo s Wilhelmom
Reichom podarilo odreñenu mjeru emocionalne slobode u tom pitanju... Kažem: odreñenu
mjeru, jer se, premda mogu otvoreno i ozbiljno razgovarati o bilo kojem aspektu seksualnosti,
osjećam nelagodno ako je nazočna makar i samo jedna osoba za koju znam da se lako šokira
takvim temama, pa svjesno ublažavam "oštricu" rasprave primjenom medicinskih izraza.
Neugodno mi je i kada malo dijete kaže "jebi ga" pred nepoznatim posjetiteljima ili
vodoinstalaterom; svoju reakciju racionaliziram mišlju kako će vanjski svijet tako steći krivi
dojam o školi.
Moja prva supruga, koja u djetinjstvu nije morala pretrpjeti kalvinizam i potiskivanje
seksualnosti, uglavnom se samo smijala i nije pridavala nikakvu pozornost dječjem oštrom
jeziku, ali moja sadašnja supruga Ena, koja je prošla nedvosmislenu, protuživotnu obuku u
pitanju seksa, ima isti stav kao ona. Možda se, dakle, u tome krije i više od kalvinističkog
utjecaja iz rane mladosti. Dijelom je riječ o poistovjećivanju s drugom osobom; kada je
nedavno neki posjetitelj počeo govoriti u antisemitskom tonu, bilo mi je jako neugodno jer je
bio nazočan ijedan Židov.
Vratimo se Reichu... Po mom je sudu Reich, uz Freuda, jedini originalni mislilac u
psihologiji. Godinama sam jalovo i bespomoćno tvrdio kako se psihologija mora udružiti s
filozofijom i biologijom, i kada sam sreo čovjeka koji radi na taj način, bio sam "zreo za
branje". Fascinirala me njegova teorija o povezanosti neuroza s tjelesnim napetostima.
Nemam namjeru podrobno opisivati Reichovo djelo; zadovoljit ću se razmatranjem
dojma koji je na mene ostavio i utjecaja koji je na mene izvršio. Prvi sam ga put sreo 1937.
Držao sam predavanje na sveučilištu u Oslu, a kada sam završio, voditelj programa mije
prišao i rekao: "Večeras ste u publici imali istaknutu osobu: Wilhelma Reicha."
"Nevjerojatno", rekao sam. "Na brodu sam čitao upravo njegovu knjigu Masovna
psihologija fašizma."
Nazvao sam Reicha i pozvao me na večeru. Razgovarali smo do kasno u noć. Bio sam
fasciniran.
"Reich," rekao sam, "ti si čovjek kojeg tražim već godinama, osoba koja je u stanju
povezati tijelo i psihu. Primaš li me kao svog učenika?"

I tako sam dvije godine za svake praznike, tri puta godišnje, putovao u Oslo. Rekao je
kako ću moći nešto naučiti samo ako se podvrgnem njegovoj vegetoterapiji; točnije, ležao
sam gol na kauču dok je on napadao moje ukočene mišiće. Odbijao se baviti snovima. Bila je
to teška terapija, često i bolna, ali sam u nekoliko tjedana osjetio veće emocionalno oslobo-
ñenje nego za sve ono vrijeme uz Lanea, Mauncea Nicolla i Stekela. Njegova mi se terapija
činila, a i danas mi se čini najboljom, premda sam primijetio kako i Reichovi pacijenti nakon
terapije prema svemu sudeći ostaju neurotični.
Želio bih ovdje reći ponešto o reichovskoj analizi. Neki su čitali njegove knjige i
učinile su im se jednostavnima. Sve što treba učiniti, jest polegnuti golog pacijenta na kauč,
"otkvačiti" ukočene napetosti u mišićima... i promatrati kako isplivavaju kompleksi i
uspomene iz djetinjstva. Pa zašto onda i ja ne bih mogao raditi kao orgonski terapeut, pitaju
se.
To je jako opasno. Iz osobnog iskustva mogu reći kako reichovski tretman pobuñuje
burne osjećaje i pacijenti se, ako terapeut nije obučen u reichovskoj terapiji, mogu naći u ve-
likoj opasnosti - lako mogu počiniti samoubojstvo ili bogzna što drugo. Reich je izričito
naglašavao kako samo obučeni liječnici mogu prakticirati njegove metode. U tome je bio pot-
puno u pravu. Laik terapeut mogao bi pronaći nešto što će protumačiti kao napetost u vratnom
ili trbušnom mišiću i pokušati je odstraniti, ali ne može znati je li možda riječ o tuberkuloznoj
leziji ili kakvoj izraslini.
Reich se u životu puno selio. Godinama je pripadao uskom krugu ljudi oko Sigmunda
Freuda. Kada je Hitler došao na vlast, iz Berlina je pobjegao u Kopenhagen, odakle su ga pro-
tjerali zbog njegove knjige Seksualna borba mladih, u kojoj tvrdi kako seks mora slijediti
biološke zakone i kako adolescentima ne bi trebalo zabranjivati spolne odnose. Potom se na
nekoliko godina skrasio u Oslu.
Često je govorio: "Savij drvo dok je mlado i ostat će povijeno kada dosegne punu
veličinu." A rekao je i ovo: "Pogreška je psihoanalize u tome što se bavi riječima, dok se
djetetu cjelokupna šteta nanese prije nego što progovori." Sumnjam da je ijedna terapija ikad
doprla do korijena neuroze. Početkom dvadesetih godina svi smo tragali za tom famoznom
traumom koja je uzrok bolesti. Nikad je nismo našli, jer traume nije ni bilo, već samo
mnoštvo traumatskih iskustava od trenutka roñenja. Reich je utvrdio kako terapija nije
rješenje, nego samo postupak za sprečavanje bolesti, i nastavio je izvoditi terapiju uglavnom
zato da bi prikupio sredstva za svoja znanstvena istraživanja.
Kada je 1939. izbio rat, bio sam jako zabrinut zbog njegove sudbine jer je bio Židov i
nalazio se na nacističkom popisu za likvidaciju. Jedan od njegovih američkih pacijenata, dr.
Theodore Wolfe, koji je kasnije preveo njegove knjige, uspio ga je prebaciti u Sjedinjene
Države. Priča o njegovom boravku u Americi sve do smrti u zatvoru dobro je poznata. Često
me pokušavao nagovoriti da "donesem" Summerhill u Rangely, u Maine, gdje je imao svoju
kliniku Organon.
"Ne, Reich, jednom sam upravljao školom u stranoj zemlji i nikad to ne bih ponovio.
Ne znam kakvi običaji i navike vladaju u Americi, a osim toga, moju bi školu smatrali
reichovskom, što nikako ne želim." S Reichom nije bilo moguće surañivati. Bio je "sve ili
ništa" tip čovjeka. Sve je moralo biti po njegovom, i uredno se rješavao svakog tko je mislio
drugačije. Znao sam da nikad ne bih mogao raditi s njim.
Reichovu teoriju orgonske energije nikad nisam uspio shvatiti. Možda ta energija i
postoji, ali što da čovjek radi s njom? Reich je govorio kako je vidljiva, ali ja je nisam mogao
opaziti. Imao je mali motor koji se napajao iz orgonskog akumulatora. Radio je polako, no
kada bi ga "potaknuo" napon iz baterije, okretao se velikom brzinom. Reich je bio ushićen:
"Pokretačka sila budućnosti!" uzvikivao je. Koliko znam, od tog projekta kasnije nije bilo
ništa. Nisam bio dovoljno upućen u njegovo stvaranje kiše kako bih stvorio sud, ali mi je moj
prijatelj dr. Walter Hoppe iz Tel Aviva pričao kako je postigao čudesne rezultate u razbijanju

oblaka. Ne mogu zamisliti nijedan način na koji bi se psihička orgonska energija, ako je
možemo tako nazvati, mogla primijeniti. Ali moram priznati i to da sam u svim znanostima
potpuna neznalica. Nikad me nije zainteresirao Reichov kasniji rad. Za mene je on bio velikan
iz ranijih knjiga, Seksualne revolucije, Analize karaktera, Funkcije orgazma i Masovne
psihologije fašizma, koju još uvijek smatram remekdjelom analize mase.
Posmrtno djelo njegove supruge Ilse, Wilhelm Reich: Osobna biografija, odvažan je i
iskren opis briljantnog i složenog čovjeka.
Reichu je, kako Ilse ističe, nedostajao smisao za humor i moje je prijateljstvo s njim
narušavala činjenica da se nismo mogli smijati istim stvarima. Nimalo ga nisu privlačili
obični razgovori o automobilima ili knjigama i užasavao se ogovaranja. Uvijek je pričao samo
o svom poslu.
Bio je opušten samo kada smo jedanput tjedno odlazili u kino u Rangely, u blizini
njegove klinike. Nije imao nikakav kriterij u pogledu filmova. Jednom sam rekao kako je film
bio jeftin i bezvezan, a on se naljutio: "Meni se jako svidio."
Još uvijek ne vidim kako bi se orgonska energija mogla primijeniti za liječenje bolesti
svijeta i čovječanstva. Ne mogu povjerovati da bi se, kada bi svi ljudi na svijetu imali
savršene orgazme u reichovskom smislu, ovaj planet pretvorio u raj. Reich nije bio spoznao
cijelu istinu. Govorio sam mu kako poznajem postarije muškarce i žene koji nikad u životu
nisu vodili ljubav, a svejedno su sretni i dobrohotni i čine dobra djela.
Nikako ne uspijevam otkriti je li Reich ikada razriješio misterij zašto je seks postao
tabu, zašto su kršćani od seksa napravili veliki grijeh. U vrijeme kada nije bilo učinkovitih
sredstava protiv začeća, Reichova ideja slobodnog seksa za adolescente bila je neostvariva.
Reich je u pogledu seksa bio čistunac. Mrzio je riječ "fukanje"; za njega je to bio izraz agre-
sivne, muške seksualnosti lišene nježnosti ili ljubavi. "Žene ne fukaju", rekao mi je jednom
prigodom.
Donosio je briljantne dijagnoze, ali u praksi nije znao odgovor, nije znao kako
doprijeti do izopačenih ljudi koji ubijaju dijete dok je još u kolijevci. To je ono što ne mogu
shvatiti: koji je razlog ljudske mržnje, ratova i stege. Nikako ne mogu shvatiti što je navelo
čovječanstvo da krene tim putem. Ako mi je Reich i pružio nekakav odgovor, nisam ga
razumio. Summerhill dokazuje da iz slobode proizlazi dobro i da klinci mogu odrasti bez
usañivanja protuživotnih stavova, ali zašto je to tako? Zašto se čitav svijet ne može na taj
način ophoditi s djecom? Uistinu bih volio znati odgovor na to pitanje.
Još uvijek nisam načistu o ulozi potiskivanja seksualnosti. Imao sam ñake iz domova
koji su odobravali masturbaciju, golotinju i psovanje, a svejedno su zlostavljali i uništavali;
doduše, ipak ne toliko kao klinci glupavih roditelja. Sve je to vrlo zbunjujuće. Reich, koji je
živio punim seksualnim životom, bio je pun luñačke ljubomore. Kada se Ilse vratila kući
nakon stoje bila kod nas u posjeti Reichove su prve riječi bile: "Jesi li spavala s Neillom?"
Moj je odnos s Reichom bio poseban. Bio je okružen sljedbenicima i liječničkim
"šegrtima", i njihovi su odnosi bili formalni. Ja sam ga jedini oslovljavao s "Reich". Istinabog,
i ja sam bio njegov pacijent i "šegrt", ali sam, možda i zbog mojih godina, spadao u zasebnu
kategoriju, zajedno s doktoricom Olom Raknes iz Osla. Imali smo seminare. Reich bi prekrio
ploču hijeroglifima, jednadžbama koje mi uopće nisu bile jasne, a sumnjam i da ih je itko
drugi na seminaru razumio.
Reich i ja smo voljeli jedan drugog. Kada sam se posljednji put rastajao s njim, u
Maineu 1948., zagrlio me i rekao: "Neille, volio bih da možeš ostati. Ti si jedini čovjek s
kojim mogu razgovarati. Ostali su ili pacijenti ili sljedbenici." Tada sam uvidio koliko je
zapravo bio usamljen.
Jednom sam mu rekao: "Zašto si tako formalan? Zašto Wolfea oslovljavaš s 'dr.
Wolfe'? Zašto za sve njih nisi jednostavno 'Reich'?"

"Zato što bi iskoristili familijarnost kako bi me uništili, kao što su učinili u Norveškoj
kada sam za sve bio 'Willy'."
"Ali, Reich, mene svi zovu 'Neill', i osoblje i ñaci i posluga, i nitko nikada ne zlorabi
familijarnost."
"Da, ali ti, za razliku od mene, ne rukuješ eksplozivom", glasio je njegov tajanstveni
odgovor.
Iz knjige njegove supruge Ilse očito je kako je Reich pred kraj života izgubio razum.
To me nikad nije zabrinjavalo; mnogi su veliki ljudi poludjeli - Swift, Nietzsche, Schumann,
Ruskin i mnogi drugi. (Ja sam još uvijek normalan, pa znam da nisam genij.) Uopće nisam
mario za to što je bio pomalo paranoičan... a tko nije?
Jednom nas je zajedno s Ilse i Olom Raknes posjetio i njegov sin Peter. Tada je bio još
dječak. Sjedili smo u mom vrtu i Peter je rekao: "Oni američki zrakoplovi na nebu su tu kako
bi mene zaštitili." Rekao sam mu da to nije točno. Kada se vratio kući, očito je ispričao
Reichu što sam rekao, jer je Reich poslao ovakav brzojav Grethi Hoff: "Ne vjeruj Neillu, on
nije lojalan." Napisao sam mu pismo, i dragi mi je starac odgovorio pun žaljenja i isprika.
U Americi su ga doslovno otjerali u smrt klevetnici gladni skandala. Bolesni novinari
opisivali su njegov orgonski akumulator kao sredstvo za postizanje seksualnog orgazma. Ot-
kud toliko ogorčenog neprijateljstva prema njemu u SAD-u? Obični čudaci nisu izloženi
takvim pogrdama i mržnji. Čovjeka koji vjeruje kako je zemlja plosnata, ne progone onako
kako su progonili Reicha; njega bi ismijali, ali Reichu se nisu smijali. U Americi su ga
oklevetali; odbacili su ga kao paranoika. Ako nam je paranoik mogao podariti tako briljantne
knjige poput Masovne psihologije fašizma, Funkcije orgazma i Slušaj, mali čovječe!, psihijatri
bi hitno morali preispitati svoje definicije.
Osobno smatram kako su Reicha bojkotirali zbog njegovih beskompromisnih stavova
o životu, a osobito o seksu. Uvjeren sam da pitanje postoji li orgonska energija ili ne postoji,
nema nikakve veze s protureichizmom. Nisam dovoljno upućen u znanost da bih mogao reći
postoji li ili ne, a do toga mi uopće nije ni stalo. Ali mi je zato stalo do Reicha kojeg sam
poznavao i mogao razumjeti, čovjeka čija je analiza ljudskog karaktera bila duboka i
uvjerljiva.
Dopisivali smo se od njegova dolaska u, Ameriku pa sve dok ga nisu zatvorili.
Zatvorska usamljenost za njega je jamačno bila pakao. Mislim da me Mali čovjek u njemu pri-
vlačio isto toliko koliko i veliki genij, Reich koji je bjesnio na Petera i Ilse, topla osoba s
kojom sam ispraznio mnoge boce viskija od raži... ukratko, tip od krvi i mesa koji je uživao u
uzbudljivom vesternu poput desetogodišnjaka.
Reich je umro u zatvoru od srčanog udara, i njegova me smrt zaboljela više od smrti
Homera Lanea. Ugasnulo je jarko svjetlo; veliki je čovjek preminuo u podlom zatočeništvu.
Mislim da Reichov genij neće doći na svoje barem još dvije generacije. Smatram se vrlo
sretnim što sam ga imao prigodu upoznati, biti njegovim učenikom i voljeti ga.
Ljubavi i ljubljene
Dok sam radio kao pomoćni učitelj u Škotskoj, do ušiju sam se zaljubio u jednu
učenicu. Margaret je imala oko šesnaest godina, a ja dvadeset četiri. Njezin je glas za mene
bio najslañi zvuk, a ona sama oličenje svekolike ljupkosti. Prekrasne su joj se oči jedva
vidjele od dugih trepavica; kada bi me gledala, nisam se usuñivao uzvratiti pogled. Za mene
se cijela škola svodila na nju. Ako bi slučajno bila odsutna, dan je bio mračan, dug i
mukotrpan; kada je bila u učionici, dani su uvijek bili jako prekratki. Godinama kasnije rekao
sam joj koliko mi je značila i izgledala je jako iznenañeno. Meñutim, danas sam nešto

upućeniji u ljudske motive i ponašanje i držim da je morala znati, pa je nedvojbeno koristila
svoje opasne oči kako bi uznemiravala plahog, nezrelog mladića koji je drhtao pred njezinim
pogledom. Za mene njezina ljepota nije bila stvarna, nego nešto na čemu se mogu graditi
maštarije. I tako joj, naravno, nisam ni pokušao prići. Obožavanje mi se činilo važnijim od
udvaranja.
Zanimljivo je da mi je Margaret jako dugo ostala u mislima. Dok su mi druge djevojke
nestajale iz pamćenja, ona mi se godinama pojavljivala u snovima. Upoznao sam druge
odrasle muškarce čije su se idealne Margarete uvijek iznova vraćale u njihove živote kao slike
u snovima, a takoñer i žene koje su sanjale svoje idealne muškarce. Ta mi činjenica ni danas
nije jasna. Prošao sam duga razdoblja psihoanalize kod raznih stručnjaka, ali Margaretina ih je
slika sve zbunjivala. Nagañali su kako je riječ o mojoj majci kakvu sam je isprva upoznao,
mladu i poželjnu; zatim su govorili kako je zasigurno riječ o zamjeni za moju sestru Clunie.
Nijedno od tih objašnjenja nije u meni pobudilo emotivnu reakciju. Uvjeren sam da me
najviše privukla svojom ravnodušnošću. Očevidno mi se nije divila; a ipak mi se zadnje večeri
prije nego što sam otišao iz škole, bacila oko vrata i rekla: "Gospodine Neill, vi ste tako
zlatni." Kvragu s tom djevojkom. To je trebalo razbiti čaroliju, ali ju je umjesto toga samo
učinilo poželjnijom nego ikad.
Godinama nisam čuo ništa o Margaret. A onda sam joj, kada je već bila udovica i
prevalila sedamdesetu, napisao pismo te joj otišao u posjet. Prekrasne su oči bile izgubile
negdašnji sjaj, i više nije bilo dugih trepavica. Nakon toga sam joj često pisao i zvao je
telefonom; živjela je sama, slaba i u bolovima, i bila je usamljena. Preživjela je srčani udar i
bojala se da je ne zadesi još jedan. Čitavog je života pripadala nižem grañanskom sloju, izvan
doticaja s novim idejama. Nasmijao sam se njezinu šoku kada sam opsovao. Meñutim,
postupno se i vremešna Margaret počela mijenjati. "Otkrio si mi posve novi svijet", govorila
je. Bila je draga starica, iako je bila odveć okoštala u svojim navikama kako bi prihvatila
moderne ideje. Jedne nedjeljne večeri nije mi se javila kada sam nazvao. Susjedi su je našli u
komi.
Jadna Margaret. Složili smo se kako bi brak izmeñu nas dvoje bio pogreška; sumnjam
da bi bila u stanju prekoračiti granice svojeg konvencionalnog života u škotskom predgrañu.
No kakva je korist od nagañanja? Ona je bila mladenački san. Mladi u mašti pretpostavljaju
kako su djevojke ljupka izgleda nužno i ljupke naravi. A Margaret je bila dvostruko
blagoslovljena. Uistinu se znala ponašati; bila je obzirna prema drugima i pazila da se nikome
ne zamjeri.
Kako su ljudi u mladosti nesvjesni i glupavi. U osamnaestoj sam se zaljubio u zgodnu
curu koja uopće nije reagirala na moje nabacivanje - kasnije sam saznao da je bila lezbijka.
Ali zato je njezina sestra bila "ispravna". Trudio sam se oko sestre, suludo se nadajući kako će
svojoj prekrasnoj sestri govoriti o tome kako sam ja divan dečko i zanemarujući činjenicu da
je prema njoj osjećala samo mržnju. Mislio sam kako se do srca neke djevojke može doprijeti
komplimentima; dugo mi je trebalo da otkrijem kako će je netko drugi osvojiti govoreći joj da
je grozna beštija.
Tek me dugogodišnje iskustvo naučilo da žena, kada bijesno gleda muškarca, udara
nogama o pod i viče: "Gubi se odavde! Mrzim te!", u većini slučajeva izražava svoju ljubav
prema njemu. Ali zacijelo sam imao nekakav elementarni osjećaj za psihologiju. Sjećam se
jednog plesa iz vremena plesnih rasporeda i bijelih rukavica, kada su žene stajale u krugu, a
obožavatelji se predbilježavali za plesove s njima upisujući se u plesni raspored, knjigu s
ružičastom vrpcom. Svi su opsjedali "miss fakulteta". Upoznali su me s njom, ali je nisam za-
molio za ples. Kasnije mi je prišla i dotaknula mi ruku. "Naš ples", rekla je. "Ubacila" mi se
mimo rasporeda. "Čekaj malo", rekao sam. "Mi nismo..."
"Znam. Vraže jedan, ti me jedini nisi pitao za ples." Od nje sam naučio ponešto o
ženama.

Gledajući moderne djevojke, njihovu nezavisnost, otvorenost u pitanju seksa i
bezbrižno odijevanje u traperice i majice, mogu samo žalosno uzdahnuti i ustvrditi kako bih
volio da su i u mojoj mladosti žene bile tako iskrene i poštene. U to je vrijeme bilo skoro
nemoguće uspostaviti odnos zbiljskog druženja izmeñu spolova. Seksualna je želja nailazila
na crveno svjetlo (znakovito je da se crveno svjetlo povezuje s javnim kućama); dok sam bio
mlad, djevojački "semafor" rijetko je svijetlio zeleno.
Smatram se normalnim u pogledu seksualnosti, premda sam vjerojatno podredio seks
ambiciji. U mojim su studentskim danima lijepe djevojke bile tabu. Vrijedilo je načelo: "Tko
me takne, taj me ženi." Zato smo mi studenti hvatali mlade prodavačice, djevojke iz
radničkog sloja. Nikad nisam išao k prostitutkama - možda stoga što je uvijek bilo puno
voljnih amaterki. Sve je to bilo pogrešno, ponižavajuće. Jednom se, na Blackford Hillu, jedna
mlada prodavačica nakon spolnog odnosa rasplakala. Upitao sam je zašto plače.
"Nije fer", rekla je. "Vi studenti izlazite s nama, sviña nam se vaše ponašanje i učeno
izražavanje, ali nas nikad ne ženite. Morat ću se udati za nekog radnika koji će znati pričati
samo o nogometu i pivu."
Nakon toga sam prestao loviti prodavačice.
Dvaput sam se skoro oženio. Obje su djevojke, poput mene, pripadale nižem
grañanskom sloju. Oklijevao sam. Bio sam zaljubljen, ali se u cijelu stvar uvukao i razum.
Želiš postići nešto važno u životu. Hoće li ona moći držati korak s tobom? Bio sam vrlo glup,
pa sam ih obje pokušao obrazovati, davao im knjige i pričao o Shawu, Wellsu i Hardvju.
Pored toga, umiješao se i ekonomski uzrok. Nisam zarañivao dovoljno kako bih uzdržavao
suprugu i obitelj. S emocionalne strane nisam bio u pravu, ali se zbog svojih grandioznih -
premda još neodreñenih - planova za uspješnu karijeru jednostavno nisam mogao drugačije
ponašati.
Usputne mi avanture nisu predstavljale neki užitak: bio je to seks bez ljubavi i
nježnosti. Moja ih je kalvinistička savjest sigurno učinila još prljavijima, i bit će da me upravo
ta savjest više puta seksualno onesposobila. Dapače, ponekad se pitam kako se itko odgojen
kao katolik ili kalvinist ikada može oduprijeti osjećaju krivnje povezanim sa seksom koji im
je usañen u ranoj mladosti.
Nikad nisam razumio žene. Postoji li muškarac koji ih razumije? One su, na neki
način, druga vrsta. No vjerojatno bih, da sam bio odgojen u drugačijem ozračju, bolje razumio
žensku psihologiju.
U mojoj su mladosti žene dizane u nebesa, i nismo bili svjesni da su i one bića od krvi
i mesa. Mislim da sam imao dvanaest godina kada sam čitao o nekoj ženi koja je poginula u
željezničkoj nesreći; mislio sam da je to laž jer žene nisu bile ljudska bića poput mene i njima
se tako nešto nije moglo dogoditi. I to unatoč činjenice da sam imao četiri sestre i znao sve
njihove kreposti i mane. To mi nije nimalo pomoglo u razumijevanju drugih žena. Obiteljski
seksualni tabu odnosio se na cure s one strane vrtne ograde; one su bile nedodirljive,
tajanstvene, nedostižne. Običan smrtnik nikada neće moći razumjeti golemu važnost koju
žena pridaje odijevanju i izgledu. Kada bi svi muškarci bili poput mene, sve bi to bio gubitak
vremena i novca, jer nikad ne zamjećujem kako je neka žena odjevena; u ovom trenutku, dok
sjedim za stolom, ne bih znao reći koje boje nose moja supruga i kćer. Primjećujem samo lica,
a osobito oči. Nikad ne gledam u gležnjeve; kada je neka bezobzirna djevojka u Summerhillu
dobacila nešto o debelim gležnjevima neke druge djevojke, pogledao sam i prvi put ih
zamijetio, a bila je u školi već deset godina.
U Hellerauu sam plesao s mnogim lijepim djevojkama, ali se ni za jednu nisam

"zagrijao". Nisam bio čovjek burnih strasti, pa sam iz tog razloga i oženio ženu stariju od
sebe. Jedan od mojih ñaka u Školi kralja Alfreda u Londonu bio je Walter Lindsay Neustatter,
koji je kasnije postao poznati psihijatar. Bio je sin dr. Otta Neustattera i Australijanke koja je

išla na glazbenu akademiju u Leipzigu. Zbližio sam se s njom; imali smo iste stavove o
obrazovanju, a uz to je i proputovala svijet i bila na visokoj kulturnoj razini. Walter i ona
otišli su živjeti s Ottom u Hellerau, a već sam govorio o tome daje radila kao nadstojnica mog
tamošnjeg odjela, kao i kasnije u Sonntagsbergu i nakon toga u Lyme Regisu.
Nakon što se rastala od Otta, oženio sam je zbog škole: morao sam se dolično
ponašati. Ali imao sam još jedan motiv: bila je strana državljanka i morala se javljati u
policiju što ju je, kao Britanku, ljutilo i vrijeñalo. Preko mene je dobila britansko
državljanstvo. Život mi se vrtio oko rada i izvrsno smo se slagali. Voljela je putovati pa smo
išli u Njemačku, Italiju, Francusku i na krstarenja. Uvijek me pomalo smetalo trošenje novaca
na te stvari; puno bih radije bio kupio precizni tokarski stroj ili neki drugi stroj za radionicu,
ali su mi zato putovanja jamačno proširila vidike.
Naporno je radila i bila važna za školu isto koliko i ja, baš kao što je danas moja
supruga Ena. Imao sam tu sreću da su mi obje supruge bile izvanredno sposobne i razborite.
Bio sam odlučio uopće ne govoriti o ljudima koji su još uvijek živi, tako da o svojoj drugoj
supruzi Eni neću reći ništa osim da smo se uzeli iz ljubavi, te je naša ljubljena kćer Zoe plod
sretne bračne zajednice.
Što se tiče Zoe, morat ću napraviti iznimku i prekršiti "zavjet šutnje" o živim osobama.
O njoj sam već pisao u nekoliko svojih knjiga, i njezino su ime sigurno pročitali milijuni ljudi.
Mnogi su mi pisali raspitujući se o njoj i njezinom životu. Neki su me pitali potvrñuje li Zoe
staru škotsku izreku kako su postolarova djeca najgore obuvena.
Ne sjećam se što sam osjećao kada je Zoe roñena, osim prirodnog i općenitog osjećaja
kako nije baš fer što majka mora pretrpjeti sav bol. Mislim da prema svojoj kćeri nikad nisam
bio posesivan i da nikad nisam mislio kako je napravljena od "finijeg materijala" u odnosu na
susjedovo dijete. Promatranje kako vlastito dijete raste moglo bi se okarakterizirati kao dugo i
spokojno uživanje.
Još nikad nitko nije vidio potpuno samoregulirano dijete. Svako živo dijete ukalupljuju
roditelji, učitelji i društvo. Kada je Zoe imala dvije godine, časopis Picture Post o njoj je
objavio članak popraćen fotografijama; u članku je pisalo kako, po njihovom sudu, ona ima
najveće šanse biti slobodna meñu svom djecom u Velikoj Britaniji. To nije bilo posve točno,
jer je u školi živjela s velikim brojem djece koja nisu bila samoregulirana. Ta su djeca bila
više ili manje "preparirana", pa je Zoe došla u dodir i s djecom koja su imala protuživotne
stavove.
Odgojili smo je tako da se ne boji životinja. Meñutim, jednom kada smo stali na nekoj
farmi i kada sam joj rekao: "Doñi, idemo pogledati mu mu krave", odjednom se prestrašila i
rekla: "Ne, ne; mu mu krave te pojedu." To joj je reklo neko sedmogodišnje dijete. Srećom,
strah je trajao samo tjedan ili dva.
Čini se da je samoregulirano dijete sposobno prevladati utjecaje "preparirane" djece u
razmjerno kratkom vremenu. Zoeini strahovi koje je stekla izvana i potiskivanje interesa,
nikad nisu dugo trajali.
Kada je imala nešto više od godinu dana, prošla je kroz razdoblje intenzivnog
zanimanja za moje naočale. Stalno mi ih je skidala s nosa kako bi ih razgledala. Nisam se
bunio ni pokazivao ljutnju, bilo izgledom ili bojom glasa. Ubrzo su je naočale prestale
zanimati i nikad ih više nije dirala. Da sam joj strogo zapovjedio da ih ne dira - ili je, što bi
bilo još gore, pljeskao po ručici - njezin bi se interes nedvojbeno i dalje zadržao, a pritom bi
me se i bojala i imala poriv pobuniti se protiv mene.
Ena i ja smo joj dopuštali igranje lomljivim ukrasnim predmetima. Dijete je pažljivo
rukovalo s njima i rijetko bi štogod razbilo. Sama je otkrivala stvari. Naravno, samoregulacija
ima svoje granice. Ne možemo šestomjesečnu bebu pustiti da sama otkrije kako će je upaljena
cigareta bolno opeci.

Samoregulacija isključuje postojanje najvišeg autoriteta u kući. Tako bih, primjerice,
svojoj kćeri mogao reći: "Ne možeš u naše dnevnu sobu tako blatnjava i mokra", ali i ona
meni može reći: "Izañi iz moje sobe, tata. Neću da sada budeš ovdje." Tu joj želju, naravno,
ispunjavam bez prigovora.
Istinabog, u kući mora biti kakve-takve discipline. Općenito gledano, riječ je o
disciplini koja štiti pojedinačna prava svakog člana obitelji. Primjerice, nikad nisam dopuštao
svojoj kćeri da se igra mojim pisaćim strojem. No u sretnoj je obitelji takva disciplina
uglavnom spontana.
Zoe je uvijek smjela birati što će jesti. Kad god je imala prehladu, jela je samo voće i
pila samo voćne sokove; s tim u vezi joj nismo ništa sugerirali. Nikad nisam vidio dijete koje
je imalo manje interesa za hranu od nje.
U mojoj je obitelji najveća teškoća oko samoregulacije imala veze s odijevanjem. Da
je smjela, Zoe bi najradije po cijeli dan bila trčala naokolo gola. Drhtala je dok joj obrazi i nos
ne bi poplavili, ali se svejedno opirala našim naporima da joj navučemo neki komad odjeće.
Hrabri bi roditelji mogli reći: "Vodit će je njezin vlastiti organizam. Pustite je neka
drhti, neće joj biti ništa!" Ali nismo imali dovoljno hrabrosti kako bismo riskirali upalu pluća,
pa smo je na silu oblačili onako kako smo mi smatrali da bi trebalo.
Što se tiče djece i seksualnosti, ne možete stajati po strani i ostati neutralni. Izbor je
jednostavan: seksualnost povezana s tajnovitošću i krivnjom ili, pak, otvorena i zdrava
seksualnost. Kada je imala šest godina, Zoe mi je prišla i rekla: "Willie ima najveći kurac
meñu malim dječacima, ali gospoña X (posjetiteljica) kaže da je ružno govoriti kurac."
Odmah sam joj rekao kako to uopće nije ružno. U sebi sam proklinjao tu ženu zbog njezine
uskogrudnosti i potpunog nerazumijevanja djece. Mogao bih tolerirati propagandu kada ima
veze s politikom ili manirama, ali sam se uvijek spremno hvatao u koštac s ljudima koji bi na-
padali djecu izazivajući u njima krivnju po pitanju seksualnosti.
Ena i ja nikad nismo imali problema s Zoeinim seksualnim obrazovanjem. Sve se
činilo tako jednostavnim, očevidnim i šarmantnim - premda je bilo i čudnih situacija, kao
onda kada je Zoe obavijestila neku posjetiteljicu usidjelicu kako je ona, Zoe, došla na svijet
zato što je tata oplodio mamu, a onda je sa zanimanjem upitala: "A tko tebe oploñuje?"
Zoe se tako izražavala s tri i pol godine; ali u petoj je počela uviñati kako se nekim
ljudima neke stvari ne smiju govoriti. Dok smo razgovarali s potencijalnim roditeljem -
tipičnim poslovnim čovjekom - bezuspješno je pokušavala sklopiti nekakvu igračku i nakon
svakog neuspjeha uzvikivala: "E, jebi ga!" Kasnije smo joj rekli kako neki ljudi ne vole tu
riječ i kako je ne bi trebala govoriti pred posjetiteljima. "Dobro", rekla je.
Tjedan dana kasnije prihvatila se nečeg prilično teškog. Digla je pogled i upitala
učiteljicu: "Jesi li ti posjetiteljica?"
Žena je odgovorila: "Naravno da nisam!"
Zoe je ispustila uzdah olakšanja i viknula: "E, jebi ga!"
Siguran sam da svaki psihoanalitičar, makar maglovito, osjeća kako sati i sati
analiziranja nekog pacijenta ne bi uopće bili potrebni da je pacijent kao malo dijete bio
samoreguliran. Kažem maglovito, jer ni u što ne možemo biti zaista sigurni.
Moja bi kćer, odgojena u slobodi, jednog dana mogla osjetiti potrebu otići nekom
analitičaru i reći mu: "Doktore, potreban mi je tretman. Patim od kompleksa oca. Puna mi je
kapa toga što me svuda znaju kao kćer A. S. Neilla. Ljudi od mene očekuju previše; čini se da
smatraju kako bih trebala biti savršena. Stari više nije živ, ali mu nikako ne mogu oprostiti što
me povlačio po svojim knjigama. Što sad, da legnem na ovaj kauč?..." Nikad se ne zna.
Njezini su školski dani bili teški. Bila je rastrgana izmeñu kuće i škole. Kada je živjela
s nama u ljetnikovcu, nije se mogla zbližiti s djecom koja su boravila u glavnoj zgradi, a kada
smo je prebacili meñu ostale, osjećala je kako nema dom. Uz to je i puno propatila zbog
ljubomore ostale djece. Ena i ja smo dugo bili uvjereni kako učitelji nikako ne bi smjeli držati

svoju djecu u internatskoj školi u kojoj rade, pa smo je u jedanaestoj godini poslali u neku
drugu školu tog tipa. Nakon prvog tromjesečja je rekla: "Tata, ti si varalica; daješ slobodu
drugoj djeci, a uskraćuješ je vlastitoj kćeri. Mrzim ovu školu; sloboda je lažna i nema pravog
samoupravljanja." Posjetio sam školu i vratio je kući.
Zoe nije akademski nastrojena; od najranijeg je djetinjstva imala jako veliki interes za
konje. U svojim dvadesetima stekla je kvalifikaciju učiteljice jahanja i na školskom je imanju
podigla veliku staju. Prema konjima je blaga i obzirna. Njezinog nagrañivanog pastuha,
Kartaga, nije trebalo krotiti; kada ga je prvi put uzjahala, primio je to kao još jedan prirodan
znak privrženosti.
Pretpostavljam da sam se duboko u nutrini nadao kako će Zoe imati iste interese i
radne ambicije kao ja i kako će od mene preuzeti upravljanje Summerhillom. Mnogi roditelji
gaje takve želje, a posebno očevi koji vode krupne poslove. Srećom, svi smo u krivu; srećom
nemamo nikakve kontrole nad svojom djecom. Vrlo mi je drago što se u meni razvio osjećaj
kako je, ako su konji smisao Zoeina života, njezina sreća jedino stoje uistinu važno. A biti
stručnjak za konje, na kraju krajeva, nije ništa manje važno nego biti prosvjetni stručnjak;
naprotiv, jer se pogrešnim obrazovanjem na temelju straha i autoriteta mogu upropastiti
mnogi naraštaji djece, dok samo okrutni treneri upropaštavaju konje s kojima rade.
U mjesecu rujnu 1971. Zoe se udala za jednog mladog seljaka i sada žive na svom
posjedu u blizini škole. Na vjenčanju sam morao nazdraviti Tonyju i Zoe Readhead i, premda
mogu satima predavati bez i najmanje nervoze, pomalo sam se pribojavao držanja kratkog
govora u situaciji koja nije emocionalno neutralna. Na svu sreću, prisjetio sam se odlomka iz
jedne od mojih knjiga, The Free Child (Slobodno dijete) i naglas ga pročitao...
Jučer mi je bio roñendan. Moja Zoe, koja će idućeg mjeseca napuniti šest godina, rekla
mije: "Tata, jel' da da si ti si star? Jel' da da ćeš umrijeti prije mene? Plakat ću kad umreš."
"Hej, čekaj malo", rekao sam. "Možda ipak pričekam dok se ne udaš."
"Znači, onda neću trebati plakati, jel' da da neću?"
Nisam pročitao ono što slijedi: "Pada mi na um kako se malo dijete koje uzima zdravo
za gotovo da mu, kada odraste, otac više neće biti potreban, automatski riješilo starog, dobrog
Edipovog kompleksa."
Druge škole
Nisam nikakav prorok, ali bojim se daje naprednim školama odzvonilo. Pod
komunizmom nisu mogle opstati, a ni pod britanskim blagim socijalizmom ih po svemu
sudeći ne očekuje dug život; ne kažem da će država promišljeno, neposredno i otvoreno
ukinuti napredne škole, ali će zbog velikih poreza ubrzo samo jako bogati roditelji moći slati
svoju djecu u internate. A malo je vjerojatno da će internatskim školama bogatih vladati
pionirski duh.
U odreñenom je smislu Summerhill bio znanstveni eksperiment: trudili smo se ništa ne
nametati; jednostavno smo stajali po strani i promatrali što su djeca i što čine kada ih se ostavi
na miru. U tome smo se razlikovali od mnogih naprednih škola, škola koje su utemeljene kako
bi ostvarile ovaj ili onaj ideal neke odrasle osobe ili skupine odraslih.
Dok ovo pišem, osjećam se nelagodno i pomalo nelojalno prema svojim kolegama
naprednim učiteljima. Na kraju krajeva, ako postoji lopovska, postoji i nitkovska čast.
Sastajemo se na konferencijama i prijateljski razilazimo u stavovima. Svi mislimo da smo
najbolji. Neke od njih dobro poznajem, sviñaju mi se, osjećam kako su iskreni i cijenim

njihove zasluge. Većina ih radi jako dobro, a čak su i najgori daleko ispred uobičajenih škola,
koje svojom stegom prečesto pothranjuju strah, kažnjavanje i ukalupljivanje karaktera.
Znam da unatoč razmimoilaženju i dalje možemo biti prijatelji. I da, držim kako u
mojoj školi ima više slobode nego u njihovima; Summerhill je vjerojatno jedina napredna
škola u Engleskoj koja nema obvezatnu nastavu. Kada neki ravnatelj izjavi kako njegovi ñaci
vole Beethovena i ne žele slušati rock and roll, uvjeren sam da tu ima njegovog utjecaja, jer
velika većina mojih ñaka više voli rock and roll. Mislim da griješi, ali isto tako mislim i da je
dobar i pošten čovjek. U istom ću dahu pridodati kako nemam nikakve veze s epidemijom
rock and rolla jer mi je ta dreka nepodnošljiva. On i njegovi kolege utječu na djecu jer misle
da znaju što bi djeci trebalo pružati; neki od njih misle da znaju i što bi djeca trebala biti.
U našoj smo meñunarodnoj školi u Hellerauu imali tri odjela: euritmiju, moj odjel sa
stranim ñacima i, kao kudikamo najveći dio, njemačku školu koju su pohañala lokalna djeca i
odreñeni broj ñaka po internatskom sustavu. Naš je suživot bio duga, neprestana prepirka, ali
bez gorčine. Tvrdio sam kako se držim dječje psihologije, a da nisam imao pojma što dijete
jest ili što bi trebalo biti. Hoće li raditi u vrtu ili voljeti matematiku? Hoće li mu se džez
sviñati više od Bacha? Što bi radilo kada bi se smjelo igrati po cijeli dan bez obveze poha-
ñanja nastave? Kako bi reagiralo na samoupravljanje? Sve su to pitanja na koja je trebalo
tražiti odgovor u praktičnom iskustvu. Nijemci su krenuli drugim putem. Znali su što bi dijete
trebalo biti i što bi iz njega trebalo postati. Vjerovali su da djecu treba voditi kako bi dosegla
uravnoteženu i sretnu zrelost, pa su ih inspirirali i gurali u svoj kalup; vodili su ga od džeza do
Beethovena. Svojim su ñacima pružali primjer, nisu ni pušili ni pili, a mnogi su pripadali
pokretu Wandervogel i pokušavali ponovo oživjeti stare plesove i običaje.
Na žalost, svi smo bili u istoj zgradi - moj je odjel bio na gornjem, a njemački internat
na donjem katu. Na večer bi moja "banda" plesala fokstrot uz glazbu s gramofona, dok bi
ispod nas učitelj svojim ñacima čitao Nietzschea ili Goethea. Njegovi bi se klinci jedan po
jedan kriomice penjali k nama preko bočnih stuba i... što reći, nismo bili baš u najboljim
odnosima. Nije bilo moguće prevladati našu temeljnu razliku - treba li ukalupljivati ili ne.
Uzgred, moram pridodati i kako se djecu može nesvjesno gurati u neki kalup. Na našim se
općim sjednicama bunim zbog oštećivanja alata i djeca moraju steći predodžbu kako Neill
smatra alat dragocjenim. No svejedno ga i dalje oštećuju.
Koliko se sjećam, u Russellovoj Školi kralja Alfreda, gdje sam podučavao negdje oko
1919., ñaci nisu radili nikakvu štetu. Siguran sam da ih nikad nisam čuo kako psuju, a ne
sjećam se ni daje bilo kraña. Stari, dobri J. R., iznimno drag čovjek, bio je očinski lik, a neki
su ga ñaci štovali poput boga i doslovno i u prenesenom značenju mu sjedili kraj nogu. Nje-
gov je utjecaj u korist "dobra" bio tako jak da "zle" stvari poput oštećivanja, psovanja itd.
nikad nisu "pomolile glavu".
Tako je bilo i u Hellerauu. Njihove su se samoupravne sjednice uglavnom bavile
radom, a naše društvenim ponašanjem. Njemačka su se djeca bolje ponašala od mojih hahara
jer su ih "preparirali" doista temeljito, ali znakovita je činjenica da bi se ponašanje ñaka koji
bi prešli iz njemačkog u moj odjel, brzo kvarilo, što znači da su slobodu koristili za
iživljavanje svega što je u njima bilo potisnuto.
Mislim da bi se, da se opet vratim "doma", po svoj prilici dogodila ista stvar kada bi u
Summerhill došli ñaci iz drugih engleskih naprednih škola. Naravno, postoje iznimke, ali
većina novopridošlica mora reagirati na slobodu protudruštvenim, ili barem nedruštvenim
ponašanjem, i naš je račun za popravke sigurno veći nego u nekim koedukacijskim školama
koje drže triput više ñaka. Djeca se vrlo često "ispucavaju" čak i kad doñu iz neke škole gdje
ne vlada stroga stega.
Summerhill nije škola, nego način života. Moglo bi se reći da se razlika izmeñu nas i
drugih koedukacijskih škola sastoji u tome što nas više zanima podsvijest djeteta, njegovi
emocionalni konflikti. Time ne želim reći kako se u drugim školama ti elementi zanemaruju, a

možda imam i predrasuda jer su me u obrazovanje uveli Homer Lane i dinamični psiholozi, a
ne "apostoli učenja". Zaista mislim da je Summerhill jedina škola u kojoj je igra najvažnija.
Za mene je to osnovna stvar.
Zašto reći ñacima: "Svi ste slobodni, osoblje ne donosi zakone, imate samoupravljanje
i mogućnost razviti svoju vlastitu životnu filozofiju... ali morate dolaziti na sate"? Ma znam
da nitko ne može stalno biti dosljedan. U Summerhillu ne dopuštamo šestogodišnjacima
"čuti" do deset na večer; ne tjeramo dijete koje ima visoku temperaturu da pojede nekoliko
kosanih odrezaka. No s druge strane nikad ni najmanje ne potičemo pohañanje nastave ili
pranje ruku prije jela... nikad to ne činim niti sam ikad činio.
U Summerhillu smo ukinuli izvanjski autoritet. Na neki se način stalno trudimo
poništiti dotadašnje ukalupljivanje, ali bojim se da se mnoge napredne škole svojim mjerilima
uljudnosti i gospodskog ponašanja nesvjesno i dobrohotno nadovezuju na obrazac guranja
djece u kalup. U Summerhillu se vjerojatno više psuje nego u svim drugim koedukacijskim
školama zajedno. Zašto je to tako? Zato što psovke imaju veze s jakim interesima. ðake
drugih škola zanimaju iste stvari, ali imaju kočnice u pogledu izražavanja tih interesa preko
govora. I opet, zašto? Zato što se "pristojni" ljudi tako ne izražavaju... Povremeno nam doñu
novi mali dječaci ili djevojčice koji kažu da su neke riječi "ružne". Ako sam u krivu, zašto
svako novo dijete iz autoritarne škole počinje psovati? Zašto ih se toliko mnogo želi prestati
kupati? Zašto sa sobom donose osjećaj krivnje u vezi s mastrubacijom? Zašto nam, kratko
rečeno, dolaze ponašajući se poput malih licemjera, uplašeni učiteljskog suda i moralistički
raspoloženi prema drugoj djeci: "U mojoj zadnjoj školi klinci nisu krali; ovi ovdje su
grozni..."?
Summerhill se još po nečemu razlikuje od mnogih naprednih škola: imamo kudikamo
najmanji broj ñaka. Mi svojih sedamdesetak ñaka možemo okupiti na općoj sjednici u jednoj
prostoriji, tako da je upravljanje neposredno; odluke se donose glasanjem, dizanjem ruku.
Kada škola ima tri stotine ñaka, stvari se ne mogu rješavati na taj način. Samoupravljanje se
tada provodi preko zastupničkog organa vlasti, vijeća od desetak članova. Čuo sam o
zasjedanjima takvih vijeća na kojima je uvijek ravnatelj, koji ima pravo staviti veto na
odreñene odluke; ja nikad nisam koristio niti imao pravo veta, i ne sjećam se nijedne prigode
kada sam ga želio imati. A mislim da je prednost malog broja ñaka i u prisnijem kontaktu
izmeñu mlañih i starijih ñaka, čime se potiče razumijevanje, strpljenje i obzirnost.
Mislim da u Summerhillu ima manje tjeskobe u pitanju seksualnosti nego u drugim
školama. Naravno, moralistička atmosfera može sputavati seksualnost, ali neki ravnatelji i
ravnateljice jako puno brinu o stvarima koje smatraju opasnima. Većina se škola otvoreno
trudi razdvojiti dječake i djevojčice, osobito što se tiče spavaonica. Ljubavne avanture ili veze
nisu preporučljive; ni u Summerhillu ih ne potičemo, ali ih i ne sputavamo jer je ljubav
izmeñu adolescenata tako nježna, ljupka i prirodna stvar.
Usput budi rečeno, ta riječ "napredna" mi je nepodnošljiva; više volim riječ

"pionirska", što asocira na krepke momke koji se sjekirama probijaju kroz prašumu krčeći put
vagonima koji će sa sobom donijeti neizbježne profitere i izrabljivače. Drugim riječima, netko
će uvijek poći vašim tragom i pretvoriti divljinu koju ste zatekli, u grad pun svjetlećih natpisa
i gostionica.
Što se tiče internatskih škola, znam da velika većina grañana ne bi prolila ni suzu kada
bi sve bile zatvorene. Takve su škole klasno obilježene; u njih svoju djecu šalju bogati i raz-
mjerno dobrostojeći roditelji. Uvijek me rastuživalo što se pionirski element u obrazovanju
uglavnom ograničavao na društvene slojeve koji mogu platiti školarinu u internatskim
školama. Na posljetku će vjerojatno preživjeti samo dnevne škole, i mislim da je to velika
šteta. Sa svoje strane, vjerujem u internatske škole, ali samo u one koje pružaju slobodu. Kako
djeca nisu mali odrasli, čini se poželjnim da imaju mogućnost živjeti svoj život u vlastitoj

zajednici i usporeñivati se sa svojim vršnjacima; osobito u ovim modernim vremenima malih
obitelji.
Internatske su škole danas potrebnije nego što su bile u prošlosti, kada su velike
obitelji pretvarale dom u zajednicu bogate uzajamnosti. Danas kada prevladavaju male
obitelji, postoji opasnost da dijete, kako ne živi zajedno sa svojim vršnjacima, najveći dio
vremena provede u previše odraslom okružju. Nije korektno staviti jedino dijete u položaj u
kojem se može usporeñivati samo s vlastitim roditeljima. Na taj način dijete lako može postati
"prestarim" za svoje godine.
Naravno, mogu razumjeti i roditeljsko stajalište. Nije se lako lišiti svojeg mališana
osam mjeseci godišnje. Još jučer mi je jedna bivša, sretno udana učenica rekla: "Poslali su me
u Summerhill doista premladu. Imala sam samo četiri godine i često mi se čini kako sam
trebala provesti još nekoliko godina sa svojim roditeljima."
Ponekad, ako to zahtijeva situacija kod kuće, primamo petogodišnjake iz Velike
Britanije (recimo, ako oba roditelja rade), ali američke mališane odbijamo, i to stoga što
smatramo da dijete ne bi smjelo biti udaljeno od svojih roditelja nekoliko tisuća kilometara
barem do svoje sedme godine.
Ne, doista ne vjerujem da su internatske škole budućnost obrazovanja. Naravno,

mislim da bi mnoga djeca imala koristi od njih kada bi sve bile sretne poput Summerhilla, ali
razumijem i osjećanja roditelja koji žele biti uz svoju djecu dok ona rastu i sazrijevaju. Naše
bivše ñake ponekad muči što ne mogu naći lokalnu dnevnu školu u kojoj im neće indoktrinira-
ti i ukalupljivati djecu, ali mislim da bi se i ta teškoća mogla sama po sebi riješiti; danas već
ima mnogo sjajnih vrtića gdje je osoblje na strani djeteta.
Ipak, dnevna se škola ne može usporeñivati s internatskom. Zamislimo da dnevna
škola odluči uvesti samoupravljanje. O čemu bi se na sjednicama moglo raspravljati? Kakvi bi
se zakoni mogli donositi? U dnevnim se školama nema čime upravljati. Sve je unaprijed
odreñeno: raspored sati, predmeti, ispiti. ðaci najveći dio dana provode izvan škole, dok u
internatskim školama borave punih trideset šest tjedana godišnje.
Na summerhillskim se općim sjednicama skoro uopće ne spominje nastava; većinom
se razgovara o stvarima koje nemaju veze s učionicom. Uglavnom su u pitanju teme koje se u
dnevnoj školi nikad ne bi pojavile na dnevnom redu - kršenje pravila o povečerju, buka za
vrijeme obroka, društveni program - kako podijeliti vrijeme izmeñu mlañih i starijih ñaka,
treba li ples subotom na večer završavati u deset ili u jedanaest sati? Sve se rasprave tiču
društvenih aktivnosti i odnosa izmeñu ñaka, članova osoblja ili, pak, ñaka i osoblja.
Takvi se problemi rijetko javljaju u dnevnim školama. Kod kuće se pitanje odlaska na
spavanje sreñuje automatski, lišavajući djecu mogućnosti da o tome razmišljaju i steknu
nekakav stav o tome. U internatskoj, pak, školi djeca imaju prigodu živjeti u velikoj obitelji
bez oca i majke i odlučivati o stvarima o kojima se obično odlučuje umjesto njih. Za mene je
taj život u zajednici beskrajno važniji za razvoj djeteta od svih udžbenika na svijetu.
Vratimo se naprednim školama: nisam toliko budalast kako bih tvrdio da su bivši
summerhillski ñaci bolji pojedinci od bivših ñaka škole svetoga X-a ili Y-a. Problem ne
možemo promatrati iz pojedinačne perspektive, a ne želim prihvatiti ni brojčani kriterij; za
mene je važan krajnji, konačni učinak. Prosječna napredna škola nudi slobodu koju bismo
mogli nazvati "usmjerenom"; slobodu jasno odreñenih granica. Takve će škole, dugoročno
gledano, proizvesti usmjerene, sreñene živote, poluslobodne grañane – jednom riječju,
kompromis. S druge strane, trajno obrazovanje u stvarnoj slobodi na posljetku mora proizvesti
slobodne žene i muškarce - doduše, ne u ovom ili sljedećem naraštaju, ali na kraju će ljudi biti
slobodni.

Slobodni za što? Za to da budu ono što jesu, bez mržnje, straha i nametanja autoriteta.
A ovo ne govorim s glavom u oblacima, nego iz iskustva, nakon što sam svjedočio nevjero-
jatnom učinku slobode na nesretnu i "oštećenu" djecu.
Mnogi su mi rekli kako je Summerhill imao veliku ulogu u tome što su druge škole
usvojile čovječnije i manje autoritarne metode. Rekao bih da, unatoč činjenici da se stvari
mijenjaju, nisam postigao neki veliki uspjeh. Naše su nove osnovne škole pune sretnih lica,
čavrljanja i dječjih pojedinačnih interesa. To je lijepo, ali svejedno nisam posve zadovoljan,
jer se ne ostavlja dovoljno prostora porivu za igrom. Dijete mora nešto raditi; učiti dok radi,
ali ipak učiti, dok igra ne sadrži i ne bi ni trebala sadržavati nikakav svjesni element učenja. U
SAD-u pojavio se niz novih slobodnih škola, a postoji i pokret za ukidanje školovanja.
Amerikanci poput Johna Holta, Paula Goodmana, Ivana Illicha, Georgea Dennisona i drugih
izvršili su veliki pozitivni utjecaj na američke škole. Mjestimice su i državne škole dobile
dopuštenje provesti poneki eksperiment... recimo, E. F. O'Neill u Lancashireu i A. A. Bloom
u Stepneyu, no ta su si dva izvrsna čovjeka mogla dopustiti tek marginalne eksperimente
unutar državnog sustava. O'Neill je mogao ispiliti svoje ružne pultove i napraviti upotrebljive
klupe i stolove, a mogao je i podučavati na nov i praktičan način. Ali ono što (pretpostavljam)
nije mogao učiniti, jest uvesti dragovoljno pohañanje nastave. Prije dvadeset sam godina
posjetio Bloomovu školu i očarala me očevidna ljubav i odobravanje djece. U toj školi nisam
osjetio ni najmanji nagovještaj straha i zaista ne vidim kako bi, pod državnim nadzorom,
Bloom mogao postići više. Doduše, država će dopustiti učitelju primjenu pionirskog duha na,
recimo, metode podučavanja povijesti, ali ne i na metode življenja. Takvi su pokušaji u
državnim školama uglavnom nailazili na prepreke.
Prije nekog vremena ravnatelj neke srednje škole rekao je svojim ñacima da mogu
sastaviti svoj vlastiti raspored sati, a tisak je tu ideju popratio brojnim napisima. Njegove su se
prosvjetne "glavešine" sastale i odlučile kako takvu novotariju ne bi trebalo odobriti. Ako se
takav neznatni eksperiment u smislu uvoñenja slobode službeno osuñuje, čemu se onda
pioniri u državnim školama uopće mogu nadati? Rekao bih da pionirskom duhu ne predstoji
nikakva budućnost ako ga budu sputavali, okivali i postavljali mu razne uvjete.
Svaki će mladi učitelj u velikoj školi ustanoviti kako nije moguće odstupiti od školske
tradicije i običaja, ali to ne znači da ne smije uvesti onoliko slobode koliko se usudi. Može
stati na stranu djeteta, može ukinuti kažnjavanje i može se ponašati ljudski i veselo. Meñutim,
i zbog toga će upasti u najrazličitije teškoće. Jedan od naših bivših ñaka zaposlio se kao učitelj
u školi punoj malih huligana. Rekao mi je: "Počeo sam uvoditi summerhillske ideje, ali sam
ubrzo morao odustati. Kada sam bio ljubazan prema klincima, mislili su da sam mekušac i
učionica mi se pretvorila u ludnicu."
Jedna od zapreka uvoñenju slobode u velike državne škole jest činjenica da većina
roditelja ne vjeruje u slobodu; previše ih doživljava školu kao mjesto gdje će se njihovo
zabludjelo potomstvo naučiti disciplini. To sam iskustvo stekao u škotskoj seoskoj školi prije
više od pedeset godina. Stalno su mi dolazili ljutiti roditelji: "Svog malog šaljem u školu da bi
učio, a ne da bi se po cijeli dan igrao." U Summerhillu sloboda nije uzrok problema jer su
roditelji uz nas.
U državnoj je školi glavni posao učenje školskih predmeta. Pohañanje sati je
obvezatno; antitalenti za matematiku moraju sjediti s ostalima i truditi se koliko mogu. Pritom
je nužna disciplina i potpuna tišina, dok slobodna djeca dižu veliku galamu. Sve se urotilo
protiv učitelja - zgrade, nedostatak prostora za stvarno igranje, školska uprava... zapravo
cjelokupni obrazovni sustav. Ne možemo imati slobodu u školama dokle god establishment
bude propisivao kako je i ne smije biti.
Ako je Summerhill i izvršio ikakav utjecaj, mislim da je u većini slučajeva "poruka"
usput preinačena. Neke škole prihvaćaju slobodu, ali je nazivaju "usmjerenom", što smatram
proturječjem; uostalom kakvu slobodu može uvesti jadni učitelj koji radi u školi nalik na

vojarnu s po četrdeset ñaka u svakom razredu? Meñutim, čak se i u tim okolnostima može
štošta učiniti. Uzmimo kao primjer školu Rising Hill. Michael Duane preuzeo je dužnost
ravnatelja škole u jednoj od najgorih londonskih četvrti. Imao je otprilike dvije stotine dječaka
i djevojčica koji su bili na uvjetnoj slobodi. Kada su ga gradski nadglednici poticali da se
prihvati štapa, Duane je odbio. Za dvije godine "uvjetnih" je ostalo samo šest. To znači da se i
u državnim školama može raditi s ljubavlju umjesto s mržnjom, i jedan je od odgovora onima
koji tvrde kako je slobodu moguće provesti samo u internatskim školama za djecu iz srednjih
grañanskih slojeva.
Kod engleskih mi se škola ne sviña to što su prevelike. U malom mjestu svatko ima
osobnost i svakoga susjedi poznaju, ali u velikim se gradovima pojedinac utapa u golemoj,
neosobnoj masi. Tako je i s velikim školama; djeca postaju puki brojevi i ne mogu uspostaviti
pravi kontakt s osobljem jer u školi s tisuću i dvjesto ñaka ravnatelj zbilja ne može svako
dijete znati po imenu. No svako dijete želi biti pojedinac, osobnost, netko koga poznaju i vole,
a to u velikim školama jednostavno nije moguće.
Volio bih da Ministarstvo prosvjete napravi plan za zatvaranje svih velikih škola
(recimo u Londonu), izgradi jednokatne školske zgrade na selu, okružene jutrima polja i
šume, i svakodnevno autobusima razvozi djecu iz grada.
Kada bih barem mogao utuviti ljudima u glavu kako desetogodišnji Joey Brown nije
samo mališan kojeg učitelji i roditelji moraju naučiti disciplini i ugurati u kalup. Joe je osoba;
potrebni su mu odobravanje, ljubav, zabava i igranje. U maloj školi osjeća da ga cijene kao
osobu, dok se u velikoj masi nedvojbeno osjeća poput vojnika u stroju... kao puka stavka,
broj. Stoga mi se čini kako je jedan od važnijih koraka u liječenju maloljetne delinkvencije ili,
točnije, sprečavanju da djeca uopće postanu delinkventna, razbijanje velikih škola na manje
cjeline. Već sam spomenuo uspjeh koji je Michael Duane postigao u velikoj srednjoj školi, ali
mislim da bi bio još uspješniji da je radio u maloj. Uzgred, njegovu su školu Rising Hill
protivnici života na kraju priče zatvorili.
Poprilično je tužno da se toliko dobrih stvari u korist slobode radi izvan državnog
sustava. Prisjećam se ljudi koji su se bavili problematičnom djecom... Georgea Lywarda, Otta
Shawa, Davida Willsa i drugih koji su mi manje poznati. Oni su daleko ispred službenih lica,
zakonom odreñenih ili bilo kojih drugih, koja vjeruju kako delinkvente treba liječiti teškim,
discipliniranim životom u nekom popravnom domu gdje vlada vojnička stega. Ljudi koje sam
nabrojio, nisu našli inspiraciju u Summerhillu, s izuzetkom Otta Shawa koji je, prije mnogo
godina i nakon brojnih posjeta mojoj školi, odlučio otvoriti svoju vlastitu. Isto vrijedi i za sve
poznate koedukacijske škole, poput Bedalesa, Darlington Halla ili Škole sv. Christophera.
Summerhill se stalno morao boriti za opstanak. Ovo je doba nesigurnosti i straha;
roditelji više nemaju dovoljno strpljenja i vjere kako bi slali djecu u školu gdje se mogu igrati
umjesto da uče. Hvata ih tjeskoba pri pomisli da im sin možda neće biti sposoban zarañivati
za život. Pionirski duh u obrazovanju može cvasti samo u sigurnim vremenima. Vjerojatno
bih mogao održati stalni broj ñaka kada bih uveo obvezatnu nastavu kao u drugim školama,
ali bih time razorio sam temelj sustava. U povijesti obrazovanja ostalo bi zabilježeno kako je
"Summerhill punih pedeset godina pružao slobodu pohañanja ili izostajanja sa satova, što se
pokazalo promašajem; uvoñenjem obvezatne nastave Neill je dokazao kako su djeca voljna
učiti samo pod pritiskom autoriteta".
Naravno, takav zaključak ne bi bio ispravan, ali bi svejedno bio iznesen i zabilježen u
knjigama. Uzalud bih se branio tvrdnjom kako su zbog visokih poreza i nesigurnosti roditelji
postali oprezni i nisu željeli riskirati s budućnosti svoje djece, jer bi mi na to ovako uzvratili:
"Dobra stvar ne može propasti zbog ekonomskih razloga." I to je pogrešan zaključak. U
seoskoj školi moga oca, prije šezdeset godina, Tom Smith je bio izvrstan ñak. Meñutim, otac
mu je bio zemljoradnik i Tom je takoñer cijeloga života radio u polju. Kada sam ga mnogo
godina kasnije ponovo sreo, bio je tup i uskih nazora.

I druge napredne škole vode sličnu borbu kako bi se održale na životu. Mislim da
predstojeći silazak sa scene pionirskih škola pretvara problem slobode u iznimno važno
pitanje. Već se danas sloboda pionirskih škola u odreñenoj mjeri uvukla u druge škole, i
državne i privatne. Mnogi su mi učitelji rekli: "Ne možemo raditi tako kako vi u Summerhillu
radite, ali zato sve nas koji radimo u okviru krutog i okoštalog sustava, nadahnjuje sama
činjenica da takva škola postoji i djeluje."
Kada se ugase pionirske škole, odakle će doći poticaj za napredak? Moj je odgovor
sljedeći: od roditelja koji vjeruju u samoregulaciju za svoju djecu. Mogu zamisliti vrijeme
kada će toliko veliki broj roditelja koristiti samoregulaciju da neće tolerirati školski sustav
koji upropaštava sve napore koje kod kuće ulažu u podizanje svoje djece.
Ovdje se moram nasmijati samome sebi. Sit sam nadrilijekova za koje tvrde kako
liječe sve probleme čovječanstva... reformatori na području prehrane, politički agitatori, proiz-
voñači lijekova, psihološke škole, religijske panaceje. Smijem se zato što mnoštvu uličnih
govornika i hrpi robe koju reklamiraju, pridodajem još jedan svelijek - samoregulaciju. A ipak
tvrdim kako je meñu svim tim "čarobnim napitcima" samoregulacija vjerojatno jedini koji još
nije isproban. Svi se drugi "eliksiri" bave odraslima. Mnogima bi se moglo činiti apsurdnim
da treba početi od male djece, ali mislim da nije previše smiono ustvrditi kako je kršćanstvo
počelo slabiti upravo zato što su njegovi zagovaratelji izbacili komponentu "pustite dječicu k
meni" i prihvatili odraslo, odbojno Evanñelje po svetom Pavlu. I komunizam je izbacio svoju
"dječju" komponentu i zamijenio je patrijarhalnim autoritetom. Zbog toga sa svoje
improvizirane govornice usred parka usrdno molim pješake koji prolaze ne obazirući se ni na
što, da u načinu kako se ophodimo s djecom, potraže rješenje svih frustracija i nedaća koje
muče čovječanstvo.
Nedavne promjene
Već sam zašao u osamdeset osmu godinu života i mislim da više neću napisati nijednu
knjigu o obrazovanju, jer više ionako nemam ništa novoga za reći. Ali zato u svoju korist
moram reći sljedeće: nisam proveo zadnjih pedeset godina zapisujući teorije o djeci. Skoro se
sve što sam napisao temelji na promatranju djece i življenju s njima. Doduše, inspirirali su me
Freud, Homer Lane, Wilhelm Reich i drugi, ali sam s vremenom odbacio sve teorije koje nisu
prošle ispit stvarnosti.
Spisateljski je posao vrlo čudan. Kao i kod radioemisija, autor šalje neku vrstu poruke
ljudima koje ne vidi i ne zna im broj. Moja je publika bila posebna. Publici koju bi se moglo
nazvati "službenom", nikad nisam bio poznat. Ljudima na BBC-u sigurno nikad ne bi moglo
pasti na pamet pozvati me na talk-show o obrazovanju. Kada držim predavanje studentima na
Oxfordu ili Cambridgeu, nikad me ne doñe slušati nijedan profesor. Nekad me vrijeñalo što
mi The Times nije htio objaviti ni jedno pismo koje sam im poslao, ali danas njihovo
odbijanje smatram komplimentom. Sve u svemu, upravo navedene činjenice ispunjavaju me
ponosom, jer osjećam kako bi službena priznanja bila znak da sam "zastario".
Kada bih bio lord od Summerhilla, zacrvenio bih se kad god bi me neki prodavač u
dućanu oslovio s "gospodine lorde", jer bih bio svjestan vlastite pompoznosti. Nedavno su mi
dodijelili tri počasne titule, i počinjem se pitati nisam li uistinu "zreo za balzamiranje".
Pomalo me pekla savjest dok sam ih primao, s obzirom da nemam pojma što obrazovanje
zapravo jest: znam samo što nije.
Davno sam otkrio kakav je stvarni društveni položaj učitelja. Kada sam bio ravnatelj
seoske škole i održavala se nekakva svečanost, na čelu stola sjedio je domaćin, a potom

svećenik, pa liječnik. Ja sam završio na kraju stola, pokraj glavnog vrtlara. Učitelj je "skoro
gospodin". Pretpostavljam da su me počasne titule konačno uvrstile u taj odabrani krug.
Ne tvrdim da sam do kraja prerastao želju za priznanjima, ali se, kako čovjek stari, sve
mijenja - a pogotovo mjerila vrijednosti. Nedavno sam održao predavanje pred sedam stotina
učitelja koji su se natrpali u dvoranu u koju stane šest stotina ljudi; nisam osjetio ni
pobjedonosni zanos ni napad taštine, ali sam onda samoga sebe upitao kako bih se bio osjećao
da ih je došlo samo deset. Odgovor je glasio: "Bio bih ljut kao ris", pa moram ustvrditi kako
je, ako već nema pozitivne uznositosti, negativna ojañenost svakako prisutna.
Ambicioznost nestaje s godinama, ali sa željom za priznanjem nije tako. Ne volim
kada u knjizi pod naslovom, recimo, "Povijest naprednih škola", nema ni spomena o mom
radu. Nikad nisam sreo čovjeka koji je istinski ravnodušan na priznanja.
Naravno, lako je udijeliti svojoj duši laskavu pomast kako smo previše ispred svog
vremena da bi nam odali priznanje i kako ćemo za sto godina doći na svoje. To je ugodna
tlapnja, ali me u starosti više ne može zadovoljiti. Zapravo, ne uznemiruje me toliko to što me
ne spominju u drugim knjigama. Više me smetaju plagijatori. Neki nas je čovjek nekoliko tje-
dana posjećivao i proučavao naše samoupravljanje, a kasnije je objavio članak preko cijele
stranice o sjajnom samoupravljanju koje je uveo u svojoj školi, nigdje ne spominjući kako je
ideju pokupio u Summerhillu. Ja sam preuzeo samoupravljanje od Homera Lanea i njegovog
Malog Commonwealtha, i nikad se nisam ustručavao priznati tu činjenicu u svojim knjigama i
na predavanjima. Dobar bi plagijator morao biti nalik vještom lašcu, dovoljno vješt da ga
nikad ne otkriju.
Nitko na svijetu nije posve originalan. Svatko u sebi nosi mnoštvo vanjskih utjecaja;
naravno uz dodatak nečeg osobnog. Na mene su utjecali mnogi... H. G. Wells, Bernard Shaw,
Homer Lane i Wilhelm Reich, ali, kao što sam već rekao, ne i prosvjetni stručnjaci. Često su
me nazivali Rousseauovim sljedbenikom, no Emilea sam pročitao tek pedeset godina nakon
otvaranja Summerhilla. Osjetio sam veliku poniznost pred spoznajom kako sam u praksi
provodio stvari koje je netko teoretski definirao prije puna dva stoljeća, a da za njegove ideje
uopće nisam znao. Ali bio sam i donekle razočaran. Emile jest bio slobodan, ali samo unutar
okružja koje je unaprijed odredio njegov skrbnik. I Summerhill je unaprijed odreñeno okružje,
ali ga ne odreñuje neki skrbnik pojedinac, nego zajednica.
Ponekad mi se čini kako su kritičari previše slobodni pri odreñivanju tko je na koga
utjecao; sam čovjek jedini zna tko je utjecao na njega. Na mene uopće nisu utjecali veliki
prosvjetni stručnjaci. Pokušao sam čitati Johna Deweya, ali bez uspjeha, a ni Pestalozzi ni
Froebel mi ništa ne govore. Mnogi su autori koji pišu o obrazovanju, ili dosadni ili preopširni
ili ijedno i drugo. Recimo, Dewey je na mene ostavio takav dojam, a i devedeset posto autora
koji pišu za prilog o obrazovanju u The Timesu.
Čitao sam i Montessorijevu, ali je na mene izvršila samo negativan utjecaj, jer se
nisam slagao s njezinim razdvajanjem igre i rada i njezinom osudom mašte u dječjem životu.
Vidio sam kako u njezinoj školi djeca slažu trokute umjesto da šaraju po zidovima. Prije
mnogo godina desna je ruka gospoñe Montessori, signorina Maccheroni, preda mnom
istrgnula iz ruke nekom djetetu "dugačke stube" (to je naprava za učenje) jer se njima igralo
zamišljajući da su vlak. Dijete se razbjesnilo, a i ja skupa s njim. U tom sam trenutku osjetio
odbojnost prema krutosti, disciplini i moralnosti njezina sustava.
U starosti ima i nečeg komičnog. Godinama sam pokušavao uspostaviti kontakt s
mladima - mladim ñacima, učiteljima i roditeljima - smatrajući kako je starost smetnja
napretku. Sada kada sam ostario i postao jedan od Staraca protiv kojih sam tako dugo
propovijedao, osjećam se bitno drugačije. Nedavno sam u Cambridgeu govorio pred tri stotine
studenata i osjećao se kao najmlaña osoba u dvorani. Stvarno jesam. Rekao sam im: "Zašto
vam je potreban starac poput mene da doñe i da on vama govori o slobodi?" Danas više ne
razmišljam u kategorijama starosti i mladosti. Rekao bih da starosna dob nema puno veze s

čovjekovim načinom razmišljanja. Poznajem dvadesetogodišnjake kojima je devedeset i
šezdesetogodišnjake kojima je dvadeset godina. Sada su mi mjerilo svježina i entuzijazam te
nedostatak konzervativnosti, mrtvila i pesimizma.
Ne znam jesam li s godinama postao mekaniji. Teže podnosim budale nego ranije i sve
više me živciraju dosadni razgovori, a sve manje zanimaju životne priče ljudi. Doduše, u zad-
njih su me pedeset godina opteretili i s previše takvih ispovijedi. Pored toga, i stvari me sve
manje zanimaju i rijetko imam želju nešto kupiti. Godinama nisam bacio pogled u izlog
dućana s odjećom, a više me ne privlače čak ni moji omiljeni dućani s alatom na Euston
Roadu.
Iako mogu reći kako me dječja galama umara više nego ranije, ne čini mi se da sam sa
starosti postao nestrpljiv. Još uvijek mogu promatrati dijete kako sve radi krivo i kako
iživljava svoje stare komplekse, znajući kako će na kraju ipak izrasti u valjanog grañanina. Sa
starosti nestaje strah, ali i hrabrost. Prije mnogo godina bez problema bih bio rekao dječaku
koji prijeti kako će se baciti kroz prozor s drugog kata ako ne bude po njegovom, da se
slobodno baci, ali nisam siguran da bih se i danas usudio tako reagirati.
U svom sam dugom životu svjedočio brojnim promjenama, ne samo u materijalnim
stvarima poput automobila, filmova, radija i televizije, nego i u stvarima koje bismo mogli
nazvati kulturalnim, promjenama u ljudskim pogledima na svijet i život. U mojoj smo se
mladosti morali kupati odjeveni, a seks i psovanje bili su tabu. Kada su novine tiskale Shawov
Pygmalion, u kojem Eliza Dolittle kaže svoje "not bloody likely" (otprilike: bogme ne bih
rekla (op. prev.)), svuda su umjesto riječi "bloody" napisali b—y. Danas čak i najkulturnije
novine bez problema tiskaju riječi poput "shit", "fart" ili "fuck". (Ili, po hrvatski: sranje,
prdež, jebi ga (op. prev.)) Zaista mi nikad nije bilo jasno zašto su stare, dobre anglosaksonske
riječi ikad smatrali nepristojnima.
U životu sam bio svjedokom velikog osloboñenja ženske seksualnosti. Dok sam bio
mlad, bilo je uvriježeno mišljenje kako žena ne bi trebala uživati u seksu, a to su uvjerenje po-
državale mnoge žene koje nikad nisu doživjele orgazam zbog neznanja ili sebičnosti svojih
muškaraca. Danas žene otvoreno zahtijevaju jednaku slobodu u seksu kakvu uživaju i muškar-
ci. Čak je i djevičanstvo prestalo biti svetinjom.
Za mog je života svijet postao zlokobniji i opasniji, a pritom ne mislim na ratove, nego
na sve manju moć ljudi i sve veću moć velikih poduzeća i korporacija te na dehumanizaciju
industrije. Početkom stoljeća mali je biznis bio uobičajena stvar. Šef se zvao Bill Smith i
poznavao je sve svoje radnike i njihove obitelji. Danas radnici više nemaju Billa Smitha kome
bi se mogli obratiti zbog eventualnih teškoća; imaju samo veliko, birokratsko, neljudsko
poduzeće.
Svjedočio sam - neću reći smrti Boga, jer na svijetu ima puno milijuna muslimana i
katolika -, ali propadanju protestantizma. U Engleskoj crkve nisu pune ljudi; mladi su u veli-
koj mjeri ravnodušni spram organizirane vjere. Ne vjeruju ni u grijeh, ni u raj, ni u pakao.
Njihovi su bogovi više ili manje bezazleni - pop-zvijezde, disk-džokeji, nogometne zvijezde -
ali u jednoj je stvari "nova vjera" ista kao i stara: mržnja i nasilje izmeñu navijača nogometnih
klubova usporediva je s mržnjom i nasiljem koje u Sjevernoj Irskoj vlada izmeñu
rimokatolika i protestanata, koji se meñusobno ubijaju bez milosti.
Opće je poznata činjenica da starost sa sobom nosi konzervativnost. Bez pretjeranog
samo veličanja, rekao bih da sam izmakao toj pogibelji. To, meñutim, ne znači da sam
prihvatio ukus i običaje mladih. Moji ñaci slušaju glazbu koja mi gotovo pričinjava bol;
popularnu glazbu, jeftine pjesme. Čitaju knjige koje smatram djetinjastima, i gledaju
televizijske emisije koje su po meni primjerene desetogodišnjacima. Kako potječem iz
vremena polaganog tanga i fokstrota, njihov mi je užasni način plesanja nepodnošljiv. Čak ni
njihov džez nije onaj džez iz doba Bixa Beiderbeckea.

Mladi ne žele prihvatiti naše kulturne vrijednosti. Koliko je mladih pubertetlija uopće
čulo za Ibsena, Prousta, Strindberga ili Dantea? Ne kažem da je to loše. Naša je kultura bila
statična, upijali smo knjige, drame i tuñe ideje, a današnja kultura mladih naglašava
djelovanje, kretanje, opuštanje, tako da si čovjek mora postaviti pitanje što je bolje - sjediti i
čitati D. H. Lawrencea ili izaći van i plesati cijelu noć?
Generacijski je jaz neizbježan. Ako biti konzervativac znači držati se prošlosti, onda
sam konzervativac oko, recimo, nijemih filmova, ali za mene ta riječ označava nešto drugo:
naime osobu koja odbija uzeti u obzir nove činjenice, slijedi očev primjer i podržava
nazadnjačke navike i mjere. Velika Britanija je puna konzervativaca, zvali se oni torijevci,
liberali ili laburisti. Za mene je konzervativac osoba koja prihvaća ono što mu propisuje otac
te, dakle, svaki autoritet pa, kako rekoh, često i mladi radikali kasnije nazaduju i postaju
sljedbenicima stare edipovske tradicije. Ljudi traže kompromis i postaju konzervativni kada
nemaju dovoljno vjere u ono što čine ili misle, kada im nedostaje iskrenosti i poštenja.
Vidim da još uvijek na mnogo načina mogu uspostaviti kontakt s mladima; primjerice
preko ozbiljnih rasprava o životu, ljubavi i društvenim pitanjima. Naravno, do kontakta nika-
ko ne može doći sve dok stariji ustrajno pokušavaju prenijeti mladima svoje vrijednosti iz
prethodnog naraštaja. Roditelji znaju stoje ispravno, ali djeca osjećaju stoje ispravno za njih
same. U obiteljima gdje ima uzajamne naklonosti izmeñu mladih i starih, postoji prirodna
povezanost, u obiteljima gdje roditelji i djeca ne moraju jedni drugima lagati i gdje vlada
povjerenje i razumijevanje. Meni se Wagnerova glazba sviña, a mojoj supruzi Eni ne, i zato
svojeg dragog Meistersingera slušam dok je ona u drugoj sobi. Moj posinak Peter Wood voli
Bacha. Ja ga ne volim, pa izlazim iz sobe. Obiteljski se život mora temeljiti na uzajamnosti.
Ako jaz postoji, nije ga prouzročila razlika u glazbenom ili bilo kakvom drugom
ukusu, nego nesposobnost starih da razumiju mlade. A to je u velikoj mjeri posljedica straha,
straha da će mladi zastraniti, da ne uče dovoljno, da neće uspjeti u životu. Možemo osuñivati
neke stvari koje mladi čine, ali ne i mlade kao takve.
Mislim da u Summerhillu nema uobičajenog generacijskog jaza. Meñutim, sigurno bi
ga bilo kada bi se u školu uvukla droga. Uzimanje droge je bijeg od nesretnog života, i to lini-
jom najmanjeg otpora. Bojim se da mladi, umjesto da traže slobodu prirodnim načinom
života, često pribjegavaju bržoj metodi "tripa", putovanja u nestvarno, a o tome nema smisla
moralizirati.
Po mom sudu, promjene u obrazovanju odvijaju se presporo. Količina slobode u
školama raste, ali ne tako brzo kao vjera u učenje iz knjiga i u ispite; ni u jednom državnom
sustavu stari patrijarhalni zahtjev za poslušnošću i disciplinom nije nimalo slabiji nego stoje
bio u prošlosti.
Jesam li na bilo koji način mijenjao svoj vlastiti sustav? Ne sjećam se da sam uveo
neku posebnu promjenu, ali zato jesu djeca. Prije rata smo imali neka pravila o "zabranjenim
zonama" koje je uvelo osoblje. ðaci nisu smjeli koristiti prednje stubište i kupaonicu koju je
koristilo osoblje; osim toga u zabranjenu je zonu spadala i tratina ispred glavnog ulaza, a i
zbornica je bila zaštićena od najezde klinaca. Postupno su sve te zabrane ukinute, i namještaj
u zbornici je doživio istu, tužnu sudbinu kao i onaj u dječjem dnevnom boravku.
Djeca su se promijenila na način koji je nemoguće definirati. Prije trideset godina
liječenje mladog kradljivca započinjao sam tako što sam ga nagrañivao za svaku krañu, ali
sumnjam da bi ta metoda i danas bila djelotvorna. Čini se da su novi naraštaji stekli stanovitu
profinjenost koju nikako ne mogu analizirati. Možda je uzrok tome sve teža bolest čovje-
čanstva, ili činjenica da imaju previše novaca, a ne moraju se nimalo potruditi kako bi ga
zaradili. Možda na suptilnoj, podsvjesnoj razini reagiraju na mržnju koju sadrže rasizam i
antisemitizam, a možda i na nesigurnu budućnost u svijetu punom nezaposlenih; možda je,
pak, uzrok još dublji, u osjećaju kako je i sam opstanak nesiguran kraj atomskih bomba i

općeg zagañenja. Ne znam koji je pravi odgovor, ali osjećam da novi naraštaj ne mogu
razumjeti onako dobro kao prethodni.
Možda su čuli previše nadobudnih psiholoških izraza... kao što je slučaj s prevelikim
brojem američke djece. Možda ih je promijenio novi sustav materijalnih vrijednosti,
usmjeravajući ih u krivom smjeru. U prošlosti je život bio jednostavniji. Kada sam prije
četrdeset pet godina počeo voziti, sretao sam dva-tri automobila po kilometru, a sada ih valjda
ima dva-tri na deset metara.
Čini mi se da moji današnji ñaci imaju manje zajedničarskog duha, da teže nego ranije
poimaju i u praksi provode samoupravljanje. Nekima roditelji šalju previše novaca, pa nemaju
nikakvu predodžbu o štednji. Djeca su danas zahtjevnija; staru je krpenu lutku zamijenila
lutka koja govori, ali jako mi je drago vidjeti da većina djevojčica više voli stari, jeftiniji
model. Pitanje te nove, površne profinjenosti vrlo je složeno. Imam maglovit osjećaj da u
tome novac ima vrlo važnu ulogu. Danas mladi, čak i u dvadesetim godinama, više uopće ne
štede. Novac im naprosto klizi izmeñu prstiju. To bi dijelom moglo biti posljedica
nesigurnosti modernog života, punog ratova, zločina i mržnje, ali i mogućeg konačnog,
nuklearnog uništenja. U biti bi uzrok promjene u mladima morao biti gubitak vjere u starije, u
autoritet i moć, a novom naraštaju na tome mogu samo čestitati.
Mladi su prozreli pretvaranje i moraliziranje starijih. Shvatili su da su im lagali i varali
ih. Današnja mladež otvorenije kritizira od prethodnog naraštaja. Hidrogensku bombu nisu
izmislili mladi, nego stari ljudi. No mladi znaju da su nemoćni. Njihovi su životi u rukama
starijih - političara, vojnika, nacionalista, bogataša i moćnika. Burna su zbivanja i strah
natjerali mlade na prijevremeno odrastanje, a to bi moglo biti objašnjenje njihove nove
senzibilnosti.
Prije nekoliko naraštaja mladi su prihvaćali svoj niži status, smjernice svojih očeva i
njihove simbole. Danas se, pak, bune, ali na jalov način. Njihove su čudne frizure, kožne
jakne, traperice i motori redom simboli pobune, ali i ništa više od toga. Skoro svako dijete
mrzi školske predmete, ali baš svako zna kako ni na koji način ne može promijeniti sustav.
Mladi su u biti još uvijek pokorni, poslušni i inferiorni; prkose i dižu glas samo u nevažnim
stvarima - odjeći, načinu ponašanja i frizurama.
Cijela ta priča o mladenačkoj zloći obično je smeće. Tinejdžeri nisu nimalo
pokvareniji od vas ili mene. Tragaju za srećom u životu u vremenu koje ne zna za sreću, nego
samo za televiziju, sport i senzacionalistički tisak. Današnji su ideali bogatstvo, veliki
automobili i skupi restorani; čar i ljepota ovog vremena povezuje se s filmovima,
televizijskim zvijezdama i bezvrijednom pop-glazbom. Mladi oko sebe uglavnom vide
društvo koje pohlepno grabi za ispraznim, jeftinim i neukusnim stvarima, a škole im nimalo
ne pomažu time što se distanciraju od života koji mlade čeka nakon završetka školovanja.
Ono što me gotovo baca u očaj, jest činjenica da djeca nikada ne dobiju prigodu
živjeti; njihovu želju za životom zatire svijet odraslih koji ih "obučava", odnosno uškopljuje.
Doduše, slobode je više nego ranije, ali je njezin rast tako beznadno spor. Valja priznati gorku
istinu kako su ljudsko razmišljanje i domišljatost daleko odmakli njegovim sputanim
emocijama, a u tome leži istinska opasnost od bombe, jer ratove ne uzrokuje razmišljanje,
nego emocije. Masu obuzima bijes kada joj netko uvrijedi zastavu.
Spori rast slobode ispunjava me pesimizmom. Imamo li dovoljno vremena za
podizanje djece koja će u emocionalnom smislu biti slobodna? Slobodna od mržnje i
agresivnosti, slobodna kako bi živjela i pustila druge da žive? Problem se, dakle, svodi na ovo
pitanje: može li se čovječanstvo razviti na takav način da se svi ljudi iznutra osjećaju
slobodnima, osloboñenima kobne želje za ukalupljivanjem drugih ljudi?
Tko na to pitanje može odgovoriti?
Zadnjih sam godina morao izmijeniti svoje stavove o mnogim stvarima. Nekad sam
mislio da se dječaci i djevojčice drže tradicionalne podjele uloga: dječaci vole raditi s

drvetom, a djevojčice vole plesti i šivati. Danas je u stolarskoj radionici isto toliko djevojčica
koliko i dječaka, ali još uvijek ne nailazim na djevojčice koje rastavljaju svoje bicikle.
Morao sam se odreći svojih starih predodžaba o ručnom radu. Moji su klinci izrañivali
stvari koje su mogli uklopiti u neku svoju maštariju - čamce, pištolje, mačeve - a mom su se
hobiju, oblikovanju mjedi i bakra kovanjem, samo podsmjehivali. Mislio sam da ih tako nešto
ne privlači jer je doista teško isplesti neku maštariju oko mjedene posude. Ali kada je Peter
Wood otvorio svoju lončarsku radionicu, svi su se bacili na izradu vaza i čajnika. Morao sam
priznati kako sam bio u krivu jer mi se ni čajnik zbilja ne čini poticajnim za bujno maštanje.
Prečesto sam griješio trpeći nasilnike koji su ulijevali strah drugoj djeci. Uglavnom
sam to činio jer nisam znao kamo ih poslati; bojao sam se da bi ih škola koja se temelji na
zastrašivanju, nepovratno upropastila. Danas bih četrnaestogodišnjeg, tvrdokornog nasilnika
odmah izbacio ako bi zbog njega mali ñaci bili isprepadani. Roditelji nam uvaljuju previše
problematične djece, a da nas čak i ne upozore unaprijed. Pedeset godina izvlačenja
roditeljskog kestenja iz vatre bilo mi je sasvim dovoljno.
Oko jedne stvari nikako nisam načistu. Je li Summerhill primjereniji bistroj djeci nego
manje inteligentnoj? (Uzgred, u Summerhillu kvocijent inteligencije smatramo nevažnim;
vjerojatno zato što su, kada je jedan od učitelja testirao cijelu školu, dvojica dječaka i jedna
djevojčica postigli bolji rezultat od mene.) U svakom slučaju naši su akademski uspješni ñaci
bez iznimke potjecali iz poprilično slobodnih domova i imali su inteligentne roditelje.
Preko volje sam se pomirio sa zaključkom kako neka djeca, vrlo mali broj, na
reagiraju pozitivno na slobodu i kako bi za njih bila primjerenija škola s blagom disciplinom;
riječ je o djeci koju u životu treba malo "pogurati". No često smo imali ñake koji deset godina
skoro uopće nisu pohañali nastavu, a danas su uspješni u životu, pa možda i griješim u pitanju
tog "pogurivanja". Sigurno je tako, jer premda, naravno, nisam u kontaktu sa svim svojim
bivšim ñacima, znam samo za jednog koji se nikako ne može skrasiti ni na jednom poslu.
U biti nisam ništa mijenjao. Kada bih mogao krenuti u novih pedeset godina rada u
Summerhillu, zadržao bih i samoupravljanje, i slobodu za pohañanje ili izostajanje s nastave, i
potpuni izostanak vjerske ili moralističke indoktrinacije i straha u školi.
Ali kako itko može biti slobodan kada su nas sve gurali u kalup još u kolijevci?
Sloboda je relativan pojam. Sloboda kako je mi u Summerhillu shvaćamo jest individualna,
unutarnja sloboda. Rijetki su meñu nama u stanju postići takvu slobodu. U našoj školi sloboda
znači: radi što hoćeš pod uvjetom da ne ometaš slobodu drugih. To je njezino vanjsko zna-
čenje, ali na dubljoj se razini trudimo omogućiti unutarnju slobodu djeteta, slobodu od straha,
licemjerja, mržnje i nesnošljivosti.
Društvo se svojim cjelokupnim ustrojem protivi takvoj slobodi; svaki čovjek čezne za
slobodom, ali je se istovremeno i boji... Erich Fromm je to jasno opisao u svojoj knjizi Strah
od slobode. Zbog slobode nekog naroda često poteku rijeke krvi; i ishod pojedinačne slobode
može biti tragičan - u naše je vrijeme primjer za to bio Wilhelm Reich, da ne govorimo o
brojnim mučenicima iz prošlosti. Usput budi rečeno, Reich u Ubojstvu Krista tvrdi kako su
Krista razapeli zato što je bio pobornik slobode i života...
Ibsen je rekao: "Najjači je čovjek onaj koji ustraje i kada ostane sasvim sam." Čovjek
koji se bori kako bi svijet bio slobodan, uistinu ostaje sam... ako je opasan za društvo koje se
sakrilo iza čvrstih zidova i okružilo se rovovima. Autoriteti nisu napadali Summerhill, ali
kada bi se pojavio veliki broj slobodnih škola i kada bi ustaljeni poredak bio ugrožen, možda
bi nas i zatvorili. Prva i osnovna briga mase jest vlastita sigurnost, ali pobunjenici ipak
uspijevaju prodrijeti kroz oklop, makar i nezamjetno, i masa se na dugi rok ipak mijenja, ali
tako strahovito polako. Ibsen je negdje napisao kako je istina istina samo dvadeset godina, a
onda je se dočepa većina i istina se pretvori u laž.
Ne vjerujem da će svijet dugo primjenjivati summerhillske metode obrazovanja - ako
ih uopće ikada i primijeni. Možda svijet pronañe bolje rješenje. Samo bi šupljoglavi brbljavac

mogao misliti kako je njegov rad "zadnja riječ na zadanu temu". Svijet mora pronaći bolje
rješenje, jer politika nikad nije i nikad neće spasiti čovječanstvo.
Kako možemo imati sretne domove pune ljubavi kada je svaki dom sitni dio neke
domovine koja u društvenom smislu na stotinu načina očituje mržnju? Nije li očigledno zašto
za mene obrazovanje nisu ispiti, predmeti i učenje? Škole zanemaruju temeljni problem - sve
prirodne znanosti, matematike i povijesti ovoga svijeta neće nimalo pridonijeti tome da u
domovima bude više ljubavi i da se djeca oslobode unutarnjih kočnica, a roditelji neuroza.
Budućnost samog Summerhilla možda i nije jako važna. Ali za čovječanstvo je od
najveće moguće važnosti budućnost summerhillske ideje. Moramo omogućiti novim
naraštajima odrastanje u slobodi. Pružanje slobode jest pružanje ljubavi, a samo ljubav može
spasiti svijet.
Diljem svijeta
Koliko je Summerhill poznat diljem svijeta ? Ne previše, i to samo razmjerno maloj
skupini prosvjetnih djelatnika. Godinama smo bili najpoznatiji u skandinavskim zemljama i
punih smo trideset godina imali ñake iz Norveške, Švedske, Danske - ponekad i po
dvadesetero. U tim se zemljama obrazovanje mjeri akademskim mjerilima i visoko se cijene
ispiti. Jednom sam se publici u Štokholmu ovako obratio: "Vi me Šveñani masovno dolazite
slušati kako govorim o slobodi, a škole su vam u isto vrijeme tvornice koje proizvode djecu
sposobnu položiti ispite. Zašto ne učinite nešto po tom pitanju?"
Neki je učitelj ustao. "Vidiš, Neille, ljudi koji drže nadzor nad obrazovanjem, ne
dolaze na tvoja predavanja."
Svakako su hendikepirani činjenicom da su kod njih privatne škole pod mnogo strožim
državnim nadzorom nego kod nas; znam da je veliki pionir Gustav Johnsson naišao na mnoge
otpore u svom radu s delinkventima. Otkako je Reich proveo odreñeno vrijeme u
Skandinaviji, tamo se pojavio znatan broj učitelja i roditelja na koje je utjecalo njegovo učenje
o samoregulaciji.
U početnom smo razdoblju imali i ñake iz Australije, Novog Zelanda, južne Afrike i
Kanade. Moje su knjige prevedene na mnoge jezike, uključujući japanski, hebrejski,
hindustanski i gudžaratski. Ravnatelj jedne škole u Sudanu rekao mi je da su neki tamošnji
učitelji jako zainteresirani za Summerhill. Postoje prijevodi mojih knjiga na dva indijska
jezika, ali ne znam kako su prošli; pretpostavljam da nisu imali velik utjecaj jer u Indiji skoro
sigurno prevladava stav kako je najvažniji problem koji treba riješiti, nepismenost. Kada sam
1936. razgovarao s polupismenim južnoafričkim domorocima, otkrio sam da žarko žele steći
obrazovanje iz školskih predmeta kakvo ima bijeli čovjek.
Sumnjam daje Summerhill jako poznat u Škotskoj. Jednom su me predstavili vlasniku

velike škotske knjižare. Čvrsto mi je stisnuo ruku i rekao: "Bogme mi je čast upoznati autora
The Booming of Bunkie" (tako se zove lakrdijaški i prilično bezvezni roman koji sam napisao
1918.). Škoti koji se otpute na jug, nikad nisu obasuti počastima u rodnoj zemlji, a Škot koji
prilikom povratka u rodni grad očekuje kako će ga primiti kao počasnog posjetitelja, nije
nimalo upućen u karakter vlastitog naroda.
U Škotsku se treba vratiti skromno odjeven, govoriti u dijalektu i nipošto ne
spominjati da Engleska uopće postoji, jer za mnoge Škote i ne postoji, kao što je i za neke
ljude u Engleskoj Škotska samo ime na karti. John Aitkenhead je išao summerhillskim
stopama kada je u Škotskoj otvorio svoju školu Kilquhanity, ali je potom mudro odlučio
krenuti svojim putem, premda su obje škole održale svoju temeljnu vjeru u samoupravljanje.

Jedna od ugodnih stvari u vezi sa Summerhillom jest utjecaj koji je imao u Japanu.
Prije više od četrdeset godina posjetio nas je Seishi Shimoda, izvanredni prosvjetni stručnjak.
Preveo je sve moje knjige, počevši s The Problem Child; sudeći prema mojim autorskim
honorarima, jako se dobro prodaju. Čujem da se u Tokiju učitelji sastaju kako bi raspravljali o
našim metodama. Koliko znam, japanski je obrazovni sustav krut i autoritativan, sa strogom i
nepopustljivom stegom. Doista je blesav osjećaj držati niz japanskih knjiga na polici; jedna od
njih, pod naslovom A. S. Neill i njegovo djelo, zaista me zanima, a iza moje se male dosjetke
kada molim svojeg učitelja glazbenog da mi je odsvira, krije radoznalost koju ne mogu nikako
utažiti. Gospodin Shimoda je još jednom bio kod nas; 1958. je proveo mjesec dana u
Summerhillu.
Zadnjih je godina Summerhill imao ñake iz Amerike (1971. ih je bilo više od
polovice), Švedske, Norveške, Danske, Njemačke, Nizozemske i Francuske. Svi uče engleski
i prilagoñavaju se našem načinu života. Nitko od nas ne pokušava naučiti njihove materinje
jezike, niti se prilagoditi njihovim običajima... primjerice u pogledu hrane. Kada smo imali
meñunarodnu školu u Hellerauu i kasnije u Austriji, svi smo morali učiti njemački i
prilagoditi se njemačkim običajima i načinu ishrane... Tijekom ljetnog tromjesečja, morao
sam držati nastavu u sedam ujutro. Mrzio sam rano ustajanje.
U Hellerauu smo većinom bili internacionalistički nastrojeni. Imali smo zastupljene
sve europske nacionalnosti osim španjolske. U školi nije bilo antisemitizma. U Dresdenu su se
1921. na velikim dućanima pojavili natpisi "Ne služimo Židove", ali su ti ljudi imali
predrasude već nekoliko desetljeća unatrag. Tih se dana prisjećam s velikom tugom jer smo
imali puno ñaka Židova i vjerojatno su svi završili u plinskim komorama.
Ne mogu suditi o tome kakav je učinak škola u Hellerauu imala na ñake; znam samo
kako je to iskustvo djelovalo na mene. Pretvorilo me u internacionalista, ali nije raskinulo
moju povezanost sa Škotskom ili Engleskom - zapravo je korist koju sam iz toga izvukao
neopipljiva; možda je riječ o odreñenom osjećaju bratstva kojeg kod kuće nije moguće razviti.
Ni kasnije, kada sam na Templehofu u Berlinu slušao Hitlerove izljeve mržnje, nisam mogao
mrziti Nijemce, a kada sam čitao o njemačkim žrtvama II. svjetskog rata, s tugom sam se
pitao jesu li meñu njima i Fritz ili Hermann.
Sjećam se svog prvog putovanja u inozemstvo, u Nizozemsku. U sebi sam mislio kako
su u tom krajoliku, sa šarenim barkama, jeftinim cigarama i preobiljem maslaca i sireva, svi
ljudi koji tu žive, sigurno sretni. Isto sam, u nešto manjoj mjeri, osjetio u SAD-u; čak je i
obitelj Babbit na koju sam naletio ili, bolje, koja je naletjela na mene u spavaćim kolima
odisala glamurom kojim je natopljen svaki put u nepoznato.
Na jednoj su se strani medalje našli Damon Runyan i njegov romantični vlak pun
varalica i svodnika, a na drugoj isti taj Damon Runyan kako u bolovima umire od raka grla.
Svaka obećana država ima u sebi "tračak" obećane zemlje, Arkadije.
Ne zanosim se iluzijama u vezi s internacionalizmom. Ne vjerujem da stotinu

meñunarodnih škola može očuvati svjetski mir. Moćnici koji vode ratove, nemaju nikakve
veze s mirotvorcima diljem svijeta. Mir će biti moguć tak kada ukinemo nacionalizam i
eksploataciju nafte i zlata. Jesu li žrtve Burskog rata izginule u slavu Velike Britanije ili zbog
zarade vlasnika dionica u rudnicima zlata i dijamanata? Mislim da me kod ljudi najviše
zbunjuje njihova spremnost za žrtvovanje ciljevima kojih uopće nisu svjesni.
Šezdeset milijuna Nijemaca slijedilo je luñaka. U SAD-u tisuće su vikale: "Bolje
strven nego crven", što je iznimno glupav ratni poklik jer se komunizam svakodnevno
mijenja; čujem da mladi u Rusiji ne žele čitati Karla Marxa. Ako se već moraju boriti protiv
komunizma, neka to čine pružanjem dokaza kako je kapitalizam bolji i kako može usrećiti
veći broj ljudi. Nikako ne mogu razumjeti uzbunu i bijes koje u Americi pobuñuje riječ
komunizam. Osnovna je razlika izmeñu ta dva sustava što jedan omogućuje zaradu, a drugi

ne. I jedni i drugi ukalupljuju svoju djecu kod kuće i u školi, ističu nacionalizam, smatraju
kako mir ovisi o hidrogenskoj bombi i sputavaju individualnost. Rusi ne mogu kupiti zapadne
dnevne novine, osim lista londonske komunističke stranke The Morning Star, a Amerikanac
se, pak, ne smije izjasniti kao komunist.
Nekad su moji politički stavovi bili pomiješani s osjećajima. Kada se Winston
Churchill kandidirao u Dundeeju na strani liberala, još sam bio mlad i radio kao pomoćni
učitelj. Jako mi se svidio torijevski letak: "Kakva korist od WC-a bez daske?", i gañao sam
mladog Winstona svim i svačim dok je držao govor na nekom skupu na otvorenom, i to u
prvom redu stoga što me djevojka po imenu Ella Robertson izazivala hoću li se usuditi. Nešto
kasnije, kada sam 1913. prvi put otišao živjeti u London, pridružio sam se Laburističkoj
stranci i govorio totalne besmislice u Hyde Parku.
Nakon prevrata u Rusiji, kada su stizala izvješća o novoj slobodi u školama (djeca su
navodno mogla birati izmeñu igre i učenja i imala su samoupravljanje), zanosio sam se mišlju
kako je napokon, i to za stalno, došla Utopija, ali se, kao pravi lukavi Škot, nisam učlanio u
Partiju. Godinama sam imao mrenu preko očiju; jednostavno nisam htio povjerovati pričama
o Staljinovim masovnim ubojstvima i izgladnjivanju više od milijun seljaka koji se nisu htjeli
uključiti u njegov državni zemljoradnički program. Ali činjenica da su boljševički veterani
priznavali zločine koje nisu počinili prije nego što bi dobili metak u zatiljak, u meni je
pokrenula neka pitanja. Istina je ta da sam želio vjerovati u novi poredak; želio sam vjerovati
kako je novo obrazovanje u Rusiji izvanredno, i otud mrena preko očiju. Trebalo je proći
mnogo godina kako bi mi se razbila i posljednja iluzija.
Godine 1937. zatražio sam vizu kako bih otišao u Rusiju. Odbili su me ne navodeći
razlog. Dotad sam već bio izgubio svaku nadu kako je komunizam lijek za bolest
čovječanstva. Bio sam izgubio i svaki interes za politiku, ali sam glasao za laburiste u
uvjerenju kako su manje protuživotno nastrojeni od konzervativaca; još uvijek vjerujem u to,
unatoč tome što me laburistička vlast razočarala. Ali oni su barem protiv klasnih razlika.
Zapravo bih trebao glasati za torijevce jer se oni nikad neće odreći svojih javnih škola. A sve
dok postoje Eton i Harrow, mojoj školi ne prijeti nikakva opasnost.
Vaš i moj glas nikad ne dopiru do ušiju pokretača ratova i državnika. Oni imaju moć, a
mi tek svoje snove o slobodnom čovječanstvu.
Zapravo, politike uopće nisam bio svjestan sve do 1950., kada sam zatražio vizu u
američkoj ambasadi. Već sam bio predavao u SAD-u 1947.1 1948., a Reich mi je sredio
"turneju" 1950. godine. Nakon punih sat vremena čekanja posumnjao sam kako nešto nije u
redu. Zatim se me odveli pred nekog službenika.
"Jeste li komunist?"
"Ne, nisam."
"Jeste li ikad išta napisali u prilog komunizmu?"
U tom sam trenutku shvatio kako je nazvao Ministarstvo unutarnjih poslova i zatražio
moj dosje.
"Napisao sam nekih osamnaest knjiga, ali ih nikad ne čitam i nemam pojma što u
njima piše: nejasno se prisjećam kako sam hvalio ruski obrazovni sustav kakav je bio nakon
prevrata. Tada su bili za slobodu, ali im se danas sustav nimalo ne razlikuje od vašeg i našeg,
koji su protiv slobode."
Odbili su mi dati vizu i otkazali mi seriju predavanja. Naravno, to je bilo
McCarthyjevo doba.
Sjećam se da sam konzulu rekao: "Ja sam komunist u smislu u kojem je to bio i Isus
Krist, s malim k." Zabuljio se u mene, šokiran, pa sam pretpostavio da je katolik, što se
kasnije pokazalo točnim. Sljedeća se epizoda odigrala prosinca 1969., kada me Orson Bean

pozvao da sudjelujem u televizijskom šou programu Johnnyja Carsona. Ponovo sam otišao u
ambasadu.
"Neće trajati ni dvadeset minuta, gospodine Neill; molim Vas, ispunite ovu tiskanicu."
Pitanje: Je li vam američka vlada ikada uskratila vizu? Uzdahnuo sam i napisao da
jest, 1950. godine, pa se dvadeset minuta pretvorilo u dva sata. Tražili su da ispunim cijelu
tiskanicu, a onda je uslijedilo još čekanja, pa još razgovora, dok mi na kraju nisu dali vizu na
četiri godine. Što je najgore od svega, konzul mi je kasnije rekao kako nigdje nisu imali
zabilježeno da mi je ikad uskraćena viza. Htio sam izudarati samoga sebe zbog svojeg
nepotrebnog poštenja.
Ali to su tračevi, a ne politika. Znam da se neki ljudi moraju baviti državnom vlašću,
financijama ili meñunarodnom politikom. Znam i to da je demokracija lažna; na zadnjim su
izborima u Velikoj Britaniji torijevci dobili većinu glasova, ali su laburisti i liberali u koaliciji
skupili više. No kako je jedina alternativa demokraciji diktatura, moramo je se i dalje držati.
Sve mi to sluti na zlo. Kada na televiziji gledam prvi krug izbora u SAD-u, s infantilnim
paradama, orkestrima i zastavama, snuždim se i izgubim svaku nadu. U pozadini razabirem
sebične lobiste, kapitalističku trku za društvenim prestižem. Kada predsjednik nešto napravi -
primjerice kada Nixon otputuje u Kinu - tko od nas može reći kakav je njegov stvarni motiv?
Neki Amerikanci kažu kako razmišlja o sljedećim predsjedničkim izborima.
Često mi se čini da je SAD na korak do fašizma. Kako fašistički mentalitet nadzire

masovne medije (tisak, TV, radio) i prehranjuje mase kičem, budućnost me doista ispunjava
strahom. Bojim se da glas fašista Reagana dopire do punog većeg broja ljudi nego moj, a baš
me i ne tješi pomisao kako će Summerhill i dalje postojati i kada Reagan bude odavno
zaboravljen.
Trenutačno torijevska vlada vraća samostalnost poduzećima koja je prethodna,
laburistička vlada nacionalizirala. Stara izreka glasi kako se trgovina ravna prema zastavi.
Zapravo je obratno; čini se da trgovina često kontrolira politiku.
Njemačko izdanje Summerhillla nosi naslov Teorija i praksa protuautoritarnog
obrazovanja; to je izdavačev, a ne moj naslov. Neki mladi Nijemci pokušavaju iskoristiti
knjigu u svojoj borbi protiv komunizma i socijalne demokracije ili čega sve ne, a ja im kažem
kako moja knjiga nema nikakve veze s politikom. Politika je demokracija, a demokracija su
glasovi mase koja je uškopljena još u kolijevci. Kada škopljenja ne bi bilo, mogli bismo imati
iskrenu politiku koja bi podržavala život. Nikad se u životu nisam mogao uključiti u neku ma-
sovnu emociju. Nikad nisam mogao mahati zastavom, izvikivati parole ili aktivno sudjelovati
u radu neke stranke, političke ili bilo kakve druge. Ja sam posvemašnji individualac koji radi s
gomilama klinaca.
Ne, u većini politika i političara ne nalazim ni mrvicu poštenja. Na svu sreću, moja se
politička aktivnost svodi na našu školsku demokraciju, koja je bliska stvarnoj demokraciji
onoliko koliko je to uopće moguće. Okupljamo se u velikoj prostoriji i donosimo zakone
općim glasanjem dizanjem ruku. Znam da se takav sustav ne može primijeniti na glasačke
mase diljem zemlje, ah za mene demokracija u kojoj bijedan čovjek trebao zastupati stavove
trideset tisuća ljudi, jednostavno nije prava demokracija. Svjestan sam da mnogi političari
naprave puno dobrih stvari, ali od politike me u prvom redu odbija ravnodušnost vlastodržaca,
ma kojoj stranci pripadali.
Primjerice, zatvorski je sustav u Velikoj Britaniji naprosto sramotan. Prema

kažnjenicima se ophode bez imalo ljudskosti, lišavaju ih seksa, kulturnih sadržaja i svega što
životu daje smisao. Takav barbarski sustav ne odobravaju samo političari nego i crkva,
liječnici, odvjetnici - zapravo svi redom. Dobro uhranjeni sudac osudit će nekoga na trideset

godina zbog pljačke vlaka, a nijedan se političar neće tome usprotiviti u parlamentu. Drugi će
sudac, pak, osuditi ubojicu na doživotni zatvor, što u praksi znači nekih devet ili deset godina.
Iznenada sam shvatio kako sam vrlo ponosan što su mi Rusi i Amerikanci uskratili
vizu. Možda sam time "dobio vizu" za besmrtnost.
Mislim da je u nekim stvarima Velika Britanija slobodnija zemlja od Sjedinjenih
Država. U Engleskoj sam upravljao Summerhillom četrdeset šest godina i nisam imao
nikakvih problema ni s državom ni s crkvom. Meñutim, da sam pokušao otvoriti slobodnu
školu u Americi, bojim se da bih se "zakvačio" s katolicima ili baptistima ili, pak, kćerima
američke revolucije. A ne bismo mogli izbjeći ni rasiste, jer slobodna škola mora primati ñake
svih boja i rasa. Čini se da ni jedan od mojih američkih ñaka nije došao iz rasističkog doma,
pa vjerojatno na temelju svojeg iskustva s njima ne mogu donositi sud o prosječnom
američkom djetetu.
Harold Hart, moj američki izdavač, trebao bi, ako ništa drugo, biti zapamćen po tome
što je spasio Summerhill. Godine 1960., kada je objavio knjigu Summerhill, bili smo spali na
dvadeset pet ñaka i dvojili hoćemo li moći nastaviti s radom. Knjiga nam je donijela najezdu
američkih ñaka, dok je njemački prijevod, jedanaest godina kasnije, pokrenuo najezdu
Teutonaca. U predgovoru knjige Summerhill, For and Against (Za i protiv Summerhilla), Hart
opisuje svoju borbu kako bi knjigu izbacio na tržište; potrošio je poveliku svotu na reklamu
jer je vjerovao u knjigu i bio spreman preuzeti rizik.
Kod svojih američkih ñaka, s iznimkom onih vrlo mladih, primjećujem odreñen strah od
budućnosti. Svi su bili izloženi pritisku američkih škola, i svi znaju kako im budućnost ovisi o
fakultetskom obrazovanju i diplomama. Velika Britanija se nije uključila u njihovu mahnitu
ispitnu kampanju ali se, na žalost, stvari ubrzano kreću u tom smjeru. Moj je posinak Peter
Wood izučio zanat kod jednog od najboljih svjetskih lončara Bernarda Leacha. Javio se za
mjesto učitelja ručnog rada u večernjoj školi u nekom gradu, no posao je dobio učitelj koji se
baš i nije razumio u keramiku, ali je zato imao odgovarajuću svjedodžbu.
Mnogi su od naših američkih ñaka pročitali Summerhill i zahtijevali od svojih roditelja
da ih pošalju k nama. Američki se ñaci uspješno prilagoñavaju. Nakon samo pola tromjesečja,
"Idem na zahod" pretvara se u "Odjebi, idem kenjat". Počeli smo imati i teškoća s njima,
posebno sa starijima. Njihov je stav bio ovakav: "Ovo je slobodna škola: radit ću što hoću."
Trebalo im je neko vrijeme kako bi shvatili da biti slobodan zapravo nije isto što i raditi što
god hoćeš. Otkrili su kako se u samoupravnoj školi moraju poštivati zakoni koje donosi čitava
zajednica, a nekima je bilo uistinu teško prihvatiti tu činjenicu.
Danas više ne primamo djecu stariju od dvanaest godina. Većina ñaka iznad četrnaeste
došla je prekasno za slobodu; prošli su kroz odviše dugo razdoblje potiskivanja i prečesto se,
kao reakcija na novopronañenu slobodu, ponašaju protudruštveno, dosañuju se i ljenčare
mučeni nemirnom savješću.
Čini se da su američki adolescenti jače vezani za svoje domove od naših. Obiteljske su
veze, ili bi možda bilo bolje reći pritisci, u SAD-u veći, i to je jedan od razloga zašto se moji
domaći ñaci više vesele povratku kući preko praznika nego njihovi američki kolege. Neki mi
kažu da kod kuće nisu sretni, da ih roditelji ne razumiju; u nekim je slučajevima za to kriv
užasni američki sustav koji u mnogim mladim ljudima izaziva uvjerenje kako je akademska
karijera najhitnija stvar na svijetu. Roditelji su uznemireni zbog budućnosti svojeg djeteta, a ta
uznemirenost ponekad ometa njihovu djecu u izvlačenju pune koristi iz Summerhilla. Dijete
upada u unutarnji sukob.
Škola im kaže: "Imate slobodu dolaziti na nastavu ili izostajati s nje. Želja za učenjem
mora doći iz vas samih." Ali kada roditelj piše u nadi kako mu dijete ide na sate, posljedica je
nesreća i potpuni nedostatak želje za pohañanjem nastave. Nedavno sam jednog oca zamolio:
"Ili prestanite govoriti svom sinu da ide na sate ili ga ispišite iz škole." Ispisao ga je.

Američki ñaci ne znaju svoj vlastiti žargon. Pitao sam trinaestogodišnjeg malca koliko
zna naziva za revolver. Odgovorio je: gun, automatic, pistol, a nikad nije bio čuo za: gat, iron,
rod, Betsy, John Roscoe ili Old Equalizer. Nije bio čuo ni za Damona Runyana ili O'Henryja.
A opet, ovdašnji hahari nikad nisu čitali Jeromea K. Jeromea ili W. W. Jacobsa. Takve mi
stvari pokazuju koliko sam zapravo star.
Kada se moji američki ñaci moraju vratiti kući i upisati se u neku američku školu,
dobijem dugačku tiskanicu s desecima pitanja: o motivaciji, poduzetnosti, samopuzdanju itd.
Uvijek sve to prekrižim i s druge strane tiskanice napišem u nekoliko rečenica svoje mišljenje
o djetetu.
Čini se da se američki roditelji, pored jače tjeskobe u pitanju ekonomske budućnosti
svoje djece, više od engleskih roditelja boje seksa. Američki roditelji dižu veću "paniku" od
ovdašnjih, ali možda je to posljedica velike udaljenosti koja ih razdvaja od njihove djece.
Iz nekog me razloga zaboli u duši kada se neka nova škola u SAD-u nazove
Summerhill. Reich je često govorio: "Ne želim imati sljedbenike", i dijelim njegov osjećaj.
Više sam puta slao pisma novim američkim obrazovnim listovima zaklinjući učitelje da se
osamostale i prestanu oponašati Summerhill. Zadovoljstvo mi je ustvrditi kao se u zadnje
vrijeme Summerhill rijetko spominje na stranicama njihovih časopisa. Čuo sam o nekoj školi
u SAD-u gdje su tvrdili kako slijede summerhillska načela, a svakog su jutra imali pola sata
obvezatnog vjeronauka. Pričalo se da u nekoj drugoj školi adolescenti žive promiskuitetnim
seksualnim životom dok ih desetogodišnjaci pokušavaju oponašati, a bilo je riječi i o mladim
ñacima koji uzimaju drogu.
Nazivali su me pionirom; ako je pionir čovjek koji ne prihvaća vrijednosti mase,
vjerojatno zaslužujem taj naziv. Nove ideje donose pojedinci: Marx je bio veći od Fabijanskog
društva, i Simpson od zatucanih liječnika koji nisu htjeli prihvatiti njegov kloroform. Obojica,
naravno, spadaju u kategoriju koja je znatno iznad moje. Glas proroka uvijek odjekuje u
pustinji, a to me ispunjava pesimizmom što se tiče budućnosti čovječanstva. Ljudi su poput
životinja koje se okupljaju u stada, a stada traže predvodnike. A nalik su i vukovima, koji se
kreću u čoporima.
Moćnici vrlo domišljato iskorištavaju naš instinkt stada. Već je otrcano govoriti o
tome kako škope djecu usañujući im strah od autoriteta i osjećaj krivnje u vezi s vjerom i
seksualnošću, tako da se kad odrastu, pretvaraju u neutralne ovce koje se ničemu ne usuñuju
usprotiviti. Hitler jest uškopio čitav narod, ali naši vrhovni gospodari koriste suptilnije
metode; njihova verzija "Heil Hitlera" glasi "Red i zakon", odnosno zaštita vlasništva i
gušenje života.
Osnovna funkcija naših škola jest zatrti dječji život. U suprotnom bi establishment bio
nemoćan. Mislite li da bi se milijuni slobodnih ljudi htjeli žrtvovati za ciljeve koji ih ne
zanimaju i koje ne razumiju? Je li pred čovječanstvom budućnost u kojoj će elita moćnih
gospodara vladati nad mnoštvom robova?
No dopustite mi ipak i malo optimizma. U pedeset godina rada sa slobodnom djecom
otkrio sam ne samo nedostatak suparništva nego i posvemašnju ravnodušnost spram predvod-
nika. Sa slobodnom se djecom može razgovarati, ali ih se ne može predvoditi. Doduše, i moji
ñaci žive u svom vlastitom stadu, ali to stado nema voñe.
Ravnatelj može biti (dapače, on jest) očinski lik, ali nijedno dijete ne može naći zamjenu
za oca u školskom samoupravljanju. Moje je mišljenje da će uspješno koračanje svijeta putovima
budućnosti biti posljedica odbacivanja oca, predvodnika mase. Ljudi uglavnom prihvaćaju oca i
majku, što znači da se skoro svi pridružuju establishmentu, većini koja je protiv napretka, a
najčešće i protiv života. Naši školski sustavi, bilo kapitalistički ili komunistički, potiču to rano
ukalupljivanje masa jer su voñe čopora tvrdokorni, moćni i nemilosrdni vukovi, čiji je glavni cilj
zaklati i pojesti. U ljudskom čoporu nije nimalo drugačije. Vode se ratovi oko zlata ili čega

sve ne, promjene vlasti često ostavljaju na tisuće ljudi bez posla, sadistički policajci
premlaćuju mlade... Kada bi ljudi bili slobodni, više ne bi moglo biti takvih barbarizama.
Ujedno sam siguran: ljudi neće biti slobodni sve dok njihovim dugim, bespomoćnim
djetinjstvom upravljaju odrasli koji prihvaćaju masovne stavove o životu. Drago mi je što se
toliki mladi ljudi na Zapadu suprotstavljaju vlastima, ali me baca u depresiju televizijska
emisija o Kini, u kojoj milijun djece maše svojim crvenim knjižicama; milijun djece čija je
individualnost u začetku ugušena. Komunizam vrhunski manipulira psihologijom mase; masa
ne razmišlja, nego osjeća.
Znam da se instinkt stada nikad neće moći ukinuti. Ali volio bih da se promijeni, i to
na takav način da više ne bude opasan. Ljudi žude za slobodom, ali se je istodobno i boje.
Mnogi su južnjački robovi bili prestrašeni kada im je pružena sloboda. Dugogodišnjim
zatvorenicima, nakon dugog služenja kazne, život na slobodi izgleda zastrašujući. Ipak,
nadam se kako će za nekih tisuću godina mase preinačiti svoj instinkt stada, tako da će
suparništvo, mržnja i pornografija ustupiti mjesto suradnji, ljubavi i prirodnoj seksualnosti.
Više neće biti vukova samotnjaka, nego samo čopor vukova bez predvodnika, koji svi teže
zajedničkom dobru.
Zadnje riječi
Svoju sam autobiografiju napisao u Norveškoj 1939. Moji tadašnji izdavači procijenili
su kako ne bi prošla na tržištu, pa sam bacio rukopis u ladicu i zaboravio na njega sve dok me
moj dobri prijatelj i prevodilac Shimoda nije pitao smije li ga prevesti na japanski. Preveo ga
je, i imam jedan primjerak na polici, ali bi ta knjiga, s obzirom na moje znanje japanskog, isto
tako mogla biti i Lady Chatterley 's Lover.
Svaka je autobiografija, ako ne laž, a ono izbjegavanje istine. Dapače, pitam se kakvog
autobiografija uopće ima smisla. Znamo da su J. M. Barrie, Ruskin i Carlyle bili impotentni,
da je Freud uvijek kada bi putovao vlakom, dolazio na kolodvor sat ranije, da je Reich bio
pretjerano ljubomoran ili da je Oscar Wilde bio homoseksualac, ali ne vidim kako znanje o
tim stvarima utječe na naš sud o njihovom djelu. Sreća je da o Shakespeareu ne znamo gotovo
ništa.
Čini mi se da ima smisla govoriti o mom djelu, a ne o mom životu, ali što sam ja
uopće napravio? Veliki ljudi, Freudi i Einsteini, otkrili su nešto novo; ja nisam otkrio ništa.
Nova dinamična psihologija pokazala je da su glavna pokretačka snaga u životu osjećaji, a ne
razum, pa sam otvorio školu u kojoj će osjećaji biti na prvom mjestu. Godinama se pitam
zašto milijun učitelja nije shvatio tu jednostavnu istinu i pustilo klince da rastu na svoj vlastiti
način i svojom vlastitom brzinom. Možda to nisu bili u stanju jer su u svoj rad morali
umiješati vlastitu osobnost.
Ako sam za išta posebno talentiran, onda je to za stajanje u drugom planu. Često
prosjedim summerhillsku opću sjednicu bez ijedne riječi. Ne bih se htio hvastati, ali mislim da
sam u tome za korak ispred Homera Lanea, čija je jaka osobnost dominirala Malim
Commonwealthom. Nikad nisam bio jaka osobnost; ne volim takve ljude, pojedince koji mogu
ovladati masama, obiteljima ili učionicama.
Pitam se kakav sam ja zapravo čovjek? Ljudi mi kažu da sam prijazan i valjda je tako,
jer sam poprilično miran i blag i nikad ne gubim živce, što se Reichu često dogañalo.
Nemam nikakvu predodžbu kako izgledam. Mislim da se nijednom nisam pogledao u
zrcalo otkada sam prije nekoliko godina počeo koristiti električni brijaći aparat. Čovjeku treba
dugo vremena kako bi shvatio da nikoga uopće nije briga kako izgleda. Dvadesetogodišnji

nesretni ljubavnik stvarno misli kako će impresionirati djevojku za kojom žudi time što je
obukao čarape i kravatu iste boje.
Stekao sam slavu, ili bih to možda trebao nazvati publicitetom, Summerhill su
posljednjih godina došle pogledati na tisuće posjetitelja, a primam i puno pisama od
obožavatelja. Na žalost, većina stvari u životu dolazi prekasno. Barrie je to ovako rekao:
"Kada ti poispadaju zubi, daju ti da žvačeš orahe."
U starosti pohvale (naravno) lijepo zvuče, ali prijekori ne pobuñuju neku posebnu
emocionalnu reakciju. Nedavno je u nekom nedjeljnom listu objavljen dosta neugodan članak
o londonskoj proslavi pedesetog roñendana Summerhilla, ali se uopće nisam naljutio, pa čak
ni uznemirio. Možda stoga što se nikad nisam navikao na neprijateljski odnos. Koliko znam,
nemam nijednog neprijatelja, premda po Americi, Njemačkoj, Brazilu itd. sigurno ima
nekoliko tisuća roditelja koji me poprilično mrze. O nekima čujem od njihove djece... "Kada
svojim roditeljima citiram tvoj Summerhill, digne im se kosa na glavi. Tata mi je zabranio da
čitam tu knjigu."
Često me opisuju kao čovjeka koji voli djecu. Mislim kako ljubav ne opisuje baš
najtočnije ono što osjećam kada mi neki problematični dječak razbija prozore na školi. Ne možete
voljeti mase ljudi, samo pojedince, a ima i pojedinaca koje nije lako voljeti. Ne, odbijam riječ
ljubav; više mi se sviña Laneova krilatica "biti na strani djeteta", što podrazumijeva odobravanje,
razumijevanje, ljubaznost i potpunu odsutnost odraslog autoriteta. Korisnije je i dragocjenije
razumjeti djecu nego ih voljeti.
Nedavno sam pročitao kako je kukavica uvijek introvertna osoba. Junak je, pak,
odvažan jer je dio mase. Zanimljiva teorija. A možda je, dok je hrabra ekstrovertna osoba
odvažna u fizičkom smislu, introvertna odvažna u moralnom. Ibsen je, poput mene, bio
kukavica u fizičkom smislu, ali u Narodnom neprijatelju, kada se moralno odvažni liječnik
suprotstavlja pokvarenosti mjesnog establishmenta, i nema potrebe za nekim krupnim
snagatorom. A osim toga, tko je posve ekstrovertan ili posve introvertan? Svi smo u nekoj
mjeri i jedno i drugo. Rekao bih da većina ljudi naginje k ekstrovertnosti.
Ekstrovertni su oni ljudi koji su prihvatili svog oca i išli njegovim tragom, dok su se
introvertni pobunili protiv oca. Ja sam odbacio svog oca zato stoje u mom djetinjstvu on
odbacio mene i učinio me plašljivim, inferiornim i poslušnim. Ali zaista mi nije jasno zašto
moja braća nisu reagirala poput mene, jer se jedan od njih bojao oca i više nego ja, a kasnije
se u životu ni protiv čega nije bunio. Moje sestre nikad nisu prkosile ocu; prihvatile su kućne
običaje i govor, a samo je Clunie bila buntovnica.
Ali i tu se javljaju dvojbe. Clunie i ja odrasli smo u istom protuživotnom,
kalvinističkom okružju. Postao sam ateist kasnije od nje, ali jako sumnjam da ću, poput nje,
na samrtničkoj postelji mrmljati molitve iz davne prošlosti. Vrlo je teško utvrditi zasniva li se
vjera i na razumu i na osjećajima. Maršira li gorljivi radikal sa svojom crvenom zastavom
zato što voli siromašne ili zato što mrzi bogate? Na žalost, tragati za motivima isto je toliko
beskorisno kao i tragati za smislom života.
Čvrsto vjerujem u pravdu, a djeca, kada su slobodna, dijele tu vjeru. U svojoj školi
nikad nisam bio pristran - nije da su mi svi klinci bili jednako dragi, ali nadam se da to nikad
nisam pokazao. Jednom sam čuo kako neki klinci razgovaraju o tome tko su miljenici osoblja.
Neka je djevojčica upitala: "Tko su Neillovi miljenici?" "Pala" su dva imena - dvoje ñaka koji
su mi se najmanje sviñali. Trebao sam se baviti glumom.
Slava je tlapnja. Nekoliko je milijuna ljudi, uglavnom u SAD-u i Njemačkoj, pročitalo

nekoliko mojih knjiga. Summerhill je nadahnuo mnoge američke škole, ali svejedno znam
kako ću, nakon nekoliko nekrologa, pasti u zaborav. Istinu govoreći, mislim da, dugoročno
gledano, i nisam jako važan. Bertranda Russella su već zaboravili, a tako će biti i sa mnom.
Ali naše će knjige poživjeti još nekoliko godina.

A ipak me rastužuje spoznaja da Keats nije dovoljno dugo živio kako bi postao
svjestan svoje slave koja je, kako je pisao, zapisana na vodi. Jadikovao je zato što mu je ime
bilo zapisano na vodi, ali ne znam bi li mu, i da je bilo zapisano zlatnim slovima, zbog toga
bilo imalo lakše podnijeti agoniju tako rane smrti. George Douglas Brown umro je odmah
nakon objavljivanja njegovog velikog romana The House with the Green Shutters, i nikad nije
saznao da je napisao remek-djelo. Ni najmanje me ne uzbuñuje pomisao da bih se jednog
dana mogao naći u nekoj knjizi o slavnim prosvjetnim stručnjacima. Kada su mu rekli kako
treba misliti na buduće naraštaje, Sam Goldwyn je uzviknuo: "A kog su vraga budući naraštaji
ikada učinili za mene!?"
Svakome bi iz vlastitih snova trebalo biti jasno koliko je zapravo neznatan. Nad
dnevnim snovima imamo nadzor, pa sanjamo o uspjehu, junaštvu i osvajanjima; ali noćni su
snovi izvan naše kontrole. Sumnjam da je Freud bio u pravu kada je tvrdio kako svaki san, ma
koliko simbolika bila složena, izražava neku želju. Na psihoanalitičkim su mi terapijama
analizirali na stotine snova, a i sam sam analizirao na stotine dječjih snova, i teško mi je
povjerovati kako je svima korijen u nekoj želji. U svakom slučaju, moje je mišljenje da mi
analiza ni jednog od mojih snova nikad nije nimalo pomogla.
Spominjem snove zato što oni prodiru kroz sliku koju je čovjek o sebi stvorio, kroz
ono što je Reich nazivao čovjekovim oklopom. Veliki ljudi u svojim snovima mogu biti posve
mali. Poznavao sam svećenika koji je često sanjao kako stoji gol u propovjedaonici. Ja sam,
pak, sanjao kako kenjam u lonac usred plesne dvorane pune ljudi - pomalo čudna želja, zar
ne?
Ne mogu analizirati svoje vlastite snove. Nikad nemaju veze s ljudima koje poznajem.
Ne sanjam ni svoju obitelj, ni školu, ni vlastitu prošlost. Kada sam bio mladi, nije bilo tako.
Godinama nakon njihove smrti, moja draga sestra Clunie i Homer Lane stalno su mi se
pojavljivali u snovima. Bili su to neugodni snovi; u njima nije sjalo sunce. Maglovito sam bio
svjestan da su mrtvi i nisam bio sretan u kontaktu s njima. Nakon Reichove smrti, dvaput sam
razgovarao s njim u snovima i opet nije bilo osjećaja sreće. U tim slučajevima želje nisu bile
prikrivene simbolikom.
Naravno, snovi ovise o hormonima. Osamdesetogodišnjaci ne sanjaju seks ili junačke
podvige - ne sudjeluju na utrkama i ne voze brze automobile. S godinama sam prestao sanjati
tjeskobne snove. Ranije sam često sanjao kako stojim pred publikom i nikako ne mogu
progovoriti. Godinama sam sanjao o putovanju u svoj rodni dom u Škotskoj. Roditelji su
očekivali moj dolazak odreñenog dana odreñenim vlakom. Nikad nisam došao kući. Činilo se
kako me sve pokušava spriječiti... ili je kasnio taksi, ili vlak, ili nisam mogao ići jer sam se
sjetio da moram održati predavanje. Bili su to snovi puni jada i frustracije.
Vjerojatno me je me jako pekla savjest zbog mojih roditelja, premda ih svjesno nisam
zanemarivao. Svakog tjedna sam im pisao; doduše s naporom, jer nismo imali zajedničkih
interesa. Uglavnom sam pisao o vremenu. U moje je vrijeme jaz izmeñu roditelja i djece bio
vrlo velik; nije bilo moguće uspostaviti kontakt u vezi sa stvarnim i dubokim životnim
pitanjima.
Ovdje s mukom pokušavam objasniti kako sam zapravo podijeljena ličnost. Istodobno sam
pionirski prosvjetni stručnjak i dijete koje je još uvijek emocionalno vezano za svoje roditelje i
okružje u kojem je odraslo. Izgradio sam slike i nikad ih nisam uspio uništiti. Primjerice, u mojim
je snovima Newport u Fifeu, gdje sam prvi put podučavao pod blagom disciplinom i gdje sam se
zaljubio u Margaret, postao nekom vrstom raja kojem sam se stalno vraćao. Možda je moje
iskustvo svjesnog života punog obveza preko dana i regresije u maštom romantiziranu prošlost
tijekom noći zajedničko milijunima ljudi. Mnogi muškarci i žene imaju davno izgubljene
ljubavi koje su nastavile živjeti u podsvijesti, a te su romantične fiksacije na prošlost vrlo
vjerojatno razorile mnoge brakove.

Kada, dakle, netko piše o svom životu, koji dio svoje osobnosti zapravo opisuje?
Uglavnom svjesni, onog snoba koji se nabacuje imenima kakva se često sreću u biografijama
glumaca i ljudi s estrade - "Sinoć sam večerao s vojvotkinjom od Thebertona." No mislim da
nemamo pravo "frktati" i držati se superiorno spram takvog snobizma. Pisao sam o svom "sta-
rom prijatelju Bertrandu Russellu", ali sam ga, ne računajući tjedan dana koje je proveo u
Summerhillu prije skoro pedeset godina, vidio sam jednom u životu, premda smo se
dopisivali.
Ne, samoanaliza nije moguća. Nitko ne može samoga sebe podvrgnuti psihoanalizi jer
se nitko nije u stanju suočiti s činjenicama koje bi se kosile s njegovim vlastitim stavovima ili
bile neugodne za njegov ego.
Reich je govorio o zatvaranju u oklop, o navlačenju vanjske ljuske koja se pokazuje
svijetu dok duboki slojevi osobnosti ostaju skriveni. Svi se mi krijemo iza oklopa. Introspek-
cija je uvijek ograničena, i to je pravi razlog zašto nitko ne može psihoanalizirati samoga
sebe; nitko se ne usuñuje suočiti sa svojim unutarnjim sukobima, sa svime što je u njemu po-
tisnuto. Primjerice, nekom se istaknutom propovjedniku sigurno ne bi bilo lako suočiti sa
samim sobom, s vlastitom "golom" dušom i otkriti kako je sebičan, škrt, kako ima sadističke
porive i kako nesvjesno žudi za ženama. Uravnotežen je čovjek onaj koji je pripravan
razotkriti malog čovjeka u sebi, a s te točke gledišta nitko od nas nije uravnotežen. Naravno,
načelo vrijedi u oba smjera; gestapovci koji su mučili Židove, bili su vrlo nježni prema svojoj
djeci i kućnim ljubimcima.
Skrivanje iza oklopa zapravo i nije važno kada je čovjek toga svjestan. Reich je često
govorio: "Ponekad moraš svjesno biti licemjer." Samo nesvjesno skrivanje iza oklopa ima
negativne posljedice.
Umišljenost je oklop iza kojeg se skrivamo kako si ne bismo morali priznati da nismo
ni za što. S godinama se taj oklop gubi, ali nikada sasvim ne nestane. Reichova želja za
posebno izrañenom grobnicom u Organonu bila je neka vrsta posmrtne umišljenosti; za života
je iskazivao prijezir prema bilo kakvom razmetanju, počastima i ceremonijama. Što se mene
tiče, uopće mi nije stalo do nadgrobnih ploča ili posmrtnih spomenika. Neka me jednostavno
kremiraju, bez ikakve strke, cvijeća, crnine i nadgrobnog natpisa. Zapravo bih volio da mi
grobar odnese tijelo i da ne bude nikakvog pogreba, no bojim se da bi mi zbog toga kritizirali
obitelj. "Kakvi bešćutni ljudi, ne poštuju starca ni toliko da bi mu pružili doličan pogreb."
O psihologiji ne znam ništa. Tko je u pravu? Freud, Jung, Reich, Marcuse, Fromm,
Rogers? Je li potiskivanje seksualnosti glavni uzrok pokvarenosti svijeta? Ako je Adlerova
teza o moći kao temeljnom motivu ispravna, zašto mase nemaju moć, a ni žudnju kako bi je
stekle? Ako istočni grijeh doista postoji, zašto svi nismo varalice i ubojice?
Pedeset sam godina upravljao svojom školom vjerujući kako je okružje činilac koji
ima najveći utjecaj na ljudsko ponašanje, a onda mi doñu dva brata od kojih je jedan društven,
a drugi protudruštven. Istinabog, ni oni nisu odrasli u posve istom okružju; valja računati i s
ljubomorom u obitelji. No moram zaključiti kako se ne može sve objasniti iz okružja i s
tugom prihvatiti činjenicu kako u pitanju nasljednih osobina nitko ne može ništa učiniti.
Iz književnosti sam potpuna neznalica, a posebno strane. Bolje se razumijem u alat,
premda nikad nisam bio dobar zanatlija. Iako sam na završnom ispitu na fakultetu dobio vi-
soku ocjenu iz povijesti, više se skoro ničega ne sjećam. Moja je titula magistra engleskog
beznačajna; moji stavovi o Keatsu ili Miltonu ne vrijede ništa. Statistike se klonim kao vrag
tamjana. Kad god sam držao predavanje u SAD-u, uvijek bi se našao neki nadobudni pitalac:
"Gospodine Neill, koliki je postotak djece mlañe od deset godina zainteresiran za mate-
matiku?"

Jedna od stvari zbog kojih žalim je što nikad nisam naučio francuski. U knjigama se
odlomci na francuskom uglavnom ne prevode; s njemačkog se prevode, ali mi to ne treba jer
njemački mogu čitati. U mladosti sam naučio nešto malo latinskog i još manje grčkog, ali sam
sve to odavno zaboravio. Njemački sam naučio samo zato što sam morao, jer sam tamo neko
vrijeme živio i radio. Ali ne govorim ga dobro jer nikad nisam uspio svladati članove - der,
die i das. Matematiku sam podučavao godinama, ali danas nemam pojma što se misli pod
pojmom moderna matematika. Istinu govoreći, ja sam neobrazovan.
Možda se zbog svojeg velikog neznanja volim raspitivati o zanimanjima drugih ljudi.
U stanju sam pozorno slušati pčelara, zemljoradnika, istraživača... ali ne i učitelja. Volio bih
postaviti nekom istraživaču pitanje koje su mi klinci više puta postavili - kako se na
Antarktiku obavlja nužda? Svlači li čovjek hlače na onoj hladnoći? Povjesničara bih volio
upitati još jedno klinačko pitanje - što su ljudi koristili u zahodima prije nego što je otkriven
papir? Za klince je povijest riznica odgovora na najzanimljivija pitanja.
Je li neznanje uopće važno? Kažu kako matematika uči razboritosti i pravilnom
zaključivanju, ali još nikad nisam vidio školsku zbornicu gdje učitelji trče po savjet profesoru
matematike. Većina od nas ne zna ništa o zoologiji, botanici, astronomiji, matematici, fizici,
filozofiji... Pogrešan je zaključak kako je znanje moć. Poznavao sam ljude koji su na izgled
znali sve, ali nisu razumjeli ništa. Oscar Wilde je napisao: "Cinik je čovjek koji svemu znade
cijenu, a ničemu ne zna vrijednost." Često su vrlo učeni ljudi antisemitski nastrojeni, i koriste
svoje znanje kako bi racionalizirali tu mržnju. Nije nikakvo čudo što mase ne vjeruju
intelektualcima.
Time ne želim reći kako je znanje bezvrijedno. Moj bivši ñak, profesor Gordon Leff,
piše debele knjige o srednjovjekovnoj povijesti i provodi sate i sate istražujući po mjestima
poput vatikanske knjižnice. Njegov je posao znati i, kada sazna, razumjeti.
Ne, u cjelini gledano nije najvažnije znati, nego osjećati, a u tome čovjeku ne mogu
pomoći ni sve sveučilišne diplome na svijetu. Ideal je svakako istodobno znati i osjećati. Ako
uzmemo moj primjer, klincu ne pomaže moje znanje iz psihologije, nego sposobnost da i sam
ponovo budem klinac i razumijem njegovo stajalište. Barrie je rekao: "Genijalnost je moć da
se po želji ponovo postane dječakom." Zapravo ne genijalnost, jer to može značiti bilo što,
već jednostavno sposobnost ili, ako hoćete, darovitost.
Nimalo ne žalim zbog preobilja vlastitog neznanja. Znam dovoljno kako bih mogao
obavljati svoj posao. Da i razumijem Einsteina, to mi ne bi ništa koristilo dok mi Johnny hara
po smočnici. Ne kažem da se u neznanju krije blaženstvo, ali ono nije ni velika nesreća, inače
bismo svi bili idioti.
Filozofija se bavi proučavanjem važnih stvari u životu, a kako svi imamo različite
interese, i filozofija ima jako puno. To objašnjava opći nesporazum. Mislim da se moja
filozofija uglavnom svodi na krilaticu "pusti ljude da žive na svoj način", a to je zapravo i
temeljno načelo Summerhilla. Tko zna koliko sam puta napisao kako ni jedan čovjek nije
dovoljno dobar i dovoljno mudar da bi nekom drugom govorio kako treba živjeti. No svjestan
sam činjenice da time što upravljam školom koja pruža slobodu djeci, a onda i pišem o tome, i
sam pokušavam govoriti čitateljima kako da žive - drugim riječima, svjestan sam da sam
muljator.
Na ovim sam stranicama rekao nekoliko riječi o strahovima koji su vladali prvim
godinama mog života. Naravno, u osamdeset devetoj mi je jasno kako je kraj blizu, i mrzim
pomisao da ću se ugasiti poput svijeće i otići u ništavilo. Ali nisam siguran je li riječ o strahu od
smrti; prije bih rekao da se bojim neživljenja, napuštanja ljudi i stvari do kojih mi je stalo. A ima
u tome i radoznalosti. Želio bih poživjeti kako bih vidio što će biti s djecom, čovječanstvom i
ovim svijetom punim mržnje, ratova i osujećene ljubavi. Otrežnjujuća je misao kako će, kada

umrem, poštar i mljekar i dalje redovito dolaziti i moj im odlazak neće značiti ništa; zapravo
nikome osim onima koji su mi najbliži.
Imao sam sreću proživjeti dug život uz minimum izvanjskog zastrašivanja.
Ministarstvo prosvjete bilo je tolerantno, premda mu se vjerojatno moji stavovi ne sviñaju.
Nijedan me svećenik nije napao zato što djecu odvraćam od vjere ili barem zato što im ne
držim sate vjeronauka. Naš je gradić u Suffolku miran i djeca se ne moraju bojati nasilnika i
silovatelja. Moji su ñaci puno manje plašljivi nego što sam ja bio u njihovim godinama.
Kada čovjek doživi duboku starost, priroda se izgleda trudi olakšati mu odlazak.
Postupno sam izgubio interes za stvari, a u manjoj mjeri i za ljude. Gledam vrtlara kako rabi
kosu koju sam prije uporno čistio i oštrio i to mi više ne znači ništa. Kada jutrom ustajem iz
kreveta, osjećam se poput stogodišnjaka i nitko i ništa me ne zanima, ali na večer liježem kao
pedesetogodišnjak. Jutarnja pošta ne donosi nikakvo uzbuñenje; novine me više ne zanimaju.
U starosti se čovjek više nema čemu radovati, nema što s nadom očekivati. Ne pada mi na
pamet nikakav dogañaj koji bi me razveselio, čak ni ček na milijun dolara od nekog bogatog
Amerikanca, ni ponuda neke titule (što bih odbio) ili još jednog počasnog priznanja na nekom
sveučilištu.
Kada ljudi ne bi starjeli i postajali sve slabijima, pitam se koliko bi dugo mogli živjeti
sretno, koliko bi dugo u njima živio interes za, recimo, ljepotu cvijeća i krajolika. Dvaput sam
vodio svoju školu na prekrasnim mjestima - u Tirolu u Austriji i u velškim planinama. Nakon
nekoliko tjedana više uopće nisam primjećivao ljepotu, kao što i režiser nekog komičnog
mjuzikla prestaje obraćati pozornost na ljepotu djevojaka u zboru. Kada, dakle, samome sebi
kažem: "Uskoro više nećeš moći gledati summerhillsko cvijeće i drveće i sretna dječja lica i
uskoro ćeš zauvijek napustiti svoje prijatelje, ah, kako je to tužno", nisam baš posve iskren.
U Škotskoj smo se jako voljeli šaliti na račun smrti. Seljakova žena je umrla. Dok su
spuštali lijes niz zavojito stubište, udarili su njime u zid, poklopac je skliznuo i žena se
probudila iz duboke nesvijesti. Dvadeset godina kasnije, umrla je po drugi put i seljak se
živčano motao oko momaka koji su iznosili lijes: "Samo pažljivo na tom zavoju, dečki."
Danas mi je ured u ljetnikovcu i više se ne moram penjati uz stube. Summerhillski su
se ñaci umorili izigravanja zoološkog vrta za više od stotinu posjetitelja tjedno i donijeli su
zakon: Nema više posjetitelja. Već sam prestar i previše me umaraju njihova pitanja, pa mi to
savršeno odgovara. Želio bih se i ubuduće naći Eni pri ruci, ali se jako lako umaram.
Postupno sam se pomirio sa spoznajom da me čeka smrt, ali mi još uvijek smeta pomisao da
nikad neću saznati što se dogodilo sa Summerhillom, Zoe ili svijetom.
Netko me nedavno upitao koje dogañaje pamtim kao najsretnije trenutke u svom
životu. U djetinjstvu ih je sigurno bilo puno, jer je mladost razdoblje zanosa... a i strašne
depresije - recimo nakon odlaska u cirkus. Više se ne sjećam prvih oduševljenja, trenutaka
kada bi vrijeme stalo dok mi se ljubljena djevojka smiješila. Najveću životnu radost doživio
sam relativno nedavno: povratak u Summerhill nakon rata. Jad zbog štete koju nam je
napravila vojska, bio je posve neznatan u usporedbi s tihom srećom i radošću zbog toga što
sam se napokon vratio u svoj voljeni Summerhill. Prije toga se nikad nisam emocionalno
vezao za neko mjesto. Možda je stvar u tome što mi Summerhill pripada; kupio sam ga,
obnovio; postao je odreñenim proširenjem moje osobnosti. Bio je moja "kuća sa zelenim
kapcima". Kada danas razmišljam o smrti, ne doživljavam je toliko kao rastanak sa životom,
koliko kao rastanak sa Summerhillom, koji je, na kraju krajeva, i bio moj život.

Alexander Sutherland Neill - Skola Summerhill

Hochgeladen von

Dokumentinformationen

Copyright

Verfügbare Formate

Dieses Dokument teilen

Dokument teilen oder einbetten

Freigabeoptionen

Stufen Sie dieses Dokument als nützlich ein?

Sind diese Inhalte unangemessen?

Copyright:

Verfügbare Formate

Alexander Sutherland Neill - Skola Summerhill

Hochgeladen von

Copyright:

Verfügbare Formate

Škola Summerhill – Novi pogled na djetinjstvo 1 / 162

Škola Summerhill – Novi pogled na djetinjstvo 2 / 162

Škola Summerhill – Novi pogled na djetinjstvo 3 / 162

Prireñivačev uvod: Neill i Summerhill

Škola Summerhill – Novi pogled na djetinjstvo 4 / 162

Škola Summerhill – Novi pogled na djetinjstvo 5 / 162

Škola Summerhill – Novi pogled na djetinjstvo 6 / 162

Škola Summerhill – Novi pogled na djetinjstvo 7 / 162

Škola Summerhill – Novi pogled na djetinjstvo 8 / 162

Škola Summerhill – Novi pogled na djetinjstvo 9 / 162

Škola Summerhill – Novi pogled na djetinjstvo 10 / 162

Okvirna predodžba o Summerhillu

Škola Summerhill – Novi pogled na djetinjstvo 11 / 162

Škola Summerhill – Novi pogled na djetinjstvo 12 / 162

Škola Summerhill – Novi pogled na djetinjstvo 13 / 162

Škola Summerhill – Novi pogled na djetinjstvo 14 / 162

Škola Summerhill – Novi pogled na djetinjstvo 15 / 162

Škola Summerhill – Novi pogled na djetinjstvo 16 / 162

Škola Summerhill – Novi pogled na djetinjstvo 17 / 162

Škola Summerhill – Novi pogled na djetinjstvo 18 / 162

Škola Summerhill – Novi pogled na djetinjstvo 19 / 162

Škola Summerhill – Novi pogled na djetinjstvo 20 / 162

Škola Summerhill – Novi pogled na djetinjstvo 21 / 162

Škola Summerhill – Novi pogled na djetinjstvo 22 / 162

Škola Summerhill – Novi pogled na djetinjstvo 23 / 162

Škola Summerhill – Novi pogled na djetinjstvo 24 / 162

Škola Summerhill – Novi pogled na djetinjstvo 25 / 162

Škola Summerhill – Novi pogled na djetinjstvo 26 / 162

Škola Summerhill – Novi pogled na djetinjstvo 27 / 162

Škola Summerhill – Novi pogled na djetinjstvo 28 / 162

Škola Summerhill – Novi pogled na djetinjstvo 29 / 162

Škola Summerhill – Novi pogled na djetinjstvo 30 / 162

Škola Summerhill – Novi pogled na djetinjstvo 31 / 162

Škola Summerhill – Novi pogled na djetinjstvo 32 / 162

Škola Summerhill – Novi pogled na djetinjstvo 33 / 162

Škola Summerhill – Novi pogled na djetinjstvo 34 / 162

Škola Summerhill – Novi pogled na djetinjstvo 35 / 162

Škola Summerhill – Novi pogled na djetinjstvo 36 / 162

Škola Summerhill – Novi pogled na djetinjstvo 37 / 162

"Prestani, mali", rekao sam oštro. "Ne bojimo te se."

Škola Summerhill – Novi pogled na djetinjstvo 38 / 162

Još poneka riječ o problematičnoj djeci

Škola Summerhill – Novi pogled na djetinjstvo 39 / 162

Škola Summerhill – Novi pogled na djetinjstvo 40 / 162

Škola Summerhill – Novi pogled na djetinjstvo 41 / 162

Škola Summerhill – Novi pogled na djetinjstvo 42 / 162

Škola Summerhill – Novi pogled na djetinjstvo 43 / 162

Škola Summerhill – Novi pogled na djetinjstvo 44 / 162

Škola Summerhill – Novi pogled na djetinjstvo 45 / 162

Škola Summerhill – Novi pogled na djetinjstvo 46 / 162

Škola Summerhill – Novi pogled na djetinjstvo 47 / 162

Škola Summerhill – Novi pogled na djetinjstvo 48 / 162

Škola Summerhill – Novi pogled na djetinjstvo 49 / 162

U domeni zdravlja i bolesti, laik se nalazi u nezavidnu položaju. Nema dovoljno

Škola Summerhill – Novi pogled na djetinjstvo 50 / 162

Škola Summerhill – Novi pogled na djetinjstvo 51 / 162

Škola Summerhill – Novi pogled na djetinjstvo 52 / 162

Škola Summerhill – Novi pogled na djetinjstvo 53 / 162

Škola Summerhill – Novi pogled na djetinjstvo 54 / 162

Škola Summerhill – Novi pogled na djetinjstvo 55 / 162

Škola Summerhill – Novi pogled na djetinjstvo 56 / 162

Škola Summerhill – Novi pogled na djetinjstvo 57 / 162

Škola Summerhill – Novi pogled na djetinjstvo 58 / 162

Škola Summerhill – Novi pogled na djetinjstvo 59 / 162