Jorge Luis Borges - Knjiga od snova

U ogledu iz londonskog Spectatora (rujna 1712.), uvrštenom u ovu knjigu, Joseph Addison navodi
da ljudska duša, snivajuđi odvojena od tijela, biva u isti mah teatar, glumci i publika. Mogli bismo
dodati daje ujedno autor radnje koju prati. Analognih mjesta ima u Pe-tronija i u Luisa de Gongore.
Doslovno čitanje Addisonove metafore moglo bi nas navesti na opasno zavodljivu postavku da
snovi tvore najstariju i najsloženiju književnu vrstu. Na temelju te neobične postavke, koju rado
preuzimamo za pisanje ovoga proslova i čitanje teksta, mogao bi se sačiniti opđi pregled snova i
njihova utjecaja na književnost. Ovaj šareni zbornik, sastavljen za razbibrigu znatiželjnom čitatelju,
bio bi kockica u tom mozaiku. Rečena hipote-tička knjiga istražila bi razvoj i grananje te drevne
vrste, od proročanskih snova s Orijenta do alegorijskih i satiričkih snova u Srednjem vijeku i pukih
igrarija Le-wisa Carrolla i Franza Kafke. Razdvojila bi, naravno, snove u snu i snove najavi.
Ova knjiga o snovima, što đe je čitaoci višekratno snivati, obuhvađa nođne sanje (one koje,
uzmimo, ja potpisujem), dnevne sanje, kao voljnu djelatnost našega duha, i poneke kojima se ne zna
porijeklo, uzmimo, anglosaksonski San o križu.
Šesta knjiga Eneide drži se tradicije iz Odiseje i navodi da su božanska vrata kroz koja nam dolaze
snovi dvojaka: bjelokosna su namijenjena lažljivim, a rožana proročanskim snovima. Izbor tvari od
kojih su načinjena navodi nas na pomisao daje pjesnik naslutio kako su snovi što anticipiraju
buduđnost manje vrijedni od onih lažljivih, da su spontani izmišljaj čovjeka koji spava.
Jednu vrstu sna valja nam posebno razmotriti. Posrijedi je nođna mora ili snoviðenje, na engleskom
night-mare ili nođna kobila, riječ koja je Victora Hugoa navela na metaforu cheval noir de la nuit
(nođni vranac), premda etimolozi tvrde da taj izraz znači nođna tlapnja ili nođna priča. Njegov
germanski parnjak ^//'postaje engleski elf, zloduh ili vukodlak koji guši spavača i kinji ga groznim
prizorima. Grčki termin ephialtes potječe iz analogne praznovjerice.
Coleridge je napisao da slike najavi pobuðuju osjeđaje, a da u snu osjeđaji pobuðuju slike. (Koji mu
je to tajanstven i složen osjeđaj izdiktirao Kublaj kana, uzdarje sna?) Kad bi u ovu sobu ušao tigar,
obuzeo bi nas strah; ako nas strah obuzme u snu, mi smislimo tigra. To bi mogla biti plastična
predodžba naše bojazni. Navodim primjer tigra, ali mi možemo svoj užas projicirati na štošta drugo,
nešto što najavi nije nužno stravično, jer strah prethodi pojavi što ga za tu prigodu utjelovljuje. To
može biti mramorna bista, podrum, naličje kovanice, zrcalo. Nema te forme na svijetu koja ne bi
mogla biti izvor strave. Zato nođna mora možda ima poseban okus, sasvim različit od straha i
strahova
10
koje nam može zadati zbilja. Germanski narodi su, čini se, istančanije od romanskih osjetili tu
pritajenu prijetnju zla. Prisjetimo se neprevodivih riječi eery, weird, un-canny, unheimlich. Svaki
jezik stvara ono što mu je potrebno.
Stvaralaštvo nođi postupno se uvlačilo u danje stvaralaštvo. Ta je invazija potrajala stoljeđima.
Sablasno carstvo Božanstvene komedije nije snoviðenje, izuzev možda u četvrtom pjevanju, što
odiše potmulom grozom. To je mjesto na kojem se zbivaju užasni dogaðaji. Nauk nođi bio je
mukotrpan. Snovi iz Svetoga pisma nemaju znacajfe\sna; to su proroštva koja s naglašenom
koherentnošcu pokređu složen mehanizam metafora. Quevedovi sni kao da su potekli od čovjeka
koji nikad nije sanjao, poput onih Kimerijaca što ih spominje Plinije. Poslije đe dođi ostali. Upliv
nođi i dana bit đe recipročan. Beckford i De Quincey, Henry James i Poe, vuku korijen iz snomorice
i remete nam nođni spokoj. Mitologije i religije vjerojatno imaju analogni temelj.
Na kraju, želim izraziti zahvalnost Royu Bartholo-mewu. Ovu knjigu ne bih mogao sastaviti bez
njegove stručne prilježnosti.
J.L.B. Buenos Aires"27. listopada 1975.

Gilgameš, u dvije tređine bog, jednom tređinom čovjek, življaše u Uruku. Nepobjediv meðu
ratnicima, vladao je željeznom rukom. Mladiđi su mu služili, djevojke i žene nasilno je obljubljivao.
Narod je vapio za božanskom zaštitom, i gospodar nebesa naloži božici Aruru, onoj koja je
umijesila prvog čovjeka od gline, da načini stvorenje koje bi se moglo suprotstaviti Gilgamešu i
tako umiriti pučanstvo.
Aruru je načinila stvorenje koje je nazvala Enkidu. Tijelo mu bijaše dlakavo, kosa padala po
pleđima, prekrivao se krznom, živio meðu zvijerima i jeo travu. Uništavao je stupice i tako
spašavao životinje. Saznavši to, Gilgameš naredi da mu odvedu bludnicu. Enkidu je u njenom
zagrljaju proveo sedam dana i sedam nođi. Nakon toga gazele i zvijeri stale su bježati od njega, a
njemu su noge klecale i nije mogao trčati kao prije. Preobrazio se u čovjeka.
Djevojka vidje daje Enkidu postao lijep muškarac. Nagovorila ga je da odu u utvrðeni Uruk, gdje je
vladao Gilgameš, i obiðu sjajan hram gdje zajedno sjede bog i božica. Bližio se početak nove
godine. Gilgameš se pripremao za ritualno vjenčanje, kad je došao Enkidu i izazvao ga. Okupljeno
mnoštvo, unatoč zaprepa-štenosti, ođuti olakšanje.
Gilgameš je prethodne nođi usnio kako sa zvjezdanog neba pada strijela stoje ne može podiđi ni
oboriti.
12
Poslije toga, u središte grada s neba je doletjela i zabila se neobična sjekira. Majka mu reče da mu
taj san najavljuje dolazak junaka koji đe mu poslije postati prijatelj.
Zametnuše borbu i Enkidu obori Gilgameša. Došljak uvidje da njegov protivnik nije hvastav tiranin
nego srčani borac koji prihvađa izazov. Podigao gaje, zagrlio, i njih dvojica postadoše prijatelji.
Gilgameš je bio pustolovne naravi, pa je predložio Enkiduu da nasijeku cedrovine u svetoj šumi. -
To je težak zadatak - odvrati mu Enkidu -jer šumu čuva div Humbaba. Glas mu je nalik na
grmljavinu, jednook je i pogledom te može okameniti, riga plamen iz nosnica i kužnim dahom sije
smrt.
Na to đe Gilgameš: - Što đeš ređi djeci kad te budu pitala gdje si bio onog dana kad je zaglavio
Gilgameš?
Enkidu je pristao.
Gilgameš je svoj naum iznio starcima, bogu Šama-šu, vlastitoj majci, nebeskoj kraljici Ninsun, ali
ga oni nisu odobrili. Znajuđi da joj je sin tvrdoglav i uporan, Ninsun je izmolila zaštitu od boga
Šamaša. Tada je Enkidua proglasila svojim počasnim čuvarom.
Gilgameš i Enkidu stigli su u goru obraslu cedro-vom šumom. Onako umorni, zaspali su.
Prvi je usnio da se na nj survava planina, i da ga je iz te nevolje izbavio čovjek neobične ljepote,
koji gaje smirio, napojio vodom i pomogao mu da ustane.
Enkidu reče: - To znači da đemo savladati Humba-bu.
Gilgameš je potom sanjao kako nebesa tutnje i zemlja drhti, sve zavijeno u tamu, kroz guste
oblačine sijevne
13
munja i izazove požar, smrt je lijevala s visina, a onda je plamena nestalo i sve je prekrio pepeo.
Enkidu je dokučio zlokobnu poruku, ali nije prestao sokoliti prijatelja. Stao je obarati cedar, i to je
izazvalo bijes Humbabe. Gilgameša je prvi put obuzeo strah. Ipak, njih su dvojica savladali diva i
odrubili mu glavu.
Gilgameš opere tijelo i stavi na se vladarsku odjeđu. Videđi junaka, božica Ištar stade ga nagovarati
da joj postane muž, obeđavajuđi mu neviðena bogatstva i svakojake užitke. Poznavajuđi vjerolomnu
i okrutnu Ištar, koja je dala smaknuti Dumuzija i nebrojene ljubavnike, Gilgameš je odbije. Bijesna
Ištar zatraži od svog oca da na zemlju pošalje nebeskog bika i zaprijeti da đe otvoriti vrata donjega
svijeta i podiđi mrtve da jedu žive.
- Kad bik siðe s nebesa, zemljom đe sedam godina vladati bijeda i glad. Jesi li se za to pripremila?
Ištar odgovori potvrdno.
Tada bik siðe na zemlju. Enkidu se dohvati s njim ukoštac, držeđi ga za rogove, a Gilgameš mu
zarije nož u šiju. Zajednički su mu izvadili srce i prinijeli za žrtvu bogu Šamašu, bogu-suncu.
Ištar je pratila tu borbu sa zidina Uruka. Videđi ishod, uspela se na bedem i proklela Gilgameša.
Enkidu biku iščupa rep i baci ga u lice božici, rekavši: - S tobom bih, da mogu, jednako postupio.
Svezao bih te njegovim crijevima.
Ištar je doživjela poraz, i narod je stao klicati zator-nicima nebeskog bika. Ali, volju bogova ne
smije se nekažnjeno izigrati.
14
Usnio je Enkidu da su se bogovi okupili na vijeđanje o tome tko snosi veđu krivnju za pogibiju
Humbabe i nebeskog bika, on ili Gilgameš. Jedan od njih dvojice platit đe glavom. Nisu se mogli
složiti. Anu, otac bogova, reče daje Gilgameš ubio Humbabu i, povrh toga, posjekao cedar.
Rasprava je postajala sve vatrenija, padale su teške riječi. Enkidu se probudi ne saznavši konačnu
odluku. San je ispričao Gilgamešu i za dugih sati besanice što gaje mučila prisjeđao se bezbrižnog
življenja meðu zvijerima. Povremeno je čuo glasove utjehe.
Koju nođ iza toga opet je sanjao. S neba je dopro krič, i čudovište s lavljim licem i orlujskim
krilima i pandžama stušti se na nj, dohvati ga i ponese uvis. Ruke mu se prekriše perjem, sve je više
nalikovao svome otmičaru. Uvidje da je umro i da ga harpija nosi na putu bez povratka. Stigli su u
carstvo tame, gdje su ih okružile sjene zemaljskih uglednika. Bijedne spodobe u tome staništu imaju
krila i hrane se prašinom. Gospodarica podzemlja čitala je tablicu sudbina i vagala pokojnikove
zasluge.
Kad se probudio, dvojici prijatelja postade jasno što su bogovi odlučili. Gilgameš zastre Enkiduovo
lice nevjestinskom koprenom i, ophrvan bolom, pomisli: Sada sam upoznao lice smrti.
Na otoku onkraj zemaljskih granica življaše Utna-pištim, prastar čovjek, jedini smrtnik koji je uspio
izbjeđi smrt. Gilgameš odluči pođi do njega, da sazna tajnu vječnoga života.
Stigao je do granice svijeta gdje je silno visoka planina parala nebeski svod udvojenim vrhovima i
do
15
podzemlja dopirala svojim temeljima. Prolaz su čuvala opaka čudovišta, ljudi-škorpioni. Junak se
ne prestraši, nego rekne čudovištima da traži Utnapištima.
- Nitko nije dopro do njega niti je uspio saznati tajnu vječnoga života. Mi čuvamo put sunca, kojim
nijedan smrtnik ne smije kročiti.
- Ali ja hođu - odvrati Gilgameš, i čudovišta ga propuste, videđi da pred sobom nemaju običnog
smrtnika.
Zaputi se junak. Prolaz je bivao sve mračniji, a onda ga zapahne lahor, dok se u daljini nazirala
svjetlost. Kad je došao do nje, ukaza mu se čarobni vrt, prošaran blještavim draguljima. Taj
jedinstven prizor, vrt užitaka, bogovi dotad nisu podarili nijednom smrtnom čovjeku. Ali Gilgameš
nije za to mario, krenuo je dalje. Sve dok nije zastao da se odmori u svratištu. Krčmarica Siduri,
peharnica bogova, mišljaše da poslužuje kakva skitnicu, ali joj se putnik predstavi i ispriča svoj
naum.
- Gilgamešu, nikad neđeš nađi ono što tražiš. Bogovi su stvorili ljude i podarili im smrtnost. Sebi su
ostavili vječni život. Vjerojatno znadeš da Utnapištim živi na udaljenom otoku, onkraj oceana smrti.
Moraš pronađi Uršanabija, njegova ladara, koji te jedini može odvesti starcu.
Gilgameš krene dalje, pronaðe Uršanabija i nagovori ga za prijevoz. Laðar ga upozori da ne smije
dodirnuti oceanske vode. Naloži mu da obori sto i dvadeset stabala i od njih isteše vesla.
Gilgamešova odjeđa poslužila je umjesto jedra.
Kad su stigli, Utnapištim reče:
16
- Avaj, mladiđu, na zemlji ništa nije vječno. Leptir živi samo jedan dan. Sve ima svoje vrijeme i
svoje trajanje. Da ti nagradim trud, odat đu ti svoju tajnu stoje samo bogovima znana.
I ispriča mu pripovijest o potopu. Dobrohotni Ea upozorio gaje što bogovi spremaju, i Utnapištim
dade sagraditi korablju u koju je ukrcao obitelj i stoku. Sedam dana su plovili olujnim vodama, i
korablja se nasukala na vrh neke planine. On pusti goluba da vidi jesu li se vode povukle, ali se
golub vratio jer nije našao uporišta. Isto se zbilo s lastavicom. Ali gavran se nije vratio. Tada su se
iskrcali i prinijeli žrtve bogovima, ali ih je bog vjetrova vratio u korablju i odveo do mjesta gdje su
sada i gdje đe vječno boraviti.
Gilgameš u vidje da ga starina ne može ni u što uputiti. Bio je, doduše, besmrtan, ali je to postao
jednokratnom odlukom bogova. Ono za čime Gilgameš teži ne može se pronađi u ovozemaljskom
životu.
Dok se junak spremao za povratak, starac mu rekne gdje đe ubrati trnoviti cvijet. Tko ga okusi
stječe vječnu mladost. Gilgameš zaroni i otrgne čarobnu biljku s oceanskog dna. I dok se odmarao
od napornog putovanja, miris tajanstvenog cvijeta privuče zmiju koja ga ugrabi, zbaci košuljicu i
pomladi se.
Gilgameš se uvjerio da se njegov usud ne razlikuje od usuda ostalih ljudi i vratio se u Uruk.
Babilonski ep iz 2. tisuđljeđa prije n.e.
17
Beskonačni san Bao
B
ao Yu usnio je da se nalazi u vrtu koji je navlas jednak vrtu u njegovoj kuđi. Zar je moguđe, zapita
se on, da postoji vrt koji se ničim ne razlikuje od vrta u mojoj kuđi? Ususret su mu dolazile
dvorkinje. Bao Yu začuðeno pomisli: "Tko to ima dvorkinje koje izgledaju jednako kao Xi Ren,
Ping Er i sve ostale iz moje kuđe?" Jedna od dvorkinja klikne: "Eno Bao Yua. Kako je došao
ovamo?" Bao Yu je povjerovao da su ga prepoznale. Zaputi se do njih i rekne: "Krenuo sam u šetnju
i slučajno prošao ovuda. Prošetajmo zajedno." Dvorkinje prasnuše u smijeh. "Gle čuda! Pobrkale
smo te s Bao Yuom, našim gospodarom, samo što ti nisi naočit kao on." Bile su to dvorkinje nekog
drugog Bao Yua. "Drage sestrice", reče im on, "ja sam Bao Yu. Tko je vaš gospodar?" One
odgovore: "Naš je gospodar Bao Yu. Roditelji su mu dali to ime, koje znači dragocjen (Bao) i nefrit
(Yu), da bi poživio dugo i sretno. Kako si se usudio prisvojiti njegovo ime?" I poðoše dalje, smijuđi
se.
Bao Yu bio je utučen. "Nikad nisu ovako postupale sa mnom. Zašto me ove dvorkinje tako mrze?
Zar doista postoji drugi Bao Yu? Moram to utvrditi." Progonjen takvim mislima, stigao je do
dvorišta koje mu se učini poznatim. Popeo se stubištem i ušao u svoju sobu. Ugleda nekog mladiđa
kako leži. Uz krevet su se smijale i vezle djevojke. Mladiđ je uzdisao. Jedna mu djevojka
18
reče: "Što ti je, Bao Yu? Što te muči?" Mladiđ odvrati: "Usnio sam čudan san. Sanjao sam da se
nalazim u nekom vrtu i da me vi niste prepoznale i da ste me ostavile samoga. Išao sam za vama do
kuđe i zatekao drugog Bao Yua gdje spava u mojem krevetu." čuvši taj dijalog, Bao Yu nije mogao
izdržati a da ne klikne: "Tražio sam Bao Yua. To si ti." Mladiđ ustane i zagrli ga, vičuđi: "To nije
bio san! Ti si Bao Yu." Netko zazo-ve iz vrta: "Bao Yu!" Jedan i drugi Bao Yu protrnuše. Onaj iz sna
otiðe; drugi je rekao: "Vrati se brzo, Bao Yu!" Bao Yu se probudi. Njegova dvorkinja Xi Ren zapita
ga: "Što si sanjao, Bao Yu? Što te muči?" A Bao Yu odgovori: "Usnio sam čudan san. Sanjao sam da
se nalazim u nekom vrtu i da me vi niste prepoznale ..."
Cao Xue Qin, San o crvenoj sobi (o. 1754.)
19
Bog upravlja losipavont L posredno, iTraelovom
3 Izrael je volio Josipa više nego ijednog svoga sina jer je bio dijete njegove staračke dobi; i on mu
napravi kiđenu haljinu. 4Kako njegova brađa opaze da ga njihov otac voli više od svih drugih svojih
sinova, zamrze ga toliko da mu nisu mogli ni prijaznu riječ progovoriti. 5Jednom Josip usni san i
kaza ga svojoj brađi, a oni ga zbog toga još više zamrze. 6"Poslušajte", reče im, "san što sam ga
usnio! 7Pomislite! Vezali smo nasred polja snopove, kadli se najednom moj snop uspravi i stade
uzgor. Uto se vaši snopovi okupe okolo i duboko se poklone mom snopu." 8Njegova ga brađa
upitaše: "Kaniš li nad nama zakraljevati? Hođeš li nam biti gospodar?" I još ga više zamrze zbog
njegova pričanja
0 snovima. 9Usni on još jedan san te ga ispriča svojoj brađi: "Još sam jedan san usnio. Pazite!
Sunce, mjesec
1 jedanaest zvijezda duboko mi se klanjahu!" 10Kad je to ispričao svome ocu, ukori ga otac i reče
mu: "Što znači taj san što si ga usnio? Zar đemo dođi ja, tvoja majka i tvoja brađa pa ti se do zemlje
klanjati?" UI dok su brađa od zavisti bila ljuta na nj, njegov je otac razmišljao o svemu.
Post 37
20
Josip, glavni'farom/peharnik i glavni faraonov pekar
4Zapovjednik tjelesne straže odredi Josipa da ih poslužuje. Pošto su proveli u zatvoru neko vrijeme,
5obojica njih - peharnik i pekar egipatskog kralja, utam-ničenici - usnu san jedne te iste nođi. Svaki
je usnio svoj san; i svaki je san imao svoje značenje. 6Kad je Josip ujutro došao k njima, opazi da su
neraspoloženi. 7Upita faraonove dvorane koji su bili s njim u zatvoru u zgradi njegova gospodara:
"Zašto ste danas tako potišteni?" 8Odgovore mu: "Sne smo usnili, ali nikog nema da nam ih
protumači." Josip im reče: "Zar tumačenje ne spada na Boga? Dajte, pričajte mi!" 9Onda je glavni
peharnik ispripovjedio Josipu svoj san: "Sanjao sam da je preda mnom lozov trs. 10Na trsu bile tri
mladice. I tek što je propupao, procvjeta i na njegovim grozdovima sazru bobe. nKako sam u ruci
držao faraonov pehar, uzmem grožða, istiještim ga u faraonov pehar, a onda stavim pehar u
faraonovu ruku." 12Josip mu reče: "Ovo ti je značenje: tri mladice tri su dana. 13Poslije tri dana
faraon đe te pomilovati i vratiti na tvoje mjesto; opet đeš stavljati pehar faraonu u ruku, kao i prije,
dok si mu bio peharnik. 14Kada ti bude opet dobro, sjeti se da sara i ja bio s tobom, pa mi učini ovu
uslugu: spomeni me faraonu i pokušaj me izvesti iz ove kuđe. 15Jer, zbilja,
21
bio sam silom odveden iz zemlje Hebreja; ni ovdje nisam ništa skrivio, a baciše me u tamnicu."
16Kad je glavni pekar vidio kako je Josip dao dobro tumačenje, reče mu: "Usnih da su mi na glavi
tri bijele košare. 17U naj-gornjoj bilo svakovrsna peciva što ga pekar pripravlja faraonu, ali su ptice
jele iz košare povrh moje glave." 18Josip odgovori: "Ovo je značenje: tri košare tri su dana.
19Poslije tri dana faraon đe uzdiđi tvoju glavu i o drvo te objesiti te đe ptice jesti meso s tebe." 20I
zaista, tređega dana, kad je faraon priredio gozbu za sve svoje službenike - bio mu je roðendan - iz
sredine svojih službenika izluči glavnog peharnika i glavnog pekara. 21Vrati glavnog peharaika u
peharničku službu te je i dalje stavljao pehar u faraonovu ruku, 22a glavnog pekara objesi, kako je
Josip protumačio. 23Ipak se glavni peharnik nije sjetio Josipa - zaboravio je na nj.
Post 40
22
Josip Puiffaci faraonove sile
1 Poslije dvije godine usni faraon da stoji pokraj Nila. 2Iz Nila iziðe sedam krava, lijepih i debelih;
pasle su po šašu. 3Ali odmah poslije njih iz Nila iziðe sedam drugih krava, ružnih i mršavih, te
stanu uz one krave na obali Nila. 4Ružne i mršave krave požderu ono sedam lijepih i pretilih, i uto
se faraon probudi. 5Opet zaspi te usni drugi san: sedam punih i jedrih klasova izraste na jednoj
stabljici. 6Ali, eto, poslije njih uzraste sedam klasova šturih, istočnjakom opaljenih. 7Šturi klasovi
prož-dru sedam jedrih i punih klasova. I faraon se probudi, i gle: bio je to san. 8Ujutro faraon bijaše
uznemiren u duši, pa pozva sve čarobnjake i sve mudrace egipatske: ispriča im faraon svoje sne, ali
mu ih nitko nije mogao protumačiti. 9Onda progovori faraonov glavni peharnik: "Moram danas
spomenuti jedan svoj propust. 10Jed-nom, kad se faraon razljutio na svoje službenike, mene i
glavnog pekara stavio je u zatvor u zgradi glavnog upravitelja. nUsnismo san iste nođi, i ja i on, ali
je svaki od nas usnio san drugog značenja. 12Onda je s nama bio neki mladi Hebrej, sluga
zapovjednika straže. Ispričasmo njemu svoje sne, a on nam ih protumači: kaza svakom značenje
njegova sna. 13Kako nam ih je protumačio, tako nam se i dogodilo: mene vratiše na moje mjesto, a
onoga objesiše." 14Faraon odmah pošalje po Josipa; izvuku ga brže-bolje iz tamnice; ošišaju mu
kosu,
23
obuku novo odijelo i on stupi pred faraona. 15Onda faraon reče Josipu: "Usnio sam san, a nitko ga
ne može protumačiti. čuo sam o tebi da možeš protumačiti san čim ga čuješ." 16"Ništa ja ne mogu",
odgovori Josip faraonu, "nego đe Bog dati pravi odgovor faraonu." 17Onda je faraon pripovjedao
Josipu: "U svom snu stojim na obali Nila. I8I gle! Iz Nila iziðe sedam debelih i lijepih krava. Pasle
su po šašu. 19Poslije njih izaðe drugih sedam krava. Bile su mršave, vrlo ružne i koštunjave. Još
nikad ne vidjeh onako ružnih krava u svoj zemlji egipatskoj ! 20I sedam mršavih i ružnih krava
proždru prvih sedam debelih krava. 21Pa iako su ih progutale, nije se vidjelo da im je što u trbuhu:
bile su ružne kao i prije. Uto se probudim. 22Zatim sam u snu vidio kako na jednoj stabljici uzraste
sedam punih i lijepih klasova. 23Ali poslije njih uzraste sedam klasova zgrčenih, šturih,
istočnjakom opaljenih. 24I šturi klasovi proždru sedam jedrih klasova. Kazao sam ovo i vračarima,
ali nema nikoga da mi razjasni." 25Onda Josip reče faraonu: "Fa-raonov je san samo jedan: Bog
javlja faraonu što kani učiniti. 26Sedam lijepih krava, to je sedam godina; sedam lijepih klasova
opet je sedam godina. Tako je samo jedan san. 27Sedam mršavih i ružnih krava poslije njih, a tako i
sedam praznih, istočnjakom opaljenih klasova, označuje sedam gladnih godina. 28To je ono što sam
veđ faraonu rekao: Bog objavljuje faraonu što kani učiniti. 29Dolazi, evo, sedam godina velikog
obilja svoj zemlji egipatskoj. 30A poslije njih nastat đe sedam gladnih godina, kada đe se zaboraviti
sve obilje u zemlji egipatskoj. 31Kako glad bude harala zemljom, neđe se
24
ni znati da je u zemlji bilo obilje - zbog gladi koja đe dođi - jer đe biti vrlo velika. 32A što se
faraonov san ponovio, znači da se Bog na to zaista odlučio i da đe to uskoro provesti. 33Zato neka
faraon izabere sposobna i mudra čovjeka te ga postavi nad zemljom egipatskom. 34Nadalje, neka se
faraon pobrine da postavi nadglednika u zemlji koji đe kupiti petinu sve žetve u zemlji egipatskoj za
sedam godina obilja. 35Neka skupljaju od svakog žita za sedam dobrih godina što dolaze; neka s
ovlaštenjem faraonovim sabiru žito za hranu i pohranjuju ga po gradovima. 36Neka zalihe služe za
hranu u zemlji za sedam godina gladi što đe snađi zemlju egipatsku, tako da za gladi zemlja ne
propadne." 37Svidje se odgovor faraonu i svim njegovim službenicima. 38Zato faraon reče svojim
službenicima: "Zar bismo mogli nađi drugoga kao stoje on, čovjeka koji bi bio tako obdaren duhom
Božjim?" 39A onda faraon reče Josipu: "Otkako je sve to Bog tebi otkrio, nikoga nema sposobna i
mudra kao što si ti. 40Ti đeš biti upravitelj moga dvora: sav đe se moj narod pokoravati tvojim
naredbama. Jedino prijestoljem ja đu biti veđi od tebe.41 Postavljam te, evo," reče faraon Josipu,
"nad svom zemljom egipatskom." 42Poslije toga skine faraon sa svoje ruke pečatni prsten i stavi ga
Josipu na ruku. Zatim zaodjene Josipa odjeđom od najljepše tkanine, a o vrat mu objesi zlatan
lanac. 43Vozio se on u kolima kao njegov zamjenik, a pred njim klicahu: "Abrek! Na koljena!"
Tako ga postavi nad svu zemlju egipatsku. 44Još faraon reče Josipu: "Premda sam ja faraon, neđe
nitko diđi svoje ruke ni noge bez tvog odobrenja u svoj zemlji egipatskoj." 45Faraon nazva
25
Josipa "Safenat Paneah", a za ženu mu dade Asenatu, kđer Poti-Fere, sveđenika u Onu. I Josip
postade poznat po zemlji egipatskoj.
Post 41
Bog šalje pomk h snovima
5 U stupu oblaka side Jahve te stade na ulazu u Šator. Zovnu Arona i Mirjamu. Kad njih dvoje istupi
naprijed, 6reče Jahve: "Saslušajte riječi moje: Naðe li se meðu vama prorok, u viðenju njemu ja se
javljam, u snu njemu progovaram." (Br 12) 1 O Kad je Gideon došao, a to jedan baš pripovijedaše
X D svome drugu što je sanjao: "Usnio sam kako se pogača ječmenog kruha kotrlja u midjanski
tabor: dokotrlja se do jednog šatora i pogodi, a šator pade, pre-vrnu se." 14A drug mu odgovori:
"Nije to drugo nego mač Gideona, Joaševa sina, Izraelca. Bog mu je predao u ruke Midjance i sav
tabor." (Suci 7)
6Dok se Nikanor u krajnjoj razmetljivosti nadimao te odlučio da plijenom, otetim Judi i njegovima,
podigne zajednički spomenik, 7Makabej se opet postojano i nepokolebljivo uzdao da đe mu
Gospodin priteđi u pomođ. 8Hrabrio je svoje ljude neka se ne plaše navale pogana, nego neka se
sjete pomođi što su je od Neba
26
veđ primili i nadaju se da đe im i sada Svemoguđi udijeliti pobjedu. 9Osokolivši ih riječima Zakona
i Proroka, podsjetivši ih na bojeve što su ih veđ bili, učvrsti ih u hrabrosti. 10Kad im je tako
osmjelio srca, još ih upozori kako pogani okređu vjerom i krše zakletvu. uPošto je tako svakoga od
njih naoružao manje pouzdanjem u štitove i koplja a više smjelošđu i pobudnim riječima, ispriča im
vjerodostojan san, viðenje, a oni mu se svi obradovaše. 12Evo stoje vidio: bivši veliki sveđenik
Oni-ja, čovjek dobar i čestit, skroman u ophoðenju, blage đudi, otmjen u govoru, od djetinjstva
vičan svakoj kreposti, podigao ruke i molio za svu židovsku zajednicu. 13Zatim se Judi ukazao i
čovjek vremešan i častan, čudesna i veličanstvena dostojanstva. 14Tada Onija progovori: "Ovo je
ljubitelj svoje brađe koji se mnogo moli za narod i za sav Sveti grad - Božji prorok Jeremija."
15Nato Jeremija pruži desnicu i Judi preda zlatan mač. Predajuđi mu ga, reče: 16"Prihvati ovaj sveti
mač: Božji je dar, njime đeš slomiti neprijatelje!" (2 Mak 15)
27
Daniel i Nahp/kpdonoTomvl snovi
'ðetij'e ft pa
1 Druge godine Nabukodonozorova kraljevanja usni JL Nabukodonozor sanje: njegov se duh zbog
toga uznemiri, a san ga ostavi. 2Kralj naredi da se pozovu ča-robnici i gataoci, zaklinjači i zvjezdari
da protumače kralju njegove sanje. 3Doðoše dakle te stadoše pred kralja. Kralj im reče: "Usnih
jednu sanju i moj se duh uznemiri od želje da razumijem sanju." 4Kaldejci od-govoriše kralju
(aramejski): "O kralju, živ bio dovijeka! Pripovjedi svoju sanju slugama svojim, a mi đemo ti otkriti
njezino značenje." 5Kralj odgovori i reče zvjezda-rima: "Moja je odluka neopoziva: ako mi ne
kažete što sam snio i što san znači, bit đete rastrgani u komade, a vaše đe kuđe postati smetišta. 6No
ako mi otkrijete moju sanju i njezino značenje, dobit đete od mene darove i poklone i velike časti.
Otkrijte mi dakle što sam snio i što san znači." 7Oni opet odgovoriše: "Neka kralj rekne svoju sanju
slugama svojim, a mi đemo mu otkriti njezino značenje." 8A kralj: "Dobro ja znam da želite dobiti
na vremenu jer znate daje moja odluka neopoziva. 9Ako mi ne kažete što sam snio, znači da me
namjeravate obmanjivati varavim riječima i izmišljotinama dok nekako ne proðe vrijeme. Stoga,
recite mi moj san, pa đu
28
znati da li mi možete kazati i njegovo značenje!" 10Zvjezdari odgovoriše pred kraljem: "Nema na
svijetu čovjeka koji bi takvo što mogao otkriti kralju. I stoga nijedan kralj, ma kako velik i mođan,
takvo što ne traži od čarobnika, gataoca ili zvjezdara. nŠto tražiš, kralju, teško je, i nema ga tko bi to
mogao otkriti kralju osim bogova, koji ne borave meðu smrtnicima." 12Tada se kralj silno razgnjevi
i razbjesni te naredi da se pogube svi mudraci babilonski. 13Pošto je objavljena naredba da se ubiju
mudraci, potražiše i Daniela i njegove drugove da ih pogube. 14No Daniel se mudrim i umnim
riječima obrati na Arjoka, zapovjednika kraljevskih straža, koji bijaše izišao da pogubi mudrace
babilonske. 15On reče Arjoku, zapovjedniku kraljevu: "Zastoje kralj izdao tako strogu naredbu?"
Arjok pripovjedi Danielu, 16a Daniel otiðe kralju i zamoli da mu dade vremena te đe kralju otkriti
što san znači. 17Daniel uðe u svoju kuđu te sve kaza Hananiji, Mišaelu i Azarji, svojim drugovima,
18da mole milosrðe u Boga Nebeskoga radi te tajne, da Daniel i njegovi drugovi ne poginu s
drugim mudracima babilonskim. 19I objavi se tajna Danielu u nođnom viðenju. A Daniel blagoslovi
Boga Nebeskoga. 20Da-niel prihvati riječ i reče: "Bilo ime Božje blagoslovljeno od vijeka do
vijeka, njegova je mudrost i sila. 2IOn mijenja doba i vremena, ruši i postavlja kraljeve, daje
mudrost mudrima a znanje pronicavima. 22On otkriva dubine i tajne, zna što je u tminama i
svjetlost prebiva u njega. 23Tebe, o Bože otaca mojih, slavim i hvalim što si mi dao mudrost i
jakost! Evo, objavio si mi ono što smo te molili, objavio si nam što kralj traži." 24Daniel
29
ode k Arjoku, kome bijaše kralj naredio da smakne mudrace babilonske. Uðe i reče mu: "Ne ubijaj
mudraca babilonskih! Odvedi me kralju, pa đu mu otkriti što san znači." 25Arjok žurno odvede
Daniela kralju i reče: "Našao sam meðu izgnanicima judejskim čovjeka koji đe kralju kazati što san
znači." 26Kralj reče Danielu (koji se zvaše Baltazar): "Jesi li kadar kazati mi san koji sam usnio i
što znači?" 27Daniel odgovori pred kraljem: "Tajnu koju istražuje kralj ne mogahu kralju otkriti
mudraci, čarobnici, gataoci i zaklinjači; 28ali ima na nebu Bog koji objavljuje tajne i on je saopđio
kralju Nabukodo-nozoru ono što đe biti na svršetku dana. Evo tvoje sanje i onoga što ti se prividjelo
na postelji: 29O kralju, na tvojoj ti postelji doðoše misli o tome što đe se dogoditi kasnije, a
Otkrivatelj tajna saopđio ti je ono što đe biti. 30Iako nemam mudrosti više nego ostali smrtnici, ta
mi je tajna objavljena samo zato da njezino značenje saopđim kralju i da upoznaš misli svoga srca.
31Ti si, o kralju, imao viðenje: gle, kip, golem kip, vrlo blistav, stajaše pred tobom, strašan za oči.
32Tome kipu glava bijaše od čistog zlata, prsa i ruke od srebra, trbuh i bedra od mjedi, 33gnjati od
željeza, a stopala dijelom od željeza, dijelom od gline. 34Ti si promatrao: iznenada se odvali kamen
a da ga ne dodirnu ruka, pa udari u kip, u stopala od željeza i gline te ih razbi. 35Tada se smrvi
najednom željezo i glina, mjed, srebro i zlato, i sve postade kao pljeva na gumnu ljeti i vjetar sve
odnese bez traga. A kamen koji bijaše u kip udario postade veliko brdo te napuni svu zemlju. 36To
bijaše sanja; a njezino đemo značenje ređi pred kraljem." 37"Ti, o kralju, kralju
30
kraljeva, komu Bog Nebeski dade kraljevstvo, silu mođ i slavu - 38i u čije je ruke stavio, gdje god
se našli, sinove ljudske, životinje poljske, ptice nebeske i postavio te gospodarom nad svim time - ti
si glava od zlata. ^Poslije tebe ustat đe drugo kraljevstvo, slabije od tvoga, pa tređe, od mjedi, koje
đe gospodariti svom zemljom. 40A četvrto kraljevstvo bit đe tvrdo poput željeza, poput željeza koje
sve satire i mrvi; kao željezo koje razbija, skršit đe i razbit sva ona kraljevstva. 41 Stopala koja si
vidio, dijelom glina a dijelom željezo, jesu podijeljeno kraljevstvo; imat đe nešto od čvrstođe
željeza prema onome što si vidio željezo izmiješano s glinom. 42Prsti stopala, dijelom željezo a
dijelom glina: kraljevstvo đe biti dijelom čvrsto a dijelom krhko. 43A što si vidio željezo izmiješano
s glinom: oni đe se miješati ljudskim sjemenom, ali se neđe držati zajedno, kao što se ni željezo ne
da pomiješati s glinom. 44U vrijeme ovih kraljeva Bog Nebeski podiđi đe kraljevstvo koje neđe
nikada propasti i neđe prijeđi na neki drugi narod. Ono đe razbiti i uništiti sva ona kraljevstva, a
samo đe stajati dovijeka - 45kao što si vidio da se kamen s brijega odvalio a da ga ne dodirnu ruka
te smrvio željezo, mjed, glinu, srebro i zlato. Veliki je Bog saopđio kralju što se ima dogoditi. Sanja
je istinita, a tumačenje joj pouzdano." 46Nato kralj Nabukodonozor pade ničice i pokloni se pred
Danielom. Naredi da mu prinesu dar i kad. 47I reče kralj Danielu: "Zaista, vaš je bog Bog nad
bogovima i gospodar nad kraljevima, Otkrivatelj tajna, kad si mogao otkriti ovu tajnu."
Dn2
31
'đknie stabla
IJa, Nabukodonozor, živijah mirno u svojoj kuđi i sretno u svojoj palači, 2kad vidjeh sanju koja me
uplašila. Utvare i viðenja što su mi se na mom ležaju vrzla po glavi uznemiriše me. 3I naredili: neka
mi pozovu sve mudrace babilonske da mi kažu što sanja znači. 4Doðoše gataoci, čarobnici,
zvjezdari i tumači znakova: ja im rekoh svoju sanju, a oni mi ne znadoše ređi njezino značenje.
5Tada doðe preda me Daniel, koji je nazvan Baltazar prema imenu moga boga, i u komu prebiva
duh Boga Svetoga. Ja mu pripovjedih svoju sanju: 6"Baltazare, starješino gatalaca, znam da u tebi
prebiva duh Boga Svetoga i da ti nijedna tajna nije preteška: evo sanje što je imah: daj mi njezino
značenje. 7Evo viðenja što mi se na postelji vrzlo po glavi: Pogledam, kad evo jedno stablo usred
zemlje vrlo veliko. 8Stablo poraste, postade snažno, visina mu doseže nebo, vidjelo se s krajeva
zemlje. 9Krošnja mu bijaše lijepa, plodovi obilni; na njemu je bilo hrane za sve, u njegovoj sjeni
počivaše zvijerje poljsko, na njegovim se granama gnijezdile ptice nebeske i svako se tijelo hranilo
od njega. 10Ja promatrah viðenja što su mi se na mojoj postelji vrzla po glavi kad, evo, Stražar,
Svetac, silazi s neba, nsilnim glasom viče: 'Posijecite stablo, okrešite mu grane, počupajte mu lišđe,
pobacajte plodove! Neka se životinje razbjegnu ispod njega i ptice s grana njegovih! 12U zemlji
ostavite panj i korijenje u gvozdenim i mjedenim okovima, u travi poljskoj! Neka ga pere rosa
32
nebeska, i travu zemaljsku neka dijeli sa zvijerjem poljskim! 13Neka mu se promijeni srce čovječje,
srce životinjsko nek' mu se dade! Sedam vremena neka proðe nad njim! 14Tako su presudili
Stražari, tako su odlučili Sveci, da sve živo upozna kako Svevišnji ima vlast nad kraljevstvom
ljudskim: on ga daje kome hođe i postavlja nad njim najnižega od ljudi!' 15Ovo je sanja stoje vidjeh
ja, kralj Nabukodonozor. A ti, Baltazare, reci mi njezino značenje, jer mi nijedan od mudraca moga
kraljevstva to ne može ređi; ti možeš, jer u tebi je duh Boga Svetoga." 16Tada se Daniel, nazvan
Baltazar, načas smete i prestraši u svojim mislima. Kralj reče: "Baltazare, ne daj se zbuniti ovom
sanjom i njezinim značenjem!" Baltazar odgovori: "Gospodaru moj, ova sanja neka bude tvojim
dušmanima i njezino značenje tvojim mrziteljima! 17Stablo koje si vidio, veliko i snažno, koje seže
sve do neba i vidi se po svoj zemlji, 18krošnje lijepe i plodova obilnih na kojem bijaše hrane za sve
i pod kojim počiva zvijerje poljsko, a na njegovim se granama gnijezde ptice nebeske: 19to si ti, o
kralju, koji si velik i mođan, veličina ti se poveđala i dosegla do neba, a tvoja vlast do krajeva
zemlje. 20A što je vidio kralj kako Stražar, Svetac, silazi s neba te govori: 'Posijecite stablo,
raskomadajte ga, no njegov panj i korijenje ostavite u zemlji, u gvozdenim i mjedenim okovima, u
travi poljskoj, neka ga pere rosa nebeska i dio neka mu bude sa zvijerjem poljskim dok ne proðe
sedam vremena nad njim' - 21ovo je značenje, o kralju, odluka Svevišnjega što đe se ispuniti na
mom gospodaru kralju: 22Izagnat đe te iz društva ljudi i sa životinjama đeš poljskim boraviti; hranit
đeš se travom kao goveda, tebe đe prati
33
rosa nebeska; sedam đe vremena prođi nad tobom dok ne upoznaš da Svevišnji ima vlast nad
kraljevstvom ljudskim i da ga daje kome on hođe. 23A što se reklo 'Ostavite panj i korijenje stabla' -
tvoje đe se kraljevstvo obnoviti čim spoznaš da Nebesa imaju svu vlast. 24Zato, kralju, neka ti bude
mio moj savjet: iskupi svoje grijehe pravednim djelima i svoja bezakonja milosrðem prema
siromasima, da bi ti potrajala sređa." 25Sve se to dogodi kralju Nabukodonozoru.
Dn4
Mordokgj'ev san
godine kraljevanja Ahasvera Velikoga, na prvi dan Nišana, Mordokaj, sin Jaira, sina Šimejeva, sina
Kišova, iz Benjaminova plemena, usni san. Mordokaj je bio Židov koji je živio u gradu Suzi,
ugledan čovjek, činovnik na kraljevu dvoru; bio je jedan od onih zarobljenika što ih je
Nabukodonozor, babilonski kralj, protjerao iz Jeruzalema zajedno s Jekonijom, judejskim kraljem.
Ovo je njegov san. Evo: krikovi i buka, grmljavina i potres; pometenost na zemlji. Zatim: dva
golema zmaja, oba spremna za borbu, brekđu snažno. Na to brektanje svaki se narod pripremi za
vojnu kako bi se
34
borio protiv naroda pravednih. Bio je dan mraka i tame, jada i pecali, čemera i velike pometenosti
na zemlji. Sav narod pravednih, smuđen od straha pred vlastitim nesređama, spremi se na propast i
zavapi k Bogu. Od toga njihova vapaja neki malen izvor poraste u golemu rijeku, obilatu vodom.
Ogranu svjetlo i sunce, te se poniženi uzvisiše i proždriješe mođne. Mordokaj, koji je usnio taj san i
nazrijevao što Bog kani učiniti, pošto se probudi, zadrža to u srcu trudeđi se do nođi da svakoj
pojedinosti dokuči značenje.
Est la- 11
Kasnija dogaðanja đe Mordokaj a uvjeriti da mu je san zapravo poslao Gospod: rijeka je bila Estera,
a dva zmaja, Mordokaj i Haman; narodi bijahu svi oni koji se udružiše da zatru židovsko ime; oni
koji podigoše svoj glas k Bogu i biše spašeni, narod izraelski. (Est 10)
35
 san
1 Odande Abraham krene u krajeve Negeba i nastani X se izmeðu Kadeša i Sura. Dok je boravio
kao prido-šlica u Geraru, 2rekao je Abraham za svoju ženu Saru da mu je sestra. I Abimelek, kralj
gerarski, uze Saru sebi. 3Ali Bog doðe Abimeleku nođu u snu te mu reče: "Zbog žene koju si uzeo
moraš umrijeti, jer je ona žena udata." 4A nije se Abimelek k njoj približavao. Zato reče:
"Gospodine, zar đeš pravednika pogubiti? 5Zar mi on nije rekao: 'Ona mi je sestra.' A ona mi je
sama rekla: 'On je moj brat.' čiste sam savjesti i neokaljanih ruku ovo učinio." 6Bog mu odvrati u
snu: "Znam da si to učinio čiste savjesti; i ja sam te zadržavao da protiv mene ne griješiš; i nisam
dopuštao daje dotakneš. 7Sada vrati čovjeku ženu njegovu; prorok je on; molit đe se za tebe da
ostaneš na životu. Ako je ne vratiš, znaj da đeš umrijeti, ti i svi tvoji." 8Rano ujutro Abimelek
ustane, sazove sve svoje sluge i kaže im sve što je bilo, a ljudi se veoma uplaše. 9Potom Abimelek
dozva Abrahama te mu reče: "Što si nam učinio! čime sam se ja ogriješio prema tebi da izložiš
mene i moje kraljevstvo velikoj grehoti? Ponio si se prema meni kako ne valja. 10Što si, dakle na
umu imao", upita dalje Abimelek, "kad si tako radio?" nAbraham uzvrati: "Zbilja sam držao da
nema Božjeg straha u ovome mjestu, pa đe me ljudi ubiti zbog moje žene. 12A onda, ona je uistinu
moja sestra: kđi je moga oca, iako ne i moje majke, pa je pošla za me. 13A
36
kad me Bog udaljio od doma očeva, rekoh joj: Ovu mi uslugu učini: kamo god doðemo, reci o meni
da sam ti brat." 14Abimelek uzme ovaca i goveda, sluga i sluškinja pa ih dade Abrahamu; vrati mu i
njegovu ženu Saru. 15Abimelek zatim reče: "Evo, moja ti je zemlja otvorena. Nastani se gdje ti se
svidi!"
Post 20
lakpvlj'ev san
1 C\Jakov ostavi Beer Šebu i zaputi se u Haran. uSti-X v/gne u neko mjesto i tu prenođi, jer sunce
bijaše veđ zašlo. Uzme jedan kamen s onog mjesta, stavi ga pod glavu i na tom mjestu legne. 12I
usni san: ljestve stoje na zemlji, a vrhom do neba dopiru, i anðeli Božji po njima se penju i silaze.
13Uza nj je Jahve te mu govori: "Ja sam Jahve, Bog tvoga praoca Abrahama i Bog Izakov. Zemlju
na kojoj ležiš dat đu tebi i tvome potomstvu. 14Tvojih đe potomaka biti kao i praha na zemlji;
raširit đete se na zapad, istok, sjever i jug; tobom đe se i tvojim potomstvom blagoslivljati svi
narodi zemlje. 15Dobro znaj: ja sam s tobom; čuvat đu te kamo god poðeš te đu te dovesti natrag u
ovu zemlju; i neđu te ostaviti dok ne izvršim što sam ti obeđao." 16Jakov se
37
probudi od sna te reče: "Zaista se Jahve nalazi na ovome mjestu, ali ja nisam znao!" 17Potresen,
uzviknu: "Kako je strašno ovo mjesto! Zaista, ovo je kuđa Božja, ovo su vrata nebeska!"
Post 28
Salomonov san
4Kralj ode u Gibeon da prinese žrtvu, jer ondje bijaše najveđa uzvišica. Salomon prinese tisuđu
paljenica na tom žrtveniku. 5U Gibeonu se Jahve javi Salomonu nođu u snu. Bog reče: "Traži što da
ti dadem." ''Salomon odgovori: "Veoma si naklon bio svome sluzi Davidu, mome ocu, jer je hodio
pred tobom u vjernosti, pravednosti i poštenju srca svoga; i sačuvao si mu tu veliku milost i dao si
da jedan od njegovih sinova sjedi na njegovu prijestolju. 7Sada, o Jahve, Bože moj, ti si učinio
kraljem slugu svoga na mjesto moga oca Davida, a ja sam još sasvim mlad te još ne znam vladati.
8Tvoj je sluga usred naroda koji si izabrao; naroda brojnog, koji se ne da izbrojiti ni popisati.
9Podaj svome sluzi pronicavo srce da može suditi tvom narodu, razlikovati dobro od zla, jer tko bi
mogao upravljati tvojim narodom koji je tako velik!" 10Bijaše milo Jahvi stoje Salomon to zamolio.
"Zato mu Jahve reče: "Jer si to
38
tražio, a nisi iskao ni duga života, ni bogatstva, ni smrti svojih neprijatelja, nego pronicavost u
prosuðivanju pravice, 12evo đu učiniti po riječima tvojim: dajem ti srce mudro i razumno, kakvo
nije imao nitko prije tebe niti đe ga imati itko poslije tebe, 13ali ti dajem i što nisi tražio: bogatstvo i
slavu kakve nema nitko meðu kraljevima. 14I ako budeš stupao mojim putovima i budeš se držao
mojih zakona i zapovijedi, kao stoje činio tvoj otac David, umnožit đu tvoje dane." 15Salomon se
probudi, i gle: bijaše to san. On se vrati u Jeruzalem i stade pred Kovčeg saveza Jahvina; prinese
paljenice i žrtve pričesnice i priredi gozbu svim slugama svojim.
lKr3
IsprazMosP snova
IZa bezumnika su prazne nade i tlapnje, i od snova luðaci okrilate. 2Kao hvatač sjene ili gonič
vjetra, takav je onaj koji vjeruje snovima.3 Slični su san i zrcalo: u jednome i drugome samo je
prividnost. 4Što se može nečistođom očistiti? Kako đe biti istina od laži? 5Gatanje, proricanje i sni -
sve ispraznosti, sve kao tlapnje porodilje. 6Ako ih Svevišnji ne šalje kao glasnike svoje, ne
posveđuj im nijedne misli.
Sir 34
39
O
INe nagli ustima svojim i ne žuri se s riječima pred Bogom, jer je Bog na nebu, a ti si na zemlji;
zato štedi svoje riječi. 2San dolazi od mnogih briga, a lud govor od mnoštva riječi.
Prop5
Proročki viðen
Gepii
in nemam
i Prve godine Baltazara, kralja babilonskoga, usni Da-X niel san: utvare mu se na postelji vrzle
glavom. Sažeto zapisa stoje usnio. 2Kazivaše ovako: Nođu u viðenju pogledah, kad eno: četiri
vjetra nebeska uzbibaše veliko more. 3četiri goleme nemani iziðoše iz mora, svaka drukčija. Prva
bijaše kao lav, a krila joj orlovska. 4Dok je promatrah, krila joj se iščupaše, diže se ona sa zemlje i
uspravi na noge kao čovjek, i bijaše joj dano srce čovječje. 5Kad eno druga neman: gle, sasvim
drukčija: kao medvjed, s jedne strane uspravljena, tri joj
40
I
rebra u raljama, meðu zubima. I bijaše joj rečeno: "Ustani, nažderi se mesa!" 6Gledah dalje, i evo:
tređa neman kao leopard, na leðima joj četiri ptičja krila: imaše četiri glave, i dana joj je mođ.
7Zatim, u nođnim viðenjima, pogledah, kad eno: četvrta neman, strahovita, užasna, izvanredno
snažna: imaše velike gvozdene zube; ona žderaše, mrvljaše, a što preostade, gazila je nogama.
Razlikovala se od prijašnjih nemani i imaše deset rogova. 8Promatrah joj rogove, i gle: meðu njima
poraste jedan mali rog; i pred tim se rogom iščupaše tri prijašnja roga. I gle, na tome rogu oči kao
oči čovječje i usta koja govorahu velike hule.
SParac i suðenje
9Gledao sam: Prijestolja bjehu postavljena i Pradavni sjede. Odijelo mu bijelo poput snijega; vlasi
na glavi kao čista vuna. Njegovo prijestolje kao plamenovi ognjeni i točko vi kao žarki oganj.
10Rijeka ognjena tekla, izvirala ispred njega. Tisuđu tisuđa služahu njemu, mirijade stajahu pred
njim. Sud sjede, knjige se otvori-še. u Ja gledah tada, zbog buke velikih hula što ih govoraše rog, i
dok gledah, neman bi ubijena, njezino tijelo raskomadano i predano ognju. i2Ostalim nemanima
vlast bi oduzeta, ali im duljina života bi na jedno vrijeme i rok.
41
3ih čov/'egi
1 O Gledah u nođnim viðenjima i gle, na oblacima X ^-/nebeskim dolazi kao Sin čovječji. On se
približi Pradavnome i dovedu ga k njemu. I4Njemu bi predana vlast, čast i kraljevstvo, da mu služe
svi narodi, plemena i jezici. Vlast njegova vlast je vječna i nikada neđe prođi, kraljevstvo njegovo
neđe propasti. 15Meni, Danie-lu, smete se zbog toga sav duh, viðenja mi se vrzoše glavom, svega
me prestraviše. 16Pristupih jednome od onih koji stajahu ondje i zamolih ga da mi rekne istinu o
svemu tome. On mi odgovori i kaza mi značenje: 17"One četiri goleme nemani jesu četiri kralja
koji đe se diđi na zemlji. 18Ali đe od njih kraljevstvo preuzeti Sveci Svevišnjega i oni đe ga
posjedovati za vijeke vjekova." 19Zaželjeh tada saznati istinu o četvrtoj nemani, onoj koja se
razlikovaše od svih drugih, bila izvanredno strašna, imala gvozdene zube i mjedene pandže i koja je
žderala i mrvila i nogama gazila što preostajaše; 20i o deset rogova što bijahu na njezinoj glavi, i o
drugom rogu koji poraste dok tri prva otpadoše - o rogu koji imaše oči i usta što govorahu velike
hule i koji bijaše veđi nego drugi rogovi. 21I gledao sam kako ovaj rog ratuje protiv Svetaca te ih
nadvladava, 22dok ne doðe Pradavni, koji dosudi pravdu Svecima Svevišnjega, i dok ne doðe
vrijeme kad Sveci zaposjedoše kraljevstvo.
42
čePvrPo kraljevstvo
On reče: "četvrta neman bit đe četvrto kraljev- stvo na zemlji, različito od svih kraljevstava. Pro-
gutat đe svu zemlju, zgazit' je i smrviti. 24A deset rogova: Od ovoga kraljevstva nastat đe deset
kraljeva, a iza njih đe se podiđi jedan drugi različit od onih prvih - i oborit đe tri kralja. 25On đe
huliti na Svevišnjega, zati-rati Svece Svevišnjega; pomišljat đe da promijeni blagdane i Zakon, i
Sveci đe biti predani u njegove ruke na jedno vrijeme i dva vremena i polovinu vremena. 26Tada đe
sjesti Sud, vlast mu oduzeti, razoriti, sasvim uništiti.
Ovan i jarac
1 Tređe godine kralja Baltazara ukaza se meni, Da-nielu, viðenje poslije onoga koje mi se ukazalo
prije. 2Gledah viðenje, i dok gledah, naðoh se u Šušanu, čvrstu gradu u pokrajini Elamu; i u viðenju
se vidjeh na rijeci Ulaju. 3Podigoh oči, i gle: ovan stajaše kraj rijeke. Imaše dva roga: oba roga
visoka, no jedan viši nego drugi, a onaj viši narastao poslije. 4Gledah kako ovan bode na zapad, na
sjever i jug. Nijedna mu se životinja ne mogaše oprijeti, ništa mu ne mogaše izbjeđi. činio je što je
htio, osilio se. 5Dok sam promatrao, gle: jarac dolazi sa zapada povrh sve zemlje, ne dodirujuđi tla;
jarac imaše silan rog meðu očima. 6Približi se dvorogom ovnu
43
kojega bijah vidio gdje stoji kraj rijeke i potrča na njega u svoj žestini svoje snage. 7Vidjeh kako se
približi ovnu: bijesno udari na ovna i slomi mu oba roga, a ovan nije imao snage da mu se opre;
obori ga jarac na zemlju i stade ga nogama gaziti; nikoga ne bijaše da spasi ovna. 8Jarac osili
veoma, ali kad osili, veliki se rog slomi, a na njegovu mjestu izrastoše četiri velika roga prema četiri
vjetra nebeska. 9Iz jednoga od njih izbi malen rog, ali taj silno poraste prema jugu i istoku, prema
Divoti. 10On poraste sve do Nebeske vojske, obori na zemlju neke iz Vojske i od zvijezda pa ih
zgazi nogama. nPo-raste sve do Zapovjednika Vojske, oduže mu svagdašnju žrtvu i razori mu
njegovo Sveto mjesto. 12Vojska se digla na žrtvu svagdašnju zbog opačine, na zemlju oborila istinu
i uspje u svemu što činjaše. 13Tada čuh gdje jedan Svetac govori, a drugi Svetac upita onoga koji
govoraše: "Dokle đe trajati ovo viðenje o svagdašnjoj žrtvi i o opačini što pustoši i gazi Svetište i
Vojsku?" 14Odgovori: "Još dvije tisuđe i tri stotine večeri i jutara; tada đe Svetište biti očišđeno."
15Kad sam ja, Daniel, gledajuđi ovo viðenje, tražio da ga razumijem, gle, preda me stade kao neki
čovjek. 16Začuh glas čovječji gdje viče preko Ulaja: "Gabriele, objasni mu to viðenje!" 17On poðe
onamo gdje stajah i kad mi se približi, strah me obuze i padoh na lice. On mi reče: "Sine čovječji,
razumij: jer ovo je viðenje za vrijeme posljednje."
O f}PY2in ^to s* Sa vidi0 " njegova dva roga - to su jlL vAraljevi Medije i Perzije. 21Rutavi jarac
jest kralj Grčke; veliki rog meðu njegovim očima jest prvi kralj; 22slomljeni rog i četiri roga što
izbiše na njegovu mjestu, to su četiri kraljevstva što đe iziđi iz njegova naroda, ali neđe imati
njegovu mođ. 23I potkraj njihova kraljevanja, kad bezakonici navrše mjeru, ustat đe kralj, drzak i
lukav. 24Njegova đe mođ porasti, ali ne svojom snagom; nesmiljeno đe pustošiti, uspijevat đe u
svojim pothvatima, zatirat' junake i narod Svetaca. 25Zbog njegove lukavosti prijevara đe uspijevati
u njegovoj ruci. On đe se uznijeti u svome srcu, iz čista mira upropastit đe mnoge. Suprotstavit đe
se Knezu nad knezovima, ali đe - ne rukom - biti skršen. 26Viðenje o večerima i jutrima o kojem je
bilo govora istinito je; no ti ga zapečati, jer je za daleke dane." 27Tada ja, Daniel, obnemogoh i
bijah bolestan više dana. Zatim ustadoh da vršim kraljevske poslove. Bijah smeten zbog viðenja, no
nitko to nije dokučio.
44
45
3edatftdesep sedmica
IPrve godine Darija, sina Artakserksova, iz roda Medij aca, koji vladaše kraljevstvom kaldejskim,
2prve dakle godine njegova kraljevanja, ja, Daniel, istraživah u Pismima broj godina koje se -
prema riječi koju Jahve uputi proroku Jeremiji - imaju ispuniti nad ruševinama Jeruzalema:
sedamdeset godina. 3Ja obratih svoje lice prema Gospodinu Bogu nastojeđi moliti se i zaklinjati u
postu, kostrijeti i pepelu. 4Ja se moljah Jahvi, Bogu svome, priznavajuđi:
Molip/ð i ispo/i/ed Danielova
Ah,
Gospodine moj, Bože veliki i strahoviti, koji čuvaš Savez i naklonost onima koji tebe ljube i čuvaju
zapovijedi tvoje! 5Mi sagriješismo, mi bezakonje počinismo, zlo učinismo, odmetnusmo se i
udaljismo od zapovijedi i naredaba tvojih. 6Nismo slušali sluge tvoje, proroke koji govorahu u tvoje
ime našim kraljevima, našim knezovima, našim očevima, svemu puku zemlje. 7U tebe je,
Gospodine, pravednost, a u nas stid na obrazu, kao u ovaj dan, u nas Judejaca, Jeruzalemaca, svega
Izraela, blizu i daleko, u svim zemljama kuda si ih rastjerao zbog nevjernosti kojom ti se
iznevjeriše.8Jahve, stid na obraz nama, našim kraljevima, našim knezovima, na-
46
šim očevima, jer sagriješismo protiv tebe! 9U Gospoda je Boga našega smilovanje i oproštenje jer
smo se odmetnuli od njega 10i nismo slušali glas Jahve, Boga našega, da slijedimo njegove zakone
što nam ih dade po svojim slugama, prorocima. "Sav je Izrael prestupio Zakon tvoj, odmetnuo se ne
slušajuđi tvoj glas. Zato se na nas izlila kletva i prokletstvo, kako je zapisano u Zakonu Mojsija,
sluge Božjega - jer sagriješismo protiv Njega. 12Izvršio je prijetnje kojima je zaprijetio nama i
sucima koji su nam sudili: svalio je na nas tešku nesređu te se ne dogodi pod nebom što se dogodi u
Jeruzalemu. 13Sva ova nesređa, kao stoje zapisano u Zakonu Mojsijevu, došla je na nas, a mi nismo
umilostivili lice Jahve, Boga svojega: nismo se obratili od svojih bezakonja pa da prionemo uz
istinu tvoju. 14Jahve je bdio nad nesređom, on je dovede na nas. Jer je pravedan Jahve, Bog naš, u
svim djelima koja učini, a mi nismo slušali glas njegov. 15A sada, Gospode, Bože naš, koji si
mođnom svojom rukom izveo narod svoj iz zemlje egipatske - i time sebi stekao ime koje traje do
danas: mi sagriješismo, mi zlo učinismo. 16Gospode, po svoj pravednosti svojoj odvrati svoj gnjev i
svoju ja-rost od Jeruzalema, grada svojega, Svete gore svoje, jer zbog naših grijeha i zlodjela naših
otaca Jeruzalem i tvoj narod ruglo su svima koji nas okružuju."
n"'A sada poslušaj, o Bože naš, molitvu sluge svoga i usrdne molbe njegove. Neka tvoje lice zasja
nad svetištem tvojim opustošenim - zbog tebe, Gospode! 18Prikloni uho svoje, Bože moj, i slušaj!
Otvori oči te pogledaj našu pustoš i grad koji se tvojim zove ime-
47
nom! Jer mi te ne molimo zbog svoje pravednosti, veđ zbog velikih smilovanja tvojih. 19Gospode,
čuj! Gospode, oprosti! Gospode, poslušaj i čini! Ne oklijevaj - zbog sebe, Bože moj, jer se tvojim
imenom zove grad tvoj i narod tvoj!"
(qabriel donosi odgovor
f\ "1 Dok sam dakle ja još govorio moleđi se, onaj čo-jLš Avjek Gabriel, koga vidjeh na početku
viðenja, do-letje u brzu letu, do tace me se u vrijeme večernjeg prinosa 22i pouči me: "Daniele, evo
me: doðoh da te poučim. 23Od početka tvoje molitve izišla je riječ, i ja doðoh da ti je navijestim. Ti
si miljenik. Pazi dobro na riječ, razumij viðenje." 24"Sedamdeset je sedmica odreðeno tvom narodu
i tvom svetom gradu da se dokrajči opačina, da se stavi pečat grijehu, da se zadovolji za bezakonje,
da se uvede vječna pravednost, da se stavi pečat viðenju i prorocima, da se pomaže Sveti nad
svetima. 25Znaj i razumij: Od časa kad izaðe riječ 'Neka se vrate i neka opet sagrade Jeruzalem' pa
do Kneza Po-mazanika: sedam sedmica, a onda šezdeset i dvije sedmice, i bit đe opet sagraðeni trg i
opkop, i to u teško vrijeme. 26A poslije šezdeset i dvije sedmice bit đe Po-mazanik pogubljen, ali
ne za sebe. Narod jednog kneza koji đe dođi razorit đe Grad i Svetište: svršetak im je u
48
propasti, a do svršetka rat i odreðena pustošenja. 27I sklopit đe savez s mnogima za jednu sedmicu:
a u polovici sedmice prestat đe žrtva i prinos: na vrhu Hrama bit đe grozota pustoši sve do svršetka,
dok se odreðeno pustošenje ne obori na pustošnika."
Dn 7 - 9.
Tumači Biblije smatraju da četiri nemani odgovaraju različitim dijelovima kipa što gaje
Nabukodonozor vidio u snu. Drže da je četvrta neman Sirija, a rog što govoraše velike hule Antioh
IV., progonitelj Židova. Deset kraljeva jesu Aleksandar Veliki, Seleuk I. Nikator, Antioh Soter,
Antioh II. Kalinik, Seleuk III. Keraun, Antioh III Veliki, Seleuk IV Filopator, Heliodor i Demetrije
I. Soter. Nestali su: Seleuk IV. (dao ga je smaknuti Heliodor), Heliodor i Demetrije I. Starac je Bog,
koji priprema suðenje istočnjačkim carstvima. Lik sličan sinu čovječjem jest Mesija: Krist podsjeđa
na ulomak u Mt 26,64 pred vrhovnim sveđenikom. Poslije toga se aludira na Aleksandrove ratove s
Perzijancima, na stvaranje i raspad njegova carstva. Danielovo proroštvo - sedamdeset sedmica -
temelji se na Jeremijinom - sedamdeset godina - i dade se tumačiti kao "sedamdeset puta sedam
godina".
49
DvosPmki san
f\3 Damasku bijaše neki učenik imenom Ananija. X V/Njemu u viðenju reče Gospodin: "Ananija!"
On se odazva: "Evo me, Gospodine!" HA Gospodin đe mu: "Ustani, poði u ulicu zvanu Ravna i u
kuđi Judinoj potraži Taržanina imenom Savla. Eno, moli se; 12i u viðenju vidje čovjeka imenom
Ananiju gdje ulazi i polaže na nj ruke da bi progledao." 13Ananija odgovori: "Gospodine, od
mnogih sam čuo o tom čovjeku kolika je zla tvojim svetima učinio u Jeruzalemu. 14On ima od
velikih sveđenika i punomođ okovati sve koji prizivlju ime tvoje." 15Gospodin mu odvrati: "Poði
jer on mi je oruðe izabrano da ponese ime moje pred narode i kraljeve i sinove Izraelove. 16Ja đu
mu uistinu pokazati koliko mu je za ime moje trpjeti." 17Ananija ode, uðe u kuđu, položi na nj ruke
i reče: "Savle, brate! Gospodin, Isus koji ti se ukaza na putu kojim si išao, posla me da pro-gledaš i
napuniš se Duha Svetoga." I8I odmah mu s očiju spade nešto kao ljuske te on progleda pa usta, krsti
se i uzevši hrane, okrijepi se.
Dj9
50
Anðeo 6fO§pod^'i losipovim snovima
1 QA roðenje Isusa Krista zbilo se ovako. Njegova X Omajka Marija, zaručena s Josipom, prije
nego se sastadoše, naðe se trudna po Duhu Svetom. 19A Josip, muž njezin, pravedan, ne htjede je
izvrgnuti sramoti, nego naumi daje potajice napusti. 20Dok je on to snovao, gle, anðeo mu se
Gospodnji ukaza u snu i reče: "Josipe, sine Davidov, ne boj se uzeti k sebi Mariju, ženu svoju. Stoje
u njoj začeto, doista je od Duha Svetoga. 21 Rodit đe sina, a ti đeš mu nadjenuti ime Isus jer đe on
spasiti narod svoj od grijeha njegovih." 22Sve se to dogodilo da se ispuni što Gospodin reče po
proroku: 23Evo, Djevica đe začeti i roditi sina i nadjenut đe mu se ime Emanuel - što znači: S nama
Bog! 24Kad se Josip probudi oda sna, učini kako mu naredi anðeo Gospodnji: uze k sebi svoju
ženu. 25I ne upoznaje dok ne rodi sina. I nadjenu mu ime Isus.
BA pošto oni otiðoše, gle, anðeo se Gospodnji u ;nu javi Josipu: "Ustani, reče, uzmi dijete i majku
njegovu te bježi u Egipat i ostani ondje dok ti ne reknem jer đe Herod tražiti dijete da ga pogubi.
14On ustane, uzme nođu dijete i majku njegovu te krene u Egipat. "1 L\Nakon Herodova skončanja,
gle, anðeo se Gos-X ^Tpodnji javi u snu Josipu u Egiptu: 20"Ustani, reče, uzmi dijete i njegovu
majku te poði u zemlju izraelsku
51
jer su umrli oni koji su djetetu o glavi radili." 21On ustane, uzme dijete i njegovu majku te ude u
zemlju izraelsku.
Evanðelje po Mateju 1,2
Pripovjj'esp o
Jl oslije očeve smrti Kessi je živio s majkom i bio najbolji lovac. Svakog je dana hvatao divljač za
majčinu trpezu i hranio bogove prinesenim žrtvama. Kessi se zagledao u Šintalimeni, najmlaðu od
sedam sestara. Zapustio je lov i odao se neradu i voðenju ljubavi. Majka ga je prekorila: Najbolji
lovac sad je postao lovina! Sin uze kratko koplje, okupi pse tragače i krene iz kuđe. Ali od onoga
koji zaboravlja bogove i sami bogovi dižu ruke. Tri je mjeseca tako tumarao, divljači nigdje traga.
Sav iscrpljen, zaspao je u podnožju nekog drveta. U blizini su živjeli šumski patuljci, koji su
mladiđa odlučili pojesti. Ali u tom su kraju takoðer boravili duhovi pokojnika, i Kessijev otac smisli
lukavštinu. "Patuljci! čemu ubijati mladiđa? Ukradite mu kožuh, da dobro
52
promrzne i uteče odavde!" Patuljci su okorjeli kradljivci, i Kessi se probudio od studenog vjetra što
mu je hujao u ušima i ledio mu pleđa. Zaputio se nizbrdo, prema svjetlu koje je samotno žmirkalo u
dolini.
Sedam ga je sanja pohodilo. Stajao je pred golemim vratima što ih je uzaludno pokušavao otvoriti.
Zatekao se u podrumu neke kuđe, gdje su radile služavke, i vidio ptičurinu koja je ugrabila jednu od
njih. Obreo se na nepreglednoj livadi kojom je spokojno prolazila skupina ljudi: sijevne munja, i
grom smoždi te ljude. Taj prizor iščezne, i pojave se Kessijevi preci okupljeni oko vatre koju su
brižno održavali. Njemu su ruke vezane, a noge su sputane lancima što podsjeđaju na ženske
ogrlice. Potom se spremio za lov, i s jedne strane vrata vidi zmaja, a s druge grozne harpije.
Sve je to ispričao majci. Ona ga je osokolila ("Trstika se povija na vjetru i kiši, ali se opet uspravi")
i dala mu klupko modre vune, jer ta boja štiti od uroka i pogibelji.
Kessi krene put šume.
Bogovi su i dalje bili uvrijeðeni, divljač kao da je u zemlju propala. Kessi je besciljno lutao, sav
izmožden. Došao je pred velika vrata što su ih čuvali zmaj i grozne harpije. Nije uspio otvoriti
vrata, nitko nije odgovarao na njegovo lupanje. Stao je čekati i tako gaje savladao san. Kad se
probudio, veđ je bila pala nođ. Ugledao je treperavo svjetlo kako se bliži, biva sve veđe. Najzad
gaje sasvim zaslijepilo. Bijaše to visok i blještav muškarac. Reče mu da su to vrata zalaska i da se
iza njih
53
nalazi carstvo mrtvih. Smrtniku koji uðe na ta vrata nema povratka. "Kako to da ti možeš uđi?" -
upita Kessi. "Ja sam sunce" - odvrati bog i uðe.
S onu stranu vrata, duše pokojnika čekale su da pozdrave boga-sunce u njegovu nođnom obilasku.
Ondje je bio Udipšari, Šintalimeniin otac. čuvši glas svoga zeta, po veselio se što đe to biti prvi
smrtnik koji stiže u obilazak pokojnika. Zamolio je boga-sunce da mu dopusti ulazak.
- Dobro, neka uðe i ide za mnom po ovoj mračnoj stazi. Neđe se više vratiti u carstvo živih. Vežite
mu ruke i noge, da ne može pobjeđi. Kad sve razgleda, ubit đu ga.
Kessi stane pred dug i tijesan prolaz. Bog-sunce se udaljavao i sveo na točkicu. Udipšari je Kessiju
svezao noge i ruke, i rekao mu da poðe za slabašnim svjetlom. Kessi je vidio duše pokojnika kako
ražaruju plamen; bili su to kovači boga-sunca, koji kuju munje što ih on baca na zemlju. Osjetio je
da oko njega prolijeđu tisuđe ptica. "To su ptice smrti, koje u podzemni svijet donose duše
pokojnika" - objasni Udipšari. Kessi prepozna golemu ptičurinu iz svojih snova. Najposlije su stigli
do vrata svitanja. Znajuđi da mora umrijeti, Kessi zatraži da se ta odluka poništi. Bog-sunce tada se
sjetio kako je Kessi ustajao u zoru, dan provodio u lovu i prinosio žrtve bogovima. "Neka bude" -
odredi on. "Sa svojom ženom i njezinim sestrama uzađi đeš na nebo i odande đete zajedno
promatrati vječne zvijezde."
54
Za vedrih nođi, na nebeskim pašnjacima može se vidjeti Lovac kojemu su ruke vezane i noge
sputane lancima što podsjeđaju na ženske ogrlice. Oko lovca sjaji sedam zvijezda.
Hetitska priča iz 2. tisuđljeđa pr. n.e.*
* Prvi dio ove priče sačuvan je na hetitskim zapisima na klinastom pismu. Drugi dio, na ulomku
akadskog prijevoda stoje pronaðen u Egiptu potkraj 19. st. Theodore H. Gaster sve je to preveo,
uskladio i popratio komentarima (The oldest stories in the world, 1952.) Priča je bazično vezana uz
smrt i carstvo mrtvih: vrata koja se smrtnicima otvaraju samo za ulaz u svijet pokojnika (Had; cf.
Eneida, VI, 127); ptica koja odnosi smrtnika u carstvo pokojnika; duhovi pokojnika koji održavaju
vatru; zmaj i harpije što čuvaju vrata (v. priču o Gilgamešu i Eneida, VI, 258-289); susret s Udip-
šarijem (Odisej i majka, Eneja i Anhiz, Dante i Beatrice) koji biva vodičem (Sibila i Eneja, Virgilije
i Dante). Kessi je vjerojatno Orion, lovac, okovan za nebesa, progonitelj sedmorih sestara koje se
preobražavaju u Plejade/Vlašiđe. Gnomi/patuljci, koji se pojavljuju u ovoj priči, najstarija su
potvrda tih biđa u svjetskoj književnosti.
55
Snove šalje Zeus
D,
'evet su dana božje po vojsci padale str'jele, A dan deseti sazva u skupštinu narod Ahilej; U srce tu
mu je miso bjeloruka metnula Hera, Jer je u brizi bila za Danajce videđ ih mr'jeti. Kada se saberu
veđ i na iskupu kada se naðu, Onda se digne Ahilej brzonogi ovo im veleđ: "I ako smrti mi utečemo,
Atrejev sine, Mislim, da đemo kuđi odavde uzbiti dođi, Kada i kuga i rat Ahejce združeno biju.
Nego da sveđenika il' vrača pitamo kojeg IV pogaðača sana (jer i san od boga jeste), Neka nam reče
on, što se toliko Febo Apolon Rasrdi,...
Ilijada, I. (Prijevod: Maretiđ - Ivšiđ)
56
Dvoja
M
-udra Penelopa njemu [se. Odiseju] ovako odgovori na to:
"Sana zaludnih ima, o tuðinče, ima ih ludih, Te se po njima sve ne izvršuje ljudima smrtnim. Dvoja
su vrata, kroz koja izilaze ništavi sanci: Jedna su od rogova, a druga od b'jele kosti; Koji idu kroz
vrata od rezane bijele kosti, To su prevarljivi sni i lažne doglašuju r'ječi, Koji na ona glatka na
rožana izlaze vrata, Oni javljaju pravo, kad čovjek vidi ih koji.
Odiseja, XIX. (Prijevod: Maretiđ - Ivšiđ)
II
Dvoja su vrata od snova, od samih su jedna rogova, Kroz njih izilaze lako preminulih istinske sjene,
Druga pak vrata su bijela, od slonove kosti su cijela, Kroz njih iz podzemlja Mani obmanjuju
stvorove snene.
P. Vergilije Maron, Eneida, VI. (Preveo Bratoljub Klaiđ)
57
Penelop/n san
^ e prepoznavši Odiseja, koji se vratio u Itaku poslije dvadeset godina izbivanja, Penelopa mu se
obrađa kao strancu)
Nego deder mi san istumači i čuj ga sada: Dvadeset gusaka imam u domu, i one iz vode Pšenicu
jedu, a ja se veselim, kada ih gledam; Al' iz planine sleti orlušina kukasta kljuna Te im polomi šije i
pokla ih; one po dvoru Ležahu hrpimice, a on se digne u eter Divni, a ja u snu u kuknjavu udarim i
plač, I oko mene se tada ljepokose Ahejke skupe, Gdje sam jecala tužno, što orao pokla mi guske;
Al' on opet doleti i padne na isturen balvan Krovni te umiri glasom čovječjim mene veleđi: "Ne boj
se ništa, o kđeri Ikarija slavnog daleko, Nije to san, veđ zbilja, i tako tebi đe biti: Guske su prosci, a
ja sam otoič orao bio, A sad muž sam tvoj, i k tebi se vrađam evo, Pa đu proscima svima sudbinu
don'jeti grdnu."
Odiseja, XIX. (Prijevod: Maretiđ - Ivšiđ)
58
AAarpovske ide
JN o čini se da usud nije tako neočekivan kako je neizbježan jer kažu da su se pojavila iznenaðujuđa
znamenja i prikaze. Svjetla na nebu, nođne tutnjave koje su odasvud odjekivale i osamljene ptice
koje su se spuštale na Forum možda nisu vrijedne spomena pri tako zamašnu dogaðaju; ali filozof [i
geograf] Strabon izvješđuje da se pojavilo mnoštvo ljudi u plamenu kako nasrđu a da je rob jednog
vojnika izbacio iz svoje ruke silan plamen i da se činilo onima koji su to gledali da on gori, ali kad
je plamen prestao, čovjek je bio nepo vrij eden; a kad je, kažu, sam Cezar prinosio žrtvu, nije se
pokazalo srce žrtvene životinje a to je bilo smatrano zastrašujuđim čudom; jer po zakonima prirode
ne bi mogla nastati živo-tinja bez srca. A od mnogih moguđe je čuti i kako pripovijedaju daje neki
gatalac unaprijed upozorio Cezara neka se u onaj dan mjeseca marta koji Rimljani nazivaju idama
čuva velike opasnosti; kad je pak došao taj dan, Cezar, iduđi u Senat, pozdravi gataoca pa mu u šali
reče: "Evo, došle su martovske ide", a ovaj mu tiho odgovori: "Da, došle su, ali nisu prošle." A dan
uoči toga, dok je večerao kod Marka Lepida, slučaj je htio daje Cezar potpisivao pisma, kao stoje
običavao, ležeđi za stolom; a kako je razgovor skrenuo na pitanje kakva je smrt najbolja,
preduhitrivši sve, Cezar usklikne: "Neočekivana." Poslije toga, dok je spavao, kao što mu je bio
običaj, pokraj žene, svi se prozori i vrata odjednom
59
širom otvoriše i on, zbunjen tim štropotom i svjetlom sijajuđeg mjeseca, primijeti da Kalpurnija
spava dubokim snom, ali da u snu izgovara nerazumljive riječi i neartikulirane uzdisaje; a sanjala je
da ga oplakuje držeđi ga umorena u naručju.
Drugi opet tvrde da to nije bilo priviðenje što gaje imala njegova žena; nego na Cezarovoj je kuđi
zaključkom Senata bio postavljen zabat, kako veli Livije, i to je bilo ono što se Kalpurniji učinilo u
snu daje ugledala kako se kida pa se jadala i plakala. U svakom slučaju, kad se razdanilo, molila je
Cezara, ako je moguđe, neka ne iziðe, nego neka odloži sjednicu Senata; a ako nimalo ne mari za
njezine snove, neka pokuša razaznati buduđnost drugim oblicima gatanja i žrtvama.
Plutarh, Usporedni životi, Gaj Julije Cezar, LXIIL
(oko 100. n. e.) (Preveo Zdeslav Dukat)
60
Cezarovo pis Lu/qjM Mamiliju Tiinim na
Nođ,
. lispopada
1
013. [O Katulovoj smrti.] Bdijem kraj postelje umiruđeg prijatelja, pjesnika Katula. S vremena na
vrijeme on utone u san; ja se tada lađam pera, kao i uvijek, možda da bih izbjegao razmišljanje.
(Premda sam dosad morao naučiti da pisati tebi znači iz dubina svoga uma prizivati pitanja što sam
ih cijeli život izbjegavao.)
Upravo je otvorio oči, naveo imena šest Plejada i upitao me za sedmo.
(...)
On spava.
Prošao je još jedan sat. Razgovarali smo. Samrtne postelje mi nisu strane. Onima koji trpe čovjek
govori o njima; onima bistroga uma čovjek veliča svijet koji napuštaju. Nema dostojanstva u
odlasku iz svijeta koji zaslužuje prezir, a umiruđi često strahuju da život nije bio vrijedan napora
koje ih je stajao. Predmeta pohvale nikad mi ne ponestane.
Proteklog sam sata isplatio jedan stari dug. Mnogo puta tijekom deset godina mojih pohoda javljao
mi se uznemirujuđi san. Hodam gore-dolje ispred šatora i držim nepripremljen govor. Zamišljam da
sam pred sobom okupio slušateljstvo sačinjeno od odabranih muškaraca i žena, osobito mladih,
kojima želim priopđiti
61
sve što - kao dječak i muškarac, vojnik i upravnik, ljubavnik, otac, sin, patnik i slavodobitnik -
dugujem So-foklu. Jednom prije no što umrem želim sa srca - tako prijemčivog za terete - skinuti
teret te zahvalnosti.
O da, bio je on čovjek, a djelo njegovo bijaše djelo čovjekovo. Staro pitanje dobilo je odgovor.
Bogovi mu nisu odbili pomođi, iako je istina da mu nisu pružili pomođ. To nije njihov način. Da
nisu skriveni, on se ne bi bio toliko upirao da ih nade. I ja sam putovao najvišim Alpama gdje nisam
mogao vidjeti ni koraka pred sobom, ali nikad s njegovom sabranošđu. Njemu je bilo dovoljno
živjeti kao daje na Alpama.
A sada je i Katul mrtav.
Thornton Wilder, Martovske ide (1945.) (Preveo Dinko Teleđan)
62
lucesp
\^se:
;zar izvještava daje, prije prelaska Rubikona i mar-ša na Rim, usnio kako vodi ljubav s vlastitom
majkom. Kao što znamo, goropadni senatori koji su Cezara izboli noževima nisu uspjeli spriječiti
volju bogova. Jer je Grad zatrudnio od Gospodara ("Romulova sina i Afroditina potomka") i
čudesni nasljednik ubrzo je postao Rimskim carstvom.
Rodericus Bartius, Jedni su brojevi, a drugi nisu (1964.)
63
3cip/ofiov san
IVleðu Ciceronovim tekstovima, po jedinstvenosti religiozne ili, bolje rečeno, filozofsko-religiozne
dimenzije odskače onaj pod naslovom Somnium Scipionis (Scipionov san), u VI. knjizi rasprave De
republica. Pripovjedač Scipion Aemilianus opisuje san u kojemu se javlja njegov otac, Scipion
Afrički. Otac, s uzvisine, pokazuje sinu Kartagu i proriče mu pobjedu nad tim gradom za dvije
godine (i uspješno zauzeđe Numan-cije, koje đe uslijediti poslije toga.) Pa dalje veli da đe se sin
trijumfalno vratiti na Kapitol i da đe zateđi grad u posvemašnjem kaosu. Zato đe biti potrebno
unijeti svjetlo duše, razuma i razboritosti. Da ga na to potakne, Afrikanac pokazuje sinu odredište
duša koje su časno služile domovini i odlikovale se pobožnošđu i praved-nošđu. Te duše borave u
Mliječnoj stazi, i predvodi ih princeps deus ili vrhovno božanstvo. To je veleban i divan univerzum,
razdijeljen u devet sfera koje svojim kretanjem stvaraju božansku harmoniju. U nebeskoj sferi -
najdaljoj, onoj koja tvori obodnicu svima ostalima i na kojoj su smještene zvijezde - živi vrhovni
bog. Ispod te sfere nalazi se drugih sedam što se kređu putanjom obrnutom od nebeske. U donjem
krugu kređe se Mjesec; pod njim se nalazi sublunarni svijet gdje je sve smrtno i prolazno, osim
ljudskih duša. One žive u posljednjoj i devetoj sferi, Zemlji, koja se ne kređe i u
64
koncentričnom je odnosu spram ostalih. Da bi se postigla pobožnost i pravednost, pogled mora biti
uprt u gornje razine, prema supralunarnim sferama, gdje ništa nije prolazno ni smrtno. Duša je
svojim superiornim dijelom vezana uz te sfere i mođi đe se doista njima vratiti, kao u svoju
domovinu, tek onda kad zaboravi prolaznost materijalnih dobara i lažne zemaljske slave, odnosno,
kad uvidi da to Što boravi u smrtnome tijelu ne znači da je i ona sama smrtna. Besmrtna duša
pokređe smrtno tijelo kao što bog pokređe svijet u nekim smjerovima što vode u smrt. Zato duša
mora biti zaokupljena najplemenitijim zadađama, a najplemenitije od svih su one koje su usmjerene
na spas domovine. Duše koje ispune ovu vrhunsku misiju bit đe nagraðene uznesenjem u nebeske
sfere, a one koje se budu odale đutilnim užicima ostat đe na zemlji i mođi đe uzici tek poslije
višestoljetnih muka.
često se raspravljalo o porijeklu ovih ideja. Neki autori navode da potječu od Posidonija, neki pak
to niječu. Ciceronov prikaz (izuzmemo li, možda, jedino graðanski motiv služenja državi) odgovara
brojnim idejama što su nicale u njegovu vremenu i, sjedne strane, imale dodirnih točaka s astralnim
religijama, a, s druge strane, s tendencijom razrade platonskih poimanja besmrtnosti i jedinstvenosti
duše, te, najzad, s vizijom univerzuma kao vrhunskog sklada, kao hrama u kojemu obitavaju
kreposne duše. Takve su ideje prilično utjecale na kasnije autore; meðu njima se ističe Makrobije.
Valja primijetiti da je jedna od tema ovoga Sna poimanje beznačajnosti pojedinačnog života na
ovom
65
svijetu u usporedbi s beskrajnim svemirom. Taje tema obraðena u VI. knjizi Eneide (dijalog Eneje i
Anhiza) i u nekim stoičkim spisima (npr. Seneka, AdMarciam de consolatione, XXI, 1).
Jose Ferrater Mora, Rječnik filozofije (izd. iz 1958.)
snovi
JS^ad vanjska vatra nestane u nođ, unutarnja vatra ostaje odsječena. Buduđi da tada upada u različit
medij, mijenja se i gasi, tako da više nije iste naravi kao zrak koji je okružuje, jer je on lišen vatre.
Gledanje prestaje, a nastaje pobuda za spavanjem. Kad se, naime, vjeðe, čiju su narav bogovi
izmislili kao zaštitu vida, sklope, one obuzdavaju mođ unutarnje vatre, a ta mođ smiruje i
ujednačava unutarnja gibanja. Kad se ona izjednače, nastaje mirovanje. Kad se to mirovanje učvrsti,
nastupa spavanje s oskudnim snovima; ali kad ima znatnijih gibanja, ovisno o tome kakva su i na
kojim mjestima, ona stvaraju unutra takve i tolike slične prizore, a izvana ih se sjeđaju ljudi kad se
probude.
Platon, Jlmej, 45 (Preveo Damir Salopek)
66
Cezarovo pismo-dnevnik Lu/qji4 Mamiliju Utrinu na
Sljedeđe su natuknice, čini se, zapisane u siječnju i veljači.
(...)
1020. Jednom si me uza smijeh upitao jesam li ikada sanjao prazninu. Rekao sam ti da jesam, i taj
san sanjam sve otada.
Možda se to zbiva uslijed kakva slučajnog položaja tijela u snu, uslijed probavnog ili kakva drugog
poremeđaja, ali užas koji se javlja u svijesti nije stoga manji. Nije, kao što sam nekođ mislio,
posrijedi predodžba smrti i nacerene lubanje. Posrijedi je stanje u kojemu se nasluđuje kraj svih
stvari. To nam se ništavilo, meðutim, ne predočuje kao praznina ili tišina, veđ kao posvemašnje zlo
s kojega je skinuta krinka. Smijeh i ujedno prijetnja. Ono čini smiješnim sve užitke i žalosti te
umanjuje sve napore. Taj san dopunjuje druga vizija koja mi se javlja za napadaja moje bolesti.*
Tada kao da dohvađam prekrasan sklad svijeta. Ispunjen sam neizrecivom sređom i pouzdanjem.
Želim do viknuti svim živima i mrtvima da nema kutka svemira koji nije dotaknut blaženstvom.
* Padavice.
67
[Nastavlja se na grčkom.]
Oba ta stanja potječu od isparavanja u tijelu, ali o obojima um kaže: odsada to znam. Ne mogu se
odbaciti kao tlapnje. Obojima naše sjeđanje pruža brojne blistave i brojne tužne potvrde. Ne
možemo se lišiti jednog a da se ne lišimo i drugoga, niti bih ja - poput seoskog mirotvorca koji
pomiruje dvije suprotstavljene strane - svakome od njih htio dodijeliti oskudan udio u istini.
Thornton Wilder, Martovske ide (1945.) (Preveo Dinko Teleđan)
Krivo propmačen san
ladara Huavnu Capaca obuze strah od kuge, i on se zatvori u svoje odaje, izbjegavajuđi doticaj s
okolinom. Ondje je usnio da ga pohode tri patuljka i obrađaju mu se riječima: "Vladaru Inka, došli
smo po tebe". Kuga je dosegla Huavnu Capaca, i on naloži Pachacamacovu proročištu da mu dade
naputak o postupku kojim đe spasiti život. Božanski odgovor je glasio: iznesite ga na sunce, pa đe
ozdraviti. Vladar Inka izašao je na sunce i ubrzo umro.
Bernabe Cobo, Povijest Novoga svijeta (1653.)
68
Ki4cni snovi
Mal
tkrobije (Ambrosius Macrobius Theodosius), rimski pisac iz 5. stoljeđa i autor djela Saturnalia,
napisao je poznati Komentar uz Scipionov san, VI. knjigu Cice-ronove rasprave De republica, gdje
se veliča sistem upravljanja, što se primjenjivao u Rimu za prve polovine I. stoljeđa prije Krista i
opisuje kozmogonija plato-ničke i pitagorejske naravi. Makrobije spominje banalne ili kuđne snove,
odjek svakodnevice - ljubav, jelo, prijatelji, neprijatelji, odijevanje, novac - koji nisu vrijedni
tumačenja, jer su lišeni božanskog daška što prožima velike snove. U 13. stoljeđu, Albert von
Bollstadt (? -1280.), poznatiji kao Albert Veliki, započeo je skola-stičko zbližavanje grčke filozofije
i kršđanskog nauka. U Parizu mu je učenik bio Toma Akvinski. U raspravi O duši slaže se s
Makrobijevim stavom o ispraznosti običnih snova i o vrsnođi onih što ih prožima božanski dah.
Albert je bio neumoran putnik, zanimao se za svojstva minerala, elemenata, životinja i meteora, a
Rasprava o alkemiji pridala mu je stanovitu čarobnjačku reputaciju. Unatoč tome, postao je
regensburški biskup, ali se i te časti odrekao kad mu se opet prohtjelo putovati. Nije mu se ispunio
san što ga gaji svaki učitelj: da ga s vremenom (iako ne i u znanju) pretekne najbolji učenik. Poslije
smrti Tome Akvinskoga (1274.) vratio se u Pariz i ondje uzdizao njegov nauk.
Rodericus Bartius, Jedni su brojevi, a drugi nisu (1964.)
69
Dok&z
JS^ad bi netko u snu uspio prošetati Rajem i kao dokaz da je ondje boravio dobio cvijet, i kad bi,
probudivši se, taj cvijet ugledao u ruci... što bi se dogodilo?
S. T. Coleridge(1816.)
raien sari
iL/asjenjeni Nil Tamnopute ljepotice Vodom odjevene Zadirkuju vlak
Bjegunci
Giuseppe Ungaretti,
Rane pjesme (1919.)
(Prevela Morana čale)
70
O naravi snova
jmačno, kada u slatkom nam spavanju oblada ude San, te čitavo tijelo u najveđem počiva miru, Ipak
nam čini se tada, da bdijemo, kređemo našim Udima, ipak držimo, i usprkos najveđoj tami Nođnoj,
da gledamo Sunce i svjetlost, što svijetli po
danu:
Makar u prostoru tijesnom se čini da mijenjamo nebo, More, rijeke i brda, da hodamo nogama
poljem; Dapače, čujemo glas, pa makar posvuda je stroga Nođna tišina, i mi čak šuteđi odgovor
damo. Ostalo ove od vrste je začudno vidimo mnogo, Što sve kao da traži u đutila nepovjerenje. Ali
zaludu, jer dio tih đutila najveđma griješi Baš zbog mišljenja duha, što sami ga dodamo često, Koje
nam viðenim čini, što oko ni vidjelo nije. Ništa tegotnije nije, no stvari razlučiti jasne Onih od
dvojbenih, koje od sebe duh dodaje odmah.
Ukratko saslušaj sada, što pokređe u nama duh naš, Kao i miso, što doðe nam u pamet, odakle
doðe? Prvotno tvrdim ja to, da gibaju slike se stvari Mnoge na različan način i na sve moguđe
strane. Ove, jer tanane jesu, u zraku se spajaju lako, Kada si doðu u susret, ko paučina, zlađeni
listiđ. Ove su naime daleko u tkivu svom finije, nego One, što inače oči osvajaju, podraže vid nam.
71
Naime, kroz tijela šupljine te prodrijev, izazivlju
odmah
Nježnu prirodu duha unutra, uzrokuju osjet. Vidimo ovaj na način Kentaure i udove Scile,
Cerberska obličja pasa i onijeh slike, što davno Umriješe veđe, te crna im zemlja pokriva kosti.
Pronose naime posvuda se okolo različne slike, Koje dijelom se same u zraku razvijaju samom, Dok
se dijelom pak druge odvajaju raznih od stvari, Neke pak nastaju time, što ovih se oblici spoje.
Naime, kentaurova slika od živoga jamačno biti Ne može zato, jer takvog ne bijaše uopđe biđa. Ako
pak sastavi slučaj od konja i čovjeka sliku, Lako se udruže odmah, jer, kao što rekosmo prije, One
posjeduju narav baš finu i nježnog su tkiva. Isti na način se još i inače stvaraju slike. Ove buduđi da
silnom lakođom se pokređu naprijed, Može, ko prije što rekoh, da jedinim udarcem lako Svaka
pojedina duh nam pokrene s nježnosti svoje: Naime, i ovaj je sam neobično nježan i gibljiv. Ovo da
biva, što kažem, odatle je spoznati lako, Jer je gledanje duha baš slično gledanju tijela, Mora se,
naravski, ono na sličan izvoditi način. Jer sam dakle sad učio, da ako na priliku vidim Lava, da oči
mi slika od lava podražuje tada, Stoga je jasno, da duh se podražuje sličan na način, Naime sa
slikama lava i drugim, što zamijeti tako Jednako s očima, tek što može i finije vidjet. Niti iz razloga
drugog, kad udovi u snu se pruže, Duh nam ostaje budan, no tek što iste te slike,
72
Koje, i kada smo budni, toliko podražuju duh naš, Te nam se doista čini, da gledamo onog, što
davno Život ga ostavio veđ, u vlasti što smrti je, zemlje. Ovo od prirode nužno se dogaða zato što
sva baš đutila tjelesna slaba po udima miruju svima; Zato i ne mogu bludnju da pobiju stvarnošđu
pravom. Pamđenje osim tog zapne, iznemogne tvrdoga zbog sna, Te se ne prepire, da li je onaj veđ
od smrti davno Ugrabljen, za kog duh drži, da gleda ga još u životu. Nije uostalom čudo, što slike se
gibaju tako, Štono pravilno ruke i ostale pokređu ude. Biva naime, da u snu slika to, čini se, radi.
Naime, kad nestane prva i nastane iza tog druga, Drugom u stavu se čini da prva tek promijeni
kretnje. Dašto, da držati valja, da to se dogaða u tren. Tako pokretljiva, brojna nam izgleda stvari
množina, Kao i dijeliđa, koji neprestano, svako u vrijeme Osjetno, izlaze iz njih, te mogu da dostaju
uvijek. Mnogo se ovoj u stvari još pita i mnogo nam valja Još razjasniti, ako želimo stvar točno
prikazat. Pita se prvotno: zašto baš razum naš misli na ono, Na što mu upravo došla je požuda, o
tom da misli? Možda gledaju slike baš na volju našu te odmah, čim mi hođemo nešto, nam nadoðe
prikladna slika? Ako zaželimo more il' kopno il' konačno nebo, Ili i narodni zbor, pa povorke, gozbu
i bitke, Da li nam priroda sve to doslovce stvara i pruža? Ali kod različnih ljudi, što istom u kraju
su, mjestu, Ipak duh pomišlja sasvim na različne takoðer stvari. Ako mi, nadalje, slike po taktu
gledamo stupat
73
U snu, kako u plesu pregibaju udove gipke, Kako pokretljivo ruke u izmjeni podižu gipke, Te
poprađuju ovo još podesnim kretnjama nogu, Nisu li umijeđa pune, zar ne kređu se vješto se slike,
Kada nođno u vrijeme izvoditi mogu te igre? Ili đe istine više bit u tom? U vremenu naime Nekom,
dok đutimo, to jest, dok riječcu izustimo
jednu,
časova krije se mnogo, što razum ih otkrije samo; Odatle biva, da svakom u času i svakom na
mjestu Nama pri ruci su slike od sviju moguđih vrsta. Tako pokretljiva, brojna nam izgleda stvari
množina. Naime, kad nestane prva i nastane iza tog druga Drugom u stavu, se čini, da prva tek
promijeni kretnju. Ali jer nježne su, to duh ne može točno ih vidjet, Osim o koje on zapne; stog
nestanu njemu sve slike, Osijem onih, što izvan tog sam ih je stvorio iz sebe. Nadalje, sprema se
sam i nada se on da đe vidjet Ono što slijedi stvar svaku pojedinu: tako i biva. Zar ti ne vidiš, kako i
oči se naprežu silno, Kada svrađaju pogled na slike, što nježne su posve? Bez tog ne može biti, da
vidimo potpuno jasno. Pa i u stvarima jasnim razabrati lako bi mogo, Ako ne sabereš duh, da tako
izgledaju, ko da Kroz sve su nejasne vrijeme i od nas sasvim daleko. čemu se čuditi dakle,
ponestane 1' ostalo duhu, Osim, na što se sam nabacio svojski od stvari? Pojavu zatim malenu
zamišljamo često veoma Velikom, te se u bludnju zavodimo, varamo sami. Takoðer biva, da kadšto
ne dolazi ista nam slika
74
U snu, nego što prije je bilo ko žensko, to biva, Te nam se čini, ko muško da najednom pred nama
stoji; Ili tu doðe promijenjeno lice, promijenjena starost. Da se ne čudimo tome, to zaborav brine se
i san.
Lukrecije, O prirodi (knj. IV.) (Preveo Marko Tepeš)
Spoje san
imanje nešto prirodno jer, kao protutežu poslovima koje čovjek obavlja budan, ljudskom je
organizmu Bog odredio vrijeme da predahne spavajuđi. Prema navodima onih koji su raspravljali o
organizmima, a tako doista i jest, u spavanju udovi miruju i otpočinu. Tada životni duh pokrene
đutila, te preko njih želi djelovati onako kako tijelo to obično čini kad ne spava. I zbog toga ljudi
štošta sanjaju, katkad shvatljive i suvisle snove, a katkad sasvim besmislene, ovisno o tomu što jedu
i piju, sukladno onomu što rade, čime se bave ili su zaokupljeni dok su budni, to jest, ovisno o
porastu ili opadanju četiriju tjelesnih sokova od kojih smo sazdani. U tijelu đe, naime, brige i
prohtjevi rasti dokle god je ono obuzeto snovima, pa izvjesnim drži sve što se u njemu odigrava, a
kad se probudi, sve to iščezne. Stoga biva
75
jasno da u onih koji svoje vjerovanje grade na ovako krhkom temelju takvo vjerovanje nije nimalo
čvrsto ni zdravo, niti može dulje potrajati.
Alfonso X. Mudri, Sedam zbirki (XVI. zakon)
(Preveo Karlo Budor)
O snovima
... Cum prostrata sopore
Urget membra quies, et mens sine pondere ludit. PETRONIJE,&rt.,fr. 30
Mora
JLAevnoga sanjam kralja. Od željeza On krunu nosi, pogled mu je zgašen. Takvih lica veđ nema.
čvrst mač paše Što pasji vjerno služit đe mu vezan. Iz Nortumbrije da 1' je, il Norveške, Ne znam.
Znam daje sa Sjevera. Brada, Gusta i riða, na prsi mu pada. Ne gleda me nit diže vjeðe teške. Iz
kojih mora, iz kojih brodova, Pustolovine kud zvahu ga sretne, Izronio je mračan čovjek ovaj Da
gorčinu mi i starost nametne? Sanja me, znam, i osudu izriče. Dan prelazi u nođ. On se ne miče.
Jorge Luis Borges (Preveo Tonko Maroeviđ)
76
IVlnogi su autori pisali o snovima, ali su ih u pravilu smatrali objavljenjima onoga što se veđ zbilo
u udaljenim krajevima svijeta, ili pak predznacima onoga što đe se zbiti u buduđim razdobljima.
Razmotrit đu sada taj predmet u drukčijem svjetlu, jer bi nam snovi mogli pružiti neku predodžbu o
veleb-nosti ljudske duše i poneki nagovještaj njezine neovisnosti o tvari.
Ponajprije, naši su snovi značajni primjeri djelatnosti priroðene ljudskoj duši, a koju spavanje nije
kadro umrtviti ili ukinuti. Kada se čovjek doima umornim i iscrpljenim dnevnim poslovima, taj
aktivni dio u njegovu ustroju svejednako je djelatan i nepotrošen. Dok organi osjetila ištu doličan
odmor i prijeko potrebnu obnovu, a tijelo više nije u stanju držati korak s duhovnom supstancijom s
kojom je sjedinjeno, duša se napreže u nizu svojih mođi i nastavlja djelovati dok njezin partner ne
postane ponovno sposoban praviti joj društvo. U tom slučaju snovi nalikuju opuštanju i razonodi
duše, kada je ona rasteređena svoga pogona, svojih sportova i rekreacije, kada je odložila svoje
brige na stranu.
71
Kao drugo, snovi su primjer spretnosti i savršenstva koje je priroðeno mođima uma dok su ove
odriješene od tijela. Duša je u svome činjenju sputana i usporena kada djeluje u spoju s pratnjom
koja je u svojim kretnjama tako teška i nezgrapna. No divno je opažati s kakvom se živahnošđu i
bodrošđu ona očituje u snovima. Spori u govoru drže nepripremljene govore ili tečno razgovaraju
na jezicima koje slabo poznaju. Inače smrknuti ispaljuju šale, a dosadnj ako vici duhovite odgovore
i dosjetke. U umu nema bolnije djelatnosti no stoje domišljanje, no u snovima je ono s takvom
lakođom na djelu te nismo ni svjesni uporabe te mođi. Vjerujem, primjerice, da svatko katkad sanja
kako čita novine, knjige ili pisma; u kojem slučaju se invencija pobuðuje tako lako da se um
zavarava i zamjenjuje vlastite postavke sa zapisima iz tuðega pera.
U ovom đu dijelu navesti odlomak iz djela Religio Medici, u kojemu domišljati pisac* iznosi prikaz
sebe dok sanja i dok misli u budnome stanju. "U snu smo ne-što više od onoga što jesmo, a čini se
da drijemež tijela nije drugo do buðenje duše. Posrijedi je vezanost osjetila, ali i sloboda uma; a
naša shvađanja najavi ne pod-udaraju se s maštarijama u snu. Moj je ascendent pri roðenju vodeni
znak Škorpiona, roðen sam u plane-
* Djelo Liječnikova vjera (1643.; godinu dana prije toga pojavilo se pirat-sko izdanje prepuno
grešaka) kojemu je autor Thomas Brovvne (1605. -1682.). To je niz osobnih zabilježaka, prožetih
snažnim duhovnim i vjerskim ocjenama, i skup raznorodnih tema. Knjiga je napisana 1635. Prije
objavljivanja kružila je u rukom ispisanim kopijama. Postigla je velik uspjeh na engleskom,
latinskom, francuskom, flamanskom i njemačkom. Cijenio ju je doktor Johnson i, poslije njega,
Lamb, Coleridge, Carlvle, Browning i dr.
78
tarni sat Saturna, i rekao bih da u sebi nosim djeliđ toga olov-nog planeta. Nipošto nisam šaljiva
osoba, niti sam sklon veselju i razbibrizi u društvu; pa ipak, u jednom sam snu kadar sastaviti cijelu
komediju, promatrati radnju, shvatiti šale i budan se smijati tim dosjetkama. Kada bi mi pamđenje
bilo vjerno kao što mije um potom plo-dan, učio bih samo u snovima, a to bih vrijeme odabrao i za
svoje molitve; ali naše manjkavo pamđenje tako slabo zadržava naša rastresena naziranja da
zaboravljamo radnju te nam naša probuðena duša može prenijeti tek zbrkan i razlomljen prikaz
onoga što se zbilo ... Tako se opaža da ljudi na samrti kadšto govore i razmišljaju na razini višoj od
one koja im bijaše svojstvena, jer tada duša, oslobaðajuđi se tjelesnih spona, počinje umovati kao
ona sama i kazivati načinom što nadilazi smrtnost."
I kao tređe, mogli bismo isto tako uočiti da strasti snažnije utječu na um dok spavamo nego kad smo
budni. Radost i žalost stvaraju u nama u to vrijeme, veđma no u bilo koje drugo, znatniji osjeđaj
bola odnosno užitka. Tako je i pobožnost, kao stoje naznačio sjajni gore-spomenuti autor, na sasvim
osobit način uzdignuta i vatrena kada se u duši javlja u vrijeme dok tijelo počiva. Svakoga đe u toj
stvari uputiti vlastito iskustvo, premda je posve vjerojatno da različite naravi to doživljavaju
drukčije.
(...)
Ovdje bih rado istaknuo čudesnu mođ duše da u takvim prigodama samoj sebi pravi društvo. Ona
opđi s nebrojenim biđima što ih je sama stvorila i premješta se u tisuđe prizora kojima je sama
tvorcem. Ona sama je
79
pozornica, glumac i gledatelj. To me podsjeđa na izreku koja mi je beskrajno draga, a koju Plutarh
pripisuje Heraklitu, naime "da budni imaju jedan i zajednički svijet, a da se svaki od onih što
spavaju okređe u j*
Ne smijem izostaviti dokaz u prilog izvrsnosti duše što sam ga našao navedenog u Tertulijana, to
jest njezinu mođ pretkazivanja u snovima. Da je više takvih pretkazanja bilo, to ne može osporiti
nitko tko vjeruje u svete spise, ili tko makar u najmanjoj mjeri dijeli zajedničku povijesnu vjeru,
buduđi da postoje nebrojeni primjeri takve vrsti u nekolicine pisaca, drevnih i današnjih, pobožnih i
svjetovnih. O tome proistječu li takva mračna proročanstva, takve nođne vizije, iz neke pritajene
mođi u duši dok je ova na taj način odvojena od tijela, ili iz kakva saobrađanja s Vrhovnim biđem,
učeni su ljudi naveliko raspravljali; sama je stvar, držim, neosporiva te su je takvom smatrali i
najveđi pisci, koje se nikad nije optužilo za praznovjerje ili zanesenjaštvo.
Ne mislim daje duša u tim stanjima sasma odrješe-na i nevezana tijelom; dostatno je da nije toliko
utonula u tvar te da u svome djelovanju nije zapletena i smetena kolanjem krvi i sila kao kad je u
pogonu za budnih sati. Jedinstvo s tijelom dovoljno je olabavljeno da dade umu više prostora za
igru. Duša se doima skupljenom u sebe te obnavlja tu pokretljivost, sputanu i oslabjelu, kada djeluje
u veđoj slozi s tijelom.
Joseph Addison, u Spectatoru br. 487, London, 18. rujna 1712. (Preveo Dinko Teleđan)
Prema Dielsu, fragment 89. (Prev.)
Uzvišen dar
o.

'd cjelokupnog pamđenja vrijedi samo Uzvišen dar prizivanja snova.

Antonio Machado
Caednton
80
\w/aedmon trajnu slavu duguje razlozima koji nemaju nikakve veze s estetskim užitkom. Spjev o
Beowulfu je anoniman; Caedmon je pak prvi anglosaski, dakle engleski, pjesnik čije se ime
sačuvalo. U Izlasku i Djelima apostolskim nomenklatura je kršđanska, ali je osjeđajnost poganska.
Caedmon je prvi saski pjesnik u kršđanskom duhu. Ovim razglabanjima valja dodati neobičnu
pripovijest o Caedmonu, onu koju iznosi Beda prečasni u IV. knjizi svoga djela Historia
ecclesiastica gentis Anglorum.
"Bijaše u samostanu te nadstojnice [Hild iz Streo-neshalha] stanoviti brat, osobito obdaren milošđu
Božjom, koji je običavao sastavljati pobožne stihove, i što god bi čuo iz Svetog pisma, ubrzo zatim
pretočio bi u pjesničke izraze velike umilnosti i poniznosti, i to na
81
engleskom, koji mu bijaše materinjim jezikom. Njegovi su stihovi mnoge poticali da prezru svijet i
ustreme se k nebu. Nakon njega se i drugi mu sunarodnjaci okušaše u skladanju vjerskih pjesama,
ali nitko se nije mogao usporediti s njime, jer on pjesničko umijeđe nije naučio od ljudi, veđ od
Boga; s kojeg razloga nikad nije mogao sastaviti kakvu tričavu ili ispraznu pjesmu, nego samo one
vjerske, koje bijahu u skladu s njegovim pobožnim jezikom; živeđi, naime, kao svjetovnjak sve do
poodmaklih godina, nikad ne bijaše naučio ništa o stihotvorstvu; a tome je razlog kadšto bio u
zabavama, na kojima se veselja radi dogovaralo da svi prisutni naizmjence pjevaju, i kad bi on
ugledao glazbalo, ustao bi od stola i vratio se kuđi.
Jednom je prilikom postupio tako i iz kuđe u kojoj se održavala zabava otišao u staju, gdje se te
nođi imao pobrinuti o konjima, te se ondje spremio da počine u dolično vrijeme; u snu mu se tada
javila neka osoba i, dozvavši ga imenom, kazala mu: "Caedmone, otpjevaj mi neku pjesmu." A on
odgovori: "Ne mogu pjevati; to i jest razlog s kojega sam napustio zabavu i povukao se na ovo
mjesto, jer nisam umio pjevati." Onaj stoje govorio s njime odvrati: "Pjevat đeš, ipak." - "Sto đu
pjevati?" upita ga. "Opjevaj početak stvorenih biđa", reče onaj glas. Na to on smjesta počne pjevati
stihove u slavu Božju, koje nikad prije nije čuo, a sadržaj im bijaše sljedeđi: Hvaliti nam je sada
Stvoritelja carstva nebeskog, mođ Tvorca i mudrost njegovu, djela Oca slave nebeske. Kako je On,
buduđi vječnim Bogom, postao tvorcem svih čuda, i kako je najprije, kao svemođni
82
zaštitnik roda ljudskoga, stvorio nebo za sinove čovječje kao krov na kuđi, a potom zemlju. Takav
bijaše smisao, ali ne i riječi u slijedu kojim ih je pjevao u snu; jer, makar koliko brižljivo bili
sročeni, stihovi se ne mogu doslovce prevesti iz jednoga jezika u drugi a da ne izgube velik dio
ljepote svoje i uzvišenosti. Probudivši se iza sna, upamtio je sve stoje pjevao spavajuđi te je uskoro
dodao još mnogo toga u istome smislu, u stihovima dostojnim Gospoda."
Beda pripovijeda kako je starješica samostana naložila da učeni klerici ispitaju novu Caedmonovu
sposobnost i daje, čim se dokazalo da mu je pjesnički talent podario sam Bog, predložila tom istom
Caedmonu da postane redovnik. "Opjevao je stvaranje svijeta, podrijetlo čovjekovo i cijelu povijest
Postanka, te skovao brojne stihove o odlasku djece Izraelove iz Egipta i o dolasku njihovu u
obeđanu zemlju, uz mnoge druge pripovijesti iz Svetoga pisma; utjelovljenje, muku, uskrsnuđe
našega Gospodina i njegovo uzašašđe na nebo; dolazak Duha Svetoga i propovijedi apostolske;
takoðer i užase buduđega suda, užase paklenih muka i rajske užitke..." Povjesničar u nastavku
iznosi kako je Caed-mon, mnogo godina nakon toga, prorekao čas vlastite smrti i dočekao je u snu.
Bog, ili anðeo Božji, naučio gaje pjevati. Nadajmo se da se susreo sa svojim anðelom.
Jorge Luis Borges
(Umetke iz Bedine Historiae
s engleskoga preveo Dinko Teleđan)
83
Valja Po razlikovati
zl/ašto unutarnji poriv usporeðuješ sa snom? Zar ti se čini da su i jedan i drugi bez smisla,
nepovezani, neizbježni, neponovljivi, da nas bezrazložno vesele ili plaše, da nisu u potpunosti
priopđivi, ili nas pak sile da ih priopđimo?
Franz Kafka, Osam bilježnica oktav-formata.
četvrta bilježnica. (Preveo Dragutin Horvat)
?osjj'ednji dolazak bolesnog Vlastelina
±N itko mu nikada nije saznao pravo ime, svi su ga nazivali Bolesni Vlastelin. Kad je nenadano
iščeznuo, preostalo je samo sjeđanje na njegove nezaboravne osmijehe i jedan portret Sebastiana del
Piomba što ga prikazuje u nježnoj sjeni krznenog ogrtača, s rukavicom na vučenom na ruku koja
mlohavo pada kao da pripada zaspalu čovjeku. Neki koji su ga posebno voljeli, a takvih je bilo jako
malo - ja meðu njima - sjeđaju se
84
njegove blijede i prozirne puti, pomalo ženskog načina hoda i tipično izgubljenog pogleda. Rado je
i dugo znao pričati, ali nitko nije shvađao do kraja njegove riječi; znam da ga neki nisu htjeli
razumjeti, jer je ono što je pričao bilo odviše grozno.
On je doista bio sijač užasa. Njegova nazočnost pridavala je fantastičnu boju najobičnijim stvarima:
kad bi dotaknuo neki predmet, taj bi se preselio u svijet snova... Nitko ga nije pitao od čega boluje i
zašto se ne liječi. Stalno je bio u pokretu, bez predaha, danju i nođu. Nitko nije saznao gdje mu je
dom, nitko mu nije upoznao oca ili brađu. Jednog se dana pojavio u gradu i poslije nekoliko godina
jednog je dana iščezao.
Uoči tog nestanka, u ranu je zoru došao u moju sobu i probudio me. Osjetio sam meki dodir
rukavice na čelu i ugledao ga pred sobom, u krznenom ogrtaču. Na usnama mu je titralo vječno
sjeđanje na osmijeh i oči mu bijahu izgubljenije nego inače. Crvenilo vjeða navelo me na zaključak
da je probdio nođ i da je jedva dočekao zoru, jer su mu ruke drhtale i tijelo se treslo u ognjici.
- Što je s vama? - zapitao sam ga. - Zar vam se bolest pogoršala?
- Moja bolest? - odgovorio je. - Moja bolest? Vi dakle, kao svi ostali, mislite da sam ja bolestan!
Daje ta bolest moja\ Znajte da sam ja bolest! Nema tu ničega moga, shvatite to! Ništa meni ne
pripada. Ja sam nečiji, postoji netko kome ja pripadam.
Veđ sam bio navikao na njegova čudnovata razglabanja pa sam ga šutke promatrao. Mora da je moj
pogled bio pun razumijevanja, jer se on približio krevetu i opet mi dodirnuo čelo mekom
rukavicom.
85
- Nema ni traga groznici - nastavio je. - Vi ste savršeno zdravi i spokojni. Vaša krv mirno kola
žilama. Mogu vam, dakle, ređi nešto što đe vas možda prestraviti. Mogu vam naime ređi tko sam.
Pozorno me saslušajte, molim vas, jer možda neđu mođi dvaput izređi istu stvar, a svakako je
potrebno da to barem jednom kažem.
Zavalio se u naslonjač pored kreveta i nastavio nešto glasnije:
- Ja nisam stvaran čovjek. Nisam čovjek kao drugi ljudi, od krvi i mesa, ljudski porod. Nisam se
rodio kao vaši bližnji, nitko me nije odnjihao ni pratio moje odrastanje, nisam iskusio burnu
mladost i ne znam što znači krvno srodstvo. Ja sam - moram to ređi, makar mi možda neđete
vjerovati - tek prikaza iz sna. Slika Williama Shakespearea u mome je slučaju postala doslovno i
tragično istinita: mi smo ista tvar od koje snovi sazdani su\ Postojim zato što me netko sanja; taj
netko spava i sanja i vidi kako djelujem i živim i kređem se, i u ovom času sanja da ja ovo govorim.
Kad me taj netko počeo sanjati, ja sam počeo postojati. Kad se probudi, ja đu prestati postojati. Ja
sam njegova maštarija, njegova kreatura, gost u njegovim dugim nođnim tlapnjama. San toga
nekoga do te je mjere trajan i jak da sam ja postao vidljiv čak i ljudima koji ne spavaju. Ali, svijet
jave, svijet zbilje, nije moj svijet. Mučno se osjeđam u bijednoj solidarnosti vaših života. Moj
istinski život sporo protječe u duši mog uspavanog tvorca... Nemojte misliti da se izražavam u
zagonetkama i simbolima. Ovo što vam govorim istina je, cijela jednostavna i užasna
86
istina. Zašto ste tako iskolačili oči? Nemojte u mene zuriti s tom sažalnom smetenošđu! Mene toliko
ne muči činjenica što sam protagonist nečijeg sna. Bilo je pjesnika koji su rekli daje život ljudski
sjena sna, a neki su filozofi ustvrdili daje sva zbilja puki privid. Mene nešto drugo muči: tko je taj
koji me sanjal Tko je taj netko, to stvorenje koje ne poznam i čije sam vlasništvo, koje me namah
izvuklo iz tmine umornoga mozga i koje đe me, kad se probudi, namah ugasiti, kao netko tko puhne
u plamen svijeđe? Danima sam mozgao o svome gospodaru koji spava, o svome tvorcu koji prati
protjecanje moga krhkog življenja. On je zacijelo velik i mođan, on je biđe kojemu naše godine
predstavljaju minute, koje cijeli život nekog čovjeka može proživjeti u jednom satu i povijest
cijelog čovječanstva u jednoj od svojih nođi. Njegovi su snovi zacijelo tako živi, jaki i duboki da
mogu svoje prizore projicirati u vanjski svijet, pridati im zbiljsku narav. Možda je cijeli svijet samo
vječno promjenljivi ishod križanja snova što potječu od biđa sličnih njemu. Ipak, ne bih htio previše
generalizirati: metafiziku prepustimo lakomislenoj čeljadi! Menije dovoljno što sam posvema
siguran da sam izmaštana tvorba golemog sanjača. Tko je on? To me pitanje odavno muči, otkako
sam otkrio gradu od koje sam sazdan. Za mene je to presudno pitanje. Od odgovora na nj ovisila je
moja sudbina. Prikaze iz sna uživaju prilično široku slobodu, pa tako i moj život nije ovisio
isključivo o mome porijeklu, nego je dobrim dijelom bio odreðen mojim odlukama. Valjalo mije
saznati tko je moj sanjač da bih odabrao način života. U
87
početku me plašila pomisao da ga i najmanja sitnica može probuditi, što znači moj kraj. Neki uzvik,
šum ili dašak mogao me začas gurnuti u ništa vilo. Tada mi je bilo stalo do života i zato sam se
uzaludno trudio da dokučim kakve sklonosti i strasti gaji moj neznani gospodar, da bih u svoje
postojanje uveo stavove i forme koje bi ga udobrovoljile. Stalno me progonila bojazan da đu
počiniti nešto što đe ga uvrijediti, prestrašiti i onda probuditi. Neko sam vrijeme zamišljao da je on
svojevrsno evanðeosko božanstvo, pa sam nastojao voditi naj-kreposniji i najsvetiji život na svijetu.
Ponekad sam opet mislio daje on neki poganski junak, pa bih se ovjenčao lozovim lišđem, pjevao
vinske himne i s vižljastim nimfama plesao po šumskim proplancima. Jednom sam čak umislio da
sudjelujem u snu uzvišenog i vječnog mudraca koji je došao živjeti u viši duhovni svijet, te sam
probdio nođi i nođi provjeravajuđi broj zvijezda, mjere svijeta i sastav živih. Najposlije sam se
umorio od tog ponižavajuđeg služenja nepoznatom i nevidljivom gospodaru. Žarko sam poželio ono
čega sam se prije užasavao: njegovo buðenje. Potrudio sam se da život ispunim grozomornim
postupcima koji đe ga natjerati da se probudi. Sve sam poduzeo da se utopim u spokoju uništenja,
da prekinem tu tužnu komediju svoga prividnog života i razorim tu smiješnu tlapnju koja mi pridaje
ljudsku sličnost. Nema zločina što ga nisam počinio, nema opačine stoje nisam izveo, nisam se
žacao sijati stravu. Rafiniranim mučenjem ubijao sam nevine starce, gradovima sam zatrovao pitku
vodu, u isti mah
88
sam plamenom opržio kosu brojnih žena... Zubima, izoštrenima od želje za uništenjem, zaklao sam
svako dijete koje mi se našlo na putu. Nođu sam tražio društvo golemih, crnih i siktavih čudovišta
što su ih ljudi zaboravili, sudjelovao sam u nevjerojatnim pothvatima gnoma, zloduha, vampira i
sablasti; s vrha brda stropoštao sam se u golu i izobličenu dolinu okruženu peđinama što bijahu
ispunjene bijelim kostima; vještice su me podučile zvjerskom rikanju od kojega se u nođi i
najhrabrijima ledi krv u žilama. Unatoč tome, onaj koji me sanja ne pokazuje nikakve znake bojazni
pred onim što plaši vas ljude. Ili uživa u prizorima najveđih grozota ili ga to uopđe ne zanima niti
straši. Do dana današnjeg nisam ga uspio probuditi, pa i dalje moram voditi ovaj ogavan, služinski i
nestvaran život. Tko đe me osloboditi moga sanjača? Kad đe zaruditi zora koja đe ga navesti na
djelovanje, na činjenje? Kad đe zazvoniti zvono, kad đe zakukurijekati pijetao, kad đe odjeknuti
glas što ga mora probuditi? Odavno čekam to razrješenje. Željno čekam kraj tog glupog sna u
kojemu igram beskrajno jednoličnu ulogu. Ovo što sada radim moj je posljednji pokušaj. Kažem
svojemu sanjaču da sam obično snoviðenje; želim da on sanja kako sanja. To se dogaða i ljudima,
zar ne? Probude se kad shvate da sanjaju. Zato sam došao k vama, zato sam vam sve ovo izložio i
htio bih da onaj koji me stvorio sada uvidi da ne postojim kao zbiljski čovjek: u tom trenutku ja bih
prestao postojati i kao nestvarna slika. Što mislite, hođu li uspjeti? Hođu li upornim ponavljanjem i
zapomaganjem probuditi svoga nevidljivog gospodara?
89
U toku ove duge tirade Bolesni Vlastelin meškoljio se u naslonjaču, skidao i navlačio rukavicu i
upirao u me onaj svoj izgubljeni pogled. Reklo bi se da svakog časa očekuje da se dogodi nešto
čudesno i strašno. Izražaj njegova lica podsjeđao je na samrtnika. Povremeno bi pogledavao vlastito
tijelo, kao da požuruje njegov nestanak, i pritom je nervozno brisao vlažno čelo.
- Vi vjerujete mojim riječima, zar ne? - nastavio je. - Vi znate da ne lažem. Ah, zašto ne mogu
nestati, zašto me priječe da skončam? Ta ne sudjelujem valjda u nekom snu koji neđe nikada
prestati! U snu vječnog spavača, vječnog sanjača! Otjerajte od mene tu užasnu pomisao. Utješite
me, predložite mi kakvu smicalicu, neki plan, neku varku koja đe me dokrajčiti. Smjerno vas
molim, smilujte se ovoj utvari koja ne zna što bi sa sobom.
Kako sam ja i dalje šutio, on me još jednom pogledao i ustao. Učinio mi se prilično višim nego
prije, i iznova sam zapazio njegovu pomalo prozirnu put. Vidjelo se da silno pati. Svaki se čas trzao,
podsjeđajuđi na zvijer koja se pokušava iskobeljati iz mreže. Meka ruka u rukavici stegla je moju i
to je zapečatilo naš rastanak. Potiho mrmljajuđi izašao je iz sobe i otada gaje samo netko uspio
vidjeti.
Giovanni Papini, Svagdašnja tragika (1906.)
90
Kpttfucjje
vJsjeđao se iscrpljenim. Toga ljeta (479. prije Kr.) prevalio je sedamdeset i tređu i savršeno je
razumio značenje svoga sna. Zamolio je da obavijeste Zi Gonga, posljednjeg od njegovih velikih
učenika. Zi Gong je, dohitavši, uvidio da ga Konfucije ne dočekuje nego da se s njime oprašta.
Učitelj mu je rekao:
- Usnio sam da sjedim, primajuđi žrtve ljevanice. Nalazio sam se meðu dvojim stupovima.
Pripadnici dinastije Xia, kao da još uvijek vladaju u palači, izlagali su svoje pokojnike na istočnom
stubištu. Pripadnici dinastije Zhou izlagali su ih na zapadnom stubištu, namijenjenom posjetiocima.
Pripadnici dinastije Yin izlagali su ih meðu dvojim stupovima; ondje nije bilo gospodara ni
posjetilaca. Ja vučem porijeklo od vladara iz dinastije Yin: nema dvojbe da đu ubrzo umrijeti. I
bolje daje tako, jer više nema razumnih vladara kojima bih ja mogao koristiti.
Nekoliko dana nakon toga je umro, u šesnaestoj godini vladanja Ai Gonga pokrajinom Lu, u
četrdeset i prvoj godini vladanja cara Jing Wanga iz dinastije Zhou.
Eustaquio Wilde, Jesen u Pekingu (1902.)
91
Bjj'ela kpšupa
Iz kojih to engleskih priprostih popijevaka Iz kog perzijskog lista, iz kog otajnog dijela Prošlosti
naše, što je niz zora i sumraka, Doðe, sanjana jutros, baš ta košuta bijela? San trajao je časak.
Vidjeh livadom kako Kruži da se sa sjenom stopi. Od uspomena I zaborava taje košuta sačinjena. S
prednje postoji samo strane, stvorenje lako. Božanstva što vladaju na ovom čudnu svijetu Dadoše
sanjat mi te, al vlast mi nije dana; Možda đemo na nekom buduđem zaokretu Opet se srest, košuto
bijela iz sna mog znana. I ja sam san bjeguđi, al ipak duži što je Od tog sna o livadi i od bjeline
tvoje.
Jorge Luis Borges (Preveo Tonko Maroeviđ)
92
Dogaða se
in je oplakivao moju smrt. Vidio sam kako grli moj lijes. Htio sam potrčati da mu kažem kako to
nije istina, daje posrijedi druga, možda sasvim jednaka, osoba, ali nisam smio zbog krokodila.
Stajao je preda mnom, u jarku, i samo čekao da me proguta. Vikao sam iz petnih žila, i svi ti ljudi
koji su došli na sprovod, umjesto da ga upozore, gledali su me prijekorno, možda zato što sam
dražio ono zubato čudovište, pa su se bojali da ne napadne i njih. Clide je bio jedini koji me nije
vidio ni čuo. Kad je stigao čovjek iz pogrebnog poduzeđa s onom kutijom, mislili smo daje
violinist. Kad tamo, izvadio je iz nje aparat za zavarivanje, s plamenikom. Kad bi to bila istina, sve
bi propalo, pomislih. Zakopali bi me živoga i ništa ne bih uspio razjasniti. Oni najbliži htjeli su ga
odvojiti od lijesa, jer je to najmučniji trenutak, ali se on nije dao. Onaj čovjek stao je zavarivati
poklopac u razini nogu, i ja više nisam mogao izdržati: zatvorio sam oči i jurnuo u jarak premda me
ondje čekala sigurna smrt. Poslije toga, sjeđam se samo udarca u podbradak. Kao da se koža grebe o
neku oštricu. Možda, dodir zuba. Kad sam ođutio toplinu zavarivanja, probudio sam se i sve
shvatio. Clide je bio u pravu: ja sam umro. Ista dvorana, isti ljudi. Moj jadni sin nije se dao odvojiti.
Aparat mi je šištao oko gležnja. Pogrebni službenik
93
otvori prozorčiđ na poklopcu lijesa, izvadi rupčiđ i obriše mi krv s rane.
- Dogaða se - reče. - Zbog plamenika.
Jorge Alberto Ferrando, Ne reci zbogom (1975.)
Uzalud žalba
B
og nikoga ne kažnjava bez prethodnog upozorenja.
Origen
94
su i
X a ipak je slika majke, kako gleda u daljinu, izazvala u meni jak osjeđaj zavičajne tuge, kakav me
dotad napadao samo u snima. Otkako, naime, više nisam najavi rabio maštu i onu njoj pripadnu
oblikovnu sposobnost, javili su se njeni poslenici tijekom spavanja sa samostalnim postupanjem te
navodnom razboritošču i do-sljednošđu proizveli takav koloplet od sna, da je žario bojama i
najživljim oblicima. Točno onako, kako mije onomad navijestio onaj poludjeli majstor i iskusni
učitelj, vidio sam i sam u snu najprije rodni grad, a onda i selo, nekako ozareno i preobraženo, ne
mogavši doduše prodrijeti onamo, ili, ako sam napokon tamo i stigao, bilo je to uz naglo a
bezvoljno buðenje. Proputovao sam ovako najljepše dijelove domovine, što ih u zbilji nikad ne
vidjeh, nagledao se planina, dolina i rijeka, neznanih a opet bliskih imena, što su zvučala poput
glazbe, a opet se doimala nekako smiješno.
Iskazi onog zemljaka potisnuli su mi iz pamđenja djevojku Huldu od sinođ, kao i jutrošnje planove.
Premoren, utonuo sam u san i smjesta se opet odao neumornom životu spavača. Približavao sam se
gradu, u kojem je stajala roditeljska kuđa, i to nestvarnim putima, rukavima širokih rijeka, na čijem
je svakom valu bio po plivajuđi ružin bokor, tako da se voda jedva stigla ljeskati od mimoplova
prave pravcate ružine šume. Na obali je neki seljak orao zlatnim plugom s mliječno
95
bijelim volovima iz čijih su stopa nicali golemi različci. Brazda se punila zlatnim zrncima što ih je
seljak -jednom rukom upravljajuđi plugom, a drugom ih grabeđi -prosipao zrakom, našto su oni
padali na me u vidu zlatne kiše. Lovio sam ih šeširom, koliko sam uspijevao, i s radošđu se
osvjedočavao da se pretvaraju u sve same zlatne kovanice na kojima je bio otisnut neki stari
Švicarac duge brade i s dvoručnim mačem. Bjesomučno sam ih brojao, a ali ih ipak nisam uspio
izbrojati, no napunio sam njima sve džepove. One koji nisu stali hit-nuo sam opet uvis. Nato se
zlatna kiša pretvorila u prelijepog riðana, koji je rzajuđi strugao prtinom odakle je proklijala
najljepša zob što ju je konj obijesno odbijao. Svako zobeno zrno bilo je slatka bademova koštica,
bilo je grožðica i svakiput novi pfenig što su zajedno bili umotani u crvenu svilu te skraja ušiti
svinjskom čekinjom, što je konja sve ugodno svrbjelo dok se po tome valjao, tako da se ovako
glasao: Bode me zob.
Gottfried Keller, Zeleni Heinrich
(2. verzija, 1880.)
(Preveo Ivo Runtiđ)
Snovi plemiđa iz kyle
i.
G<
Toncalo, koji je mrzio tu predaju (nečujna prikaza koja u zimskim nođima luta krunama Kule s
glavom u ruci), udalji se od verande i prekine tu beskonačnu kroniku:
- Odbija za počinak, Videirinha! Prošlo je tri, užas jedan. Slušaj! Tito i Gouveia večeraju ovdje u
Kuli, u nedjelju. Doði i ti, s gitarom i novom pjesmom, no neka ne bude onako zlokobna... Buona
seral Lijepe li nođi!
Odbaci opušak cigare, zatvori ostakljena vrata dnevnoga boravka - "staroga dnevnoga boravka", s
pocrnjelim i turobnim portretima obitelji Ramires, koje je odmalena nazivao "facama djedova". I,
prolazeđi hodnikom, još je čuo u daljini, u tišini polja obasjanih mjesečinom, rimovane pothvate
svojih predaka:
U žestokom boju... Kralj Sebastijan... Najmlaðem Ramiresu Zastavu povjeri svoju.
Razodjeven, puhnuvši u svijeđu, pošto se ovlaš prekrižio, Plemiđ iz Kule zaspi. No u sobi, kamo su
se naselile sjene, započne burna i strašna nođ. Andre Ca-valeiro i Joao Gouveia provališe kroza zid,
u žicanim
96
97
oklopima, dojahavši na zastrašujuđim pečenim ciplima! I polako, žmirkajuđi zlim okom, stadoše ga
kopljem ubadati u trbuh, te on uze stenjati i svijati se na postelji od ebanovine. Poslije toga, u uličici
Vila-Clara, naiðe strašan pokojnik Ramires (kostur mu zveketao u oklopu) i kralj D. Afonso II.,
škrguđuđi oštrim vučjim zubima, te ga bijesno odvukoše u čuvenu bitku. On se opirao, držeđi se za
crj epove, dozivajuđi Rosu, Gracinhu, Titoa! No D. Afonso gaje željeznom rukavicom udarao u
bubrege tako snažno, da ga je odbacio, od Gagove krčme sve do Sierre Morene, do poprišta bitke,
sjajnoga i uskovitlanoga od zastava i oružja. I odmah se njegov španjolski bratiđ Gomes Ramires,
Veliki meštar od Ca-latrave, prigne s rasnoga vranca, čupajuđi mu ostatke kose, dok mu se čitava
saracenska vojska grohotom smijala, a tetka Louredo jadikovala, nošena na pleđima četiriju kraljeva
kao Gospin kip!... Naposljetku, iz-možden i živčan, kad se zora stala javljati kroz pukotine prozora,
a lastavice cvrkutale na strehama, Plemiđ iz Kule odbaci plahte, skoči na drveni pod, otvori
ostakljena vrata - i žudno udahne tišinu, svježinu, zelenilo, mir vrta. Kakva gaje samo žeð morila !
Očajnička žeð od koje su mu odrvenjele usnice! Prisjeti se tada one vođne soli što mu je propisao
dr. Matos, otvori staklenku, otrči u blagovaonicu, u nođnoj košulji. Zadihan, uspe dvije velike žlice
u čašu mineralne vode Biđa Velha, i nadušak je iskapi, dok je peckavo kipjela.
- Ah! Koji užitak! Melem za dušu!
Poguren se vrati u postelju i odmah utone u san, veoma daleko, u dubokoj travi afričke livade, pod
šaptavim
98
kokosovim palmama, u pikantnom mirisu sjajnih cvjetova koji su rasli izmeðu zlatnih stijena. Iz
toga savršena blaženstva iščupa ga Bento, u podne, uznemiren "zbog kašnjenja gospodina doktora".
- Kasnim jer sam proveo užasnu nođ, Bento! More, groza, buka, kosturi... To je zbog prokletih jaja s
kobasicom. I zbog krastavca... Naročito zbog krastavca! To je ideja onog razbojnika Titoa... Potom
sam, u zoru, popio onaj fruit salt, pa se sad izvrsno osjeđam. Izvrsno! čak se osjeđam sposobnim za
rad! Donesi mi u knjižnicu šalicu zelenoga čaja, neka bude jak... Donesi i prepečenac.
II.
Na cesti prema Kuli, Goncalove misli odmah odlu-taše, s neodoljivim iskušenjem, ka gði Ani -
njezinim dekolteima, njezinim dugim kupkama pri kojima je čitala novine. Ah, kvragu! Ta gða Ana,
čedna, vazda namirisana, raskošno lijepa, čak i kao supruga imala je samo jedan nedostatak: tatu
mesara. Pa i njezin glas -glas od kojega bi ga podišli srsi u Bici Santi... No Men-donca gaje
uvjeravao da taj grub i jak glas u bliskom dodiru postaje ugodan i gotovo nježan... Uostalom,
mjeseci zajedničkoga života naviknu te i na najneugo-dnije glasove - on sam, eto, više ni ne
primjeđuje koliko Manuel Duarte ima unjkav glas! Ne! Neotklonjiva mrlja, zaista, samo je otac
mesar. No u svom ovom čovječanstvu, koje je rodio samo jedan otac, tko je taj,
99
medu tisuđama predaka do Adama, tko nema ponekoga djeda mesara? I on sam, vrli plemiđ, iz
kraljevske kuđe koja vrvi dinastijama, zacijelo bi, kad bi pročeprkao po prošlosti, naišao na
kakvoga Ramiresa mesara. A pojavio se mesar odmah u prvom naraštaju, u uvijek punoj mesnici, ili
nestajao u dugim stoljeđima - sveudilj je bio tamo, s nožem, s mesarskom sjekirom, s komadima
mesa, s krvavim mrljama na oznojenoj podlaktici!
Te ga misli nisu napustile do Kule - niti poslije, na prozoru sobe, dok je dovršavao cigaru, slušajuđi
pjev zrikavaca. Veđ je i legao, i vjeðe su mu se sklapale, a još je uvijek čuo kako ga nestrpljivi
koraci vuku natrag, u tamnu prošlost kuđe, u zbrkanu povijest, tražeđi mesara. .. Nalazio se veđ
unutar granica Vizigotskoga carstva, gdje je, sa zlatnom bulom u ruci, kraljevao njegov bradati djed
Recesvinto. Umoran, duboko dišuđi, prijeðe preko uljuðenih gradova, naseljenih uljuðenim ljudima,
i prodre u guste šume u kojima je još rovao mamut. U vlažnu gustišu odmah je nabasao na
mnogobrojne Ramirese, koji su, brundajuđi, nosili mrtvu stoku i svež-njeve drva. Neki su izlazili iz
zadimljenih jazbina, ke-seđi zelenkaste zube potomku koji je prolazio. Potom, kroz tužne pustoši i
tužan muk, stigne do zamagljene močvare. A na rubu baruštine, meðu trstikom, čudovi-štan
muškarac, rutav kao zvijer, sagnut u blatu, kamenom sjekirom silovito je rasijecao komade
ljudskoga mesa. Bio je to jedan od Ramiresa. Na sivom je nebu letio crn jastreb. I odmah je, u magli
močvare, mahnuo Gospi od Craquede, krasnoj i mirisavoj gði Ani, vičuđi
100
preko svih carstava i preko svih vremena: "Našao sam svoga djeda mesara!"
III.
Do kasno u nođ, šeđuđi po sobi, Goncalo je prežva-kavao gorku činjenicu da u čitavu svom životu
(gotovo od gimnazije!) nije prestao trpjeti poniženja. A sva su ona proizlazila iz posve običnih
namjera, tako sigurnih za svakoga kao što je let za svaku pticu - koje su kod njega neprestance
završavale bolima, sramotom ili gubitkom! Na početku života s ushiđenjem odabire pouzdanika,
brata, dovodi ga u intimni spokoj Kule - a taj se čovjek s lakođom dočepa Gracinhina srca, žensku
iskoristi i kao krpu odbaci! Potom ga obuzme obična želja da uðe u politički život - a slučaj ga
odmah prisili da se preda i prikloni utjecaju toga istoga čovjeka, sada s velikom mođi, koju je on
sve te godine mrzio i ismijavao! Nakon toga prijatelju, sad ponovo u njegovu životu, otvori vrata
imanja Cunhais, uvjeren u ozbiljnost, u čvrst sestrin ponos - a sestra se odmah prepusti starom
zavodniku, bez borbe, prvoga popodneva kad se s njim susrela u izdajničkom polumraku sjenice!
Onda se naumi oženiti ženom koja mu je nudila, uz veliku ljepotu, veliko bogatstvo - a znanac iz
Vila-Clare odmah mu povjerava tajnu: "Žena koju si izabrao, Goncalo, razvrat-nica je s brojnim
ljubavnicima!" Nema sumnje da ga ta žena nije voljela plemenitom i snažnom ljubavlju! No
101
bio je odlučio u njene lijepe ruke položiti svoju neizvjesnu sudbinu - a evo kako se odmah javlja, s
razornom točnošđu, uobičajeno poniženje! Usud zaista oko njega plete mrežu s pretjeranom
mržnjom! (...)
Padne u prostranu postelju kao u grob - ukopa lice u jastuk s uzdahom, s raznježenim uzdahom
sažaljenja nad svojom bijednom sudbinom. I prisjeti se preuzetnih Videirinhinih stihova, otpjevanih
prethodne nođi uz gitaru:
Drevna kuđa Ramires čast i cvijet Portugala
Sparušen cvijet! Jadna čast! I kakva je suprotnost taj posljednji Goncalo, koji se zavukao u svoju
rupu, prema onim veličanstvenim precima koje opjevava Vi-deirinha - svi oni, ako povijest i predaja
ne lažu, s trijumfalnim i zvučnim životima! Ne! Ni od njih nije naslijedio kakvođu koju su kroz
stoljeđa svi nasljeðivali - odlučnu hrabrost! Otac mu je još bio dobar i neustrašiv Ramires - koji je,
u glasovitu neredu na hodočašđu u Riosi, vitlajuđi suncobranom krenuo na tri zapete puške. A on...
Tamo, u tišini svoje tamne sobe, mogao je tek zavapiti - rodio se s pogreškom, s pogreškom bez
ikakve pozlate, s neizlječivom tjelesnom slabošđu, koja ga, pred kakvom opasnošđu, prijetnjom,
sjenom, neumitno prisiljava da ustukne, da pobjegne... Da pobjegne pred jednim Cascom. Da
pobjegne pred tom prznicom plave bradice, koji ga na cesti, a poslije i u gostionici, vrijeða bez
povoda, iz čista mira.
102
A duša... U gluhome mraku sobe takoðer je mogao priznati, jecajuđi. Ista slabost mu je tištala dušu!
Ta ga je slabost prepuštala bilo kakvu utjecaju, noseđi ga kao suh list pri najmanjem povjetarcu.
Samo zato stoje sestrična Marija jednoga popodneva vragoljasto zatrep-tala okicama i posavjetovala
ga, iza lepeze, da se zainteresira za gospoðu Anu - on odmah, zajapuren od nade, izgradi nad
novcem i ljepotom gospoðe Ane fiktivnu kulu sređe i raskoši. A izbori? Ti nesretni izbori? Tko gaje
gurao na izbore, i na nedostojnu pomirbu s Vitezom, i u neugodnosti koje su iz toga proistekle?
Gou-veia, samo s površnim mudrovanjem, promrmljanim preko naočala na putu od Ramosova
duđana do pošte na uglu! I to nije sve! čak je i u Kuli njim vladao Bento, koji mu je svisoka
nametao ukuse, način prehrane, šetnje, mišljenja i kravate! čovjek takve naravi, koliko god bio
obdaren inteligencijom, obično je tijesto u koje svijet neprestance utiskuje različite i suprotne
oblike. (...)
Uz nov uzdah još se više zavuče, sakrije pod posteljinu. Nije uspijevao zaspati, a nođ se bližila
kraju - sat od kineske pokosti u hodniku muklo je odbio četiri. I tada, kroz sklopljene vjeðe, u
umoru zbrkanu od obnovljene tuge, Goncalo, u mraku sobe, ugleda blijeda lica koja su sporo
promicala...
Bijahu to prastara lica, sa starinskim bradama predaka, s ožiljcima od okrutnih mačeva, neka još
zažarena kao u jeku bitke, druga s veličanstvenim osmijehom kao u sjaju svečane zabave - sva ona
iscerena od ohola zapovijedanja i pobjeðivanja. A Goncalo, viređi preko ruba
103
pokrivača, raspoznavao je u tim licima istinske crte starih Ramiresa, koje su veđ tako pokazivali
potamnjeli portreti, ili ih je on takvima zamislio, kao stoje bio zamislio Tructesindove crte,
usklaðene s hrabrošđu i sjajem njegovih pothvata.
Polagana, ali živa, rasla su iz mraka koji se gibao i kao daje bio napučen. A sad su izranjala i tijela,
veoma snažna tijela, prekrivena zahrðalim žicanim košuljama, stegnuta oklopima od blještava
čelika, zakrinkana tamnim plaštevima zatisnutih pregiba, utegnuta u gizdave halje od brokata, na
kojima su svjetlucali dragulji s ogrlica i pojaseva. I sva ona naoružana, svim oružjima iz povijesti,
od nazubljene hrastove kijače, do kratke večernje sabljice, optočene svilom i zlatom.
Lišen straha, osovljen u postelji, Goncalo nije sumnjao u čudesnu stvarnost! Jest! Bili su to njegovi
djedovi Ramiresi, njegovi strašni povijesni djedovi, koji su iz svojih raspršenih grobova jurili,
okupljali se u njegovoj staroj, devetstoljetnoj kuđi - da oko njegove postelje, postelje u kojoj se bio
rodio, okupe veličanstven sabor njegovoga uskrsloga roda. I čak je prepoznavao neke od
najistaknutijih, koji su mu, nakon neprestana ponavljanja pjesmuljka strica Duartea i Videirinhina
gu-ðenja/aofof o Ramiresima, neprestano padali napamet.
Onaj tamo, u bijeloj tunici s velikim crvenim križem na prednjoj strani, zacijelo je Guterres
Ramires, "Prekomorski", koji je pohitao u opsadu Jeruzalema. U drugom, starom i savršenih crta,
koji je pružao ruku, prepoznao je Egasa Ramiresa koji je, u svom časnom domu, uskratio prenođište
kralju D. Fernandu i preljubnici
104
Eleonori! Onaj tamo, kovrčave riðe brade, koji pjeva mašuđi kraljevskom ratnom zastavom
Kastilije, zacijelo je Diogo Ramires, "Trubadur", još pod radosnim dojmom portugalske pobjede
kod Aljubarrote? Pred nejasnim svjetlom zrcala titrala su meka grimizna pera na kacigi Paia
Ramiresa, koji se naoružavao da spasi Sv. Louisa, francuskoga kralja. Rui Ramires osmjehivao se
engleskim brodovima koji su, pred pramcem njegove zapovjedničke laðe, ubirali jedra pokorno
ploveđi prema Portugalu. Oslonjen o uzglavlje postelje, Paulo Ramires, kraljev zastavnik na
kobnim poljanama Alkaza-ra, bez šljema, napukla oklopa, naginjao se nada nj svojim dječačkim
licem, s brižnom nježnošđu kakvoga raznježenoga djeda...
A tada, obavijen brižnom nježnošđu najpjesnički-jega od svih Ramiresa, Goncalo osjeti da ga svi
njegovi preci vole - i da su iz svojih raspršenih grobova priskočili da nad njim bdiju i pomognu mu
u njegovoj slabosti. Uz dug jecaj, odbacujuđi posteljinu, otvori srce uskr-slim djedovima i bolno im
opiše svoju izdajničku sudbinu koja gaje pobjeðivala i koja mu je život ispunjala tugom, sramotom i
gubitkom! Kad eto, odmah u tmini bljesne željezo, uz prigušen uzvik: "Unuče, nježni unu-če, uzmi
moje nikad slomljeno koplje!" I odmah mu držak sjajna mača dotakne grudi, uz drugi duboki glas
koji gaje sokolio: "Unuče, nježni unuče, uzmi ovaj goli mač koji se borio kod Ouriquea!" A potom
ratna blještava oštrica udari o uzglavlje, ponuðena s uznositom sigurnošđu: "Koga neđe oboriti ova
sjekira, koja je srušila
105

vrata Arzile?" (...) No Goncalo, tužno gledajuđi uzbibane sjene, uzvrati: "Oh, djedovi, što đe mi
vaše oružje, kad mi nedostaje vaše srce?"
Probudi se veoma rano, mutno se sjeđajuđi snoviðenja u kojemu je razgovarao s pokojnicima te,
bez slabosti koja gaje obično obuzimala u postelji, obuče kuđni ogrtač, raskrili ostakljena vrata. (...)
Ubrzo se pojavi Bento s vrčem tople vode za brijanje. Navikao na Ple-miđevo veselo buðenje,
toliko se iznenadi nad tim tihim i pognutim kretanjem po sobi, da ga upita je li gospodin doktor
možda loše proveo nođ...
- Očajno!
J. M. Eca de Queiros,
Ugledna loza Ramiresovih (1900.)
(Preveo Želimir Brala)
Der Tram Ein LeheH
JLJijalog se vodio u Adrogueu. Moj neđak Miguel, kojemu je tada bilo pet ili šest godina, sjedio je
na podu i igrao se s mačkom. Kao i svakog jutra, upitao sam ga:
- Što si nođas sanjao? Odgovorio mije:
- Sanjao sam da sam zalutao u šumi i da sam u neko doba nabasao na drvenu kuđicu. Otvorila su se
vrata i izašao si ti.
A onda me, podboden znatiželjom, zapita:
- Reci mi, molim te, što si radio u toj kuđici?
Francisco Acevedo, Uspomene jednog knjižničara (1955.)
Obzirnosp
c
Oanjao sam kako neokrznuti jelen moli oproštenje od razočaranog lovca.
Nemer Ibn el-Barud
106
107
I
Hann tekr sverthit Gram okk Leggr i methal theira bert*
Volsunga Saga, 27
IVloja đe pripovijest odgovarati stvarnosti, točnije rečeno, mojoj osobnoj uspomeni na stvarnost,
što se svodi na isto. Dogaðaji su se zbili tek nedavno, ali znam daje književna navada ujedno i
navada umetanja nebitnih pojedinosti i naglašavanja pretjeranosti. Želim pripovijedati o svome
susretu s Ulrikom (prezime nikada nisam doznao, a možda ga nikad neđu ni doznati) u gradu Yorku.
Ta đe kronika obuhvatiti jednu večer ijedno jutro.
Lako bih mogao izjaviti da sam je prvi put ugledao pored Pet sestara iz Yorka, onih čistih vitraža što
prikazuju čitav lik, koje su poštedjeli i Cromwellovi ikono-klasti, no činjenica je da smo se upoznali
u gostinskoj sobi svratišta Northern Inn što se nalazi s druge strane zidina. Bijasmo malobrojni, a
ona je bila okrenuta leðima. Netko joj je ponudio piđe, ona gaje odbila.
- Feministkinja sam - rekla je. - Ne želim se povoditi za muškarcima. Kod njih mi se ne dopadaju
duhan i alkohol.
* On uze Gram, svoj mač, i meðu njih dvoje položi golo sječivo. 108
Taje rečenica imala biti dovitljiva, te sam pogodio da je ne izgovara prvi put. Kasnije sam saznao da
joj nije svojstvena, ali ono što kažemo nije uvijek nalik na nas.
Pripovijedala je daje kasno stigla u muzej, ali da su joj dopustili da uðe kad su doznali daje
Norvežanka.
Jedan od nazočnih je primijetio:
- Nije to prvi put da Norvežani ulaze u York.
- Tako je - na to đe ona. - Engleska je bila naša pa smo je izgubili, ako netko uopđe može nešto
imati, odnosno, ako se nešto može izgubiti.
Tada sam je pogledao. Jedan redak Williama Blakea govori o djevojkama od nježna srebra ili
bijesna zlata, ali u Ulriki bijahu i zlato i nježnost. Bila je lagana i visoka, izoštrenih crta lica i sivih
očiju. Manje od njena lica dojmio me se njen izgled tihe tajanstvenosti. Lako se smiješila i osmijeh
ju je pomalo odalečivao. Bila je odjevena u crninu, stoje rijetkost u nordijskim zemljama, gdje
bojama nastoje oživjeti sumornost okoliša. Engleski je govorila čisto i precizno te je malko
naglašavala glas r. Nisam osobit zapažatelj; sve sam to otkrio malo-pomalo.
Upoznali su nas. Rekoh joj da sam profesor na Sveučilištu Los Andes u Bogoti. Objasnio sam da
sam Kolumbijac.
Upitala me nekako zamišljeno:
- Što to znači biti Kolumbijac?
- Ne znam - odgovorih joj. - To je čin vjere.
- Jednako kao i kad je riječ o Norvežanki - prihvatila je ona.
109
I
Ničega se više ne mogu sjetiti od onoga stoje izrečeno te večeri. Sutradan sam rano sišao u
blagovaonicu. Kroz okna sam ogledao daje zapao snijeg; pustoline su se gubile u jutru. Osim nas
nije bilo nikoga. Ulrika me pozva za svoj stol. Rekla mi je da rado izlazi i pješaci sama.
Sjetih se jedne Schopenhauerove šale i odgovorili:
-1 ja. Možemo otiđi zajedno.
Udaljili smo se od kuđe, po svježem snijegu. Na poljima nije bilo žive duše. Predložio sam joj da
poðemo u Thorgate, koji je nekoliko milja nizvodno. Znam da sam veđ bio zaljubljen u Ulriku; ne
bih želio pored sebe nijednu drugu osobu.
Odjednom začuh daleko zavijanje vuka. Nikada nisam čuo zavijanje vuka, ali znam daje to bio vuk.
Ulrika se nije uzbudila.
Začas je rekla kao da naglas razmišlja:
- Oni malobrojni i jadni mačevi što sam ih jučer vidjela u York Minsteru potresli su me više od
onih velikih laða iz muzeja u Oslu.
Putovi su nam se razilazili. Ulrika je, te večeri, nastavljala putovanje prema Londonu; ja, prema
Edinbur-ghu.
- U Oxford Streetu - kaza mi - krenut đu stopama De Quinceya, koji je tražio svoju Annu izgubljenu
u londonskoj svjetini.
- De Quincey je odustao od traganja - odgovorio sam. - Jaje vazda i dalje tražim.
- Možda si je našao - potiho đe ona.
Shvatio sam da iznenaðenje nije naodmet pa je poljubih u usta i oči. Odgurnula me nježno ali
čvrsto, i potom izjavila:
- Bit đu tvoja u svratištu u Thorgateu. Molim te da me dotle ne dodiruješ. Bolje da bude tako.
Neženji koji je veđ zašao u godine ponuðena je ljubav poklon što se više ne očekuje. Takvo čudo
ima pravo i da postavlja uvjete. Pomislio sam na svoje mladenačke dane u Popavanu i na jednu
djevojku iz Teksasa, svijetlu i vitku poput Ulrike, koja mije uskratila ljubav.
Nisam počinio grešku da je pitam da li me voli. Shvatio sam da nisam prvi i da neđu biti posljednji.
Ta pustolovina, meni možda posljednja, toj blistavoj i odlučnoj sljedbenici Ibsena vjerojatno je
samo prolazna.
Proslijedili smo držeđi se za ruke.
- Sve je to poput sna - rekoh - a ja nikad ne sanjam.
- Poput onoga kralja - odvrati Ulrika - koji nije sanjao dok ga neki vrač nije naveo da spava u
svinjcu.
Zatim je dodala:
- Osluhni dobro. Zapjevat đe ptica. Začas smo začuli pijev.
- U ovim krajevima - rekoh - misle da onaj kome predstoji smrt pretkazuje buduđnost.
-1 meni predstoji smrt - na to đe ona. Pogledah je preneraženo.
- Poðimo prečicom kroz šumu - potaknuh je. - Brže đemo stiđi do Thorgatea.
110
111
- Šuma je opasna - odvratila je. Produžili smo preko pustolina.
- Volio bih da ovaj trenutak potraje zauvijek-promrmljao sam.
- Zauvijek je riječ koja ljudima nije dopuštena -ustvrdila je Ulrika i, želeđi stišati zanos, zamoli me
da joj ponovim svoje ime, koje nije dobro čula.
- Javier Otarola - rekoh joj.
Htjela gaje ponoviti i nije mogla. Ni meni nije pošlo za rukom da ponovim njezino prezime.
- Zvat đu te Sigurd - izjavila je s osmijehom.
- Ako sam ja Sigurd - uzvratih joj - onda đeš ti biti Brvnhild.
Ona ne reče ništa.
- Poznaješ li tu sagu? - upitao sam je.
- Naravno - odvrati. - Tragična predaja koju su Nijemci uništili onim svojim zakasnjelim
Nibelungima.
Nisam želio raspravljati i odgovorih joj:
- Brvnhildo, hodaš kao da priželjkuješ da u postelji izmeðu nas dvoje bude mač.
Odjednom se naðosmo pred svratištem. Nije me iznenadilo što se zvalo, kao i ono prethodno,
Northern Inn. Gore, sa stubišta, Ulrika mi dovikne:
- Jesi li čuo vuka? U Engleskoj više nema vukova. Požuri.
Dok sam se uspinjao na gornji kat, opazio sam da su zidovi oblijepljeni tapetama u stilu Williama
Morrisa, grimizno-crvene boje, s isprepletenim vođem i pticama.
112
Ulrika uðe prva. Mračna soba bijaše niska, s dvovodnim stropom. Iščekivana postelja udvajala se u
nekom mutnom staklu, a ulašteni mahagonij podsjetio me na ogledalo iz Svetog Pisma. Ulrika se
veđ svukla. Pozvala me mojim pravim imenom, Javier. Osjetih da gušđe sniježi. Nestalo je
namještaja i ogledala. Izmeðu nas nije bilo mača. Vrijeme je protjecalo poput pijeska. Stoljetna u
tmini potekla je ljubav, i prvi i posljednji put posjedovao sam Ulrikinu sliku.
Jorge Luis Borges (Preveo Karlo Budor)
113
Tređa knjiga
Nođrt/fa
Nođ i njezine obmane
soha
Nox et solitudo plenae sunt diabolo. (Nođu je moja soba puna vragova.)
Crkveni oci
o
\ naša je zemlja mirisava časka, njezin pestiđ mjesec, a zvijezde su prašnici!", prošaptah u nođ.
I snenih očiju zatvorim prozor, koji u žutom sveto-krugu okana zacrta znamen crnog golgotskog
križa.
O ponođi, u doba zloglasno, kad vladaju bjesovi i vragovi, kao da sam opet čuo bauka što se opija
uljem iz moje svjetiljke.
A možda je to bila i dadilja, koja jednolično pjevu-šeđi ziba mrtvoroðenče u oklopu mojega oca.
A možda je kostur landsknehta, što čami zatočen u zidu iza drvene oplate, malo zakucao čelom,
laktom i koljenom.
114
A možda je moj pradjed sišao sa slike u crvotoč-nom okviru i zamočio svoju željeznu rukavicu u
svetu vodu škropionice.
Ali ne, to je Scarbo, koji mi grize vrat, pa da bi ispalio krvavu ranu, uranja u nju svoj gvozdeni prst,
usijan u zažarenoj peđi.
Bože moj, kad umrem, udijeli mi molitvu
sveđenika, pokrov od platna, lijes od
jelovine i jednu suhu raku.
Molitve gospodina maršala
Oio ti na samrti odriješen od grijeha ili osuðen na paklene muke" - mrmljaše mi te nođi Scarbo kraj
uha -"imat đeš mrtvački pokrov satkan od paučine, a s tobom đu sahraniti i pauka!"
"O, da mi za mrtvački pokrov dadeš barem jasikov list, u kojem bi me lahor s jezera zibao!"
odgovorih mu zakrvavljenih očiju, jer sam se veđ bio mnogo naplakao.
"Neđu ti ga dati!" - kesio se podrugljivi patuljak. "Bit đeš hrana kukcu, koji u predvečerje lovi
mušice, što blude zaslijepljene sunčanim smirajem."
"Zar bi ti htio, zar bi ti zaista htio da me isiše taran-tula, u koje je žaoka poput surle slona?" zavapih
roneđi sveudilj suze.
115
"Nuder utješi se" - Scarbo još doda - "mrtvački pokrov bit đe ti vrpce od zmijinje kože, uske vrpce
poprskane zlatom, kojima đu te čvrsto omotati kao mumiju. I na dnu mračne grobnice ispod crkve
Svetog Be-nignea, gdje đu te uspravno prisloniti uža zid, ti đeš se naslušati plača malene dječice iz
čistilišta."
No luna je sveudilj na nebu blistala i polako tonula prema obzorju, dok je Scarbo u mojem
podrumu, udarajuđi teškim kalupom, opet potajno kovao dukate i ceki-
ne.
A meðutim je puž, zalutao u nođi, ispruživši svoja dva roga, tražio put po obasjanom oknu mojeg
prozora.
Luðak
Uzmi jedan od starih dukata II taj talir od žežena zlata.
Rukopisi Kraljeve knjižnice
-L/una je češljala svoju kosu češljem od ebanovine, s kojeg je pljuštala kiša krijesnica i srebrila
brežuljke, polja i šume.
Patuljak Scarbo, čije se blago sve više gomilalo, re-šetao je na mojem krovu uz jecanje vjetrulje
dukate i cekine, koji su jednolično skakutali, a samo bi se patvoreni zlatnici skotrljali na ulicu.
A što li se kesio luðak, koji svake nođi tumara opustjelim gradom, žmiređi jednim okom na lunu, jer
mu je drugo bilo iskopano!
"K vragu i luna!" - gunðao je sabiruđi ðavolske cekine. "Kupit đu ja sebi stup sramote, da bih se uza
nj ogri-jao na suncu."
"Ti na konju?"
"Eh, a zašto ne bih bio? Ta ja sam tako često u propanj jahao na hrtu vlastelina Linlithgowa!"
Škotska balada
Sjedeđi u postelji u sjeni zastora nebnice, uhvatio sam leptira koji se bio netom taj om iščahurio iz
mjesečeve zrake i kapljice rose.
Ukliješten mojim prstima, nođni je metulj zdvojno trzao krilcima, pa, da se iskupi iz zatočenja, on
opojno zamiriše.
Ali ta skitnička životinjica, tek što se domogla slobode, odleti, ostavivši u mojem krilu - o užasa! -
nakaznu strahotnu ličinku s ljudskom glavom.
"Gdje ti je duša, da jašem? - Moja duša, od tegoba dana ohronuo konjic, počiva sada na zlatnoj
nosiljci snova."
116
117
I obuzeta stravom, pobjegne moja duša kroz sinju paučinu sumračja i vine se nad smrknuta obzorja,
na kojima strše crni gotski zvonici.
Srljajuđi pomamno za njom, zadahtali se patuljak okretao kao vreteno na kojemu se, poput
povjesma, bijelila njegova griva.
Mjesečina
Probudite se, snu odolite, Za pokojnike sada molite!
Nođobdijino izvikivanje
o,
\ kako je divno, dok sa zvonika nođu bruje kasne ure, gledati punu lunu koja svojim blistavim licem
nalikuje na teški starinski zlatnik.
Dva su gubavca jadikovala ispod mojeg prozora, pasje zavijao na raskršđu, a cvrčak je na ognjištu
sve nešto potiho proricao.
Ali uskoro zavlada oko mene duboka tišina. Guba-vci se vratiše u svoj jadni brlog, čim je na
zvoniku po-zne časove otkucao bat.
Pas pobjegne kad spazi koplja nođnih stražara, koji su bili promukli od kiše i prozebli od
sjevernjaka.
I cvrčak usne, čim pod pepelom u kaminu posljednja iskrica ugasi svoj posljednji blijesak.
118
A meni se činilo - tako je sve u groznici nesklapno - da mi luna, kreveljeđi se, plazi jezik poput
obješenoga.
Kolo ispod tvom a
Okruženo razvalinama, zdanje je bilo
glomazno i gotovo u obliku četvorine,
a glavni toranj, na kojem je još bila ura,
nadvisivao je cijeli okoliš.
James Fenimore Cooper
Zaigraše kolo dvanaest vrača ispod golema zvona crkve Svetog Ivana. Jedan za drugim, oni
zazivahu oluju, a ja sam, ležeđi u postelji, prestravljen izbrojao dvanaest krikova, što redom
odjeknuše mrklinom nođi.
I mjesec naglo otplovi iza oblačina, a kiša, poprađena munjama i vihorom, stane šibati okna, dok su
vjetrulje j ado vno jecale kao ždralovi, što pod pljuskom negdje u šumi na straži bdiju.
Pukne najtanja žica moje lutnje, koja visi na zidu, češljugar zamahne krilima u svojoj krletki, neki
radoznao duh okrene list Romana o ruži, što u snu počivaše na mojem štioniku.
Ali iznenada s tutnjavom udari grom u vrh tornja Svetog Ivana. Smrtno ošinuti, čarobnici nestanu, a
ja u
119
I
daljini ugledam njihove gatarske knjižurine, kako u crnom zvoniku bukte poput zublje.
To strahotno blijeskanje ognja obasja zidine gotske crkve plamenim rujem pakla i čistilišta i baci
sjenu divovskog kipa Svetog Ivana na susjedne kuđe.
Vjetrulje zahrðaše, mjesec rastopi bisernosive obla-čine, još samo kap po kap cijedila se kiša s ruba
krova, a lahor, raskrilivši pritvoreni prozor, prospe mi po uzglavlju latice jasmina, kojim je tresla
oluja.
San
Sanjao sam mnogo i premnogo, ali od svega ne
razumijem ništa.
Pantagruel, knjiga tređa.
B
>ila je nođ. Ponajprije smotrim - kako sam vidio, tako i pričam - neku opatiju zidina raspucalih od
mjesečine, šumu, kroz koju krivudaju prokrčeni puteljci, i Mori-mont, gdje je vrvjelo mnoštvo
spodoba u plaštevima i sa šeširima.
Tada - kako sam čuo, tako i pričam - zaječi s nekog tornja lelek mrtvačkog zvona, kojemu
odgovarahu samrtnički jecaji iz đelije, pa čemerno zapomaganje i nesmiljen grohot, od kojeg jezom
zatreperi svaki list na stablu, a zatim zabruji šapat molitava crnih pokornika, što su pratili zločinca
na stratište.
Napokon spazim monaha - tako se svršava moj san i tako pričam - izdisao je ležeđi u pepelu kao
skrušeni pokajnik, pa neku mlaðahnu djevojku, što se očajno tr-zala obješena o granje hrasta, i sama
sebe, razbarušene kose, kako me krvnik vezuje za žbice kotača.
Dom Augustin, pokojni prior, obavit đe nad odrom u franjevačkoj halji svečani posmrtni obred, a
Margari-ta, koju je ubio njezin ljubavnik, počivat đe, odjenuta bijelim ruhom nevinosti, u lijesu
izmeðu četiri zapaljene voštanice.
Kod prvog udarca smrska se na meni krvnikova motka kao daje od stakla, gusti mlazovi pljuska
pogase zublje crnih pokornika, mnoštvo se razbježi, kad nahrupi povodanj nabujalih brzica, a ja
sam dalje sanjao nove snove, sve dok se ne prenuh oda sna.
Moj pradjed
Sve je u toj sobi bilo kao nekad, samo su
istruli gobleni visjeli na zidu poput prnja,
a pauci u prašini pleli svoje mreže.
Walter Scott, Woodstock
X oklone se prečasne ličnosti na prastarom goblenu, kad ga uzljulja vjetar, poklone se jedna drugoj,
i moj pradjed ude u sobu, moj pradjed koji je umro veđ prije nekih osamdeset godina.
120
121
I ondje, baš ondje na ono klecalo klekne moj pradjed, savjetnik, dotaknuvši bradom žuti misal,
otvoren na stranici gdje je ležala vrpca.
I dok je trajala nođ, mrmljao je molitve držeđi sveudilj skrštene ruke na svome plastu od ljubičaste
svile, ne pogledavši me nijednim pogledom, mene, svoga potomka, stoje ležao u njegovoj prašnoj
postelji s nebnicom.
A ja, užasnut, najednom razaberem da su mu očni-ce prazne, iako se činilo da čita, da su mu usnice
nepomične, iako sam ga neprestano čuo moliti, da su mu prsti kao u kostura, iako su na njima
blistali dragulji.
I više nisam znao bdijem li ili spavam, dolazi li to blijedo svjetlucanje od mjeseca ili od Lucifera, je
li ponođ ili predzorje.
Ond/na
... Tiho brujeđ duši, Sklad zvukova me u snima zatravio, A u blizini glas neki se javio, Što napjev
tužan umilno pjevuši.
Ch. Brugnot, Dva genija
X oslušaj! O, poslušaj me! Ja sam, Ondina, ja ovim kapljicama škropim okna tvojeg prozora, što
zveckaju u tmurnom sjaju mjesečevih zraka; a, evo, sada i gospodarica dvorca, obučena u blistavu
svilu, promatra s doksata divnu zvjezdanu nođ i uspavano divno jezero.
122
44
"Svaki je val jedan vodeni vilenjak, što plovi strujom, svaka je struja puteljak, što krivuda do moje
palače, koja je sazdana sva od žitke grade na dnu jezera, u trokutu vatre, zemlje i zraka.
Poslušaj! O, poslušaj me! Grančicom zelene johe moj otac šiba vodu što brbođe, a moje sestre
rukama od pjene miluju svježe otoke trave, lopoča i perunike, ili se rugaju oronuloj bradatoj vrbi,
što peca udicom."
čim je prigušenim glasom otpjevala pjesmu, stade me zaklinjati da metnem njezin prsten na svoj
prst i budem Ondinin suprug, da s njom razgledam njezinu palaču i kao vrhovni vladar
zagospodarim jezerom.
A kad joj odgovorim da ljubim neku prkosnu i podmuklo zlobnu smrtnu ženu, prolila je poneku
suzu, pra-snula u suludi grohot i nestala u burovitu škropcu valova, što su iskričavo blistali pod
mojim plavim oknima.
I baci na ognjište pregršt lišđa blagoslovljene božikovine, a ono pucketajuđi izgori.
Ch. Nodier, Trilby
Zjrikavče, prijatelju moj, jesi li mrtav, da se ne odzivaš na moje zviždanje, i da se ne raduješ sjaju
rasplamsala ognja?"
123
I ma kako mu usrdni daždevnjak besjedio, cvrčak ne odgovori: ili je spavao čarobnim snom, ili se u
svojoj hirovitosti uporno durio.
"O, zapjevaj mi pjesmu, kojom se svake večeri javljaš iz tvoga skrovišta od pepela i čaðe, iza
željezne ploče ukrašene grbom sa tri heraldička ljiljanova cvijeta!"
Ali cvrčak se nije odzivao, pa je ojaðeni daždevnjak čas osluškivao, ne bi li mu ipak čuo glasa, čas
gunðao s ra!bvuktalim Plamenom>u kojem su prelivi boja treptali ružičasto, modro, rujno, žuto i
grimizno.
"Mrtav je, mrtav, moj prijatelj cvrčak!" I dok je pro-blijedjeli plamen trnuo sred natmurena ognjišta,
u sobi kao daje netko jecao i uzdisao.
"Mrtav je! E, pa kad je on mrtav, i menije mrijeti!" Dogorjele su grančice vinove loze, i dok je
plamičak na žeravici nemođno izdisao obasjavajuđi posljednjim rujem kuku na kojoj visi kotao,
umre daždevnjak od iznemoglosti.
Alovsius Bertrand,
Gašpar Nođnik (1842.)
(Preveo Vladislav Kušan)
124
Priprem
LJ procesima svojih snova čovjek se vježba za buduđi život.
Nietzsche
"Izmeðu jednoga i drugoga mene, neviðena je razlika!"
ko 400. godine, sin Monikin i biskup u Hiponu, Au-relije Augustin, kasnije poznatiji kao sv.
Augustin, napisao je svoje Ispovijesti. Nije mogao zatomiti čuðenje nad deformacijama i
pretjeranostima što u snovima nasrđu na muškarca koji se najavi drži svojih etičko-filo-zofskih
shvađanja i kršđanskog nauka. "To se nije zbilo zbog mene, nego u meni", veli on. "Izmeðu jednoga
i drugoga mene, neviðena je razlika!" I biskup zahvaljuje Gospodinu što nije odgovoran za sadržaj
svojih snova. Doista, samo svetac može imati mirnu savjest znajuđi daje neodgovoran.
Rodericus Bartius, Jedni su brojevi, a drugi nisu (1964.)
125
Pikovi' ko/itffa se Bog si 147/' da okrijepi duh
X ko može podrobnije opisati svoj prvi dan u Ateni, kad gotovo zaboravljeni djetinji snovi izlaze na
vidjelo i poprimaju zbiljske konture? Vrzmali smo se meðu bogovima i turistima, brisali znoj, pili
vino; čas bih utonuo u misli, čas brbljao kao svraka, spopala bi me želja da zapjevam ili bih sasvim
zanijemio. Oči hvataju sporedne stvari, množe se za vječnost. Kad bih susreo djevojku u običnoj
bluzi, ona je za mene bila igračica ili proročica. Prošao sam pored Erehtejona i karijatida gotovo ih
ne gledajuđi, i starim prijateljicama uputio nijemi pozdrav. Glede Partenona, Iktinovo graditeljsko
umijeđe biva mi dvogubo: očituje se u savršenosti hrama i u njegovu idealnom smještaju u pejzažu.
S Akro-pole se vidi more! Kuda se kretao brod s crnim jedrima što je prouzročio smrt starog Egeja?
A što ređi o neočekivanom daru, najslasnijim rajčicama što sam ih jeo u životu!
Kad je pala nođ, zadržao sam se sat-dva na terasi hotela. Partenon bijaše rasvijetljen a giorno.
(Jesam li znao daje njegovo kamenje izrazito žute boje? Ah, toliko je toga što čovjek ne zna.)
Zaspao sam očekujuđi snoviðenja vezana uz dnevne obilaske. To se nije ostvarilo. Sanjao sam
putove kojima se Bog služi da okrijepi duh.
126
Kanalima od akrilnih vlakana (nikad prije toga nisam vidio cijevi od akrila) blagotvorne čestice
svjetlosti dopirale su mi u grudi, meko i neosjetno. Podsjeđalo me to na ugodan i dodatan
kardiovaskularni sustav kojim cirkulira božanska milost. U isti mah (Bog nije bio vidljiv, ali je
jamačno bio prisutan) vlakanca što su iskrila riječima prenosila su mi uzvišene vijesti o svemiru i
tišini. Halabuka mnoštava utihnula je. Svi ti slojevi otku-piteljskog praha taložili su se u meni, a ja
sam pak bio utonuo u prozračnost i u mir što ga najavi nikada neđu steđi.
Za doručkom sam sve to ispričao svojoj ženi, ali se ona (koja bi u razdobljima vjerskih progona
zacijelo bila mučenica) samo nasmiješila.
Što se tu može! Bog nikada neđe biti veđi od onoga što je sad. Što god poduzeo, ja nikad neđu mođi
biti manji od onoga što veđ jesam. Vjerujem da đemo se jednog dana sresti.
Gaston Padilla, Uspomene suvišna čovjeka (1974.)
127
Kancelarov san
JLismo Vašeg Veličanstva potaklo me da Vam ispričam san što sam ga usnio u proljeđe 1863.
godine, kad je ozbiljnost političke situacije bila dostigla vrhunac i iz nje se nije razabiralo
ostvarljiva izlaza. Jedne sam, dakle, nođi usnio (i to sam sutradan ujutro ispričao ženi i drugim
osobama) da jašem uskom brdskom stazom: zdesna mi provalija, a slijeva okomita litica. Staza se
sve više sužavala, do te mjere daje i konj zastao, a ja zbog skučenosti mjesta nisam se mogao
okrenuti niti sjahati. Našavši se u nevolji, bičem što sam ga stezao u lijevoj ruci ošinuh vertikalnu i
glatku stijenu, zazivajuđi Božje ime. Bič se beskrajno oduljio, litica je iščezla, i pred mojim očima
iznikla je široka cesta, u dnu se sterao prekrasan krajolik sa šumama i brdima, kao u češkoj, diljem
kojega se kretala pruska vojska s razvijenim zastavama. Ja sam se u tom času pitao kako da ta
zbivanja što prije dojavim Vašem Veličanstvu. Probudio sam se sretan i okrijepljen. San se kasnije
ostvario.*
Bismarck Wilhelmu I. (18. prosinca 1881.)
* God. 1863. izbio je ustanak u Poljskoj. U studenom iste godine, smrt danskog kralja Fridrika VII.
iznova je pokrenula europsko pitanje pokrajine Schlesvvig-Holstein. God. 1866. započeo je
"munjeviti" sedmotjedni rat protiv Austrije.
128
Alonso
Iz neizvjesnog sna čovjek se budi, U kojem usni sablju i ravnicu; Dodiruje se zabrinut po licu: Je T
ranjen, mrtav - pita se i čudi. Zar ga ne goni čarobnjaka četa Što zakle se o glavi da mu radi? Ništa.
Groznica samo. Samo jadi I bolesti njegovih zadnjih ljeta. Vitez je taj san Cervantesov bio, A don
Quijote je san viteza toga. Dvostruki san ih buni: ne zna, stoga, Nijedan da 1' je sad il' veđ je bio.
Quijano spava, a snovi ga more; Topovska vatra i Lepanta more.
Jorge Luis Borges,
Duboka ruža
(Preveo Tonko Maroeviđ)
129

Predsjednikova smrp
dana prije vlastite pogibije u washington-skom kazalištu Ford, od ruke atentatora Joh-na JVilkesa
Bootha.
Jl rije desetak dana kasno sam otišao na počinak, jer sam se dugo zadržao u uredu zbog važnih
poruka... čim sam zaspao, počeo sam sanjati. Stala me obuzimati smrtna ukočenost. čuo sam
prigušene jecaje, kao da više ljudi plače u isti tren. Sveudilj sanjajuđi, ustao sam iz postelje i sišao
niza stube.
Tišinu su remetili identični jecaji, ali je ožalošđena čeljad bila nevidljiva. Obilazio sam dvorane.
Nisam vidio nikoga, ali su me tugovanke stalno pratile.
Dvorane bijahu osvijetljene, predmeti i namještaj bili su mi poznati, ali nigdje ni traga ljudima čija
su srca bila razdirana jadom.
Smeo sam se, obuzela me panika. Što sve to znači? Želeđi dokučiti uzrok tim šokantnim i
tajanstvenim zbivanjima, pošao sam u Istočnu dvoranu. Ondje me očekivalo mučno iznenaðenje.
Na odru bijaše položeno tijelo u pogrebnoj odjeđi. Oko njega, počasna vojnička straža, i brojni ljudi
koji su tužno gledali pokojnika čije je lice bilo zastrto rupcem. Neki su neutješno plakali.
- Tko je umro u Bijeloj kuđi? - zapitao sam jednog vojnika. On mi je odgovorio:
- Predsjednik. Poginuo je od ruke ubojice.
Zabilješka Warda Hilla Lamona, šefa policije u distriktu Columbia, koji je bio nazočan kad je
Abraham Lincoln skupini prijatelja u Bijeloj kuđi pričao nedavni san, nekoliko
130
Dobar radnik
j^luga Božji Antun odao se molitvi i postu kad ga je svladao san. Usnio je da mu glas s neba kazuje
kako njegove zasluge još nisu usporedive sa zaslugama kožara Josipa iz Aleksandrije. Antun krene
na put i svojom časnom nazočnošđu iznenadi priprostoga čovjeka. Kožar mu reče: "Ne sjeđam se da
sam ikada učinio neko dobro djelo. Nikad od mene ništa biti neđe. Svakog dana, kad sunce grane
nad ovim velikim gradom, mislim kako đe svi njegovi žitelji, od najmanjega do najveđega, otiđi u
raj zbog svoje dobrote, a samo ja neđu, jer zbog grijeha zaslužujem mjesto u paklu. Taj me mučan
osjeđaj prati i prije odlaska na počinak, ne mogu ga se otresti." "Istina je, sinko" - odvrati Antun -
"da si ti u vlastitoj kuđi, kao dobar radnik, zaslužio kraljevstvo Božje, a da sam se ja, nesmotren
brbljavac, povukao u osamu i još kaskam za tobom." Poslije toga Antun se vratio u pustinju i ondje,
u prvom snu, začuo Božji glas: "Nemoj se mučiti, ja sam ti blizak. Ali nemoj zaboraviti da nitko ne
može biti siguran u vlastitu ni tuðu sudbinu."
Životi pustinjaka na Istoku 131
Zrcalo vj'epra i mjeseca
U
tih godinu dana Jia Rui vidno je okopnio. Slika nepristupačne gospode Feniks trovala mu je dane, a
snoviðenja i nesanica, nođi.
Jednoga se dana pojavio neki čovjek koji je, pro-seđi na ulici, izvikivao da može izliječiti bolesti
duše. Jia Rui dade ga pozvati. Prosjak mu reče: "Vaša bolest ne može se savladati lijekovima. Imam
nešto što đe vas izliječiti, ako budete slušali moje upute." Iz rukava je izvadio zrcalo koje se sjajilo s
obje strane. Na njemu je pisalo: Dragocjeno zrcalo vjetra i mjeseca. Prosjak je nadodao: "Ovo
zrcalo nekad je stajalo u Palači vile mučnoga buðenja i ima mođ liječenja boljetica što ih uzrokuju
nečisti vjetrovi. Nemojte zapasti u iskušenje da pogledate i onaj dio koji se nalazi na stražnjoj strani.
Sutra đu dođi po zrcalo i čestitati vam na poboljšanju." Nije htio uzeti ponuðeni novac.
Jia Rui pogledao je u zrcalo s prednje strane, u skladu s prosjakovim uputama, i užasnuto ga
odbacio od sebe. U zrcalu je vidio vlastitu lubanju. Stao je proklinjati prosjaka i htio je pogledati
drugu stranu. Ondje mu se ukazala gospoða Feniks, u prekrasnoj odjeđi, koja ga je pozivala k sebi.
Jia Rui nije se uspio obuzdati, ušao je u ulašteni metal i predao se ljubavnom uživanju. Gospoða
Feniks ga je ispratila. Kad se Jia Rui probudio, zrcalo je bilo obrnuto i u njemu se opet vidjela
lubanja. Izmožden užicima s one druge, zabranjene, strane,
132
nije se mogao oduprijeti iskušenju da je još jednom pogleda. Gospoða Feniks mahala je, pozivajuđi
ga, i on opet zaroni i oda se slastima ljubavi. To se ponovilo u nekoliko navrata. U posljednjoj
prigodi, na izlazu su ga zaskočila dvojica muškaraca i okovala u lance. "Pođi đu za vama",
promrmljao je, "samo mi dopustite da ponesem zrcalo." Bile su to njegove posljednje riječi. Zatekli
su ga mrtva, na zamrljanoj plahti.
Cao Xue Qin, San o crvenoj sobi (o. 1754.)
Melanjj'in san
K"
retao sam se po snijegu, mislim, u kolima što su ih vukli konji. Svjetlost se svela na udaljenu točku:
činilo mi se da đe svaki čas nestati. Zemlja je izašla iz orbite, i mi smo se sve više udaljavali od
Sunca. Pomislih: život se gasi. Kad sam se probudio, tijelo mi bijaše smrznuto. Ipak, uspio sam nađi
utjehu, jer je neki dobrostiv čovjek bdio kod mojega trupla.
Gaston Padilla, Uspomene suvišna čovjeka (1974.)
133
San o sud njem danu
ili
San o mrpvačk/'m lubanjama
[1606]
CjTROFU OD LEMOSA, POGLAVARU INDIJA. Vašoj Ekscelenciji uručujem ove gole istine,
koje ne traže onoga tko bi ih odjenuo veđ onoga tko bi ih odobrio; dospjesmo, naime, u takva
vremena da, unatočposve-mašnjem dobru, moramo za nj sveudilj moliti. Jedino nam to nekakvu
izvjesnost obeđava. Neka Vaša Ekscelencija pozivi našemu dobu na čast.
Don Francisco Gomez de Quevedo Villegas
134
lanovi, kako veli Homer, potječu od Jupitera*, te nam ih on šalje; a drugdje stoji da im treba
vjerovati.** Tako je to kad se tiču važnih i bogobojaznih stvari, odnosno sanjaju li ih kraljevi i
velmože, kako se razabire iz veleučenog i predivnog Propercija u ovim stihovima:
Nec tu sperne piis venientia somnia portis; Quum pia venerunt somnia, pondus habent.*** (Ne
preziri snove kad dolaze kroz sveta vrata; Kad su snovi sveti, imaju težinu istine.)
Kažem to zato što držim da je s neba pao san što ga usnuh proteklih nođi, pošto sklopih oči uz
knjigu blaženoga Hipolita o smaku svijeta i o drugome dolasku Krista, što bijaše uzrokom da sam
snivao kako gledam Sudnji dan.
I premda je teško povjerovati da u kuđi pjesnikovoj (makar i u snoviðenju) ima iole zdrava
rasuðivanja, kod mene se ono javilo iz razloga što ga daje Klaudijan u svome proslovu drugoj knjizi
Otmice, kad kaže da sve životinje nođu sanjaju ono čime su se bavile danju. A Petronije Arbiter
veli:
* Ilijada, I, 62.
** Odiseja, XIX, 562 i slj.; Eneida, VI, 894 i slj.
*** Elegije, IV, 7.
135
Et canis in somnis leporis vestigia latrat.*
(I pas u snovima laje na zečje tragove.)
Te, govoređi o sucima:
Et pavido cernit inclusum corde tribunal.**
(I uplašen motri gomilom opkoljenu sudačku stolicu.)
Pričinilo mi se, dakle, da vidim nekog junošu koji, prelijeđuđi zrakom, svojim dahom ozvuči
trublju, pa silnim naprezanjem djelomice poružni vlastitu ljepotu. Zvuk naiðe na posluh med
mramornim grobištima i u ušima mrtvaca, te se tako začas pokrenu čitava zemlja, a kostima bijaše
dopušteno da poðu u potragu jedne za drugima. I za tili čas vidjeh (premda letimično) one koji
bijahu vojnici i zapovjednici gdje se srdito podižu iz grobova, smatrajuđi to pozivom na vojnu.
Tjeskobni i puni zebnje, škrci strahovahu od kakva prepada. A buduđi da zvuk bijaše rezak,
poklonici taštine i sladoku-sja pomisliše daje to zov na terevenku ili lov.
Razabrah to po držanju svakoga od njih, i ne vidjeh daje zvuk trublje dopro do ijednog uha koje bi
se uvjerilo da je sve to radi sudovanja. Potom zapazih kako od svojih negdašnjih tjelesa bježe neke
duše, jedne s gaðenjem a druge prestravljene. Spopade me smijeh kad ugledah šarenilo likova i
zaprepasti me providnost Božja koja ih je toliko ispremiješala, a ipak nitko nije, čak ni zbog
pogrešna računa, na sebe navukao noge ili udove susjeda. Učinilo mi se da tek u jednome groblju
razmjenjuju glave, te vidjeh nekoga pisara kojemu duša ne
* Satirikon, CIV. ** Satirikon, CIV.
136
bijaše po volji pa, ne bi li je se otarasio, htjede ređi da nije njegova.
Potom, kad je veđ svatko shvatio da je to Sudnji dan, pogled mi se zaustavi na pohotnicima koji ne
htjedoše da ih pronaðu vlastite oči kako ne bi pred sud dovodili svjedoke protiv sebe. Klevetnici
izbjegavahu jezike, lopovi i ubojice davahu petama vjetra bježeđi od vlastitih ruku. I osvrnuvši se
na jednu stranu, ugledah škrca koji je zapitkivao nekoga (a tome, buduđi da je bio balzamiran,
utroba osta negdje daleko, pa nije govorio jer ona još nije stigla) hođe li uskrsnuti i njegove kese s
novcem, kad veđ toga dana mora uskrsnuti sve stoje zakopano.
Prasnuo bih u smijeh kad me s druge strane ne bi rastužilo golemo krdo pisara koji revnosno
bježahu pred vlastitim ušima, u želji da ih nemaju kako ne bi čuli ono što i očekivahu, no bez njih
ostadoše samo oni koji su ih kao lopovi izgubili veđ na onome svijetu. Meðutim, samo zbog
nesmotrenosti pravde, to ne snaðe i sve ostale. No ponajviše me zaprepastiše tijela dvojice ili trojice
trgovaca koji bijahu navukli duše naopačke, a svih pet đutila svelo im se tek na grabežljive nokte
desne ruke.
Dok sam to promatrao s neke vrlo velike uzvisine, pored nogu začuh viku neka se odmaknem; i tek
što tako i uradih, počeše izvlačiti glave mnoge prelijepe žene nazivajuđi me neuljudnim i prostakom
jer da damama nisam ukazao dovoljno poštovanja. (Naime, čak i u paklu su takve da se ne mogu
okaniti te ludosti.) Iziðoše prezadovoljne što su krasne i nage naočigled tolikih
137
ljudi. Spoznavši daje dan gnjeva Božjeg i da ih vlastita ljepota potajno optužuje, kasnije su se nešto
sporijim koracima zaputile prema dolini. Jedna od njih, koja sedam puta bijaše udavana, poče
smišljati izlike za tolike svoje muževe. Druga od njih, koja negda bijaše javno bludničila, stalno je
pričala daje zaboravila zube i obrvu, pa se vrađala i zastajkivala kako ne bi dospjela do doline; no
naposljetku stiže nadomak prizorišta, a toliko bijaše onih kojima je svojevremeno pomagala da
zgriješe i koji na sav glas nadigoše poviku upiruđi prstom na nju da se poželje sakriti usred gomile
zbira jer joj se pričinilo da, čak ni toga dana, o takvoj čeljadi nitko ne vodi računa.
Od toga me odvrati velika halabuka koja s riječne obale dopiraše od mnoštva ljudi što uzeše
progoniti nekog liječnika, za kojega se kasnije iz presude utvrdilo da mu je to zvanje. Bijahu to ljudi
koje je bez razloga prijevremeno otpravio, čime su veđ sami sebe osudili, te doðoše natjerati ga da
se pojavi pred sudom, i na koncu ga silom sprovedoše do prijestolja. Sebi slijeva začuh nekakvo
pljuskanje kao da netko pliva, te ugledah suca, koji to negda bijaše, gdje stoji usred potoka i pere
ruke, te je to sveudilj ponavljao. Pridoh mu i priupitah ga zašto se toliko pere, a on mi kaza da ih je
još za života ukaljao u nekim poslovima i da se sada ovdje trsi kako se ovako ukaljan ne bi pojavio
pred vječnim boravištem.
Vidjela se čitava jedna legija zloduha kako, vitlajuđi bičevima, kolcima i inim pomagalima pred
sudište tjera mnoštvo krčmara, krojača, obuđara i knjižara, koji
138
su se od straha pravili gluhima. Premda bijahu uskrsnuli, nisu željeli iziđi iz grobova. Začuvši
štropot na putu kojim su prolazili, neki odvjetnik promoli glavu i upita ih kamo idu, a oni mu
odgovore da idu "pred pravedni sud Božji, koji je sazvan".
Na to on kaza zavukavši se nešto dublje:
- Ovime đu sebi prištedjeti kasnije hodanje, budem li morao još dublje pođi.
Neki se krčmar toliko znojio od zebnje da je pri svakome koraku posrtao od iznurenosti, a meni se
učini da mu jedan zloduh reče:
- Doista je lijepo što nam ovu vodu, to jest svoj znoj, ne prodajete pod vino.
Jedan od krojača, sitna tijela, okrugla obraza, zloslutne brade i još gorih djela, neprestano je
govorio:
- Što sam mogao ukrasti kad vazda skapavah od gladi?
A oni drugi (videđi gdje poriče da bijaše lupež) go-vorahu mu kako nije lijepo omalovažavati
vlastiti zanat.
Naidoše na nekolicinu razbojnika i ozloglašenih pljačkaša koji bježahu jedni od drugih, te vrazi
smjesta nasrnuše na njih govoređi da bi se i razbojnici doista mogli pribrojiti onim prethodnim
lupežima, jer da su svojevrsni šumski i planinski krojači, nalik na poljske štetočine. Meðu njima
izbi prepirka jer su se jedni uvrijedili što idu s drugima, no napokon svi zajedno stigoše do doline.
Za njima u hordi stupala je ludost sa svojim četvo-rimupornjacima: pjesnicima, glazbenicima,
zaljubljenicima i razmetljivcima, to đe ređi, čeljadi koja i toga dana
139
bijaše sasvim zastranila. Svi stadoše na istu stranu gdje se veđ židovski krvnici nadmetahu s
filozofima. Videđi prvosveđenike u stolicama slave nebeske, uglas rekoše: - Nosevima su se pape
koristili drugačije od nas; ni desetorostrukim nosom mi, naime, ne nanjušismo ono što smo imali u
rukama.
Dvojica ili trojica opunomođenika prebrojavahu svoje obraze, te se iščuðavahu što ih je tolika
množina iako su silno bezobrazno živjeli. Naposljetku vidjeh gdje sve njih natjerahu da umuknu.
Isto je to činio i neki prvostolni ušutkivač, kosma-tiji od kuštrava pseta, koji je toliko udarao
zvonarničkom batinom da, privučeno time, dohrli više od tisuđu kanonika, nemalo prebendara,
crkvenjaka i lutkolikih mini-stranata, pa čak i jedan biskup, jedan nadbiskup ijedan inkvizitor,
bogohulno i bogohuliteljsko trojstvo što se pograbilo ne bi li se dočepalo neke čiste savjesti koja je,
sasvim rasijana, onuda pukim slučajem naišla u potrazi za nekim komu bi dobro pristajala.
Prijestolje bijaše djelo na kojemu su radile svemođ i čudesnost.
Lijep svetima a gnjevan na grešnike, Bog bijaše odjeven u sebe sama; sunce i zvijezde visjeli mu s
usta, vjetar ukočen i nijem, voda nalegla na njegove obale, ljudska zemlja obješena, zastrašujuđa
zbog svojih sinova.
Neki su prijetili onomu koji ih svojim lošim primjerom navede na gore običaje. Svi uglavnom
bijahu zabrinuti: pravednici kako bi zahvalili Bogu, kako bi molili za se, a krivci smišljajuđi
opravdanja.
140
Anðeli čuvari svojim činima i izgledom otkrivahu kakve račune moraju polagati za svoje štiđenike,
dok im zlehudi prevrtahu spiskove, rovaše i zapisnike. Naposljetku svi branitelji ostadoše unutra, a
tužitelji vani. Deset je zapovijedi stražarilo na tako uzanim vratima da su na njima mogli ponešto
ostaviti čak i oni što veđ bijahu mršavi od stroga posta.
Na jednoj se strani sjatile nevolje, kuga i boleštine, nadižuđi poviku na liječnike. Kuga kaza daje
ona sve redom izranila, ali da su ih tek liječnici otpremili. Boleštine rekoše da nikoga nisu ubile bez
doktorske pomođi, dok nevolje ustvrdiše da su svi sahranjeni podlegli kao žrtve i jednih i drugih.
Stoga liječnici bijahu primorani polagati račun za pokojnike. Premda nedotupavci govorahu da su ih
ponajviše oni dokrajčili, liječnici s papirom i crnilom stadoše na neku uzvisinu i, kad bi tkogod bio
prozvan od te svjetine namjernika, odmah bi istupio koji od liječnika te glasno rekao:
- Preda me je zavazda pristupio dana toga i toga, mjeseca toga i toga...
Nabrajanje započe od Adama. A kako bi se vidjelo koliko je temeljito, zatražiše i to da se polože
podrobni računi čak i za nekakvu jabuku, pa sam čuo Judu gdje reče:
- Što li đu tek ja morati polagati zato što sam istome gospodaru prodao jaganjca?
Izredahu se svi starodrevni oci, doðe Novi zavjet, u stolice pored Boga posjedahu svi apostoli skupa
sa svetim ribarom. Potom stiže neki zloduh i reče:
141
- Ovaj ovdje čitavom rukom je prokazao onoga kojega sveti Ivan pokaza tek prstom, pa je upravo
on dao pljusku Kristu.
Sam je sebi presudio, te ga ugurahu u podzemlje svijeta.
Vidjelo se kako se nekolicina siromaha provlači med po tuceta kraljeva kojima krune zapinjahu, a
vidjelo se i to kako tuceti sveđenika promakoše bez ikakve zapreke.
Promoliše glave Herod i Pilat, te svatko u Sucu, premda uzvišenome, spozna njegov gnjev. Reče
Pilat:
- To i zavreðuje onaj tko se prepustio vlasti đifuta-rije.
Na to đe Herod:
- Ja ne mogu pođi na nebo jer, kad i oni drugi doznaju za to, nevina dječica u limbu neđe imati vjere
u me. Stoga mi valja pođi u pakao, jer mi je i predobro znano to prebivalište.
Uto stiže neki bjesomučan čovjek, sav namrgoðen; ispruživši ruku, kaza:
- Ovo je ispitno svjedočanstvo o mojoj osposobljenosti.
Svi se začudiše; stražari ga upitahu tko je. A on vičuđi odgovori:
- Ispitani učitelj mačevanja, i to jedan od najneu-strašivijih ljudi na svijetu. A da biste u to
povjerovali, evo vam dokaza o mojim podvizima.
No, posežuđi u njedra kako bi ih pokazao, izvuče ih tako žustro i jarosno da mu se sve prosu po tlu.
U isti tren, dva zloduha i jedan zbir poletješe da to podignu,
142
te vidjeh da, glede svjedočanstava, zbir svojom polet-nošđu nadmaši obojicu ðavola. Priðe neki
anðeo i ispruži ruku kako bi ga ščepao i strpao unutra, a on, uzmičuđi, takoðer ispruži ruku te
odskočivši reče:
- Nema obrane od ove finte šakom, a buduđi da podučavam ubijanje, doista mogu zahtijevati neka
me zovu Galenom, jer kad bi rane koje sam ja nanio jahale na liječničkoj mazgi, bile bi ravne lošim
liječnicima. Želite li me iskušati, pružit đu vam i tu zadovoljštinu.
Svi se nasmijahu, a neki garavi tužitelj ga upita ima li kakvih novosti o svojoj duši. Tražili su da se
izjasni o ni sam ne znam čemu, te on odgovori kako mu nisu poznate finte protiv neprijatelja duša.
Naredili mu da ode pravocrtno u pakao, na što on uzvrati da ga možda smatraju jednim od onih
vještih mačevalaca što se uzdaju u matematičke knjige i da on ne zna što je to prava crta. Dadoše
mu da nauči i, rekavši "Neka uðe drugi", on se sunovrati.
Pristigoše neki opskrbnici i računopolagači (koji baš i nisu bili odveđ revni računovoðe) te, u larmi
što je stvori sva ta gomila, jedan đe ti redarstvenik:
- To su opskrbnici. A drugi rekoše:
- Ta ti su!
I toliko im se smuči ova riječ tati da se uvelike sme-toše. Unatoč tome zamolili su da im potraže
odvjetnika, te neki od vragova reče:
- Evo tu je Juda, koji je odbačeni anðeo.
Kad to začuše, obrađajuđi se drugom vragu koji je užurbano pokazivao listove što ih valja pročitati,
rekoše:
143
- Neka nitko ne gleda, i pridružimo se družini pri partiji, te uživajmo beskonačna stoljeđa u
čistilištu.
Kao dobar kockar, davao otpovrnu:
- Tražite li partiju? Šanse, to jest karte, nisu vam osobite.
Poče ih otkrivati, a oni, videđi kako u njih priviruje, ispremiješani kao u paklu karata, svi se
svojevoljno baciše u pakleni bezdan.
No vika kakva se nadigla za nekim zlosretnim pa-štetarom nigda se nije čula ni prilikom četvorenja
ljudi. A kad zatražiše neka izjavi u stoje utrošio njihovo meso, priznao je da ih je sve stavio u
paštete. Oni narede da im se njihovi udovi vrate iz bilo kojeg želuca u kojemu se zateknu. Na upit
želi li da mu se sudi, odgovorio je da želi što Bog da i sređa junačka. U prvoj se optužbi spominjala
nekakva mačka umjesto zeca, uz hrpu kostiju, a ne baš sve od istog mesa, veđ i od uljeza -
podjednako od ovaca i koza, konja i pasa. Te kad vidje da mu je dokazano kako je u paštetama
naðeno više životinja negoli u Noinoj korablji (jer u njoj nije bilo miševa ni muha, a u njima jest),
okrenu leda i ostavi ih bez riječi.
Sudilo se i filozofima, te se moglo vidjeti kako koriste svoju znanost i razum praveđi silogizme
protiv vlastita spasenja. No itekako je vrijedilo vidjeti pjesnike, jer iz čiste su ludosti željeli Boga
uvjeriti da je on Jupiter i da se o njemu svašta govorka. Vergilije je došao u društvu svojih Sicelides
Musae*, govoređi daje riječ o
* Prve riječi tajanstvene Vergilijeve IV. ekloge. 144
roðenju Kristovu, no neki zloduh priskoči i natuknu nešto o Meceni i Oktaviji, te daje tisuđu puta
obožavao vlastite roščiđe, a nema ih na sebi jer je neradni dan. Koješta je još napripovijedao. I
naposljetku, kad stiže Orfej da (kao stariji) progovori u ime svih, narediše mu da ponovo pokuša uđi
u pakao kako bi izišao, a ostalima zapovjediše da ga prate kako bi im utro put.
Za njima pred vrata stiže neki škrtac, pa ga upitahu što želi. Rekoše mu da na tim vratima deset
zapovijedi priječe ulazak onima koji se tih zapovijedi nisu pridržavali, a on odvrati kako je
nemoguđe da bi on u bilo čemu zgriješio kad je riječ o čuvanju i suzdržavanju. Pročita prvu
zapovijed: Voli Boga iznad svega, i kaza daje on samo čekao da stekne sve kako bi Boga volio
ponad svega toga. Ne kuni se uzalud Njegovim svetim imenom\ reče daje on, čak i kad se lažno
kleo, to činio iz velika koristoljublja, pa nije dakle bilo uzalud. Pridržavaj se svetkovanja blagdana;
u te dane, jednako kao i svagdan, pridržavao sam i skrivao koješta. Poštuj oca i mater, vazda sam im
skidao šešir. Ne ubij; sukladno tome nisam jeo, jer jesti znači ubijati glad. Ne zgriješi bludno; kad je
u pitanju sve što stoji novaca, onda je veđ sve rečeno. Ne reci lažna svjedočanstva...
- Evo, škrče - na to đe davao - ima tu i malko trgovanja; naime, priznaš li da si ga izrekao, osuðuješ
sebe, a ne priznaš li, tada pred Sucem izričeš lažno svjedočanstvo protiv sebe.
Rasrdi se škrtac i kaza:
- Ako ne smijem uđi, nemojmo ni trošiti vrijeme. Jer čak je i to odbio trošiti.
145
II
Svojim se životom uvjerio, te ga odvedoše onamo kamo je zaslužio. Uto naidoše mnogobrojni
lopovi, a med njima se spasi tek nekolicina obješenih. Kad vidješe izbavljenje lopova, takvo
raspoloženje zavlada med pisarima, koji se naðoše pred Lutherom, Muhamedom i Judom, da svi
redom nagrnuše kako bi im se sudilo, a od toga vrage spopade veliki smijeh.
Anðeli čuvari se upinjahu prizivati evanðeliste za odvjetnike.
Vrazi stadoše iznositi optužbu, no ne izricahu j e prema spiskovima na kojima bijahu nabrojani
njihovi grijesi, veđ na temelju zlodjela što su ih oni sami počinili za života. Ponajprije rekoše:
- U ovih je, Gospodine, ponajveđi grijeh što su pisari.
Na to oni (misleđi da đe štogod prikriti) odgovoriše vičuđi da nisu ništa drugo doli tajnici.
Anðeli odvjetnici započeše iznositi obranu. Jedni govorahu:
- Kršteni su i pripadnici su Crkve.
Mnogi od njih ne smogoše ređi išta drugo, jer se sve svelo na:
- čovjek je i neđe to više učiniti, pa podignite prst. Naposljetku se spasiše dvojica ili trojica, a
ostalima vrazi rekoše:
- Sada vam je sve jasno.
Namignuvši im, rekoše da su tamo neophodni kako bi prisegnuli protiv nekih ljudi.
A kad oni uvidješe da su, kao kršđani, dopali još gorih muka negoli pogani, ustvrdiše kako nije
njihova
krivnja to što su kršđani, jer da su kršteni dok su bili nejač, pa da krivnju snose kumovi.
Uistinu vam kažem da vidjeh Muhameda, Judu i Luthera koji samo što se nisu odvažili uđi u
sudište, ohrabreni time što su vidjeli kako se spasio neki pisar, te me zaprepasti što nisu to učinili. A
spriječio ih je tek neki liječnik jer, primoran od vragova i onih koji ga dotjerahu, pojave se on, neki
ljekarnik i neki brijač, kojima se obrati ðavao stoje držao spiskove:
- Pred tim se doktorom izredalo najviše pokojnika, uz pomođ ovoga ljekarnika i brijača, pa se baš
njima duguje veliki dio ovoga dana.
Za ljekarnika neki anðeo navede daje siromašnima ljekarije davao besplatno, no nečastivi kaza kako
u računu stoji da su dvije bočice iz njegove radnje bile smrto-nosnije od deset tisuđa udaraca bojnim
kopljem, jer svi mu lijekovi bijahu buđkuriš, pa se tako urotio s nekom pošasti, te daje uništio dva
sela.
Liječnik se pravdao svaljujuđi krivnju na njega, te na koncu ljekarnik iščeznu, dok se liječnik i
brijač ostadoše prepirati koji je od njih otpravio koliko pacijenata. Neki odvjetnik je osuðen zato što
mu pravo bijaše posve grbavo. Otkriše nekog čovjeka koji se šđuđurio iza njega kako ga ne bi
vidjeli. Kad ga upitahu tko je, kaza daje glumac, no zloduh, vrlo srdit, odvrati:
- Lakrdijaš je to, Gospodine, i mogao je sebi uštedjeti ovaj dolazak kad je veđ znao što je ovdje.
Zakleo se da đe otiđi, te je, održavši riječ, pošao ravno u pakao.
146
147
Uto na poprište stigoše mnogi krčmari, optuženi da su, prodajuđi vodu umjesto vina, prijevarom
ugušili mnogo žeði. Ti krčmari priðoše pouzdajuđi se u to što nekoj bolnici vazda besplatno davahu
čisto vino za mise, no to im nije pomoglo, kao što ni krojačima nije pomoglo kad su rekli da su
upravo oni odijevali malene Isuse. I tako svi bijahu otpravljeni onamo gdje ih se oduvijek
očekivalo.
Stigoše trojica ili četvorica bogatuna, vrlo ozbiljnih Ðenovezana, koji zahtijevahu trgovinske
sporazume, a na to đe ðavao:
- Zar pomođu njih kanite još i zaraðivati na nama? Upravo vas to ubija. Ovaj ste puta loše sračunali,
pa vam nema nikakva sporazuma, jer je povjerenje u vas zapalo u stečaj.
Obrađajuđi se Bogu, ðavao kaza:
- Svi ostali ljudi, Gospodine, polažu račun svatko za svoje, a ovi i za tuðe i za sve ostalo.
Izrekoše im presudu; jaje nisam dobro čuo, no oni iščeznuše.
Doðe neki gospodin tako uspravan da se u ispravnosti kanda želio nadmetati i sa samom pravdom
koja ga je čekala. Mnogo se puta svima nakloni, a rukom izvede ceremonijalnu kretnju kao da pije
iz lokve. Ovratnik mu bijaše tako velik da se nije moglo vidjeti ima li uopđe glavu. Uime Boga,
jedan od stražara ga upita je li on čovjek, a on najuljudnije odvrati da jest i, plemiđke mu časti,
punim se imenom zove gospar Taj i Taj. Neki se zloduh nasmija i kaza:
- Mladac je taman za pakao.
148
Zapitahu ga što kani, a on odgovori:
- Biti spašen.
Predadoše ga vrazima da ga izdevetaju, a on se samo brinuo hođe li mu izgužvati ovratnik. Za njim
neki čovjek uðe vičuđi:
- Premda se derem, ne ide mi odveđ loše, jer sam veđ isprašio svekolike svece što su na nebu.
Zbog toga isprašivanj a svetaca, svi očekivahu da đe ugledati kakva Dioklecijana ili Nerona, a kad
tamo ispade daje on crkvenjak koji je pahalicom čistio crkvene slike. Veđ bi se time stavio na
sigurno, kadli neki zloduh reče daje ispijao ulje iz svjetiljki, pa su se one gasile bez ulja, a daje
krivnju svaljivao na nođne tatove; te da je potkradao urese sa crkvena ruha kako bi sebe odjenuo; da
je još za života nasljeðivao slike; da se itekako okoristio službama Božjim.
Ne znam koji je bio pravorijek, no pokazahu mu put ulijevo.
Pojavile su se neke nalickane dame koje se započe-še prenemagati pred opakim spodobama
vragova, pa jedan anðeo kaza Bogorodici da one bijahu privržene njezinu imenu i neka ih zaštiti. Na
to neki zloduh uzvrati da su takoðer bile protivnice njene čednosti.
- Da, zasigurno - kaza jedna koja bijaše preljubnica.
I nečastivi je optuži daje imala jednoga supruga u osam tijela, a da se tisuđi njih podala. Samu je
sebe osudila, te sveudilj govoraše:
- Da sam znala da đu biti osuðena, ne bih ni svetkom išla na misu.
149
Uto, kad veđ sve bijaše završeno, otkriše Judu, Muhameda i Martina Luthera. Kad ðavao upita tko
je od te trojice Juda, tada Luther i Muhamed rekoše, svatko za sebe, daje to upravo on. Juda se pak
tako rasrdi da đe naglas:
- Gospodine, ja sam Juda, i dobro Vam je znano da sam mnogo bolji od ovih, jer ako sam Vas i
prodao, popravio sam svijet, a ovi ovdje, prodavši sebe i Vas, posvema su ga uništili.
Nareðeno im je da se uklone, te neki anðeo koji imaše spisak ustanovi da za suðenje još nedostaju
oružnici i žbiri. Pozvaše ih, a oni se veoma žalosni pojave te rekoše:
- Ovdje se veđ smatramo osuðenima; nije potrebno ništa više.
Jedva su to izrekli kadli uðe neki astrolog, natovaren astrolabima i globusima, nadigavši graju i
govoređi da su se prevarili, da taj dan nikako ne može biti sudnji buduđi da se Saturn nije zaustavio,
niti je prestalo titranje. Jedan od vragova se okrenu i, videđi ga onako nakrcanog drvom i papirom,
kaza mu:
- Sa sobom veđ donosite ogrjev, kao da vam je poznato da, umjesto onih silnih nebesa kojima ste se
bavili za života, sad spadoste na to da đe vam u smrti nedostajati i ono jedno jedino nebo, pa đete u
pakao.
- Ne, nipošto neđu onamo - na to đe on.
- Onda đe vas odnijeti.
Time se sudovanje okonča i sud bi raspušten. Utvare pobjegoše onamo gdje im je mjesto; zrak osta
prožet novim dahom, zemlja procva, vidje se nebo,
a Krist sa sobom gore na počinak povede one što ih usređiše njegove muke. Ja ostadoh u dolini te,
prolazeđi njome, začuh halabuku i jadikovanje na zemlji.
Priðoh da vidim što je to, pa u dubokoj peđini, to jest u ždrijelu Averna, spazih gdje se mnogi
zlopate, a med njima nekog fiškala koji je izvrtao zakone i sve ostalo, te pisara koji je sam pojeo
spise što ih ne htjede pročitati za života. Sve potrepštine pakla, te odjeđa i pokrivala osuðenih bijahu
tamo po vješani, umjesto po čavlima i kukama, po oružnicima; neki je škrtac svoje jade prebrojavao
čak revnosnije negoli svoj novac; neki se liječnik patio na vrčini, a jedan ljekarnik u štrcaljki.
Videđi to, spopade me toliki smijeh da se probudih od grohotanja, i dobro je što nakon tako žalosna
sna ostadoh veđma radostan negoli prestravljen.
Snovi su to, gospodine. Zaspite li naime, Vaša Ekscelencijo, uza njih i budete li stvari gledali onako
kako ih ja gledam, uvidjet đete da ih možete očekivati onakvima kako jao njima pripovijedam.
Francisco De Quevedo,
Snovi i rasprave o istinama što
otkrivaju zloporabe, poroke i obmane
zanata i staleža ovoga svijeta (1627.)
150
151
San i
Kre:
vl je otjerao Solona iz Sarda zato što je čuveni mudrac prezirao zemaljska dobra i preporučivao da
se u svakoj stvari sagledava njezin kraj. Krez se smatrao najsretnijim čovjekom na cijelom svijetu.
Zato su mu bogovi namijenili kaznu.
Usnije kralj da đe njegov junački sin Atis umrijeti od rane zadane željeznim kopljem. čim se
probudio i protumačio sebi san, on iz muških odaja dade prikupiti duga i kratka koplja i sve drugo
takvo oružje kojim se ljudi služe u ratu, i pohrani ih u spremište. Ujedno je odlučio oženiti sina.
Dok se bavio sinovom svadbom, u Sard doðe čovjek kojeg je zadesila teška nezgoda i čije su ruke
bile uprljane krvlju. Bijaše to Adrast, Frigijac kraljevske krvi, Midin unuk. Zatražio je utočište i
molio Kreza da ga podvrgne očišđenju od grijeha, jer je nehotice ubio vlastita brata, pa ga j e otac
prognao i ostavio bez ičega. Kralj mu udijeli obje milosti.
Dok je Adrast boravio kod Kreza, u mizijskim s,e krajevima pojavio golemi vepar koji je,
spuštajuđi se s :$, planine, uništavao Mižanima ljetinu. Ustrašeni Mižani | zamolili su Kreza
da im pošalje hrabrog Atisa s odabranim mladiđima i lovačkim psima da tu neman istjeraju iz
njihova kraja, ali im kralj, sjeđajuđi se riječi iz sna, odgovori da mu se sin nedavno oženio i da je
samo time zaokupljen. Atis je to saznao i zatražio od oca da ga ne ponižava. Tada mu je Krez
ispričao svoj san.
152
- Ako je tako - reče Atis - nemamo se čega bojati, jer veprovi očnjaci nisu od željeza.
Otac se s time složio i zatražio od Adrasta da krene kao čuvar u pohodu njegova sina, na stoje
Frigijac pristao, unatoč svojoj nevolji, jer je htio Krezu uzvratiti dobrim djelima. U toku lova,
Adrast je, gaðajuđi kopljem nerasta, promašio, pogodio Atisa i usmrtio ga. Krez je prihvatio usud
prorokovan u snovima i oprostio Adrastu. Sahranio je sina prema običajima, a nevoljni Adrast
okončao je svoj život na grobu, čim su se ljudi razišli sa sprovoda.
Ovo iznosi Herodot u I. knjizi Povijesti. (Prema predlošku u prijevodu Dubravka Škiljana)
Dttša, sm zbilja
V jeruje se da duša spavača odluta iz njegova tijela te da obilazi mjesta o kojima on sanja. No,
izbivanje duše ima i svojih opasnosti, jer ako se ona iz bilo kojeg razloga trajno zadrži izvan tijela,
osoba na taj način lišena svoje duše mora umrijeti. Mnogi uzroci mogu zadržati spavačevu dušu.
Recimo, ona se može sresti s dušom drugog spavača i s njom se sukobiti; probudi li se ujutro s
kostoboljom, gvinejski crnac misli daje druga duša izudarala njegovu dok je spavao. Spavačevu
dušu može
153
susresti i duša netom preminule osobe i odnijeti je sa sobom; stoga na indonezijskom otočju Aru
ukuđani ne spavaju prve nođi poslije smrtnog slučaja u obitelji, jer se drži daje pokojnikova duša
još uvijek u kuđi pa se boje daje ne sretnu u snu.
Nadalje, povratak duše može osujetiti i fizička sila. Santali pripovijedaju kako je neki čovjek
zaspao, i pošto je silno ožednio, njegova je duša u obličju guštera napustila tijelo te ušla u vrč s
vodom da se napije. Dogodilo se da baš tada vlasnik poklopi vrč, pa se duša nije mogla vratiti u
tijelo i čovjek je umro. Dok su se njegovi prijatelji spremali spaliti ga, netko je otklopio vrč da
natoči vode. Gušter je tako uspio pobjeđi i vratiti se u tijelo, koje je odmah oživjelo, pa je čovjek
ustao i zapitao prijatelje zašto plaču. Kazaše mu kako su mislili da je mrtav i spremali se spaliti mu
truplo. On im reče da se spustio u zdenac po vodu, ali je teškom mukom iz njega izašao te se netom
vratio. čuvši to, svi su uvidjeli o čemu je riječ.
James George Frazer,
Zlatna grana (1890,)
(Preveo Dinko Teleđan)
154
Nema nedospoj'nog za ni/ftarija
JN eki pobožan čovjek moljaše Boga da mu otkrije tko đe mu praviti društvo na nebesima. Odgovor
je stigao u snu: "Mesar iz tvoje četvrti." čovjek se silno rastuži zbog toga što gaje dopalo prosto i
neuko čeljade. Uze postiti, moliti se i kumiti. U snu se ponovilo: "Mesar iz tvoje četvrti." Pobožan
čovjek je plakao, molio i navaljivao. Onda je u snu začuo: "Da nisi tako bogobojazan, zaista ti
kažem, veđ bih te bio kaznio. Što je to nedostojno u čovjeku čije življenje nisi upoznao?" On ode k
mesaru i zamoli ga da mu ispriča svoj život. Mesar mu reče da zaraðenim novcem pomaže
siromasima i pokriva kuđanske troškove, što doduše i drugi rade. Sjetio se takoðer daje svojedobno
za velik iznos otkupio djevojčicu iz vojničkog sužanjstva. Omoguđio joj je primjeren odgoj i
namijenio ju je za ženu sinu jedincu, kad mu je jednog dana u kuđu banuo ucviljen mladiđ koji mu
reče kako je sanjao da se ondje nalazi odabranica njegova srca koju pozna od djetinjstva i koju su
oteli neki vojnici. Mesar mu je bez krzmanja doveo djevojku. "Ti si doista Božji čovjek!", reče mu
znatiželjni i pobožni sanjač. U dubini duše poželio je još jednom susresti Boga, da mu u snu zahvali
na dostojnom pratiocu u vječnosti. Bog je bio kratak i jasan: "Nema nedostojnog zanimanja,
prijatelju."
Rabi Nisim, Hiburjafe mehaješua (Lijepa priča o spasenju)
155
Interno 5.
U
gluho doba nođi probudio sam se na rubu neobične provalije. Tik uz moj krevet, rasjelina u tamnom
kamenu stropoštala se u polukrugovima, zamagljena smradnim isparenjima i lepetom ptičurina.
Stojeđi na uzanom vijencu od otpada, gotovo lebdeđi u vrtoglavici, nekakav smiješan lik, ovjenčan
lovorom, pružao mije ruku i pozivao me da siðem.
Uljudno sam ga odbio, prožet nođnom stravom, navodeđi kako svi pohodi u nutrinu čovjeka
završavaju površnim i ispraznim lupetanjem. Radije sam upalio svjetlo i iznova uronio u
monotoniju tercina gdje mi glas što govori i plače u isti mah ponavlja kako sjeđanje u nevolji na
sretne dane najžešđe peče.
Juan Jose Arreola, Skupljene pripovijesti (1962.)
156
// pol us mm
L omažem silovanoj nođi
Zrak je izrešetan
Poput čipke
Hicima
Muškaraca
Što su se povukli
U rovove
Kao puževi u ljušturu
čini mi se Da zasopljeno Mnoštvo klesara Dlijetom tuče Po mojim ulicama Što su opločene
Skrutnutom lavom A ja to slušam Ne videđ U polusnu
Giuseppe Ungaretti, Zakopana luka (1919.) (Prevela Morana čale)
157
Pirandelliaiia
Pariški san
vJospoða vidi u snu svog ljubavnika. Isprva je to sno-morica ispunjena ljubomorom. Potom, nođ u
kojoj ra-zabire da ga ljubi. Najzad, ljubavnik joj želi pokloniti briljantnu ogrlicu, ali nepoznata ruka
(što pripada prethodnom ljubavniku koji se obogatio na račun njezinih plantaža) otima ogrlicu. U
napadaju ljubomore ljubavnik zadavi gospoðu. Ona se probudi i dvorkinja joj dodaje kutiju s
dijamantnom ogrlicom, onom iz sna. Uto stiže ljubavnik i potuži se da joj nije uspio kupiti ogrlicu,
jer je veđ bila prodana, i pita je što bi joj drugo mogao pokloniti.
Sadržaj jednočinke
Sanjam (a možda i ne) (1920.)
Luigija Pirandella
Olika toga strašnog kraja Od smrtnika neviðena I za jutarnj ega sj aj a Daleka, neodreðena,
Zanijela me čudom sna! Osobitim nekim hirom Uklonio sam bilja sva, Sve je odisalo mirom,
I zatim, pun oholosti, Zanio se zbog prizora Opojne jednoličnosti Metala i mramora!
Sve stubišta i arkade, Palača što kraja nema Uz jezerca i kaskade Pod kojima zlato drijema;
Slapovi se teški nižu Ko zastori od kristala, Vise, sjaju se i kližu Niz zidine od metala.
158
159
Kolonade, a ne šume, Okružuju tihe vode Gdje najade život glume I razgovor s njima vode.
Ko uz stolnjak modre boje Obale su ružičaste I zelene, tako stoje Da grad u daljinu raste;
Kamenje je nečuveno I valovi od magije; Ogledalo zapanjeno Nad svim što mu se otkrije!
Bezbrižno ko magla lete I božanske rijeke gore, Liju svoje urne svete Na to dijamantno more.
Ne pitam što želi rulja, Radio sam što sam htio: Pod tunelom od dragulja Ocean sam ukrotio!
I sve, čak i crna boja čisto, jasno, kao duga, Voda daje čuda svoja, A kristali daju druga.
160
I ne treba niti zvijezde, Ni sunca nad ovim krajem, Divote se same gnijezde I blistaju svojim
sjajem!
Ta čudesa što se miču Bila su (a to je novo, Samo ih se oči tiču!) Nijema kao nijemo slovo!
Charles Baudelaire,
Cvjetovi zla (1857.)
(Prevela Dunja Robiđ)
161
I
Coleridgeov san
Ilirski ulomak Kublaj-kan (pedesetak rimovanih i nepravilnih stihova izvanredne prozodije)
odsanjao je engleski pjesnik Samuel Tavlor Coleridge jednoga ljetnog dana 1797. Coleridge piše da
se bio povukao na imanje na granici Exmoora; neka ga je nelagoda bila nagnala da uzme sredstvo
za spavanje; san gaje svladao nekoliko trenutaka pošto je bio pročitao odlomak iz Purchasa koji
opisuje kako je Kublaj-kan, vladar komu je na Zapadu slavu pronio Marco Polo, zidao dvorac. U
Coleridgeovu snu, odlomak slučajno pročitan nastavi klijati i umnožavati se; spavač spazi niz
vizualnih slika i, jednostavno, riječi što su ih izražavale; nakon nekoliko sati probudi se s
pouzdanjem daje sastavio, ili dobio, pjesmu od tristotinjak stihova. Upamtio, ih je s jedinstvenom
jasnođom i mogao je pribilježiti onaj ulomak koji se sačuvao u njegovim djelima. Jedan ga
neočekivan posjet omete, i poslije toga više se nije mogao sjetiti ostatka. "... otkri,* s nemalim
iznenaðenjem i gorčinom" - priča Coleridge - "da, premda je još čuvao neko nejasno i mutno
sjeđanje na opđi sadržaj vizije, ipak je, izuzme li se kojih osam ili deset razbacanih redaka i slika,
sve drugo nestalo, poupt slika na površini potoka u koji je bačen kamen, ali, jao, bez moguđnosti da
se opet obnove". Swinburne je osjetio da je
* Ovu zgodu Coleridge pripovijeda u tređem licu. 162
ono što je preoteto vrhunski primjer glazbe na engleskome i da je čovjek vrstan da to raščlani
mogao (metafora je od Johna Keatsa) rasplesti i dugu. Prijevodi ili sažeci pjesama kojima je
temeljna vrlina glazba uzaludni su i mogu biti štetni; zaustavimo se, zasada, na tome daje
Coleridgeu bila dana, u snu, stranica nedvojbene sjaj nođe.
Taj slučaj, premda izvanredan, nije jedinstven. U psihološkoj studiji The JVorld ofDream Havelock
Ellis usporedio gaje sa slučajem guslača i skladatelja Giu-seppea Tartinija, koji je usnio daje Ðavao
(njegov sluga) izvodio na violini čudesnu sonatu; probudivši se, sanjač, po nesavršenu sjeđanju,
izvede Trillo del Dia-volo. Drugi klasičan primjer nesvjesnoga mozganja jest primjer Roberta
Louisa Stevensona, komu je san (o čemu je sam izvijestio u Chapter on Dreams) dao sadržaj Olalle,
i drugi 1884., Jekylla i Hydea.
Tartini je želio budan oponašati glazbu iz sna. Ste-venson je iz sna dobivao sadržaj, što đe ređi:
opđe forme. Bliskije je Coleridgeovu verbalnom nadahnuđu ono što ga je Prečasni Bede pripisao
Caedmonu {Historia ecclesiastica gentis Anglorum, IV, 24). Slučaj se zbio potkraj VII. stoljeđa u
misionarskoj i ratničkoj Engleskoj saksonskih kraljevstava. Caedmon bijaše neuk pastir i ne više
mlad; jedne se nođi skrade s veselice pred-vidjevši da đe mu donijeti harfu, a nije se osjeđao kadrim
pjevati. Zaspao je u staji, meðu konjima, i u snu ga netko zazva po imenu i zapovjedi mu da pjeva.
Caedmon odvrati da ne zna, ali mu onaj reče: "Pjevaj početak stvorenih stvari." Caedmon tada
izreče stihove koje
163
nikad prije nije bio čuo. Nije ih zaboravio ni onda kad se probudio, i mogao ih je ponoviti
redovnicima obližnjega samostana u Hildu. Nije umio čitati, nego su mu redovnici objašnjavali
ulomke iz svete povijesti, a on ih "preživaše poput čistoga živinčeta i pretvaraše u prekrasne
stihove, i tako je opijevao stvaranje svijeta i čovjeka, i svu priču o Postanku, i o Izlasku sinova
Izrae-lovih, i njihovo došašđe u obeđanu zemlju, i mnoge druge stvari iz Biblije, i otjelovljenje,
muku, uskrsnuđe i uzašašđe Gospodnje, u došašđe Duha Svetoga, nauk apostolski i, uz to, strahotu
Posljednjega Suda, užas paklenskih muka, divote Raja, i smilovanja i kazne Gospodnje". Bio je prvi
posveđeni pjesnik engleskoga naroda; "nije mu bilo premca" - veli Bede - "jer nije učio od ljudi
nego od Boga". Mnogo godina poslije prorekao je čas svoje smrti i dočekao je spavajuđi. Nadamo
se da je opet susreo svog anðela.
Na prvi se pogled Coleridgeov san može učiniti manje krasnim od sna njegova preteče. Kublaj-kan
čudesan je sastav, a gotovo je jedina vrlina himne od devet stihova koju je sanjao Caedmon to što
joj je izvor onirički, ali je Coleridge veđ bio pjesnik, a Caedmonu je njegov zaziv otkriven. Ipak,
postoji dodatno dogaðaj koji uzdiže gotovo do nedokučivosti čudo sna u kojem se začeo Kublaj-
kan. Ako je taj dogaðaj istinit, pripovijest o Coleridgeovu snu počinje mnogo stoljeđa prije
Coleridgea i još nije privedena kraju.
Pjesnik je sanjao 1797. (neki vele 1798.), a objelodanio je izvješđe o snu 1816., kao bilješku ili
opravdanje
nedovršene pjesme. Dvadeset godina poslije, pojavio se u Parizu, u odlomcima, prvi zapadnjački
prijevod jedne od onih sveopđih povijesti kojima perzijska književnost tako obiluje, Povijesni
zbornik Rašidudina Faz-laha, koji potječe iz XIV. stoljeđa. Na jednoj se stranici čita: "Na istok od
Šang-tua Kublaj-kan sazda dvorac po nacrtu koji bijaše vidio u snu i koji sačuva u sjeđanju." Onaj
koji je ovo napisao bio je vezir Gazana Mah-muda, potomka Kublajeva.
Mongolski vladar iz XIII. stoljeđa usnio je dvorac i sazdao ga po viziji; u XVIII. stoljeđu jedan
engleski pjesnik , koji nije mogao znati da je ta graðevina izvedena iz sna, sanja pjesmu o dvorcu. U
usporedbi s tom simetrijom, koja radi dušama ljudi što spavaju i obuhvađa kontinente i stoljeđa,
ništa su, ili vrlo malo, čini mi se, levitacije, uskrsnuđa i ukazanja u pobožnim knjigama.
Koje nam je objašnjenje draže? Oni što unaprijed odbacuju nadnaravno (gledam, uvijek, pripadati
toj družbi) prosudit đe daje priča o ta dva sna puka podudarnost, crtež što gaje izradio slučaj, poput
oblika lavova i konja koje, katkada, stvaraju oblaci. Drugi đe zaključiti daje pjesnik, nekako, znao
daje car bio sanjao dvorac i samo zato kazao daje sanjao pjesmu kako bi stvorio blistavu maštariju,
koja tako zabasuruje, ili opravdava, ono krnje i rapsodično u stihovima.* To je nagaðanje
* Početkom XIX. stoljeđa, ili potkraj XVIII., podvrgnut sudu čitalaca klasičnoga ukusa, Kublaj-kan
bio je mnogo pretjeraniji nego sada. Godine 1884., prvi životopisac Coleridgeov, Traill, još je
mogao napisati: "Ekstravagantna onirička pjesma Kublaj-kan nije mnogo više od psihološkoga
kurioziteta..."
164
165
uvjerljivo, ali nas obvezuje da pretpostavimo, svojevoljno, neki spis, koji sinolozi nisu identificirali,
gdje je Co-leridge mogao pročitati, prije 1816., san Kublajev*. Zanosnije su pretpostavke koje
nadilaze razumsko. Na primjer, možemo pretpostaviti daje careva duša, pošto se srušio dvorac,
prodrla u dušu Coleridgeovu, da bi ga on iznova izgradio u riječima, trajnijima od mramora i
kovina.
Prvi je san pridodao stvarnosti dvorac; drugi, što se zbio nakon pet stoljeđa, pjesmu (ili početak
pjesme), koju je nadahnuo dvorac. Sličnost tih snova omoguđuje da se nazre jedinstvena osnova;
dugo razdoblje otkriva nadljudskoga izvodioca. Istraživati naum toga besmrtnika, ili dugovječnika,
bilo bi, možda, isto toliko drzovito koliko i uzaludno, ali se može naslutiti da ga on nije ispunio.
God. 1691. otac Gerbillon, iz Družbe Isusove, potvrdio je da su od dvorca Kublaj-kanova ostale
samo razvaline; znamo daje od pjesme uščuvano jedva pedesetak stihova. Te činjenice dopuštaju da
pretpostavimo da nizovi snova i radova još nisu privedeni kraju. Prvome je sanjaču bilo dano,
obnođ, viðenje dvorca, i on gaje sazdao; drugome, koji nije znao za san predša-snikov, pjesma o
dvorcu. Ako ova shema nije pogrešna, neki đe čitatelj Kublaj-kana sanjati, jedne nođi od koje nas
dijele stoljeđa, kakav mramorni kip, ili neku glazbu. Taj čovjek neđe znati da su još dvojica sanjala;
možda niz snova nema kraja, možda je ključ u posljednjem.
čim sam ovo napisao, nazirem, ili vjerujem da nazirem, drugo objašnjenje. Možda neka praslika,
koja
još nije otkrivena ljudima, neki vječni predmet (da se poslužim Whiteheadovim izrazom), postupno
ulazi u svijet. Njezino prvo očitovanje bijaše dvorac, a drugo pjesma. Tko bi ih usporedio, vidio bi
da su, u biti, isti.
Jorge Luis Borges (Preveo Marko Grčiđ)
Aspij'agovi snovi
M<
* Vidi John Livingston Lowes, "The Road to Xanadu" {Put u Xanadu), 1927., str. 358, 585.
.eðanski kralj Kijaksar umro je nakon četrdeset godina vladanja i na prijestolju gaje naslijedio sin
Asti-jag. On je imao kđer koju je nazvao Mandana, i Astija-gu se u snu prikazalo kako se ona toliko
pomokrila da je njegov grad bio poplavljen te da se cijela Azija našla pod vodom. Kad je Mandana
dorasla za udaju, nije je htio dati nikome od Meðana koji bi njega bili dostojni, veđ ju je dao
Perzijancu po imenu Kambiz, za kojega je vidio daje iz dobre kuđe i mirne naravi, no ipak gaje
smatrao mnogo nižim od bilo kojeg Meðanina srednjeg staleža.
Pošto se Mandana udala za Kambiza, Astij agu se prve godine prikazao nov san: činilo mu se da iz
stidnice njegove kđeri izrasta loza i da ta loza obrasta cijelu Aziju. Prizor nije ostavljao mjesta
dvojbi: dijete đe zavladati umjesto njega. Astijag dade pozvati kđer iz Perzije i, kad se dijete rodilo,
naloži roðaku Harpagu da ga uzme,
166
167
ubije i sahrani. Harpaga obuzmu strah i grizodušje, te on preda dijete pastiru Mitradatu i naredi mu
da ga on ubije. Mitradatova žena Kuja upravo je bila donijela na svijet mrtvoroðenče. Dječak
kojega su im predali bijaše urešen zlatom i odjeven u svečane haljinice. Njih se dvoje dogovore da
ih zamijene, te da mrtvo dijete izlože u planini, a donesenog dječaka othrane kao svoje. Tako neđe
biti uhvađeni u neposlušnosti prema gospodarima i njihova odluka neđe biti zla. Dijete je raslo i
pastirska djeca su ga u igri proglasila kraljem. Dijete-kralj jednom je prigodom iskazalo svoju
zapovjedničku narav. čuvši kako je mališan svojski izdevetao sina jednog uglednog Meðanina,
Astijag primora Mitradata da mu oda porijeklo tog dječaka. Tako je saznao za Harpago-vu
prijevaru. Gradeđi se da oprašta Harpagu, naloži mu da pošalje svoga sina njegovu unuku i pozove
ga na gozbu. Ondje je Harpagu dao poslužiti pečenku od dijelova njegova sina. Uvjerivši se
naknadno u žalosnu istinu, Harpag nije izgubio prisebnost, nego je prikupio ostatke i otišao kuđi.
Astijag je, pak, ponovo ispitao svoje sveđenike. Oni su mu odgovorili: "Dječak je predodreðen da
bude kralj. Buduđi daje veđ vladao meðu pastirima, neđe još jedanput zavladati." Astijag se
razveseli i pošalje dječaka pravim roditeljima, koji su bili presretni što im je sin živ. Dječak Kir je
odrastao i postao ratnički prvak. Uz Harpagovu pomođ svrgnuo je Astija-ga i blagonaklono ga
zadržao kod sebe sve do njegove smrti. Tako je Kir, bivši pastir, utemeljio perzijsko carstvo, a sve
to opisuje Herodot u I. knjizi Povijesti.
(Prema predlošku u prijevodu Dubravka Škiljana)
168
\J spješan život zapravo je mladenački san ostvaren u zreloj dobi.
Alfred de Vigny
3poru i hljeh
Arapska verzija
JVLusliman, kršđanin i Židov putuju zajedno, potrošili su zalihe hrane, a čekaju ih još dva dana
putovanja kroz pustinju. Te su večeri pronašli jedan hljeb. Što sad? Za jednoga dovoljno, ali za
trojicu premalo. Donesoše odluku da ga pojede onaj tko bude usnio najljepši san. Sutradan ujutro
reče kršđanin: Sanjao sam da me zloduh vodi u pakao koji mi se prikazao u svoj svojoj grozoti.
Musliman reče: Sanjao sam da me anðeo Džibril vodi u raj koji mi se prikazao u svoj svojoj divoti.
Židov reče: Sanjao sam da zloduh vodi kršđanina u pakao i da anðeo Džibril vodi muslimana u raj,
pa sam pojeo hljeb.
Nuzhetol Udeba
169
I
Židovska verzija
Isus, Petar i Juda putuju zajedno. Stižu do krčme. Ostala je jedna jedina patka... Petar: Sanjao sam
da sjedim uz Božjega sina. Isus: Sanjao sam da Petar sjedi uz mene. Juda: Sanjao sam da sjedite
jedan uz drugoga i da ja jedem patku. Sva trojica potražiše patku. Patki ni traga.
Historia Jeschuae Nazareni
3amo naprjj'ed
KJh, izvrsno! Neka beskonačnost uðe!
Louis Aragon
Izmeðu sna i jave
v>/snovna vrlina ove otočne klime* temelji se, kao što reče onaj Moliereov liječnik, na njezinim
"uspavlju-juđim svojstvima". Samo se spavanjem čovjek može odmoriti od pretjerane dokonosti.
čuveni naputak sa-lernske škole (sex horas dormire...), premda sročen na izvrsnoj makaronskoj
latinštini, zvučao bi kao neukusna šala. Šest sati ležanja! Da se odužimo pedagogiji, prihvatimo
minimum od osam ili devet sati, što ne uključuje obvezatnu popodnevnu sijestu. Ne moramo se
plašiti posljedica; ovdje su rezerve sna neiscrpne, kao i nepregledna rijeka Parana: nakon četiri
zaveslaja, kao da ste progutali sredstvo za uspavljivanje i jedva uspijevate izdržati do najave
policijskog sata. Mogu samo ređi da sam tako savladao najgore nesanice - one što ih u zoru donosi
sjeverni vjetar - ne utječuđi se krajnjem i uvijek pogibeljnom sredstvu zabranjene, drugim riječima,
dosadne lektire. Ovdašnja vegetacija pravi je blagoslov za živce: ponekad mi se čini da se
pretvaram u vrbu...
Posvetit đu, dakle, svoj nedjeljni zapis smirujuđoj temi što je najavljuje naslov, kao kakav zavjetni
dar bogu Morfeju. Nitko mi neđe mođi predbaciti da ne vladam materijom. Ako se predmet
razmotri pomnije, odnosno, izmeðu sna i jave, možda neđe ispasti tako
* Posrijedi su otoci na rijeci Parana, u široj okolici Buenos Airesa.
170
171
nevažan kao što se čini. San nije zastoj u životu, nego jedna od njegovih najneobičnijih faza, jer
pliva u misteriju i graniči s nadnaravnim. Zato ga pjesnici razumiju bolje od fiziologa. Dok potonji
raspravljaju da li stanje mozga u snu odgovara pomanjkanju ili navali krvi, ne nalazeđi konačan
odgovor, poete, od Homera do Tennvsona, naziru istinu kroz šarenu prizmu iluzije. Najveđi od svih
njih izrekao je ove duboke riječi što dopiru do one razine koju ne mogu doseđi sonde ni psihometri:
"Mi smo ista tvar/od koje snovi sazdani su...* A Mussetov junak, tumačeđi na svoj način božanskog
Shakespearea, divno kazuje:
La vie est un sommeil, Vamour en est le
reve...
A kako je tek istančan naš psihički instrument! Ovaj naš suvremen i nijansiran jezik i dalje trpa u
Sanchove bisage, obilježene jednom jedinom etiketom sna, cijelu onu porodicu stoje tvore sommeil,
somme, songe, reve, reverie, itd., i tako razudenu ljestvicu svodi na jedan ton!
Prilično rijetko sanjam - dok spavam, naravno. Može mi proteđi nekoliko nođi bez tog "nesvjesnog
mozganja" koje je za veđinu ljudi sinonim za spavanje. A kako znadem da djelom i ponašanjem
nisam mjesečar, prema ustaljenoj teoriji morao bih priznati da se uglavnom ne sjeđam snova zato
što tih snova nije ni bilo. Vidjet đemo da i u tome ima razlika, jer je zbilja nešto
* W. Shakespeare, Oluja, IV, 1. Preveo Antun Šoljan. 172
manje jednostavna od teorije. Kako god bilo, ja sam dosta razmišljao o toj neobičnoj organskoj
disocijaciji koja predstavlja svojevrstan periodički razlaz duše i tijela. Možda upravo zbog svoje
slabe učestalosti moji snovi ostaju trajnije upamđeni nego kod drugih ljudi. Još uvijek pamtim četiri
ili pet snova iz svog dalekog djetinjstva, gotovo s istom jasnođom kao i onaj što me pohodio
preksinođ i dao mi povod za ove retke. Na nj đu se vratiti kasnije. Neke sam snove zapisao u
bilježnicu: pojedini su tako čudnovati ili grozomorni da mi je i danas dovoljno pročitati bilješku da
bih ponovno doživio prvobitni osjeđaj silovite tjeskobe ili strave.
Osim toga, zapazio sam u svojih bližnjih, ponekad sasvim neposredno, vanjske manifestacije sna,
posebno nođne more. Moj skitalački život dao mi je za to dosta materijala. Na putovanjima gdje se
miješa svatko sa svakim, od bolivijskih svratišta do brodskih kabina i spavađih kola, vidio sam i
odviše drama i komedija usnule čeljadi. Ali nijedan kasniji doživljaj nije bio tako potpun i trajan
kao onaj prvi, što đu ga opisati jer je njegov akter umro. Poslužio je kao temelj moje skromne
teorije sna; na nj sam neizostavno upuđivao svoje naknadne opservacije, čak i tvrdnje u knjigama,
da bih im dokazao ispravnost. Protekle su brojne godine, i moj analitički instrument vjerojatno je
istančaniji. Pa ipak, rezultati te duge mladenačke inicijacije za mene su neizbrisivi, i vidim da
kamen kušnik nije ostario.
Ima tome dvadeset i tri godine, živio sam u Salti, kod trgovca iz pokrajine Tucumana. Iako je u
našem kolonijalnom zdanju, gdje se mogla udobno smjestiti cijela
173
Noina obitelj, praznih soba bilo napretek, nas dvojica, kao prisni prijatelji, spavali smo u istoj sobi
jer smo voljeli čavrljati ležeđi u postelji. Uglavnom smo zajedno odlazili na počinak; kad nekim
slučajem ne bismo zajedno krenuli u nođni život, onaj koji bi se ranije vratio obično je čekao u
obližnjem biljarskom salonu. A buduđi da sam ja veđ bio stekao lošu navadu čitanja u krevetu,
zaspao bih sat-dva kasnije od svog prijatelja. On koji je budan bio sušta ugladenost, na spavanju bi
postao mau-vais coucheur. Kad je bio najmirniji, hrkao je da se sve orilo, pa se i sam znao prenuti,
prestrašen vlastitim tru-bljenjem. Ali to nije bilo ono najgore. Moj je prijatelj sanjao naglas,
opsjednut groznim snoviðenjima što su u meni izazivala svakojake reakcije, ako tako mogu nazvati
sve ono što sam u svom nestrpljenju znao lanu-ti. Kad sam se uvjerio u loše strane zajedničke sobe,
veđ je bilo kasno da tome doskočim. Najprije me odvratila naklonost prema njemu, a potom
znatiželja ili, točnije rečeno, sve veđe zanimanje za moždanu dramu koja se zbivala pred mojim
očima, odnosno ušima, i iza spuštenog zastora, pa sam se ja od nijemog svjedoka neo-sjetno
preobrazio u upuđenog suradnika.
Neđu se zadržavati na pojedinostima što se uklapaju u klasičnu teoriju i što ih je moje višemjesečno
iskustvo potvrdilo, nego đu samo ukazati na ona obilježja koja joj otvoreno protuslove. U
medicinskim raspravama, a pogotovo u psihijatriji - koja meðu tim novim disciplinama prednjači u
nagaðanju i uvrnutim tezama - čovjek đe uzalud tražiti istinski znanstveni duh koji zazire od
konvencionalnih formula i ne nabacuje svaki
174
čas magister dixit. Skređu nam pozornost, recimo, na to da su halucinacije okusa i, nadasve, njuha,
puno rjeðe od halucinacija drugih đutila. Taje primjedba nevažna, ako prihvatimo da se na javi
osjeti okusa i mirisa ne dadu predočiti: mi ne možemo zamisliti miris jasmina koji ima vlastitu
narav i razlikuje se, uzmimo, od naravi ljubičice. Što se tiče okusa, čiji su osjeti nerazdvojno vezani
s osjetima opipa, njegovo mutno ili pretpostavljeno javljanje u snu nužno je iluzorno ili se temelji
na rečenoj vezi.
Opsežna rasprava Brierrea de Boismonta prepuna je naivnih slučajeva, bez zrna kritike kao u
Lombroso-vim opisima. Spominje se, naravno, klasičan slučaj čuvene Tartinijeve sonate koju je
kompozitoru, prema vlastitim riječima, "izdiktirao sam nečastivi". Psihijatrijsko tumačenje, koje to
djelo pripisuje fenomenu nesvjesnog mozganja, otkriva da učenjakova lakovjernost ne zaostaje za
glazbenikovom, nego je pače i nadmašuje. Ja više volim tu legendu takvu kakva jest, s vragom i
rogovima.
Pa onda one trivijalne anegdote vezane uz somnam-bulizam, što ih autori uredno preuzimaju jedan
od drugoga, premda znaju protusloviti njihovim teoretskim načelima. Ovamo spada ona poznata
pripovijest o redovniku, koju iznosi Fodere i ponavljaju je svi njegovi nasljednici. Pripovijeda prior
kartuzijanskog samostana da je jedne nođi, dok je nešto pisao, u njegovu đeliju ušao mladi klerik
kruta držanja, ukočena pogleda i zgrčena lica. Mjesečar se uputio prema priorovu krevetu, sređom
bez spavača, i u nj triput zabio nožinu što ju je
175
nosio sa sobom... Prior je sutradan porazgovarao s redovnikom i on mu je u tančine opisao prizor iz
prethodne nođi, dodavši da gaje na imaginarni zločin naveo san u kojemu je prior ubio njegovu
majku...
Ne ulazeđi u raspravu o tom slučaju, koji može biti stvaran, nema dvojbe daje, osim drugih očito
apokrifnih pojedinosti, cijela ta ispovijest pacijenta iskonstruirana. čovjek koji poslije mjesečarskog
ispada nastavlja spavati, poslije buðenja uopđe se ne sjeđa svoga ponašanja, ponajmanje sna što ga
je tobože na to naveo: amnezija je potpuna. To se ne zbiva u slučajevima nođnih mora što se naglo
prekidaju zbog nekog vanjskog razloga. Ta razlika, koju držim bitnom, potvrdit đe se u mojem
slučaju iz Salte. (...)
Prijatelj o kojemu sam veđ govorio nije bio tipični mjesečar, premda sam u dva-tri navrata opazio
da se, sveudilj spavajuđi, osovljuje u postelji i počinje odijevati. Tjeskobni snovi pohodili su ga
gotovo svakonođno. Patio je od kroničnih želučanih tegoba i, naravno, kad ne bi propustio večernji
obrok, snomorica je bila neizbježna. Ona bi nastupila s prvim snom, gotovo uvijek je imala jednake
vanjske manifestacije, što su odražavale internu dramu bez veđih varijacija, a tu dramu mi je akter
ispričao dvadeset puta. Ako izostavim detalje, gotovo uvijek je bila posrijedi kavga kojoj su
kumovali ljudi sponekom, nadničari ili majstori (moj je prijatelj imao šeđeranu); oni su mu
dobacivali uvrede, spavač bi se ražestio, obasipao ih prijetnjama koje su mi najavljivale neizbježno
koban rasplet. Ubrzo bi jauknuo, i nakon
toga stao stenjati: netko gaje ubo nožem u predio iznad želuca pa je osjeđao samrtne muke...
Moj nevoljni prijatelj opisivao mije taj prizor s dirljivom lucidnošđu i začudnim koloritom. Kao što
rekoh, u njemu su varirala samo neka sporedna obilježja. Nije mi dugo trebalo da ga naučim
naizust, kao Crvenkapicu. U početku me čudila nevjerojatna brzina radnje: ono što je u pričanju
moglo ostaviti dojam da traje satima, zapravo je bilo zbijeno u nekoliko sekunda. Buduđi da sam u
tim trenucima gotovo uvijek bio budan, često bih uspio preduhitriti napadaj i to tako da sam
mijenjao položaj spavača. Ponekad bih se umiješao u prizor, stao bih tobože na stranu napadnutoga,
pomagao mu, pokazivao neprijatelje u bijegu ili oborene u prašinu poslije našeg junačkog otpora.
Ta moja sugestija obično je bilo djelotvorna - za moga prijatelja korisna, a za mene zabavna - pa
sam je često primjenjivao, u potrazi za novim efektima.
Kad bi se pacijent probudio u času moje intervencije, stao bi mi pričati o mojim podvizima od kojih
mi je zastajao dah: moja četiri zbiljska poklika predstavljali su kratku i sirovu potku koju bi
snoviðenje preobrazilo u fantastičnu epopeju. Ali, kad bi, prevladavši krizu i izbjegavši probavne
tegobe, moj prijatelj nastavio spavati bez buðenja, sutradan ujutro nije se baš ničega sjeđao. Takve
reakcije, što sam ih često iskusio i u drugim okolnostima potvrdio, navode me da, protivno onome
što sam na raznim mjestima pročitao, ustvrdim da:
176
177
1. sugestija može biti djelotvorna u normalnom snu (kamo, psihološki gledano, pripada i
snomorica) i u mje-sečarskom snu;
2. amnezija koja nastupi poslije neprekinute nođne more vjerojatno ima iste uzroke kao i
zaboravljanje običnih snova.
Ti uzroci leže u superpoziciji novih slika na prethodne. Rečeno je da snovi najradije nailaze prije
jutarnjeg buðenja, i da se tada širom otvaraju bjelokosna vrata mašte. Posljednji snovi bivaju i jedini
snovi, jer su prekrili ili izbrisali one prethodne. Baš kao što od vojske koja maršira ostaju vidljivi
samo tragovi zadnjih redova. (...)
San zauzima dobar dio našega života. A opet, nema dvojbe daje snivanje povremeni oblik ludila,
periodički delirij s ovim ili onim obilježjima. Delirij, odnosno, bulažnjenje, etimološki uzevši, znači
"sijanje izvan brazde". Ta slika ne znači daje brazda nespretno uzorana ili da je sjeme loše kvalitete,
ona samo označava odstupanje, pogrešni smjer. To je delirij u uobičajenom obliku: niz nesuvislih
čina ili riječi, bez posljedica i svrhovitosti, premda bi, pojedinačno gledajuđi, svaki čin mogao biti
razložan i svaka riječ na mjestu. Zar to nije najbolja definicija tlapnje? (...)
Paul Groussac, Intelektualno putovanje (1904.)
A/a/fov osmijeh
idio Alah kako Isus obilazi neku dolinu i kako ga hvata san i kako mu se u snu prikazala izbijeljela
lubanja. Reče Alah: Hajde, Isuse, pitaj je pa đe ti odgovoriti. Isus se naglas pomoli i od njegova
čudotvornog daha lubanja progovori. Reče da joj duša čami u vječnoj kazni zato stoje pripadala
narodu kojega je pogodila Alahova srdžba. Opisala je Azrajela, anðela smrti, i prizore i kazne što ih
je vidjela na svakima od sedmorih vrata pakla. Isus se opet pomoli, i lubanja stekne tijelo i život.
Dvanaest je godina služila Svemoguđemu, a potom je skončala u Božjem miru. Tada se Isus
probudio i nasmiješio. Onda se i Alah nasmiješio.
Narodna sa Bliskog istoka
178
179

IN isam zbiljna, vjerojatno nikoga ne zanimam. Ja sam dronjak, zavisnik, priviðenje. Živim meðu
bojaznima i željama; te bojazni i želje održavaju me i razaraju. Rekoh veđ da sam dronjak.
Počivam u tmini, u dugotrajnim i neshvatljivim zaboravima. Iznebuha me primoraju da izaðem na
vidjelo, u prodornu svjetlost što mi zamalo jamči zbiljnost. A onda se opet pozabave sobom i
zaborave na mene. Ja tonem u mrak, sve se uzaludnije koprcajuđi, svedena na ništavilo, na jalovost.
Nođ je moja domaja. Muž, raspet na snoviðenju, uzalud me pokušava odbaciti. Ponekad, s
ustreptalom nespretnošđu, nekako ugodim želji žene koja se odupire u snu, sva zgrčena, i najposlije
se preda, izduljena i meka kao jastuk.
Egzistencija mije nestalna, razapeta sam izmeðu ta dva biđa koja se mrze i vole, koja su roditelji
nakaznog djeteta. Unatoč tome, ja sam lijepa i grozna. Remetim mir toga para ili u njemu izazivam
žarču ljubav. Ka-dikad se smjestim meðu njima, i intimni zagrljaj čudesno me uspostavi. On zapaža
moju prisutnost i uporno se želi uništiti, nađi mi zamjenu. Najzad se ipak preda, iscrpljen, okrene
leða ženi, ispunjen kivnošđu. Ja ostajem uz nju, uzbuðena, i grlim je nepostojeđim rukama što se
postupno razlazu u snu.
Na početku sam zapravo morao ređi da se još nisam rodila, da nastajem sporo i tjeskobno, u
dugočasnom i dubinskom procesu. Oni svojom ljubavlju nesvjesno zagorčavaju moje neroðeno
žice.
Dugo mi grade život u svojim mislima, nespretnim rukama što me uporno oblikuju, mijese i
rastaču, nikad zadovoljni.
Ali jednog dana, kad slučajno postignu moju konačnu formu, ja đu im umaknuti i uspjet đu samu
sebe sanjati, u zbiljskoj punini. Oni đe se razdvojiti. Ja đu napustiti ženu i progonit đu muškarca.
Stražarit đu na vratima spavađe sobe, vitlajuđi plamenim mačem.
Juan Jose Arreola, Skupljene pripovijesti (1962.)
Ci
'huang Tzu je usnio daje leptir i, probudivši se, nije znao da li je čovjek koji je usnio daje leptir ili je
leptir koji sanja daje čovjek.
Herbert Allen Giles, ChuangTzu (1889.)
180
181

san
Ukjj'anovi snovi
1 e nođi u Napulju, poslije obilaska Vezuva, žar uzbuðenja što sam ih doživio u toku dana nije mi
podario san, tako potreban mojim iscrpljenim udovima, nego je izazvao užasna snoviðenja. Plameni
jezici vulkana i mračni bezdan lišen tame preplitali su se s kojekakvim besmislicama razigrane
mašte, i kad bih se probudio iz tih ubitačnih snova, uporno me progonila jedna jedina pomisao, kao
da je posrijedi zbiljska činjenica... Umrla mi je majka! Sređom, ona je uz mene i podučava me
davnašnjim stvarima koje ne poznam, a svi ostali su ih zaboravili. U svojoj sedamdeset i šestoj
godini moja majka prešla je Ande da se oprosti od sina, prije nego ode u grob. Sama ta pojedinost
bila bi dostatna da predoči moralnu čvrstinu njezine naravi.
Domingo Faustino Sarmiento, Uspomene iz pokrajine (1851.)
rčki sofist Lukijan iz Samosate (o.l25. - 185.) poznat je po svojim snovima. U jednom od njih
opisao je svoje djetinjstvo stoje proteklo i odrazilo se u viðenjima. Okušao se u kiparstvu, kao
učenik u radionici svoga strica, i tada su mu se u snu ukazale dvije žene, Retorika i Kiparska
umjetnost, koje su hvalile i uzdizale svoju vrijednost. Lukijan se priklonio Retorici, stekao
bogatstvo i ugled, te je sokolio mlade ljude da se povedu za njegovim primjerom i da ne posustanu
pred prvim poteškođama u životu. U snu što ga je nazvao Pijetao, Mikilije sniva o bogatstvu i žali
se na bijedan ratarski život. Probudi ga kukurijekanje pijetla koji je u prethodnom životu bio
Pitagora. Pijetao objasni rataru da je bogatstvo izvor nevolja i briga, i da siromaštvo omoguđuje
spokojniji i sretniji život. U tređem snu, Putovanju u podzemni svijet ili Tiraninu, pripovijeda o
dolasku pokojnika u Had. Filozof Kinisk sve okređe na šalu, a Tiranin očajava, nastoji pobjeđi i
ponovo steđi negdašnju mođ i slavu. Uto stiže Mikilije (sada postolar, a ne više ratar) koji ne
strahuje od konačne presude i očekuje je s radosnom znatiželjom. On i Kinisk zadobit đe
blaženstvo, a Tiranin đe biti kažnjen.
Rodericus Bartius, Jedni su brojevi, a drugi nisu (1964.)
182
183
Sjene od/eriup 7Hade
, predstava tvorac, u svome teatru Što na vjetru krhke temelje zasniva Sjene odjenut znade u
raskošno ruho.
Luis de Gongora
n sad sanja - rekao je Cvilibim - i što misliš o čemu sanja?
Alica je rekla: "To nitko živ ne zna."
- Ma nemoj! Sanja o tebil -uskliknuo je Cvilibim i pobjedonosno pljesnuo dlanovima. - I što misliš,
kad bi on sad prestao sanjati o tebi, gdje bi bila?
- Ovdje gdje sam i sad, jasno - rekla je Alica.
- A ne, // ne! - odvratio je prezirno Cvilibim. - Ne bi bila nigdje! Pa ti si samo nešto u njegovom
snu!
- Kad bi se ovaj tu kralj probudio - dodao je Cvili-bum - ti bi nestala... fuđ... ugasila ko svijeđa!
Lewis Carroll, Stoje Alica otkrila iza zrcala (1872.)
(Preveo Antun Šoljan)
184
Drea/f/P/gers
LJ djetinjstvu sam žarko obožavao tigra, i to ne žuđkastoga jaguara s plutajuđih biljnih otočiđa po
nabujaloj Parani i iz amazonskoga gustiša, što ga ovdje nazivaju tigre, nego ispruganoga, azijskoga,
kraljevskoga tigra, s kojim se smiju suočiti samo ratnici iz kule na slonovskim leðima. Uobičajio
sam bio, bez kraja i konca, stajati pred jednim od kaveza u Zoološkome vrtu; cijenio sam debele
enciklopedije i prirodopisne knjige po sjaj nođi njihovih tigrova. (Još se sjeđam tih slika: ja koji ne
mogu bez pogreške upamtiti čelo ili osmijeh žene.) Proðe djetinjstvo, izblijedješe tigrovi i strast za
njima, ali su još u mojim snovima. Na toj potonuloj ili zbrkanoj razini oni i dalje vladaju, i to
ovako.
Usnula, smete me san, i odmah znadem da je to san. A onda pomislim: ovo je san, čista zabava moje
volje, i sad kad sam neograničeno mođan, hajde da proizvedena tigra.
0 nesposobnosti! Nikad moji snovi ne umiju začeti žuðenu zvijer. Pojavi se tigar, istina, ali razuden,
ili slabašan, ili nečistih oblika, ili nedopustivo velik, ili pretjerano nepostojan, ili nalik na psa ili
pticu.
Jorge Luis Borges (Preveo Marko Grčiđ)
185
Hram, grad artiepipovl san
IN aročito je hram - sveto mjesto par excellence - imao nebeski prototip. Na brdu Sinaju, Jahve
pokazuje Moj-siju "oblik" svetišta što ga ovaj ima izgraditi za njega: "Pri izgradnji prebivališta i
svega u njemu postupi točno prema uzorku koji ti pokažem... Pazi! Načini ih prema uzorku koji ti je
na brdu pokazan." (Izl 25, 9, 40) A kada svome sinu Salomonu predaje plan za zgrade hrama, za
šator, i za sve potrepštine u njima, David ga uvjerava daje "sve to u skladu s onim što Jahve napisa
vlastitom rukom da bi razjasnio cijelo djelo za koje on pribavi uzorak." (1 Ljet 28,19). I on je,
dakle, vidio, nebeski model.
Najraniji dokument koji se odnosi na arhetip nekog svetišta jest natpis vezan uz hram što gaje kralj
Gudea podigao u Lagašu. Kralj u snu vidi božicu Nidabu, koja mu pokazuje pločicu na kojoj su
zapisana imena blagotvornih zvijezda, i boga koji mu otkriva plan hrama. I gradovi imaju svoje
božanske prototipove. Svi su babilonski gradovi imali arhetipove u sazviježðima: Sip-para u Raku,
Niniva u Velikom medvjedu, Assur u Ark-turu itd. Senaherib je dao izgraditi Ninivu u skladu s
"oblikom... zacrtanim u davno doba rukopisom nebeskih zvijezda." Model ne samo da prethodi
zemaljskoj arhitekturi, nego je i smješten u idealnom (nebeskom) području vječnosti. To nagoviješta
i Salomon: "Odredio si mi da sagradim Hram na Svetoj gori tvojoj i žrtve-
186
nik u gradu boravišta tvojeg, u liku svetoga šatora, koji si od iskona bio spremio." (Mudr 9, 8)
Nebeski je Jeruzalem stvorio Bog prije no što gaje sazdala ljudska ruka; upravo o njemu govori
prorok u Baruhovu Sirijskome otkrivenju, II, 4, 2-7: '"Misliš li da ovo je grad o kojemu rekoh: "Na
dlanovima ruku Svojih sam te isklesao"? Zdanje što je sada podignuto medu vama nije ono koje je
otkriveno sa Mnom, koje se ovdje priprema od vremena kada sam naložio da se stvori Raj, i
pokazao ga Adamu prije njegova grijeha...'" Nebeski Jeruzalem nadahnjivao je sve hebrejske
proroke: Tobiju (13,16), Izaiju (59,11 i d.), Ezekijela (60) itd. Da bi mu pokazao grad Jeruzalem,
Bog izaziva u Ezekijela ekstatičnu viziju i nosi ga na visoku planinu. Sibilinska proročanstva, pak,
čuvaju spomen na Novi Jeruzalem, u središtu kojega blista "hram... s divovskim tornjem koji dotiče
samo nebo i kojega svi vide..." No najljepši opis nebeskog Jeruzalema javlja se u Otkrivenju (21, 2 i
d.): "I opazih kako 'Sveti grad' - novi 'Jeruzalem' - silazi od Boga s neba, opremljen poput zaručnice
koja je nakiđena za svoga muža."
Mircea Eliade, Mit o vječnom povratku (1965.) (S engleskoga preveo Dinko Teleđan)
187
Poslovice i
XXI.
Usnih da Boga gledam I da mu se klanjam. Usnih da sluša me, predan... A zatim usnih da sanjam.
XLVI.
Usnih da Boga čujem Kako mi Ne spavaj! kliče, Kad Boga savlada sanak Da mu Budi se! vičem.
Antonio Machado
Ep caepem
je zrno koje sanja klas, antropoid koji sanja čovjeka, čovjek koji sanja ono što đe uslijediti.
Ravmond de Becker
188
G/las*h sarijdčð
lll/unapije je vrlo maštovito rekonstruirao život Jam-bliha iz Halkide (o. 250. - o. 325.). Znamo daje
bio učenik Porfirija koji gaje posebno cijenio; znamo daje bio učitelj neoplatonizma u Siriji gdje su
se uz njega obrazovali Teodor iz Azine, Deksip, Sopatar, Eufrazije, Edezije, Eustakije. Njegovo
glavno djelo opširan je komentar Pitagorina učenja u deset knjiga, od kojih je sačuvano pet. Focije u
svojoj iscrpnoj Biblioteci, tn&-noj i Myriobiblon, govori o neobičnom smjeru kojim je poveo
neoplatonizam. Buduđi daje Eunapije poznavao kaldejsku predaju, priklonio se ritualnoj magiji,
zagovarao je misticizam i spasenje duše zapetljao u sumnjivo podcjenjivanje znanja. Htio je postati
predvodnik radikalne mistično-magijske reakcije protiv širenja kršđanstva, pa su ga nazvali "novi
Asklepije". Od njegovih snova o spasenju nije se ništa sačuvalo. U djelu De mysteriis aegiptorum
(koje mu se pripisuje) navodi kako su čovjeku "božanski snovi" podareni dok pluta izmeðu sna i
jave, i da zato možemo čuti glas sanjača: glas koji biva tajanstven (izobličen) kao što neobična
bivaju i snoviðenja.
Rodericus Bartius, Jedni su brojevi, a drugi nisu (1964.)
189
D'
san
JLJrugi dio trodijelnog dijaloga što gaje Denis Dide-rot (1713. - 1784.) ostavio u rukopisu koji je
objavljen tek 1830. Naslovi su pojedinih dijelova: Entretien en-tre d'Alembert et Diderot/Razgovor
d'Alemberta i Di-derota.Le reve de d'Alembert/D 'Alembertov san i Suite de l'entretien/Nastavak
razgovora. D'Alembert započinje dijalog ispovijedajuđi deizam i iskazujuđi vjeru u vrhovnog
tvorca. Diderot mu odgovara da su sve tradicionalne razlike izmeðu triju carstava u prirodi
(životinjskog, biljnog i rudnog) proizvoljne i neodržive: samo empirijski možemo lučiti izmeðu
inertne i aktivne osjetljivosti. Osjetljivost je svojstvena materiji i od nje je neodvojiva. Slobodan
izbor ne postoji. Egzaktne znanosti (fizika, matematika) i znanosti koje se temelje na
pretpostavkama (povijest, moral, politika) razlikuju se samo po tome što s pomođu prvih možemo
osigurati točnost svojim predviðanjima, dok s pomođu drugih ostvarujemo relativnu izvjesnost. Kad
bismo poznavali sve elemente i sile u nekom procesu, bili bismo ravni božanstvu. D'Alembert nudi
skepsu kao utočište, ali mu Diderot dokazuje da se nitko ne može racionalno proglasiti skeptikom.
D'Alembert se vrađa kuđi i ondje ga u snu muče svakojaka snoviðenja. Gospoðica Julie de
Lespinasse bilježi na papir njegovo buncanje, a doktor Bordeu (kojega je dala pozvati) sve to nastoji
tumačiti,
te se zabavlja pogaðanjem nastavka sna (ili buncanja). D'Alembert se probudi, a gospoðica de
Lespinasse i liječnik raspravljaju o čovjeku, skupu molekula što su privremeno združene pod
upravom središnjeg živčanog sistema. Iznose se pretpostavke koje đe ovovjeka znanost potvrditi.
Liječnik se upušta u razglabanje o nužnosti odbacivanja pojmova kao što su slobodna volja,
odgovornost, zasluga ili krivnja, vrlina i porok. Posrijedi su obična fiziološka stanja; ne može se
govoriti o "protuprirodnom" činu, jer je sve priroda. Na kraju, pobojav-ši se moguđih posljedica
svojega umovanja, liječnik (koji zastupa Diderotove ideje) prekida dijalog.
Eustaquio Wilde, Francuska književnost (1884.)
SðM
JVlurrav je usnio san. Psihologija i znanost tapkaju u mraku kad nam nastoje objasniti neobične
pustolovine našega netjelesnog biđa dok tumaramo predjelima "blizanca Smrti, Sna". Pripovijest što
slijedi nije pokušaj tumačenja; riječ je tek o zapisu Murraveva sna. Jedna od najzagonetnijih
okolnosti u tome čudnovatom zbivanju sastoji se u tome da se snovi što kanda obuhvađaju
190
191
mjesece ili čak godine odigravaju unutar nekoliko sekundi ili minuta.
Murrav je čekao u svojoj osudeničkoj đeliji. Električna lučna svjetiljka na stropu hodnika bacala je
jarko svjetlo na njegov stol. Po listu bijelog papira jedan je mrav jurcao kao sumanut, a Murrav mu
je omotnicom priječio put. Smaknuđe na električnoj stolici bijaše predviðeno za osam uvečer.
Murrav se smiješio lakrdijanju najmudrijega meðu kukcima.
U sobi su još bila sedmorica osuðenika. Otkako se ondje nalazio, Murrav je vidio kako odvode njih
trojicu; jedan od njih sišao je s uma i borio se poput vuka uhvađenog u zamku; drugi, jednako
pomahnitao, licemjerno se ulagivao nebesima; tređi, slabiđ, srušio se te su ga privezali za dasku.
Pitao se s koliko đe se pribranosti njegovo srce, noge i lice suočiti sa smaknuđem. Jer, bila je to
njegova večer. Držao je da mora biti blizu osam sati.
Nasuprot njegovoj bijaše đelija Bonifacija, sicilijanskog ubojice njegove zaručnice i dvojice
policajaca koji su ga došli uhititi. Murrav je s njime satima igrao dame, i svaki od njih izvikivao je
svoj potez nevidljivom protivniku s druge strane hodnika.
Zaori Bonifacijev gromki, neuništivo pjevni glas:
"Ehej, maestro Murrav, vi dobro jeste, jelda?"
"Dobro sam, Bonifacio", reče Murrav odmjereno, puštajuđi mrava da vrluda po omotnici i potom ga
nježno istresajuđi na pod.
"Tako treba, maestro Murrav. Muški ko mi trebaju umrijeti ko muški. Ja budem drugi tjedan. Neka,
dobro
192
je. Zapamtite, maestro Murrav, ja pobijedio u zadnjoj igri dama. Možda još igramo jednom. Ne
znam. Možda đemo morati vikati potez vraški glasno kad se igra dame gdje nas bude poslalo."
Opora Bonifacijeva mudrost, a zatim i njegov zaglušni, zvonki smijeh, grijala je umjesto da zaledi
obamrlo Murravevo srce. Najzad, pred Bonifacijem je bio
; još tjedan dana života.
! Zatvorenici začuše poznati, glasan škljocaj čeličnog zasuna kad su se vrata na kraju hodnika
otvorila. Trojica muškaraca doðoše u Murravevu đeliju i otključaše je. Dvojica bijahu zatvorski
stražari, a tređi je bio "Len" - ne, tako bijaše nekad; sada je to bio velečasni
; Leonard Winston, prijatelj i susjed iz njihovih dječačkih
' dana.
"Nagovorio sam ih da mi dadu mjesto zatvorskog kapelana", reče, kratko i snažno stisnuvši
Murravevu ruku. U lijevoj ruci držao je malu Bibliju, a kažiprstom je obilježavao stranicu.
Murrav se blago osmijehne i uredno posloži dvije ili tri knjige te nekoliko držala za pero. Htio je
govoriti, ali mu na um nije pala nijedna prikladna riječ.
Zatvorenici su svoju dvadeset pet metara dugu i devet metara široku đeliju nazvali Pretpakao. Stalni
čuvar Pretpakla, krupan, neotesan i prijazan čovjek, izvuče iz džepa pljosku s viskijem i pruži je
Murravu, govo-
ređi:
"Tako je uobičajeno, znate. Dam svakome kome treba okrepa. Nema rizika da đe mu prijeđi u
naviku, je li."
193
Murrav potegne dobar gutljaj.
"Tako valja, momče!" reče stražar. "Malo osvježenja za živce, i sve ide ko po loju."
Stupili su u hodnik, i svaki od osuðene sedmorica znao je o čemu se radi. Pretpakao je svijet izvan
svijeta] ali u njemu se uči, kad je čovjek lišen jednoga ili viš< meðu petorima postojeđim osjetilima,
koristiti šestim. Svi su znali da se bliži osma ura, a Murrav je u osam trebao iđi na stolicu. U
mnogim pretpaklima postoji i stanovita aristokracija zločina. čovjek koji ubija na otvorenom, koji
svlada svoga neprijatelja ili progonitelja, raspaljen primitivnim čuvstvima i žarom borbe, prezire
ljudskog štakora, pauka i zmiju.
Od trojice osuðenika, dakle, samo su se trojica oprostila s Murravem dok je on koračao niz hodnik
meðu dvojicom stražara - Bonifacije, Marvin, koji je ubio stražara u pokušaju bijega iz zatvora, i
Bassett, pljačkaš vlakova, koji je na to bio natjeran, jer tekliđ nije digao ruke kad mu je tako
zapovijeðeno. Preostala četvorica tiho su tinjala u svojim đelijama, besumnje snažnije đuteđi svoju
izopđenost iz društva u Pretpaklu nego što su pamtili svoje manje slikovite povrede zakona.
Murrav se čudio vlastitoj mirnođi, gotovo ravnodušnosti. U prostoriji za pogubljenje bilo je
dvadesetak ljudi, šarolik skup zatvorskih službenika, novinskih izvjestitelja i promatrača koji su
uspjeli
(Ovdje, usred rečenice, ruka smrti prekinula je kazivanje posljednje pripovijesti O. Henrvja. Prije
no što ju je započeo pisati, on je ukratko zabilježio kako je
194
namjerava razviti: Murrav, zločinac optužen i osuðen za umorstvo svoje zaručnice - umorstvo iz
ljubomore -najprije se sa smrtnom kaznom suočava mirno i, prema svim vanjskim znacima,
ravnodušno spram svoje sudbine. Dok se približava električnoj stolici, zbiva se preokret u njegovim
osjeđajima. Omamljen je, izbezumljen i zabezeknut. Cijeli prizor u sobi za pogubljenje - svjedoci,
gledaoci, pripreme za smaknuđe - postaje mu nestvaran. Kroz mozak mu sijevne misao daje
načinjena strašna pogreška. Zašto je privezan za stolicu? Što je napravio? Kakav je zločin počinio?
Dok mu vezuju remenje, javlja mu se viðenje. U snu vidi seosku kolibicu, okupanu suncem i
okruženu cvijeđem. U njoj su neka žena i djetešce. On razgovara s njima i ustanovljuje da su mu to
supruga i dijete, a da im je ta koliba dom. Dakle, sve je greška, netko je užasno, nepopravljivo
pogriješio. Optužba, suðenje, presuda, smrtna kazna na električnoj stolici - sve je to san. On grli
ženu i cjeliva dijete. Da, ovdje je sređa. Bio je to san. A tada, na stra-žarev znak, uključuje se kobna
struja. Murrav je sanjao pogrešan san.)
O.Henry(1910.) (Preveo Dinko Teleđan)
195
Mafarije/ san
i^veti Makarije usni daje, hodajuđi pustinjom, nabasao na lubanju i odgurnuo je štapom. Lubanja
zastenje i Makarije je zapita kome pripada.
- Ja sam bio jedan od onih idolopokloničkih sveđenika što su ovdje živjeli. Ti si opat Makarije -
glasio je odgovor.
Potom mu reče da, kad god on, Makarije, moli za griješnike, oni ođute nekakvu utjehu. Svi su
duboko za-preteni u bezdanu ognja paklenoga i ne mogu se meðusobno vidjeti. Kad ih se neki
pobožan čovjek sjeti, nakratko im poðe za rukom da se mutno razaznaju. Taj im užasan prizor blaži
samođu.
Životi pustinjaka na Istoku
196
3vj'esno i nesvjesno
Jung je u svojoj autobiografiji naveo upečatljiv san. (A koji san to nije?) Nalazio se pred nekom
bogomoljom, sjedeđi u lotosovu položaju, kad je ugledao jogi-na utonula u duboku meditaciju.
Približivši mu se, opazi da jogin ima njegovo lice. Sav prestravljen, ustuknuo je, probudio se i stao
ovako razmišljati: on je taj koji meditira, on je sanjao i ja sam njegov san; kad se probudi, ja đu
prestati postojati.
Rodericus Bartius, Jedni su brojevi, a drugi nisu (1964.)
San junačine Era
-A"
li neđu ti zaista - rekoh ja - kazivati pričanje Alkinojevo, nego pričanje junačine Era, sina Arme-
nijeva, rodom iz Pamfilije. On jednom pogibe u ratu, i kad mrtvace nakon deset dana odniješe veđ
raspale, njega odniješe čitava. Donesen kuđi, imao se dvanaestoga dana pokopati, ali ležeđi na
lomači, oživje, a oživ-jevši, pričaše stoje ondje vidio.
197
Kad je veđ njegova duša izašla, reče da je išao s mnogima i da su došli u neki božanski kraj, u
kojem su bila dva otvora u zemlji jedan uz drugi, i opet gore na nebu druga dva otvora nasuprot. U
sredini medu tim otvorima sjedahu suci, i kad bi oni presudili, nalagahu pravednima da idu desno i
gore kroz nebo i da sprijeda privežu znakove presuda, a nepravednima nalagahu da idu lijevo i dolje
i da oni imaju otraga znakove svega što su učinili. A njemu, kad je pristupio, rekli su da on ima biti
glasnik ljudima o onome ondje, i govorahu mu neka sluša i gleda sve u onome kraju. Vidio je tu
dakle kako su na jedan i drugi otvor neba i zemlje odlazile duše kad im se izrekla presuda. A od
druga dva otvora na jedan su uzlazile duše iz zemlje, pune suhosti i prašine, a na drugi su s neba
silazile druge, čiste duše. I sve duše, koje su neprestano dolazile, činilo se da su došle s daleka
putovanja. Veselo odlažahu na travnjak, raza-pinjahu šatore kao na zboru, pozdravljahu se meðu
sobom koje bijahu poznate. One koje su dolazile iz zemlje pitahu one druge za prilike ondje, i one s
neba za njihove prilike. Dok su jedne drugima pričale, jedne su naricale i plakale, sjeđajuđi se
koliko su i kako trpjele i što su vidjele na putovanju pod zemljom - a putovanje je tisuđu godina - a
opet one s neba pričahu o užicima i prizorima beskrajno lijepim. Da se dakle mnogo ispripovijeda,
Glaukone, treba mnogo vremena; ali glavno je, reče Er, ovo:
Koliko je svaki pojedinac ikada ikome krivo učinio i kolikima, za sve je kažnjen redom, za svakoga
de-seterostruko - i to za svaku stotinu godina, jer je tolik
198
čovječji vijek - da bi trpio za nepravdu deseterostruku kaznu. I ako je npr. tko skrivio mnoge smrti,
time stoje izdao i turio u ropstvo ili države ili vojske, ili stoje bio sukrivac kakve druge nevolje,
zbog svega je toga dobio deseterostruke muke za svako zlodjelo. I opet, ako je učinio kakva
dobročinstva i ako je bio pravedan, za sve je isto tako dobivao plađu. A o onima koji su se netom
rodili i kratko vrijeme živjeli govoraše drugo što nije vrijedno spomena. Ali za neštovanje i štovanje
bogova i roditelja i za vlastoručno ubojstvo spominjaše još veđe odmazde. Reče naime Er da je bio
nazočan kad je netko nekoga pitao gdje je Ardijej Veliki. A taj Ardijej bijaše silnik u nekom gradu u
Pamfiliji - veđ je tisuđu godina od onda - i ubio je starca oca i starijega brata i mnogo je inače
grijeha učinio, kako se govorilo. Reče dakle Er daje onaj zapitani rekao: "Nije amo došao niti đe
dođi. Jer gledasmo zaista i ovaj strašan prizor. Kad bijasmo blizu izlaska, želeđi uzađi, i kad smo
bili sve ostalo pretrpjeli, ugledasmo iznenada i Ardijej a i druge ljude, gotovo veđinu njih tirane; a
bijahu i neki obični graðani meðu velikim grešnicima. Oni su veđ mislili da đe uzađi, ali ih otvor
nije htio primiti, nego se začuje rika kad je htio uzađi netko tko je po zlođi bio tako nepopravljiv ili
koji nije bio dovoljno kažnjen. Tu su po strani - reče -stajali blizu divlji, ognjeni ljudi, i kad su čuli
taj glas, jedne su, obujmivši ih, odvodili, a Ardijeju su i drugima sputali ruke, noge i glavu, oborili
ih i oderali im kožu, pa su ih postrance duž puta vukli i na trnju grebena-li, i svagda su prolaznicima
kazivali zašto se odvode, i da đe biti bačeni u Tartar."
199
Tada dakle reče Er da je za svakoga od mnogih i svakakvih strahota osobito strašna bila ta da ne bi
zajek-nuo onaj glas kad se budu penjali, i kad je glas šutio, da je svaki vrlo veseo uzašao. Presude
su dakle i kazne takve nekakve i prema njima su opet nagrade. Kad onima na travnjaku proteče
svakom po sedam dana, treba im osmi dan odanle ustati i iđi dalje. Dolaze četvrti dan onamo odakle
vide odozgo preko svega neba i zemlje protegnuto svjetlo u pravcu kao vrpca, najveđma nalik na
dugu, ali jasnije i čišđe. Do svjetla su došli pošavši naprijed dan hoda i ondje su vidjeli prema
sredini svjetla napete s neba krajeve njegovih veza. To je naime svjetlo sveza neba kao podvezi
troveslarki. Tako ono drži skupa cijelo obrtanje. A od krajeva je napeto vreteno Ananke, pomođu
kojega se obrđu sva obrtanja. Tome je vretenu držak i kuka od čelika, a pršljen od smjese čelika i
drugih kovina. A priroda je pršljena ovakva. Oblikom je kao zemaljski pršljen, a prema onome što
je govorio Er, treba pomisliti da je pršljen nekakav ovakav: kao kad bi ujedan veliki pršljen,
probušen i skroz izduben, bio umetnut drugi manji, takav koji pristaje kao posude koje pristaju
jedna u drugu; i tako dalje tređi, četvrti i druga četiri. Ima naime u svemu osam pršljena, jedni su u
druge umetnuti, odozgo pokazuju rubove kao okruge, a oko drška čine suvisli hrbat jednog pršljena;
držak je kroz sredinu osmog pršljena skroz proturen. Prvi dakle izvanjski pršljen ima najširi okrug
neba, drugi je okrug šestoga pršljena, tređi četvrtoga, četvrti osmoga, peti sedmoga, šesti petoga,
sedmi tređega, osmi drugoga, A okrug najveđeg pršljena je šaren, a
200
sedmoga je najsvjetliji; okrug osmoga pršljena dobiva sjaj od sedmog pršljena; okrug drugoga i
petoga pršljena imaju boju nalik jednu na drugu, više su žuđkasti nego drugi okruži; tređi ima
najbjelju boju, četvrti je crvenkast, a šesti je po bjelini drugi. A vrti se dakle cijelo vreteno naokolo
istim tokom. Ali u njegovu cjelokupnom okretanju sedam okruga unutra okređe se pomalo
protivnim smjerom od cjeline, a od tih samih sedam okruga najbrže ide osmi; kao drugi i skupa idu
sedmi, šesti i peti; kao tređi brzinom ide naokolo, kako se njima činilo, četvrti, a tređi kao četvrti i
drugi kao peti. A okređe se vreteno u krilu Ananke. Na svakome njegovu okrugu stoji odozgo i
skupa se vrti Sirena, te daje svaka jedan svoj posebni glas; od svih osam slaže se jedna harmonija
glasova. A druge tri žene sjede naokolo jednako daleko, svaka na prijestolju, Moire, kđeri Ananke, u
bjelini s vijencima na glavi, i to Laheza, Klota i Atro-pa, i pjevaju uz glasove Sirena. I Klota se na
mahove masa i pomaže okretati izvanjsko obrtanje vretena, Atro-pa opet unutarnja obrtanja
ljevicom isto tako, a Laheza s jednom pa drugom rukom redom se masa jednoga pa drugoga
obrtanja.
Kad su oni dakle došli, odmah su imali iđi k Lahezi. Onda ih je nekakav glas najprije postavio u
red, zatim je uzeo s koljena Lahezi kocke i uzorke života, uspeo se na nekakvu visoku govornicu i
rekao: "Govori djeva Laheza, kđi Ananke. Duše jednodnevne, počinje se drugi vijek smrtonosan za
smrtan rod. Neđe sudbina vas kockom birati, nego čete vi birati sudbinu. Na koga padne prva
kocka, prvi neka bira život u kojemu đe nužno
201
biti. Ali krepost nije ničije vlasništvo. Nju đe svatko cijeniti ili ne cijeniti, i imat đe je više ili manje.
Krivnja je na biraču, bog nije kriv."
- A kad je to glasnik rekao, bacio je kocke na sve, a svatko je dizao kocku koja je pala pokraj njega,
samo nije Er; njemu nije dao glasnik. A koji je kocku digao, bijaše mu jasno koji je po kocki bio na
redu. Zatim je opet glasnik metnuo pred njih na zemlju uzorke života, mnogo više nego je njih
ondje bilo, a uzorci su bili svakakvi: metnuo je naime živote svih životinja, pa i svekolike ljudske. A
bijahu meðu njima i silništva. Jedna su silništva bila trajna, a druga su sred vijeka propadala i
svršavala se siromaštvima, progonima i prosjačenjima. Bilo je života i za ugledne ljude, te su bili
jedni ugledni zbog obličja, po ljepoti i ostaloj jakosti i vrsnođi, a drugi su bili ugledni zbog roda i
vrsnođe predaka; a bilo je života i za neugledne ljude u tim svojstvima, a isto je tako bilo života i za
žene. A vrstanja za dušu tu nije bilo, jer time što odabire drugi život, postaje ona drukčija. Ostali su
uzorci života bili smjesa jednoga s drugim: bogatstva i siromaštva, bolesti i zdravlja, a neki su bili i
u sredini od toga. Tu je dakle, kako se čini, mili Glaukone, sve opasnost za čovjeka, i zbog toga
treba najviše nastojati kako đe svaki od nas ostale nauke od-nemariti, a taj nauk tražiti i učiti, samo
ako ga bude mogao odakle naučiti i iznađi, naime: tko đe mu dati mođ i znanje da raspoznaje dobar
i loš život, pa da uvijek svuda po moguđnosti odabire bolji život, da promišlja sve što je upravo
sada rečeno, tako da jedno s drugim
202
usporeðuje i razlaže o vrijednosti toga prema kreposti života, pa da onda zna koja smjesa ljepota i
siromaštva ili bogatstva i uz koji duševni značaj čini život zlim ili dobrim; da zna što čini odličan i
prost rod, privatan život i državnička služba, jakost i slabost, učenost i neukost, i što čine sva takva
duši priroðena i stečena svojstva ako se jedna s drugim miješaju. Onda bi, pazeđi na prirodu duše, iz
svega toga mogao stvoriti zaključak i odabirati bolji i gori život, zovuđi gorim onaj život koji đe
voditi dušu da postaje nepravednija, a boljim onaj život koji đe je voditi da postaje pravednija, a
ostalo sve da pušta na miru; ta vidjeli smo daje takav izbor za života i nakon smrti najbolji. Treba
dakle da to mišljenje svatko čelično drži i da takav doðe u Had, da ga ni ondje ne zbunjuju
bogatstva ni slična zla, da ne zapadne u silništva i druga takva djela, te da ne počini mnoga i
nepopravljiva zla, a da još veđa sam ne pretrpi, nego da nauči uvijek odabirati srednji takav život i
kloniti se po moguđnosti jedne i druge krajnosti i u ovome životu i u svemu buduđemu, jer tako
postaje čovjek najsretniji.
Pa zatim pričaše dalje Er, glasnik s onoga svijeta, da je glasnik tako rekao: "I onoga koji posljednji
pristupi čeka život zadovoljan, ne zao, samo ako pametno odabere i ako živi skladno. Ni prvi neka
ne bude u izboru nemaran ni posljednji neveseo!" A kad je glasnik to rekao, odmah je, reče Er, prvi
na koga je kocka pala pristupio i odabrao najveđu tiraniju, te s bezumnosti i proždrljivosti nije kod
izbora sve dovoljno razmotrio, nego mu je umaklo daje u onome zao udes, naime, da
203
jede vlastitu djecu i druga zla. Ali kad je prvi birač u dokolici to gledao, udarao se i naricao poradi
izbora i nije se držao onoga stoje glasnik prije rekao. Nije naime sebe okrivljivao zbog zla, nego
udes, bogove i sve prije umjesto sebe. A pripadao je on meðu one koji su s neba došli; živio je u
prijašnjem životu u ureðenoj državi, a krepost je stekao navikom, a ne filozofijom. A da se i to reče:
nisu se u tome manje isticali oni koji su došli s neba, buduđi da se nisu namučili muka; ali oni iz
zemlje veđinom nisu birali prenaglo, buduđi da su se i sami namučili i druge vidjeli u nevolji.
Upravo stoga i nastaje promjena zla i dobra za veđinu duša; zatim nastaje promjena zbog sređe u
kocki. Jer ako bi se tko uvijek razborito bavio filozofijom, kada god bi dolazio u ovaj život, i ako
mu kocka izbora ne bi padala meðu posljednjima, po vijestima odanle čini se da ne bi bio samo
ondje sretan, nego da mu ni put odavle onamo i natrag ovamo ne bi bio podzeman i neravan, nego
gladak i nebeski.
Reče naime Er da je vrijedno bilo vidjeti taj prizor kako su pojedine duše birale živote: bio je prizor
jadan, smiješan i čudan, jer su duše veđinom birale po navici prijašnjeg života. Jer vidio je, reče Er,
dušu koja je nekad bila Orfejeva kako je odabirala život labuda, a nije se htjela roditi od žene,
mrzeđi na žene zato što su je žene usmrtile. Vidio je dušu Tamira kako je odabrala život slavuja;
vidio je i labuda kako se preobražava da odabere ljudski život, a isto tako i druge ptice pjevice. A
dvadeseta po kocki duša odabrala je život lava. Bila je to duša Ajanta Telamonova, koja se klonila
da postane
čovjek jer se sjeđala svaðe radi oružja. Nakon njega bila je Agamemnonova duša, a i ona je u
zamjenu uzela život orla, mrzeđi na ljude zbog stradanja. Srednja je kocka pala na dušu Atalantinu,
i kad je ona vidjela časti kojima se obasipa borac, nije mogla mimoiđi to, nego ih je uzela. Nakon
nje vidio je dušu Epeja Panopejeva kako ide u prirodu žene nadarene za umijeđa, a daleko meðu
posljednjima vidio je dušu šaljivca Tarzita kako ulazi u majmuna. A slučajno je išla na izbor i duša
Odi-sejeva, po kocki od sviju posljednja. Pamteđi prijašnje muke, odrekla se častoljublja, dugo je
vremena obilazila i tražila život dokona pojedinca, i jedva ga je našla gdje leži odnemaren od
ostalih. Kad gaje vidjela, rekla je da bi isto bila učinila i onda daje dobila prvu kocku, i veselo ga je
uzela. Isto su tako išle duše i iz ostalih životinja u ljude i jedne u druge, te su se nepravedno
pretvarale u divlje životinje, a pravedne u pitome, i miješale se svakojako. A kad su veđ sve duše
odabrale život, onda su, kako im je pala kocka, u redu pristupale k Lahezi, a ona je sa svakim slala
onog demona kojega je odabrao da ga u životu čuva i da mu ispuni što je odabrao. Demon je dušu
vodio najprije pred Klotu, pa stupio pod njezinu ruku i pod vreteno što se vrti, potvrðujuđi tako
udes koji je svatko kockom odabrao. A kad se čovjek dotaknu vretena, vodio gaje demon opet do
predenja Atropina da zapredenu preðu izabrane sudbine učine nepromjenljivom. A odanle je onda
išao ne obaziruđi se pod prijesto Ananke i kroza nj je prošao, i kad su veđ i ostali prošli, išli su svi
na polje Lete kroz
204
205
silnu žegu i omaru, jer i bijaše polje bez drveđa i raslinja. Oni su tu, kad je veđ nastajala večer,
razapinjali šatore kraj rijeke Ameleta, a njegove vode nikakva posuda nije mogla držati. Potrebno je
dakle bilo da svatko ispije mjericu one vode, a oni koje ne čuva razumnost da piju više od mjerice.
A kako bi svagda koji ispio, sve je zaboravljao. Kad su usnuli, te je došla ponođ, nastala je
grmljavina i potres i odanle je najednom svaki drugamo gore letio da se rodi, trepeređi kao zvijezde.
A njemu nisu dali piti vode. Kuda je pak i kako došao u tijelo, ne zna, nego je najednom otvorio oči
i vidio daje zora i da leži na lomači.
Platon, Država, I.
(Preveo Martin Kuzmiđ.
Redaktura prijevoda: Damir Salopek)
206
Popfa
naše tegobno i površno rasuðivanje vidljiva strana đilima (čiji se nacrt nikad ne ponavlja)
vjerojatno je obrazac zemaljskog življenja. Naličje potke je druga strana svijeta (dokidanje vremena
i prostora ili njihovo sramno ili uzvišeno veličanje), potka je san. To je u Teheranu usnio Moj sije
Neuman, proizvoðač i prodavač đilima, čiji duđan gleda na Trg Firdusi.
Gaston Padilla, Uspomene suvišna čovjeka (1974.)
Kraljevo
Aoslije vojnog poraza (1763.) francuski agenti u Kanadi Indijancima su podmetnuli priču kako se
francuski kralj, koji je godinama spavao, nedavno probudio i odmah izjavio: "Treba izbaciti
Engleze koji su zauzeli rodnu grudu moje crvene djece." Vijest se proširila cijelim kontinentom i
postala jednim od motiva čuvene zavjere poglavice Pontiaca.
H. Desvignes Doolittle, Rambling Thoughts on WorldHistory (1903.)
207
U
snovima (piše Coleridge) slike predstavljaju dojmove za koje mislimo da ih uzrokuju; ne osjeđamo
straha zato što nas muči sfmga, nego sanjamo sfingu da bismo objasnili strah koji osjeđamo. Ako je
to tako, kako bi mogao puki pregled oblika prenijeti čuðenje, zanos, uzbunjenost, prijetnju i
razdraganost koji otkaše san te nođi? Pokušat đu, ipak, iznijeti takav pregled. Možda đe činjenica
što je jedan jedini prizor obuhvađao taj san ukloniti ili ublažiti temeljnu poteškođu.
Mjesto bijaše Filozofski fakultet; vrijeme, sumrak. Sve (kao i obično u snovima) bijaše pomalo
različito; lagana izdignutost izmijenila je stvari. Birali smo fakultetske vlasti. Razgovarao sam s
Pedrom Henriquezom Urenom, koji je najavi bio umro prije mnogo godina. Odjedamput nas
pomete cika neke manifestacije ili uličnih svirača. Ljudski i životinjski krici dopirahu iz gradske
četvrti zvane Bajo. Jedan glas kriknu: Evo ih! i onda: Bogovi! Bogovi! četiri-pet osoba iziðe iz
svjetine i zauze govornicu u Velikoj Dvorani. Svi plješđemo, plačuđi. Bili su to Bogovi, koji se,
napokon, vratiše iz stoljetnoga progonstva. Izdignuti na govornici, zabačenih glava i ispršeni, oholo
primahu naše počasti. Jedan držaše grančicu koja se, bez sumnje, uklapala u bezazlenu botaniku
snova; drugi, širokom kretnjom, pružaše
* Ragnarokje propast bogova u nordijskoj mitologiji. 208
rukukojabijašepandža; jedno Janusovo lio Mimnjiča-vo promatraše kukasti kljun Thothov. Mo/il.i
pmiukan našim pljeskom, jedan se, ne znam koji, oyl.r.i pobjedničkim, nevjerojatno prodornim,
kvocnnjcm. .tu n podsjeđalo na grgljanje i zviždanje. Stvari se, od toga časa, promijeniše.
Sve je počelo sa sumnjom (možda pretjeranom) da Bogovi ne umiju govoriti. Stoljeđa izbjegličkoga
i bestijalnoga života zatriješe u njima ljudsku dimenziju; mjesec islamski i križ rimski bijahu
neumoljivi s tim prebjezima. Preniska čela, žuti zubi, brkovi tanušni kao u mješanca ili Kineza i
zvjerske žvale pokazivahu da se olimpsko pleme izrodilo. Odjeđa im nije odgovarala pristojnu i
doličnu siromaštvu nego prostačkom sjaju tajnih kartašnica i bordela u Baju. U jednom zapučku
krvario je karanfil, pod tijesnim kaputom nazirao se obris bodeža. Iznenada osjeđamo da igraju
posljednju kartu, da su lukavi, neznalice i okrutni, poput starih grabežljivih zvijeri, i da đe nas,
prepustimo li se strahu ili sažaljenju, najposlije uništiti.
Vadimo teške revolvere (odjednom se revolveri naðoše u snu) i veselo ubijamo Bogove.
Jorge Luis Borges (Preveo Marko Grčiđ)
209
Ganjao je kako dugotrajna bol u donjem dijelu trbuha, koju nije spominjao da ne dosaðuje drugima
ili da ga drugi ne gnjave pitanjima, postupno jenjava i najzad nestaje, kao rukom odnesena. Sanjao
je da ga kuharica Eustolia (koju je naslijedio od majke, stara je bila đaknuta) napušta i odlazi
neđakinji, pa đe se konačno mođi pristojno hraniti. Kuđom se više nije širio zadah češnjaka. Sanjao
je da se ponovno susređe s Lavinijom, svojom nezaboravnom Lavinijom, koja je sada bila slobodna.
Brak je proslavljen u najužem krugu. Sanjao je da priprema opsežnu antologiju o izlišnosti
književne apologije. Pohvale kritičara bile su jednodušne. Sanjao je broj glavnog zgoditka na
Božiđnoj lutriji. Nije ga bilo lako otkriti, ali je zato sebi priskrbio lijepi imetak. Sanjao je
pobjednike svih trka što se uskoro imaju održati na hipodromu u četvrti Palermu. A trke je mrzio,
jedan mu je stric počinio samoubojstvo, itd. Sanjao je da se probudio. Ali se nije probudio. Veđ je
nekoliko minuta bio mrtav.
Eliseo Diaz, Bilješke o slučajnosti (1956.)
210
SoFlar/saiijðPi
a
fd lat. glagola somnio, 1. To su kojekakve tlapnje što ih naš um prevrđe dok spavamo, pa dotičnima
ne treba pridavati važnosti. Samo u onim snovima na temelju kojih liječnici prosuðuju koji tjelesni
sok prevladava u bolesnika, ima neko zrnce istine. Ovamo ne ubrajamo božanske najave što ih Bog
prenosi Josipu i drugim svecima. "Što se babi htilo, to se babi snilo." Poznata je priča o psu koji je
sanjao da gloðe komad mesa. Škljo-ca on zubima i povremeno, sav blažen, zareži. Videđi njegovo
ponašanje, gospodar dohvati batinu, stane ga devetati, i pas se probudi, nemilo izubijan.
Sebastian de Covarrubias Orozco,
Blago španjolskog jezika
(Tesoro de la lengua castellana o espafiola, 1611.)
211
Dvgj'ica vi
G"
ottfried Keller je na samrti povjerio prijatelju daje za proteklih nođi vidio dvojicu vitezova, od glave
do pete u oklopu od žežena zlata, kako nepomično stoje pored ormariđa što se nalazio izmeðu dva
prozora. Pisac se uporno vrađao toj temi, ali nije bio kadar opisati čudesno blještavilo koje je,
prema njegovim riječima, prožimalo taj prizor.
Ibrahim Zaid, Marginalia (1932.)
Ih i lio Pempore
D,
'ošao sam u Meksiko 18. ožujka 1949., kao stipendist instituta Colegio de Mexico. Kolege koji su
me dočekali, medu njima Sonia Henriquez Urena, otpratili su me u studentski dom i otišli. Povadio
sam i posložio onih par stvarčica iz prtljage (u kojoj je bio i latinski rječnik) i zavukao se u postelju.
Poslije trideset i četiri sata putovanja bio sam iscrpljen.
Usnio sam da su protekli mjeseci. Uoči moga povratka u Buenos Aires, Alfonso Reyes pozvao me
da
212
provedem vikend u jednom hotelu u Cuernavaci i ondje mije, za oproštaj, čitao svoj prijevod prvih
devet pjevanja Ilijade, prijevod čiji sam nastanak pratio, iz subote u subotu, tijekom nezaboravnih i
dalekih večeri u "Alfonsovoj kapelici", u tadašnjoj Ulici Industrias. Alfonso Reyes čita Homera
samo za mene, a oko nas se prostire visoravan Anahuac! (Pedro Sarmiento de (jam-boa navodi daje
na meksičkoj zemlji otkrio otiske Odi-sejevih stopa!) Poklonio sam mu izdanje sabranih pjesama
Leopolda Lugonesa, koje je sadržavalo i njegove prepjeve Homera.
Izjutra sam se rano probudio. Colegio se nalazio na koju minutu hoda od doma, u Ulici Napoles br.
5. Kad sam došao, vrata su još bila zatvorena. Kupio sam No-vedades i stao čitati. Malo zatim je
naišao Raimundo Lida. Uspeli smo se na drugi kat, do dvorane za filologiju. Poslije sat vremena
Lida me izvijesti: "Don Alfonso vas očekuje." Sišao sam. "Roy, dopustite da vam stegnem obje
ruke. Osjeđajte se kao kod svoje kuđe. Izvolite sjesti." I kao iz puške: "Pričajte mi o Pedru." Počeo
sam govoriti. Zbrda-zdola. Potekla je bujica sjeđanja. Reyes nije krio uzbuðenje (bio mu je
najbliskiji prijatelj, neposredno i izdaleka, četrdeset godina.) Združivalo nas je sjeđanje na Pedra
Henriqueza Urenu, nepromjenljivo kao zvijezde, toplo poput prijateljstva.
Protekli su mjeseci.
Koji dan prije mog povratka u Buenos Aires, Alfonso Reyes pozvao me da provedem vikend u
jednom hotelu u Cuernavaci, skupa s donom Manuelom. Slutio sam što đe se zbiti, ponio sam
svezak Lugonesovih djela.
213
II
U ta dva dana don Alfonso mi je pročitao - oh bozi, samo za mene! - svoj rimovani prepjev prvih
devet pj evanj a Ilijade.
Tada sam usnio da dolazim na aerodrom meksičkoga glavnog grada i da su me kolege dočekali,
otpratili do studentskog doma i otišli. Povadio sam i posložio onih par stvarčica iz prtljage
(latinskim rječnikom, istini na volju, nisam se prečesto služio) i sutradan ujutro Raimundo Lida mi
reče: "Don Alfonso vas očekuje." Sišao sam. "Roy, dopustite da vam stegnem obje ruke. Osjeđajte
se kao kod svoje kuđe. Izvolite sjesti." I kao iz puške: "Pričajte mi o Pedru." Počeo sam govoriti.
Združivalo nas je sjeđanje na Pedra Henriqueza Urenu.
Roy Bartholomew
 on
1 olike sam godine proveo u bijegu i čekanju, a sad mi je neprijatelj stigao u kuđu. S prozora sam
vidio kako se tegobno uspinje puteljkom na uzvišici. Ispomagao se štapom, običnim štapom koji u
staroj ruci ne može postati oružje nego biva puki oslonac. Jedva sam čuo očekivani zvuk: slabašno
kucanje na vratima. Sa stanovitom nostalgijom svrnuo sam pogled na svoje rukopise, na nedovršeni
koncept i na Artemidorovu raspravu o snovima, koju sam uporno držao na stolu, iako ne znam
grčki. Još jedan izgubljen dan, pomislio sam. Jedva jedvice sam otključao vrata. Pobojao sam se da
đe se čovjek srušiti, ali se on nekako održao na nogama, nesigurno zakoraknuo, odložio štap (koji
više nisam vidio) i sav smožden stropoštao se u moju postelju. U svojoj sam ga tjeskobi često
zamišljao, ali sam tek tada zapazio da me, gotovo bratski, podsjeđa na posljednji Lincolnov portret.
Moglo je biti oko četiri po podne.
Prignuo sam se da me može čuti.
- čovjek misli da godine teku samo njemu - rekoh mu - ali godine teku svima. Najzad smo se ovdje
susreli, i ono što se prije ovoga dogodilo gubi smisao.
Dok sam to govorio, on je raskopčao ogrtač. Desnu je ruku držao u džepu kaputa. Naslutio sam da
ima revolver.
Tada mije odrešito rekao:
214
215
- Računao sam na vašu samilost i tako sam ušao u ovu kuđu. Sad vas držim u šaci i u meni nema ni
trunke milosrða.
Smišljao sam nekakav odgovor. Nisam neka junačina i samo su me riječi mogle spasiti. Uspio sam
ređi:
- Istina je da sam se svojedobno loše ponio prema jednom djetetu, ali vi više niste to dijete niti sam
ja onaj bezumnik. Uostalo, osveta je ispraznija i besmislenija od praštanja.
- Baš zato što više nisam ono dijete - odvratio mije - moram vas ubiti. Ovo nije osveta nego
pravedni čin. Vaši su argumenti, Borgese, puke smicalice jer se bojite smrti. Nema vam spasa.
- Nešto ipak mogu poduzeti - rekoh.
- Što to? - zapita me on.
- Probudit đu se. I ja se probudih.
Jorge Luis Borges
216
Spoje ispimpo?
Mi
Jadi Bertrand Russell sanjao je kako se medu listovima papira što ih je ostavio na stoliđu u školskoj
spavaonici nalazi jedan na kojemu stoji: "Ono što piše na drugoj strani nije istinito." Okrenuo je list
i pročitao: "Ono što piše na drugoj strani nije istinito." čim se probudio, pretražio je papire na
stoliđu. Onoga lista nije bilo.
Rodericus Bartius, Jedni su brojevi, a drugi nisu (1964.)
217
San o nafti
San o
\J ljeto 1950. liječnik mije propisao dulji odmor. Mjesec dana poslije toga u snu mi se ukazao
blještav lik koji mije rekao: "Ovo nije vrijeme za odmor. Ustani i skrši lance iranskog naroda." Taj
sam apel poslušao i, unatoč iscrpljenosti, ponovno sam se uključio u rad državne komisije. Kad je
nakon dva mjeseca ta komisija usvojila odluku o početku nacionalizacije naftne industrije, uvidio
sam da mi je prikaza iz sna dala vrlo sretan poticaj.
Muhammad Mosadek,
na sjednici iranskog parlamenta,
13. svibnja 1951.
Odraz
eli svijet razdijeljen je na dva dijela. Jedan je vidljiv, a drugi nevidljiv. Ono vidljivo samo je odraz
onog nevidljivog.
Žohar, L, 39.
Olušaj, o čudnom snu koji sanjah,
Usred nođi kad ostali svi su
Na počinak pošli, pripovjedit hođu.
činilo se da gledam čudesno stablo,
Uvis uzdignuto svjetlom obasjano,
Krasan križ. Utvara ta je bila
Zlatom optočena; ures od pet dragulja
Gore na prekrižju gordo je blještio
Na sve strane svijeta. Prema sudu starom
Anðeli ga motrili, ne bješe to mrska grana.
A gledali su grdosiju ganuti duhovi sveti,
Smrtnici na zemlji i sva stvorenja.
Stoji predivan pobjede križ i ja, pokore vrijedan,
Grdno ranjen grijehom. Gledam golemi križ:
Ruhom ovijen raskošno blista,
Zlatom okovan; dragulji osunčali
¦ Najstariji zapis pjesme nalazi se na kamenom križu u mjestu Ruthwell u Škotskoj, koji je
vjerojatno podignut izmeðu 670. i 750. godine. Tekst je pisan northumbrijskim dijalektom i uklesan
runama. Najpotpuniji tekst pjesme sačuvan je u latiničkom rukopisu iz druge polovice 10. stoljeđa,
poznatome kao Vercelli Book, jer se stoljeđima čuvao u knjižnici katedrale talijanskog grada
Vercellija. Taj je rukopis sročen na zapadnosakson-skom dijalektu. Još su dva stiha pjesme urezana
u srebrni križ koji se čuva u katedrali St. Michel et Ste. Gudule u Bruxellesu. Za ovaj je prijevod
korišteno izdanje pjesme što su ga prema rukopisu iz Vercellija uredili Bruce Dickins i Alan C. Ross
(London, 1954.) (Prev.)
218
219
Križ Svemoguđega jarkim sjajem. Ali kroz sjaj sam vidio strašnu Muku mučenika i drvo
mođno Gdje krvari zdesna. To me kosnulo duboko. Strahovah za lijepi mu lik. Gledah prikazu,
luč, Gdje mijenja ovoj i boju; sad rosom okvašen, Natopljen navalom krvi, sad naočito
urešen. Stojeđi sam nebrojene sate Promatrah sjetan Spasiteljev stup, Dok ne začuh
kako zausti, Progovori gordo grana ponajbolja: "U davne dane, dobro se sjeđam, Posjekli
su me posred šume, Istrgli iz korijena. Odnijeli me strani oružnici. Napravili me nakazom,
nosio sam zločince. Opet me naprtili ratnici na rame spustili na sljemenu
brda.
Svezale me spodobe. Gospodara svijeta vidjeh Da prema meni žuri, na mene se penje. Ne
smjedoh se više ni svinut ni slomit Protiv Vladareve volje. Kad vidjeh da drhte Zemlja i tlo,
trebalo je tada Zlotvore zdrobit, ali sam zakovan stao. Skine se sad mladi Spasitelj, sam Bog
Svevišnji, Snažan i stamen. Stane na drvo visoko, Odvažno, naočigled mnogih, jer izbavit đe
ljude. Zadrhtah kad me junak zagrli, do zemlje se ne mogoh
sagnut,
Pasti na tvrdo tlo. Morao sam tjeskobno stajati. Uspravljen kao križ, uzdignuh uzvišenog
Kralja, U nebu Najvišega; nagnuti se ne usudih. Probili me klinovima krvavim, kitili me
ranama, Zlođudnim zasjekama. Ne usudih se zgromiti ih. Rugali nam se oboma. Okrvavljen
bijah krvlju Što tekla je iz tijela Junaka, kad trudno dušu ispusti. Na pustoj sam planini iskusio
mnogu patnju, Okrutni udes. Gledao sam istinskog Boga Ko roba razapetoga. Tmina se
raširi Ovivši oblakom Uzvišenog tijelo, Sunce sjajno; sumrak se spusti, Smrknut pod
oblacima. Oplakivao je svijet Kraljevu smrt; Krist je na križu. Al došavši odasvud dotrčali
mnogi Plemenitome. Ja to sve promatrah. Bolno me tuga tištila, spustih mu tijelo u njine
ruke, Ponizan, pun snage. Prihvatiše svemoguđeg Boga, Izdigoše iz užasne muke. Ostaviše
me krvlju Natopljena, ratnici; bijah strijelama ranjen. Odoše s umornim; stajahu truplu uz
uzglavlje; Nagledali se nebeskog Kneza, gdje se nemođan
odmara,
Poniknuo nakon pobjede. Počnu grob graditi Naočigled ubojica, isklešu ga od kamena ozarena,
Polože u njega pobjede Vladara. Pjevali za njim
tužaljku, Plačni u predvečerje. Tad htjedoše pođi,
220
221
Umorni od silnog svijeta; On ostade s nešto straže.
Plačuđi plaho smo predugo vremena
Stajali kao okovani, kad je odjeknuo glas
Zapovijedi. Zamoreno truplo se hladilo,
Taj stan duše. Tad su nas sasjekli sve,
Srušili na tlo; oh, strašnog li iskustva!
Gurnuli nas u guduru. Ali su Gospodove sluge
Doznale za to;
Zatočnici me uresili zlatom i srebrom.
**
Sada možeš čuti, moj čovječe mili, Da sam nedjela zlih ljudi nemila iskusio, Bolne brige.
I brzo doðe čas Da me se štuje nadaleko i na široko Po svom velikom svijetu i zemlji svoj,
Zavjetuju se ovom znaku. Na meni je zakovan Stradavao Božji Sin: zato sam sada slavan,
Najviši pod nebom, i naklonjen sam Svakom stvoru kad strahuje od mene. Nekođ sam postao
najljuđa patnja, Mnogima mrzak, al marno sam utro Pravi životni put, puku na zemlji.
Slušaj, uzdignu me iznad svih stabala Starješina slavni, kraljevstva nebeskog Kralj, Kao
stoje i materi svojoj Mariji Svemoguđi Bog ispred svega svijeta
222
Život uzdigao iznad sviju žena.
Moj junače mili, sada te molim
Da ovaj san objaviš svijetu;
Pronesi priču daje postavljeno stablo
Mučilište mođnoga Boga. Muku je trpio
Zbog golemih grijeha grešnika
I Adamovih davno okajanih djela.
Smrt je skrhan kušao; al Spasitelj potom uskrsne
Snagom svojom mođnom za spas čovjeka.
On se uzdignu na nebo. Odatle đe zatim siđi
Natrag na zemlju na pomođ ljudima
Sam Svevišnji na Sudnji dan.
Svemoguđi Bog đe siđi s anðelima svojim,
Da presudi pravo, presudu izrekne
Svim smrtnicima, kako do tog suda
Na prolaznom životnom putu zasluže.
Svaki stvor bijedan nek je u strahu
Od one riječi koju izrekne Izbavitelj;
Pitao j e on puk gdj e j e pravednik,
Koji je izabrao okusiti gorku
Smrt na križu zbog imena Svevišnjega.
A oni đe se prestrašiti i malo promisliti
Koji đe Isusu odgovor dati.
Svaki stvor bijedan nek je u strahu
Kad u srcu zadrži znamen najbolji.
Kroz križ đe u raj kročiti
Sa zemlje dobra duša svaka,
Koja sa Svemođnim stan dijeliti želi."
223
Usrdnu molitvu uputih križu uma radosna,
Srca osnažena otkako sam sam
Bio malena sljedba; misao mi bila
Usredotočena na odlazak; druge je obuzeo
Umor duha. Ushit je duše moje
Da se sada smijem stablu pobjede uteđi
Jer mi je dano da ga mogu od drugih bolje
Sam slaviti; ta mi se skromna želja
Začela u srcu, pa zaštiti se nadam
Od kršnoga križa. Nemam mođnijih
Prijatelja mnogo. I oni su pošli,
Slijedili slave Vladara, napustili veselje i sjaj;
Žive na nebu s Ocem života,
U stanu slave; a ja svakoga dana
Očekujem vrijeme da me Vladara križ,
Koji sam ovdje na obronku onomad gledao,
Iz prolaznog života povede,
I prati putem do prave sređe,
Do radosti u raju; s revnim pukom
Gospodina na gozbi gledati je sređa;
tamo gdje đu potom sretan meðu svecima Veliki Gospod đe mi on što patio je nekođ na drvu križa;
On đe me posjesti Stanovati u sjaju, U veselju živjeti. Prijatelj biti, Za krivde ljudi
On nas je iskupio i život nam darovao, Na nebu dom. Nada se vratila
224
S blagoslovom i blaženstvom, onima što SC borile
s ognjem.
Sinje pobjedonosan bio na putu patnje, Mođan i uspješan. Kad je ušao s mnogih Duša
vojskom u dom Vječnoga, Svemoguđeg starješine, uz sretne anðele I sve svece, koji
stan slavni Imaju na nebu,* tamo doðe naroda Vladar, Svemođni Bog, u svoj vlastiti rod.
(Sa staroengleskoga prevela Dora Maček)
225
shod
Jučer smo stigli iz Teherana. Pet stotina kilometara pješčare, opustjela sela, trošna konačišta,
hiroviti oblici iranske visoravni. Bili smo umorni i živčani. Kupka i dobar čaj u hotelu, potom
odlazak u šetnju. Parkovi, avenije, kupole, minareti. Nođ je u Isfahanu čarobna, nebo je savršeno.
Kad smo se, puni dojmova i sretni, vratili u hotel, raspričali smo se dok nas nije savladao san.
Usnio sam da se u središtu čudesne kupole na Lu-tfullahovoj džamiji nalazi oku nevidljiv rubin s
magičnim mođima. čovjeku koji stane točno ispod njega, šutke i zatomljena daha, ukazuje se
skriveno blago i mjesto na kojemu se ono čuva. On ne smije razglasiti njegovo postojanje i ne smije
ga se pokušati domođi, jer bi se pretvorio u drvo, to drvo u oblak, taj oblak u stijenu, a stijena bi se
raspala u tisuđu djeliđa. Rubin izaziva zadovoljstvo ili čuðenje, ali ne dopušta bogađenje.
Jutros samo opet otišli u Meidan-e shah. Obišli smo palaču Ali Kapi od najzabitnijih hodnika do
muzičke dvorane. Začudila su me stubišta s previsokim i nevjerojatno uskim stepenicama. Netko je
objasnio da se tako sprečavao upad neprijateljskih konjanika.
Dok se Melania zadržavala na terasi koja gleda na nekadašnji teren za polo (najljepši trg na svijetu),
meni vrag nije dao mira. Skoknuo sam u Lutfullahovu džamiju, stao sam pod samo središte kupole,
nijemo i zato-mivši dah. Okerna svjetlost sipila je u svim nijansama.
226
I odjednom, moj Bože! Ukaza se blago nezamislivi* količine i vrijednosti, u blizini, gotovo
nadohv;it mkc, medu razvalinama jednog od negdašnjih vrapcjih tornjeva ili golubinjaka ili onih
kuđa užitaka izvan nula. Viðenje me pohodilo u vrtoglavom sjaju što je puti a jao beskonačnu
sekundu.
Vratio sam se u palaču. Obišli smo Džamiju pet a kl, prešli stari most koji ima trideset i nešto
lukova...
Hođu li dovršiti ovu bilješku ili đu se raspasti u tisuđu djeliđa?
Roy Bartholomew
1
Skriveni''jelen
D,
'rvosječa iz pokrajine Qin nabasao je u šumi na preplašenog jelena i ubio ga. Ne želeđi da to netko
sazna, zakopao gaje i prekrio granjem i lišđem. Malo potom zaboravio je gdje ga je sakrio i počeo
misliti kako je sve to sanjao. Svima je to pričao kao da se dogodilo u snu. Jedan od onih koji su ga
slušali pode u potragu za jelenom i pronaðe ga. Odnese ga kuđi i rekne ženi:
- Neki je drvosječa sanjao daje ubio jelena, onda je zaboravio gdje gaje sakrio i sad sam gaja našao.
Taj je čovjek zaista pravi sanjač.
227
- Ti si vjerojatno sanjao da si vidio drvosječu koji je ubio jelena. Zar ti doista misliš da taj
drvosječa postoji? A opet, kako ovdje vidim jelena, tvoj je san istinit - reče mu žena.
- čak i da sam pronašao jelena ravnajuđi se prema snu, zašto da razbijam glavu oko toga tko je od
nas dvojice sanjao? - odvrati muž.
Te se nođi drvosječa vratio kuđi sveudilj misleđi na jelena, te je zaspavši doista usnio mjesto gdje je
sakrio jelena i čovjeka koji ga je pronašao. Kad je zarudila zora, ode on tome čovjeku i u njegovoj
kuđi nade jelena. Obojica su dugo raspravljali i najzad otišli sucu da on odredi tko je u pravu. Sudac
reče drvosječi:
- Ti si doista ubio jelena i vjerovao si da se to zbilo u snu. Potom si doista sanjao i bio uvjeren da je
to istina. Ovaj čovjek do tebe pronašao je jelena i sada se s tobom oko toga spori, a njegova žena
pak misli da je on sanjao daje pronašao jelena što gaje netko drugi ubio. Prema tome, nitko nije
ubio jelena. Ali, s obzirom na okolnost da jelen leži pred nama, bit đe najbolje da ga vas dvojica
podijelite.
Priča je doprla do ušiju vladara i vladar Qina reče:
- Tko zna, možda i taj sudac sanja da dijeli jelena!
Lie Zi (o. 300. pr. Krista)
228
San Pedra HertriaMeza Mrefie
Oan što ga je Pedro Henriquez Urena usnio u zoru nekog dana 1946. godine začudo nije bio
sastavljen od slika nego od sporo izgovorenih riječi. Glas koji ih je izgovarao nije bio njegov, ali je
podsjeđao na njega. Unatoč patetičnim moguđnostima što ih je tema nudila, ton bijaše bezličan, bez
neke posebnosti. Za vrijeme sna, koji bijaše kratak, Pedro je znao da spava u svojoj sobi i da je
supruga pored njega. U tmini sna, glas mu je kazivao:
Pred neku večer, na križanju Ulice Cordoba raspravljao si s Borgesom o zazivu anonimnog
Seviljca: O Smrti, doði tiho/ kao što obično stižeš strijeloml Slutili ste daje posrijedi namjeran odjek
nekog latinskog teksta, jer takva prenošenja bijahu u skladu s navadama toga razdoblja koje nije
poznavalo koncept plagijata kao ovo naše, gdje je kudikamo važniji trgovački nego literarni aspekt
toga pitanja. Niste slutili, niste ni mogli slutiti, daje taj dijalog bio proročanske naravi. Za koji sat
pohitat đeš do zadnjeg perona stanice Constitucion, jer moraš održati predavanje na Sveučilištu u
La Plati. Uđi đeš u vlak, odložit đeš torbu u mrežu poviše sjedišta i sjesti pokraj prozora. Netko
kome ne znam imena, ali mu vidim lice, uputit đe ti nekoliko riječi. Neđeš mu odgovoriti, jer đeš
biti mrtav. Ti si se veđ, zauvijek, oprostio sa
229
suprugom i kđerima. Ovoga se sna neđeš sjeđati, jer je tvoj zaborav potreban za neumitan tijek
dogaðanja.
Jorge Luis Borges
Priča o dvojici kgji sm sari/ali
/\rapski povjesničar El Išaki iznosi ovaj dogaðaj:
"Pričaju ljudi dostojni povjerenja (ali, samo je Alah sveznajuđ, svemoguđ i milostiv i vječno budan)
daje u Kairu živio čovjek vrlo bogat, ali do te mjere velikodušan i darežljiv, daje sve, osim očeve
kuđe, izgubio i bio primoran raditi da preživi. Radio je toliko da ga je jedne nođi shrvao san pod
smokvom u njegovoj bašči, a u snu mu se ukazao mokar čovjek koji je iz usta izvadio zlatnik i
rekao mu: 'Tvoje blago je u Perziji, u Isfaha-nu, poði i potraži ga!' Sutradan ujutro probudio se i
krenuo na dugi put, te svladao pogibelji pustinja, brodova, gusara, idolopoklonika, rijeka, divljih
zvijeri i ljudi. Napokon se domogao Isfahana, ali ga nođ zatekne unutar gradskih zidina pa se
ispruži da prespava u dvorištu neke džamije. Odmah do džamije nalazila se jedna kuđa, i po odluci
Svemoguđeg Boga, nekakva lopovska družina proðe kroz džamiju i ušulja se u kuđu, a buka koju su
podigli probudi čeljad stoje spavala, i oni počeše dozivati u pomođ. Susjedi takoðer udare u viku,
230
dok nije sa svojim ljudima pristigao nadzornik nođne ophodnje u toj četvrti, te razbojnici pobjegoše
preko terase. Nadzornik naredi da pretraže džamiju i u njoj pronaðoše čovjeka iz Kaira i tako ga
izdevetaju bambusovim šibama, da je zamalo izdahnuo. Nakon dva dana osvijestio se u tamnici.
Nadzornik naredi da ga dovedu i reče mu: 'Tko si i odakle dolaziš?' Ovaj mu odgovori: 'Ja sam iz
čuvenoga grada Kaira i zovem se Muhamed el Magrebi'. Nadzornik ga zapita: 'Što te dovelo u
Perziju?' On odluči da ispriča istinu i reče mu: 'U snu mi je nekakav čovjek naredio da doðem u Is-
fahan, jer daje ondje moje blago. Evo me u Isfahanu, i vidim da su obeđano blago zacijelo ove
batine kojima si me tako velikodušno obdario.'
Na te se riječi nadzornik grohotom nasmije, da si mu mogao umnjake vidjeti, pa reče:
'Nepromišljeni i lakovjerni čovječe, triput sam sanjao neku kuđu u Kairu, u kojoj se nalazi vrt, a u
vrtu sunčani sat, a iza sunčanog sata smokva, i do smokve studenac, a pod studencem blago. Nikad
mi nije palo na pamet da povjerujem u tu laž. A ti, porodu mazge i zloduha, lutao si od grada do
grada, jer si slijepo povjerovao snu. Da te više ne vi-djm u Isfahanu. Uzmi ovaj novac i gubi se!'
čovjek ga uzme i vrati se u domovinu. Pod studencem u vrtu (onom vrtu iz nadzornikova sna)
iskopao je blago. Tako mu je Bog udijelio blagoslov i nagradio ga i uzvisio. Bog je milostiv,
skrovit."
Iz Priča iz 1001 nođi, 351. nođ
231
'h Flom
INisi lakomac: hajde. A da li veđ ostale mane S time ti nagoše u bijeg? častoljublja pustog li nema
U srcu tvom? Da li od smrti nema jetkoga straha? Sanje, vračarska groza, čudesa strašila nođna,
Vještice, tesalske čini - zar svemu tom ti se ne smiješ?
Horacije, Epistula II, 2. (Preveo Juraj Zgorelec)
svjj'epa
1 ko usni da ljepota prolazi poput sanje? Zbog crvenih tih usana, u gordosti tužno svitih, Tužno jer
nikakvo čudo više ne može se zbiti, Troja iščeznu u lučima žalobnim što se tanje...
William Butler Yeats (Preveo Dinko Telečan)
232
Teologija
o što znate, mnogo sam putovao. To me učvrstilo u uvjerenju daje putovanje uvijek više ili manje
iluzorno, da ničeg nova nema pod kapom nebeskom, da je sve jedno i isto, itd., ali i da je,
paradoksalno, neutemeljena bilo kakva žudnja za iznenaðenjem i novotarijom. Svijet je zaista
neiscrpan. Kao dokaz mogu vam navesti čudnovato vjerovanje koje sam otkrio u Maloj Aziji, u
zajednici pastira koji se zaogrđu ovčjom kožom i nasljednici su nekadašnjeg kraljevstva Maga. Ti
čobani vjeruju u snove. "Kad zaspeš, odlaziš u nebo ili u pakao, ovisno o tvojim postupcima u toku
protekloga dana." Kad bi čovjek primijetio: "Nikad nisam vidio da spavač nekamo odlazi. Iskustvo
mi kazuje da leži dok ga ne probudimo", oni bi odgovorili: "Ti ne vjeruješ ni u što i zato zaboravljaš
vlastite nođi - tko nije doživio ugodne ili grozne snove? - i brkaš san sa smrđu. Svatko je od nas
svjedok da za spavača postoji drugi život. S pokojnicima je drugačije, oni leže nepomično i
pretvaraju se u prah."
H. Garro, Tout lou Afo/w/(1918.)
233
snova
" i^ada, buduđi da se ne slažemo u tumačenju vergil-skoga proricanja, prihvatimo se drugoga načina
gatanja.
- Kojega? - upita Panurg.
- Dobroga, starinskoga i izvornoga - odgovori Panurg. - To je po snovima. Jer sanjajuđi u uvjetima
koje opisuju Hipokrat u knjizi O snovima, Platon, Plotin, Jamblik, Sinezije, Aristotel, Ksenofont,
Galen, Plutarh, Artemidor Daldijan, Herofil, Kvint iz Smirne, Teokrit, Plinije, Atenej i drugi, duša
često predviða buduđe stvari. (...) Na taj način, dok tijelo spava i probava na svim mjestima potpuno
završila, naša duša, buduđi da nije više potrebna do buðenja, zabavlja se i pohodi svoj zavičaj, a to
je nebo. Odatle ona dobiva čast da sudjeluje u svojemu prvobitnom i božanskom podrijetlu, i
razmatrajuđi onu beskonačnu i duhovnu sferu kojoj je središte na svakomu mjestu svemira,
obodnica nigdje (to je Bog, po nauku Hermesa Trismegista), u kojoj ništa ne nastaje, ništa ne
prolazi, ništa ne propada, sva su vremena sadašnja, duša zamjeđuje ne samo stvari minule u nižim
gibanjima nego i buduđe stvari; i kada ih prenese svojemu tijelu, pa ih s pomođu njegovih đutila i
udova otkrije prijateljima, kažu joj daje gatara i proročica.
234
Istina je da ih ona ne prenosi s onakvom točnošđu kako ih je vidjela, zapreka je nesavršenost i
krhkost tjelesnih đutila; kao što mjesec, primivši svjetlost od sunca, nama je ne šalje onakvu, onako
blistavu, onako čistu, onako živu i žarku kako ju je primio.
Zbog toga je gatanju po snovima potreban tumač koji je vješt, mudar, domišljat, iskusan, razborit, i
savršen onirokrit i oniropol, kako su ih zvali Grci.
Zato je Heraklit govorio da nam san ništa ne otkriva, da nam jednako ništa ne sakriva; samo nam
daje znakove i slutnju stvari koje dolaze, bilo na našu sređu i nesređu, bilo na tuðu sređu i nesređu.
(...) Drevni je gatar Amfijaraj htio da oni što kroz snove primaju pro-roštva ništa ne jedu cijeli taj
dan i ne piju vina tri dana prije toga. Mi se neđemo držati tako žestoka i stroga ustezanja. Doista
vjerujem da čovjek koji se nakljukao hranom i nakresao teško može shvatiti pojam duhovnih stvari;
ipak ne dijelim nazore onih koji nakon dugih i ustrajnih postova misle da su dublje prodrli u
razmatranju nebeskih stvari. (...) Znajte zastalno da svaki san koji završi tako da se čovjek prene i
ostane srdit i ozlojeðen, ili znači zlo ili na zlo sluti. (...) Primjer: u snu i užasnom buðenju Hekube, u
snu Orfejeve žene Euridike, nakon kojega su se, kaže Enije, prenule i probudile u strahu. Doista je
potom Hekuba vidjela smrt i uništenje svoga muža Prijama, svoje djece, svoje domovine; Euridika
je uskoro zatim bijedno umrla.
235
I
U Eneje koji je sanjao da se razgovara s pokojnim Hektorom, pa se naglo prenuo i probudio. Doista
je te iste nođi Troja poharana i spaljena.
Francois Rabelais, Pantagruel, III. knj. (1564.)
(Preveo Mate Maras)
San
JLjatine somnus somni, sopor quies quae ab humoribus a corde ad cerebrum sublatis concitatur, qui
ubifuerint refrigerati recidentes ad cor calorem eius refrigerant. (Latinski san, sna [somnus, somni]:
usnulost, počinak koji nastaje kad se sokovi iz srca dignu u mozak; pošto se ondje ohlade, ponovno
se spuštaju u srce i ondje hlade njegovu vrelinu.*). Na grčkom se naziva (...) hyp-nos, odakle mu
neki, doduše s nategom, zamjenjujuđi slova, izvode etimologiju. Prema drevnom vjerovanju,
postojalo je božanstvo zvano San, koje je boravilo kod Kimerana. Potanki opis nalazi se u
Ovidijevim Metamorfozama (lib. XI):
Est prope Cimmerios longo spelunca recessu Mons cavus ignavi domus et penetralia somni,
* Prev. Darko Novakoviđ. 236
Quo numquam radiis oriens, mediusve caedensve, Phoebus adire potest, etc.
(Blizu je Kimerske zemlje sa prostorom dubokim
spilja,
Brdina šuplja, gdje živi i počiva lijeni Sanak, Kamo ni ujutru Feb ni opodne ni naveče svojim
Zrakama ne može prodr'jet.**)
San i tumačenje sna, taj način govora, potječu iz Svetoga Pisma, Daniel, 2, kad se Nabukodonozor
probudio sav usplahiren nakon neobičnoga sna i zatražio od dvorskih gatalaca i zvjezdara da mu
otkriju što je snio i što taj san znači. Oni mu nisu mogli udovoljiti, nego su odvratili: Non est homo
super terram, qui ser-monem tuum, rex, possit implere. (Nema na svijetu čovjeka koji bi takvo što
mogao otkriti kralju.) Saznavši daje kralj naredio pogubljenje svojih mudraca, prorok Daniel obrati
se Bogu koji mu u nođnom viðenju otkrije ono stoje Nabukodonozor želio znati. Prvo, dakle, san, a
potom njegovo tumačenje. Odatle potječe česta španj. uzrečica nipor suehos (ni u snu, niti govora)
kojom se nešto poriče i želi odagnati iz misli.
Sanjiv: onaj kome se spava, dremovan.
Sebastian de Covarrubias Orozco,
Blago španjolskog jezika
(Tesoro de la lengua castellana o espanola, 1611.)
** Prev. Tomo Maretiđ

'd najranijeg je djetinjstva osjeđao da se ne nalazi ondje gdje bi morao biti. Osjeđao se strancem u
obitelji, strancem u vlastitom selu. U snovima je Migvur -tako se zvao - vidio krajolike i prizore
kojih nije bilo u njegovu kraju, Ngariju: pješčana prostranstva, kružne pustene šatore, samostan na
brdu. Te iste slike su mu na javi zastirale ili zamuđivale zbilju.
Kao devetnaestogodišnjak pobjegao je od kuđe, žudeđi za zbiljom koja se podudara s navedenim
formama. Bio je skitnica, prosjak, nadničar, pokatkad kradljivac. Danas je stigao u ovo konačište na
granici.
Vidio je zgradu, umornu mongolsku karavanu, deve u dvorištu. Ušavši, naiðe na starog redovnika
koji je vodio karavanu. Tada su se prepoznali. Mladi skitnica vidio je sebe kao staroga lamu i vidio
je redovnika koji je izgledao kao nekad, davno, dok je bio njegov učenik. Redovnik je pak
prepoznao u mladiđu svoga starog, veđ pokojnog, učitelja. Prisjetili su se hodočašđa u svetišta na
Tibetu, povratka u planinski samostan. Pričali su, evocirali prošlost, povremeno se prekidali da
ubace kakvu pojedinost.
Mongoli su poduzeli to putovanje jer su tražili novog poglavara svog samostana. Posljednji je umro
prije dvadeset godina, i oni su uzaludno očekivali njegovu reinkarnaciju. Sada su je pronašli.
238
Karavana je u svitanje otpočela spori povratak. Migvur se vrađao pješčanim prostranstvima,
kružnim šatorima i samostanu iz svoje prethodne inkarnacije.
Alexandra David-Neel, Mistici i čarobnici s Tibeta (1929.)
Presuda
1 e je nođi car sanjao daje izišao iz palače i da u tmini seta perivojem, meðu rascvalim drveđem.
Neka je spodoba klekla preda nj i zamolila ga daje zaštiti. Car mu to obeđa. Spodoba mu se
predstavi kao zmaj i reče kako su zvijezde otkrile da đe mu sutradan, prije zalaska sunca, carev
ministar Wei Qing odrubiti glavu. Car se, u snu, zakle da đe mu pružiti zaštitu.
Probudivši se, car se raspita o Wei Qingu. Rekoše mu da nije u palači. Car pošalje po njega i cijeli
mu dan ispuni zaduženjima, samo da ne ubije zmaja. Predvečer mu predloži da odigraju partiju
šaha. Igra se odužila, i umornoga ministra savlada san.
Odjednom zaori silan štropot. Malo zatim uðoše dvojica časnika noseđi golemu zmajsku glavu
natopljenu krvlju. Baciše je pod noge caru i povikaše:
- Pala je s neba.
239
Wei Qing, sad veđ budan, u nevjerici protrlja oči i reče:
- Baš čudno, upravo sam sanjao da ubijam takvoga zmaja.
Wu Cheng En (o. 1505. - o. 1580.)
Dvanaesti svi^a P5&.
JL revalila je pedesetu i njezino lice krasio je blagi osmijeh. Od smrti Pedra Henriqueza Urefle
proteklo je dvanaest godina. Kad smo se toga prisjetili, ona je ponovila ono što mije rekla 1946.
godine: zbog moje mladosti, gubitak je nenadoknadiv, ali u meni đe vječno živjeti uspomena na
velikog učitelja. Ušetao sam se po spavađoj sobi. Majka me stalno pratila pogledom. Iako je patila
od teške srčane bolesti, nikad se nije tužila ili iskazivala umor, i za okolinu je uvijek bila izvor
života i solidarnosti. Kad sam odlučio otiđi, uzela me je za ruke i rekla: Ne dopusti da te unište.
Zaspao sam razmišljajuđi o toj rečenici. Te sam nođi sanjao da obavljam razne poslove u gradu i La
Plati i da to radim nevoljko, premda za to nije bilo posebnih razloga. Ujutro su mi dojavili daje
majka umrla. Pohitao sam u stan na križanju ulica Viamonte i Maipu. Ondje su se veđ poduzimale
mjere što su uobičajene u tim tužnim okolnostima.
240
Kad sam se prvi put pribrao od boli, otvorio sam, sa sigurnošđu, ladicu njezinog nođnog ormariđa.
U njoj je bilo pismo što gaje urednim engleskim rukopisom napisala prethodne nođi. Molila me da
joj obavim razne poslove u Buenos Airesu i La Plati. One iste koji su mi se javili u snu.
Roy Bartholomew
INeki čovjek, najavi, cijeni svog prijatelja i ima u nj puno povjerenje, ali ga uznemiruju snovi u
kojima se taj prijatelj ponaša kao zakleti neprijatelj. Najposlije se otkrije daje prava prijateljeva
narav ona iz snova. Objašnjenje se vjerojatno temelji na instinktivnom poimanju zbilje.
Nathaniel Hawthorne, Bilježnice (1868.)
241
ovora
eđina tekstova što ih je Jorge Luis Borges priredio za razne izdavače, uz njegovo ime navodi i
imena suradnika, mahom autorovih prijatelja: Pedro Henriquez Ure-na, Adolfo Bioy Casares,
Silvina Ocampo, Silvina Bu-llrich. Tri je antologije Borges potpisao sam. Prva je pod naslovom El
matrero/Odmetnik (s tekstovima argentinskih autora) objavljena 1970. Iste je godine izašao i njegov
izbor i prijevod Whitmanovih stihova. Tređa je ova Knjiga od snova (Libro de suenos), objavljena
1976. Suradnik mu je bio Roy Bartolomew, argentinski publicist i prigodni pjesnik, kojemu se
Borges odužio širokogrudnim uvrštavanjem triju tekstova. Izdanje je nadgledao Miguel de Torre y
Borges, autorov neđak, što ga ujak spominje u tekstu apokrifnog pisca Franci-sca Aceveda (id est,
sebe) na 107. stranici. Nije nezanimljivo napomenuti da je ilustraciju naslovnice izradio Oscar
Smoje, suvremeni argentinski slikar, zacijelo potomak hrvatskih doseljenika. A naklada? Ciglih pet
tisuđa primjeraka.
Ovaj "šareni zbornik, sastavljen za razbibrigu znatiželjnom čitatelju" ne ravna se prema školničkim
kriterijima, zanemaruje kronologiju, ne uspostavlja hijerarhije,
243
odbacuje geografsku zastupljenost. Kao što bi rekao Borges, "nered je u njoj svrhovit". Uvršteni su
oni tekstovi koji mogu pobuditi (i koji su u njemu pobudili) estetski doživljaj ili užitak. Uz ulomke
iz Biblije ili ho-merskih epova tu đemo zateđi izvještaj policajca, izjavu političara i apokrifne
sastavke, tako drage slijepom meštru. Naime, pored poznatih imena iz svjetske književne baštine
stoje i autori (H. Garro, Rodericus Bar-tius, Jorge Alberto Ferrando...) što ih je jamačno smislila
mašta njegovih prijatelja ili njega samoga. Nekim, po njegovu mišljenju, nepravedno
zapostavljenim nacionalnim i stranim piscima, odužio se uvrštavanjem poduljih ulomaka. To su, u
prvom redu, Paul Groussac (1848. - 1929.), naturalizirani Argentinac, britki polemičar, sjajan stilist
i dugogodišnji upravnik Nacionalne biblioteke u kojoj đe kasnije Borges preuzeti istu funkciju, te
Jose Maria Eca de Queiros (1845. - 1900.), portugalski pisac "što ga zakasnjela meðunarodna
kritika svrstava medu najveđe pripovjedače njegova vremena". Kafka je, recimo, dobio pet-šest
redaka.