Skripta – Datiranje u arheologiji

SADRŽAJ

UVOD ........................................................................................................................................ 2
RELATIVNA I APSOLUTNA KRONOLOGIJA ................................................................ 3
METODA RADIOKARBONSKE ANALIZE (14C) ............................................................ 5
METODA DENDROKRONOLOGIJE ................................................................................. 8
METODA KALIJ-ARGONA (K-AR) .................................................................................. 10
METODA TERMOLUMINISCENCIJE ............................................................................. 11
METODA ARHEOMAGNETIZMA ................................................................................... 12
OSTALE METODE ............................................................................................................... 13
ZAKLJUČNA RAZMATRANJA ......................................................................................... 14
LITERATURA ....................................................................................................................... 14
UVOD

Datiranje raznih artefakata, objekata pa čak i samih kultura i vremenskih epoha danas
predstavlja veliku važnost u arheologiji i njoj srodnim znanostima. Prvo se moramo zapitati
što je uopće datiranje? Datiranje je postupak određivanja datacije, odnosno postupak i rezultat
određivanja vremena nastanka nečega. Laički bi to značilo da datiranjem stavljamo datum uz
nešto, odnosno određujemo vrijeme postanka nečega.1 Datum je najjednostavnija kalendarska
oznaka i može se označavati uz pomoć dana, mjeseca i godina. U arheološkoj znanosti, a
ponajviše u proučavanju prapovijesne arheologije datumi se izražavaju i u tisutljećima.2
Nakon što smo razriješili osnovno značenje datiranja, moramo se zapitati zašto je
datiranje toliko važno u arheologiji i zašto ga nikada ne možemo, ali i ne smijemo izbjeći.
Arheologija je znanost koja se bavi proučavanjem prošlosti čovjeka te njegove materijalne i
nematerijalne kulture pa je logično da je sve što proučavamo u arheologiji biti staro i biti
nešto što se dogodilo davno prije. Ne postoji univerzalna dobna granica do kada bi se ne što
smatralo prihvatljivim za arheološko istraživanje, iako se danas razdoblje Prvog svjetskog rata
može smatrati nekom krajnjom dobnom granicom. Sve to naravno ovisi i o području gdje se
nalazite, jer je primjerice arheologija sjevernoameričkog kontinenta vrlo različita od one u
europi kada govorimo o datiranju i krajnim dobnim granicama. Sve ono što se dogodilo prije
nas zahtijeva nekakvu vremensku informaciju. Kada je nešto nastalo? Koliko je nešto trajalo?
Kada je nešto završilo? To i još mnoga druga pitanja ćemo uvijek susretati u arheologiji jer to
je ono što će prvo zanimati nas istraživače, kao i sveopću populaciju. Svatko tko je bio na
nekom arheološkom istraživanju dobro zna da se najčešća pitanja uvijek vežu uz starost
lokaliteta ili nekog specifičnog predmeta pa stoga i ne iznenađuje činjena o velikoj važnosti
datiranja u arheologiji.
Koliko je sve to važno govori i činjenica da postoji pomoćna povijesna znanost koja se
zove kronologija. Pod kronologijom prodrazumijevamo određivanje vremena u kojem se zbio
neki događaj, odnosno u kojem je nastao pojedini oblik materijalne i nematerijalne kulture
čovjeka. Kronologija danas predstavlja mjerenja vremena koje se može vrlo precizno odrediti
različitim metodama, iako su takva mjerenja razmjerno nova pojava u modernoj znanosti.3

1
RJEČNIK, 2015, 166.
2
C. RENFREW, P. BAHN, 2004, 122.
3
T. TEŽAK-GREGL, 2011, 179.

2
RELATIVNA I APSOLUTNA KRONOLOGIJA

Kao što je rečeno da nam kronologija pomaže u mjerenju vremena, to ne znači da će

nam svaka metoda dati točan i precizan rezultat, jer je i sama definicija kronologije širok i
općeniti pojam. Ovisno da li nas zanima primjerice odnos starosti neka dva predmeta (koji je
stariji, a koji mlađi) ili što točnije vrijeme nastanka, uporabe i uništenja nekog predmeta, tada
ćemo upotrijebiti relativnu, odnosno apsolutnu kronologiju.
Već nam čuveni trodobni sustav na kameno, bakreno i željezno doba koji je utemeljio
Christian Jürgensen Thomsen može pomoći u datiranju relativnih odnosa pojedinih predmeta,
kao što su prapovijesno oruđe, oružje i nakit. Ipak, to se ne treba protumačiti doslovno, jer je
ovaj sustav imao samo središnje značenje u početcima kronologije, kao i u početcima
konceptualne arheologije. Ono što danas znatno pomaže i olakšava u dređivanju relativne
starosti pojedinih predmeta pa tako i arheoloških slojeva je poznavanje geologije, a u ovom
smislu arheološke stratigrafije. Stratigrafija se zasniva na načelu superpozicije prema kojemu
se mlađi slojevi talože preko starijih, što znači da će na arheološkom lokalitetu dublji slojevi
biti stariji, do će oni koji se približavaju vrhu biti mlađi, naravno pod uvijetom da se svi
slojevi nalaze u izvornom stanju. To je vrlo važno jer ako imamo izvorne i intaktne slojeve
možemo lako zaključiti da će predmeti iz donjih slojeva biti načelno stariji od onih u gornjim,
uzevši u obzir njihove tipološke osobine.4
Dok nam relativna kronologija omogućuje određivanje relativno-kronoloških odnosa,
apsolutna kronologija nam omogućuje odrediti precizniju ili bolje reći kronometrijsku starost
nekog predmeta, odnosno arheološkog nalaza. Dakle kod relativne kronologije imamo samo
odnose stariji-mlađi, dok kod apsolutne imamo vremensku starost koja može biti
predstavljena u godinama, a ponekad i u točnim datumima. Za takvo nešto potrebno je
konzultirati jednu od dvije metode određivanja apsolutne starosti. Prva metoda je ona
arheološko-povijesna i kako joj samo ime kaže, ona se služi autentičnim povijesnim i
arheološkim materijalnim pisanim izvorima koji izravno ili neizravno spominju starost,
odnosno datume. To povezujemo s izumom pisma i s najstarijim civilizacijama koje su
koristile pismo te tako zabilježile neke važne događaje koje pomoću materijalnih dokaza
možemo datirati. Civilizacije s područja Mezopotamije i Egipta koje su još u 4. tisutljeću prije
Krista koristile pismo te sustav vladara kao računanje vremena je utjecao i na kasniju rimsku
civilizaciju koja je koristila sličan sistem i zbog koje danas možemo pouzdano datirati mnoge
građevine iz tog vremena. Arheološko-povijesna metoda koja je najviše bila korištena krajem

4
T. TEŽAK-GREGL, 2011, 180-181.

3
19. i početkom 20. stoljeća je bila usko povezana i s geologijom, jer su već tada fosilni ostaci
otkriveni u geološkim slojevima pokazali da se i u arheologiji mogu utvrditi kronološki
odnosi u kulturama. Tu je važnost uočio i čuveni engleski arheolog Arthir Evans koji je uz
pomoć stratigrafije usporedio minojski materijal iz brončanog doba s onim egipatskim koji je
uz pomoć liste egipatskih faraona već bio datiran te je tako dobio prve kronologije Krete i
ostalih egejskih civilizacija.5 Evans je otišao i korak dalje te je odlučio datirati neolitičke
slojeve ispod onih brončanodobnih tako što je uz pretpostavku da 10 metara sloja označava
jedno tisutljeće te uz pomoć brončanodobnog sloja koji je datiran egipatskim importima,
došao do tvrdnje da je neolitska faza, koja je prethodila palači u Kreti trajala između 12.000 i
10. tisuća godina prije Krista. Evans je zapravo koristio nešto što se danas zove lanačana ili
cross-dating metoda. 6 Iako je Evans bio na dobrom tragu, on je išao za pretpostavkom da su
se slojevi ravnomjerno akumulirali, što u realnosti nije bilo točno pa su zato njegove prve
kronologije imale znatna odstupanja. Veliki problem kod arheološko-povijesne metode je taj
što najstariji komparativni zapisi prodiru u prapovijes do određenog tisutljeća i onda oni staju
pa za duboku prapovijest nemamo nikakve zapise i prema tome nikakve mogućnosti datiranja.
Također je lančano datiranje imalo veliku manu jer ako odemo malo dalje od Mediterana i
Bliskog istoka, ne možemo pronaći nikakve egipatske ili egejske importe za analogiju pa opet
dolazimo do problema da nemamo mogućnost datiranja. Zbog tih problema su se iz prirodnih
znanosti razvile nove kronometrijske metode datiranja koje su označile novu prekretnicu u
pomoćnoj znanosti kronologije, ali i same arheologije.
Druga metoda apsolutnog datiranja pomoću prirodnih znanosti svoj je procvat doživjela
u drugoj polovici 20. stoljeća te je danas najraširenija i najčešća metoda datiranja u svijetu.
Razlog tomu je veća preciznost u datiranju nalaza, kao i samih nalazišta, koja će uvijek biti
izražena u godinama prije sadašnjosti. Osnova ovih metoda je labolatorijski rad na uzorcima
koji potječu ih arheološkoh slojeva, iako to ovisi o dostupnosti i vrsti materijala koji imamo
na arheološkom nalazištu. Iako su u suštini slične, svaka metoda ima i svoja ograničenja i
mane jer svaka metoda ima drugačiju vremensku granicu do koje može ići. U arheologiji čak
postoji i posebna disciplina koja se bavi isključivo metodama datiranja prirodnim znanostima,
a naziva se arheometrija.7

5
T. TEŽAK-GREGL, 2011, 184.
6
Lančana metoda je metoda datiranja predmeta koja se temelji na starosti tipološki sličnog predmeta, koji je
sigurno datiran nekom drugom metodom ili je već ustanovljena kronologija na nekom sličnom nalazištu.
7
T. TEŽAK-GREGL, 2011, 185.

4
METODA RADIOKARBONSKE ANALIZE (14C)

Danas najpoznatija metoda datiranja koja je proizašla iz prirodnih znanost je metoda

radiokarbonske analize ili kako se još zove i metoda radiometrijskog datiranja. To je metoda
apsolutnog datiranja uz pomoć radioaktivnog izotopa ugljika-14.8 Ta nam metoda omogućuje
datiranje organskih ostataka računanjem vremena od onog trenutka kada je neki živi
organizam prestao postojati, odnosno živjeti. Dakle ta se metoda može primijeniti samo na
organske nalaze, što u arheologiji najčešće mogu biti ljudske i životinjske kosti, kao i njihovi
zubi, spaljeno drvo i spaljene biljke, kao i njihovi plodovi i sjemenke, tkanina i slično.9
Najznačajniji trenutak u povijesti razvoja ove metode dogodio se 1949. godine kada ju je
američki kemičar Williard Frank Libby predstavio kao veliku mogućnost u datiranju tako što
je analizirao drvo iz grobnice faraona Zosera iz Treće dinastije. Usporedivši te rezultate s
povijesnim podatcima koji su se poklapali, Libby je dokazao da je radioaktivni ugljik u
atmosferi stalan te se tako može koristiti za precizno datiranje u arheološkoj struci. Jedno od
najvažnijih obilježja tog izotopa ugljika jest što se on spontano raspada, a to vrijeme
poluraspada danas iznosi 5.730 godina, iako je Libby prvotno utvrdio da to vrijeme iznosi
5.568 godina, ali se to vrijeme u međuvremenu korigiralo. Koliko se puta taj ugljik raspao i
kolika je sama količina ugljika u organskom uzorku će odrediti konačnu apsolutnu vrijednost.
I to naravno ima neku svoju granicu, jer već nakon deset vremena poluraspada, količina
ugljika u uzorku će biti sve manja i tako mnogo teža za mjerenje pa stoga krajnji domet ove
metode datiranja iznosi od 50 do 60 tisuća godina starosti organskog uzorka.10
Za bolje razumijevanje samoga ugljika-14 moramo shvatiti važnost ugljičnog dioksida
kojega koriste biljke u procesu fotosinteze, što znači da sve životinje koje jedu biljke, unose u
svoj organizam stalnu količinu ugljika-14. To znači da sve što je došlo u kontakt s biljkama,
što uključuje životinje i ljude, sadrži izvjesnu količinu radioaktivnog ugljika, čija je
koncetracija za vrijeme života stalna. (Sl. 1) Kada organizam koji sadrži radioaktivni ugljik
umre, ta količina opada i počinje se smanjivati pa se stoga mjerenjem preostale količine dolazi
do podatka koji nam govori kada je nastupila smrt, što će nas naposljetku dovesti do
apsolutnog datuma koji nam je iznimno bitan. To se mjerenje vrši obično pomoću plina i

8
Ugljik-14 je radiokativni izotop ugljika s jezgrom koja sadrži 6 protona i 8 neutrona. Prisutan je u organskim
materijalima i osnova je za određivanje apsolutne starosti organskog uzorka. Prisutan je samo u tragovima, za
razliku ugljika-12 koji je prisutan u 99% slučajeva na Zemlji. Vrijeme poluraspada mu iznosi 5.730 godina.
9
T. TEŽAK-GREGL, 2011, 187.
10
T. TEŽAK-GREGL, 2011, 189.

5
scintilatorskih detektora, dok je danas najčešći maseni spetometar, čija je prednost znatno
manja količina uzorka za analizu.11

Slika 1. – Shematski prikaz stvaranja ugljika 14 i njegove distribucije.

11
U početku je za preciznu analizu bilo potrebno oko dvadesetak grama čistog ugljika, dok je danas potrebno
samo nekoliko miligrama.

6
 Iako ova metoda predstavlja jedan od najboljih i najpreciznijih načina apsolutnog
datiranja arheoloških nalaza, i ona kao takva ima svoja ograničenja i nedostatke. Prije svega
moramo shvatiti da je rezultat radiokarbonske metode prikazan statistički. Krajni rezultat će
uvijek biti prikazan u rasponu i mi nikada nećemo imati jedan precizan datum, već će on
uvijek biti prikazan u rasponu godina od-do, što će se dobiti upravo statističkim metodama.
Zato se svi radiokarbonski datumi u većini slučajeva biti korigirani dendrokronološkim
tablicama, što predstavlja zasebnu metodu datiranja. Također je bitan i sam uzorak koji će se
analizirati jer ako on nije dobro pripremljen, onda nećemo dobiti dobre rezultate. Uzorak
mora biti izdvojen i izoliran od svog okruženja jer primjerice ako u sebi ima određenu
količinu peludi, to može izvjesno destabilizirati njegovu količinu ugljika.12 Treba posebno
naglasiti da se ovom metodom ne određuje starost nekog predmeta, već samo materijala od
kojeg je izrađen pa tako ako želimo datirati neki predmet od drveta, radiokarbonska analzia će
nam reći samo kada je drvo prestalo rasti, a ne kada je neki predmet od drveta izrađen.
Naposlijetku, možda i najveće ograničenje ove metode je činjenica da uzorci koji su stariji od
60.000 godina ne mogu biti datirani, to jest njihovi datumi neće biti ni približno točni kao oni
koji su mlađi od 60.000 godina. Posebno se preporučuje da se kod ove metodi koristi više
datuma kako bi oni sami sebe kontrolirali jer nam samo jedan datum ponekad ne može dati
puno odgovora. Tako su primjerice radiokarbonska datiranja iz Grapčeve spilje na Hvaru i
analiza drvenog ugljena iznijedrila 16 kalibriranih datuma koji su kasnijom analizom
podijeljeni u kulturne faze neolitika Grapčeve spilje i samog neolitika istočnog Jadrana. 13
Zbog svega toga s vremenom su se razvile nove metode apsolutnog datiranja iz prirodnih
znanosti koje su znatno pomogle metodi radiokarbonske analize te tako od nje stvorile
kompetentnu i priznatu metodu koja se danas koristi u cijelom svijetu još od 50-ih godina
prošlog stoljeća.

12
T. TEŽAK-GREGL, 2011, 199-200.
13
S. FORENBAHER, T. KAISER, 1999, 15.

7
METODA DENDROKRONOLOGIJE

Kao što je rečeno u prethodnom poglavlju, dendrokronologija u ovom kontekstu

predstavlja pomoćni alat radiokarbonskoj analizi radi preciznijih i što detaljnijih analiza.
Sama dendrologija je znanost koja se bavi proučavanjem drveča i grmlja, a posebnu pozornost
posvećuje njihovim morfološkim i biološkim svojstvima.14 Dendrokronologija proizlazi iz
dendrologije a predstavlja metodu utvrđivanja starosti mjerenjem broja godova na drvetu i
temelji se na njihovu godišnjem rastu, što je moguće vidjeti u presjeku komada drveta.15
Debljina pojedinih godova različita je i ovisi o starosti drveta (godovi postaju sve uži što je
stablo starije), ali i o klimatskim uvjetima, pa se ta metoda može koristiti i za proučavanje
klimatskih mijena. Dakle, osim kao samostalna metoda datiranja, dendrokronologija je u
arheologiji važna i kao uspješan način kalibriranja, odnosno korekcije radiokarbonskih
datuma. Temelje dendrokronologije postavio je američki astronom A. E. Douglass koji je još
u 19. stoljeću baveći se proučavanjem Sunčevih ciklusai njihovih utjecaja na klimu, ustanovio
pravilan odnos između širine godova određenih vrsta drveća i izmjene sušnih i vlažnih
godina.16 To znači da će godovi na drveću, koji su nam ovdje od presudne važnosti biti širi ili
uži uvisno o području gdje se nalaze. Podatci o širinama godova uspoređuju se s podatcima
već poznatih godina s određenom mikroklimatskom oscilacijom nekog područja, što na kraju
dovodi do pouzdanih kronoloških okvira. Dakle na drveću ćemo imati razdoblja od 10 ili čak
100 godina koja su prikazana užim i širim godovima, koja su specifična za mikroklimatske
promjene nekog prošlog razdoblja. Te varijacije će biti iscrtane u obliku matrice koje će
znanstvenici koristiti kao kalibracijsku metodu već spomenute radiokarbonske analize. Sve to
naravno pod uvjetom da imamo sačuvane ostatke nekog drveta na arheološkom nalazištu.
Osim kao pomoćno sredstvo metode radiokarbonskog datiranja, dendrokronologija u
arheologiji se može koristiti i kao zasebna metoda kojom će se izravno utvrditi starost nekog
drvenog objekta ili predmeta. Dobivajući radiokarbonske datume te istovremeno one koje
isčitavamo na godovima, dobivamo dugačke kontrolne krivulje, koje su ključ za korigiranje i
precizno određivanje apsolutnih datuma. (Sl. 2) One se izrađuju tako što se u koordinatnom
sustavu na y os dodaje koncencionalna starost dobivena radiokarbonskim datumima izražena
u BP godinama, dok se na x os dodaje dendrokronološka starost izražena u kalendarskim
godinama. Te su kontrolne krivulje od izuzetne važnosti, jer što su one preciznije i točne, tako

14
RJEČNIK, 2015, 178.
15
Debljina pojedinih godova različita je i ovisi o starosti drveta (godovi postaju sve uži što je stablo starije), ali i
o klimatskim uvjetima, pa se ta metoda može koristiti i za proučavanje klimatskih mijena.
16
T. TEŽAK-GREGL, 2011, 192-193.

8
ćemo imati precizne i pouzdane datume. Dakle konačni razultat datiranja radiokarbonske
analize kalibrirane dendrokronološkom analizom sadrži konvencionalnu starost dobivenu 14C
analizama, izraženu u BP godinama te dendrokronološki kalibriran vremenski raspon izražen
u kalendarskim godinama BC ili AD, a budući da se često dobije više kalendarskih razdoblja,
svaki od njih se daje s pripadnom vjerojatnošću. Ti se podatci pohranjuju u bazama i
aplikacijama za kalibraciju, što omogućuje širom spektru znanstvenika da kalibrira svoje
datume bilo kad i bilo gdje.17 Još jedna prednost svega toga je, što se pomoću takvih baza i
aplikacija mogu kalibrirati stariji datumi iz druge polovice 20. stoljeća, kada je
dendrokronološka analiza bila tek u zamahu. Tim se postupkom već publicirani datumi
dovode na višu razinu preciznosti i točnosti koja je u suvremenoj arheologiji nužna. Kao i kod
radiokarbonske analize, ne treba zaboraviti da je kalibriranje radiokarbonskih datuma
statistička metoda pa se stoga proizašli datumi trebaju uzimati točno s onom vjerojatnošću
koja im je pripisana, a to može biti ili 68,2 % ili 95,4 %.18 Ne smijeno zaboraviti da je ova
metoda pogodna za analizu predmeta starih samo 8.000 godina. Bez obzira na to,
dendrokronologija danas ima izrazito važnu i značajnu ulogu u metodama apsolutnog
datiranja i u njihovom kalibriranju, kao i u svojoj samostalnost znastvenoj disciplini.

Slika 2 – Primjer kalibracijske krivulje.

17
Najpoznatiji je OxCal, razvijen na Sveučilištu u Oxfordu.
18
T. TEŽAK-GREGL, 2011, 195.

9
METODA KALIJ-ARGONA (K-Ar)

Činjenica je da se radiokarbonskom analizom mogu datirati samo predmeti čija starost

iznosi najviše 60.00 godina, ali i ta se vremenska granica može proširiti uz pomoć metode
datiranja kalij-argona. Kao i metoda 14C, kalij-argon metoda se također razvila polovicom 20.
stoljeća te je kao i radiokarbonska proizažla iz istraživanja i razvitka nuklearne fizike. Za
razliku od radiokarbonske metode, kod ove metode uzorak mora biti vulkanskog podrijetla,
odnosno magmatska stijena koje u hrvatskom reljefu zauzimaju samo 1%, dok veći dio
zauzimaju sedimentne stijene. Bez obzira na to, ova metoda pokriva veliki raspon vremena
koji se njome može datirati, jer je kalij prisutan u mnogim tipovima magmatskih stijena i
njihovih sedimenata. Kao i kod radiokarbonske metode, i ovdje se izračunavanje starosti vrši
uz pomoć mjerenja preostalog produkta poluraspada, što je u ovom slučaju nestabilni kalij
koji se raspada u stabilni argon. Tako se mjerenjem preostalog plina argona u stijenama
izračunava koliko je prošlo od trenutka formacije neke stijene, što naravno određuje i starost
sloja u kojem se ta stijena nalazi.19
Od 1962. god razvijena je preciznija inačina kalij-argon metode, pod nazivom argon-
argon metoda. Osnova te metode je stablini izotop kalija (39K) koji se pretvara u izotop
argona (39A) uz pomoć zračenja neutronskom trakom u masenom spektometru.20 S obzirom
na specifičnu narav ove metode, u arheologiji se najviše rabi za datiranje slojeva ranih
hominina ne mlađih od 100.000 godina. Jasno je da su za ovakve metode prijeko potreben
magmatske stijene, koje su povezan s vulkanskim erupcijama pa nam tako ova metoda daje
veliko ograničenje, što znači da na području Hrvatske će biti gotovo nemoguća. Ova se
metoda ipak pokazala uspješnom, tako što je uspjela datirati najstarije izrađevine ranih
hominina u Africi, kao što su nalazi iz Olduvai Gorge u Tanzaniji ili Gone u Keniji.21

19
T. TEŽAK-GREGL, 2011, 201.
20
Masena spektrometrija je analitička tehnika kojom se određuje relativna masa i količina iona nastalih
ionizacijom atoma i molekula te raspadom ioniziranih molekula nekog uzorka.
21
C. RENFREW, P. BAHN, 2004, 152-153.

10
METODA TERMOLUMINISCENCIJE

Još jedna metoda koja se razvila polovicom 20. stoljeća, iako se počela upotrebljavati
nešto kasnije nego ostale metode. Termoluminiscencija je vrsta luminiscencije koja nastaje
zagrijavanjem nekih tvari, ali samo ako su prije toga bile izražene nekom zračenju, kao što je
primjerice ionizirajuće zračenje.22 Za razliku od radiokarbonske metode, velika joj je prednost
u tome što se u analizi koriste anorganski materijali, kao što su kermaički i litički proizvodi,
koji su u prapovijesnoj arheologiji nezaobilazni nalaz. Uvjet je naravno da taj nalaz mora biti
prethodno spaljen jer se termoluminiscencijom mjere promjene nastale na kristalnoj rešetki
koje su izazvane visokim temperaturama prilikom gorenja materijala. Dakle ra razliku od
prethodnih metoda koje mjere preostalu količinu poluraspadnute tvari, kod ove metode se
mjeri učinak samog zračenja iz materijala, koji je sasvim dovoljan za utvrđivanje starosti.
Veliki nedostatak ove metoda je taj što je ona za razliku od prethodno spomenutih, manje
preciznija i rijetko je preciznija od plus ili minus 10% od ukupne starosti uzorka. Također
moramo napomenuti da svaki materijal koje se ovom tehnikom analizira, različito reagira na
istu količinu dovedene energije pa se stoga i ova metoda mora labolatorijski kalibrirati. Ovom
se metodom mogu mjeriti predmeti čija starost iznosi oko 300.000 godina bez većih
odstupanja i nepreciznosti.23
Ovdje još možemo spomenuti i takozvanu optičku luminiscenciju koja je vrlo slična
termoluminiscenciji, samo što je ovdje riječ o izlaganju predmeta na Suncu, umjesto samog
gorenja predmeta. Optička luminiscencija se dakle koristi za materijal koji nije goren nego
izložen Suncu pa se stoga rezultati mjerenja pokazuju kada je primjerice neka vrsta kvarca
zadnji put bila izložena suncu. Ova metoda je jako pogodna za eolske sedimente, a za
datiranje anorganskih meterijala, može se koristiti od 50.000 godina starosti uz znatanja
odstupanja u konačnoj analizi.

22
Luminiscencija predstavlja emisiju elektromagnetskoga zračenja (pretežito svjetlosti, ali i ultraljubičastog i
infracrvenoga zračenja) koje nije pobuđeno termičkim procesom i povišenom temperaturom tvari, nego je
posljedica primanja energije u nekom drugom obliku.
23
T. TEŽAK-GREGL, 2011, 203-204.

11
METODA ARHEOMAGNETIZMA

Ovom metodom datiranja se mjeri magnetizacija uzorka pečene gline u kojoj se čestice
željeznoga oksida izložene temperaturama pri pečenju poravnaju sa Zemljinim magnetskim
poljem. To u prenesenom značenju se ovomo metodom dobiva smjer magnetskoga polja u
trenutku pečenja određenog predmeta. (Sl. 3) Za primjenu metode potrebna je krivulja
varijacije magnetskoga pola za određeno područje. Smještaj magnetskoga polja računa se po
deklinaciji i inklinaciji. Deklinacija je kut između magnetskoga polja i geografskoga sjevera,
a inklinacija kut što ga smjer magnetskoga polja zatvara s horizontalnom ravninom. Smještaj
magnetskoga polja se mijenja, ali u nepravilnim razmacima koji se ne mogu predvidjeti niti
rekonstruirati. Zbog toga su potrebne i druge metode datiranja kako bi se stvorila pouzdana
krivulja varijacije za određeno područje u prošlosti. Jedna krivulja primjenjiva je na područje
od 50 do 100 km.
Stoga su na arheološkim nalazištima ognjišta sagrađena od gline koja u sebi imaju
željeznu rudu idealna za arheomagnetsko uzorkovanje, jer su bila izložena neprestanim
gorenjem. Željezo se u glini usklađivalo sa svakim jakim gorenjem pa se upravo tim
analizama to posljednje gorenje u ognjištu, prije nego što je ono izgubilo svoju primarnu
funkciju, uspješno datira.

Slika 3 – Metoda arheomagnetizma.

12
OSTALE METODE

Osim radiokarbonskih i luminiscencijskih metoda, tokom prošlog stoljeća su se razvile

brojne metode koje se danas koriste za apsolutno datiranje i to ne samo u arheološkoj
znanosti. Jedna od takvih je metoda datiranja uranija, koja je česta i u geologiji. Radioaktivni
izotopi uranija (238U) i (235U) se raspadaju do stabilnih izotopa olova pa se stoga tehnike
mjerenja ovih metoda mogu bazirati na vremenu raspada produkata uranija ili na količini
radioaktivnih izotopa od taloženja, ukopa ili formacije materijala. Ova metoda se najšečće
koristi za datiranje karbonata siga, koralja, školjki, kostiju i zubi. Možda najveći problem ove
metode je činjenica da uranij i njegovi nusproizvodi mogu izaći i ući u materijal koji
pokušavamo datirati, tako da metoda nije sigurna. Kao i prethodne i ova metoda se mjeri
masenim spektometrom.
Osim ove metode, tu se još mogu spomenuti metode brojanja slojeva ledenih jezgri koje
vezujemo uz ledene ploče na Grenlandu i Antarktiki. Metoda formacije varva je također
zastupljena, ali samo u mjestima koja imaju slatku ili bočatu vodu. Varve obično nastaju u
središtu jezera, a radi se o naslagama sedimenta, čija će nam širina i svijetlina pokazati o
kojim se vremenskim razdobljima radi i da li je u neposrednoj blizini jezera bilo ikakve
ljudske aktivnosti.
Sve u svemu, možemo reći da danas postoji velik broj metoda apsolutnog datiranja, ali
isto tako i velik broj ograničenja i uzoraka koji se testiraju i zato svaka metoda ne može biti
primijenjiva za svako područje u svijetu pa tako i za Hrvatsku gdje su još uvijek najčešće
metode radiokarbonske analize.

13
ZAKLJUČNA RAZMATRANJA

Za sve metode koje smo dosad naveli vrijedi pravilo da uzorci koji se uzimaju za
testiranje i analizu moraju biti iz jasnih stratigrafskih pozicija, odnosno iz onih pozicija gdje
nema dvojbe što se nalazi ispod ili iznad sloja iz koje uzimamo materijal za analizu. Po
mogućnosti bi taj materijal trebao potjecati iz zatvorenih cijelina jer ćemo tako biti sigurni da
je materijal autentičan za to razdoblje, odnosno sloj koji istražujemo, jer uvijek postoji
mogućnost miješanja slojeva i materijala u slojevima. Budući da je više puta spomenuto da se
ovdje radi pretežito o statističkim metodama koje ne daju savršeno precizne rezultate,
potrebno je imati određeni broj datuma, kako bi oni sami sebi bili neka vrsta kontrole. Veći
broj datuma je uvijek koristan, jednostavno iz razloga zbog kojega se stvaraju datumski
slijedovi koji mogu datirati jedan dio ili čak cijeli kulturni sloj nekog nalazišta. Kada imamo
takav pristup, onda će shvaćanje i primjenjivanje metoda apsolutnog datiranja biti puno lakše
i moći ćemo se njima koristiti kao standardnim alatima u arheološkoj znanosti. Sve te metode
imaju svoje prednosti, ali i mane, što je logično za očekivati, ali s razvojem znanosti u 21.
stoljeću i te će mane jednoga dana nestati i jednoga dana ćemo imati precizne datume koji će
nam točno u godinu moći objasniti kada je neki predmet nastao ili kada je uništen, kada je
neki objekt sagrađen ili porušen ili kada je pak neka neolitička kultura prestala postojati i kada
ju je naslijedila neka druga i slično. U svemu tome je važnost datiranja u arheologiji, ali treba
imati na umu da sve te metode nisu jeftine i da će njihova primjena uveliko ovisiti o
raspoloživosti sredstava pojedinih arheoloških kampanja.

LITERATURA

FORENBAHER S., KAISER T., 1999. – Stašo Forenbaher, Timothy Kaiser,

Grapčeva spilja i apsolutno datiranje istočnojadranskog neolitika, Vjesnik za
arheologiju i historiju dalmatinsku, 92, Split, 9-34.

RENFREW C., BAHN P., 2004. – Colin Renfrew, Paul Bahn, Archaeology: Theories,
Methods, and Practice (četvrto izdanje), London.

RJEČNIK, 2015. – Ljiljana Jojić ur., Veliki rječnik hrvatskog standardnog jezika (VRH),
Zagreb.

TEŽAK-GREGL, T., 2011. – Tihomila Težak-Gregl, Uvod u prapovijesnu arheologiju,

Zagreb.

14