STIPE BELAK

UVOD U ZNANOST

2005
UDŽBENICI VISOKE ŠKOLE ZA TURISTIČKI MENADŽMENT U
ŠIBENIKU

MANUALIA COLLEGII STUDIORUM SIBENICENSIUM

2
 Copyright © 2005
Visoka škola za turistički menadžment u Šibeniku
ISBN 953-6781-17-4

3
VISOKA ŠKOLA ZA TURISTIČKI MENADŽMENT
U ŠIBENIKU

Dr. sc. Stipe Belak

UVOD U ZNANOST

Šibenik, 2005

4
Prof. dr. sc. STIPE BELAK

UVOD U ZNANOST
Nakladnik:
Visoka škola za turistički menadžment u Šibeniku

Za nakladnika:
Prof. dr. sc. Ratko Dobre

Recenzenti:
Prof. dr. sc. Mirko Jakić
Prof. dr. sc. Hrvoje Baričević
Prof. dr. sc. Velimir Topolovec
Prof. dr. sc. Ratko Dobre

Lektura i korektura:
Branka Belak

Grafički urednik:
Jurica Matošin

Tisak:
XXXXXXXXXXXXXXXXXXXX

Udžbenik odobrilo Povjerenstvo za izdavačku djelatnost Visoke škole za

turistički menadžment u Šibeniku

UDK 001.89

BELAK, Stipe

Uvod u znanost / Stipe Belak

Udžbenici Visoke škole za turistički

menadžment u Šibeniku
Manualia Collegii Studiorum Sibenicensium

ISBN 953-6781-17-4

ISBN 953-6781-17-4

5
Sadržaj:

Predgovor 7

O znanosti 11

Povijesni razvoj znanosti 25

Znanost o znanosti 38

Kategorije znanstvene logike 48

Znanstvena metoda i metode znanstvenog istraživanja 68

Publikacije, znanstvena i stručna djela 100

Organizacija znanstvenog istraživanja 113

Pisanje znanstvenog rada 125

Prilozi 137

Bibliografija 188

Kazalo 193

6
PREDGOVOR

Ova knjiga, udžbenik, sastoji se od tematskih cjelina, poglavlja, kroz koje je

vrlo sažeto izložena kompleksna problematika prikaza definicija znanosti,
povijesti znanosti, razvoja znanosti, kategorija znanstvene logike, opće
znanstvene metode, metoda znanstvenog istraživanja, znanstvenih i drugih
publikacija, planiranje i organizacija znanstvenog istraživanja te metoda
pisanja znanstvenih radova. Prikaz ovako kompleksne problematike dodatno
je otežan nastojanjem da se svaki pojam ili definiciju utemelji u znanstvenoj
i filozofijskoj literaturi što je nužno donijelo, u prvim poglavljima veliki
broj pozivnih bilježaka - fusnota. U pisanju ovog udžbenika, kao tematski
okvir, korištena su dva izvrsna sveučilišna udžbenika, noviji "Metodologija i
tehnologija izrade znanstvenog i stručnog djela", autora Ratka Zelenike, u
nakladi Ekonomskog fakulteta u Rijeci Rijeka 2000. i nešto stariji udžbenik
"Osnove znanstvenog i stručnog rada" autora Miroslava Žugaja, u nakladi
"Zagreb", Samobor 1989. Oba udžbenika mogu se preporučiti svima koji
žele produbiti svoje znanje iz područja znanosti, znanstvenog i stručnog

7
rada. Za dio pozivnih bilješki, fusnota, korišten je "Filozofijski rječnik"
Aloisa Haldera, Naklade Jurčić, Zagreb 2002. u prijevodu Ante Sesara i
"Filozofijski rječnik" urednika Vladimira Filipovića, Matice Hrvatske,
Zagreb 1965.

Prva tematska cjelina, poglavlje, "O znanosti" donosi pogled na početak

ljudske djelatnosti koja je u kasnijem razvoju derivirala znanost, temeljne
definicije znanosti, znanstvene discipline, znanstvene doktrine, odnosa i
relacije termina znanost i nauka, obilježja statičnosti i dinamičnosti znanosti
i znanstvene discipline te odnosa filozofije i znanosti.

Poglavlje "Povijesni razvoj znanosti" utemeljuje povijest znanosti u prvim

primitivnim vjerovanjima, znanstvenim paradigmama, znanosti antike
(astronomija, matematika, fizika, biologija i medicina, politika, ekonomija,
povijest, pravo), znanosti starog vijeka (osnivanje biblioteka, škola,
sveučilišta, medresa), znanosti renesanse, znanosti novog vijeka i modernoj
znanosti.

Treće poglavlje rada "Znanost o znanosti" izlaže temelje znanstvene metode

(empirizam, racionalizam, skepticizam), uvjete, načine i izbor sredstava
verifikacije znanstvenih spoznaja i rezultata znanstvenih istraživanja,
povijesni razvoj posebne znanstvene discipline koja za svoj predmet ima
samu Znanost o znanosti.

Poglavlje "Kategorije znanstvene logike" donosi temeljne kategorije

formalne logike: pojam, sud, zaključak, definiciju, diviziju, distinkciju,
deskripciju, eksplanaciju, predviđanje (predskazivanje, prognoziranje), X,
dokaz i dokazivanje, verifikaciju, falsifikaciju, znanstveni problem,
hipotezu, teoriju, zakon i znanstvenu činjenicu.

8
Poglavlje "Znanstvena metoda i metode znanstvenog istraživanja" definira
elemente (korake) opće znanstvene metode kao strukture svih znanstvenih
područja i polja (opažanje fenomena, definiranje znanstvenog problema,
istraživanje problema, postavljanje hipoteze, testiranje hipoteze,
eksperiment, razumijevanje fenomena), metode znanstvenog istraživanja
(induktivna metoda, deduktivna metoda, metoda analize, metoda sinteze,
metoda apstrakcije, metoda konkretizacije, metoda generalizacije, metoda
specijalizacije, metoda dokazivanja, metoda opovrgavanja, metoda
klasifikacije, metoda deskripcije, metoda kompilacije, komparativna
metoda, statistička metoda, metoda uzoraka, matematička metoda, metoda
modeliranja, kibernetička metoda, eksperimentalna metoda, povijesna
metoda, genetička metoda, teorija sustava kao metoda, aksiomatska metoda,
metoda idealnih tipova, metoda brojenja, metoda mjerenja, delfi metoda).

Poglavlje "Publikacije, znanstvena i stručna djela vrlo kratko definira sve

relevantne pojmove o publikacijama (primarne, sekundarne, tercijarne,
periodične), znanstvenim djelima (monografija, doktorska disertacija,
diplomski znanstveni rad, znanstveni članak), znanstvenostručna djela
(udžbenik, enciklopedija, leksikon, praktikum, rječnik, zbornik radova,
bibliografija, priručnik, ljetopis, znanstveni časopis, časopisi s indeksima
CC, SCI), stručni radovi (stručni članak, prikaz, elaborat, ekspertiza, stručni
izvještaj, recenzija, vodič, referentne publikacije, standardi, anotacija,
apologija, diskusija, esej, interpretacija, kritika, polemika).

Poglavlje "Organizacija znanstvenog istraživanja" obrađuje sve faze

planiranja i organizacije znanstvenog istraživanja kroz izbor teme (procjena
teme, metode procjene, procjena znanstvenog doprinosa istraživanja),
prikupljanje znanstvenih informacija (analiza znanstvenih radova, izrada
bilježaka), definiranje problema i postavljanje hipoteza, planiranje i

9
modeliranje eksperimenta, mjere sigurnosti, organizaciju rezultata i analizu
podataka, prikazivanje rezultata (tablice, grafovi).

U poglavlju "Pisanje znanstvenog rada" izloženi su strukturni dijelovi

znanstvenog rada (naslov, abstrakt, ključne riječi, uvod, materijal i metode,
rezultati, diskusija, zaključak i znanstveni doprinos, zahvale, literatura,
bilješke o autorima), redoslijed pisanja rada. Preporučen je redoslijed
pisanja rada, pokazane najčešće grješke u pisanju pojedinih dijelova rada i
težište sadržaja dijelova rada.

U prilozima su prikazani primjeri preglednog rada, stručnog rada, pregleda

plana istraživanja, popis znanstvenih područja, znanstvenih polja,
znanstvenih grana, interdisciplinarnog znanstvenog područja te umjetničkog
područja, polja i grana.

10
O ZNANOSTI

Od samih početaka svjesnih ljudskih nastojanja da razumije svijet koji ga

okružuje, da sazna više o stvarnosti koja ga okružuje, na početku iz straha
od nepoznatog i stalne pogibli, iz potrebe pukog preživljavanja ljudi stječu
različita znanja, vještine i vjerovanja. Kasnije, s ciljem predskazivanja i
prognoziranja pojave i razvoja budućih događanja, potom da se spozna
priroda1 i steče znanje2 o pojavama i procesima prirode, traje i nastojanje za
određenjem metoda i procesa traganja za znanjem koji bi omogućili

1
priroda – (lat. natura < nasci, postati, roditi se; grč. physis), sveukupnost onoga što
nastaje samo od sebe te sveukupnost onoga što se zbiljski pokazuje. U empirizmu, ali isto
tako i u Kantovu transcendentalno-filozofskome poimanju, priroda prvorazredno označuje
objekt kvantificiranoga znanstvenoga istraživanja kao i objekt tehničko-praktičnoga
ovladavanja.
2
znanje – (jezično srodno s grč. idein; lat. videre, gledati), kao glagol, prema svome
podrijetlu, 'znati' znači nešto "što se već vidjelo" (te tako imati spoznaju o nekoj stvari i biti
upućen u ophođenje njome). Znanje može razumjeti uvid u neku stvar i kao pronicanje u
nju, kao uvid i pronicanje koji se temelje na samonazočnosti sadržaja neke stvari u
spoznajućem duhu, dotično (u novovjekovlju) u spoznajnoj svijesti. Metodologijsko
postizanja toga znanja jest znanost.

11
stjecanje istinitoga znanja. Određivanje pojma znanosti3, i sadržaja znanosti
kao temeljnog epistemološkog4 pojma, te opće znanstvene metode i
različitih metoda znanstvenog istraživanja, rezultiralo je mnogim
definicijama znanosti. Kako ovaj tekst nije zamišljen kao diskusija o
različitim definicijama znanosti, njihovom povijesnom i filozofskom
utemeljenju, kao najpogodniju i namjeni ovog rada primjerenu, moguće je
dati opću definiciju znanosti, znanstvene discipline (nauke) i znanstvene
doktrine (nauka). Znanost je znanje i traganje za znanjem utemeljeno na
znanstvenoj metodi5. U navedenoj definiciji znanosti unutar pojma traganje
sadržan je i pojam postojećeg, prije stečenog i sistematiziranog znanja koje
je stalno podvrgnuto provjeri istinitosti (traganje za istinitošću znanja) te
stoga pojam znanosti uključuje i znači i cjelokupno stečeno znanja. Osim

3
znanost – (grč. episteme; lat. scientia). Općenito, pronicanje u razložne sveze nekoga
premeta koji se treba spoznati, pronicanje koje a) taj predmet uvrštava u određeno stvarno
područje te koje upravo na tome predmetu želi spoznati utemeljujući sklop toga cijeloga
područja istraživanja. b) Znanost je način postupanja (metoda) s navlastitošću dotičnoga
ograničenoga stvarnoga područja, način kako se ta navlastitost sama od sebe pokazuje,
uspostavlja. Tako je znanost metodologijski ustrojeno zadobivanje znanja o razložnim
svezama u stvarnim područjima koja se pod određenim vidovima (aspektima ili
prespektivama) izdvajaju iz stvarnosti kao cjeline. Istodobno je znanost rezultat, naime
sklop istinitih – ili pak sklop onih koje se drži istinitima i vjerojatnima – rečenica o
temeljnim sponama među predmetnim pojavama nekoga područja. Utemeljujući sklop u
novovjekovnim empirijskim znanostima, koje su se osamostalile od filozofije, slovi kao
relacijski odnos između uzroka i učinka u prirodnim pojavama, odnos koji se može
matematički kvantitativno formulirati te temeljem kojega se te pojave mogu objasniti
(objašnjenje) i na kojega se one mogu svesti, dočim u duhovnim znanostima taj relacijski
odnos slovi kao značenjski i misaoni kontekst iz kojega i prema kojemu se duhovno-
povijesne pojave trebaju razumjeti.
4
epistemologija – (grč. episteme, znanje, znanost), spoznajna teorija, teorija znanosti.
5
metoda – (grč. methodos, put prema nečemu), općenito određeni postupak za postizanje
nekoga pretpostavljenoga cilja. Znanstvene metode (različitih prirodnih, duhovnih,
društvenih znanosti itd.) određene su dotičnim prethodnim nacrtom (teorija) predmetnoga
područja. Time su definirani temeljni pojmovi i načela neke znanosti kao i sveukupnost
propisanih postupaka uključujući i provjeru same teorije. U posve općenitome smislu treba
razlikovati između indukcije i dedukcije. Obje su, glede njihova utemeljenja i dometa, tema
spoznajnoteorijske kao i znanstvenoteorijske refleksije. Pokušaj reduciranja mnoštva
metoda na jednu jedinu mjerodavnu metodu ne vodi do proširenja, nego do sužavanja
mogućnosti spoznaje i znanja. Stoga se u raspravi izrijekom javlja zahtjev za pluralizmom
metoda (usp. interdisciplinarnost).

12
ove definicije znanosti postoji bezbroj drugih različitih definicija znanosti
pa bi samo nabrajanje poznatih definicija sanjihovim obrazloženjima tražilo
jednu posebnu knjigu.

Pojam6 znanosti, prema navedenoj definiciji, označava znanost kao skup

svih stečenih znanja, metoda tehnika, sustava mišljenja i pojedinih pravaca
istraživanja u cjelini znanosti. Tako se znanost može podijeliti, prema
pravcima stjecanja znanja o objektivnoj stvarnosti, na sastavne dijelove koji
su usmjereni prema istraživanju pojedinih pojavnih segmenata te iste
stvarnosti. Sam termin znanost dugo je dio hrvatskoga jezika, temelji se na
suštinskoj osnovi pojma znanosti a to je znanje, te iako mnogi autori
smatraju termin znanost prijevodom zapadnih izvora (lat. scientia; grč.
episteme; eng. science), prije će to biti izvorna hrvatska riječ koja opisuje
područje ljudske djelatnosti i interesa, a nastala primjenom izraza znanje iz
svakodnevnog života. Prema terminu znanost koji označava ukupnost
znanja i metoda, pojedini dijelovi sveukupne znanosti mogli bi se nazvati
znanstvene discipline. Osim termina znanost u hrvatskom jeziku javlja se
izraz nauka, vjerojatno porijeklom iz ruskog jezika. Izgleda da nije lako
suštinski diferencirati7 pojam znanost od pojma nauka, ako je to uopće
moguće a pitanje je da li je to uopće potrebno. Nepotrebnost svake rasprave
o istom ili različitom značenju pojmova znanost i nauka je očita. U
hrvatskom jeziku cjelokupnu ljudsku djelatnost stjecanja istinitog
znanstvenog znanja, sistematiziranja znanstvenog znanja i provjeravanja
znanja zovemo znanost te je apsurdno8 tražiti distinkciju s terminom nauka,

6
pojam – predodžba o nečemu općem, naime, tako što se time predočuje ono što je
zajedničko za više stvari. Za znanosti i filozofiju pojam je adekvatno sredstvo predočivanja
i prikazivanja.
7
diferencija – (lat. differe, razlikovati(se)), razlika, različitost. Protupojam identitetu.
8
apsurdno – (lat. absurdum, besmisleno, proturječno). Dovesti "ad absurdum", privesti
besmislici.

13
kao što bi to bilo besmisleno učiniti s bilo kojim drugim nazivom za znanost
iz drugih jezika. Ipak, iz znatiželje, razmotrimo relacije pojmova znanost i
nauka. Kod pojma znanosti, s obzirom na navedenu definiciju, suštinu
pojma definira znanje, traganje za znanjem i stalno provjeravanje istinitosti9
znanja. Korijen termina nauka, prema značenju u hrvatskom jeziku, za
razliku od znanosti, ne čini znanje nego učenje što je jednako zamjetno i
kod pojma nauk. Unatoč ovoj razlici suštine pojmova znanost i nauka,
zajednički temelj možemo naći u interpretaciji10 znanosti kao učenju o
prirodi korištenjem znanstvene metode i sistematiziranjem znanja, čime
stvarno izjednačavamo traganje za znanjem i učenje o prirodi. Problem,11
koji je znatno važniji za znanost od distinkcije termina znanost od termina
nauka, je relacija između znanosti, znanstvene discipline i znanstvene
doktrine.

Utemeljenje znanosti leži u znanstvenoj metodi kao načinu i putu za

stjecanja istinitog znanja te znanstvenom mišljenju kao elementima
spoznaje12 (što uključuje dinamički13 proces definiranja znanja,

9
istina – (grč. aletheia; lat. veritas), U najopćenitijem smislu istina je pravi (bitni) ljudski
govor koji razotkriva nešto, i to na način kako je ono samo po sebi (zbiljski odnos stvari).
Istina je također obilježje ostalih vrsta ljudskoga odnosa u kojima se očituje: što nešto u biti
jest te kako je njegovo stvarno stanje.
10
interpretacija – (lat. inerpretari, objasniti, tumačiti; grč. hermeneuein), izlaganje koje
vodi posebice do razumijevanja tekstova, a izvan toga interpretacija je razumijevanje svih
djela u kojima se očituje ljudsko-povijesni život.
11
problem – (grč. problema, nešto što je priloženo, bačeno), pojam koji izvorno spada u
vojnu i geometrijsku jezičnu uporabu. Problem nakon Platona zadobiva opće značenje
nekoga zadatka, posebice značenje nekoga još neriješenoga i teškoga znanstvenoga pitanja.
12
spoznaja – identifikacija posebice nečega osjetilno danoga pojedinačnoga s njegovim
općim značenjem (usp. opće), te određivanje toga značenja daljnjim općim,
karakterističnim crtama. Time je spoznaja jedna vrsta mišljenja koje gradi na iskustvu te
koje ga nadilazi, ali se povratno na nj odnosi.
13
dinamički – u hrvatskom jeziku, uglavnom pogrješno, upotrebljavano u smislu nečega
promjenljivog u vremenu, umjesto u smislu djelovanja sile ili moći

14
sistematiziranja znanja i provjeru znanja kao najvažniju oznaku
14
dinamičkog karaktera znanosti,). Kod pojma znanstvene discipline
utemeljenje znanstvenog je u predmetu istraživanja koji je dio prirode i u
prihvaćanju definiranog (teorije, metode, postupci, procedure), znanja kao
trajnoga provjerenog i u određenom trenutku istinitoga (potvrđenog) znanja.
Stoga je znanstvena disciplina određena predmetom istraživanja i
metodološkom osnovom istraživanja. Određenje nekog posebnog predmeta
znanstvenog istraživanja i metodologije istraživanja, na koje presudno
utječe sam predmet istraživanja, svakako znači da je određenje predmeta i
metoda od vrijednosti u nekom vremenskom periodu, odnosno da predmet
znanstvene discipline i metode traju neko vrijeme. Istraživanjem predmeta
znanstvene discipline predmet se može, zbog novih znanstvenih spoznaja,
mijenjati što za posljedicu može imati i primjenu novih metoda znanstvenog
istraživanja. To znači da znanstvenu disciplinu karakterizira manja
dinamičnost promjene metodološke i teorijske osnove nego znanost u
cjelini, čime je je intenzitet promjenljivosti znanstvene discipline značajno
manji od intenziteta promjenljivosti cjelokupne znanosti15. Ovakav pristup
implicira znanstvene discipline kao manje promjenljivog dijela znanosti,
statičnijeg dijela znanosti. Sukladno prethodnoj analizi16, znanstvena

14
dinamis – (grč. dynamis, snaga, sila), moć i njezina mogućnost (lat. potentia) za razliku
od stvarnog djelovanja ili učina (grč. energeia; lat. actus, actualitas, rad, djelovanju sile).
15
znanstvenu disciplinu smatramo određenom ako postoji predmet istraživanja, metode
koje su primjerene i u upotrebi u istraživanju predmeta, rezultati prethodnih istraživanja,
publikacije u kojima se objavljuju rezultati istraživanja, znanstveni skupovi i znanstvena
društva. Ove značajke koje definiraju radi li se o posebnoj znanstvenoj disciplini ili ne
znače postojanje trajne teorijske i metodološke osnove, što istodobno znači smanjenu
promjenljivost utemeljenja znanstvene discipline.
16
analiza – (grč. analysis, razrješenje; lat. resolutio, reductio), općenito gledano,
raščlanjivanje neke dane cjeline na njezine dijelove. Suprotnost: sinteza. Znanstveno i
filozofski analizom se smatra istraživanje nekog predmeta s osvrtom na njegove sastavne
dijelove, uzroke nastajanja, uvjete nastanka kao i tijek nastajanja itd.; također istraživanje
nekog pojma, suda ili zaključka s obzirom na u tome sadržane pretpostavke, temeljne
pojmove, načela i temeljne oblike zaključka.

15
disciplina može se definirati kao sustav znanja, postupaka i metoda kojima
se određuje neko pojedinačno područje znanosti u značenju organiziranog
skupa provjerenih i u nekom trenutku istinitih i pouzdanih znanja. Prema
ovoj definiciji pojam znanstvene discipline odgovara pojmu pojedinačne
znanosti.

Znanstvena disciplina je sustavni17 skup znanja, metoda, procedura

(algoritama) i tehnika koji, u nekom vremenu i s dovoljnom pouzdanošću,
smatramo istinitima. Po svom značenju odgovara pojmu pojedinačne
znanosti, jedne zaokružene cjeline18 dijela znanosti i dio je sveukupne
znanosti.

Osim pojma znanstvene discipline od interesa je definirati19 i pojam

znanstvene doktrine ili nauka. Slično kao i pojam nauke pojam nauk se
temelji na pojmu učenje, naučavanje. U svezi s definiranjem znanosti nauk
možemo definirati kao organizirani skup stavova, načina mišljenja, metoda i
načina pristupa nekom određenom znanstvenom problemu. Ovako
definirani pojam znanstvene doktrine ili nauka možemo smatrati dijelom
znanstvene discipline jer je utemeljenost skupa znanstvenih stavova samim
postupkom formiranja određena kao nešto prihvaćeno, pouzdano, istinito i
preporučljivo u znanosti. Time je znanstvena doktrina koju još možemo

17
sustav – (sistem od grč. syn, s, skupa; histemi, staviti). Su-stav je općenito skupljanje
neke višestrukosti u jednu cjelinu pri čemu su svi "dijelovi" te cjeline raščlanjeni tako da su
razdvojeni jedan od drugoga, ali su istodobno ipak međusobno povezani pa djeluju kao
cjelina.
18
cjelina – (grč. holon; lat. totum), jedno sastavljeno iz množnoga (njegovih dijelova) koje
se ne nagomilavaju na slučajan način, nego se pokazuju iznutra povezanima te odvojenima
od drugoga; jedno, zamjedbom i iskustvom dano, pojedinačno biće kao i njegova osjetilno
– zamjedbena slika.
19
definicija – (lat. definire, omeđiti), određenje nekoga pojma, a time i stvari koje se njime
misli, navođenjem svih nužnih oznaka kao i jednoga nadilazećega značenjskoga polja, iz
kojega ta obilježja izdvajaju pojam, dotično, stvar.

16
definirati kao naučavanje, znanstvenu školu (npr. filozofska škola) određena
kao statički dio neke znanstvene discipline.

Znanstvena doktrina ili nauk je organizirani skup stavova, metoda, tehnika20

i načina mišljenja na kojem je utemeljen neki pravac u znanosti ili neka
znanstvena škola.

Obilježje dinamičnosti ili statičnosti u ovoj analizi treba uzeti uvjetno. Očito
je da je u samoj suštini znanosti dinamičnost utemeljena u procesu potrage
za znanjem a posebno u stalnoj provjeri znanstvenih rezultata. Značajka
definiranosti znanstvenih metoda te selekcije i prihvaćanja stečenih znanja
prihvaćenih kao istinitih s definiranom pouzdanošću čini znanstvenu
disciplinu manje promjenljivom i time manje dinamičnom uspoređujući je
sa sveukupnom stalno samoprovjeravanom i samoispitivanom znanošću.
Potreba da se određeno znanstveno područje definira tako da ima značajke
znanstvene discipline ili pojedinačne znanosti, da se odredi, uredi
20
tehnika – (grč. techne, stručno znanje, umijeće, vještina, zanat; na latinski prevedeno kao
ars, umjeće). Pod tehnikom se općenito shvaća cjelokupnost pravilnih svjesnih postupaka te
cjelokupnost instrumentalnih i energetskih sredstava kojima se iz prirodnih tvari proizvode
svrsishodni predmeti za podmirivanje ljudskih životnih potreba. Pojavni oblik tehnike kao i
njezina životno-praktična važnost duboko se mijenjaju u povijesti zajedno s čovjekovim
razumijevanjem svijeta i samoga sebe. U antici (primjerice, kod Aristotela) techne znači
upućenost čovjeka u proizvođenje i u primjenu oruđa i potrošnih dobara. Techne je, prema
tomu, u uskoj svezi s umjetničko-strukovnim stvaranjem (poiesis) pa je ona na taj način, uz
etičko-politički, i djelatni način znanja (praxis) te – uz čisti, misaono-motreći način znanja
(theoria) – zasebna vrsta znanja kojom se čovjek, kao umom obdareno živo biće,
stvaralački izgrađuje u svijetu. Tako antička tehnika samu sebe shvaća u najširem smislu
kao "umjetnost" sa svim svojim umjetnim oruđem i djelima za razliku od "prirode" (physis)
kao cjelokupnosti stvari koje su nastale "same od sebe". Razvoj prirodnih znanosti koje
postupaju na matematički egzaktan način, a u kojima se priroda skicira kao mehanizam koji
se može procijeniti (Descartes), vodi ponajprije do moderne strojne tehnike, potom, do
iznašašća automata koji upravljaju sami sobom, do iznašašća umjetnih sirovina te, konačno,
do raznovrsnih novih oblika dobivanja energije (para, električna i atomska energija).
Znanstveno utemeljenje, tehnička konstrukcija i gospodarsko-industrijska proizvodnja
udružuju se u sklop tehničkoga svijeta, koji zadire u sva područja društveno-kulturnoga
života te koji svojim modelom svrhovito-racionalnoga operiranja prožimlje i mišljenje i
djelovanje. Filozofija tehnike koja se oblikovala koncem 19. st. u biološko-antropološkome
smislu tehniku shvaća općenito kao "organsku projekciju" (E. Kapp) i kao produžavanje ili
kao nadomještanje organa.

17
(kolokvijalno rečeno, u svojim metodama i tehnikama zaokruži i
operacionalizira21) temelji se na težnji znanstvenoga područja, prema
koncentraciji i usmjeravanju istraživanja prema cilju, (radi postizanja
potrebne dubine istraživanja, a time i ostvarivanje očekivane istinitosti
rezultata, istraživanja) s, danas sve češćom, namjerom da se postignu, u
poslovnoj praksi22, upotrebljivi rezultati znanstvenog istraživanja.

Potrebu postizanja dovoljne dubine istraživanja i posebno težnja da se

postignu praktično upotrebljivi rezultati znanstvenih istraživanja, dovela je
do značajne segmentacije cjelokupne znanosti, pojave velikog broja
znanstvenih disciplina te do pojave pojedinačnih rezultata znanstvenih
istraživanja koji mogu biti bitni i značajni za ograničenu primjenu, ali mogu
ponekad biti sasvim irelevantni u odnosu na sveukupnu znanost, iako bi
svako novo znanje, uzimajući u obzir uvijek provjerljivost znanja i njegovu
relaciju sa sveukupnim znanjem, mogli smatrati doprinosom znanosti.
Proces fragmentacije i segmentacije sveukupne znanosti, ili bolje rečeno
fragmentacije predmeta znanstvenog istraživanja – fenomena23 prirode,
rezultirao je pojavom brojnih znanstvenih disciplina koje su razvile
specijalizirane metode, doktrine, škole istraživanja, poglede na predmet

21
operacionalizam – (lat. operari, raditi, aktivirati se), pravac u teoriji znanosti koji potječe
od P. W. Bridgemana, a po kojemu se fizikalni pojmovi definiraju kroz odgovarajuće
eksperimentalne operacije i operacije mjerenja. Operacionalizam je izvan fizike prevladao i
u empirijskoj psihologiji. S toga je gledišta P. Lorenzen razvio operativnu logiku.
22
praksa – (od grč. glagola prattein, djelovati, činiti), djelovanje, svjesno djelatni život. Od
Aristotela potječe podjela znanosti na teorijske (promatrajuće), praktične (one koje su
usmjerene na djelovanje) i poietske (one koje se odnose na stvaralaštvo). Daljnja podjela
praktičnoga znanja na phronesis (uvid, razmatranje), oikonomia ((kućno) gospodarstvo) te
politika (politiku, najuže povezanu s etikom) pobliže određuje djelovanje na koje se misli
pod praksom kao javno (društveno) djelovanje. Djelomice se i kod samoga Aristotela
poiesis (techne, umijeće, stvaralaštvo) ubraja u praksu iz čega se onda razvija sve do danas
uobičajeno sučeljavanje između teorije i prakse.
23
fenomen – (grč. phainomenon, nešto što se pokazuje), pojava, danost koja je
posredovana kroz osjetilnu zamjedbu.

18
istraživanja koji počinju gubiti temeljne značajke znanosti i znanstvene
metode a sve više postaju orijentirane efikasnom izvršavanju stručnih
poslova na jednom kvalitetno višem nivou postignutom primjenom
znanstveno-stručnih metoda, postupaka i procedura.

Ovakav pristup definiranju znanosti mogao bi definirati stajalište da je samo

onaj heuristički24 dio sveukupne znanosti koji je i dalje ostao usmjeren
stjecanju znanstvenog znanja o fenomenima prirode, neovisno o praktičnoj
upotrebljivosti stečenog znanja, čime je znanost cilj samoj sebi
(entelehija25), zapravo izvorna znanost (danas bi u modernoj znanstvenoj
terminologiji tu znanost uvjetno mogli nazvali fundamentalnom znanošću),
dok bi cilju26 (definiranom kao neki praktično upotrebljivi znanstveni
rezultat) usmjerenoj znanosti mogli asocirati naziv primijenjena znanost.
Ovakav stav zapravo je prisutan već i kod Aristotela.

On je cjelokupnu znanost podijelio na teorijske (promatrajuće), praktične

(one koje su usmjerene na djelovanje) i stvaralačke (poiesis, techne, koje su
usmjerene na stvaralaštvo). Praktične znanosti podijelio je dalje na
analitičke (phronesis, uvid, razmatranje), ekonomiju (oikonomia, kućno i
drugo gospodarstvo) i politiku s etikom (politeiai, javno društveno
djelovanje). Problem pojave rezultata znanstvenog istraživanja koji bi
mogao biti, poslovno ili na drugi način vrlo interesantan i upotrebljiv, ali
potpuno irelevantan znanosti kao cjelini (pa time i bitno ograničene

24
heuristika – (grč. heuriskein, iznaći), metoda posebice znanstvenoga pronalaženja i
iznalaženja. Heuristika danas označava općenito istraživačke programe, modele i putove
koji se, bez zajamčenih pretpostavaka cilja, mogu ipak ocijeniti plodnima za stjecanje
istine.
25
entelehija – (grč. entelehia, nešto što u sebi samome ima ispunjenje kao cilj -telos).

26
cilj – (grč. telos; lat. finis), često istoznačno ili u srodnome značenju upotrebljavani
pojam s pojmom "svrha".

19
znanstvene vrijednosti), suvremena znanost nastoji otkloniti podjelom
takvog istraživačkog rada na stručni i znanstveni, ali i interdisciplinarnim27
pristupom znanstvenom istraživanju. Ovako definirani odnosi
fundamentalnih i primijenjenih znanstvenih disciplina kao dijelova
sveukupne znanosti, te znanstvenih disciplina i doktrina kao dijelova
znanosti, impliciraju28 pitanje primjene termina "znanost o znanosti".

Prihvatimo li samu znanost kao predmet znanstvenog istraživanja, način na

koji možemo pristupiti stjecanju znanja uključuje neke definirane metode i
tehnike prikupljanja podataka, opažanja pojava u prirodi, razvijene načine
obrade tako stečenih podataka, utvrđivanje istinitosti zaključaka,
ostvarivanje mogućnosti ponovljivosti fenomena i provjerljivosti stečenih
znanja, očito je da govorimo o posebnoj znanstvenoj disciplini, nauci o
znanosti. Znanstvenu disciplinu koja proučava samu znanost možemo
nazvati Teorija znanosti29 ili Znanstvena metoda. Kada znanstveno znanje

27
interdisciplinarnost – (lat. inter, među, između; disciplina, znanstveno područje),
označuje suradnju više znanosti različitih teorijskih temelja te različitih perspektiva pristupa
zajedničkim predmetnim poljima. Nužnost interdisciplinarnosti slijedi, kao prvo, iz
pojačanoga specijaliziranja poglavito prirodnih i društvenih znanosti te iz rastuće
nepreglednosti i neprovidnosti njihova svekolikoga odnosa, potom kao drugo, iz
isprepletenosti svih životnih područja, isprepletenosti koja se pojedinačno zrcali i u
kompleksnosti stvarnoga djelovanja.
28
implikacija – (lat. implicatio, isprepletenost, uvučenost u nešto), uključenost nekoga
stvarnoga sadržaja ili neke misli u nešto drugo. Suprotnost – eksplikacija, raspletanje.
29
teorija znanosti – refleksija i analiza zasadâ (temeljni pojmovi, načela (aksiomi),
temeljne pretpostavke (nužne, dopuštene i nedopuštene pretpostavke)) pri zadobivanju
znanstvenoga znanja (znanost) s obzirom na različitost odnosa znanosti prema iskustvu te s
obzirom na različitost njihova shvaćanja iskustva (neempirijske znanosti, primjerice,
matematika i empirijske, primjerice, prirodne znanosti). S time je povezano razgraničavanje
i određivanje njihovih predmetnih područja i metoda kao i njihovih metodologijskih
sličnosti (primjerice, u prirodoznanstvenim kao i u duhovno-znanstvenim disciplinama).
Teorija znanosti postaje filozofijom znanosti u onoj mjeri u kojoj ona znanstveno znanje
promatra u njegovu kontekstu s drugim oblicima znanja.

20
analizira u kontekstu drugih oblika znanja Teorija znanosti postaje
filozofijom30 znanosti.

Znanost i filozofija Predmet filozofije mijenjao se kroz povijest te nije

moguće naći jedinstvenu definiciju filozofije s kojom bi se, većina, ako već
ne i svi filozofi suglasili. Filozofi su različito određivali predmet i pojavu
filozofije. Ipak, moguće je, u nekoliko definicija odrediti, dovoljno
općenito, filozofiju kao nazor o svijetu, kao mišljenje o bitku, svijetu i istini.
Filozofija gradi sliku svijeta kao izraz nastojanja uma i mišljenja da spozna
cjelinu, odnosno ono najopćenitije, da stekne opće znanje o cjelini onoga što
jest, fokusira se na čovjeka, na pitanja o razlozima i svrhama njegovog
postojanja, na pitanja o smislu života, na pitanja o temeljnim vrijednostima
koje određuju ljudsko djelovanje. Filozofija traga za smislom, kao životna
mudrost ona je ocjena života i voditeljica života. Filozofija i znanost idu, u
principu, zajedno iz više razloga. I filozofija i znanost imaju isti psihološki
korijen, znanosti, u smislu znanstvenih disciplina povijesno su nastale
odvajanjem područja znanja od filozofije, filozofija kao potraga za smislom
i danas je neophodna za razvoj znanosti usmjeravajući taj razvoj i dajući mu
smisao. Zajednički psihološki korijen filozofije i znanosti je u ljudskoj
znatiželji koja predstavlja odraz potrebe za stjecanjem znanja, za znanjem,
znatiželja je trajan pokretač koji potiče nove ideje, aktivnosti, razmišljanja i
postupke.

U najranijoj fazi razvoja ljudske misli javilo se svojevrsno jedinstvo svih

vrsta društvene svijesti u okvirima početnih religija. One su sadržavale,
osim religiozno fantastičnih predodžbi o svijetu, i cjelokupnu filozofiju i sva
znanja što su ih stari narodi imali o prirodi koja ih okružuje. U vrijeme

30
filozofija – (grč. philosophia, mudroslovlje), doslovno značenje "ljubav prema mudrosti"
dolazi od grčke riječi philos, prijatelj i sophia, mudrost svjetovnog mudraca (sophos,
mudrac; kao primjerice "sedam mudraca" ili pak mudrost znalca (sophistes)).

21
jonskih filozofa (Tales, Anaksimen 7. - 6. stoljeće p.n.e.) filozofija napušta
okvire religije i počinju se javljati cjelovita filozofska shvaćanja i sustavi.
Od doba aleksandrijske škole (4. – 3. stoljeće p.n.e.) dolazi do odvajanja
prirodnih znanosti (matematike, astronomija, fizika) od filozofije. Proces
odvajanja nastavljen je formiranjem posebnih znanosti, znanstvenih
disciplina, a poglavito podjelom na prirodne i društvene znanosti u 18.
stoljeću.

U suvremenim znanostima, znanstvenim disciplinama, povezanost znanosti

i filozofije čini se, i prihvaćena je, logičnom u okviru društvenih i
humanističkih znanosti, dok se u prirodnim znanostima češće otklanja
znanost od filozofije pri čemu se odmah pojavljuje problem smisla, etičnosti
i znanstvenosti prirodoznanstvenih istraživanja. Pitanje smisla u
znanstvenom istraživanju posebno do izražaja dolazi u situaciji ubrzane
fragmentacije znanosti (pojavom sve većeg broja znanstvenih disciplina,
danas već nekoliko tisuća više ili manje samostalnih znanstvenih disciplina)
te problemom relacije rezultata znanstvenih istraživanja i njihove
relevantnosti sa cjelinom znanja. Problem fragmentiranosti znanosti svoje
parcijalno rješenje nalazi u različitim interdisciplinarnim znanostima, ali
nikakva interdisciplinarnost (ma kako složena i cjelovita može biti) ne može
ostvariti smislenu sintezu cjelokupne znanosti, kao nove kvalitete znanosti,
osim filozofije koja se bavi sintezom znanja u cjelini.

Filozofijska sinteza, kao svoj predmet, daje odgovor na pitanje na kakav

način je ono, čime se u pojedinim znanstvenim disciplinama ili
interdisciplinarnim istraživanjima bavimo, dio cjeline. Svim posebnim
znanostima filozofija daje opće metode znanstvene spoznaje, pokazuje
pristup istraživanju pojava i daje opću teoriju spoznaje pojava. Pojedinačne
znanstvene discipline filozofiji daju potrebnu osnovu znanja za filozofijske
generalizacije, za određivanje metoda u teoriji spoznaje. Filozofija se tako

22
bavi problemima koji mogu nastati ili koji nastaju razvojem znanosti pri
čemu je u suvremenom svijetu posebno akutan problem znanstvene etike,
bioetike i etike znanstvenih istraživanja. Odnos filozofije i znanosti može se
naći već kod Platona koji je filozofa nazvao sinoptikusom, onim koji stvara
sveobuhvatni pogled, iz čega se javlja, prema Platonu, cilj filozofije da
pokaže svijet kao cjelinu, smisao ljudskoga postojanja i djelovanja te
definira opće zakone koji djeluju u svim oblicima mišljenja.

Da bi definirali relaciju znanosti i filozofije potrebno je ukazati na temeljne

granice znanosti kao izraz onoga što znanost nije i ne može biti ako zadrži
kao temeljni uvjet stjecanje znanja primjenom znanstvene metode.

Znanstvena spoznaja nije spoznaja bitka niti cjeline, ona je

partikularna i usmjerena na predmet znanstvene spoznaje
primjenom elemenata znanstvene metode.

Znanstvena spoznaja ne može odrediti ciljeve života i ne postavlja

nikakve sustave vrijednosti.

Znanost i rezultati znanstvenih istraživanja ne mogu dati odgovore

na pitanja o vlastitom smislu. O znanosti i filozofiji K. Jaspers
navodi: "Tko je u znanosti tražio osnovu svog života, snisao svojih
postupaka, sam bitak, morao se razočarati."

Osim onoga što odvaja znanost od filozofije moguće je naći, i objektivno

postoji, i sadržaj koji integrira znanost i filozofiju, ne kao cjelinu, već kao
komplementarna područja ljudske djelatnosti, ili u terminima teorije
sustava, u funkciji sinergijski povezanih cjelina. Jasnoća filozofije temelj je
za postojanje i jasnoću znanosti. Bez filozofije znanost ne može odrediti
svoj sveukupni smisao. Pojedinačne znanosti i znanstvene discipline

23
istraživanjem daju i činjenično znanje o pojavama, i tek se tako može steći
jasno znanje (u određenom vremenu i s nekom pouzdanošću) dajući time
filozofiji relaciju između općeg i cjeline kojom se ona bavi i posebnih
znanja o posebnome čime se bavi znanost.

Filozofsko mišljenje nužno mora prihvatiti znanstveni način mišljenja kao

sredstvo razlikovanja spoznaje sa spoznajom o putu koji je do spoznaje
doveo i spoznaje sa spoznajom o granicama u kojima ona vrijedi, kao
nešto što se nužno zna.

24
POVIJESNI RAZVOJ ZNANOSTI

Početke znanosti ne nalazimo opisane u spisima starih civilizacija. Ipak,

znanost je vjerojatno započela neposrednim osjetilnim iskustvom i došla do
svjesne spoznaje prirode i aktivnog odnosa prema stvarnosti, što znači
promatrati, uopćavati, spoznati stvarnost i mijenjati je. Već i u prvim
početcima shvaćanja javljaju se prve primitivne pretpostavke, prve hipoteze,
prve primitivne (?) analize i zaključivanje. Iako primitivne one ipak znače
početak sustavnog razmišljanja pa time i stjecanja znanja, znanosti. Razvoj
znanosti najbolje je vidljiv iz usporedbe doprinosa znanosti različitih
perioda ljudske povijesti o kojoj imamo relevantnih podataka. Pokazuje se
da razvoj znanosti nikako nije ravnomjeran, niti se napredak znanosti može
opisati na način da obuhvati cjelokupnu povijest. Znanost se razvijala
skokovito, diskontinuirano, kroz znanstvene revolucije koje su se temeljile
na svojim paradigmama i time donosile izmjene postojećih paradigmi31.

31
paradigma – (grč. paradeigma, uzor, uzorak). Paradigma je pojam koji je prema
polazištima G. Ch. Lichtenberga, a osobito prema kasnoj Wittgensteinovoj filozofiji u
znanstvenu povijest uveo T. S. Kuhn. Taj pojam kaže: a) znanost je uvijek vođena

25
Znanost antike
Astronomija Sumerska, egipatska, kineska i grčka promatranja i proračuni,
prvi su sustavno prikupljani temelji najstarije prirodne znanosti,
astronomije. Astronomija se razvila iz praktičnih potreba, uređenje
kalendara, određivanje točnog vremena, točnog položaja, orijentacija pri
putovanju. Početci istraživanja astronomije pripadaju najstarijim narodima
Mezopotamije. U Babilonu, Babilonski toranj, Zikkurat (zigurat) postavljeni
su temelji znanstvene astronomije. Dan kao jedinicu vremena nametnula je
priroda sama, promatranjem kretanja mjeseca određena je vremenska
jedinica od jednog mjeseca (vremenski razmak od jednog punog mjeseca do
drugog), promatranjem je zaključeno da dvanaest ovakvih mjeseci čini
jednu godinu. Vjerojatno bogati kineski astronomski rezultati (anali sežu do
2857. p.n.e.32) ostali su nedostupni zbog spaljivanja znanstvenih
dokumenata na zapovijed cara Cin Chi Hong Tia (221. p.n.e.). Antički Grci
sustavno su proučavali svemir. Tales iz Mileta, geometar i astronom, (624–
547. godine p.n.e.), predstavlja početak filozofskog promatranja prirode,
početak spoznaje općeg u prirodi. Prvi je izračunao i predvidio pomrčinu
Sunca 585 godine p.n.e. Prema neprovjerenoj tradiciji Pitagora (oko 580.–
500. godine p.n.e.) je prvi tvrdio da je zemlja okrugla, dok je Aristotel
(384.–322. godine p.n.e.) za to pružio uvjerljiv dokaz. Heraklid Pontski (oko
350. godine p.n.e.) naslućivao je da se Zemlja okreće oko svoje osi. Aristarh
(280. godine p.n.e.) je bio uvjeren da je Sunce veće od Zemlje. Razvio je
teoriju o Suncu kao središtu oko kojeg se kreću nebeska tijela. Pronašao je i
metodu za izračunavanje udaljenosti Sunca i Mjeseca od Zemlje. Hiparh (3.
stoljeće p.n.e.) se smatra ocem astronomije. Uočio je pojavu ekvinocija,

dotičnom temeljnom predodžbom njezina područja predmeta, b) otkriće pojava koje se ne

uklapaju u tu sliku (anomalije) iznuđuje stvaranje jedne nove paradigme, c) povijest
znanosti ne protječe kontinuirano, nego diskontinuirano kroz "znanstvene revolucije"
("izmjena paradigmi").
32
p.n.e. – prije nove ere, prije Krista, BC

26
izradio je veliki katalog neba s 850 zvijezda. Učenik Aleksandrijske škole,
Eratosten, izmjerio je opseg Zemlje, a Ptolomej (2. stoljeće p.n.e.) je skupio
sve dotadašnje astronomsko znanje u svojoj čuvenoj knjizi Almagest.

Matematika Prve začetke matematike nalazimo u brojenju, pojmu prirodnog

broja, stvaranju naziva i znakova za brojenje i elementarnom računanju s
tako određenim brojevima. Babilonija je mjesto početaka matematike te je
razvijen heksagezimalni sustav. Brojevi što ih nazivamo arapskim
upotrebljavali su se u Indiji već oko 2500 godine p.n.e.i bili su u upotrebi u
trgovini i poreznom sustavu, za višu matematiku i astronomiju, a
omogućavali su računanje prema decimalnom (dekadskom) sustavu.
Geometrija kao sustav ima korijen u premjeravanju zemljišta koje su
obavljali stari Egipćani poslije redovnih godišnjih poplava Nila. Prva
matematička znanja bila su u funkciji svakodnevne prakse.

Od Grka i potječe naziv geometrija (gea – zemlja i metrein – mjeriti). Oni su

matematiku razvili kao znanost. Pitagora (oko 580.–500. godine p.n.e.)
primjenjuje logiku u geometriji (Pitagorin teorem). Pitagora i pitagorejci
uveli su broj kao suštinu svega što postoji. Matematika koju je osnovao
imala je strogo znanstvene temelje. Ljudsko tijelo je uzeto kao izraz
harmonije te je na osnovi te misli kipar Poliklet iz Arga pokušao sastaviti
kanon o proporcijama ljudskog tijela. Pitagorejci su poznavali i
matematičku podlogu glazbe. Platon (427.–347. godine p.n.e.) se bavio
proučavanjem logičkih zakona geometrije. Znanost o proporcijama razvio je
Eudokso. Demokrit je, polazeći od svog atomizma, postavio metodu
ekshaustije koju je dalje razvio Arhimed riješivši s pomoću nje čitav niz
problema koji se danas rješavaju integralnim računom. Najviši su usponi u
razvitku grčke matematike radovi Euklida, Arhimeda i Apolonija iz Perga.

27
Euklid (330.–275. godine p.n.e.) je napisao djelo "Elementi matematike".
To je njegovo najveće djelo i ujedno najveće matematičko-geometrijsko
djelo starog vijeka, napisano u trinaest knjiga. Arhimed iz Sirakuze (287.–
212. godine p.n.e.) usavršio je mjerenje kugle, valjka i stošca. Metodom
aproksimacije odredio je broj π. Apolonije iz Perga (262.–190. godine
p.n.e.) poznat je po teoriji presjeka stošca. Eratosten (275.–194. godine
p.n.e.) je otkrio Eratostenovo sito koje je bilo jedini način određivanja prim-
brojeva u tijeku dvaju slijedećih tisućljeća, izračunao je opseg Zemlje s
iznenađujućom točnošću, izmjerio je meridijan, približno točno odredio je
nagib, enklitiku zemaljske osi prema ekvatoru, i po tome dužinu dana.
Eratosten, Heron i Ptolomej i Diofant iz Aleksandrije posljednji su veliki
grčki matematičari. Ptolomej (2. stoljeće p.n.e.) upotrebljava stupnjeve i
minute pri mjerenju, razvio je sfernu trigonometriju i teoriju da je Zemlja
središte svemira (geocentrizam). Izračunao je vrijednost broja π. Heron (1.
stoljeće p.n.e.) je dao formulu za određivanje površine trokuta kada su
poznate sve tri stranice. Diofant (oko 250. godine p.n.e.) iz Aleksandrije,
zapravo je jedini grčki algebričar. On je rješavao jednadžbe prvog, drugog i
trećeg stupnja i nejednadžbe.

Fizika Težnju za spoznajom, za znanjem neovisno o praktičnim potrebama,

od čega i na koji način je izgrađen ovaj svijet predstavlja temeljno pitanje
koje su postavljali stari Grci. Počeli su razmišljati o sastavu materije.
Empedoklo (450. godine p.n.e.) smatra da postoje četiri prva elementa:
zemlja, voda, zrak i vatra. Leukip (oko 450. godine p.n.e.) i Demokrit (oko
460.–370. godine p.n.e.) razvili su dalje ovo shvaćanje i dali su svijetu
teoriju atoma. Zanimalo ih je da li materija, ako se postepeno sve dalje
dijeli, zadržava svoja karakteristična svojstva. Prema Demokritu, atomi su
mnogobrojni po obimu i obliku, ali su jedinstveni po supstituciji. Leukip i
Demokrit su bili skloniji spekulaciji nego promatranju. Zato je Aristotel
(oko 340. godine p.n.e.), koji je polazio od drugih spekulacijom stvorenih

28
ideja, uspio atomsku teoriju kritikom potisnuti u pozadinu. Arhimed (287.–
212. godine p.n.e.) postavio je prve egzaktne zakone, temeljene na iskustvu
i provjerene eksperimentom. Njegov egzaktan pristup formulaciji i provjeri
činjenica eksperimentom imao je veliki utjecaj na fizičare renesanse.

Biologija i medicina Biologija je jedinstvena znanost kat'oxochen o životu i

živim bićima (prema grčkom ho bios - život). Biologija istražuje različite
oblike i pojave života, uvjeta i zakona života po kojima se život zbiva i teče
kao i uzroke koje život uvjetuje u uzrokuje. Početci medicine vezani su iz
prve biološke spoznaje što ih je čovjek stjecao kod klanja životinja i
balzamiranja ljudi. Tako je medicina, s jedne strane, imala svoj izvor u
iskustvu, a s druge strane u magiji. Oko 500. godine p.n.e. Alkmeon iz
Krotona prvi je opisao optički živac i Eustahijevu cijev. Najznamenitiji
grčki liječnik, otac medicine, bio je Hipokrat (470.–377. godine p.n.e.). U
svojim djelima on prekida s mitologijom, unosi u medicinu etičke kriterije,
izvrsno opisuje bolesti i smatra da su one prouzrokovane neskladom omjera
tjelesnih sokova.

Oko 300. god. p.n.e. počela je rad anatomska škola pod Herofilom i
njegovim učenikom Erasistratom. Aristotel (384.–322. godine p.n.e.)
ostavio je točne i raznovrsne opise oko 500 životinja i postavio prvu
znanstvenu sistematizaciju, razvrstavši sve žive organizme u "uzlazni red".
On je unutar prirodne znanosti (Physike akroasis) osnovao nauku o
životinjama (Perita zoa historiai), znanost o životinjama (zoologiju).
Aristotel je ostao nenadmašen u bogatstvu opažanog gradiva sve do 16.
stoljeća, u sistematskoj obradi sve do Carla von Linnea, a do naših dana
jedva nadmašiv s obzirom na filozofsku osnovu principa biologije, jer u
istoj potpunosti nikad poslije nije tako provedena namjera prikazati
biologiju kao dio sveukupne znanosti o životu.

29
Vođenje Aristotelove škole u Ateni nastavio je njegov učenik Teofrast
(372.–288. godine p.n.e.). On se smatra utemeljiteljem znanstvene botanike.
Napisao je Povijest bilja (Peri phyton istorias). Teofrast je uveo i
diferencijalnu dijagnozu, razlikovanje različitih vrsta (species) istog roda
pomoću ključa botaničkog određenja. Vidovita naslućivanja o porijeklu
života i o promjenljivosti živih bića nalazimo u rimskog pjesnika Lukrecija
(96. – 55. godine p.n.e.). Anatomija starog vijeka dostigla je vrhunac pod
Galenom (129. – 200. godine), grčkim liječnikom koji je radio u Rimu. Tek
u 16. stoljeću Andreas Vesalius (1514. – 1564.) je dokazao neispravnost
galenske anatomije.

Politika Po svemu sudeći najstarija društvena znanost, znanost o pojavama

koje se odnose na zajedničku djelatnost ljudi, bila je politika. Grci politiku
temeljito proučavaju. Osobito se bave pitanjima vezanim uz grad, državu
(polis). Sofisti su bili prvi profesionalci u poučavanju, pravi prosvjetitelji
Grčke. Oni su prvi poučavali u političkim znanjima. Najugledniji je sofist
bio Protagora (481.–411. godine p.n.e.), zatim Gorgija (483.–375. godine
p.n.e.). Sofisti su svoje učenike poučavali kako se s najvećim utjecajem
može djelovati na poslove u državi. Najznačajnija djela iz područja politike
su Platonova Politeiai (Država) i Nomoi (Zakoni), te Aristotelova Politeiai
(Politika). Platon se smatra utemeljiteljem filozofije politike. Dok Platon
postavlja apstraktno pitanje: Koja je najbolja država?, Aristotel (384. – 322.
godine p.n.e.) sa svojim suradnicima sakuplja državna uređenja 158 malih
grčih državica da bi ih mogao povijesno-usporedno promatrati i istraživati.
Čovjek je po prirodi "političko biće" (zoon politikon, biće zajednice,
društveno biće), te svoju bit može ozbiljiti tek u političkoj zajednici ili
državi.

Ekonomija Grci analiziraju ekonomske pojave. Međutim, ekonomska

raspravljanja imala su kod Grka manju važnost neko politička. I upravljanje

30
domaćinstvom oni su smatrali važnim, ali se Grcima uvijek činilo da su
poslovi stjecanja poslovi koji stoje na nižem stupnju vrijednosti nego
politika. Prvo značajno pisano djelo iz područja ekonomije je uputa kako
treba upravljati kućom. To se djelo zove Erga kai hemerai (Poslovi i dani), a
napisao ga je grčki mudrac Hezoid iz Askre. Ksenofont (oko 430.–354.
godine p.n.e.) napisao je djelo "Oikonomikos" u kojem naglašava prednost
podjele rada u gospodarstvu te smatra da je poljoprivreda majka i
hraniteljica umjetnosti, zanemaruje zanate, raspravlja o utjecaju ponude i
potražnje i o zakonitostima opadanja prinosa.

Platon (427.–347. godine p.n.e.) raspravlja o ulozi novca kao sredstva

zajedničke zamjene međusobno nemjerljivih roba, pravila monetarne
politike, nesklonost prema upotrebi zlata i srebra i stava da je vrijednost
novca neovisna o materijalu od kojeg je napravljen. Aristotel razlikuje
prometnu od uporabne vrijednosti, novac kao prometno sredstvo od novca
kao blaga. Razmatra i slučaj monopola koji je definirao kao tržni položaj
jednog prodavača i osuđuje ga kao "nepravednog". Grci su miješali začetke
ekonomske analize sa svojom općom filozofijom države i društva i rijetko
su tretirali ekonomske teme same za sebe. To možda objašnjava činjenicu
da je njihovo dostignuće u tom području skromnije u odnosu na druga
područja.

Povijest Smisao za proučavanje povijesti imali su istočni narodi. Hebreji sa

svojom poznatom Biblijom. Biblijske knjige pisali su razni autori više od
tisuću godina (13. stoljeće – 2. stoljeće p.n.e.). U njima su, uz izraze
umjetničkog nadahnuća, našli mjesta povijesni elementi, narodna tradicija,
legende i mitovi. Cilj Biblije, koja pripada među najveća dostignuća
literature uopće, je religiozna i moralna pouka. Uključujući sve izvještaje
koje sadrži, Biblija želi objasniti stanje ljudskog roda i u prehistorijskom
razdoblju. Menetho, helenizirani Egipćanin, u trećem stoljeću prije naše ere

31
sastavio je opširan prikaz slijeda svih faraona (kronologija). U istom
stoljeću je Bersos, na temelju raspoloživih zapisa, pokušao pisati povijest
Babilona.

Grci počinju povijest pisati na kritičniji način nego je ona pisana do tada.
Herodot (484.–425. godine p.n.e.) je borbu Grka (Helena) s barbarima
opisao na temelju onoga što je vidio i čuo. On je, dajući pregled svijeta u
kojem su se vodili perzijski ratovi, naroda koji su ih vodili, njihovih
tradicija, političkih i društvenih ideja, pružio načinom pripovijedanja
velebno umjetničko djelo, a širinom njegova zahvata i istinitošću dao je
naučni prinos od neprocjenjive vrijednosti za socijalne historičare,
antropologe i humaniste. U svojoj Historiai (Povijest) opisao je uz mnogo
zemljopisnih podataka, povijest Skitije, Lidije, Perzije, Babilonije i Egipta.

Tukidid (460.–396. godine p.n.e.) je najveći grčki povjesničar. Napisao je

Povijest peloponeskog rata u osam knjiga koja je ostala nedovršena, a
prikazuje događaje do 411. godine p.n.e. U njoj postupa strogo kronološki,
dijeleći je točno po godinama, grupirajući građu i precizno opisujući
vojnička kretanja. Napisao je prvu kritičku povijest kojom želi čitatelja, ne
samo zabaviti, već i poučiti. Ksenofont (oko 430.–354. godine p.n.e.), kao
povjesničar, nema onog zahvata političkih događaja, politike i narodnih
reakcija kao Tukidid. Njegovo djelo Hellenika (Helenska povijest) je na
neki način nastavak Tukididove Povijesti peloponeskog rata do 362. god.
BC. Polibije (200. – 120. godine p.n.e.) je grčki pragmatički povjesničar.
Napisao je Povijest svijeta (zapravo Povijest rimske države) od 226. do 146.
godine p.n.e.. Istaknuti povjesničar iz rimskog doba je Livije (59.–17.
godine p.n.e.).

Pravo Najstarije shvaćanje porijekla prava je teokratsko. Babilonski kralj

Hamurabi prima svoje pisane zakone od boga Sunca, Mojsije ih prima od

32
Jehove, Minos Kretski od Zeusa, Likurg od Apolona. I Sokrat je u
bogovima gledao tvorce zakona. No, već njegovi učenici Platon i Aristotel
znaju da su zakoni pravo i djelo ljudi, a ne bogova. Mnoga Platonova
rješenja nadilaze okvire i mogućnosti onoga vremena te predstavljaju ciljeve
od kojih mnogi ni do danas nisu ostvareni. Stroga zakonitost kao obrana od
zloupotrebe vlasti, ostvarenje pravednosti, obavljanje funkcija na temelju
sposobnosti, jednaki uvjeti i zajednički odgoj djece, potpuna ravnopravnost
žena, ograničavanje krajnosti bogatstva i siromaštva. Aristotelovo djelo
Politeiai sadržavalo je 158 ustava za 158 država, a među njima i Atenski
ustav. On umjesto božanstva uvodi "prirodu" kao stvaralački čimbenik
prava. Pravi zamah pravo postiže u Rimljana kod kojih je ono postalo
najvažnijom društvenom znanosti. Kod njih pravo više vrijedi od politike i
filozofije, te je rimsko pravo primjer jednog sveobuhvatnoga pravnog
sustava.

Znanost starog vijeka

Poslije propasti helenističke kulture, znanstvene tekovine ipak nisu bile
posve izgubljene. Arapi su sačuvali određeni broj djela iz aleksandrijske
Biblioteke. Arapi povezuju grčku i indijsku kulturu. Od Indijaca su preuzeli
brojeve. Indoeuropski narodi preuzeli su, pak, njihove brojeve, koji su danas
poznati pod nazivom "arapske brojke" (0, 1, ..., 9). Razvija se i alkemija,
koja predstavlja preteču moderne kemije. Najpoznatiji alkemist je bio Jabir
(oko 750. godine) koji je otkrio više kemijskih reakcija i spojeva. Poznat je i
liječnik i filozof Avicenna (Ibn Sina Abu Ali) (980. – 1037. godine). Zastoj
u razvoju znanstvene misli opaža se od pada Rima pa sve do Renesanse. U
10. stoljeću otvaraju se prve škole, a u 12. stoljeću sveučilišta, što je vezano
uz aktivnost Crkve, odnosno uz teologiju i filozofiju. Jedna od najpoznatijih
pravnih škola bila je škola u Bologni, osnovana 1088. godine. Jedna od
najpoznatijih medicinskih škola je škola u talijanskom gradu Salernu, uz nju
se razvila i medicinska škola u Montpellieru.

33
Prvo sveučilište osnovano je u Bologni. Padova ima sveučilište od 1220.
godine. Od iste godine ujedinjene su sve pariške škole u jednu koja se zvala
Universite. Sveučilište u Oxfordu osnovano je 1167. godine. Već je 892.
godine Alfred Veliki osnovao u Oxfordu kolegij koji je nosio njegovo ime i
u njemu visoku školu. Zatim se osnivaju sveučilišta ovim redom: Napulj
1224. godine, Toulouse (1229. godine, od pape potvrđeno 1233.),
Salamanka (1243.), Siena (1246.), Lisabon (1290.), Rim (1303.), Sevilla
(1346.), Prag (1347.), Krakov (1346.), Beč (1365.). U Cambridgeu je kralj
Henrik III. 1231. godine osnovao "studium generale" po europskom uzoru.
Papa Ivan XXII. potvrdio ga je bulom 1318. godine Već u Ateni i u
Aleksandriji postojale su škole. U Aleksandriji je kao škola radio Muzej.

U islamskom svijetu su bile medrese u kojima se osim vjerske obuke

izučavala i filozofija. Prva medresa osnovana je 1065. godine u Bagdadu
pod imenom Medresa Nizamiya. 1227. godine organizirana je i najslavnija
bagdadska škola Medresa Mustansiriya. Srednjovjekovna sveučilišta imala
su značajnu ulogu u društvenom, znanstvenom i političkom životu. Sloboda
naučavanja kretala se u granicama ideologije katoličke crkve, ipak su se
pojavile mnoge slobodoumne ideje i otkrića. Relativno mnogo su se
proučavala Aristotelova djela. Glavni predstavnik aristotelizma u kršćanskoj
filozofiji bio je Toma Akvinski (1226.–1274.). On je dokazivao da nema
sukoba između znanosti i religiozne misli (skolastika33). Preko ovog
jedinstvenog sustava vladala je skolastika europskim mišljenjem. Duns
Scotus (1265.–1308.), škotski teolog i filozof, franjevac, u mnogim
filozofskim gledanjima protivnik je Tome Akvinskoga.

33
skolastika (grč. schole, škola; lat. scolasticus, učenjak), oznaka za filozofski i teološki
način poučavanja koji je oblikovan u srednjovjekovnim školama, potom, oznaka za način
razmišljanja koji je – umnogome se orijentirajući prema Aristotelu – grčko antičko
mišljenje proslijedio u novi vijek.

34
Znanost renesanse
Početak velikih promjena u načinu proučavanja svijeta vezan je za imena:
Leonardo da Vinci (1452.–1519.), Kopernik (Nicolaus Copernicus) (1473.–
1543.) i Andreas Vesalius (1514.–1564.). Leonardo da Vinci je jedinstvena
pojava univerzalnog genija koji je snagom uma i dubinom intucije
rasvijetlio velik kompleks problema i vizionarski ukazao na njihova
rješenja. On primjenjuje promatranje i eksperiment kod proučavanja.
Kopernik je bio prvi koji je sve pojave u vezi s gibanjem Zemlje sveo na
jedinstven logički sustav i izgradivši (1543.) nov heliocentrički, potisnuo je
Ptolomejev sustav. Vesalius je revolucionirao medicinska gledišta
ispravljajući mnoge Galenove pogreške. Jedna od najznačajnijih osoba toga
doba bio je Erazmo Roterdamski (1466.–1536.). Isticao se na svim
područjima znanosti. Giordano Bruno (1548.–1600.) predstavlja jednu od
najsvjetlijih ličnosti na čelu povorke smionih duhova pri gašenju društvene i
moralne statike dugotrajnog feudalnog razdoblja.

Znanost novog vijeka i moderna znanost

Temeljna filozofska i znanstvena misao utemeljena je u to vrijeme na dvama
shvaćanjima svijeta. Jedno je empirizam, a drugo racionalizam. Prema
empirizmu iskustvo određuje smjer filozofske misli. Istražuju se nove
metode analize iskustva, eksperiment je najvažnija metoda (G. Galilei, J.
Locke, G. Berkeley, F. Bacon, D. Hume). Galileo Gallilei (1564-1642.)
uvodi eksperimentalnu metodu i matematičko formuliranje eksperimentom
istraženih zakonitosti; postavlja principe moderne dinamike; potvrđuje
Kopernikov heliocentrični sustav. Isaac Newton (1642- 1727.) definira
zakon gravitacije, apsolutni i relativni proces i apsolutno vrijeme. Ruđer
Bošković (1711-1887.) bavi se matematikom, astronomijom, geodezijom,
filozofijom, arheologijom, svoju teoriju prirodne filozofije izložio je u djelu
"Philosophiae naturalis theoria". Nagli razvoj fizike između ostalih donose

35
radovi G. Stokesa 81819.-1898., J. B. L Foulcaota 1819.-1868, R. W.
Bunsena (1811.-1898., G. R.. Kirckoffa, J. P. Joulea (1818.-1889.), J. J.
Thomsona (1856.- 1940.), W . C. Roendgena (854-1923.), Thbechqerela
(852-1908.), M. Sclodowska Curie (1867.-1934.), D. I. Mendeljeva (1834.-
1907.), E. L. Rutherforda (1871.-1937.), F. Scoddya (1877. – 1965.), N.
Farady (1791.–1867.), J. Clark – Maxwell (1831.-1879.), M. Planck (1858.-
1947.), N. Bohr (1885. -1962.), A. Einstein (1879.-1955.). Značajno je za
racionaliste (P. Gassendi, R. Descartes, B. de Spinoza, B. Pascal) da se,
osim svojim filozofskih uvjerenja, ističu i kao prirodoslovci, matematičari,
fizičari, biolozi i fiziolozi. Za povijest znanosti je važna pojava
matematičara i tehničara. U polju biologije djeluju W. Harvey, (1578.-
1657), M. Malpghi, (1628.-1694.), R. Hook (1635.-1703.), A. V.
Leeuwenhoek (1632.-1723.), J. B. Lamarck (1744. – 1829.), C. Darwin
(1809.-1882.), T . R. Malthus (1776.-1834.), G. Mendel (1822.- 1884.), T.
H. Morgan (1866. – 1945.) U polju kemije R. Boyle (1627.- 1691), J. Black
(1728.-1799.), J. Briestley (1733.-1804.), A. L. Lavoisier (1743.-1794.), J.
Dalton, F. Wohler (1800.-1882.), A. Lebel (1847.-1930.),

Znanost novog vijeka intenzivno se razvija i kako u pogledu broja

znanstvenih istraživanja, rezultata znanstvenih istraživanja novih
znanstvenih disciplina da bi samo nabrajanje svih novih znanstvenih
disciplina bilo neprimjereno ovom tekstu. Primjereno je samo nabrojiti
samo one nove znanstvene discipline koje značajno obilježavaju znanost
našeg stoljeća kao što su genetika, molekularna biologija, ekologija i zaštita
okoliša, prometne znanosti, komunikacijske znanosti, kozmologija,
kibernetika, informatika, računalne znanosti, moderna farmakologija,
moderna medicina, organizacijske znanosti, znanosti upravljanja
(menadžment). U 20. stoljeću naglo se razvijaju nove znanosti
antropologija, penologija, sociologija (Saint-Simon, A. Comte, K. Marks, H.
Spenser, V. Roscher, G. Schmoller, V. Sombart, M. Weber, F.

36
Oppenhejmer,), organizacija (F. Hofman, F. V. Tajlor, H. Fajol, M. Weber,
E. Mayo, F. J. Rojer Lizberger), teorija sistema i kibernetika (n. Wiener, L.
von Bertalanffy, A. Rapoport, A. Ackof, V. A. Aschby, C. Bernard),
informatika (složenica francuskih riječi INFORmation i autoMATIQUE), u
anglosaksonskim zemljama poznata pod nazivom Computer Science.
Razvoj moderne znanosti omogućava da našu civilizaciju možemo nazvati
civilizacijom znanja a društvo informacijskim društvom i društvom ljudskih
prava.

37
ZNANOST O ZNANOSTI

Znanost definiramo kao znanje i metodu za stjecanje pouzdanih znanja.

Proces stjecanja znanja u povijesti zapadne civilizacije nastao je kroz
suprotstavljanje dvaju temeljnih pristupa izvoru znanja o danome
(stvarnosti), empirijskog34 i racionalnog. Empirijski pristup temelji stjecanje
znanja jedino na osjetilno posredovanom iskustvu, zamjedbi35.
Racionalistički pristup temelji stjecanje znanja na duhu kroz njegovu
realizaciju u mišljenju. Ostajući samo na osjetilno posredovanom iskustvu
stvarnosti, bez apstrakcije36 i spoznajne moći mišljenja, a uslijed beskrajne

34
empirija – grč. (grč. empeiria), iskustvo.
35
zamjedba – (grč. aisthesis; lat. sensatio), proces u kojemu se zbiljsko (biće, predmet)
čovjeku samo pokazuje na osjetilno-zamjedbeni način u neposrednoj nazočnosti, te način
na koji je to zbiljsko, kao ovo ili ono (ili pak kao nešto upitno), poznato. Zamjedba načelno
nije samo puki zbroj osjetilnih doticaja, nego je ona njihovo sažimanje u smislenu cjelinu.
36
apstrakcija – (lat. abstrahere, odvajati, izdvajati), misaono izdvajanje nekoga
nadpojedinačnoga (općega) sadržaja stvari iz pojedinačnoga bića koje se treba pojmiti. Pri
apstrakciji se pod posebnim vidom izdvajaju važna obilježja ("bitna", ona koja stvar
presudno određuju) i sažimlju se u pojam (pozitivna apstrakcija: apstrahirati nešto), dok se

38
množine oblika stvarnosti i postojanja, stečena znanja svela bi se na
bezbrojne impresije, utiske, raznolikog stvarno danog u svijesti37 koja se
može, otklanjanjem mišljenja svesti na neprekidnu rijeku impresija (radi
bolje ilustracije takvu množinu impresija možemo zamisliti kao polifonu
glazbu s beskonačno38 mnogo različitih melodijskih linija koje stalno teku
bez ponavljanja). S druge strane isključivo temeljenje procesa stjecanja
znanja samo na duhu i mišljenju, kao realizacije duha u sebi samom, može
stvoriti bezbroj oblika znanja koja se, bez obzira na moguću nepobitnu
logičku39 utemeljenost, ne mogu provjeriti, pa time ni dokazati ali niti
opovrgnuti, što znači da se pouzdanost takvih znanja ne može odrediti.
Takvo znanje ne može biti predmet znanosti ni znanstvenog istraživanja.
Provjera pouzdanosti stečenog znanja potekla je od stalno prisutne sumnje u
njegovu istinitost. Potreba stalnog provjeravanja istinitosti znanja i sumnje40
u njegovu istinitost, potječe od trećeg temeljnog pristupa stjecanju znanja,
skeptičkog. Skeptički pristup možemo definirati kao kritički odvagnuto
ispitivanje pretpostavaka koje su trajno implicirane u mišljenju i djelovanju.
Karakteristika provjere pouzdanosti i istinitosti stečenog znanja u

druga obilježja ispuštaju kao "nebitna" i nepresudna (negativna apstrakcija: apstrahirati od

nečega).
37
svijest – ponajprije budno prezentno posjedovanje (doživljavanje) jedne stvari (događaja
ili predmeta; objektna svijest).
38
beskonačnost – neograničenost onoga što nije određeno nikakvim granicama kvanitete
(kolikoće), kvalitete (kakvoće) niti bilo kakvim bitnim sadržajem (usp. apsolutno).
Suprotnost: konačnost.
39
logika – (grč. logos, misao, govor), općenito nauk o mišljenju koje se ne shvaća kao
psihički proces, nego se poima s obzirom na apriornu zakonitost njegovih oblika
povezivanja i misaonih sadržaja, po kojoj se ono kao "ispravno" mišljenje treba ravnati. 1)
Klasična formalna logika, 2) materijalna ili realna logika, 3) metafizička logika, 4) moderna
formalna (formalizirana, simbolička, matematička) se primjenjuje u temeljnom
matematičkom istraživanju, pri provjeri znanstvenih dokaznih postupaka, pri jezičnoj
analizi, u informacijskoj teoriji, pri konstrukciji računalnih i upravljačkih postrojenja.
40
sumnja (dvojba?) – dovođenje u pitanje nečega što je priznato istinitim i važećim
(valjanim) zbog nedostatnosti razloga za njegovo prihvaćanje te zbog manjkave evidencije
stvari.

39
znanstvenu metodu uvodi probleme načina opažanja prirodnih procesa (bilo
izravno u prirodi bilo modeliranjem prirodnih procesa u kontroliranim
uvjetima – modeliranje eksperimenta), logične i istinosne utemeljenosti
zaključaka, analize i sinteze41 znanja, načine procjene pouzdanosti,
osiguranje dovoljnog stupnja provjerljivosti znanstvenih rezultata,
ponovljivosti analiziranih pojava. Znanstvena metoda, dakle, da bi mogla
omogućiti stjecanje i sintetiziranje pouzdanih, provjerljivih i relevantnih
znanja, mora se temeljiti na tri glavna metodološka42 pristupa, tri pogleda na
stečena znanja izvedena iz tri filozofska pravca, definirana kao empirizam43,
racionalizam44 i skepticizam45.

41
sinteza – (grč. syn, s, skupa; thesis, stavljanje, postavka), općenito, uklapanje više
dijelova u neku cjelinu koja kao nova jedinica ima šire smisleno značenje negoli puki zbroj
njezinih "dijelova", te koja znatno više, glede same stvari, prethodno upravlja tim
sklapanjem dijelova.
42
metodologija – (grč. methodos, put prema nečemu), nauk o metodama. U aristotelovskoj
tradicija metodologija je parcijalno područje logike. Metodologija se nakon 18. st. ističe
kao samostalna disciplina teorije znanstvenih metoda koja je najčešće naknadno provedena
budući da pojedinačne znanosti svoj način postupanja u istraživanju samostalno oblikuju
prema mjerodavnosti svojih mogućnosti i načina pitanja.
43
empirizam – (grč. empeiria, iskustvo), općenito, u prvome redu spoznajnoteorijski
orijentirani filozofski pravac koji svekoliku spoznaju hoće izvesti iz onoga u osjetilno
posrednovanome iskustvu danoga. Krajnja suprotnost od empirizma je racionalizam po
kojemu se spoznaja može zadobiti isključivo refleksijom mišljenja o samome sebi.
44
racionalizam – (lat. rationalis, razuman). 1) Racionalizam je u najširem smislu nazor
koji bitni odnos između čovjeka i svijeta utemeljuje na duhu (logos). Kao ispunjenje toga
temeljnog odnosa racionalizam smatra mišljenje (nous, intelectus, um) i njegovu
prvorazrednu - ali ne i jedinu vrstu – pojmovnu spoznaju (dianoia, ratio, diskurzivni
razum). 2) Racionalizam je filozofski pravac posebice u prosvjetiteljstvu 17. i 18. st., nikao
na tlu novovjekovnoga poimanja čovjeka kao subjekta koji je isključivo upućen na samoga
sebe. Razum kao moć spoznavanja koja ne ovisi o iskustvu. 3) Pod racionalizmom se,
konačno, shvaća kritički racionalizam K. Poppera i H. Alberta.
45
skepticizam – (grč. skopeo, točno promatrati), općenito, nazor prema kojemu uopće nije
moguća spoznaja koja bi isključivala sumnju ili pak nazor prema kojemu nije moguća
spoznaja određenih područja stvarnosti. U zasebnome smislu skepticizam je oznaka za
jednu antičku filozofsku školu (skeptici) koju je – nakon što se čovjek pri djelovanju u
danome slučaju treba zadovoljiti vjerojatnošću koja je pritom i nužna i dostatna. Od
sadržajnoga se skepticizma treba razlučiti skeptička metoda kao kritički odvagnuto
ispitivanje pretpostavaka koje su trajno implicirane u mišljenju i djelovanju.

40
Empirički temelj znanstvene metode u znanost uvodi ograničenja znanja i
na njima temeljenih dokaza46 koji se mogu upotrijebiti u znanosti. Zahtjev
da sva znanja, a time i dokazi, u znanosti moraju imati značajke
ponovljivosti47 čime je osigurana i njihova provjerljivost, sva znanja
ograničava na iskustvena48, empirička znanja i empiričke dokaze, jer samo
empirički dokazi imaju takve značajke. U empiričke dokaze spada sve ono
što se može, posredno ili neposredno, vidjeti, čuti, opipati, okusiti ili
omirisati, ili posredno izmjeriti te time potvrditi i kvantificirati, odnosno,
posredni ili neposredni zor49. Ostali podatci koji se mogu koristiti u drugim
društvenim aktivnostima, ali ne i u znanosti mogu biti svjedočenja, glasine,
utisci paranormalnih ili spiritualnih događaja, emocionalni događaji i
njihove refleksije, izrazi nadahnuća, božanskih ili nadnaravnih događaja.
Pojam empiričkog dokaza ponekad se reducira na pojam prirodnog dokaza.
Prirodni dokazi definirani su u naturalizmu50 kao filozofiji prirode51.

46
dokaz – (grč. apodeixis; lat. demonstratio), zaključak koje se iz premisa, koje su priznate
kao istinite, dobiva jedan istiniti zaglavak. Deduktivni dokaz ide od općega prema
pojedinačnomu, a induktivni dokaz od pojedinačnoga prema općemu. Izravni (neposredni,
direktni) dokaz za svoju valjanost iziskuje posrednu ili neposrednu svedivost na aksiome, a
posredni (indirektni) dokaz pokazuje kako priznavanje neispravnosti jedne rečenice kojom
se tvrdi vodi u proturječja, dakle, ona mora biti ispravljena. Prema stupnju sigurnosti se
treba razlučivati između dokaza nedvojbenosti (kao deduktivni dokaz) te dokaza
vjerojatnosti (kao induktivni dokaz).
47
intersubjektivnost – (lat. inter, između, među; subiectum, podmet), oznaka za
(znanstvene) iskaze koje subjekt načelno može uvidjeti i provjeriti. Tako je
intersubjektivnost istoznačna s općom valjanošću.
48
iskustvo – onaj način spoznaje koji je ne proizlazi istom iz diskurzivnoga i silogističkoga
mišljenja, nego i iz neposrednoga prihvaćanja (zrenja, zamjedbe itd.) nečega što je dano. Na
temelju te neposrednosti, ako se u njoj neodoljivo osvjedočava sadašnjost doživljenoga,
iskustvo se ističe evidencijom. Uobičajeno se razlikuje vanjsko i unutarnje iskustvo.
49
zor – u užem smislu, neposredno osjetilno preuzimanje (zamjećivanje) neke
pojedinačne, stvarne pojave osjetilom vida. Kod ostalih osjetila "zor" može značiti
ispunjeni specifični osjetilni pristup pojedinačno stvarnomu.
50
naturalizam – oznaka nastala u 17. st. za nazor prema kojemu "priroda" znači obuhvatnu
zbilju, potom za nazor koji niječe religioznu vjeru u nadnaravnu stvarnost objave te,
konačno, nazor koji sva duhovno-povijesna, kulturna itd. ostvarenja i procese reducira na
prirodne danosti.

41
Temeljni interes naturalizma je priroda (univerzum) koju možemo opisati
samo kroz stvarnost i postojanje. Prema naturalizmu stvarnost i postojanje
mogu se opisati samo preko prirodnih procesa i promišljati preko prirodnih
zakonitosti i prirodnih dokaza.

Posebna vrsta dokaza koji se znaju upotrebljavati u znanosti (iako s

problematičnom52 vrijednošću i korisnošću), a posebno često se
upotrebljavaju u obrazovanju53 i društvenom životu su autoritarni dokazi.
Primjena autoritarnih dokaza u znanosti jedan je od temeljnih razloga
postojanja znanstvenog skepticizma. Najčešće primjenjivani autoritarni
dokazi su autoritarni dokazi obrazovanja. Specifičnost autoritarnih dokaza
obrazovanja leži u autoritetima koji su ovlašteni iznositi autoritarne dokaze.
Kod javnih obrazovnih sustava, javne osnovne, srednje škole i
visokoškolske ustanove ili privatni obrazovni sustav s pravom javnosti
izvodi nastavu i obrazuje polaznike na temelju izvođenja obrazovnih
aktivnosti od strane ovlaštenih autoriteta ili njihovih recenziranih uradaka.
Kontrola vrijednosti ovlaštenja počiva na propisanom potrebnom
obrazovanju nastavnika koji sudjeluju u obrazovnom procesu za

51
filozofija prirode – filozofska refleksija o podrijetlu, ustroju i razvoju prirode kao cjeline
zbiljskoga događanja ili pak kao određenoga područja unutar te zbiljske cjeline. Posebni
problemi za filozofiju prirode nastaju iz pitanja koja otvara fizikalna teorija, posebice
teorija relativnosti i kvantna teorija.
52
problematično (grč. problema, problem), u općenitome smislu nešto što predstavlja neki
problem.
53
obrazovanje, obuhvatno usmjeravanje cijeloga čovjeka (intelekt, volja, osjećaj) prema
živomu svijetu u cjelini, u kojemu su – svemu što se zatiče u njemu – dodijeljeni
značenjsko mjesto, mjera i smisao. Obrazovanje se ne može svesti na pojedinačna područja
(znanstveno obrazovanje, tehničko obrazovanje, praktično voljno obrazovanje itd.) koja su
sva u svojoj zasebnosti samo izobrazbe, a time i svrhovito određena te tako, posebice, služe
društvenim funkcijama, premda i kroz njih može teći proces obrazovanja. Kriza
obrazovanja današnjice ima svoj najvažniji uzrok u tome što su se znanje i moć u
ovladavanju određenim područjima prirode i društva povećali, ubrzano umnožili te iziskuju
sve užu i učinkovitiju funkcionalnu izobrazbu, ali i u tome što se i samorazumljivost koja je
sposobna nositi smislenu cjelinu i svijet umnogome smanjila.

42
osnovnoškolski i srednjoškolski sustav i potrebnom nastavnom ili
znanstveno-nastavnom zvanju za visokoškolski obrazovni sustav.

Za razliku od empirističkog temelja znanstvene metode što proizlazi od

empirizma kao filozofskog pravca koji svoje utemeljenje definira iz
osjetilno posredovanog doživljaja54 stvarnosti55, racionalistički temelj
znanstvene metode proizlazi od racionalizma kao filozofskoga pravca koji
se temelji na stavu da se spoznaja stvarnosti može realizirati samo u duhu,
čije ispunjenje racionalizam nalazi u mišljenju56, umu57 ili općenito u
intelektu58. Ovakav pristup stjecanju spoznaje stvarnosti, kako ga definira
racionalizam, razvio je logiku kao znanstvenu disciplinu koja se bavi
zakonitostima i pravilima mišljenja. Logika kao znanosti počinje radovima
grčkog filozofa Aristotela (384.–322. BC), posebno njegove zbirke logičkih
spisa pod nazivom Organon (oruđe). Iz aristotelovske logike i filozofije
skepticizma u starom vijeku razvila se tradicionalna logika. U doba
renesanse logika se razvila u smijeru humanističke logike (R. Agricola).
Daljnji razvoj logika je doživjela radovima njemačkog filozofa E. Kanta
čime je razvijena formalna logika i W. Leibnitza koji je logiku shvaćao kao

54
doživljaj – izvorni proces u svijesti, poglavito onaj u kojemu nešto pogađa čovjeka s
naglašenom važnošću smisla i vrijednosti (bilo pozitivno, bilo negativno). Doživljaj je
obilježen neposrednošću kao i emocionalnom uzbuđenošću, ali ipak se ne isključuje
misaono pronicanje kao i misaonu obradu.
55
stvarnost (zbilja) – često upotrebljavani pojam kao istoznačnica s realnošću. Pod
stvarnošću se misli na realno (stvarno) ozbiljenje (aktualiziranje; akt) neke realne (stvarno
prethodno dane) mogućnosti koja se činjenično događa.
56
mišljenje – čovjeku pripadna sposobnost nadilaženja pojedinačnih i trenutačnih
osjetilnih dojmova i zamjedaba u neosjetilnome (duhovnom) posadašnjenju kao i njihovo
svrstavanje u nadpojedinačna opća značenjska polja i značenjske spone koje dovode u red
pojedinačne zamjedbe i slažu ih u iskustvo zbilje. U mišljenju kao nadilaženju i kao
povratnome sređivanju očituje se ljudska sloboda.
57
um – za razliku od osjetilne sposobnosti (zamjedba osjetila) u nekome općenitom smislu
označuje sveukupnost duhovne moći (sposobnosti), uključujući i razum.
58
intelekt – (lat. intellectus) duh, um, razum, općenito neosjetilna spoznajna moć.

43
univerzalnu znanost – mathesis universalis59. Istraživanja o formalizmu,
realizmu, psihologizmu i logizmu60 logike dovela su do stvaranja moderne
logike, zbog čijeg snažnog povezivanja s matematikom61 modernu logiku
nazivamo i matematičkom logikom. Za potrebe znanosti o znanosti
ograničit ćemo se na formalnu logiku.

Formalnu logiku možemo smatrati znanstvenom disciplinom koja se bavi

samo oblicima mišljenja neovisno o sadržaju mišljenja samog. To znači da
oblici mišljenja vrijede općenito i jednako primjenjivo na bilo koji
predmet62 mišljenja. Stoga, može se zaključiti, sadržaj logike čine opći
oblici mišljenja. Primjena metoda formalne logike u znanosti omogućava
stvaranje posebnog oblika mišljenja – znanstveno mišljenje. Primijenimo li
metode formalne logike i znanstvenu metodu u svakodnevnom mišljenju,
takav oblik mišljenja nazivamo kritičko mišljenje. Doprinos filozofije
racionalizma znanstvenoj metodi ogleda se, ponajviše, u neophodnom oruđu
(usp. s Aristotelovim Organonom) za stvaranje znanstvenog mišljenja,
logici.

59
mathesis universalis – (grč. mathesis; lat. universalis, "sveobuhvatna (opća) znanost"),
Mathesis universalis je kod Leibniza logika time što se ona primjenjuje na matematičke
predmete (veličine), a kod Husserla je ona čista formalna logika.
60
logicizam (lat. logicus, logički), naglašavanje samostojnosti "logičkoga" (svijesti koja
misli i spoznaje) naspram neke psihologističke, biologističke te općenito naturalističke
redukcije. Logicizam je u širem smislu, pače, apsolutno svođenje svekolike predmisaone i
izvanmisaone stvarnosti na neku racionalno – pojmovnu strukturu.
61
matematika – (grč. mathema, znanost), postupak računanja i mjerenja koji je u Babilonu
nastao iz gospodarsko-praktičnih zahtjeva, a u grčkoj je antici postao teorijskom znanošću
(Tales, Pitagora, Euklid). Matematika tako stoji u uskoj vezi s oblikovanjem moderne
matematičke logike te je prije svega od presudne važnosti za empirijsku prirodnu znanost
(Kant: prirodna znanost je dostatna u onoj mjeri u kojoj je u njoj primijenjena matematika)
kao i za tehničko ovladavanje prirodom.
62
predmet – sve ono što jest, ali ne time što uopće jest, nego time što ono "stoji naspram",
naime, spram stanovitoga "ja" (subjekt, svijest) koje predočuje.

44
Filozofija skepticizma, kao temelj znanstvene metode, u znanosti znači
sumnju u svako stečeno znanje, ali i sumnju u mogućnost stjecanja bilo
kakvog apsolutno63 istinitog, a samim time i apsolutno neistinitog, znanja.
Skepticizam uvodi u znanost, ali u filozofiju općenito, stav da najviše što
možemo od znanja očekivati je neka vjerojatnost njegove istinitosti što je
nužno ali i dostatno obilježje istinitosti. Znanstveni skepticizam može se
definirati kao neophodnost stalnog preispitivanje pretpostavki znanja i
dokaza koje je integralni dio znanstvenog mišljenja. Skepticizam u znanosti
ima funkciju64 temeljne pokretačke snage cjelokupne znanosti i temeljni je
uvjet65 razvoja znanosti. Bez stalnoga provjeravanja starog ali i novog
znanja (znanstvenih rezultata dokaza, teorija66 i svega što čini znanost i
znanstveni doprinos), znanost, kao potraga za pouzdanim i istinitim znanjem
bila bi nužno usporena i svedena na dokaze stečene samo novim
istraživanjima. Skepticizam u znanosti možemo shvatiti i kao sredstvo
eliminacije i odbacivanja znanja i znanstvenih spoznaja koje su provjerom
falsificirane (utvrđena je njihova neistinitost), sukladno filozofiji kritičkog
racionalizma67.

63
apsolutno – (lat. absolutum), doslovce, odriješeno, odnosno oslobođeno od svih uvjeta i
ograničenja te s toga gledišta neuvjetovano, neograničeno.
64
funkcija – (lat. fungi, upravljati, izvršavati), temeljni pojam u matematici, logici i u
sociologiji.
65
uvjet – (lat. conditio), općenito, nešto o čemu je nešto drugo zbiljski ili idejno ovisno, to
znači, da ono bez toga niti može biti, a niti se može misliti. Stanoviti nuždan uvjet ima
samo zajedno s drugim uvjetima nešto određeno za posljedicu, a neki dostatni uvjet sam je
dostatan za to.
66
teorija – (grč. theoria < theorein, uvidjeti, proniknuti, motriti, promatrati, razmatrati).
Teorija je, općenito, svaka sažeta znanstvena spoznaja.
67
kritički racionalizam – znanstveno-teorijski pravac koji potječe od K. Poppera, pravac
koji je, među ostalima, zastupao K. Albert. Kritički se racionalizam treba razlučiti od
novovjekovnog racionalizma konačno nedvojbenih i vječnih istina. Također ga treba
razlučiti i od Kantova racionalizma koji znanstvenu spoznaju svodi, doduše, na osjetilni
svijet iskustva, ali se čvrsto drži njezine konačne obvezatnosti i opće valjanosti. Kritički
racionalizam spram toga isto tako osporava mogućnost apsolutnoga utemeljivanja
empirijsko-znanstvenih iskaza. Makar se oni, doduše, kao sveopći iskazi te u svojoj

45
Povijesni razvoj znanstvene discipline "Znanost o znanosti" Razvojem,
sve bržim i obuhvatnijim, cjelokupne znanosti, broja znanstvenih disciplina,
predmeta znanstvenog istraživanja, pojavila se potreba sustavnog
proučavanja same znanosti. Time je znanost postala sama predmet znanosti
koju možemo nazvati "Znanost o znanosti" ("nauka o naukama", Rihtman,
Pečat, 1939.). Osnivačem znanosti o znanosti prihvaćamo engleskog
znanstvenika J. D. Bernal-a 1901-1971. pojavom njegove knjige "The
Social Funcion of Science", London 1939., iako su i filozofija i povijest
znanosti i prije toga imali za svoj predmet znanost.

Da bi bila znanstvena, disciplina Znanost o znanosti mora definirati svoju

teoriju i svoje metode, koje ni do danas nije definirala te je stoga još uvijek
znanstvena disciplina u nastajanju. Definicija Znanosti o znanosti i danas
predstavlja znanost fragmentarno. Discipline koje analiziraju znanost
(povijest znanosti, filozofija znanosti, sociologija znanosti, psihologija
znanosti, ekonomika znanosti, metodologija znanosti…) stvarale su se
pojedinačno, počinju se usklađivati u cjelinu koja se može nazvati Znanost o
znanosti.

Povijest znanosti pokazuje povijesni razvoj ljudske misli kroz ljudsku

praktičnu i znanstvenu djelatnost. Od posebnog je značaja za Znanost o
znanosti isto kao što je to povijest filozofije za filozofiju. Teorija znanosti
kao svoj predmet ima znanstvene probleme koje možemo podijeliti u
probleme teorijske filozofije i njezine važnosti za znanost, probleme

cjelovitosti dotično kao neka teorija odnose na određene pojedinačne iskaze (rečenice
promatranja), oni ipak ne mogu nikada isključivo kroz mnoga, stalna, konačna promatranja
biti konačno potvrđeni (verificirani), ali se mogu zacijelo u danome slučaju jednim jedinim
promatranjem opovrgnuti (falsificirati). Do tada oni ostaju, u najboljem slučaju,
opravdanim hipotezama za stanovito vrijeme. Nadomiještajući načelo verifikacije načelom
falsifikacije kao kriterija empirijsko-smislenih rečenica (falibilizam), kritički se
racionalizam odvaja od logičkoga pozitivizma.

46
znanosti i istine; probleme prirodoslovlja; probleme društva i života u
društvu (ekonomike, etike, morala, humanizma, estetike, umjetnosti itd.).
Ova dioba sadržaja Znanosti o znanosti, u povijest znanosti i teoriju
znanosti, ukazuje i na samu sintezu znanosti kao sredstva utemeljenja teorije
znanosti u povijesti znanosti.

47
KATEGORIJE68 ZNANSTVENE LOGIKE

Kategorije su osnovni elementi znanstvene logike određene znanstvene

discipline ili nauke. Kao i svaka znanstvena disciplina tako i Znanost o
znanosti ima svoj sustav znanja i pristupa nekoj pojavi ili grupi pojava
temeljen na uočavanju njihovih bitnih zakonomjernosti; uopćenu
znanstvenu interpretaciju; temeljne znanstvene pojmove; znanstvene
hipoteze. U temeljne odredbe svake znanstvene discipline pa tako i Znanosti
o znanosti podrazumijevamo temeljne pojmove znanosti kao posebne
discipline u što spadaju i kategorije znanstvene logike. Temeljne kategorije
znanstvene logike su pojam, sud, zaključak, definicija, divizija, distinkcija,
deskripcija, eksplanacija, predviđanje (predskazivanje, prognoziranje),

68
kategorija – (grč. kategoria, izvorno tužba, zatim iskaz, vlastiti način prosuđivanja). U
tijeku razvitka empirijskih znanosti svaka je znanost oblikovala svoje vlastite temeljne
pojmove (kategorije).

48
znanstveno otkriće, dokaz, opovrgavanje (falsifikacija69), znanstveni
problem, hipoteza70, teorija, zakon, verifikacija71, znanstvena činjenica.

Pojam se u općem obliku može definirati kao zamisao bitnih svojstava i

odnosa objekta. Osim ove definicije postoji više teorija koje su definirale
pojam. Formalistička teorija određuje pojam kao element suda, odnosno kao
skup oznaka. Psihologistička teorija pojmu pridaje značenje predodžbe,
odnosno apstraktne predodžbe, koja ne odražava niti jedan konkretan objekt,
ali je ujedno predodžba72 svih istovrsnih objekata. Nominalistička73 teorija
pojam definira kao ime kojim označavamo jedan ili više pojedinačnih
objekata. Vulgarno materijalistička teorija pojmom smatra misaoni odraz

69
falsifikacija – (lat. falsus, neistinit, kriv, pogrješan; facere, činiti, djelovati), pokazivanje
nekoga iskaza, neke tvrdnje i neke prosudbe neistinitom te njezino opovrgavanja. K tomu,
falsificirati znači pokazati nešto neodrživim. Prema kritičkom racionalizmu (Popper)
iskustveno – znanstveni (sintetički) iskazi kao i teorije ne mogu nikako dosegnuti konačnu
potvrdu (verifikaciju), tj. nedvojbenost, ali se pak definitivno mogu opovrgnuti novim
promatranjima koja nadilaze dosadašnje okvire utvrđivanja i objašnjavanja. Oni utoliko i
ostaju isključivo trajnim opravdanim hipotezama sve dok ne budu zahvaćeni falsifikacijom.
70
hipoteza – (grč. hypothesis, pretpostavka), prihvaćanje, pretpostavka na kojoj se temelji
neki zaključak, koja služi napretku istraživanja i objašnjavanja, a da nije dokazana iz drugih
načela te da nije potvrđena (verificirana) iskustvom. Prema kritičkomu Popperovom
racionalizmu, sve empirijsko – znanstvene teorije sa svojom "općenitom" valjanošću imaju
samo hipotetički karakter. One se, pak, ne mogu nikada konačno verificirati jer se ne mogu
promatrati svi pojedinačni slučajevi, ali se one (prema kritičkom racionalizmu) ipak mogu u
danom slučaju promatranjem opovrgnuti (falsificirati).
71
verifikacija – (lat. verum, istinito; facere, činiti), općenito, obistinjenje nekoga nazora,
predmnijevanja (pretpostavke) i iskaza. U logičkome se pozitivizmu (Wittgenstein)
poglavito raspravljalo o problemu verifikacije (prirodo-)znanstvenih iskaza (rečenica).
Pritom se dokaz o istinitosti tih iskaza zadobiva promatranjem i potvrdnom provjerom
(empirističko načelo verifikacije). Samo su one rečenice smislene (empiristički kriterij
smisla) koje se mogu provjeriti te koje su kadre pokazati se (kao istinite ili neistinite).
72
predodžba – (lat. repraesentatio, perceptio), temeljni pojam novovjekovne filozofije
subjektivnosti. Predodžba, kao predočivanje, označuje ponajprije temeljni način ljudske
svjesne djelatnosti kojom svijest uspostavlja (konstitucija) nešto kao svoj predmet (objekt),
spram kojega se onda odnosi.
73
nominalizam (lat. nomen, ime, oznaka), filozofski nauk po kojemu onomu
značenjskomu "općem" (univerzalije) u pojmovnome znaku (imenu i riječi) ne odgovara
nikakav sadržaj u samim stvarima. Realno je isključivo pojedinačno biće.

49
(refleksiju74) bitnih svojstava materijalnih stvari. Realistička teorija pojam
definira kao odraz bitnih svojstava realnih stvari i procesa kao i njihovih
svojstava i njihovih međusobnih odnosa. Kako sve teorije koje definiraju
pojam ne obuhvaćaju u cijelosti ukupno značenje pojma, pojam možemo, za
potrebe ovog teksta, definirati kao misao o suštini ili bit75 onoga što
mislimo. Pod biti podrazumijevamo misao o onome što pojedini predmet ili
stvar76 baš čini time što jest ili njegovu suštinu.

Svaki pojam ima svoj opseg i sadržaj77. Ukupnost svih obilježja koja čine
neki pojam nazivamo sadržajem toga pojma. Ukupnost svih predmeta koje
obuhvaćamo nekim pojmom nazivamo opsegom toga pojma. To znači da se,
po veličini, opseg i sadržaj nekoga pojma odnose tako da kad opseg pojma
raste sadržaj pada i obratno, što znači da su opseg i sadržaj pojma u obratno
razmjernom odnosu. Kako se znanost stalno razvija produbljavajući pri
tome znanje o pojavama to se i pojmovi razvijaju i mijenjaju pri čemu sve
točnije i potpunije odražavaju suštinu predmeta, pojava i procesa kao misao
o suštini predmeta mišljenja.

S obzirom na sadržaj (opseg) pojam možemo dalje dijeliti sa različitih

stajališta pri čemu se različiti pojmovi međusobno mogu različito odnositi.
Posebno značajno svojstvo pojma je jasnoća (definiranost opsega pojma) pa
74
refleksija (lat. reflexio, okretanje unatrag, odraz), u strogome smislu riječi razmišljanje
ne samo o nečemu "mišljenome" nego istodobo i o mislećemu (o "subjektu") kao i samome
misaonom događanju.
75
bit, temeljni pojam zapadnjačko – europske metafizike i njezinih oblika u ontologiji i
spoznajnoj teoriji. Bit, kao temeljna samostojnost koja se trajno održava (grč.
hypokeimenon; lat. substantia, supstancija), utemeljuje vremenite, promjenjive te u znatno
većoj mjeri izvanjske odredbe.
76
stvar – ponajprije označuje nešto što se zatiče kao osjetilno pojedinačno, potom označuje
jedan stvarni sklop te, na posljetku, sve ono što jest kao i njegovu stvarnu odredivost.
77
intenzija – (lat. intentio, naprezanje, namjera), u modernoj logici intenzija je sadržaj
pojma za razliku od opsega pojma (ekstenzija).

50
tako jasnim nazivamo one pojmove čiji nam je opseg u cijelosti poznat a
nejasnim one čiji je opseg poznat samo djelomično. U svezi s jasnoćom
pojma je i pojam suznačnosti (sinonimija) kod kojeg više različitih naziva
ima za svoje značenje isti pojam i pojam višeznačnosti (homonimija,
ekvivokacija) kod kojeg isti naziv za svoje značenje ima različite pojmove.

Sud Spoj dvaju pojmova u kome se, po međusobnom odnosu dvaju pojmova,
nešto tvrdi zove se sud. Bit suda je njegovo svojstvo da posjeduje samo
jednu od dvije moguće istinosne vrijednosti a to je da je istinit ili neistinit.
Umjesto izraza sud, za korelaciju između dva pojma mogu se upotrijebiti
izrazi stav i iskaz. Logički oblik suda sastoji se od subjekta78 (posredovana
misao), predikata79 (posredujuća misao) i spone80 (odnosa). Subjekt je
pojam o kojemu se nešto tvrdi. Predikat je pojam koji o subjektu nešto tvrdi.
Iz različitog tumačenja odnosa predikata i subjekta razvile su se tri teorije
suda, predikaciona, relaciona81 i egzistencijalna. Po predikacionoj teoriji
svaki sud nužno sadržava dva pojma od koji je jedan subjekt a drugi
predikat. Relaciona teorija sud definira kao relacioni sud odnosno kao odnos
između dva pojma od kojih ni jedan nije ni subjekt ni predikat već su oni i

78
subjekt – (lat. subiectum, prijevod grčke riječi hypokeimenon, nešto što leži ispod,
podmet). 1) Subjekt (podmet) u rečenici (iskaz, sud) označuje predmet rečenice o kojemu se
nešto (predikat = prirok) kazuje (pririče). 2) Subjekt se u srednjovjekovnoj filozofiji
naširoko upotrebljavao istoznačno sa supstancijom.
79
predikat – (lat. praedicatum), ono što se u uspostavljenom logičkom sudu kazuje o
predmetu.
80
spona - (lat. copula). Veza između dva pojma.
81
relacija - (lat. relatio, odnos), veza, odnos između dvoga (između relata).

51
subjekti i predikati. Egzistencijalna teorija sud definira kao jedan pojam čija
se egzistencija potvrđuje ili negira82.

Ni jedna od izloženih teorija nije u stanju odrediti jednu za sve primjenjivu

definiciju suda niti njegovu formu i strukturu, te stoga kao definiciju suda
uzimamo onu definiranu na početku jer obuhvaća sve parcijalne definicije.
Sudove možemo dijeliti prema kvantiteti83 (kolikoći), kvaliteti84 (kakvoći),
relaciji (odnosu) i modalitetu85. Prema kvantiteti sudove dijelimo na opće i
posebne. Opći sudovi su oni koji beziznimno vrijede za cijeli opseg
posredujućeg pojma, misli. Posebni sudovi vrijede samo za dio opsega
posredujuće misli. Prema kvaliteti sudove dijelimo na potvrdne ili
afirmativne86 (pojmove u sudu međusobno spajamo), niječne (pojmove u
sudu međusobno odvajamo). Prema relaciji (odnosu) sudove dijelimo na
kategoričke87 (opće-potvrdni, opće-niječni, posebno-potvrdni i posebno
niječni), hipotetičke (pogodbene) koji se sastoje od antecedenta88
(uvjetujuća misao, razlog) i konsekventa89 (posljedak, posljedica),

82
negacija – (lat. negare, zanijekati; grč. apophasis) u logičkome značenju osporavanje,
nijekanje nekoga suda (iskaza). Suprotnost: afirmacija, potvrđivanje, tvrdnja (lat. afirmatio,
grč.kataphasis).
83
kvantiteta – (lat. quantitas). količina
84
kvaliteta – (lat. qualitas; grč. poiotes, kakvoća), općenito stanje nečega onako kako se
ono kroz osjetilne vrste zamjećivanja doživljava (osjetilne kvalitete).
85
modalitet (lat. modus, način, vrsta), u skolastičkoj filozofiji (Toma Akvinski i
Aristotelovo naslijeđe) modalitet označuje ontološki status načina na koji bitak jest te tomu
odgovarajuće pojmove: mogućnost, stvarnost i nužnost.
86
afirmacija -(lat. afirmatio, grč.kataphasis), potvrđivanje, tvrdnja
87
kategoričan – (lat. categoricus, grčki kategorkios) određen, bezuvjetan, odlučan, istinit.
88
antecedent – (lat. antecedens) misao na koju se odnosi relativna misao.
89
konsekvent – (lat. consequens) onaj ili ono koje potpuno slijedi.

52
disjunktivne90 (pojmovi u sudu su suprotni91, međusobno se isključuju, ali
istodobno i međusobno nadopunjavaju te time tvore cjelinu) i modalitetne
sudove (stupanj vrijednosti nekog suda nazivamo modalitetom toga suda)
koji se sastoje od problematičnih sudova (mogući sudovi), asertivni92 sudovi
(tvorbeni istiniti sudovi, sudovi koji ne vrijede nuždno i koji nisu samo
mogući već vrijede asertorno93) i apodiktični94 sudovi (sudovi koji nuždno
vrijede, nuždno po nekom načelu95 ili principu, u kojima ne postoji
protuslovlje96). Sudovi s jednim subjektom i jednim predikatom zovu se
jednostavni sudovi, a sudovi s više subjekata i više predikata zovu se složeni
sudovi.

90
disjunktivan – (lat. disiunctus) onaj koji je rastavljen, rastaviti.
91
suprotnost (opreka) – (lat. oppositio), odnos dvaju pojmova ili sudova koj se uzajamno
isključuju. Pobliže: kontradiktorna (protuslovna ili apsolutna) suprotnost, potpuna
uzajamna negacija.
92
asertivni – (lat. assertus) potvrđen, siguran.
93
asertorno (lat. assere, tražiti, zahtijevati), općenito, tvrditi s isticanjem važnosti. Kod
Kanta je asertorno obilježje za jedan od modaliteta suda (pored apodiktičnoga [nužnoga] i
problematičnoga [mogućega]), onaj sud koji se odnosi na neko stvarno činjenično (doduše
ne na nuždno, ali ne i na samo moguće) stanje stvari u potvrdnome ili niječnome iskazu.
94
apodiktično – (grč. apodeixis, dokaz), općenito, nešto što isključuje svako protuslovlje.
U Kanta oznaka za jedan od triju modaliteta nekoga suda (pored problematičnih (mogućih,
sumnjivih) i asertornih (tvrdbenih, zazbiljnih)), nadalje, sud koji na logički način tvrdi
nuždnost stvarnoga stanja.
95
načelo (počelo, temelj, razlog, uzrok) – (grč. arche; lat. principium, ratio,
fundamentum), općenito ono o čemu nešto drugo ovisi kao posljedica (ili kad se počelo
upotrebljava u smislu uzroka, onda kao učinak) i bez čega ne može ni biti, a niti se može
misliti. U logičkome značenju načelo spoznaje. Kako bi neki sud (rečenica iskaza) mogao
biti siguran u svoju istinu, mora biti utemeljen ili na neposrednoj evidenciji stvari o kojoj
sudi ili na nekome drugom pouzdano istinitome sudu iz kojega on slijedi te iz kojega se
njegova istina dokazuje.
96
protuslovlje – krajnja vrsta suprotnosti između dvaju pojmova, iskaza i rečenica, krajnja
vrsta suprotnosti koja u mišljenju teži za ujedinjenjem, sintezom i identificiranjem, što je
ipak nemoguće ispuniti.

53
Zaključak Novi sud dobiven procesom zaključivanja zovemo zaključak,
izvod ili konkluzija97. Zaključak je sklop dvaju sudova. Za zaključak je
potrebno imati jedan sud kao izvor ili relaciju drugog suda. Zaključivanje je
misaoni proces ili složeni oblik mišljenja kojim iz jednog suda ili više njih
izvodimo novi sud koji logično nužno slijedi iz njih. To je strukturirana
(struktura98 je oblik, forma sadržaja zaključka) složena misao o sudu koji
slijedi iz jednog ili više sudova. Sudove na temelju kojih izvodimo novi sud
zovemo premise99 ili pretpostavke a tradicionalna logika zaključke dijeli na
neposredne i posredne.

Kad se zaključak temelji samo na jednoj premisi ili ako neposredno slijedi
iz dvije premise, zovemo ga neposredni zaključak (tada je zaglavak,
silogizam100) a ako se zaključak izvodi na temelju najmanje dvije premise
zovemo ga posredni zaključak. Prihvatimo li kriterij neposrednosti tada je
silogizam posredni zaključak, ali ako prihvatimo kriterij bezuvjetnosti
(premise, zaglavak, zaključak) možemo silogizam smatrati neposrednim
zaključkom. U neposrednom zaključku svi elementi premise ostaju prisutni
i u zaključku te možemo reći da su neposredni zaključci samo
transformacije premisa.

97
konkluzija – (lat. conclusio) konačno mišljenje o nečemu, zaključak.
98
struktura – (lat. structura < struere, uspostaviti, ustrojiti). Sve od antike pa do
novovjekovlja struktura je oznaka koju se upotrebljavalo za pravilno uklapanje više stvari u
neku veću cjelinu. Struktura posjeduje "tvorevinu zbilje ako je cjelina u kojoj svaki dio i
svaka parcijalna funkcija ispunjava učinak koji je važan za cjelinu."
99
premisa – (lat. praemissa, propositio) sud iz kojeg se izvodi zaključak.
100
silogizam – u aristotelovskoj logici silogizmom se smatra zaključak općenito, a
poglavito jednostavni oblik zaključivanja koji se sastoji iz dviju premisa i zaglavka
(neposrednog zaključka).

54
Posredni zaključci dijele se na induktivne101, deduktivne102 i analogijske103.
Deduktivni (a priori104) zaključci idu od općih značenja premisa prema
posebnom značenju zaključka. Induktivni (a posteriori105) zaključci idu od
pojedinačnih značenja premisa prema općem značenju zaključka a
analogijski idu od posebnih značenja premisa prema posebnim značenjima
zaključka ili od općih značenja premisa prema općim značenjima zaključka.

Induktivne zaključke dijelimo na generalizirajuće106 induktivne zaključke

(zaključci u kojima od posebnoga zaključujemo na opće) i analogijske
induktivne zaključke (zaključci u kojem od djelomične sličnosti
zaključujemo na potpunu sličnost). Logičke pogrješke u zaključivanju
dijelimo na nenamjerne logičke pogrješke ili paralogizme (lat. fallaciae) i
namjerne logičke pogreške ili sofizme. Paralogizme dijelimo na slučajne

101
indukcija – (lat. inducere, uvesti), metoda koja prije sve u iskustvenim znanostima iz
više pojedinačnih slučajeva zaključuje nešto opće, ponajprije hipotetično pretpostavljeni
zakon koji također vrijedi i za istovrsne slučajeve koji se ne mogu promatrati. Suprotnost:
dedukcija. Logički je indukcija nužna isključivo onda kada su svi mogući slučajevi poznati.
U iskustvenim znanostima to nikada nije slučaj.
102
dedukcija – (lat. deducere, izvesti), formalno – logičko izvođenje (zaključak; silogizam)
posebnoga iz općega. Suprotnost: indukcija.
103
analogija – (grčki analogia) 1. sličnost između dvojega. 2. primjena jednog zaključka
na drugi koji mu je sličan.
104
a priori (lat. a priori, od nečega ranijega), u srednjovjekovnoj filozofiji (isto kao i a
posteriori) stvorena oznaka ponajprije za dokazni postupak čije oblikovanje seže unatrag
sve do Aristotela (i Platona), postupak po kojemu se od vremenski ili stvarno prethodnoga
(uzrok, dotično razlog, počelo) zaključuje na vremenski kasnije. Ovisno o odnosu
predikatnoga i subjektnoga pojma razlikuju se analitički sudovi (koji su stalno a p.) te
sintetički sudovi (koji mogu biti i a p. i a posteriori).
105
a posteriori (lat. a posteriori, od nečega kasnijega), obilježje dokaznoga postupka koje
seže unatrag sve do Aristotela, pri kojemu se od vremenski ili logički kasnijega (učinak,
posljedica) zaključuje na vremenski ili logički ranije (uzrok, razlog) za razliku od postupka
razmišljanja a priori. Poglavito nakon Kanta a posteriori je oznaka za spoznaju
("empirijska" spoznaja; pojam) koja se temelji na osjetilno posredovanome iskustvu.
106
generaliziranje – (lat. generalis, opće, ono što se odnosi na rod), napredovanje od
posebnog prema općemu, posebice induktivni zaključak; indukcija.

55
pogrješke (pogrješke koje se temelje na zaključivanje prema nebitnom
obilježju, - lat. fallacia accidentalis), pogrješka uporabe bitnog i slučajnog
obilježja, pogrješka nedopuštenoga proširenja (lat. illicitus processus),
pogrješka neraspodijeljenoga srednjeg pojma (lat. non distributus medius),
pogrješka zanijekanoga razloga, pogrješka potvrđenoga poslijetka,
pogrješka nepotpune disjunkcije, pogrješka jednostavnoga nabrajanja (lat.
per enumerationem simplicem), pogrješke višeznačnosti (homonimije),
pogrješke dvosmislenosti (amfibolija107), pogrješke oblika izričaja. I
modernu i formalnu logiku možemo odrediti kao znanost o ispravnom
zaključivanju, ili kao znanost o dosljednom zaključivanju.

To znači da logiku možemo temeljiti samo na nužnom (inače nije i

dosljedno) zaključivanju, a što je samo deduktivno zaključivanje. Iz
navedenoga slijedi da je logika zapravo samo deduktivna logika u kojoj
zaključak (tada je zaglavak) nužno slijedi iz premisa.

Definicija Sud kojim se nedvojbeno određuje sadržaj jednoga pojma naziva

se definicija. Definicija ne smije sadržavati nebitne oznake, ali mora
sadržavati najbliži pojam iz koga se izvodi i specifičnu razliku između
najbližega pojma i definiranoga pojma. Definicija mora imati slijedeća
svojstva: primjerenost (adekvatnost108), preciznost (akuratnost109),
necirkularnost, nenegativnost, neslikovitost i jasnoću. Adekvatnost
definicije temelji se na primjerenom i jasnom određivanju sadržaja pojma,
točnost i preciznost definicije je svojstvo definicije da sadrži samo one, ali i
sve, oznake pojma po kojemu se definirani pojam razlikuje od ostalih
pojmova. Necirkularnost definicije je svojstvo definicije da nije tautologija
107
amfibolija – (grč. amphibolos, hitac s dvije strane), dvoznačnost. Amfibolija je u logici
pogrješaka u zaključku na temelju višeznačnosti pojma primijenjenoga u silogizmu.
108
adekvatan – (lat. adaequatus), izjednačen, odgovarajući
109
akuratan – (lat. accuratus), pažljiv, pedantan, pomnjiv

56
ni dijalela. Tautologija je definicija istog istim (npr. pojava je ono što se
pojavljuje). Dijalela ili cirkulus (lat. circulus, krug) je definicija jednoga
pojma drugim pojmom kojega smo prethodno definirali uz pomoć prvoga
pojma. Nenegativnost definicije je svojstvo definicije da se pojam definira
onim što jest a ne onim što nije, jer je onoga što nije neki pojam uvijek
beskrajno puno više nego onoga što pojam jest. To znači da se pozitivni
pojmovi ne bi trebali definirati onim što nisu već onim što jesu, ali negativni
pojmovi se isto tako definiraju negativno kao što i jesu a ne pozitivno (sve
ono što nisu).

Definicije mogu biti u principu110 nominalne i realne. Nominalna

(etimološka111) definicija sastoji se u definiranju riječi kojim imenujemo
pojam na način da samu riječ protumačimo drugim poznatijim riječima.
Realna izlaže bitna obilježja predmeta ili pojma. Nominalna, dakle,
definicija je deskriptivna ili opisna dok je realna definicija eksplikativna112
(objašnjavajuća). Osim ovih definicija postoji normativna (konvencionalna)
definicija koja nastaje kada nekim dogovorom ili konvencijom odredimo
značenje pojma ne ovisno o njegovoj suštini. Genetička definicija je ona
kojom se određuje geneza113 (nastanak i razvoj) objekta definiranoga
pojmom.

110
princip – (lat. principium; grč. arche), načelo, iskon, počelo, pravilo. Princip je osobito
počelo, iskon ili ono "prvo" koje u vremenskome ili stvarnome i logičkome poretku
određuje ono što je o njemu ovisno.
111
etimologija – (grč. etymos, istinit, pravi) proučavanje razvoja oblika i značenja riječi
prema korijenu
112
eksplikacija – (lat. explicare, razviti), općenito, objašnjenje nekoga pojma kao i u
njemu (implicitno uvijenoga) mišljenoga sadržaja kako bi se jasno razlikovao od nekoga
drugoga pojma.
113
generatio – (latinski prijevod grčke riječi genesis, postanak, nastajanje, rađanje),
općenito nastajanje.

57
Divizija114 je postupak određenja opsega pojma. Definicija opsega pojma
ovisi o diobenom stajalištu. Pojmove možemo dijeliti dihotomijski115 po
jednom načelu, trihotomijski primjenom dva načela, tetratomijski
primjenom tri načela, politomijski primjenom više načela. Svaki pojam
možemo podijeliti dihotomijski prema određenosti funkcije na
determinirane i stohastičke, po stabilnosti na stabilne, labilne i indiferentne,
po stupnju apstrakcije na realne i apstraktne116, po promjenama sustava u
vremenu na statičke i dinamičke, po kompleksnosti na jednostavne, složene
i vrlo složene. Niti jedan pojam nije sam po sebi diobena cjelina već to
postaje samo u okviru određene diobe, stoga pojam koji smo dobili jednom
diobom može postati ishodištem nove diobe, što znači da postaje nova
diobena cjelina. Takva dioba naziva se poddiobom ili subdivizijom.

Iscrpna i sustavna podjela pojma zove se klasifikacija. Klasifikacija se

temeljno sastoji u raspoređivanju i grupiranju po razredima ili klasama, pa
bi se moglo shvatiti da je klasifikacija obrnuti postupak od divizije, ali kako
je rezultat divizije i klasifikacije zapravo podjela pojma samo sa suprotnih
ishodišta (dijeljenje nasuprot grupiranju) nema principijelne razlike između
divizije i klasifikacije. U postupku divizije pojma a zbog osiguranja logičke
ispravnosti potrebno je osigurati adekvatnost divizije, jedinstvenost divizije,
postupnost divizije. Adekvatna divizija dijeli pojam na upravo onaj broj
dijelova ili članova diobe koji potpuno iscrpljuju diobenu cjelinu.
Jedinstvena dioba dijeli diobenu cjelinu po jednom načelu na diobene
članove koji se međusobno isključuju (nemaju ni djelomično zajednički

114
divizija – (lat. divisio), raspodjela
115
dihotomija – (grč. dikhotomia), podjela pojma na dva niža po jednom načelu
116
apstraktno – (lat. abstractum, odvojeno), način postojanja rezultata neke apstrakcije,
dakle, način postojanja kako (općega) pojma tako i onoga (pojmovno) općega. Suprotnost:
konkretno.

58
opseg). Dioba nakon koje članovi diobe imaju makar djelomično zajednički
opseg zove se nejasna, nedosljedna ili konfuzna podjela. Postupna dioba
znači provedbu diobe bez preskakanja diobenih članova.

Distinkcija117 ili razlikovanje je postupak kojim se objašnjava razlika među

pojmovima. Pri tome se jedan pojam upućuje na neki srodan pojam te se
definira razlika među njima. Distinkcija može biti numerička, realna,
logička i formalna. Numerička distinkcija dijeli pojmove prema broju u
okviru opsega pojma. Realna distinkcija dijeli pojmove prema njihovim
realnim kvalitetama. Logička (misaona) distinkcija dijeli pojmove prema
njihovim različitim stranama – aspektima118. Formalna distinkcija dijeli
pojmove sa stajališta nekakve analize ili se temelji na nevažnim svojstvima.

Deskripcija119 je postupak kojim se opisuju svojstva nekog pojma u okviru

opsega pojma ili pak tijek događanja, pri čemu se kod nabrajanja oznaka
nekog pojma ne određuje međusobni odnos i rang oznaka.

Eksplanacija120 je logički postupak kojim neki pojam dovodimo u svezu s

nekim drugim pojmovima kao nuždan i dovoljan uvjet egzistencije pojma.
Kod eksplanacije razlikujemo eksplanandum i eksplanans. Eksplanandum je
pojava koju treba objasniti121 i registriramo je opisom. Eksplanans je skup

117
distinkcija – (lat. distinctio), pojmovno odvajanje, razlučivanje
118
aspekt – (lat. aspectus), oblik u kojemu se nešto javlja, gledište, stajalište
119
deskripcija – (lat. descriptio), čin, proces ili tehnika opisivanja
120
eksplanacija – (lat. explanatio), objašnjenje
121
objašnjenje – svođenje nekoga nejasnoga (nepoznatoga) stvarnoga stanja ili događanja
na opću (kauzalnu ili statističku) zakonitost pri čemu se to što se treba objasniti smatra
prilagodljivim za zakonski sklop te se shvaća kao "slučaj". Objašnjenje se višestruko smatra
karakterističnim za prirodne znanosti pa mu se suprotstavlja razumijevanje kao metoda
duhovnih znanosti.

59
okolnosti i zakona na koje upućujemo kao dovoljan uvjet za nastanak pojave
( sredstvo objašnjenja). Antecendentnim okolnostima zovemo okolnosti pod
kojima se pojava zbila, a općim zakonima zakone pod kojima se zbila.
Adekvatnim objašnjenjem naziva se ono čiji eksplanans doista objašnjava
svoj eksplanandum. Eksplanans mora biti dovoljan za objašnjenje
eksplananduma što znači da sudovi kojima opisujemo eksplanandum nužno
slijede iz sudova kojima izražavamo eksplanans. Eksplanans mora biti
realan a sudovi koji izražavaju eksplanans moraju biti istiniti. Objašnjenja
mogu biti uzročna, statistička, strukturalna, funkcionalna i teleološka. Kod
uzročnog objašnjenja smatramo da smo objasnili jednu pojavu ako smo
naveli uzrok122 koji je izaziva. Kada su opći123 zakoni u sastavu eksplanansa
statistički i objašnjenje možemo nazvati statističkim.

Kod strukturalnog objašnjenja pojavu smatramo objašnjenom ako je

smjestimo u jedan širi sustav (strukturu) u kojemu ona nalazi svoje mjesto u
odnosu na druge pojave, pri čemu je njeno svojstvo određeno rasporedom
osnovnih struktura s njenom vlastitom prirodom. Funkcionalno objašnjenje
objašnjava pojavu načinom na koji pojava djeluje u okviru sustava.
Teleološko124 objašnjenje objašnjava pojavu tako da je dovodi u vezu s
nekom društvenom svrhom125 ili ciljem. Znanstveno objašnjenje sastoji se u

122
uzrok – označuje općenito ono što nečemu drugomu vremenski ili stvarno prethodi te ga
uzrokuje i jednoznačno određuje (dakle, nije samo neki dodatni uvjet njegova nastajanja).
Pojam uzroka se u novovjekovlju sve više i više svodi na tvorni uzrok vremenitoga poretka.
Usp. kauzalnost (uzročnost).
123
opće, ono što spram pojedinačnoga i spram mnogovrsnosti koja to pojedinačno
navlastito određuje, na općenit (nadpojedinačan) i zajednički način pripada mnogim
pojedinačnim stvarima.
124
teleologija – (grč. telos - cilj, logos - znanost), doktrina po kojoj se sve u prirodi zbiva s
nekom svrhom, ciljem
125
svrha – poglavito u starijoj jezičnoj uporabi (nakon 16. st.) svrha je upotrebljavana
istoznačno s pojmom cilja.

60
definiranju predmeta spoznaje temeljem hipoteze, zakona kauzaliteta126,
funkcionalno genetičkih i procesnih zakona. Najviši oblik znanstvenog
objašnjenja je objašnjenje jedne pojave kao i cijele vrste pojava temeljem
razvoja tih pojava.

Prognoziranje127je definiranje budućih događaja temeljem znanstvenih

hipoteza. Prognoziranje se temelji na prethodnim znanstvenim spoznajama
koje su bile osnova za definiciju hipoteze. Prognoziranje je logički proces
definiranja modela128 buduće pojave temeljem znanstvenih spoznaja koje su
omogućile stvaranje znanstvene hipoteze.

Znanstvena spoznaja može se definirati kao otkriće još nepoznate činjenice,

otkriće nepoznatih veza i odnosa, otkriće promjene stanja pojave ili
procesa, otkriće tendencije i smjera promjene, otkriće uzroka i motiva,
otkriće zakonitosti pojava, otkriće znanstvene teorije. U procesu definiranja
znanstvenih hipoteza te dalje u njihovom potvrđivanju ili opovrgavanju
(falsifikaciji) mogu se (i moraju) pojaviti neki od oblika znanstvenih
otkrića.

Kod otkrića nužna je distinkcija znanstvenog otkrića i tehničkog izuma.

Tehnički izum ili pronalazak je nova primjena tehničkih znanja u praktične
126
kauzalnost (uzročnost) – (lat. causa, uzrok), uzročnost, odnos između uzroka i učinka.
127
prognoza – (grč. prognosis), prethodno znanje
128
model – (lat. modulus, mjera, mjerilo), u starijem i općenitijem značenju model je
mjerodavni uzorak (obrazac) pri spoznaji i oblikovanju nečega zbiljskoga. U novome
vijeku u prvi plan snažnije dolazi značenje po kojemu se modelom smatra zorno
prikazivanje nečega što se samo ne može neposredno zamijetiti, poglavito u prirodnim
znanostima (primjerice Newtonov mehanički model svijeta ili pak Bohrov model atoma).
Model kao konstrukt nije apsolutno sukladan dotičnome predmetu, onako kako predmet
"zbiljski" postoji, ali mu u velikoj mjeri odgovara tako da model na taj način omogućava
objašnjenje i proračunavanje pojave predmeta, odnosno njegovo razumijevanje i tumačenje.
Modeli i njihove pojmovne odredbe od posebne su važnosti u matematici kao i logici. Usp.
heuristika, jezik.

61
svrhe. Kod znanstvenih otkrića svrha otkrića nije bitna i otkriće je samo
sebi dovoljno. S obzirom na širinu utjecaja znanstvenog otkrića, otkrića
možemo podijeliti na znanstvene činjenice, znanstvene zakone129 i
znanstvene teorije.

Znanstvena činjenica je rezultat verifikacije znanstvene hipoteze koji ne

omogućava prognoziranje temeljem hipoteze već ostaje kao pouzdano
utvrđena činjenica o nekoj pojedinačnoj stvari, pojmu ili pojavi. U širem
smislu možemo reći da činjenica predstavlja neko znanje uopće.

Znanstvena teorija može se definirati kao sustav suštinskih iskaza nekog

područja znanosti znanstvene discipline ili nauke. Isto tako možemo je
definirati kao znanstveno tumačenje zakonitosti razvoja prirodnih pojava ili
kao temeljne znanstvene pojmove neke znanstvene discipline ili nauke. U
znanstvenoj metodi znanstvena teorija je dokazana (s dovoljnom
pouzdanošću potvrđena znanstvena hipoteza) koju privremeno prihvaćamo
kao opće načelo promatranja predmeta znanstvene discipline ili nauke. U
ovom kontekstu znanstvena teorija znači statički izraz znanstvene metode
primijenjene u određenom znanstvenom području.

Odnos između znanstvene teorije i hipoteze je odnos između šire cjeline i

uže cjeline pri čemu znanstvena teorija može sadržavati više znanstvenih
hipoteza a znanstvene hipoteze unutar teorije mogu biti manje ili više
uvjetno povezane. Kod jače povezanih hipoteza unutar znanstvene teorije
opovrgavanje teorije može se izvršiti opovrgavanjem i samo jedne od

129
zakon, općenito, svako pravilo ili norma događanja u prirodi ili u društveno-
povijesnome životu, svako pravilo, norma mišljenja ili pak djelovanja u mnoštvu značenja
koja se mogu razlikovati, primjerice, prema obliku: empirijski i apriorni zakoni; prema
sadržajnomu odnosu spram prirode: prirodni zakoni (u najširem smislu fizički zakoni) te
zakoni mišljenja (logički zakoni) kao i oni zakoni djelovanja koji proizlaze iz slobode
(etički zakoni) s dotičnim daljnjim podjelama.

62
ključnih hipoteza (falsifikacija hipoteze), dok u slučajevima kad teorija
nema čvrstu logičku povezanost hipoteza, falsifikacijom jedne hipoteze nije
moguće izvršiti falsifikaciju teorije (jer nema ključne hipoteze).

Znanstveni zakoni su najviši oblici znanstvene spoznaje. Znanstveni zakon

se otkriva, izvodi i jezično formulira kao potvrđeni hipotetički sud ili iskaz
koji se odnosi na neku množinu (skup) pojava.

Suvremena znanost sadrži sukob između determinizma130 znanosti kao o

sveopćoj objektivnoj zakonomjernosti i uzročnoj uvjetovanosti prirodnih i
društvenih pojava i probabilizma131 kao iskaza da je svaka spoznaja samo
vjerojatna. Stoga se znanstveni zakoni mogu shvatiti kao nešto apsolutno
određeno što potpuno i bez iznimaka određuje zbivanja i pojave ili kao
interpretacija zakonitosti prema suvremenom pojmu vjerojatnosti.

Prema predmetu razlikuju se zakoni veze (funkcionalni zakoni prikazani

formulama), strukturni zakoni (izražavaju strukturu pojedinih pojava) i
zakoni skupa (statistički zakoni). Prema gnoseološkoj132 funkciji ili
spoznajnoj (gnoseologija133) funkciji razlikuju se deskriptivni znanstveni
zakoni (zakoni kojima se jednostavno determiniraju bitni odnosi i
međuzavisnosti pojava) i eksplikativni znanstveni zakoni (zakoni koji
objašnjavaju pojave u njihovom postanku, promjenama i razvoju; kao što

130
determinizam – (lat. determinire, odrediti), općenito, shvaćanje beziznimne zakonite
određenosti stvarnosti, tako da se svi slučajevi mogu objasniti iz svojih tvornih uzoraka
(kauzalnost), pa se stoga i budući događaji načelno mogu predvidjeti (usp. Laplaceov duh).
U tome je smislu determinizam umnogome metodološka pretpostavka za novovjekovnu
(prirodnu) znanost, a po kvantnoj teoriji on ipak nije pretpostavka za mikrofizikalno
područje u kojemu se znatno više može procijeniti statička zakonitost.
131
probabilizam – (fr. probabilisme), sumnja da li postoji primjenjiv zakon
132
gnoza – (grč. gnosis, spoznaja), u Platona spoznaja istinitoga, poglavito spoznaja ideje
dobra.
133
gnoseologija – spoznajna teorija

63
su funkcionalno genetički i kauzalni zakoni. Prema općenitosti razlikuju se
univerzalni znanstveni zakoni (vrijede za cjelokupnu stvarnost), opći
znanstveni zakoni (zakoni pojedinih nauka ili znanstvenih disciplina) i
posebni znanstveni zakoni (zakoni koji vrijede za određene vrste pojava u
okviru određenih nauka). Prema elastičnosti u primjeni dijele se na stroge i
statističke (vrijede više ili manje vjerojatno).

Dokaz Postupak utvrđivanja istinitosti nekog suda naziva se dokazivanje, a

njegov logički oblik ili forma naziva se dokaz. Dokaz je logički oblik
utvrđivanja istinitosti spoznaje s pomoću njenog dostatnog obrazloženja.
Svaki dokaz sastoji se od najmanje dva elementa: teze ili tvrdnje (iskaza čija
se istinitost dokazom utvrđuje), argumenata ili razloga (iskazi temeljem
kojih se utvrđuje istinitost neke teze). Kod argumenata možemo izdvojiti
ključni argument (odlučujući glavni argument, kriterij134 koji presudno
utječe na dokazivanje istinitosti, a sam postupak dokazivanja (način na koji
se s pomoću argumenata utvrđuje istinitost teze zove se način dokaza).

Proces dokazivanja je, suštinski, proces zaključivanja s tim što je

zaključivanje definiranje iskaza o poznatom postupku iz danih poznatih
premisa, a kod dokazivanja je poznat zaključak (iskaz) a potrebno je naći
prikladne premise i postupak. To znači da ono što su u zaključku premise u
dokazu su argumenti, a u zaključku što je zaključak to je u dokazu tvrdnja ili
teza.

134
kriterij – (grč. krinein, razlučivati, razlikovati, raspoznavati), znak raspoznavanja. U
spoznajnoj teoriji i u logici kriterij je prije svega oznaka za istinitost ili neistinitost sudova,
dotično iskaza.

64
Dokazivati znači tražiti argumente za neku tezu koju smatramo istinitom što
znači tražiti istinite iskaze za argumente koje tada zovemo aksiomi135.
Aksiomi se ne mogu dokazati ali im dokazi nisu ni potrebni jer su očevidni.
U pojedinim znanstvenim disciplinama osim aksioma koriste se i
postulati136. Postulat je iskaz do kojeg se ne dolazi po vlastitom iskustvu
nego se uzima kao polazna točka bez dokaza. Aksiom u suvremenoj
znanosti pojedine znanstvene discipline prihvaćaju kao temeljne stavove od
kojih polazi određena teorija i temeljem njih dokazuje istinitost svojih
poučaka koji se tako nazivaju postulatima. Dokazivanje jednog iskaza znači
pronalaženje skupa iskaza ili zaključaka iz kojih se on može valjanim
zaključivanjem izvesti te je temeljna svrha postupka dokazivanja utvrditi
istinitost nekog suda.

Prema vrstama dokazi mogu biti direktni i indirektni (kod direktnih dokaza
izravno se dokazuje teza a kod indirektnih ili apagogičkih dokaza dokazuje
se nemogućnost suprotnosti teze); potpun i nepotpun dokaz (potpun dokaz je
dokaz u kojemu su svi argumenti nedvojbeno istiniti, a nekompletan ili
nepotpun je dokaz u kojemu argumenti nisu bezuvjetno istiniti u cijelom
svom opsegu, pa možemo zaključiti da su svi dokazi manje ili više
nepotpuni); empirijski ili aposteriorni dokaz čiji su argumenti empirijski
iskazi, a neempirijski ili apriorni dokazi su oni u kojima se rabe
neempirijski argumenti a koji se nastoje dokazati samo s pomoću istovrsnih
neempirijskih iskaza; deduktivni i induktivni dokaz (deduktivni dokaz je
onaj u kojemu teza deduktivno proizlazi iz istinitih argumenata, a induktivni
onaj kod kojega teza induktivno izvodi iz induktivnih argumenata;

135
aksiom – (grč. axioma), načelo koje je jasno iz samoga sebe, nešto što se ne može
dokazati, ali kao nešto što i nije potrebito dokaza, načelo je pretpostavka za svaki dokaz.
136
postulat – (lat. postulare, zahtijevati, iziskivati), načelo koje se bez dokaza smatra
valjanim te koje, potom, premda nije dokazano niti se može dokazati, služi kao načelo
dokaza i objašnjenja. Postulat se često izjednačuje s aksiomom ili s hipotezom.

65
progresivan i regresivan dokaz (progresivan dokaz je onaj koji polazi od
istinitih argumenata i iz njih se direktno ili s pomoću međudokaza izvodi
teza, a regresivan dokaz polazi od teze pa prilazeći stavovima koji moraju
biti istiniti ako je teza istinita dolazi do stavova koji su temeljem prethodnog
očito istiniti).

Dokazivanje ili izvođenje dokaza mora zadovoljiti slijedeće nuždne uvjete:

teze moraju biti relevantne za spoznaju, iskazi koji izražavaju tezu moraju
biti jasno i precizno određeni, argumenti moraju biti precizno formulirani i
spoznajno vrijedni i relevantni te moraju biti dovoljni za dokaz teze,
argumenti moraju biti neovisni i različiti od iskaza same teze, dokazivanje
mora biti logički ispravno, u tijeku postupka dokazivanja ne smije se
mijenjati teza.

U postupku dokazivanja mogu se pojaviti tri glavne skupine grješaka:

pogrješke relevantnosti (sastoji se u dokazivanju ili pobijanju slične teze a
ne iste one koja se pobija ili dokazuje); pogrješke neosnovanog razloga
(dokazi koji su usmjereni na spornu tezu mogu biti bez stvarne dokazne
snage (dokazivanje istoga istim, anticipiranje načela, krug u dokazu),
pogrješke slijeda (javljaju se pri korištenju istinitih argumenata koji su
irelevantni ili nedostatni za dokazivanje ili opovrgavanje teze).

Opovrgavanje ili pobijanje (falsifikacija) je postupak dokazivanja

neistinitosti neke teze. Dokazivanje i pobijanje mogu se promatrati kao dvije
vrste dokaza kojima se utvrđuje istinitost ili neistinitost neke teze, isto kao i
dokazivanje i opovrgavanje može biti direktno i indirektno. Direktno
opovrgavanje sastoji se u dokazivanju pogrešnosti argumentacije teze zbog

66
antinomije137 ili same teze. Indirektno opovrgavanje sastoji se u dokazivanju
istinitosti antiteze138.

Verifikacija znanja ili spoznaje Istinitost znanja ili spoznaje uvijek treba
biti verificirana što znači provjerena s dovoljnom pouzdanošću primjenom
dovoljno ili prihvatljivo pouzdane metode. Praktične metode verifikacije,
falsifikacije, znanja i spoznaje su metoda promatranja i metoda
eksperimenta. Sam postupak verificiranja, u smislu potvrđivanja, uvijek nosi
određeni dio sumnje u ispravnost verifikacije, stoga verifikaciju i
potvrđivanje nikada ne možemo smatrati završenom i definiranu istinu
konačnom ali zato jednom pouzdano opovrgavanje, falsificiranje, možemo
smatrati konačnim. To znači da niti jedno znanje ili spoznaju ne možemo
smatrati potpuno istinitim ma kako bila potvrđena ali ga zato možemo
smatrati neistinitim čim se jedan put pouzdano opovrgne.139 Osim praktičnih
metoda verifikacije (falsifikacije) može se provesti i postupak teorijske
verifikacije mada je sa stajališta znanstvene metode pouzdanost takve
verifikacije problematična.

137
antinomija – (grč. anti, protiv; nomos, zakon), proturječje, naizgled nerazrješivo
proturječje između utemeljivih zakona, pravila i načela koji u određenom vremenu i istoj
mjeri za sebe iziskuju valjanost. Antinomije su "proturječja u koja se um nužno zapliće u
svojoj težnji misliti ono bezuvjetno".
138
antiteza – (grč. anti, protiv; thesis, postavka), protutvrdnja tezom uspostavljenoj tvrdnji
(sudu, rečenici, iskazu). Usp. također antinomija, proturječje.
139
Ovaj stav da jednom dokazanu falsifikaciju možemo smatrati konačnom, apsolutno
istinitom, u suštinskoj je suprotnosti s temeljnom odrednicom verifikacije. Dokaz
falsifikacije može se naime takođe promatrati kao znanje koje treba verificirati, čime se
nužno mora podvrgnuti sumnji u ispravnost, koji se prema tome nikada ne može proglasiti
istinitom.

67
ZNANSTVENA METODA I METODE ZNANSTVENOG
ISTRAŽIVANJA

U relativno brojnoj bibliografiji s tematikom Znanosti o znanosti često se

pod nazivom znanstvene metode zapravo navode različite metode
znanstvenog istraživanja koje se primjenjuju u pojedinim vrstama
znanstvenih istraživanja. U ovom poglavlju izložena je temeljna (opća140)
znanstvena metoda prikazana kao slijed postupaka, procedura, kao
struktura svakog znanstvenog istraživanja, bez obzira na znanstveno
područje141, znanstveno polje142, znanstvenu granu143, znanstvenu disciplinu

140
opće, ono što spram pojedinačnoga i spram mnogovrsnosti koja to pojedinačno navlastito
određuje, na općenit (nadpojedinačan) i zajednički način pripada mnogim pojedinačnim
stvarima.
141
znanstveno područje sistematizira znanstvena polja. Prema zakonskoj regulativi
pojedinih zemalja razlikuje se broj i sastav znanstvenih područja kojima je sistematizirana
znanost. U RH određeno je šest znanstvenih područja: prirodnih znanosti, tehničkih
znanosti, biomedicine i zdravstva, biotehničkih znanosti, društvenih znanosti i
humanističkih znanosti.
142
znanstveno polje sistematizira više znanstvenih grana.

68
ili interdisciplinarno znanstveno područje144 i posebne znanstvene metode
koje se primjenjuju u znanstvenim istraživanjima, od kojih su neke
primjenjive u svim znanstvenim područjima a neke se primjenjuju samo u
nekim znanstvenim područjima. Metoda koja čini strukturu svakog
znanstvenog istraživanja je znanstvena metoda, a metode istraživanja u
pojedinim znanstvenim područjima su metode znanstvenog istraživanja.

Znanstvena metoda
Kako je prethodno definirano, znanstvena metoda je metoda za stjecanje
pouzdanih znanja, ali možemo reći i metoda za pouzdano stjecanje
znanja.145. Načelo pouzdanosti znanja temelji se na ponovljivosti i
provjerljivosti iskustva kao izvora znanja nastalog opažanjem prirodnih
procesa ili fenomena. Provjerljivost znanja implicira postojanje metode za
provjeru znanja koja je dovoljno pouzdana146 da rezultate provjere a time i
znanje možemo smatrati istinitim s dovoljnom pouzdanošću. Znanstvena
metoda kao sredstvo i način stjecanja istinitog i pouzdanog znanja sastoji se,

143
znanstvena grana sistematizira više znanstvenih disciplina ili posebnih znanosti.
144
interdisciplinarno znanstveno područje zakonski je i znanstveni okvir za
sistematiziranje interdisciplinarnih znanstvenih disciplina ili interdisciplinarnih znanstvenih
istraživanja. Pravna regulativa interdisciplinarnog znanstvenog područja složena je i stalno
treba biti promjenljiva, kao što su promjenljive integracije pojedinačnih znanstvenih
disciplina u interdisciplinarna istraživanja.
145
Kakva je razlika između značenja izraza "stjecanja pozdanih znanja" i značenja izraza
"pouzdano stjecanje znanja"? Kad stječemo znanje o nekoj pojavi, istražujemo pojavu na
način da primjenjujemo provjerene metode istraživanja, zaključivanja, mjerenja, za
određeni stupanj znanstvenih spoznaja i s određenim stupnjem povjerenja u primijenjene
metode istraživanja, zaključivanja, mjerenja, tada stečeno znanje smatramo pozdanim.
Kako smo definirali pouzdano znanje kao ono koje dobivamo primjenom pouzdanih
metoda, za znanstvena znanja, definirana pomoću metode, nema razlike u značenju.
146
pouzdanost metode ili metoda za provjeru znanstvenog znanja (u smislu rezultata
znanstvenog istraživanja) odnosi se na ono što u određenom vremenu i stupnju razvoja
znanstvenih spoznaja smatramo pouzdanim ponajviše iz razloga što, u tom trenutku
znanstvene realnosti, ne poznajemo bolju ili pouzdaniju metodu. To ujedno znači da neku
metodu smatramo pouzdanom i na njenoj primjeni temeljimo povjerenje u rezultate
istraživanja samo iz razloga što u tom trenutku ne poznajemo bolju metodu ili utemeljenu
spoznaju u njenim nedostacima (nedostacima metode).

69
u svim znanstvenim istraživanjima neovisno o znanstvenom području, polju
ili grani, od slijedećih postupaka, grupa aktivnosti, koji čine strukturu
znanstvenog istraživanja:
1. Definiranje znanstvenoga problema;

2. Objašnjenje fenomena (problema) postavljanjem hipoteze;

3. Testiranje hipoteze prognoziranjem;

4. Zaključivanje o problemu temeljem testiranja hipoteze.

U znanstvenoj praksi znanstvena metoda sastoji se od sukcesivne i sustavne

provedbe pojedinih faza istraživanja kroz obično sedam koraka:
1. Opažanje fenomena (pojava) ili procesa u prirodi;

2. Definiranje problema (postavljanje pitanja);

3. Istraživanje problema (prikupljanje informacija i primjena jedne

ili više metoda znanstvenih istraživanja);

4. Postavljanje hipoteze (definiranje metoda provjere i

prognoziranje);

5. Testiranje hipoteze (provjera istinitosti prognoze, provedba

eksperimenta, opažanja eksperimenta – procesa u prirodi,

testiranje prognoze, analiza rezultata opažanja, odluka o

prihvaćanju ili odbacivanju hipoteze);

6. Zaključak (potvrda ili odbacivanje hipoteze, odluka o završetku

ili nastavku istraživanja;

7. Stvaranje znanstvene teorije.

70
Opažanje fenomena i/ili procesa u prirodi Pod opažanjem
podrazumijevamo svaku informaciju koju možemo dobiti izravno s pomoću
osjetila ili neizravno zaključivanjem. Da bi se opažanje moglo upotrijebiti
kao element znanstvene metode ono mora biti ponovljivo (i drugi
znanstvenici moraju imati mogućnost izvršiti jednako opažanje). Opažanja
prirodnih fenomena i procesa potiču nas na postavljanje pitanja kojima
definiramo znanstvene probleme.

Problem možemo definirati kao skup pitanja o nekom prirodnom procesu ili
fenomenu. Određivanje istinitih i provjerljivih znanja o svim elementima
problema, koja su u suštini odgovori na postavljena pitanja, smatramo
rješenjem problema. Opažanje fenomena prirode može se izvršiti opisno ili
kvalitativno i kvantitativno. Svako opažanje nužno je kvalitativno, jer bi u
suprotnom prije završetka procesa definiranja problema već izvršili
nedopuštenu apstrakciju fenomena. Proces opažanja mora se izvršiti na
kritičan način čime se otklanja subjektivnost opažanja i pristranost
znanstvenika.

S ciljem povećanja objektivnosti opažanja i omogućavanja ponovljivosti

opažanja i kontrole rezultata opažanja znanstvenici najčešće vrše
kvantifikaciju opažanja fenomena mjerenjima. Kvantifikacija omogućava
kvalitativno i kvantitativno opisivanje opažanja, a Numerička analiza i
Statistička obrada numeričkih rezultata opažanja mogu dati i kvalitetno
nove spoznaje o problemu koje bi nam vjerojatno promakle da smo izvršili
samo kvalitativnu analizu opažanja.

Osim mogućih pogrješaka direktnog opažanja unatoč provedenoj

kvantifikaciji, moguća je a i najčešće je prisutna pojava grešaka u
razmišljanju i zaključivanju (greške mišljenja - setovi mišljenja – ustaljene
sheme, procedure, šablone razmišljanja i zaključivanja koje nas

71
onemogućavaju da sagledamo cjelinu značenja ili sva značenja rezultata
opažanja). To se najbolje može izraziti kroz izreku: sve bitne greške
istraživanja su greške u mišljenju (zaključivanju), što čini primjenu metoda
formalne logike u znanstvenim istraživanjima obveznom. Pri kvantifikaciji
opažanja dužni smo kad god je to moguće primjenjivati međunarodni sustav
jedinica zbog usporedivosti i prenosivosti rezultata.

Definiranje znanstvenog problema Opažanje procesa u prirodi bez

istodobnog postavljanja pitanja o uzrocima, razvoju, trajanju, učincima,
efektima i posljedicama značilo bi stjecanje impresije (utiska) o prirodi i
prirodnim procesima (u ovom kontekstu to bi se moglo nazvati opažanjima
umjetnika). Postavljanjem pitanja o suštini (prirodi) prirodnih procesa i
pojava (fenomena) početak je definiranja problema kao elementa (koraka)
znanstvene metode. Ovo implicira da je znatiželja – želja za znanjem temelj
znanstvenog rada i temeljna značajka znanstvenika i znanosti uopće. Da bi
pitanja koja se postavljaju u svezi s nekim prirodnim fenomenom mogla biti
početak znanstvenog istraživanja fenomena ona moraju biti relevantna
(značajna u odnosu na opažanje) i odgovor na njih mora biti moguć. Sam
postupak postavljanja relevantnih pitanja i postizanje mogućih odgovora
najvažniji je korak znanstvene metode.

Definiranje znanstvenoga problema je najteži korak u procesu znanstvenog

istraživanja i primjeni znanstvene metode a prepoznavanje mogućnosti
promjene na bolje je najkreativniji korak u procesu znanstvenog
istraživanja i primjeni znanstvene metode. Gotovo svaki problem možemo
analizirati postavljanjem pitanja i definiranjem odgovora, ali ako je problem
previše općenito postavljen jedino što nam preostaje je podjela nekog
složenog ili općenitog problema na podprobleme primjenom nekog kriterija,
pri čemu nekom od metoda analize i sinteze rješenja definiramo rješenja
podproblema koje je relevantno u okviru problema.

72
Istraživanje problema (prikupljanje informacija) Da bi se moglo odgovoriti
na postavljena pitanja u postupku definiranja problema neophodno je u
procesu zaključivanja (odgovaranja na pitanja) pribaviti potrebne
informacije kojima možemo definirati odgovore. Pribavljanje informacija
možemo izvršiti mjerenjima, razgovorima, proučavanjem literature,
obilaskom muzeja, pretraživanjem Interneta, ali najvažniji izvori
informacija su eksperimenti i opažanja kao ponovljive pojave i kao temelj
stvaranja baze podataka, spoznaja, znanja, informacija, potrebnih za
definiranje odgovora. Korak prikupljanja informacija i korak definiranje
problema se, vrlo često, i skoro uvijek, isprepliću na način da novo
pribavljene informacije mjerenja ili znanja izazivaju redefiniranje problema
pa time i redefiniranje pitanja.

Informacije dobivene opažanjima principijelno možemo podijeliti na

kvantitativna opažanja (mogu se opisati nekim brojčanim vrijednostima) i
kvalitativna opažanja (daju nam opisne informacije o problemu). Ova
podjela je samo uvjetna jer je teško zamisliti kvantitativni podatak koji
nema svoj kvalitativni opis (brojčana bezdimenzionalna veličina). U
realnom znanstvenom istraživanju informacije dobivene opažanjima
dijelimo na one koje su i kvalitativne i kvantitativne i na one koje su samo
kvalitativne. Pod kvalitativnim informacijama, u smislu znanstvenog
istraživanja, prihvaćamo i podrazumijevamo one čija je kvalitativna priroda
prihvatljiva sa stajališta cilja istraživačkoga projekta, čije je kvantificiranje
teško provedivo, nepouzdano, preskupo za određeni stupanj i dubinu
istraživanja ili nepotrebno s obzirom na postavljeni cilj istraživanja.

Postavljanje hipoteze Nakon sintetiziranja dovoljnoga broja odgovora na

postavljena pitanja kojima definiramo znanstveni problem prilazi se
postupku postavljanja hipoteze. Izraz hipoteza je kovanica grčkih riječi hipo

73
– ispod i thesis što znači ideja čime bi doslovni prijevod riječi hipoteza bio
podloga ideje ili podloga rješenja. U kontekstu suvremena znanstvenoga
govora hipoteza bi bilo privremeno najvjerojatnije rješenje problema kao
odgovora na postavljena pitanja i kao podloge na kojoj se temelji ideja o
prirodnom procesu ili predmetu istraživanja. Postavljanje hipoteze je
definiranje privremenog i najvjerojatnijeg rješenja problema. U toku
znanstvenog istraživanja, osim najvjerojatnijeg rješenja, istraživač je
najčešće u mogućnosti definirati i rješenja koja su manje vjerojatna od
odabranog rješenja – hipoteze. Način izbora početne hipoteze koju ćemo
daljnjim istraživanjem provjeravati (provjeravati njezinu istinitost) provodi
se u skladu s Ockhamovim147 principom, koji uvodi princip ekonomičnosti i
štedljivosti u znanstvena istraživanja.

Ockhamov princip za izbor privremene najvjerojatnije hipoteze definirao je

u četrnaestom stoljeću William Ockham i on glasi: Pluralitas non est
ponenda sine neccesitute (Pojave ne treba nepotrebno komplicirati –
Složeno ne treba dodatno usložnjavati). U postupku definiranja koju od
mogućih hipoteza treba uzeti kao početno rješenje, Ockhamov princip glasi:
Ukoliko imamo dvije ili više hipoteza (teorija) koje objašnjavaju uočeni
fenomen tada bi kao najvjerojatniju privremenu hipotezu trebalo usvojiti
onu koja je jednostavnija sve dok se ne pojave novi dokazi. Ovaj princip ne

147
Ockham, (William) Wilhelm von, engleski filozof i teolog. *oko 1285. Ockham
(Surrey), +1349. München. Bio je franjevac. Studirao je u Oxfordu. Nakon što je
osumnjičen zbog krivovjerja, pobjegao je 1328. iz Avignona u München. Tu je napisao
svoju raspravu o crkvi i državi kao dvjema samostalnim institucijama. Bio je utemeljitelj
kasnosrednjovjekovnoga nominalizma, točnije konceptualizma ("ockhamizma"). Jedino je
ono pojedinačno "zbiljsko" realno postojeće. Ono "opće" (bit i bitak; "univerzalije") nema
vlastite realnosti, nego je ono samo pojam u spoznajućem duhu (kao fictum, ili pak u
svakome slučaju kao apstractum, ali ono ipak nije samo puko "ime", kao što je to bio slučaj
u ranome nominalizmu). Za razvoj logike važna je njegova teorija supozicije (o različitim
odnosima nekoga pojma spram onoga čemu on služi kao znak). Za teoriju znanosti važno je
njegovo naglašavanje indukcije nasuprot dedukcije. "Ockhamova britva" je naziv za načelo
ekonomičnosti ili štedljivosti u istraživačkoj metodi znanosti ("neka mnogostrukost se ne
treba postavljati bez nužnosti"), dakle, naziv za načelo koje se pripisuje Ockhamu.

74
prejudicira ispravnost hipoteza već samo redoslijed kojim hipoteze treba
provjeravati. Najčešće, kod jednostavnijih istraživanja, početna hipoteza je
ujedno jedino i ispravno rješenje problema, ali kod kompleksnijih procesa u
prirodi i tako definiranih problema početna hipoteza se u postupku
provjeravanja istinitosti može pokazati kao nedovoljno dobro rješenje
znanstvenoga problema, koje ne može prihvatljivo udovoljiti provjerama.
Time je definirano i temeljno svojstvo znanstvene hipoteze kao rješenja
znanstvenoga problema a to je provjerljivost.

To znači ujedno i svojstvo hipoteze da se može odbaciti kao netočna ako se

provedenim provjerama bitno dovede u pitanje. Kod kompleksnijih
znanstvenih istraživanja moguće je najčešće definirati nekoliko mogućih
hipoteza na temelju pribavljenih podataka i zaključaka kao odgovora na
postavljena pitanja. U tom slučaju kao hipotezu odabiremo ono
najvjerojatnije rješenje koje ima najveću vjerojatnost da je ispravno s
obzirom na do tada raspoloživo znanje.

Testiranjem hipoteze te time pribavljanjem novih informacija i znanja može

doći do promjene najvjerojatnije hipoteze čime zapravo mijenjamo hipotezu
koju testiramo. Kod kompleksnijih znanstvenih istraživanja definiranje više
hipoteza najčešće znači definiranje i više pravaca novih istraživanja pri
čemu dokazivanje hipoteze postaje znanstveni problem kojeg dalje
rješavamo znanstvenom metodom. Prihvatljivim rješenjem odnosno
potvrđenom hipotezom smatramo ono rješenje koje u dovoljnoj mjeri
odgovara postavljenim ciljevima na početku istraživanja. Različite hipoteze,
u slučaju kompleksnih znanstvenih istraživanja postaju time i pravci daljnjih
znanstvenih istraživanja – definirajući tako pojedine pristupe, znanstvene
pravce, škole i slično.

75
Testiranje hipoteze Osim provjerljivosti, druga temeljna značajka hipoteze
je mogućnost definiranja prognoza razvoja istraživanoga prirodnog procesa
fenomena ili aktivnosti. Da bi se neka hipoteza mogla smatrati rješenjem
određenog znanstvenog problema osim provjere hipoteze mora dati temelj
za zaključivanje o razvoju prirodnog fenomena ili procesa uzimajući u obzir
uvjete za koje je definirana. Ukoliko potvrđeno i time istinito rješenje
problema ne omogućava prognoziranje procesa određenog znanstvenim
problemom ono nije hipoteza nego činjenica. Testiranje hipoteze zapravo
znači prognoziranje razvoja, realizacije nekog prirodnog procesa.
Usporedba prognoziranih rezultata, razvoja prirodnoga procesa i
ostvarenih rezultata, stanja nekog prirodnoga procesa naziva se testiranje
hipoteze. Svaka hipoteza uključuje subjekt (proces, pojava, fenomen) koji se
ispituje ili testira, varijable koje variramo (nezavisne varijable), varijable
koje se mjere (zavisne varijable) te očekivani rezultat (prognozirani
rezultat). Stoga su općeniti oblici hipoteza:
1. Hipoteza s direktnom vezom nezavisnih i zavisnih varijabli,
2. Hipoteze sa značajnim utjecajem vrijednosti nezavisne varijable
na veličinu zavisne varijable,
3. Hipoteze s direktnom zavisnošću zavisne varijable o nezavisnoj
varijabli.
Sva tri oblika hipoteze u biti se svode na slijedeće. Ako je subjekt izložen
(tretiran) nezavisnom varijablom, tada će to rezultirati vrijednošću zavisne
varijable. Ovo je ujedno i definicija prognoze kao dijela hipoteze koja se
izražava rečenicom "ako... onda..." (ako je hipoteza točna onda se može
očekivati opažanje određenog rezultata).

Temeljna značajka hipoteza je i to da se ne mogu prognozirati protekli

događaji te se stoga ni hipoteze vezane za protekle događaje ne mogu
testirati što znači da strogo gledajući niti hipoteze koje se odnose na prošlost
nisu znanstvene hipoteze, jer im nedostaju obje temeljne značajke a to su

76
provjerljivost i prognoza. Protekli događaji mogu se samo hipotetski
rekonstruirati ali se ne mogu testirati.

Potvrđivanje prognoze (utvrđivanje ispravnosti prognoze) definirane

hipotezom može se izvršiti na dva načina:

- eksperimentom (pokusom),
- provedbom daljnjih opažanja.

Eksperiment možemo provesti samo ako smo u stanju osigurati sve ili
većinu uvjeta (ali sve bitne uvjete) za koje je definirana prognoza odvijanja
neke pojave (prirodnog fenomena). O stupnju osiguranja uvjeta za koje je
definirana hipoteza ovisi i stupanj pouzdanosti potvrde prognoze ili njenog
odbacivanja. Jedna od bitnih značajki eksperimenta, iako je nismo uvijek u
stanju osigurati, je kvantifikacija rezultata eksperimenta što nam omogućava
dodatnu analizu pojave upotrebom matematičkog alata a posebno statističke
analize dobivenih rezultata. U mnogim znanstvenim disciplinama nismo u
mogućnosti osigurati uvjete eksperimenta, za potvrdu prognoze, čije
rezultate bi mogli smatrati pouzdanima pa smo primorani koristiti neke
druge znanstvene metode kao što su promatranje, opažanje, intervju i slično.

Eksperiment (pokus) je organizirani skup postupaka (procedura), koji se

odnosi na prethodno definirane uvjete, kojim se utvrđuje ispravnost
prognoze, definirane hipotezom, ostvarenjem prognozirane uzročno –
posljedične veze. Da bi eksperiment mogao definirati ispravnost prognoze, u
okviru prognoze, neophodno je definirati kontrolni događaj s kojim ćemo
usporediti eksperimentalni događaj.

Prije određivanja prognoze nekog događaja, hipotezu, kao temelj za

prognozu, određujemo na temelju promatranja nekog događaja ili serije

77
događaja. Takve događaje (uvjete u kojima je izvršeno opažanje, redoslijed
odvijanja događaja, opažena uzročno posljedična veza ili veze, opažene
kvantitativne značajke događaja i odstupanja u dobivenim rezultatima ako je
bilo više događaja) definiramo kao kontrolne događaje. Time smo odredili
uzorak kojim ćemo utvrditi ispravnost prognoze.

Izvršenjem eksperimenta ili serije eksperimenata smatramo postupak

promjene (manipulacije) nezavisnih varijabli i opažanje promjena zavisnih
varijabli koje su prognozirane, a tako dobivene podatke nazivamo
eksperimentalnim događajem. Usporedbom kontrolnog događaja sa
eksperimentalnim događajem potvrđujemo ili odbacujemo prognozu pa time
nakon više neuspjelih prognoza i hipotezu.

78
Razumijevanje fenomena Prirodni proces (stvar po sebi) koji je predmet
opažanja, kao cjelina ostaje opažaču nespoznatljiv, možemo u
najopćenitijem obliku definirati kao "nešto" čija je jedina temeljna i
dovoljna karakteristika promjena. Dakle, na početku razumijevanja pojma
fenomena kao jedan izvor za tvorbu (generatio) fenomena (pojave)
uzimamo proces definiran promjenom bilo kakvih značajki nečega što se
mijenja u nekom svom ili opažačevom vremenu148. Problem vremena
trenutno možemo zanemariti u daljnjoj analizi stoga što su svi opažači našeg
realnog vremena (realnog vremenskog tijeka opažača) izloženi jednakoj
nemogućnosti spoznaje cjeline zbog utjecaja vremena ako i postoje različiti
vremenski tijekovi149. Ono što jest interesantno je način određenja fenomena

148
vrijeme – (grč. chronos; lat. tempus). Vrijeme je ponajprije vrijeme nepovratnoga i
neponovljivoga postojanja (fizičko vrijeme) koje je ograničeno početkom i koncem, dakle,
vrijeme ustrajnosti nečega pojedinačnoga zbiljskoga koje se održava svojim promjenjivim
oblicima. Ukupna parcijalnosti svojstvena promjena uvijek je vezana za neko vlastito
vrijeme parcijalnosti ili cjeline prirode kao "stvari po sebi" ili za neki vlastiti tijek vremena.
Taj vremenski tijek je nedostupan (nespoznatljiv opažaču) i nije temelj za definiranje
fenomena (pojave). U skladu s tim, diskrepancija vremenskog tijeka mijenjajuće cjeline i
vremenskog tijeka sustava opažača (vremenski tijek opažača) je prvi i temeljni disjunktor
realiteta cjeline i realiteta opažača, degradirajući time mogućnost spoznaje cjeline na
mogućnost spoznaje malenog dijela cjeline koji je karakteriziran istim tijekom vremena kao
što je to tijek vremena opažača. Sam izraz mijenjajuća cjelina mogao bi se shvatiti kao
neka zbivajuća promjena koja je izdvojena iz sveukupne cjeline koja nas okružuje, što
nikako ne može biti točno na nivou sveukupne cjeline, jer bi to značilo da je već izvršeno
izdvajanje iz cjeline, te da opažamo samo izdvojeni dio cjeline. Disjunktor vremenskog
tijeka cjeline i vremenskog tijeka opažača temeljni je problem spoznaje cjeline i suštinskog
određenja fenomena. Može se pretpostaviti da je opažačev (naš) vremenski tijek identičan
vremenskom tijeku cjeline, ali prije toga treba definirati vrijeme i vremenski tijek a tek tada
ustvrditi da u mijenjajućoj cjelini postoji samo jedan, univerzalni, naš, vremenski tijek.
149
Iz prethodne analize naznačena je nemogućnost naše spoznaje cjeline, te je cjelokupna
naša znanost ograničena na spoznaju prirodnih fenomena iz prirodnih parcijalnosti. Iako
takva pomisao djeluje pomalo obeshrabrujuće, to ipak nije nešto što bi značajno utjecalo na
strukturiranje znanosti naše civilizacije. Pomisao o različitim vremenskim tijekovima
pojedinih promjena cjeline, svakako nema danas nikakvog utemeljenja u cjelini znanosti, te
ovu misao treba prihvatiti samo u smislu postavljanja pitanja o suštini vremena i
vremenskog tijeka. Zašto uopće ovakvo pitanje o vremenu? Vrijednost pitanja o vremenu
zrcali se u promišljanju problema vremena u znanosti. Pretpostavimo li da u cjelini prirode
postoji samo jedno, univerzalno, vrijeme i jedan univerzalni vremenski tijek, tada našu
ideju o vremenu nužno proglašavamo apsolutnom i nepromjenjivom, univerzalno
primjenjivom, apsolutnom idejom koju treba samo prihvatiti. Takva apsolutna istina znači i
to da imamo pouzdane, provjerljive i provjerene dokaze o tome da postoji samo jedno
univerzalno vrijeme koje vrijedi u cjelini prirode, a ne samo u nama dostupnom djeliću

79
kao predmeta znanstvenog istraživanja, stvaranja uvjeta za distinkciju
znanstvenog istraživanja od znanstvene fantastike ili pseudoznanosti.
Prihvatimo li vjerojatnu mogućnost opažanja samo parcijalnosti promjena
umjesto promjena cjeline, još uvijek nam ostaje pitanje što, i od
parcijalnosti, možemo opažati i što znači fenomen prirode kojeg opažamo.
Za početak, a radi očiglednosti, treba se usmjeriti na značenje prirodnog
fenomena i razumijevanje fenomena promjene prirodnoga procesa koji se
zbiva bez utjecaja opažača. Ovo znači da od opažanja promjene koja može
biti:

1. promjena koja se zbiva u prirodi a opažač je samo opaža i na nju ne

utječe;
2. promjena kao eksperimentalni događaj, čime je cjelina prirodne
promjene reducirana na promjenu procesa kojeg opažač određuje
kao redukciju cijeloga prirodnog procesa čime opažač izravno utječe
na sam proces;
3. simulacija prirodnoga procesa (računalna simulacija prirodnoga
procesa) kao promjena koju stvara, pokreće, opaža i procjenjuje
opažač;

Za početak ove analize uzimamo samo promjenu cjeline (ili parcijalnost)

koja se zbiva u prirodi a bez izravnog utjecaja opažača. Što u ovom slučaju
znači pojam fenomen i kako se može razumjeti njegova tvorba? Prirodnom
procesu, suštinski definiranom kao promjena cjeline ili promjena

prirode. Kako je očito da takav dokaz nemamo, to time znači da ne možemo isključiti
postojanje različitih vremenskih tijekova. Ovo se jednako odnosi na nevjerodostojnost
postojanja jednog univerzalnog vremenskog tijeka jednako kao i postojanje bilo kakvih
varijabli kojima bi, samo temeljem sadašnjih znanstvenih spoznaja, mogli odrediti
modifikacije univerzalnog vremenskog tijeka.. Prihvaćanjem mogućnosti definiranja
promjena univerzalnog vremenskog tijeka primjenom bilo kakvih varijabli, suštinski bi opet
našu ideju vremena (pa makar i promjenjivog) opet postavili u status apsolutne, istinite i
univerzalno primjenjive ideje o vremenu i vremenskom tijeku.

80
parcijalnosti, opažač pristupa postavljanjem pitanja koja su, ili bi trebala
biti, utemeljena u cjelini znanstvenih spoznaja opažača. Cjelina znanstvenih
spoznaja opažača može se analizirati kao znanstveno univerzalna (znanja i
spoznaje iz cjeline znanosti), znanstveno parcijalna (znanja i spoznaje iz
pojedine znanstvene discipline) ili interdisciplinarna (znanja, spoznaje i
metode iz dviju ili više znanstvenih disciplina).

Razumijevanje fenomena tako je interaktivni proces prirodnoga procesa i na

prirodnom procesu apliciranih znanstvenih znanja, spoznaja, metoda,
rezultata, hipoteza i teorija. Ovu interakciju najlakše sebi možemo predočiti
opisivanjem postupka mjerenja neke veličine koju smo izdvojili iz
prirodnoga procesa. Izmjeriti neku veličinu znači ogledati sredstvo mjere
(mjerilo, metar) u prirodnom procesu. Rezultat mjerenja je broj jedinica
mjere u jednoj parcijalnosti procesa. Postupak zrcaljenja znanstvenih
znanja, spoznaja i metoda u prirodnom procesu zapravo je opisivanje
prirodnoga procesa, determiniranje fenomena ili razumijevanje fenomena.

Prirodni fenomen Prirodni fenomen tako definiramo kao odraz (refleks)

opažačevih znanstvenih spoznaja, znanja i metoda u prirodnom procesu koji
se zbiva neovisno o opažaču. Iz ovoga možemo odrediti tri temeljne
posljedice razumijevanja fenomena:

- fenomen ne postoji neovisno o opažaču;

- fenomen je promjenjiv u istoj mjeri u kojoj se razvijaju
znanstvene spoznaje, znanja i metode;
- ispravnost i znanstvena utemeljenost razumijevanja fenomena
odlučujuće je ovisna o ispravnosti određenja pitanja koja ćemo
ogledati u prirodnom procesu a koja moraju biti u relaciji i
dobroj utemeljenosti u znanstvenim spoznajama.

81
Treća temeljna posljedica ukazuje na bitan utjecaj znanstvene etike opažača
i znanstvene etičnosti u postavljanju pitanja i primjeni znanstvenih znanja i
metoda. Pod znanstvenom korektnošću opažača možemo razumjeti
definiranje takvog skupa pitanja iz cjeline znanosti koji će odrediti opažani
fenomen i rezultate opažanja definirati relevantnim znanstvenim
spoznajama i znanjima.

Eksperimentalni fenomen Kad su prirodni procesi nepogodni za

istraživanje bilo zbog:
− nemogućnosti provedbe opažanja;
− vrlo rijetkih procesa;
− neekonomičnosti opažanja izravno iz prirodnoga fenomena;
− dugotrajnih ili kratkotrajnih procesa;
− nemogućnosti izdvajanja fenomena iz cjeline,
prirodni proces reduciramo samo na one elemente procesa koje želimo
istražiti. Redukcija prirodnih procesa na samo one elemente procesa koji nas
zanimaju, prijenos tih elemenata u kontrolirane uvjete za koje držimo da
dobro opisuju uvjete u kojima se odvijaju prirodni procesi, zovemo
eksperimentom ili eksperimentalnom pojavom (eksperimentalnim
fenomenom). Kod organizacije eksperimenta, određenja elemenata
prirodnih procesa koji suštinski definiraju prirodni proces eksperimentator
iz postojećih znanstvenih spoznaja, da bi rezultati eksperimenta bili
znanstveno relevantni, mora:
1. iz cjeline znanstvenih znanja i spoznaja definirati prirodni fenomen;
2. izdvojiti suštinski bitne elemente fenomena koje se namjerava
replicirati u eksperimentalnim uvjetima;
3. odrediti značajke eksperimentalnog događaja koji se kontroliraju i
drže u unaprijed određenim granicama te odrediti granice
prihvatljivosti eksperimentalnog fenomena;

82
 4. kvantificirati promjene eksperimentalnog fenomena, statistički
obraditi rezultate i utvrditi značaj i relevantnost obrađenih
rezultata;
5. interpretirati rezultate opažanja eksperimentalnog fenomena, u
terminima i dobroj utemeljenosti, u znanstvenoj realnosti
(spoznajama i znanjima).
Iz nabrojanih elemenata eksperimentalnog događaja očit je povećani (pa čak
i presudan) utjecaj opažača ili eksperimentatora na razumijevanje fenomena
a posebno na rezultate opažanja. Pri tome opažač, iz znanstvenih spoznaja i
znanja:
− definira fenomen;
− selektira značajne elemente fenomena – suštinski sadržaj
fenomena;
− određuje uvjete u kojima se mogu opažati značajni elementi
fenomena;
− mjeri promjene eksperimentalnog fenomena;
− interpretira rezultate eksperimenta;
− ekstrapolira rezultate istraživanja eksperimentalnog
fenomena na prirodni fenomen.
Pretpostavimo li da je opažač, eksperimentator korektno utemeljio
eksperimentalni fenomen i time ga definirao te korektno izmjerio promjene
eksperimenta, opažaču, eksperimentatoru ostaje, na teret znanstvene etike,
ispravno provesti ostale aktivnosti, od kojih je interpretacija rezultata
najosjetljivija aktivnost.

Simulirani fenomen U mnogim istraživanjima, bilo zbog nemogućnosti

opažanja prirodnih procesa kako se zbivaju, bilo zbog nemogućnosti
provedbe eksperimenta ili njegove neekonomičnosti, istraživači sve češće
posežu za računalnim simulacijama kao izvorom kvalitativnih i/ili

83
kvantitativnih podataka. U definiranju simulacije nekoga prirodnog
fenomena – simuliranog fenomena, utjecaj opažača dodatno raste, sve više
se gubi veza s prirodnim fenomenom, a značaj znanstvene etike istraživača
postaje sve veći.

Istraživanje prirodnog fenomena primjenom računalne simulacije ili bilo

kakve druge simulacije možemo opisati kroz sljedeće korake istraživanja:
1. Definiranje prirodnog fenomena;
2. Redukcija elemenata prirodnog fenomena na značajne elemente koje
opažač, istraživač odabire kao predmet istraživanja;
3. Određivanje onih značajnih elemenata prirodnog fenomena koje
treba simulirati;
4. Izbor modela simulacije za svaki značajni element fenomena;
5. Provedba simulacije reduciranog fenomena – simuliranog fenomena
i određivanje značenja rezultata dobivenih simulacijom;
6. Ekstrapolacija rezultata opažanja simuliranog fenomena i
određivanje promjena reduciranih elemenata prirodnog fenomena;
7. Prijenos (ekstrapolacija) podataka o promjenama reduciranog
prirodnog fenomena (sastavljenog od reduciranih elemenata
prirodnog fenomena) na prirodni fenomen;
8. Interpretacija rezultata opažanja, istraživanja.
Očito je da su svi dijelovi istraživanja – opažanja primjenom metoda
simulacije u cijelosti pod presudnim utjecajem istraživača, nivo znanstvene
korektnosti i znanstvene etike koje mora osigurati istraživač je presudan
kako u provedbi istraživanja, tako i u interpretaciji rezultata.

Zamišljeni fenomen (znanstvene priče) Ovaj oblik znanosti ili "znanosti",

postaje sve popularniji i predstavlja značajan oblik znanstvenog folklora,
koristan je znanosti kao oblik popularizacije znanosti, od široke publike je
uvijek dobro primljen jer ne zahtijeva znanje da bi čitatelj imao iluziju da je

84
razumio predmet znanstvene priče, iako se kod tih priča ponajprije radi o
stvarima koje se ne mogu niti razumjeti jer je njihova veza sa znanstvenom
vrijednošću reducirana samo na sličnost sa znanošću. Interesantno je pri
tome što se elementi znanstvenih priča mogu pronaći i kod znanstvenih
istraživanja koje smatramo ozbiljnim, znanstveno utemeljenim, pa ponekad,
i u nekim svojim dijelovima provjerljivim i dokazanim.

Znanstvene priče, iako nisu utemeljene, ipak se mogu dobro održati, pa su

često njihovi autori, kroz neko kraće vrijeme i uvažavani u krugovima
bliskim znanosti. Razvoj ovog oblika "znanosti" obično počinje voljom i
namjerom da se temeljem parcijalnih rezultata znanosti formira neki, obično
matematički model (neodoljiva privlačnost matematičke nerazumljivosti i
logike) temeljem koje se pokušava objasniti prirodni fenomen.

Temeljni problem, sa stajališta znanosti, ovakvih znanstvenih priča, ipak

ostaje to što one u prvom redu nisu znanost, izrađene su na nekom
matematičkom modelu koji nije relevantan znanosti, nije derivat
znanstvenih spoznaja, ne daje rezultate usporedive sa znanstvenima. Kako
su rezultati takvih znanstvenih priča redovito i same znanstvene priče ne
mogu se provjeriti i ponoviti pa time ni potvrditi ni odbaciti.

Vrijednost znanstvenih priča, osim popularizacije znanosti može se naći i u

snazi ljudskog mišljenja da primjenom logike i matematike dokazuje bilo
što, ali i u prilici da se postave nova pitanja znanosti i znanstvenicima kao
zametak nekih novih, ali stvarnih znanstvenih istraživanja. Na kraju, mnogi
geniji znanosti ustrajno su isticali presudnu važnost mašte za znanstvenike,
ali ipak i mašta u znanosti mora imati svoje granice. Razvoj znanstvenih
priča može se opisati kroz sljedeće korake:
− sakupljanje podataka i rezultata koji su rubni rezultati prethodnih
znanstvenih istraživanja;

85
 − abstrahiranje svih podataka koji bi mogli otežavati stvaranje modela
ili matematičkog modela;
− stvaranje matematičkog ili logičkog modela kao univerzalno
istinitoga modela prirodnih procesa;
− obogaćivanje modela varijabilnim elementima koji omogućavaju
preživljavanje modela i u slučaju pojave rezultata drugih
znanstvenih istraživanja koji ugrožavaju model.
Etičnost stvaratelja ovakvih "znanstvenih" uradaka nije primjerena znanosti
iako se neka određena vrijednost znanstvenih priča može naći u pitanjima
koja mogu poslužiti za iniciranje znanstvenih istraživanja ili popularizaciju
znanosti.

Metode znanstvenog istraživanja

U istraživanju, logika misaonih postupaka je različita. Iz toga su se razvile
brojne, znanstvene metode, kao skupovi različitih postupaka, kojima se
znanost koristi u istraživanju, koji omogućuju da se znanstveni problem kao
predmet istraživanja znanstveno istraži te da se njihovom primjenom dođe
do znanstvenih spoznaja i znanstvenih znanja. Najčešće primijenjene
metode znanstvenog istraživanja, kao dijela znanstvene metode, jesu:
induktivna i deduktivna metoda, metoda analize i sinteze, metoda
apstrakcije i konkretizacije150, metoda generalizacije151 i specijalizacije152,
metoda dokazivanja i opovrgavanja, metoda klasifikacije153, metoda

150
konkretno – (lat. concrescere, srasti). Pod konkretnim se misli ustroj bitka
pojedinačnoga konačnoga bića koje je sastavljeno od svojih temeljnih odredbi.
151
generalizacija – podvrgavanje pojedinačnog općem, uopćavanje
152
specijalizacija – usmjeravanje djelatnosti čega u jednom pravcu, na određenu užu
djelatnost.
153
klasifikacija – sustavna podjela i sređivanje nekog materijala (znanstvenog i stručnog)
podjela, razvrstavanje

86
deskripcije, metoda kompilacije154, komparativna155 metoda, statistička156
metoda, matematička metoda, metoda modeliranja, kibernetička metoda,
eksperimentalna metoda, dijalektička157 metoda, povijesna metoda,
genetička metoda, teorija sustava kao metoda, aksiomatska metoda, metoda
idealnih tipova, empirijska metoda, metoda studija slučaja, metoda
anketiranja, metoda intervjuiranja, metoda opažanja, metoda brojenja,
metoda mjerenja, Delfi metoda, metoda "mozaika" i ostale znanstvene
metode.

Induktivna metoda Induktivna metoda je sustavna primjena induktivnog

načina zaključivanja kojim se na temelju analize pojedinačnih činjenica
dolazi do zaključka o općem sudu, od zapažanja konkretnih pojedinačnih
slučajeva dolazi do općih zaključaka. Pouzdanost induktivnog zaključka
izravno ovisi o: broju istraženih činjenica i slučajeva, reprezentativnosti
analiziranih činjenica za određenu pojavu i stupnju pouzdanosti značenja
činjenica. Analiza induktivne metode mora uključiti fundamentalni element
svakog induktivnog zaključivanja, a to je relacija posebnog - općeg. Postoji
više vrsta indukcije, kao: Potpuna indukcija zaključak na potpunom
nabrajanju svih pojedinačnih slučajeva. U praksi se vrlo rijetko primjenjuje,
a rezultat znači samo sistematiziranje znanja. Kod ove indukcije zaključak
je potpuno istinit. Nepotpuna indukcija stvara zaključke na temelju analize
ograničenog broja pojedinačnih pojava koji su primjenjivi na ostale pojave
iste vrste. Češće se upotrebljava u znanstvenom istraživanju nego potpuna

154
kompilacija – (lat. compilatio), materijal, činjenice sakupljene za neki projekt
155
komparacija – (lat. comparatio), traženje sličnosti ili razlika između dvije ili više
pojava, činjenica, predmeta, usporedba.
156
statistika – (nlat. statisticus), rana primijenjena matematika, proučavanje i praćenje
kvantitativne strane brojnih ili masovnih pojava obradom podataka.
157
dijalektika – (grč. dialektike), spoj suprotnosti, doslovce, umijeće razgovora,
nagovaranja, pregovaranja.

87
indukcija. Predikativna indukcija je proces mišljenja koje se odvija kroz
zaključivanje od jedne klase pojava na drugu klasu, pri čemu se samo
zaključivanje temelji na sličnosti klasa pojava. Analogijska indukcija temelji
se na zaključivanju primjenom analogije, pri čemu se mišljenje kreće od
pojedinačne na pojedinačnu pojavu. Univerzalna indukcija temelji se na
zaključivanju od egzemplarne klase pojava na univerzalnu klasu.
Kauzalna158 indukcija analizira uzročnu vezu između pojava koje prethode i
pojava koje slijede čime se određuju uzročno-posljedični odnosi. Temelj za
primjenu induktivnih metoda su opažanje, eksperiment i simulacija.

Deduktivna metoda Deduktivna metoda je sustavna primjena

deduktivnog načina zaključivanja u kojemu se iz općih sudova izvode
posebni i pojedinačni zaključci. Dedukcija uvijek pretpostavlja poznavanje
općih znanja na temelju kojih se spoznaje ono posebno ili pojedinačno.
Najvažniji elementi deduktivne metode jesu postupci metoda analize,
sinteze, apstrakcije, generalizacije i specijalizacije. Deduktivna metoda u
znanosti služi za: objašnjenje činjenica i zakona, za predviđanje budućih
događaja, za otkrivanje novih činjenica i zakona, za dokazivanje
postavljenih teza, za provjeravanje hipoteza i za znanstveno izlaganje.
Poseban oblik deduktivne metode je aksiomatska metoda koja se temelji
na spoznajama, činjenicama ili načelima (aksiomi) koji se ne mogu dokazati
ili koji ne zahtijevaju dokazivanje jer su očevidni ili su izravno očiti.
Dedukcija vrijedi samo u okviru utemeljenosti na znanstvenim činjenicama.

Indukcija i dedukcija imaju zajednički opći predmet: to je spoznaja jedne

pojave kao dijalektičkoga jedinstva općeg i posebnog. Indukcijom i
dedukcijom saznaje se veza, odnos, jedinstvo posebnog i općeg, i tim
svojim obilježjima one su izrazito dijalektičke metode spoznaja. Indukcija je

158
causa - (lat.), uzrok, razlog, počelo.

88
početni, a dedukcija završni proces u znanstvenim spoznajama, jer spoznaja
počinje pojedinačnom spoznajom posebnog, a završava deduktivnom
sistematskom spoznajom posebnog na temelju općeg.

Metoda analize Metoda analize je postupak znanstvenog istraživanja

raščlanjivanjem složenih pojmova, sudova i zaključaka na njihove
jednostavnije sastavne dijelove i elemente. Analiza je, prema Hegelu,
postupak mišljenja u kretanju od posebnoga k općem ili izvođenje
teorema iz aksioma po utvrđenim pravilima. Analiza je proces redukcije
nejednakoga na sve veću jednakost. Prema gnoseološkoj funkciji postoje
dvije vrste analize: deskriptivna, kada se opisuju elementi neke cjeline i
eksplikativna, kada se pokušava objasniti određena cjelina na temelju
njezinih dijelova.

Metoda sinteze Metoda sinteze je postupak znanstvenog istraživanja i

objašnjavanja stvarnosti putem sinteze jednostavnih sudova u složenije.
Sinteza je proces uopćavanja u kojemu nastaju sve apstraktniji pojmovi
u uspoređivanju s prethodnim pojmovima. Sinteza je način sistematiziranja
znanja po zakonitostima formalne logike, kao proces izgradnje teorijskog
znanja u pravcu od posebnog ka općem, odnosno od vrste prema rodu.
Prema gnoseološkoj funkciji postoji: deskriptivna i eksplikativna sinteza.
Prema složenosti razlikuju se: elementarna, kauzalna i funkcionalna sinteza.
Prema cilju, odnosno usmjerenosti spoznaja, sinteze mogu biti: genetička i
strukturalna.

Metoda apstrakcije Apstrakcija je misaoni postupak bilo kakvog odvajanja,

bilo odvajanje općeg i eliminiranje posebnog, bilo misaoni postupak
odvajanja posebnog i individualnog, zanemarivanje općeg. Apstrakcija ima
dvostruki smisao: apstrakcija općeg ili apstrakcija posebnog. Apstrakcijom

89
se odvajaju nebitni od bitnih elemenata pojave ili predmeta istraživanja.
Apstrakcija počiva na analizi, ali analiza kao postupak rastavljanja,
predstavlja i odvajanje, apstrakciju dijelova iz cjeline pojave.

Metoda konkretizacije Konkretizacija je postupak suprotan apstrakciji.

Konkretizacija može biti: shvaćanje jedinstva apstraktno-općeg u posebnom
i individualnom, shvaćanje jedinstva apstraktno-posebnog s općim u
svakom predmetu ili pojavi. Bilo da se određuje apstraktno-opće u
posebnom ili apstraktno-posebno u općem, s pomoću općeg vrši se
konkretizacija, jer se predmet istraživanja konkretno shvaća kao realno
jedinstvo općeg i posebnog.

Metoda generalizacije Metoda generalizacije je misaoni postupak

uopćavanja kojim se od jednog posebnog pojma dolazi do općenitijeg koji je
po stupnju viši od ostalih pojedinačnih. Od pojedinačnih opažanja izvode se
uopćeni zaključci, koji su realni samo ako imaju oslonac u stvarnosti.

Metoda specijalizacije Metoda specijalizacije je postupak kojim se od općeg

pojma dolazi do novog pojma, manjeg opsega a većeg sadržaja.
Specijalizacija se temelji na analitičko-sintetičkoj metodi i apstraktno-
konkretiziranoj metodi. Da bi se tom metodom došlo od općeg do posebnog,
potrebno je izvršiti: konkretizaciju općeg u posebno, ili sintezu, apstrakciju
posebnog iz općeg i analizu stvarnog općeg.

Metoda dokazivanja Dokazivanje je jedna od najvažnijih znanstvenih

metoda u kojoj su inkorporirane skoro sve metode i svi posebni metodički
postupci: analiza i sinteza, generalizacije i specijalizacija, indukcija i
dedukcija, apstrakcija i konkretizacija. Svrha metode je utvrditi točnost neke
spoznaje.

90
Metoda opovrgavanja Suprotan postupak u odnosu na postupak
dokazivanja je opovrgavanje ili falsifikacija. To je zapravo metodički
postupak kojim se umjesto dokazivanja teze, ona odbacuje i pobija. Ono se
sastoji u dokazivanju pogrešnosti teze. Izravno ili direktno opovrgavanje
sastoji se u pobijanju teze ili argumentacije. Teza se izravno opovrgava
onda kada se cijeli postupak pobijanja usmjerava na samu tezu, ne
uzimajući u obzir njenu suprotnost, odnosno antitezu. Neizravno ili
indirektno opovrgavanje sastoji se u dokazu netočnosti teze neizravnim
putem. O neizravnom opovrgavanju se radi onda kada se cijeli postupak
usmjerava u dokazivanju da je antiteza ispravna umjesto da se kao u
izravnom opovrgavanju usmjerava na samu tezu. Opovrgavanje teze s
pomoću dokazivanja točnosti antiteze naziva se apagogički dokaz. Kod
opovrgavanja pretpostavlja se uzajamno isključivanje teze i antiteze,
odnosno nemogućnost istodobne istinitosti oba suprotna stava (nemogućnost
aporije159).

Metoda klasifikacije Metoda klasifikacije najstarija je i najjednostavnija

znanstvena metoda. Klasifikacija je sistematska i potpuna podjela općega
pojma na posebne, u okviru opsega pojma. Znanost zapravo počinje
klasifikacijom. Na temelju spoznaja o prirodi stvari, klasifikacija predstavlja
sustave skupina predmeta, ili raspodjele niza srodnih pojava. Tako se, na
primjer, pojam znanosti klasificira na pojedinačne i univerzalne znanosti.
Pojedinačne se klasificiraju u realne i formalne. Realne se dalje dijele u
prirodne i kulturne...

159
aporija – (grč. aporia, "bezizlaznost", bespuće), pri pokušaju rješavanja nekoga
problema koda se nude međusobno proturječni, različiti putovi koji se pak opet dadu
utemeljiti.

91
Metoda deskripcije Metoda deskripcije je postupak jednostavnog opisivanja
ili očitavanja činjenica, procesa i predmeta u prirodi i društvu te njihovih
empirijskih potvrđivanja odnosa i veza, ali bez znanstvenog tumačenja i
objašnjavanja. Ova se metoda primjenjuje u početnoj fazi znanstvenog
istraživanja, a ima veću vrijednost ako je jednostavno opisivanje povezano s
objašnjenjima o uočenim važnijim obilježjima opisivanih činjenica,
predmeta i procesa, njihovih zakonitosti i uzročnih veza i odnosa.

Metoda kompilacije Metoda kompilacije je postupak preuzimanja tuđih

rezultata znanstvenoistraživačkog rada, odnosno tuđih opažanja, stavova,
zaključaka i spoznaja. Metoda kompilacije može se upotrijebiti u
kombinaciji s drugim metodama u znanstvenoistraživačkom radu, tako da
djelo nosi u što većoj mjeri osobni pečat autora kompilatora, koji će, uz
osobni pristup pisanju znanstvenog ili stručnog djela korektno i na
uobičajen način citirati sve ono što je od drugih preuzeo.

Komparativna metoda Komparativna metoda je postupak uspoređivanja

istih ih srodnih pojava ili utvrđivanja njihove sličnosti u ponašanju i
intenzitetu i razlika među njima. Ova metoda omogućuje istraživačima da
dođu do raznih uopćavanja, novih zaključaka koji obogaćuju spoznaju.

Statistička metoda Statistička metoda može se nazvati i opće znanstvenom

metodom; u novije vrijeme postala jedna od najvažnijih znanstvenih
metoda; često se koristi u znanstvenoistraživačkom radu u svim
znanstvenim područjima. Istraživanja u znanstvenim područjima društvenih
i humanističkih znanosti, nezamisliva su bez primjene statističke metode jer
kako je slikovito opisano tvrdnjom (Croxton) da sociolog lišen statističke
metode, često sliči na slijepca koji u mračnoj prostoriji hoće opipati crnog
mačka koji ne postoji! Prema Serdaru: "Statistika je znanost o metodama za
istraživanje masovnih pojava s pomoću brojčanog izražavanja." Čaval

92
definira statističku metodu "Statistika je znanost o metodama pomoću kojih
analiziramo pojave koje nas okružuju, tako da pomoću grafikona i
izračunatih pokazatelja otkrivamo njihove strukture, karakteristike i
zakonitosti u pojedinim vremenskim intervalima te uzročno-posljedične
veze između tih pojava."

Statistička metoda je induktivno generalizatorska jer se na temelju obilježja

određenog broja elemenata neke skupine ili serije pojava, izvodi opći
zaključak o prosječnoj vrijednosti obilježja, devijaciji od srednje vrijednosti.
Važnost statističke metode je u tome što se jedino s pomoću statističke
metode mogu na prihvatljivo egzaktan način saznati opća određenost,
pravilnosti i zakonitosti masovnih pojava. Najvažniji nedostaci statističke
metode su kvantitativna, numerička određenost pojava i pitanje mogućnosti
spoznaje općega na temelju pojedinačnog i posebnog.

Metoda uzoraka Ispitivanje dijela skupa na temelju slučajnog izbora

jedinica naziva se metoda uzoraka. Vrlo se često primjenjuje u
znanstvenoistraživačkom radu. Bit metode uzoraka je stav da se relevantne
statističke informacije o masovnoj pojavi mogu odrediti na temelju malog
uzorka. Neki broj slučajno odabranih jedinica iz statističkog skupa naziva se
uzorkom. Problemi pouzdanosti metode uzoraka svode se na određivanju
veličine uzorka i reprezentativnosti odabranih jedinica

Matematička metoda Matematička metoda je znanstveni sustavni postupak

koji se sastoji u primjeni matematičke logike, matematičkih relacija,
matematičkih simbola i matematičkih operacija u znanstvenoistraživačkom
radu. Ta se metoda može primjenjivati u svim znanstvenim područjima i
znanstvenim disciplinama. S pomoću matematičke metode na egzaktan
način prikazuju se i objašnjavaju zakonitosti pojava, pod uvjetom da je
odabran pouzdan i adekvatan matematički model predmeta istraživanja.

93
Najčešće matematičke metode su matematički modeli i metode simulacije.
Metode simulacije omogućavaju, uz uporabu računala, teorijsko simuliranje
stvarnih pojava i procesa. Problem simulacija je u vjerodostojnosti geneze
simulacijskog fenomena.

Metoda modeliranja Metoda modeliranja je istraživački postupak s pomoću

kojega se generira znakovni sustav (model) koji može: zamijeniti stvarnu
pojavu i kojeg eksperimentalno ili simulacijom možemo istraživati te
prijenositi dobivene podatke sa modela na realnu pojavu. Modeliranje ima
dvije poteškoće: adekvatnost modela realne pojave i ispravnost
ekstrapolacije dobivenih rezultata sa modela na realnu pojavu. Modeli mogu
biti: model stvarnog u idealnom (idealni, misaoni modeli realnih stvari, to je
svaki pojam ili sud o realnim pojavama; model konkretnog u apstraktnom
(apstraktni model predstavlja svaka generalizacija konkretnih pojmova,
matematička formula); model idealnog u realnom (realne modele
predstavljaju interpretacije pojmova, stavova, stvarnih funkcija i algoritama
u čulno-opažajnim i fizičkim predmetima, sustavima, odnosima); model
apstraktnog u konkretnom (konkretne modele predstavljaju sve
konkretizacije i specijalizacije apstraktnih pojmova i stavova).

Modeli mogu biti: teorijski ili apstraktni modeli (logički i matematički

modeli izraženi relacijama); praktični ili konkretni modeli (rezultati neke
praktične djelatnosti); realni modeli (model kontejnerskog broda); idealni
modeli (modeli koji na idealiziran način predstavljaju originalne predmete);
jednostavni modeli; složeni modeli; modeli strukture (modeli koji
predstavljaju strukturu pojave); funkcionalni modeli (predstavljaju funkcije
dinamičkih sustava); djelomični modeli (modeli koji predstavljaju samo
neka obilježja pojave); globalni modeli (modeli koji predstavljaju cjelinu
pojave); analitički modeli (modeli koji se sastoje od skupa analitičkih
relacija u obliku jednadžbi i nejednadžbi, kojima se matematički modeliraju

94
dinamički procesi ili ponašanje složenih dinamičkih sustava); topološki i
mrežni modeli (prostorni modeli procesa); deterministički modeli (potpuni i
funkcionalno cjeloviti modeli) i stohastički i statistički modeli (modeli
slučajnih i vjerojatnih događaja).

Kibernetička metoda Pojam kibernetika potječe od grčke riječi kybernao

što u slobodnom prijevodu znači: upravljati, vladati, kormilariti. U teoriju i
praksu pojam kibernetike uveo je Norbert Wiener. Bit metode je teorija
poruka i komunikacija. Kibernetika kao znanstvena metoda može biti:
teorijska ili opća kibernetika (opća načela i zakonitosti upravljanja na
najvišoj razini apstrakcije) i primijenjena ili aplikativna kibernetika.

Eksperimentalna metoda Eksperimentalna metoda je postupak promatranja

pojave koja se ispituje pod točno određenim uvjetima koji dopuštaju da se
prati tijek pojave i da se ona svaki puta uz ponavljanje tih uvjeta ponovno
izazove. Ona se, dakle, zasniva na eksperimentu, kao znanstveno
postavljenom pokusu. Prema Šešiću, znanstveni eksperiment je plansko,
organizirano i metodsko proizvođenje, izvođenje ili samo mjerenje realnih
pojava koji imaju za cilj otkrića nepoznatih činitelja, svojstava i odnosa
pojava, odnosno provjeravanja hipoteza o tim činiteljima i njihovim
svojstvima. Ta metoda je jedna od najosnovnijih i najvažnijih znanstvenih
metoda jedinstvenog teorijskog i praktično znanstvenog saznanja. Osnovni
faktori eksperimentalne metode su: eksperimentator, eksperimentalna
pojava (fenomen, događaj), sredstva eksperimenta, eksperimentalni
postupak, prognoza i kontrolni eksperimentalni događaj, rezultati
eksperimenta i potvrda hipoteze i ekstrapolacija rezultata u realne uvjete.
Razvoj znanosti, posebno u 20. stoljeću, umnogome se temelji na
eksperimentu kao metodi. Problem eksperimenta je vjerodostojnost
određivanja eksperimentalnog fenomena.

95
Povijesna metoda Povijesna metoda je postupak kojim se na temelju
dokumenata i materijalnih ostataka ili dokaza, manje ili više, egzaktno
rekonstruiraju događaji koji su se zbili u prošlosti. Povijesna metoda uzima
u obzir kronologiju, razvoj i uzročno posljedične veze o predmetu
istraživanja. Metoda se najčešće upotrebljava u društvenom i
humanističkom znanstvenom području (povijest, filozofija), a rjeđe u
drugim znanstvenim područjima.

Genetička metoda Genetičkom metodom se nastoji shvatiti, objasniti i

opisati neku pojavu u njenom postanku, izučavanjem tijeka njezina
prethodnog razvoja - geneze.

Teorija sustava kao metoda Teorija sustava je novija znanstvena disciplina.

Nastala je u okviru kibernetike kao znanosti o upravljanju i informacijama.
Pod pojmom sustava podrazumijeva se ukupnost međusobno, sinergijski
povezanih i interaktivnih elemenata. Za teoriju sustava kao znanstvenu
metodu značajno je da analizira cjelinu kao interakciju podsustava. Teorija
sustava u novije vrijeme postala je determinanta mnogim znanstvenim
područjima. Ona s pomoću svojih osnovnih načela utvrđuje zakonitosti koje
se javljaju u sustavima. Osnova teorije sustava je sustavno mišljenje, a to je,
zapravo, mišljenje prema kojemu se svaki problem, svaka pojava, svaki dio
realnog svijeta promatra kao sustav. Sustavno je mišljenje utemeljeno na
brojnim načelima na kojima se razvija suvremena teorija sustava. Temeljna
načela jesu: sve je sustav (sustav može predstavljati sve ono što je
sastavljeno iz najmanje dva dijela pod uvjetom sinergije dijelova, svaki
sustav istodobno je sustav više razine i sustav niže razine), sinergizam (od
"syn" = s, sa + "ergon" = djelo) u usmjerenoj interakciji, dinamičko
promatranje pojava (jedinstvo prostora i vremena funkcije sustava),

96
relativnost svih pojava i njihovih odnosa, holističko (cjelovito) promatranje
i rješavanje problema (od holos = sav, potpun).

Aksiomatska metoda Aksiomatska metoda se razvila iz klasične metode

dedukcije, za razliku od eksperimentalne koja se razvila iz indukcije. Ova je
metoda, zapravo, suvremeni oblik deduktivne metode, od koje se razlikuje
po tome što aksiomatska metoda koristi brojne i raznovrsne postupke
formalizacije. Svrha aksiomatske metode je postizanje korektnosti definicije
i dokaza koji isključivo ovise o njihovim strukturama. Temeljna
aksiomatska pravila su: pravilo konzistentnosti (svi aksiomi jednog
aksiomskog sustava moraju činiti logičan i koherentan sustav); pravilo
cjelovitosti (sustav aksioma mora biti cjelovit); pravilo neovisnosti
aksioma (aksiomi jednog sustava aksioma moraju biti neovisni tako što ni
jedan aksiom ne smije biti izveden iz drugih aksioma u sustavu).

Metoda idealnih tipova Metoda idealnih tipova je misaona apstraktna

konstrukcija jednostrano naglašenih svojstava neke pojave određenih s
određenog teorijskog stajališta. Idealni tip jest apstraktni teorijski model
određene vrste pojave. Metoda ima ograničenu primjenu u
znanstvenoistraživačkom radu. Može se primjenjivati u filozofiji,
politologiji, ekonomiji i drugim znanstvenim poljima društvenih i
humanističkih znanosti.

Metoda brojenja Brojenje je postupak kojim se utvrđuje broj elemenata ili

članova nekog skupa ili klase. Brojenje nije moguće u okviru kontinuiranih
cjelina. Moguće je samo u znanstvenom istraživanju skupova u kojima ima
sličnih predmeta. To znači da brojenje pretpostavlja postojanje klasa, tj.
postojanje predmeta koji su različiti, a ipak u nečemu slični. U rezultatu
brojenja zanemarene su kvalitativne razlike među predmetima koji čine neki

97
skup, a ostaje samo njihov broj. Kad je brojanje velikih skupina
neizvodljivo, primjenjuje se statistička metoda uzoraka. Brojenje je
postupak znanstvenog otkrića, jer se brojenjem može doći do podataka
potrebnih za tvorbu hipoteze.

Metoda mjerenja Brojenje i mjerenje osnova su za sva mjerljiva

istraživanja, a susreću se u svim područjima znanosti. G. Galilei je istaknuo:
broji ono što se može brojiti, mjeri ono što se može mjeriti, a što nije
mjerljivo, učini mjerljivim. I lord Kelvin je rekao: "Ako se ono o čemu
govorite može izmjeriti, onda nešto o tome i znate. Međutim ako to ne
možete izmjeriti niti izraziti u brojkama, onda je vaše znanje mršavo i
nezadovoljavajuće: to može biti tek početak znanja, ali vi po načinu
mišljenja niste još doprli do znanstvene faze, ma o čemu da se radi."
Mjerenje se definira kao postupak kojim se uz pomoć mjerila utvrđuje
brojčana vrijednost nekog ekstenzivnog svojstva, ili kao uspoređivanje dvije
istovrsne veličine, tako da se utvrdi njihov omjer.

Za međusobnu usporedivost rezultata potrebno je odrediti mjernu jedinicu.

Mjerna jedinica je definirana konstantna vrijednost fizikalne veličine, koja
ima poseban naziv. Mjeriti znači odrediti koliko mjernih jedinica sadrži
neka veličina. Izmjerena vrijednost je vrijednost u granicama točnosti koja
se može ostvariti. Razlika između izmjerene vrijednosti i stvarne vrijednosti
fizikalne veličine naziva se apsolutna pogrješka mjerenja. U praksi postoji i
relativna pogrješka kao omjer apsolutne pogrješke i stvarne veličine. U
znanstvenoistraživačkom radu isključivo je u uporabi Međunarodni sustav
mjernih jedinica (Sl). Osnovna značajka tog sustava je potpuna koherentnost
svih mjernih jedinica. SI sustav obuhvaća mjerne jedinice za sva znanstvena
područja.

98
Delfi metoda Delfi metoda je metoda za prognoziranje. Delfi metoda
prvotno se najviše koristila za predviđanje budućih međunarodnih situacija i
potencijalnih ratnih stanja, ali se ubrzo počela primjenjivati u prognoziranju
tehničkog i tehnološkog razvoja. Metoda se sastoji u organiziranom i
sustavnom prikupljanju predviđanja tima eksperata, stoga predstavlja
metodu sustavne primjene znanstvenog mišljenja u postupku donošenja
važnih odluka o budućnosti različitih pojava i različitih fenomena. Logika
Delfi metode je sustavno korištenje mišljenja eksperata čime se simuliraju
buduće pojave ili prilično pouzdanu projekciju budućih pojava.

99
PUBLIKACIJE, ZNANSTVENA I STRUČNA DJELA, (CC, SCI)

Publikacije
Znanstvena i stručna djela i rezultati znanstvenih istraživanja, osim u slučaju
komercijalno financiranih i eksploatabilnih istraživanja kao i onih koji bi se
mogli smatrati važnim za nacionalnu sigurnost, redovito se objavljuju u
znanstvenim i ostalim publikacijama. Za rad koji je usmjeren uvođenju u
znanost i znanstveni rad od važnosti je da sadrži i kratku klasifikaciju
znanstvenih i drugih publikacija kao mjesta izvora rezultata znanstvenih
istraživanja mnogih znanstvenika. Za neka znanstvena područja i polja
publikacije su možda i najvažniji izvor informacija koje su predmet obrade
nekom od metoda znanstvenog istraživanja. Postoji više klasifikacija
publikacija, a za potrebe ovoga kratkog uvoda u znanost, podjela publikacija
je izvršena prema Milovanoviću160:
primarne,
sekundarne,

160
Milovanović, M., Pisanje uređivanje i štampanje, Tehnička knjiga, Beograd, 1979.

100
 tercijarne,
periodične i
knjige.

Primarne publikacije su: knjige, časopisi, novine, znanstveni i tehnički

izvještaji, magistarski radovi, doktorske disertacije i serijske i druge
publikacije. Sadrže rezultate znanstvenih istraživanja i znanstvene opise.
Primarne publikacije sadrže nove, izvorne znanstvene spoznaje ili nova
tumačenja poznatih spoznaja, stavova, činjenica ili ideja.

Sekundarne publikacije su: bibliografije, bibliografski i referentni časopisi,

indeksi, bibliotečni katalozi, enciklopedije, biografski rječnici, rječnici
pojmova, pregledi, vodiči i druge publikacije. Sekundarne publikacije
nastaju obradom primarnih publikacija i drugih primarnih izvora. Služe
pronalaženju sadržaja primarnih dokumenata.

Tercijarne publikacije su priručnici, znanstveno-popularne rasprave u

monografijama, časopisi, adresari, bibliografije, centralni katalozi
biblioteka, bibliografski indeksi.

Periodične publikacije nisu vremenski ograničene, izlaze u približno

redovitim vremenskim razmacima. Periodične publikacije su: časopisi,
novine, almanasi, zbornici, godišnjaci, periodične statistike, bibliografije.
Časopisi su periodične publikacije znanstvenog, stručnog, književnog,
umjetničkog, zabavnog, političkog ili drugoga karaktera. Izlažu građu
trajnoga karaktera, a izlaze polumjesečno, mjesečno, dvomjesečno,
tromjesečno, ili polugodišnje). Novine su periodične publikacije koje obično
izlaze redovito dnevno ili tjedno. U periodične publikacije možemo, prema
istom autoru ubrojiti i almanahe, zbornike, godišnjake, periodične statistike,
bibliografije, publikacije znanstvenih i stručnih djela.

101
Knjiga se može definirati kao neperiodični tiskani dokument s mnogo
stranica. Prema sadržaju knjige mogu biti znanstvene, praktične ili literarne.
Prema preporuci UNESCO-a (1964.) "Knjiga je tiskana publikacija, koja
izlazi povremeno i koja sadrži najmanje 49 tiskanih stranica ne brojeći
korice". Brošura ima karakteristike knjige, sadrži najmanje pet, ali ne više
od 48 tiskanih stranica, ne brojeći korice.

Znanstvena djela
Znanstvena, znanstvenostručna i stručna djela i radovi nisu oštro
razgraničena iako razlike svakako postoje. Prema Borojeviću161
znanstvenim djelom smatramo djelo koje je nastalo kao rezultat
znanstvenog istraživanja primjenom znanstvenih metoda, a koje otkriva
dotad nepoznate činjenice i odnose i objašnjava zakonitosti među pojavama.
Prema Žuveli162 znanstveni rad je djelo koje je usmjereno na ispitivanja
veza i odnosa među predmetima i pojavama u objektivoj stvarnosti, a
utvrđuje pravilnosti i zakonitosti u prirodi i društvu, i primjenjuje
znanstvene metode u istraživanju i otkriva dotad nepoznate činjenice i
teorije i pridonosi povećanju znanstvenih spoznaja.

Stvaralačka aktivnost čiji je rezultat znanstveno djelo mora se temeljiti na

znanstvenom istraživanju, a to praktično znači na rezultatima
fundamentalnih i primijenjenih istraživanja te drugih primjerenih
znanstvenih metoda. Svako znanstveno djelo mora pridonositi ukupnom
znanju, što znači da mora biti originalno. Originalnost je bit i svrha
znanstvenog istraživanja i znanstvenog djela. Originalno podrazumijeva

161
Borojević, S., Metodologija eksperimentalnog naučnog rada, Radnički univerzitet
"Radivoj Ćirpanov" Novi Sad, 1978.
162
Žuvela, I., Uvod u ekonomska istraživanja, Ekonomski fakultet Sveučilišta u Rijeci,
Rijeka, 1978., (skripta).

102
novo, do tada univerzalno nepoznato znanje Prema Day-u163 Primarno
znanstveno djelo mora biti prvi prikaz rezultata istraživanja što sadrži
dostatne obavijesti da bi drugi znanstvenici mogli: procijeniti rezultate,
ponoviti eksperimente i procijeniti logiku mišljenja. Takav prikaz mora biti
neprekidno zamjetljiv osjetilima, bez ograničenja dostupan znanstvenoj
javnosti te primarnim i sekundarnim servisima. U znanstvena djela mogu se
ubrojiti i: monografije, doktorska disertacija, magistarski znanstveni rad,
znanstveni članci, znanstvene studije i patenti.

Monografija je znanstvena rasprava, umjerena nekom užem području,

predmetu, problemu neke znanosti, ili biografiji neke osobe. To je
znanstveno ili popularno znanstveno djelo koje integralno analizira svoj
predmet. U prošlosti je bila dominantna vrsta znanstvenog djela, nakon toga
dominantna je bila znanstvena rasprava, a danas su najzastupljeniji zbornici
radova.

Doktorska disertacija je izvorno, originalno znanstveno djelo, koje

samostalno izrađuje doktorand i koje je po primijenjenoj metodologiji i po
doprinosu znanosti prikladno za utvrđivanje doktorandove sposobnosti da
bude samostalni istraživač u znanstvenom području i polju za koje se
podjeljuje doktorat znanosti. Disertacijom bi trebalo otkriti nove znanstvene
činjenice, pojave ili zakonitosti.

Diplomski164 znanstveni rad je originalno znanstveno djelo koje diplomand

samostalno izrađuje, uz nadzor mentora i koje je po metodologiji obrade i
doprinosu znanosti prikladno za utvrđivanje diplomandove sposobnosti da

163
Day, R., A., Scientific Journals: Studijski izvještaj o provedivosti svjetskog sistema
naučnih informacija, Referalni centar Sveučilišta, Zagreb, 1977.
164
Prema staroj terminologiji misli se na znanstveni magistarski rad

103
aktivno sudjeluje u znanstvenoistraživačkom radu u znanstvenom području i
znanstvenom polju za koje se dodjeljuje magisterij znanosti.

Znanstveni članak (e: scientific paper) U analizi značajki znanstvenog

članka potrebno je odrediti temeljna obilježja znanstvenog članka i
kategorizaciju znanstvenih članaka. Znanstveni članak je opis originalnih
rezultata istraživanja koji mora biti napisan, objavljen i dostupan
znanstvenoj javnosti. To znači da je znanstveni članak prvo objavljivanje
originalnih rezultata znanstvenih istraživanja (opažanja) u publikaciji koja je
lako dostupna međunarodnoj znanstvenoj javnosti, a napisan je tako da se
istraživanja mogu ponoviti i zaključci provjeriti. Znanstveni članci mogu se
sistematizirati u četiri kategorije: izvorni znanstveni članak, prethodno
priopćenje, pregledni članak i izlaganje sa znanstvenih skupova.

Izvorni znanstveni članak (e: original scientific paper) je originalno

znanstveno djelo u kojemu su izneseni novi rezultati fundamentalnih ili
primijenjenih istraživanja. U ovu kategoriju djela spadaju nove, još
nepoznate znanstvene činjenice i spoznaje koje predstavljaju doprinos
znanosti.

Prethodno priopćenje ili znanstvena bilješka (e: preliminary

communication) je također znanstveno djelo koje sadrži znanstvene
spoznaje ili rezultate znanstvenih istraživanja čiji karakter zahtijeva
objavljivanje. Ovaj znanstveni članak obvezno sadrži jednu ili više
znanstvenih informacija, ali bez dovoljno pojedinosti koje bi omogućile
čitatelju provjeru iznesenih znanstvenih spoznaja, rezultata istraživanja i
znanstvenih informacija na način kako je to opisano za izvorni znanstveni
članak.

104
Pregledni članak (engleski: review) sadrži cjelovit prikaz o problemu
istraživanja o kojemu je već objavljena znanstvena informacija, rezultat
znanstvenog istraživanja, odnosno znanstvenih spoznaja, samo su u njemu
one na nov način prikupljene, analizirane, sintetizirane i na znanstveni način
prezentirane. Taj se članak od izvornog znanstvenog članka razlikuje po
tome što ne mora sadržavati originalne (nove) rezultate istraživanja. Autor
preglednog članka dužan je navesti sve bibliografske jedinice koje je
koristio u obradi određene teme.

Izlaganje sa znanstvenih skupova (konferencijsko priopćenje) (e:

conference paper) je posebna vrsta znanstvenog članka. Za konferencijska
priopćenja vrijedi klasifikacija kao i znanstvene članke ukoliko su bili
recenzirani od najmanje dva znanstvenika recenzenta, ili su bili evaluirani
diskusijom sudionika samog znanstvenog skupa. Klasifikacija
konferencijskih priopćenja tada se temelji na objavljenom zborniku
diskusija. Po tome konferencijsko priopćenje može biti izvorni znanstveni
rad, prethodno priopćenje ili pregledni rad. Znanstvenim člancima treba
smatrati i znanstvena predavanja za koja organizator znanstvenog skupa
odredi prigodnu aktualnu temu predavanja i odabere afirmiranoga
predavača.

Znanstvena studija ili znanstveni projekt najčešće je znanstveno djelo

istraživačkog tima za koje naručitelj povjerava izradu specijaliziranim
znanstvenoistraživačkim organizacijama (znanstvenim institutima ili
znanstvenim zavodima) ili visokim učilištima.

Znanstvenostručna djela
Znanstvenostručna djela mogu biti: udžbenici, enciklopedije, leksikoni,
praktikumi, rječnici, zbornici radova, bibliografije, priručnici, ljetopisi,
časopisi, pa čak i književna djela.

105
Udžbenik može biti: tiskana knjiga, skripta, hrestomatija, autorizirana
predavanja, zbirka zadataka, priručnik i radna bilježnica. Za svaki se
udžbenik, u pravilu, pribavljaju tri recenzije (eksperti za određeno
znanstveno područje, odnosno znanstveno polje). Na visokim učilištima
uvriježilo se pravilo da se traže najmanje dvije recenzije znanstvenika,
sveučilišnih profesora iz određenog znanstvenog polja ili znanstvene grane
za koju se izdaje udžbenik. Osnovno obilježje udžbenika je da je on izvor
znanja u kojemu je znanstveno na dostupan način izložena nastavna građa
prema nastavnom programu određenoga predmeta. U udžbeniku treba
iznijeti općenito prihvaćene koncepcije, spoznaje, stavove, ali isto tako treba
davati i hipoteze, odnosno ostavljati otvorena sporna pitanja za diskusiju.

Enciklopedija abecednim redom sažeto i sustavno izlaže kratak pregled svih

područja znanja i aktivnosti s pomoću kratkih natuknica (opća
enciklopedija), ili znanja nekog posebnoga područja (specijalna
enciklopedija).

Leksikon je posebna vrsta rječnika koji sadrži skup pojmova, naziva, riječi i
predmeta, pojava i činjenica koje su navedene abecednim redom. Mogu biti
opći i posebni.

Praktikum je djelo, posebna vrsta udžbenika ili priručnika. U praktikumu se

iznose pojedine metode, instrumentariji i tehnike s procedurama. Praktikumi
su, suštinski instruktivni priručnici

Rječnici omogućuju provjeru značenja nekog izraza, pravilno pisanje riječi,

njezin pravilan izgovor. Rječnici su korisno pomagalo za postavljanje jasnih
definicija i određivanje preciznoga značenja termina.

106
Zbornik radova je knjiga u kojoj je objavljeno više radova raznih autora.
Zbornik radova je publikacija koja sadrži više sadržajno samostalnih priloga
raznih autora koji su najčešće napisani samo za tu publikaciju i koji su
povezani u jednu ediciju pod jedinstvenim naslovom.

Bibliografija je znanstveno-stručna djelatnost, koja sabire, evaluira, odabire,

sadržajno analizira i opisuje tiskane ili na drugi način umnožene, javnosti
namijenjene tekstove – bibliografske jedinice – pa te opise klasificira,
uređuje i obično u obliku uređenih popisa i publicira s namjenom pružiti
informacije o literaturi, a time i pomagala za stručni rad. Prema sadržaju i
vrstama indeksirane građe, mogu biti: opće bibliografije, a obuhvaćaju
popise građe bez obzira na njezine sadržaje i vrstu, posebne bibliografije
koje obuhvaćaju samo publikacije posebnoga područja, teme ili određene
discipline. Prema namjeni bibliografije mogu biti: popisne bibliografije, u
kojima se bilježe najiscrpniji materijali s raznih područja znanja ili
posebnoga karaktera, znanstvene bibliografije, sadrže podatke o
publikacijama koje se odnose na istraživačke probleme predmeta
istraživanja ili teme koje istražuju Prema vremenu objavljivanja
bibliografije se dijele na: tekuće bibliografije, popisuju materijale onako
kako su nastali, retrospektivne bibliografije. Prema metodi sređivanja
bibliografije, mogu biti: sustavne, predmetne i autorske.

Priručnici su djela koja pružaju znanstvene i druge informacije o

određenom znanstvenom području

Ljetopisi (godišnjaci) su posebna skupina priručnika koji se, u pravilu,

izdaju svake godine.

Znanstveni časopisi su periodične informacija koje se redovito objavljuju, a

izlaze tjedno, mjesečno, dvomjesečno, tromjesečno ili polugodišnje u

107
identičnom obliku. U časopisima se objavljuju znanstveni i stručni članci
različitog sadržaja. Sadrže aktualne tekuće informacije o najnovijim
dostignućima s područja znanosti, tehnike, tehnologije. Objavljuju se u
numeriranim svescima. Broj godina koliko se časopis objavljuje zove se
"volumen" ili godište.

Časopisi se dijele na primarne i sekundarne. U primarnim časopisima

se objavljuju izvorni rezultati znanstvenoistraživačkog rada u obliku
članaka. Rezultati analitičko-sintetičke obrade primarnih publikacija
kao što su časopisi, knjige, disertacije, patenti..., objavljuju se u
sekundarnim časopisima. U posljednje se vrijeme sve više afirmiraju
publikacije u kojima se pojavljuju samo sažeci znanstvenih,
znanstvenostručnih i stručnih djela.

Dva su posebno važna časopisa s indeksima: Science Citation lndex

(SCI), indeksira članke objavljene u časopisima prije svega prirodnih i
tehničkih znanosti i Current Contents su sadržaji brojnih časopisa,
sadrži jednostavan indeks svih riječi u naslovima spomenutih članaka,
izdavač je Institut for Scientific Information (ISI), sadrži i adrese svih
autora

Stručni radovi
Stručno djelo ne sadrži nove, originalne znanstvene spoznaje, znanstvene
rezultate, teorije već se u njemu obrađuje već poznato i opisano. Izrada
stručnog djela ima za temeljnu zadaću prikupljanje, interpretiranje već
poznatih znanstvenih spoznaja, činjenica, informacija, odnosa i teorija i
ostvarenje rezultata koji se mogu iskoristiti. Stručna djela možemo
klasificirati na: stručni članak, stručni prikaz, elaborat, ekspertizu, stručni

108
izvještaj, mišljenje, recenziju, vodiče, referentne publikacije i ostala stručna
djela.

Stručni članak (e: professional paper) je stručno djelo u kojemu se iznose

korisne informacije i spoznaje do kojih se, u pravilu, došlo razvojnim
istraživanjem, a ne fundamentalnim i primijenjenim istraživanjima.

Prikaz donosi stajalište ili shvaćanje o nekoj stvari ili pojavi. Prikaz
predočuje stručno i kritičko predstavljanje određenog djela znanstvenoj i
stručnoj javnosti i to najčešće u odgovarajućim časopisima. Prikaz
određenog djela obično sadrži: motiv za pisanje, sintetički prikaz djela i
kritičku ocjenu djela.

Elaborat je kratko stručno djelo, gotovo standardnog oblika i strukture koje

se izrađuje primjenom prihvaćene tehnologije. U njemu se temeljito izlaže i
obrađuje neko pitanje ili predmet.

Ekspertiza je stručno djelo u kojemu priznati i ovlašteni eksperti, sudski

vještaci ili tim eksperata iznose stručno mišljenje o nekom predmetu ili o
rješavanju određenoga praktičnog problema. Sudovi, primjerice, vrlo često
traže stručno mišljenje (ekspertizu).

Stručni izvještaj je skup obrađenih činjenica i mišljenja o predmetu

izvještaja.

Recenzija je posebna vrsta stručnog djela kojom recenzent treba prosuditi,

ocijeniti i vrednovati rezultate tuđeg djela: udžbenika, priručnika,
praktikuma, studije, članka, književnog ili drugog pisanog djela. Osnovna je
svrha i ciljevi izrade recenzije u tome da se kritički, objektivno i znanstveno
prosudi, vrednuje i ocijeni tuđe djelo, te da se na temelju tih elemenata

109
meritorno utvrdi zaslužuje li rukopis po svojoj znanstvenoj, stručnoj,
književnoj, umjetničkoj, metodičko-didaktičkoj, odgojno-obrazovnoj i
ideološkoj vrijednosti tiskanje ili ne. Iz toga proizlazi izuzetno velika
znanstvenostručna, moralna i društvena odgovornost recenzenta.
Recenziranje rukopisa nekog djela treba: isključiti mogućnost objavljivanja
nekvalitetnih djela, poboljšati kvalitetu već napisanih rukopisa, primjereno
rasporediti građu u tekstu, utvrditi znanstvenost i stručnost,
aktualnost, inventivnost, primjenjivost djela. Recenzija treba imati tri bitna
elementa: opći dio recenzije, posebni dio recezije i zaključak i prijedlog.

Vodiči (e: directories) su u pravilu stručna djela, primjereno opremljena koji

sadrže brojne informacije o privrednim i drugim organizacijama,
institucijama, ustanovama, ili sveučilištima, visokim učilištima, koledžima,
istaknutim i uglednim ljudima

Referentne publikacije su stručna djela koja se objavljuju redovito i/ili

povremeno, a sadrže podatke, informacije, definicije, imena i adrese osoba i
institucija.

Standardi. Prema definiciji Savjeta Međunarodne organizacije za

standardizaciju - ISO (International Standardization Organization),
standardizacija je djelatnost koja se bavi unifikacijom, tipizacijom i
ujednačavanjem. Standard je rezultat standardizacije u određenom području,
a mora biti odobren od priznate i ovlaštene organizacije. Standardi su
tehnički dokumenti koji specificiraju vrste, tipove i stupanj proizvoda,
kvalitetu, metode testiranja, pakiranja, transportiranja i sl., definiraju mjere,
termine, simbole i druge vrijednosti.

Anotacija sadrži obavijest o sadržaju primarnih dokumenata (knjiga,

časopisa, izvještaja i drugih), sažima spoznaje i sudove o nekom djelu pa

110
se stoga može reći da je anotacija sažeti, sintetički prikaz relevantnih
karakteristika određenog djela. Prema namjeni mogu biti deskriptivne
(sadrže opis činjenica, sadržaja i drugih obilježja djela), ili mogu služiti
kao preporuka (dokument o stupnju korisnosti za određenoga korisnika).

Apologija je djelo, spis ili govor, kojim autor brani, pohvaljuje ili
opravdava neko djelo, osobu ili sustav.

Diskusija je tematska usmena rasprava, odnosno razgovor u kojemu

aktivno sudjeluje više ljudi u rješavanju nekog pitanja koje ima opću
vrijednost. To je forma usmenog iznošenja stavova i argumenata i kritika,
drugih mišljenja o određenom pitanju (temi).

Esej, ogled ili zapis je po tematici blizak raspravi ili članku, a po stilsko-
izražajnim obilježjima i slobodi interpretacije beletristici. Esej je, zapravo,
rasprava koja izlazi iz okvira znanstvenog i umnogome se približava
književno-urnjetničkom djelu po svome izrazito subjektivnom shvaćanju
nekog predmeta i po inventivnom, duhovnom priopćavanju. U eseju se
raspravlja o nekom književnom ili znanstvenom problemu, o nekom
aktualnom pitanju kulturnog ili duhovnog života.

Interpretacija je usmeno ili pisano obrazloženje nekoga djela, odnosno

izlaganje kojemu je svrha objasniti osnovne postavke koje je autor
prezentirao u svome djelu.

Kritika je pisana ili usmena ocjena i sud o napisanom i javnosti

prezentiranom djelu. Donosi ocjenu o djelu i njegovu autoru. Ima elemenata
recenzije, stručnog prikaza i kritičkog prikaza. Smatra se da nema znanosti
bez objektivne i znanstveno utemeljene kritike. Stoga je znanstvena
kritika pretpostavka razvoja i afirmacije istinske znanosti.

111
Polemika je pisana ili usmena prepirka, oštar spor o nečemu ili nekome.
Ona može biti politička, književna, filozofska, znanstvena. To je, zapravo,
pisana ili usmena rasprava između predstavnika različitih shvaćanja u
kojima se iznosi obrana vlastitih teza i kritičko pobijanje teza protivnika.

112
ORGANIZACIJA ZNANSTVENOG ISTRAŽIVANJA

Izbor teme
Kako započeti istraživanje? Prvi je korak odabrati temu istraživanja. Što se
želi istraživati? Ima li to smisla istraživati? Je li to važno? Je li znanstveno
zanimljivo i intrigantno? Izbor teme je vrlo važan korak u znanstvenom
radu, stoga su u nastavku navedene neke preporuke koje mogu biti od
pomoći pri izboru teme. Istodobno izbor teme je i najkreativniji dio
istraživanja. Kako, dakle, pronaći temu za istraživački projekt? Odgovor se
može potražiti tako da se razmisli o aktualnim problemima, o onome što je
sada u odabranoj znanstvenoj grani ili polju važno, aktualan problem, trend
u znanstvenim istraživanjima.

Istraživači početnici obično odabiru teme kojima nastoje formirati svoj

znanstveni i istraživački profil i koje su interesantne za širu znanstvenu
populaciju. Na početku znanstvene karijere dobar način ulaska u znanstvenu
zajednicu je znanstveni i istraživački rad sa starijim znanstvenicima kao dio

113
istraživačkog tima. U tom slučaju mladi znanstvenik samo iznimno predlaže
temu.

Ipak, ako želi sam istraživati treba izabrati temu o kojoj želi saznati više, ali
koja je istodobno usklađena s mišljenjima starijih znanstvenika (izaberi
temu koju tvoj profesor odobrava). Dosta često se pojavljuju prijedlozi tema
koji se mogu smatrati pretencioznim i previše složenim, što može ugroziti
znanstveni rezultat ili čak onemogućiti provedbu istraživanja u cjelokupnom
planiranom opsegu. Prvi korak u izboru teme znanstvenog istraživanja je
procjena vlastitih mogućnosti samostalne analize problema i procjene
projekta bez velike pomoći drugih ljudi. Stoga je dobar put suziti odabranu
temu na jedan aspekt problema. Suženje teme je koristan put iz najmanje
dva razloga: uvođenjem novog aspekta otvara se i novo istraživanje, u
slučaju da se problem pokaže kao ograničen, i nema mogućnosti proširenja
istraživanja te je stoga i neinteresantan, utrošeno vrijeme i sredstva će biti
mali. Da bi se izbjeglo istraživanje problema koji nemaju dovoljan
potencijal, "slijepa ulica u znanstvenom istraživanju", korisno je dati na uvid
prijedlog projekta istraživanja iskusnijem znanstveniku (prije nego
započnete, dajte čitav projekt na uvid profesoru).

Postoji i drugi način procjene opsega istraživanja a to je testiranje problema

radi procjene mogućnosti pronalaženja odgovora na pitanja koja definiraju
problem. Preliminarno testiranje problema moguće je primjenom metode
reduciranog modela pojave, problema, ili analizom idealnih tipova pojave
koji se mogu pojaviti. Testiranje problema, osim procjene izvedivosti
znanstvenog problema, daje i nuždne podatke koji omogućavaju realno
planiranje vremena potrebnog da se provedu istraživanja i planiranje
potrebnog materijala i opreme za istraživanje. U ovoj kratkoj analizi izbora
teme znanstvenog istraživanja zrcali se sva kompleksnost postupka. To je i
logično jer je i izbor teme istraživanja također jedan mali znanstveni projekt

114
koji zahtijeva, iako reduciranu, primjenu cijele znanstvene metode, ali i
primjenu neke od metoda znanstvenog istraživanja. Zato je ova faza izbora
teme znanstvenog istraživanja od najveće važnosti u znanosti i aktivnost u
kojoj kreativnost istraživača najviše dolazi do izražaja. U analizama koje
trebamo provesti u izboru teme istraživanja mogu se pojaviti i nove ideje o
problemu, pa čak i ideje za sasvim novu, aktualniju i interesantniju temu
znanstvenog istraživanja.

Na kraju postupka izbora teme istraživanja potrebno je analizirati još četiri

aspekta analizirane teme: relevantnost, znanstveni doprinos, štetnost i
etičnost istraživanja. Relevantnost planiranog znanstveno istraživačkog
projekta treba odrediti u smislu relacije očekivanih rezultata istraživanja sa
znanošću znanstvene grane i polja. Određivanje doprinosa znanosti zapravo
je odgovor na znanstvenost predloženog istraživanja. Ako očekivani
rezultati istraživanja ne znače nove metode i postupke, nove činjenice
kojima se potvrđuje ili opovrgava neka znanstvena hipoteza niti otvara novo
područje istraživanja, ukratko, ako nije moguće u jednoj rečenici odgovoriti
čime novim istraživanje doprinosi ljudskom znanju, valja zaključiti da se ne
radi o temi znanstvenog istraživačkog projekta već o temi stručnoga
projekta.

Procjena štetnosti planiranog istraživanja odnosi se samo na moguću

štetnost postupaka istraživanja u tijeku istraživanja, i to za ljude, za
životinje, za istraživače same i za okoliš. Procjena etičnosti planiranog
znanstveno istraživačkog projekta, u današnje vrijeme postaje sve važnija
posebno sa stajališta povećane mogućnosti znanosti i znanstvenih metoda da
ostvare rezultate čija je etičnost i moralnost upitna u odnosu na
civilizacijske tekovine i dosege. Odgovor na problem etike znanstvenog
istraživanja teško može dati sam znanstvenik, jednako kao što teško može
dati odgovor na pitanje smisla znanstvenog projekta. Odgovor na pitanja

115
etičnosti nekoga posebnog znanstvenog istraživanja može dati samo
filozofija, filozofija znanosti ili etika kao grana filozofije. Iz toga slijedi i
nužnost obrazovanja znanstvenika iz grane filozofije znanosti i grane etike.

Prikupljanje informacija
Prije nego što se krene u istraživanje potrebno je dobro proučiti
problematiku kojom se namjerava baviti. Brojni su izvori znanstvenih i
stručnih informacija: literatura, Inernet, znanstvene ustanove, muzeji,
razgovori, televizija i video itd. Ipak, u znanstvenom radu najvažniji je izvor
informacija literatura. Primarni izvori podataka su, ili bi trebali biti,
originalni znanstveni radovi (objavljeni u znanstvenim časopisima i
knjigama), te izvješća o originalnim znanstvenim istraživanjima. Sekundarni
izvori podataka su izvori koji se temelje na primarnim izvorima. Tu
spadaju: enciklopedije, rječnici, udžbenici, popularni časopisi, monografije,
pregledni radovi, apstrakti i indeksi. Proučavanje literature treba započeti
pregledom općih referenci, a potom prijeći na specijalizirane reference. Od
velike važnosti naučiti se koristiti znanstvenim sažetcima, abstraktima i
indeksima (npr. ASFA; CC; SCI, itd.). Pretraživanje ovih publikacija može
se obaviti na različite načine: preko ključnih riječi, autora, geografskog
područja, taksonomskog indeksa itd. Za pronalaženje novih referenci mogu
se koristiti popisi literature u relevantnim primarnim resursima. Do radova
koji se ne mogu naći u dostupnoj knjižnici može se doći razmjenom između
knjižnica, posudbom ili izravno kod autora.

Čitanje znanstvenih radova Nakon što je prikupljena literatura ili paralelno

s prikupljanjem literature, prikupljene radove treba pročitati, proučiti i
obraditi. To je faza upoznavanja sa stanjem znanosti i znanstvenim
dostignućima, znanstvenim "backgroundom". Najbolje je najprije pročitati
općenitije radove koji daju uvid u širu problematiku u području teme. Za to
su osobito dobri pregledni radovi. Tek nakon upoznavanja sa širim

116
kontekstom, može se nastaviti s čitanjem radova koji tretiraju užu
problematiku. Izbor radova koje treba pročitati u fazi sakupljanja
informacija može se izvršiti na temelju ključnih riječi. Iako ključne riječi
nisu sasvim pouzdan indikator teme znanstvenog rada, ipak su vrlo zgodno
sredstvo za pretraživanje Interneta. Pouzdaniji indikatori teme su sažetci.
Kod čitanja samih znanstvenih radova prvo je potrebno pročitati sažetak
(abstrakt). Sažetak bi trebao biti dovoljan za selekciju po kriteriju
relevantnosti rada. Na taj način može se relativno brzo pregledati veliki broj
radova. Ako sažetak nije dovoljan za ocjenu relevantnosti istraživanja koje
bi moglo biti izvor potrebnih podataka, korisno je analizirati Uvod i
Diskusiju. Ako se, nakon čitanja sažetka rad učinio relevantnim za
istraživanje, tada treba pažljivo pročitati Uvod. Uvod daje vrlo korisne
informacije o tome koja je svrha rada te koje je hipoteze i prognoze autor
postavio. Nije nuždno odmah shvatiti sve detalje vezane uz metodiku koja je
korištena u radu. Ako se pokaže da je rad važan, moguće je vratiti se na
metodiku kasnije kada za to dođe vrijeme. Pažljivo treba pročitati Rezultate,
fokusirajući se na glavne točke i na glavne kvalitativne rezultate. Radove
koji se pokažu najvažnijima treba pročitati ponovno, ako treba i više puta
Zbog toga diskusiji treba dati posebnu pozornost, a osobito autorovim
argumentima. U ovoj fazi od posebne je važnosti utvrditi ili procijeniti dali
prezentirani podatci podržavaju autorove zaključke, što autor smatra
najvećim doprinosom svoga rada te kako se rad može iskoristiti u okviru
znanstvenih spoznaja a kako u kontekstu planiranog vlastitog istraživanja.
Često se u literaturi može naći primjere podataka i znanstvenih dopinosa
koji se mogu integralno uključiti u vlastito istraživanje iako prema
podatcima koji se nalaze u literaturi treba, posebno ako su u odnosu na
znanstvene spoznaje bitno različiti, biti vrlo kritičan. Kod preuzimanja
podataka iz znanstvenih radova drugih autora, kritičko mišljenje generira
dvojbu provjere rezultata ili prihvaćanja prezentiranih rezultata. Rezultati
koji podupiru smjer planiranog istraživanja ili posredno podupiru

117
preliminarne hipoteze, vrlo su atraktivni. S druge strane, provjera tuđih
rezultata može biti neugodno dugotrajna ili skupa. Izgleda da ova dvojba
nema rješenja, a ponekad je stvarno tako, posebno u slučajevima kad autor
analiziranog rada težište svojih zaključaka utemeljuje u navodima radova do
kojih ne možemo doći. U tom slučaju dobro dođe primjena metode idealnih
tipova, jedne od metoda znanstvenog istraživanja, ili kako se to moderno, u
teoriji pouzdanosti sustava, kaže metode granica ili metode graničnih
vrijednosti, za brzu provjeru podataka u funkciji planiranog istraživanja.

Izrada bilježaka Tijekom čitanja literature vrlo je važno voditi uredne i

sređene bilješke jer to kasnije olakšava snalaženje s literaturom koja može
biti vrlo brojna. Stoga je preporučljivo izraditi literaturne kartice na koje se
upisuju najvažnije informacije dobivene iz korištene literature. Kartica mora
sadržavati kompletnu referencu (ime autora, naslov rada, časopis, volumen i
broj stranica) te informacije vezane uz sadržaj rada (najvažniji rezultati,
ključne riječi, metodika itd.). Važno je razlikovati bitne informacije od
nebitnih. Ako se baš sve bilježi izgubit će se puno vremena. Zato treba
izraditi listu konzultiranih referenci. Korisno je paralelno s čitanjem
literature sastavljati i listu pročitanih ili konzultiranih referenci.

Definiranje problema i postavljanje hipoteze

Istraživanje je najbolje i najkorisnije započeti pitanjima koja će voditi
stvaranju hipoteza ili prognoza. Što u ovoj početnoj fazi istraživanja znači
postavljati pitanja i kako to učiniti? Da bi istraživanje moglo biti izvršeno
ono mora imati jasno definiranu svrhu i ciljeve. Definiranje svrhe
istraživanja i ciljeva (i podciljeva) mora se temeljiti na poznavanju
problema. U suprotnom će se sakupiti veliku količinu informacija, a neće
biti ideje što s njima. Stoga treba: definirati kako se planirana istraživanja
uklapaju u širi kontekst (širu problematiku) znanosti na području
istraživanja, odrediti ključne parametre istraživanja, tako da se mogu

118
planirati metode za obradu uzoraka i analizu podataka, ako se radi o
planiranju istraživanja koje uključuje provedbu eksperimenta, potrebno je
odlučiti koje će se varijable držati konstantnim ili kontrolnim, a koje će biti
eksperimentalne, ako znanstveno istraživanje uključuje statističku obradu
bitno je nastojati da se uzimanje uzoraka, uzorkovanje obavi slučajnim
izborom.

Kako, zapravo, postavljati pitanja i time definirati problem? Iz spoznaje o

stanju znanosti i znanstvenim rezultatima te refleksije cilja istraživanja u
znanstvenoj spoznaji istraživača definiraju se pitanja u određivanju puta,
načina za postizanje rezultata, cilja. I ovaj postupak postavljanja pitanja je u
suštini jedan oblik metode idealnih tipova. Oblik pitanja definiranih
metodom idealnih tipova zapravo je znanstveni oblik priželjkivanog
mišljenja, i znači pretpostavku uvjeta za postizanje željenog, očekivanog ili
planiranog cilja. Svaki od ovih uvjeta, određenih kao pitanje ili
kondicionalna rečenica suštinski je jedna privremena i primitivna
predhipoteza (podhipoteza), priprema hipoteze. Postavljanjem dovoljnog
broja pitanja, kojima su reflektirani u odgovorima svi aspekti problema,
definiran je dovoljan broj predhipoteza čija sinteza može generirati jednu ili
više hipoteza.

Planiranje i modeliranje eksperimenta

Definiranjem jedne ili više hipoteza, znanstveno istraživanje je u fazi
potvrđivanja ili opovrgavanja hipoteze. I potvđivanje (verifikacija) i
opovrgavanje (falsifikacija) hipoteze u suštini je postupak provjere
prognoze temeljene na hipotezi. Prognoza, u smislu znanstvenog
istraživanja, znači predskazivanje rezultata budućeg opažanja, eksperimenta
ili simulacije, što znači predskazivanje budućega prirodnog događaja,
budućeg eksperimentalnog događaja ili rezultata simulacije. Ako
verifikacija hipoteze uključuje provjere prognoze eksperimentom, prvi

119
korak u planiranju eksperimenta je određivanje broja i vrste podataka koji
verificiraju/fasificiraju hipotezu potvrdom ili opovrgavanjem prognoze.
Samo na temelju podataka traženih verifikacijom/falsifikacijom prognoze
stvara se model eksperimenta. Ispravno modelirani eksperiment daje samo
one podatke potrebne za potvrdu hipoteze, i sastoji se samo od onih
eksperimentalnih aktivnosti potrebnih za dobivanje planiranog broja i
planirane vrste podataka. Ako se pojave podatci (rezultati) koji nisu u
funkciji potvrde prognoze, bez obzira na njihovu moguću ili potencijalnu
korisnost, oni su suštinski rezultat nepreciznog modeliranja eksperimenta ili
nekonzekventnoga planiranja. Stoga planiranje, modeliranje i provedba
eksperimenta treba uključiti:

1. odrediti sve i samo one podatke vezane uz prognozu (podatci koji

potvrđuju ili opovrgavaju prognozu),
2. modeliranje eksperimenta na temelju traženih podataka,
3. definiciju kontrolnog događaja,
4. izbor metoda mjerenja, opažanja i bilježenja onoga što se događa u
svakoj fazi eksperimenta,
5. planiranje vremenskih rokova za svaku fazu eksperimenta,
6. provedbu eksperimenta,
7. analizu svih dobivenih rezultata (ne odbaciti negativne rezultate jer
nema negativnih rezultata eksperimenta već samo postoje rezultati
koje u kontekstu eksperimenta nisu interpretirani ispravno);

Mjere sigurnosti
Brojni eksperimenti uključuju upotrebu opasnih organizama, kemikalija ili
opreme, pa u rukovanju s njima treba poduzeti sve propisane mjere opreza.
Pri planiranju znanstvenog istraživanja, koje uključuje provedbu
eksperimenta, sve aktivnosti i procedure treba kontrolirati s obzirom na
moguće opasnosti izloženosti štetnim djelovanjima koji mogu nastati ili

120
neprimjenjivanjem zaštitnih sredstava i opreme pri ispravnom radu
eksperimentalne opreme ili koje mogu nastati kvarom ili neispravnim radom
opreme. Potencijalne opasnosti tijekom izvođenja različitih eksperimenata
mogu biti:

1. Biološke kulture (bakterije, virusi, gljivice itd.);

2. Kemijske tvari (toksične, agresivne);
3. Električni i mehanički aparati (struja, visoki napon, opasnost
mehaničkih ozljeda);
4. Opasnost od požara;
5. Izloženost radijaciji;
6. Opasnost izlaganju laserskim zrakama;
7. Izloženost UV svjetlu;
8. Izloženost X-zračenju;
9. Izloženost mikrovalnim zračenjima;
10. Izloženost poljima radiovalova visokog inteziteta;
11. Izloženost radioaktivnom zračenju (β, γ).

Organizacija rezultata i analiza podataka

Tijekom istraživanja vrlo je važno pažljivo bilježiti dobivene rezultate.
Ovisno o setu rezultata i vrsti podataka koji se analiziraju i obrađuju tijekom
istraživanja potrebno je planirati formular, tablicu za njihovo upisivanje.
Dobivene podatke (rezultate) treba analizirati i, ako je to potrebno i
predviđeno planiranjem znanstvenog istraživanja, statistički obraditi. Kod
primjene statističke obrade posebno je važno kontrolirati značajnost,
statističkom obradom, dobivenih rezultata. Temeljni statistički postupci s
kojima se istraživači, u pretežitom broju istraživanja, redovito susreću jesu:
aritmetička sredina, raspon, standardna devijacija, varijanca, standardna
pogreška aritmetičke sredine, granice pozdanosti. Razlikuju li se dvije ili
više aritmetičkih sredina statistički značajno (pitanje značajnosti razlike

121
rezultata eksperimentalnog događaja od rezultata utvrđenih za kontrolni
događaj), primjenjivost analize Studentovim t-testom (u slučaju dvije
aritmetičke sredine) ili primjenjivost analize varijance (za usporedbu više
od dvije aritmetičke sredine), aplikativnost podataka pretpostavkama
statističkog testa koji se koristi. Najvažnija prepostavka za većinu osnovnih
statističkih testova (parametrički testovi) je normalna distribucija podataka
(to znači da će vrijednosti prodataka nacrtane u odnosu na njihovu
frekvenciju dati karakterističnu krivulju normalne razdiobe). Ako podaci
nisu normalno distribuirani tada treba izbjegavati parametričke testove i
primijeniti neparametričke testove.

Prikazivanje rezultata
Tablice Tablice se koriste za prikazivanje mnogobrojnih brojčanih
podataka ili za sumarni prikaz nekih tekstualnih podataka. Veliku je
količinu podataka teško prikazati tekstualno, pa tablica u tom slučaju pruža
veliku pomoć. Ukoliko je cilj pokazati trend ili neki drugi obrazac u
podatcima tada tablica nije prikladna; umjesto nje povoljnije je upotrijebiti
graf. Ako je informacije moguće izraziti tekstualno tada nema potrebe
koristiti tablicu ili graf. Tablice u radu moraju biti označene brojem,
pobrojane, numerirane redoslijedom kojim se spominju u tekstu. Čak
ukoliko rad ima samo jednu tablicu ona mora biti označena brojem. Tablica
mora biti razumljiva, mora imati naslov koji sadrži sve potrebne informacije
koje tablicu čine razumljivom čak i onda ako je promatramo izdvojeno od
cijeloga rada. Nije potrebno da sve varijable budu uključene u tablici. Na
primjer, ukoliko su neke varijable u svim eksperimentima bile konstantne
tada ih ne treba navoditi u tablici, već u bilješci ili naslovu tablice. U
tablicama se često, radi uštede u prostoru, koriste skraćenice, koje u tom
slučaju moraju biti objašnjene u bilješci ili naslovu tablice. Jedinice
parametara se ne pišu iza svake vrijednosti u tablici već u glavi tablice iznad
toga parametra.

122
Grafovi Grafovi se koriste za prikaz važnih obrazaca, trendova ili
međusobnih odnosa između varijabli. Postoje tri osnovna tipa grafova:
linijski graf, graf sa stupcima (histogram) i kružni graf (pita). Kod grafova s
linijama i stupićima imamo dvije osi, vodoravnu os (x-os ili apscisa) i
uspravnu os (y-os ili ordinata). Te osi moraju biti obilježene imenom
varijable koju prikazuju te jedinicama mjere (metrički sustav). U pravilu se
nezavisna varijabla prikazuje na osi x, a zavisna varijabla na osi y (zavisna
varijabla je dakle funkcija nezavisne varijable, što znači da je ovisna o njoj).
Graf sa stupićima je dobar za prikazivanje odnosa između grupa; dvije se
grupe uspoređuju s time da one ne utječu jedna na drugu. To je najbolji
način da se prikaže velika razlika između grupa. Kod ovih grafova na osi x
su nanesene kvalitativne kategorije (npr. različite vrste, područja, godine).
Posebnu vrstu ovog tipa grafa čini histogram koji se u pravilu upotrebljava
za prikazivanje distribucija frekvencija. Linijski graf se koristi za
prikazivanje kontinuiranih podataka; kako jedna varijabla utječe na drugu.
Ovaj je tip grafa neophodan da bi se prikazao utjecaj nezavisne varijable na
zavisnu. Ponekad se graf sastoji od točaka koje nisu spojene linijama
(scatterplot) koji se koristi za prikazivanje korelacije ili snage veze između
dviju varijabli. Ponekad se između tih točaka provuče pravac ili neka
krivulja koja opisuje prirodu (oblik) veze između dviju varijabli (veza može
biti linearna, eksponencijalna ili neka druga). Kružni graf (pita) se koristi da
bi se pokazalo kako se dio nečega odnosi prema cjelini. Vrlo je dobar u
pokazivanju postotaka. Kao i u slučaju tablica, svi grafovi moraju biti
označeni brojevima, numerirani, logičnim redoslijedom pojavljivanja u
tekstu. Vrlo često kod slanja rada u časopis grafovi moraju biti priloženi na
posebnim papirim, dok se u tekstu naznači mjesto gdje pojedini graf dolazi.
Kao i u slučaju tablica, grafovi moraju sadržavati sve informacije koje su
potrebne da bi bili razumljivi. Osi grafa moraju biti označene s imenom
varijable koja se prikazuje i jedinicama u kojima je vrijednost varijable

123
izražena. Sve kratice na grafu moraju biti objašnjene u Naslovu grafa. Ako
graf sadrži više različitih linija, točaka, stupića ili bilo kojih drugih simbola,
tada mora imati legendu u kojoj je sve prikazano na grafu objašnjeno. Svaki
graf mora imati naslov grafa koji sadrži sve informacije tako da graf može
biti razumljiv sam za sebe čak i kada je izvučen iz rada. Profesionalni
časopisi postavljaju visoke standarde u pogledu kvalitete grafova te
određuju njihove dimenzije, veličine slova i oznaka na njima. Graf mora biti
čitljiv i dobro uočljiv, ali ne smije nepotrebno trošiti prostor časopisa.
Nikada ne stavljajte previše informacija na graf jer on tada postaje nečitljiv i
teško razumljiv. Jedno opće pravilo kaže da se na isti graf nikada ne stavlja
više od 4 različita simbola i više od 3 različite linije. Ipak to ovisi o tome
koliko su podatci međusobno slični (ako su vrijednosti prikazanih varijabli
slične, tada se preklapaju pa će u tom slučaju i graf sa samo dvije linije biti
nečitak). U tom je slučaju bolje napraviti više odvojenih grafova. Kada graf
prikazuje srednje vrijednosti (aritmetičke sredine) varijabli tada je poželjno
prikazati i varijabilnost rezultata (prosječno odstupanje rezultata od srednje
vrijednosti). U tom slučaju se na grafu ucrtavaju mjere varijabilnosti
(najčešće standardna devijacija ili standardna pogreška aritmetičke
sredine).

124
PISANJE ZNANSTVENOG RADA

Znanstveni rad je pisani izvještaj o napravljenom istraživanju koji je

organiziran u nekoliko dijelova (poglavlja). Glavni dio teksta može biti
napisan tek nakon što su svi rezultati analizirani. Dobar pristup u
organizaciji pisanja bio bi da se za svako poglavlje otvori posebna datoteka
file. Dok je rad još u procesu nastajanja, treba bilježiti svaku novu ideju,
pitanje ili problem, jer to može pomoći u stalnom poboljšavanju teksta.
Temeljni problem koji se pojavljuje kod znanstvenika i istraživača, u svezi s
objavljivanjem rzultata znanstvenog istraživanja, jest kritički stav o potrebi
da se napiše neki rad ili objavi izvješće o znanstvenom istraživanju.

Znanstvena etika165 ili etika znanstvenog istraživanja postavlja zahtjeve za

određenjem relacije rezultata dobivenih znanstvenim istraživanjem i

165
etika znanosti – 1) u širem smislu refleksija o biti znanja i o biti stvaranja znanja, koja
pripada svakoj filozofiji. 2) Etika znanosti je u užem smislu etika koja analizira specifična
područja znanstvenoga istraživanja s obzirom na njegove posljedice te koja nastoji povući
granice etički dopuštenoga i naloženoga u međuprostoru različitih mogućnosti.

125
sveukupnog znanja sadržanog u znanosti kao cjelini ili makar relacije sa
znanstvenim spoznajama znanstvenoga područja, polja ili grane znanosti ili
neke posebne znanstvene discipline. Etičke dileme posebno su česte kod
primijenjenih znanstvenih istraživanja. Primijenjena znanstvena istraživanja
kao dio primijenjene znanosti najčešće su poticana i/ili financirana od strane
zainteresiranih za postizanje limitiranih znanstvenih znanja ili rezultata
istraživanja (znanstvena znanja namijenjena komercijalnoj uporabi), pri
čemu se često usputni efekti, nedostaci, štete i potencijalne opasnosti za
ljudsko zdravlje, okoliš ili društvo u cjelini ne istražuju (namjerno ili
nenamjerno) ili se znanstveni rezultati i spoznaje o potencijalnim
opasnostima ne objavljuju. Zanemarivanjem odgovornosti istraživača da
objavi sve spoznaje o mogućim, vjerojatnim ili očekivanim posljedicama
primjene rezultata znanstvenog istraživanja znanstvenici krše etičke norme
znanstvenog istraživanja, ponašaju se neetično, stječu i objavljuju
djelomična znanstvena znanja, koja time nemaju ni atribut znanstvenih
znanja i ne mogu biti dio znanosti.

Dijelovi znanstvenog rada

Svaki znanstveni rad ima dijelove, cjeline rada u koje je organiziran. Od
navedenih dijelova neki su zastupljeni u svim znanstvenim radovima, a neke
nalazimo u radovima, ali ne predstavljaju obvezne dijelove. U znanstvenim
radovima nalazimo slijedeće dijelove:

- Naslov
- Abstrakt (Sažetak)
- Ključne riječi
- Uvod
- Materijal i metode
- Rezultati
- Diskusija

126
 - Zaključak ili znanstveni doprinos
- Zahvale
- Literatura
- Bilješka o autoru (autorima)

Dijelove Zahvale, Znanstveni doprinos i Bilješke o autorima ne nalazimo u

svim radovima, a u radovima iz područja društvenih i humanističkih
znanosti možemo naći radove u kojima su dijelovi Materijal i metode,
Rezultati i Diskusija integrirani u jednom dijelu pod različitim nazivima ili
čak bez naziva. Obično, u radovima iz područja društvenih i humanističkih
znanosti, pojedini dijelovi rada su naslovljeni opisom dijela sadržaja a ne
opisom funkcije dijela rada.

Redoslijed pisanja rada

Redoslijed pisanja je individualna stvar svakog autora, ovisi o problematici,
vrsti rada itd. Ipak, najbolje je započeti s poglavljem koje se čini najlakšim.
Za mnoge je to Materijal i metode, dok drugi najviše vole započeti s
Rezultatima. Diskusiju i Sažetak je obično najlakše napisati na kraju. Za
Literaturu je najbolje raditi postupno paralelno s pisanjem ostalih poglavlja
(kako koju referencu uvrstite u tekst, pridodate je listi). Materijal i metode
su svakako izbor za najlakši početak pisanja rada jer se radi o dijelu u
kojemu se navodi materija koja je već dobro obrađena u fazi planiranja
znanstvenog istraživanja iz kojeg nastaje rad (rad je zapravo izvještaj o
provedenom istraživanju i dobivenim rezultatima). Nastavak pisanja rada
izlaganjem rezultata znanstvenog istraživanja takođe je logičan put jer se
zapravo radi o prezentaciji podataka čije je dobivanje obrađeno tijekom
planiranja znanstvenog istraživanja te se pisanje ovog dijela rada svodi na
izbor rezultata i izbor načina prezentacije rezultata istraživanja. Diskusija je
najkreativniji dio znanstvenog rada kao izvještaja znanstvenom istraživanju
jer se u njemu, dobiveni rezultati istraživanja stavljaju u kontekst

127
znanstvenih znanja pripadajuće znanstvene discipline ili interdisciplinarnog
znanstvenog područja. Time rezultati istraživanja stječu relaciju s ukupnim
znanstvenim znanjima discipline kao znanstvene realnosti. Diskusija, prema
tome, znači uspostavu relevantnosti rezultata znanstvenog istraživanja u
cjelini znanstvenih znanja znanstvene discipline, grane, polja i područja
znanosti, čime je stvorena osnova za definiranje znanstvenog doprinisa
znanstvenog rada, ali i znanstvenog istraživanja o kojemu rad izvještava.

Naslov rada
Naslov je važan dio rada, puno važniji nego što se to na prvi pogled može
pomisliti. Naslov je indikativan za rad, pogađa bit rada, sugerira sadržaj
rada, a ponekad čak i otkriva najvažnije otkriće ili znanstveni doprinos koje
rad donosi. Naslov je važan jer brojni servisi za znanstvene informacije
ponajviše ovise o naslovu i koriste ga za svoje potrebe. Kada znanstvenici
pregledavaju literaturu, prva informacija koju dobiju je naslov rada te vrlo
često na temelju naslova odlučuju bi li dani rad mogao biti od njihova
interesa. Vrlo često, dobar rad s lošim naslovom može ostati nezapažen od
znanstvene javnosti. Mnogi autori često naslov osmišljavaju na kraju kada je
čitav rad završen. Drugi autori najprije definiraju naslov kako bi im on bio
nit vodilja koja će ih voditi ka fokusiranju njihovih ideja. Na kraju, kada je
rad završen, radni se naslov može revidirati ako je to potrebno. Naslov treba
biti organiziran oko važnih riječi (ključnih riječi). Iz naslova treba izbaciti
sve nepotrebne riječi koje ništa posebno ne znače. Ako se rad odnosi na
neku određenu vrstu (ili bilo koju drugu taksonomsku166 kategoriju) onda
ona mora biti uključena u naslov. Naziv vrste mora biti na latinskom (pisan
kurzivom), a ako postoji može se uključiti i narodni naziv vrste. Treba

166
Taksonomija, 1. znanost o zakonima i načelima razvrstavanja, 2. biol. grana koja na
temelju formalne sličnosti i rezultata drugih znanosti klasificira i imenuje živuće i fosilne
organizme nastojeći otkriti skup načela živih bića.

128
izbjegavati specijaliziranu terminologiju, "kovanice" i skraćenice u naslovu
(osim opće poznatih kao što su npr. DNK, RNK, ATP itd.)
Sažetak (Abstract)
Sažetak je kratko poglavlje (većina časopisa definira njegovu dužinu,
ograničavajući je na 250 riječi ili manje). Dakle, kao što mu samo ime kaže
sažetak treba biti sažet, koncizan prikaz rada koji u glavnim crtama govori o
tome što se istraživalo i što se dobilo. Sažetak sumira glavne elemente rada:
svrhu zašto je istraživanje rađeno, metode koje su korištene, glavne rezultate
koji su dobiveni te zaključke koji iz rezultata proizlaze. Dakle, sažetak
čitatelju pruža dobru, ali ne sasvim detaljnu informaciju o rezultatima rada.
Jedan od dobrih pristupa u pisanju sažetka je taj da se na jedan papir izvuku
sve važne točke koje donosi svako poglavlje. Od tako izvučenih rečenica se
može složiti dobar sažetak. Sažetak je najbolje napisati na kraju kada je rad
dovršen. Dobar sažetak mora činiti cjelinu koja stoji sama za sebe i koja je
čitatelju razumljiva bez uvida u cijeli rad. Sažetak je važan iz istih razloga
zbog kojih je važan naslov rada, jer je sažetak, pored naslova, ono što
znanstvenici prvo pogledaju kada pregledavaju literaturu.

Ključne riječi
Veliki broj znanstvenih časopisa traži da se iza sažetka navede nekoliko
najvažnijih riječi koje se odnose na rad (ključne riječi). Te riječi ulaze u
različite indekse i pretraživače literature i olakšavaju traženje potrebne
literature. Kod izbora ključnih riječi potrebno je redoslijed navoda usmjeriti
od širih pojmova prema užim. Tme se osigurava različitim tražilicama da
sigurnije zahvate rad u navodima, a posebno korištenjem Interneta. Ovaj
postupak je važan jednako kao što je od interesa svakom znanstveniku da
njegov rad i njegov znanstveni doprinos budu poznati i na raspolaganju što
široj znanstvenoj populaciji. Izbor ključnih riječi zahtijeva veliko iskustvo
znanstvenika jer izbor i redoslijed navoda ključnih riječi pokazuje u kojoj

129
mjeri znanstvenik može anticipirati način pretraživanja s pomoću ključnih
riječi i time osigurati široku dostupnost svoga rada.

Uvod
Uvod stavlja rad u šiti kontekst (pruža background informacije o
problematici koju rad tretira; što se do sada o tom problemu istraživalo i što
se doznalo). Uvod također definira i one aspekte problema koji su malo ili
nedovoljno poznati. U uvodu autor vrlo jasno treba iznijeti svrhu i glavne
ciljeve rada. Uvod također služi autoru da iznese svoju hipotezu i prognozu.
U uvodu, međutim, autor ne objašnjava kako je istraživanje provedeno, te
ne daje svoje osobno mišljenje; ono dolazi kasnije u radu. Uvod je u pravilu
najlakše napisati nakon što smo napisali radnu verziju Materijala i metode,
Rezultata i Diskusije, jer nakon tih poglavlja dobivamo jasniju sliku o tome
u što čitatelja treba uvesti. Uvod sumira literaturna saznanja o problematici
koju tretira rad. Dobar način organizacije ovoga poglavlja je taj da se krene
od općega k specifičnom. Dakle, treba započeti s pregledom saznanja o široj
problematici, a potom prijeći na specifičan problem s kojim se rad bavi. Na
taj način daje se dobar teoretski okvir rada i postupno pripremaju čitatelji za
problematiku koja slijedi.

Uvod ne bi trebao biti previše dug (on nije mjesto na kojemu treba iznijeti
sve što je poznato o danoj problematici). U uvodu ne treba citirati sve
moguće reference, a najbolje je uopće ne citirati reference, jer se tako
nepotrebno troši prostor časopisa. U pravilu, uvod je relativno kratko
poglavlje koje se sastoji od nekoliko stavaka. U uvodu treba jasno iznijeti
svrhu istraživanja (zašto je tema istraživanja uopće odabrana, odnosno,
zašto je uopće rad napisan) te glavne ciljeve koje se želi postići (koje nove
znanstvene informacije rad daje). Vrlo često zadnja rečenica uvoda daje
svrhu rada i počinje: Svrha ovog rada je...

130
Materijal i metode
U ovom poglavlju autor detaljno opisuje kako je napravio ono što je
napravio (ali ne i zašto je to napravio i što je dobio). Ovo poglavlje sadrži
vrlo detaljne podatke o tome kada i gdje je nešto rađeno, koje su metode
korištene (detaljan opis metoda velika je pomoć drugim znanstvenicima),
koji instrumenti, kako je eksperiment dizajniran itd. Na temelju tih
informacija svatko mora biti u mogućnosti to ponoviti na, u detalje, isti
način. Ipak, treba izbjegavati opisivanje stvari koje su čitatelju očite. Stil
pisanja ne smije biti instruktivan. Preporuča se pisati u pasivu. Materijali
daju:

- Potpune taksonomske informacije;

- Ako su predmet istraživanja ljudi, potrebno je navesti dob, spol i
druge podatke;
- Značajke bitne za istraživanje;
- Opis aparata, instrumenata, alata i druge opreme;
- Sastav, receptura i proizvođača kemijskih spojeva, pomoćnih
materijala i uređaja.

Pod metodama podrazumijevamo slijedeće informacije:

- Detaljan opis ekperimentalne procedure (dizajn eksperimenta, kako

su izvršena mjerenja, što je bila kontrola itd.);
- Mjesto i vrijeme istraživanja (poželjno je priložiti geografske karte,
mape ili fotografije);
- Statističke metode koje su korištene u obradi rezultata. Uobičajene
statističke metode se ne moraju objašnjavati, ali ukoliko se koriste
neke specifične, manje uobičajene, metode tada ih je potrebno
ukratko objasniti.

131
Rezultati
Osnovna svrha poglavlja Rezultati je prikazati čitatelju što je dobiveno
tijekom istraživanja. Autori ne trebaju ovdje diskutirati dobivene rezultate,
dakle, ne daju se odgovori na pitanje zašto (što je uzrok dobivenih
rezultata). Poželjno je da se dobiveni rezultati prikažu i grafički jer to
olakšava njihovo razumijevanje (graf je rječitiji i izražajniji od teksta). Da bi
se rezultati jasno iznijeli potrebno je da poglavlje Rezultati bude dobro
organizirano. Podatke treba iznositi logičnim redoslijedom. U iznošenju
rezultata se preporuča korištenje prošlog vremena. Ukoliko je ovo poglavlje
jako veliko i uključuje puno različitih cjelina, preporuča se njegova podjela
na više podcjelina jer to olakšava praćenje izloženih rezultata.

Poglavlje Rezultati ima isključivo funkciju izvještavanja o dobivenim

rezultatima. Ovdje se rezultati ne komentiraju, ne uspoređuju s rezultatima
drugih autora, niti se donose zaključci. Ovakve komentare treba sačuvati za
Diskusiju. Neki časopisi dopuštaju da se rezultati i diskusija iznesu u
jednom poglavlju (poglavlje se tada zove Rezultati i diskusija), pogotovo
onda kada se radi o kraćim radovima (nekoliko stranica). U tom slučaju
obično slijedi jedno kraće poglavlje Zaključci u kojemu se vrlo kratko
navedu glavni zaključci rada. Iznimku može predstavljati i situacija kada se
neka studija sastoji od niza eksperimenata koji slijede jedan za drugim. U
tom je slučaju praktičnije i razumljivije prokomentirati i prodiskutirati jedan
eksperiment pa potom prijeći na drugi. Ukoliko Rezultati uključuju tablice i
grafove, tada svaki od ovih priloga mora biti citiran u tekstu. Ono što je iz
tablica i grafova jasno ne treba ponovno naširoko ponavljati i u tekstu. Isto
tako tekst ne treba prekomjerno reducirati. U tekstu treba komentirati
najvažnije informacije koje proizlaze iz tablica i grafova. Kod iznošenja
srednjih vrijednosti poželjno je da su one popraćene mjerom varijabilnosti
(standardnom devijacijom ili standardnom pogreškom):

132
Diskusija
Diskusija je poglavlje u kojemu se interpretiraju i komentiraju dobiveni
rezultati. Ovo je poglavlje u kojemu autori izlažu što oni sami misle o
značenju njihovih rezultata. Podržavaju li rezultati istraživanja njihovu
početnu hipotezu ili ne i zašto? Tamo gdje je to neophodno potrebno je
pozvati se na podatke, tablice, grafove i slike navedene u Rezultatima.
Autori diskutiraju moguće razloge zbog čega su u svojim istraživanjima
dobili navedene rezultate. Diskusija je mjesto gdje autori komentiraju
rezultate drugih autora. Jesu li dobiveni rezultati konzistentni s rezultatima
drugih autora, ili zašto se njihovi rezultati razlikuju od rezultata koje su
dobili neki drugi autori koji su radili slična istraživanja. Također diskutiraju
u kojoj su mjeri korištene metode utjecale na rezultate te da li bi neke druge
metode dale drukčije rezultate. Napokon, autori u diskusiji komentiraju
kako se njihovi rezultati uklapaju u širi kontekst znanstvenih znanja.

Diskusija je pravo mjesto da se samokritički upozori i na neke nedostatke

(objektivne ili subjektivne) vlastite studije. Ono što u ovom poglavlju ne
treba raditi je ponovno opisivati metode, davati brojčane rezultate te govoriti
zašto je studija rađena. Sve je to u prethodnim poglavljima već kazano. Vrlo
često za neki fenomen može biti puno mogućih objašnjenja. Treba se
odlučiti za objašnjenje koje rezultati u najvećoj mjeri podržavaju. Diskusija
u stilu moglo bi biti ovo, moglo bi biti ono ne pridonosi vjerodostojnosti
rada. Treba znati da je zadatak autora da u Diskusiji da najvjerojatnije,
odnosno najbolje moguće objašnjenje s obzirom na rezultate koje je dobio
(nitko ne očekuje otkrivanje apsolutnih istina i konačnih rješenja problema).
Eksperimenti ili opažanja neće uvijek potvrditi početnu hipotezu, neće
potvrditi postojanje značajne razlike između eksperimentalnih rezultata i
kontrolnih rezultata, neće se pronaći snažnu vezu između dviju varijabli ili
postojanje trenda. Ovakvi "negativni" rezultati su također važni znanstveni

133
rezultati i oni također traže objašnjenje. Vrlo često ovakvi neočekivani
rezultati mogu biti važni i mogu preusmjeriti istraživanja u drugom pravcu
koji će se pokazati važnijim i značajnijim. Mnoga su velika otkrića nastala
nakon grješaka ili nakon dobivanja neočekivanih ("negativnih") rezultata U
Diskusiji treba ići upravo obrnuto, od specifičnoga k općem. Dobar način
organizacije ovoga poglavlja bio bi: započeti s ukazivanjem na glavne
rezultate, sažeto bez nepotrebnog opširnog ponavljanja rezultata. Fokusirati
pažnju čitatelja na najvažnije rezultate i uočene obrasce u podacima ili jake
veze između pojedinih varijabli.

Početnici Diskusiju često započinju slično kao i Uvod, što nije smisao
diskusije; što bi mogao biti uzrok glavnih nalaza opisanih u poglavlju
Rezultati, a potom predložiti moguća objašnjenja; usporedba rezultata s
rezultatima drugih autora; u ovom trenutku rezultati se mogu obogaćivati i
rezultatima drugih autora; ako su neki autori dobili rezultate koji su različiti
od izloženih, to treba naglasiti i ponuditi moguća objašnjenja za te razlike;
Diskusiju završiti s dalekosežnim prognozama, interpretacijama i
zaključcima; pokušati specifične rezultate primijeniti i na druge situacije i
na taj ih način podignuti na jednu više općenitiju razinu; navesti mišljenje o
znanstvenom doprinosu rada; predložiti što bi u budućnosti trebalo
istraživati, koja su pitanja još ostala otvorena i traže daljnja istraživanja.

Zaključci
Zaključci nisu obavezno poglavlje u svim časopisima i često je prepušteno
autoru na volju hoće li zaključke iznijeti u zasebnom poglavlju. Glavni se
zaključci rada vrlo često iznose u poglavlju Diskusija, tako da nema
posebne potrebe za poglavljem Zaključci. Zaključke vrlo često nalazimo u
kratkim radovima, kod kojih su Rezultati i diskusija spojeni u jedno
poglavlje, ili pak u vrlo opsežnim radovima koji imaju vrlo dugu i
kompleksnu Diskusiju tako da postoji opravdana potreba da se glavni

134
zaključci još jednom sumiraju i ponove. U svakom slučaju ovo je obično
vrlo kratko poglavlje u kojemu se glavni zaključci rada vrlo sažeto i
taksativno (ponekad se numeriraju) navode jedan za drugim.

Zahvale
Ovo se poglavlje najčešće stavlja između Diskusije (ili Zaključaka ako ih
ima) i Literature. U ovom se poglavlju autori zahvaljuju svima onima koji
su im na bilo koji način pomogli bilo tijekom njihovih istraživanja, bilo
tijekom pisanja rada. Znanstvena etika nalaže da se nikome ne zahvaljuje
prije nego što ga se konzultira i prije nego što se za to dobije odobrenje.

Literatura
Ovo poglavlje predstavlja popis svih referenci (citata) navedenih (citiranih)
u tekstu. Svi citati u tekstu moraju biti navedeni u Literaturi (popisu na
kraju rada) i obrnuto, svi citati iz popisa moraju biti citirani u tekstu.
Reference se u Literaturi mogu navesti abecednim redom (prema prezimenu
prvog autora), ili se pak mogu navesti prema redoslijedu citiranja u tekstu (u
ovom se slučaju citati numeriraju rednim brojevima). Poglavlje Literatura
se sastoji isključivo od referenci citiranih u tekstu. Bibliografija je popis
svih referenci upotrebljenih u tekstu, ali i svih drugih referenci relevantnih
za danu problematiku koje nisu bile citirane u tekstu. U pravilu, svaki
znanstveni časopis ima svoja uputstva za pisanje referenci u Literaturi, ali
bez obzira na redoslijed i način pisanja u časopisima referenca mora
sadržavati slijedeće elemente:
- Prezimena i inicijali autora
- Godina publiciranja rada
- Naslov rada
- Ime časopisa (puno ime ili službena kratica)
- Volumen i broj (broj nije uvijek obavezan)
- Stranice

135
U časopisima nekih drugih znanstvenih područja (npr. kemija), u
referencama se izostavlja naslov rada. Načini citiranja se često razlikuju
ovisno o tome ima li rad jednog ili više autora, da li se radi o radu u
časopisu, radu u knjizi ili knjizi itd. Dakle, potrebno je detaljno pročitati
uputstva o citiranju referenci koja daje svaki časopis. Kada u tekstu
navodimo rezultate ili bilo koje druge informacije koje nisu naše, potrebno
je navesti njihovog autora. Dva su moguća načina citiranja referenci u tekstu
u prirodnim znanostima (naime, u humanističkim se znanostima to često
radi u fusnoti na dnu stranice, što u prirodnim znanostima nikada nije
slučaj).

136
PRILOG 1: Primjer izvornog znanstvenog rada (e: original scientific
paper)

Postupak analize i sinteze rješenja tehničkog problema

Method of Analysis and Synthesis for the Solution of theTechnical

Problems

Dr. sc. Stipe Belak, Brodosplit institut – Split

SAŽETAK

U radu je prikazana metoda analize i sinteze rješenja po volji odabranog

tehničkog problema. Obrađene su osnove metode analize temeljene na
analizi funkcije definirane zadatkom – tehničkim problemom te sinteza
"nultog" rješenja tehničkog problema. Postupak sinteze je prikazan kao
sinteza jednofunkcionalnog početnog rješenja, te kao sinteza integracijom
više funkcija u okviru jednog elementa ili podsustava u korelaciji sa
karakterom proizvodnje prema predmetnom projektu. Prikazana metoda
predstavlja originalni sistematizirani slijed postupaka analize problema i
sinteze rješenja kojim se organiziraju aktivnosti u rješavanju tehničkih
problema.

SUMMARY

Method of analysis and synthesis for the solution of the technical problem
selected at random have been discussed in this paper. Principle methods of
analysis based on function analysis defined by a task, i.e. by a technical
problem as well as the synthesis of the "zero" solution of technical problem
have been elaborated. The procedure of synthesis has been treated as
integration of several functions within one element or sub-system and
correlated with the type of production within the project in question. The
method presented is a synthetic sequence of problem analysis and synthesis
of solutions by which the activities for the solution of technical problem
have been organized.

Ključne riječi: tehnički problem, analiza funkcije, sinteza, integracija

137
1. UVOD

Postupak rješavanja tehničkog problema kao sustav iznalaženja tehničkih

sredstava koja udovoljavaju traženoj funkciji definiranoj problemom i sada
se u najvećoj mjeri mistificira "umjetnošću" stvaranja pojedinih projektanata
(što u dobroj mjeri oslikava i sama riječ inženjer koja označava osobu koja
nešto posebno stvara).

Kako rješenje tehničkog problema – projekt označava objekt za čiju

realizaciju redovito je potrebno uložiti znatna materijalna sredstva, sam
postupak mora se organizirati i provesti na način da je osigurano:

- da su valjano analizirani i procijenjeni svi elementi tehničkog problema;

- da je dobiveno rješenje u skladu s cjelinom tehničkog problema i s

karakteristikom proizvodnje.

Ovaj rad ima zadatak izložiti osnove metode analize funkcije tehničkog
problema te metode sinteze rješenja, s ciljem osiguravanja uspješnosti
samog postupka, te omogućavanje kontrole cjelokupnog procesa rješavanja
tehničkog problema, kako u toku samog procesa rješavanja tehničkog
problema tako i nakon završenog procesa.

2. ANALIZA TEHNIČKOG PROBLEMA

Tehnički problem određen kao skup zahtjeva kojima je definirana tražena

funkcija rješenja tehničkog problema može se analizirati na više načina.
Kako rezultat analize mora omogućiti postupak sinteze rješenja problema,
analizu tehničkog problema potrebno je vezati samo uz funkciju/funkcije
tražene od rješenja, najprije zato što i dokaz uspješnog rješenja – sinteze
tehničkog problema dokazujemo istraživanjem tražene funkcije rješenja.

Analiza tehničkog problema kao postupak analize tražene funkcije može se

nazvati i Analiza funkcije tehničkog problema, a provodi se u slijedećim
koracima:

- analiza funkcije problema i definiranje podproblema I. reda,

- analiza funkcije svih podproblema I. reda i definiranje podproblema II.
reda,
- analiza funkcije svih podproblema n-tog reda i definiranje podproblema
n+1-og reda.

138
Postupak analize funkcije nastavlja se sve do pojave podproblema čija
funkcija se ne može dalje analizirati, odnosno do postizanja stanja
jednofunkcionalnosti analiziranog podproblema.

F111

F11 F112
F11m
F121
F1 F12 F122

F1k F12k

F21
P F2 F22

F2m
Fn1

Fn
Fn2
Fnm

Fnmk

Slika 1 Postupak funkcionalne analize

139
Pri tome su:

P = postavljeni tehnički problem/projektni zadatak

F1, F2, …, Fn = funkcije podproblema I. reda

F11, …, F1m, F21, …, F2m, …, Fn1, …, Fnm = funkcije podproblema II.

reda

F111, …, Fnmk = funkcije podproblema III. reda

Shema prikazana slikom 1 korisno je pomagalo u analizi problema i

omogućava dobar uvid u kompleksnost problema kojeg analiziramo te zorno
prikazuje mjesto i značenje svakog podproblema i njegovu funkcionalnu
složenost. Za svaki podproblem I. reda, možemo definirati izraze:

Fi = f(Fi1, Fi2, …, Fin)

Fi1 = f(Fi11, …, Fi1m)
Fi2 = f(Fi21, …, Fi2m)
……
Fin = f(Fini, …, Finm)

Sve do definiranja jednofunkcionalne sheme tehničkog problema.

3. SINTEZA RJEŠENJA TEHNIČKOG PROBLEMA

Ova faza analize podproblema predstavlja kraj analize funkcije problema i

omogućava početak postupka sinteze rješenja. Da bi od skupa funkcija
sintetiziralo početno "nulto" rješenje tehničkog problema svakom
funkcionalnom zahtjevu (zahtjevu za funkcijom) dobivenom analizom
funkcije tehničkog problema, treba pridružiti element ili sklop koji
ispunjava traženu funkciju. Time je sintetizirano "nulto" rješenje tehničkog
problema definiranjem elemenata: podsustava I, II, …, n-tog reda i cjeline
sustava.

Nulto rješenje tehničkog problema prikazano je slikom 2, i u cijelosti

odgovara slici 1, jer je iz rezultata analize i sintetizirano jednofunkcionalno
rješenje.

140
 S111

S112

S11 S11k

S121
S1 S12 S122
S121k

S21

R S2 S22

S2n
Sn1
Sn Sn2

Snm

Snmk

Slika 2 Postupak sinteze jednofunkcionalnog početnog rješenja

Pri čemu su:

R = rješenje tehničkog problema

Si = podsustavi I. reda

Sii = podsustavi II. reda

Sxi = podsustavi x-tog reda

141
Postupak sinteze nastavlja se na nivou svakog podsustava na način da se
ostvaruje integracija jedne ili više funkcija u okviru jednog elementa
(podsustava x-tog reda) s težnjom da se stupanj integracije funkcije
prilagodi karakterom traženog rješenja problema.

Pretpostavi li se da je traženo rješenje tehničkog problema – projekt

proizvoda karakteriziranog pojedinačnom ("unikatnom") proizvodnjom kao
što je na primjer brod, vrlo je vjerojatno da će se već nakon nekoliko sinteza
pojedinih podsustava višeg reda postupak sinteze prekinuti, jer daljnje
sinteze više nemaju smisla s obzirom na karakter proizvodnje. Pri tome je
prihvaćen stav da masovna ili serijska proizvodnja traže što je moguće viši
stupanj integracije funkcije projekta, ali istovremeno traže i veća ulaganja u
tehnologiju i opremu, dok maloserijska/pojedinačna proizvodnja zahtijeva
mala ulaganja u opremu i tehnologiju, ali i omogućava malu integriranost
funkcija u jednom podsustavu proizvoda definiranog projekta.

Danas prisutni trend masovne proizvodnje i standardizacije industrijskih

komponenata, čini da pojam jednofunkcionalnosti treba tretirati u smislu
funkcije koja se može ostvariti nekim standardiziranim elementom, sklopom
ili standardiziranom industrijskom komponentom.

Ipak, ukoliko je zadatak projektirati neki proizvod, za kojeg se očekuje

masovna proizvodnja i plasman na tržištu, pojam jednofunkcionalnosti treba
tretirati u njegovom izvornom značenju, odnosno do definiranja takvih
svojstava kao što su npr. funkcija zapora, funkcija ostvarenja pritiska i sl.
Kao dobar primjer može poslužiti ležajni sklop točka putničkog automobila
koji je integracijom funkcije preuzeo funkcije radijalnog i aksijalnog
nošenja kola, prihvatnog elementa kola, brtvljenja sklopa kola od prašine i
vode te, kod nekih tipova i funkciju elementa kočionog uređaja kola.

Pri tome su sve funkcije integrirane u vanjskom prstenu kotrljajućeg ležaja

razvijenog iz običnog standardnog kotrljajućeg ležaja.

Blok shema postupka analize tehničkog problema prikazana je slikom 3, a

blok shema sinteze rješenja tehničkog problema ima inverzni oblik i
strukturu.

142
 TEHNIČKI PROBLEM
- Zahtjevi na funkciju

ANALIZA FUNKCIJE I
DEFINIRANJE SVIH
PODPROBLEMA I. REDA

PROBLEM I. REDA

DA DA LI
JE PROBLEM
JEDNOFUNKCIO -
NALAN

NE

ANALIZA FUNKCIJE SVIH

PODPROBLEMA I. REDA I
DEFINIRANJE SVIH POD-
PROBLEMA II. REDA

PROBLEM II. REDA

DA LI
DA JE PROBLEM
JEDNOFUNKCIO -
NALAN

NE

ANALIZA FUNKCIJE SVIH

PODPROBLEMA III. REDA I
DEFINIRANJE SVIH POD-
PROBLEMA IV. REDA

ANALIZA FUNKCIJE SVIH

PODPROBLEMA X-1-tog REDA
I DEFINIRANJE SVIH POD-
PROBLEMA X-tog REDA

PROBLEM X-tog REDA

DA LI
DA JE PROBLEM
JEDNOFUNKCIO -
NALAN

NE

JEDNOFUNKCIONALNA
SHEMA TEHNIČKOG
PROBLEMA

Slika 3 Blok shema postupka analize

143
4. ZAKLJUČAK

Postupak rješavanja tehničkog problema sastavljen od analize funkcije

problema i sinteze rješenja integralno obuhvaća analizu i sintezu na temelju
traženih funkcija kao osnove postupka. Neka analogija, iako samo gruba,
može se pronaći između predloženog postupka i metode strukturiranog
programiranja, iako se kod strukturiranog programiranja radi o bitno
simplificiranoj metodi.

Primjena predloženog postupka kod sustava visoke složenosti, a

pojedinačne proizvodnje, najveće efekte daje na području razvoja i
tehničko/tehnološke dorade podsustava, vodeći posebno prema definiranju
podsustava u funkcionalne module.

Primjena metode kod proizvoda visokoserijske ili masovne proizvodnje

omogućava:

- visoku integraciju funkcija u jednom elementu proizvoda kao posljedicu

postupka sinteze;

- bitno unapređenje funkcije postojećih proizvoda kao rezultat detaljnije

spoznaje
o mogućoj funkciji omogućene predloženom sustavnom analizom.

I jedna i druga mogućnost daju osnovu za postizanje visokotehnologičnih

i/ili tržno atraktivnih rješenja koja su u velikom broju slučajeva i
patentabilna.

Predložena metoda analize i sinteze rješenja tehničkog problema trebala bi

postati osnovni alat svakog projektanta te je potrebno dalje istraživati u
smjeru daljnje operacionalizacije metode.

LITERATURA

1. Oberšmit, E., "Osnove konstruiranja", Sveučilišna naklada Liber,

Zagreb, 1977.
2. Kahle, F., "Projektiranje i konstruiranje strojeva", Sveučilišna naklada,
Zagreb, 1972.
3. Belak, S., "Metoda za osnivanje i ocjenjivanje projekta broda", FSB,
Zagreb, Magistarski rad, 1983.

144
4. Belak, S., "Istraživanje mogućnosti primjene valjnih ležaja u integralnoj
izvedbi planetarnih prijenosnika", FSB, Zagreb, 1990.; Doktorska
disertacija

145
PRILOG 2: Primjer preglednog znanstvenog rada (e: review)

Dr. sc. Stipe Belak, izvanredni profesor

D. Čičin-Šain, predavač

Visoka škola za turistički menadžment u Šibeniku

Trg A. Hebranga 11
22000 Šibenik
022/311-060
Stipe.Belak@vstsi.hr
dijana@vstsi.hr

RAZVOJ KONCEPTA TEROTEHNOLOGIJE

SAŽETAK

Cilj ovog rada je tumačenje pojma i koncepta terotehnologije, čije

nepoznavanje je, kako se pokazalo u praksi, osnovni razlog njezine slabe
zastupljenosti u teoriji i primjeni, a terotehnološki koncept je nužno na
odgovarajući način približiti menadžerima svih poslovnih funkcija koje čine
sastavne elemente sustava terotehnologije. U izlaganju je primijenjena metoda
indukcije na način da se problematika izlaže od definiranja samog pojma
terotehnologije, preko razvoja i sadržaja cijeloga koncepta terotehnologije do
tumačenja područja i mogućnosti njezine primjene. Ono što je zajedničko svim
citiranim definicijama jesu troškovi koji se analiziraju tijekom cijelog životnog
vijeka poslovnih sustava, međutim pojam terotehnologije obuhvaća i prihode
koji nastaju upotrebom poslovnih sustava, a većina definicija tu činjenicu
zanemaruje. Analizom je obuhvaćen i odnos terotehnologije s nekim
povezanim tehnologijama, pri čemu je naglasak stavljen na LCC, kao
najprepoznatljiviju tehniku koju terotehnologija koristi. Analiziran je i
kronološki aspekt nastanka i razvoja terotehnologije.

Ključne riječi: terotehnologija, poslovni sustavi, održavanje, troškovi,

životni vijek sustava

146
 ABSTRACT

This paper`s objective is defining the term and concept of terotechnology,

because its misunderstanding have turned out to be the essential reason for
underrepresentation in theoretical discussions and practical applications.
Therefore, it is necessary to introduse, in acceptable way, this concept to all
managers making integral part of the terotechnology system in business
organizations. Paper is written using inductive method in presentation of this
problem area, from definition of the term terotechnology, through
development and substance of the terotechnology concept up to the
interpretation of the terotechnology scope and potential domains of its
application. All quoted definitions have in common the aspect of asset`s life
cycle costs but the terotechnology concept includes also returnes from
products produced by organization`s assets and most of terotechnology
definitions disregard this fact. Analysis extend over terotechnology`s
correlation with some related technologies, with emphasis on LCC as the most
recognizable technic within terotechnology concept and over terotechnology`s
historical background.

Key words: terotechnology, assets, maintenance, costs, life cycle

RAZVOJ KONCEPTA TEROTEHNOLOGIJE

1. Uvod

Cilj svake dobro organizirane i upravljane funkcije održavanja poslovnih

sustava jest zadržavanje niske razine troškova koje čini zbroj troškova radnika
na održavanju, troškova materijala i rezervnih dijelova te troškova koji nastaju
kao proizvodni gubici zbog zaustavljanja proizvodnoga procesa ili smanjenog
obujma istog uslijed nastalih kvarova ili redovitih remonta.

Ostvarivanje ovog cilja ovisi prvenstveno o pravilnom inicijalnom izboru

sredstava za rad, a cjelokupnu problematiku je moguće sumirati u izreci "kupi
jeftino – kupi dvaput". Međutim, terotehnološki koncept, koji će u ovom radu
biti prikazan, ukazuje na činjenicu da nije dovoljno usmjeriti pažnju isključivo
na funkciju održavanja kako bi se ostvario gore navedeni cilj, već je nužno pri
tome uključiti i ostale upravljačke funkcije u poduzeću koje imaju utjecaja na
performance i troškove poslovnog sustava. Zbog toga se terotehnološki sustav
u pravilu prikazuje kao kombinacija upravljačkih sustava i komunikacijskih
kanala koji osiguravaju podršku funkciji održavanja. Standardni elementi
takvog terotehnološkog sustava jesu:

147
 • upravljanje dizajnom (dizajniranje sustava pogodnih za održavanje i
pouzdanih),
• upravljanje nabavom (primjenom različitih tehnika izbora
najpovoljnijeg proizvođača i/ili dobavljača),
• upravljanje projektima (pribavljanje sredstava sa željenim operativnim i
održavateljskim karakteristikama),
• upravljanje operacijama (uvođenje operacijskih tehnika kojima se
smanjuju zastoji i unaprijeđuje skrb poslovnog sustava),
• upravljanje financijama (kontrola troškova, nadzor nad troškovima i
odlučivanje na temelju povratnih informacija),
• upravljanje ljudskim potencijalima (izbor kadrova te razvoj i
provođenje programa usavršavanja operativnog osoblja i radnika na
održavanju).

2. Terotehnologija

"Terotehnologija je znanstvena disciplina koja istražuje metode i zakonitosti

menadžmenta trajnih materijalnih sredstava ili tehničkih poslovnih sredstava
tijekom njihovog životnog vijeka trajanja." [2, str.1.] Umjesto izraza tehničko
materijalno sredstvo, koji ima računovodstveno porijeklo jer je izveden iz
analize poslovnih sredstava, pogodnije je koristiti izraz poslovni sustav ili samo
sustav. Poslovni sustav opisuje predmet proučavanja terotehnologije, dok
pojam upravljanja ili menadžmenta u kontekstu terotehnologije obuhvaća
provedbu, organizaciju, nadzor i vođenje svih aktivnosti koje su potrebne prije
puštanja sustava u redoviti rad, njegove eksploatacije i konačnog odlaganja po
istijeku korisnog vijeka trajanja.

Mnogo je definicija terotehnologije nastalo s obzirom na različite aspekte s

kojeg su autori pristupali izučavanju koncepta terotehnologije. Najčešće
citirana je definicija terotehnologije dana u Britanskim Standardima, a koja će
dalje u tekstu biti navedena. Prema Odboru za Terotehnologiju britanskog
Ministarstva Industrije iz 1979. godine terotehnologija predstavlja
"multidisciplinarni pristup kojim se osiguravaju optimalni troškovi životnog
ciklusa razvoja i upotrebe opreme i poslovnih sustava i obuhvaća upravljanje
sustavom od njegovog stvaranja do odlaganja ili preraspoređivanja."[1, str. 1.]
Australsko Udruženje Menadžmenta Poslovnih Sustava (Facility Management
Association) definira terotehnologiju kao "potragu za optimalnim tehničkim i
ekonomskim troškovima posjedovanja poslovnog sustava tijekom cijelog
njegovog životnog vijeka." [1, str. 1.] Životni ciklus, odnosno vijek sustava se
može analizirati kroz tri temeljne faze, kao što je prikazano na Slici 1., a to su:

- faza nabave (razvoj, dizajniranje i proizvodnja sustava);

148
- faza komisije (rad sustava);
- faza odlaganja (dekomisija sustava).

Slika 1. Životni ciklus poslovnog sustava prema terotehnološkom pristupu

NABAVA KOMISIJA ODLAGANJE

RAZVOJ DIZAJN PROIZVODNJA RAD DISPOZICIJA

SUSTAVA SUSTAVA SUSTAVA SUSTAVA SUSTAVA

Izvor: Belak, S., Čičin-Šain, D., Komparativna analiza upravljanja

proizvodnim kapacitetom, terotehnologije i LCC sa stajališta troškova,
Zbornik radova 11. međunarodnog savjetovanja HDO, Šibenik, 2005.

Ono što je zajedničko svim citiranim definicijama jesu troškovi poslovnih

sustava koji nastaju od trenutka osmišljavanja njihovog dizajna do trenutka
njihovog konačnog odlaganja i vraćanja okoliša u prvobitno stanje, međutim
pojam terotehnologije obuhvaća i prihode koji nastaju upotrebom poslovnih
sustava, a većina definicija tu činjenicu zanemaruje. Takva nepotpunost
definicija je, možda, i najvažniji razlog izbjegavanja korištenja izraza
terotehnologija u teoriji i praksi.

3. Razvoj i pojam Terotehnologije

Nakon Drugog svjetskog rata, kao i nakon svakog razdoblja velikih

ekonomskih ili socijalnih potresa, postojala je potreba u velikom broju
industrijskih grana, uključujući i proizvođače sredstava za rad, za velikim
proizvodnim naporima kako bi se nadomjestila sredstva izgubljena tijekom
ratnih zbivanja. Postojala je, također, potreba za ubrzanom proizvodnjom kako
bi se nadoknadili proizvodni gubitci nastali zbog usmjeravanja proizvodnih
sustava u ratne svrhe. U isto vrijeme, unaprijeđivanje tehnologije je omogućilo
dizajniranje tehnički mnogo naprednijih tvornica i zgrada u odnosu na one
predratne. Ta dva faktora su dovela do potrebe i zahtjeva za održavanjem
velikih i vrijednih poslovnih sustava, koje se povećalo i u smislu opsega i u
smislu same sofisticiranosti. U velikom broju slučajeva ovo je rezultiralo

149
povećanim troškovima održavanja istodobno sa smanjenom iskoristivošću
sustava.

Odogovornost i krivnja za takvu situaciju je često neopravdano nametnuta

funkciji održavanja u poduzećima. Gore spomenuti faktori se gotovo nisu
uopće uzimali u obzir, kao niti neizbježna činjenica da je "kvaliteta"
proizvodnje poslovnih sustava bila generalno niža od potrebne i da u mnogim
novim dizajnima nije posvećeno dovoljno pažnje potrebi za njihovim
održavanjem.

Aspekt kvalitete poslovnih sustava je prepoznat još u ranoj fazi i napori za

unaprijeđivanjem upravljanja kvalitetom su naširoko zagovarani i prihvaćeni.
Takve inicijative su, uz nuždne preinake, nastavljene i do danas. U
međuvremenu su uspostavljeni i međunarodni standardi sa smjernicama
upravljanja kvalitetom.

Međutim, aspektima održavanja i održivosti istovremeno nije posvećena

jednaka pažnja. Održivost i neki oblici podrške održavanju se danas ipak
rješavaju u dogovoru između Međunarodne Elektrotehničke Organizacije i
Međunarodne Organizacije za Standardizaciju. Osim toga, prednosti
preventivnog održavanja u odnosu na korektivno održavanje, koje nastupa tek
nakon pojave kvarova, su vrlo široko zagovarane ali još uvijek su u najmanjoj
mjeri zastupljene u standardizaciji.

U godinama neposredno nakon Drugog svjetskog rata u Velikoj Britaniji su

upravo menadžeri zaduženi za upravljanje funkcije održavanja u poduzećima
prvi privukli pozornost na potrebu izbora poslovnih sustava ne samo na
temelju kriterija visine početnih nabavnih troškova već na temelju procjene
njihovih ukupnih troškova tijekom cijelog vijeka korištenja. Dok su inicijalni,
odnosno kapitalni troškovi sredstava sami po sebi sastavni dio ukupnih
troškova korištenja poslovnih sustava, troškovi njihovog održavanja tijekom
cijelog vijeka korištenja i, konačno, njihovog odlaganja su jednako važni i mogu
često biti mnogo veće vrijednosti od kapitalnih troškova sustava.

Takve primjedbe menadžera održavanja su postajale sve češće i glasnije tijekom

60-tih godina prošlog stoljeća i konačno se negdje 1970. godine počela razvijati,
kao jedna od malobrojnih, nova industrijska tehnologija od strane tadašnjeg
britanskog Ministarstva Industrije. Istovremeno se, također, osjetila potreba za
razvojem novog prikladnog termina kojim bi se identificirao ovaj novi koncept
ekonomskog upravljanja materijalnim poslovnim sustavima i taj se posao
prepustio cijelom nizu leksikografa. Oni su preporučili termin
"terotehnologija" koji potječe od grčke riječi "terein" koja znači "brinuti se".
Ovo je prvi put objavljeno u Oxford English Dictionary, odnosno u njegovoj
nadopuni iz 1986. godine, iako je taj termin prvi put upotrebljen još 1970.

150
godine. Ovaj se termin koristio već tada, a i danas se koristi u istoj formi i u
nekim drugim zemljama.

Termin je prvi put upotrijebljen od strane britanskog Ministarstva Industrije

1970. godine kada je osnovan Odbor za Terotehnologiju, a nakon prvog
izvješća spomenutog Odbora, koje je objavljeno 1973. godine, i Ministarstvo
Okoliša je prepoznalo principe terotehnologije kao primjenjive na izgradnji i
održavanju zgrada te je osnovalo Odbor za Terotehnologiju Zgrada 1974.
godine. Već je sljedeće godine osnovan i Nacionalni Centar za Terotehnologiju
čiji je temeljni zadatak bio promicati terotehnološki koncept, međutim centar je
zatvoren nakon svega nekoliko godina. U međuvremenu, Britanski Institut za
Standardizaciju je proširio nadležnosti svog, već postojećeg, Odbora za
Održavanje na šire područje terotehnološkog koncepta.

Prvu definiciju terotehnologije je postavio Odbor Ministarstva za Industriju u

Velikoj Britaniji i takva je definicija ostala gotovo neizmijenjena sve do danas.
Trenutno prihvaćena definicija terotehnologije, kako je izloženo u Britanskim
Standardima glasi: "Kombinacija menadžmenta, financiranja, inženjeringa,
izgradnje i drugih disciplina primijenjenih na fizička poslovna sredstva
poduzeća s aspekta ekonomičnosti troškova tijekom njihova korisnog vijeka
trajanja."[6, str. 6.] Najčešće spomenutu definiciju prate i dvije napomene kako
bi se bolje ilustrirao namjeravani opseg terotehnologije:

1. Terotehnologija se bavi specifikacijom (potankim opisivanjem) i

dizajniranjem za pouzdanost i održivost fizičkih poslovnih sustava
poduzeća, kao što su tvornice, strojevi, oprema, zgrade i postrojenja.
Primjena terotehnologije uzima u obzir i cjelokupni proces instalacije,
komisije, upotrebe, održavanja, modificiranja i zamjene sustava. Odluke
su uvjetovane povratnim informacijama o dizajnu, performancama i
troškovima tijekom cijelog životnog vijeka projekta.

2. Terotehnologija se podjednako odnosi i na sredstva i na rezultate

proizvodnje jer proizvod jednog poduzeća često postaje sredstvo
drugog poduzeća. Čak i kada je proizvod jednostavan predmet
potrošnje, terotehnologija može pozitivno utjecati na njegov dizajn i
privlačnost za kupca, a to će se reflektirati u povećanoj tržišnoj
sigurnosti proizvođača.

Jednostavno rečeno, koncept terotehnologjie promovira primjenu svih

potrebnih tehnika kojima se može osigurati da korisnik sustava dobije najveću
moguću vrijednost za svoj novac. Terotehnološki pristup proučava troškove
proizvodnog sustava za razliku od ekonomskog pristupa kojeg zanimaju
troškovi proizvoda. Često se troškovi proizvodnog sustava pogrešno shvate
kao njegova vrijednost. Stvarna vrijednost proizvodnog sustava se može
utvrditi samo ako se usporedi rezultat poslovanja sustava i svih njegovih

151
komponenti s ukupnim troškovima koji su pri tome nastali.[5, str. 64.] Iako je
očigledna prednost u upotrebljavanju jedne riječi za oslikavanje takvog
koncepta, pojam "terotehnologija" ipak nije postao opće prihvaćen. Po tome se
svakako razlikuje od pojma "tribologija" koji je nastao otprilike u isto vrijeme i
danas se nalazi u širokoj upotrebi. Djelomično razlog tome leži u činjenici da
termin "terotehnologija", sa svojim prilično čudnim korijenom riječi, nije
najprikladniji za brzu i jasnu interpretaciju njegovog značenja. Zbog toga ne
začuđuje što ga razumije relativno mali broj ljudi. Alternativni naziv za ovaj
koncept, koji je dan u "Vodiču za Terotehnologiju" Britanske Standardizacije,
je "ekonomsko upravljanje materijalnim sredstvima". Pridjev "materijalna" se
obično dodaje kako bi se sredstva koja su obuhvaćena konceptom
terotehnologije razlikovala od šireg aspekta pojma "sredstva" kojeg
upotrebljavaju računovođe i financijski orijentirani teoretičari i praktičari. Iako
je mnogo duži, ovaj alternativni naziv ima prednost što jasno ukazuje cilj
samog koncepta. Iz tog razloga, duža alternativa je korištena u nazivima nekih
knjiga i radova i određeni je autori preporučuju za opću upotrebu. [6, 7. str.]

4. Povezane tehnologije

Prvi i najvažniji cilj koncepta terotehnologije je optimalizacija ekonomskog

zadovoljstva korisnika materijalnih poslovnih sustava. Kako bi se postigla
maksimalna korist za korisnika, potrebno je primijeniti sve tehnike koje bi
mogle imati utjecaja na performance sredstava i njihove troškove. Pod tim se
podrazumijeva upravo cijelo područje terotehnologije. U mnogim poslovnim
organizacijama su se promovirali i primjenjivali različiti pojedinačni aspekti
koncepta terotehnologije s različitim razinama uspješnosti. Oni su se često i
nazivali različitim imenima. U nekim je slučajevima određena tehnika, u
odnosu na njezinu originalnu primjenu, bila proširivana kako bi pokrila mnogo
šire područje primjene sve dok nije uključila i veliki dio terotehnološkog
koncepta. Zadržavanje originalnog naziva one početne, temeljne tehnike je
učinilo nerazumljivim i potpuni djelokrug terotehnologije i upotrebu samog
termina. Sljedeća lista metoda, a koja je daleko od potpune, predstavlja tipične
primjere onih metoda koje su usvojile mnogo principa terotehnološkog
koncepta i koje su postale mnogo poznatije od termina terotehnologija:

• menadžment resursa
• LCC (Life Cycle Costs) – upravljanje troškovima cijelog životnog vijeka
sredstva
• cjeloživotni troškovi
• potpuna predanost za života
• upravljanje troškovima "od rođenja do groba"
• "od kolijevke pa do groba" menadžment
• troškovi posjedovanja

152
 • troškovi korištenja
• cjeloživotna skrb
• dizajn za upravljanje cjeloživotnim troškovima.

Među mnogim spomenutim nazivima, LCC je vjerojatno najprepoznatljiviji.

LCC se često koristi u istom značenju kao i "Terotehnologija", međutim
terotehnologija je zapravo "znanost" o LCC-u [7]. Od strane Međunarodne
elektrotehničke organizacije izrađeni su i standardi korištenja ove metode. Ovo
je proizašlo iz želje nekih korisničkih organizacija, uglavnom iz javnog sektora,
da saznaju procjene troškova životnog vijeka nekih njihovih novih sustava te
od strane njihovih dobavljača koji su nastojali da ih opreme u skladu s
dogovorenim načinom i standardima. Ipak, značajno je reći da se pokazalo vrlo
teškim zadržati međunarodni dogovor oko toga što se sve podrazumijeva pod
cjeloživotnim troškovima sustava. Najveća teškoća leži u odlučivanju da li
cjeloživotni troškovi trebaju ili ne trebaju uključiti posljedične troškove u
slučajevima kada se dogodi kvar na nekom sredstvu. Dok neke organizacije
misle da bi takvi troškovi trebali biti uključeni, druge se tome protive. Oni koji
zagovaraju stajalište da bi posljedični troškovi trebali biti isključeni su
uglavnom oni koji su svjesni da u grani industrije kojoj pripadaju posljedični
troškovi u slučaju kvarova mogu biti vrlo visoki, često i nekoliko puta veći od
kapitalne vrijednosti sustava, čak i u slučaju pojedinačnog incidenta, i mogu
značajno varirati ovisno o okolnostima koje su vladale u vrijeme nastanka
kvara. U takvim okolnostima, uključivanje posljedičnih troškova sa svim
njihovim vrlo varijabilnim vrijednostima je očigledno nepraktično u određenim
situacijama. Osim toga, procjenjivanje troškova tijekom cijelog korisnog vijeka
sustava će mnogo bolje izvesti korisnička organizacija nego dobavljač ili
proizvođač sustava. U tom će slučaju procjenje najvjerojatnije uzeti u obzir i
neke povjerljive čimbenike, kao što su korisnikova tržišna očekivanja koja bi
tako ostala nepoznata dobavljaču.

Ako pretpostavimo da je dogovor ipak konačno postignut da LCC ne bi trebao

uključivati takve posljedične troškove, ova tehnika i dalje ima jednu veliku
manu koja ju uvijek spriječava u postavljanju optimalnog dizajna ili optimalnih
operativnih principa. To proizlazi iz LCC-eve koncentracije na troškove,
odnosno odljev sredstava korisnika poslovnog sustava. Za razliku od procjene
do koje dolazi primjenom potpuno ekonomičnog menadžmenta, odnosno
terotehnološkog pristupa, LCC ignorira i opseg i vremensku dimenziju
pritjecanja financijskih sredstava od prodaje proizvoda koji nastaju kao rezultat
korištenja poslovnih sustava. [6, str. 4.] Takav pristup može značajno
pomaknuti optimalnu situaciju s aspekta komercijalne funkcije u poduzeću.

Na temelju gore iznesenog, LCC je moguće definirati kao okvir za ocjenu i

usporedbu različitih opcija dizajna poslovnih sustava na temelju svih troškova
kojima će sustav biti izložen tijekom cijelog životnog vijeka. Takvi troškovi
uključuju inicijalne troškove nabave sustava, troškove održavanja i

153
povremenog moderniziranja, te po nekim stajalištima i troškove rada sustava.
Kako bi se svi ti troškovi mogli zbrojiti i međusobno uspoređivati koristi se
metoda diskontiranja svih troškova na sadašnju vrijednost, koja ustvari kaže da
je jedan euro danas vrijedniji od jednog eura sutra.

Međutim, ispravno upravljanje poslovnim sustavima zahtijeva da u svakom

trenutku korisnička organizacija bude svjesna opsega svih troškova, prošlih,
sadašnjih i budućih, ali istovremeno i povrata sredstava od prodaje svojih
proizvoda, nus-proizvoda i eventualno od dispozicije poslovnog sustava na
kraju korisnog životnog vijeka trajanja. Takve procjene trebaju početi onog
trenutka kada se dani poslovni projekt krene osmišljavati. U toj fazi, priroda
samog poslovnog sustava ne mora još biti poznata, već samo prozvod koji se
namjerava proizvoditi. Većina troškova koji se koriste u tako ranim analizama
će biti procijenjena. Kako se projekt razvija i donose odluke o dizajnu
poslovnih sustava, temelji takvih procjena će se poboljšavati. Do kraja faze
nabave sustava, bit će poznati i njegov konačni dizajn, kao i konačni troškovi
nabave. Istovremeno, informacije koje se odnose na očekivane performance i
troškove rada i održavanja sustava trebale bi biti dostupne zahvaljujući
provedenim studijama pouzdanosti, pogodnosti za održavanje i podrške za
održavanje koje se provode tijekom razvoja i proizvodnje poslovnog sustava.
Slika 2. prikazuje razvoj filozofije i metoda održavanja sve do uvođenja
terotehnološkog koncepta:

Od pojave Od početka Razdoblje Kasniji Suvremeni Stvarno i

prvih do sredine nakon 2. razvoj modeli potpuno
materijalnih 20. stoljeća svj. rata (od 70-tih (od 90-tih prihvaćena
poslovnih (od 50-tih godina 20. godina 20. Terotehnolog
sredstava godina 20. st.) st.) ija

Korektivno Rutinski Preventivno Održavanje LCC Potpuna

održavanje remonti održavanje utemeljeno Procjene ekonomska
na stanju performanci procjena
pogodnosti sredstva projekta
za Pouzdanost
održavanje Efikasnost

Slika 2. Preobrazba održavanja u terotehnologiju167

167
Izvor: Hodges N. W., The Economic Management of Physical Assets, Mechanical
Engineering Publications Limited, London and Bury St. Edmunds, UK, 1996.

154
5. Zaključak

Primjenjivanje koncepta terotehnologije u praksi omogućuje menadžerima da

razmišljaju kao ekonomisti, a djeluju kao inženjeri u donošenju odluke o
pravilnom izboru sredstava za rad i opreme u svrhu ostvarivanja najnižih
mogućih dugoročnih troškova posjedovanja poslovnih sustava, čime se
osigurava opstanak i dobrobit svim zainteresiranim stranama. Potpunim
razumijevanjem koncepta terotehnologije i potrebe za njegovom primjenom u
svakoj organizaciji u kojoj u ukupnoj imovini dominiraju dugotrajna
materijalna sredstva, pravilnim izborom odgovarajućih metoda i tehnika koje
koncept terotehnologije podrazumijeva, a od kojih je u ovom radu spomenuto
tek nekoliko te njihovom ispravnom i razumnom primjenom, osigurava se
bogata informacijska podloga za donošenje efikasnih i efektivnih dugoročnih
poslovnih odluka.

Važno je napomenuti kako je koncept terotehnologije dugo bio rezerviran,

ukoliko je uopće razmatran, za proučavanje i primjenu u relativno ograničenom
krugu tehničkih djelatnosti (strojarstvo, brodogradnja, građevinarstvo,
proizvođačke industrije i sl.), međutim, u novije vrijeme ovaj koncept je
zainteresirao i vlasnike uslužnih poslovnih sustava, kao što su stambene zgrade,
bolnice, škole, hoteli i slični sustavi s velikim udjelom dugotrajne materijalne
imovine, a osobito u hotelijerstvu gdje je, uz funkcionalnost, izrazito značajan i
vizualan dizajn sustava koji je, uslijed stalno rastuće konkurencije, podložan
dinamičnim i intenzivnim promjenama čime se njegov životni vijek znatno
skraćuje, a troškovi znatno rastu. Stoga je nužno terotehnološki koncept na
odgovarajući način približiti i menadžerima svih poslovnih funkcija koje čine
sastavne elemente sustava terotehnologije.

Popis literature:

[1] Ballesty S., Orlovic M., Life Cycle Costing and Facility Management,
FM Magazine,
Vol. 12, No. 2 – April/May 2004.
[2] Belak S., Terotehnologija, skripta, Visoka škola za turistički
menadžment u
Šibeniku, Šibenik, 2005.
[3] Belak S., Terotechnology, Proceedings of OCEANS'04
MTS/IEEE/TECHNO- OCEAN'04, November 9.-12., Kobe, Japan,
2004.
[4] Belak, S., Determining of the Ship's Hull Total Deformations in Real
Sailing and Service Conditions, Pomorstvo, Journal of Maritime
Studies, 18, 2004.

155
[5] Belak, S., Čičin-Šain, D., Komparativna analiza upravljanja
proizvodnim kapacitetom, terotehnologije i LCC sa stajališta troškova,
Zbornik radova 11. međunarodnog savjetovanja HDO, Šibenik, 2005.
[6] Belak, S., Čičin-Šain, D., Menadžment sustava sa stajališta troškova
posjedovanja, časopis "Održavanje i eksploatacija", Vol. 7., br. 1,
Hrvatsko društvo održavatelja, Zagreb, travanj 2005.
[7] Downtime Industrial Glossary, Manufacturing Terms & Glossary,
www.downtimecentral.com/Glossary.htm
[8] Doyle A. J., Barry P., Maintenance Techniques and Analysis,
www.spectrumcbm.co.uk/mr/mr.html
[9] Hodges N. W., The Economic Management of Physical Assets,
Mechanical
Engineering Publications Limited, London and Bury St. Edmunds,
UK, 1996.

156
PRILOG 3: Primjer stručnog rada (e: professional paper)

METODA FUNKCIONALNE POUZDANOSTI

FUNCTIONAL RELIABILITY METHOD

Stipe BELAK Visoka škola za turistički menadžment

u Šibeniku,
Trg A. Hebranga 11, 22 000 Šibenik

Josipa PERKOV Visoka škola za turistički menadžment

u Šibeniku, Trg A. Hebranga 11, 22 000
Šibenik

Ključne riječi: SAŽETAK: U radu su prikazani temeljni

oblici sustava sa zalihošću iz čega je
zalihost sustava definiran opći blok sustav koji ima
svojstva zalihosti koja se mogu različito
tablična pouzdanost interpretirati. Predloženi tip blok sustava
može se primijeniti na proračun
Metoda pouzdanosti bilo kojeg po volji odabranog
funkcionalne sustava, primjenom tabličnih pouzdanosti,
pouzdanosti čije je određivanje također detaljno
obrazloženo. U priloženim tabličnim
sustavna podjela pouzdanostima prišlo se Metodom
funkcionalne analize pri čemu se tablična
pouzdanost odnosi na komponentu
sustava koja može biti bilo koji podsustav
koji još uvijek ima neki stupanj
složenosti. Znanstveni doprinos rada
temelji se na sustavnoj podjeli temeljnog
složenog sustava na podsustave sve do
onih podsustava čija se pouzdanost može
tablično prikazati.
Key words: ABSTRACT: This paper shows basic
system configuration with redundancy and
redundancy defines general block system with
redundancy that has various
table reliability interpretation. Suggested type of block
system can be applied on reliability
functional calculation for selected system by
reliability method predetermined reliability which is also
very thorough explained. In attached

157
 methodical division predetermined reliabilities approach has
been shown by Functional analysis
method using predetermined reliability
that relates on component of the system
and it can be applied to any system and
subsystem with the certain level of
complexity. Scientific contribution is
based on methodical division of a basic
complex system on subsystems all the
way to subsystems which reliability can
be shown in the table.

UVOD

Tehnički sustav se sastoji od većeg ili manjeg broja sastavnih elemenata

(podsistema, sklopova, podsklopova, dijelova) te se njegova pouzdanost
može odrediti samo ako se analiziraju i analitički obuhvate pouzdanosti
svakog pojedinog elementa. U ovom radu posebno se analiziraju načini
povezivanja elemenata unutar strukture blok dijagrama pouzdanosti
temeljenom na radovima [1], [2] i [3]. Promatrat će se samo serijski i
paralelni načini vezivanja elemenata.

1. SERIJSKA VEZA ELEMENATA U BLOK DIJAGRAMU

POUZDANOSTI

Pod serijskim vezivanjem elemenata sustava podrazumijeva se takav sustav

kod kojeg pri pojavi kvara bilo kojeg elementa (podsustava, sklopa,
podsklopa, ...) dolazi do kvara cijelog sustava (podsustava, sklopa,
podsklopa). Blok dijagram pouzdanosti ovakvog načina vezivanja
elemenata sustava dan je na slici 1.

C1 C2 C3 Cn

Slika 1. Blok dijagram serijske veze n elemenata

158
Budući da kvar na svakom pojedinačnom elementu predstavlja slučajan
događaj, pouzdanost sustava određuje se prema teoremu o složenoj
vjerojatnosti.

1.1. Serijska veza dva elementa

Serijska veza dva elementa sustava prikazana je na slici 2. Pretpostavlja se

da su elementi različitih pouzdanosti i različitih indeksa kvarova.

C1 C2
m1 , λ1 , R1 m2 , λ2 , R2

Slika 2. Serijska veza 2 elementa

Po Boole-ovoj168 algebri, koja se koristi za analize logičnih odnosa mogućih

događaja ( Di , i = 1, 2 ) za realizaciju događaja ( Ds ), serijska veza dva
elementa može se izraziti u obliku presjeka događaja (slika 3.),

D1 ∩ D2

D1

D2

Slika 3. Presjek 2 događaja

odnosno u analitičkom obliku kao:

Ds = D1 ∩ D2 .

168
George Boole (1815-1864), engl. logičar i matematičar

159
Po teoremu o vjerojatnosti presjeka događaja i vjerojatnosti realizacije
povoljnih događaja P ( Di ) , i = 1, 2 , vjerojatnost realizacije povoljnog
događaja P ( Ds ) može se izraziti kao:

P ( Ds ) = P ( D1 ∩ D2 ) = P( D1 ) ⋅ P( D2 ) . (1)

Presjek realizacije povoljnog događaja ( Ds ) izražen je dani način jer je

vjerojatnost realizacije događaja P ( Ds ) , odnosno pouzdanosti sustava
Rs (t ) , osigurana samo ako je realiziran događaj D1 (element "1" je U
RADU) i događaj D2 (element "2" je U RADU). U tom smislu simbol
presjeka se može čitati kao "i". S obzirom da je vjerojatnost realizacije
događaja P ( Di ) , i = 1, 2 za bilo koji trenutak t = ti ustvari vjerojatnost
ispravnog rada pojedinog elementa promatranog sustava, to ona po
osnovnoj definiciji predstavlja njihovu pouzdanost i može se izraziti u
obliku:

P( Di ) = Ri (t ) , i = 1, 2 ,

odnosno, za sustav prema formuli (1):

P( Ds ) = Rs (t ) = R1 (t ) ⋅ R2 (t ) , (2)

gdje je sa Rs (t ) označena pouzdanost cijelog sustava, a sa Ri (t ) , i = 1, 2

pouzdanost pojedinačnog elementa. Ako je pouzdanost svih elemenata
jednaka ( Ri = R , i = 1, 2 ) tada se formula (2) može napisati u obliku:

Rs (t ) = R(t ) ⋅ R (t ) = R 2 (t ) .

Ako je λ1 intenzitet kvara prvog elementa i λ2 intenzitet kvara drugog

elementa, a oba elementa imaju eksponencijalni zakon raspodjele kvara,
tada se srednje vrijeme rada do kvara sustava (MTBF – Mean Time
Between Failure) računa:

160
 ∞ ∞ ∞ ∞
ms = ∫ Rs (t )dt = ∫ R1 (t ) ⋅ R2 (t )dt = ∫ e − λ1t ⋅ e− λ2t dt = ∫ e − ( λ1 + λ2 ) t dt =
0 0 0 0

⎡ ⎤
⎢ −(λ + λ )t = u ⎥
⎢ 1 2 ⎥
⎢ −(λ1 + λ2 )dt = du ⎥ =
⎢ ⎥
⎢ dt = − 1 du ⎥
⎢⎣ λ1 + λ2 ⎥⎦

∞
1 1 1 1
( )
∞
=− ∫
λ1 + λ2 0
eu du = −
λ1 + λ2
e − ( λ1 + λ2 ) t
0
=−
λ1 + λ2
(0 − 1) =
λ1 + λ2
.

Dakle,

1
ms = .
λ1 + λ2

Ili, ako se MTBF izrazi pomoću vremena koje protekne između dva
1
uzastopna kvara ( mi = , i = 1, 2 ):
λi

1 1 1 m ⋅m
ms = = = = 1 2 .
λ1 + λ2 1 1 m + m m1 + m2
+ 2 1
m1 m2 m1 ⋅ m2

1.2. Serijska veza tri elementa

Serijska veza tri elementa različitih pouzdanosti i različitih indeksa kvarova

prikazana je na slici 4.

C1 C2 C3
m1 , λ1 , R1 m2 , λ2 , R2 m3 , λ3 , R3

Slika 4. Serijska veza 3 elementa

161
Po Boole-ovoj algebri, realizacija događaja ( Ds ) može se opet izraziti
pomoću presjeka (slika 5.):

D1 ∩ D2 ∩ D3

D1
D2

D3

Slika 5. Presjek 3 događaja

Vjerojatnost realizacije događaja P ( Ds ) , odnosno pouzdanosti sustava

Rs (t ) , osigurana je samo ako je realiziran događaj D1 (element "1" je U
RADU) i događaj D2 (element "2" je U RADU) i događaj D3 (element "3"
je U RADU). Dakle,

P ( Ds ) = P ( D1 ∩ D2 ∩ D3 ) = P ( D1 ) ⋅ P ( D2 ) ⋅ P( D3 ) , tj.

Rs (t ) = R1 (t ) ⋅ R2 (t ) ⋅ R3 (t ) . 3)

Ako je pouzdanost svih elemenata jednaka ( Ri = R , i = 1, 2,3 ) tada se

formula (3) može napisati u obliku:
Rs (t ) = R(t ) ⋅ R(t ) ⋅ R (t ) = R 3 (t ) .

Ako je λi , i = 1, 2,3 intenzitet kvara i-tog elementa, a svi elementa imaju

eksponencijalni zakon raspodjele kvara, tada se MTBF može izraziti:

∞ ∞ ∞ ∞
ms = ∫ Rs (t )dt = ∫ R1 (t ) ⋅ R2 (t ) ⋅ R3 (t )dt = ∫ e − λ1t
⋅e − λ2t
⋅e − λ3t
dt = ∫ e − ( λ1 + λ2 + λ3 ) t dt =
0 0 0 0

162
 ⎡ ⎤
⎢ −(λ + λ + λ )t = u ⎥
⎢ 1 2 3
⎥
= ⎢ −(λ1 + λ2 + λ3 )dt = du ⎥ =
⎢ ⎥
⎢ dt = − 1
du ⎥
⎢⎣ λ1 + λ2 + λ3 ⎥⎦
∞
1 1
( )
∞
− ∫
λ1 + λ2 + λ3 0
eu du = −
λ1 + λ2 + λ3
e − ( λ1 + λ2 + λ3 ) t
0
=

1 1 1
=− (0 − 1) = ⇒ ms = .
λ1 + λ2 + λ3 λ1 + λ2 + λ3 λ1 + λ2 + λ3

Ili,

1 1 1 m1m2m3
ms = = = =
λ1 + λ2 + λ3 1 1 1 m2m3 + m1m3 + m1m2 m1m2 + m1m3 + m2m3
+ +
m1 m2 m3 m1m2m3
.

1.3. Serijska veza n elemenata

Vjerojatnost realizacije događaja P ( Ds ) , odnosno pouzdanosti sustava

Rs (t ) , osigurana je samo ako je realiziran događaj D1 (element "1" je U
RADU) i događaj D2 (element "2" je U RADU) i ... i događaj Dn (element
"n" je U RADU). Prema tome,

P ( Ds ) = P( D1 ∩ D2 ∩ … ∩ Dn ) = P( D1 ) ⋅ P ( D2 ) ⋅… ⋅ P( Dn ) , tj.

Rs (t ) = R1 (t ) ⋅ R2 (t ) ⋅… ⋅ Rn (t ) . (4)

Ako je pouzdanost svih elemenata jednaka ( Ri = R , i = 1, 2,… , n ) tada

vrijedi iz formule (4):

Rs (t ) = R (t ) ⋅ R (t ) ⋅… ⋅ R (t ) = R n (t ) .
n puta

163
Ako je λi , i = 1, 2,… , n intenzitet kvara i-tog elementa, a svi elementi imaju
eksponencijalni zakon raspodjele kvara, tada se MTBF može izračunati:

∞ ∞ ∞
ms = ∫ Rs (t )dt = ∫ R1 (t ) ⋅ R2 (t ) ⋅… ⋅ Rn (t )dt = ∫ e − λ1t ⋅ e − λ2t ⋅… ⋅ e − λnt dt =
0 0 0
∞

∫e
− ( λ1 + λ2 +…+ λn ) t
dt =
0

⎡ ⎤
⎢ −(λ + λ + … + λ )t = u ⎥
⎢ 1 2 n
⎥ 1
∞
= ⎢ −(λ1 + λ2 + … + λn )dt = du ⎥ = −
⎢ ⎥
∫
λ1 + λ2 + … λn 0
eu du =
⎢ dt = − 1 ⎥
du
⎢⎣ λ1 + λ2 + … + λn ⎥⎦
1
( )
∞
=− e− ( λ1 +λ2 +…+ λn ) t =
λ1 + λ2 + … + λn 0

1 1
− (0 − 1) = .
λ1 + λ2 + … + λn λ1 + λ2 + … + λn

1
⇒ ms =
λ1 + λ2 + … + λn

2. PARALELNA VEZA ELEMENATA U BLOK DIJAGRAMU

POUZDANOSTI

Pod paralelnim vezivanjem sastavnih elemenata sustava podrazumijeva se

takav sustav kod kojeg do kvara dolazi samo u slučaju kad se kvarovi jave
na svim paralelno vezanim elementima. Blok dijagram pouzdanosti ovakvog
načina vezivanja elemenata sustava dan je na slici 4.

164
 m1 , λ1 , R1

C1

m2 , λ2 , R2

C2

Cn
mn , λn , Rn
Slika 6. Blok dijagram paralelne veze n elemenata

Na osnovu Boole-ove algebre, realizacija događaja ( Ds ) može se izraziti u

obliku unije mogućih događaja ( Di , i = 1, 2,… , n ).

2.1. Paralelna veza dva elementa

Paralelna veza 2 elementa sustava prikazana je na slici 5. Pretpostavlja se da

su elementi različitih pouzdanosti i različitih indeksa kvarova.

m1 , λ1 , R1

C1

m2 , λ2 , R2
C2

Slika 7. Paralelna veza 2 elementa

Vjerojatnost realizacije povoljnog događaja P( Ds ) , odnosno pouzdanost

Rs (t ) Rs (t ) , osigurana je kada je realiziran događaj D1 (element "1" je U
RADU) ili kada je realiziran događaj D2 (element "2" je U RADU).

165
 D1 ∪ D2

D1
D2

Analitički se to može zapisati ovako:

Ds = D1 ∪ D2 .

Po teoremu o vjerojatnosti unije skupova (koji nisu međusobno disjunktni) i

vjerojatnosti realizacije povoljnih događaja P( Di ) , i = 1, 2 , vjerojatnost
realizacije povoljnog događaja P ( Ds ) može se izraziti kao:

P ( Ds ) = P( D1 ∪ D2 ) = P ( D1 ) + P( D2 ) − P( D1 ∩ D2 )
= P( D1 ) + P( D2 ) − P( D1 ) ⋅ P( D2 ) . (5)

Budući je vjerojatnost realizacije događaja P ( Di ) , i = 1, 2 za bilo koji

trenutak t = ti vjerojatnost ispravnog rada pojedinog elementa promatranog
sustava, to ona po osnovnoj definiciji predstavlja njihovu pouzdanost i može
se izraziti u obliku:

P( Di ) = Ri (t ) , i = 1, 2 ,

odnosno, za sustav prema formuli (5):

Rs (t ) = R1 (t ) + R2 (t ) − R1 (t ) ⋅ R2 (t ) , (6)

ili u obliku:

Rs (t ) = R1 (t ) + R2 (t ) − R1 (t ) ⋅ R2 (t ) = 1 − 1 + R1 (t ) + R2 (t ) − R1 (t ) ⋅ R2 (t ) =
= 1 − (1 − R1 (t )) + ( R2 (t ) − R1 (t ) ⋅ R2 (t )) = 1 − (1 − R1 (t )) + R2 (t )(1 − R1 (t )) =
= 1 − (1 − R1 (t ))(1 − R2 (t )) .

Ako je pouzdanost svih elemenata jednaka ( Ri = R , i = 1, 2 ) tada se formula

(6) može napisati u obliku:

166
 Rs (t ) = R(t ) + R(t ) − R (t ) ⋅ R (t ) = 2 R(t ) − R 2 (t )
ili
Rs (t ) = 1 − (1 − R(t )) 2

Ako je λ1 intenzitet kvara prvog elementa i λ2 intenzitet kvara drugog

elementa, a oba elementa imaju eksponencijalni zakon raspodjele kvara,
tada se srednje vrijeme rada do kvara sustava može izračunati:

∞ ∞ ∞

( )
ms = ∫ Rs (t )dt = ∫ [ R1 (t ) + R2 (t ) − R1 (t ) ⋅ R2 (t )] dt = ∫ e−λ1t + e−λ2t − e−λ1t e−λ2t dt =
0 0 0

( )
= ∫ e − λ1t + e − λ2t − e − ( λ1 + λ2 )t dt = analogno kao i u poglavlju 1.
0

1 1 1
= + −
λ1 λ2 λ1 ⋅ λ2

1 1 1
⇒ ms = + − ,
λ1 λ2 λ1 ⋅ λ2

ili pomoću vremena koje protekne između dva kvara:

1 1 1 1
ms = + − = m1 + m2 − = m1 + m2 − m1 ⋅ m2 .
λ1 λ2 λ1 ⋅ λ2 1
⋅
1
m1 m2

2.2. Paralelna veza tri elementa

Za paralelnu vezu tri sastavna elementa sustava različitih pouzdanosti i

indeksa kvarova, blok dijagram pouzdanosti dan je na slici 6.

167
 m1 , λ1 , R1

C1

m2 , λ2 , R2
C2

m3 , λ3 , R3
C3

Slika 8. Paralelna veza 3 elementa

Analogno, kao i kod paralelne veze dva elementa, pouzdanost sustava može
se analitički napisati na sljedeći način:

Ds = D1 ∪ D2 ∪ D3

P ( Ds ) = P ( D1 ∪ D2 ∪ D3 ) =
= P(D1) + P(D2 ) + P(D3 ) − [ P(D1 ∩ D2 ) + P(D1 ∩ D3 ) + P(D2 ∩ D3 )] + P(D1 ∩ D2 ∩ D3 )

RS (t) = R1(t) + R2 (t) + R3 (t) − R1(t) ⋅ R2 (t) − R1 (t) ⋅ R3 (t ) − R2 (t) ⋅ R3 (t) + R1(t) ⋅ R2 (t) ⋅ R3 (t)

= 1−1+ R1(t) + R2 (t) + R3 (t) − R1(t) ⋅ R2 (t) − R1(t) ⋅ R3 (t) − R2 (t) ⋅ R3 (t) + R1(t) ⋅ R2 (t) ⋅ R3 (t)

=1− (1− R1(t) − R2 (t) + R1(t) ⋅ R2 (t)) + (R3 (t) − R1(t) ⋅ R3 (t) − R2 (t) ⋅ R3 (t) + R1(t) ⋅ R2 (t) ⋅ R3 (t))
= 1 − ((1 − R1 (t )) − R2 (t )(1 − R1 (t )) + ( R3 (t )(1 − R1 (t )) − R2 (t ) ⋅ R3 (t )(1 − R1 (t ))
= 1 − (1 − R1 (t ))(1 − R2 (t )) + R3 (t )(1 − R1 (t ))(1 − R2 (t ))
= 1 − (1 − R1 (t ))(1 − R2 (t ))(1 − R3 (t ))

⇒ RS (t ) = 1 − (1 − R1 (t ))(1 − R2 (t ))(1 − R3 (t )) (7)

Ako je pouzdanost svih elemenata jednaka ( Ri = R , i = 1, 2,3 ) tada se

formula (7) može napisati u obliku:

168
 Rs (t ) = 1 − (1 − R(t ))3 .

Ako je λi , i = 1, 2,3 intenzitet kvara i-tog elementa, a svi elementi imaju

eksponencijalni zakon raspodjele kvara, tada se MTBF može izračunati:

∞
ms = ∫ Rs (t )dt =
0

∞
= ∫ [ R1(t) + R2 (t) + R3 (t) − R1(t) ⋅ R2 (t) − R1(t) ⋅ R3 (t) − R2 (t) ⋅ R3 (t) + R1(t) ⋅ R2 (t) ⋅ R3 (t)] dt =
0

∞
= ∫ ⎡⎣e − λ1t + e− λ2t + e− λ3t − e− ( λ1 + λ2 ) t − e− ( λ1 + λ3 )t − e − ( λ2 + λ3 ) t + e− ( λ1 + λ2 + λ3 )t ⎤⎦ dt =
0

1 1 1 1 1 1 1
= + + − − − + , tj.
λ1 λ2 λ3 λ1 + λ2 λ1 + λ3 λ2 + λ3 λ1 + λ2 + λ3

1 1 1 1 1 1 1
ms = + + − − − + ,
λ1 λ2 λ3 λ1 + λ2 λ1 + λ3 λ2 + λ3 λ1 + λ2 + λ3

ili pomoću vremena koje protekne između dva kvara:

1 1 1 1 1 1 1
ms = + + − − − + =
λ1 λ2 λ3 λ1 + λ2 λ1 + λ3 λ2 + λ3 λ1 + λ2 + λ3

1 1 1 1
= m1 + m2 + m3 − − − + =
1 1 1 1 1 1 1 1 1
+ + + + +
m1 m2 m1 m3 m2 m3 m1 m2 m3

1 1 1 1
= m1 + m2 + m3 − − − + =
m1 + m2 m1 + m3 m2 + m3 m1 + m2 + m3
m1 ⋅ m2 m1 ⋅ m3 m2 ⋅ m3 m1 ⋅ m2 ⋅ m3

169
 m1 ⋅ m2 m ⋅m m ⋅m m ⋅m ⋅m
= m1 + m2 + m3 − − 1 3 − 2 3 + 1 2 3
m1 + m2 m1 + m3 m2 + m3 m1 + m2 + m3

2.3. Paralelna veza n elemenata

Vjerojatnost realizacije događaja P ( Ds ) , odnosno pouzdanosti sustava

Rs (t ) , osigurana je samo ako je realiziran događaj D1 (element "1" je U
RADU) ili događaj D2 (element "2" je U RADU) ili ... ili događaj Dn
(element "n" je U RADU). Dakle,

⎛ n ⎞
P ( Ds ) = P ( D1 ∪ D2 ∪ … ∪ Dn ) = P ⎜ ∑ Di ⎟ =
⎝ i =1 ⎠
⎛ n
⎞ n−1 n n−2 n−1 n n
= P⎜ ∑Di ⎟ − ∑∑ P(Di )P(Dj ) + ∑∑ ∑ P(Di )P(Dj )P(Dk ) +…+ (−1)n−1∏P(Di ) =
⎝ i=1 ⎠ i=1 j=i+1 i=1 j =i+1 k = j +1 i =1

= 1 − (1 − P( D1 )) ⋅ (1 − P( D2 )) ⋅… ⋅ (1 − P( Dn )) , tj.

n
Rs (t ) = 1 − ∏ (1 − Ri (t ) ) . (8)
i =1

Ako je pouzdanost svih elemenata jednaka ( Ri = R , i = 1, 2,… , n ) tada iz

formule (8) slijedi:

Rs (t ) = 1 − (1 − R (t )) n .

3. ZAKLJUČAK

U radu je prikazana praktično upotrebljiva metoda kojom se za po volji

odabrani sustav koji se sastoji od komponenti čije pouzdanosti poznajemo
ili možemo odrediti, može odrediti pouzdanost sustava kao cjeline. U radu
su prikazane temeljne konfiguracije, način proračuna njihove pouzdanosti te
metoda kojom se bilo koji složeni sustav može svesti na funkcionalni skup
komponenti čije pouzdanosti nalazimo u tablici funkcionalne pouzdanosti:

170
 SERIJSKA VEZA ELEMENATA
Broj
eleme Pouzdanost MTBF
nata
1
2 Rs (t ) = R1 (t ) ⋅ R2 (t ) ms =
λ1 + λ2

1
3 Rs (t ) = R1 (t ) ⋅ R2 (t ) ⋅ R3 (t ) ms =
λ1 + λ2 + λ3

Rs (t ) = R1 (t ) ⋅ R2 (t ) ⋅… ⋅ Rn (t ) ms =
1
n
λ1 + λ2 + … + λn

PARALELNA VEZA ELEMENATA

Broj
eleme Pouzdanost MTBF
nata
Rs (t ) = R1 (t ) + R2 (t ) − R1 (t ) ⋅ R2 (t ) 1 1 1
2 ms = + −
λ1 λ2 λ1 ⋅ λ2

RS (t) = 1− (1− R1(t))(1− R2 (t))(1− R3 (t)) 1 1 1 1 1 1 1

3 ms = + + − − − +
λ1 λ2 λ3 λ1 +λ2 λ1 +λ3 λ2 +λ3 λ1 +λ2 +λ3

n Rs (t ) = 1 − ∏ (1 − Ri (t ) )
i =1

4. LITERATURA

[1] Belak, S., The Method of Analysis and Synthesis for the Solution of
the Technical Problem, proc. of the XI SYM-OP-IS, Beograd, 1991.
[2] Belak, S., Terotechnology, Proceedings of OCEANS′04
MTS/IEEE/TECHNO - OCEANS′04, November 9.-12., Kobe,
Japan, 2004.
[3] Belak, S., Čovo, P., Design for Maintenance, Euromaintence ′98.,
Proc. of the 14th European Maintenance Conference, Dubrovnik,
1998.

171
[4] Ivanović, G., Stanković, D., Pouzdanost tehničkih sistema, Mašinski
fakultet, Beograd, 1987.
[5] Ivanović, G., Janković, D., Stefanović, B., Ivković, D., Radulović,
Z., Reliability Analysis and Application of Software in Scheduling
Motor Vehicle Tyre Replacement. The 4th International Conference
Florence ATA 1994, New Design Frontires for More Eflicicut,
Reliabler and Ecological Vehicles, Firenza, Italy, March 1994.
[6] Klarin, M., Ivanović, G., Stanojević, P., Terotehnologija, ICIM –
Izdavačka kuća za industrijski menadžment, Kruševac, 2001.
[7] Belak, S., Terotehnologija, Skripta, Visoka škola za turistički
menadžment u Šibeniku, Šibenik, 2004. (knjiga u tisku)

172
PRILOG 4: ZNANSTVENA PODRUČJA, POLJA I GRANE

1. ZNANSTVENO PODRUČJE PRIRODNIH ZNANOSTI

Polja:
1.01. Biologija
1.02. Fizika
1.03. Geoznanosti
1.04. Kemija
1.05. Matematika

2. ZNANSTVENO PODRUČJE TEHNIČKIH ZNANOSTI

Polja:
2.01. Arhitektura i urbanizam
2.02. Brodogradnja
2.03. Elektrotehnika
2.04. Geodezija
2.05. Građevinarstvo
2.06. Grafička tehnologija
2.07. Kemijsko inženjerstvo
2.08. Metalurgija
2.09. Računarstvo
2.10. Rudarstvo, nafta i geološko inženjerstvo
2.11. Strojarstvo
2.12. Tehnologija prometa i transport
2.13. Tekstilna tehnologija
2.14. Zrakoplovstvo, raketna i svemirska tehnika
2.15. Druge temeljne tehničke znanosti

3. ZNANSTVENO PODRUČJE BIOMEDICINE I ZDRAVSTVA

Polja:
3.01. Temeljne medicinske znanosti
3.02. Kliničke medicinske znanosti
3.03. Javno zdravstvo i zdravstvena zaštita
3.04. Veterinarska medicina
3.05. Stomatologija
3.06. Farmacija

173
4. ZNANSTVENO PODRUČJE BIOTEHNIČKIH ZNANOSTI

Polja:
4.01. Poljoprivredna znanosti
4.02. Šumarstvo
4.03. Drvna tehnologija
4.04. Biotehnologija
4.05. Prehrambena tehnologija

5. ZNANSTVENO PODRUČJE DRUŠTVENIH ZNANOSTI

Polja:
5.01. Ekonomija
5.02. Pravo
5.03. Politologija
5.04. Informacijske znanosti
5.05. Sociologija
5.06. Psihologija
5.07. Odgojne znanosti
5.08. Socijalna geografija i demografija
5.09. Socijalna djelatnost

6. ZNANSTVENO PODRUČJE HUMANISTIČKIH ZNANOSTI

Polja:
6.01. Filozofija
6.02. Teologija
6.03. Filologija
6.04. Povijest
6.05. Povijest umjetnosti
6.06. Znanost o umjetnosti
6.07. Arheologija
6.08. Etnologija i antroplogija

ZNANSTVENE GRANE

1.0. PODRUČJE PRIRODNIH ZNANOSTI

174
Polje
1.01. Biologija

Grane:
1.01.01 biokemija i molekularna biologija
1.01.02 botanika
1.01.03 ekologija
1.01.04 genetika
1.01.05 mikrobiologija
1.01.06 opća biologija
1.01.07 zoologija

Polje
1.02. Fizika

Grane:
1.02.01 astrofizika i astronomija
1.02.02 atomska i molekularna fizika
1.02.03 biofizika i biomedicina
1.02.04 fizika elementarnih čestica
1.02.05 fizika kondenzirane tvari
1.02.06 geofizika s meteorologijom
1.02.07 nuklearna fizika

Polje
1.03. Geoznanosti

Grane:
1.03.01 fizička geografija
1.03.02 geofizika
1.03.03 geologija
1.03.04 mineralogija
1.03.05 oceanologija

Polje
1.04. Kemija

Grane:
1.04.01 analitička kemija
1.04.02 anorganska kemija
1.04.03 fizikalna kemija
1.04.04 medicinska kemija i biokemija
1.04.05 organska kemija

175
 1.04.06 teorijska kemija

Polje
1.05. Matematika
Grane:
1.05.01 algebra
1.05.02 geometrija i topologija
1.05.03 kombinatorna i diskretna matematika
1.05.04 matematička analiza
1.05.05 matematička logika i računarstvo
1.05.06 numerička matematika
1.05.07 primijenjena matematika i matematičko modeliranje
1.05.08 teorija vjerojatnosti i statistika
1.05.09 ostalo

2.00. PODRUČJE TEHNIČKIH ZNANOSTI

Polje
2.01 Arhitektura i urbanizam

Grane:
2.01.01 arhitektonsko projektiranje
2.01.02 urbanizam i prostorno planiranje
2.01.03 arhitektonske konstrukcije, fizika zgrade, materijali i
tehnologija građenja
2.01.04 povijest i teorija arhitekture i zaštita graditeljskog
naslijeđa
2.01.05 pejsažna arhitektura

Polje
2.02 Brodogradnja

Grane:
2.02.01 konstrukcija plovnih objekata
2.02.02 hidromehanika plovnih objekata
2.02.03 osnivanje plovnih objekata
2.02.04 tehnologija gradnje i održavanje plovnih objekata

Polje
2.03 Elektrotehnika

Grane:
2.03.01 elektroenergetika

176
 2.03.02 elektrostrojarstvo
2.03.03 elektronika
2.03.04 telekomunikacije i informatika
2.03.05 radiokomunikacije

Polje
2.04 Geodezija

Grane:
2.04.01 kartografija
2.04.02 fotogrametrija i daljinska istraživanja
2.04.03 pomorska, satelitska i fizikalna geodezija
2.04.04 primijenjena geodezija
2.04.05 geomatika

Polje
2.05 Građevinarstvo

Grane:
2.05.01 geotehnika
2.05.02 nosive konstrukcije
2.05.03 hidrotehnika
2.05.04 prometnice

Polje
2.06 Grafička tehnologija

Grana:
2.06.01 procesi grafičke reprodukcije

Polje
2.07 Kemijsko inženjerstvo

Grane:
2.07.01 reakcijsko inženjerstvo
2.07.02 mehanički, toplinski i separacijski procesi
2.07.03 analiza i sinteza procesa

Polje
2.08 Metalurgija

Grane:
2.08.01 procesna metalurgija
2.08.02 mehanička metalurgija

177
 2.08.03 fizička metalurgija

Polje
2.09 Računarstvo

Grane:
2.09.01 arhitektura računalnih sustava
2.09.02 informacijski sustavi
2.09.03 obradba informacija
2.09.04 umjetna inteligencija
2.09.05 procesno računarstvo

Polje
2.10 Rudarstvo, nafta i geološko inženjerstvo

Grane:
2.10.01 rudarstvo
2.10.02 naftno rudarstvo
2.10.03 geološko inženjerstvo

Polje
2.11 Strojarstvo

Grane:
2.11.01 opće strojarstvo (konstrukcije)
2.11.02 procesno strojarstvo
2.11.03 proizvodno strojarstvo
2.11.04 brodsko strojarstvo

Polje
2.12 Tehnologija prometa i transport

Grane:
2.12.01 cestovni i željeznički promet
2.12.02 pomorski i riječni promet
2.12.03 poštansko-telekomunikacijski promet
2.12.04 zračni promet
2.12.05 inteligentni transportni sustavi i logistika

Polje
2.13 Tekstilna tehnologija

Grane:
2.13.01 tekstilno mehaničko inženjerstvo

178
 2.13.02 tekstilna kemija
2.13.03 odjevna tehnologija
2.13.04 dizajn tekstila i odjeće

Polje
2.14 Zrakoplovstvo, raketna i svemirska tehnika

Grane:
2.14.01 konstrukcija i osnivanje letjelica
2.14.02 zrakoplovne tehnologija i održavanje
2.14.03vođenje i upravljanje letjelicama

Polje
2.15 Druge temeljne tehničke znanosti

Grane:
2.15.01 automatika
2.15.02 energetika
2.15.02 materijali
2.15.02 mehanika fluida
2.15.02 organizacija rada i proizvodnje
2.15.02 tehnička mehanika (mehanika krutih i deformabilnih
tijela)
2.15.02 termodinamika
2.15.02 zaštita okoliša

3.00. PODRUČJE BIOMEDICINE I ZDRAVSTVA

Grane:
01 anatomija
02 anesteziologija
03 citologija, histologija i embriologija
04 dermatologija
05 epidemiologija
06 farmacija
07 farmakologija i toksikologija
08 fizikalna medicina i rehabilitacija
09 fiziologija
10 genetika
11 ginekologija, opstetricija i reproduktivna medicina
12 higijena
13 imunologija i imunohematologija
14 infektologija

179
 15 interna medicina
16 javno zdravstvo
17 kirurgija
18 klinička farmakologija s soksikologijom
19 klinička kemija i laboratorijska medicina
20 medicina rada
21 medicinska biokemija
22 medicinska mikrobiologija
23 molekularna medicina
24 neurologija
25 neuroznanost
26 nuklearna medicina
27 oftamologija
28 onkologija
29 opća medicina
30 ortopedija
31 otorinolaringologija
32 patologija
33 pedijatrija
34 psihijatrija
35 radiologija
36 sestrinstvo
37 socijalna medicina
38 stomatologija i oralna kirurgija
39 sudska medicina
40 urologija
41 veterinarska medicina
42 zdravstvena ekologija

4.00. PODRUČJE BIOTEHNIČKIH ZNANOSTI

Polje
4.01. Poljoprivreda

Grane:
4.01.01 agrokemija
4.01.02 bilinogojstvo
4.01.03 ekologija i zaštita okoliša
4.01.04 ekonomika
4.01.05 fitomedicina
4.01.06 genetika i oplemenjivanje bilja, životinja i
mikroorganizama
4.01.07 hranidba životinja

180
 4.01.08 krajobrazno oblikovanje
4.01.09 lovstvo
4.01.10 mljekarstvo
4.01.11 poljoprivredna tehnika i tehnologija
4.01.12 povrćarstvo
4.01.13 proizvodnja i prerada animalnih proizvoda
4.01.14 ribarstvo
4.01.15 sjemenarstvo
4.01.16 stočarstvo
4.01.17 travnjaštvo
4.01.18 ukrasno bilje
4.01.19 vinogradarstvo i vinarstvo
4.01.20 voćarstvo

Polje
4.02. Šumarstvo

Grane
4.02.01 hortikultura
4.02.02 iskorištavanje šuma
4.02.03 urbano šumarstvo i zaštita prirode
4.02.04 uređivanje i zaštita šuma
4.02.05 uzgajanje šuma
4.02.06 lovstvo

Polje
4.03. Drvna tehnologija

Grane
4.03.01 drvni materijali
4.03.02 drvno tehnološki procesi
4.03.03 konstruiranje i oblikovanje proizvoda od drva
4.03.04 organizacija proizvodnje

Polje
4.04. Biotehnologija

Grane:
4.04.01 bioinformatika
4.04.02 biologija
4.04.03 inženjerstvo
4.04.04 molekularna biotehnologija
4.04.05 otpadne tvari

181
 Polje
4.05.Prehrambena tehnologija

Grane:
4.05.01 inženjerstvo
4.05.02 kemija hrane
4.05.03 mikrobiologija hrane
4.05.04 nutricionizam
4.05.05 osiguranje kvalitete

5. PODRUČJE DRUŠTVENIH ZNANOSTI

Polje
5.01 Ekonomija

Grane:
5.01.01 ekonomika poduzetništva
5.01.02 financije i fiskalna politika
5.01.03 kvantitativna ekonomija
5.01.04 menadžment i upravljanje
5.01.05 međunarodna ekonomija
5.01.06 opća ekonomija

Polje
5.02 Pravo

Grane:
5.02.01 financijsko pravo
5.02.02 građansko pravo i građansko procesno pravo
5.02.03 kazneno pravo i kazneno procesno pravo
5.02.04 međunarodno pravo
5.02.05 međunarodno privatno pravo
5.02.06 obiteljsko pravo
5.02.07 pomorsko i općeprometno pravo
5.02.08 povijest prava i države
5.02.09 radno i socijalno pravo
5.02.10 rimsko pravo
5.02.11 teorija prava i države
5.02.12 trgovačko pravo i pravo društava
5.02.13 upravno pravo i uprava
5.02.14 ustavno pravo
5.02.15 europsko javno pravo
5.02.16 europsko privatno pravo

182
Polje
5.03 Politologija

Grane:
5.03.01 politička teorija/povijest političkih ideja
5.03.02 vanjska i unutarnja politika
5.03.03 komparativna politika
5.03.04 međunarodni odnosi i nacionalna sigurnost

Polje
5.04 Informacijske znanosti

Grane:
5.04.01 arhivistika i dokumentaristika
5.04.02 informacijski sustavi i informatologija
5.04.03 knjižničarstvo
5.04.04 komunikologija
5.04.05 leksikografija i enciklopedistika
5.04.06 muzeologija
5.04.08 javni mediji

Polje
5.05 Sociologija

Grane:
5.05.01 posebne sociologije
5.05.02 sociologija znanja
5.05.03 teorijska i sustavna sociologija
5.05.04 ruralne, urbane i regionalne studije

Polje
5.06 Psihologija

Grane:
5.06.01 biološka i fiziološka psihologija
5.06.02 klinička psihologija
5.06.03 posebne psihologije
5.06.04 razvojna psihologija
5.06.05 socijalna psihologija
5.06.06 sustavna psihologija

183
 Polje
5.07 Odgojne znanosti

Grane:
5.07.01 andragogija
5.07.02 defektologija
5.07.03 didaktika
5.07.04 kineziologija
5.07.05 logopedija
5.07.06 opća pedagogija
5.07.07 sustavna pedagogija

Polje
5.08 Socijalna geografija i demografija

Grane:
5.08.01 demogeografija
5.08.02 demografija
5.08.03 ekonomska geografija
5.08.04 socijalna geografija

Polje
5.10 Sigurnosne i obrambene znanosti

6. PODRUČJE HUMANISTIČKIH ZNANOSTI

Polje
6.01 Filozofija

Grane:
6.01.01 logika
6.01.02 ontologija
6.01.03 spoznajna teorija
6.01.04 estetika
6.01.05 etika
6.01.06 povijest filozofije

Polje
6.02 Teologija

Grane:
6.02.01 dogmatika
6.02.02 moralna teologija

184
 6.02.03 pastoralna teologija
6.02.04 egzegeza
6.02.05 crkvena povijest

Polje
6.03 Filologija

Grane:
6.03.01 klasična filologija
6.03.02 kroatistika
6.03.03 slavistika
6.03.04 romanistika
6.03.05 germanistika
6.03.06 anglistika
6.03.07 indiologija
6.03.08 turkologija
6.03.09 ugrofinistika
6.03.10 orijentalne i ostale filologije
6.03.11 fonetika
6.03.12 opće jezikoslovlje (lingvistika)
6.03.13 poredbeno jezikoslovlje
6.03.14 teorija i povijest književnosti
6.03.15 poredbena književnost

Polje
6.04 Povijest

Grane:
6.04.01 opća povijest
6.04.02 teorija likovnih umjetnosti
6.04.03 pomoćne povijesne znanosti

Polje
6.05 Povijest umjetnosti

Grane:
6.05.01 povijest i teorija likovnih umjetnosti, arhitekture,
urbanizma i vizualnih komunikacija
6.05.02 zaštita umjetničke baštine

185
 Polje
6.06 Znanost o umjetnosti

Grane:
6.06.01 muzikologija i etnomuzikologija
6.06.02 teorija likovnih umjetnosti
6.06.03 teatrologija
6.06.04 filmologija

Polje
6.07 Arheologija

Grane:
6.07.01 prapovijesna arheologija
6.07.02 antička arheologija
6.07. 03 srednjovjekovna arheologija

Polje
6.08 Etnologija i antropologija

Grane:
6.08.01 antropologija
6.08.02 etnologija
6.08.03 folkoristika

INTERDISCIPLINARNO ZNANSTVENO PODRUČJE

UMJETNIČKO PODRUČJE, POLJA I GRANE

7.00 UMJETNIČKO PODRUČJE

Polje
7.01 Dramske umjetnosti

Grane:
7.01.01 dramaturgija
7.01.02 gluma
7.01.03 režija

186
Polje
7.02 Filmska i elektronične umjetnosti

Grane:
7.02.01 animirani film
7.02.02 montaža
7.02.03 režija
7.02.04 scenarij
7.02.05 snimanje

Polje
7.03 Glazbena umjetnost

Grane:
7.03.01 kompozicija
7.03.02 reprodukcija glazbe (dirigiranje, pjevanje, sviranje)

Polje
7.04 Likovne umjetnosti

Grane:
7.04.01 arhitektura i dizajn
7.04.02 grafika
7.04.03 kiparstvo
7.04.04 restauracija
7.04.05 slikarstvo

187
BIBLIOGRAFIJA

4. Aristotel: Fizika, (preveo T. Ladan), Hrvatska sveučilišna naklada,

Zagreb, 1992.

5. Aristotel: Kategorije, (preveo F. Grgić), Hrvatska sveučilišna naklada,

Zagreb, 1992.

6. Ackoff, R. L., The Design of Social Research, University Chicago

Press, 1953.

7. Baban, Lj. et. al.: Primjena metodologije znanstvenog istraživanja,

Ekonomski fakultet Sveučilišta "Josipa Jurja Strossmayera" u Osijeku,
Osijek, 1993.

8. Burger, H.: Filozofija tehnike, ITRO Naprijed, Zagreb, 1979.

9. Convey, J. Online informatio retrieval: an introductory manual:

principles and practice, 4th edition, Library Association Publishing,
London, 1992.

10. Čaval, J.: Statističke metode u privrednim i društvenim istraživanjima,

Sveučilišna naklada Liber, Zagreb, 1977.

188
11. Filipović, Vladimir, Filozofski rječnik, Matica hrvatska, Zagreb, 1984.

12. Forcese, P. Denis and Richer, Stephan, Stages of Social Research

Contemporary Perspectives, PrenticeHall, New York, 1970.

13. Friedel, E.: Povijest grčke kulture, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2001.

14. Garret, Anette, Interwieving its Principles and Methods, Family

Service Association of America, New York, 1970.

15. Gilli, Giaan Antonio, Kako se istražuje, Školska knjiga, Zagreb, 1974.

16. Halder, A.: Filozofijski rječnik, Naklada Jučić d. o. o., Zagreb, 2002.

17. Ivanović, Z.: Metodologija izrade znanstvenog i stručnog djela,

Hotelijerski faakultet u Opatiji, Opatija, 1996.

18. Jerusalem, W.: Uvod u filozofiju, CID, Zagreb, 1996.

19. Juričević, B.: Ekonomija knjige, organizacija i tehnika rada, Školska

knjiga, Zagreb, 1987.

20. Kale, Eduard, Uvod u znanost o kulturi, Školska knjiga, Zagreb, 1977.

21. Koen, M. – Nejgel, E.: Uvod u logiku i naučni metoda, četvrto izdanje,
Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, Beograd, 1982.

22. Kosiol, Erich, Temelji i metodi istraživanja organizacije, Informator,

Zagreb, 1972.

23. Kostić, M.: Elementi teorije sistema informacija, Naučna knjiga,

Beograd, 1987.

24. Kovač, S.: Logika, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 1994.

25. Lauc, Ante, Metodologija društvenih znanosti, Sveučilište u Osijeku,

Osijek, 2000.

26. Line, M. – Vickers, S.: Univerzalna dostupnost publikacija, Hrvatsko

bibliotekarsko društvo, Zagreb, 1989.

27. Logar, J.: Uvod u bibliografiju- teorijski osnovi bibliografije, historija

bibliografije, pregled bibliografije, bibliografija u Jugoslaviji,
Svjetlost, Sarajevo, 1973.

189
28. Malić, I.: Koncepcija suvremenog udžbenika, Školska knjiga, Zagreb,
1986.

29. Marušić, Matko i dr., Uvod u znanstveni rad u medicini, Medicinska

naklada, Zagreb, 2000.

30. Mejovšek, M.: Uvod u metode znanstvenog istraživanja u društvenim i

humanističkim znanostima, Edukacijsko-rehabilitacijski fakultet i
Naklada Slap, Zagreb, 2003.

31. Miller, C. Delbert, Handbook of Research Design and Social

Measurement, David Mc Kay Company, New York, 1970.

32. Milosavljević, Slavomir, Istraživanje političkih pojava, Beograd, 1980.

33. Montgomery, D. C. – Runger, G. C.: Applied statistics and probability

for engineers, John Wiley & Sons Inc., New York, 1994.

34. Nejgel, Ernest, Struktura nauke, Nolit, Beograd, 1974.

35. Neuman, W. Lowrence, Social Metods, Alyn and Bacon, London, 1997.

36. Novaković, Staniša, Hipoteze i saznanje, Nolit Beograd, 1984.

37. Pavić, H.: Znanstvene informacije, Školska knjiga, Zagreb, 1980.

38. Pavić, I.: Statistička teorija i primjena, Tehnička knjiga, Zagreb, 1977.

39. Pavlović, B. U.: Filozofija prirode, ITRO Naprijed, Zagreb, 1978.

40. Pečujlić, Miroslav, Metodologija društvenih nauka, Beograd, 1876.

41. Petković, T., Eksperimentalna fizika i spoznajna teorija, Školska

knjiga, Zagreb, 2005.

42. Petrović, Gajo, Logika, Školska knjiga, Zagreb, 1982.

43. Petrović, G.: Logika, izmijenjeno izdanje, Element, Zagreb, 1994.

44. Petz, B.: Osnovne statističke metode za nematematičare, Sveučilišna

naklada Liber, Zagreb, 1985.

190
45. Ristić, Ž.: Nacrti i istraživanja i provjeravanje hipoteze, Institut za
pedagoška istraživanja, Prosveta, Beograd, 1983.

46. Salitrežić, T.: Uvod u znanstveni rad, Ekonomski fakultet Osijek, 1974.

47. Salitrežić, T., Žugaj, M.: Uvod u znanstvenoistraživački rad, Fakultet

organizacije i informatike Varaždin, Varaždin, 1982.

48. Silobrčić, Vlatko, Kako sastaviti i objaviti i ocijeniti znanstveno djelo,

Medicinska naklada, Zagreb, 1998.

49. Simonić, Ante, Znanost, Sveučilište u Rijeci, Vitagraf d.o.o. Rijeka,

1999.

50. Supek, Rudi, Ispitivanje javnog mnijenja, Naprijed, Zagreb, 1961.

51. Šamić, M.: Kako nastaje naučno djelo – uvođenje u tehniku

naučnoistraživačkog rada – opšti pristup, peto izdanje, Svjetlost,
Sarajevo, 1980.

52. Šešić, Bogdan, Metodologija društvenih nauka, Naučna knjiga,

Beograd, 1974.

53. Šišul, N.: Osnove znanstvenog istraživanja u ekonomiji, Ekonomski

fakultet Sveučilišta u Rijeci, Rijeka, 1992.

54. Škiljan, i sur.: Leksikon antičkih termina, Izdanja Antibarbarus,

Zagreb, 2003.

55. Tomin, U.: Uvod u nauku o nauci, Ekonomski institut, Beograd, 1974.

56. Toš, Niko, Metode družboslovnega raziskovanja, Univerza v Ljubljani,

Ljubljana, 1978.

57. Vujević, Miroslav, Politička i medijska kultura u Hrvatskoj, Školska

knjiga, Zagreb, 2001.

58. Vujević, Miroslav, Uvođenje u društveni rad u području društvenih

znanosti, Školska knjiga, Zagreb, 2002.

59. Weber, Max, Metodologija društvenih nauka, Globus, Zagreb, 1986.

60. Zaječaranović, G.: Osnovi metodologije nauke, drugo izdanje, Naučna

knjiga, Beograd, 1977.

191
61. Zelenika, R.: Metode znanstvenog rada, Fakultet za pomorstvo i
saobraćaj, Rijeka, 1987.

62. Zelenika, R.: Metodologija i tehnologija izrade znanstvenog i stručnog

djela, Partizanska knjiga, Ljubljana – Rijeka, II. izdanje, Rijeka, 1990.

63. Zelenika, R.: Kako nastaje recenzija znanstvenog i stručnog djela,

ZIRS, Zagreb, 1991.

64. Zelenika, R.: Metodologija i tehnologija izrade znanstvenog i stručnog

djela, Ekonomski fakultet u Rijeci, Rijeka, 2000.

65. Zvonarević, M.: Socijalna psihologija, Školska knjiga, Zagreb, 1989.

66. Žugaj, Miroslav, Osnove znanstvenog i stručnog rada, "Zagreb",

Samobor, 1989.

67. Žugaj, Miroslav, Metodologija znanstvenoistraživačkog rada, Fakultet

organizacija i informatike, Varaždin, 1997.

68. Žugaj, Miroslav, Temelji znanstvenoistraživačkog rada, Varaždin,

1999.

69. Žuvela, I.: Uvod u ekonomska istraživanja, Ekonomski fakultet

Sveučilišta u Rijeci, Rijeka, 1978. (skripta)

70. Žužul, Josip, Statistika, Informator, Zagreb, 1987. Županov, Josip,

Metodologija istraživanja društvenih pojava, Zagreb, 1978.

192
KAZALO

A
a posteriori.................................................................................................... 55
a priori .......................................................................................................... 55
absolutum ..................................................................................................... 45
abstractum .................................................................................................... 58
abstrakt ................................................................................................. 10, 117
adekvatan ............................................................................................... 56, 94
afirmacija ..................................................................................................... 52
Agricola........................................................................................................ 43
aksiom .................................................................................................... 65, 97
aksiomatska metoda ..................................................................... 9, 87, 88, 97
akuratan ........................................................................................................ 56
alkemija ........................................................................................................ 33
Alkmeon....................................................................................................... 29
Almagest ...................................................................................................... 27
amfibolija ..................................................................................................... 56
analiza ................ 9, 15, 20, 70, 71, 90, 91, 121, 137, 138, 146, 151, 167, 168
analogija ............................................................................................... 55, 143
Andreas Vesalius.................................................................................... 30, 35
anotacija ................................................................................................. 9, 111
antecedent..................................................................................................... 52

193
antinomija..................................................................................................... 67
antiteza ................................................................................................... 67, 91
apodeixis ................................................................................................ 41, 53
apodiktično................................................................................................... 53
apologija......................................................................................................... 9
Apolonije...................................................................................................... 28
apsolutno .................................................................. 35, 39, 44, 45, 61, 63, 67
apstrakcija .................................................................................................... 90
apsurdno ....................................................................................................... 13
arche ....................................................................................................... 53, 57
argument....................................................................................................... 64
Arhimed ........................................................................................... 27, 28, 29
Aristarh......................................................................................................... 26
Aristotel.......................................................... 26, 28, 29, 30, 31, 33, 174, 175
asertivni ........................................................................................................ 53
asertorno....................................................................................................... 53
aspekt ........................................................................................... 59, 114, 144
astronomija....................................................................................... 8, 22, 166
autoritarni ..................................................................................................... 42
Avicenna ...................................................................................................... 33

B
Bernal ........................................................................................................... 46
Bersos........................................................................................................... 32
beskonačnost ................................................................................................ 39
Biblija........................................................................................................... 31
bibliografija .................................................................................... 6, 107, 135
bilješka o autoru ......................................................................................... 127
bilješke ................................................................................................. 10, 118
biologija ................................................................................... 8, 36, 166, 170
bit ............................................................................. 30, 50, 74, 102, 128, 149
bitak.................................................................................................. 23, 52, 74
Bošković....................................................................................................... 35
brošura........................................................................................................ 102

C
časopisi................................................... 9, 101, 105, 107, 108, 116, 124, 132
cilj................................................................. 19, 23, 60, 73, 95, 122, 145, 148
cirkulus......................................................................................................... 57
cjelina ................................................. 7, 8, 16, 23, 54, 58, 79, 80, 89, 97, 132

194
 D
dedukcija ...................................................................................................... 88
deduktivna metoda ......................................................................................... 9
definicija....................... 7, 13, 16, 21, 48, 56, 57, 76, 106, 144, 145, 146, 147
definiranje znanstvenog problema ................................................................. 9
delfi metoda.................................................................................................... 9
Demokrit ................................................................................................ 27, 28
demonstratio................................................................................................. 41
deskripcija .............................................................................................. 48, 59
determinizam................................................................................................ 63
diferencija..................................................................................................... 13
dihotomija .................................................................................................... 58
dijalela .......................................................................................................... 57
dinamički................................................................................................ 14, 95
dinamis ......................................................................................................... 15
Diofant ......................................................................................................... 28
diplomski znanstveni rad ............................................................................... 9
disjunktivan.................................................................................................. 53
diskusija ..................................................................... 9, 10, 12, 105, 132, 134
distinkcija ......................................................................................... 48, 59, 61
divizija.................................................................................................... 48, 58
dokaz ................................................ 8, 26, 41, 49, 53, 64, 65, 66, 80, 91, 138
dokazivanje ............................................................................ 8, 64, 66, 75, 88
doktorska disertacija............................................................................... 9, 103
doživljaj........................................................................................................ 43
duh.......................................................................................................... 43, 63
Duns Scotus.................................................................................................. 34
dvojba................................................................................................... 39, 118

E
ekonomija............................................................................................... 8, 171
eksperimentalna metoda........................................................................... 9, 87
eksperimentalni fenomen ............................................................................. 82
ekspertiza ....................................................................................................... 9
eksplanacija ............................................................................................ 48, 59
ekstenzija...................................................................................................... 50
ekstrapolacija ............................................................................................... 84
ekvivokacija ................................................................................................. 51
elaborat................................................................................................... 9, 108
Empedoklo ................................................................................................... 28
empeiria.................................................................................................. 38, 40

195
empirija ........................................................................................................ 38
empirizam........................................................................................... 8, 35, 40
enciklopedija .......................................................................................... 9, 106
entelehija ...................................................................................................... 19
epistemologija .............................................................................................. 12
Eratosten................................................................................................. 27, 28
Erazmo Roterdamski.................................................................................... 35
ergon............................................................................................................. 97
esej ................................................................................................................. 9
etika znanosti.............................................................................................. 125
etimologija ................................................................................................... 57
etymos .......................................................................................................... 57
Eudokso........................................................................................................ 27
Euklid ..................................................................................................... 28, 44
explicare ....................................................................................................... 57

F
falibilizam .................................................................................................... 46
fallacia accidentalis ...................................................................................... 56
falsifikacija......................................................................... 49, 63, 66, 91, 119
fenomen.......................................... 18, 74, 76, 80, 81, 82, 83, 84, 85, 95, 133
filozofija ................................................................. 21, 22, 34, 42, 46, 96, 116
filozofija prirode......................................................................................... 177
finis............................................................................................................... 19
fizika................................................................................. 8, 22, 166, 167, 177
funkcija....................... 33, 45, 54, 94, 123, 137, 138, 140, 141, 143, 144, 150

G
generaliziranje .............................................................................................. 55
generatio................................................................................................. 57, 79
genetička metoda...................................................................................... 9, 87
geneza........................................................................................................... 57
gnoseologija ................................................................................................. 63
gnoza ............................................................................................................ 63
Gorgija ......................................................................................................... 30
grafovi .................................................................................................. 10, 123

H
Hamurabi...................................................................................................... 32
Hellenika ...................................................................................................... 32

196
Heraklid........................................................................................................ 26
Herodot......................................................................................................... 32
Heron............................................................................................................ 28
heuristika ................................................................................................ 19, 61
Hezoid .......................................................................................................... 31
Hiparh........................................................................................................... 26
Hipokrat ....................................................................................................... 29
hipoteza ................ 9, 49, 61, 62, 73, 74, 75, 76, 77, 81, 88, 95, 115, 118, 119
historiai......................................................................................................... 29
homonimija .................................................................................................. 51
hypokeimenon .............................................................................................. 50

I
illicitus processus ......................................................................................... 56
implikacija.................................................................................................... 20
indukcija........................................................................................... 55, 87, 91
induktivna metoda.......................................................................................... 9
informacija 9, 70, 73, 75, 100, 103, 104, 105, 107, 108, 116, 117, 118, 124,
128, 131, 145, 168, 176
intelekt.................................................................................................... 42, 43
intenzija ........................................................................................................ 50
interdisciplinarnost........................................................................... 12, 20, 22
interpretacija................................................................................. 9, 14, 63, 83
intersubjektivnost ......................................................................................... 41
iskustvo ........................................................................ 35, 38, 40, 41, 43, 129
istina ................................................................................... 14, 45, 53, 79, 133
istraživanje ... 9, 15, 82, 93, 113, 114, 115, 116, 117, 118, 119, 129, 130, 131
izbor teme istraživanja ............................................................................... 114
izvorni znanstveni članak........................................................................... 104

K
kataphasis ..................................................................................................... 52
kategoričan ................................................................................................... 52
kategorija.................................................................................................. 7, 48
kauzalnost......................................................................................... 60, 61, 63
kibernetička metoda ................................................................................. 9, 87
klasifikacija ...................................................................... 58, 87, 91, 100, 105
ključne riječi......................................................................... 10, 117, 118, 129
knjiga.................. 7, 28, 32, 100, 106, 107, 110, 148, 164, 175, 176, 177, 178
kolokvijalno ................................................................................................. 18
komparativna metoda ..................................................................................... 9

197
konkluzija..................................................................................................... 54
konsekvent ................................................................................................... 52
kontrolni događaj ................................................................................. 77, 122
Kopernik....................................................................................................... 35
kriterij............................................................................................... 49, 54, 64
kritički racionalizam..................................................................................... 40
kritika ..................................................................................................... 9, 111
Ksenofont ............................................................................................... 31, 32
kvaliteta ................................................................................................ 52, 146
kvantifikacija................................................................................................ 71
kvantiteta ...................................................................................................... 52

L
leksikon .......................................................................................................... 9
Leonardo da Vinci........................................................................................ 35
Leukip .......................................................................................................... 28
Likurg........................................................................................................... 33
literatura ............................................................................................... 10, 116
Livije ............................................................................................................ 32
ljetopis ............................................................................................................ 9
logicizam ...................................................................................................... 44
logika...................................................................................... 43, 99, 176, 177

M
matematička metoda ................................................................................ 9, 87
matematika ................................................................... 8, 20, 44, 87, 166, 167
materijal i metode......................................................................................... 10
mathema ....................................................................................................... 44
mathesis universalis ..................................................................................... 44
medicina ..................................................................... 8, 29, 36, 165, 169, 170
medresa .................................................................................................... 8, 34
Menetho ....................................................................................................... 31
metoda 6, 7, 9, 11, 12, 13, 15, 16, 17, 19, 20, 22, 35, 40, 44, 55, 59, 67, 68,
69, 70, 72, 81, 82, 84, 86, 87, 88, 91, 92, 93, 95, 96, 97, 98, 99,
100, 102, 115, 118, 120, 131, 137, 143, 144, 148, 149, 150, 163,
176
metoda analize.................................................................................... 9, 86, 88
metoda apstrakcije.................................................................................... 9, 86
metoda brojenja........................................................................................ 9, 87
metoda deskripcije ................................................................................... 9, 87
metoda dokazivanja.................................................................................. 9, 87

198
metoda generalizacije............................................................................... 9, 86
metoda idealnih tipova ............................................................................. 9, 87
metoda klasifikacije ................................................................................. 9, 87
metoda kompilacije .................................................................................. 9, 87
metoda konkretizacije .................................................................................... 9
metoda mjerenja ....................................................................................... 9, 87
metoda modeliranja.................................................................................. 9, 87
metoda opovrgavanja ..................................................................................... 9
metoda sinteze................................................................................................ 9
metoda specijalizacije .................................................................................... 9
metoda uzoraka .............................................................................................. 9
metodologija............................................. 7, 40, 102, 175, 176, 177, 178, 179
metodologija znanosti .................................................................................. 46
Minos ........................................................................................................... 33
mišljenje ........... 17, 21, 24, 34, 39, 40, 43, 44, 54, 88, 96, 109, 117, 130, 134
mjere sigurnosti............................................................................................ 10
modalitet....................................................................................................... 52
model............................................................................ 61, 85, 86, 94, 97, 120
modeliranje eksperimenta ...................................................... 10, 40, 119, 120
monografija .................................................................................................... 9

N
načelo ....................................................................... 46, 49, 53, 57, 62, 65, 74
naslov ........................................................... 10, 118, 122, 124, 128, 129, 136
naturalizam................................................................................................... 41
nauk ................................................................................ 14, 16, 17, 39, 40, 49
nauka ................................................................ 8, 12, 13, 16, 46, 64, 177, 178
negacija .................................................................................................. 52, 53
neosjetilna spoznajna moć............................................................................ 43
Newton ......................................................................................................... 35
nezavisne varijable ............................................................................... 76, 123
nominalizam................................................................................................. 49
Nomoi........................................................................................................... 30
novine......................................................................................................... 101

O
objašnjenje ............................................................. 12, 57, 59, 60, 61, 88, 133
obrazovanje .................................................................................................. 42
Ockham ........................................................................................................ 74
Ockhamov princip........................................................................................ 74
ogled........................................................................................................... 111

199
opažanje ..................................................................... 9, 71, 72, 76, 77, 78, 88
opće 7, 9, 12, 14, 21, 22, 45, 52, 55, 60, 62, 68, 74, 90, 92, 107, 124, 129,
148, 168, 173
operacionalizam ........................................................................................... 18
opis ....................................................................................... 73, 104, 111, 131
opseg .................................................................... 27, 28, 50, 52, 59, 147, 149

P
paradigma..................................................................................................... 25
paralogizmi................................................................................................... 55
perceptio....................................................................................................... 49
Periodične publikacije................................................................................ 101
Pitagora ............................................................................................ 26, 27, 44
Platon ......................................................................................... 27, 30, 31, 33
poiotes .......................................................................................................... 52
pojam 7, 8, 12, 13, 14, 16, 19, 25, 38, 41, 43, 45, 48, 49, 50, 51, 55, 56, 57,
58, 59, 74, 80, 92, 94, 95, 141, 144, 145, 146, 148
polemika......................................................................................................... 9
Polibije ......................................................................................................... 32
Poliklet ......................................................................................................... 27
politeiai......................................................................................................... 19
politika ................................................................................. 8, 18, 30, 31, 171
postavljanje hipoteze.............................................................................. 9, 118
postulat ......................................................................................................... 65
pouzdano .............................................................................. 16, 53, 62, 67, 69
povijesna metoda............................................................................................ 9
povijest ....................................... 8, 21, 25, 32, 36, 46, 96, 167, 171, 172, 173
povijest znanosti..................................................................................... 26, 47
praksa ........................................................................................................... 18
praktikum ....................................................................................................... 9
pravo......................................................................................... 8, 33, 133, 171
predikat......................................................................................................... 51
predmet 8, 12, 15, 18, 20, 21, 22, 23, 38, 39, 44, 46, 49, 50, 51, 61, 79, 84,
85, 86, 89, 90, 100, 103, 109, 131, 145, 148
predodžba ............................................................................................... 13, 49
pregledni članak ......................................................................................... 104
premisa ................................................................................. 41, 54, 55, 56, 64
prethodno priopćenje.......................................................................... 104, 105
prikaz........................................ 9, 32, 103, 105, 108, 109, 111, 122, 123, 129
Primarne publikacije .................................................................................. 101
principium .............................................................................................. 53, 57
priroda .................................................................... 11, 17, 26, 41, 42, 73, 149
prirodni fenomen.......................................................................................... 81

200
priručnik ................................................................................................. 9, 106
probabilizam................................................................................................. 63
problem 8, 14, 22, 23, 42, 49, 72, 73, 75, 79, 85, 86, 96, 113, 114, 115, 119,
125, 130, 137, 138, 139, 144
prognoza....................................................................... 61, 76, 77, 78, 95, 118
prognoziranje ................................................................... 8, 48, 62, 70, 76, 99
pronalazak .................................................................................................... 61
Protagora ...................................................................................................... 30
protuslovlje................................................................................................... 53
Ptolomej ................................................................................................. 27, 28

Q
qualitas ......................................................................................................... 52
quantitas ....................................................................................................... 52

R
racionalizam ........................................................................... 8, 35, 40, 43, 45
rationalis....................................................................................................... 40
razum...................................................................................................... 40, 43
realno........................................................................................ 43, 74, 90, 114
recenzija ................................................................................................. 9, 178
Redukcija ............................................................................................... 82, 84
referentne publikacije............................................................................. 9, 109
refleksija................................................................................... 20, 42, 50, 125
relacija .................................................................................. 14, 51, 87, 93, 95
relevantno..................................................................................................... 72
rezultati 10, 15, 18, 23, 26, 82, 85, 86, 94, 95, 100, 104, 108, 115, 118, 120,
125, 126, 127, 132, 133, 134
Rihtman ........................................................................................................ 46
rječnik................................................................................................. 8, 9, 175

S
sadržaj ............................................................................................................ 6
sažetak ................................................................................................ 117, 129
sekundarne publikacije............................................................................... 101
silogizam ................................................................................................ 54, 55
simulirani fenomen....................................................................................... 84
sinonimija..................................................................................................... 51
sinteza................................................... 15, 22, 40, 89, 91, 119, 137, 141, 168

201
skepticizam......................................................................................... 8, 40, 45
škola ............................................... 3, 5, 8, 17, 29, 33, 34, 144, 151, 152, 164
skolastika...................................................................................................... 34
skopeo .......................................................................................................... 40
Sofisti ........................................................................................................... 30
sofizmi.......................................................................................................... 55
Sokrat ........................................................................................................... 33
spona ............................................................................................................ 51
spoznaja 8, 14, 15, 23, 40, 43, 45, 55, 61, 63, 69, 73, 80, 81, 82, 83, 85, 86,
89, 91, 92, 101, 102, 104, 105, 108, 117
standardi ......................................................................................... 9, 147, 149
statistička metoda ........................................................................................... 9
statistička obrada.......................................................................................... 71
stručni članak ......................................................................................... 9, 108
stručni izvještaj ...................................................................................... 9, 109
stručni radovi.................................................................................................. 9
struktura ........................................................................................... 54, 60, 68
stvar .............................................................................. 11, 16, 38, 50, 79, 127
stvarnost ......................................................................... 25, 41, 42, 43, 52, 64
subjekt ........................................................................................ 41, 44, 51, 76
substantia...................................................................................................... 50
sud ...................................................................... 8, 48, 51, 53, 54, 63, 94, 111
sumnja .................................................................................................... 39, 63
suprotnost ......................................................................................... 40, 53, 91
sustav 16, 27, 35, 42, 48, 60, 62, 72, 94, 96, 97, 98, 111, 123, 137, 145, 149,
152, 153, 154, 158, 160, 163
sveučilište..................................................................................................... 34
svijest ............................................................................................... 39, 44, 49
svrha ................................................... 19, 60, 62, 65, 102, 109, 111, 117, 132
syn .................................................................................................... 16, 40, 97

T
tablice ................................................................................... 10, 122, 132, 133
Tales ................................................................................................. 22, 26, 44
tautologija..................................................................................................... 56
tehnika ........................ 13, 16, 17, 59, 145, 148, 149, 150, 165, 168, 170, 175
teleologija..................................................................................................... 60
telos ........................................................................................................ 19, 60
tema .............................................................................................. 12, 114, 130
Teofrast ........................................................................................................ 30
teologija.............................................................................................. 165, 172
teorija 9, 12, 20, 37, 42, 45, 46, 49, 51, 52, 62, 65, 74, 81, 87, 95, 96, 108,
167, 171, 172, 173, 177

202
teorija sustava kao metoda ....................................................................... 9, 87
teorija znanosti ....................................................................................... 20, 46
tercijarne publikacije.................................................................................. 101
testiranje ..................................................................................... 9, 70, 76, 114
teza ..................................................................................... 64, 65, 66, 88, 112
theorein......................................................................................................... 45
Toma Akvinski....................................................................................... 34, 52
Tukidid ......................................................................................................... 32
tvrdnja .................................................................................................... 52, 64

U
udžbenik ................................................................................................. 5, 106
um..................................................................................................... 40, 43, 67
uvjet............................................................................................ 23, 45, 59, 60
uvod........................................................................................ 1, 4, 5, 137, 152
uzorak............................................................................................... 25, 61, 78
uzrok............................................................... 42, 53, 55, 60, 61, 88, 132, 134

V
varijable................................................................................ 76, 119, 122, 123
verifikacija ........................................................................................... 49, 119
Vesalius ........................................................................................................ 35
vodiči.......................................................................................................... 101
vrijeme 15, 21, 35, 46, 79, 85, 92, 96, 108, 114, 115, 117, 131, 146, 148,
149, 150, 154, 160

Z
zaglavak ........................................................................................... 41, 54, 56
zahvale ......................................................................................................... 10
zaključak .................................... 8, 10, 41, 48, 49, 54, 55, 56, 64, 87, 93, 110
zakon .................................. 8, 35, 49, 55, 62, 63, 67, 154, 156, 157, 160, 162
zamišljeni fenomen ...................................................................................... 85
zamjedba ................................................................................................ 38, 43
zavisne varijable........................................................................................... 76
zbilja............................................................................................................. 43
zbornik radova................................................................................................ 9
znanje 7, 11, 12, 13, 17, 18, 20, 21, 24, 27, 38, 42, 45, 50, 61, 62, 67, 69, 75,
85, 98, 103

203
znanost 1, 4, 5, 8, 11, 12, 13, 15, 18, 19, 20, 21, 22, 23, 25, 27, 29, 30, 35,
36, 38, 41, 44, 45, 46, 48, 50, 56, 60, 63, 68, 79, 85, 86, 93, 100,
128, 149, 175
znanost o znanosti .......................................................................... 6, 8, 46, 48
znanstvena disciplina ......................................................... 15, 46, 48, 96, 145
znanstvena djela ......................................................................................... 102
znanstvena doktrina...................................................................................... 16
znanstvena grana .......................................................................................... 69
znanstvena studija ...................................................................................... 105
znanstveni časopis.................................................................................. 9, 135
znanstveni doprinos................................................ 10, 45, 115, 127, 128, 129
znanstveni projekt .............................................................................. 105, 114
znanstveno otkriće........................................................................................ 49
znanstveno područje........................................................... 17, 20, 68, 69, 106
znanstveno polje................................................................................... 68, 106
zor................................................................................................................. 41

204