Opca Kartografija

SVEUČILIŠTE U ZAGREBU
GEODETSKI FAKULTET
Zavod za kartografiju
OPĆA KARTOGRAFIJA
Prof. dr. sc. Stanislav Frangeš
ZAGREB, ak. god. 2003./04.

Frangeš, S.: Opća kartografija, predavanja, Zagreb, ak. god. 2003./04.
LITERATURA
Lovrić, P.: Opća kartografija, Sveučilište u Zagrebu 1988.
Lovrić, P.: Kartografska reprodukcija, Sveučilište u
Zagrebu 1987.
Frančula, N.: Digitalna kartografija, Geodetski fakultet,
Zagreb, 2001.
Frančula, N.: Kartografska generalizacija, Geodetski
fakultet, Zagreb, 2000.
Frangeš, S.: Grafika karte u digitalnoj kartografiji,
Sveučilište u Zagrebu, Geodetski fakultet, Zagreb,
1998.
Frangeš, S.: Opća kartografija, rukopis predavanja.
SADRŽAJ (2+2), 3,0 ECTS boda

- Kartografija i njezini zadaci. Definicija kartografije. Podjele kartografije.
Tijek izrade kartografskog prikaza.
- Objekti prikazivanja. Podjele objekata prikazivanja. Imena objekata.
- Vrste kartografskih prikaza. Karta i njezina svojstva. Sastavni dijelovi karte.
Veličine karata. Osnovno o topografskim kartama. Osnovno o
tematskim kartama. Kartama srodni prikazi. Atlasi. Reljefi i reljefne
karte. Pregled razvoja kartografije. Suvremene karte Hrvatske.
- Izvornici.
- Opći sustavi znakova. Kartografika. Kartografski znakovi. Minimalne veličine.
Svojstva i oblikovanja znakova. Osnovni geometrijsko-grafički
elementi. Grafičke varijable i signature. Podjele signatura. Veličine i
mjerilo signatura. Dijagrami. Boja. Pismo. Kartografska vizualizacija.
- Osnovni pojmovi o kartografskoj generalizaciji. Čimbenici koji utječu na
generalizaciju. Postupci kartografske generalizacije.
- Izrada kartografskog prikaza. Fotomehanički postupci. Digitalna tehnologija
karata. Utjecaj hardvera. Utjecaj softvera. Tisak.
- Skup podataka za upotrebu. Metode upotrebe karata.
- Određivanje načina održavanja.
KARTOGRAFIJA I NJEZINI ZADACI
Čovjek je znao prije crtati nego pisati!

Čovjek je znao prije crtati nego govoriti!?
Kartografija je staro umijeće, vještina, struka, ali riječ

kartografija prvi se put pojavljuje uz riječi geografija i
horografija izgravirana na jednom geodetskom
instrumentu iz 1576. godine. Kao pojam za znanstvenu
djelatnost prvi ju je upotrebio povjesničar geografije
M. F. Desantarem 1839. godine.
Kartografija je sve do 19. st. bila gotovo isključivo u

okrilju geografije, jer su geografska otkrića bila poticaji
za razvoj. Od 15. st. pravi poticaj dolazi od matematike,
osobito za teoriju kartografskih projekcija. Idući poticaj je
od strane geodezije kao primjenjene matematičke
discipline, osobito kao geodetska osnova teorije izohipsi.
U geodeziji je kartografski prikaz krajnji rezultat rada.

Kartografija se od geografije i geodezije razlikuje po

objektu istraživanja. Objekt istraživanja geografije je
izgled, sadržaj i značenje pojedinih dijelova površine
Zemlje. Objekt istraživanja geodezije je izmjera Zemlje.
Objekt istraživanja kartografije je pretvorba prostorne
stvarnosti u grafički prikaz u ravnini. To znači da su
objekt istraživanja kartografije pronalaženje
najprikladnije kartografike i vrste kartografskog prikaza,
kako bi taj prikaz ili znakovni model određenih vanjskih i
unutrašnjih obilježja prostorno vezanih i položajno
određenih objekata bio takav da kod korisnika može
izazvati što bolju predodžbu prostorne stvarnosti.
Kartografija je kao primjenjena znanost preuzimala

znanja, metode i teorije od drugih znanosti. Međutim,
koristeći spoznaje dobivene vlastitom praktičnom
djelatnošću, stvorila je svoje metode i teorije. U novije
doba kartografija preuzima odgovarajuća znanja iz
drugih područja, npr. psihologije, komunikacijskih
znanosti, informatike i dr., te nastoji primijeniti nove
teorije, kao što su teorija znakova, teorija informacija,
teorija modela i dr.
DEFINICIJA KARTOGRAFIJE
Kartografija je djelatnost koja se bavi prikupljanjem,
preradom, pohranjivanjem i upotrebom prostornih
informacija, te posebno njihovom vizualizacijom
kartografskim prikazom. Pri tome se prostornom
informacijom smatra svaki navod, kojemu uz iskaz o
značenju objekta pripada i položajna određenost u
datom sustavu (Hake 1994).
Kartografija je disciplina koja se bavi zasnivanjem,

izradom, promicanjem i proučavanjem karata (ICA
1995).
PODJELE KARTOGRAFIJE
Prema objektu prikaza: topografska i tematska kartografija.
Topografska kartografija je dio kartografije koji proučava
načine zasnivanja, izrade, upotrebe i održavanja
topografskih karata, a tematska kartografija se bavi
zasnivanjem, izradom, upotrebom i održavanjem tematskih
karata i sadržaja vezanih uz njih.
Prema metodama izrade: klasična (konvencionalna)

kartografija, a ona dalje na ručnu i fotomehaničku, te
digitalna kartografija.
Prema namjeni: vojna i civilna, koja se dalje dijeli na

katastarsku, planersku, školsku, atlasnu kartografiju i dr.
Podjela koja odgovara procesu izrade i upotrebe

kartografskih prikaza ima sljedeće stavke:
- povijesna kartografija
- opća kartografija
- matematička kartografija
- oblikovanje karata
- sastavljanje karata
- izdavanje karata
- upotreba karata
- održavanje karata.
TIJEK IZRADE KARTOGRAFSKOG

PRIKAZA
1. Izbor objekata prikaza

2. Izbor oblika kartografskog prikaza
3. Izvornici
4. Izbor kartografike
5. Pravila generalizacije
6. Izrada kartografskog prikaza
7. Skup podataka za upotrebu
8. Način održavanja
OBJEKTI PRIKAZIVANJA
Da bi se objekte moglo optimalno prikazati potrebno je

poznavati njihove bitne karakteristike.
Kartografski opis pojedinog objekta sastoji se općenito od

navoda o njegovom:
- prostornom odnosu (geometrijska informacija)
- značenjskom odnosu (semantička informacija)
- vremenskom odnosu (temporalna informacija).
Zbog velikog broja raznovrsnih objekata, koje

prikazujemo na kartografskom prikazu, ne može se
svakom od njih dodijeliti posebna kartografika ili
sredstvo kartografskog izražavanja. Stoga se
objekti grupiraju u manji broj temeljnih skupina.
PODJELA OBJEKATA PRIKAZIVANJA
Objekti kartografskog prikaza dijele se općenito na

predmete ili pojave i stanja.
Predmete čine neživi i živi objekti naše okoline.

Kako se radi o osjetilno primjetljivim, najčešće
vidljivim predmetima, govorimo još i pojavama.
Stanja nam govore kako se objekti odnose prema
drugim objektima.
Objekte geodetske izmjere i prikaza na izvornim

topografskim kartama, tzv. općegeografske ili
topografske objekte dijelimo najprije na prirodne i
izgrađene. Prirodne objekte dijelimo dalje na: oblike
reljefa Zemlje, vode i vegetaciju, a izgrađene
objekte na naselja i prometnice. Kao posebnu
skupinu dodajemo granice ili područja.
Općegeografski ili topografski objekti prema vrsti i

načinu javljanja u prirodi mogu se podijeliti na:
1) statične i dinamične
2) konkretne i apstraktne
3) diskretne i kontinuirane
4) homogene i strukturalne
1) statični i dinamični objekti

Statičnim objektima smatramo one koji se nalaze u
stanju mirovanja i ravnoteže, a dinamičnim objektima
one koji su pokretljivi ili promjenjivi.
2) konkretni i apstraktni objekti

Konkretnim objektima nazivamo stvarne, postojeće,
vidljive objekte, kojima su dimenzije izmjerljive a
prostorni položaj točno određen. Apstraktni objekti su
misaoni, neopažajni a mogu se izvesti ili zamisliti na
temelju opažanja ili istraživanja drugih objekata.
Apstraktnim objektima smatramo i stanja konkretnih
objekata. Na topografskim kartama su svi objekti
prikaza konkretni, a na tematskim kartama su mnogi
objekti prikaza apstraktni.
3) diskretni i kontinuirani objekti

Diskretni (ili odjeliti) objekti su oni koji su sa svih
strana ograničeni drugim objektima. Kontinuirani
objekti su prostorno i površinski neograničeni. Svi
općegeografski objekti su diskretni osim reljefa.
4) homogeni i strukturalni objekti

Homogeni objekti su oni koji su u svim svojim
dijelovima istovrsni ili jednolični. Strukturalni objekti
su oni koji stvarno posjeduju složenu unutrašnju
građu.
IMENA OBJEKATA
Mnogi objekti imaju svoja imena ili nazive kojima se

međusobno razlikuju, pa njihovo unošenje na kartu čini
kartografski prikaz informativnijim. Kao nacionalno
leksičko blago vrlo su važni autohtoni ili tradicionalni
toponimi, no pri tom su moguće razne zloupotrebe.
Zbog pomanjkanja mjesta pri pisanju toponima na

kartografskom prikazu potrebno je ponekad neke riječi
skratiti. Stoga osim zbirke ili tumača kartografskih
znakova, postoje i tumači kratica.
Imena općegeografskih ili topografskih objekata –

geografska imena ili toponime (grč. topos – mjesto, kraj +
onoma – ime, naziv) dijelimo na:
1) oronime (grč. oros – brdo) ili imena pojedinih oblika
reljefa Zemlje
2) hidronime (grč. hidro – voda) ili imena voda
3) regionime (lat. regio – oblast) ili imena oranica, livada,
pašnjaka, voćnjaka, vinograda i šuma te većih
geografskih cjelina
4) oikonime (grč. oikos – kuća) ili imena naselja
5) hodonime (grč. hodos – put) ili imena prometnica
6) teritorionime (lat. territorium – zemljište) ili imena
pojedinih područja pod vlašću neke teritorijalne
jedinice.
KARTOGRAFSKI PRIKAZI
- jesu karte i kartama srodni prikazi
KARTA
- umanjen, generaliziran, uvjetno deformiran i objašnjen kartografski
prikaz površine Zemlje, ostalih nebeskih tijela ili nebeskog
svoda u ravnini, kao i objekata povezanih s tim objektima.
- iz mjerila proizišao i geometrijski određen strukturirani model

prostornih odnosa.
- kodirana slika geografske stvarnosti koja prikazuje odabrane

objekte ili svojstva, nastaje stvaralačkim autorskim izborom,
a upotrebljava se onda kada su prostorni odnosi od
prvorazredne važnosti (ICA95).
PODJELA KARATA
Temeljna podjela geografskih karata je na
topografske i tematske.
Osnovna karta nastaje kao rezultat neposredne geodetske izmjere

topografskih objekata, odnosno opažanja, mjerenja ili prikupljanja
podataka o tematskim objektima. One su izvorne karte za izradu
izvedenih karata.
Temeljna karta je pojednostavljena topografska karta koja služi za

izradu tematskih karata.
VRSTE KARATA
Primjenom digitalne tehnologije u kartografiji pojavilo se
mnogo kartografskih proizvoda (npr. slike na zaslonima
monitora, digitalni modeli reljefa ...) koji izlaze izvan
uobičajenih okvira karte kao trajnog produkta na papiru.
Postoje realne i virtualne karte. Odlučujuće karakteristike koje

razlikuju realne od virtualnih karata su vidljivost i opipljivost.
Konvencionalni kartografski proizvodi (npr. listovi karata,
atlasi, gobusi) koji imaju čvrstu, opipljivu realnost i izravno su
vidljivi kao kartografske slike, nazivaju se realnim kartama.
Ostali kartografski proizvodi kojima nedostaje jedna ili obje
karateristike nazivaju se virtualnim kartama.
Četiri vrste karata s prikazom svih 16 mogućih transformacija između njih
Izravno vidljiva kartografska slika

DA NE
REALNA KARTA: 2. TIP VIRTUALNE KARTE:

DA konvencionalni list karte, tradicionalni podaci s terena,
globus, ortofoto karta, zapisnik, anaglif, filmska
iscrtana karta, računalni izlaz animacija, hologram
na mikro-film, blok-dijagram, (spremljen), Fourierova
Stalno reljefna karta transformacija (spremljena)
opipljiva
realnost
1. TIP VIRTUALNE KARTE: 3. TIP VIRTUALNE KARTE:
NE slika na zaslonu monitora, digitalna memorija (podaci),
kognitivna karta magnetski disk ili traka
(dvodimenzionalna slika) (podaci), videoanimacija,
digitalni model terena,
kognitivna karta (relacijske
geografske informacije)
SVOJSTVA KARTE
Karta je medij za pohranu i prijenos informacija (ali to su i
tekstovne publikacije, radio, TV, internet). Na njoj se mogu na
najbolji način, istodobno:
- prikazati prostorni odnosi objekata
- izvesti mjerenja položaja, duljina, površina objekata
- stvoriti predodžba o prostoru na temelju znakovnog modela.
Svojstva karte su:

- prostornost
- mjerljivost
- modelnost
- točnost
- cjelovitost
- estetičnost.
Prostornost karte
Kartografskom projekcijom ili načinom preslikavanja osigurava
se jednoznačna određenost položaja, oblika i veličine pojedinog
prostornog objekta.
Poznato je da zakrivljenu površinu zemlje (aproksimiranu
elipsoidom ili kuglom) nije moguće preslikati u ravninu bez
deformacija, pa je karta na poznati određeni način deformiran
prikaz.
Mjerljivost karte
Mjerilo karte omogućava mjerenja na karti.
Mjerilo karte je:
- odnos elemenata duljine luka u projekciji prema podudarnoj
duljini na elipsoidu (ili kugli)
- odnos duljina na karti prema odgovarajućim duljinama u prirodi
- mjerilo za duljine:
d : D = 1 : u → D = d × u → d = D/u
- mjerilo za površine:
p : P = 1 : u2 → P = p × u2 → p = P/u2
- usporedba mjera istog objekta na dvije karte različitog mjerila:
za duljine:
D = d1 × u1 = d2 × u2
za površine:
P = p1 × u12 = p2 × u22
Mjerilo može biti iskazano:
- brojčano (1:10 000)
- grafički
- opisno (1 cm na karti odgovara 100 m u prirodi)
Mjerila karata do 1:10 000 → najkrupnija
od 1:10 000 do 1:100 000 → krupna
od 1:100 000 do 1:1 000 000 → srednja
od 1:1 000 000 do 1:20 000 000 → sitna
ostala → najsitnija
Modelnost karte
Karta je pojednostavljen prikaz prostora ili znakovni model, pa
razlikujemo:
- tlocrtno vjerodostojan prikaz – samo na kartama najkrupnijeg
mjerila
- tlocrtno sličan prikaz – na kartama krupnog mjerila, sačuvani su
tipični oblici obrisa objekata
- položajno vjerodostojan prikaz – na kartama srednjeg, sitnog i
najsitnijeg mjerila, samo su najveći objekti prikazani
tlocrtno, ostali signaturama, ali sredina signature točno
definira položaj objekta
- prostorno vjerodostojan prikaz – kod znatnog pojednostavljenja
prikaza, objekt nije u svom položaju, već je sveden na
odnosnu površinu
Točnost karte
Značenjska točnost postoji na karti ako je uspostavljeno suglasje
između značenja objekta na karti iskazanog određenim
kartografskim znakom i stvarnog značenja objekta.
Geometrijska točnost postoji na karti ako je uspostavljena

podudarnost položaja neke točke određenog s karte prema
stvarnom položaju te točke u prostoru, koja ne smije prijeći
određenu vrijednost.
srednja pogreška pri očitavanju koordinata točaka s karte (mt),

odnosno očitavanju duljine s karte (md):
mt = md = 0,2 × u
točnost kartografskog prikaza oblika reljefa zemlje izohipsama

(Koope-ova formula):
mh = ±(A + B × tg∝)
Cjelovitost karte
Sadržajna cjelovitost (ili potpunost) karte znači da ona sadrži

sve objekte koji se u danom mjerilu mogu i moraju prikazati.
Stalnim promjenama na objektima, do kojih dolazi zbog ljudske
djelatnosti i prirodnih utjecaja, karta gubi na cjelovitosti.
Održavanje – stalna aktualizacija sadržaja karte
Estetičnost karte
Estetske komponente koje povećavaju uporabnu vrijednost karte su:
- usklađen vanjski i unutarnji sadržaj karte
- lijepo oblikovan čitljiv crtež
- harmoničnost boja
- usklađeno pismo itd.
Sastavni dijelovi karte

- vanjski ili formalni dio karte
1 – polje karte 3
2 – unutarnji okvir 1 2
3 – vanjski okvir 4
4 – međuokvirni prostor
5 – rub ili margina karte 5
- opis karte
- unutrašnji ili sadržajni dio karte - unutarnji i vanjski
– prikaz reljefa, voda, - naslov karte
vegetacije, naselja, - mjerilo karte (brojčano,
prometnica, područja (granica) grafičko, opisno)
– koordinatna ili kartografska - oznaka lista (nomenklatura)
mreža - podaci o projekciji
- tumač znakova
- umetnuta karta, proširena karta, - autor (izradio)
bezokvirna karta - nakladnik (izdavač)
- datum izrade
- izvornici
Formati i uporabni oblici karte

1) zidne karte (udaljenost promatranja 2 m)
2A0 (118,9 × 168,2 cm)
2C0 (129 × 183, 4 cm)
2) priručne karte (udaljenost promatranja 0,6 m)

B3 (35,3 × 50,0 cm)
A2 (42,0 × 59,4 cm)
3) karte u publikacijama (udaljenost promatranja 0,3 m)

B5 (17,6 × 25,0)
A4 (21,0 × 29,7)
Kod nas na kartama mjerila do 1:10 000 okvire polja karte čine
paralele s osima x i y pravokutnih koordinatnih sustava. Na
topografskim kartama mjerila 1:25 000 i sitnijem okvir polja karte
čine projekcije meridijana i paralela.
TOPOGRAFSKE KARTE
Topografska karta je opća geografska karta s velikim brojem
informacija o mjesnim prilikama prikazanog područja, koje se odnose
na naselja, prometnice, vode, vegetaciju, oblike reljefa Zemlje i
granice teritorijalnih područja, sve dopunjeno opisom karte. Svi
navedeni objekti prikazuju se na topografskoj karti s jednakom
važnošću.
Topografske karte služe za informiranje i orijentiranje, za izvođenje
drugih karata i raznovrsnom organiziranom ljudskom djelovanju na
prikazanom području, kao topografski temelj za otkrivanje,
istraživanje i određivanje položaja daljih tematskih pojava i stanja te
prikaz određenih nakana.
Zahtjevima
MJERILOljudskih djelatnosti koje od karata
KARTAtraže pružanje jednom
općeg, drugi put nešto detaljnijeg i konačno vrlo detaljnog prikaza
1:200 –i objekata,
prostora 1:2500 može sekatastarski planovi
udovoljiti jedino izradom karata
različitih mjerila, koja čine logičan niz mjerila. To su katastarski
1:5000 Hrvatska osnovna karta (HOK)
planovi (mjerila 1:200 do 1:2500), Hrvatska osnovnaTOPOMETRIJSKE
karta (mjerila
(bivša HDK, ODK)
1:5000 i rjeđe 1:10 000), topografske karte (mjerila 1:25 000, 1:50 000,
1:100 <000,
1:101:200
000 000, 1:300 000 i 1:500 000) i korografske
KARTEkarte.
1:10 000 – 1:200 000 TOPOGRAFSKE DETALJNE KARTE
1:200 000 – 1:500 000 TOPOGRAFSKE PREGLEDNE KARTE
> 1:500 000 KOROGRAFSKE ILI GEOGRAFSKE KARTE

pokrajina (1:500 000 – 1:1 500 000)
država (1:1 500 000 – 1:6 000 000)
velikih područja (1:7 000 000 – 1:15 000 000)
kontinenata i Zemlje (> 1:15 000 000)
TEMATSKE KARTE
Tematske karte su one na kojima su jedan ili više topografskih
objekata ili neki drugi tematski objekti posebno istaknuti.
Na tematskim kartama mogu biti prikazana druga svojstva

topografskih objekata (npr. starost, visina, namjena, trošnost
zgrada i sl.) i mnogi drugi tematski objekti iz prirodnog područja
(npr. vrste i tipovi tla) ili iz područja ljudskog djelovanja (npr.
industrijska i agrarna proizvodnja).
Tematske karte dobile su danas ogromno značenje zbog potrebe

poznavanja i iskorištavanja prirodnih resursa i optimalne
organizacije brojnih ljudskih djelatnosti. Uz jednu topografsku kartu
nekog područja može biti izrađen veliki broj tematskih karata istog
područja.
Veliki broj tematskih karata može se grupirati po različitim

kriterijima:
- po svojstvima objekata prikaza
- po metodama istraživanja
- po oblicima prikaza i primjenjenoj kartografici
- po tematskim područjima.
PODJELA PO TEMATSKIM PODRUČJIMA

U prirodna područja spadaju: U područja ljudske djelatnosti spadaju:
- geološke karte - karte naselja
- geofizičke karte - karte stanovnoštva
- pedološke karte - karte rasa, religija, jezika, naroda i
- geomorfološke karte narodnosti
- meteorološke i klimatološke - političke, povijesne, geopolitičke
karte karte i karte prava
- hidrološke karte - geomedicinske karte
- botaničke karte - gospodarske karte
- zoološke karte - karte prostorne raščlanjenosti
- ostale - planerske karte
- vojne karte
- karte prikaza geodetskog djelovanja
- ekološke karte
- ostale
ATLASI
Atlas je niz karata koje namjenski ili sadržajno čine cjelinu, koje su
povezane u knjigu ili izdane kao pojedinačni skupovi karata koji se
po izlasku svih karata uvežu.
Podjele atlasa:
- prema području koje je na njima prikazano:
- atlasi Svemira
- atlasi Zemlje
- nacionalni atlasi (atlasi pojedinih država)
- regionalni atlasi (atlasi pojedinih županija, općina, ...)
- prema sadržaju:
- topografski atlasi
- tematski atlasi
- astronomski atlasi
- prema namjeni:
- stručni ili znanstveni atlasi
- priručni (“kućni”) atlasi
- školski atlasi
- turistički atlasi (s planovima gradova, auto-kartama,
navigacijskim kartama, ...)
- prema formatu:
- džepni atlasi (A6 ili B6)
- atlasi veličine leksikona (A5 ili B4)
- školski atlasi (B4)
- priručni atlasi (B3 i veće)
MS Encarta World Atlas

- sadrži različite vrste karata
- za određen broj mjesta na Zemljinoj kugli moguće je dobiti
animirani panoramski prikaz u kojem se smjer promatranja
mijenja od 0º do 360º
- postojećim se kartama može dodavati i vlastiti sadržaj
- svaku kartu sa zaslona monitora moguće je kopirati u neki drugi
dokument ili iscrtati priključenim pisačem ili ploterom
- osim karata, atlas sadrži bogatu bazu tekstualnih podataka. Tako
se prema odabiru korisnika dobivaju dodatna objašnjenja,
kartografski prikaz, rječnik, fotografije u boji, videosekvenca
ili kratka glazbena sekvenca.
- Atlas nudi također svima koji imaju pristup na internet oko 7000
WEB-linkova.
Prednosti su elektroničkog atlasa višestruke u usporedbi s

klasičnim tiskanim atlasima. Takav je atlas zaista najdetaljniji do
sada izrađen, jer ni jedan otisnuti atlas nema karte čitava svijeta u
mjerilu približno 1:400 000, budući da bi ona bila veličine 100 m × 50
m. Najveća je prednost multimedijskoga atlasa s obzirom na otisnuti
brzina pretraživanja, mijenjanje mjerila karte, prebacivanje s
jednoga dijela Zemljine kugle na drugi, traženje određenoga imena i
sl. Osim toga, ne postoji ograničenje danim formatima, već je
moguće birati željeni isječak. Nadalje, svaka se karta dopunjena
vlastitim podacima može otisnuti na papir.
Naravno da multimedijski atlas ima u odnosu na otisnute atlase i

nedostataka. Tako kartografski prikaz na zaslonu monitora nije po
grafičkoj kvaliteti usporediv s otisnutim atlasima. Sve su ceste
razvrstane samo u dvije klase i prikazane jednostrukim crvenim
linijama različite širine, itd.
KARTAMA SRODNI PRIKAZI
dvodimenzionalni – jesu crteži nastali primjenom paralelne ili

centralne projekcije. Pri tom se, odustajanjem od pravog tlocrtnog
prikaza, dobiva crtež stvarnog izgleda objekata. To su: profili,
panorame, blokdijagrami, prikazi u ptičjoj perspektivi, zračni snimci.
trodimenzionalni – jesu crteži izvedeni na trodimenzionalnom modelu,

na kojima je prikaz u odnosu na objekt prirodniji od bilo kojeg drugog
oblika kartografskog izražavanja. To su reljefi, reljefne karte, globusi.
Prikazi terena u (a) paralelnoj (ortogonalnoj i kosoj aksonometriji) i (b)

centralnoj projekciji (perspektivi) s horizontalnom, okomitom i kosom
projekcijskom ravninom.
B-B je ravnina slike, C je projekcijski centar (oko), d je udaljenost
ravnine slike od projekcijskog centra, H je glavna točka ili točka proboja
projekcijske osi kroz ravninu slike, C-H je optička os snimanja ili
projekcijska os ili os slike.
Fotokarta je zračni (aerofotogrametrijski) snimak preveden metodom

redresiranja u strogo vertikalni snimak i upotpunjen primjenom
adekvatne kartografike.
Kada se više redresiranih zračnih snimaka spoji u cjelinu, nastaje

fotomozaik, a kada se od redresirane zračne snimke formira list koji
po koordinatama rubova odgovara listu plana u službenoj podjeli,
nastaje fotoplan.
Reljef je trodimenzionalni model dijela površine Zemlje ili dijela

drugog nebeskog tijela u izabranom mjerilu, čija je osnovica ravnina.
Ponekad je mjerilo za visine krupnije od mjerila za horizontalne

dužine.
Prije su reljefi izrađivani od piljevine, drveta ili gipsa. Danas se

umjesto takvih reljefa izrađuju reljefne karte od plastike.
Globusi su trodimenzionalni model Zemlje, nekog svemirskog tijela ili

prividne nebeske sfere u obliku kugle određenog mjerila. Kod globusa
je sačuvana geometrijska sličnost sa stvarnim izgledom objekta.
Kugla globusa izrađena je od drveta, papira, lima, stakla ili plastike.
Globus se okreće oko osi koja prolazi kroz polove, a koja je nagnuta
od okomice za 23º27’.
Globusi imaju posebno značenje u nastavi za stvaranje ispravnih

predodžbi o Zemlji i njezinim dijelovima ili o drugim objektima.
Prema sadržaju globuse dijelimo na:

- fizičke, sa sadržajem kao na topografskim kartama (poseban oblik
čine reljefni globusi)
- tematske, gdje su najčešći politički
- neba i nebeskih tijela
- indukcijske, bez sadržaja s mrežom meridijana i paralela ili bez nje.
PERIODI I EPOHE RAZVOJA KARTOGRAFIJE

I. Period hirografskih ili manuskriptnih karata
1. Epoha antičkih karata
2. Epoha kršćanskih i islamskih karata svijeta
1459. – karta svijeta, fra Mauro (Venecija)
3. Epoha portulana
1311. – portulan, P. Vesconte (Genova)
1539. – prva tiskana pomorska karta, G.A. Vavassore (Venecija)
II. Period tipografskih ili tiskanih karata

4. Stoljeće Ptolemejevih atlasa
1477. – Ptolemejev atlas, H. Manfredus i P. Bonus (Bologna)
1578. – Ptolemejev atlas, G. Mercator (Köln)
5. Epoha regionalnih karata i velikih atlasa
1570. – “Theatrum Orbis terrarum”, A. Ortelius (Antwerpen)
1752. – “Atlas Universel”, R. De Vaugondy (Paris)
6. Epoha sustavne izrade službenih topografskih karata

pojedinih država
1744. – početak izrade “Carte géométrique de la france” u
mjerilu 1:88 400, C.F.Cassini (Paris)
1764. – početak prve sustavne topografske izmjere naših
teritorija – tzv. Jozefinska izmjera u mjerilu 1:28 800
1910. – završetak izrade “Karte des Deutsches Reiches
1:100 000” (Berlin)
1934. – završetak izrade Topografske karte Jugoslavije u
mjerilu 1:100 000 (Beograd)
1947. – početak izrade Osnovne državne karte u mjerilu 1:5000
1967. – završetak izrade nove Topografske karte Jugoslavije u
mjerilu 1:25 000
7. Epoha sustavne katastarske izmjere i izrade katastarskih

karata pojedinih država
1817. – početak izrade katastarskih karata naših teritorija
8. Epoha nacionalnih i regionalnih atlasa i međunarodnih
kartografskih djela
1899. – izrađen Atlas Finske (Helsinki)
III. Period fotografskih karata

9. Epoha fotokarata
1937. – izrađeni prvi listovi “Ekonomske karte Švedske” u
mjerilu 1:10 000 (Stockholm)
IV. Period digitalnih karata

10. Epoha satelitskih karata
11. Epoha multimedijskih atlasa
1997. – Encarta World Atlas
SUVREMENE KARTE REPUBLIKE

HRVATSKE
- Katastarski planovi
- Hrvatska osnovna karta (HOK) 1:5000, ortofoto planovi (DOF)
- Topografske karte (TK 25 za DGU, Vojni topografski zemljovid (VTZ
25) za MORH, Pregledni topografski zemljovid (PTZ 500))
- Tematske karte
- Osnovna geološka karta
- Osnovna pedološka karta
- Pomorske navigacijske karte
- Zrakoplovne navigacijske karte
- Prometne karte
- Školske karte
- Planovi gradova
- Izletničke karte
- Prostorni planovi
- i dr.
IZVORNICI
-primarni i sekundarni pisani izvornici
(statistički godišnjaci, imenici naselja,
katalozi koordinata i sl.)
izvorni kartografski podaci
- neophodno ispitati pouzdanost izvornika
provjeravanjem ponovnim prikupljanjem

međusobnim ograničenog broja podataka sadržanih u
uspoređivanjem izvornicima
vrijeme
- najvažniji pokazatelji pouzdanosti izvornika
svrha nastanka
- pouzdaniji izvornici su standardna djela neke znanstvene ili druge

službene organizacije od izvornika koji su nastali za trenutne
potrebe korisnika
KARTOGRAFIKA
Kartografika je poseban način prikazivanja

prostornih objekata.
To je znakovni sustav koji obuhvaća:

- kartografske znakove i međusobne odnose
znakova (sintaktička dimenzija)
- odnose znakova prema prikazanim
objektima (semantička dimenzija)
- odnose korisnika prema znakovima
(pragmatička dimenzija)
SASTAVNI DIJELOVI KARTOGRAFIKE
- osnovni geometrijsko-grafički elementi

- kartografski znakovi
- boje
- pismo
Osnovni geometrijsko-grafički elementi
Crtež se sastoji od točaka, crta i područja koji čine

okosnicu – geometrijski dio crteža i kojima se definira
samo položaj objekta u ravnini.
Oblik vektorski rasterski
+ kartografika
+ kartografika
analogni
analogni
digitalni
digitalni
Geome-
trijsko-gra-
fički element
točka
koordinate • piksel
x, y
niz niz
crta koordinata piksela
x, y
zatvoreni skup
područje niz piksela
koordinata
x, y
Digitalni i analogni zapis osnovnih geometrijsko-grafičkih

elemenata u vektorskom i rasterskom obliku te njihov
izgled pridruživanjem elemenata kartografike
Točka
Točka je najjednostavniji i istodobno najegzaktniji

kartografski znak.
Definirana je položajem i atributima, ali je bez

dimenzija.
Promjera je do 0,3 mm, a ako je veća nazivamo je

krug ili kružni kartografski znak.
Crta
Crta je jednodimenzionalni element na karti koji ima

svoju duljinu, ali nema širinu ili debljinu.
Debljine je do 0,2 mm, a ako je šira nazivamo je

traka ili linijski (trakasti) kartografski znak.
Područje
Područje je jasno definirano dvodimenzionalno

geometrijsko područje koje ima duljinu i širinu,
ali ne visinu ili dubinu.
Kartografski znakovi
Kartografski znak je jedan od sastavnih dijelova

kartografike za prikaz sadržaja karte, posebno
objekata koje zbog njihovih malih veličina ne
možemo prikazati u mjerilu karte.
Kartografske znakove dijelimo na signature i

dijagrame.
Signatura
Signatura je kartografski znak primjenjen za prikaz

u prvom redu položaja i kvalitete diskretnog
(odjelitog) objekta.
Postoje podjele po različitim kriterijima.

SIGNATURA
po pojavnom obliku: po dimenzijama:

nacrtna
zorna ili slikovita tlocrtna točkasta
simbolička linijska
geometrijska površinska
slovnobrojčana tjelesna
– zorne ili slikovite signature

nacrtne tlocrtne simboličke
– geometrijske
signature
– slovnobrojčane signature
TAXI Zoo E 59 A 12+12 5 M 3.5
– točkaste signature
– linijske signature
– površinske signature (rasteri)
– tjelesne signature
Dijagram
Dijagram na karti je kartografski znak kojim je

iskazana brojčana vrijednost objekta.
Postoje podjele po različitim kriterijima.

DIJAGRAM
po dimenzijama: po koordinatnom sustavu:
točkasti pravokutni
linijski polarni
površinski
tjelesni
– točkasti dijagrami
– linijski dijagrami
– površinski dijagrami
– tjelesni dijagrami
– dijagrami u pravokutnom koordinatnom sustavu
– dijagrami u polarnom koordinatnom sustavu

GRAFIČKE VARIJABLE:
– veličina
– tonska vrijednost
– uzorak
– boja
– smjer
– oblik ⌧
Primjenjujemo ih za oblikovanje odgovarajućih
kartografskih znakova.
MINIMALNE VELIČINE:
a = 0,5 a = 0,8 0,1

a = 0,6 d = 0,4 0,3
d = 0,3 d = 0,6 1 mm2
To je određena veličina ispod koje se neki

grafički znak ili njegov dio na karti ne može
više razaznati po obliku i protezanju.
Boja
Boja zauzima posebno mjesto u kartografici, jer je
sadržana ili povezana sa svim sastavnim
elementima kartografike.
Elektromagnetsko zračenje koje prodire u naše oko

smatramo uzrokom čije su posljedice osjet boje.
Osjet boje obilježavaju tri veličine: ton boje, jarkost

ili svjetloća i zasićenost boje.
Ton boje je kvaliteta šarene boje određena duljinom

svjetlosnih zraka koje u našem oku izazivaju osjet te boje
(stupnjevanje boje = nijansa).
Jarkost ili svjetloća je mjera za intenzivnost osjeta boje
(intentivna jarkost → žarka boja; neznatna jarkost →
zagasita ili mutna boja).
Zasićenost boje je izraz za čistoću boje s obzirom

na primjesu bijele boje (boje koje ne sadrže bijelu →
zasićene).
Postoje različiti modeli za definiranje boje (RGB, CMYK,

HIS, HSL i dr.)
– aditivno miješanje boja – suptraktivno miješanje

(RGB-model) boja (CMY-model)
R = crvena C = plava
G = zelena M = purpurna
B = modra Y = žuta
+ K (crna) = CMYK
– tablice boja
(skale nijansi)
Pismo
Pismo su znakovi primijenjeni na karti koji nisu
kartografskog podrijetla.
Pismo služi i potrebno je za prikazivanje onog dijela

sadržaja karte koji se ne može ili se ne može
adekvatno prikazati ostalim elementima kartografike.
Različite pismovne skupine i neke njihove vrste
T em eljn i o b li ci − r e n e s a n s n a a n tik v a
T e m e l jn i o b l i c i − p r ije la z n a a n tik v a
T e m e ljn i o b lic i − k la s ic is tič k a a n tik v a
In d iv id u a ln i o b lic i − u m je tn ič k a a n tik v a
In d iv id u a ln i o b lic i − p o lu g r o te s k
In d iv id u a ln i o b lic i − n o v in s k a a n tik v a
In d iv id u a ln i o b lic i − tim e s
T e h n ič k i o b lic i − g ro te s k
T e h n ič k i o b lic i − e g y p tie n n e
T e h n ič k i o b lic i − u n iv e r s
T e h n ič k i o b lic i − a r ia l
P o s e b n i o b l ic i
Po s e b n i o b l i c i
Posebni oblici
R ukopisni obl ici − p o d e b lja n i p o te z
R uk opi sni obl i ci − iz m je n ič n i p o te z
R u k o p is n i o b lic i − je d n o lič n i p o te z
R u k o pisn i o blici − p o te z k is to m
Profilni oblici − o b ris n a p is m a

O s je n č a n a p is m a − o s je n č a n a p is m a
Š r a fir a n a p is m a − š r a fir a n a p is m a
Razlikovanje pisma prema:

načinu - verzal ili majuskula ili kapitalno pismo, kurent ili minuskula
ZAGREB OSIJEK DUBROVNIK Karlovac Šibenik
debljini - ekstra svijetlo, svijetlo, normalno, poludebelo i debelo pismo

Zagreb Zagreb Zagreb Zagreb Zagreb
širini - suženo, normalno i prošireno pismo
Trg kralja Tomislava Trg kralja Tomislava Trg kralja Tomislava
izvedbi - komprimirano (stisnuto), normalno i spacionirano (razmaknuto)
nagibu - udesno i ulijevo

DALMACIJA Međimurje
KARTOGRAFSKA GENERALIZACIJA
DEFINICIJA
Kartografska generalizacija je uopćavanje sadržaja karte
prilagođeno mjerilu i (ili) svrsi karte.
ČIMBENICI KOJI UTJEČU NA GENERALIZACIJU

- mjerilo karte
- minimalne veličine
- značajke krajolika
- namjena karte
MJERILO KARTE
Smanjivanjem mjerila smanjuje se prostor za prikaz
određenog dijela Zemljine površine, a time i mogućnost
točnog i detaljnog unošenja sadržaja.
Površina 1 km2 na kartama u različitim mjerilima

MJERILO cm × cm PRIKAZ NASELJA
1:1000 100 × 100 svaka kuća sa svim detaljima

1:10 000 10 × 10 veće zgrade pojedinačno, a ostale s
blokovima zgrada
1:100 000 1×1 samo veće ulice s blokovima zgrada

1:1 000 000 0,1 × 0,1 cijelo naselje samo s malim kružićem
MINIMALNE VELIČINE
a = 0,5 a = 0,8 0,1

a = 0,6 d = 0,4 0,3
d = 0,3 d = 0,6 1 mm2
To je određena veličina ispod koje se neki grafički znak ili njegov dio na
karti ne može više razaznati po obliku i protezanju.
Nije ih uputno na kartografskom prikazu uvijek primjenjivati jer:

- važne objekte moramo brzo uočiti, a ne da su tek jedva raspoznatljivi
- razlike u oblicima moraju biti jasno uočljive
- nemamo uvijek na raspolaganju optimalne uvjete za promatranje
crteža
- nemamo uvijek na raspolaganju najbolje tiskarsko-tehničke uvjete.
ZNAČAJKE KRAJOLIKA
NAMJENA KARTE
- ako je karta namjenjena za kartometrijske radove, tada bitno
ograničavanje stupnja generalizacije
- pri izradi tematskih karata, namjena postaje odlučujući
čimbenik stupnja generalizacije
- kod školskih karata je važno za koji razred služi karta (ili
osnovnu ili srednju školu)
- najuvjerljiviji primjer daje usporedba atlasne i zidne karte
POSTUPCI GENERALIZACIJE
Kartografska generalizacija obuhvaća sljedeće postupke:

- izbor
- pojednostavnjivanje
- sažimanje
- povećavanje (naglašavanje)
- pomicanje
- pretvorba metode prikaza
IZBOR
Izbor je najvažniji postupak generalizacije, jer se u njemu
odlučuje hoće li neki objekt biti prikazan na karti ili ne
Izbor objekta se može provoditi:
- prema minimalnim veličinama, koji može biti bezuvjetan
ili uvjetan
- na osnovi broja objekata M
nF = n A A
M F (Töpfer)
nA = broj objekata u izvornom mjerilu
nF = broj objekata u izvedenom mjerilu
MA = nazivnik mjerila (faktor umanjenosti) izvorne karte
MF = nazivnik mjerila (faktor umanjenosti) izvedene karte
- prema važnosti objekata

POJEDNOSTAVNJIVANJE
Kod linijskih objekata pojednostavnjivanje njihovih tokova
naziva se izglađivanje ili glačanje linija, a kod površinskih
objekata govori se o pojednostavnjenju njihovih obrisa ili
kontura.
Pojednostavnjivanje se može provoditi:
- prema minimalnim veličinama
Minimalne veličine pri

pojednostavnjivanju
min. dubina v ≤ 0,4 mm
min. duljina:
d < 0,8 mm za jako vijugave linije
d < 1,0 mm za vijugave linije
d < 1,5 mm za slabo vijugave linije
Svaki postupak pojednostavnjivanja provodi se prema

jednoj od sljedeće tri osnovne smjernice:
- naglašavanje (b)
- oslabljivanje (c)
- očuvanje površina (d)
SAŽIMANJE
Sažimanje je grafičko spajanje susjednih istovrsnih objekta,
kad je razmak između njih manji od minimalnih veličina.
Primjer sažimanja zgrada

Primjer sažimanja – pridruživanje malih područja većoj cjelini
Primjer sažimanja – izostavljanje i sažimanje malih područja

Sažimanje zgrada – a) neispravno, b) ispravno

POVEĆAVANJE
Mnogi objekti na karti prikazuju se zbog njihove važnosti

mnogo veći od običnog prikaza u mjerilu karte.
ŠIRINA MJERILO ŠIRINA PRIKAZ PRIKAZ S

CESTE U KARTE CESTE U NA KARTI KARTE
PRIRODI MJERILU (mm) PRERAČUNAT
(m) KARTE (mm) U PRIRODU (m)
4 1:25 000 0,16 0,6 15
4 1:50 000 0,08 0,6 30
4 1:100 000 0,04 0,6 60
4 1:200 000 0,02 0,6 120
POMICANJE
Pomicanje se kao postupak kartografske generalizacije
mora primjeniti ako:
- nedostaje neophodan minimalni međurazmak između
objekata
- treba proširiti linije, signature ili tlocrte susjednih
objekata
- treba povećati jedan tlocrt a da pri tome ostane sačuvan
izvorni prikaz susjednog objekta
- treba očuvati međusobni relativni položaj susjednih
objekata.
Pomicanje izohipse uz cestu: a) prije pomicanja, b) nakon pomicanja

PRETVORBA METODE PRIKAZA

Smanjivanjem mjerila u prikazu objekata na karti dolazi u
određenom trenutku i do promjene metode prikaza.
Pretvorba od tlocrtnog prikaza na prikaz znakom nastupa
kada je tlocrt objekta, zbog redukcije upotrebljive
površine smanjenjem mjerila, premali za čitljiv prikaz
obrisa ili konture objekta.
Prijelaz s tlocrtnog prikaza na prikaz znakom

SVEUČILIŠTE U ZAGREBU Zagreb, 3.12.2003.
GEODETSKI FAKULTET
ZAVOD ZA KARTOGRAFIJU
Predmet: Opća kartografija (V. sem.)

Nastavnik: prof. dr. sc. Stanislav Frangeš
6. IZRADA KARTOGRAFSKOG PRIKAZA
POVIJESNI RAZVOJ IZRADE KARTOGRAFSKIH PRIKAZA
Razvoj izrade kartografskih prikaza, tj. kartografske reprodukcije usko je povezan s

razvojem tiskarstva, fotografije, kopirnih postupaka, računalstva. Različitim
tehnikama crtanja i reprodukcije crteža:
- crtanju blatom, pougljenjenom granom, oštrom kosti ili kamenom po stijeni,
- rezbarenju kosti, drva ili kore drveta,
- struganju po koži,
- utiskivanju po glinenoj pločici,
- crtanju po papirusu, pergamentu i konačno papiru,
- dubljenju drveta,
- klesanju kamena,
- graviranju bakrene ploče i litografskog kamena,
- crtanju po plastičnom listu,
- graviranju sloja na staklu ili plastičnom listu,
- lijepljenju unaprijed izrađenih znakova,
- fotografskim i kopirnim postupcima,
- pisanju na pisaču,
- interaktivnom crtanju na ekranu ili
- crtanju ploterom,
odgovara različito oblikovanje i ostvarenje kartografike.
Povijest izrade posebnih crteža, koje danas nazivamo kartama, stara je koliko i
povijest čovječanstva. Čovjek je već na prvim najjednostavnijim crtežima krajolika
nastojao različite vrste objekata različito prikazivati.
Kartografski prikaz je do kraja srednjeg vijeka (obično datiramo padom Carigrada

1453. ili otkrićem Amerike 1492.) isključivo bio rukopisni original (manuskript). Dakle,
cijeli je sadržaj izvođen neposredno na nosiocu, umnožavan precrtavanjem i ručno
bojan.
Zahtjevi da se karta izradi u više istovjetnih primjeraka i sve složenija kartografika,

prisiljavali su na razmišljanja kojim načinom izraditi i umnožiti kartu.
Tako se krajem 14. st. razvio drvorez za umnožavanje svetih sličica, igraćih karata i
sl. Pritom su bili izrezani svi dijelovi koji ne sadrže crtež, a na preostale dijelove
nanosila se tiskarska boja. Ako se radilo o većoj nakladi tisak se izvodio u tiskarskoj
preši. Prvu je Gutenberg izradio 1440. To je početak knjigotiska.
Polovicom 15. st. izumljen je bakrorez, čije su preteče bili zlatarski i oružarski
majstori. To je urezivanje ili graviranje crteža u bakrenu ploču. Spada u duboki tisak,
jer su elementi crteža od kojih treba dobiti otisak udubljeni u ploču. Sredinom 16. st.
bakrorez je potisnuo drvorez i dominirao gotovo 4. st., dok se postupak tiskanja
naziva bakrotisak. Također je otkriven bakropis, tj. zbirno ime za različite tehnike
izrade crteža na bakrenoj ploči, pričem se crtež izvodi mehanički u zaštitnom sloju, a
zatim kemijski u samoj ploči.
U 19. st. najveći broj kartografskih prikaza umnožavan je litografijom ili

kamenotiskom, koji spada u ravni tisak, pričem su tiskovni i netiskovni elementi u istoj
ravnini. Umnožavanje je izvođeno prvo u jednostavnim litografskim prešama, a zatim
u strojevima – brzim litografskim prešama. Za višebojni tisak je izvođen litografski
pretisak. Krajem 19. st. kamena je ploča zamijenjena cinčanom i aluminijskom, što
dovodi do izuma ofsetnog tiska.
DANAŠNJE TEHNIKE I TEHNOLOGIJE KARTOGRAFSKE REPRODUKCIJE
KONVENCIONALNE TEHNIKE – Fotomehanički postupci
Fotografija je općenito postupak izrade trajnih slika izlaganjem svjetloosjetljivih

slojeva djelovanju svjetlosnog zračenja koje dolazi od objekta. Ako na putu od
objekta do svjetloosjetljivog sloja svjetlosne zrake prolaze kroz objektiv nastaje slika,
pa govorimo o fotografiranju, a ako idu direktno nastaje kopija, pa govorimo o
kopiranju i kopirnim postupcima. Razlikujemo konvencionalne postupke, kod kojih je
svjetloosjetljivi sloj na bazi halogenida sa srebrom, i nekonvencionalne fotografske
postupke, gdje svrstavamo sve ostale mogućnosti.
Fotomehanički postupci je zbirni naziv za sve konvencionalne i nekonvencionalne

postupke fotografiranja i kopiranja koji počivaju na fotokemijskim reakcijama, kojima
se priključuju postupci (tehnike) nagrizanja i jetkanja tiskovne forme. U stvarnom
smislu ovdje zapravo nema mehaničkih radnih postupaka, ali je naziv "fotomehanički"
prvobitno izabran da se uvjerljivije naglasi razlika između ručnih reprodukcijskih
tehnika i fotoreprodukcijskih postupaka.
POSEBNE TEHNIKE IZRADE CRTEŽA
Crtež se u kartografiji može izvesti različitim tehnikama crtanja. Od posebnih, za

kartografiju karakterističnih tehnika, to su: graviranje, izrezivanje, ljuštenje i montaža.
Nosioci crteža
- neposredni nosioci crteža: papir, plastični listovi, metalne ploče
Papir se upotrebljava za crtanje i za umnožavanje kartografskog prikaza

kopiranjem ili tiskom. Papir se može podijeliti na: tanki papir (površinske mase
do 140 g/m2), kartone (160-300 g/m2) i ljepenke (teži od 300 g/m2). U
kartografiji je najznačajniji kartografski papir. To je bezdrvni papir proizveden
od čiste celuloze (najpoznatija tvrtka je SchöllersHammer). Posebna svojstva
papira su da prima grafit, tuš, tintu i tiskarske boje, da se crtež može brisati
(strugati) i ponovno na istom mjestu iscrtati. Nedostatak papira je
nepostojanost dimenzija zbog promjene vlažnosti i temperature zraka, mala
čvrstoća i laka zapaljivost (iako je postoji i negorivi papir). Također je
proizveden i sintetički papir koji posjeduje sva dobra svojstva papira i još
otpornost na trganje, struganje i savijanje, ali ima visoku cijenu.
Plastični listovi posjeduju za kartografiju bitna svojstva – dimenzionalnu

postojanost na toplinu, otpornost prema starenju, savitljivost i lomljivost, te
sposobnost primanja grafita, tuša, boje pri tiskanju i kopiranju. Vidi tablicu
utjecaja temperature i vlage na nosioce crteža u skripti Lovrić: Kartografska
reprodukcija.
- posredni nosioci crteža: slojevi za graviranje, plastični listovi za izrezivanje, slojevi

za ljuštenje
Najpoznatije tvrtke koje proizvode slojeve za graviranje su Hausleiter i

Klimsch, za plastične listove za izrezivanje je najpoznatija tvrtka Ulano po kojoj
se čak nazivaju svi takvi nosioci, a od slojeva za ljuštenje najpoznatije su dvije
vrste: silver-line, gdje konturna linija ostaje posrebrena, i piltic-line, gdje
konturna linija nestaje i postaje propusnom za svijetlost.
Pribor i uređaji za izradu crteža

- uređaji za graviranje, uređaji za izrezivanje, naljepnice i preslikači, uređaji za
uklapanje crteža i za rupičanje,
Graviranje se izvodi: rukom pomoću gravurnih igala, držalom s gravurnom

iglom, tronošcem s gravurnom iglom i prstenom s povečalom. Gravurne igle
mogu biti čelične, koje se više i brže troše ali su jeftinije, i safirne, koje su
čvršće ali skuplje. Izrezivanje se izvodi: rukom pomoću nožića i držalom s
nožićem. Ljuštenje se izvodi pomoću posebnih nožića. Montaža se sastoji u
smještanju gotovih crteža koji su s donje strane lijepljivi. Najpoznatiji
proizvođač takvih naljepnica i preslikača je tvrtka Letraset.
Pri izradi crteža konvencionalnim tehnikama često je potrebno međusobno

uklopiti pojedine dijelove istog crteža. Za to su potrebni uređaji za rupičanje u
obliku mehaničkih bušilica nosioca crteža. Za mehaničko uklapanje crteža
služe metalni čepići ili paseze, a za optičko uklapanje primjenjuju se paseri
najčešće oblika križića.
KOPIRANJE
Postupak u kojem se od originala crteža, koji je u pravilu na prozirnom nosiocu,

izrađuje njegov duplikat ili kopija (preslika) na prozirnom ili neprozirnom nosiocu
(papiru, plastičnom listu, metalnoj ploči) i to u neposrednom dodiru (kontaktu) tih
dvaju nosioca. Pri tom je na nosiocu kopije nanesen svjetloosjetljivi sloj u kojem se,
pod djelovanjem svjetla, događaju kemijske ili fizikalne promjene.
Energija je fizička veličina koja obilježava kretanje i uzajamno djelovanje tijela.

Svjetlost (ali i druga zračenja) se sastoji (prema Einsteinu) od fotona energije (u tom
slučaju čestice svjetla), pa vrijedi E = h × υ, gdje je E foton energije, h je Planckova
konstanta, υ je frekvencija.
Najčešće vrste kopiranja u kartografiji su diazokopija (poznatija kao ozalid) i

bikromatska kopija, pa su u nastavku dani njihovi shematski prikazi (vidi daljnje
priloge).
REPRODUKCIJSKA FOTOGRAFIJA
U geodeziji, osobito fotogrametriji, fotografije su osnovni izvori podataka, dok je u

kartografiji glavni zadatak fotografije umnožavanje ili reprodukcija kartografskih
originala kada se to izvodi konvencionalnim postupcima. Stoga se takva fotografija
naziva reprodukcijskom.
Reprodukcijska fotografija primjenjuje se u kartografiji za:

- smanjenje crteža
- preslikavanje 1:1
- povećanje crteža
- promjenu širine linija crteža
- uklanjanje kartografske deformacije – prijelaz iz projekcije u projekciju
- odvajanje boja
- izradu naziva i znakova na karti
- ukopiravanje rastera.
Za izvođenje tih radnji potrebna je odgovarajuća oprema:
- reprodukcijska fotokamera s odgovarajućim objektivima
- vakuumski okviri za ukopiravanje
- svjetlosni izvori
- uređaji za automatsko razvijanje filmova
- fotografski materijali (filmovi, fotopapiri, razvijači i fiksiri).
RASTERI U KONVENCIONALNIM TEHNIKAMA
Stoljećima je kartografija kao sredstvo izražavanja upotrebljavala točku i liniju,

neovisno o naknadnim ručnim bojanjima drvoreza i bakroreza. Potom je, doduše ne
odjednom nego postupno razvitkom tehnike umnožavanja, uveden raster kao novi
grafički element.
Iako gotovo svakodnevno upotrebljavamo rastere ili ih barem susrećemo, nismo

možda uopće svjesni da raster nije samo sredstvo reprodukcije, nego također i
grafički element za oblikovanje karte i ostvarenje kartografike.
Raster je u grafičkoj industriji i kartografiji staklena ploča ili prozirni plastični list s
jednolično raspoređenim skupom grafičkih elemenata, tzv. uzorkom rastera, a danas
je to odgovarajući računalni podprogram, koji služi za ispunjavanje izabranih područja
s jednolično ili nejednolično raspoređenim skupom grafičkih elemenata.
Rasteri jednakog uzorka međusobno se razlikuju po finoći i tonskoj vrijednosti.
Finoća rastera je broj linija ili redova točkica na jedinicu duljine, a tonska vrijednost
rastera je postotak pokrivanja jedinične površine grafičkim uzorkom.
U rasterima s vidljivim linijskim uzorkom do oko 30 lin/cm ponajprije se percipira

uzorak, a u kod finijim rasterima najprije se percipira tonska vrijednost, a onda
uzorak. U još finijim rasterima s više od 65 lin/cm uzorak je nevidljiv. Isto se tako ne
mogu više razlučiti pojedini elementi točkastog rastera s više od 50 toč/cm. Sličan se
odnos postavlja kada je jednolična siva površina ostvarena linijskim rasterom, gdje su
linije debljine do 0,03 mm, a njihov međurazmak do 0,18 mm.
Grube rastere linijskog uzorka nazivamo šrafurama, a točkastog uzorka poljima

točaka. Na vrlo grubim šrafurama, kada je međurazmak linija od 5 do 8 mm, ne
stvara se utisak homogeno ispunjene površine.
Osim navedenih, u upotrebi su i mrežasti uzorci, s linijama na jednoličnom razmaku

koji se ponavljaju. Iz takvih uzoraka nastaje križni raster, gdje se linije sijeku pod
pravim kutom i tvore pravokutna okna. Linije se također mogu sjeći tako da čine
trokutasta, romboidna i slična okna.
Neki objekti koje se želi prikazati na karti imaju strukturu koja je neposredno vidljiva ili
je prikrivena, ali važna i značajna za objekt. U oba se slučaja izvorna struktura
iskazuje grafičkim površinskim uzorkom ili strukturnim rasterom.
Točkaste, zorne ili slovnobrojčane signature razmještene jednolično na nekoj površini

na prikladnom međurazmaku, daju površinske uzorke ili signaturne rastere prikladne
za razlikovanje objekata u kvalitativnom smislu. Slika 2 prikazuje više signaturnih
rastera različite tonske vrijednosti, gdje je širina linija i veličina križića jednaka u svim
rasterima. Križići mogu biti u rasteru jedan ispod drugoga ili kao na slici smješteni
pod nekim kutom.
Slika 1. Signaturni rasteri različite tonske vrijednosti
DIGITALNA TEHNOLOGIJA
- prvi prijedlog 1958. na kartografskoj konferenciji u Chicagu

- razvitak od 1960. na dalje; očekivanja da će sve biti brzo riješeno
- kompjutorski podržana kartografija (Computer Assisted Cartography, Rechner
gestützte Kartographie)
- kompjutorska kartografija (Computer Cartography) – obuhvaća metode i tehnike
za izradu karata suvremenom kompjutorskom tehnologijom
- računalna kartografija
- digitalna kartografija – svi procesi u digitalnom obliku
Izradu kartografskih originala karakterizirao je posljednjih desetljeća sve veći udio

reprotehničkih postupaka. Međutim, pojavom sve složenijih kartografskih prikaza, ti
su postupci iz gospodarskih i tehničkih razloga postali ograničavajući činilac. Tako se
jednom ustanovljena kartografika mogla mijenjati samo uz veliki trošak vremena i
novaca. Osim toga, održavanje karata kojih je sadržaj bogato diferenciran bojama, uz
primjenu rastera različitih tonskih vrijednosti i postupka koroniranja, gotovo je
neizvodljivo. Naime, mehanički sustavi uklapanja ne mogu jamčiti potpunu sigurnost
međusobnog uklapanja pojedinih originala u postupku umnožavanja. Isto tako
potrebno ponavljanje kopiranja u postupku umnožavanja dovodilo je do gubitka
kvalitete karte.
U prvom razdoblju primjene računalne tehnologije u kartografiji govorilo se o

automatizaciji u kartografiji, jer se očekivalo da će se razmjerno brzo moći potpuno
automatizirati proces izradbe karata. S vremenom se uvidjelo da u izradbi karata
različitih mjerila ima procesa, kao što je npr. kartografska generalizacija, koje još
dugo neće biti moguće potpuno automatizirati. Stoga se počinje govoriti o
kompjutorski podržanoj kartografiji ili kompjutorski podržanim procesima u izradbi
karata. U posljednje se vrijeme sve više upotrebljava još kraći naziv kompjutorska
kartografija, u okviru kojega je sadržan skup metoda i tehnika za izradbu karata
suvremenom računalnom tehnologijom. Pojedini autori upotrebljavaju termin digitalna
kartografija, iz kojeg je uočljivo da se svi procesi odvijaju u digitalnom obliku.
Primjena računalne tehnologije u kartografiji osobito je važna jer je proces izradbe

karata složen i vrlo dug, pa su mnoge karte u trenutku izdavanja, tj. izlaska iz tiska,
već zastarjele. Osim toga, danas postoji potreba za sve većim brojem raznovrsnih
karata koju klasičnim metodama izradbe karata nije moguće zadovoljiti. Prema tome,
računalna tehnologija nalazi u kartografiji zahvalno područje, a prednosti te nove
tehnologije su višestruke:
− ubrzanje izradbe karata
− ubrzanje osuvremenjivanja
− pojeftinjenje izradbe karata
− poboljšanje uvjeta rada
− poboljšanje kvalitete rada
− rješavanje zadataka koje do sada uopće nije bilo moguće riješiti ili je njihovo
rješavanje bilo povezano s velikim teškoćama, npr. prenošenje sadržaja karte iz
jedne kartografske projekcije u drugu.
Nadalje, stručnjaci drugih struka sve više traže od geodeta i kartografa podatke u
digitalnom obliku. To su agronomi, ekolozi, geografi, geolozi, urbanisti, šumari i
mnogi drugi, koji rezultate svojih mjerenja i istraživanja žele prostorno definirati −
geokodirati. Uz sve navedeno, ne usvoje li kartografske organizacije nove
tehnologije, u određenom trenutku neće više biti konkurentne na tržištu.
Uvođenje računala u kartografiju ima i neke negativne učinke. Količina tehničkih

umijeća kojima kartograf mora ovladati u posljednje je vrijeme prekomjerno porasla.
Kartograf danas mora biti stručnjak za računalno programiranje, za baze podataka,
digitalnu obradbu slika, daljinska istraživanja, zemljišne i geoinformacijske sustave.
Druga poteškoća koju su računala donijela kartografiji jest ta da danas i kartografski
nestručnjaci mogu izrađivati karte. Gotovo dvadeset godina računalna je kartografija
stvarala prilično loša kartografska djela koja su prihvaćena jer su bila nova i različita.
Danas se s pomoću računala mogu izrađivati karte koje su dobre ili čak estetski bolje
od onih izrađenih rukom. Sa sve savršenijim softverom, lakim za upotrebu, kartografi
gube monopol na izradbu karata. Kako bi išli ukorak s vremenom, morat će svoje
aktivnosti proširiti od samo kartografskih na sastavljanje, upravljanje, kontrolu i
iskorištavanje kartografskih baza podataka.
UTJECAJ HARDVERA NA KARTOGRAFSKU REPRODUKCIJU
Zahtjev umnožljivosti postavljen kartografici zavisi samo o tehničkim uvjetima. Tako

su za digitalnu kartografiju nužni uređaji poput digitalizatora te skanera, a kao
jedinice za iscrtavanje crteža ekrani, pisači (printeri) i ploteri (crtači, crtala). Tu se kao
važan činilac kartografike digitalnih karata javlja rezolucija.
Digitalizator, uređaj za pretvaranje grafičkih predložaka u digitalni oblik, može biti

ručni i automatski. Točnost ručnog digitalizatora obično se ocjenjuje na temelju
rezolucije i ponovljivosti. Rezolucija ručnog digitalizatora je najmanja mjerljiva
udaljenost duž koordinatnih osi i obično iznosi 0,01 do 0,1 mm. Ponovljivost je
sposobnost digitalizatora da očita koordinate jedne te iste točke uzastopnim
navođenjem. Većinu kartografskih potreba zadovoljava rezolucija od 0,025 mm, jer
točnost kojom operater može pratiti liniju, ovisno o njegovoj vještini, iznosi do 0,2
mm.
Rezolucija automatskog digitalizatora ili skanera, koja se izražava brojem točaka po

jedinici duljine, kreće se od 100 toč/inču do 2500 toč/inču. Na temelju dosadašnjih
istraživanja proizlazi da se dobri reprodukcijski originali rasterskom tehnikom mogu
dobiti skaniranjem pri rezoluciji od 40 lin/mm ili da veličina piksela treba biti barem
0,025 mm.
Treba napomenuti da razlikujemo hardversku i softversku rezoluciju. Hardverska se

opravdano smatra stvarnim dometom skanera i granicom u proračunu mogućnosti
uvećanja. Softverska rezolucija je ta pri kojoj skaner, nakon što je predložak skaniran
najvećom rezolucijom, softverski interpolacijom između susjednih točaka izračunava
zacrnjenje međutočaka.
Premda je, s kvalitativne strane gledano, dobro skanirati sa što većom rezolucijom,
pogrešno je shvaćanje da je potrebno skanirati predložak s istom rezolucijom s kojom
će taj isti predložak biti iscrtan. Veće rezolucije skaniranja koje nude neki skaneri
potrebno je upotrebljavati kada naknadno želimo predložak uvećavati ili ako je on
izuzetno malen, kao npr. dijapozitiv. Kasnijim uvećavanjem predloška nekim
grafičkim programom, proporcionalno se smanjuje i razlučivost slike. Međutim, postoji
nepisano pravilo da rezolucija skaniranja treba biti najmanje dva puta veća od finoće
rastera koji će se upotrijebiti pri tisku. Naprimjer, ako se zna da će tisak biti ostvaren
s finoćom rastera od 150 toč/inču, predložak treba biti skaniran najmanje s 300
toč/inču, a daljnjim povećanjem rezolucije neće uslijediti bitna poboljšanja.
Nadalje je, glede utjecaja hardvera na kartografiku, važna kvaliteta slike na zaslonu
monitora. Ona ponajprije ovisi o rezoluciji monitora, a to je broj piksela koji
maksimalno može biti prikazan na zaslonu monitora. Piksel zaslona najmanje je
područje koje računalo može kontrolirati. Rezolucija zaslona monitora izražava se
umnoškom vodoravne i okomite rezolucije. Za monitor treba napomenuti da veća
rezolucija zahtijeva veću površinu zaslona. Za kartografske svrhe optimalna veličina
zaslona je dijagonala duljine 21 ili više inča.
Polazeći od normalne udaljenosti promatranja zaslona monitora rasterska struktura

pri rezoluciji 500 toč/inču neće više biti zamjetljiva. Iznimka su pismo i tanke crte, koje
su malo otklonjene od okomite odnosno vodoravne crte, te crte koje s obzirom na
svoju širinu leže u sredini između jednog ili dva piksela.
Početak uvođenja automatizacije u kartografiju doveo je do posebne vrste karata

nazvanih printerske karte. To su karte obrađene računalom i ispisane linijskim (brzim)
pisačem. Nakon linijskih pisača za ispis kartografskih prikaza upotrebljavaju se
matrični. Svim je matričnim pisačima zajedničko to da se slova, brojke i posebni
znakovi oblikuju od točkica. U načelu matrični se pisači mogu podijeliti na termalne,
igličaste, tintne i laserske. Kvaliteta ispisa ovisi o broju elektroda na pisaćoj glavi
termalnog, iglica igličastog, odnosno cjevčica tintnog pisača. Za kartografske potrebe
najzanimljiviji je laserski pisač, koji je postavio nove granice kvalitete ispisa slova,
znakova i uzoraka, te brzine ispisa. Taj pisač također oblikuje znak iz točkica, ali su
one bitno manje nego kod ostalih vrsta pisača. To omogućuje da točkica ima mnogo
više, pa je ispisani znak kvalitetniji i blizak izgledu znaka iscrtanog fotoosvjetljivačem
slabije rezolucije, o kojemu će biti govora u nastavku.
Od pisača u boji uz termalni, igličasti, tintni i laserski, razlikujemo i sublimacijski pisač

u boji. On ima rezoluciju uglavnom samo 300 toč/inču, ali zahvaljujući sublimacijskoj
tehnologiji koja ne mora upotrebljavati rastere za prikaz tonskih vrijednosti, već
pikseli mogu imati različite nijanse, ispisuje neusporedivo realističnije i kvalitetnije
prikaze u boji od tintnih pisača koji imaju rezoluciju i 720 dpi ili laserskih pisača s
pretežno 600 ili čak 1200 toč/inču. Tintni pisači upotrebom visoke rezolucije ostvaruju
zamjetnu kvalitetu ispisa teksta i linijske grafike, ali pri ispisu složenijih detalja karte u
boji ostaje primjetna zrnatost. Laserski pisači u boji pokušavaju ostvariti jedno i
drugo, što uspijeva na tekstu, ali realističnost i kvaliteta ispisa složenijih detalja karte
još uvijek zaostaju za sublimacijskim pisačem. Treba posebno istaknuti da povećanje
rezolucije ispisa bitno usporava ispis, osobito kod tintnih pisača.
Za uspješnu pripremu tiska u boji i ostalih visokozahtjevnih grafičkih proizvoda nužno

je digitalne podatke ispisati na film pomoću fotoosvjetljivača visoke rezolucije, npr.
2400 ili više toč/inču.
Logičan nastavak u izradbi računalnih tematskih karata je upotreba plotera.

Tematske karte obrađene računalom i iscrtane ploterom ne razlikuju se po sadržaju,
grafičkom izgledu i točnosti od karata ostvarenih konvencionalnim postupcima.
Ploteri se mogu klasificirati prema različitim kriterijima. Tako ih prema obliku plohe po
kojoj crtaju dijelimo na ravninske i valjkaste. Prema uređaju za crtanje razlikujemo
plotere s pisaljkom koja ima vlaknasti vrh ili keramičko ili metalno kapilarno pero,
zatim elektrostatske plotere, plotere s mlazom tinte i fotoplotere, od kojih razlikujemo
plotere sa svjetlosnom zrakom za crtanje i LED (Light Emitting Diode) -plotere.
Prema tehnici crtanja možemo razlikovati plotere kod kojih glava crteža dodiruje ili ne
dodiruje crtaću plohu. Prema točnosti i grafičkoj kvaliteti postoje visokotočni ploteri,
koji ispunjavaju visoke grafičke zahtjeve, i verifikacijski ploteri za kontrolne svrhe.
Konačno možemo plotere podijeliti prema obliku digitalnih podataka na vektorske i
rasterske.
Za kartografiju su važni visokotočni rasterski ploteri formata barem 60 × 60 cm i

razlučivanja iznad 750 toč/inču ili 30 lin/mm. Kvalitetni reprodukcijski originali mogu
se izraditi jedino fotoploterima, koji se nazivaju fotoosvjetljivačima ili osvjetljivačkim
jedinicama kada su manjeg formata. Rezolucija tih plotera može biti i više od 2000
toč/inču. Najzastupljeniji na našem tržištu su fotoploteri tvrtki AGFA, Linotype-Hell,
ECRM, Varityper te Barco Graphics. Oni nisu u kartografiji u široj upotrebi zbog vrlo
visoke nabavne cijene.
Iscrtavanjem reprodukcijskih originala fotoploterima na filmu kao izvadaka boja za

četverobojni tisak pojavljuje se dodatni uvjet prema rezoluciji. Naime, ravnomjerno
obojene površine te sive i obojene linije bit će razložene u rasterske točkice zbog
umnožavanja ofsetnim tiskom. Tu struktura rastera ne smije biti vidljiva za oči, pa
finoća rastera mora biti više od 50 toč/cm. U praksi je kod fotoplotera najčešće u
upotrebi 175 toč/inču, što je jednako 70 lin/cm.
Potrebne rezolucije za ispis su u slučaju jednobojne crno-bijele karte oko 600

toč/inču. Kod višetonske karte, tonski prijelazi smanjuju kontrast te su stoga razlike
među susjednim pikselima manje uočljive. Osim toga, za ispis višetonske karte na
papir, jednako kao i karte u boji, upotrebljavaju se rasteri odgovarajuće finoće.
Budući da je finoća rastera uvijek manja veličina od rezolucije ispisne jedinice,
višetonske crteže možemo uvijek definirati, pohranjivati i obrađivati na nešto nižoj
rezoluciji nego što je to slučaj kod linijskog crteža. Tako je pri reprodukciji višetonskih
karata, koje u sadržaju posjeduju visokokontrastne elemente, kao npr. tekst, zbog
očuvanja zadovoljavajuće oštrine i izbjegavanja gubitka detalja optimalno primijeniti
300 toč/inču, a za veću kvalitetu čak 600 toč/inču. Pri reprodukciji karata u boji, što su
signature i slova u većem kontrastu s podlogom, potrebno je primijeniti veću
rezoluciju. Analiza pokazuje da rezolucije do 300 toč/inču nisu dovoljne, već je
potrebno 600 pa i više toč/inču.
UTJECAJ SOFTVERA NA KARTOGRAFSKU REPRODUKCIJU
S jedne strane nagli razvitak informacijske i komunikacijske tehnologije, što je

rezultiralo dobivanjem djelotvornijeg hardvera, a s druge strane usavršeniji i
svestraniji softver sa svojim alatima, pružaju mnogo novih mogućnosti u digitalizaciji,
upravljanju i prikazu prostornih podataka.
U digitalnoj kartografiji prikaz na računalu ujedinjuje programe za crtanje, slikanje,

ilustriranje, dizajn, vizualno predstavljanje i sl. Zajednička karakteristika svih tih
programa je stvaranje najraznovrsnijih slika s pomoću različitih alata i podrške
mnogobrojnim ulaznim i izlaznim jedinicama. Nema univerzalnih programa koji bi bili
prikladni za sve navedene namjene, već grafičke programe možemo svrstati u
skupine:
− programi za crtanje
− programi za obradbu slike
− prezentacijski programi
− CAD-programi
− kartografski programi.
Velika prednost podataka u rasterskom obliku je prikladnost za oblikovanje slike u

boji na temelju piksela. Daljnja je prednost što se uređaji za reprodukciju, kao što su
fotoploteri, također temelje na rasterskoj tehnologiji. Kao nedostatak rasterskog s
obzirom na vektorsko automatsko kartografiranje može se navesti u pravilu dulje
vrijeme računanja. Bez obzira na dobre mogućnosti kartografiranja što ih pruža
rasterski oblik, na tržištu postoji velik broj vektorski utemeljenih programa za
kartografiranje. Većina sustava zasniva se na osebujnim rješenjima, pri čemu je
primjetna težnja prema “otvorenim” softverskim rješenjima. Izlaz rezultata
kartografiranja u tim sustavima ostvaruje se najčešće fotoploterima, pri čemu je
prijeko potrebna rasterizacija. Točnije, kod navedenih sustava trebalo bi govoriti o
hibridnim postupcima, budući da je to kombinacija vektorske tehnike kartografiranja i
izdavanja podataka na rasterskom fotoploteru. Osim navedenoga, i kombinacije
skaniranih zračnih snimaka i satelitskih scena s vektorski orijentiranim stručnim
podacima i informacijama ubrajaju se u hibridne postupke izradbe karata. Svim je
hibridnim postupcima zajedničko izdavanje na rasterskim ploterima i vektorski i
rasterski osnovanih ulaznih podataka.
Mogu se razlikovati četiri velike skupine za kartografiju značajnih programskih paketa

za osobno računalo. To su:
− statistički programski paketi s grafičkim moduliranjem,
− geografsko-informacijski sustavi (GIS),
− programi stolnog izdavaštva s modulima crtanja i retuša i
− programski paketi za konstruiranje karata.
Različiti programi podržavaju različite programske jezike za crtanje neovisne o

uređaju, tzv. formate, od kojih razlikujemo vektorske i rasterske formate. Nadalje,
programi sadrže alate za editiranje Bezierovih krivulja, te imaju mogućnost ispunjenja
objekata postupnim prijelazom tonskih vrijednosti. Miješanje boja upotrebom triju
osnovnih modela boja (CMYK, RGB, HSL – ton, zasićenost, svjetloća) izvode svi
programi. Također svi imaju mogućnost odvajanja boja te veći broj ponuđenih paleta i
uzoraka za ispunjenje površinskih objekata. Tu treba naglasiti nužnost PostScript
programskog jezika za ispis na fotoploterima.
Rasteri u digitalnoj kartografiji
U digitalnoj kartografiji rasterske točke mogu programiranjem poprimiti romboidni,

kružni, linijski, kvadratični i eliptični oblik (slika 1). Postoje posebni programi koji
ostvaruju zrnčaste uzorke i rastere za efekte.
Rezolucija (razlučivanje) je količina grafičkih informacija koja se može prikazati.

Obično se izražava brojem piksela (točkica) ili linija po inču (inč = 2,54 cm), cm ili
mm.
Veća rezolucija jedinice za iscrtavanje crteža i veći broj piksela koji čine slikovnu
matricu daju veću paletu iscrtanih sivih tonova. Kod uređaja s malom rezolucijom ne
govori se o obliku rasterskih točkica, prikazanih na slici 13, već o različitim
rasporedima piksela unutar slikovne matrice. Tako postoje centrirani (slika 2a),
jednolični ili geometrijski (slika 2b) i proizvoljni ili raspršeni raspored piksela.
Proizvoljni ili raspršeni raspored piksela može se digitalno ostvariti pomoću
generatora slučajnih brojeva, koji je dio standardne opreme svakog računala.
Veličina slikovne matrice i odnos bijelih i crnih piksela unutar nje tako je odabran da
omogućuje, uz proizvoljno mijenjanje rasporeda piksela unutar slikovne matrice,
ostvarenje zadanih tonskih vrijednosti (slika 2c).
Tonska vrijednost digitalnog rastera može se izračunati ako ustanovimo slikovnu

matricu koja se ponavlja. Tada je tonska vrijednost:
n
T = 100
m
gdje je m − ukupan broj piksela unutar slikovne matrice,
n − broj zacrnjenih piksela unutar slikovne matrice.
Rastriranje u digitalnoj kartografiji
Glede rastriranja postoje dva osnovna postupka. To su amplitudno i frekvencijski

modulirani rasteri. Kod amplitudno moduliranog rastera (AM), koji se danas u tisku
najčešće upotrebljava, razmak između središta rasterskih točaka je uvijek stalan, a
dojam različitih polutonova postiže se promjenom veličine točaka. Mogućnost ispisa,
te potpunu kontrolu nad amplitudno moduliranim rasterom nude samo pisači s
PostScriptom. Naše oči ne vide pojedinačne rasterske točke s učestalošću
(linijaturom) većom od 40 toč/cm. Za kvalitetan otisak danas se upotrebljava
najčešće 60 lin/cm. Novinski papir ne podnosi raster s frekvencijom većom od 30
lin/cm.
Frekvencijski moduliran raster (FM) obilježava stalna veličina rasterske točke, a

dojam polutonova dobiva se različitom gustoćom točaka. Budući da nema pravilnog
razmještaja točaka, kod tog rastera nema govora o učestalosti. Umjesto toga
određuje se veličina točkice, a za zadano zacrnjenje izračunava se prosječna
frekvencija. FM točkice otiskuju se u praksi različitim frekvencijama od 10 do 200
toč/cm. Tu još treba voditi računa o tehničkoj granici kontrole razvijanja ploče, koja za
ofsetni tisak dozvoljava veličinu točke od 0,04 mm. Prednost FM rastera pred AM
rasterom je u slučajnom razmještaju točaka. FM raster je u prednosti kod separacije
s većim brojem boja. Na slici 3b, 3c i 3d prikazani su uvećani primjeri frekvencijski
moduliranih rastera nasuprot amplitudno moduliranog rastera na slici 3a.
Slika 1. Romboidni, kružni, linijski. kvadratični i eliptični oblik rasterske točkice
ostvaren u slikovnoj matrici sastavljenoj od 16 × 16 piksela (povećano
približno 40 puta).
a) b) c)
Slika 2. Slikovna matrica sastavljena od 4 × 4 piksela (povećano približno 200 puta):

a) centrirani; b) jednolični ili geometrijski; c) proizvoljni ili raspršeni raspored
piksela u slikovnoj matrici (tonska vrijednost 25 %).
a) b)
c) d)
Slika 3. Uvećani prikaz digitalnog rastera: a) amplitudno moduliranog; b), c) i d)
frekvencijski moduliranog.
DIGITALNI TISAK
U postupak umnožavanja digitalni postupci unijeli su digitalne probne otiske, koji

omogućavaju provjeravanje izgleda i kvalitete prije otiskivanja cijele naklade, što je
osobito važno kada je riječ o velikoj nakladi. Idealna bi proba bila otisnuti dio naklade
na tiskarskom stroju na kojem će biti izvršen cjelokupni tisak. Međutim, takav je
postupak složen i vrlo skup, osobito ako proba ne uspije.
Za izradbu proba tiskarska industrija odavno pokušava pronaći prikladnije postupke.

Tako su se za tu namjenu najprije primjenjivale probne tiskarske ofsetne preše. Taj
se način primijenjuje u kartografiji i danas jer je vrlo kvalitetan budući da je moguće
upotrijebiti iste tiskarske ploče, boje i papir kao za tisak konačne naklade, ali je još
uvijek skup i složen, jer zahtijeva izradbu reprodukcijskih originala i tiskarskih ploča.
Dalje razvijanje sustava za probne otiske dovelo je pred dvadesetak godina do
pojave uređaja za kemijske probne otiske, pri čemu nije više trebalo izrađivati
tiskarsku ploču, ali probni otisak nije bio na papiru već na posebnim plastičnim
listovima. Od kemijskih postupaka u kartografiji je najviše primjenjivan postupak pod
imenom Cromalin. Digitalna tehnologija donijela je, uz ostale, sublimacijsku
tehnologiju (IRIS Realist ili Digital Cromalin), koja upotrebljava izravan prijelaz iz
krutog stanja u plinovito, bez tekućeg međukoraka. Pritom se mora upotrebljavati
poseban papir koji može apsorbirati boju u plinovitu stanju, a također, kako je već
prije kod sublimacijskih pisača istaknuto, ta tehnologija za ispis pojedinih nijansi ne
treba rastere. Ipak, tintna tehnologija se pokazala najprimjerenijom za izradbu
probnog otiska. Njezina prednost je mogućnost isprobavanja nijansi boja ostvarenih
rasterima, zatim, upotrijebljena je tinta sličnija, iako ne i ista, ofsetnim bojama od
sublimacijske boje, a mogu se upotrijebiti najraznovrsniji papiri za ispis.
Digitalni tisak u grafičkoj industriji je sustav u kojem je računalo izravno povezano s

tiskarskim strojem, te se podaci direktno prenose iz računala u tiskarski stroj.
Započelo je 1991. s Heidelbergovim digitalnim tiskarskim strojem GTO-DI, u kojem
se potrebni podaci digitalnim putem “montiraju” još u memoriji računala, a onda uz
pomoć RIP-uređaja umjesto filmova osvjetljavaju posebne ofsetne ploče, potpuno
različite od običnih, na samom tiskarskom stroju.
Slijedili su digitalni tiskarski strojevi Agfa ChromaPress, Indigo E-Print 1000, Xeikon
DCP-1 i IBM-ov DCP 3170, gdje se kombinirano upotrebljava ofset i
elektrofotografski postupak. Tiskovni postupak Chroma Press posjeduje rezoluciju od
najmanje 2400 toč/inču pri finoći rastera od 60 toč/cm. Treba istaknuti uređaj Indigo
E-Print 1000, kod kojeg se na valjke nakon ucrtavanja slike laserskim snopom izlijeva
po jedna od 4 CMYK-boje koje se nalaze u tekućim tonerima, čime je također
omogućena rezolucija do 2400 toč/inču pri finoći rastera od oko 60 toč/cm. Ipak,
optimalno se primjenjuje rezolucija od 800 toč/inču, a moguća je upotreba bilo koje
vrste papira, od onog namijenjenog tiskanju raskošnih publikacija do običnog
novinskog papira.
Digitalni tiskarski stroj Xeikon DCP-1 namijenjen je četverobojnom obostranom

tiskanju manje naklade u jednom prolazu. Uobičajeno se upotrebljava tisak s
rezolucijom od 600 toč/inču sa 64 stupnja sive skale po točkici za svaku boju
posebno. Otiskivati se može na papir od 50 do 250 gm/m2, sjajni i mat, odnosno na
sve vrste papira kao i u klasičnom ofsetnom tisku, a boja je posebna vrsta sitnog
suhog tonera koja se nanosi dvokomponentnim razvijačem.
Heidelbergov QuickMaster DI-46, predstavljen 1995. godine, u potpunosti je

koncipiran za digitalni tisak, te sukladno tome u cijelosti računalno kontroliran.
Rezolucija osvjetljavanja je 1270 i 2540 toč/inču, a u početku ponuđena finoća
rastera od 150 toč/inču naknadno je povećana. Digitalni tiskarski stroj QuickMaster
DI-46 za četverobojni ofsetni tisak primjer je sprege digitalnog tiska i ofsetne
kvalitete.
Na temelju navedenih sustava za probni i digitalni tisak, ali i neovisno o njima, razvila
se tehnologija tiskanja izravno na ploču. Takvi sustavi upotrebljavaju materijal za
ploče koji se osvjetljava u fotoploteru zaobilazeći teškoće prijašnjih načina. Međutim,
i tu treba razlikovati nekoliko različitih postupaka. Najsloženijima pa tako i
najskupljima, npr. postupcima nazvanim Lithostar i Gutenberg, u kojima se
osvjetljavaju i najveći formati ofsetnih ploča s podacima koji dolaze izravno iz RIP-
uređaja, izrađuju se ploče s trajnošću od 100 000 otisaka. Jeftinijim postupcima, npr.
Silver Digiplate, osvjetljavaju se ploče od papira ili poliesterskih plastičnih listova s
trajnošću od 20 000 otisaka. Postoji također postupak izradbe tiskarske ploče gdje
stolni osvjetljivači osvjetljavaju izravno na ploču elektrofotografskim postupkom.
Ofsetna ploča nastala tim postupkom vrlo je nekvalitetna i ne može izdržati naklade
veće od nekoliko tisuća otisaka. Poboljšanje donosi tzv. Plazerov postupak stvaranja
tiskarskih ploča na standardnim laserskim pisačima, u kojem se poliesterski materijal
izravno stavlja u pisač. Dobivena slika razvija se pomoću vate natopljene u tekućinu
za jetkanje, a prosječni vijek poliesterske ploče je oko 10 do 15 tisuća otisaka.
7. IZRADA SKUPA PODATAKA ZA UPOTREBU
Za upotrebu kartografskog prikaza neophodno je da korisnik poznaje barem neke
opće principe nastanka tog kartografskog prikaza:
- preslikavanje u ravninu, dakle projekciju
- mjerilo
- značenje primijenjenih kartografskih znakova.
Na Hrvatskoj osnovnoj karti i topografskim kartama koje se sustavno izrađuju i

sadrže više listova, na svakom se listu na izvanokvirnom i međuokvirnom prostoru
nalaze podaci za upotrebu: naslov karte, mjerilo, oznaka lista (nomenklatura), podaci
o izvornicima, nakladnik i drugi podaci. Zbirku u kojoj se nalaze neophodna
objašnjenja značenja svakog pojedinog znaka nazivamo kartografski ključ.
Na tematskim kartama u mnogo se slučajeva tumač znakova ili legenda nalazi na

tom kartografskom prikazu, a ne u posebnoj zbirci.
8. ODREĐIVANJE NAČINA ODRŽAVANJA
Ako naručitelj smatra da će karta doživjeti nova izdanja i obnovu sadržaja, kartograf
već u pripremi za prvo izdanje mora o tome voditi brigu, odrediti metodu održavanja i
tome prilagoditi metodu izrade karte (broj boja, broj slojeva i dr.).
Neka kartografska djela, naročito topografske i pomorske karte, te katastarski

planovi, koji se sustavno izrađuju za veća područja i spadaju u tzv. službene karte,
trebaju dulje doba odražavati stvarno stanje prikazanih objekata. Kako je njihov
sadržaj podložan promjenama, bilo da se mijenjaju postojeći ili nastaju novi objekti,
neophodno je te promjene obuhvatiti i unijeti ih na kartu u postupku održavanja.
Za izradu novih kartografskih djela nerijetko se ulažu velika sredstva. Međutim, ona
brzo postaju slaba investicija ako se sustavom održavanja ne osigura trajno
osuvremenjivanje i ažuriranje sadržaja tih djela. Zato održavanje mora biti planski
nastavak izrade kartografskog djela.
SVEUČILIŠTE U ZAGREBU Zagreb, 2003./2004.
GEODETSKI FAKULTET
Zavod za kartografiju
Predmet: Opća kartografija (V. sem.)

Nastavnik: prof. dr. sc. Stanislav Frangeš
ISPITNA PITANJA
1. Što je kartografija?
2. Koji su zadaci kartografije?
3. Kako se dijeli kartografija?
4. Kako se dijele objekti prikazivanja na karti?
5. Što su toponimi?
6. Kako se dijele toponimi?
7. Što je karta?
8. Kakve vrste karata postoje?
9. Koje su karakteristike presudne za određivanje vrste karte?
10. Koja su svojstva karte?
11. Što je prostornost karte?
12. Što je mjerljivost karte?
13. Što je modelnost karte?
14. Što je točnost karte?
15. Što je cjelovitost karte?
16. Što je estetičnost karte?
17. Koliko tipova virtualnih karata postoji?
18. Koje realne karte postoje?
19. Koji su sastavni dijelovi karte?
20. Kako se dijele karte prema formatima i uporabnim oblicima?
21. Koje su osnovne karakteristike topografskih karata?
22. Koja mjerila čine niz mjerila topografskih karata?
23. Koje su osnovne karakteristike tematskih karata?
24. Kako dijelimo tematske karte?
25. Što su osnovne, a što temeljne karte?
26. Koje virtualne karte I. tipa postoje?
27. Koje virtualne karte II. tipa postoje?
28. Koje virtualne karte III. tipa postoje?
29. Što su atlasi?
30. Kako dijelimo atlase?
31. Koje su karakteristike Encarta World Atlasa?
32. Koje su prednosti i nedostaci Encarta World Atlasa?
33. Koji kartama srodni prikazi postoje?
34. Što su globusi?
35. Koji su glavni periodi razvoja kartografije?
36. Koje suvremene karte Republike Hrvatske postoje?
37. Što je kartografika?
38. Koji su sastavni dijelovi kartografike?
39. Kako je točka osnovni geometrijsko-grafičkih element?
40. Kako je crta osnovni geometrijsko-grafičkih element?
41. Kako je područje osnovni geometrijsko-grafičkih element?
42. Kako izgleda digitalni zapis osnovnih geometrijsko-grafičkih elemenata u vektorskom
obliku te njihov izgled pridruživanjem elemenata kartografike?
43. Kako izgleda digitalni zapis osnovnih geometrijsko-grafičkih elemenata u rasterskom obliku
te njihov izgled pridruživanjem elemenata kartografike?
44. Što je kartografski znak?
45. Kako dijelimo kartografske znakove?
46. Što je signatura?
47. Po kojim kriterijima možemo signature podijeliti?
48. Kakve signature postoje po pojavnom obliku? Primjeri.
49. Kakve signature postoje po dimenzijama? Primjeri.
50. Što je dijagram na karti?
51. Po kojim kriterijima možemo dijagrame na karti podijeliti?
52. Kakvi dijagrami postoje po dimenzijama? Primjeri.
53. Kakvi dijagrami postoje po koordinatnom sustavu? Primjeri.
54. Koje grafičke varijable postoje? Primjeri.
55. Zašto su potrebne grafičke varijable?
56. Što su minimalne veličine? Primjeri.
57. Što je boja u kartografiji?
58. Koje veličine obilježavaju osjet boje?
59. Što je ton boje?
60. Što je jarkost ili svjetloća boje?
61. Što je zasićenost boje?
62. Koji modeli za definiranje boje postoje?
63. Što je RGB-model? Primjer.
64. Što je CMYK-model? Primjer.
65. Zašto su potrebne tablice boja u kartografiji?
66. Čemu služi pismo na karti?
67. Koje pismovne skupine postoje?
68. Po kojim kriterijima možemo razlikovati pismo na karti? Primjeri.
69. Što je kartografska generalizacija?
70. Koji čimbenici utječu na kartografsku generalizaciju?
71. Koji postupci kartografske generalizacije postoje?
72. Kako se provodi izbor u kartografskoj generalizaciji?
73. Kako se provodi pojednostanjivanje u kartografskoj generalizaciji?
74. Kako se provodi sažimanje u kartografskoj generalizaciji?
75. Kako se provodi povećanje u kartografskoj generalizaciji?
76. Kako se provodi pomicanje u kartografskoj generalizaciji?
77. Kako se provodi pretvorba metode prikaza u kartografskoj generalizaciji?
78. Tijek izrade kartografskog prikaza.
79. Povijesni razvoj izrade kartografskih prikaza.
80. Koje osnovne tehnike i tehnologije kartografske reprodukcije postoje?
81. Koje su posebne tehnike izrade crteža postojale u konvencionalnoj kartografiji?
82. Što su rasteri u konvencionalnim tehnikama?
83. Kako je slijedio razvoj digitalne tehnologije u kartografiji?
84. Koje su prednosti primjene digitalne tehnologije u kartografiji?
85. Koje su negativne strane uvođenje računala u kartografiju?
86. Koji je hardver potreban u digitalnoj kartografiji?
87. Što je digitalizator i koje su mu karakteristike?
88. Što je bitno kod slike na zaslonu monitora?
89. Koje su karakteristike laserskog crno-bijelog pisača?
90. Koji pisači u boji postoje?
91. Koje su karakteristike plotera?
92. Zašto su za kartografiju važni fotoploteri?
93. Kako se dijele grafički programi?
94. Koje su prednosti i nedostaci podataka u vektorskom obliku?
95. Koje su prednosti i nedostaci podataka u rasterskom obliku?
96. Koje su prednosti i nedostaci podataka u hibridnom obliku?
97. Koji su za kartografiju bitni programski paketi za osobno računalo?
98. Što je raster u digitalnoj kartografiji?
99. Što je rezolucija?
100. Kakvi rasteri postoje s obzirom na oblik rasterskih točkica? Primjeri.
101. Kakvi rasteri postoje s obzirom na raspored piksela unutar slikovne matrice? Primjeri.
102. Kako se određuje tonska vrijednost digitalnog rastera?
103. Koji osnovni postupci rastriranja u digitalnoj kartografiji postoje?
104. Koje su karakteristike amplitudno moduliranih rastera?
105. Koje su karakteristike frekvencijski moduliranih rastera?
106. Kako je sublimacijska tehnologija primjenjena za dobivanje probnih otisaka?
107. Kako je Heidelbergov digitalni tiskarski stroj iz 1991. godine unaprijedio tisak?
108. Koje su karakteristike digitalnih tiskarskih strojeva koji su slijedili nakon Heidelbergovog iz
1991. godine?
109. Koji je tiskarski stroj i s kakvim karakteristikama u potpunosti koncipiran za digitalni tisak?
110. Koji postupci tehnologije tiskanja izravno na ploču postoje?
111. Što sve spada u skup podataka za upotrebu kartogrfaskog prikaza?
112. Što je održavanje kartografskog prikaza?
LITERATURA:
Lovrić, P.: Opća kartografija, Sveučilište u Zagrebu 1988.

Lovrić, P.: Kartografska reprodukcija, Sveučilište u Zagrebu 1987.
Frančula, N.: Digitalna kartografija, Geodetski fakultet, Zagreb, 2001.
Frančula, N.: Kartografska generalizacija, Geodetski fakultet, Zagreb, 2000.
Frangeš, S.: Grafika karte u digitalnoj kartografiji, Sveučilište u Zagrebu, Geodetski fakultet,
Zagreb, 1998.
Frangeš, S.: Opća kartografija, rukopis predavanja.

Opca Kartografija

Hochgeladen von

Dokumentinformationen

Originaltitel

Copyright

Verfügbare Formate

Dieses Dokument teilen

Dokument teilen oder einbetten

Freigabeoptionen

Stufen Sie dieses Dokument als nützlich ein?

Sind diese Inhalte unangemessen?

Copyright:

Verfügbare Formate

Opca Kartografija

Hochgeladen von

Copyright:

Verfügbare Formate

SVEUČILIŠTE U ZAGREBU

Prof. dr. sc. Stanislav Frangeš

ZAGREB, ak. god. 2003./04.

SADRŽAJ (2+2), 3,0 ECTS boda

KARTOGRAFIJA I NJEZINI ZADACI

Čovjek je znao prije crtati nego pisati!

Kartografija je staro umijeće, vještina, struka, ali riječ

Kartografija je sve do 19. st. bila gotovo isključivo u

U geodeziji je kartografski prikaz krajnji rezultat rada.

Kartografija se od geografije i geodezije razlikuje po

Kartografija je kao primjenjena znanost preuzimala

Kartografija je disciplina koja se bavi zasnivanjem,

Prema metodama izrade: klasična (konvencionalna)

Prema namjeni: vojna i civilna, koja se dalje dijeli na

Podjela koja odgovara procesu izrade i upotrebe

TIJEK IZRADE KARTOGRAFSKOG

1. Izbor objekata prikaza

Da bi se objekte moglo optimalno prikazati potrebno je

Kartografski opis pojedinog objekta sastoji se općenito od

Zbog velikog broja raznovrsnih objekata, koje

PODJELA OBJEKATA PRIKAZIVANJA

Objekti kartografskog prikaza dijele se općenito na

Predmete čine neživi i živi objekti naše okoline.

Objekte geodetske izmjere i prikaza na izvornim

Općegeografski ili topografski objekti prema vrsti i

1) statični i dinamični objekti

2) konkretni i apstraktni objekti

3) diskretni i kontinuirani objekti

4) homogeni i strukturalni objekti

Mnogi objekti imaju svoja imena ili nazive kojima se

Zbog pomanjkanja mjesta pri pisanju toponima na

Imena općegeografskih ili topografskih objekata –

- iz mjerila proizišao i geometrijski određen strukturirani model

- kodirana slika geografske stvarnosti koja prikazuje odabrane

Osnovna karta nastaje kao rezultat neposredne geodetske izmjere

Temeljna karta je pojednostavljena topografska karta koja služi za

Postoje realne i virtualne karte. Odlučujuće karakteristike koje

Izravno vidljiva kartografska slika

REALNA KARTA: 2. TIP VIRTUALNE KARTE:

Svojstva karte su:

Geometrijska točnost postoji na karti ako je uspostavljena

srednja pogreška pri očitavanju koordinata točaka s karte (mt),

točnost kartografskog prikaza oblika reljefa zemlje izohipsama

Sadržajna cjelovitost (ili potpunost) karte znači da ona sadrži

Sastavni dijelovi karte

Formati i uporabni oblici karte

2) priručne karte (udaljenost promatranja 0,6 m)

3) karte u publikacijama (udaljenost promatranja 0,3 m)

> 1:500 000 KOROGRAFSKE ILI GEOGRAFSKE KARTE

Na tematskim kartama mogu biti prikazana druga svojstva

Tematske karte dobile su danas ogromno značenje zbog potrebe

Veliki broj tematskih karata može se grupirati po različitim

PODJELA PO TEMATSKIM PODRUČJIMA

MS Encarta World Atlas

Prednosti su elektroničkog atlasa višestruke u usporedbi s

Naravno da multimedijski atlas ima u odnosu na otisnute atlase i

KARTAMA SRODNI PRIKAZI

dvodimenzionalni – jesu crteži nastali primjenom paralelne ili

trodimenzionalni – jesu crteži izvedeni na trodimenzionalnom modelu,

Prikazi terena u (a) paralelnoj (ortogonalnoj i kosoj aksonometriji) i (b)

Fotokarta je zračni (aerofotogrametrijski) snimak preveden metodom

Kada se više redresiranih zračnih snimaka spoji u cjelinu, nastaje

Reljef je trodimenzionalni model dijela površine Zemlje ili dijela