You are on page 1of 64

Uvod u prapovijesno društvo

Emil Heršak
ehersak@gmail.com
ehersak@ffzg.hr

1. Vrijeme “prije“ povijesti 
y Za razliku od hrvatske riječi prapovijest, u većini zapadnoeuropskih jezika za epohu koja nas zanima u
pravilu se koristi opći neologizam „pretpovijest“ (engl. prehistory, fr. préhistoire, španj. prehistoria,
tal. preistoria), koji se pojavio u prvom dijelu 19. stoljeća. Iako nije sasvim jasno tko je prvi iskovao
taj izraz (koji je izveden prema pojmu povijesti ili historije), najbolji je kandidat za njegovo autorstvo
danski povijesničar i književni kritičar Christian Molbech (1783–1857).
y Točnije, Molbech je koristio danski pridjevski oblik forhistorisk (= „pretposvijesni“) u svojim preda-
njima 1833. godine kao oznaku za razdoblja nordijske povijesti do ustoličenja danskoga kralja Gorma
Starijeg (900–940). To doba počinje davno prije dolaska legendarnog Odina (Óðinn < germ.
*Wōðanaz) sa svojom družnom Asa (Æsir) iz Asgarda na istoka, što je prema skandinavskim sagama
dovelo do neodlučnog rata s mjesnim Vanima (Vanir), predvođenin Freyrom, te zatim obuhvatilo vla-
davinu švedskog roda Ynglinga, od kojeg je navodno potekao i prvi kralj Norveške, Harald I. Lijepo-
kosi (stnord. Haraldr Hárfagri, 850–933).
y No bez obzira na problem stvarnoga identiteta Odina i drugih likova iz starije skandinavske predaje,
danas bismo rekli da se njihovo vrijeme – koje je Molbech označio kao „pretpovijesno“ – odnosi na
skandinavsko željezno doba: tj. na tzv. „predrimsko“ i „rimsko željezno doba“ Sjeverne Europe (5 st.
pr. Kr. do 400. n.e.) i na kasnije „germansko željezno doba“ (400–800 n.e.), ili pak na predvikinško
„vendelsko razdoblje“ (približno od 550. do prvog vikinškog napada 793. godine, na samostan Lindis-
farne u Northumbriji).
y S druge strane, vrijeme do Odina po definiciji moralo bi sezati vremenski unatrag mnogo dalje od do-
ba željeza: do nordijskog brončanog doba (1700–500 pr. Kr.), i sve do nordijskog kamenog doba, tj.
do prvoga naseljavanja Sjeverne Europe i Skandinavije na kraju posljednjeg ledenog doba (11–10. tis.
pr. Kr.).
y Zanimljivo je da je podjelu na kameno, brončano i željezno doba u modernu znanost prvi uveo također
jedan Danac: Christian Jürgensen Thomsen (1788–1865), svojedobno glavni čuvar zbirke starine u
Kopenhagenu. Thomsen je iznio tu shemu 1836. u svom djelu Ledetraad til Nordisk Oldkyndighed,
hrv. „Vodilja kroz nordijske starine“.
y Thomsenova podjela imala je, doduše, jednu važnu preteču. Još u 1. stoljeću pr. Kr. rimski pjesnik
Lukrecije (96–55. pr.n.e.), u svom spevu O prirodi, napisao je stihove: »Oružje drevno ruke, nokti i
zubi bješe / te kameni i odlomci šumskoga granja / i plameni i oganj tek što ih [ljudi] upoznaše«. A
odmah u nastavku je dodao: »Poslije se otkri moć željeza i bronce / no rabiti broncu znalo se prije od
željeza, jer je uslužnije prirode i obilnija« (De res natura, V: 1283–1288).
y Međutim, za razliku od Molbecha, Thomsen nije u svom radu rabio ili označio pojam „pretpovijesti“,
nego je samo govorio o „starim vremenima“ (oldtid).
y Ipak, u idućih desetljeća pridjevski oblik „pretpovijesni“ ušao je i u francuski jezik (préhistorique) i
poslije u engleski (prehistoric).
y U francuski ga je uveo 1845. pisac i publicist Gustave Séligmann d'Eichthal (1804–1886), a u engleski
škotski znanstvenik Daniel Wilson (1816–1892), koji je poslije emigrirao u Kanadu i postao poznatim
kao prvi predsjednik Sveučilišta u Torontu.
y Wilsonovo djelo The Archaeology and Prehistoric Annals of Scotland (= „Arheologija i pretpovijesni
anali škotske) bilo je objavljeno 1851. godine – i premda je izgledno da se oslanjao na francuske pred-
loške, prema jednoj tezi na njega je izravno djelovao njegov poznanik, norveški povijesničar Peter
Andreas Munch (1810–1863), koji mu je tri godine prije predložio da pronađe engleski pandan za dan-
ski forhistorik.
y Jedno od ključnih djela u 19. stoljeću, koje je pomoglo odrediti davnu prošlost, bila je knjiga Pre-
historic times (= „Pretpovijesna vremena“) koju je 1865. objavio John Lubbok (1834–1913), engleski
bankar, biolog i rani arheolog.
y U toj knjizi, Lubbok je prihvatio i odrednicu „pretpovijest“, kao i Thomsenovu podjelu na kameno,
brončano i željezno doba. Međutim, Lubbok je prvi razdvojio kameno doba na tri etape: paleolitik
(staro kameno doba), mesolithic (srednje kameno doba) i neolitik (novo/mlado kameno doba).
y Godine 1872. shema se dalje razradila kada je francuski arheolog Gabriel de Mortillet (1821–1898)
razdvojio paleolitik na „donji“ i „gornji“.
y Napokon, između tih faza, početkom 1950-ih francuski geolog i arheolog François Bordes (1919–1981)
umetnut će još i „srednji“ paleolitik.
y Na njemačkom govornom području, jedno je vrijeme postojala konkurencija između uporabe pojma
Vorgeschichte (ili čistog neologizma Prähistorie), ili alternative Urgeschichte, koja je implicirala naj-
stariju odnosno iskonsku povijest. Druga je inačica napokon prevagnula, i to iz sadržajnih razloga.
y Prema njemačkom Urgeschichte nastali su oblici poput hrvatskog prapovijest, češkog pravěk, slov.
prazgodovina, pa i mađarskog őskor (dosl. „pravrijeme“). U ruskom se također pojavio oblik
праистория, no dok je pridjevska izvedenica праисторический ostala poprilično uobičajena, u rus-
kom je napokon prevagnula koncepcija prvobitnosti (первобытное общество), uz zapadnoeuropske
ideje o pretpovijesti (доисторическое общество).

Iskonski svijet – idealno stanje ili divljaštvo 
y Iako je Lukrecije, od koga je Thomsen posudio model za trodjelnu podjelu davne prošlosti, spome-
nuo pomak prema metalnom oružju, za njega to nije zapravo značilo napredak – priroda mu je ostala
ideal.
y Moramo naglasiti da koncepcija o napretku nije bila tipična za prošla stoljeća i da se tek učvrstila u
modernom razdoblju.
y U antici i u drevnom svijetu, i općenito sve do kraja europske renesanse, česte su bile sheme ili o
cikličnom razvoju ili o postupnom propadanju čovječanstva.
y Nasuprot tome, prvobitno stanje bilo je zamišljeno kao najbliže savršenstvu.
y Staroindijska tradicija govorila je o četiri kozmička doba, pod imenom yuge (dosl. „jarmovi“), naz-
vane prema zgodicima na kocki: 1) satya- ili krta-, 2) tretā-, 3) dvāpara i napokon 4) kaliyuga, i ti-
jekom kojih čovječanstvo prolazi od idealnog stanja do propasti.
y U svakoj uzastopnoj fazi prvobitna dharma opada za jednu četvrtinu, a na kraju 1000 prolaza kroz
četiri doba svijet se uništava i slijedi propast svijeta i novo stvaranje.
y Jedan takav ciklus od stvaranja do propasti traje 4,1 do 8,2 milijardi godina, ali predstavlja tek jedan
dan (tj. dan i noć) u životu Brahme.
y U historijskom smislu, staroindijski ep Mahābhārata bio je smješten u doba kaliyuge – i na kraju to-
ga doba, kako se kaže u epu, uslijedit će miješanje dužnosti kasta i zavladat će barbari (mleććha).
y Kaliyuga ujedno bi bilo vrijeme željeza, što predstavlja paralelu s antičkom shemom o vijekovima
čovječanstva, počevši od „zlatnoga doba“.

2
y Postoji i mogućnost da je antička slika o srozavanju čovječanstva kroz četiri doba označena metali-
ma sve manjeg sjaja imala preteče u indijskim i staroiranskim predajama.
y Antička shemu prvi je iznio grčki pjesnik Heziod (7. stoljeću pr. Kr.), u svom djelu Poslovi i dani.
y Prvobitni zlatni rod ljudi, kaže Heziod, živjeli su poput bogova, bez grižnje savijesti i slobodni od
muke rada i od tuge; uvijek su bili sretni i gozbovali, daleko od dodira zlih duhova, a kada bi umrli,
bilo je kao da su tek zaspali. I zemlja je bila prepuna obilja.
y Slijedilo je manje savršeno srebreni rod i tada je Zeus, prema Heziodu, stvorio „užasnu i nasilnu“ ra-
su brončanih ili mjedenih ljudi (ἀνθρώπων χάλκειον). Jedino im je ratovanje bilo u srcu. Kovali su
broncu, živjeli u brončanim domovima, nosili brončano oružje. No svladani vlastitim oružjem, nesta-
li su bez imena u ledenim dubinama Hada.
y Naslijedio ih je pravedniji rod heroja, a zatim (sadašnji) rod željeznih ljudi – sklon razdoru i silničkoj
vlasti. Moralne su vrijednosti propale i jedni su drugima rušili gradove.
y Heziod je koristio izraz „rod/rasa“ (γένος), no poslije će se uvriježiti zamisao o „dobu“ ili „vijeku“.
Kasniji grčki pisci, i poslije njih i rimski, mijenjali su neke elemente iz Heziodovog opisa.
y Vergilije (70–20 pr. Kr.), primjerice, povezao je heroje sa zlatnim vremenom, i u redoslijedu doba
istaknuo samo prvo i posljednje – zlatno i željezno (Ekloge, IV: 4 – 17). No njegov mlađi suvreme-
nik Ovidije (43 pr. Kr.–17 n.e.) vratio se četveročlanoj podjeli: „zlato doba (sada izričito aurea ae-
tas), i iduće naraštaje (proles) srebrenih, mjedenih/brončanih i željeznih ljudi (Metamorfoze, I: 89–
150).
y Isto tako, u antičku predodžbu o dobima unijela se predaja o velikim potopima: iskonski ili Ogigov
potop, okončio je srebreno doba. Platon (428–427 pr. Kr.) je smatrao da je to bio najveći potopa od
svih i da se dogodio 10.000 godina prije njegova vremena. Poslije je Deukalionov potop razdijelio
brončano doba od željeznoga, odnosno od vremena živućih ljudi. Grčki izvori spominje još i Darda-
nov potop, no kontekst nije razrađen.

Pad čovjeka 
y Indijske i antičke sheme o stupnjevitom propadanju mogu se usporediti s općom idejom o „padu
čovjeka“ koja je postojala, primjerice, u biblijskoj tradiciji.
y U biblijskoj tradiciji Bog stvara čovjeka prema svojoj slici, što bi značilo da je čovjek na početku
savršen ("I reče Bog: 'Načinimo čovjeka na svoju sliku, sebi slična, da bude gospodar ribama mor-
skim, pticama nebeskim i stoci - svoj zemlji - i svim gmizavcima što puze po zemlji!'", Post I,26)
y U početku čovjek živi u rajskom vrtu i sve što treba ili želi nalazi se u njegovoj blizini, kao božanski
dar. Slijedi ljudski grijeh ili neposluh, koji ga dovodi u svijet umiranja, muke, boli i zla.
y Uz motiv o padu čovječanstva povezuje se i predaja o Velikom potopu.
y Biblijski potop, ili Noin potop, najčešće se uspoređuje s bliskoistočnim primjerima – s potopom iz
sumerskog mita o stvaranju, u kojem je glavni junak Ziusudra, is babilonskom inačicom te priče u
Epu o Gilgamešu, u kojem je potop preživio Utnapištim.
y Noin se potop povezuje i s grčkim mitom o Deukalionu, a sličnost je tu još veća jer božanska sila ša-
lje potop kao kaznu za sve veće izopačenosti ili oholosti među ljudima (u sumersko-babilonskoj tra-
diciji potonji motiv nije jasno izražen, barem u očuvanim tekstovima).

Arkadija 
y Zamisao da je davna prošlost bila bolja od današnjice, zadržala se od antike sve do kraja renesanse.
y I to je bilo logično, uzevši u obzir činjenicu da je rajski vrt ili zlatno doba po definiciji trebalo biti
stanje ili vrijeme kada su ljudi živjeli u dodiru s božanstvom i u skladu s prirodom.

3
y I u tom smislu još su antički pisci zamislili da su ostaci nekadašnjeg načina života postojali u ideal-
nim pastoralnim sredinama, primjerice u Arkadiji u kojoj je Vergilije smjestio radnju svojih Ekloga.
y Arkadija je postala snažan motiv tijekom europske renesanse, jer je renesansa bila i formalno okre-
nuta prema prošlosti, tj. prema „preporodu“ grčkih i rimskih ideala koje je suprotstavila srednjovje-
kovnom svijetu iz kojega je Europa upravo izlazila.
y Arkadija je ostala snažan, gotovo arhetipski motiv sve do modernog doba, i od renesanse do epohe
romantizma postupno je potiskivala biblijsku sliku raja.

Znanje o prostoru i vremenu 
y S druge strane, treba naglasiti da je prije modernoga doba poznavanje svijeta i prošlosti bilo još vrlo
ograničeno.
y Premda je i prije bilo „dalekih dodira“ – primjerice između Europe i Dalekog istoka za vrijeme
mongolskog mira (pax Mongolica), takve su veze dovodile više do priča o čudesima, nego do znanja
o dalekim krajevima s drukčijim kulturama.
y Isto tako, prošlost je bila viđena kao razmjerno kratka.
y Prema kršćanskom obračunu, ab origine mundi, koja se najdulje zadržala u bizantskoj tradiciji (sve
do 1700. u Rusiji), svijet je bio stvoren 1. rujna 5009. pr. Kr.
y I od početka svijeta do potopa, prema shvaćanju u 16. stoljeću, nije proteklo ni 2000 godina ("...do
Potopa vodenoga, ima let iezero ∫est sto petdeset i ∫est", Vramec, Kronika, 1578)
y Međutim, renesansa je predstavljala most prema modernom dobu, i postupno se tada počelo širiti
znanje o svijetu i prošlosti.
y Ključno je bilo otkriće tzv. Novog svijeta, koje je bitno utjecalo na europska poimanja o razvitku.
y Indigene kulture Amerike poticale su oprečna shvaćanja.
y S jedne strane, američki starosjedioci koji su naizgled živjeli u skladu s prirodom podsjetili su Euro-
pljane na ideal Arkadije, što je poticalo pozitivni stav: tzv. meki primitivizam.
y S druge strane ideologija dominacije koja je pratila proces kolonizacije zahtijevala je da te indigene
kulture budu prikazane kao manje vrijedne, ili divljačke. Iz toga će nastati tvrdi primitivam.
y Manja vrijednost uvijek je relativni pojam, no nema dvojbe da su u mnogim apektima materijalne
kulture američkih indigenih naroda zaostajale za europskim i uopće za starosvjetskim sklopom, i to
čak u tako osnovnim izumima kao što je kolni prijevoz.
y Amerikanci su imali neke oblike metalurgije, osobito obradu zlata i srebra, ali najveći dio Amerike
(osim Arktika), u trenutku kada je došao u dodir s Europljanim, još nije dosegnuo stupanj razvitka
željeznoga doba.
y Bez obzira na to što su neka američka društva postigla visok stupanj složenosti (Maje, Azteci, Inke),
i ostvarila velike pomake u graditeljstvu, medicini, matematici, itd., općenito su u tehnologiji ostala
na kasnokamenodopskom stupnju razvitka. I zato, protiv europskih pušaka i željeznih topova, njiho-
vi noževi i mačevi iz opsidijana nisu mogli prevagnuti.
y Ali u vrijeme pokoravanja Amerike europskih osvajači nisu svoju fizičko-vojnu nadmoć tumačili
ponajprije iz perspektive materijalnog razvitka, nego iz perspektive ideologije. Američki starosjedio-
ci bili su im inferiorni, jer nisu bili kršćani, jer su imali divljačke običaje poput kanibalizma, itd.
y Sve češći kontakti s Indijancima još su više potencirali razdvajanje shvaćanja između pobornika me-
kog i tvrdnog primitivizm.

4
y Prvi su zadržali sliku o iskonskom ili primitivnom stanju kao boljem od tzv. civiliziranom stanju, što
je bilo na liniji nostalgije za Arkadijom i viziji o propadanju čovječanstva, dok su drugi pripisivali
negativni predznak primitivizmu i veličali progres civilizacije.
y Primjerice, u 16. stoljeću, kao svjedok zbivanja u Novom svijetu, dominikanac Bartolomé de las Ca-
sas (1485–1566) osudio je okrutne španjolske postupke prema starosjediocima Novog svijeta, nagla-
sivši da su ti ljudi po svom karakteru blagi i dobri i prirodno predodređeni za kršćanstvo,
y U idućem stoljeću, idealizirana slika već se uvelike narušila (također zbog samog pokoravanja No-
vog svijeta), pa je tako britanski filozof Thomas Hobbes (1588–1679) istaknuo da je život primitiv-
noga čovjeka „samotan, siromašan, opasan, životinjski i kratak“, te da je u prirodnom stanju „čovjek
čovjeku vuk“ (Levijatan, 1651).
y Hobbsovo tumačenje označilo je pomak od idealizacije Arkadije ili zlatnog doba, i prijelaz na kon-
cepciju o društvenom razvitku.
y Ipak, vremenski okvir za taj razvitak nije bio još dorađen. Naime, tek godinu dana prije nego što je
Hobbes objavio svoj Levijatan, anglikanski nadbiskup James Ussher utvrdio je da je svijet bio stvo-
ren točno u noći prije 23. listopada 4004. pr. Kr., i da se Noin potop dogodio 2438. pr. Kr. (Annales
veteris testamenti, a prima mundi origine deducti, 1650).
y Sve u svemu, ni pretpotopno vrijeme, koje je moglo označavati neko iskonsko (idealno) stanje na-
kon stvaranja, nije bilo tako davno.
y U 17. st., danski znanstvenik Nicolas Steno (1638–1686) prvi je povezao fosile s nekada živućim or-
ganizmima i s geološkim slojevima, što je imalo važne implikacije za razvitak geologije.
y No prve moderne teze o starosti zemlje nastale su tek potkraj 18. stoljeću, u doba prosvjetiteljstva,
kada je grof Buffon (Georges-Louis Leclerc, Comte de Buffon, 1707–1788) ustvrdio da je zemlja
stara 75.000 godina.
y Autori prosvjetiteljstva i općenito 18. st. već su raspolagali mnogo većim fondom znanja o svijetu od
njihovih prethodnika.
y Ipak, ostala je podvojenost u pogledu vrednovanja primitivizma, tim više, što je "prirodno stanje"
dobivalo veću važnost u odnosu na filozofske teme vezane za suvremeno društvo.
y U tom ozračju, neki su nastavljali arkadijsku viziju o primitivnom stanju kao najboljem za ljudi, ka-
da je čovjek i u najbližem dodiru s Bogom.
y Primjerice, u svom „Eseju o čovjeku“ (1734) engleski pjesnik Alexander Pope (1688–1744) spjevao
je jednostavnu ali višeznačnu pohvalu o Indijancima, koja počinje riječima: „Pogledaj ga, bijednog
Indijanca! čiji neuk um / vidi Boga u oblacima, ili čuje ga u vjetru…“
y Primitivno ili prirodno stanje dovodilo se u vezi i s prirodnim zakonima, o kojima su pisali francuski
„filozofi“. Ali ipak, ključni smjer prosvjetiteljstva implicirao je naglasak na progres.
y U 19. st. konačno se formirao i pojam pretpovijesti, koji je zatim, na njemačkom govornom području,
doveo i do pojma prapovijesti.
y U tom stoljeću znanost je brzo napredovala, i to u svim sferama – u sferi tehnologije, još potkraj pri-
jašnjeg stoljeća škotski je izumitelj James Watt (1736–1819) stvorio prvi praktični parni stroj, a do
kraja 19. stoljeća već su postojale električne žarulje, telegrafi i telefoni.
y Za to vrijeme razvijale su se i nove znanstvene discipline: osim archeologija i geologija, također i
sociologija i antropologija. Kolonijalna carstva proširila su se diljem svijeta – i u svijesti Europljana
nije više bilo mnogo dvojbe da su oni razvijeniji od svih drugih naroda.
y Štoviše, na kraju 19. st. Rudyard Kipling (1865–1936) napisao je svoje glasovite stihove „Breme bi-
jeloga čovjeka“ (1899), koji su zagovarali vodeću ulogu Europljana u širenju civilizacije prema dru-
gim narodima u svijetu.
5
y Ustvrdilo se da povijest napreduje, te da je osnova za to ponajprije u materijalnom razvitku, koji za-
tim potiče i duhovni razvitak.
y I to je značilo, s druge strane, da je najstarija povijest, ili pretpovijest, morala biti znatno manje raz-
vijena od današnjice.
y Na pojam razvitka ili evolucije nedvojbeno je bitno utjecao rad Charlesa Darwina (1809–1882). Ali
Darwinov rad nije bio jedini koji je utjecao na promjenu koncepcije o prošlosti.
y Već su geolozi poput Louisa Agassiza (1807–1873) otkrili da je zemlja prošla kroz ledeno doba – i
da je mnogo starija nego što se prije moglo pretpostaviti(računica je već dostizala milijune godina).
y Godine 1842. engleski biolog Richard Owen (1804–1892) odredio je naziv dinosauria za skupinu
golemih izumrlih gmazova, koji su dotad bili nepoznati – a tijekom 19. stoljeća znanost je upoznala i
prve ljudske fosile
y Zamisao o progresu, da su neka životinjska bića izumrla i da su druga nastavili svoj razvitak, u
izmjenjenom obliku, uhvatila je korijene.
y I dok se razrađivala shema o fizičkom razvitku zemlje i ljudi, autori poput Edwarda Burnetta Tylora
(1832–1917) i Lewisa Henry Morgana (1818–1881) uspostavljali su nove osnove za pojmovanje ra-
zvitka kulture od primitivnijih stadija do razvijenijih.
y Tylor je prvenstveno istraživao religiju, i 1871. je u svojoj knjizi Primitive Culture („Primitivna kul-
tura“) iznio tezu da se religije razvijaju iz početnih politeističkih oblika u smjeru prema monoteizmu.
Osim te evolucijske sheme, Tylor je predložio i koncept animizma. Neovisno o tome koliko je nje-
gova teza o razvitku religije bila točna ili kriva, činjenica je da se smjer razvitka odredio od primiti-
vizma prema suvremenom društvu.

Morganova shema 
y Još veći utjecaj imala je shema koju je razradio američki antropolog Lewis H. Morgan. Njegovo ka-
pitalno djelo Ancient Society („Drevno društvo“), objavljeno 1877. imalo je golem utjecaj na pojma-
nje kulturnog razvitka i prijašnjih stanja društva.
y Ta je knjiga stekla dodatni utjecaj zato što su se na nju oslonili Marx i Engels, pa je tijekom 20. sto-
ljeća (ili izravno ili preko Engelsove prerade) postala gotovo dogmom u zemljama nekadašnjeg real-
nog socijalizma.
y Iako danas možemo ozbiljno posumnjati u neke Morganove postavke, i pogotovo u opću primjenji-
vost njegova modela, korisno je iznijeti njegove glavne teze – tim više što naslov njegove knjige
uvelike evolucira naziv ovog kolegija
y Morgan nije u svojoj shemi koristio tročlanu podjelu razvitka od drevnosti koja je već postojala u
njegovo vrijeme (kameno, brončano, željezno doba), nego je umjesto toga govorio o tzv. etničkim
razdobljima
y Pritom treba uzeti u obzir da se oznaka „etnički“ u ovom slučaju odnosila na njegovu kategoriju etna
(ethna), što se obično prevodi kao jedinica novina, otkrića ili vrsta domaćih ustanova.
y Morganova tri etnička razdoblju bila su: divljaštvo (koje je bilo označeno opstankom na prirodnoj
osnovi), barbarstvo i civilizacija, a svaku je dalje podijelio na tri stadija – nižu, srednju i višu.
Razdoblje divljaštva počelo je prije 60.000 godina
1. U nižoj fazi divljaštva čovjek se izdvaja od životinja negdje u tropskim ili suptropskim dije-
lovima svijeta. Glavna su mu prehrana voće i korijene, barem djelomično još živi u drveću,
razvija jezika gesta. Obiteljska struktura ovisi o krvom srodstvu u generaciji i braća i sestre
se pare zajedno.

6
2. U razdoblju srednjeg divljaštva, čovjek razvija ribolov, počinje rabiti vatru i naseljavati oba-
le. Jezik mu je jednoslogovni i obiteljske veze se stvaraju tako da se nekoliko muževe žene
za nekoliko žena (punaluanska obitelj).
3. Na višem stupnju divljaštva čovjek počinje koristiti luk i strijelu, toljage i koplja. U prehranu
uključuje mesnu lovinu. Dolazi do pojave kanibalizma. Obitelj je sindiasmička, tj. mono-
gamna ali bez zajednog stanovanja. Jezik postaje višeslogovni i društvo se počinje organizi-
rati u rodove, bratstva i plemena. Nastaju prvi vjerski oblici u vidu obožavanja sila prirode.
Razdoblje barbarstva počinje prije 35.000 godina.
1. U nižoj fazi čovjek se počinje baviti povrtlarstvom i stvara prvu keramiku. Nastaju plemen-
ska savezništva i ograđena sela. Religija se usredotočuje na Veliki Duh. To je vrijeme nas-
tanka „arijske“ i semitske jezične porodice.
2. U srednjoj fazi barbarstva počinje uzgoj životinja među Arijcima i Semitima, te obrada
bronce. Nastaju prve vodogradnje i domovi su zajednički u obliku utvrda.
3. Na višem stupnju barbarstva, počinje uzgoj žitarica i drugih biljaka među Arijcima, kao i
metalurgija željeza. Razvija se pjesništvo i mitologija. Grade se utvrđeni gradovi. Nastaje
kolni prijevoz i metalno oružje. Obitelj je monogamna i vlasništvo je pojedinačno; održava
se gradski život i stvaraju se narodna vijeća.
Razdoblje civilizacije počinje prije 5.000 godina.
1. Niži stupanj odgovara antičkoj civilizaciji. Zemljoradnja se obavlja željeznim plugom na ži-
votinjskoj vuči. Izvori za opstanak su već neograničeni. Ljudi koriste fonetsko pismo i
arapske brojeve. Rat je umijeće. Postoje gradovi, trgovina, novac i država utemeljena na teri-
toriju i vlasništvu. Grade se mostovi, lukovi, dizalice, vodeni kotači i kanalizacije.
2. Srednji stupanj civilizacije odgovara srednjem vijeku. Obilježja su tog stupnja gotička arhi-
tektura, feudalna aristokracija s nasljednim titulama i hijerarhija pod vodstvom pape.
3. Viši stupanj civilizacije odgovara modernom dobu, i tu su glavne osobine telegraf, ugljeni
plin, tekstilni strojevi, parni stroj, teleskop, tiskanje, ustave, kompas, barut, fotografija, mo-
derna znanost, vjerska sloboda, javne škole, predstavnička demokracija, klase, različite vrste
zakona.
y Dakako, Morgana je više zanimala divljaštvo i barbarstvo od civilizacije, jer su se ta razdoblja više
vezivala za njegova osobna etnološka istraživanja. Zapravo je tek označio prijelaz u razdoblje civili-
zacije.
y To posljednje razdoblje više je doradio Engels, u svom dijelu Podrijetlo obitelji, privatnog vlasništva
i države (1888), koje je gotovo sasvim polazilo od Morganovih zaključaka. No Engels je u svemu is-
taknuo motiv vlasništva ili imovine, te ustvrdio, primjerice, da je s nastankom monogamnom braka
nestalo prijašnje žensko pravo i muškarci su uspostavili apsolutnu vlast nad imovinom majke i djece.
y Budući da je Morganov rad, ili točnije Engelsova recepcija tog rada, bila uključena u marksističku
dogmu, njegova utjecajnost je ostala velika, čak i nakon što su nove spoznaje tijekom 20. stoljeća
dokazala da obilježja koja je pripisivao pojedinim etničkim razdobljima, i pogotovo vremenski okvir,
ne odgovaraju rekonstrukciji (pra)povijesne stvarnosti
y Ipak, treba naglasiti da je Morganov razvojni model ostao poticajan, i da su zapravo i novije evolu-
cijske sheme na stanovit način bile nadahnute njegovim radom.
y Jedna takva shema, koja je nastala sredinom 20. stoljeća, polazila je od usložnjavanja oblika organi-
zacije u društvu. Riječ je o modelu što koji je razradio Elman Service (1915–1996), i dopunio Mor-
ton H. Fried (1923–1986), a po kojem postoje tri razvojne etape u društvenoj složenosti: 1) lovačko-
sakupljačke družine (engl. bands) s pretežito egalitarnim unutarnjim odnosima, 2) plemenska društva

7
s početnim elementima društvenog rangiranja i razlika u prestižu, 3) stratificirana plemenska društva
pod vodstvo poglavara – tzv. poglavišta (engl chiefdoms) , i nakon 4) civilizacije sa složenim druš-
tvenim hijerarhijama i uređenim vladama s posebnim institucijama vlasti.

Povijest i prapovijest 
y Od europskog prosvjetiteljstva do kraja 19. stoljeća definitivno je nestala prijašnja predodžba o prošlosti kao o
nekom idealnom zlatnom vijeku i sve se više razrađivala slika o društvenom napredovanju tijekom vremena,
barem u smislu materijalnog progresa.
y Nastanak pojma „pretpovijesti“ u prvom dijelu 19. stoljeća odredilo je polazišno, ili „iskonsko“ doba kao nešto
što je postojalo „prije povijesti“, a daljnji razvitak „do početka povijesti“ bio je sažet u troetapnoj shemi kame-
nog, brončanog i željeznog doba, kao i u Morganovom prikazu napredovanja od divljaštva do civilizacije.
y Međutim, sintagma da nešto postoji „prije povijesti“ dovodi do problema određivanja što je uopće „povijest“.
y Grčki predložak ἰστορία izveden je od indoeuropskog korijena *weid „znati, vidjeti“, koji je također prisutan u
hrvatskoj riječi „povijest“. U tom smislu logična je bila definicija koju je u 16. stoljeću predložio engleski filo-
zof Francis Bacon (1561–1626), a po kojoj je povijest „znanje predmeta određeno vremenom i prostorom“.
Međutim, Bacon je mislio poglavito na prirodoslovlje, engl. natural history
y Kada je riječ o povijesti u smislu registriranja događaja iz prošlosti, povjesničari su se služili ili pisanim izvo-
rima, ili usmenom tradicijom, a katkad i fizičkim ostacima iz prošlosti. Potonje bi moglo značiti da i područje
arheologije ulazi u domenu povijest, iako su povjesničari obično se ograničavali poglavito na pismene izvore,
pa se tako uvriježila i shvaćanje da je „pretpovijest“ jednako razdoblju „prije pismenosti“.
y Ipak, iako se pismenost često koristi kao razgraničenje između povijesti i „pretpovijesti“, postoji i gledište da
je zapravo sve dio povijesti.
y Prapovijest (prema njemačkom Urgeschichte) u takvom je viđenju bolja oznaka od zamisli o „pretpovijesti“.

2. Kanibalizam (posebna tema) 
Riječ i opći primjeri 
y Sama riječ kanibal nastala je prema Kolumbovom zapisu imena naroda Kariba.
y Točnije, 26. studenog 1492. Kolumbo je zapisao u svom dnevniku: "Svi ljudi na koje sam dosad nai-
šao kažu da se jako boje Caniba ili Canima" (Toda la gente que hasta hoy ha hallado diz que tiene
grandísimo temor de los Caniba o Canima...).
y Etnonim Kariba značilo je na jeziku toga naroda "hrabri", ali Kolumbo ga je čuo od Arawaka, prvom
skupinom Amerinda s kojom je uspostavio kontakt u Americi – i ta ga je riječ još više potakla u za-
misli da je stigao do drugog kraja Eurazije – ne samo u Indiju, nego u Kinu, u zemlju Velikog kana
("[vjeruje] da Caniba nije ništa drugo nego narod Velikog kana", [creo] que Caniba no es otra cosa
sino la gente del Gran Can, 11.12.1492).
y Oblik Caniba je tako prevagnuo nad Cariba, iako je Kolumbo također zapisao da neki te ljude nazi-
vaju Karibima.
y Ključno je, međutim, sadržaj koji je to ime poprimilo. Kad je Kolumbo ušao u jedno karipsko selo
na otoku Guadeloupe vidio je komade ljudskih tijela kako vise s kuća i dijelove tijela na roštilju –
prišla su mu i trojica mladih robova, koji su tvrdili da su ih Karibi kanili pojesti.
y Kolumbo je bio užasnut – i tako je nastala veza između etnonima jednog tek upoznatog naroda i jed-
nog specifičnog oblika ponašanja – konzumiranja pripadnika vlastite biološke vrste – koji je već
imao dugu pisanu povijest.

8
y Iz današnje perspektive, ta veza nije bila pravedna prema Karibima, koji i nisu bili osobit primjer
ljudožderskog naroda (iako su bili na glasu kao žestoki ratnici), ali je ipak pomogla u stvaranju poj-
ma.

Kanibalizam i ljudožderstvo 
y Ljudožderstvo je stara koncepcija, koja je prisutna u pisanim izvorima od staroga vijeka nadalje – ali
ljudžderstvo ne mora nužno biti kanibalizam.
y Ljudožderi mogu biti životinje (lavovi, tigrovi, vukovi, itd.), ili pak mitska odnosno božanska bića,
koja ne ulaze u kategoriju ljudi (kiklopi u grčkoj mitologiji, rakšase u hinduizmu, katkad bogovi ko-
jima se žrtvuju ljudi ili njihov krv, itd.).
y U europskoj tradiciji, jedno od najranijih takvih primjera je kiklop Polifem u Homerovoj Odiseji, ko-
ji je pojeo dio Odisejeve družine, prije nego što ga je Odisej uspio prijevarom svladati.
y Drugi je primjer sin Zeusa, Tantal, koji je pokušao servirati bogovima meso svog sina Pelopsa, za što
je bio kažnjen "Tantalovim mukama".
y S druge strane, u Herodotovoj Povijesti možemo naći kratak opis naroda koji je on nazvao jednos-
tavno "Ljudožderi" (Ἀνδροφάγοι).
y Androfazi (= "ljudožderi") imaju najsuroviji način života od svih ljudi i ne poznaju pravdu niti se dr-
že bilo kakva zakona. Nomadi su, a nose odjeću nalik na skitsku, imaju vlastiti jezik i jedini su od
ovih naroda koji jedu ljudsko meso" (Povijest, IV, 106).
y Točno tko su bili Androfazi nije jasno – premda većina znanstvenika ih povezuje s nekim ugrofin-
skim ili samodijskim narodom koji je živio u zaleđu Skita. U tom smislu, jedna je mogućnost da se
opis odnosi na pretke Mordvina, koji bi prostorno više-manje odgovarali takvoj lokaciji. Postoji i te-
za da je riječ o ranim Samodijcima, ili "Samojedima" (precima Neneca i drugih), čije bi ime navodno
potvrdilo njihov kanibalizam. No to je zacijelo tek pučka etimologija.
y S druge strane, Herodot dao nam je još jedan opis iz Skitije, koji je etnografski još važniji. Naime,
govoreći o Masagećanima, spomenuo je i ovaj običaj:
y ... kad netko postane uistinu star, okupe se svi njegovi rođaci i žrtvuju ga zajedno sa svom njegovom
stokom, pa se goste tim mesom, pošto su ga skuhali. To smatraju najvećim blaženstvom. No onoga
tko umre od bolesti ne jedu nego ga sahranjuju u zemlju i misle da je to nesreća jer ga nisu uspijeli
žrtvovati (I, 216)
y Osvrti na ljudožderstvo nastavili su se od antike do srednjeg vijeka, pa tako i u kršćanskoj tradiciji.
y Katkad, takvi osvrti očito imaju značenje "barbarizacije drugih", što vidimo u prvom izričitom povi-
jesnom komentaru o Slavenima, koji je u 5. stoljeću n.e. napisao Pseudo-Cezarije:
y "[Oni su] divlji, slobodni i bez poglavari, jer vođe i poglavare uvijek ubijaju bilo na gozbi bilo na
putu, i hrane se lisicama i divljim mačkama i veprovima, i međusobno se dovikuju kao vukovi kad
zavijaju... [i] rado žderu ženske dojke, jer su pune mlijeka i tada razbijaju dojenčad po stijenama
kao štakore..."
y Asocijacija i na vukodlake u tekstu nije slučajna, jer je od antike vukodlak (grč. λυκάνθρωπος) po-
vezan s idejom o ljudožderstvu, i pogotovo s pojedinačnim patološkim slučajevima.
y Isto se donekle odnosi na kasnije predaje ili mitove o vješticama (Baba Jaga ili Baba Roga, kao i vje-
štica u priči o Ivici i Marici je ljudožderka, itd.)
y I mnogo kasnije, nakon otkrića Amerike, Europljani će se upoznati s osobitim duhom ljudožderom
među algonkvinskim Indijancima, poznatim pod različitim inačicama imena Wendigo; lik Wendiga
je bio osobit, jer se smatralo da i čovjek koji pojede ljudsko meso u trenutku gladi može postati
Wendigo.
9
y U 7.stoljeću, u Otkrivenju Pseudo Metodija, opet se ponavlja opis o ljudožderima koji stižu sa sjeve-
ra, što se povezuje s biblijskom tradicijom o Gogu i Magogu: "Jer ljudi, izišli sa sjevera, počet će
jesti ljudsko meso i piti krv [ljudi] kao vodu. I svi počinju jesti nečiste i gnusne zmije i škorpione i
druge gmazove i zvijeri svakakve...."
y Drugi dio tog opisa očito se odnosi na ljudožderstvo za vrijeme velike gladi.
y I takvih primjera ima na pretek iz svih vremena i iz svih podneblja: u drevnosti se često javljaju za
vrijeme dugih opsada gradova (tim više što je izazivanje gladi bio način ratovanja) – a to se nastav-
ljaju i do najnovije povijesti (primjerice glad u Lenjingradu u drugom svijetskom ratu); zatim, u sre-
dnjem vijeku i u modernom dobu glavni je uzrok obično slom poljoprivrednih sustava (velika glad u
Europi 1315-1317, u Rusiji na početku 17. stoljeća i tzv. holodomor 1930-ih u Ukrajini...)
y Specifični primjer ljudožderstva zbog gladi odnosi se na slučajeve brodolomaca i sličnih malih sku-
pina putnika u nevolji. Slika Théodorea Géricaulta (1791 – 1824) iz 1819. "Splav Meduze" simboli-
zira takve događaje. U novije vrijeme, najpoznatiji je vjerojatno slučaj leta 571 urugvajskog zrakop-
lovska, koji se srušio u Andima 13. listopada 1972.
y U 7.stoljeću, u Otkrivenju Pseudo Metodija, opet se ponavlja opis o ljudožderima koji stižu sa sjeve-
ra, što se povezuje s biblijskom tradicijom o Gogu i Magogu: "Jer ljudi, izišli sa sjevera, počet će
jesti ljudsko meso i piti krv [ljudi] kao vodu. I svi počinju jesti nečiste i gnusne zmije i škorpione i
druge gmazove i zvijeri svakakve...."
y Drugi dio tog opisa očito se odnosi na ljudožderstvo za vrijeme velike gladi.
y I takvih primjera ima na pretek iz svih vremena i iz svih podneblja: u drevnosti se često javljaju za
vrijeme dugih opsada gradova (tim više što je izazivanje gladi bio način ratovanja) – a to se nastav-
ljaju i do najnovije povijesti (primjerice glad u Lenjingradu u drugom svijetskom ratu); zatim, u sre-
dnjem vijeku i u modernom dobu glavni je uzrok obično slom poljoprivrednih sustava (velika glad u
Europi 1315-1317, u Rusiji na početku 17. stoljeća i tzv. holodomor 1930-ih u Ukrajini...)
y Specifični primjer ljudožderstva zbog gladi odnosi se na slučajeve brodolomaca i sličnih malih sku-
pina putnika u nevolji. Slika Théodore Géricaulta (1791 – 1824) iz 1819. "Splav Meduze" simbolizi-
ra takve događaje. U novije vrijeme, najpoznatiji je vjerojatno slučaj leta 571 urugvajskog zrakop-
lovska, koji se srušio u Andima 13. listopada 1972.
y U najnovije vrijeme, svijet je upoznao sve više incidenata tzv. "medicinskog ljudožderstva" i "poli-
tičkog ljudožderstva", iako i takvi primjeri imaju dugu povijest.
y "Medicinsko ljudožderstvo" podrazumijeva konzumiranje ljudskog mesa odnosno ljudskih organa iz
navodnih terapeutskih razloga. U tu kategoriju, u širem smislu ulazi sve od jedenja nerođenih fetusa
u Kini, do ubijanja albina u Africi. Katkad se i konzumiranja dijelova egipatskih mumija u Europi u
16. stoljeća također ubraja u ovu kategoriju.
y "Političko ljudožderstvo" zapravo je oblik terorizam, koji je imao svrhu da zaplaši neprijatelja. Takvi
su incidenti bili zabilježeni u Africi posljednjih godina, no bili su i dio tradicionalnih (plemenskih)
ratnih tehnika i u Africi i u Americi i Oceaniji.
y Na kraju, postoji i osobit oblik ljudožderstva, kojemu je motiv ukus ljudskog mesa – "gastronomski
kanibalizam". Tako je veliki meksički slikar Diego Rivera (1887–1957), zapisao u svojoj autobiogra-
fiji: "... otkrio sam da volim jesti ženske noge i grudi, jer, kao i u drugim životinjama, ti su dijelovi
poslastice. Također sam volio pohana rebra mladih žena. Najviše, međutim, obožavao sam ženski
mozak u vinegretu".

10
Tipologija 
y Riverova usporedba ljudskog mesa sa životinjskog dovodi nas do prve razine u tipologiji, do opće
biološke tipologije – i upravo zato sada treba zamjeniti izraz ljudožderstvo s pojmom kanibalizma,
koji je biološki točniji.
y Prema procjeni, oko 1500 životinjskih vrsta pokazuju veće ili manje sklonosti prema kanibalizmu
(udio je gotovo 90% među vodenim vrstama).
y Tipični su oblici:
1. Kanibalizam zbog gladi
2. Kanibalizam prema veličini (engl. size structured cannibalism), što je najčešće potvrđeno u me-
tafori da velike ribe jedu male ribe.
3. seksualni kanibalizam (razni pauci – pogotovo crna udovica, zatim bogomoljke i škorpioni).
4. kanibalski infanticid, i to u dva oblika: 1) mužjaci ubijaju i jedu mladunčad drugih muškaraca
kada preuzimaju ženke (čimpanze, mačke, psi, pavijani, medvjedi, lavovi), i 2) roditelji jedu svo-
je potomstvu (čest primjer među ribama)
5. kanibalizam u maternici – jedan zametak konzumira drugoga (neki morski psi, vatreni daždev-
njak)
y Od ovih općih bioloških oblika, među ljudima je uglavnom prisutan samo kanibalizam zbog gladi –
premda je bilo slučajeva kanibalizma veličine (u Africi pigmejci su nekada bili meta bantuskih lju-
dožera - i tu je i simbolički primjer kiklopa), i isto tako u kontekstu patologije i fantazije moglo bi se
govoriti o seksualnom kanibalizmu (osim u kriminalistici, ta je tema prisutna u psihoanalizi i u lite-
raturi).
y Ipak, apstrahirajući kanibalizma iz nužde (gladi), za ljude je ključan društveni i kulturni kontekst.
y Kako je istaknuo ruski pisac K.A. Bogdanov: Čovjek, za razliku od životinje, ne smije jesti sebi slič-
ne, pa tako nastaje zanimljiv paradoks: treba prvo razlikovati svoga od tuđega i drugo, jednako važ-
no, treba razlikovati osobito (ili individualno) od općega.
y S tim u vezi, Bogdanov se pozvao na Lévi-Straussa, po kojemu je tijelo nužan uvjet ljudske samoi-
dentifikacije – pa ako se jede tuđe tijelo to je jednako jedenju tuđe individualnosti.
y Na društvenoj pak razini, kanibalizam ide protiv društvenog poretka – i zato bi se smatralo neljuds-
kim, što je taj poredak više razgrađen. I alternativno, očekivali bismo veću sklonost prema kanibali-
zmu u manjim i manje složenim zajednicama.
y Najšira shema ljudskog kanibalizma uključit će, dakle, dva kriterija: tko je jelo ili žrtva ljudoždera
(njegova pripadnost), i na koji je način kanibalizam (faktor nasilja ili nenasilja).
y Prema tome, prva je podjela između ENDOKANIBALIZMA, tj. konzumiranja pripadnika vlastite
kulture, naroda, plemena ili društvene skupine, i EGZOKANIBALIZMA, tj. konzumiranja pripadni-
ka drugih kultura, naroda, plemena ili društvenih skupina.
y Drugi kriterij podlazi od toga je li osoba već bila mrtva kada je bila pojedena (NEKROKANIBALI-
ZAM), ili je bila prvo ubijena i zatim pojedena. A ovaj drugi moment se može dalje dijeliti prema
razini dobrovoljnosti u prihvaćanju takve sudbine. Naime, iako jelo ili žrtva najčešće nije voljna da
bude ubijena i pojedena, bilo je slučajeva da je žrtva prihvaćalo svoju sudbinu – i čak je priželjkivala.
y Potonje nije samo rezultat neke patologije žrtve (iako ima i takvih slučajeva), nego može nastati iz
kulturnih načela časti i dužnosti (u Azteka, i možda u nekim južnoameričkim narodima).
y Herodotov opis Masagećana tipičan je primjer "pogrebnog kanibalizma", koji se može označiti kao
endo- + nekrokanibalizma.

11
y U novijoj povijest takav pogrebni kanibalizam prakticirao je naroda Fore na Papui, koji je poznat i
po izbijanju epidemije bolesti kuru.
y Kanibalizam zbog gladi može dovesti i do slučajeva endo- + nekrokanibalizma, i da egzo-
+nekrokanibalizma, ali u krajnim instancama nije isključeno ni nasilje (ubijenje nevoljnih žrtvi).
y Tada ljudožer nastupa kao glada zvijer koja ubija da bi preživjela. Vukodlak, djelomično, simbolizi-
ra takav pomak. S druge strane, likovi poput Babe Jage ili vještice u priči o Ivici i Marici možda su
imali funkciju da u vremenima gladi upozore ljude (pogotovo djecu) na opasnost od kanibala. Ame-
rički Wendigo, nasuprot tome, trebao je upozoriti izgladnjele ljude da se nikako nesmiju upustiti u
kanibalizam.
y Iako, kako smo rekli, egzokanibalizam može imati nisku razinu nasilja (kada se odnosi na konzuma-
ciju već mrtvih tijela nepoznatih ljudi), u pravilu je taj oblik povezan s nasiljem.
y Ratnički i politički kanibalizam ulazi u tu nasilnu kategoriju endokanibalizma, i isto tako neki prim-
jeri obrednog kanibalizma, "medicinskog kanibalizma" i, uvjetno rečeno, "gastronomski kanibaliz-
ma".
y Međutim, treba naglasiti da različite kategorije katkad prožimaju.
y Možemo navesti još neke sheme raščlanjivanja oblika ili vrsta kanibalizma:
y Tako, u knjizi The Cannibal within (= Kanibal u nama), Lewis Petrinovich navodi sljedeće svrhe ka-
nibalizma:
1. Da bi se utažila glad ili nadopunila redovita prehrana (gastronomski kanibalizam), ili radi
preživljavanje (kanibalizam radi opstanka)
2. Da bi se izliječila ili spriječila bolest (medicinski kanibalizam)
3. Da bi se održavale veze zajednice s mrtvima rođacima (pogrebni kanibalizam)
4. Da bi se zadovoljili bogovi, radi osvete, ili radi dobivanje moći neprijatelja (žrtveni kanibali-
zam)
5. Radi zastrašivanja susjeda ili neprijatelja (politički kanibalizam)
y U knjizi Consuming the Inedible (Konzumiranje nejestivoga), autori Helen Macbeth, Wulf
Schiefenhövel i Paul Collinson, iznose pet kategorije klasifikacije:
1. Prehrambeni kanibalizam: a) slučajni (nakon neke katastrofe), b) postojani(kao redoviti dio
prehrane), c) zbog bioloških čimbenika (slučajnih, dugotrajnih ili obrednih
2. Obredni kanibalizma (pogrebni, magijski, osvetnički, itd.): a) afektivni (endokanibalizam), b)
nasilni (obično egzokanibalizam).
3. Demografski kanibalizam (zbog populacijske dinamike)
4. Rivalski kanibalizam (zbog prijašnjeg potomstva, muško uzurpiranje)
5. Disfunkcionalni kanibalizam (pojedinačni psihološki poremećaji).
y Neke ove kategorije odnosile bi se općenito na životinjski svijet.
y Napokon, u razradi tipologije kanibalizma, moguće je isto tako kategorizirati tko ili što se jede, i ko-
ja skupina u zajednici prakticira kanibalizam.
y U tom smislu, "jelo" mogu biti ili muškarci (ratnici), ili žene i djeca, ili pak svi ljudi, i isto tako u ka-
nibalističkoj gozbi mogu sudjelovati ili samo muškarci ili samo uglednici, ili svi članovi zajednice.
y Što se tiče dijelova tijela, katkad su postojale preferencije ili obredni razlozi zašto se neki dio tijela
jeo, a drugi bacao. Najčešće su se jele ruke i noge, ali nije bilo rijetko da su se jeli i unutrašnji organi
– mozgovi, srca, jetre, spolni organi, itd. Preferencije su mogle imati simboličko značenje (srce kao
znak hrabrosti, ili spolni organi radi seksualne terapije). Prema etnografskim podacima, pripadnici
nekih naroda koji su u novijoj povijesti prakticirali kanibalizam nekada su istraživačima rekli koje
12
dijelove tijela smatraju najukusnijima (na Fidžiju ruke, na Rapa Nuiu prste, na Novim Hebridima
ženske ruke i prsa, itd.)

Kanibalizam kao antropološka tema 
y Nema sumnje da je kanibalizam bila jedna od najvažnijih tema u antropologiji, i to upravo zato što je
problematizirala samo značenje ljudskosti. Osim toga, budući da je ta tema bila vrlo provokantna,
ona je također izazvala rasprave o drugim temama, i tako pomogla u općem razvitku antropologije.
y Dakako, do danas su antropolozi ostali podvojeni u odnosu na stvarno značenje i rasprostranjenost
kanibalizma u ljudskim zajednicama.
y Jednu poziciju zastupaju autori poput Williama Arensa (The Man-Eating Myth: Anthropology and
Anthropophy, 1979), koji minimiziraju raširenost prakse kanibalizma u ljudskoj povijesti i društvu,
tvrdeći da su antropolozi potencirali tu temu, jer su bili skloni tražiti egzotične primjere.
y S druge strane, Marvin Harris (Cannibals and Kings, 1977) i neki drugi autori zastupaju mišljenje da
je kanibalizam bio vrlo čest. Harris je, primjerice, zaključio da je aztečko carstvo zapravo predstav-
ljalo "kanibalsko kraljevstvo".
y Povijesno gledano, kako smo vidjeli, ključni koraci u definiranju novovjekovnih koncepcija o kani-
balizmu – kao i samoga naziv (ili pojma) slijedili su nakon otkrića Novog svijeta.
y Europski osvajači Amerike, vjerovjesnici i prvi putopisci, redovito su spominjali pojave kanibalizma
(primjerice Bernardino de Sahagún, Diego Durán, Juan de Grijalva, Hernán Cortés, Juan Díaz, Ber-
nal Díaz, Anrés de Tapia, Francisco de Aguilar, Ruy González i anonimni pisac Osvajanja Meksika).
y Prema jednom tumačenju, oni su te opise potencirali, jer im je omogučilo porobljavanje Indijanaca.
y Naime, još 1503. kraljica Izabela je ukazom zabranila porobljavanje naroda, osim u slučajevima ka-
da bi ropstvo pod kršćanskim gospodarima tobože bilo "bolje" za te narode – što se jamačno odnosi-
lo na narode koji su prakticirali kanibalizam.
y Ipak, sredinom 16. stoljeća, Nijemac iz Hessena, Hans Staden (1525–1579), nakon što je 1552. pro-
veo devet mjeseci u zarobljeništvu brazilskog naroda Tupinambá – koji ga je kanio pojesti, objavio
je opširno djelo koje će bitno utjecati na europska poimanja.
y Riječ je o knjizi Warhaftige Historia und beschreibung eyner Landtschafft der Wilden Nacketen,
Grimmigen Menschfresser-Leuthen in der Newenwelt America gelegen (Istinita priča i opis zemlje
divljih, golih, gadnih ljudožderskih naroda u Novom svijetu, Americi 1557).
y Stadenova knjiga bila je prevedena na mnoge europske jezike i doživjela je ukupno 76 izdanja. U
njoj je Staden opisao razne aspekte života brazilskih Indijanaca, kao i praksu kanibalizma. Sve je ilu-
strirao i slikama.
y Na temelju Stadenovih prvih i još grubih ilustracija, godine 1590. Theodor de Bry izradio je seriju
novih i mnogo kvalitetnijih bakroreza za novo izdanje Stadenove knjige.
y U međuvremenu, na temlju Stadenog opisa, 1580. francuski mislilac Michel de Montaigne (1533–
1592), objavio je svoj esej "O kanibalima" ("Des Cannibales, Essais, I, XXX), u kojem se nalazi i
glasovita rečenica: Ne vidim... ništa barbarski ili divlje u tom narodu, prema onomu što mi je bilo re-
čeno : osim što svatko naziva barbarskim, to što se razlikuje od njegovih običaja (Or je trouve, ...
qu'il n'y a rien de barbare et de sauvage en cette nation, à ce qu'on m'en a rapporté : sinon que cha-
cun appelle barbarie, ce qui n'est pas de son usage).
y Nadalje, Montaigne je hvalio života kanibala, koji žive bez pisma, brojeva, sudaca i političke nad-
moći, koji nemaju običaj služenja, nemaju bogatsva ili siromaštva, ugovora ili nasljedstva, ni podjele
vlasništva, ni zanimanja... ni odjeću, ni poljoprivredu, ni metal, ni vino ni žito, i niti riječi za "laž",
"izdaju", "prijevaru", "pohlepu", "zavist", "klevetu" i "praštanje".

13
y Osim toga, tvrdio je da dok osuđujemo neke njihove barbarske akcije, ne gledamo svoje vlastite – jer
je barbarskije pojesti čovjeka živog, nego mrtvog (il y a plus de barbarie à manger un homme vivant,
qu'à le manger mort).
y I napokon, dodao je da su zarobljenici kanibala sretni – tijekom dva-tri mjeseca prije svoje smrti.
y Prema jednom zaključku, Montaigne je uveo načelo kulturnog relativizma, ili čak multikulturalizma,
koje je opstalo u antropologiji do danas, i postupno se raširilo i u druge discipline.
y Ali stiglo se i do krajnosti, do pojave politične koreknosti, pa je tako Bogdanov zaključio da je u da-
našnjem kozmopolitanskom viđenju već jednako promatrati kanibalistički obred ili gledati izvođenja
flamenca.

Nekoliko zanimljivih primjera 
y Među najzanimljivim primjerima društava u kojima se prakticirao kanibalizam, mogu se spomenuti
slijedeći:
y U Melaneziji: narodi otočja Fidži, i narodi Fore, Asmati i Korowai na Papui
y U Polineziji: Maori na Novom Zelandu i stanovnici Rapa Nuia
y U Americi: Anasazi u Sjevernoj Americi, Carstvo Azteka u Meksiku, Karibi u Karipskom području i
Tupinambá u Južnoj Americi
y Od ovih primjera, Anasazi su zanimljivi zbog novih kemijskih analiza izmeta, koje su uspjele defini-
tivno ukloniti dileme oko postojanja kanibalizma.
y Carstvo Azteka je pak osobito – zbog golemih razmjera žrtvovanja i kanibalizma u visokocivilizira-
nom okviru. Procjene broja ubijenih žrtvi, od kojih su mnoge bile zacijelo i pojedene, kreću se izme-
đu maksimuma od 80.400 u četiri dana prilikom posvećenja Velike piramide u Tenoctitlanu 1487.
godine do minimalnog broja od 300-600 žrtvi godišnje.
y Karibi, razumije se, važni su zato što se prema njima i nazvala pojava kanibalizma, premda su kasni-
ja proučavanja utvrdila da Karibi i nisu biti osobiti kanibali.
y Važnost naroda Tupinambá vezana je za Stadenovu tradiciju; naime, to je jedini amerindski narod,
koji je prakticirao kanibalizam, o kojem imamo odlično etnografske podatke već iz 16. stoljeća.
y Povijest Maora, pak, rječito govori o utjecaja lokalne ekologije na razvitak kanibalizma: prvi kolo-
nisti na Novom Zelandu ovisili su poglavito o lovu na veliku pticu mou (Euryapterix). No ubrzo isu
strijebili sve te krupne ptice, s time da su tome možda pomogli štakori, koji su stigli s kolonistima na
otok i koji su jeli moina jaja. A kad je lovine nestalo, Maori su prešli na uzgoj batate (kumara), bilj-
ke koja se može uskladištiti i gomilati kao oblik bogatstva. To je potaklo ne samo rudimentarno
društveno raslojavanje, nego i učestale pljačkaške pohode i porobljavanje jedne skupine od druge.
Maori su počeli graditi obrambene utvrde (pa) i trošiti višak proizvodnje na ratovanje koje im je pos-
talo središnjim dijelom života. U tom sklopu razvio se osobit oblik ljudožderstva. Ljudožderstvo nije
imalo neke osobite obredne važnosti, nego da je meso neprijatelja (a katkad i robova) bilo jedno od
glavnih izvora bjelančevina nakon nestanka moe. Prostor novozelandskih otoka bio je toliko skučen
da se takva konfliktnost razvila do krajnosti, ali ujedno dovoljno velik da se ratnički stil života odr-
žao kao stabilan i bogat kulturni sustav sve dok dolazak Europljana nije poremetio ravnotežu.
y Na Rapa Nuiu je također došlo do ekoloških promjena pod utjecajem ljudskog djelovanja – ali u
ovom slučaju se propast povezuje s podizanjem golemih kipova (moai), što je utjecalo na nestanak
drva na otoku, potrebnog za gradnju ribarskih čamaca. Unutrašnja tenzija je poticala borbe između
pojedinih skupina na otoku – a kanibalizma postao je dio tih borbi.

14
y Melanezijski primjeri su važni jer su povijesno gledano najmlađi – Fore i Asmati su prakticirali ka-
nibalizam do sredine 20. stoljeća, a Korowai gotovo do kraja stoljeća. Na otočju Fidžija, kanibalska
vilica postala je u novije vrijeme čak i lokalni suvenir.

Film 
y Dva filma bila su snimljena prema knjizi Hans Stadena:
1. Luis Alberto Pereira, Hans Staden - Lá Vem Nossa Comida Pulando (= "Hans Staden – Evo do-
lazi naše jelo, skakutajući"), 1999. Brazilsko-portugalski film koji više fokusira na psihološke
aspekte Stadenovog zatočeništva.
2. Nelson Pereira dos Santos, Como Era Gostoso o meu Francês (= "Kako je bio ukusan moj Fran-
cuz"), 1971. Riječ je o brazilskom filmu, koji se nekada označuje (ne baš točno) kao "crna ko-
medija".

Komentar o filmovima 
y Može se reći da film Luisa Alberta Pereire iz 1999. godine vjerno prenosi samo prvi dio izviješća
samoga Hansa Stadena, i zato ne ističe elemente "integracije" zarobljenika u zajednicu, prije njegova
žrtvovanja na kanibalskoj gozbi.
y Naime, Stadenovo izviješće sadrži dva dijela: u prvomu on opisuje što se njemu osobno dogodilo, i u
drugomu se usredotočuje na običaje n narodu Tupinambá. Staden nije u prvom dijelu spomenuo da
je dobio ženu i da je bio faktički uključen u zajednicu, iako je naznačio u drugom dijelu da zaroblje-
nici dobivaju žene, s kojima žive i s kojima katkad imaju i djecu (koja, prema Stadenu, također mo-
gu postati žrtve kanibalizma).
y Film Nelsona Pereire dos Santosa iz 1971. godine fokusira baš na taj aspekt "integracije", i s druge
strane mijenja biografske podatke iz Stadenovog izviješća, pa tako glavni junak nije više Staden, ne-
go bezimeni Francuz, koji je na kraju i pojeden. Ipak, podaci o praksi kanibalizma i o obredu ubija-
nja žrtve mnogo su jasniji predstavljeni u ovom filmu i doslovce slijede Stadenov tekst.
y Isto tako, Pereira dos Santos izričito je označio povijesni kontekst: radnja je smiještena u doba kada
je francuski pomorski časnik Nicolas Durand de Villegaignon (1519–1571) pokušao ostvariti projekt
"Antarktičke Francuske", tj. stvoriti francusku koloniju u dijelu Brazila južno od ekvatora (na mjestu
gdje je danas Rio de Janeiro). Tim je projektom također pokušavao stvoriti utočište u Novom svijetu
za francuske protestante, kojima je bio sklon. Taj je projekt propao 1567. godine kada je francuske
koloniste porazio portugalski namjesnik Brazila, Estácio de Sá (1520–1567), koji je spomenut na
kraju filma.
y U jednom i u drugom filmu vidljiv je utjecaj europske politike na odnose s urođenicima. Francuzi
ulaze u područje koje je papa udijelio isključivo Portugalcima i Španjolcima, te stvaraju vlastite sa-
veze s pojedinim indijanskim narodima, u oprečju prema savezima koje stvaraju Portugalci i Špa-
njolci.
y Portugalci sklapaju savez s Tupinaquinima, pa stoga njihovi neprijatelji, Tupinambá, logično se po-
vezuje s Francuzima – i kao što u "međuplemenskim" ratovi jedni jedu druge, budući da su Portugal-
ci prijatelji Tupinaquina, to znači da ih Tupinambá mogu ubijati i jesti.
y Europljani potiču takav konflikt. Francuski trgovac kaže Tupinambama da mogu pojesti svog zarob-
ljenika, jer je Portugalac, a ta njegova rečenica gotovo je izravno preuzeta iz Stadenovog opisa:
"Ubite ga i pojedite ga, jer je taj prokletnik pravi Portugalac, vaš neprijatelj i moj". Zato, da bi se
spasio, Staden (ili anonimni lik u dos Santosovom filmu) tvrdi da nije Portugalac, nego Francuz ili
prijatelj Francuza (što je također preuzeto iz Stadenovog izviješća).

15
y Inače, čini se da povijesni Staden nije imao određenu poziciju u tom europskom sukobu. On je služio
i Španjolcima i Portugalcima, i kada je trebalo bio je "prijatelj Francuza". Ali potonje i nije bilo sas-
vim izmišljeno, jer treba uzeti u obzir da je u Stadenovoj domovini, Hessenu, tada vladao protes-
tantski prvak, grof Filipa I Velikodušni (1504–1567), i upravo se u to vrijeme protestantizam sve vi-
še afirmirao i u Francuskoj.
y Osim politike, i jedan i drugi film pokazuje znatan utjecaj Europljana na urođenike preko trgovine:
Europljani donose urođenicima noževe, bisere, sjekire i zrcala, i uzimaju od njih paprike(ili papar) i
brazilsko drvo, koje se tada koristilo u proizvodnji bojila.
y U kulturo-tehnološkom pogledu, Tupinambá su u vremenu Stadena na neolitskoj razini, no riječ je o
neolitiku u transformaciji, upravo zbog dodira s Europljanima.
y Kanibalizam, dakle, može se smatrati u ovom sklopu nastavak običaja iz neolitika. Dakako,
Tupinambá jedu i Portugalce, ali ipak žrtve su im obično bili njihovi srodnici, Tupinaquini, koji pos-
tupaju prema njima na isti način.
y "Integracijski model kanibalizma" u ovom primjeru postao je glasovit još u vremenu Montaignea,
koji je naglasio da i sami zarobljenici (tj. buduće jelo) gotovo radosno prihvaćaju svoju sudbinu, i "...
u ta dva ili tri mjeseca koliko ih drže ponašaju se veselo; nukaju gospodare da se požure s tom kuš-
njom; izazivaju ih, vrijeđaju, predbacuju im plašljivost, nabrajući im sve ratove što su ih protiv njih
izgubili..." Zatim Montaigne navodi pjesmu jednog takvog zarobljenika: "Ovi mišići... ovo meso i
ove žile, sve je to od vas, o vi luđaci, jer drugo i niste, zar ne vidite da u meni još uvijek kola srž tije-
la vaših predaka: uživajte u mojem mesu i naći ćete u njemu okus svojeg mesa."
y U ovakvom "integracijskom kanibalizmu" vrlo je važno da žrtva u trenutku pogubljenja održi svoje
dostojanstveno (da ne plače "kao Portugalac"), i da se ponaša u skladu s obrednim formulama, prije
nego što bude ubijena udarcem u glavu posebnom toljagom (iwera pemme).
y Film Kako je ukusan bio moj Francuz to dobro prikazuje. Zarobljenikova "žena" (nazvana Seboipepe
u filmu) daje mu sve upute u vezi s obredom (i isto tako sprječava njegov pokušaj bijega prije pogu-
bljenja).

Kanibalizam u daljnjoj prapovijesti 
y Svi primjeri koje smo zasad spomenuli potječu iz povijesnih ili književnih izvora, iz etnoloških ra-
dova i katkad iz osobnih iskustava (drugo je pitanje koliko su stvarni).
y To se odnosi također na opise "kasnoprapovijesnih" praksa, primjerice na kanibalizam u narodu
Tupinambá o kojem smo upravo govorili
y No za daljnju prapovijest – tj. za prapovijest koja je čak izvan dosega mitova i legenda, ne postoje ni
unutrašnji izvori ni izviješća vanjskih promatrača – i štoviše, ograničene su i mogućnosti primjenji-
vanja analogija.
y Analogije se mogu primjenjivati, ali oprezno, na neke pojave iz neolitika i mezolitika, i u tumačenju
nekih likovnih izražaja iz gornjeg paleolitika.
y Ali složenije interpretacije smisla kanibalizma prema etnografskim i drugim analogijama gube osno-
vu kada pođemo dalje u prapovijest, u svijet koji nije samo ekološki drukčiji od našega, nego u ko-
jem su i ljudske vrste drukčije.
y Kanibalizam se može pretpostaviti ako uočimo da su ljudske kosti u nekom nalazištu "obrađene" na
isti način kao i kosti životinja koje su prapovijesni ljudi lovili i jeli. Dakle, ako na ljudskim kostima
vidimo znakove rezanja radi skidanja mesa, ako utvrdimo da su lomljene na isti način kao i životinj-
ske, i ako eventualno pokazuju znakove da su bile izložene vatri, onda je moguće pretpostaviti da je
riječ o kanibalizmu.

16
y Metolodoški, međutim, svaki komentar o takvim situacijama mora ostati pretpostavka, jer je (barem
zasad) uvijek riječ o posrednim indikacijama. Bilo bi drukčije jedino ako bismo mogli pronaći i ana-
lizirati izmet ljudi iz daljnje prapovijesti i točno utvrditi da su pojeli pripadnike svoje vrste. No i u
takvim slučajevima vjerojatno bi nastala pitanja tipa "je li to doista njihov izmet".
y S druge strane, ako su posredne indikacije vrlo jake, po logici Ockhamove britve bolje je prihvatiti
pretpostavku o kanibalizmu kao gotovo sigurnu, nego spekulirati o nekim ne baš jednostavnim alter-
nativnim objašnjenjima (primjerice, o obrednom skidanju mesa s kostiju).
y U tom smislu, ugledni francuski prapovjesničar André Leroi-Gourhan (1911–1986) nije smatrao da
treba posumnjati u postojanje kanibalizma u dalekoj prapovijesti. Prema njegovom zaključku, tu
nema dvojbe, jer su ljudi "... jedini primati koji se vrlo olako između sebe proždiru".
y U novije vrijeme Tim White (1950–) izrazio je slično mišljenje da je kanibalizam bila vrlo česta po-
java u paleolitiku i sve do kraja neolitika, i općenito sve dok su ljudi živjeli u malim lovačkim skupi-
nama. Prema njemu, snažan tabu protiv kanibalizma nastao je tek u konteksu prvih civilizacija (do-
duše, aztečki povijest potvrđuje da se kanibalizam može ugraditi i u ideološki okvir civilizacija).
y Zanimljivo je da katkad postoji tendencija da se kanibalizam, čak u daljnjoj prapovijesti, pokušava
opravdati na način da mu se pripiše neko obredno značenje.
y Takav je pristup, čini se, povezan sa shvaćanjem da je čovjek nekako uzvišeniji ako jede pripadnike
vlastite vrste iz obrednih ili vjerskih razloga, nego ako to čini iz jednostavnih prehrambenih razloga.
y I tu opet postoji paradoks, jer od svih oblika kanibalizma ljudi koji žive u civiliziranim društvima
(odnosno u društvima s jakim tabuom protiv kanibalizma) najlakše praštaju incidente kanibalizma
zbog gladi – a to bi značilo upravo kanibalizam iz (vrlo ozbiljnih) prehrambenih razloga.
y U krajnjoj liniji, budući da ne možemo prenositi etnološke analogije o nekom obrednom značenju
kanibalizma u daleku prapovijest, sve što možemo reći je da su ljudi vjerojatno jeli druge ljude, ako
su postupali prema njihovim kostima na isti način kako su postupali prema životinjskim kostima. I
budući da gotovo nemamo indikacije o nekim popratnim obredima, vjerojatno je bila riječ o jednos-
tavnom prehrambenom kanibalizmu.
y U nastavku razmotrit ćemo nekoliko poznatih primjera.

Homo erectus 
y U Atapuerci, ljudske kosti lomljene su na isti način kao i životinjske i na kostima postoje znakovi re-
zanja, tj. skidanja mesa s kostiju (850.000-300.000 PD). Ostaci ukupno 11 osoba pokazuju znakove
kanibalizma, i gotovo su sve žrtve bili mladi ljudi ili djeca.
y U Zhoukoudianu (nalazištu pekinškog pračovjeka) ljudske kosti također su lomljene na isti način kao
i životinjske i baze pronađenih lubanja su proširene, po mogućnosti radi vađenja mozga (vremenski
je kontekst 500.000 do 200.000 PD)

Neandertalci 
y Zbog evolucijske udaljenosti Homo erectus-a od naše ljudske vrste, naznake da je bio kanibal nisu
izazvale veće dvojbe. Zapravo se očekivalo da je bio "divljak". No u slučaju neandertalca nastao je
stanoviti zazor (pogotovo u vremenu dok se smatrao da je neandertalac bio naš predak).
y U tom smislu neki su stručnjaci predložili da bi dokazi koje je Gorjanović-Kramberger uočio na kra-
pinskim kostima (znakovi rezanja) mogli biti odraz prirodnih procesa tijekom fosilizacije.
y Međutim, pokazatelji iz Krapine i drugih mjesta (Monte Circeo, Moula-Guercy, itd.) i dalje upućuju
na vjerojatnost kanibalizma – i u jednom nalazištu (El Sidrón), čini se da je kanibalizam bio i rezul-
tat gladovanja.

17
Naša ljudska vrsta (Homo sapiens) 
y Znakovi o kanibalizmu postoje već na najstarijim fosilnim ostacima suvremene ljudske vrste (kon-
kretno kosti ljudi suvremene vrste iz nalazišta na ušću rijeke Klasies u Južnoj Africi, stare 125.000
godina, pokazuju znakove "obrade" u vatri).
y Poseban problem predstavljaju indikacije da su u Europi prvi pripadnici naše vrste jeli neandertalce.
Jedna takva indikacija je mogući prikaz ubijenih neandertalki na kamenoj ploči iz nalazišta Isturitz u
francuskim Pirinejima, a druge se odnosi na ostatke neandertalskog djeteta u nalazištu les Rois (Vi-
enne) u Francuskoj.

3. Vremenovanje prošlosti – pregled različitih vrsta epoha 

Opći pojam vremena 
y Vrijeme – i prostor, dvije su temeljne odlike koje određuje naše postojanje u trenutačnom svemiru.
y Naime, prema danas prevladajućoj teoriji, vrijeme je nastalo nakon tzv. velikog praska, u kojem se
stvorio svemir. Pitanje, je li postojalo neko drugo vrijeme prije velikoga praska, ostaje otvoreno. Ne-
ki znanstvenici, poput Stephena Hawkinga (1942–), smatraju da je takvo pitanje besmisleno, no filo-
zofske rasprave o stvarnosti vremena nastavljaju se i dalje.
y Od drevnosti bilo je filozofija koje su tvrdile da je vrijeme, ili točnije protijek vremena, tek iluzija u
ljudskoj svijesti. Budistička filozofija osobito je razradila motiv o nestvarnosti vremena, i svijeta op-
ćenito.
y Međutim, pod uvjetom da ipak prihvatimo realnost vremena, i način kako se vrijeme kreće bio je
drukčije tumačen također od drevnosti. Konkretno, katkad je vrijeme bilo viđeno kao kružno, kao da
se vječito vraća i ponavlja, i katkad kao linearno: prošlost je uvijek okončano vrijeme, i budućnost je
uvijek ispred nas.
y Ciklično vrijeme potvrđeno je u tradicijama mnogih naroda (Babilonaca, Kineza, Indijaca, Grka,
Maja, Inka, Azteka, itd.), i smatra se da je simbol te cikličnosti bio lik zmije (ili zmaja) koji guta vla-
stiti rep.

Početak vremena 
y Teorija o velikom prasku temelji se na nove spoznaje u astrofizici u prvom dijelu 20. stoljeća koje su
ukazale na širenje svemira iz jedne fiksne točke.
y Ključni prijedlog o eksploziji "prvobitnog atoma" ili "kozmičkog jajeta" iznio je 1931. beligijski as-
tronom i katolički svećenik Georges Lemaître (1894–1966). Godine 1949., engleski astronom Fred
Hoyle (1915–2001), koji je bio kritičan prema toj tezi, prvi je koristio naziv "veliki prasak" (eng. Big
Bang).
y Prema današnjem izračunu, veliki prasak dogodio se prije 13,73 ± 0,12 milijardi godina – i to bi, da-
kle, označavalo početak vremena.

Uroboros 
y Ili doslovce "repojed" (grč. ουροβόρος < ουρά "rep"+ βορά "jesti") tumači se kao jedan od najstarijih
simbola cikličnosti vremena, života i svemira.
y U Kini postoje preteče iz petoga tisućljeća pr. Kr. i jasni primjeri već od vremena dinastije Shang
(više manje od 1600. pr. Kr.).
y U Egiptu se taj simbol javlja isto tako barem od 1600 pr. Kr. (na prijelazu u Novo kraljevstvo).

18
y Smatra se da je iz Egipta, preko Feničana stigao u Grčku, no jedan od najpoznatijih prikaza potječe
iz helenističke Aleksandrije iz 2. st. n.e.
y U Mezoamerici, Quetzalcoatl ("pernata zmija") bio je katkad prikaz u obliku uroborosa.

Etimologija 
y Poput simbola zmije koja se savija u krug, isto tako hrv. i sveslav. riječ "vrijeme" (stcslav. врѣмѧ)
odražava ciklično ili kružno poimanje vremena. Etimološki je povezana s glagolom "vrtjeti" (stcslav.
врьтѣти, врьштѫ), i nedvojbeno je u srodstvu, primjerice, s latinskim vertere "okretati se, vrtjeti"
(usp. i lat. vortex, "vir, vrtlog)".
y S druge strane, germ. oblici tipa engl. time i njem. Zeit, izvode se obično od korijena *tī, koji je oz-
načavao"protezanja, rastezanje" (usp. i engl tide, "plima"), a čini se da je slično izvorno značenje
imao lat. tempus, a možda i grč. χρόνος.
y Zanimljivo je da je grčki prabog vremena, Kron (Χρόνος, dosl. "vrijeme"), koji su neki komentatori
brkali ili povezivali sa Zeusovim ocem, titanom Kronom (Κρόνος), bio zamišljem u zmijolikom ob-
ličju. Na početku stvaranja Kron i njegova također zmijolika supruga Ananka (Ἀνάγκη) savili su se
oko prvobitnog svemirskog jajeta i razbili ga na zemlju, more i nebo. Kron je također u grčkoj i grč-
korimskoj mitologiji figurirao kao Eon (Αἰών), bog vječnosti.
y Grčki αἰών značio je "sila, životnost, životni vijek". Korijen je indoeuropski *aiw-. s istim znače-
njem, koji je prisutan također u lat. aevus, u sans. ayu "život", i u germ. oblicima kao što su got. aiws
"doba, vječnost", stnor. aevi "životni vijek", njem. ewig "zauvijek". Hrv. i sveslav. "vijek" (stcslav.
вѣкъ) nadovezuje se na tu semantiku (usp. lit. liekas "sila, život", stnor. veig "sila", got. weihan "bo-
riti se", pa i lat. vincere).
y Zamišljanje vremena i kao Eon i kao Kron odražava pokušaje da se vrijeme shvati ujedno kao vječi-
to kruženje (poput zodijaka) i kao protezanje ili protijek (od prošlosti preko sadašnjosti do budućnos-
ti).
y Dakako, kružnost i protezanje moraju se međusobno nadopuniti da bi se vrijeme uopće shvatilo: da-
ni i noći, mjesečeve mijene, godišnja doba, ponavljaju se u krugu, i te "vrtnje" u općem protijeku
vremena omogućuje da se vrijeme doživi i mjeri.
y Tako postaje moguće podijeliti vrijeme na odsjeke, tj. krugove, "godine" ili "doba".
y Jedna od ponuđenih etimologija za lat. annus, "godina", vrlo to jasno odražava. Lat. riječ bila bi u
srodstvu s oblikom annulus, "krug, prsten", što bi odgovaralo ideji o završenom krugu svake godine.
Grč. ἔτος, nalažost, nije tako izričit (obično se izvodi iz i.e. *wetos, "star, dugotrajan"). Međutim, od
i.e. *iēro-, "ljeto", razvio se grč. ὥρα te lat. hora, kao i germ. korijen *jǣram (> njem. Jahr i engl.
year). U početku je grč. i lat. oblik označavao godišnja doba. Tek se poslije razvilo značenje "sat",
koje je danas očuvano u rom. jezicima (fr. heur, tal. ora, španj. i port. horas), i zbog pozajmljivanja
u germ. jezicima (njem. Uhr, engl. hour).
y Važno je naglasiti da je podjela vremena na "doba" polazila, barem načelno, od potrebe raspoređiva-
nja ljudskih djelatnosti u vremenu – ili drugim riječima, uz svako godišnje doba išle su odgovarajuće
ljudske djelatnosti.
y U tom smislu, smatra se da je hrv. riječ "dob, doba" izvorno značila upravo: "to što je prikladno"
(pravo vrijeme, pravi oblik), dakle to što je "podobno", ili jednostavno "dobro" (< i.e. *dhabh- "što
pristaje").
y Ista se semantika može nazreti u svezi između sveslav. riječi "god" ili "godina", i glagola "goditi", pa
i "dogoditi" (< i.e. *ghadh- "složiti"), kao i u oblicima "pogoditi" i "pogodba". Smisao je da se nešto
"složi kako treba".

19
y Shvaćenje o "kvalitetnom" ili "pravom vremenom", postojalo je u raznih naroda. Pa tako, u grčkom
primjeru, postojala je razlika između vremena ili vječnosti općenito (χρόνος ili αἰών), i pojma καιρός,
tj. vremena u smislu "prave mjere" ili "pravog/dobrog časa".
y Druga je stvar što καιρός danas u novogrčkom jeziku znači upravo "meterološko vrijeme". Zanimlji-
vu paralelu predstavlja rus. i ukr. riječ погода, ili polj. pogoda, "meterološko vrijeme", koja isto tako
polazi od prvobitne semantike o pogodnom vremenu. Metrološko vrijeme nije označeno posebnom
leksemom u hrv. i u drugim južnoslav. jezicima, niti u većini rom. jezicima (osim u rumunjskom, ko-
ji je za meterološko vrijeme pozajmio srp. "vreme"), dok je pak engl. ili njem. razlikovanje time/Zeit
od weather/Wetter drukčije vrste (weather/Wetter seže do germ. korijena *wedrom, koji se izvodi ili
iz i.e. *wedhrom (> hrv. "vedro [vrijeme]"), ili alternativno iz i.e. *wetrom (> hrv. "vjetar", stcslav.
вѣтръ).
y No da se vratimo temi, poput starih Grka, i Hebreji su razlikovali vrijeme kao opći tijek, iddan (`‫)עדן‬
od vremena koje je "pridobno" za ljudska djela, zěman ( ‫)זמן‬. To je zacijelo izvorni, praktični, odnos
čovjeka prema vremenovanju. Vrijeme mora imati sadržaj – i za sva naša djela postoji trenutak. Ti-
ming is everything ("Sve ovisi o pravom času") rekli bi današnji anglofoni.
y I napokon - što je "čas"? Tu riječ, koja je u hrv. jeziku i dulja i kraća od trenutka, Petar Skok je izveo
iz običaja promatranja neba, radi utvrđivanja protijeka vremena.

Cikličnost i linearnost – filozofija i praktičnost 
y Rekli smo da se kružnost i protezanje vremena, ili drugim riječima cikličnost i linearnost, moraju
nadopuniti da bi se vrijeme uopće shvatilo, i napokon mjerilo.
y Ali različite kulture obično naglašavaju ili cikličnu ili linearnu perspektivu vremena.
y A kad je polazište ciklično, trajanje ciklusa može biti vrlo različita. Azteci su, primjerice, vjerovali
da svjetski ciklus traje samo 52 godine – i da će se svijet slomiti na kraju takvog ciklusa, ako se bo-
govi ne hrane ljudskim žrtvama. Suprotno tome, Indijci su imali vrlo dug vremenski ciklus – jedan
vijek ili vremenski krug Brahme traje, prema hinduističkom shvaćanju, čak 1022 godina!
y Na našu zapadnu koncepciju o vremenu bitno je djelovala judeokršćanska tradicija, u kojoj vrijeme
napreduje linearno od stvaranja svijeta do njegove propasti. U takvoj koncepciji: prije stvaranja, nije
postojalo vrijeme, jer je Bog stvorio i samo vrijeme – kako je sv. Augustin vrlo jasno označio u svo-
jiim ispovijestima (v. Ispovijesti, knj. 11).
y I kako smo vidjeli, zamisao o početku vremena implicitna je u teoriji o velikom praska, pa je zato
Hawking smatrao da prije velikog praska ili nije postojalo vrijeme, ili barem nema smisla o tome ra-
spravljati.
y Filozofija o vremenu napokon je u zapadnoj znanosti dovela do nove dvojne koncepcije o vremenu:
postoji obično linearno vrijeme, koje se pomiče naprijed uvijek istom brzinom, kroz seriju trenutač-
nih stanja, poput kadrova u filmu koji se vrti uvijek istom brzinom – i postoji relativno vrijeme, koje
ovisi o brzini kretanja aktera.
y Prvi se vrsta vremena naziva još i Newtonovim vremenom, prema velikom engelskom znanstveniku
Isaacu Newtonu (1643–1727), a druga se vrsta najčešće povezuje s Albertom Einsteinom (1879–
1955) i njegovom teorijom relativnosti.
y Newtonovo vrijeme uglavnom odgovara potrebama mehanike i svakodnevnog života – i to je vrije-
me koje se najlakše doživljava preko svojih redovitih "vrtnji", i koje se zato najlakše razdjeljuje, od-
nosno mjeri. To je isto tako vrijeme prema kojemu organiziramo svoja djela, tj. vrijeme u smislu
stgrč. καιρός, hebr. zěman i izvornog značenja hrv. riječi "doba".

20
y Međutim, kada mislimo o svemiru u cjelosti, pa i o geološkom vremenu i "intenzitetu" promjena u
različitim "eonima" od nastanka svemira, onda bismo vjerojatno morali dati prednost Einsteinovom
vremenu.

Vrijeme i kalendar 
y Možemo, dakle, utvrditi da je naše shvaćenje vremena uvjetovano i našom domovinom u svemira
(planetom Zemljom) i biologijom naše vrste.
y Bilo gdje druge u svemiru, "vrtnje" dana, godina i možda mjeseca bile bi drukčije. A te "vrtnje", da
ponovimo, omogućuju podjelu vremenu.
y Što se tiče biologije,u slučaju vinske mušice, školjkaša ili kornjače metabolizam vrste utječe na nje-
zin životni vijek – i to je potencijalno povezano s osjećajem za vrijeme. Ali o poimanju vremenu vr-
lo je teško govoriti kada je riječ o ovim primjerima. Može li vinska muškica ili školjkaš, ili komplek-
snija vrsta poput kornjače, pojmiti? I što reći o biljnjim vrstama, koje katkad žive tisuće i tisuće go-
dina.
y U ljudi, biologija je možda dovela do prvih kalendara. Naime, prema jednoj zanimljivoj teoriji, na
potrebu praćenje protijeka vremena utjecale su žene. Poticaj je dao, navodno, ženski menstrualni cik-
lus. Stoga bi žene bile odgovorne za izum prvoga kalendara, i prema istoj tezi, također za razvitak
matematike (barem aritmike). (v. John Kellermeier, http://www.tacomacc.edu/ home/ jkellerm/ Pa-
pers/Menses/Menses.htm).
y U svakom slučaju, prvi su kalendari najvjerojatnije nastali u gornjem paleolitiku – pa možemo naga-
đati koji je tada bio motiv za praćenje vremena.
y No bez obzir koji je bio motiv, neki su znanstvenici (primjerice Raph Solecki) tvrdili da je upravo
izum kalendara odražavao prednost gornjopaleolitskih ljudi moderne vrste nad drugim ljudskim vrs-
tama, poput neandertalaca.
y Jesu li možda žene izumile prve kalendare? Primjerice, Na rogu u njezinoj desnoj ruci Venere iz La-
ussela (25000 PD) , koji možda simbolizira mjesec, nalaze se 13 crta – što se protumačilo kao ozna-
ka 13 mjeseci u lunarno-solarnom kalendaru. Zatim, Ispod prikaza konja u spilji Lascaux netko je
nacrtao 28 točkica, što odgovara broju dana u jednom mjesečevom ciklusu
y Osim toga, prema tezi Alexandera Marshacka (1918–2004), na komadu kosti iz spilje Abri Blan-
chard nalaze se znakovi, koji vjerojatno prikazuju lunarni kalendar.
y Jedno od najvećih (pojmljivih) mjerila vremena je galaktička godina, koja traje 225-250 milijuna
zemaljskih godina

Geološko vrijeme (i klima) 
y Citat Ernsta Blocha: „Je li vrijeme u kojem voda ispira uvijek isto kamenje, u kojem valovi stotine i
stotine tisuća godina uvijek jednolično udaraju o obalu, tek duže od nabijene ruske 1917. godine, ili
je jednako s njom po gustoći“ (Tübingenski uvod u filozofiju).
y Ernst Bloch (1885–1977) nije bio geolog, ali njegov gore navedeni citat ilustrira problem "gustoće
vremena" – ili možda relativnosti vremena – koji se pojavljuje svaki put kada razmišljamo o geološ-
kom vremenu.
y Naime, s jedne strane, u kontekstu geološkog vremena, sva ljudska povijest i prapovijest pokriva tek
nekoliko posljednjih trenutaka u povijesti razvitka Zemlje. Primjerice, prema jednoj poznatoj meta-
fora, ako se dosadašnja prošlost Zemlje zamisli kao jedan dan od 24 sati, onda bi se ljudi pojavili tek
19 sekundi prije polnoći.
y Međutim, pitanje je možemo li uopće usporediti geološku prošlost s našim shvaćanjem vremena.
Kriteriji su sasvim drukčiji i subjekt je drukčiji.
21
y Pa ipak, geologija nas dovodi do problema međuodnosa između živih i neživih bića (ili anorganske i
organske tvari), koji je i dalje ključan za našu vrstu.
y Štoviše, kao što smo vidjeli na početku kolegija, razmišljanje o prošlosti Zemlje bilo je važno i u
stvaranju slike o razvitku (ili propadanju) čovječanstva.
y Da se podsjetimo: prvo se vjerovalo da je svijet bio stvoren onakav kakav i dalje jest: možda u savr-
šenijem obliku, ali s istom fizičkom prirodom i živim bićima.
y Sve do 18. stoljeća, malo je tko shvaćao suprotne poruke koje su se mogle iščitati iz različitih geolo-
ških slojeva ili iz fosila. Nije se shvaćalo da i kamen ima relativnu starost, dok su fosili bili viđeni
tek kao slučajne "igre prirode".
y Zatim je u spomenutom stoljeću krenuo znanstveni razvitak geologije, i to najprije u sklopu debate
između tzv. neptunista i plutonista. Prvi su objašnjavali izgled zemlje polazeći od utjecaja oceana i
voda (i katastrofalnih poplava); drugi su dali prednost vulkanizmu i sličnim pojavama.
y Polazeći od neptunističke teorije talijanski je učenjak Giovanni Arduino (1714–1795) proučio rela-
tivne pozicije naslaga tla uz rijeku Pad, te 1759. uveo geološku podjelu slojeva na primarne (nastale
navodno prije Velikog potopa), sekundarne (nastale u doba potopa) i tercijarne i kvartarne (nastale
poslije potopa). Ta njegova podjela djelomično se zadržala do danas, u zamisli o tercijarnom i kvar-
tarnom vremenu.
y Dakako, u 19. i 20. stoljeću geolozi i prirodoslovci općenito razradili su mnogo složenija vremeno-
vanja prošlosti Zemlje, koja su polazila i od starosti slojeva i stijena, i od vrsta života koje su se po-
javile u različitim fazama te prošlosti.
y Ukratko, najveća podjela u geologiji danas su eoni, ili rekli bismo "vječnosti", koje se dalje dijele na
ere, razdoblja (ili periode), epohe (dosl. "odsječke") i doba.

Koliko je stara Zemlje?  
y Starost zemlje (i sunčeva sustava općenito) utvrdio je 1953. američki geokemičar Clair Cameron
Patterson (1922–1995), i to na osnovi radiometrije (analize raspadanja izotopa urana i olova), na
primjeru nekoliko željeznih meteorita iz Vražjeg kanjona (Canyon Diablo) u Arizoni.
y Prema Pattersonovoj analizi, naša je Zemlja nastala prije 4,55 ± 0,07 milijardi godina.

y Tri pune "vječnosti", ili u geološkom rječniku "eona", već su protekle od nastanka zemlje, dok četvr-
ta još traje:
1. Hadij (engl. Hadean) (< grč. Ἅιδης ili Άΐδης, "bog podzemlja, Had"),
2. Arhaik (< grč. αρχή, "iskon"),
3. Proterozoik (prema zamisli o prethodnom životu, ili praživota), i
4. Fanerozoika (< grč. φαίνω + ζωή, u smislu "pojavljivanja života).

22
y Treba ipak reći da nazivlje najstarijih vremena još nije standarizirano, iako će uskoro vjerojatno biti.
y Konkretno, ime HADIJ za najstariji eon predložio je 1972. američki paleontolog i geograf Preston
Ercelle Cloud (1912–1991). Ali u udžbenici možemo i dalje pročitati da je arhaik, zajedno s protero-
zoikom, početak geološke prošlosti. Prva geološka vremena često su i općenito grupirana u opću ka-
tegoriju "prekambrij" ili "kriptozoik" (od κρυπτός,+ ζωή, "skriveni život").
y ARHAIK i PROTEROIK, drugi i treći eon, dijele se na ere prema jednostavnoj shemi. Arhaik se di-
jeli na eru eoarhaik (od grč. ἠώ, "zora"), te na staru (paleo-), srednju (mezo-) i novu (neo-) eru. Pod-
jela proterozoika je slična (Paleo-, Mezo- i Neoproterozoik).
y FANEROZOIK, koji još traje, dijeli se na paleozoik, ili vrijeme "starog života" (u koje ulaze razdob-
lja kambrij, ordovicij, silurij, devon, karbon i perm), mezozoik, vrijeme "srednjeg života" (razdoblja
trijas, jura, kreda) i kenozoik (< grč. καινός, "nov" + ζωή "život"), vrijeme "novog života" (s razdob-
ljima paleogen "starorođeni" i neogen "novorođeni").
y Zatim, dva razdoblja kenozoika dijeli se po epohama, za koje je britanski geolog Charles Lyell
(1798–1875) uveo sljedeće nazive:
1. paleogen obuhvaća: paleocen (< παλαιός "starije" + καινός "novo" – tj. "starije novo vrijeme",
eocen (dosl. nova zora), i oligocen (ὀλίγος "malo" + καινός "novo", u smislu "malo novih vrsta";
2. u neogenskom ulaze: miocen (μείων, "manje” + καινός "nov”), pliocen (πλεῖον "više"+ καινός
"nov" i pleistocen (πλεῖστος, "najviše" + καινός "nov"), što bi, dakle, značilo, "manje novo",
"novije" i "najnovije" vrijeme.
y Za najnovije vrijeme, vrijeme u kojem danas živimo, Lyell je predložio englesku oznaku Recent
("nedavno, recentno"), koja se poslije zamjenila terminom holocen (ὅλος, "sasvim"+ καινός "novo").
y Semantički niz svih tih naziva, kada se prevodi doslovce, zvuči i malo zabavno ("staro-novo", "od
zore novo"... "manje novo", "više novo", "najnovije", "sasvim novo"), ali to nije neobična pojava u
znanstvenoj terminologiji.
23
y Treba dodati i da se za četiri epohe u neogenskom razdoblju i dalje koriste stare oznake Arduina: ter-
cijar (za miocen i pliocen) i kvartar (za pleistocen i holocen).
y U razmatranju tema poput prapovijesnog društva, razumljivo je da će nas najviše zanimati razvitak u
neogensku, dakle u tercijaru i kvartaru, ali bit će korisno i sažeti glavne naglaske iz ukupnog tijeka
geološke prošlosti.

Hadij – vrijeme nastanka Zemlje (i Mjeseca).  
y Iako se u novije vrijeme pojavila teza o "hladnoj zemlji", i dalje prevladava zaključak da je zemljina
kora najprije bila užarena magme. Temperatura zemljine površine bila je u početku iznad 1100 oC.
y No postupnim hlađenja na površini su nastala prva čvrsta područja, kratoni, koji će se stabilizirati do
kraja hadija. Najstariji kratoni na Zemlji nalaze se u Australiji i na jugu Afrike. Datiranje cirkonskih
zrna iz kratona Yilgarn u zapadnoj Australiji (u području Jack Hills) ukazalo je na starost od približ-
no 4,3 milijardi godina.
y Atmosfera je u vrijeme hadija bila sastavljena najviše od vodene pare (vjerojatno 80%), ugljikovog
dioksida (10%), sumporovodika (5-7%) i manjih količina dušika, ugljikova monoksida, vodika, me-
tana i inertnih plinova.
y Nije sasvim utvrđeno otkuda je stigla prva vodena para. Prema mišljenju koje je dugo vremena prev-
ladavlo, nastala je tijekom vulkanizacije, no sve češće se govori o utjecaju kometa i ponajprije hon-
drita (meteroita punih minerala iz OH skupine), koji su donijeli elemente voda na zemlju.
y Bilo kako bilo, zbog postupnog hlađenja zemljine kore do kraja hadrija vodena para u atmosferi se
iskondenzirala i u obliku kiše stvorila prvobitne oceane.

Millerov eksperiment 
y Godine 1952. američki kemičari Stanley L. Miller (1930–2007) i Harold Urey (1807–1981) izveli su
znameniti pokus da bi dokazali kako se iz neorganskih tvari mogu sintetizirati organske spojeve, i to
prema hipotezi koju su prije predložili ruski biokemičar Aleksandar Oparin (1894–1980) i britanski
genetičar J.B.S. Haldane (1892–1964). Da bi rekreirali prvobitne uvjete na Zemlji, Miller i Urey zat-
vorili su metan, amoniak i vodiku ("praatmosferu") u kružni sustav posuda, zajedno s vodom ("pra-
more"), koju su grijali i hladili (da bi se isparavala i kondenzirala), te električkim iskrama simulirali
su učinak munje. Poslije tjedan dana u vodi su pronašli aminske kiseline. Rezultate pokusa objavili
su 1953. godine.

Fanerozoik – stvaranje današnjeg živog svijeta 
Paleozoik (era "staroga života") 
y Već u prvom periodu paleozoika, kambriju (prije 542–488 milijuna godina), uvelike su se namnožile
nove životinjske vrste. Ta pojava naziva se "kambrijskom eksplozijom". Do kraja kambrija nastat će
i prvi kralježnjaci.
y Prijelaz iz kambrija u idući period, ordovicij, bio je obilježen novim pomorom (izumrlo je oko 57%
svih bioloških vrsta), nakon čega je slijedila nova raznovrsnost.
y Tako su u ordoviciju (448–416 milijuna godina) nastali koralji, ramenošci i prve životinje s nogama,
triboliti. Na kopnu, u obalnim područjima i oko močvara, pojavile su se prve gljive i zelene biljke.
Ali opet, na kraju ordovicija, izumrlo je oko 27% svih vrsta.
y Iduća tri razdoblja paleozoika, silur (416-444 milijuna godina), devon (444-359 milijuna godina) i
karbon (359-299 milijuna godina) proteći će u znaku postupnog razvitka i širenja biljnih i životinj-
skih vrsta po kopnu.
y U siluru su se na kopnu pojavili člankonošci, a zatim u devonu i kukci i vodozemci.

24
y Na prijelazu iz devona u karbona ponovio se niz masovnih izumiranja, koja su u konačnici eliminira-
la oko 50% svih živih vrsta. Poslije su se na kopnu razvili prvi sauropsidi (preteče gmazova i ptica) i
prvi sinapsidi (preteče sisavaca). Potonji su dominirali među kopnenim na kopnu na kraju paleozoika,
u permskom razdoblju (prije 299-251 milijuna godina).
y Međutim, perm je završio najvećim masovnim pomorom u posljednjih 500 godina. Tada je izumrlo
oko 96% svih morskih rodova flore i faune, te oko 70% svih kopnenih rodova

Mezozoik (era "srednjeg života") 
y Na prijelazu iz paleozika u mezozoik sastavio se golem nadkontinent Pangea, "Svezemlja" (ime je
predložio 1915. godine njemački geolog Alfred Wegener, 1880–1930).
y Za razliku od prijašnjih spojenih kontinentalnih masa (Kolumbije, Rodinije i Panotije), Pangea je
vrvjela životom. Raspored istih bioloških vrsta diljem Zemlje djelomično potječe iz tog doba.
y U mezozoika je prevladavala topla klima. Unutrašnjost Pangeje vjerojatno je bila suha, ali općenito
Pangea je bila povoljno smještena za razvitak života, iako će se već u drugom razdoblju mezozoika
početi raspadati na dva velika kontinenta, Lauraziju i Gondwanu.
y Razdoblja mezozoika: trijas (prije 251–200 milijuna godina), jura (prije 200–146 milijuna godina) i
kreda (146–66 milijuna) poznata su kao vrijeme dinosaura.
y Preci sisavaca nastali su tada u sjeni dinosaura.

25
y Na kraju mezozoika u biljnom svijetu se pojavilo cvijeće – i to više-manje u isto vrijeme kada se ra-
zvili i prvi sisavci, naprije prasisavci (Protheria), pa zatim tobolčari (Metatheria) i viši sisavci (Eut-
heria).
y Međutim, nije jasno kakav bi bio ishod daljnje evolucije sisavaca, da na kraju mezozoika nije uslije-
dila još jedna biološka katastrofa, koji je naglo dokrajčila premoć dinosaura i drugih gmazova.
y Pretpostavlja se da je taj veliki pomor prije nekih 66 milijuna godina bio rezultat sudara svemirskog
tijela, konkretno asteroida, sa Zemljom, o čemu svjedoči ostaci kratera na rubu današnjeg Yucatana,
koji datiraju ukupnog iz tog vremena. Bilo kako bilo, dinosauri su izumrli, i počela je era "novog ži-
vota", kenozoik, koja će biti obilježena "dominacijom" različitih vrsta sisavaca.

Kenozoik (era "novog života") 
y Da ponovimo: kenozoik se dijeli na paleogen (dosl. "starorodno vrijeme") i na neogen ("novorodno"
vrijeme), te na epohe paleocen, eocen, oligocen u prvom razdoblju, i miocen, pliocen, pleistocen i
holocen u drugom.
y Treba dodati da se u podjeli kenzoika i dalje koristi dio Arduinove sheme: raspon od paleocena do
pliocena ulazi u tercijar, a od početka pleistocena počinje kvartar.
y Što se tiče općih uvjeta života, na početku kenzoika klima je bila još gotovo tropska, ali je od paleo-
cena do oligocena i pogotovo u miocenu i pliocenu postala sve hladnija, već u miocenu.
y Napokon je epoha pleistocena (početak kvartara) bilo vrijeme redovite smjene ledenih i međuledenih
doba.

Glavne tendencije 
y Općenito možemo prepoznati barem tri opće tendencije kroz svu geološku prošlost:
y Prvo, veza između nežive i žive prirode vrlo je bliska, i stječe se dojam da je na početku čak međup-
rožeta.
y Drugo, tri dinamična čimbenika određuju uvjete života na Zemlji: 1) toplina (visina temperature
Zemljine kore, ili klima), 2) atmosfera (količina kisika), 3) odnos između mora i kopna (razvitak i
kretanja kontinenata).
y Treće, razvitak života redovito je popraćen povremenim pomorima i nestankom biljnih i životinjskih
vrsta. Sve se čini kao da se "karte ponovno miješaju" prilikom svakog takvog pomora, što dovodi do
smjene "vodećih vrsta".

26
Ledena doba 
y Ako postavimo čovjeka u taj geološki sklop, možemo reći da se sva po-
vijest i prapovijest naše ljudske vrste (H. sapiens) odvijala u sklopu ple-
istocene i holocena, dok je prošlost naših hominidnih započela njranije u
završnici miocena.
y Moglo bi se također reći da su specifični uvjeti u pleistocenu bili odgo-
vorni za "konačno usavršenje" naše vrste.
y Sam broj ledenih doba je donekle upitan, međutim, radi jednostavnosti,
može se rabiti shema glacijacija u alpskom području: Dunavska
glacijacija ili Donau, međuleđe Donau-Günz, ledeno doba Günz,
međuleđe Günz-Mindel, ledeno doba Mindel, međuleđe Mindel-Riss,
ledeno doba Ris, međuleđe Riss-Würm i ledeno doba Würm.
y Polazeći od te sheme, smjena pleistocenskih ledenih doba obuhvaća raz-
doblje od prije nekih 1.800.000 godina do prije 10.000 godina.
y Ako razmotrimo samo postojanja suvremene ljudske vrsta, i ne prijašnjih
hominida, relevatno razdoblje je počelo prije 300.000 godina, od kraja
ledenog doba Mindel.
y No u prvom dijelu toga razdoblja ljudi suvremene vrste nisu imali izravni
dodir sa zaleđenim krajolik. Tado su jož živjeli navjerojatnije u istočnoj
Africi, dok su zaleđena sjeverna područja nastanjivali kasne skupine sta-
rije vrste, H. erectus.
y Tek prije nekih 50-40.000 godina, ljudi naše vrste će prodrijeti na sjever,
i otada će ledenodobni uvjeti bitno utjecati na njihov daljnji razvitak.
y Što se pak tiče samog razloga ledenih doba: obično se navode tri vrste :
1) svemirske promjene (putanje sunca kroz svemir i orbita zemlje oko
sunca, promjenljivost sunčeva zračenja, premještanje polova),
2) zemaljski razlozi (promjene morskih struja, promjene reljefa kontine-
nata i utjecaj na vjetrove i padine),
3) faktori u atmosferi zemlje (količina CO2 u zraku, ili vulkanske prašine, itd.).

27
Klima i izgled svijeta 

Na znatnom dijelu sjeverne polutke bilo je vrlo hladno:


y LEDENE PLOČE pokrivale su Skandinaviju, Karsko i Čukotsko more i Britansko otočje, Pribaltik i
svu sjevernoeuropsku nizinu, Rusiju do gornjeg Povolžja i sjeverne dijelove Sibira. Prošireni
ledenjaci nalazili su se oko Alpa, Pireneje, u predjelima od istočnoga Sibira do srednjoazijskih gorja
i Himalaja. Polovina Sjeverne Amerike bila je pod ledom.
y ZEMNE SPONE postojale su između Sibira i Aljaske, između Azije i japansko-sahalinskog područja,
uz istočnokinesku obalu, između jugoistočne Azije i Sundskih otoka. Australija je bila spojena s
Novom Gvinejom i Tasmanijom ("Australaziju"), ali je zbog Walaceove i Weberove crte odvojena je
od Sunda.
y PREKIDI ZBOG JEZERA postojali su u središnjoj Euraziji; Mansijsko paleojezero, istočno od
Urala u zapadnosibirskoj nizini oko današnjih središnjih tokova Oba, Irtiša i Jeniseja. Kaspija je
proširena i postoje prostrane močvare oko Aralskog jezera. Prema geološkim pokazateljima,
razgranati jezerski i/ili močvarni sustavi postoje i na području Mongolije i oko srednjoazijskih
gorskih masiva.

Raspored raslinja i životinja 
y Od Francuske do Sibira i Japana širi se tundra s lišajevima, ili močvarna tajga s nešto borova i breza.
y Šume su rasle samo u riječnim dolinama, zaklonjene od jakog vjetra, ili na jugu, u Iberiji, na
Balkanu i drugdje gdje su se miješale sa stepskim raslinjem.
y Arktički tip krajolika postojao je u srednjoj i istočnoj Europi, ali ipak klimatski uvjeti nisu dostigli
krajnje domete današnjeg Arktika. I nije ni bilo dugih arktičkih noći.
y Tundra je privukla mnoštvo krupne i male divljači – za paleolitskog lovca najvažniji bili su sob i
mamut, a ledenjačke rijeke bile su prepune lososa i pastrva.
y Ritam života paleolitskih lovaca i skupljača bilja, određivao je svojstven odnos prema okolini. U
ruskoj etnologiji taj se odnos naziva “prisvajajućim”, a u angloameričkom “parazitskom” ili
“grabežljivom” (predatory) načinu života koji je bio tipičan za sav paleolitik, a u kojemu je čovjek
morao imati vrlo veliko područje da bi se uzdržavao.
y Bit će da ga je upravo bogata biomasa privukla na eurazijsku tundru; a to je bio i razlog za prodor
novih ljudi u Europu u najhladnijem dijelu würmske glacijacije.
28
Holocen – novi ekološki uvjeti 
y Na kraju posljednje glacijacije nastala su kolebanja između toplijih i hladnih vremena. Iznimno je
hladno postalo upravo na samom kraju ledenoga doba, u mlađem drijasu (prije 13.000–11.500
godina), kada je u Europi došlo do ponovnih širenja ledenih površina (efekt pada saliniteta u
Atlanika na golfsku struju).
y No zatim je prije nekih 11.500 godina, ili između 10.000 i 8000 pr. Kr., završilo razdoblje
pleistocena, ustupajući mjesto holocenu, vremenu u kojem još živimo (iako je vrlo moguće da je
riječ tek o novom međuleđu).
y Zemlja se zagrijavala, ledenjaci su nestajali i more je potapalo kopnene nizine. Rasterećeno od leda,
tlo se mjestimice podiglo (izostatski povrat), prije uspostave nove ravnoteže. Uzdignuti tereni
mijenjali su prirodne vodene tokove.
y U sjevernoj Europi voda se skupljala u "šancima" uz rub sve manjih ledenjaka.
y Baltik je tvorio jezero prije 10.600–8.400 godina (prema drugim autorima od 7500 do 5000 pr. Kr.),
a u sjeverozapadnoj Rusiji nastao je sustav glacijalnih jezera, s odvodom u Baltik, jer su nabori tla
sprečavali odljev na jug.
y Crno more, koje se na početku odledbe napunilo slatkom (otopinskom) vodom, počelo se sužavati i
smanjivati, sve dok se nije spustilo ispod razine Sredozemlja. Nije lako odrediti kako se istodobno
kretala krivulja zatopljenja.
y Temperatura je rasla do postglacijalnog vrhunca, »altitermala«, u 5. tisućljeću pr. Kr., kad je iznosila
1,5–2,5ºC više nego danas i kad je razina oceana bila oko tri metra niža. Ali je teže utvrditi detalje o
pojedinim fazama u tom razvitku.

Blytt­Sernanderova shema 
y U određivanju tih faza, mnogi se istraživači pozivaju na shemu koju su razradili Axel Blytt (1843–
1898) i Johan Rutger Sernander (1866–1944), prema analizi prapeludi u sjevernoj Europi. Riječ je o
zgodnoj konstrukciji, iako je neki znanstvenici smatraju zastarjelom:
1. Predboreal (11.600–10.600 PD). Zatopljenje. Šumski pokrov prekrio je tundre i hladne stepe.
Prvo se pojavilo raslinje otporno na studen (borovi, breze, vrbe), a poslije i osjetljivije
bjelogorice (lijeska, hrast, brijest, lipa, joha). Mnogi su krupni sisavci izumrli, ili su, poput soba,
krenuli dalje na sjever. Visoku biomasu, zamijenila je raznolika ali manja biomasa
kontinentalnih šuma.
2. Boreal (10.600–9200 PD). Sastav šuma (donekle i raspored životinja) nešto se izmijenio. Suhe
kontinentalne i tople altitermalne prilike pogodovale su rastu borova i lijeske.
3. Atlantik (9200–5600 PD). Bilo je to vlažno i razmjerno toplo razdoblje. Prevladavale su
mješovite hrastove šume (hrast, brijest, lipa), a poslije toga današnji klimatski uvjeti.
4. Subboreal (5600 – 2400 PD). Sušnije razdoblje
5. Subatlantik (od 2400 PD do danas). To je klimatsko razdoblje u kojoj još živimo.
(* Zaokruženi srednji datumi)

Svjetski plan 
y Moramo se pitati koliko je taj sjevernoeuropski klimatsko-ekološki razvitak odražavao promjene u
čitavom svijetu?
y Na svjetskom planu jedna je pojava utvrđena: više-manje do 5000. pr. Kr. položaj ekvatorskog
kišnog pojasa (točnije, "intertropske konvergencijske zone") nalazio se sjevernije nego danas, tako
da se Sahara pretvorila u područje s obiljem jezera i rijeka, a znatno se smanjilo i područje pustinja u
Arabiji i istočnoj Indiji.

29
y Prema drugim tezama, to razdoblje „mokre Sahare“ trajalo je od 7000. pr. Kr. do prije 3000. pr. Kr.
y Ipak, uz rubove tih prostora, u dijelovima Bliskog istoka, u zemljama oko Crnog mora, u istočnoj
Europi i možda drugdje, bilo je sušnije nego danas, što je eventualno povezano sa spomenutim
razdobljem zahladnjenja.
y Sva klimatsko-ekološka gibanja u posljednjih desetak tisuća godina čine se gotovo beznačajnima u
usporedbi s dramatičnim promjenama u pleistocenu. No ta je dramatičnost prividna, jer je pleistocen
trajao vrlo dugo i u njemu je bilo i intervala stabilnosti.
y S druge strane, za razvitak ljudske kulture, čak i geološki neznatne mijene mogu biti vrlo važne, ako
ne i presudne. K tome, od kraja kamenoga doba čovjek je sve više djelovao na oblikovanje prirodnog
okoliša, tako da mu je sve više prijetila opasnosti da ga priroda neugodno iznenadi.

Saharski akvalitik  
y Današnje Čadsko jezero tvorilo je veliko unutrašnje more (Mega Čad), okruženo razgranatom
mrežom rijeka.
y Ljudi koji su se okupljali na obalama jezera i rijeka počeli su živjeti "gotovo sjedilačkim načinom
života" na osnovi ribolova "... u kojem su lov i sabiranje plodina postali samo sporedne djelatnosti".
To je tipična mezolitska ekološka niša
y Pojavit će se i petroglifska umjetnost, koja pruža stanovit uvid u dinamičnost nekadašnjih saharskih
zajednica.
y To nam ne može kazati kakvim su jezikom ili jezicima govorili tadašnji Saharci, ali zamisao
Djakonova o jezgri afroazijskih govora prihvatili su, kao najlogičniji zaključak, i drugi istraživači
Kasnije ekološko osiromašenje okoliša, prije svega zbog globalnih klimatskih promjena, a možda
već mjestimice zbog djelovanja samih ljudi, poticalo bi kasnije migracije iz te jezgre.

Biološki razvitak i evolucijski stadiji/epohe) 
„Vjerojatno je, dakle, da su Afriku prije naseljavali izumrli majmuni blisko srodni gorili i čim-
panzi; i budući da su te dvije vrste najsrodnije čovjeku, nešto je vjerojatnije da su naši rani preci
živjeli na afričkom kontinentu nego drugdje“ (Charles Darwin, Podrijetlo čovjeka, 1871).

y Charles Darwin je u nastavku citiranog teksta dodao da je pitanje gdje je čovjek nastao ipak "besko-
risna spekulacija", jer su tijekom miocena čovjekoliki majmuni (od kojih se razvila hominidna grana)
nastanjivali i Europu i druge kontinente.
y Treba imati na umu i to da su upravo u Europi 1854. godine bili otkriveni fosili pračovjeka u dolini
Neander kod Düsseldorfa – premda se pretpostavljalo da je neandertalski čovjek imao preteče negdje
drugdje.
y Naime, u skladu s filozofijom ex Oriente lux, tj. prema kojoj se kolijevka i civilizacije i samog čov-
jeka nalazila na Istoku, postojala je tendencija traženja ljudskih korijena upravo u Aziji. Uostalom, i
prema Bibliji rajski vrt se nalazio na Istoku, i takvo je gledište katkad čak i podsvijesno utjecalo na
razmišljanja zapadnih znanstvenika.
y Jedna takva "istočna" shema bila je hipoteza o izgubljenom kontinentu Lemuriji, koju je 1864. iznio
engleski orintolog Philip Lutley Sclater (1829–1913).
y Proučavajući prostorni raspored lemura i avetnjaka ("polumajmuna" u Indiji (južnoj Aziji) i na Ma-
dagaskaru, Sclater je zaključio da na Madagaskaru i na Maskarenskim otocima (Réunion, Mauricijus)
postoje ostaci velikog kontinenta koji je nekada bio središtem roda lemura (stirps lemurum).
y U Sclaterovu vrijeme malo se znalo o tektonskim procesima, o pomicanju kontinenata ili o geologiji
oceana, pa je zato zaključak o potopljenom (među)kontinentu mogao zvučiti kao vrlo dobro objaš-
njenje za biološke sličnosti između morem razdvojenih kopna. I tu je isto postojala jedna stara tradi-
30
cija, koja je vrlo vjerojatno utjecala na znanost. Konkretno, Platonova priča o Atlantidi stvorila je
prototip o izgubljenom kontinentu.
y Dakako, Alfred Russel Wallace (1823–1913), Ernst Haeckel (1834–1919) i drugi svojedobno vodeći
prirodoslovci podržavali su zamisao o Lemuriji, i štoviše Haeckel je upravo na Lemuriji smjestio
prastanište vrste koju je prozvao Pithecanthropus ("majmun-čovjek").
y Pod utjecajem takvih teorija, godine 1891. nizozemski liječnik Eugène Dubois (1858–1940) pošao
na otočje Nizozemske Istočne Indije, između Azije i "ostataka Lemurije", gdje je 1891-1892. kod
Trinila uz rijeku Solo na otoku Javi otkrio dio lubanje, zubi i kosti vrste čovjeka s vrlo arhaičnim
crtama. Na Haeckelovo zadovoljstvo, nazvao ga je Pithecanthropus erectus ("uspravni majmun čov-
jek").
y Zatim je 1927. Davidson Black (1884–1934), na osnovi pročavanja gornjega kutnjaka nađenog još
1921., predstavio svijetu pračovjeka iz spilje Zhoukoudian kod Beijinga – Sinanthropus pekiniensis.
Potkraj 1929. kineski arheolog Pei Wenzhong (1904–1982) iskopao je ključni dokaz – gotovo
potpuni gornji dio lubanje, a poslije je izgled potpune lubanje "pekinškog pračovjeka" rekonstruirao
Franz Weidenreich (1873–1948).
y Dakle, sve se činilo da je pretpostavka o nastanku čovjeka na Istoku bila točna, pa je zato malo po-
zornosti privukla fosilna lubanja nađena 1921. u mjestu Kabwe (nekada Broken Hill), u tadašnjoj
Rodeziji.

Afrika i australopitek 
y Doduše, "rodezijski čovjek" i nije izgledao osobito arhaičan, osobito u usporedbi s javanskim pite-
kantropima.
y Međutim, godine 1924. Raymond Arthur Dart, (1893–1988) australski anatom koji se doselio u Juž-
nu Afriku, dobio je od geologa R.B. Younga fosilnu lubanju, koju je Young slučajno pronašao u
uredu tvrtke "Northern Lime", u mjestu Taung na sjeveru Južne Afrike. Prema tom primjerku Dart je
opisao nov taksonomski rod majmuna-ljudi (Homo-simiadae), koji je u evolucijskom pogledu bio
stariji od javanskih fosila.
y Za pronađeni primjerak, ponudio je naziv Australopithecus africanus ("Južni majmun afrički"). Lu-
banja iz Taunga pripadala je mladom biću, vjerojatno djetetu od tri godine, koji je prema datiranju
živio prije 2,3 milijuna godina.
y Poslije Darta, fosilna svjedočanstva o starosti hominida u Africi postala su sve brojnija i sve rječitija.
y Tijekom 20. stoljeća ključne uloge u otkrivanju i tumačenju fosilnih nalaza imali su: Robert Broon
(1866–1951), članovi obitelji Leakey – Louis (1903–1972), Mary (1913–1996), Richard (1944–) i
Meave (1942–), te zatim Yves Coppens (1934–), Maurice Taieb (1935–), Alan Walker (1938–), Do-
nald Johanson (1943–), Tim White (1950–) i drugi.
y Međutim, nazivi koji su se u početku dodijeljivali pojedinim fosilnim primjercima, i u Africi i izvan
nje, bili su neusklađeni, jer je gotovo svaki fosilni nalaz bio označen kao predstavnika zasebnog roda
i vrste.

Dječak iz Taunga 
y Raymond Arthur Dart, bio je australski anatom koji je preuzeo profesuru u Witwatersrandu u Južnoj
Africi 1922. godine. Dvije godine poslije (1924) u posjed mu je dospijela lubanja “dječaka iz Taun-
ga”, koju je geolog R. B. Young pronašao u uredu rudarske tvrtke "Northern Lime" u mjestu Taung
na sjeveru Južne Afrike (činovnicima tvrtke dotad je služila kao uteg za papir).
y Prema ovom primjerku Dart je iznio tezu o novom taksonomskom rodu majmuna-ljudi (Homo-
simiadae), a za pronađeni primjer, ponudio je naziv Australopithecus africanus.

31
y “Dječak iz Taunga” imao je oko tri godine kad je umro. Na osnovi ožiljaka na lubanji, moguće je da
ga je u smrt odnijela neka velika ptica grabiljica.
y Lubanja se datira na starost od 2,3 milijuna godina.
y Pojednostavljanje taksonomije (izrada oruđa i uspravni hod)
y Sredinom 20. stoljeća evolucijski biolog Ernst Mayr (1904–2005) prvi je pokrenuo trend pojednos-
tavljanja nazivlja. Mayr je zagovorao povezivanje primjeraka poput javanskog pitekantropa, pekin-
škog pračovjeka i slične taxa fossiles u opću kategoriju Homo erectus.
y Mayrovi argumenti bili su prihvaćeni, i poslije je utjecajni američki antropolog Francis Clark Howell
(1925–2007) uveo opću shemu po kojoj se svi hominidi trebaju razvrstati ili u Australopithecinae ili
u rod Homo.
y To je, primjerice, utjecalo na Louisa Leakeya koji se 1964. osobito potrudio da se ostaci donekle ra-
zvijenije lubanje OH 7 koju je njegov sin Johnathan otkrio 1960. u Olduvajskoj guduri, označe kao
Homo, i ne kao "još jedan prokleti australopitek". No Leakey zapravo nije imao neprijeporne ana-
tomske indikacije za tu klasifikaciju, nego je polazio od toga da je fosil bio nađen zajedno s ranim
oblicima oruđa, koje je možda izradio.
y Ukratko, Leakey je povukao granicu između australopiteka i roda Homo na temelju teze da je OH 7
bio sposoban praviti oruđe – i zbog toga, na njegovo insistiranje, Dart je za tog hominida predložio
naziv Homo habilis, "čovjek sposoban [praviti oruđe]". Dartov student Phillip V. Tobias (1925–)
analizirao je ostatke lubanje OH 7, i umjesto Darta sudjelovao u pisanju članka u kojem je Homo
habilis bio predstavljen svijetu.
y Što se tiče australopiteka, prvi ključni pomak nakon otkrića "dječaka iz Taunga"dogodio se 1974.
kada su Don Johnson, Maurice Taieb i Yves Coppens otkrili velik dio kostura "Lucy", starog 3,2 mi-
lijuna godina. "Lucy" je bila označena kao Australopithecus afarensis, a bitno je bilo to da je struktu-
ra njezine zdjelice potvrđivalo pretpostavku da je hodala uspravno. Dotad su se pretpostavke o us-
pravnom hodu mogle temeljiti samo na analizi baze lubanja.
y Dodatnu potvrdu za uspravni hod, i to vrlo jasnu, pronašla je 1976. Mary Leakey kad je u u mjestu
Laetoli (u Olduvajskoj guduri) prepoznala trag stopala dvonožnog hominida u sloju vulkanskog pe-
pela istraloženog prije 3,6-3,75 milijuna godina.
y Sve u svemu do početka 1990-ih, unatoč sve više novih spoznaja o ranim hominidima, shema je os-
tala podjela na Australopithecinae i Homo.

Još stariji hominidi 
y Na kraju 1992. Gen Suwa (1954–), član ekipe Tima Whitea, otkrio je u etiopijskoj pustinje Aramis
ostatke hominida, starog 4,4 milijuna godina. Iako su taj nalaz prvo uvrstio u rod Australopithecus,
poslije su White i njegovi kolege odlučili uvesti oznaku Ardipthecus, tj. “zemni majmun”, što je bio
prvi pomak od uvriježene taksonomije u dvadesetak godina.
y Zatim na prijelazu iz 20. u 21. stoljeća istraživači su otkrili još starije fosile vjerojatnih ili barem
mogućih hominida – i dali su im osobite nazive:
y Prvo su 2000. Martin Pickford (1943–) i Brigitte Senut (1954–) kod mjesta Kapsomina u Tugenskom
gorju Kenije pronašli ostatke "milenijskog čovjeka", Orrorin tugenensis, starog 6,2-5,6 milijuna go-
dina (orrorin znači na jeziku naroda Tugen “izvorni čovjek”).
y Zatim je 2001., u fosilnom lezištu Toros-Menella u Čadu, Ahounta Djimdoumalbaye (1970–), član
ekipe Michela Bruneta (1937–), našao ostatke mogućeg hominida, starog 7,0–6,0 milijuna godina.
Brunet ga je nazvao Sahelanthropus tchadensis (“sahelski čovjek – čadski”), ali se uvriježio nadi-
mak "Toumaï" koji mu je dao Djimdoumalbaye (na jeziku čadskog naroda Gorane ta riječ znači “ži-
votna nada”).
32
y Dakako, nije zasad izvjesno koliko se ovi najstariji primjeri mogu povezati s hominidima i s dalj-
njom ljudskom evolucijom, jer je isto tako danas poprilično jasno da se nisu ni sve vrste australopi-
teka razvile u smjeru prema rodu Homo. Fosilna svjedočanstva ostaju vrlo važna, ali od kraja 1960-
ih nova genetska istraživanja nadopunila su naše spoznaje o toku ljudske evolucije.

Molekularni sat 
y Analiza ljudske i majmunske genetike također je pomogla u utvrđivanju prednost Afrike kao prado-
movine hominida, ili točnije pomogla je ukloniti nekada najperspektivnijeg izvanafričkog kandidata
za mjesto rodonačelnika hominida iz naše genetske loze.
y Riječ je o vrsti Ramapithecus, koja je živjela prije 14.000.000 do 8-7.000.000 godina u sjevernoj In-
diji i Istočnoj Aziji.
y Sve do kraja 1960-ih, na temelju pronađenih primjera čeljusti, činilo se da bi ramapitek mogao biti
predak
y Potkraj 1960-ih Alan Wilson (1934–1991) i Vincent Sarich (1934–) s Kalifornijskog sveučilišta u
Berkeleyju ispitali su krvnu bjelančevinu majmuna i ljudi i utvrdil da se čovjek i njemu najstrodniji
majmuni, čimpanza, razlikuju samo u 2% krvne genetika – i da se ta podjela (na temelju pretpostav-
ke o brzini mutacija gena) zbila tek prije 5 milijuna godina. Dakle, Ramapitek je živio prerano da bi
ga se moglo smatrati hominidom.
y Godine 1977. nova je rekonstrukcija čeljusti ramapiteka također opovrgla tezu o njegovoj hominid-
nosti. Danas se obično smatra da je ramapitek bio predak azijskih čovjekolikih majmuna, osobito
orangutana.
y Biološko vremenovanje
y Vidjeli smo da geologija dijeli prošlost Zemlje na eone, ere, razdoblja i epoha, koji traju milijarde ili
milijune godina, i da sva pretpovijest i prapovijest naše vrste obuhvaća tek vrlo kratki posljednji se-
gment te duge prošlosti.
y U biološkom vremenovanju polazit ćemo od evolucijskih stadija u smjeru nastanku današnje vrste
ljudi.
y I te stadije možemo podijeliti prema sljedećoj shemi:
y Primatsko i majmunsko polazište. Nastanak primata i čovjekolikih majmuna
y Početak hominida. U skupinu prvih hominida možemo uvrstiti različite australopiteke i njihove pre-
teče: ardipitek, orrorin, "Toumaï" i slično.
y Račvanje i razvitak roda Homo. I tu možemo razlikovati tri stupnja: prema nazivlju Franza
Weidenreicha Archanthropinae (H. erectus i slične vrste) i Paleoanthropinae (prije svega "neander-
talac") i napokon, pod imenom koje je 1916. predložio Grafton Elliot Smith (1871–1937), Neanthro-
pinae, što bi označavalo suvremenu vrstu ljudi.
y U nastavku označit ćemo glavne crte tih triju fazu. Razmotrit ćemo opće podatke za svaku etapu bio-
loškoga vremenovanja (najvažnije fosilne nalaze), kao i relevantno naslijeđe za problematiku prapo-
vijesnog društva.
y Tematiku prapovijesnog društva odnosi se poglavito na današnju vrstu čovjeka, od kojeg je krenula
"prapovijest" u smislu "najstarije povijesti", ali biološko vremenovanje prijašnjih faza, kao i geološ-
ko, pruža podatke o "polazištu".

Priča s istočne strane 
y Tu je teoriju formulirao Yves Coppens, a razradio ju je poslije Richard Leakey; njezin scenarij se
temelji na razvitku krajolika u Istočnoj Africi.

33
Mesna prehrana i suradnja 
y Za Leakeyja je glavna adaptacija roda Homo bio prijelaz na mesnu prehranu. Mesožderstvo – ili kao
lov ili kao strvinarstvo – u povratnoj je vezi s porastom mozga.
y Što se tiče suradnje u čoporu, ključan je pokazatelj dimorfizma spolova. Mužjaci australopiteka bili
su dvostruko veći od ženki, pa se može zaključiti da su njihovi čopori bili uređeni tako da je jedan
mužjak vladao nad haremom ženki, tjerajući druge mužjake iz čopora. U rodu Homo razlika u
tjelesnoj veličini između mužjaka i ženki znatno je manja, što bi značilo da je porasla suradnja u
čoporu, i to među mužjacima i ženkama i među samim mužjacima

Račvanje i razvitak roda Homo  

Archanthropinae 
y Vidjeli smo da je Louis Leakey još sredinom 1960-ih godina odredio vrstu Homo habilis kao prvi
stupanj razvitka roda Homo.
y Međutim, do danas je H. habilis ostao problematičan, i čini se da je i ta vrsta (ukoliko ima takso-
nomsku osnovanost), upravo kao i australopitek u vremenu "adaptivne radijacije", bila vrlo raznolika
y Tek s nastupom idućeg predstavnika hominida, dakle vrste Homo erectus, slika postaje mnogo jasni-
je.
y Homo erectus zapravo stoji na razmeđu. Sve su prijašnje vrste "majmunaste", a sve su vrste nakon
erectus-a "očito ljudske u izgledu i ponašanju".
y Homo erectus je stvorio i prvu jasnu kamenodobnu kulturu, ašelsku, i može se reći da od njegove po-
jave počinje kameno doba, tj. donji paleolitik.
y Što se tiče fizičkog izgleda, obujam mozga Homo erectus-a bio je veći nego u njegovih preteča, kosti
su bile deblje i imao je pravi nos – ne majmunsku gubicu. Tijelo mu je bilo snažno i premda se utvr-
dio da je hodao uspravno, prvo se smatralo da nije hodao tako uspravno kao današnji ljudi. Ta se sli-
ka temeljila na prijašnje nalaze iz Azije (Java, Beijing). Međutim, otkriće “dječaka s Turkane” godi-
ne 1984. bitno je promijenilo naše spoznaje o izgledu ovih praljudi.

Dječak s Turkane 
y 1984. Kimoya Kimeu, član ekipe Richarda Leakeya i Alana Walkera, otkrio je uz potok Nariokoto-
me na zapadnoj obali Turkane gotovo potpun kostur Homo erectus-a (KNM-WT 15000), star 1,7 mi-
lijuna godina.
y Riječ je o kosturu dječaka u dobi od 9–11 godina; bio je visok 160 cm, a smatralo se da bi do odras-
losti narastao na 2 metra.
y Zdjelica i kukovi potvrđuje ne samo da je hodao sasvim uspravno, nego i da je mogao hodati i trčati
bolje od današnjih ljudi.
y Otvor u kralježnici za hrptenu moždinu bio je uzak, možda zato što je mozak bio manji, no bio je
uzak baš u području prsnog koša. Prema Walkeru, to ukazuje na slabiju kontrolu disanja prilikom
govorenja.

Dmanisi 
y Nakon otkrića donjopaleolitskog oruđe sredinom 1980-ih , između 1991. i 2005. u gruzijskom selu
Dmanisi nađeni su ostaci lubanja i čeljusti rane vrste Homo erectus-a ili Homo ergaster-a, starog iz-
među 1,8 i 1,6 godina. Pronađeni su i drugi dijelovi kostura, sve u svemu od četiriju pojedinaca.
y Zbog arhaičnosti izgleda, neki su znanstvenici gruzijskog pračovjeka povezali čak s Homo habilis-
om, no postojale su morfološke sličnosti s “Dječakom s Turkane“.
y Praljudi iz Dmanisija po svoj prilici odražavaju rane prodore iz Afrike u Euraziju.
34
y Moglo bi biti znakovito da je otvor u kralježnici za hrptenu moždinu nešto širi u primjercima iz
Dmanisija nego u “Dječaka iz Turkane“.

Walkerov model  
y Da bi se hominid preinačio za ulogu mesoždera-grabežljivca ili lovca:
y Vrsta se mora prilagoditi za veću brzinu kretanja i/ili za veći stupanj društvenosti (međusobne sura-
dnje).
y Mora pronaći način za rezanje mesne hrane, i to ili razvitkom prikladnih zubi ili izvanjskom tehnolo-
gijom (oruđem).
y Mora preustrojiti fizionomiju svojih crijeva za novi tip hrane.
y Nakon prelaska na energetski izdašniju mesnu prehranu, slobodno vrijeme naglo raste, što omoguću-
je vrsti predah za razvitak tehnoloških novina i komunikacijskih sposobnosti.
y Vrsta mora sniziti svoju populacijsku gustoću, ili smanjenjem tjelesne veličine pojedinaca u popula-
ciji ili proširenjem staništa.

Ekspanzija praljudi po svijetu 
y Prema Walkerovom modelu, budući da postoje tek rubni primjeri smanjenja veličine pojedinaca u
populaciji, prostorna ekspanzija Homo erectus-a bila bi nužna posljedica njegovog pretvaranja u lov-
ca.
y Područje naseljenosti može se utvrditi na temelju otkrivenih fosila i oruđa. Međutim, osim većih na-
laza kod Zhoukoudiana i kod brda Atapuerca, fosilni ostaci Homo erectus-a mnogo su rjeđi od pos-
rednih naznaka njegove prisutnosti. Osim ostataka logora i mjesta s kostima ubijenih životinja, tipič-
no donjopaleolitsko oruđe nađeno je od Mauretanije na zapadu do Dalekog istoka, od Mongolije i
Engleske na sjeveru do Indokine i krajnjega juga Afrike.
y Je li Homo erectus bio rijetka životinja. Vjerojatno da. Naime, iako je za rjetkost fosila odgovorna i
prirodna netrajnost koštane materije, održavanja niske populacijske gustoće u skladu je s
Walkerovim modelom.
y Niska populacijska gustoća, odnosno razdvojenost malih skupina u golemom arealu, zacijelo je po-
taknula razvitak razlika i lokalnih osobitosti, i bioloških i kulturnih, koje su (možda) ostale u korije-
nu kasnije ljudske raznolikosti.

Wallaceova i Weberova crta 
y Wallaceova crta proteže se istočno od Bornea i Balija (između Bornea i Sulawesija, odnosno između
Balija i Lomboka), dok Weberova crta razdvaja Molučke otoke i Istočni Timor od Sahulskoga praga,
tj. od Nove Gvineje i Australije.
y U pravilu nijedna životinjska vrsta nije mogla prodrijeti preko tih razmeđa ukoliko nije mogla letjeti
ili preplivati veće udaljenosti (poput nekih surlaša).
y Moreplovstvo i “hobiti”
y Iako je Wallaceova i Weberova crta sprječavala prodor većine životinjskih vrsta tijekom pleistocena,
kod mjesta Mata Menge na otoku Flores, istočno od Wallaceove crte, istraživači su sredinom
1990-ih pronašli kameno oruđe u slojevima starim 800.000–900.000 godina. Jedino je objašnjenje da
je Homo erectus uspio prijeći morske prolaze u kakvu (primitivnom) plovilu.
y Idućih godina s Floresa stigli su i vrlo zanimljivi fosilni dokazi, koji potvrđuju da je jedna osobita
vrsta malih ljudi tu preživjela sve do prije 20.000 godina – znanstvenici su im dali nadimak “hobiti”
i za njih uveli taksonomsku kategoriju Homo floresiensis.

35
y “Hobiti” možda potvrđuju tezu iz Walkerovog modela, tj. da mesožderi koji žive od lova moraju ili
proširiti svoj areal ili smanjiti svoju tjelesnu veličinu.
y Ipak, ostaje upitno jesu li “hobiti” potekli od neke skupine Homo erectus-a, koja se u izoliranim uv-
jetima Floresa preinačila prema patuljastom rastu, ili od ljudi današnje vrste, koje su stigli poslije i
također se razvili prema patuljstvu. Dok neće biti moguće testirati DNK homo erectus-a, ovaj prob-
lem bit će otvoren.

Paleoanthropinae 
y Pod pojmom paleoantropa možemo podrazumijevati vrste srednjeg stupnja u razvitku prema našoj
ljudskoj vrsti.
y U pravilu je riječ o neandertalcima, međutimi neke kasnije inačice (uvjetno rečeno) Homo erectus-a)
mogle bi se također uvrstiti u ovu skupinu. To bi vrijedilo, primjerice, za mlađe predstavnike pralju-
di iz Atapuerce.
y Neandetalac inače označuje srednje kameno doba, ili srednji paleolitik, koji je uglavnom povezan s
musterjenskom tehnikom obrade kamena.
y Inače, ime Homo neanderthalensis uveo je 1864. irski anatom i geolog William King (1809–1886).
Ipak, dugo je vremena ostao problem kako odrediti sveukupnu skupinu tih drevnih ljudi, te njihov
odnos prema današnjim ljudima. U tom smislu, Haeckel je neandertalca smatrao manje savršenom
podvrstom suvremenih ljudi, Homo sapiens, i stoga je predložio naziv Homo sapiens stupidus.
y Neandertalac je imao mnoge sličnosti sa suvremenom vrstom ljudi – i u prosjeku čak i veću lubanju
(i mozak), ali tumačenje njegova mjesta u evoluciji nije bilo jednostavno..
y Do prije dvadesetak godina, izgradile su se dvije oštro suprotstavljene pozicije. Dio znanstvenika ko-
ji je podržavao tzv. „multiregionalnu teoriju“, smatrao da je neandertalac bio tek jedna lokalna vari-
jacija u sklopu jedinstvene ljudske vrste, i da je genetski doprinio nastanku suvremenih ljudi. Prema
drugom mišljenju, neandertalac nije ulazio u rodoslovlja suvremene vrste ljudi. Ljudi naše vrste i
Neandertalci imali su zajedničkog pretka na stadiju Homo erectus-a, no poslije su se evolucijski po-
dijelili: neandertalci su napokon izumrli i zamjenili su ih ljudi naše vrste.
y Multiregionalisti su često ukazivao na anatomske sličnosti i kontinuitet između starijih i novijih fosi-
la, i to kako na zapadnom (tipično “neandertalskom”) rubu ekumena, tako i u jugoistočnoj Aziji (u
području razvitka nasljednika javanskog Homo erectus-a).
y Ne može se reći da su multiregionalisti podcijenili vidne razlike između pojedinih fosila (recimo iz-
među lubanje “arhantropa” i suvremene ljudske glave), ali su precijenili do koje se granice varijabil-
nost može razviti unutar jedne te iste vrste.
y Postoji problem vremena potrebna da bi se temeljne genetske novine raširile kroz čitavu vrstu, osigu-
ravajući njezino jedinstvo, i problem veličinu ukupne populacije. Prema jednom komentaru, bilo bi
nemoguće zadržati jedinstvo vrste u uvjetima kad je na prostoru od Beijinga do Južne Afrike živjelo
svega 10,000 odraslih pojedinaca.
y Suprotna pozicija od multiregionalista bila je u novije vrijeme označena kao teza o afričkom izlasku.
Pretpostavka je da su suvremeni ljudi nastali iz arhaične vrste Homo sapiens, koja je nastala u Africi
negdje prije 300.000 godina.
y Međutim, sve do prije 100.000-70.000 godina nije postojala veća razlika između predaka suvreme-
nih ljudi i neandertalaca u manifestacijama materijalne i duhovne kulture.
y Život neandertalaca možemo vrlo kratko sadržeti u nekoliko crta: a) nastavak lovačkog života (s ve-
likim fizičkim teškoćama), b) napredak kamene tehnologije, c) mogućnost ograničenog korištenja
jezičnih znakova, d) naznake o kultovima (osobito o kultu spiljskog medvjeda), e) sahranjivanje

36
mrtvih i briga o starijima, f) kanibalizam – vjerojatno kao odgovor na ekstremne uvjete, g) vjerojat-
nost odjeće, h) život u spiljama i/ili gradnja nastambi.
y Poput svojih prethodnika, neandertalci su bili lovci, i to razmjerno hrabri i dobri lovci, koji su se, či-
ni se, usredotočili na megafaunu. No znakovito je da se na neandertalski kosturima mogu prepoznati
tragovi vrlo čestih ozljeda: preko 30% pokazuju znakove povrede glave, oko 25% ima tragove pov-
reda ruku, 15% povreda trupa i preko 10% povreda noge i stopala.
y Jedan analiza usporedila je ozljede neandertalaca s ozljedama američkih jahača rodea.
y Tehnološki razvitak dovodio je do planske izrade oruđa iz unaprijed pripremljene kamene jezgre.
y Naznake o kultovima najvidnije su u postupku prema lubanjama spiljskih medvjeda (položenih u
kamene sanduke ili u nišama u spiljama).
y Odjeća. Brojni skrugači u musterjenskoj opremi govore o vjerojatnosti pripremanja životinjskih koža
i krzna.
y Nastambe. Iako su neandertalski fosilni ostaci najčešće nađeni u spiljama, ili poluspiljama,
vjerojatno su živjeli i u drugim zaklonima. Sudeći prema nalazima iz Molodove u Ukrajini, čini se
da su naučili tehniku gradnje nastambi na otvorenom prostoru, koristeći za to drvo i mamutove kosti,
kao što će poslije činiti i ljudi moderne vrste.
y Djelomično kao posljedica multiregionalne teorije, odnosno uključivanja neandertalaca u naše rodos-
lovlje – ali i zbog čimbenika (nalazi kosti starijih hominida, "politička korektnost 1960-ih i 1970-ih,
itd.), opća slika o neandertalcu temeljito se izmjenila od kraja 19. stoljeća do danas.

Neanthropinae 
y Iako se mora ustvrditi da se rasprave ipak nisu okončile, pa svemu sudeći neantropi, odnosno naša
ljudska vrsta nije potekla od neandertalaca, nego se razvila zasebno iz arhaičnih polazišta, najvjero-
jatnije u Africi.
y Ključne su indikacije:
1) Novije datiranje palestinskih fosila, koja je pokazala da su to područje naseljavali ljudi više-manje
modernog izgleda oko 100.000 PD, i da su neandertalci živjeli u Palestini poslije njih (što bi izklju-
čivalo evoluciju modernih ljudi iz neandertalskog stabla);
2) Stanovite fizičke karakteristike prvih ljudi naše vrste u Europi (prije svega kruralni indeks),
3) Analiza neandertalskog mtDNK 1997. godine koja je nakon analize 360 baza neandertalskog
DNK utvrdila da između neandertalaca i suvremenih ljudi ima 28 različitost (što se može usporediti s
55 različitih baza utvrdila mtDNK između suvremenih ljudi i čimpanza.
4) Analize genetike (mtDNK i Y-kromosom) suvremenih ljudi koja je uvrdila da svi suvremeni ljudi
potječu vode podrijetlo od jedne "ženske instance" koja je živjela u Africi prije približno 200.000
godina, i da svi današnji muškarci vode podrijetlo od jednog muškarca koji je također živio u Africi
možda više-manje u isto vrijeme. Ti opći pretci današnjih ljudi dobili su nadimke "Eva" i "Adam".
y Razlozi koji su doveli do zamjene neandertalca i do širenja naše ljudske vrste ostaju do danas speku-
lativno, međutim obično se ističe da su suvremeni ljudi barem prije 60.000-50.000 godina vjerojatno
imali artikuliraniji jezik i da su razvili složeniji simbolički sustav i da su. Dakako, prve moguće pre-
teče suvremenih ljudi, sežu natrag u prošlost 200.000 (a možda i 300.000) godina.

Stringerov zaključak 
y Kad je napisao svoju knjigu o "afričkom izlasku" (= Christopher Stringer i Robin McKie. African
Exodus. The Origins of Modern Humanity. London, 1997), Christopher Stringer, jedan od glavnih
pobornika o zasebnom afričkom podrijetlu suvremene ljudske vrste još nije mogao znati što će dalj-
nja genetska istraživanja napokon utvrditi.
37
y Međutim, shema o zamjeni vrsta koju je Stringer iznio u toj knjizi pokazat će se i do danas više-
manje točnom, ili barem vrlo vjerojatnom.
y Prenijet ćemo je u nastavka, kao zaključak ovog komentara o neantropima.
y U sažetku, prema Stringeru razvitak je napredovao ovako:
1. U početku Homo erectus živi u Africi.
2. Zbog prodora praljudi u razne dijelove svijeta vrsta se postupno razdijelila.
3. Fizičke promjene su prije 300.000 godina dovele do pojave "primitivnih neandertalaca" u
Europi.
4. Isto tako kasne populacije tipa erectus u Istočnoj Aziji težit će prema ljudskom tipu s većim
mozgom što, navodno, potvrđuju lubanje iz Dàlìja u Kini, i Ngandonga na Javi.
5. Evolucija se u međuvremenu nastavila u Africi. Bitni pomaci u Africi vodili su prema ranom
(arhaičnom) tipu sapiens-a: starom 200.000 godina, poput Džebel Irhūda u Maroku i
Florisbada u Južnoj Africi, Border Cave-a u Svaziju i Kibiša (Omo)u Etiopiji. Prijelazna je
evolucija do suvremene ljudske vrste trajala do prije 100.000 godina.
6. Negdje prije 150.000 godina, svjetska je klima znatno zahladnjela. Dok su ledenjaci zahvati-
li sjeverna područja, u Africi je nestašica vlage proširila pustinje Sahare i Kalahari jai razri-
jedila gustu srednjoafričku prašumu. Nastala su manja šumska utočišta, okružena travnjaci-
ma. Taj je krajolik bio pogodan za ljude – stanovništvo je raslo.
7. No prije 130.000 godina nakratko je zatoplilo. S povratkom tople i vlažne klime suzile su se
pustinje na jugu i sjeveru, a u središnjim područjima opet se proširila prašuma. Ljudi su tada
učinili prve korake na putu izlaska iz Afrike, naseljavajući susjedna područja. O tome bi
svjedočili palestinski fosili.
8. Općenito, prije 100.000 godina, suvremena se ljudska vrsta raširila do Palestine i možda do
drugih azijskih područja na sjeveru, i sve do obale Kaapske pokrajine na jugu
9. Onda se nešto dogodilo...
10. Ukupna populacija naglo se smanjila, na 10.000 odraslih pojedinaca, što je u skladu s
genetskim pokazateljima.
11. Ljudi su napustili rubna područja poput Palestine i vjerojatno se povukli natrag u
unutrašnjost Afrike. Kao razlog, Stringer spominje novo zahlađenje i jednu prirodnu
katastrofu. Prije 74.000 godina eruptirao je vulkan Toba na Sumatri, najveća erupcija u
posljednjih 450 milijuna godina, pa bi pepeo i prah izbačen u Zemljinu atmosferu uzrokovao
nekoliko godina vrlo hladnih vulkanskih zima.
12. Trebalo je vremena da se naša vrsta oporavi od krize, ali je zatim – prije 60.000–50.000
godina, krenula uspješna ekspanzija u svijet. Sada su i posljedice glacijacije (niže razine
mora i kopneni mostovi) ubrzavale širenje.
13. Konačno, prije 35.000–30.000 godina suvremena je vrsta ljudi zamijenila posljednje
neandertalce u Europi, kao što je vjerojatno zamijenila i sve slične arhaične ljudske
populacije u drugim dijelovima svijeta.

Tehnološke (ili materijalne) epohe 
y U svojoj knjizi Hands ("Ruke"), britanski primatolog John R. Napier (1917–1997) istaknuo je dale-
kovidnost Franklinove definicije čovjeka („Čovjek je životinja koja izrađuje oruđe“)), pogotovo jer
se u Franklinovo vrijeme zapravo nije osjećala potreba da se ljudi definiraju u odnosu na druge živo-
tinje. Podrazumijevalo se da ljudi, za razliku od životinja, imaju duše i razum. Dakako, filozofi su
razmišljali također o fizičkoj ili materijalnoj strani ljudske biti. Ali u tom vremenu prije nastanka
modernih teorija o evoluciji bilo je svakako inovativno svesti sve tjelesne, umne i duhovne odrednice
ljudskosti na jednostavni kriterij tehnologije – na izrađivanje oruđa.

38
y Mnogo godina poslije Karl Marx (1818–1883) je citirao Franklinovu definiciju. A za Marxa je bilo
ključno to da je Franklin naglasio radni proces, tj. izradu oruđe, a ne samo oruđe, ali je ipak dodao
da ostaci prošlih oruđa imaju istu važnost za istraživanje izumrlih ekonomsko- društvenih formacija,
kao i fosilne kosti za određivanje izumrlih vrsta životinja.
y I neovisno o Marxovim mislima (koje su postale utjecajne tek nakon njegove smrti), može se reći da
je određivanje oblika (ili vrsta) društava prema tipu njihova oruđa bilo prihvaćeno kao temeljna
shema za analizu razvitka prapovijesnih društava još u 19. stoljeću. Da se podsjetimo, ta je shema
nastala 1836. nakon što je Thomsen uveo svoju podjelu prapovijesti na kameno, brončano i željezno
doba.
y U širem smislu, možemo govoriti o tehnološkim epohama u vremenovanju prapovijesti.

Prije prve epohe 
y I nije bilo slučajno zašto je Napier, kako je naznačeno, skrenuo pozornost na Franklinovu definiciju
čovjeka.
y Napier je bio treći autor – uz Louisa Leakeyja i Phillipa Tobiasa – članka iz 1964. godine u kojem je
fosilni hominid OH 7 bio predstavljen kao prvi predstavnik ljudskog roda, Homo habilis, na temelju
pretpostavke da je izradio oruđe koje je bilo nađeno zajedno s njegovim ostacima u Olduvajskoj gu-
duri.
y Drugim riječima, ta trojica znanstvenika, uz pomoć Raymonda Darta, proglasila je OH 7 čovjekom
upravo prema Franklinovoj definiciji.
y Inače, Napier je u svojoj knjizi o rukama istaknuo postupnost prijelaza na izrađivanje oruđa, te među
inim ukazao na Dartovu misao da je još i australopitek pravio oruđe.
y Dart je pripisao australopiteku vrlo rudimentarnu tehnološku kulturu, koju je nazvao osteodontokera-
tičkom (engl. osteodontokeratic), jer je smatrao da je australopitek – primjerice u južnoafričkom na-
lazištu Makapansgat – modificirao inventar od kosti, zubi i roga, da bi stvorio neku ranu vrstu oruđa.
y Napier je zaključio da ta Dartova "kultura kosti, zubi i roga" nije bila mnogo naprednija od vrsta pre-
inake koje pravi čimpanza kada prilagodi drvenu grančicu da bi mu služila za vađenje termina iz
termitnjaka, ili kada koristi lišće kao spužvu ili toaletni papir. Pa ipak, mislio je da je daje "možda
odličan primjer" tehnike modificiranja oruđa.
y Glavno oruđe australopiteka bila je (navodno) nadlaktična kost, koja je služila kao batina, i s koje je
bio skinut proximalni kraj.
y Općenito, Napier je razlikovao tri stadija: 1) korištenje oruđa, 2) modificiranje oruđa, i napokon 3)
izrađivanje oruđa. Ali razlika između korištenja i izrađivanja oruđa bila mu je ključno, jer kako je is-
taknuo: "Gotovo svaki primat može koristiti oruđe, ali samo čovjek može izrađivati oruđa".
y Štoviše, kako je poznato, korištenje oruđa nije ograničeno samo na primate: morske vidre služe se
kamenim batom da razbiju školjke, i strnadica Camarhynchus pallidus s Galapagosa (jedna od
"Darwinovih zeba") znamenita je po tome što koristi kaktusovu bodljiku u vađenju ličinki kukaca iz
stabala.

Donji paleolitik 
y U donjem paleolitiku oruđe se izrađivalo samo prema modusu 1 i 2 – i to se odnosi na dvije glavne
kulture te epohe: olduvajsku i ašelsku.

1) Olduvajska kultura  
y Olduvajska kultura obuhvaća najstarije izrađeno oruđe naših predaka, i baš je ta kultura (kako je bilo
naznačeno) poslužila kao marker za određivanje početka roda Homo.

39
y Pretpostavlja se da su oruđe olduvajskog tipa izrađivali predstavnici vrsta Homo habilis i Homo
erectus.
y No riječ je o vrlo rudimentarnom oruđu, o grubo razbijenim oblucima (engl. pebble tools), koje su
vjerojatno mogli oblikovati i neki tipovi australopiteka. Uostalom, pokazalo se da i čimpanze mogu
naučiti tehniku izrađivanja olduvajskih predmeta, iako to ne znači da bi sami provodili tu praksu. Tu
postoji i spomen:uti problem majmunske mašte.
y Olduvajska kultura nazvana je prema izrađevinama koje su Louis Leakey i njegova supruga Mary
pronašli od 1930-ih u Olduvajskoj guduri u Tanzaniji.
y Međutim, stotinjak godina prije istraživanja Leakeyjevih u Olduvaju, francuski geolog Jacques Bou-
cher de Perthes (1788–1868) otkrio je vrlo slične primjere oruđa u dolini rijeke Somme, blizu gradić
Abbeville, gdje je radio kao carinski službenik.
y Opći naziv za taj prvi europski donjopaleolitski sklop nije postojao, sve dok Louis Laurent Gabriel
de Mortillet (1821–1998) nije u svojoj knjizi Pretpovijest, drevnost čovjeka (Le Prehistorique, anti-
quité de l'homme, 1882 ) predložio naziv chelléen (šeljski), jer je smatrao da su primjeri iz mjesta
Chelles blizu Pariza potjecali iz geološki najjasnijih slojeva. Breuil je poslije uveo oznaku "abevilj-
ska" kultura, prema mjestu gdje je Boucher de Perthes otkrio prve primjere.
y Danas je abeviljska kultura uglavnom uvrštena u olduvajsku, koja se potvrdila kao starija, pa se
abeviljski naziv u pravilu više manje koristi (osim kada je potrebno istaknuti upravo mladu europsku
inačicu olduvajskog kompleksa).
y Zasad najstariji primjer olduvajskog oruđa nađen je u Goni u afarskom dijelu Etiopije, i datira od pri-
je 2,6-2,58 milijuna godina. Primjeri iz samog Olduvaja datiraju iz razdoblje od prije 1,9-1,75 mili-
juna godina, i sličnu starost ima i oruđe iz Turkane (Koobi Fora, 1,87 mil. godina).
y Najstariji olduvajski predmeti izvan Afrike nađeni su u Riwatu u Pakistanu (starost od 1,9 milijuna
godina), u mjestu Lenggong u Maleziji (1,83 mil. godina), u Dmanisiju u Gruziji (1,8 mil. godina), u
Majuangou u sjev. Kini (1,66 mil. godina) i u Ubediji u Palestini (1,4 mil. godina).
y Osim zagonetnog nalaza iz Chilhaca (i gruzijskih nalaza – ukoliko uvrstimo Gruziju u Europu), eu-
ropski primjeri nisu stariji od milijun godina, i uglavnom ulaze u vremeni interval 1,0 – 0,5 milijuna
godina (iako ima i mlađih primjera).
y Jedan takav stariji europski primjer bio je nađan u Hrvatskoj, u spilji Šandalja I u Istri, a datira se na
starost od oko 800.000 godina.
y Mary Leakey pokušala je sistematizirati oldovajsko oruđe u četiri kategorije:
1. za tešku namjenu (heavy duty),
2. za laku namjenu (light-duty),
3. iskorišteni komadi (utilised pieces), i
4. otpad (debitage, waste).
y U prvu kategoriju ulaze kamene jezgre, sjekači – "čoperi" (choppers, chopping tools), koji su najvje-
rojatnije koristili za obradu drva i kože.
y U kategoriju oruđa za laku namjenu ulaze višestrani strugači (poliedre), ili pak šila, dubila, itsl.
y Iskorišteni komadi, kao i otpad, imaju praktičnu namjenu.
y Važno je naglasiti da olduvajsko oruđe, po sebi, nije služilo za lov, nego za obradu hrane (rezanje
mesa, razbijanje oraha), za struganje kože, kopanje i udaranje. Ali kameno oruđe moglo je pomoći u
pripremi drvenih palica ili koplja za lov.
y Materijal iz kojeg se oruđe pravilo bio je različit: kvarc, kvarcit, bazalt ili opsidijan i poslije kremen i
kremenjak.

40
y Svi olduvajski predmeti izrađeni su jednostavnim udaranjem kamena, prema modusu 1. Međutim
prije 1,7 milijuna godina, i to prvo u istočnoj Africi, počela je izrada oruđa prema modusu 2, što je
povezano s nastankom ašelske kulture.

2) Ašelska kultura 
y Nazvana je prema gradiću Saint-Acheul na rijeci Somme u sjev. Francuskoj, blizu kojega je u prvom
dijelu 18. stoljeća spomenuti Boucher de Perthes, uz olduvajska oruđa, pronašao i primjere karakte-
rističnih donjopaleolitskih ručnih sjekira (ručnih klinova, ili šačnika). Ali zapravo prve takve primje-
re u Europi otkrio je još 1797. engleski antikvar John Frere (1740–1897), u nalazištu Hoxne u Suf-
folku.
y U svom radu o prapovijesti, Gabriel de Mortillet izrazio je sklonost prema nazivu "ašelski"
(acheuléen), ali i dvojbe, jer, kako je napisao: "Nažalost Saint-Acheul nije nalazište čisto od svih
mješanja" (Malheureusement Saint-Acheul n'est pas une station pure de tout mélange).
y Ipak, oznaka "ašelska kultura" bila je prihvaćena u prapovijesnoj arheologiji 1925. godine, i koristi
se sve do danas, bez obzira što se pokazalo da je i taj donjopaleolitski izražaj nastao najprije u Africi.
y Zasad najstarija ašelska "ručna sjekira", datirana na starost od prije 1,65 milijuna godina, potječe iz
Zapadne Turkane.
y Osim razlike u načinu izrade oruđa (modus 2), glavna je inovacija ašelske kulture to da je oruđe ob-
rađeno s dvije strane, odatle i francuski stručni naziv biface (dosl. "dva lica").
y Tipična ašelska oprema obuhvaća razne ručne sjekire (kopljolike i srcolike šačnike, rezne klinove i
sjekire s odrezanim krajem, fr. bout-coupé), zatim sjekače, obrađene odbojke, strugače i segmentira-
ne sjekače.
y Za izradu tih predmeta u Africi se koristio vrlo raznolik materijal: kamen iz sedementskih i mag-
matskih stijena, poput muljnjaka i bazalta, kalcedon, kvarcit, andezit, pješčenjak, kremenjak i škri-
ljac, pa čak i meki kameni poput vapnenca. S druge strane, u Europi se najčešće koristio kremen.
y Ručne sjekire vjerojatno su služile za kopanje korijena, rezanje mesa i obradu krzna i drva. Neki su
autori pomislili da su se mogli korisiti i za bacanje na lovinu, ili da su možda imali simboličke svrhe
(možda kao muški "pokloni" za vrijeme parenja).
y Budući da su neke ašelske ručne sjekire obrađene mnogo više nego što bi trebalo za funkcionalne
potrebe, Richard Leakey je smatrao da je riječ i o umjetničkim djelima.
y O mogućim umjetničkim ili simboličkim sklonostima svjedoče antropomorfni predmeti koje su nosi-
telji ašelske kulture skupljali u prirodi, možda i tzv. Venera iz Berekhat Rama na Golanskoj visorav-
ni (stara najmanje 230,000 godina), zatim urezana slonovska tibija (350-400 tis) iz Bilzingslebena
(400-350.000 PD) i primjeri uporabe okera (Kapthurin u Keniji, 285.000 PD, Duinefontein u Južnoj
Africi, 400-200.000 PD).
y Ašelska kultura nije se raširila po čitavom svijeta, kao što je bio slučaj s olduvajskom. Naime, u ju-
goistočnoj Aziji donjopaleolitski praljudi nisu razvila ašelske tehnike.
y Zbog toga je godine 1948. američki arheolog Hallan L. Movius (1907–1987) povukao crtu na karti
svijeta koja je, prema njemu, dijelila ašelsko područje od istočne sfere, u kojoj su su i dalje prevla-
davali (odluvajski) sjekači. Poslije je otkriće ašelskih predmeta u Južnoj Koreji (Chongokna) donekle
relativiziralo tu "Moviusovu liniju".
y Općenito, ašelsko područje zahvatilo je veći dio Afrike (osim nekih tropskih i pustinjskih područja),
jugozapadni dio Azije (Anatoliju, Arabijski poluotok, Iran, Pakistan, Indiju), Sredozemlje i dio Eu-
rope (Panoniju, Francusku, zemlje Beneluksa, Njemačku, Englesku).
y Treba dodati da su se i olduvajski predmeti često dalje koristili usporedo s ašelskima.

41
y No u Europi, primjerice, prije 500.000-400.000 godina dotadašnji odluvajski (ili abeviljski) horizont
podijelio se u dva smjera: na klaktonsku tradiciju obrade odbojaka i na ašelsku.
y Klaktonska kultura razvila se u međuleđu Mindel-Riss. Ime je dobila po engleskom gradiću Clacton-
on-Sea u Essexu, gdje je 1911. geolog Samuel Hazzledine Warren (1872–1958) našao tipične sjeka-
če i obrađene odbojke. U istoj lokaciji nađeni su i ostaci obrađene palice, zajedno s ostacima slona i
nilskog konja.
y Za klaktonsku je tradiciju osobito to što se na kamenom oruđu nalaze urezi koji upućuju na vjerojat-
nost vezivanja na drvene ručke ili čak koplja.
y Kako se danas čini, klaktonski ljudi nastavljali su (razvijenije) olduvajske tradicije u isto vrijeme ka-
da je drugdje u Europi već prevagnula ašelska kultura i kada je ašelska tehnika već prelazila na mo-
dus 3, tj. na levalošku tehniku pripreme kamenih jezgri.
y U globalnoj perspektivi, nositelji ašelske kulture pripadali su različitim ranim ljudskim tipovima.
y Malo je dvojba da je prvobitnu ašelsku kulturu razvio rani Homo erectus, i da je ta vrsta praljudi od-
govorna za ašelski uspon. Ali poslije su ašelsku tradiciju nastavili nasljednici erectus-a: razne prije-
lazne vrste prema neandertalskom čovjeku, kao i prema arhaičnim predstavnici naše vrste ljudi (Ho-
mo sapiens idaltu i drugi).
y Štoviše, postoji mogućnost da je primjetno usavršavanje ašelskih ručnih sjekira u Africi, prije nekih
600.000 godina, povezano s napredovanjem praljudske evolucije. Od tada su prijašnje krupne i ma-
nje simetrične ručne sjekire zamijenili tipičniji primjerci.

Srednji paleolitik 
y Početak srednjeg paleolitika različito se datira: u literaturi možemo naići na podatke da je ta
(pod)epoha kamenoga doba počela prije 300.00 godina, 250.000 godina ili prije 200.000 godina.
y Za srednji paleolitik karakteristično je, prije svega, izrada oruđa prema modusu 3.
y Od pripremljene jezgre dobivaju se korisni odbojci, koji zatim služe kao strugači, šiljci, itd. Zbog to-
ga je svojedobno Henri Breuil smatrao da je srednji paleolitik vrijeme prevlasti tehnologije odbojaka.
y Ta inovacija, poznata kao levaloaška tehnika (prema pariškom predgrađu Levallois-Perret, gdje su
prvi primjerci tako obrađenih oruđa bili pronađeni), nastala je još u sklopu kasne ašelske kulture.
y Leroi-Gourhan opisao je bitnu logiku te inovacije: trebalo je pripremiti samo jezgru, a onda je pra-
čovjek od jednog kilograma kremena dobio čak dva metara korisnog sječiva (dok se ašelskom tehni-
kom dobivalo 40 cm, i olduvajskom tek 10 cm).
y Zasad najstariji primjerci levaloaškog oruđa potječu iz ašelskih slojeva u Kapthurinu u Keniji, i dati-
rani su na starost od 500-200.000 godina.
y U Europi i u okolnim područjima, levaloaška tehnika usavršila se u sklopu musterjenske kulture, na-
zvana je prema tipskom nalazištu le Moustier u francuskoj Doronji.
y Musterjen gotovo je poistovjećen sa srednjim paleolitikom.
y Obično se smatra da je musterjenska kultura "u pravom smislu" nastala prije 200.000 godina. Među-
tim, novo datiranje za musterjenski sloj i ljudske ostatke iz spilje Pradayrol u jugozapadnoj Francus-
koj ukazalo je na starost od čak 330.000 ± 5000 godina.
y Takvo novo datiranje dovela je i do pomicanje granice početka srednjeg paleolitika dalje u prošlost.
y Musterjenska kultura, i srednji paleolitik općenito, često se poistovjećuje s neandertalskim čovjekom.
I doista, u velikoj većini slučajeva neandertalski fosili nađeni su zajedno s musterjenskim oruđem.
y To vrijedi, između ostaloga, i za najveće nazalište neandertalskih fosila u Europi – dakle, za našu
Krapinu.

42
y Ipak, postoje i potvrde da su musterjensko oruđe koristili i ljudi današnje vrste (primjerice na Blis-
kom istoku, prije 100.000 godina), dok će dio posljednjih neandertalaca, u vremenu prijelaza iz sre-
dnjega u gornji paleolitik prihvatiti stanovite gornjopaleolitske novine, koje se obično povezuju s
predstavnicima današnje vrste ljudi.

Bihejvioralni modernitet 
y U srednjem paleolitiku pojavljuje se i prve naznake "bihejvioralnog moderniteta" (engl. behavioural
modernity), tj. oblika ponašanja koji će karakterizirati suvremene ljude.
y O tome svjedoče indikacije o obredima i nedvojbeno neandertalski pogrebi i briga za bolesne i starije
članove zajednice.
y Zanimljivo je da su genetske analize pokazale da su psi (ili točnije njihovi vučji preci) bili pripitom-
ljeni u srednjem paleolitiku, što se također može shvatiti kao znak bihejvioralnog moderniteta.
y Pripitomljenje psa vjerojatno govori i o daljnjem razvitku lovačkih tehnika.
y Levaloaška tehnika mogla je omogućiti i izradu kompozitnog oruđa: recimo vezivanje kamenih ši-
ljaka na koplja, što bi olakšalo lov na krupnu divljač. I poznato je da su neandertalci često lovili ve-
liku divljač.
y Pa ipak, čini se da musterjenci nisi lovili projektilima, nego da su primjenjivali tehniku zasjeda i
preusretanja. A za tjeranje lovine u zasjedu, psi su mogli biti vrlo korisni.
y U svakom slučaju takve lovačke akcije zahtijevale su višu razinu društvene koordinacije.
y Za složene akcije poput lova na kozoroge (Capra ibex) u visokim gorama – ili na velike i opasne ži-
votinje poput dlakavih nosoroga (Coelodonta antiquitatis), visoki stupanj kordinacije bio bi krajnje
nužan.
y Ekipa Roberta K. Waynea, s Kalifornijskog sveučilišta u Los Angelesu, poučavajući pseći genom,
utvrdila je da su se psi genetski odvojili od vukova prije nekih 100.000-60.000 godina, što bi značilo
u srednjem paleolitiku.
y Prema tome, moguće je da su prve korake prema pripitomljenju vuka učinili već u neandertalci, ili
slične vrste ljudi.
y Doduše, prvi fosilni dokazi o suživotu ljudi i pasa potječu tek iz gornjeg paleolitika. Naime u spilji
Goyet u Belgiji pronađeni su ostaci ranog psa (ili vuka), datirani na starosti od oko 31.700 godina.

Gornji paleolitik 
y Počevši prije 75.000-70.000 godina (ako ne i prije) zbivale su se važne promjene, koje će u konačni-
ci omogućiti prijelaz u kulturnu epohu gornjeg paleolitika.
y Prvo, sudeći prema ostacima iz spilje Blombos u Južnoj Africi, čovjek je počeo konzumirati morsku
hranu (školjkaše, možda i ribe), i izrađivati ornamente i možda umjetnine (ogrlice od školjki, izrez-
bareni komadi okera).
y Vjerojatno prije 70.000-60.000 skupine ljudi moderne vrste prodrle su iz Afrike u susjedna područja
Azije, te zatim nastavili put do jugoistočne Azije i Australije.
y U Europi, najkasnije do prije 40.000 godina pojavit će se prvi predstavnici današnje vrste ljudi (često
identificirani kao "kromanjonci"), i s njihovim dolaskom proširit će se i prve gornjopaleolitske kultu-
re.
y Gornji paleolitik obično se povezuje s ljudima današnje vrste, no u Europi na početku te kulturne
(pod)epohe ima naznaka i o "miješanju" srednjopaleolitskih i gornjopaleolitski tehnika, što se često
tumačilo kao znak dodira ili utjecaja između neandertalaca i došljaka današnje vrste.

43
y O tome bi, među inim, svjedočila seletska kultura u Mađarskoj i Slovačkoj (nazvana po nalazištu
Szeleta u gorju Bükk), koja pokriva razdoblje od 42.000 do 38.000 PD, dakle vrijeme kada je dodir
između neandertalaca i suvremene vrste ljudi bio moguć.
y Osim toga, prva zapadnoeuropska gornjopaleolitska kultura – šatelperonska (opisana prema nalazi-
ma iz Viline spilje, "la Grotte de Fées", blizu Châtelperrona u središnjoj Francuskoj) pokazuje konti-
nuitet s prijašnjom musterjenskom kulturom (korištenjem tipičnih levaloaških jezgri), uz usvajanje
glavnih gornjopaleolitskih novina (izrada noževa i nakita).
y Štoviše, danas znamo su i neandertalci barem koristili šatelperonske predmete: ključni je dokaz kos-
tur neandertalke iz Saint-Césairea u jugozapadnoj Francuskoj, koji je bio nađen zajedno sa šatelpe-
ronskim inventarom.
y Međutim, iako znamo da su neandertalci koristili šatelperonske predmete, i dalje nije sigurno jesu li
sami izrađivali te predmete, ili ih pak preuzeli (trampom ili “trgovinom”) od ljudi naše vrste. U sva-
kom slučaju iduće europske gornjopaleolitske kulture pripisuju se suvremenom ljudskom tipu.
y Najstariji šatelperonski nalazi datiraju iz vremena prije 40.000-36.ooo godina.
y Općenito, gornji paleolitik karakteristiziran je daljnjim razvitkom tehnikâ proizvodnje oruđa (modus
4 i modus 5), povećanjem raznovrsnosti tipova oruđa kao i materijala iz kojeg je napravljeno – me-
đutim, najupadljivije obilježje je vrlo velik skok u umjetničkim, ili simboličkim izražajima (i zacijelo
u bihejvioralnom modernitetu).
y Prema klasičnoj shemi (koja se oblikovala više-manje u prvom dijelu 20. stoljeća, ali koja je i dalje
korisnoj), europski gornjopaleolitski slijed dijeli se na četiri velike kulturne konfiguracije, nazvane
prema eponimnim nalazištima u Francuskoj:
1. Orinjačka (fr. aurignacien) od 37-35.000 do 28.000 PD,
2. Gravetijenska ili gravetska (fr. gravettien) od 29.000 do 22.000 PD
3. Solitrejska (fr. solutréen) od 22.000 do 17-15.000 PD
4. Magdalenska (fr. magdalénien) 17.000 do 10.000 PD.
y O tim kulturama (i drugim temama) razpravljat ćemo u nastavku kolegija (više u općem, nego u spe-
cijalističkom smislu. Zasad je samo važno zapamtiti kronologiju (i to u glavnim crtama, jer postoje
stanovite razlike u datiranju), zatim prostorni razmještaj i neke temeljne identifikacijske detalje.

Orinjačka kultura (37­35.000 do 28.000 PD) 
y Poznata je po prvim razvijenim umjetničkim izrazima (spiljskim slikama i kipovima ljudi i životinja,
po prvim glazbenim instrumentima (frulama od kosti), nakitu (ogrlicama, narukvicama, itd.), te po
izradi oštrica (sječiva), igli i harpuna prema modusu 4. Nalazi iz znamenite spilje Cro-Magnon na
jugu Francuske pripadaju ovoj kulturi.

Gravetijenska kultura (29.000 do 22.000 PD)  
y Dijeli se na dva okruga: a) zapadni, pretežno na području Francuske, i b) istočni, povezan s lovcima
na mamute u Srednjoj i Istočnoj Europi.
y Kao "dijagnostički znak" gravetijena uzima se specifično dubilo (fr. burin), s tupim zaleđem, među-
tim ova je kultura (zapravo) najpoznatija po brojnim figurama žena, tzv. venerama, na području od
južne Rusije do Francuske, kao i po nastambama iz mamutovih kosti u Srednjoj i Istočnoj Europi.
y Nalazišta Dolní Věstonice i Pavlov u Moravskoj, Mežirič u Ukrajini, i Kostjenki i Šungir u Rusiji,
pružaju odlične uvide u način gravetijenskih ljudi, pogotovo iz istočnog područja.

Solitejska kultura (22.000 do 17­15.000 PD)  
y U sklopu solitrejske kulture, pojavljuje se prvi primjerci pravih strelica, odnosno šiljaka za projektile,
kao i najvjerojatnije prvi primjeri bacača koplja (atlatla).
44
y Definicijski predmet su vrlo pomno obrađeni šiljci, u obliku lovorovog lista. Tipični su i ukrašeni bi-
seri, kremeni noževi i pile, igle i kuke (udice), te predmeti iz kosti i roga..

Magdalenska kultura (17.000 do 10.000 PD)  
y Magdalenska kultura označuje završnicu europskog gornjeg paleolitika. Riječ je o kulturi lovaca na
sjeverne jelene, koja je najpoznatija po bogatoj spiljskoj umjetnosti u Lascauxu, Altamiri i drugdje.
Inače, zanimljivo je da su jeleni gotovo odstutni u toj umjetnosti, iako iz kulturnog otpada magdale-
naca znamo da su im bili glavna lovina.
y Za magdalensko doba tipično je daljnje povećanje raznolikosti oruđa, a zatim i sve jača tendencija
prema izradi mikrolita (oruđa modusa 5). Završne etape magdalenske kulture razlikuju se i prema
složenim vrstama harpuna od roga, kosti i slonovače.

Izvan Europe 
y Što se tiče gornjopaleolitskih kompleksa izvan Europe, zasad treba upozoriti samo na nekoliko kre-
tanja i pojava.
y Više-manje u vremenu razvitku prvih gornjopaleolitskih kompleksa u Europi, ljudi su naselili sje-
vernu Srednju Aziju, Sibir, Japan i zatim i svu Ameriku.
y Tragovi prisutnosti suvremene vrste ljudi u Sibiru sežu u prošlost čak oko 40.000 godina, no najpoz-
natiji gornjopaleolitski kompleksi u Sibiru, Maljta i Afontova gora, nastali prije 22.000-20.000 godi-
na.
y Japanski gornji paleolitik, prema 14C datiranju, počeo je još prije nekih 35.000 godina (s pojavom
tzv. trapezoidnih oruđa), ali ipak pomak dogodio se u Japanu na kraju ledenoga doba, u vrijeme dok
je magdalenska kultura obilježavala Zapadnu Europu. Naime, tada je nastala rana džōmonsks kultura
(engl. incipient Jōmon, 14.000–4000 pr. Kr.), koja je poznata po najstarijoj keramici na svijetu.
y Što se tiče Amerike, točno vrijeme naseljavanje i dalje je upitno – no o razdoblju između 15.000 i
13.000 PD svjedoče ostaci 12 nastambi, otpad od hrane i jedan koprolit iz mjesta Monte Verde na
jugu Čile. Osim toga, nedavno je jedan ljudski koprolit iz Nevade bio datira na starost od 14.300
godina.
y Dakako, iako je Amerika bila naseljena ranije, ključno mjesto u materijalno-kulturnom
vremenovanju i dalje ima klovisova kultura (prema mjestu Clovis u Novom Meksiku), koja je prema
novom datiranju nastala prije 13.500-13.000 godina.

Epoha mezolitik 
y Naziv "mezolitik", kako smo vidjeli u uvodnom predavanju, dio je izvorne trodjelne (ili "trodobne")
klasifikacije prapovijesti koju je 1865. uveo John Lubbock. Međutim, smatra se da je taj pojam po-
pularizirao tek V. Gordon Childe.
y Budući da mezolitik označuje i nastavak gornjopaleolitskih tehnika (osobito mikrolitskih tehnika) u
novim klimatskim uvjetima holocena, za tu epohu katkad se preferira oznaka epipaleolitik (dosl.
"kraj/rub paleolitika"). Ponekad je riječ jednostavno o preferencijama u nazivlju, ali neki autori ipak
pokušavaju razlikovati epipaleolitika od mezolitika.
y Primjerice, španjolski prapovjesničar José Alfonso Moure Romanillo, smatrao je da treba koristiti
pojam epipaleolitik za poslijeglacijalne zajednice koje nastavljaju stari lovačko-sakupljački način ži-
vota, dok bi se zajednice koje pokazuje progresiju prema zemljoradnji mogle označiti kao mezolitske.
y Nažalost, takvo razlikovanje možda stvara nove probleme, jer se mezolitik općenito može opisati
kao epoha traženja novih načina života, u izmjenjenom prirodnom krajoliku.

45
y Unatoč nekim očitim dostignućima, u početku, mezolitske kulture nisu impresionirali znanstvenike.
U odnosu na impresivna dostignuća gornjeg paleolitika, pogotovo spiljske umjetnosti, mezolitske za-
jednice, stisnute u dubini šuma ili na rubu močvara, nisu davale dojam osobitog napretka.
y I dojam o zastoju bio je najjači prilikom razmatranja mezolitskih kultura koje su nastale na bivšem
magdalenskom području: aziljijsku (od 10.000 pr. Kr.), sauveterijsku (8000-7000 pr. Kr.) i tardenoa-
sku (od 7500 pr. Kr.).
y Međutim, u sjevernoj Europi primjećuje se nastavak kulturne dinamike, ali s većim naglaskom na
primorske adaptacije (korištenje morskih izvora hrane).
y I štoviše, prema genetskim indikacijama, čini se da je to područje bilo naseljeno u vrijeme povlače-
nja ledenjaka upravo iz bivših magdalenskih krajeva Zapadne Europe.
y Mezolitske zajednice nastale su i na krajnjem sjeveru Europe, gdje je najstariji kompleks nazvan je
po nalazištu Komsa u norveškom Finnmarku (oko 9500 pr. Kr.). U južnijem potezu, odnosno sjever-
no od Trondheimskog fjorda, poslije se razvila kultura Fosne (8000-7000 pr. Kr.), koja možda preds-
tavlja nastavak Komse.
y Dakako najnaprednija ili barem najčešće spomenut mezolitski primjer iz sjeverne Europe bila je kul-
tura Maglemose, na području oko zapadnog Baltika i Oresunda. Datiranje ove kulture danas se stav-
lja u intervalu od 9500 do 6000 pr. Kr., a njezin istočni ogranak označuje se kao zasebna (iako vrlo
bliska) kultura Kunda (nazvana prema eponimnom nalazištu u Estoniji).
y Osobito u kundskom sklopu, jasno se vidi i sve veća važnost ribolova i lova na tuljane. Takav je na-
čin života bio tipičan također za suomusjärvijsku kulturu (6500-4200 pr. Kr.), iz Finske, koja je
(prema jednom mišljenju) vodila porijetlo od sjevernih tradicija Komse i Fosne.
y Među naprednijim mezolitskim kompleksima ističe se i iznimna pojava Lepenskog vira na Đerdapu,
s protofazom do 6. tisućljeća pr. Kr.
y Sve upravo spomenute mezolitske kulture odražavaju tendenciju prema (uvjetno rečenom) "vode-
nom načinu života".
y O "vodenim načinom života" svjedoči ne samo ribarska oprema i ostaci morske ili rječne hrane, nego
i vesla, često nađena u mezolitskim lokacijama oko Baltika i Sjevernog mora, kao i u drugim sličnim
kontekstima.
y O samim čamcima ima manje izravnih dokaza, iako postoji jedan više-manje uvjerljiv fizički nalaz,
iz mjesta Pesse u Nizozemskoj, datiran na vrijeme između 8200 i 7600 pr. Kr. Osim toga, u donekle
sličnom kontekstu, petroglifi s područja Kaspijskoga jezera, nastali između 8000 i 5000 pr. Kr., jas-
no prikazuju duguljaste čamce ili lađe.
y Nadalje, saharski akvalitik, i to u prvoj fazi "vlažne Sahare“ (7000-5500 pr. Kr.), odlično odražava
“vodeni način života”. Naime iako se taj saharski primjer katkad uvrštava već u neolitik, na početnoj
fazi riječ je o specifičnom mezolitskom pomaku prema sjedilaštvu, na temelju ribolova.
y Sličan obrazac sjedilaštva u faktički mezolitskom sklopu, dugo je vremena karakterizirao sjeverno-
američke "arhaične" kulture uz obalu Britanske Kolumbije.
y Jasniji nagovještaji prijelaza prema neolitiku primjetni su u natufijskoj kulturi na Bliskom istoku, na-
zvanoj prema nalazište Wādi al-Natūf u Palestini.
y Natufijska kultura nastala je još u desetom ili jedanaestom tisućljeću pr. Kr., i trajala je do druge po-
lovine devetoga tisućljeća pr. Kr. Oprema za rezanje i obradu žitarica u inventaru Natufljana (kame-
ni srpovi, stupe i tučci) najavljuje buduće neolitske tehnike.

46
Epoha neolitika 
y Kako se moglo primijetiti u prijašnjim komentarima o paleolitiku i mezolitiku, određivanje tehnolo-
ško-materijalnih (pod)epoha prapovijesti ne polazi isključivo od vrste tehnologije. Biološki, društve-
ni i klimatsko-ekološki čimbenici nadopunjuju i/ili kvalificiraju osnovno tehnološko vremenovanje.
y I to vrijedi osobito za neolitik (dosl. “novo kameno doba”)
y Naime za razliku od starijih shema, u kojem je neolitik bio opisan kao vrijeme “glačanog kamena”,
Childe je definirao neolitik, ili neolitsku revoluciju, kao kvalitetni preokret u načinu življenja. U neo-
litiku je čovjek preostao ovisiti o izravnom prisvajanju hrane iz prirode, te postao aktivan proizvođač
hrane.
y Neolitik, dakle, ne označuje neki nov stadij u tehničkom priboru, ili u obradi oruđa, nego novu prim-
jenu oruđa, iskustva i znanja, što je sve omogućilo čovjeku da postane proizvođač hrane, tj. da zem-
ljoradnik i stočar.
y Dakako, ne treba shvatiti Childeovu “neolitsku revoluciju” kao nagli preokret. Razdoblje traženja
novih rješenja koja će dovesti do prvog neolitika trajalo je više tisućljeća. O tom dugom putu, svje-
doče, primjerice, nalazi natufijske kulture.
y Ne smatra se da su natufljani već prihvatili redovitu zemljoradnju, iako su se približavali prijelazu na
neolitski način života. Njihovi srpovi i tajnije nastambe to potvrđuju.
y U vezi sa tendencijom prema tajnijem nastanjivanju, vrlo su indikativni ostaci najstarijeg hrama na
svijetu, u nalazištu Göbekli Tepe (dosl. "Trbušasto brdo") u Turskoj (u području Urfe, blizu granice
sa Sirijom), datirani oko 10.000 pr. Kr. (mlađi slogevi oko 7500 pr. Kr.).
y Nadalje, nedavno otkriće tragova mutirane vrste smokve u najstarijim slojevima Jerihona (Tell es-
Sultan), iz vremena oko 9400 pr. Kr., sugeriralo je novu tezu da je upravo uzgoj smokve pokrenuo
neolitik.
y Sva ta rana faza prijelaza – poznata i kao predkeramični neolitik – trajala je više-manje do sredine 7.
tisućljeća pr. Kr.
y No već negdje do 7000. pr. Kr. prve prave neolitske zajednicama nastale su na visoravnima Bliskoga
istoka i Anatolije, u područjima umjerenih oborina.
y Tipični su primjeri Džarmo na području Zagrosa u sjevernom Iraku, Çatalhöyük, Hacılar i Çayönü
Tepesi u Anatoliji, Ali Koš i Tepe Guran u zap. Iranu, itsl.
y Zatim u 7. ili na početku 6. tisućljeća pr. Kr. prvi kanali za navodnjavanje nastali su u srednjem Ira-
ku (Čoga Mami, Tell es-Sawwan), u južnom Iranu (Tepe Sabz) i u Anatoliji (Hacılar ).
y Gradnju kanala možda je potaknulo novo razdoblje hladnije i suhe klime na Bliskom istoku, kada su
i neka prijašnja neolitska naselja duže vrijeme ostala napuštena.
y Prema hipotezi oceanografa Williama Ryana (1939–) i Waltera Pitmana (1931–), u sušnom razdob-
lju do početka 6. tisućljeća pr. Kr. neolitske zajednice skupile su se oko Crnog mora, koji je tada tvo-
rio slatkovodno jezero, odvojeno od Sredozemnog mora (i već ispod razine mora). No između 5600 i
5500 pr. Kr., sudeći prema pomoru školjkaša u Crnom moru, Sredozemlje je prodrlo preko Bospora
u to bivše "Crnomorsko jezero".
y Taj događaj, prema Ryanu i Pitmanu, potaknuo je jake migracije i tako utjecao je na širenje neolits-
kih zajednica prema Europi i u druge krajeve.
y Teza Ryana i Pitmana problematična je barem u odnosu na neolitsku prvu ekspanziju prema Europi,
jer su su prve neolitske zajednice su Europi (u Tesaliji, južnoj Makedoniji i na Kreti) nastale još do
6000. pr. Kr., što znači nekoliko stoljeća prije pretpostavljene crnomorske katastrofe.

47
y Ipak, točno je da se u 6. stoljeću pr. Kr. neolitska zemljoradnja razmjerno brzo proširila na velik dio
jugoistočne Europe (Starčevo-Körös-Criş, zatim Vinča, Karanovo i Danilo), što može biti povezano
s nekim novim impulsima iz drugih područja
y U 5. tisućljeću pr. Kr. zemljoradnja se proširila na zapadno Sredozemlje i dalje uz Dunav u Srednju
Europu.
y Zatim u 5-4. tisućljeća, još dok je trajala podunavsko-srednjoeuropska ekspanzija, uz Atlantski pojas
razvio se zapadnoeuropski neolitik. Uz zapadnoeuropski neolitik vežu se i znamenita "jezera naselja"
u Švicarskoj, koja su nekada bila rekonstruirana kao "sela na vodi". Riječ je, dakako, o sojenicama –
međutim, danas se uglavnom smatra da su se ta naselja nalazila na obala jezera u razdobljima nižih
vodostaja.
y Napokon u 4-3. tisučljeću pr. Kr. seoske zajednice nastale su na Istoku Europe (tripoljska kultura i
kultura bojnih sjekira).

y I dok se zemljoradnja širila prema jugoistočnoj Europi, krenuo je i egipatski i saharski neolitik –
konkretno u drugoj fazi vlažne Sjeverne Afrike (5500-2500).
y U isto vrijeme (6–5 tisućljeću pr. Kr), ako ne i prije, zemljoradničke zajednice nastale su u povjes-
nom Turkestanu (Džeitun, Anau, Namazga) i na sjeveru Irana (Hissar, Sialk). Iz Irana su nove tehni-
ke stigle do doline Inda i pokrajine Sind.
y Što se tiče Kine, noviji podaci datiraju početak kineskog neolitika već u 7-6 tisućljeću pr. Kr., i da-
kako, do 5000 pr. Kr. u južnoj se Kini oblikovala jedna osobita neolitska kultura na bazi uzgoja riža.
y Međutim, najvažnije seoske tradicije na prapornom tlu uz Žutu Rijeku nastale su tijekom 5. tisućlje-
ća pr. Kr., i to prvo Yăngsháo na zapadu (4800–2000 pe. Kr.) i zatim Dàwènkŏu na istoku (4100–

48
2600). U završnici kineskog neolitika, uz Žutu Rijeku razvit će se i važna kultura Lóngshān (3000–
2000 pr. Kr.).
y Početak neolitskog razvitka u Novom svijetu također se datira već od 7 tisućljeća pr. Kr., s time je
polazište bilo rana hortikultura (vrtlarstvo), a ne agrikulture (zemljoradnja). Tek je uzgoj kukuruze
od 3. (ili 4. tisućlječa) omogućio sjedilački život – prvo u Meksiku, Srednjoj Americi i u planinama
Perua.
y Kao i u Americi, vrtlarstvo je pokrenulo neolitik u tropskim i supstropskim predjelima Afrike, Mela-
nezije i na polinezijskim otocima.

Kultigeni 
y U zapadnom arealu, glavni neolitski kultigeni bile su rane vrste pšenica (divlja pšenica, triticum dio-
ccum, i jednozrna pšenica tiricum monoccum) i mahunarke (leća, slanutak i gorka grahorica), a zatim
od 1500 pr. Kr. tisućljeća pr. Kr. i raž (osobito na sjeveru). Oko 5000 pr. Kr. počeo se saditi i lan za
odjeću.
y Spomenuli smo i uzgoj smokve u Jerihonu na samom početku neolitika (ili još u predneolitiku). Vo-
ćarsko je inače bilo važno – i osim smokve, dva ploda imala su osobit utjecaj na neolitske transfor-
macije u zapadnom arealu: 1) vinova loza (vinogradarstvo, je počelo na Kavkazu i u sjevernom Ira-
nu oko 6000 pr. Kr.), i 2) maslina (maslinarstvo se proširilo iz Istočnog Sredozemlja od 5. do 3. tisu-
ćljeća pr. Kr).
y Različiti inventar ranih kultigena u drugim područjima svjedoči o zasebnom putu prema neolitiku.
y U Kini, osim uzgoja riža na jugu (i donekle uz Žutu Rijeku), glavna je žitarica bila prosa. Neolitski
Kinezi sadili su i razno povrće, pogotovo repe i jame (Dioscorea), i od davnine također konoplju
(koju su koristili za izradu odjeće).
y U Americi, kako je bilo spomenuto, ključni kultigen bila je kukuruza, no Amerikanci su uzgajali i
razne vrste graha, tikvice, i u prašumana Brazila rano je počeo uzgoj manioke (prema nekim tvrd-
njama čak prije 10.000 godina!).

Stočarstvo 
y Iako je neolitik najviše vezan uz sjedilačku tendenciju prvih zemljoradničkih zajednica na osnovi
uzgoja bilja, valja ukazati i na alternativni put, kojim su krenuli rani stočari, ili pastiri, i koje je u
daljnjem tijekom doveo do stočarskog nomadizma.
y Nekada se smatralo da je stočarstvo moglo nastati čak i prije zemljoradnje, kao adaptacija lovačkih
zajednica.
y Međutim, osim pripitomljenja psa (vuka), domestikacija drugih životinja (male i velike stoke, peradi,
itd.) razvila se u suodnosu sa zemljoradnjom, iako postoje naznake o prethodnom "simbiotičkom od-
nosu" između ljudi i nekih životinja.
y U tom smislu, prije više godina ruski povjesničar i antropolog Viktor Šnireljman (1949–) ovako je
sažeo razvitak stočarstva :
1. U mnogim ranim neolitskim ili čak protoneolitskim zajednicama seljaci su držali stoku još
od početku : prvo radi prestiža, a zatim za poljske radove, obradu plodova (vršidbu) i prije-
vod tereta (životinjski izmet pružao je dodatnu korist kao gnojivo).
2. Poslije je potražnja za mlijekom i za vunom povećalo važnost stoke. Na Bliskom istoku, u
Europi i Africi životinjsko mlijeko počelo se konzumirati (prvo u obredne svrhe) od druge
polovine 5. tisućlja pr. Kr., ili u sjevernoj Mezopotamiji možda već od 6. tisućljeća (ako je
suditi prema "posudama za mlijeko" u hasunskoj kulturi). Vuna se počela obrađivati na Blis-
kom istoku od 5. tisućljeća, a u Grčkoj, Srednjoj Aziji i Sibiru u 4–3. tisućljeću pr. Kr.

49
3. Za to vrijeme (6.–4. tisućljeće pr. Kr.) sazrijevali su uvjeti za nomadsko stočarstvo. Prvo se
pojavilo (polu)nomadstvo kozara i ovčara, u brdskim predjelima Bliskog istoka, a zatim i
drugi oblici nomadstva: seljenje stoke između ljetnih i zimskih pašnjaka, i horizontalno
("meridijonalno" i rjeđe "radijalno") tjeranje stoke).
y Nadalje, Šnireljman je identificirao četiri razloga za prijelaz na nomadsko stočarstvo (dva primarna
razloga i dva sekundarna):
1. Porast stanovništva, manjak zemlje i specijalizacija rada u ranim neolitskim zajednicama
motivirali su neke skupine da se presele do ruba plodnih područja i da se sve više posvete
stočarstvu (to je bio primarni razlog na Bliskom istoku, u Iranu, Baktriji i sjevernoj Kini).
2. Jačanje zemljoradnje i veća potreba za stokom (za poljske radove, prestiž, itd.) potaknula je
same zemljoradnike da dadu svoju stada na ispašu zaostalim susjedima (taj je primarni raz-
log potvrđen među Apatanima u sjevernoistočnoj Indiji i u mnogih afričkih naroda).
3. Već formirane stočarske skupine migriraju na prostor drugih zajednica, gdje zbog većeg
bogatstva i/ili vojne premoći postanu referentne grupe potonjih (taj sekundarni modus na-
vodno je doveo do razvitka stočarstva među Nilotima, Bantuima i drugim narodima istočne
Afrike, kao i na euroazijskoj stepi).
4. Napokon, Šnireljman je dopustio mogućnost da su katkad i neke lovačke skupine imale
stanovitu, ali neveliku ulogu u (sekundarnom) razvitku nomadizma.
y Korisno je spomenuti i kronologiju pripitomljenja pojedinih životinjskih vrsta:
o Ovce, koze i svinje stvorili su "simbiotski odnos" s ljudima ili između 11.000 i 9.000 pr. Kr.,
ili između 9000 i 7000. pr. Kr. (dakle u protoneolitiku, ili u ranom neolitika). Ovce su bile
udomaćene u gornjoj Mezopotamiji, koze u Iranu; svinje i na Bliskom istoku i u Aziji (Kini).
o Goveda su bila pripitomljena malo poslije, i to u različitim područjima (na Bliskom istoku, u
Indiji i u podsaharskoj Africi).
o Domestikacija glavnih vrsta domaće peradi trajala je od 6000. do 3000. pr. Kr. (kokoši u In-
diji i južnoistočnoj Aziji oko 6000 pr. Kr., patke u Kini oko 4000. pr. Kr. i guske u Egiptu
oko 3000 pr. Kr.)
o Magarci su bili pripitomljeni u Egiptu oko 5000 pr. Kr., a konji na eurazijskoj stepi (na sje-
veru današnjeg Kazahstana) oko 4000 pr. Kr.
o Nije posve jasno kada su ljudi pripitomili deve: no prema različitim tezama jednogrba deva
bila je pripitomljene u Arabiji između 4000. i 2000. pr. Kr., najkasnije do 1400. pr. Kr., a
dvogrba deva u Srednjoj Aziji vjerojatno do 2500. pr. Kr.
o Dosad su stanovnici peruanskih Anda pripitomili američke kamelide, ljame i alpake (inače
najveće domaće životinje u Americi do dolaska Europljana).
y Kao što je pas, na neki način, simbol paleolitika, tako je i mačka simbol neolitika.
y Pripitomljeni vuk, koji je dopustio da ga (pra)ljudi pretvore u psa, postao je član ljudske lovačke
družine, i prema nagonu čopora prihvatio ljudsko vodstvo (uvjetno rečeno "prijateljstvo").
y Mačka je pak uspostavila "interesnu vezu" sa čovjekom. Ljudi su u neolitiku počeli skladištiti žitari-
ce – to je privuklo miševe, a miševi su privukli mačke. Tamaneći miševe, mačke su se udebljale, i
ljudi su imali više žita.
y Genetske analize su pokazale da sve današnje domaće mačke potječu od svega pet divljih mački
(vrsta Felis silvestris) koje su živjele na području oko "Plodnog polumjeseca" u ranom neolitiku.
y Iz Bliskog istoka mačke su stigle i na Cipar. U ciparskom neolitskom nalazištu Šillurokambos
(Σιηλλουρόκαμπος, "Polje pasa" na ciparskom narječju), koje datira iz vremena oko 7500 pr. Kr.,
nađen je ukop čovjeka s mačkom, prvi jasni dokaz o pripitomljenju mačke.

50
Metalno doba 
y Prvo treba reći da su starije podjele prapovijesti spominjali, nakon kamenoga doba, samo brončano i
željezno doba.
y Naziv "bakreno doba" za početno razdoblje u vremenu metala nastalo je poslije, i često i danas iza-
ziva dvojbe, što je i razumljivo s obzirom na činjenicu da je riječ o prijelaznom dobu. Zato se kao al-
ternative koriste oznake "kalkolitik" ili još češće "eneolitik (što bi značilo "bakrenokameno doba").
y No problem nije toliko u nazivlju za "bakreno doba" (koje možemo rabiti i dalje), koliko u neposto-
janje jedinstvene sekvencije razvitka metalurgije u različitim dijelovima svijeta. Naime, ne samo da
je prijelaz od kamene na metalnu terminologiju bio neujednačen i višeslojan, nego su u nekim pod-
ručjima nedostajali stupnjevi u tom prijelazu.
y Veći dio Afrike, primjerice, prešao je izravno iz kamenog u željezno doba. S druge strane, osim ne-
kih eskimskih plemena na sjevernoj periferiji, prapovijesna društva Amerika nikada nisu upoznala
metalurgiju željeza.
y Slijedi da je uobičajena sekvencija (bakar, bronca, željezo) prikladna samo za eurazijsko području,
ali i tu susrećemo različite razvojne situacije i međustupnjeve. Dok je u nekim krajevima još trajalo
bakreno doba, drugdje je već počela obrada bronce. A različite razine obilježavaju i daljnji razvitak
brončane (kao i željezne) tehnologije.
y Međutim, treba pokušati iznijeti barem neke opće razmjere. I poslije možemo zaključiti da metal ima
i druge značajke za društveni razvitak, osim tehnoloških, koje ne ovise (nužno) o jedinstvenosti sek-
vencije.

Bakreno doba 
y Eksperimentiranje s bakrenom rudačom počelo je u Anatoliji i u susjednim dijelovima Azije negdje
potkraj 8. i u tijeku 7. tisućljeća pr. Kr. – dakle u općem sklopu neolitika.
y Samorodni bakar, inače, bio je naširoko poznat u neolitskom svijetu, ali njegova primjena bila je u
pravilu ograničena na nakit, igle i druge mal predmete. U toj prvoj fazi bakar se oblikovao udarcima
(mekom tehnikom), kao neka vrsta kamena.
y Sudeći prema nalazima iz Anatolije (Çatalhöyük), toplinska obrada najranije se pojavila na Bliskom
istoku.
y Međutim, zemljoradničke zajednice na balkanskom i karpatskom prostoru također su pokazale meta-
luršku inovativnost. Tu se razvila neobično jaka proizvodnja, najčešće s pomoću tehnike lijevanja, a
oruđe i oružje činilo je čak oko 95% metalnih izrađevina.
y Bakreni predmeti s Balkana (poslije i tehnike) stigle su među seljake tripoljske kulture na istoku, te
preko njih i u kulturne oblasti Srednji Stog-Hvalinsk (buduće "kurgansko područje"). Ipak, prevlada-
vala je stanovita stagnacija, i ukupni kontekst je ostao u pravom smislu (e)neolitski.
y U isto vrijeme, ili točnije u drugoj polovini 6. i u 5. tisućljeću pr. Kr., metalurgija bakra već se ustali-
la na području Bliskog istoka i u Iranu (Sialk, Tepe Zage).
y Kovanje bakra počelo je tada i na jugu Turkmenistana, zacijelo kao kulturni uvoz iz Irana.
y Čini se da su prvi metalni predmeti u Afganistanu i Beludžistanu također bili iranskoga podrijetla.
Lokalna proizvodnja u tim krajevima datira iz 4. tisućljeća pr. Kr.
y Slijedio je prodor tehnika prema dolini Inda i u Radžastan, te povratni utjecaji iz Indije.
y U drugoj polovini 4. i tijekom 3. tisućljeća pr. Kr., kulturne veze i razmjena iskustava s bliskoistoč-
nim središtima potaknule su razvitak metalurgije i na Kavkazu.

51
y Majkopska kultura na Kavkazu, koja se formirala na početku 3. tisućlječa pr. Kr., postala je važno
izvorište metalnih izrađevina za stepsko stanovništvo Pricrnomorja i Povolžja, tj. za narode iz tzv.
"kurganske provincije", koji su u to vrijeme počeli prodirali na zapad.
y Kurganski prodor na zapad, koji su autori poput Marije Gimbutas (1921–1994) poistovjetili s govor-
nicima indoeuropskih jezika, može se povezati s pojavom mlađih bakrenodopskih kompleksa u po-
dunavsko-balkanskim krajevima (primjerice s vučedolskom kulturom).
y Ali metalurgija bakra imala je i dugu autohtonu tradiciju u jugoistočnoj Europi.
y Postoji i mogućnost da su neki raniji impulsi iz jugoistočne Europe djelovali na nastanak iberijskog
metalurškog žarišta u 4. tisućljeću pr. Kr. (premda se u ovom slučaju u osnovi radi o samostalnoj po-
javi). Iberijski centri zatim su uspostavili dodire s Marokom, dok su približno u isto vrijeme sirijske
ili anatolske skupine prodrle u Egipat, donijevši sa sobom tehnike koje su bitno izmijenile lokalne
neolitske tradicije.
y Osim u Egiptu (i u područjima Sredozemlja), razvitak metalurgije u Africi znatno je kasnio (sve do
uvođenja željeza). Doduše, na početku 1. tisućljeća pr. Kr., u dijelovima Mautetanije i Nigera poja-
vio se jedan osobit način obrade samorodnog bakra.
y Najranija uporaba metala u Americi također je počivala na obradi samorodnog bakra.
y Na prijelazu između 4. i 3. tisućljeća pr. Kr., na sjevernoj strani Velikih jezera, gdje je čistog bakra
bilo u izobilju, razvila se tzv. starobakrena kultura (Old Copper Culture).
y Indijanski majstori rabili su bakar za izradu kopljenih glava, noževa, dlijeta i šila. Metal su oblikova-
li hladnom tehnikom (udaranjem), a katkad su ga zagrijavali i lomili. Metoda lijevanja u kalupe nije
im bila poznata, pa se zato može govoriti o nekoj vrsti "neolitske" obrade.
y Metalurgija u pravom smislu počela je u Americi na kraju 2. tisućljeća pr. Kr., i to na području Anda,
gdje je zlato bilo osnovni metal. Razvitak u Meksiku počeo je tek oko 900 n.e. Srednjoamerički i ju-
žnoamerički metalurzi obrađivali su (osim zlata) i bakar, a u doba Inka i broncu.
y Međutim, sve do dolaska Europljana, američki narodi rabili u metal gotovo isključivo za prestižne ili
obredne predmete, a samo rijetko za izradu oruđa.
y Zato je britanski arheolog Stuart Piggot (1910–1996) zaključio da su čak i najrazvijenije (me-
zo)američke kulture formalno ostale neolitske do kraja. To bi vrijedilo, dakle, za Olmeke, kulturu
Teotihuácana, Maje, Azteke, pa i za Inke.
y U mnogim krajevima Euroazije (i u preddinastičkom Egiptu) početna metalurgija bakra imala je sli-
čno (prestižno) značenje kao i u Americi.

Brončano doba 
y Iako je bakar zbog svoje mekoće bio vrlo pogodan za obrađivanje, upravo zbog te mekoće njegova je
primjena u zemljoradnji ili u ratovanju (za izradu oružja) ostala ograničena.
y Da bi se dobila čvršća kovina, prikladnija za takve krute svrhe, trebalo je sliti bakar s drugim meta-
lima i tako proizvesti bronca.
y Prve brončane legure, s dodatkom arsena ili nikla (u Kilikiji) datiraju iz druge polovine 5. i s početka
4. tisućljeća pr. Kr.
y Poslije se proširila prava, tj. kositrena bronca, koja je zauzela ključno mjesto u ranim civilizacijama
Bliskoga istoka i istočnog Sredozemlja.
y Prema jednoj pretpostavci taj se materijal pojavio u područjima gdje je bilo i bakra i kositra. U zapa-
dnom arealu takvu su se područja nalazila u Armeniji i u jugoistočnoj Arabiji. Drugdje je trebalo
uvoziti ili prvu ili drugu sirovinu, pa je bronca u pravilu bila skupocjena. Mogla su je praviti samo

52
društva koja se već dosegla stanovit razvojni prag, te koja su mogal razmjenjivati višak vlastite robe
za uvoz nužnih sastojaka.
y Slijedi da su uspješne zemljoradničke zajednice, čak i u krajevima rudom siromašnima, preuzele
vodstvo u brončanom dobu.
y Primjeri iz Mezopotamije, Egipta, Krete i južne Grčke dobro to ilustriraju. Vjerojatno su isti čimbe-
nici djelovali u razvitku indske civlizacije.
y U kineskom slučaju, uspješna zemljoradnja u dolini Žute Rijeke, možda uz neke zapadne poticaje
preko Sibira, pokrenula je brončanododnu civilizaciju Shāng (商) u 18. stoljeću pr. Kr. Doduše, sta-
rokineska predaja govori o bronačanim predmetima još u vrijeme prvobitne dinastije Xià (夏), koja
je prema tradicionalnoj kronologiji nastala na kraju 3. tisućljeća pr. Kr. Osim toga, stanovit utjecaj
mogle su imati drevne veze s jugom. Naime, obrada ne samo bakra, nego i bronce, počela je u južnoj
Kini i u dijelovima jugoistočne Azije već oko 3000 pr. Kr. Ipak, smatra se da je društveno značenje
tih novina na jugu bilo razmjerno slabo, prvenstveno zbog otežanih uvjeta u vlažnim tropskim sredi-
nama.

Željezno doba  
y Prvi željezni predmeti potječu iz Irana, još iz druge polovine 6. i iz 5. tisućljeća pr. Kr.
y Potkraj idućeg tisućljeća željezo je bilo poznato također u Egiptu. U većini slučajeva radilo se o me-
teoritskom željezu.
y Međutim, negdje na kraju 4. ili tijekom 3. tisućljeća pr. Kr., prava crna metalurgija počela je u sje-
vernim planinama Anatolije.
y Željezo se vjerojatno najprije proizvelo kao nusproizvod, jer se željezna rudača koristila u procesu
taljenja bakra. Cijena mu je početku bila vrlo visoka, čak četvrdeset puta viša od cijene srebra.
y Osim toga, lokalni su vladari u Anatoliji pokušavali zabraniti izvoz.
y Premda su Hetiti u 15. stoljeću pr. Kr. naučili njegovu obradu (do zavidne kakvoće), u njihovo vri-
jeme proizvodnja "crnog metala" ostala je ograničena. Neki autori smatraju da su zbog vojnih razlo-
ga čuvali tajnu nove kovine, a možda su imali i objektivne poteškoće u samoj proizvodnji.
y Nekada se mislilo da su ideološki razlozi stvorili odbojnost prema željezu, budući da je dolazilo iz
stranih krajeva i nije bilo povezano s podvizima bogova ili predaka kao što je bila bronca (i bakar).
y U svakom slučaju, šira primjena počela je tek nakon 12. stoljeća pr. Kr., po svoj prilici zahvaljujući
migracijama sa sjevera koje su zahvatile čitavo istočno Sredozemlje i dokončale hetitsku vlast.
y Otad je željezo, jedan od najčešćih metala na Zemlji, umnogome "demokratiziralo" metalurgiji u za-
padnoj Euroaziji.
y U Africi i Kini široka proizvodnja datira iz druge polovine 1 tisućljeća pr. Kr., a u Americi u 1. tisuć-
ljeću n.e. željezo su upoznali i Eskimi

Ideološke ili duhovne epohe (ili razvitak) 
„... visoko razvijene srednjoameričke kulture bile su formalno "neolitske"
u starosvjetskom smislu da su koristili kamen ili kremen ili opsidijan za
oštrice..“ (Stuart Piggott)

y Piggott je pogodio jednu ključnu misao, premda ju je vrlo blago izrekao, vjerojatno da ne bi se suko-
bio s pokušajima u njegovo vrijeme da se napusti dugogodišnja usredotočenost na starosvjetsku ar-
heologiju. Piggott je nedvojbeno imao široke svjetske nazor, ali ipak nije mogao zanijekati da tehno-
loške epohe nisu nužno podudarne s ideološkim (idejnim), ili duhovnim epohama.

53
y Tehnologija, ukratko, nije sve – i moguće je stvoriti visoko složeno društvo na neolitskim osnovama,
o čemu svjedoče društva Maja, Azteka i Inka.
y Ideološke ili duhovne epohe, dakle, slijede vlastiti razvitak. I isto tako ćemo naći da i vrlo tehnološki
vrlo razvijena društva, mogu zadržavati ideološke elemente, koji sežu do kamenoga doba. Dakako, ti
se elementi redefiniraju i poprimaju nove sadržaje.
y Ideološke i duhovne epohe, općenito je teško vremenovati – no moguće je donekle vidjeti vezu s ob-
licima organizacije društva, s kojima se bliže povezani, nego s pukom tehnološkom osnovom.
y Taj faktor bit će važan i u određivanju pojmova poput civilizacije, poglavarske vlasti, itsl..

4. Prapovijest govori o sebi (simbolski izražaji) 
y Primjeri simbolike, ili "umjetnosti" (kako se najčešće označuje) nedvojbeno su najjasnije potvrda po-
jave "bihejvioralne modernosti" u prapovijesti, dakle (kako je bilo naznačeno) oblika ponašanja koji
će karakterizirai suvremene ljudi.
y Simbolika, u ovom smislu, uključuje različite manifestacije, a njezin je najopćenitiji izraz ljudski je-
zik koji omogućuje da sistematiziramo i prenosimo iskustva da bismo se mogli kolektivno adaptirati
svom okolišu i održavati društvene interakcija.
y Stoga je ta problematika ključna za tematiku prapovijesnih društava.
y Dakako, može se pretpostaviti da su stanovite razine simbolike postojale odavno, pa tako i od samo-
ga nastanka naše vrste. Tzv. "manuporti", barem iz vremena Homo erectus-a, kao i oblici standardi-
zacije u izradi oruđa i slično, ukazuju na simbolske dimenzije još u epohi prije pojave naše ljudske
vrste. No svi ti indikatori simboličkog razmišljanja vrlo su slabi u usporedbi s "eksplozijom" nepobi-
tnih znakova na početku gornjega paleolitika.
y Uobičajeno je opisati tu "eksploziju" kao "umjetnost", pa i mi možemo rabitii tu oznaku, iako mora-
mo biti svijesni da je zamisao o "umjetnosti" kao neke posebne sfere djelatnosti više proizvod kasni-
jih svjetonazora.
y Naime, kada razmišljamo o prapovijesnoj umjetnosti zapravo je trebamo shvatiti tek kao sustavno
simboličko izražavanje, odnosno kao svojevrsni jezik ili pismo prapovijesti.
y U nedostatku drugih "pisanih" izraza, proučavanje te umjetnosti je jedini način kojim možemo poku-
šati "pročitati" prapovijest iz vlastite perspektive.

Otkriće prapovijesne umjetnosti 
y Na neki način zvuči paradoksalno da je prapovijesnu umjetnost trebalo "otkriti".
y Naime, iako je bilo potrebno pronaći, identificirati i često rekonstuirati predmete tzv. pokretne umje-
tnosti, barem je dio crteža u spiljama (koje su se posjećivali), kao i na otvorenim stjenama ostao vi-
še-manje vidljiv od vremena kada su nastali.
y I doista, ljudi su odavno znalo za te crteže, i štoviše odnosili su se prema njima na način koji je mož-
da evocirao njihovu svrhu.
y Primjerice, godine 1458. papa Kalist II. zabranio je Španjolcima da vrše obrede u spiljama u kojima
su prikazani konji, a u 14. ili u 16. st. n.e. ruski pravoslavni redovnici ili svećenici smatrali su potre-
bnim da stave znak kršćanskog križa preko mezolitskog ili neolitskog petroglifa šamana na obali
Onješkog jezera.
y Dakako, iako je narod tu i tamo prepoznavao te likove iz prošlosti, nije jasno je li način na koji se
odnosio prema njima odgovarao doista odgovarao svrsi zbog kojih su nastali. Je li, recima lik na
Onjegi doista označavao "šamana" ili "đavla"?
54
y Zna se, primjerice, da je tzv. "Div" ili "Prostak" (engl. rude man) iz krede u mjestu Cerne Abbas u
Dorsetu sve do novije prošlosti služio kao pomagalo za plodnost (bilo je preporučeno da žene koje
nisu mogle zanijeti prespavaju na falusu "Diva"). Međutim, ni do danas nije sasvim ni pravi, ni svrha,
pa ni točno vrijeme nastanka tog (vjerojatno) prapovijesnog lika.
y Da bi se točnije počelo čitati simbolika i vlastiti jezik prapovijesti trebalo je prvo utvrditi uopće po-
jam prapovijesti, i to – kako smo vidjeli – se dogodilo tek na početku 19. stoljeća.
y I u istom stoljeću konačnu otkrili su se i prvi predmeti prapovijesne umjetnosti, točnije umjetnost iz
europskog paleolitika.
y Smatra se da je prvi takav predmet bio pronađen 1827./1829. u Velikoj spilji Bize (Grande Grotte de
Bize) u južnofrancuskoj pokrajini Aude. Riječ je o rogu jelena s uklesanim ševronima.
y Zatim 1860. godine francuski paleontolog Édouard Lartet (1801-1871) otkrio je rog s uklesonom
glavom medvjeda. Objavio je crtež tog nalaza iduće godine – i to je zapravo bio prvi priznati primje-
rak prapovijesne (paleolitske) umjetnosti.
y Prvu ljudsku figuricu, djelomični kip žene, pronašao je 1864. Paul Hurault Marquis de Vibraye
(1809-1878) blizu mjesta Laugerie-Basse u Doronji. Zbog neprikrivene golotinje, nazvao ju je Vénus
impudique ("neskromna", ili "bestidna Venera"), i to u sarkastičnom smislu u odnosu na poznate an-
tičke odnosno klasične prikaze Venere, koja skriva svoje golo tijelo.
y U zadnjem dijelu 19. fond prapovijesnih pokrenih umjetnina znatno se povećao, osobito zahvaljujući
marljivom radu francuskog arheologa Édouarda Piettea (1827–1906) i drugih ranih istraživača.
y Radilo se, dakako, najčešće o predmetima iz francuskog gornjeg paleolitika, upravo na temelju kojih
se počela definirati predodžba o najstarijoj prapovijesnoj umjetnosti.
y I sve dok su ti predmeti izgledali više-manje jednostavni ili "neuki", nije bilo teško prihvatiti ih kao
radove drevnih ljudi.
y Međutim, pravi je šok izazvalo novo otkriće slika na stjenama u sjevernošpanjolskoj (kantabrijskoj)
spilji Altamira, koje su radikalno utjecali na prijašnja shvaćanja o umjetničkim dometima paleolits-
kih ljudi.
y Priča o Altamira danas je već vrlo poznata.
y Sve je počela još 1868. kada je pas lovca Modesta Peresa pronašao otvor u spilju, što je nakon neko-
liko godina ponukao jednog lokalnog zemljoposjednika i ljubitelja starina da pobliže razmotri spilju.
y Bio je to Marcellino Sanz de Sautuola (1831–1888).
y Santuola je započeo svoja istraživanja 1875. godine, no tek je 1879. vidio znamenite crteže, zbog ko-
jih je Altamira postala poznata. Točnije, te je crteže prva ugledala njegova tada osmogodišnja kći
Maria.
y Dok je njezin otac kopao po podu spilje, Maria je pošao sama u razgledavanje i u jednom trenutku
izvikula već famoznu frazu "Gledaj Tata – volovi" („Mira, Papa, bueyes!“).
y Sautuola je bržno kopirao prikaz životinja, među kojima su prevladavali bizoni, i konačno 1880. ob-
javio svoje rezultate.
y Ali reakcija znanstvenika bila je u početku krajnje skeptična. Smatralo se da su crteži iz Altamire
predobri. Nije se vjerovalo da su paleolitski ljudi mogli stvoriti takve umjetnine, pa se smatralo da je
Sautuola ili podvalio krivotvorinu, ili da je bio žrtva nečije podvale. U najboljem slučaju, smatralo se
da su slike u spilji nacrtali Kelti, ili rimski vojnici.
y Tada vodeći autoriteti poput Gabriela de Mortilleta i prapovjesničara Émilea Cartailhaca (1845-1921)
kategorički su odbijali prihvatiti Altamiru kao djelo prapovijesnih ljudi.

55
y Međutim, nakon otkrića drugih spilja sa sličnim crtežima u Francuskoj (La Mouth, Pair-non-Pair,
Les Combarelles), prihvatila se i Altamira – ali tek poslije Sautuoline smrti.
y Iako su primjeri iz europskog paleolitika, poput crteža nađenih u Altamiri i poslije u drugim mjesti-
ma uglavnom na "Frankokantabrijskom" području, postali gotovo sinonimi prapovijesne simbolike,
daljnji tijek istraživanja potvrdio je da je u gornjem paleolitiku došlo do procvata umjetnosti diljem
svijeta.
y Istina, oblici te umjetnosti variraju – i spiljski crteži nisu svuda prisutni. Naime, u nekim krajevima
prevladavaju primjeri pokretne umjetnosti. No u Africi, ne računajući različite crteže i rezbarije iz
vremena prije gornjeg paleolitika ili čak iz vremena Homo erectus-a, prvi primjeri jasne figurativne
umjetnost stari su najmanje oko 30.000 godina (u Nambiji), u Indiji najstariji prikazi iz Bhimbetke (u
državi Mahya Pradeš) mogli bi biti također oko 30.ooo godina stari, i isto vrijedi za najstarije primje-
re iz Australije (uzevši u obzir problematičnost datiranja petroglifa u Jinmiumu na oko 75.000 godi-
na).
y Pa ipak, u nastavku razmotrit ćemo prvo europske i neke euroazijske.

Pokretne umjetnine i umjetnost na stjenama 
y Prema trenutačnom izračunu, samo na području zapadne Europe, i to samo za gornji paleolitik, zasad
ima oko 10.000 primjera pokretnih umjetnina. Riječ je o različitim gravurama na komadima kamena,
obično kamenim pločama, na kosti ili roga, ili pak o izrađenim predmetima (malim kipovima, utili-
tarnim predmetima sa umjetničkim dodacima, itd.)
y Rasprostranjenost tih predmeta nije ujednačena. Negdje su rijetki, a negdje ih ima u golemom broju.
y U mjestu Parpalló na istoku Španjolske nađeno je dosad čak 5.034 (prema novom podatku 7.514)
kamenih pločica s gravurama , u spilji La Marche (općina Lussac-les-Châteaux u središnjoj Francus-
koj 1.512, u spilji Enlène u francuskim Pirenejima oko 1.100, u Gönnersdorfu u rajnskom području
Njemačke oko 500, itd.
y Osim toga, na području Srednje Europe (Češke, Slovačke, Austrije, Mađarske) gotovo sva umjetnost
iz paleolitika ulazi u kategoriju pokretnih umjetnina.
y Umjetnost na stjenama, ili kako se često naziva "parijetalna umjetnost" (fr. art pariétal), koja uklju-
čuje i spiljske crteže i petroglife na otvorenim stjenama (fr. art rupestre, engl. rock art), prevladavala
je u gornjem paleolitiku na ograničenom području Europe, iako se od mezolitika, osobito u obliku
petroglifa, raširila po golemom i Europe i svijeta.
y Statistika za gornji paleolitika vrlo jasno ukazuju na prostornu koncentraciju parijetalne umjetnosti.
Konkretno, dosad je u Francuskoj otkriveno ukupno 147 spilja ili stjena s crtežima, u Španjolskoj
130, u Italiji (sa Sicilijom) 25, u Portugalu 3, i po jedna lokacija u Bosni i Hercegovina (Badanj kod
Stoca), Rumunjskoj (Cuciulata) i možda u Hrvatskoj (Siničića spilja kod Brinja).
y Zatim, ako pogledamo konkretno Frankokantabrijsko područje, dosad je evidentirano oko 56 lokaci-
ja u francuskom Périgordu odnosno Doronji, 30 u francuskim Pirenejima i čak 87 u kantabrijskoj
Španjolskoj od Asturiasa do Navarre.
y Dakako, neki ti lokaliteti imaju tek nekoliko crteža, dok ih neki imaju na stotine. Prednjače Lascaux
s oko 600 slika i gotovo 1500 gravura, i zatim Spilja Trojice braće (Trois Frères) s oko 1500 primje-
ra.
y U nekim lokacijama pokretne umjetnine nalaze se zajedno s parijetalnim primjercima. Ali postoji i
zanimljiva specijalizacija.
y Primjerice, u spilji Enlène, u kojoj ima i tragova ognjišta i koja je spojena sa Spiljom trojice braće,
gotovo nema zidnih crteža ili gravura, ali zatim ima mnoštvo pokretnih umjetnina. Ista takva dvoj-

56
nost postoji u francuskim Pirenejima između Spilje krave (La Vache) i Niaux, koja se nalaze jedna
nasuprot druge u uskoj dolini. U Spilji krave ima tragova ognjišta i pokretninih umjetnina, ali nema
ukrašenih stjena, dok u Niaux nema tragova boravka, ali zato je ta spilja prepuna crteža.

Rekonstukcije prikaza 
y Nema sumnje da je golem utjecaj na našu predodžbu o paleolitskoj umjetnosti imaju Henri Breuil,
koga smo već više puta spomenuli.
y Naime, Breuil je počeo preslikavati spiljske crteže još od samog početka 20. stoljeća, kada je bio još
vrlo mlad čovjek (1900. u spilji La Mouth i 1902. u Altamiri).
y Tehniku koju je koristio u prvom dijelu 20. stoljeća uključivala je izravno preslikavanje. Preko crte-
ža bi se položio papir i zatim bi Breuil precrtao što je mogao prepoznati. Poslije je mjerio i koregirao
svoje crteže i na kraju ih objavio (nekada poslije mnogo godina).
y Upravo Breuilov golem utjecaj je doveo do toga da danas mnogo već vrlo poznate slike, koji su
standardni dio udžbeničkih prikaza, doživljavamo i tumačimo preko Breuilovih rekonstrukciju.
y Međutim, Breuil su slike sadržavale i subjektivni element.
y Naime Breuil je vjerovao da parijetalne slike odražavaju "lovačku magiju", pa je u tom smislu kat-
kad isključivao crte koje je smatrao suvišnima i tražio prepoznatljive anatomske detalje.
y Danas, kao prvo, tehnike rekonstrukcije su mnogo razvijenije, a izravno se preslikavanje smatra ne-
dopustljivom, zbog mogućnosti uništavanja uzorka. I isto tako uzimaju se u obzir sve crte. Drugim
riječima smatra se da i crte, mrlje, ogrebotine, itd. koje je Breuil smatrao suvišnima (ili "parazitskim")
– prenose određeno značenje.
y Štoviše, istraživači poput Alexandera Marshacka uveli su i tehniku promatranja primjera paleolitskih
znakova i umjetnina – pod mikroskopom.

Starost slika 
y Datiranje paleolitskih slika nije lak posao, i dok se pokretne umjetnine mogu katkad datirati prema
slojevima u kojima su nađeni, ili evenutalno prema organskom materijalu (ako je riječ, primjerice, o
košćanoj materiji), isto je teže u slučaju prikaza na stjenama.
y Stoga se dugo vremena pokušavalo datirati parijetalna umjetnost ili prema asocijacija s predmetima
nađenim u spilji, ili prema stilovima prikaza.
y Tek je u poslijednje vrijeme, kada se doznalo da dio pigmenta u slikama sadrži ugljen, uvedeno iz-
ravno datiranje. Međutim, tu je problem, što datiranje ugljena, recimo prema metodi 14C daje mak-
simalnu moguću starost slike, a ne nužno i njezinu stvarnu starost.
y No i ta je metoda bitno utjecala na spoznaje. Primjerice, dokazalo se da najstarije slike iz spilje Cha-
uveta, koja je bila istražena tek 1990-ih godina, datiraju od prije 30.000 godina!
y Datiranje slika iz Chauveta promjenilo je i dugodišnja shvaćena o napredovanju stilova u umjetnost.
Naime, primjeri iz Chauveta su bili tehnički odlični, bili su zasad i najstariji utvrđeni primjeri.
y S druge strane, neki su istraživači, kada je riječ o vrednovanju stilova, spomenuli i problem "amate-
rizma". Drugim rječima nisu sve slike koje su nađene djelo vrhunskih umjetnika. Neke su može ra-
dovi početnike, a neke bi mogle biti igrarije djece. U tom smislu, tehničke slabije izvedene slike ne
moraju se nužno interpretirati kao odraz starijih ili "primitivnijih" etapa.
y Treba uzeti u obzira i razvitak tehnika: boja, odnosno pigmenata koji su se koristili, i oruđa za rad.
y Koliko je poznato, paleolitski umjetnici u zapadnoj Europi koristili su samo pet boja: crvenu, žutu i
smeđu koju su dobivali od okera, crnu – najčešće od ugljena, i bijelu od kaolinita. Boja se nanosila

57
na stjene ili druge predmete katkad prstima, ali vjerojatno i nekom vrstom kista. A za vrlo česte silu-
ete ljudskih ruku, najvjerojatnije se brizgala iz usta umjetnika ili osoba koji su ostavljali te otiske.

Sadržaj prikaza – što se slikalo? 
y Što se tiče parijetalnih prikaza, nema sumnja da su među prepoznatljivim likovima prevladavale ži-
votinje, i to najčešće konji i bizoni.
y Prema Leroi-Gourhanau, od ukupno 2,260 analiziranih parijetalnih slika, 610 prikazivale su konje i
510 bizone.
y Rijeđi su prikazi pragoveda (ili turova), jelena, kozoroga, riba, ptica, mamuta, nosoroga, medvjeda,
velikih mačaka, dabara, kukaca, itd.
y Jedno vrijeme se smatralo da su ljudski prikazi rijetki. Međutim, danas znamo da to nije slučaj. Sa-
mo u La Marche imamo oko 115 prikaza ljudi.
y Česti su oblici koje su bili označeni tek kao "antropomorfni", tj. koji su imali komponente koje su
podsjećali na ljude, i napokon postoje i nekoliko "kompozitnih" likova poluljudi-poluživotinje (naj-
poznatiji su tzv. "čarobnjaci" iz Spilje trojice braće i iz Spilje Gabillou).
y Pa ipak, najčešći se i na stjenama, a također često na predmetima pokretne umjetnosti, pojavljuju cr-
te i znakove koje ne možemo sasvim shvatiti.
y Bilo je pokušaja da se neki ti znakovi objasne kao skraćene slike predmete: strelica, kučica, toljaga i
često spolnih organa. U tom smislu je Breuil uveo naziv tektiform za oblike nalik na kučice ili kolibe,
a Leroi-Gourhan je poslije te iste znakove pretumačio kao ženske simbole.
y Međutim, u novije vrijeme pojavila se zamisao da bi se moglo raditi o ideogramima, a ne o simboli-
ma konkretnih predmeta. Štoviše, neki su istraživači ukazali na stanovite sličnosti nekih znakova, sa
najstarijim sustavima pisanja u širem Sredozemnom području i drugdje.
y To je dovelo do zamisli da bi možda znakovi na stjenama i predmetima koji se postojano ponavljaju
u više-manje istom obliku mogli predstaviti neki rano rano pismo, ili neko "predpismo".

Tumačenja 
y O tumačenjima ćemo više govoriti poslije, no zasad treba navesti samo neke opće smjernice:
y Još na kraju 19. st. istraživači poput de Mortilleta bili su skloni mišlju da paleolitske umjetničke iz-
raze nemaju neko osobito značenje. Smatrali da je riječ jednostavno o estetici, o umjetnosti radi um-
jetnosti.
y Poslije, u prvom dijelu 20. st., glavna je tvrdnja bila da je riječ o "lovačkoj magiji", što se pokušava-
lo dokazati na temelju etnografskih analogija iz Australije i drugih dijelova svijeta. Navodno je bila
riječ o stanovitom obliku "simpatične magije", koja je trebala poboljšati izglede za lov.
y Kada se pokazalo da prikazane životinje ne odgovaraju stvarnim životinjama koje su ljudi lovili i jeli,
ipak su istraživači dalje tvrdili da se radi o lovačkoj umjetnosti. Primjerice, slike lavova trebali su
nekako lovcima prenositi snagu i moć tih životinja.
y Poslije se na temelju usporedbi s umjetnosti Sana ili Bušmena razvila razvila teza o šamanskoj fun-
kciji barem spiljske umjetnosti. U tom smislu, crte, točke i drugi nejasni oblici bili su protumačeni
kao posljedice halucinacija i stanja transa, dok su životinje bile viđena kao "životinje-duhovi" koji
pomažu šamane.
y Slijedili su interpetacije o kultovima plodnosti, ili pa je tako svaka debela životinja, ili svaka figurica
debele "Venere" bila zamišljena kao trudna.
y Potonje se nešto poslije i u tzv. "pornografskoj tezi" o prapovijesnoj umjetnosti.

58
y Napokon, prve pomake od etnografskih analogiji učinili su sredinom 20 st. Annette Laming-
Emperaire i André Leroi-Gourhan, koji su umjesto etnografskih analogiju počeli statistički obrađiva-
ti scene.
y U odnosu na spiljske crteže, Leroi-Gourhan je na kraju razvio svoju tipologiju o vrstama životinja
koji su bili povezani s pojedinim dijelovima spilja.
y Podijelio je životinje u četiri skupine: grupa A predstavljao je konj (30%), grupa B bizon i pragove-
do (30%), grupa C jeleni, kozorozi i mamuti (30%) i grupa D (10) dabri, velike mačke i nosorozi.
Kada je te grupe usporedio s topografijom spilja, ispalo je da 90% životinja iz grupe A i B koncenti-
rano u središnjim zonama, većina životinja iz grupe C nalazi se blizu ulaza spilja ili bočno od središ-
nje zone, i životinje iz grupe D nalaze se u tamnim krajnjim dijelovima spilja.
y Leroi-Gourhan je nastavio svoju analizu i uočio dualizam između konja i bizona, koje su općenito
najčešće životinje. Bizone je zamislio samo simbole žena (što je očito bilo poprilično nategnuto), a
zatim je podijelio znakove nađene u spiljama na "tanke" ili "muške" znakove i na "pune" ili "ženske
znakove.
y Laming-Emperaire je u početku slijedila sličnu shemu, ali je na kraju prihvatili totemsko gledanje na
konje i bizone, koji su navode predstavljale povezane klanove. Scene u središnjim dvorama spilja
zamislila je kao prikaze kreacijskih mitova.

Primjeri parijetalnih crteža i gravura 
y U nastavka ćemo pregledati nekoliko najpoznatih, najtipičnih ili pak iznimnih primjera parijetalnih
crteža i gravura, kroz koje prapovijest "govori o sebi".
y Općenito se može zaključiti da se parijetalni izražaj razlikuje od "pokretnih umjetnina", i to barem na
dva bitna načina.
y Prvo, za razliku od pokretnih umjetnin, parijetalni izražaji su trajniji. Pokretni predmeti brže nestaje
– lakše se lome, razbijaju, gube, itd., i to nerijetko tijekom samo jednoga ili u najboljem slučaju ne-
koliko ljudskih naraštaja, dok crteži i gravure na stjenama mogu trajati tisućljećima.
y To osobito vrijedi za spiljske primjere, koje su za razliku od vanjskih parijetalnih izražaja (konkretno
petroglifa), u pravilu zaštićeni od utjecaja prirodnih elemenata. Štoviše, u nekim slučajevima, priro-
dni elementi mogu čak pomoći da se očuvaju, recimo kada neki odron zemlje ili slična pojava zape-
čati ulaz u spilju i tako zaštiti crteže i od atmosferskih utjecaja i od eventualno destruktivnih djelo-
vanju ljudi.
y No razmjerno velika trajnost partijetalne umjetnosti nije samo vrlo zgodna okolnost za današnje is-
traživače prapovijesti. Znakovito je da su se u mnogim dijelovima svijeta iste spilje ili stijene oslika-
vale kontinuirano tijekom više stoljeća i na frankokantabrijskom području, primjerice, tijekom neko-
liko desetaka tisućljeća.
y Zbog te tendencije, moglo bi se pretpostaviti da su spilje i stjene poprimile stanovito "sveto" znače-
nje, u smislu odnosa ljudi prema prostoru, ali i prema prošlosti.
y Naime, kada govorimo o "svetom" značenju ne moramo to nužno povezati sa sferom religije ili bo-
žanstvenosti, iako je ta veza izričita u većini poznatih primjera.
y No u širem smislu pojam "svetosti" može se odnositi i na svaki siguran i postojan sadržaj života, koji
pomaže ljudima da se integriraju u njihov svijet, u društvu, u povijest (ili prapovijest), itd.
y I to nas dovodi do druge bitne razlike između parijetalnih izražaja i pokretnih umjetnina.
y Parijetalni izražaja, po svemu sudeći, odražavaju kolektivne misli, osjećaje i potrebe u dugom vre-
menskom hodu, dok to ne mora biti slučaj u primjeru pokretnih umjetnina.

59
y Dakako, točno je a neke pokretne umjetnine mogu poprimiti i kolektivne značajke. One mogu pove-
zivati zajednice putem razmjene, ili zbog kakve funkcije u obredima. Ali one isto tako mogu posluži-
ti potrebama pojedinaca, dok je malo vjerojatno da su barem u prvim epohama prapovijesti pojedinci
mogli monopolizirati parijetne izražaja.

Gornjopaleolitska parijetalna umjetnost 
y Odmah treba ponoviti da se izraz "umjetnost" (i pojam "umjetnina") u nastavku koristi općenito za
sve crteže i gravure koje ćemo razmotriti, iako su neki ti izražaji po svemu sudeći imali smisao i
funkciju koji bi se teško mogao odrediti kao "umjetnički"
y Pregled ćemo započeti primjerima iz Francuske i Španjolske, koji su ujedno i najstariji u prošlosti.
y Dvije spilje na tom području zaslužuju posebnu pozornost. I njih ćemo proći od dvorene do dvorane,
odnosno od galerije do galerije. Riječ je o spiljama Chauvet (Chauvet-Pont-d'Arc) u okrugu Ardèche
(Rhône-Alpes) i o spilji Lascaux u francuskoj Doronji.
y Zatim ćemo iznijete neke zanimljivosti, ili teme iz drugih spilja na Zapadu, uz neke kraće preglede
njihovih sadržaja.
y Potom slijede primjeri gornjopaleolitske parijetalne umjetnost izvan spilja, odnosno u drugim podru-
čjima svijeta. I tu ćemo poći od primjeri koji su na stanovit način najbliži frankokantabrijskim izra-
žajima (Dolina rijeke Coa u Portugalu, Kapova i Ignjeteva spilja na Uralu).
y Zatim ćemo razgledati izbor najstarijih crteža ili gravura na stjenama u Indije, Americi, i u drugdje,
premda se mora reći da se većina tih primjera ne odnosi na gornji paleolitik, nego na mezolitsko, ne-
olitsko ili kasnija kulturološka razdoblja (koja ćemo pokušati sažetno predstaviti poslije).

Chauvet 
y Spilja Chauvet nalazi se u južnoj Francuskoj, u dolini rijeke Ardèche (u regiji Rhône-Alpes).
y I jedno od najvažnijih značajki ove spilje, osim njezinog vrlo važnog sadržaja, polazi od činjenice da
je bila otkrivena tek sredinom 1990-ih godina.
y Trojica francuskih istraživača, Jean-Marie Chauvet (po kojem je spilja dobila ime), Éliette Brunel i
Christian Hillaire, slučajno su je otkrili 18. prosinca 1994. godine.
y Zatim je slijedila serija pravnih zavrzlama i sporova pko prava na korištenja i opisa spilje, koji su bili
razrješene tek 1998., kada je Francusko ministarstvo kulture dopustilo danas vodećem francuskom
autoritetu za spiljsku umjetnost, Jeanu Clottesu, da dovede ekipu stručnjaka u Chauvet.
y To kasno otkriće, dakako, omogućilo je da se u daljnjoj analizi primjene najnovije tehnike iz struke, i
da se spilja Chauvet zapravo bolje obradi od gotovo svih prije otkrivenih lokaliteta na frankokantab-
rijskom području.
y I ne samo to! Koristeći nove metode datiranja crteža, utvrdilo se da su najstarije prikazi u Chauvetu
nastali prije 30.000 godina, što je bio zasad najstariji datum na čitavom frankokantabrijskom područ-
ju, i vjerojatno i u svijetu.
y Dakako, arheološki materijal u spilji pripada različitim slojevima – od najstarijih faza orinjačke kul-
ture, preko razdoblja gravetijenske kulture do magdalenskog razdoblja.

Lascaux 
y Spilja Lascaux, blizu mjesta Montignac u Dorogni nedvojben je najpoznatiji ukrašena spilja, eventu-
alno uz Altamiru, u frankokantabrijskom području.
y Otkrili su je 1940. četvorica dječaka u potrazi za izgubljenim psom (što je slično slučajnom otkriću
Altamire).

60
y Starost crteža i gravura procjenuje se na između 18.000 i 15.000 godina, što bi odgovaralo solitrej-
skom razdoblju i starijem magdalenskom.
y Spilju je prvo opisao Hénri Breuil, i zatim André Glory (1906–1966), koji je prebrojio ukupno 1.433
grafičkih izražaja (danas se taj broj procjenjuje na 1.900).
y Ukupna podna površina spilje je 250 m2, što je manje, primjerice, od spilje Chauvet (koja ima dužina
od oko 500 m).
y Zbog mnogobrojnih višebojnih crteža, spilja je stekla nadimak "sistinska kapela prapovijesti".
y Zbog svoje glasovitosti spilju su tijekom godina posjećivala velika mnoštva turista, a taj ljudski kon-
takt utjecali je na promjenu njezine unutrašnje atmosfere, što je dovelo do propadanja crteža. Iz toga
razloga spilja je bila zatvorena za javnost, međutim oko 200 metara od nje bila je izgrađena viša-
manje vjerna kopija, koja je bila službeno otvorena 18. srpnja 1983. godine.

Izbor drugih primjera gornjopaleolitske parijetalne umjetnosti  
y Arcy-sur-Cure y Bernifal
y Cosque y Combarelles
y Marsoulas y Grotte du sorcier
y Los Casares y Niaux
y Maltravieso y Trois Frères
y Pair-non-Pair y Altamira
y Gargas y Grotte des Fadets
y Abri du Poisson y Laugerie-Basse
y Cussac y Rouffignac
y Grotte Margot y Tuc d'Audoubert
y la Pileta y La Marche
y Pech Merle y Font-de-Gaume
y Foz Coa y Gabillou
y El Castillo y Kapova spillja
y la Mouthe y Bédeilhac
y Ekain y Gönnersdorf
y Badanj y Akakus (uglavnom poslije paleolitika)
y Bara-Bahau y Siničić spilja (još upitno)
Parijetalna umjetnost mezolitika i neolitika 
y Bhimbetka y Tibesti
y Pedra Furada y Valltorta
y Gobustan y Zalavruga
y Ignatjevska spilja y Alta
y Val Camonica y Sjeverska pisanica
y Donja Kalifornija (Sierra de San Francisco) y Tomska pisanica
y Ubirr (Australija) y Astuvansalmi
y El Cogul y Kanozero
y Tassili n'Adžer (franc. Tassili n'Ajjer) y Sydney
Kasna prapovijest (brončano doba, ili starija tehnološka razdoblja izvan Europe 
y Baga Zarja y Twyfelfontein
y Beli (Cres) y Brdo Brandenberg
y Sajmaluu-Taš y Hua Shan
y Sulekska pisanica y Freemont
y Val de Merveilles y Kondoa
y Tanum

61
Primjeri pokretnih umjetnina 
y Pokretne umjetnine, kao i parijetalna umjetnost, također prenose značenja, ali u pristupu tom prob-
lemu može se iznijeti teza da su pokretne umjetnine, za razliku od grafičkih prikaza u spiljama ili na
stjenama na otvorenom, više okrenute prema pojedincu ili barem užoj (obiteljskoj) zajednici, nego
prema širem rodu, plemenu ili narodu.
y Takva teza proizlazi iz činjenice da su pokretne umjetnine po samoj definiciji prostorno nefiksirane,
što dovodi do toga da su i više izložene nestanku ili odbačivanju, ukoliko ih pojedinci osobno ne ču-
vaju, ukoliko im se ne održava ili obnavlja vrijednost iz naraštaju u naraštaj, itd.
y Općenito možemo reći da su pokretne umjetnine "fluidnije" i više ovisne ovisne o slučaju nego što
su parijetalni izrazi.
y I osim toga možemo pretpostaviti da su primjeri pokretne umjetnosti koji su se zadržali do danas, pa
tako u drugom smislu potvrdili svoju trajnost, često bili iznimi.
y Naime, ljudi koji su se trudili urezati likove ili grafičke znakove u komade kosti, slonovače ili kame-
na, ili koji su te tvrde materijale klesali, zacijelo su pravili mnogo više umjetnine u lakim medijima
poput drveta ili kože.
y Ne možemo znati omjer, primjerice, između broja umjetnina pravljenih u drvu i broja pravljenih u
kosti ili kamenu, ali je po svemu sudeći bilo mnogo izražavanja u drvu i u drugim lakim medijima,
koji se nisu održali do danas.
y No znači li to da su izražaji u težim medijima imali neku iznimnost i onda kada su nastali.
y Drugim riječima, je li svojedobna važnost neke pokretne umjetnine određena prema njezinom fizič-
kom materijalu, što bi značilo da je ono što se očuvalo do naših dana bilo važno i onda kada je nasta-
lo.
y Ne nužno! To možda stoji za neke figurice životinja i ljudi iz kamen ili slonovače koje su stigli do
nas s jakom patinom zbog više naraštaja rukovanja, što svjedoči o njihovoj vrijednost za društva u
kojima su nastali, ali imamo i vrlo mnogo kamenih pločica s crtežima koji su više puta precrtavani i
napokon bačene na pod spilja u kojima su nađene.
y Takvi su primjeri pločice iz španjolske spilje Parpalló i francuske spilje La Marche. Za današnje is-
traživače te su pločice fascinantne, jer na njima možemo vidjeti i lica ljudi iz kamenoga doba. Ali či-
ni se da autori tih prikaza nisu im pripisivali trajnu vrijednost.
y Neki su autori sugerirali da bi pločice iz nalazišta kao što Parpalló i La Marche mogle biti tek "stu-
dentski pokusi" u nekim likovnim akademijama gornjega paleolitika.

Vrste pokretnih umjetnina 
y Prvi kriterij za razlikovanja pokretnih umjetnina odnosi se na praktičnu korisnosti. Je li riječ o ukra-
šavanju predmeta utilitarne namjene (recimo bacača koplji ili druge vrste oružja ili oruđa), ili o neu-
tilitarnim izražajima kao što su kipovi životinja ili crteži na kamenim pločicama.
y I kada se utvrdi da umjetnina nije (vjerojatno) imala neku praktičnu namjeru, treba se vratiti tezi iz-
nijetoj na početku ove teme i stupnjevati mjeru do koje je okrenuta prema pojedincu ili prema široj
zajednici.
y Konkretno, kategorija koju možemo označiti kao "nakit" najviše je usmjerena na pojedincu. Nakit
nose u pravilu pojedinci i radi se o vrsti predmeta koja je stoga, barem prividno, usko vezana za oso-
bu koja je nosi.

Relativnost zamisli 
y Dakako, spomenite su kategorije (utilitarnost, stupanj osobnosti) relativne, jer mada je, recimo, nakit
prividno najosobnija vrsta pokretne umjetnine, njegova vrijednost je često i društvena. Bogatstvo
nakita nerijetko potvrđuje važnost osobe u društvu, i osim toga vrsta nakit može odrediti i pripadnost
društvu.
y Pripisivanje vrijednosti ključni je problem u pristupu pokretnoj umjetnosti iz prapovijesti. Teza s ko-
jom smo počeli ovu temu je logična, ali i diskutabilna. Upravo je zato i iznesena.
y Parijetalna umjetnost – pogotovo u spiljama na čijim su stjenama ljudi crtali ili urezivali znakove
nekoliko tisuća godina – lako se može povezivati s potrebama integriranja većih društvenih zajedni-
ca, ali i pokretne umjetnine, premda su manje trajne, mogu barem posredno svjedočiti o širim veza-
ma u društvu.
y Zajedništvo stila, vježbanje toga stila (eventualno na kamenim pločicama), izražavanje ideološke
ikonografije svoga društva, a napokon i mogućnost razmjenjivanja pokretnih predmeta koji odraža-
vaju društvene vrijednosti, sve redom pomaže u integriranju i ljudi i manjih zajednica u šire društve-
ne cjeline.
y U nastavkom ćemo razmotrite neke primjere pokretnih umjetnina iz gornjopaleolitske Europe. Zatim
u posljednjoj temi razmotrit ćemo tipične umjetnina s ljudskim likovima.
y Pokretne umjetnine nepraktične namjene – gravirane pločice
y Po broju, čini se, ovakvih je primjera najviše očuvano iz gornjega paleolitika.
y Riječ je o različitim motivima urezanim na kamenim pločicama (obično od vapnenca), ili na koma-
dima kosti ili roga odnosno slonovače.
y Kao i u slučaju parijetalne umjetnost, neki se motivi mogu jasno prepoznati (likovi životinja ili ljudi),
dok su drugi nejasni, i možda imaju neko simboličko značenje.
y Nije jasno kakva se vrijednost pripisivalo tim predmetima. U lokacijama gdje je najviše pronađeno,
čini se da su te pločice odbačene nakon što su bile gravirane, ili su nove gravure urezane povrh prija-
šnjim.
y Zbog toga se čini da su to bili obični pokusi, ili možda razibrige, koje nisu imale neku trajniju vrije-
dnost.
y No moguće je da im je vrijednost bila obredna u trenutku kada su nastale, i da je njihovo odbacivanje
ili uništavanje poslije obreda bila logična, jer je svaki nov obred zahijevao bi novu ploču (ili ploče).
y To bi objašnjavalo i zato se toliko mnogo pločica našlo u određenim lokacijama, recimo u spilji
Parpalló u pokrajini Valencije u Španjolskoj, ili u spilji La Marche u Francuskoj. To su mogle biti ili
obredbe lokacije, ili alternativno – kako je bilo sugerirano – mjesta nekih "umjetničkih škola".
y Imamo graviranih pločica i iz najstarijih razdoblja prapovijest, no najviše je ih očuvano iz solitrej-
skog i magdalenskog vremenskog i kulturnog razdoblja.

Parpilló 
y U ovoj spilji nađeno je dosad ukupno čak 7.514 pločica, od kojih se najstarijih pripisuju ranom solit-
rejskom razdoblju.
y Uglavnom se radi o graviranim pločicama, iako ima nekih primjera crteža s uporabom pigmenata.

La Marche i Enlène 
y Kao i Parpilló, spilje La Marche i Enlène ističu se po grafičkim izražajima na kamenim pločicama.
y U prvom slučaju, najviše su pozornosti privukli portreti ljudi iz paleolitika koje smo razmotrili u pri-
jašnjem predavanju (v. podsjetnik desno).
y Enlène je pak najpoznatiji po tzv. velikoj ploči, na kojem se nalazi i scena koju neki istraživači tu-
mače kao prikaz spolnog čina.

Pokretne umjetnine nepraktične namjene – nakit  
y Kategoriju nakita odredili smo kao osobit oblik umjetnina koji je osobito usmjeren na pojedinca.
63
y Dakako, nakit često uključuje samo površno modificirane prirodne predmete (školjke, životinjske
zubi), iako to ne mijenja nužno njezino potencijalno simboličko značenje (odnosno sadržavanje neke
poruke).
y S druge strane, čak i prirodno modificiranje može zahtijeva vrlo vrlo velik trud. Primjerice, procje-
njuje se da je za izradu jednog bisera iz slonovače bilo potrebno oko 45 minuta rada – a u gravetij-
skom nalazištu u Sungiru u Rusiji bilo je nađeno ukupno oko 3500 takvih bisera.
y Nakit je poznat još iz srednjega paleolitika, tj. ako bi bilo točno (kao što je vjerojatno) da su školjke
probušene u spilji Blombos na Jugu Afrike bile povezane u ogrlice ili slične vrste nakita.
y Međutim u gornjem paleolitiku pojavljuje se i okrugle pločice iz kosti ili slonovače, tzv. rondele, ko-
ji su možda imale i neko kolektivno identifikacijsko značenje za pojedince koje su ih nosili.

Pokretne umjetnine nepraktične namjene – skulpture  
y Prve skulpture su se također možda pojavile već u srednjem paleolitiku, tj. ako su figurice poput tzv.
"Venere iz Berehat Rama" doista bile oblikovane (pra)ljudskim rukama.
y Dakako, prve vrlo jasne skulpture datiraju od samoga početka gornjega paleolitika, tj. u Europi iz
orinjačkog razdoblja.
y U kategoriju skulptura možemo uključiti i likove životinja i ljudi, kao i drugih predmeta koje može-
mo ili jasno prepoznati ili barem zaključiti da su imali neko simboličko značenje.
y Potonje se odnosi na slučajeve kada je, primjerice, neka kost očito svijesno izrezbarena, ali ne mo-
žemo utvrditi njezin figurativni predložak, ili eventualno reći da je bila dio nekog praktičnog oruđa.
y No govoriti tada o nekom simboličkom značenju ne mora uvijek biti točno. Moguće je jednostavno
da ne poznajem predložak prema kojem je takav predmet bio izrađen, ili ne poznajem oruđe čiji je
bio dio.
y Na idućim slajdovima prikazat ćemo neke tipične primjere, a neke druge ćemo prikazati u nastavku,
u vezi s tematikama ukrašenih utilitarnih predmeta i ljudskih likova.
y Doduše, bit će nekih poklapanja, jer je katkad teško razlikovati je li neki predmet bila samostalna
skulptura ili dio atlatla ili druge vrste oružja ili oruđa.

Muški i ženski likovi (lovci i „venere“) 
y U sklopu ove teme pregledat ćemo slijedeće podteme.
y Najstariji figure ljudskih likova (Venera iz spilje Fels, čovjek-lav, venera iz Galgenberga ili „Fanny“)
y Najpoznatije "venere" (Willendorf, Laussel, Brassempouy, Dolní Věstonice, Lespugne, Maljta,
Moraviany,)
y Razmjenska uloga ženskih figura: razvitka profilnog lika žene od primjera sličnih prikazu na pločici
iz spilje des Fadets u Francuskoj, do primjera u Njemačkoj (Gönnersdorf, Peterfels) te do krajnje ap-
strakcije u sklopu poljskoga magdalenijena (Wilczyce).

64