Ivan Ferencak-Pocela Ekonomike

Ivan Ferenčak
POČELA EKONOMIKE
II. izmijenjeno i dopunjeno izdanje
U - 104
Knjižnica Ekonomskog fakulteta u Osijeku
Izdavač
Ekonomski fakultet u Osijeku
Za izdavača
Prof. dr. sc. Željko Turkalj, dekan
Suizdavač
Grafika d.o.o. Osijek
Recenzenti:
Prof. dr. sc. Branko Kovačević, izvanredni profesor

Ekonomski fakultet u Zagrebu
Prof. dr. sc. Marijan Karić, izvanredni profesor

Ekonomski fakultet u Osijeku
Lektor
Branka Radin, profesor
Tisak
Grafika, d.o.o. Osijek
CIP - Katalogizacija u publikaciji

GRADSKA I SVEUČILIŠNA KNJIŽNICA OSIJEK
UDK 330.1(075.8)
FERENČAK, Ivan
Počela ekonomike / Ivan Ferenčak. - 2. izmijenjeno i dopunjeno izd. - Osijek :
Ekonomski fakultet, 2003. - (Knjižnica Ekonomskog fakulteta u Osijeku. U ; 104)
Bibliografija. - Kazala.
ISBN 953-6073-77-3
100902017
Objavljivanje ovog udžbenika odobrio je Senat Sveučilišta Josipa Jurja

Strossmayera u Osijeku Odlukom br. 7/03. od 10. ožujka 2003., a na prijedlog
Sveučilišnog odbora za izdavačku djelatnost.
SVEUČILIŠTE JOSIPA JURJA STROSSMAYERA U OSIJEKU
EKONOMSKI FAKULTET U OSIJEKU
Prof. dr. sc. Ivan Ferenčak
POČELA EKONOMIKE
II. izmijenjeno i dopunjeno izdanje
Osijek, 2003.
SADRŽAJ
Mariji, Franji i Lidiji

SADRŽAJ
SADRŽAJ
PREDGOVOR I. izdanju.......................................................................1
PREDGOVOR II. izdanju .....................................................................3
1. O EKONOMIJI, EKONOMICI I EKONOMISTIMA..............5
1.1. EKONOMIJA - PITANJE ALOKACIJE RESURSA............5
1.2. EKONOMIKA I EKONOMISTI ...........................................8
2. POTRAŽNJA I PONUDA ..........................................................19

2.1. POTRAŽNJA ......................................................................19
2.1.1. Zakon potražnje ........................................................19
2.1.2. Necjenovne odrednice potražnje ..............................21
2.2. PONUDA ......................................................................23
2.2.1. Zakon ponude ...........................................................23
2.2.2. Necjenovne odrednice ponude..................................25
2.3. TRŽIŠNA RAVNOTEŽA....................................................26
2.3.1. Promjene tržišne potražnje i tržišne ponude.............29
2.3.2. Sustav cijena i alokacija resursa ...............................33
2.3.2.1. Otkazivanje sustava cijena.................................. 35
3. ELASTIČNOST POTRAŽNJE I PONUDE .............................37

3.1. ELASTIČNOST POTRAŽNJE............................................37
3.1.1. Cjenovna elastičnost potražnje .................................37
3.1.2. Dohodna elastičnost potražnje..................................44
3.1.3. Križna elastičnost potražnje......................................46
3.2. ELASTIČNOST PONUDE ..................................................47

VII
SADRŽAJ
4. POTROŠAČEV IZBOR..............................................................51
4.1. TEORIJA GRANIČNE KORISNOSTI................................51
4.1.1. Potrošačeva ravnoteža ..............................................53
4.1.1.1. Utjecaj promjene cijena i dohotka na
potrošačev izbor ..............................................57
4.1.2. Potrošački probitak ...................................................58
4.1.3. Korist i potrošačeva ravnoteža .................................60
4.1.4. Zaključno o teoriji granične korisnosti .....................62
4.2. TEORIJA KRIVULJE INDIFERENCIJE............................63
4.2.1. Crta proračuna i realni dohodak ...............................65
4.2.2. Crta proračuna i relativna cijena...............................67
4.2.3. Krivulja indiferencije................................................69
4.2.3.1. Granična stopa supstitucije i krivulja
indiferencije ....................................................72
4.2.4. Potrošačeva ravnoteža ..............................................75
4.2.5. Promjena potrošačeve ravnoteže ..............................77
4.2.5.1. Učinak dohotka i učinak supstitucije .................79
4.2.5.2. Promjene potrošačeve ravnoteže i krivulja
potražnje.........................................................80
4.2.6. Teorija granične korisnosti i teorija krivulje
indiferencije - usporedba ..........................................83
5. PROIZVOĐAČEV IZBOR ........................................................87

5.1. PODUZEĆE I NJEGOVI OBLICI.......................................87
5.1.1. Oblici poduzeća ........................................................90
5.1.2. Dioničko društvo ......................................................91
5.1.2.1. Vrste dionica ...................................................93
5.1.2.2. Cijena dionice .................................................94
VIII
SADRŽAJ
5.1.2.2.1. Cijena dionice kao kapitalizirana

dividenda ............................................94
5.1.2.2.2. Cijena dionice kao eskontirana dividenda .. 97
5.2. PROIZVODNJA U KRATKOM VREMENSKOM

RAZDOBLJU ....................................................................101
5.2.1. Ukupni proizvod .....................................................101
5.2.2. Granični proizvod ...................................................103
5.2.3. Prosječni proizvod ..................................................104
5.2.4. Zakon opadajućih prinosa.......................................106
5.3. TROŠKOVI ....................................................................107
5.3.1. Ukupni trošak .........................................................107
5.3.2. Granični trošak .......................................................109
5.3.3. Prosječni trošak.......................................................110
5.4. DUGO VREMENSKO RAZDOBLJE ...............................113
5.4.1. Prinosi razmjera......................................................114
5.4.2. Prosječni ukupni trošak ..........................................115
6. PROIZVODNJA UZ NAJMANJI UKUPNI TROŠAK -

EKONOMSKI EFIKASNA TEHNIKA PROIZVODNJE ....117
6.1. CRTA IZOTROŠKA ..........................................................117
6.1.1. Jednadžba izotroška................................................118
6.1.2. Relativna cijena inputa i crta izotroška...................120
6.1.3. Karta izotroškova....................................................121
6.2. IZOKVANTA - KRIVULJA ISTIH KOLIČINA ..............122
6.2.1. Granična stopa supstitucije kapitala radom ............124
6.2.2. Karta izokvanti .......................................................125
6.3. PRAVILA EKONOMSKI EFIKASNE TEHNIKE
PROIZVODNJE .................................................................126

IX
SADRŽAJ
7. TRŽIŠTE DOBARA..................................................................131
7.1. SAVRŠENA KONKURENCIJA .......................................131
7.1.1. Ukupni, granični i prosječni prihod savršenog
konkurenta ..............................................................133
7.1.2. Maksimaliziranje profita.........................................135
7.1.2.1. Ukupni prihod, ukupni trošak i profit ..............136
7.1.2.2. Granični prihod, granični trošak i profit ........... 137
7.1.3. Presjecište krivulja graničnog prihoda i graničnog
troška kao prijelomna točka....................................141
7.1.4. Presjecište krivulja graničnog prihoda i graničnog
troška kao točka minimaliziranja gubitka...............143
7.1.5. Prekidanje proizvodnje ...........................................144
7.1.6. Potopljeni trošak .....................................................146
7.1.7. Krivulja ponude savršenog konkurenta ..................146
7.1.8. Pitanje izlaska sa tržišta..........................................148
7.1.9. Dugoročna ravnoteža u uvjetima savršene
konkurencije ...........................................................149
7.2. MONOPOL ....................................................................154
7.2.1. Pojam i oblici..........................................................154
7.2.2. Ukupni, granični i prosječni prihod monopola.......155
7.2.3. Maksimaliziranje profita.........................................159
7.2.3.1. Ukupni prihod, ukupni trošak i profit ............... 159
7.2.3.2. Granični prihod, granični trošak i profit ..........160
7.2.4. Prijelomna točka u uvjetima monopola ..................163
7.2.5. Točka minimaliziranja gubitka u uvjetima
monopola ...............................................................164
7.2.6. Monopol i krivulja ponude .....................................165
7.2.7. Monopol i diskriminacija cijena .............................166
7.2.7.1. Savršena diskriminacija cijena .......................167
7.2.8. Usporedba monopola i savršene konkurencije .......169
X
SADRŽAJ
7.3. NESAVRŠENA KONKURENCIJA..................................173

7.3.1. Monopolistička konkurencija .................................173
7.3.1.1. Kratko vremensko razdoblje ..........................174
7.3.1.2. Dugo vremensko razdoblje.............................175
7.3.2. Oligopol ..................................................................176
7.3.2.1. Vodstvo u cijenama i tajni sporazumi .............177
7.3.2.2. Teorija igara .................................................179
7.3.2.2.1. Zatvorenikova dilema......................................179
7.3.2.2.2. Igra u duopolu ...............................................181
7.4. ZAKLJUČNO O TRŽIŠTU DOBARA .............................183

7.4.1. Koeficijent koncentracije četiriju poduzeća ...........183
7.4.2. Pregled osnovnih obilježja (savršena konku-
rencija, monopolistička konkurencija, oligopol,
monopol).................................................................184
8. TRŽIŠTE ČIMBENIKA PROIZVODNJE.............................187

8.1. PODJELA ČIMBENIKA ...................................................187
8.2. FORMIRANJE CIJENE I DOHOTKA ČIMBENIKA
PROIZVODNJE .................................................................188
8.3. POTRAŽNJA ZA ČIMBENIKOM PROIZVODNJE........192
8.3.1. Profitno maksimilizirajući input .............................195
8.3.2. Monopson ...............................................................198
8.4. PRAVILA MAKSIMALIZIRANJA PROFITA -
OUTPUT I INPUT ANALIZA...........................................202
8.4.1. Output analiza.........................................................202
8.4.2. Input analiza ...........................................................203

XI
SADRŽAJ
9. RAVNOTEŽA NA TRŽIŠTU ČIMBENIKA

PROZVODNJE ....................................................................205
9.1. TRŽIŠTE RADA ................................................................205
9.1.1. Ponuda rada ............................................................205
9.1.2. Ravnoteža na tržištu rada........................................207
9.1.2.1. Necjenovne odrednice potražnje .....................208
9.1.2.2. Necjenovne odrednice ponude.......................... 209
9.1.3. Uloga sindikata .......................................................210
9.2. TRŽIŠTE KAPITALA .......................................................211
9.2.1. Potražnja za kapitalom............................................211
9.2.2. Potražnja za zajmovima..........................................215
9.2.3. Ponuda zajmova......................................................216
9.2.4. Ravnoteža na tržištu zajmova .................................217
9.3. TRŽIŠTE ZEMLJE ............................................................218
9.3.1. Ponuda zemlje.........................................................219
9.3.2. Ravnoteža na tržištu zemlje....................................219
10. DRŽAVA I TRŽIŠTE ...............................................................221

10.1. DRŽAVA I REALOKACIJA RESURSA..........................221
10.1.1. Javna dobra .............................................................222
10.1.1.1. Ukupna i granična korist javnog dobra ..........223
10.1.1.2. Analiza troškova i koristi ................................ 224
10.1.2. Država i eksternalije ...............................................227
10.1.2.1. Porezi i alokacijska efikasnost ......................228
10.1.2.2. Subvencije i alokacijska efikasnost ................ 230
10.1.2.3. Zaključno o eksternalijama - internalizacija
eksternalija...................................................... 231
10.1.3. Država i (prirodni) monopol...................................233
XII
SADRŽAJ
10.2. DRŽAVA I PRERASPODJELA DOHOTKA ...................235

10.2.1. Lorenzova krivulja..................................................235
10.2.2. Raspodjela nakon poreza i transfera .......................238
11. OSNOVNI MAKROEKONOMSKI POJMOVI ....................241

11.1. INFLACIJA ....................................................................241
11.1.1. Kvantitativna teorija novca.....................................246
11.1.1.1. Različita tumačenja jednadžbe prometa .........248
11.2. NEZAPOSLENOST...........................................................250
11.2.1. Stopa i oblici nezaposlenosti ..................................250
11.2.2. Phillipsova krivulja.................................................253
11.3. BRUTO NACIONALNI PROIZVOD ...............................255
11.3.1. Mjerenje bruto nacionalnog proizvoda...................257
11.3.1.1. Pristup trošenja ............................................... 258
11.3.1.2. Pristup dohotka ............................................... 260
11.3.1.3. Jednakost pristupa........................................... 261
11.3.2. Od bruto nacionalnog proizvoda do raspoloživog
dohotka ...................................................................262
11.4. POSLOVNI CIKLUS .........................................................264
11.4.1. Poslovni ciklus i nezaposlenost ..............................266
11.4.2. Poslovni ciklus i inflacija .......................................267
12. AGREGATNA POTRAŽNJA I AGREGATNA PONUDA ..269

12.1. AGREGATNA POTRAŽNJA ...........................................269
12.1.1. Krivulja agregatne potražnje ..................................269
12.1.2. Promjene agregatne potražnje ................................273

XIII
SADRŽAJ
12.2. AGREGATNA PONUDA..................................................276

12.2.1. Krivulje dugoročne i kratkoročne agregatne
ponude ....................................................................276
12.2.2. Promjene dugoročne i kratkoročne agregatne
ponude ....................................................................279
12.2.3. Promjene kratkoročne agregatne ponude ...............281
12.3. MAKROEKONOMSKA RAVNOTEŽA ..........................283
12.3.1. Makroekonomska ravnoteža u uvjetima pune
zaposlenosti ............................................................284
12.3.2. Makroekonomska ravnoteža u uvjetima
zaposlenosti veće od pune zaposlenosti..................285
12.3.3. Makroekonomska ravnoteža u uvjetima
nezaposlenosti.........................................................286
12.3.4. Keynesijansko objašnjenje makroekonomske
ravnoteže.................................................................287
12.3.5. Klasično objašnjenje makroekonomske ravnoteže.289
12.3.5.1. Učinak smanjenja agregatne potražnje ..........290
12.3.5.2. Učinak povećanja agregatne potražnje ..........291
13. SASTAVNICE AGREGATNOG TROŠENJA.......................293

13.1. POTROŠNJA ....................................................................293
13.1.1. Funkcija potrošnje i funkcija štednje......................294
13.1.2. Potrošnja i realni GNP - funkcija agregatne
potrošnje .................................................................300
13.2. INVESTICIJE ....................................................................302
13.3. DRŽAVNA POTROŠNJA .................................................305
13.4. NETO IZVOZ ....................................................................306
13.4.1. Odrednice izvoza ....................................................307
13.4.2. Odrednice uvoza .....................................................308
13.4.3. Funkcija neto izvoza...............................................309
XIV
SADRŽAJ
14. AGREGATNO TROŠENJE I MAKROEKONOMSKA

RAVNOTEŽA ....................................................................313
14.1. FUNKCIJA AGREGATNOG TROŠENJA .......................313
14.2. MAKROEKONOMSKA RAVNOTEŽA -
RAVNOTEŽNO AGREGATNO TROŠENJE ..................318
14.2.1. Makroekonomska ravnoteža - neplanirana
promjena zaliha.......................................................319
14.2.2. Makroekonomska ravnoteža -I+G+Ex=S+T+Im .....321
14.3. PROMJENE AGREGATNOG TROŠENJA I
RAVNOTEŽNOG REALNOG GNP-a..............................324
14.3.1. Agregatno trošenje i autonomno trošenje...............324
14.3.2. Agregatno trošenje i granična sklonost trošenju.....326
14.4. PARADOKS ŠTEDNJE....................................................330
14.5. MULTIPLIKATOR AUTONOMNOG TROŠENJA.........334
14.5.1. Multiplikator autarkičnog gospodarstva .................337
14.5.2. Multiplikator otvorenog gospodarstva....................337
14.6. FISKALNA POLITIKA .....................................................338
14.6.1. Porezni multiplikator ..............................................339
14.6.2. Multiplikator i granična porezna stopa ...................341
15. NOVAC ....................................................................343

15.1. FUNKCIJE NOVCA ..........................................................343
15.2. OBLICI NOVCA................................................................344
15.3. NOVČANA MASA............................................................346
15.4. BANKE I STVARANJE NOVCA - SEKUNDARNA
EMISIJA NOVCA..............................................................347

XV
SADRŽAJ
15.5. CENTRALNA BANKA I MONETARNA POLITIKA ....352

15.5.1. Instrumenti monetarne politike...............................353
15.5.1.1. Operacije na otvorenom tržištu .....................353
15.5.1.2. Rezerva likvidnosti ......................................... 356
15.5.1.3. Eskontna stopa ................................................ 357
15.5.2. Ekspanzivna monetarna politika.............................358
15.5.3. Restriktivna monetarna politika..............................360
15.5.4. Monetarizam ...........................................................360
LITERATURA ....................................................................365
POJMOVNO I IMENSKO KAZALO...........................................369
XVI
PREDGOVOR I. izdanju
Prva je knjiga poseban izazov. Udžbenik "Počela ekonomike"
jest pokušaj da se tom naročitom izazovu odgovori. Godine su iskustva
pokazale da je studentima prve godine ekonomskog studija, unatoč
postojanju prijevoda uspješnih inozemnih udžbenika i bogate strane
literature, te vrijednih doprinosa domaćih autora, potrebita dodatna
pomoć prilikom uvođenja u svijet ekonomike. Prvi su koraci uvijek
najteži. U tom smislu valja shvatiti ovaj udžbenik.
On nastoji studentu, ali i drugom zainteresiranom čitatelju,

pružiti relativno jednostavnu i konciznu informaciju. Upoznavanje je s
osnovnim ekonomskim pojmovima i kategorijama podržano brojnim
tablicama i još brojnijim grafičkim prikazima.
Svijet je ekonomike prebogat i slojevit. Obraditi teme koje će

zadovoljiti potrebe studenata prve godine, ali koje će i provocirati njihov
interes, jest izuzetno delikatna zadaća. Autor je ovomu nastojao
udovoljiti vodeći računa o nastavnom programu predmeta "Počela
ekonomije". Sadržaj knjige nastoji pratiti i pokriva većim dijelom
nastavni program navedenog predmeta. Autor, pri tome, zadržava pravo
razlikovanja ekonomike, znanosti o ekonomiji, i ekonomije.
Uobičajena je i gotovo standardna podjela ekonomike na

mikroekonomiku i makroekonomiku. Udžbenik udovoljava ovakvoj,
"novijoj", podjeli ekonomike. Sastoji se od petnaest poglavlja. Prvih
deset poglavlja je posvećeno mikroekonomici – analizi ponašanja
individualnih ekonomskih subjekata – potrošača i poduzeća, formiranju
cijene dobara i usluga u različitim tržišnim strukturama, određivanju
veličine outputa pojedinih dobara, određivanju cijena čimbenika
proizvodnje, tzv. mikroekonomskoj ulozi države, itd.
Makroekonomika obuhvaća pet poglavlja koja se bave pitanjem

temeljnih makroekonomskih pojmova (inflacija, nezaposlenost, bruto
nacionalni proizvod), makroekonomske ravnoteže, te fiskalne i
monetarne politike.
Moguće ovakva, neuravnotežena (ne i neuobičajena), koncepcija

udžbenika izaziva, i može izazvati, određene kontroverze. Krivnju u tom
smislu u potpunosti snosi autor. Dakako, sve dobronamjerne kritike i
1
primjedbe bit će pozorno razmotrene. On, međutim, drži da je ostavio i
više nego dovoljno prostora za "specijaliste", za detaljnija razmatranja
kako mikro tako i makroekonomike. Naime, udžbenik "Počela
ekonomike" ne pokriva niti svu mikroekonomiku niti, dakako, svu
makroekonomsku problematiku. On je osnova koja studente priprema za
usvajanje ne samo detaljnijih, nego i sveobuhvatnijih znanja. Prema
tomu, mogući prigovor da udžbenik zahvaća gotovo sva, prije svega,
mikroekonomska pitanja i probleme držimo, dakako, nezaslužnim
komplimentom. Ekonomika, makar bila riječ i o njenim osnovama, ne
može pobjeći od svog sadržaja.
Autor mora priznati izvjesno, ne i neveliko, nestrpljenje kada je u

pitanju tiskanje ove knjige. Držim, naime, da će pomoć i ove vrste, ma
koliko skromna ona bila, dobro doći, prije svega, mojim studentima.
Njihov će sud biti od velike vrijednosti.
Posebice zahvaljujem recenzentima ove knjige. Njihovi su savjeti

i primjedbe bili od neprocjenjive važnosti. Prof. dr. sc. Ivan Bilić,
prof.dr.sc. Marijan Karić, doc. dr. sc. Branko Kovačević, te prof.dr.sc.
Ivan Mandić, čije me mentorstvo i dobra ruka vodi kroz ovih dvadeset i
nešto godina na Ekonomskom fakultetu u Osijeku, odvojili su svoje
dragocjeno vrijeme i svojim pozitivnim recenzijama potvrdili moje
napore.
Velika je moja zahvalnost, za pruženu svekoliku potporu, mojim

roditeljima – pokojnoj majci Mariji i ocu Franji te supruzi Lidiji.
U Osijeku svibanj 1998. Dr. sc. Ivan Ferenčak
2
PREDGOVOR II. izdanju
Prošlo je gotovo pet godina od prvog predgovora, odnosno prvog
izdanja ove knjige. Držim da prvo izdanje bijaše dobro prihvaćeno,
dakako i prije svega, od strane studenata. Nadam se da su "dječje
bolesti" prvog izdanja izbjegnute u ovome koje je pred Vama. Ali, i ovo
izdanje nema pretenzija biti više od osnove koja studente priprema za
stjecanje novih i širih znanja iz ekonomske teorije – ekonomike.
Sve su izmjene i dopune ovog izdanja učinjene u mikroeko-

nomskoj domeni knjige i tiču se potražnje i ponude, tržišne ravnoteže,
potrošačevog izbora odnosno potrošačeve ravnoteže te tržišta dobara.
Povećan je, dakako, broj stranica, ali one, nadam se, nisu dodatno
opterećenje za čitatelja već predstavljaju nove informacije i olakšavaju
razumijevanje gradiva. Ovime je, moguće, ostavljen prostor i za
eventualno treće izdanje koje se u većoj mjeri ima posvetiti pitanjima
makroekonomike.
Iznova zahvaljujem recenzentima knjige. Prof. dr. sc. Branko

Kovačević, izvanredni profesor Ekonomskog fakulteta u Zagrebu i prof.
dr. sc. Marijan Karić, izvanredni profesor Ekonomskog fakulteta u
Osijeku, svojim su nadasve korisnim primjedbama i savjetima uvelike
olakšali posao autoru.
U Osijeku veljača 2003. godine. Dr. sc. Ivan Ferenčak
3
1. O EKONOMIJI, EKONOMICI I EKONOMISTIMA
1. O EKONOMIJI, EKONOMICI
I EKONOMISTIMA
1.1. EKONOMIJA - PITANJE ALOKACIJE RESURSA
Teško je zamisliti postojanje bilo kojeg društva (pa, makar to bilo

i društvo svetaca) koje ne bi posjedovalo nekakav mehanizam društvene
koordinacije. Bez takvog mehanizma, koji individualnim naporima i
aktivnostima daje društveni predznak, teško da bismo uživali u, ipak,
blagodatima civilizacije. Dapače, u takvim okolnostima (odsustvo meha-
nizma socijalne koordinacije i kooperacije), kako veli Thomas Hobbes,
nema mjesta za industriju, nema računanja vremena, ne postoji
umjetnost, pismo, zajednica i najgore od svega, postojao bi stalni strah,
opasnost od nasilne smrti, a čovjekov bi život bio usamljenički,
siromašan i, naravno, kratak.1
I sve to samo pod pretpostavkom da je izostao onaj najprimi-
tivniji oblik kooperacije koji jednostavno znači odsustvo nasilja.
Što je to što veliki broj sasvim različitih ljudi navodi da poduzi-
maju čitav niz, međusobno, na složen način povezanih i isprepletenih,
aktivnosti koje rezultiraju proizvodnjom dobara i usluga koje znače
opstanak i napredak ljudskog društva?
1
Hobbes, T.: Leviathan, or the Matter, Forme and Power of a Commonwealth
Ecclesiastical and Civil, navedeno prema Heyne, P.: The Economic Way of Thinking,
Macmillan Publishing Company, New York, 1987., str. 3.
5
"U pogonu su doslovce milijuni ljudi kako bi jedni drugima

omogućili ‘kruh svagdašnji’, a da ‘svakogodišnji automobil’ i ne
spominjemo".2
Što je to što, dakle, ljude različitih navika, interesa, potreba itd.,
navodi na kooperaciju?
Odgovor krije tako često spominjana riječ - ekonomija. Naime,
grubo rečeno, samo su dva načina koordinacije gospodarske aktivnosti
mnogih ljudi. Dva su načina kojima se inducira njihova kooperacija i
povezanost. Dva su, dakle, načina, kako ekonomisti vole reći, alokacije
resursa odnosno ulaganja ograničenih inputa koji će, manje ili više,
učinkovito zadovoljiti potrebe društva.
Prvi način uspostavljanja potrebite koordinacije, kooperacije i, s
tim u svezi, alokacije resursa pretpostavlja, manje ili više eksplicitnu,
prisilu. Riječ je o centraliziranoj alokaciji resursa - socijalističkoj
ekonomiji.
Drugi način, druga ekonomija, provodi se posredstvom drago-
voljne suradnje. Riječ je o decentraliziranoj alokaciji resursa -
kapitalističkoj ekonomiji - metodi tržišta.
Model centralizirane alokacije resursa - socijalistička ekonomija
pretpostavlja predominantnu ulogu nekog makroekonomskog autoriteta
(države) budući da on/a/ donosi sve odluke koje se tiču proizvodnje,
investicija i potrošnje. Relativno uspješno funkcioniranje ovakvog
sustava (praksa ga nije potvrdila), između ostalog, pretpostavlja i
zadovoljavanje izuzetno zahtjevnog uvjeta: potpuna odnosno savršena
informiranost donositelja gospodarskih odluka. Država odnosno makroe-
konomski autoritet mora raspolagati točnim informacijama o
proizvodnim mogućnostima svih, ali doista svih, proizvođača i preferen-
cijama svih potrošača.
Drugo, država ili neki njen organ mora biti u stanju, u kratkom
vremenu, preraditi informacije i donijeti izuzetno veliki broj relevantnih
2
Friedman, M.: Kapitalizam i sloboda, Globus-Školska knjiga, Zagreb, 1992., str. 24.
6
odluka. Ali, poteškoće ovdje ne prestaju. Uvođenje vremenske dimenzije

čini ih doista nesavladivim. Naime, procesu mijene podvrgnute su kako
tehnike proizvodnje tako i potrebe potrošača. Već ova simplifikacija
pokazuje da to pratiti i promptno reagirati, jednostavno, nije moguće.
Međutim, potrebito je još nešto. Ne vlastita inicijativa, ne
poduzetništvo već poslušnost. Komandna - socijalistička ekonomija
zahtijeva doslovno provođenje odluka alokatora. Neizvršavanje jedne
zadaće dovodi u pitanje cjelokupni plan proizvodnje i potrošnje. U
uvjetima visokog stupnja saturiranosti potreba (ovakva ili onakva odluka
alokatora bitno ne hendikepira potrošače) i lakog prilagođavanja
zahtjevima za povećanom i kvalitetnijom proizvodnjom (što karakte-
rizira izuzetno visoku proizvodnost inputa) ovo i ne mora biti previše
teško. Međutim, u uvjetima kronične oskudice koju, uostalom, socijalis-
tička ekonomija uporno reproducira i ovo predstavlja nerješiv problem.3
Model decentralizirane alokacije resursa - kapitalistička
ekonomija - isključuje postojanje makroekonomskog autoriteta -
"vidljive ruke", te se sve alokacijske odluke donose decentralizirano -
posredstvom "nevidljive ruke" - tržišta. Tržište pruža sve informacije,
preko mehanizma cijena, proizvođačima za donošenje samostalnih
odluka o angažiranju resursa i sve informacije za donošenje samostalnih
potrošačkih odluka. Ukratko, proizvođači proizvodeći različita dobra i
usluge nastoje realizirati maksimalni profit. Potrošači, opet, nastoje
realizirati, budući da ne mogu kupiti sva dobra i usluge koje žele, takvu
kombinaciju dobara i usluga koja najviše odgovara njihovim potrebama.
Ovdje se, dakle, vjeruje da će proizvodnju jače i bolje stimulirati profit,
kao motiv, i tržište, kao mehanizam koordinacije, nego centralno
planiranje, kolektivizam ili altruizam.
Sustavu je inherentno stalno i uniformno nastojanje ljudi da
poboljšaju svoje životno stanje. Tržišna ekonomija eksplicitno prepoz-
naje vlastiti, osobni, sebični interes kao osnovnu motivacijsku polugu u
3
Sustavu očigledno nedostaje i mrkva (motiv) i štap (kazna). Praksa pokazuje da model
nije u stanju funkcionirati u svom čistom obliku. I ne samo to. On je izuzetno
zahtjevan, te i u svom razblaženom obliku škripi i nije efikasan.
7
ljudskim odnosima. Tržišna ekonomija oslobađa snagu i energiju

normalnih ljudskih bića, kojima altruizam nije stran, ali kojima je bliska
težnja da povećaju blagostanje svoje i svoje porodice. Ali, osobni interes
jest i može biti u službi općeg - društvenog interesa samo ako ga
kontrolira tržište savršene konkurencije.
Nažalost, stvarno tržište nije savršeno konkurentno. Ono poznaje
monopole, ono proizvodi eksternalije (eksterne ekonomije i eksterne
disekonomije), ono nije u stanju udovoljiti zahtjevima za proizvodnjom
tzv. javnih dobara, informacije koje ono pruža često nisu potpune a nisu
niti besplatne, itd.
Ni kapitalistička ekonomija nije, dakle, idealna. Zbog razloga
koje smo naveli (i nekih drugih) njezino funkcioniranje zahtijeva
postojanje države i prinude "vidljive ruke". No, i ova nesavršena kapita-
listička alokacija resursa (vođena i koordinirana objema rukama,
"vidljivom" i "nevidljivom") jest u stanju iznuditi (makar samo
djelomično i kao dugoročnu tendenciju):
• da se proizvodnja odvija u onim količinama i razmjerima koji manje-
više odgovaraju platežno sposobnoj društvenoj potrebi;
• da se proizvodnja, zahvaljujući ipak djelotvornom korištenju ograni-
čenih resursa, neprekidno uvećava;
• da se proizvodnjom, na sve kvalitetniji način, zadovoljavaju ne samo
postojeće potrebe, već da se stvaraju nove i s tim u svezi pribavljaju
sredstva za njihovo zadovoljavanje.4
1.2. EKONOMIKA I EKONOMISTI
Ekonomija je, imali smo prilike vidjeti, mehanizam koji alocira

ograničene resurse nastojeći ih upotrijebiti na najkompetentniji način.
Ekonomija nastoji na najbolji mogući način odgovoriti na tri pitanja: što,
kako i za koga proizvoditi? Zadaća je ekonomije boriti se s oskudicom.
4
Vidjeti: Šik, O.: Treći put, Globus, Zagreb, 1983., str. 174.
8
Zadaća izuzetno teška budući da naše želje premašuju resurse - sredstva

koja su u funkciji njihova zadovoljenja. Kada tako ne bi bilo, kada bi
resursi (rad, kapital, zemlja, poduzetništvo) bili neograničeni, a potrebe
limitirane ekonomija ne bi bila toliko zanimljiva i važna, a zbog toga što
ne bi postojali svi brojni i teški ekonomski problemi i pitanja.
Ekonomika, znanost o ekonomiji, proučava ekonomske
aktivnosti ljudi, aktivnosti vezane za alokaciju resursa. Ona, dakle,
istražuje kako ljudi pomoću ograničenih resursa pokušavaju zadovoljiti
svoje neograničene želje i potrebe. Dakako, poput ostalih znanosti i
ekonomika je evoluirala pa i promijenila ime.
Tako "teorijski otac kapitalizma" Adam Smith (Istraživanje
prirode i uzroka bogatstva naroda, 1776. godina) veže političku
ekonomiju (staro ime ekonomike) uz pragmatični ali i zahtjevni cilj -
povećati bogatstvo i moć zemlje. "Bogatstvo i moć svake zemlje,
ukoliko moć zavisi od bogatstva, mora uvijek biti u srazmjeri s
vrijednošću njenog godišnjeg proizvoda, koji je fond iz koga se konačno
moraju platiti svi rashodi. Ali, velika svrha političke ekonomije svake
zemlje jest povećati bogatstvo i moć te zemlje."5
Naravno, Smith je odlučno vjerovao da kapitalistička ekonomija
jest u stanju povećavati bogatstvo naroda. Ali, niti sam Smith nije
kapitalističku ekonomiju smatrao nepomućenim dobrom. Slaveći
sposobnost te ekonomije da privatni, sebični interes stavi u službu
općeg, društvenog interesa on upozorava da ova sjajna sposobnost
kapitalističke ekonomije može biti izigrana. Zamjetna je, naime, njegova
odbojnost prema monopolu. "Ljudi iste struke rijetko se sastaju, čak i za
zabavu i razonodu, a da se razgovor ne završi zavjerom protiv javnosti ili
nekim planom za podizanje cijena."6
Eksplozija dobara i bogatstva, koju je izazvala kapitalistička
ekonomija nije za sve značila porast bogatstva i blagostanja, sasvim
5
Smith, A.: Istraživanje prirode i uzroka bogatstva naroda I, Kultura, Beograd, 1970.,
str. 516.
6
Isto, str. 210.
9
sigurno ne u istoj mjeri. Ekonomisti tu činjenicu - činjenicu da sustav

različito postupa s različitim stranama procesa alokacije - nisu mogli ne
uočiti. I Ricardo i Malthus razloge postojanja niskih nadnica, i s tim u
svezi siromaštva, vide u pretjeranom množenju radnika. "Rad je skup,
kad je rijedak, a jeftin, kad ga ima obilno."7
U zemljama koje su davno naseljene "stanovništvo raste brže od
fondova potrebnih za njegovo uzdržavanje."8 I stoga "prijatelji
čovječanstva mogu samo željeti da radne klase u svim zemljama imaju
smisla za udobnosti i uživanja i da se svim zakonitim sredstvima potiču,
da ih sebi pribave. Ne može postojati bolje osiguranje protiv prevelikog
broja pučanstva."9
Jasno se, dakle, priznalo da kapitalistička ekonomija nije u
stanju, ni tada, a ni sada, učiniti sve zadovoljnima i bogatima. Ali, to nije
poljuljalo vjeru ekonomista u nju. Osim ovoga objašnjenja nejednakosti,
ekonomski su teoretičari nudili i druga. Ako stvari stoje kako stoje onda,
vele ekonomisti utilitaristi, na čelu s J. Benthamom, pružimo "najveću
korist za najveći broj ljudi."
"Rezultati možda nisu bili najbolji, ali su bili najbolje što se
moglo postići, tvrdili su utilitaristi. Implicitna, a u stanovitoj mjeri i
eksplicitna, bila je ideja da ne mora baš svatko prosperirati… Patnje i
lišavanje neizbježni su čak i u ovom najboljem mogućem svijetu."10
Zanimljivo objašnjenje funkcioniranja kapitalističke ekonomije
dugujemo socijalnom darvinizmu. H. Spencer, čija je sintagma
"održavanje najsposobnijih ", ističe da samo primjenjuje Darwinove
ideje i adaptira ih kako bi vrijedile za ljudski rod.11
7
Ricardo, D.: Načela političke ekonomije, Centar za kulturnu djelatnost, Zagreb, 1983.,
str. 118.
8
Isto, str. 121.
9
Isto, str. 121.
10
Galbraith, J.K.: Anatomija moći, Stvarnost, Zagreb, 1983., str. 110
11
Vidjeti: Spencer, H.: The Study of Sociology, D. Appletonand Co., New York,
1891., str. 438.
10
Ukratko, kapitalistička se ekonomija doživljava kao arena u kojoj

preživljavaju najsposobniji. Sukladno ovakvom načinu razmišljanja
(ekstremna "laissez faire" ekonomika), tržište je najbolji i najefikasniji
oblik društvene organizacije budući da je najsličnije prirodnomu svijetu.
Predani egoisti, i oni u prirodi i oni na tržištu, u stanju su zadržati sve što
proizvedu, a sposobni su zahvatiti i dio outputa onih čiji je altruizam
istinski i snažan. Riječ je o neumoljivom procesu, tako da "altruiste"
čeka izumiranje. I naglasimo, razloge isticanja vlastitog, sebičnog
interesa i ponašanja valja tražiti, kako u prirodi tako i ljudskom društvu,
u oskudici. Dakle, borba za resurse jest jednostavno funkcija njihove
insuficijencije. Uostalom, kada ne bi postojao vlastiti interes što bi ljudi
maksimalizirali, na čemu bi inzistirali?
Marx je, naslijedivši teoriju radne vrijednosti, a s njom i tezu da
samo rad stvara bogatstvo, te naumivši razotkriti zakone ekonomskog
kretanja ljudskog društva (novi, nimalo pragmatički cilj političke
ekonomije), izvrgao potpunoj kritici kapitalističku ekonomiju. Privatni
se interes našao na optuženičkoj klupi.
Ukratko, kapitalističku ekonomiju, a zbog eksploatacije (višak
vrijednosti kojega proizvede radnik prisvaja vlasnik kapitala), zbog
unutarnjih razarajućih snaga (pri tome se misli na akumulaciju pri
porastu organskog sastava kapitala koja, tvrdi marksistička politička
ekonomija, nužno obara profitnu stopu i dovodi u pitanje na privatnom
vlasništvu i privatnom interesu izgrađenu ekonomiju), zbog vanjskih
manifestacija tih i takvih proturječnosti (riječ je o ekonomskim krizama
hiperprodukcije koje su rezultat sukoba privatnog i društvenog interesa)
mora zamijeniti, na ovaj ili onaj način, druga ekonomija, drugi
mehanizam alokacije. Riječ je o alokaciji, i prema Marxovom i
Lenjinovom dictumu, koja će se obavljati u uvjetima društvene - državne
kontrole nad sredstvima za proizvodnju što bi isključivalo eksploataciju.
No, more kritike i negativni stav prema kapitalističkoj ekonomiji
nije spriječio izricanje nekih sasvim izravno izrečenih komplimenata.
Npr. kapitalizmu se ne odriče sposobnost razvijanja proizvodnih snaga te
se tvrdi da kapital, a zbog svog "nagona za apsolutnim bogaćenjem" koji
vodi u "strasni lov na vrijednost", neprekidno "sve revolucionira, rušeći
11
sve prepreke koje ometaju razvitak proizvodnih snaga,12 proširenje

potreba, raznolikost proizvodnje i iskorištavanje i razmjenu prirodnih i
duhovnih snaga."13
Pa onda i jedna proročka misao: "Svaka individua (u okviru
kapitalističke ekonomije - nap. autora) posjeduje društvenu moć u obliku
neke stvari. Oduzmite stvari tu društvenu moć, pa ćete je morati dati
osobama nad osobama."14
Kako je ovdje dobro i točno anticipirana socijalistička stvarnost.
Dakle, eksploatacija, poslužimo se kategorijama Marxove teorije radne
vrijednosti, može biti i gora (mislimo neproduktivnija) od one koju je
"otkrila" i prokazivala marksistička politička ekonomija.
Nakon velikog kritičara ekonomija ide u susret čovjeku
zahvaljujući kojemu dobiva (novo) ime a kapitalistička ekonomija novog
i jakog zagovornika. Riječ je o Alfredu Marshallu (Načela ekonomike,
1890. godina) koji oko četrdeset godina, sve do svoje smrti 1924.
godine, bijaše prvi među angloameričkim ekonomistima.
On pokušava pomiriti klasičnu (političku ekonomiju) i novu
ekonomiku koja nastaje. Ugrađuje u nju, prema vlastitim riječima,
metode znanosti o malim povećanjima ili diferencijalni račun i vraća je
ovozemaljskom predmetu istraživanja.
"Politička ekonomija ili ekonomika je proučavanje ljudskog roda
u običnom toku života; ona istražuje onaj dio djelatnosti pojedinca i
društva koja je najuže povezana sa stjecanjem i upotrebom materijalnih
stvari potrebnih za blagostanje."15
12
Ali, razvitak proizvodnih snaga, vjeruje Marx, vodi kapitalizam njegovom prirodnom
ili, pak, nasilnom kraju. I stoga u svom "Kapitalu" uzvikuje: "Akumulirajte!
Akumulirajte! U tome su sav Mojsije i proroci", vjerujući da je tek razvijeni
kapitalizam osjetljiv na socijalističke udare. Povijest ga je demantirala.
13
Marx, K.: Osnovi kritike političke ekonomije I, MED, tom, 19, Prosveta, Beograd,
1979., str. 261.
14
Marx, K.: Isto, str. 63.
15
Marshall, A.: Načela ekonomike, Centar za kulturnu djelatnost, Zagreb, 1987., str.
25.
12
Marshall odaje priznanje Ricardu i njegovim sljedbenicima jer su

razvili teoriju slobodnog poduzetništva odnosno slobodne konkurencije
"koja, sadrži mnoge istine koje će vjerojatno važiti dokle god ima
svijeta. Njihov je rad bio čudesno potpun unutar uskog područja koje je
pokrivao… Velik dio ostalog njihovog rada ograničen je odviše
isključivim razmatranjem posebnog stanja tadašnje Engleske; a ta je
ograničenost uzrokovala reakciju. I tako sada, kada su veće iskustvo,
više slobodnog vremena i veća materijalna sredstva omogućili da se
slobodno poduzetništvo stavi pod nešto veći nadzor, da se smanji
njegova moć da čini zlo i da se poveća njegova moć da čini dobro, među
mnogim ekonomistima raste neka vrsta kivnosti protiv slobodnog
poduzetništva. Mnogi su čak skloni da preuveličavaju njegove loše
strane i da ga okrivljuju za neznanje i patnje koje su posljedica ili tiranije
i ugnjetavanja u prošlim vremenima, ili krivog poimanja i zloupotrebe
ekonomske slobode.
Između te dvije krajnosti nalazi se većina ekonomista (Marshall
očigledno sebe ovdje nalazi i svrstava - nap. autora) koji - obrađujući
slične probleme u različitim zemljama - unose u svoje radove
nepristranu želju da utvrde istinu…"16
Ciljevi ekonomike, njenih istraživanja, su stjecanje znanja zbog
njega samog ali i njegova praktična primjena u društvenom životu.
Međutim, ekonomika se kloni političkih problema, te je ona "znanost,
čista i primijenjena, a ne znanost i umijeće. I bolje se opisuje širokim
izrazom "ekonomika" nego užim izrazom ‘politička ekonomija’."17
Raspravljajući o kamati od kapitala (kamata je nagrada za
čekanje) Marshall eksplicite dovodi u pitanje praktični zaključak da bi, a
zbog pravednosti i opće sreće, trebalo zabraniti svakoj privatnoj osobi da
posjeduje neko sredstvo za proizvodnju te da se posjedovanje ograniči
samo na sredstva koja služe za vlastitu uporabu.
16
Isto, str. 31.
17
Isto, str. 47-48.
13
Ovaj je negativni stav prema ekonomiji, koja ne bi bila kapita-

listička, zahtijevao i kritičku analizu Marxovog učenja o vrijednosti.
Nećemo je prepričati.
"Tvrdili su (Marx, Rodbertus i drugi - nap. autora) da radna
snaga uvijek proizvodi višak iznad nadnica i prirodnog trošenja kapitala
korištenog da pomogne radnoj snazi, te da se nepravda nanesena
radništvu sastoji u tome da taj višak koriste drugi… Nije točno da je
predenje u tvornici, nakon odbitka prirodnog trošenja strojeva, proizvod
onih koji njima rukuju. To je proizvod njihova rada zajedno s radom
poslodavca i nižih rukovoditelja i korištenog kapitala, a sam taj kapital je
proizvod rada i čekanja, pa je prema tome predenje proizvod različitih
vrsta rada i čekanja. Priznamo li da je pređa rezultat samo rada, a ne rada
i čekanja, nema sumnje da ćemo neumoljivom logikom biti prisiljeni da
priznamo da nema opravdanja za kamate, za nagradu za čekanje, jer je
zaključak sadržan u pretpostavci." 18
Prema tomu, kapital i usluga koju on čini nije i ne može biti bes-
platno dobro ali… "snaga Rodbertusovih i Marxovih suosjećanja s
patnjama siromašnih uvijek zaslužuje naše poštovanje… iako je, u
slučaju Marxa, zaključak bio zaodjeven u tajanstvene hegelijanske fraze,
s kojima je 'očijukao' kao što nam to sam kaže u svom Predgovoru."19
U Marshalla ne nedostaje vjere i pouzdanja u kapitalističku
ekonomiju. Velika će ekonomska kriza, međutim, pokazati svu ranjivost
kapitalističke ekonomije.
U tim, doista teškim, vremenima kapitalističke ekonomije (koja,
dakle, ima ne samo teorijskog već i živog takmaca - socijalističku
ekonomiju), riječ dobija John Maynard Keynes. Valjalo je, naime,
učiniti nešto s lošim funkcioniranjem kapitalističke ekonomije.
Nezaposlenost, taj stari problem, je problem koji Keynes pokušava
riješiti.
18
Isto, str. 357.
19
Isto, str. 358.
14
Razlog zbog kojeg svoju teoriju (Opća teorija zaposlenosti,

kamate i novca, 1936. godina) naziva umjereno konzervativnom jest
činjenica da ona ukazuje na ključno značenje uspostave neke centralne
uprave nad pitanjima koja su do sada bila prepuštena poduzetništvu
pojedinaca.20
On smatra, a rečeno u jednom pismu Rooseveltu, "apsolutno
najvažnijim povećanje nacionalne kupovne moći, i to takvo povećanje
koje bi proizišlo iz društvenog trošenja financiranog zajmovima."21
Naime, ukoliko štednja premaši postojeće investicije smanjit će
se potrošnja te se gomilaju zalihe, smanjuje se broj zaposlenih, smanjuje
se proizvodnja. Ovo će trajati sve dotle dok se štednja i investicije ne
uravnoteže i to, naravno na razini nepotpune zaposlenosti.
Terapija se nameće sama po sebi. Treba suzbiti štetno djelovanje
štednje i to na način da država investira. Tako se ravnoteža može postići
na visokoj razini proizvodnje i zaposlenosti.
"Stoga zamišljam da će se podruštvljeno investiranje u priličnoj
mjeri pokazati jedinim načinom kako osigurati približno punu
zaposlenost, no to uopće ne isključuje niz kompromisa i putova kojima
javne vlasti surađuju s privatnim poduzetnicima. Ali izvan toga je teško
izvući očite prednosti za sustav državnog socijalizma koji bi obuhvatio
većinu vidova gospodarskog života zajednice. Nije preuzimanje
vlasništva nad sredstvima za proizvodnju ključna stvar koju država mora
učiniti. Država će postići sve što se od nje traži ako može odrediti
ukupnu količinu resursa koju valja posvetiti povećanju sredstava i
osnovnu stopu povrata za njihove vlasnike. Osim toga, potrebne mjere
podruštvljavanja moguće je uvoditi postupno i bez prekida općih
društvenih zasada."22
20
Vidjeti: Keynes, J.M.: Opća teorija zaposlenosti, kamate i novca, Centar za kulturnu
djelatnost, Zagreb, 1987., str. 213.
21
Harrod, R.F.: The Life of John Maynard Keynes, Macmillan and Co., London, 1951.,
str. 121.
22
Keynes, J.M.: Opća teorija zaposlenosti, kamate i novca, Centar za kulturnu
djelatnost, Zagreb, 1987., str. 213.
15
Ako kapitalistička ekonomija zahtijeva proširenu ulogu države,

očigledno se ne može dovesti u pitanje cjelokupni sustav kapitalističkog
individualizma. Naime, tvrdi Keynes, "ostaje vrlo široko polje
djelovanja za očitovanje privatnog poduzetništva i odgovornosti
pojedinca. U tim će područjima još uvijek vrijediti uobičajene prednosti
individualizma."23
No, niti ovo široko polje, ostavljeno privatnoj poduzetnosti i
inicijativi, nije za neke ekonomiste dovoljno prostrano. Riječ je o
neoliberalnim ekonomistima - spomenimo F. Hayeka i M. Friedmana.
Ovi suvremeni zagovornici Quesnayovih i Smithovih ideja, ovi
suvremeni apostoli laissez-fairea, upozoravaju na ogromno značenje
tržišta te na opasnosti od uključivanja države u proces alokacije.
"Prvo, djelokrug vlasti mora biti ograničen. Njezina osnovna
funkcija mora biti zaštita naše slobode… Oslanjajući se prije svega na
dobrovoljnu suradnju i privatnu poduzetnost u ekonomskim i drugim
aktivnostima možemo osigurati da privatni sektor bude ograničenje moći
državnog sektora i djelotvorna zaštita slobode govora, vjeroispovijesti i
mišljenja."24 I dozvolimo Friedmanu da izrekne još jednu, vrlo važnu,
pohvalu slobodnom tržištu, kapitalističkoj ekonomiji: "Povijesni se
dokazi slažu u pogledu odnosa između političke slobode i slobodnog
tržišta. Ne poznajem ni jedno društvo koje je u većoj mjeri obilježeno
političkim slobodama, a koje nije isto tako prakticiralo nešto usporedivo
slobodnom tržištu u organiziranju pretežnog dijela ekonomske
aktivnosti."25
No, bez obzira na ne mali broj kritičara i njihovu veću ili manju
radikalnost keynesijanska revolucija jest trag kojeg se mora slijediti
kako bismo došli do "glavne struje moderne ekonomske znanosti."
23
Isto, str. 214.
24
Friedman, M.: Kapitalizam i sloboda, Globus - Školska knjiga, Zagreb, 1992., str. 14.
25
Isto, str. 21.
16
Što jedan od njenih tumača, P. Samuelson, misli o ekonomici?

Ona je "proučavanje kako društva koriste oskudne resurse da bi
proizvela vrijedne robe i raspodijelila ih među različitim ljudima."26
Ovdje se, dakako, afirmativno misli o kapitalističkoj ekonomiji.
Ona postaje mješovito gospodarstvo u kojem se rukuju "nevidljiva"
Smithova ruka (tržište) i "vidljiva" Keynesova ruka (država).
26
Samuelson, P. A., Nordhaus, W.: Ekonomija, MATE, Zagreb, 1992., str. 3.
17
2. POTRAŽNJA I PONUDA
2.1. POTRAŽNJA
2.1.1. Zakon potražnje
Brojni čimbenici određuju potrošačev plan i spremnost na

kupovinu. Međutim, čimbenik najveće specifične težine jest cijena
dobra. Neprijeporna je činjenica da će potraživana količina nekog dobra
ili usluge, u najvećoj mjeri, ovisiti o njegovoj ili njezinoj cijeni.
Usredotočimo se, dakle, na izuzetno važan odnos potraživane količine
nekog dobra i njegove cijene.27
Zakon potražnje će ustvrditi da ako je niža cijena nekog dobra bit

će, uz ostale neizmijenjene uvjete, veća njegova potraživana količina.
Naravno, vrijedi i obrnuto. Dakako, zakon potražnje vrijedi kako za
individualnu potražnju (potražnja jednog potrošača) tako i za tržišnu
potražnju (zbroj svih individualnih potražnji za nekim dobrom).
Zakon potražnje odnosno ovaj zakoniti, obrnuto razmjerni, odnos

između cijene dobra i potraživane količine ilustrirajmo sljedećim primje-
rom:
27
Pod potražnjom podrazumijevamo količine nekog dobra koje su potrošači spremni
kupiti pri određenim cijenama istog dobra.
19
Tablica 1.
Cijena dobra Potraživana količina

a) 5 2
b) 4 4
c) 3 6
d) 2 8
e) 1 10
Slika 1.
Krivulja potražnje bilježi reakcije potraživane količine na promjene

cijene. Promjena cijene izaziva kretanje duž krivulje potražnje na način
da viša cijena smanjuje potraživanu količinu i obrnuto.
20
2.1.2. Necjenovne odrednice potražnje
Ako je cijena dobra stalna veličina promjene nekih čimbenika,

tzv. necjenovnih determinanti potražnje, mogu izazvati promjenu
potražnje. Neke su, dakle, ekonomske sile u stanju povećati ili smanjiti
potražnju odnosno pomaknuti udesno ili, pak, ulijevo krivulju potražnje.
Stoga su poznate kao "demand shifters" odnosno kao necjenovne
odrednice potražnje. Riječ je, prije svega, o cijenama drugih dobara,
dohotku, veličini stanovništva, ukusima potrošača te njihovim očekiva-
njima.
Cijene drugih dobara, odnosno njihova promjena, može izazvati

povećanje ili smanjenje potražnje promatranog dobra. U tom smislu
govorimo o supstitutima i komplementima. Supstitut je dobro koje u
potrošnji može zamijeniti neko drugo dobro. Komplementarno dobro je
dobro koje se troši zajedno s nekim drugim dobrom. Pitanje supstituta,
komplemenata i nezavisnih dobara detaljnije ćemo obrazložiti prilikom
analize križne elastičnosti potražnje.
Dohodak, njegovo povećanje ili smanjenje, također ima utjecaja

na potražnju promatranog dobra. Naime, promjena dohotka potrošača
može povećati ili smanjiti potražnju i zbog toga valja razlikovati
normalna i inferiorna dobra. Detaljnija objašnjenja o tome pružit će
analiza dohodne elastičnosti potražnje.
Stanovništvo je, odnosno njegova veličina, također od bitnog

utjecaja na potražnju. Veće stanovništvo, ceteris paribus, znači i veću
potražnju svih proizvoda i usluga. Vrijedit će i obrnuto.
Čimbenik o kojem nećemo raspravljati, a koji također ima signi-

fikantnog utjecaja na potražnju, jesu ukusi ili preferencije potrošača.
Različiti će ukusi isti dohodak distribuirati na sasvim različite načine.
Očekivanja potrošača glede buduće cijene dobra, njegove raspo-

loživosti u budućnosti te njihovog očekivanog dohotka mogu, naravno,
povećati ili smanjiti potražnju za dobrom.
21
Primjerice, očekivane više cijene dobara ili očekivani povećani

dohodak navest će potrošače da povećaju sadašnju potrošnju. Isti će
učinak imati i očekivana nestašica ili nedovoljna opskrbljenost nekim
dobrom. Obrnuto, niže buduće cijene, manji očekivani dohodak će
destimulirati aktualnu potrošnju i smanjiti spremnost kupaca da kupuju
neko dobro.
Prema tomu, dok promjena cijene nekog dobra znači, uz ostale

neizmijenjene uvjete, promjenu njegove potraživane količine dotle
promjene necjenovnih odrednica potražnje (uz stalnu cijenu dobra) znače
promjenu (povećanje ili smanjenje) potražnje.
Slika 2.
22
2.2. PONUDA
2.2.1. Zakon ponude
Ako smo ranije ustvrdili da potraživana količina nekog dobra

ovisi o njegovoj cijeni, sada smo u stanju ustvrditi da i ponuđena
količina nekog dobra ili usluge ovisi o njegovoj cijeni. Dakako, i drugi
čimbenici određuju proizvođačev plan ponude i njegovu spremnost da
proizvodi, ali cijena dobra ponovo ima dominantnu ulogu.28
Na koji način cijena dobra određuje njegovu ponuđenu količinu

ili kako glasi zakon ponude?
Zakon ponude tvrdi da višoj cijeni nekog dobra odgovara, uz

ostale neizmijenjene uvjete, veća ponuđena količina istog dobra. Vrijedi
i obrnuto. Zakonu ponude podvrgnute su i individualna ponuda (ponuda
jednog ponuđača) i tržišna ponuda (zbroj svih individualnih ponuda
nekog dobra).
Dakle, i krivulja individualne i tržišne ponude registrirat će ovaj

zakoniti, upravno razmjerni, odnos između cijene dobra i njegove
ponuđene količine. O krivulji ponude moguće je razmišljati kao o
krivulji koja pokazuje minimalne cijene nekog dobra koje provociraju
određene ponuđene količine.
28
Pod ponudom podrazumijevamo količine nekog dobra koje su proizvođači spremni
proizvesti pri određenim cijenama istog dobra.
23
Tablica 2.
Cijena dobra Ponuđena količina

a) 5 10
b) 4 8
c) 3 6
d) 2 4
e) 1 2
Slika 3.
Promjena cijene dobra inducira kretanje duž krivulje ponude.

Viša cijena znači veću ponuđenu količinu i kretanje uz krivulju ponude.
Obrnuto, niža cijena znači pad ponuđene količine i, stoga, kretanje niz
krivulju ponude.
Krivulja ponude je, a zbog djelovanja zakona ponude, u pravilu
pozitivnog nagiba ili rastućeg oblika. Međutim, iznimno se može
dogoditi da nakon rastućeg dijela krivulje (veća cijena, veća ponuđena
količina) uslijedi njen opadajući dio (veća cijena, manja ponuđena
24
količina). U tom se slučaju radi o regresivnoj krivulji ponude ili unatrag

povijenoj krivulji ponude sa kojom ćemo se susresti kada budemo
govorili o krivulji ponude rada.
2.2.2. Necjenovne odrednice ponude
Definirajući zakon ponude pretpostavismo, s punim pravom, da

cijena dobra u najvećoj mjeri utječe na njegovu ponuđenu količinu.
Crtajući krivulju ponude imali smo na umu važno ceteris paribus pravilo
odnosno držali smo da su tzv. "supply shifters" ili necjenovne odrednice
ponude date i nepromjenljive. Međutim, promjena bilo koje od njih
dovest će do pomicanja ulijevo ili, pak, udesno krivulje ponude odnosno
izazvat će smanjenje ili povećanje ponude.
Ako cijena nekog dobra miruje, ponuda će se mijenjati ako prom-

jene bilježe i njene necjenovne determinante kao što su cijene drugih
dobara, broj ponuđača, cijene čimbenika proizvodnje, tehnološki razvi-
tak i očekivanja proizvođača.
Na ponudu nekog dobra mogu utjecati promjene cijena drugih

dobara. Dakle, kada je riječ o ponudi moguće je govoriti o supstitutima i
komplementima, ovaj put u proizvodnji. Broj ponuđača može utjecati na
ponudu nekog dobra na način da veći broj ponuđača, uz ostale neizmije-
njene uvjete, znači veću ponudu. Pad cijena čimbenika proizvodnje (pad
cijene rada, kapitala) značit će povećanje ponude budući da će proiz-
ođač biti u stanju smanjiti trošak proizvodnje. Isti će učinak imati i
pojava novih tehnologija. Također, očekivane promjene cijene dobra,
dakako, utječu na spremnost proizvođača da proizvode. Mada genera-
lizacija nije moguća ustvrdit ćemo da u pravilu očekivani rast cijene
dobra smanjuje njegovu aktualnu ponudu. Vrijedit će u pravilu i obrnuto.
Naglasimo, dakle, činjenicu da cijena nekog dobra determinira

njegovu ponuđenu količinu dok necjenovne odrednice i njihove prom-
jene (uz stalnu cijenu dobra) znače promjenu ponude, njeno povećanje ili
smanjenje.
25
Slika 4.
2.3. TRŽIŠNA RAVNOTEŽA
Istaknimo činjenicu da rast cijene izaziva pad potraživane količine i, s

druge strane, rast ponuđene količine. Pad cijene izazvat će obrnuta, u
svakom slučaju, suprotstavljena kretanja potraživane i ponuđene koli-
čine. Međutim, cijena jest u stanju pomiriti ove snage i stvoriti rav-
notežne uvjete, dakle, izjednačiti ponuđenu i potraživanu količinu nekog
dobra. Riječ je o ravnotežnoj cijeni, cijeni pri kojoj dragovoljno
ponuđena količina odgovara dragovoljno potraživanoj količini i koja,
stoga, jedina ima prilike potrajati duže vremena. Pokušajmo otkriti
ravnotežnu cijenu.
26
Tablica 3.
Cijena Potraživana
Ponuđena količina Višak ili manjak
dobra količina
5 2 10 +8
4 4 8 +4
3 6 6 0
2 8 4 -4
1 10 2 -8
Slika 5.
Ravnotežna cijena u konkretnom primjeru iznosi 3 novčane

jedinice. Ravnotežnu cijenu nazivamo i "cijenom čišćenja tržišta" budući
da ona "čisti" tržište. Ravnotežna cijena, naime, ne poznaje tržišne
viškove ili manjkove. Ako je aktualna cijena viša od ravnotežne
očigledni višak dobra (ponuđena količina dobra veća je od potraživane)
"gura" cijenu prema dolje. Tržišni će višak dobra, zahvaljujući
natjecanju proizvođača željnih rješavanja svojih viškova, dovesti do
27
pada cijene i njenom kretanju ka ravnotežnoj razini. Ako je, pak,

aktualna cijena niža od ravnotežne, očigledni manjak dobra (potraživana
količina veća je od ponuđene), poput plime, "gura", potiskuje, cijenu
prema gore. Evidentni će tržišni manjak dobra, posredstvom nadmetanja
kupaca, izazvati rast cijene i njeno kretanje ka ravnotežnoj razini.
Dakle, slobodne su odluke kupaca i prodavača u stanju etablirati

ravnotežnu cijenu. Ona čisti tržište u tom smislu što ne poznaje tržišne
viškove koji bi opterećivali proizvođače ali niti tržišne manjkove koji bi
frustrirali potrošače.
U svakom slučaju, svaki onaj koji je spreman, i u mogućnosti,

platiti ravnotežnu cijenu steći će željeno dobro. Oni koji to nisu u stanju,
dakako, neće doći u njegov posjed. Slično tomu, svi oni koji su u stanju
proizvesti i ponuditi dobro po njegovoj ravnotežnoj cijeni to će i učiniti.
Svi oni koji to nisu u stanju uraditi bit će isključeni iz njegove
proizvodnje. U tome je bit tzv. racionirajuće funkcije cijena.
San kupca o tomu da su sva željena dobra besplatna vrlo brzo bi

se, jer ne bi bilo racionirajuće funkcije cijena, pretvorio u noćnu moru
potpune anarhije, nasilja i kronične oskudice. Samo u jednom slučaju
cijena dobra jednaka nuli neće izazvati beznadežnu oskudicu dobra.
Riječ je o tzv. slobodnom dobru, dobru čija raspoloživa količina pri
cijeni jednakoj nuli premašuje njegovu potraživanu količinu.
28
Slika 6.
Cijena
Tržišna potražnja Tržišna ponuda
VIŠAK
Količina
2.3.1. Promjene tržišne potražnje i tržišne ponude
Istražit ćemo, ukratko, učinke promjena potražnje i ponude na

ravnotežnu cijenu i ravnotežnu količinu nekog dobra.
Ponajprije mijenjajmo veličinu potražnje uz stalnu veličinu ponu-

de. Rast potražnje, ceteris paribus, dovest će do učinka povećanja cijene
i povećanja količine.
29
Slika 7.
Cijena
C1
K K1 Količina
U obrnutom će slučaju doći do pada kako cijene dobra tako i
njegove ravnotežne utržene količine. Na djelu je, dakle, učinak sma-
njenja cijene i učinak smanjenja količine.
Slika 8.
Cijena
C1
K1 K Količina
30
Prema tomu, promjene tržišne potražnje, uz neizmijenjenu tržiš-

nu ponudu, izazivaju istosmjerne i usklađene promjene cijene i količine
dobra. Naime, efekt povećanja cijene i efekt povećanja količine vezan je
uz povećanje tržišne potražnje, a efekti smanjenja cijene i količine
posljedica su pada tržišne potražnje.
Valja nam sada varirati veličinu tržišne ponude uz neizmijenjenu

veličinu tržišne potražnje. Rast tržišne ponude, ceteris paribus, izazvat
će učinak smanjenja cijene i povećanja ravnotežne količine dobra.
Sljedeća će slika ilustrirati ova suprotna kretanja cijene i količine.
Slika 9.
Cijena
C1
K K1 Količina
U obrnutom će slučaju doći do rasta cijene dobra i pada njegove

ravnotežne utržene količine. Na djelu je, u ovom slučaju, učinak pove-
ćanja cijene i učinak smanjenja količine.
31
Slika 10.
Cijena
C1
K1 K Količina
Dakle, promjene ponude izazivaju istosmjerne promjene ravno-

težne količine te inverzna kretanja ravnotežne cijene.
Mogući su i složeniji slučajevi koji uključuju promjene tržišne

potražnje i tržišne ponude.
Koje će posljedice po cijenu i količinu dobra imati istovremeno

povećanje tržišne potražnje i tržišne ponude?
Na cijenu će, u ovom slučaju, djelovati učinak smanjenja cijene

(zbog povećanja ponude) i učinak povećanja cijene (zbog povećanja
potražnje). Dakako, krajnji će rezultat, rast ili pad cijene, ovisiti o snazi
ovih dvaju suprotstavljenih učinaka odnosno o tomu da li se u većoj
mjeri povećala tržišna ponuda ili, pak, tržišna potražnja.
Što se tiče promjene ravnotežne količine stvar je mnogo jed-

nostavnija. Naime, učinak rasta ponude i potražnje jest povećanje
ravnotežne količine. To će povećanje, naravno, biti veće negoli da ga je
izazvao samo rast ponude odnosno samo rast potražnje.
32
Zanimljiv je i slučaj istovremenog pada tržišne ponude i tržišne

potražnje. I ovdje su, glede ravnotežne cijene, učinci suprotstavljeni.
Ako je pad ponude veći od pada potražnje, cijena će porasti. Vrijedi i
obrnuto. Pad ponude i pad potražnje izaziva isti učinak po ravnotežnu
količinu. Ona će se, naravno, smanjiti.
Pad tržišne ponude praćen rastom tržišne potražnje izaziva

dvostruki efekt povećanja cijene. Ovo će povećanje ravnotežne cijene, u
svakom slučaju, biti veće od onoga povećanja što ga izaziva samo pad
ponude odnosno samo rast potražnje.
U ovom, međutim, slučaju promjene ponude i potražnje smjeraju

različitim promjenama količine. Pad ponude izaziva učinak smanjenja
ravnotežne količine dok rast potražnje ima za posljedicu povećanje rav-
notežne količine. Konačni rezultat, dakako, ovisi o relativnoj snazi
suprotstavljenih učinaka. Ako je snažniji učinak povećanja količine
(zbog rasta tržišne potražnje) od učinka smanjenja količine (zbog pada
tržišne ponude), ravnotežna će se količina dobra povećati. Vrijedi i
obrnuto.
Rast tržišne ponude i pad tržišne potražnje smjeraju, glede

promjene cijene, istom cilju – smanjenju cijene. Međutim, ravnotežna se
količina dobra može povećati (ako je rast ponude veći od pada
potražnje), ali i smanjiti (ako je pad potražnje veći od rasta ponude).
Vježbe radi pokušajte grafički prikazati navedene, složenije slu-

čajeve promjene ravnotežne cijene dobra i njegove ravnotežne količine.
2.3.2. Sustav cijena i alokacija resursa
Tržišnom (u punom smislu te riječi) ekonomijom nitko ne

upravlja. Za nju je karakteristična decentralizirana alokacija resursa gdje
cijene formirane na tržištu djeluju kao signali koji vode kako potrošače
tako i proizvođače. Naime, privatni interes snažno reagira na promjene
cijena. Odluka o tomu što će se proizvoditi jest poglavito određena
profitabilnošću proizvodnje.
33
Jednostavno, ako igra tržišnih sila (tržišne ponude i tržišne pot-

ražnje) poveća cijenu nekog dobra, povećava se i profitabilnost njegove
proizvodnje, resursi (inputi) će biti realocirani na način da se poveća
njihov angažman u proizvodnji dotičnog dobra. Na ovaj način, posred-
stvom sustava cijena, proizvođači povećavajući proizvodnju reagiraju na
mogućnost realizacije većeg profita.
Obrnuto, pad cijene nekog dobra smanjit će profitabilnost nje-

gove proizvodnje, a time i volju proizvođača da ga proizvode. Dio
resursa posvećen proizvodnji dotičnog dobra potražit će atraktivnije –
profitabilnije zaposlenje.
Potjera za profitom ne završava samo na reakcijama na promije-

njene cijene dobra. Naime, uz datu cijenu dobra profit je moguće
povećati ako ste u stanju smanjiti trošak proizvodnje. Nastojanje na
ekonomskoj učinkovitosti, stvaranje i upotreba novih, učinkovitijih
tehnika proizvodnje, stvaranje novih dobara i usluga dio su velike tržišne
avanture – potjere i potrage za profitom.
Mnogi će ustvrditi da "sile tržišta predstavljaju najbolji, uistinu,

jedinstveni poticaj da se stalno povećava produktivnost. Kao što je netko
jednom primjetio, tržište je, sa svojim signalima putem cijena, prvi
kompjuter koji je čovjek izumio; do današnjeg dana nema mu premca u
pružanju i informacija i poticaja dovitljivim pojedincima zaokupljenim
poboljšanjem svoje ekonomske sudbine."29
Ta zaokupljenost poboljšanjem vlastite ekonomske sudbine, taj

toliko ocrnjivan privatni interes i "motiv profita" igraju najvažniju ulogu
u pozitivno intoniranim pričama o tržišnoj ekonomiji ili kapitalizmu.
Zašto? Stoga, što tržišna ekonomija ili sile tržišta predstavljaju onaj
socioekonomski ambijent koji u najvećoj mjeri mobilizira jednu stranu
ljudske genijalnosti – poduzetništvo. O njemu, nešto detaljnije, kasnije.
Ali, ljepota je tržišne ekonomije, tržišnih sila, poduzetništva i motiva
profita što, po naravi stvari, širi krug onih na kojima nastoji zaraditi.
Dobra, zahvaljujući tomu, postaju dostupna širem krugu ljudi.
29
Berger, L., P.: Kapitalistička revolucija, "Naprijed", d.d., Zagreb, 1995., str. 59.
34
"Kraljica Elizabeta imala je svilene čarape. Tipična tekovina

kapitalizma nije da svilenim čarapama opskrbljuje kraljice, već da one
postanu dostupne tvorničkim radnicama uz sve manje i manje truda."30
2.3.2.1. Otkazivanje sustava cijena
No, sustav cijena nije, međutim, savršen. Signali koje šalju cijene
ponekad nisu u stanju osigurati adekvatnu – efikasnu alokaciju resursa.
Ovo vrijedi kada su u pitanju tzv. javna dobra.
Riječ je o dobrima koja svi, platili ili ne, koristimo. Iako je

njihova proizvodnja potrebna i, dakako, društveno poželjna ona nije
profitabilna. Naime, budući da javna dobra nisu isključiva (jednom
proizvedena dostupna su svima) svi su njihovi potrošači potencijalni
slobodni jahači. Slobodni je jahač osoba koja besplatno, ne participi-
rajući u proizvodnji javnog dobra, koristi javno dobro. Racionalno je biti
slobodni jahač, racionalno je ne smanjujući privatnu potrošnju besplatno
koristiti javna dobra. Ovakovo ponašanje potrošača onemogućuje tržište
u proizvodnji javnih dobara.
Osim javnih dobara, glatko funkcioniranje tržišta i mehanizma

cijena dovode u pitanje i eksternalije. Riječ je o eksternim troškovima i
eksternim koristima koje osjećaju oni koji nisu niti neposredni
proizvođači niti potrošači nekog dobra. Postojanje eksternalija, budući
da ih cijene nisu u stanju registrirati, iskrivljuje snagu njihovog profita-
bilnog zova.
Nadalje, savršeno funkcioniranje sustava cijena te optimalna alo-

kacija resursa podrazumijeva postojanje savršene konkurencije. Mono-
polska je ili tržišna moć u stanju prigušiti profitabilni zov cijena.
Monopoliziranje ponude onemogućit će pojavu novih konkurenata i
zakočiti realokaciju resursa.
I još se jedan prigovor može uputiti sustavu cijena – tržištu
uopće. Tržište je, reći ćemo, surov mehanizam. Ono dohotke raspodje-
30
Schumpeter, J.: Capitalism, Socialism and Democracy, New York, 1947., str. 67.
35
ljuje sukladno količini, kvaliteti i vrsti resursa koje posjedujete. Ne čudi,

stoga, što ono stvara značajnije razlike između bogatih i siromašnih.
Dodajmo tomu i nestabilnost tržišta (uspostavljanje, nakon što je

zbog promjena ponude i/li potražnje narušena, nove ravnoteže na tržištu
zahtjeva izvjesno vrijeme). Tržištu su, dakle, inherentna razdoblja
neravnoteže.
Sve nabrojeno predstavlja osnovu za državnu intervenciju. Njena

je namjera, dakle, poboljšati performancije tržišta. O ovome detaljnije u
okviru 10. poglavlja "Država i tržište".
36
3. ELASTIČNOST POTRAŽNJE I PONUDE

3.1. ELASTIČNOST POTRAŽNJE
3.1.1. Cjenovna elastičnost potražnje
Različita se dobra razlikuju, između ostalog, i po stupnju po

kojem potraživana količina dobra reagira na promjene cijene istog dobra.
U tom smislu govorimo o cjenovnoj elastičnosti potražnje. Koeficijent
cjenovne elastičnosti potražnje jest indikator postotnog reagiranja potra-
živane količine nekog dobra na postotnu promjenu cijene istog dobra.
Prema tomu,
Koeficijent cjenovne Postotna promjena potraživane količine dobra A

elastičnosti potražnje Ec = .
Postotna promjena cijene dobra A
a) Kada postotno smanjenje cijene izazove takvo postotno pove-

ćanje potraživane količine koje znači povećanje ukupnog prihoda,
ustvrdit ćemo da je riječ o cjenovno elastičnoj potražnji:
Koeficijent cjenovne elastičnosti potražnje u tom je slučaju veći

od 1 (EC>1).
Pretpostavimo da proizvođač u situaciji u kojoj je EC > 1 smanji

cijenu svoga dobra sa 800 na 400 novčanih jedinica.
Pogledajmo što se događa s njegovim ukupnim prihodom.
Ukupni prihod jest zbroj svih primanja poduzeća koji ono realizi-
ra prodajom svojih dobara ili usluga. Ukupni prihod jednak je umnošku
realizirane količine nekog dobra i njegove cijene (Ukupni prihod =
Količina · Cijena).
37
Slika 11.
Dakle, UP1 = 1 · 800 = 800, a UP2 = 3 · 400 = 1200.
Prema tomu, ako je EC > 1 svako smanjenje cijene znači

povećanje ukupnog prihoda ali i vice versa. Lako je uočiti da u uvjetima
cjenovno elastične potražnje povećanje cijene znači smanjenje ukupnog
prihoda.
b) Kada postotno smanjenje cijene ima za posljedicu jednako

postotno povećanje potraživane količine, koje veličinu ukupnog prihoda
ostavlja neizmijenjenom, riječ je o jediničnoj, stabilnoj elastičnosti pot-
ražnje. U takovom slučaju je koeficijent cjenovne elastičnosti potražnje
jednak 1 (EC = 1).
38
Slika 12.
Zamjećujete, pad cijene ne tangira ukupni prihod. Ali, i rast cije-

ne dobra značit će, u uvjetima jedinične (cjenovne) elastičnosti pot-
ražnje, neizmijenjeni ukupni prihod.
c) Ukoliko postotno smanjenje cijene izazove postotno povećanje

potraživane količine koje će značiti smanjenje ukupnog prihoda, zaklju-
čit ćemo kako koeficijent cjenovne elastičnosti potražnje (EC) jest manji
od 1 ali i veći od 0 (0 < EC < 1), te da je riječ o cjenovno neelastičnoj
potražnji.
39
Slika 13.
Dakle, postotno povećanje potraživane količine jest manje od

postotnog smanjenja cijene te je UP2 (600) < UP1 (800). Nije potrebito
posebice naglasiti da će u uvjetima (cjenovno) neelastične potražnje rast
cijene nekog dobra značiti i povećanje ukupnog prihoda proizvođača.
Ovo su karakteristični slučajevi kada je u pitanju veličina koefi-

cijenta cjenovne elastičnosti potražnje. Obratimo, međutim, pozornost i
na one ekstremne slučajeve. Naime, zamijetili smo da EC jest pozitivan
broj koji se, dakle, kreće između 0 i ∞.
Kada potraživana količina nekog dobra uopće ne reagira na

promjene vlastite cijene, koeficijent cjenovne elastičnosti potražnje
jednak je nuli. Ovu izrazito neosjetljivu potražnju, neosjetljivu na
promjene cijene, nazivamo savršeno neelastičnom potražnjom. Primjer
proizvoda kojih je EC (gotovo) jednak nuli jesu lijekovi.
40
Slika 14.
U drugom ekstremnom slučaju potraživana količina nekog dobra može

biti izrazito osjetljiva na promjene cijene. Dakle, vrlo mala, infinitezi-
malna postotna promjena cijene izaziva burne, snažne reakcije potraži-
vane količine. Poraste li, primjerice, cijena nekog dobra za jednu lipu
potraživana količina pada na nulu. I obrnuto, smanji li se cijena za jednu
lipu potraživana se količina beskonačno povećava.
Ovakvu, tek teorijski moguću, potražnju nazivamo savršeno elas-

tičnom potražnjom.
41
Slika 15.
Prilikom izračunavanja koeficijenta cjenovne elastičnosti potraž-

nje važno je uočiti da se postotne promjene cijene i potraživane količine
uvijek predstavljaju kao pozitivni brojevi. Negativne predznake nećemo
uzeti u obzir budući da EC, pozitivni broj, pokazuje reakciju opadajuće
potraživane količine u slučaju rasta cijene i rastuće potraživane količine
u slučaju pada cijene.
Nadalje, promjena cijene (∆C) i potraživane količine (∆K)

 C + C1 
dovodi se u vezu s prosječnom cijenom  o  odnosno prosječnom
 2 
 K + K1 
količinom  o  . Ovako izbjegavamo moguću grešku da promjenu
 2 
cijene ili potraživane količine jednom obračunavamo na izvornu, staru
cijenu ili količinu, a drugi puta na novu, izmijenjenu cijenu odnosno
količinu.
42
Prema tomu,
∆K
• 100
Postotna promjena potraživane količine dobra A
Ec = = K
Postotna promjena cijene dobra A ∆C
• 100
C
∆K
⋅
Ec =
( Ko + K )
∆C
⋅
( )
Co + C
Možda će sljedeći primjer olakšati razumijevanje izračunavanja

koeficijenta cjenovne elastičnosti potražnje.
Neka poraste cijena dobra A. To će, dakako, izazvati promjenu

potraživane količine dobra A. Izračunajmo koeficijent cjenovne elastič-
nosti potražnje i istražimo što se dogodilo s ukupnim prihodom proiz-
vođača dobra A.
Cijena
Početna (izvorna) cijena 19 Co
Nova (izmijenjena) cijena 21 C1
Promjena cijene 2 ∆C = C1 - Co
(Co +C1 )
Prosječna cijena 20 C=
2
∆C
Postotna promjena cijene 10% ⋅100
C
Potraživana količina
Početna (izvorna) količina 42 Ko
Nova (izmijenjena) količina 38 K1
Promjena količine 4 ∆K = Ko - K1
( K o + K1 )
Prosječna količina 40 K=
2
∆K
Postotna promjena količine 10% ⋅100
K
43
∆K
⋅ 100
K 10%
Ec = = =1
∆C 10%
⋅ 100
C
Riječ je o jediničnoj elastičnosti što znači da se ukupni prihod

proizvođača neće promijeniti. Provjerimo:
UP1 = 42 . 19 = 798
UP2 = 38 . 21 = 798
3.1.2. Dohodna elastičnost potražnje
Dohodak je jedna od necjenovnih determinanti potražnje. Potraž-

nja, dakako, reagira na promjene dohotka i u tom smislu govorimo o
dohodnoj elastičnosti potražnje. Koeficijent dohodne elastičnosti potraž-
nje (Ed) je kvocijent postotne promjene potražnje nekog dobra i postotne
promjene dohotka potrošača. Dakle,
± Postotna promjena potražnje dobra A

Ed = , odnosno
± Postotna promjena dohotka
± ∆K
⋅ 100
Ed =
( K o + K1 ) / 2
.
± ∆D
⋅ 100
( Do + D1 ) / 2
Evidentno, koeficijent dohodne elastičnosti potražnje vodi računa
o eventualnom negativnom predznaku koji nosi sa sobom smanjenje
dohotka odnosno potražnje. Stoga su karakteristični, što se veličine koe-
ficijenta dohodne elastičnosti potražnje tiče, sljedeći slučajevi:
44
a) Ed > 1
Promjena je potražnje istog smjera kao i promjena cijene, ali
promjena potražnje bilježi veći postotak negoli promjena dohotka. Zak-
ljučujemo, riječ je o dohodno elastičnoj potražnji odnosno dohodnoj
elastičnosti. Ukratko, ukoliko dohodak raste, potražnja također raste, ali
raste brže od dohotka. Obrnuto, pad dohotka izazvat će nerazmjerno veći
pad potražnje. Upravo stoga što su promjene dohotka i potražnje istog
smjera, sva dobra kojih je Ed > 1 nazivamo normalnim dobrima.
b) 0 < Ed < 1
U ovom slučaju promjene dohotka i potražnje ostaju istog smje-
ra, ali su promjene potražnje manjeg intenziteta od promjena dohotka.
Zato potražnja i jest dohodno neelastična. Kao i u prethodnom primjeru
sva dobra kojih je 0 < Ed < 1 nazvat ćemo normalnim dobrima.
c) Ed < 0
Promjena dohotka ima za posljedicu promjenu potražnje suprot-
nog smjera. Rast dohotka izaziva pad potražnje odnosno pad dohotka
znači rast potražnje. Zbog toga je Ed negativan broj što znači da je u
pitanju negativna dohodna elastičnost. Dobra kojih je koeficijent dohod-
ne elastičnosti potražnje negativan broj nazivamo inferiornim dobrima.
Inferiornim u tom smislu da ih, ukoliko dohodak raste, zamjenjuju supe-
riorniji, ali i skuplji supstituti. Zanimljivo je, međutim, da pad dohotka
znači i rast potražnje za inferiornim dobrima.
Koristeći proračun dohodne elastičnosti potražnje u stanju smo

projekcije prosječnog rasta dohotka pretvoriti u stope rasta potražnje za
određenim dobrom. Npr., ukoliko prosječni dohodak raste 2% godišnje,
potražnja će za dobrom A porasti 2,2% godišnje (naravno, ukoliko je
koeficijent dohodne elastičnosti potražnje za dobrom A 1,1). Rezultat je
jednak umnošku 2 · 1,1 = 2,2.
45
3.1.3. Križna elastičnost potražnje
Križna (unakrsna, transferzalna) elastičnost potražnje registrira

promjene potražnje dobra A koje izaziva promjena cijene dobra B.
Ranije je naznačeno da jedna od necjenovnih odrednica potražnje jest i
cijena drugog dobra te da u svezi toga valja razlikovati supstitute i
komplemente. Supstitucijski, ili pak komplementarni karakter dobara,
razotkriva koeficijent križne elastičnosti potražnje (Ek).
± Postotna promjena potražnje dobra A

Ek = ,
± Postotna promjena cijene dobra B
± ∆K A
⋅ 100
Ek =
( K 0 A + K1 A ) / 2
.
± ∆CB
⋅ 100
(C0 B + C1 B ) / 2
Istražimo ponajprije slučaj pozitivne križne elastičnosti, Ek > 0.
Kada je koeficijent križne elastičnosti potražnje pozitivan broj, postotne
promjene potražnje i cijene su istoga smjera. Pouzdan je to znak da je
riječ o supstitutima, dobrima koja se u potrošnji mogu zamijeniti, supsti-
tuirati. Primjerice, raste li cijena margarina rast će i potražnja maslaca.
Obrnuto, pada li cijena margarina smanjit će se i potražnja maslaca.
Savršena križna neelastičnost postoji kada je Ek = 0. Situacija je

to u kojoj promjena cijene jednog dobra uopće ne tangira potražnju
drugog dobra. Dobra kojih je koeficijent križne elastičnosti potražnje
jednak nuli nazivamo nezavisnim dobrima.
O komplementima, ili komplementarnim dobrima je riječ kada

postoji negativna križna elastičnost potražnje, dakle, kada je Ek < 0.
Sada, kada su u pitanju dobra koja se dopunjuju u potrošnji, postoji
obrnuto razmjerni odnos između promjene cijene i promjene potražnje.
Primjerice, određeno postotno povećanje cijene benzina izazvat će i neko
postotno smanjenje potražnje automobila. Vrijedit će i obrnuto. Rezultat
je negativan broj koji upućuje na komplementarnu narav promatranih
dobara.
46
3.2. ELASTIČNOST PONUDE
Istražiti (cjenovnu) elastičnost ponude znači ispitati reakcije

ponuđene količine nekog dobra na promjene njegove cijene.
Postotna promjena ponuđene količine dobra A

Koeficijent elastičnosti ponude (Ep)= .
Postotna promjena cijene dobra A
Koeficijent elastičnosti ponude je pozitivan broj čija se vrijednost

kreće između 0 i ∞.
Ukoliko je postotna promjena ponuđene količine veća od

postotne promjene cijene, ponuda je elastična, a Ep > 1. U tom će slučaju
rast cijene imati za posljedicu nerazmjerno veći postotni rast ponuđene
količine. Vrijedi i obrnuto.
Ukoliko je postotna promjena ponuđene količine jednaka postot-

noj promjeni cijene, ponuda je jedinično, stabilno elastična, a Ep = 1. U
tom će slučaju pad, odnosno rast cijene izazvati isti postotni pad,
odnosno rast ponuđene količine.
Ukoliko je postotna promjena ponuđene količine manja od pos-

totne promjene cijene, ponuda je neelastična, a 0 < Ep < 1. Određeni
postotni rast cijene znači rast ponuđene količine ali je postotno pove-
ćanje ponuđene količine manje od postotnog povećanja cijene. Vrijedi,
dakako, i obrnuto.
Zanimljivi su i ekstremni slučajevi koje spomenusmo.
Naime, ukoliko postoji cijena ispod koje proizvođač nije spreman

ništa ponuditi i cijena po kojoj je proizvođač spreman ponuditi bilo koju
zahtijevanu količinu, ponuda je savršeno elastična a Ep = ∞. Krivulja
savršeno elastične ponude je vodoravni pravac što znači da mali pad
cijene dovodi ponuđenu količinu na nulu, a mali je rast cijene izuzetno
povećava.
47
Slika 16.
Koeficijent elastičnosti ponude (Ep) može biti jednak nuli.

Ponuda je u takvom slučaju savršeno neelastična, a njena je krivulja
okomiti pravac.
48
Slika 17.
Bez obzira raste li ili pada cijena ponuđena količina dobra ostaje fiksna.
49
4. POTROŠAČEV IZBOR
4.1. TEORIJA GRANIČNE KORISNOSTI
Teorija granične korisnosti djelo je mnogih ekonomista poput

H.H. Gossena, K. Mengera, S. Jevonsa, E. Böhm-Bawerka, F.Wiesera,
A.Marshalla i drugih. Ona istražuje i objašnjava potrošačevo ponašanje,
potrošačev izbor. Temeljne su kategorije teorije granične korisnosti
korisnost i granična (dodatna, marginalna) korisnost.
Korisnost je ili ukupna korisnost subjektivni fenomen i pred-

stavlja zadovoljstvo koje potrošaču donosi potrošnja nekog dobra.
Evidentno, riječ je o apstraktnom teorijskom konceptu.
Granična (dodatna, marginalna) korisnost je korisnost izvedena iz

potrošnje dodatne jedinice nekog dobra. Granična je korisnost promjena
odnosno povećanje ukupne korisnosti kao posljedica jediničnog pove-
ćanja potrošene količine nekog dobra. Prema tomu,
∆ Ukupna korisnost
Granična = .
korisnost ∆ Količina
S rastom potrošnje nekog dobra njegova ukupna korisnost raste,

ali raste sve sporije. Razlog je tomu činjenica da rast potrošnje nekog
dobra nužno izaziva pad njegove granične korisnosti. Ovaj zakon, ovu
jednostavnu činjenicu ilustrirat će sljedeći primjer u kojem su jedinice
korisnosti koje određuju zadovoljstvo potrošača, odnosno njegovu koris-
nost proizvoljno određene.
51
Tablica 4.
Količina dobra A Ukupna korisnost Granična korisnost31

0 0
1 100 100
2 176 76
3 242 66
4 300 58
50
5 350
42
6 392
36
7 428
30
8 458
Slika 18.
31
Granične korisnosti, kao uostalom sve granične veličine, upisujemo između redova
kako bismo naznačili da je granična korisnost rezultat jediničnog povećanja potrošene
količine. Dakle, jedinična promjena potrošnje - s, npr.7 na 8 jedinica dobra A -
proizvodi graničnu korisnost od 30 jedinica korisnosti.
52
Slika 19.
Slika 19. zorno pokazuje da rast potrošnje nekog dobra znači pad
njegove granične korisnosti. Ova je činjenica poznata kao zakon opa-
dajuće granične korisnosti ili kao I. Gossenov zakon. Naravno, granična
korisnost može biti i negativna, ali potrošač nastoji ne zaći u područje
potrošnje koje znači negativnu korisnost. Naime, u tom slučaju njegova
ukupna korisnost opada.
4.1.1. Potrošačeva ravnoteža
Potrošač će prema učenju teorije granične korisnosti nastojati

kupovinom različitih dobara realizirati maksimalnu korisnost, odnosno
potrošačevu ravnotežu. Potrošačeva ravnoteža je situacija u kojoj potro-
šač uspijeva alocirati svoj dohodak na način koji maksimalizira njegovu
ukupnu korisnost. Sljedeći je primjer u funkciji otkrivanja optimalnog
izbora potrošača - potrošačeve ravnoteže.
53
Tablica 5.
DOBRO A DOBRO B
Količina Korisnost Količina Korisnost
0 0 0 0
1 100 1 60
2 176 2 114
3 242 3 162
4 300 4 204
5 350 5 244
6 392 6 282
7 428 7 318
8 458 8 352
9 482 9 384
10 500 10 414
Cijena dobra A = 12
Cijena dobra B = 6
Dohodak potrošača = 60
Otkriti potrošačevu ravnotežu znači otkriti onu kombinaciju

potrošnje dobra A i B koja pruža najveću, maksimalnu ukupnu korisnost.
No, prije toga valja odrediti one kombinacije potrošnje koje potrošač
može realizirati uz dane cijene dobara i dani dohodak. Ove će kombina-
cije prikazati tablica 6.
54
Tablica 6.
DOBRO A Ukupni DOBRO B

Količina Trošak trošak Trošak Količina
0 0 60 60 10
1 12 60 48 8
2 24 60 36 6
3 36 60 24 4
4 48 60 12 2
5 60 60 0 0
Otkrili smo koje mogućnosti pruža potrošačev dohodak. Ali, koja

je od mogućih kombinacija potrošnje "dobitna", koja predstavlja opti-
malni izbor potrošača odnosno potrošačevu ravnotežu?
Umjesto podataka o troškovima u našu ćemo tablicu uvrstiti po-

datke o korisnostima i vidjeti koja od kombinacija potrošnje pruža
maksimalnu ukupnu korisnost.
Tablica 7.
DOBRO A Ukupna DOBRO B

Količina Korisnost korisnost Korisnost Količina
0 0 414 414 10
1 100 452 352 8
2 176 458 282 6
3 242 446 204 4
4 300 414 114 2
5 350 350 0 0
Evidentno, maksimalnu ukupnu korisnost potrošaču (u datim

uvjetima) pruža kombinacija 2 jedinice dobra A i 6 jedinica dobra B.
Ova alternativa daje ukupnu korisnost od 458 jedinica korisnosti i
predstavlja potrošačev optimalni izbor, potrošačevu ravnotežu.
55
Teorija granične korisnosti, međutim, omogućuje određivanje

potrošačeve ravnoteže i posredstvom granične korisnosti po novčanoj
jedinici. Granična korisnost po novčanoj jedinici jest kvocijent granične
korisnosti nekog dobra i njegove cijene.
Granična korisnost Granična korisnost dobra

=
po novčanoj jedinici Cijena dobra
Teorija granične korisnosti tvrdi da potrošačeva ravnoteža, dakle,

maksimaliziranje ukupne korisnosti, znači izjednačavanje graničnih
korisnosti po novčanoj jedinici različitih dobara. Na tragu smo II.
Gossenovog zakona koji kaže da, u situaciji u kojoj smo prisiljeni birati
između različitih dobara odnosno uživanja, "odnos između tih uživanja
mora biti takav da je veličina svih uživanja jednaka u trenutku kad
uživanja prestanu".32 Drugim riječima, posljednja novčana jedinica
utrošena za kupovinu nekog dobra mora donijeti istu graničnu korisnost
kao i posljednja novčana jedinica utrošena za kupovinu bilo kojeg
drugog dobra ili usluge. II. Gossenov zakon ili propoziciju potrošačeve
ravnoteže prema teoriji granične korisnosti možemo prikazati na sljedeći
način:
Granična korisnost dobra A Granična korisnost dobra B .

=
Cijena dobra A Cijena dobra B
Provjerimo djelotvornost ovakvog načina određivanja optimal-

nog izbora potrošača.
32
Dragičević, A.: Ekonomski leksikon, Informator, Zagreb, 1991., str. 210.
56
Tablica 8.
DOBRO A DOBRO B
Gran.korisnost Gran.korisnost
Granična Granična
Količina po novčanoj Količina po novčanoj
korisnost korisnost
jedinici jedinici
0 - - 10 30 5
1 100 8,33 8 34 5,67
2 76 6,33 6 38 6,33
3 66 5,50 4 42 7
4 58 4,83 2 54 9
5 50 4,17 0 - -
Kao i u prethodnom slučaju potrošačevu ravnotežu određuju 2

jedinice dobra A i 6 jedinica dobra B. Ova kombinacija potrošnje znači
maksimalnu ukupnu korisnost budući da ona jedino udovoljava pravilu
izjednačavanja graničnih korisnosti po novčanoj jedinici:
Granična korisnost dobra A Granična korisnost dobra B .

Cijena dobra A = Cijena dobra B
6,33 = 6,33
4.1.1.1. Utjecaj promjene cijena i dohotka na potrošačev izbor
Promjena cijena dobara kao i promjena dohotka potrošača znači

promjenu potrošačeve ravnoteže. Potrošač se prilagođava novim uvjeti-
ma i u izmijenjenim okolnostima maksimalizira svoju ukupnu korisnost.
Međutim, promjena potrošačeve ravnoteže mnogo govori i o

naravi kupljenih dobara. Ukoliko, primjerice, pad cijene dobra A, uz os-
tale neizmijenjene uvjete, poveća potrošnju tog dobra i smanji potrošnju
dobra B, nova će ravnoteža uputiti na činjenicu da su dobra A i B
supstituti, te da je koeficijent križne elastičnosti potrošnje (Ek) > 0.
57
Rast dohotka, ukoliko se cijene dobara ne mijenjaju, može značiti

povećanje potrošnje obaju dobara. Nova, na višoj razini potrošnje,
uspostavljena ravnoteža značit će da su oba dobra normalna dobra, te da
je koeficijent dohodne elastičnosti potrošnje (Ed), u slučaju obaju
dobara, pozitivan broj. Dakako, i ovdje su, baš kao i kod promjena
cijena, moguće različite kombinacije.
4.1.2. Potrošački probitak
Teorija granične korisnosti implicira da gotovo svaka naša kupo-

vina znači "dobar" posao. Naime, kupujući, kupac je, u pravilu, u stanju
realizirati potrošački probitak ili potrošački višak. Potrošački probitak,
predstavlja razliku između veće vrijednosti nekog dobra i njegove manje
cijene. Ukoliko bismo, u duhu teorije granične korisnosti, na tragu
subjektivnog fenomena korisnosti, pokušali definirati vrijednost nekog
dobra zaključili bismo da vrijednost jest maksimalni novčani iznos
kojega je kupac spreman platiti za izvjesno dobro. Cijena jest onaj
novčani iznos koji kupac stvarno plaća prilikom kupovine nekog dobra.
Često se, dakle, događa da je vrijednost (novčani iznos koji smo spremni
izdvojiti za nabavku dobra) veća od cijene (novčanog iznosa koji doista
plaćamo prilikom kupovine istog dobra).
Pretpostavimo da je vrijednost prve jedinice nekog dobra 9

novčanih jedinica, druge jedinice 8, treće 7, četvrte 6 i pete, posljednje
koju namjeravamo kupiti, 5 novčanih jedinica. U slučaju da cijena istoga
dobra iznosi 5 novčanih jedinica istražimo koliki je potrošački probitak.
58
Slika 20.
Potrošački je probitak područje koje se nalazi iznad cijene i ispod

krivulje (individualne) potražnje.
Vrijednost 35
Cijena - 25
Potrošački
probitak 10
Potrošač je za pet jedinica nekog dobra spreman izdvojiti maksi-

malni iznos od 35 novčanih jedinica. Međutim, stvarni iznos koji plaća
iznosi 25 novčanih jedinica. Njegov je probitak, u ovome slučaju, 10
novčanih jedinica.
59
4.1.3. Korist i potrošačeva ravnoteža
Doista je teško mjeriti kako ukupnu tako i graničnu korisnost.

Riječ je, podsjećamo, o subjektivnom konceptu. Pitanje je, naravno, i
koju ljestvicu ili skalu korisnosti upotrijebiti. Problem se može zaobići
na način da se jedinice korisnosti zamijene novčanim jedinicama.
Ukupna korist jest maksimalni novčani iznos kojega je potrošač

spreman platiti (žrtvovati) za određenu količinu nekog dobra. Ukupna
korist mjeri spremnost, ali i mogućnosti potrošača da dođe u posjed
određene količine nekog dobra. Ovaj će maksimalni novčani iznos
(ukupna korist) ovisiti ne samo o ukupnoj korisnosti već i o veličini
dohotka potrošača. Zamjećujete, ukupna korist je identična pojmu
vrijednosti.
Granična korist jest novčani iznos kojega je potrošač spreman

platiti (žrtvovati) za dodatnu jedinicu nekog dobra. To je novčani iznos
kojim potrošač procjenjuje graničnu korisnost dodatne jedinice istog
dobra.
Δ Ukupna korist
Granična korist = .
Δ Količina
Granična korist je promjena (povećanje) ukupne koristi zbog

jediničnog povećanja potrošene količine nekog dobra.
Zakon opadajuće granične koristi tvrdi da će ljudi, sa fiksnim

dohotkom, za svaku dodatnu jedinicu nekog dobra biti spremni platiti
(žrtvovati) sve manji i manji novčani iznos.
Krivulje ukupne i granične koristi se ponašaju na isti način kao i

krivulje ukupne i granične korisnosti.
60
Slike 21.
Granična
Ukupna korist
korist
Količina Količina
Budući da sa rastom potrošnje granična korist biva sve manja i

manja, to i povećanje ukupne koristi biva sve manje i manje.
Racionalni će potrošač (racionalno je ponašanje potrošača te-

meljna pretpostavka teorije granične korisnosti) kupiti dodatnu jedinicu
nekog dobra ukoliko je njegova granična korist veća od troška njegove
kupovine. Ovo jednostavno znači da će potrošač ostvariti ravnotežu
kupujući one količine dobara koje znače jednakost njihovih graničnih
koristi i cijena.
Jednostavno pravilo potrošačeve ravnoteže, prema tomu, glasi:
Cijena = Granična korist .
Potrošena količina nekog dobra pri kojoj je cijena izjednačena s

graničnom koristi jamči potrošaču najveću neto korist. Neto korist jest
ukupna korist umanjena za trošak kupovine određene količine dobra.
61
Slike22.
Cijena i Neto
granična korist
korist
Granična
korist
K K
Dodajmo na kraju da je neto korist isto što i potrošački višak ili

probitak. Prema tomu, uvijek kada granična korist dobra premašuje
njegovu cijenu, potrošač je u stanju povećati neto korist, odnosno potro-
šački probitak kupujući dodatnu jedinicu istog dobra. Kupovinu valja
zaključiti kada je potrošački probitak ili neto korist maksimalna,
odnosno kada je cijena dobra jednaka graničnoj koristi.
4.1.4. Zaključno o teoriji granične korisnosti
Kritičari teorije granične korisnosti primjetit će da se potrošači ne

ponašaju na način kako to opisuje teorija granične korisnosti. Doista,
složit ćemo se s time. Kupujući, potrošači ne izračunavaju granične
korisnosti po novčanoj jedinici. Teorija granične korisnosti, međutim,
pokušava objasniti potrošačev izbor. Njeno je učenje temeljeno na
činjenici da većina potrošača jest konzistentna u svom ponašanju, te da
potrošači nastoje izbiti maksimalnu korisnost iz svojih dohodaka.
U tom smislu držimo da teorija granične korisnosti predstavlja

dobru sliku, prihvatljiv opis onoga što se događa u stvarnom životu.
62
4.2. TEORIJA KRIVULJE INDIFERENCIJE
Pitanje potrošačevog izbora, pitanje optimalne alokacije potroša-

čevog dohotka tretira i teorija krivulje indiferencije. I ovdje ćemo
potrošača staviti u situaciju da bira i izabere optimalne količine dobra A i
B. Pretpostavit ćemo, kao i u prethodnom slučaju, da je cijena dobra A
12 novčanih jedinica, cijena dobra B 6 novčanih jedinica, a dohodak
potrošača 60 novčanih jedinica.
Budući da je ovdje riječ o geometrijskom prikazu potrošačeve

ravnoteže, ograničenja potrošačevog izbora prikazat ćemo pomoću crte
proračuna. Crta proračuna, naime, predstavlja granicu između potrošaču
dostupne i, uz dani dohodak i cijene dobara, nedostupne potrošnje.
Drugim riječima, crta proračuna povezuje sve kombinacije potrošnje
dobra A i B koje u potpunosti iscrpljuju potrošačev dohodak.
Tablica 9.
Kombinacija potrošnje Dobro A Dobro B

a) 0 10
b) 1 8
c) 2 6
d) 3 4
e) 4 2
f) 5 0
63
Slika 23.
Ukoliko se potrošač nalazi u području dostupne potrošnje, ali ne i

na crti proračuna, neće u cijelosti potrošiti svoj dohodak. Tek kombi-
nacije potrošnje koje se nalaze na crti proračuna znače potrošnju dohotka
u cijelosti i bez ostatka. Limite potrošačevog izbora, odnosno kombi-
nacije potrošnje koje iscrpljuju potrošačev dohodak u stanju smo odrediti
i pomoću jednadžbe proračuna odnosno budžeta. Promjenljive veličine
(varijable) o kojima je, pri tome, potrebito voditi računa su:
Cijena dobra A (Ca) = 12

Cijena dobra B (Cb) = 6
Količina dobra A (Ka)
Količina dobra B (Kb)
Dohodak potrošača (y) = 60 .
Prema tomu,
y = Ca Ka + Cb Kb /: Cb
64
y Ca
= ⋅K a + K b
Cb Cb
y Ca
Kb = − ⋅ Ka .
Cb Cb
U našem će primjeru jednadžba proračuna glasiti:
60 12
Kb = − ⋅ Ka
6 6
K b = 10 − 2 K a .
Jednadžba proračuna pokazuje kako se, pri datim cijenama

dobara i dohotku potrošača, mijenja potrošnja jednog dobra (dobro B -
zavisna varijabla) ukoliko raste ili pada potrošnja drugog dobra (dobro A
- nezavisna varijabla). Pomoću nje smo, ponovimo to, u stanju odrediti
sve kombinacije potrošnje koje iscrpljuju potrošačev dohodak, odnosno
koje se nalaze na crti proračuna. Npr., pretpostavimo li da je količina
dobra A 0 i 5, odredili smo kombinacije potrošnje koje se na crti
proračuna nalaze kao točka a i točka f.
Kb = 10 - 2 . 0 = 10 i
Kb = 10 - 2 . 5 = 0
4.2.1. Crta proračuna i realni dohodak
Obratimo, međutim, pažnju na prvi kvocijent u jednadžbi

proračuna. Riječ je o kvocijentu nominalnog dohotka (y) i cijene dobra B
 y
(Cb). Ovaj kvocijent   jest realni dohodak. Realni dohodak pokazuje
 Cb 
koliko to jedinica nekog dobra možemo kupiti za iznos vlastitog nomi-
nalnog dohotka. Veličina realnog dohotka bitno utječe na crtu proračuna.
Ukoliko su cijene dobara fiksna veličina, rast realnog dohotka povećava
područje dostupne potrošnje, odnosno udaljava crtu proračuna od
ishodišta koordinatnog sustava. Vrijedi, naravno, i obrnuto.
65
Pretpostavimo da se uz neizmijenjene cijene povećao dohodak te da sada

iznosi 72 novčane jedinice.
72 12
Kb = − Ka
6 6
Kb = 12 - 2 Ka .
Odredimo kombinacije potrošnje koje će se nalaziti na novoj crti

proračuna.
Kb = 12 -2 . 0 = 12
Kb = 12 -2 . 1 = 10
Kb = 12 -2 . 2 = 8
itd.
Kb = 12 -2 . 6 = 0 .
Slika 24.
66
Rast realnog dohotka, uz ostale neizmjenjene uvjete, omogućava

osvajanje novog, prije nedostupnog, područja potrošnje. Vrijedi i vice
versa.
4.2.2. Crta proračuna i relativna cijena
Posvetimo pozornost drugom kvocijentu u jednadžbi proračuna

 Ca 
  . Kvocijent cijena dvaju dobara jest relativna cijena ili oportuni-
 Cb 
C 12
tetni trošak. U našem primjeru on iznosi a = = 2 . U konkretnom
Cb 6
slučaju potrošač će kupivši jedinicu dobra A odustati od dvije jedinice
dobra B. Prema tomu, oportunitetni je trošak najbolja alternativa koju
C 6 1
smo propustili realizirati. U obrnutom slučaju, b = = , potrošač će
Ca 12 2
nabavkom jedinice dobra B žrtvovati pola jedinice dobra A.
Veličina relativne cijene ili oportunitetnog troška određuje kut

crte proračuna. Zamijetili ste da su u posljednjem primjeru crte prora-
čuna paralelne. To je, naravno, stoga što su u oba slučaja relativne cijene
iste i iznose 2. Ustvrdit ćemo, a i pokazati, da većoj relativnoj cijeni
odgovara veći kut crte proračuna, a vrijedit će, ceteris paribus, i obrnuto.
Neka cijene dobra A i dobra B iznose 6 novčanih jedinica, a

dohodak 60. U tom slučaju
60 6
Kb = − Ka
6 6
Kb = 10 - 1 Ka.
U odnosu na izvorni primjer relativna cijena (sada iznosi 1) upola

je manja (iznosila je 2). Utvrdimo, pomoću jednadžbe proračuna, nove
granice potrošnje.
67
Kb = 10 - 0 = 10
Kb = 10 - 1 = 9
Kb = 10 - 2 = 8
Kb = 10 - 3 = 7
Kb = 10 - 4 = 6
itd.
Kb = 10 - 10 = 0
Slika 25.
Doista, budući da je oportunitetni trošak upola manji, razmjerno je manji

i kut nove crte proračuna. Kao što rekosmo, vrijedi i obrnuto.
68
4.2.3. Krivulja indiferencije
Krivulja ravnodušnosti ili indiferencije je krivulja koja povezuje

sve one kombinacije potrošnje dobra A i dobra B koje potrošača
ostavljaju ravnodušnim.
Slika 26.
Dakako, postavlja se pitanje zbog čega kombinacije potrošnje

koje se nalaze na krivulji ravnodušnosti ostavljaju potrošača indife-
rentnim. Valja odmah reći da se iza pojma indiferencije krije koncept
ukupne korisnosti. Dakle, potrošač je ravnodušan budući da sve kombi-
nacije potrošnje koje povezuje krivulja indiferencije znače za potrošača
istu ukupnu korisnost. Prema tomu, krivulja indiferencije je i granica
između potrošnje koju potrošač preferira (koja znači veću ukupnu
korisnost u odnosu na kombinacije potrošnje koje se nalaze na krivulji
ravnodušnosti) i potrošnje kojoj potrošač nije sklon (koja znači manju
ukupnu korisnost u odnosu na kombinacije potrošnje koje se nalaze na
krivulji ravnodušnosti).
69
Slika 27.
Karta preferencija predstavlja niz ili seriju krivulja indiferencija

koje se ne sijeku budući da svaka od njih predstavlja drugu razinu
ukupne korisnosti. Budući da je potrošač skloniji većoj potrošnji i većoj
ukupnoj korisnosti, krivulje indiferencije koje su udaljenije od ishodišta
koordinatnog sustava bit će superiorne u odnosu na one niže čija je
udaljenost od ishodišta koordinatnog sustava manja.
Slika 28.
70
Krivulja ravnodušnosti će izgubiti svoj standardni, konveksni

oblik ukoliko su dobro A i dobro B savršeni supstituti. Ukoliko su,
dakle, navedena dobra savršeni supstituti krivulja ravnodušnosti pretvara
se u crtu, a vi ste spremni jedinicu dobra A zamijeniti jedinicom dobra
B. I obrnuto.
U ovom će, ekstremnom, slučaju kartu preferencija prikazati

sljedeća slika:
Slika 29.
Dobro B
6
1 2 3 4 5 6
Dobro A
Krivulja će indiferencije zadobiti naročiti oblik (drukčiji od kon-

veksnog) kada su dobro A (desna cipela) i dobro B (lijeva cipela)
savršeni komplementi. U tom će slučaju krivulja indiferencije dobiti
oblik slova L.
71
Slika 30.
Dobro B
1 2 3 Dobro A
Naročiti nas oblik krivulje ravnodušnosti navodi na zaključak da

jedna lijeva i jedna desna cipela čini potrošača jednako sretnim kao jedna
lijeva i koliko god želite desnih cipela. Naravno, vrijedit će i obrnuto.
Veću će ukupnu korisnost od jednog para cipela (jedne lijeve i jedne
desne cipele) nuditi dva para cipela (dvije lijeve i dvije desne), odnosno
tri i tako dalje para cipela.
4.2.3.1. Granična stopa supstitucije i krivulja indiferencije
Granična stopa supstitucije dvaju dobara pokazuje koliko je

jedinica nekog dobra (dobra B) potrošač voljan žrtvovati kako bi za
jedinicu povećao potrošnju drugog dobra (dobra A) i pri tome ostao
ravnodušan.
Budući da je krivulja indiferencije građena na pretpostavci da

smanjenje ukupne korisnosti zbog smanjenja potrošnje jednog dobra ima
biti kompenzirano odgovarajućim povećanjem ukupne korisnosti zbog
rasta potrošnje drugog dobra, vrijedit će da je duž cijele krivulje
ravnodušnosti promjena ukupne korisnosti jednaka nuli (∆ Ukupna
72
korisnost = 0). Nameće se zaključak kako granična stopa supstitucije

dvaju dobara, budući da određuje odnose smanjenja potrošnje jednog i
povećanja potrošnje drugog dobra koji znače istu ukupnu korisnost,
određuje kut krivulje indiferencije. Naime,
Smanjenje količine dobra B ∆ Kb

Granična stopa supstitucije = = .
dvaju dobara Povećanje količine dobra A ∆ Ka
Granična je stopa supstitucije dvaju dobara uvijek pozitivan broj,

te valja zanemariti (kao što je i učinjeno) negativni predznak koji se
javlja u brojniku ove jednostavne formule. Kako, međutim, odrediti ∆ Kb
i ∆ Ka. Budući da je ovdje riječ o geometrijskom prikazu potrošačevog
ponašanja i izbora, potrebito je kroz točku krivulje indiferencije (za koju
želimo odrediti graničnu stopu supstitucije) povući tangentu.
Tangenta će odrediti i ∆ Kb i ∆ Ka.
Slika 31.
73
Slika 32.
U točki a krivulje indiferencije granična stopa supstitucije iznosi

 ∆ Kb 5 
2 = = 2 . Potrošač je spreman odustati od dviju jedinica dobra
 ∆ K a 2 ,5 
B kako bi za jedinicu povećao potrošnju dobra A i pri tome ostao
ravnodušan (slika 31).
U točki b krivulje indiferencije granična stopa supstitucije iznosi

1  ∆ K b 2 ,5 1 
 = =  . Potrošač je sada spreman žrtvovati tek jednu
2  ∆ Ka 5 2
polovicu dobra B po jediničnom povećanju potrošnje dobra A (slika 32).
Dvije stvari valja uočiti. Granična stopa supstitucije doista

određuje kut krivulje indiferencije i to na način da većoj graničnoj stopi
supstitucije odgovara veći kut krivulje indiferencije, a vrijedi i obrnuto. I
drugo, granična stopa supstitucije, krećemo li se niz krivulju indiferen-
cije, pokazuje tendenciju pada. Logično je to budući da potrošač, kreće li
se niz krivulju indiferencije, raspolaže sa sve manje jedinica dobra B, te
se smanjuje i količina dobra B koju je potrošač voljan žrtvovati po jedi-
ničnom povećanju potrošnje drugog dobra.
74
4.2.4. Potrošačeva ravnoteža
Pomoću crte proračuna i krivulje indiferencije u stanju smo

odrediti potrošačevu ravnotežu - optimalni izbor potrošača. Pretposta-
vimo postojanje jedne krivulje indiferencije (slika 33).
Slika 33.
Kao u našem posljednjem primjeru cijena dobra A i B iznosi 6

novčanih jedinica a dohodak potrošača 60 novčanih jedinica. Granicu
potrošačevog izbora ilustrirat će crta proračuna koja tangira krivulju
indiferencije u točki b (slika 34).
75
Slika 34.
Potrošačeva je ravnoteža određena točkom tangiranja krivulje

indiferencije i crte proračuna. Prema tomu, "dobitna kombinacija" za
potrošača jest 5 jedinica dobra B i 5 jedinica dobra A. Poželjnije,
superiornije krivulje indiferencije (u odnosu na ovu koju tangira svojom
crtom proračuna) potrošača u danim uvjetima (dane cijene dobara i dani
dohodak) nisu dostupne. Niže, pak, krivulje indiferencije (niže u odnosu
na tangiranu) potrošaču nisu zanimljive budući da znače inferiornu
potrošnju i manju ukupnu korisnost.
Kako, međutim, glasi propozicija optimalnog izbora potrošača

prema teoriji krivulje indiferencije? Što je to izjednačeno u točki tangi-
ranja najviše dostupne krivulje indiferencije i crte proračuna? U točki
tangiranja izjednačeni su kutovi crte proračuna i krivulje ravnodušnosti.
Budući da kut krivulje indiferencije određuje granična stopa supstitucije
dvaju dobara, a kut crte proračuna relativna cijena dobara, odnosno
oportunitetni trošak, zaključit ćemo da su u točki tangiranja izjednačene
granična stopa supstitucije i relativna cijena dvaju dobara. Prema tomu,
pravilo koje određuje potrošačevu ravnotežu, njegov optimalni izbor
prema teoriji krivulje indiferencije glasi:
76
Granična stopa supstitucije  ∆ Kb  Relativna cijena  Ca 

  =  
dvaju dobara  ∆K  dvaju dobara  Cb 
 a 
10 6
= .
10 6
4.2.5. Promjena potrošačeve ravnoteže
Do promjene potrošačeve ravnoteže, njegovog optimalnog

izbora, doći će ukoliko se promijeni dohodak potrošača i(li) ukoliko se
promijeni relativna cijena dobara. Potrošač se prilagođava promjenama
vodeći pri tomu računa i nastojeći izjednačiti graničnu stopu supstitucije
dvaju dobara s njihovom relativnom cijenom.
Istražit ćemo ponajprije utjecaj promjena dohotka na potrošačevu

ravnotežu. Pretpostavit ćemo da je, ceteris paribus, povećan dohodak
potrošača. Ovo će povećati područje dostupne potrošnje i potrošača
"odvesti" na superiorniju krivulju ravnodušnosti.
Slika 35.
Dobro B
Ravnoteža 2
Ravnoteža 1
Dobro A
77
Nova potrošačeva ravnoteža (Ravnoteža 2) znači veću potrošnju i

jednog i drugog dobra. Valja zaključiti kako su dobro A i dobro B
normalna dobra. Ovo je najčešća situacija, ali valja podsjetiti da rast
dohotka može dovesti i do pada potrošnje određenog dobra. U tom
slučaju takvo dobro jest inferiorno dobro.
Promjena cijena dobara mijenja njihovu relativnu cijenu, a time i

potrošačevu ravnotežu. Pretpostavimo da je smanjena cijena jedinice
dobra B. Povećat će se relativna cijena, a sa njom i kut nove crte prora-
čuna. Navedena događanja i novu potrošačevu ravnotežu prikazat će
slika 36 .
Slika 36.
Dobro B
Ravnoteža 2
Ravnoteža 1
A
Dobro A
Potrošač je zahvaljujući smanjenju cijene dobra B u stanju

povećati kupljenu količinu dobra B. Stoga crta proračuna rotira oko
točke A na način koji (zbog rasta relativne cijene) povećava kut crte
proračuna. Rezultat je premještanje potrošačeve ravnoteže na novu,
superiorniju krivulju ravnodušnosti uz (u ovom slučaju) smanjivanje
potrošnje dobra A te povećanje potrošnje dobra B.
78
4.2.5.1. Učinak dohotka i učinak supstitucije
Djelovanje promjene cijene dobra (relativne cijene dvaju dobara)

moguće je razdvojiti na dva učinka: učinak dohotka i učinak supstitucije.
Učinak dohotka jest ona promjena potrošnje (izazvana promje-

nom cijene dobra) koja potrošača pomiče na višu ili, pak, nižu krivulju
indiferencije.
Učinak supstitucije jest promjena potrošnje (izazvana promjenom

cijene dobra) koja potrošača pomiče duž iste krivulje ravnodušnosti.
Na osnovu sljedeće slike pokušat ćemo razdvojiti ova dva raz-

ličita učinka.
Slika 37.
Dobro B
Ravnoteža 2
Učinak
dohotka P
Učinak
supstitucije
Ravnoteža 1
A
Učinak supstitucije Dobro A
Učinak dohotka
79
Slika 37. se razlikuje od prethodne utoliko što smo u nju ucrtali

hipotetsku crtu proračuna (paralelnu s novom crtom proračuna) koja in-
feriornu krivulju indiferencije tangira u točki P.
Mada točku P potrošač ne izabire kao svoj optimalan izbor ona je

vrlo korisna glede razdvajanja učinka dohotka i učinka supstitucije.
Naime, kretanje od točke R1 do točke P (dakle, kretanje duž iste krivulje
indiferencije) jest posljedica učinka supstitucije. On povećava potrošnju
dobra B te istovremeno smanjuje potrošnju dobra A.
Nasuprot tomu, skok s točke P na točku R2 jest posljedica učinka

dohotka. Riječ je o skoku s inferiorne na superiornu krivulju indiferen-
cije. Ovaj skok omogućava povećanje blagostanja potrošača kao poslje-
dice pada cijene dobra B.
Zamjećujete da, kada je u pitanju potrošnja dobra B, učinak do-

hotka i učinak supstitucije imaju isti smjer – oba povećavaju potrošnju
dobra B.
Kada je, pak, u pitanju potrošnja dobra A ova su dva efekta

suprotnih smjerova. Efekt dohotka ublažava pad potrošnje dobra A.
4.2.5.2. Promjene potrošačeve ravnoteže i krivulja potražnje
Na osnovu prethodnog primjera u stanju smo konstruirati krivulju

potražnje potrošača za dobrom B.
Krivulja potražnje, podsjećamo, pokazuje zakoniti, obrnuto sraz-

mjerni odnos između cijene dobra i njegove potraživane količine. Ona je,
istovremeno popis potrošačevih ravnoteža određenih njegovom crtom
proračuna i krivuljom indiferencije.
Improvizirajmo, a na osnovu prethodnog primjera.
Neka u početku cijena dobra B bijaše 10 novčanih jedinica. Uz

datu cijenu dobra A potrošačevu je ravnotežu predstavljala točka tangi-
ranja crte proračuna i krivulje indiferencije, R1 (Ravnoteža 1). Ona je,
80
recimo, značila potrošnju 10 jedinica dobra B. Potom je cijena dobra B

smanjena i iznosi 4 novčane jedinice. Učinak dohotka i učinak supsti-
tucije povećat će potrošnju dobra B na, pretpostavimo, 40 jedinica dobra
B.
Ponovimo prethodno rečeno na sljedećoj slici:
Slika 38.
Dobro B
R2
40
R1
10
Dobro A
Na osnovu poznatih nam podataka izvedimo krivulju potražnje za

dobrom B.
81
Slika 39.
Cijena
dobra B
10
Potražnja
4
10 40
Potraživana količina
dobra B
Naš se racionalni potrošač ponaša na dobro nam poznati način.

Viša cijena znači manju potraživanu količinu, a niža cijena dobra, ceteris
paribus, znači njegovu veću potraživanu količinu. Na djelu je zakon
potražnje.
Ekonomska teorija poznaje i neka odstupanja od zakona potraž-

nje. Te su iznimke od pravila da, ceteris paribus, veća cijena znači
manju potraživanu količina i obrnuto, poznata kao Giffenov paradoks i
Veblenov efekt.
Giffenov paradoks se odnosi na mogućnost da rast cijene dobra

slabije kvalitete (tzv. inferiorno dobro) izazove rast njegove potraživane
količine. Dodatna je pretpostavka ovog paradoksa mala kupovna moć
(niski realni dohodak) stanovništva.
Veblenov efekt se odnosi na situaciju u kojoj pad cijene ne iza-
ziva očekivani rast potraživane količine već upravo obrnuto. Pad cijene
dobra i njegova veća dostupnost aktivira snobovski efekt te se njegova
potraživana količina smanjuje.
82
4.2.6. Teorija granične korisnosti i teorija krivulje indiferencije -

usporedba
Ranije je rečeno da se iza pojma ravnodušnosti krije ukupna

korisnost. Proizlazi da su ove različite teorije i različita objašnjenja
potrošačevog ponašanja kompatibilna, te da daju identične rezultate.
Valja se prisjetiti da je granična korisnost, primjerice, dobra A

jednaka povećanju ukupne korisnosti zbog jediničnog povećanja potro-
šene količine dobra A.
∆ Ukupna korisnost
Granična korisnost dobra A =
∆ Ka
Ukoliko potrošač povećava potrošnju dobra A, povećanje ukupne

korisnosti bit će jednako:
∆ Ukupna korisnost = Granična korisnost dobra A . ∆ Ka .
Poveća li potrošač potrošnju i dobra A i dobra B onda je
∆ Ukupna korisnost = Granična korisnost dobra A . ∆ Ka + Granična korisnost dobra B . ∆ Kb
Krivulja indiferencije inzistira na tom da je ∆Ukupna

korisnost=0. Uvažimo li ovaj zahtjev vrijedit će da je
- Granična korisnost dobra B . ∆ Kb = Granična korisnost dobra A . ∆ Ka .
Dakle, smanjenje ukupne korisnosti zbog smanjenja potrošnje

dobra B ima se nadoknaditi odgovarajućim povećanjem ukupne
korisnosti zbog povećanja potrošnje dobra A. Ukupna korisnost, ukoliko
potrošač ostaje ravnodušan, ostaje ista, dakle, promjena ukupne koris-
nosti jednaka je nuli.
Podijelimo li obje strane gornje jednadžbe s ∆ Ka dobit ćemo da

je:
83
- Granična korisnost dobra B . ∆ Kb = Granična korisnost dobra A .

∆ Ka
U sljedećem koraku valja podijeliti obje strane jednadžbe s

graničnom korisnošću dobra B.
∆ Kb Granična korisnost dobra A

- =
∆ Ka Granična korisnost dobra B
∆ Kb
Negativni predznak (- ) valja zanemariti, jer to činimo
∆ Ka
uvijek kada je u pitanju granična stopa supstitucije dvaju dobara. Prema
tomu, uspjeli smo graničnu stopu supstitucije (kategoriju koja pripada
teoriji krivulje indiferencije) izraziti pomoću granične korisnosti (kate-
gorije koja pripada teoriji granične korisnosti).
Očigledno, postoji čvrsta veza između ovih teorija. Potrebito je,

međutim, dokazati da će teorija granične korisnosti i, nešto mlađa,
teorija krivulje indiferencije dati iste rezultate.
Krenimo od potrošačeve ravnoteže onako kako je vidi teorija kri-

vulje indiferencije:
Granična stopa supstitucije = Relativna cijena ;
Granična korisnost dobra A Cijena dobra A

= • Granična korisnost dobra B
Granična korisnost dobra B Cijena dobra B
Granična korisnost dobra B⋅Cijena dobra A

Granična korisnost dobra A = : Cijena dobra A
Cijena dobra B
84
Granična korisnost dobra A Granična korisnost dobra B

= .
Cijena dobra A Cijena dobra B
Jednostavni nas je postupak doveo do II. Gossenovog zakona,

odnosno potrošačeve ravnoteže temeljene na učenju teorije granične
korisnosti. Dokaz je to da navedene teorije ne proturiječe jedna drugoj.
Dapače, riječ je o kompatibilnim teorijama s jednakim rezultatima.
85
5. PROIZVOĐAČEV IZBOR
5.1. PODUZEĆE I NJEGOVI OBLICI
"Sjedinjenje proizvodnih sila da se proizvode dobra i usluge na

vlastitu pogibao poduzetnika jest poduzeće".33 Ovako poduzeće definira
1889. godine naš ekonomist Blaž Lorković. I mada navedena definicija
obuhvaća bitne značajke poduzeća navest ćemo još jednu, stotinu i više
godina, mlađu:
"Poduzeće je ustanova koja kupuje ili unajmljuje čimbenike

proizvodnje i organizira navedene resurse kako bi proizvela i prodala
dobra i usluge".34
Da bi nastalo poduzeće i da bi krenula proizvodnja dobra ili

pružanje usluga potrebno je sjediniti proizvodne sile (nabaviti i organi-
zirati čimbenike proizvodnje ili inpute). Netko ili neki to moraju učiniti.
Istovremeno, netko ili neki snose rizik poslovanja.
Poduzeća postoje kako bi se uhvatila u koštac s nestašicom. Ona

na najbolji mogući način imaju koristiti ograničene i dragocjene resurse
kojima raspolažu. Ovo nastojanje da se na najbolji mogući način koriste
inputi može se (gotovo) identificirati s nastojanjem poduzeća da maksi-
malizira profit.
Bez, dakle, mnogo okolišanja ustvrdit ćemo (a sukladno klasičnoj

ili tradicionalnoj teoriji poduzeća) da je cilj poduzeća maksimaliziranje
profita.
33
Lorković, B.: Počela političke ekonomije, (reprint), Družba "Braća hrvatskog zmaja"
i Mate d.o.o., Zagreb, 1993., str. 98.
34
Parkin, M.: Economics, Addison-Wesley Publishing Company, New York, 1990., str.
207.
87
Naime, prodajući proizvedeno poduzeće ostvaruje primanja koja

su poznata kao ukupni prihod. Na drugoj strani, poduzeće ima obvezu
plaćati usluge inputa koje koristi. Ta plaćanja su poznata kao ukupni
trošak poduzeća.
Cilj je, dakle, poduzeća maksimalizirati pozitivnu razliku između

ukupnog prihoda i ukupnog troška – profit. Nimalo laka zadaća. Često
se, naime, događa da ukupni trošak bude veći od ukupnog prihoda te da
poduzeće ostvari gubitak.
Život poduzeća nije nimalo lak. Stopa je nataliteta, ali i stopa

mortaliteta, u svakoj ekonomiji vrlo visoka. Poduzeća se rađaju i nastaju
da bi proizvodila maksimalni, najveći mogući u datim uvjetima, profit.
Poduzeća umiru i nestaju budući da to nisu u stanju.
U trci za profitom poduzeća se sučeljavaju s, grubo rečeno, dvije

prepreke. Riječ je o tzv. tržišnim i tehnološkim ograničenjima. Pod
tržišnim ograničenjima podrazumijevamo uvjete pod kojima poduzeće
kupuje inpute i prodaje output – dobra ili usluge. Poduzeće koje se na
tržištu natječe s mnogobrojnim konkurentima nema drugog izbora do
prodavati svoje dobro po istoj cijeni kao i ostali proizvođači. Slična je
situacija kada se poduzeće javlja kao kupac na tržištu čimbenika
proizvodnje. Poduzeće inpute kupuje po istoj cijeni kao i njegovi
konkurenti. Naše je poduzeće, u oba slučaja, lišeno tržišne moći (ono je
preuzimatelj cijene) i nije u stanju utjecati na cijenu dobra kojega
proizvodi, odnosno cijenu inputa kojega kupuje. Valja, dakle, ispoštovati
pravila igre (cijene) koje nameće tržište.
Naravno, postoje poduzeća koja posjeduju tržišnu moć. Riječ je o

monopolskoj moći kada ste u mogućnosti manipulirati cijenom dobra
kojega proizvodite i prodajete, odnosno monopsonskoj moći kada
manipulirate cijenom dobra ili inputa kojega kupujete. Ali, i tržišna moć
(bilo monopolska, bilo monopsonska) poznaje granice. Naime, kada ste
u situaciji određivati cijenu dobra kojega proizvodite vrijedit će da viša
cijena znači manju prodanu količinu. Ili, ukoliko ste monopsonist, niža
cijena će značiti manju kupljenu količinu nekog inputa.
88
Kada je riječ o tehnološkim ograničenjima valja znati da svaki

mogući način pretvaranja inputa u output jest tehnika proizvodnje.
Tehnika proizvodnje je kapitalno intenzivna kada je relativno veći
angažman kapitala i relativno manji angažman rada. Radno intenzivne
tehnike proizvodnje pretpostavljaju relativno veću upotrebu rada i
relativno malu količinu kapitala.
Poduzeću za proizvodnju nekog outputa stoji, u pravilu, na
raspolaganju nekoliko tehnika proizvodnje. Problem (inženjerske naravi)
kojega poduzeće mora riješiti jest biti tehnološki efikasan. Tehnološka
efikasnost postoji kada poduzeće nije u stanju povećati output bez
istovremenog povećanja inputa. Ali, da bi se poduzeće kvalificiralo za
realizaciju maksimalnog profita odabrana tehnika proizvodnje mora biti
ne samo tehnološki već i ekonomski efikasna. Ekonomska efikasnost
postoji kada je ukupni trošak proizvodnje određenog outputa sveden na
minimum.
Tehnološka efikasnost je pretpostavka, ali ne i uvijek dostatna,

ekonomske efikasnosti. Tehnološki neefikasna, naime, tehnika proiz-
vodnje nikada nije i ne može biti ekonomski učinkovita. Zaključimo,
ekonomska efikasnost uvijek i nužno znači tehnološku efikasnost, ali ne
i vice versa. O tomu hoće li tehnološka efikasnost prerasti u ekonomsku
odlučuju, naravno, cijene čimbenika proizvodnje.
Rekosmo ranije da su poduzeća organizacijski oblik sposoban na

najbolji mogući način boriti se protiv nestašice i ekonomski racionalna
opcija korištenja ograničenih i tako dragocjenih resursa. Nekoliko je
razloga tomu.35
Ponajprije, poduzeća su u stanju bitno smanjiti troškove transak-

cija. Troškovi transakcija su troškovi pronalaženja poslovnog partnera,
troškovi pregovaranja i postizanja sporazuma te troškovi osiguranja
realizacije sporazuma. Standardni, unaprijed poznati i propisani postu-
pak sa svim strankama ekonomizira navedene troškove, odnosno
troškove koji transakciju uopće čine mogućom.
35
Vidjeti: Parkin, M.: Economics, Addison-Wesley Publishing Company, New York,
1990., str. 223-224.
89
Nadalje, poduzeća u pravilu proizvode velike outpute. Stoga su u

stanju koristiti prednosti masovne, velikoserijske proizvodnje. Riječ je o
ekonomiji razmjera koja obara trošak po jedinici proizvedenog dobra
zbog povećanja broja proizvedenih dobara.
I konačno, poduzeće organizira i koristi prednosti timskog, zajed-

ničkog ili kooperativnog rada. Riječ je o složenoj kooperaciji koja
podrazumijeva unutarnju, tzv. sinkronu podjelu rada. Svaki se član tima
specijalizira u obavljanju sasvim određene, ograničene zadaće što ima
sinergijski, blagotvorni učinak po output poduzeća.
5.1.1. Oblici poduzeća
Gotovo je nezaobilazna podjela poduzeća na jednovlasničko ili

inokosno poduzeće (proprietorship), partnersko ili ortačko poduzeće
(partnership) i dioničko društvo (corporation).
Jednovlasničko je poduzeće, u punom smislu te riječi, privatno

poduzeće. Ono je vlasništvo jedne osobe.
Temeljno je obilježje ovog poduzeća da njegov vlasnik za obveze

poduzeća odgovara neograničeno. Neograničena odgovornost (unlimited
liability) znači da vlasnik poduzeća odgovara za dugove poduzeća
cjelokupnom svojom imovinom.
Ovo se poduzeće brzo prilagođava promjenama na tržištu. Razlog

tomu je njegova vrlo jednostavna upravljačka struktura. Naime, sve rele-
vantne odluke donosi vlasnik poduzeća. Fleksibilnost je vrlo značajno
obilježje i prednost ovog oblika poduzeća.
Postoje, naravno, i određeni nedostaci. Profit jednovlasničkog
poduzeća u cijelosti pripada vlasniku (to, dakako, nije loše), ali i sav
rizik poslovanja pada na teret njegove cjelokupne imovine. Spomenimo,
međutim, i pitanje sukcescije. Evidentno, vlasnik udahnjuje život svom
poduzeću. Stoga, na žalost, nije rijetkost da zajedno s vlasnikom umre i
poduzeće.
90
Partnersko poduzeće je vlasništvo dviju ili više osoba – partnera.

Partnerski sporazum mora riješiti pitanje načina upravljanja poduzećem
te pitanje podjele profita između partnera.
Važno je reći da je svaki od partnera zakonski odgovoran za sve
dugove poduzeća. Riječ je, dakle, o zajedničkoj neograničenoj odgovor-
nosti (joint unlimited liability).
Profit jednovlasničkog i partnerskog poduzeća smatra se dohot-

kom vlasnika inokosnog poduzeća, odnosno dohotkom suvlasnika part-
nerskog poduzeća te se kao takav i oporezuje.
Dioničko društvo jest moguće najpoznatiji, ali ne i najčešći, oblik

poslovne organizacije. O ovom ćemo poduzeću detaljnije progovoriti
nešto kasnije.
Sljedeći oblik poduzeća je državno poduzeće (goverment firm).

Riječ je o poduzeću kojega je vlasnik država i kojim upravlja vlada
(država). Dakako, riječ je najčešće, o komunalnim poduzećima –
opskrba vodom, gradski prijevoz, odvoz smeća, itd.
I na kraju, neprofitno poduzeće (not for profit firm) – nešto poput

"drvenog željeza". Riječ je o poduzeću koje, zbog ovog ili onog razloga,
posluje na način da izjednači prihod i trošak.
5.1.2. Dioničko društvo
"Korporacija (dioničko društvo) je genijalni način realizacije

individualnog profita bez individualne odgovornosti".36
Dakle, bez osobnog angažmana dioničar može ostvariti profit

(dividendu), ali odgovornost, mada ograničena, ipak postoji. Naime, loše
poslovanje dioničkog društva i eventualni stečaj znači da njegovi
suvlasnici mogu izgubiti tek ona novčana sredstva koja su uložili u
36
Wonnacott, P, Wonnacott, R.: Microeconomics, John Wiley and sons, New York,
1990.
91
dioničko društvo kupivši određeni broj dionica. Dioničko društvo, dakle,

ne ugrožava cjelokupnu imovinu svojih vlasnika.
Međutim, differentia specifica dioničkog društva jest način

formiranja dioničkog kapitala (temeljnog kapitala). Veli se da je dio-
ničko društvo gotovo savršeni način prikupljanja i oblikovanja velikog
kapitala kojeg nije potrebno vraćati. Dionički kapital nastaje prodajom
vrijednosnih papira – dionica.37 Ona predstavlja pravnu potvrdu o
suvlasništvu u dioničkom društvu i pravo na udio (dividenda) u
financijskom rezultatu dioničkog društva. Ovisno o vrsti dionice ona
može nositi i pravo glasa glede pitanja upravljanja dioničkim društvom.
U pravilu jedna dionica znači jedan glas.
Dakako, prodajom dionica dioničar može ostvariti povrat ulože-

nih sredstava bilo u nominalnom, uvećanom ili, na žalost, i umanjenom
obliku.
"Za velika poduzeća najprikladnija su dionička društva. Risiko

dioničara nije velik, pošto svaki jamči tek onim iznosom na koji dionica
glasi, a drugih obveza ne prima nikakovih; nada u lijep dobitak znatna je.
Za to će se i manje imućni lako odlučiti da kupe jednu ili više dionica.
Kad treba gotovine, može dionicu prodati, često se prodaje uz dobitak;
prodajom prestaje dakako svaka odgovornost."38
37
Zanimljivo, Marx dioničko društvo doživljava kao nužnu polaznu točku za
pretvaranje kapitala u vlasništvo proizvođača, ali ne više privatno vlasništvo izdvojenih
proizvođača već udruženih proizvođača, dakle, u neposredno društveno vlasništvo. Isto
tako, dioničko je društvo polazna točka za pretvaranje svih funkcija u procesu
reprodukcije, koje su dosad još bile vezane sa vlasništvom na kapitalu, u jednostavne
funkcije udruženih proizvođača, u društvene funkcije. Radi se, dakle, o ukidanju
kapitala kao privatnog vlasništva u granicama samog kapitalističkog načina
proizvodnje.
Vidjeti: Marx, K.: Kapital, BIGZ – Prosveta, Beograd, 1973., str. 1504.-1505.
Stvarna događanja neće potvrditi u narednih stotinu i više godina ove Marxove stavove.
Dionička društva nisu privatno vlasništvo učinili suvišnim, a još manje su ga ukinula.
38
Lorković, B.: Počela političke ekonomije, (reprint), Družba "Braća hrvatskog zmaja"
i Mate d.o.o., Zagreb, 1993., str. 103-104.
92
Kada je riječ o osnivanju dioničkog društva valja spomenuti tzv.

simultano i sukcesivno osnivanje.
Simultano osnivanje dioničkog društva znači da osnivači preuzi-

maju sve dionice društva (dakako i obvezu uplate preuzetih dionica).
Sukcesivno osnivanje dioničkog društva znači da se dionice, od-

nosno njihov dio nude javnosti posredstvom javnog poziva za upis
dionica (offer by prospectus).
I na kraju: dioničko društvo o svojoj posebnoj naravi mora

obavijestiti javnost. Tako u nas nakon tvrtke slijedi d.d., u Njemačkoj
AG (Aktiengesellschaft) u Francuskoj SA (Societe Anonyme), u
Engleskoj PLC (Public Limited Company), u Sjedinjenim američkim
državama Inc. (Incorporated), itd.
5.1.2.1. Vrste dionica
Spomenut ćemo dvije vrste dionica, a ovisno o sadržaju prava

koja dionice daju svojim imateljima.
Redovne ili obične dionice (common shares) su pismene isprave

o uloženim sredstvima u temeljni kapital dioničkog društva i predstav-
ljaju idealni dio vlasništva nad dioničkim društvom. One mogu glasiti na
ime i na donositelja.
Sukladno Zakonu o trgovačkim društvima redovne dionice svo-

jim vlasnicima daju pravo glasa u glavnoj skupštini, pravo na isplatu
dividende te pravo na isplatu dijela likvidacijske, odnosno stečajne mase
društva.
Povlaštene ili preferencijalne dionice (preferred shares) osigura-
vaju neka povlaštena prava u odnosu na obične dionice. Recimo,
prioritet prilikom isplate dividende, prioritet pri isplati likvidacijske,
odnosno stečajne mase. Dodajmo kako povlaštena dionica nosi pravo na
unaprijed poznatu dividendu pa se stoga bez prava glasa mogu izdati
93
samo povlaštene dionice.39 Razlog tomu je činjenica da su imatelji

povlaštenih dionica prije vjerovnici negoli suvlasnici dioničkog društva.
Isprava o dionici se sastoji od sljedećih dijelova: plašt dionice,

kuponski arak i talon.
Na plaštu dionice ima biti naznačena nominalna vrijednost

dionice – njezin nominalni iznos (novčani iznos na kojega dionica glasi),
oznaka vrste dionice, tvrtka i sjedište izdavatelja dionice, tvrtka ili ime
osobe na koju dionica glasi, odnosno naznaka da glasi na donositelja, itd.
Kuponski arak služi za naplatu dividendi. Ukoliko imate sreću

vrijedno izrezivati kupone i naplaćivati dividendu, ostat ćete bez kupona
te ćete pomoću talona podići novi kuponski arak.
5.1.2.2. Cijena dionice
5.1.2.2.1. Cijena dionice kao kapitalizirana dividenda
Već je rečeno da jednom uloženi novčani iznos dioničar ne može

dobiti natrag. "On nema nikakvo pravo na nj, on ima pravo samo na
alikvotni dio dobiti. No u kapitalističkom društvu svaka novčana suma
dobija sposobnost donositi kamatu: obratno, svaki prenosivi periodični
dohodak (…) smatra se kamatom nekog kapitala i dobija cijenu, koja je
ravna iznosu kapitaliziranom po datoj kamatnoj stopi."40
Prema tomu, svaki se dohodak, koji je relativno stalan i osiguran,

može kapitalizirati, odnosno predstaviti kao potomak ili kamata
novčanog kapitala određene veličine.
Kapitaliziranje dohotka obavlja se na način da se dohodak

izjednači s kamatom te se uz postojeću kamatnu stopu izračunava
novčani kapital (kamatonosni kapital) koji odbacuje kamatu jednaku
39
Vidjeti: Zakon o trgovački društvima, Informator, Zagreb, 1993., str. 56,57.
40
Hilferding, R.: Financijski kapital, Kultura, Beograd, 1958., str. 129.
94
dohotku.41 Kapitalizirati dohodak ne znači drugo doli podijeliti ga s

postojećom kamatnom stopom (k') i pomnožiti sa sto.
Dohodak kojega valja kapitalizirati jest očekivana dividenda.
Stoga, cijena (tečaj) dionice zavisi prvo od veličine profita,

odnosno dividende i drugo, od prosječne kamatne stope.42
Prema tomu,
dividenda
cijena dionice = ⋅ 100 .
k'
Ukoliko dividenda koju odbacuje neka dionica iznosi 100

novčanih jedinica, a prosječna ili tržišna kamatna stopa 5%, cijena
dionice je 2000, odnosno:
100
cijena dionice = ⋅ 100 = 2000 .
5
Vlasnik dionice spreman je prodati dionicu za 2000 novčanih

jedinica jer će tih 2000 uloženih u banku donositi (uz kamatnu stopu od
5%) kamatu jednaku dividendi (100). Kako kupac, pak, dionice dobija
dividendu jednaku kamati koju bi ostvario uloživši novce (2000) u
banku, dionica "vrijedi" 2000.43
kamata
41
k' (kamatna stopa ) = ⋅ 100; otuda
kamatonosni kapital
kamata
kamatonosni kapital = ⋅ 100
k'
42
Vidjeti: Hilferding, R.: Financijski kapital, Kultura, Beograd, 1958., str. 129.
43
"Slobodan novčani kapital konkurira dakle kao takav, to jest kao kamatonosni
kapital, za plasiranje u dionice, kao što u svojoj pravoj funkciji kao zajmovni kapital
konkurira za plasiranje u zajam sa stalnom i određenom kamatnom stopom.
Konkurencija oko ovih različitih mogućnosti plasiranja približava cijenu dionice cijeni
plasmana sa stalnom kamatom i prihod dioničara od industrijskog profita svodi se
na kamatu." Hilferding, R.: Financijski kapital, Kultura, Beograd, 1958., str. 128.
95
Međutim, do istog rezultata možemo doći i pomoću nominalnih

veličina – nominalne vrijednosti dionice i nominalne stope prinosa
(dividendne stope).
Dividendna stopa je postotak dividende koji se odnosi na 100

novčanih jedinica nominalne vrijednosti dionice. Ona, dakle, pokazuje
koliko novčanih jedinica dividende dioničar ostvari na svakih 100
novčanih jedinica nominalne vrijednosti dionice.
Prema tomu,
dividenda
dividendna stopa (d') = ⋅ 100 .
nominalna vrijednost dionice
Iz ovoga slijedi da je
nominalna vrijednost dionice ⋅ d '

dividenda = .
100
Dakle, cijenu dionice (supstituiramo li brojnik u prvoj formuli

gornjim izrazom) možemo izračunati na sljedeći način:
nominalna vrijednost dionice ⋅ d '

cijena dionice = .
k'
Pretpostavimo li da je nominalna vrijednost dionice 1000

novčanih jedinica, d' 10%, a k' 5% cijena dionice (baš kao i u
prethodnom slučaju) iznosi 2000, odnosno
1000 ⋅ 10
cijena dionice = = 2000 .
5
Cijene dionica su iste (2000) budući da dionica nominalne

vrijednost 1000 donosi dividendu od 100.
96
Ali, zamjećujete, cijena dionice (2000) je veća od nominalne

vrijednosti (1000). Pojavio se ažio (agio). Ažio je u postotku
predstavljen iznos koji se javlja kada cijena ili tečaj vrijednosnog papira
premašuje njegovu nominalnu vrijednost. U konkretnom slučaju ažio
 1000 
iznosi 100%  ⋅100  .
 1000 
Ukoliko se d' izjednači s k' cijena dionice iznosi 1000, odnosno
1000 ⋅ 5
5
Dividenda sada iznosi 50, a cijena dionice jednaka je nominalnoj

vrijednosti. One su al pari.
Ukoliko, dividendna stopa (d') padne ispod kamatne stope (k')

cijena dionice će pasti ispod njene nominalne vrijednosti. Ako je d' 2,5%
cijena dionice jest 500, odnosno
1000 ⋅ 2,5
5
 500 
Dividenda sada iznosi 25, a disažio 50%  ⋅100  .
 1000 
Disažio (disagio) je u postotku predstavljen iznos koji se javlja

kada je cijena vrijednosnog papira manja od njegove nominalne
vrijednosti.
5.1.2.2.2.. Cijena dionice kao eskontirana dividenda
Pretpostavimo da posjedujete 1000 novčanih jedinica te ste ih

uložili u banku na rok od godinu dana uz kamatnu stopu od 10%.
Evidentno, po isteku godine dana raspolagat ćete sa 1100 novčanih
jedinica. Ovo je, dakako, moguće provjeriti pomoću sljedeće formule:
97
k'
Budući iznos = Sadašnji iznos . (1+r), gdje r = .
100
 10 
Budući iznos = 1000 . 1 + .
 = 1000 1,1 = 1100 .
 100 
Obrnemo li stvari, u situaciji smo ustvrditi da 1100 novčanih

jedinica kojima ćemo raspolagati po isteku godine dana "vrijedi" danas
1000 novčanih jedinica.
Provjerimo:
Budući iznos 1100

Sadašnji iznos = = = 1000 .
(1 + r ) 1,1
Ovaj je postupak poznat kao eskontiranje ili diskontiranje.
Eskontiranje jest svođenje nekog budućeg iznosa na njegovu

sadašnju vrijednost ili veličinu. Dakle, sadašnja ili eskontirana vrijednost
neke buduće svote novca jest iznos koji uložen uz odgovarajuću kamatnu
stopu raste do veličine budućeg iznosa.
Priznat ćete, prethodni je primjer bio vrlo jednostavan. Zakompli-

cirajmo slučaj pretpostavljajući da vaše novce uz neizmijenjenu kamatnu
stopu ulažete u banku na rok od dvije godine.
Naše će formule doživjeti izvjesne promjene. Iznos kojim ćete

raspolagati po isteku dvije godine bit će 1210, odnosno
Budući iznos = Sadašnji iznos . (1+r)2 = 1000 . 1,12 = 1000 . 1,21 = 1210.
Eskontiranje ćemo obaviti na sljedeći način:
Budući iznos 1210 1210

Sadašnji iznos = = = = 1000 .
(1 + r ) 2 1,12 1,21
98
Opća, dakle, formula kojom izračunavamo eskontiranu vrijednost

novčanog iznosa investiranog n godina u budućnosti glasi:
Budući iznos nakon n godina

Sadašnji iznos = .
(1 + r ) n
Ali, vjerojatno se pitate kakove veze ima eskontiranje s cijenom

dionice. Odgovor će reći da cijena dionice i nije drugo doli eskontirana,
dakle, na sadašnju vrijednost svedena očekivana dividenda.
Ukoliko se očekuje da će dioničko društvo loše poslovati te da

dividende neće biti cijena dionice će biti jednaka nuli. Ali, pretpostavimo
sljedeći jednostavni slučaj. Očekuje se da će dioničko društvo vlasniku
dionice, godinu dana po kupovini dionice, isplatiti dividendu od 1100 i
nakon toga ništa – dividenda izostaje. Kamatna stopa će i dalje iznositi
10%.
dividenda (budući iznos ) 1100

Cijena dionice (sadašnji iznos)= = = 1000 .
(1 + r ) 1,1
Dakako, nitko neće platiti više od 1000 novčanih jedinica za

mogućnost da nakon godine dana prisvoji 1100 novčanih jedinica –
ukoliko je kamatna stopa 10%. Pruži li vam se mogućnost kupiti istu
dionicu po cijeni nižoj od 1000 napravit ćete "dobar posao" budući da će
u tom slučaju dividenda biti veća od kamate.
Međutim, potencijalni dioničari očekuju da će kupljena dionica

donositi određenu dividendu i to svake godine. Neka ta dividenda iznosi
10, a kamatna stopa 10%.44
10 10 10 10 10
CD45 = + + + ......... + + / : 1,1
1,1 (1,1) 2
(1,1) 3
(1,1) n
(1,1) n +1
44
Vidjeti: Parkin, M.: Economics, Addison-Wesley Publishing Company, New York,
1990., str. 216.
45
Cijena dionice
99
CD 10 10 10 10
= + + + ........... + .
1,1 (1,1) 2
(1,1) 3
(1,1) 4
(1,1) n +1
Oduzmite ovu jednadžbu od prethodne jednadžbe.
CD 10
CD - = /⋅ 1,1
1,1 1,1
1,1 CD – CD = 10
0,1 CD = 10
10
CD = = 100
0,1
Prema tomu, sadašnja ili eskontirana vrijednost vječne dividende

od 10 novčanih jedinica (uz kamatnu stopu od 10%) jest 100 novčanih
jedinica. No, moguće je od rezultata zanimljiviji brojnik i nazivnik
prethodnog kvocijenta. Brojnik (10) jest očekivana dividenda, a nazivnik
(0,1) jest r.
Dakle,
dividenda dividenda dividenda

CD = = = ⋅ 100 .
r k' k'
100
Evidentno, formula vam je poznata. Dakle, priča o cijeni dionice

kao kapitaliziranoj dividendi i cijeni dionice kao eskontiranoj dividendi
ima isti (pod određenim pretpostavkama) kraj. Naravno, cijene dionica
osciliraju (ponekad i dramatično) ovisno o procjenama očekivanih
dividendi. Budući da dioničko društvo dividendu isplaćuje iz ostvarenog
profita, očekivanjima upravlja manja ili veća profitabilnost dioničkog
društva.
Kupci dionica posebnu pozornost posvećuju kvocijentu cijene
dionice i dobitka (dividende) po dionici – P/E ratio (price-earnings
100
ratio). P/E ratio pokazuje novčani iznos potreban za "kupovinu" jedinice

dobitka (dividende).
Visoki kvocijent znači da su ulagači spremni platiti relativno
visoku cijenu dionice u odnosu na dividendu koju ona donosi. Razlog
tomu su očekivanja da će se profit dioničkog poduzeća povećati. Niski,
pak, kvocijent znači da su ulagači spremni platiti relativno nisku cijenu u
odnosu na zaradu koju ona donosi. Razlog tomu su očekivanja da će se
profit dioničkog društva smanjiti.
5.2. PROIZVODNJA U KRATKOM VREMENSKOM

RAZDOBLJU
Kratki rok ili kratko vremensko razdoblje je razdoblje u kojem je

proizvođač u stanju varirati veličinu tek nekih čimbenika proizvodnje ili
inputa (npr. rada) dok su veličine drugih inputa fiksnog ili nepromjen-
ljivog karaktera (npr. kapital).
Neprijeporno, povećanje angažiranog kapitala (akumulacija kapi-

tala) zahtijeva više vremena nego povećanje inputa rada.
Dugi rok ili dugo vremensko razdoblje je razdoblje u kojem su

svi čimbenici proizvodnje (rad, kapital, zemlja) promjenljivog karaktera.
Dakle, u dugom roku proizvođač je u stanju mijenjati, povećavati
veličinu svih zaposlenih čimbenika.
Odgovor na pitanje što se događa ukoliko proizvođač povećava

veličinu angažiranog rada, uz neizmijenjene veličine ostalih čimbenika
proizvodnje, dat će ukupni proizvod, granični proizvod i prosječni
proizvod.
5.2.1. Ukupni proizvod
Ukupni je proizvod ukupno proizvedena količina nekog dobra.

Promjene ukupnog proizvoda, pod pretpostavkom da se veličina kapitala
i zemlje ne mijenja, a raste veličina rada, ilustrirat će krivulja ukupnog
101
proizvoda. Prema tomu, krivulja ukupnog proizvoda pokazuje maksi-

malni output u kratkom vremenskom razdoblju. Riječ je o najvećem
mogućem proizvodu uz fiksnu veličinu kapitala i zemlje, te promjenljivu
veličinu rada.
Tablica 10.
Rad Ukupni proizvod

0 0
1 5
2 12
3 15
4 17
5 18
Slika 40.
Krivulja ukupnog proizvoda predstavlja, također, granicu između, u

datim uvjetima (fiksna veličina kapitala i zemlje te promjenljive količine
rada), moguće i nemoguće proizvodnje. Područje iznad krivulje ukupnog
proizvoda jest područje nemoguće i proizvođaču nedostupne proizvod-
102
nje. Područje ispod krivulje jest područje moguće proizvodnje,

proizvodnje koju proizvođač može realizirati. Međutim, tek one veličine
outputa koje se nalaze na krivulji ukupnog proizvoda predstavljaju i
znače tehnološku efikasnost. Ukoliko se, dakle, proizvođač nalazi ispod
svoje krivulje ukupnog proizvoda on jest tehnološki neefikasan, on
neadekvatno koristi čimbenike proizvodnje kojima raspolaže. Tehno-
loška efikasnost znači, naime, da proizvođač nije u stanju povećati
vlastiti output bez istovremenog povećanja inputa.
5.2.2. Granični proizvod
Granični (dodatni, marginalni) proizvod nekog promjenljivog,

varijabilnog čimbenika proizvodnje jest proizvod dodatno angažirane
jedinice tog varijabilnog čimbenika. Ili, to je promjena, odnosno
povećanje ukupnog proizvoda uslijed jediničnog povećanja promjen-
ljivog inputa.
Ukoliko poduzeće varira inpute rada zadržavajući veličine ostalih

angažiranih čimbenika (kapital, zemlja) neizmijenjenima granični proiz-
vod rada bit će proizvod dodatno zaposlene jedinice rada odnosno
povećanje ukupnog proizvoda kao posljedica jediničnog povećanja
inputa rada.
∆ Ukupni proizvod
Granični proizvod rada =
∆ Rad
Sukladno tomu, moguće je govoriti o graničnom proizvodu kapi-

tala (kada su inputi zemlje i rada fiksni, a raste input kapitala) te
graničnom proizvodu zemlje (kada su inputi rada i kapitala fiksni, a raste
input zemlje).
∆ Ukupni proizvod
Granični proizvod kapitala =
∆ Kapital
∆ Ukupni proizvod
Granični proizvod zemlje =
∆ Zemlja
103
Vratimo se prethodnomu primjeru, te izračunajmo granični

proizvod rada.
Tablica 11.
Granični proizvod
Rad Ukupni proizvod
rada
0 0 5
1 5 7
2 12 3
3 15 2
4 17 1
5 18
5.2.3. Prosječni proizvod
Prosječni proizvod nekog čimbenika proizvodnje jest ukupni

proizvod po jedinici istog čimbenika proizvodnje.
Ukupni proizvod
Prosječni proizvod rada =
Rad
Ukupni proizvod
Prosječni proizvod kapitala =
Kapital
Ukupni proizvod
Prosječni proizvod zemlje =
Zemlja
Upotpunimo našu tablicu i podacima o prosječnom proizvodu

rada.
104
Tablica 12.
Ukupni Granični proizvod Prosječni proizvod

Rad
proizvod rada rada
0 0 -
5
1 5 5
7
2 12 6
3 15 3 5
4 17 2 4,25
5 18 1 3,6
Zaključimo kako povećanje jednog inputa (rada) uz nepromije-

njene veličine drugih inputa izaziva rast ukupnog proizvoda. Međutim,
taj rast, nakon početnog ubrzavanja (progresije), biva sve sporiji i sporiji.
Uzrok je tomu početni rast, a zatim pad graničnog proizvoda (rada).
Granični proizvod dodatno zaposlenog radnika biva manji od graničnog
proizvoda prethodno zaposlenog radnika. Zanimljiv je i važan odnos
između graničnog i prosječnog proizvoda (rada). Prosječni proizvod prati
kretanje graničnog proizvoda. Kada granični proizvod raste raste i
prosječni. Pad graničnog proizvoda dovodi i do logičnog pada prosječ-
nog proizvoda.
Možda će sljedeća slika, s tim u svezi, uspješno dopuniti pret-

hodni komentar.
105
Slika 41.
Uopće, kada su u pitanju granične i prosječne veličine, vrijedit će

sljedeće pravilo: kada je granična veličina (u ovom slučaju granični
proizvod) veća od prosječne, ova posljednja raste, a vrijedi i vice versa.
U presjecištu krivulja graničnog i prosječnog proizvoda rada prosječni
proizvod rada bilježi svoj maksimum.
5.2.4. Zakon opadajućih prinosa
Oblikom krivulje ukupnog proizvoda upravljaju dvije značajne

ekonomske pojave. Upravo stoga, krivulje ukupnog proizvoda različitih
proizvodnih procesa imaju sličan oblik i u pravilu se ponašaju na
identičan način. Naime, kao i u našem primjeru, povećanje promjen-
ljivog inputa ponajprije izaziva snažan rast ukupnog proizvoda.
Istovremeno, granični proizvod rada raste. Tu pojavu nazivamo rastući
granični prinosi. Rastući granični prinosi postoje kada je granični
proizvod dodatno angažirane jedinice promjenljivog čimbenika proiz-
vodnje (rada) veći od graničnog proizvoda prethodne jedinice istog
106
čimbenika. Daljnji, međutim, rast promjenljivog čimbenika proizvodnje,

uz fiksne veličine ostalih inputa, izaziva pojavu opadajućih graničnih
prinosa. Ukupni proizvod može i dalje rasti (kao u našem primjeru), ali
je taj rast, zbog činjenice da granični proizvod rada opada, sve sporiji i
sporiji. Opadajući granični prinosi postoje kada je granični proizvod
dodatno angažirane jedinice promjenljivog čimbenika proizvodnje (rada)
manji od graničnog proizvoda prethodne jedinice istog čimbenika. Ova
pojava dominira kratkim vremenskim razdobljem, te je nazivamo i
zakonom opadajućih prinosa. Dakle, svaki proizvođač koji povećava
jedan input zadržavajući veličine ostalih čimbenika neizmijenjenima,
prije ili kasnije, sučeljava se s ovom neugodnom činjenicom - zakonom
opadajućih prinosa. Kao što ranije, analizirajući potrošačev izbor,
zaključismo kako povećana potrošnja nekog dobra nužno obara njegovu
graničnu korisnost (zakon opadajuće granične korisnosti ili I. Gossenov
zakon) tako smo sada u stanju zaključiti kako, ceteris paribus, povećana
uporaba nekog čimbenika proizvodnje smanjuje njegov granični
proizvod (zakon opadajućih prinosa).
5.3. TROŠKOVI
Dosadašnja je analiza istraživala reakciju ukupnog, graničnog i

prosječnog proizvoda na rast i povećanje jednog (promjenljivog) čimbe-
nika proizvodnje. Što se, međutim, događa sa troškovima ukoliko
variramo veličinu ukupnog proizvoda? Odgovor na ovo pitanje implicira
poznavanje kategorija kao što su ukupni trošak, granični trošak i pros-
ječni trošak.
5.3.1. Ukupni trošak
Terminološki proizlazi da ukupni trošak jest trošak svih

upotrijebljenih čimbenika proizvodnje. Ukupni ćemo trošak podijeliti na
fiksni (stalni) i varijabilni (promjenljivi) trošak. Kriterij ove podjele
ukupnog troška jest sposobnost troška da reagira na promjene ukupnog
proizvoda.
107
Prema tomu, fiksni trošak je trošak čija veličina ne ovisi o veli-

čini ukupnog proizvoda. Fiksni trošak je trošak svih fiksnih inputa. On
postoji i tada kada je ukupni proizvod jednak nuli i ne mijenja se bez
obzira kako se mijenjala veličina ukupnog proizvoda. Fiksni je trošak
potpuno neosjetljiv na promjene ukupnog proizvoda.46
Varijabilni trošak je trošak čija veličina ovisi o veličini ukupnog

proizvoda. To je trošak svih varijabilnih, promjenljivih inputa. Kada je
ukupni proizvod jednak nuli, odnosno kada proizvodnja nije započela ili
je (privremeno) prekinuta, varijabilni je trošak jednak nuli. Kada
proizvodnja krene ili se nastavi, javlja se varijabilni trošak, te njegov rast
u odnosu na rast ukupnog proizvoda može biti proporcionalan,
degresivan ili progresivan.
Tablica 13.
Ukupni Varijabilni Ukupni trošak

Rad Fiksni trošak
proizvod trošak (UT=FT+VT)
0 0 30 0 30
1 5 30 10 40
2 12 30 20 50
3 15 30 30 60
4 17 30 40 70
5 18 30 50 80
Ukupni trošak jest zbroj fiksnog i varijabilnog troška. Kada je

ukupni proizvod jednak nuli, ukupni se trošak sastoji isključivo od svoje
fiksne komponente.
46
Koristimo, dakle, koncept apsolutno fiksnog troška.
108
Slika 42.
Kako je ukupni trošak zbroj varijabilnog i fiksnog troška,

okomita razlika između krivulja ukupnog i varijabilnog troška jest fiksni
trošak.
5.3.2. Granični trošak
Granični je (dodatni, marginalni) trošak, jednostavno rečeno,

trošak proizvodnje dodatne jedinice nekog dobra. Ili, granični je trošak
promjena ili povećanje ukupnog troška kao posljedica jediničnog
povećanja ukupnog proizvoda.
∆ Ukupni trošak
Granični trošak =
∆ Ukupni proizvod
109
Testirajmo formulu na poznatom nam primjeru.
Tablica 14.
Ukupni proizvod Ukupni trošak Granični trošak

0 30
2*
5 40
1,43
12 50
3,33
15 60 5
17 70 10
18 80
∆ Ukupni trošak 10
* Granični trošak = = =2
∆ Ukupni proizvod 5
5.3.3. Prosječni trošak
Prosječni trošak, trošak po jedinici ukupnog proizvoda, dijeli se

na prosječni fiksni trošak, prosječni varijabilni trošak i prosječni ukupni
trošak.
Prosječni fiksni trošak jest fiksni trošak po jedinici ukupnog

proizvoda.
Fiksni trošak
Prosječni fiksni trošak =
Ukupni proizvod
Prosječni varijabilni trošak jest varijabilni trošak po jedinici ukupnog

proizvoda.
110
Varijabilni trošak
Prosječni varijabilni trošak =
Ukupni proizvod
Prosječni ukupni trošak jest ukupni trošak po jedinici ukupnog

proizvoda.
Ukupni trošak
Prosječni ukupni trošak = ali i
Ukupni proizvod
Prosječni ukupni trošak = Prosječni fiksni trošak + Prosječni varijabilni

trošak.
Tablica 15.
Prosječni Prosječni Prosječni

Ukupni Fiksni Varijabil Ukupni
fiksni varijabil ukupni
proizvod trošak ni trošak trošak
trošak ni trošak trošak
0 30 0 30 - - -
5 30 10 40 6 2 8
12 30 20 50 2,5 1,67 4,17
15 30 30 60 2 2 4
17 30 40 70 1,76 2,35 4,11
18 30 50 80 1,66 2,78 4,44
111
Slika 43.
Prosječni fiksni trošak s rastom ukupnog proizvoda bilježi snažan

i stalan pad. Ovakvo je ponašanje prosječnog fiksnog troška očekivano i
logično budući da se isti iznos fiksnog troška ima dijeliti s rastućim
outputom.
Krivulje su prosječnog varijabilnog i prosječnog ukupnog troška

krivulje karakterističnog "u" oblika. Naime, i prosječni varijabilni i
prosječni ukupni trošak ponašaju se na identičan način. Ponajprije
padaju, a potom rastu. Istaknimo činjenicu da prosječni varijabilni trošak
dosiže svoj minimum prije prosječnog ukupnog troška.
Razlog ovakvog ponašanja prosječnog varijabilnog i prosječnog

ukupnog troška, te karakterističnog oblika njihovih krivulja jest ekonom-
ska pojava koja dominira kratkim vremenskim razdobljem - zakon
opadajućih prinosa. Podsjetimo se činjenice da prosječni proizvod rada u
početku raste (na djelu su rastući granični prinosi), a potom s rastom
inputa rada njegov prosječni proizvod opada (djeluje zakon opadajućih
prinosa). Prosječni (varijabilni i ukupni) trošak prati promjene
prosječnog proizvoda rada na način da opada kada prosječni proizvod
112
raste, a raste kada prosječni proizvod opada. Međutim, iako se ponašaju

na sličan način prosječni ukupni trošak bilježi svoj minimum pri većem
outputu nego prosječni varijabilni trošak. Zbog čega? Uzrok toga jest
jednostavna činjenica da prosječni ukupni trošak jest zbroj prosječnog
varijabilnog i prosječnog fiksnog troška. Naime, nakon svog minimuma
(koji se događa pri istom outputu koji znači maksimalni prosječni
proizvod rada) prosječni varijabilni trošak raste, ali će prosječni ukupni
trošak i dalje padati sve dok je pad prosječnog fiksnog troška veći od
rasta prosječnog varijabilnog troška.
Granični trošak također u početku opada, a potom raste. I

njegovo je ponašanje posljedica djelovanja zakona opadajućih prinosa.
Ukoliko je, naime, potrebito sve više jedinica varijabilnog inputa kako bi
se proizvela dodatna jedinica outputa jasno je da će trošak proizvodnje te
dodatne jedinice rasti. Ali, primjećujemo, i ovdje vrijedi pravilo koje
uređuje odnos graničnih i prosječnih veličina. Kada je granični trošak
manji od prosječnog (varijabilnog i ukupnog), ovaj posljednji opada.
Kada je, međutim, granični trošak veći od prosječnog (varijabilnog i
ukupnog), prosječni raste. Upravo stoga, krivulja graničnog troška siječe
krivulje prosječnog varijabilnog i prosječnog ukupnog troška u njihovim
minimumima.
5.4. DUGO VREMENSKO RAZDOBLJE
Zakon opadajućih prinosa upravlja ekonomskim događanjima u

kratkom vremenskom razdoblju. U dugom je vremenskom razdoblju
poduzeće u stanju varirati veličine svih angažiranih čimbenika proiz-
vodnje. Istovremena i u istom postotku izvršena promjena svih inputa
znači promjenu razmjera poduzeća. Razmjer se poduzeća udvostruči
kada poduzeće udvostruči veličinu svih čimbenika proizvodnje kojima
raspolaže. Dakako, promjene razmjera poduzeća imaju značajnih
posljedica po njegov ukupni proizvod i trošak.
113
5.4.1. Prinosi razmjera
"Prinosi razmjera predstavljaju povećanje ukupnog proizvoda

uslijed istovremenog i jednakog postotnog povećanja svih inputa
poduzeća".47 U svezi toga valja razlikovati tri moguća slučaja.
Rastući prinosi razmjera ili ekonomija razmjera (economy of

scale) postoji kada je postotno povećanje ukupnog proizvoda veće od
postotnog povećanja svih inputa. Ekonomija razmjera, dakle, znači i
redukciju prosječnog ukupnog troška. Rast poduzeća, povećanje
njegovog razmjera može, dakle, povećati ukupni proizvod uz smanjenje
prosječnog ukupnog troška zahvaljujući blagodatima veće specijalizacije
i podjele rada. Recimo već sada kako prirodni monopol može nastati
zbog uspješnog korištenja rasta, odnosno povećanja razmjera poduzeća.
Stalni ili konstantni prinosi razmjera znače da je postotno

povećanje ukupnog proizvoda jednako postotnom povećanju čimbenika
proizvodnje. Ovakva će situacija značiti neizmijenjeni prosječni ukupni
trošak. Npr. izgradnja novog pogona identičnog već postojećem dovest
će do takvog povećanja outputa koje neće tangirati veličinu prosječnog
ukupnog troška.
Opadajući prinosi razmjera ili disekonomija razmjera

(diseconomy of scale) postoje kada postotno povećanje ukupnog
proizvoda jest manje od postotnog povećanja inputa. Ovo izaziva rast
prosječnog ukupnog troška. U pravilu, s ovom neugodnom činjenicom
susrest će se svako poduzeće koje uporno povećava veličinu svojih
inputa. Ako je potrebito navesti uzroke pojave disekonomije razmjera,
onda je to najčešće hipertrofirani upravljački i kontrolni mehanizam
poduzeća.
47
Parkin, M.: Economics,Addison-Wesley Publishing Company, Inc., New Jork 1990.,
str. 243.
114
5.4.2. Prosječni ukupni trošak
U dugom vremenskom razdoblju svi su čimbenici proizvodnje

varijabilne naravi. Zbog toga fiksni trošak u dugom vremenskom
razdoblju, također, postaje varijabilan. Vrijedi, dakle, da je ukupni trošak
jednak varijabilnom trošku. Usredotočimo se, međutim, na dugoročni
prosječni ukupni trošak (ili, ako hoćete, dugoročni prosječni varijabilni
trošak) i njegovo ponašanje.
Krivulju ćemo prosječnog ukupnog troška u dugom vremenskom

razdoblju konstruirati sljedeći minimalni prosječni ukupni trošak kratkih
vremenskih razdoblja.
Slika 44.
Svaka od krivulja kratkoročnog prosječnog ukupnog troška znači

promjenljive inpute rada te različite ali fiksne inpute kapitala i zemlje.
Zbog toga se one i događaju pri različitim veličinama ukupnog
proizvoda. Naime, veći fiksni input kapitala i zemlje uz promjenljive
inpute rada znači i veći ukupni proizvod. Prema tomu, krivulja
dugoročnog prosječnog ukupnog troška pokazuje minimalni prosječni
ukupni trošak pri različitim veličinama ukupnog proizvoda pod pret-
postavkom da su svi inputi varijabilne naravi. Krivulja prosječnog
ukupnog troška identificira ekonomski efikasnu veličinu poduzeća
115
(veličinu koja garantira najmanji ukupni trošak) pri različitim veličinama

ukupnog proizvoda. Vratimo se odnosu između prinosa razmjera i
dugoročnog prosječnog ukupnog troška.
Ukoliko je na djelu ekonomija razmjera, ukoliko, dakle, ukupni

proizvod raste brže od rasta svih čimbenika proizvodnje, prosječni će
ukupni trošak opadati. Budući da je odnos između graničnog troška i
prosječnog ukupnog troška u dugom vremenskom razdoblju isti kao i u
kratkom vremenskom razdoblju, rastući će prinosi razmjera značiti da je
dugoročni granični trošak manji od dugoročnog prosječnog ukupnog
troška.
Ukoliko je riječ o stalnim, konstantnim prinosima razmjera,

prosječni će ukupni trošak ostati neizmijenjen budući da je rast outputa
razmjeran rastu svih inputa. U tom će i takvom slučaju granični trošak
biti jednak prosječnomu.
Opadajući prinosi razmjera ili disekonomija razmjera izaziva rast

prosječnog ukupnog troška budući da je rast ukupnog proizvoda manji
od rasta svih čimbenika proizvodnje. Granični će trošak biti veći od
prosječnog ukupnog troška.
Slika 45.
Gornja slika zorno ilustrira odnos između rastućih, stalnih i opadajućih

prinosa razmjera te dugoročnog prosječnog ukupnog troška.
116
6. PROIZVODNJA UZ NAJMANJI UKUPNI TROŠAK - EKONOMSKI
EFIKASNA TEHNIKA PROIZVODNJE
6. PROIZVODNJA UZ NAJMANJI UKUPNI

TROŠAK - EKONOMSKI EFIKASNA
TEHNIKA PROIZVODNJE
Jedna od nužnih pretpostavaka realiziranja maksimalnog profita

jest minimaliziranje ukupnog troška ili uporaba ekonomski efikasne
tehnike proizvodnje. Output određene veličine moguće je proizvesti
koristeći različite kombinacije čimbenika proizvodnje. Pod pretpostav-
kom da sve alternativne kombinacije inputa ili tehnike proizvodnje (koje
sve znače proizvodnju outputa iste veličine) jesu tehnološki efikasne,
valja otkriti onu kombinaciju ili tehniku koja proizvodi dani output uz
najmanji ukupni trošak. Optimalni izbor proizvođača, kombinaciju
inputa koja garantira proizvodnju određenog outputa uz minimalni
ukupni trošak, prikazat ćemo na grafički način.
6.1. CRTA IZOTROŠKA
Crta izotroška povezuje sve kombinacije inputa (rada i kapitala)

koje znače isti ukupni trošak. Pretpostavimo da ste u nabavku čimbenika
proizvodnje (rada i kapitala) spremni uložiti 120 novčanih jedinica.
Cijena jedinice rada neka iznosi 20, a cijena jedinice kapitala 10
novčanih jedinica. U tom slučaju moguće su različite kombinacije
količine kapitala i rada uz isti trošak (tablica 16, slika 46).
117
Tablica 16.
Kapital Rad Ukupni trošak

a) 12 0 120
b) 10 1 120
c) 8 2 120
d) 6 3 120
e) 4 4 120
f) 2 5 120
g) 0 6 120
Slika 46.
6.1.1. Jednadžba izotroška
Jednadžba izotroška pokazuje kako se, uz dani ukupni trošak i

cijene čimbenika proizvodnje, mijenja input kapitala (zavisna varijabla)
ukoliko raste ili pada angažman rada (nezavisna varijabla). Pomoću
jednadžbe izotroška u stanju smo, poznavajući veličinu ukupnog troška i
118
cijene inputa, odrediti sve kombinacije inputa koje će se nalaziti na crti

izotroška odnosno koje znače isti ukupni trošak.
Kada je riječ o jednadžbi izotroška potrebito je voditi računa o

sljedećim varijablama:
Cijena rada (Cr) = 20

Cijena kapitala (Ck) = 10
Količina kapitala (K)
Količina rada (R)
Ukupni trošak (UT) = 120
Prema tome,
UT = Cr ⋅ R + Ck ⋅ K /: Ck
UT Cr
= ⋅R+K
Ck Ck
UT Cr
K= − ⋅R .
Ck Ck
Uvrstimo li poznate elemente jednadžba će izotroška glasiti:
120 20
K= − R
10 10
K = 12 - 2 R .
Ukoliko je input rada jednak nuli, tada će input kapitala biti K =

12-2⋅0 = 12. Na taj način odredismo točku a crte izotroška. Ukoliko
input rada iznosi šest, input će kapitala biti jednak nuli. Provjerimo: K =
12 - 2 ⋅ 6 = 0. Na taj smo način odredili onu kombinaciju inputa koja je
na crti izotroška označena kao točka g.
119
6.1.2. Relativna cijena inputa i crta izotroška
Cr
Kvocijent , koji nalazimo u jednadžbi izotroška, jest relativna
Ck
cijena inputa. U našem primjeru relativna cijena čimbenika proizvodnje
 C 20 
iznosi 2  r =  . Apriori ćemo ustvrditi kako veličina relativne
 Ck 10 
cijene inputa određuje kut crte izotroška i to na način da većoj relativnoj
cijeni inputa odgovara veći kut, a vrijedi i obrnuto.
Udvostručimo cijenu kapitala. Neka ona, kao i cijena rada, iznosi

20 novčanih jedinica. U tom će slučaju jednadžba izotroška glasiti:
K = 120 − 20 R
20 20
K=6-R .
Relativna cijena inputa ili relativna cijena rada (budući da je

cijena rada u brojniku relativne cijene inputa) upola je manja (sada
iznosi 1) negoli u prethodnom slučaju (iznosila je 2). Kut crte izotroška,
sukladno našoj tvrdnji, mora biti razmjerno, dakle, upola manji.
Odredimo, u novim uvjetima, sve kombinacije inputa koje znače

isti ukupni trošak.
K=6-0=6
K=6-1=5
K=6-2=4
K=6-3=3
K=6-4=2
K=6-5=1
K=6-6=0
120
Slika 47.
Prema tomu, doista vrijedi tvrdnja da kut crte izotroška određuje

relativna cijena inputa. Većoj relativnoj cijeni rada odgovara veći kut crte
izotroška, a vrijedi, kako rekosmo, i vice versa. Dvije će crte izotroška
biti paralelne tek ukoliko su njihove relativne cijene inputa jednake.
6.1.3. Karta izotroškova
Pri datim cijenama rada i kapitala postoji čitav niz crta izotroška
od kojih svaka pripada drugoj razini ukupnog troška. Prema tomu, karta
izotroškova predstavlja seriju crta izotroška koje su paralelne, ali
različito udaljene od ishodišta koordinatnog sustava. Udaljenost crte
izotroška od ishodišta koordinatnog sustava determinira veličina
ukupnog troška. Karta izotroškova, naravno, nepotpuna, u našem će
slučaju (Cr=20, Ck=10) izgledati ovako:
121
Slika 48.
6.2. IZOKVANTA - KRIVULJA ISTIH KOLIČINA
Instrumentarij razotkrivanja ekonomski efikasne tehnike proiz-

vodnje još uvijek nije potpun. Upotpuniti ga znači u analizu uvesti i
pojam izokvante.
Izokvanta jest krivulja koja povezuje sve kombinacije čimbenika

proizvodnje (rada i kapitala) koje znače isti ukupni proizvod. Izokvanta
zorno ilustrira činjenicu da je output određene veličine moguće proiz-
vesti korištenjem najrazličitijih kombinacija rada i kapitala, odnosno
tehnika proizvodnje.
Pretpostavimo postojanje nekoliko tehnika proizvodnje od kojih

svaka daje ukupni proizvod iste veličine.
122
Tablica 17.
Tehnika proizvodnje Kapital Rad

a 8 3
b 4 4
c 2 7
Na osnovi podataka iz gornje tablice moguće je konstruirati

izokvantu.
Slika 49.
Naglasimo činjenicu da duž cijele krivulje istih količina vrijedi

jednostavno pravilo da je promjena ukupnog proizvoda jednaka nuli
(∆Ukupni proizvod = 0). Dakle, eventualno smanjenje inputa kapitala i, s
tim u svezi, smanjenje ukupnog proizvoda ima biti kompenzirano
odgovarajućim povećanjem inputa rada i adekvatnim povećanjem
123
ukupnog proizvoda. Ova nas konstatacija nužno vodi do pojma granične

stope supstitucije kapitala radom.
6.2.1. Granična stopa supstitucije kapitala radom
Granična stopa suptitucije kapitala radom pokazuje koliko je

jedinica kapitala proizvođač spreman žrtvovati po jediničnom povećanju
inputa rada, a da pri tome njegov ukupni proizvod ostane neizmijenjen.
Granična stopa supstitucije kapitala radom jest pozitivan broj

koji određuje kut izokvante u svakoj njenoj pojedinoj točki. Izračunava
se kao kvocijent odgovarajućeg smanjenja kapitala (∆K) i povećanja
rada (∆R). Zanemarite negativni predznak! Ukoliko granična stopa
supstitucije kapitala radom iznosi, npr., 2, proizvođač će biti voljan
odustati od angažmana 2 jedinice kapitala po jediničnom povećanju
inputa rada, a što neće niti povećati niti smanjiti njegov output.
Kroz točku izokvante (točku u kojoj želimo odrediti graničnu

stopu supstitucije kapitala radom) valja povući tangentu, a tangenta će
odrediti potrebite veličine ∆K i ∆R.
124
Slike 50.
Ponajprije, zaključimo kako granična stopa supstitucije određuje

kut izokvante na način da većoj graničnoj stopi supstitucije odgovara
veći kut, a vrijedi i obrnuto. Drugo, krećemo li se niz izokvantu
primjećujemo da granična stopa supstitucije opada. Naročiti (konveksni)
oblik izokvante rezultat je djelovanja zakona opadajuće granične stope
supstitucije kapitala radom. Dakle, smanjenje inputa kapitala nužno
izaziva pad granične stope supstitucije kapitala radom. Logična i
očekivana pojava budući da je proizvođač, kada raspolaže sa sve manjim
inputom kapitala, u mogućnosti žrtvovati sve manje i manje količine
kapitala po jediničnom povećanju inputa rada kako bi osigurao neizmije-
njeni output.
6.2.2. Karta izokvanti
Kartu izokvanti čini niz krivulja istih količina. Svaka od njih

predstavlja drukčiju veličinu ukupnog proizvoda, te su različito udaljene
od ishodišta koordinatnog sustava. Manja udaljenost znači manji ukupni
125
proizvod, a veća, budući da znači veći angažman inputa, dakako, veći

ukupni proizvod.
Slika 51.
6.3. PRAVILA EKONOMSKI EFIKASNE TEHNIKE

PROIZVODNJE
Prisjetimo se tehnika proizvodnje koje pretendiraju na naslov

ekonomski efikasne tehnike. Mi smo u stanju koristeći naše novo oruđe
(crta izotroška i izokvanta) odrediti onu kombinaciju rada i kapitala koja
pri datom outputu minimalizira ukupni trošak.
Tablica 18.
Tehnika Trošak kapitala Trošak rada Ukupni

proizvodnje (K ⋅ Ck) (R ⋅ Cr) trošak
a 8 ⋅ 10 = 80 3 ⋅ 20 = 60 140
b 4 ⋅ 10 = 40 4 ⋅ 20 = 80 120
c 2 ⋅ 10 = 20 7 ⋅ 20 = 140 160
126
Prema tomu, dobitna kombinacija proizvođača jest kombinacija b

(4 jedinice rada i 4 jedinice kapitala).
Isti će, međutim, rezultat dati i geometrijski prikaz proizvodnje

uz minimalni ukupni trošak. Naime, ekonomski efikasna tehnika
proizvodnje jest određena točkom tangiranja izokvante i crte izotroška.
Slika 52.
Što je, međutim, izjednačeno u točki tangiranja izokvante i crte

izotroška? Kako glasi pravilo proizvodnje uz najmanji ukupni trošak?
U točki su tangiranja izjednačeni kutovi crte izotroška i

C 
izokvante. Kut crte izotroška određuje relativna cijena inputa  r  , a
 Ck 
 ∆K 
kut izokvante granična stopa supstitucije kapitala radom   . Prema
 ∆R 
tomu, ukoliko želi biti ekonomski efikasan proizvođač mora izjednačiti:
Granična stopa supstitucije kapitala radom = Relativna cijena inputa
127
∆K Cr
=
∆R Ck
12 20
=
6 10
Ovo je temeljno pravilo moguće predstaviti i na drugi način. Bez
obzira kako se mijenjali inputi kapitala i rada duž krivulje iste količine,
vrijedi pravilo da je ∆ Ukupni proizvod = 0. Smanjenje ukupnog
proizvoda zbog smanjenja jednog inputa (kapitala, npr.) uvijek biva
kompenzirano adekvatnim povećanjem ukupnog proizvoda uslijed
povećanja drugog inputa (rada).
Prema tomu,48
-Granični proizvod kapitala · ∆K = Granični proizvod rada · ∆R /:∆R
− Granični proizvod kapitala⋅∆ K

=Granični proizvod rada/: Granični proizvod kapitala
∆R
∆K Granični proizvod rada

- = .
∆R Granični proizvod kapitala
Zanemarimo li negativni predznak, a to uvijek učinimo kada je u

pitanju granična stopa supstitucije kapitala radom, uspjeli smo graničnu
stopu supstitucije predstaviti kao kvocijent graničnog proizvoda rada i
graničnog proizvoda kapitala.
∆K Granični proizvod rada

=
∆ R Granični proizvod kapitala
48 ∆ Ukupni proizvod
Granični proizvod rada =
∆ Rad
Otuda, ∆ Ukupni proizvod = Granični proizvod rada ⋅ ∆ Rad. Isto vrijedi ukoliko
povećavate inpute kapitala.
128
Ukoliko u temeljnoj propoziciji proizvodnje uz minimalni ukupni

 ∆K Cr  ∆K
trošak  =  kvocijent zamijenimo kvocijentom
 ∆R Ck  ∆R
Granični proizvod rada
,
Granični proizvod kapitala
moći ćemo ustvrditi da proizvođač čini optimalni izbor (odabire

ekonomski efikasnu tehniku proizvodnje) tada kada izjednači kvocijent
graničnih proizvoda inputa s njihovom relativnom cijenom.
Granični proizvod rada C

= r
Granični proizvod kapitala Ck
Jednostavni će nas matematički postupak49 dovesti i do trećeg

(alternativnog) uvjeta minimaliziranja ukupnog troška:
Granični proizvod rada Granični proizvod kapitala

= .
Cr Ck
Upotrijebljena je tehnika proizvodnje ekonomski efikasna ukoli-

ko uspije izjednačiti granični proizvod po novčanoj jedinici različitih
inputa.
Granični proizvod rada C

49
= r / ⋅Granični proizvod kapitala
Granični proizvod kapitala Ck
C
Granični proizvod rada = r ⋅ Granični proizvod kapitala/ : Cr
Ck
Granični proizvod rada Granični proizvod kapitala
=
Cr Ck
129
Zanimljiva je usporedba potrošačevog i proizvođačevog optimal-

nog izbora. Potrošačeva je namjera maksimalizirati ukupnu korisnost i u
tom smislu on nastoji izjednačiti granične korisnosti po novčanoj jedinici
različitih dobara ili graničnu stopu supstitucije dvaju dobara sa njihovom
relativnom cijenom. Proizvođač, pak, nastoji zadani output proizvesti uz
minimalni ukupni trošak. Minimaliziranje ukupnog troška, što jest pret-
postavka realiziranja maksimalnog profita, zahtijeva izjednačavanje
graničnog proizvoda po novčanoj jedinici angažiranih čimbenika
proizvodnje ili izjednačavanje granične stope supstitucije kapitala radom
i njihove relativne cijene. Zamjetna je, dakle, sličnost propozicija potro-
šačevog i proizvođačevog optimalnog izbora. Uzrok je tomu sličnost
zakona koji dominiraju, vladaju potrošnjom, odnosno proizvodnjom. Na
jednoj je strani zakon opadajuće granične korisnosti (s rastom potrošnje
nekog dobra nužno opada njegova granična korisnost), a na drugoj,
proizvodnoj, zakon opadajućih prinosa (gomilanje jednog inputa, uz
neizmijenjene veličine ostalih, nužno obara njegov granični proizvod).
130
7. TRŽIŠTE DOBARA
7. TRŽIŠTE DOBARA 50
Uobičajena je podjela tržišta dobara, tj. tržišnih struktura na

savršenu konkurenciju, monopol, monopolističku konkurenciju i
oligopol. Kriterij ove podjele jest poglavito broj poduzeća (ponuđača)
nekog sektora. Savršena konkurencija i monopolistička konkurencija
znače postojanje velikog broja poduzeća od kojih svaki proizvodi tek
mali dio ukupnog proizvoda grane ili sektora. Monopol označava
postojanje tek jednog poduzeća, a oligopol razumijeva postojanje malog
broja ponuđača nekog dobra.
Svaka od navedenih tržišnih struktura nameće poduzeću speci-

fična pravila ponašanja, posebice kada je u pitanju formiranje cijene
njegovog dobra i određivanje veličine outputa.
7.1. SAVRŠENA KONKURENCIJA
Ekstremni, najoštriji oblik konkurencije naziva se savršena

konkurencija. Za savršenu se konkurenciju često zna reći kako je gotovo
tek teorijski moguća. Razlog tomu su izuzetno zahtjevni uvjeti njenog
postojanja. Naime, savršena konkurencija ili tržište savršene konku-
rencije razumijeva: a) postojanje velikog broja proizvođača istog dobra,
b) postojanje velikog broja kupaca, c) ničim ograničenu mobilnost svih
resursa pa dakle, i poduzeća slobodno ulaze i napuštaju tržište, d)
savršenu obaviještenost kupaca i proizvođača o svim relevantnim
tržišnim podacima (i proizvođači i potrošači su upoznati s cijenama
dobara i inputa, te su u stanju uvijek kupiti po najnižoj cijeni).
50
Pojam dobra, jednostavnosti radi, upotrebljavamo kao kraticu za izraz "dobra i
usluge"
131
7. TRŽIŠTE DOBARA
Ova temeljna obilježja savršene konkurencije pomoći će u

razotkrivanju ostalih specifičnosti savršene konkurencije. Naime, budući
da postoji izuzetno veliki broj proizvođača identičnog proizvoda jasno je
da svaki od savršenih konkurenata proizvodi mali, neznatni dio ukupnog
proizvoda grane ili sektora. Savršeni konkurent nije u stanju varirajući
veličinu vlastitog outputa utjecati na cijenu dobra. Budući da ne
posjeduje nikakvu tržišnu moć, savršeni konkurent ne posjeduje nikakvu
kontrolu nad cijenom vlastitog dobra. Tržište nameće cijenu (nju
određuje tržišna ponuda i tržišna potražnja), a savršeni konkurenti je,
nemajući drugog izbora, prihvaćaju, preuzimaju. Savršeni konkurent je
preuzimatelj cijene (price taker). Razlozi su ovom mirenju sa sudbinom
(barem kada je u pitanju cijena) dvojaki. Ponajprije, savršeni konkurent
ne može povećati cijenu iznad tržišne. Bio bi to samoubilački korak
budući da bi, sasvim sigurno, ostao bez kupaca i bio izguran s tržišta.
Drugo, nije potrebito niti racionalno smanjiti cijenu ispod tržišne.
Naime, kupci su voljni kupiti dobro i po višoj, tržišnoj, cijeni.
Ovaj je tip konkurencije posve neosoban – impersonalan. Naime,

"od šume ne vidite drvo". Ovdje nema osobnog suparništva – ne u tom
smislu da poduzeće mora voditi računa o ponašanju i reakcijama drugog
ili drugih poduzeća kako bi odredilo vlastitu politiku ili ponašanje. U
savršenoj konkurenciji relevantne ekonomske parametre odeđuju imper-
sonalne snage tržšta.
Kada je cijena zadana veličina, kada bilo koju veličinu outputa

možete realizirati uz postojeću, tržišnu cijenu, tada je potražnja s kojom
se suočavate savršeno elastična. Horizont savršenog konkurenta moguće
je, dakle, prikazati na sljedeći način:
132
7. TRŽIŠTE DOBARA
Slika 53.
7.1.1. Ukupni, granični i prosječni prihod savršenog konkurenta
Sljedeća osobitost savršene konkurencije tiče se graničnog i

prosječnog prihoda savršenog konkurenta.
Ukupni prihod, podsjećamo, jest zbroj svih primanja poduzeća

koja ono realizira prodajom svojih dobara. Umnožak je to, dakle, utržene
količine dobra i njegove cijene.
Ukupni prihod = Količina ⋅ Cijena
Granični (dodatni, marginalni) prihod je prihod koji donosi do-

datno prodana jedinica dobra. To je, dakle, promjena, odnosno povećanje
ukupnog prihoda kao posljedica jediničnog povećanja prodane količine
dobara. Moguće ga je, prema tomu, izračunati na sljedeći način:
∆ Ukupni prihod
Granični prihod =
∆ Količina
133
7. TRŽIŠTE DOBARA
Budući da je savršeni konkurent u prilici svaku dodatnu jedinicu

outputa realizirati po istoj cijeni kao i svaku prethodnu (podsjećamo,
cijenu određuje i nameće tržište), to je ∆ Ukupni prihod = ∆ Količina ⋅
Cijena. Dakle,
∆ Količina ⋅ Cijena
Granični prihod savršenog konkurenta = = Cijena .
∆ Količina
Prosječni je prihod ukupni prihod po jedinici prodanog dobra.

Proizlazi da je prosječni prihod, i to u svim tržišnim strukturama, jednak
cijeni dobra.
Ukupni prihod
Prosječni prihod = = Cijena
Količina
Prema tomu, u uvjetima i samo u uvjetima savršene konkurencije

vrijedi da je cijena dobra jednaka graničnom i prosječnom prihodu
savršenog konkurenta.
Cijena = Granični prihod = Prosječni prihod
Situaciju u kojoj se nalazi savršeni konkurent moguće je sada i

detaljnije prikazati.
134
7. TRŽIŠTE DOBARA
Slike 54.
a) Tržište b) Savršeni konkurent
7.1.2. Maksimaliziranje profita
Zadaća je poduzeća, pa i savršenog konkurenta, maksimalizirati

profit - realizirati u danim uvjetima maksimalni profit. Profit jest razlika
između ukupnog prihoda i ukupnog troška. Preuzimatelj cijene nije u
stanju kontrolirati cijenu svoga dobra, te nije u mogućnosti da manipu-
lirajući cijenom povećava profit. Međutim, postoji druga opcija.
Savršeni konkurent može manipulirati veličinom svog outputa. Sasvim
je sigurno da će on svoj output stabilizirati na onoj razini koja znači
maksimalni profit.
135
7. TRŽIŠTE DOBARA
7.1.2.1. Ukupni prihod, ukupni trošak i profit
Tablica 19.
Količina dobra Ukupni prihod Ukupni trošak Profit

0 0 25 -25
10 120 115 5
20 240 195 45
30 360 285 75
40 480 385 95
50 600 525 75
60 720 715 5
70 840 955 -115
Kada je proizvedena i utržena količina dobara jednaka nuli,

gubitak (negativni profit) je jednak fiksnom trošku i iznosi 25. Gubitak
se, dakako, javlja kada je ukupni trošak veći od ukupnog prihoda.
Prijelomna točka (break even point), prag rentabilnosti znači

jednakost ukupnog prihoda i ukupnog troška. To je situacija u kojoj
poduzeće ne realizira profit, ali ni gubitak.
Profit se javlja nakon prve prijelomne točke da bi nestao, bio

zamijenjen gubitkom, nakon druge prijelomne točke. Output koji u datim
okolnostima (tržišna cijena dobra iznosi 12) garantira maksimalni profit
jest, očigledno, 40 jedinica dobra.
136
7. TRŽIŠTE DOBARA
Slika 55.
7.1.2.2. Granični prihod, granični trošak i profit
Profitno-maksimalizirajući output moguće je odrediti i pomoću

odnosa između graničnog prihoda i graničnog troška. Granični prihod
jest prihod koji donosi dodatno utržena jedinica dobra. Granični trošak
jest trošak proizvodnje dodatne jedinice dobra. Kada je granični prihod
savršenog konkurenta odnosno cijena dobra, veća od graničnog troška,
savršeni konkurent ima razloga povećavati svoj output. Dodatni je
prihod, naime, veći od dodatnog troška i za tu se razliku profit poduzeća
povećava. Ukoliko je granični prihod (cijena dobra) manji od graničnog
troška, savršeni će konkurent smanjiti svoj output. Naime, veći dodatni
trošak od dodatnog prihoda smanjuje profit. Profit će se u takvom
slučaju smanjiti upravo za onaj iznos za koji granični trošak premašuje
cijenu dobra - granični prihod.
137
7. TRŽIŠTE DOBARA
Profitno-maksimalizirajući output, dakle, postoji tada kada savr-

šeni konkurent nema razloga niti povećavati niti smanjivati svoj output.
Maksimalizirati profit u uvjetima savršene konkurencije znači proiz-
voditi onaj output pri kojem je cijena dobra (granični prihod) jednaka
graničnom trošku. Pravilo maksimaliziranja profita u uvjetima savršene
konkurencije glasi:
Cijena = Granični trošak .
Ispitajmo njegovu djelotvornost.
Tablica 20.
Količina Ukupni Granični Ukupni Granični

Profit
dobra prihod prihod trošak trošak
0 0 25 -25
10 120 12 115 9 5
20 240 12 195 8 45
30 360 12 285 9 75
12 10
40 480 385 95
12 14
50 600 525 75
12 19
60 720 12 715 24 5
70 840 955 -115
Usredotočimo se na odnos između graničnog prihoda (cijene

dobra) i graničnog troška. Pri outputu od 10 jedinica granični prihod (12)
jest veći od graničnog troška (9). Po jedinici proizvedenog i utrženog
dobra granični prihod je za 3 novčane jedinice veći od graničnog troška,
te se profit povećava za 30 novčanih jedinica (3 ⋅ 10 = 30). Ovo vrijedi
(granični prihod je veći od graničnog troška) sve do outputa od 40.
Zapitajmo se hoće li savršeni konkurent proizvesti output od 50.

Dakako da ne. Naime, pri outputu od 50 granični trošak (14) jest veći od
graničnog prihoda (12). Upravo stoga se profit smanjuje za 20 novčanih
jedinica (2 ⋅ 10) i sa 95 pada na 75 novčanih jedinica. Dakle, odnos
138
7. TRŽIŠTE DOBARA
između graničnog prihoda (cijene dobra) i graničnog troška upućuje na

zaključak kako profitno-maksimalizirajući output jest 40.
Slika 56.
Pretpostavimo da raspolažemo jedino podacima koje nudi gornja

slika. Kako dokazati da presjecište krivulja graničnog troška i graničnog
prihoda jest doista točka maksimaliziranja profita? Kako dokazati da
output od 40 jedinica dobra jest profitno-maksimalizirajući output?
Potrebiti će dokaz pružiti i, istovremeno, omogućiti izračunavanje
prosječnog i ukupnog (maksimalnog) profita, prosječni ukupni trošak
odnosno njegova krivulja.
139
7. TRŽIŠTE DOBARA
Tablica 21.
Količina dobra Ukupni trošak Prosječni ukupni trošak

0 25 -
10 115 11,5
20 195 9,75
30 285 9,5
40 385 9,625
50 525 10,5
60 715 11,92
70 955 13,64
Slika 57.
Prosječni profit je profit po jedinici realiziranog dobra.
140
7. TRŽIŠTE DOBARA
Profit
Prosječni profit =
Količina
Međutim, prosječni profit je, kao što gornja slika pokazuje, i

razlika između prosječnog prihoda i prosječnog ukupnog troška.
Prosječni profit = Prosječni prihod - Prosječni ukupni trošak
Budući da prosječni ukupni trošak, pri optimalnom outputu

određenom jednakošću cijene (graničnog prihoda) i graničnog troška,
iznosi 9,625, prosječni profit jednak je 2,375. Umnožak prosječnog
profita i utržene (optimalne, profitno-maksimalizirajuće) količine odre-
đuje veličinu (maksimalnog) profita kojega ostvaruje savršeni konkurent.
Površina osjenčanog pravokutnika pokazuje veličinu maksimalnog
profita kojega realizira savršeni konkurent (slika 57).
Profit = Prosječni profit ⋅ Količina

Profit = 2,375 ⋅ 40 = 95
7.1.3. Presjecište krivulja graničnog prihoda i graničnog troška kao

prijelomna točka
U određenim uvjetima točka maksimaliziranja profita može

postati prijelomna točka. Pretpostavimo da tržišna cijena padne na razinu
minimalnog prosječnog ukupnog troška. Optimalni će output i dalje biti
određen presjecištem krivulja graničnog prihoda (cijene) i graničnog
troška, ali on više neće značiti realizaciju maksimalnog profita.
Optimalna razina proizvodnje, u novim tržišnim uvjetima (tržišna cijena
iznosi 9,5), omogućit će tek poslovanje bez gubitka ali i bez profita
(prijelomna točka, prag rentabilnosti).
141
7. TRŽIŠTE DOBARA
Slika 58.
Optimalni output sada iznosi 30. Prag rentabilnosti znači

jednakost ukupnog prihoda i ukupnog troška ali i prosječnog prihoda i
prosječnog ukupnog troška. Ne postoji profit ali, na sreću, niti gubitak.
Zamjećujete, svaki output, veći ili manji od optimalnog, vodi poduzeće u
gubitak, u situaciju u kojoj je prosječni ukupni trošak veći od prosječnog
prihoda.
142
7. TRŽIŠTE DOBARA
7.1.4. Presjecište krivulja graničnog prihoda i graničnog troška kao

točka minimaliziranja gubitka
Gurnu li tržišne sile tržišnu cijenu ispod razine minimalnog

prosječnog ukupnog troška, savršeni će konkurent, pri svim veličinama
svog outputa, realizirati gubitak. Minimalni će gubitak jamčiti output
određen jednakošću cijene (graničnog prihoda) i graničnog troška.
Pretpostavimo da tržišna cijena iznosi 8,5.
Slika 59.
Prosječni gubitak jest gubitak po jedinici utrženog dobra.
Gubitak
Prosječni gubitak =
Količina
143
7. TRŽIŠTE DOBARA
Međutim, prosječni je gubitak, a to pokazuje i gornja slika, razli-

ka između prosječnog ukupnog troška i prosječnog prihoda.
Prosječni gubitak = Prosječni ukupni trošak - Prosječni prihod

Prosječni gubitak = 9,75 - 8,5 = 1,25
Umnožak prosječnog gubitka i utržene (u danim uvjetima opti-

malne) količine određuje veličinu (minimalnog) gubitka koji realizira
savršeni konkurent.
Gubitak = Prosječni gubitak ⋅ Količina

Gubitak = 1,25 ⋅ 20 = 25
7.1.5. Prekidanje proizvodnje
Pojava gubitka otvara pitanje, makar i privremenog, prekidanja

proizvodnje. U kratkom vremenskom razdoblju poduzeće suočeno s
gubitkom ima na raspolaganju samo dvije opcije: nastaviti proizvoditi s
gubitkom ili prekinuti proizvodnju. Naime, pojava gubitka ne mora
nužno značiti prekid proizvodnje. Moguće je da čudno zvuči, međutim,
savršenom konkurentu, iz navedenog primjera, koji proizvodi gubitak od
25 novčanih jedinica bit će svejedno hoće li nastaviti proizvodnju ili će
je prekinuti. Naime, gubitak je jednak upravo fiksnom trošku budući da
je tržište cijenu gurnulo na razinu minimalnog prosječnog varijabilnog
troška (8,5). Fiksni trošak, proizvodili ili ne, nije moguće izbjeći.
Našemu je poduzeću, dakle, doista svejedno hoće li nastaviti ili prekinuti
proizvodnju. U oba slučaja gubitak je jednak fiksnom trošku.
Situaciju u kojoj se poduzeće našlo moguće je opisati na sljedeći

način:
144
7. TRŽIŠTE DOBARA
Cijena (prosječni prihod) = Minimalni prosječni varijabilni trošak*

8,5 = 8,5
Ukupni prihod = Varijabilni trošak
170 = 170
Gubitak = Fiksni trošak .
25 = 25
Tablica 22.
Prosječni varijabilni
Količina dobra Varijabilni trošak
trošak
0 0 -
10 90 9
20 170 8,5*
30 260 8,67
40 360 9
50 500 10
60 690 11,5
70 930 13,28
Nameće se zaključak kako će poduzeće neminovno prekinuti

proizvodnju kada njegov gubitak bude veći od fiksnog troška. To će se,
naravno, dogoditi tada kada tržište nametne cijenu koja je manja od
minimalnog prosječnog varijabilnog troška. U tom slučaju ukupni prihod
nije u stanju pokriti niti varijabilni trošak. Prema tomu, pretpostavke
prekidanja proizvodnje su:
Cijena (prosječni prihod) < Minimalni prosječni varijabilni trošak

8,4 8,5
Ukupni prihod < Varijabilni trošak

168 170
Gubitak > Fiksni trošak .

27 25
145
7. TRŽIŠTE DOBARA
Prekid će proizvodnje u ovakvom slučaju smanjiti gubitak i

svesti ga na fiksni trošak.
7.1.6. Potopljeni trošak
Pitanje prekidanja proizvodnje moguće je povezati s pojmom

potopljenog troška (sunk cost). Trošak je potopljen kada ga nije moguće
nadoknaditi. Fiksni trošak se, u kratkom vremenskom razdoblju, može
smatrati potopljenim troškom. Naime, poduzeće ne može privremeno
prekinuvši proizvodnju izbjeći fiksni trošak. Stoga, fiksni – potopljeni
trošak možemo zanemariti prilikom donošenja odluke o tome da li i
koliko proizvoditi. Fiksni (potopljeni) trošak se može ignorirati51 (u
kratkom vremenskom razdoblju) te važnim postaje pokriće varijabilnog
troška. Otuda proizvođači nastavljaju proizvoditi čak i kada ta proiz-
vodnja znači pojavu gubitka, ali gubitka manjeg od fiksnog troška.
Dakako, i u svakodnevnom se životu susrećemo sa potopljenim

troškom. Pretpostavimo da ste kupljenu kartu za nogometnu utakmicu
izgubili. Nastali potopljeni trošak ćete zanemariti52 i budući da ste
vatreni navijač svoga kluba kupit ćete novu ulaznicu i, imate li sreće,
veseliti se pobjedi svoga kluba.
7.1.7. Krivulja ponude savršenog konkurenta
Optimalni output savršenog konkurenta određen je presjecištem

krivulja graničnog troška i graničnog prihoda (cijene).
51
Ne vrijedi plakati nad prolivenim mlijekom.
52
Ništa drugo vam i ne preostaje.
146
7. TRŽIŠTE DOBARA
Slika 60.
Nije, dakle, teško zaključiti kako krivulja ponude savršenog

konkurenta jest identična s njegovom krivuljom graničnog troška, jer će
sa svakim porastom cijene povećavati ponuđenu količinu. Ovo vrijedi uz
jedan značajan izuzetak. Naime, točka a na krivulji graničnog troška
može, ali i ne mora značiti početak ponude budući da, u ovoj situaciji,
proizvodio ili ne, savršeni konkurent bilježi gubitak jednak fiksnom
trošku. Ukoliko cijena padne ispod razine minimalnog prosječnog
varijabilnog troška, nužno se prekida proizvodnja i ponuđena količina je
jednaka nuli.
147
7. TRŽIŠTE DOBARA
Slika 61.
7.1.8. Pitanje izlaska sa tržišta
U dugom vremenskom razdoblju pojava gubitka nužno nameće

pitanje napuštanja tržišta.
Do izlaska sa tržišta će doći ukoliko je ukupni prihod manji od

ukupnog troška. Poduzeće ne može u dugom vremenskom razdoblju
podnositi gubitak. Izlazak slijedi, dakle, ukoliko je
Ukupni prihod < Ukupni trošak .
U tome će slučaju prosječni prihod, odnosno cijena dobra kojega

proizvodi savršeni konkurent biti manja od prosječnog ukupnog troška.
Prosječni prihod (cijena) < Prosječni ukupni trošak
148
7. TRŽIŠTE DOBARA
Prema tomu, krivulja ponude savršenog konkurenta je identična

sa krivuljom njegovog graničnog troška ali u onom području cijena u
kojemu je cijena dobra jednaka, odnosno veća od prosječnog ukupnog
troška.
Slika 62.
Cijena Ponuda, granični trošak
C > PUT
C< PUT
Količina dobra
7.1.9. Dugoročna ravnoteža u uvjetima savršene konkurencije
Pretpostavimo da tržišna cijena omogućuje savršenim konku-

rentima realizaciju profita. Podsjetimo se poznate nam situacije:
149
7. TRŽIŠTE DOBARA
Slike 63.
a) Tržište b) Savršeni konkurent
Ovo je, dakle, sretni kraj priče o savršenom konkurentu u

kratkom vremenskom razdoblju. Međutim, ista priča u dugom vremen-
skom razdoblju ima nešto drukčiji kraj.
Jedno od obilježja savršene konkurencije jest i činjenica da se

novi konkurenti potpuno slobodno pojavljuju na tržištu. Sasvim je
sigurno da će profit privući nove konkurente. Njihova će pojava, u
dugom vremenskom razdoblju, povećati tržišnu ponudu i izazvati pad
cijene i profita. Ukoliko se pojavio izuzetno velik broj novih poduzeća
pad će cijene dovesti do pojave gubitka. Gubitak će izazvati iseljavanje
poduzeća, te će proces dugoročnog prilagođavanja trajati sve dotle dok
profit svih savršenih konkurenata ne bude sveden na nulu. Dugoročna
ravnoteža znači da nema razloga niti za useljavanje niti iseljavanje
poduzeća, a cijena je jednaka minimalnom prosječnom ukupnom trošku
savršenih konkurenata.
Drugim riječima, dugoročna ravnoteža znači da je ekonomski

profit savršenih konkurenata jednak nuli. Naime, profit (pozitivna razlika
150
7. TRŽIŠTE DOBARA
između ukupnog prihoda i ukupnog troška) ćemo od sada zvati eko-

nomski profit.
Slike 64.
Vjerojatno se pitate što to savršene konkurente i dalje zadržava

na tržištu, potiče na proizvodnju kada je njihov ekonomski profit jednak
nuli. Odgovor je jednostavan: normalni profit.
Normalni profit postoji, dakle, i tada kada je ukupni prihod

jednak ukupnomu trošku. Ukupni je trošak moguće podijeliti na (osim
nama već poznate podjele na fiksni i varijabilni trošak) eksplicitni i
implicitni trošak. Eksplicitni ili računovodstveni trošak je trošak svih
inputa koji nisu vlasništvo vlasnika poduzeća. To je trošak onih
čimbenika proizvodnje koje poduzeće mora kupovati kako bi moglo
funkcionirati. Dakako, računovodstvo ove kupovine vrijedno bilježi te
eksplicitni trošak zovemo i računovodstveni trošak.
Implicitni trošak je trošak svih onih inputa koje posjeduje vlasnik

ili vlasnici poduzeća. To je trošak čimbenika proizvodnje koje, dakle,
nije potrebito kupovati od drugih poduzeća. Implicitni trošak je trošak
alternativne uporabe vlasnikovih inputa te ga nazivamo i oportunitetni
151
7. TRŽIŠTE DOBARA
trošak. Oportunitetni je ili implicitni trošak vrijednost najbolje alterna-

tive koju smo propustili realizirati.
Pretpostavimo da ste pokrenuli nekakav "business". Vi vodite

vaše poduzeće, pretpostavimo nadalje, vlasnik ste poslovnog prostora i
određena novčana sredstva ste uložili u poduzeće. Vi ste, dakako, inpute
u vašem vlasništvu (vaš rad, vaš poslovni prostor i novčana sredstva)
mogli upotrijebiti i na drugi način. Ponajprije, mogli ste se zaposliti i,
kao diplomirani ekonomist, realizirati odgovarajuću plaću. Nadalje,
mogli ste iznajmiti poslovni prostor i ostvariti odgovarajuću najamninu.
Konačno, novčana ste sredstva, umjesto u vlastito poduzeće, mogli
uložiti u banku i realizirati odgovarajuću kamatu. Dakle, propuštena
plaća, nerealizirana najamnina i kamata implicitni su ili oportunitetni
trošak vaše odluke da imate svoje poduzeće.
U svakodnevnom životu, budući da smo prisiljeni birati između

različitih alternativa, gotovo svaki naš postupak izaziva neki oportu-
nitetni trošak, a posebno značenje oportunitetni ili implicitni trošak ima
u ekonomskom životu.
Prema tomu, normalni profit (koji postoji kada je ukupni prihod

jednak ukupnom trošku - eksplicitnom i implicitnom) predstavlja onaj
dio ukupnog prihoda koji pokriva upravo implicitni trošak.
Ukupni prihod = Ukupni trošak ( Eksplicitni trošak + Implicitni trošak )

Normalni profit
152
7. TRŽIŠTE DOBARA
Zaključimo kako normalni profit jest gorivo koje u dugom

vremenskom razdoblju omogućava rad stroja savršene konkurencije.
Dugoročna ravnoteža znači i jednakost cijene dobra i graničnog

troška. Kada je cijena dobra jednaka graničnom trošku (kao što je to
slučaj na tržištu savršene konkurencije), postoji alokacijska efikasnost.
Pokušajmo alokacijsku efikasnost razumjeti na način da granični

trošak shvatimo kao oportunitetni trošak, kao vrijednost alternativnog
dobra kojeg mogu proizvesti isti resursi. Kada je, dakle, cijena dobra
jednaka graničnom trošku (C = GT) resursi su alocirani na način da
njihova (najbolja) alternativna uporaba znači proizvodnju iste vrijed-
nosti. Ne postoji alternativni angažman resursa koji bi značio
proizvodnju veće vrijednosti. Resurse nije potrebito realocirati, te postoji
alokacijska efikasnost.
Kada je cijena nekog dobra veća od njegovog graničnog troška

(C>GT) govorimo o alokacijskoj neefikasnosti. U ovom je slučaju
nedovoljno resursa upotrijebljeno u proizvodnji dotičnog dobra. Alterna-
tivni angažman resursa znači proizvodnju manje vrijednosti. Resurse je
potrebito realocirati na način da se više resursa angažira u proizvodnji
dobra čija je cijena veća od graničnog troška.
Alokacijska neefikasnost postoji i kada je cijena dobra manja od

graničnog troška njegove proizvodnje (C < GT). Ova nejednakost signa-
lizira da je previše resursa upotrijebljeno u proizvodnji nekog dobra.
Alternativna uporaba resursa znači proizvodnju veće vrijednosti.
Potrebito je, društveni interes to nalaže, veći dio resursa uložiti u proiz-
vodnju alternativnog, vrjednijeg dobra.
Na kraju, valja konstatirati da dugoročna ravnoteža u uvjetima

savršene konkurencije znači i jednakost cijene i minimalnog prosječnog
ukupnog troška (C= min.PUT). Dugoročno, savršeni konkurenti koriste
upravo svoje kapacitete. Koristiti kapacitet znači, naime, upravo
proizvesti onaj output koji minimalizira prosječni ukupni trošak.
153
7. TRŽIŠTE DOBARA
7.2. MONOPOL
7.2.1. Pojam i oblici
U lepezi tržišnih struktura savršena konkurencija jest jedna

krajnost. Druga je monopol. Monopol znači postojanje jednog
proizvođača-ponuđača jedinstvenog dobra 53 koji je, na ovaj ili onaj
način, zaštićen od pojave potencijalne konkurencije.
Obzirom na različite načine onemogućavanja konkurencije valja

razlikovati zakonski (legalni) monopol i prirodni monopol.
Zakonski monopol nastaje na osnovi zakonom utvrđenih povlas-

tica (koncesije, licence, patenti).
Prirodni monopol nastaje kada jedno poduzeće monopolizira

prirodne resurse. Međutim, do nastanka prirodnog monopola može doći i
uslijed ekonomije razmjera. Poduzeće koje bilježi rastuće prinose
razmjera (ekonomija razmjera) u stanju je, zahvaljujući neprekidnom
obaranju prosječnog ukupnog troška, potisnuti sve konkurente sa tržišta i
osvojiti monopolski položaj. Ono je, dakle, sposobno, zbog toga što je
postotno povećanje njegovog ukupnog proizvoda veće od postotnog
povećanja angažiranih inputa, tržište opskrbiti odgovarajućim dobrom uz
niži prosječni ukupni trošak nego veći broj manjih poduzeća. Česti uzrok
uspješnog povećavanja razmjera poduzeća jest izuzetno visoki fiksni
trošak. Povećavanje outputa, u takvom slučaju, znači značajno smanjenje
prosječnog fiksnog troška koje, unatoč povećanju prosječnog varija-
bilnog troška, izaziva pad prosječnog ukupnog troška. Primjeri prirodnog
monopola nastalog zbog ekonomije razmjera jesu distribucija plina,
električne energije, vode itd.
53
Riječ je o dobru koje nema bliskog supstituta.
154
7. TRŽIŠTE DOBARA
7.2.2. Ukupni, granični i prosječni prihod monopola
Budući da je monopol jedini ponuđač nekog dobra, potražnja s

kojom se on sučeljava jest tržišna potražnja (zbroj svih individualnih
potražnji). Krivulja tržišne potražnje je krivulja opadajućeg oblika.
Dakako, njome upravlja zakon potražnje, te nižoj cijeni dobra odgovara
veća potraživana količina. Vrijedi, naravno, i obrnuto. Krivulja tržišne
potražnje je istovremeno i krivulja prosječnog prihoda monopola. Dok je
u uvjetima savršene konkurencije cijena dobra bila jedanka graničnom i
prosječnom prihodu savršenog konkurenta u uvjetima monopola cijena
je jednaka samo prosječnom prihodu. Naime, granični prihod monopola
je manji od prosječnog prihoda, odnosno cijene dobra. Zbog čega je to
tako?
Monopol, zahvaljujući svom posebnom, povlaštenom položaju,

posjeduje tržišnu moć. On je u stanju, manipulirajući vlastitim outputom,
odnosno njegovom veličinom, određivati cijenu dobra. Za razliku od
savršenog konkurenta - preuzimatelja cijene (price taker-a) monopol
određuje, "pravi" cijenu. Monopol je "price maker". Pri tome, ipak,
postoje neka ograničenja. Naime, monopol može birati između različitih
cijena određenih tržišnom potražnjom. Ukoliko zahtijeva nižu cijenu,
potraživana će količina dobara biti veća. Zbog toga se granični prihod
monopola - prihod koji donosi dodatno utržena jedinica dobra
 ∆ Ukupni prihod 
  - javlja kao razlika između povećanja ukupnog
 ∆ Količina 
prihoda uslijed povećanja realizirane količine dobara i smanjenja
ukupnog prihoda uslijed smanjenja cijene dobra. Rezultat je manji od
cijene dobra odnosno prosječnog prihoda.
Sve dotle dok smanjenje cijene dobra (monopol se, dakle,
određujući cijenu spušta niz krivulju tržišne potražnje) znači pozitivan
granični prihod ukupni prihod monopola raste. U tom području tržišna
potražnja jest cjenovno elastična odnosno Ec > 1. 54
54
Podsjećamo da je Ec > 1 kada postotno smanjenje cijene izazove takvo postotno
povećanje potraživane količine koje znači rast ukupnog prihoda.
155
7. TRŽIŠTE DOBARA
Kada je granični prihod monopola jednak 0, ukupni prihod

monopola niti raste niti pada, on je maksimalan. U tom slučaju tržišna
potražnja je jedinično ili stabilno elastična, a Ec = 1.
Kada smanjenje cijene dobra znači negativan granični prihod

ukupni prihod monopola opada. U tom području tržišna potražnja jest
cjenovno neelastična, odnosno 0 < Ec < 1.
Tablica 23.
Cijena Potraživana Ukupni prihod Granični prihod

količina
12 0 0
11
11 1 11
9
10 2 20
7
9 3 27
5
8 4 32
3
7 5 35
1
6 6 36
-1
5 7 35
-3
4 8 32
3 9 27 -5
2 10 20 -7
1 11 11 -9
0 12 0 -11
156
7. TRŽIŠTE DOBARA
Slika 65.
157
7. TRŽIŠTE DOBARA
Slika 66.
Koje je područje tržišne potražnje zanimljivo za monopol? U

kojem će dijelu tržišne potražnje monopol potražiti svoj profitno-
maksimalizirajući output? Nasuprot uvriježenom mišljenju bit će to onaj
segment tržišne potražnje koji znači rast ukupnog prihoda, koji, dakle,
znači pozitivan granični prihod i cjenovno elastičnu potražnju. Ukoliko,
kojim slučajem, monopol zađe u područje cjenovno neelastične
potražnje, on će ga napustiti povećavajući cijenu i smanjujući output.
158
7. TRŽIŠTE DOBARA
7.2.3. Maksimaliziranje profita
7.2.3.1. Ukupni prihod, ukupni trošak i profit
Provjerimo tvrdnju da se profitno-maksimalizirajući output

nalazi u onom segmentu tržišne potražnje koja znači pozitivan granični
prihod i Ec > 1. Odredimo output koji znači maksimalni ekonomski
profit i to pomoću ukupnog prihoda i ukupnog troška.
Tablica 24.
Potraživana Ukupni Ukupni

Cijena Profit
količina prihod trošak
12 0 0 7 -7
11 1 11 11 0
10 2 20 14 6
9 3 27 19 8
8 4 32 26 6
7 5 35 35 0
6 6 36 46 -10
Ekonomski se profit (pozitivna razlika između ukupnog prihoda i

ukupnog troška) javlja nakon prve prijelomne točke i nestaje nakon
druge. Neprijeporno, profitno-maksimalizirajući output jesu 3 jedinice
dobra.
159
7. TRŽIŠTE DOBARA
Slika 67.
ukupni
Ukupni trošak
prihod,
ukupni 45
trošak
40
ukupni
36 prihod
35
32
30
27
25 maksimalni
profiit=8
20
19
15
11
10
7
5
1 2 3 4 5 6
Potraživana
količina
profitno-maksimizirajući
output
7.2.3.2. Granični prihod, granični trošak i profit
Output koji, u danim uvjetima, osigurava maksimalni profit

moguće je locirati i pomoću graničnog prihoda i graničnog troška.
Pravilo koje smo otkrili, analizirajući savršenu konkurenciju, vrijedi i u
uvjetima monopola. Naime, monopol će povećavati svoj ukupni proiz-
vod sve dok je granični prihod veći od graničnog troška. Ukoliko je
granični trošak veći od graničnog prihoda, output valja smanjivati sve
dok se ne izjednače granični prihod i granični trošak. Monopol će,
160
7. TRŽIŠTE DOBARA
ponovimo, maksimalizirati svoj profit proizvodeći onaj output pri kojem

je granični prihod jednak graničnom trošku.
Tablica 25.
Potraživana Ukupni Granični Ukupni Granični

Cijena Profit
količina prihod prihod trošak trošak
12 0 0 7 -7
11 1 11 11 11 4 0
10 2 20 9 14 3 6
7 5
9 3 27 19 8
5 7
8 4 32 26 6
3 9
7 5 35 1 35 0
11
6 6 36 46 -10
Profitno-maksimalizirajući output jesu, naravno, 3 jedinice

dobra. Četvrtu jedinicu monopol neće proizvesti budući da je njen gra-
nični trošak (7) veći od graničnog prihoda (5). Proizvodnja te četvrte
jedinice značila bi smanjenje profita za dvije novčane jedinice.
Da bismo i slikom pokazali i dokazali kako output od 3 jedinice

dobra jest profitno-maksimalizirajući potrebito je gornju tablicu dopuniti
podacima o prosječnom ukupnom trošku.
Tablica 26.
Količina Ukupni trošak Prosječni ukupni trošak

0 7 -
1 11 11
2 14 7
3 19 6,33
4 26 6,5
5 35 7
6 46 7,67
161
7. TRŽIŠTE DOBARA
Slika 68.
Presjecište krivulja graničnog prihoda i graničnog troška ukazuje

na profitno maksimilizirajući output. To su, već spomenute, tri jedinice
dobra. Pri tom, optimalnom što se poslovnog rezultata tiče, outputu
cijena dobra iznosi 9, a prosječni ukupni trošak 6,33. Prosječni profit
(prosječni prihod - prosječni ukupni trošak) iznosi 2,67, a maksimalni
(ekonomski) profit (2,67 ⋅ 3) iznosi 8.
Za razliku od savršenog konkurenta koji je u dugom vremenskom

razdoblju "osuđen" na normalni profit monopol može u dugom vremen-
skom razdoblju realizirati ekonomski profit. Taj dugovječni ekonomski
profit koji monopol realizira zahvaljujući činjenici da je zaštićen od
pojave konkurencije nazivamo monopolski profit. Međutim, povlašteni,
monopolski položaj ne jamči trajnu i sigurnu realizaciju ekonomskog
profita. Naime, promjene (pad) tržišne potražnje mogu monopolu
omogućiti tek ostvarenje normalnog profita, a mogu ga gurnuti i u
gubitak.
162
7. TRŽIŠTE DOBARA
7.2.4. Prijelomna točka u uvjetima monopola
Ukoliko uslijed smanjenja tržišne potražnje njena krivulja, pri

optimalnom outputu, određenom jednakošću graničnog prihoda i
graničnog troška, tangira krivulju prosječnog ukupnog troška monopol
realizira tek normalni profit. Ekonomski je profit jednak nuli budući da
je prosječni prihod jednak prosječnom ukupnom trošku, odnosno ukupni
prihod je jednak ukupnom trošku.
Slika 69.
Granični trošak
Prosječni ukupni trošak
Svaki output, veći ili manji od optimalnog K, vodi monopol u

gubitak, vodi ga u situaciju u kojoj je prosječni ukupni trošak veći od
prosječnog prihoda. Jedino K jamči jednakost prosječnog ukupnog
troška i prosječnog prihoda te realizaciju normalnog profita. Ali, čak i
tada kada ostvaruje samo normalni profit monopol zahtijeva veću cijenu
od minimalnog prosječnog ukupnog troška. Lošoj reputaciji monopola,
između ostalog, pridonosi i činjenica da prijelomna točka u uvjetima
monopola ne znači, za razliku od savršene konkurencije, izjednačavanje
cijene (prosječnog prihoda) i minimalnog prosječnog ukupnog troška.
163
7. TRŽIŠTE DOBARA
7.2.5. Točka minimaliziranja gubitka u uvjetima monopola
Monopol neće izbjeći gubitak kada je pri svim razinama proiz-

vodnje prosječni ukupni trošak veći od prosječnog prihoda.
Slika 70.
Granični trošak
Najviše što monopol u ovoj situaciji može učiniti jest minima-

lizirati gubitak. Minimalni gubitak osigurava optimalni output K
(određen presjecištem krivulja graničnog prihoda i graničnog troška).
Ukoliko je gubitak veći od fiksnog troška, ukoliko je, dakle, cije-

na (prosječni prihod) manja od minimalnog prosječnog varijabilnog
troška monopol će, baš kao i savršeni konkurent, makar i privremeno,
prekinuti proizvodnju.
164
7. TRŽIŠTE DOBARA
7.2.6. Monopol i krivulja ponude
Krivulja ponude savršenog konkurenta jednaka je s krivuljom

njegovog graničnog troška. Dakako, ovo vrijedi ukoliko je cijena veća od
minimalnog prosječnog varijabilnog troška savršenog konkurenta.
Za razliku od savršenog konkurenta monopol nema krivulju

ponude. Monopolova krivulja ponude ne postoji. Podsjetimo, krivulja
ponude (bilo individualne, bilo tržišne) pokazuje odnos između cijene
nekog dobra i ponuđene količine. Viša cijena, ceteris paribus, znači veću
ponuđenu količinu. Vrijedi i obrnuto. Međutim, kada je monopol u
pitanju taj jedinstveni odnos između cijene i ponuđene količine naprosto
ne postoji. Monopol, u različitim tržišnim situacijama, nastoji proizvesti
onu količinu dobra koja znači jednakost graničnog prihoda i graničnog
troška i, pri tome, zahtijeva maksimalnu cijenu koju dopušta tržišna
potražnja.
Slika 71.55
Cijena ,
granični trošak,
granični prihod
Granični trošak
Potražnja1
Potražnja0
Granični
prihod1
Granični
prihod0
K0 K1
Količina
55
Vidjeti: Mansfield, E.: Microeconomics, W.W. Norton & Company, Inc. New York
1991., str. 266.
165
7. TRŽIŠTE DOBARA
Nepostojanje jedinstvenog odnosa između cijene dobra i ponuđe-

ne količine pokazuje i prethodna slika. Naime, jedna te ista cijena može,
kada je riječ o monopolu, značiti najrazličitije ponuđene količine.
Monopol je konzistentan u svome nastojanju da proizvodi output koji
izjednačava granični prihod i granični trošak. Ovo njegovo nastojanje ne
implicira, međutim, postojanje jedinstvenog odnosa između cijene dobra
i ponuđene količine istog dobra.
7.2.7. Monopol i diskriminacija cijena
Do sada, mada to posebno ne naglasismo, bijaše riječ o monopolu

s jedinstvenom cijenom. Monopol s jedinstvenom cijenom je monopol
koji zahtijeva istu cijenu za svaku jedinicu svog outputa.
Monopol, međutim, može prakticirati diskriminaciju cijena.

Diskriminacija cijena znači prodaju istog dobra po različitim cijenama
različitim kupcima. Dakako, ove razlike u cijenama nemaju opravdanje u
različitim troškovima poslovanja.
Uspješno diferenciranje cijena ili diskriminacija cijena pretpos-

tavlja:
1. Proizvođač mora biti u stanju kontrolirati cijenu dobra. On,

dakle, mora posjedovati monopolsku, odnosno tržišnu moć.
Diskriminacija cijena nije moguća i ne može je, naravno, biti
u uvjetima savršene konkurencije.
2. Dobro ili usluga koja se namjerava prodavati po različitim
cijenama ne može biti namijenjenja preprodaji.
Moguća bi preprodaja vrlo brzo dovela do etabliranja jedin-
stvene cijene
3. Proizvođač, odnosno ponuđač mora biti u stanju procijeniti
platežnu sposobnost kupaca i spremnost na kupovinu, od-
nosno novčani iznos koji su pojedini kupci ili skupine kupaca
voljni platiti za dobro ili uslugu.
166
7. TRŽIŠTE DOBARA
U stvarnom svijetu potrošači ne ulaze u prodavaonice s istaknu-

tim novčanim iznosima koje su spremni platiti za pojedina dobra ili
usluge. U stvarnom svijetu diskriminacija cijena nije savršena. Ali,
jednostavnosti radi pretpostavit ćemo da monopol uspijeva savršeno
diskriminirati cijene.
7.2.7.1. Savršena diskriminacija cijena
O savršenoj diskriminaciji cijena govorimo kada proizvođač od

svakog kupca zahtijeva maksimalni novčani iznos kojega je on spreman
platiti. U ovoj je situaciji cijena u svakom pojedinom slučaju jednaka
vrijednosti dobra, odnosno usluge. Potrošački višak biva pretvoren u
profit proizvođača.
Prema tomu, monopol poseže za diskriminacijom cijena budući

da ona povećava njegov profit. Sljedeći će grafički prikazi pojasniti
učinke savršene diskriminacije cijena.
Slika 72.
Ekonomski profit
B Granični trošak
C
Tržišna potražnja , prosječni prihod
Granični prihod
167
7. TRŽIŠTE DOBARA
Riječ je o situaciji koju dobro poznajemo. Monopol, pridrža-

vajući se pravila da izjednači granični prihod i granični trošak, proizvodi
output K. Na taj, poznati nam, način maksimalizira svoj profit. Ali,
zamjećujete da potrošači koji su spremni platiti jedinstvenu cijenu C
ostvaruju potrošački probitak kojega prikazuje površina trokuta ACB.
Slika 73.
Ekonomski profit
Granični trošak
Tržišna potražnja , prosječni prihod,

granični prihod
K K1
Savršena diskriminacija cijena briše razliku između cijene i

graničnog prihoda. Baš kao u savršenog konkurenta i u monopola koji
savršeno diskriminira cijene vrijedi da je cijena = prosječni prihod =
granični prihod.
Razlog tomu jest činjenica da se smanjenje cijene (koje rezultira

povećanjem potraživane količine) odnosi samo na dodatno utrženu
jedinicu dobra, a ne i na sve prethodne jedinice. Stoga, svaka jedinica
outputa znači jednakost cijene i graničnog prihoda.
168
7. TRŽIŠTE DOBARA
Monopol proizvodi ukupni proizvod K1 koji znači (baš kao i u

savršenog konkurenta) jednakost cijene dobra i graničnog troška. Učinci
su savršene diskriminacije cijena dvojaki:
a) Potrošački probitak se pretvara u profit. Ali, povećanju

profita pridonose i oni kupci koje je jedinstvena cijena i
pravilo izjednačavanja graničnog prihoda i cijene izbacilo "iz
igre". Sada svi kupci, osim posljednjeg, plaćaju cijenu veću
od one koja bi se formirala u uvjetima savršene konkurencije.
Samo posljednji kupac plaća cijenu jednaku graničnom
trošku.
b) Moguće ironično, ali povećanje profita, posredovano savrše-
nom diskriminacijom cijena, znači proizvodnju većeg,
alokacijski efikasnog outputa pri kojem je cijena izjednačena
s graničnim troškom.
Zaključimo: savršena diskriminacija cijena rezultira većim

profitom, ali i većim, alokacijski efikasnim outputom.
7.2.8. Usporedba monopola i savršene konkurencije
Usporediti monopol i savršenu konkurenciju znači, prije svega,

usporediti cijene koje nastaju u ovim različitim tržišnim strukturama, te
outpute koje odbacuje monopol, odnosno savršena konkurencija.
Pretpostavit ćemo da je, ponajprije, neki sektor gospodarstva

podvrgnut savršenoj konkurenciji. Ravnotežna će cijena i output biti
određeni presjecištem krivulja tržišne potražnje i tržišne ponude. Ne
zaboravimo, krivulja tržišne ponude je istovremeno i krivulja graničnog
troška. Svaki od savršenih konkurenata prihvaća tržišnu cijenu kao danu
i proizvodi onaj output pri kojemu je granični trošak jednak cijeni dobra.
Potom ćemo isti sektor monopolizirati pretpostavivši da umjesto

velikog broja ponuđača postoji samo jedan. Uvest ćemo u igru njegovu
krivulju graničnog prihoda. Monopol će proizvesti output pri kojemu je
169
7. TRŽIŠTE DOBARA
granični prihod izjednačen s njegovim graničnim troškom, te odrediti

maksimalnu cijenu koju tržišna potražnja može podnijeti.
Slika 74.
Nije teško zaključiti da:
1. monopolska cijena (CM) jest veća od cijene koju odbacuje savršena

konkurencija (CK)
2. monopolski output (KM) jest manji od konkurencijskog outputa (KK)
3. monopolska cijena (CM) jest veća od graničnog troška
4. cijena formirana u uvjetima savršene konkurencije (CK) jednaka je
graničnom trošku.
Međutim, osim alokacijske neučinkovitosti te proizvodne

neučinkovitosti – nekorištenja kapaciteta [čak i u situaciji realizacije
normalnog profita cijena je veća od minimalnog prosječnog ukupnog
170
7. TRŽIŠTE DOBARA
troška (c > min. PUT)] monopolu se može prigovoriti i tzv. "rent seeking
behavior". Riječ je o traganju za rentom, odnosno ponašanju usmje-
renom na izgradnju monopolskog položaja i njegovu zaštitu. Lobiranje
radi carinske zaštite od inozemne konkurencije samo je jedan primjer
"rent seeking-a", aktivnosti koja, dakako, izaziva dodatne troškove, a
koje je cilj realizacija monopolskog profita. Izgradnja i održavanje
barijera koje štite monopolski položaj može biti zaista skupa.
Ali, to nije sve. Monopol, a zbog zaštićenosti od konkurencije,

zbog inertnog i hipertrofiranog upravljačkog i kontrolnog mehanizma
može bolovati od X neefikasnosti. Ovaj se oblik neefikasnosti ne odnosi
na poznatu činjenicu da monopol smanjuje output kako bi povećao
cijenu već je Harvey Leibenstein veže uz činjenicu da se uz date inpute
ne proizvodi maksimalni mogući output. Zaštićeno od konkurencije,
uljuljkano u sigurnost monopolske pozicije poduzeće se spušta ispod
krivulje ukupnog proizvoda. Razlika između aktualnog outputa uz datu
tehnologiju i angažirane inpute te mogućeg, većeg outputa jest X
neefikasnost.
Doista, nije se teško složiti sa tvrdnjom da pojavom monopola

društvo uvijek gubi. U ovom je dijelu priče monopol neprijeporno
negativni junak priče ("bad guy"). Međutim, monopoli očigledno nisu
izumrla vrsta. Razlozi za to vjerojatno postoje. Ocjenjujete li nečiji
monopolski položaj zapitajte se da li je netko monopol zbog toga što je
"loš" ili je, pak, taj monopolski položaj osvojen na "dobar" način.
Naime, poznata nam ekonomija razmjera, ali i ekonomije cilja

(economies of scope), mogu monopolski output, u određenim sluča-
jevima, učiniti većim od onog konkurencijskog, a monopolska cijena
može biti niža od konkurencijske.
Ekonomije cilja jesu smanjenje prosječnog ukupnog troška kao

posljedica povećanja broja različitih dobara koja poduzeće proizvodi. Isti
se inputi koriste za proizvodnju većeg broja dobara (komplementarnih u
smislu njihove jeftinije proizvodnje). Ekonomije cilja se, evidentno,
zasnivanju na diverzifikaciji dobara, odnosno proširenju asortimana
proizvodnje.
171
7. TRŽIŠTE DOBARA
U prethodnom smo primjeru, uspoređujući savršenu konkurenciju

i monopol, pretpostavili da monopoliziranje tržišta nije tangiralo
troškove. Krivulja tržišne ponude je nastankom monopola pretvorena u
njegovu krivulju graničnog troška. Ali, ekonomija razmjera ili ekono-
mije cilja, odnosno njihova kombinacija (farmaceutska industrija,
proizvodnja bijele tehnike, itd.) obara prosječni ukupni trošak. Granični
je trošak u tom slučaju nužno manji od prosječnog ukupnog troška.
Prema tomu, u nekim slučajevima, monopol igra pozitivnu ulogu,

a uspješno korištenje ekonomija razmjera i cilja ilustrirat će sljedeća
slika.
Slika 75.
Tržišna ponuda
Cijena
Granični trošak
CK
CM
Tržišna potražnja
Granični prihod
KK KM Količina
U ovome je slučaju monopolska cijena niža od konkurencijske, a

monopolski output veći od konkurencijskog. Sve to, zamjećujete, unatoč
tomu što nije ostvarena alokacijska efikasnost.
172
7. TRŽIŠTE DOBARA
7.3. NESAVRŠENA KONKURENCIJA
Stvarni svijet doista nije niti savršeno konkurentan niti u

potpunosti monopoliziran. Savršena konkurencija i monopol prije su
apstrakcije negoli realnost. Stvarna su tržišta, dakle, podvrgnuta
nesavršenoj konkurenciji i smještena između dviju krajnosti-savršene
konkurencije i monopola. Nesavršena, imperfektna konkurencija podra-
zumijeva postojanje većeg ili manjeg (ali, dakako, većeg od jednog)
broja ponuđača od kojih svaki posjeduje određenu tržišnu moć,
sposobnost da variranjem outputa utječe na cijenu dobra. Razmotrit
ćemo dva oblika nesavršene konkurencije. U prvom, riječ je o mono-
polističkoj konkurenciji, tržišna moć jest posljedica diferencijacije
proizvoda. Monopolistički konkurenti proizvode slično, ne identično
dobro. U drugom slučaju, radi se o oligopolu, tržišna moć jest posljedica
malog broja ponuđača i činjenice da svaki od njih proizvodi značajni dio
ukupnog proizvoda grane.
7.3.1. Monopolistička konkurencija
Monopolistička je konkurencija takav tip tržišta na kojem veliki

broj poduzeća međusobno konkurira proizvodeći ne identično već slično
dobro. Zahvaljujući diferencijaciji dobra koja proizvode monopolistički
konkurenti nisu savršeni supstituti.
Gornja definicija ne obuhvaća sva bitna obilježja monopolističke

konkurencije. Valja dodati, ponajprije, činjenicu da se monopolistički
konkurent sučeljava, baš kao i monopol, s opadajućom krivuljom pot-
ražnje. Budući da proizvodi jedinstvenu verziju dobra, monopolistički
konkurent dominira jednim segmentom tržišta i u mogućnosti je
kontrolirati cijenu svog dobra. Drugo, monopolistička konkurencija, baš
kao savršena konkurencija, ne postavlja nikakve zapreke onima koji žele
ući ili izaći s tržišta. Novi se, dakle, konkurenti, bez ikakvih ograničenja,
slobodno pojavljuju na tržištu i uključuju u tržišnu utakmicu.
173
7. TRŽIŠTE DOBARA
Zamjećujete, monopolistička je konkurencija mješavina obilježja

svojstvenih kako za savršenu konkurenciju tako i monopol. Zbog toga su
i događanja na ovom tipu tržišta vrlo zanimljiva.
7.3.1.1. Kratko vremensko razdoblje
Monopolistički konkurent poštuje isto pravilo maksimaliziranja

profita kao i monopol. On, dakle, proizvodi onaj output pri kojem je
granični prihod izjednačen s graničnim troškom. Ovakvo ponašanje
nameće opadajuća krivulja potražnje s kojom se monopolistički konku-
rent sučeljava.
Pretpostavimo da zbog povoljnih tržišnih uvjeta monopolistički

konkurenti realiziraju ekonomski profit. Predstavimo situaciju u kojoj se
nalazi jedan od monopolističkih konkurenata.
Slika 76.
174
7. TRŽIŠTE DOBARA
Poduzeće izgleda i ponaša se kao monopol. Budući da je

prosječni prihod, odnosno cijena veća od prosječnog ukupnog troška pri
optimalnom K, monopolistički konkurent realizira ekonomski profit čiju
veličinu predstavlja svojom površinom osjenčani pravokutnik. Ova je
idilična situacija, međutim, neodrživa u dugom vremenskom razdoblju.
7.3.1.2. Dugo vremensko razdoblje
Dugo vremensko razdoblje aktivira ono obilježje monopolističke

konkurencije koje se tiče slobodnog pojavljivanja novih konkurenata na
tržištu. Naime, ekonomski profit koji realiziraju monopolistički
konkurenti privući će, sasvim sigurno, nove konkurente. Nova će
poduzeća privući dio kupaca, potražnja za proizvodima starosjedioca se
smanjuje, uopće na tržištu monopolističke konkurencije postaje prilično
tijesno. Ekonomski profit se smanjuje, a drastičniji pad potražnje
(pomicanje krivulje potražnje ulijevo i prema dolje) može dovesti i do
pojave gubitka. Gubitak će izazvati iseljavanje poduzeća. Ovo će
napuštanje tržišta trajati sve dotle dok monopolistički konkurenti ne
ostvare jedino i samo normalni profit. Prema tomu, dugoročna ravnoteža
na tržištu monopolističke konkurencije znači da je ekonomski profit
jednak nuli.
Slika 77.
Granični trošak
175
7. TRŽIŠTE DOBARA
Ekonomski je rezultat isti kao u savršenoj konkurenciji. I

monopolistički konkurent i savršeni konkurent moraju se dugoročno
zadovoljiti normalnim profitom. Ali, razlike ipak postoje. Cijena dobra
savršenog konkurenta jednaka je graničnom trošku. Cijena koju određuje
monopolistički konkurent veća je od graničnog troška. Uopće,
prijelomna točka u uvjetima monopolističke konkurencije znači manji
output i veću cijenu nego prijelomna točka u uvjetima savršene
konkurencije. Nadalje, proizvoditi normalni profit u savršenoj
konkurenciji znači proizvoditi onaj output koji znači i minimalni
prosječni ukupni trošak. Drugim riječima, savršeni konkurent koristi
upravo svoj kapacitet. Kapacitet je, naime, onaj output koji znači
minimalni ukupni trošak po jedinici proizvedenog dobra - minimalni
prosječni ukupni trošak.
Monopol i monopolistička konkurencija, međutim, znači pojavu

suvišnog, dakle, neiskorištenog kapaciteta. Realizirajući normalni profit
monopolistički konkurent proizvodi output koji je manji od onoga koji
znači minimalni prosječni ukupni trošak.
7.3.2. Oligopol
Oligopol je tržište na kojemu nekoliko (mali broj) proizvođača

međusobno konkurira proizvodeći ista ili slična dobra. U tom smislu
valja razlikovati diferencirani oligopol i čisti oligopol.
Diferencirani oligopol znači da poduzeća proizvode slična dobra.

Riječ je o ponešto različitim dobrima ali, istovremeno, i dobrim supstit-
utima.
Čisti oligopol razumijeva proizvodnju istog dobra.
Brojni su uzroci formiranja oligopola. Najčešće je to ekonomija

razmjera. Ponekad nije moguće realizirati prihvatljivo niski prosječni
ukupni trošak bez proizvodnje izuzetno velikog outputa. Na takvom
tržištu će postojati manji broj velikih proizvođača. Nadalje, mali broj
proizvođača može postojati i zbog činjenice da je za pojavu na nekom
176
7. TRŽIŠTE DOBARA
tržištu potrebito uložiti izuzetno velik (financijski) kapital. Oligopol

može biti i posljedica insuficijentnih zaliha sirovina, patenata, itd.
Bitno obilježje oligopola jest mali broj proizvođača i, s tim u

svezi, postojanje relevantne tržišne moći svakog od oligopolista. Među-
tim, situacija je ovdje znatno složenija negoli u monopolu. Monopol
"pravi", određuje cijenu. On je "price maker". Budući da je pod budnom
paskom svojih konkurenata, oligopolist mora biti znatno oprezniji
prilikom određivanja cijene. On traga za cijenom vodeći računa o
postupcima svojih konkurenata. On je "price searcher".
Očigledno, profit i output svakog poduzeća u oligopolu ovisi o

postupcima njegovih konkurenata. Ovdje ima mjesta i za sukob, ali i za
suradnju. Situaciju u kojoj se nalaze oligopolisti nazivamo strategijska
interakcija.
Strategijska je interakcija naročiti oblik međusobne ovisnosti po-

duzeća u oligopolu koja nalaže takvo ponašanje (posebice kada je u
pitanju cijena dobra i veličina outputa) koje vodi računa o očekivanim
postupcima i reakcijama svih konkurenata.
7.3.2.1. Vodstvo u cijenama i tajni sporazumi
Postoji nekoliko načina rješavanja pitanja određivanja cijene u

oligopolu. Prvi je tzv. vodstvo u cijenama. Problem međusobne ovis-
nosti, problem strategijske interakcije rješava se na način da jedno
poduzeće, najčešće ono najveće, preuzme vodstvo u cijenama. Ono
određuje i mijenja cijenu, ovisno o promjenama tržišnih uvjeta i vlastitih
troškova, a ostali ga u tome slijede. Poduzeće koje je preuzelo vodstvo u
cijenama, dominantno poduzeće, maksimalizira svoj profit proizvodeći
onaj output pri kojem je njegov granični prihod jednak graničnom
trošku. Manja poduzeća, prihvaćaju cijenu dominatnog poduzeća te,
također, proizvode output koji znači jednakost graničnog prihoda i
graničnog troška.
Drugi način određivanja cijene u oligopolu jest tajno (budući da

je najčešće ilegalno) ili javno dogovaranje i sporazumijevanje. Ovakvi su
177
7. TRŽIŠTE DOBARA
sporazumi (predmet kojih su najčešće cijena, veličina outputa, te podjela

tržišta) mogući budući da se u oligopolu radi o malom broju zaintere-
siranih stranaka (poduzeća) koje su potpuno svjesne međusobne
ovisnosti. Prednosti sporazuma su očigledne: smanjena nesigurnost,
povećani profiti i zaštita od pojave eventualne konkurencije.
Ukoliko oligopolisti sklope ovakvu vrstu sporazuma (javnog ili

tajnog), te ukoliko ga se pridržavaju posljedice (cijena i output) mogu
biti iste kao da je riječ o monopolu. Tako formirana cijena jest
monopolska cijena. Ona će biti određena presjecištem krivulja zajed-
ničkog (ukupnog) graničnog troška i graničnog prihoda.
Slika 78.
Često se događa da ovakvi aranžmani nisu dugoga vijeka. Ne

samo zbog toga što ih, najčešće, zakon zabranjuje već stoga što se on
iznutra krši. Jedno ili više poduzeća počinje kršiti sporazum snizujući
cijenu ispod dogovorene, povećavajući output iznad dogovorene kvote, a
sve u cilju povećanja vlastitog profita. Ostali to relativno brzo otkrivaju
te dolazi do odgovarajuće reakcije koja znači i raskid, prestanak spora-
zuma.
178
7. TRŽIŠTE DOBARA
7.3.2.2. Teorija igara
Teorija je igara teorija koja analizira donošenje odluka u situa-

cijama u kojima postoji sukob interesa. Svaka igra, pa i ona najnaivnija
predstavlja konfliktnu situaciju u kojoj svaki od sudionika nastoji
promovirati vlastiti interes. U tom smislu svaki igrač, poštujući pravila
igre, ima na raspolaganju različite strategije (načine igre) kako bi
osigurao povoljan ishod igre. Slično je i s igrom koju igraju poduzeća u
oligopolu. Teorija igara može se, dakle, upotrijebiti i za analizu
strategijske interakcije ali i za analizu najrazličitijih problema društvenih
znanosti.
Prije nego razmotrimo ekonomsku primjenu teorije igara (na

primjeru najjednostavnijeg slučaja oligopola, duopolu) odigrajmo igru
poznatu kao zatvorenikova dilema.
7.3.2.2.1. Zatvorenikova dilema
Igra se, pretpostavljate, odvija u prilično neugodnom ambijentu.

A.A. i B.B. budu uhićeni prilikom pokušaja provale. Tijekom istrage
ustanovi se da su A.A. i B.B. vjerojatni počinitelji niza provala u
proteklih nekoliko mjeseci. Čvrstih dokaza, međutim, nema. Istražitelj
stoga smjesti A.A. i B.B. u odvojene prostorije te obama veli sljedeće:
"Ukoliko priznaš ranije počinjene provale, a tvoj partner to

odbije učiniti, dobit ćeš zatvorsku kaznu u trajanju od jedne godine, a
partnera, budući da je odbio priznati, čeka zatvorska kazna od osam
godina. Ukoliko obojica priznate bit ćete osuđeni na četiri godine
zatvora."
Zatvorenici, dakako, znaju da ukoliko niti jedan ne prizna ranije
počinjene provale mogu biti, zbog nedostatka dokaza, osuđeni samo za
posljednju provalu. U tom slučaju obojicu očekuje kazna od dvije godine
zatvora. Prilično složena situacija budući da A.A. i B.B. ne mogu
komunicirati i, vjerojatno, nemaju puno razloga vjerovati jedan
drugomu.
179
7. TRŽIŠTE DOBARA
U igri sudjeluju dva igrača kojima su na raspolaganju svega dva

načina igre, odnosno strategije. Stoga su mogući samo sljedeći ishodi:
1. Oba zatvorenika priznaju

2. Niti jedan zatvorenih ne prizna
3. A.A. prizna, B.B. ne prizna
4. A.A. ne prizna, B.B. prizna.
Matrica isplata pokazuje rezultate svih mogućih strategija obaju

igrača.
A.A. strategije
Ne priznati Priznati
Ne priznati A.A. 2 god. A.A. 1 god.
B.B. strategije B.B. 2 god. B.B. 8 god.
A.A. 8 god. A.A. 4 god.
Priznati
B.B. 1 god. B.B. 4 god.
Na koji način razmišlja zatvorenik A.A.? Ukoliko B.B. ne prizna,

tada se meni isplati priznati jer ću u tom slučaju biti kažnjen tek jednom
godinom zatvora, a B.B. s punih osam godina. Ukoliko, pak, B.B. prizna
tada, neprijeporno, i ja moram priznati kako bih izbjegao osam godina
zatvora. Dakle, u svakom slučaju, bez obzira što učinio drugi zatvorenik,
meni se isplati priznati.
U potpuno je istoj situaciji i na isti način rezonira zatvorenik B.B.

I njemu se isplati priznati.
Prema tomu, konačni rezultat, odnosno ravnoteža ove igre jest

priznanje obaju zatvorenika. Istražitelj će riješiti slučaj provala koje su
počinili A.A. i B.B., a oni će u zatvoru odsjediti svaki po četiri godine.
Ravnotežu u ovome slučaju nazivamo nesuradnička ili Nash-ova56
ravnoteža. Svaki je od igrača odigrao igru, vodeći računa isključivo o
56
John F. Nash, matematičar, koji prvi razvija ovaj ravnotežni koncept.
180
7. TRŽIŠTE DOBARA
vlasititom interesu. Ali, ravnoteža zatvorenikove dileme je doista speci-

fična. Naime, ona je ne samo nesuradnička (zbog očiglednih razloga),
već je istovremeno i riječ o dominantnoj strategijskoj ravnoteži.
Dominantna strategijska ravnoteža postoji tada kada, baš kao u zatvo-
renikovoj dilemi, oba igrača na raspolaganju imaju dominantnu
strategiju. "Dominantna strategija je strategija koja ostaje ista bez obzira
kakvu akciju poduzeo drugi igrač".57
Vjerojatno ste pomalo iznenađeni ravnotežom zatvorenikove

dileme. Ali, ova igra je samo dokaz da ponekad vođeni vlastitim,
sebičnim interesom ne realiziramo najbolji rezultat.
7.3.2.2.2. Igra u duopolu
Duopol čine dva poduzeća. Pretpostavimo da su poduzeća tajno

podijelila tržište i dogovorila cijenu. Poduzećima su na raspolaganju
dvije strategije: izigravati sporazum (ili, grubo rečeno, varati) i pridrža-
vati se sporazuma, dakle, ne varati. I ovdje su, kao i u zatvorenikovoj
dilemi, u pitanju dva igrača koji, nastojeći izboriti najpovoljniji
ekonomski rezultat, mogu birati između dvije moguće strategije.
Moguće su , dakle, sljedeće četiri situacije:

1. Oba poduzeća ne varaju
2. Oba poduzeća varaju
3. Poduzeće A vara, poduzeća B ne vara
4. Poduzeće A ne vara, poduzeće B vara.
Varati znači pokušati sniženjem cijene ispod dogovorene zauzeti

veći dio tržišta te realizirati, na račun konkurenta, veći ekonomski profit.
Matrica isplata može odbaciti sljedeće rezultate (predstavljene u obliku
profita i gubitka):
57
Parkin, M.: Economics, Addison-Wesley Publishing Company, Inc., New York
1990., str. 357.
181
7. TRŽIŠTE DOBARA
Poduzeće A strategije
Ne varati Varati
A +2 A +4
Ne varati B +2 B -2
Poduzeće B-strategije A -2 A 0
Varati B +4 B 0
Ukoliko oba poduzeća odluče poštovati sporazum svaki realizira

ekonomski profit od dva milijuna novčanih jedinica. Izigravaju li, pak,
sporazum ekonomski je profit obaju poduzeća jednak nuli. I konačno,
ako se jedno poduzeće pridržava dogovorene cijene a drugo ne, tada onaj
koji izigrava sporazum realizira ekonomski profit od četiri milijuna
gurnuvši istovremeno svog konkurenta u gubitak od dva milijuna
novčanih jedinica.
I opet, oba igrača imaju na raspolaganju dominantnu strategiju.

Pokušajmo je otkriti. Poduzeću A se isplati, ukoliko poduzeće B ne vara,
dakako, varati. U tom slučaju poduzeće A realizira profit od četiri
milijuna nanijevši, istovremeno, poduzeću B gubitak od dva milijuna.
Ukoliko poduzeće B vara poduzeće A, tu doista nema dileme, mora
varati. Na taj način ono izbjegava gubitak i uspijeva realizirati normalni
profit.
Na isti način razmišlja i ponaša se poduzeće B. I njegova najbolja

strategija je varati.
Dominantna strategijska, ali i Nash-ova ili nesuradnička ravno-

teža ove igre znači da će oba poduzeća ući u rat cijenama i ostvariti tek
normalni profit. Njihov će ekonomski profit biti jednak nuli budući da je
iznova privatni interes nadmašio zajednički interes. Zajedničkom
interesu treba, naime, vremena da bi se profilirao. A naša ga poduzeća,
na sreću ili nesreću, imaju dovoljno. Igra koju oni igraju ima veliki broj
produžetaka.
Zatvorenici su svoju igru mogli odigrati samo jednom. Poduzeća
A i B svoju igru mogu ponavljati. Ponavljanje igre otvara mogućnost da
se druga strana kazni za "nekorektno" ponašanje. Svaki "niski udarac",
182
7. TRŽIŠTE DOBARA
svaki prekršaj može biti uzvraćen. Svaki igrač u svoju strategiju može
uključiti i tzv. "milo za drago" strategiju (tit-for-tat strategy). Milo za
drago strategija jednostavno znači odigravati u sadašnjoj rundi ono što je
drugi igrač odigrao u prethodnoj rundi. Uopće, igračima je na raspo-
laganju čitav niz strategijskih poteza. Strategijski potez je potez koji
stvara sliku o tome što vaši konkurenti mogu od vas očekivati u
određenoj situaciji.58 Ukoliko, primjerice, vaš konkurent snizi cijenu vi
možete odgovoriti još većim obaranjem cijene. Od vas se, dakle, može
očekivati da na napad odgovorite još snažnijim napadom.
Prema tomu, ova složenija (budući da uključuje ponavljanje)

varijanta zatvorenikove dileme može imati mnogo ravnoteža. Jedna je od
njih, međutim, i suradnička ravnoteža koja će značiti da su oba igrača
(poduzeća) tijekom vremena naučila surađivati, te da ostvaruju
ekonomski profit od dva milijuna novčanih jedinica.
7.4. ZAKLJUČNO O TRŽIŠTU DOBARA
7.4.1. Koeficijent koncentracije četiriju poduzeća
U odgovoru na pitanje je li neka grana ili sektor bliže savršenoj

konkurenciji ili monopolu može pomoći koeficijent koncentracije
četiriju poduzeća. Koeficijent četiriju (ili osam) poduzeća je najčešća
mjera koncentracije grane ili sektora. On pokazuje u kojoj mjeri mali
broj (četiri ili osam) poduzeća dominira tržištem. Izračunava se kao
postotak vrijednosti prodaje četiriju najvećih poduzeća.
Koeficijent koncentracije Vrijednost prodaje najvećih četiriju poduzeća

četiriju poduzeća = ⋅ 100
Vrijednost prodaje grane
58
Vidjeti: Schelling, T.: The Strategy of Conflict, Oxford University Press, New York,
1960.
183
7. TRŽIŠTE DOBARA
Visoki postotak, 90% npr., ukazuje na odsutnost konkurencije

budući da četiri najveća poduzeća realiziraju 90% vrijednosti prodaje
dane grane.
Niski postotak ukazuje na snažnu konkurenciju. Na četiri najveća

poduzeća otpada tek mali dio (1% npr.) vrijednosti ukupne prodaje.
Dopunjen još nekim podacima (veličina tržišta, slobodan ili

otežan ulaz u granu itd.) koeficijent koncentracije četiriju poduzeća jest
relevantni pokazatelj prisutnosti konkurencije u nekoj grani ili sektoru.
7.4.2. Pregled osnovnih obilježja (savršena konkurencija,

monopolistička konkurencija, oligopol, monopol)
Kraj razmatranja tržišnih struktura jest prilika da se podsjetimo i

da, usporedimo osnovna obilježja analiziranih tražišnih struktura.
Sljedeća će tablica pokušati, na koncizan način, pružiti potrebitu
informaciju.
Tablica 27.
Monopolistička
Savršena konkurencija Oligopol Monopol
konkurencija
Velik broj poduzeća Veliki broj poduzeća Nekoliko poduzeća Jedno poduzeće
Identično dobro Diferencirano dobro Identično ili Jedinstveno dobro
diferencirano dobro
Savršeni konkurent Monopolistički Oligopolist ima Monopol određuje
nema utjecaja na konkurent ima značajni utjecaj na cijenu
cijenu određeni utjecaj na cijenu
cijenu
Dugoročna ravnoteža
Normalni profit Normalni profit Ekonomski profit Monopolski profit
Cijena=min. PUT Cijena> min. PUT Cijena >min.PUT Cijena>min.PUT
Cijena=Gran. trošak Cijena>Gran. trošak Cijena>Gran. trošak Cijena>Gran. trošak
184
7. TRŽIŠTE DOBARA
Performancije su savršene konkurencije najbolje. Ali, savršenu

konkurenciju nije moguće „instalirati" u svim granama proizvodnje.
Naime, proizvodnji nekih dobara će najbolje odgovarati prirodni
monopol, oligopol ili monopolistička konkurencija. Kada je prirodni
monopol u pitanju, nije moguće negirati prednosti ekonomije razmjera
koje on nosi sa sobom, oligopolu nije moguće odreći već navedene
prednosti ekonomije razmjera i prednosti eventualne diferencijacije
proizvoda, a potrošači će, kada je u pitanju monopolistička konkurencija,
platiti višu cijenu dobra kako bi uživali u njegovoj raznolikosti.
Zamislite situaciju u kojoj smo svi u situaciji kupovati isto odijelo,
istoga kroja i iste boje. Ili, zamislite da smo prisiljeni kupovati isti
automobil, iste zapremine motora i iste boje.
Prema tomu, koncept savršene konkurencije jest idealan,

proizvođači nastoje proizvesti dobro uz najniži trošak i cijenu. Ali,
recimo i to, savršena konkurencija nije i ne može biti najbolja tržišna
struktura za proizvodnju svakog dobra i ne može biti primijenjena u
svakoj grani proizvodnje.
185
8. TRŽIŠTE ČIMBENIKA PROIZVODNJE

8.1. PODJELA ČIMBENIKA
Ekonomska teorija poznaje četiri inputa, odnosno čimbenika pro-

izvodnje. To su rad, kapital, zemlja i poduzetništvo.
Rad predstavlja fizičke i psihičke sposobnosti ljudskih bića koje

ona upotrebljavaju prilikom proizvodnje različitih dobara.
Kapital obuhvaća sva proizvedena dobra koja se mogu upotrije-

biti u proizvodnji drugih dobara. Dakle, zgrade, strojevi, alati, najrazli-
čitiji uređaji i oprema, ali i zalihe gotovih proizvoda, poluproizvoda i
sirovina čine kapital. Ekonomist pojam kapital upotrebljava u smislu
realnog kapitala-najrazličitijih, ali i sasvim konkretnih kapitalnih dobara.
Kapital, dakle, ne znači novac, novčana sredstva. U tom se smislu
upotrebljava pojam financijskog kapitala. Valja, dakle, znati da finan-
cijski kapital predstavlja novčana sredstva kojima se mogu kupiti
elementi kapitala-realnog kapitala.
Zemlja ili uopće prirodni resursi dar su prirode. Pojam zemlja

obuhvaća ne samo zemlju kao takvu već i sva prirodna bogatstva kao što
su šume, rudna bogatstva, vode itd.
Poduzetništvo je sposobnost stvaranja novih, ravijanja postojećih

dobara i usluga ali i organiziranja proizvodnje dobara i usluga. Kaže se
kako poduzetništvo jest aktivni čimbenik, a ostali su čimbenici proizvod-
nje pasivni.
Poduzetnik, naime, sjedinjuje proizvodne sile (organizira čimbe-

nike proizvodnje – formira i upravlja poduzećem), preuzima rizik
187
poslovanja (poduzetnik je “risk-taker”) te inovacijama unapređuje bilo

dobro ili uslugu, odnosno proces njihove proizvodnje.
Poduzetnici su, dakle, nestrpljivi priskrbiti profit time što će

najbolje zadovoljiti potrebe potrošača.
Riječ je o samosvojnim, odlučnim, marljivim i discipliniranim

ljudima koji stoje iza svojih postupaka – uspjeha i neuspjeha. Oni odbi-
jaju egzistenciju planiranu izvana. Tržište, naravno, nije za bojažljive i
nesklone riziku.
Vlasnici čimbenika proizvodnje realiziraju odgovarajuće dohot-

ke. Vlasnik rada ostvaruje plaću, vlasnik kapitala kamatu, a vlasnik
zemlje rentu. Plaća obuhvaća sve dohotke od rada. Kamata obuhvaća sve
oblike dohotka od kapitala. Renta, naravno, jest zajednički naziv za sve
dohotke primljene na ime upotrebe zemlje i prirodnih resursa. Po-
duzetnik, pak, kombinirajući čimbenike proizvodnje sukladno margi-
nalističkim načelima (o kojima smo i o kojima ćemo govoriti59) nastoji
realizirati profit, prije svega, onaj ekonomski.
8.2. FORMIRANJE CIJENE I DOHOTKA ČIMBENIKA

PROIZVODNJE
Tržište inputa razlikuje se, u prvi mah, od tržišta outputa (dobara)

utoliko što su sada poduzeća (proizvođači dobara i usluga) na strani
potražnje, a domaćinstva (kupci dobara i usluga) na strani ponude.
Domaćinstva, dakle, nude čimbenike proizvodnje kojima raspolažu, a
poduzeća ih kupuju. Ali, ova promjena ne tangira djelovanje zakona
ponude i potražnje.
Ponuđena količina nekog inputa bit će veća (uz neke iznimke na

koje ćemo upozoriti) ukoliko je veća njegova cijena. Vrijedi, naravno, i
59
Pravila maksimaliziranja profita – output i input analiza.
188
obrnuto. Potraživana količina nekog inputa bit će veća ukoliko je manja

njegova cijena. Vrijedi i obrnuto.
Prema tomu, tržište čimbenika proizvodnje određuje cijenu in-

puta na isti način kao što tržište dobara i usluga određuje cijenu outputa.
Slika 79.
Tržište inputa određuje i dohodak vlasnika čimbenika proiz-

vodnje. Dohodak vlasnika inputa jednak je umnošku cijene inputa (C) i
utržene količine (K). Dohodak = C ⋅ K. Zamjećujete sličnost između
izračunavanja ukupnog prihoda poduzeća i dohotka vlasnika nekog
čimbenika proizvodnje. Baš kao što veličina ukupnog prihoda ovisi o
(cjenovnoj) elastičnosti potražnje za nekim dobrom, tako i veličina
dohotka vlasnika inputa ovisi o (cjenovnoj) elastičnosti potražnje za
inputom.
Ukoliko je potražnja za čimbenikom cjenovno elastična, tada će

smanjenje cijene čimbenika dovesti do takvog povećanja potraživane
količine čimbenika koje znači povećanje dohotka vlasnika čimbenika.
Vrijedi i obrnuto.
189
Ukoliko je potražnja za nekim inputom stabilno elastična, prom-

jene cijene ne tangiraju veličinu dohotka.
Ukoliko je potražnja cjenovno neelastična, tada će smanjenje

cijene čimbenika dovesti do takvog povećanja njegove potraživane
količine koje će značiti smanjenje dohotka vlasnika čimbenika. Vrijedi i
obrnuto.
U pravilu, dohodak se vlasnika čimbenika proizvodnje sastoji od

dvaju dijelova: transferne zarade i ekonomske rente.
Transferna zarada je onaj dio dohotka koji je dostatan za

induciranje, izazivanje ponude nekog čimbenika proizvodnje. Ili, trans-
ferna zarada je zarada koju input može realizirati u najboljoj alter-
nativnoj uporabi. Transfernu zaradu možemo smatrati oportunitetnim
troškom čimbenika proizvodnje.
Ekonomska je renta dio dohotka koji vlasnik čimbenika prima

povrh transferne zarade. To je onaj dio dohotka koji, za razliku od trans-
ferne zarade, nije potrebit da bi se čimbenik zadržao u sadašnjoj uporabi.
Ekonomska je renta, kako se to zna reći, "kruh nad pogačom".
Slika 80.
190
Ekonomska je renta onaj dio dohotka koji se nalazi iznad krivulje

ponude i ispod cijene. Transferna je zarada dio dohotka koji se smjestio
ispod krivulje ponude. Veličina ekonomske rente ovisi o elastičnosti
ponude. Neelastična će ponuda značiti veću ekonomsku rentu, a vrijedi i
obrnuto.
Kada neki čimbenik proizvodnje nema alternativne potrebe, kada

je, dakle, njegova ponuda savršeno neelastična, cjelokupni se dohodak
sastoji isključivo od ekonomske rente.
Slika 81.
Kada neki input sadašnjim angažmanom realizira onaj dohodak

koji može ostvariti i svojom najboljom alternativnom uporabom (kada je
sadašnji dohodak jednak oportunitetnom trošku čimbenika), tada se
cjelokupni dohodak sastoji od transferne zarade. Ponuda takvog čimbe-
nika je savršeno elastična.
191
Slika 82.
8.3. POTRAŽNJA ZA ČIMBENIKOM PROIZVODNJE
Potražnja je za čimbenikom proizvodnje (bilo da je u pitanju rad,

kapital ili zemlja) izvedena, derivirana potražnja. Poduzeća, naime,
potražuju čimbenike proizvodnje, jer im oni omogućuju proizvodnju
dobara i usluga koje su potrošači voljni kupiti. Potražnja je za nekim
čimbenikom izvedena iz potražnje za dobrima ili uslugama koje je taj
čimbenik u stanju proizvoditi.
Zapitajmo se, međutim, koju će količinu nekog inputa angažirati

poduzeće koje nastoji maksimalizirati profit. Odgovor na ovo krucijalno
pitanje implicira poznavanje sljedećih kategorija: granični prihod proiz-
voda čimbenika proizvodnje i granični trošak čimbenika proizvodnje.
192
Granični je prihod proizvoda nekog čimbenika promjena ili

povećanje ukupnog prihoda kao posljedica jediničnog povećanja istog
čimbenika.
∆ Ukupni prihod
Granični prihod proizvoda čimbenika = .
∆ Čimbenik
Ili, jednostavno, granični je prihod proizvoda nekog čimbenika

proizvodnje prihod koji donosi dodatno zaposlena jedinica istog čimbe-
nika.
Ukoliko povećavate inpute rada, a ostali su inputi fiksnog karak-

tera, u stanju ste izračunati granični prihod proizvoda rada:
∆ Ukupni prihod
Granični prihod proizvoda rada = .
∆ Rad
Ukoliko je jedino input kapitala promjenljive naravi njegov gra-

nični prihod proizvoda izračunavamo na sličan način:
∆ Ukupni prihod
Granični prihod proizvoda kapitala = .
∆ Kapital
I konačno,
∆ Ukupni prihod
Granični prihod proizvoda zemlje = .
∆ Zemlja
Upozorimo odmah i na drugi mogući način izračunavanja

graničnog prihoda proizvoda nekog inputa. Naime, granični prihod
proizvoda ovisi o dvjema stvarima: prvo, o veličini dodatnog outputa
koji proizvede dodatno angažirana jedinica inputa i drugo, o veličini
dodatnog ukupnog prihoda koji nastaje prodajom dodatnog outputa.
Prema tomu, granični prihod proizvoda nekog inputa jednak je umnošku
njegovog graničnog proizvoda i graničnog prihoda.
193
Granični prihod proizvoda rada = Granični proizvod rada ⋅ Granični prihod

Granični prihod proizvoda kapitala = Granični proizvod kapitala ⋅ Granični prihod
Granični prihod proizvoda zemlje = Granični proizvod zemlje ⋅ Granični prihod
Granični je trošak nekog čimbenika proizvodnje promjena ili

povećanje ukupnog troška tog inputa kao posljedica jediničnog pove-
ćanja istog čimbenika.
∆ Ukupni trošak
Granični trošak čimbenika=
∆ Čimbenik
Ili, jednostavno, granični je trošak čimbenika proizvodnje trošak

zapošljavanja dodatne jedinice istog čimbenika.
∆Ukupni trošak rada

Granični trošak rada =
∆ Rad
∆Ukupni trošak kapitala

Granični trošak kapitala =
∆ Kapital
∆Ukupni trošak zemlje

Granični trošak zemlje =
∆ Zemlja
Prosječni trošak nekog čimbenika proizvodnje jest ukupni trošak

tog čimbenika po jedinici istog čimbenika. Prosječni je trošak inputa, po
logici stvari, jednak cijeni inputa.
194
Ukupni trošak rada

Prosječni trošak rada = = Cijena rada
Rad
Ukupni trošak kapitala

Prosječni trošak kapitala = = Cijena kapitala
Kapital
Ukupni trošak zemlje

Prosječni trošak zemlje = = Cijena zemlje
Zemlja
8.3.1. Profitno maksimalizirajući input
Sve dotle dok je granični prihod proizvoda nekog inputa (dodatni

prihod koji donosi dodatno angažirana jedinica nekog inputa) veći od
graničnog troška istog inputa (dodatnog troška dodatno zaposlene
jedinice istog inputa) poduzeće će povećavati angažman tog inputa.
Količina zaposlenog inputa će se, pak, smanjivati kada je granični trošak
inputa veći od njegovog graničnog prihoda proizvoda. Optimalna,
profitno maksimalizirajuća količina inputa jest ona koja znači jednakost
graničnog prihoda proizvoda čimbenika proizvodnje i njegovog gra-
ničnog troška.
Provjerit ćemo ovu tvrdnju na sljedećem primjeru:
195
Tablica 28.
Granični
Granični
Ukupni Ukupni Granični prihod
Rad proizvod
proizvod prihod prihod proizvoda
rada
rada
0 0 0
1 10 10 20 2 20
1 18 8 36 2 16
6 2 12
3 24 48
4 2 8
4 28 56
2 2 4
5 30 60
Cijena rada Ukupni trošak Granični trošak

∆ Ukupni profit
(plaća) rada rada
6 0 -
6 6 6 14
6 12 6 10
6 18 6 6
6
6 24 2
6
6 30 -2
Analiza odnosa graničnog prihoda proizvoda rada i graničnog

troška rada pokazuje da će proizvođač zaposliti četiri radnika. Profitno
su maksimalizirajući input četiri radnika. Poduzeće neće zaposliti petog
radnika budući da je granični prihod proizvoda njegovog rada (4) manji
od njegovog graničnog troška (6). Zapošljavanje tog petog radnika ima
za posljedicu smanjivanje ukupnog profita za dvije novčane jedinice.
Određujući veličinu angažiranog inputa (rada, kapitala i zemlje) podu-
zeće nastoji izjednačiti granični prihod proizvoda nekog čimbenika
proizvodnje sa njegovim graničnim troškom. Prema tomu, pravilo pro-
fitno maksimalizirajućeg inputa glasi:
196
Granični prihod proizvoda čimbenika Granični trošak čimbenika .

proizvodnje = proizvodnje
Budući da je maksimalna cijena koju je poduzeće spremno platiti

za dodatnu jedinicu bilo kojeg inputa jednaka graničnom prihodu
proizvoda tog istog inputa, proizlazi da je krivulja potražnje poduzeća za
čimbenikom proizvodnje jednaka s krivuljom graničnog prihoda proiz-
voda tog čimbenika proizvodnje.
Međutim, prije nego podatke iz naše tablice pretočimo u grafički

prikaz potrebito je učiniti još nekoliko napomena.
Vjerojatno ste zamijetili da je proizvođač u našem primjeru

preuzimatelj cijene - savršeni konkurent. Naime, cijena dobra kojeg on
proizvodi (2 novčane jedinice) jednaka je njegovom graničnom prihodu
(2 novčane jedinice). Tržište je outputa savršeno konkurentno. U ovim
naročitim uvjetima, uvjetima savršene konkurencije, granični je prihod
proizvoda čimbenika proizvodnje jednak vrijednosti graničnog proiz-
voda čimbenika proizvodnje.
Podsjećamo,
Granični proizvod rada ⋅ Granični prihod = Granični prihod proizvoda rada,

a
Granični proizvod rada ⋅ Cijena dobra = Vrijednost graničnog proizvoda rada
U našem se primjeru, budući da je granični prihod jednak cijeni

dobra, granični prihod proizvoda rada transformirao u vrijednost
graničnog proizvoda rada.
Međutim, i tržište je inputa podvrgnuto savršenoj konkurenciji.

Naše je poduzeće u situaciji da svaku iduću jedinicu rada plaća po istoj
cijeni kao i svaku prethodnu. Ono je preuzimatelj cijene i na tržištu
inputa, te se sučeljava sa savršeno elastičnom krivuljom ponude.
Poduzeće je jedan od mnogobrojnih kupaca rada i nije u stanju utjecati
197
na cijenu rada. Stoga je cijena rada jednaka graničnom i prosječnom

trošku rada.
Slika 83.
Presjecište krivulja vrijednosti graničnog proizvoda rada (gra-

ničnog prihoda proizvoda rada) i graničnog troška rada (cijene rada,
prosječnog troška rada) određuje veličinu onog inputa koji garantira
maksimalni profit.
8.3.2. Monopson
Razmotrimo, međutim, i nešto složeniju situaciju koja znači da je

poduzeće - kupac inputa - u stanju utjecati na cijenu inputa. Monopson je
takvo tržište na kojem postoji samo jedan kupac (u ovom slučaju
čimbenika proizvodnje) baš kao što monopol znači postojanje jednog
ponuđača nekog dobra. Poduzeće, međutim, ne mora biti jedini kupac
nekog inputa da bi raspolagalo određenom sposobnošću kontrole cijene
inputa. Ukoliko poduzeće - kupac inputa - ima određenu tržišnu moć,
198
monopsonsku moć, ono se sučeljava s rastućom krivuljom ponude

određenog inputa. Varirajući količine kupljenog inputa ono određuje i
cijenu istog inputa.
Pretpostavimo da tržištem određene vrste rada dominira jedan

veliki kupac- monopsonist.
Tablica 29.
Granični
Cijena
Ukupni Granični Prosječni prihod
Rad rada
trošak rada trošak rada trošak rada proizvoda
(plaća)
rada
0 - 0 -
10 60
1 10 10 10
20 50
2 15 30 15
30 40
3 20 60 20
40 30
4 25 100 50 25 20
5 30 150 30
Cijena rada i prosječni trošak rada su, naravno, iste veličine.

Granični se trošak rada, međutim, razlikuje od cijene rada i prosječnog
troška rada. Granični je trošak rada veći od cijene i prosječnog troška
rada. Uočili ste bitnu razliku u odnosu na preuzimatelja cijene. Ukoliko
je kupac savršeni konkurent on se sučeljava sa savršeno elastičnom
ponudom i granični trošak rada jednak je cijeni rada i prosječnom trošku
rada.
Zbog čega je granični trošak rada veći od cijene rada? Da bi

privukao i zaposlio drugog radnika monopsonist mora ponuditi plaću od
15 novčanih jedinica. Međutim, ako se drugomu radniku plaća 15
novčanih jedinica isto je toliko potrebito platiti i prvomu. Prema tomu,
ukupni trošak rada ne raste samo zbog zapošljavanja dodatne druge
jedinice rada (uz plaću od 15 novčanih jedinica), već i zbog rasta plaće
prvog radnika (za 5 novčanih jedinica). Granični trošak druge jedinice
rada iznosi 20, a cijena rada 15. Uostalom, krivulja ponude rada jest
199
rastućeg oblika budući da je granični trošak rada veći od prosječnog

troška rada.
Slika 84.
Sve dok je granični prihod proizvoda rada veći od njegovog

graničnog troška monopsonist će zapošljavati dodatne jedinice rada i
povećavati svoj profit. Optimalna razina zaposlenosti (koja znači
maksimalni profit) jest ona pri kojoj je granični prihod proizvoda rada
jednak graničnomu trošku rada. Monopsonist će zaposliti tri radnika
isplativši svakomu plaću od dvadeset novčanih jedinica. Veličinu plaće
očitavamo na krivulji ponude rada, a pri onom inputu koji maksimalizira
profit.
200
Na sličan način se ponašaju i monopsonistički konkurent i oligo-

psonist. Dakle, slična je situacija što se zapošljavanja i cijene rada tiče na
tržištima između savršene konkurencije i monopsona. Ta tržišta inputa
na kojima kupac posjeduje određenu tržišnu moć nazivamo monopso-
nistička konkurencija i oligopson.
Baš kao što je u monopolu cijena outputa veća od graničnog

troška, tako je u monopsonu cijena inputa manja od njegovog graničnog
prihoda proizvoda. Zbog toga monopol proizvodi manje i uz višu cijenu
negoli tržište savršene konkurencije i zbog toga monopson znači manju
zaposlenost čimbenika i nižu cijenu čimbenika od one zaposlenosti i
cijene koja se formira na savršeno konkurentnom tržištu čimbenika.
Pokušajte na osnovi prethodne slike odrediti koji bi broj radnika i

uz koju plaću bio zaposlen pod pretpostavkom da je tržište rada
podvrgnuto savršenoj konkurenciji.
I konačno, kada postoji monopson krivulja graničnog prihoda

proizvoda čimbenika proizvodnje prestaje biti krivulja potražnje za tim
inputom. Naime, monopsonist nema krivulju potražnje baš kao što
monopolist nema krivulju ponude. Monopsonistovo ponašanje je kon-
zistentno utoliko što u različitim situacijima nastoji zaposliti onu
količinu inputa koja znači jednakost graničnog prihoda proizvoda inputa
i njegovog graničnog troška. Ovakvo ponašanje ne znači, međutim, i
postojanje jedinstvenog odnosa između cijene inputa i potraživane
količine istog inputa, ne znači, dakle, postojanje krivulje potražnje.
201
Slika 85.
Jedna te ista cijena rada rezultira različitim veličinama angaži-

ranog rada. Prema tomu, ne postoji jedinstveni odnos između cijene rada
i potraživane količine rada. Ne postoji krivulja potražnje za radom.
8.4. PRAVILA MAKSIMALIZIRANJA PROFITA - OUTPUT I

INPUT ANALIZA
8.4.1. Output analiza
Koji output valja proizvesti da bi se maksimalizirao profit? Onaj

pri kojem je granični prihod proizvođača izjednačen s njegovim granič-
nim troškom. Zlatno pravilo maksimaliziranja profita kojega nudi output
analiza glasi:
Granični prihod = Granični trošak.
Ovo pravilo doživljava sitnu korekciju na tržištu savršene konku-

rencije. Budući da je granični prihod savršenog konkurenta jednak cijeni
dobra savršeni konkurent maksimalizira profit proizvodeći onaj output
202
pri kojem je cijena dobra izjednačena s graničnim troškom. Dakle,

ukoliko je tržište outputa savršeno konkurentno pravilo maksimaliziranja
profita glasi:
Cijena = Granični trošak.
8.4.2. Input analiza
Koji input valja zaposliti da bi se maksimalizirao profit? Onaj pri

kojem je granični prihod proizvoda nekog inputa izjednačen s graničnim
troškom istog inputa. Ukoliko je dotični input rad, zlatno pravilo
maksimaliziranja profita koji nudi input analiza glasi:
Granični prihod proizvoda rada = Granični trošak rada
Ukoliko je tržište outputa podvrgnuto savršenoj konkurenciji,

granični prihod proizvoda rada se, budući da je granični prihod savrše-
nog konkurenta jednak cijeni dobra, transformira u vrijednost graničnog
proizvoda rada te pravilo profitno maksimalizirajućeg inputa glasi:
Vrijednost graničnog proizvoda rada = Granični trošak rada.
Ukoliko je i tržište outputa i tržište inputa savršeno konkurentno,

isto će pravilo glasiti:
Vrijednost graničnog proizvoda rada = Cijena rada.
203
9. RAVNOTEŽA NA TRŽIŠTU ČIMBENIKA PROIZVODNJE
9. RAVNOTEŽA NA TRŽIŠTU ČIMBENIKA

PROIZVODNJE
9.1. TRŽIŠTE RADA
Zakon ponude djeluje, kako ranije rekosmo, i na tržištu čimbe-

nika proizvodnje. Dakle, većoj cijeni nekog čimbenika proizvodnje
odgovarat će i veća ponuđena količina istog čimbenika. Vrijedi i
obrnuto. Međutim, ovaj opći zakon poznaje i neke iznimke, a one se
tiču, prije svega, ponude rada.
9.1.1. Ponuda rada
Izazvati ponudu rada (bilo individualnu, bilo tržišnu) znači

ponuditi radniku ili radnicima odgovarajuću cijenu rada. Ta najniža plaća
dostatna za induciranje ponude rada naziva se plaća suzdržavanja
(reservation wage)60.
Ukoliko cijena rada padne ispod plaće suzdržavanja, ponuda rada

ne postoji. Rast cijene rada iznad plaće suzdržavanja ima za posljedicu, u
pravilu i u prvi mah, rast ponuđene količine rada. Daljnji rast cijene rada
može, međutim, izazvati pad ponuđene količine rada. Rast cijene rada
izaziva, kada je u pitanju ponuđena količina rada, dva, suprotna, učinka:
učinak supstitucije i učinak dohotka.
60
Vidjeti: Parkin, M.: Economics, Addison-Wesley Publishing Company, Inc., New
York, 1990., str. 391.
205
Grubo rečeno, radnik je u situaciji birati između tržišne

djelatnosti (prodaja rada) i netržišne djelatnosti (odmor, rekreacija,
obrazovanje). Rast cijene rada povećava atraktivnost tržišne djelatnosti
odnosno povećava oportunitetni trošak netržišne aktivnosti. Sat odmora
postaje sve skuplji i skuplji u smislu izgubljene sve veće i veće plaće.
Upravo stoga, rast cijene rada dovodi do supstituiranja netržišne
aktivnosti tržišnom djelatnošću - prodajom rada. Ponuđena količina rada
raste. To je bit učinka supstitucije.
Učinak se dohotka događa pri višim cijenama rada. Uporni rast

cijene rada, te rast radnikovog dohotka (plaće) može izazvati pad
ponuđene količine rada. Prisjetimo se, rast dohotka potrošača, ceteris
paribus, povećava potražnju za normalnim dobrima. Budući da slobodno
vrijeme-netržišna djelatnost- jest normalno dobro, povećava se potražnja
i za tom vrstom čovjekove aktivnosti. Iz tih razloga, pri relativno
visokim cijenama rada, ponuđena količina rada opada.
Učinak su supstitucije i učinak dohotka učinci sa suprotnim

djelovanjem. Ali, moguće je ustvrditi da pri nižim cijenama rada djeluje
učinak supstitucije, a pri višim cijenama rada do izražaja dolazi učinak
dohotka. Upravo stoga je krivulja ponude rada (individualna ali i moguće
tržišna61) unatrag povijena.
61
Tržišna je ponuda rada zbroj svih individualnih ponuda određene vrste rada.
206
Slika 86.
Pojedina se poduzeća - kupci rada -, međutim, sučeljavaju s

rastućom krivuljom rada ili vodoravnom krivuljom ponude rada. Sve u
ovisnosti o tome posjeduje li poduzeće tržišnu moć odnosno sposobnost
da utječe na cijenu čimbenika. Ukoliko je poduzeće tek jedan od
mnogobrojnih kupaca rada, ono će biti u situaciji da svaku iduću
zaposlenu jedinicu rada plati kao i onu prethodnu. Ponuda rada je u tom
slučaju savršeno elastična. Ukoliko je poduzeće isključivi ili jedan od
malog broja poslodavaca, sučeljava se s rastućom krivuljom ponude rada
i u stanju je, povećavajući broj zaposlenih ili otpuštajući radnike, utjecati
na cijenu rada.
9.1.2 Ravnoteža na tržištu rada
Na tržištu rada, koje je podvrgnuto savršenoj konkurenciji,

ravnotežnu cijenu i broj zaposlenih radnika određuje presjecište krivulja
tržišne potražnje i ponude.
207
Slike 87.
a) Poduzeće kupac - savršeni konkurent b) Tržište rada - savršena

konkurencija
9.1.2.1. Necjenovne odrednice potražnje
Krivulja potražnje (iza koje se krije granični prihod proizvoda

rada) doživljava pomake tada kada se mijenja potražnja za dobrom koje
rad proizvodi (u tom slučaju raste ili pada granični prihod poduzeća) i
kada se mijenja proizvodnost rada (u tom slučaju raste ili pada granični
proizvod rada).
Podsjećamo, granični prihod proizvoda rada jest umnožak

graničnog prihoda i graničnog proizvoda rada. Raste li cijena dobra ili
usluge, raste, dakako, i granični prihod poduzeća, a sa njime, ceteris
paribus, granični prihod proizvoda rada. Raste, u tom slučaju, i potražnja
za radom i krivulja potražnje se pomiče udesno. Vrijedi i obrnuto.
Ukoliko se, uz ostale neizmijenjene uvjete, povećava proiz-

vodnost rada (raste li prosječni proizvod rada) povećava se i granični
proizvod rada, a s njim i granični prihod proizvoda rada. Raste potražnja
za radom i krivulja potražnje se pomiče udesno. Vrijedi i obrnuto.
208
Slika 88.
9.1.2.2. Necjenovne odrednice ponude
Na veličinu ponude rada utječe veličina radne snage, te cijene

rada (plaće) na drugim tržištima rada.
Ukupni radni potencijal ili radna snaga obuhvaća sve zaposlene

radnike i one osobe koje traže posao. Dakle, raste li radna snaga, uz
ostale neizmijenjene uvjete, raste i ponuda rada. Krivulja ponude rada
pomiče se udesno. Vrijedi i obrnuto.
Rastu li plaće na nekim tržištima rada, povećava se oportunitetni

trošak rada na onim tržištima rada na kojima cijena rada ostaje ista. Zbog
toga će mnogi radnici napustiti dosadašnja zaposlenja i potražiti posao
na atraktivnijim tržištima rada. Ponuda se rada smanjuje, a krivulja
ponude se pomiče ulijevo. Vrijedi i obrnuto.
209
Slika 89.
9.1.3. Uloga sindikata
“Radnički sindikati su organizacije koje predstavljaju ekonomske

interese radnika...“62 Jednostavno rečeno, cilj je sindikata poboljšati
položaj svojih članova. To je moguće učiniti inzistirajući na poboljšanju
uvjeta rada, te nastojeći povećati cijenu rada.
Ovo posljednje sindikat može sprovesti smanjujući ponudu rada.

Primjerice, moguć je dogovor s poslodavcima koji članstvo u sindikatu
postavljaju kao uvjet mogućeg zaposlenja. Sindikati, s tim u svezi, mogu
promicati i podržavati snažnu antimigracijsku politiku itd. Smanjenje će
ponude rada izazvati, ceteris paribus, povećanje cijene rada. Međutim,
veća plaća znači i manji broj zaposlenih, te stoga i manji broj članova
sindikata.
62
Mabry, R.,.H, Ulbrich, M., H.: Introduction to Economic Principles, McGraw-Hill
Book Company, New York, 1989., str. 203.
210
Ali, postoji i druga opcija - opcija koja znači i povećanje plaća i

povećanje zaposlenosti. U tom smislu sindikat nastoji povećati potražnju
za radom. To ukratko, znači nastojanje da se poveća potražnja za
dobrima i uslugama u čiju su proizvodnju uključeni članovi sindikata
(odgovarajuća propaganda tih i takvih dobara), podizanje radnog morala,
lobiranje u svezi donošenja takvih zakona koji će štititi domaću
proizvodnju od inozemne konkurencije itd., itd.
9.2. TRŽIŠTE KAPITALA
9.2.1. Potražnja za kapitalom
Kao što granični prihod proizvoda rada određuje potražnju za

radom tako i granični prihod proizvoda kapitala determinira potražnju za
kapitalom. Profitno maksimalizirajući input kapitala jest onaj koji znači
jednakost graničnog prihoda proizvoda kapitala i graničnog troška
kapitala.
Pretpostavimo da ste se odlučili baviti prijevozništvom, te da ste

u mogućnosti (posredstvom leasinga63) nabaviti kamion bilo koje
nosivosti. Kamion unajmljujete samo za jednu prijevozničku sezonu
(recimo, godinu dana) i, pretpostavimo, drugih troškova, osim troškova
leasinga, nemate. Sljedeća će tablica detaljnije opisati situaciju u kojoj
se nalazite.
63
Leasing podrazumijeva poslovni odnos u kojemu davatelj leasinga daje na
dogovoreno vrijeme na korištenje primatelju leasinga određenu stvar (kapitalno dobro)
uz dogovorenu naknadu.
211
Tablica 30.
Ukupni
Nosivost Granični
proizvod Ukupni Granični
kamiona u proizvod
(Prevezene prihod prihod
tonama kapitala
tone)
0 0 0
12 40
1 12 480
10 40
2 22 880
8 40
3 30 1200
6 40
4 36 4 1440
40
5 40 2 1600
40
6 42 1680
Granični prihod Ukupni trošak Granični trošak

proizvoda kapitala kapitala kapitala
0
480 120
120
400 120
240
320 120
360
240 120
480
160 120
600 120
80
720
Kamion od jedne tone nosivosti unajmljujete za 120 novčanih

jedinica godišnje. Svaku dodatnu tonu nosivosti platit ćete idućih 120
novčanih jedinica. Neprijeporno, vašim će potrebama ponajviše odgo-
varati kamion od pet tona nosivosti. Kamion od šest tona nećete unajmiti
budući da je njegov granični trošak (120) veći od graničnog prihoda
proizvoda (80).
I sljedeća će slika potvrditi da je profitno-maksimalizirajući input

kamion od pet tona nosivosti:
212
Slika 90.
Do sada se odluka o angažiranju kapitala ne razlikuje od odluka o

angažiranju rada. Što, međutim, ukoliko potrebito kapitalno dobro ne
možete unajmiti već morate kupiti? Neka cijena svakog kamiona iznosi
deseterostruki iznos njegovog jednogodišnjeg leasinga i neka je,
jednostavnosti radi, životni vijek svakog od njih neograničen.
Pretpostavit ćemo da posjedujete potrebita novčana sredstva i da

vam ona, budući da ste ih uložili u banku, donose kamatu od 10%
godišnje. Kako, u ovoj novoj situaciji, odrediti profitno-maksimaliz-
irajući input kapitala? Potrebito je izračunati graničnu efikasnost
kapitala.
Granični prihod proizvoda kapitala
Granična efikasnost kapitala = ·100
Granični trošak kapitala
Granična efikasnost kamiona najmanje nosivosti iznosi

 480 
 ⋅ 100 40%. Ovo kapitalno dobro nudi tijekom godine povrat
 1200 
uloženih novčanih sredstava u iznosu od 40% vlastite cijene. Investirate
213
li dodatnih 1200 novčanih jedinica radi kupovine kamiona od dvije tone

 400 
nosivosti granična će efikasnost kapitala biti  ⋅ 100 33,3%.
 1200 
U oba slučaja, budući da je tržišna kamatna stopa 10%, zarađujete više
nego da ste novčana sredstva uložili u banku.
Moguće je već sada nazrijeti pravilo koje će, kada je u pitanju

kupovina kapitala, osigurati maksimalni profit: input kapitala (u ovom
slučaju nosivost kamiona) valja povećavati sve dok je granična
efikasnost kapitala veća od kamatne stope. Maksimalni profit jamči onaj
input kapitala (nosivost kamiona) koji znači jednakost granične efikas-
nosti kapitala i tržišne kamatne stope.
Tablica 31.
Nosivost Granični prihod

Ukupni trošak Granični trošak
kamiona u proizvoda
kapitala kapitala
tonama kapitala
0 0
480 1200
1 400 1200
1200
2 320 2400
1200
3 3600
240 1200
4 160 4800
1200
5 80 6000
1200
6 7200
Granična efikasnost
Tržišna kamatna stopa
kapitala
10%
40%
10%
33,3% 10%
26,7% 10%
20% 10%
13,3% 10%
6,7% 10%
214
I opet se pokazuje da je kamion od pet tona nosivosti vaš

optimalni izbor kada je u pitanju realizacija maksimalnog profita.
Kamion od šest tona nosivosti nećete kupiti budući da je njegova
efikasnost (6,7%) manja od tržišne kamatne stope (10%). U ovome bi
slučaju oportunitetni trošak kupovine kapitalnog dobra (izgubljena
godišnja kamata) bio veći od profita koji biste realizirali investirajući u
kamion od šest tona nosivosti.
Slika 91.
9.2.2. Potražnja za zajmovima
Situacija se neće promijeniti ukoliko ne posjedujete vlastita

novčana sredstva za kupovinu kamiona, te ste ih prisiljeni posuditi.
Posuđeni novčani iznos ćete povećavati sve dok je granična efikasnost
kapitala veća od kamatne stope koju morate platiti na posuđeni iznos.
Posudit ćete upravo onu novčanu sumu pri kojoj je granična efikasnost
kapitala (u koji namjeravate investirati) jednaka kamatnoj stopi. Posuditi
215
manje znači realizirati manji profit od maksimalno mogućeg budući da

je, u tom slučaju, granična efikasnost kapitala > k'. Posuditi više znači
opet, ostvariti profit manji od maksimalnog budući da je sada granična
efikasnost kapitala < k'.
Prema tomu, krivuljom potražnje (individualne i tržišne) za

kapitalom i zajmovima upravlja granična efikasnost kapitala.
Slika 92.
9.2.3. Ponuda zajmova
Potrošači, u pravilu, cijene više sadašnju potrošnju od buduće.

Uopće, aktivnosti koje generiraju korisnost vrednuju se više ukoliko ih
prije možemo uživati. Kada, dakle, tvrdimo da potrošače odlikuje
pozitivna stopa vremenske preferencije tada jednostavno ukazujemo na
činjenicu da većina ljudi preferira sadašnja, a ne odgođena zadovoljstva.
Upravo stoga, oni koji se suzdržavaju od moguće sadašnje potrošnje,
koji čekaju, koji, dakle, štede, moraju biti nagrađeni. Kamata je nagrada
za čekanje, za odgođenu potrošnju. Međutim, upravo ovo čekanje,
odnosno štednja omogućuje tzv. zaobilaznu, posrednu proizvodnju.
216
Umjesto da sve resurse koristi u proizvodnji potrošnih dobara društvo

jedan dio resursa angažira u proizvodnji kapitalnih dobara. Proizvedeni
kapital omogućuje, na ovaj posredni način, veću proizvodnju potrošnih
dobara.
Na veličinu štednje utječe čitav niz čimbenika: tekući dohodak,

očekivani dohodak, životna dob i, dakako, kamatna stopa. Ukoliko,
ceteris paribus, raste kamatna stopa bit će veća i ponuđena količina
zajmova. Ovo vrijedi kako za individualnu tako i tržišnu ponudu
zajmova.
Slika 93.
9.2.4. Ravnoteža na tržištu zajmova
Tržište je zajmova podvrgnuto, pretpostavimo, snažnoj -

savršenoj konkurenciji. Na takvom tržištu ravnotežnu kamatnu stopu -
tržišnu kamatnu stopu - određuje presjecište krivulja tržišne potražnje i
tržišne ponude zajmova.
217
Pojedino je poduzeće, potencijalni dužnik, u mogućnosti pozaj-

miti bilo koji novčani iznos uz danu tržišnu kamatnu stopu. Ono se
sučeljava sa vodoravnom krivuljom ponude zajmova i nema, dakako,
nikakvog utjecaja na veličinu kamatne stope.
Slike 94.
9.3. TRŽIŠTE ZEMLJE
Zemlja je specifični čimbenik proizvodnje. Ponajprije, ona je

imobilna i, drugo, njezina je količina ograničena. Kao što svaka općina,
županija raspolaže tek ograničenom količinom zemlje tako i Republika
Hrvatska (kao i svaka druga država) posjeduje ograničenu količinu
raspoloživog zemljišta, zaliha nafte, ugljena itd., itd.
218
9.3.1. Ponuda zemlje
Budući da je količina bilo koje vrste zemlje na bilo kojoj lokaciji

ograničena i fiksna, moguće je ustvrditi da je ponuda zemlje savršeno
neelastična. Bez obzira na visinu rente 64 ponuđena količina zemlje (u
užem gradskom području Zagreba, npr.) ostaje ista.
Slika 95.
9.3.2. Ravnoteža na tržištu zemlje
Unatoč tomu što je ponuda svakog tipa zemlje savršeno neelas-

tična poduzeće - potencijalni zakupac - će, na savršeno konkurentnom
tržištu poljoprivrednog zemljišta npr., moći zakupiti potrebitu, željenu
količinu zemlje uz postojeću, tržištem određenu rentu. Zakupac se,
dakle, sučeljava sa savršeno elastičnom ponudom zemlje.
64
Renta je cijena koja se plaća za upotrebu tuđe zemlje.
219
Slike 96.
T r ž r ih o d
p
iš n p r
a p o iz
o tr v o d
ažn a
ja = z e m
Σ g l je
ra n
ni ič
Slika 96 b) upozorava na činjenicu da potražnja odnosno granični
prihod proizvoda zemlje, budući da je ponuda zemlje savršeno
neelastična, određuje visinu rente. Cjelokupni dohodak vlasnika zemlje
je, zbog istog razloga, ekonomska renta.
220
10. DRŽAVA I TRŽIŠTE
Država, odnosno vlada ima u ekonomskom životu nekoliko

doista važnih funkcija.
1. Država osigurava i održava zakonski okvir u kojem i pomoću

kojega ekonomija funkcionira.
2. Država realocira resurse.
3. Država obavlja preraspodjelu dohotka.
4. Država nastoji stabilizirati poslovni ciklus, ona intervenira
kako bi smanjila nezaposlenost i inflaciju.
Usredotočimo se, u ovom trenutku, na drugu funkciju (ona je

posljedica tržišne neučinkovitosti) i treću funkciju (riječ je o nastojanju
države da raspodjelu učini ujednačenijom). O četvrtoj funkciji bit će
riječi u okviru makroekonomske problematike.
10.1. DRŽAVA I REALOKACIJA RESURSA
Država intervenira u gospodarskom životu, ona realocira resurse

zbog činjenice da tržište nije u stanju osigurati alokacijsku efikasnost ili
Pareto65 optimalnu alokaciju resursa. Stvarno, aktualno tržište je Pareto
suboptimalno. Pareto optimalna alokacija resursa znači da ne postoji
alternativni način alokacije koji bi omogućio veću proizvodnju makar i
jednog dobra ili usluge, a da pri tome veličina proizvodnje ostalih dobara
65
Vilfredo Pareto je talijanski ekonomist i sociolog. Jedan od značajnih predstavnika
marginalističke škole odnosno švicarske ili škole privredne ravnoteže.
221
i usluga ostane neizmijenjena i koji bi dakle, omogućio poboljšanje

nečijeg blagostanja bez istovremenog smanjenja blagostanja svih ostalih.
Nekoliko je uzroka tržišne neefikasnosti odnosno Pareto subopti-
malnosti:
1. nesposobnost tržišta da proizvodi javna dobra

2. pojava eksternalija
3. pojava monopola.
10.1.1. Javna dobra
Privatno dobro je dobro ili usluga koje troši jedna osoba.

Osnovna obilježja privatnog dobra su suparništvo i isključivost. Supar-
ništvo se odnosi na jednostavnu činjenicu da, ceteris paribus, povećanje
nečije potrošnje određenog dobra znači smanjenje potrošnje istog dobra
od strane druge osobe. Isključivost privatnog dobra znači da kupac
takvog dobra stiče ekskluzivno, isključivo pravo njegove potrošnje.
Nasuprot tomu, čisto bismo javno dobro66 mogli opisati kao

dobro čija proizvodnja zahtijeva sudjelovanje i doprinos većeg broja
članova neke zajednice koje je, jednom proizvedeno, na raspolaganju
svima, a ne samo onima koji su sudjelovali u njegovoj proizvodnji,
budući da ne postoji način da se korištenje javnog dobra ograniči samo
na one koji su bili angažirani u njegovoj proizvodnji i, konačno, čije
korištenje odnosno potrošnja ne smanjuje njegovu ponudu. Ukratko,
čisto javno dobro (npr. sustav nacionalne obrane, svjetionici itd.) je
dobro koje troše svi i nitko ne može biti isključen iz potrošnje tog i
takvog dobra.
Specifična obilježja javnog dobra izazivaju ozbiljne prepreke u

njegovoj, posredstvom tržišta izvedenoj, proizvodnji. S tim u vezi
najpoznatiji je tzv. "free rider" problem - problem slobodnog jahača. Bit
problema sastoji se u tome da netko-neki pretpostave ili da je dovoljan
66
Postoje i tzv. miješana ili polujavna dobra, dobra smještena između privatnog i čistog
javnog dobra.
Primjer takvih dobara su ceste, parkirališta, parkovi i slično.
222
broj onih koji će participirati u proizvodnji javnog dobra, te da njihov

doprinos (istovremeno i njihov trošak) neće biti potrebit ili, pak, da je
broj onih koji će se angažirati, pa, dakle, i novčana sredstva, sasvim
nedovoljan pa je racionalno odustati od takvog projekta. Dogodi li se
suprotno, "free rider" je osigurao besplatno korištenje javnog dobra.
Prema tomu, "free rider" je osoba koja besplatno, ne sudjelujući u
njegovoj proizvodnji, koristi javno dobro. Ovakvo je ponašanje prije
pravilo nego izuzetak budući da je isplativo. Isplati se, ne smanjujući
potrošnju privatnih dobara, besplatno koristiti javna dobra.
Tržište, prema tomu, nije u stanju osigurati proizvodnju javnih

dobara ili je, u boljem slučaju, posredstvom tržišta proizvedena količina
javnih dobara manja od one koja znači alokacijsku efikasnost. Zbog toga
država igra ulogu realokatora, te pokušava osigurati, kada su u pitanju
javna dobra i njihova proizvodnja, alokacijsku efikasnost.
10.1.1.1. Ukupna i granična korist javnog dobra
Odgovor na pitanje koja količina javnog dobra jest optimalna ili

alokacijski efikasna implicira poznavanje ukupne i granične koristi.
Zapravo, korist nije drugo doli novčana mjera korisnosti i identična je
konceptu vrijednosti koji upotrijebismo prilikom analize potrošnje
privatnih dobara i potrošačeve ravnoteže.
Ukupna korist javnog dobra jest ukupni novčani iznos kojim

neka osoba procjenjuje datu razinu opskrbljenosti tim javnim dobrom.
Raste li količina javnog dobra povećava se i ukupna korist.
Granična je korist javnog dobra novčani iznos koji je pojedinac

spreman platiti za dodatnu jedinicu tog javnog dobra. Ili, to je promjena
ili povećanje ukupne koristi uslijed jediničnog povećanja količine javnog
dobra. Graničnu korist moguće je, dakle, izračunati na sljedeći način:
∆ Ukupna korist
Granična korist = .
∆ Količina
223
Raste li potrošnja javnog dobra, raste li razina opskrbljenosti

javnim dobrom granična korist opada. Zamjećujete, granična korist se
ponaša na isti način kao i granična korisnost. Ovo vrijedi kako za
graničnu individualnu korist tako i graničnu društvenu korist. Kao što
ukupna društvena korist predstavlja zbroj svih individualnih ukupnih
koristi tako granična društvena korist jest zbroj svih graničnih indivi-
dualnih koristi.
10.1.1.2. Analiza troškova i koristi
Sljedeći će primjer pokazati kako pomoću analize troškova i

koristi (cost - benefit analiza) odrediti alokacijski efikasnu količinu
javnog dobra. Neka u našoj zamišljenoj ekonomiji postoje tek dva
korisnika javnog dobra - osoba A i osoba B.
Tablica 32.
Količina Ukupna Granična

Ukupna Granična Ukupna Granična
javnog društvena društvena
korist - A korist - A korist - B korist - B
dobra korist korist
0 0 0 0
14 12 26
1 14 12 26
10 10 20
2 24 22 46
6 8 14
3 30 30 60
2 6 8
4 32 36 68
-2 4 2
5 30 40 70
224
Slike 97.
a) b)
c)
Granična
društvena korist
(A+B)
28
26
24
22
20
18
16
14
12
10
8
6
4
2
0,5 1 1,5 2 2,53 3,5 4 4,5 5

Količina javnog dobra
225
Slika 97. c) pokazuje da je granična društvena korist javnog

dobra okomiti zbroj graničnih individualnih koristi. To je stoga što
potrošnja javnog dobra od strane jedne ili više osoba ne onemogućava i
ne umanjuje potrošnju svih ostalih osoba.
U naš ćemo primjer uvesti i trošak kako bismo bili u stanju

odrediti točku alokacijske efikasnosti.
Tablica 33.
Količina Ukupna Granična

Ukupni Granični Neto
javnog društvena društvena
trošak trošak korist
dobra korist korist
0 0 0 0
26 8
1 26 8 18
20 14
2 46 22 24
14 20
3 60 42 18
8 26
4 68 68 0
2 32
5 70 100 -30
Neto je korist razlika između ukupne društvene koristi i ukupnog

troška. Maksimalnu neto korist bilježe dvije jedinice javnog dobra.
Međutim, na ovu optimalnu razinu proizvodnje, alokacijski efikasnu
količinu javnog dobra ukazuje i odnos između graničnog troška i
granične društvene koristi.
226
Slika 98.
Optimalna razina opskrbljenosti javnim dobrom znači, dakle,

maksimalnu neto korist odnosno jednakost granične društvene koristi i
graničnog troška.
10.1.2. Država i eksternalije
Riječ je o slučajevima kada aktivnosti (proizvodnja, potrošnja)

nekih gospodarskih subjekata uzrokuju tzv. eksterne učinke (koristi ili
troškove) koji tangiraju druge gospodarske subjekte. Eksternalija je
trošak ili korist koju osjećaju oni koji nisu neposredno uključeni u
ekonomsku transakciju koja ih izaziva.
Eksterni trošak, prosuti trošak, negativna eksternalija ili eksterna
disekonomija postoji tada kada netko svojom proizvodnjom ili potroš-
njom opterećuje troškom “susjednu stranu”. Primjeri eksternog troška,
227
negativne eksternalije, prosutog troška ili eksterne disekonomije jesu

buka, zagađivanje zraka, voda, itd, itd..
Međutim, postoji i eksterna korist, prosuta korist, pozitivna

eksternalija ili eksterna ekonomija. U pitanju je npr. zadovoljstvo što ga
pruža pogled na susjedov lijepo obrađen vrt, korist koju donosi cijep-
ljenje protiv nekih bolesti (čak i ako niste cijepljeni), korist koju
kvalitetni sustav obrazovanja donosi čitavoj zajednici, itd., itd..
Tržište nije u stanju izići na kraj s eksternalijama. Cijene, naime,

ne reflektiraju činjenicu da postoje eksternalije. Negativne se eksterna-
lije, ukratko, mogu opisati kao uzročnik tržišne neefikasnosti u smislu
prevelike proizvodnje. Zvuči čudno. Ali, anticipacija nekih negativnih
učinaka proizvodnje, koje tržište ne registrira (zagađivanje zraka, npr.),
bi, sasvim sigurno, povećalo troškove proizvodnje te smanjilo proiz-
vodnju takvih dobara (istovremeno i zagađivanje zraka).
Međutim, i pojava pozitivnih eksternalija dovodi u pitanje tržišnu

efikasnost. Riječ je o nedovoljnoj proizvodnji, u odnosu na alokacijski
efikasnu, dobara i usluga koje uključuju eksterne koristi. Kada bi, dakle,
svi koji besplatno uživaju neku eksternu korist imali plaćati njeno
korištenje proizvodnja bi takvog dobra bila sigurno veća. Državna
realokacijska intervencija može smanjiti eksterne troškove i povećati
eksterne koristi.
10.1.2.1. Porezi i alokacijska efikasnost
Na nereguliranom tržištu, bilo ono podvrgnuto i savršenoj

konkurenciji, eksterni se trošak ne nalazi u kalkulacijama onih koji ih
generiraju svojom proizvodnjom ili potrošnjom. Tržište primorava
proizvođače i potrošače da vode računa jedino o privatnom trošku.
Granični privatni trošak je trošak koji neposredno opterećuje

proizvođača nekog dobra ili usluge. Granični društveni trošak jest zbroj
graničnih privatnih troškova i graničnih eksternih troškova. U društve-
nom je interesu da svi troškovi (i oni privatnog i eksternog karaktera)
228
budu razmatrani i uključeni u odluke o alokaciji resursa. Tek tada može

biti ostvarena alokacijska efikasnost. S tim u svezi, država može
oporezovati proizvodnju opterećenu negativnim eksternalijama. Pretpos-
tavimo da je porez jednak graničnom eksternom trošku. U tom će slučaju
točka alokacijske efikasnosti biti određena presjecištem krivulja granične
koristi (potražnja) i graničnog društvenog troška (ponuda).
Slika 99.
Neregulirano tržište odbacuje količinu dobra KK uz cijenu dobra

CK . Posredstvom poreza regulirano tržište proizvodi alokacijski efikasnu
količinu KR (granični društveni trošak = granična korist) uz cijenu dobra
CR. Ignoriranje negativnih eksternalija ima za posljedicu preveliku proiz-
vodnju nekog dobra i suviše nisku cijenu istog dobra, ukratko, ignori-
ranje eksternih troškova vodi u Pareto suboptimalnu alokaciju resursa.
Uvažavanje, pak, negativnih eksternalija ima za posljedicu smanjivanje
outputa i povećavanje cijene dobra.
229
10.1.2.2. Subvencije i alokacijska efikasnost
Ranije ustvrdismo kako neregulirano tržište nije u stanju osigu-

rati dostatnu, društveno prihvatljivu, alokacijski efikasnu količinu onih
dobara koja uključuju pozitivne eksternalije. Tržište kao takvo, budući
da nije u stanju registrirati eksterne koristi, angažira nedovoljnu količinu
resursa u proizvodnji tih i takvih dobara.
Kao i do sada, u određivanju alokacijski efikasne količine doba-

ra, pomoći će nam analiza troškova i koristi.
Granična privatna korist jest korist koju neposredno uživa potro-

šač nekog dobra. Budući da neka dobra pružaju korist i onima koji ih
neposredno ne konzumiraju, granična društvena korist predstavlja zbroj
graničnih privatnih koristi i graničnih eksternih koristi.
Kako povećati proizvodnju i potrošnju dobara koja impliciraju

pozitivne eksternalije? Država to može učiniti subvencionirajući
proizvodnju takvih dobara. Subvencija je oblik transfernog plaćanja67
koje “služi za pokriće troškova kako bi se omogućila proizvodnja
određenih proizvoda ili usluga”.68
Subvencionirajući javni gradski prijevoz, npr., gradske vlasti

potiču potrošnju usluga javnog gradskog prijevoza istovremeno smanju-
jući gužvu na gradskim prometnicama, smanjujući zagađivanje zraka,
itd.
I opet je točka alokacijske efikasnosti odnosno alokacijski

efikasna količina dobra određena presjecištem krivulja graničnog troška i
granične društvene koristi, odnosno jednakošću graničnog troška i
granične društvene koristi.
67
Transferna su plaćanja plaćanja bez adekvatne tekuće protuusluge. Riječ je o
prijenosu dohotka s jednih subjekata na druge (socijalne pomoći, naknade za
nezaposlene, subvencije itd.)
68
Poslovni rječnik, Masmedia, Zagreb, 1992., str. 566.
230
Slika 100.
Pretpostavili smo, jednostavnosti radi, da je granični privatni

trošak jednak graničnom društvenom trošku. Otuda je na našoj slici
jedna, standardna krivulja ponude. Relevantna krivulja potražnje jest
granična društvena korist. Optimalna količina dobra, količina koja znači
alokacijsku efikasnost jest KR (granična društvena korist = granični
trošak). Zbog subvencioniranja optimalna je količina na rasplaganju uz
jediničnu cijenu CR. Zamjećujete, okomita razlika između Co i CR
predstavlja subvenciju po jedinici dobra.
10.1.2.3. Zaključno o eksternalijama - internalizacija eksternalija
Pojava će eksternog troška potaknuti državu da oporezuje djelat-

nost koja ga izaziva. Obrnuto, pojava eksterne koristi će ponukati državu
da subvencionira djelatnost koja je generira. U oba slučaja država
uspijeva internalizirati eksternaliju. Internalizirati eksternaliju znači
učiniti eksternaliju dijelom tržišne ponude i potražnje. Ili, internalizirati
eksternaliju znači ugraditi eksternaliju u kalkulacije proizvođača i
potrošača i učiniti je relevantnim dijelom njihovih poslovnih odluka.
231
Subvencije i porezi nisu, međutim, jedini način internalizacije

eksternalija. Internalizaciji eksternalija, u određenim okolnostima, može
uvelike pridonijeti jasno određivanje vlasničkih prava. Zbog toga je
precizno definiranje vlasničkih prava jedna od važnih zadaća države.
Pretpostavimo da neko poduzeće, ispuštajući otpadne vode,

zagađuje rijeku. Ukoliko, pak, korisnici vode imaju jasna prava na vodu
određene kvalitete, oni će zahtijevati adekvatnu naknadu od zagađivača.
Ako je naknada veća od troška, primjerice, ugradnje odgovarajućih
filtera, poduzeće će, ugradnjom filtera, prestati zagađivati rijeku.
Tržište, dakle, u određenim uvjetima, može samostalno internali-

zirati eksternaliju.
Spomenimo, s tim u svezi, tzv. Coaseov teorem69. Coaseov teorem
(prema Ronaldu Coase-u) tvrdi kako tržište može internalizirati eksterna-
liju ukoliko postoji mali broj zainteresiranih stranaka čija su vlasnička
prava jasno, neupitno definirana. Zbog čega mali broj zainteresiranih
stranaka? Zbog toga što tek u tom slučaju troškovi pregovaranja odnosno
tzv. troškovi transakcije mogu biti prihvatljivo niski. Troškovi su
transakcije svi troškovi koji neku transakciju uopće čine mogućom.
Troškovi transakcije uključuju, primjerice, troškove lociranja poslovnog
partnera, troškove pregovaranja o potrebitim elementima sporazuma, te
troškove osiguranja realizacije dogovorenog sporazuma.
Dakle, tek dobro definirana vlasnička prava i niski troškovi

transakcija mogu osposobiti tržište da internalizira eksternaliju. U
složenijim situacijama (visoki troškovi transakcija, veliki broj zaintere-
siranih stranaka i nedovoljno precizno definirana vlasnička prava)
tržište, kao instrument internalizacije eksternalija, otkazuje.
Država je, nadalje, u mogućnosti, kada je negativna eksternalija

ekstremno velika, zabraniti proizvodnju koja ju generira. I konačno,
država može ograničiti proizvodnju negativnih eksternalija. Ona, naime,
može propisati način proizvodnje i potrošnje nekih dobara prisiljavajući
proizvođače i potrošače da vode računa o eksternalijama koje izazivaju.
69
Vidjeti: Coase, R.: The Problem of Social Cost, Journal of Law and Economics,
vol.3, October 1960.
232
Npr., termoelektrane i drugi veliki potrošači ugljena mogu emitirati tek

dopuštene količine sumpornog dioksida, automobili moraju imati
ugrađene katalizatore itd., itd.
10.1.3. Država i (prirodni) monopol
Unatoč tome što ponekad svojim ponašanjem stvara pretpostavke

za nastanak monopola70 država nastoji zaštititi tržišnu konkurenciju. Ona
to čini posredstvom antimonopolnog zakonodavstva. Riječ je o zakon-
skim propisima koji zabranjuju monopoliziranje te ograničavaju mono-
polsku moć. Posebice je, međutim, zanimljiv slučaj prirodnog monopola.
Prirodni monopol, podsjećamo, etablira ekonomija razmjera ili

rastući prinosi razmjera. Zahvaljujući tome što ukupni proizvod raste
brže od angažiranih inputa prosječni ukupni trošak bilježi pad. Jedan je
veliki proizvođač u stanju opskrbiti tržište nekim dobrom ili uslugom uz
niži prosječni ukupni trošak nego veći broj malih proizvođača. Proizlazi
da je prirodni monopol poželjna tržišna struktura kada je u pitanju
proizvodnja određenih dobara i usluga (proizvodnja i distribucija
električne energije, vode, plina, poštansko-telefonsko-telegrafskih uslu-
ga, itd). Razbijanje monopola, kada je o ovom specifičnom obliku
monopola riječ, nije najbolje rješenje. Ono, naime, znači i gubitak
pozitivnih posljedica ekonomije velikih serija - ekonomije razmjera.
Ako nije dobro “demontirati” prirodni monopol onda, rješenje se

nameće samo po sebi, je potrebito regulirati cijenu njegovog dobra ili
usluge. Pokušajmo, između nekoliko opcija, pronaći optimalni način
reguliranja cijene.
70
"Monopol rijetko može biti formiran unutar zemlje bez očite državne pomoći u
obluku carina ili na neki drugi način". Friedman, M., Friedman, R.: Free to Choose,
Avon, 1981., str. 45.
233
Slika 101.
Ukoliko ne bi bilo uplitanja države, prirodni bi monopol,

uvažavajući pravilo maksimaliziranja profita (granični trošak = granični
prihod), zahtijevao monopolsku cijenu CM, a proizveo output KM. Pri
tomu bi, dakako, realizirao monopolski profit. Prirodni monopol neće
dragovoljno, u datim okolnostima, povećati vlastiti output budući da to
povećava granični trošak u odnosu na granični prihod i smanjuje profit.
Država jest, međutim, u stanju nametnuti cijenu, te prirodni

monopol pretvoriti u preuzimatelja cijene. Idealna, društveno poželjna
situacija znači ukupni proizvod količine KI i cijenu CI. Pri toj (KI) razini
proizvodnje je granični trošak jednak cijeni dobra (granični trošak =
cijena), odnosno granični trošak jednak graničnoj koristi (granični trošak
= granična korist). Ovaj način određivanja cijene (koji znači jednakost
graničnog troška i cijene), nažalost, u našem primjeru, nije moguće
primijeniti. Zamjećujete zbog čega. Cijena je, određena presjecištem
krivulja potražnje i graničnog troška, manja od prosječnog ukupnog
troška. Ovakva politika cijena vodi proizvođača u gubitak i stoga nije
održiva.
234
Međutim, kada otkazuje određivanje cijene pomoću graničnog

troška valja, kao kompromisno rješenje, primijeniti pravilo prosječnog
ukupnog troška. Država određuje cijenu CR (Prosječni ukupni trošak =
Cijena), proizvedena količina je KR, a prirodni monopol realizira tek
normalni profit. Ovakvo rješenje, dakako, ne znači efikasnu alokaciju
resursa (ona podrazumijeva jednakost cijene ili granične koristi i
graničnog troška) ali je najbliže onom optimalnom.
10.2. DRŽAVA I PRERASPODJELA DOHOTKA
Čak i kada bi tržište bilo alokacijski efikasno, kada bi uspijevalo

realizirati Pareto optimalnu alokaciju resursa postojala bi potreba da se
proizvedeni output distribuira na ujednačeniji i pravedniji način. Nije
upitna potreba da se dio dohotka preusmjeri siromašnima i onima koji
nisu u stanju brinuti o sebi. Država, preuzima, izuzetno delikatnu zadaću
preraspodjele ukupnog dohotka nastojeći pronaći pravu mjeru između
savršeno jednake raspodjele i tržišne raspodjele.
10.2.1. Lorenzova krivulja
Dohoci vlasnika čimbenika proizvodnje, između ostalog, ovise o

količini inputa kojima raspolažu, te cijenama čimbenika proizvodnje.
Ukoliko, osim visokokvalificiranog rada, posjedujete značajne količine
kapitala i zemlje, realizirat ćete i relevantni dohodak. Nažalost, vrijedi i
obrnuto. Budući da je raspodjela čimbenika proizvodnje odnosno
vlasništva nad njima doista nejednaka, nejednaka je i raspodjela dohotka.
To, u još većoj mjeri, vrijedi za raspodjelu bogatstva. Ukratko, dohodak
je ono što zaradite, bogatstvo ono što posjedujete. Bogatstvo, dakle,
predstavlja novčanu vrijednost cjelokupne imovine umanjene za obveze.
Raspodjelu ćemo dohotka i bogatstva, na primjeru zamišljene ekono-
mije, prikazati pomoću Lorenzove krivulje.
235
Tablica 34.
Kumulativni postotak Kumulativni postotak Kumulativni postotak

obitelji dohotka bogatstva
20 5 0
40 15 0
60 35 5
80 60 15
100 100 100
Sve su obitelji podijeljene u pet jednakih grupa. Prva petina

obitelji, a to su one s najnižim dohocima, realiziraju 5% ukupnog
dohotka. Druga petina, sljedećih 20% obitelji ostvaruje 10% dohotka.
Kumulativno, dakle, 40% obitelji realizira 15% dohotka. Sljedećih 20%
obitelji realizira 20% dohotka, dakle, 60% obitelji ostvaruje 35%
ukupnog dohotka. Pretposljednjoj petini pripada 25% dohotka, a oni sa
najvišim dohocima (posljednja petina obitelji) zahvaća čak 40%
ukupnog dohotka. Još je dramatičnija situacija (a to je sveprisutna
ekonomska činjenica) što se raspodjele bogatstva tiče. U našem primjeru
najbogatijih 20% obitelji posjeduje čak 85% ukupnog bogatstva.
236
Slika 102.
Crta koja iz ishodišta koordinatnog sustava polazi pod kutom od

o
45 predstavlja savršeno jednaku raspodjelu. Dakle, 20% obitelji
realizira 20% dohotka, 40% obitelji 40% dohotka itd. Lorenzova krivulja
pokazuje otklon aktualne raspodjele dohotka ( i bogatstva, u našem
primjeru) od savršeno jednake raspodjele. Što je Lorenzova krivulja
bliža crti savršene jednakosti, to je raspodjela dohotka i bogatstva
ujednačenija. Veća udaljenost crte jednakosti i Lorenzove krivulje zorno
ilustrira veće nejednakosti u raspodjeli dohotka.
Što je uzrok ovih značajnih razlika u dohocima?
Spomenusmo već nejednaku raspodjelu čimbenika proizvodnje.

Obrazovanje, također, jest jedan od značajnijih razloga nejednakih
dohodaka. Valja spomenuti i nejednaku distribuciju sposobnosti. Ljudi
237
doista nisu jednaki, a nije jednaka niti raspodjela šansi. Na veličinu

dohotka može utjecati i mjesto življenja, pa čak i sreća.
Ukoliko se, makar i na sažeti način, raspravlja o raspodjeli

dohotka, nije moguće zaobići problem siromaštva. Siromaštvo pred-
stavlja onu veličinu dohotka koji nije u stanju pokriti troškove života na
egzistencijalnoj razini. Tako je, npr., granica siromaštva, odnosno
dohodak jednak egzistencijalnom trošku za četveročlanu američku
obitelj bio procijenjen na 14335 $71 u 1992. godini. Zanimljiv je način
izračunavanja granice siromaštva u Sjedinjenim Američkim Državama:72
(trošak jednog obroka x 3 obroka x 4 osobe x 365 dana) x 3
Neka istraživanja pokazuju da najsiromašnije američke obitelji

troše jednu trećinu svog dohotka na nabavku hrane. Otuda ovaj faktor 3
na kraju formule.
10.2.2. Raspodjela nakon poreza i transfera
Država, igrajući više ili manje uspješno ulogu suvremenog

Robina Hooda, nastoji pomoći siromašnima i ujednačiti raspodjelu
dohotka. U tom smislu ona korigira tržišnu raspodjelu dohotka. Tržišna
je raspodjela dohotka raspodjela bez ikakvog državnog uplitanja i
korekcija. Raspodjelu po obavljenoj državnoj korekciji (država vrši
preraspodjelu dohotka posredstvom poreza i transfernih plaćanja)
nazivamo raspodjela nakon poreza i transfera. Oporezujući visoke
dohotke, te pomažući posredstvom transfera (socijalna skrb i pomoć
nezaposlenima) ugroženim skupinama stanovništva, država može
smanjiti jaz između aktualne i savršeno jednake raspodjele.
71
Samuelson, P.,A., Nordhaus, W.,D.: Ekonomija, "Mate", Zagreb, 2000., str. 362.
72
Dyal, J.A., Karatjas, N.: Basic Economics, Macmillan Publishing Company, New
York, 1985., str. 343.
238
Učinke je redistribucijske politike države moguće prikazati

Lorenzovom krivuljom tržišne raspodjele i raspodjele nakon poreza i
transfera (slika 103).
Slika 103.
Dakle, država porezima i transferima može značajno smanjiti jaz

između aktualne (stvarne) raspodjele i savršeno jednake raspodjele.
239
11. OSNOVNI MAKROEKONOMSKI POJMOVI
11. OSNOVNI MAKROEKONOMSKI

POJMOVI
Naše je dosadašnje izlaganje bilo mikroekonomske proveni-

jencije. Proučavajući mikroekonomiku upotrebljavali smo, kako to
slikovito vele Dyal i Karatjas73, "mikroskop" kako bismo objasnili
ponašanje individualnih ekonomskih subjekata - potrošača i poduzeća,
formiranje cijena dobara i usluga u različitim tržišnim strukturama,
određivanje cijena inputa, određivanje veličine outputa pojedinih
dobara, itd.
Makroekonomika, međutim, proučava posebni ekonomski entitet

- ekonomiju u cjelini. Kako bismo istražili funkcioniranje ekonomije
upotrijebit ćemo "teleskop". U studij makroekonomike uvode nas
pojmovi poput inflacije, nezaposlenosti i bruto nacionalnog proizvoda.
Naime, stopa inflacije, stopa nezaposlenosti, te veličina bruto
nacionalnog proizvoda, odnosno stopa ekonomskog rasta, vrijedni su
pokazatelji "zdravstvenog stanja" ili makroekonomske performancije
svake ekonomije.
11.1. INFLACIJA
Inflacija (lat. inflare - naduti, nadimati) jest rast prosječne razine

cijena u nekom društvu. Pojava suprotna inflaciji naziva se deflacija.
Deflacija predstavlja pad opće ili prosječne razine cijena, a stabilne
cijene postoje tada kada prosječna razina cijena ili, jednostavno, razina
cijena miruje.
73
Dyal, J., A., Karatjas, N.: Basic Economics, Macmillan Publishing Company, New
York, 1985., str. 176.
241
Najpoznatiji indeks cijena, posredstvom kojega se prati i mjeri

fluktuacija razine cijena, jest indeks potrošačkih cijena (Consumer Price
Index - CPI). Indeks potrošačkih cijena jest kvocijent vrijednosti
standardne košare dobara u tekućem razdoblju i vrijednosti iste košare
dobara u prethodnom, odnosno baznom razdoblju pomnožen sa sto.
Dakako, indeks potrošačkih cijena u baznom razdoblju iznosi 100.
Standardna košara dobara obuhvaća i sastoji se od najrazličitijih ali i
izabranih artikala (u SAD oko 400 dobara i usluga) čije se cijene
kontinuirano prate i uspoređuju.
Vrijednost košare dobara tekuće godine

Indeks potrošačkih cijena = ⋅ 100
Vrijednost iste košare u baznoj godini
ili
C1a K 0a + C1b K 0b +....+ C1n K 0n

Indeks potrošačkih cijena74 = · 100
C0a K 0a + C0b K 0b +....+ C0n K 0n
gdje 1 označava tekuću godinu, a 0 baznu godinu, a a,b,..., n

označavaju pojedine artikle košare dobara.
Možda će sljedeći primjer eliminirati eventualne nedoumice.
74
Vidjeti: Mabry, R.,H., Ulbrich, H.,H.: Introduction to Economic Principles, McGraw-
Hill, Inc., New York, 1989., str. 293.
242
Tablica 35.
Indeks potrošačkih
Godina Vrijednost košare dobara
cijena (CPI)
1. 18000 75
2. 20000 83,3
3. 24000 100
4. 27000 112,5
5. 29500 122,9
6. 33000 137,5
Zamjećujete, treća je godina bazna godina. Indekse potrošačkih

cijena izračunasmo dijeleći vrijednost tipične potrošačke košare svake
godine s njenom vrijednošću u baznoj godini. U četvrtoj godini, u
odnosu na baznu godinu, zabilježena je godišnja stopa inflacije od
12,5%, u petoj 22,9% a u šestoj godini 37,5%.
Prema tomu, stopa inflacije jest postotna promjena, povećanje

prosječne ili opće razine cijena.
Kako, međutim, izračunati godišnju stopu inflacije u šestoj

godini u odnosu na petu?
Razina cijena u tekućoj godini - Razina cijena u prošloj godini

Godišnja stopa inflacije = • 100
Razina cijena u prošloj godini
ili
Indeks potrošačkih cijena u - Indeks potrošačkih cijena u
tekućoj godini prošloj godini
Godišnja stopa inflacije = • 100
Indeks potrošačkih cijena u prošloj godini
Prema tomu, u našem će slučaju godišnja stopa inflacije zabilje-

žena u šestoj godini, u odnosu na petu godinu, iznositi 11,87%.
243
137 ,5 − 122 ,9
Godišnja stopa inflacije = · 100 = 11,87%
122 ,9
Postoji, međutim, još jedna, sveobuhvatnija, mjera inflacije.

Riječ je o deflatoru bruto nacionalnog proizvoda. Naime, dok indeks
potrošačkih cijena prati cijene tek nekih, reprezentativnih dobara i usluga
deflator bruto nacionalnog proizvoda registrira promjene cijena svih
dobara i usluga koje čine bruto nacionalni proizvod.
Ukratko, bruto nacionalni proizvod (Gross national product -

GNP) jest vrijednost, novčana, dakako, svih finalnih dobara i usluga koje
neka ekonomija proizvede tijekom, u pravilu, jedne godine.
Deflator se bruto nacionalnog proizvoda ili GNP-deflator

izračunava kao kvocijent nominalnog i realnog bruto nacionalnog
proizvoda pomnožen sa 100.
Nominalni bruto nacionalni proizvod

GNP-deflator = • 100
Realni bruto nacionalni proizvod
Nominalni bruto nacionalni proizvod mjeri vrijednost outputa

(svih finalnih dobara i usluga proizvedenih tijekom godine) u cijenama
tekuće godine. Nasuprot tomu, realni bruto nacionalni proizvod vrednuje
output u stalnim cijenama, odnosno cijenama baznog razdoblja ili go-
dine.
Pretpostavit ćemo, jednostavnosti radi, da neka ekonomija proiz-

vodi tek četiri dobra.
244
Tablica 36.
Tekuća godina Bazna godina

Dobro
Količina Cijena Ukupno Cijena Ukupno
A 1000 2 2000 1,5 1500
B 4 2000 8000 1900 7600
C 20 1000 20000 900 18000
D 5000 1 5000 0,5 2500
35000 29600
Budući da je nominalni bruto nacionalni proizvod 35000, a realni

29600 deflator bruto nacionalnog proizvoda iznosi 118,24.
35000
GNP-deflator = · 100 = 118,24
29600
U tekućoj je godini, u odnosu na baznu godinu, prosječna razina

cijena svih finalnih dobara porasla za 18,24%, odnosno stopa inflacije
iznosi 18,24%.
Gornja formula upućuje na to da je, upotrebom GNP-deflatora,
realni bruto nacionalni proizvod moguće pretvoriti u nominalni i
nominalni u realni.
Realni bruto nacionalni proizvod • GNP - deflator

Nominalni bruto nacionalni proizvod =
100
Deflacioniranje nominalnog bruto nacionalnog proizvoda, njego-

vo pretvaranje u realni bruto nacionalni proizvod čija je veličina
oslobođena utjecaja promjene cijena, obavit ćemo na sljedeći način:
Nominalni bruto nacionalni proizvod

Realni bruto nacionalni proizvod = • 100 .
GNP - deflator
245
11.1.1. Kvantitativna teorija novca
Različite teorije pokušavaju objasniti inflaciju i uzroke inflacije.

Spomenut ćemo troškovnu inflaciju (tzv. cost push teorija) koja uzroke
inflacije vidi u rastu plaća i(li) drugih troškova proizvodnje. U ovom su
slučaju prodavači "krivi" za pojavu inflacije. Međutim, "krivci" mogu
biti i kupci odnosno njihova prevelika (u odnosu na ponudu) potražnja.
Riječ je o inflaciji potražnje (demand-pull teorija). Upotpunimo ovaj
kratak pregled i teorijom o strukturnoj inflaciji, te psihološkim teorijama
inflacije. Inflacija može, dakako, biti posljedica kombinacije različitih
uzroka. Mnogi će, međutim, ekonomisti (oni monetarističkog usmje-
renja) ustvrditi kako inflacija jest, prije svega, monetarni fenomen.
Novac, odnosno količina novca u optjecaju, reći će oni, nije jedini uzrok
inflacije ali je, svakako, najvažniji.
Budući da ovo mišljenje držimo relevantnim, razmotrimo temelje

ovakvog shvaćanja inflacije i njenih uzroka. Riječ je o kvantitativnoj
teoriji novca.
Korijeni kvantitativne teorije novca sežu sve do 17. stoljeća.

Poznati su stariji zagovornici ove teorije, primjerice, David Hume i
David Ricardo, a njezin je najpoznatiji današnji pobornik nobelovac
Milton Friedman.
Suštinu kvantitativne ili količinske teorije novca moguće je

predstaviti sljedećom jednostavnom formulom:
M
P=
Q
P = prosječna razina cijena

M = količina novca u optjecaju
Q = realni bruto nacionalni proizvod.
246
Prema kvantitativnoj teoriji novca prosječna razina cijena ovisi

(pretpostavimo da je Q fiksna veličina) o količini novca u nekoj eko-
nomiji.
Poveća li se količina novca doći će do razmjernog povećanja

prosječne razine cijena. Vrijedi, dakako, i obrnuto.
Uvedemo li u naše razmatranje i brzinu novca - prosječni broj

godišnje uporabe novčane jedinice (v) - u stanju smo formulirati jed-
nadžbu prometa:
P · Q = M · v.
Na lijevoj strani jednadžbe prometa (P · Q) nalazi se nominalni

bruto nacionalni proizvod. Ukoliko pretpostavimo da su Q i v stabilne,
fiksne veličine, povećanje količine novca mora izazvati razmjerno
povećanje razine cijena odnosno nominalnog bruto nacionalnog proiz-
voda. Možda će to jasnije predočiti tzv. "cambridge-ska jednadžba":
M ⋅v
P= .
Q
Udvostručite li količinu novca, uz ostale neizmijenjene uvjete,

udvostručit ćete i razinu cijena.
Ovo se jednostavno tumačenje jednadžbe prometa (koja vjeruje u

stabilnost Q i v) naziva "sirova" kvantitativna teorija novca.
Ukoliko pretpostavimo da je realni bruto nacionalni proizvod

promjenljiva veličina koju tangira promjena količine novca, tada pove-
ćanje količine novca u nekoj ekonomiji (uz neizmijenjenu brzinu novca)
izaziva razmjerno povećanje nominalnog bruto nacionalnog proizvoda.
U tom je slučaju, međutim, povećanje nominalnog bruto nacionalnog
proizvoda rezultat povećanja ne samo prosječne razine cijena, već i
realnog bruto nacionalnog proizvoda. Već je sada moguće zaključiti da
povećanje količine novca ne mora značiti razmjerno povećanje razine
cijena. Isti će zaključak vrijediti ukoliko i brzinu novca pretvorimo u
247
promjenljivu veličinu. Naime, znatnog utjecaja na brzinu novca ima

veličina kamatne stope. Ukratko, viša kamatna stopa potiče nastojanje da
se "besposlena" gotovina plasira kao zajam. Ovo povećava brzinu novca.
Niža kamatna stopa znači i manji oportunitetni trošak posjedovanja
(inaktivne) gotovine, te brzina novca opada.
Ovaj odnos između kamatne stope i brzine novca slabi pozicije

"sirove" kvantitativne teorije novca. Budući da veća količina novca u
nekoj ekonomiji, u pravilu, znači i nižu kamatnu stopu, a time i manju
brzinu novca, rast nominalnog bruto nacionalnog proizvoda i prosječne
razine cijena ne mora biti razmjeran povećanju količine novca.
Iako je tvrdnja o razmjernom rastu količine novca i razine cijena

upitna, poruke kvantitativne teorije novca valja shvatiti vrlo ozbiljno.
Ona je izvrsna slika onoga što očekuje one ekonomije koje neodgovorno
povećavaju količinu novca u optjecaju.
11.1.1.1. Različita tumačenja jednadžbe prometa
Pokušat ćemo, posredstvom jednostavnog primjera, predstaviti

već naznačene razlike između ekstremnog monetarizma ("sirove" kvanti-
tativne teorije), ekstremnog keynesijanskog viđenja jednadžbe prometa,
te kompromisne, umjerene interpretacije jednadžbe prometa (suptilnije
varijante kvantitativne teorije novca).
Pretpostavimo da je nominalni bruto nacionalni proizvod (P · Q)

200.000, M = 50.000, v=4. Prema tomu,
M·v = P·Q .
200.000 200.000
Kakve će posljedice, po veličinu nominalnog bruto nacionalnog

proizvoda, imati udvostručenje količine novca?
Ekstremno će monetarističko objašnjenje poći od pretpostavke da

je brzina novca stalna i stabilna veličina, te će rast nominalnog bruto
248
nacionalnog proizvoda biti razmjeran rastu količine novca. Postoji,

dakle, neposredna veza između promjene količine novca i promjene
nominalnog bruto nacionalnog proizvoda.
M·v = P·Q
100.000 · 4 400.000
Prema ekstremnomu keynesijanskomu stajalištu povećanje koli-

čine novca ne tangira veličinu nominalnog bruto nacionalnog proizvoda.
Razlog je tomu odgovarajući pad brzine novca izazvan padom kamatne
stope.
M·v = P·Q
100.000 · 2 200.000
I konačno, kompromisno objašnjenje računa s time da će udvos-

tručena količina novca izazvati pad kamatne stope čija će posljedica biti
i određeno smanjenje brzine novca. Međutim, taj pad brzine neće u
potpunosti neutralizirati rast količine novca. Doći će do izvjesnog, ne i
razmjernog povećanju količine novca, rasta nominalnog bruto nacional-
nog proizvoda.
M·v = P·Q
100.000 · 3 300.000
249
11.2. NEZAPOSLENOST
11.2.1. Stopa i oblici nezaposlenosti
Svaki čimbenik proizvodnje može biti nezaposlen. Međutim,

kada ekonomist govori o nezaposlenosti tada, prije svega, misli na neza-
poslenost rada.
Zaposlenost je predstavljena brojem onih odraslih osoba (osoba u

radnoj dobi) koje imaju posao. Nezaposlenost, pak, obuhvaća sve odrasle
osobe koje nemaju posao i koje aktivno za njim tragaju.
S tim u svezi, valja spomenuti kategoriju tzv. obeshrabrenih

radnika. Riječ je o osobama koje nemaju zaposlenje, koje, međutim, žele
raditi, ali su prestale aktivno tražiti zaposlenje.
Radna snaga ili ukupni radni potencijal neke ekonomije jest zbroj
zaposlenih, ali i nezaposlenih radnika. Valja napomenuti da se obeshrab-
reni radnici, budući da su prestali aktivno tražiti posao, ne smatraju
nezaposlenima a, stoga, niti kao dio radne snage. Kada bi se prilikom
izračunavanja stope nezaposlenosti vodilo računa i o ovoj kategoriji
radnika, stopa bi nezaposlenosti bila znatno veća.
Stopa nezaposlenosti jest postotak nezaposlene radne snage.
Nezaposleni
Stopa nezaposlenosti = ⋅ 100
Radna snaga
Stopa nezaposlenosti jest izuzetno važan pokazatelj

"zdravstvenog" stanja neke ekonomije odnosno uspješnosti makroeko-
nomske politike. Različiti su uzroci nezaposlenosti, te je, s tim u svezi,
moguće razlikovati četiri osnovna oblika nezaposlenosti: frikcijsku
nezaposlenost, sezonsku nezaposlenost, strukturnu nezaposlenost i cik-
ličku nezaposlenost.
250
Frikcijska nezaposlenost obuhvaća one osobe koje prvi put traže

zaposlenje, te osobe koje su izgubile ili napustile stari posao, pa su u
potrazi za novim (boljim) zaposlenjem. Ovaj tip nezaposlenosti, koji,
dakle, obuhvaća radnike "između dvaju zaposlenja" ili osobe pred prvim
zaposlenjem, ne treba posebice zabrinjavati. Njen je osnovni uzrok
činjenica da je potrebito izvjesno vrijeme kako bi se uskladile želje i
potrebe onih koji traže i nude posao.
Sezonska se nezaposlenost javlja zbog sezonskih promjena.

Osobe koje obavljaju sezonske poslove moraju, nažalost, računati s time
da izvjesno vrijeme neće imati posla. Sve osobe koje, dakle, zbog
sezonskih promjena periodično ostaju bez posla (poput krznara, turis-
tičkih radnika, građevinskih radnika itd.) čine sezonsku nezaposlenost.
Strukturna se nezaposlenost javlja zbog nepodudaranja potražnje

i ponude radne snage. Potražnja postoji, ali ne i odgovarajuća ponuda.
Promjene ukusa potrošača i tehnološki razvitak mogu reducirati
potražnju za nekim zanimanjima, a povećati potražnju za drugima. Žrtve
ovako promijenjenih odnosa ponude i potražnje pripadaju strukturnoj
nezaposlenosti.
Ciklička se nezaposlenost javlja u kontrakcijskoj ili recesijskoj

fazi poslovnog ciklusa. Uzrokuje ju pad agregatne ili ukupne potražnje.
Zbog općeg pada potražnje za dobrima i uslugama, većina poduzeća
smanjuje potražnju za svim inputima uključujući i rad. Ruku pod ruku s
općim padom poslovne aktivnosti i realnog bruto nacionalnog proizvoda
ide i povećana, tzv. ciklička nezaposlenost.
Dok frikcijska, sezonska i strukturna nezaposlenost nisu i ne

moraju biti predmetom makroekonomske politike, ciklička nezaposle-
nost zaslužuje njezinu punu pozornost. Naime, frikcijska, sezonska i
strukturna nezaposlenost nastaju iz prirodnih i moguće neizbježivih
uzroka u dinamičnoj ekonomiji. Cikličku nezaposlenost uzrokuje, među-
tim, pad agregatne potražnje i, s tim u svezi, pad realnog bruto
nacionalnog proizvoda. Ukoliko makroekonomska politika uspije sprije-
čiti fluktuacije realnog bruto nacionalnog proizvoda, ukoliko uspije
osigurati stabilan rast realnog bruto nacionalnog proizvoda, tada uspijeva
eliminirati i cikličku nezaposlenost.
251
Ukoliko se nezaposlenost sastoji samo od frikcijske nezaposle-

nosti, riječ je o punoj zaposlenosti, a stopa nezaposlenosti se, u tom
slučaju, naziva prirodna stopa nezaposlenosti. Neki će ekonomisti
ustvrditi da puna zaposlenost ili prirodna stopa nezaposlenosti postoji
tada kada je prisutna frikcijska, ali i sezonska i strukturna nezaposlenost.
Ukratko, prirodna stopa nezaposlenosti ili puna zaposlenost postoji onda
kada egzistiraju samo oni oblici nezaposlenosti kojih uzrok nije ciklička
fluktuacija realnog bruto nacionalnog proizvoda. Osnova ovakvog
tumačenja pune zaposlenosti i prirodne stope nezaposlenosti jest mišlje-
nje da rast agregatne potražnje neće smanjiti niti strukturnu niti sezonsku
nezaposlenost. Makroekonomska politika usmjerena na povećanje
agregatne potražnje može eliminirati jedino cikličku nezaposlenost.
Ova različita tumačenja pune zaposlenosti, odnosno prirodne

stope nezaposlenosti, međutim, upućuju na jednostavnu činjenicu da
puna zaposlenost, odnosno prirodna stopa nezaposlenosti ne znače da je
nezaposlenost, odnosno stopa nezaposlenosti svedena na nulu. Izvjesna
nezaposlenost (samo frikcijska ili frikcijska, strukturna i sezonska) mora
postojati i nije ju moguće izbjeći.75
Brojne su štete koje gospodarstvu nanosi nezaposlenost. Osim

one neposredne - pad realnog bruto nacionalnog proizvoda, neza-
poslenost izaziva i niz posrednih problema (rast siromaštva, kriminala,
smanjivanje vrijednosti tzv. ljudskog kapitala 76, itd.).
75
Neka istraživanja pokazuju da prirodna stopa nezaposlenosti u Sjedinjenim
Američkim Državama iznosi između 5 i 6%. Vidjeti: Parkin, M.: Economics, Addison-
Wesley Publishing Company, New York, 1990.
76
Ljudski kapital je vrijednost čovjekovog obrazovanja i potrebitih vještina. Njegova
vrijednost predstavlja onaj novčani iznos koji, pri datoj kamatnoj stopi, donosi isti
dohodak kao i osoba određenih znanja i vještina.
252
11.2.2. Phillipsova krivulja
Phillipsova krivulja (prema britanskom ekonomistu A.W.

Phillips-u) tvrdi kako između inflacije i nezaposlenosti postoji obrnuto
razmjeran odnos. Većoj (godišnjoj) stopi inflacije odgovara niža
(godišnja) stopa nezaposlenosti. Dakako, vrijedi i obrnuto.
Slika 104.
Ovakvo je objašnjenje odnosa između inflacije i nezaposlenosti

doista uznemiravajuće. Proizlazi, naime, da smo tek u mogućnosti birati
između dvaju zala. Uspije li makroekonomski autoritet suzbiti inflaciju,
ima se pomiriti s velikom nezaposlenošću. Obrnuto, cijena uspješnog
reduciranja nezaposlenosti jest visoka stopa inflacije.
Suvremena će ekonomska pozicija, međutim, ustvrditi kako

izravni, obrnuto razmjerni odnos između stope inflacije i stope neza-
poslenosti (predstavljen Phillipsovom krivuljom) vrijedi tek u kratkom
vremenskom razdoblju. U dugom će se vremenskom razdoblju stopa
nezaposlenosti stabilizirati na razini prirodne stope nezaposlenosti
neovisno o promjeni stope inflacije.
253
Slika 105.
Ukoliko je stopa inflacije, u kratkom vremenskom razdoblju,

jednaka očekivanoj, (4%) stopa je nezaposlenosti jednaka prirodnoj stopi
nezaposlenosti (Na). Ukoliko je, pak, stopa inflacije manja od očekivane
(2%), stopa je nezaposlenosti veća od prirodne stope (Nc). Nasuprot
tomu, stopa inflacije veća od očekivane (6%) značit će stopu
nezaposlenosti manju od prirodne stope (Nb). Naša je kratkoročna
Phillipsova krivulja napravljena na osnovi očekivane stope inflacije od
4%. Ponovimo, niža razina cijena od očekivane znači veću neza-
poslenost od prirodne, a vrijedi i obrnuto. Podudaranje očekivane i
aktualne razine cijena znači postojanje prirodne stope nezaposlenosti
(slika 105).
U dugom roku aktualna razina cijena jest jednaka očekivanoj

stopi inflacije, te je nezaposlenost na razini prirodne stope nezaposle-
nosti, odnosno postoji puna zaposlenost. U dugom vremenskom
razdoblju, kada posloprimci i poslodavci imaju dovoljno vremena prila-
goditi se neočekivanim promjenama cijena, prirodnoj stopi
254
nezaposlenosti mogu biti pridružene najrazličitije stope inflacije (slika

106).
Slika 106.
11.3. BRUTO NACIONALNI PROIZVOD
Ponovimo, bruto nacionalni proizvod (GNP) jest novčana vrijed-

nost svih finalnih dobara i usluga koje neka ekonomija proizvede
tijekom određenog razdoblja, najčešće tijekom jedne godine.
Finalna dobra i usluge su ona dobra i usluge koje nemaju karakter

inputa, koje se, dakle, ne koriste u proizvodnji drugih dobara ili usluga i
koje kupuje njihov konačni potrošač.
Intermedijarna dobra i usluge su dobra i usluge koje se, kao

inputi, koriste u proizvodnji drugih dobara i usluga. Prilikom izračuna-
vanja bruto nacionalnog proizvoda, vrijednost se intermedijarnih dobara
i usluga ne uzima u obzir. Na taj način izbjegavamo pogrešku tzv.
dvostrukog računanja, odnosno izbjegavamo mogućnost da se vrijednost
255
pojedinih dobara ili usluga javi više no jednom u računu bruto nacional-
nog proizvoda.
Bruto nacionalni proizvod se, dakle, izračunava kao umnožak

proizvedene količine finalnih dobara i usluga i njihovih cijena.
GNP = K1 · C1 + K2 · C2 + K3 · C3 + ...+ Kn · Cn
Dakako, promjena prosječne razine cijena itekako utječe na

veličinu bruto nacionalnog proizvoda. Upravo stoga, upozorismo na
razliku između nominalnog i realnog bruto nacionalnog proizvoda.
Realni bruto nacionalni proizvod, kao što znamo, mjeri vrijednost
finalnog outputa u stalnim cijenama ili cijenama baznog razdoblja te
eliminira utjecaj promjena prosječne razine cijena.
Realni bruto nacionalni proizvod, unatoč većim ili manjim

oscilacijama, bilježi tendenciju rasta.77 Ovo nas obilježje realnog bruto
nacionalnog proizvoda, koje, dakle, znači ekonomski rast, vodi po pojma
potencijalnog bruto nacionalnog proizvoda.
Potencijalni bruto nacionalni proizvod jest dugoročni trend

realnog bruto nacionalnog proizvoda. On predstavlja onu vrijednost
finalnih dobara i usluga koju neka ekonomija može proizvesti pod pret-
postavkom da je stopa nezaposlenosti jednaka prirodnoj stopi nezaposle-
nosti odnosno da postoji puna zaposlenost.
Poslovni ciklus uzrokuje devijacije aktualnog realnog bruto

nacionalnog proizvoda u odnosu na potencijalni bruto nacionalni
proizvod. Razlika između potencijalnog i realnog bruto nacionalnog
proizvoda jest jaz bruto nacionalnog proizvoda ili GNP-jaz. Jaz između
potencijalnog i realnog bruto nacionalnog proizvoda može biti pozitivan
i negativan što, dakako, ovisi o fazi poslovnog ciklusa. Pojava GNP-jaza
znači da ekonomija ne funkcionira na razini pune zaposlenosti. Ona,
dakle, može biti prezaposlena (stopa nezaposlenosti manja od prirodne
77
Realni GNP u 1996. - Realni GNP u 1995.
Realna stopa rasta u 1996.godini = ____________________________________________________ · 100
Realni GNP u 1995.
256
stope) ali, nažalost, i nezaposlena (stopa nezaposlenosti veća od prirodne

stope).
11.3.1. Mjerenje bruto nacionalnog proizvoda
Mogući su različiti pristupi kada je u pitanju mjerenje bruto

nacionalnog proizvoda. Bit pristupa trošenja (expenditure approach) i
pristupa dohotka (income approach) objasnit će sljedeći jednostavan
grafički prikaz.
Slika 107.
Obratimo pozornost na gornji kružni tok. On omogućuje mjere-

nje bruto nacionalnog proizvoda na osnovi pristupa trošenja. Odlučimo li
se za donji kružni tok, izabrali smo pristup dohotka. Oba će pristupa,
dakako, značiti isti rezultat.
257
Agregatno trošenje = Agregatni dohodak = Vrijednost finalnog outputa (GNP)
11.3.1.1. Pristup trošenja
Ovaj pristup, ponovimo, mjeri bruto nacionalni proizvod kao

zbroj svih trošenja učinjenih radi kupovine novih, finalnih dobara i
usluga. Postoje četiri kategorije trošenja te je strukturu vrijednosti bruto
nacionalnog proizvoda moguće prikazati na sljedeći način:
GNP = Potrošnja + Bruto privatne domaće investicije + Državna potrošnja + Neto izvoz
GNP = C + I + G + (EX - Im)
Potrošnja (C) obuhvaća sve kupovine finalnih dobara i usluga od

strane domaćinstava neke ekonomije. Riječ je o najrazličitijim dobrima
poput kruha, mlijeka, olovaka itd. te trajnih potrošnih dobara (čiji je
vijek trajanja duži od godine dana) kao što su televizori, hladnjaci,
automobili itd. Ova, međutim, kategorija trošenja ne obuhvaća kupovine
novih kuća i stanova.
Bruto su privatne domaće investicije (I) ona vrsta trošenja koja

znače nabavku realnog kapitala ili kapitalnih dobara. Uključimo ovdje
kupovine kapitalnih dobara (strojeva, alata, najrazličitijih uređaja i
opreme, poslovnih i tvorničkih zgrada) od strane poduzeća, ali i
kupovine novih kuća i stanova od strane domaćinstava. Veličinu ove
vrste trošenja tangiraju, međutim, i promjene zaliha i to kako inputa,
tako i outputa. Povećaju li se zalihe gotovih proizvoda, poluproizvoda, te
sirovina (tijekom promatrane godine) povećane su i investicije. Smanje li
se, pak, zalihe gotovih (ali ne i prodanih) proizvoda, poluproizvoda i
sirovina smanjile su se, ceteris paribus, i investicije.
Važno je istaknuti činjenicu da financijske transakcije poput

kupovine dionica, državnih obveznica i slično nemaju tretman inves-
ticija. Dakle, ekonomist, za razliku od uobičajenog poimanja, investiciju
shvaća kao kupovinu finalnih dobara radi njihove uporabe u proizvodnji
ili zbog povećanja zaliha.
258
Zbog čega bruto investicije? Zbog toga što ukupne ili bruto
investicije uključuju sva novonabavljena finalna kapitalna dobra od kojih
neka imaju poslužiti za zamjenu ostarjelog, istrošenog, amortiziranog
dijela realnog kapitala. Oduzmete li amortizaciju od bruto privatnih
domaćih investicija, dobit ćete neto privatne domaće investicije. Ove
posljednje predstavljaju čisti dodatak postojećoj zalihi realnog kapitala.
Riječ je i o privatnim investicijama. Jednostavno stoga što ova

kategorija trošenja isključuje državno investiranje. Naime, državne su
investicije dio državne potrošnje.
I konačno, radi se o domaćim investicijama. Domaća investicija

jest ona koja znači nabavku domaćih kapitalnih dobara. Ukoliko
poduzeće investira u inozemstvu, kupujući kapitalna dobra proizvedena
u inozemstvu, njegovo investicijsko trošenje nema obilježje domaće
investicije.
Državna potrošnja (G) obuhvaća onaj dio bruto nacionalnog

proizvoda koji znači nabavku različitih finalnih dobara i usluga od strane
države. Riječ je o onom trošenju koje ima osigurati obranu zemlje,
provedbu zakona, funkcioniranje obrazovanja itd. Isključena su,
međutim, transferna plaćanja. Transferna plaćanja nisu, naime, namije-
njena kupovini finalnih dobara i usluga i, stoga, ih ne uzimamo u obzir
prilikom izračunavanja bruto nacionalnog proizvoda. Transferna su
plaćanja razlog što je državna potrošnja, kao dio bruto nacionalnog
proizvoda, manja od proračunskih sredstava koja državi stoje na
raspolaganju.
Neto izvoz (Ex - Im) predstavlja razliku između vrijednosti

izvezenih dobara i usluga (Ex) i vrijednosti uvezenih dobara i usluga (Im).
Zamjećujete, neto izvoz može biti i negativan. Dakako, događa se to
onda kada je uvoz veći od izvoza.
259
11.3.1.2. Pristup dohotka
Pristup dohotka predstavlja bruto nacionalni proizvod kao zbroj

svih dohodaka koje tijekom određenog razdoblja realiziraju domaćinstva
neke ekonomije. Bruto nacionalni proizvod jest zbroj plaća, renti,
kamata i profita kojima valja dodati i dvije nedohodne komponente -
amortizaciju i neizravne poreze.
Amortizacija nije dio profita budući da je namijenjena nadoknadi

utrošenog realnog kapitala. Ona predstavlja svojevrsnu štednju poduzeća
i važnu nedohodnu komponentu bruto nacionalnog proizvoda.
Neizravni porezi su porezi koje potrošači plaćaju prilikom

kupovine dobara i usluga. Zbog njihova postojanja potrošači plaćaju više
nego što proizvođači prime za prodano dobro ili uslugu. Neizravni
porezi predstavljaju, prema tomu, dohodak države, a ne dohodak doma-
ćinstava odnosno vlasnika čimbenika proizvodnje. Stoga ih, a da bismo
izjednačili agregatno trošenje i agregatni dohodak, valja dodati dohod-
nim komponentama bruto nacionalnog proizvoda.
GNP = Plaća + Renta + Kamta + Profit + Amortizacija + Neizravni porezi
dohodne komponente nedohodne komponente
Postoji i alternativni način korištenja pristupa dohotka. Zapitajmo

se, naime, na koje se to načine zarađeni dohodak može upotrijebiti. Tri
su moguća načina njegova korištenja. Agregatni dohodak će, svakako,
dijelom biti potrošen (C), jedan njegov dio može biti namijenjen štednji
(S) i, dakako, bit će oporezovan.
260
Prema tomu, pristup dohotka nudi i sljedeću jednadžbu:
GNP = C + S + T
C = Potrošnja
S = Štednja
T = Neto porezi 78 (Bruto porezi - Transferna plaćanja).
Naznačimo već sada kako zbroj potrošnje i štednje (C+S)

predstavlja raspoloživi dohodak. Raspoloživi dohodak jest agregatni
(ukupni) dohodak umanjen za neto poreze. To je dohodak koji
domaćinstvima neke ekonomije stoji na raspolaganju za potrošnju i
štednju.
11.3.1.3. Jednakost pristupa
Pristup trošenja i pristup dohotka dva su različita mjerenja iste

veličine - bruto nacionalnog proizvoda. Prema tomu,
C + I + G + EX - Im = GNP = C + S + T.
Budući da se potrošnja (C) javlja na obje strane jednadžbe

vrijedit će da je
I + G + EX - Im = S + T.
Povećamo li obje strane jednadžbe za iznos uvoza (Im) jednadžba će

glasiti:
I + G + EX = S + T + Im.
78
Zbroj neizravnih i izravnih (osobnih) poreza predstavlja bruto poreze. Neizravni
porezi neizravno terete poreznu snagu poreznih obveznika kroz smanjenje potrošnje.
Izravni (osobni) porezi izravno terete poreznu snagu (dohotke, prihode, imovinu)
poreznih obveznika. Neto porezi su bruto porezi umanjeni za transferna plaćanja.
261
Poruka je jednostavna. Valja izjednačiti aktualne investicije,

državnu potrošnju i izvoz sa aktualnom štednjom, neto porezima i
uvozom.
Pretpostavimo da je veličina realnog bruto nacionalnog proiz-

voda predstavljena razinom vode u posudi u koju s jedne strane voda
dotiče a, istovremeno, na drugoj ističe. Pri tome, lijeva strana jednadžbe
(I + G + EX) predstavlja dotok vode, a desna je strana jednadžbe (S + T
+ Im) odgovorna za gubitak vode. Ukoliko je dotok vode veći od njenog
otjecanja, rast će njena razina, odnosno povećavat će se realni bruto
nacionalni proizvod. U obrnutom će slučaju realni bruto nacionalni
proizvod opadati. Stabilnu razinu vode, stabilni realni bruto nacionalni
proizvod osigurava jednakost "ubrizgavanja" (I + G + EX) i "curenja" (S
+ T + Im) vode.
Pretpostavimo li da je neto izvoz jednak nuli (vrijednost izvoza

jednaka vrijednosti uvoza) te da je državna potrošnja jednaka neto
porezima proizlazi da štednja mora biti jednaka investicijama.
I = S
"Zadaća je makroekonomske teorije razumjeti ekonomske sile

koje utječu na ta curenja i ubrizgavanja kako bi mogla predvidjeti
promjene realnog bruto nacionalnog proizvoda i razviti politike koje
stabiliziraju fluktuacije realnog bruto nacionalnog proizvoda."79
11.3.2. Od bruto nacionalnog proizvoda do raspoloživog dohotka
Na početku pokušajmo uočiti razliku između bruto nacionalnog

proizvoda (Gross national product - GNP) i bruto domaćeg proizvoda
(Gross domestic product - GDP).
Rekosmo ranije da bruto nacionalni proizvod jest novčana vrijed-

nost finalnog outputa koji neka ekonomija proizvede tijekom jedne
godine. Dodajmo i to da bruto nacionalni proizvod jest vrijednost
79
Hyman, N., D.: Economics, Irwin, Inc., Boston ,1989., str. 548.
262
finalnog outputa proizvedenog čimbenicima proizvodnje koji su vlas-

ništvo neke zemlje i njezinog stanovništva.
Bruto domaći proizvod (GDP) mjeri vrijednost finalnog outputa

proizvedenog u nekoj zemlji. On, dakle, mjeri vrijednost finalnog
outputa proizvedenog čimbenicima koji su locirani u nekoj zemlji bez
obzira na to tko ih posjeduje. Dakle, razlika između GNP-a i GDP-a jest
neto investicijski dohodak (profiti i dividende koje stanovnici neke
zemlje primaju iz drugih zemalja umanjene za profite i dividende koje
zemlja plaća stranim investitorima).
GDP ± Neto investicijski dohodak = GNP
Bruto nacionalni proizvod (GNP) računa s onim investicijskim

trošenjem koje ima i zadaću nadoknaditi utrošene, amortizirane elemente
realnog kapitala. Riječ je, dakle, o bruto privatnim domaćim
investicijama.
Nasuprot tomu, neto nacionalni proizvod (Net national product -

NNP) obuhvaća samo ono investicijsko trošenje koje znači stvarno
povećanje zalihe realnog kapitala. Riječ je o neto privatnim domaćim
investicijama. Prema tomu, razlika između bruto i neto nacionalnog
proizvoda jest amortizacija.
GNP - Amortizacija = NNP
Oduzmete li od neto nacionalnog proizvoda (NNP) neizravne

poreze dobit ćete onaj dio bruto nacionalnog proizvoda (GNP) koji se
isključivo sastoji od njegovih dohodnih komponenti. Taj dio bruto
nacionalnog proizvoda nazivamo nacionalni dohodak (National income -
NI)
NNP - Neizravni porezi = NI
Da bismo mogli učiniti sljedeći korak k raspoloživom dohotku,

valja razlikovati zarađeni od primljenog dohotka.
263
Neki dohodak može biti zarađen, ali ne i primljen. Riječ je,

primjerice, o doprinosima za socijalno osiguranje, o korporacijskim
profitima koji nisu, u obliku dividende, raspodijeljeni dioničarima itd.
Istovremeno, neki dohoci nisu zarađeni u tekućoj proizvodnji, ali su
primljeni. Radi se o transfernim plaćanjima (naknade na ime nezaposle-
nosti, mirovine, kamate na javni dug, itd).
Ukoliko od nacionalnog dohotka (NI) oduzmete zarađene, ali ne i

primljene dohotke, te dodate nezarađene, ali primljene dohotke, dobit
ćete osobni dohodak (Personal income - PI).
NI -Zarađeni, ne i primljeni dohodak + Transferna plaćanja = PI
Zamjećujete, osobni dohodak može biti veći od nacionalnog

dohotka. Događa se to, u pravilu, u razdobljima visoke nezaposlenosti
kada država, posredstvom transfera, pokušava poboljšati položaj
ugroženih dijelova stanovništva.
Do raspoloživog dohotka (Disposable income - DI) preostaje

samo jedan korak. Od osobnog dohotka (PI), dohotka koji su primila
domaćinstva neke ekonomije, valja oduzeti osobne poreze.
PI - Osobni porezi = DI
Raspoloživi dohodak (DI), kao što mu i ime kaže, predstavlja

onaj dohodak kojim domaćinstva raspolažu i koji mogu namijeniti
potrošnji i štednji.
11.4. POSLOVNI CIKLUS
Usporedba realnog i potencijalnog bruto nacionalnog proizvoda

ukazuje na cikličku narav ukupne ekonomske aktivnosti. Poslovni ciklus
predstavlja periodične ali i nepravilne fluktuacije realnog bruto nacio-
nalnog proizvoda i ostalih makroekonomskih veličina kao što su
zaposlenost i cijene.
264
Poslovni se ciklus sastoji od četiriju faza koje, naravno, nije lako

predvidjeti, ali ih je lako uočiti. To su ekspanzija, vrh, kontrakcija i dno.
Slika 108.
O ekspanziji govorimo kada realni bruto nacionalni proizvod

raste. Riječ je o fazi koja se javlja nakon što je dotaknuto dno poslovnog
ciklusa (često se ekspanzija koja slijedi nakon snažne kontrakcije naziva
oporavak) i traje sve dok ekonomska aktivnost ne dosegne vrhunac
odnosno vrh.
Vrh znači da je realni bruto nacionalni proizvod najviši u odnosu

na potencijalni output. Vrh predstavlja i prekretnicu ciklusa budući da
nakon njega slijedi kontrakcija.
Kontrakcija je faza poslovnog ciklusa u kojoj realni output

(GNP) bilježi pad. Kontrakciju možemo označiti kao recesiju - razdoblje
od najmanje dva uzastopna tromjesečja u kojima realni bruto nacionalni
proizvod bilježi pad. Spomenimo i depresiju koja se najčešće definira
kao snažniji oblik kontrakcije negoli je recesija. Moguće je najbolje
objašnjenje razlike između recesije i depresije sljedeća konstatacija: "...
265
kada vaš susjed ostane bez posla tada je to recesija; kada vi, međutim,
izgubite zaposlenje tada je to depresija".80
Kada, u kontrakcijskoj fazi, realni bruto nacionalni proizvod

pokaže najveći otklon od onoga što je moguće proizvesti, govorimo o
dnu.
Ponovimo, ovaj otklon (pozitivan i negativan) realnog bruto

nacionalnog proizvoda u odnosu na potencijalni predstavlja jaz bruto
nacionalnog proizvoda ili GNP-jaz.
11.4.1. Poslovni ciklus i nezaposlenost
Realni bruto nacionalni proizvod nije jedina veličina koja varira

tijekom poslovnog ciklusa. Jedna od važnijih, čije nas promjene
zanimaju, jest nezaposlenost. Između pojedinih faza poslovnog ciklusa i
nezaposlenosti postoji jasna i pravilna veza.
U fazi ekspanzije stopa nezaposlenosti bilježi pad. Kada je realni

bruto nacionalni proizvod jednak potencijalnom stopa je nezaposlenosti
jednaka prirodnoj stopi nezaposlenosti, te postoji puna zaposlenost. Vrh
poslovnog ciklusa znači najmanju nezaposlenost (stopa nezaposlenosti
pada ispod prirodne stope, a zaposlenost je veća od pune zaposlenosti).
U fazi kontrakcije stopa nezaposlenosti raste. Pad realnog

outputa ispod potencijalnog GNP-a izaziva pojavu i cikličke nezapos-
lenosti, te dno poslovnog ciklusa znači najveću stopu nezaposlenosti.
Spomenimo, s tim u svezi, Okunov zakon. Nazvan prema prezimenu
autora, američkog ekonomiste Arthura Okuna81, zakon se bavi pitanjem
odnosa između stope nezaposlenosti i realnog bruto nacionalnog
proizvoda. Okunov zakon tvrdi da svakih 2% pada realnog bruto
80
Dyal, J., A., Karatjas, N.: Basic Economics, Macmillan Publishing Company, New
York, 1985., str. 192.
81
Okun, A., M.: The Political Economy of Prosperity, The Brookings Institution,
Washington, D.C. 1970.
266
nacionalnog proizvoda, u odnosu na potencijalni, znači povećanje stope

nezaposlenosti za 1%.
11.4.2. Poslovni ciklus i inflacija
Kako se inflacija ponaša tijekom poslovnog ciklusa? Ovisi li

stopa inflacije o poslovnom ciklusu ili, pak, njezine promjene ne ovise o
pojedinim fazama poslovnog ciklusa?
U pravilu, tijekom vremena, postoji signifikantna veza između

stope inflacije i faze poslovnog ciklusa. Ekspanzija znači višu stopu
inflacije, a kontrakcija nižu, eventualno i negativnu, stopu inflacije.
Međutim, valja napomenuti i to da prije rečeno pravilo poznaje i, ne tako
rijetke, izuzetke. Naime, moguće su promjene stope inflacije koje ne
prate ritam poslovnog ciklusa. U takva "aritmična" stanja ubrajamo
stagflaciju i slampflaciju.
Stagflacija je gospodarsko stanje koje je obilježeno istovremenim

postojanjem stagnacije i inflacije. Niske, pa čak i nulte, stope rasta
realnog bruto nacionalnog proizvoda idu, ruku pod ruku, s visokim
stopama inflacije.
Slampflacija je gospodarsko stanje čije je bitno obilježje pad

realnog bruto nacionalnog proizvoda i visoka inflacija. Riječ je, dakle o
kontrakciji koju, iznimno, prati inflacija.
267
12. AGREGATNA POTRAŽNJA I AGREGATNA PONUDA
12. AGREGATNA POTRAŽNJA I

AGREGATNA PONUDA
Ključni su pojmovi makroekonomskog modela koji ćemo pred-

staviti agregatna potražnja, agregatna ponuda i makroekonomska
ravnoteža. Model, odnosno makroekonomska analiza ponude i potražnje
ima olakšati razumijevanje pojave ekspanzije, kontrakcije, nezaposle-
nosti i inflacije.
12.1. AGREGATNA POTRAŽNJA
12.1.1. Krivulja agregatne potražnje
Podsjetimo, bruto nacionalni proizvod (GNP) jest, između

ostalog, zbroj svih trošenja različitih ekonomskih agenata (domaćinstva,
poduzeća, država, inozemni kupci) radi kupovine različitih finalnih
dobara i usluga.
GNP = C + I + G + (EX - Im)
Agregatna je potražnja pojam koji koristimo kako bismo objas-

nili odnos između agregatne potraživane količine (potraživane količine
realnog GNP-a) i prosječne razine cijena.
Agregatna potraživana količina dobara i usluga jest planirano

realno trošenje tipa C + I + G + (EX - Im) pri danoj razini cijena,
odnosno veličina realnog GNP-a koji su kupci voljni i u mogućnosti
kupiti uz danu razinu cijena. Ili, agregatna potraživana količina
269
predstavlja zbroj finalnih dobara i usluga potraživanih od svih kupaca,

izražen kao realni GNP.
Krivulja agregatne potražnje pokazuje promjene agregatne potra-

živane količine, mjerene realnim bruto nacionalnim proizvodom, uslijed
promjene razine cijena, mjerene GNP-deflatorom.
Slika 109.
Kao i krivulja individualne ili, pak, tržišne potražnje i krivulja je

agregatne potražnje opadajuća krivulja. Višoj razini cijena, većem GNP-
deflatoru odgovara manja agregatna potraživana količina odnosno manja
potraživana količina realnog GNP-a. Objašnjenje je ovog obrnuto
razmjernog odnosa između razine cijena i potraživane količine realnog
GNP-a znatno složenije negoli objašnjenje obrnuto razmjernog odnosa
između cijene i potraživane količine nekog dobra koji postoji kod
individualne i tržišne potražnje.
Naime, krivulja je agregatne potražnje opadajućeg oblika zbog

triju ključnih razloga:
270
1. Učinak realnog bogatstva
Rast cijena može umanjiti realno bogatstvo nacije i reducirati

potraživanu količinu realnog GNP-a. Ukoliko razina cijena raste, sma-
njuje se kupovna moć stanovništva odnosno smanjuje se količina realnog
novca kojim stanovništvo raspolaže. Realni novac predstavlja količinu
dobara koju određeni novčani iznos može kupiti. Izračunava se kao
kvocijent nekog novčanog iznosa i razine cijena.
Pretpostavimo da posjedujete 1000 novčanih jedinica, što goto-

vog, što depozitnog novca. Ukoliko razina cijena poraste, uz ostale
neizmijenjene uvjete 82, za 25%, smanjit će se količina realnog novca
koji posjedujete za 25%. Dakle, vaših je 1000 novčanih jedinica sada u
stanju kupiti ono što ste prije mogli kupiti za 800 83 novčanih jedinica.
Pad kupovne moći, smanjivanje količine realnog novca, izaziva

kretanje uz krivulju agregatne potražnje, odnosno izaziva smanjivanje
agregatne potraživane količine.
Obrnuto, pad razine cijena znači, ceteris paribus, povećanje

kupovne moći budući da se povećala količina realnog novca kojim
raspolažete. Vaša je novčana aktiva u stanju pribaviti više dobara i
usluga negoli je to bila u stanju prije pada cijena. Dodatna će kupovna
moć, dodatna količina realnog novca povećati vašu potrošnju. I ostali će
koristiti blagodati veće količine realnog novca što će imati za posljedicu
veći potraživani realni GNP.
82
Količina novca u optjecaju ostaje neizmijenjena.
1000
83
⋅ 100 = 800
125
271
2. Učinak realne kamatne stope
Rast GNP-deflatora može povećati kamatne stope i, s tim u svezi,

smanjiti agregatnu potraživanu količinu.
Rast cijena, ceteris paribus, smanjuje količinu realnog novca i,

dakako, obara kupovnu moć stanovništva. Smanjena kupovna moć znači
manju ponudu kredita - zajmovnih fondova - i njihovu veću potražnju.
Rast potražnje izaziva rast realnih kamatnih stopa. "Skupi krediti"
smanjuju potrošnju domaćinstava, te investicijsko trošenje. Ovo ima za
posljedicu pad potraživane količine realnog bruto nacionalnog proiz-
voda.
Vrijedi, dakako, i obrnuto. Pad cijena, ceteris paribus, povećava

količinu realnog novca i kupovnu moć stanovništva. Povećana kupovna
moć znači veću ponudu kredita i njihovu manju potražnju. Rezultat su
niže realne kamatne stope. "Jeftini krediti" povećavaju agregatnu potra-
živanu količinu.
3. Učinak vanjske trgovine
Rast razine cijena u nekoj zemlji učinit će domaća dobra skup-

ljim u odnosu na strana. Potrošači će skuplja domaća dobra supstituirati
atraktivnijim, jeftinijim inozemnim dobrima. Ovakva situacija znači pad
izvoza, te rast uvoza. Rezultat je smanjenje potraživane količine realnog
GNP-a.
Obrnuto, pad deflatora bruto nacionalnog proizvoda (pad cijena)

ima za posljedicu rast izvoza i pad uvoza. Potrošači, naime, skuplja ino-
zemna dobra supstituiraju jeftinijim domaćim dobrima, te se povećava
agregatna potraživana količina.
272
12.1.2. Promjene agregatne potražnje
Promjene razine cijena, u sprezi s učinkom realne kamatne stope,

te učinkom vanjske trgovine, izazivaju promjene agregatne potraživane
količine. Riječ je o promjenama koje znače kretanje uz ili niz krivulju
agregatne potražnje. Brojni su, međutim, čimbenici koji izazivaju
promjenu agregatne potražnje, odnosno pomicanje (ulijevo ili udesno)
krivulje agregatne potražnje.
Slike 110.
Navest ćemo neke od najvažnijih uzroka povećanja ili smanjenja

agregatne potražnje:
273
1. Veličina stanovništva
Povećanje broja stanovnika neke zemlje, ceteris paribus, znači i

povećanje agregatne potražnje. Veći broj ljudi, uz ostale neizmjenjene
uvjete, znači i veću potražnju za hranom, odjećom, stanovima i kućama,
te brojnim drugim dobrima i uslugama. Veće stanovništvo znači i veću
agregatnu potražnju pri svim razinama cijena. Naravno, vrijedi i obrnuto.
2. Očekivana inflacija
Očekivani rast cijena u budućnosti izaziva povećanje agregatne

potražnje. Očekuju li potrošači povećanje cijena različitih dobara i
usluga u budućnosti tada, ceteris paribus, raste njihova spremnost da
kupuju u sadašnjosti. Dodajmo, vrijedi i obrnuto.
3. Očekivani profit
Očekuje li poslovni svijet rast profita u budućnosti tada raste i

agregatna potražnja. Naime, optimistička očekivanja glede realiziranog
profita u budućnosti povećavaju potražnju za novim kapitalnim dobrima.
Pesimistička će, pak, očekivanja izazvati, ceteris paribus, pad agregatne
potražnje.
4. Državna potrošnja
Veća državna potrošnja, pod pretpostavkom da se ostale okol-

nosti ne mijenjaju, znači pomicanje krivulje agregatne potražnje udesno -
rast agregatne potražnje. Dakako, vrijedi i vice versa.
5. Porezi
Rast poreza će, ceteris paribus, izazvati pad agregatne potražnje.

Rast poreza, naime, izaziva pad raspoloživog dohotka, a time i agregatne
potražnje. Pad poreza, praćen rastom raspoloživog dohotka, znači i rast
agregatne potražnje.
274
6. Transferna plaćanja
Poput poreza i transferna plaćanja neposredno utječu na veličinu

raspoloživog dohotka, a time i na agregatnu potražnju. Rast transfernih
plaćanja, uz ostale neizmjenjene uvjete, izaziva rast raspoloživog
dohotka i agregatne potražnje. Pad raspoloživog dohotka, izazvan padom
državnih transfera, znači i manju agregatnu potražnju.
7. Kamatne stope
Ranije ustvrdismo da promjene realnih kamatnih stopa, koje su

posljedica promjene razine cijena, izazivaju rast ili pad agregatne potra-
živane količine. Međutim, promjene kamatanih stope nezavisne od
promjena GNP-deflatora izazivaju promjene agregatne potražnje -
pomicanje krivulje agregatne potražnje. Pad će kamatnih stopa, ceteris
paribus, povećati agregatnu potražnju. Agregatna će potražnja pasti
ukoliko, uz ostale neizmijenjene uvjete, kamatne stope zabilježe rast.
8. Novčana masa ili količina novca
Većoj količini novca u optjecaju odgovara veća agregatna pot-

ražnja. S druge strane, pad novčane mase ili količine novca izaziva pad
Kao što ćemo imati prilike vidjeti, na novčanu masu, odnosno

količinu novca u optjecaju utječe monetarna politika koju provodi
centralna banka. Pomoću određenog instrumentarija (instrumenata
monetarne politike) centralna je banka u stanju povećavati ili smanjivati
količinu novca u optjecaju.
Promjene količine novca izazivaju, međutim, i odgovarajuće

promjene kamatnih stopa i, stoga, dodatni, sekundarni impuls promjeni
Rast količine novca izaziva tendenciju pada kamatnih stopa.

Vrijedi i obrnuto.
275
Promjene su količine novca u optjecaju i, s tim u svezi izazvane,

promjene kamatnih stopa jedan od najvažnijih uzroka rasta ili pada agre-
gatne potražnje.
12.2. AGREGATNA PONUDA
12.2.1. Krivulje dugoročne i kratkoročne agregatne ponude
Agregatna ponuda jest odnos između agregatne ponuđene koli-

čine i razine cijena.
Agregatna ponuđena količina jest količina realnog GNP-a ponu-

đena od strane proizvođača u nekoj ekonomiji pri danoj razini cijena.
Krivulja agregatne ponude pokazuje promjene agregatnog

finalnog outputa, mjerenog realnim GNP-om, pod utjecajem promjena
razine cijena, predstavljene GNP-deflatorom.
Valja razlikovati dugoročnu i kratkoročnu agregatnu ponudu.
Dugoročna agregatna ponuda jest ona ponuđena količina realnog

GNP-a koja znači da svaki proizvođač koristi upravo svoj kapacitet i
koja pretpostavlja punu zaposlenost. Iskorišteni kapacitet znači onaj
output pri kojem je prosječni ukupni trošak sveden na minimum. Puna
zaposlenost, s druge strane, isključuje cikličku nezaposlenost, odnosno
znači postojanje prirodne stope nezaposlenosti. Budući da za svakog
proizvođača postoji samo jedna veličina ukupnog proizvoda koja
minimalizira njegov prosječni ukupni trošak i budući da postoji samo
jedna prirodna stopa nezaposlenosti, postoji i samo jedna, jedinstvena
razina dugoročne agregatne ponude. Stoga je krivulja dugoročne
agregatne ponude okomiti pravac jednak krivulji potencijalnog bruto
nacionalnog proizvoda.
276
Slika 111.
Očigledno, dugoročna agregatna ponuđena količina ne reagira na

promjene razine cijena. Dugoročna je agregatna ponuda savršeno neelas-
tična. Naime, u dugom vremenskom razdoblju postoji značajna felksi-
bilnost i međusobna prilagodljivost cijena. Primjerice, poveća li se cijena
outputa nekog poduzeća za 5% uz istovremeno povećanje cijene inputa
od 5%, njegov output ostaje neizmijenjen. Dakle, promjene cijena
outputa praćene odgovarajućim promjenama cijena inputa ne tangiraju
veličinu realnog outputa.
Kratkoročna je agregatna ponuda odnos između agregatne ponu-

đene količine dobara i usluga (realnog GNP-a) i razine cijena (GNP-
deflatora) koji pretpostavlja da su cijene inputa, a posebice cijene rada
(plaće), konstantne veličine.
Krivulja kratkoročne agregatne ponude registrira promjene ponu-

đene količine realnog GNP-a uslijed promjene GNP-deflatora.
277
Slika 112.
Zbog čega je krivulja kratkoročne agregatne ponude rastućeg

oblika? Zbog čega višoj razini cijena odgovara veća agregatna ponuđena
količina?
Pretpostavimo da rastu cijene finalnog outputa (GNP-deflator), a

cijene inputa ostaju neizmijenjene. Naglasimo činjenicu da su u kratkom
vremenskom razdoblju cijene inputa (rada, sirovina) gotovo fiksnog
karaktera. U takvoj situaciji rast cijena finalnih dobara i usluga izaziva
povećanje proizvodnje i smanjenje nezaposlenosti. Rast cijena finalnih
dobara i usluga, uz neizmijenjene cijene inputa, navodi proizvođače na
povećanje outputa kako bi u novim, izmijenjenim uvjetima maksima-
lizirali profit i izjednačili granični trošak s novim višim cijenama dobara
i usluga. Pri tome se angažiraju i suvišni, do tada neiskorišteni kapaciteti,
zapošljavaju novi radnici te smanjuje nezaposlenost.
Daljnji rast cijena dovest će realni GNP na razinu potencijalnog

bruto nacionalnog proizvoda, odnosno izjednačit će kratkoročnu i dugo-
ročnu agregatnu ponudu i stopu nezaposlenosti svesti na prirodnu stopu
nezaposlenosti.
278
Ukoliko cijene i dalje rastu ponuđena količina realnog GNP-a

jest veća od potencijalnog GNP-a. Proizvođači prelaze granicu vlastitih
kapaciteta i približavaju se granici vlastitih fizičkih mogućnosti. Zbog
toga daljnje povećanje cijena finalnog outputa ima za posljedicu malo ili
nikakvo povećanje realnog outputa. Stopa nezaposlenosti je manja od
prirodne stope ,odnosno postoji zaposlenost veća od pune zaposlenosti.
Riječ je, zbog razumljivih razloga, o "pregrijanoj ekonomiji".
12.2.2. Promjene dugoročne i kratkoročne agregatne ponude
Navest ćemo najznačajnije čimbenike koji izazivaju promjene

kako dugoročne tako i kratkoročne agregatne ponude odnosno pomicanje
krivulja dugoročne i kratkoročne agregatne ponude.
1. Radna snaga
Poveća li se ukupni radni potencijal povećat će se, ceteris

paribus, i agregatna ponuda. Važna je, dakako, i kvaliteta radne snage.
Više kompetentnih, obrazovanih ljudi značit će i veću agregatnu ponudu.
2. Zaliha kapitala
Poveća li se zaliha, odnosno fond raspoloživih kapitalnih dobara

(zgrade, oprema, strojevi, sva proizvedena dobra koja se mogu upotrije-
biti u proizvodnji) povećat će se i agregatna ponuda.
3. Sirovine
Otkriju li se novi i bogati izvori sirovina povećat će se proizvodni

kapacitet ekonomije, a s njime i agregatna ponuda. Mora li se posebice
napominjati da vrijedi i obrnuto?
279
4. Tehnološki napredak
Tehnološki razvitak, ali razvitak koji zahvaća široku lepezu doba-

ra i usluga znači i rast agregatne ponude.
5. Klima
Povoljni klimatski uvjeti značit će, ceteris paribus, povećanje

agregatnog outputa. Naravno, klimatski uvjeti imaju naročiti značaj kada
je u pitanju poljoprivredna proizvodnja.
6. Promjene sastava realnog GNP-a
Dramatične promjene sastava agregatnog outputa, tj. značajno

povećanje udjela neke ili nekih grana uz dramatično smanjenje udjela
druge ili drugih sektora u realnom outputu ekonomije znači, u pravilu,
povećanje stope nezaposlenosti i pad agregatne ponude. Rastu agregatne
ponude pogoduje, dakle, postupna i sporija promjena sastava realnog
GNP-a.
Promjena nekog od navedenih čimbenika imat će za posljedicu

jednaku i simultanu promjenu dugoročne i kratkoročne agregatne
ponude.
280
Slika 113.
12.2.3. Promjene kratkoročne agregatne ponude
Dva su čimbenika u stanju utjecati na promjene kratkoročne agre-

gatne ponude ne tangirajući pri tome dugoročnu agregatnu ponudu.
1. Cijene rada
Promjene plaća neposredno utječu na ukupni trošak proizvođača i

na veličinu njihovog outputa. Rast plaća, ceteris paribus, povećava
ukupni trošak proizvođača i smanjuje njihov output pri svim razinama
cijena. Vrijedi i vice versa.
281
2. Cijene sirovina
Promjene cijena sirovina imaju isti utjecaj na kratkoročnu

agregatnu ponudu kao i promjene cijena rada. Pad cijena sirovina, ceteris
paribus, smanjuje troškove proizvodnje i povećava kratkoročnu agre-
gatnu ponudu. Rast cijena sirovina, pak, znači pad kratkoročne agregatne
ponude.
Zaključimo kako smanjenje cijena inputa (rada i sirovina) potis-

kuje krivulju kratkoročne agregatne ponude prema dolje i udesno dok
povećanje cijena inputa gura krivulju kratkoročne agregatne ponude
prema gore i ulijevo.
Slika 114.
Zamjećujete, promjene cijena inputa, koje imaju sposobnost

pomicanja krivulje kratkoročne agregatne ponude, ne tangiraju dugo-
ročnu agregatnu ponudu. Podsjećamo da dugo vremensko razdoblje
računa s fleksibilnim (prilagodljivim) cijenama. Dakle, u dugom
282
vremenskom razdoblju promjene cijena inputa praćene su adekvatnim

promjenama cijena outputa. Rezultat je neizmijenjeni agregatni output.
12.3. MAKROEKONOMSKA RAVNOTEŽA
Makroekonomska ravnoteža znači jednakost agregatne ponuđene

količine i agregatne potraživane količine. Presjecište krivulja agregatne
ponude i agregatne potražnje određuje ravnotežnu razinu cijena i realnog
GNP-a.
Slika 115.
Makroekonomska ravnoteža ne znači ravnotežu na svim pojedi-

načnim tržištima. Pojedina tržišta (tržišta nekih dobara i usluga) mogu
biti nebalansirana. Na njima može postojati nejednakost tržišne ponu-
đene i potraživane količine. Međutim, makroekonomska ravnoteža znači
da u prosjeku agregatna ponuđena količina odgovara agregatnoj potra-
živanoj količini.
283
Ukoliko je razina cijena viša od one ravnotežne ponuđena agre-

gatna količina premašuje agregatnu potraživanu količinu. Agregatni
višak dobara i usluga "gura" razinu cijena prema dolje. Neplanirano
povećanje zaliha prisilit će proizvođače da prihvate niže cijene i smanje
outpute. Rezultat ovog usaglašavanja ponuđenog i potraživanog GNP-a
je, između ostalog, i rast nezaposlenosti.
Kada je razina cijena niža od one ravnotežne, agregatna potra-

živana količina premašuje agregatnu ponuđenu količinu. Agregatni
manjak dobara i usluga, poput plime, podiže razinu cijena. Neplanirano
smanjenje zaliha, te rast cijena omogućava proizvođačima povećanje
outputa. Prilagođavanje agregatne ponuđene količine i agregatne potra-
živane količine ima za posljedicu rast cijena, povećanje outputa i
smanjenje nezaposlenosti.
12.3.1. Makroekonomska ravnoteža u uvjetima pune zaposlenosti
Makroekonomska ravnoteža pri punoj zaposlenosti postoji kada

je ravnotežni realni GNP (određen presjecištem krivulja agregatne
potražnje i kratkoročne agregatne ponude) jednak potencijalnom GNP-u.
U takvim je okolnostima stopa nezaposlenosti jednaka prirodnoj stopi
nezaposlenosti.
284
Slika 116.
12.3.2. Makroekonomska ravnoteža u uvjetima zaposlenosti veće od

pune zaposlenosti
Makroekonomska ravnoteža koja znači zaposlenost veću od pune

zaposlenosti pa, dakle, i stopu nezaposlenosti manju od prirodne stope
jest situacija u kojoj je ravnotežni realni GNP veći od potencijalnog
odnosno od dugoročne agregatne ponuđene količine. Presjecište krivulja
agregatne potražnje i kratkoročne agregatne ponude nalazi se desno od
krivulje dugoročne agregatne ponude, odnosno potencijalnog GNP-a.
Razlika između većeg ravnotežnog realnog GNP-a i manjeg potenci-
jalnog GNP-a jest inflacijski GNP jaz, odnosno inflacijski jaz bruto
285
Slika 117.
12.3.3. Makroekonomska ravnoteža u uvjetima nezaposlenosti
Makroekonomska ravnoteža koja uključuje nezaposlenost i koja,

dakle, znači postojanje stope nezaposlenosti veće od prirodne, nastaje
kada se presjecište krivulja agregatne potražnje i kratkoročne agregatne
ponude nalazi lijevo od potencijalnog GNP-a, odnosno od krivulje
dugoročne agregatne ponude. Makroekonomska ravnoteža se uspostavlja
pri onoj veličini realnog GNP-a koja je manja od potencijalnog GNP-a.
Ovo znači pojavu recesijskog GNP jaza, odnosno recesijskog jaza bruto
nacionalnog proizvoda. Recesijski GNP jaz jest razlika između većeg
potencijalnog GNP-a i manjeg ravnotežnog realnog GNP-a.
286
Slika 118.
12.3.4. Keynesijansko 84 objašnjenje makroekonomske ravnoteže
Keynesijanska ekonomika tvrdi, kao što smo na prethodnim

stranicama imali prilike vidjeti, da se makroekonomska ravnoteža može
realizirati i u uvjetima velike, prekomjerne nezaposlenosti. Keynesijan-
ski model makroekonomske ravnoteže polazi od pretpostavke da su
cijene inputa, prije svega, plaće rigidne, nefleksibilne, te da zbog toga
samokorigirajuće snage tržišta nisu u stanju samostalno (kada agregatna
potražnja padne) realizirati punu zaposlenost. Isti uzrok, dakle, rigidnost
plaća te nefleksibilnost drugih troškova onemogućuju brzo uspostavlja-
nje makroekonomske ravnoteže pri punoj zaposlenosti u uvjetima
"pregrijane ekonomije" (kada rast agregatne potražnje ravnotežni realni
GNP učini većim od potencijalnog GNP-a).
84
John Maynard Keynes (1883-1946) poznati britanski ekonomist i najpoznatije ime
suvremene makroekonomske teorije. Najznačajnije životno djelo J.M. Keynesa je Opća
teorija zaposlenosti, kamate i novca (The General Theory of Employment, Interest, and
Money) objavljeno 1936. godine
287
U prvom slučaju, plaće i ostali troškovi (cijene inputa) ne

opadaju, a u drugom ne rastu dovoljno brzo i snažno kako bi omogućili
relativno brzu i jednostavnu restauraciju makroekonomske ravnoteže u
uvjetima pune zaposlenosti.
Prema Keynesovu dictumu potrebita je državna intervencija kako

bi se spriječile dramatične posljedice, prije svega, pada agregatne
potražnje. Državna intervencija, u smislu povećanja agregatne potražnje,
može biti neposredna i posredna.
Neposredno stimuliranje agregatne potražnje znači povećanje

državne potrošnje (G).
Posredna, pak, intervencija znači smanjivanje poreza kako bi se

iniciralo povećanje privatnih komponenti agregatne potražnje - potrošnje
(C) i investicija (I). U obama slučajevima državna terapija ima povećati
agregatnu potražnju, te osigurati visoku razinu zaposlenosti i proiz-
vodnje.
Slika 119.
288
Keynesovu teoriju, budući da on drži (rečeno u jednom pismu

Rooseveltu) "apsolutno najvažnijim povećanje nacionalne kupovne
moći",85 zovu ekonomika potražnje. Keynesovo učenje akcentira znače-
nje i ulogu agregatne potražnje. Povećanje je agregatne potražnje izaz-
vano odgovarajućom fiskalnom politikom (povećanje državne potrošnje
i/ili smanjenje poreza) u stanju promovirati punu zaposlenost.
12.3.5. Klasično objašnjenje makroekonomske ravnoteže
Klasično objašnjenje čije je podrijetlo u učenju Smitha, Ricarda,

Saya i drugih, tvrdi da ekonomija gotovo uvijek funkcionira na razini
potencijalnog bruto nacionalnog proizvoda odnosno u uvjetima pune
zaposlenosti. Klasično objašnjenje makroekonomske ravnoteže polazi od
pretpostavke da su plaće i cijene ostalih inputa fleksibilne, te su stoga u
stanju osigurati punu zaposlenost, odnosno izjednačiti agregatnu potraži-
vanu količinu i potencijalni bruto nacionalni proizvod. Vrijeme je
vraćanja tržišta u ravnotežu toliko kratko da ga je čak moguće i
zanemariti. Spomenimo, s tim u svezi, Sayov 86 zakon tržišta koji kaže
da ponuda stvara vlastitu potražnju. Ova, jednostavna tvrdnja znači da:
a) ukupni dohodak zarađen proizvodnjom nekog outputa mora biti
jednak vrijednosti tog outputa b) u ekonomiji ne postoji gubitak kupovne
moći - ljudi štede samo u onoj mjeri u kojoj i investiraju i c) pojedinci
proizvode različita dobra i usluge samo zbog postojanja njihove
potražnje za dobrima i uslugama - svi prodavatelji se pojavljuju kao
kupci i svi se kupci pojavljuju kao prodavatelji.
Prema tomu, kao što ranije naznačismo, prirodne su snage tržišta

(u obliku međusobno prilagodljivih cijena) u stanju ekonomiju (bez
državne asistencije) uvijek iznova vraćati punoj zaposlenosti.
85
Harrod, R.,F.: The Life of John Maynard Keynes, Macmilann and Co., London,
1951., str. 121.
86
Jean Baptiste Say (1767-1832) francuski ekonomist, jedno od poznatijih imena
klasične škole političke ekonomije. Poznat i kao "francuski Adam Smith".
289
12.3.5.1. Učinak smanjenja agregatne potražnje
Klasični model makroekonomske ravnoteže pretpostavlja da će,

kada makroekonomska ravnoteža pri punoj zaposlenosti biva poreme-
ćena zbog pada agregatne potražnje, pad cijena inputa, uslijed pojave
nezaposlenosti, omogućiti rast kratkoročne agregatne ponude i, s tim u
svezi, vraćanje ravnotežnog realnog GNP-a na razinu potencijalnog.
Slika 120.87
Proces restauracije makroekonomske ravnoteže u uvjetima pune

zaposlenosti moguće je opisati na sljedeći način:
1. Postojeća ravnoteža pri punoj zaposlenosti (R1) biva poremećena

budući da dolazi do pada agregatne potražnje.
2. Nova, privremena makroekonomska ravnoteža (R') znači pad realnog

GNP-a (on postaje manji od potencijalnog) te rast nezaposlenosti.
87
Vidjeti: Hyman, N., D.: Economics, Richard D.Irwin, Inc. Boston, MA 1989., str.
623.
290
3. Rast nezaposlenosti - javlja se, naime, i ciklička nezaposlenost,

uzrokuje pad nominalnih plaća i cijena ostalih inputa.
4. Kao posljedica pada plaća i pada cijena drugih inputa raste kratko-
ročna agregatna ponuda i realni GNP. Realni GNP raste sve dok ne
dostigne razinu potencijalnog, te se ravnoteža, u uvjetima pune
zaposlenosti, uspostavlja u točki R 2.
12.3.5.2. Učinak povećanja agregatne potražnje
Klasično objašnjenje makroekonomske ravnoteže tvrdi da će,

kada makroekonomska ravnoteža pri punoj zaposlenosti biva poreme-
ćena zbog rasta agregatne potražnje, rast cijena inputa, uslijed pojave
zaposlenosti veće od pune zaposlenosti, omogućiti pad kratkoročne
agregatne ponude i, s tim u svezi, vraćanje ravnotežnog realnog GNP-a
na razinu potencijalnog.
Slika 121.88
88
Vidjeti: Hyman, N., D.: Economics, Richard D.Irwin, Inc. Boston, MA 1989., str.
624.
291
Samokorigirajući proces, proces ponovnog uspostavljanja makro-

ekonomske ravnoteže u uvjetima pune zaposlenosti moguće je opisati na
sljedeći način:
1. Postojeću ravnotežu u uvjetima pune zaposlenosti (R1) remeti rast

agregatne potražnje
2. Nova, privremena makroekonomska ravnoteža (R') znači da je ravno-

težni realni GNP veći od potencijalnog, a zaposlenost veća od pune
zaposlenosti.
3. Zaposlenost veća od pune zaposlenosti (stopa nezaposlenosti je manja

od prirodne) izaziva rast nominalnih plaća i cijena ostalih inputa.
4. Kao posljedica rasta plaća i ostalih čimbenika proizvodnje smanjuje

se kratkoročna agregatna ponuda i realni GNP. Realni GNP pada sve
dok se ne izjednači s potencijalnim GNP-om. Nova se ravnoteža (opet
u uvjetima pune zaposlenosti) uspostavlja u točki R2.
292
13. SASTAVNICE AGREGATNOG TROŠENJA
Na prethodnim smo stranicama imali prilike vidjeti kako agre-

gatna ponuda i agregatna potražnja određuju agregatni finalni output
(realni GNP) i razinu cijena. Našu ćemo pozornost, na sljedećim strani-
cama, usmjeriti na pojedine komponente agregatnog trošenja: potrošnju
(C), investicije (I), državnu potrošnju (G) i neto izvoz (Ex - Im).
Uvodeći novi model makroekonomske ravnoteže - model agre-

gatnog trošenja - istraživat ćemo, držeći razinu cijena stalnom veličinom,
utjecaj promjena realnog bruto nacionalnog proizvoda na sastavnice
agregatnog trošenja. Naša je, dakle, zadaća istražiti koje su komponente
agregatnog trošenja funkcija realnog bruto nacionalnog proizvoda.
13.1. POTROŠNJA
Potrošnja predstavlja najveći i najstabilniji dio agregatnog

trošenja, odnosno bruto nacionalnog proizvoda. Ona, kao što rekosmo
ranije, obuhvaća sve kupovine (osim kupovina novih kuća i stanova)
finalnih dobara i usluga od strane domaćinstava neke ekonomije. Na
potrošnju domaćinstava utječe čitav niz čimbenika: kamatne stope,
očekivani (budući) dohodak, životna dob članova domaćinstava, itd.
Svakako najvažnija odrednica potrošnje domaćinstva jest njegov raspo-
loživi dohodak.
Međutim, ono što određuje veličinu potrošnje istovremeno odre-

đuje i veličinu štednje. Naime, odluka je o tome koliko raspoloživog
dohotka namijeniti potrošnji, istovremeno, odluka o tome koliko štedjeti.
Prema tomu, raspoloživi je dohodak temeljna odrednica ne samo
potrošnje već i štednje domaćinstva.
293
13.1.1. Funkcija potrošnje i funkcija štednje
Između potrošnje i raspoloživog dohotka postoji pozitivni, uprav-

no razmjerni odnos. Taj odnos između potrošnje i raspoloživog dohotka
nazivamo funkcija potrošnje.
Funkcija potrošnje počiva na pretpostavci da ljudi, u pravilu i u

prosjeku, povećavaju svoju potrošnju kada njihov dohodak raste, ali ne u
onoj mjeri u kojoj dohodak raste. Ovaj temeljni psihološki zakon pot-
rošnje podržat će i prosječna i granična sklonost potrošnji.
Prosječna sklonost potrošnji jest kvocijent potrošnje i raspoloži-

vog dohotka. Prosječna sklonost potrošnji pokazuje prosječni udio pot-
rošnje u novčanoj jedinici raspoloživog dohotka.
Potrošnja
Prosječna sklonost potrošnji =
Raspoloživi dohodak
Granična sklonost potrošnji jest potrošnja koja proizlazi iz

dodatne novčane jedinice raspoloživog dohotka. Ili, granična sklonost
potrošnji jest promjena, odnosno povećanje potrošnje kao posljedica
jediničnog povećanja raspoloživog dohotka.
∆ Potrošnja
Granična sklonost potrošnji =
∆ Raspoloživi dohodak
Rast raspoloživog dohotka izaziva rast ne samo potrošnje već i

štednje.
294
Funkcija štednje jest odnos između štednje i raspoloživog

dohotka.
Budući da je raspoloživi dohodak jednak zbroju potrošnje i

štednje, proizlazi da je štednja jednaka razlici raspoloživog dohotka i
potrošnje. Kada je potrošnja veća od raspoloživog dohotka, štednja je
negativna. O pozitivnoj štednji govorimo kada je potrošnja manja od
raspoloživog dohotka.
Prosječna sklonost štednji jest kvocijent štednje i raspoloživog

dohotka. Prosječna sklonost štednji pokazuje štednju po novčanoj jedi-
nici raspoloživog dohotka.
Štednja
Prosječna sklonost štednji =
Raspoloživi dohodak
Granična je sklonost štednji štednja koja proizlazi iz dodatne

novčane jedinice raspoloživog dohotka. Ili, granična sklonost štednji jest
promjena, odnosno povećanje štednje uslijed jediničnog povećanja ras-
položivog dohotka.
∆ Štednja
Granična sklonost štednji =
Funkciju ćemo potrošnje i funkciju štednje prikazati na primjeru

jednog pretpostavljenog domaćinstva:
295
Tablica 37.
Prosječna
Raspoloživi Prosječna
Potrošnja Štednja sklonost
dohodak sklonost štednji
potrošnji
0 7 -7 - -
10 14 -4 1,40 -0,40
20 21 -1 1,05 -0,05
30 28 2 0,93 0,07
40 35 5 0,87 0,13
50 42 8 0,84 0,16
Izvjesna potrošnja domaćinstva postoji i tada kada je raspoloživi

dohodak jednak nuli. U tom je slučaju štednja negativna. Ona takvom
ostaje sve dok je potrošnja domaćinstva veća od raspoloživog dohotka.
Zbroj potrošnje i štednje jednak je raspoloživom dohotku, a zbroj

prosječne sklonosti potrošnji i prosječne sklonosti štednji iznosi jedan.
Potrošnja (C) + Štednja (S) = Raspoloživi dohodak (DI)
Podijelimo li obje strane ove jednadžbe s raspoloživim dohotkom

(DI) rezultat će potvrditi naš gornji navod:
C + S = DI / : DI
 C  S   DI 
Prosječna sklonost potrošnji   + Prosječna sklonost štednji   = 1   .
 DI   DI   DI 
Rast raspoloživog dohotka izaziva pad prosječne sklonosti pot-

rošnji i rast prosječne sklonosti štednji. Uzrok je tomu granična sklonost
potrošnji i granična sklonost štednji. U našem primjeru granična sklonost
potrošnji iznosi 0,7, a granična sklonost štednji 0,3.
∆ Potrošnja 7
Granična sklonost potrošnji = = = 0,7
∆ Raspoloživ i dohodak 10
296
∆ Štednja 3
Granična sklonost štednji = = = 0,3
∆ Raspoloživi dohodak 10
Granična je sklonost potrošnji (0,7) manja od prosječne sklonosti

potrošnji. Upravo stoga, rast raspoloživog dohotka izaziva pad prosječne
sklonosti potrošnji. Granična je sklonost štednji (0,3) veća od prosječne
sklonosti štednji i, stoga, rast raspoloživog dohotka znači i rast prosječne
sklonosti štednji.
Ovakav je odnos između granične sklonosti potrošnji i prosječne

sklonosti potrošnji, te granične sklonosti štednji i prosječne sklonosti
štednji u skladu s nama već poznatim odnosom između graničnih i
prosječnih veličina. Podsjećamo, kada granična veličina jest veća od
prosječne ova posljednja raste. Dakako, vrijedi i obrnuto.
Baš kao što je zbroj prosječne sklonosti potrošnji i prosječne

sklonosti štednji jednak 1 tako vrijedi i da je:
Granična sklonost potrošnji + Granična sklonost štednji = 1 .
Naime, dodatna novčana jedinica raspoloživog dohotka može biti

potrošena ili, pak, ušteđena. Trećega nema.
Prema tomu,
Granična sklonost potrošnji = 1 - Granična sklonost štednji,
odnosno
Granična sklonost štednji = 1 - Granična sklonost potrošnji .
297
Slike 122.
U slici 122. a) uveli smo pravac koji iz ishodišta koordinatnog

sustava polazi pod kutom od 45o. Taj pravac, naime, povezuje sve točke
u kojima je potrošnja (mjerena ordinatom) jednaka raspoloživom
dohotku (mjerenim apscisom).
298
Prije točke izjednačenja potrošnja premašuje raspoloživi dohodak

te je štednja negativna. Nakon točke izjednačenja (Potrošnja = Raspo-
loživi dohodak) potrošnja je manja od raspoloživog dohotka što omogu-
ćuje pojavu (pozitivne) štednje.
Jedan dio potrošnje postoji i tada kada je dohodak domaćinstva

jednak nuli.
Domaćinstvo uspijeva (pomoću zajmova ili trošeći staru štednju)

održati određenu razinu potrošnje čak i tada kada privremeno ostane bez
dohotka. Ovaj dio potrošnje, čija veličina ne ovisi o veličini raspolo-
živog dohotka, jest autonomna potrošnja (Ca).
Odnos između potrošnje i raspoloživog dohotka moguće je,

dakle, prikazati i na sljedeći način:
Potrošnja (C) = Ca + (Granična sklonost potrošnji ⋅ Raspoloživi dohodak)

C = 7 + (0,7 ⋅ DI)
Umnožak granične sklonosti potrošnji i raspoloživog dohotka

izražava utjecaj raspoloživog dohotka na potrošnju. Nameće se zaključak
da veličina granične sklonosti potrošnji određuje kut funkcije potrošnje.
Većoj graničnoj sklonosti potrošnji odgovara veći kut a, dakako, vrijedi i
obrnuto.
Ukoliko je funkcija potrošnje C = 7 + (0,7 ⋅ DI), korespondira-

juća funkcija štednje, budući da je S = DI - C, glasi:
Štednja (S) = DI - 7 - 0,7 DI

S = - 7 + 0,3 DI .
Na slici 122. b) prikazana je funkcija štednje i to kao pravac čiji

je kut jednak graničnoj sklonosti štednji.
299
13.1.2. Potrošnja i realni GNP - funkcija agregatne potrošnje
Na primjeru jednog domaćinstva pokazasmo kako potrošnja do-

maćinstva jest funkcija njegovog raspoloživog dohotka. Dakako, vrijedi i
da je agregatna potrošnja (potrošnja svih domaćinstava neke ekonomije)
funkcija agregatnog - ukupnog raspoloživog dohotka.
Može li se, međutim, potrošnja svih domaćinstava predstaviti kao

funkcija realnog bruto nacionalnog proizvoda (GNP-a)?
Podsjetimo, GNP = C + S + T. Raspoloživi dohodak (DI) jest

razlika između agregatnog dohotka (GNP) i neto poreza (T), odnosno
zbroj potrošnje (C) i štednje (S). Raspoloživi dohodak predstavlja
stabilan dio bruto nacionalnog proizvoda. Razlog tomu je činjenica da su
neto porezi (T), također, stabilan dio bruto nacionalnog proizvoda.
Naime, gotovo svi porezi rastu ukoliko naš dohodak, odnosno bruto
nacionalni proizvod raste. Istovremeno, rast dohotka, odnosno bruto
nacionalnog proizvoda znači pad transfernih plaćanja. Dakle, rast bruto
nacionalnog proizvoda znači i rast neto poreza. Vrijedi, dakako, i
obrnuto.
Budući da između raspoloživog dohotka i bruto nacionalnog

proizvoda postoji stabilan odnos, moguće je govoriti o funkciji agregatne
potrošnje - odnosu između realne potrošnje i realnog bruto nacionalnog
proizvoda.
1
Pretpostavimo da realni raspoloživi dohodak zahvaća realnog
2
bruto nacionalnog proizvoda te da granična sklonost potrošnji iznosi 0,8
raspoloživog dohotka.
300
Tablica 38.
Realni raspoloživi
Realni GNP Realna potrošnja
dohodak
(u milijardama) (u milijardama)
(u milijardama)
1 0,5 0,4
2 1 0,8
3 1,5 1,2
4 2 1,6
5 2,5 2
1
Zamjećujete, budući da je realni raspoloživi dohodak realnog
2
bruto nacionalnog proizvoda granična sklonost potrošnji iznosi 0,8
realnog raspoloživog dohotka, odnosno 0,4 realnog bruto nacionalnog
proizvoda. Kada je u pitanju funkcija agregatne potrošnje, graničnu
sklonost potrošnji izračunavamo na sljedeći način:
∆ Realna potrošnja 0,4

∆ Realni GNP 1
Svaka dodatna novčana jedinica realnog bruto nacionalnog proiz-

voda znači dodatnu realnu potrošnju od 0,4 novčane jedinice.
Slika 123.
301
13.2. INVESTICIJE
Druga komponenta agregatnog trošenja jesu investicije. Investi-

cije razumijevaju kupovinu kapitalnih dobara (zgrada, strojeva, alata,
najrazličitijih uređaja i opreme), te promjene zaliha (gotovih proizvoda,
poluproizvoda i sirovina).
Podsjećamo, kada individualno poduzeće odlučuje kupiti neko

kapitalno dobro, kada, dakle, odlučuje o investiranju ono uspoređuje
kamatnu stopu i graničnu stopu povrata kapitala - graničnu efikasnost
kapitala. Kupovina, odnosno investicija, će biti realizirana ukoliko je
granična efikasnost kapitala veća ili jednaka kamatnoj stopi. Ono što
vrijedi na mikro razini vrijedi i na makro razini.
Upravo stoga je krivulja potražnje za investicijama neke ekono-

mije opadajućeg oblika.
Slika 124.
302
Krivulja potražnje za investicijama pokazuje odnos između

realne kamatne stope89 i potraživane (realne) količine investicija. Nižoj
realnoj kamatnoj stopi odgovara veća potraživana količina investicija.
Vrijedit će, ceteris paribus, i obrnuto. Razlog je tomu jednostavna
činjenica da pri nižoj (realnoj) kamatnoj stopi veći broj investicijskih
projekata postaje isplativ - profitabilan.
Prema tomu, veličina realne kamatne stope determinira potraži-

vanu količinu investicija. Međutim, neki su čimbenici (očekivani profit,
veličina amortizacije, npr.), pri datoj realnoj kamatnoj stopi, u stanju
izazvati povećanje ili smanjenje potražnje za investicijama.
Potražnja za investicijama u velikoj mjeri ovisi o poslovnim oče-

kivanjima. Ukoliko, općenito, poduzeća očekuju, primjerice, ekspanziju
sljedeće godine te rast profita, njihovo će planirano investicijsko trošenje
biti veće pri svim veličinama realne kamatne stope. Prema tomu,
optimistička očekivanja povećavaju potražnju za investicijama i pomiču
krivulju potražnje udesno. Obrnuto, očekivani pad profita, dakle, pesi-
mistička očekivanja će smanjiti potražnju i krivulju potražnje pomaknuti
ulijevo.
Slično djelovanje na potražnju za investicijama ima, ceteris

paribus, veličina amortizacije. Ukoliko je veći dio kapitala amortiziran,
veća su i ulaganja potrebita da se nadoknadi utrošeni kapital. U tom
slučaju raste potražnja za investicijama, krivulja potražnje se pomiče
udesno. Vrijedi, dakako, i obrnuto.
89
Realna je kamatna stopa nominalna kamatna stopa umanjena za stopu očekivane
inflacije. Učinak inflacije na razinu investiranja je suprotan učinku nominalne kamatne
stope. Veća očekivana inflacija potiče investiranje, veća kamatna stopa (nominalna)
koči investiranje. Međutim, ova dva suprotna utjecaja moguće je svesti na zajednički
nazivnik i ustvrditi da na potraživanu količinu investicija utječe realna kamatna stopa.
303
Slika 125.
Možda očekujete da će investicije, baš kao i potrošnja, ovisiti o

veličini realnog bruto nacionalnog proizvoda. Činjenica je, međutim, da
kapitalna dobra traju znatno duže od ostalih finalnih dobara i da se često
koriste na način koji znači pojavu neiskorištenih, suvišnih kapaciteta.
Upravo stoga, povećanje realnog bruto nacionalnog proizvoda ne mora
značiti i rast investicija. Budući da je, dakle, odnos između investicija i
realnog bruto nacionalnog proizvoda izuzetno složen i teško predvidljiv,
budući da na potraživanu količinu investicija utječe realna kamatna
stopa, budući da investicijske odluke u velikoj mjeri ovise o “pogledu u
staklenu kuglu budućnosti” - očekivanom profitu, zadovoljit ćemo se
tvrdnjom da investicije ne ovise o veličini realnog bruto nacionalnog
proizvoda. Investicije ćemo, dakle, tretirati kao autonomnu komponentu
agregatnog trošenja. Autonomnu zbog toga što njihova veličina nije
ovisna o veličini realnog GNP-a.
304
Slika 126.
13.3. DRŽAVNA POTROŠNJA
Država svojom potrošnjom nastoji osigurati obranu zemlje,

provedbu zakona, funkcioniranje školstva, zdravstva, itd. Ustvrdimo
kako između državne potrošnje i realnog bruto nacionalnog proizvoda ne
postoji sustavna i lako uočljiva veza. Državnu potrošnju, pa, dakle, i
državni proračun i proračune nižih teritorijalnih jedinica, određuju poli-
tičke odluke nadležnih skupština. Zbog toga ćemo i državnu potrošnju
smatrati autonomnom komponentom (nezavisnom o promjenama
realnog GNP-a) agregatnog trošenja.
305
Slika 127.
I autonomna su funkcija državne potrošnje i autonomna funkcija

investicija predstavljene kao vodoravni pravci koji ilustriraju činjenicu
da državnu potrošnju i investicije ne tangiraju promjene realnog bruto
13.4. NETO IZVOZ
Neto izvoz (Nx) predstavlja posljednji dio agregatnog trošenja.

Neto izvoz (Nx) jest razlika između izvoza (Ex) i uvoza (Im) neke
zemlje. Neto je izvoz negativan kada vrijednost uvoza premašuje
vrijednost izvoza.
306
13.4.1. Odrednice izvoza
Nekoliko čimbenika determinira veličinu izvoza:
1. Inozemni realni bruto nacionalni proizvod

2. Odnos domaćih i inozemnih cijena istih ili sličnih dobara
3. Tečajevi.
Izvoz nije funkcija domaćeg, već inozemnog bruto nacionalnog

proizvoda. Veći inozemni realni GNP značit će, ceteris paribus, veći
izvoz. Raste li agregatni dohodak u Mađarskoj, Austriji, Njemačkoj itd.
rastu i primjerice, izvozne mogućnosti Hrvatske. Vrijedi, naravno, i
obrnuto.
Ukoliko su cijene domaćih dobara niže u odnosu na cijene istih

ili sličnih inozemnih dobara, izvoz će biti veći. Obrnuto, nepovoljni
odnos cijena domaćih i stranih dobara značit će manji izvoz.
Pad vrijednosti domaće valute u odnosu na strane (devalvacija)

povećava izvozne mogućnosti zemlje. Devalvacija, naime, izaziva
pojeftinjenje izvoza izraženog u stranoj valuti. Suprotno tomu, revalva-
cija - rast vrijednosti domaće valute u odnosu na strane - smanjuje izvoz.
Posljedica je revalvacije poskupljenje izvoza izraženog u stranoj valuti.
Valja ustvrditi da izvoz jest autonomna komponenta neto izvoza.

Izvoz jest funkcija brojnih čimbenika ali ne i (domaćeg) realnog bruto
307
Slika 128.
13.4.2. Odrednice uvoza
Veličinu uvoza određuju sljedeći čimbenici:
1. Domaći realni bruto nacionalni proizvod

2. Odnos domaćih i inozemnih cijena istih ili sličnih proizvoda
3. Tečajevi.
Veći domaći realni GNP znači, ceteris paribus, veći uvoz. Rast
domaćeg agregatnog dohotka, uz ostale neizmijenjene uvjete, ima za
posljedicu rast uvoza. Prema tomu, veličina uvoza ovisi o veličini
domaćeg bruto nacionalnog proizvoda odnosno realni je uvoz funkcija
domaćeg realnog bruto nacionalnog proizvoda.
Više cijene domaćih dobara u odnosu na cijene istih ili sličnih

inozemnih dobara znače, ceteris paribus, veći uvoz. Uvoz će, međutim,
biti manji ukoliko su cijene domaćih dobara niže od cijena istih ili
sličnih inozemnih dobara.
308
Pad vrijednosti domaće valute u odnosu na strane (devalvacija)

smanjuje uvoz. Devalvacija izaziva poskupljenje uvoza izraženog u
domaćoj valuti. Obrnuto, rast vrijednosti domaće valute u odnosu na
strane (revalvacija) povećava uvoz. Revalvacijom se, naime, postiže
pojeftinjenje uvoza izraženog u domaćoj valuti.
Pretpostavimo li da se povećava, uz ostale neizmijenjene uvjete,

(domaći) realni bruto nacionalni proizvod, odnos između realnog uvoza i
realnog bruto nacionalnog proizvoda (funkciju uvoza) moguće je prika-
zati na sljedeći način:
Slika 129.
13.4.3. Funkcija neto izvoza
Funkcija neto izvoza jest odnos između realnog neto izvoza i

domaćeg realnog bruto nacionalnog proizvoda.
Podsjećamo da je izvoz autonoman u odnosu na promjene

(domaćeg) realnog bruto nacionalnog proizvoda. Uvoz, međutim, reagira
na promjene (domaćeg) realnog GNP-a. On je funkcija realnog bruto
nacionalnog proizvoda, budući da rast realnog bruto nacionalnog
proizvoda izaziva rast realnog uvoza. Zaključujemo, dakle, da je i neto
309
izvoz (razlika između izvoza i uvoza) funkcija realnog bruto nacionalnog

proizvoda.
Slike 130.
310
Kada je izvoz veći od uvoza, neto je izvoz pozitivan. Neto je

izvoz jednak nuli kada je izvoz jednak uvozu. Rast realnog bruto nacio-
nalnog proizvoda, ceteris paribus, izaziva rast uvoza pri neizmijenje-
nom izvozu, te neto izvoz postaje negativan.
Funkcija neto izvoza (predstavljena je na slici 130. b) može biti

pomaknuta prema gore i udesno ili, pak, nadolje i ulijevo. Rast će
inozemnog realnog bruto nacionalnog proizvoda ili, devalvacija, npr.,
povećati neto izvoz pri svim razinama domaćeg realnog GNP-a.
Obrnuto, sve ono što povećava uvoz (revalvacija, više cijene domaćih
dobara u odnosu na cijene istih ili sličnih inozemnih dobara) smanjuje
neto izvoz i pomiče funkciju neto izvoza prema dolje i ulijevo.
Slika 131.
Kao što je već rečeno, rast će uvoza, ceteris paribus, smanjiti

neto izvoz i funkciju neto izvoza pomaknuti prema dolje i ulijevo.
Nasuprot tomu, rast će izvoza, uz ostale neizmijenjene uvjete, povećati
neto izvoz i funkciju neto izvoza pomaknuti prema gore i udesno.
311
RAVNOTEŽA
14. AGREGATNO TROŠENJE I

MAKROEKONOMSKA RAVNOTEŽA
Do sada smo odvojenu jednu od druge proučavali komponente

agregatnog trošenja. Sada smo, međutim, u stanju analizirati kako svi
sastavni dijelovi agregatnog trošenja zajednički određuju agregatno
trošenje, te kako promjene agregatnog trošenja izazivaju i određuju
promjene realnog bruto nacionalnog proizvoda.
14.1. FUNKCIJA AGREGATNOG TROŠENJA
Postoji sasvim određeni odnos između realnog GNP-a i plani-

ranog (realnog) agregatnog trošenja. Taj odnos između realnog GNP-a i
agregatnog trošenja, pri datoj razini cijena, nazivamo funkcija agre-
gatnog trošenja. Funkciju ćemo agregatnog trošenja predstaviti ponaj-
prije tablično, a potom pomoću krivulje agregatnog trošenja.
313
RAVNOTEŽA
Tablica 39.
Real- Potroš- Investi Državna Izvoz Uvoz Neto C+I+G+EX Agregatno

ni nja -cije potroš- (Ex) (Im) izvoz trošenje
GNP (C) (I) nja (G) (Nx) (C+I+G+Nx)
100 100 60 60 50 20 30 270 250

200 170 60 60 50 40 10 340 300
300 240 60 60 50 60 -10 410 350
400 310 60 60 50 80 -30 480 400
500 380 60 60 50 100 -50 550 450
600 450 60 60 50 120 -70 620 500
700 520 60 60 50 140 -90 690 550
Kao što zamijetismo ranije, potrošnja su i uvoz, pa, stoga i neto

izvoz, funkcije realnog bruto nacionalnog proizvoda. Stoga se njihove
veličine mijenjaju s promjenom realnog bruto nacionalnog proizvoda.
Stotinu novčanih jedinica rasta realnog GNP-a izaziva rast potrošnje od
70 novčanih jedinica, rast uvoza od 20 novčanih jedinica te, dakako, pad
neto izvoza od 20 novčanih jedinica. Ostale komponente agregatnog
trošenja (investicije, državna potrošnja i izvoz) ne ovise neposredno o
veličini realnog bruto nacionalnog proizvoda, te su predstavljene kao
fiksne veličine.
Agregatno trošenje jest zbroj svih sastavnih dijelova agregatnog

trošenja (C+I+G+Nx). U pretposljednjoj koloni tablice 39. nalazi se
trošenje tipa C+I+G+EX. Kada od ovog trošenja oduzmete uvoz, dobit
ćete agregatno trošenje.
314
RAVNOTEŽA
Slika 132.
Gornja nas slika upućuje na zaključak da komponente agregatnog

trošenja valja podijeliti u dvije skupine. Prvu skupinu čine autonomna,
samosvojna trošenja. Autonomno trošenje je trošenje čija veličina ne
ovisi o veličini realnog bruto nacionalnog proizvoda. Ovdje valja ubrojiti
investicije, državnu potrošnju, izvoz, ali i (autonomni) dio potrošnje. To
je, naravno, onaj dio potrošnje koji ne ovisi o veličini realnog GNP-a.
Izvjesna, naime, potrošnja postoji i kada je realni GNP jednak nuli.
Autonomna potrošnja, u našem primjeru, iznosi 30 novčanih jedinica
(200-170). Autonomno trošenje (Ca+I+G+EX), pri svim razinama
realnog GNP-a, iznosi 200 novčanih jedinica.
Inducirano ili izazvano trošenje je trošenje čija veličina ovisi o

veličini realnog GNP-a. Ono obuhvaća inducirani dio potrošnje i uvoz.
315
RAVNOTEŽA
Inducirana potrošnja, po jediničnom povećanju realnog GNP-a,

iznosi 0,7 novčanih jedinica. Ili, svaka dodatna kuna realnog GNP-a
znači dodatnu potrošnju od 70 lipa. Prema tomu, granična sklonost
potrošnji iznosi 0,7.
∆ Realna potrošnja 70
∆ Realni GNP 100
Granična sklonost potrošnji, upozoravamo na to, određuje kut

C+I+G+EX krivulje.
Uvoz, pri svakom povećanju realnog GNP-A od 100 novčanih

jedinica, bilježi rast od 20 novčanih jedinica. Dakle, jedinično povećanje
realnog GNP-a izaziva rast uvoza od 0,2 novčane jedinice. U situaciji
smo ustvrditi da granična sklonost uvozu iznosi 0,2.
Granična sklonost uvozu predstavlja dio dodatnog realnog bruto

nacionalnog proizvoda koji društvo namjerava utrošiti na uvoz. Ili, to je
promjena, odnosno povećanje uvoza uslijed jediničnog povećanja
realnog GNP-a.
∆Uvoz 20
Granična sklonost uvozu = = = 0,2
∆ Realni GNP 100
Dodatna kuna realnog GNP-a izaziva povećanje uvoza za 20 lipa.
Oduzmete li, ponavljamo, od C+I+G+EX trošenja uvoz dobit ćete

agregatno trošenje (C+I+G+NX). Razlika, pak, između granične sklonosti
potrošnji i granične sklonosti uvozu jest granična sklonost trošenju
domaćih dobara i usluga.
Granična sklonost trošenju

domaćih dobara i usluga = Granična sklonost potrošnji - Granična sklonost uvoz
Granična sklonost trošenju

domaćih dobara i usluga = 0,7 - 0,2 = 0,5.
316
RAVNOTEŽA
Granična sklonost trošenju domaćih dobara i usluga 90 predstavlja

dio dodatnog realnog GNP-a koji društvo namjerava utrošiti na domaća
dobra i usluge. Graničnu sklonost trošenju moguće je, međutim, izraču-
nati i na sljedeći način:
∆ Inducirano trošenje 50
Granična sklonost trošenju = = = 0,5.
∆ Realni GNP 100
Poveća li se realni GNP za 100 novčanih jedinica inducirano

trošenje (inducirana potrošnja - uvoz) reagira porastom od 50 novčanih
jedinica. Dakle, svaka kuna porasta realnog GNP-a znači 0,5 kuna
porasta induciranog, odnosno agregatnog trošenja. 91
Ukoliko smo ranije ustvrdili da granična sklonost potrošnji

(domaćih i inozemnih dobara i usluga) određuje kut C+I+G+EX krivulje,
sada možemo ustvrditi da granična sklonost trošenju (isključivo
domaćih, dakle, u zemlji proizvedenih dobara i usluga) određuje kut
C+I+G+NX krivulje, odnosno krivulje agregatnog trošenja.
90
Ubuduće, skraćeno, granična sklonost trošenju.
91
Ne zaboravimo, agregatno trošenje je zbroj induciranog i autonomnog trošenja.
Promjene induciranog trošenja su istovremeno i promjene agregatnog trošenja.
317
RAVNOTEŽA
Slika 133.
14.2. MAKROEKONOMSKA RAVNOTEŽA - RAVNOTEŽNO

AGREGATNO TROŠENJE
O makroekonomskoj ravnoteži ili ravnotežnom agregatnom

trošenju govorimo tada kada planirano agregatno trošenje (C+I+G+NX)
jest jednako realnom bruto nacionalnom proizvodu.
Tablica 39. pokazuje da ova jednakost odnosno makroekonomska

ravnoteža postoji pri realnom GNP-u od 400. Grafički prikaz makroeko-
nomske ravnoteže zahtijeva uvođenje pravca koji iz ishodišta koordi-
natnog sustava polazi pod kutem od 45o. Taj pravac, naime, u svakoj
svojoj točki izjednačava agregatno trošenje i realni GNP.
318
RAVNOTEŽA
Slika 134.
14.2.1. Makroekonomska ravnoteža - neplanirana promjena zaliha
Presjecište pravca koji iz ishodišta koordinatnog sustava polazi

pod kutom od 45o, te krivulje agregatnog trošenja određuje makroeko-
nomsku ravnotežu odnosno jednakost agregatnog trošenja i realnog
GNP-a. Prije presjecišta, prije izjednačenja agregatnog trošenja i
agregatnog outputa agregatno je trošenje veće od realnog GNP-a. U točki
su ravnoteže realni GNP i agregatno trošenje izjednačeni. Nakon točke
ravnoteže realni je GNP veći od agregatnog trošenja. Ove će dispro-
porcije, osim u točki ravnoteže, izazvati neplanirane promjene zaliha ili
neplanirano smanjenje ili povećanje investicija. Podsjećamo, zalihe se,
odnosno njihove promjene imaju smatrati investicijom.
319
RAVNOTEŽA
Tablica 40.
Planirano agregatno
Neplanirana promjena
Realni GNP trošenje
zaliha
(C+I+G+NX)
100 250 -150
200 300 -100
300 350 -50
400 400 0
500 450 +50
600 500 +100
700 550 +150
Slika 135.
Neplanirano smanjivanje zaliha (kada je agregatno trošenje veće

od realnog GNP-a) potaknut će proizvođače na veću proizvodnju i,
stoga, povećanje realnog GNP-a. Realni će agregatni output rasti sve dok
se ne izjednači s agregatnim trošenjem. Zalihe (gotovih proizvoda,
poluproizvoda i sirovina), niti rastu, niti padaju kada je agregatno
320
RAVNOTEŽA
trošenje jednako realnom bruto nacionalnom proizvodu. Obrnuto,

neplanirano povećanje zaliha (kada je agregatno trošenje manje od
realnog GNP-a) imat će za posljedicu smanjivanje proizvodnje i realnog
GNP-a. Povećanje zaliha signalizira proizvođačima da valja reducirati
proizvodnju. Realni će GNP padati sve dok ne završi na ravnotežnoj
razini.
14.2.2. Makroekonomska ravnoteža - I + G + EX = S + T + Im
Makroekonomsku ravnotežu, ravnotežni realni GNP, moguće je

objasniti i pomoću, nama već poznatog koncepta "ubrizgavanja" (I + G +
EX) i "curenja" (S + T + Im). Stabilni, pa, dakle, i ravnotežni realni GNP
osigurava sljedeća jednakost - I + G + EX = S + T + Im.
Koristeći podatke iz tablice 39. konstruirajmo model čija je

pretpostavka da razliku između realnog GNP-a i raspoloživog dohotka
čine fiksni neto porezi - tzv. paušalni porezi (lump sum taxes). O njima
je moguće razmišljati kao o autonomnim porezima budući da njihova
veličina ne ovisi o veličini realnog GNP-a.
Tablica 41.
Neto
Realni Raspoloživi
porezi Potrošnja (C) Štednja (S) Uvoz (Im)
GNP dohodak (DI)
(T)
100 20 80 100 -20 20
200 20 180 170 10 40
300 20 280 240 40 60
400 20 380 310 70 80
500 20 480 380 100 100
600 20 580 450 130 120
700 20 680 520 160 140
Sada smo u stanju uspoređujući (I + G + EX), te (S + T + Im) pri

različitim veličinama realnog GNP-a odrediti ravnotežni realni GNP.
321
RAVNOTEŽA
Tablica 42.
Realni
I G EX Ukupno S T Im Ukupno
GNP
100 60 60 50 170 -20 20 20 20
200 60 60 50 170 10 20 40 70
300 60 60 50 170 40 20 60 120
400 60 60 50 170 70 20 80 170
500 60 60 50 170 100 20 100 220
600 60 60 50 170 130 20 120 270
700 60 60 50 170 160 20 140 320
Makroekonomska ravnoteža postoji kada je planirano

"ubrizgavanje" (I + G + EX) jednako planiranom "curenju" ( S + T + Im).
Obje su navedene veličine jednake (170) pri realnom GNP-u od 400 te,
stoga, ravnotežni realni GNP iznosi 400.
Slika 136.
322
RAVNOTEŽA
Prije točke ravnoteže, određene presjecištem (I + G + EX) i (S +

T + Im) pravaca, investicije, državna su potrošnja i izvoz (I + G + EX)
veće od štednje, neto poreza i uvoza. Ova situacija ima za posljedicu pad
i smanjivanje zaliha. Kada je realni GNP veći od 400, kada je, dakle,
aktualni realni GNP veći od ravnotežnog, zbroj investicija, državne
potrošnje i izvoza manji je od zbroja štednje, neto poreza i uvoza.
Posljedica je rast zaliha. Promjene zaliha izazivaju odgovarajuće promje-
ne agregatnog outputa koje aktualni realni GNP guraju prema
ravnotežnoj razini.
Makroekonomska ravnoteža ne razumijeva jednakost pojedinih

stavki "ubrizgavanja" i "curenja". Dakle, makroekonomska ravnoteža
može značiti (kao u našem primjeru) postojanje proračunskog deficita
(državna potrošnja je veća od neto poreza) i deficitarnu, negativnu
trgovačku bilancu (negativni neto izvoz).
Jednadžba I + G + EX = S + T + Im može biti predstavljena na

sljedeći način:
(EX - Im) + ( G - T) = S - I .
Makroekonomska ravnoteža koja znači deficitarnu trgovačku

bilancu (negativni neto izvoz) razumijeva da je :
- NX = S - I - (G - T) .
Deficitarna trgovačka bilanca = S - I - (Proračunski deficit)

- 30 = 70 - 60 - 40
- 30 = - 30
Dakako, inozemna štednja popunjava jaz između domaće štednje

i zbroja investicija, te proračunskog deficita.
323
RAVNOTEŽA
14.3. PROMJENE AGREGATNOG TROŠENJA I

RAVNOTEŽNOG REALNOG GNP-A
Veličinu agregatnog trošenja određuju dva čimbenika: autonom-

no trošenje i granična sklonost trošenju domaćih dobara i usluga.
14.3.1. Agregatno trošenje i autonomno trošenje
Promjene autonomnog trošenja izazivaju takve promjene agre-

gatnog trošenja koje znače pomicanje krivulje agregatnog trošenja, ali
koje ne mijenjaju njen kut. Promjene autonomnog trošenja (investicija,
državne potrošnje, izvoza i autonomne potrošnje) djeluju na agregatno
trošenje poput plime ili oseke. Na svakoj razini realnog GNP-a one
izazivaju jednako povećanje ili smanjenje agregatnog trošenja.
Pretpostavimo da je u odnosu na model predstavljen u tablici 39.

došlo do povećanja jedne od komponenti autonomnog trošenja. Neka se
planirane investicije, a zbog očekivanja viših profita, povećaju za 100
novčanih jedinica. Ovo će povećanje investicija povećati autonomno, ali
i agregatno trošenje pri svim razinama realnog GNP-a. Posljedica je rast
ravnotežnog realnog bruto nacionalnog proizvoda.
Tablica 43.
I=60 I=160
Autonomno Agregatno Autonomno Agregatno
Realni Inducirano
trošenje 0 trošenje 0 trošenje 1 trošenje 1
GNP trošenje
(I+G+EX+Ca) (C+I+G+NX) (I+G+EX+Ca) (C+I+G+NX)
100 50 200 250 300 350
200 100 200 300 300 400
300 150 200 350 300 450
400 200 200 400 300 500
500 250 200 450 300 550
600 300 200 500 300 600
700 350 200 550 300 650
324
RAVNOTEŽA
Slika 137.
Rast autonomnog trošenja povećava agregatno trošenje i pomiče

krivulju agregatnog trošenja ulijevo i prema gore. Vrijedit će, naravno, i
obrnuto. Pad će autonomnog trošenja smanjiti agregatno trošenje i
njegovu krivulju pomaknuti prema dolje i udesno. Krivulje su agre-
gatnog trošenja paralelne jer je, u obama slučajevima, granična sklonost
trošenju ista i iznosi 0,5.
Novi ravnotežni realni GNP iznosi 600. Naglasimo činjenicu da

je rast ravnotežnog realnog GNP-a (200) veći od rasta autonomnog
trošenja (100). Također, pad autonomnog trošenja uvijek ima za poslje-
dicu veći pad ravnotežnog realnog GNP-a.
325
RAVNOTEŽA
14.3.2. Agregatno trošenje i granična sklonost trošenju
Veličina granične sklonosti trošenju domaćih dobara i usluga, pa,

dakle, i kut krivulje agregatnog trošenja određuju sljedeći čimbenici:
1. granična sklonost potrošnji

2. granična sklonost uvozu
3. granična porezna stopa.
Utjecaj nam je prvih dviju determinanti granične sklonosti

trošenju poznat. Naime, granična sklonost trošenju = granična sklonost
potrošnji - granična sklonost uvozu.
Raste li, ceteris paribus, granična sklonost potrošnji povećat će

se i granična sklonost trošenju domaćih dobara. Obrnuto, pad granične
sklonosti potrošnji, uz ostale neizmijenjene uvjete, znači pad granične
sklonosti trošenju.
Odnos je između granične sklonosti trošenju i granične sklonosti

uvozu, ceteris paribus, obrnuto razmjeran. Rast granične sklonosti
uvozu, uz ostale neizmijenjene uvjete, izaziva pad granične sklonosti
trošenju. Vrijedi i obrnuto.
Granična porezna stopa pokazuje udio poreza u dodatnoj novča-

noj jedinici realnog GNP-a.
∆ Porez
Granična porezna stopa (t) =
∆ Realni GNP
Povećanje granične porezne stope znači veći udio poreza u dodat-

noj novčanoj jedinici realnog bruto nacionalnog proizvoda. Ovo, uz
ostale neizmijenjene uvjete, znači manji raspoloživi dohodak, manju
graničnu sklonost potrošnji i, dakako, manju graničnu sklonost trošenju.
Vrijedi i obrnuto.
326
RAVNOTEŽA
Uvedimo u naš izvorni model (tablica 39.) inducirane poreze i

pokažimo kako promjene granične sklonosti trošenju izazivaju promjene
ravnotežnog agregatnog trošenja, odnosno ravnotežnog realnog GNP-a.
Tablica 44.
Raspolo-
Neto Investi- Državna Neto Agregatno
Realni živi Potrošnja
porezi cije potrošnja izvoz trošenje
GNP dohodak (C)
(T) (I) (G) (NX) (C+I+G+NX)
(DI)
100 20 80 100 60 60 30 250
200 40 160 170 60 60 10 300
300 60 240 240 60 60 -10 350
400 80 320 310 60 60 -30 400
500 100 400 380 60 60 -50 450
600 120 480 450 60 60 -70 500
700 140 560 520 60 60 -90 550
Ovo je situacija koju poznajemo. Uvođenje induciranih (razmjer-

nih) poreza nije poremetilo makroekonomsku ravnotežu. Ravnotežno
agregatno trošenje, odnosno ravnotežni realni GNP iznosi 400. Neto
1
porezi predstavljaju realnog GNP-a ili 20 % realnog GNP-a. Granična
5
20
porezna stopa = = 0,2.
100
Granična sklonost potrošnji iznosi 0,875 raspoloživog dohotka.

 ∆ Potrošnja 70 
 = = 0,875  . Međutim, istovremeno granična
 ∆ Raspoloživi dohodak 80 
sklonost potrošnji je 0,7 realnog bruto nacionalnog proizvoda
 ∆ Potrošnja 70 
 = = 0,7  .
 ∆ Realni GNP 100 
Uzrok su ove razlike inducirani porezi, te graničnu sklonost potrošnji,
kada je riječ o funkciji agregatne potrošnje, možemo izračunati i na
sljedeći način:
327
RAVNOTEŽA
Granična sklonost potrošnji (GSP) ⋅ (1-t) = 0,875 ⋅ (1-0,2) = 0,875 ⋅ 0,8 = 0,7.
Granična sklonost trošenju domaćih dobara i usluga (GST) iznosi

0,5. Izračunavamo je kao razliku između granične sklonosti potrošnji i
granične sklonosti uvozu (0,7-0,2=0,5). Ili,
∆ Inducirano trošenje ∆ Agregatno trošenje 50

= = = 0,5.
∆ Realni GNP ∆ Realni GNP 100
Smanjimo, međutim, graničnu poreznu stopu i, stoga, udio

poreza u realnom GNP-u. Granična porezna stopa neka iznosi 0,0857.
Neto porezi su, dakle, 8,57% realnog GNP-a.
Tablica 45.
Neto Raspoloživi Državna Neto Agregatno

Realni Potrošnja Investi-
porezi dohodak potrošnja izvoz trošenje
GNP (C) cije (I)
(T) (DI) (G) (Nx) (C+I+G+NX)
100 8,57 91,43 110 60 60 30 260
200 17,14 182,86 190 60 60 10 320
300 25,71 274,29 270 60 60 -10 380
400 34,28 365,72 350 60 60 -30 440
500 42,85 457,15 430 60 60 -50 500
600 51,42 548,58 510 60 60 -70 560
700 60,00 640,00 590 60 60 -90 620
Obratimo pozornost na (C) kolonu. Potrebito je, možda, ponoviti da je
C = Ca + (GSP ⋅ DI).
Budući da je DI = (1 - t) ⋅ Realni GNP, vrijedit će da je
C = Ca + [ GSP ⋅ (1 - t)] ⋅ Realni GNP.

[ GSP ⋅ (1 - t)] = 0,875 (1 - 0,0857) = 0,875 ⋅ 0,9143 = 0,8
328
RAVNOTEŽA
Prema tomu, granična sklonost potrošnji iznosi 0,8 realnog GNP-a. Ili,
∆ Potrošnja 80
= = 0,8.
∆ Realni GNP 100
Prema tomu, C = 30 + 0,8 ⋅ Realni GNP.
Granična sklonost trošenju (GST) iznosi 0,6 [ GSP (0,8) - GSU

(0,2) ]. Provjerimo i drugu formulu:
∆ Inducirano trošenje ∆ Agregatno trošenje 60

= = = 0,6.
∆ Realni GNP ∆ Realni GNP 100
Koje su,dakle, posljedice smanjenja granične porezne stope (t)?
U obama slučajevima granična sklonost potrošnji iznosi 0,875

raspoloživog dohotka. To je tako budući da je smanjenje poreza (zbog
pada granične porezne stope) praćeno s povećanjem raspoloživog
dohotka, ali i odgovarajućim povećanjem potrošnje. Zbog toga kvocijent
∆ Potrošnja
ostaje isti.
∆ Potrošnja
Drugačije je, međutim, s . Granična sklonost potrošnji
∆ Realni GNP
iznosi, u prvom slučaju, 0,7 realnog GNP-a. Nakon pada granične
porezne stope granična sklonost potrošnji, a zbog rasta potrošnje, bilježi
rast i iznosi 0,8. Budući da granična sklonost uvozu jest, u obama
slučajevima, stalna veličina (0,2) povećava se granična sklonost trošenju
domaćih dobara i usluga. S prvobitnih 0,5 ona skače na 0,6. Raste, stoga,
kut krivulje agregatnog trošenja, povećava se agregatno trošenje
(C+I+G+NX) i ravnotežno agregatno trošenje, odnosno ravnotežni realni
GNP. Uočili ste, ravnotežno agregatno trošenje, ravnotežni realni GNP
iznosi 500. Promjene granične sklonosti trošenju ne tangiraju veličinu
autonomnog trošenja.
329
RAVNOTEŽA
Slika 138.
14.4. PARADOKS ŠTEDNJE
Štedeći, pojedinac ili domaćinstvo povećava svoj dohodak. Pret-

postavimo da ste, pri neizmijenjenom raspoloživom dohotku, smanjili
potrošnju i povećali štednju. Vaš će dohodak porasti budući da ćete na
svoju štednju, uloživši je u banku, naplatiti odgovarajuću kamatu.
Što će se, međutim, dogoditi ukoliko svi postanemo štedljiviji?

Hoće li rast štednje na razini neke ekonomije povećati njen agregatni
dohodak - realni bruto nacionalni proizvod?
U prethodnom primjeru (tablica 45) granična sklonost potrošnji

bijaše 0,875 raspoloživog dohotka. Granična je sklonost štednji iznosila
0,125 raspoloživog dohotka odnosno 0,1143 realnog GNP-a. Funkcija
potrošnje je bila C = Ca + [ GSP ⋅ (1 - t) ] ⋅ Realni GNP odnosno C = 30 +
330
RAVNOTEŽA
[0,875 ⋅ (1 - 0,0857) ] ⋅ Realni GNP.

Prema tomu, korespondirajuća funkcija štednje glasi: S = - Ca + [ GSŠ ⋅
(1 - t) ] ⋅ Realni GNP odnosno S = - 30 + [ 0,125 ⋅ (1 - 0,0857) ] ⋅
Realni GNP. Provjerimo navedene tvrdnje.
Tablica 46.
Raspolo- Držav-
Real- Neto Investi Neto Agregatno
živi Potroš- Šted- na
ni porezi -cije izvoz trošenje
dohodak nja (C) nja (S) potroš-
GNP (T) (I) (Nx) (C+I+G+NX)
(DI) nja (G)
100 8,57 91,43 110 -18,57 60 60 30 260
200 17,14 182,86 190 -7,14 60 60 10 320
300 25,71 274,29 270 4,29 60 60 -10 380
400 34,28 365,72 350 15,72 60 60 -30 440
500 42,85 457,15 430 27,15 60 60 -50 500
600 51,42 548,58 510 38,58 60 60 -70 560
700 60,00 640,00 590 50 60 60 -90 620
Granična sklonost štednji doista iznosi 0,125 raspoloživog dohot-

 ∆ Štednja 11,43 
ka  = = 0,125  , odnosno 0,1143 realnog
 ∆ Raspoloživi dohodak 91,43 
bruto nacionalnog proizvoda.
∆ Štednja 11,43
Naime, = = 0,1143 ili
∆ Realni GNP 100
0,125 ⋅ (1 - 0,0857) = 0,125 ⋅ 0,9143 = 0,1143.
Što će se, međutim, dogoditi ukoliko se, ceteris paribus, poveća

granična sklonost štednji i, stoga, štednja?
Povećajmo graničnu sklonost štednji na 0,2344 raspoloživog

dohotka. U tom će slučaju funkcija potrošnje glasiti C = 30 + [ 0,7656 ⋅
(1 - 0,0857)] ⋅ Realni GNP, a funkcija štednje S = - 30 + [ 0,2344⋅ (1 -
0,0857)] ⋅ Realni GNP.
Predstavimo novu situaciju.
331
RAVNOTEŽA
Tablica 47.
Raspolo Držav-
Real- Neto Neto Agregatno
-živi Potroš- Šted- Investi- na
ni porezi izvoz trošenje
dohodak nja (C) nja (S) cije (I) potroš-
GNP (T) (Nx) (C+I+G+NX)
(DI) nja (G)
100 8,57 91,43 100 -8,57 60 60 30 250
200 17,14 182,86 170 12,86 60 60 10 300
300 25,71 274,29 240 34,29 60 60 -10 350
400 34,28 365,72 310 55,72 60 60 -30 400
500 42,85 457,15 380 77,15 60 60 -50 450
600 51,42 548,58 450 98,58 60 60 -70 500
700 60,00 640,00 520 120 60 60 -90 550
Rast štednje je, uz ostale neizmijenjene uvjete, izazvao pad

granične sklonosti potrošnji i pad potrošnje. Granična sklonost potrošnji,
kao što ranije rekosmo, iznosi 0,7656 raspoloživog dohotka, odnosno 0,7
realnog GNP-a
 ∆ 70 
 = 0,7 ili 0,7656 ⋅ (1 − 0,0857) = 0,7656 ⋅ 0,9143 = 0,7 .
 ∆100 
Pad granične sklonosti potrošnji znači i pad granične sklonosti trošenju
domaćih dobara i usluga. Granična sklonost trošenju iznosi 0,5, a
ravnotežni realni GNP 400.
Rast štednje ima, ceteris paribus, za posljedicu pad agregatnog

dohotka odnosno ravnotežnog realnog bruto nacionalnog proizvoda.
332
RAVNOTEŽA
Slika 139.
Pad ravnotežnog realnog bruto nacionalnog proizvoda zbog,

povećanja štednje, ceteris paribus, naziva se paradoks štednje. Riječ je o
paradoksu budući da rast štednje, kada je o pojedincu riječ, znači rast
njegovog dohotka, a kada je u pitanju ekonomija znači pad agregatnog
dohotka.
U našem se modelu ovaj paradoksalni rezultat javlja zbog toga

što je autonomno trošenje stalna veličina. Do paradoksa, međutim, ne bi
došlo kada bi rast štednje bio praćen odgovarajućim rastom investicij-
skog trošenja. U tom slučaju pad kuta krivulje agregatnog trošenja biva
kompenziran rastom agregatnog trošenja i pomicanjem krivulje agre-
gatnog trošenja ulijevo i prema gore.
333
RAVNOTEŽA
14.5. MULTIPLIKATOR AUTONOMNOG TROŠENJA
Do sada otkrismo da promjene autonomnog trošenja, te promjene

granične sklonosti trošenju domaćih dobara i usluga izazivaju promjene
agregatnog trošenja i promjene ravnotežnog realnog bruto nacionalnog
proizvoda.
Usredotočimo se iznova na odnos promjene autonomnog trošenja

i promjene ravnotežnog realnog GNP-a. Pogled će nas na sliku 140.
podsjetiti da rast autonomnog trošenja pomiče krivulju agregatnog
trošenja prema gore i ulijevo i to upravo za iznos povećanja autonomnog
trošenja. Posljedica je toga povećanje ravnotežnog realnog GNP-a.
Povećanje je ravnotežnog realnog GNP-a veće od povećanja autonom-
nog trošenja. Vrijedi, dakako, da je i smanjenje ravnotežnog realnog
GNP-a uvijek veće od smanjenja autonomnog trošenja.
Slika 140.
Multiplikator autonomnog trošenja ili, jednostavno, multipli-

kator, pokazuje kvantitativni odnos koji postoji između promjene
autonomnog trošenja i promjene ravnotežnog realnog bruto nacionalnog
proizvoda.
334
RAVNOTEŽA
Multiplikator je broj kojim valja pomnožiti promjenu auto-

nomnog trošenja (∆ Autonomno trošenje) kako bi se izračunao tzv.
multiplikatorski učinak, odnosno promjena ravnotežnog realnog GNP-a
(∆ Ravnotežni realni GNP).
∆ Ravnotežni realni GNP

Multiplikator =
∆ Autonomno trošenje
Prema tomu,
∆ Ravnotežni realni GNP = ∆ Autonomno trošenje · Multiplikator
( Multiplikatorski učinak)
Multiplikator je, međutim, moguće izračunati i na sljedeći način:
1
92
Multiplikator = .
1 - Granična sklonost trošenju domaćih dobara i usluga
Multiplikator je broj veći od jedan. Naime, granična je sklonost

trošenju broj između 0 i 1. Tek kada bi granična sklonost trošenju bila
jednaka nuli multiplikator bi bio jednak jedan. U tom bi slučaju
92
Ravnotežno agregatno trošenje = Autonomno trošenje + GST⋅Ravnotežni realni GNP
∆Ravnotežno agregatno trošenje=∆Autonomno trošenje+GST⋅∆Ravnotežni realni GNP
Prethodna slika 140. pokazuje da je:
∆ Ravnotežno agregatno trošenje = ∆ Ravnotežni realni GNP. Prema tomu,
∆ Ravnotežni realni GNP = ∆ Autonomno trošenje + GST ⋅ ∆ Ravnotežni realni GNP
∆ Ravnotežni realni GNP - GST ⋅ ∆ Ravnotežni realni GNP = ∆ Autonomno trošenje
∆ Ravnotežni realni GNP ⋅ (1-GST) = ∆ Autonomno trošenje / : ∆ Autonomno trošenje
∆Ravnotežni realni GNP
• (1 − GST ) = 1
∆Autonomno trošenje
∆Ravnotežni realni GNP 1
=
∆Autonomno trošenje 1 − GST
335
RAVNOTEŽA
promjena ravnotežnog realnog GNP-a bila jednaka promjeni autonom-

nog trošenja.
Multiplikator će biti veći ukoliko je veća granična sklonost

trošenju. Manja granična sklonost trošenju znači i manji multiplikator.
Pretpostavimo li da je granična sklonost trošenju 0,5 (budući je

granična sklonost potrošnji 0,7, a granična sklonost uvozu 0,2),
multiplikator će iznositi:
1
Multiplikator = = 2.
1 − 0 ,5
U ovome će slučaju jedna kuna povećanja autonomnog trošenja

značiti dvije kune rasta ravnotežnog realnog GNP-a. Ukoliko se
investicije (ili bilo koja druga komponenta autonomnog trošenja)
povećaju za 100 novčanih jedinica ravnotežni će realni GNP porasti za
200 novčanih jedinica.
∆ Ravnotežni realni GNP = Multiplikator (2) x ∆ Autonomno trošenje (100) = 200

(Multiplikatorski učinak)
Smanji li se granična sklonost trošenju na 0,4 (bilo zbog

povećanja granične porezne stope ili rasta granične sklonosti uvozu),
multiplikator će biti:
1
Multiplikator = = 1,67.
1 − 0 ,4
∆Ravnotežni realni GNP=Multiplikator (1,67) x ∆ Autonomno trošenje (100)=167

336
RAVNOTEŽA
14.5.1. Multiplikator autarkičnog gospodarstva
Pretpostavit ćemo ponajprije da je riječ, kako bismo model

učinili sasvim jednostavnim, o ekonomiji koja poznaje tek paušalne
(autonomne) poreze. U tom će slučaju, kao što zamjetismo ranije, unatoč
postojanju (fiksne) razlike između realnog GNP-a i raspoloživog
dohotka, granična sklonost potrošnji od raspoloživog dohotka biti
jednaka graničnoj sklonosti potrošnji od realnog GNP-a. Pretpostavimo
nadalje da je, budući da je riječ o zatvorenom, autarkičnom gospodar-
stvu, granična sklonost uvozu = 0.
U takvoj će ekonomiji vrijediti da je granična sklonost trošenju

jednaka graničnoj sklonosti potrošnji, te da je granična sklonost potrošnji
+ granična sklonost štednji = 1.
U ovim jednostavnim uvjetima multiplikator se može izračunati
na sljedeći način:
1
Multiplikator = ili,
1 - Granična sklonost potrošnji
1
Multiplikator = .
Granična sklonost štednji.
14.5.2. Multiplikator otvorenog gospodarstva
Ostanimo pri pretpostavci da naša hipotetička ekonomija računa i

dalje s paušalnim porezima. Međutim, otvorimo ekonomiju i pretposta-
vimo postojanje granične sklonosti uvozu.
337
RAVNOTEŽA
Novi, nešto složeniji uvjeti značit će da je:
(Granična sklonost trošenju + Granična sklonost uvozu) + Granična sklonost štednji = 1
Granična sklonost potrošnji
Prema tomu,
Granična sklonost štednji = 1 - Granična sklonost trošenju - Granična sklonost uvozu

Granična sklonost štednji + Granična sklonost uvozu = 1 - Granična sklonost trošenju.
Koristeći sljedeće formule, u stanju smo izračunati multiplikator

otvorenog gospodarstva.
1
Multiplikator = ili,
1 - Granična sklonost trošenju
1
Multiplikator = .
Granična sklonost štednji + Granična sklonost uvozu
14.6. FISKALNA POLITIKA
Fiskalna je politika pokušaj države da ublaži fluktuacije agre-

gatnog trošenja (pa, dakle, i ravnotežnog realnog GNP-a) posredstvom
promjena državne potrošnje i promjena poreza.
Budući da je državna potrošnja komponenta autonomnog troše-

nja, njene promjene izazivaju iste posljedice po ravnotežni realni GNP
kao i promjene ostalih komponenti autonomnog trošenja. Dakle, multi-
plikatorski učinak državne potrošnje isti je kao, primjerice, multi-
plikatorski učinak investicija ili izvoza.
Varirajući veličinu vlastite potrošnje država je u stanju kompen-

zirati promjene ostalih komponenti autonomnog trošenja. Država može
338
RAVNOTEŽA
pokušati, posredstvom državne potrošnje, korigirati promjene agregatnog

trošenja i osigurati onu razinu realnog GNP-a koja znači punu zapos-
lenost.
Pojava će recesijskog GNP-jaza ponukati državu da poveća svoju

potrošnju kako bi povećala agregatno trošenje i realni GNP. Obrnuto,
država će smanjiti svoju potrošnju kada je ekonomija pregrijana kako bi
smanjila i možda eliminirala inflacijski GNP-jaz.
U praksi je, nažalost, efikasnost državne potrošnje, kao instru-

menta makroekonomske stabilizacijske politike, bitno smanjena budući
da je često za donošenje (političkih) odluka koje mijenjaju državnu
potrošnju potrebito izuzetno mnogo vremena.
Međutim, država na veličinu ravnotežnog realnog GNP-a može

utjecati i posredstvom poreza. Pretpostavimo da je riječ o paušalnim,
autonomnim porezima. Koje su posljedice državne odluke da poveća ili
smanji paušalne poreze?
14.6.1. Porezni multiplikator
Porezni je multiplikator broj kojim treba pomnožiti promjenu

(paušalnih) poreza kako bi se izračunala promjena ravnotežnog realnog
bruto nacionalnog proizvoda. Porezni je multiplikator negativan broj
budući da smanjenje poreza izaziva rast raspoloživog dohotka, rast
autonomne potrošnje i rast agregatnog trošenja. Vrijedi, dakako, i
obrnuto. Međutim, promjena autonomne potrošnje neće biti jednaka
promjeni raspoloživog dohotka koju je izazvala promjena paušalnih
poreza. Promjena autonomne potrošnje ovisi, naime, o graničnoj
sklonosti potrošnji. Neka granična sklonost potrošnji iznosi 0,9. Ukoliko
paušalni porezi padnu za 10 novčanih jedinica, raspoloživi će se
dohodak povećati za 10 novčanih jedinica, a autonomna potrošnja za 9
novčanih jedinica (10 ⋅ 0,9). Upravo stoga, porezni multiplikator
izračunavamo kao umnožak negativnog multiplikatora autonomnog
trošenja i granične sklonosti potrošnji.
339
RAVNOTEŽA
1
Porezni multiplikator = - ⋅ Granična sklonost potrošnji

Porezni multiplikator = -
Pretpostavimo, dakle, postojanje ekonomije s ugrađenim paušal-

nim, autonomnim porezima. Budući da je razlika između realnog GNP-a
i raspoloživog dohotka fiksna, granična će sklonost potrošnji od
raspoloživog dohotka i granična sklonost potrošnji od realnog GNP-a
biti jednake veličine. Neka granična sklonost potrošnji iznosi 0,9, a
granična sklonost uvozu 0,2. Koje su posljedice odluke države da smanji
paušalne poreze za 10 novčanih jedinica?
1 1 1
Porezni multiplikator = - ⋅ GSP = − ⋅ 0 ,9 = − ⋅ 0 ,9 = −3
1 − GST 1 − 0 ,7 0 ,3
∆ Ravnotežni realni GNP = Porezni multiplikator (-3) ⋅ ∆ Autonomni porezi (-10) = 30

Smanjenje autonomnih poreza od 10 novčanih jedinica izaziva

rast ravnotežnog realnog GNP-a od 30 novčanih jedinica.
Kao što zamjećujete, porezni je multiplikator (zanemarimo na

trenutak njegov negativni predznak) manji od multiplikatora autonom-
nog trošenja. Multiplikator autonomnog trošenja iznosi 3,33, a porezni
multiplikator 3. Multiplikatorski je učinak autonomnih poreza manji od
multiplikatorskog učinka komponenti autonomnog trošenja. Naime, dok
jedna kuna investicija ili državne potrošnje ide neposredno i u cijelosti u
povećanje agregatnog trošenja - realnog GNP-a, dotle dodatna kuna, koja
je rezultat smanjenja autonomnih poreza, ne ide, u cijelosti u potrošnju,
već samo onim dijelom koji je određen graničnom sklonošću potrošnji.
Valja zaključiti da država jest u stanju, varirajući veličinu paušalnih
340
RAVNOTEŽA
poreza, neposredno utjecati na veličinu agregatnog trošenja i ravnotež-

nog realnog bruto nacionalnog proizvoda.
Međutim, država može, mijenjajući veličinu granične porezne

stope pa, dakle, i veličinu induciranih poreza, utjecati na veličinu multi-
plikatora autonomnog trošenja. U naš ćemo model uvesti inducirane
poreze i, s tim u svezi, odgovarajuću graničnu poreznu stopu.
Multiplikator će autonomnog trošenja doživjeti dramatičnu promjenu.
14.6.2. Multiplikator i granična porezna stopa
Granična sklonost potrošnji i dalje iznosi 0,9 raspoloživog

dohotka [GSP(DI) = 0,9]. Granična sklonost uvozu, kao u prethodnom
primjeru, iznosi 0,2. (GSU = 0,2). Novi je element granična porezna
stopa veličine 0,5 (t=0,5).
Multiplikator je moguće izračunati na nekoliko načina.
1
Multiplikator =
[
1 − GSP( DI ) (1 − t ) − GSU ]
1 1 1 1
Multiplikator = = = = = 1,33
1 − [0,9(1 − 0,5) − 0,2] 1 − [0,45 − 0,2] 1 − 0,25 0,75
Do istog ćemo rezultata doći ukoliko koristimo nama već poznatu (opću)
formulu:
1
Multiplikator =
Granična sklonost potrošnji od realnog bruto nacionalnog proizvoda

[GSP( ) ] = GSP
GNP (DI) (1 - t) = 0,9 (1 - 0,5) = 0,9 ⋅ 0,5 = 0,45
341
RAVNOTEŽA
Granična sklonost trošenju (GST) = GSP(GNP) - GSU = 0,45 - 0,2 = 0,25
1 1 1
Multiplikator = = = = 1,33
1 − GST 1 − 0 ,25 0 ,75
Međutim, postoji još jedna mogućnost. U našem modelu

otvorene ekonomije s induciranim porezima vrijedi da je:
(Granična sklonost Granična sklonost) Granična sklonost Granična porezna

+ + +
trošenju uvozu štednji stopa =1
Granična sklonost štednji+Granična porezna stopa = 1 - Granična sklonost trošenju -

- Granična sklonost uvozu
Granična sklonost štednji + Granična porezna stopa + Granična sklonost uvozu = 1 -

- Granična sklonost trošenju
Prema tomu,
1
Multiplikator =
GSŠ + t + GSU
Provjerimo gornju formulu. Ako je GSP(DI) = 0,9 tada je GSŠ(DI) = 0,1.

GSŠ(GNP) = GSŠ(DI) (1 - t) = 0,1 ⋅ 0,5 = 0,05.
1 1
Multiplikator = = = 1,33
0 ,05 + 0 ,5 + 0 ,2 0 ,75
Pojava je granične porezne stope, odnosno pojava induciranih

poreza bitno smanjila veličinu multiplikatora. Stoga je i multiplikatorski
učinak, odnosno reakcija ravnotežnog realnog GNP-a na promjene
autonomnog trošenja znatno slabija. Inducirani se porezi javljaju kao
amortizer koji prigušuje fluktuacije autonomnog trošenja. Što je veća
granična porezna stopa, što su, dakle, veći inducirani porezi, to je
uspješnije neutraliziranje udaraca koje ekonomiji nanose promjene auto-
nomnog trošenja.
342
15. NOVAC I MONETARNA POLITIKA
15.1. FUNKCIJE NOVCA
Da biste znali što novac jest potrebito je poznavati njegove funk-

cije. Funkcije novca su: sredstvo razmjene, obračunska jedinica, standard
odgođenih plaćanja i zaliha vrijednosti.
Novac kao sredstvo razmjene posreduje u razmjeni dobara i uslu-

ga. On olakšava i ubrzava razmjenu. Novac je opće prihvaćeni
ekvivalent koji je svatko spreman primiti u zamjenu za dobro ili uslugu
koju prodaje. Novac olakšava razmjenu budući da osigurava tzv.
dvostruko podudaranje želja. Prije pojave novca razmjena je imala oblik
trampe-neposredne razmjene dobra za dobro. U ovakvim uvjetima
dvostruko podudaranje želja doista bijaše problem. Razmjena se mogla
odigrati tek kada su se jedna nasuprot drugoj našle osobe koje potrebuju
upravo ono dobro koje druga posjeduje. Kao što rekosmo, u uvjetima
novčane razmjene dvostruka koincidencija želja uvijek postoji, a osigu-
rava je upravo novac kao sredstvo razmjene. Ljudi koji nešto prodaju
uvijek su spremni primiti novac u zamjenu za svoje dobro ili uslugu, a
ljudi koji kupuju uvijek nude novac u zamjenu za dobro koje žele.
Novac kao obračunska jedinica, služi da bi se utvrdile cijene

dobara i usluga. U Hrvatskoj obračunska jedinica jest kuna djeljiva na
100 lipa, te su cijene svih dobara i usluga izražene u kunama i lipama.
Zahvaljujući tomu, u stanju smo izračunati relativne cijene dobara i
usluga, odnosno odrediti oportunitetni trošak svake naše kupnje.
Novac je, međutim, obračunska jedinica posredstvom koje izra-

čunavamo cijene ne samo tekućih već i, odgođenih, budućih transakcija.
Novac se javlja i kao standard odgođenih plaćanja. Vaši će vjerovnici
očekivati od vas da svoje dugove, bez obzira kako nastali, podmirite u
343
novcu. Dakako, pri tome će, ukoliko se očekuje pad vrijednosti novca
zbog inflacije, svoje interese zaštititi odgovarajućom kamatnom stopom.
Sredstvo razmjene, taj opće prihvaćeni medijator svih transak-

cija, služi i kao zaliha vrijednosti - konzervator vrijednosti. Razlog
držanja novca, njegovog povlačenja iz optjecaja jest činjenica da se on u
svakom trenutku može pretvoriti u odgovarajuću količinu dobara i
usluga. Štednja je, u najgorem slučaju, potrebita mjera predostrožnosti
kako bi se prebrodila moguća nestašica novca.
Kao i prethodna, tako je i funkcija novca kao zalihe vrijednosti

vezana s izvjesnim rizikom. U vremenima inflacije, novčane zalihe
mogu biti obezvrijeđene, a sama funkcija novca kao zalihe vrijednosti
dovedena je u pitanje. U takvim će se vremenima ljudi rješavati novca
tražeći boljeg konzervatora vrijednosti (nekretnine, npr.).
Definirati novac mimo njegovih funkcija nije moguće. Prema

tomu, novac je ono što funkcionira, prije svega, kao sredstvo razmjene, a
potom i kao obračunska jedinica, standard odgođenih plaćanja i zaliha
vrijednosti.
15.2. OBLICI NOVCA
Naturalni ili robni novac bijaše prvi oblik novca. Naturalni novac
je novac koji posjeduje vlastitu, unutarnju vrijednost. Riječ je o tržišnoj
vrijednosti koju naturalni novac može realizirati mimo svoje funkcije
kao sredstva razmjene. Najrazličitije su stvari, poput stoke, duhana,
pšenice, krzna, itd., upotrebljavane kao sredstvo razmjene. Međutim,
zlato su i srebro najpoznatiji predstavnici naturalnog novca. Marx će
ustvrditi da novac nastaje tek tada kada ulogu općeg ekvivalenta preuz-
mu plemeniti metali - zlato i srebro. Prednosti su plemenitih metala, kao
novca, bile očigledne: laka prenosivost, djeljivost, trajnost, istovjetnost
kvalitete.
344
Dugovječnost naturalnog novca, odnosno dugovječnost klasičnog

zlatnog standarda92 (gold specie standard) imala je i teorijskog traga. U
tom smislu spomenimo metalističku (kao jednu od robnih teorija o
novcu) teoriju te “currency teoriju”. Metalistička teorija, naime, drži da
tek plemeniti metali mogu biti novac budući da posjeduju vrijednost
neovisno o funkciji novca koju obavljaju. Pristalice “currency teorije”
smatraju da papirne novčanice (banknote), ukoliko postoje uz ili umjesto
zlatnog (kovanog) novca, moraju u cijelosti imati zlatno pokriće.
Papirni novac, taj drugi oblik novca, u početku bijaše konverti-

bilan. Banknota, taj prvi oblik papirnog novca, imala je zlatnu podlogu.
Riječ je o mjenici koju izdaje banka, koja glasi na donositelja, a koja je
zamjenjiva za gotov novac (zlato), te može i sama biti upotrijebljena kao
novac.
Dok je klasični zlatni standard jamčio konvertibilnost novčanica,

dotle su je zlatno-polužni standard (gold bullion standard) i zlatno
devizni standard (gold exchange standard), etablirani nakon I. svjetskog
rata, ipak ograničavali.
Zlatno je polužni standard značio da se u optjecaju nalazi papirni

novac (zlatni novac je, baš kao i u slučaju zlatno deviznog standarda,
povučen iz prometa) koji ima zlatno pokriće i to u obliku zlatnih poluga.
Konvertibilnost je ograničena utoliko što su vlasnici novca mogli u zlato
pretvoriti tek onu količinu papirnog novca koja je odgovarala vrijednosti
jedne zlatne poluge. U Engleskoj je, u kojoj je zlatno polužni standard
uveden 1925. godine, težina jedne zlatne poluge iznosila 12,44 kg.
Zlatno devizni standard nije razumijevao obvezu konvertiranja

domaćeg novca u zlato. Konvertirati su se mogle samo devize koje su
glasile na tzv. rezervne valute (dolar, funta).
92
Klasični je zlatni standard (gold specie standard) novčani sustav u kojem se u
optjecaju nalaze zlatnici i papirni novac i koji je značio potpunu konvertibilnost
papirnog u zlatni novac. Trajao je sve do I. svjetskog rata.
345
Tijekom i nakon velike ekonomske krize (1929-1933), zlatni se

standard napušta, te se danas u optjecaju nalazi fiducijarni (lat. fiducia-
povjerenje) ili fiat novac.
Fiat novac je novac bez ili gotovo bez unutarnje vrijednosti koji
obavlja funkcije novca zahvaljujući državnoj odredbi. Današnje su va-
lute (papirni i kovani novac) primjeri fiat novca. Riječ je, dakle, o novcu
koji nije konvertibilan za zlato. Javnost može izgubiti povjerenje u fiat
novac ukoliko njegovu kupovnu sposobnost erodira stalna i snažna
inflacija. Unatoč nekim lošim iskustvima, nominalistička će teorija
novca podržati fiat novac i njegovu uporabu. Nominalistička teorija
novca vidi u novcu simbol, apstraktnu računsku jedinicu koja je lišena
svakog materijalnog sadržaja. Ranije smo govorili o kvantitativnoj teoriji
novca prema kojoj novac ne posjeduje vlastitu vrijednost i koja tvrdi da
njegova vrijednost, ceteris paribus, ovisi o količini novca u optjecaju.
I konačno, spomenimo posljednji oblik novca - nevidljivi,

depozitni novac. Depozitni novac (knjižni, žiralni ili skripturalni novac)
je novac koji, za razliku od papirnog i kovanog novca, ne posjeduje
materijalni oblik, a nalazi se na računima banaka. Riječ je o novčanim
sredstvima koja deponent može, bez zapreka i bez prethodne obavijesti
banci, povući u gotovinu ili prenijeti na drugi način. Ili, jednostavnije,
radi se o svim kratkoročnim potraživanjima ili potraživanjima “po
viđenju”.
15.3. NOVČANA MASA
Ukoliko likvidnost 93 upotrijebimo kao kriterij moguće je novac

definirati na nekoliko načina.
M1 ili novčana masa (money supply) obuhvaća najlikvidnija

novčana sredstva, dakle, ona sredstva koja se neposredno mogu
upotrijebiti kao sredstvo razmjene. Novčani se agregat M1 ili novčana
93
Likvidnost označava unovčivost neke aktive. Ona pokazuje u kojoj je mjeri neka
imovina sposobna pretvoriti se u sredstvo razmjene ili gotovi novac.
346
masa sastoji od gotovog novca (kovanog ili papirnog novca) i depo-

zitnog novca.
Novčani je agregat M2 šira mjera novca. Naime, M2 predstavlja

zbroj M1 i tzv. “near” novca. “Near” novac ili kvazi novac sredstva su
izrazite likvidnosti koja su, međutim, namijenjena štednji. Ovdje, prije
svega, valja ubrojiti štedne depozite bez roka (po viđenju, a vista).
Međutim, njihova ih namjena - štednja diskvalificira, bez obzira radi li
se o štednim depozitima bez (a vista) ili kratkog roka, kao komponente
novčane mase (M1).
Novčani je agregat M3 zbroj M2 i ograničenih depozita, te

depozita s rokom kraćim od jedne godine.
“Danas gotovo sve monetarne statistike vode analize na osnovi

tih triju osnovnih monetarnih agregata.”94
15.4. BANKE I STVARANJE NOVCA - SEKUNDARNA EMISIJA

NOVCA
Financijske su ustanove ili financijski posrednici ustanove spe-

cijalizirane u prikupljanju novčanih fondova i njihovom (profitabilnom)
plasiranju. Gruba će podjela financijske ustanove podijeliti na depozitne
i nedepozitne ustanove.
Banka je depozitna ustanova koja prikuplja novčane depozite te

ih plasira u obliku kredita. Banke su u stanju kreirati novac zahvaljujući
upravo postojanju depozitnog novca. Impuls umnožavanju novca može
biti povećanje depozita, smanjenje rezervi banke ili neka druga pojava.
Pokušajmo objasniti cijeli proces.
94
Perišin, I., Šokman, A.: Monetarno-kreditna politika, Informator, Zagreb, 1992., str.
60.
347
Iskustvo je pokazalo da banke ne moraju imati 100%-tno pokriće

svojih obveza. Osnovno će načelo bankarskog poslovanja reći da banka
ne mora, u svakom trenutku, imati pokrivene sve obveze likvidnim
potraživanjima95. Prema Parkinu96, tipična američka banka, na svakih
100 dolara depozita, drži, u obliku rezerve, manje od 2,5 dolara. No,
mjesta panici nema budući da je ova rezerva dostatna za osiguravanje
likvidnosti banke.
Ne ulazeći u detalje ustvrdimo kako banka mora, po sili zakona,

posjedovati određenu rezervu - rezervu likvidnosti. “Visina rezerve
likvidnosti koju svaka banka ima na svom računu kod centralne banke
zakonska je obaveza banke da stalno održava određeni iznos sredstava u
likvidnom obliku. Iznos ovih sredstava je neophodna, minimalna
likvidnost banke i utvrđuje se visinom stope tzv. minimalne likvidnosti
ili tzv. rezerve likvidnosti koju propisuje centralna banka”.97 Prema
tomu, određeni, minimalni postotak depozita banka ima držati u
likvidnom obliku, obliku rezerve likvidnosti.
Ukoliko je ukupna rezerva banke veća od rezerve likvidnosti

banka je višak novčanih sredstava (višak rezerve) u stanju plasirati u
obliku kredita.
Pretpostavimo da rezerva likvidnosti svih banaka iznosi 40%

depozita odnosno 0,4 na jedinicu depozita. Svaka deponirana kuna
iziskuje rezervu od 40 lipa. Pretpostavimo, nadalje, da je jedan od
klijenata banke A odlučio smanjiti iznos gotovine kojom raspolaže, te je
100 novčanih jedinica deponirao u banku A. Ovaj će depozit, budući da
banka A upravo udovoljava pravilu rezerve likvidnosti, stvoriti višak
rezerve ili dodatni kreditni potencijal od 60 novčanih jedinica. Neka
banka A odobri kredit od 60 novčanih jedinica osobi A. Osoba A će 60
novčanih jedinica potrošiti kupivši dugo željenu umjetničku sliku. Slikar
će 60 novčanih jedinica deponirati u svoju banku, banku B. Banka B će
95
Ali, bankari znaju reći da je nelikvidnost banke isto što i požar u tvornici za preradu
pamuka.
96
Parkin, M.: Economics, Addison-Wesley Publishing Company, New York, 1990., str.
717.
97
39.
348
osobi B odobriti kredit od 36 novčanih jedinica (60-24). Osoba B će

odobreni kredit upotrijebiti kupivši osobno računalo. Neka bivši vlasnik
osobnog računala primljeni novac deponira u banku C. Dio pologa će
banka C plasirati na način da odobri kredit osobi C od 21,6 novčanih
jedinica, itd., itd. Proces će trajati sve dok novi depoziti proizvode višak
rezervi. Krediti koje banke mogu odobravati bivaju sve manji budući da
rezerva likvidnosti iznosi 40% depozita (0,4 na jedinicu depozita).
Pokušajmo proces stvaranja novca posredstvom kreditne ekspan-

zije prikazati na sljedeći, možda pregledniji, način:
Tablica 48.
Banka Novi depoziti Novi krediti Nove rezerve

A 100 60 40
B 60 36 24
C 36 21,6 14,4
D 21,6 12,96 8,64
Ostale 32,4 19,44 12,96
Ukupno 250 150 100
349
Slika 141.98
Nakon što se slegla prašina multiplikatorskog procesa, moguće je

zaključiti da je depozit od 100 novčanih jedinica izazvao povećanje
depozita za 250 novčanih jedinica, odobrenih kredita za 150 novčanih
jedinica, a rezerve su povećane za 100 novčanih jedinica.
Novčana je masa (količina novca u opticaju) povećana za iznos

novih kredita, dakle, za 150 novčanih jedinica. Zašto? Zato što (jed-
nostavni ili, kako ga još zovu, potencijalni) novčani multiplikator, u
našem primjeru, iznosi 2,5.
Naime, novčani multiplikator se izračunava na sljedeći način:
1 1 1
Novčani multiplikator = = = = 2,5
Rezerva likvidnosti na jedinicu depozita( r ) r 0, 4
98
Prema: Dyal, J.A., Karatjas, N.: Basic Economics, Macmillan Publishing Company,
New York, 1985, str. 249.
350
Kada, kao u našem primjeru, novčani multiplikator iznosi 2,5,

tada se novčana masa (količina novca u optjecaju) može maksimalno
povećati 2,5 puta u odnosu na inicijalno povećanje viška rezerve (∆VR).
1 ∆ VR
Promjena novčane mase (∆M) = x ∆ VR ili
r r
1
∆M = x 60 = 2,5 ⋅ 60 = 150
0 ,4
Depozit je od 100 novčanih jedinica stvorio višak rezerve od 60

novčanih jedinica (budući da je r = 0,4), te potencijalno (teorijski
moguće) povećanje novčane mase iznosi 150 novčanih jedinica.
Povećanje je količine novca (150) jednako povećanju odobrenih

zajmova-kredita. Istina, depoziti su povećani za 250 novčanih jedinica
(100 ⋅ 2,5 = 250), ali od njih valja oduzeti izvorni depozit (100) koji je
stvorio višak rezerve. Dakle, tek novi depoziti stvoreni kreditnom
aktivnošću banaka povećavaju novčanu masu, odnosno količinu novca.
Banke stvaraju novac odobravajući kredite.
Proces, dakako, može teći i u suprotnom smjeru. Ukoliko 100

novčanih jedinica bude povučeno iz bankarskog sustava, doći će do
smanjenja viška rezerve (-60) te će multiplikatorski učinak značiti da je
novčana masa smanjena za 150 novčanih jedinica [2,5 ⋅ ( − 60) = −150] .
U pravilu je stvarno povećanje novčane mase manje od poten-

cijalnog, maksimalno mogućeg povećanja odnosno povećanja koje
omogućava novčani multiplikator. Razlog je tomu jednostavna činjenica
da se krediti koje su banke odobrile (zahvaljujući višku rezerve) ne
moraju vratiti, u obliku depozita, u banke stvarajući novi višak rezerve.
Oni mogu biti zadržani, u obliku gotovine, izvan računa banaka. U tom
slučaju multiplikatorski proces biva prijevremeno završen.
351
15.5. CENTRALNA BANKA I MONETARNA POLITIKA
Centralna je banka središnja monetarna ustanova svake zemlje. S

razlogom je nazivaju banka banaka budući da ona obavlja (primarnu)
emisiju novca, te odgovara za realizaciju monetarne politike, domaće i
međunarodne likvidnosti zemlje.
Centralna banka Republike Hrvatske je Hrvatska narodna banka.

Hrvatska narodna banka odgovara za stabilnost valute i opću likvidnost
plaćanja u zemlji i prema inozemstvu. Ona, svojim djelovanjem, podrža-
va ciljeve ekonomske politike Republike Hrvatske, pri čemu ta podrška
ne smije ugroziti stabilnost valute i opću likvidnost plaćanja u zemlji i
inozemstvu. U obavljanju svojih poslova Hrvatska narodna banka je
samostalna i odgovorna Hrvatskomu državnomu saboru.
Hrvatska narodna banka samostalno utvrđuje zadatke monetarne

i devizne politike te, u svezi toga, utvrđuje količinu novca u optjecaju,
utvrđuje opću likvidnost banaka, izdaje novčanice i kovani novac,
kontrolira banke, itd.99
Centralna banka je “posebno respektabilna zbog značenja funk-

cija koje obavlja i odgovornosti da na najbolji mogući način monetarnu
politiku i funkcioniranje kreditnog aparata uskladi s općom ekonomskom
politikom.”100 Riječ je o anticikličkoj monetarnoj politici. Konkretnije,
riječ je o nastojanju da se realizira puna zaposlenost i stabilnost cijena na
način da se ograničava posrednička aktivnost banaka kada ekonomija
ekspandira, odnosno da se ona potiče kada ekonomija zapadne u
recesiju.101
99
Vidjeti: Zakon o Narodnoj banci Hrvatske, Narodne novine, broj 35, 26. svibnja
1995, U međuvremenu je Narodna banka Hrvatske dobila novo ime, te je sada Hrvatska
narodna banka.
100
178.
101
Vidjeti: Stigum, M.: The Money Market, Dow Jones-Irwin,, Homewood, Illinois,
1983.
352
15.5.1. Instrumenti monetarne politike
Monetarna je politika pokušaj centralne banke da kontrolira

razinu cijena i outputa posredstvom promjena novčane mase ili količine
novca u optjecaju. U tom smislu su centralnoj banci na raspolaganju
sljedeći instrumenti: operacije na otvorenom tržištu, rezerva likvidnosti i
eskontna stopa.
15.5.1.1. Operacije na otvorenom tržištu
Operacije su na otvorenom tržištu najsnažniji i najčešće korišteni

instrument monetarne politike. Riječ je o kupovinama i prodajama
državnih vrijednosnih papira koje obavlja centralna banka kako bi
utjecala na monetarnu bazu i posredstvom nje djelovala na količinu
novca u optjecaju.102
Monetarna baza ili novčana baza (poznata i kao primarni novac

ili “high-powered money”) jest zbroj gotovog novca (novčanica i
kovanog novca) u optjecaju i ukupnih rezervi banaka.
Postoji sasvim određeni odnos između novčane baze i novčane

mase. Prikazat će ga sljedeća slika:
102
U ekonomistovom rječniku izrazi novčana masa, količina novca pa i novčana zaliha
imaju isto značenje.
353
Slika 142.
Prodaja državnih obveznica od strane centralne banke ima za

posljedicu “prorjeđivanje”, odnosno smanjivanje novčane mase.
Kupovinom državnih obveznica banke smanjuju vlastite rezerve.
Primjerice, kada banke kupe državne vrijednosne papire u iznosu od 100
novčanih jedinica njihova se ukupna rezerva, ali i višak rezerve,
smanjuje za isti iznos. Dolazi, očigledno, do kontrakcije monetarne baze
(smanjuju se ukupne rezerve banaka), ali je moguća kontrakcija novčane
mase znatno veća. Ukoliko je r=0,2, tada smanjenje viška rezerve od 100
znači potencijalno smanjenje novčane mase od 500 novčanih jedinica.
 1 100 
 ∆M = ⋅ ∆VR = − = −500 . Pad ukupnih rezervi banaka reducira
 r 0 ,2 
sposobnost bankarskog sustava da, posredstvom kredita, stvara novac.
Međutim, kupac državnih obveznica može biti i javnost uopće.

Pretpostavimo da ste upravo vi kupili državne obveznice vrijedne 100
novčanih jedinica. Plaćanje ste u cijelosti obavili pomoću depozita koji
posjedujete u vašoj banci. Smanjenje depozita stavlja banku u gotovo isti
položaj u kojem bi se našla da je sama kupila državne obveznice. Fina
razlika ipak postoji. Ukupne rezerve banke i depozit bilježe isti pad - 100
novčanih jedinica. Pad depozita, međutim, izaziva pad rezerve
354
[
likvidnosti i to za 20 novčanih jedinica. ∆Depozit (100) ⋅ r (0 ,2) = 20 . ]
Zbog toga smanjenje viška rezerve iznosi 80 novčanih jedinica.
[∆Ukupne rezerve (100) - ∆ Rezerva likvidnosti (20) = ∆VR(80)] .
U ovom je, dakle, slučaju smanjenje viška rezerve manje nego u

slučaju kada se banke javljaju u ulozi kupaca državnih obveznica.
Do smanjenja viška rezerve neće doći ukoliko kupljene vrijed-

nosne papire platite gotovim novcem. U tom se slučaju, doduše,
smanjuje monetarna baza, ali samo onaj njezin dio koji obuhvaća gotov
novac u optjecaju.
Prema tomu, prodaja državnih obveznica uvijek smanjuje novča-

nu bazu (bilo njezin gotovinski ili rezervni dio) i, stoga, ima za
posljedicu smanjenje novčane mase.
Centralna će banka kupovati državne obveznice kada je, po nje-

noj procjeni, potrebito povećati novčanu bazu odnosno novčanu masu.
Neka centralna banka kupi od banaka državne obveznice u vri-

jednosti 100 novčanih jedinica. Prodajom državnih vrijednosnih papira
banke povećavaju ukupne rezerve i višak rezerve za 100 novčanih
jedinica. Ako je, kao u prethodnim slučajevima, r=0,2 i ukoliko su banke
spremne ovako nastali višak rezerve plasirati u obliku kredita tada
moguće povećanje novčane mase iznosi:
1 100
∆M = ⋅ ∆VR = = 500 .
r 0 ,2
I javnost se može pojaviti u ulozi prodavatelja državnih obvez-

nica. I opet pretpostavimo da ste upravo vi centralnoj banci prodali
državne obveznice u iznosu od 100 novčanih jedinica. Deponirajte
dobiveni novčani iznos u vašu banku. Ukupne rezerve banke i depozit
banke rastu za isti iznos - 100 novčanih jedinica. Međutim, vaš depozit
povećava rezervu likvidnosti i to za 20 novčanih jedinica.
355
[∆Depozit(100) ⋅ r(0 ,2) = 20] . Zbog toga povećanje viška rezerve banke
iznosi 80 novčanih jedinica
∆Ukupne rezerve (100) - ∆ Rezerva likvidnosti (20) = ∆ VR (80) .
Povećanje je viška rezerve manje nego u slučaju kada banke neposredno

prodaju državne obveznice. Naime, jedan dio vašeg depozita (20) ima
poslužiti kao rezerva likvidnosti. Zbog tog je razloga i mogući multi-
plikatorski učinak manji u usporedbi s onim koji se javlja kada banke
jesu u poziciji prodavati državne obveznice centralnoj banci.
Do multiplikatorskog učinka neće doći ukoliko novčana sredstva,

dobivena prodajom državnih obveznica, zadržite, u obliku gotovine,
izvan bankarskog sustava. U tom će se slučaju povećati samo gotovinska
komponenta i novčane baze i novčane mase.
Valja zaključiti kako operacije na otvorenom tržištu izazivaju, u

pravilu, multipliciranu ekspanziju odnosno kontrakciju novčane mase.
Novčana jedinica koju centralna banka utroši kupujući državne obvez-
nice povećava novčanu masu za nekoliko novčanih jedinica. Isto tako,
novčana jedinica koju centralna banka primi prodajući državne obvez-
nice smanjuje novčanu masu za nekoliko novčanih jedinica.
15.5.1.2. Rezerva likvidnosti
Centralna je banka u stanju utjecati na veličinu viška rezerve, te

veličinu (jednostavnog) novčanog multiplikatora posredstvom promjena
rezerve likvidnosti. Dosada smo pretpostavljali da postoji jedna stopa
rezerve likvidnosti. Dakako, u stvarnosti postoje različite stope za
različite vrste depozita.
Povećavajući rezervu likvidnosti odnosno stopu rezerve likvid-

nosti centralna banka reducira višak rezerve unutar bankarskog sustava,
smanjuje njegov kreditni potencijal, smanjuje veličinu novčanog multi-
plikatora i, konačno, smanjuje količinu novca u optjecaju.
356
Smanjenje stope rezerve likvidnosti izaziva, naravno, suprotne

učinke.
Pretpostavimo da banke raspolažu sa 100 novčanih jedinica

depozita. Ukoliko je r=0,4, tada rezerva likvidnosti iznosi 40 novčanih
jedinica, a višak rezerve 60. U ovom se slučaju novčana masa može
povećati za 150 novčanih jedinica.
1
∆Μ = ⋅ 60 = 2 ,5 ⋅ 60 = 150
0 ,4
Što će se dogoditi ukoliko centralna banka, ceteris paribus,

smanji r? Neka on sada iznosi 0,2. Ukupne su rezerve banaka ostale
neizmijenjene. Smanjila se, međutim, rezerva likvidnosti, a povećao
višak rezerve. Rezerva likvidnosti iznosi 20, a višak rezerve 80. Pad
stope rezerve likvidnosti nije omogućio samo rast viška rezerve, već i
povećanje novčanog multiplikatora. Zahvaljujući tomu, maksimalno
mogući rast novčane mase iznosi 400 novčanih jedinica.
1
∆Μ = ⋅ 80 = 5 ⋅ 80 = 400
0 ,2
Promjene su stope rezerve likvidnosti relativno rijetke. Riječ je,

naime, o vrlo snažnom instrumentu monetarne politike (njegove prom-
jene utječu ne samo na veličinu viška rezerve, već i na veličinu novčanog
multiplikatora) čije male promjene izazivaju snažne reakcije novčane
mase. Uostalom, česte bi promjene stope rezerve likvidnosti bankarsko
poslovanje učinile sasvim nesigurnim i nepredvidljivim.
15.5.1.3. Eskontna stopa
Eskontna ili diskontna stopa jest kamatna stopa na kredite koje

centralna banka odobrava ostalim bankama. Povećavajući eskontnu
stopu centralna banka može takvu vrst zajmova učiniti skupima, te može
obeshrabriti banke da na taj način povećavaju svoje rezerve. Ovo,
357
dakako, smanjuje kreditnu sposobnost banaka. Valja dodati da rast

eskontne stope djeluje i u smislu povećavanja aktivnih kamatnih stopa
poslovnih banaka. I ovo pridonosi smanjenju kreditne aktivnosti.
Kada, pak, želi povećati novčanu masu centralna će banka sniziti

eskontnu stopu, pojeftiniti kredite i povećati kreditnu ekspanziju.
Promjene su eskontne stope poruka centralne banke o tome

kakvu monetarnu (ekspanzivnu ili restriktivnu) politiku namjerava
provoditi u budućnosti. Viša eskontna stopa signalizira da je plan
provoditi tvrdu, restriktivnu monetarnu politiku čiji je cilj smanjenje
novčane mase.
Niža eskontna stopa upućuje na provođenje ležernije, ekspan-

zivne monetarne politike čija je zadaća povećanje količine novca u
optjecaju.
15.5.2. Ekspanzivna monetarna politika
Recesijski GNP jaz postoji kada je ravnotežni realni GNP manji

od potencijalnog. Ekonomiju, u tom slučaju, opterećuje određena, veća
ili manja, ciklička nezaposlenost. Na koji način eliminirati recesijski jaz
odnosno realizirati punu zaposlenost?
Potrebito je, dakako, povećati agregatnu potražnju. U tom će

smislu monetarne vlasti nastojati smanjiti aktualne kamatne stope. Ovo
će učiniti na način da povećaju količinu novca u optjecaju. Rast novčane
mase moguće je realizirati povećavajući višak rezerve kojim raspolaže
bankarski sustav. Centralna banka to može učiniti na jedan od, nama
poznatih, načina: kupujući državne obveznice, smanjujući rezervu
likvidnosti ili snizujući eskontnu stopu. Cijeli se proces može prikazati
na sljedeći način:103
103
Vidjeti: Dyal, J.,A.,Karatjas, N.: Basic Economics, Macmillan Publishing Company,
New York, 1985., str. 253.
358
↑VR → ↑ M → ↓ k' → ↑ I → ↑ AP → ↑GNP .
Rast viška rezerve (VR) povećava novčanu masu (M). Povećanje

količine novca u optjecaju izaziva pad realnih kamatnih stopa (k’). Pad
kamatnih stopa ima za posljedicu rast investicija (I) i agregatne potražnje
(AP). Rezultat je, dakako, rast realnog bruto nacionalnog proizvoda
(GNP).
Zadaća je ekspanzivne monetarne politike vratiti ravnotežni

realni GNP na razinu potencijalnog GNP-a. Podsjećanja radi obratimo
pozornost na sljedeću sliku.
Slika 143.
Ekspanzivna monetarna politika povećava ne samo ravnotežni

realni GNP, već i razinu cijena. Prema tomu, valja voditi računa da
povećanje novčane mase i, s tim u svezi, pad kamatnih stopa ne izazove
prekomjerno povećanje agregatne potražnje i, kao posljedicu toga,
ozbiljan i zabrinjavajući rast cijena. Ova će opasnost biti to veća, što je
359
recesijski jaz manji odnosno što je ekonomija bliža svom potencijalnom

bruto nacionalnom proizvodu.
15.5.3. Restriktivna monetarna politika
Pojava će inflacijskog GNP jaza aktivirati restriktivnu monetarnu

politiku kako bi se smanjila agregatna potražnja i ekonomija “ohladila”.
Potrebito je smanjiti višak rezerve (VR) kako bi se reducirala

količina novca u optjecaju (M). Prodaja državnih obveznica, povećanje
rezerve likvidnosti i rast eskontne stope dovest će do smanjenja novčane
mase. Reducirana će novčana masa izazvati rast kamatnih stopa (k’) što
će potaknuti pad investicija (I), pad agregatne potražnje (AP) i
ravnotežnog realnog bruto nacionalnog proizvoda (GNP).
↓ VR → ↓ M → ↑ k ' → ↓ I → ↓ AP → ↓GNP
15.5.4. Monetarizam
Upravo opisasmo bit Keynesovog učenja o utjecaju novčane

mase i njezinih promjena na agregatnu potražnju. Naime, prema Keyne-
sovu učenju promjene novčane mase utječu na agregatnu potražnju
isključivo posredstvom promjena kamatnih stopa.
360
Slika 144.
Potražnja za novcem označava količinu novca koju stanovništvo

želi držati u obliku gotovine ili depozitnog novca pri različitim
kamatnim stopama. Kamatna je stopa oportunitetni trošak držanja novca,
te je potraživana količina likvidnih novčanih sredstava (gotovina i
depozitni novac - M1) veća što je kamatna stopa manja. Ukoliko
centralna banka poveća novčanu masu (kao što je učinila na prethodnoj
slici), ljudi će jedan dio povećanih likvidnih novčanih sredstava, pri
kamatnoj stopi (k’0), angažirati na način da zarađuje kamatu. Kupovat
će, dakle, vrijednosne papire kao što su, primjerice, obveznice. Ljudi su
voljni višak likvidnog novca ustupiti drugima i, dakako, naplatiti
kamatu. Ovo će dovesti do pada kamatne stope (k’1) i, kao što već
rekosmo, do rasta investicija i agregatne potražnje.
Neki ekonomisti - monetaristi - drže da promjene novčane mase

doista tangiraju kamatne stope, a potom, posredno, i agregatnu potražnju.
Međutim, njihov je stav da promjene novčane mase imaju i neposrednog
utjecaja na agregatnu potražnju.
361
Razliku između keynesijanskog i monetarističkog učenja poku-

šajmo prikazati na sljedeći način:104
Keynesijanski pristup: ↑ M →↓ k ' →↑ I →↑ AP →↑ GNP ,
↓ k' ↑I
Monetaristički pristup: ↑ M ↑ AP →↑ GNP
Najpoznatiji predstavnik i otac suvremenog monetarizma, Milton

Friedman, smatra da rast novčane mase neće dovesti samo do kamato-
nosnog angažiranja viška likvidnih sredstava, već će jedan njihov dio biti
namijenjen kupovini različitih (trajnih) dobara. Ovo će neposredno
povećati agregatnu potražnju. Prema monetarističkomu je učenju
količina novca najvažnija odrednica agregatne potražnje.
Monetaristička se filozofija oslanja na kvantitativnu teoriju

novca. Kao što znamo, kvantitativna teorija novca tvrdi da ukoliko je
brzina novca relativno stabilna i predvidljiva tada jednadžba prometa
(M ⋅ v = P ⋅ Q) pokazuje utjecaj promjena količine novca (M) na
nominalni GNP (P ⋅ Q). Ukoliko, primjera radi, M poraste za 5% tada će,
uz pretpostavku da se v ne mijenja, nominalni GNP, također, porasti za
5%. Prema tomu, povećanje novčane mase povećava agregatnu potražnju
čije povećanje izaziva rast nominalnog GNP-a. U kojoj će mjeri rast
razine cijena (P) odnosno rast realnog GNP-a (Q) pridonijeti povećanju
nominalnog GNP-a (P ⋅ Q), ovisi o obliku krivulje kratkoročne agregatne
ponude.
104
Vidjeti: McEachern, W., A.: Economics -A Contemporary Introduction, South-
Western Publishing Co., Cincinnati 1988, str. 337.
362
Slike 145.
Kada ekonomija funkcionira na granici vlastitih fizičkih moguć-

nosti, povećanje je nominalnog GNP-a u velikoj mjeri posljedica rasta
razine cijena. U obrnutom je slučaju rast nominalnog GNP-a u većoj
mjeri posljedica rasta realnog GNP-a.
Ključno monetarističko pravilo, kojega se valja pridržavati da bi

ekonomija bila zdrava i stabilna, kaže da količina novca (pod pret-
postavkom da je brzina novca stalna) mora rasti istim tempom kao i
realni GNP. Ili, ako se v mijenja, a te je promjene moguće anticipirati,
količina novca mora, nakon potrebitih prilagodbi, pratiti promjene
realnog GNP-a. Rast će realnog GNP-a u tom slučaju biti praćen
stabilnom razinom cijena.
Zaključimo kako pristalice Keynesovog učenja daju prednost

fiskalnoj politici kada je u pitanju upravljanje agregatnom potražnjom.
Njihov je stav da je monetarna politika znatno manje efikasno oruđe
makroekonomske politike. Njezin je, naime, utjecaj na agregatnu
potražnju tek posredan (preko kamatnih stopa) i stoga manje učinkovit i
teško predvidljiv.
363
Nasuprot tomu, monetaristi favoriziraju monetarnu politiku bu-

dući da ima, prema njihovomu dictumu, snažan i predvidljiv utjecaj na
agregatnu potražnju i nominalni GNP.
Monetarizam fiskalnoj politici dodjeljuje tek drugorazrednu

ulogu. Glavni prigovor koji on upućuje fiskalnoj politici jest tzv. učinak
istiskivanja.
Rast je državne potrošnje (G), u pravilu, praćen ili padom osobne

potrošnje (C ) ili padom privatnih investicija (I).
Ukoliko je rast državne potrošnje financiran iz povećanih poreza,

tada državna potrošnja smanjuje ili “istiskuje” osobnu potrošnju. Pad
osobne potrošnje neutralizira rast državne potrošnje.
Ukoliko je, pak, rast državne potrošnje rezultat državnog zadu-

živanja ono može izazvati rast kamatnih stopa i, stoga, pad privatnih
investicija.
Rast državne potrošnje “istiskuje” privatne investicije ili biva

kompenziran, u velikoj mjeri, padom privatnih investicija.
Učinci rasta državne potrošnje, po agregatnu potražnju i realni

GNP, bivaju minorizirani padom osobne potrošnje ili padom privatnih
investicija.
Statistike pokazuju da niti jedna od ekstremnih pozicija nije u

pravu.
Naime, i monetarna i fiskalna politika jesu u stanju utjecati na

agregatnu potražnju. Svakako, i jedna i druga imaju svojih prednosti i
nedostataka.
364
LITERATURA
LITERATURA
1. Baban, Lj.: Tržište, Školska knjiga, Zagreb, 1991.
2. Baily, M., N., Friedman, P.: Macroeconomics, Financial Markets,

and the International Sector, Richard D. Irwin, Inc., Homewood,
1991.
3. Berger, L.,P.: Kapitalistička revolucija, "Naprijed", d.d., Zagreb,

1995.
4. Bilić, I.: Politička ekonomija, Pravni fakultet u Splitu, Split, 1996.
5. Black, T., Daniel, D.: Money and Banking, BPI- Irwin,

Homewood, 1988.
6. Bronfenbrenner, M., Sichel, W., Gardner, W.: Macroeconomics,

Houghton Mifflin Company, Boston, 1987.
7. Buchanon, A.: Ethics, Efficiency, and the Market, Clarendon Press,

Oxford, 1985.
8. Coase, R.: The Problem of Social Cost, Journal of Law and

Economics, vol.3, October 1960.
9. Dragičević, A.: Ekonomski leksikon, Informator, Zagreb, 1991.
10. Dyal, J.,A., Karatjas, N.: Basic Economics, Macmillan Publishing

Company, New York, 1985.
365
LITERATURA
11. Eckert, R., D., Leftwich, R., H.: The Price System and Resource
Allocation, The Dryden Press, New York, 1988.
12. Fischer, S., Dornbusch, R., Schmalensee, R.: Introduction to

Macroeconomics, Mc Graw-Hill Book Company, New York, 1988.
13. Friedman, M., Friedman, R.: Free to Choose, Avon, 1981.
14. Friedman, M.: Kapitalizam i sloboda, Globus - Školska knjiga,

Zagreb, 1992.
15. Froyen, R., T.: Macroeconomics-Theories and Policies, Macmillan

Publishing Company, New York, 1986.
16. Galbraith, J., K.: Doba neizvjesnosti, Stvarnost, Zagreb, 1981.
17. Galbraith, J.,K.: Almost Everyones Guide to Economics, Penguin

Books Ltd., Harmondsworth, 1984.
18. Galbraith, J., K.: Anatomija moći, Stvarnost, Zagreb, 1983.
19. Hall, R., E., Taylor, J.,B.: Macroeconomics - Theory, Performance

and Policy, W.W. Norton & Company, Inc., New York, 1986.
20. Harrod, R., F.: The Life of John Maynard Keynes, Macmillan and
Co., London, 1951.
21. Heilbroner, R., L., Thurow, L., C.: Ekonomija za svakoga, "Mate"
d.o.o., Zagreb, 1995.
22. Henderson, J., V., Poole, W.: Principles of Macroeconomics, D.C.

Heath and Company, Lexington, 1991.
23. Heyne, P.: The Economic Way of Thinking, Macmillan Publishing

Company, New York, 1987.
24. Hilferding, R.: Financijski capital, Kultura, Beograd, 1958.
366
LITERATURA
25. Hyman, D., N.: Economics, Irwin, Inc., Boston, 1989.
26. Hyman, D., N.: Modern Microeconomics - Analysis and

Applications, Irwin, Inc., Boston, 1989.
27. Keynes, J., M.: Opća teorija zaposlenosti, kamate i novca, Centar
za kulturnu djelatnost, Zagreb, 1987.
28. Kovačević, B.: Uvod u ekonomiju, "Mikrorad" d.o.o. - Ekonomski

fakultet Zagreb, Zagreb, 1994.
29. Lorković, B.: Počela političke ekonomije, (reprint), Družba "Braća

hrvatskog zmaja" i MATE d.o.o., Zagreb, 1993.
30. Mabry, R., H., Ulbrich, H.,H.: Introduction to Economic

Principles, Mc Graw -Hill Book Company, New York, 1989.
31. Mankiw, N.,G.: Principles of Economics, The Dryden Press, New

York, 1998.
32. Mansfield, E.: Microeonomics, W.W. Norton & Company, Inc.,

New York, 1991.
33. Marshall, A.: Načela ekonomike, Centar za kulturnu djelatnost,

Zagreb, 1987.
34. Marx, K.: Osnovi kritike političke ekonomije I, MED, tom 19,
Prosveta, Beograd, 1979.
35. McEachern, W., A.: Economics - A Contemporary Introduction,

South-Western Publishing Co., Cincinnati, 1988.
36. Parkin, M.: Economics, Addison-Wesley Publishing Company,

New York, 1990.
37. Perišin, I., Šokman, A.: Monetarno-kreditna politika, Informator,

Zagreb, 1992.
367
LITERATURA
38. Poslovni rječnik, Masmedia, Zagreb, 1992.
39. Ricardo, D.: Načela političke ekonomije, Centar za kulturnu

djelatnost, Zagreb, 1983.
40. Okun, A., M.: The Political Economy of Prosperity, The Brookings
Institution, Washington, D.C. 1970.
41. Sammuelson, P.,A., Nordhaus, W.: Ekonomija, "Mate", Zagreb,

2000.
42. Schelling, T.: The Strategy of Conflict, Oxford University Press,

New York 1960.
43. Schiller, R.,B.: Essentials of Economics, McGraw-Hill, New York,

1996.
44. Schumpeter, J.: Capitalism, Socialism and Democracy, New York,

1947.
45. Smith, A.: Istraživanje prirode i bogatstva naroda, Kultura,

Beograd 1970.
46. Stigum, M.: The Money Market, Dow Jones-Irwin, Homewood,

1983.
47. Šik, O.: Treći put, Globus, Zagreb, 1983.
48. Truett, L., J., Truett, D., B.: Economics, Times Mirrox/ Mosby
College Publishing, St. Louis 1987.
49. Wonnacott, P., Wonnacott, R.: Microeconomics, John Wiley &

Sons, New York, 1990.
50. Zakon o narodnoj banci Hrvatske, Narodne novine, broj 35,

Zagreb, 26.05.1995.
51. Zakon o trgovačkim društvima, Informator, Zagreb, 1993.
368
POJMOVNO
POJMOVNO I IM ENSKO IK
IMENSKO
AZALO KAZALO
A
alokacija resursa, 6 crta izotroška, 117-118
centralizirana, 6-7 crta proračuna, 63-64
decentralizirana, 7-8
pareto optimalna, 221-222
pareto suboptimalna, 222 Č
alokacijska efikasnost, čimbenici proizvodnje, 187-188
153,223,226, 228-231
amortizacija, 259, 303
analiza,
D
input, 203
output, 202 Darwin, Charles, 11
troškova i koristi, 224-227 darvinizam (socijalni), 10
antimonopolno zakonodavstvo, deflacija, 241
223 deflator bruto nacionalnog
proizvoda, 244
depresija, 265-266
devalvacija, 307, 309
B
disekonomija razmjera, 114
banka, 347
centralna, 348 diskriminacija cijena, 166-169
sekundarna emisija novca, 347 dno, 266
Bentham, Jeremy, 10 dobra,
finalna, 255
bogatstvo, 9, 235
inferiorna, 45
Böhm-Bawerk, Eugen, 51 intermedijarna, 255
bruto nacionalni proizvod, javna, 222
255-257 kapitalna, 187, 258
mjerenje, 257-261 komplementarna, 46
nominalni, 244 miješana, 222
potencijalni, 256 normalna, 45
realni, 244, 256 privatna, 222
slična, 173
dohodak,
C agregatni, 258, 260
cijena, 58 nacionalni, 263
čišćenja tržišta, 27 osobni, 264
dionice, 94-101 raspoloživi, 264
ravnotežna, 26-27 realni, 65
relativna cijena dvaju dobara, 67 vlasnika čimbenika
relativna cijena inputa, 120 proizvodnje, 189
Coase, Ronald, 232 dominantna strategija, 181
Coaseov teorem, 232 dominantna strategijska
ravnoteža, 181
369
POJMOVNO I IMENSKO KAZALO
država, granična korist, 60, 223

funkcije, 221 granična porezna stopa, 326
državna potrošnja, 229, 274 granična sklonost potrošnji, 294,
funkcija, 305-306 301, 328
duopol, 181 granična sklonost štednji, 295, 331
granična sklonost trošenju,
316-317
E granična sklonost uvozu, 316
ekonomija, 6, 8, 9 granična stopa supstitucije dvaju
kapitalistička, 6-7, 33-34 dobara, 72-73
oskudica i, 9 granična stopa supstitucije
socijalistička, 6-7 kapitala radom, 124
tržišna, 7-8, 33-34
granični društveni trošak, 228-229
ekonomija razmjera, 114,
granični prihod, 133-134
116, 154, 171, 233
granični prihod proizvoda
ekonomika, 9
čimbenika proizvodnje, 193-194
ciljevi, 9, 13
definicija, 9, 17 granični privatni trošak, 228
keynesijanska, 289 granični proizvod, 103-104
laissez faire, 16 granični trošak, 109-110
ekonomska renta, 190-191 granični trošak čimbenika
ekspanzija, 265 proizvodnje, 194
eksternalije, 227 gubitak,
negativne, 227, 229 minimalni, 143-144
pozitivne, 228, 230 prosječni, 143-144
elastičnost,
ponude, 47-49
potražnje, 37-47 H
eskontna stopa, 357 Hayek, Friedrich, 16
Hobbes, Thomas, 5
Hume, David, 246
F
fiskalna politika, 338
Friedman, Milton, 16, 362 I
indeks potrošačkih cijena, 241-242
inflacija, 241
G godišnja stopa, 243
Gossen, Hermann Heinrich, 51 inputi (vidjeti: čimbenici
Gossenovi zakoni, 53, 56 proizvodnje),187-188
granična društvena korist, 224 investicije, 258-259
granična efikasnost kapitala, 213 bruto privatne domaće, 259
granična korisnost, 51 funkcija, 304-305
370
neto privatne domaće, 263 korist,

potražnja, 302 granična, 60-223
izvoz, ukupna, 60
funkcija, 308 kvantitativna teorija novca, 246
odrednice, 307
L
J Lorenzova krivulja, 237
javna dobra, 222
čista, 222
miješana, 222
M
jaz bruto nacionalnog
M1, 346-347
proizvoda, 256, 266
M2, 347
inflacijski, 285-286
recesijski, 286-287 M3, 347
jednadžba izotroška, 118-119 makroekonomika, 241
jednadžba prometa, 247 makroekonomska ravnoteža,
različite interpretacije, 248 283, 318
jednadžba proračuna, 64-65 agregatno trošenje i, 318
keynesijansko objašnjenje, 287
Jevons, William Stanley, 51
klasično objašnjenje, 289
nezaposlenost i, 286
puna zaposlenost i, 284-285
K zaposlenost veća od pune i, 285
kamata, 14, 216 Malthus, Thomas Robert, 10
kamatna stopa, 214, 215, 217, 275 Marshall, Alfred, 12-14
realna, 272, 303 Marx, Karl, 11
kapacitet, 153, 276 matrica isplata, 180
kapital, 187 Menger, Karl, 51
financijski, 187 mikroekonomika, 241
realni, 187 monetarizam, 360-362
karta izokvanti, 125-126 keynesijanska ekonomika i, 362
karta izotroškova, 121-122 monetarna politika, 352
karta preferencija, 70-72 ekspanzivna, 358
Keynes, John Maynard, 15, 287 instrumenti, 353
koeficijent koncentracije, 183 restriktivna, 360
količina novca u optjecaju, monopol, 154
246, 275 prirodni, 154, 233
kontrakcija, 265, 275 zakonski, 154
korisnost, monopolistička konkurencija, 173
granična, 51, 53 monopson, 198
ukupna, 51-52 monopsonistička konkurencija,
201
371
multiplikator autonomnog trošenja, operacije na otvorenom tržištu,

334 353
autarkično gospodarstvo, 337 oskudica, 9
granična porezna stopa i, 341 osobni dohodak, 264
otvoreno gospodarstvo, 337-338
P
N paradoks štednje, 330
nacionalni dohodak, 263 Phillipsova krivulja, 253-255
Nashova ravnoteža, 181 plaća, 188
nesavršena konkurencija, 173 suzdržavanja, 205
neto investicijski dohodak, 263 poduzeće, 87
neto izvoz, 259, 306 poduzetništvo, 187-188
funkcija, 309-310 ponuda, 23
neto korist, 61, 226 agregatna, 276
neto nacionalni proizvod, 263 dugoročna agregatna, 276-277
"nevidljiva ruka", 7-8 elastičnost, 47-48
nezaposlenost, 250 individualna, 23
ciklička, 251 kratkoročna agregatna, 277-278
frikcijska, 251 tržišna, 23
prirodna stopa, 252 zakon ponude, 23
sezonska, 251 ponuđena količina, 24
stopa, 250 agregatna, 276
strukturna, 251 porezi,
novac, autonomni, 321, 339
funkcije, 343 inducirani, 326-327, 342
oblici, 344 izravni (osobni), 264
novčana baza, 354 neizravni, 260, 263
novčana masa (vidjeti također: neto, 261, 300-301
količina novca u optjecaju), porezni multiplikator, 339
346, 354 poslovni ciklus, 264
novčani multiplikator, 350 faze, 265
potopljeni trošak, 146
potraživana količina, 20
agregatna, 269-270
O
potražnja, 19
Okun, Arthur, 266
agregatna, 269
Okunov zakon, 266-267 elastičnost, 37-47
oligopol, 176 individualna, 19
čisti, 176 tržišna, 19
diferencirani, 176 zakon potražnje, 19-20
oligopson, 201 potrošački probitak, 58
potrošačeva ravnoteža, 53, 60, 75
372
potrošnja, 258, 293-301 nakon poreza i transfera, 238-239

autonomna, 315 tržišna, 238
agregatna, 300-301 raspoloživi dohodak, 264
funkcija, 294, 298 ravnoteža,
granična sklonost, 294, 301, 328 dominantna strategijska, 181
inducirana, 316 makroekonomska, 283, 318
prosječna sklonost, 294 Nashova, 181
preuzimatelj cijene (vidjeti: potrošačeva, 53, 56, 61, 76-77
savršeni konkurent) suradnička, 183
prihod, tržišna, 26-27
granični, 133-134 realokacija resursa, 153, 221-222
prosječni, 134 država i, 221-222
ukupni, 37, 133 recesija, 265
prijelomna točka, 136, 142, 163 renta, 188
prinosi razmjera, 114 revalvacija, 307, 309
opadajući, 114, 116 rezerva likvidnosti, 356
rastući, 114, 116 Ricardo, David, 10, 246
stalni, 114, 116
problem slobodnog jahača,
222-223 S
profit, 88 Samuelson, Paul Anthony, 17
ekonomski, 150-151
savršena konkurencija, 131-133
maksimalni, 88
monopolski, 162 savršeni konkurent, 132
normalni, 152 sindikat, 210
prosječni, 140-141 siromaštvo, 238
proizvod, granica, 238
granični, 103-104 slampflacija, 267
prosječni, 104-105 Smith, Adam, 9
ukupni, 101-102 Stagflacija, 267
proizvodnja, strategija,
prekidanje, 144 "milo za drago", 183
u dugom razdoblju, 101 strategijska interakcija, 177
u kratkom razdoblju, 101 subvencija, 230
supstituti, 46
R
rad, 187 Š
ponuda, 205 štednja, 295
radna snaga, 209, 250 funkcija, 295, 298
raspodjela, granična sklonost, 295, 331
bogatstva, 235-237 prosječna sklonost, 295
dohotka, 235-237
373
T
tajni sporazum, 177-178 realne kamatne stope, 272
tehnika proizvodnje, 89 realnog bogatstva, 271
ekonomski efikasna, 89, 126 supstitucije, 79, 206
tehnološki efikasna, 89 vanjske trgovine, 272
teorija granične korisnosti, 51 ukupni proizvod, 101-102
teorija igara, 179 ukupni radni potencijal (vidjeti:
teorija krivulje indiferencije, 63 radna snaga),209, 250
traganje za rentom, 171 uvoz,
funkcija, 309
transferna plaćanja, 230, 259
granična sklonost, 316
transferna zarada, 190 odrednice, 308
trošak,
dugoročni, 115
eksplicitni, 151
fiksni, 108 V
granični, 109-110 "vidljiva ruka", 7-8
implicitni, 151-152 višak rezerve, 351, 354
oportunitetni, 67, 151-152 vlasnička prava, 232
prosječni, 110-111 vodstvo u cijenama, 177
transakcije, 89, 232 vrh, 265
ukupni, 107, 151 vrijednost, 58
varijabilni, 108 vrijednost graničnog proizvoda
trošak čimbenika proizvodnje, čimbenika proizvodnje, 197
granični, 194
prosječni, 194-195
trošenje,
agregatno, 314-315 Z
autonomno, 315 zajam, 215-217
funkcija, 313-315 zakon opadajuće granične
granična sklonost, 316-317 korisnosti,53
inducirano, 315-316 zakon opadajućih prinosa, 106-107
ravnotežno, 318-319 zakon ponude, 23
tržišna moć, 132, 155, 177 zakon potražnje, 19
tržište, zaposlenost, 250
čimbenika proizvodnje, 187 puna, 252, 284-285
dobara i usluga, 131 zatvorenikova dilema, 179
ravnoteža, 26-27 zemlja, 187
zlatni standard, 345
oblici, 345-346
U
učinak, X
dohotka, 179, 206 x neefikasnost, 171
istiskivanja, 364
374

Ivan Ferencak-Pocela Ekonomike

Hochgeladen von

Dokumentinformationen

Originaltitel

Copyright

Verfügbare Formate

Dieses Dokument teilen

Dokument teilen oder einbetten

Freigabeoptionen

Stufen Sie dieses Dokument als nützlich ein?

Sind diese Inhalte unangemessen?

Copyright:

Verfügbare Formate

Ivan Ferencak-Pocela Ekonomike

Hochgeladen von

Copyright:

Verfügbare Formate

Ivan Ferenčak

Prof. dr. sc. Branko Kovačević, izvanredni profesor

Prof. dr. sc. Marijan Karić, izvanredni profesor

CIP - Katalogizacija u publikaciji

Objavljivanje ovog udžbenika odobrio je Senat Sveučilišta Josipa Jurja

Prof. dr. sc. Ivan Ferenčak

Mariji, Franji i Lidiji

2. POTRAŽNJA I PONUDA ..........................................................19

3. ELASTIČNOST POTRAŽNJE I PONUDE .............................37

5. PROIZVOĐAČEV IZBOR ........................................................87

5.1.2.2.1. Cijena dionice kao kapitalizirana

5.2. PROIZVODNJA U KRATKOM VREMENSKOM

6. PROIZVODNJA UZ NAJMANJI UKUPNI TROŠAK -

7.2.8. Usporedba monopola i savršene konkurencije .......169

7.3. NESAVRŠENA KONKURENCIJA..................................173

7.4. ZAKLJUČNO O TRŽIŠTU DOBARA .............................183

8. TRŽIŠTE ČIMBENIKA PROIZVODNJE.............................187

9. RAVNOTEŽA NA TRŽIŠTU ČIMBENIKA

10. DRŽAVA I TRŽIŠTE ...............................................................221

10.2. DRŽAVA I PRERASPODJELA DOHOTKA ...................235

11. OSNOVNI MAKROEKONOMSKI POJMOVI ....................241

12. AGREGATNA POTRAŽNJA I AGREGATNA PONUDA ..269

12.2. AGREGATNA PONUDA..................................................276

13. SASTAVNICE AGREGATNOG TROŠENJA.......................293

14. AGREGATNO TROŠENJE I MAKROEKONOMSKA

15. NOVAC ....................................................................343

15.5. CENTRALNA BANKA I MONETARNA POLITIKA ....352

On nastoji studentu, ali i drugom zainteresiranom čitatelju,

Svijet je ekonomike prebogat i slojevit. Obraditi teme koje će

Uobičajena je i gotovo standardna podjela ekonomike na

Makroekonomika obuhvaća pet poglavlja koja se bave pitanjem

Moguće ovakva, neuravnotežena (ne i neuobičajena), koncepcija

Autor mora priznati izvjesno, ne i neveliko, nestrpljenje kada je u

Posebice zahvaljujem recenzentima ove knjige. Njihovi su savjeti

Velika je moja zahvalnost, za pruženu svekoliku potporu, mojim

U Osijeku svibanj 1998. Dr. sc. Ivan Ferenčak

Sve su izmjene i dopune ovog izdanja učinjene u mikroeko-

Iznova zahvaljujem recenzentima knjige. Prof. dr. sc. Branko

U Osijeku veljača 2003. godine. Dr. sc. Ivan Ferenčak

1.1. EKONOMIJA - PITANJE ALOKACIJE RESURSA

Teško je zamisliti postojanje bilo kojeg društva (pa, makar to bilo

"U pogonu su doslovce milijuni ljudi kako bi jedni drugima

odluka. Ali, poteškoće ovdje ne prestaju. Uvođenje vremenske dimenzije

ljudskim odnosima. Tržišna ekonomija oslobađa snagu i energiju

1.2. EKONOMIKA I EKONOMISTI

Ekonomija je, imali smo prilike vidjeti, mehanizam koji alocira

Zadaća izuzetno teška budući da naše želje premašuju resurse - sredstva

sigurno ne u istoj mjeri. Ekonomisti tu činjenicu - činjenicu da sustav

Ukratko, kapitalistička se ekonomija doživljava kao arena u kojoj

sve prepreke koje ometaju razvitak proizvodnih snaga,12 proširenje

Marshall odaje priznanje Ricardu i njegovim sljedbenicima jer su

Ovaj je negativni stav prema ekonomiji, koja ne bi bila kapita-

Razlog zbog kojeg svoju teoriju (Opća teorija zaposlenosti,

Ako kapitalistička ekonomija zahtijeva proširenu ulogu države,

Što jedan od njenih tumača, P. Samuelson, misli o ekonomici?

2.1.1. Zakon potražnje

Brojni čimbenici određuju potrošačev plan i spremnost na

Zakon potražnje će ustvrditi da ako je niža cijena nekog dobra bit

Zakon potražnje odnosno ovaj zakoniti, obrnuto razmjerni, odnos

Cijena dobra Potraživana količina

Krivulja potražnje bilježi reakcije potraživane količine na promjene

2.1.2. Necjenovne odrednice potražnje

Ako je cijena dobra stalna veličina promjene nekih čimbenika,