«HRVATSKO PRAVO»

Prve stranačke online novine u Republici Hrvatskoj

www.hrvatsko-pravo.hr

www.hrvatsko-pravo.com
01. prosinac 2006.

JUGOSLAVIJA – POUKA I OPOMENA HRVATIMA!

1. prosinca 1918. – 1. prosinca 2006.

Treći dio
Piše: prof. Goran Jurišić, Zagreb.

“(…) Hrvatska mladež se /početkom 20.st./ udaljila od temeljnih

principa politike čiji je osnivač i putokaz bio dr. Ante Starčević.(…)”
(S.M. Štedimlija, 1944. u svojoj knjizi “Zavjere protiv svjetskoga mira”, Zagreb, 2005.)

Masarykova škola učila hrvatske političare Jugoslaviji

“U političkom životu Hrvata je sveučilišni profesor iz Češke, dr. Tomaš Masaryk, igrao veliku ulogu
tako da se mnogi događaji ne mogu razumijeti bez poznavanja njegove politike. Masaryk, Čeh po
nacionalnosti, bio je sveučilišni profesor u Pragu i glavni urednik lista “Čas” u trenutku kada je prvi
puta došao u dodir s hrvatskim studentima (…)” koje je zagrebački procarski mađarski režim bana
Khuena Hedervarya protjerao sa Sveučilišta u Zagrebu nakon što su u listopadu 1895. na Trgu bana
Jelačića u Zagrebu pred austrougarskim carem Franjom Josipom spalili mađarski stijeg. Većina je
osuđenika nakon odslužene zatvorske kazne, među njima i Stjepan Radić, koji je dobio najtežu kaznu
od šest mjeseci zatvora, i vođom ove političke akcije, uglednim književnikom Vladimirom Vidrićem,
nastavila svoje studije u Pragu. (Na čelu protumađarskih prosvjeda stajali su i sinovi Josipa Franka,
zbog čega protestira pravaš Folnegović, što je Ante Starčević shvatio kao raskol u stranci, i pošto je
Otac domovine ostao u svojoj vlastitoj stranci (Stranka prava) u manjini (zamislite Hrvate), morao je
pred sam kraj svoga života osnovati novu stranku, pod imenom Čista stranka prava, na čelu s
uglednim gospodarstvenikom i financijskim  stručnjakom Josipom Frankom.) “U Pragu su ti mladi ljudi
upoznali Masaryka, čiji se utjecaj u hrvatskome političkom životu, upravo njihovim posredovanjem,
snažno očitovao. (…) Masarykove pristaše tvrde”, nastavlja Štedimlija, “(…) kako su studenti iz
Hrvatske “u Pragu upoznali profesora Masaryka, osnivača češkog političkog realizma, u trenutku
njegove najžešće borbe  protiv ustavnopravnih stranaka”. (…)”. Crnogorski istraživač povijesti,
Štedimlija, naglašava i sljedeće:

“Hrvati su svoju borbu vodili tijekom stoljeća tako da su se pozivali na stečena prava, na
potpisane ugovore i postojeće zakone. Bili su, dakle, branitelji i teoretičari zakonitosti i
pravde. Za činjenicu da u toj borbi nisu postigli željene rezultate kriv je njihov položaj u
Austro-Ugaraskoj Monarhiji i premoć protivnika, ali ni u kojem slučaju nisu kriva temeljna
načela na kojima je počivala njihova borba (…) Masarykovi učenici počinju voditi tzv.
“realpolitiku”, što znači da odbacuju sve dosadašnje metode političke borbe te postaju
oportunisti i taktičari. Istodobno iz osnove mijenjaju politički smjer svog djelovanja, te slijede
politiku koju im diktira Masaryk, kojoj su ostali vjerni za vrijeme cijele svoje političke karijere.
(...) Time se je ta mladež udaljila od temeljnih principa politike čiji je osnivač i putokaz bio dr.
Ante Starčević.“

Nakon apsolviranja studiju Pragu i Beču, Masarykovi su se učenici u svojoj domovini posvetili politici.
U Hrvatskoj su došli do izražaja nakon pada diktatorskog režima bana-stranca Khuena Hedervarya
1903. godine, gotovo u isto vrijeme kada je u Srbiji nakon krvavog državnog udara na prijestolje stupio
Petar I. Karađorđević uz pomoć zavjereničke grupe srbijanskih oficira, koja je poslije osnovala
terorističku tajnu organizaciju „Ujedinjenje ili smrt“, zvana od novinara „Crna ruka“, koja je organizirala
cijeli niz bombaških atentata na državnike i dužnosnike Crne Gore i Austro-Ugarske, sa ciljem
pripajanja dijelova Austro-Ugarske i cijele Crne Gore „Velikoj“ Srbiji. Povijesna znanost je dokazala
da je profesor Masaryk bio odvjetnik i vatreni pristaša velikosrpske ideje, a svojim je hrvatskim
učenicima, među njima i Stjepanu Radiću, čija je supruga bila češkog podrijetla, prodao priču o
slavenskom zajedništvu, i o nužnosti razbijanja Austro-Ugarske i stvaranje Čehoslovačke i
Jugoslavije. Za vrijeme Prvog svjetskog rata Masaryk je „zaboravio“ na svoje hrvatske učenike-
naivce i jedino su ga zanimali srbijanski političari, kojima se divio u njihovoj ustrajnosti stvaranja
„Velike“ Srbije, smatrajući Srbe, kao što su i sami Srbijanci sebe smatrali, Pijemontom Balkana. No,
Masarykovi hrvatski učenici ostali su svom idolu privrženi do kraja života, toliko im je Masaryk isprao
mozgove, i u tolikoj mjeri su bili politički slijepci, da su svu svoju strastvenu mržnju usmjerili protiv
Frankovih pravaša (ČSP), jedine svijetle točke u hrvatskoj politici početkom 20. stoljeća, dok se
Radićeva Hrvatska pučka seljačka straka (HPSS) pokazala kao lažnjak, kao organizacija čije
riječi ne slijede djela! Masarykovi učenici, bili su, dakle, oportunisti. Što znači biti oportunist u politici?
Narodski rečeno, biti oportunist znači nastojati postići željeni cilj, bez obzira na primjenu sredstva.
Radićevi seljaci nikada nisu birali sredstva u obračunu s pravašima odnosno s predstavnicima
politike hrvatskog državnog prava, hrvatske samostalnosi i nezavisnosti. Po definiciji rječnika
stranih riječi „DUDEN“ je oportunizam „spremno prilagođavanje određenoj okolnosti, za stjecanje
osobne prednosti“. Oportunista je „netko tko se iz razloga koristi brzo i nepromišljeno prilagođava
(političkoj) situaciji“. (Danas su tipični oportunisti u hrvatskoj politici Ivica Račan, Anto Đapić,
Branimir Glavaš, Ivo Sanader, Ivić Pašalić, Stjepan Mesić i drugi.) Stjepan Radić bio je tipični
oportunist, dok je percepcija o Stj. Radiću, čak i u hrvatskoj povijesti, i u aktualnoj hrvatskoj politici,
80 godina nakon Radića, da je bio idealist. Ne, bio je oportunist, koji je bez skrupula 1918. kurs svoje
parlamentarne stranke HPSS promijenio za 180 stupnjeva, i to od hrvatske politike prema
jugoslavenskoj politici. Zatim je 1925. opet promijenio kurs svoje stranke za 180 stupnjeva, od
hrvatske radikalne oporbe prema beogradskom režimu, do potpune suradnje (kolaboracije) s
velikosrpskim šovinistima, tako da je hrvatske državotvorne političare po drugi puta ostavio na cjedilu i
na brisanom prostoru. Kao najveći primitivci su se Radićevi seljaci u Beogradskoj skupštini
1925. verbalno obračunali s Frankovim pravašima i ogradili se od hrvatske državotvorne politike.
Srbi su takvo Radićevo taktiziranje i oportunizam, iako je, dakle, priznao nedemokratski Vidovdanski
ustav, protumačili kao slabost, te su onda, kada im je opet počeo ići na živce, zbog njegova
oportunizma, likvidirali u tzv. „Narodnoj skupštini“ u Beogradu. Radićeva nasilna smrt i velikosrpska
žrtva jedini je razlog što ga hrvatska povijest ne bi trebala nazivati hrvatskim izdajicom, iako je to de
facto bio.

Jugoslavenska „politika novog kursa“ 1905. godine

Uglavnom, novi kurs srbijanske politike nakon krvavog državnog udara iz 1903. godine započeo je
gotovo u isto vrijeme kad i „novi kurs“ hrvatske politike, a to je bio kurs hrvatsko-srpske suradnje
koji su u Hrvatskoj uveli Masarykovi učenici. Tako Masarykovi učenici osnivaju političku stranku
Hrvatsko-srpska koalicija (H-SK) na čelu s bivšim pravašem Franom Supilom, koji se, dakle, udaljio
od temeljnih principa politike čiji je osnivač i putokaz bio dr. Ante Starčević. (F. Supilo je osnivač
riječkog Novog lista“, po uzoru na novi, jugoslavenski politički kurs. U svojim „Političkim memoarima“
se Supilo 1909. odrekao „novog kursa“, i to iz razloga, kako je naglasio, što je uvidio da jugoslavenska
politika vodi ka stvaranju „Velike“ Srbije“. No, nakon njegova ostavke na položaj predsjednika
Hrvatsko-srpske koalicije je Koaliciju preuzeo srpski političar i beogradski agent Svetozar Pribićević.)
Posredovanjem svojih hrvatskih učenika Masaryk se počinje zanimati za sva najvažnija politička
pitanja europskog Jugoistoka i sudjelovati u rješavanju svih pitanja. (To nije prvi puta da neki strani
agent hrvatskom narodu nametne strateška politička rješenja, sjetimo se Svetozara Pribićevića,
sjetimo se tako zvanog „Tita“ kao Staljinovog agenta i staljiniste.) Godine 1907. otkriva se Bombaška
afera u glavnom gradu Crne Gore, a Masaryk se najodlučnije zauzima za velikosrpske urotnike; na taj
se je način Masaryk sam približio krugu zavjerenika, te područje svoje djelatnosti označuje borbom
protiv imperijalističke politike Austro-Ugarske, zagovarajući istovremeno imperijalističku velikosrpsku
politiku. Kada je 1908. godine Austro-Ugarska anektirala (pripojila) Bosnu i Hercegovinu,
Masaryk je najodlučnije branio pravo Srbije na Bosnu i Hercegovinu. U svojem je govoru u
bečkom Carevinskom vijeću (austorugarski parlament) izjavio sljedeće:

U Beču i Budimpešti mnogi ljudi još ne razumiju kako Srbija ide vlastitim putem, previše su se
naviknuli na kralja Milana i njegovu popustljivost. Srbija ima povijesno i prirodno pravo na srpske
zemlje na Balkanu, ista nacionalnost, ista Crkva, isti kulturni razvoj određuju srpski narod tako da on
radi na svojem ujedinjenju na Balkanu“.

Takvim stajalištem Masaryk postaje glavni odvjetnik „Velike“ Srbije u Austro-Ugarskoj

Monarhiji, dok je u cijelosti govorio neistinu tvrdeći da Srbija ima povijesno i prirodno pravo na
BiH, s obzirom da Srbija nema povijesno i prirodno pravo na BiH zato što u povijesti BiH nije bila dio
Srbije, niti su u Bosni i Hercegovini do 1918. živjeli Srbi nego pravoslavni Vlasi, koji su uz pomoć
srbijanske obavještajne i tajne službe i propagande srbizirani. U Hrvatskoj su Masarykovoj
provelikosrpskoj politici ostali vjerni svi njegovi hrvatski učenici, koje je ovaj prevarant
odgajao u Pragu od 1896. godine.

Jedna druga mogućnost za Masarykovu intervenciju u korist Srbije, piše gospodin Savić Marković
Štedimlija, pojavila se je u vrijeme Zagrebačkog veleizdajničkog procesa 1909. godine protiv 58
optuženih, (i na kraju i osuđenih ) Srba iz Hrvatsko-srpske koalicije, kojima je dokazana zavjerenička i
teroristička djelatnosti protiv Austro-Ugarske. Masarykovi hrvatski učenici su uvijek tvrdili kako se
Masaryk nikada nije želio služiti neistinitim tvrdnjama i krivotvorenim dokumentima, te kako je
njegov ideal do kraja života ostao služiti istini i pravednosti. I u vezi sa Zagrebačkim
veleizdajničkim procesom su Masarykovi učenici bili najvažniji propagandisti njegove obrane,
njegovih javnih govora i članaka u tisku. No, poslije se na sudu utvrdilo da se je optužnica protiv
srpskih optuženika za veleizdaju temeljila na autentičnim dokumentima srpskog svjedoka Đorđa
Nastića, tako da nije istina da je Nastić krivotovrio revolucionarne statute srpske terorističke tajne
organizacije koje je sastavio Milan Pribićević. Masaryk se je u tom procesu postavio kao branitelj
Srbije i njezinih agenata, te je u svakoj prigodi pobijao nedvojbeno vjerodostojne dokaze, i branio je
ljude čija je krivnja bila očita, naglašava Štedimlija. Na tako zvanom Friedjungovu procesu 1909. u
Beču je Masaryk branio stranu tužitelja (Frana Supila i H-SK) protiv optuženog njemačkog novinara
Friedjunga kojega je Supilo tužio za klevetu, jer je ovaj u svojim člancima tvrdio da se Supilo nalazi na
čelu zavjereničke organizacije. Istina je bila da Supilo nije bio zavjerenik, ali su srpski članovi
Hrvatsko-srpske koalicije zaista bili zavjerenici i veleizdajice, što je, na kraju krajeva, i sudski
dokazana, a ne samo povijesna, činjenica, koju ni danas predstavnici jugoslavenske marksističke
(titoističke) historiografije u Republici Hrvatskoj ne priznaju, zato što priznaju samo jednu „istinu“:
svoga poganskog boga maršala Tita, tako da je danas politička situacija u Hrvatskoj puno gora
nego u vrijeme kada Hrvati nisu imali hrvatsku državu, niti samostalnu hrvatsku državu, jer su
titoisti u Republici Hrvatskoj na vlasti !!!

Masaryk se na glavnoj raspravi u Beču pojavio kako bi istražio istinu, iako nije bio optuženik, ni
tužitelj, niti ga je sud pozvao kao svjedoka. No, uspjelo mu je spretno nametnuti se, i čak
postati središnja figura Friedjungova procesa, jer nitko, čak ni Hrvatsko-srpska koalicija niti dr.
Friedjung nisu u predmet bili tako dobro upućeni kao prof. Masaryk. Masaryk je znao da je na tom
procesu bila riječ o dokumentima koje je srbijanska strana podmetnula u Beogradu
austrougarskoj obajveštajnoj službi. Zato je mogao nastupati tako snažno i odlučno, jer je
unaprijed znao da je jedan jedini dokument, koji je Friedjung bio podnio kao dokazni materijal
prilikom obrane, predstavljao krivotvorinu, što Friedjung nije znao. Masaryk je, dakle, unaprijed
znao, da će „dokazati“ kako je jedan od krunskih dokumenata krivotvoren. Friedjung je izgubio
proces, a Austro-Ugarska je iz tog sudskog postupka izašla osramoćena, a od Masarykovih
učenika u tisku prikazana kao imperijalistička sila koja tlači malu i obespravljenu Srbiju, iako je
povijesna istina da je Srbija bila imperijalistička i da je tlačila sve one koji nisu Srbi i
pravoslavci. (Za vrijeme Friedjungova procesa je Supilo dao ostavku na dužnost predsjednika
Hrvatsko-srpske koalicije, a potom je istupio i iz članstva Hrvatsko-srpske koalicije.)

Štedimlija je zaključio, da, kada se promatraju događaji s kraja 19. i u prvoj polovici 20.
stoljeća, nedvojbeno se vidi da je Masaryk bio najvažniji ideolog i teoretičar uništenja Austro-
Ugarske dvojne monarhije kao legitimističke i katoličke države, te da su zavjereničke
organizacije u Srbiji i na jugoistoku Austro-Ugarske Monarhije pod Masarykovim utjecajem
postale izvršiteljima svega onoga što je on pripovijedao, te da su svojom terorističkom
djelatnošću prouzročile i izazvale Prvi svjetski rat, koji je zbog svojih posljedica imao
neminovni nastavak u Drugom svjetskom ratu. U spomen na Masarykovo „humanitarno“ djelo
su titoisti u Republici Hrvatskoj ostavili na snazi ulicu u Zagrebu koja se zove po odvjetniku
„Velike“ Srbije, Tomašu Masaryku, Masarykova ulica, koja se sječe s trgom koji je nazvan po
jednom drugom banditu, Trg maršala Tita. Na sjeveru ulica po imenu jednog drugog teroriste,
ratnom sekretaru politbiroa CK KPH Andriji Hebrangu, koji je postao Titovom žrtvom
(„Revolucija ždere vlastitu djecu“, Danton), tangira Trg maršala Tita, tako da se hrvatsko
društvo s pijetetom sjeća svojih terorista i krvnika, pa se čudimo, zašto nemamo pravnu državu
?! Nećemo je s titoistima na vlasti ni imati!