You are on page 1of 47

SLAVENI

- prva pouzdana povijesna svjedočanstva o Slavenima potječu iz 1. i 2. st.


- Plinije Stariji, Tacit i Ptolomej tada daju vrlo oskudne podatke o Venetima (naziv kojeg su
Germani koristili za Slavene) i njihovoj geografskoj rasprostranjenosti
- slavenska plemena su prije seobe na zapad naseljavala golemi teritorij od Karpata do
Baltičkog mora
- materijalnu kulturu i jezik slavenskih plemena formiralo je naslijeđe starog indoeuropskog
stanovništva iza Karpata
- značajno je i Tacitovo zapažanje da se slavenska plemena razlikuju od nomada po tome što, iako ne
borave stalno u jednom kraju, oni grade kuće
- početkom 5. st. Pseudo-Cezarije prvi put spominje Slavene pod njihovim imenom
- masovna seoba Slavena i naseljavanje lijeve obale donjeg Dunava započinje nakon smrti Atile
(453.) i propasti goleme hunske države
- to je ujedno bila i posljednja etapa borbe barbarskih naroda protiv antičkog robovlasništva
- u doba cara Justina (518. – 527.) zabilježeni su prvi napadi Slavena na Bizantsko Carstvo
- car Justinijan (527. - 565.) također ratuje protiv Slavena, koji zajedno s Bugarima pustoše bizantske
provincije
- 540. god. Slaveni se prvi put pojavljuju pred Carigradom
- sredinom 6. st. napadi Slavena su na vrhuncu moći
- 549. god. Slaveni pustoše Ilirik i Trakiju, dopiru do Egejskog mora i osvajaju grad Toper
- 550. prelaze smrznuti Dunav i pustoše sve do Dalmacije, gdje su prezimili
- nastavljaju sa svojim napadima širom Ilirika te ponovno prodiru do Carigrada
- slavenski pohodi imali su pljačkaški karakter; njihova osnovna svrha bila je dobivanje plijena
u zarobljenicima, stoci, dragocjenostima i drugim stvarima
- sa osvojenim plijenom su se uglavnom vraćali u svoju zemlju preko Dunava – Sklaviniju
- već pri kraju Justinijanove vlade bizantska država ne raspolaže financijskim sredstvima za
adekvatnu obranu od slavenskih napada
- u drugoj polovici 6. st. Avari također ratuju protiv Bizanta u Panoniji, a 583. god. sklapaju savez sa
Slavenima
- u više mahova Avari i Slaveni doprli su do carigradskih zidina

1
- potkraj 6. st. Slaveni naseljavaju istočne Alpe, zaleđe Trsta i Panonsku nizinu između Drave i Save
- nakon što su završili s ratom protiv Perzije (591.), Bizant je poslao svoju vojsku u Europu na Avare i
Slavene – to je bio posljednji pokušaj bizantske države da zadrži vlast nad balkanskim poluotokom
- 593. sklopljen je mir između Avara i Bizanta
- Avari su to tumačili kao priznanje njihove vlasti nad vlaškim Slavenima i pokrajinom
između Dunava i planine Balkan
- Grci su mirovni ugovor tumačili kao ograničenje avarske vlasti na područje iz 582. (Srijem)
- Avari su zaratili sa Francuzima, Langobardima i Bavarcima, a bizantski vojskovođa Prisko napao je
s uspjehom Slavene
- 597. avarsko-slavenska vojska upada u Dalmaciju, a 599. i u Trakiju
- već sljedeće, 600. god., Bizant je teško poražen kod opsade Tomija na Crnom Moru
- ipak, nakon što je kuga desetkovala Avare, oni su se morali odreći teritorija južno od Dunava i
pretenzija da vladaju vlaškim Slavenima
- Prisko je poveo novi pohod protiv Avara te u Bizant doveo mnoge zarobljenike, od kojih su
polovina bili Slaveni
- nakon što je car Mauricije zahtijevao da vojska prezimi u Sklaviniji, izbila je pobuna te je na vlast
došao novi car, pobunjenički vođa, Foka
- tada se Bizant našao u velikoj krizi, a ubrzo je zaratio i sa Perzijom, zbog čega je gotovo sva
bizantska vojska prebačena na istok
- do 615. god. Slaveni su naselili gotovo čitav balkanski poluotok
- budući da nema mnogo izvora o slavenskim migracijama, moguće je odrediti samo opće crte
- tada se uočava bitna razlika između Slavena i njihovih saveznika Avara: Avari su i dalje vršili samo
pljačkaške pohode, a Slavenska plemena pokazivala su težnju da se negdje nastane
- Slaveni i Avari zauzeli su gotovo čitavu Dalmaciju te razorili mnoge gradove, a među njima i
Salonu; gradovi na otocima i na sjeveru ostali su pošteđeni
- Slaveni su počeli naseljavati i Grčku; Konstantin Porfirogenet je napisao da se "poslavenila cijela ta
zemlja i postala barbarska"

2
SLAVENSKO DRUŠTVO
- Slaveni su se uglavnom bavili poljodjelstvom i stočarstvom, ali obrađivali su i metale te izrađivali
oružje i oruđe; zemlju su obrađivali na paljevinski način
- živjeli su u demokratskim zajednicama, a osnovna društvena jedinica bio je rod
- sela su bila naseljena srodnicima, a više sela sačinjavalo je jednu župu na čijem se čelu
nalazio župan, koji je bio poglavar plemena
- županstvo je bilo nasljedno te je predstavljalo zametak nastanka plemstva
- po doseljavanju Slaveni su bili pogani
- Perun – vrhovni bog i prvo slavensko božanstvo u zapisanoj povijesti (spominje ga
Prokopije iz Cezareje u 16. st.)
- opisan je kao grub čovjek s bakrenom bradom; vozi se na kočiji upregnutom jarcem te nosi
moćnu sjekiru, a katkad i čekić; sjekiru baca na duhove i zle ljude te se ona uvijek vraća u
njegovu ruku
- imao je više ličnosti te je bio oženjen suncem; svoju ženu morao je dijeliti sa svojim
neprijateljem Velesom, i to svaki put kada bi sunce zašlo, budući da je Veles vladao
podzemljem
- zlatna jabuka bila je još jedno njegovo oružje te je predstavljala potpuno uništenje
- Slaveni su Peruna prikazivali kao stablo života
- ostala božanstva:
- Jarilo – bog vegetacije i plodnosti
- Morana – božica prirode i smrti
- Svarog – prvo božanstvo sunca kod Slavena; stvoritelj svega na nebu i zemlji
- Svetovid – bog rata i proricanja, imao je četiri glave koje su gledale na četiri strane
- slavenski panteon obuhvaćao je širok raspon božanstava koja su se štovala na području od obala
Baltika do Crnog mora, u razdoblju od preko 600 godina
- niža božanstva bili su zmajevi, vile i vukodlaci (oni koji su puno zgriješili postanu vukodlaci)
- duša je besmrtna i živi u raju zvanom Nav
- stari Slaveni bili su marljivi, snažni i otporni na hladnoću i glad
- bili su gostoljubivi i živjeli su isključivo u monogamnim zajednicama
- žena se stjecala kupovinom ili krađom, a ne kao danas

3
SVETI ĆIRIL I METOD

- braća Ćiril (pravo ime Konstantin; ime Ćiril uzeo je nakon zaređenja) i Metod rođeni su u Solunu
(sjeveroistočna Grčka); poznati su i kao solunska braća, sveta braća, slavenski apostoli
- njihov otac, Lav, bio je visoki bizantinski zapovjednik (drungar)
- najraniju mladost proveli su u Solunu, koji je u to vrijeme posve okružen Slavenima
- Metod postaje upraviteljem jedne arhontije u istočnoj Makedoniji, dok je Ćiril odgajan na carskome
dvoru, a nakon završenih filozofskih i teoloških studija postavljen je za bibliotekara sv. Sofije u
Carigradu i učitelja filozofije na carigradskoj visokoj školi

POKRŠTAVANJE SLAVENSKIH NARODA


- godine 851. Ćiril postaje članom bizantskog poslanstva arapskom kalifu u Samari, a 856. u doba
političkih i crkvenih trzavica Metod napušta svoj položaj arhonta i povlači se u samostan na Olimpu u
Maloj Aziji; ubrzo za njim dolazi i Ćiril
- po nalogu bizantskog cara Mihaila, 860. oba brata odlaze kao misionari među tursko-tatarske hazare
u južnoj Rusiji
- neposredno nakon povratka iz Rusije angažirani su za novu misiju kod Slavena
- 862. poslanstvo moravskog kneza Rastislava zatražilo je od cara Mihaila biskupa i svećenike koji
će propovijedati na slavenskom jeziku kršćansku vjeru
- zadatak je bio velik i delikatan
- na područjima prostrane Rastislavljeve države širili su kršćanstvo već od početka 9. st. njemački
svećenici iz renensburške i pasaunske dijeceze
- Rastislav, bojeći se njihovog političkog utjecaja, traži u Bizantu oslonac protiv cara Ludovika
Njemačkog, ispod čije se vlasti ogorčenom borbom istrgao
- Rastislavljeva koncepcija išla je za tim da samostalna moravska crkva s domaćim klerom i vlastitim
liturgijskim jezikom postane brana svakom stranom utjecaju

OPISMENJIVANJE SLAVONSKIH NARODA


- Bizant donekle udovoljava Rastislavljevoj želji i šalje mu Ćirila i Metoda
- braća su se za ovaj posao ozbiljno pripremili

4
- Ćiril je sastavio prvo slavonsko pismo (glagoljicu) i na jezik makedonskih Slavena iz okolice Soluna
(koji su od djetinjstva dobro znali) preveli su najnužnije crkvene knjige
- na taj način stvorili su prvi slavenski književni jezik i postavili temelje slavenskoj književnosti
- god. 863. braća kreću na put i stižu 864. knezu Rastislavu, koji ih je gostoljubivo primio, ali uspjeh
njihove misije, mnogobrojni učenici i narodne simpatije izazivaju reakciju njemačkog klera
- počinje podmukla borba njemačkog svećenstva protiv slavenskih misionara
- glavni argument protivnika slavenske liturgije bila je tzv. trojezična teorija prema kojoj postoje
samo tri sveta jezika na kojima se mogu vršiti vjerski obredi: hebrejski, grčki i latinski
- nakon trogodišnjeg boravka u Moravskoj, braća polaze na put kako bi biskup zaredio Metoda i nove
slavenske svećenike
- došavši u Panoniju, neko vrijeme su se zadržali na dvoru kneza Kocelja kako bi ga upoznali sa
svojim radom na slavenskoj crkvenoj knjizi
- stekavši i tu mnogo učenika, polaze u Veneciju, gdje su morali voditi oštru polemiku s tamošnjim
"trojezičnjacima"
- odatle ne kreću za Carigrad, gdje je umoren car Mihajlo, a vlast preuzeo Vasilije Makedonski, već
odlaze u Rim
- papa Hadrijan vidi u slavenskim misionarima dobre pomagače u borbi protiv osiljenih i
neposlušnih njemačkih nadbiskupa i njihova suverena te ih primi svečano
- u Rimu se Ćiril razbolio i umro; sahranjen je u crkvi sv. Klementa
- Hadrijan je odobrio slavensku službu, a Metoda je 869. poslao knezu Kocelju
- za vrijeme Metodovog boravka u Rimu, papa ga je postavio za panonskog nadbiskupa
- time je zapadni Ilirik trebao biti izdvojen iz jurisdikcije salzburškog nadbiskupa i podvrgnut izravno
Rimu
- čim je Metod došao u Panoniju, njemački ga svećenici napadaju kao heretika, a kada je stigao u
Moravsku (gdje je Rastislava zbacio njegov nećak, njitranski knez Svatopluk) njemački ga biskupi
pozivaju na svoju sinodu; osuđuju ga i bacaju u tamnicu, gdje je ostao dvije i pol godine
- god. 873. Metod je na papin nalog pušten iz tamnice, ali je slavenska liturgija zabranjena
- kako je Metod ipak nastavio svoju djelatnost te se slavonsko bogoslužje sve više širilo po
Moravskoj, podignuta je protiv njega optužnica u Rimu
- Metod je 879. pozvan pred papu da se opravda

5
- papa Ivan VIII., nastojeći ne oštetiti rimske pozicije u Moravskoj, potvrdio je slavensko bogoslužje
bulom Industriae Tuae iz 880. god., a isto je učinio i carigradski patrijarh Fotije, koji se pomirio s
papom, dvije godine kasnije
- Metod prevodi u Moravskoj na slavenski jezik Bibliju
- nakon njegove smrti u Moravskoj je zabranjena slavenska liturgija, a knez Svatopluk je prognao
njegove učenike; neki od njih prodani su u ropstvo, a neki su se uspjeli skloniti u Bugarskoj,
Makedoniji, Raškoj i primorskoj Hrvatskoj, gdje su nastavili svoj rad
- prijevodom liturgijskih i biblijskih knjiga Ćiril i Metod udarili su temelje slavenskoj pismenosti

BIZANT

- naziv Bizant nije se koristio u vrijeme postojanja države, već ga je u 18. st. uveo Montesquie –
smatrao je da ta država nije vrijedna rimskog imena te je preuzeo latinizirani naziv prijestolnice
Byzantium (Konstantinopol je izgrađen 330. god.)

IZVORI ZA BIZANTSKU POVIJEST


Georgije Akropolit (1217. – 1282.)
- bizantski pisac i državnik, rođen u Carigradu
- njegovo najznačajnije djelo je "Annales", obrađuje razdoblje od 1204. do 1261. god., dakle
od pada Carigrada tijekom 4. križarskog rata do oslobođenja grada
- zahvaljujući svom položaju, Akropolit se oslanja uglavnom na osobna saznanja i iskustva
Agatija iz Mirine u Maloj Aziji (532. – 580.)
- njegovo najznačajnije djelo je "Histories"
- u pet knjiga opisuje događaje između 552. i 559. god.
- najviše pozornosti posvetio je vojnim pohodima vojskovođe Narzesa protiv Ostrogota i
Franaka u Italiji
Jordanes (6. st.)
- "Getica" – o porijeklu i povijesti gotskog naroda
- "Romana" – povijest Rima

6
Laonik Halkokondil (1425. – 1490.)
- njegovo najznačajnije djelo je "Prikazi iz historije", a to je kratki pregled svjetske povijesti,
od starih Asiraca do postanka Osmanskog Carstva
- detaljno se opisuje i epoha osmanskog osvajanja te propast Bizanta
- djelo završava zauzećem Lemonsa 1463.
- vrlo je objektivan, ali ne i kronološki pouzdan
Georgije Amartol (9. st.)
- bizantski monah u Carigradu, živio je u doba cara Mihaila III.
- njegovo najznačajnije djelo je "Kratka kronika", koja se sastoji od 4 knjige:
1. obrađuje povijest od Adama i Eve do Aleksandra Makedonskog
2. povijest koju pokriva Stari Zavjet
3. rimska povijest od Julija Cezara do Konstantina Velikog
4. period do piščeva doba, zaključivo sa smrću cara Teofila (842.)
Mihailo Glika (13. st.)
- bizantski književnik i teolog
- bio je tajnik cara Manuela I. Komnena, i na tom je položaju kritizirao astrološke sklonosti
cara, pa je uhićen i djelomično osljepljen
- obratio se iz tamnice caru putem jedne pjesme, koja predstavlja jedan od najstarijih
spomenika narodnog grčkog jezika
- napisao je i "Kroniku svijeta" koja obuhvaća vrijeme do 1118. god.
Nikifor Grigor (1295. – 1395.)
- "Romejska historija" (Bizantinci su se nazivali Romejima) njegovo je najznačajnije djelo i
podijeljeno je na 37 knjiga i obuhvaća razdoblje od 1204. do 1395.
- pisao je pompoznim, teškim stilom te je dosta pažnje posvećivao vjerskim prepirkama i
teološkim kontroverzama
- mnogo mjesta posvetio je i odnosima sa Srbijom, koja je u to vrijeme postala najveća sila na
Balkanu
Ivan Malala (6. st.)
- svojim djelom "Kronografija" započeo je trend sastavljanja svjetskih kronika
- "Kronografija" obuhvaća razdoblje od Starog Egipta do cara Justinijana
- bila je to jedna od najčitanijih knjiga tog vremena

7
Ana Komnen (1083. – 1153.)
- članica bizantske vladarske obitelji Komnena, kćer bizantskog cara Aleksija I. i jedna od
prvih poznatih bizantskih književnica
- u djelu "Aleksijada" opisuje političku i vojnu povijest Bizantskog Carstva za vrijeme
vladavine njezina oca (1081. – 1118.)
- to je jedno od najznačajnijih djela o Bizantu u razvijenom srednjem vijeku
- spominje se i 1. križarski rat, Normani, itd.
- djelo je pristrano, jer autorica cara nastoji prikazati u što boljem svjetlu, a stil pisanja je vrlo
kompliciran (nastojanje da se pokaže učenost)
Lav Đakon (10. st.)
- pred kraj 10. st. napisao je "Historiju", koja obuhvaća najuspješnije razdoblje bizantske
povijesti; od početka vladavine Romana II. (959.) do smrti Ivana I. Cimiskija (976.)
- djelo sadrži i dragocjene podatke za povijest Slavena: opisuje borbu Svjatoslava I. Kijevskog
protiv Bizanta oko bugarskih teritorija
- od velikog je značaja što je u nekim događajima autor i sam prisustvovao, a poznavao je i
brojne druge svjedoke
Menander Protektor (6. st.)
- bizantski pisac, pravnik i član garde cara Mauricija, odakle mu i nadimak "protector"
- napisao je suvremenu "Historiju" u kojoj je obradio period od 558. do 582. god.
- to je jedini opširan izvor za ovo razdoblje bizantske povijesti
Georgije Pahimer (13. st.)
- najpoznatije mu je djelo "Historijski opisi"
- spominje i južne Slavene, koje prezire i podcjenjuje, što je karakteristično i za druge
bizantske pisce ove epohe
- naglašava grčko-pravoslavni stav
Teofilakt Simokata (7. st.)
- jedan je od posljednjih antičkih povjesničara
- njegovo najznačajnije djelo, "Historija", podijeljeno je u 8 knjiga te opisuje razdoblje
Mauricijeve vladavine, a završava Fokinim stupanjem na prijestolje 602. god.
- tu se spominju bizantski ratovi protiv Perzije, Avara i Slavena

8
Konstantin VIII. Porfirogenet (905. – 959.)
- bizantski car i pisac
- nije ostao upamćen po državničkim poslovima, uglavnom se posvetio kulturi i umjetnosti
- u svom djelu De Administrando Imperio ("O upravljanju carstvom"), nastalom između 949. i
955., dao je detaljan opis svih krajeva Bizantskog Carstva
- u poglavljima 29-36 govori o južnoslavenskim narodima i njihovoj povijesti
- ostala djela: De Thematibus (spis o temama BC), Vita Basili ("Život bazilija"), De
Ceremonis ("O ceremonijama BC")
Prisk (5. st.)
- bizantski diplomat, činovnik i povjesničar
- napisao je "Bizantsku historiju", koja je imala 6 knjiga, ali je sačuvana samo u fragmentima
- sačuvani dijelovi odnose se na period od 432. do 472. god.
- spominju se Atilino carstvo, barbari i Slaveni (kao plemena koja piju medovinu i koriste
čamce monoksile), itd.
Prokopije iz Cezareje (6. st.)
- smatra se posljednjim velikim piscem antike i jedan je od najznačajnijih bizantskih
povjesničara
- u djelu "O ratovima" opisuje Justinijanove sukobe s Perzijancima, Vandalima i Gotima, a to
je njegovo najznačajnije djelo i jedan od najznačajnijih izvora o razdoblju Justinijanove
vladavine
- pisano je nepristrano i zanimljivo
- "Tajnu historiju" objavio je nakon Justinijanove smrti, ovdje kritizira njegovu vladavinu te
govori o moralnom liku cara i njegovih najbližih suradnika
- u djelu "O građevinama Justinijanovim" nabraja sve što je izgrađeno za Justinijanove
vladavine (crkve, vodovodi, utvrđenja, novi gradovi,…)
Mihailo Psel (2. st.)
- bizantski književnik, filozof, političar i povjesničar
- njegovo djelo "Kronografije" jedno je od remek-djela srednjovjekovne memoarske literature
– autor je svjedok i sudionik u opisanim događajima

9
Ivan Skilica (2. st.)
- napisao je "Kratku historiju" kao povijest bizantskih careva, pa je i klasifikacija građe
izvedena na tom principu
Sozomen (5. st.)
- ranobizantski povjesničar kršćanske crkve
- njegovo najpoznatije djelo je "Crkvena Historija", posvećeno caru Teodoziju II.
Georgije Sfrances (15. st.)
- sastavio je značajno historijsko-memoarsko djelo "Kronike", koje je obradilo razdoblje od
1401. do 1477. god.
Teofan Ispovjednik (8. st.)
- djelo "Kronografija", obrađuje razdoblje od 284. do 814. god.
- važno djelo za 7. i 8. st. bizantske povijesti, zato jer je među rijetkim izvorima sačuvano
- ipak, autor je vrlo subjektivan i neprecizan
Zosim (5./6. st.)
- jedan od posljednjih poganskih povjesničara te prvi koji je pisao nakon pada Zapadnog
Rimskog Carstva
- djelo "Nova historija" obuhvaća razdoblje od prvog cara Augusta do vizigotske pljačke rima
410. god.
- središnja tema je propadanje Rimskog Carstva, a djelo je podijeljeno u 6 knjiga

BIZANTSKA UMJETNOST
Rana bizantska umjetnost
- najznačajniji spomenici rane bizantske umjetnosti se nalaze u talijanskoj Ravenni, koja je
402. bila prijestolnica Zapadnog Rimskog Carstva, a za vrijeme cara Justinijana tu je sjedište
bizantske vlasti u Italiji
- crkva San Vitale (tlocrt osmerokuta iznad čijeg je središta kupola), s obje strane oltara
nalaze se i raskošni mozaici, koji su dobili posebnu važnost u biz. umjetnosti
- bizantski ideal ljepote iskazivan je na mozaicima: istanjene visoke figure, ovalnih glava i
prodornih očiju, itd.
- Eufrazijeva bazilika u Poreču jedini je očuvani ranobizantski spomenik u Hrvatskoj
- Hagia Sofia (532. – 537.) u Carigradu, najpoznatija je građevina ovog razdoblja

10
- vjernici su u Bizantu štovali ikone, slike svetaca, te kipove; neki su vjerski vođe to
protumačili kao nastavak štovanja poganskih idola, stoga je došlo do ikonoklastičke krize
Kasna bizantska umjetnost
- crkva sv. Marka u Veneciji (1063.) – direktan utjecaj bizantske umjetnosti, iako taj kraj nije
bio pod Bizantom (kvadratni tlocrt sa ucrtanim križem)
- u vrijeme komnenske dinastije, bizantska umjetnost ima odlike romanike, dok u doba
Paleologa poprima crte gotike
- formiranjem Latinskog Carstva umjetnost se počinje razvijati na perifernim dijelovima
Bizanta: u Makedoniji, Rusiji, Srbiji
- manastir Gračanice na Kosovu (1315.)
- saborna crkva sv. Basila Blaženog u Moskvi (1565. – 1561.)

BIZANTSKE DINASTIJE
 Teodozijeva dinastija (379. – 518.)
 Justinijanova dinastija (518. – 610.)
 Heraklijeva dinastija (610. – 717.)
 Izaurijska dinastija (717. – 820.) iliti Sirijska
 Amorijska dinastija (820. – 867.)
 Makedonska dinastija (867. – 1059.)
 dinastija Duka (1059. – 1081.)
 dinastija Komnen (1081. – 1185.)
 dinastija Angel (1185. – 1204.)
- nakon što su križari 1204. osvojili Carigrad, u progonstvu u Maloj Aziji osnovano je
Nikejsko carstvo
 dinastija Laskaris (1204. – 1261.)
 dinastija Paleolog (1259. – 1453.)
- Konstantin Porfirogenet posljednji je bizantski car koji vlada Carigradom
- ipak, nikada nije bio okrunjen
- 1453. Mehmed II. osvaja Carigrad

11
12
BIZANT I KARLO VELIKI
- Bizant je svoje najveće gubitke na zapadu doživio kada je na čelu franačkog kraljevstva bio jedan od
najvećih vladara srednjeg vijeka – Karlo Veliki
- Karlo je svojoj državi priključio Bavarsku i Sasku, uništio je Avarsko kraljevstvo i Langobardsko
kraljevstvo; njegova je država postala najsnažnija kršćanska država na svijetu
- nakon što je pokorio Langobarde, potkopao je autoritet Bizanta koji tu zadaću nije bio u stanju
izvršiti; potom je rimska crkva sklopila još uži savez s franačkim kraljevstvom i tim se odlučnije
odvratila od Bizanta
- papinska vlast na istoku bila je praktički isključena, kao što ni bizantska carska vlast nije imala
velikog utjecaja u Italiji
- papino savezništvo s Karlom Velikim, pobjednikom nad Langobardima, činilo se kao logičan potez
- Rim je tada bio u sukobu s Carigradom po pitanju ikonoklazma te jurisdikcije u južnoj Italiji i Iliriku
- u dokumentu Libri Carolini, Karlo je odbacio ikonoklastičko stajalište Bizanta te je naglasio
religijsku samostalnost franačkog kraljevstva u odnosu na Bizant (Karlo je odbijao i uništavanje, ali i
štovanje slika)
- na nicejskom koncilu 787. štovanje slika proglašeno je dužnošću svakog pobožnog kršćana
- pod utjecajem Karla Velikog, na frankfurtskoj sinodi 794. osuđeno je štovanje slika
- od tada je papinska vlast bila usko vezana uz politiku franačkog kraljevstva
- 25. 12. 800. god. u Petrovoj crkvi u Rimu, papa Leon III. okrunio je Karla Velikog za cara
- osnivanje carstva Karla Velikog imalo je u političkoj sferi jednako prevratničko značenje kao i
kasniji crkveni raskol u religijskoj
- u tadašnjem je svijetu prevladavalo shvaćanje da može postojati samo jedna kršćanska crkva i jedno
carstvo – nakon krunjenja Karla Velikog oštećen je ugled Bizanta, kojemu je do tada pripadalo
naslijeđe starog Rimskog carstva
- Bizant je uzdizanje Karla Velikog za cara doživio kao uzurpaciju
- ipak, i Rim je polazio od ideje o jednom carstvu; Franačko Carstvo trebalo je zamijeniti Bizant
nakon svrgavanja cara Konstantina VI.
- ipak, to se nije dogodilo te se kršćanska ekumena raspala na dva jezično, kulturno, politički i
religijski odvojena dijela
- nakon što je okrunjen za cara, Karlo Veliki morao je tražiti od Bizanta priznanje

13
- nastojao je uvjeriti Bizant da je carsko prijestolje upražnjeno sve dok na njemu sjedi žena, a optužio
je Bizant za herezu
- 802. god. Karlo Veliki ponudio je carici Ireni brak, kao "sjedinjenje istoka i zapada"
- ipak, 31. 10. 802. u Bizantu je izbila revolucija koju su pokrenuli viši činovnici i časnici
- carica Irena svrgnuta je s prijestolja, a na vlast je došao car Nikefor (802. – 811.)
- Nikefor je bio sposoban vladar; nije bio čovjek Crkve, ali je bio potpuno ortodoksan i držao
se kulta slika; uredio je ekonomsko stanje u državi ukidanjem poreznih olakšica koje je uvela
Irena; uveo je diminu – porez koji se ubirao po obitelji; uredio je sustav obrane; kolonizirao je
područja "Sklavinije"

JUSTINIJAN (527. – 565.)


- Justinijan I. Veliki, pravim imenom Flavius Petrus Sabbatus Iustinianus, rodio se 11. 5. 483. u
Tauresiumu, u Makedoniji
- roditelji su mu bili seljaci te ga je posvojio ujak Justin I. i odveo na školovanje u Konstantinopol
- tamo je Justinijan studirao pravo, teologiju i rimsku povijest
- nakon što je car Anastazije umro 518., naslijedio ga je Justin
- Justinijan je bio jedan od najbližih suradnika vladara, a on sam je proglašen carem 1. 8. 527. god.
- ubrzo je Justinijan dobio nadima "car koji nikada ne spava" zbog izuzetne volje i energije, te se
okružio sposobnim ljudima iz različitih polja društvenog i političkog života
- oko 525. oženio se Teodorom, zbog čega je izbio skandal; naime, ona je bila pripadnica nižeg
staleža, a neki izvori tvrde i da je bila prostitutka
- Justinijan donosi zakon prema kojem je dozvoljena ženidba među staležima
- Teodora je sa Justinijanom ravnopravno vladala Bizantom, a umrla je 548. god. (možda od raka)
- u 6. st. završilo je razdoblje germanske seobe te se stanje u Europi stabiliziralo
- iako mnogo snažnija polovina nekadašnjeg Rimskog carstva, i Bizant se suočio s problemom
barbarizacije svoje države i vojske
- kada su konačno početkom 6. st. prevladane poteškoće prouzrokovane seobom naroda, u Bizantu je
zaživjela ideja o obnovi nekadašnjeg Rimskog carstva, bez obzira na to što su njegove zapadne
dijelove zauzeli barbari
- Justinijan je naslijedio administracijski sređeno i upravno organizirano carstvo, jaku vojnu silu i
prepunu državnu blagajnu

14
- za ostvarenje cilja obnove jedinstva nekadašnjeg Rimskog carstva, izabrao je dvojicu sposobnih
vojskovođa, Belizara i Narzesa, kao i pravnika Tribonijana
- sve to omogućit će mu da pokrene tzv. bizantsku ili Justinijanovu rekonkvistu, u kojoj je do 565.
god. (tj. do svoje smrti) uspio uništiti Ostrogotsko kraljevstvo u Italiji i Dalmaciji, kraljevstvo
Vandala u sjevernoj Africi, te oduzeti Vizigotima u Hispaniji područje uz sredozemno more
- jedinstvo carstva je obnovljeno, iako ne u punom opsegu
- izvan granica carstva ostala je cijela Galija i najveći dio Hispanije, a Balkanski poluotok
prepušten je Slavenima, koji početkom 6. st. počinju provaljivati preko Dunava
- osvajački su napori crpili snage zemlje i oslabili njezine pozicije na istoku – tako se Justinijan
obvezao na plaćanje danka Perzijancima
- 532. izbila je pobuna vozača kočija na gradskom hipodromu
- nezadovoljni Justinijanovim izborom ministara, ljudi su tražili smjenu tribunjana i abdikaciju cara
- udružena je masa izvikivala "Nika!", (grč. pobjeda) te je čitav događaj upamćen kao 'pobuna nika'
- u ključnom trenutku kada je Justinijan namjeravao napustiti grad, Teodora je zapovjedila vojsci da
napadne pobunjenike na hipodromu i došlo je do strahovitog pokolja u kojemu je ubijeno oko 30 000
- u pobuni je, među ostalim, bila uništena i stara crkva Aja Sofija ("Sveta mudrost"), pa su Justinijan i
Teodora dali izgraditi novu baziliku koja će svojom veličinom biti dostojna središta carstva
- glavni arhitekti ovog velebnog zdanja bili su Antemije iz Trala i Izidor iz Mileta
- gradnja je trajala od 532. do 537., kada je posvećena
- u potresu oko 550. bila je prilično devastirana, pa je gotovo nanovo građena; tada joj je
dodana kupola; nakon turskog osvajanja Carigrada 1453. i Aja Sofija je pretvorena u džamiju i
dodani su joj minareti, a danas je u njoj smješten muzej
- Justinijan se bavio i zakonodavno-pravnom djelatnošću
- uz pomoć Trebonijana i gradskog prefekta (najviši državni činovnik u provinciji ili okrugu)
izdao je gradski zakonik te izvršio kompletnu reviziju rimskog prava
- Justinijan je nametao kršćanstvo i zatvarao poganske filozofske škole u Ateni
- za njegove vladavine Konstantinopol postaje intelektualno središte istoka, a grčki jezik prevladava
- Justinijan je umro 13. 11. 565. god. i za sobom nije ostavio nasljednika
- na prijestolje je došao Justin II, a carstvo je ubrzo izgubilo najveći dio područja što ih je Justinijan
mukotrpno osvajao

15
FOKA (602. – 610.)
- rodom s Balkana; polubarbarskog porijekla
- bizantski izvori ga prikazuju u negativnom svjetlu
- u podunavskoj vojsci služio je kao centurion, zapovjednik odreda od sto vojnika
- car je postao zahvaljujući pobuni vojnika nakon što im je car Mauricije naredio da prezime sjeverno
od Dunava, na teritoriju kojeg su kontrolirali Avari i Slaveni
- vrlo nemirno bilo je i u samoj prijestolnici Carigradu, budući da je izbila pobuna naroda protiv cara
zbog nestašice hrane
- Mauricije i njegovi sinovi su pobijeni, a Foka je u Carigradu trijumfalno dočekan
- na vijest o pogubljenju Mauricija, perzijski kralj Horozje II. najavio je rat protiv Bizanta kako bi
osvetio smrt svog dobročinitelja
- Horozje je, naime, zbačen s prijestolja 591. i na vlast se vratio uz Mauricijevu pomoć
- sada je ponovno zauzeo dijelove Mezopotamije koje je ranije prepustio bizantskom caru, a 609.
ozbiljno je ugrozio i bizantsku Siriju
- nakon povlačenja vojske s Dunava, Slaveni i Avari nastavili su sa svojim upadima na Balkan, nad
kojim je Bizant izgubio kontrolu
- na početku svoje vladavine Foka je bio iznimno popularan, budući da je snizio poreze
- međutim, to se pokazalo kao pogrešan potez, budući da je carstvu bio potreban financijski kapital za
ratove na istoku, Balkanu i u Italiji
- Foka je bio popularan i u Italiji, iako nije uspio poraziti i potisnuti Langobarde
- 603. god. na dužnost je vratio ravenskog egzarha Smaragda te mu je zbog toga u čast podignut
spomenik u Rimu (posljednji javni spomenik podignut na Forumu u Rimu)
- bio je i u dobrim odnosima s papom Grigorijem I. Velikim
- kao došljaku i predstavniku vojnih krugova, u Carigradu mu se suprotstavio senat
- Foka je smatran tiraninom i nesposobnim vladarom, a on je vršio odmazde nad svojim političkim
protivnicima
- egzarh Kartage Heraklije Stariji, kao i neki gradovi Sirije i Palestine, 608. god. su se pobunili
protiv cara – Heraklije je navodno sa svojom flotom 610. uplovio u Carigrad bez borbe, te je svojom
rukom ubio cara
- Fokini ostaci izneseni su na gradske ulice, a zatim spaljeni
- na prijestolju ga je naslijedio Heraklije

16
HERAKLIJE (610. – 641.)
- kada je došao na vlast, carstvo je bilo privredno i financijski uništeno, a i upravni aparat je zakazao
- suočio se s problemom obrane državnih granica
- Avari i Slaveni prodirali su sve dublje na Balkan
- Slaveni su kontrolirali Podunavlje, Trakiju, Makedoniju, a počeli su prodirati i u središnju
Grčku, te na Peloponez
- Perzijanci su zauzeli Siriju, Palestinu i Egipat
- shvativši da ne može ratovati na dvije fronte, Heraklije je sklopio mirovni ugovor s Avarima te je
zaratio protiv Perzijanaca
- Perzijanci su sklopili savez s Avarima, te su zajedno opsjeli Carigrad, no bez uspjeha
- 627. Heraklije je porazio Perzijance kod Ninive
- nakon toga na perzijsko prijestolje dolazi novi car, Kavad II., te on sklapa mir s Bizantom
- Perzijanci su vratili sve osvojene teritorije, a iscrpljeno carstvo ubrzo je palo pod naletom Arapa
- Arapi su ubrzo napali i Bizant te su zauzeli Egipat, Siriju, Palestinu, Mezopotamiju i Armeniju
- reforme i vjerski sukobi
- čim je došao na vlast, Heraklije je započeo sveobuhvatne reforme vojske i državne uprave
- umjesto latinskog jezika, kao službeni uveo je grčki
- stare rimske titule august i imperator zamijenio je novom – bazilej
- u Maloj Aziji uveo je posebne oblasti – teme, u kojima je vojna i civilna vlast bila u rukama
vojnih zapovjednika – stratega
- u temama je zemlja davana vojnicima na trajno korištenje u zamjenu za vojnu službu i
plaćanje poreza – time je Bizant smanjio troškove za plaćeničku vojsku, koja se u ranijem
razdoblju pokazala nepouzdanom
- osnovane su i slobodne seoske općine koje su kao zajednica plaćale porez i imale zajedničko
vlasništvo nad zemljom
- u državi je došlo do sukoba između monofizita (držali su da je u Kristu samo jedna narav, i to
božanska, isključujući pritom ljudsku) i pristaša pravovjerja
- istok carstva bio je uz prve, dok su uz druge stali stanovnici ostatka carstva
- želeći primiriti obje strane, carigradski patrijarh Sergije iznio je novi nauk – monoenergizam
- tvrdio je da Krist ima dvije prirode, koje pak povezuje jedna energija

17
- kada je naišao na otpor jeruzalemskog patrijarha Sofronija, razvio je novi nauk –
monoteletizam (Krist ima jednu volju)
- taj su nauk odbili monofiziti, pravovjernici i papa
- pred kraj Heraklijeva života započela je borba za vlast između njegova prva sina Konstantina III. te
careve druge supruge Martine i njenog sina Heraklona
- car je umro 11. 2. 641., a odredio je da ga naslijede oba sina i Martina

DOBA IKONOKLASTIČKE KRIZE (726. – 843.)


- između 726. i 843. god. bizantsko carstvo potresali su sukobi vezani uz štovanje svetačkih slika, a
situaciju je otežavao i sukob između civilne i crkvene vlasti
- riječ 'ikonoklazam' znači doslovno razbijanje slika (grč. eikon = slika, klao = lomim, razbijam),
prema simboličnoj gesti njegovih pristaša, ikonoklasta, kojima su se suprotstavljali ikonoduli
(obožavatelji ikona)
- prvi su kršćani malo prakticirali kult slika, ali je na istoku on poprimio oblike fanatizma, npr. kada
se strugala boja sa slike i miješala s misnim vinom
- slike su usko povezane s pojavom manastira; simbolizirale su neposrednu vezu pojedinca i sveca,
bez posredovanja institucije crkve ili hijerarhije carstva
- car Leon II Isaurijac (717. – 741.) zabranio je kult i dao uništiti sve slike (726.), kako bi prekinuo
njihovu zloporabu, ili iz osobnih uvjerenja ili, konačno, da bi smanjio utjecaj monaha
- posljedica: narodna pobuna u Carigradu, koja je ubrzo bila ugušena, a patrijarh svrgnut
- sukob je poprimio političke konotacije, jer papa Grgur II. (715. – 731.) nije priznavao novog
patrijarha kojega je postavio car Leon, koji je pokrenuo i sustavno proganjanje pristaša
pravovjerja
- u doba pape Grgura III. (731. – 741.) nastavljene su tenzije koje su se proširile na cijeli zapad, a
Bizantsko je carstvo zbog svega gubilo moć i utjecaj, što se dogodilo npr. nakon pobune u egzarhatu
- car Konstantin V. Korponim (741. – 775.) nastavio je uništavati crkve, a tek je kraljica Irena
zaključila sukobe 787. god. koncilom u Nikeji, pa je bilo dopušteno štovati svete slike, pod uvjetom
da se odredi razlika između štovanja i obožavanja
- car Leon V. Armenac (813. – 820.) nastavio je ikonoklastičku politiku
- carica Teodora konačno je 843. ponovno uvela štovanje ikona
- unatoč tome, ikonodolski sukobi nastavili su se još dugi niz godina, uz naizmjenične obrate

18
- na zapadu se ikonoklazam manifestirao neizravno, kao odraz događanja na istoku
- odbijanje štovanja svetačkih slika javit će se ponovno u učenju Albigenza, Valdenga, Husita i u
reformama u 16. st.

VELIKI CRKVENI RASKOL


- veliki crkveni raskol dogodio se 6. 6. 1054. za vrijeme carigradskog patrijarha Mihajla Kerularija i
pape Lava IX.
- neposredni povod raskolu bila je rasprava o beskvasnom kruhu u bogoslužju
- legat pape, kardinal Humbert, položio je na oltar crkve Sv. Sofije bulu kojom izopćuje Kerularija i
istočnu crkvu, a Kerularije je na to izopćio papu
- car Izak Komnen poslao je Kerularija u progonstvom ali jedinstvo crkava nikada više nije
uspostavljeno

DINASTIJA KOMNEN (1057. – 1185.)


- vladarska obitelj koja je vladala Bizantom od 1057. do 1185.
- prvi car iz ove dinastije bio je Izak Komnen (1057. – 1059.), koji se sukobio s moćnim patrijarhom
Kreularijem te se zbog toga morao odreći prijestolja
- vlast u Bizantu preuzela je porodica Duka, koja je vladala do 1081.
- ona nije bila popularna pa su Komneni iskoristili priliku i vratili se na vlast
- tada je carem postao Aleksije I. Komnen
- njegova kćer Ana Komnen napisala je remek-djelo o životu svoga oca, "Aleksijadu"
- posljednji napor da Bizant povrati vlast na istočnojadranskoj obali učinio je Manuel I. Komnen
- njegovom smrću 1180. prestaje bizantski utjecaj na Jadranu
- za vladavine Komnena Bizant se oporavio u političkom i u privrednom pogledu

ALEKSIJE I. KOMNEN (1048. – 1118.)


- tijekom njegove vladavine započela je vojna, financijska i teritorijalna obnova Bizanta
- dolazak na prijestolje
- kad je Izak I. Komnen abdicirao, Aleksijev otac je odbio prijestolje, tako da je od 1059. do
1081. vladala dinastija Duka
- Aleksije I. Komnen 1074. uspješno je pokorio plaćenike koji su se pobunili u Maloj Aziji

19
- postavljen je 1078. na čelo vojske na zapadu
- uspio je ugušiti dvije pobune guvernera Drača
- odbio je krenuti na svog rođaka i Maloj Aziji, ali zbog toga nije bio smijenjen, jer se trebao
suprotstaviti predstojećoj normanskoj invaziji pod Robertom Guiskarom
- dok se bizantska vojska spremala za novu ekspediciju, Aleksija uvjeravaju da se pridruži
uroti protiv Nicifora III. Votanijata
- njegova vojska ga je proglasila carem, pa sa vojskom kreće na Carigrad
- Aleksije je potplatio plaćenike koji su čuvali Carigrad, tako da su 1. 4. 1081. ušli u grad
gotovo bez otpora
- Nicifor III. Votanijat je abdicirao i povukao se u manastir, a Aleksije je okrunjen 4. 4. 1081.
- borbe sa Normanima 1081. – 1085.
- Robert Guiskar se sa Normanima 1081. iskrcao kod Valone
- počeo je opsjedati Drač, pa je stigao car Aleksije; bijaše teško poražen 18. 10. 1081.
- u bitku se nije uključio srpski kralj i bizantski vazal Konstantin Bodin, iako je došao na
Aleksijev poziv
- Normani su zauzeli Drač, a nakon toga i čitavu Makedoniju, Epir i Tesaliju
- Aleksije je konsolidirao redove te je podmitio njemačkog kralja Henrika IV. da napadne
Normane sa sjevera – to je prisililo Normane da se tijekom 1083. i 1084. povuku u Italiju
- 1085. umire Robert Guiskar te prestaje normanska opasnost, a Bizant vraća većinu
izgubljenih teritorija
- nakon borbi s Normanima, Aleksije I. Komnen sukobio se s bogumilima i pavlićanima u Maloj Aziji
- tamo su se nalazili i mnogi bizantski dezerteri iz bitaka protiv Normana
- Trakiju napadaju Pečenjazi (nomadsko tursko pleme čija izvorna domovina nije poznata), koji su
čak i zarobili Aleksija, te ga prisilili da im plati veliku sumu novca
- Pečenjazi su zajedno sa seldžucima 1090. opsjeli Carigrad
- u savezu sa 40 000 Kumana, Aleksije I. Komnen 29. 4. 1091. porazio je Pečenjage
- poslije obračuna sa Pečenjazima, Kumani su postali opasnost i započeli su seriju pljačkaških
pohoda na carske teritorije
- vođa Kumana tvrdio je da je on Konstantin Diogen, davno preminuli sin cara Romana IV.
Diogena
- Kumani su harali Trakijom sve dok njihov vođa nije ubijen kraj Hadrijanopola

20
- nakon toga Aleksije se morao posvetiti Turcima seldžucima koji su osvojili veći dio Male
Azije
- prvi križarski rat
- oko 1090. Aleksije uspostavlja dobre odnose s Rimom, kako bi dobio zapadnu podršku u
borbi protiv Seldžuka
- zamolio je papu Urbana II. na saboru u Piacenzi (1095.) da sazove rat protiv nevjernika
- na saboru u Clermontu papa je u studenome 1095. pozvao na križarski rat
- Aleksije je mislio da će doći plaćenici, a ne velika, gotovo seljačka, vojska
- neorganizirana i nedisciplinirana križarska vojska pljačkala je duž puta, a predvodio ju je
Petar Pustinjak
- Aleksije je predložio da njegova vojska, sastavljena od seljaka i avanturista, pričeka glavninu
križarske vojske
- ipak, većina te seljačke vojske bila je vrlo nestrpljiva što prije oduzeti Nikeju Turcima
- pretrpjeli su izuzetno težak poraz, tako da je od 20 000 križara preživjelo samo 3000
- druga grupa križara bila je mnogo organiziranija
- predvodili su je Godfrey Bujonski, Bohemund Tarantski, i Raymond Tuluški
- Aleksije se sastajao sa vođama križara i od njih tražio da polože zakletvu da će svi osvojeni
teritoriji biti vraćeni Bizantu
- Aleksije je sa svoje strane obećao da će snabdijevati križare
- križarski rat pokazao se neuspješnim i mnogi su teritoriji vraćeni Bizantu
- poslije opsade Antiohije, Bohemund Tarantski tvrdio je da je Aleksije prekršio svoj dio
dogovora, pa je odbio vratiti autonomiju Bizantu
- tek 1108. Bohemund je pristao biti bizantski vazal
- zadnje godine
- posljednjih 20 godine svoje vladavine, Aleksije Komnen izgubio je na popularnosti i to
uglavnom zbog progona bogumila i pavlićana
- iako je križarski rat bio uspješan, Aleksije je morao sprječavati upade Seldžuka od 1110. do
1117.
- imao je i problema oko određivanja nasljednika
- još 1092. odredio je da njegov sin Ivan II. Komnen bude sljedeći car
- međutim, Aleksijeva žena Irena nije željela da njezin sin bude vladar, već kćer Ana

21
- kad je nakon Aleksijeve smrti otkrio urotu, Ivan je poslao Anu i njezinog supruga Nikifora
Urijenija u manastir
-Aleksije je stabilizirao Bizant
- promijenio je i način vlasti, uključujući dosta plemstva u visoku politiku
- tako je stvorio savez s plemstvom i ojačao vlast smanjujući opoziciju
- iako je ta mjera bila uspješna na samom početku, smanjila je efikasnost carske vlasti, jer obiteljske
veze postaju značajnije od zasluga

LATINSKO CARSTVO (1204. – 1261.)


- država koju su osnovali križari nakon što su zauzeli Carigrad 1204. god., tijekom 4. križarskog rata
na prostoru nekadašnjeg Bizantskog carstva
- ono se smatralo direktnim nasljednikom Rimskog carstva i njemu su bile podložne sve druge
križarske države nastale 1204.
- prvi car bio je Baldwin Flandrijski, jedan od vođa 4. križarskog rata
- carstvo je u početku imalo uspjeha u borbi protiv tzv. Nikejskog carstva (ostatka nekadašnje
bizantske države, država koju je osnovao Teodor I. Laskaris) i Bugara
- nakon smrti Henrika Flandrijskog carstvo je oslabilo uslijed stalnih borbi na svim stranama i
nedostatka financijske pomoći sa zapada
- udružene nikejsko-bugarske snage pokušale su 1236. osvojiti Carigrad, ali je grad uz pomoć
mletačke flote izdržao opsadu
- do kraja 1247. god. nikejske snage zauzele su skoro cjelokupne posjede latinskog carstva i svele ga
na Carigrad sa neposrednom okolinom, koji se održavao najviše zahvaljujući gradskim bedemima, a
sam Baldwin II. bio je primoran predati Mlečanima svog sina jedinca, Filipa, kao zalog za novčani
zajam
- posljednji pokušaj latinskih careva da se obrane odigrao se u Pelagonijskoj bitci, kada su snage
nikejskog regenta Mihajla Paleologa potukle brojnije udružene snage, u rujnu 1259.
- latinsko carstvo prestalo je postojati 25. 7. 1261., kada je Aleksije Stratigopul osvojio Carigrad, a
posljednji latinski car Baldwin II. pobjegao je iz grada

22
BOSNA I HERCEGOVINA

Bosna = povijesna i geografska regija koja se uglavnom nalazi u Dinaridima te se proteže do južne
granice Panonske nizine; Sava je njezina sjeverna granica, a Drina istočna
- obuhvaća oko 40,000 km2, što je 80% ukupnog teritorija današnje BiH
Hum = naziv koji se u srednjem vijeku koristio za Hercegovinu
- Hum je obuhvaćao donji tok rijeke Neretve
- na području Huma vladali su nasljednici kneza Miroslava Nemanjića te su priznavali vazalnost
srpskoj državi Nemanjića
- ban Stjepan II. Kotromanić pripojio je Hum Bosni 1326. god.
- oko Huma Bosna je ratovala sa Srbijom i sa Ugarskom te ga je uspjela zadržati u svojoj vlasti
- Hum se nalazio u titulaturi bosanskih vladara

IZVORI ZA POVIJEST SREDNJOVJEKOVNE BOSNE


- povelje bosanskih banova (ban Kulin, 1189.)
- povelje bosanskih kraljeva (Tvrtko I., Stjepan Dabiša)
- brojni dokumenti iz Dubrovačkog arhiva
- natpisi
- listine
- povjesničari: Pavao Anđelić, Mihailo Dinić, Konstantin Jiriček, Vjekoslav Klaić, Šime Ljubić,
Desanka Kovačević-Kojić, Frački, Ferdo Šišić, Đuro Tošić, Marko Vego

BAN KULIN (1180. – 1204.)


- bosanski ban nakon bana Borića, hrvatskog velikaša iz Slavonije
- prvi domaći bosanski vladar
- s izuzetkom jednog vojnog pohoda kojeg je vodio protiv Bizanta 1183. (borio se zajedno sa Srbima i
Mađarima kao vazal ugarsko-hrvatskog kraljevstva), Bosna je njegovu vladavinu provela u miru
- za vrijeme njegove vladavine javlja se heretičko učenje kojeg je prihvatio i ban i njegov narod
- o herezi je 1199. god. zetski knez i sin srpskog župana Stefana Nemanje, Vukan, obavijestio papu
Inocenta III.
- od tada se rimska kurija posvetila suzbijanju tog učenja, najčešće uz pomoć ugarskog kraljevstva

23
- 8. 4. 1203. na Bilinom polju kod Zenice, ban Kulin i prvaci patarenske crkve odrekli su se pred
papinim legatom Ivanom de Kazamarisom i svjedokom dubrovačkim arhiđakonom Marinom zabluda
te su se obvezali na učenja i norme rimske crkve
- ipak, patarenstvo se održalo u Bosni te je s vremenom postalo narodna crkva na čijem se čelu
nalazio djed; tako je Bosna u srednjoj Europi predstavljala jedan buntovni religijski specifikum
- ugovorom od 29. 8. 1189. ban Kulin je dopustio Dubrovčanima slobodno trgovanje po Bosni
- to je najstarija sačuvana isprava pisana bosanskim narodnim jezikom
- ban Kulin u narodu je ostao upamćen kao dobar vladar, a poznata je i izreka "Od Kulina bana i
dobrijeh dana"

CRKVA BOSANSKA
- vjerska sljedba utjecajna u predturskoj Bosni u Humu
- nastala je u krilu već postojeće i organizirane katoličke biskupije
- porijeklo ovog pokreta nalazi se u dualističkim učenjima Perzijanca Manija iz 3. st. (manihejstvo)
- ono se iz Male Azije proširilo po Rimskom carstvu, Trakiji, a u 10. st. i po Bugarskoj i Makedoniji
- pripadnici tog pokreta nazvani su po svećeniku Bogumilu, čije postojanje nije potvrđeno
- osnovno shvaćanje svijeta po bogumilima bilo je da je sve materijalno, pa tako i društvo, vojska i
država, proizvod zla, tj. vraga, a da se čovjekov spas nalazi u duhovnom životu u askezi
- bogumili odbacuju stari zavjet kao proizvod tjelesne prevlasti
- osuđuju štovanje ostalih svetaca osim Krista
- ne priznaju krštenje male djece jer djeca ne shvaćaju značaj tog čina
- pri tome oni odbacuju i ostale crkvene sakramente poput pričesti, potvrde, bolesničkog pomazanja,..
- bogumili istupaju kao ljudi koji su uspjeli savladati svoje strasti (vegetarijanstvo, seksualna
apstinencija)
- bili su više društvena nego vjerska sekta te su upravo zbog toga postigli uspjeh među narodom
(ženama su davali izvjesnu ravnopravnost)
- od 13. do 15. st. katolička crkva organizirala je križarske pohode na bogumile u Bosni, no nije se
dogodila niti jedna veća bitka, niti je uništeno neko bogumilsko uporište (najpoznatija križarska vojna
bila je ona bana Kolomana i kaločkog nadbiskupa Ugrina 1234.-1237.)
- dolaskom Turaka u Bosni polako počinje opadati broj bogumila

24
STJEPAN II. KOTROMANIĆ (1314. – 1353.)
- Kotromanići su bili vladarska obitelj u srednjovjekovnoj Bosni koja je vladala približno od 1250. do
1463.; porijeklo im nije razjašnjeno, a pretpostavlja se da su iz krajeva oko Kutine
- prvi poznati član ove dinastije bio je ban Prijezda I.
- Stjepan II. Kotromanić bio je jedan od najznačajnijih bosanskih banova, stric prvog bosanskog
kralja Tvrtka I. Kotromanića
- za njegove vladavine Bosna je doživjela do tada najveću teritorijalnu ekspanziju
- Stjepan II. uključio je Bosnu u tokove balkanske politike
- u to vrijeme na ugarsko-hrvatsko prijestolje dolaze Anžuvinci, a Mlečani drže Dalmaciju
- Stjepan II. iskoristio je nemire u Srbiji između Milutina i Dragutina kako bi proširio državu na istok
- bosanskoj državi pripojio je donje krajeve, Završje, Usor, Soli i Hum
- 1326. nakon borbe sa srpskom vlastelom Branivojevića svojoj tituli pridodaje i naslov
"Gospodar Huma"
- osvajanjem Huma, dolina Neretve i zemljište oko njenog ušća došle su u ruke bana, a Bosna je po
prvi put izašla na obalu jadranskog mora te je dobila jedan od najprometnijih trgovačkih putova iz
primorja u unutrašnjost
- Stjepan II. držao je zemlju "od Save do mora i od Cetine do Drine"
- teritorij zemlje je udvostručen, a svoj ugled ban je potvrdio 1353. udajom kćeri Elizabete za
ugarskog kralja Ludovika I. Anžuvinca
- u njegovo vrijeme počinje jačati bosanska vlastela
- ban Stjepan II. umro je 1353. te je pokopan u franjevačkom samostanu u Milama kod Visokog

TVRTKO I. KOTROMANIĆ (1353. – 1391.)


- bosanski ban od 1353. do 1377., a zatim i prvi bosanski kralj do 1391. god.
- bio je sin Vladislava Kotromanića i Jelene Šubić
- postao je bosanskim banom nakon smrti strica Stjepana II. Kotromanića
- u početku je bio vjerni vazal Ludovika I. Anžuvinca
- sukobio se s Ludovikom oko Huma, jer je ovaj tražio tu zemlju kao miraz za Elizabetu
- taj spor je izglađen 1357., no 1363. ugarsko-hrvatski kralj poveo je križarsku vojnu na Bosnu pod
izgovorom akcije protiv bosanskih heretika
- ipak, Ludovik je poražen te se morao povući

25
- Tvrtko je vodio borbe i s feudalcima; 1366. izbila je buna na čelu s Tvrtkovim mlađim bratom,
Vukom, tako da su se Tvrtko i majka Jelena morali sakriti u ugarsko-hrvatsko kraljevstvo
- 1367. Ludovik ga je vratio na bansko prijestolje
- nakon smrti cara Uroša, potkraj 1371. godine, on se javio kao pretendent za upražnjenu srpsku
krunu imajući i direktno srodstvo preko bake Jelisavete sa dotadašnjom vladarskom lozom Nemanjića
- zajedno sa srpskim knezom Lazarom Hrebljanovićem 1373. porazio je župana Nikolu
Altomanovića i proširio se na područje Drine i Lima
- početkom 1377. od Balšića je preoteo Trebinje, Konavle i Dračevicu
- 26. 10. 1377. Tvrtko I. je u mjestu Mile, nedaleko od Visokog u središnjoj Bosni, okrunjen
za kralja Srbije, Bosne, primorja i zapadnih strana
- Dubrovčani su priznali Tvrtka I. te su mu počeli isplaćivati tribut u iznosu od 2000 perpera
na dan sv. Dimitrija, kao i ranijim srpskim vladarima
- ne postoje izvori da su srpski oblasni gospodari prihvatili Tvrtkovu vlast
- smrt hrvatsko-ugarskog kralja Ludovika I. 1382. god. dala je povod Tvrtku, kao sinu Jelene –
kneginje Bribirske – da se umiješa u hrvatske poslove
- priključio se hrvatskim feudalnim buntovnicima (Ivan Paližna, braća Horvati), koji su zajedno s
mađarskim ustali protiv Ludovikove kćeri Marije, nove ugarske kraljice
- Tvrtkova vojska pod zapovjedništvom vojvode Vlatka Vukovića Kosače 1388. dobiva bitku kod
Bileće protiv nadirućih osmanskih snaga
- u boju na Kosovu isti je vojvoda predvodio bosansku vojsku na strani kršćanskih saveznika
- postoji samo jedan povijesni izvor iz prve ruke o kosovskoj bitci, a to su Tvrtkovi dokumenti iz
druge polovine 1389.
- poslije bitke na Kosovu Tvrtko pojačava pritisak na Dalmaciju, tako da su mu e 1390. pokorili Split,
Trogir, Šibenik te Brač, Hvar i Korčula
- sada se nazivao kraljem Raške, Bosne, Dalmacije, Hrvatske i primorja
- svoj ugled proširio je i ženidbom za bugarsku princezu Doroteju 1347.
- Tvrtko I. umro je 1391., a u njegovom kraljevstvu započelo je razdoblje bezvlašća i političkih
nemira; tada počinju jačati velikaške obitelji, a ugled kraljevske osobe je opao
- za vrijem Tvrtka I. u Bosni se širi pismenost, javlja se gotička arhitektura, razvija rudarstvo
(trgovina s Dubrovnikom!), započinje urbanizacija, dolazi do dodira zapadne i orijentalne kulture,…
- prepoznatljivi stećci kao nadgrobni spomenici vjerni su izvori ondašnje bosanske kulture

26
HRVOJE VUKČIĆ HRVATINIĆ (1350. – 1416.)
- hrvatski ban, veliki vojvoda bosanski i herceg splitski
- najstariji sin Vukca Hrvatinića
- spominje se prvi put u ispravi iz 1376. kao knez i vjerni vitez ugarskog kralja Ludovika I.
- 1380. dodijelio mu je naslov velikog vojvode i darovao posjede u župi Lašvi
- nakon smrti kralja Ludovika I. sudjelovao je u dinastičkim borbama kao protivnik kralja Žigmunda
Luksemburškog te je bio pristaša Ladislava Napuljskog, koji mu je povjerio na upravu banovine
Dalmaciju i Hrvatsku 1391.
- utjecao je na izbor bosanskog kralja Stjepana Ostoje 1398.
- nakon krunidbe u Zadru za ugarskog kralja (1403.), Ladislav Napuljski postavio je Hrvoja za
glavnog namjesnika u Ugarskoj, Hrvatskoj, Dalmaciji i Bosni te ga je imenovao hercegom Splitskim,
darovavši mu za to otoke Brač, Hvar i Korčulu
- otada je Hrvoje nosio titulu herceg Splita, potkralj Dalmacije i Hrvatske, veliki vojvoda
Bosanski i knez donjih krajeva
- došavši u sukob s kraljem Ostojom, utjecao je na njegovo svrgavanje s prijestolja i izbor novog
bosanskog kralja, Tvrtka II. Kotromanića 1404.
- Ostojino svrgavanje izazvalo je napade Ugarske
- u Bosni se pod Hrvojevim vodstvom stvorio pokret protiv Ugarske i kralja Žigmunda
- nakon Žigmundove vojne intervencije 1408. i pokolja bosanske vojske kod Dobora, Hrvoje
je prešao na Žigmundovu stranu
- pritom je zadržao dotadašnje časti, upravu nad Splitom, naslov hercega te upravu nad
mnogim gradovima, među njima i Požegom
- Hrvoje je bio prisutan na turniru europskih vladara i velikaša u Budimu 1412.; tamo je ostavio
snažan i upečatljiv dojam na suvremenike
- bio je član Zmajevog Reda, kojeg je ustanovio Žigmund Luksemburški 1408.
- došavši u sukob sa Sandaljem Hranićem, bosanskim vojvodom i velikašem, pao je u nemilost kod
ugarskih vladara
- nakon toga Žigmund je Hrvoju oduzeo župu Sanu, otoke Hvar, Brač i Korčulu, a Split uzeo pod
svoju zaštitu
- nakon toga je Hrvoje u pomoć pozvao bosanske velikaše i Osmanlije
- Hrvoje je umro 1416., a Hrvatinići više nisu imali takvog dominantnog predstavnika u Bosni

27
- Hrvoje je kovao vlastiti novac, naručio je iluminirani ćirilski rukopis te glagoljaški misal poznat pod
nazivom "Hrvojev misal" – jedan od najznačajnijih spomenika bosanske srednjovjekovne kulture
- nastao je između 1404. i 1407. te ga je sastavio pop glagoljaš Butko
- sastoji se od 247 pergamentnih listova, 94 minijature i oko 380 raskošnih inicijala
- danas se čuva u Carigradu

TVRTKO II. KOTROMANIĆ


- bosanski kralj koji je živio i vladao u vrlo burnom razdoblju bosanske povijesti, kada su se
smjenjivali utjecaji dvaju regionalnih sila – Ugarske i Osmanskog carstva
- vladao je u tri perioda:
 1404. – 1409.
 1421. – 1433.
 1435. – 1443.
- godine 1404. bosansko plemstvo skida s vlasti prougarski orijentiranog kralja Stjepana Ostoju, a na
njegovo mjesto postavlja Tvrtka I.
- ovo ljuti Žigmunda Luksemburškog, koji pokreće vojnu na Bosnu te im 1409. ponovno postavlja
Stjepana Ostoju za kralja
- kao novi snažni vojnopolitički element, Osmansko carstvo podržava bosansko plemstvo i Tvrtka II.
te tako ulazi u sukob s Ugarskom i Stjepanom Ostojom
- iako je 1415. god. Stjepan Ostoja zajedno sa svojim ugarskim pomagačima poražen u središnjoj
Bosni, još nekoliko godina održao se na vlasti, a poslije njegove smrti i njegov sin Stjepan Ostojić
postao je kraljem Bosne
- 1421. Tvrtko II. postao je po drugi put bosanski kralj; tada je prihvatio savezništvo s Ugarskom, jer
su mu bili potrebni saveznici protiv pobune bosanskih plemića Sandalja Hranića i Radivoja Ostojića,
sina bivšeg kralja Ostoje
- oni su uz osmansku pomoć vladali većim dijelom Bosne od 1433. do 1435.
- Tvrtko ponovno dolazi na vlast 1435. i tu ostaje sve do svoje smrti 1443.
- njegovu vladavinu karakterizira obnova bosanskih gradova i jačanje utjecaja franjevaca u Bosni
- na prijestolju ga je naslijedio Stjepan Tomaš Kotromanić

28
STJEPAN TOMAŠ (1443. – 1461.)
- propast bosanske države
- porast moći feudalaca i njihovi međusobni sukobi – centralna vlast slabi
- Kosače i Pavlovići (gospodari južnih i istočnih oblasti) sve više zavise o Turcima koji se
počinju uplitati u bosanske unutarnje prilike
- posljednji bosanski vladari pokušavali su otkloniti tursku prijetnju oslanjajući se na Ugarsku
i papu; ali "bosanski heretici" ipak nisu voljeli katolike te su prije željeli Turke
- kralj Tvrtko I. nastojao je povećati broj katolika u Bosni štiteći franjevce i potičući ih da
podižu samostane i šire katoličku riječ (1436.)
- na koncilu u Baselu 1433. god. se raspravljalo o tome da se Bosna privede katolicizmu, no to
nije ostvareno
- moć bosanske crkve ostala je gotovo netaknuta
- prije pataren, Stjepan Tomaš je kao novi kralj postao katolik te je počeo dosljedno provoditi politiku
svog prethodnika
- postao je ugarski vazal te se obvezao plaćati godišnji iznos od 3000 zlatnika Ivanu Hunyadyju, kako
bi dobio njegovu pomoć protiv Turaka
- Turci su za kralja Bosne pokušali postaviti svoga štićenika, Tomaševa brata Radivoja
- budući da je vlastela uglavnom bila na strani Tomaša, plan im nije uspio
- Stjepan Tomaš ne može državu okrenuti katolicizmu
- papa 1446. šalje svoju krunu da se Stjepan Tomaš okruni njome, no bosanska vlastela je to blokirala
- pod pritiskom pape Stjepan Tomaš počinje progoniti patarene

- Turci slabe Bosnu desetljećima:


- pljačkaški pohodi
- miješanje u unutarnju politiku
- raspirivanje sukoba među feudalcima i njihovo dovođenje u vazalni položaj – plaćanje danka
- podupiranje određenih pretendenata na prijestolje

29
STJEPAN TOMAŠEVIĆ KOTROMANIĆ (1461. – 1463.)
- posljednji bosanski kralj
- pokušavao je pripremiti zemlju za borbu protiv Turaka
- nakon pada Bizanta (1453.) i Srbije (1459.) bilo je očito da sultan Mehmed II. Osvajač sprema
uništenje bosanske države
- feudalci koji su nekoć bili uz Turke sada staju uz kralja
- kralj se okrunio krunom poslanom iz Rima, što je značilo otvoreno pristupanje Bosne zapadu
- oslanjajući se na pomoć kršćanske koalicije koju je organizirao papa Pio II., Stjepan Tomašević je
otkazao plaćanje danka sultanu (1462.)
- Turski napad se očekivao 1463. god. te je bosanski kralj nastojao osigurati pomoć izvana
- u nemogućnosti pronalaska saveznika Stjepan Tomašević predlaže Turcima 15-godišnje primirje
- sultan je to prihvatio, no samo kako bi sakrio svoje prave namjere i osigurao si iznenadan napad
- kada je turska vojska započela invaziju, neki se velikaši nisu odupirali, već su se predali bez borbe
(Pavlovići i vojvoda Tvrtko Kovačević) te su po naređenju sultana pogubljeni
- u zemlji je zavladao kaos; osvojena je kraljevska prijestolnica Bobovac
- kralj je pokušao pobjeći iz zemlje, ali ga je stigla turska vojska te se morao predati u gradu Ključu
- Stjepan Tomašević je pogubljen; udovica Stjepana Tomaša, Katarina Kosača-Kotromanić, pobjegla
je u Rim, a njezino dvoje djece, Šimun i Katarina, odvedeni su u Istanbul – ugasila se loza
Kotromanića
- samo nešto više od mjesec dana bilo je potrebno Turcima da unište bosansku feudalnu državu
- ugarski kralj Matijaš Korvin nije mogao priteći Bosni u pomoć budući da ga je po naredbi sultana
napao smederevski sandžak-beg i tako spriječio slanje ugarske vojske u Bosnu
- taj je manevar u potpunosti uspio budući da se Korvin nadao puno dužem otporu Bosne Turcima
- Matijaš Korvin oslobađa sjevernu Bosnu te ustrojava dvije banovine:
Jajačka banovina (1463. – 1527.)
- najisturenija točka obrambenog sustava ugarsko-hrvatskog kraljevstva
- mađarski povjesničar Thalloczy Jajce je prozvao "vratima jugozapada" i "ključem Dalmacije,
Istre i Njemačke"
- Gazi Husref-beg 1527. zauzima Jajce, čijom je obranom zapovijedao Petar Keglević
Srebrenička banovina (1461. – 1512.)
- obrambena zona od Beograda do Banja Luke; na čelu hrvatski velikaš Nikola Iločki

30
- kako bi stvorili iluziju opstanka bosanske države te tako pridobili domaće stanovništvo, Osmanlije
su u sjeverne dijelove bosanskog sandžaka (sjeverno od Lašve), gdje je bilo potrebno stvoriti koridor
između osmanskog i ugarskog posjeda u Bosni, postavljali domaće velikaše: Matija Kotromanić,
Matija Sabanić, Matija Vojslavić
- budući da oni nisu ispunili očekivanja Osmanlija, minijaturno osmansko-bosansko kraljevstvo
prestalo je postojati 1476.
- činjenica da je sultan u pokorenoj Bosni uz uvedenu tursku upravu bio prisiljen da pridobiva narod
fiktivnim obnavljanjem stare države pokazuje da turska vlast nije bila na čvrstim osnovama te da je
protiv nje bilo otpora u narodu
- 1465. god. počinje osmanska ofenziva na Hercegovinu
- Isa-beg Isahović zauzima veći dio Hercegovine i prodire do dubrovačke granice
- 3. 6. 1466. Osmanlije zauzimaju Blagaj, staru hercegovu prijestolnicu
- iste je godine umro herceg Stjepan te ga je naslijedio sin Vlatko
- hercegovačka zemlja bila je podijeljena između hercega Vlatka, Vlatkova brata Stjepana, kneza
Vladislava, Mlečana, Ugra te Osmanlija
- "hercegovu zemlju" Osmanlije su osvojili 1482. god.

POSTANAK HERCEGOVINE
- Hercegovina je povijesna regija u BiH koja se prije nazivala Humska zemlja, Zahomlje ili Hum
- kao povijesni i geografski pojam prvi put se javlja pod tim imenom 1454. u pismu bosanskog
sandžak-bega Isa-bega Isahovića
- krajem 14. st. feudalna anarhija sve je više zahvaćala bosansku državu, a posebno južne krajeve
- Sandalj Hranić, bosanski vojvoda, zavladao je prostranim područjem između Drijeva na Neretvi,
rijeke Lima te Boke Kotorske na jugu
- njega je naslijedio nećak Stjepan Vukčić Kosača, koji 1448. godine uzima titulu hercega, po kojoj
je Hercegovina i dobila ime
- pod Stjepanom Vukčićem ubrzava se proces izdvajanja južnih oblasti iz bosanske države – one
postaju posebna politička jedinica zavisna od Turaka
- Dubrovčani gledaju na Stjepana kao na "sumnjivog čovjeka" budući da se želi riješiti dubrovačke
posredničke uloge u trgovini
- tako 1451. god. izbija rat između Stjepana Vukčića i Dubrovnika, te on traje do 1454.

31
SRBIJA

- ''Srbi'' – prema Konstantinu VII. servi – sluge, oni koji nose opanke
- postoje različite hipoteze o srpskome imenu
- Šafarik: ser = narod (zajedničko ime svih Slavena?)
- Daničić: ser = borac
- u antičko doba rimska provincija Mezija
- u 7. st. Srbi naseljavaju ovo područje

STVARANJE SRPSKE DRŽAVE


- kao država, Raška (JZ Srbija) se nalazila na području rijeke Lima, gornje Drine, Ibra i zapadne
Morave
- u 10. st. proširila se na područje Travunje, Zahumlja, Neretve i Konavla
- ime Raška javlja se u 9. st. i vezano je s episkopijom grada Rasa
- Srbi primaju kršćanstvo oko 870. god. posredovanjem klera iz bizantskih gradova na Jadranu
- krajem 9. st. bore se s Bugarima (knez Vlastimir odbija napade kana Presijana)
- Vlastimirovi sinovi Mutimir, Stojimir i Gojnik potukli su vojsku bugarskog kana Borisa između
852. i 867.
- 924. bugarski car Simeon pokorio je Rašku
- nakon smrti cara Simeona, srpski knez Časlav Klonimirović obnovio je srpsku državu i proširio ju
na račun Travunje
- 971. u sastavu Bizanta
- 976. – 1018. pod Makedoncima
- opet pod Bizantom
- od 1168. ističu se knezovi Uroš I., Uroš II. i Desa

32
DINASTIJA NEMANJIĆA (1180. – 1371.)
- veliki župan Stefan Nemanja (1166. – 1196.)
- kralj Stefan Prvovjenčani (1217. – 1228.), župan 1196. – 1217.
- kralj S. Radoslav (1228. – 1234.)
- kralj S. Vladislav (1234. – 1243.)
- kralj Stefan Uroš I. (1243. – 1276.)
- kralj S. Dragutin (1276. – 1282.)
- kralj S. Uroš II. Milutin (1282. – 1321.)
- kralj Vladislav II. (1321. – 1325.), kralj Srijema i nepriznati kralj Srbije
- kralj S. Uroš III. Dečanski (1321. – 1325.)
- Stefan Uroš IV. Dušan, kralj (1331. – 1346.); car Srba, Bugara i Grka (1346. – 1355.)
- car Stefan Uroš V. Nejaki (1355. – 1371.)

VELIKI ŽUPAN STEFAN NEMANJA (1166. – 1196.)


- osnivač srpske srednjovjekovne dinastije Nemanjića i nezavisne srpske države
- za prijestolje se borio s bratom Tihomirom, a kada je došao na vlast, uz pomoć Ugarske i Venecije,
pokušao se osloboditi bizantske prevlasti
- ipak, morao je pristati na vazalski odnos prema Manuelu I. Komnenu
- nakon vazalske prisege bizantskom caru u Carigradu, Nemanja se vratio u Rašku i ustoličio na čelu
države kao veliki župan
- 1180. god. nakon smrti Emanuela I. Komnena oslobodio se i proširio državu na račun Bizanta
- uz pomoć križara i Mađara Nemanja je osvojio područja između zapadne i velike Morave, Kosovo,
Metohiju, …
- Izak Angel poduzima uspješni vojni pohod protiv raške vojske koju je porazio na Moravi
- ipak, Bizant nije bio dovoljno jak da to iskoristi, a Raška je bila u usponu
- sklopljeno je primirje bez teritorijalnih promjena, a županov sin Stefan Nemanjić oženio se
bizantskom princezom
- 1196. se povlači sa prijestolja, zaređuje se i uzima ime Simeon Mirotočivi
- upravu nad Raškom dao je sinu Stefanu, dok je Zetu (središnji dio sadašnje CG) dao sinu Vukanu
- umire 1200.
- o njegovom životu biografije su napisali sinovi, a crkva ga je proglasila svecem

33
KRALJ STEFAN PRVOVJENČANI (župan 1190. – 1217., kralj 1217. – 1228.)
- drugi sin velikog župana Stefana Nemanje
- 1190. oženio se za bizantsku princezu Eudokiju (kasnije se oženio Anom Dandolom, unukom
mletačkog dužda E. Dandola)
- uz pomoć ugarskog kralja Emerika, Vukan je svrgnuo mlađeg brata s prijestolja velikog srpskog
kneza; državom je vladao od 1202. do 1204., a kada su Bugari počeli osvajati srpski teritorij, 1205. je
posredstvom Save potpisao primirje sa Stefanom
- Vukan je postao knezom JZ Srbije, a Stefan veliki župan
- sukobio se opet s Bugarskom
- dobri odnosi s Ugarskom
- Stefan je tražio od pape Honorija III. krunu kako bi Srbija postala kraljevina
- prvi zahtjev za krunom odvio se još 1204., ali tome se suprotstavio Vukan Nemanjić, koji je u Duklji
nosio krunu zetskih kraljeva, te je želio da upravo on bude jedini srpski knez
- zbog toga je došlo do sukoba među braćom koji je završio Vukanovim porazom
- prilikom drugog traženja krune 1217. papa je odgovorio pozitivno i poslao krunu
- Sava je 4. 1. 1217. u manastiru Žiča okrunio Stefana za kralja te je Srbija tako postala međunarodno
priznata država i k tome još nezavisna
- 1219. Sava se uspeo do položaja patrijarha u Nikeji (?)
- Stefan je umro 24. 9. 1228., a neposredno prije smrti se zaredio i dobio ime Simon
- na prijestolju ga je naslijedio najstariji sin, Stefan Radoslav

SVETI SAVA (1169. – 1236.)


- srpski prosvjetitelj, prvi srpski arhiepiskop
- rodio se kao Rastko Nemanjić 1169.
- bio je najmlađi sin velikog župana Stefana Nemanje koji ga s 15 god. postavlja za humskog župana,
gdje ostaje manje od godinu dana
- sa 16 godina odlazi na Svetu Goru (u Grčkoj) i postaje monah 1191.
- nakon što abdicira u korist srednjeg sina Stefana, tamo će mu se pridružiti i otac
- u Srbiji dolazi do borbe za vlast između Savine braće, a on se vraća u Srbiju kako bi ih zaustavio
- istovremeno Sava se bavi prosvjetiteljskim radom nastojeći svojim sunarodnjacima približiti osnove
vjerske i svjetovne poruke

34
- 1217. Sava je okrunio brata Stefana za prvog srpskog kralja
- 1217. vraća se na Svetu Goru
- 1219. Savu imenuje nikejski patrijarh za prvog srpskog arhiepiskopa – tim činom srpska crkva je
postala autokefalna (nezavisna)
- ostaje na položaju arhiepiskopa sve do 1233., a zatim ga nasljeđuje učenik Arsenije
- od tada Sava često odlazi na hodočašća u Palestinu, a 1236. smrt ga zatiče u bugarskoj prijestolnici
Velikom Trnovom
- Savina najznačajnija djela za srpsku nacionalnu povijest bila su crkvenog, književnog i pravnog
karaktera; "Žitije" (spomen na pokojnog oca), "Tipikon" (pravila ponašanja u manastiru Hilandar
kojeg je osnovao), "Nomokanon" (prvi srpski zbornik zakona)

UROŠ I. (1243. – 1276.)


- u vrijeme njegove vladavine dolazi do sukoba s Dubrovnikom
- barska i dubrovačka nadbiskupija se sukobljavaju oko vlasti nad katolicima
- barska nadbiskupija izborila se za jurisdikciju nad katolicima u srpskoj državi
- 1252. Uroš I. napao je Dubrovnik no uspjeli su se nagoditi
- Dubrovnik sklapa savez s bugarskim carem Mihajlom Asenom u slučaju da ovaj zarati sa
Srbijom; Dubrovčani u slučaju bugarskog ratnog uspjeha traže Cavtat, crkvenu jurisdikciju i
nove trgovačke povlastice
- Bugari su napali Srbiju, no bez težih posljedica po Uroša I., pa je ovaj prisilio Dubrovnik
plaćati ratne odštete
- Uroš želi proširiti svoj teritorij prema Savi i Dunavu, no ne uspijeva
- u ugarskoj vlada Bela IV. te on nastoji proširiti svoju vlast na Srbiju i Bosno
- kada je izbila borba između Bele i njegovog sina Stjepana, Uroš je želio iskoristiti situaciju te je
provalio u Mačvansku banovinu
- poražen je te je morao obećati da će pola kraljevstva dati na upravu sinu Dragutinu
- Uroš je želio približiti Srbiju Bizantu udajom kćeri Mihajla Paleologa za svog sina Dragutina, no
pregovori su se odužili te je Srbija ostala u neprijateljskom položaju prema Bizantu
- Mihajlo je Srbiji osporavao pravo na arhiepiskopiju te je obnovio povlastice ohridskoj arhiepiskopiji
kojoj je Srbija sve do 1219. bila podvrgnuta
- na crkvenom saboru u Lyonu 1275. Bizant je tražio ukidanje srpske arhiepiskopije

35
MILUTIN I DRAGUTIN
- Urošev sin Dragutin (1276. – 1282.) tražio je na upravu pola zemlje – u građanskom ratu pobijedio
je oca te je zavladao Srbijom, a svojoj majci Jeleni prepustio je Zetu i Trebinje
- Dragutin je stao na kraj sukobima s Dubrovčanima te im je obnovio povlastice
- i za vladanja Dragutina Srbija je ostala neprijatelj Bizanta i na strani Anžuvinaca
- Dragutin je prijestolje prepustio mlađem bratu Milutinu (1282. – 1321.)
- s Milutinom započinje trajno učvršćivanje Srba u Makedoniji, jer Bizant više nije imao snage to
spriječiti
- 1283. Milutin prodire duboko u bizantski teritorij
- 1297. Bizant je poražen te je prisiljen nagoditi se s Milutinom
- Milutin zadržava osvojene teritorije te su uspostavljeni dobri odnosi s Bizantom
- budući da Francuzi namjeravaju osvojiti Bizant, Milutin sklapa savez s Karlom Valois
- ipak, nakon kraćeg neprijateljstva, Milutin se opet približio Bizantu te je pomogao u borbi protiv
Turaka koji su protjerani iz Galipolja
- Milutin otvara brojne rudnike i podiže velebne manastire
- odnos Dragutina i Milutina u početku je bio dobar; Dragutin je pomagao u obrani od Bizanta, a
Milutin je pomagao Dragutinu ovladati Braničevom na sjeveru
- Dragutin je imao utjecaja i na prilike u Ugarskoj te je održavao veze s papom, budući da su obojica
željeli preobratiti patarene u Bosni
- nepovjerenje između Dragutina i Milutina pretvorilo se u otvoren sukob početkom 14. st. jer se nisu
mogli dogovoriti čiji će potomci vladati državom
- osim toga, Dragutin je bio nezadovoljan bratovim savezom s Bizantom te je tražio da se osloni na
zapad, Ugarsku i katoličku crkvu
- srpska je crkva zazirala od Dragutinovih veza sa zapadom i bila je na Milutinovoj strani
- iako Milutinov život nije bio u skladu s crkvenim pravilima, nakon smrti će biti proglašen svecem
- kada je Dragutin 1316. umro, započela je borba oko oblasti koje su mu pripadale
- dio osvaja Karlo I. Anžuvinac (1319. osvaja i Beograd)
- Milutina s prijestolja želi zbaciti sin Stefan
- Milutin je ugušio bunu te je dao oslijepiti svog sina i poslati ga u Carigrad, gdje je ovaj proveo
sljedećih sedam godina

36
- tek pred svoju smrt Milutin je Stefanu dozvolio da se vrati u Srbiju te mu je na upravu dao dio župe
Budimlje
- Milutinova smrt 1321. bila je uzrokom teških unutarnjih sukoba u zemlji

STEFAN DEČANSKI (1321. – 1331.)


- upravljao zetom od 1309. do 1314.
- ustao protiv oca Milutina te ga je ovaj poslao u Bizant
- po dolasku u Srbiju bori se za prijestolje s bratom Konstantinom i Dragutinovim sinom Vladislavom
- uz pomoć Bizanta pobijedio je Bugare te si je osigurao prevlast u Makedoniji
- s vlasti ga je srušila ratoborna vlastela na čelu sa Stefanom Dušanom

CAR STEFAN DUŠAN (kralj 1331. – 1345., car 1346. – 1355.)


- sin kralja Stefana Dečanskog
- izvršio je dinastički prevrat i svrgnuo oca s prijestolja
- 21. 9. 1331. okrunjen je za kralja svih srpskih zemalja (tada nije imao više od 22 godine)
- susjedne zemlje odmah su počele ugrožavati granice srpske države
- oženio se Jelenom, sestrom bugarskog cara Ivana Aleksandra (u početku nisu imali djece, pa se
Stefan želio rastati, no tada mu je Jelena rodila Uroša)
- uspješno je potukao ugarsku vojsku te je granicu postavio na rijeci Savi
- jedno vrijeme je u sastav njegove države ulazio i Beograd (kao dio Srijema dolazi pod vlast Srba
1284. za Stefana Dragutina)
- prelaskom Helesponta 1342., Turci stupaju na europsko tlo
- sredinom svibnja 1344. Srbi su se prvi puta sukobili s Turcima u bitci kod Stefanijane i doživjeli
težak poraz
- osvajanja na jugu (Halkidika, Sveta Gora, …) i slabljenje Bizanta omogućili su Stefanu Dušanu da
se oko Božića 1345. god. proglasi za cara
- srpska arhiepiskopija uzdignuta je tada na rang patrijaršije (Joanikije je postao prvim srpskim
patrijarhom) jer ni carigradski patrijarh ni rimski papa nisu htjeli okruniti Stefana
- 16. 4. 1346. Stefana Dušana je patrijarh Jonikije okrunio za cara Srba i Grka
- Stefan Dušan tada je pokazao svoju jasnu namjeru da uništi Bizant

37
- 1350. carigradski je patrijarh bacio prokletstvo na Stefana Dušana, patrijarha i sve Srbe te ih je
isključio iz crkve (ta anatema je skinuta tek za kneza Lazara 1375.)
- za vrijeme Stefana Dušana, Hilandar je postao najveće manastirsko vlastelinstvo u Srbiji
- 1348. pandemija kuge; srpsko osvajanje Epira i Tesalije
- srpsko carstvo se tada prostiralo između Dunava, Jadranskog mora i Korinta na jugu
- Dušan je u savezu sa Venecijom namjeravao napasti Carigrad
- Dušan silom pokušava zauzeti Hum, koji mu je bosanski ban Stjepan II. Kotromanić preuzeo, ali ne
uspijeva
- Dušan je tražio da ga rimski papa imenuje za kapetana kršćana u borbi s Turcima
- želio je i dalje ostati pravoslavac i osigurati se od upada drugih katoličkih vladara (prvotno ugarskih)
- 1355. došli su papini poslanici u Skoplje, no Dušan ih je odbio shvativši da ga papa neće obraniti
- 20. 12. 1355. Dušan je umro (u 43. god.), a uzrok smrti je ostao nepoznat (trovanje, moždani udar,
epilepsija, …)
- carstvo se počelo raspadati
- naslijedio ga je Stefan Uroš V. Nejaki – posljednji Nemanjić
- "Dušanov zakonik", 201 članak, crkveno pravo, prava i obveze vlastele

KNEZ LAZAR (1329. – 1389.)


- rođen je u gradiću Prilepcu, njegov otac bio je logotet cara Dušana
- Lazar je već za Dušana postao ugledna ličnost
- Dušan ga je oženio Milicom, čiji je otac Vratko bio iz roda Nemanjića
- nakon smrti cara Dušana, u zemlji je zavladao kaos zbog sukoba među feudalcima
- knez Lazar se sukobljava sa Nikolom Altomanovićem, jednim od najmoćnijih ljudi u Srbiji
- njegov najvažniji i najbogatiji grad bio je Rudnik
- do Maričke bitke 1371. svoju je vlast proširio sve do Dubrovnika
- Marička bitka
- odigrala se 25. 9. 1371. na rijeci Marici (današnja Grčka) između Osmanskog carstva pod
vodstvom sultana Murata II. i srpskih snaga predvođenih Serom Uglješom i Vukašinom
Mrnjačevićem
- Uglješa i Mrnjačević su poginuli, a njihov brat kraljević Marko priznao je suverenitet
osmanskog carstva; Osmanlije su dobili jug Srbije i dio Makedonije

38
- Turcima je otvoren put prema osvajanju ostatka Srbije – pustošenje, strah, …
- Lazar se u svim intitulacijama počinje nazivati vladarom srpske zemlje te počinje upotrebljavati
kraljevsko ime Stefan Lazar
- Lazar energično počinje raditi na obrani zemlje i ženidbenim vezama sklapa saveze (Brankovići,
Balšići, Mačva, … – obiteljski savez na čijem se čelu on nalazi)
- udružene snage kneza Lazara i bosanski ban Tvrtko 1373. pobjeđuju i zarobljavaju Nikolu
Altomanovića te ga osljepljuju
- budući da je bio potomak Nemanjića po ženskoj liniji, Tvrtko se 1377. okrunio za kralja Bosne i
Srbije – pravi gospodar srpske zemlje bio je Lazar, pa je to pomutilo njihov odnos
- kako bi osnažio crkvu, knez Lazar izmiruje pećku i carigradsku patrijaršiju
- iako se bojao da neće imati muškoga nasljednika, kneginja Milica mu je 1377. rodila sina Stefana
(kasnije je rodila još Vuka i Dobrivoja)
- Turci 1386. provaljuju u Srbiju i zauzimaju Niš, ali Lazar ipak poražava Murata I.
- Lazar želi osigurati ugarsku pomoć te preko svog zeta Nikole Gorjanskog prima vazalne obaveze
- bosanski ban šalje Lazaru svoju vojsku predvođenu Vlatkom Vukovićem, a u Srbiju dolazi i jedan
odred Hrvata koje predvodi hrvatski ban Ivan Paližna
- Lazaru je vojno pomogao i Vuk Branković
- Kosovska bitka, 15. 6. 1389.

SRPSKA DESPOTOVINA – od osnutka do pada


- osnovana 1389. nakon poraza srpske vojske na Kosovom polju i pogibije kneza Lazara
- despotovinom vlada Lazarev sin Stefan Lazarević (1389. – 1427.)
- u vazalnom odnosu s turskim sultanom
- ratuje protiv ugarsko-hrvatskog kralja Žigmunda Luksemburškog
- 1396. Žigmund je teško poražen na Nikopolju
- kad se Stefanov brat Vuk odmetnuo od sultana, ovaj ga je razbaštinio i njegove zemlje dao Stefanu
- 1402. sudjeluje u bitci kod Angore protiv Mongola
- po dolasku u zemlju zatiče pobunjene Brankoviće kod Tripolja, no on ih poražava
- zbog dinastičkih nemira u Osmanskom carstvu Stefan Lazarević 1403. postaje ugarski vazal i na
upravu dobiva Beograd, Mačvu i jug Ugarske

39
- pod njegovom upravom našle su se i prostrane oblasti koje su se prostirale od Save i Dunava na
sjeveru do južnog Jadranskog mora
- njegova vladavina predstavlja kratkotrajnu obnovu na području kulturnih djelatnosti (podizao je
crkve i manastire)
- despotovina je bila relativno mirna od Turaka, a zemlja se obogatila otvaranjem brojnih rudnika
(Kopaonik, Novo Brdo, Srebrenica, …)
- uspostavljena je trgovina s Dubrovnikom i Ugarskom
- budući da Stefan Lazarević nije imao muških potomaka, nakon njegove smrti na vlast dolazi Đurađ
Branković (1427. – 1456.)
- period vladavine Đurađa Brankovića predstavlja posljednje pokušaje da se očuva srpska feudalna
država u vrijeme kad su opći politički uvjeti bili vrlo nepovoljni i kada je bila pojačana turska
eksploatacija na Balkanskom poluotoku
- unutrašnji odnosi u srpskoj državi bili su vrlo nesređeni, krupni feudalci željeli su se osamostaliti,…
- raspolažući izvanredno velikim novčanim sredstvima (rudnici, posjedi u Mađarskoj,…) despot
Đurađ mogao je izdržati teške krize koje su pogodile njegovu državu te se uspio do smrti održati na
vlasti
- da bi se oslobodio turskog pritiska i opasnosti, despot je pristao priznati vrhovnu vlast turskog
sultana Murata II. te se obvezao na plaćanje godišnjeg danka od 50,000 dukata (uz davanje pomoćnog
odreda od 2,000 konjanika)
- tako je despotovina imala dva gospodara – ugarsko-hrvatskog kralja i turskog sultana
- poslije gubitka Beograda, Golupca i Kruševca, u despotovini gotovo da i nije bilo utvrđenih
gradova, pa je Đurađ podigao novu utvrđenu prijestolnicu – Smederevo
- neprijateljski odnosi između Bosne i Srbije olakšali su Turcima osvajanje despotovine 1439., a
Đurađ je tada pobjegao u Ugarsku
- nakon križarskog pohoda 1443., sultan Murat je bio prisiljen sklopiti mir te obnoviti despotovinu u
njenim ranijim granicama s tim da bude u vazalnom odnosu prema Turskoj i Mađarskoj
- Đurađ se vratio u despotovinu; u sukobu između Ugarske i Osmanskog carstva ostaje neutralan
- novi sultan Mehmed II. odlučio je pokoriti cijeli Balkan
- po dolasku na vlast osvojio je Carigrad (1453.), ali je uzaludno nastojao zauzeti Beograd
(1453.) kao jedno od glavnih uporišta obrane Panonske nizine

40
- nakon smrti Brankovića u Srbiji nastaju dvije stranke – jedna zahtjeva savezništvo s Mađarskom, a
druga s Turskom
- 1459. pada Smederevo i cijela Srbija
- posljednji plan očuvanja Srbije bila je ženidba bosanskog prijestolonasljednika Stjepana
Tomaševića i Lazareve kćeri Jelače te sjedinjenje Srbije i Bosne
- vjenčanje je održano, ali srpsku državu to nije spasilo
- ugasila se i srpska patrijaršija

CRNA GORA / DUKLJA

- današnja Crna Gora, odnosno veći dio rimske provincije Prevalitane, nazivala se do 10. st. Dioklitija
- naziv potječe od rimskog grada Dokleje koji se nalazio blizu današnje Podgorice
- u 11. st. javlja se i drugo ime, Zeta, po imenu desnog pritoka Morače
- Porfirogenet naziva stanovnike Duklje Dioklićanima
- drugi bizantski pisci identificiraju Dukljane kao Srbe ili Hrvate
- Duklja je bila nazivana i "Crvenom Hrvatskom", iako nikada nije bila sastavni dio hrvatske države
- do druge pol. 10. st. jedina poznata ličnost među dukljanskim vladarima bio je knez Petar (spominje
se na grčkom olovnom pečatu kao "arhont Dioklije")
- tek od vremena kneza Vladimira, koji je vladao potkraj 10. st. i na početku 11. st., a prijestolnica
mu je bila u krajini na zapadnoj obali Skadarskog jezera, dopuštaju izvori da donekle utvrdimo
povijesni razvoj Duklje
- makedonski car Samuilo provalio je 998. u Duklju i cijelu ju pokorio osim primorja sjeverno od
ušća Bojane
- Samuilo je zarobio Vladimira, ali nakon što ga je učinio svojim zetom vratio mu je Duklju na upravu
- Vasilije II. pokorio je Samuilovu državu te uspostavio bizantsku vlast u Duklji (1018. – 1025.)
- nakon Vasilijeve smrti opada moć Bizanta te u Duklju izbijaju ustanci za oslobođenje od Bizanta
- 1035. Vojislav podiže prvi ustanak, no bezuspješno
- šalju ga u Carigrad, a uprava nad Dukljom povjerena je bizantskom vojskovođi
- iduće godine Vojislav bježi iz Carigrada te ovlada čitavom Dukljom, Tavunijom i
Zahumljem

41
- došao je i do znatnih financijskih sredstava nakon što je zaplijenio novac iz razbijene
bizantske lađe
- Bizant se želi osvetiti dukljanskom knezu te car Konstantin IX. Monomah naređuje dračkom
patriciju Mihailu da napadne Vojislava, ali Mihailo biva teško potučen
- Vojislava je naslijedio Mihailo (1050. – 1082.)
- Vojislavovi sinovu su među sobom podijelili Duklju, a Mihailo je sam vladao Zetom i Travunijom
- poboljšao je odnose s Bizantom
- 1054. crkveni raskol – raste ugled pape, a postepeno opada ugled Bizanta
- Mihailo je iskoristio nerede u Bizantu te je osvojio Rašku, koja je bila pod bizantskom vlašću
- Mihailo pomaže i ustanak u Makedoniji te postavlja svog sina za makedonskog cara; ipak, ustanak
je ugušen, a Bizant je vratio i Rašku
- da bi papa Grgur VII. pridobio za Rim što više balkanskih zemalja i tako oslabio utjecaj
carigradskog patrijarha, a osim toga okupio što više država protiv njemačkog cara Henrika IV., svoga
glavnog protivnika, on se odazvao na Mihailovu molbu i poslao mu 1077. kraljevske znakove, kao što
je dvije godine ranije poslao hrvatskome kralju Zvonimiru (Rex Sclavorum)
- iako je Duklja tada bila nezavisna država, nedostajala joj je pravna osnova za nezavisnost, a ona se
tada mogla dobiti jedino iz Rima ili Carigrada
- Duklja je međunarodno priznata
- želio je osigurati i samostalnost barske crkve, no u tome nije uspio
- barska biskupija smatrala se nasljednicom biskupije u Dokleji
- za vrijeme Bodinove vladavine (1082. – 1108.) Duklja je postala najmoćnijom južnoslavenskom
državom tog vremena
- Bodin je još kao mladić sudjelovao u bojevima skupa s bratom Vladimirom
- godine 1072. pobijedio je Srbe i okupirao Rašku, a po naredbi je svoga oca Mihaila pomagao
ustanike u Makedoniji protiv bizantske vojske
- bizantski kroničar i vojskovođa Nikifor Vrijenije piše kako Bodin predvodi vojsku Dukljana
i Hrvata te da zajedno "zlostavljaju Ilirik"
- Bizantinci su porazili Bodina te je on poslan u ropstvo u Carigrad
- nekoliko godina proveo je u samostanu sv. Srđa i Vakha u Carigradu, a potom u Antiohiji
- uspio je otuda pobjeći 1078.
- od oca Mihaila je, po povratku u Duklju, dobio na upravu župu Grbalj s Budvo

42
- 1081. ženi se Jakvintom, kćeri normanskog vladara Arhiriza iz Barija (Italija)
- nakon smrti Mihaila, Bodin se za prijestolje bori sa stricem Radoslavom, koji je na kraju pobjegao u
susjednu Travuniju
- Bodin je sukob nastavio s Radoslavovim sinom Branislavom, ali je spor izglađen uz posredovanje
biskupa iz Bara
- 1083. i 1084. Bodin je poduzeo nove vojne na Rašku te ju je pokorio, a pokorio je i Bosnu
- svoja dva župana, Vukana i Marka, postavio je za upravitelje Raške, a župana Stevana upravitelja
Bosne
- od Normana je preoteo Drač (1085.), no ubrzo ga je predao Bizantu
- u Rimu je 8. 1. 1089. izdana papinska bula kojom je barska biskupija izdignuta na rang nadbiskupije
- tzv. "dukljanska crkva" dobila je sufraganstvo nad sljedećim biskupijama: barskom, kotorskom,
ulcinjskom, svačkom, skadarskom, drivaskom, polatskom, srpskom, bosanskom i tavunjskom
- između 1096. i 1097. kroz dukljansko kraljevstvo prolazili su križari koje je Bodin gostio u svojoj
prijestolnici Skradinu
- unutarnje borbe postaju učestale
- kao opozicija Bodinu postavlja se njegov drugi stric, Branislav, i njegova djeca, no on ih poražava
- mnogi su se urotnici skrili u Dubrovniku i stoga je Bodin 1104. zauzeo grad i protjerao ih od tamo;
Dubrovnik je vratio Dubrovčanima na upravljanje
- podigao je jednu utvrdu, a benediktincima je darovao crkvu sv. Martina na Lokrumu
- nakon 26 godina vladavine umro je Bodin
- pokopan je u samostanu sv. Srđa i Vakha pokraj rijeke Bojane
- nakon njegove smrti moć dukljanskog kraljevstva je trajno opala
- od Bodinove smrti do potpunog uključenja u sklop Nemanjine Raške države (oko 1183.), Duklja je
naglo opadala i teritorijalno i u svom političkom utjecaju
- Raška, Hum i Bosna definitivno su se od nje odvojili
- Bizant opet želi pokoriti Duklju
- Bodina je naslijedio njegov brat Dobroslav, a njega je brzo svrgnuo velik raški župan Vukan, te je
na mjesto kralja postavio Kočapara – pretpostavlja se da se ovaj želio osloboditi Vukanovog utjecaja,
pa je Vukan za kralja postavio Bodinova brata Vladimira
- Vladimir je učvrstio svoje odnose s Raškom oženivši se s Vukanovom kćeri
- iako je Vukan napao Bizant i bio pobijeđen, Vladimir je ostao neutralan u sukobu

43
- u Duklji jača pokret otpora prema Raškoj
- Bodinova udovica Jakvinta otrovala je Vladimira i na položaj kralja je postavila svoga sina
Đuru (oko 1113.); a u Raškoj na vlast stupa Uroš I.
- Đuro je neprijateljski nastrojen prema Bizantu i stoga ga ovi nakon upada u zemlju svrgavaju te na
prijestolje postavljaju Grubešu (Branislavljev sin kojeg je Đuro bacio u tamnicu)
- Đuro stvara koaliciju protiv Grubeše te oko 1125. upada u Duklju i povraća vlast (1125. – 1131.)
- po stupanju na prijestolje Đuro se miri s Grubešinom braćom te im daje neke župe na upravu, sve to
kako bi učvrstio svoju vlast
- ipak, tijekom novog bizantsko-ugarskog rata nastoji uništiti Branisavljeviće, što mu samo
djelomično uspijeva
- Grubešina braća primaju vojnu pomoć i osvajaju neke gradove, a nakon što izbije ustanak protiv
Đure, na prijestolje dolazi Gradihna (1131. – 1142.)
- dugotrajne borbe gotovo su razorile državu
- nakon Gradihnine smrti njegov sin Radoslav odlazi u Bizant te caru Manuelu obećaje biti vjerni
vazal; za razliku od oca, Radoslav se nazivao samo knezom
- kada je koalicija Rogera II. Sicilskog ugrozila Bizant, u Duklji se javlja pokret protiv bizantskih
štićenika
- 1148. na prijestolje iz Raške dolazi Desa, sin Uroša I.
- nakon uspješnog rata s Ugarskom (1166.), car Manuel je na obali Duklje od primorskih gradova
sastavio posebnu administrativnu jedinicu na čijem je čelu stajao "Dux Dalmatiae et Diocliae" sa
sjedištem vjerojatno u Kotoru, Baru ili Skadru
- Dukljanskom vladaru ostala je samo okolna zemlja oko tih gradova, a nju je 1183. Stefan Nemanja
pripojio Raškoj

44
BUGARSKA

- prva slavenska država formirana na balkanskom poluotoku


- područje Bugarske Slaveni su naselili još u 7. st.
- na čelu svake plemenske zajednice (župe) Slavena stajali su župani koje je birala rodovska
aristokracija
- Bugari su bili nomadsko pleme turansko-tatarskog porijekla, a bavili su se stočarstvom i svojim
načinom života podsjećaju na Hune
- njihov vođa zvao se kagan ili kan, a okruživala ga je vojno-rodovska aristokracija (kasnije bojari)

PRVO BUGARSKO CARSTVO


- Asparun (681. – 702.) – kan bugarske horde koji je porazio Bizant i zauzeo Meziju gdje su živjeli
Slaveni formirani u savez od sedam plemena
- Bugari nameću Slavenima svoju vlast i potpuno se asimiliraju među njima (do 9. st. potpuno
preuzimaju slavenski jezik i običaje)
- Bugari osvajaju i Trakiju i Makedoniju
- bizantski car Konstantin IV. ne može zaustaviti bugarsko nadiranje te im se 680. obvezuje plaćati
danak
- Bugarska je nezavisna – prva priznata barbarska država na tlu Balkana
- pod kanom Krumom, početkom 9. st., Bugari uspješno ratuju s Bizantom (dolaze čak do Carigrada)
- Krumov nasljednik Omurtag Francima oduzima Srijem
- granice su se na jugu protezale do Soluna, a na zapadu preko Ohrida
- Boris (852. – 888.) uspostavlja dobre odnose s Bizantom i prima kršćanstvo
- Boris se i sam pokrstio, a krsni kum bio mu je bizantski car Mihajlo III.
- Klement i Naum, učenici Metoda, organiziraju bugarsku autokefalnu crkvu sa sjedištem u Ohridu
- Carigrad želi bugarsku crkvu podvrgnuti svojoj patrijaršiji; Boris se stoga okreće papi Nikoli I. koji
mu daje obećanje da može osnovati bugarsku biskupiju
- zbog zategnutih odnosa pape i Carigrada, Bugari prihvaćaju kršćanstvo istočnog tipa
- kristijanizacija ubrzava raspadanje rodovskih zajednica, ali i ojačava centralnu vlast kanova nad
boljarima
- patrijaršija popušta pred Borisom i daje Bugarima arhiepiskopiju

45
- Boris se obračunavao s poganima, a baš je njegov sin Vladimir pokušao obnoviti poganstvo
- zato Boris na kneževsko prijestolje postavlja svog drugog sina, Simeona
- Simeon (893. – 927.) je bio bizantski odgojen i u Bugarskoj je želio uvesti kulturu
- na svom dvoru okupljao je učenjake
- Simeon često ratuje protiv Bizanta
- 913. dolazi pred carigradske zidine
- 917. uništava veliku bizantsku vojsku na rijeci Aheloj te postiže iznimnu slavu i moć
- 919. uzima titulu cara, a bugarski arhiepiskop proglašen je patrijarhom
- 920. zauzima Tesaliju
- 923. uz posredovanje pape sklapa primirje sa carem Romanom Lapkapenom
- 926. doživljava težak poraz od hrvatskog kralja Tomislava
- 927. Simeon umire, a nasljeđuje ga sin Petar koji je sklopio mir s Hrvatskom i Bizantom (iste
godine Bizant kanu konačno priznaje titulu cara, a poglavaru bugarske crkve titulu patrijarha)
- u sastavu Bugarske su istočna Rumelija, veći dio Makedonije i Albanije
- slabljenje bugarske države započinje sa jačanjem bogumilskog pokreta čije je učenje bilo u opreci sa
moćnim nositeljima vlasti (materijalni svijet djelo je Sotone)
- Bugari gube nadzor nad Srbijom gdje Ćaslav Klonimirović organizira srpsku kneževinu
- na poticaj Bizanta kijevski knez Svjatoslav 968. napada i osvaja Bugarsku te ju uzima za sebe
- tek bizantski car Ivan Cimiskije ponovno osvaja Bugarsku i pripaja ju Bizantu
- na teritoriju koji nije bio okupiran, formiran je slobodni teritorij, jednako nezavisan i od zapadne
Bugarske i od Bizanta – njega su vodili sinovi Komesa Nikole Komitopulija koji prvo priznaju vlast
Bizanta, a nakon smrti cara Cimiskija 976. dižu novi ustanak i oslobađaju se svake tuđinske vlasti
- jedini preživjeli brat, Samuilo, osvaja Makedoniju, Trakiju i zapadnu Bugarsku te stvara
Makedonsko carstvo (trajalo je do 1018. kada ga je srušio Bazilije II., do 1186. cijeli je taj teritorij
pod Bizantom, a nakon toga započinje razdoblje drugog Bugarskog carstva)

DRUGO BUGARSKO CARSTVO (1186. – 1396.)


- nastaje 1186. kada su na sjeveru ustali boljari pod vodstvom Petra i Asena – oni su u pomoć
pozvali Kumane i sklopili savez sa srpskim velikim županom Stefanom Nemanjom
- obnovljeno je bugarsko carstvo oslobođeno od Bizanta
- sjedište u Trnovu (grad u sjevernoj Bugarskoj, prijestolnica od 1186. do 1393.)

46
- Bizant želi iskoristiti nezadovoljstvo boljara potkupljujući Petra i Asena; braću ubijaju boljari te ih
na prijestolju nasljeđuje treći brat, Kalojan (1197. – 1207.)
- Kalojan u savezu s Kumanima uspješno ratuje protiv Bizanta
- 1201. Bizant priznaje nezavisnost Bugarske
- Bugarska je tada obuhvaćala čitavu Meziju, sj. dio Trakije, dio Srbije i sj. Makedoniju
- papa Inocent III. Kalojanu je dao titulu kralja Vlaha i Bugara, a Kalojan mu je zauzvrat obećao
podčiniti bugarsku crkvu
- 1204. unija Bugarske i Rima – Kalojan se službeno naziva carem
- Kalojan ipak podržava bogumile te pobjeđuje križare 1205. u bitci kod Jedrena
- Kalojana ubijaju boljari te u Bugarskoj zavlada anarhija
- 1218. god. Bugarsko carstvo obnavlja Ivan Asen II. koji je svoj oslonac našao u bogumilima
- za njegove vladavine Bugarska je bila najmoćnija sila na Balkanu
- ženidbenim se vezama povezao s dinastijom Nemanjića, a bio je regent bizantskog latinskog cara
Balduina II. koji se oženio njegovom kćeri
- uspio je obraniti grad Carigrad od Teodora Angela, ali ga je i sam napao u savezu s Nikejskim i
Solunskim carstvom kada je za regenta latinskog carstva izabran Ivan od Brijena
- uz pristanak Nikejskog carstva, bugarski car 1235. osniva patrijaršiju u Trnovu
- iako je kćer Jelenu udao za Ivana III., Asen II. je napao i Nikejsko carstvo, ali mu vojna nije uspjela
jer je čuo kako su mu u Trnovu umrli žena, sin i patrijarh pa je pohod morao prekinuti
- Asen II. umire 1241.
- razmirice između boljara; izgubljene su Makedonija i Trakija, a Bugarsku počinju napadati Mađari,
Turci i Tatari
- izbija ustanak seljaka na čelu s Ivajlom koji se 1277. proglašava carem
- boljari u pomoć pozivaju Grke, Tatare i Kumane i ustanak je ugušen a legendarni Ivajlo ubijen
- Bugarska se raspala na nekoliko nezavisnih kneževina
- u 14. st. Bugarska se podijelila na 3 zasebne države koje će uskoro postati plijenom Osmanlija
- Osmanlije 1393. zauzimaju Trnovo, a 1398. čitavu Bugarsku, čime je uništeno Bugarsko carstvo sa
zadnjim carem Ivanom Stracimirom u Vidinu

47