Beruflich Dokumente
Kultur Dokumente
knjiga 8
Nakladnik
Naklada B R E Z A
Za nakladnika/Gl. urednik
Božo Dujmović
Urednik izdanja
Zeljko Pavić
Recenzenti
Stipe Kutleša
Danilo Pejović
Grafička priprema
Naklada B R E Z A
Likovna oprema
Željka Tihomirović
Tisak
©2005 Naklada B R E Z A
UDK 1 Husserl, E.
165.62
MARX, Werner
Fenomenologija Edmunda Husserla : uvod
/ Werner Marx ; s njemačkoga preveo Božo
Dujmović. - Zagreb : Naklada Breza, 2005. -
(Biblioteka Phos ; knj. 8)
ISBN 953-7036-24-3
451220057
Printed in Croatia
2005
Werner Marx
FENOMENOLOGIJA
EDMUNDA HUSSERLA
Uvod
S njemačkoga preveo
Božo Dujmović
Naklada B R E Z A
Zagreb 2005.
SADRŽAJ
Prvo poglavlje
Filozofija kao znanost 9
Drugo poglavlje
Pristup fenomenološkoj znanosti 19
Treće poglavlje
Transcendentalna subjektivnost 31
Četvrto poglavlje
Imanencija i transcendencija 41
Peto poglavlje
Ja-pol i predmetni pol 53
Šesto poglavlje
Naturalni stav i njegov korelat priroda 63
Sedmo poglavlje
Osobni stav i njegov korelat duh 73
Osmo poglavlje
Problem intersubjektivnosti 85
Deveto poglavlje
Životosvjetovni stav i njegov korelat životni svijet 97
5
Deseto poglavlje
Životni svijet i znanost 113
Jedanaesto poglavlje
Bibliografija 137
6
Posvećujem ovu knjigu u spomen na sve umrle kao i
nekolicini još živućih kolega Graduate Faculty for
Social Research, New York. Zahvaljujem se ondaš
njem "University of Exile" što sam akademsku kari
jeru mogao nastaviti u SAD-u. Jedan spis o Husserlu
je prikladan zato što je većina članova Odjela za
filozofiju u istraživanju i nauku, odn. svojim podri
jetlom pripadala fenomenološkom pokretu.
Ovaj uvod se ponajprije pojavljuje u Saveznoj
Republici - gdje sam sve do svojega umirovljenja
držao Husserlovu i Heideggerovu katedru na Sveuči
lištu u Freiburgu i. Br. te gdje sam još i danas direk
tor tamošnjeg Husserlova arhiva - jer Husserl, una
toč mnogim nastojanjima, ovdje nije povratio javno
značenje koje je on u velikoj mjeri imao prije izbija
nja nacionalsocijalizma.
Tekst se temelji na predavanju koje sam održao
godine 1968. i 1976. na Sveučilištu u Freiburgu. Živi
jezični duktus predavanja je zadržan.
Zahvaljujem se gospodinu Hansu Reineru Seppu
koji se pobrinuo oko izdanja teksta.
Werner Marx
7
Prvo poglavlj e
9
PRVO P O G L A V L J E
10
FILOZOFIJA KAO ZNANOST
11
PRVO POGLAVLJE
12
FILOZOFIJA KAO ZNANOST
13
PRVO POGLAVLJE
14
FILOZOFIJA KAO ZNANOST
15
PRVO POGLAVLJE
16
F I L O Z O F I J A K.AO Z N A N O S T
17
PRVO POGLAVLJE
18
Drugo poglavlje
19
DRUGO POGLAVLJE
20
PRISTUP F E N O M E N O L O Š K O J ZNANOSTI
21
DRUGO POGLAVLJE
22
PRISTUP FENOMENOLOŠKOJ ZNANOSTI
23
DRUGO POGLAVLJE
24
PRISTUP F E N O M E N O L O Š K O J ZNANOSTI
25
DRUGO POGLAVLJE
26
PRISTUP FENOMENOLOŠKOJ ZNANOSTI
27
DRUGO POGLAVLJE
28
PRISTUP FENOMENOLOŠKOJ ZNANOSTI
29
DRUGO POGLAVLJE
30
Treće poglavlje
TRANSCENDENTALNA SUBJEKTIVNOST
31
TREĆE POGLAVLJE
32
TRANSCENDENTALNA SUBJEKTIVNOST
33
TREĆE POGLAVLJE
34
TRANSCENDENTALNA SUBJEKTIVNOST
35
TREĆE POGLAVLJE
36
TRANSCENDENTALNA SUBJEKTIVNOST
37
TREĆE POGLAVLJE
38
TRANSCENDENTALNA SUBJEKTIVNOST
svijest stvara ove i one zamišljenosti kao ove i one bitkujuće i tako-
bitkujuće objekte. Njezina tema ipak nisu samo smisaona jedinstva
koja su konstituirana u aktivnim, svjesnim usmjeravanjima Ja i pri
padajućim aktima, nego i cjelokupno područje pasivnih sinteza svijesti
koje se odvijaju bez usmjeravanja Ja, područje koje prethodi i okružuje
sve akcije toga Ja.
Zadaća istraživanja konstitucije jest prije svega ta da pokaže kon
stituciju objektivnih jedinstava predmetnih regija individualnoga (kao
npr. realnosti kao materijalne i animalne prirode i kao osobnog duha) i
općeg bitka (biti i bitne sveze). Bitnim stanjima stvari pojedinačnih
predmetnih regija bave se, kao što znamo, regionalne ontologije. Nji
hova metoda je eidetska redukcija. Prema Husserlu, svaka edetski od
ređena regija tvori nit vodilju za konstitutivno rasvjetljavanje njihovih
smisaonih jedinstava u konstituirajućoj transcendentalnoj svijesti. Kao
primjer konstitucijeske problematike Husserl često uzima konstituciju
regije "prostorne stvari" te, polazeći od ove regije kao transcendental
ne niti vodilje, analizira svijest ο stvari koja je konstituira. Strukturom
zamjećivanja stvari bavit ćemo se još u narednim poglavljima. Za
Husserla je zamjećivanje stvari reprezentativan model. Ono je, kao
prvo, originarno dajuće zrenje čije intencionalne modifikacije prika
zuju druge noeze svijesti stvari kao prisjećanje ili očekivanje. Drugo,
ne-stvarski slojevi svjetske realnosti neprestance se predočavaju po
analogiji stvarskoga sloja.
U sljedećem poglavlju vidjet ćemo kako Husserl analizira konstitu
ciju transcendentnog i imanentnog predmeta. Pritom će se jasno vidjeti
uloga konstitucije kao tvorbe jedinstva. U narednim poglavljima bavit
ćemo se dvjema velikim regijama realnosti čiju nam je konstituciju
Husserl prikazao ponajprije u Idejama II: regijama prirodnoga svijeta,
kao materijalna i animalna priroda, te regijama duhovnoga svijeta kao
okolnog svijeta, odn. kao životnog svijeta i intersubjektivnog svijeta.
39
Četvrto poglavlj e
IMANENCIJAI TRANSCENDENCIJA
41
ČETVRTO POGLAVLJE
42
IMANENCIJA I TRANSCENDENCIJA
43
ČETVRTO POGLAVLJE
44
IMANENCIJA I TRANSCENDENCIJA
45
ČETVRTO POGLAVLJE
46
IMANENCIJA 1 TRANSCENDENCIJA
47
ČETVRTO POGLAVLJE
48
IMANENCIJA I TRANSCENDENCIJA
49
ČETVRTO POGLAVLJE
50
IMANENCIJA 1 TRANSCENDENCIJA
51
Peto poglavlje
53
PETO POGLAVLJE
su noeze kao akti koji daju smisao, kao intencionalni doživljaji. Oni -
ponovno aristotelovski - "produhovljuju" bezoblične tvari koje leže u
temelju, osjete.
Noeza na određen način shvaća osjete kao fungirajuća intencional-
nost, kao osjetilnu hyle, dodjeljuje im smisao. Upravo u onoj mjeri u
kojoj na određen način noetički shvaćamo reelno doživljene osjetne
sadržaje, mi ih "produhovljavamo", dajemo im smisao, premda oni
kao su-pomišljani ostaju netematski, a tematiziran biva samo jedan
određeni aspekt. "Tvari su", piše Husserl, "'produhovljene' noetičkim
momentima, one iskusuju (dok ono Ja njih ne iskusuje, nego je okrenu
to prema predmetu) 'shvaćanja', 'davanja smisla', koje mi u refleksiji
zahvaćamo upravo na i sa tvarima" (Id I 227).
Već ranije je u središtu Husserlova fenomenološkog interesa stajala
noetička struktura koja utemeljuje cjelokupni svjesni život: Struktura
unutarnje svijesti ο vremenu. Ona je za Husserla izvorno mjesto za
konstituciju jedinstava identiteta. Unutar ove svijesti, koja tvori opću
formu, kao imanentne vremenske struje svijesti svoj posao odrađuju
druge sintetizirajuće noeze. Noetički doživljaj vremena oblikuje uvijek
protječući materijal shvaćanja koji Husserl naziva praimpresijom.
Forma ovoga toka jest "sada". Svakomu sada pripada jedan inten
cionalni horizont, naime ono "ne više sada" i "još ne sada". Sada je
aktualna forma trenutačno opstojećega. Već smo naveli da zamjedba
kao zorni akt posjeduje odliku da bude originarno dajuća, posadašnju-
juća. Ona svojemu predmetu u vremenskom modusu Sada omogućuje
da postane sadašnjim - nasuprot recimo sjećanju koje nije posadaš-
njenje, nego predočenje. Sve što više nije nazočno kao prezentno, kao
sada zamijećeno, Husserl označava, odnoseći se izrijekom na zamjed-
bu, kao ono "što je bilo zamijećeno" (Id I 165) ili "što je bilo sadaš
nje"; to još ne prezentno dano kao ono "što postaje biti zamijećeno" ili
"što postaje biti sadašnje". Struja vremena je dakle za Husserla, kao
kod Aristotela, orijentirana na ono Sada. No prijelaz u ono "ne više
sada" i "ne još sada" Husserl misli posve drugačije nego Aristotel. To
"ne više sada" u konkretnoj sadašnjosti još zadržavam kao "ne više".
Takovo zadržavanje u sadašnjosti Husserl naziva retencijom. Važno je
54
JA-POL I PREDMETNI POL
55
PETO POGLAVLJE
56
JA-POL I PREDMETNI POL
57
PETO POGLAVLJE
58
JA-POL I PREDMETNI POL
59
PETO POGLAVLJE
60
JA-POL I PREDMETNI POL
61
PETO POGLAVLJE
62
Šesto poglavlj e
NATURALNI STAV I
NJEGOV KORELAT PRIRODA
63
ŠESTO P O G L A V L J E
64
N A U T R A L N I STAV I NJEGOV KORELAT PRIRODA
65
ŠESTO P O G L A V L J E
66
N A U T R A L N I STAV I N J E G O V K O R E L A T PRIRODA
67
ŠESTO P O G L A V L J E
68
NAUTRALNI STAV I NJEGOV KORELAT PRIRODA
69
ŠESTO P O G L A V L J E
70
N A U T R A L N I STAV I NJEGOV KORELAT PRIRODA
71
Sedmo poglavlje
OSOBNI STAV I
NJEGOV KORELAT DUH
73
SEDMO POGLAVLJE
74
OSOBNI STAV I N J E G O V K.ORELAT D U H
75
SEDMO POGLAVLJE
76
OSOBNI STAV I NJEGOV KORELAT DUH
77
SEDMO POGLAVLJE
njega tu, prema kojemu se ono ovako ili onako odnosi, npr. tematski
doživljujući i teoretizirajući u odnosu na stvari koje mu se pojavljuju,
ili osjećajući, procjenjujući, djelujući, tehnički oblikujući itd." (185).
Vidljivo je da se kod načina ponašanja, koji se ovdje navode kao prim
jeri, radi ο odnosu prema unutarsvjetskim stvarima, stanjima stvari ili
namjerama, no da se ipak povrh toga govori ο tomu da je osobno Ja
"svjesno" samoga okolnog svijeta i to svjesno kao "pretpostavljenog
ili otvorenog svijeta". Za Heideggera je odnos tubitka prema svijetu, tj.
onoga bitka koji je razumije bitak, okarakterizirano "otvorenošću". To
određenje odnosa prema svijetu kao "otvorenosti" terminološki nala
zimo već kod Husserla. To ipak ne kazuje da je Husserl, polazeći ο te
otvorenosti, razvio svijet kao otvoreni djelokrug susretanja onoga
unutarsvjetskog, kako je to učinio Heidegger. Takovo određenje svije
ta kod Husserla nije moglo postojati u Idejama II već stoga što je on
konstituciju okolnog svijeta tumačio na niti vodilji pojave stvari:
Osjenčenje jedinstva stvari analogno je pluralnosti mogućih okolnih
svjetova kao pojavnoj mnogostrukosti tog jednog svijeta "koji se jed
nom daje ovako a drugom onako" (354). To se ponavlja pri konstituci
ji osoba koje su podruštvljene u objektivnom okolnom svijetu. Ovdje
se uspostavlja isti odnos, naime "odnos prema zajedničkom objek
tivnom okolnom svijetu, s obzirom na koji je subjektivni okolni svijet
puka pojava" (203). Da se pojedinačni akti odnošenja, u kojima sub
jekt živi s obzirom na tako otvoren svijet, ne odnose na okolni svijet
kao takav, nego na ono unutarsvjetsko, postat će jasno kroz sljedeće
određenje: "Osoba je upravo predočavajuća, osjećajuća, vrednujuća,
nastojeća, djelujuća osoba i u svakom takovom osobnom aktu stoji u
odnosu prema nečemu, prema predmetima svojega o k o l n o g svije
t a " (185 i d.).
78
j
79
SEDMO POGLAVLJE
80
OSOBNI STAV I NJEGOV KORELAT DUH
81
SEDMO POGLAVLJE
82
OSOBNI STAV I NJEGOV KORELAT DUH
83
Osmo poglavlje
PROBLEM INTERSUBJEKTIVNOSTI
85
OSMO POGLAVLJE
86
PROBLEM INTERSUBJEKTIVNOSTI
87
OSMO POGLAVLJE
Kao što Husserl u Idejama I opet polazi od toga da drugi nisu puke
prirodne stvari, puka fizička tijela, nego da se radi o produhovljenim
tijelima, dakle o živim tijelima koja sa psihom tvore jedinstvo i kao
takve su sa mnom " u " svijetu. Ja ih u tom smislu doživljavam kao sub
jekte koji posredstvom svojih duša doživljavaju taj isti svijet, koji smo
već upoznali kao smisao onoga "za svakoga tu". Kako bi se razotkrila
smisaona konstitucija svijeta, najprije se mora analizirati intecional-
nost u kojoj se za mene ostvaruje bitak drugoga. Tako dakle, prvo
pitanje glasi: Kako se konstituira to "za mene t u " drugoga? Kako se
konstituira stanje stvari da drugi, i to kao ono tuđe, jest za mene tu?
88
PROBLEM INTERSUBJEKTIVNOSTI
89
OSMO POGLAVLJE
90
PROBLEM INTERSUBJEKTIVNOSTI
91
OSMO POGLAVLJE
92
PROBLEM INTERSUBJEKTIVNOSTI
93
OSMO POGLAVLJE
Sada znamo da je priroda u tom smislu, kao čista priroda, prvi stu
panj fundiranja svijeta uopće. Tako Husserl može reći d a j e svijet ono
što drugi vidi isto onako kako ga ja vidim, premda se moje tjelesno
zamjećivanje isključivo drži u mojoj, a njegovo isključivo u njegovoj
vlastitoj sferi. Zato stoje svijet za sve monade isti, Husserl ga naziva
94
PROBLEM INTERSUBJEKTIVNOSTI
95
OSMO POGLAVLJE
96
Deveto poglavlj e
ŽIVOTOSVJETOVNI STAV I
NJEGOV KORELAT ŽIVOTNI SVIJET
97
DEVETO POGLAVLJE
98
ŽIVOTOSVJETOVNI STAV I NJEGOV KORELAT ŽIVOTNI SVIJET
99
DEVETO POGLAVLJE
100
ŽIVOTOSVJETOVNI STAV I NJEGOV KORELAT ŽIVOTNI SVIJET
101
DEVETO POGLAVLJE
102
Ž I V O T O S V J E T O V N I STAV I N J E G O V K O R E L A T Ž I V O T N I SVIJET
103
DEVETO POGLAVLJE
104
Ž I V O T O S V J E T O V N I STAV I NJEGOV KORELAT ŽIVOTNI SVIJET
zbiljskih zbiljnosti koje kao takve za nas imaju svoju zbiljnost zapra
vo samo u stalnom korigiranju, promjeni važenja" (148). Ako reflekti
ramo smisao bitka ili zbiljnosti koji utemeljuje takvo određenje bitka,
onda nas to podsjeća na Aristotelovo određenje toga utemeljujućeg.
Bitno bitkujuće, ούαία, za Aristotela je, kao što je poznato, također
imalo smisao onoga u-temelju-ležećeg; ono je ϋπόκειμενον, ono u-
temelju-ležeće, predležeće i tuležeće, što u svakoj mijeni onoga su-
bitkujućega - συμβεβέκοτα, akcidencija - ustrajava kao nepromje
njivo. No valja naglasiti da je za Aristotela bitkujuće pojedinačno
ύπόκειμενον, a ne recimo kozmos. Ako Aristotel i nije osobito tema-
tizirao način bitka svijeta, ipak se može kazati da on njega nije mislio
kao ουσία. Pitanje je, nije li Husserl možda nedovoljno odredio način
bitka svijeta, jer je on bez daljnjega njegov bitak shvaćao kao bitak
bitkujućega, a njegovu je zbiljnost dakle prije svega vidio u tomu da
on kao ono u-temelju-ležeće ustrajava u svim mijenama, tj. unatoč svim
korekturama i promjenama važenja.
Daljnji dokaz za to što je Husserl bitak svijeta, koji je postavljen u
generalnoj tezi, mislio kao bitak koji utemeljuje, čini nam se da je
određenje tlo-bitka kojim je Husserl okarakterizirao postavljenost svi
jeta. Tako se recimo u Iskustvu i sudu kaže: "sve što je kao bitkujući
predmet cilj spoznaje, jest bitkujuće na tlu svijeta koji samorazumljivo
važi kao bitkujući. Pojedinačno tobože bitkujuće u njemu može se
pokazati kao nebitkujuće, u spoznaji se u pojedinostima može korigi
rati mnijenja ο bitku; ali to samo znači da je ona umjesto takva dru
gačija, drugačija na tlu bitkujućeg svijeta u cjelini" (25; usp. također Κ
134). Ako tlo-bitka ovdje prije svega i služi za oznaku svijeta u koji
naivno vjerujemo, onda se on ujedno uvodi kako bi se odredilo ono što
nasuprot svim korekturama ustrajava - upravo bitkujući bitak svijeta.
U tom smislu je za Husserla životosvjetovno važenje temeljno važenje
(K 399).
No tlo-bitak svijeta želi označiti bitak kao ono u-temelju-ležeće na
još bitniji način. Svijet je tlo na kojemu nas aficira sve bitkujuće:
"Tako sve bitkujuće, koje nas aficira, aficira na tlu svijeta" (EU 25).
Ovdje utemeljenje svijeta ima onaj smisao bitka da se svaki pojedi-
105
DEVETO POGLAVLJE
106
ŽIVOTOSVJETOVNI STAV I NJEGOV KORELAT ŽIVOTNI SVIJET
107
DEVETO POGLAVLJE
108
ŽIVOTOSVJETOVNI STAV I NJEGOV KORELAT ŽIVOTNI SVIJET
109
DEVETO POGLAVLJE
110
ŽIVOTOSVJETOVNI STAV I NJEGOV KORELAT ŽIVOTNI SVIJET
način: Nije recimo ova skupina zajedno danih supstrata - katedra s pre
davaonicom, sveučilišna zgrada, grad Freiburg - ona koja za nas kao
takva jest svijet. Svijet se štoviše "pokazuje" u toj skupini. Ta skupina
koja u vanjskom horizontu postaje suprisutna, kao takva tvori samo
dotično zamjedbeno polje zamjedbe. No time što se to zamjedbeno po
lje ujedno konstituira u tipičnoj otprije-poznatosti kao okolina, u njoj
se cijeli svijet prikazuje kao zamjedbeni svijet. Zato ona za Husserla
posjeduje karakter "isječka" svijeta kao univerzuma stvari moguće
zamjedbe: "To je dakle dotično prisutini svijet; on je svakako za mene
sebe prikazujući putem jezgre 'originalne prezentnosti' (čime je obi
lježen kontinuirano subjektivni karakter onoga aktualno zamijećenog
kao takav) kao i putem unutarnjeg i vanjskog horizonta važenja" (isto).
Ovdje se postavljaju daljnja pitanja: Ako se u stanovito vrijeme
sadašnji svijet prikazuje samo putem jezgre prezentnosti nečega zami
jećenog i putem horizonta važenja - postoji dakle samo prikaz svijeta
u i putem pojavnih načina nečega unutarsvjetskoga, to znači da svijet
kao svijet sam nikada ne dolazi do danosti? Što onda znači Husserlov
govor o "svjetskom horizontu" (146 i 255) koji se ipak razlikuje od
unutarnjeg i vanjskog horizonta? Što je svijet u liku svjetskog horizon
ta u svojemu odnosu prema unutarnjem i vanjskom horizontu neke
stvari kao isječku toga svijeta? Na ta pitanja ćemo pokušati djelimice
odgovoriti u posljednjem poglavlju.
Mišlju o pasivnoj prethodnoj danosti okolnog svijeta kao životnog
svijeta Husserl je za druge suvremene filozofe postao mjerodavnim.
Pasivna prethodna danost životnog svijeta koji je "oduvijek već tu bez
ikakvog upliva, bez svraćanja zahvaćajućeg pogleda, bez ikakvog
buđenja zanimanja" (24) već upućuje na ono što je Martin Heidegger
razumio kao "okret", a drugi označili kao "oslovljenost" ili "zaigra-
nost", ili što inače još može postojati u osnovnim određenjima suvre
mene filozofije koja kažu da mi ne konstituiramo svijet sponatano-
aktivno, nego da smo mi uvijek "prihvaćeni" od njega.
111
Deseto poglavlj e
113
DESETO POGLAVLJE
114
ŽIVOTNI SVIJET I ZNANOST
115
DESETO POGLAVLJE
116
ŽIVOTNI SVIJET I ZNANOST
117
DESETO POGLAVLJE
118
ŽIVOTNI SVIJET I ZNANOST
119
DESETO POGLAVLJE
120
ŽIVOTNI SVIJET I ZNANOST
121
DESETO POGLAVLJE
122
ŽIVOTNI SVIJET I ZNANOST
123
DESETO POGLAVLJE
tuciji okolnog svijeta kao području pasivne doxe, također ono kako iz
nje pojedinačni predmet podražuje ego, kako ga budi, izaziva obraća
nje te ga u tom smislu aficira, spada u invarijantne strukture životo-
svjetovnog ponašanja. Također tu spada način kako se u kinestezama
izvršuje zamjećivanje kao osjetilno, tjelesno zamjećivanje, kako je Ja
u svojim organima također uvijek prisutno kao ono "ja mogu" i "ja
činim". Invarijantne jesu univerzalne forme svijeta, živa prostorovre-
menost, objektivno vrijeme i u njemu fundiran objektivni prostor, kao
i životosvjetovna kauzalnost. Invarijantna jest osjetilno zorna tje
lesnost stvari, οντά, u svojemu osjetilnom obilju, u svojim osjetilnim
kvalitetama, bojama, tonovima, toplini, kakve su unutar horizonta one
žive prostorovremenosti kao prostorno-vremenske realije. Invarijantan
jest način na koji se ti tjelesni oblici i njihovo obilje mijenja kao pros-
tornovremensko te kako su oni usko povezani. Invarijantan je oblik
životnog svijeta kao doxe, kao područja sedimentiranih iskustava gen
eracija. Invarijantna je opća struktura postalosti, njezina povijesnost.
Invarijantna je objektivnost, a to znači intersubjektivnost životnog svi
jeta, njegov smisao sveopćosti što su on i njegovi unutarsvjetski objek
ti razumljivi za svakoga. Invarijantna je unutar- i izvanhorizontnost
individualnog supstrata - unutarhorizontno kao apriorni djelokrug
mogućnosti koje proizlaze iz aktualnih predznaka u onomu zami
jećenom i iz kojih se razvija smisao okolnog svijeta kao polje vlastitih
uzmožnosti. Invarijantan je vanjski horizont kao su-dano Više sup-
stratne skupine. Invarijantno je to da mi anticipirajući možemo tumači
ti taj unutarnji i vanjski horizont. No invarijantan je naposljetku i oblik
samoga životnog svijeta, zbog njegova tlo-bitka, prethodne danosti i
otprije-poznatosti, no prije svega i zbog osobite vrste njegova oblika
kao horizonta i cjeline. Ο posljednjem određenju trebalo bi još govoriti
u sljedećem poglavlju.
124
ŽIVOTNI SVIJET I ZNANOST
125
Jedanaesto poglavlje
Još ništa nismo kazali ο tomu što znači to da je Husserl životni svi
jet u Krizi te Iskustvu i sudu označio kao "jedinstvo" ili "jedinost" (K
29, 358) te kao "cjelinu" (EU 25). Prije svega, nismo objasnili što
znači da ga on naziva "horizontom svijeta" (K 146) - pri čemu sada ne
mislimo na prostornovremenske forme svijeta, kako se one putem na-
turalističkog stava konstituiraju kao komponente prirodno-životosvje-
tovnog stava. Sada ne govorimo ni ο tomu da Husserl jedinstvo svije
ta naposljetku utemeljuje iz jedinstva činidbene subjektivnost. Sada se
radi samo ο pitanju: U kojem smislu je za Husserla životni svijet jedin
stvo i cjelina na noematskoj strani te što ovdje znači "horizontnost"?
Može biti da je - kao što je to često slučaj - Husserlov pokušaj da
svoja predlogična određenja zahvati jezičnim znakovima koji potječu
iz vladavine logosa koja je interpretatore dovela u zabunu. Mi ne može
mo ovdje ulaziti u tradicionalna shvaćanja jedinstva i cjeline pod vlašću
logosa, niti u to kako je sam Husserl već u Logičkim istraživanjima,
onda kasnije u Iskustvu i sudu razvio vlastiti pojam cjeline u odnosu
prema cjelini dopunskih dijelova, ne odnoseći se doduše izrijekom na
životosvjetovne kulturne objekte. Kod pitanja, što za Husserla znače
jedinstvo, cjelina i horizontnost svijeta, posebice životnog svijeta, mo
gu se razlikovati dva aspekta: prvo je aspekt odnosa životnog svijeta i
iskustva stvari, a drugo odnos životnog svijeta i posebnih svjetova.
127
JEDANAESTO POGLAVLJE
128
Ž I V O T N I SVIJET I POSEBNI SVJETOVI
129
JEDANAESTO POGLAVLJE
z a l n o g u p r a v l j a n j a sve u s v i j e t u z a j e d n o - b i t k u j u ć e ima
općenitu neposrednu ili posrednu s u p r i p a d n o s t u kojoj svijet nije
samo sveukupnost nego s v e j e d i n s t v o , c j e l i n a (premda beskona
čna cjelina)" (29). Valja obratiti pozornost na oznaku "premda besko
načna cjelina", jer to znači da ni ta cjelina na koju je Husserl mislio
upravo nije obuhvatna i ne obuhvaća svoje dijelove kao kozmos i
mundus te baš stoga nikada i ne može biti dana originarno.
Totalitet životosvjetovne okoline nama nije nikada dan evidentno
originarno, nego se prikazuje samo kao kroz horizont svijeta posre
dovano. A to znači: Kod njega se ne radi ο sustavnom totalitetu koji je
u sebi zatvoren, dakle ne ο onomu što je njemački idealizam nastojao
shvatiti sa svojim pojmom totaliteta, nego se radi ο smislu beskonačno
otvorenog totaliteta. I cjelina koja leži u beskonačnosti može se iskusi
ti samo kao horizont. To je koncepcija cjeline koja nema ništa s tradi
cionalnim smislom cjeline nečega što obuhvaća neizmjenjive dijelove,
te zato upravo nečega zatvoreno cjelovitog. To je smisao otvorene cje
line. Smisao svijeta kao totaliteta ili kao cjeline kod Husserla znači:
totalitet ili cjelina koja ima otvoreni horizont.
Ali unatoč toj horizontnoj otvorenosti svijeta kao totaliteta i cjeline
u njezinu smislu je ipak da spriječi da sve što za svijest važi kao bitku-
juće rastoči u sve smjerove. U smisao svijeta spada također bitna crta
"supripadnosti" i "skladnosti". Zastupamo shvaćanje da je Husserl tu
crtu supripadnosti i skladnosti mislio u smislu temeljnog određenja tlo-
bitka. Pitali smo se svakako nije li se Husserl pri tom određenju orijen
tirao na način bitka stvari te ne proturječi li time smislu pokrenutosti,
a da se povijesnost svijeta ne može misliti. Novovjekovna filozofija
uvijek iznova stoji pred dilemom, hoće li razmišljati ο povijesnosti, ali
će onda morati ostaviti neobjašnjenom skladnost i supripadnost ili, ob
ratno, hoće li razmišljati ο skladnosti i supripadnosti, ali onda neće moći
adekvatno shvatiti povijesnost. Husserl je pokušao izmaknuti toj dilemi
vjerojatno tako sto je u određenje tlo-bitka uvrstio skladnost i supripad
nost, no njih je mislio kao otvorene za korekture i promjene važenja.
Moramo još dodati jedno daljnje određenje smisla svijeta, naime
određenje krajnje svrhe. To određenje najbolje možemo razjasniti ako
130
Ž I V O T N I SVIJET I POSEBNI S V J E T O V I
131
JEDANAESTO POGLAVLJE
132
Ž I V O T N I SVIJET I POSEBNI S V J E T O V I
rizonta zvanja i služim određenoj svrsi toga zvanja, taj poslovni svijet
ipak istodobno doživljavam kao moj u stanovito vrijeme nazočni svi
jet. No time se konstituira otvorenost životnog svijeta upućujući u svo
jemu smislu toga "u stanovito vrijeme" na uvjek druge i druge poseb
ne svjetove. U tom istom iskustvu u kojemu se konstituira zatvorenost
posebnog svijeta konstituira se ujedno i upućujuća otvorenost životnog
svijeta.
Na što cilja uputa koja je sadržana u smislu toga "u stanovito vri
jeme", kamo se otvara otvorenost horizonta svijeta? Naš odgovor je:
Uputa smjera uvijek samo na druge i iznova druge posebne svjetove
koji se konstituiraju u svojemu noematskom sadržaju ili kao određena
ili neodređeno određena neodređenost, ili u modusu potpune neodre
đenosti. To bi značilo da sadržaj koji se pokazuje u otvorenosti hori
zonta svijeta ne bi bio drugo nego zbroj zamišljenih posebnih svje
tovnih sadržaja koji su određeni ili neodređeni u višem mišljenju ili
sumišljanju, dakle sadržaji potencijalnih u stanovito vrijeme nazočnih
posebnih svjetova. No to bi značilo: Područje koje je Husserl obuhva
tio pod nazivom "životni svijet" je po sadržaju pluralnost određenih ili
samo neodređeno određenih ili neodređenih posebnih svjetova.
To si možemo zorno predočiti na vlastitim primjerima. Ja djelujem
u svojemu poslovnom svijet, krećem se u svojemu zatvorenom hori
zontu svrhe kao u svojemu dotično nazočnom svijetu. Taj posebni svi
jet mi je pouzdano otprije poznata, tipična okolina. Ali zato što ga
doživljavam kao svoj dotično nazočni posebni svijet, ja u smislu toga
"dotično" doživljavam otvorenost, a to znači uputu recimo na određeni
sadržaj mojega obiteljskog svijeta za koji se zapravo cijeli dan mučim
u svojemu poslovnom svijetu. Ili sam djelatan u svojemu poslovnom
svijetu i pritom sam uvijek upućen na to da se moram držati zakona
moje pokrajine, moje države - stalno sam dakle upućen na posebni svi
jet političkog života u kojemu utjelovljujem ulogu političkog građani
na unutar horizonta smisla koji spada u taj posebni svijet. Ja mogu biti
djelatan i u svojemu poslovnom svijetu te se samo usput iz toga u
stanovito vrijeme nazočnog svijeta doživjeti kao onaj koji je upućen na
neki posebni svijet - na posebni svijet kojemu se posvećujem samo
133
JEDANAESTO POGLAVLJE
134
Popis skraćenica Husserlovih djela
135
BIBLIOGRAFIJA
I. Husserlova djela
137
BIBLIOGRAFIJA
138
BIBLIOGRAFIJA
Daljnja izdanja:
L o g i s c h e U n t e r s u c h u n g e n . Erster B a n d : P r o l e g o m e n a z u r reinen L o g i k .
Zweiter Band: Untersuchungen zur P h ä n o m e n o l o g i e und Theorie der
E r k e n n t n i s . Teil I, II. 5.Aufl. T ü b i n g e n 1968.
P h i l o s o p h i e als strenge Wissenschaft. H r s g . v o n W. Szilasi. 2. Aufl. Frankfurt
am Main 1971.
D i e p h ä n o m e n o l o g i s c h e M e t h o d e . A u s g e w ä h l t e Texte I. [Mit einer Einfüh-
r u n g i n H u s s e r l s P h ä n o m e n o l o g i e ] h r s g . v o n . K . H e l d . Stuttgart 1 9 8 5 .
(= R e c l a m s Universalbibliothek. 8084).
139
BIBLIOGRAFIJA
1. Bibliografije
2. N i z o v i i c a s o p i s i
140
BIBLIOGRAFIJA
Bd. 1 3 : S t u d i e n z u m Z e i t p r o b l e m i n d e r P h i l o s o p h i e d e s 2 0 . J a h r h u n d e r t s .
1982.
Bd. 14: Zeit u n d Zeitlichkeit bei H u s s e r l u n d H e i d e g g e r . 1 9 8 3 .
Bd. 15: Studien z u m P r o b l e m der Technik. 1 9 8 3 .
Bd. 16: Dilthey u n d der W a n d e l d e s Philosophiebegriffs seit d e m 19. Jahr-
hundert. 1984.
Bd. 17: Studien zur P h i l o s o p h i e v o n J a n P o t o c k a . 1 9 8 5 .
Bd. 18: S t u d i e n z u r n e u e r e n f r a n z ö s i s c h e n P h ä n o m e n o l o g i e . R i q u e u r ,
Foucault, Derrida. 1986.
Bd. 19: Vernunft u n d K o n t i n g e n z . R a t i o n a l i t ä t u n d E t h o s i n d e r P h ä n o m e -
n o l o g i e . 1986.
Bd. 2 0 : H a n d l u n g s i n n u n d L e b e n s s i n n . Z u m P r o b l e m der Rationalität i m
K o n t e x t des H a n d e l n s . 1987.
Bd. 2 1 : S p r a c h e , Wirklichkeit, B e w u ß t s e i n . Studien z u m S p r a c h p r o b l e m i n
der P h ä n o m e n o l o g i e . 1988.
Bd. 2 2 : Profil d e r P h ä n o m e n o l o g i e . 1989.
Husserl Studies. Ed. By J. N. M o h a n t y and K. S c h u h m a n n . D e n H a a g 1984 ff.
3. Uvodna literatura
A g u i r r e , A . : D i e P h ä n o m e n o l o g i e H u s s e r l s i m L i c h t e ihrer g e g e n w ä r t i g e n
Interpretation und Kritik. Darmstadt 1982. (= Erträge der Forschung.
175.)
B e m e t , R., K e r n , I. u n d M a r b a c h , E.: E d m u n d H u s s e r l . D a r s t e l l u n g seines
D e n k e n s . H a m b u r g 1989.
B i e m e l , W.: D i e e n t s c h e i d e n d e n P h a s e n d e r E n t f a l t u n g v o n H u s s e r l s P h i l o -
sophe. In: Zeitschriftför philosophische Forschung 13 (1959), S. 187
-213.
D i e m e r , A.: E d m u n d Husserl. Versuch einer s y s t e m a t i s c h e n D a r s t e l l u n g sein-
er P h ä n o m e n o l o g i e . M e i s e n h e i m am Glan, 2. Aufl. 1965. (= Monographien
zur philosophische Forschung. 15.)
J a n s s e n , P a u l : E d m u n d H u s s e r l . E i n f ü h r u n g i n seine P h ä n o m e n o l o g i e .
F r e i b u r g , M ü n c h e n 1976.
N o a c k , H. (Hrsg.): Husserl. D a r m s t a d t 1 9 7 3 . (= Wege der Forschung. 4 0 ) .
S c h u h m a n n , K.: Husserl-Chronik. D e n k - u n d L e b e n s w e g E d m u n d H u s s e r l s .
D e n H a g 1977. (= Husserliana Dokumente. I.)
S e p p , H . R . (Hrsg.): E m u n d Husserl u n d die P h ä n o m e n o l o g i s c h e B e w e g u n g .
Z e u g n i s s e in Text u n d Bild. Freiburg, M ü n c h e n , 2. Aufl. 1988.
141
BIBLIOGRAFIJA
4. Monografije (izbor)
a) O s n o v n e studije
B o e h m , R.: V o m G e s i c h t s p u n k t der P h ä n o m e n o l o g i e . H u s s e r l - S t u d i e n . D e n
H a a g 1968. (=Phaenomenologica. 26.)
B o e h m , R.: V o m G e s i c h t s p u n k t der P h ä n o m e n o l o g i e . Z w e i t e r B a n d : Studien
zur P h ä n o m e n o l o g i e der E p o c h e . D e n H a a g 1 9 8 1 . (=Phaenomenologica.
83.)
F i n k , E.: S t u d i e n z u r P h ä n o m e n o l o g i e 1 9 3 0 - 1 9 3 9 . D e n H a a g 1 9 6 6 .
(=Phaenomenologica. 21.)
Fink, E.: N ä h e u n d Distanz. P h ä n o m e n o l o g i s c h e Vorträge u n d Aufsätze. H r s g .
v o n F.-A. S c h w a r z . Freiburg, M ü n c h e n 1976.
L a n d g r e b e , L.: D e r W e g der P h ä n o m e n o l o g i e . G ü t e r s l o h 1963.
L a n d g r e b e , L.: P h ä n o m e n o l o g i e u n d G e s c h i c h t e . G ü t e r s l o h 1968
L a n d g r e b e , L.: Faktizität u n d Individuation. Studien zu den Grundfragen der
P h ä n o m e n o l o g i e . H a m b u r g 1982.
S c h u h m a n n , K.: D i e D i a l e k t i k der P h ä n o m e n o l o g i e . B d . 1: Husserl ü b e r
Pfänder. Bd. 2: Reine Phänomenologie u n d p h ä n o m e n o l o g i s c h e
P h i l o s o p h i e . Historisch-analytische M o n o g r a p h i e ü b e r H u s s e r l " I d e e n I".
D e n H a a g 1 9 7 3 . (= Phaenomenologica. 56/57.)
b) F e n o m e n o l o g i j a k a o transcendentalna filozofija
142
BIBLIOGRAFIJA
S e e b o h m , T h . : D i e B e d i n g u n g e n d e r M ö g l i c h k e i t der T r a n s c e n d e n t a l -
philosophie. Edmund Husserls transcendental-phänomenologischer
A n s a t z , dargestellt i m A n s c h l u ß a n seine Kant-Kritik. B o n n 1 9 6 2 .
(= Abhandlungen zur Philosophie, Psychologie und Pädagogik. 24.)
W ü s t e n b e r g , K.: Kritische A n a l y s e n z u den G r u n d p r o b l e m e n der t r a n s z e n -
dentalen P h ä n o m e n o l o g i e H u s s e r l s unter b e s o n d e r e r B e r ü c k s i c h t i g u n g
d e r P h i l o s o p h i e D e s c a r t e s ' . A a c h e n 1982.
Wigerling, K.: H u s s e r l s Begriff d e r Potentialität. E i n e U n t e r s u c h u n g ü b e r
Sinn u n d G r e n z e der t r a n s z e n d e n t a l e n P h ä n o m e n o l o g i e als universaler
M e t h o d e . B o n n 1984. (= Mainzer philosophische Forschungen. 27.)
c) Intencionalnost
d) A p r i o r i , istina, evidentnost
e) L o g i k a , m a t e m a t i k a
143
BIBLIOGRAFIJA
G r ü n e w a l d , B.: D e r p h ä n o m e n o l o g i s c h e U r s p r u n g d e s L o g i s c h e n . E i n e kri
tische Analyse der p h ä n o m e n o l o g i s c h e n Grundlegung der Logik in
E d m u n d Husserls " L o g i s c h e n U n t e r s u c h u n g e n " . K a s t e l l a u n 1977.
H a d d o c k , G . E . R.: E d m u n d H u s s e r l s P h i l o s o p h i e d e r L o g i k u n d M a t h e m a t i k
i m L i c h t e der g e g e n w ä r t i g e n L o g i k u n d Grundlagenforschung. Bonn
1973.
Winter, R.: G e g e n s t a n d u n d Identität. E i n e U n t e r s u c h u n g zur G r u n d l e g u n g
der L o g i k bei Husserl. M a r b u r g 1980.
S c h m i t , R.: H u s s e r l s P h i l o s o p h i e der M a t h e m a t i k . Piatonistische u n d k o n
struktivische Momente in Husserls Mathematikbegriff. Bonn 1981.
(= Conscientia. 10.)
f) G e n e t i č k a fenomenologija
Aguirre, A.: G e n e t i s c h e P h ä n o m e n o l o g i e u n d R e d u k t i o n . Z u r L e t z t b e g r ü n
d u n g der Wissenschaft a u s der r a d i k a l e n Skepsis i m D e n k e n H u s s e r l s .
Den Haag 1970. (= Phaenomenologica. 38.)
d e A l m e i d a , G . A . : Sinn u n d Inhalt i n der g e n e t i s c h e n P h ä n o m e n o l o g i e
E d m u n d Husserls. Den Haag 1972. (= Phaenomenologica. 47.)
H o l e n s t e i n , E.: P h ä n o m e n o l o g i e der A s s o z i a t i o n . Z u S t r u k t u r u n d F u n k t i o n
eines G r u n d p r i n z i p s der p a s s i v e n G e n e s i s b e i E d m u n d H u s s e r l . D e n H a a g
1972. (= Phaenomenologica. 44.)
g) Vrijeme
h) Vrijeme i Ja
144
BIBLIOGRAFIJA
i) Ja
B r o e k m a n , J . M . : P h ä n o m e n o l o g i e u n d E g o l o g i e . Faktisches u n d t r a n s z e n d e -
tales E g o bei E d m u n d H u s s e r l . D e n H a a g 1 9 6 3 . (= Phaenomenologica.
12.)
M a r b a c h , E.: D a s P r o b l e m des Ich i n der P h ä n o m e n o l o g i e H u s s e r l s . D e n
H a a g 1974. (= Phaenomenologica. 59.)
j) Svijet
k) Z a m j e d b a , konstitucija prostora
145
BIBLIOGRAFIJA
1) P r i r o d a i d u h
n) Intersubjektivnost
o) Jezik
146
BIBLIOGRAFIJA
p) Psihologija
D r ü e , H.: E d m u n d H u s s e r l s S y s t e m d e r p h ä n o m e n o l o g i s c h e n P s y c h o l o g i e .
Berlin 1963. (= Phänomenologisch.psychologische Forschungen. 4.)
r) U s p o r e d b a s d r u g i m filozofskim stajalištima
147
KAZALO IMENA
H a e c k e l , E. 18
H e g e l 2 8 , 2 9 , 4 4 , 76, 9 5 , 121
H e i d e g g e r 10, 6 4 , 7 5 , 7 8 , 7 9 , 111
Landgrebe, L. 67
Leibniz 8 8 , 9 1 , 9 5
Lipps, Th. 9
KAZALO POJMOVA
cjelina / G a n z h e i t / 1 2 4 i d.
c o g i t o 31 i d., 3 6 , 42
č i n j e n i c a /Tatsache/ 22, 27
d a n o s t /Gegebenheit/ 14, 2 3 , 2 6 , 56
doživljaj /Erlebnis/ 32, 41 i d., 4 6 , 5 3 , 60 i d.
d o x a 107, 108, 115 i d., 123, 124, 128
d r u š t v e n o s t /Sozialitàt/ 76 i d., 87, 9 0 , 96
e i d o s ( u s p . idealnost, bit) 13
e i d e t s k e z n a n o s t i , v. ontologije
e p i s t e m a 107, 115
KAZALO POJMOVA
e p o c h e 24 i d., 31 i d.
e v i d e n t n o s t (usp. samodavanje) /Evidenz/ 2 8
f e n o m e n / P h a n o m e n / 14, 27
h i s t o r i c i z a m /Historizismus/ 16 i d.
h o r i z o n t /Horizont/ 48 i d., 58, 69 i d., 8 3 , 108 i d., 124, 127 i d
h o r i z o n t svijeta AVelt-h./ v. svijet
h y l e 53 i d.
Ja
empirijsko J. / e m p i r i s c h e s I./ 32 i d., 82
m u n d a n o J. / m u n d a n e s I./ 33
čisto J. /reines I./ 57 i d.
t r a n s c e n d e n t a l n o J. /transzendentales I./ 3 3 , 44
" m i s l i m " /ich d e n k e / 59, 73
" m o g u " /ich kann/ 4 9 , 80 i d., 90, 93
Ja-pol /Ichpol/ 53 i d.
j e d i n s t v o /Einheit/ 67 i d., 127 i d.
152
KAZALO POJMOVA
m a t e m a t i z i r a n j e / M a t h e m a t i s i e r u n g / 98 i d., 116 i d.
materijalnost /Materialitat/ 63 i d.
metafizika /Metaphvsik/ 2 9 , 91
modaliziranje /Modalisierung/ 37
m o n a d a / M o n a d e / 88 i d.
zajednica m o n a d a / M o n a d e n g e m e i n s c h a f V 9 1 , 9 5
motivacija /Motivation/ 80
n a t u r a l i z a m / N a t u r a l i s m u s / 1 6 i d.
naturaliziranje /Naturalisierung/ 70
n o e m a / N o e m a / 3 6 , 55 i d.
n o e z a /Noesis/ 3 6 , 52, 55 i d.
o b j e k t i v i z a m /Objektivismus/ 116 i d.
objektivnost ( u s p . intersubjektivnost)
/Objektivitat/ 4 5 , 64 i d., 80, 85 i d., 100 i d., 117
o k o l n i svijet /Urmvelt/ 75 i d., 87, 102
ontologije, r e g i o n a l n e /Ontologien, regionale/ 12, 19 3 5 , 3 9 , 122
osjenčenje /Abschattung/ 44 i d.
osjet /Empfindung/ 4 1 , 5 3
o t v o r e n o s t / O f f e n h e i t / 8 7 , 109, 129, 132
p a s i v n o s t , v. aktivnost /Passivitat/
p o v i j e s n o s t / G e s c h i c h t l i c h k e i t / 7 9 , 101 i d., 130
p o s e b n i svjetovi /Sondervvelten/ 6 8 , 131 i d.
p r a d o x a , v. vjera u svijet /Urdoxa/
p r a k s a / P r a x i s / 1 0 1 , 103, 106 i d., 119, 132
p r a z a s n i v a n j e /Urstiftung/ 113 i d., 120
p r e d m e t , i n t e n c i o n a l n i /Gegenstand, intentionaler/ 57 i d.
j e d i n s t v o p . /Einheit G.s/ 3 8 , 4 2 , 4 5 , 4 9 , 5 7
p r e d m e t n i p o l /Gegenstandspol/ 58 i d.
p r i r o d a /Natur/ 4 5 , 63 i d., 69, 77, 94 i d., 100, 117 i d.
a n i m a l n a p . /animalische N./ 6 5 , 6 9
m a t e r i j a l n a p. /materielle N./ 63 i d., 69
p r o s t o r / R a u m / 6 3 i d.
m a t e m a t i č k i p. / m a t h e m a t i s c h e r RJ 119
objektivni p. /objektiver RJ 6 5 , 87
p. k a o f o r m a svijeta, v. svijet /R. als Weltform/
p s i h o l o g i j a / P s y c h o l o g i e / 1 3 , 3 5 , 121
psiho logizam /Psychologismus/16
KAZALO POJMOVA
redukcija /Reduktion/
e i d e t s k a r. /eidetische R./ 32, 34 i d., 123
f e n o m e n o l o š k o - p s i h o l o š k a r. / p h a n o m e n o l o g i s c h - p s v c h o l o g i s c h e RJ 36
primordijalna r. /primordiale RJ 87 i d.
t r a n s c e n d e n t a l n a r. /transzendentale RJ 32 i d., 59
154
KAZALO POJMOVA
t r a n s c e n d e n t a l a n /transzendental/ 4 4
t. subjektivnost ( u s p . Ja) /t.e Subjektivität/ 13, 17, 20, 2 6 , 31 i d.
iskustvo ( o n o g a ) t u đ e g / F r e m d e r f a h r u n g / 88 i d.
v a z d a - m o j o s t /Jemeinigkeit/ 33
v r i j e m e /Zeit/ 63 i d.
objektivno, v. /objektive Z.l 65 i d., 94
v. k a o f o r m a svijeta, v. svijet IZ. als Weltform/
ž i v o t n i svijet / L e b e n s w e l t / 1 8 , 68 i d., 7 1 , 9 7 - 1 3 4
ž i v o t o s v j e t o v n i apriori, v. apriori / l e b e n s w e l t l i c h e s Apriori/
ž i v o t o s v j e t o v n i stav, v. stav /lebensweltliche Einstellung/
ž i v o t o s v j e t o v n a istina, v. istina /lebensweltliche Wahraheit/
z n a n o s t o ž i v o t n o m svijetu, v. z n a n o s t AVissenschaft v o n der. L./
155