Beruflich Dokumente
Kultur Dokumente
Kao opšte pravilo, može se reči, Osmanlije su uzimali strukturu i organizacionu i urbanu
stariju od svoje vlastite, gdje god su se naseljavali.
Kod transformisanja postojećih naselja, odnosno formiranja novih, izgradnja religioznog kompleksa
(džamija sa mektebom ili medresom, konačištem, imaretom, nekoliko dućana,...) predstavlja ključni
element promjena, odnosno nukleus novog grada. Kada bi zauzeli grad u zidinama, ukoliko je unutar
zidina bilo dovoljno prostora oni bi dograđivali postojeću urbanu strukturu.
Ukoliko je stari grad bio prenapućen, onda bi oni osnivali novi na prostoru izvan gradskih zidina.
1
Amir Pašić: Arhitektura Bosne i Hercegovine
Osmanski period (1463-1878) Urbano okruženje
Podgrađa zatečenih gradova u osmansko doba se transformišu u gradove (kasabe ili šehere).
Utvrđenja se, naročito u prvoj fazi, zapuštaju, eventualno se u njih smješta nešto posade. Manji broj
gradova (Beograd, Bihač) unutar utvrđenja u osmanskoj fazi dobijaju značajne sadržaje.
Osnovni komunikacioni sistem koji su Osmanlije zatekle u jugoslovenskim područjima bio je
rimski, bizantijski i srednjovjekovni. Njega oni dopunjuju izgradnjom velikog broja mostova na svim
važnijim presječnicama saobraćajnica i vodotokova, kao i izgradnjom konačišta za ljude u pokretu -
hanova i karavansaraja, na međusobnoj udaljenosti otprilike četrdesetak kilometara, koliko karavan
dnevno može preći. Vremenom konačišta dobijaju prateće sadržaje koji opslužuju karavane-zanatski i
trgovački dućani, bogomolja, i tako postaju nukleusi formiranja čitavog niza naselja na cijelom
Balkanskom poluostrvu, osobito na vrlo frekventnim drumovima koji povezuju značajnija mjesta sa
Istanbulom.
Osnovni preduslovi Osmanskog naselja: Sigurnost-gradske zidine, blizina vode, postojanje trgovišta-čaršije i stalna
naseljenost muslimanskog življa i mogućnost obavljanja religijskih obreda-postojanje džamije:
Fortifikacija u Stocu, Počitelj, motiv sa sarajevske Baš-čaršije i malaha Alifakova u Sarajevu
2
Amir Pašić: Arhitektura Bosne i Hercegovine
Osmanski period (1463-1878) Urbano okruženje
Konjic i Foča
3
Amir Pašić: Arhitektura Bosne i Hercegovine
Osmanski period (1463-1878) Urbano okruženje
gradu, pored utvrđene rezidencije, javlja i druga rezidencija uz rijeku, u prijatnom zelenilu (konak u
Travniku, Begovina u Stocu), često podalje od naselja (Saraj kod Skoplja, čiflučki konaci poput
Havzi-pašinog u Bardovcima, konak Ali-paše Rizvanbegovića u Buni kod Mostara).
Administrativna uprava u večini gradova i naselja bila je potpuno u rukama kadije. Kadije ne
samo da kontroliše prodaju i nabavku roba, odnosno vrši trgovačku ispekciju, odgovara centralnoj
vlasti za mir, sigurnost i opštu bezbjednost. Sjedište kadije predstavlja neku vrstu gradskog hola, za
koje su vezani svi administrativni, pravosudni i rutinski gradski poslovi.
Objekti prosvjete i kulture najčešće se uklapaju u strukturu čaršije: uz veće džamije u centru
niču škole višeg ranga (medrese), samostalne katedre (Dar-ul-tefsir, Dar-ul-hadis) i biblioteke, dok se
osnovna naobrazba (mektebi) smješta uz periferijske džamije. Tekije, centri orijentalnog misticizma,
po pravilu su bile locirane na periferiji (Tetovo, Blagaj), ali i u centrima gradova, pa i po stambenim
zonama.
Stambena područja najčešće okružuju čaršiju. Jedna mahala (stambeni mikrorejon) po
pravilu četrdeset do pedeset kuća, za centar ima džamijski kompleks.
Balkansko orijentalna urbana kultura uključuje naglašen interes za prirodne fenomene, koristi
konfiguraciju terena, hvata vidike s padina prema dolini, prožima cjelokupnu izgradnju fenomenima
sunca, zelenila i vode. Prisustvo vode na svakom mogućem mjestu na način koji prevazilazi
utilitarnost (vodoskoci), zelenilo koje se povija po fasadama i preko rastvorenih ograda ulazi u
divanhane, sunce koje ispod niskih streha zimi duboko prodire kroz nizove prozora u prostorije, a ljeti
snažnim sjenama potcrtava kontraste boja i lokalnih građevinskih materijala, elementi su bez kojih se
balkansko-orijentalni urbanizam ne da ni zamisliti; ujedno su dokaz visoke urbane kulture stvarane
ovdje stoljećima.
4
Amir Pašić: Arhitektura Bosne i Hercegovine
Osmanski period (1463-1878) Urbano okruženje
Različite urbane strukture ovisno o strateškom položaju, topografiji i klimi: Gradačac, Vranduk, Jajce Banja Luka
Fortifikacioni sistemi naselja, uglavnom, nisu bili na visokom stupnju. Za to je bilo više
razloga. Balkansko-orijentalni gradovi najčešće su dolinski (Skoplje, Bitolj, Tetovo, Priština, Niš),
djelomično na padinama koje su vezane za dolinu (Beograd, Foča, Sarajevo, Ohrid) ili pretežno na
padinama (Galičnik, Kruševo, Počitelj), protkani zelenilom. Izgradnja je u najvećem broju slučajeva,
rasuta, male spratnosti, usljed čega je gustoća naseljenosti mala, a odbrana otežana. U prvoj fazi
turske najezde prema centralnoj Evropi, na odbranu se i nije obračala i naročita pažnja. Zatečena
srednjovjekovna utvrđenja najčešće su, bez većih adaptacija, korištena za smještaj posade. Međutim,
kada krajem 17.stoljeća, nakon Kandijskog rata i neuspjele druge opsade Beča, Turska prelazi u
defanzivu, kada Mlečani prodiru do Mostara, a Austrijanci do Sarajeva i čak do na jug Srbije, počinje
faza ubrzanog utvrđivanja. Zbog velikog prostranstva naselja, po pravilu se utvrđuje manji, lakše
odbraniv dio: Vratnik u Sarajevu, prostor oko Starog mosta u Mostaru,... Jedan od najznačajnijih
objekata toga vremena i vrste je Niška tvrđava. Manji gradići u graničnim područjima potpuno se
opasuju zidinama (Počitelj, Trebinje) ili su već od ranije ostajali isključivo u srednjovjekovnom
utvrđenom arealu (Bihać).
Beograd je bio uz Sarajevo, najveći turski grad u zapadnom dijelu Imperije, u periodu između
16.i 19.stoljeća. Broj džamija, naročito onih monumentalnih, govori o veličini i važnosti islamskog
grada. Beograd je imao 78 bogomolja: 52 džamije i 22 mesdžida, tri medrese, jedanaest hamama, tri
velika bezistana, šest velikih karavansaraja, četrdesetpet hanova, tri gradska vodovoda, a broj
stanovnika kretao se između 60 i 100 hiljada.
5
Amir Pašić: Arhitektura Bosne i Hercegovine
Osmanski period (1463-1878) Urbano okruženje
PRIMJER MOSTARA
Položaj i klima. Područje u kome se nalazi grad Mostar odlikuje se dobrim klimatskim
uslovima za život. Planinski bedem sa sjevera predstavlja granicu do koje se osjeća sredozemna
klima, a to ovdje znači: visoke ljetne - umjerene zimske temparature; jesen topliju od proljeća, veliki
broj sunčanih satitokom godine, velike padavine u jesen, pa i u prolječe; kratki osvježavajući
pljuskovi i duvanje bure - naročito zimi, dok jugo duva u prolječe i u jesen.
Izuzetnim položaj Mostara čini rijeka Neretva i njena pritoka Radobolja. Radobolja pruža
stanovnicima onoliko pogodnosti, koliko im Neretva oduzima svijom plahovitošću. Inače, dolina uz
vodotok Neretve jedan je od najboljih puteva more-unutrašnjost.
Kotlinu, u kojoj se Radobolja uliva u Neretvu, okružuju sa svih strana brda. Grad se svojim
stambenim zonama, prvo širio na lijevoj obali Neretve i uz padine brda Stoca (brdo u masivu planine
elež), tu nastaju poslije osmanskog osvajanja srednjovjekovnog mosta na Neretvi zajedno sa
fortifikacijama uz most i prve Sinan-pašine (Atik) mahale, najstariji stambeni rejoni Brankovac,
Bjelušine, Mazoljice. Objekti pri vrhu ovih zona su 40-50 metara iznad onih nad obalom Neretve.
Pored faktora sigurnosti ova gradnja na padini koristi konfiguraciju terena, hvata vidike prema
dolini,... Na zapadnoj obali stambeni mikrorejoni-mahale nastali su kasnije. Ovdje je sigurnost bila
manja, teren u sasvim blagom padu, a Radobolja sa svojim rukavcima i kanalićima je pružala izuzetne
uslove za stanovanje.
U bašćama, pretežno na zapadnoj obali Neretve, te imanjima izvan grada, na udaljenosti 5-15
kilometara, uspjevale su poljoprivredne kulture tipične za ovu klimu: vinova loza, trešnje, kajsije,
breskve, šipak, smokve, rano povrće,... krševita brda oko grada obiluju cvjetovima kadulje,
vrijeska,...što je pogodovalo razvoju pčelarstva.
Materijali iz neposredne okoline grada su koriščeni za gradnju objekata. Zidovi od lomljenog
ili klesanog kamena, drvene grede za međusprat, krovnu konstrukciju i prednje fasade objekata,
majdansku ploču za krov.
Dućan u čaršiji, kuća u mahali, uz kuću bašća, štala za kravu, možda i za konja, vinograd u
blizini, uz njega nekoliko košnica - to je imao jedan prosječan mostarski zanatlija, a takvih je bilo
najviše u gradu.
Pregled razvoja grada. Na više lokaliteta pronađeni su tragovi iz predhistorijskog i rimskog
perioda. Stari grad Blagaj, u neposrednoj blizini Mostara, razvio se iz kasno-rimske naseobine u
značajan srednjovjekovni grad, u 15.stoljeću najvažnije, i sjedište Hercega Stjepana Vukčića - po
kome je i Hercegovina i dobila ime. 1440. godine spominje se naselje na mjestu sadašnjeg Mostara,
uz ime Gosta Radivoja, člana svite Hercega Stjepana, a godine 1452, 3 jula, Dubrovčani su pisali
6
Amir Pašić: Arhitektura Bosne i Hercegovine
Osmanski period (1463-1878) Urbano okruženje
svojim zemljacima u službi Djurdja Brankovića da se Vladislav Hercegović odmetnuo od svoga oca
Hercega Stjepana i pored drugih gradova zauzeo i most sa utvrdama na Neretvi.
Most od drvene građe koji je prethodio kamenom (starom) mostu u Mostaru-idealna rekonstrukcija
Turci Osmanlije su Blagaj zauzeli između 1466. i 1468. godine, a tada su najvjerovatnije pale
i utvrde uz most na Neretvi. Malo naselje sa mostom dobilo je ime po čuvarima mosta, mostar - onaj
koji čuva most, riječ slavenskog porijekla.
Godine 1474. spominje se ovo naselje prvi put pod imenom Mostar, kao sijelo turskog subaše
Skendera, a tri godine kasnije ima 19 kuća Veći broj podataka o Mostaru nalazi se u Popisnom defteru
/Tapu tahrir defter/ iz godine 1477. Mostar je imao 19 kuća /porodica/ i jednog neoženjenog žitelja.
Sve kuće su se nalazile na lijevoj obali Neretve. Već tada je postojao trg-mejdan.
Kako je zatečeni prelaz preko Neretve za vojsku imao izuzetan značaj, za njena dalja
osvajanja, nesigurni zatečeni most zamijenjen je za vrijeme Mehmeda Fatiha (prije godine 1481.)
novim mostom od drvene građe.
Veliki vojni i trgovački promet zadovoljava tek kameni most završen 1566. godine. Kao graditelj
spominje se Hajrudin, a novac za gradnju prikupljan je u hercegovačkim kadilucima. Uz most su
obnovljene i postojeće tvrđave.
Preko Mostara vodio je glavni drum od Bosne prema moru, te je ovaj izuzetan i strateški
značajan prelaz preko Neretve uslovio ubrzano širenje grada uz svestrani razvoj zanatstva i trgovine.
Grad postaje i centar kulture i prosvjete ovog dijela Osmanlijskog carstva. Oko godine 1670. grad
dostiže opseg koji će ostati skoro nepromjenjen do godine 1878, do Austrougarske okupacije.
Godine vladavine Sulejmana II Veličanstvenog (1520-1566) su godine najvećeg uspona i
prosperiteta Osmanlijskog carstva. U to vrijeme u Carigrad se slijevalo ogromno bogatstvo tako da je
ekonomski i socijalni napredak bio vrlo izražen, a u Sultanovoj težnji ka slavi antičkog svijeta je bio
oslonac razvoja kulture, posebno procvata umjetnosti, i arhitekture kao najznačajnije umjetnosti
Islama.
Tada su izgrađeni mnogobrojni objekti koji i danas imaju izuzetnu vrijednost: džamije,
mostovi, hamami, bezistani...U ovom periodu osmanlijska arhitektura ustaljuje određene prostorne,
konstruktivne i dekorativne sisteme, zasnivajući vlastite estetske principe.
Sve komunikacije koje vode ka kamenom mostu bile su obezbjeđene kulama, a ove povezane
zidinama koje su okruživale čaršiju, uz most, sistem kula i kapija činio je pravu tvrđavu. Grad je
najvjerovatnije utvrđen na prelazu iz 17. u 18.stoljeće kada je nastala potreba za odbranom od prodora
neprijateljskih vojski, a do tada granice su bile daleko na sjeveru i zapadu. Glavna tabija u sklopu, ne
baš jakih, zidina nalazila se u Suhodolini, a u njenoj neposrednoj blizini bili su zapovjednički konaci.
Ovi objekti dominiraju svojim izdignutim položajima, nad cijelom čaršijom.
7
Amir Pašić: Arhitektura Bosne i Hercegovine
Osmanski period (1463-1878) Urbano okruženje
8
Amir Pašić: Arhitektura Bosne i Hercegovine
Osmanski period (1463-1878) Urbano okruženje
Pored Muslimana u gradu su živjeli i kršćani (pravoslavci i katolici), i njihov broj je počeo
rasti od početka 18.stoljeća. Prva vijest o pravoslavnim i katolicima je iz godine 1575.
Pravoslavci imaju svoju bogomolju u 18.stoljeću, a godine 1767. Mostar postaje i sjedište mitropolita.
Nezna se kada je građena Stara pravoslavna crkva, temeljito obnovljena 1833.godine, kojoj je sa
zapadne strane izgrađena srpska škola 1856.godine, a novu crkvu u neposrednoj blizini ovih dvaju
objekata podiže majstor Andrija Damjanov godine 1873.
Katolici 1847. godine uz biskupsku rezidenciju u Vukodolu podižu svoju prvu bogomolju, a
godine 1866. zbog naraslih potreba podignuta je velika katedralna crkva u Podhumu. Ove dvije crkve
su posljednji veći arhitektonski objekti podignuti za Osmanske uprave.
Krajem 15.stoljeća organiziran je Hercegovački sandžak kao dio Bosanskog pašaluka ili
beglerbegluka -i postojao je sve do 1878.godine. Sjedište mu je bilo u Foči, pa u Pljevljima, a od
1833.godine u Mostaru. U Mostaru je rezidirao sandžak-beg i u vremenu od 1522-1530.godine. Od
kraja 15.stoljeća Mostar je sjedište kadiluka sa 62 sela. Kadija je vršio sudsku vlast, a vojvoda sa 50
vojnika policijsku. Tu su bili i različiti činovnici. Do ukinuća janjićara 1826. godine, u Mostaru je
bilo sjedište janjićarskog zapovjednika - serdara. Spahijski alajbeg (pukovnik) ovdje je imao svog
zastupnika - ćehaju, koji je komandovao konjanicima - spahijama. Tvrđavom je zapovjedao dizdar, do
uvođenja redovne vojske sredinom 19.stoljeća. Između 1700-1706. godine u Mostaru je osnovana
Kapetanija. Ona je ukinuta 1835. godine. Kapetanska i dizdarska vlast bila je nasljedna. Iz
staremostarske porodice Vučjakovića birali su se kapetani, a po njima se zove i jedan stambeni blok
gdje su oni stanovali - Kapetanovina.
Mostar je imao i svog mimar-agu (inžinjera, glavnog graditelja), ajane (zastupnike u
Ajanskom vijeću uz bosanskog vezira), a ponekad i muselima - zastupnika vezira.
Posljedica totalne nemoći Osmanske carevine bila je okupcija Bosne i Hercegovine od strane
Austrougarske godine 1878. Mostar je zauzet 5 avgusta 1878. godine. Tada u Mostaru počinje novo
vrijeme sa novim odnosima u privredi i društvenom životu. U upravnom pogledu Mostar je postao
središte kotara i okruga.
9
Amir Pašić: Arhitektura Bosne i Hercegovine
Osmanski period (1463-1878) Urbano okruženje
10
Amir Pašić: Arhitektura Bosne i Hercegovine
Osmanski period (1463-1878) Urbano okruženje
konstruktivnim odlikama i čistim stilskim obilježjima u kamenoj plastici i zidnom slikarstvu, imala da
budu dostojan tumač nove, tursko-islamske ideologije u novoosvojenim područjima i da svojim
monumentalnim izgledom zasjene ono što je u ovom dijelu južne Evrope bilo ranije stvarano.
11
Amir Pašić: Arhitektura Bosne i Hercegovine
Osmanski period (1463-1878) Urbano okruženje
Unutrašnji izgled džamija: Aladža u Foči (1990) i Koski Mehemd pašina -danas(desno)
Potkupolne džamije. Turci su još u 15.stoljeću u naše krajeve prenijeli svoja već definisana i
zrela rješenja za novu vrstu kupolne bogomolje, pa i druga, tipično orijentalna zdanja-medresu,
hamam, bezistan, karavansaraj.
Potkupolni prostor je negacija tektonskog principa. Stereotomija je u njemu dobila
najsavršeniji oblik. Škrtost ukrasa i prostor u kome sve miruje glavna je osobenost ovog stila.
Kod nas do danas nije izvođena tipološka klasifikacija pojedinih vrsta ove arhitekture, koja bi
u okvirima jedne iste vrste pratila tipološke razlike i porijeklo, pojavu i ustaljivanje određenih
prostornih i konstruktivnih rješenja. Sada su kod najmarkantnijih reprezentanata islamske
monumentalne arhitekture na ovom tlu-kupolnih džamija-pouzdano izdvojena četiri osnovna tipa ove
vrste monumentalnih zadužbina.
Najrasprostranjeniji tip je u 16.stoljeću bio tip standardne jednoprostorne kupolne džamije sa
trijemom natkrivenim trima kupolicama i sa jednim minaretom prislonjenim uz centralni kubus. Ovo
rješenje se podjednako koristilo u Makedoniji kao i na tlu stare Hercegovine, u Bosni kao i Srbiji, i
može se reći da skoro nije bilo varoši ili varošice u kojoj se tokom 16.stoljeća nije podigla bar jedna
ovakva koncipovana džamija.
Vučjakovića džamija u Mostaru (danas) i Ali paše Rizvanbegovića džamija na Buni (oko 1900.g)
12
Amir Pašić: Arhitektura Bosne i Hercegovine
Osmanski period (1463-1878) Urbano okruženje
su primjenjivane kod ove vrste zdanja u evropskom dijelu Turske i u Maloj Aziji. Osnovnu zidnu
građu predstavljaju kamen i opeka, a u njihovoj primjeni prisutni su lokalni graditeljski uticaji.
Fasade džamije u Bosni i Hercegovini bile su građene bez višebojne tehnike zidanja, sa
isključivo kamenom obrađenim fasadama. Ova umjetnost, ponajčešće osmanska po oblicima, a
primorska po izvođenju, dobila je u Bosni tokom vremena karakter izvjesnog regionalnog obilježja.
Tu su fasade ponekad bivale od samog podizanja građevine prekrivane slojem maltera i zatim
krečene.
Međutim, u konstrukciji kupole u svim našim krajevima korišteni su kao prelazno rješenje
češće trompe no pandantifi, a samo u jednom slučaju-kod Tatar Sinan-begove džamije u Kumanovu-i
tzv. friz turskih trouglova. Same kupole su, u odnosu na ukupnu visinu džamije, bile relativno niske,
ponekad sa plitkim kalotama, ali su uvijek imale daleko veći prečnik od kupola naših starijih,
srednjovjekovnih zadužbina.
Džamije bez kupole, uglavnom, zadržavaju sve ostale elemente kupolnih džamija, a
konstrukcija krova i primjenjeni pokrov u potpunosti odgovara stambenim objektima u datom regionu.
Primjenjeni materijali predstavljaju odraz lokalnih mogučnosti, materijal je koriščen iz
najbliže okoline gradilišta. Iz ovoga razloga jasno su diferencirana područja prema upotrebljenim
matrijalima, područje objekata od drveta u pretežno planinskim dijelovima, i područje u kome
preovladava kamena kuća, pretežno u Primorju.
Karadjozbegova džamija u Mostaru predstavlja izuzetno dobar primjer za ovaj tip džamije,
a interesantna je i zbog toga što se kao njen graditelj navodi Mimar Sinan. Džamiju je podigao
1557.godine kao svoju zadužbinu Zaim Hadži Mehmed-beg zvani Karadjozbeg, brat Rustem-paše
Hrvata zeta Sultana Sulejmana Veličanstvenog, i velikog vezira u periodu 1544-52 i 1554-61.
Graditelj džamije je Kodža Mimar Sinan, najveći arhitekt Otomanske imperije. Veliki je
značaj Karadjozbega za razvoj Mostara, jer je uvakufio čitav niz objekata javnog, sakralnog i
privrednog karaktera. Njegovo djelovanje vezano je i za izgradnju Starog mosta u Mostaru.
Džamija je izgrađena u neposrednoj blizini čaršije, uz glavnu cestu, na prostoru dovoljnom za
izgradnju cijelog niza objekata: džamije, medrese, mekteba, groblja, hana i imareta.
U arhitektonskom pogledu Karadjozbegova džamija spada u red jednostavnih kupolnih
džamija, sa trijemom pod tri kupolice, dodatnim trijemom i jednim minaretom.
Dvostruki trijem smatra se Sinanovim ostvarenjem, jer Sinan je dvostruki trijem primjenio na
više svojih objekata, prvo kodMihrimah Sultan džamije u Uskudaru, 1548.godine, zatim na Rustem-
pašinoj džamiji u Tekirdagu 1553.godine, zatim na mostarskoj džamiji 1557.godine, Rustem-pašinoj
džamiji u Tahtakaleu, Istanbul 1562.godine te kod Atik Valide Sultan džamiji u Istanbulu
1583.godine. Interesantno je napomenuti da je Sinan dvostruki trijem primjenio na pet džamija koje je
radio za Rustem-pašu i njegovu porodicu
U umjetničkom i tehničkom pogledu džamija u potpunosti pripada Sinanu, odnosno stvorena
je u graditeljskoj organizaciji Osmanske imperije kojom je on rukovodio pet decenija.
13
Amir Pašić: Arhitektura Bosne i Hercegovine
Osmanski period (1463-1878) Urbano okruženje
Zasebnu, daleko malobrojniju ali ništa manje zanimljivu grupu jednoprostornih kupolnih džamija, čini
tip džamija koje su izvedene sa trijemom sa dvije kupolice. Trećem tipu džamija, koji se u 16.stoljeću
može izdvojiti među islamskim zadužbinama ove vrste, pripadaju višeprostorne kupolne džamije sa
razvijenom i razuđenom osnovom. One su bile najreprezentativnije građene, a podizali su ih obično
turski provincijski funkcioneri najvišeg ranga. Razlike između ovih građevina i džamija standardnog
tipa ovdje se nisu toliko ogledale u rješenju samog molitvenog kubusa, koliko u opštoj kompozicionoj
strukturi, koja je tu obuhvatala i pridodane bočne anekse, ponegdje naglašen i isturen mihrabski
prostor, kao i polukupolu iznad njega.
Poslednju tipološku grupu kupolnih džamija koju smo na našem tlu izdvojili, čine samo dva
nevelika zdanja, kod kojih kupole na osoben način počivaju na heksagonalnoj i oktogonalnoj bazi.
Među navedenim tipovima kupolnih džamija ne javlja se ni jedan koji bi bio nepoznat onovremenskoj
arhitekturi džamija matične zemlje. Svi oni su uglavnom ponikli u Istanbulu, rijeđe Jedrenu ili Brusi,
odakle su prenošeni kako u druge zemlje Balkanskog poluostrva - Grčku, Bugarsku, Mađarsku - tako i
u naše krajeve.
Džamije bez kupole: u Travniku sa drvenom munarom i drvenim pokrovom; Šarića u Mostaru sa kamenom
Osmanskom munarom i kamenim pokrovom, udžamija u Dabrici sa kamenom romaničkom munarom i kamenim
Na teritoriji Hercegovine, u Bileći, okolini Nevesinja
pokrovom i Stoca, u Mostaru, i njegovoj okolini pod
uticajem domaće graditeljske tradicije, minaret uz džamiju dobija koji put oblik kula-zvonika
kvadratnog presjeka, kao kasnoromanička retardacija. Domaća tradicija sa izvornim elementima
najviše je došla do izražaja u arhitekturi jednostavnih seoskih džamija izvođenih drvetom, ili drvetom
i ćerpićem u centralnoj i sjevernoj Bosni, u Gusinju, Plavu i Rožaju.
Sa druge strane orijentalni islamski uticaji (stalaktiti, niske kupole, turski oblik prozora,..) vidljivi su
na mnogim gradnjama crkava i od 16. do 19.stoljeća.
14
Amir Pašić: Arhitektura Bosne i Hercegovine
Osmanski period (1463-1878) Urbano okruženje
Memorijalna arhitektura.
Spomenici su na prvi pogled tako slični, da čovjek pomisli da su jednaki. Kad ih bolje
promotrimo otkrivamo razlike, koje su upravo tolike da ovi svi zajedno ne budu dosadno jednolični.
Nadgrobni spomenici oblikom kazuju da li je sahranjeno muško ili žensko, zatim i njegovo zanimanje.
Uglavnom su ih radili domaći majstori od lokalnog kamena. U pojedinim krajevima naglašen je uticaj
nadgrobnih spomenika predturskog doba - stećaka. Oklopi su prizmatični sarkofazi, šire donje plohe,
sa gornje strane otvoreni. Nišani se postavljaju u krajeve gornje plohe, a bočne strane su ukrašene
ornamentom. Izvedeni su od fino obrađenog kamena.
Turbeta su podizali uglednici i moćnici sebi ili za drugoga, obično nekog od velikog vjerskog
ili kulturnog ugleda, iako su takve gradnje bile u suprotnosti sa islamskim vjerskim kanonima.
Treću vrstu predstavlja nepokriveni mauzolej sa perforiranim zidovima i rešetkama sličnim
onim kod džamijskih ograda sa završnim vjencem zida, a umjesto krova prostor dobija široku krošnju
drveta zasađenog pored groba unutar zida. Kod ove kompozicije stablo i krošnja su dio arhitekture, a
ne njena dopuna. Dosta često turbeta su skromnijeg izgleda, zapravo vrlo jednostavne kuće vrlo malih
dimenzija, sa dvovodnim ili četverovodnim krovom. Materijal za izvedbu je lokalni, kamen, ćerpić ili
drvo.
Prosvjetni objekti.
15
Amir Pašić: Arhitektura Bosne i Hercegovine
Osmanski period (1463-1878) Urbano okruženje
građevine, po konstrukciji i izvedbi slične stambenim zgradama. koji put su i mektebi bili građeni kao
zgrade na sprat sa više prostorija. Iako ih je bilo posvuda, na primjer u samom Sarajevu
sedamdesetak, do danas se ni jedan mekteb nije sačuvao u izvornom obliku.
Medrese. Arhitektura medrese teži monumetnalnom rješenju. Iz malog broja sačuvanih objekata (u
Sarajevu, Mostaru, Počitelju) vidi se da su to bile škole internatskog tipa; sastojale su se, po pravilu,
iz jedne predavaone (dershane) i izvjesnog broja soba za đake. U sklopu nekih medresa
(Karađozbegova u Mostaru) nalazila se i posebna prostorija za biblioteku sa ugrađenim ormarima za
knjige. Tipična je prizemna dispozicija oko atrija (Kuršumlija) ili na način slova L oko
poluzatvorenog dvorišta. Prema dvorištu nalaze se trijemovi iz kojih se direktno ulazilo u sve
prostorije. Prostorije su zasvođene kupolama, koje u arhitekturi stvaraju ujednačene ritmove,
akcentirane visokom dimnjacima kamina svake sobe. Poseban tip bibliotečne zgrade nije se razvio.
Knjige su čuvane u medresi (eventualno u posbnoj sobi) ili u manjem objektu uz džamiju.
Karakteristična je bila zgrada Osman Šehdi-efendije kjutubhane (biblioteke) kraj Careve džamije u
Sarajevu, heksagonalnog tlocrta, zasvedena kupolom, a služila je i za specijalizaciju sudija iz prakse.
Među medresama na Balkanu isticale su se Ishakija u Skopju, Mehmed-pašina u Prizrenu, Jahjapašića
u Beogradu i Gazi Husrev-begova /Kuršumlija/ u Sarajevu. Ova posljednja osnovana 1537, od
osnutka pa do kraja 19.stoljeća konstantno je najveće učilište u Bosni i Hercegovini, programski je
bila orjentisana na sve tri discipline klasičnog teologija, pravo, filozofija.
16
Amir Pašić: Arhitektura Bosne i Hercegovine
Osmanski period (1463-1878) Urbano okruženje
ČARŠIJA-JEZGRO GRADA
U Mostaru most na rijeci, utvrde, džamije, hamam, hanovi ... su jezgro oko kojeg se veoma
brzo formiralo nekoliko ulica sa nizovima dućana i manjim brojem magaza. Stjecište puteva - čaršija
je proizvodni i društveni centar Mostara. Tu nema mjesta za stan i porodični život.
Sa obe strane Starog mosta formira se čaršija. Na lijevoj obali čaršija zauzima prostor od iza
kula Tare i Herceguše - na jugu, do Sahat kule na istoku, i do Hafiz-hodžine džamije i Koski
Mehmed-pašina karavan-saraja na sjeveru. Čaršija uz gornju glavnu cestu, Carsku džadu, zvala se
Velika Tepa, dio paralelan njoj uz Koski Mehmed-pašinu džamiju zove se Mala Tepa, a u produžetku
nje ka mostu je Kujundžiluk. Na desnoj obali nalazila se Priječka (Prička) čaršija od mosta pa do
džamije Tabačice, te Tabhana - kožarska čaršija. Između njih bio je niz veoma značajnih objekata -
mlinica.
Porast značaja mostarske čaršije bio je najveći u vrijeme izgradnje Starog mosta, između
godina 1550 i 1570, kada su samo trojica legatora izgradila 153 dućana i više drugih korisnonosnih
objekata. Najznačajniji legatori bili su Zaim Hadži Mehmedbeg - Karadjozbeg, Ćejvan ćehaja i
Nasuh-aga Vučjaković. Njihove zadužbine i zadužbine drugih legatora osim dućana, magaza, mlinica
bile su džamije, hamami mektebi, medrese, imareti, vodoopskrbni objekti,... što je dalo gradu sve
javne objekte, a i uticalo na formiranje stambenih mikrorejona-mahala oko čaršije, gdje su stanovali
svi oni koji su u njoj privređivali.
Putopisac Evlija Ćelebija opisuje čaršiju vrlo kratko: "Ima čaršiju i pazar sa 350 tvrdi zidanih
dućana". Broj dućana je moguć, a pod pojmom "tvrdo zidanih" on vjerovatno misli na kamene
pregradne zidove i pokrov.
17
Amir Pašić: Arhitektura Bosne i Hercegovine
Osmanski period (1463-1878) Urbano okruženje
Komunalni objekti
Saobraćajna mreža se sastoji od više dijelova, različitih po određenim osobinama. Tu su ceste
koje povezuju gradove i naselja, zatim u naselju ulice i trgovi.
18
Amir Pašić: Arhitektura Bosne i Hercegovine
Osmanski period (1463-1878) Urbano okruženje
Ulice svakog grada su donekle živo biče svoje vrste: ulica se rađa razvija, ali nikad potpuno
ne umire, ili se to dešava u vrlo rijetkim i izuzetnim prilikama, nego se neprekidno prilagođava životu
vremena, metamorfozira se u veličini i u likovnom izrazu i posebno u sadržaju. Ulice Osmanskog
grada dijele se na drumove ili džade,sokake, sokačiće i čikme - slijepe ulice, a proširenjem ulica
dobijaju se trgovi- pazari ili mejdani. Musale su posebni trgovi koji služe za kolektivne molitve.
Mostovi povezuju obale i predstavljaju najvrijedniji dio saobračajne mreže. Veći dio ovih objekata
građen je od drveta. Komplikovaniji, skuplji i manje brojni bili su mostovi od kamena, od kojih je do
danas, djelomično ili u potpunosti, sačuvano više desetaka primjeraka građenih od 15. do 19. stoljeća.
Najljepši mostovi nastali su u drugoj polovini 16. st. u doba sultana Sulejmana Veličanstvenog i
njegovih velikih vezira Rustam-paše Hrvata i Mehmed-paše Sokolovića. Sokolovićev most na Drini u
Višegradu djelo je najvećeg turskog arhitekte Kodža Mimara Sinana, a Stari most u Mostaru njegovog
učenika Mimara Hajrudina.
Jednostavnije monogradnje, naročito u kasnijim stoljećima izvodili su domaći neimari.
19
Amir Pašić: Arhitektura Bosne i Hercegovine
Osmanski period (1463-1878) Urbano okruženje
Stari most u Mostaru, na Neretvi dao je gradu ime. Podignut je 1566.godine, između dvije
srednjovjekovne kule, na mjestu ranijeg drvenog mosta. Gradio ga je Mimar Hajrudin, učenik i
saradnik Kodža Mimara Sinana, u jednom luku od kamena raspona 28,70 m, debljine svoda 77 cm,
širine 4 m, visine na ljetnom vodostaju oko 20 m. Na osnovni svod postavljena su tri rebra, dva
vanjska i jedno srednje, koja nose hodnu stazu. Na ovaj način konstrukcija je znatno olakšana. Kamen
upotrebljen za gradnju mosta je lokalni, zvani tenelija, krečnjak izvanrednih fizičkih i hemijskih
svojstava. Kamen je povezivan ankerima od željeza, koji su zaljevani olovom. Izvanrednu
konstrukciju odražava arhitektonska forma logikom i ljepotom, u cijelosti izvorno sačuvanom.
Od samog nastanka most je predmet divljenja ljudi i sa Istoka i sa Zapada: pjesnik i državnik
Derviš-paša Bajezidagić (16.st.) upoređuje ga sa dugom, geograf Hadži Kalfa veli da će njegov svod
"zaprepastiti sve majstore svijeta", putopisac Evlija Ćelebija kaže da je "prešao šesnaest carevina, a da
tako visoka mosta nije vidio", Francuz A. Poullet 1658.godine piše da je "smjeliji i impozantniji od
Rialta u Veneciji" itd.
Most je podignut u sklopu srednjovjekovnog, kasnije obnovljenog fortifikacionog sistema i
predstavlja težište čitave urbanizacije. Stari most je spomenik izvanredne vrijednosti sa umjetničkog i
naučnog stanovišta: predstavlja remek djelo mostogradnje svoga vremena, te konstruktivno-
arhitektonskog oblikovanja u povezanosti prirodnog fenomena Neretve i okolne izgradnje. Most sa
svojom okolinom prestavlja izuzetnu kulturno-istorijsku aglomeraciju.
20
Amir Pašić: Arhitektura Bosne i Hercegovine
Osmanski period (1463-1878) Urbano okruženje
Privredni objekti
21
Amir Pašić: Arhitektura Bosne i Hercegovine
Osmanski period (1463-1878) Urbano okruženje
Tašhlihan /15.st./ i Morića han /17.st./. Veliki hanovi mogu se podijeliti u dvije podgrupe: sa
galerijskim sistemom prilaza sobama, i sa sistemom unutrašnjeg hodnika i sobama na obje strane. U
odnosu na materijale i konstrukcije, samo najveći hanovi su građeni od kamena i zasvođeni, većina je
od ćerpića i bondruka sa drvenim međuspratnim konstrukcijama i krovištem. Kuršumli-han, sa dva
unutrašnja dvorišta i dvoetažnim trijemom, sa mnogobrojnim svodovima iznad kvadratičnih
gostinskih soba, spolja zatvoren, sav orijentisan na unutrašnje dvorište - predstavlja najveći domet
otomanske javne arhitekture u našim krajevima. Drugi veliki očuvani karavan-saraj, Morića han u
prostornom rješenju je monumentalna građevina. Po upotrebljenim trošnim materijalima istovremeno
je dobar primjer nomadskog shvatanja o trajanju arhitekture.
Hanovi su mahom bili vakufska dobra koja su pojedinci uzimali u zakup.
Prvi poznati han u Mostaru sagradio je Ćejvan-Ćehaja nešto prije 1558, a nalazio se pod
pećinom u Kujundžiluku. Ostali poznati hanovi bili su: Karađozbegov (prije 1570), spram njegove
džamije, Koski Mehmed-pašin han ili karavan-saraj - koji je slovio kao najveći i najkomforniji
(prostorno zauzimao površinu od 400 m2, bio je solidno građen, a karakteriše se uticajima romanike u
primjeni zabatnih zidova i okruglih prozora, te stubovima oktogonalnog presjeka), Džinovića han
(Kalhana han), Ševin han, Hindin han, han-kasnije poznat kao hotel Evropa, Ćirića han, Čadrin han,
Lelekov, Baltin, han Crkvene pravoslavne opštine.
Svi pomenuti hanovi zatvoreni su ubrzo po Austrougarskoj okupaciji, a porušeni su ili
adaptirani do konca prošlog stoljeća.
Bezistani se grade u većim centrima, pored nizova dućana odnosno magaze. Služili su
prvenstveno za prodaju skupocjenog tekstila, a organizacija je bila takva da je u bezistanu svaki
prodavač na svom "boksu" vodio posao za svoj račun. Objekte ove vrste imalo je Skoplje, Bitolj,
Sarajevo, Banja Luka, Travnik. Za sačuvane bezistane karakteristična su dva tipa:
22
Amir Pašić: Arhitektura Bosne i Hercegovine
Osmanski period (1463-1878) Urbano okruženje
Daira je zaseban skup trgovačkih magaza oko zajedničkog dvorišta, pod zajedničkim krovom,
građeni od kamena. Pristup je bio kroz jedna zasvođena vrata dimenzionisana tako da kroz njih može
proći konj pod tovarom. Osim ulaza prema vani nije bilo drugih otvora. U Sarajevu je bilo pet daira,
a u Beogradu se spominju jedne. Nema podataka da su u Mostaru postojali objekti tipa daira.
Mlinovi su bili veoma korisni objekti. Vodenice su se gradile na svim pristupačnim rijekama.
Objekti vodenica su osobeni po tome što ispod njih protiče rukavac rijeke, te što se unutar prostora
nalaze mlinovi za žito. Po arhitekturi objekti vodenica su veoma slični drugim manjim privrednim
objektima, a grade se od materijala karakterističnog za određeno podneblje. Uz vodenice se obično
podižu stupe i badnjevi za valjanje. U pojedinim dokumentima spominju se i vjetrenjače ali o njima
ima veoma malo podataka.
U Mostaru, u samoj čaršiji na rijeci Radobolji bilo je devetnaest mlinica, a veći broj je bio i u
njenom gornjem toku u Ilićima. Također je bio veći broj mlinova i na rijeci Buni. Nekoliko od ovih
mlinica i danas je u funkciji.
Pekare su specifični privredni objekti po tome što je u njima ozidana peć koja u stvari
zauzima jednu prostoriju. Ako je pekara izvan čaršije, često je u sklopu stambene kuće. 1879. u
Mostaru su bile 22 privatne pekare i jedna veća vojna.
Kreveta, mali dućani od drveta, stajahu nekad ispred dućana. Bili su toliko niski da se u
njima čovjek nije mogao ispraviti. Kako su se uvijek postavljali u natkrivenom dijelu čaršije krov im
je bio ravan. U Sarajevu ih je bilo i po tri stotine. U Mostaru nisu bili poznati.
23
Amir Pašić: Arhitektura Bosne i Hercegovine
Osmanski period (1463-1878) Urbano okruženje
VODA I GRAD
Voda je uvijek bila preokupacija islamske civilizacije. Imala je ključnu ulogu u poljoprivredi,
društvenom životu, kulturi i religiji.
Osmanski gradovi su u pravilu imali dobro organizovani sistem snadbjevanja vodom preko
vodododa,te preko javnih česmi na uličnim uglovima i javnim prostorima.
Največi broj gradova i naselja u Bosni i Hercegovini vezan je uz rijeke: potreba za vodom,
ili/i obezbjeđenje strateškog prelaza . Neke rijeke su pristupačne a neke plahovite.
Interesanta je slučaj Mostara, gdje za razliku od plahovite Neretve njena pritoka Radobolja je
bila veoma izdašna u pružanju mogućnosti korišćenja. Tako se veoma rano u mahalama na zapadnoj
obali Neretve počeo stvarati cijeli sistem kanala za navodnjavanje bašća, a ujedno i za potrebe
domaćinstva. Radobolja izvire u Ilićima 2,5 - 3 km. od Starog mosta, u toku račva svoje korito više
puta, da bi se ponovo ujedinila neposredno prije ulijevanja. Mnogobrojni kanali odvajaju se od korita
i svojom mrežom prekrivaju znatan broj bašća u mahalama Podhuma a naročito Cernice. Kanali koji
prelaze u čaršiju pokretali su mlinove, njih devetnaest i tako odigrali izuzetno značajnu ulogu za grad
i njegove stanovnike. Vodu kanala su obilato koristili ćebedžije, tabaci i drugi zanati.
Uz Tabhanu, te uz Sinan-pašinu džamiju na Mejdanu radili su i hamami, koji su imali važnu
ulogu u kulturi življenja, a isto tako bili su vezani za kult vode donesen outem islama u ove krajeve. U
hamamima su se ljudi sastajali, odmarali se uz žubor vode unutar specifičnog enterijera, razgovarali
ili završavali poslove.
Najvjerovatnije već u 15.stoljeću, za snadbjevanje hamama na Mejdanu napravljen je prvi
vodovod koji je vodio vodu od Neretve do objekta.
Pri izgradnji Starog mosta, preko njega je proveden prvi vodovod od Radobolje na lijevu
obalu Neretve.
Evlija Ćelebija je zabilježio da je Ibrahim-efendija Roznameđija sagradio vodovod i preveo
vodu kroz mjedene (?) čunkove preko Starog mosta na lijevu obalu Neretve, i razveo je po džamijama,
medresama i hamamima. Prvi vodovod preko Starog mosta bio je izveden drvenim čunkovima, a ovaj
drugi koji je rađen 1629/30 godine- zemljanim čunkovima, za što ima i materijalnih podataka.
Vodovod sa Djevojačkih voda na Carini, sagrađen je prije 1650.godine. Snabdjevao je vodom tri
šadrvana i 12 česama.
Godine 1885. umjesto dotrajalih vodovoda Austrougarska uprava je izgradila novi vodovod
od vrela Radobolje, koji je u početku imao 53 mjesta za oticanje i veći rezervoar.
Na vodovod nisu bili priključeni stambeni objekti. Pored čekrka, kojim se vadila voda iz
Neretve za jedan ili više stambenih objekata, objekti uz Radobolju i njene kanale koristili su vodu iz
nje. U dijelovima grada udaljenim od Neretve ili Radobolje voda se uzimala sa javne česme, ili
šadrvana pred džamijom ako su oni bili u blizini, a objekti visoko, na padinama brda koristili su vodu
24
Amir Pašić: Arhitektura Bosne i Hercegovine
Osmanski period (1463-1878) Urbano okruženje
iz čatrnje koja se gradila za zajedničke potrebe u dvorištima džamija i drugih javnih objekata. Veći
stambeni kompleksi imali su vlastitu čatrnju. Naročito je interesantna čatrnja u Muslibegovića kući.
U objektima uz rijeku Bunu, u Blagaju i na Buni, voda se zahvatala iz nje.
Vodovodi su građeni već od 15.stoljeća po većim gradovima, većeg ili manjeg kapaciteta,
pomoću drvenih, rjeđe pomoću keramičkih cijevi.
Pri gradnji Starog mosta u Mostaru, 1566.godine, gradi se vodovod kojim se pitka voda
dostavlja sa desne na lijevu obalu Neretve drvenim cijevima. Od tada "voda teče i preko, i ispod
Starog mosta", kako je zabilježio pisac Evlija Ćelebija. Na ove vodovode se na trgovima, pred
džamijama, u dvorištima hanova i karavansaraja itd. priključuju česme, šadrvani. Dok su česme
najćešće jednostavne gradnje, kod kojih iz jedne ili dvije cijevi voda stalno teče u kameno korito,
šadrvani-vodoskoci su, prije svega, dekorativna raskoš ispred džamija, a od 17.stoljeća i po bogatijim
kućama.
25
Amir Pašić: Arhitektura Bosne i Hercegovine
Osmanski period (1463-1878) Urbano okruženje
MAHALE-STAMBENI MIKROREJONI
26
Amir Pašić: Arhitektura Bosne i Hercegovine
Osmanski period (1463-1878) Urbano okruženje
Banja Luka, grad približno iste veličine kao i Mostar imala je 37 mahala, 1741 kuća, 9560
stanovnika; a 1845.godine u Sarajevu su bile registrovane 104 mahale.
Grad se prvo razvijao na lijevoj obali odmah do čaršije, zatim se širio tom obalom na jug i
sjever, pa prešao na desnu obalu uz brdo Hum sa desne strane Radobolje, tako da se tek od sredine
17.stoljeća širi i na lijevu obalu Radobolje.
Sa Austrougarskom okupacijom grad se širi na desnu obalu Neretve - sjevernije, gdje je bilo
mnogo slobodnog prostora za podizanje javnih i stambenih zdanja. Tu se podižu željeznička stanica i
nova bolnica. Sve su to bile prateće manifestacije promjena u privređivanju, novih uslova
eksploatacije i nove uprave.
Sa manjim brojem novih izgradnji u staroj aglomeraciji sačuvao se, kako-tako, veći broj
ambijentalno vrijednih kompleksa.
Grad se u ovom periodu dijelio u osam zona: Carina, Brankovac, Bjelušine, Stari grad, Luka,
Cernica, Podhum i Zahum. Mostar je imao jasno izdiferenciranu urbanu shemu preuzetu sa istoka:
područje stanovanja odvojeno od područja rada-čaršije.
Mahale, kojih je u Mostaru bilo najvjerovatnije 32, predstavljale su grupe od oko 40-60
stambenih kuća okupljenih oko središta mahale - džamije. Obično su legatori podizali ove objekte na
mjestima gdje je već bio izgrađen veći broj kuća. Uz džamiju kao centar kasnije bi se podizali i drugi
objekti: škola, pekara, piljara,...
Na formiranje jedne mahale uticali su: konfiguracija terena, putevi, vidici, sigurnost,
osunčanje, zavjetrina, izvori i potoci, i slično.
27
Amir Pašić: Arhitektura Bosne i Hercegovine
Osmanski period (1463-1878) Urbano okruženje
Kult susjedstva je jedno od osnovnih načela koje je uticalo na formiranje stambene kulture
ovog podneblja. Filozofija ovog načina građenja duboko je društvena i duboko humanistička.
28
Amir Pašić: Arhitektura Bosne i Hercegovine
Osmanski period (1463-1878) Urbano okruženje
29
Amir Pašić: Arhitektura Bosne i Hercegovine
Osmanski period (1463-1878) Urbano okruženje
41. Kreča 1
42. Kreševo 1 1
43. Kulen Vakuf 1 1
44. Kupres 2 1
45. Livno 14 3 6 6 7 1 1 1 14
46. Ljubinje 2 1 1 2 1 1 1
47. Ljubuški 10 1 13 7 1
48. Mačkovo 1 1
49. Maglaj 11 1 5 18 1 1 2
50. Medjedja 1
51. Modriča 2 1
52. Mostar 49 9 1 16 2 26 3 5 1 12 1 1 1 11
53. Mrkonjić grad 2 1 1 1
54. Nevesinje 17 2 1 11 3 1 13 2 1 1 2
55. Nova Kasaba 4 1 1 2 1 1
56. Oborci 1
57. Odžak 1
58. Omačina 1
59. Ostrozac 36 1 49 5 1 1
60. Počitelj 2 1 1 1 1 1 1 2
61. Prača 2 2 2
62. Prijedor 12 1 24 4 6 4 1
63. Prozor 3 1
64. Prusac 28 1 3 3 1 23 1 2 1 1 1
65. Rogatica 19 1 15 1 27 1 4
66. Rudo 6 3 2 2 1 3
67. Sarajevo 18 12 8 18 47 2 23 8 21 1 8 2 3 110 300 2 2
0 0
68. Šuica 1 1 1
69. Sokol 2 1 1 1 1 1
70. Srebrenik 1 1
71. Srebrenica 29 1 32 1 27 1 1 1
72. Stolac 6 1 2 1 1 1 2 1
73. Tešanj 23 1 10 4 1 1
74. Travnik 24 4 50 1 69 2 7 2 2 2 5 1 1
75. Treb›nje 12 1 1 2 2
76. Turbe 1 1 1
77. Tuzla 20 1 40 9 1
78. Cazin 1 1 1
79. Cernica 7 1 2 1 1 1
80. Ulog 2 1
81. Ustikotlina 2 1 1 1 1 1 1
82. Ustiprača 1
83. Vares 1 1
84. Velika Kladuša 2 1
85. Vidoška 1 1
86. Višegrad 8 1 1 1 1 1 1 1 1 1
87. Visoko 12 1 27 1 34 1 5 1
88. Vitez 1 1 1
89. Vlasenica 1 1
90. Vranduk 1 1
91. Jakeš 1
92. Janjić 1
93. Jajce 11 2 28 1 22 11 5 1 3 1 1
94. Jeleč 1 1
95. Jezero 10 2 1 1
96. Zenica 5 1 1
97. Zepče 8 1 1
98. Zvornik 29 3 28 8 26 1 1 3 2
UKUPNO: 01. Džamija ili mesdžid (1036), 02. Medresa (90), 03. Darukkurra (10), 04. Mekteb
(apr.1000), 05. Tekija (106), 06. Imaret (11) 07. Han, 08. Hamam, 09. Turbe, 10. Sahatkula (20), 11.
Most, 12. Kula, 13. Kula-odžak, 14. Karavansaraj, 15. Fontane+šadrvani, 16. Akvadukt, 17.Sebilj,
18. Saraj (5), 19. Bezistan (5)
30