Beruflich Dokumente
Kultur Dokumente
Veliko zaveštanje
(izbor)
I1
II2
III
1
Komentatori zaključuju da je Vijon imao kada je pisao "Veliko zaveštanje" nepunih trideset godina, a da
mu stih i slik nisu dozvolili da to tačnije izrazi. Međutim ima i nepobitnih znakova da je početak testamenta
pisan nešto docnije od ostalih delova.
Vijon je rođen 1431. godine.
Tibo d' Osinji, vladika Orleanski, osudio je Vijona na tešku tamnicu. Vijon ga smrtno mrzi u svojim
stihovima.
Vladika Tibo, kad prolazi ulicama, blagosilja svet krstom. Vijon ga ne priznaje svojim vladikom.
2
Smisao: Vladika Tibo d' Osinji nije moj vladika. On nije ni moj vlastelj - pa da sam mu dužan ikakvu
pažnju i poštu. Od njega ne pritežavam zemlje, ni brazdu. čak ni zemlje na ugaru. Nisam mu sebar, a ni
gospodsko "lane"(tj. zverčica, koja na sebrovom imanju pripada vlastelinu; - životinje i ljudi - sve je to
vlastelinovo).
Ovde neki misle da je Vijon pod "lane" napravio aluziju: da je Tibo d' Osinji sumnjiva morala.
Mučenja, kojima se izvrgavao Vijon, kao i toliki drugi zatočenici, bila su i "pomoću vode"(koja se davala i
"na krpu", a i sa ovlaženom krpom, da se utoli žeđ, te da sužanj ne presvisne). Voda kod pijanice Vijona
dobija dvostruko gadan zvuk i zbog svojih mučilačkih osobina.
NJegovoj duši nek je na spas!
Isus, kralj Raja, molim se, s verom,
Neka mu plati tom istom merom.
IV
V3
VI4
3
Vijon voli meštra-Kotara, koji ga je odbranio na jednom crkvenom sudu (magistar Žan Kotar, prokurator
crkvenog suda). Vijon mu je posvetio i baladu, kao čuvenom bekriji, koji se, kao velikomučenik žeđi,
udostojio raja. Misli se da je Kotar bio još živ u doba ovih stihova, ali je balada o Kotaru (ranije napisana)
tako proslavila Vijona, da je sada hteo Kotara da zakači još jedared, u zaveštanju. Ovde sam se privoleo
verziji po kojoj je Kotar simpatičan Vijonu. Pošto je Vijon "len na čitanju", on će, veli, da čati molitvu za
vladiku Tiboa,"napamet". Moliće se za njega na "pikarski način": Pikari (po imenu svoga apostola) bili su
jeretici, za koje se zna da se nisu Bogu molili za svoje mrtve. Prema tome, Vijon će se moliti za vladiku -
pikarski. On opominje vladiku da ode u pikarske krajeve, pa da vidi šta to znači.
Pikari su propovedali i zajednicu žena. Možda je i tu neka aluzija na Tibovljevu moralnu pokvarenost?
Svakako da su slikovi: Pikar - Kotar uslovili i povukli sve niti u tkivu. Pokušao sam da to i prisnije
dokučim i ostvarim.
4
Vijonov uvez psaltira ubog je; nije od kordovske kože, - jer je Vijon siromah. Ustvari, tu ima još i
starinske igre reči oko "psaltira". Ko zna šta je sve hteo Vijon tom igrom reči? Pre svega, nametala se.
U pomenutom psalmu se veli ono što mu Vijon želi. Fiant diesei panci, et episcopatum lins accipiat alter -
"da mu se dani života skrate, a vladičanstvo da mu drugi primi". (Psalm: Deus landem meam. Ovakvo
tumačenje je dao Prompso, a postoje i druga tumačenja).
Stih sedmi čatim, posle svih zala,
Onoga psalma:"Gospodu hvala!"
VII5
VIII6
IX
X7
5
Luj XI pomilovao je Vijona koji je bio sužanj u Menskoj tamnici. Kraljev ukaz o pomilovanju pisan e
1461. godine, i još nije pronađen. Mnogi su mu na tragu.
6
Biblijski Matusail poživeo je 969 godina.
7
Vijon ne zajmi u drugoga, pa ne zajmi čak ni pameti i zdrava rasuđivanja, mada ih ima malo. Stalno
tvrđenje Vijonovo: da ne uzima na zajam, ima neki smisao koji nisam nikako dokučio. Gordost? Sprdnja?
Možda je svakog "pumpao"?
-Jer zajam nije navičaj moj, -
Dok me obliva samrtni znoj
Testament pišem, pravilna traga,
Konačan vid mu, smiso i kroj.
XI
XII8
XXV
XXVI
8
U našem prostonarodnom govoru "trpila" su kao neki naš čulni organ trpljenja (reč obrazovana poput
"čula" i "lagala" itd.). U ovoj reči naslućujem naročitu psihologiju, za kojom sam i pošao - tj. da "trpila", u
neku ruku, imaju i svoje iskustvo: "trpljen-spasen".
Komentari arapskog filosofa Averoja-Averoesa - prevedeni na latinski, smatrani su u srednjem veku kao
osnova za tumačenje Aristotela. Vijonova "trpila" dobila su više maha no i sam Aristotel u komentarima
Averoesovim.
Gospode Bože, mladosti lude!
Pa da sam časti, ugleda steko,
Imo bih kuću, uzglavlje meko.
Deran pokvaren, bežah od škole!
Dok pišem reči te sreće hude,
Srce sviskava; mladosti, bole!
Mladosti, žude! Mladosti, blude!
XXVII9
XXIX
XXX10
XXXI
9
Parafraza 9. i 10. stiha, gl. 11. Knjige Propovednikove
10
Celestinci, šartresvi: u Vijonovo su vreme živeli bogato, žestoko hranjeni, odeveni i obuveni, - protivno
manastirskom tipiku, - po kome bi imali da idu bosi, ili bar da nose opanke.
Vijon se ruga njihovim raskošnim čizmama. Prosto, više vidi čizme, no sve ostalo.
žive u miru, provode ćut,
Ne traže buku. Sladuju nemo,
Znaju da cene skroviti kut.
Kad si siromah ne budi ljut!
O, bog nam dao samo strpljenja,
Dok oni drugi, udes im krut!
Leba i sleba, jest, i pečenja!
XXXII11
XXXIII
XXXV12
XXXVIII
11
Zidarski se posao smatrao kao neobično težak.
12
Ded Vijonovog oca - Orac (Erace, Orace, Horace) - ime retko i čudno u 15. veku. Prompso misli da je
posredi sveti Hijerarke, velikomučenik. Meni izgleda da se Vijon i tu sprda, i navlaš unosi pradedino
tobožnje ime u slikove. To smo i mi učinili.
Zvezda ne sija na čelu holu,
Niti videla nebeski krin.
Otac mi umro. Dušu mu golu
Gospode, uzmi; - blag budi, čin!
Telo pod pločom. I majka kreće,
Zna to, jadnica - udes je vin,
Ni sin im dugo izdržat neće.
BALADA
13
O GOSPAMA PREĐAŠNJIH VREMENA
13
Flora - rimska kurtizana, spominje je Juvenal. Floralske igre, za koje se veli da ih je ustanovila kurtizana,
opet pod imenom Flora - bile su oličenje razvrata i razblude.
Arhipijada - neki misle da je Vijon ovde ciljao na Alkibijada. A možda je i grčka kurtizana Hiparhija?
Možda i Arhipa, ljubavnica Sofoklova? Mi svakako naginjemo Alkibijadu.
Taida, slavna kurtizana grčka, poznata iz Aleksandrovog pohoda na Aziju (udala se docnije za egipatskog
cara Ptolomeja!).
Eho, nimfa zaljubljena u narcica, pretvorena u hrid.
Abelar i Heloiza, slavni ljubavni par u srednjem veku.
Po legendi, koja je kružila u Vijonovo doba, jedna francuska kraljica (Navarska) domamljivala je svoje
ljubavnike u Nelsku Kulu - i posle noći s njima provedene bacala svakog ljubavnika u Senu. Slavni
sholastičar Buridan bio je, po toj legendi, njena žrtva.
Blanši od Kastilje, mati svetoga Luja, i kralj Tibo od Navare (veli se) koji ju je voleo tajno, ostavio joj je
pesmu i napev. Kraljica je tu pesmu pevala, prateći se uz teorbu i liru. Tako je Blanša, u mašti pesnikovoj,
bila i ostala sirenskog glasa.
Berta Grdonoga, žena Pipina Kratkog, a mati [arlemanja.
Jovanka Orleanka, rođena u Domremiju, u tadašnjem Lorenu. Kritičari ističu veliki patriotizam Vijonov;
naročito je, u tom pravcu, bitna njegova balada "Klevetnicima francuskog Kraljevstva". Rable vidi u
Vijonu dosledog rodoljuba, i pučkog monarhistu.
ногата Берта, Алис млада,
и Харембурга с манског двора;
где Јованка, Лоренка добра,
што спаљена је сред Руана;
где су, Дјево, дај одговора?
Ал' где је снег од лањских дана?
XLVIII
XLIX
LI
LIV14
LV
LVI
LIX
14
Vrlo teško i nejasno me
sto iz igre lopte toga doba. LJubavnici dobijaju od ljubavi da su, kao lopta, potkačeni, - dakle, oni primaju
udar, što je bolno i mučno. Međutim, dame uživaju strast od samog leta lopte.
Vazda pomrkne ljubavi mu sjaj,
Tu on ostavi kožu, il rebra,
- Ja sam ljubavnik odgurnut u kraj!
LX
LXXV15
LXXVI16
LXXVII17
LXXVIII18
Ostavljam ti čitaniju
I "\avolji prdež" znan,
Od istine taj roman.
Prepiso ga, u zvaniju,
Gi Tabaran, meštar zvan,
Sav istinom potkovan.
Slog je krupno išaran,
Al’ videlo - kao dan.
LXXIX19
CXXXVII
18
Roman "Đavolji prdež" prikazuje nemire i izgrede đačke, u kojima je Vijon bio jedan od kolovođa. Stvar
je prepisao "širokim šakopisom" Gi Tabari - koji je docnije prikazao Vijona kao rukovodioca prepada na
Navarski kolež. zato ga Vijon posprdno zove "verodostojnik" (u našem prevodu: "sav istinom potkovan").
Zbog čega Vijon ostavlja svom poočimu onaj grubi roman, pored ostale svoje tobožnje "knjižnice" (koju
sam ja nazvao "čitanijom", da bi nosila parodističko obeležje)? Možda je i dobri meštar Gijom voleo masne
i presne đačke šale?
19
Po izvesnim tekstovima mati Vijonova prerano je ostarila. zato smo je nazvali "starka", a ne starica.
Dirljiva ljubav Vijona prema majci navodi se kao nešto izuzetno, u njegovom cinizmu. Ipak, ja lično, čak i
Vijonovoj baladi-molitvi, osećam izvesnu parodističku notu; na mahove kao da ismeva i majku i njenu
nepismenjačku pobožnost, na koju toliko utiču ispisane i naivne crkvene slike o grešnicima u paklu, kao i
njihovim mukama, Poput onih iz naše "Ognjene Marije u paklu".
Naša gospodarica - Bogorodica.
CXXXVIII20
Devojčice-poštenjavke
što imaju tetke, strine,
Oca, majku, nek izvine,
NJima ne dam ni vlat travke!
Sve sam spljisko na služavke!
U manastir, dobra čeda,
Jakobinska fajta, e da
Nabije vam - komad meda!
CXXXIX21
šartresci i celestinci,
Patite od škrtačine,
Jelo vam je - ko splačine,
Al su zato sevap, sinci,
Vaše dobre metačine
Kad curice, kad ludice,
Stradaju zbog oskudice
- proste pakla opačine!
CXL22
BALADA 23
O VIJONU I DRUSNOJ MARGO
20
Manastir Jakobinski u ulici Sv. Žaka - veoma bogat; imao mnoge bogate ktitore; važio kao raspušten.
21
Manastir Celestinski i manastir [artreski, veoma bogati i raspusni.
22
Margo drusna - "mazne lorfe". Svakako što se mnogo mazala, po običaju javnih žena toga doba. Inače,
možda je u pitanju i "Fontrafa" - kao "firma" burdelja.
23
Parodija na viteške romane: vitez čuva svoju damu od čudovišta sa mačem u ruci. Ukoliko su, kod
Vijona, pojedine rečenice, slike, potezi, upoređenja, obrti, -čista parodija postojećih uzora, - teško je svaki
put utvrditi. Mi stojimo na gledištu da su čak i njegove male slike, zgode, nezgode i slučajni osvrti - da je
sve to u znaku parodije na nešto što je tada bilo isuviše poznato. Tragajući na svoju ruku, mi smo otkrili
mnoge takve parodističke crte - za naše lično zadovoljstvo. Parodija je često, i u samom preteranom, ili
navlaš pogrešnom naglasku na pojedinim rečima.
U poruci je akrostih: Villon
Draž li joj žensku, nema u njoj kvara!
čuvam je mačem, kao dragulj skup.
Kad mušterije navru a ja - vrč!
Trčim po vino, i ne pravim lom!
Po hleb, po sira, - uz razblude grč!
Plate li dobro, kažem: "račun-grom!"
"Posjetite nas čim vas sfrči frč
U burdelju ovom gde skućismo dom."
Poruka
CXLI24
24
Vijon preporučuje, i ostavlja od svoje strane, da dve poznate bludnice - Mariona Kumir i Velja Žanka-
Bretonka - koje su javne žene, osnuju javne škole po čitavoj zemlji.
Samo preporučuje da se tamnica u Menu, gde je Vijon propištao majčino mleko, - ta škola bluda i
zadovoljstva - ne održava, jer mu je to mesto i suviše gnusno za tako lepu nauku. Inače, misli se da su i
sužnjima u tamnici privodili bludnice!
I Bretonka "žanka-Velja",
Nek im škola bude - javna!
Gde đak uči učitelja.
Svid tih škola, zoro, svani,
Sem u Majnskoj bajbokani:
Firma gadna, pfuj, i stravna,
Rukotvora preogavna.
CXLV25
BALADA26
NARAVOUČITELNA ZA ONE
KOJI TERAJU POKVARENI ŽIVOT
25
Nađenoj deci - nahodčadi - ostavljali su dobrotvori ponešto u zaveštanju; Vijon se brine samo za
izgubljenu, propalu decu. Ona se mogu naći u burdelju Marijoninom. Pesma koja sleduje treba da se
isporuči toj "izgubljenčadi", kao Vijonov amanet.
26
Papske oprosne bule prodavale su se samo ispod ruke, i skuta, jer su bile zabranjene u to doba u
Francuskoj. Indulgencije od greha prodavane su po celom hrišćanskom svetu, ali galikonska crkva, i
pragmatička sankcija, protivile su se ovoj papinoj povlastici, - koja je pustošila hrišćanstvo Srednjeg veka.
Koji slova ne zna nije s tog lipsavo,
Strpljenje lan svlada, i svako već tle.
A nisi li svoju zamuku spasavo:
Kurve i krčme razneće ti sve.
Poruka
CLXIII27
CLXIV28
27
Sent Avoa, ženski manastir, osnovan u Parizu 1283. Kapela tog samostana jedina je u Parizu - na prvome
spratu zgrade, - te zato nije ni imala, ni mogla imati grobnica. Zato Vijon i želi, parodistički, da tu bude
sahranjen, - terajući sprdnju i sa pogrebenijem, sa tom poslednjom vizijom zemaljske smrti.
Istina je - raj nije ismejavan, ni smrt duše, - ali smrt tela svakako jeste. U njegovom zavetu osećam izvesnu
hulu, koja mi izgleda bezbožna, mada nisam načisto sa samim stepenom hule. Pokušao sam da je osetim u
samim zvučnim prelivima. Sam spomen groba, odnosno rake, zvuči mi parodistički, u Vijonovom tekstu.
Naglašen je i suviše, kao nišan za ismejavanje.
To sam pokušao da izrazim na srpskom, onim "želja žarka" - bez daljeg objašnjenja, tj. kao da kaže: ovo je
ludo, ali neodoljivo, ne raspitujte dalje! Dalje, Vijon želi da mu se napravi slika mastilom - opet sa
odsevom parodije. Možda, obratno svecima, koji su pisani i slikani skupim bojama - Vijon želi da bude
samo obeležen grubim i jevtinim mastilom, - ako mastilo ne bude mnogo skupo. Dakle: nešto podrugljivo
jevtino. Zato sam upotrebio naš izraz "Kontrafa", i još sam upotrebio naš izraz "mastiljarka". Ploča-
nadgrobna: - bakarna ploča sa urezanim natpisom. Ta bi ploča bila teška patosu od dasaka na prvom spratu.
Vijon tobože čuva patos, boji se za nj, a zaboravlja, tobože, na užas smrti.
28
Ista parodija sa natpisom: tj. da ne bude umetnički urezan, nego prosto parčetom ćumura ispisan.
CLXV
RONDO29
CLXXII30
29
Parodija na katoličku "Večnaja pamjat". Zašto je Vijon brijao bradu, brkove,čak i obrve?
Razna nagađanja. Neki idu dotle da smatraju da je to tadašnja kazna za višeženstvo. Drugi misle: zbog
veneričnih bolesti. Ali, zašto se " brijao" - a ne: da su ga obrijali? Ja ovde osećam, pored svega ostalog, i
skarednu aluziju, koju sam i istakao: da bude sličan Falusu. Ne zaboravimo da Vijona, pred kraj zaveštanja,
svaka dlaka na telu boli, a boli ga i sam Falus, kao krajnji, frojdovski simbol života; i kao krajnji Vijonov
simbol ljubavne patnje i životne žudi.
30
Gijom dÄ Ri, vinar, bogataš toga doba. Svakako, čitav niz aluzija, u parodističkom smislu.
BALADA31
KOJA IMA DA POSLUŽI KAO ZAVRŠETAK
Poruka
31
Vijon zahteva da mu se ukopnici odenu u crveno odelo, u grimiz - da lakrdija bude veća. On sebe
predstavlja kao velikomučenika i velestradalnika, i traži i svečano odelo koje odgovara ukopu, krvave jedne
žrtve ljubavi. A da je to bio u stvari, treba da posvedoči i njegova zakletva: samim oruđem ljubavi.
RASPRA32
IZMEĐU VIJONOVOG SRCA I VIJONOVOG TELA
- Ko si?
- Ja.
- Ko?
- Ja sam srce tvoje!
O končiću što se kida ceo.
Nemam snage, suštine, ni bouje
Kad te vidim, o kako si sveo:
Sam-samoran u buxaku seo.
Ko pas bedan, kom se slutnje roje.
- Zašto?
- Pust si, teraš samo svoje!
- Vrlo važno!
- Meni uzrok seta
- Ja sam dete i sa triest leta!
- Ja dorekoh!
- Briga mi deveta!
II
- Pa šta misliš?
- Nešto sam i Neko.
- Triest leta!
- Za mazgu je dosta!
- Detinjstvo?
- Ne.
- Ludu pamet steko!
- De dokaži.
- Ti magarac osta!
- Ne znaš ništa.
- Ne meći mi krst!
Razlikujem krst od nepokreta,
Crno, belo i - pred nosom prst!
- Je li sve to?
- Zašto kavga kleta?
- Izgubljen si!
- To slabo kom smeta!
- Ja dorekoh.
32
Profesor Gistav Koen donosi ovu baladu u dramskom vidu doslednog dijaloga: ličnosti su Srce i Telo;
čak su naznačeni i scenski potezi prilikom prikazivanja.
Smatra se da je Vijon pisao ovu pesmu u tamnici u Menu. Postoji nekoliko načina da se ovaj dijalog
interpunkcijski rasporedi, tj. šta kome da pripadne, šta Srcu, šta Telu.
Vijonovo pravdanje saturnom i njegovim uticajem dalo je potonjim "prokletim pesnicima" ponosan naziv -
"saturnski pesnici".
Saturn, bog vremena, određuje svakom smrtnom teško životno breme. Pred kraj raspre utvrđen je akrostih:
Vijon.
- Briga mi deveta.
III
IV
- Od kud patnja?
- Od hude mi kobi,
Saturn mi je breme dao tuga,
Tim teretom htede da me zdrobi.
- Gazda si mu, što da budeš sluga?
Već Solomun mudrost veze blagu:
"Nad planetom mudrac silu dobi".
- Ne verujem. Neka ide k vragu!
Ja verujem u planeta snagu,
U sudbinu što se tako spleta
- Ja dorekoh.
- Briga mi deveta.
Poruka
- želiš život?
- Gospod kad bi dao!
- Onda...
- šta to?
- Dane si mu krao!
Preni savest: - na grižu si spao!
čitaj bez predaha!
- šta?
- Nauku sveta!
Lude mani! Pamtiš?
- Svu sam pažnju zbrao!
- I ne čekaj da ti bude žao!
Ja dorekoh.
- Briga mi deveta.
EPITAF U OBLIKU BALADE 33
KOJI JE MISLIO VIJON ZA SEBE I ZA SVOJE
DRUGARE OČEKUJUĆI DA BUDE SA NJIMA OBEŠEN
33
Vijon preklinje svoju braću, ljude koji tek dolaze nakon njega, da se ne sprdaju sa mrtvim telesima:
njegovim i njegovih drugova. LJudi Srednjeg veka uživali su u toj svirepoj sprdnji. Oni su vrištali od
sladostrašća gledajući gde se obešeni klatare na vetru i nevremenu. Vijon ih preklinje da se pomole Bogu
za spas njegove duše, i njegovih drugara, izdahnulih na vešalima, iskljuvanih od tičurina i lešinara. Osećaj
sprdnje ovde je popet do najjezovitijeg vrhunca - takoreći i on je popet - na vešala. Ne zaboravimo da je
najveći opipljivi užas srednjevekovnog čoveka: biti osuđen na paklene muke, na večiti oganj. A Vijona,
pored pretnje pakla, muči još i rug i sprdnja ljudske gomile, čak i u budućim vremenima - budućnost ga
užasava, ako je takva kao današnji rod.
Sprdnja mu je tako bliska, tako je razume - pa ipak, on je ovde žigoše kao nešto najbitnije i najbolnije - i
danas, u vremenima budućim. Ovde se može braniti teza da je Vijon, nasuprot svom grubom razdoblju,
tražio od ljudi više čisto čovečanske samilosti i solidarnosti. Zar i budućnost da bude takva - kao da se pita
on! Osetivši srednji vek, kao nijedan pesnik do njega i posle njega - on se i užasnuo od Srednjeg veka, kao
od nečovečanskog i neljudskog, jer se Srednji vek sprda i sa živima i sa mrtvima. Možda je u tome Vijon
nadmašio i svoje doba; i sebe sama. Vijon poručuje dolazećim ljudima: "Budite bar vi ljudi, budite prava
braća!"
Нек ваш јар се на нас не прелије,
већ молите да Бог прости нама!