Pejo oškovi , Hrvatini i, Hrvatski biografski leksikon V (Gn-H), Zagreb 2002, 725-739.

HRVATINI I (Horvati i, Stipan i Hrvatini , Stipani i, Stjepani i), velikaški rod. U

izvornoj gra i H. se spominju od druge pol. XIII. do druge pol. XV. st., a osobito su snažno
utjecali na razvoj politi kih prilika u bosanskoj državi i susjednim hrvatskim krajevima u
XIV. i na po . XV. st. Uz njih je u drugoj pol. 1320-ih vezan i prvi spomen institucionalno
izgra ene Crkve bosanske, uz koju su pristajali neki lanovi roda, dok su drugi ostali odani
Katoli koj crkvi. Prvi su H. bili ro aci i srodnici knezova Bribirskih, emu duguju svoje
uzdizanje me u mo nu vlastelu u doba prijestolnih borba za hrvatsko-ugarsko prijestolje i
bribirske vlasti nad ve im dijelom Bosanske Banovine. Prvotno su posjede imali u Donjim
krajima, pograni nom podru ju prema hrvatskim zemljama, koji su u pol. XIII. st. ve bili u
sastavu bosanske države, u starim župama Banici u porje ju Sane s gradom Klju em, Vrbanji
oko istoimene rijeke s gradom Kotorom (danas Kotor Varoš) i Zemljaniku u srednjem toku
Vrbasa s gradom Grebenom, a držali su i grad Glamo . Ja anjem Hrvatini a pove avali su se
i njihovi posjedi, najprije u bližoj okolici, na koju se širio i naziv Donji kraji, a poslije i u
drugim dijelovima Bosne, u po etku naj eš e priznavanjem nasljednih prava i darovnicama, a
poslije osvajanjima i vladarskim darovnicama. Tako su potkraj XIV. i na po . XV. st. H.
postali najmo nijim feudalcima u bosanskoj državi te su mogli smjenjivati s prijestolja i same
vladare. Utemeljitelj roda – prema dostupnim podatcima – bio je knez Stjepan (umro prije 2.
II. 1301) koji je posljednje godine života proveo povu eno. Za njega L. Thallóczy nesigurno
pretpostavlja da je bio u rodbinskim vezama s banom Prijezdom I, što izvorna svjedo anstva
ne potvr uju, baš kao ni pretpostavku F. Šiši a da je Stjepan ve 1244. bio gospodar Donjih
kraja. Nesumnjivo je, me utim, da je imao posjede u Donjim krajima. Pouzdano se zna da je
Stjepan imao više sinova koji su naslijedili o eve posjede. Ne zna se koliko ih je bilo, a nisu
poznata ni njihova imena, osim najstarijemu knezu → HRVATINU, koji se u izvorima i
literaturi obi no po ocu naziva Stjepani . Na bra u se odnosi sadržaj isprava iz 1299, 1301,
1304. i 1305, a spominje se samo Hrvatin, koji nastupa kao predstavnik svoje neimenovane
bra e i sinova te vodi obiteljske poslove. Pouzdano se zna da su bra a sudjelovala u borbama
za hrvatsko-ugarsku krunu potkraj XIII. st. kao pristaše napuljskih Anžuvinaca, pretendenata
Karla Martela i Karla I. Roberta. Zbog zasluga napuljski kralj Karlo II. potvrdio im je
ispravom od 14. VI. 1299. Donje kraje pokrajina zemlje bosanske (Partes provinciarum
inferiores terre Boczinensis), koje oni ve drže i posjeduju. Nakon toga, odigrali su važnu
ulogu na po . XIV. st. u svezi sa širenjem u Bosni vlasti Bribirskih, s kojima su više puta
sre ivali svoje vazalne odnose. Ban Pavao I. Bribirski s bra om izdao im je više isprava
(1301, 1304. i 1305) kojim je potvr ivao sve njihove posjede, jam io njihovu cjelovitost i
obe avao zaštitu ako ih tko napadne. Unato njihovim rodbinskim vezama i takvim
jamstvima, odnosi Hrvatini a s knezovima Bribirskim zapali su u krizu za banovanja nad
dijelom Bosne Pavlova brata Mladina I (1302-04). Sinovi kneza Stjepana bili su, ini se,
nezadovoljni Mladinovom upravom te su stali podupirati protivnike bribirske vlasti u Bosni.
Prema jednima, u pozadini sukoba bilo je pristajanje Stjepani â uz patarenstvo (V. Klai ), a
po drugima uz Kotromani e i Stefana Dragutina (M. Perojevi ) zbog ega je Mladin I. o.
1303. udario na njih, stao im otimati posjede i gradove u Donjim krajima te u lipnju 1304.
poginuo u Bosni. F. Šiši misli da su Stjepani i bili upleteni u njegovu smrt za koju se u
bilješki bribirskog nekrologa izrijekom optužuju »nevjerni krivovjerci« (heretici infideles).
Tako težak zlo in nisu im predbacivali ni sami Bribirski kada im je ispravom od 21. II. 1305.
ban Pavao I. Bribirski sa sinovima ponovno obe ao trajno i pravo prijateljstvo te jam io
neokrnjenost njihovih posjeda sve dok mu budu vjerni. Nakon tih se vijesti Stjepani i dulje
vrijeme ne spominju. Tek u vrijeme velikoga politi kog raslojavanja me u hrvatskim i
bosanskim velikašima uo i pada bana Mladina II. Bribirskog 1322. ponovo su aktivni na
strani Mladinovih protivnika. Osim kneza Hrvatina Stjepani a, u izvornoj gra i nakon 1320.
po imenu zabilježen je knez Grgur Stjepani , koji se u literaturi tako er dovodi u svezu sa
Stjepanom, za etnikom roda Hrvatini a. Prevladava mišljenje da je Grgur bio mla i brat
Hrvatinov, a tek je Thallóczy ustvrdio da je Grgur bio sin Hrvatinova brata Stjepana. Izvorna
gra a poznaje, me utim, i Gojslava Stjepani a, za koga Nada Klai pretpostavlja da bi mogao
biti Hrvatinov ro ak, a M. An i je bez posebne argumentacije ustvrdio da je Gojslav jedan
od Hrvatinove bra e. Kontekst u kojem se Gojslav spominje (1322. i 1338) navodi na
pomisao da bi u njem trebalo gledati velikaša iz zadarske okolice, to više što se u izvornoj
gra i nijednom rije ju ne dovodi u svezu s Hrvatini ima i njihovim posjedima u Donjim
krajima. Grgur, suvremenik Hrvatinovih sinova, prvi se put poimence samostalno spominje u
nedatiranoj ispravi Stjepana II. Kotromani a kojom mu je, za vjernu službu, ban darovao sela
e avu, Hrastuš, Jakeš u Nenaviš u, Volovi i Modri u, jer je najvjerojatnije 1329-30. na
elu banova izaslanstva išao u Bugarsku da mu dovede zaru nicu. Ban tom prigodom Grgura
naziva »velikim knezom«. Poslije se Grgur spominje tek 1357. u svezi s ustupanjem svojih
posjeda u Donjim krajima hrvatsko-ugarskom kralju Ludoviku I, ali povjesni ari nisu sigurni
je li rije o istoj ili pak o dvjema razli itim osobama. U prilog drugoj pretpostavci govorila bi
kronologija, naime injenica da je Grgurov brat Hrvatin umro prije 1315, a sin mu Vukoslav
prije 16. IV. 1343. Od po . 1320-ih djeluju sinovi kneza Hrvatina, knez → VUKOSLAV,
Pavao i vojvoda → VUKAC. Knez Pavao Hrvatini prvi se put spominje u ispravi lokalnoga
velikaša Berislava Sko i a 1323. Isprava je sastavljena pred Pavlom. Iz nje se zna da je Pavao
vjerno služio bana Stjepana II. Kotromani a te da je bio gospodar Župe Zemljanik. U dvjema
ispravama iz 1326-29. za Pavlova brata Vukoslava ban tvrdi da to ne ini nijednom
Vukoslavovu bratu ni sinovcu nego samo njemu. Pavao se ponovno kao svjedok spominje
1332. u banovoj ispravi o na inu rješavanja razmirica izme u njegovih podanika i
Dubrov ana. U literaturi se tvrdi da je Pavao bio jedan od zastupnika i svjedoka iz Završja te
da je u me uvremenu proširio svoje posjede izvan naslije ene Župe Zemljanik, na podru je
oko gradova Glamo a i Grebena. Povezivanje Pavla sa Završjem nije potpuno sigurno, jer je u
ispravi na tome mjestu, po svemu sude i, dio teksta nehotice pri prepisivanju ispušten. God.
1337. spominje se kao njegov podanik, homo Pauli Cheruatinich, Radoš Babi iz sela Blisa.
Prije 1341. Hrvatini i su stekli grad Glamo , u kome su svoje podanike imali i Vukoslav i
Pavao. Glamo još, ini se, nisu držali sami, budu i da se tada u njemu spominje i ovjek
Katarine, sestre Stjepana II. Kotromani a. Pavao se ponovno spominje me u svjedocima u
ispravi Stjepana II. od 23. VI. 1345, kojom se pred slavonskim banom Nikolom izmirio s
knezom Ivanišem Nelip i em i njegovom majkom Vladislavom. To je posljednja vijest o
njemu. Od 1325. spominju se Vukoslavovi sinovi, knez → VLATKO, Vuk i Pavao
Vukoslavi i, kojima otac prijeti »božjom srdžbom« ako ne bi priznali oslobo enje koje je on
dao sinu svoje služavke Marice. Od prvih godina bosanskoga politi kog osamostaljivanja
nakon pada bana Mladina II. Bribirskog osobito se istaknuo knez Vuk. Iz povelje bana
Stjepana II (datira se u 1351) vidi se da je Vuk 1325. sudjelovao na banovoj strani u borbama
protiv kneza Nelipca, koji je bio zaposjeo banov grad Visu i na Cetini. Vuk je Nelipcu oteo
Triljski Brod, što je pomoglo Stjepanu II. Kotromani u da vrati izgubljeni grad. Ponovo se
istaknuo 1329. kada je Bosna bila u otvorenom ratu sa Srbijom, a ban s vojskom prodro u
Polimlje. Tada je banu spasio život ustupivši mu svoga konja. Vuk je stekao zasluge i 1350.
kada je car Dušan provalio s vojskom u Bosnu i zauzeo banov grad Novi, koji je potom ban
povratio uz Vukovu pomo . Za te zasluge ban je 1351. Vuku i njegovu bratu Pavlu potvrdio
baštinske zemlje u župama Banici i Vrbanji. Poslije se Vuk više ne spominje. Njegov brat Pavao
spominje se ponovo u ispravi bana Tvrtka iz 1367, iz koje se doznaje da je on nedavno pristupio
banu. To potvr uje da je i Pavao neko vrijeme bio me u Hrvatini ima koji su napustili bana,
da ga je – za razliku od drugih – priznao i da mu je Tvrtko tom ispravom zajam io osobnu
sigurnost i sve što je baštinio. God. 1351. Hrvatini i su se podijelili, pa su tako Vukoslavi i
dobili Župu Banicu, a Pavlovi i Župu Zemljanik. U ime Vukoslavi a nastupio je knez Vlatko,
a u ime Pavlovi a, Grgur Pavlovi . Podjela je samo potvrdila postoje e stanje, budu i da je
još 1331. Pavao »gospodin svemu Zemljaniku«. Promjena na bosanskom prijestolju 1353.
oslabila je vazalne veze dijela Hrvatini a i novoga vladara, pa su one utvr ivane novim
jamstvima i potvrdama povlastica koje su dobili od Tvrtkova prethodnika (tako je primjerice
u inio Vlatko Vukoslavi ). God. 1357. došlo je do velikih promjena u držanju nekih
Hrvatini a prema banu. Iako je Tvrtko bio sredio svoje odnose s ugarskom krunom, kralj
Ludovik I. Anžuvinac nije prestajao predobivati neke od Hrvatini a. Uspio je privu i i sebi
podrediti sinove kneza Pavla, Grgura i Vladislava Pavlovi a, te Grgura Stjepani a, gospodare
gradova Grebena i Glamo a. Iako se o tom Grguru ništa odre enije i pouzdanije ne može re i,
jedni ga drže identi nim s Hrvatinovim poznatim bratom i »velikim knezom« Grgurom, a
drugi misle da bi mogao biti sin Stjepana, Hrvatinova nepoznata brata. Neodre enost njegova
identiteta pove ava injenica što se on više ne spominje. U zamjenu za posjede u Donjim
krajima kralj je bra i Pavlovi ima dao dio grada Dobra Ku a kraj Daruvara. Po prelasku pod
zaštitu hrvatsko-ugarskoga kralja u ime bra e Pavlovi a nastupa jedino knez Grgur. On je,
kao novi gospodar, ve 1358. donio pred pe uški Kaptol ispravu o razgrani enju Dobre Ku e,
a 1360. spominje se kao osoba kojoj su neki kraljevi podanici nanijeli velika nasilja. O Grguru
i Vladislavu Pavlovi u nema drugih podataka. Pogrešno je mišljenje (F. Šiši , Gj. Szabo) da
je Grgur imao sina Pavla, iji se sinovi Gojslav, Nikola i Nelipi ve 1365. spominju s
pridjevkom od Dobre Ku e. Nakon Ludovikova vojnog pohoda protiv Bosne 1363. i kraljeva
privremenog uspjeha na njegovu je stranu prešao Vlatko Vukoslavi , koji je dobio u posjed
grad Brš anovac (kraj današnjeg sela Bršljanice u blizini Garešnice). Njegovi sinovi
Vukoslav, Grgur i Nikola nisu ostavili dublji trag. Vukoslav se spominje u ispravi Tvrtka iz
1357. kada je bio obuhva en jamstvima i povlasticama koje je ban dao njegovu ocu. Nakon
o eve »nevjere« i prelaska pod vlast Ludovika I. 1363. Vukoslav se više ne spominje. Ni
Vukoslavovi sinovi Grgur i Nikola, koji nose pridjevak od Brš anovca (de Borsonuch), nisu
igrali ve u ulogu u javnom životu. God. 1378. Grgur je zatražio da mu se izda potvrda isprave
Ludovika I. njegovu ocu od 12. VIII. 1366. Njegov brat Nikola baštinio je grad Veselu Stražu,
ali je zbog pritiska Bosanaca nije mogao održati. Za Nikolu se kaže da je sin Vlatka iz
Zobo ine (Zabathina, Zobochina, Lathovicyna, Wlatkowyna – nalazila se kraj današnjeg sela
Bršljanice). Nikola se još jednom spominje 1416. kada mu je azmanski Kaptol, na njegov
zahtjev, izdao prijepis povelje zagreba koga Kaptola od 22. VIII. 1382, kojom su utvr ene
me e posjeda Brš anovca. Taj ogranak Hrvatini a izumro je smr u Nikolina sina Mihovila
1481. Potkraj XIV. i na po . XV. st. na politi ke prilike u Bosni snažnije utje u sinovi kneza
Vukca Hrvatini a, veliki vojvoda → HRVOJE VUK I , hrvatski ban → VUK VUK I te
knezovi Dragiša Vuk i i Vojslav Vuk i . Osim njih, Vukac je imao dvije k eri, Vu icu i
Resu. Prvi poznati podatak o Dragiši potje e iz isprave kojom ga je hrvatsko-ugarski kralj
Ladislav Napuljski 17. VII. 1391. nagradio za vjernu službu, darovavši mu sela Sridu u Župi
Sani i Zabi , koje je pripadalo gradu Klju u. Prema pisanju zadarskog ljetopisca Pavla
Pavlovi a, Dragiša je sa ženom i pratnjom 12. II. 1393 (u literaturi se taj doga aj uglavnom
datira u 1392), došao u Zadar. Iako ljetopisac isti e da je razlog Dragišina posjeta Zadru
njegova želja da se pokloni mo ima sv. Šimuna, u literaturi se isti e da je on vjerojatno prenio
Zadranima poruku brata Vuka u svezi s pregovorima o predaji njihova grada. Dragiša se
posljednji put spominje 1401. Najmla i brat Vojslav išao je potkraj studenoga 1388. s bratom
Hrvojem u ime bosanskoga kralja u Knin, tada u Tvrtkovoj vlasti. Drži se da su oni odatle
uputili poziv dalmatinskim gradovima da se predaju. Prevladava mišljenje da se na njega
odnosi spomen Vojslava Vojvodi a me u svjedocima u dvjema ispravama kralja Ostoje,
kojima je u »baštinu i plemenito« dao Dubrov anima »zemlje od Kurila deri do Stona« (15. I.
1399), odn. potvrdio im ranije ste ene povlastice. Vojslav je s bratom Hrvojem bio tada uz
kralja, najprije u Lišnici u Usori, potom na kraljevskom dvoru u Sutjeski. Spomenut je i u
Hrvojevoj ispravi Zadranima 1401. Vojslav je potkraj kolovoza 1402. bio u Hrvojevu taboru u
Zemuniku i išao u Zadar s Hrvojevom porukom Alojziju Aldemarisku, admiralu i namjesniku
Ladislava Napuljskog, da se sastanu radi dogovora o zajedni kom ratovanju protiv
Žigmundovih pristaša. Prema P. An eli u, vjerojatno je neko vrijeme bio viso ki knez. O
njihovim sestrama zna se malo. Resa je bila udana za tep iju Batala (spominje se 1393), a
Vu ica za jednog od Zlatonosovi a, strica knezova Vukmira i Vukašina. Na po . 1404. imala
je nekih neprilika te je sa sinovima Vukom i Branivojem dobila uto ište u Dubrovniku.
Vojvoda i ban Vuk ostavio je dvije k eri, stariju Jelenu (umrla nakon 18. III. 1437) i mla u
Katarinu (umrla prije 10. III. 1421), za koje je utvr eno da potje u iz dvaju Vukovih brakova.
Prva banova žena i Jelenina majka nije poznata. Uskoro se i o Jeleni malo znalo, pa su je
povjesni ari uglavnom izjedna avali s polusestrom Katarinom i nazivali Jelena Katarina. U
prolje e 1405. udala se za Vuka, brata vojvode Sandalja Hrani a Kosa e, te najve i dio
bra nog života provela u gradu Jele u. Uskoro nakon muževe smrti (1424) povukla se u
splitski samostan sv. Benedikta, u kom je kao svjetovna osoba okružena malobrojnom
poslugom provela ostatak života te 18. III. 1437. dala sastaviti oporuku. Katarinina majka
zvala se Anka. Nakon o eve smrti s majkom se pojavljuje kao nasljednica obiteljskih dobara i
brani ugrožene gradove Ostrovicu i Skradin. Iako još malodobna, Katarina je nedugo nakon
o eve smrti bila obe ana knezu Karlu Kurjakovi u, s kojim je bila u etvrtom srodni kom
koljenu, pa je zatražena dozvola od pape Bonifacija IX. koji je bulom od 22. VI. 1401.
odobrio njihovu bra nu vezu. U promijenjenim politi kim prilikama Katarina se u prolje e
1405. udala za vojvodu Sandalja Hrani a Kosa u, koji ju je 1411. otpustio i time se teško
zamjerio Hrvatini ima. Smr u vojvode Hrvoja 1416. H. naglo gube mo i utjecaj u javnom i
politi kom životu bosanske države, što je omogu ilo bosanskom kralju da u potpunosti uspostavi
svoju vlast u njihovim zemljama. Hrvojev sin jedinac Balša Hercegovi ne samo što nije
naslijedio o eve sposobnosti nego ga nije dugo ni nadživio. Umro je potkraj 1416. ne
ostavivši muških nasljednika, nego tek k eri, stariju Katarinu i mla u Doroteju. Katarina je
bila udana za kneza Tvrtka Borovini a, a Doroteja prvi put za kneza Ivaniša IV. Blagajskog i
drugi put za kneza Martina IV. Frankapana. Obje se spominju izme u 1418. i 1423. u vezi s
naslje ivanjem Hrvojeve ostavštine u Dubrovniku. Doroteja je 1446. ve bila udovica kada
joj je kralj Tomaš izdao povelju kojom je nju i sina joj Miklouša uzeo sa svim njihovim
dobrima pod svoju zaštitu. Udajom za Martina IV. Frankapana donijela mu je u miraz
gradove Hrvatini a, Kozaru i Vrbas. Ni nasljednici Hrvojeve bra e nisu ostavili dublji trag.
Dragiša je ostavio sina Ivaniša, koji je umro prije 22. VIII. 1446, kada je kralj Tomaš darovao
njegovim sinovima Pavlu, Marku i Jurju grad Klju i 60 sela u župama Mrin, Banica, Glaž i
Uskoplje. Marko je spomenut i 1461. me u svjedocima u ispravi kralja Stjepana Tomaševi a.
Od bosanskih Hrvatini a iz Donjih kraja nakon Hrvojeve smrti ve i utjecaj imali su tek sin
kneza Vojislava, vojvoda → JURAJ VOJSALI i njegov sin vojvoda → PETAR. Za drugog
sina vojvode Jurja, kneza Jurja, zna se jedino iz o eve isprave od 12. VIII. 1434. bra i
Jurjevi ima. Nakon propasti bosanske države 1463. spominje se još jedan Hrvatini , potomak
kneza Vojslava, Matija Vojsali , za koga S. irkovi drži da je bio sin vojvode Petra. Matiju
su Turci u ožujku ili travnju 1476. postavili za kralja u svom dijelu Bosne, a on se
posredovanjem Dubrov ana potajno u svibnju dopisivao ili pregovarao s ugarskim dvorom.
Kralju Matiji Korvinu nudio je pokornost pod uvjetom da ga ostavi na položaju bosanskoga
kralja. Njegovu nelojalnost Turci su brzo otkrili te je ve u svibnju ili u lipnju sultan poslao
vojsku protiv njega i odmetnutih velikaša, koja je opsjela njihove gradove. Na to je Korvin
poslao u Bosnu s vojskom kraljevskog suca Stjepana Báthoryja i kalo kog nadbiskupa
Gabrijela, koji su prisilili Turke na povla enje. Dalja njegova sudbina nije poznata. Matija
Vojsali kao bosanski kralj nije identi an s istoimenim bosanskim kraljem iz 1465. Matijinom
se smr u ugasio rod bosanskih Hrvatini a.
Hrvatin Stjepani , knez (?, druga pol. XIII. st. – ?, prije 1315). Po njem se njegove
nasljednike nazivalo Hrvatini ima. U javnom i politi kom životu po inje djelovati u doba
dinasti kih i prijestolnih previranja u Hrvatskoj i Ugarskoj potkraj XIII. st. Nastupa s
ro acima, knezovima Bribirskim, na strani pristaša napuljskih Anžuvinaca. Stoga napuljski kralj
Karlo II. Hrvatinu, njegovim sinovima, bra i i ro acima za iskazanu vjernost i ste ene
zasluge, poveljom od 14. VI. 1299. potvr uje posjed Donjih kraja. Kralj naziva Hrvatina
knezom. Istodobno je hrvatsko-ugarski kralj Andrija III. pustošio posjede svojih politi kih
protivnika, pa su stradali i posjedi Hrvatina i njegove bra e. Za premo i Bribirskih u
Hrvatskoj i njihova gospodstva nad Bosnom, Hrvatin je kao »de inferioribus Bosne comes«
bio njihov vazal, pa mu je ban Pavao za vjernu službu poveljom izdanom u Skradinu 2. II.
1301. zajam io mir i sigurnost, obe avši da e ga zajedno sa svojom bra om i sinovima vazda
štititi i braniti njegove zemlje i posjede od svakog neprijatelja, a oni njima obe avaju biti
vjerni u svakoj prilici. Nestalne bosanske prilike utjecale su na njihove odnose koji su se oko
1303. pomutili, najvjerojatnije zbog toga što je Hrvatin podupirao protivnike Bribirskih i
njihove vlasti u Bosni, zbog ega je Mladin I. Bribirski udario na njega. Sukobi su nastavljeni
do 30. III. 1304, kada su u Splitu Bribirski izdali ispravu knezu, njegovoj bra i i sinovima
kojom im jam e neokrnjen posjed njihovih gradova i posjeda. To su potvrdili ispravom od 21.
II. 1305. u kojoj Hrvatinova bra a nisu spomenuta. Pouzdano se zna da je Hrvatin držao grad
Klju u Župi Banici po kome je kao glavnom svom posjedu dobio pridjevak Klju ki, kako ga
u darovnicama njegovu sinu Vukoslavu naziva ban Stjepan II. Kotromani . Neutemeljena je
interpretacija tog naziva Nade Klai , koja tvrdi da ga je ban degradirao u klju koga kneza
zbog navodne uzurpacije vlasti u Donjim krajima. Prema nedatiranom i nepotpunom natpisu
prona enom u selu Osretku kraj Kulaša doznaje se da je Hrvatin imao svoga pisara (»dijak
kneza Hrvatina«). God. 1315. Hrvatin se spominje kao pokojni. Stoga se na njega ne odnose
podatci iz 1333. i 1345. o Hrvatinu Stefani u (Ühdfnbzm Cnägfbzr, Chorwatinus
Stephani).
Vukoslav Hrvatini , knez (?, prije 1299 – ?, prije 16. IV. 1343). Iako se njegovo ime
izrijekom ne navodi u ispravama izdanim njegovu ocu 1299, 1301, 1304. i 1305, njihov se
sadržaj odnosi i na njega, a s bra om je obuhva en u spomenu Hrvatinovih sinova (dictis
Hrivatino, filiis et fratribus eius). Prvi put Vukoslav se spominje 1315. i naziva knezom. Tada
je u Sanici u Župi Sani izmirio nekog Vuka Obradova s njegovim plemenom. Nakon toga ne
spominje se do 1325. kada je u Klju u darovao slobodu Jurjevu nezakonitu sinu Hrani u.
Vukoslav je 1326. najvjerojatnije nakon neuspjele pobune sinova Stjepana IV. Baboni a,
bivšeg »bana itave Slavonije«, tako er ostavio Baboni e, kao što je nakon pada Mladina II.
1322. napustio i Bribirske, i najposlije prihvatio vlast bosanskog vladara. Za kidanje
podani kih veza s hrvatskim velikašima ban Stjepan II. Kotromani zajam io je izme u 1326.
i 1329. Vukoslavu slobodu i dao mu, to nije, priznao posjedovanje naslije enih župa Banice i
Vrbanje s njihovim gradovima Klju em i Kotorom kao nagradu za vjernu službu, tj. »ere
ostavi hr’vat’skoga g(ospo)d(i)na i Bap’ši e«. Uskoro potom ban je izdao još jednu ispravu
identi na darovnog sadržaja za koju L. Thallóczy drži da sve anije ponavlja darivanje
prethodne darovnice. Za razliku od prve povelje u kojoj se poimence navode svjedoci, u
drugoj se darivanje ponavlja pred najvišim predstavnicima Crkve bosanske i bosanskim veli-
kašima (»prid vsom Crkvom i prid vsom Bosnom«). U slu aju Vukoslavove nevjere ban ga ne
može zasužnjiti, nego mu jam i mogu nost da se opravda pred »dobrim mužjem«. Isprava je
pisana u hiži gosta Radoslava u Moištri i prvi je poznati dokument u kojem se pojavljuje
institucionalno izgra ena Crkva bosanska kao jamac donacijskih prava nekoga bosanskog
velikaša. Pojava Crkve bosanske u tom svojstvu u izravnoj je vezi s crkvenom pripadnoš u
strane kojoj je prava trebalo jam iti i braniti. Vukoslav se ponovno spominje u nedatiranoj
povelji koju su izdali banica majka Elizabeta i njezin sin ban Stjepan II. Kotromani njegovu
bratu Vukcu (povelju bi trebalo datirati nakon 1329. budu i da se u njoj uz bana spominje i
njegova neimenovana žena). U povelji se kao pozitivna praksa isti e na in na koji su ve bila
zajam ena njegova prava. U istom smislu Vukoslav se spominje i u ispravi kneza Vladislava,
žene mu Jelene te sinova, bana Tvrtka i kneza Vuka, vjerojatno iz 1353-54, kada je Vukoslav
pouzdano ve bio desetak godina mrtav. Ostavio je sinove Vlatka, Vuka i Pavla. Žena Jelena,
k i krbavskoga kneza Kurjaka, stupila je 16. IV. 1343. u samostan u Šibeniku, a 1350. bila
lanica samostana sv. Nikole u Zadru.
Vukac Hrvatini , vojvoda (?, na po . XIV. st. – ?, nakon 10. IV. 1378). Najmla i je (prema
Nadi Klai najstariji) sin kneza Hrvatina Stjepani a. Od oca je baštinio Župu Vrbanju s
gradom Kotorom. Prvi se put spominje u nedatiranoj ispravi banice Elizabete i sina joj
Stjepana II. Kotromani a (objavljivana je pod godinama 1323-1331, ali trebalo bi je datirati
prije, u prve godine Stjepanova banovanja dok još nije vladao samostalno). Njome su banica
majka i mladi ban zarekli knezu Vukcu da ne e biti njihov sužanj i talac. Otada je knez bio
vjeran bosanskim vladarima i u trenutcima kada su ih neki lanovi roda Hrvatini a napustili i
pristupili hrvatsko-ugarskom kralju. Nakon promjene na bosanskom prijestolju 1353.
spominje se knez Vukac »s bratijom« u dvjema ispravama (vjerojatno iz 1353-54) kneza
Vladislava Kotromani a, njegove žene Jelene te njihovih sinova, bana Tvrtka i kneza Vuka.
Kada su na po etku 1357. neki lanovi roda Hrvatini a napustili bosanskog bana Tvrtka,
Vukac mu je ostao vjeran. Osim toga, Vukac se, uz vojvodu Pur u, u spomenutoj ispravi
pojavljuje kao ruynikj (poseban jamac) i pristav (pomo ni sudski službenik). Kada je u
ljeto 1363. hrvatsko-ugarski kralj Ludovik I. Anžuvinac zaratio s Bosnom te dolinom Vrbasa
prodro s vojskom do grada Sokola, središta Župe Plive, tamo ga je zaustavio Vukac i obranio
opsjedani grad. Za to mu je Tvrtko 11. VIII. 1366. ispravom darovao Župu Plivu. A. Babi
pretpostavlja da su tada u njegove ruke došli i posjedi Vlatka Vukoslavi a, koji se bio
iznevjerio Tvrtku i prešao u Slavoniju. F. Šiši , me utim, napominje da su otada Hrvatini i
držali župe Vrbanju, Mrin, Zemljanik i Plivu. U toj ispravi Tvrtko naziva Vukca vojvodom,
ali se na temelju toga ne može pouzdanije utvrditi vrijeme kada je on naslov dobio, vjerojatno
uskoro nakon obrane Sokola. Posljednji se put Vukac spominje me u prisežnicima kralja
Tvrtka I. Kotromani a u ispravi kojom je on 10. IV. 1378. potvrdio Dubrov anima povlastice
svojih prethodnika. Prema dubrova kim kroni arima M. Orbiniju i J. Lukarevi u, koji se
pozivaju na neku ispravu Tvrtka I. Kotoranima, Vukac je bio oženjen dubrova kom
plemkinjom iz obitelji Lukarevi , a S. irkovi sumnja u taj podatak.
Vlatko Vukoslavi , knez (?, prije 1325 – nakon 26. XI. 1383). Vlatko se s bra om Vukom i
Pavlom prvi put spominje u o evoj ispravi od 25. V. 1325. God. 1351. pojavio se s Grgurom
Pavlovi em pred banom Stjepanom II. Kotromani em u svezi s reguliranjem imovinskih
odnosa me u potomcima kneza Hrvatina. Kao najstariji Vukoslavov sin, Vlatko je nastupio u
ime Vukoslavi a, a kao najstariji sin kneza Pavla Hrvatini a, Grgur je predstavljao Pavlovi e.
Više podataka o Vlatku potje e iz prvih godina nakon promjene na bosanskom prijestolju
1353. Nastojao je srediti odnose s novim banom Tvrtkom, od koga je tražio potvrdu ranije
ste enih dobara i povlastica, kakve je uživao u doba bana Stjepana II. U tom smislu dobio je
1353-54. dvije isprave koje su mu zajedno izdali banovi roditelji, otac Vladislav, majka
Jelena, sam ban i njegov brat, knez Vuk. Oni Vlatku i njegovu potomstvu jam e da ne e biti
njihov zarobljenik i talac i potvr uju imanja koja posjeduje. Kada se iz Ugarske potkraj 1354.
vratila banica majka s mla im sinom, ponovo su s Tvrtkom izdali povelju Vlatku s istim
jamstvima. Prema toj ispravi, Vlatko je živio u Klju u i ondje imao svoj dom. Kada su na po .
1357. neki od Hrvatini a napustili bosanskog bana i priklonili se hrvatsko-ugarskom kralju
Ludoviku I, Vlatko je ostao vjeran Tvrtku. Ban je knezu i sinu mu Vukoslavu te godine izdao
novu ispravu kojom mu je zajam io da ne e pretrpjeti nikakvo zlo zbog nevjere brati a
Grgura Pavlovi a. Za uzvrat se od Vlatka traži da »služi gospodinu oružjem kako može
najbolje«. Vlatko nije, me utim, dugo ustrajao u vjernosti, nego je odmah nakon Ludovikova
vojnog pohoda protiv Bosne 1363. stupio na njegovu stranu. S Ludovikom I. postignuo je
odre eni sporazum ve za kraljeva povratka iz Bosne. Na to upu uje podatak iz kraljeva pisma
od 13. VII. 1363. kojim je iz svog logora kraj rijeke Sane naredio zagreba kom Kaptolu da s
kraljevim izaslanikom Nikolom Pavlovim iz Pakraca upute povjerenika da sudjeluje pri
uvo enju me a posjeda Sveti Toma (u okolici današnje Tomašice) i Zobo ina, koji su
pripadali gradu Brš anovcu u Križeva koj županiji, a kralj ih je Vlatku dao u zamjenu za grad
Klju . Zagreba ki je Kaptol izvijestio pismom od 14. VIII. da je postupio po kraljevoj naredbi
te da je Vlatko prigodom prijenosa posjeda na sebe ostavio pavlinima iz Gari a da mirno
uživaju svoja dobra. Dva dana prije i azmanski je Kaptol izvijestio da je primio kraljev
pismeni nalog da utvrdi me e Brš anovca. Sljede e 1364 (5. V) i sam je Ludovik I. poveljom
sve ano potvrdio zamjenu Brš anovca te sela Sveti Toma, Zobo ina i Sesvete (Mentzent,
posjed s crkvom Svih svetih na podru ju današnje Kutine). Kralj je 12. VIII. 1366. izdao
Vlatku novu povelju kojom ga je izuzeo ispod sudbene vlasti redovitih sudova bana i palatina,
obvezavši ga da se jedino mora odazvati kraljevskom sudu. Me utim, nakon prelaska na svoje
zamjenom ste ene posjede u Slavoniji, imao je i neugodnosti sa svojim susjedima, slavonskim
plemi ima, koji su ga držali došljakom i nisu se puno obzirali na povlastice koje mu je kralj
podijelio. Ponukan takvim ponašanjem, kralj je 26. III. 1367. naredio azmanskom Kaptolu da
u budu e ne izdaje prosvjedne, istražne i bilo koje druge isprave protiv kneza Vlatka, kako je
to dotad injeno prema njemu kao došljaku. Prelaskom pod Ludovikovo okrilje Vlatko je brzo
gubio raniju mo , utjecaj i položaj. Njegovo tadašnje djelovanje ima tek lokalno zna enje koje
odre uje injenica da je on tek gospodar Brš anovca. Kršenje Vlatkovih prava nastavljeno je i
1370-ih te je 1378. u njegovu korist posredovao sam hrvatsko-ugarski kralj, naloživši
hrvatskom banu Petru Cudaru i podbanu Petru irku da moraju zaštiti njegova prava. Vlatko
se u izvorima kao jedan od svjedoka spominje u izjavi zagreba koga Kaptola od 27. VIII.
1380. da su utvr ene me e posjeda koji pripadaju Vlatkovu Brš anovcu te u ispravi
križeva kog župana Bazova od 26. XI. 1383. u svezi s parnicom koja se pred njim vodila. Imao
je sinove Vukoslava, Grgura i Nikolu.
Hrvoje Vuk i , veliki vojvoda bosanski i herceg splitski (Kotor ?, danas Kotor Varoš, oko
1350 – vjerojatno Jajce, travanj 1416). Najstariji sin vojvode Vukca Hrvatini a. Prva vijest o
njem potje e iz isprave hrvatsko-ugarskoga kralja Ludovika I. Anžuvinca od 21. VI. 1376. Iz
nje se doznaje da je tada knez Hrvoje posredovao pri izmirenju bra e Radoslava i Miroslava,
odmetnutih sinova bosanskog vojvode Mastana. U milosti je Ludovika I. koji ga naziva
svojim vjernim vitezom. Drže i da je dostojan asti pokojnog oca, kralj Tvrtko I. Kotromani
podijelio mu je ast velikog vojvode ispravom od 12. III. 1380, posavjetovavši se s vlastelom
na stanku (državnom saboru) u Milima (danas selo Arnautovi i kraj Visokog). Istom prigodom
darovao mu je tri sela u Župi Lašvi, Trbeušu, Lupnicu i Bilu (danas sela u travni kom kraju).
Na po . 1387. pošao je s bratom Vukom na elu bosanske vojske u pomo svrgnutom
zagreba kom biskupu Pavlu Horvatu i dvojici pobunjenih hrvatskih velikaša, banu Ivanišu
Horvatu i vranskom prioru Ivanu Paližni. Usput su oplja kali posjede Žigmundovih pristaša
Zrinskih. Potkraj 1388. Hrvoje je s bratom Vojislavom bio zauzet doga ajima u Dalmaciji, pa
je na po . studenog iz Knina (tada u vlasti bosanskoga kralja) uzalud pozvao dalmatinske
gradove da se predaju. Pozivu se odazvao samo Trogir, uputivši Hrvoju svoje poslanstvo.
Nakon smrti Tvrtka I. 1391. Hrvoje je me u najmo nijim i najutjecajnijim pojedincima u
Bosni, pa uskoro po inje natjecanje za njegovu naklonost. Tako je hrvatsko-ugarski kralj
Ladislav Napuljski privolom majke Margarete i skrbnika biskupa Angela Acciaiuolija
povjerio 17. VII. 1391. Hrvoju, koga naziva vojvodom, i njegovu bratu Vuku, oslovljava ga
banom, banstvo Dalmacije i Hrvatske te im se obra a kao svojim savjetnicima i vjernim
podanicima. Kralj svoj postupak objašnjava njihovom dotadašnjom vjernoš u. U njima je,
naime, vidio »glavne branitelje svoje asti, stališa i imena« na isto noj jadranskoj obali.
Potkraj 1391. i na po . 1392. Hrvoje se istaknuo u suzbijanju turskih eta koje su bile
provalile u Bosnu. Za zasluge u tim borbama kralj Dabiša mu je po povratku u Sutjesku
darovao 15. IV. 1392. dva sela, Kakanj u Župi Trstivnici i Hrast »u Luzijeh«. Uz Dabišu je
bio i 17. VII. 1392. kada se ovaj nalazio »va estitoj vojsci kraljevstva mi u Dolnjih Krajih u
Lušcih«. Suprotni interesi lanova napuljske stranke doveli su potkraj 1392. do primirja
izme u kralja Žigmunda i Bosne, koje je na snazi bilo i u svibnju 1393. Ipak, politi ke prilike
i dalje su bile nestalne. U borbi za naklonost najmo nijih pojedinaca u Bosni nadmetalo se
više strana, pa su tako Mle ani 13. VII. 1393. primili Hrvoja i brata mu Vuka za svoje
po asne gra ane, a ve u kolovozu Žigmund je na svoju stranu predobio Hrvoja, koji mu je
23. VIII. izjavio da e vjerno služiti Dabiši do njegove smrti, a potom e priznati Žigmunda za
svoga gospodara. Hrvoje se tom ispravom tako er obvezao da e, ako bi Dabiša zaratio protiv
Žigmunda, ostati neutralan. Potom je Ladislav Napuljski 5. X. 1393. ovlastio Hrvoja, kao
svojega glavnog namjesnika Dalmacije i Hrvatske, da u njima uvede red i mir te po vlastitoj
volji kažnjava pobunjenike ili im prašta ako Ladislava priznaju za kralja. Hrvoje je Žigmundu
ostao odan i nakon velikog preokreta u Bosni izazvanog pokoravanjem bosanske vlastele i
Dabiše hrvatsko-ugarskom kralju pod spaljenim gradom u ljeto 1394. Za susljedna zatišja u
Bosni Hrvoje je najmo niji pojedinac. Na njegovu su pomo 1396. ra unali Dubrov ani kada
su mu se obra ali za potvrdu svojih trgova kih povlastica u Bosni i u nastojanju da dobiju tzv.
Nove zemlje, podru je od gradskog zemljišta do Stona. U pol. 1397. u Bosni je jedna stranka
podupirala kraljicu Jelenu (njezini ro aci Nikoli i i Radivojevi i), a druga pretendenta Ostoju
(Hrvoje, Sandalj i knez Pavao). Voljom tih velikaša na elu s Hrvojem Bosna je u svibnju
1398. dobila novoga kralja Ostoju, za ije je vladavine Hrvoje sa uvao svoj utjecaj. Promjena
na prijestolju izazvala je reakciju Žigmunda, koji je za razvoj prilika u Bosni najodgovornijim
držao Hrvoja i u pismu iz Požege Trogiranima 9. VI. 1398. nazvao se nevjernikom koji se
pridružio Turcima. U srpnju 1398. provalio je Žigmund s vojskom u dolinu Vrbasa, ali se
morao brzo povu i. Hrvoje je u protuudaru sa sinom Balšom provalio u Župu Dubicu i
zadržao je do 1402. Bosanska je vojska ostala na okupu uz Ostoju koji se s njom na po .
1399. nalazio u Lišnici u Usori. Uz Ostoju je s vojskom bio i Hrvoje, koji se navodi me u
svjedocima Ostojine isprave od 15. I. 1399, kojom je kralj ustupio Dubrov anima »zemlje od
Kurila deri do Stona«. Na po . velja e Hrvoje i brat mu Vojislav stigli su s Ostojom u
Sutjesku, stolno mjesto bosanskih kraljeva. Dubrov ani su 25. II. 1399. podijelili Hrvoju
pravo dubrova koga gra anstva i darovali mu u gradu ku u vrijednu 1500 dukata. Na po .
listopada 1399. namjeravao je Hrvoje uputiti izaslanstvo kralju Ladislavu, ali su mu
Dubrov ani odbili dati la e za njihov prijevoz u Apuliju, baš kao i turskim izaslanicima, koji
su sa Ostojinim znanjem i Hrvojevim posredništvom na po . 1400. iz Drijeva trebali tako er
otputovati na pregovore napuljskom kralju. Na temelju tog podatka zaklju uje se da je Hrvoje
tada bio u vezama s Turcima, a Žigmund mu je još u pol. 1398. predbacivao suradnju s njima.
Na po . velja e 1400. Hrvoje je s bosanskom vojskom stao napadati Knin, ali je nakon
dolaska bana Nikole Gorjanskog morao uzmaknuti. Kada je zaprijetila opasnost da bi se
bosansko-dubrova ki odnosi mogli narušiti zbog Ostojine uvrije enosti što su mu Dubrov ani
uskratili tražene la e, Hrvoje im je poslao poslanika Ratka Mišanovi a da ih upozori kakvoj
se opasnosti izvrgavaju. Svoje je posjede proširio potkraj 1400. kada je Ostoja 8. XII. njemu i
sinu mu Balši darovao u baštinu grad Livno sa Župom Livanom (Hrvoju je pripalo samo ono
što je tada pripadalo gradu, a ne i ono što je bilo baština drugih). Unutrašnji ugarski zapletaji i
Žigmundovo utamni enje omogu ili su nakratko Hrvoju da se ponovno snažnije umiješa u
prilike u susjednim hrvatskim zemljama i na svoju stranu privu e Dalmaciju. U lipnju 1401.
nalazio se u Kninu odakle je od dalmatinskih gradova tražio da napuste Žigmunda i pristupe
Ladislavu Napuljskom. Ako pristanu, obe ao im je (15. VI) sa sinom Balšom, ženom Jelenom
i bra om Dragišom i Vojslavom savez i zaštitu. Na njegove ponude tek mu je Zadar radi
pregovora poslao etvoricu izaslanika a Trogir trojicu. Split, u kom je pobijedila Hrvoju
protivna stranka, odupro mu se oružjem i osvojio njegov Omiš, pa se on spremao povratiti
izgubljeni grad uzalud traže i u listopadu od Dubrov ana i Mle ana pomo u la ama. U
me uvremenu Ladislav Napuljski imenovao ga je 27. V. 1401. svojim vrhovnim
namjesnikom (vicarius generalis) u Ugarskoj, Hrvatskoj i Dalmaciji, »s potpunom vlasti u
sudskim i u ratnim poslovima«. Kada su Dubrov ani 12. IV. 1402. ponovno prisegnuli na
vjernost Žigmundu i obvezali se na neprijateljstvo prema Bosni, Ostoja i Hrvoje im šalju
Ratka Mišanovi a da im prigovori, a oni se pismom od 13. V. ispri aše. Više uspjeha imao je
Hrvoje s Trogiranima i Šiben anima koji su mu se predali, pa im je potvrdio stare povlastice
(Trogiranima zajedno s Ivanom Nelip i em). U prvoj pol. srpnja 1402, dok se bavio
dalmatinskim poslovima, izgubio je Župu Dubicu i utvrdu Gredu, koje su zaposjeli vranski prior
Emerik II. Bebek i biskup Eberhard te ih pripojili Slavoniji. U drugoj pol. kolovoza 1402.
boravio je u Ostrovici, kamo su mu Zadrani 24. VIII. poslali izaslanstvo nakon što je s
brodovljem pred njihov grad stigao Ladislavov namjesnik Alojzije Aldemarisko. Na te vijesti
Hrvoje se uputi prema Zadru, a 28. VIII. pošalje brata Vojslava da pozove Aldemariska na
dogovor, koji je sutradan održan u Zemuniku. Potom se sa 500 konjanika pridruži
Aldemarisku i Zadranima te 12. X. 1402. zauzeše Vranu. Za zasluge što je itava Hrvatska
južno od Velebita i Dalmacija do Dubrovnika priznavala vlast Ladislava Napuljskog
Aldemarisko je u ime kralja ispravom od 9. XII. 1402. darovao Hrvoju ku u Filipa Jurjevi a u
Zadru. Na po . 1403. Hrvoje je još boravio u Zadru kada je hrvatski ban Pavao Bissen s
vojskom napao Biha . Plaše i se za Donje kraje, Hrvoje se spremao udariti na bana, kojeg je
Bebek kao zarobljenika doveo u Zadar i 5. II. izru io Hrvoju, a ovaj ga predao Aldemarisku.
Na po . svibnja boravio je u Bistrici kraj Livna, odakle moli pismom ninski Kaptol da utvrdi
istinu o nekim ranijim šibenskim razmiricama. Kada su se u prvoj pol. 1403. zakomplicirali
bosansko-dubrova ki odnosi, potkraj je svibnja poslao Dubrov anima poslanika Ratka
Mišanovi a da im priop i kako je Ostoja nezadovoljan što su u grad primili njegove
odmetnike, Pavla Radiši a i Pavla Maštrovi a, i s njima protiv njega snovali neke akcije u
Žigmunda. Dubrov ani, pokušavaju i izbjegnuti rat s Bosnom, mole Hrvoja da im isposluje
mir s kraljem, ali je za mir bilo kasno. Za bosansko-dubrova kog rata 1403. Hrvoje je bio
zauzet poslovima u Dalmaciji, gdje je nastupao kao glavni namjesnik Ladislavov, koji se
spremao radi krunidbe za hrvatsko-ugarskoga kralja do i u Zadar. U jeku priprema stigao je s
bosanskim izaslanstvom u Zadar 10. srpnja, a kralj 19. srpnja. Kraljev tajnik Matija de San
Miniato pisao je 11. VII. 1403. Firentincu Colucciu Salutatiju da je Hrvoje pataren (homo ipse
patarenus est) te da papinski poslanik, kardinal Angelo Acciaiuoli, radi na tom da ga privede u
Katoli ku crkvu. Prije odlaska iz Zadra Ladislav je postavio Hrvoja za svoga glavnog
namjesnika u Ugarskoj, Hrvatskoj, Dalmaciji i Bosni te ga imenovao hercegom splitskim i
obdario otocima Bra om, Hvarom i Kor ulom. Tako je Ladislav prenio svu svoju vlast u tim
zemljama na Hrvoja. U in hercega i u posjed darovanih otoka uveden je 3. XI. 1403. te se od
tada titulira kao »herceg Splita, potkralj Dalmacije i Hrvatske, veliki vojvoda bosanski i knez
Donjih kraja«. Tada je bio na vrhuncu mo i, stolovao u Splitu ili Jajcu, kovao svoj novac s
natpisom MONETA CHERVOII DVCIS SPALETI te naru ivao vjerske obredne knjige, koje
su za njega prepisivali pop glagoljaš Butko (Hrvojev misal, nastao oko 1403-04) i krstjanin
Hval (Hvalov zbornik, napisan 1404). Tako er je u svojoj službi imao ljetopisca Emanuela
Grka, koji je napisao djelo Chronologia Ducis Hervoyae. Osim toga, zasnovao je grad Jajce
po uzoru na Castell d’ovo Ladislava Napuljskog. Nastupaju i kao Ladislavov namjesnik, u
rujnu 1403. prima trogirske poslanike koji su ga zamolili da ih štiti i zagovara u kralja
Ladislava, u listopadu prima mleta kog poslanika koji mu prenosi Ostojinu ponudu o
ustupanju grada Omiša Mle anima te bez uspjeha pokušava izmiriti Dubrov ane s vojvodom
Sandaljem i knezom Pavlom, u studenome miri zava ene stranke u Splitu i za gradskoga
kneza postavlja Petricu Jurjevi a iz Vrbasa, potom miri Trogirane sa Spli anima, a u prosincu
prima sav prihod i rashod splitske op ine. Osim toga, imenovao je svoje namjesnike na Bra u
i Hvaru te potvr ivao kor ulanskoga kneza kojega su slali Dubrov ani. Posebno dobre veze
održavao je s Dubrov anima, koji su ga zagovarali u kralja Žigmunda, nastoje i ih izmiriti.
Kao Ladislavov pristaša Hrvoje se herceškim naslovom i namjesništvom u hrvatskim
zemljama uzdignuo iznad odsutnoga kralja, a kao bosanski vojvoda i dalje je ostao podanik
bosanskoga kralja Ostoje. To stanje nosilo je u sebi opasnost novih unutrašnjih zapletaja, koja
se pove avala produbljivanjem razlika me u njima. Dok je Ostoja pokazivao sve manje želje i
odlu nosti da se uple e u dalmatinske prilike, Hrvoje se zbog položaja svojih zemalja i veza u
hrvatskim zemljama morao više angažirati u tim krajevima. Sve je to postupno vodilo njihovu
razilaženju, što je postalo o ito u drugoj pol. 1403. kada je Ostoja ostao usamljen u ratu protiv
Dubrovnika. Na stanku potkraj listopada ili na po . studenog 1403. Ostoja se javno razišao s
Hrvojem koga je optužio da je glavni krivac za rat. Nakon toga su bosanske razmirice, unato
pokušajima mirenja, prerasle u »velike razmire i nesloge me u Bosancima« te je Hrvoje u
Zve aju 15. I. 1404. tajno sklopio s Dubrov anima savez protiv Ostoje. Mjesto Ostoje na
prijestolje su trebali dovesti Pavla Radiši a, a predvi eno je i Hrvojevo izmirenje sa
Žigmundom. Me utim, ve u ožujku 1404. Hrvoje se izmirio s Ostojom, a izmirio je i Ostoju
s Ladislavom Napuljskim, koji je potom 1. IV. naredio svomu namjesniku da u darovani
posjed uvede Ostojina ovlaštenog zastupnika. Sloga u Bosni nije, me utim, dugo potrajala.
Ve potkraj travnja u zemlji se održavao stanak na kom nisu bili Hrvoje i vojvoda Sandalj, a
još u pol. tog mjeseca prema Hrvoju su se odnosili kao prema odmetniku. Sukob je riješen u
svibnju Ostojinim svrgavanjem s vlasti i izborom za kralja Tvrtka II. Tvrtkovi a. Tu promjenu
na prijestolju, koju su mu suvremenici pripisivali, javio je Hrvoje u Dubrovnik, Napulj i
Veneciju. On je svoje politi ke planove naumio vezati uz Veneciju, a u tom mu je pomogao i
Ladislav, koji je 16. VI. 1404. preporu io svoga glavnog namjesnika duždu Mihaelu Stenu.
Iako je Hrvoje u srpnju dopustio mleta kim trgovcima slobodnu trgovinu u Splitu i na
itavom svom podru ju, njihov je odgovor bio vrlo suzdržan. Tomu je pridonijela i odlu nost
Hrvojeva i kralja Tvrtka II. da udare na Balšu III. zbog toga što je zauzeo Kotor. Bosanske
prilike postupno se sre uju, a Hrvojev se položaj još više u vrš uje. U Ugarskoj ga se pak i
dalje držalo glavnim Žigmundovim protivnikom, pa se ve u ožujku 1405. znalo u
Dubrovniku da se hrvatsko-ugarski kralj u najskorije vrijeme sprema udariti na njega. O tim
nakanama Dubrov ani su 7. IV. obavijestili svoga izaslanika u Bosni Nikolu Gu eti a. Za rat
se spremao i Hrvoje, koji je od Mle ana zatražio da mu pošalju dvije naoružane galije, što su
oni odbili. Istodobno je pozivao Trogirane da ustanu protiv Žigmundovih pristaša, što oni
obe aše ako im prethodno pošalje galiju. Na po . ljeta 1405. Bosna je jedinstvena, a Hrvoje se
s drugim velikašima pojavljuje me u svjedocima kraljeve povelje izdane 24. VI.
Dubrov anima. On još uvijek u Bosni nastupa kao neograni eni gospodar, a u Hrvatskoj i
Dalmaciji gospodari u ime Ladislava kao njegov namjesnik, herceg Splita te gospodar Bra a,
Hvara i Kor ule. U kolovozu 1405. Kotorani su svoj grad ponudili Mle anima, pa im je
Hrvoje s Tvrtkom pisao da se ne miješaju u pitanja Kotora koji pripada Bosni, na što 13. IX.
odgovoriše da grad ne e dirati, ali da Ulcinj, Budvu i Bar kane zadržati. Na po . rujna 1405.
ugarska je vojska iz dvaju smjerova provalila u Bosnu da »obnovi i ispravi granice prema
Kraljevstvu Rame ili Bosne«, ali, osim što je zauzela Biha i napala grad Sokol u Župi Plivi, u
Donjim krajima nije ništa postignula. Pod dojmom Žigmundovih zahtjeva za korekcijom
državnih granica prema Bosni, Tvrtko II. održao je u prolje e 1406. stanak na kom je bio
nazo an i Hrvoje. Nakon što je Ivaniš Nelip i napustio Ladislava, darova ovaj 15. IX. 1406.
Hrvoju njegovu Župu Vrhliku s gradom Prozorom te grad Zrin Pavla IV. Bribirskog.
Istodobno se Hrvoje s vojvodom Sandaljem zauzimao u Dubrovniku za svrgnutog Ostoju. U
svibnju i lipnju 1407. Žigmund se spremao za novi rat protiv »Turaka i Bosanaca«, a, prema
Dubrov anima, u drugoj pol. lipnja u Hrvoja je boravio turski izaslanik koji je namjeravao
po i i hrvatsko-ugarskom kralju radi mirovnog posredovanja me u njima. Istodobno je
reagirao i Ladislav, koji je ispravom od 27. VI. naredio svim vlastima u Ugarskoj da se
moraju pokoravati njegovu namjesniku Hrvoju. Sve to nije pokolebalo Žigmunda, ija je
vojska u kolovozu 1407. iz dvaju smjerova provalila u Bosnu. Prva vojska, pod
zapovjedništvom Pipa Spana, prodrla je u dolinu Vrbasa, ali ju je Hrvoje zaustavio, pa su
Tvrtko II. i velikaši na elu s Hrvojem i dalje ostali uz Ladislava Napuljskog i za njega držali
dalmatinske gradove. Tek u ratu 1408. Žigmund je u ranu jesen teško porazio bosansku
vojsku te kraj Dobora dao posje i 171 velikaša. Taj je poraz djelovao i na Hrvoja te se i on do
kraja godine pokorio Žigmundu. Osim poraza bosanskih velikaša, na Hrvojevo pokoravanje
Žigmundu utjecalo je i držanje Ladislava Napuljskog, koji je od srpnja 1408. pregovarao s
Mle anima o prodaji svojih prava na Dalmaciju, jer bi u tom slu aju bosanski vojvoda izgubio
svoj namjesni ki položaj. Hrvoje se obvezao da e vjerno služiti Žigmundu i odazvao se
njegovu pozivu da do e u Budim, gdje ga je kralj potvrdio u svim njegovim astima, podijelio
mu grad Split s naslovom hercega, darovao mnoge gradove, me u njima i Požegu, u inio ga
lanom Zmajeva reda i izabrao za kuma svojoj k eri Elizabeti. Unato svemu, Žigmundovom
pobjedom u Bosni po inje stvarno slabjeti Hrvojeva mo . Prvi in tog slabljenja bio je
ponovni izbor kralja Ostoje, koji 28. XII. 1408. darujeHrvojev posjed grad Omiš s Primorjem
s obiju strana Cetine do Žrnovice bra i Radivojevi ima. U prolje e 1409. Hrvoje je napadao
zemlje Radivojevi a, a uz ugarsku pomo i Podvisoki, u kom je bio Ostoja. Bosna se opet
politi ki podijelila, a Hrvoje je ostao usamljen u podupiranju Žigmunda. Nakon što je bio
doznao da je 9. VII. 1409. sklopljen ugovor izme u Ladislava i Mle ana o prodaji prava na
Dalmaciju za 100 000 dukata, uputio je u kolovozu svoje izaslanstvo mleta kim providurima
u Zadar. U travnju 1410. poslao je u Mletke izaslanstvo koje se tamo imalo obavijestiti o
mleta kom stajalištu prema Hrvojevim posjedima u Dalmaciji (Split, Omiš, Kor ula, Hvar i
Bra te podru je izme u uš a Cetine i Neretve) te ponuditi posredovanje za mir sa
Žigmundom. Istog dana, 8. IV. Mle ani mu odgovore da su, doduše, kupili od kralja
Ladislava itavu Dalmaciju, pa i njegove posjede, ali da ih iz ljubavi i prijateljstva prema
njem ne e dirati te da se nadaju da ni on ne e pomagati njihove odmetnike u tim krajevima.
Istodobno je Hrvoje, provalivši iz Donjih kraja, zaratio protiv Ostoje i njegovih pristaša te je
uz pomo ugarske vojske pod zapovjedništvom bivšeg bana Bissena zauzeo Podvisoki, iz
koga je kralj potajno umaknuo. Kao svoj glavni oslonac u Bosni, Žigmund je u prolje e 1410.
postavio Hrvoja za vicekralja, a on je u svibnju predao ugarskoj vojsci svoje gradove i utvrde
koje je držao u Usori (Srebrenica, Ku lat, Srebrenik, Brodar i Susjed). Izmirenje zava enih
Bosanaca s hrvatsko-ugarskim kraljem postignuto je tek u kolovozu 1411. pa je tada završeno
dugogodišnje bosansko-ugarsko ratovanje. Pomirba je simboli no obilježena u svibnju 1412.
na budimskom dvoru, kamo su stigli bosanski kralj i njegovi najmo niji velikaši, me u njima i
Hrvoje. Drži se da se on tada izmirio s vojvodom Sandaljem, koji je 1411. bio otpustio ženu
Katarinu, Hrvojevu ne akinju. To je prividno primirje prekinuto ve u prolje e 1413.
Hrvojevim napadajem na Sandaljeve zemlje dok je ovaj kao saveznik despota Stefana
Lazarevi a bio zauzet u borbi protiv Turaka. Prvi se od Hrvoja u lipnju 1413. odmetnuše
Spli ani, koji su mu zamjerali što im je za gradske knezove postavljao bosansku vlastelu.
Kralj mu je oduzeo Župu Sanu i dao je 16. VI. 1413. knezovima Blagajskim, a 17. VI. Hvar,
Bra i Kor ulu Dubrov anima. Najposlije, pismom od 1. VIII. 1413. proglasi Žigmund Hrvoja
veleizdajnikom i neprijateljem te pozva sve barune, prelate i plemi e da se podignu protiv
njega i njegovih pristaša te da ih silom pokore. On se povukao u Donje kraje, najvjerojatnije u
Kotor ili u Jajce, odakle je pisao kraljici Barbari da se zauzme za njega u Žigmunda, nude i u
zalog svoje gradove Vrbas i Kozaru dok se njegova krivica ne utvrdi. Na kraju pisma
zaprijetio je povratkom u krivovjerje. Me utim, sve njegove molbe više nisu imale u inka niti
su mogle promijeniti Žigmundovu odlu nost da ga uništi, jer u kraljevoj blizini više nije imao
zagovornika. U takvim okolnostima Hrvoje se u ljeto i jesen 1413. uzalud obra ao Mle anima
za pomo . Na kraju mu je ostalo jedino da prihvati pomo koju mu je nudio sultan. Turke je u
Bosnu doveo njegov protovestijar Mihajlo Kabuži , podrijetlom Dubrov anin. Turska vojska
provalila je u svibnju 1414. u Bosnu trima smjerovima, dolinom Bosne prema Dubo cu,
preko zapadne Bosne prema Hrvatskoj i dolinom Vrbasa do Uskoplja. S njom je u Bosnu stigao
i bivši kralj Tvrtko II. Turska vojna nazo nost u Bosni izazvala je velik strah u zemlji i prisilila
bosansku vlastelu da se još jednom složi s Hrvojem protiv Žigmunda, koji se u velja i 1415.
spremao istjerati Turke iz Bosne. Me utim, zahvaljuju i njima, održao se u Donjim krajima,
Župi Lašvi i Rami te Omišu i dijelu Krajine. U lipnju 1415. Dubrov ani su pisali da se
glavnina turske vojske povukla iz Bosne. Istodobno u Bosnu je pod zapovjedništvom
požeškog župana Ivana Gorjanskog prodrla ugarska vojska i stigla do pod grad Doboj, gdje su
ve ekali Ivan Morovi i Pavao upor, ali im se nitko iz Bosne nije pridružio. Naime, u
zemlji je postignuto jedinstvo prema Turcima i Ugarskoj. O ekuju i ugarsko-turski sukob,
Hrvoje je pokušavao uz pomo Mle ana ponovno ovladati Splitom, ak im je u svibnju 1415.
nudio Omiš, što su oni odbili izgovaraju i se da su u miru sa Žigmundom. U sukobu turske i
ugarske vojske u Lašvi u prvoj pol. srpnja 1415. ugarska je strana pretrpjela težak poraz. Tom
je pobjedom Hrvoje u vrstio svoju neograni enu vlast u zapadnoj Bosni, dok su ostali dijelovi
zemlje došli pod snažan turski utjecaj. Nakon tih doga aja više se nije upletao u bosanske
razmirice, a idu e je godine umro. Pokopan je u podzemnoj crkvi (tzv. katakombama) u Jajcu.
U bosanskim dobrima naslijedio ga je sin Balša, a žena Jelena Nelip i uskoro se udala za
kralja Ostoju.
Vuk Vuk i , bosanski vojvoda i hrvatski ban (? – ?, prije 27. XI. 1399). U izvornoj gra i, kao
i njegova bra a, nazivan je po ocu Vuk i . Iako prvi poznati podatak o njem potje e tek iz
po . 1385, neprijeporno je da se u javnom i politi kom životu ve istaknuo. Naime, prije 29. I.
1385. zaposjeo je grad Greben na Vrbasu, do 1357. baštinski posjed Hrvatini a, a otada u
rukama hrvatsko-ugarskoga kralja, pa su hrvatsko-dalmatinsko-slavonski banovi Ivan Paližna i
Stjepan Lackovi tog dana u gradu Kozari izjavili da e za njega posredovati u kralja
Žigmunda. Na Vukovo (u ispravi je pogrešno nazvan Vukcem) prethodno djelovanje upu uje
i podatak da je tada ve nosio naslov vojvode. Ponovno se spominje na po . 1387. s bratom
Hrvojem na elu bosanske vojske u Hrvatskoj. Za borbâ za hrvatsko-ugarsko prijestolje
potkraj XIV. st. Vuk je, kao i drugi bosanski sudionici tih doga aja, nastupao kao podanik
bosanskoga kralja Dabiše i dosljedan pristaša napuljske stranke. Dabiša ga je postavio za
namjesnika u Hrvatskoj i Dalmaciji, a kralj Ladislav Napuljski povjerio mu je 17. VII. 1391.
hrvatsko-dalmatinsko banstvo zbog dotadašnjih usluga. Na po . 1390-ih Vuk je kao ban
Dalmacije i Hrvatske sre ivao prilike u dalmatinskim gradovima. Prvo je ispravom od 16. IV.
1391. tražio od splitskoga Kaptola da pošalje svoga predstavnika radi mirenja s kliškim
plemi ima Matijom Rogari em i Stipkom Mari em, potom je ispravom od 8. XI. uzeo u
zaštitu splitskog nadbiskupa Andriju Gvalda sa svim njegovim sve enstvom i osobljem, kao i
sve posjede splitske crkve, a ispravom od 10. X. 1392. dopustio mu je da sagradi utvrde u
Lu cu (Su urcu). Ispravom od 12. XI. 1391. zajam io je svim plemi ima, trgovcima i svim
drugim gra anima trogirske komune da se sa svojom robom mogu slobodno kretati po svim
krajevima pod njegovom banskom vlaš u, tj. po Dalmaciji i Hrvatskoj, kao i u bosanskim
krajevima, te da nisu dužni pla ati uobi ajenu pristojbu u Klisu. U me uvremenu, Zadrani su
8. IX. 1392. primili Vuka za svoga gra anina i vije nika. Ve na po etku velja e 1393. on je s
bosanskom vojskom stigao u Karin, odakle je namjeravao udariti na gradove Vranu i
Ostrovicu na koje je bosanska kruna isticala svoja prava. Bosanska je vojska do 12. velja e
zaposjela spomenute gradove i zarobila bra u Ivana i Nikolu Paližnu. Za boravka u Karinu
Vuk je u Zadar uputio brata Dragišu s porukom u svezi s pregovorima o predaji grada.
Mle ani su Vuku, kojega nazivaju banom, podijelili 13. VII. 1393. mleta ko gra anstvo. U
tijeku 1393-94. u Bosni je došlo do promjene u držanju prema Žigmundu. On je u kolovozu
1393. na svoju stranu privukao vojvodu Hrvoja Vuk i a, a ljeti 1394. pokorili su mu se
bosanska vlastela i Dabiša, pa je me u Žigmundovim neprijateljima u Bosni ostao jedino Vuk
Vuk i , ban Ladislava Napuljskog. Uskoro, nakon što je pokorio bra u Horvate, Žigmund je
protiv Vuka uputio hrvatsko-dalmatinskoga bana Nikolu II. Gorjanskog, koji je u bitki kraj
Knina porazio protivnike, nakon ega je i Vuk prešao na stranu Žigmundovih pristaša.
Porazom je Vuk izgubio ne samo Knin u kojem se bio utvrdio, nego nakratko i banski naslov.
Naime, kada je Vuk sa ženom Ankom posjetio Zadar u sije nju 1395, ljetopisac Pavao
Pavlovi oslovio ga je bosanskim vojvodom i bivšim banom (olim Banus). Ipak, Žigmund je
bio obziran prema Vuku Vuk i u te mu je uskoro za promjenu politi kog držanja dao gradove
Krupu i Ostrožac, tada u posjedu knezova Blagajskih, i dopustio da doživotno nosi novi
banski naslov, kako o tom svjedo i isprava zagreba koga Kaptola od 16. VIII. 1396. u kojoj
se Vuk naziva bosanskim banom (bano de Boznia). Posljednji se put kao živ spominje 20. IX.
1397.
Juraj Vojsali , vojvoda (?, 1399 – ?, nakon 1437). Spominje se 15. V. 1417. kada je
dubrova ko Vije e umoljenih raspravljalo o darivanju njegovih zabavlja a. Dvije godine
poslije spominje se kao svjedok od Donjih kraja u ispravi kralja Stjepana Ostoji a, kojom je 5.
ožujka u gradu Zve aju na Vrbasu potvrdio Dubrov anima povlastice svojih prethodnika.
Juraj tada nosi naslov kneza, ali bez oznake podru ja. Na po . svibnja te godine boravili su njegovi
poslanici u Dubrovniku. Nakon promjene na bosanskom prijestolju u pol. 1420. Juraj je brzo
napustio svrgnutoga Stjepana Ostoji a i pristupio novoizabranom Tvrtku II. Tvrtkovi u. U
njegovoj je pratnji bio kada je Tvrtko 16. VIII. 1420. u Visokom potvrdio Dubrov anima
darovanje župe Konavle i utvrde Sokol, a i kada je u Milodražu 18. VIII. 1421. potvrdio
Dubrov anima povlastice svojih prethodnika, oca Tvrtka I. i Ostoje. Juraj se navodi me u
svjedocima, za koje se veli da su »naši dobri Bošnjane vlastele i veomožane rusaga«, i tada je
prvi put pouzdano zabilježen kao vojvoda, kojim je zacijelo postao izme u tih dvaju
nadnevaka. Za gra anskog rata u Bosni 1430-35. Juraj je podupirao Tvrtka II, a za kraljeva
boravka u Ugarskoj 1434-35. uspješno je 1434. ratovao protiv vojvode Sandalja Hrani a
Kosa e, ispod ije je vlasti oslobodio bra u Jurjevi e, lanove velikaške obitelji Radivojevi a,
te Vuka Vuki evi a i ispravom napisanoj u Podkreševu vratio im njihove »gradove i zemlje«
koje im je Sandalj bio oduzeo. Prema A. Babi u, Juraj je tada vjerojatno bio namjesnik
odsutnoga kralja. Sam pak vojvoda naziva se tom prigodom »mi voevoda Juraj, milost’ju
Božiom’ voevoda Dolnih’ Krai«. Potkraj svibnja 1434. Mle ani su ga primili za svoga
vlastelina podijelivši mu mleta ko gra anstvo. U ispravi, koja potvr uje taj in, Mle ani Jurja
nazivaju Posilovi em. Juraj je bio prakti an katolik. Njegovo katoli anstvo došlo je
nedvosmisleno do izražaja ve u njegovoj ispravi iz 1434, u kojoj se, osim vojvodine
pravovjerne prisege, spominje Ivan Kor ulanski (Žuvan), vikar bosanskih franjevaca, kao
jamac potvr enih prava bra e Jurjevi a. Po kraljevu povratku u Bosnu Juraj je nastavio 1435.
podupirati Tvrtka II. protiv Sandaljeva nasljednika, vojvode Stjepana Vuk i a Kosa e. S tim
u svezi Juraj se za pomo obra ao Dubrov anima, koji su mu pomogli u oružju, ljudima i
brodovima. God. 1437. Juraj je od pape Eugena IV. dobio dopuštenje da može sagraditi
franjeva ki samostan i crkvu u ast Blažene Djevice Marije (u gradu Grebenu bila je dovršena
1447). Drži se da je podignuo i crkvu sv. Jurja u Jezeru. Imao je sinove, starijeg vojvodu
Petra, koji je preuzeo njegov položaj i naslijedio posjede, i mla eg Jurja, koji se spominje samo
1434.
Petar Vojsali , vojvoda (?, prva pol. XV. st. – ?, nakon 21. VIII. 1456). U izvornoj se gra i ne
naziva po ocu Jurjevi – kako je bio obi aj – nego po djedu Vojslavu, Vojsali em. Kada se 12.
IV. 1445. prvi put spominje, bio je odrastao, oženjen i ugledan ovjek. Toga dana, naime,
dubrova ko je Veliko vije e odlu ilo na zahtjev vojvode Stjepana Vuk i a Kosa e poslati lije nika
Petrovoj bolesnoj ženi Doroteji (Teodora), mla oj k eri Balše III. Balši a i njegove druge žene
Bolje Zakarije. Petar je prije tog datuma stekao naslov vojvode Donjih kraja, budu i da ga papa
u svojim pismima tako oslovljava (Voyvodam partium Regni Bosne inferiorum). Kada je
naslov stekao, ne može se pouzdano utvrditi. Ponovno se spominje u pismima od 12. i 28. V.
1445, kojima papa Eugen IV. obavješ uje da je primio Petra Vojsali a s njegovim zemljama i
mjestima u svoju zaštitu i zaštitu Rimske crkve te traži da ga nitko ne uznemiruje i na dobra
mu ne napada. Za razmirica pretendenata na bosansko prijestolje Petar je podupirao kralja
Tomaša do njegova izmirenja s Kosa om 1446. Nakon raskida s Tomašom zaprijetila mu je
opasnost da ga napadnu kralj i Kosa a, pa je u okolici Knina po eo ubirati crkvenu desetinu
za obranu svoga grada Visu ega na bosanskoj granici. Zbog toga se sukobio sa šibenskim
biskupom Jurjem, koji ga je izop io. U sporu je posredovao papa Eugen IV, koji je pismom
od 23. X. 1446. naredio svomu legatu u Bosni, hvarskom biskupu Tomi Tommasiniju, da
Petra odriješi od izop enja. U pismu papa naglašava da je Petar jedini katoli ki knez u tim
krajevima. To pokazuje da je Petar nastavio o evu politiku oslanjanja na Katoli ku crkvu.
Istodobno se sukobio s vikarom bosanskih franjevaca, Fabijanom, na kojega se tužio papi da
radi na njegovu politi ku štetu te da je istrgnuo ispod vojvodine vlasti sve franjeva ke
samostane na njegovu podru ju. Taj se sukob tuma i u kontekstu razlaza kralja Tomaša i
vojvode Petra, u kom je vikar podupirao kralja. Tijesne veze i dobri odnosi Petra sa Svetom
stolicom nastavljeni su za Eugenova nasljednika pape Nikole V, koji je ispravom od 18. VI.
1447, na zagovor biskupa Tommasinija, uzeo vojvodu i njegova dobra u svoju zaštitu. Toga
dana papa je drugom ispravom dopustio vojvodi (za kojega isti e da je »jedini katolik me u
velikašima Bosanskoga Kraljevstva koji je me u krivovjercima jedini sa uvao neokaljanu
katoli ku vjeru«) da na svoj dvor za kapelane može uzeti dvojicu franjevaca. Petar se izmirio
s Tomašem nešto prije 18. XII. 1451, kada se spominje me u svjedocima u kraljevoj ispravi
kojom je on sklopio savez s Dubrov anima protiv Kosa e. Njima se, nakon izmirenja s
kraljem, pridružio Petar. U travnju 1452. oni su s vojskom pošli u pomo Kosa inu sinu
Vladislavu i njegovu pristaši humskom vojvodi Ivanišu Vlatkovi u te stigli do Blata (danas
Mostarsko blato). Me utim, neprijateljstvo Petra s hrvatsko-dalmatinskim banom Petrom
Talovcem i grofom Ulrikom II. Celjskim prijetilo je da on napusti savezništvo, što su
Dubrov ani nastojali sprije iti. Radi toga su mu slali izaslanstva, odobravali nov anu pomo i
nabavku strjeljiva. Posljednji put Petar se spominje u mleta kom odgovoru od 21. VIII. 1456.
kao baštinik ženinih posjeda.

LIT.: J. Lukarevi : Copioso ristretto degli annali di Rausa. Venetia 1605, 41, 45, 72, 77-78, 80-82. D. Farlati:
Illyricum sacrum, 3. Venetiis 1765, 335-336. F. M. Appendini: Notizie istorico-critiche sulle anticite, stroria e
letteratura de’ Ragusei, 1. Ragusa 1802, str. 297, 300-301; 2. 1803, str. 120. G. Fejér: Codex diplomaticus
Hungariae ecclesiasticus ac civilis, X/1. Budae 1834, str. 618; X/2. str. 158, 310-311, 406; X/3. 1838, str. 168;
X/4. 1841, str. 667; X/5. 1842, str. 184, 186, 307, 406-410, 426, 877. (I. F. Juki ): Hervoja Vuk i , Knez
Spljetskij, i velikij Vojvoda Kraljevstva Bosanskoga, ro en 1356 umreo 1415. Ljubitel’ prosv štenija, 15(1850)
str. 86-93. M. Puci : Spomenici srpski od 1395. do 1423, 1. Beograd 1858, Primjedbe IX, XXXI, str. 27-28, 31,
35-37, 39-40, 44-48, 51-54, 56-60, 66-71, 74-75, 78, 81, 83-84, 86-87, 89-90, 94-96, 98, 116, 129, 143, 171-173,
175-178; 2. 1862, str. 40, 43, 49. J. Šafárik: Acta archivi Veneti, spectantia ad historiam Serborum et reliquorum
Slavorum meridionalium, 2. Beograd 1862, 285-287. A. Theiner: Vetera monumenta historica Hungariam
sacram illustrantia, 2. Romae 1862, 230-231, 234-236, 265-266. F. Ra ki: Izvadci iz kralj. osrednjega arkiva u
Napulju za jugoslovjensku poviest. Arkiv za povjestnicu jugoslavensku, 7(1863) str. 32-35, 53-54, 58-59, 62-64,
68-69. A. Theiner: Vetera monumenta Slavorum Meridionalium historiam illustrantia, 1. Romae 1863, 389-390.
S. Novakovi : Povelja kralja bosanskoga Stjepana Ostoje vojvodi Hrvoju i sinu mu Baoši, godine 1400. 8.
dekembra. Glasnik Srpskog u enog društva (Beograd), 1868, 6, str. 50, 52-53. F. Ra ki: Pokret na slavenskom
jugu koncem XIV i po etkom XV stolje a. Rad JAZU, 1868, 3, str. 114-116, 118-119, 123-124, 128-129, 137-
138, 148, 150, 154; 4, str. 5, 14-15, 28-32, 36-40, 45-50, 54-59, 61-63, 69-70, 72-75, 77-79, 81-94, 96, 98-100,
102. P. Matkovi : Prilozi k trgova ko-politi koj historiji republike dubrova ke. Ibid., 1869, 7, str. 214-217, 219-
220, 226-227, 229. F. Ra ki: Rukopisi ti u i se južno-slovinske povjesti u arkivih srednje i dolnje Italije. Ibid.,
1872, 18, str. 222, 234. Š. Ljubi : Listine o odnošajih izme u Južnoga Slavenstva i Mleta ke Republike, 4-6.
Zagreb 1874-1878; 8-10. 1886-1891. Isti: Poviestni ka iztraživanja o Hrvoji velikom bosanskom vojvodi i
spljetskom hercegu. Rad JAZU, 1874, 26, str. 74-92. M. V. Batini : Djelovanje franjevaca u Bosni i Hercegovini
za prvih šest viekova njihova boravka, 1. Zagreb 1881. I. Ruvarac: Prilošci k objašnjenju izvora srpske istorije.
Glasnik Srpskog u enog društva, 1881, 49, str. 22-23, 30-31, 45-52. V. Klai : Poviest Bosne do propasti
kraljevstva. Zagreb 1882, 20-21, 91, 115, 143, 145-146, 156, 179-180, 195, 198-201, 203-206, 208, 211-235,
238-256, 258, 260-262, 264, 275-276, 286-287, 290, 300, 302, 325, 345. I. Kukuljevi Sakcinski: Priorat vranski
sa vitezi templari i hospitalci sv. Ivana u Hrvatskoj. Rad JAZU, 1886, 81, str. 75-76, 79; 82, str. 2, 34. Lj.
Stojanovi : Jedan prilog k poznavanju bosanskijeh bogumila. Starine, 1886, 18, str. 230, 232. J. Jel i i L.
Thallóczy: Diplomatarium relationum Reipublicae Ragusanae cum Regno Hungariae. Budapest 1887. F. Ra ki:
Povelja bosanskoga bana Tvrtka od god. 1366. Starine, 1889, 21, str. 81-82. S. Zlatovi : Bribirski nekrolog XIV.
i XV. vieka. Ibid., str. 84. I. Ruvarac: Draga, Danica, Resa. Glasnik Zemaljskog muzeja u BiH, 3(1891) 3, str.
232-238. E. Fermendžin: Acta Bosnae potissimum ecclesiastica. Zagrabiae 1892. L. Thallóczy: Glagolski misal
hercega Hrvoje u Eski-saraju u Carigradu. Glasnik Zemaljskog muzeja u BiH, 4(1892) 2, str. 105-107. Isti:
Vojvoda Hrvoje i njegov grb. Ibid., str. 170-187. . Truhelka: Katakombe u Jajcu. Ibid., str. 60-61. L. Thallóczy:
Prilozi k objašnjenju izvorâ bosanske historije. Ibid., 5(1893) 1, str. 34. I. Ruvarac: Banovanje Tvrtka bana
(1353.-1377.). Ibid., 6(1894) 2, str. 227-229, 232, 236-237. Isti: Tri dodatka k raspravi »Banovanje Tvrtka bana
(1353.-1377.)«. Ibid., 4, str. 617. F. Šiši : Bitka kod Nikopolja (25. septembra 1396). Glasnik Zemaljskog
muzeja u BiH, 8(1896) 1, str. 94-95. V. Klai : Bribirski knezovi od plemena Šubi do god. 1347. Zagreb 1897,
58, 66, 70-71, 77, 81-82, 97, 112, 118, 130, 173-174, 209. Isti: Hrvatska plemena od XII. do XVI. stolje a. Rad
JAZU, 1897, 130, str. 26, 77-78. J. Radoni : Der Grossvojvode von Bosnien Sandalj Hrani -Kosa a. Archiv für
slavische Philologie (Berlin), 29(1897) str. 386, 390-399, 401-406, 408-410, 412, 414, 420, 424, 426-432, 453,
458-459, 463-464. L. Thallóczy: Kako i kada je Hrvoje postao veliki vojvoda bosanski? Glasnik Zemaljskog
muzeja u BiH, 9(1897) 2, str. 183-191. L. Thallózcy i S. Barabás: Codex diplomaticus comitum de Blagay.
Budapest 1897. V. Klai : Rodoslovlje knezova Nelipi a od plemena Sva i . Vjesnik Hrvatskoga arheološkoga
društva, NS 3(1898-99) str. 5-6, 10-13, 18. . Šurmin: Hrvatski spomenici, 1. Zagreb 1898. L. Thallóczy: Die
Geschichte der Grafen von Blagay. Wien 1898, 91, 94-95, 97. I. Bojni i : Der Adel von Kroatien und Slavonien.

Nürnberg 1899, 21, 102. N. Jorga: Notes et extraits pour servir a l’ histoire des croisades au XVe siécle. Paris
1899. V. Klai : Kr ki knezovi Frankapani, 1. Zagreb 1901, 185-186, 190-192, 194, 196, 198, 205. . Truhelka:
Državno i sudbeno ustrojstvo Bosne u doba prije Turaka. Glasnik Zemaljskog muzeja u BiH, 13(1901) 1, str. 73,
83, 93, 97-98, 101-102, 104, 106-108; 2, str. 168, 176, 180. F. Šiši : Pad Mladena Šubi a, bana hrvatskoga i
bosanskoga. Ibid., 14(1902) 3/4, str. 342, 359. Isti: Vojvoda Hrvoje Vuk i Hrvatini i njegovo doba (1350.-
1416.). Zagreb 1902, str. 1-14, 18, 20-23, 48, 54, 66-67, 73, 80, 83-86, 91-92, 95-98, 101, 126-135, 139-145,
147-148, 150-152, 154-156, 159-161, 164-168, 170-174, 176-178, 180-182, 184-185, 188, 191-192, 194, 196,
198-202, 204-206, 208-212, 215-217, 220-221, 223-230, 232-237, 241-244, 246, 251, 253, 258, 260-261, 264,
266, 270, 272, 278, 283-285. Isti: Miha Madijev de Barbazanis. Rad JAZU, 1903, 153, str. 30. Isti: Ljetopis
Pavla Pavlovi a patricija zadarskoga. Vjestnik Kr. Hrvatsko-slavonsko-dalmatinskog zemaljskog arkiva, 6(1904)
str. 16-17, 33-37. Isti: Iz arkiva u Željeznom. Ibid., 7(1905), str. 144. Isti: Iz arkiva u Körmendu. Ibid., str. 210-
228. L. Thallóczy: Istraživanja o postanku bosanske banovine sa naro itim obzirom na povelje körmendskog
arkiva. Glasnik Zemaljskog muzeja u BiH, 18(1906) 4, str. 403-414, 417-418, 420-421, 424-428, 434-444. G.
Szabo: Dobra Ku a. Vjesnik Hrvatskoga arheološkoga društva, NS 10(1908-09) str. 34-35. T. Smi iklas:
Diplomati ki zbornik, 7-18. Zagreb 1909-1990. J. Jeleni : Kultura i bosanski franjevci, 1-2. Sarajevo 1912-
1915. S. Novakovi : Zakonski spomenici srpskih država srednjega veka. Beograd 1912. L. Thallózcy: Studien
zur Geschichte Bosniens und Serbiens im Mittelalter. München-Leipzig 1914. L. Thallóczy i S. Horváth: Codex
diplomaticus partium Regno Hungariae adnexarum (banatus, castrum et oppidum Jajcza). Budapest 1915, 50-51.
. Truhelka: Histori ka podloga agrarnog pitanja u Bosni. Glasnik Zemaljskog muzeja u BiH, 27(1915) 1/2, str.
112-113. Isti: Grobnica bosanskog tep ije Batala, obretena kod Gornjeg Turbeta (kotar Travnik). Ibid., 3/4, str.
371-372. L. Thallóczy: Povijest (banovine, grada i varoši) Jajca 1450.-1527. Zagreb 1916, 8-9, 13, 16, 19, 31, 98.
F. Šiši : Iz arkiva grofova Pongrácza. Starine, 1918, 36, str. 33, 36. G. Szabo: Sredovje ni gradovi u Hrvatskoj i
Slavoniji. Zagreb 1920, 67, 106-107, 111. V. Mažurani : Izvori dubrova koga historika Jakova Lukarevi a.
Narodna starina, 3(1924) 8, str. 126, 134. V. orovi : Kralj Tvrtko I Kotromani . Beograd-Zemun 1925, 2-3, 5,
8, 18-19, 22-23, 26, 41, 49, 60-61, 65, 78, 98-99. V. Brunelli: Incipit Historia edita per Micam Madii de
Barbazanis de Spalato de gestis Romanorum Imperatorum et Summorum Pontificum. Archivio storico per la
Dalmazia (Roma), 1(1926) I/4, str. 44, 48. A. Solovjev: Odabrani spomenici srpskog prava (od XII do kraja XV
veka). Beograd 1926, 105-108, 118, 153-154, 175, 180, 186-188, 198. V. Klai : Herceg Hrvoje i Hval krstijanin.
Nastavni vjesnik, 35(1927) str. 84-86. Isti: Gra a za topografiju i historiju Hlivanjske županije i grada Hlivna.
Vjesnik Hrvatskoga arheološkoga društva, NS 15(1928) str. 17-18, 22-24. U. Hüntemann: Bullarium
Franciscanum continens constitutiones epistolas diplomata Romanorum pontificum Eugenii IV et Nicolai V ad
tres ordines S. P. N. Francisci spectantia (Ad Claras Aquas), NS 1(1929) str. 147, 539, 799. Lj. Stojanovi : Stare
srpske povelje i pisma, I/1. Beograd-Sr. Karlovci 1929, str. 44, 46, 82, 136, 171, 174, 178, 240, 248, 259-261,
268, 270, 272, 274, 279, 286, 339, 388, 422-423, 426, 446-474, 480, 490, 492-494, 504, 506, 508, 510, 549-552,
556; I/2. 1934, str. 4-5, 11, 33, 120, 164. J. Stipan i : Soko na Plivi i porodica Stipan i -Hrvatini . Selja ke
novine, 13(1930) 52, str. 4. F. Ra ki: Bogomili i patareni. Beograd 1931, 339, 445-446, 452-454, 459, 466, 470.
S. Bašagi : Znameniti Hrvati Bošnjaci i Hercegovci u Turskoj carevini. Napredak (kalendar), 22(1933) str. 53-
54. M. Perojevi : Dva borca za slobodu. Miha Vitturi i biskup Simon Dominis. Ibid., str. 98-99, 101, 103-104.
K. Draganovi : Katoli ka crkva u Bosni i Hercegovini nekad i danas. Croatia sacra, 4(1934) 8, str. 192. M.
Karanovi : Bosanska Krajina. Glasnik Jugoslovenskog profesorskog društva (Beograd), 14(1934) 10/12, str.
869-870. Isti: Granice srednjevekovne bosanske župe Zemljanik. Glasnik Zemaljskog muzeja u BiH, 48(1936) 1,
str. 31, 34-35. V. Skari : Župa Zemljanik i stara nahija Zmijanje. Ibid., 49(1937) 1, str. 38. H. Šeri : Iz prošlosti
Dubice. Novi behar, 11(1937-38) 9/11, str. 163. F. Šiši : Nekoliko isprava iz po etka XV st. Starine, 1938, 39, str.
170-171, 178, 180, 183-190, 192, 200, 202-204, 207-208, 210, 224-225, 236-237, 240, 244, 273-274, 292-294.
S. Dušani : Prava naših vlastelinki pre pet vekova. Razvitak, 6(1939) 1, str. 23-24. V. orovi : Historija Bosne,
1. Beograd 1940. Poviest hrvatskih zemalja Bosne i Hercegovine. Sarajevo 1942. A. Solovjev: Vlasteoske
povelje bosanskih vladara. Istorijsko-pravni zbornik, 1(1949) 1, str. 80, 84-87, 89-92, 94, 96-100, 102-104. G.
remošnik: Bosanske i humske povelje srednjeg vijeka. Glasnik Zemaljskog muzeja u Sarajevu, NS 4-5(1949-
50) str. 109-110, 116, 122-125, 153; 6(1951) str. 85-86; 7(1952) str. 333-336. N. Radoj i : Dva odlomka
Ilariona Ruvarca o Kosa ama. Ibid., 4-5(1949-50) str. 208-209. J. Šidak: Oko pitanja »Crkve bosanske« i
bogumilstva. Historijski zbornik, 3(1950) 1/4, str. 347-348. . Mazali : Biograd-Prusac, stari bosanski grad.
Glasnik Zemaljskog muzeja u Sarajevu, NS 6(1951) str. 150, 170. I. Boži : Dubrovnik i Turska u XIV i XV
veku. Beograd 1952. . Mazali : Stari grad Jajce (novija arheološka istraživanja). Glasnik Zemaljskog muzeja u
Sarajevu, NS 7(1952) str. 59-66, 70, 72, 74, 91-93, 100. A. Babi : Nešto o karakteru bosanske feudalne države.
Pregled, 5(1953) 2, str. 84-85. M. Geci : Prilog bosanskoj istoriji (1397-1399). Istorijski glasnik (Beograd),
1953, 1/2, str. 56-57. A. Babi : O odnosima vazaliteta u srednjevjekovnoj Bosni. Godišnjak Istorijskog društva
BiH, 6(1954) str. 30, 34-38, 40-41. S. M. irkovi : Vlastela i kraljevi u Bosni posle 1463 godine. Istorijski
glasnik, 1954, 3, str. 126-131. M. J. Dini : Državni sabor srednjevekovne Bosne. Beograd 1955, 11, 15, 17-18,
20, 26-28, 41, 45, 47, 51, 57-58, 62, 66-68. M. Vego: Naselja bosanske srednjovjekovne države. Sarajevo 1957.
G. Škrivani : Rat bosanskog kralja Ostoje sa Dubrovnikom (18. VI. 1403 do maja 1404 godine). Vesnik Vojnog
muzeja JNA (Beograd), 5(1958) 2, str. 35, 37-38, 46, 51, 53, 58-61. J. Stipiši i M. Šamšalovi : Isprave u Arhivu
Jugoslavenske akademije. Zbornik Historijskog instituta JAZU, 2(1959), str. 318, 350. A. Babi : Diplomatska
služba u srednjevjekovnoj Bosni. Radovi Nau nog društva BiH, 13(1960) 5, str. 23, 36-37, 41, 45-47, 50, 62-63.
I. Mahnken: Dubrova ki patricijat u XIV veku. Beograd 1960. D. Mandi : Bosna i Hercegovina, 1-2. Chicago
1960-1962; 3. Rim 1967. J. Mijuškovi : Humska vlasteoska porodica Sankovi i. Istorijski asopis, (Beograd)
11(1960) str. 26, 28, 43, 46, 48. Isti: Dodeljivanje dubrova kog gra anstva u srednjem veku. Glas SANU
(Beograd), 1961, 246, str. 94, 99. M. Šunji : Prilozi za istoriju bosansko-venecijanskih odnosa 1420-1463.
Historjski zbornik, 14(1961) str. 127-128. . Basler: Klesarski majstori i radionice u srednjovjekovnom Jajcu.
Zbornik Krajiških muzeja, 1(1962) str. 98, 102, 107. S. irkovi : O » akova kom ugovoru«. Istorijski glasnik,
1962, 1/2, str. 3, 5, 9 10. Isti: »Verna služba« i »vjera gospodska«. Zbornik Filozofskog fakulteta u Beogradu,
1962, VI/2, str. 95-99, 103-104, 106, 108-109. P. An eli : Jedna etapa izgradnje srednjovjekovnog Jajca.
Zbornik Krajiških muzeja, 2(1963-64) str. 52. Isti: Neka pitanja bosanske heraldike. Glasnik Zemaljskog muzeja
u Sarajevu (Arheologija), NS 19(1964) str. 157, 164. A. Babi : Fragment iz kulturnog života srednjovjekovne
Bosne. Radovi Filozofskog fakulteta u Sarajevu, 2(1964) str. 328. S. M. irkovi : Herceg Stefan Vuk i -Kosa a
i njegovo doba. Beograd 1964. Isti: Istorija srednjovekovne bosanske države. Beograd 1964. Isti: Sugubi venac.
Zbornik Filozofskog fakulteta u Beogradu (Spomenica Mihaila Dini a), 1964, VIII/1, str. 358-359, 364, 368. V.
Trpkovi : Humska zemlja. Ibid., 250-251. F. Mikloši : Monumenta Serbica spectantia historiam Serbiae,
2
Bosnae, Ragusii. Graz 1964 , 102, 107, 220-222, 224-227, 230, 232-238, 247-250, 252, 254-256, 283, 305, 318,
377-379, 450. M. J. Dini : Iz Dubrova kog arhiva, 3. Beograd 1967. M. Šunji : Dalmacija u XV stolje u.
Sarajevo 1967. S. irkovi : Komentari i izvori Mavra Orbina. U: M. Orbin, Kraljevstvo Slovena. Beograd 1968
(hrv. prijevod, Zagreb 1999). D. Mandi : Franjeva ka Bosna. Rim 1968. I. Boži : Zeta izme u Turaka i
Mle ana. U: Istorija Crne Gore, II/2. Titograd 1970. M. Spremi : Turski tributari u XIV i XV veku. Istorijski
glasnik, 1970, 1/2, str. 34-35, 40. M. Vego: Zbornik srednjovjekovnih natpisa Bosne i Hercegovine, 4. Sarajevo
1970, str. 95. E. Peri i : Vranski prior Ivan od Paližne i Petar Berislavi . Radovi Instituta JAZU u Zadru, 18(1971)
str. 268, 270, 276, 283-284. S. Antoljak: Ban Pavao Bribirski »Croatorum dominus«. Ibid., 19(1972) str. 18, 21,
46, 52, 57. P. An eli : Bosanska kraljica Doroteja Gorjanska. Glasnik Zemaljskog muzeja BiH u Sarajevu
(Arheologija), NS 27-28(1972-73) str. 378-379. A. Babi : O funkciji župana u srednjovjekovnoj Bosni.
Zbornik radova Filozofskog fakulteta u Sarajevu, 1972, str. 408-411. P. An eli : Bobovac i Kraljeva Sutjeska
stolna mjesta bosanskih vladara u XIV i XV stolje u. Sarajevo 1973, 11, 140-141, 226, 229, 232, 240, 247, 249.
S. irkovi : Rusaška gospoda. Istorijski asopis, 21(1974) str. 11-14. M. orkovi : Hrvoje Vuk i Hrvatini .
Zagreb 1974, 5-36, 39-49, 51, 54-65. P. An eli : Grbovi hercega Stjepana Vuk i a Kosa e na kruni jedne ku ne
cisterne u Dubrovniku. Tribunia, 1(1975) str. 85, 89. Isti: Barones regni i državno vije e srednjovjekovne Bosne.
Prilozi Instituta za istoriju u Sarajevu, 11-12(1975-76) 11/12, str. 34-35, 37, 39, 43, 46. J. V. A. Fine: The
Bosnian Church. A New Interpretation. New York-London 1975. P. An eli : Postojbina i rod Divoša
Tihoradi a. Slovo, 1976, 25/26, str. 233-235, 238. M. Blagojevi : Tep ija u srednjovekovnoj Srbiji, Bosni i
Hrvatskoj. Istorijski glasnik, 1976, 1/2, str. 27-31, 33-36. N. Klai : Povijest Hrvata u razvijenom srednjem
vijeku. Zagreb 1976. Ista: U novim politi kim okvirima. U: Zadar u srednjem vijeku do 1409. Zadar 1976, str.
357, 359-360, 364. Miha Madijev de Barbazanis: Historija. U: Legende i kronike. Split 1977, 173, 184. J.
Stipiši : Spisi zadarskog bilježnika Franje Manfreda de Surdis iz Piacenze 1349-1350. Zadar 1977. K. Jire ek:
Istorija Srba, 1. Beograd 1978. N. Klai : Iz problematike srednjovjekovne povijesti Bosne. Prilozi Instituta za
istoriju u Sarajevu, 14(1978) 14/15, str. 27, 60, 62, 64-65, 67-69, 71-74. D. Kova evi -Koji : Gradska naselja
srednjovjekovne bosanske države. Sarajevo 1978. M. Blagojevi : Bosansko Završje. Zbornik Filozofskog
fakulteta u Beogradu, 1979, XIV/1, str. 131, 134-135, 137, 141. I. Boži : Nemirno Pomorje XV veka. Beograd
1979. B. Hrabak: Venecija i Sandalj Hrani u njegovom širenju po Primorju po ev od Herceg-Novog. Boka,
11(1979) str. 201-205, 208, 212. I. Luci : Povijesna svjedo anstva o Trogiru, 2. Split 1979. V. Klai : Povijest
Hrvata, 1. Zagreb 1980, str. 310-311; 2. str. 145, 159, 162-165, 202, 262, 264, 275-277, 284, 297-301, 303, 306-
307, 309-310, 313, 326, 333-336, 344-354, 356-362, 366-279, 381-382, 384-386, 389-393, 395-296, 416-417; 3.
str. 12, 32, 39, 41, 43, 45, 53-58, 62-64, 66-68, 79-87, 89-93, 100, 104-105, 108, 117-119, 166, 294; 4. str. 82,
127. P. Živkovi : Bosna u drugoj deceniji XV stolje a. Tre i program Radio Sarajeva, 9(1980) 29, str. 65-66, 68,
70-81, 84, 89, 91-92. P. oškovi : Dubica u bosansko-ugarskim odnosima 1398-1402. godine. Istorijski zbornik,
2(1981) str. 43-45, 47, 52-53. P. Živkovi : Tvrtko II Tvrtkovi . Bosna u prvoj polovini XV stolje a. Sarajevo
1981. P. An eli : Studije o teritorijalnopoliti koj organizaciji srednjovjekovne Bosne. Sarajevo 1982, 16-19, 21-
22, 26, 146-147, 152, 174, 189, 195, 228, 238-239. . Toši : Donji tok Neretve u srednjem vijeku, s posebnim
osvrtom na trg Drijeva. Hercegovina, 2(1982) str. 52, 55. M. Vego: Postanak srednjovjekovne bosanske države.
Sarajevo 1982. P. An eli : Srednjovjekovna humska župa Žaba. Hercegovina, 3(1983) str. 48. P. oškovi : O
gostima »Crkve bosanske«. Istorijski zbornik, 4(1983) str. 13, 19, 37-38. I. Petri evi : Rodni list Doboja.
Zna enja, 2(1983) 3/4, str. 59-65, 70-71. P. Živkovi : Prvi ugarsko-turski sukobi na tlu Bosne. Ibid., str. 149-
150, 152-156. J. Buturac: Popis župa Zagreba ke biskupije 1334. i 1501. godine. Starine, 1984, 59, str. 96-97. P.
oškovi : O dolasku Stjepana Tomaša na vlast i njegovom me unarodnom priznanju. Istorijski zbornik, 5(1984)
str. 32-33. P. Živkovi : Usora i Soli poprište zna ajnih historijskih doga aja u XIV i XV stolje u. lanci i gra a
za kulturnu istoriju isto ne Bosne, 15(1984) str. 36, 39. M. Brkovi : Bosanski kraljevski dvor prema Zadru i
Hrvojeva uloga u zadarskim doga ajima krajem XIV i po etkom XV st. Radovi Filozofskog fakulteta u Zadru,
25(1985-86) 12, str. 255, 257, 259-265, 267-268. J. Barbari i J. Kolanovi : Šibenski diplomatarij. Šibenik
1986. D. Lovrenovi : Cetinski knez Ivaniš Nelip i u politi kim previranjima u Dalmaciji krajem XIV i tokom
prvih decenija XV stolje a. Prilozi Instituta za istoriju u Sarajevu, 21(1986) 22, str. 204-210, 213, 215. Isti: Da li
je Jelena Nelip i bila majka Balše Hercegovi a?. Istorijski zbornik, 7(1986) str. 195-198. Isti: Kako je bosanski
vojvoda Sandalj Hrani došao u posjed Ostrovice i Skradina. Radovi Instituta za hrvatsku povijest, 19(1986) str.
231-236. M. An i : Prosopografske crtice o Hrvatini ima i Kosa ama. Istorijski asopis, 33(1987) str. 37-43, 45-
48, 50-55. S. irkovi : Bosanska crkva u bosanskoj državi. U: Prilozi za istoriju Bosne i Hercegovine, 1.
Sarajevo 1987, 223-224, 251. D. Lovrenovi : Hrvoje Vuk i Hrvatini i splitska komuna 1403-1413. Prilozi
Instituta za istoriju u Sarajevu, 22(1987) 23, str. 37-44. . Toši : Trg Drijeva u srednjem vijeku. Sarajevo 1987.
P. oškovi : Bosanska kraljevina u prijelomnim godinama 1443-1446. Banjaluka 1988. M. An i : Pet
dokumenata za povijest isto nojadranskog zale a na po etku XV stolje a. Glasnik arhiva i Društva arhivskih
radnika BiH, 29(1989) str. 159-162, 165-166. B. Hrabak: Venecija i bosanska država. Istraživanja (Novi Sad),
12(1989) str. 434-436, 438, 447, 449-452, 454, 462, 471, 479. N. Klai : Srednjovjekovna Bosna. Zagreb 1989,
183-185, 187-190, 193-194, 197-202, 204-206, 211, 213-214, 224-230, 232-233, 238, 246, 267-272, 294, 296-
297, 305-308, 310, 320-321, 331. A. S. Kova i : Katolici u kotorvaroškom kraju. Sarajevo 1989. A. Sekuli :
Pavlinski samostan u Dubici. Croatica Christiana periodica, 13(1989) 23, str. 36-37. M. Brkovi : Bosanske
srednjovjekovne latinske isprave izdane Splitu. Croatica Christiana periodica, 14(1990) 25, str. 109-116, 121-
125. Isti: Tri povelje knezova Bribirskih izdane bosanskom knezu Hrvatinu Stjepani u. Radovi Zavoda za
povijesne znanosti JAZU u Zadru, 32(1990) str. 139-154. Isti: Bosanske srednjovjekovne latinske isprave izdane
Trogiru. Ibid., 33(1991) str. 83-86, 88-89, 94-95, 97-98, 102. Isti: etiri bosanske srednjovjekovne latinske
isprave izdane Šibeniku. Croatica Christiana periodica, 15(1991) 27, str. 38-39, 41-51. S. Antoljak: Hrvati u
prošlosti. Split 1992. D. Lovrenovi : Utjecaj Ugarske na odnos crkve i države u srednjovjekovnoj Bosni. U:
Sedam stolje a bosanskih franjevaca 1291-1991, zbornik. Samobor 1994, str. 58, 66, 71-74, 79-80, 85. P.
Živkovi : Povijest Bosne i Hercegovine do konca XVIII. stolje a i povijest Hrvata bosanske Posavine do po etka
XX. stolje a. Mostar 1994. P. oškovi : Veliki knez bosanski Tvrtko Borovini . Croatica Christiana periodica,
20(1996) 37, str. 66-69, 71, 73, 77. M. Šunji : Bosna i Venecija (odnosi u XIV. i XV. st.). Sarajevo 1996. M.
An i : Putanja klatna. Ugarsko-hrvatsko kraljevstvo i Bosna u XIV. stolje u. Zadar-Mostar 1997. S. M.
irkovi : Rabotnici, vojnici, duhovnici. Društva srednjovekovnog Balkana. Beograd 1997. M. Imamovi :
Historija Bošnjaka. Sarajevo 1997. D. Lovrenovi : Bosansko srednjovjekovlje u svjetlu kristjanizacije vladarske
ideologije. Bosna Franciscana, 5(1997) 8, str. 158. . Toši : Bosanska kraljica Katarina (1425-1478). Zbornik za
istoriju Bosne i Hercegovine, 2. Beograd 1997, 78, 100, 107. Dž. Ali : Devetnaest stolje a Bosne. Historija i
kultura Bosne od 6. do 1900. godine. Sarajevo 1998, 65, 73-74, 81-82, 86-89, 91-95, 97-102, 111, 121, 158, 162,
169. M. Brkovi : Isprave hrvatskih narodnih vladara i latinske isprave bosansko-humskih vladara i velmoža.
Zadar-Mostar 1998, 16-17, 19, 31, 36, 66-68, 70-76, 82, 99, 107-109, 122-123, 155, 157, 159-162, 185, 188-189,
190, 199-203, 218, 218, 256-257, 274-276, 311, 313-314, 316-318, 343-347, 353. Isti: U Jajcu izdane isprave
bosanskih vladara. Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru, 40(1998) str. 98-101, 114, 120-123,
125-131. P. Engel: Neki problemi bosansko-ugarskih odnosa. Zbornik Odsjeka za povijesne znanosti Zavoda za
povijesne i društvene znanosti HAZU, 16(1998) str. 59-60, 63-65, 67-72. Zbornik radova sa Znanstvenoga skupa
u povodu 500. obljetnice smrti fra An ela Zvizdovi a. Sarajevo-Fojnica 2000, 23-35, 38-42, 47, 51, 93, 95, 97,
101, 104-105, 120. P. Mikuli : Bosanski i humski iluminirani rukopisi. Bosna Franciscana, 8(2000) 13, str. 163-
164, 171-173. P. oškovi : Susret sa zagubljenom poviješ u. Podru je Bosanske Gradiške u razvijenom
srednjem vijeku. Zagreb 2001. G. Ravan i : Život u kr mama srednjovjekovnog Dubrovnika. Zagreb 2001, 42-
43.

P. .