Dževad Karahan

NOĆNO VIJEĆE

ARSbosnia
2006
2
3
1. SVIJET JE KAO ŠLJIVA

- Svijet je kao šljiva, kao lijepa zrela šljiva - glasno je izgovorio

Simon Mihailović, silazeći niz brdo Tabija prema gradu što je ležao pred
njim u dolini. Zapravo se sama od sebe izgovorila njegova radost,
izrazilo se, bez njegove namjere i volje, osjećanje da je svijet do
posljednjeg djelića ispunjen dobrim sadržajem, plodan i dovršen, sočan i
zaobljen, gotovo savršeno okrugao i radostan zbog te svoje
zaokruženosti. To se osjećanje pojavilo u njemu vjerovatno još jutros,
kad je počeo obilaziti svoju rodnu kuću koju nije vidio dvadesetipet
godina, ali on to valjda nije primijetio, tako da se sada zaustavio u pola
koraka od vala radosti što ga je zapljusnuo i oduzeo mu dah. Nenamjerno
je izgovorio da je svijet kao šljiva, a sve u njemu je govorilo “Živjeti!
Živjeti!” i tim kliktanjem davalo oblik strasnoj žudnji za životom što ga
je ispunjavala do posljednje žilice. Kao da mu je i srce, svojim
otkucajima, vikalo “Živjeti! Živjeti!”, preplavljala ga je vjera da vrijedi
živjeti, da bi on itekako mogao imati budućnost i da bi ta budućnost
mogla, da bi morala, biti dobra i lijepa. Kao šljiva - zrela, puna i obla.
Pod nogama mu je, u dolini, ležala Foča. Priljubljena uz svoje
dvije rijeke, okupljena oko ušća Ćehotine u Drinu kao šljiva oko koštice,
prostire se oko ušća kao svoga geometrijskog središta u sve širim
krugovima, dok ne ispuni cijelu kotlinu i ne zaposjedne rubnim
mahalama i okolna brda. Kao gotovo sve bosanske kasabe, Foča je
izgrađena u kotlini koja, onako okružena oblim pitomim brdima, izgleda
kao gnijezdo. Valjda zbog kotlina u kojima su izgrađeni i čiji osnovni
oblik slijede, bosanski gradovi u osnovi imaju ili formu uske i jako
izdužene elipse ili formu kruga, ovisno o tome je li se kotlina u kojoj su
izgrađeni rastegla duž rijeke i priljubila uz nju, ili je župa, kotlina šira od
uskog pojasa uz rijeku i u osnovi najbliža formi kruga. Fočanska kotlina
je jedna velika župa, gotovo pravilan krug, a centar kruga je ušće
Ćehotine u Drinu, koje su mještani zvali Sastavci. Za Sastavke je vezan
ili se prema njima određuje sav život grada kako ga se Simon sjećao: na
desnoj strani Sastavaka prostirao se Pijesak, kupalište i cirkus-plac,
mjesto na kojem su se smještali luna-parkovi i ringišpili kad su dolazili
ovamo, mjesto na kojem se jelo ćevape umjesto kućne hrane, na kojem se
vidjelo prve žene s obojenom kosom i stranim izgledom, mjesto na

4
kojem se zabavljalo, dangubilo, uživalo i sanjarilo, a na lijevoj strani
Sastavaka leži Međuriječje na kojem su smještene škole i uredske zgrade,
dakle dio grada u kojem se red i zakon svakodnevice uspostavljaju i
utvrđuju, mjesto ispunjeno trijeznim trudom i obavezama. Za Sastavke je
vezan i prema njima se određuje i vanjski oblik grada, jer se oko
Međuriječja, Sastavaka i Pijeska, u sve širim krugovima, nižu mahale:
Centar, Šukovac, Budimlje i Musluk, pa Prijeka Čaršija, Donje Polje,
Štovići i Gradac, pa Ćerezluk, Livade, Gornje Polje i Tabaci, pa... Najširi
krug čine rubne gradske mahale, izgrađene već na padinama okolnih brda
kao što su Ćelovina, Gradačka stijena, Dub i Tabija, brdo na kojem su
Simonova mahala i kuća.
Dok je živio u Foči, Simon je vjerovao da je njegov grad zapravo
zbrka sokaka i kuća, s ponekom prazninom koja bi se uz mnogo
pristrasnosti mogla nazvati trgom, bez plana i reda, bez jasnog oblika i
vidljivog razloga za bilo koju od odluka koje su odredile izgled grada.
Kad bi se dogodilo, tokom svih ovih godina odsutnosti, da se prisjeća
svoga grada, primijetio bi da ga Foča podsjeća na mrežu bora rasutih po
staračkom licu. Ali sada, kad gleda grad nakon duge odsutnosti i nakon
svega što je naučio i iskusio tokom te odsutnosti, rekao bi da prepoznaje
ili makar sluti plan prema kojem je sve to sagrađeno i raspoređeno. Nije
to ljudski plan, toliko se vidi na prvi pogled, ljudski je doprinos ovdje,
kao i kod svih drugih bosanskih gradova, samo odluka da se gradnja
prilagodi terenu i podredi njegovoj logici, tako da se na prvi pogled
pomisli kako grad nisu izgradili ljudi, nego su ga iz sebe istisnula brda za
koja se on drži. Ali neki plan postoji, možda skriven poput onoga plana
prema kojem su raspoređena ova brda i između njih usječena riječna
korita, možda zatrpan manje duboko od njega ali ipak skriven dovoljno
da ga ljudsko oko ne vidi sve dok mu se on sam ne otkrije. Izgleda da se
taj plan odlučio otkriti Simonu danas, na pravoslavnu Veliku Gospojinu,
28. 8. 1991. godine, jer on ga nesumnjivo sluti, gotovo prepoznaje i
razumije, sada, dok gleda svoj grad sa svog brda, desetak koraka udaljen
od svoje kuće.
- I Foča je kao šljiva - viknu Simon i nasmija se od radosti kojom
ga je ispunjavala tamnozelena boja grada i njegovih brda, ponegdje
proviđena s isto tako tamnom plavom bojom zrele šljive. A onda se
nastavi spuštati prema gradu, ozaren dobrim slutnjama i vezan za svijet

5
kako već odavno nije bio, bez onog osjećanja osamljenosti kojeg se ne
uspijeva osloboditi već blizu dvije godine.
Nije to zapravo osamljenost, to je prije izmaknutost od svijeta,
osjećanje da ne pripadaš svijetu i da nemaš pravog kontakta s njim. To se
osjećanje pojavilo malo nakon što je njihov sin Sascha dobio posao i
odselio od njih. U prvo vrijeme nakon Saschinog odlaska Simona je
zbunjivao određeni višak vremena, emocija, energije, koji se pojavio
tada, kad se familija svela na njegovu ženu Barbaru i njega. Nadao se da
će svo to vrijeme moći posvetiti Barbari, nadao se da će joj takoreći
vratiti sve ono što je do tada davao Saschi, a što bi trebalo pripadati njoj
jer je upravo ona u njemu oslobodila osjećanja kojih je nakon Saschinog
odlaska bilo tako mnogo. Nadao se da će se s obiljem osjećanja i
vremena obnoviti intenzitet i mnogostrukost njihove međusobne
vezanosti, kojih kao da odavno nisu svjesni, nadao se da će se možda
obnoviti i onaj zanos koji ih je godinama, dok su ga nosili u sebi,
oslobađao od svih pitanja.
Sve je među njima bilo nenormalno i prekrasno, bar u početku.
Simon je bio u Berlinu tek malo duže od godinu dana, upravo je bio
uredio sve formalnosti oko upisa na fakultet i valjda zato se pridružio
jednoj grupi studenata koji su demonstrirali, iako nije znao zašto
demonstriraju. Bilo je dobro osjećati se studentom, bilo je dobro za nešto
se boriti ili bar vjerovati da se za nešto boriš, bilo je ugodno vjerovati da,
nakon teške samoće što je trajala od odlaska od kuće, konačno pripadaš
negdje, i to upravo ovima s kojima ideš ulicom i vičeš. Išao je ulicom, ne
znajući zašto, i povremeno dizao ruku, ne znajući za šta je diže, uvjeren
da mu je tu mjesto i da je u redu sve što radi. A onda je registrirao
prisutnost o koju se nije mogao oglušiti, osjetio je nekoga ko samim
svojim postojanjem oslovljava upravo njega, nekoga s kim se vjerovatno
morao naći. Njegovo je tijelo prepoznalo blizinu tijela koje mu je suđeno
i okrenulo se, a onda su oči vidjele i prepoznale Barbaru. Doslovno tako:
njegov potiljak i bubrezi, ramena i potkoljenice, cijelo njegovo tijelo
zabilježilo je Barbarinu prisutnost i okrenulo se prema njoj, a onda su je
oči i duh prepoznali kao njegovu suđenicu. Nije primijetio kad je i kako
prešao onih nekoliko koraka što su ga dijelili od nje, naprosto se našao uz
nju u trećem redu iza onoga u kojem je do tada išao.

6
 - Jesi li udata? - pitao je Barbaru, kad je izravnao korak s
njezinim.
- Ne znam - nasmijala se Barbara koja je u to vrijeme imala
stalnu vezu i bila ponosna na to što se ne namjerava vjenčavati.
- Sretno? - pitao je Simon dalje.
- Nisam sigurna, mislim da da - odgovorila je. - A zašto pitaš?
- Zato što me je grom udario od tvoje blizine.
Pogledali su se i bilo je jasno ono što on nije mogao izgovoriti,
naime da ono što je Barbarina blizina izazvala u njemu ne trpi odgađanje,
ne dozvoljava ni udvaranje, da ono grmi i puca, da gori i da će spržiti
čovjeka mnogo prije nego što on uspije saznati koje cvijeće žuđena žena
voli i kako joj ga treba poklanjati.
Tako je počelo i tako je trajalo godinama. Njezini dodiri su samo
produbljivali i pojačavali njegovu potrebu za njezinim tijelom, a pri tom
su otklanjali svaku sumnju u razlog i opravdanost njegovog prisustva na
svijetu, barem dok je prisutan u njezinoj blizini. Desetine stvari koje
može i mora reći jedino njoj, prekrasno osjećanje koje ga je stalno pratilo
u tim godinama, osjećanje da rečenice koje oni jedno drugom izgovaraju
nisu ni moguće drugdje, među drugim ljudima ili bilo gdje drugdje izvan
njihove ljubavi. Mahnita glad za njezinim tijelom i dodirima, koja je
njegovom tijelu, to jest cijelom njegovom biću, donijela potpuno sigurno
saznanje o neponovljivosti svega pod kapom nebeskom - ako je ne zagrli
sad, ovog trenutka u kojem je to poželio, izgubio je nešto prelijepo i
nenadoknadivo, jer je nikad više, ni do kraja vremena, ni u svim
vječnostima, ni ako bi u svim životima što im predstoje na ovom i na
onom svijetu bili suđeni jedno drugom - sigurno je nikada više neće
željeti i dodirnuti upravo ovako, njezino tijelo sigurno nikad više neće
biti upravo ovakvo kakvo je sada i njegovim se dodirima neće odazvati
upravo ovako kako to sada čini... Sutra će njezina žudnja za njim biti
malo jača ili malo slabija nego danas, jučer je on bio malo nježniji i malo
zaljubljeniji nego danas, prekosutra će ona biti malo umornija ili malo
pospanija... Zna on, naravno, da oni ne mogu izgubiti jedno drugo,
njegova ruka zna da se oni i sutra mogu i moraju grliti, ali ona zna i to da
će to biti zagrljaj koji je moguć jedino sutra, kao što je ovo zagrljaj koji
je moguć jedino sada, ruka zna i sve njegovo zna da se ta dva zagrljaja ne
mogu međusobno zamijeniti ili nadoknaditi, zna da svoju Barbaru mora

7
zagrliti onda kad to poželi, jer će u protivnom izgubiti nešto prelijepo i
nenadoknadivo, zna da je bolno i dobro što je to tako.
Zahvaljujući ljubavi s Barbarom, mogao je bezbroj puta ponoviti
pacijentima ili kolegama da “kod dragog Boga nema serija i nema
međusobno zamjenljivih komada, jer On stvara a ne proizvodi”, a da se
ni jednom ne postidi što izgovara takvu frazetinu. Istina je dobra i lijepa,
ma koliko puta ponovljena, ako se njezina istinitost stvarno osjeća. A on
osjeća istinitost ove rečenice, zahvaljujući Barbari, on vjeruje da ljubav i
jeste, prije svega, prepoznavanje jedinstvenosti jedne osobe. Voljeti
jednu ženu onako kako on voli Barbaru, znači saznati sve ono čime se
ona razlikuje od svih drugih ljudi na svijetu, dakle znati onaj višak koji je
izdvaja između svih lijepih žena, plavuša, novinarki, nervoznih ljudi
krvne grupe A, ljubitelja sira, žena koje ne uzgajaju i ne vole cvijeće u
saksijama, ali ne misle loše o onima koje to čine, svih ljudi koji vole
jugovinu i ptice, onih što nerado šetaju, onih što plaćaju karticom, onih
što malo i nerado govore o roditeljima, onih što se bolesno boje insekata,
onih što tonu u san od mirisa lavande, onih što rado razgovaraju s
prodavačima... Kad bi se napravio spisak svih njezinih osobina, kad bi se
negdje zabilježili svi njezini genski i ostali kodovi, kad bi se negdje
popisalo sve što se o njoj uopće može reći, ostalo bi nezapisano i
nerečeno ono što se ne može reći, ali se može znati ljubavlju, ono što
jedino on o njoj zna, ono po čemu je ona njegova Barbara.
Ne bi se moglo reći kad se to njihovo izgubilo. Ono se, ustvari,
nije izgubilo, nego se izlizalo poput zlatnika, ili se pretočilo u naviku,
brigu, znanje, trud, u sve ono iz čega se sastoji svakodnevica pristojnih
ljudi. Sigurno se izlizalo dugim trajanjem, jer oni nisu ni primijetili da im
se ono njihovo čudo više ne objavljuje dok se Saschinim odlaskom nije
pojavio višak vremena što su ga mogli posvetiti sebi i jedno drugome, a
time i višak prilika da izostane ono što se među njima u početku
događalo. Tek mjesecima nakon Saschinog odlaska primijetili su da je u
njihovom dodiru mnogo više blagosti nego nužnosti i više namjere nego
sudbine, pa su sebi morali priznati i to da ne znaju šta bi s viškom
vremena i osjećanja. Trudili su se svako oko sebe i jedno oko drugog,
nastojali obnoviti onaj svoj intenzitet ili se makar sjetiti puta koji vodi do
njega, posve uzalud, jer se ljudskim trudom ne postiže ono što su oni
dobili na dar i što su godinama imali. A trudili su se upravo zato što su

8
znali kako je to rijetko i koliko vrijedi.. Izbjegavali su razgovor o onome
što se dešava, odnosno ne dešava, među njima, valjda bojeći se da će se
sve definitivno pokvariti ako izgovore da nešto nije u redu, ali su
prešućenim rečenicama, prekinutim pokretima i drugim znakovima koji
se čovjeku omaknu, svakodnevno odavali svoju brigu.
Nekih godinu dana nakon Saschinog odlaska, ipak su progovorili
o tome. “Znam ja da danas ljubav, kao i ljudi, nema sudbinu, nego rok
trajanja”, rekla mu je jednom Barbara, povrijeđena njegovom zbunjenom
šutnjom, “ali sam bila sigurna da s našom neće biti tako, ona ipak pripada
nekom drugom vremenu.”
Njega su u to vrijeme počele salijetati slike iz djetinjstva, sjećanja koja
su isplivala iz Bog zna kojih dubina duha ili tijela, stvari koje onda, u
djetinjstvu i mladosti, nije ni primijetio ali ih je očigledno zapamtio.
Onog dana, naprimjer, kad je Barbara počela razgovor o njihovom
odnosu, njega je od samog jutra progonilo sjećanje na liniju po sredini
desnog dlana, koju je osjećao sasvim konkretno i jako, gotovo kao
posjekotinu. Kad je krenuo na posao, zamahnuo je na izlaznim vratima
desnom rukom, kao da želi udariti po gornjem okviru vrata, iako je
očigledno da ne može dohvatiti gornji dovratak na visokim ulaznim
vratima berlinskih stanova. Nije ga ni dohvatio, ali je od trenutka u
kojem je dlan pao po vratima nosio u njemu osjećanje kakvo bi imao da
je njime udario po dovratku, i to tako da se gornja ivica dovratka otisne
po sredini dlana. Nosio je to osjećanje na ulici i u autobusu, provjeravao
ga gledajući dlan i pritiskajući njime ivicu stola, ali nije uspijevao
odgonetnuti otkud mu ono i šta sve to treba da znači. Sjetio se koju
minutu prije nego što ga je Barbara oslovila, sjetio se Bog sami zna zašto
i kako. U sedmom razredu osnovne škole, već u prvom polugodištu,
primijetio je da može dohvatiti gornji dovratak ulaznih vrata i to shvatio
kao dokaz svoje odraslosti, pa je svaki dan, krećući u školu, udarao po
zidu iznad ulaznih vrata, i to uvijek tako da gornji dio dlana i prsti udare
po zidu, a donji dio po dovratku. Valjda mu se zato rub dovratka urezao u
dlan dublje nego što bi to mogla ikakva posjekotina, uronio u meso i kost
kao svojevrstan tajni znak kojim ga je rodna kuća obilježila ili kao znak
raspoznavanja kojega se neće osloboditi ma kako daleko otišao.
Buljio je u dlan, kao da će se tajni znak svaki čas pojaviti na koži i
otkriti šta mu njegova rodna kuća poručuje. A poručuje nešto, ne bi se

9
ovakva sjećanja javljala bez razloga i sama od sebe, nakon godina
mirovanja u zaboravu, ako su ikad i bila prava sjećanja. Tada je Barbara,
povrijeđena time što je on šutio i odsutno buljio u nju, počela razgovor u
kojem su sebi najzad priznali da je među njima više navike nego strasti.
Ali je bilo i strasti, lijepe i zrele, samo što su i u nju prodirali
fragmenti slika iz djetinjstva, zapravo detalji koje je tijelo upamtilo i
pohranilo u dubinu o kojoj on ne može ništa znati. Nekoliko mjeseci
nakon onog razgovora vodili su ljubav, bolje nego u najboljim danima, s
onom dubinom osjećanja i doživljaja za koju mladost nije sposobna,
dajući jedno drugome ono čega u mladosti nisu ni imali. Barbara se, kao
uvijek nakon toga, priljubila uz njega i položila glavu na njegovo rame,
tonući u stanje koje je istovremeno san, snatrenje i produžetak ljubavnog
dodira, ono prekrasno stanje u kojem su se razmjenjivali kao i u
ljubavnom činu, samo drugačije - sigurno mirnije i tiše, ali možda
potpunije i dublje. Bez ovih časova vlažne priljubljenosti, s njezinom
glavom na ramenu, ljubav ne bi bila potpuna jer iz njih ne bi moglo
iscuriti ono što se ljubavlju pobjeđuje, valjda smrt, jeza i studen što ih
nosimo u sebi od rođenja jer smo ih upoznali izlaskom u svijet. Kad se
Barbara privila uz njega i spustila mu glavu na rame, Simon je osjetio
kako ga zapljuskuje i obliva svježa voda rijeke. U brzom kovitlacu osjeta
isplivaše vreli dan kasnog fočanskog ljeta, tijelo umoreno suncem i
ovlaženo znojem, kratki let kroz topli zrak koji ne donosi osvježenje
tijelu što leti kroz njega, a onda blaga voda Ćehotine koja ga primi u sebe
i obgrli, preplavljajući ga iznutra radošću kakvu čovjeku može donijeti
samo osjećanje da je potpuno prihvaćen.
Nema glasova drugih kupača, nema mirisa ćevapa koji je u ljetnim
popodnevima uvijek dolazio od Pijeska, nema lica Simonovog najboljeg
prijatelja Envera Pilava, bez kojeg se dolazak na Sastavke i kupanje nisu
mogli zamisliti, nema čak ni pljuska koji se mora čuti kad tijelo udari u
vodu, nema ničega osim sjećanja njegovog tijela na vodu Ćehotine, toplu
i svježu, koja ga je primala, i radosti, koju je to prihvatanje u njemu
izazivalo. Nema ni vrba, nema čak ni panja s kojeg je skakao, tu je samo
ono što je tijelo doživjelo i upamtilo.
- Gluposti, vrbe se nisu ni odražavale u vodi - izgovorio je Simon
glasno, na šta se Barbara uspravila i sjela, naslonivši se leđima na zid
pored kreveta.

10
 - Molim? - upitala je Barbara. - Objasni mi to, molim te.
Osjećao se prilično glupo. Upravo su doživjeli najpotpunije prožimanje
koje dvoje ljudi mogu upoznati, duše su im još uvijek prepletene u
zagrljaju, iako su im se tijela, evo, razdvojila, a on bi sad trebao brbljati o
tome kako je voda na Sastavcima zelena, pa se vrbe ne odražavaju u vodi
zbog boje, a možda i zato što stalno neko pliva, pa je voda nemirna, ne
može odražavati jer nema ogledala gdje ima života. Kako izgovoriti sve
to u ovom trenutku? Ali on je izgovorio onu besmislicu s vrbama, iz
njega je isplivalo sjećanje na vodu Ćehotine, koja se negdje u njemu slila
s Barbarom, on je uvukao vanjski svijet među njih dvoje.
- Dođi, pusti besmislice - pokušao je Simon zataškati stvar i privući
Barbaru nazad na svoje rame.
- Nisu besmislice, ne može se besmislica uvući među nas, i to kad smo
goli i priljubljeni - bila je uporna Barbara.
Tada mu je predložila da on “ipak ode u tu svoju Foču” i provjeri sve
što se u njemu pokrenulo i zaustavilo u posljednje vrijeme. Nek ostane
koliko mu bude trebalo, nek je pozove ako mu zatreba i neka joj se uopće
ne javlja ako mu tako bude više prijalo, odvojenost i samoća mogu
oboma jedino koristiti. A onda, nakon svega, nek dođe po nju da zajedno
odu u Foču, kako odavno žele, jer će na kraju, naravno, kod njih oboje
njihova ljubav pobijediti sve umore i navike, isplivati iz ove krize
obnovljena i jača nego ikad. Ona će mu pomoći da organizira ovo kao i
sva dosadašnja putovanja, samo neka se pokrene.
Pokazalo se da nema razloga strahovati od posljedica što je
svojevremeno izbjegao služiti vojsku, Jugoslavija se raspada i već pola
zemlje ne priznaje tu vojsku kao svoju. Pokazalo se da mu je i kuća u
redu, iako nakon majčine smrti prije tri godine niko u njoj ne živi, jer se
za nju brine njihov komšija Ibrahim Pleh, a ni odnosa ljudi prema njemu
ne treba se bojati, uvjeravao ga je Ibrahim, jer ono malo ljudi u Foči što
ga se sjećaju ne govore o njemu loše. Na poslu je bez problema dobio
slobodnih šest mjeseci i uvjeravanja da je dovoljno pismo od njega, od
Barbare ili od advokata, da bi se dodalo još šest mjeseci, ako bi mu to
produženje zatrebalo. U ponedjeljak, 26. augusta 1991., s jednim
nevelikim koferom u prtljažniku, krenuo je za Foču. Iz Budimpešte se
javio Ibrahimu Plehu da se dogovore oko ključa, nemirno odspavao
nekoliko sati, pa u utorak ujutru nastavio put. Na jugoslavenskoj granici

11
je policajac nekoliko puta naizmjenično zagledao njega i pasoš, pa ga
najzad nesigurno upitao:
- Vi ste... govorite...?
- Naravno da govorim, kako ne bih govorio - susretljivo ga je prekinuo
Simon, ne sasvim bez radosti u glasu.
- Čudni su se turisti počeli okupljati u ovoj zemlji, daj Bože da na dobro
iziđe - primijetio je policajac, naglašeno zagledajući njegov njemački
pasoš prije nego što će mu ga vratiti.
Simon je nastavio put bez problema, s jednim kratkim zastojem negdje
blizu Šida, kad je morao propustiti kolonu vojnih kamiona i oklopnih
vozila, ali je on sam usporavao kako se približavao cilju. Valjda mu je
trebalo da prvi susret s gradom i kućom protekne bez svjedoka. Bila je
prošla ponoć kad je stigao u Foču. Bez zastoja je vozio do svoje kuće, u
saksiji s oleandrom desno od ulaznih vrata Ibrahimove kuće našao je,
umotan u jednu krpu, ključ i otišao ravno u svoju sobu pa u krevet. Nije
se htio ni raspakovati, ni umiti, znao je da se mora dobro pripremiti za
prvi susret sa starim svijetom koji ga je prije više od godinu dana našao i
ne pušta ga, a bolje pripreme od mirovanja nije se mogao sjetiti. Gaseći
svjetlo, pomislio je da je jedan sigurno već prošlo, ali nije htio
provjeravati.
Brzo, mnogo brže nego što se smio nadati, počeo je tonuti u san. Na
samom rubu sna, ali sigurno prije nego što je zaspao, čuo je zavijanje
velike grupe pasa. Nešto krajnje čudno, nepoznato i nečuveno, kao da je
jauknuo dobro uvježban ogromni hor pasa koji se, na dogovoreni znak,
oglasio dugim krikom. “Svašta. Pa uopšte nema mjeseca”, pomislio je
Simon tonući u san kad i njegov grad u tišinu, nakon onog krika.
Probudio se rano i odmah krenuo u obilazak kuće, kao da ga je
nekoliko sati sna dovoljno okrijepilo za ispit kojeg se pribojavao od dana
kad je odlučio doći ovamo. Izišao je u popločanu avliju s ružom
penjačicom lijevo od kapije i lijehom zemlje uz desni avlijski zid, gdje je
majka sadila kadifice, turske karanfile i sabahčiće. Kućna ulazna vrata su
stajala direktno prema avlijskoj kapiji, a dva-tri koraka od njih bila su
vrata prizemnog dijela kuće u kojem su stanovali preko ljeta i koji su
zvali magaza, valjda zato što su tu držali zalihe. Ključ od tih vrata visio
je, kao uvijek, na malom ekseru u dovratku kućnih vrata, tako da se u
magazu moglo i bez ulaska u gornji dio kuće. Ljetna kuhinja; velika soba

12
sa sečijom uza zid s prozorima i lijepim pogledom niz brdo Tabija prema
gradu, puna jastuka i stare prostirke; mala popločana prostorija s tušem, u
kojoj su se kupali prije nego što su izgradili moderno kupatilo, koju su
zvali izba - sve je upravo onakvo kako pamti. Simon zaključa magazu,
vrati ključ na njegovo mjesto na dovratku i zaputi se u kuću. Lijevo od
ulaznih vrata strme stepenice su vodile u gornji dio, koji su oni, kako i
nazivi pokazuju, uvijek smatrali jedinom pravom kućom i zvali ga
naprosto kuća, a direktno prema tim stepenicama stajala su vrata što vode
u podrum. Znao je da su iza tih vrata tri kamena stepenika što vode
nadolje, pa onda podrum pun sanduka i starih stvari, teškog mirisa
ustajale vlage i sivkastog svjetla što zaobljava stvari, čineći oblike
nejasnim i granice nesigurnim. Pokušao je otvoriti podrumska vrata,
valjda je mislio da je prolazak kroz podrum sastavni dio obreda kojim se
vraća nekadašnjem svijetu i životu, kao što je podrum sastavni dio
pristojne domaćinske kuće. Tek kad je dohvatio kvaku, primijetio je da
kroz masivna drvena vrata probija oštra suha studen kakvu u njihovom
podrumu nikad nije osjetio, kakva u podrumu zapravo nije moguća. To
ga je na trenutak zbunilo i zaustavilo u pokretu kojim je htio otvoriti
vrata. On je već dva puta prošao ovuda, kako je moguće da ne registrira
ovako prodornu i neobičnu studen? Recimo da je sinoć bio suviše
umoran i napet, u stanju u kojem se ne bi mogle primijetiti ni mnogo
čudnije a upadljivije stvari. Ali zašto maloprije? Prošao je ovuda i izišao
u avliju, ne primijetivši ni vrata a kamo li studen koja kroz njih bije. A
maloprije nije bio umoran, samo napet, kao i sada.
Pokušao je sebe umiriti mislima kako je sasvim moguće da je
podrumska studen uvijek bila ovakva, ali je on drugačije pamti ili je ne
pamti. Možda je u podrum, otkako se u kući ne živi, prodrla velika
vanjska vlaga koja se izgubila i ostavila studen, možda je i nešto drugo,
sve će se bez sumnje razjasniti već na prvi pogled. Samo treba ući u
podrum i vidjeti o čemu se radi. Ali nije mogao ući jer se vrata nisu
otvarala, čak se ni kvaka nije pokretala. Zbunjen, Simon je odustao od
cimanja kvake i stao da razmisli. Vrata ne mogu biti zaključana, ako se
ogromna prastara brava nekad i mogla zaključati, to se nije dogodilo
otkako Simon zna za sebe, jer ključa nikad nije vidio i niko za njega nije
znao. Iz podruma nema drugog izlaza, dakle nije moguće ni to da je neko
iznutra vrata podupro gredom ili nečim sličnim, što sad ne dozvoljava da

13
se otvore. Nije ni urušavanje zida ili nečega drugog, to bi se moralo
vidjeti na kući. Ponovo je pokušao, uvjerivši sebe da nije moguće ovo što
se događa, posve uzalud. Ne samo da se nisu otvorila, ne samo da se
kvaka nije pomjerila, nego nije mogao osjetiti ni ono, vjerovatno
prividno, uvijanje vrata na koja se navaljuje cijelim tijelom. Doslovno
ništa, kao da navaljuje na betonski zid.
Simon odustane od ulaska u podrum i krene, zbunjen, uz stepenice, u
gornji dio kuće, umirujući se da će se misterija s podrumskim vratima
razjasniti već danas, jer će Ibrahim Pleh sigurno imati neko objašnjenje.
Vjerovatno je on zakovao vrata ili uradio nešto slično da ih blokira, a i
ako nije, njih dvojica će provaliti i razjasniti obje misterije s kojima se
suočio pred podrumom. Stepenice su vodile do verande, okružene
sečijom prepunom jastuka, na kojoj se sjedilo od kasnog proljeća do
duboko u jesen, a sa zadnjeg stepenika se nadesno ulazilo u predsoblje
okruženo vijencem vrata. Sasvim lijevo špajz iz kojeg se ulazilo u novo
kupatilo, pa njegova soba, pa roditeljska soba, a onda, na desnoj strani,
kuhinja. Sve kako pamti, sve kako je bilo i u ono vrijeme, samo bez
mirisa. Ali inače isto, sasvim poznato i sasvim njegovo. Čak je u kuhinji,
na šporetu, našao pristavljenu džezvu s vodom, u frižideru nešto hrane i u
kupatilu uključen bojler. Kuća ga je prepoznala i prihvatila, toliko je bilo
sigurno. Jasno je da džezvu, hranu i bojler duguje Ibrahimu i njegovima,
ali sve to ne bi bilo ovako normalno da i kuća
nije ostala ona stara, njegova. Istuširao se, doručkovao i popio kafu, pun
lijepe, tihe radosti. “Dobro je”, mislio je, “čovjek je stvaran i živ dok ga
pamti i prepoznaje par ljudi i par stvari, recimo bar jedan čovjek i bar
jedno mjesto pod kapom nebeskom. A ja toliko imam, sada mogu biti
siguran da toliko imam.”
Nakon kafe je krenuo u grad, nesposoban za ozbiljne razgovore i
poslove koje ne bi mogao izbjeći da je najprije posjetio Ibrahima Pleha,
ohrabren susretom s kućom, koji ga je uvjeravao da ga i grad pamti i da
će ga prihvatiti. Prvi pogled na grad i prvi koraci prema njemu uvjerili su
ga da će biti tako. Rijetka jutarnja magla se pod ranim suncem već posve
razišla, ali je sve u dolini pred njim još uvijek imalo blagu jutarnju
zaobljenost, bez oštrih i jasnih granica. Kao jaje i njegova utroba. Kao
šljiva. Pun samopouzdanja i radosti, spuštao se niz brdo Tabija, siguran

14
da će ga grad prepoznati i prihvatiti jer je u prirodi jajeta da sve prihvati i
obuhvati. Tada se nasmijao i uzviknuo da je i Foča kao šljiva.
Nepunih stotinjak koraka od kuće sreo je dva psa koja su, čim su se
mimoišla s njim, skrenula s puta i otišla u brdo, prema rasadniku s
mladim stablima. To ga je podsjetilo na onaj čudni, previše skladni urlik,
što ga je čuo sinoć. Šta je to moglo biti? Sigurno ništa normalno. Ali nije
imao volje baviti se time niti bilo čim drugim što ne doprinosi njegovoj
radosti.
Nadomak Granovskog sokaka došla mu je ususret grupa žena
natovarenih zavežljajima, korpama i vrećama. Bile su oznojene i
zapuhane od tereta koji su vukle uzbrdo, ali i zbunjene, možda uplašene.
Ne idu žene tako, bez razgovora i međusobnog kontakta, pogleda uprtog
u put pred sobom, grabeći bez predaha uzbrdo kao da ih neko ili nešto
tjera. Niti se seoske žene vraćaju iz grada ovako rano, ne može se do
ovog ranog sata obaviti posao radi kojeg se sišlo, niti se može nauživati
drugoga, gradskog, svijeta i života dovoljno da se u svome izdrži do
idućeg silaska. Pozdravio ih je, ali mu niti jedna od njih nije uzvratila
pozdrav, nego su prošle pored njega kao da ga ne vide, iako je kod
bosanskog seoskog svijeta bilo uobičajeno pozdravljati i nepoznate ljude
koje se sretne. Simon ih zbunjeno isprati pogledom, slegne ramenima i
krene dalje niz Granovski sokak, gdje se gotovo sudari s jednim debelim
ćelavim čovjekom, koji je lijevom rukom brisao oznojeno tjeme a
desnom doslovno vukao za sobom kravicu vezanu konopcem.
- Kud ranije, domaćine? - dobaci mu Simon prijateljski.
- Ama pusti, brate slatki - viknu debeljko i prođe, a onda dobaci unazad:
- Da Bog sačuva!
Ili se to Simonu samo učinilo? U svakom slučaju, nastavio je spuštati
se prema gradu, a usput je sretao sve više ljudi sa stokom, kolima, raznim
teretima, a nadomak Prijeke čaršije upao je u pravu moćnu rijeku ljudi
koji očigledno bježe od nečega, uplašenih ljudi koji kao da u bijegu traže
spasa.
Simon priđe jednom ogromnom čovjeku s vijencem kose i brade oko
lica, koji je u kartonske kutije dopola napunjene stranim cigaretama bez
reda trpao stvari napravljene od drveta, razne cigarluke i čibuke, vaze i
podmetače, ukrasne tanjure i kutije od tamnog, lijepo rezbarenog drveta.
- Kud svi odoše, domaćine? Šta je to bilo?

15
 - Prođi me se, svega ti na svijetu! - riknu kosmati džin, dok mu se strah
slivao niz lice.
- Samo pitam šta je bilo - povrijeđeno mu Simon uzvrati vikom.
- Ubilo, bolan, eto šta je bilo. Ubilo, pa onda osramotilo - objasni
kosmati, pa onda još užurbanije uze pakovati svoju robu, kao da time
nastoji prikriti ili opravdati to što je izdao, što je možda prvi izgovorio
događaj koji svi znaju i prešućuju.
Simona neko kucnu po ramenu.
- Ličnu kartu - zatraži policajac, kojeg je očigledno privukla vika.
Simon mu pruži pasoš.
- Jeste li Vi naš ili Nijemac - upita pomalo zbunjeno, ne otvarajući
pasoš, policajac koji je morao čuti kako Simon razgovara s kosmatim.
- Jesam - odgovori Simon susretljivo.
- Šta radite Vi ovdje, s ovim pasošem?
- Pitam čovjeka šta se dogodilo.
- Je li to Vaš posao?
- Jeste, brate. A ako i nije posao, jeste moja stvar, tiče me se, a to je opet
moje - pobuni se Simon i ne htijući, braneći valjda svoju pripadnost
ovom gradu i ovom svijetu.
- Šta radite Vi uopšte u Foči? Kad ste došli?
- Došao kući.
- Kada?
- Sinoć kasno, nisam se još stigao prijaviti u policiji.
Policajac konačno otvori pasoš.
- Simon Mihailović? - pročita i pogleda upitno svog sugovornika, koji
potvrdi kratkim klimanjem glave. - Dobro došao kući, brate - potapša ga
policajac i vrati mu pasoš.

16
 2. DAN TEŠKIH DROGA

Bilo bi glupo bez otpora izgubiti svoju radost, mislio je Simon. Još
uvijek je osjećao da ga je njegov grad prihvatio, još uvijek je sve njegovo
znalo da je ovdje kod kuće i na svome mjestu, ne smije tek tako dozvoliti
da se to raspe. Zato je odustao od namjere da ode do Međuriječja i obiđe
gimnaziju u koju je išao, nego se odmah zaputio u kafanu Sulejmanage
Kukavice, uvjeren da će tamo zateći nekog poznatog i od njega saznati
šta se to u gradu događa.

17
 Kao gimnazijalci svakodnevno su zalazili u tu kafanu jer se tu nisu
morali bojati susreta s profesorima. Društvo u provinciji je strogo
hijerarhizirano ili, tačnije, izdijeljeno u precizno razdvojene grupe koje se
miješaju samo po izuzetku; možda provincija, ako ne i ljudsko društvo
uopće, i počiva na toj jasnoj razdvojenosti i njezinom poštivanju. Kod
Sulejmanage Kukavice, u najstariju gradsku kafanu, zalazili su zanatlije i
fizički radnici, raja iz transportnog poduzeća, ljudi koji su se kroz život
prometali švercom i radeći povremeno, od prilike do prilike, ono što se
nađe, te stražari i osuđenici iz obližnjeg Kazneno-popravnog doma.
Zalazili su dosta redovno i ljudi koji sanjaju da naprave karijeru kao
pjevači narodne muzike i čekaju (prave se da čekaju) susret s pravim
menadžerom koji će tu stvar pokrenuti s mrtve tačke i usmjeriti kako
treba, a i ljudi koji su pokušali napraviti veliku lovu kao gastarbajteri, pa
odustali od te namjere kad su uvidjeli da bogatstvo stečeno pod tu cijenu
i nije neka dobit. Okupljali su se i ljudi koji su nekada negdje upoznali
nekoga ko ima neke veze s nogometom, pa od tada brižno prate transfere
igrača, ozbiljno ih i stručno komentiraju i čekaju priliku da i sami nešto
urade u tom pravcu. Ponekad su dolazili i ljudi koji nisu bili stalni gosti,
ali su imali dovoljno novca da ih domaći ozbiljno uzimaju kad se
predstavljaju kao privatni ugostitelji ili građevinski poduzetnici. A među
redovnim gostima bilo je dosta onih koji su namjeravali postati
građevinski poduzetnici, kao što je bilo onih koji su uporno pravili
planove i mjerkali situaciju. A dolazili su i gimnazijalci, barem u
Simonovo vrijeme, i to svakodnevno, kao da su imali obavezu ovdje
navratiti poslije nastave ili za vrijeme nastave, ako se bježalo s nekog
časa.
Kafana je bila onakva kakvu je pamtio, kao da je posljednji put ovdje
bio jučer, a ne prije dvadesetpet godina. Isti karirani stolnjaci, prozori s
razmaknutim zavjesama na zidu prema vratima, sečija pokrivena tepihom
duž cijelog tog zida, rasklimane drvene stolice i tamni drveni pod
premazan mašinskim uljem ili nečim sličnim. Lijevo od ulaznih vrata
šank, iza njega polica s bocama industrijskih pića, a desno od police, na
istom zidu, prastari električni šporet “EKA - Sistem AEG” i desno od
njega šporet na tvrdo gorivo “Plamen”. Isti je ugodni polumrak koji vlada
usprkos razmaknutim zavjesama, isti je oblak dima što nepomično visi
između glava gostiju i stropa, isti su, reklo bi se, i gosti koji sjede na

18
istim mjestima, u istim položajima, s istim izrazom odsutnosti.
Vjerovatno izgovaraju iste rečenice i šute isto kao onda, ispunjavaju
listiće sportske prognoze s istim parovima i istim olovkama, s istim
komentarima i istim nadama, isto se onako prave da čekaju veliki dobitak
koji će im donijeti preokret u životu.
Već s vrata je Simon prepoznao Saliha Avdića, vlasnika kafane, koji je,
kao u ono vrijeme, sjedio sam za stolom uz šank i po cijeli dan pio jednu
kafu, čekajući narudžbe i uglavnom šuteći. Prepoznao je i Milana
Veljovića, omiljenog fočanskog poštara, za stolom uz lijevi prozor.
Ostale nije ni zagledao, dvojica su dovoljna da se osjeti kod kuće.
- Jesi li me zaboravio? - upitao je Saliha kad je prišao njegovom stolu.
- Ko si mi ti, da bih te zaboravljao? - odgovori Salih mrzovoljno, ali je
Simonovu ruku stegao srdačno. - Hoćeš li šta?
- Dvije, za mene i za Milana - naruči Simon, znajući da Salih još nikad
nije prihvatio piće od gosta. - Ako nećeš i ti nešto od mene, bar danas?
- Imam ja - odgovori Salih teško ustajući, a tek po tome se moglo vidjeti
koliko je vremena stvarno prošlo od njihovog prethodnog susreta.
Simon ode do Milanovog stola, osjećajući na sebi poglede ostalih
gostiju i pitajući se bi li nekoga od njih prepoznao kad bi podigao pogled
i njime prešao po licima prisutnih.
- Otkud ovoliki narod u gradu? - upitao je poštara Milana nakon
pozdrava. - To samo kulja sa svih strana, kao poplava.
- Uvijek je tako za dernek. Gospojina je.
- Ali sve ode iz grada, kao da bježe.
- Pa i bježe - kratko odgovori Milan Veljović i odmahnu rukom uz težak
uzdah.
- Od čega bježe? Zašto?
- Od dobra, brate, od čega bi drugog, zna se od čega se bježi - podrugne
se Milan, ali se onda valjda prisjetio da je Simon ovdje nov, pa se opet
javi: - Ili ti stvarno ne znaš? Ubilo, burazeru! Ubilo Zuhru, pa je
osramotilo. Ma pusti, bolan!
Iz duge i zbrkane Milanove priče, prekidane uzvicima, uzdasima i
psovkama, moglo se razumjeti da je neko jutros našao leš Zuhre Čengić,
obješen na jednoj topoli blizu stadiona, na strani prema Čohodar mahali.
Bila je obješena za noge, s glavom prema zemlji, a onda su joj o glavu,
njezinom kosom, bile obješene dvije mačke. Ispod haljine koja se

19
posuvratila i spuzla gotovo do ramena, otkrivajući suho mršavo tijelo,
nije bilo rublja, pa su se na donjem dijelu stomaka vidjele bijele mrlje
koje su ukazivale na to da je sirotica silovana neposredno prije ili nakon
ubistva.
Po završetku izvještaja, Milan je neko vrijeme otpuhivao, a onda
naručio dupli vinjak.
- Ne bih smio, ako su došle penzije valja mi cijeli raditi s parama -
objasnio je Simonu nakon što je ispio u jednom gutljaju. - Ali moram,
burazeru, ne može se ovo bez otrova podnijeti. Ne može čovjek dušu
izgovoriti, samo izdahnuti - zaključi na kraju i naruči još jedan.
- Ali ko? - upita Simon nakon duže pauze. - Ko bi mogao imati nešto
protiv Zuhre?
- Niko, burazeru, valjda zato ljudi i bježe. A možda je ono baš zato nju?
Ma pusti, tako ti Boga, pusti me.
Zuhra je rođena u jednome od brojnih ogranaka ugledne i nekad veoma
bogate begovske porodice Čengić. Kao svi balkanski muslimani, Čengići
su nakon osnivanja Prve Jugoslavije proglašeni “ostatkom turske
okupacije”, kao svi begovi ekonomski su uništeni agrarnom reformom
koja je uslijedila odmah nakon toga. Tako su se, kratko nakon nastanka
prve države koju su smatrali svojom, našli kao teška sirotinja bez ikakva
prihoda u prelijepim i preskupim kućama, s teretom raskošnih sjećanja,
skupih navika i sa žigom “ostataka okupacije” na vratu. Imali su dakle
priliku temeljito iskusiti staru kletvu “dabogda imao, pa nemao”. S prvim
i drugim teretom, s raskošnim sjećanjima i skupim navikama, gotovo sve
takve porodice nosile su se na isti način - prodajom poneke preostale
dragocjenosti, u pravilu posebno vrijednog komada nakita, namaklo bi se
povremeno dovoljno novca da se dostojno, u skladu s navikama i
sjećanjem, obilježi neki događaj do kojeg je glavi porodice posebno
stalo, recimo rođenje sina ili odlazak na hadždž. A od ostatka novca i od
sjećanja na tu proslavu trajalo bi se onda jedno vrijeme dalje, dovoljno
sito da se ne umre i dovoljno gladno da se ne raduje novome danu. S
trećim teretom, sa žigom ostataka okupacije, nisu se mogli nositi nikako
jer niti je od njih dolazio niti im je pripadao. Mnogi su se iz toga i takvog
trajanja sklanjali u alkoholizam, depresije i preranu smrt koja je donosila
oslobođenje od sjećanja i od nerješivog pitanja da li iseliti nekamo gdje

20
možda ima života ili ostati ovdje, u svojoj kući i u svojoj zemlji, gdje će
života i za njih možda jednom biti.
Zuhrina šira porodica dočekala je Drugi svjetski rat i raspad Prve
Jugoslavije u velikoj, prelijepoj kući u Prijekoj čaršiji, sigurno najljepšoj
kući u cijelom gradu, s ponekim preostalim dukatom i s nešto nakita koji
su žene sakrivale i od sebe samih, ne bi li ga tako sačuvale od muževa i
od prodaje. Krajem 1941. godine sklonili su se kod nekih daljih rođaka u
Sarajevo i tako izbjegli veliki pokolj fočanskih muslimana 1942. godine.
Nakon rata su se u Foču i u kuću od cijele porodice vratili jedino Zuhrini
roditelji, da nastave živjeti kao i prije rata, bez prihoda i u sirotinji, s
jedinom razlikom u tome što više nisu bili “ostatak turske okupacije”
nego “ostatak feudalnog doba”. I s jednim teretom više - sa mnogo
znanja, mnogo priča i mnogo strahova vezanih za višednevno klanje
muslimana na drinskome mostu, koje se ne može zaboraviti iako se o
njemu ne smije govoriti “radi mira među našim narodima” jer ga nisu
izveli okupatori nego četnici.
Bi li se sirotinjom koja pamti bogatstvo i tihim, skrovitim životom
kojim je bila okružena od rođenja (jer je rođena u svojoj kući, nakon rata)
mogla objasniti Zuhrina posebnost ili je ona ipak ležala u njezinoj
prirodi, mimo naših razumskih objašnjenja? Ne može se znati, sigurno je
jedino da je Zuhra bila posebna, drugačija od svega što se u to doba u
Foči moglo vidjeti i upoznati. Počevši od odjeće, krojene mimo svih
moda i svega onoga što je fočanska omladina mogla vidjeti u stvarnosti
ili u kinu, sašivene od materijala koji nisu odgovarali ni životnom dobu
djevojke koja ih nosi niti svijetu u kojem to čini, naime od kadife i čohe,
sa mnogo svilenih volana i šalova, Zuhra je na prvi pogled odudarala od
društva i ambijenta u kojem se kretala. A prirodnost s kojom je ona
nosila svoju kompliciranu tešku odjeću, kao da je samo pojačavala tu
izdvojenost, iako ju je istovremeno činila simpatičnom i podnošljivom
kako Zuhri, tako i njezinoj okolini. Kao da za nju nema i ne bi moglo biti
druge odjeće, tako je ona nosila svoje duge haljine napravljene
vjerovatno od onoga što su ona i majka joj imale u kući, naslijeđeno od
ko zna koje generacije predaka. I kao da nema ništa normalnije od toga
da se tako odjeven sjeda u zajedničku školsku klupu s vršnjakinjom
odjevenom u hlače i džemper iz obližnje trgovine. Sigurno je ta mirna
prirodnost s kojom je Zuhra primala i nosila svoju izdvojenost pomogla

21
njezinim drugovima da je prihvate i tako ne dozvole da se izdvojenost i
posebnost pretvore u puku obilježenost.
Svaka izdvojenost je istovremeno obilježenost, i ona najbolja ima nešto
od obilježenosti, a to je pogotovo očigledno u malim zatvorenim
sredinama poput bosanske kasabe i među mladim ljudima. Tako je
nekako moralo biti i sa Zuhrom, vjerovatno je tako i bilo, ali se Simon
nije mogao sjetiti nečega što bi Zuhrin boravak među njima činilo
mučnim ili bolnim - ni jednog incidenta, uvrede ili napada, čak ni
podrugljivog komentara ili pogleda koji bi upozorili na njezinu
spektakularnu odjeću ili mahnitu bujnu kosu koja se teško mogla
povezati s nastavom fiskulture i svakodnevicom gimnazijalke. Nije ona
bila omiljena u razredu ili u školi, ne može biti omiljen neko ko se tako
potpuno izdvaja, ali nije bila ni odbačena ili žigosana. Naprosto je bila tu,
možda ne kao neko koga se stvarno prihvatilo, ali sigurno kao neko na
koga se bez rezervi pristalo.
Možda se Simon ne uspijeva sjetiti ničega neugodnog što su oni uradili
Zuhri zato što ni onda, u vrijeme kad su to možda uradili, takvo nešto
nije htio i nije mogao vidjeti. Jer Simon je bio zaljubljen u Zuhru, kao i
svi drugi momci iz gimnazije. U godinama odrastanja ljubav je mnogo
više bijeg od stvarnog svijeta i života, nego vezivanje ili priprema za
njih. U tom bolnom periodu našeg života, kad smo zbunjeni i uplašeni i
od svoga vlastitog tijela u kojem se zbivaju nama posve nerazumljive i
strašne stvari o kojima nešto slutimo zbog isto toliko nerazumljivih ali
bolno jakih potreba kojima nas naše tijelo zbunjuje, u tom dijelu života u
kojem nas i po nekoliko puta dnevno preplavi žudnja za nepoznatim
stvarima kojih se bojimo, kao što su daleki krajevi i osobe drugog spola,
u tom dijelu života zaljubljujemo se uglavnom u ono što bi nas moglo
odvesti u neki drugi svijet i tako spasiti od svega neshvatljivog i
prijetećeg što nam se događa u ovom svijetu, u nama i oko nas, svega
onoga čega se bojimo i za čim žudimo jednakim intenzitetom i
istovremeno. Ne možemo se u tim godinama zaljubiti u nekoga kod koga
na prvi pogled vidimo da živi u našem svijetu i ima naše probleme, ne
možemo jer nam taj liči na nas, a sebe u tim godinama ne volimo, u tim
je godinama čak i ljubav bijeg od sebe pa se zaljubljujemo u one koji su
nam najmanje nalik. A Zuhra je, od svega što se u to vrijeme u Foči
moglo vidjeti, svojim drugovima bila najmanje nalik. Sa svojom divljom

22
i kao zift crnom kosom, s ogromnim svijetlim očima koje su progutale
pola lica i kao da su prijetile da će progutati i ostatak, sa svojim
haljinama koje su izišle iz nekog filma i sa svojim krhkim vretenastim
tijelom, Zuhra je djelovala kao da nije od ovog svijeta i dozvoljavala da
oko nje mlada zbunjena duša splete onoliko divljih sanjarija koliko se u
njoj taj dan moglo stvoriti. Nije bilo i nije moglo biti podesnijeg objekta
poludječačke zaljubljenosti, valjda su zato i bili zaljubljeni svi odreda i
tako normalno da to nisu ni krili pred drugima.
Simona za Zuhru nije vezivala samo zaljubljenost, u toj je vezanosti
bilo više različitih osjećanja koja su se međusobno preplitala, miješala,
prelivala jedno u drugo. Njegovo najtrajnije sjećanje i najsnažniji dojam
u vezi s njom, ono što u njemu oživi i sada, nakon tolikih godina, kad
pomisli na Zuhru ili je spomene, jeste u sebi proturječna slika krhkosti
kojoj ne treba zaštita. Kao što ne pamti niti jednu uvredu upućenu Zuhri
svih onih godina, ne pamti isto tako ni jednu situaciju u kojoj je neko
zaštitnički ovio ruku oko nje ili joj pomagao. Čak ni na časovima
fiskulture ili tehničkoga, gdje Zuhra, ruku na srce, nije blistala, nije se
dogodilo da neko priskoči i pomogne joj, pridrži je ili pogura, pokaže joj
kako treba ili uradi s njom ono što treba uraditi. Vjerovatno je toga bilo,
teško je povjerovati da joj tokom četiri godine niko od kolega ne
pomogne makar jednom, ali se Simon ne sjeća niti jednog slučaja.
Sigurno zato što je u njegovom sjećanju i osjećanju Zuhra bila i ostala
neko kome pomoć i zaštita naprosto ne trebaju, toliko da svaki pokušaj
da je se zaštiti otpada od nje kao nepotrebno dugme. Lomna kao
porculanska figura ali nekako dovršena, slabost kojoj ne treba zaštita - to
je bila Zuhra kako ju je Simon doživio i onda pamtio sve ove godine.
Nedavno se, u Berlinu, sjetio jednog razgovora i s njim povezanog
dojma koji nije znao, ni onda ni kasnije, jasno razložiti, možda upravo
zato što je bio snažniji od svih drugih osjećanja, mišljenja i dojmova što
ih je imao u vezi sa Zuhrom. Jednom je, kad su bili u trećem gimnazije,
objašnjavao Zuhri kako joj zavidi na tome što je ona “na ti” sa svim oko
sebe, što ona osjeća i ponaša se u skladu s tim osjećanjem, da je svako
drvo pored kojeg prolazi i svaka ptica što iznad nje leti s njom “na ti”;
kao da se s njom poznaju, kao da bi ona mogla drvo i pticu osloviti po
imenu i kao da drvo i ptica znaju njezino ime i poznaju nju. Govorio je o
tome Barbari, ispričao joj cijeli slučaj i ponovo se čudio zašto ga je Zuhra

23
onda saslušala i otišla od njega, ne pokazavši da ga razumije i da nešto
misli o tome što joj je ispričao. Na to mu je Barbara pričala o jednom
istočnjačkom vjerovanju o kojem nije uspjela mnogo saznati, ali je dobro
upamtila ono malo što je saznala. Po tome vjerovanju je proklet onaj
čovjek za kojega ne raste ni jedno drvo, za kojeg ne zna ni jedna ptica,
radi kojeg ne puše ni jedan vjetar i ne teče ni jedan potok... On vidi
drveće i ptice, on osjeća vjetrove i pije vodu, on lomi grane i sladi se
mesom, ali pouzdano zna i sve vrijeme osjeća da je sve to naprosto
objektivno ili radi nekog drugog, a ne radi njega i za njega. Kao da živi
od tuđih blagoslova, kao da troši tuđe dane. “Trebati a ne imati je kazna”,
završila je Barbara tada. “Imati a osjećati da to što imaš nije tvoje jer nije
radi tebe - to je prokletstvo”. Simon je radosno i zbunjeno gledao svoju
ženu u tišini koja je nastupila. Po ko zna koji put Barbara je bolje od
njega znala objasniti šta je on u nekim situacijama osjećao i bolje od
njega razumjela šta mu je pravilo probleme u odnosu s nekim ljudima,
iako ona te ljude nije poznavala. Dobro se i glupo osjeća čovjek koji se s
nekim razumije tako savršeno kao on s Barbarom.
Bili su u četvrtom gimnazije kad je Zuhra, nakon priredbe za Dan
Republike, otišla s Mustafom Tirom zvanim Feslija, a da niko od
gimnazijalaca nije pokazao ljubomoru ili pokazao da osjeća kako se
nešto promijenilo sada, kad Zuhra ima momka, kao da su svi oni, od Bog
zna kada, čekali upravo na to da njihova Zuhra ode sa Feslijom. Mnogo
više uzbuđenja bilo je u gradu, među odraslima. Feslija je bio odličan
učenik od kojeg se očekivalo nešto veliko, za kojeg se podrazumijevalo
da će studirati i školovati se možda još dalje, za kojeg se vjerovalo da se
neće ni vratiti u Foču kad pozavršava sve škole koje bi mogao i trebao
posvršavati. Valjda su se zato sada svi s pravom pitali kako on namjerava
pomiriti ženu i školu, jer se podrazumijevalo da neće Zuhru osramotiti i
prevariti ali da neće ni odustati od velikih izgleda koje su mu u kasabi
pripisivali. Pa se o tome i svim pitanjima u vezi s tim raspravljalo živo i
strasno u cijelom gradu, gdje god su se ljudi sastajali, jer je problem
valjalo riješiti na vrijeme, a vremena je bilo malo s obzirom na to da su
oboje, i Zuhra i Feslija, već bili maturanti.
Reklo bi se da uzbuđenje njihovih sugrađana nije dopiralo do
zaljubljenih koji su živjeli kao i prije onog Dana Republike. Jedina je
vidljiva razlika bila u tome što ih se sada moglo svaki dan vidjeti zajedno

24
jer je Feslija pri povratku iz škole uvijek pratio Zuhru, noseći joj tašnu s
knjigama, do njezine avlijske kapije i tu je par minuta zadržavao tihim
razgovorom, prije nego joj vrati tašnu i ode svojoj kući ili u kafanu kod
Sulejmanage Kukavice. Da se s njima nešto posebno događa moglo se
vidjeti jedino po onom posebnom sjaju u očima što ga imaju mladi ljudi
kad sretno vole, inače je sve bilo kao uvijek - Zuhra je živjela svojim
tihim životom skrivenim iza avlijske ograde, a Feslija svojim životom
provincijskog mladića koji ide u školu, mudruje s drugovima u kafani
kod Sulejmanage Kukavice, izlazi na korzo u Prijeku čaršiju kad je lijepo
vrijeme i nedjeljom navija na stadionu. A onda je, polovinom marta,
nastupila katastrofa koju, kako inače biva s katastrofama, niko nije
naslutio jer je ništa nije najavljivalo.
Jednog je dana, u vrijeme kad je trebao biti u školi, u kasnim
prijepodnevnim satima, Feslija došao u kafe Bor na Sastavcima, sjeo za
posljednji stol desno od ulaza, pored samog zida, i jako glasno, tako da
ga sigurno čuje svaki od četiri-pet gostiju što su sjedili u sali, naručio
dupli ajer-konjak, jedno odvratno piće koje se upravo u to vrijeme kod
nas pojavilo, za koje su fočanski gimnazijalci vjerovali da popravlja
potenciju i o tome u povjerenju obavještavali jedan drugoga. Jednim je
trzajem Feslija iskapio poveliku čašu ajer-konjaka i odmah naručio još
jedan, pa još jedan dupli.
- Šta će ti toliki ajer-konjak, kao da jašeš tri magarice? - pitao ga je
konobar Strajo kad mu je donio treću čašu.
- Misliš da je sa Zuhrom lakše nego s tri magarice? - odgovorio je
Feslija pitanjem.
Na to mu je Strajo izlio čašu u krilo, uhvatio ga za ramena i izbacio iz
kafane, napomenuvši da tako ne govore oni koji zaslužuju piće. Ali se
ništa više nije moglo spasiti. Zuhra je saznala za događaj iz kafea Bor, pa
prestala ići u školu i uopće izlaziti iz kuće, Feslija je nakon kratkog
vremena i sam prestao ići u školu i počeo se opijati kad god je imao
novca za to, pričajući svakome ko ga je htio slušati kako je on prokletnik
koji je uništio svoju ljubav i s njom svoj život. Tako su građani Foče
dobili odgovor na pitanje kako Feslija misli pomiriti školu i ženu, pa su
se prestali baviti njime i Zuhrom, kao da su zaboravili na njih, ali su njih
dvoje ostali zatočeni u onom Feslijinom ispadu, kao da su se zaustavili i
zamrznuli u onom stanju, s onim mislima i u onoj stvarnosti u kojima su

25
se zatekli onog dana kad je Feslija po nesreći navratio u kafe Bor.
Stvarno vrijeme je teklo i ostavljalo trag i na njima dvoma, ali oni u tom
vremenu nisu stvarno živjeli, oni su samo u njemu trajali i gasili se,
stvarno boraveći još uvijek u onom danu, užasnuti valjda besmislenim i
neshvatljivim postupkom koji im je oduzeo živote prije nego su ih i
počeli živjeti.
Je li Feslija ikad uspio doprijeti do Zuhre i makar pokušati da se
opravda za onu glupost koju sigurno ni on nije razumio i mogao
objasniti? Jesu li uopće još nekad razgovarali? Je li on sam ikad shvatio
zašto je i šta onda uradio? Nepunu godinu nakon nedovršenog opijanja u
kafeu Bor radio je u Komunalnom preduzeću i bio na najboljem putu da
postane alkoholičar, i to jedan od one odvratne sorte alkoholičara što
razviju nekakav tašti užitak u svojoj propasti, pa svakog oko sebe gnjave
pričom o “svom prokletstvu”, a svakom riječju i svakim pokretom
pokazuju uvjerenje da su izabrani, jer samo rijetke, samo izabrane, može
stići tako strašna sudbina. U svim gradskim birtijama se već u to vrijeme,
još prije Simonovog odlaska, moglo naletjeti na njega u sva zamisliva
doba dana, i postati žrtvom njegovog samoljubivog plakanja nad sobom,
osim u kafeu Bor u koji više nikada nije ušao i o kojem je već tada
govorio kao o mjestu svoje propasti.
Sa Zuhrom je bilo nekako slično. Ne zna se da ju je iko vidio izvan
kuće sve do očeve smrti, blizu dvije godine nakon što je prestala izlaziti.
Kratko nakon što joj je umro otac, neki su se dobri ljudi pobrinuli da je
prime u poštu, da razvrstava pošiljke po mahalama i prigradskim
naseljima, to jest prema poštarima koji će ih raznositi. Tada je počela
izlaziti iz kuće, ali samo do posla i nazad, sušeći se tiho i nevidljivo u
svojoj oronuloj kući. Ne zna se kako, zašto i kada, počela se brinuti o
psima lutalicama kojih je u svim bosanskim kasabama uvijek bilo
previše, ali i to nekako nevidljivo i nečujno, sasvim na svoj način. Otkrila
je mjesta na kojima se oni okupljaju ili je sama izabrala pogodna mjesta
na rubovima grada pa pse navikla da se tu okupljaju, a onda uredno
dolazila na ta mjesta donoseći im hranu i liječeći one koji su bili
ozlijeđeni. Kako je ona dospijevala na ta okupljališta a da je niko ne vidi
i ne čuje, kako se vraćala kući i kako je nabavljala hranu i ostalo što joj je
trebalo za njezine ljubimce, nikom nije jasno, ali je bilo tako. Možda niko
ne bi ni primijetio njezinu brigu za pse beskućnike da je ponekad do

26
posla ili do kuće nije kroz grad pratilo neko razigrano kuče i da je par
puta nisu prolaznici vidjeli kako u šumarcima na rubu grada hrani čopore
pasa. Ne zna se da je sve ove godine nekom ušla u kuću ili s nekim duže
porazgovarala. Jednom je hodžinica Karović, dobra svijetla žena koju su
sva djeca u Foči, bez obzira na vjeru, zvala majkom, otišla kod nje u
posjetu i pokušala je nagovoriti da se vrati među ljude, da se možda i uda
“jer se uvijek nađe dobar momak za dobru curu”, da se “ne baca kletvom
na sebe samu jer se ne može čitav jedan ženski život posvetiti paščadi
bez gospodara”. “Ne znam, draga majka”, govorilo se da joj je Zuhra
odgovorila, “možda sam ja previše plašljiva, ali mi treba karakter malo
pouzdaniji od ljudskog da bih se s nekim mogla družiti.” I na tome je,
koliko se zna, sve ostalo. Niti se ko više brinuo za Zuhru, niti ju je
primjećivao do ovog slučaja.
Vrata na kafani Sulejmanage Kukavice naglo se otvoriše da propuste
ogromnog čovjeka koji se morao duboko sagnuti da bi mogao proći ispod
dovratka. Simon je prepoznao Idriza, vozača smetljarskog kamiona u
Komunalnom preduzeću, u ono vrijeme tamnoputog lijepog momka a
sada potpuno sijedog čovjeka. U tri duga koraka Idriz je došao do šanka i
nestrpljivo počeo udarati po njegovoj ploči, kao da time može požuriti
Saliha koji je počeo ustajati od svog stola čim se Idriz pojavio u vratima.
- Vinjak. Dupli - govorio je Idriz dok je Salih prolazio pored njega.
- Radi mirisa? - upita ga Simon.
- Radi duše - odgovori Idriz i odmjeri ga, ne baš prijateljski.
Simonu je ono pitanje izletjelo sasvim slučajno, valjda zato što je
prepoznao Idriza i što se nešto u njemu ponadalo da bi se ono jutrošnje
osjećanje prihvaćenosti moglo obnoviti ako bi i Idriz prepoznao njega.
Zato mu se omaklo pitanje naručuje li Idriz dupli vinjak ovako rano da
lakše podnese mirise koji ovijaju smetljarski auto, zato se to pitanje
izgovorilo onim prisnim i uzgrednim tonom, kao da su on i Idriz još jučer
zajedno sjedili.
- Zar ti nisi na poslu? - upita Salih Idriza, livajući mu piće, ali ovaj
samo odmahnu rukom i huknu, kao da se bori s nekom velikom tegobom
koja mora napolje.
- Ti još uvijek voziš kod Komunalnog? - pokuša Simon još jednom,
više radi svoje jutrošnje sreće nego zato što bi mu bilo do razgovora s

27
Idrizom, ali ovaj samo odmahnu rukom i opet ne pokaza da ga
prepoznaje, nego ispi piće i pokaza Salihu da mu još jednom nalije.
- Ma koji ti je moj? - upita ga Salih netrpeljivo, oklijevajući s livanjem.
- Ona budala se opet drogira - odgovori Idriz.
- Da mu nije prvi put? - podrugne se Salih.
- Ovaj put su teške droge - ustrajavao je Idriz.
- Pa ni to mu nije prvi put.
- Ali je sada u kafeu Bor.
- Uh, majku mu! - uzviknu Salih i spusti flašu na ploču šanka.
Simon je potpuno razumio ovaj razgovor, iako ni sam sebi ne bi mogao
objasniti kako. Sve je razumio i to je osjetio kao znak, kao poziv i
obavezu. Ostavi na stolu novčanicu od deset maraka i odjuri prema
Sastavcima, a neki glas je u njemu, posve razgovijetno, govorio da mora
biti prisutan, konačno prisutan, makar ovaj jedan put. Žurio je i nije se
pitao kakav je to glas, otkud on i šta hoće.

28
 3. SVIRAJ, SAM!

Još u ono vrijeme, prije Simonovog odlaska, Feslija je ponekad

svoja opijanja pretvarao u male spektakle, naprimjer tako da nakon
petog-šestog piva počne sebi o glavu razbijati bocu koju je upravo ispio.
Ili bi nakon što dostigne jedan stupanj pijanstva počeo naručivati po dva
piva, pa jedno piti a drugo razbijati sebi o glavu neotvoreno. Već tada su
Fočaci ova Feslijina opijanja nazvali drogiranjem, već tada su razbijanje
praznih boca sebi o glavu nazivali lahkim a razbijanje punih boca teškim
drogama. Sve je to Simon znao ili bar mogao znati još onda, prije
odlaska, ali je ipak čudno da danas iz Idrizovih kratkih iskaza odmah
shvati šta se događa. Ipak je prošlo dvadesetpet godina u kojima on
Fesliju nije ni vidio ni čuo, danas je prvi dan ovdje nakon svih tih silnih
godina, zbunjen susretom s gradom i onim što se zbiva u njemu. A ipak
je odmah razumio, možda prije nego mnogi drugi u kafani kod
Sulejmanage Kukavice. Je li mu to razumijevanje donio ovaj glas što ga
čuje u sebi, koji ga upozorava da požuri ne bi li makar sada, makar samo
ovaj put, bio prisutan? Nije se to pitao, žurio je pored Ćehotine prema
Sastavcima i ne primjećujući strani glas u sebi.
U bašči kafea Bor dimili su kao da se gase roštilj i ražanj na kojem se
vrtjelo janje, bijeli metalni stolovi i stolice bili su raspoređeni po zaravni
nasutoj šljunkom i spremni za goste, u velikom limenom koritu u koje je
tekla voda iz česme hladilo se pivo za istinske znalce koji ne piju previše

29
ohlađeno pivo iz frižidera. Ali ni za jednim stolom nije bilo gosta, čak se
ni mačke i psi nisu motali rubom bašče i čekali da im neko nešto baci,
samo je desno od roštilja, u sjeni drveta, pored gomile pripremljenih
ćevapa i ražnjića, sjedio čuveni Gojko, nadaleko poznati majstor roštilja i
pečenja na ražnju, izgubljeno buljeći ravno preda se, bez volje i snage da
podigne pogled i prepozna onoga ko prolazi, vjerovatno se pitajući kakav
je to svijet u kojem više nema interesa za njegove specijalitete.
Ni unutra nije bilo mnogo bolje, u svakom slučaju nije bilo gostiju za
tri konobara koliko ih je stajalo pored šanka, jer su bila zauzeta samo dva
stola. Za prvim stolom, desno od ulaza, sjedila su dvojica muškaraca
srednjih godina, potpuno izdvojena iz svijeta oko sebe. Jedan je zabacio
glavu unazad i njihao je lijevo-desno, očigledno u ritmu pjesme koju je u
sebi pjevao i koja mu je potpuno zaposjela dušu. Njegova se pjesma nije
čula, kao što mu se ne bi čuo ni govor, o čemu je svjedočila bijela gaza
na njegovom vratu kakvu nose svi oni koji su operirali rak grla, a koju je
položaj njegove glave doslovno gurao promatraču u oči. Njegov drug za
stolom, nimalo zbunjen njegovim zanosom od pjesme koju čuje jedino on
svojim unutrašnjim uhom, mirno pripovijeda, kao da govori
najpažljivijem slušaocu. Govori onako kako govore mnogi pijanci po
našim kafanama, ispovijeda se najpažljivijem uhu koje bi mogao naći -
svome vlastitom, govori da bi sebi posvjedočio vlastito postojanje, a
prividni sugovornik, drug za stolom, samo je sličan očajnik kojega on
koristi kao opravdanje za svoju pripovijest sebi o sebi.
- A što ne dođe prije tri godine, Bog te ubio, tada se još nešto moglo i
uraditi - veli mi doktor. -Valjda je tada još bilo maligno, šta li? “Ama
kakve tri godine, jadan ti ne bio”, mislim se ja u sebi, “nisam ja guzonja
nego obični radnik, ko će mene prije tri godine poslati na VMA, ne bi me
ni sada poslalo da je ono maligno. A sada, kad je ovoliko izraslo, poslalo
me ovamo da me ti pogledaš i vratiš kući da umrem bez troškova za
državu”.
Njegov raspjevani drug je nastavljao njihati glavu i udarati takt rukom
koju je spuštao do iznad samog stola, on je nastavljao svoju ispovijest, a
Simon je nastavio put prema drugom zauzetom stolu, onom u dubini sale,
pored samog zida desno od ulaza, za kojim je sjedio Feslija. Usput se
Simon predomislio i odlučio da ne sjedne odmah za Feslijin nego za
susjedni stol, ne bi li dobio vremena da se sabere i pripremi za susret.

30
Oko Feslije je već ležala mala gomila krhotina od pivskih boca, stolnjak
je već bio mokar od prolivenog piva, a Feslijino lice već okrvavljeno od
boca koje je razbio sebi o glavu. Prvi pogled na to lice uvjerio je Simona
da je bio sretan čas u kojem je odlučio sjesti za susjedni stol. Nije to više
bilo ljudsko lice, a nije ni posmrtna maska, to je bilo nešto s onu stranu
života i smrti što ljudsko oko i pogotovo stomak ne mogu podnijeti. Tako
bi mogla izgledati lica neumrlih iz davnih legendi punih strave, tako
izgledaju staračka lica nakon estetskih operacija koja je Simon imao
prilike vidjeti, tako izgledaju lica nesretnika koji su se izmakli iz života i
tako se sklonili od smrti, pa borave u nekom međuprostoru i
međuvremenu, ni živi ni mrtvi, ni stvarni ni fiktivni, ni ljudi ni nešto
drugo. Nepokretno i ukočeno, s gotovo prozirnom kožom koja zbog
svoje neprirodne boje i ukočenosti više liči na dobro napravljenu
vještačku kožu navučenu direktno na kosti lubanje nego na pravu ljudsku
kožu, to je lice imalo nešto od automata i istovremeno nešto od mrtvaca,
pa je navodilo na pomisao da je i par curaka krvi na čelu zapravo boja
koja treba oponašati krv. Nije bilo teško prepoznati onog Fesliju s kojim
je Simon išao u školu, sve su osnovne crte ostale gotovo nepromijenjene,
ali su upravo ti upadljivi ostaci mladićkog lica na ovom oronulom
pedesetogodišnjaku činili dojam ovako mučnim.
Dok je sjedao, Simon s čuđenjem primijeti da od Feslije dolazi
prodoran i jak miris oraha, toliko jak da gotovo presijeca dah. Ne miris
prolivenog piva, ne mješavina znoja i alkohola po kojoj se pijanci
raspoznaju na dva metra udaljenosti, ni jedan od mirisa koje bi se moralo
očekivati i koji se uopće ne osjete, nego upravo opojni i gusti miris oraha.
Ali se nije imao prilike o tome pitati jer se, čim je sjeo, prema njemu
zaputio jedan od troje konobara što su stajali pored šanka. Simon je
odmah prepoznao jako ostarjeloga Straju, koji je još u ono vrijeme
posluživao u kafeu Bor i uvijek radio u smjeni sa šankerom Ibrom s
kojim je i prijateljevao.
- Gdje je Ibro? - upita Simon kad mu je Strajo prišao i pokaza glavom
prema šanku.
- Tu je - odgovori Strajo vadeći iz džepa konobarski blok, kao da
očekuje Bog zna kakvu narudžbu.
- Gdje? - upita Simon i ponovo pokaza na šank pored kojega su stajali
njemu nepoznati konobar i šankerica.

31
 - Kako kad - odgovori Strajo i službeno se namjesti pored stola, s
blokom u uzdignutoj lijevoj i olovkom u desnoj ruci. - Šta dakle smijem
donijeti?
- Jedan čaj, molim - odgovori Simon povrijeđen što ga Strajo odbija
prepoznati.
- Treba li i aspirin? - upita Strajo kao usput, marljivo pišući po bloku
kao da stvarno bilježi narudžbu, a onda se okrete na peti ne sačekavši
odgovor i vrati se na svoje mjesto pored šanka.
Simon se najprije čudio što ga je Strajino demonstrativno odbijanje da
ga prepozna tako duboko povrijedilo, a onda je, nakon par trenutaka
razmišljanja, sebi priznao da to nije povrijeđenost od Strajinog
neprepoznavanja koliko mučnina od prepoznavanja samoga sebe. Nije
Strajo njega povrijedio nego ga je upozorio na ono što on, Simon, radi i
na to kako stvari s njim ovdje stoje. Ljudima i stvarima ovdje on se
obraća s emocijom iz onog vremena i tonom koji bi pripadao u ono
vrijeme, ne vodeći računa o tome da je od onda do danas prošlo četvrt
stoljeća, zaboravljajući da su te mnoge godine ispisane na njegovom licu,
te na utrobi i u sjećanju onih kojima se on obraća. Ton i emocija s kojima
govori pripadaju ondašnjem mladiću, a riječi, glas i lice što ih sugovornik
vidi i čuje pripadaju tuđinu na pragu starosti. A i taj sugovornik je već
star, i on se mora glupo osjećati kad mu se neko obrati ovako kako to čini
Simon, jer onoga kome se Simon obraća već odavno nema, on postoji
samo u Simonovom sjećanju koje je punih dvadesetpet godina mirovalo
kao da je bilo pohranjeno u formalinu. Možda ga je zato pogled na
Fesliju onako porazio? U ovom su momentu njih dvojica upadljivo slični,
gledajući Fesliju on kao da gleda sebe u nekom posebnom ogledalu:
Feslija je neumrli starac s licem, iskustvom i dušom gimnazijalca, a
Simon umorni stranac sa sjećanjima i osjećanjima mladića. Njih obojica
poriču prošlost, to jest - kao da je poriču, i on i Feslija kao da nenamjerno
govore ljudima kako nisu proživjeli vrijeme koje ih je obilježilo i koje im
se jasno čita na licima. Valjda su na to reagirali Idriz i Strajo onako
mučno, oni su reagirali na njega onako kako je on reagirao na Feslijino
lice koje se pretvorilo u masku.
Upravo je Strajo, uz jedno nesviklo “Izvolte”, spuštao pred Simona čaj,
kad se Feslija pokrenuo iz svoje obamrlosti. Podigao je desnu ruku iznad
glave, viknuo “Sviraj, Sam!”, a onda tresnuo dlanom po stolu, zapravo

32
pustio ruku da glasno padne na ploču stola. Nakon toga se okrenuo,
zagledao u Straju i ponovio: “Sviraj, Sam! Sviraj onu moju.” Kad se on
pokrenuo, miris oraha se pojačao toliko da se Simonu učinilo kako mu
oči suze.
- Otkud ovaj miris oraha, nije valjda stvarno od njega? - upita Simon
Straju, trudeći se da zvuči službeno.
- Koji miris oraha? - odgovori Strajo pitanjem, sasvim ozbiljno, ne
parodirajući Simona.
- Vi ne osjetite?
- Ne.
- Možda se meni samo čini.
- Biće da je tako - složi se Strajo i ponovo se okrenu na peti.
“Sviraj, Sam!”, viknu Feslija za njim i ponovo udari dlanom po stolu, a
miris oraha preplavi salu. Ona žena ode za šank, dohvati dva piva i položi
ih na tepsiju koju je Strajo koristio kao poslužavnik.
- Neka još malo - zaustavi je Strajo kad je posegnula za otvaračem.
- Pa kad traži.
- Opet će on tražiti - odmahnu Strajo i nastavi nečujni razgovor s
drugim konobarom.
U salu uđe jedan visoki neobrijani tip koji jednim pogledom pređe
cijelu prostoriju, odmjeravajući svakog od prisutnih ponaosob, a onda
sjede za drugi stol od Simonovog. Kratkim pokretom pokaza Straji da mu
ne treba prilaziti jer ne namjerava ništa naručiti, pa se zagleda u strop,
povremeno spuštajući pogled na Simona i Fesliju i zadržavajući ga tada
na njima jako dugo, kao da ih nadgleda ili provocira.
- Gledaj mi u oči, mala! - viknu mu Feslija, a onda nastavi mrmljati
preda se kao da je izgubio svaki interes za neobrijanog dugajliju. - Gledaj
mi u oči, mala! Gluposti su to i nepravda. Što ćeš mi gledati u oči, šta to
imaš vidjeti u mrtvim očima?! Ma i u živim, ne treba gledati u oči. Ne
treba ljudima. To je kriva rečenica, a mi smo uz nju rasli. Gledaj mi u
oči, mala. Mi smo kriva generacija jer smo rasli s krivom rečenicom.
“Sviraj, Sam!”, to je ono pravo, to je jedino važno. S tim smo mi trebali
rasti. “Sviraj, Sam! Sviraj onu moju.”
Feslija je buljio preda se i mrmljao sve tiše, tonući u sebe, dok nije
sasvim zašutio i smirio se. “Je li se onda kad smo ovo govorili odlučilo
kakav će ko od nas biti danas?”, pitao se Simon slušajući Fesliju kako

33
mrmlja rečenice uz koje su odrastali, reklo bi se upravo onim tonom
kojim su ih oni izgovarali u ono vrijeme, upravo ovdje, na Sastavcima i
okolini. Ovdje su odrastali, ovdje su naučili pripadati kolektivima koji
nisu njihova porodica, ovdje su otkrivali svijet. Ovdje su se, još kao
djeca, suočili s prvom podjelom unutar svoga dječijeg kolektiva, s onom
što ih je razdvojila na dječake i na djevojčice, zadajući svakom od njih
forme ponašanja i način ophođenja prema članovima onog drugog dijela
podijeljenog kolektiva. Nakon toga su, opet ovdje, upoznali prvu
hijerarhijsku podjelu s kojom su se u životu sreli, kao i osnovnu,
najrašireniju tehniku podrugivanja i vrijeđanja. Naime upravo su se ovdje
oni, dječaci, podijelili na one koji su skočili s velikog panja na glavu i
one koji to nisu mogli, te su upravo ovdje one druge, one što nisu imali
hrabrosti da skoče, počeli nazivati curicama i tako upoznali ugodno
osjećanje moći utemeljeno na mogućnosti da drugoga namjerno zoveš
krivim imenom, onim imenom koje si mu ti dao. Ovdje su, u ono davno
doba djetinjstva, shvatili da je temeljno prokletstvo ljudskog postojanja
vezano za svjedoka: podnio bi ti nekako to što nisi skočio kad ne bi bilo
svjedoka koji te samim svojim postojanjem podsjećaju da nisi, a svjedoka
nažalost mora biti, jer bez njih ne bi bilo svijesti o tvom skakanju, ako si
skočio, a to je kao da i nisi skočio, makar skakao po sto puta svaki dan.
Bez svjedoka se briše razlika između onih koji jesu i onih koji nisu
skočili jer bez njih, to jest bez svijesti koju oni utemeljuju, nije moguće
značenje koje razlikuje dogođeno od nedogođenoga. Ovdje su osjetili
ugodnu jezu od žena s izbijeljenom kosom i čudnim akcentom, za koje su
vezali svoje slike svega stranoga i dalekog što zbunjuje i privlači. Ovdje,
upravo u ovom kafeu Bor, vjerovatno su svi oni prvi put jeli ćevape, kao
prvo što uopće jedu izvan majčine kuhinje, i ovdje su, na Sastavcima,
uvjeravali jedan drugoga da je najbolje raditi kao mehaničar na ringišpilu
jer se tako može proputovati cijeli svijet, a pri tom sve vrijeme udisati
miris izgorjelog benzina, najljepši i najuzbudljiviji miris što može
postojati.
Gdje je sad sve ono što su ovdje sanjali, govorili i radili? Gdje su
zanosi i riječi, podvale i udarci, zakletve i želje, bijes, prijateljstvo i
mržnja, gdje je sve ono dobro i loše što su ovdje jedni drugima nanijeli,
što je svaki od njih ponio u sebi ili ostavio u drugome? Je li ono što su
ovdje radili jedni drugima i sebi samima sadržano u svakome od njih, je

34
li im to odredilo životne puteve i u kojoj mjeri, ako jeste? Gdje je sad sve
to, šta je bilo s njim ako nije prisutno u njima sadašnjim? Je li nešto od
onoga što se onda zbivalo u ovom dijelu grada odredilo da on i Feslija
sjede danas ovdje i gledaju se jedan u drugome kao u nekome mahnitom
ogledalu? Ovdje je, kratko pred polazak u gimnaziju, Simon shvatio da
želi biti kao Isak Samokovlija, liječnik i pisac, ovdje se počeo tako
zamišljati i osjećati. Šta je u to vrijeme shvatio i o čemu je sanjario
Feslija? Je li se već tada moglo naslutiti sve ono što ih danas razlikuje? Je
li se tada sve to začelo? Je li ono što su oni o sebi shvatili ovdje i u ono
vrijeme odredilo puteve kojima su došli do svojih stolova u kafeu Bor?
“Ako su kreacionisti u pravu”, mislio je Simon, “moguće je da nešto
nastane iz ništa, naprimjer Božijom odlukom. Ali nije moguće da nestane
nešto što je jednom bilo, nije moguće da nešto naprosto nestane bez
traga. Zato nije istina, ne može biti istina, da mi sadašnji nemamo ništa s
onima koji smo bili ovdje, sa slikama i snovima kojima smo se ovdje
predavali, s onim što smo jedni drugima govorili i radili, sa svim onim
što je ovdje bilo u ono vrijeme.” I dok je tako mudrovao, sinu mu da je
možda to skriveni razlog njegovog boravka ovdje. Uvijek se može pasti u
svoju prošlost, kao u zamku koju nam je vrijeme razapelo; upamćena ili
zaboravljena, vidljiva ili nevidljiva, prošlost je uvijek tu, neizbježna i
neumoljiva, kao klopka koju ne možemo izbjeći koliko ni strane svijeta.
Kako god da se okreneš, ti se nekako odnosiš prema sjeveru i jugu, i šta
god da radiš, ma kako da živiš, ti ne možeš pobjeći od svoje prošlosti.
Jedan njezin dio nosiš u sebi, a drugi te negdje čeka, pa se ta dva dijela
međusobno dozivaju kao dvije antene i dogovaraju se da te dovedu tamo
gdje treba da bi se oni našli i sastavili. Možda se upravo to njemu
dogodilo. A možda je morao doći da bi se konačno dogodilo nešto što se
mora dogoditi i što bez njega nije moguće? Naučno je dokazivo da mi
svakim svojim postupkom, svakim pokretom naprimjer, ostvarujemo
neki događaj koji bi bez tog našeg postupka bio nemoguć. Vibracije koje
ti proizvodiš idući ulicom oborile su saksiju koja ti je pala na glavu.
Osim ako su je oborile vibracije što ih je proizveo neki drugi čovjek idući
susjednom ulicom. Šta se i kako začelo ovdje u nekoj od bezbroj
prošlosti što se motaju ovuda, što se mora dogoditi a ne može bez
njegove prisutnosti, tako da je on morao ostaviti svoju ženu i svoju
kliniku i doći ovamo?

35
 - Sviraj, Sam! Tako je trebalo živjeti - javi se opet Feslija i podiže
desnu ruku iznad glave, pa je pusti da padne na stol. Na to žena s one
strane šanka raširi ruke kao da se pravda, pa posegnu za tepsijom s dvije
boce piva, što je stajala pred njom na šanku, ali Strajo stavi prst na rub
tepsije i tako je spriječi u namjeri.
- Neka, bona - umiri je Strajo, - kad god se ubije, u pravi je čas.
- Nije to samo moja pamet - upozori ga žena gledajući u neobrijanog
dugajliju što je ušao posljednji. A on, kao da bi time mogao presudno
podržati ženu, odrecitira svečanim glasom: “On je ljubi, ona sugeriše -
ljubi, dragi, ljubi uvek više”, pokazujući očima od šanka do Feslije i time
nalažući da žena ili Strajo odnesu naručeno piće. Strajo odmakne ruku od
tepsije i okrene se kolegi s kojim je razgovarao, a žena slegne ramenima i
ode s tepsijom do Feslijinog stola. Najprije premjesti sa stola na tepsiju
prazne boce, onda stavi pred Fesliju dvije pune koje je donijela i otvori
jednu od njih. “Gledaj mi u oči, mala!”, promuca Feslija i pokuša je
uhvatiti za ruku kojom je otvorila bocu, ali ona bez napora izbježe
njegove ruke i vrati se do šanka.
Neko vrijeme je vladala tišina, samo pojačana monotonim šuštanjem
što ga je proizvodila ispovijest onoga što je bio na VMA pa ga otamo
vratilo da umre kod kuće. U jednome momentu Feslija opet viknu
“Sviraj, Sam!”, ali kao da nije imao snage da podigne ruku i udari njome
po stolu, na šta mu šankerica dobaci: “Pred tobom je, đavo te odnio
zajedno s njim”, a onda opet zavlada mir. Kratko nakon toga Feslija, kao
da je prikupio snagu, pokrenu ruku i dohvati bocu sa stola, očigledno s
namjerom da se njome udari po glavi, ali se poli pivom kad ju je podigao,
jer je greškom uzeo otvorenu bocu. Od toga se toliko zbunio da je stao u
pola pokreta, tako da se i mlaz što je curio po njemu prekinuo sam od
sebe, kad se iz boce odlilo dovoljno. To je dalo vremena Straji, koji je
sve to pratio od šanka, jer nije skidao pogleda sa Feslije otkako je onaj
dobio posljednju narudžbu, da u tri koraka, s jednom glasnom psovkom
koja je ispunila dvoranu, priskoči i istrgne mu bocu iz ruke.
- E nećeš, jebem te luda, nećeš preda mnom pa šta bilo - zaurla Strajo i
tresnu bocom po stolu. A onda se, posve nesvjesno, okrenu prema
neobrijanome i kratko ga pogleda, na šta on samo zanjiha glavom
govoreći “C, c, c”.

36
 - Tako je, Strajo, svaka ti čast - skoči i Simon kao da je prepoznao
ugovoreni znak, pa pređe za susjedni stol i sjede nasuprot Fesliji. -
Feslija, jarane! Pusti, bolan, sve će biti. Znamo mi šta je bilo sa Zuhrom,
ali nemoj ovako, nemoj pred nama.
Feslija je, širom otvorenih usta, buljio u Simonovo lice kao u sablast,
bljeđi nego što je bio, ako je to moguće. Nakon cijele vječnosti u kojoj je
tako buljio, boreći se za dah, viknu “Ti!” neprirodno duboko, glasom
mnogo dubljim od svoga normalnog, pa poče odmahivati glavom kao da
ne može vjerovati onome što vidi, grcajući i teško, s glasnim šumom,
uvlačeći zrak u pluća.
- Hajde, hajde, saberi se - drmao ga je Strajo blago za rame za koje ga
je uhvatio kad mu je istrgnuo bocu.
- Jesi... Jesi ti Zuhru... Ti Azrail? - propenta Feslija kad mu se dah malo
ustalio.
- Smiri se, molim te, samo se sad smiri - uvjeravao ga je Simon, ali je
Feslija i dalje mahao glavom i izgovarao svoja pitanja kao da izdiše. - Ja
sam ljekar - napomenu Simon u jednom trenutku Straji, a po tonu se nije
moglo odgonetnuti da li se pravda ili umiruje njega i sebe. Kao da se
naljutio na sebe zbog te napomene, odmahnu rukom, okrenu se od Straje
i nastavi govoriti Fesliji umirujuće riječi mirnim tonom.
- Ti si! Ti! - kriknu Feslija i krenu da ustane, hvatajući se za Strajinu
ruku i obori obje boce što su još stajale na stolu.
- Budalo pijana! - izdera se Simon, zaliven pivom, valjda postiđen zbog
svoga totalnog neuspjeha.
- Luda kuća - uzdahnu Strajo, gurajući prema njihovim stolicama
jednom rukom Feslijom a drugom Simona.
Neobrijani priđe Straji s leđa i položi mu ruku na slabinu kao da ga grli
ili umiruje, a drugom rukom izvadi iz džepa nešto što brzim pokretom
pokaza Simonu pa vrati u džep.
- Pođite, molim, sa mnom - obrati se neobrijani Simonu.
- Zašto? Pa ništa se nije dogodilo?
- A vala i da jeste... - odmahnu neobrijani prezrivo rukom, kao da
poriče vrijednost svemu što bi se ovdje moglo dogoditi. - Nisu kafanske
tuče moj resor.
- Pa o čemu se radi?

37
 - Nisam ovlašten - mirno je objasnio neobrijani dugajlija i slegnuo
ramenima kao da tim pokretom potcrtava svoju neovlaštenost.
- To mora biti neki nesporazum - uporno se branio Simon.
- Mi smo tu da otklanjamo nesporazume - umiri neobrijani Simona i
pokretom ruke ga zamoli da krene.
- Ja gluposti! - začuđeno doviknu Simon Straji prolazeći pored njega.
- Izvini, stari - doviknu Strajo za njim. - Mislio sam da si i ti jedan od
ovih novih junaka.
Kod vrata se neobrijani skloni u stranu da Simon može proći naprijed,
ali ga onda svojom pruženom rukom zaustavi prije nego je izišao.
- Dokument, molim.
- Kakav dokument? - začudi se Simon.
- Vaš, svoj već imam - ljubazno mu objasni neobrijani.
Simon mu pruži pasoš, a onaj ga jednom rukom spremi u džep i
drugom zamoli Simona da krene prvi. Prolazeći pored njega, Simon
osjeti blagi miris duhana. “Negdje se on dobro nakadio”, pomisli Simon
izlazeći pred kafe Bor pred kojim je Gojko još uvijek sjedio pokazujući
svakom svoju izgubljenost, a onda krećući dobro poznatim putem prema
policiji, par koraka ispred neobrijanog dugajlije, sasvim u skladu s
propisima.

4. SVOM NARODU NA RADOST

38
 Neobrijani dugajlija je Simonu dao znak da sačeka u hodniku, a sam se
izgubio u jednoj od kancelarija. Simon je samo jednom bio u ovoj zgradi,
pred kraj školske godine u četvrtom gimnazije, kad je uzimao pasoš, i to
u prizemlju, tako da mu je ovdje, na prvom katu, sve bilo nepoznato. Nije
znao šta je bilo iza kojih vrata, a nije mogao odgonetnuti ni šta je sada jer
su, očigledno nedavno, sa svih vrata uklonjene pločice s imenima
službenika i nazivima službi. Nadesno od stepenica kojima su se popeli
bila su troja, nalijevo dvoja vrata. Simon prođe nekoliko puta nedugim
hodnikom, koji se na desnoj strani završavao prozorom a na lijevoj
slijepim zidom, i iskreno zažali što ne može u ovom tijesnom prostoru
hodanjem ublažiti ili makar učiniti podnošljivijom nervozu koja se
pojačavala. U klopci bijelih zidova i bijelih anonimnih vrata, u gradu i
zemlji koji su očigledno upravo iskočili iz zgloba, bez dokumenata i s
nejasnom optužbom za vratom, osjetio je da gubi sigurnost, poimajući da
je u njegovoj situaciji moguće doslovno sve.
Čuo je da iza drugih vrata lijevo od stepeništa curi voda. Po tome, a i
po tome što su ta vrata bila bez brave, samo prislonjena uz dovratak, bilo
je jasno da je iza njih klozet. Valjda su mu otkriće klozeta i šum vode
osvijestili potrebu da mokri koja ga je, sudeći po tome što je odmah
postala gotovo nepodnošljiva, već dosta dugo mučila a da on to nije
primijetio. Ipak se predomislio i ponovo prislonio uz dovratak vrata što
ih je već bio odgurnuo, misleći kako bi bilo glupo i neprilično ako ga ne
bi zatekli u hodniku kad ga prozovu, a još gluplje i nepriličnije ako bi se
u nadležnu kancelariju on sjurio direktno iz klozeta, zakopčavajući usput
šlic. “Ne treba im olakšavati posao time što ću sebe praviti smiješnim”,
mislio je idući od kolozetskih vrata prema suprotnom zidu, ali se, prije
nego je prešao desetak koraka kratkog hodnika, vrati do klozeta i uđe u
njega jako gurnuvši vrata.
Primijetio je, naime, koliko je već podlegao nevidljivom i
neuhvatljivom pritisku policijske logike, pa se nešto u njemu pobunilo. Iz
njega je svako povjerenje već iscurilo kao iz probušene posude, on evo
već svoje postupke i odnos prema sasvim elementarnim potrebama
podređuje njima, to jest onome što oni, po njegovome mišljenju, od njega
očekuju, on je već nesiguran i spreman da se podredi, on je u sebi
ponizan i ponižen, ma koliko toga ne bio svjestan. A samo su ga ostavili
da čeka malo duže nego što je pristojno, nakon što su mu nagovijestili da

39
je sumnjiv i oduzeli dokumente. Radi se valjda o tome da policija
poznaje čovjeka koliko i stari mitotvorci i učitelji religija, pa se
majstorski koristi praroditeljskim grijehom da bi ovladala živim
čovjekom. Neki praroditeljski grijeh nesumnjivo postoji, on je
neporeciva činjenica i najdublja ljudska stvarnost, ma koliko se mi protiv
toga bunili i nastojali povjerovati da nije tako. A to se najbolje vidi po
čovjekovoj spremnosti da pristane na krivnju čim ga neko autoritativno
optuži. Crkve i policije, vođe i propovjednici, svi koji su stvarno i dugo
vladali ljudima, temeljili su svoju moć na čovjekovoj spremnosti i
sposobnosti da pristane na krivnju, da se čak osjeti krivim kad ga se za
nešto optuži. Čovjek zna da je za nešto, za bilo šta, uvijek i neporecivo
kriv. Makar znao s potpunom sigurnošću da nije kriv za ono za šta ga se
optužuje, makar bio pred policijom nevin kao novorođenče, čovjek
postaje nesiguran i slab ako ga znalački optužiš. To policijski um zna i s
tim računa, na tome se temelji njegova moć i iz toga se izvode principi
njegovog djelovanja otkako je policija i otkako je ljudi.
Bilo mu je drago što se vratio do klozeta i ušao, u tome je vidio malu
pobjedu svoje slobode i kakvu -takvu odbranu dostojanstva, makar
pokušaj da odbrani svoje ljudsko dostojanstvo. Ako ikome, dostojanstvo i
mir su potrebni onome ko je osumnjičen i tako prisiljen da se pravda, a
ako su ikome potpuno oduzeti ili bar ugroženi, onda onome na koga je
pala sumnja. Ali mu ova pobjeda nije uklonila nemir i nije ga oslobodila
strepnje, naprotiv - ona mu je samo osvijestila koliko je uznemiren i
spreman da se osjeti krivim. Sve vrijeme je osluškivao šta se zbiva vani,
napeto slušao i naprezao se da mu ne promakne nikakav zvuk, pogotovo
eventualno otvaranje vrata i prozivanje njegovog imena, jednom je čak
uz dosta muke prekinuo mlaz jer mu se učinilo da nešto čuje, a taj je
nemir najzad toliko narastao da se počeo spremati prije nego je iscurio
onaj posljednji mlaz na koji stariji muškarci moraju čekati, pa mu se taj
mlaz razlio po gaćama i ruci, umjesto da iscuri u školjku. Nije ni pokušao
oprati ruke na umivaoniku bez sapuna i peškira, samo je prislonio za
sobom vrata i otišao do prozora na suprotnom kraju hodnika, manje
slobodan i manje sposoban za odbranu svog dostojanstva nego što je bio
prije poduhvata u klozetu. Buljio je kroz prozor na nekakvo dvorište s
velikim drvetom ukraju, ne prepoznajući drvo jer nije istinski vidio ništa,
sav sabran na nadu da će se smiriti zbrka osjećanja što ga je preplavila u

40
klozetu, nakon neslavne propasti njegove pobune. Tako nije čuo
otvaranje vrata i prozivanje svog imena, pa ga je sivkasta žena što je
stajala u vratima morala dozivati izišavši sasvim u hodnik.
- Hej, vi! - vikala je. - Uđite, komandir vas čeka.
Simon se odlijepi od prozora i gotovo pojuri prema otvorenim vratima,
ali mu se njegova žurba učini malo previše uslužnom pa sebe, uz dosta
napora, prisili da malo uspori. Iza vrata kod kojih je žena stajala bila je
omanja soba s pisaćim i daktilografskim stolom, velikim ormarom i
dvojim vratima. Jedna od vrata bila su poluotvorena, što je Simon shvatio
kao znak da treba ući na njih. Nasred sobe u koju je stupio, na pola puta
između pisaćeg stola i vrata, stajao je povisok čovjek s kosom
začešljanom unazad. Simon se zbuni i stade u vratima jer mu je čovjek
bio poznat, suviše poznat, ali mu ime nije htjelo pasti na um. A onda mu
sinu, prije nego što je njegovo zurenje u domaćina proizvelo nelagodu.
- Profesore!
- Kako, molim? - upita zalizani čovjek i vrati se par koraka do svog
stola.
- Oprostite, molim Vas, mislio sam... Niste li Vi predavali fizičko u
gimnaziji? - mucao je Simon kojeg nije ostavljala nada da je zalizani
njegov gimnazijski profesor, što bi, bez sumnje, njegovu stvar jako
ubrzalo i pojednostavilo.
- Priznajem, predavao sam.
- Profesor Landeka, Mirko Landeka?
- Ipak si ti, dakle, onaj Mihailović - nasmija se domaćin. - Odmah mi se
ime učinilo odnekud poznato, ali lice u pasošu... Nikad vidio, ni nalik.
Ali jesi, dakle, ti. Naš Mihailović.
- Jesam. Naš - slagao se Simon iskreno obradovan sretnim tokom kojim
su stvari krenule.
- E pa dobro došao kući, Mihailoviću - raširi ruke domaćin. - Dobro
došao među svoje, brate.
Kako je Simon samo stajao i mucao “Hvala. Hvala.”, domaćin se malo
zbunio, pa vratio ruke u normalan položaj, obišao stol i sjeo na svoje
mjesto, pokazujući Simonu stolicu s druge strane stola.
- Sjedi, brate, sjedi - nudio je. - Ma mnogo si me obradovao,
Mihailoviću. Iznenadio si me, burazeru, nek znaš, iznenadio ali i

41
obradovao, mnogo obradovao. Nisam to, dakle, od tebe očekivao, ni u
snu to ne bih očekivao od tebe.
- Zašto ne? - upita Simon sjedajući i pitajući se šta to zapravo Landeka
nije očekivao. Nije uspijevao suzbiti neugodno osjećanje da u Landekinoj
srdačnosti, u razgovoru, u njegovom boravku ovdje, da u temelju svega
toga leži neki golemi nesporazum koji bi se na kraju njemu, Simonu,
mogao razbiti o glavu.
- Nisi mi ti taj tip, da ti pravo kažem, ti si mi više onako mekušac,
zapadnjak. Ti ni sport nisi volio, kad se dobro prisjetim. Ja se nisam
nimalo iznenadio onda kad si ti pobjegao iz otadžbine, dok su svi
profesori pravili derneke i opravdavali te, ja sam imao osjećanje da sam
to očekivao. Zato ni maloprije nisam pomislio na tebe dok sam gledao
tvoj pasoš, sve bih povjerovao prije nego da ćeš se ti pojaviti ovdje u
ovom trenutku.
- Zato što nisam volio sport? - pitao je Simon tek toliko da održi
razgovor, a ustvari panično nastojeći da shvati gdje i koji nesporazum
leži među njima.
- Znam da je nepošteno, ne ljuti se. Tuđina pravi najbolje patriote, zašto
dakle i u tvom slučaju ne bi bilo tako? Ali u tvom slučaju nije samo sport
u pitanju, to je nešto kompleksno. Vi ste sve prepustili specijalistima,
niste vi više od poduhvata i žrtve, vi ste i kod sebe samih u gostima. Kod
vas atletičari trče, kuhari kuhaju, krojači kroje, pjevači pjevaju, porno -
glumci rade one stvari, a vi sjedite kod sebe u gostima i gledate sve to na
televiziji. Eto takav si ti meni bio još onda, u gimnaziji.
- Zato što nisam volio igrati fudbal!?
- Nemoj mi se sad praviti nevješt, nikakav ti sport nisi volio, čak si
izbjegavanje nastave kod mene pravdao time da svak treba raditi svoj
posao.
Simon je morao priznati da je to istina. Landeka mu je predavao u
trećem i u četvrtom gimnazije, kao mladi oduševljeni nastavnik koji je
upravo diplomirao i sve ideale pedagoške poeme uzimao nasmrt ozbiljno.
Učenike nije kažnjavao nego uvjeravao, tako je i sa Simonom satima
raspravljao o njegovom manjku interesa za nastavu i trudio se da pobije
njegov argument kako svak treba raditi ono što najbolje zna. Sasvim si u
pravu, govorio mu je profesor Landeka tada, jasno je da svak treba raditi
ono što najbolje zna kao svoj stručni posao, ali niko ne smije raditi samo

42
to, jer u tom slučaju postaje rob svoga jednog znanja. Ovo što mi radimo
je fiskultura, dakle kultura tijela, jedna disciplina dakle koja vam pomaže
da razvijete sve sposobnosti svog tijela u mjeri koja vam prija. Ja ni u snu
ne pomišljam da od vas pravim sportiste, robove jedne sposobnosti tijela
i jednog jedinog znanja. Ali si i ti, Mihailoviću, jedne vrste sportista ako
se sav predaš matematici ili biologiji, dakle jednoj sposobnosti uma, a
prezreš svoje tijelo i njegove sposobnosti.
- Dozvoljavate li jedno privatno pitanje, profesore? - javi se Simon,
vraćajući se iz gimnazijskog vremena u policijsku stanicu.
- Pitaj, Mihailoviću, rode moj, pitaj dakle šta te volja.
- Otkud Vi ovdje? ŠtaVas je navelo da ostavite školu i pređete u
miliciju?
- U policiju, u policiju, policija se to sada zove - nasmija se Landeka. -
Iako si ti u pravu, ja sam prešao u miliciju.
- Zašto?
- Zbog filosofije - nasmija se opet Landeka. - Sad ti sigurno misliš da te
zafrkavam, zar ne Mihailoviću? Profesor fiskulture prelazi u policiju, pa
sve to zbog filosofije! A ipak je tako. Dobro, naravno da je tu bilo i onih
normalnih razloga kao što su bolja plata i manje posla, ali je presudni
razlog stvarno bila filosofija.
Uslijedio je dugi monolog, prepun riječi “dakle” bez koje Landeka
izgleda nije mogao izgovoriti ni jednu rečenicu, o filozofskim razlozima
koji su Mirka Landeku odveli iz gimnazije u policiju. Ti su se razlozi
uglavnom svodili na obnovu morala, to jest neminovnost te obnove ako
se želi spasiti ljudski rod. Moralna propast je, po Landeki, počela s
kršćanstvom i njegovom “kelnerskom filosofijom ljubavi i blagosti” koja
ne odgaja ljude u disciplini i slobodi, nego u poniznosti i nelagodi.
Kršćanstvo nudi ponizne i neslobodne ljude kao uzor, ono ih proglašava
idealom kojem se jaki i slobodni moraju prilagoditi, tako da svi ljudi na
kraju postanu kelneri, a čovječanstvo postane ono čime ih crkva
proglašava - stado. “Sjeti se samo onog zahtjeva da ponudiš i drugi obraz
onome ko te je udario po jednome”, govorio je Landeka. “Šta ti ostaje
ako to stvarno uradiš? Zamoli ga da te nakon toga pljune i udari nogom u
guzicu, eto to ti ostane. A onda ćeš vidjeti šta je postalo od tebe, koji si
nekad možda bio čovjek”. Uzroke svemu tome Landeka je vidio u
obrtanju temeljne pretpostavke svakog morala po kojoj čovjek treba

43
zahtijevati od sebe, a ne od drugih. Ti žrtvuješ sebe, ako si čovjek i ako si
moralan. Bog može žrtvovati Sina, ako je On tako odlučio, ali čovjek
može žrtvovati samo sebe.
Ali je prava propast došla kasnije, s ovom modernom ideologijom sreće
i užitka koja nas sve pretvara u pubertetlije, mislio je Landeka.
Kršćanstvo je pretvaralo čovjeka u dosadnu zadušnu babu, ali ga je
tjeralo da odraste i upozoravalo ga je na druge ljude, na njegovu
odgovornost za njih i za svijet, pomagalo mu da postane malo više od
sebe samoga. A ovo je čista propast, ovo nam ne da ni da odrastemo.
“Pubertetlija ima pravo misliti da je svijet u redu ako su njegove žlijezde
mirne, jer je pubertetlija budala i ima samo dvanaest godina”, vikao je
Landeka. Ali je strašno kad tako misle ljudi od pedeset i od sedamdeset
godina, kad tako misle mesari i profesori, majke i kćeri, šoferi i
državnici. A nama se to dogodilo, mi smo svi pubertetlije, mi smo postali
podudarni sa svojim tijelom, od cijelog svijeta nama smo još ostali jedino
mi, a od unutrašnjeg bića ostala nam je još jedino utroba. Ne može to na
dobro izaći, iz toga stanja nema izlaza bez temeljite moralne obnove,
valjda je i tebi sada to jasno, zaključi Landeka. A onda ustade, dohvati iz
ormara bocu i dvije čaše, nali i postavi čaše na dva kraja stola.
- De, Mihailoviću, rode moj - ponudi Landeka riječima a onda i rukom,
pokazujući kratkim pokretom na čašicu pred njim. - Ja filosofiram, a
zaboravio na najvažnije stvari, naprimjer da se kucnem za dobrodošlicu
sa saborcem.
- Hvala, ja ne bih mogao - branio se Simon.
- Moja vlastita, ja pekao, to se ne odbija osim ako si me naumio
vrijeđati - objasni Landeka dižući svoju čašu i kucajući njome u
Simonovu. - Hajde, rode, do dna, kao braća.
- Nastavite, molim Vas - prekide Simon dugu šutnju što je nastupila
nakon što su ispili, još uvijek nesigurnim glasom i kratkog daha zbog
Landekine prejake rakije.
- Šta?
- Izložite mi do kraja Vašu filozofiju.
- Izložio sam. Šta si to ti očekivao, predavanje? Nema toga kod mene,
Mihailoviću, ja sam ti lijen za duga predavanja, sve je kod mene kratko i
jasno, tako je bilo i na nastavi ako se sjećaš. Jasno je meni zašto si ti
očekivao mnoge sate priče, drugi bi čovjek knjižurinu napravio od ovoga

44
što sam ti ja rekao u par minuta. A ja nisam ni zapisao, ni bilješkicu. Ne
da mi se. Ja mislim da nam je to i kao narodu glavni problem, to što su
nam talentovani ljudi lijeni, a marljivi netalentovani.
- To su, znači, bili Vaši razlozi da pređete iz gimnazije u policiju? -
pitao je Simon nesigurno.
- Upravo to. Život je timska igra, Mihailović u, i mi moramo obnoviti
smisao za timsku igru ako nećemo da sve ode u materinu. Jasno je da
svaki pojedinac mora imati dovoljno prostora da se i u timu iskaže kao
pojedinac, ali svakome mora biti jasno da je tim važniji od njega. Možeš
ti biti deset puta Pele, ne možeš ni nastupiti ako nemaš deset saigrača.
Razumiješ? Nema igre bez tima, ti si nula bez tima jer ne možeš ni
nastupiti ni zaigrati.
- Postoje i pojedinačni sportovi - primijeti Simon bez neke namjere, tek
toliko da nešto kaže i održi razgovor.
- Ma idi, Mihailoviću, molim te, kakvi pojedinačni sportovi kakvi
bakrači. Samo peder i psihopata može igrati ono za šta mu niko drugi ne
treba. Pa igra i jeste tu da se sretneš s drugim ljudima, da se s jednima
udružiš protiv drugih, da se nadmudrujete i nadigravate, jedni drugima
podvaljujete i pomažete, a tako se upoznajete i kao da razgovarate. Ma
kakav ti je to čovjek koji sjedne pred ogledalo da se porazgovara?!
- Ne znam je li baš tako - slabo se pobuni Simon.
- Vraga ne znaš, ako si ikad gledao te pojedinačne sportove vidio si da
je to sve go peder i psihopata. A sve je to ova vaša ideologija sreće koja
samoživost uzdiže u najviši ideal. Užitak je jedino što oni još znaju, a i
uživati mogu još jedino u sebi. Pa vidio si da ono i tenis igra sve više
samo sa sobom!
- Nikad se nije radilo koliko se danas radi i nikad se nije živjelo javno
kao danas - primijeti Simon. - I o najintimnijim stvarima ljudi danas
govore javno, čak na televiziji, slikaju se i hodaju goli, raspravljaju pred
publikom o svom seksualnom životu i porodičnim tajnama.
- Pa šta?
- Stvarnost pobija Vaše tvrdnje. Bar ih dovodi u pitanje - ispravi se
Simon brzo, sjetivši se da je za njega mnogo važnije zadržati Landekinu
naklonost nego utvrditi istinu o pitanjima koja je on otvorio.
- Baš ih potvrđuje, moj Mihailoviću, samo treba gledati otvorenih
očiju. Slikaju se i pričaju o seksu, jer to više ne rade, dakle viškom slika

45
nastoje i od sebe samih sakriti manjak stvarnosti. Raspravljaju o
porodičnim tajnama i mukama jer nemaju više porodice. Zar bi inače to
radili pred publikom, kad bi bilo drugačije? Zar bi onaj ko stvarno ima
mater mogao povjerovati da će tek u razgovoru s nepoznatim čovjekom
razumjeti kakvi su se problemi pojavili između njega i njegove matere?
Ne bi, Mihailoviću, vjere mi, makar taj nepoznati sto puta bio specijalista
za materinstvo. Ali ja razumijem njegovu logiku. Ako on, dakle, izmisli
neki porodični problem i o njemu dovoljno dugo govori, pojaviće se u
neko doba i porodica, računa on. To je provjereni psihološki trik, svaki
trener bi ti mogao o tome govoriti satima. Na tome su zasnovani i svi
moji uspjesi sa ženskom rukometnom ekipom naše škole. A šta si ti po
profesiji, Mihailoviću?
- Ljekar.
- Pa i ti bi, dakle, morao nešto znati o tome, majku mu, i vi ljekari
steknete nešto pojma o psihologiji. Ili je to drugačije kod vas na Zapadu?
- Isto je to, ja bar pretpostavljam da je isto ili slično. Ali mi je ovo što
govorite ipak novo, kao da je i to Vaša originalna teorija.
Vidljivo obradovan Simonovom pretpostavkom da je i psihološka
teorija koju je izložio njegovo djelo, Landeka je nalio obje čaše, svojom
kucnuo u Simonovu, pa prisilio gosta da popije zajedno s njim u jednom
gutljaju. A onda se, nakon dubokog uzdaha, dao na to da svoju teoriju
široko izloži i objasni. Osnovu Landekinom učenju davali su noviji
američki filmovi i televizijske serije u kojima se vide desetine i stotine
luksuznih bogataških ureda sa ogromnim pisaćim stolovima, a na svakom
od tih stolova vidi se po jedna ili dvije fotografije koje prikazuju
porodicu čovjeka što rezidira u tom raskošnom uredu. Po Landekinim
riječima, postoje dva moguća objašnjenja za bizarnu potrebu uspješnih
Amerikanaca da svoje pisaće stolove ukrašavaju fotografijama porodice:
ili oni toliko rade da bi porodicu sasvim zaboravili, kad ih fotografije na
stolu ne bi podsjećale na to da imaju ženu i djecu, ili su te fotografije (to
je drugo moguće objašnjenje) dio njegovog imidža, jedno od sredstava
kojima uspješni čovjek iz raskošnog ureda o sebi gradi sliku solidnog,
ozbiljnog i pouzdanog čovjeka. A ne zna se je li gore zaboraviti porodicu
ili njome dekorisati svoju sliku u očima nepoznatih ili jedva poznatih
ljudi (Landeka je zbog nečega rekao upravo “dekorisati” a ne ukrasiti ili
nešto slično). Najgora je, u svakom slučaju, kombinacija toga dvoga, a

46
mnogo je razloga za uvjerenje da je upravo to slučaj u današnjem svijetu,
jer je jedina stvarnost današnjeg čovjeka puka služba firmi, a od svega
ostaloga što je nekad činilo ljudsku stvarnost i život on dobija samo slike,
i to obilje slika. Možda on oksuz stvarno ima porodicu, kako tvrdi
fotografija na stolu, ali on od te porodice ima samo sliku, a porodica od
njega ima samo ono što firma nije htjela ili nije mogla upotrijebiti.
Današnji je čovjek ostao bez porodice i vjere, bez naroda i otadžbine,
njemu je od svijeta ostala firma i od života služba firmi. Danas više nema
prirodnih zajednica (Landeka ih je u retoričkom zanosu nazvao
zajednicama krvi), postoje samo radne zajednice, koje su proizvoljne i
zato ih čovjek ne može osjećati kao obavezu i kao sigurnost. Samo su
prirodne zajednice nužne jer ih niko ne bira, a bez nužnosti nema
sigurnosti.
Na tom je mjestu Simon prekinuo svog bivšeg profesora primjedbom
da je Isus pozvao učenike da krenu za njim, ostavljajući oca i majku, što
bi značilo da je upravo on objavio kraj zajednice krvi, na što se Landeka
razbjesnio i objasnio da nije na predavanju i ne može paziti na svaku
riječ. Pa je ponovo nalio čašice, ali ovaj put nije ispio odjednom nego je
dozvolio da pijuckaju.
- Zovi je kako te volja - govorio je kad se malo smirio. - Nije zajednica
krvi, slažem se, ali jeste tvoj tim, jeste zajednica u kojoj si prisutan
znanjem i srcem, dušom i tijelom, sjećanjem i osjećanjima. To je
zajednica ljudi a ne zajednica profesionalaca, o tom se radi.
I onda je ponovo govorio o porobljenosti današnjih ljudi radom i
profesijom, a Simon se, napola ga slušajući, zabavljao odgonetajući šta
od onoga što njegov bivši profesor izgovara, jeste njegova misao, a šta je
manje ili više vjerno ponavljanje tuđih riječi. Već ranije je on primijetio
da Landeka neke rečenice i čitave nizove rečenica izgovara neprirodno,
kao tuđim glasom, brzo i naučeno, a to ga je onda upozorilo na to koliko
konstrukcija i ritam tih rečenica odudaraju od Landekinog normalnog
govora. Bilo je očigledno da profesor ponavlja dijelove onoga što je čuo i
u čemu je vjerovatno prepoznao vlastite misli, osjećanja, slutnje. Sada se
Simon, opušten i ohrabren rakijom koju je popio i boreći se protiv
pijanstva, zabavljao odgonetajući šta je od onoga što čuje stvarno
Landekina misao a šta je manje ili više vjerno upamtio od nekoga kome
vjeruje.

47
 Današnji ljudi biraju jezik i grad, zemlju i vjeru u kojima žive, govorio
je Landeka. Oni se tome raduju jer je to za njih sloboda, a zaboravljaju da
je svaka sloboda nužno povezana s nekim gubitkom. Tako im se i dogodi
da se na kraju, nakon niza svojih slobodnih izbora, nađu u praznom
prostoru kao zrno prašine, bez težine i vlastite mase, bez ičega što bi ih
za nešto vezalo i tako ih koliko-toliko štitilo. Njihova ih sloboda, dakle,
izruči profesiji na milost i nemilost, vama profesija tako postane zamjena
za sudbinu jer je profesija jedino donekle stabilno što u vašim životima
može postojati (nije se moglo odgonetnuti zašto je Landeka u jednom
trenutku prešao na drugo umjesto trećeg lica, na direktno umjesto
indirektnog oslovljavanja kojim je Simona svrstao u “današnje ljude” o
kojima je sve vrijeme govorio). Tako vi prestajete biti nečija djeca,
hrišćani, Srbi, ljudi, a postajete mesari, novinari, službenici neke firme.
Vi gubite komšiluk, prijatelje, drugove iz raznih životnih doba, a jedino
vam društvo postaju ljudi vaše profesije i drugi službenici vaše firme. Vi
dakle niste ljudi, nego profesionalci. Zato vi svoje zločine i podlosti
pravdate profesijom, kao što profesijom objašnjavate sretne slučajeve u
svojim životima. On širi laži kojima čovjeka otjera u smrt, a onda to
pravda time da je on profesionalac. Ona muči ljude i ponižava ih pred
njihovom djecom, ali u tome ne vidi ništa loše jer ona samo izvršava
naređenja. Nema tog užasa koji današnji čovjek neće smatrati dobrim i
opravdanim, ako ga je uradio kao profesionalac, vama profesija i interesi
firme stoje iznad svega i mjera su svih stvari.
- Možda su ljudi naprosto takvi, profesore - uzviknu Simon netrpeljivo,
kao da je Landeka optuživao lično njega opisujući mu žalosnu sudbinu
“današnjih ljudi”. - Ima li razlike između ovoga što ubija u ime profesije
i onoga što je ubijao u ime naroda, vjere, nacije? Mi ubijamo, mi smo
biološka vrsta ubica, to je konstanta.
- Ne zajebavaj, Mihailoviću, svega ti, kako nema razlike!? - poskoči
Landeka, ali se brzo pribra i osmjehnu se na Simona. - Dobro si me,
dakle, nasamario, svaka čast. Zar bi se ti vratio u ovom sudbinskom času
kad bi mislio da nema razlike.
- Zašto sudbinskom? Dešava li se to nešto posebno u ovom času?
Landeka je zaustio da nešto kaže, vjerovatno da podsjeti Simona kako
svaka šala ima granice, ali je odustao i pažljivo se zagledao u svog bivšeg
učenika kao da nešto provjerava. Dugo je gledao i odmjeravao, s

48
nevjericom upitao “Je l ti to ozbiljno?”, a onda se uspravio u stolici, sve
uradio kao da se sprema da nešto kaže, pa opet odustao. Na kraju je, kad
se očigledno posve pribrao, upitao kao uzgred, poluglasno:
- Pa dobro, jesi ti došao ovamo da budeš s nama?
- S kim?
- Jasno je da nisi, čim pitaš - zaključi Landeka. - Ja gluposti!
Nalio je sebi novu čašicu i malo otpio, dugo listao Simonov pasoš i
pravio se da ga razgleda, pripremajući zapravo ovom dugom šutnjom
duboki zaokret u svom odnosu prema gostu.
- Kad ti, dakle, dođe ovamo, Mihailoviću? Kako si ono rekao?
- Sinoć. Kasno, mislim da je bilo oko jedan. Sigurno je bilo prošlo
ponoć - mucao je Simon zbunjen naglim preokretom situacije.
- Je li te ko vidio? Čuo? Može li to ko potvrditi?
- Ne, Ibrahim Pleh mi je ostavio ključeve na dogovorenom mjestu.
- I ti si odmah otišao spavati i spavao si do jutros kao jagnje bijelo, zar
ne?
- Upravo tako.
- Znam, iskusan sam ja čovjek, znam kako stvari na svijetu idu. A za to
vrijeme je neko ubio Zuhru Čengić, sigurno je se sjećaš. Dok si ti spavao,
ili dok si ulazio u kuću, ili možda dok si svojim autom ulazio u grad,
neko je ubio našu Zuhru. Šta misliš, kad je to moglo biti?
Simonu je u unutrašnjem uhu odjeknuo onaj nezamislivi urlik hora pasa
što ga je čuo sinoć, čas prije nego će potonuti u san, pa je već htio reći da
je to moglo biti upravo kad je on odlazio na spavanje, ali je na vrijeme
shvatio koliko bi besmisleno, možda i opasno, bilo reći takvo nešto
Landeki, kojem je nešto, Simonu skriveno, jako pokvarilo raspoloženje.
A onda je, nevjerovatno brzo, zaboravio i vrisak pasa i svoju namjeru da
o tome govori.
- Jutros je gospodin Tiro, zaručnik ubijene, imao s tobom ozbiljan
sukob pred svjedocima. Je li to u nekoj vezi s ubistvom? Išli ste zajedno
u školu, bili drugovi, kakav je to način da se sukobite čim ste se vidjeli
nakon tolikih godina? Jedini zamisliv razlog je ubistvo? Ili nije?
- Ne mislite valjda... Budimo razumni, profesore, molim Vas! - uzviknu
Simon, zapanjen kombinatorikom, zapravo jasno pokazanom sumnjom,
svog bivšeg profesora.

49
 - Budimo, dakle, kad već moliš, Mihailoviću. Žrtva je u ovom gradu
živjela mirno i u dobrim odnosima s komšijama od svog rođenja, a juče
je, to jest sinoć, ubijena bez svjedoka i bez poznatog razloga. Jedino što
se u tom vremenu dogodilo, osim tog ubistva, jeste tvoj dolazak, opet bez
svjedoka i bez poznatog razloga. Nekoliko sati nakon ubistva s tobom se,
pred svjedocima, sukobio zaručnik ubijene. Zna se da si ti bio zaljubljen
u ubijenu i zna se da je njihova vjeridba nesrećno završila. Jesu li ovo
činjenice, Mihailoviću?
- Priznajem da jesu, ali tako poslagane...
- Razumno, Mihailoviću, razumno poslagane, kako si izvolio zamoliti.
Je li svaki građanin ovoga grada vidio pokojnu Čengić svaki dan u
posljednjih hiljadu dana? Jeste. Je li je, dakle, svaki građanin ovoga
grada mogao hiljadu puta ubiti u posljednjih hiljadu dana? Jeste. Ali je
niko nije dirao jer ni muha ni mrav protiv nje nisu imali ništa. Jedino
nejasno mjesto u njezinom kristalno jasnom životu jeste raskid njenih
zaruka koji se vremenski gotovo poklapa s tvojim bijegom iz otadžbine.
Drugo nejasno mjesto u njezinom životu jeste njena smrt koja se
savršeno poklapa s tvojim neobjašnjivim dolaskom.
Simon je zurio u svog bivšeg profesora i povremeno zijevao kao riba na
suhom. Lice mu se krivilo kao da se pokušava osmjehnuti, rukama je
poricao riječi koje kao da su padale na stol između njih dvojice, skupljao
se na stolici, očigledno užasnut i samom mogućnošću da neko pomisli
kako bi on mogao biti Zuhrin ubica.
- Šta je, Mihailoviću? Moliš me da budemo razumni, a onda ti se ne
dopada kad smo takvi? Svi ste vi isti - gadljivo zaključi Landeka.
- Ne mislite valjda ... - procijedi Simon, ne uspijevajući ni da izgovori
strašnu riječ.
- Ne mislim, naravno da ne mislim, ja utvrđujem činjenice i ostavljam
mišljenje onima koji su za to nadležni. Ti si naravno došao autom?
- Da.
- Gore je, kod kuće tvojih roditelja?
- Da.
- Daj mi ključeve. Pasoš i ključevi ostaju kod mene, da se ti ne bi tajno
udaljio prije kraja istrage, to jest prije nego što istraga pokaže koliko si
nevin. Sad možeš ići, pozvaćemo te ako komandant poželi da s tobom
razgovara.

50
 Simon je kao ošamućen ustao i krenuo prema vratima. Kad je pružio
ruku prema kvaki, Landeka ga zovnu i pokretom prstiju na desnoj ruci
pokaza mu da priđe.
- Ti ćeš se, naravno, svako dva dana javljati kod mene, bez obzira na
ono što komandant kaže u vezi s tobom - povjerljivo saopći Landeka i
pokretom ruke ponovo otpusti Simona koji se kao automat okrete i zaputi
prema vratima.
- Mihailoviću! - viknu Landeka iznova, kad je Simon dohvatio kvaku
na vratima i pokretom kažiprsta ga pozva prema sebi. Micao je
kažiprstom i pozivao ga bliže sebi, sve dok se Simon nije našao uza sami
stol, duboko nagnut prema Landeki koji je sjedio na drugoj strani stola.
-Među nama rečeno, žao mi je što je ovako ispalo. Sasvim malo, malčice,
ali ipak žao. Jebo ti svoj život, ako u njemu nisi našao nešto za šta si ga
spreman dati, to ti je moje prijateljsko mišljenje, Mihailoviću.
Nakon toga se Landeka okrenuo od Simona i počeo pospremati stol, što
je ovaj shvatio kao znak da je konačno stvarno otpušten.

5. VRIJEME JE

Nusreta i Ibrahim Pleh dočekali su ga kao da je jučer sjedio kod njih, s

onom vrstom tihe radosti s kojom su uvijek dočekivali ljude što su im
ulazili u kuću, uvijek punu i uvijek otključanih vrata. Ibrahim je ustao i
krenuo mu ususret s riječima “Jallah, doktore! Bujrum, bujrum, dobro
nam došao”, a Nusreta ga je zamolila, sjedeći na svom mjestu desno od
šporeta, s kojeg kao da se nije pomakla od onog vremena, da joj priđe
bliže i govorila, pažljivo ga zagledajući, “Mašala, doktore, što si lijep, ma
ljepši si nego dok si bio momak”. Pri tom su oboje pokazivali istu onu
ozarenost koju je Simon upoznao i zavolio još kao dijete, a koju je kod
njih, činilo mu se, uvijek izazivao ulazak drugog čovjeka u njihovu kuću.
Nusreta je, njemu u čast, napravila sjecani burek i hurmašice, ali je
morao jesti sam jer se za ručak, koji su oni odgađali koliko se moglo,
čekajući ga, nije pojavio. Dok je on jeo, Ibrahim mu je ispričao, koliko je
on mislio da treba, o smrti njegovih roditelja i o stanju stvari oko kuće, a
onda ušutio. Simon je znao da bi sada, kad on završi objed, trebao početi
pravi razgovor, pa je razvlačio s jelom koliko je mogao jer se on tog

51
razgovora malo pribojavao, znajući da nije usitinu sposoban za njega. Šta
bi on njima mogao reći? Šta bi ih mogao pitati? On se ne sjeća ni koliko
su djece oni imali, ne zna šta je u međuvremenu bilo s tom djecom, ne
zna šta je danas makar s jednim od njihove djece da se uhvati za njega i
usput se, govoreći o njemu, raspita za ostale. Pretpostavlja se da on, kao
prvi komšija i prijatelj, zna dobar dio onoga što se događalo u porodici
Pleh, bez obzira na to što nije živio ovdje, a on ne zna čak ni to koliko bi
to njegovo znanje trebalo biti. On vidi da su dvoje starih sami u kući koja
je nekada stalno bila puna, ali ne zna je li to dobar ili loš znak i ne vidi
kako bi makar to mogao saznati. Znači li to da su im djeca uspješni ljudi
rasuti sa svojim porodicama po svijetu, ili da su propalice koje su se s
roditeljima razišle u bijesu, ili da ima jednih i drugih, kao što je slučaj u
svakoj pristojnoj porodici? Ibrahim i Nusreta znaju da je on prilično
redovno telefonirao sa svojima i vjerovatno pretpostavljaju da je
obaviješten o najvažnijim događajima u gradu, pogotovo u bliskim i
prijateljskim porodicama. Njega otac, istini za volju, jeste uredno
obavještavao o svemu tome, ali Simon nije upamtio niti jednu promjenu
u porodici Pleh, kao da te promjene nije htio (nije smio?) stvarno primiti
k znanju. Njih je on sve ovo vrijeme emigracije podrazumijevao, onako
kako je podrazumijevao Drinu i brdo Tabija, sumrake i svoju vlastitu
kuću. A upravo to ga je održavalo, prije nego je našao utočište u ljubavi s
Barbarom, jer čovjeku sigurnost dolazi iz onoga što podrazumijeva, a
ono što se podrazumijeva je konstanta i zato u tome nema i ne može biti
promjena kao ni u postojanju samom. Neki mehanizam, recimo lukavstvo
opstanka, nije dozvoljavao sve ovo vrijeme da on shvati i prihvati bilo
kakvu promjenu u porodici Pleh, kao što ne bi dozvolio da shvati i
prihvati nestanak Drine, svoje kuće ili sebe samoga. Nema sumnje da ga
je otac uredno obavještavao ko se od Ibrahimove djece oženio, zaposlio,
preselio, nema sumnje da mu je svaku takvu promjenu ispričao i
prokomentirao jer ni otac drugih i važnijih tema nije imao, ali je on,
Simon, uspijevao zaboraviti (potisnuti iz svijesti) sve te novosti čim
završi razgovor s ocem.
Sve mu je to u magnovenju proletjelo kroz glavu, dok je u ustima
rastapao komadiće hurmašice i tako odgađao završetak večere koja je
njemu, zbog burnog dana i dugog boravka kod Landeke, ujedno i ručak.
Nije bilo znakova da je domaćinima ova šutnja neugodna, oni nikad i

52
nisu bili jako razgovorljivi ili od onih ljudi koji insistiraju na razgovoru
ako su s nekim u društvu, kao da šutnja među ljudima mora biti
neugodna, ali sve to nije umanjivalo Simonovu nelagodu koja je stalno
rasla. On mora idućeg trenutka reći nešto lijepo i prijateljsko, nešto što će
pokazati svu onu prisnost i zahvalnost što ih on duboko u sebi osjeća za
ovo dvoje staraca koji ga vraćaju u ona vremena, koji u njemu obnavljaju
onaj mir i radost što ih je jutros bio ponovo našao, oni mu sve to vraćaju
dok sjede ovako pred njim upravo onakvi kakve ih je on pamtio i nosio u
sebi, bezvremeni i nepromjenljivi - ona na svom mjestu desno od šporeta
i on na svome, na kraju sečije. On mora izgovoriti nešto što će i njima
jasno pokazati koliko ih on voli i zahvaljuje se za ovo što mu daju, koliko
mu znači to što su ostali ovakvi i što ga primaju onako kako su ga primali
u ono vrijeme, a ne pada mu na um ni jedna suvisla rečenica jer on o
njima ne zna ništa i njegov svijet se s njihovim gotovo i ne dodiruje u
sadašnjosti. To mu je palo u oči maloprije, kad se nastojao sjetiti bilo
čega u vezi s njihovom djecom ili bilo kakvog pitanja u vezi s tom
djecom koje bi i njima dvoma bilo znak prijateljstva i bliskosti. Bi li stari
smatrali dobrim ako bi imali uspješnu djecu rasutu po svijetu ili bi
rasipanje po svijetu za njih bio samo drugi način da se djeca izgube?
Manje bolan od smrti i manje sramotan od zatvora ili razilaska u bijesu,
ali po učinku jednak jer oni u svakom slučaju ostaju sami. Cijeli je njihov
život bio posvećen tome da se osigura trajanje na svome, na suđenome,
mjestu, tako da je za njih dvoje rasipanje svijetom vjerovatno puko
osvajanje prostora koji nije tvoj i ne treba ti, besmisleno i nepotrebno bez
obzira na gomilanje dobara kojim ono može biti praćeno. Za njih je
vjerovatno osvajanje cijelog svijeta jednako porazu i gubitku, ako je
praćeno gubitkom vremena, a nužno je praćeno gubitkom vremena ako je
povezano s prekidom trajanja na jedinome mjestu koje je stvarno tvoje
jer te pamti, jer si preko njega upoznavao svijet i učio jezik, jer si tu prvi
put zaplakao. A možda on samo pretpostavlja da bi oni trebali ili mogli
tako misliti, možda im pripisuje misli koje njega samoga danas sve
dublje uznemiravaju? U svakom slučaju, on ne zna šta bi mogao reći a da
ih ne povrijedi, šta bi mogao pitati a da ih time ne ubode u ranu, kako bi
počeo razgovor koji bi olakšao i njegovo srce, preplavljeno ljubavlju i
zahvalnošću.

53
 - Hoćeš li šerbe od zohinog cvijeta ili hladnog čaja od šapurina? - upita
Nusreta, dok je on panično tražio svoju prvu rečenicu, buljeći u tanjir na
kojem više nije bilo ni mrve od hurmašice.
- Otkud ti šapurine u ovo doba, pobogu?
- Lanjske, možda i preklanjske. Ko će mi ih potrošiti?
- Volio bih čaja - odgovori Simon, obradovan što se razgovor pokrenuo
sam od sebe. - Bez šećera, molim te.
Nusreta je ustajala dugo i teško, uz glasne uzdahe, i to je bio prvi jasan
znak da njih dvoje ipak nisu slika iz Simonovih lijepih uspomena. Drugi,
još jasniji znak, bilo je Nusretino kretanje, teško i nesigurno, kao da joj
svaki korak nanosi bol i kao da će joj neki od zglobova ovaj čas otkazati.
Mala vječnost joj je trebala da pređe onih nekoliko koraka od šporeta do
špajza i vrati se s bokalom.
- Neka ti je u slast - pružila mu je Nusreta bokal s čašom na
poslužavniku, a onda se opet zagledala u njega. - Doktor naš, Bog te
pomogao.
I onda dugi, komplicirani postupak sjedanja, praćen uzdasima od kojih
je poneki ličio na suspregnuti jauk.
- Jeste li čuli za Zuhru? - upita Simon odlažući čašu.
- Ah, brate! - othuknu Ibrahim.
Simon se sjeti da su oni još u ono vrijeme bili obaviješteni o svemu što
se događalo u gradu, i to uvijek i gotovo u vrijeme dok se događalo, iako
naizgled nisu izlazili iz kuće. U to vrijeme su im novosti vjerovatno
donosila djeca i bezbrojni gosti koji su stalno prolazili kroz kuću, ali je
tako izgleda i sada, kad oni očigledno ne izlaze i kad im u kuću, po
svemu sudeći, rijetko poneko navrati.
- Dragi Allah najbolje zna kad je neko dovoljno trpio - javi se Nusreta.
- Kad neko ispuni svoju mjeru patnje, On ga milostivo uzme sebi.
- Kasno ti je sad za kahvu - primijeti Ibrahim nakon duže šutnje što je
zavladala nakon Nusretinog zaključka. Po navici iz djetinjstva, Simon
podiže pogled na sat što je visio na zidu nasuprot sečije, koji su svi zvali
hadžijskim, iako se radilo o tipičnom švarcvaldskom satu, jer ga je
nekom od Ibrahimovih predaka donio na dar neki rođak kad se vratio sa
hadža.
- Pa i nije, vala - odvrati Simon - tek je malo prošlo sedam.

54
 - To je malo prošlo osam, samo se to kod nje ne vidi, kod nje sahat ne
ide kao kod normalnog svijeta.
- Kod mene ide kako je red, kod njih ide naizvrat - pobuni se Nusreta.
- Na svoju ti je to ruku, ne da ona da se podešava ono zimsko i ljetno
vrijeme što su izmodali neke godine - objasni Ibrahim zbunjenome
Simonu. - Svem svijetu valja, samo njoj ne valja.
- Ne valja nikome, ni svijetu ne bi valjalo da je svijet ostao kako treba -
prkosila je Nusreta. -Nije vrijeme kapa pa da biraš koju ćeš za ljeto, koju
za zimu, a koju onako.
- Ne bira ni ono, nego štedi struju, Bog te pomogao - objašnjavao je
uporno Ibrahim, koji je izgleda odlučio iskoristiti Simonovo prisustvo da
okonča Nusretinu pobunu ili je barem temeljito dovede u pitanje. Tek je
Ibrahimov gotovo molećivi glas upozorio Simona na nešto tvrdo i
ogorčeno što se moglo primijetiti kod Nusrete.
- Ma nemoj! On štedi struju ako je njemu sedam kad je cjelom svijetu
šest sati? Ja dobre mu uštede, zamisli koliko bi tek uštedio da mu je devet
ili deset! - podrugnu se Nusreta.
- On štedi struju ako natjera cijeli svijet da mu bude sedam, jer tada
niko ne mora uključivati svjetlo da se snađe u kući ili na poslu - strpljivo
je objašnjavao Ibrahim, ali onda ipak odmahnu rukom kao da odustaje i
obrati se Simonu. - Ona je uvrtila u glavu da je to nešto protiv nas i ne bi
popustila da je ubiješ.
- Nije ona uvrtila u glavu, nego je to tako - ostajala je nepomirljiva
Nusreta koju je Simon pamtio kao blagu i izrazito mirnu ženu. - Jesam li
ostarila kao Nacionalno Neopredijeljena, iako smo i mi muslimani imali
svoje ime u ratu, kad smo se svi zajedno borili za slobodu? Jesam,
objasnilo mi da imam vjeru, a nemam naciju i ja se bez pobune pomirila s
tim. Jesam li se pomirila kad je odredilo da se meso i krmetina prodaju u
istoj mesnici i sijeku na istom panju? Jesam, objasnilo mi da nema para
za odvojene mesnice i ja se pomirila. Jesam li se svaki put pomirila kad
je po deset i po petnaest puta poskupljivalo ulje dok jednom poskupi
mast? Jesam, objasnilo mi je da ono brine za sirotinju i da mast jede
samo ljuta sirotinja, pa se ja pomirila. Ali ovo... Šta je njemu sahat radio,
Bog ga smeo? Zašto je ono na sahat udarilo i šta ono kome može o tome
objasniti? Pa valjda sunce i zvijezde određuju koliko je sati, pobogu si
brate?!

55
 - Pa i to ti je objasnilo, nije ono udarilo na sahat nego štedi - još jednom
objasni Ibrahim, a onda umorno zamoli Simona. - Kaži joj ti, Simone,
molim te, školovan si čovjek, a i svijeta si prošao.
- Priznajem da ni meni nije jasno to sa satovima - izjavi Simon - kao
što mi inače nije jasno ništa u vezi s našim odnosom prema vremenu. Ne
znam ni sam otkad mi smeta to što deveti mjesec moram zvati
“septembar”, dakle sedmi, a jedanaesti mjesec “novembar”, dakle deveti,
ali znam da mi smeta već jako dugo, i to sve više što sam stariji. Vrijeđa
me što moram govoriti protiv jezika i logike, protiv očigledne istine i
smisla, a moram tako govoriti ako hoću da moj sagovornik shvati o
kojem mjesecu ja govorim. A zašto ja moram devetome mjesecu tepati
da mi je sedmi, zašto moram tvrditi očigledne besmislice ako želim
opstati u svome svijetu? Moram, da bi se i u tome pokazala naša
arogancija, bahato uvjerenje moje kulture da je istina ono što se mi
dogovorimo. Ako smo se mi dogovorili da se deveto zove sedmo a deseto
osmo, ono ima da se tako zove i to mora biti jedina istina. Ma k vragu! -
opsova na kraju Simon, kojeg je izgleda stvarno ljutila zbrka s imenima
mjeseci. A onda se, kao da se želi opravdati za svoj bijes, obrati
Ibrahimu: - Ili bi ti to drugačije objasnio?
- Ne bih ja to, brate, objašnjavao, imam ja dovoljno svojih problema -
gotovo uplašeno uzviknu Ibrahim, a njegove riječi kao da još dugo
ostadoše visiti u zraku, kao krpa paučine.
Bilo je jasno da dvoje starih imaju neki svoj problem i da taj problem
ima malo veze sa satom i kalendarom, pa i s njim, Simonom, samim.
Možda oni izbjegavaju da taj svoj problem spomenu pred njim, koji je
ipak stranac, možda ga čak ni u svojim razgovorima nisu izgovorili nego
samo podrazumijevali i o njemu raspravljali praveći se da govore o
satovima ili nečemu trećem (to se često događa među ljudima koji su
dugo i prisno živjeli zajedno, oni znaju o čemu se radi bez obzira na ono
što izgovaraju u svojim razgovorima), u svakom slučaju neka je muka
pritiskala njegove domaćine i nije dozvoljavala da je zaborave ni na
trenutak. Simon je znao da se u tim uvjetima ne može dobro razgovarati
jer se čovjek pritisnut tajnom mukom ne može radovati bližnjemu svome,
znao je da je dobronamjeran posrednik najmanje što mogu trebati dvoje
ljudi povezanih godinama zajedničkog života i opterećenih zajedničkom

56
nevoljom, a pretpostavljao je da im pretvaranje pred njim i skrivanje
briga može jedino teško padati.
- Mogao bih i ja pomalo, rano sam ustao a još se ni od putovanja nisam
odmorio - objavi Simon ali ostade sjediti, sjećajući se da se u Bosni ne
odlazi s nekog mjesta odmah nakon najave. - Neću vas ja gnjaviti ako
ponekad navratim dok sam ovdje?
- Bože sačuvaj! Dođi kao u svoju kuću, kad god hoćeš - viknu Nusreta
zaprepašteno, gotovo uplašena pitanjem.
- Kako gnjaviti, pobogu brate!? Pa ko mi u nju ulazi? - nadoveza se
Ibrahim.
- Pa i ako ne ulazi, moja je. A tamo gdje nije moje, neću postati
domaćin makar mi se ulazilo dan i noć - prkosno ubaci Nusreta.
- Ne bih se htio miješati i ne bih raspirivao sukob ako već postoji,
oprostite ako sam nešto krivo rekao - izvinjavao se Simon.
- Nisi ništa, ne brini. Naš stari problem.
- Mogu li ja šta pomoći?
- Niko, nema tu pomoći. Ja bih da odemo kod nekoga od djece, da
umremo među svojima, a ona neće ni da čuje, ona hoće da umre u svojoj
kući. Kako god uradimo, pogrešno smo uradili i to oboje znamo. Zato ti
kažem da tu nema pomoći - objasni Ibrahim umorno.
- Možda neki kompromis, mogu recimo djeca malo češće dolaziti
ovamo i to tako da uglavnom neko bude kod vas - predloži Simon.
- Mogu još uvijek, ali ne još dugo - odgovori Ibrahim. Simon nije
razumio njegov odgovor, ali mu je bilo nezgodno da pita jer je Ibrahim
očigledno podrazumijevao nešto što bi i Simon po njegovom mišljenju
morao znati.
- Ima Allah dragi mnogo svjetova - javi se Nusreta, a po tonu bi se
reklo da je odlučila konačno progovoriti i opravdati svoju tvrdoglavost,
svoje pobune, probleme koje pravi i postupke koji naprosto ne liče na
nju. - Mnogo, možda bezbroj, a mnogi su bolji od ovoga koji više ne
valja, bar za nas. Znam da je svako mjesto dobro za otići iz svijeta koji se
pokvario - obrati se Nusreta samo Ibrahimu, sa mnogo nježnosti u glasu,
po prvi put večeras - ali sam sigurna da je svoja kuća najbolje od tih
mjesta. Tada mi duša sigurno neće zalutati odlazeći, nego će naći
najkraći i najsigurniji put odavde, nadam se u neki bolji svijet. Nadam se,
opet s tvojom. Jesam li čitav život radila najbolje što sam mogla - obrati

57
se Nusreta sada Simonu - jesam li svakome bila dobra koliko sam mogla?
I sada odjednom ja ne valjam i sa mnom se ne može živjeti. Kako? Ne
znam, nije to... Ma pusti!
- Nisam siguran da nešto razumijem - gledao je Simon zbunjeno, kao
da se izvinjava.
- Sve će ti se samo kazati, ostaneš li dovoljno dugo - umiri ga Ibrahim.
- Ja ne znam zašto si ti došao, Simone, vjerujem da si po dobru jer si iz
dobre familije, ali bih volio da što prije odeš. Radi tebe. Nema ovdje više
razloga i opstanka za dobre ljude, nema nade, nema...
Ibrahim je ispričao kako ga je umnožavanje loših znakova koji sve
jasnije pokazuju da je skora katastrofa neizbježna, podsjetilo na jedno
upozorenje koje mu je otac dvaput ispričao i ostavio u amanet. Drugi put
je to bilo 1942. godine, kad su u Foči, dolje na velikome drinskom mostu,
poklani svi muslimani koji nisu uspjeli pobjeći iz grada. Mnogi su tada
razmišljali o iseljenju u neku drugu zemlju, gotovo svi su planirali seliti u
neki drugi grad, a Ibrahimov otac je nešto računao i odlučio da s
porodicom ostane u obližnjem planinskom zbijegu u kojem su se zatekli
nakon paničnog bijega iz grada, tvrdeći da ne treba seliti iz svoga grada
jer 1942. godina nije sudbinska za Foču i narod ovoga kraja. Kasnije je,
dugo nakon što su se vratili kući, ispričao Ibrahimu šta je računao i kako
je mogao biti onako siguran u ispravnost svojih računa.
Kad je neimar Ramadan, učenik velikog mimara Sinana i graditelj
Aladže džamije, priveo završetku zidove džamije, pozvao ga je sebi
utemeljitelj gradnje, vakif Hasan Nazir, i obećao mu veliku nagradu ako
uskoro završi i ostale radove, moleći ga da požuri i objašnjavajući svoje
zahtjeve time da ga u posljednje vrijeme progone nemir i crne slutnje.
Neimar Ramadan je na to odšutio, ali je uskoro posjetio svog poslodavca,
predao mu veliki list papira objasnivši da su na njemu zabilježene mjere
džamijskih zidova i zamolio da taj list čuva kao dragocjenost, pokazao da
i on ima identičan list s mjerama zidova i otišao. Zapravo nestao,
naprosto nestao bez traga i glasa. Par mjeseci nakon toga su vakifu
Hasanu Naziru donijeli mrtvo tijelo njegovog sina Ibrahima, koje je on
sahranio u dvorištu svoje nedovršene džamije koja je već dugo, od
neobjašnjivog nestanka neimara Ramadana, stajala bez kupole, bez vrata
i prozora, bez ukrasa. Sinovljeva smrt mu je objasnila onaj nemir i crne
slutnje što su ga progonile u posljednje vrijeme, ali nije umanjila nego

58
samo pojačala njegovu želju za dovršenjem džamije i nije ublažila nego
samo pojačala njegov bijes na vjetropira Ramadana koji pobježe bez
nagrade, ostavljajući nedovršeni posao u fazi u kojoj se on više ne može
povjeriti nekome drugom.
Punu godinu dana nakon one posjete neimar Ramadan se nenajavljeno i
neočekivano pojavio pred svojim poslodavcem i pozvao ga da posjete
nedovršenu građevinu. Jedva je umolio Hasana Nazira da suspregne bijes
i vrati u korice sablju kojom ga je htio pogubiti, a onda ga na građevini
zamolio da izvadi list papira koji mu je za prošle posjete dao na čuvanje.
Izvadio je i on svoj list, koji je onda pokazao vakifu, usporedili su ih i
utvrdili da su identični, a onda je neimar Ramadan, pod nadzorom
Hasana Nazira izmjerio zidove džamije. Pokazalo se da su se zidovi
svuda slegli, na jednome mjestu čitav aršin, na drugom pola aršina ili
nešto manje, na trećem samo malo manje od cijelog aršina ili jedva koji
palac. “Eto zato sam pobjegao i ostavio sve da godinu dana miruje”,
objasnio je Ramadan, kad su završili mjerenje. “Da sam onda postavio
kupolu, danas bismo je morali popravljati i krpiti, ako bi i izdržala do
današnjeg dana.” Objasnio je da pojedina mjesta imaju svoju prirodu i da
nije svako mjesto pogodno za ostvarenje svakoga ljudskog plana i
nauma. Zato ni jednu građevinu, ni najmanju kuću a kamo li velike
građevine, ne valja odmah završiti, nego treba ostaviti probno vrijeme u
kojem se provjeri je li mjesto prihvatilo građevinu podignutu na njemu ili
nije, a to probno vrijeme bi trebalo iznositi najmanje godinu dana. Sada,
kad je jasno da je ovo mjesto prihvatilo džamiju, on će se sada dati na
podizanje kupole i može se zakleti da će ta kupola stajati vječno, što se
tiče njezine vlastite čvrstine, stabilnosti zidova i dobrohotnosti terena. A
treba se nadati da će prije potpunog završetka radova dočekati i neki znak
koji će potvrditi da je Allah dragi primio plemenitu namjeru Hasana
Nazira onako milostivo kako je ovaj teren primio zidove građevine.
Dočekali su uskoro i taj znak. Kad su se ujutru skupili na rad, dan
nakon što su dovršili stubove trijema, zatekli su u džamijskom dvorištu,
desno od ulaza, veliki crni kamen koji tamo i sada stoji i na kojem
poneka žena i dan -danas prouči dovu kad joj je na srcu neka velika
neostvarena želja. Po težini i dimenzijama kamena bilo je jasno da ga
ljudi nisu ovamo dopremili jer ga ne bi mogli dopremiti ni u vremenu
mnogo dužem od jedne noći, a po boji je bilo jasno da kamen nije od

59
ovog svijeta jer se u ovom svijetu ne javljaju stvari tako crne boje. Po
svemu je bilo jasno da su kamen u dvorište džamije spustili meleki i da je
to znak o kojem je govorio Ramadan. A on, Ramadan, bezmjerno
obradovan dobrim znakom, objasnio je da sada može u minber džamije
ugraditi svijetleći zeleni kamen koji je njegov učitelj, mimar Sinan, dobio
od nekog velikog šejha iz Hindukuša i darovao ga njemu, Ramadanu,
jednom od učenika koji su mu posebno prirasli za srce, kad ga je otpustio
iz škole i proglasio neimarom. Taj kamen je zaista svijetlio, on je cijelu
prostoriju ispunjavao, tačnije ozarivao, blagim zelenim svjetlom koje je
bilo dovoljno jako da se i usred noći krećeš po džamiji bez ikakve
svjetiljke, bez straha da ćeš u nešto udariti. Mnogi su se stari ljudi sjećali
njegovog svjetla, i otac ovog Ibrahima koji Simonu pripovijeda vidio je i
pamtio svjetlo zelenog kamena koji je svijetlio još u njegovoj mladićkoj
dobi, sve do 1882. godine.
Te godine je, za vrijeme jedne hajdučke pobune, iz Crne Gore čak
dovde prodrla grupa od dvadesetak ljudi, koji su pljačkali, ubijali i sijali
stravu. Jedan od njih je ušao i u Aladžu džamiju, pomislio vjerovatno da
bi se svijetleći zeleni kamen mogao prodati za velike pare jer mora biti
neka rijetka dragocjenost, pa posegnuo za njim da ga otkine s minbera.
(“Mislio sam da će mi srce stati”, pričao je tadašnji mujezin Aladže
džamije Sulejman, koji je sve to gledao sakriven, “Boga mi više od tuge i
bola zbog kamena, nego od straha za moj život. Iako je i strah bio golem,
preko svake mjere golem.”) Kako ga je hajduk dohvatio rukom, zeleni
kamen se ugasio. Ali prije toga su iz njega sinule, možda bi bolje bilo
reći šiknule, nekolike zrake svjetla koje su na crnom kamenu u dvorištu
osvijetlile (na njemu zapisale?) broj 1412. Danima se taj broj mogao
vidjeti zlatno-zelen na crnom kamenu, vidio ga je svojim očima i otac
ovog Ibrahima što pripovijeda Simonu, koji u to vrijeme nije više bio
ludo dijete. Vidio i odmah shvatio kao upozorenje da će godina 1412. biti
sudbonosna, pa to upozorenje pamtio da ga prenese svojoj djeci. A
hidžretska 1412. odgovara, kako god računaš, 1991. godini ovog
kalendara koji sad vlada svijetom. I onda upravo sada toliki loši znakovi,
toliki strah, toliko razloga za brigu...
S ovom pričom u ušima, Simon je konačno ostavio dvoje starih same, s
njihovim strahom, pitanjima i sa sigurnim znanjem da su krivo uradili šta
god da urade, kao jedinom utjehom koju im njihova situacija nudi. Vani

60
je vladao mrkli mrak. Inače tamno fočansko nebo siromašno zvijezdama
sada je bilo crno kao zift. Kasaba u dolini šutjela je nekakvom teškom
mrtvačkom tišinom, koju je samo pojačavao usamljeni glas psa što je
negdje zavijao, reklo bi se u predjelu oko stadiona. Simon požuri da
pređe onih desetak koraka do svoje kuće, pitajući se zašto mu je
usamljeni glas psa izazvao jezu po koži. Nikad nije čuo da pas zavija
ovako, bez odgovora, psi se zavijanjem dozivaju, ohrabruju, razgovaraju,
na zavijanje jednog psa odgovara uvijek neki drugi, pa na njegovo opet
jedan drugi. A ovome niko ne odgovara, kao da ne zavija u gradu nego u
pustinji. Ali se Simon nije naježio od toga, u svakom slučaju ne samo od
toga, nego od nečega u glasu, nečuvenog i nepodnošljivog, što ga je
natjeralo da požuri.
Kroz podrumska vrata je i dalje zobala ona suha studen od jutros, samo
što se u nju sada miješao jedva osjetan, ali prepoznatljiv, miris oraha,
onaj isti miris što mu je jutros presjekao dah kad se približio Fesliji.
Stomak mu se zgrči od pomisli na Fesliju. Zašto je i kako on od sebe ono
uradio? Je li to moralo biti? Moralo ili ne moralo, to je toliko strašno i
tužno da se čovjek protiv toga mora pobuniti, barem ako je ljekar. “Mogu
urlati, ako ne mogu ništa više”, mislio je, “a i urlik je nešto”.
Odlučio je ponoviti lukavstvo od prošle noći koje mu je donijelo
nekoliko sati dobrog sna, pa se zaputio ravno u svoju sobu. Treba misliti
na Barbaru, treba čežnju za njom udjenuti između ovog dana, punog
iskušenja, i noći koja je pred njim. Kad bi se Barbara nekako uselila u
ovu sobu i tako se povezala s njegovim djetinjstvom, s njegove bi kože
otpali strahovi koji su se za nju zalijepili tokom ovoga dugog dana.
Nevjerovatno, koliko je straha u ovoj kasabi! Moglo bi ga se mijesiti.
Doslovno se cijedio niz poštara Veljovića, njemu se, Simonu, lijepio na
kožu u kafeu Bor i maloprije kod Ibrahima. A kako da ne bude i više
straha tamo gdje je moguće sve, pa i to da neko njega, Simona, ozbiljno
optuži za Zuhru. Ne, treba misliti na Barbaru, čeznuti za njom, dozivati
je. Treba joj pisati.
Dok se muhao po sobi raspremajući se i tražeći blok za pisma, snažno
je osjećao nečiju prisutnost. Kao da još neko boravi u sobi i pažljivo ga
motri. Kradom je preletio pogledom po sobi, a onda se sam sebi
podrugnuo. Od koga to krije da pogledom ispituje sobu? Kakvu bi mu
prednost donijelo to što neželjeni gost ne zna da ga je on otkrio, kad bi

61
toga gosta bilo? Ali je osjećanje da je neko prisutan bilo toliko jako, a
mogućnost da nekoga ugleda toliko mala, da je jedino razumno bilo
osmotriti sobu tajno i uvjeriti se da mu je osjećanje krivo, prije nego
razum pristane na njega. Ili je ipak nelagoda, ne strah ali zazor, pred
nevidljivim očima? Neka ga, samo će se otkriti i objasniti, kako ga je
maloprije podučio Ibrahim.
“Draga Barbara, šteta što te ovdje ništa ne pamti. Da si bar jednom bila
ovdje, sve bi te pamtilo i željelo, kao što te pamtim i želim ja, a tada bi
mi bilo mnogo lakše jer ne bih više bio sam. U opštoj čežnji za tobom,
moja izdvojenost i moja samoća bi se naprosto izbrisale i ja bih bio
normalan dio svijeta koji te želi i čezne za tobom jer te pamti. (Je li
moguće jedno bez drugoga? Tebe pamtiti, znači za tobom čeznuti i željeti
te, zar ne?) Nemoj sada složiti lukavu facu i u sebi me nazvati
dijalektičarom, kako činiš svaki put kad misliš da nešto mutim. Ne
mutim, vraški te trebam. A osim toga, jeo sam maloprije sjecani burek.”
Simon odloži olovku i pogledom pažljivo pređe cijelu sobu. Nije se
mogao osloboditi osjećanja da ga napeto motre nevidljive oči, upravo mu
to osjećanje nije dalo da dalje piše. Naravno, nema nikog u sobi, dakle ni
očiju koje bi njega motrile, ali se osjećanje da je motren nije gubilo, čak
ni ublažavalo, ni sada kad se uvjerio da je sam, ni dok je pogledom
kružio po sobi. Kao da je svaka pojedinačna stvar svojoj nijemoj
prisutnosti dodala svijest i tako se pretvorila u svjedoka, zapravo kao da
je neka tajna sila nijemom postojanju kreveta i stolice u njegovoj sobi
dodala svijest koja od kreveta i stolice, od svake krupne i sitne stvari u
sobi, pravi svjedoka. Upravo to osjećanje je imao dok je prelazio
pogledom po sobi - da mu svaka stvar nijemo poručuje da ga vidi i da
potvrđuje, da svjedoči, njegovu prisutnost u ovoj sobi. Jedno sumanuto i
sasvim novo iskustvo, jedno osjećanje kojeg bi normalan čovjek morao
biti pošteđen. To čini nemogućim svaki rad, vjerovatno i sam život
postaje nepodnošljiv s tim osjećanjem. Kako sjediti na stolici koja kao da
te gleda i koja bi možda mogla i progovoriti, samo kad bi htjela. Ili kad bi
htjela ona sila koja je prisutnosti stolice dala ovaj strahoviti intenzitet i
svijest, tako da je čovjek naprosto ne može podrazumijevati.
Bilo je jasno da ne može nastaviti pismo dok ga svaka stvar oko njega
gleda, bez nesklonosti i bez naklonosti, onako kako gleda pravi svjedok,
ali ipak gleda, pa je odlučio spremiti blok u prvu ladicu stola i sutra

62
završiti pismo. Ali se ladica nije mogla otvoriti. Izmakne stolicu i nagne
se da provjeri je li nešto mijenjano na njegovom stolu otkako ga on ne
koristi. Nije se na tom prastarom stolu, najmanje iz austrijskog vremena a
možda još starijem, ništa moglo zaključavati ni onda kad mu ga je otac
kupio, ali je htio provjeriti jesu li nakon njegovog odlaska popravljali ili
mijenjali brave. “Gluposti, naravno da nisu”, zaključi nakon pažljivog
pregleda, postiđen što je to uopće radio. Sve je bilo kako je ostavio, dakle
bez i najmanje mogućnosti da se nešto zaključa. Ko bi, uostalom, i zašto
bi nešto mijenjao i popravljao na starom stolu koji se ne koristi i sigurno
neće koristiti? Ali se opet nije htjela otvoriti ni prva ni bilo koja druga
ladica.
Kao da je kuća oživjela i pobunila se protiv njega ili odlučila zabavljati
se na njegov račun, mislio je Simon nastojeći da umiri napad bijesa koji
ga je odjednom preplavio. Kao da su se sve zbunjenosti, strahovi i
razočarenja što mu ih je donio današnji dan u jedan mah pretvorili u bijes
kakav kod sebe nije poznavao. Ni strahovita žestina, od koje se grči cijela
utroba, ni vrsta bijesa koji ga je preplavio, pjenušavi bijes pravednika
kojem se čini da ga je svijet nevinog izbacio iz sebe, nisu mu bili poznati
u dosadašnjem iskustvu. Njegovo se pjenušanje, srećom, počelo stišavati
prije nego je iscijepao stol, razvalio kuću ili nekom sličnom akcijom dao
maha svom pravednom ogorčenju, pa se i bijes počeo umirivati i umirio
isto onako naglo kako je buknuo.
“U krevet, odmah u krevet, makar ne mogao zaspati”, mislio je. Po
svemu je jasno da je ovo bio jedan od onih dana koji nisu morali ni
svanuti, koji sve, ali baš sve, okrenu protiv čovjeka koji se u njih naivno
otisnuo, u kojima ne treba pokušavati ništa, pogotovo ništa dobro i
korisno.
Svukao se, isključio svjetlo i legao. Kad se umirio, osjetio je kako mu
preko lica prelijeće dašak, kao da mu je neko tiho, blago, jedva osjetno,
huknuo prema licu. Ali je bio previše umoran i trom da bi ustajao i
provjeravao, bio je pospan i tonuo je.

63
 6. VRIJEME JE, VRIJEME JE!

Iz previsokog berlinskog neba pljuštala je na svijet svjetlost koja je

svemu pomičnom i nepomičnom, malom i velikom, davala zlatnu auru.
On i Barbara su išli prema pristaništu kod zamka Charlottenburg da se
ukrcaju na jedan od brodova-restorana na kojima se može uživati u
dobroj hrani, izvrsnoj muzici i vožnji po kanalima koja promatraču nudi
sliku grada kakvu pješak ne bi mogao ni zamisliti, ma koliko mnogo
mašte i znanja o gradovima imao. Ulice su sumnjivo prazne i po
rubovima obrasle sa mnogo žbunja koje sakriva trotoare. Njih dvoje idu
sredinom ulice, zapravo ne idu nego se naprosto kreću velikom brzinom,
iako nemaju razloga da se žure jer se niko ne buni i ne brine zbog pješaka
na cesti. Sve je drugačije nego inače, ali oni naravno sve poznaju i
pouzdano znaju, pa je njemu čudno to znanje i njihova sigurnost. Čudno
mu je i to što Barbara ide uz njega, a on je ipak vidi kao da ide korak-
dva ispred njega. Vidi je i zna da bi je gledao satima, danima, do kraja
života i duže. Ima na sebi šorc od džinsa, napravljen od farmerica kojima
je odrezala nogavice, bijelu košulju vezanih skutova koja otkriva plavu
bluzicu, i na nogama bijele platnene patike koje u poplavi svjetla blješte
gotovo kao njezina koža. Gleda je onako bijelu i gipku, tjelesnu i
jedinstvenu koliko je uopće moguće, tešku i stvarnu, gleda je kako
svijetom nosi svoju neusporedivu ženstvenost kao junak zastavu, gleda je
i pita se je li ona morala odrezati nogavice baš onako visoko, je li se u
svojim godinama baš morala odjenuti ovako drsko, makar i u ovom danu
koji je jedna jedina poplava svjetla i u kojem je zato sve drugačije, pita se
je li on normalan što je to dozvolio i što sada u pogledu na nju ovoliko
uživa, iako mu ljubomora sužava grlo i presijeca dah, pita se kako je

64
moguće ovoliko uživati u tome što mu se srce grči i što se taj grč spušta
duž njegova tijela. Zašto li su oni izmislili nekakvu krizu u njihovom
odnosu, čudi se Simon i ovako usnuo. Pa on je želi koliko ju je želio i na
samom početku, kad su bili mladi, samo sada ljepše i dublje. Ni u
mladosti, ni u pubertetu, nije upoznao ovako jako i intenzivno uzbuđenje,
kao ovo što ga sada Barbara u njemu budi, ali je ovo sada uz to dobro i
zrelo, konačno i sigurno, ono ga obuhvata cijeloga i svaku mu žilicu,
svaku mu koščicu uzdiže i napinje kao da se sprema letjeti. O kakvoj to
krizi govori ovaj zanos što ga je cijelog uzdigao i ispunio, pa se sada
izliva iz njega i tako daje oduška mahnitoj napetosti od koje raste, i raste
i na kraju bi se sigurno rasprsnuo da ona nije našla sebi ovaj put da se
odlije.
Odjednom primijeti da je svijet nijem i da bi to moralo značiti neku
opasnost. Ne čuje se ljudski glas ni šum automobila, ne čuje se ptica, ni
avion, ni vjetar, ne čuje se struganje, ni radio, ni pištanje... To mora
značiti nevolju, to je svijet koji je izgubio jednu osobinu. Prekasno je to
primijetio jer je Barbara već skočila na barku što se ljuljuškala na
tamnozelenoj vodi. Posegnuo je rukom za njom, ali je nije stigao
zaustaviti, već je bila izmakla izvan njegovog dosega. Zaustio je da joj
vikne nek se odmah vrati, ali iz njega nije izlazio glas, iako je dobro
vidio kako mu usta zijevaju i šire se. Nema mu druge nego skočiti za
njom, ma šta da kasnije bude, lakše će se podnijeti ako su zajedno. Ali
nije stigao skočiti jer je sa svih strana odjeknula strahovita buka. To je
udaralo i vikalo, larmalo i tutnjalo da se cijeli svijet trese, to bi zaustavilo
rijeku u toku, a kamo li njega na nekakvom drvenom molu, kojeg
uostalom nikad ranije nije bilo na ovom pristaništu. A upravo se od toga
drvenog mola trebala svaki čas odlijepiti barka s njegovom ženom na
palubi. Vrisnuo je, ali mu se vrisak okrenuo unutra, u njega, i proburazio
ga kao ledenica, tako da se sav stresao od siline bola i struje kroz utrobu.
Dugo mu je trebalo da dođe do sebe. U svom je krevetu, u Foči, sanjao
je, a buka koja je uzdrmala svijet zapravo je mahnito udaranje po vratima
i vika u njegovoj avliji. Teško se prisili da ustane, još uvijek zgrčene
utrobe i pustog srca zbog onoga što se desilo u snu iz kojeg je upravo
iščupan. Postiđeno primijeti da su mu gaće mokre, pa samo navuče
ogrtač i krenu prema verandi, zaključivši da nema vremena mijenjati

65
rublje i odijevati se, dok mu neko ruši kuću bjesomučnim udaranjem po
vratima.
- Halo! Ima li koga?! Mihailović! Simon Mihailović! - ječalo je
odozdo.
Simon otvori prozor i ugleda Milorada Kordu, u njegovo vrijeme
najstrožeg fočanskog milicionera, koji bi u međuvremenu morao biti
penzioniran.
- Otvoreno je, ne morate razvaliti vrata da uđete - dobaci mu Simon.
- Šta je s tobom, dobar čovječe, je si li ti zaspo ili umro? - viknu mu
odozdo Kordo veselo. -Oderah se dok te dozvah.
A već je otvorio vrata i ulazio u kuću, pa Simon krenu ispred njega u
kuhinju, pitajući se kako da izdrži dobro raspoloženog gosta koji ga je
probudio iz onakvog sna i to u onom trenutku, ne dozvolivši mu da skoči
za Barbarom. Pogotovo ovako - u ogrtaču i mokrim gaćama, kao da
dočekuje ljubavnicu a ne policajca. Na rubu svijesti mu sinu da on s
policajcima ovdje uglavnom razgovara s mokrim gaćama na sebi, a
odmah zatim sinu pitanje treba li to shvatiti kao neki znak. Nema
dostojanstva u mokrim gaćama, ne može se kao slobodan građanin
osjećati čovjek koji na sebi ima mokre gaće, sve deklaracije o ljudskim
pravima i sva ljudska prava, svi ustavi na svijetu i sve građanske slobode,
sve to pada u vodu pred mokrom tkaninom ako je čovjek osjeća svojom
kožom na stidnim mjestima. Kako mogu završiti i kamo vode razgovori u
kojima on redovno sudjeluje s mokrom krpom oko svojih stidnih
predjela?
- Pozdravlja te komandir - obavijesti ga Kordo koji je sjeo čim je ušao
u kuhinju, ne čekajući da bude ponuđen stolicom i ne obazirući se na
Simona, koji je u svome svijetloplavom ogrtaču stajao pored kredenca.
- Kakav komandir?
- Gospodin Landeka, Mirko Landeka. Ja sam sada u penziji, ali sam
opet aktivan, nešto kao kurir ili tako štogod, recimo između policajca i
kurira.
- On Vas je poslao k meni - demonstrativno je Simon naglasio
oslovljavanje u množini, a onda pitao šta Landeka hoće, nakon što je
Kordo klimanjem glave potvrdno odgovorio na prvo pitanje.

66
 - Pozdravlja, onako ljudski. A osim toga je rekao da pitam jesi li
spavao prošle noći - objasni Kordo sliježući ramenima, kao da mu je
malo neugodno prenijeti takvu poruku.
- Naravno da sam spavao, šta sam drugo trebao!?
- Rekao je da te pitam jesi li dobro spavao, kad mi ti kažeš da si
naravno spavao.
- Jesam, hvala na pitanju, dobro sam spavao.
- A kad ti kažeš da si dobro spavao, ja te trebam pitati jesi li svu noć
samo spavao ili si još nešto radio.
- Pa dobro, šta znači cijela ova igra?! - planu Simon, usprkos svim
naporima da se suzdrži i ostavi dojam mirnog, pristojnog i u sebe
sigurnog čovjeka. - Hoćete li vi meni konačno reći šta vi zapravo hoćete.
- Rekao bih ti, dobar čovječe, govorim ti koliko i sam znam. Pozvao me
je komandir, rekao da dođem ovamo, rekao mi šta ću te pitati, rekao mi
šta ćeš ti meni odgovoriti na koje pitanje i uputio me šta ću te dalje pitati.
I na kraju mi rekao da se vratim k njemu i sve mu opširno ispričam,
naročito kako si se ti ponašao, šta te je ljutilo a šta smetalo, kako ćeš me
dočekati i u kakvom raspoloženju. Eto, to je sve što ti ja mogu reći.
Hajde, ne komplikuj mi posao, života ti, nego daj da mi to uradimo, pa da
idem. Kaži ti meni, jesi li još šta radio ili si samo spavao?
- Šta ću raditi, pobogu!? Naravno da sam svu noć proveo u krevetu i
spavao. Pokušavao sam prije odlaska u krevet pisati pisma, ali to se ipak
nikoga ne tiče - objasni Simon, postiđen što je izgubio nerve i počeo
vikati na čovjeka koji samo prenosi poruke.
- Znao je on da ćeš to reći, pa me zadužio da te ja, kad mi to kažeš,
zamolim da spavaš malo manje i malo slabije. “Reci mu da je njegov san
izgleda smrtonosan za neke ljude u ovom gradu, ako ti on kaže da je svu
noć mirno spavao. A reći će, upravo tako će ti reći”, rekao mi je
komandir. “I onda ga zamoli da spava malo manje i malo slabije, ne bi li
neko preživio njegovo spavanje.”
- Ne razumijem šta bi to trebalo značiti.
- A kad ti kaže da ne razumije šta bi to trebalo značiti, ti mu reci da je i
sinoć, dok je on spavao, ubijen jedan mirni stanovnik ovoga grada, ovaj
put Mustafa Tiro zvani Feslija, rekao mi je komandir. Rekao mi je da ti
kažem da je tvoj školski drug stručno zaklan grlićem flaše, možda jednim

67
od onih što su juče ležali oko njegovog stola, kad ste se vas dvojica
sukobili u kafeu Bor.
-Kako, pobogu!? - jedva procijedi Simon kroz stegnuto grlo.
- Stručno, upravo majstorski. Počinilac je udario grlićem flaše u njegov
grkljan, polomio ga, a onda za par santimetara okrenuo grlić flaše udesno
i tako žrtvu zaklao. Čist i dobar posao - objašnjavao je Kordo, ne bez
izvjesnog užitka.
- Ma ne, nisam to pitao - prostenjao je Simon, a onda se teško spustio na
stolicu koju je malo privukao sebi i istovremeno joj se približio za nekih
pola koraka, tako da je sada stajala na najglupljem mogućem mjestu - na
pola puta između stola i kredenca. Zgromljen i zanijemio, nesposoban da
nešto kaže i da se smjesti malo udobnije.
- A kad on bude tužan i potresen od tvog izvještaja, rekao mi je
komandir, ti mu reci da je kasno sada tugovati, nego treba manje spavati.
Dvije noći si ovdje prespavao i dva su stanovnika ovoga grada ubijena.
- Napolje! - vrisnu Simon i skoči, pokazujući kažiprstom na vrata. - Ja
to ne moram trpiti, ja to neću trpiti, ma koliko me to koštalo.
- A kad se on razbjesni i počne se izdirati na tebe kao na svoga slugu,
ostani obavezno miran, rekao mi je komandir kad me je upućivao na ovaj
zadatak - mirno objasni Kordo. - Napomeni mu da si ti organ reda, rekao
mi je, napomeni mu da ga možeš privesti kad te volja, ali ga nemoj danas
privoditi i obavezno ostani do kraja fino s njim. Ali mi je naglasio da ti
napomenem da su oboje ubijenih imali posla s tobom, ako ti budeš vikao
da naše razgovore s tobom više nećeš trpiti. A eto vikao si, uradio si sve
kako je on predvidio. I mi svejedno tebe trpimo, a ti nas nećeš.
Kordo ustane i ode bez pozdrava, ali se uskoro, vjerovatno s pola
stepenica, vrati u kuhinju, gdje je Simon, potpuno izgubljen, ponovo
sjedio na svojoj stolici.
- Nemoj ti meni šta zamjeriti, ako ti štogod u svemu ovome nije bilo
pravo, ja samo radim svoj posao. A ako ti nešto smeta, reci to komandiru,
sutra ti je ionako rok da mu se javiš - dobroćudno objasni Kordo s vrata.
- Lijepo od Vas, ali se niste zato morali vraćati.
- Pa i nisam zato, nego sam zaboravio dvije važne stvari. Ono dvoje će
biti sahranjeni danas u četiri na njihovom novom groblju. Komandir je
siguran da će te to zanimati i da ćeš ići na sahranu, ipak su tvoji, zar ne.

68
A nakon sahrane bi trebao navratiti u hotel, tamo će vjerovatno biti
komandant, pa da se nađeš pri ruci ako te poželi vidjeti.
Nakon ovog obavještenja Kordo stvarno ode, ostavljajući iza sebe u
kuhinji miris duhana, iako nije pušio, i ostavljajući Simona, koji ga ni
pogledom nije ispratio, preplavljenog nerazmrsivom zbrkom prejakih
osjećanja. Bijes i strah, ogorčenje i osjećaj duboke poniženosti, tuga i
strah, inat i zbunjenost, miješali su se u njemu i razdirali ga, paralizirajući
mu tijelo i duh, blokirajući svaki pokret i svaku radnju, a preko svega
toga se prelivala nekakva plačljivost, potekla iz žalosnog osjećanja
napuštenosti i nemoći. Ni izgubljeno dijete na ulici, ni muha u vjetru nisu
ovoliko izmješteni iz sebe samih, možda bi se jedino kap kiše koja je
dospjela nadomak zemlje mogla usporediti s njim po mjeri nemoći i
prepuštenosti silama izvan sebe. On je bez dokumenata i bez zaštite,
igračka u rukama lokalnih policajaca koji ga suludo, ali po nekoj
perverznoj logici s pravom, optužuju za ubistva u gradu u kojem neka
mračna sila ubija drage mu ljude kako joj se prohtije. Da zove njemačku
ambasadu u Beogradu? Kakva korist? I da zna broj, i da porazgovara s
nekim iz ambasade, ne bi se u njegovoj situaciji promijenilo ništa. Šta bi
on uopće mogao tražiti od ambasade i šta bi ambasada mogla uraditi za
njega? Nema smisla tražiti pravnu zaštitu jer njegova prava još nisu
ugrožena. Ne treba mu novac, ne treba mu pravna pomoć jer on još nije
ni optužen, ne treba mu ništa konkretno jer ničega konkretnog nema.
Nema smisla čak ni zamoliti policajce da budu korektni prema njemu, jer
oni to formalno gledano jesu. Jedina neugodnost koju mu policija
priređuje je to što ga prisiljavaju da ostane ovdje u ovoj fazi istrage, a to
bi uradio i sam sebi ako bi vodio ovakvu istragu i ako bi stvari stajale
kako stoje. Ali je stvarno stanje stvari potpuno suprotno formalnome,
samo što on to ne može nikome reći i što ambasade, kao i pravnici,
moraju računati samo sa činjenicama i formalnim stanjem. Kako i kome
reći da se oni očigledno s njim poigravaju, da oni možda i ne sumnjaju
stvarno na njega ali mu nabijaju činjenice na nos i zabavljaju se na
njegov račun? Kako i kome reći da je to jedna mračna zabava od koje ga
podilazi jeza? Kako i kome reći da se iza te zabave sluti nešto mnogo
mračnije od poigravanja jednim čovjekom? I šta može neki pravnik
uraditi, čak i ako mu povjeruje? Zamoliti policiju da bude nježna prema

69
njemu? Ne može on od neke institucije zatražiti bilo kakvu pomoć, a da
pri tom sam sebe ne izvrgne podsmijehu.
Te je i slične misli Simon prebirao par sati po Kordinom odlasku, u
istom ogrtaču i na istoj stolici, samo sada primaknutoj do stola, uz prvu
jutarnju kafu koju je s teškom mukom napravio kad se u neko doba ipak
smirila ona bura osjećanja u kojoj ga je Kordo ostavio. Ali mu to
razmišljanje nije mnogo pomoglo. Ni kad se smirio i bio u stanju misliti
gotovo normalno, u svakom slučaju prisebno i praktično, nije uspio
smisliti ništa pametnije od onoga što je znao i prije bilo kakvog
razmišljanja, naime da ni u kojem slučaju ne smije dozvoliti da i dalje
bude pasivna žrtva zbivanja, odnosno njihov nijemi predmet. On mora
sutra pokušati da od Landeke izvuče svoj pasoš i dozvolu da se vrati u
Berlin, on mu mora ponuditi svaku garanciju kojom bi se Landeka
mogao zadovoljiti i učiniti sve što se od njega bude tražilo, samo neka ga
pusti nazad. Bilo je jako glupo doći ovamo, on i Barbara su preko svake
mjere požurili da proglase krizu u svom braku, povodeći se valjda za
modom koja zahtijeva da se bez prestanka brblja o krizi u kojoj mora biti
sve što se spomene. (Još je samo trebalo da potraže nekog bračnog
savjetnika, ko bi mogao razumjeti njihovu ljubav i znati nešto o njoj, ako
ne neki nepoznati tip koji se nagutao psihologije?!) Znao je on da su
izgledi na uspjeh ovog plana vrlo mali, gotovo nikakvi, ali je znao i to da
mora pokušati jer je važnije od svega da se aktivira, preuzme inicijativu,
izvuče se iz pozicije predmeta. Uostalom, imao je i rezervne varijante
koje nisu tako beznadežne. Kad bude sasvim jasno da ga neće pustiti da
se vrati, namjeravao je ponuditi Landeki suradnju u istrazi i tako bar
malo ubrzati rješenje slučaja i svoj povratak. On je ovdje istovremeno
stranac i domaći, ima sasvim drugu poziciju i time sasvim druge
mogućnosti istraživanja od onih koje stoje na raspolaganju Landeki i
njegovim ljudima. Vjerovao je da ovaj plan ima izgleda na uspjeh, bio je
gotovo siguran da Landeka u njega ne sumnja ozbiljno, ma koliko
činjenice mogle biti neugodne kad ih se poslaže na određeni način, a to
znači da ne bi trebao imati ništa protiv njegove prikrivene suradnje. Kad
se sjeti kako ga je bivši profesor primio i kako je s njim razgovarao u
početku, prije nego što ga je nešto naljutilo, mora vjerovati u uspjeh. U
krajnjem slučaju može ga otvoreno pitati šta je to onda njegov prijateljski
ton preokrenulo u jedva prikriveno neprijateljtsvo i stvar popraviti. A ako

70
bi se izjalovilo i to, on će pokrenuti istragu na svoju ruku, valjda još
uvijek može u ovom gradu naći dovoljno ljudi koji će mu pomoći da
spasi svoju čast i razum. Važno je samo ubrzati stvari i što prije se vratiti
svojoj ženi, već sada je više nego jasno da među njima nema krize i da ga
sve boli od čežnje za Barbarom.
Ne baš ohrabren, ali ipak oporavljen, ustao je konačno od stola, uvjeren
da može podnijeti dan koji se više nije dalo izbjeći, pogotovo ako se
obrije, dobro istušira i navuče čisto rublje. Zato je krenuo u kupatilo, ne
pospremivši ni posuđe od jutarnje kafe.
Prolazeći pored umivaonika automatski je podigao pogled prema
ogledalu i stao zbunjen, sa psovkom na usnama. Umjesto svog lica i
bojlera u pozadini, u ogledalu je vidio dim, gust bijeli dim koji kulja iz
dubine, diže se do vrha ogledala ili još više, do neke tačke koju on ne
može vidjeti jer se nalazi iznad okvira ogledala, digne se dokle treba ili
dokle može i onda se u gustim mlazovima vraća dolje. Simon mehanički
dograbi peškir i poče brisati hladnu plohu, naravno bez rezultata jer su se
bijeli mlazovi i oblaci i dalje gužvali, prelivali jedan u drugoga, valjali
prema gore ili prema dolje. Ali gdje se sve to događalo? Je li moguće da
ogledalo ipak ima neku svoju dubinu koja izmiče našem razumijevanju i
opažanju? Ili i u praznini ipak može biti nešto? To jest mora, da bi
praznina mogla postojati? Ogledalo je za njega uvijek bilo savršena slika
praznine, njegovom prazninom je i objašnjavao magičnu moć i
privlačnost ogledala. Ko to može proći pored ogledala, a da ne pogleda u
njega? Čemu je iz ljudske svakodnevice posvećeno više mitova, legendi,
pripovjedaka, pjesama i razgovora, nego ogledalu? Praznina fascinira
najjače, a u ljudskom svijetu nema nečega što fascinira tako jako kao
ogledalo, sve ljude podjednako. A sada on u svom ogledalu gleda dim
koji se u njemu sigurno ne odražava, jer ga nema u kupatilu, i kroz njega
sigurno ne prodire iz pozadine, jer bi to značilo da mu se zid kuće
propušio.
Simon otkine pogled od ogledala i krene u kadu, napominjući sebi da
treba sačuvati razum. Nije njegov stvarni problem zadimljeno ogledalo,
nego Landekino neraspoloženje prema njemu, a želi li u poludjelom
svijetu sačuvati zdrav razum, on se mora držati samo stvarnih problema.
Pokazalo se da ima pravo jer je ogledalo bilo bistro i prazno kad mu je
prišao nakon tuširanja. Je li mu se samo učinilo da je u dubini ogledala

71
nešto planulo ili se to stvarno dogodilo? Dok se tuširao, pogled mu je pao
na ogledalo upravo u trenutku kad je u njegovoj dubini nekoliko
plamenova suknulo prema gore i ugasilo se, zapravo nestalo, ostavljajući
ogledalo mirno, kakvo je uvijek bilo. Je li se to stvarno dogodilo, ili je on
to samo tako vidio, ili nije ni vidio nego tako objasnio ono što se
prikazalo očima iritiranim vodom i sapunom? Uspio je potisnuti ne samo
to pitanje, nego cijelu epizodu s ogledalom i na miru se obrijati, uživajući
u tome što tako mirno i sabrano obavlja jednu sasvim normalnu
svakodnevnu radnju.
Sišao je u grad da kupi nešto hrane i u centru, pred samom
samoposlugom, sreo Branka Krsmanovića, par godina starijeg druga iz
osnovne škole. Kako je i Branko namjeravao ići na sahranu, dogovorili
su se da on otprati Simona do njegove kuće, pa da onda zajedno odu do
novog harema. Usput su jedan drugome ispričali svoje životne puteve i
trenutno stanje stvari u svojim životima, opširno se podsjetili na
djetinjstvo, porazgovarali o hobijima i interesima, ali se istinska bliskost
nije htjela pojaviti. Branko je uporno ostajao ukočen, distanciran, nekako
nepovjerljiv, kao da nastoji dokučiti skriveni smisao koji bi trebao
postojati iza svake Simonove rečenice. Radost zbog susreta s drugom iz
djetinjstva, kojeg se nije vidjelo tridesetak godina, mnogo je više stvar
odluke nego stvarnog osjećanja, ali se Simon zaista i radovao ovom
susretu, ne samo zbog mogućnosti da na Zuhrinu i Feslijinu sahranu ide u
društvu. Jasno je da je sličnu mrvu radosti osjećao i Branko Krsmanović,
inače ne bi krenuo s njim na njegovo brdo pa onda opet u grad, ali to
malo radosti nije moglo otkraviti atmosferu. U jednom trenutku Simon
upita otkad je ovdje ušlo u modu nositi bradu. Od centra grada do
podnožja brda Tabija sreli su pet-šest mladih ljudi s bradama, previše da
ne bi palo u oči i čovjeku bez radoznalosti, pa mu je pitanje izletjelo prije
nego je primijetio da i njegov sugovornik nosi jednu, to jest prije nego je
shvatio da bi Branko njegovo pitanje mogao povezati sa svojom bradom,
a ne s onima koje su vidjeli na ulici.
- Razne su brade i razne su mode, moj gospodine - odgovori Branko
prilično netrpeljivo. - Bilo je vremena u kojima je moda zahtijevala od
svakog zrelog muškarca da nosi bradu upravo kao dokaz da je on zreo
muškarac. Bez brade se nisi mogao oženiti, majčin sine! Bilo je vremena
i moda kad je brada, pogotovo sijeda brada, bila znak skromnosti i

72
iskrenosti, jer on eto pokazuje da je star. Bilo je vremena i bilo je moda
koliko mi i ne slutimo, a svako vrijeme i svaka moda imali su svoje
brade. Čak su i u modi koju ja znam, u ovo malo zemljice Jugoslavije i u
kratkom vremenu mog života, bile mnoge, vrlo mnoge brade.
Podsjetio je Simona na poslovičnu klasifikaciju brada u Bosni, kao
neporeciv dokaz za svoje tvrdnje, ali je taj dokaz morao potanko objasniti
jer Simon nije poznavao klasifikaciju brada na koju se njegov sugovornik
pozivao. Tri su vrste brada po tom učenju. Prva je brada znanja, ona
brada koju nose proroci i mistici, veliki mudraci i svi oni koji su istinski
saznali, koji su bićem shvatili, da je na ovom svijetu sve taština i ništa
osim taštine. Ta brada nije ukras na licu čovjeka koji je nosi, ona ne treba
sakriti neku nepravilnost na tom licu, ona nije ni znak, recimo znak
njegove skromnosti ili nečega sličnog, ona je prirodni dio njegovog bića,
poput njegovog bubrega ili slezene. On po Božijem davanju ima bubreg i
ima bradu koja raste, te ih on oboje mirno i bez roptanja podnosi, kako i
priliči pravome mudracu. Kako ne uljepšava bubreg i ne maže ga
miomirisima, on ne uljepšava ni lice i ne maže ga, nego pušta da ga brada
sakrije. On ne bi brijanju brade i promatranju svog lica posvećivao
vrijeme koje može posvetiti, koje po stvarnoj potrebi svog bića mora
posvetiti, razmišljanju i promatranju dubljih zakona svijeta. I samo o
tome govori brada znanja - da njezin nosilac pretpostavlja unutrašnje i
vječno vanjskome i prolaznom. Takav čovjek zna da lijepo lice, čak i kad
bi ga on imao, može donijeti jedino užitke što traju kraće čak i od naše
tjelesne ljepote koja, kao što je poznato, traje koliko treptaj oka. Utoliko
je brada znanja ipak nešto više od ostalih prirodnih dijelova mudračeva
bića, jer je ona i svojevrsna zaštita. Kako je brada znanja uglavnom
zapuštena (kad bi je njegovao i uređivao, mogao bi se mirno i brijati),
ona odvraća od lica njezinog nosioca sve one poglede koji traže i
prepoznaju samo vanjsku ljepotu, tako da on ne mora gubiti vrijeme na te
tašte leptirove, slušajući njihove riječi i odbijajući njih, kao što je jednom
odbio njihov svijet. Tako svo njegovo vrijeme može biti posvećeno
trajnim istinama, unutrašnjem svijetu, neprolaznim ljepotama, a od stvari
i pojava ovoga svijeta, samo onima koji imaju pogled sposoban da prodre
dublje i vidi kroz bradu, da prodre unutra i domogne se unutrašnje
ljepote. Valjda zato istinski mudraci prođu ovim svijetom poput dobro

73
odgojenih gostiju, ne ostvaljajući za sobom tragove svog prisustva, kao
da ovdje nisu ni bili.
Bradu zvanja propisuje profesija, ona je, takoreći, sastavni dio
uniforme, i čovjek je, kad se opredijelio za neku profesiju, izabrao i
nošenje brade, ma koliko on lično bio sklon ili nesklon bradatosti.
Jednom su brada i profesija naprosto povezane tradicijom, drugi put su
vrsta posla i okolnosti u kojima se radi razlog da profesionalni kodeks
propisuje nošenje brade, nekad je u pitanju kombinacija tradicije i vrste
posla, ili tradicija koja je nekada davno bila utemeljena na okolnostima u
kojima se radi ali se sve svelo na puku tradiciju jer su se okolnosti
promijenile i ne opravdavaju baš očigledno nošenje brade, u svakom
slučaju razne profesije iz raznih razloga su povezane s nošenjem brade i
zato se ta brada zove brada zvanja. Pomorski kapetani su, naprimjer,
nosili bradu zato što su okolnosti u kojima oni rade to preporučivale, da
ne kažem kako su to činile nužnim. Njegovo bi lice, izloženo vjetru,
suncu i morskoj vodi izgledalo gore od đona, ako ga ne bi štitila brada, a
ni brijanje brtivom na nemirnom moru nije baš preporučljivo. U
međuvremenu su ti razlozi nestali jer brodski kapetani zarađuju sasvim
dovoljno da sebi kupe zaštitne kreme i spasu lice od pretvaranja u đon, ne
mora se bojati ni da će se zaklati kod brijanja jer su se pojavili aparati na
struju, ali se brodski kapetan ni danas ne može zamisliti bez brade.
Možda bi se i našla neka brodska posada spremna da prihvati obrijanog
kapetana, ali u teatru, na filmu ili u šarenim novinama takav kapetan
sigurno ne bi prošao. Pa ni na brodu se on ne bi dobro proveo, pobuna
protiv obrijanog kapetana je mnogo vjerovatnija nego protiv bradonje,
iako statistika to ne potvrđuje. A i kako bi potvrdila, naravno da nije
zabilježena nijedna pobuna protiv obrijanog kapetana jer obrijanih
kapetana nije ni bilo. Ali je jasno da razuman čovjek ne bi bez brade išao
na brod ni za brodskog kuhara, a kamo li za kapetana. Slično je s
pravoslavnim popovima koji su brade nekada vjerovatno nosili kao znak
svoje odvraćenosti od ovog svijeta. Ali to već dugo nije tako, pop je već
dugo po životnim okolnostima jednak svojim vjernicima, prevoslavna
crkva ne bi mogla postati toliko narodna da njezin nauk narodu prenose
ljudi koji nisu u svemu jednaki bilo kome od vjernika. Nema, dakle,
vidljivih razloga da pravoslavni pop nosi bradu, ali je svejedno pop bez
brade naprosto nezamisliv. S glumcem koji nosi bradu zvanja drugačije

74
je, jer njemu brada treba da ga približi liku koji igra, ili da mu prikrije
neki nedostatak na licu, ili da izrazu njegovog lica doda nešto čega bez
brade ne bi bilo, ali u svakom slučaju on nosi bradu po nalogu posla, a ne
zbog tradicije. I tako dalje, ima još mnogo profesija koje su s bradom
povezane tako neraskidivo da bi ćosavom čovjeku trebalo savjetovati da
dobro ispita svoje talente i profesionalne sklonosti, ako se po svojoj
nesreći opredijelio za neku od tih profesija. Može on bez brade, pogotovo
u vremenima velikog nereda kakvo je ovo naše, možda i upasti u tu
profesiju, ali daleko dogurati neće.
Treći tip brade u bosanskoj klasifikaciji je takozvana brada sranja ili
dijalektička brada. Nju u pravilu nose oprezni i iskreni ljudi, svjesni toga
da pristojan čovjek vrlo često svojom pojavom nervira svoje bližnje,
poznate i nepoznate u jednakoj mjeri, dovoljno jako da pomisle ili
izgovore poneku psovku na njegov račun. U tim psovkama, kao što je
poznato, stradavaju duša ili karakter, srce ili neki drugi unutrašnji organ,
neki predak ili drugi bliski srodnik opsovanoga. Jedini način da čovjek
izbjegne psovke na svoj račun, izgovorene i neizgovorene, od poznatih i
od nepoznatih ljudi, jeste da postane nečujan i nevidljiv, ili da se prestane
pojavljivati među ljudima, jer je potpuno svejedno kako čovjek izgleda i
kako se ponaša - čim on izgleda i ponaša se, naći će se neko koga to
nervira. Tako je, naprimjer, sasvim moguće da se neki dobri čovjek u
svojoj kafani trudi danas, kao i svih drugih dana, da bude neprimjetan
koliko je to živom čovjeku moguće, i da upravo danas tim svojim trudom
gosta za susjednim stolom navede na misao ili izjavu: “Pogledaj onog
šonje što se pravi fin, to mora da je neki beskarakterni gad, poserem mu
se u karakter!” Upravo zbog takvih misli i izjava mnogi oprezan i svoje
ljudske prirode svjestan čovjek nosi bradu sranja ili dijalektičku bradu -
on zna sebe i prema tome zna koliko je puta on tako mislio o bližnjim i
daljnjim ljudima, pa na osnovu toga zna koliko ljudi o njemu mora misliti
isto to ili nešto slično, a iz toga onda zna da je neki upečatljiv detalj na
licu jedini način da se od takvih misli i izjava zaštite duša i karakter, srce
i drugi unutrašnji organi, preci i dragi srodnici. Sigurno niko neće reći da
se posere u karakter čovjeku koji na licu ima dobru, markantnu bradu.
Zato se taj tip brade naziva i dijalektičkom bradom, jer njezin nosilac
dijalektičkom operacijom prevođenja unutrašnjega u vanjsko pretvara

75
kvalitet u kvantitet jer on sve psovke na svoj račun, psovke svih vrsta i od
svih ljudi, vezuje samo za bradu.
- Ali u pravu si ti, kod nas se jeste pojavila neka nova moda - zaključi
Branko Krsmanović. - Kod nas sada sve vrvi od brada koje imaju samo
jednu osobinu i jednu funkciju - da sakriju kako ispod njih nema obraza.
- Zato si se ti ljutnuo kad sam te ono upitao za brade?
- Recimo da je zato - odmahnu Branko Krsmanović, otklanjajući
pokretom ruke dalji razgovor o tome.

76
 7. PRIČA O PUTOVANJU

Teško je zamisliti mučniji prolazak kroz grad. Tišina je legla preko

svijeta kao prekrivač, ili kao da se veliko stakleno zvono spustilo na
fočansku kotlinu pa je, zajedno sa svim u njoj, prenijelo u neki drugi
svijet u kojem pokret i zvuk nisu mogući. Ulice su prazne, bez čovjeka i
mačke, bez psa i ptice, čak se ni vjetar ili bar muha ne javljaju da
pokrenu sebe ili bilo šta drugo u gradu u kojem je sve stalo. Svi dućani i
sva kućna vrata su zatvoreni, kao da se ne sahranjuje dvoje nesretnika
nego se očekuje pobuna ili poplava. Poneki čovjek, koji se prokrade
ulicom, pribijajući se uza same zidove i vrata, trudeći se da bude što
manje vidljiv, ili par bradonja i jedan neobrijani tip u uniformi, koji su se
šuljali po Prijekoj čaršiji i zagledali sve oko sebe, bili su jedino živo što
se dalo vidjeti, ali ni oni nisu ublažavali nego pojačavali osjećanje da je
svijet gluh i zaleđen. Takva atmosfera bi udavila i najživlji razgovor
među ljudima koji imaju šta reći jedan drugome, utoliko prije neće
dozvoliti da se razvije pravi razgovor između Simona i Branka
Krsmanovića koji jedan s drugim idu više iz duga prema zajedničkom
sjećanju nego iz stvarne želje ili potrebe. Iako je Brankovo šaljivo
razmišljanje o bradama malo otopilo led među njima dvojicom, razgovor
nije htio krenuti i završio se tim razmišljanjem jer se čovjeku naprosto
nije dalo govoriti u mrtvu tišinu kroz koju su se kretali. Simon je htio u
šali pitati Branka kojoj vrsti pripada brada koja krasi njegovo lice,
vjerovao je da bi ta šala, dobro izgovorena, potpuno raskravila atmosferu
u kojoj se odvija njihovo druženje, ali je na vrijeme odustao shvativši da
ni duhovitije pitanje ne bi moglo zvučati šaljivo u atmosferi kroz koju se
oni kreću. Pa i Brankove posljednje misli o bradama kao da nisu
izgovorene, kao da su pale onako kako pada kamen u mirnu vodu,
istisnute iz čovjeka obavezom da se završi započeti posao, a ne njegovom
željom da zabavi i nasmije sebe i društvo. Tako su se vukli kroz grad u
mukloj tišini, jedva čekajući brdo Tekija i uspon prema haremu, koji će
svojom strminom opravdati šutnju.

77
 Na maloj zaravni ispred harema bila se već okupila grupica ljudi, a
unutra, u haremu, na zaravni oko ulaza nešto veća grupa. U toj grupi je,
odmah iza ulaza u harem, stajao Musa Selimbegović, prijatelj Simonovog
oca Uroša, jedan od zanimljivijih ljudi iz njegove mladosti, Simonu jako
važan po tome što mu je već u djetinjstvu uznemiravao mašto snovima o
drugim zemljama i budio želju da te zemlje i njihove ljude upozna. Jako
se obradovao ponovnom viđenju, vjerovao je da će razgovor utroje
krenuti sam od sebe, mnogo jednostavnije nego razgovor između dvoje
ljudi, pa se okrenuo da Branka upita poznaje li se sa starim, ali je njegov
drug već bio otišao, tako da se Simon sam zaputio prema Musi
Selimbegoviću. Na par koraka od njega zaustio je da vikne “Čika Musa”,
kako je očevog prijatelja po navici oslovljavao i kao gimnazijalac, ali se
na vrijeme sjetio da ljudi njegovih godina nikoga više ne bi trebali
nazivati čikom. Ali kako onda da ga oslovi? Može li čovjeku koji je za
njega uvijek bio samo “čika Musa” sada odjednom reći “gospodine
Selimbegoviću” ili “gospodine Musa”? Ili samo Musa? Na svakom
koraku se sudara s tim apsurdom svoje situacije u Foči: njemu nedostaje
dvadesetpet godina njegovog, subjektivnog, vremena u ovom okruženju,
ali je objektivno to vrijeme naravno proteklo i ostavilo itekako vidljive
tragove na ljudima i stvarima s kojima se on susreće; on, Simon, mora se
nadovezati na ono stanje stvari koje nosi u sebi i pamti, jer je ono
njegova jedina realnost, tako da on govori, misli i osjeća iz onog stanja
stvari, dok njegovi sugovornici govore, misle i osjećaju iz aktualnog
stanja stvari koje je proizvedeno djelovanjem onih silnih godina što
Simonu nedostaju u subjektivnom vremenu i u njegovom iskustvu Foče.
Zbog ove zbrke s vremenom ili sa vremenima, javlja se uvijek iznova i
zbrka s njegovim identitetima jer on, govoreći iz stanja stvari koje nosi u
sebi i koje je staro četvrt stoljeća, oživljava naravno onog Simona koji je
u tom stanju stvari boravio i bio stvaran, tako da iz tijela čovjeka na
pragu starosti progovara gimnazijalac. Taj gimnazijalac se naravno
obraća čovjeku kojeg on pamti jer on poznaje (poznavao je) samo njega,
jasno videći da pred njim ne stoji njegov poznanik od prije dvadesetpet
godina nego čovjek na kojem su te godine ostavile svoje tragove; a i taj
sugovornik, koji pred sobom vidi čovjeka na pragu starosti, čuje riječi
mladića, gotovo dječaka, i vjerovatno se ispunjava jezom kakva preplavi
Simona svaki put kad se suoči s ovim apsurdom.

78
 Musa, srećom, nije imao njegovih problema, nego mu je prijateljski
mahnuo kad ga je ugledao.
- Vidim da još uvijek biraš društvo, Simone. Dobar je ovaj dobrunski
pop, daj Bože da je više takvih.
- Misliš na Branka?
- Mislim na ovog čovjeka s kojim si došao, može se zvati i Branko, što
se mene tiče.
Uvijek je Musa govorio ovako, kao da ni sam ne zna govori li ozbiljno
ili se šali, govori li šaljivo da bi ozbiljnu misao lakše izgovorio i učinio
dopadljivom ili govoreći provjerava koliko ozbiljno i u kojoj mjeri
stvarno misli to što govori. Vjerovatno zato ga je Simonov otac nazivao
salonskim revolucionarom, salonskim muslimanom, salonskim
humanistom i tako dalje (ovisno o tome oko čega su se upravo svađali), a
iz tona i konteksta je bilo jasno da oznaka “salonski” oduzima dio
vrijednosti imenu koje dolazi iza nje, to jest znači da govornik ne misli
sasvim ozbiljno ono što govori i ne stoji potpuno iza svojih riječi.
Njihovo se prijateljstvo začelo i učvrstilo u ratu, u partizanima, a onda je
trajalo, stabilno i nesumnjivo kakvo može biti samo prijateljstvo između
dvojice ljudi koji su jedan drugome čista suprotnost. Neposredno nakon
rata je Musa, po mišljenju svog prijatelja Uroša, prestao biti pravi
revolucionar jer je počeo izbjegavati ne samo političku, nego i svaku
drugu karijeru, ponovo se počeo odijevati kao prije rata, dakle prilično
elegantno po mjerilima boljih krugova međuratnog građanstva, iskoristio
svoje ratne zasluge da dobije pasoš i pravo da slobodno putuje, tako da se
praktično isključio iz izgradnje novog društva. Njegova putovanja na
Zapad za Uroša su bila služba buržoaziji i izdaja revolucije, a Musa je u
njima vidio ostvarenje jednog od temeljnih revolucionarnih ideala, naime
ideala slobode, jer je slobodan jedino čovjek koji ne mora raditi, a on za
tri mjeseca na Zapadu zaradi dovoljno da ostatak godine ne mora raditi.
Slično je bilo s njegovim izbjegavanjem karijere, koje je za Uroša bilo
bijeg od odgovornosti, s njegovom odjećom koja odudara od duha
vremena, s mišljenjem o predrevolucionarnoj prošlosti koju je Musa
hvalio jer je, kako je govorio, on sebi upravo u toj prošlosti priuštio dva
luksuza koja se u Bosni rijetko sastavljaju - solidno obrazovanje i
slobodu (treba li napominjati da je to za njegovog prijatelja Uroša bio
slijepi subjektivizam i gnjili individualizam?), tako je bilo sa svim o

79
čemu su razgovarali i što su spominjali. O svemu je Uroš govorio u
kratkim i jasnim formulama, koje ne dopuštaju sumnju i ne trpe nijanse, a
Musa polušaljivo i “salonski”, bez strasti i uvjerenja, kao da mu je više
stalo do toga da sugovornika raspali nego da ga uvjeri. A ako bi u svojoj
igri suprotstavljanja pretjerao, pa ga Uroš upozorio da proturiječi
samome sebi, odgovorio bi smijući se: “Ma pusti to sad, važno je da
razgovaramo, priznaj da nema ljepše umjetnosti i plemenitijeg posla od
razgovora koji nema razloga i cilja.”
Jedan jedini put je Musa u njihovoj kući govorio drugačije - mirno ali
rezolutno, nekako tvrdo, ni nalik na njega. Valjda je zato Simon tako
dobro upamtio i ono što je govorio, ni jednu njegovu posjetu nije upamtio
tako dobro kao ovu, iako je prisustvovao vjerovatno svima i želio
upamtiti sve, jer mu je Musa, sa svim onim što je govorio i radio, tako
beskrajno različit od svega što se u Foči moglo sresti, bio naravno jako
zanimljiv.
“Uvijek više volim umrijeti po svome, nego živjeti po tvome”, rekao je
Musa tada, u razgovoru koji se razlikovao od svih drugih njegovih
razgovora s Urošem. A prije toga je govorio dugo, strasno i s dubokom
vjerom, o tome kako je najvažnije biti spreman za put. “Slobodnom
čovjeku niko ne može ništa, a slobodan je, potpuno slobodan, onaj ko
nema strahova i ko je zato uvijek spreman da krene. E trakav sam ti,
jarane, po celom telu - u svakom trenutku spreman da krenem na koji god
hoćeš put.” Obrazovanje je, naprimjer, dobro, govorio je tada Musa, prije
svega zato što čovjeka priprema za slobodu i pomaže mu da je pronađe u
sebi. Ono uvjerava čovjeka da su znanje i sposobnosti, a ne materijalna
bogatstva, njegov glavni posjed, jer će s onim što zna i što može dobro
raditi uvijek i svugdje steći hljeba. Tako mu obrazovanje pomaže da se
oslobodi straha za materijalni posjed i postane spreman za put, ako treba
preko svijeta, bez straha za ono što će ostaviti. Najviše u svom bogatstvu
uživa onaj ko ga može ovog trenutka ostaviti i smjesta krenuti na put
preko svijeta, on uživa najviše i najbolje, jer on uživa kao gazda a ne kao
rob. A najviše i najbolje je ono obrazovanje koje čovjeka priprema za
konačni put, jer se ničega više ne može bojati onaj ko je spreman za taj
put. Čovjek zatočen u najdubljoj tamnici, koji je spreman krenuti na taj
put, slobodniji je od vladara svijeta koji se tog puta boji. “Ja sam
spreman, ja uvijek imam bočicu uza se”, rekao je Musa i pokazao u

80
ispruženoj ruci ampulu koju je izvadio iz nekog džepa na grudima. A u
životu najviše i najbolje uživa onaj ko ga je spreman sad napustiti, opet
zato što on uživa kao čovjek a ne kao rob. “Istina je da sam ja bonvivan,
ja stvarno uživam u životu kao niko, samo zato što sam spreman. Ja se
neću raspadati, mene niko neće krpiti i prepravljati kao rasušeno bure, ja
ću otići cijel i radostan.” Na to mu je Uroš nešto govorio, mekše i mirnije
nego što je inače činio u njihovim razgovorima, a u odgovoru je Musa
rekao da više voli umrijeti po svome nego živjeti po tuđem. Simon nikad
nije saznao šta je izazvalo onaj razgovor, zašto je Musa bio onako
uzbuđen i drugačiji, ali se upravo taj razgovor, sa svim onim smjelim
mislima o slobodi i smrti, najdublje urezao u Simonovo pamćenje i
dovršio u njegovom duhu sliku očevog prijatelja kao čovjeka na kojega
želi ličiti.
- Selam alejkum, druže Musa - vrati Simona u stvarnost jedan hrapav
glas.
- Vo vijeke vjekov, druže Miloše - odgovori Musa, rukujući se srdačno
s jednim oniskim, debeljuškastim čovjekom. - Drago mi je što te vidim
na ovome mjestu.
- Zar je čudno što sam ja na ovom mjestu? Iznenađen si?
- Ne budi na kraj srca, nisam iznenađen što si ovdje, iznenađen sam što
si u Foči.
- Ni to ne bi trebalo da te čudi - primijeti novopridošli. - Ako poznaješ
mene i vidiš šta se događa, moraš me očekivati, ipak sam ja ovdje rođen.
- A ti znači došao mahsuz? - upita Musa na svoj način, između šale i
ozbiljnog pitanja. - Smije li se znati šta te je dovelo?
- Smije, brate, nema kod mene tajni. Ne trpim da mi se vrijeđa pretke,
eto to me je dovelo. Ova nedonoščad što je zajahala na vlast uporno tvrdi
da smo svi mi djeca izdajnika iz 1389. godine, a ja se svojim precima
ponosim i ne osjećam se tako.
- Pa ti došao da to raspravite?
- Moglo bi se i tako reći.
- A šta ćeš sa činjenicom da oni uporno tamburaju o slavnoj prošlosti,
svetoj tradiciji i šta ja znam čemu sve?
- Mogu oni tamburati šta hoće, ja znam šta njihovo tamburanje znači, a
ono znači da smo svi mi potomci izdajnika. Oni tvrde da je izdaja ili
ravno izdaji živjeti s drugima, pogotovo s Turcima. Šta su, dakle, oni koji

81
su nakon Kosovske bitke ostali živjeti u svojim kućama, s Turcima ili
pod Turcima, kako ovi novi kažu, umjesto da se ubiju, isele ili urade ne
znam kojega vraga? Izdajnici, brate, ništa drugo nego izdajnici, sve sami
go izdajnik. A svi smo mi njihovi potomci, nema nas iz drugih izvora.
Pogrebna povorka je upravo ulazila u harem, pa se grupa što se
formirala kod ulaza unutar harema morala raspršiti da propusti dugu
povorku s dva tabuta na čelu što su ih dobri ljudi pronijeli prema svježe
iskopanim mezarima koji su stajali pored samog zida nasuprot ulazu,
neposredno jedan uz drugi. Neki od ljudi koji su stajali u njihovoj grupi
pomjeriše se naprijed i priključiše onima što će klanjati džennazu, drugi
se, Musa i Simon među njima, povukoše ustranu da ne stoje na putu i da
bolje vide, neki od onih koji su stajali pred haremom uđoše i priključiše
se onima što klanjaju ili ovima što gledaju, neki se opet povukoše prema
kućama i skloniše u njihovu sjenu od sunca koje je još uvijek jako peklo.
A naprijed je, uza zid na onoj strani harema, obred već trajao. Digli su
pokrove s tabuta i podigli s njih dva u bijelo umotana tijela koja su
spustili u mezare. Onda su onoj dvojici što su sišli u mezare da spuste u
njih tijela, ovi odozgo dodavali daske koje su oni stavljali u mezar ukoso,
s jednom stranom na dnu i drugom pri samom vrhu rake, praveći iznad
mrtvog tijela nešto kao krov koji neće dopustiti da zemlja, kad budu
zatrpavali grob, pada direktno na mrtvo tijelo. Samo što ovaj krov nije na
dvije nego na jednu vodu. Simon je znao da mrtvo tijelo u zemlju
spuštaju najbliži rođaci i znao je da Zuhra nije više imala rođaka, njezino
su mrtvo tijelo dakle spustili ili dobri ljudi iz komšiluka ili Feslijini
rođaci. Nije se čulo da li imam nešto govori ili se znakovima
sporazumijeva s ljudima koji rade, ako je govorio to je činio sasvim tiho.
Onda je suha zemlja počela sipati po daskama ispod kojih su ležala mrtva
tijela, a sipkavi zvuk koji je tako nastajao prostirao se po haremu,
prekrivao mezare i ljude od kojih su mnogi već čučali, a onda se osipao
niz brdo Tekija i kotrljao prema gradu. Zašto se ovaj zvuk ne diže, pitao
se Simon, slušajući kako se sipkavi zvuk udaljava niz brijeg, zašto se
kreće samo u širinu i kao da naliježe na ljude i stvari umjesto da prolazi
pored njih? Nakon toga su svi ljudi oko mezara čučnuli, kao da ne žele
stajati pred smrću ili pred Bogom, kojemu su ono dvoje već položili
račun, tako da su još samo bijeli kamenovi oko njih stajali uspravno.
Molitva koja je uslijedila skladno se nadovezala na zvuk sipanja zemlje

82
po daskama, toliko je bila tiha i sabrana. Ljudi su, tiho izgovarajući
molitvu, gledali u dlanove koje su povremeno prinosili licu i pravili
pokret kao da se umivaju, kao da dlanovima brišu lice ili uklanjaju auru
koja se oko njega formira.
Simon je odmah razumio o čemu se radi i jako mu se dopalo to što je
razumio. Oni rukama prave pokret kao da skidaju auru s lica i tako
zapravo uklanjaju ono po čemu ih drugi ljudi prepoznaju, skrivaju ono
što čini njihov, drugima prepoznatljivi, izvana vidljivi, lični identitet.
Uklanjajući auru s lica, oni otkrivaju svoju puku ljudskost, oni iskazuju
svoj pristanak na to da je otkriju, priznajući da smo pred smrću, kao i
pred Bogom, svi jednaki. To jest, vjerovatno nismo jednaki, vjerovatno
nas i smrt i Bog razlikuju jednoga od drugog, ali nas razlikuju po
unutrašnjim znakovima, po osobinama koje nisu forma lica i aura oko
njega, nego su dublje unutra pa su zato ljudskom oku nevidljive.
Prelijepa je i puna smisla igra koja se tokom molitve razvija između
dlanova i lica. Dok se molitva izgovara, dlanovi su otvoreni i okrenuti
prema licu kao ogledalo. Kao da čovjeku njegovi dlanovi, kao da mu ono
što vidi u njima, kazuju da je smrtan, kao da mu pokazuju i njegovu smrt.
Jer čovjek nosi svoju smrt u sebi, kao bubreg, a gdje bi se ta njegova smrt
mogla pokazati bolje nego u dlanovima, u kojima se čovjek dovršava
odvraćajući se od svijeta? U dlanovima se čovjek dovršava kao biće za
sebe, kao cjelina koja se donekle može izdvojiti iz svijeta, zato su oni
okrenuti prema tijelu, prema unutra, kao da čovjeka zatvaraju i okreću
prema njemu samome. Dlanove se ne može maskirati, da izgledaju kao
neki drugi, ili učiniti neprepoznatljivim, da izgledaju kao bilo koji
dlanovi na svijetu, oni su zalog i čuvar čovjekove neponovljive
pojedinačnosti. Onog momenta kad su mu se u majčinoj utrobi formirali
dlanovi, u čovjeka je pohranjena smrt jer se on u tom trenutku dovršio
kao jedan, neusporediv i neponovljiv, a živ čovjek. Zato čovjek tokom
molitve gleda u dlanove kao u ogledalo - da bi vidio svoju smrt i
podsjetio se na nju. A onda dlanovima, koji su ga dovršili kao biće za
sebe, prekrije lice i ukloni s njega auru, koji su ga dovršili u odnosu
prema drugim ljudima. Kad se čovjeku u majčinoj utrobi formira lice, on
je dovršen kao biće otvoreno drugima i različito od njih. Po licu drugi
ljudi prepoznaju i pamte jednog čovjeka, na osnovu lica grade o njemu
neko mišljenje i preko lica stiču osjećanja prema njemu, čitajući njegovo

83
lice upoznaju ga i razumijevaju šta se u njemu događa. Zato je lice
otvoreno i okrenuto prema drugima, a dlanovi okrenuti unutra - na licu
čitaju svi, na dlanovima samo oni koji su obdareni dubljim znanjima, bilo
da su ta znanja dobili od Boga, bilo da ih je ljubav prema dotičnom
čovjeku njima obdarila. I zato su ruke i lice otkriveni, pokazani, zato su
oni jedini dijelovi ljudske kože koje nikada i nigdje nije bilo sramotno
pokazivati. Mora biti tako, jer su lice i dlanovi knjiga u kojoj je ispisano
biće jednog čovjeka, oni su pismo u kojem je on sadržan i u kojem ga se
može naći. A u određenim trenucima molitve oči se sklapaju i dlanovi
liježu preko lica, prekrivaju ga i sklanjaju od svih očiju, pa tako zatvaraju
knjige u kojima je čovjek ispisan, u kojima je sadržan, kao biće od ovoga
svijeta.
Krajičkom oka Simon primijeti kako i Musa Selimbegović, onako
mršav i visok, u svome svijetlom odijelu predratnog kroja i sa svijetlim
panama šeširom na glavi, prelazi dlanovima preko lica, kao da i on
potajno, samo za sebe, moli. Ali se nije stigao upitati ni šta misli o tome,
jer je u tom trenutku odjeknuo gromki duboki zvuk ogromne trube i
pokliči iz nekoliko grla koji se brzo složiše u pjesmu “Oj svijetla majska
zoro...” Mnogi se ljudi okrenuše u pravcu iz kojeg je došao ovaj moćni
zvuk. Mogli su vidjeti grupu dugokosih bradatih mladića, koji su na malu
zaravan kod harema očigledno izišli iz nekog od sokaka iz pravca Careve
mahale, od kojih je jedan puhao u ogromnu trubu dok su drugi
poskakivali ukrug oko njega u ritmu crnogorskog narodnog kola i pjevali
što ih grlo nosi.
- Magarci! - odjeknu jedan bijesni uzvik, koji se probio čak i kroz larmu
što su je mladići proizvodili.
Oni što su čučali, moleći se, istrajavali su u svom položaju, računajući
valjda da buka ne smeta molitvi da dospije tamo kamo je upućena. Ali su
zato iz grupe što je stajala u uglu harema, lijevo od ulaza, prema
pjevačima poletjele kamenice. Kao da je to davno dogovoreni znak, iz
okolnih su sokaka nagrnuli ljudi koji su se rasporedili po zaravni u
nekoliko redova, kao da se spremaju za borbu. A iz tih redova su dolazili
povici koji su nadjačavali i pjevače i ljude koji su iz harema vikali na
njih.
- Ovo je teror! Kamenjem na djecu, samo zato što se malo vesele!
- Zar ne smijemo više ni zaigrati i zapjevati u svojoj zemlji!?

84
 - Nećeš ti uskoro smjeti ni ime Slobodan dati djetetu, kako je krenulo.
- Kome to smeta ako se mi radujemo?!
Iz grupe ljudi što su stajali pred haremom izdvojiše se njih petorica-
šestorica, među njima konobar Strajo, kako je Simon dobro vidio, uđoše
u harem i pridružiše se onima što su stajali unutra, demonstrativno se
okrećući licem prema novopridošlim, kao da se i oni spremaju za sukob,
to jest kao da poručuju kako su oni spremni, pa šta bude. Kad su se
formirale dvije linije koje stoje jedna prema drugoj, pjevači su prestali
skakati i vikati, postepeno se utišala vika i među ogorčenim ljudima iz
harema, a onda su i novopridošli prestali izvikivati svoje proteste. Na sve
je legla tišina u kojoj se opet čuo tihi mrmor molitve, samo što je sada
napetost između dviju grupa, jedne u haremu i druge na zaravni ispred
harema, napetost puna gnjeva koja se mogla opipati rukama, bila mnogo
jača od mirne sabranosti koju je molitva do maloprije stvarala. Sada se
više nije pitalo o spokoju, sada se pitalo kad će puknuti, koji će pokret ili
riječ pokrenuti jednu grupu na drugu. Sve je stajalo napeto i uzdrhtalo u
bijesu i očekivanju.
Je li imam skratio molitvu (smije li on to učiniti?) ili se ona stvarno
završila, trebala završiti, u trenutku kad je napregnuto čekanje svima već
postajalo nepodnošljivo, u svakom slučaju ljudi koji su sve ovo vrijeme
čučali i molili se kao da ne primjećuju gužvu oko sebe, počeše se
uspravljati i bez riječi odlaziti sa harema. Bez onog kratkog zadržavanja i
ogledanja oko sebe, kojim se traži dobar sugovornik u čijem se društvu
može provesti dovoljno vremena da se povuče granica između sahrane i
svog svakodnevnog života, bez onih uzgred razmijenjenih rečenica
kojima se ustvrdi da je bila lijepa džennaza ili se prisjeti kako su
preminuli bili dobri ljudi, čak i bez prirodnog osvrtanja kojim se traži
onoga s kojim se došlo ovamo, ljudi su se naprosto uspravljali i
užurbano, svaki za se, odlazili, gotovo bježali, kućama, prolazeći ispred
špalira onih koji su se maloprije bunili što se ne smiju malo proveseliti u
svojoj zemlji. Upravo su prvi od njih zamicali u sokake što vode prema
Gornjem polju, kad se odnekud pojavi Milorad Kordo s trojicom
policajaca i poče zahtijevati od ljudi da se raziđu u miru. “Valja zasvirati,
ali valja i za pojas zadjenuti, moja gospodo”, govorio je Kordo i rukama
pokazivao ljudima da se raziđu. A onda dodavao da “sve ima svoje
vrijeme”, da “nije svaka zgoda za svakog majstora” i slične mudre

85
dosjetke kojima je ukrašavao suhoparni policijski zahtjev da se gomila
raziđe. Je li se Kordo pri tome smješkao, ili se to Simonu samo učinilo
zbog kosog sunca kojem se više nije moglo vjerovati?
On je, Simon, krenuo među posljednjima jer mu se nije dalo gurati. Uz
njega je išao Musa Selimbegović na kojem se sada odjednom vidjelo da
je starac, teški starac. Korak mu je bio nesiguran, ruke su mu vidno
podrhtavale, kad ga je obgrlio kod silaska niz stepenik prema zaravni,
Simonu se učinilo da mu i tijelo podrhtava. Umor i odustajanje zračili su
s lica koje je sada bilo nekako opušteno i bez traga one vedre
podrugljivosti. Je li moguće da čovjeka ovako pokosi jedan incident za
vrijeme sahrane? Simon je nekoliko puta posegnuo da ga uhvati podruku
i pomogne mu kod silaska niz brijeg, ali je svaki put odustao jer teško je
nuditi pomoć ljudima koji je stvarno trebaju a vraški su ponosni.

8. MIRIS LIPE JE SLAVENSKA DUŠA

U predvorju fočanskog hotela “Zelengora” Simon je ugledao svog

bivšeg profesora Landeku i tome se gotovo obradovao. Zašto mu ne bi
odmah rekao ono što je smislio danas, nakon Kordine posjete ili bar
najavio da mu ima nešto važno reći? Ali je Landeka izgleda naslutio
njegovu namjeru, pa ga je pokretom ruke zaustavio i jednom čovjeku što
je stajao nedaleko od njega dao znak da ga odvede na mjesto koje mu je
očigledno već bilo poznato. “Mi se ionako sutra vidimo, zar si
zaboravio?”, viknuo je Landeka za njima. Nepoznati čovjek ga je proveo
pored ulaza u kafanu, pa kroz restoran i onda mu, skrenuvši iza restorana
nadesno, pokazao jedna zatvorena dvokrilna vrata. “Tamo, ono ti je
separe”, rekao je nepoznati i izgubio se.
Nevelikom prostorijom dominirao je ogromni stol pretrpan hranom i
pićem, za kojim je sjedilo desetak ljudi. Jedan od njih je bio Milorad
Kordo koji je Simonu dao znak da mu priđe i sjedne na jednu slobodnu

86
stolicu. “Ovo je Jovan”, rekao je dok je Simon sjedao, vjerovatno misleći
na čovjeka lijevo od njega. “A ovo je tvoj”, dodao je, govoreći čovjeku
kojeg je predstavio kao Jovana. U vratima se pojavio Landeka i krenuo
prema njima. “Vrijeme je”, rekao je Landeka Kordi kad su se
mimoilazili.
- Znam, dobar čovječe, idem - odgovorio je Kordo.
- Uzmi par strogih momaka, za svaki slučaj - dobacio je za njim
Landeka, idući prema svome mjestu za stolom, pri vrhu, blizu čovjeka
koji je sjedio u čelu stola i kojeg je Simonov profesor gledao sa sjajem u
očima.
Sve se ovo događalo dok je onaj debeli čovjek što ga je Musa
Selimbegović nazvao drugom Milošem uporno govorio i, po svemu
sudeći, nastojao prisutne u nešto uvjeriti.
- Mi Srbi imamo sve razloge da budemo ponosni na svoje stare -
govorio je Miloš kad ga je Simon počeo slušati - i imamo sve razloge da
od njih učimo. Ono što su naši stari postigli u drugoj polovini
devetnaestog vijeka graniči sa čudom, malo koji narod na svijetu može se
pohvaliti da je ikada u tako kratkom vremenu postigao tako mnogo. Mi
smo u pedeset godina udvostručili, možda čak utrostručili državnu
teritoriju, ne izgubivši praktično ni jednog čovjeka i ne zavadivši se ni s
jednim narodom. Bili smo omiljeni, bili smo jedan od najpopularnijih
naroda, najveći ljudi tadašnje Evrope, prva imena politike, filosofije i
umjetnosti, javno su iskazivala svoje simpatije prema Srbima. I sve to
polazi za rukom jednom malom narodu, koji nije mogao imati neku
veliku političku kulturu jer nije imao ozbiljnije političke tradicije i
iskustava pošto je vjekovima živio bez sopstvenih političkih institucija.
Postigli smo sve to jer smo bili razumni. Vodili smo svoju državu kako
mudar domaćin vodi kuću: s brigom za sebe i svoj interes na prvom
mjestu, ali i s brigom za prijatelja na drugom i za komšiju na trećem
mjestu. Uvijek spremni nabaviti nešto novo i proširiti imanje, ali samo
onda kad nam cijena ne ugrožava kuću i familiju. U politici i u državi
poštovali smo vrijednosti koje smo naučili u familiji i u kući, poštovali
smo iskrenost i komšiluk, vjernost i poštenje, nismo se prepuštali ni
rasipništvu ni sebičnosti, nego smo kao razumni ljudi gledali i na sebe i
na svog bližnjeg, nastojali i zasvirati i za pojas zadjenuti kad dođe
vrijeme za to. Zato smo mogli u tako kratkom vremenu steći državu i

87
škole, nauku i bogatstvo, oporaviti narod i izgraditi zemlju, što rijetkima
polazi za rukom u isto vrijeme, steći učene ljude i svjetske putnike,
naseliti gradove ne raselivši sela, uvećati državnu teritoriju i pri tom steći
prijatelje. .. Pratim kako se u posljednje vrijeme kod nas slavi početak
dvadesetog vijeka, herojstvo balkanskih i Prvog svjetskog rata, slušam
kako se ugledne glave trude da taj period proglase presudnim u našoj
istoriji i tvrde da nam je on donio veličinu i slavu. Ne sporim, mora se
priznati da u tome ima istine, ti su nam ratovi uvećali državu i proslavili
oružje. Ali mi smo još uvijek mali, mi moramo ostati dobri domaćini i
kod svakog posla pitati za cijenu. Po koju cijenu, braćo moja?! Po koju
cijenu smo mi dobili tu slavu i teritorije, šta su nam donijela a šta
odnijela tri rata u tri godine? Mudar domaćin uvijek pita za cijenu i sluša
zdrav razum. Koliko smo mi ljudi izgubili za ono teritorija što smo
dobili? Koliko smo iscrpili narod, za koliko smo smanjili nacionalno
bogatstvo, koliko smo unazadili ekonomiju i gradove, koliko smo
usporili napredak obrazovanja i opšteg podizanja naroda na selu? Koliko
smo izgubili time što smo se u tim ratovima zavadili s pola komšija?
Pametni narodi ne vode ratove nego politiku, to mi moramo naučiti od
svojih starih. Koliko nas je koštao rast u devetnaestom a koliko slava u
dvadesetom vijeku? Šta su nam donijeli političari a šta ratnici? I jedno i
drugo imamo u svojoj istoriji i moramo dobro odvagnuti prije nego što
izaberemo, jer nam je izgleda uskoro birati. Blago narodu koji umjesto
heroja ima dobre domaćine, a dobri domaćini nisu hrabri nego razumni,
braćo moja. Nikad u istoriji nisu herojski skončali oni koji su narod
pozivali na heroizam, oni su se uvijek bogatili i umirali u krevetu, a
narod slali u smrt ili u zločin. Ili u oboje. Heroizam je stvar dobra za
epske pjesme i za sijela, a ne za život, državu i napredak naroda. Zato
srećne države vode domaćini i trgovci, a ne epski pjesnici i heroji, vode
ih ljudi koji slušaju zdrav razum a ne svoje snove o slavi. I zato me brine
retorika koja kod nas postaje popularna, brine me put kojim smo krenuli,
svi ovi talambasi i zadjevice sa svim komšijama, želja da nas se drugi
boje umjesto da nas vole. Sjetimo se najplodnijeg i najsrećnijeg perioda
srpske istorije i učimo od domaćina koji su nas u tom periodu vodili.
Čovjek koji je sjedio u čelu stola, profesor sarajevskog univerziteta
Vojin Stanimirović, koji je valjda po potrebi dolazio u Foču na sastanke s
lokalnim vlastima, a kojeg su zbog nečega svi ovdje zvali komandantom,

88
pratio je Milošev govor šutke, ali je sve vrijeme svoje komentare,
reakcije, mišljenje o pojedinim izjavama i tvrdnjama govornika jasno
pokazivao grimasama, izrazima lica, širenjem očiju ili rječitim pokretom
ruke, tako da je sve mnogo više ličilo na razgovor njih dvojice nego na
govor debelog Miloša. A prilog komandanta Vojina razgovoru nije baš
doprinosio tome da prisutni prihvate Miloševe misli i pokažu poštovanje
prema njemu ili bar spremnost da ozbiljno razmisle o njegovim
prijedlozima. Jednom se čak čuo kratki tihi smijeh kad je Vojin složio
podrugljivu grimasu kao svoj komentar neke Miloševe tvrdnje, ali je on
sam presjekao taj smijeh, strogo pogledavši onoga što se nasmijao. Kad
je Miloš završio, on je spustio bradu na grudi, zamišljeno se zagledao u
stol pred sobom i dugo šutio.
- Gospodin Ljubičić nesumnjivo ima pravo kad hvali razum - konačno
se oglasi Vojin previsokim, gotovo ženskim glasom, ne dižući pogled -
mislim da se to mora priznati. Je li tako?
- Tako je - potvrdi jedan glas iz sredine stola.
- Gdje ima pravo, tu ima pravo - potvrdi i krupna žena unazad
začešljane kose što je sjedila prekoputa Simona, inače jedina žena za
stolom.
- Ali bi od hvaljenog razuma bilo vrlo razumno kad bi bio manje
sebičan, manje samoljubiv i manje nerazuman, pa priznao da nije jedini,
da nije čak ni najvažniji dio čovjekovog bića - javi se opet Vojin. -
Razum je lijep i dobar dok se ograničava i kontroliše, za njega važi ono
što su naši stari govorili za vodu, tvrdeći da je voda dobar sluga i strašan
gospodar. Razum koji se otrgne kontroli postaje opasan, možda opasniji
od svega drugoga, postaje razorniji od poplave i požara. Evo ja sam,
naprimjer, izgubio ljubav svog života zbog prevelike količine zdravog
razuma kojim sam bio okružen i nisam ga više mogao podnositi - doda
Vojin sa smijehom, nakon kratke pauze.
- To moramo čuti, to moramo čuti! - zavika krupna žena. - Hoćemo
priču o ljubavi.
- Nećemo sad o epizodama iz mladosti, koga to još danas zanima -
branio se Vojin.
- Svakog zanima, hoćemo ljubavnu priču! - nije se dala žena.

89
 - Zanima, kako neće zanimati Vaša priča - javi se i čovjek kojeg je
Kordo Simonu predstavio kao Jovana i koji se Simonu sada učini
odnekud poznat.
- Kratko je to, nema se tu šta vele pričati. Krajem pedesetih mom je
bratu pošlo za rukom da za mene organizuje stipendiju u Velikoj
Britaniji. Ne moram vam govoriti o svojoj radosti, znate i sami šta je u to
vrijeme značilo godinu dana provesti u inostranstvu, pogotovo za nas
Srbe. Mjesecima sam bio u pravom zanosu, mislio sam da mi se
ostvaruju svi životni snovi dok sam sjedio u biblioteci u kojoj možete
dobiti sve, ama baš sve, što je ikada odštampano bilo gdje na svijetu. U
toj biblioteci sam upoznao i djevojku s kojom sam najprije razgovarao,
pa se zaljubio, pa se s njom počeo družiti, sve bliže i bliže, ako
razumijete šta time hoću da kažem. To se razvilo u veliku ljubav, ali ni ta
ljubav nije mogla da me sačuva od zdravog razuma koji je pritisnuo sve
oko mene, obilježio sve ljude s kojima sam mogao razgovarati, odredio
svaku misao i svaki postupak svakog prolaznika na ulici. To je u neko
doba počelo postajati nepodnošljivo, ta koncentracija i ta sveprisutnost
zdravog razuma čovjeka sputavaju i navode ga na sulude misli. Kod nas
čovjek poželi ići ispravno u redu i ostati u njemu, zato što svi oko njega
iskaču iz reda, trude se da nadmudre i red i sve one koji u njemu stoje,
nastoje da se prošvercuju preko reda, a tamo poželiš bar jednu nogu
isturiti iz reda jer svi disciplinovano i ispravno stoje u redu. Ma šta
poželiš!? Moraš se bar praviti da imaš problema s jednom nogom i nju
izbacivati ustranu, da ne bi čitav stao u red i ostao u njemu. Sa čovjekom
nešto nije u redu ako ne želi red i ne trudi se da ga stvori, ali isto tako
nešto s njim nije u redu ako ne poželi iskočiti iz svog vlastitog reda onog
trenutka kad se on uspostavio, jer čovjek ne može bez reda i ne može da
ne bude protiv reda, čovjek je biće koje govori “Da” i koje govori “Ne”.
Onaj koji govori samo jedno, pola je čovjeka ili nešto manje od pola. Ali
da se mi ne udaljimo od naše priče. Kad se približio kraj moje stipendije
pitao sam je hoće li sa mnom. Ona je htjela da i ja ostanem bar do kraja
njenog studija, mislila je da nema smisla prekidati, da nam je oboma
bolje da završimo u Britaniji pa onda idemo u Jugoslaviju ako baš
moram, ubjeđivala me da će nam i u Jugoslaviji šanse biti veće ako
diplomiramo tamo. Kao da ja to nisam znao! Ali se meni valjalo
spašavati iz svijeta ispunjenog samo zdravim razumom. Nisam je

90
nagovorio da krene sa mnom, a kako za mene ostanka nije bilo, pobjegao
sam prije isteka moje stipendije. I danas se pitam da li bih uspio da je
nagovorim, da sam ostao do samog kraja stipendije i uporno je
nagovarao. Sve mi se čini, barem sada, da bih uspio, vjerujem da bih
uspio, ali nisam ostao jer nisam više mogao da podnosim uzbudljivi
engleski duh koji se u trenucima mahnitog zanosa pita kako zakucati
ekser a da se on pri tome ne iskrivi. I tako se završila ljubav mog života,
stradala zbog ili stradala od razuma.
Vojin je ispričao svoju anegdotu izrazito rutinirano, s dobro
raspoređenim akcentima i majstorski plasiranim poantama, što je
govorilo da ovo nije prvi put kako je priča, ali se ipak na kraju nasmijao
od srca i svojim smijehom najavio glasni smijeh ostalih. Najglasnije se
smijala krupna žena, koja je ljude oko sebe uvjeravala da je priča sjajna i
da se isplatilo navaljivati na komandanta da je ispriča. Jedino se Miloš
nije smijao, nego je sačekao da se smijeh smiri, da se zdravice i pohvale
priči utišaju, čaše po drugi put ispiju u slavu prve ljubavi, pa upitao šta je
ispričana anegdota trebala značiti.
- Ništa, ona samo ilustruje koliko je razum opasan - odgovorio je Vojin
smijući se i dalje. -Možda je on toliko štetan samo za mene, ne znam, ali
to je moje iskustvo sa čistim razumom, ja ne mogu drugačije, a narod je
eto mene izabrao, pa smijem pomisliti da ni naš narod ne bi mogao ili ne
bi htio drugačije.
Opet smijeh i opet zdravice kojima su se pridružili svi osim Miloša.
- Bogami je krivo izabrao, gospodine Stanimiroviću - uzvrati Miloš kad
se opet moglo govoriti. - U politici govoriti protiv razuma, a raspaljivati
strahove, emocije i strasti, nije ništa drugo nego porobljivati narod i
voditi ga protiv njegovih interesa radi sopstvenog bogatstva i moći.
- Ma nemoj! - skoči Vojin udarivši šakom po stolu i poče hodati gore-
dolje duž zida paralelnog sa stolom, na strani suprotnoj od one na kojoj je
Simon sjedio. Nesklad između njegovog izgleda i komandantske titule
kojom su ga ovdje svi oslovljavali bio je više nego upadljiv, bio je
zapravo komičan. Onizak, mnogo niži od prosjeka, a prilično debeo,
djelovao je kao burence na koje je neko postavio savršeno okruglu glavu
s okruglim licem ukrašenim okruglim naočalama. Naglašena zaobljenost
tijela, lica i svega drugog na njemu davala je njegovom izgledu nešto
dobroćudno, a istovremeno mučno, jer tolika zaobljenost više priliči

91
pajacu, lutki, nečem vještačkom, nego čovjeku, pa je njegovoj
dobroćudnosti dodavala nešto mehaničko, groteskno, neprirodno.
Pomisao na nešto mehaničko posebno se nametala kad ga se gledalo kako
hoda na svojim kratkim nogama koje su se završavale velikim cipelama,
njemu sigurno prevelikim bar dva-tri broja. Zabacivanje nogu ustranu,
nastojanje da gazi teško i široko, kao jahači, planinari i drugi muškarčine,
cupkanje dok je stajao u mjestu, na široko raskrečenim nogama, sve je to
u kombinaciji s okruglim tijelom i kratkim nogama djelovalo kao radnje
navijenog lutka koji treba parodirati vojničinu.
Govorio je da nikada u historiji ni jedna crkva i ni jedna partija, ni
jedna ideologija i ni jedna politika, ni jedna država i ni jedna diktatura,
nije ljude porobila tako potpuno i tako strašno kao danas vladajuća
religija razuma utemeljena na takozvanim egzaktnim naukama. Sve što
su poznavali prije religije razuma obećavalo je ljudima koliko-toliko
podnošljivu vječnost i neke duhovne vrijednosti kao što su pravda,
pouzdan konačni sud utemeljen na istini, dostojanstvo, duhovni integritet
i slično, a tim obećanjima su ih njihove religije, mitologije ili šta već
uzdizale iz pukog postojanja do duha, a time i do slobode. Ako vjeruješ u
istinu sigurniju od tvoje ljudske i ako vjeruješ u vječnost koja ti je
obećana kao duhovnom biću, ti si slobodan i sposoban da se odupreš
ugnjetavanju, poniženju i zlu. Ti se ne možeš bojati smrti ako te ona vodi
u vječni život, ti ne pristaješ na neka krajnja poniženja nego se protiv njih
buniš makar te to koštalo života jer smrt nije kraj, ona samo oslobađa
suštastveni dio tebe i vodi ga na pouzdani i nepotkupljivi sud. Ti se dakle
buniš i nadaš, a to su temeljne pretpostavke slobode i dostojanstva. Mi ne
možemo znati je li ono što su ljudi vjerovali takozvana objektivna istina
ili nije, ali znamo da su njihova nada i sloboda bile stvarne, makar onako
kako je stvaran strah čovjeka koji je od vješalice u svom mračnom
predsoblju mislio da je provalnik. Njegov strah je istinit iako su ga oči
prevarile; tako su sloboda i nada starih bile su stvarne, čak i ako su
njihova uvjerenja bila pogrešna. A ova religija egzaktnih nauka je
ljudima oduzela nadu i dostojanstvo u ime nesigurne istine da njima
vječnost nije data i da za njih nema pouzdanog, nepotkupljivog i
pravednog suda (kako li su ta gospoda izmjerila vječnost da bi utvrdila
kako i nije baš vječna ona u koju su ljudi vjerovali?, kako su oni
eksperimentalno dokazali da nema Boga koji bi pravdu činio

92
mogućom?), čime je ljude izručila na milost i nemilost moćnima ovog
svijeta. Govorio je da je religija egzaktnih nauka najpoganija ideologija
koja se do danas pojavila, ideologija mrtve materije i ekonomskog
totalitarizma, neograničene moći bogatih i apsolutne nemoći, poniženosti
i beznađa za ostale. Jer ta religija razuma, zasnovana na egzaktnim
naukama, objasnila je ljudima da za njih nema vječnosti nego samo smrti
koja je nestanak, nema pravde nego samo prava koje brani interese
moćnih, da nema istine osim one koju utvrde ljudi sa skupljim
instrumentom u rukama. Kad se sutra pojavi još skuplji instrument, on će
utvrditi novu istinu, ali će ta istina biti jednako neporeciva, nesumnjiva i
obavezujuća kao i ona što više ne važi jer ju je utvrdio stari, jeftiniji
instrument. Jedini život i stvarnost, jedino što postoji je ovo ovdje. Zato
je čovjek kojeg se dočepala ova nova religija manje od roba, jer klasični
rob je bar imao nadu. Taj čovjek je mnogo manje od crva jer crv ne zna
da nema vječnosti i pravde, ne zna da ga čeka smrt u kojoj će naprosto
nestati i nije prisiljen tražiti istinu kod drugih crva ili kod ljudi sa skupim
instrumentima u rukama. Taj čovjek je govno ili još manje od govna jer
on, siromah, i ne smrdi dovoljno. To je čovjek u religiji razuma. Ta
hrpica straha i jada ponizno puzi pred ljekarima jer vjeruje njihovim
obmanama da je u njihovim rukama njegov život, puzi pred fiškalima jer
vjeruje da je u njihovoj ruci pravda, puzi pred bogatašima jer vjeruje da
mu je u njihovoj ruci opstanak. On je jadni idolopoklonik koji malo
lukavije ljude pretvara u svoje idole. Za mrvu moći, za šaku vlasti,
naučni čovjek će silovati dijete, ubiti staricu, lagati, krasti i ponižavati se,
spaliti grad i razoriti pola svijeta, uraditi sve što mu se kaže i sve što on
misli da treba, jer on vjeruje da nema ničega osim onoga što on zgrabi
ovdje i sada, on vjeruje da izvan ovog zvjerinjaka u kojem boravimo
nema života i nema ničega. On to zapravo ne vjeruje, on to zna jer su mu
tako rekli nauka, naučnici i razum, a oni ne vjeruju nego znaju apsolutno
pouzdano, svako deset godina nešto novo.
- Ipak su nauka i naučnici iskorijenili glad i nahranili ljude - ubaci Miloš
kad je Vojin napravio pauzu da udahne.
- Samo su prelili bogatstva iz jednog dijela svijeta u drugi. U
takozvanom trećem svijetu oni nisu iskorijenili glad nego narode, cijele
narode, i uništili čitave kulture. Otkako na Zapadu vlada religija razuma,
u trećem svijetu je gladi, nevolje i bolesti više nego ikad jer su njihova

93
bogatstva prelivena na Zapad - odgovori Vojin upirući prstom u Miloša,
kao da njega namjerava proglasiti odgovornim za to. - A ima tu još nešto,
što Vi kao ateist ne možete razumjeti, gospodine Ljubičiću. Pitanje hljeba
je prvo pitanje koje Satana postavlja Hristosu u pustinji. “Ako si stvarno
onaj za koga se izdaješ, naredi ovom kamenu da postane hljeb”, kaže
Satana Hristosu koji četrdeset dana nije jeo. A Hristos mu na to kaže da
čovjek ne živi samo od hljeba. Ako živiš samo od hljeba, ako su ti sva
dobra samo od ovog svijeta, ti možda jesi živ, ali nisi čovjek nego nešto
manje - to je njemu Hristos rekao, gospodine Ljubičiću.
Ne živimo samo od hljeba i nismo samo razum, govorio je dalje Vojin,
hodajući gore-dolje paralelno sa stolom, stajući povremeno, široko
raskrečenih nogu i upirući prstom u nekoga od prisutnih kao da se obraća
njemu lično. Sve što je dobro u nama potpuno je nerazumno, sve što nas
uzdiže iznad crva i iznad jadnog idolopoklonika moći potpuno je
nerazumno. Čast i dostojanstvo su nerazumni, dobrota i inat su
nerazumni, ljubav i želja za ljepotom, bijes i erotski zanos - sve je to
nerazumno i sve je to grijeh po katehizmu religije razuma, ali bez svega
toga život ne bi bio vrijedan pola lule duhana.
- Ali mi govorimo o politici, gospodine Stanimiroviću - prekine Miloš
novi monolog. - Ja samo od politike očekujem i tražim da bude razumna
jer politika uređuje odnose među ljudima koji se međusobno ne poznaju,
koji jedan drugom nisu ni rod ni pomoz Bog, među takvima nema šta
tražiti ono što nije razumno, kao što su ljubav i erotski zanos. Šta će meni
erotski zanos s onim koga nisam ni vidio, a s njim me politika treba
izmiriti. Tvrdim da je pogubna po narod politika koja nije razumna, a Vi
upravo takvu vodite. Eto o tome bih ja da malo porazgovaramo.
- Politika je od ljudi i za ljude - odgovori Vojin kratko. - Prave je ljudi
za druge ljude, prave je ljudi jedni s drugima, zato je ne možete
osloboditi od ljudskih osobina. Samo razumna politika bila bi ona koju
vodi dio čovjeka za djelimične ljude, jer je razum samo jedna od ljudskih
osobina. Mi to nećemo, tu ste sasvim u pravu, mi hoćemo politiku koja
dolazi od cijelog čovjeka i obraća se cijelom čovjeku. Pa zamislite Vi
srpsku politiku bez inata! Bi li to bila srpska politika, bi li ona imala išta
sa Srbima? A šta će nam, ako nije srpska? Narodi se razlikuju jedan od
drugoga i po tome kakve politike vode i kako to rade, možda najviše
upravo po tome. Bi li bilo naše slave i pobjeda u Prvom svjetskom ratu

94
bez srpskog inata i srpske politike? Politika koju mi vodimo mora biti
srpska, ona mora voditi računa ne samo o srpskim interesima nego i o
srpskom karakteru, ona mora dolaziti iz duše srpskog naroda i voditi
računa o komplikovanoj složenosti te duše.
- Nemojte o duši naroda, pobogu! - viknu Miloš.
- Zašto ne? Zovite to kako hoćete, ali nećete valjda ni Vi poreći da ima
nešto što pripadnike jednog naroda drži na okupu i povezuje ih
međusobno, nešto što je iznutra oblikovalo i proizvelo narodne običaje i
legende, vjeru i pamćenje. Nećete poreći da se narodi razlikuju jedan od
drugog i da se te razlike jasno prepoznaju. Ne morate Vi to zvati duša
naroda, zovite ga turboskop, ako Vam je to milije i naučnije, ali priznajte
da ono postoji. Ili se možda ja varam? - obrati se Vojin svima i pređe
pogledom po licima oko stola.
- Miris lipe je slovenska duša
Slovenska je duša boja breze,
Ili frula, kad je ljubav sluša.
Slovenska je duša ukus jeze - odrecitira gromko krupna žena, a Vojin je
temeljito odmjeri pogledom, klimajući glavom s odobravanjem.
- Ona je pjesnikinja, ali je dobra i za druge stvari - objasni Simonu
susjed s kojim ga je Kordo povezao. - Milijana ti je živa vatra.
- Ona se zove Milijana? - upita Simon tek da nešto kaže, sve vrijeme se
pitajući da li on svog susjeda stvarno poznaje ili ga on samo na nekog
podsjeća.
- Milijana.
Ponovo su dizali čaše i ispijali za pjesnikinju Milijanu, pa u slavu
srpskog inata, pa u slavu srpskog oružja. Simonu se već ozbiljno mutilo u
glavi, iako je izbjegao da popije nekoliko čaša koje mu je Jovo dodavao
kad su ostali pili. Nekoliko ljudi za stolom je već pijano buncalo, stolnjak
je bio ispolivan i prekriven otpacima i ostacima jela, a ipak je svako malo
neko od prisutnih udarao u vrata i tako davao znak visokom suhom
konobaru da unese novi bokal rakije i nove poslužavnike s mezom.
- Gdje se pastir oglašava frulom, tu je Srbinova kuća - govorila je
Milijana poluglasno, zureći ukočenim pogledom ravno preda se. - Gdje
miriše lipa, Srbin diže lice prema nebu i zahvaljuje se što je lijepo skućen
na svijetu. Namjerno lipa liječi pluća, ništa nije slučajno pod kapom
nebeskom.

95
 - Ljudi, braćo, dajte molim vas da razumno razgovaramo - javi se Miloš
plačnim glasom, i on već pripit sudeći po naporu s kojim je izgovarao
pojedine riječi. - Ne može to na dobro izaći, mi idemo u propast, ne smije
se ići protiv razuma i protiv komšiluka.
- Ti mora da si dobro tvrd na ušima, ako nisi čuo da se već davno
oglasila i treća truba - viknu Simonov susjed Jovo, obraćajući se Milošu.
- Šta ti meni više sliniš o razumu, kao da ne vidiš da sve ide svome kraju
s nama ili bez nas.!?
- Tako je Jovo, objasni mu sve - viknu Vojin i udari dlanom po stolu, pri
čemu se nije moglo pouzdano ocijeniti je li njegov uzvik šaljiv,
podrugljiv ili ozbiljan. - Trebao sam ja odmah na početku tebe pustiti,
umjesto da se ja kilavim.
- Znaš li ti uopšte šta je Apokalipsa, jesi li ti to čitao? Znaš li ti da je
tamo opisan kraj svijeta i da pametan čovjek u tom opisu mora
prepoznati tačno ovo što se sada događa? Oglasiće se, kaže tamo, sedam
truba prije nego što sve propadne, a tri su se, dragoviću moj, već oglasile
za onoga koji ima uši da čuje. Je li prva truba najavila da će na zemlju
padati grad od vatre koji će se miješati s krvlju? Je li svakome ko zna
gledati i ima čime jasno da su to bombe koje su polovinom ovog vijeka
kao grad počele padati s neba na zemlju, jesu li one vatreni grad koji se
na zemlji miješa s krvlju? Je li nakon druge trube na zemlju pao gorući
brijeg, opisan tako da i budala prepozna atomsku bombu bačenu na
Hirošimu? Nakon treće trube će, kaže, na zemlju pasti zvijezda Pelin koja
će otrovati vodu i tla. A to je Černobilj, Milijana mi je pokazivala novine
u kojima je crno na bijelo pisalo da Černobilj znači Pelin, da se tako pelin
zove na ukrajinskom, i da je ona eksplozija atomske centrale, koja je
otrovala vodu i tla hiljade kilometara okolo, ustvari pad zvijezde Pelin na
zemlju. Nisu problem ljudi pobijeni i ozračeni onom eksplozijom,
problem su ozračene vode i tla koji će još hiljadu godina trovati i zračiti
ljude, biljke i životinje. Ako sedma truba bude čekala hiljadu godina i
ako se tada bude imalo šta ozračiti. A ti mi ovdje udario o razumu, pa ko
o čemu ti o razumu!
Jovo je govorio jako glasno i bez imalo problema s izgovorom, iako
nije izbjegao ni jednu zdravicu, a znao je popiti i između pojedinih
zdravica. Već pripiti Simon slušao ga je, ne razumijevajući dobro ni
riječi, a kamo li njihov smisao, i osjećao kako u njemu raste mutno

96
divljenje prema Jovinom podvigu. To mora biti natčovjek, mislio je neki
pijani glas u Simonovoj uzburkanoj glavi, on sigurno nije običan smrtnik
ako je u stanju onoliku rakiju saliti u sebe i nakon toga govoriti ovako
jasno i sabrano. A drugi glas je uporno ponavljao da on Jovu odnekud
poznaje i da je od njega, Simona, izrazito neljubazno što se nije s Jovom
lijepo pozdravio i upitao. Čak i za njegovu stvar ovdje može biti
nepovoljno ako se Jovo, očigledno ugledan i omiljen čovjek, o njemu
loše izjasni, a mora se loše izjasniti ako ga Simon nije ni pozdravio ni za
zdravlje upitao, kao da se nikad nisu sreli. Taj oprezni i uporni glas
uvjeravao ga je da nije još sve propalo, da se ponešto još uvijek može
popraviti ako se on prestane ponašati kao seoska mlada i pokaže malo
ljudske neposrednosti. Taj oprezni i uporni glas na kraju ga je nagovorio
da srdačno udari Jovu po ramenu i objasni mu, ljudski i neposredno, da
se evo tek sad sjetio otkud se poznaju. Sigurno ga ne bi uspio nagovoriti
da nije bio pijan, jer se uostalom nije sjetio otkud se poznaju, nije
odgonetnuo ni da li se poznaju, ali pijanu glavu nije teško nagovoriti pa
je Simon izmahnuo lijevom rukom i zaustio da kaže ono što je smislio,
ali se zadebljali jezik nije htio pokrenuti, čak nije dozvoljavao da iz usta
iziđe bilo kakav glas, a ruka je promašila cijelog natčovjeka Jovu i
oborila na stolu pred njim par čaša i flašu s vodom.
- Evo se i u njemu probudio čovjek - objavi Vojin svečano. - Napraviti
čašu može i rob, može i mašina kad se dobro navije, a razbiti čašu onda
kad je zabranjeno može jedino pravi čovjek.
Svi su oduševljeno odobravali, pljeskali Simonu što je konačno postao
čovjek i onda popili u to ime, bacajući svako svoju čašu na pod pored
sebe. Jedino je Miloš Ljubičić zurio u Simona, nastojeći vjerovatno da
nađe odgovor na isto ono pitanje koje je mučilo Simona u vezi s Jovom.
Ali je, po svemu sudeći, imao više uspjeha od Simona jer je u jednom
trenutku jako klimnuo glavom, dok je nadlanicom desne udarao u dlan
lijeve ruke. Bilo je jasno da se sjetio otkud zna ono lice i da mu ni
otprilike nije jasno šta ovdje traži čovjek s kojim je Musa Selimbegović
razgovarao kao s prijateljem.
- Ovo je luda kuća! - viknu Miloš glasno, vjerovatno dajući maha svojoj
zbunjenosti nad ovim otkrićem.
- Jeste! - viknu neko i razbi čašu o zid.

97
 - Kud sve ovo ide, pobogu brate, kud ovo vodi? - pitao je Miloš dalje,
potpuno izgubljeno.
- Prema Antihristu vodi, znao bi da si pravi Srbin - objasni mu Jovo
spremno. - Tri je sveti srpski broj, svega presudnog mora biti troje. Tako
su Sveta Trojica na nebu i tri Rima na zemlji. Ne može biti četvrtog
Rima, kao što ne može biti četvrtog lica na nebu. Vizant ili Carigrad je
bio drugi Rim, a udaljen je od prvog Rima na istok otprilike onoliko
koliko je Moskva, kao treći Rim, udaljena na istok od Vizanta. U
ravnomjernim koracima, znači, ide gospodstvo nad ovim svijetom prema
istoku. A to znači prema kraju, pravi Srbin zna da je istok isto što i iskon,
ishod, izvor, i da se sve završava povratkom u svoj izvor. Pravi Srbin zna
da nakon Moskve ne može više biti Rima, jer bi to bio četvrti, a toga ne
može biti. Kad treći Rim izgubi sjaj i vlast nad svijetom, mnogi će grad
dignuti glavu i za sebe tvrditi da je novi Rim, a onaj koji u tome bude
najglasniji i najuspješniji samo će biti lažni Rim i sjedište Antihrista.
Zapisano je da će gašenje sjaja u trećem Rimu najaviti Antihristov
dolazak, a da će sjaj trećega Rima ugasiti čovjek sa znakom na čelu. Ko
ima oči vidio je da je Gorbačov obilježen znakom na čelu, a ko ima
pameti vidi da će on Sovjetski Savez u crno zaviti i njegovom kraju
odvesti. Upravo on, dobar ti stojim. Zapisano je da će se sjedište svijeta
tada pomjeriti dalje na istok, čak iza leđa krajnjem istoku. Iza samog
istoka, znači, sasvim s onu stranu, javiće se grad koji će za sebe tvrditi da
je novi Rim i koji će vladati svijetom, a u njemu će vlast imati dječak s
trubom u rukama. Taj dječak će svima obećati sve, a mnogo će od
obećanja i ispuniti. On će nahraniti gladne, kao da stijene pretvara u
hljeb. On će obećati vječnu mladost i zaista, mnogom će starcu njegovi
ljudi zategnuti kožu i mnogoj starici uspraviti sise. On će obećati da će se
glasom ili pokretom prsta u sobu dozivati najljepše žene i najdalje
zemlje, i vidi - njegovi će ljudi zaista to omogućiti svakome ko bude
imao potrebne aparate. Ali to će biti lažni Rim i on će biti Antihristov
izaslanik, zato će sva njegova ispunjena obećanja biti prevara i privid.
Nikome neće žena dozvana pritiskom na dugme roditi dijete ili ga makar
gricnuti za uho, jer ona će biti samo slika koja nestaje kao što nestaje
struje, ona će uostalom nestajati upravo zbog nestanka struje. Niko se
neće nahraniti na uspravljenim sisama starice, jer će one biti bez mlijeka i
iznutra suhe, kao što će zategnuta staračka koža biti bez bora jer će biti

98
bez života. Ali će se ljudi radovati lažnim čudima Antihristovog
izaslanika, jer će ljudi biti bez pameti, vjere i potrebe za istinom u
srcima. Starci će zatezati kožu i čuditi se što su im srca ostala hladna, ali
će tu hladnoću u srcima kriti jer će ih biti stid da je otkriju, pa će tako i
druge na krivi put zavoditi. Starice će ubadati svijet uspravnim sisama,
ali će im utroba biti mrtva, pa će u tajnosti naručivati djecu od drugih
žena, da sakriju svoju jalovost i zavedu na krivi put i druge starice. Jao
svijetu koji se preda lukavstvima Antihristovog izaslanika! A malo će se
naći onih koji su proniknuli lukavstva Lukavoga i ostali uz istinu i vjeru.
Njih će Lukavi i njegove sluge progoniti i na stub srama stavljati, u gladi
ostavljati i na krst razapinjati, u ludnicu zatvarati i s okuženima izdvajati.
Ako vjerni sve to izdrže i ostanu s vjerom, možda će im poći za rukom da
odgode Antihristov dolazak i privremeno spasu svijet. Zapisano je da će
se ti vjerni okupljati pod lipom i pod šljivom, a iz toga nije teško
razumjeti da smo to mi Srbi. Nema više svijeta, ako ga mi ne spasimo,
braćo.
- Lijepo li ovaj Jovo zbori, ko da su ga u Mletke šiljali - podviknu Vojin
kad je Jovo ušutio i podiže čašu prema njemu. Vojin je sada sjedio u
fotelji koja je u separe dopremljena tokom večeri, razvezane kravate i
raskopčane košulje, s kapljicama znoja na licu, s potpuno mokrom
bradom i podbratkom, koje se i nije moglo jasno razlikovati jedno od
drugoga. Svi prisutni su slijedili primjer svog komandanta, podigli čaše i
ispili. Nakon toga zavlada šutnja, prekinuta tek ponekim teškim uzdahom
ili podrigivanjem.
- Živio bol! - vrisnu Milijana, kojoj su već neko vrijeme suze tekle niz
lice. - Bolom ćemo da spasemo svijet, bolom ga je Hristos spasio pa
ćemo valjda i mi. Neka vlada bol, makar mu ja bila prva žrtva.
- A pogotovo ako mu žrtva uopšte nećeš biti ti, nego tvoji komšije -
primijeti Miloš, zaplićući jezikom.
- Ne seri, ako niko ne nanosi bol meni, moram ja nekome - obrecnu se
Milijana i dalje neutješno plačući.
Ako je namjeravao odgovoriti Milijani, Miloš to nije mogao učiniti jer
se od začelja stola začu zvuk gusala. Jedan omanji mršav čovjek
spečenog lica prelazio je gudalom preko žica kao da provjerava
instrument i svoju sposobnost da iz njega oslobodi pravi zvuk, ili kao da
se predstavlja instrumentu i upoznaje se s njim. Svi su ušutjeli i okrenuli

99
se malom čovjeku u dnu stola koji je, nakon kratkog ispitivanja gusala i
ugađanja njihovog zvuka, počeo guslati snažnim zamasima. Jak i čist ton
je osvajao prostoriju ispunjenu dimom i isparenjima, oči su napregnuto
pratile moćne pokrete malog čovjeka sa spečenim licem, koji je
naočigled postajao jedno sa svojim instrumentom iz kojega je oslobađao
sve jači i sve čistiji zvuk, rastući, reklo bi se, zajedno s tim zvukom i s
uzbuđenjem što ga je on budio u prisutnima. Oči su se sijale i grudi
nadimale, sjećanja oživljavala i mutne slutnje isplivavale iz dubina bića,
a herojski zvuk zaposjedao je najtamnije uglove sobe i duše podjednako.
Onda odjeknu glas, začudo dubok i snažan: “Boga moli Jugovića majka
Da joj Bog da oči sokolove...” Glas čovjeka i glas gusala
nadmetali su se i preplitali, slivali se jedan u drugi pa se onda opet
razdvajali izazivajući jedan drugoga da se još jednom uzdignu i još malo
narastu, ponovo postajali jedno i prijetili da rastvore zidove i uznesu se
prema nebu zajedno sa stolom, prevrnutim i razbijenim čašama, zajedno
sa ljudima okupljenim oko stola...
“Ona leti na Kosovo ravno
Mrtvih nađe devet Jugovića
I desetog starog Jug Bogdana.” Čovjekov glas se jako uzdiže, pisnu i
pretvori se u jecaj. Gusle ušutiše jer su se ruke raširile, gudalo u desnoj a
instrument u lijevoj ruci, a iz čovjekovih usta je uporno izlazio mučan,
piskav glas nalik na jecaj. Onda krkljanje, pa dubok uzdah kojim kao da
se jezik izvlači iz grla i onda jauk, koji kao da je oslobodio suze što
pljusnuše iz očiju.
- Ne mogu, ne mogu - govorio je mali čovjek između dva jecaja - ne
mogu ja podnijeti smrt starog Jug Bogdana, sve mogu samo njega ne
mogu.
Niko nije primijetio kad su se vrata separea nečujno otvorila i visoki
suhi konobar nečujno ušao s velikim poslužavnikom prekrivenim
zdjelama sa vrelom čorbom. Dok se konobar oprezno prikradao stolu,
guslar je plakao i između dva jecaja protiskivao jedva razumljive
polurečenice.
- Majku im balijsku, njega im neću oprostiti. Sve mogu, ali starog Jug
Bogdana ne mogu, majku im balijsku!
Konobar je upravo stao kod Vojina Stanimirovića na čelu stola, veliki
poslužavnik na lijevoj ruci i zdjela vrele čorbe u desnoj. Je li se preko

100
nečega sapleo, je li izgubio ravnotežu zato što je stao na polomljenu čašu
ili zato što ga je staklo ubolo u nogu kroz gumu zepa što ih je imao na
nogama, je li nešto nevidljivo skrivilo njegov pad, uglavnom konobar se,
upravo dok je guslar izgovarao jednu od svojih polurečenica, prostro duž
stola koliko je dug, prolivajući čorbu s poslužavnika po podu i onu iz
svoje desne ruke ravno po guslaru.
Strahovit prasak od razbijenog stakla i porculana odjeknuo je i
rasprostro se po cijelom usnulom hotelu. Kroz vrata koja je konobar
ostavio otvorena uskočiše trojica nabildanih momaka s obrijanim
glavama, vjerovatno čuvari Vojina Stanimirovića, s pištoljima u rukama.
Preletjevši pogledom prostoriju, shvatili su šta se dogodilo, a onda počeli
nogama udarati konobara koji je upravo bio krenuo da ustane, valjda
bijesni zbog šoka koji im je priredio. Jedno-dvoje od onih što su sjedili za
stolom pridružiše im se, ali ne stigoše na nesretnika istresti svoj bijes.
- Razlaz! - dreknu Vojin Stanimirović i zamaha rukama.
Dvojica čuvara priskočiše, pomogoše mu da ustane i krenuše s njim
prema vratima.
Ostali se, jedan po jedan, podigoše od stola i zaputiše za njima,
ostavljajući na podu separea konobara natopljenog čorbom.

101
 9. DOBA NASMIJEŠENIH TIGROVA

- Znaš li ti ko je Valerij Brumelj? - pitao je Mirko Landeka, pa nakon

Simonovog odričnog pokreta glavom nastavio: - To je, dakle,
neprevaziđeni skakač uvis, čovjek je mislio da on leti kad ga je gledao u
skoku, kao da je dobivao krila od pogleda na letvicu. Njegov trener je
imao starijeg brata koji je uzimao časove solo pjevanja, iako nije imao
sluha koliko ni bure rasola, i taj brat je predavao fizičko vaspitanje u
gimnaziji. Ali ga je solo pjevanje spasilo od ludila, možda i od
samoubistva.
Dok su sjećanja na staljinski teror još bila svježa, taj brat je pozvan da
se određenog dana javi u određenu policijsku stanicu u deset sati
prijepodne. Javio se kako je bilo određeno i bio odveden do nadležnog
službenika koji ga je korektno primio i zamolio da sjedne na stolicu u
uglu dok ne dođe na red. Brat je sjedio i čekao do dvanaest, kad mu je
službenik rekao da toga dana neće imati vremena za njega, tako da će
morati doći sutradan u isto vrijeme. Idućeg dana se brat javio tačno u
deset, kako je bilo rečeno, a službenik ga je korektno pozdravio i uputio
na stolicu u uglu, zamolivši da sjedne i sačeka svoj red. Brat je sjeo na
pokazanu stolicu i čekao do dvanaest. U dvanaest mu je službenik rekao
da danas očigledno neće doći na red, zato neka dođe sutra u deset.

102
Sutradan se brat tačno u deset prijavio kod službenika koji ga je već
poznavao, te ga je kao starog znanca pozdravio i uputio na njegovu
stolicu u uglu gdje može sjesti i sačekati da dođe na red. Brat je sjedio i
čekao do dvanaest sati, a tada mu je službenik rekao da može ići jer
danas više nema nade da dođe na red, ali neka dođe sutra u deset.
Narednog dana je brat došao u deset sati, a nadležni službenik ga je
uputio da sjedne na stolicu u uglu, gdje može sačekati da dođe na red, ali
ni toga dana nije došao na red jer ga je u dvanaest sati nadležni službenik
otpustio i naručio za deset sati sutradan. Sutradan je brat došao u deset
sati u dobro poznatu kancelariju i zaputio se prema stolici u uglu čim je
vidio dobro poznatog službenika, ali mu je službenik ipak rekao neka
sačeka na toj stolici dok dođe na red, jer je valjda služba od njega
zahtijevala da mu to kaže. U dvanaest sati je, kao svaki put do tada,
službenik rekao bratu da danas neće imati vremena za njega i da zato
može ići, ali ga on očekuje u deset sati narednog dana. Narednog dana je
brat u deset sati bio kod službenika, ali je ovaj put sačekao pored stola da
mu službenik kaže neka na stolici u uglu sačeka dok dođe na red,
poštedjevši tako službenika neugodnosti da viče za njim kako treba sjesti
i čekati na stolici na kojoj je on već sjedio, kako se dogodilo prethodnog
dana. Čekao je do dvanaest sati, a u dvanaest mu je službenik rekao kako
je jasno da danas više neće doći na red i da može ići, ali da sutra u deset
sati treba biti ovdje. Idućeg dana je došao u deset sati, ali je njegov
službenik upravo bio zauzet telefonskim razgovorom, pa je brat sačekao
do kraja razgovora da bi mu službenik rekao kako na stolici u uglu može
sjesti i sačekati svoj red. Bio je radostan što je službeniku pomogao da
sasvim korektno odgovori službenim obavezama, pa je zadovoljan sobom
čekao do dvanaest sati, kad mu je službenik rekao da za sada može ići,
jer danas sigurno neće doći na red i da sutra u deset sati bude ovdje.
Sutradan u deset brat je, kao što je bilo rečeno, došao u kancelariju i čuo
od službenika da na stolici u uglu sačeka dok dođe na red, a onda u
dvanaest čuo od istog službenika da sada može ići i da se prijavi sutra u
deset. Ali je ovaj put službenik zvučao nekako zabrinuto i bratu je bilo
iskreno žao što ga ne može pitati za uzroke njegove zabrinutosti, a bilo je
jasno da ne može jer bi takvo pitanje razorilo službenu formu njihovog
odnosa. S druge strane, bilo mu je jasno da se službenikova zabrinutost i
njega tiče, ne samo ljudski, kao zabrinutost njegovog bližnjeg koga

103
poznaje i redovno viđa, nego i sasvim konkretno i praktično, jer sudbina
nadležnog službenika direktno utiče i na njegovu sudbinu, toliko
odraslom čovjeku mora biti jasno. Ali je morao sakriti svoju brigu i u
dvanaest sati otići, kako mu je bilo rečeno. Sutradan je u deset sati
osvanuo na svome mjestu pred stolom dobro poznatog službenika, a on
mu je umornim i primjetno zabrinutim glasom rekao neka sjedne na
stolicu u uglu i sačeka dok dođe na red. Brat je sjeo i čekao, kao svaki
put do sada, ali je danas, pošto mu se žurilo, počeo iščekivati trenutak
kad će mu se službenik okrenuti čim mu je njegov uvježbani unutrašnji
sat rekao da je dvanaest sati blizu. I kad se službenik okrenuo prema
njemu, kratko nakon što je on u sebi rekao da uskoro mora biti dvanaest,
on je nestrpljivo ustao sa stolice i istog trenutka duboko zažalio što je to
uradio. Zar je morao ovo prirediti sirotom službeniku, koji je ionako
zabrinut? Zar je ugodno nekome objašnjavati da sad može ići jer se za
njega nema vremena, ako taj neko već stoji spreman da ode i time
pokazuje da zna ono što mu se objašnjava?! A službeniku je očigledno u
opisu radnog mjesta da kaže sve što se mora reći jer mu je i danas, iako je
on već stajao, objasnio da danas za njega neće imati vremena, ali da ga
sutra očekuje u deset sati. Sutradan je brat došao u deset sati, još uvijek
opterećen osjećanjem krivnje zbog jučerašnjeg ispada, ali svjestan, kao
uvijek, da ne smije otvoriti usta kako bi se izvinjavao jer bi tek to sve
pokvarilo, saslušao uputstvo da sjedne na stolicu u uglu i sačeka dok
dođe na red, a onda se zaputio u ugao i sjeo na stolicu. Čekao je do
dvanaest sati, kad mu je službenik rekao da dans sigurno više neće doći
na red i zato može ići, ali neka dođe sutra u deset. Brat je to saslušao,
mirno i sabrano sjedeći na stolici, tako da je zgradu policije mogao
napustiti zadovoljan sobom, kao čovjek koji poštuje zakone i službu,
spreman da službenim licima iziđe ususret.
To je tako trajalo preko dvije godine. On je svaki dan dolazio u deset
sati u istu sobu, sjedao na istu stolicu u istom uglu, sjedio do dvanaest
sati i onda odlazio u svoj život. Tokom te dvije godine razvio se između
njega i službenika jedan poseban odnos, neko bi možda rekao čak jedna
vrsta prijateljstva, u svakom slučaju jedna bliskost kakva se mora pojaviti
među ljudima koji su sudbinski povezani i koji određeno vrijeme
provedu zajedno, bila ta bliskost pozitivna ili negativna. Kako je radio u
školi i kako njegova zauzetost od deset do dvanaest nije bila privatni hir

104
nego državna stvar, mogao je podesiti raspored tako da posjete policiji i
nastava ne smetaju jedno drugome. Sve se, dakle, uredilo sasvim dobro,
tako da su svakodnevne dvosatne posjete policiji ušle u njegov život i
postale mu navika. A navika je nama, ljudima, drugi karakter, mnogima
čak prvi ili jedini koji imaju.
Jednog dana mu je, kad je došao u deset sati, službenik rekao da sjedne
na stolicu u uglu i sačeka dok dođe na red. On je sjedio na svojoj stolici i
čekao do dvanaest sati, a u dvanaest mu je službenik rekao da se njegova
stvar uredila i da više ne mora dolaziti. To je djelovalo na njega kao jak
udarac, možda bi se i zateturao od siline šoka da nije sjedio na svojoj
stolici. Zbunjeno je pitao službenika šta bi trebao raditi sutra u deset, a
službenik mu je odgovorio da to nije ni njegova niti stvar policije, jer je
brat slobodan čovjek koji može raditi šta ga volja. U svakom slučaju
ovamo, u policiju, ne mora više dolaziti i to je jedino što mu on još može
reći.
Bilo bi pretjerano reći da se brat osjećao kao čovjek kojem je neko
njegov bez razloga i obrazloženja otkazao ljubav, toliko se s policijom i
sa svojim službenikom ipak nije zbližio, ali bi se njegovo osjećanje
smjelo usporediti s osjećanjem otpuštenog ljubavnika, pogotovo zato što
on, poput pravog ljubavnika, nije saznao razloge ni za početak ni za kraj.
I u prvi mah ga je, poput pravog ljubavnika koji je upravo raskinuo vezu,
preplavilo olakšanje i radost. Ali je već sutradan, u vrijeme kad je kretao
u policiju, upoznao negativnu stranu ovog olakšanja: on je bio odjeven i
potpuno spreman, s trolejbuskom kartom u džepu i rukavicama u lijevoj
ruci, samo bez prava da krene na mjesto prema kojem je u ovaj čas do
sada hitao. On se morao pripremiti za odlazak, to se njegovo tijelo,
potpuno neovisno o njegovoj volji i svijesti, pripremilo, jer se preko dvije
godine u ovo vrijeme ono ovako pripremalo. Naše tijelo je, kao i
osjećanja, mnogo sporije od naše svijesti, svijest prečesto svojom
lepršavom praznom brzinom zlostavlja tijelo, osjećanja i druge teške
dijelove ljudskog bića. Dva sata sjedenja u policiji i blizu sat vremena,
koliko je provodio na putu od škole do policije i nazad, postali su
odjednom višak u njegovom životu, praznina koju on nije imao čime
ispuniti. U tijelu su bile upisane radnje vezane za odlazak do policije i
povratak u školu ili kući, u emotivnom životu su bili upisani i duboko
pohranjeni strepnja, iščekivanje, pitanja vezana za službenikov odnos

105
prema njemu i temeljno pitanje koje se ni na trenutak nije moglo
zaboraviti - zašto je on pozvan ovamo. Njegova strepnja i službenikov
ton, radnja njegove ruke i položaj tijela, sve što je činio i osjećao u
određenom dijelu dana tokom dvije godine, jesu oblici, neki od njih
nejasni, kao naprimjer strepnja, ali ipak stvarni oblici, koje se ne može
zamijeniti pukim zaključkom svijesti da sve to više nije potrebno. Svijest
kaže da se danas ne mora na policiju i noga se umiruje, utroba prestaje
drhturiti, leđa brišu otisak naslona koji se duboko urezao posred kičme,
iščekivanje se gubi... Ma nemoj! Ne ide to s ljudima tako jednostavno, jer
sve ljudsko pamti. To je brat shvatio već u prvim danima svoje
novodobivene slobode. Ljudi se uglavnom žale na nedostatak vremena,
on je imao prilike uvjeriti se da je višak mnogo veći problem. Tri sata
viška što su se pojavila u njegovom danu počeo je već nakon par dana
osjećati kao izraslinu na tijelu koju niko osim njega ne vidi, tako da
stalno prijeti opasnost da njome zakači drugog čovjeka, sruši stolicu,
zaglavi se u vratima, jer se niko i ništa ne uklanja ispred njegove
izrasline, koja međutim stalno raste.
Nakon desetak dana, kad je višak od tri sata u njegovom danu već
počeo ozbiljno prijetiti njegovom razumu, čuo je, prisluškujući jedan
razgovor u školskoj zbornici, za pjevačicu koju su otpustili iz opere i koja
se sada nastoji prometnuti dajući časove pjevanja. Raspitao se za nju, ne
brinući se što će kolege shvatiti da je prisluškivao, i već sutradan bio kod
otpuštene operske pjevačice koja je bila spremna davati mu časove
svakog dana između deset i dvanaest.
- Ne vjerujem da su daleko dogurali, s obzirom na njegov sluh - završio
je Landeka svoju pripovijest - ali vjerujem da ćeš teško naći nastavu
kojoj su se i učitelj i učenik predavali tako radosno i potpuno. Eto vidiš
šta se sve živom čovjeku može dogoditi s policijom. Ne znamo mi šta je
za nas dobro, mi uvijek mislimo da je zlo čim je od policije, a ne mora
biti tako.
Simonu nije bilo teško zamisliti kako se osjećao, kako se morao
osjećati, brat s nevidljivom izraslinom na tijelu, jer je i on svoju glavu
osjećao kao ogromnu neprirodnu izraslinu koja je nekim čudom prošla
kroz vrata, iako je šira od njih i veća od cijele sobe. Nije mogao znati je li
za njegovo katastrofalno stanje krivo jedino pijanstvo od prošle noći, ali
je mogao biti siguran da ono nosi dobar dio krivice za tu katastrofu.

106
Možda je čak cijela košmarna noć, od koje se nije uspio oporaviti evo do
ranog popodneva, sa svim onim što ga je mučilo tokom te noći, samo
posljedica pijanstva? Jedna od muka prethodne noći bili su uzdasi, teški
duboki uzdasi prepuni bola, koji kao da su prodirali u njega i ispunjavali
ga tjeskobom, možda i dijelom onog bola što su ga nosili u sebi. Je li
sasvim moguće da je to on uzdisao, onako mrtav pijan, ali to nije shvatio
nego je mislio da sluša tuđe uzdahe? Čije uzdahe u kući u kojoj je on
jedini stanovnik? Činilo mu se da oni dolaze odasvud, sa svih strana i iz
svega što ga okružuje, a istovremeno i iz njega samoga. Kako bi jedan
zvuk, makar bio i uzdah, mogao dolaziti istovremeno iz njega i izvana, s
lijeve i desne strane, odozgo i odozdo, iz zida pored njega i iz kreveta na
kojem leži? To, naravno, može biti jedino njegov vlastiti uzdah, natopljen
rakijom koju je ispio, samo što on to, onako pijan i nesvjestan sebe, nije
mogao razumjeti. Vjerovatno je tako i sa glavoboljom koja se pojavila u
neko doba, u onom bunilu u kojem je proveo svu noć, u stanju koje nije
san i nije budno stanje. Od čega bi mogao nastati i otkuda bi mogao
poticati onaj strašni bol od kojega kao da se rascvjetava mozak? Nije li
najlogičnije da je glavobolja prouzrokovana pijanstvom i da su uzdasi
bili reakcija njegovog ošamućenog tijela na glavobolju? Jeste, to bi bilo i
pravo objašnjenje, kad bi život bio logičan. Ali nije. Niti je život logičan,
niti je pijanstvo dovoljno kao objašnjenje svega onoga što se s njim i oko
njega, u njegovoj kući, događalo prethodne noći. Rakija ne miriše na
orahe, a njega je svu noć mučio teški, opojni miris oraha koji mu je
skraćivao dah i izazivao tjeskobu, kao da mu steže pluća i vuče ga za
diafragmu. Nema sumnje da je taj miris bar malo doprinio njegovoj
glavobolji, a on nema veze s pijanstvom i rakijom, on je preplavio
njegovu poludjelu kuću i jutros se još uvijek osjećao u svakom uglu, ne
onako jak kao sinoć, niti gust toliko da se lijepi po čovjeku, ali upravo
onaj miris. Ni rakija, ni pijanstvo nisu mogli prekriti iznutra njegovo
ogledalo slojem prašine, pepela ili nečega sličnog, a ono je izgledalo
upravo tako kad se htio obrijati i uporno je ostajalo takvo, pa je on nakon
mnogo godina iz kuće izišao neobrijan. Bilo bi dobro sav onaj košmar
pripisati pijanstvu, u njegovoj situaciji mu najmanje treba nešto
neshvatljivo i iracionalno, ali život eto neće da bude razuman. Treba ga
prihvatiti onakvoga kakav je i s njim se nekako dogovoriti.

107
 Najprije se vrelim tušem dugo nagovarao na još jedan dan i uvjeravao
sebe da živ čovjek podnosi dane i onda kad oči neće da se otvore, glava
neprestano raste i otežava, želudac uporno ostaje u grlu iako mu je tamo
još gore nego na njegovom mjestu, a ostali organi i svi udovi razilaze se
kao da svaki od njih namjerava krenuti svojim putem. Tuš je, kao svaki
put do tada, bio uvjerljiv, tako da je umivaoniku prišao kao živ čovjek
spreman da podnese i dan i život, ali je jutarnje rituale ponovnog
oživljavanja morao svesti na pranje zuba jer je ogledalo opet ludovalo,
samo što ovaj put nije bilo zadimljeno nego iznutra prekriveno nečim
sivkastim, što je najviše ličilo na pepeo ili na prašinu. To se nije dalo
očistiti trljanjem, niti se htjelo ukloniti samo, pa je Simon izišao u svijet
nakon umivanja i pranja zuba, unaprijed tugujući zbog svega onoga što
će ga snaći tako neobrijanog.
S pravom je tugovao, jer se tokom dana sve samo pogoršavalo.
Glavobolja se pojačala, raspoloženje se spustilo u podrum zbog niskog
neba, koje kao da će mu se svakog trenutka srušiti na glavu (kako je,
pobogu, mogao tako potpuno zaboraviti strašne fočanske jeseni u kojima
vlaga prodire čovjeku do kostiju, a memla mu napada i samu dušu?!),
Landeka je njegove prijedloge i ideje saslušao s posprdnim izrazom na
licu i nije ih udostojio ni jedne rečenice komentara. Samo je rekao da na
njega, Simona, niko naravno ne sumnja ozbiljno, ali mu dokumente i
ključeve auta ne može vratiti jer se zakon mora poštovati. A Simonovu
ponudu da surađuje s njim tokom istrage odbio je jednim kratkim
prezirnim pokretom, rekavši samo da ni posljednja budala ne bi
osumnjičenoga uključila u istragu. Kao da ga hoće utješiti ili pokazati
dobru volju nakon tolikih odbijanja, Landeka mu je odlučio ispričati
slučaj koji primjerom pokazuje da se s policijom mogu doživjeti
najrazličitije stvari i steći različita iskustva, pa mu je ispričao priču o
bratu i službeniku. Ne bi li jednom mračnom danu izmamio bar malo
svjetla, Simon je pokušao sebe uvjeriti da Landeka nije njegove
prijedloge odbio zato što su oni neprihvatljivi ili loši, nego samo zato što
ih je on, Simon, neuvjerljivo izložio, a on danas sigurno jeste neuvjerljiv,
kad bi on danas nekoga pokušao uvjeriti da je korisno bar ponekad disati,
taj bi sigurno zauvijek odustao od besmislene radnje uvlačenja zraka u
sebe. Zato odluči pokušati još jednom.

108
 - Vama naravno neće smetati ako ja budem istraživao na svoju ruku, ja
bih Vas obavijestio ako nešto saznam.
- Ti si danas baš na svoju ruku, Mihailoviću. Šta si zapeo za prokletu
istragu, šta se to tebe uopšte tiče?
- I meni je u interesu da se što prije riješi, moram u neko doba nazad.
Žena č eka, posao, obaveze. A i lakše ć e mi biti kad se riješi, ipak sam i ja
osumnjičen.
- I to jedini osumnjičeni koji pokazuje nervozu, Mihailoviću. A to mi se,
dakle, ne dopada, to mi se nimalo ne dopada. Rekao sam ti da se na tebe
ne sumnja ozbiljno i da su preduzete mjere samo zakonske formalnosti, a
ti si i dalje nervozan, uplašen, nepovjerljiv, htio bi istraživati. To je
nezdravo, Mihailoviću, idi mi s očiju da te ne bih uhapsio. I prijavi se u
ponedjeljak.
Nebo je palo toliko nisko da je izgledalo kao poklopac na kotlu u
kojem je Foča izgrađena. Promicala je poneka kap kiše, premalo da bi se
reklo kako stvarno pada i da bi se u skladu s tim otvorilo kišobran, ali
dovoljno da čovjek nakon nekog vremena bude mokar. Očigledno je i
kiša pala u depresiju, pa se samo ponekad malo oklizne umjesto da
stvarno pada, mislilo je nešto u Simonu. A on se pitao kako preživjeti ako
s ovom kišom počne prava fočanska jesen, koja u pravilu počinje s
prvom velikom kišom u septembru. Prva velika kiša u augustu značila je
kraj kupanja na Ćehotini i dolazak lubenica, prva kiša u septembru
značila je duge rukave, cipele i strah od novembra u kojem se cijeli svijet
razmekša od vlage i sve na njemu izgubi oblik. “Bože, kako preživjeti
fočansku jesen bez Barbare i bez mogućnosti da se makne odavde, s
poludjelim policajcima na vratu i u poludjeloj kući u kojoj se događa
nešto neprirodno”, pitao se Simon dok se od policije vukao prema malom
trgu kod sahatkule. Kako je upravo prolazio pored pošte, pomislio je da
bi mogao nazvati Barbaru i tako imati bar jedan lijep trenutak u ovoj
poplavi nevolja. U prvi mah mu se ta pomisao dopala i već je krenuo u
poštu, ali se sjetio da će Barbara po njegovom glasu sigurno prepoznati
kako mu je, pa se pokolebao. Kako da joj ne kaže koliko čezne za njom i
kako da joj nakon toga ne kaže da su mu oduzeli pasoš pa joj zato ne
može doći? Ona bi naravno smjesta krenula ovamo, a on to ne smije
dozvoliti jer bi se tada oboje našli u istoj klopci. A kako Barbaru
spriječiti da uradi ono što je naumila? Iz zbrke želja, pitanja i strahova

109
pomjerio ga je, iako ga nije izvukao, čovjek koji je htio izići kroz vrata u
kojima je Simon stajao, a time je ubrzao i njegovu odluku. Neće on
nazvati Barbaru, razgovor bi do nepodnošljivosti pojačao čežnju za njom,
pa njemu ne bi pomogao, a nju bi uvukao u ovaj đavolji krug u koji ona
naprosto ne spada.
Musa Selimbegović je stanovao u neposrednoj blizini, u jednoj lijepoj
staroj kući pored sahatkule, pa Simon odluči navratiti do njega da vidi je
li se oporavio od jučerašnjih događaja na haremu. Zatekao je grozničavog
starca koji je podrhtavao od studeni, iako mu je lice bilo ovlaženo
znojem. Na ovom čovjeku nije bilo traga onoj eleganciji koja je u
Simonovom doživljaju bila neraskidivo vezana uz očevog prijatelja,
gotovo jednako onako neposredno i neraskidivo kao njegovo ime, i
valjda je zato Simona bolno kosnulo ono što je vidio pred sobom. U
debelom kućnom ogrtaču neodređene boje i iznošenoj pidžami, Musa
nije izgledao ni kao karikatura onog čovjeka kojeg je Simon poznavao,
nego kao neko ko za onog čovjeka nije ni čuo.
- Ah, ti si - rekao mu je Musa umjesto pozdrava, a iz tona se, kao ni iz
riječi, nije moglo razabrati je li to izraz radosti što ga vidi ili prigovor što
uznemirava svoje bližnje. Ali se nakon te izjave Musa okrenuo i pošao u
kuću, što se svakako moglo shvatiti kao poziv.
Velika soba u prizemlju, u koju ga je Musa uveo, imala je, valjda zbog
tepiha, ćilima i obilja rezbarenog drveta, nešto toplo i opušteno u
atmosferi, iako je, vjerovatno iz istog razloga, imala i onu koketno
naglašenu otmjenost kojom je Musa rado paradirao. Na sredini sobe
Musa se okrenuo prema svom gostu i bez riječi mu pokazao sečiju
prekrivenu tepihom, a sam sjeo na niski otoman od rezbarenog drveta
okružen tvrdim jastucima što je stajao uza zid nasuprot vratima. Dok su
tako stajali nasred sobe, nadohvat ruke jedan prema drugome, Simon je
registrirao miris oraha koji je dolazio od njegovog domaćina. Nije taj
miris bio onako gust i jak kao onaj što je prošle noći ispunio njegovu
kuću i svu noć ga gušio u snu, lijepeći mu se po cijeloj utrobi, ovaj je bio
mnogo blaži i gotovo ugodan, kao da je Musa ovijen oblakom orahova
mirisa ili kao da je sa znojem što mu je izbio po licu iz njega izišao i taj
miris. Kako je udahnuo i prepoznao miris, Simon je postao siguran da je
njegova glavobolja dolazila mnogo više od njega nego od rakije. Jeste on
bio pijan, u to nema sumnje, ali ni izbliza toliko da bi se pijanstvom

110
mogla objasniti njegova agonija duga cijelu noć, svi oni uzdasi, gušenje,
glavobolja, tjeskoba od koje se ludi... Nije mu ovo prvo pijanstvo u
životu, zna on kako su stvari izgledale kad je popio mnogo više, sad kad
je iznova osjetio i prepoznao miris može biti potpuno siguran da su sve
ono od sinoć skrivili ovaj miris i poludjela kuća u koju su prodrli mirisi i
svašta drugo. A u toj kući mu valja opet spavati.
Musa ga nije ničim ponudio i nije ga ništa pitao, tako da se Simon
počeo prilično glupo osjećati, povrijeđen odsustvom bilo kakvog
domaćinovog interesa za njega. Tek ga je pogled na starčevo blijedo
oznojeno lice, na vlažnu kosu koju jutros nije ni počešljao i nepomične
oči, koje očigledno ne vide ono u šta zure, tek to što je vidio pred sobom
podsjetilo ga je da mu je domaćin starac koji je svakog trenutka sve dalje
i od svog vlastitog tijela, a kamo li od pravila gostoprimstva. Musa
naprosto nije ovdje, to jest ovdje je jednim malim dijelom sebe. Simon se
malo postidi svoje prvotne reakcije i poče govoriti kao da nastoji
opravdati i tu reakciju i svoj nenajavljeni dolazak. Ispričao je kako je i
gdje sinoć vidio Miloša Ljubičića, s kojim se Musa pozdravljao na
dženazi, šta je i kako Miloš govorio, šta se sve dogodilo u hotelu, pa
završio zaključkom da mu se upravo ono što je Miloš govorio dopalo
više od svega drugoga.
- Dobar je Miloš - složi se Musa.
- Ali si ti na haremu bio gotovo podrugljiv prema njemu - primijeti
Simon.
- Nisam, ne daj Bože, mi se volimo našaliti jedan s drugim, nije to bila
podrugljivost.
- Možda je bila šala, ali je bilo i nečeg drugog, žestokog, sigurno, jasno
sam osjetio - bio je uporan Simon. - Ne riječi, to ne tvrdim, nego nešto u
tonu, recimo u glasu, izrazu.
- Drago mi je što si tako osjetljiv - osmjehnu se Musa - ali teško tebi
takvome u ovom svijetu. Naravno da je bilo, najviše bijesa i zavisti, ako
baš hoćeš. On je stariji od mene, skoro tri godine, a još uvijek se nada,
bori, vjeruje. Moraš to smatrati glupim, ako si normalan čovjek, i moraš
mu zavidjeti na toj gluposti ako si živ.
- Zašto bi to bilo glupo? Nada nije pitanje pameti, u svakom slučaju ne
samo pameti.
- Nemoj sad o tome, života ti!

111
 - Zašto ne? Je li tvoja nespremnost da govoriš o tome u vezi s tvojom
reakcijom na jučerašnje događaje?
- A kakva je to moja reakcija? - upita Musa malo zbunjen.
- Pretjerana, preko svake mjere, u dva sata si ostario, kao da si se
slomio.
Na to je Musa progovorio kao da je provalilo iz njega. Govorio je da ga
je vjerovatno prejako pogodilo saznanje, koje mu se jučer sasvim
konkretno podastrlo pred očima, da su oni, cijela generacija Miloševa,
Simonovog oca, Musina generacija dakle, doslovno sve uradili krivo. Oni
su povjerovali da je revolucija završena onda kad je ona stvarno trebala
početi, oni su zabranjivali ono što je trebalo ismijavati i silom su nametali
ono što se nije smjelo kompromitirati ničim, pa ni silom. Istina je da se
on, Musa, nije dao uvući u vlast i zarana se udaljio od svega, jer mu je u
postupcima revolucionarne vlasti odmah nakon rata bilo previše bronce i
države a premalo humora i živog čovjeka. Volio je on svoj život i bio
jako zadovoljan distancom koju je postavio između sebe i države, a ipak
je sve vrijeme zavidio svojim ratnim drugovima koji su ostali na poslu i
mogli dalje raditi jer nisu vidjeli ono što je on vidio već prvih dana nakon
rata. Naravno da je tu bilo i malo prezira zbog njihove sljepoće i
vlastoljubivosti, ali je sigurno bilo i zavisti što i dalje rade ono što su
jednom po cijenu života započeli, što imaju snage da se dalje bore i
nadaju, što i dalje vjeruju ili se bar mogu praviti da vjeruju. “Glupost je
veliki blagoslov, ako čovjeka pogodi gdje treba”, objasnio je Musa.
“Neko sa strane bi me sad tješio da sam ja u velikoj prednosti nad svojim
drugovima, jer ja kao sebi bar nemam šta prigovoriti. Ali ja znam da
stvari stoje upravo suprotno, da su oni u mnogo boljoj situaciji jer meni
nije ostala čak ni mogućnost da sebi nešto prigovorim. Nemam snage,
nemam nade i nemam čak ni promašaja jer nisam bio budala kad je to
trebalo. Eto, to je valjda ono žestoko što si osjetio u mom odnosu prema
Milošu: on je još uvijek budala, blago njemu.”
Oni su, njegova generacija, kompromitirali uzvišenu ideju solidarnosti
među ljudima, jer su je nametali silom, pa u zemlji koju su htjeli usrećiti
žive samo ekstremni egoisti i pripadnici stada, jedni i drugi podjednako
nesposobni za pravu solidarnost. Dok se ekstremni egoisti prilagođavaju i
jure na Zapad, među nasmiješene tigrove, pripadnici stada ostaju ovdje,
traže u mineralima svoje nacionalno porijeklo i spremaju se da zakrenu

112
vrat svojim bližnjima iz drugog stada. To je bilans cijele njegove
generacije, svega što su oni uradili, a zaista se ne može reći da nisu radili
i trudili se. A on, Musa, nije čak ni to, on se pravio da se zabavlja i trudio
se da mu ruke ostanu čiste, tako da sebe ne može čak ni prokleti što je
jadnoj djeci najgluplje ropstvo učinio slatkim. Ni to! Ništa, samo čiste
ruke. Premalo za tolike godine na svijetu.
Musa je govorio sve brže i sve tiše, kao da se ne radi o razgovoru s
drugim čovjekom nego o svođenju računa sa samim sobom. Groznica mu
se vidno pojačala, oči zamutile i lice planulo, kaplje znoja po licu i čelu
se uvećale i udari studeni, koji su povremeno potresali tijelo, postajali sve
jači. Ponekad mu se glas utišavao, postajao gotovo nečujan, a onda se,
bez vidljiva razloga, pojačavao i Musa bi počinjao vikati. Veza među
pojedinim rečenicama i mislima bila je sve manje jasna, na momente se
potpuno gubila, jednom se nerazumljivu rečenicu moglo naknadno
razumjeti jer se ona odnosila na iskaz koji je uslijedio nakon par minuta,
drugi put se čitav dio ispovijesti nije mogao razumjeti nikako jer se sve
očigledno odnosilo na neku neizgovorenu misao ili na raspravu koju je
on vodio Bog zna kad Bog zna s kim. Musa se očigledno gubio i kao da
je u jednom sve konfuznijem monologu htio dovršiti i do nekog
zaključka dovesti sve svoje razgovore, od rasprava s prijateljima i
suborcima, kakvima je i Simon prisustvovao, do onih razgovora sa
samim sobom u kojima svaka misao i ne mora biti izgovorena jasno jer
su oba sugovornika dijelovi jednog čovjeka, tako da obojica znaju sve što
njihov “protivnik” misli, želi i hoće.
Simon je napregnuto slušao i trudio se da upamti što više od onoga što
Musa govori, znajući dobro da se očev prijatelj i jedan od najvažnijih
ljudi iz njegovog vlastitog djetinjstva i mladosti ovim monologom nastoji
nečega otresti, oslobađa iz sebe nešto što možda ni sam sa sobom nije do
kraja domislio i uobličio. Ovim što sada govori, Musa se otkriva,
vjerovatno potpunije nego što bi želio i učinio u normalnom stanju,
kazuje o sebi i ono što bi možda rado sakrio i od sebe samoga, zato je
važno da ga pažljivo sluša i nastoji što više shvatiti i upamtiti. Simonu je
bilo jasno da je to manje trud oko očevog prijatelja i svog mladenačkog
uzora, a mnogo više trud oko važnog dijela vlastite prošlosti. Kao da bi
obnovio i sačuvao dio sebe ondašnjeg, ako bi sada upoznao i shvatio

113
svog domaćina kojeg će mu rasulo, što je već nastupilo i nezadrživo
napreduje, vrlo brzo oduzeti.
Musa je dugo dokazivao da njihov sukob s nacizmom nije bio rat protiv
jednog režima i nije se smio na to svesti, jer se kod tog sukoba radilo o
sudaru dvaju nepomirljivo suprotstavljenih pogleda na svijet i na
čovjeka, na njegovu prirodu i njegovo mjesto u svijetu. To je u krajnjoj
liniji bio sukob između ljudske odluke za nužnost i odluke za slobodu.
Temeljna ideja nacizma bila je da čovjek nije odgovoran za brata
svojega, jer se on, čovjek, kao i svaka druga živa životinja bori za sunce,
hranu, zrak i vodu, vjerujući (osjećajući!) da je njemu oduzeto sve što
neko drugi, makar i njegov rođeni brat, pojede ili udahne. Kad se u toj
borbi umori, kad stane ili bude poražen, on prestaje biti čovjek i postaje
leš. Tada ga njegova braća sahrane i ostave na miru, ako imaju šta jesti,
ili ubiju dok još diše pa ga pojedu, ako nemaju ništa bolje, kao i kod
drugih životinja. Nema duha i Boga, nema morala i solidarnosti, nema
ljubavi i srodstva, jedina stvarnost i istina je slijepo grabljenje i želja da
se bližnjemu svome pregrize grkljan kako ne bi trošio zrak, vodu, hranu i
svjetlo što ih ja mogu potrošiti. Ono što se čini da je prijateljstvo ili
ljubav samo je privremeno savezništvo s bratom kojeg zasad ne mogu
ubiti ili s onim bratom koji me malo manje ugrožava od nekog drugog, a
ono što izgleda kao moralnost ili dobrota samo je strah od kazne ili nečeg
drugog. Nema ni misterije začeća i rađanja, to je samo proizvodnja novih
organizama po uvijek istoj jeftinoj tehnologiji koja se svodi na to da u
ženu ubaciš sirovinu da bi iz nje dobio sirotinju. Utoliko je nacizam
nesumnjivo bio revolucija i nova riječ u ljudskoj historiji jer je bio prvi
politički sistem koji je ljudsko društvo proglasio zvjerinjakom i htio ga
oblikovati u skladu s tom svojom slikom. Bilo je, naravno, takvih ideja i
prakse i ranije, ali nikada niko nije tu sliku čovjeka i života izgovorio
tako jasno, sistematizirao tako otvoreno, sve to proglasio svojom
ideologijom i razglasio da će ljudsko društvo oblikovati prema toj
ideologiji.
Mi smo, upravo suprotno od nacista, vidjeli solidarnost kao čovjekovu
najvažniju osobinu i utemeljili društvo na odgovornosti svakog od nas za
druge ljude. (Simon je nešto kasnije shvatio da to njegov domaćin misli
na komuniste i tako saznao da je Musa ostao komunist i nakon što se
distancirao od poratnih vlasti, da je bio komunist sve ono vrijeme u

114
kojem je posjećivao njihovu kuću i svađao se s njegovim ocem.) Mi
nismo nosili revoluciju i nismo proglašavali novu riječ, ne znam ko nam
je to podvalio i zašto smo mi pristali da se nazovemo revolucionarima.
Naprotiv, mi smo samo branili duh u čovjeku i slobodu koju nam je taj
duh donio, mi smo branili hiljade godina kulturnog nasljeđa od nove
riječi što su je nosili slavitelji zvijeri. Mi smo radili ono što je radila
grčka tragedija koja je slavila gubitnike jer je znala da je za odluku da se
izgubi potrebno mnogo hrabrosti i slobode, ono što je radila Biblija, što
su radile hiljade ljudskih generacija i milioni knjiga: mi smo govorili da
čovjek možda i jeste zvijer, ali zvijer koja je otkrila svjedočenje i shvatila
da je neko gleda. Jesam ja zvijer, u to nema sumnje, ali ja vidim brata
svojega i znam da on mene vidi, ja svjedočim o njemu i on svjedoči o
meni, ja znam za njega i on zna za mene. To čini da smo i odgovorni
jedan za drugoga, jer ne mogu svjedočiti o onome što mi je potpuno
strano. A silna je razlika između zvijeri naprosto i one koja zna da je
neko gleda i da će o njoj svjedočiti, to je razlika između epoha i eona u
životu univerzuma, to je granica između dvaju načina postojanja. Zbog te
razlike između nas i nacista nema i ne može biti mira.
Sve što su nacisti dodali svojoj osnovnoj ideji samo je posljedica te
ideje, logičan izvod iz nje ili ideološki dekor kojim se oduševljava rulja.
Tako je, naprimjer, njihova odluka da uzgajaju ljude samo posljedica
njihove temeljne ideje: ako nema razlike između mene, kruške i psa, te
ako je sistematski uzgoj krušaka i pasa dao sasvim dobre rezultate i donio
mnogo novih sorti, zašto ne bismo krenuli sistematski i u uzgoj ljudi?
Zašto ne bismo uzgojili izrazito plodne ljude, one sa jako naglašenom
dobrotom i brigom za druge, ljude sa osjetljivim sluhom i one koji su
ludo hrabri? Zašto ne bismo uzgojili upravljače i robove, one koji su po
svojoj prirodi jedno ili drugo? Zašto da ne uzgojimo snagatore i ljepotice,
radnike i momčine koji će služiti samo za rasplod?
Nemoj me, molim te, sada matirati s Platonom i Isusom. Znam da se,
otkako je svijeta i ljudi na njemu, uvijek ponovo pojavljuju zahtjevi da se
popravimo, da usavršimo svoje biće, da postanemo bolji, znam da je prvi
znak naše slobode upravo potreba da sebe usavršimo. Ali niko prije
nacista nije razradio plan da ljude popravlja biološki, kao organizme, bez
ikakva obzira na ljudski duh, i to da ih popravlja sistematskim
uzgajanjem. Nisu to htjeli ni Platon, ni Isus, niti bilo ko od starih

115
mudraca, svi su oni htjeli ljude odgajati a ne uzgajati. To je ona nova
riječ u nacizmu - to što nacizam u čovjeku poriče duh i u svijetu poriče
Boga, to što nacizam uzgaja a ne odgaja, to što nacizam ne želi
popravljati nego iz temelja nanovo stvarati. Bilo je mnogo onih koji bi
čovjeka popravljali, ali nije bilo onih koji bi ga naučno uzgajali za strogo
određenu namjenu. Isto je tako i prije nacizma bilo političkih sistema i
filozofskih učenja u kojima se čovjeka gledalo kao zvijer a društvo kao
zvjerinjak, ali nikad ranije to nije izgovoreno do posljednje konzekvence
i niko ranije nije obznanio namjeru da društvo potpuno podredi toj
predodžbi.
Tu su počele naše kobne greške. Mi smo, opijeni pobjedom u
oružanom sukobu, zaboravili na pravu prirodu našeg sukoba, pa smo
povjerovali da je nacizam gotov kad smo ubili Hitlera. Kao da možeš
zaustaviti svitanje time što ćeš ubiti pijetla koji je prvi kukuriknuo i kao
da si ukinuo jednu kobnu ideju kad si ubio njezinog najglupljeg i
najglasnijeg zagovornika! Onda kad je trebalo početi stvarni obračun s
nacizmom, kad ga je trebalo napasti u sferi duha i svijesti, mi smo počeli
osvajati vlast i zaboravili na njega. A onda su zaredale dalje greške. Mi
smo se obrušili na crkve, iako je kršćanstvo bilo i ostalo duša našeg
pokreta, taj pokret je u krajnjoj liniji i bio pokušaj da se spase kršćanstvo
i njegov doprinos čovjekovom biću. Mi smo ljudima nametali solidarnost
silom, iako smo morali znati da će pravi ljudi prestati da dišu ako im
neko počne silom ugrađivati pluća. Mi smo uradili sve što smo mogli da
svom pokretu zakrenemo šiju, a pri tom smo znali, morali smo znati, da
je to posljednja velika ideja koju je naša kultura u stanju stvoriti i da ljudi
ne mogu živjeti, ne mogu ostati ljudi, bez velike ideje.
A nacizam je živio dalje, ne više kao ideologija nego kao praksa,
ojačan prividnim porazom, raspršen u bezbroj svakodnevnih potreba i
ugrađen u bezbroj praktičnih ciljeva, nevidljiv i neuhvatljiv, svugdje
prisutan i zato neuništiv. Da li u skladu s nekom namjerom ili po volji
procesa koji su jednom krenuli i više se ne mogu zaustaviti osim silom,
ljudski se svijet oblikovao tako da je bilo sve teže opstati bez uske
specijalizacije na jednu funkciju, tako da je čovjek sve više ostajao bez
smisla i svodio se na namjenu, poput mašine. Čovjeka se sve ozbiljnije
uvjeravalo da je on dostigao svoj maksimum kad je u stanju opslužiti
jednu ili dvije mašine, jer to je, opsluživanje mašina naime, jedino

116
istinski važno u njegovom životu. Društvo se oblikovalo u skladu s tim -
kao mašina u kojoj su pojedine društvene grupe jasno razdvojene jedna
od druge i određene svojim uskim namjenama, tako da se jasno razlikuju
oni koji služe uveseljavanju, oni koji upravljaju, oni koji proizvode, oni
koji služe za rasplod, oni koji udovoljavaju tjelesnim potrebama... Kratka
epizoda s prividnom demokratijom u kojoj se upravljači biraju, približava
se svom kraju, jer su ljudi već usvojili osjećanje da su i svi oni
pojedinačno, a ne samo pojedine socijalne grupe, samo dijelovi jedne
mašine ili organi u jednom organizmu i da se tu ništa više ne može
promijeniti. I ne treba se mijenjati. Tom čovjeku se više ne može
objasniti da je on i bubreg, i želudac, i jetra, i pluća, i splet njihovih
međusobnih uticaja, i još mnogo onoga neuhvatljivog i neshvatljivog, on
se siromah već pomirio s tim da je on bubreg i da je urinokultura njegov
svijet kao što je bavljenje urinom jedini razlog njegovog postojanja. On
vjeruje da će umrijeti ili nestati poput lijepog sna, ako ga makneš iz
mokraće, zato ne bi ništa mijenjao.
To je, naravno, uzgojeno, čovjek od sebe nije takav, ljudi su se uvijek
bunili protiv svega, čovjek prestaje biti ono što jeste kad se prestane
buniti. Jesmo li mi počeli ljudima nametati solidarnost, koja im je
urođena kao i bubreg, pa su se oni pobunili i okrenuli nam leđa? A ovi se
sada ne bune, oni mirno pristaju biti stražari, zabavljači, trkači ili puki
ljudski materijal koji služi za rasplod ili, ako tako hoćeš, za proizvodnju
radne snage, rezervnih organa, hormona za podmlađivanje bogatih, krvne
plazme i ostalog materijala, oni na to pristaju kao da je to od Boga dato i
zato nepromjenljivo. Niko danas ne misli na to da treba napraviti kuću,
posaditi drvo i roditi sina da bi se bilo čitav čovjek, današnjim ljudima je
dovoljno da budu mišićavi, ako im je namjena da budu takvi, odnosno da
budu plodni ako služe rasplodu. Jer oni su uzgojeni da imaju jednu
osobinu - da budu brzi ili mršavi, da izgledaju u skladu sa zadanim
idealom ili dobro znaju matematiku. A svim tim upravlja jedna posve
nova ljudska pasmina koju sam ja za sebe nazvao sortom nasmiješenih
tigrova. To je nešto posve novo u ljudskoj vrsti, to su hibridne sorte koje
vjerovatno ne bi uspijevale u prirodnim uvjetima, ali su se u ovim
vještačkim pokazale jako dobro. Oni su uvijek nasmiješeni i dobro
raspoloženi, oni su odmjereni i taktični u ophođenju, oni su elegantni i
izvrsno utrenirani, oni su stručni i imaju dobro držanje, oni su ugodni u

117
društvu i dobro izgledaju, oni su pouzdani jer uvijek sigurno stižu na cilj.
Probaj jednog takvoga bocnuti iglom dok izlaže svoje poglede na neki
važni problem - kladim se da neće poskočiti niti se trznuti, nego mirno
zaključiti šta se dogodilo, dati znak svojim gorilama da te uklone,
nasmiješeno te ispratiti pogledom i možda čak u sebi poželjeti da te ne
muče dugo, a sve to vrijeme će govoriti ono što je počeo, ne prekidajući i
ne zbunjujući se, jer on uostalom i ne govori svoje misli u svoje ime. Oni
su ugodni jer nemaju ljudskih problema, a ljudskih problema nemaju jer
nemaju ni ljudskih osobina. Oni rado i dobro govore o osjećanjima, oni
ih rado i pokazuju, a to rade izvanredno vješto jer osjećanja naravno
nemaju. Uostalom, oni koji stvarno osjećaju to pokazuju krajnje nevješto
i neskladno. Oni imaju jednu osobinu i jedan program: ostvariti zadani
cilj. To postižu pošteno ili nepošteno, dozvoljenim ili nedozvoljenim
sredstvima, časno ili nečasno. (Ove staromodne riječi oni rado koriste jer
im one dobro zvuče, a ni na šta ih ne obavezuju jer oni ne znaju čak ni šta
one znače.) Ako im se na putu do cilja nađe prepreka, oni je uklone
mirno i ravnodušno, svejedno radi li se o kamenu, djetetu, hrpi snijega,
staroj ženi ili milionu ljudi. Oni djeluju kao alge i vjetar, ravnodušno i
anonimno, tako da se čini kako u tom djelovanju ima i nešto od nužnosti.
A sve to rade nasmiješeno i nevino, onako kako tigrovi ubijaju.
Ovo ili otprilike ovo je izgovorio Musa Selimbegović u jednom dugom,
grozničavom monologu koji je trajao nekoliko sati, tako da je u sobi
vladao mrak kad je on ušutio. U svakom slučaju, ovako je Simon shvatio
i sklopio njegovu ispovijest punu uzvika, prekida, digresija, primjera.
Često je spominjao imena od kojih je Simon neka poznavao a neka nikad
nije čuo, ponekad je bez vidljivog razloga pripovijedao sudbinu Simonu
nepoznatog čovjeka, umetao anegdote, vlastite doživljaje i iskustva,
dobivao prave napade bijesa iz kojih je bilo jasno da se spori s nekim
odsutnim ko mu je mnogo značio... A kako je izlaganje odmicalo,
govorio je sve zbrkanije i strasnije, sve slabije artikulirajući misli i sve
jače bjesneći ili očajavajući. Pri kraju monologa je postalo jasno da teško
diše i bori se za dah, jer je prekidao u pola rečenice a onda nastavljao,
nakon preduge pauze, neku posve drugu misao. Kad je Simon uključio
svjetlo, vidio je da mu se kosa već ulijepila od znoja, a po
sljepoočnicama i po gornjoj usni izbile krupne kaplje znoja. Vidljivo se
tresao od groznice, znojio se od visoke temperature a istovremeno drhtao

118
i cvokotao od žestoke studeni. Kad je sinulo svjetlo, zbunjeno se
zagledao u Simona i oslovio ga sa “druže”, a onda nastavio buncati i
izvikivati neke kratke rečenice koje su zvučale kao parole. Bilo je jasno
da Simon ovdje ima više posla kao liječnik nego kao sugovornik, pa je
namjestio starca da leži na otomanu udobno koliko je moguće, a onda se
zaputio pretraživati kuću da nađe pokrivače, čaj i aspirin.
Iznenadila ga je i neugodno pogodila oskudica u kojoj je Musa
očigledno živio, jer u ostalim prostorijama nije bilo ni traga onom
ugodnom opuštenom bogatstvu do kojeg je on lično uvijek mnogo držao i
pokazivao ga i koje se moglo vidjeti i u dnevnoj sobi. Sve je bilo krajnje
oskudno namješteno ili prazno, golih podova i sa zavjesama koje su
najviše ličile na ovješene krpe, a ono posteljine i odjeće što se moglo naći
bilo je izlizano, nakinuto, potrebito ženske ruke i zakrpe. Je li on
rasprodavao stvari iz kuće da sebi omogući život bez posla i vidljivih
briga? Je li naslijedio ovako hladnu i praznu kuću? Je li moguće da mu je
sva odjeća, osim onog jednog odijela u kojem se pokazuje pred svijetom,
izlizana kao ogrtač u kojem ga je dočekao? Kako su izgledali njegovi
samački dani u velikoj praznoj kući tokom svih ovih godina? Mora da je
bilo strašno teško podnositi život koji se ovdje odvijao, među idejama a
bez ljudi, mislio je Simon vukući u dnevnu sobu dvije iskrzane deke.
Onda je od nešto suhih trava što je našao u kredencu napravio čaj i
pomogao Musi da popije, podupirući ga da bi mogao piti u polusjedećem
položaju. Pod dvjema dekama, nakon tri šolje vrelog čaja, starac je
prestao drhtati, a onda se potpuno pribrao. Zahvalno se nasmiješio
Simonu, a onda ga rukom pozvao da sjedne kod njega na otoman.
- Eto se jednom neko i za mene brine - izgovori slabim glasom, kad je
Simon sjeo do njega i uhvatio ga za ruku. - Drago mi je što si to upravo
ti, možda si upravo zato i došao. Mora i mene neko ispratiti, makar ne
ostavljam traga za sobom. Ipak sam i ja neki čovjek, majka mu stara.
Nije postigao da mu posljednja rečenica zvuči šaljivo, naprotiv.
- Ne treba žuriti, ima ovdje za vas još posla - odgovori Simon
mehanički, pola milujući a pola masirajući starčevu oznojenu ruku.
- Okani se toga, ne treba mene tješiti - osmjehnu se Musa samo
usnama, kao da više nema snage da pokrene cijelo lice. - Hvala ti što si se
pojavio, prijatelju moj.

119
 Nakon toga Musa zatvori oči i poče ujednačeno disati, kao da tone u
san.
- Možete li sada spavati - upita ga Simon tiho, na šta Musa potvrdno
odgovori pokretom očnih kapaka. - Dobro, ja sad idem, a sutra ću opet
navratiti. Je li u redu tako?
Musa ponovo potvrdi pokretom očnih kapaka, pa mu Simon blago
pređe vrhovima prstiju preko sklopljenih očiju i niz lice, kao da se time
oprašta od njega. Tiho se krećući, pospremi stvari u kuhinji, isključi
svjetlo, zatvori vrata i zaputi se kući.
Vani su vladali mrak i kiša. “Samo mi je to još trebalo”, pomisli Simon
stojeći u vratima i oklijevajući da bez zaštite iziđe na kišu, istovremeno
znajući da će to uraditi, jer ne bi mogao bez jakog razloga ostati u ovoj
kući koja kao da svoju tugu i prazninu lijepi za njega. Samo je kratko,
nekih dvadesetak koraka, osjećao nelagodu od hladne vode koja ga je
zapljusnula kad se otisnuo u mrak, a onda se, možda upravo pod uticajem
kiše njegov unutrašnji grč razmrsio i po njemu se razlila tuga. “Bože,
kako je svijet žalosno mjesto!”, mislio je neki glas u njemu. Kako je pust,
kako je tužan život morao otrpiti Musa Selimbegović, onaj bezbrižni,
gospodstveni i duhoviti čovjek koji je bio jedna od svijetlih pojava
njegovog, Simonovog, djetinjstva i mladosti. Je li moguće da je iza
njegovog sjaja vladalo ono što je on danas vidio u kući? Je li taj sjaj bio
samo privid, samo slika okrenuta prema vani? Je li tako sa svim ljudskim
sjajem? U Foči je sa svakim sjajem sigurno tako kad počnu kiše, ali je li
tako i drugdje, tamo gdje je kiša podnošljiva? Neće Musa još dugo, to je
sigurno. Ali zašto mora, Bože moj, skončati ovako žalosno?! A možda
mora biti tako - ili strašno, kao Zuhra i Feslija, ili pusto i žalosno, kao
Musa. Svi ćemo za njima, ovako ili onako, možda i Barbara jednog dana.
Simon podigne lice prema nebu, duboko udišući, i tek tada shvati da mu
iz očiju teku suze i na njegovom se licu miješaju s kišnim kapima, kao da
ih je kiša i dozvala. Dobro je što pada, mislio je, čovjek se može isplakati
bez stida i bez straha da će ga drugi vidjeti, pa čak je i njegova nelagoda
pred sobom manja ako plače na kiši.
U daljini se javi pas, a onda mu kao uvježbani hor odgovoriše mnogi. A
onda opet onaj jedan, dugim, otegnutim i žalosnim, kao ljudskim glasom.
I onda opet grupa, jakim i brzim vriskom, koji mora da je ovio cijeli
svijet. Možda i nije, možda je samo ispunio mračnu fočansku kotlinu, a

120
čovjeku se čini da je svijet jer se svaka rupa doima kao cijeli svijet ako je
dovoljno mračna. Ali je ovaj koncert pasa ipak jeziv, valjda zato što je
neprirodan, zapravo nemoguć? Zašto li se on ovako raskvasio od jednog
bolesnog čovjeka, pa makar to bio i njegov djetinji uzor? Bar on se toga
nagledao, bolest i smrt su njegov posao.
Bez razmišljanja je ušao u kuću Ibrahima Pleha, zapravo su noge same
ušle znajući da ovu noć ne bi mogao sam preživjeti u svojoj poludjeloj
kući. Ibrahim i Nusreta su se odmah uzvrtili oko njega kao da im Simon
svakodnevno upada u kuću ovako mokar, izmožden i izbezumljen.
Donijeli su mu peškir da se obriše i pidžamu svog sina da se presvuče u
suho, umotali ga u deku i posadili na sećiju, potakli vatru u šporetu i
nahranili ga. Onda je Nusreta, ne pitajući ništa, donijela dušek, namjestila
mu postelju u kuhinji, a onda i sama otišla spavati, ostavljajući njih
dvojicu da još malo porazgovaraju. Razgaljen toplinom i hranom,
osokoljen svijetlom i ušuškanom kuhinjom, oporavljen društvom ovih
dragih ljudi, Simon se odvažio upitati Ibrahima šta on misli o njegovoj
kući.
- Kuća ko kuća, nema se tu šta misliti - odgovorio je Ibrahim. - Dok se u
njoj rađa i umire, dobra je i živa, a kad se prestane s tim, i ona zamire i
prestaje biti kuća.
- Znaš li nešto posebno o našoj kući? Izdvaja li se ona ičim od drugih
kuća, ima li nešto što bih možda i ja trebao znati? - varirao je Simon
uporno stalno isto pitanje, reagirajući tako na Ibrahimove upitne, odrične
i druge grimase. - To mi je važno, sutra ćeš shvatiti zašto te to pitam.
- Jedino posebno što ja znam je to da je ona pet-šest puta prelazila od
jedne familije drugoj, a da nijednoj od tih familija nije dobra donijela -
počeo se Ibrahim prisjećati. - Tu su bile četiri kuće jedna uz drugu, pravo
imanje za velike familije, tu su i živjele uvijek velike i bogate familije,
kojima se, kao po nekom zakonu, događalo da ih u tim njihovim kućama
pobiju sve do posljednjega, tako da se tim pokoljem familija iskorijeni.
Pet-šest puta, i svaki put isto. Ja znam tri takva slučaja, iz priče znam za
još dva, govorilo se da je bio čak i treći, ali za njega nije bilo svjedoka.
Prvi za koji ja znam zbio se 1919. godine, kratko nakon Prvog svjetskog
rata. Ovamo su upali neki uniformisani ljudi od Nikšića, predstavljali su
se kao vojska nove države. Terorizirali su narod, opijali se i jeli po gradu
a nisu plaćali, galamili i pucali, otimali iz kuća zlato i skuplje stvari. I

121
tako četiri-pet dana. Tada su u vašoj kući živjeli Begovići, velika i bogata
starosjedilačka familija. Ne znam šta je bilo i kako se to dogodilo, znam
samo da su ovi kao vojnici četvrtog ili petog dana upali u Begovića kuće,
dva dana šenlučili, a onda nestali, ostavljajući iza sebe kuće u krvi i u
kućama dvadestosam mejtova. Cijelu familiju su pobili, najmlađem je
bilo tri godine. Prošla je i godina i po prije nego su se u prazne kuće
uselili Rusovići, koji su s Begovićima možda i bili u nekom daljem
srodstvu. Njih su 1924. godine pobili oni što su iz Bijelog Polja krenuli
ubijati i protjerivati muslimane po Sandžaku i ovuda. A onda je trajalo
preko dvije godine prije nego su se u uklete kuće uselili Redžovići koji su
ovamo odnekud došli. Jesu li oni te kuće i imanje od nekog kupili ili
naslijedili, ne bih ti znao reći, ali im nije bilo na sreću kako god da su ga
dobili. Njih su sve, tridesetsedmero čeljadi na broju, istrijebili četnici
Pavla Đurišića 1942. godine. Valjda su 1945. godine nove vlasti htjele
nekako riješiti problem ukletih kuća, pa su tri veće bile porušene, a
najmanja dodijeljena tvojima. To je ono što ja sigurno znam jer se desilo
za mog života. Babo rahmetli mi je pričao da je godinu -dvije prije
dolaska Austrije u tim kućama do posljednjega pobijena familija koja je
tada u njima živjela, njih su pobili hajduci koji su upali iz Stare
Hercegovine. A od pouzdanih ljudi i svjedoka znao je za još jedan slučaj
koji se desio tridesetak godina prije odlaska Turske. Govorilo se da je i
ranije bila familija koja je u samoj kući pobijena i iskorijenjena, ali za to
nije bilo svjedoka u vrijeme kad je babo o tome slušao.
- Ti, znači, misliš da bi stvar mogla biti u tome što smo mi kuću dobili
bez blagoslova? - oprezno upita Simon kad je Ibrahim završio.
- Ne mislim. Musa Selimbegović je u Turskoj sreo jednog rođaka
Redžovića, posljednjih vlasnika imanja i kuće, i on vam je čovjek halalio
sve što je do njega.
- Pa šta je onda?
- Eh, šta je!? - obrecne se Ibrahim. - Dobra vremena, eto šta je. Hajde ti
spavaj, blago meni, pa ćemo sutra i o tome, ako Bog da.

122
 10. BALADA O LOŠEM DRUŠTVU

Stajali su pred avlijskom kapijom, gledajući niz brdo Tabija prema

gradu što je ležao pred njima u dolini, i tu razgovarali jer im se nije dalo
da uđu. Iz neba je svjetlo u mlazovima pljuštalo po svijetu, zrak je, ispran
jučerašnjom kišom, bio čist kao kristal koji oku primiče i uvećava sve što
se stere pred njim, sve što postoji na svijetu pokazalo je svoju boju
onoliko čistu i jaku koliko je moguće, pretvarajući kotlinu pod njihovim
nogama u raskošan tepih, tako da nisu uspijevali otkinuti pogled od te
ljepote i krenuti u kuću. Simon je pričao Ibrahimu o problemima koje mu
pravi kuća i nije osjećao nikakvu nelagodu izgovarajući pred drugim
čovjekom stvari koje koliko jučer ne bi mogao izgovoriti ni pred sobom
samim. Valjda su ga suze na kiši i blaženo sušenje u Ibrahimovoj kući,
koje je uslijedilo, oslobodili nekih strahova, pragova, nekih vrsta stida.

123
Govorio je o podrumskim vratima i ladici na pisaćem stolu, zadimljenom
ogledalu i prodornoj studeni, onako kako bi govorio o branju šljiva i
lijepom vremenu. Posebno dugo je govorio o tjeskobi koju u čovjeku
izazivaju nekakvi valjda duhovi i glasovi što su zaposjeli kuću, o
plačljivoj osjetljivosti kojom oni ispune čovjeka dovoljno ludog ili samo
neopreznog da boravi među njima, o krajnjem beznađu i osjećanju da su
mu tijelo i duša jedna jedina rana, o tome da se, recimo jučer, probudio
upravo s takvim osjećanjem koje se, dakle, nije moglo pojaviti tokom
lošeg dana nego je nastalo od kuće, u snu.
- Ima, ima, kako ne - slagao se Ibrahim susretljivo. - Naiđe to na
čovjeka ponekad, pa ga i tuđi pogled boli ako nije nježan i pun ljubavi,
ma boljelo bi ga, čini mi se, kad bi neko drugi samo grubo mislio na
njega.
- Ali ja tvrdim da to nije naišlo na mene, nego mi to kuća radi - bio je
uporan Simon kojeg nije smetalo što mu Ibrahim ne vjeruje, jer ni on sam
sebi ne bi mogao povjerovati da može biti nečeg strašnog na ovom
prelijepom svijetu, kad ne bi imao sasvim stvarno iskustvo sa svojom
rodnom kućom.
- Kažu da je Poslanik alejhi selam govorio da će čovjek jednog dana
malo zaspati, pa kad se probudi neće naći povjerenja u svome srcu, osim
njegov trag u obliku jedne bezbojne tačke. Tada će se, kaže, ljudi
udaljavati jedan od drugoga jer niko od njih neće biti u stanju da izvrši
amanet. A to ti je ovo vrijeme, vidiš i sam da niko nema povjerenja u
drugog čovjeka, u svijet, u Boga dragoga, u život... Nema familije, nema
ljubavi, nema prijateljstva, svaki od nas je sam ko panj u pustinji. Nije to
toliko zato što smo se pokvarili i postali samoživi, nego mnogo više zato
što smo izgubili povjerenje u srcu, pa se svako drži noktima i zubima za
postojanje, jer očekuje da mu se ono svaki čas izmakne. Kao da stojiš na
ponjavi, a znaš da joj neko drugi, tebi nepoznat, drži krajeve u rukama i
može ti je kad god hoće izvući ispod nogu.
- Ma otkad si to ti postao takav? - upita Simon. - Da te čovjek udari po
leđima, kroz usta bi ti iskočilo neko crno proročanstvo, da te ugrize za
ruku desilo bi se isto, gdje god da te se dohvati i šta god da ti se uradi,
naleti se na dokaz da sve ide k vragu. Da te čovjek ne prepozna, takav si
postao.

124
 - Ne ide zbog mene k vragu, dragi Simone, ja samo kažem ono što
vidim. Ne sporim da ja možda vidim krivo, ali ono što vidim takvo je
kako kažeš. Ne znam, možda drugi drugačije vide, mlađi sigurno
drugačije i bolje. A i kako bi se moglo vidjeti u mojim godinama, osim
crno?!
- Moj problem nema veze ni s tvojim godinama, ni sa zlim vremenom,
nego s mojom kućom, ja ti samo to objašnjavam. Zašto sam kod tebe
spavao kao dijete, ni okrenuo se nisam? Zašto sam ustao odmoran i vedar
kao ptica? Radi se samo o mojoj kući, ništa drugo - bio je uporan Simon
koji je, ohrabren sunčanim danom i dugim snom, htio imati svjedoka s
kojim će zajedno ustanoviti je li poludio on ili kuća.
Čovjek kojeg su već davno vidjeli kako se penje uz brdo Tabija došao
je dovoljno blizu da mu se moglo prepoznati lice. To lice je Simonu bilo
dobro poznato, ali se nije mogao sjetiti otkuda, pa mu nije bilo jasno o
kome bi se moglo raditi. Ali je Ibrahimu očigledno sve bilo i poznato i
jasno jer se on, čim je čovjek prišao dovoljno blizu da ga se prepozna,
zaputio prema svojoj kući, dobacivši Simonu preko ramena da će drugi
put provjeriti to oko njegove kuće.
- Hajde, dođi, čekaju te u gradu - pozva pridošlica Simona kad je bio na
par koraka od njega, podvlačeći poziv i pokretom ruke.
- Ko me čeka?
- Svi. Načelnik, šef, svi.
Kad je pridošlica progovorio, Simon se sjetio da se radi o Jovi, onome s
kojim je pio u hotelu “Zelengora” i koji mu se tada učinio jako poznatim,
ali se svu noć uzalud trudio da se sjeti otkuda. Krenuo je s Jovom niz
brijeg, pretpostavljajući da su ljudi koji ga čekaju važni, iako nije znao
ko bi mogli biti načelnik i šef o kojima je Jovo govorio.
- Mogu li znati šta je u pitanju?
- Kako misliš to?
- Mogu li znati zašto me čekaju?
- Naravno da možeš, ko bi drugi trebao znati ako tebe čekaju?! -
odbrusio je Jovo i ubrzao korak. - Da čovjeku duša iziđe dok se popne uz
ovo brdo. A onda niz njega još gore.
Jovo opsuje i još malo ubrza, tako da je Simon jedva držao korak s
njim. Vidio je da je Jovo bijesan, možda zato što ga je naporni uspon
umorio a možda i zato što ga šalju okolo kao običnog kurira, pa nije ni

125
pomišljao dalje se raspitivati. Ali to sada ne bi mogao, ni da je htio, jer
ovaj tempo ne bi dozvolio ni mlađim ljudima da istovremeno idu i
govore. To je vjerovatno primijetio i Jovo, koji je negdje oko
Granovskog sokaka usporio, dva-tri puta glasno othuknuo, potpuno se
zaustavio i okrenuo licem prema Simonu, kratko vrijeme ga gledao
stojeći na široko raskrečenim nogama i prijekorno vrteći glavom, a onda
otegnuto izgovorio “Eeeh!” i nastavio ići mnogo sporije nego do tada.
Očigledno je bio zadovoljan načinom na koji je izrazio svoje
nezadovoljstvo, jer mu se korak ustalio, lice umirilo i razvedrilo,
razgovorljivost mu se vratila.
- Ne bih se ja nikome miješao - progovorio je Jovo nakon desetak
koraka - ali loše društvo je početak svakog zla, kao što je dobro društvo
početak svakog dobra za nas ljude. Ja znam da je, naprimjer, sveti Josif
Temišvarski godinama kao isposnik okajavao grijehe koje je u mladosti
počinio zbog lošeg društva, on je i rekao svojim mlađima da je loše
društvo početak svake nevolje. Ja to dobro znam, ne bi ni mene bilo da
ne bi svetog Josifa Temišvarskog, jer mi djed ne bi preživio jednu
nevolju bez njegovog blagotvornog dejanija. Ja sam ga čak htio uzeti za
krsnu slavu, ali sam ipak uzeo svetog Jovana, po njemu sam, računam, i
ime dobio, pa je red da njega uzmem, je li tako. Ja mislim da je sveti
Jovan omiljena krsna slava kod nas Srba, valjda zato što je tako nekako
naš. Ali je i sveti Josif za nas važan, meni je on pogotovo na srcu, ali bi i
ti trebao znati štogod o njemu, makar malo, ako si pravi Srbin. Ja ću tebi
pričati, ako bude prilike, a biće, što ne bi bilo.
Išli su par koraka šutke, a onda se Jovo opet javi toplim blagim glasom.
- Samo društvo... Društvo biraj, kao brata te molim, pazi s kim se
družiš, doktor si, majka mu stara. Šta ćeš ti s njim, naprimjer? Nije on
društvo za tebe, ni po nečemu nije, kakva ti je škola i proviđenje kod
njega? Mi se inače ne bi trebali družiti s njima, ne bi ni s kim stranim ali
s njima pogotovo. A ti s njim na bijelu danu, kao da ti je on ne znam ko!
Simonu je dugo trebalo da shvati kako mu Jovo prigovara druženje s
Ibrahimom. Možda je zato i bio onako bijesan kad smo krenuli niz brijeg,
mislio je Simon. A to objašnjava i Ibrahimov nagli odlazak, bez vidljivog
razloga i bez objašnjenja, čim je prepoznao Jovu. Najneugodniji dio
života među provincijalcima je to što oni misle da prijateljstvo s njima
čovjeka obavezuje da dijeli njihove mržnje i ljubavi. Pogotovo mržnje.

126
Jovo, eto, misli, da on, Simon, mora izbjegavati svog prvog komšiju
Ibrahima zato što je Jovo s njim u svađi. A pri tom se mržnje i ljubavi,
neprijateljstva i savezi, u provinciji mijenjaju brže nego vrijeme, tako da
čovjek nikad ne bi znao koga smije a koga ne smije pozdraviti, ako bi
htio voditi računa o zahtjevima njihove solidarnosti. Možda će već sutra
Jovo i Ibrahim uvjeravati jedan drugoga u duboko prijateljstvo, ali se
konobara Straju pred njima neće smjeti ni spomenuti. Jovo sigurno sad
očekuje da se on počne raspitivati o razlozima njegovog sukoba s
Ibrahimom, ali je Simon znao da se u to ne smije uvući, čak ni pukim
raspitivanjem. Mnogo više ga je, uostalom, zanimalo zašto od Jove bije
tako oštar i jak miris duhana, iako nije pušač, to jest nije pušio za vrijeme
one pijanke, ako se Simon dobro sjećao. Uostalom, to nije miris
duhanskog dima, koji je odjeća mogla upiti i zadržati, to je miris duhana,
dovoljno jak da se osjeti i vani, na dva koraka udaljenosti. A onda ga je
prestao zanimati i Jovin miris jer su u centru grada skrenuli prema pošti,
umjesto prema policiji, gdje su po Simonovom mišljenju išli.
- Gdje to mi idemo? - upita Simon za svaki slučaj.
- Tamo gdje te čekaju, gdje bi drugo.
- A gdje to me čekaju?
- Pa tebe čekaju, pobogu brate, ti bi to morao znati - odgovori Jovo, a po
tonu se nije moglo odrediti da li se šali ili govori ozbiljno.
Prije nego su stigli, Simon je shvatio da idu prema Musinoj kući i u
tom trenutku ga je preplavilo loše predosjećanje, koje se potvrdilo kad je
vidio kako pred kućom stoje jedan ambulantni i dva policijska
automobila. Tjeran svojim lošim slutnjama, požurio je i isprednjačio
ispred Jove dobrih desetak koraka, kao da će zlo biti utoliko manje
ukoliko prije on za njega sazna. Policajci na vratima su ga začudo pustili
bez kontrole, čak mu je jedan od njih pokretom ruke pokazao da ide dalje
kad se zaustavio s namjerom da im objasni ko je on i kamo ide. U
dnevnoj sobi, u kojoj je jučer sjedio, zatekao je dvojicu ljudi u bijelom,
trojicu civila koji su pretraživali sobu i svog bivšeg profesora Landeku
koji je, stojeći nasred sobe, nešto živo raspravljao s Miloradom Kordom.
Kad je ugledao Simona u vratima, Landeka je prekinuo raspravu i,
umjesto bilo kakvog pozdrava, rekao: - Šta misliš o ovome?
- O čemu?
- Pogledaj - rekao je Landeka i pokazao glavom prema otomanu.

127
 Simon se zaputi prema otomanu na kojem je Musa Selimbegović
spavao kad je on sinoć napustio njegovu kuću, a jedan od ljudi u bijelom
skloni s njega veliku plahtu, otkrivajući prizor od kojeg se Simonu
zgrčila utroba usprkos svem njegovom iskustvu. Musa je ležao u
položaju u kojem ga je on ostavio, opružen i blago iskrenut na desnu
stranu, kao da još uvijek spava radostan što se konačno neko brine o
njemu. Čak mu je izraz radosti još uvijek bio vidljiv na licu, iako mu je
glava na potiljku bila potpuno smrskana.
“Ko je, zaboga, mogao ovo uraditi”, htio je viknuti Simon, ali iz njega
glas nije izlazio, čak mu je počelo ponestajati daha. Osjetio je kako mu
jezik naglo natiče i zatvara sve otvore kroz koje bi mogao udahnuti,
ispunjava cijela usta i raste dalje, kao da namjerava razbiti glavu. Uporno
je mislio kako je to besmisleno, ponavljao sebi da se to naravno ne
događa i ne može dogoditi, ali je ipak stajao kao uzet par koraka od
otomana, borio se za dah, osjećao kako mu jezik raste i trudio se da
vrisne, kao da bi ga vrisak spasio.
- Ha, šta kažeš na to? - upita ga Kordo koji mu je prišao i prijateljski ga
pljesnuo po leđima. - Dobar posao, je li?
I Kordo se osjetio na duhan. Ili je to Simon samo uobrazio, ne bi li
našao kakvo-takvo objašnjenje za svoje nevjerovatne nevolje s dahom?
Naravno da ovo ne može biti, jasno je da on diše jer bi dosad morao pasti
u nesvijest kad ne bi disao, ali zašto ne osjeti i ne zna da diše, zašto ga
ovako bolno razdire od potrebe za zrakom? Zašto osjeća kako mu jezik
raste i zašto se ovako napreže da proguta ili ispljune svoj ogromni jezik?
Zašto traje ovako beskrajno dugo da pogled skrene s otomana i okrene ga
prema Kordi?
- Bio bi red da nešto kažeš, ti si posljednji koji je izišao iz ove kuće.
Sinoć, kratko iza devet, ako se ne varam, to jest ako me ne varaju -
srdačno je navaljivao Kordo, kao da ga nastoji ohrabriti ili barem malo
popraviti atmosferu.
Simon se i dalje mučio s jezikom koji je uporno rastao i gušio ga. Već
više nije bio u stanju sebi govoriti da se to što on osjeća ne događa
objektivno, sada se već čudio kako je moguće da njegov ogromni jezik
nije pokuljao vani i zašto se Kordo uporno pravi da bi razgovarao s njim,
kao da ne vidi da on od jezika ne može ni disati, a kamo li govoriti.
Okrenuo se cijelim tijelom prema Kordi, napregao sve snage koje je

128
mogao sakupiti da udahne ili bar da vrisne, ali je sve ostalo po starome -
strahovita tjeskoba, nepodnošljiv pritisak iznutra u grudima, ogromna
guta jezika u ustima i gušenje, nijemost, totalna napuštenost i očajanje.
- Reci mi bar, dobar čovječe, je li ovdje sve onako kako si sinoć ostavio
- ohrabrivao ga je Kordo i dalje, sada već malo nervozno, kao da Simon
šuti po svojoj odluci. A on se, siromah, upinjao koliko je mogao,
naprezao se i grčio da provali dahom ili vriskom, da bilo kako provali
vani ako želi ostati pri razumu i na životu. Samo iz sebe, makar malo i
bilo kako, čak bi i izdahnuti bilo ravno spasu jer je ovo mnogo gore od
smrti.
- Nagovori ga, Milo, otkravi ga, mi se moramo boriti za svakog čovjeka
- javi se Landeka, još uvijek stojeći nasred sobe. - A od njega bi mogao
biti čovjek, preksinoć je sasvim dobro lumpovao, i komandant je bio
zadovoljan njime.
- Ne boj se, dobar čovječe, među svojima si - još srdačnije je Kordo
tješio i nagovarao Simona. - Reci ti slobodno šta je i kako bilo, reci sve
što ti je na srcu. Svome govoriš, ne brini se i ne stidi se ni za šta, pa
svoga bližnjeg imamo zato da nas oslobodi stida.
Simonu se mračila svijest. Preostali svijetli krajičak svijesti govori mu
da jezik već pritiska oči iznutra i prijeti da ih istjera iz duplji, da je već
nalegao na pluća koja gura prema dijafragmi i potiskuje je prema dolje,
da u cijelom tijelu on nema više ni jedan otvor koji nije začepljen, tako
da nema ni ulaza ni izlaza, ni unutra ni vani. Sve je pod strahovitim
pritiskom, a zaustavljeno, zatvoreno, bez oduška. Kao da se sav pretvorio
u stakleni kliker u kojem je onaj cvijet odjednom počeo rasti tjeran
nekom demonskom silom, tako da se stakleno tijelo mora rasprsnuti ako
cvijet bude dalje rastao. “Bože, da je barem ruku pomjeriti, da je bar
zalijepiti šamar na srdačni i podrugljivi obraz Milorada Korde... Valjda bi
pucao u mene ili me probo nožem, uglavnom otvorio bi neki put i donio
mi odušak”, mislio je onaj svijetli krajičak Simonove svijesti. Iako bi
možda bilo tačnije reći da je nešto mislilo u Simonu, neka svijest, neko
osjećanje, u svakom slučaju nešto samostalno, odvojeno od njega, svoje.
Možda vrisak koji nije izišao iz njega nego se zakrenuo i prodro u dubinu
bića gdje se osamostalio onako kako se osamostali kad iziđe vani i
pretvori se u glas. A onda je, negdje duboko u njemu, dobar pedalj ispod
dijafragme, nešto puklo, onako kako bi pukao mjehur ili opna, i kroz

129
njega je, duž idealne ose njegovog tijela, prostrujao jedan bolni žig, kao
bljesak. Ona muka od koje mu je jezik natekao i mahnito rastao razlila se
po njemu i on je počeo grčevito gutati, hvatati dah, treptati - kao da se
bori sa suzama ili s jakim bolom. Stajao je i nijemo mahao glavom poput
čovjeka koji se nečemu čudi.
- Mihailović dolazi sutra kod tebe na krsnu slavu, je li tako, Jovo - javi
se opet Landeka sa svog mjesta u sredini sobe.
- Razumijem, načelniče! Jeste, dolazi, naravno da dolazi. Čuo si da
dolaziš kod mene na slavu? - trtljao je Jovo zbunjeno, kao da do
maloprije nije znao ni da postoji krsna slava, ni da on ima svoju, ni da je
slavi, a pogotovo nije znao da to čini sutra.
- Sutra ćeš ga saslušati, Milo, pusti čovjeka sada, vidiš da mu nije ni do
čega.
- Kako ti kažeš, načelniče - složi se Kordo. - Čuo si, Mihailoviću, možeš
ići, ali da si mi se sutra nacrtao kod Jovana. Treba li ga pratiti, načelniče?
- Zašto bi? - odgovori Landeka pitanjem i ode iz Musine dnevne sobe,
ne pozdravivši se ni s kim od prisutnih.
I Kordo se udalji, odlazeći prema kuhinji, tako da je Simon sada stajao
sam, na korak udaljenosti od otomana s Musinim lešom, smetajući
ljudima koji su pregledali sobu onoliko koliko se može smetati. Oni su ga
strpljivo gurkali, zaobilazili, saplitali se o njega i pomjerali ga, sve to
vrijeme mu se ne obrativši ni jednom riječju, a on je sve to isto tako
strpljivo trpio, nesposoban da se pomjeri svojom voljom. Najgore je što
mu je sve to vrijeme svijest normalno radila, sve primala i sve
razumijevala, samo što nije mogla pokrenuti ni jedan mišić. Ali se u neko
doba i to dogodilo. Kad su htjeli iznijeti leš, ona dvojica bijelih su ga
naprosto izgurala pred kuću, a on je onda nastavio koračati, svjestan
svega ali nesposoban da tu svijest poveže s voljom, osjećanjem, s nekim
postupkom tijela.
Već je bio blizu pošte, kad je čuo viku za sobom.
- Hej, Mihailoviću! Stani, dobar čovječe, pričekaj me! A jesi pojurio,
kao da ti gori pod nogama! - dahtao je Kordo kad mu je prišao, kao da je
morao uložiti Bog zna kakav napor da pređe ovih par stotina koraka. - A
ne gori ti pod nogama, stvari za tebe naprotiv dobro stoje, ja sam ti
zaboravio reći za tebe najvažniju stvar. Ovo je komandant za tebe ostavio
kod načelnika, poželio je da ti to pročitaš. To ti je velika čast, valjda ti je

130
to jasno. A meni je jasno koliko to popravlja tvoju situaciju, jer niko neće
prstom dirnuti onoga o kome je on rekao neku dobru riječ. O tebi,
doduše, nije rekao, ali je nama svima jasno da je mislio, kad ti je ostavio
ovo da pročitaš.
Simon uzme kovertu koju mu je Kordo pružio i okrene se da nastavi
put.
- Mihailoviću!
Simon stane i ponovo se okrene prema Kordi.
- Ako bi sutra kod Klepelića bio načelnik i poveo razgovor o tome -
Kordo ušuti na trenutak, pokazujući na kovertu u Simonovim rukama, ali
onda produži svoju šutnju duže nego što je trebalo, vjerovatno zbunjen
Simonovim pogledom u kojem nije bilo traga razumijevanju. Zato je, kad
je nastavio govoriti, najprije utvrdio već dogovoreno: - Ti sutra dolaziš
kod Jove Klepelića, to nisi još zaboravio, je li tako. Moglo bi se dogoditi
da tu bude i načelnik, tvoj profesor, jer mi mnogo držimo do jedne
ljudske strane i nastojimo da se međusobno družimo, da razvijamo
odnose i toplinu među ljudima. I to ti je, nadam se, jasno. E vidiš, sad
dolazi moj savjet i preporuka. Kad je načelnik to pročitao, rekao nam je
prilikom jednog druženja: “Mi Srbi smo sada u fazi mržnje, mi moramo
proći kroz tu fazu, kao i svi drugi koji su dostigli određeni stepen, a kad
to prođemo, možda ćemo za pedeset, za sto godina, dospjeti u fazu
sebične ravnodušnosti i tako se uvrstiti u red velikih naroda.” To sam
dobro upamtio, a bilo bi dobro da i ti upamtiš i sutra vješto proturiš u
razgovoru to ili nešto slično, jer ljudi vole čuti svoje misli iz usta drugih.
Ne bi za tebe bilo loše ako bi načelnik zaključio da si pametan, a sigurno
će zaključiti ako čuje kako izgovaraš njegovu misao. Zato ti i sam navedi
razgovor na to, ako načelnik to ne uradi, moraš i ti napraviti nešto za
svoje dobro. A sada idi, ni rođeni brat ne bi za tebe uradio više nego što
sam ja, Mihailoviću.
Kordo se, ne sačekavši odgovor, vratio prema Musinoj kući, a Simon
nastavio put prema svojoj. Prešao je taj put zahvaljujući pouzdanom
pamćenju tijela, zahvaljujući tome što su noge pamtile kako se korača i
oči kako se gleda, a sve zajedno pamtilo put od pošte do kuće, inače mu
to sigurno ne bi uspjelo. Ne zato što bi on bio izvan sebe, nesposoban
misliti ili nešto slično, naprotiv, nakon onog pucanja se sve u njemu
složilo kako je uvijek bilo i sve je radilo potpuno normalno. A

131
istovremeno je ipak sve bilo drugačije, kao da su se veze među pojedinim
dijelovima njegovog bića pokidale, tako da on sada nije mogao okupiti u
jedno sve dijelove sebe, koordinirati i povezivati želje i misli, potrebe i
osjećanja... Kako se Kordo okrenuo od njega, pred njegove je unutrašnje
oči odnekud isplivala slika koju je nosio u sebi još od nekog pradavnog
ljetovanja u Italiji: kratko iza pet popodne, kad se ljudi vraćaju s posla i
kad se svim gradskim ulicama valja rijeka automobila, vidio je u jednoj
od najprometnijih ulica čovjeka na malom motoru, možda na Vespi,
široko otvorenih usta. Sigurno se nikad do sada nije sjetio tog čovjeka i
nije uopće znao da ga je vidio, upamtio, osjetio nešto u vezi s njim. A
sada, ptice znaju zašto, on je isplivao pred njegove oči, zgrbljen na
motoru, kose prošarane sjedinama, usred rijeke automobila, u talasu
njihove buke koji ne dozvoljava da se registrira bilo koji drugi zvuk,
kratko pred semaforom, dok je Simon stajao u sjeni velikog drveta. Samo
je projurio, širom otvorenih usta, dovoljno brzo da se ne može
odgonetnuti je li pjevao ili je vrištao. A s njim je isplivalo sve što ga je
okruživalo - miris sagorjelog benzina, tamna, gotovo crna boja kore
drveta kod kojeg je Simon stajao, već žućkasta boja listova nagriženih
sušom, ravnomjerna buka bezbrojnih motora. I bizarno osjećanje
bliskosti, gotovo ljubavi, s malim prosijedim čovjekom zgrbljenim na
motoru. Evo i sada, dok odmiče od centra i penje se uz svoje brdo,
zapljuskuju ga ljubav i zavist, zapljuskuje ga razumijevanje i radost koja
ide s njim.
Je li onaj čovjek pjevao ili je urlao? Je li samo jednom vrisnuo od srca,
u trenutku kad je Simonov pogled pao na njega? Gdje je to bilo i gdje se
u njemu, Simonu, do danas sačuvala ta slika? Zašto je sad isplivala?
Zašto ga evo sad, desetak koraka od podnožja brda Tabija, preplavljuje
osjećanje da se on već onda potpuno razumio s malim motordžijom?
Kako je on to genijalno smislio! Vrišti, a ni on sam to ne čuje. Urla, a svi
misle da pjeva ili bar ne mogu tvrditi da ne pjeva. Ali zašto mu se mali
motordžija objavio sada, ako ga on nije primijetio i upamtio ni onda kad
ga je stvarno vidio? I kako je mogao odmah znati o čemu se radi, gdje je
to vidio? Sva ta i mnogo drugih pitanja lebdjela su mu u duhu, ne
dovršavajući i ne izgovarajući se. A oko njih, iznad ili ispod svakog
pitanja, bilo je osjećanje da se danas u Musinoj kući promijenilo nešto
temeljno i da ni on ni svijet više nikada neće biti kakvi su bili.

132
 Ona studen iz podruma proširila se očigledno na cijelu kuću, jer ga je u
kuhinji dočekala suha prodorna hladnoća koja je do danas izbijala kroz
podrumska vrata. Morao je navući debeli džemper dok je smišljao šta bi
jeo i pripremao svoj samački ručak. A onda je dugo sjedio za stolom, ne
počinjući da jede, jer ga je u tome ometalo osjećanje da ga neko gleda.
Ne može na miru jesti čovjek na kojem leži pogled tuđih očiju koje ne
trepću, a Simon je na sebi osjećao upravo takav jedan, uporan i težak,
pogled očiju koje su možda i zaboravile treptati. Nakon dužeg vremena,
nagovorio se da počne jesti, ali mu je već prvi zalogaj doslovno zapeo u
grlu jer ga je preplavilo osjećanje da ga one umorne oči osuđuju, da mu
bar prigovaraju što se pravi da njih nema. Poslagao je na veliku tablu sir,
salamu, hljeb i kisele krastavce, pa prešao u svoju sobu, ali je tamo bilo
isto. Pogledi mnogih očiju ležali su na njemu i pratili svaki njegov
pokret, u to nije moglo biti sumnje, tako jako osjećanje ne može varati.
On nije bio sam u sobi, on je bio u društvu koje mu ne prija, koje nije
izabrao i s kojim ne bi dijelio ručak, a pogotovo ga ne bi jeo sam dok mu
njihove oči prate svaki pokret vilice. Dojam sobe pune ljudi pojačavalo je
pucketanje koje se čulo, kao da pod škripuće pod nečijim nogama, ali
neki čudan pod koji škripuće kao da cvili.
Simon je volio zvukove koje proizvode stare kuće kad se smiruju.
Jednom je Barbarala te zvukove nazvala govorom kuće, pričajući kako je
svaku noć, kad bi legla spavati, pažljivo osluškivala zvukove što ih je
proizvodila kuća njezinih roditelja u Bavarskoj, jer je vjerovala da to
kuća njoj nešto govori i trudila se da razumije njezin govor. Složili su se
da je to dobro ime za ono što se događa u starim kućama kad se njihovi
žitelji povuku na odmor, to sigurno jeste govor i svaka stara kuća sigurno
ima svoju priču, valjda se zato ti zvukovi tako jasno razlikuju od kuće do
kuće. Ali ovo što se čuje u njegovoj sobi nema ništa zajedničko s
govorom kuće. Kuće govore uglavnom noću, kad se ljudi povuku u tišinu
i puste svijet da dođe do riječi, a tada govore sasvim drugačije, mnogo
mekšim i tišim zvukovima. Ovo što se čuje u njegovoj sobi najviše liči na
nekakvo cviljenje koje ne proizvodi kuća niti slučaj, nego neka svijest
slična ljudskoj. To cviljenje, škriputanje, cijukanje, očigledno je uređeno
i organizirano, ono ga okružuje i osvaja prostor oko njega, ono mu nešto
poručuje i zaposjeda kuću, ono ga oslovljava i nešto traži od njega, ali ga
Simon ne razumije i jasno osjeća da ga ne želi razumjeti. Nešto je u

133
Simonu dobro znalo da ovi glasovi oko njega i oči što ga gledaju nisu
društvo za njega.
Prešao je u spavaću sobu svojih roditelja, ali se tamo dogodilo isto -
studen, pogledi i zvukovi koje bi želio izbjeći, pa je odlučio da preseli u
avliju.Iznio je stolicu i stolić na koji može odložiti tablu, bez užitka pojeo
svoj ručak, a onda se sjetio teksta što mu ga je dao Kordo. Vratio se u
kuću po kovertu s tekstom i deku koja bi ga možda mogla ugrijati
dovoljno da mu iz kostiju istjera suhu studen što se nakupila dok je bio u
kući, namjestio se udobno koliko se moglo i počeo čitati.

SREDNJI BRAT
-porodična bajka -

“Iz živopisnog planinskog mjesta Komba del Gazel vodi jedan jedini
put, i to prema jugozapadu, uz padinu koja se prilično strmo penje prema
surovim planinskim sedlima Pirineja. Već na nekoliko sati
udaljenosti od naselja taj put se sužava i prerasta u jednu malo bolju
planinsku stazu koja krivuda u skladu s voljom terena, a nakon dan hoda
dovodi putnika do samog vrha velikog planinskog masiva. Na zaravni
pored jedinog puta kojim se taj masiv može preći, putnik će ugledati
veliku zgradu sagrađenu od crvenkastog kamena i pokrivenu masivnim
pločama od crvenkastog škriljevca, na koju je naslonjeno nekoliko
sporednih zgrada od istog takvog kamena. Ako je već prelazio Pirineje ili
ako je makar razgovarao s ljudima koji su to učinili, putnik će znati da je
upravo ugledao slavnu Crvenu krčmu, spasonosno utočište za svakog
bezumnika, nesrećnika i avanturistu koji se odlučio da kopnom dospije s
juga na sjever ili sa sjevera na jug najneprohodnijeg planinskog lanca.
Mnogom je putniku Crvena krčma spasila život, mnogom je namjerniku
pomogla da upozna prave ljude i tako dođe do bogatstva, moći ili slave.
Bog sami zna koliko ljudi duguje Crvenoj krčmi svoje rođenje, bilo zato
što su im budući roditelji, jedan ili oba, preživjeli zahvaljujući njoj, bilo
zato što su se upravo u njoj budući roditelji sreli i upoznali. Sigurno je
svaki namjernik koji je prolazio tim divljim i surovim krajem pomislio da
je Crvena krčma pravi blagoslov, kad bi je ugledao onako lijepu i čvrsto
građenu, nakon cijelog dana hoda u kojem nije vidio ništa osim provalija

134
i litica, surog stijenja što dere nebo i bezdana iz kojih kao da ječe duše
prokletih. A šta je tek morao pomisliti o krčmi onaj ko je putovao zimi i
upao u jednu od onih iznenadnih snježnih bura u koje se mora upasti ako
se zimi prolazi tim krajem? Naravno da je svaki takav, a bilo ih je mnogo
jer je na svijetu uvijek mnogo ljudi gonjenih nesrećom, morao Crvenu
krčmu vidjeti kao blagoslov i mjesto spasenja, pa ostatak svog života
pričati o njoj svakome ko pristane da ga sluša i tako širiti svijetom
njezinu slavu.
Bilo je glasova koji su tvrdili da se često događalo i suprotno, da je
naime bilo mnogo onih koje je isto ovo mjesto rastavilo od bogatstva,
ostavilo bez života, da se mnogo djece nije rodilo upravo zato što su im
nesuđeni roditelji potražili spas u Crvenoj krčmi. Treba odmah reći da su
ti glasovi bili istiniti, ali i dodati da je takvih bilo mnogo manje nego onih
prvih. Crvenu krčmu su naime vodili ozbiljni i izrazito pobožni ljudi koji
su iznad svega poštovali ljudski život i red na svijetu. Treba li tome
boljeg dokaza od činjenice da su oni sami donijeli na svijet i podigli tri
sina kao tri gorska jelena? I prema svojim gostima su oni postupali s
upravo roditeljskom brigom i pažnjom, jedino su one izrazito
malobrojne, koji su bili dovoljno ludi ili bar neoprezni da na takav put
ponesu sa sobom veliko bogatstvo, ostavljali bez njega? Ili bi bilo tačnije
i poštenije reći da su bogatstvo ostavljali bez njih? Ko bi na to pitanje
mogao odgovoriti, ko tvrdi da sigurno zna šta je na ovom svijetu prvo a
šta drugo, šta je uzrok a šta posljedica? Istina je da nije dobro ni pošteno
ubiti čovjeka radi bogatstva, ali valja imati na umu da oni to nisu radili
zbog manjka ljubavi prema ljudima, nego samo zbog viška ljubavi prema
bogatstvu.
A i to, sigurno jedino nevaljalo što su činili, oni su radili s puno
poštovanja za čovjeka i njegovo dostojanstvo, za ljudsku slobodu i sreću.
Kad bi među gostima prepoznali čovjeka koji je na put krenuo s velikim
bogatstvom (a to se vremenom nauči prepoznavati, ma kako vješto putnik
svoje bogatstvo skrivao), oni su ga primali kao svog najrođenijeg i gostili
ga kao kralja. Za večeru su mu iznosili ono što su žalili dati sebi i svojoj
djeci, pio je ono što domaćini nisu imali srca popiti ni kad su slavili
rođenje sina, sjedio je uvijek na počasnom mjestu i služili su ga glava
kuće lično i njegova žena. A dok su ga služili i gostili, oni su jedno
drugom govorili o tome kako je pravo čudo što je njihov gost u ovako

135
nesigurnim vremenima uspio živ dogurati čak dovde, nagađali gdje će
zaglaviti ako sutra ili prekosutra nastavi put, dokazivali jedno drugome
žalosnu činjenicu da će jadnik sigurno izgubiti glavu i bogatstvo, samo se
ne zna hoće li to biti od ljudske ruke, od strašnog terena ili od užasnog
vremena koje je potpuno pomahnitalo. Kad bi se potpuno uvjerili da su
jadnikovi izgledi da preživi jednaki nuli, osjetili bi u srcu ljubav i
sažaljenje prema njemu, pa su ga gostili još srdačnije. A pri tom su
razmišljali o tome kako bi bilo glupo i grešno dozvoliti da njegovo
bogatstvo propadne ili dospije u pogrešne ruke, kako je živ čovjek
najprije dužan sebi i svojoj djeci, kako svi moramo umrijeti, uglavnom u
mukama i nesreći, tako da je brza smrt prava sreća i blagoslov. Blago
onome ko umre u jeku gozbe ili u snu, nakon raskošne gozbe, okružen
ljubavlju i pažnjom!
Kad bi ih njihovi razgovori doveli do ovog zaključka, bilo je jasno da
će i oni svome dragom gostu prirediti lijepu smrt, onakvu kakva je
suđena samo izabranima. Gostili bi ga probranim jelima i pićima dok ne
bi došao do onog stepena zasićenosti koji graniči sa blaženstvom, ako ni
po čemu drugome onda po tome što tako zasićen čovjek više nema želja,
a onda bi ga otpratili na spavanje u najbogatiju prostoriju kojom je krčma
raspolagala. To je bila velika soba u potkrovlju, s raskošnim krevetom
nasred sobe, tapeciranim namještajem okolo, s prelijepim tepisima na
zidovima i s velikim zastakljenim prozorom s kojeg je pucao prekrasan i
izrazito romantičan pogled na bezdanu provaliju pored koje je krčma bila
podignuta. Dopratili bi gosta do vrata te sobe, a onda bi se pristojno
povukli da iz susjedne prostorije prate kako se rasprema, gdje sakriva
blago koje je ponio sa sobom i odlazi u krevet. A nakon sat-dva, kad su
mogli biti sigurni da blaženi gost čvrsto spava, uvukli bi se u sobu,
ošamutili ga jednim dobro odmjerenim udarcem po tjemenu, pa ga kroz
onaj veliki prozor bacili u provaliju koju bi sigurno s užitkom i ugodnim
trncima po koži gledao kroz taj isti prozor da je tokom dana boravio u
svojoj sobi. Sutradan bi, ako bi se neko od putnika raspitivao za njega,
naprimjer ako se s nekim dogovorio da zajedno pređu narednu dionicu
puta pa se taj nakon uzaludnog čekanja odlučio da se raspita, objasnili da
je on već otišao ili da je on sinoć kasno odlučio da se danas čitav dan
odmara i tek sutra nastavi put (“ jer je sinoć malo previše popio”, dodali
bi u povjerenju). Kasnije bi, tokom dana, uglavnom u onoj pauzi između

136
ispraćaja jučerašnjih i dolaska današnjih gostiju, koji su u pravilu
počinjali dolaziti u kasno popodne, njegovo blago sklonili u tajnu
prostoriju ukopanu u stijenu uz koju je bila podignuta jedna od pomoćnih
zgrada, za koju sigurno niko nije znao jer je ulaz u nju bio maskiran
sandukom za zob koji je pokrivao cijeli zid. A od kasnog popodneva do
kasno u noć dočekivali bi nove goste, kao i svakog drugog dana, i
nastavljali bi da žive kao da se ništa nije dogodilo. Tačnije rečeno,
nastavljali su da žive normalno jer se ništa posebno i nije dogodilo.
Bog sami zna do kad bi oni vodili svoj spokojni život ispunjen radom i
ljubavlju, da im sinovu nisu odrasli i poželjeli stvari koje se u njihovim
godinama prirodno žele i moraju se dobiti, a u Crvenoj krčmi se nisu
mogle dobiti ni uz najbolju volju. Valja priznati da je u pravu bio mudrac
kad je rekao da sreća uvijek u sebi nosi zrno propasti i da bi svaki od nas
u trenucima velike sreće trebao misliti na to da mu se upravo priprema
propast. Tako je i Crvenoj krčmi propast donijelo ono što za ljude jeste
velika, možda i najveća sreća, naime odrastanje sinova. Nisu krčmi
naškodile vojske ni razbojnici, nisu joj propast donijele proljetne bujice
ni zimski odroni, nije joj, kao ni bilo čemu drugome, propast došla
spolja, nego je ona stradala od svoga sopstvenoga poroda i rasta, kako je i
red. Sinovi su vidjeli i razumjeli šta se događa u njihovoj kući i u krčmi,
pa su, mučeni svojim željama i potrebama, zahtijevali da povremeno
dobiju ponešto od sklonjenog blaga da bi s njim otišli u neki grad i
proveli se onako kako priliči njihovim godinama. A roditelj opet ne bi
bio roditelj kad ga u vezi s njegovom djecom ne bi mučili svi strahovi što
ih je Bog dragi poslao čovjeku za kaznu. Kad su zatražili nešto blaga,
otac im ga nije dao jer se bojao lošeg društva u koje moraju upasti mladi i
neiskusni ljudi s velikim bogatstvom u rukama. Kad su drugi put zatražili
nešto blaga da se provedu i upoznaju život, otac im nije dao ni groša jer
se bojao pogubnog uticaja bogatstva na ljudski karakter i prirodu. Treći
put je oca mučio strah od onoga što bi se mladim i plahovitim ljudima
moglo dogoditi u gradu, pa im nije dozvolio da se maknu od kuće,
dodajući da im on blago ne može ni dati ni zabraniti jer je ono i tako i
tako njihovo. Četvrti put se bojao za njihovu budućnost i dobar glas: ako
bi se pojavili u gradu s bogatstvom u rukama, potvrdili bi glasove da se u
Crvenoj krčmi ljudima svašta događa, a to bi za vječita vremena na loš
glas iznijelo porodicu i bacilo sjenu na njezinu budućnost. A oni, sinovi,

137
jedina su budućnost porodice, stari se nemaju čega bojati jer je njihovo
vrijeme proteklo. Vremenom su zahtjevi sinova postajali sve češći i sve
tvrđi, a očevi strahovi sve čudniji, sve luđi i sve manje pogodni da
opravdaju odbijanje, tako da su ozbiljne promjene postale naprosto
neizbježne.
Kad je sinovima dosadilo da uzalud zahtijevaju ono što su smatrali
svojim, odlučili su da naprave korak naprijed i sami uzmu ono što im
priprada. Otkrili su, uhodeći oca, kako se pomjera ogromni sanduk za
zob koji je pokrivao cijeli zid, tako da iza njega ni najprodorniji pogled
ne bi naslutio veliku prostoriju ukopanu u planinsku liticu, a nekoliko
dana kasnije, dok su roditelji ispraćali jučerašnje goste i nisu mogli oči
otvoriti od posla, sinovi su sami otvorili odaju s blagom i natrpali pune
bisage dukata. Namjeravali su svoj plijen sakriti, a onda jednog od
narednih dana, kad se ukaže pogodna prilika, iskrasti se i otići malo u
svijet. Ali im je otac nekako ušao u trag, pa je istog dana, u onom
mirnom razdoblju, kad su jučerašnji gosti već otišli a današnji još nisu
počeli dolaziti, namamio najstarijeg sina u štalu, na prevaru ga vezao za
jasle, a onda pozvao preostalu dvojicu sinova da gledaju kako će
izbičevati njihovog brata i da izvuku pouku iz tog događaja.
Od tog dana su sinovi vrebali priliku da se osvete i uvrebali je par
mjeseci kasnije, kad je otac, po svemu sudeći, već bio zaboravio onaj
događaj ili povjerovao da su ga oni zaboravili. A možda nije ni zaboravio
ni povjerovao, nego bio neoprezan zbog gužve i umora, jer se to dogodilo
u kasnu jesen, kad su danonoćno radili, dovlačeći i smještajući zalihe za
beskrajno dugu zimu. Jednog od tih dana ih je uznemirila vika spolja, pa
su izjurili pred kuću i vidjeli najstarijeg sina kako se, na samom kraju
zaravni na kojoj su podignute njihove zgrade, bori s natovarenom
mazgom koju je valjda nešto uplašilo. Pojurili su da mu pomognu, otac
prije svih, tako da je prvi došao do mazge i zgrabio je lijevom rukom za
grivu dok joj je desnom počeo milovati vrat da je umiri. Na to je najstariji
sin zario pripremljeni šiljak pod rep mazgi koja je bolno zanjištala,
skočila i povukla za sobom u provaliju krčmara koji je upravo izgovarao
umirujuće riječi. Sva tri sina su se počela smijati mazginom skoku i
slaviti uspjelu osvetu, a za to vrijeme je njihova majka vrištala, plakala,
dozivala najboljeg muža na svijetu i pozivala Boga za svjedoka da njezini
sinovi nisu ljudi nego čudovišta. Toliko je sirotica tugovala i plakala za

138
svojim drugom da bi se smekšao i kamen. Utoliko prije su se smekšala
sinovlja srca, pa su je oni poslali za mužem da oni ne bi dalje gledali i
ona dalje trpila. Tako su oni prestali biti sinovi i postali tri brata.
Nisu htjeli sreću pustiti da još dugo čeka na njih, pa su se odmah dali
na posao. Izveli su iz štale konje i mazge koje su imali, pripremili i
natovarili neophodne zalihe hrane i vode, deka i odjeće, a onda za
svakoga od njih po jednu natovarili blagom, da ne bi oskudijevali u gradu
u koji dospiju. Kad je sve to bilo gotovo, ocijenili su da nije doduše
najpametnije odmah krenuti, ali da oni to smiju i hoće uraditi s obzirom
na to da i u snu znaju svaku stopu puta do Komba del Gazel, s obzirom
na prebogato iskustvo koje imaju s planinom, s obzirom na nestrpljenje
koje se tokom dugih godina čekanja nakupilo i kod njih i u gradovima
koji na njih čekaju. Tako se u rano popodne toga dana od Crvene krčme
otisnuo mali karavan sastavljen od tri čovjeka i devet životinja.
Ali je planina odlučila pokazati ćudi, kao da je uvrijeđena što su oni
mislili da je dovoljno dobro poznaju. Nepuna dva sata nakon što su
krenuli, nebo se smračilo i na njih se sručila poplava koja je u trenu
spojila nebo i zemlju. Da je na svijetu ostalo nešto svjetla, oni ne bi
mogli ništa vidjeti od mlazova vode što su im se slivali niz lice, a ovako,
zalivani vodom u mrklome mraku, mogli su i morali su odustati od
gledanja očima, sabrati se i osloniti na instinkt, svoj sopstveni i instinkt
svojih životinja koje su ovim putem zajedno s njima prolazile i u mraku.
Zato su ocijenili da im je najbolje nastaviti put, dajući povremeno znak
od sebe povikom, vriskom ili na neki treći način. Nisu se mogli ulogoriti
i tako bar malo zakloniti jedni druge od kiše i vjetra, nisu se imali gdje
skloniti s puta i čekati kraj nevremena, a nisu mogli ni ostati ovako,
nasred jedinog puta u cijelom kraju, i čekati da na njih u mrklome mraku
udari neki drugi karavan, jer bi to bilo kobno i za jedne i za druge.
Vjetar se pojačavao i obarao temperaturu, tako da se u neko doba voda
počela lediti, kako ona što je tekla niz njih, tako i ona koja je odozgo
padala po njima. Je li se to dogodilo tokom dana, ili tokom noći, ili pred
svitanje, kad se svijet inače ohladi do najnižeg stepena? Je li se to
dogodilo kad su imali još koji sat jahanja do Komba del Gazel, mjesta
koje im je bilo orijentir jer je bilo jedino na svijetu što su poznavali osim
svoje krčme, kako je mislio najstariji brat, ili nadomak naselja, kako je
tvrdio najmlađi, ili kad su ga već prošli i ne primijetivši to? Ništa od toga

139
nisu mogli pouzdano znati jer su od početka pljuska boravili u mraku.
Kad ih je ono zapljusnula kiša, oni su sjahali, postavili na čelo kolone
najstarijeg konja kojeg su imali, za njegov rep vezali ular mazge koja je
nosila vodu, a za njezin rep se uhvatio najstariji brat koji je u drugoj ruci
držao uzde svog konja za jahanje, kojem je za rep bila vezana mazga s
njegovim blagom, za koju se držao srednji brat vodeći svoga konja za
jahanje, i tako su u neprekinutom nizu, devet životinja i tri brata, nastavili
put kroz tamu i potop. Uzdali su se u instinkt svoga starog konja, ali su se
osigurali i za slučaj da on zakaže, time što su iza njega isturili mazgu
koje su se najlakše mogli odreći, ne vezujući za nju nikoga i ne tovareći
na nju ništa važno. Tako su, pipavo i oprezno, išli kroz mrak, izgubivši u
neko doba svaki pojam o mjestu i vremenu, izgubivši mogućnost
orijentacije, izgubivši možda i samu vjeru da na svijetu ima bilo šta izvan
mraka, vode i konjskog repa. A kad su ponovo mogli nešto vidjeti,
nalazili su se usred bijele pustinje, bez ikakva znaka koji bi makar
približno pokazivao gdje su i koliko je vremena prošlo otkad su krenuli.
Nisu znali čak ni to kad je led, koji je nebo dugo bacalo po njima,
prerastao u snijeg koji je sada prekrivao i njih i sve dokle je pogled
dopirao. Prezalogajili su i popili malo rakije da se ugriju i okrijepe,
onako stojeći jer se nisu smjeli kretati po nepoznatom terenu pod
snijegom, a onda nastavili put prepuštajući se instinktu svojih životinja i
čvrstom uvjerenju da će čovjek nekada negdje stići ako se jednom
pokrenuo i dovoljno dugo ostao na putu. Pa i oni koji nisu uporno ostajali
na putu, i oni koji se nisu ni pokrenuli nakon što su rođeni, čak i oni
negdje stignu jer je čovjekova sudbina da negdje stigne ako mu se
jednom dogodilo da ga rode.
Išli su kroz bijeli beskraj u kojem se ništa ne vidi od bljeska, držeći se
za rep jedne životinje i vodeći za sobom drugu, onda su išli kroz tamni
beskraj u kojem se ništa ne vidi zbog odustva bilo kakvog svjetla, vodeći
jednu životinju i vođeni od druge, povremeno se odmarajući da nešto
pojedu i prikupe snagu, ali samo onoliko koliko se baš moralo. Išli su
šibani snijegom i vjetrom, išli su po mirnom vremenu, išli su kad pada i
kad ne pada, išli su danju i noću, u sumrak i u svitanje. Izgubili su dvije
mazge i jednog konja, izgubili su svaki račun o tome kad su krenuli i
koliko dugo su na putu, izgubili su predstavu o tome koliko čovjek može
podnijeti, a na kraju su izgubili i snagu. Jednom se, nakon kratkog

140
odmora, nisu mogli ili nisu htjeli pokrenuti. Najmlađi brat, koji je tada
stražario, uzalud ih je drmusao i nagovarao, vikao i molio - oni bi samo
kratko progledali i odmah nakon toga ponovo sklapali oči i tonuli u sebe,
kao da jedino još tu mogu naći nešto vrijedno gledanja. Na to ih je mali
brat obojicu zalio rakijom, dugo im masirao ruke i vratove, vukao ih za
ruke i nagovarao da makar stanu na noge, što je najzad najstarijeg brata
navelo na mrzovoljnu primjedbu da bi ih trebao ostaviti na miru jer se
protiv sudbine ionako ne može. Podsjetio je da ih nevolje prate otkako su
krenuli, da neke pravde ili ravnoteže na svijetu svakako mora biti, jer bi
se bez toga on prevrnuo, i da su oni ubili svoje roditelje, pa ih sada
vjerovatno ta pravda ili ravnoteža nagrađuje za to dobro djelo.
Mali brat mu je odgovorio jednim dugim i strasnim govorom. Podsjetio
je da oni do sada od života ništa nisu imali, što znači da im pravda ili
ravnoteža o kojoj govori veliki brat duguje mnoge godine sreće i
blagostanja. Napomenuo je da ne može biti neki veliki grijeh ubiti
njihove roditelje koji su, ruku na srce, bili čudovišta i nakaze. Upozorio
je da se grijeh može poništiti dobrim djelima i da oni svoj grijeh mržnje
sigurno mogu da iskupe ljubavlju koja povezuje njih trojicu. Pozvao je
braću da nastave put u ime te ljubavi, podsjetio ih da ljubav čuda pravi i
napomenuo da nema ni jednog razloga da u njihovom slučaju ljubav
napravi izuzetak i odustane od pravljenja čuda. Nastavili su svoj put, a
dvojica starijih su dugo osjećala kako ih oko srca griju radost i
zahvalnost zbog moćne i rječite ljubavi njihovog malog brata.
Nakon mnogo dana ipak ih je ponovo potopila malodušnost jer su
zaključili da im nema spasa. Kolika god da je snježna pustinja u kojoj su
se našli, oni joj, logički gledano, moraju doći do kraja ako idu dovoljno
dugo, jer je osobina svega postojećeg da ima neki kraj, a u postojanje
njihove pustinje ne bi trebalo sumnjati. Oni idu dovoljno dugo, oni idu
preko svake mjere dugo, a kraju snježne pustinje se nisu ni približili, jer
još nisu vidjeli ništa što bi makar nagovijestilo ljudsku prisutnost,
ravnicu, rijeku ili polje, dakle bilo šta što ne bi bila snijegom zatrpana
planina. To sigurno nije zato što bi cijeli svijet bio ta snijegom zatrpana
planina, od gostiju u krčmi čuli su dovoljno da budu sigurni kako na
svijetu ima i drugoga, nego zato što se nekako dogodilo da oni idu ukrug
i tako se ne primiču ničemu izvan sebe. Preostala im je samo jedna
mazga natovarena blagom, jedan konj s nešto hrane i jedan konj za

141
jahanje, sve drugo su izgubili usput zajedno sa svojom snagom. I ako bi
se dogodilo čudo da se spasu iz planine i dočepaju nekoga grada, slabi su
izgledi da dožive ono čemu su se nadali, jer bi oni sada, makar s tovarom
blaga, došli kao nesrećnici koji spasavaju gole živote, tako da bi bili
izloženi svakom nasilju, samovolji i bijesu. Prvi koji bi nanjušio da oni
nose blago, mogao bi ih po svojoj miloj volji opljačkati, pobiti, protjerati
ili pogostiti kao braću rođenu, već prema tome šta bi i kako bila njegova
gospodska volja. Nije to isto kad se spasavaš i kad dolaziš kao gospodin,
ne samo da nije isto nego nije ni nalik, makar ti donio triput više blaga
onda kad se spasavaš.
Tako i tome slično su dugo govorili jedan drugome, iznemoglim
glasovima, u podnožju jedne velike stijene koja ih je dobro štitila od
vijavice, a onda se složili da bi najbolje bilo kad bi sada zaspali zauvijek.
Slušali su oni o takozvanoj bijeloj smrti, u njihovoj krčmi je to svake
zime bila jedna od najčešćih tema, i čuli su dovoljno često da povjeruju
kako je to dobra, lijepa, upravo raskošna smrt. Zar to ne bi bio dobar
izlaz iz njihove situacije? Najstariji brat je predložio da se njih dvojica
prepuste snu, a da on ostane stražariti i da, kad im se san učvrsti, s njih
tiho, ne budeći ih, malo po malo, počne uklanjati deke i drugu zaštitu,
tako da se ne namuče previše ni do onog momenta kad ih bijela smrt
počne uzimati pod svoje. Mislili su da je lijepo i ispravno da se najstariji
brat žrtvuje, pa su se prepustili ostvarenju njegovog plana.
U praskozorje, kad studen najgore steže, mali brat je probudio srednjeg.
Bili su umotani i pokriveni kao i onda kad su legli, samo što sada uza se
nisu imali životinje i brata, najpoganiju životinju koju je svijet vidio.
Srećom, snijeg i vjetar su se umirili, tako da su bez problema mogli
pratiti njegove izdajničke tragove.
Bi li se moglo izmjeriti kako dugo su oni teturali i posrtali kroz snježnu
pustinju tragovima svog brata? Bi li se mogla izmjeriti i iskazati razlika
između stvarnog vremena koje su proveli prateći ga i njihovog doživljaja
tog vremena? Koliko godina, koliko decenija treba da se ljudi promijene
onoliko koliko su se oni promijenili, dok su posrtali za bratovim
tragovima? Bi li neko znao reći koliko puta je jedan od njih podizao ili
izvlačio iz snijega brata svojega? Koliko puta je jedan od njih visio niz
liticu i samo se smrznutom rukom ili stegnutim zubima držao za deku
koju mu je dobacio brat njegov? Koliko puta su plakali od bijesa, slabosti

142
i nemoći? Koliko puta su uzdahnuli od čežnje za spasonosnom smrću ili
od tuge što joj se sada ne smiju prepustiti, bar dok onom gadu ne stanu
nogom za vrat? Ali ih je njihova srećna mržnja uvijek uspravljala, gurala
ih naprijed, izvlačila iz provalije, vraćala snagu i davala razlog da izdrže.
Ona i samo ona mogla ih je dovesti nadomak grada koji su neočekivano
ugledali jednog dana, kratko pred sumrak.
Požurili su koliko su im snage dopuštale i uspjeli da za vidjela uđu u
grad. Gledali su kuće i palate, pokazivali jedan drugome natpise i slike na
zidovima, povicima i mahanjem pozdravljali dim koji se dizao iz
dimnjaka kao dragog rođaka, a za sve to vrijeme se smijali i nespretno
trupkali kad bi pokušali da poskoče od radosti i čuđenja. To ih je držalo
dok se nisu uvjerili da su u pravom gradu a ne u nekoj svojoj prikazi,
kako su se bojali od prvog pogleda na grad, ne nalazeći snage ni razloga
da tu svoju bojazan izgovore. Čim su povjerovali da je sve oko njih
stvarno, vratila se u njihove duhove i najvažnija stvar njihovih života:
sigurno će ga naći ovdje, samo valja požuriti da im ne umakne, ovamo su
došli idući njegovim tragovima, tako da bi morao biti ovdje. A kad ga
uhvate!...
Njihova sveta mržnja, koju su čuđenje i radost uspjeli potisnuti samo na
trenutak, vratila se jača nego što je ikad bila i podsjetila ih na to da se
valja požuriti. Ogledali su se oko sebe i ugledali na desnoj strani trga na
kojem su se nalazili raskošno osvijetljeni portal palate po kojoj su se
užurbano kretali ljudi u karmincrvenim košuljama i kaputićima žutim kao
šafran. Prišli su jednome od ljudi s bakljama, što su stajali u portalu, i
pitali bi li se za njih dvojicu kod njegovog gospodara moglo naći posla ili
milostinje za tu jednu noć. On im je naložio da sačekaju, ušao u palatu i
dok dlanom o dlan na njih su se sjurila dvojica od onih šafranastih,
radujući im se kao svojim najrođenijim. Odveli su ih u jednu lijepo
uređenu i zagrijanu neveliku salu kojom je dominirala raskošno
namještena trpeza, a tu se, od vrha trpeze, s vriskom radosti, na njih
sjurio njihov odbjegli brat. Ispostavilo se, tokom razgovora koji je
uslijedio, da ih je njihova sreća dovela pred najbogatije gradsko svratište
koje se ovdje zvalo hotel, da su oni šafranasti posluga u tom hotelu i da je
njihov brat, koji je ovdje danima čekao na njih, naložio da pred njega
dovedu svakog nesrećnika koji bi se pojavio u hotelu ili njegovoj blizini

143
tražeći posla ili milostinje, a da mu nesrećnike koji bi se pojavili u paru
dovedu makar silom.
- Kako si znao da ćemo doći? - pitao ga je mali brat, kad je najstariji
završio svoju priču.
- Nisam znao, nadao sam se - odgovorio je veliki brat. - Znao sam samo
jedno: ako postoji išta što bi vam moglo dati snagu da se izvučete iz one
nevolje, to je mržnja, ono najjače u čovjeku. Zato sam uradio sve što sam
mogao da u vama izazovem mržnju. Srećom, uspio sam! Dajte da sada
proslavimo taj uspjeh.”
Kućni učitelj je završio čitanje i naklonio se, sluge su se razmiljele po
velikoj sali da ponovo napune pehare koje su gosti za vrijeme čitanja
ispraznili, među gostima se prosuo žamor zbunjenih komentara, a onda
su se svi pogledi usmjerili prema domaćinu koji je čitanje slušao udobno
zavaljen na sofi u vrhu sale. Domaćin se uspravi kao da ide ususret
pogledima.
- To je, gospodo, priča koju je moj najstariji brat izdiktirao našem slugi
- objasni domaćin, pokazujući rukom na kućnog učitelja. - Ona
objašnjava porijeklo mog bogatstva bolje nego što bih ja to mogao. A
nastavak priče znate i bez mojih objašnjenja, ovdje smo svi svoji,
poznajemo se i razumijemo bez riječi. Kratko nakon srećnog susreta,
primijetio sam da su mi braća skupa. Mali je zaradio promrzline koje su
ljekari bezuspješno liječili ali uspješno naplaćivali, a veliki se pomamio
za ženama koje su, kao što znate, skuplje i od promrzlina. Zato sam
malome bratu dugo i uporno objašnjavao da je ono o mržnji glupa priča
kojom je podlac samo pravdao svoju izdaju, a stvarna istina je da nas je
naš dragi brat ostavio da lipšemo. Mali je srećom bio biće ljubavi, nije
znao dovoljno uporno sumnjati i gajiti nepovjerenje. Na kraju sam uspio i
zajedno smo uklonili najstarijeg brata, a onda sam ja sam uklonio i
najmlađeg koji je sve više koštao. Uzgred budi rečeno, moja gospodo, ja
sam i u razgovorima s malim bratom govorio istinu: pouka o mržnji
moga pokojnog velikog brata jeste glupa priča jer mržnja naravno nije
najjače što čovjek ima. Čovjekova najveća snaga je razum koji nam
daruje mirnu ravnodušnost prema svemu što nije naš interes. Ja sam živi
dokaz za to, jer ja sam jedini od tri brata preživio sve naše nevolje.

144
 11. USEKANIJE GLAVE

- To ja zovem majstorstvo - govorio je Milorad Kordo i udarao Simona

po ramenu, kao da mu izražava neko posebno priznanje. - To je morao
biti jedan jedini udarac nekim tupim predmetom na tačno određenome
mjestu tačno određenog šava na potiljku. Nema toga, dobar čovječe, bez
velike škole i velikog znanja, nema ni da Bog kaže da bi moglo biti.

145
 - Ne izgovaraj imena Božijeg uzaman, Milo - prekori ga domaćin Jovo
Klepelić.
- Eto opet se ja zaboravih, i to na tvojoj slavi.
- Nije to baš prava slava, to je više onako, da se okupe prijatelji, vidio si
da nije bilo ni slavskog kolača - objašnjavao je Jovo Simonu, kao da
upravo njemu duguje posebna objašnjenja, a onda se opet okrenuo Kordi.
- Na slavi i mimo slave, na mojoj ili tuđoj, to se ne radi.
- Izvini, neću više - složio se Kordo pomirljivo, iako je pretjerano
poštovanje koje mu je Jovo inače ukazivao navodilo na pomisao da je on
Jovi pretpostavljeni. A onda je svoje obećanje podvukao opširno, s
osmijehom na licu i pjevajući, kao da ga na to tjera jaka radost koju više
ne može suzdržavati. - Neću više, Jovo - Neću više, Jovane - Neću više,
brate Jovo - Neću nikad više. Dobar nam je ovaj naš Jovo, Jovan,
Jovanče, Jovandeka, dobar nam je, rodila ga majka. Živio, Jovo! Hajde,
doktore, hajde i ti, hajde svi da popijemo uzdravlje našem Jovi. Živio!
Svi su podigli čaše prema Jovi Klepeliću i ispili, neki čovjek, koji je
sjedio na drvenoj stolici u uglu, glasno je podvrisnuo, pa se umirio kad su
ga ostali začuđeno pogledali, a Kordo je visoko podigao raširene ruke i
glasno huknuo kao da daje oduška nekom jakom zanosu koji ga nadima
iznutra. Okolo su se ljudi vraćali razgovorima koje su prekinuli da bi
nazdravili domaćinu, pa se i Kordo vratio svom razgovoru sa Simonom.
- Ja volim čist posao, doktore, ja sam ono što se po novom zove
perfekcionista. Ja sam takav jedan čovjek, pa šta ću. A ako ono nije čist
posao, baš nešto za perfekcioniste, ja ne znam šta jeste. Pa jesi li ti vidio
kako se njemu lubanja na potiljku rascvjetala, a da mu se ni lice nije
zgrčilo?! Jesi li ti vidio onu ljepotu: gledaš li ga s jedne strane, rekao bi
da spava, a pogledaš li ga s druge strane, vidiš da se više nikad neće
probuditi. Pa mi ti reci da to nije perfektan udarac! Hajde, doktore, hajde
jednu za perfektne udarce. Ja volim sve perfektno, ja sam takav jedan
čovjek.
Kordo se smijao svojim dosjetkama dok im je livao rakiju u čaše, pa su
se onda opet kucali i pili, a onda je Kordo opet visoko digao ruke, tjeran
valjda onim svojim oduševljenjem, i glasno huknuo, dodajući “Uh,
burazeru!”, onako kako rade ljudi koje pijanstvo upravo hvata. Simona,
začudo, nije hvatalo, iako je od samog dolaska ovamo sjedio pored Korde
na kauču i pio zajedno s njim, samo se možda malo pojačalo ugodno,

146
malo euforično stanje koje ga drži od jutros. Probudio se u ovom stanju
blagog zanosa, a ono ga je cijeli dan branilo od svega što mu se dogodilo,
kao da je napravilo nekakav zaštitni oklop oko njega, pa ga evo i sada
brani od pijanstva. Kao da još djeluje, kao da još uvijek traje, san koji je
vjerovatno izazvao ovaj ugodni zanos.
Spavao je na verandi, jer se u njegovoj sobi nije moglo zaspati od
uzdaha i šapata koji odasvud dolaze, a kratko prije buđenja, vjerovatno
pred jutro, sanjao je kako na svijet sipa pravi pljusak zvijezda. On je
stajao pored nekog drveta s ogromnom krošnjom koja ga je valjda štitila i
gledao kako iz neba pljušte zvijezde, kao da se neka velika kometa ili
cijelo nebo zaputilo prema zemlji. Gledao je kako se, poput vatrometa,
zvijezde u grozdovima otiskuju prema dolje, kako se malo nakon toga ti
grozdovi rasprskavaju u stotinu, u hiljadu, zvijezda sjajnih dovoljno da
svaka od njih obasja svijet, a onda se spuštaju prema dolje i postepeno
gasnu. Gledao je to radosno i uzbuđeno, onako kako dijete gleda
vatromet, a od svakog novog rasprskavanja i od svake nove zvijezde
rođene iz tog rasprskavanja uvećavala se njegova radost i raslo pouzdanje
da će sve biti dobro. Život je dobar i sve je dobro, treba živjeti. Živjeti!
Gledao je sebe odjevenog u bijelo, u nešto nalik onim bijelim kostimima
džudista, i radovao se tome što bi mogao evo sad pojuriti, podignuti se od
zemlje, poletjeti. A pogotovo se radovao tome što se Barbara opet igra.
On zna da je ona tu negdje (u snu se uglavnom sve pouzdano zna) i da se
u igri sakrila od njega, onako kako je radila davno, na samom početku
njihove ljubavi. Dobro je što se ona opet igra, dobro je što se igra onako
kako se igrala kad su bili mladi. A igra se, sakrila se i pravi se da nije tu,
kao da on ne može znati za njezino prisustvo ako je ne vidi. On, naravno,
zna da je ona tu, ne samo zato što se u snu zna i ono što se ne vidi, nego i
zato što evo sasvim jasno osjeća njezino tijelo, osjeća kako se ona pripija
uz njega, topla i bliska, bliža mu od njegove kože.
Probudio se osjećajući na svojoj koži dodir Barbarinog prelijepog, malo
ispupčenog stomaka, s pravilnim ljevkastim udubljenjem pupka u
središtu, u kojem se njezin miris sabire i postaje gust i jak, sličniji njoj
nego na bilo kojem drugom dijelu tijela. Ustajao je, osjećajući svojim
stomakom taj ljekoviti dodir i zaštitu koju mu on daje. “Hvala Ti, Bože,
što si u Svojoj neizmjernoj dobroti dao da postoji ženski stomak, to
najtoplije i najblaže mjesto na svijetu”, osjećalo je, mislilo i govorilo

147
cijelo njegovo biće. A u razumu se to, mimo njegove volje, sabralo u
zaključak da nema jeze koju dobro priljubljen ženski stomak neće
ublažiti i svesti na podnošljivu mjeru.
Odlučio je da ne sklanja posteljinu s improviziranog ležaja na verandi,
računajući da bi i to moglo biti argument u raspravi s Ibrahimom i
prisiliti ga da ozbiljno pomogne u pretraživanju kuće. Zato je iz kreveta
krenuo ravno u kupatilo, s namjerom da odmah nakon jutarnje toalete
ode po Ibrahima. U predsoblju je osjetio jako strujanje u nogama, koje ga
je zaustavilo u mjestu, a onda preraslo u ugodno i nepodnošljivo
osjećanje koje bi se možda moglo opisati kao mješavina cimanja i
škakljanja po kostima i mišićima nogu. Ne htijući da to uradi i ne znajući
zašto to čini, počeo je poskakivati u mjestu, a nakon kratkog vremena i
preplitati nogama onako kako to rade ljudi koji igraju narodno kolo, kao
da njegovim nogama upravlja neka njemu nepoznata sila kojoj se on ne
može oduprijeti i na koju ne može uticati. Toj sili je, srećom, jako kratko
bilo do njegove igre, tako da je uskoro nastavio put. Oprao je zube,
nakvasio četkicu za brijanje i njome rastopio sapun na vrhu zdjele
praveći od njega bogatu pjenu, a onda se uspravio, uživajući unaprijed u
dodiru lica sa četkicom koja po njemu razmazuje sapunicu - i zaključio
da je ogledalo ostalo ludo. Tamo, naime, nije vidio svoje nego neko
drugo lice, odnekud poznato lice koje mu je nekad sigurno bilo blisko, ali
u svakom slučaju lice koje nije njegovo i koje, prema tome, ne bi moglo
biti u ogledalu dok on stoji pred njim. Začuđeno je spustio pogled prema
zdjeli sa sapunom za brijanje, pa pogledao oko sebe, kao za svaki slučaj,
a onda ga vratio na ogledalo i ugledao sebe spremnog za brijanje. Tako
se mogao obrijati, osjećajući na trenutke onaj užitak koji mu je brijanje
uglavnom donosilo, povezan sa mudrovanjem o tome kako je brijanje s
pjenom koja se rukom nanosi na lice, a pogotovo električno brijanje,
puko deranje dlaka s muškog lica, dok je brijanje sa četkicom ugodni
senzualni obred kojim uklanjamo sa sebe tragove sna i intimnih dodira sa
svojom ženom, a time kao da sa sebe sapiremo ranjivost, i tako
postavljamo granicu između kuće i ostatka svijeta, sebe intimnog i sebe
javnog, ličnog i javnog prostora, jutra i dana. Pri tom je znao da mu se
ono lice nije učinilo nego je bilo u njegovom ogledalu i da u predsoblju
nije igrao kolo po svojoj nego po tuđoj volji, koja se možda poigrava s
njim. Ali ga od toga nisu preplavljali ni bijes ni jeza, jer ga je i od njih i

148
od svega drugoga branio dodir njegovog stomaka s Barbarinim, odnosno
onaj dobri zanos koji ga je u snu iznutra ispunio i izvana obuhvatio.
S kriškom hljeba i sira u ruci, kao doručkom, otišao je po Ibrahima,
koji je bez riječi krenuo s njim da zajedno pretraže kuću i pokušaju
odgonetnuti šta se to zbiva u njoj i oko nje. Nije bilo potrebe da Simon
uvjerava Ibrahima u ozbiljnost svojih problema s kućom, jer je studen
koju su zatekli u sobama Ibrahima najprije zbunila, pa onda ozbiljno
naljutila. Tvrdio je da u ovako građenoj kući, s ovoliko drveta i s
ovakvim malterom, ne bi moglo biti ovako hladno ni usred zime bez
jednog dana grijanja. Objasnio je da ni podrugljivo škriputanje, koje se
jedino u kuhinji i u kupatilu nije gotovo stalno čulo, zapravo nije
moguće, pa je tu tvrdnju dokazivao pritiskajući pod u sobama na raznim
mjestima i na razne načine, upozoravajući pri tom Simona na razliku
između zvuka koji je pod oslobađao pod njegovim pritiskom i onoga
podrugljivog zvuka koji se čuo dok oni miruju. Gurao je pregradne
zidove i udarao po njima da dokaže kako oni ne mogu škripati nikako, pa
ni podrugljivo, ali je onaj zvuk, koji je Simon nazvao podrugljivim
škriputanjem jer mu se činilo da ga to ime najpribližnije opisuje, i dalje
dolazio iz podova, iz pregradnih zidova, iz svakog komada namještaja
ako je u njemu bilo velikih komada drveta. “Hajde ti budi pametan”,
sabrao je Ibrahim rezultate njihovog istraživanja, ne bez bijesa u glasu,
“znaš da ne može biti, a vidiš da jeste.” Pri tom je napravio pokret i zvuk
kao da pljuje, pa se zaputio u prizemlje da se pozabave podrumskim
vratima. Nisu bili bolje sreće jer se vrata nisu otvarala i nisu se uvijala,
koliko god da su njih dvojica zajedno navaljivali. Ibrahim je donio
majzlo i čekić, pa su se opet dugo mučili, nastojeći da majzlo uglave
između vrata i dovratka, ne bi li proizveli bilo kakav pokret. Nakon toga
su pokušavali sjekirom, opet bez uspjeha. Od udaraca koji bi mogli
uzdrmati cijelu kuću, što su vjerovatno i činili, samo što njih dvojica to
nisu primijetili, prastara drvena vrata se nisu ni otvarala, ni raspadala, ni
ugibala. Naprosto ništa, kao da se ne radi o normalnim drvenim vratima
nego o granitnoj stijeni.
Najzad se Ibrahim sjetio da na južnom zidu kuće ima podrumski
svjetlarnik, jedan minijaturni zastakljeni otvor kroz koji bi mogli zaviriti
u podrum i možda odgonetnuti tajnu vrata. Izišli su u avliju, zaobišli
ugao kuće i dospjeli u bašču koja se sterala par stotina metara i

149
završavala ogradom prema rasadniku u kojem je šumska uprava uzgajala
sadnice drveća za pošumljavanje, a onda još jednom zaobišli ugao kuće i
došli na južnu stranu s koje se kući inače nije prilazilo jer je malo dalje,
nekih desetak koraka od kuće, počinjala strma jaruga. Prišli su jedva
vidljivom otvoru u dnu zida, nepunih pola metra dugom i jedva pedalj
visokom, očigledno napravljenom tako što je iz gotovog zida izbijen
jedan kamen da bi u podrum dospijevalo nešto svjetla. Polegli su po
zemlji, privukli se svjetlarniku i vidjeli svoja lica odražena u staklu kojim
je otvor bio prekriven. Ibrahim je bijesno otpljunuo, uspravio se i odjurio,
pa se malo iza toga vratio sa sjekirom. Objasnio je Simonu da od cijelog
truda neće biti neke velike koristi jer je svjetlarnik napravljen u samom
vrhu podruma, ali da sad iz inata moraju pokušati i to. Razbio je sjekirom
staklo, gurajući njegove komadiće unutra da bi se njih dvojica mogli
privući do samog otvora bez opasnosti da se posijeku. Onda su se opet
opružili po zemlji i privukli se otvoru, doslovno gurajući jedan drugoga,
valjda u želji da što prije zavire u tajnu podruma. Kako su oni boravili na
svjetlu punog dana, doduše oblačnog ali ipak dana, a u podrumu vladala
jedva ublažena tama podzemne prostorije, nisu mogli vidjeti gotovo ništa
zbog razlike u stupnju osvijetljenosti između prostora iz kojeg gledaju i
onoga u koji gledaju. Sjetili su se da zatvore oči, legnu na stranu i
privuku se uza sami zid, glavu donesu do samog otvora i onda oči ograde
dlanovima i tako ih zaštite od dnevnog svjetla. Tako se moglo dosta jasno
vidjeti, zapravo prepoznati, sve ono što je bilo u podrumu i sezalo iznad
nekih pola metra od tla do kojega pogled, zbog položaja svjetlarnika u
samom vrhu podruma, ali i zbog položaja glave, nije mogao doprijeti.
Perspektiva iz koje su gledali iskrivljavala je, doduše, stvari što su ih
vidjeli, davala im je pomalo čudan izgled, ali su svaku od tih stvari oni
vidjeli i prepoznali, tako da su mogli sebi reći da su vidjeli sve što ih je
zanimalo. U svakom slučaju, vidjeli su da podrumska vrata nisu ni
poduprta, ni zatrpana, nego slobodna, tako da bi se morala otvarati bez
problema. A ona se ipak nisu mogla pomjeriti ni za milimetar, ni toliko
da se vrh sjekire ili majzlo zavuče između njih i dovratka! Uz to su
vidjeli jednu stvar koja ih je zbunila više i od ovog otkrića: na istočnom
zidu podruma, onom prema rasadniku, mogla su se, doduše ne vidjeti ali
sasvim jasno naslutiti, vrata poput onih na starim magazama, dakle velika
metalna vrata s lučnim ili polukružnim gornjim rubom i s velikim

150
zasunom po sredini. Zapanjeno su se zgledali, provjeravajući očigledno
jedan kod drugoga vide li zaista ono što im se čini da vide. To ih
zgledavanje nije umirilo jer im je potvrdilo da su vidjeli vrata koja, da je
reda i pameti u svijetu, ne bi mogli vidjeti jer ih tamo, na onom zidu,
nikad nije bilo. “Aman jarabi!”, uzvikne Ibrahim, izražavajući svojim
uzvikom više nesposobnost da povjeruje u ono što vidi nego čuđenje, pa
sjedne i nasloni se leđima na zid kuće. To je ujedno bio najbolji
zaključak njihovog istraživanja.
Otišli su u Ibrahimovu kuću na ručak, umorni i zbunjeni, više radi toga
da se saberu, nego radi gladi. A nakon ručka je Ibrahim tražio vremena
“da se predahne”, pa “da se kahveniše”, a onda je zaključio da ne bi bilo
loše i “malo prileći”. Sve u svemu, svim što mu je palo na um odgađao
je, a zapravo izbjegavao, povratak u Simonovu kuću. A Simon je,
zaštićen svojim bijelim snom i blagim zanosom što ga je taj san proizveo,
sve ovo vrijeme ostao miran i ispunjen osjećanjem da je sve dobro ili će
bar biti dobro. Kad je Ibrahim izjavio da on “ipak ide malo prileći”,
Simon se oprostio od njega i od Nusrete i vratio se u svoju kuću. Otišao
je ravno u kupatilo i stao pred ogledalo. U ogledalu je ugledao svoje lice,
pa se od toga malo zbunio, možda čak razočarao. Naravno da nije želio u
ogledalu ugledati nešto drugo, nije ni očekivao bilo šta drugo, ali je
negdje na rubu svijesti pomišljao da će možda ugledati ono lice od jutros
i imati priliku da ga malo duže gleda, dovoljno da se sjeti otkud ga zna i
zašto pomisao na to lice budi u njemu dobra osjećanja. Ono mu cijeli dan
ne da mira, poznato mu je i blisko, ali je evo sve do sad ostalo bez imena.
Ono je duboko u njemu, sigurno bi se sjetio kad bi ga vidio još jednom.
Valjda zato sad nije znao da li da se raduje ili da se osjeća prevarenim, je
li dobar ili je loš znak to što njegovo ogledalo odražava ono što stoji pred
njim, govori li o njegovom stanju dobro ili loše to što se on od toga malo
iznenadio?
Iz kupatila se zaputio u svoju sobu, ali se u vratima okrenuo i još
jednom pogledao prema ogledalu, kao da provjerava i njega i sebe. Po
srebrenoj površini je munjevito preletjelo drhtavo svjetlo, kao neobično
jak žižak koji podrhtava na vjetru. Je li se to ogledalo maloprije, kad je
izgledalo normalno, samo pritajilo ili se i ono igra, pa se ponaša sad
ovako - sad onako? Kad se našao u sobi, najprije je prišao prozoru da
provjeri je li dobro razumio zvuk koji dopire izvana, pa zaključio da je

151
nažalost dobro razumio - iz niskog neba je sipila sitna dosadna kiša, koja
u Foči zna ovako sipiti danima, a pouzdan je znak prave jeseni. Prišao je
pisaćem stolu i primijetio da na njegovoj ploči nema pisma koje je počeo
pisati Barbari. Pouzdano se sjećao da je izvadio svežanj listova papira za
pisma i položio ih na stol, da je iz tog bloka uzeo nekoliko listova i počeo
pisati pismo, a onda ih vratio na gomilu, ne trudeći se da ih pravilno složi
na ostale. Sada je na stolu stajao samo svežanj uredno složenih listova,
bez onih što su bili nemarno bačeni na gomilu i bez onoga na kojem je
počeo pisati. Znajući da je to besmisleno, jer ga ovaj put njegovo ne
uvijek pouzdano sjećanje sigurno ne vara, posegnuo je rukom prema
ladici u koju ga nije mogao odložiti jer se ona onda nije htjela otvoriti.
Ali se nije stigao uvjeriti da pismo nije sklonio u ladicu koju nije otvarao,
jer se s ulice začulo bjesomučno zavijanje automobilske sirene, a onda
udarci po njegovoj kapiji. To je bio čovjek koji je došao da ga vozi Jovi
Klepeliću na slavu koja, kako će se pokazati, zapravo i nije njegova krsna
slava.
- Nemoj o nosu govoriti bez poštovanja - tumačio je Jovo nekom
nepoznatom čovjeku koji je sjedio lijevo od Kordinog i Simonovog
kauča - nos je, ako ćemo pravo, vidljivi simvol duše.
- Može li čega drugog, Jovo, molim te!? - smijala se krupna pjesnikinja
Milijana.
- Ti bi morala o nosevima znati više od njega - prigovorio joj je čovjek
kojem je Jovo objašnjavao.
- Može, nos je i simvol karaktera, po nosu odmah vidiš s kim imaš posla
- mirno protumači Jovo Milijani. - Sigurno ti kažem da veliki i pravilan
nos govori o jakom karakteru. Ako on ima zdravu i pravu nosinu, on sa
svakim udahom ušmrkne vozduha koliko dobra mješina, a tamo gdje se
dobro i duboko diše sve je dobro i duboko, tu ima i snage, i karaktera, i
ozbiljnosti ljudske. A šta ćeš ti od onoga ko vozduh srkuće ko vrabac?!
- Jasno mi je za muškarce, dragi prijatelju, vi se dahom držite za svijet.
Ma šta ćemo sa ženama, za šta se one drže u svijetu? - vikala je Milijana
smijući se, ali joj se lice pri tom grčilo sasvim neveselo, kao da se bori s
vriskom ili sa suzama.
- Ne bih ja rekao da se slažeš sa mnom? - provjeravao je Kordo,
pažljivo gledajući Simona u lice. - A tako ti je to, dobar čovječe, vjeruj
mi.

152
 Onaj čovjek što je sjedio na drvenoj stolici u uglu i povremeno
podvriskivao, ustao je i strogim pogledom prešao po sobi, odmjeravajući
prisutne jednog po jednog bez imalo odobravanja, a onda neobično
gromko izjavio “Mi odešmo!”, pokazujući pri tom desnim kažiprstom
najprije na sebe pa onda na vrata. Krenuo je nesigurno prema tim
vratima, hvatajući se za ljude, za stol, za naslone, prevrnuvši usput par
čaša i jednu flašu, saplićući se, a pri svemu tome je nešto uporno
mrmljao. Jedna mala vječnost je protekla prije nego što se on našao izvan
sobe, u kojoj je za sve to vrijeme vladala grobna tišina jer su svi kao
opčinjeni zurili u njega, a tek onda, kad je on već bio vani, javi se jedan
zbunjeni glas koji, po svemu sudeći nenamjerno, uzviknu “Ja budale!”,
budeći ostale glasove i vraćajući život u sobu.
- Ja to znam iz sopstvenog iskustva - uvjeravao je Kordo, kojemu je
izgleda bilo jako važno da se Simon složi s nečim što je on u prethodnom
razgovoru tvrdio, a Simon prečuo, tako da sad nije znao sa čim bi se
trebao složiti. - Kad bi ti znao u kojim uslovima i u kojoj sirotinji smo mi
u narodnoj miliciji radili kratko nakon rata! Najbolji dani su nam bili oni
kad smo bili polugladni, a ipak smo lovili bandu s oduševljenjem i bili
radosni. Jer mi smo bili narodna milicija, bili smo ljudi posebnoga kova,
mi smo smjeli otvoreno pokazivati prezir i mržnju prema kulacima i
buržoaziji, prema kraljevoj stranci i saradnicima okupatora. Mi smo bili
nešto posebno i smjeli smo javno prezirati, zato smo bili ponosni i srećni.
Dok misli da pripada nekoj izabranoj grupi a smije otvoreno pokazivati
prezir i mržnju prema nekoj drugoj grupi, čovjek će sve podnijeti i biće
siguran da mu je dobro. Ti moraš s tim računati ako si vlast ili
namjeravaš to biti. Ne moraš ti ljudima dati ni hljeba ni vode, samo ih
uvjeri da je neko gori od njih i daj im pravo da toga nekog pljunu i udare
nogom, vjeruj mi da će ti biti odani koliko uopšte mogu. Pokaži ti meni
koga mrzim i dozvoli mi da ga pljunem, a za hljeb ću se ja i sam snaći.
Stavi me gdje god hoćeš, u zatvor ili u govna me stavi ako hoćeš, samo
mi daj nekoga da bude gori od mene i da mu bude teže nego meni, ja
neću ni pomisliti da bježim i biću ti najodaniji sluga. Ama znali su psi šta
rade, kad su sebi pripitomili čovjeka, dobar čovječe.
Izvana su doprli zvukovi pometnje i uzbuđeni glasovi, a onda je u sobu
ušla jedna usplahirena žena i objavila da gori tekija na Crnom vrhu. Na to
je i u sobi zavladala pometnja. Jedni su skakali i žurno se spremali, drugi

153
su ih vukli za ruke i rukave, nagovarajući ih da ostanu gdje su jer požar
nije u nadležnosti policije nego vatrogasaca, a i jedni i drugi su govorili
brzo i jako glasno. Najzad je jedan Simonu nepoznati čovjek podigao
praznu čašu i počeo kamom udarati po njoj, utišavajući postepeno sve
ostale zvukove.
- Dobro je, ljudi, mir! Valjda smo do sad dovoljno dobro uvježbani da
se možemo uredno evakuisati - javio se nepoznati kad je zavladala tišina.
Onda je očima pokazao nekolicinu ljudi, među njima i Kordu, pa objavio:
- Idemo. Ostali razlaz.
- A načelnik? Možda čak i komandant dođe - zabrinutim glasom se
javio Jovo.
- Pa ti ostaješ, možeš ih dočekati i objasniti im. Ali ja ionako mislim da
su oni već tamo.
- Hoću li i ja s vama? - upitao je Simon svog poznanika Kordu,
progovorivši prvi put otkako je došao.
- Ti ideš kući, Mihailoviću, i to ravno - odbrusio je Kordo, naslanjajući
se rukom na zid da se stabilizira na nogama.
Simon je razumio zašto se Kordo oslanja na zid kad je sam pokušao
ustati i primijetio koliko su mu noge nesigurne. Ali se bez većih
problema provukao između ljudi i komada namještaja kojima je soba bila
zatrpana i došao do predsoblja u kojem su se neki ljudi još opraštali. U
predsoblju mu je prišla neka žena i tutnula mu u ruke baterijsku lampu i
kišobran. “Nek ti se nađe”, rekla je, a na Simonov upitan pogled dodala:
“Vratićeš. Pa i ako ne vratiš, o njegovu glavu.” Po tome je Simon
zaključio da bi to morala biti Jovina žena.
Vani je padala sitna kiša, dovoljno slaba da ne rastjera maglu što se
nakupila u kotlini, a dovoljno jaka da čovjeka nakvasi do kože ako duže
vrijeme provede vani bez zaštite. Simon se ipak odlučio da ne otvara
kišobran, nadajući se da će ga kiša i pješačenje očistiti od rakije i
duhanskog dima. Ali mu je zato baterijska lampa jako valjala, slabo
svjetlo rijetkih uličnih svjetiljki ne bi mu pomoglo ni da se od Jovine
kuće spusti do centra grada, a kamo li da dođe do svoje kuće. I ovako mu
je, s baterijskom lampom koja mu, doduše, nije pomagala da odgonetne
gdje je i kamo treba ići, ali mu je barem pokazivala asfaltni put i tako mu
pomagala da ne skrene s njega, silazak do centra bio jedno dugo žalosno
lutanje. Da nije padala kiša, morao bi posumnjati u postojanje neba, jer se

154
sve iznad njegove glave sabilo u jednu nepomičnu i neprozirnu grudvu
mraka. Oko njega - pramenovi magle i mrak koji se tu i tamo zgušnjava.
Ti blokovi posebno gustog mraka bili su kuće ili drveće, a gustina mraka
je bila i do samog gradskog centra ostala jedini znak postojanja kuća u
ovom gradu, jer nigdje nije bilo osvijetljenog prozora. Ulične svjetiljke
su u svojoj neposrednoj blizini uspijevale mrak malo prorijediti i tako
omogućiti da se vide rijetki pramenovi magle. Gdje li je taj Crni vrh i
kakav je to požar, ako dovde ne dopire ni daleki odbljesak, ni jedna
iskrica? Kako je moguće da početkom septembra mrak bude ovako gust i
ovako gluh? Ni vjetra da pokrene granu, tako da svako drvo pored kojeg
prođe izgleda kao da je napravljeno od kartona. Nigdje prolaznika, nigdje
mačke ili noćne ptice, samo dva psa koja naizmjenično zavijaju negdje
iza njegovih leđa. Ali i oni zavijaju nekako vještački, kao dobro uvježban
duet, kao da razgovaraju ili se igraju. Po zvuku bi se reklo da se javljaju
uvijek s istog mjesta, a Simonu se ipak na trenutke činilo da ga prate i da
su stalno jednako udaljeni od njega.
Nije mogao odrediti koliko je sati, ali se po svemu moglo vidjeti da je
kasno, preko svake mjere kasno. Zato se nije ni pitao hoće li svojoj kući
ili će opet svratiti kod Ibrahima Pleha da večera i suši se. Podigao je
svjetlo lampe, kao da želi procijeniti koliko koraka još ima do njegove
kapije, i osvijetlio ljudski lik koji se odjednom tu našao, kao da je izišao
iz dasaka od kojih je kapija napravljena. Istog trenutka mu je sinulo da se
naravno ne događa ono što on vidi, da se radi o umornim očima i igri
svjetla, o rakiji i kasnom noćnom satu, a ipak je potpuno sleđen stao i
buljio u ljudsku figuru koja se pod svjetlom lampe dovršavala i
zgušnjavala, nakon što je izišla iz njegove kapije. Srećom, figura se javila
ugodnim, njemu poznatim i bliskim glasom, prije nego što se njegovo
smrznuto srce potpuno zaustavilo.
- Gdje si dosad, pobogu, okamenih se čekajući?! - javi se nepoznati,
govoreći kao da je sa Simonom ovdje dogovorio sastanak.
Ponukan glasom koji je nešto u njemu pamtilo, Simon podigne svjetlo
prema neznančevom licu i vrisne. To je bilo lice koje je vidio jutros u
ogledalu, ono lice koje se kasnije nije htjelo pojaviti, a njemu se cijeli
dan, stalno iznova, u svijest vraćalo pitanje otkud on to lice zna.
- Koji ti je vrag, Simone? Što vičeš? - javi se opet duboki neznančev
glas.

155
 Zna on ovaj glas, kao što zna lice. Oboje pamti i oboje su mu dragi. Bili
dragi. Ali otkud i kada? Kako?
- Enver?
- A ko drugi? - odgovori neznanac pitanjem.
Simona je preplavila takva radost da mu se presjekao dah i samo zato
nije opet vrisnuo. Kao okamenjen je stajao, ovaj put od radosti,
nesposoban da progovori ili da se pokrene, bez daha i nesposoban da
udahne, još uvijek držeći svjetlo baterijske lampe usmjereno na lice svog
neočekivanog gosta. Pred kapijom ga je dočekao Enver Pilav, najbolji
prijatelj što ga je ikad imao, najbolji prijatelj što ga se može imati, drug s
kojim je u istoj klupi presjedio sve razrede osnovne škole i gimnazije,
nerazdvojni drug njegove mladosti s kojim nije imao kontakta samo zato
što je i Enver, par godina nakon Simona, netragom nestao iz Foče. Kad je
prvi šok prošao, kad je opet mogao udahnuti, iz Simona je provalio
glasan smijeh od kojeg se sav tresao. Smijao se glasno i bijesno, smijao
se toliko da je u stomaku dobio grčeve praćene pravim bolovima, a onda
i bolove u slabinama. Na kraju je opet izgubio dah i tako se morao
postepeno smiriti.. Isključio je baterijsku lampu, duboko udahnuo i, kad
je mogao opet govoriti, viknuo glasno, šireći ruke od silne radosti.
- Envere, kućo stara!
- A ja već mislio da ću svu noć prostajati ovdje s tvojim glupim
svjetlom u očima - pravio se Enver da mu prigovara i da ne opaža
Simonovu radost i uzbuđenje. - Hoćeš li ti mene možda pozvati u kuću?
- Ah, budale mene! - uzviknu Simon, ali se opet nasmija od puste
radosti i osvijetli lampom Enverovo lice kao dječak u obijesnoj igri. To je
bilo lice njegovog prijatelja, bez imalo sumnje, ali oči... Suviše tamne,
potpuno crne, kao da su bez beonjača, s ogromnim crnim krugovima
okolo koji se spuštaju gotovo do jagodičnih kostiju.
- Miči više to svjetlo! - prosikta Enver bijesno, pa Simon, iako ponovo
sleđen osjećanjem što ga je u njemu stvorio pogled na prijateljeve oči,
isključi baterijsku lampu i užurbano otvori kapiju, istovremeno
pozivajući Envera da uđe i pravdajući se zbog glupe šale.
Simon je požurio da otvori kućna vrata i uključi svjetlo pred kućom,
prepuštajući Enveru da zatvori kapiju, a onda ga ipak sačekao u kućnim
vratima, osjećajući kako se radost od susreta s prijateljem razliva po
njemu i obnavlja jutrošnje osjećanje da će sve biti dobro. Kad mu se

156
Enver pridružio, ušli su u kuću i zatvorili ulazna vrata, uključili svjetlo i
suočili se sa širom otvorenim podrumskim vratima kroz koja je dopirao
slabi miris oraha. Ni traga onoj suhoj studeni, ni traga nasilju na vratima,
nikakvog znaka o tome kako su otvorena i ko ih je otvorio. Simon zamoli
Envera da ga prati, obećavajući da će mu kasnije sve objasniti, uđe u
podrum i uključi svjetlo. Na zidu prema rasadniku sada su se jasno
vidjela velika dvokrilna metalna vrata, samo sada širom rastvorena,
otkrivajući iza sebe tamu gustu kao zid. Ispred vrata, nekih dva koraka od
zida, vidjela se nevelika gomila kamenja, vjerovatno ono kamenje kojim
su metalna vrata bila prekrivena da izgledaju kao ostatak zida. Priđu
raskriljenim vratima i uvjere se da iza njih nije zid, nego tamni prazni
prostor u koji zbog nečega nije prodiralo svjetlo koje je obasjavalo
podrum. Simon izvadi iz džepa baterijsku lampu, uključi je i usmjeri
svjetlo na zid tame što se dizao pred njim, ali se ništa nije dogodilo. Ni
jedna zraka se nije probila tamo i nije se vratila ovamo. Bilo je jasno da
se iza vrata, to jest tu, pred njegovim očima, stere prazan prostor, ali ništa
drugo nije bilo jasno, pogotovo to kako je moguće da u taj prostor ne
prodire svjetlo, iako se i ne odbija.
- Evo, vidiš li? - rezignirano upita Simon Envera, praveći rukom kružni
pokret kojim je valjda htio obuhvatiti sve strašno i zbunjujuće oko sebe.
- Ne vidim - odgovori Enver ozbiljno. - A šta bih to trebao vidjeti?
- Što i ja! Otvorena vrata, tama i studen, miris oraha... A sve cvrkuće, to
jest škripuće. Za poludjeti! - provalilo je iz Simona.
- A zašto bi ti zbog toga ludio? Nisi ti pravio tamu, ne cvrkućeš ti, u
najgorem slučaju si otvarao vrata. Šta te briga?
- Ovih vrata nikad nije bilo ovdje - pokazivao je Simon bjesneći na
metalna vrata. - Ona sam tri dana uzalud nastojao otvoriti, a sad su se
sama otvorila... Ja sve to ne mogu razumjeti!
- Pa i ne moraš.
- Razumiješ li možda ti? - izdere se Simon bijesno na Envera, očigledno
iznerviran njegovim mirnim tonom i nehajnim izjavama.
- Ne, kako bih ja mogao!? - požuri se Enver da prizna. - Ali ima mnogo
stvari između neba i zemlje koje naš školnički um ne razumije, to nam je
davno rečeno. Samo što smo se mi odvikli od toga, da to priznamo.
- Ovo nema veze ni sa kakvim umom, ovo je čisto ludilo! - bjesnio je
Simon i dalje, kao da koristi Enverovo prisustvo i njegovu mirnu

157
strpljivost da bi istresao sve nedoumice, bjesove i strahove što su se u
njemu nakupili od dolaska ovamo. - Ovo je bez uma, s onu stranu uma,
ovo veze nema, a ti mi tu... Mudroser!
Simon je vikao, Enver povremeno ubacivao poneku umirujuću frazu,
pa se u neko doba Simon smirio i sjetio da bi mogli krenuti u kuću. Enver
je zatvorio metalna vrata, koja su se pokrenula uz strahovitu škripu, kao
da već stoljećima nisu otvarana, Simon je isključio svjetlo i zatvorio
podrumska vrata koja su sad bila sasvim pitoma, pa su se popeli u
kuhinju. Enver nije htio ni jesti ni piti, objašnjavajući da mu treba samo
razgovora s prijateljem i sigurnosti u društvo pravog čovjeka. Neobično
je žmirkao na jako stropno svjetlo u kuhinji, pa je zamolio Simona da ga
isključi kad sebi prirpremi večeru i da jede pri svjetlu iz predsoblja. Tako
su i uradili, pa sjeli s dvije strane kuhinjskog stola, nakon što je Enver
više puta ponovio da će mu biti zadovoljstvo praviti prijatelju društvo
dok jede.
- Je li ti se isplatio odlazak? - upita Enver Simona nakon duge šutnje. -
Jesi li postigao ono što si htio?
- A šta sam to htio? - začuđeno upita Simon između dva zalogaja.
- Zaboravio, znači - uzdahne Enver. - Govorio si mi da bježiš iz Foče da
bi otišao što dalje od svog oca. Govorio si da on u svijetu vidi i priznaje
samo ono što može pojesti ili nataknuti na onu stvar, a ono što ne može
staviti ni u se ni na se, on niti vidi niti bi mu priznao neki smisao ni kad
bi ga vidio. To si dokazivao između ostaloga time da on jede tako glasno
i s toliko slasti da svima oko njega prođe glad nakon jedne minute.
“Takav čovjek, a još pobjednik! Kako s nekim takvim živjeti!?” Tako si
mi govorio onda.
- A ti si se toga sjetio dok si gledao i slušao kako ja jedem - pitao je
Simon, kao da prijeti i prigovara, pa su se prijateljski smijali i osjećali
kako ih preplavljuju sjećanja, prijateljstvo i umor. - Sasvim ozbiljno: da li
bismo pristali odrasti, da smo znali koliko ćemo ličiti svojim roditeljima
kad malo ostarimo?
Još su dugo razgovarali, pospano i srdačno, nakon što je Simon završio
svoj improvizirani, samački objed. Priznavali su jedan drugome koje sve
sličnosti sa svojim roditeljima kod sebe prepoznaju, ispričali jedan
drugome šta su sve doživjeli i uradili od onog zlatnog vremena, o čemu
su mislili i šta su naučili. Simon je uvjeravao Envera da mu se odlazak iz

158
Foče jako isplatio i da bi mu se isplatio u svakom zamislivom slučaju jer
je tamo sreo svoju Barbaru, “a nema veće dobiti i važnije stvari na svijetu
od svoje žene”. Enver je ispričao Simonu kako je i on otišao ni dvije
godine nakon njega, ali na istok, stalno sve dalje na istok. Najprije u
istočnu Tursku, pa u Iran, pa u Afganistan, pa u Kašmir, a sve to vrijeme
živio među sufijama i učio kod šejhova koji borave u skrovitosti i
podučavaju u tišini. Vratio se tek prije par godina i od tada živi sam u
Bajezid-babinoj tekiji na Crnom vrhu, ugodno sklonjen od svijeta.
- Uvijek si bio naopak - primijetio je Simon smijući se. - Dok su svi
ljudi hrlili na Zapad, ti si othrlio na Istok.
Opet su se smijali, raspravljali o tome je li Simon ovom dosjetkom
uzvratio ili je i premašio Enverovu prijateljsku zlobu s jelom, a onda su u
neko doba zaključili da je i sutra dan i da bi se sada moglo spavati.

12. DALEKO JE INDIJA

To je voda. Dokle pogled seže, sve je samo bistra lijepa voda koja na
površini ima boju mladog srebra. Od nečega se beskrajna površina vode
počela talasati, zapravo blago ljuljati kao da uspavljuje ogromno dijete
negdje u sebi. Dijete, izgleda, nije htjelo zaspati, pa se srebrena površina
vode počela mreškati, mrgoditi pa nabirati, a kako je dijete i dalje
odbijalo san, vodena površina se bjesomučno zgrudvala - svuda same
grudve, ništa nego grudve. Samo što su te grudve zapravo lica, bezbrojna
ljudska lica raznih veličina i boja koja se rastežu i smiješe, mršte i
zijevaju, grče, smrzavaju i prijete, krive se, rastu i smanjuju se, podižu
noseve i spuštaju ih. Dobra i zla, ružičasta i zelena lica, s debelim
usnama i s malim usnama, ona kojima usne rastu i rasprskavaju se i ona
na kojima tanke usne trepere. Na jedno od tih lica, i to na plavo lice
jednog mongoloidnog bankara, sleti velika ptica i poljubi ga dugim
strasnim poljupcem desno od nosa. Poljubljeno mjesto se ispupči, pa se
jako rastegne, pa iz njega iskoči oklopljeni leptir. Nije se moglo
primijetiti kada su se lica preobrazila u velike mesnate listove limunžute
biljke koji podrhtavaju. Od tog podrhtavanja je nastajala tuga. Zašto je

159
sve gluho? Kad bi nešto šuštalo, šumilo, lepršalo, kričalo, kad bi se
pojavio bilo kakav zvuk, sve bi bilo bolje. Iz jednog lista su u strogom
redu izlazili gušteri i odlijetali, šireći tišinu krilima.
Valjda se probudio zato što mu je tišina postala nepodnošljiva. Nije se,
ustvari, probudio nego se iz košmarnog sna preselio u bunilo, u ono
stanje polusvijesti u kojem su slike sna i dalje prisutne, ali čovjek već
opet stanuje u svom tijelu i nekako zna za sebe, pa zna i da su te slike
samo san a ne stvarni život. Odmah mu je u svijesti bilo jasno da su ono
bile košmarne vizije što su se nadovezale na druge, zaboravljene
košmarne vizije koje ga muče već neznano dugo. Ali zašto na licu, desno
od nosa, osjeća poljubac velike ptice? Ona je uostalom ljubila
mongoloidnog bankara, zašto se njegovo lice miješa u to? Sve su to
gluposti, trebalo bi se potpuno probuditi, pa bi nestalo i sjećanje lica na
poljupce primljene u snu. Pružio je ruku, dohvatio sat i prinio ga na
grudi, čime je sebi dao bar jedan razlog da otvori oči. Bilo je četiri. Četiri
ujutru ne bi moglo biti, suviše je svijetlo za taj rani sat u ovo doba
godine. Ali kako može biti četiri popodne, ako se tek budi, i to ovako
umoran i ljepljiv? “Briga njega za mene”, mislio je u Simonu neki
plačljivi glas pun prebacivanja. “Njemu je kasno popodne, ono ne bi ni
pitalo koliko je meni.” Ali je ipak ludo imati u kasno popodne mahmurno
jutro nakon trijezne noći. I to ovako mahmurno! Do kad su on i Enver
ustvari ostali? Koliko je dug lanac njegovih košmara koji su se, po svemu
sudeći, satima nastavljali jedan na drugi, ne dajući mu da se odmori i ne
dajući mu da se probudi?
Ustao je, navukao ogrtač i otišao u kupatilo, strogo pazeći da ne
pogleda u ogledalo. Ovlaš je oprao zube (prevario je sebe da je oprao
zube), par puta se zapljusnuo vodom po licu i shvatio da je to sva jutarnja
toaleta za koju je danas sposoban. U kuhinji je osjetio da bi mu stomak u
najboljem slučaju mogao podnijeti malo čaja od trava. Nije to muka, to je
nespremnost za hranu, za rad, za bilo šta što bi služilo održanju. I želudac
mu je nekako plačljiv danas, šta li? U prvi mah se htio s čajem vratiti u
krevet, ali je od toga odustao, bojeći se da bi opet mogao potonuti u
košmare. Mnogo je bolje u kuhinji piti čaj pospan, nego se u krevetu
ljubiti sa pticama.
Prijao mu je čaj. Pio ga je u kratkim, čestim gutljajima, usrkujući
sasvim vrelu tečnost, i sa svakim gutljajem se malo oporavljao. Nakon

160
druge šolje vrelog čaja, osjetio se sposobnim da podnese dan, kojega
doduše nije baš mnogo preostalo. Pogledao je kroz prozor i uvjerio se da
je bilo četiri popodne kad je ono gledao na sat jer su avlija, biljke u njoj a
vjerovatno i cijeli svijet izgledali sasvim popodnevno, jedino je on bio
ranjiv kao u rano jutro. Ali budan i živ, sada već spreman za dan i
prilično gladan, s dobrim osjećanjem da će želudac primiti hranu. Znao je
da bi mu sada najviše prijalo da jede hljeba i luka, pa je ogulio dvije
omanje glavice luka, otkinuo povelik komad hljeba, dohvatio slanik iz
kredenca, stavio ga na stol pored hljeba i luka što ih je položio na jednu
krpu, pa se prihvatio jela, sve vrijeme se iskreno čudeći sebi. Možda je
nekad neko i jeo samo hljeba i luka, ali je sasvim nevjerovatno da je i taj
neko to činio za doručak. Zašto onda on, Simon, koji je prije deset
minuta za sebe vjerovao da je uračunljiv i pristojan čovjek, sada jede
hljeb i prismače lukom umočenim u so, a sve to na prazan stomak? Ali se
to pitao samo razum, sve ostalo je uživalo u neobičnoj hrani toliko da se
u neko doba počeo osjećati gotovo dobro. Zapravo sasvim dobro, ako se
zanemari jaka groznica od koje je povremeno podrhtavao. Ili nije ni
podrhtavao, nego samo osjećao kako gori, kako mu se lice i dlanovi griju
i samo što ne planu, a onda bi ga nenajavljeno, upravo u trenutku kad je
vrelina u licu i dlanovima narastala do bola, prostrujala hladnoća, kroz
tijelo bi mu prošao jedan hladni talas poput ledene munje i on bi sav
uzdrhtao ili poskočio kao da je uboden. A nakon tog udara studeni on
nastavi jesti, lice i dlanovi mu se orose slabim znojem jakog neugodnog
mirisa, leđa mu se ovlaže i sve izgleda normalno dok se znoj ne osuši i
dlanovi se počnu grijati.
U jednom trenutku mu se ruka s komadićem hljeba zaustavi na pola
puta između stola i usta, jer je osjetio da ga neko gleda. Spustio je hljeb
na stol, ogledao se oko sebe, zavirio i pod stol, a onda zaključio da ga to
vjerovatno gledaju noge stola za kojim je sjedio. One su nekad bile žive i
sad mu to nametljivo daju na znanje. Gluposti, to nije moguće! Zašto ne
bi bilo moguće? Pa kad su one bile žive?! Mogao ih je neko obojiti
narančasto, mogao im je toliko puta promijeniti boju da i one same
zaborave koja im je prava boja, mogao je nestati svaki trag sjećanja na
vrijeme njihovog života. Pa šta? Ništa, samo to da su mrtve. Jesu, mrtve
su upravo zato što su nekad bile žive, smrt je neizbrisiva osobina tijela,
toliko bi jedan ljekar morao znati. Kakve veze ima sad moja profesija s

161
bojom? Nema, ali dokazuje da su noge bile žive. Ma neka su, samo zašto
to pokazuju ovako kočoperno? Zato što se život pohranjuje u tijelo radi
pamćenja, one ne mogu zaboraviti svoj život i on ne može zaboraviti
njih. Pa i tvoj život svjedoči o tome, svi mi svjedočimo jedni o drugima.
Još jedan napad studeni prekinuo je ovu raspravu u grozničavom
Simonu i vratio ga njegovom čudnom doručku. Ko se ovo u njemu
posvađao? On s nekim nepoznatim sobom? On s nogama stola kojima
nije htio priznati da su žive? Sve je to od groznice, toliko je jasno, ali
otkud mu ovako jaka groznica? Od kiše? Od rakije koju je popio sjedeći s
Kordom? Od mirisa oraha koji ga je cijelog prožeo i od kojeg je već
danima opijen? Sve bi moglo biti, ali ništa od ovoga nije baš uvjerljivo.
Zaključio je da bi mu prijala još koja šolja vrelog čaja, ne samo da mu
ublaži groznicu, nego i da ublaži vrelinu u želucu u koji je strpao dvije
glavice presoljenog luka na štesrce. Ne gledajući, uključio je šporet da se
čaj ugrije, ali je onda ipak morao uključiti i svjetlo da počisti ostatke
svog doručka jer je već uvelike vladao mrak. Upravo je počinjao piti
novu šolju čaja od trava, kad se u kuhinjskim vratima pojavio Enver
Pilav.
- Da mi je samo znati koji ti mrak nastojiš rastjerati, kad moraš sjediti u
ovolikom svjetlu - našalio se Enver umjesto pozdrava, a onda pitao smije
li, kao sinoć, isključiti svjetlo u kuhinji i uključiti u predsoblju, jer on nije
namjeravao bilo šta jesti ili piti, a Simonu sad više svjetlo u kuhinji nije
trebalo. A dok je sjedao za kuhinjski stol, prekoputa svog domaćina,
Simon ga je upitao, vjerovatno naveden njegovom primjedbom o mraku,
sjeća li se on onog mraka od sinoć i može li razumjeti išta od svega
onoga.
- Kojeg mraka? - pitao je Enver.
- Onog iz podruma. Zapravo iz podzemlja, ono više nije naš podrum,
ono iza metalnih vrata. Normalno svjetlo u njega neće, svjetlo baterijske
lampe u njega neće, čini mi se da ni zvukovi u njega nisu prodirali jer
naši glasovi tamo nisu odzvanjali.
- Vjerovatno nisu, ne vjerujem da se zvuk prostire tamo gdje svjetlost ne
može prodrijeti - složio se Enver.
Ali nije dijelio Simonovu začuđenost, bio je sasvim miran i govorio o
svemu kao da je u pitanju najsvakodnevnija pojava. Ne, nema on
objašnjenja i ne razumije, kao ni Simon, ali ne misli da bi oko toga

162
trebalo razbijati glavu, jer razumjeti ionako ne mogu. A onda se dugo
pravdao i objašnjavao da umiri Simona koji je bjesnio, uvjeren da se
njegov prijatelj samo pravi važan i razmeće se jeftinim dosjetkama,
plitkim paradoksima i sličnom vašarskom robom. Govorio je da se u Kur
anu daju primjeri za sedam tipova ili vrsta vremena, valjda onoliko
koliko ljudi mogu razumjeti, doživjeti, iskusiti, naslutiti ili na neki drugi
način nešto saznati o njima. Sigurno se govori i o raznim vrstama
prostora, jedan šejh u Hindukušu tvrdio je da se daju primjeri za devet
tipova prostora, ali on, Enver, nije baš najbolje razumio šejhova
tumačenja, pa ih ne bi mogao ponavljati i dalje prenositi. U svakom
slučaju, logično je i ustvari jedino moguće da postoje razne vrste prostora
ako postoje mnogi načini postojanja. Gdje borave prizme i krugovi?
Sigurno ne u našem, ljudskom, duhu, nego negdje vani, odakle nam
dolaze i kamo se vraćaju. One postoje objektivno jer su za sve nas
jednake, one su realne jer ih znamo, a ako su objektivne i realne mora da
negdje postoje. Gdje? Gdje borave figure iz snova? Gdje boravimo mi
prije nego se rodimo? Kamo odlazimo nakon što se tijelo i život
razdvoje? Zašto bi Nepokrenutom Pokretaču trebao prostor poput našeg,
kroz koji se prenose svjetlost i zvuk i zašto bi On boravio u takvom
prostoru? Da bi mogao gledati nas i diviti se našoj ljepoti? Bićima koja
komuniciraju osjećanjima ili duhovnim slikama ne trebaju svjetlost i
zvuk, pa im ne treba ni prostor kakav mi poznajemo. A logička je
nužnost da takva bića postoje jer ih čak i ljudi mogu zamisliti, materijalni
svijet nastaje iz duha tako da postoji ono što se može zamisliti, naslutiti,
povjerovati. Zar ljudi nisu u svijetu uvijek pronalazili upravo ono što su
tražili i otkrivali dokaze da je svijet upravo onakav kakvim su ga oni
zamišljali? Zar nije vjerovatan i možda logički nužan tip prostora sazdan
od samog svjetla kroz koji se sve prenosi za nas nezamislivom brzinom?
Čovjeku koji bi se našao u tom prostoru činilo bi se da u sebi nosi ono što
vidi pred sobom i da misli riječi koje mu govori njegov sugovornik.
- Nisam siguran da te razumijem - prekine Simon u neko doba svog
prijatelja.
- Ja sam siguran da me ne razumiješ, jer ni ja sam sebe ne razumijem
kako bi trebalo. Rekao sam ti već da ni onda nisam razumio ono što je
šejh Tufajl objašnjavao, jedino sam bio siguran da mu vjerujem. Dok je
govorio, bio sam uvjeren da govori istinu i da se ja slažem s njim, a kad

163
sam prvi put htio objasniti drugome ono što je on objasnio nama, vidio
sam da ne znam ponoviti i da nisam baš mnogo razumio i upamtio. Ali ti
je i bez mog tumačenja jasno da mora biti mnogo tipova prostora, ako
ima mnogo načina postojanja i mnogo vrsta vremena.
Simon se glasno nasmije, pa svoj očigledno nenamjerni smijeh objasni
time da mu Enver nikad nije ličio na čovjeka koji će postati religijski
službenik, pa mu je sada smiješno zamisliti ga kao jednoga od njih. Ali je
i to kratko objašnjenje teško izgovorio ozbiljnim glasom, jer ga je
spopadala nekakva suluda veslost koju je jedva suzdržavao i koja ga je
uporno tjerala na glasan smijeh. Zbog borbe sa smijehom, promakao mu
je prvi dio odgovora u kojem mu je Enver objasnio da on nije sada i
nikad nije bio vjerski službenik (“to se zove tako, a ne religijski
službenik”, naglasio je Enver) jer je on učio i život provodio kod sufija,
koji često jesu ali isto tako često nisu, dio “službene religije”.
Objašnjavao je da on sebe smatra dobrim muslimanom i jako se trudi da
to bude, ali se boji da bi on u svakoj religiji, pa čak i u islamu koji nema
crkvu i službene vjeroučitelje, imao problema s ortodoksnim čuvarima
vjere zbog pitanja koje njega muči. Religije se uporno prave da je to
pitanje riješeno ili da ga se ne može postaviti, prave se da ga nema ili da
nije važno, a pri tom se trude da ga sakriju od nas ili nas uvjere da se mi
to ne pitamo. A mi se pitamo, ja se pitam, uzbuđeno je govorio Enver. To
pitanje glasi: zašto je patio Juda i čemu služi njegova patnja?
I u islamu i u kršćanstvu Juda figurira kao izdajnik koji zbog svoje
izdaje trpi strahovite muke. U islamskoj predaji Isa a.s. ne trpi nikakve
muke jer ga Allah uznese na nebo prije raspinjanja, a izdajnik Juda biva
razapet i umire u strahovitim mukama, bez nade, bez milosti i u svim
vječnostima jednak sa sramotom i izdajom. U kršćanskoj predaji Juda
trpi strahovite duševne patnje gledajući Isusovu muku, a onda se objesi u
nastupu duševnog rastrojstva i time sebe osudi na vječne muke u paklu,
nakon što je sebe izdajom osudio na vječnu sramotu ovdje. “A moje
glupo očajničko pitanje u oba slučaja glasi: zašto?”, uzviknuo je Enver
koji je govorio sve vatrenije i sve ponesenije. “Jasno je meni da je on u
obje tradicije kažnjen zbog izdaje, ali mi nije jasno zašto je, čemu i kome
bila potrebna njegova izdaja. Ne bi mi bila ni nejasna, ni teška Isusova
patnja da sam kršćanin - znao bih da on svojom patnjom iskupljuje sve
grijehe ikad počinjene na svijetu, znao bih da je ta patnja priprema i

164
neposredan uvod u gloriju i uznesenje, bilo bi mi jasno da upravo ona
pokazuje koliko je Isus nesposoban za zlo... Ali Juda!?”
Tehnički gledano, Judina izdaja je nepotrebna jer stražarima, naravno,
nije trebalo govoriti ko je Isus i pokazivati ga. On je javno propovijedao,
zalazio na mjesta pod prismotrom i družio se s ljudima pod prismotrom
kojima je donosio milost, istjerivao je trgovce i mjenjače iz Hrama. On je
dakle bio poznato lice, stražari su ga morali dobro poznavati i zato nije
bilo nikakva razloga da im ga neko pokazuje. Pretpostavimo da su u toj
patroli bili neiskusni ili glupi ljudi koji nisu vidjeli i upamtili blagog
propovjednika, tako različitog od vatrenih popravljača svijeta kojih nikad
i nigdje ne manjka, ako su stražari iz ove patrole dakle bili nesigurni a
htjeli biti sigurni, morali su povesti sa sobom nekog od onih kojima je
Isus propovijedao ili nekog od bezbrojnih doušnika koji su ga slušali
umiješani u gomilu dok je prezrenima nosio radost. Ali ne! Oni dolaze
sami i ne znaju ko je blagi propovjednik, a onda im Juda mora kazati ono
što bi oni morali dobro znati. Zašto? Kome to treba? Čemu služi njegova
izdaja? Zašto on mora postati izdajnik i trpiti onako strahovitu kaznu za
to?
Gledano iz perspektive smisla, ona je isto toliko bez svrhe koliko i bez
razloga. Ovdje se radi o svetoj historiji, o nizu događaja u kojima je svaki
pa i najsitniji detalj odredila Promisao, tako da je sve što se dogodi i sve
oko toga - nužno, i to apsolutno nužno. Ako se nekom stražaru ili vojniku
odvezala sandala, ako se nekom pijetlu iskrivilo ili slomilo pero, ako je
muha upala u mlijeko u nekoj kući pored koje prolazi Isus noseći svoj
križ - sve se to moralo upravo tako dogoditi da bi svijet danas bio upravo
ovakav. Sve što se dogodilo u određenom vremenu na određenom
prostoru, naime u onom odsječku vremena i prostora koji je bio poprište
svete historije, svaka je sitnica bila apsolutno nužna. Pa ako je bila
apsolutna nužnost da u tri sata i šesnaest minuta popodne iznad brda
Golgota proleti čiopa a ne neka druga ptica, jasno je da se u centralnom
događaju tog zbivanja, u centralnom događaju sveg postojanja, nije
moglo mijenjati ili makar dovesti u pitanje bilo šta. Kako od Isusa
otkloniti njegovu sudbinu, ako je ta sudbina temelj daljeg postojanja
svijeta? Ali kakvog onda smisla ima da Juda svojom izdajom omogući ili
bar pomogne da se dogodi ono što se dogoditi mora?! Zašto prisiljavati
nekoga da gura niz brdo kamen koji već juri punom brzinom?

165
 Judina izdaja nije mogla ništa spriječiti i ništa ubrzati. Ona nije mogla
ništa promijeniti u toku zbivanja, nije mogla bilo kome pomoći ili
odmoći u bilo čemu. Ona nije imala razloga, nije imala cilja i nije imala
smisla koji bi se mogli dokučiti ljudskim umom. Sve je to moralo biti
jasno i Judi. On je morao znati da stražari znaju ko je Isus, a ipak im je
pomagao da urade ono što se i bez njih, i bez njega, mora dogoditi, ipak
im je pokazivao onoga koga oni poznaju, ipak je radio ono što nikom i
ničemu nije trebalo. On je morao znati da Isus ne bi pristao u svojoj
sudbini promijeniti ni najsitniji detalj ni ako bi mogao, a ipak se pravio
kako pomaže da se ta sudbina ispuni. Zašto? Iz ljubavi prema Isusu nije,
jer je dobro znao da se Isus slaže sa svim što mu je suđeno i da ne bi
pristao izbjeći bilo šta od toga. Osim toga, šta je to Juda njemu mogao
olakšati svojom izdajom? Možda je mogao da je Isus bio sposoban za
mržnju, možda bi lakše podnio svoju muku da je imao koga kriviti za nju
i mrziti ga. Ali je Juda znao da Isus ne može mrziti i da neće mrziti ni
njega, izdajnika. Ni iz mržnje prema Isusu nije, recimo zato što bi se
bojao da će blagi propovjednik pobjeći ili nekako drugačije izbjeći
nezasluženu kaznu. Ne, sve je ukazivalo na to da će se dogoditi ono što je
davno i daleko određeno, surađivali akteri sa sudbinom ili ne. Bilo je
jasno da će se dogoditi ono što mora, izdao on ili ne, bježali oni svi
zajedno ili ne. Nije izdao ni iz straha, on se nije imao čega bojati. Nije
propovijedao ljubav, nije pravio skandale u Hramu, nije sablažnjavao
građane obraćajući se sirotinji i bludnicama kao ljudima. A to nisu bila
moderna vremena, tada se nije kažnjavala porodica zbog djela njezinog
člana i nije uništavala grupa zbog vjere njezinog vođe. To je bilo vrijeme
u kojem se individualizam nije zagovarao nego živio, Juda je dobro znao
da njemu ne prijeti nikakva opasnost zbog druženja s Isusom. Nije ni iz
koristoljublja, nije se on imao čemu nadati od izdaje siromaha. Pa zašto
onda?! To je moje, to je ljudsko pitanje. Isusova patnja je jasna, ali od
toga nemam koristi jer on nije moje pitanje. Ja nisam ni Božiji poslanik
ni Božiji Sin, ja sam normalan čovjek, zato moje pitanje nije Isus nego
Juda.
Kome je i zašto trebala izdaja? Opstanku svijeta, zato što svijet počiva
na nevinoj patnji i na izdaji koja opravdava patnju? Opravdanju
postojanja, zato što je sam život izdaja? Je li Juda znao šta čini svojom
izdajom? Je li se borio protiv sudbine koja mu je namijenjena, je li bar

166
pokušao da izbjegne izdaju koju je morao počiniti? Je li se išta u njemu
bunilo? Ili je on izdao iz svoje pune slobode, zato što je to zbog nečega
nama neshvatljivog htio? U islamu se pretpostavlja da je sloboda
temeljna i presudna čovjekova osobina jer je on jedino stvorenje koje
može poricati Stvoritelja. Sve stvoreno slavi Stvoritelja - planine i mora,
biljke i životinje, gornje i donje vode, sve Ga slavi sobom i samim svojim
postojanjem. Jedino je čovjeku data sloboda da Stvoritelja svojim
riječima zaniječe. Iz te slobode potiču sve druge slobode, iz nje slijedi i
činjenica da je čovjek jedino stvorenje sposobno za grijeh. Je li Judina
izdaja takav jedan čin slobode? Je li ona možda opravdanje i temelj
ljudske slobode? Je li on odlučio da izda i tako demonstrira svoje
opredjeljenje za grijeh, zlo, nestvarnost? Je li on htio ono što je radio ili
je pasivno činio ono što je morao, kao da je programiran? Je li on
izdajnik po karakteru ili po sudbini, to jest je li on izdaju nosio onako
kako se nosi bubreg ili onako kako se nosi prokletstvo? U kojem je od ta
dva slučaja on krivlji i u kojem je više patio? Mogu li ja biti kriv, ako je
moj bubreg odlučio da se upali?
- Ti znaš da sam ja još onda, u naše vrijeme, želio biti vjernik, možeš
misliti koliko to sada želim - govorio je Enver. - Vjerujem ja da se sve
dogodilo onako kako sveta predaja izvještava, znam ja da je Promisao
imala svoje razloge da Judi odredi izdaju, ali mi sve to ne pomaže da na
to pristanem. Žao mi č ovjeka, ne znam zašto je sebi sve to uradio. A
jedino je sebi zlo nanio, tu ćemo se sigurno složiti. Kako da pristanem na
svijet ako mi je temeljna želja da budem čestit, a temeljna osobina da
budem izdajnik? Kako da živim ako mi je suđeno da budem izdajnik, a ja
to ni u kojem slučaju neću? Ko mi može dokazati da to nije Judin slučaj?
Ko može biti siguran da nešto slično nije namijenjeno i njemu?
- To su, znači, tvoji problemi? - pitao je Simon kad je Enver kratko
ušutio, možda zato što je završio a možda samo da povrati dah.
- To. Zato sam uvijek imao probleme sa službenim religijama, one se
prave da su stvari s Judom potpuno jasne i riješene, a mene duša boli
zbog čovjeka. Zašto je on trpio? Može li biti gore muke, a bez ikakva
razloga i smisla!?
- I ti si potegao do Hindukuša ne bi li našao odgovore na ta pitanja? -
pitao je Simon dalje, jedva susprežući smijeh.
- Išao.

167
 Tu je Simonova veselost još jednom prevagnula i on je prsnuo u glasan
smijeh, toliko radostan i tako zarazan da se i Enver u neko doba počeo
smijati.
- Znaš šta bi ti rekla moja žena, da je kojom srećom sad ovdje? - pitao je
Simon kad se malo smirio i došao do daha. - Rekla bi ti da si mogao sebi
život upropastiti i udobnije, sjedeći kod svoje kuće, recimo tako da ne
liječiš upalu vilice. Sigurno bi ti takvo nešto rekla, znam je ja.
Enver je zamolio Simona da mu priča o svojoj ženi, a on nije dozvolio
da ga još jednom zamoli, tako da je ostatak razgovora bio posvećen
Barbari. Pričao je kako su se upoznali i kako su se prometali kroz život,
pričao kako su rješavali probleme oko kuhanja i pokazivao kako hoda po
kući kad je ljuta, oponašao je njezin izraz lica kad jede nešto kiselo i
smijao se kao lud, čudeći se što se i Enver ne smije. Govorio je o
njihovim putovanjima, o raspravama na razne teme, o njezinoj strasti
prema cipelama, o djetetu koje su zajedno rodili i odgajali. I sve vrijeme
se čudio Enverovom umijeći da postavi pravo pitanje.
Tako je počeo dugi, neznano dugi niz dana i noći među kojima nije bilo
neke ozbiljne razlike koja bi omogućila da ih se odvoji jednoga od
drugog. Simon se budio u kasno popodne ili već u sumrak, iz košmarnih
snova koji se nisu htjeli završiti, umoran i plačljiv, s osjećanjem sličnim
jakoj prehladi, s tegobom u glavi koja možda nije glavobolja, ali ne
dozvoljava ni da se kaže da nije. Nakon buđenja je odlazio u kuhinju i
tamo pio svoje čajeve od trava i jeo svoje doručke dok ne padne mrak i
ne pojavi se Enver. Nekad su njegove košmarne vizije bile toliko
realistične i uređene da su zamarale duh gore nego što bi činilo isto to
kad bi se stvarno događalo, ako ni zbog čega drugog zato što san ima više
mogućnost da zamara i muči nego stvarnost. Jednom je, naprimjer, dugo
obilazio oko neke piramide, nastojeći da uđe i ne nalazeći ulaz koji je
morao postojati. Satima, možda danima, obilazio je i objašnjavao nekom
nevidljivome da se može ući u piramidu, kao što se može ući u svaki
zatvoreni prostor, a onda svoja objašnjenja potvrđivao formulama koje su
trebale matematički dokazati postojanje ulaza. S tim formulama je bilo
nekoliko problema. Prvi je što su one morale biti ozbiljne i tačne i što ih
je morao izvesti on, koji ne zna podijeliti dva velika broja. Drugi je što se
on sve vrijeme beskrajno čudio svojoj sposobnosti da izvede sve te teške
formule i da ih razumije sada, u snu, dok sluša sebe kako ih izlaže nekom

168
nevidljivome. Treći problem je što i sada, u snu, dobro zna da on te teške
formule nije mogao izvesti i da ih ne može razumjeti kao slušalac i da u
osnovi svega ovoga mora ležati neka gadna zbrka. A najveći problem je
to što ga napor da svoje formule izvede, izloži i razumije, kao i napor da
shvati zašto i kako on sve to radi kad je i budali jasno da nije sposoban za
to, košta toliko duhovne energije da čak i tada, u snu, odnosno u svom
bunilu, osjeća umor na smrt. Nakon beskrajno duge potrage za ulazom,
vrh piramide se podigao, iz otvora se izvukla jedna velika platforma koja
je izgledala kao da je skrojena od dasaka, poput onih kalupa za izlivanje
betona što ih u Bosni zovu šalunge, i na njoj se pojavio jedan
tamnosmeđi dječak s ogromnom glavom koji se ritmično njihao naprijed-
nazad. Bez pozdrava i bilo kakvih pitanja, dječak je objasnio Simonu da
su oni ustvari jedan čovjek, ali je Simon odrastao a on dječak zato što je
jedan bio vani, u svijetu, a drugi unutra, u piramidi, gdje vrijeme sasvim
drugačije protiče. I onda se počeo razmetati formulama još gore nego
Simon maloprije, ne obazirući se ni na vapaje svoga drugog Ja, dakle
Simona, da je on ljekar i da od svih matematičkih ekshibicija ne razumije
ni jedan prokleti iks. A pri tom je dječak bio stvarno odvratan sa svojom
ogromnom glavom i tamnosmeđom bojom, tako da se Simon morao
strašno stidjeti što je iz svega sasvim očigledno da mali zaista jeste on,
Simon. Drugi put su se njegovi košmari sastojali iz niza slika, glupih,
opakih, smiješnih ili strašnih, koje su se pretakale jedna u drugu bez nade
da će se njihovo nizanje ikad završiti. Valjda zato što su te slike izazivale
u njemu snažna osjećanja, kao da se u njima sve vrijeme radi o njemu i
njegovoj sudbini, iz ovih košmara se budio umoran, iscrpljen, plačljiv i
bezvoljan.
Kako je vrijeme odmicalo bivao je sve umorniji. Jednim dijelom je to
sigurno dolazilo otuda što je sve manje jeo, kao da se prilagođava Enveru
koji od onog noćnog susreta pred kapijom ništa nije u usta uzeo, ali su ga
sigurno mnogo više umarali košmari koji su trajali svaki dan od ranog
jutra, kad su odlazili na spavanje, do buđenja u kasno popodne. Umor i
bunila su ga u neko doba toliko izmoždili da se prestao brijati, a
vjerovatno bi i sasvim prestao ulaziti u kupatilo da se bez umivanja
mogao osloboditi muklih glavobolja s kojima se budio. Od umora se
prestao i čuditi onome što se zbivalo s kućom i u kući, valjda nije imao
snage da se pita i istražuje, da razmišlja i trudi se. Ipak treba neke snage i

169
života da se čovjek začudi, upravo onoga čega Simon jedva da je još
imao. A kuća se i dalje ponašala. I u snu je, to jest za vrijeme svojih
košmara, čuo i cijelim bićem osjećao uzdahe koji ispunjavaju prostor oko
njega, sve vrijeme je, danju i noću, sam i za vrijeme dugih razgovora s
Enverom, osjećao kako ga ovija oblak blagog orahovog mirisa,
neprirodni zvukovi, nezamislivi u normalnoj kući, poput škriputanja i
cijukanja koji se podruguju, poput pucketanja i šapata koji uzdišu i kao
da ječe, čuli su se bez prestanka u svim prostorijama. Gledao je i slušao
sve to, trpio i zaključivao da ga ono vjerovatno iscrpljuje i omamljuje
koliko i glad ili košmari, ali se nije mogao oduprijeti ili nešto protiv toga
učiniti ovako slab i ravnodušan. Dogodi se, naprimjer, da u kasni sumrak,
dok se on vrelim čajem doziva u život, kuhinjski prozor bljesne kratkim
sjajem, kao da su u samom staklu planula na trenutak mnogobrojna mala
svjetla, kao da se jato neobično svijetlih svitaca sjurilo niz njega, a onda
prozor uzdrhti, pa se sve smiri i potone u gustu tamu. Dok se to događa,
on samo zadrži gutljaj čaja u ustima, ako ga je upravo imao u njima, ili
zadrži šolju pred licem, ako su ga svjetla zatekla dok je prinosio šolju
ustima, sačeka da sve prođe, uzdahne i srkne ili proguta, bez snage da se
upita šta se to događa, da se naljuti ili da opsuje. Naprosto pusti da se
dogodi, ravnodušan i dalek, kao da se događa nekom nepoznatom. Istinu
govoreći, i postao je sebi dalek i nekako nepoznat. Ravnodušan.
Mir u koji je Simon tonuo prekidali su jedino napadi veselosti koji su
se javljali za vrijeme beskrajnih noćnih razgovora s Enverom. Kad tama
stabilno ovlada svijetom pojavljivao bi se iz spavaće sobe njegovih
roditelja Enver, nečujan kao misao, sjedao u polutamu na onom kraju
stola i čekao da Simon progovori. Nikad nije on počeo razgovor i odredio
temu, kao da mu je posebno stalo do toga da bude odjek svog prijatelja ili
odaziv na njegova pitanja, probleme, misli. I tokom razgovora je gotovo
uvijek ostajao u okvirima teme koju je zadao Simon, jedino se uvijek
iznova i u okviru svakog zamislivog predmeta vraćao svojim pitanjima u
vezi s Judom i nalazio načina da u svaki mogući kontekst uplete pitanja o
izdaji, iznevjerenom prijateljstvu, povjerenju kojim možemo upropastiti
nekoga dragog ako mu ga poklonimo ne pitajući može li ga on podnijeti.
Jednom se Simonu učinilo da Enverovo opsesivno razmišljanje i
raspitivanje o Judi ima neke veze s njim samim, učinilo mu se da govori
suviše lično i da u razgovor uvodi njihovo prijateljstvo, doduše ne

170
imenujući, ne bi li nešto provjerio i potvrdio, pa ga je neoprezno upitao je
li to on lično bio izdan pa došao ovamo da se utješi pravim i
nepokolebljivim prijateljstvom. Enver se jako razdraženo odazvao na ovo
pitanje, ali je dovršio započetu rečenicu, pa nastavio mudrovati
udaljavajući se sve više od njih dvojice, dok nije postalo moguće da se
razgovor okrene nekoj drugoj temi.
Tada su razgovarali o svojoj generaciji. Simon je tvrdio da su oni u
određenom smislu izgubljena generacija, barem u očima svojih roditelja,
a to je objašnjavao činjenicom da su oni djeca pobjednika. Ljudi iz
njihove generacije nisu pravili karijere, nisu nastojali osvojiti moć i
bogatstvo, nisu postajali veliki direktori i menadžeri međunarodnih
kompanija. Oni nisu sanjali moć i bogatstvo, nego ljubav i slobodu, oni
nisu nastojali da postanu vođe nego su se zadovoljavali time da pokažu
koliki su lažovi oni koji su to već postali, oni nisu otimali i gomilali blaga
nego su se ponosili time što su uspjeli straćiti ili razdijeliti i ona što su ih
naslijedili. Onome ko mnogo ima oni se nisu umiljavali nego su ga pitali
kako je svoje bogatstvo stekao, nisu se divili čovjeku koji je napravio
karijeru nego su pitali kako ju je napravio. Kratko rečeno, oni su tehnička
pitanja zamijenili etičkim, jer nisu pitali koliko imaš i koliko možeš, nego
kako si to stekao i kako si tu dospio. Valjda je zato bilo onako
jednostavno poraziti njihovu revoluciju? Iako je u vezi s njihovom
revolucijom besmisleno govoriti o porazu, ni oni ni njihova revolucija
nisu ni htjeli uspjeti, oni nisu htjeli osvojiti moć i oblikovati društvo
prema svojim potrebama nego jasno izraziti odricanje od moći i svijeta
koji je ona oblikovala. Njihova revolucija nije bila osvajanje vlasti nego
uručivanje otkaza, kako onda ona ona može biti poražena?! Svuda u
svijetu, s izuzetkom Njemačke, nosioci ove revolucije bili su djeca
pobjednika, ljudi koji su na primjeru svojih očeva vidjeli kako se moć u
ovakvom svijetu osvaja i kako se zadržava. Treba li se čuditi što su u vezi
s tim svijetom jasno znali jednu jedinu stvar - da oni neće. Neće ni tog
svijeta ni vlasti u njemu. Budale misle da smo mi izgubljena generacija
zato što nismo osvojili vlast i potrudili se da ostavimo trag u svijetu,
govorio je Simon, budale ne mogu shvatiti da smo mi samo za njih, za
pobjednike, izgubljena generacija jer samo oni mogu povjerovati da smo
mi nešto izgubili. A mi smo izgubili samo njih, dakle ono čega smo se
odrekli. Mi smo vidjeli kako izgleda i šta znači ostaviti trag na svijetu,

171
shvatili smo da na njihovom svijetu najdublji trag ostavlja onaj ko prolije
najviše krvi, pa smo odlučili da mu otkažemo. Bez nas. To je bio
program naše revolucije i naših života. Bez nas, gospodo. Mi ostavljamo
tragove jedni u drugima, a ne u vanjskom svijetu, zato ćete morati svoje
tragove ostavljati bez nas i mimo nas.
Možda smo mi prebrzo odustajali, s vremenom sve češće mislim da je
to možda bila naša greška. Valjda nam se previše žurilo da stignemo u
svoje Indije, šta li? Jesi li primijetio da se mi nismo ni bavili njihovim,
stvarnim svijetom, svaki od nas je imao neku svoju Indiju i zanimalo nas
je jedino da se što prije dočepamo te Indije? Ne znam, možda nismo
trebali ni od njihovog svijeta odustati tako brzo, ali se ja ipak ponosim
što pripadam generaciji koja nije prolivala krv i nema epohalne zločince.
Naši su lideri bili pjevači i glumci, a ne vladari i generali, uvjeravao je
Simon Envera i sebe. Oni su, doduše, pobijedili, naši očevi. Oni su
prigrabili našu djecu i odgojili ih na svoju sliku i priliku, valjda zato što
mi djeci nismo znali otvoriti svoje Indije. Ili smo se mi naprosto izmakli i
ostavili prazan prostor između svojih roditelja i svoje djece? Mi nestali u
svojim Indijama, a njih ostavili jedne prema drugima u ovom svijetu? Ne
znam, možda nismo trebali ovako jednostavno izručiti svoju djecu
ostarjelim pobjednicima, možda smo mogli i njih oduševiti za Indiju.
Mislim da smo mogli, da smo morali. Ali se ja ipak ponosim našom
generacijom, to jest time da nismo uradili ništa, kako nam prigovaraju.
Ne uraditi ništa nije, doduše, mnogo, ali je najviše i najbolje što je na
ovom svijetu moguće. A nama je to uspjelo, stari moj.
Na to je Enver ubacio u razgovor svoju stalnu priču o Judi. Priznao je
da ponekad misli kako je Isus uznesen na nebo samo radi toga da Juda
može ovladati zemljom. Nije li u prirodi naših najboljih prijateljstava da
jedan prijatelj izda drugoga, pitao je Enver sebe i Simona, toliko
očigledno da počneš sumnjati u prijateljstvo ako je ostalo bez izdaje? A
to je zazvučalo toliko lično da je Simon morao pomisliti kako Enver to
govori zbog iskustva s nekim prijateljem i upitao ga nije li to on došao
ovamo da se oporavi od izdaje uz istinskog prijatelja koji ne zna izdati.
- Nemoj sad o tome - prilično netrpeljivo je uzvratio Enver i počeo
mudrovati o tome kako su izdaja i prijateljstvo pravi jedino onda kad se
izdani prijatelj polomi od truda da shvati i opravda prijatelja izdajicu. To
mudrovanje je Simona u početku smetalo jer je zvučalo kao da s pričom

172
o izdaji nešto lično imaju ili on, ili Enver ili obojica, ali se onda Enverov
monolog tonom udaljio od njih i prestao ga smetati. Postao je dalek i
miran, dovoljno da se može odnositi na bilo koga. Nakon toga je Simona
preplavila njegova veselost, pa se počeo prisjećati kako su se on i Enver
odricali Zuhrine ljubavi, nudeći je velikodušno jedan drugome, kao da
samo od njih zavisi kome će se Zuhra okačiti oko vrata. Enver se
obradovao što je u njihovom pamćenju isplivala njihova dječačka ljubav,
sam se sjetio niza komičnih detalja koji su pokazivali kakve su nespretne
i dobre budale bili njih dvojica, a onda su dugo, s ljubavlju i tugom,
govorili o Zuhri i uzdisali za njom, nad njom, sve dok nije pukla zora i
Enver izjavio da bi se moglo spavati.

173
 13. HLJEBA BEZ IGARA

- Ti, dakle, definitivno nisi normalan, Mihailoviću - obratio mu se

njegov bivši profesor Landeka bijesno, leđima okrenut vratima svoje
kancelarije i njemu koji je u tim vratima stajao - čovjeku se učini da ti
namjerno radiš sve kako bi bio što sumnjiviji.
Landeka je nastavio gledati kroz prozor, ne udostojivši Simona ni
jednog pogleda otkako se pojavio na njegovim vratima, tako da je on i
dalje stajao na vratima i nije znao da li da uđe ili da se vrati. Nakon duge
pauze Landeka se ponovo javi, glasom nešto mirnijim nego u onoj
pozdravnoj rečenici, ali je taj glas i dalje podrhtavao od bijesa.
- Sad ću ja tebi sve nacrtati, Mihailoviću. Pazi: u vremenu napetih
međunacionalnih odnosa, u tvoj grad se vrati čovjek koji je iz zemlje
pobjegao prije četvrt vijeka, iz razloga i pod okolnostima koji do danas
nisu razjašnjeni. U kratkom periodu od nepunih mjesec dana nakon
njegovog povratka, život nasilno izgube četiri osobe. Sve četiri ubijene
osobe bile su bliske povratniku, sve četiri su pripadnici druge
nacionalnosti i utoliko je važnije da se ti slučajevi riješe. Sve okolnosti
ukazuju na to da je gore rečeni povratnik ubica, ali ga ti štitiš iz
patriotizma i zbog ljubavi prema svom narodu. Staviš ga, doduše, pod
prismotru i oduzmeš mu dokumente da ne bi pobjegao, ali ga ne hapsiš i
progovoriš o njemu neku dobru riječ gdje god imaš pristupa. Narediš mu
da ti se javlja svaka dva dana i čekaš da se stvari razjasne. Znaš da su
moguće tri varijante. On je agent neke strane sile i došao je ovamo po
zadatku, recimo da isprovocira međunacionalne sukobe. Čitav niz
indicija govori za tu varijantu, ne moram ti ih nabrajati jer ih znaš kao i

174
ja. Sigurno ćeš se složiti sa mnom da je to najvjerovatnija varijanta.
Druga varijanta je manje vjerovatna, ali u ludim vremenima kakvo je
naše sasvim moguća, naime da je povratnik došao srediti račune iz
mladosti, pa ubija redom ljude kojima je ostao nešto dužan. Treća
varijanta je najmanje vjerovatna, za nju nema ni jednog dokaza i ni jedne
indicije, ali ti uporno dokazuješ sebi i drugima da je moguća jer ti je srcu
najmilija, naime da tvoj povratnik s ubistvima nema ništa. Zalažući svoj
obraz, ugled i posao, ti držiš povratnika na slobodi jer je iz tvog naroda, a
tebi je svaki sin tvog naroda kao brat. Od dana njegovog povratka u grad
život su nasilno izgubili njegova prva ljubav, pa vjerenik ubijene i njegov
školski drug, pa najbolji prijatelj njegovog oca, pa njegov najbolji
prijatelj, a on, zahvaljujući tvojoj zaštiti, živi potpuno normalno, s
jedinom obavezom da se povremeno prijavi kod tebe. Ali on ne izvršava
ni tu obavezu, on u jednom trenutku nestane i krije se, a gradom zareda
serija požara koji bi po svemu sudeći trebali ukloniti tragove s mjesta
zločina i usput uništiti sve materijalne dokaze. Je li to ponašanje
normalnog čovjeka, Mihailoviću?! To je tvoje ponašanje, to ti dakle ne
moram napominjati.
Landeka se sporo okrene, kao da čini nešto preko svake mjere teško i
izuzetno, pokazujući time svu važnost svojih riječi i svoje ličnosti. Ali
mu je prvi pogled na Simona, kao rukom, oduzeo svu težinu i važnost.
- Kako to ti izgledaš?! Šta si to uradio od sebe? Je li to dakle doktor
jedan?! - vikao je Landeka zbunjeno i brzo, vjerovatno potresen
pogledom na Simonovo izmoždeno lice. - Sjedi, Mihailoviću, sjedi,
čovječe, odmori, dođi do sebe.
Simon je rado sjeo jer ga je hodanje od kuće dovde, a onda dugo
stajanje u hodniku pa u vratima Landekine kancelarije, jako umorilo.
Mirno je gledao svog bivšeg profesora, baveći se u mislima mnogo više
sobom nego njime. Landeka je sigurno bijesan i zabrinut, zaključio je
Simon, ali on nema mnogo veze s tim. Landeka pokazuje samilost i
pogođenost zbog njegovog izgleda, ali je ustvari samo zbunjen i malo mu
je muka od onoga što vidi. Ova sposobnost da iz sugovornikovog tona s
potpunom sigurnošću pročita koliko je iskrenosti u njegovim riječima i
kakvo je stvarno stanje u njegovom duhu Simonu je bila posve nova. On
je do sada znao imati problema zbog upravo suprotne osobine, naime
zbog svoje djetinje povjerljivosti koje se nije oslobodio ni u zrelim

175
godinama. Sve što njegov sugovornik kaže, bez obzira na to o kome se
radi, Simon je uvijek uzimao bukvalno i krajnje ozbiljno, kao da se radi o
izjavi najvjerodostojnijeg čovjeka. Valjda u vezi sa svojim poslom u
kojem ne smije biti dopola kazanih istina, on se ljudima uvijek potpuno
otvarao i pretpostavljao da se i oni tako otvaraju prema njemu, tako da je
tek naknadno, često sa distance od nekoliko dana ili još više, razumijevao
da je neki sugovornik pretjerivao, govorio jedno i mislio drugo, ili
naprosto lagao. A sada je odmah, još dok njegov bivši profesor izgovara
jednu rečenicu, precizno znao koliko je iskreno osjećanje koje rečenica i
pokreti što je prate trebaju izraziti, koja su osjećanja i koje misli stvarno
iza riječi i pokreta, kakvo je stvarno stanje duha koji se tim riječima i
pokretima izražava. Takvog nečega nije kod njega ranije bilo ni u tragu,
Barbara je čak pravila viceve na račun njegove naivnosti, pa se sada
čudio svojoj prodornosti i bavio više sobom, pitajući se otkud mu ova
nova sposobnost, nego Landekom i njegovim riječima koje je slušao
takoreći s pola uha.
- Kakav si to, dakle, dragi čovječe!? - pitao je Landeka ponovo kad su
sjeli, a Simon je na to slegnuo ramenima, sjetivši se da na ljudsko pitanje
treba nekako odgovoriti. Bilo je očigledno da bivši profesor pita sa
stvarnim interesom, ali je Simonu jasno da su mu misli ipak negdje
drugdje. Osim toga, nije znao o čemu pita i kako on to izgleda jer svoje
lice nije vidio već Bog zna otkad, pa je slijeganje ramenima bilo jedini
mogući odgovor.
- Zašto se nisi prijavljivao sve ove dane, kako ti je naređeno? - pitao je
Landeka nakon kraće pauze, a Simon je na to slegnuo ramenima, znajući
da Landeka ne bi razumio šta mu on priča ni kad bi mu mogao i pokušao
ispričati sve svoje lude košmare i još luđe razgovore s Enverom Pilavom.
- Jesi li se ti stvarno sve ove dane krio u kući? - pitao je Landeka nakon
nove pauze u kojoj je očigledno odmjeravao je li slijeganje ramenima
prihvatljivo kao odgovor prilikom policijskog ispitivanja. Simon je opet
morao slegnuti ramenima jer nije znao nikakvog odgovora na ovo
pitanje. Prvo, on do sada nije znao da se krio. Drugo, on nije siguran gdje
je i kako proveo vrijeme od posljednjeg susreta s Landekom jer dobar dio
tog vremena nije proveo u svjesnom stanju. Je li on bio samo u kući sve
ove dane? Koje dane, to jest koliko ih je? Je li on stvarno bio sam u
svojoj sobi za vrijeme košmarnih snova u kojima je gledao lude slike i

176
slušao šapat, pozive, jecaje, uzdahe? Je li se on budio kad je bljeskanje na
prozoru prekidalo nizanje slika u njegovim snovima? Je li stvarno vidio
sjene koje je u polusvjetlu znao vidjeti kako izlaze iz drvenih ploha ili se
vraćaju u njih? Nema tu odgovora, a ako ga ima - on ga ne zna, zato je
šutnja i slijeganje ramenima jedini pošten odgovor koji on može dati.
- Došao je trenutak da otvorimo karte, Mihailoviću - objavio je Landeka
nakon nove, dosta duge pauze. - Događaji nas pritiskaju, mi nemamo više
vremena za odgađanje, ja te više ne mogu pokrivati. Reci mi sada
pošteno i otvoreno: jesi li ti Srbin, jesi li do kraja s nama?
Na ovo neočekivano pitanje Simon je najprije potvrdno odgovorio
klimanjem glave, a onda se zbunio i slegnuo ramenima jer se sjetio da ne
zna s kim bi trebao biti, a kamo li da zna je li s njim i u kojoj mjeri.
Njegovo nesigurno slijeganje ramenima naljutilo je bivšeg profesora koji
je zamahnuo rukom da udari šakom po stolu, ali mu je neka misao
zaustavila visoko podignutu ruku, rastvorila mu šaku i uputila ga da
pređe dlanom po zalizanoj kosi.
- Nisi ti sposoban da sada doneseš neku razumnu odluku, Mihailoviću -
rekao je Landeka mirno, kad mu je ruka opet ležala na stolu pred njim. -
Ja sam sportista i policajac, dakle psiholog do koske, takoreći psiholog na
kvadrat, jer ni u sportu ni u policiji bez psihologije nisi nigdje prispio. Ja
vidim da ti danas nisi psihološki u stanju da donosiš odluke i zato ti
dajem rok od dvadesetčetiri časa, hajde recimo četrdesetosam, da mi
saopštiš svoju konačnu odluku. Ako se do tada ne pojaviš preda mnom i
saopštiš mi da se aktiviraš, ja ću te uhapsiti. Već dugo imam dovoljno
indicija da to uradim, a našao bi se i poneki materijalni dokaz, ne brini.
Hajde dakle, sada, golube moj, i razmisli. Dobro razmisli.
Simon je morao uložiti ozbiljan napor da ustane, ali je, nakon što se
stablizirao na nogama, sve išlo bez problema. Niz stepenice je sišao
držeći se za gelender, a na ulici onda ionako nije bilo potrebe za
pokretima koji bi mu mogli poremetiti ravnotežu. Sa mnogo radosti je
udisao zrak, slobodan od svih mirisa, čist i dobar, povjerljiv kao
djevojačka duša. Činilo mu se da ga svaki udah nekako širi iznutra,
povećava ga i produbljuje. Da, istina je da se čovjek samo dahom drži za
ovaj svijet, to je nedavno neko rekao. Dobro je rekao, ali ko, mili Bože?!
I kakve to veze ima s djevojačkom dušom?

177
 U glavi mu se vrtilo od čistog zraka, koji se valjda prekomjerno ulivao
u njega jer ga je on upravo požudno gutao. Kao da su mu se svi kanali u
plućima bili stegli dok je sjedio u policiji, da se zaštite od jakog suhog
mirisa duhana što je izbijao iz profesora Landeke, a sad se rastvorili i
raduju se. Ali mu vrtoglavica i opijenost od čistog zraka nisu pravili
ozbiljne probleme jer je niz blagu padinu prema centru mogao koračati i
opijen, i na svojim nesigurnim nogama koje su se u međuvremenu
potpuno odvikle od hodanja.
Bez neke posebne namjere, krenuo je kroz centar grada i dospio do
pošte iza koje se sada vidjelo zgarište Selimbegovića kuće. Prošao je
poštu i uvjerio se da je dobro vidio. Prelijepa kuća očevog najboljeg
prijatelja sada je bila gomila pocrnjelih ostataka. Dobro je što je u ovoj
kući bio svega par puta u životu, tako da sada nema za čim žaliti. To jest,
imalo bi za čim, ali on ne može jer nije vidio i upamtio to za čim bi
morao žaliti čovjek koji je u ovoj kući više boravio. Nije li mu profesor
Landeka govorio o požarima? Ovaj je bio glup i opasan, ako je
podmetnut. Koja je to budala smislila da usred grada pali kuće?
Prošao je pored zgarišta i osjetio kako ga preplavlja njegova
razdraganost, ona koju je često doživio tokom razgovora s Enverom.
“Sretno, saputniče!”, radosno je kliknuo neki glas u njemu, kad je bio
dvadesetak koraka udaljen od zgarišta, a Simon je znao da taj glas
dovikuje dobre želje Musi Selimbegoviću kojeg je vidio kako se u vidu
zrake svjetlosti zaputio iz zgarišta svoje kuće prema haremu na Tekiji.
Nije se zapitao kako može vidjeti zgarište od kojeg se već udaljio i kojem
je okrenut leđima, nije se upitao kako je u zraci svjetlosti mogao tako
nesumnjivo prepoznati očevog prijatelja, nije se upitao šta je Musa radio
dosad u zgarištu i zašto tek sad ode prema haremu, ništa se on nije upitao
i nije se mogao upitati jer je u njemu sve samo pjenušalo od
razdraganosti koja je prijetila da ga uguši.
Na kraju malog trga skrenuo je nalijevo, u Karalića sokak, i zaputio se
prema brijačnici. Za brijačnicu Sadika Karalića neraskidivo je vezano
njegovo odrastanje, kao što je odrastanje svih mladića u provincijama
neraskidivo vezano upravo za brijačnice, mnogo očiglednije i mnogo
presudnije nego za druga važna mjesta društvenog života u provincijskim
gradovima. U toj brijačnici je on prošao ona tri stadija odrastanja koja je
doživio u Foči, kod Sadika Karalića je on proživio inicijaciju u učenika,

178
pa u dječaka, pa u mladića. Kad ga je otac počeo dovoditi Sadiku na
šišanje, to je značilo da će uskoro krenuti u školu, dakle da više neće biti
beba i da ga majka više ne može šišati kao do tada. Kad je počeo sam
dolaziti na šišanje i plaćati novcem koji su mu sinoć dali kod kuće, to je
značilo da on više nije ludo dijete nego jedan ozbiljan dječak. Kad ga je
Sadik prvi put pristao obrijati, Simon je upravo bio u drugom gimnazije,
a pri tom se odnosio prema njemu gotovo kao prema normalnoj mušteriji,
to je značilo da je odrastao i da mora svoj život uzeti u svoje ruke. To je
bio treći stupanj inicijacije koji je prošao u Foči, a sva tri su u Sadikovoj
brijačnici bila vidljivija nego u bilo kojem drugom prostoru njegovog
djetinjstva i mladosti. O Sadikovoj brijačnici se radilo i u njegovom
prvom književnom pokušaju, pripovijeci “Berberinska elegija”, koji mu
se nije baš posrećio i koji je tako postao prvi znak da on možda i neće
postati fočanski Isak Samokovlija, pisac i ljekar. U pripovijeci je govorio
o nestanku starinskih brijačnica i brica, o tome kako nove generacije
mladića u velikim gradovima ne mogu pratiti svoje odrastanje jer nemaju
svoga stalnog bricu i brijačnicu na kojima, kao na nekoj letvi s brojevima
i mjerama, mogu izmjeriti koliko su odrasli, kako frizerski salon za
muškarce nije i ne može biti važan centar i kultno mjesto u životu jednog
čovjeka i jednoga grada, kao što su to nesumnjivo bile starinske
brijačnice.
U maloj prostoriji, koja mu se nekad činila ogromnom, nije bilo nikoga
od gostiju, samo je ostarjeli Sadik Karalić ležao na sećiji na kojoj je on,
Simon, nekad uzbuđeno sjedio čekajući na red, a odrasli čitali
“Oslobođenje” ili razgovarali sa Sadikom i međusobno. Sada nije bilo ni
“Oslobođenja”, ni na sećiji na kojoj je ležao Sadik, ni na stolicama što su
stajale ispred zida s ogledalima. Starac teško ustane i upitno pogleda u
Simona, a on mu pokretom ruke pokaže da želi brijanje, pa onda, ne
čekajući odgovor, prođe i sjedne na desnu stolicu koja je bila znatno niža
od lijeve i predviđena za odrasle. Sadik mu, rukama koje su vidno
podrhtavale, omota snježno bijelu krpu oko kragne, dobro ga nasapunja
da mu omekša bradu, isproba britvu i zastane trenutak kao da razmišlja,
pa je onda za svaki slučaj naoštri na debelom potamnjelom kožnom kaišu
koji je još u ono vrijeme, isti ovakav, visio na svome mjestu desno od
ogledala. Nakon što je minutu -dvije, s brzinom i elegancijom istinskog
virtuoza, prelazio britvom po kaišu, jednom pa drugom stranom,

179
proizvodeći pri tom jedan ugodan pljeskav zvuk, ispustio je kaiš, još
jednom provjerio britvu i onda prišao stolici sa Simonom, kojeg
očigledno nije prepoznao. Tupom stranom britve je uklonio višak pjene s
lijeve sljepoočnice, duboko udahnuo kao da se na trenutak sabire, a onda
krenuo prema licu oštrim krajem britve. Istog trenutka su mu ruke
prestale drhtati, tako da se brijanje odvijalo bez zastoja. Kad je završio
brijanje, Sadik je vrhovima prstiju prešao preko Simonovog lica da
provjeri ima li negdje zaostataka brade, izbrijao mjesta na kojima je
osjetio bockanje, a onda blagim pritiskom na rame pozvao mušteriju da
se nagne prema lavabou. Umio je lice, obrisao ga onom krpom što je
štitila kragnu i onda u njega utrljao “Pitralon” blago masirajući kožu.
Nakon toga je otvorio veliku plavu kutiju “Nivea” kreme, štedljivo nanio
kremu na lice i onda opet dugo masirao. Gledajući se u ogledalu za
vrijeme ove procedure, Simon je primijetio da je smršao, suzio se i
neobično ublijedio. Zapravo izbijelio, nije to blijedo nego doslovno
izbijeljeno lice, i vjerovatno je to ono što je onako osupnulo profesora
Landeku. To je bijelo kao papir, kao “Nivea” krema. Ali od čega samo i
kako?
Platio je i izišao bez traga one veselosti s kojom je ušao u brijačnicu.
Upravo se oprostio s jednim od životnih snova, upravo je izgubio
vjerovatno posljednju priliku da ostvari jednu od najvažnijih želja svoje
rane mladosti: da ga Sadik brije i usput s njim razgovara o fudbalu,
skupoći, politici, da razgovara onako kako je razgovarao s njegovim
ocem i drugim stvarno odraslim ljudima. Istina je da je on par puta ovdje
čekao sjedeći s odraslima i čitao novine, da ga je Sadik nekoliko puta
obrijao i da je to značilo njegov ulazak u svijet odraslih, ali je još u ono
vrijeme bilo jasno da to nije onaj konačni i istinski ulazak. Njegovo
ponašanje u brijačnici i Sadikov odnos prema njemu pokazivali su da je
on dospio na granicu odraslog svijeta i da ga sasvim malo dijeli od onog
pravog, od onoga što se moglo dogoditi sada da ga je Sadik prepoznao,
da se on predstavio i podsjetio Sadika na sebe, da je u njemu ostalo želje
i snage za obnavljanjem onog vremena. Možda je moglo biti onako kako
je trebalo biti - da on čita novine dok ne dođe na red, pa da malo odgodi
sjedanje na stolicu kad dođe na red, dok ne završi članak koji je počeo,
pa da ga Sadik pita, kad već bude na stolici šta je to čitao, pa da zajedno
pametuju o onome što je on čitao i čekaju da se drugi uključe... A idućeg

180
puta nema, ne treba imati iluzija, nikad više Sadik njega neće obrijati, to
je jasno svakome ko ih pogleda. Krug se nije htio zatvoriti, šta li?
Palo mu je u oči da Ibrahim nije navratio do njega sve ovo vrijeme što
ga je proveo u izolaciji, s Enverom, i to ga je začudilo. Ne zna Ibrahim da
je Enver tu, a i da zna, on bi navratio pitati treba li im šta i povukao se ne
smetajući, kao što je cijelog života činio. On bi sigurno tako uradio jer je
on takav, on je čovjek koji ne zna smetati. Nije im se valjda nešto
dogodilo? Ne bi on u Enveru vidio razlog da ne navrati, nije moguće da
se njih dvojica ne znaju i ne trpe. A zašto je Enver, uostalom, došao? Bog
zna koliko su sati proveli brbljajući i koliko su noći prosjedili, a da on
nije ni jednom riječju nagovijestio zašto se pojavio onako tajnovito, zašto
stanuje kod njega iako su pola sata od njegove kuće, zašto ovako uporno
sjede skriveni od svijeta i Božijeg svjetla. Nikom, pa ni Enveru, ne može
preći u naviku da prijatelje nakon sto godina dočekuje kao zgusnuta sjena
kapije i onda se krije u njihovoj kući. Pa on se nije ni rukovao sa mnom,
sinulo je Simonu u jednom trenutku. A onda mu je pažnja otkliznula na
gusti grozd zrelih šljiva koji mu se našao u centru vidnog polja,
zapljusnula ga je jedinstvena boja zrele šljive u kojoj se u tajanstvenom
omjeru miješaju tamnoplavo i zeleno, pa su se sva pitanja u vezi s
Enverom rasplinula prije nego što su se i oblikovala do kraja.
Svratio je kod Ibrahima, ali nije stigao ući u kuću jer se starac pojavio
na vrhu stepenica što vode u gornji boj upravo kad je on zatvarao za
sobom kućna vrata, kao da ga je vidio kad je ulazio na kapiju i požurio da
ga presretne prije nego prodre u kuću. Našli su se u nepodnošljivo glupoj
situaciji - Ibrahim pri vrhu stepenica, gore, a Simon s kvakom ulaznih
vrata u ruci, u podnožju stepenica, dolje, obojica zbunjeni okolnostima u
kojima su se našli, nesposobni da sakriju zbunjenost i nespremnost za
uloge koje su im nametnute. Ibrahim je ukočeno i neprijazno pitao
odozgo, sa stepenica, ne krijući da pita s ciljem da posjetu okonča već
ovdje, na ulaznim vratima, treba li Simonu nešto.
- Ne treba, ustvari - odgovorio je Simon, zbunjen toliko da nije osjetio
čak ni povrijeđenost - samo sam navratio da vidim kako ste, je li šta s
vama.
- Nije, Bogu hvala, zasad je u redu koliko može biti - odgovorio je
Ibrahim neutralno koliko je mogao, bludeći očima slijeva nadesno i
uporno izbjegavajući da pogleda gosta. - A tebi hvala, koji pitaš.

181
 Onda su opet stajali, zatočeni u glupu situaciju u kojoj su se našli, ne
znajući da iz nje iziđu i nesposobni da se u njoj snađu. Ibrahim očigledno
nije želio da mu Simon uđe u kuću, a nije ni znao ni mogao zamoliti
neželjenog gosta da ode - on koji je cijelog života samo pozivao u kuću.
Zato je govorio onako neutralno, kao nikome ili svima, gledao mimo
sugovornika, stajao kao da je od drveta i prebacivao težinu tijela s noge
na nogu, ne znajući ni šta ni kako sa sobom. Zato ga je Simon, mirno
zamolio da kaže čime se to on ogriješio o Nusretu i o njega, jer je,
zahvaljujući svojoj novoj sposobosti, razumio sada Ibrahima onako kako
je jutros razumio Landeku. Bilo je jasno da Ibrahimu na srcu leži nešto
što mu neće ni na jezik, a kamo li s njega, pa je Simon svoje pitanje
morao u raznim oblicima ponoviti nekoliko puta. Isto toliko puta je
Ibrahim uzvikivao “Ma pusti to!” i odmahivao rukom, “Znaš ti to, brate, i
sam!” i krivio lice, “Prođi me se!” i “Nije moje da sudim”, ali je onda,
kad se jednom otisnuo, u kratkim i brzim, kao otkinutim, rečenicama
objasnio Simonu o čemu se radi.
U četvrtak, 29. augusta, onda kad je sahranjena sirota Zuhra, u Bajezid-
babinoj tekiji na Crnom vrhu ubijen je Enver Pilav, jedan dobri
izgubljeni čovjek koji je tamo živio jer nije imao drugog utočišta (“znaš
ga ti, dolazio ti je u kuću, družili ste se”). Ljudi su vidjeli da su se ubice
dovezle velikim tamnoplavim autom strane registracije, negdje između
pola devet i devet navečer. Ibrahim je sa svog prozora vidio kako je
ispred Simonove kuće, između osam i pola devet navečer toga istog dana,
otišao jedan veliki tamnoplavi auto strane registracije. Simonov auto,
naime, koji do najsitnijeg detalja odgovara opisu auta kojim su se dovezli
ubice. Taj auto je kasnije, tokom noći, Ibrahim ne zna tačno kada,
ponovo parkiran lijevo od kapije. U vremenu kad nije bilo auta pred
kućom, nije ni Simon bio kod kuće, a kasnije, kad je auto opet bio tu,
Simon nije otvarao i javljao se, kao da se od nečega odmara ili oporavlja.
To Ibrahim pouzdano i lično zna. Svoje kratko objašnjenje Ibrahim je
završio primjedbom da se Simon zaista nije trebao vraćati u Foču, ako se
vratio radi ovoga, ali da “jadnog čovjeka ionako niko ne pita”. Vidjelo se
da mu je nekako žao Simona, i da mu je žao što ga ne može pustiti u
kuću, i da mu je žao sebe što mora vraćati ljude s kućnog praga, i da mu
je žao svega općenito, a pogotovo svijeta i jadnog ljudskog roda jer ljudi
imaju sudbinu a ne mogu njome upravljati.

182
 “Zato je Enver onako uporno govorio o Judi!”, sinulo je u Simonovoj
glavi i on je bez riječi izjurio iz Ibrahimove kuće. Ogorčenje mu je dalo
snagu koju odavno nije imao, tako da je pun poleta žurio preko
Ibrahimove avlije u namjeri da se raspravi s prijateljem koji je
povjerovao da ga je on mogao izdati i sudjelovati u njegovom ubistvu. Je
li ga to ogorčenje ili nešto drugo spriječilo da primijeti kako je suludo sve
ovo što mu je Ibrahim ispričao i ovo što on namjerava? Kad je zatvarao
za sobom Ibrahimovu kapiju, sjetio se da je on sa harema, nakon Zuhrine
i Feslijine sahrane, otišao u hotel i tamo zaglavio do gluhog doba. Sjetio
se također da ključevi od auta uostalom ionako nisu kod njega nego kod
policije, a onda se sjetio da je kratko po njegovom dolasku u hotel, Kordo
nekamo otišao a profesor Landeka ga na nešto upozoravao. Je li mu
Landeka tada dao i ključeve od auta? Ne može on to znati, pogotovo ne
može tvrditi da mu je dao njegove ključeve, one što mu ih je oduzeo
zajedno s pasošem, ni ako je dao. Uostalom, sve to može čekati, on će se
već kod Ibrahima opravdati i objasniti mu stvar, sada je najhitnije
raspraviti s Enverom ono oko Jude.
Krevet u sobi njegovih roditelja bio je neraspremljen i netaknut, po
svemu se vidjelo da na njemu godinama niko nije ležao, jedino je gusti
oblak orahovog mirisa, koji je lebdio u sobi, svjedočio da je Enver Pilav
boravio ovdje. Osim mirisa, nije bilo ni najsitnijeg traga njegovog
boravka, a ni miris nije baš pouzdan dokaz jer je u kući odnekud mirisalo
na orahe i prije nego što se Enver pojavio. Ni u kuhinji ne može biti
tragova, dok je bio ovdje nije ni jeo ni pio, samo je sjedio za stolom i
govorio. Ali ne, glupo je o tome pitati, naravno da je Enver bio ovdje i da
su razgovarali do besvijesti, makar pet miliona ljudi dostojnih povjerenja
tvrdilo da je ubijen prije nego što se pojavio pred njegovom kapijom.
Jasno je osjetio da bi lakše povjerovao u to da mrtvi hodaju i razgovaraju,
nego u to da sve ove dane nije proveo s Enverom Pilavom, najboljim
prijateljem iz vremena svog odrastanja. “Naukama svaka čast, ali čovjek
mora malo vjerovati i sebi”, mislio je neki glas u Simonu. Gotovo je
siguran da za ovo postoji neko objašnjenje, Enver nije, recimo, dovoljno
ubijen ili nije ubijen nimalo a svjedocima se učinilo da jeste skroz,
možda je nešto treće ili četvrto, ali se ni u kojem slučaju ne može
razgovarati o tome je li on ovdje bio i je li noćima mudrovao sjedeći za
kuhinjskim stolom, prekoputa Simona.

183
 Dok se tako, u otvorenim vratima roditeljske sobe, neki novi Simon
bunio protiv starog Simona i njegovih istina, začuo se jedva čujan šapat.
Neki neizrecivo blag i tužan glas nešto je govorio. Nije se moglo
razumjeti šta govori, nije se moglo sa sigurnošću reći da se uopće čuje
neki šapat, ali je Simon odmah znao da je to poziv. Krenuo je za
šapatom, zatvorio vrata roditeljske sobe i prešao u svoju sobu. Ogledao
se oko sebe, par puta prešao preko sobe razgledajući uglove, pod,
namještaj, ali nije uspio odgonetnuti zašto ga je šapat doveo ovamo.
Pogledao je kroz prozor i uvjerio se da je vani sve normalno koliko i u
sobi. Nakon toga je, malo razočaran, sjeo na stolicu pored pisaćeg stola.
Pogled mu je slučajno pao na blok listova za pisma koji je nedavno imao
u rukama, kad je tražio pismo što ga je počeo pisati Barbari. Na vrhu je
stajao gusto ispisan list kojega prošli put sigurno nije bilo. Pružio je ruku,
dohvatio list i pročitao:
“Draga Barbara,
šteta što te ovdje ništa ne pamti. Da si bar jednom bila ovdje, sve bi te
pamtilo i željelo, kao što te pamtim i želim ja, a tada bi mi bilo mnogo
lakše jer ne bih više bio sam. U opštoj čežnji za tobom, moja izdvojenost
i moja samoća bi se naprosto izbrisale i ja bih bio normalan dio svijeta
koji te želi i čezne za tobom jer te pamti. (Je li moguće jedno bez
drugoga? Tebe pamtiti, znači za tobom čeznuti i željeti te, zar ne?)
Nemoj sada složiti lukavu facu i u sebi me nazvati dijalektičarom, kako
činiš svaki put kad misliš da nešto mutim. Ne mutim, vraški te trebam. A
osim toga, jeo sam maloprije sjecani burek.
Sigurno sam ti mnogo puta govorio o razlici između sjecanog i običnog
bureka, o tome koliko je ta razlika nama Bosancima važna i o tome da će
svaki pravi Bosanac nakon prvog zalogaja znati koji od dva moguća
bureka jede. Ponekad mislim da je razlika između sjecanog i običnog
bureka za Bosance toliko važna da je usporediva s onim temeljnim
razlikama na kojima počiva svijet, kao što su razlika između dana i noći,
ljeta i zime, muškog i ženskog. Naime, razlika između običnog i sjecanog
bureka je razlika između puke hrane i gastronomske umjetnosti koja je
istovremeno hrana i poruka kojom se može izražavati ljubav, nadahnuće,
poštovanje, a u svakom slučaju je znak truda i poštovanja. Obični burek
je održavanje života, sjecani je pokušaj da se životu doda smisao jer se
sjecanim burekom uvijek govori. Sjecani burek se, naime, pravi za one

184
koje se poštuje i voli, za koje se ne žali trud i vrijeme, za one kojima se to
želi reći i pokazati.
Burek je, kao što znaš, pita s mesom. Meso se pomiješa s crvenim
lukom, a onda se rasporedi po jufki, zamota u jednu vrstu crijeva od
tijesta, složi po tepsiji u formi spirale koja kao da se bezuspješno trudi da
postane krug, pa se onda peče. U obični burek se stavlja faširano meso, u
sjecani meso koje se sjeckalo rukom. Kad ti ovako objašnjavam, osjećam
nelagodu jer znam da bez direktnog iskustva ne možeš shvatiti pa ni
zamisliti kako je velika razlika između ove dvije varijante jednog jela.
(Uzgred rečeno, slično je s krompirušom, drugom vrstom pite koja u
bosanskoj gastronomskoj kulturi ima gotovo amblematsku vrijednost.
Krompirušu s rendanim krompirom poslužujemo onima koji su nam
ravnodušni, recimo ljudima koje ne poznajemo ili onima koje želimo
samo nahraniti jer im više nemamo šta poručiti. A za one koje volimo,
one kojima imamo šta reći i s kojima želimo komunicirarti dodirom,
trudom, emocijama, kao i za one koje posebno poštujemo, pravimo
krompirušu za koju krompir sjecamo rukom. Svojom rukom.) Kako je
moguće da jedna nevažna tehnička pojedinost, kakva je obrada mesa,
proizvodi tako ogromnu razliku? Za Bosance su, naime, obični i sjecani
burek gotovo dva različita jela.
Pametni ljudi su našli jedno tehničko, dakle razumu prihvatljivo,
objašnjenje. Mašinska obrada mesa je naprosto suviše gruba za ovu
namjenu, ona ocijedi iz mesa njegove sokove i tako mu oduzme karakter.
Meso samljeveno u mašini je bez sokova i zato bez posebnosti, ono je
nekakva uopštena namirnica od koje se može preživjeti ali ne može
uživati, nešto što donosi korist ali ne može donijeti radost. U sjecanom
bureku je, naprotiv, meso koje je birala i u komadiće sjeckala ljudska
ruka, i to ruka onog čovjeka koji nije žalio vremena i truda da izabere i
pomiješa najbolje do čega je mogao doći. Ona ruka koja je čopkala
najslasnije komadiće mesa uza samu kost i miješala ih sa skupim mesom
iz buta, koja je to oplemenjivala začinima i umekšavala, miješala s lukom
i mijesila, razvlačila jufku i raspoređivala sve to po njoj - ta je ruka
svojim burekom nešto poručila tebi koji burek upravo jedeš. Ona je
uostalom nekako i prisutna u bureku koji je za tebe napravila, ne možeš ti
svojom rukom satima obrađivati nešto a da u tom ne ostane trag te ruke i
nekakvo sjećanje na nju. Zna se kome se i kada pravi sjecani burek, zna

185
se kada i kako se kazuje nekome da se mahsuz za njega napravio sjecani
burek, zna se... Sve se zna, nije slučajno bosanska kultura proizvela čitav
složeni sistem pravila koja određuju kada se, kome i kako pravi koje jelo.
Ali nisam htio o tome, htio sam ti govoriti o tome da svaki normalan
Bosanac kod prvog zalogaja zna jede li obični ili sjecani burek, rendanu
ili rezanu krompirušu. Zamisli kakvo se čulo okusa mora imati, da bi se
to moglo! Kako jaka i kako organska mora biti veza između čovjeka i
njegove gastronomske kulture, da bi on mogao tako brzo i pouzdano
prepoznavati takve razlike. O tome sam ti htio govoriti i o poštovanju
koje osjećam za tako osjetljiva čula. Nema toga bez viševjekovne
tradicije, bez intenzivnog dodira čovjekovog s tom svojom tradicijom,
bez rafiniranosti koju stvara spoj ova dva uslova.
Dok ovo ispisujem, pada mi na um jedno naše ljetovanje. Iz Palerma
smo došli na izlet u Napulj, gdje je neko tebi ukrao tašnu, pa smo morali
dva dana provesti u Napulju dok nam od banke iz Berlina ne stigne
garantno pismo. U ta dva dana smo jeli hljeb i jednom se počastili picom
da sebi popravimo raspoloženje. Drugog dana naveče, kad je novac već
bio tu i mi se gostili u restoranu, ti si imala jedan od svojih napada
rječitosti. Dobro sam upamtio ono što si govorila, ne vjerujem da sam
bilo koji od tvojih govorničkih prepada doživio tako duboko kao ovaj.
(Nisi kasnije zapisala ono što si govorila, koliko god da sam te
nagovarao, nisi valjda mogla napisati jer nisi imala narudžbu ni od jedne
redakcije. Ponekad mislim da ti i poznavanje samih slova obnoviš kad
dobiješ neku narudžbu, ljenjivice grozna, bez narudžbe si naravno
nepismena.)
Ne mogu doslovno ponoviti, ali pamtim da si govorila kako na jugu
Italije čovjek shvati zašto se Bog uvijek objavljuje siromašnima, brine se
za njih, govori njima i o njima. To je zato, tvrdila si, što siromašnima i
siromaštvu treba duh, nadahnuće, prosvjetljenje, riječju, treba sve ono što
jedino duh može darovati. Mi smo u dva dana jeli deset vrsta hljeba,
naizgled uvijek istog jer su sve te vrste bile napravljene od bijelog
brašna, ponekad s malo maslinovog ulja ili s ponekom maslinom u
tijestu, ali po ukusu ti hljebovi nisu bili jedan drugome ni nalik. Koliko
god da je to pred očima bilo uvijek isto, u ustima je to bilo deset različitih
jela. E to je umjetnost, za takvo nešto treba nadahnuće, treba nešto više
od pukog prenosivog znanja, treba duh i njegova milost: od bijelog

186
brašna, vode, soli i kvasca, ponekad s findžanom maslinovog ulja a
nekad i bez njega, napraviti desetine jela prepoznatljivog i zaista dobrog
okusa. To je pošlo za rukom sirotinji s juga Italije, oni su napravili
desetine, možda stotine, vrsta hljeba i peciva od stalno jednakih sirovina i
uvijek istom obradom, po okusu međusobno toliko različitih da ih čak ni
stranac neće pobrkati. Ili još uvjerljiviji primjer sa picom: ne može se bez
duha i umjetnosti malo hljeba premazanog kuhanim paradajzom
pretvoriti u poslasticu koja će osvojiti svijet. Nije umjetnost napraviti
dobro i ukusno jelo od najboljeg komada goveđeg mesa, prije bi bila
umjetnost od tog mesa ne napraviti dobro jelo. Ne treba ti pamet i znanje
ako imaš takvo meso, ne treba ti duh i nadahnuće, treba ti samo malo soli
i vatre, ako nisi ljubitelj krvavog mesa. Ali od malo tijesta i paradajza
napraviti dobro jelo, od tijesta bez paradajza napraviti desetine dobrih
jela različitih po okusu - to sigurno ne ide bez duha i kreativnosti, bez
nečega što je više od materijala. Jer jedino onim što mu ti dodaješ, tijesto
se uzdiže do poslastice ili poprima deset različitih okusa, a ti mu,
siromašan kakav si, možeš dodati jedino duh, znanje, nešto od nekog
drugog svijeta. Bogatstvo je doslovno i sebi dovoljno, njemu ne treba
duh. Siromaštvu je on neophodan, sirotinjskom prisustvu na svijetu
dodijeliti otmjenost i dostojanstvo, ljepotu i privlačnost, sjaj i uzvišenost
- to može jedino duh, dakle kreativnost, nadahnuće, umjetnost, to može
sirotinjskoj prisutnosti na svijetu dodijeliti kultura koja pamti i traje, koja
ne osvaja prostor nego čuva i oblikuje vrijeme.
Tako si otprilike govorila one noći u Napulju, oprosti mi
pojednostavljenja i nepreciznosti. Kad bi samo znala kako se to što si
govorila vidi, prima i razaznaje ovdje u Bosni! Kad bi znala kako mi
tvoje riječi neće iz pameti otkako sam ovdje! Kako ih sve što vidim
potvrđuje i kako one mnogo ovoga što vidim objašnjavaju.
Ipak ima nešto što je dublje i stalnije prisutno u meni od tvojih
ondašnjih riječi. To je tvoj glas, pokreti, miris, to je muzika koja je
nastajala kad nam se kože dodirnu. Eh, zvijeri dragocjena, kako si
duboko i neotuđivo u meni!
Ali neću o tome u pismu, neću ni o čemu dok mi opet ne budeš u
rukama. A sve do tada, one će biti prazne, sasvim prazne.
S.”

187
 Buljio je u pismo i stoti put ga iznova pročitavao bez stvarnog čuđenja.
Kad i kako je ono moglo nastati? Jeste njegov rukopis i jesu uglavnom
njegove riječi, sve je njegovo osim potpisa inicijalom koji sigurno nije
njegov. Nikad se nije potpisivao inicijalom, pogotovo se ne bi tako
potpisao na poruci Barbari koja je smatrala izrazito nepristojnim nešto
potpisati prvim slovom imena. I anegdota s Barbarinim govorom o duhu i
siromaštvu je istinita, i ton pisma je njegov. Ali on pismo naravno nije
napisao, toliko je jasno i sigurno.
Krenuo je rukom da ga vrati na gomilu listova s koje ga je uzeo, ali se
otvori pretinac iznad ladice koju neki dan nije uspio otvoriti, kao da
poziva ili zahtijeva da pismo stavi u njega. Nije do sad ni znao da njegov
stol ima ovaj pretinac. To jest, znao je po tome što je iznad prve ladice
bila jedna daska sa rukohvatom, nešto uža od poklopca normalne ladice,
ali se ni onda kad je dobio stol ovaj pretinac nije mogao otvoriti. Zbog
njega se valjda ni ladice nisu mogle zaključavati jer je s njim povezan
mehanizam koji uređuje zaključavanje ladica. Spustio je pismo u pretinac
i zatvorio ga, a onda bez stvarne radoznalosti isprobao ladice, jednu po
jednu. Sve su se otvarale bez problema. Počeo je pregledati sadržaj
ladica, kao da se želi podsjetiti na đačke dane, iako u njemu nije bilo ni
sentimenta ni želje za tim danima. Najuočljivija u prvoj ladici bila je teka
sa citatima, jedna debela sveska velikog formata u koju je iz knjiga koje
čita prepisivao rečenice, misli i pasaže posebne ljepote ili one koje je
smatrao dostojnim pamćenja. Bez radoznalosti je listao knjigu citata,
kako ju je zvao u ono vrijeme, a kad je pokušao čitati imena citiranih
autora, kao da se želi sjetiti šta je sve čitao kao gimnazijalac, opazio je da
u sobi vlada mrak. Protegne se i okrene prekidač, ali se svjetlo ne pojavi.
Ode do kuhinje i provjeri na šporetu i frižideru, pa se uvjeri da nema
struje.
Strašno ga je pogodilo to što nema struje, to je saznanje primio gotovo
kao presudu. “O, Bože!”, jauknulo je nešto u njemu i grlo mu se steglo
od napora da zadrži jecaj. “Šteta što Enver danas neće doći, njemu bi ovo
taman odgovaralo”, mislio je u njemu neki drugi glas, potpuno miran,
gotovo ravnodušan. U špajzu je našao svijeću i šibice, vratio se u svoju
sobu i zapalio svijeću. Vedro je planula i ispunila neveliki prostor toplim
svjetlom, pa se i vlažna tuga što je gušila Simona malo smirila. Sjeo je
opet na stolicu, vratio knjigu citata na njezino mjesto, pozatvarao ladice i

188
namjestio se kao da čeka. Možda je i dobro što nema struje, električno
svjetlo nema ovu razigranu toplinu. Iako... Ima li išta na svijetu što bi
njega sad moglo ugrijati?
U neko doba se plamen svijeće počeo smanjivati i bojiti crveno, kao da
u sobi ponestaje kisika. Nakon par sekundi je, umjesto plamena, na vrhu
svijeće stajao potpuno miran mali crveni krug koji se nije gasio, nije
smanjivao i nije rastao. Od njega se mrak u sobi nije mogao smanjiti ili
rasvijetliti, samo se obojio crveno. Svijeća se, rekao bi, nije topila, a
mirni crveni krug na njezinom vrhu ipak se nije gasio.
Onda se kroz crveni mrak sobe rasprostro šapat koji poziva. Simon ga
nije jasno čuo i nije razumio poziv, ali je znao da će ga slijediti.

189
 14. ZOGRAFE, DOKLE TI POGLED DOPIRE?

Ostavio je svijeću s crvenim kružićem umjesto plamena u sobi na stolu,

bilo mu je jasno da od nje ne bi imao koristi i još jasnije da mu neće
trebati na putu na koji ga je pozvao jedva čujni šapat. Kretao se jako
sporo zbog mraka i zbog manjka snage, ali i zbog nekakvog svog
osjećanja, tako da je njegov prolazak kroz sobu, predsoblje i verandu
imao nešto izrazito svečano. Nije se oslanjao na zid dok je silazio niz
stepenice, nije morao pružiti ruke naprijed da drži ravnotežu i izbjegne
moguće prepreke, nije isturao naprijed nogu kojom je upravo zakoračio i
njome pipao da nađe narednu stepenicu. Išao je uspravan, s rukama
opuštenim niz tijelo, svečano kao da je njegov silazak dio nekog obreda.
Išao je, najkraće rečeno, onako kako se ne silazi u mrklome mraku niz
stepenice koje je tijelo zaboravilo. Kad se našao u podnožju stepenica,
čuo je šumno otvaranje podrumskih vrata, pa je prošao kroz njih i
nastavio svečano koračati kroz podrum u kojem je vladala crvenkasta
tama poput one u njegovoj sobi, kao da i u podrumu negdje stoji svijeća
koja ne gori nego se crveni na vrhu. Upravo je bio prošao otprilike
polovinu podruma, kad su se sa škripom i treskom otvorila ona metalna
vrata što su se neki dan pojavila. Iz toga je bilo jasno da mu valja tamo
gdje svjetlost neki dan nije htjela.
U vratima ga je preplavio strahovit bol od kojeg se svaki mišić zgrčio, a
svijest zatamnila i izgubila se onako kako se gubi u trenucima ekstaze.
Valjda je zato, zbog te srodnosti s ekstazom, u ovom bolu bilo i naslade,
one žestoke, duboke naslade koja bez bola i nije moguća, kakvu je on,
Simon, ponekad znao naslutiti s Barbarom. Ali je ovo bilo jače, ovo je
bilo tako bolno i duboko da bi bilo moguće jedino ako bi im se
pomiješale kosti i ono dublje od kostiju, a to u ovom svijetu ne bi išlo čak
ni između njega i Barbare. Ovo je bilo tako duboko da za nečim takvim
nisu mogli ni čeznuti, ne samo zato što za njega nisu znali.
Kad je došao do sebe, pokrenuo se naprijed, još uvijek nesigurno, na
nogama koje su trnule i boljele od grča kojeg se nisu oslobodile do kraja,
pokrenuo se tjeran jakom neshvatljivom čežnjom za nečim što bi moglo

190
postojati negdje dalje ispred njega, žudnjom da se primakne tome
neviđenom, a možda i nadom da će se tamo naprijed umanjiti bol koji mu
je zaposjeo tijelo. Nakon prvog nesigurnog koraka što ga je uspio
napraviti, čuo je, odnekud zdesna i kao iza sebe, glas koji je odmah
prepoznao.
- Ne znam otkud ti ovdje, ali ti se radujem, Simone - rekao je Enverov
glas. - Radujem ti se, makar ovdje, prijatelju moj.
- Ti si! - okrenuo se Simon udesno i zbunjeno primijetio kako se tamni
zid koji ga je okruživao sa svih strana, pred njegovim pogledom rastvara
i dobiva dubinu u kojoj se jasno pokazao Enverov lik. Ali ni ta
zbunjenost ga nije spriječila da ogorčeno dobaci prijatelju koji mu se eto
raduje. - Tražio sam te gore, u kući.
- S pravom - složio se odmah Enver. - Oprosti mi, nisam mogao znati.
- Misliš na Judu? - pitao je Simon strogo.
- Mislim.
- Hajde, neka bude - zaključio je Simon pomirljivo.
Čudno kako se dobro razumiju. Enver je odmah znao šta on misli, on je
odmah shvatio i upravo osjetio Enverovo žaljenje što ga je povrijedio
neopravdanom sumnjom. Nema potrebe za objašnjenjima i nema straha
od nesporazuma, sve je jasno na prvi pogled i bez ijedne riječi. Sad mu je
jasno i zašto je Enver gore, kod njega, onako uporno izbjegavao svjetlo.
Ovdje se vidjelo da su mu oči iskopane, to mora da je vraški boljelo.
- Ti si mrtav, zar ne? - pitao je Simon.
- Da, mrtav - složio se njegov prijatelj.
- Hoću reći, bio si mrtav kad si me posjetio?
- Ma da, to. Mrtav.Ali se ne mogu smiriti jer je drugi čovjek okusio
moju krv. Valjda ubica, neko od njegovih, ne znam.
Enver je objasnio da se ljudi, to jest njihove duše, nakon tjelesne smrti,
smire u berzahu, međuprostoru, dakle u području između dvaju prostora,
ili u međusvijetu, onome što je između dvaju svjetova. U berzah se dolazi
nakon tjelesne smrti, kad se napustilo vrijeme a još se nije dospjelo u
vječnost, da bi se čekalo na konačni sud i ulazak u svijet bez formi, u
vječnost ili barem u svijet s onu stranu zemaljskog vremena. Tu se
miruje, tu se čeka, to je stajalište, nešto poput predsoblja ili čekaonice.
To je dobro za umorne duše, mnogo mira. Jedino se pred velike

191
katastrofe i pokolje uznemire duše samoubica i onih čiju su krv okusili
drugi ljudi, pa se moraju vratiti tamo gdje su patile i našle smrt.
- Ali otkud si ti ovdje došao - pitao je Enver - to mi nisi rekao.
- Iz moje sobe.
- Kako to misliš?
- Sjedio sam u svojoj sobi kad me je pozvalo. Ne znam koliko jako je to
bilo, možda sam mogao, možda sam i trebao odoljeti, ali ja sam krenuo.
- A ti si znači... Naime, ti nisi...
- Ne, nisam, samo sam krenuo za pozivom, slijedio sam ga kako mi se
otkrilo - objasnio je Simon.
- Pada mi na um da možda ni ja nisam u tebe posumnjao stvarno? -
upitao ga je Enver s nadom u glasu. - Možda sam ti poslan s nekim
ciljem, recimo kao glasnik ili da ti budem nešto kao vodič ovdje? Zašto
ne?
Simon nije htio više raspravljati o sumnji koja se pojavila kod njegovog
prijatelja i nagađati o tome je li on stvarno posumnjao ili mu je sumnja
usađena da bi ga se poslalo u nekoj misiji. Zato se okrenuo ulijevo i
nenamjerno zakoračio u mračni zid koji se našao pred njim, kao zastor ili
crno ogledalo. Istog trenutka se taj zid rasvijetlio i kao rastvorio, tako da
se pred Simonovim pogledom umjesto mračne plohe našao rasvijetljeni
duboki prostor neodredivih dimenzija, kao neka ogromna građevina
kvadratne osnove nad kojom je podignut vijenac u formi oktogona, a na
taj vijenac onda oslonjena impresivna kupola. Simon je preletio
pogledom ogromnu građevinu koja se ukazala pred njim, pitajući se
otkud mu je poznata. Poznaje on i voli ove forme, gledao je već i dobro
upoznao nešto upravo ovakvo, samo mnogo manje. Osim toga, ono što je
gledao i još uvijek nosi negdje u sebi, bilo je izgrađeno, a ovo što je sada
pred njim izgleda kao da je ukopano u brijeg, odnosno kao da je
izdubljeno u jednoj beskrajnoj stijeni. Ovo je dakle nekakva obrnuta
građevina, odraz u ogledalu neke normalne građevine, nešto kao njezin
negativ. Ili njezin duhovni arhetip? A i ta kao stijena u kojoj je građevina
udubljena ponaša se neprirodno, ona kao da se pred pogledom uvija i sve
dalje otvara što se duže u nju gleda. Po drugi ili treći put je primijetio tu
osobinu podzemnog svijeta i okrenuo se prema Enveru da ga pita zna li
nešto o tome, ali je odustao od svakog pitanja kad je vidio izraz na licu
svog prijatelja. Okrenuo je pogled tamo gdje su bile usmjerene rupe na

192
Enverovom licu i vidio jednu čudnu figuru nepravilnog oblika. Ta se
figura ponijela onako kako se do sad ponašalo sve u podzemnom svijetu -
približila se kao da je dozvana, kao da je ljudski pogled privlači. Tako je
Simon mogao vidjeti da se radi o čovjeku prikovanom na križ, kojem je
koža oderana počev od polovine stomaka prema gore, preko cijelih grudi,
pa onda prevučena preko lica do ispod očiju i žicom vezana preko
potiljka, tako da je nesretnik dobio jednu vrstu zara ili nešto kao veo
napravljen od vlastite kože. I donji dio tijela je bio slično unakažen. Od
koljena prema gore koža je bila oderana i posuvraćena, pa u predjelu
prepona vezana žicom, praveći oko donjeg dijela tijela nešto poput
šalvara ili dimija. Na leđima je, okačena bodljikavom žicom oko vrata,
visila daska s natpisom “Najbolja muslimanka”. Po nesretnikovim očima
vidjelo se da je sve urađeno na živom tijelu i da on i sada trpi sve muke
koje je pretrpio onda kad je ubijen.
Da su mu to dozvolili grčevi koji su ga napali, Simon bi glasno prokleo
sposobnost da zna šta misli i osjeća čovjek kojega gleda. Primijetio je
maloprije, kad je sreo Envera, da je tu sposobnost dobio ovdje, u
podzemnom svijetu, a sada je, pred razapetim nesretnikom, shvatio da se
prije radi o prokletstvu nego o daru kojem bi se mogao radovati.
- Poznaješ li ga? - upitao je Envera.
- Koliko i ti - odgovorio je Enver.
- Izgledalo je kao da ga poznaješ, lice ti je to odavalo.
- Sanjao sam ga, hiljade puta. Ustvari, ne njega, nego svog daidžu
Hadžiju Tahirovića iz sela Strazica, njega su ovako unakazili četnici
Pavla Đurišića. Majka mi je bila izbjegla, upravo po savjetu svog brata
Hadžije, a on je ostao da čuva kuću i dočekao četnike. Ja ga, naravno,
nikad nisam vidio, samo sam čuo o njemu, ali nisam čak ni čuo kako su
ga mučili i ubili. Pa ipak sam ga sanjao, upravo onakvoga kakav je umro.
Ovakvoga. Prvi put sam ga sanjao u Isfahanu, bilo mi je, mislim,
dvadesetsedam godina i slušao sam šejha Mula Sadra. Nakon toga često,
prečesto, uvijek isto. Samo što je u mojim snovima na daidži pisalo
“Muslimanka s dimijama i feredžom”.
- Ali ovaj nije tvoj daidža - zaključio je Simon.
- Znaš, brate, i sam - uzdahne Enver.
Bio je u pravu, Simon je znao da je razapeti čovjek pred njima
Ramadan Rusović, kojeg su gore, u bašči iza Simonove kuće, ovako

193
izmučili i ostavili za sobom ljudi Momčila Bulatovića koji su ovamo
došli od Bijelog Polja 1924. godine. To je opet ovaj podzemni svijet,
ovdje zna ne samo misli i osjećanja, ovdje zna i ljude. Poznavao je
čovjeka čim mu je prišao, znao ga je onako kako se zna u snu - naprosto
je znao. Njega i činjenice o njemu, njegove misli i njegova osjećanja.
Primijetio je da su i razgovori ovdje drugačiji nego gore, on Enverov glas
ne čuje ušima, nego ga čuje u sebi, nekako kao utrobom, kao da su riječi
izgovorene u njemu, ali Enverovim glasom. Tako je bilo sa svim što je
Enver rekao otkako su se sreli ovdje, ali je on to primijetio tek sada, kad
je vidio da Enverove upale usne miruju a on ipak čuje njegove riječi.
Simon se okrene tamo gdje je stajao križ s razapetim Rusovićem i
primijeti da se on već udaljio na rub ogromne dvorane kvadratnog oblika.
Čim skreneš pogled s nečega, ono se udalji, a onda se vremenom spljošti
i stopi u mračnu ravan u kojoj kao da nestane, objašnjavao je sebi Simon
logiku svijeta u kojem se našao. A ono čemu se obratiš pogledom počne
ti prilaziti i približi ti se sasvim, ako ga dovoljno dugo gledaš.
- Tako je - potvrdio je Enver Simonove zaključke - ovdje su duše, bića
bez strasti i volje, one moraju primiti impuls izvana da bi se pokrenule,
moraju biti oslovljene da bi se odazvale. Jedan moj učitelj je to zvao
pasivni princip, nekad ženski princip, a nekad opet načelo primanja i
mirovanja. Duša ovdje trpi ono što je već u životu otrpjela, ona dakle
osjeća, ali dobije vidljivu formu i pokrene se jedino ako joj se neko
izvana obrati pogledom, mišlju ili nekako drugačije. Ne može se sama od
sebe ni pokrenuti, ni progovoriti, ni dobiti trodimenzionalni oblik, ali joj
to i ne treba jer one međusobno komuniciraju i jedna drugu percipiraju i
bez svega toga, u potpunom mraku i tišini. Ne mogu reći da čuju ili vide
jedna drugu, ali se znaju, dobro se znaju i razumiju.
Simon se u to uvjerio kad je ponovo pogledao nalijevo, kamo se udaljio
Ramadan Rusović s križem. Tamo je već stajala mračna ravan u kojoj se
nije moglo ni naslutiti ljudsko tijelo ili bilo koji oblik. Simon upre pogled
ravno i pred njim se mrak prorijedi, tamni zid se rastvori i on u jednoj
niši na oktogonalnom vijencu građevine ugleda djevojčicu od svojih
dvanaest godina s konopcem oko vrata. Zagledao se u nju i ona se
pokrenula prema njemu. Kad mu je prišla, zapravo doklizila, nadohvat
ruke, znao je da se radi o maloj Zulejhi koja se s majkom krila u šumarku
prema vrhu brda Tabija, 1919. godine, kad su ovdje šenlučili

194
mnogobrojni ljudi od Nikšića, odjeveni u raskošne uniforme, koji su za
sebe tvrdili da su vojska nove države. Zulejha je vidjela kako su jednog
dana u avliju iznijeli njezinog malog brata Emira s krunom od bodljikave
žice oko glave, koju su onda stezali nekakvom polugom dok djetetova
glava nije prsnula od pritiska. Nakon toga su malo tijelo bacili niz brijeg
ukraj bašče i vratili se piću i veselju. Kad je pao mrak, mala se pokušala
prokrasti pored kuća i doći do tijela svog malog brata. “Morala sam ga
spasiti”, govorio je drhtavi djetinji glas u Simonu, “nešto bi mi bilo da ga
nisam pokušala spasiti”. Nije njoj bilo sasvim jasno šta namjerava,
vjerovatno je htjela malo tijelo donijeti gore gdje se krila s majkom i
sahraniti ga. Uhvatili su je s malim bratom na rukama, njega opet bacili
niz brijeg, a nju odvukli u jednu od četiri kuće, koliko ih je bilo u to
vrijeme. Dva dana su je silovali, a onda i nju, nalivenu rakijom i u
nesvijesti, zakoturali niz brijeg. Nakon par dana se uspjela dovući do
majke od koje nije čula riječ utjehe nego prigovor. “Jesam li ti rekla da se
ne odvajamo?! Ako ćemo mrijeti, da mrijemo zajedno!”, bilo je jedino
što je majka rekla. Danima je, sve do povratka u kuću, ponavljala te dvije
rečenice, očigledno jedino što je bila u stanju izgovoriti. Odmah po
povratku u kuću, Zulejha se objesila jer nije mogla podnijeti majčino
prebacivanje.
- Kakvo prebacivanje, bona ne bila! - uzvikne Simon nehotice. - To je
ona iz očajanja, da ne bi prigovorila Njemu!
- Kasno je sada - s jecajem odgovori Zulejha koja ga je krupnim očima
molila da zategne konopac oko njezinog vrata i opet je objesi.
Simon, nesposoban da izdrži molbu tih očiju, skrene pogled ustranu i
ugleda, odmah iza Zulejhe, takoreći do nje, njezinu majku Hasniju koja
je isto onako molećivo gledala u nju. Ona je sebi prerezala vene nakon
što je skinula Zulejhu sa štrika i iskrvarila pored njezinog tijela. Je li ona
sve ove godine ovako ponizno oblijetala oko kćeri i molila je za oproštaj?
- Ne, samo pred velike pokolje, kad se duše samoubica i ovakvih, poput
mene, uznemire i vrate iz berzaha na mjesto svojih patnji. Tada je njima
strašno, tada trpe ponovo sve što su onda trpili, samo sada neizvjesno
dugo, za onoga ko pati beskrajno dugo. Inače miruju, u dobrim
vremenima su u berzahu zajedno s drugim dušama i miruju.
- Pa ima li im pomoći, Bože dragi?!

195
 - Ima. Pomoglo bi im kad bi ovamo dospio čist čovjek i sve ih pobio
onako kako su ubijeni onda. To bi im prekinulo muke jer bi se vratile u
berzah, gdje bi mirovale sve do idućeg velikog pokolja ili čak do Sudnjeg
dana, ako bi pokolji u ovom kraju slučajno izostali.
- Ali gdje ćeš ti naći danas takvog čovjeka, Envere dragi! - uzvikne
Simon žalosno.
- Našao se on - odgovori Enver - evo, ako ćemo pravo, i dospio je
ovamo...
- Fuj! - obrecne se Simon i okrene pogled od prijatelja, taman na
vrijeme da vidi kako se Zulejha i njezina majka Hasnija, koje su se
udaljile od njega prema dalekoj niši u vijencu veleljepne prostorije,
rasplinjuju u nejasne siluete.
- Ne ljuti se na mene, Simone, prijatelju - obrati mu se Enver pomirljivo
- niti sam šta govorio o tebi, niti sam ti šta predlagao, samo sam ti
govorio o tome kako stvari stoje. A i to sam govorio odgovarajući na
tvoje pitanje.
- Ali stvari po tvome stoje tako da ja moram pobiti sve ove ljude, ako
im želim pomoći.
- Duše, prijatelju moj, duše, ovo odavno nisu više ljudi - spremno
objasni Enver, a po tonu se nije moglo znati podruguje li se ili govori
ozbiljno.
- I u čemu je razlika?
- Razlike su mnoge. Već sam ti rekao da su duše bez strasti i volje. One
su, osim toga, bez težine i mirisa, bez inercije i bez potreba. Ove ovdje
duše imaju jednu jedinu potrebu, ustvari jednu želju ludu, naime da budu
ubijene kao za života i da se vrate u berzah, a one duše u berzahu nemaju
ni tu, one naprosto nemaju potreba ni želja. Berzah je, naime, mundus
imaginalis, svijet prikaza ili čistih slika, eidolona ili duša. U berzahu ne
obitavaju ideje nego duše, zato to nije svijet vječnosti kao što nije ni
vremeniti svijet materijalnih tijela, nego jedan svijet u kojem obitavaju
bića na međustupnju između tijela i ideja, između materijalnog i
inteligibilnog postojanja. Pazi, neizrecivo je važno imati na umu da duše
nisu imaginarne, dakle nisu bića koja postoje samo u duhu onoga koji
gleda i misli, i utoliko nestvarna, one nisu ni stvarne poput živih tijela,
one su imaginalne, dakle one su likovi bez teškog tijela, sačinjeni od
suptilne materije, recimo od čiste svjetlosti. Mislim da se to od čega su

196
duše u fizici zove brze čestice, tahioni ili nešto slično. Nisam siguran, ne
znam, ipak sam ja učio samo kod istočnih majstora, ne znam mogu li to
prevesti kako valja. U svakom slučaju znam da dušu može vidjeti i živ
čovjek, u stanju ekstaze i u vizijama kakve mogu imati ljudi bliski
svetosti, što dokazuje da duša nipošto nije imaginarna. Ona je, kao i
svijet u kojem boravi, kao berzah, sačuvala bogatstvo i raznovrsnost
živog materijalnog svijeta, sve njegove boje i sjećanja, recimo, samo bez
onoga što je povezano s grubom materijom.
- Lijepo, ali mi i dalje nije jasno kako sve to opravdava tvoju pomisao
da bih ja bio spreman i sposoban pobiti sve ove ljude, pardon - duše, i to
na onako odvratne načine - nije popuštao Simon.
- Ali ja to nisam ni rekao ni pomislio - mirno je uzvratio Enver.
- Samo si to nagovijestio kao prihvatljivo i sasvim moguće rješenje -
odbrusi Simon i okrene se od Envera, pogledavši ulijevo.
Pogled mu padne na jedno udubljenje u zidu kubične osnove građevine,
koje je izgledalo kao lučno zasvođen prozor, a onda na staricu koja se
grčila na podu, pod tim prozorom, obuhvatajući rukama noge ispod
koljena i pripijajući ih uz tijelo, a onda ih puštajući i opružajući, u
nastojanju da se sva što više rastegne. Simon se zagledao u nju bez želje
da o njoj nešto sazna, prikovan izrazom neizrevice patnje na njezinom
licu, tako da mu se ona približila i odazvala se na njegovo nijemo pitanje.
- Jesi li to ti, dušo, živ? - pitala je žena kad je prišla dovoljno blizu.
- Jesam.
- A odakle si?
- Iz Berlina.
- Mogu li te ja nešto moliti?
- Kaži.
- Kad dođeš nazad, tamo, u Francusku, reci nekome, kome bilo, makar
zaustavi nekog na sokaku pa mu reci: ima, reci, u Foči, u Bosni, jedna
takva-i-takva, Fazila, reci. Plaho se napatila. Nek makar on zna. Bila,
reci, ta-i-ta, sirotica. I meni dosta.
U kući koja je stajala pored sadašnje Simonove kuće, Fazila se sa
svojom sestrom blizankom Kanom zavukla pod odmorište stepenica što
su vodile u gornji dio kuće i tako se sakrila od ljudi koji su iz pravca
Nevesinja ovamo upali 1876. godine. Simon ih je dobro vidio obje, kao
što je vidio sve muke duša s kojima je razgovarao, kako leže poput

197
sardina u konzervi, nagurane tijesno jedna uz drugu, u zagušljivom
prostoru punom prašine i paučine, između podrumskog stropa i male
platforme od koje stepenice vode u drugom smjeru. Niko nije primijetio
da ih nema dok su ukućane sakupljali u avliju, ni ukućani sami ne bi ih
mogli odati ni namjerno ni nenamjerno jer nikom nisu mogle nedostajati
dvije usidjelice koje su se uvijek trudile da budu neprimijetne koliko je
moguće, kao da su odsutne. Cijeli dan od kasnog prijepodneva provele su
tako, drhteći jedna pored druge, bez hrane i vode, bez dovoljno zraka,
grla suhih od prašine što su je se nagutale. Kasno noću, Fazila je čula
svoju sestru kako hrapavim glasom izgovara, uvijek iznova, jednu te istu
molitvu. “Allahu dragi, Ti meni podaj da meni miš siđe sa brade”,
ponavljala je Kana sve brže, sve hrapavije i sve piskavije. Fazili je
odmah bilo jasno o čemu se radi. Nakon par sati provedenih u njihovom
skrovištu nije više moguće disati na nos jer se sve pore začepe prašinom,
u tjeskobi u kojoj leže nije moguće pomjeriti ruku i ukloniti bilo šta s bilo
kojeg dijela tijela, a Kani se oko otvorenih usta koja moraju ostati
otvorena počeo šetkati miš. Ne može zatvoriti usta jer mora disati, ne
može ga otjerati jer nema čime, ne može čekati da miš otkrije rupu iznad
njezine brade i skloni se u nju... Kad je shvatila šta se s Kanom događa,
Fazila je uradila ono što bi ih mirisom odalo onima što su upali i da ih
nije privukao Kanin šapat.
Ali nisu morali čekati da ih oda Fazilin miris. Neki momak je
provjeravao ima li tajnih ulaza u podrum i skrivenog blaga, pa se našao
pored njihovog skrovišta i čuo Kanin šapat koji je već povremeno
prelazio u suhi jecaj. Izvukli su ih, a Kana je prevrnula i nasrnula na
jednoga od njih neprestano urlajući.
- Tako se spasila, sretnica, Bogu hvala - čuo je Simon u sebi Fazilin glas
- odmah su je ubili.
Fazila se nije spasila. Simon je vidio ono što ona stalno iznova
proživljava otkako se iz berzaha vratila ovamo. Vidio je kako muškarci
koji su ih izvukli urlaju od smijeha kad su shvatili šta se desilo, vidio je
kako su Fazili rasporili stomak i u njega ubacili dva miša, vidio je kako
se valjaju po podrumu i kućnim ćoškovima loveći te miševe, kako na
kraju zašivaju Fazilin stomak i najmještaju se da gledaju priredbu koju su
sebi priredili. Vidio je njezine grčeve, vidio je nekog mladog čovjeka
kako joj samilosno presijeca vratnu žilu i drugoga kako u svoju čašu

198
hvata mlaz što je šiknuo. Gledao je i sada Faziline oči prepune bola koje
ga preklinju da zasiječe u žilu i tako okonča ove patnje.
Nije se to dalo podnijeti, pa je Simon dlanom zaklonio oči da se zaštiti
od Fazilinog pogleda, a onda se, kao da to nije dovoljno, sav okrenuo od
nje, čučnuvši kao od bolnog grča u stomaku. Kad se prikupio dovoljno da
se uspravi, ukloni dlan s lica i otvori oči, ugledao je kao u daljini jednog
visokog čovjeka u neobičnom položaju. Zadržao je pogled na njemu, pa
se slika približila, a kad je prišla dovoljno blizu moglo se vidjeti izrazito
visokog čovjeka potpuno sijede brade i brkova, kako stoji, stomaka
rasporenog i uzduž i poprijeko, nagnut nad septičku jamu, kao da nastoji
istresti u nju utrobu iz svog stomaka. To je bio Mehmed Dursun, prvi
vlasnik Simonove kuće, koji je u stvarnosti uradio ovo što Simon sada
vidi, 1856. godine, par sedmica nakon upada jedne velike grupe čarkara
od Užica koja je bila na desetak dana zaposjela cijeli grad.
- Strašno je to, prijatelju - govorio je njegov glas, negdje u Simonu, kao
da se pravda ili izvinjava. - Teško je kad u čovjeku zamre krv koja mu
pripada, teško je kad u njemu zamre dah koji on za sebe osvaja i
pridobija iz spoljnjeg svijeta. Ali kad u čovjeku zamre ono što od njega
otpada, kad u njemu umre i zaustavi se ono što od njega mora otpasti,
kao naprimjer ti izmet ili mokraća, to je gore od svake muke. Nije
doživio strahotu kome se krv zaledila, strahotu je doživio onaj kome se
zaledila, da prostiš, mokraća ili izmet, pa neće iz njega. E meni se to
dogodilo kad sam vidio šta su mi djetetu uradili, u meni se zaledio izmet,
da prostiš.
Par sedmica nakon što su čarkari istjerani, Mehmed je u klozet istresao
cijelu utrobu jer nije mogao više u sebi nositi ono što klozetu pripada.
Računao je, shvatio je Simon, da je bolje biti sav mrtav, nego hodati
svijetom kao da si živ, a nosati u sebi utrobu koja se ne može pokrenuti. I
sada su još njegovo lice i glas pokazivali koliko je stida i bola, nijeme
muke i očajanja bilo u Mehmedu kad se rastvorio nad septičkom jamom.
I sada su još njegov stid i bol bili nepodnošljivi svakome ko ga pogleda s
malo sposobnosti da razumije.
Bježeći od Mehmeda i njegove muke, Simon preleti pogledom
veličanstvenu građevinu podzemnog grada i zapanji se od broja ljudi koji
su se ovdje okupili. U donjem dijelu građevine, po kvadratnom podu i na
raznim visinama kubusa koji čini osnovu zgrade, po brojnim nišama i

199
jedva vidljivim malim platformama oktogonalnog vijenca podignutog na
kubusnoj osnovi, u međuprostoru između vijenca i kupole, u brojnim
ispustima i ravninama, na svim mjestima u kojima je kupola pričvršćena
za vijenac, svuda, ali zaista svuda gdje je to bilo moguće, vidjeli su se
patnici, pojedinačno ili u grupama, kako čekaju da im se čovjek obrati
pogledom. Stotine, možda i hiljade, likova koji čekaju u stanjima i
položajima u kojima su nekada napustili život. “Bože, otkud ovoliko
nesretnika ovdje!?”, pomisli Simon nehotično.
- Sve je to iz tvoje kuće - spremno mu objasni Enver. - To jest, ne samo
iz ove jedne, gore su nekad stajale četiri kuće jedne velike familije. Sve
je ovo mučeno i pobijeno u tim kućama pri naletima vojnih jedinica,
pljačkaških grupa, hajdučkih družina koje su se izdavale za regularnu
vojsku... Ustvari ne, pričam gluposti, mučeno je i pobijeno desetostruko
više, ovo su oni najnesretniji među nesretnicima, kako sam ti već
objasnio. Ove su se sabrale ovdje jer su trpile ovdje, kod drugih stratišta
su se okupile duše koje su mučene tamo.
- I one ovako...
- Da, ovako. Svaki put kad se gore, na zemlji, najavi katastrofa, one se
skupe oko svojih stratišta i iznova trpe svoje samrtne muke dok pokolji
ne prođu i nova krv se ne osuši u zemlji. Ili dok ih neko ne pobije onako
kako su pobijene onda dok su bile na svijetu. Nakon toga se vrate u
berzah i miruju s normalnim dušama dok se ne najave novi pokolji.
- To su gluposti, ko bi pristao da ih pobije ovolike? Ma makar i samo
jednog onako kako je to urađeno onda?!
- Svaki normalan čovjek koji bi zaglavio ovamo, dragi Simone -
uzvikne Enver žalosnim glasom. - Tebi se, dragi moj, valja vratiti gore, u
život. Kako ćeš živjeti, znajući za njih i za ono što oni pod tvojim
nogama trpe? Možeš li živjeti nakon što si ih vidio? Bojim se da možeš
jedino ako ih zaboraviš. A jedini način da ih zaboraviš je da ih iznova
pobiješ. Pazi, nije to neki veliki poduhvat, to je par sati napora, ne mnogo
više. Jer to su duše, tu nema mesa i krvi, tu nema napora i znoja, nema
smrada i dreke, ti nemaš nikakva tjelesnog napora, ne moraš čak ni
simbolično potegnuti za konopac ili reznuti nožem, dovoljno je da
pomisliš na to. Duše su to, Simone dragi, suptilna materija. Kao da na
kompjuteru pritisneš Enter, razumiješ?!

200
 - Kakva si ti budala postao!! Ali mi nije jasno ni kad ni kako - čudio se
Simon svom prijatelju, ne znajući šta da misli.
- Nije to budala nego prijatelj! Ja sam onoliko budala koliko sam ti
prijatelj i brinem se za tvoje dobro - pobunio se Enver. - Hoćeš li se
vratiti u život s očima punim njihovih slika? Hoćeš li živjeti pamteći ih i
stalno misleći na njih? Hoćeš li živjeti znajući šta oni trpe i znajući da si
ih ti mogao osloboditi, a nisi? A ako ih pobiješ, sve ćeš zaboraviti, sve!!!
I njih, i svoj boravak ovdje, i njihove patnje, i to da su ikad živjeli. Živiš
svoj život u sretnom neznanju, razumiješ? Kao blaženici, kao izabrani.
Nema ničega, sve je prelijepo, ali samo ako ih ponovo pobiješ. Ma
gluposti, ne pobiješ nego samo pomisliš, kao kad u dječijoj igri vikneš
“pam”.
- Samo što se u dječijoj igri ne rasprskava ni slika ni riječ - primijetio je
Simon sumorno.
- Ne dramatiziraj, molim te, to su logičke dosjetke. Ti bi njima učinio
neizrecivo veliku uslugu kad bi im to uradio, ne samo sebi nego i njima -
uzbuđeno se pobunio Enver. - To je usluga, oni bi ti bili zahvalni.
- Prekinule bi se patnje koje sada trpe?
- Da! To je ono što ti govorim: dobro tebi, dobro njima, svima dobro.
Oni bi mirovali sve dok se ne najavi novi belaj gore.
- A tada? -pitao je Simon.
- Sve ispočetka, evo kao i sada - odgovorio je Enver kao da se pravda. -
Vratiće se ovamo, umnoženi za one što će se sad uskoro ubiti, za vrijeme
idućeg pokolja i one čiju će krv ubice okusiti. A onda trpiti i čekati, kao i
sada.
- Čekati da ih neko novi pobije?
- Da ih pobije aktuelni vlasnik kuće.
- Recimo moj sin Sascha, ako bi on bio vlasnik kuće?
- Recimo on.
- Iako on sa svim tim pokoljima nema ništa!? - pobunilo se nešto u
Simonu.
- Upravo zato. Šta ti imaš sa svim ovim? - pitao je Enver i širokim
pokretom ruke pokazao na građevinu podzemnog grada, kao da je nastoji
obuhvatiti.
- Ne razumijem ti ja baš tu logiku - skeptično je primijetio Simon,
buneći se i dalje ali mirno i umorno.

201
 - Razumiješ, brate, kako ne bi razumio, samo se praviš blesav - odbrusio
je Enver. - Svaki pristojan čovjek je razumije, dakle i ti.
- Upravo zato što sam nevin, trebam se umiješati u sve ovo i nešto
rješavati?
- Upravo zato! - viknuo je Enver kao da gubi nerve. - Pa šta bi to mogao
riješiti neko ko je kriv? Koga to može ubica iskupiti? Šta bi on mogao
popraviti? Ni svoja vlastita djela ne bi mogao okajati, ni kad bi shvatio
šta je uradio i kad bi se ubio od muke i stida. Ali nemoj, tako ti Boga, da
sad ulazimo u raspravu o pravu i pravdi, nije to moja tema.
- Neću, ne boj se, nema tu rasprave - odsutno je odgovorio Simon.
- Nema, zaista - odmah se složio Enver. - Nego, da ti kreneš s poslom?
- Kakvim poslom?
- Da ih počneš ubijati. Oslobađati - ispravio se Enver.
- Gluposti. To ćeš ti riješiti bez mene. Moraćeš.
- Ne mogu, ja sam jedan od njih - uzviknuo je Enver.
- Onda neko drugi. Bez mene, prijatelju! Bez mene! To je jedini
odgovor koji ćete čuti od mene, jedini koji se od mene može dobiti. Bez
mene!

15. STANOVATI U SEBI

Uzvik “Bez mene!” odjekivao je u njemu još dugo nakon što se

probudio. Ležao je na zastrtom krevetu, odjeven kao onda kad je u sobi
nestalo kisika pa se plamen svijeće pretvorio u mali crveni krug koji ne
gori i ne troši svijeću. Ustao je i pogledao kroz prozor. Sudeći po suncu i
sjenama, dan je dobro odmakao, sigurno je već uvelike prošlo podne.

202
Koliko li je spavao, kad je ovako odmoran? Gotovo da ne pamti kad se
posljednji put osjećao ovako dobro. Nije to samo snaga, to je mnogo više
ono dragocjeno a nažalost rijetko osjećanje da si dobro smješten u sebi.
Ono kad sve tvoje zna da si u sebi istinski skućen.
Na stolu, na dnu keramičke zdjele, skrutila se gomilica stearina, ostaci
rastopljene svijeće, koja je očigledno nastavila goriti nakon njegovog
odlaska. Zadovoljno se protegne, uživajući u svojoj ispavanosti, svuče
džemper i košulju i krene u kupatilo. U predsoblju zaškripi pod pod
težinom njegovog tijela, a on se od toga radosno osmjehne i još nekoliko
puta pritisne nogom isto mjesto slušajući kako škripuće. “Kako je dobro
živjeti u kući u kojoj pod škripi samo kad staneš na njega”, mislio je. Ali
je važno da škripi, odvratno je boraviti u nijemoj kući. Prekrasno je kako
je kuća sada normalna i kako on uživa u njezinoj normalnosti. “Pa da, oni
su se sklanjali u drvo i izlazili iz njega, zato što je drvo nekada bilo
živo!”, zaključi u njemu neki glas, a njemu kroz glavu sine sjećanje da su
ga drvene stvari u kući gledale nevidljivim očima, da je Enver gotovo
sigurno izišao iz drveta od kojeg je napravljena kapija, da su podovi u
kući stalno bili nemirni... Ali uvijek drvo, stalno drvo. Život koji je
jednom postojao ne može se izbrisati niti zaboraviti, ma koliko dugo bilo
ormar drvo se sjeća svog života. Ili smrti? To što ono sada prima, ipak su
samo duše. Ali i pamćenje.
Iz ogledala u kupatilu gledao ga je čovjek s bradom starom najmanje
dva dana. Toliko je, znači, prošlo od onog brijanja kod Sadika Karalića.
Koliko je od toga proveo u snu, a koliko dolje? Njemu se čini da je dolje
proveo najviše sat-dva, ali to naravno ne može znati. Kad mu je ono neki
patuljak objašnjavao da vrijeme unutra i vrijeme vani teku različitim
brzinama? Ma ne, to je bilo u snu, u nekom košmaru, nema to veze sa
životom. Koliko naših dana odgovara njihovom satu? Ili obrnuto, koliko
njihovih dana odgovara našem satu, ako je naše vrijeme sporije? Ima li
neka formula da se to preračuna i koji patuljak bi znao izvesti tu
formulu?
Eh, što bi bilo dobro obrijati se kao čovjek, sada, kad mu ogledalo opet
pokazuje samo njegovo lice, mislio je gledajući se u ogledalu, a onda se
odluči sebi priuštiti kompletnu jutarnju toaletu, nakon Bog zna koliko
vremena. Ali mu ni tuširanje, ni brijanje nisu donijeli onu radost koju je
očekivao. Užitak da, tijelo ili nešto na njemu se naslađivalo, ali je

203
istinska radost izostala. Nije se valjda mogao radovati, zato što su oni
stalno bili tu, ne više u drvetu i u ogledalu, ali zato u njemu. Enver je u
pravu, ne može se to zaboraviti i ne može se izbrisati, još je gore sada
kad su u njemu. A možda i nije, ne može se reći je li bilo gore kad su ga
okruživali sa svih strana, nevidljivi a prisutni, ili sada, kad ga ne okružuju
jer su ga zaposjeli.
Odjene se i krene da se posavjetuje s Ibrahimom. On je iskusan i miran
čovjek, zna slušati i misliti a neće žuriti, mnogo će lakše u razgovoru s
njim odgonetnuti šta mu je činiti, nego u svojim osamljeničkim
monolozima. A on nešto činiti mora, toliko je već sada jasno.
Tek u avliji se sjetio svog posljednjeg razgovora s Ibrahimom. Ne bi
mogao sada raspravljati, objašnjavati i dokazivati ono što se između
Envera i njega već razjasnilo, nema za to ni snage ni volje. Neće, dakle,
ići. Šteta što će u srcu tog dobrog čovjeka ostati sumnja, makar sjena
sumnje, ali bi sve to bilo prevelik napor. Uostalom, bilo je glupo i
pomisliti da se s Ibrahimom savjetuje o ovome. Ova odluka se tiče njega
i Barbare, niko više na svijetu nema šta o tome misliti ili govoriti.
A Barbara ionako ide s njim, ona ostaje uz njega kako god da bude na
kraju, oni su, srećom, zauvijek povezani. Ovdje i dolje, ona je s njim, u to
ga je uvjerilo ono što je doživio u vratima donjeg svijeta. Ne bi onakav
doživljaj bio moguć bez Barbare, to jest on to sigurno ne bi mogao
preživjeti da ga ona nije za to pripremila.
Vratio se u kuću, u kuhinju, i počeo poslovati oko frižidera, ne baš
svjestan onoga što radi. Tek kad je sjeo za stol, na koji je prije toga
servirao nešto između doručka i ručka, shvatio je šta je radio. Zapravo ne
kad je sjeo za stol, nego kad je osjetio koliko je nezamislivo da sada
nešto pojede ili popije i s tim u vezi se začudio objedu koji leži serviran
pred njim. Vratio je namirnice u frižider i onda zbunjen stao nasred
kuhinje, kao da ne zna šta bi sa sobom. Sjetio se poplave sunca u avliji,
pa je ponovo krenuo vani, noseći stolicu. Namjestio je stolicu desno od
kapije, pored uskog pojasa zemlje na kojem su uvijek bile zasađene
kadifice, i izložio se suncu. Ma da, to se tijelo sjetilo ove radosne topline,
nije se sjetio on, nego upravo tijelo koje se evo predaje suncu i uživa kao
mačka. Kako se neko može čuditi što mačku nazivaju kraljevskom
životinjom? Pa ima li nešto kraljevskije od toga da se legne na sunce i
miruje, pogotovo danas, kad vlada ova opaka ideologija marljivosti?!

204
Gušteraš se, uživaš i miruješ na suncu. “Sve dok te ono ne isuši, kao
šljivu”, dodao je neki glas u njemu, ali on se više nije mogao baviti ovom
primjedbom jer je već snatrio u polusnu prepunom slika i mira. Mirnih
slika.
Svijesti ga je vratila ptica koja mu je sletjela na ruku, nije stigao vidjeti
koja jer je pobjegla čim se on pokrenuo. Sunce je već bilo prešlo njegovu
kapiju i on je sjedio u sjeni. Ustao je i krenuo u kuću, noseći stolicu sa
sobom, ispunjen ugodnim mirom. Sada je sve jasno, sve se odlučilo dok
je snatrio na suncu, u polusvijesti punoj slika.
Sjeo je za stol u svojoj sobi, dohvatio blok listova za pisma i počeo
pisati:
“Dragi Sascha,
ne znam ima li nekog posebnog značenja u tome što se ne stigoh oprostiti
kako je red i kako Bog zapovijeda ni od oca, ni, kako sada jasno vidim,
od sina. Znam samo da je tako i da se s tim moram pomiriti.
Otac je mislio da odlazim nakratko, zaraditi nešto džeparca za početak
studija, a ja nisam ni sebi smio reći da odlazim zauvijek, bojeći se da
time ne ureknem svoje planove i još više se bojeći da neću izdržati. Zato
smo se samo pozdravili, takoreći letimično, kako se pozdravljaju ljudi
koji će se uskoro opet vidjeti. Nije mi žao zbog toga, naprotiv. Ja i ne
znam kako bi trebao izgledati istinski oproštaj od oca, ne znam ni kako
bih ga ja podnio. Jedino mi je žao što mu nisam imao prilike reći da je
mnogo bolji i podnošljiviji, nego što sam mislio prije odlaska od kuće.
Ne znam je li znao koliko mi je bio nepodnošljiv, ne znam bi li mu nešto
značilo da sam kasnije, mnogo kasnije, ponekad uzdahnuo za njim i
osjetio kako mi nedostaje, ali bih sada eto volio da sam mu to nekad
rekao.
Ni s tobom se nisam oprostio, nisam se čak ni letimično pozdravio, jer
sam mislio da odlazim nakratko, provjeriti neke stvari sa svojim
sjećanjem. Pokazalo se da je taj odlazak još definitivniji, ako tako mogu
reći, od onoga i da je on uvod u ovaj odlazak što mi predstoji. Da ne bih
opet žalio što ne rekoh na vrijeme neke stvari, pišem ti ovo pismo.
Duboko sam uvjeren da će te ono stići, samo što ja ne znam trebam li se
tome radovati.
Vjerujem, želim vjerovati, da sam ti bio dobar otac. U svakom slučaju,
trudio sam se i volio te, ti si sigurno željeno dijete i dijete ljubavi. Samo

205
ponekad činilo mi se da se ne razumijemo potuno i to mi je smetalo. Isto
tako, ponekad se dešavalo da osjećam kako me krivo razumiješ a ja ti ne
znam učiniti jasnim ono što želim reći ili učiniti, pa sam dolazio na rub
bijesa ili očajanja. Nekoliko puta si i ti primijetio te moje probleme, pa
smo razgovarali o tome i proizvodili nove nesporazume. Jednom ili
dvaput smo se nakon naših razjašnjavajućih razgovora razišli mnogo dalji
nego što smo bili na njihovom početku. To se redovno događalo onda
kad sam ja govorio ili djelovao iz svoje mladosti, iz onog svijeta koji sam
upoznao ovdje, u Foči, iz predstava, uvjerenja, iskustava što sam ih
stekao prije odlaska. To je važan, možda presudan, dio mene o kojem ti
nisi imao i nisi mogao imati predstave. A glupo se osjećaš ako tvoj sin
nema predstave o velikom odsječku tvog života i zato nema mogućnosti
da razumije presudan dio tvog bića, zar ne. Ne shvati me krivo, molim te,
i tada mi je bilo jasno da se ti ne možeš približiti tome dijelu mog bića jer
nemaš ni najmutnije predstave o svijetu u kojem sam ja rastao, ali moj
bol i osjećanje uskraćenosti nisu bili manji zbog svijesti da je to tebi
nemoguće. Naprotiv, bilo bi mi možda lakše da sam te mogao bar malo
kriviti i ljutiti se na tebe.
Ne moram ti govoriti koliko puta sam poželio da dođeš ovamo i stekneš
neku sliku o svijetu u kojem sam rastao, ma koliko površnu, makar i
pogrešnu sliku. Ali da dođeš i počneš nešto misliti, osjećati, počneš se
nekako odnositi prema svijetu u kojem sam progovorio. Vjerovao sam da
bismo se tada bar još malo približili, bio sam siguran da bismo se još
bolje razumjeli već sutradan nakon što si vidio moju sobu, kuću,
Sastavke. Jedna od mojih najdubljih želja bila je da moje izbjegavanje
vojne obaveze pravno zastari dok si ti dovoljno mlad i otvoren, jedan od
mojih najstrasnijih snova bio je da s tobom provedem jedno ljeto u Foči.
Eh, kako sam čeznuo za tim da te uvedem u svoju kuću i predam ti je. Ne
očekuj da ti kažem kako je trebalo izgledati to “predavanje kuće”,
nemam pojma, nikad ga nisam zamislio malo konkretnije, ali to mi nije
smetalo da čeznem za tim. I nemoj mi napominjati koliko je suludo
očekivati da se ti iz Berlina preseliš u Foču, nisam to naravno očekivao i
nikad nisam pomislio na to. Ali sam ipak mogao i morao sanjariti o tome
da ovo bude i tvoja kuća, smio sam te ponekad zamišljati kao svog
nasljednika i domaćina u ovoj, u našoj, kući. Vjeruj da trenuci u kojima
sam tako sanjario nisu bili oni u kojima sam te najmanje volio.

206
 A sada je eto zaprijetilo da mi se ti snovi ostvare. Okolnosti, koje ti
neću bliže razlagati jer ni ti ni ja ne možemo na njih uticati, sklopile su se
tako da ja po svaku cijenu moram spriječiti ono što sam tako jako i tako
dugo želio, naime da ti jednom dođeš ovamo i preuzmeš našu kuću. Bog
te sačuvao od toga, ako ja to ne uspijem spriječiti, sine moj! Samo toliko
mogu reći, jer znam da te moja upozorenja i tvoja odluka da ne dolaziš ne
bi mogli spasiti.
Teško onome ko dočeka ostvarenje svojih snova, napisao je neko
negdje. Svjedočim da je potpuno u pravu.
Pamti me po dobru, Sascha. Nadam se da nećeš saznati šta je sa mnom
bilo i da ćeš me se sjećati onako kako ja sebe sada vidim - kao čovjeka
koji je od života dobio mnogo radosti i trudio se da nešto od toga podijeli
s drugima. Volio bih da i ovaj naš oproštaj bude u skladu s tim.
Vjerujem da se nemam na šta požaliti, nadam se da nema razloga da se
neko na mene požali, sve u svemu - mislim da je dobro.
Nedavno sam govorio da se ponosim što pripadam generaciji koja nije
htjela uspjeti. Mislim da sam u pravu, mislim da mi nismo htjeli uspjeh i
da je to ozbiljan razlog za ponos. Ali šta bih sve dao da poduhvat koji mi
predstoji uspije! I ti mi to poželi, molim te. Treba prekinuti lanac, treba
spasiti mrtve ili im bar olakšati patnje. Radi tebe.
Simon, tvoj otac”
Otvorio je pretinac u koji je neki dan stavio ono pismo Barbari i
odložio u njega i ovo, vjerujući da će ono u svakom slučaju dospjeti tamo
gdje treba. Ustajući od stola, primijetio je da se već gotovo smrklo pa se
začudio što nije imao nikakvih problema s vidljivošću dok je pisao.
Moglo bi se, doduše, pisati i pri ovom preslabom svjetlu, ali sa mnogo
napora za oči, a on je pisao kao usred dana. Jesu li to mu se oči već
navikle na tamu ili je bio toliko koncentriran na pismo Saschi da nije ni
primijetio koliko je svjetlo slabo?
Sišao je u podrum da razgleda ona metalna vrata. Mora se osigurati od
vlastite slabosti, mora sebe prisiliti da izdrži, a ta bi vrata mogla u tome
presudno pomoći. Gotovo je uzviknuo od radosti kad je vidio da ona,
pored one velike poluge što se osigurava katancem, imaju i normalnu
bravu u kojoj je stajao ključ. Bez problema je otvorio desno krilo,
provjerio da li ključ paše i s unutrašnje strane i uvjerio se da se brava
može normalno zaključati i iznutra. Zanimljivo je da brava radi ovako

207
glatko, kao da je jučer podmazana, a šarke škripe i stružu da bi i mrtve
probudile, pomisli Simon pa se neugodno lecnu od vlastite misli.
U jednom uglu podruma stajao je banak s priručnim alatom njegovog
oca. Tu je našao pilu za metal, njome nasjekao ključ, zapravo prepilao ga
dopola, a onda se vratio do vrata i stavio ključ u bravu s unutrašnje
strane. Nakon toga je na banku našao poveliki čekić, odnio ga do vrata i
stavio pored desnog krila koje je, otvoreno, štrčalo u podrum. Stao je na
trenutak, u mislima provjerio je li uradio sve što mu treba, zaključio da
jeste i onda se vratio u kuću, ostavljajući podrumska vrata otvorena i
svjetlo uključeno.
Obišao je kuću, pospremajući zbog nečega ono što možda nije bilo baš
na svome mjestu ili sasvim uredno. U kuhinji je, naprimjer, uklonio tablu
sa stola i naslonio je uza zid na donjem dijelu kredenca, u kupatilu
poslagao svoj higijenski pribor na staklenu policu u dnu ogledala, a u
roditeljskoj sobi, bez ikakve potrebe, zategao prekrivač na krevetu koji je
bio savršeno namješten. U svojoj sobi se već mogao snalaziti u mraku, pa
nije uključio svjetlo. Posjedio je na stolici pored pisaćeg stola, pomilovao
krevet, a onda prišao prozoru i otvorio ga. Vani je vladala dobra zrela noć
rane jeseni, svijetla iako bez mjesečine. Negdje je zavijao pas, gluho i
tužno. Moralo je djelovati gluho i tužno jer mu niko nije odgovarao.
Kako je to moguće, psi se dozivaju zavijanjem i zato se nikad ne javlja
samo jedan. Inače nešto nije u redu sa psima u Foči, otkako je došao
sluša ih skoro svake noći, a osim prvog dana nije vidio još nijednoga.
Duboko je udisao dobri jesenji zrak i čekao da mu se od njega zavrti u
glavi. To će biti znak da treba krenuti. Znao je da će tada zatvoriti prozor,
sići u podrum i zatvoriti za sobom podrumska vrata, isključiti svjetlo i u
mraku doći do otvorenih metalnih vrata, uzeti čekić koji je spremio pored
desnog krila i ući na ta vrata, koja su se po svemu sudeći pojavila upravo
za njega. I njih će zatvoriti za sobom, zaključati i onda čekićem slomiti
ključ koji je već narezan. Tako će biti prisiljen da izdrži, kod odlazaka je
inače najvažnije izdržati.
To je rješenje koje mu se otkrilo danas, dok je snatrio na suncu. Ne
može on njih ponovo pobiti, a ne može ni živjeti na ovom svijetu nakon
što ih je vidio, toliko je znao čim se danas probudio. Srećom. uvijek ima
treći put, a on mu se otkrio u polusnu: on će otići među njih da trpi s
njima, živ ali sposoban da osjeća i razumije.

208
 Opijao se noćnim zrakom i provjeravao u sebi vjeruje li on stvarno da
je dobro rješenje koje mu se otkrilo. Jeste, stvarno je dobro. Ako ništa
drugo, mora proći kroz vrata u kojima će potpuno, konačno, kostima i
onim dubljim od kostiju, doživjeti svoju Barbaru.
16. SVIJET JE ŠLJIVA

U nedjelju, 6. oktobra 1991. godine, Barbara Mihailović se probudila

oko pola jedanaest, mnogo kasnije nego što se inače budi, a onda je,
protivno svojim navikama, ostala u krevetu još gotovo pola sata. Toliko
joj je trebalo da se bar donekle sabere i svede na podnošljivu mjeru
nekakvu tegobu u glavi i u srcu, nekakvu mješavinu tuge, beznađa,
umora, neispavanosti, glavobolje...
Ovo je prvi put od njihovog vjenčanja 1969. godine, da je sama na ovaj
dan. Smijali su se onda ceremoniji, rugali se samoj ideji da država
blagoslovi njihovu ljubav, a ipak su bili svečano raspoloženi i patetični.
Valjda su to nastojali sakriti onim ruganjem i smijehom, ipak se
vjenčanje nije moglo uskladiti s njihovim uvjerenjima. Kao što su
kasnije, sve ove godine, jako pazili na to da 6. oktobra budu zajedno,
iako sebi nikad nisu priznali da je to zbog vjenčanja, ni svako sebi ni
jedno drugome. Ali nije to izvor njezinih problema, zbog toga može biti
tužna, i to kasnije, tokom dana, jer se ni zbog toga ne može tužna
probuditi. A ona ima sasvim ozbiljne probleme, ona je sva izlomljena i
turobna, umorna i bezvoljna, ona svoju glavu osjeća kao ogromno bure
koje ne može pokrenuti ni zbog veličine ni zbog težine, ona se ne sjeća
prošle noći i ne pada joj na um ni jedan razlog da se ovako budi. Osjeća
se kao da se sinoć strašno napila, daleko preko granice trovanja. Od čega
čovjek koji ne pije, ne uzima drogu, nije pao na glavu i nije dobio udarac
tupim predmetom u potiljak, nema temperaturu i prilično je zdrav, od
čega takav čovjek može izgubiti sjećanje na prošlu noć, potonuti u
ovakvo turobno raspoloženje i dobiti osjećanje da mu je glava besramno
narasla?
Nakon gotovo pola sata napora počela se postepeno prisjećati. Izišla je
sinoć, nakon večere, u šetnju, a kad se vratila pred ulazom ju je pristojno
oslovio neki nepoznat čovjek koji je rekao da dolazi od Simona. Rekao je
i svoje ime, vjerovatno jedno od onih muslimanskih imena koja se
doduše ne mogu izgovoriti, ali se zato još manje mogu upamtiti, a

209
Barbara ga je nakon upoznavanja naravno pozvala u kuću da joj ispriča
sve što zna o Simonu.Nije htio ni jesti, ni piti, samo je zamolio da
isključe svjetlo u kuhinji i razgovaraju pri svjetlu iz predsoblja,
objašnjavajući svoju molbu bolom u očima koji se na svjetlu pojačava.
Dugo je pričao, ispričao je sve što se sa Simonom dogodilo od dolaska
u Foču. Barbari se posebno dopalo što je dužnu pažnju posvetio
unutrašnjim stanjima, osjećanjima, razmišljanjima i sjećanjima njezinog
muža, kao da joj nastoji omogućiti da s mužem podijeli bosanske dane i
iskustva. Na trenutke ga je doslovno vidjela i smijala mu se, na momente
je u strančevom glasu prepoznala i upravo čula njegov, ponekad je
osjetila i doslovno mogla dodirnuti svog bjegunca. Zaista ga je vidjela
pred sobom kako silazi niz svoje brdo i kliče da je svijet kao šljiva. Kako
se samo taj zna radovati, blesan blaženi! I stranac joj se dopao tokom
pripovijedanja, baš je dobro znao uočiti detalje i staviti ih u funkciju
onog bitnog, naprimjer onu primjedbu o ženskom stomaku ili cijelu priču
o Simonovom berlinskom snu. A pri tom je pričao jednostavno, po redu,
počinjući s dolaskom i prvim silaskom u grad, kad je otkrio da je svijet
kao šljiva, i nastavljajući s pojedinim događajima i danima, onako kako
su se oni u stvarnosti poredali. Završio je s izvještajem o silasku u
podzemni svijet.
- Kad je to bilo - pitala je Barbara kad je on ušutio.
- Teško je reći, vremena su različita a ja sam dosta slab u
preračunavanju - odgovorio je Simonov Bosanac. - Ako se ne varam, to
se evo upravo događa, gospođo.
Barbara nije sasvim shvatila šta mu znači ovaj odgovor i cijela priča sa
silaskom u podzemlje, ali joj on nije dao priliku da ga podrobnije ispita o
tome jer je odmah po završetku izvještaja teško uzdahnuo i zaključio da
bi se moglo ići na spavanje, pravdajući se teškim umorom. Barbara je
odbila svaki razgovor o tome da on ide negdje drugdje i smjestila ga u
Saschinu sobu. Bilo joj je, doduše, čudno da neko doputuje iz Bosne bez
prtljaga, ama bez jedne male trobe, ali je zaključila da nije njezino time
se baviti i da se od čovjeka koji je godinama bio Simonov najbolji
prijatelj nešto normalnije ne može ni očekivati. Uostalom, ostalo je nešto
Saschinih stvari, dovoljno za nevolju.
Bilo je prošlo četiri kad su legli. U svojoj sobi, Barbara je par puta
radosno udahnula i tek tada shvatila koliko joj je smetao teški miris oraha

210
koji je dolazio od Simonovog Bosanca. Ali nije dugo uživala, uskoro ju
je preplavila nekakva teška tuga i osjećanje da joj glava raste, po svemu
sudeći od otrovnog orahovog mirisa. S tim osjećanjem je i zaspala, a evo
i probudila se s njim.
Skočila je iz kreveta i užurbala se, kad se prisjetila prethodne noći. Bog
zna otkad stranac čeka u Saschinoj sobi i pita se šta sa sobom! Umila se i
požurila u kuhinju da vidi šta bi gostu mogla ponuditi za doručak. Kafe-
mašinu je, naravno, odmah uključila, od Simona je znala da u Bosni
samo one koji ti nisu dobrodošli pitaš hoće li kafu. Namjerno je klapala
posuđem, dok je improvizirala doručak koji bi se mogao ponuditi
muslimanu, bez svinjetine, masti i svega što je bilo u dodiru s jednim ili
drugim, namjerno je klapala i proizvodila druge glasne zvukove da bi
gost čuo njezino poslovanje po kuhinji i došao na doručak.
Htjela ga je pričekati s doručkom, sigurno će mu biti ugodnije ako jedu
zajedno, a nije joj se ni jelo, pa je sebi nalila šolju kafe i počela pijuckati,
u nadi da će joj se i glava razbistriti, oslobađajući je ovog mučnog
osjećanja neispavanosti. Ona, naime, nije pospana, ona je neispavana,
ona je sva troma i lomna od manjka odmora, iako ne osjeća potrebu za
snom i vjerovatno ne bi zaspala da sad legne. Ispila je već i drugu šolju
kafe i proizvela sve zvukove kojih se sjetila, a gost se još nije pojavio.
Pregledala je stakleno, keramičko i porculansko posuđe što ga ima, ali
nije našla komad kojeg bi se odrekla i razbila ga u predsoblju, da time
probudi gosta i pozove ga na doručak. Tako je odlučila da ipak ode u
Saschinu sobu i probudi bosansku uspavanu ljepoticu.
Soba je bila prazna i krevet netaknut, jedini znak da je ovdje neko
boravio od Saschinog odlaska bio je oblak orahovog mirisa, uostalom
mnogo slabiji nego sinoć u kuhinji. Obišla je cijeli stan, prostoriju po
prostoriju, podrugujući se sebi što to radi i znajući pri tom jako dobro da
za svaki slučaj mora uraditi upravo to. Nigdje traga, nigdje znaka da je
ovdje nekada bilo gostiju. Tek tada joj padne u oči da su oni svu noć
razgovarali i sjajno se razumjeli, a da ona nije ni primijetila jezik na
kojem se razumiju. Kako su oni govorili? Simonov jezik monotonih
vokala i tvrdih konsonanata ona nije uspjela naučiti dovoljno dobro da
bez problema razgovara s nekim par sati, a Simonovi zemljaci, upravo
zbog svojih konsonanata i pogotovo zbog njihovog strašnog kotrljajućeg
“r”, ne mogu naučiti njemački tako dobro da izgovor ne bude upadljiv. A

211
ona nije primijetila izgovor, ni u jednom trenutku nije imala problema s
razumijevanjem, uopće nije primijetila jezik na kojem govore. Kao da
govori sama sa sobom, pa čak i sa sobom bi vjerovatno imala više
problema. Ko bi tu nešto razumio, negdje krajem ljeta je postalo sasvim
očigledno da svijet postepeno klizi u ludilo.
Kako joj se glava nije htjela ni razbistriti, ni smanjiti, odlučila je
iskoristiti nestanak Simonovog prijatelja da iziđe u šetnju i tako pokuša
pomoći svojoj sirotoj glavi. Odjenula se, napisala za svaki slučaj na dvije
cedulje “Vračam se brzom” i jednu zalijepila na vrata stana a drugu na
vrata zgrade, pa krenula brzim korakom.
Dan je bio prekrasan, kakav samo može biti dan rane jeseni. Sve je bilo
puno juga i zrelosti, kao da ugodni vjetar, blagoslovljeni berlinski vjetar
koji rastjera vlagu i osuši svijet, u sve udahnjuje zrelost i svjetlo. Toliko
je juga bilo u ovom vjetru, da joj se na momente činilo kako s njim udiše
jod. Neizrecivo joj je prijao vjetar koji je puhao u lice, brzi hod širokim
ulicama, poplava svjetla koja se slivala iz neba na grad. Uhvati sebe kako
pokušava hodati onako kako je hodala u Simonovom snu, pa se glasno
nasmija, osjećajući kako crveni. Zna ona kako ju je vidio, da je on ovdje,
sad bi mu ona hodala upravo onako kako je on gledao u snu. I bilo bi mu
isto kao u snu, iako ona na sebi ima farmerice koje bi bilo šteta odrezati.
Išla je sve brže i osjećala se sve bolje, postajala je sve lakša i sve
radosnija. Ulice su se praznile i širile, svjetlo se pojačavalo. U jednom
trenutku osjeti negdje u sebi, više bićem nego nosom, poznat miris,
suviše poznat da ga ne bi prepoznala. Bože, je li to moguće!? Je li
stvarno Simonov miris ono za šta je ona mislila da je jod što se nekako
našao u vjetru? Cijeli stomak joj se snažno zgrči, bolno i s puno užitka.
Već je bilo kasno popodne kad je primijetila da je zalutala.
Namjeravala je ići u Grunewald, ali je očigledno negdje skrenula s puta i
dospjela u neki park koji ne poznaje, sa mnogo granatog listopadnog
drveća, s neuređenim i čak neočišćenim stazama, s pravom mrežom
prilično zaraslih kanala. Sjela je na jednu klupu, ne toliko da se odmori
koliko iz želje da dobri kristalni zrak udiše mirno i duboko. Kako li je
mogao izgledati njegov doživljaj u vratima? Onaj njegov Bosanac kaže
da je bio strahovito jak, kao da je doživljava kostima i onim dubljim od
kostiju. A onda je, kaže, radosno iščekivao taj doživljaj kad je polazio u
podzemlje, radovao se unaprijed tome što će mu se s njom konačno

212
sjediniti oni najdublji dijelovi bića. Vjeruje ona to, to sasvim liči na
njega. Na njih, i ona bi se rado prepustila svemu ako bi pri tome mogla
njega tako doživjeti. Da se sjedine onim što je dublje od kostiju.
Osjeti kako joj cijelo tijelo ugodno trne. Gdje li je sad njezin sveti
luđak? Šta je uradio da bi je danas mogao ovako potpuno okružiti i
ispuniti sobom? Bože, kako ga je puna, kao da ga vjetar stvarno donosi. I
kako danas njegov miris liči na jod, uvijek je on mirisao slično jodu, ali
danas!!!
Spusti se s klupe i odvuče se do velikog drveta pored nje. Leđima
snažno pritisne deblo, ne bi li lakše podnijela moćne grčeve koji su je
razdirali iznutra, a ruke su joj se zarivale u debeli sloj opalog lišća što se
napravio pod drvetom. Gore je bilo suho i šuštalo je, ali dolje, u dubini,
bilo je toplo i mokro. Grabila ga je, slagala sebi na stomak i gnječila
objema rukama. A onda se iz nekih njoj nepoznatih dubina, sa samog dna
njezine utrobe, ote glas koji viknu tako jako da je cijeli park odjeknuo:
- Svijet je uistinu šljiva, lijepa zrela šljiva!

213
 RJEČNIK ORIJENTALIZAMA
aman (ar.) milost, sigurnost; uzvik čuđenja ili preklinjanja
aman jarabi (ar. ya - o!, rabbi - moj gospodaru) o, moj Bože!, izraz
zaprepaštenosti
a.s. - alejhiselam (ar. alayh -i -ssalam) epiteton koji se izgovara i piše uz
ime svakog Božijeg poslanika
Azrail anđeo smrti, vjesnik i donosilac smrti
bolan, bona (tur. bol - prostran, obilan) uzrečica kojom se i oslovljava
sugovornika
bujrum (tur.) izvoli, izvolite
džennaza (dženaza) (ar.) muslimanski pogrebni obred, molitva za
mrtvaca
findžan (per.) zdjelica, šolja za kafu
harem (ar.) zatvoreni, za neposvećene zabranjeni prostor; ženska čeljad;
groblje
hidžretska godina (ar. hidžra - seoba) godina po muslimanskom
računanju vremena; Muhammed a.s. je 16. 7. 622. preselio iz Mekke u
Medinu i taj se datum uzima za početak muslimanskog računanja
vremena; kako je u islamu na snazi lunarni kalendar, broj hidžretske
godine se izračunava posebnom formulom, a ne oduzimanjem 622 od
broja godine po gregorijanskom kalendaru
imam (ar.) predvodnik molitve; titula velikih islamskih mislilaca

214
Isa a.s. Isus, kojega i muslimani slave kao Božijeg poslanika
jallah (tur. yallah, ar. ya Allah) s Božijom pomoći; uzvik dobrodošlice
jaran (per.) prijatelj; drug
komšiluk, komšija susjedstvo, susjed
mahsuz (ar.) naročit, specijalan, osobit
mejt, mejit, meit (ar.) mrtvac, leš
mezar (ar.) grob
minbar, minber (ar.) govornica u džamiji, propovjedaonica s koje se
imam nakon zajedničke molitve petkom obraća vjernicima
mujezin (ar.) službenik pri džamiji koji poziva na molitvu; on “uči ezan”
s munare, tornja uz džamiju, i time označava da je vrijeme za molitvu
sećija (tur.) uzdignuto sjedište prekriveno tepihom i minderom koje se
prostire duž sobnog zida
selam alejkum (ar.) pozdrav, zazivanje mira na onoga s kim se srelo
sokak (ar.) ulica
tabut (ar.) nosila za mrtvaca; muslimani se sahranjuju bez sanduka,
umotani u čisto bijelo platno, a do groba se nose na posebnoj nosiljci
koja se zove tabut
vakif (ar.) zavještač, osnivač vakufa (zadužbine)

215