Sie sind auf Seite 1von 25

Skender Kulenović

Soneti i poeme
2
Rusa pjesma To začeše me u krvožeđi čula.
U najprije srećna pomrčina tmula,
Sklupčila si se u meni u tmulo nemušto jao. A onda se rodih u svijetli pakao.
Ne znaš da li da siđeš među školjke mi, ponor duboko,
il da iscvateš u nebo – da budeš zvijezdani bokor. Dok su u bludnoj jednačini ječali
Crniš se, pjesmo, u meni ko mjesec neizgrijao. Roditelji moje nerođene volje,
Crni konsilijum; okrećići šolje,
Vilo zelenca jezerskog pod sklopom mi trepavica – Đavoli neki o meni su vijećali.
Ni ćuk ti ne vidje izron ni alga što te leluja.
Šumo sa stablina jeke, sa lišćem od slavuja, I smisliše mene iz moje amebe,
Crnico azurna, sva u groznici zvjezdanih klica, A ja se zgrčih za nekoga sebe –
Vijeće se samo s tihim o-ho zgledalo.
Ne izlazi, jezerko, u riječ – u mjesečeve čini,
Šumo od biglisa, zamri u harfi-paučini, I evo, noćas, u mraku žutih svijeća,
Ne propupajte, sunca, iz zora zvjezdanih mliječi: Crni konsilj o meni opet vijeća –
Ćuteć mi tura pred lice ogledalo.
Sutra, kad zadani opet, bićeš mi, pjesmo, ko pljeva.
U jalovu buljićeš plavet, u rosi mrtva ševa,
I ja, strašilo isto, u istu strnjiku riječi. Pisma

Kućno poštansko sanduče, i ista te ista dilema.


Ponornica Izvadim ključ, pa kažem: Bolje, ne otvori!
Na sva ta draga pisma što ih unutra nema
Strgam moru svjetla i ko tumore izrežem oči. Budi sanduk ćutnje i ništa ne odgovori.
Mrmorom crnih mi voda začepim uši ko boli.
Gorka mi nepca grotla raskužim crnom soli. Kaže, pa otvorim, i opet u me zrene,
I bacim posljednju misao prvoj podzemnoj ploči. Ljuta što je budim, crna mačka praznina.
I u jednom kutu, od prijatelja il žene,
Al grotlo mi otješnja: hrupim – na bijelcu vodoskoka, Pisma što neće stići čita paučina.
A korito me uzme u obale, štake bogalja.
Pa u pjeni mi svijet isperu kloaka i pralja, Ruka tad zatvori sanduk – t škrine ključ bez ruke.
I svi me pomalo otpiju, do mrava – krvoloka. Oči još okrznu ime – to gledaju oči bez zjena.
Trenuci otrežnjenja kad saznam da nema ma više,
I s pola se sebe sručim u uvir ko u rođenje,
U crno se zakletu spjenim neporodilju vrela. I da se to svakoga jutra napravim od žbuke.
Al žile me izvora nađu i dosrče korijenje. Ničega više nisam ni oblik ni sjena.
I kao samoj sebi samo praznina mi piše.
I tražeć se banem u svijet, pa zjapim iz suha ždrijela
U ložnice svjetnih čaški gdje s prašnika bludnih kapam,
I slušam, u gluhom mi školjci, mračni muk svojih škrapa. Nad mrtvom majkom svojom

Noturno Poljubi još jednom joj čelo, kojim te sada gleda


ispod kapaka mrtvih: usnom što stid ti je stinu
Lud, satir bluda te je noći njakao, nevjerstva izmjeri svoja na tom čelu od leda,

3
i zapamti ih vjerno u svakom svome vinu. Baštovan, stegnom trešnje milim – da iskoči sva će.
Pupoljkom sluti me breskva – pa ko da vazduh prosvjeta.
Baci još jedan joj grumen zemlje koja je prima, U duplje, pukline, čaške, ja nenasiti vjetar,
da vidiš kako se ona sahranjivala u te, Na iglama njuha uđem i rijem im mrko saće.
da čuješ kako će pasti tvoja zaludna rima
kao što pada sad zemlja na ta usta što ćute. Ja uštap, zađoh u oči ljepotica kao pijeska.
Dažd visu, izvorim pod njim – žedne me ozvijezde oči.
Zaustavi tu suzu što hoće da ti ispere Lišaj mi dubom ne raste kud je srcolika reska.
taj pelin u omči grla, taj kasni jauk vjere,
i humku što raste ko grijeh – oblije tugom krina. Cvijet cvijetu s ruku mi nikne stećkom, kad odem na počin.
Ozimo sjeme, pod smetom palih zvijezda od leda,
Ne miči nikud, jer korak – korak je zaborava, U zlatnom snu klice se njišem u klasju svog nedogleda.
Stoj, gledaj: tako si nico ko što će iz nje trava.
Zanijemi joj nad grobom, i budi vjerna tišina.
Čuda

Šetnja Svrh snijega do juga rijeka: zveket vilinskog nakita.


Tu glađu se krili galeb, korijenom gnijezdi se jasen.
Sadimo gluh bat nogu, gleda nas ćutnja asfaltna. S pastrvom danuju zvijezde, i vidre s češljem rakita.
Potiljci, brda pamćenja, pagnuti nam u tugu. Nebo – ogromnosti oko. Tu protegnut sam i spasen.
Slijepac sa slijepcem idemo svak u svom videokrugu.
Ruka se klati kraj ruke – još samo da stanu i klatna. Srce je sjelo na prijesto, i svaku pomisao cara
Domisli odmah i pruži iz sebe obličje krasa.
Sve sada stoji dotkano u mrtvom uzlu usta. Zrno do zrna se stišćem u punom srcu svog nara.
Iz bora nam se gledaju zmije nemilosrđa. Sam, bor iz petnih mi žila u bezdan sunčani stasa.
Kubeta očiju izjele nebeska čađ i rđa.
U grlu nam stoji još kost strašnoga neizusta. I na dnu go sam oblutak ljubljen oblinama vode.
Sva nevidjela se bistre kroz bistre mi oči rode.
Vjetar pod nogom prevrne žuti list sanovnika: U mračnoj duplji mi duba zlate se zujna mi saća.
I, ja sam sunca nozdrva – ti krin mi pun ko nikad.
Ja sijam ti, svod od duga – ti zlatno kube si oka. Sunovrat s gromom sam slapa, i iskok duge iz pjene.
S njom gasnem, i svaka mi kap se, u sladostrašću mijene,
Ti s bulkom svijeće čekaš me, ja hrlim, konjik mraka. U praroditeljku čuda, u prakap bremenu vraća.
Sve nam je opet vinograd, uzlet nam loza svaka.
Punim te, grozd svoj bezdani, suncem iz žila čoka.
Tarih (za Karađozbegovu džamiju u Mostaru)

*** Rat il svegled satrap il jesen od rita


Poružne i svjetlost – nebo zemlji zgade.
Ugledam – dojke. (A to brijega dva gola i obla, Ti kamena lebdiš ko procvali badem
I vrhom im džbunje rudi: gle, maline bradavica). Žedna plavog bezdna, puzavica sita.
Usrknem sunca i dažda do plavih omaglica
Pa usnama svoje sjenke po njima klonem ja oblak. Sunce, ko dan sudnji, skine sve do gola.
Čempres što te rastom ljubomore prati

4
tad, ko da je bio slijep od iskona ti,
žagri u te novu, a njeg nema pola. Pa u mrak zvjezdojedi
Sa ćukom uz huk mu sjedi –
Šta mu sniva svjetlost, mjesec vidi – ti kad Muk mjeri u mirijadi,
pustiš da ti tinja u krijesnici tijela.
U krošnje košćela bura pusti bika Sve dok, astronome sijedi,
Traje ti trunke u kredi
i stabla im škripe – ti mirna i bijela. I tebe – boga u nadi.
Umrem, iz korijena vjekova izlistam
I budem ti čempres: a ti stojiš ista.
Evo čelom svega

Mrtvo korito Evo čelom svega klonusmo po stolu.


Daj nam jednu nesvijest od sna istinskiju,
Tu sada protiču sedre: gluhi katarakt kostura. Ti još, muno nečeg, što se ote bolu.
Okret posljedni leži u točku vodeničkom smotan. Daj nam blagu tminu kojom mošti spiju.
Naiškrženi iz ikre, neiskriljeni iz čahura
U sunđer pijeska su zašli bez škrga i krila života. O kresni – žilje nam trgni u svom lasu
Iz svega, a, ždrale, što u nama čekaš,
Sad su, bez virskih zrcala, slijepci zvijezda i munja. Vrati nas u ljuske što ih pijesak zasu!...
U mračnom pamćenju pećina zakrečen biser šuma. Zovnemo – iz mraka ne dođe ni jeka.
I žeđ se, mrtva, zgrčila u žile oblanog džbunja.
Umrijevši – prešla je rijeka u korito moga uma. Oči potpnule na dno svog žilišta.
Krijesnice sjećanja zgasilo je ništa.
I slapom sa zvijezde na zvijezdu ruši se, težom azura, Bestrag i samoći... To – mrak smo lokvanja:
Pra-lednim zvjezdanim santama donosi vatru klica
I zvijezdama-kosturnicama uskrsli dah božura Rastvorimo čašku: sunce, zađi u nas!
Pregršt je plaveti drhtava nam kruna
i zvijezdama-šišmišima otkriva čudesna lica. I strepnje: gluh šišmiš premotava tkanja.
I školjkom korita mrtvog, gdje bio sam šumna rijeka,
Slušam gdje šumim bez ušća sred azurnog neizreka.
Vaze

Poskočica smrti U riznici Tutan-Kamona stoje dvije srasle vaze


Od prozračnog alabastra kao od svjetlosti zvijezda.
Zatvori već oči gladi Ljubav je prešla u kamen u ćorsokaku staze
da nađu dno nedogledi. I ostao samo mutni hijeroglif žlijezda.
U stope se sam usadi
Da ožive krstoredi.. I ko da ga pročita kad nam je srce od straha,
Kad su nam oči od laži, kad su nam usta od riječi!
Djed – suncu vječnošću mjedi Blago tigru i tigrici u strasnom jedinstvu daha,
ne češljaj inje u bradi. Blago jagorčiki pokornoj pod razvigorom kad mliječi!
Sve lađe u sante sledi
I luči u glavnje ščadi. Istinom svoga tijela mi srastemo u laži

5
I vaze naše postanu grobnice svakoga cvijeća.
O majstore, alabastra, groznu mi tajnu obnaži: Gdje slijepcu vida da nađem žiži sunčevog oka?
Tminu da zovem za sudiju, tajac za svjedoka?
Zar nema nam druge kobi već očajem tvog umijeća Kako taj muk da nadglušim pred mukom mrtvog krika?
Sliti se kamen u kamen i biti krvotok od zraka,
I živi gledati sebe iz praznih očiju-raka?
Svejedno

O alge Bićemo čerga što mijenja


Zvijezde duž mliječnog druma.
Sjedimo, moru već ušće, sjen sjeni, ja i stijena. I mrtvi od vina uma
S talasa sja nam u škrape, iškrapljen, davni nam sedef. Sahranjivat se u rođenja.
Perje nam osta od selica, s njima i lišaj nam htjede
Za njima ruke nam pružene iz bezrukih ramena. To nikada neće biti.
Bićemo što smo i bili.
S pučine našeg čekanja val novorođen krene Jedni od drugih siti.
I svakim propnjem zagrabi sve plavlju iz bezdana nada Cvijet pa opet gnjili.
Rodom nas opaše – bude nam ko usred vinograda,
Pa skopni, i oko nogu nam – obzvone negve pjene. Meni je ime Svejedno,
Moj drum je bijeli anal
Bora se začne u bori i škrapa u svakoj nam škrapi. U zviježđe nedogledno:
U sušu nas neba sije kap svaka što s nas hlapi.
Iza potiljaka nam kuka kukuvija nepovrata. Vi srećni, na konje čula!
Vi očajni, s pustih kula
So nam po okamenini, gorka so – rđa pline... U crni mi skačite kanal!
O alge što val vas doniha sve trule od dubine,
Dajte za tminu već koja smo te dnovide oči svog cvata.
Prh

Krik To radi i rijeka. Iz zubala obala oslobađa se u ušću.


I vrba. Kroz rasprs pupova lišćem iskipi joj nabrekla tuba.
Otkuda znam da je tu šuma kad sama je tmina, Tako i svoga pancira tjeskobu, od utrobe pupa gušću,
Tolika da su je pune – i prazne duplje vida U čahuri, maločas neživa, sad mala razapinje buba.
Do dna mi pamćenja, sužnja što traži provid zida.
Da li to pipam stabla, il mene dira tamnina? To sad je mumiju drevni oživio mag sunca i kiselina.
Oči, dvije žeđi, promoli prve. Nov grč, pa s gluhim škrgutom muke
Otkada znam da je u šumi to kriknula ptica Ramenima nadme prvi prsten stege – i strašna je mina.
Kad sama je tišina, bezvučno naličje zvuka, On prsne. I srećna, tad prvim pipcima dohvati sunčeve ruke.
Kad i šum moga daha prah mrklog postane muka,
I šuplje bezvučje uđe u korijen glasnih žica. Još, pa još – i svoja. Al uzetog prha: cima iz balzama krila.
Još prozirna do srca. Niču po njoj zvijezde i oblači je svila.
Tak krik – tmina to ote li dan ptici iz drijema? U slasti iskrsenja i u čudu svijeta još ne zna kud bi, šta bi.
Il kriknu ljubav, il razbojstvo – i već ih nema.
Kud padam kucaj po kucaj sa srca – časovnika? Tad, jedva, razlepezi krila, ko da je vidjela buđenje lokvanja.

6
Okuša prh pa, puna vječnosti, prhne u srećni svijet neznanja,
Pahuljica radosti, svemu u susret, maslačku, jeseni, žabi.
Kod Don Kihota

Pod kedrovima Da ti pričam (moram) šta se poslije desi.


Živ ti nije niko od poroda i roda.
S dna duše kedrovi srču pa krošnjama vodoskoka Vino se probistri, zamuti se voda.
Pršću u žeđ svih rana zeleni tamjan tišine. Crkva nam se zlati u nesitoj kesi.
Raširilo paun – veče rep raja, oko do oka.
Crvrčak je dozvao ženku, ćuti iz njene dubine. Čuvamo ti vjerno – u muzeju koplja.
Rosinanta pase s ergelom magaraca.
Muk zelen za čelo mi zašo: crni rob krtičnjaka Na vjetrenjačke neće ni lud da se baca,
Krtica – miso se pustila u blažen zelen potop. A nebeska ševa posta barska droplja.
Matici srca se vratile pčele sa proplanka,
Grozdne. Blizanac sam travi: muk tajca nam je krvotok. Sančo tvoj sad luta izgubljen do boga,
Noćiva umoran pod nebom od smoga
Il se to krutim u kamen? Il, panj već, trulim u prlad? (tako nešto vidio ni u snu nijesi).
Zmijoglav bršljan mukline steže već gnijezdo mi grla.
(I gnijezdo je navrh kedra zadavljeno bez vriska.) Kapi duše žedna samo je još suša.
Sat pa rat, trbuh-trka, u nosu nam duša,
Šišarka rastisla ljuske: uzalud čeka pelud. O Gospodaru, o zaboga gdje si!
Pun češer – bludna mu praška zalud pah vjetra i pčelu.
Bjegunca u miru, sad gleda iz trave me košulja zmijska.
Kletva

Govorenje tvrđave Neka raspad tijela bude blagoslov.


Neka kucaj srca bude prah svih sreća.
Vi putnici s ponora mora i s kopna od bogaza, Nek obrva sumnje raste za vijek veća.
Ne gnijezdite selice – oči pod kalpake mi kula: Nek vuci nadgluše svih anđela zov.
Nit sam, nit s mene se vidi to vaše voće oazam
Nit u meni grad ćete doći ljuskama svog rasula. Smrt neka nam bude od pogače preča.
Ne imali kuće – pa ni zvjezdan krov.
Sijači maltera – svu me je razjela zidna biljka, Nek nam soko lijeće u zaludan lov.
I sada samo srž vjetra kroz kosti šuplje mi huji, Crkve nek okreče, da smo ispod kreča.
Munje su skinle zastavu sa svakog moga šiljka
I u crn pokrov je smotale u svakoj mojoj guji. Pas namjernik nek nam zalijeva suh džbun.
U kovrdže ćutnje nek nam puknu strune.
Usta mi zarasto ljetopis puzavica i drače. Nek debljaju crvi dok se krotko trune.
Sove mi posude zjene – i tada mi kule zrače,
Uholeže mi izjele sve što sam čula živa. Nek nam u mulj tmasti krilat klone čun.
Tvojim okom, sunce, svevidim se kunem
Zemlja je ušla u oklope i lubanje junaka. Da kunem kamenjem dragim s tvoje krune.
Sad, nada mnom šupalj stoji i kamenolom oblaka.
Crv ovdje plovi kroz pramce, i pauk je vjetar griva.

7
Neskrašeni Rat il stoglav satrap il zmaj zemljotresa
Sruše sve do zvijezda, i nebo se jada.
Iziđimo u otrov kafana, Ti miran i savit preko mrakobjesa,
Otrovani lijekom svojih soba, Ljude i rijeku puštaš ušću nada.
Iz utvara svojih jorgovana
U skazaljke obnaženih noga. Hoće da premosti tebe u svom svijetu
Slikar opsjednuti, pa u posla pola
Iziđimo iz grobnice dana Dođe mu da baci u rijeku paletu,
Međ vampire ponoćnoga doba, Srdit sklapa štake – sve skelet i smola!
Iscijedimo gnoj iz svojih rana
Za gnoj novi povratnoga groba. Mjesec novorođen kad krene da pređe
S ove međe nebu do one mu međe,
Iziđimo u ceh violina, Tvojim bijelim skokom htio bi da skoči.
U hemiju dostignutih vina,
U sluh vječni pripitih špijuna. Ja, tvoj neimar, kad skidahu ti skele,
Zažmirih i pobjegoh od zamisli smjele.
Nazdravimo onim koji sade, Kad čuh glas, orosiše mrtve mi se oči.
Srećne ruke, svoje vinograde,
Podignimo stijeg nekih buna!
Ničija već moja

Govorenje sahatkule I u vječni mrak mi zemlja svijeća.


Samar orla ne tovari na me:
Vi sahačije, vi zidari, vi moji uskrsitelji, Sam ću lećat i sred ove tame
Vratite malter i skazaljke što treba da me vrate. Širom krila od svojijeh pleća.
Pogledajte bolje u lice toj svojoj dobroj želji,
Osluhnite sluhom kamena otkucane mi sate. Nek je vihor a ja slamka slame.
Bože, krin sam, a tirjanstvu sječa.
Šta biste dobili – do te skazaljke vam na ruci? O čovještva grdna kulo steća,
Pustite nek me navijaju i dalje sljepimiši Primi mene, sjedi mi na rame.
I uređaje mi čiste paučinom pauci.
Otkucaje, i jeku im, predadoh vjetru i kiši. Grdna kulo od male kapele.
S tebe u svijet želje mi se bijele.
Uzmite muk mog gvožđa i čekiće kamena moga Ad i rđa dođu – sve mi stmine.
I odnesite u svoje ponoćne radione.
Osluhnite moje četvrti što bez opravke zvone Šta ću, rukom segnem do Njeguša,
Pa iz grotla svijeh vrela, ka suša,
I iskujte sat novi, sat ovaj sa koga Gusle uzmem, struna zubma škrine.
Jezde kopita vjekova na uzdama minute
U daljine izvjesne, što ne vide se, ni slute.
Zatečeni

Tarih II (za Stari most u Mostaru) Šuma, more, svjetlost, kameni kućerak,
Sve zgaslo u vidu – sve sad ovaj miris

8
Što ga žeđ bora iz podzemnih jezera
Srče u ovaj opoj u kome se žmiri.

Ali tog da vidim – i oči otvorih –


Tog što odjednom unebi me tanko!
Nigdje ga. I tražim po zapamćenoj flori...
Al samo lebdi miris, a on – i snu neznanko.

Možda je zaspao ko sneni lopoči


I miriše iz sna – u lopoč stvorih oči.
Ne. Razimčem travu, i onu po stijeni...

Gle! Zar postoji? Karanfil, divlji, sitan!


Nebesniji u travi no bor u nebu titan!
Zatečeni, gledamo se, ja i stih nerođeni. OCVALE PRIMULE

I
Stećak
To su tople kćerke vlažnih zavjetrina.
Stećak mramorni ćuti govorm scena po boku, Skrivene i nježne, za suncem se žute.
jači od kandža kiše, povampirenja i krađe. Bez mirisa, na dnu žutih krvi slute
Njegov mjesec i sunce, što znače posmrtne lađe, skora iščeznuća s dolaskom vrelina.
davno su prevezli dušu, vjekuju sad u doku.
Kao da su mrtve. Ali one ćute
Udaljili su se od njeg i gradovi i sela. u srcima žutim strast mlakih toplina.
Vidik mu stvore listopad i koze što tu brste. U njedrima vrije sok, sruji svježina,
Vjetar podsjeti lijeske, i one se šaptom krste. al primule meke i titrave šute.
Zmija mu krene uz reljef, svoj reljef svije sred čela.
U sivoj ekstazi posljednjih bulbula,
Zašto sam došao ovdje, kad sve već ovdje piše? u čaškama bijelim procvalih ponoći,
Posljednju blijedu zelen s jesenjom travom dišem. zaplakaše oči skrivenih primula:
Čuj, zvoni zrelo stablo - to lijes mi teše žuna.
u svanutne svile lat se po lat runi,
Stihove što još bruje dlijetom po stećku svom stišaj, one osjetiše da ce skoro proći
pa, uspokojen, pusti neka ih pokrije lišaj, i da će ih nekud odvest vreli juni.
lezi pod stećak stiha bez prevoznika - čuna.
II

Osjetiše dragost mekih milovanja,


ali kćerke žute napuštene cvatu.
Željele bi grlit prste bijelih tkanja,
strast nečijih dlana ćutjeti na cvatu.

9
Nališe se oči žutine i sjanja. na kapcima scvalim teške dlane vrele,
Svaka skriva dušu titranjima stkatu i kad žitki podnev s kora i drveta
i u zavjetarja žutu ljubav sklanja, ljuljov miris toči sokovine zrele,
dokle orhideje trepere na vlatu.
na dnu svih sazrenja, niz ječmove plamne
Neko s brijega slazi. Osoja miruše. i sad prsti moji davnu mlakost slute
Čekaju ga pune rascvalih čeznuća koju ubra srce s prvih tvojih cvanja:
s čevrmama tankim prežutoga zlata.
niz snijeg što ne kopni, u gudure tamne
slazim tvojom stazom, dok ona, sve tanja,
To kukurijek cvate, cvat zelena vrata. kao mlijeko teče u primule žute.
I rastkane čežnjom vrućeg povinuća
njih opaja miris iz njegove duše.

III V

Mislile su pomrijet kada gizdav stiže, I, sad, davno mrtva, krv u meni spava.
i zasjaše čaške jagorčika jarih. Niz ječmove lutam, scvalih trepavica,
On snažno miriše, iskri se i žari da sagorim čežnjom jedrih žetelica
i, niz tkiva noći, sve niže i niže od sunca i srpa uz duh boliglava.

Žita su visoka, plava i preplava.


nad njih pada. Klone. Žuti nektar liže Niz međe mirišu sunca ivančica.
i žitkoga soka što ga vračlar stari O ocvale kćerke mojih prvih trava,
za primule žute u venama svari u srcu mi zgara sjeme vaših klica.
svakoj po kap kane i pijan se diže.
Da vas barem ubrah u prvome jaru,
S vlaću bijelog sunca u dnu žute čaške, da vas bar poklonih srcu koje duše,
ko sutonske zvijezde u srebrne sjene sad bih imo brata da uz mene luta
čekaju ga da se opet mrtav spusti.
niz sjedrala žita, žuta i prežuta.
A on kao vitez zavjetrina gustih I, sad, ne bih gino, pun klonule suše,
prepun zadnje zore siplje prve praške znam: vi biste cvale po mome mezaru.
na njih što mu s daha strepe prestravljene.

IV

O davno si, davno, Dijete puti bijele,


otišlo gdje i sad možda koja cvjeta!
Al primule jare mog su srca svele
što raskriše čaške s prsta ti i peta.

I, sad, kada ćutim u požare ljeta

10
STOJANKA MAJKA KNEŽOPOLJKA

ZOVE NA OSVETU TRAŽEĆI SINOVE SRĐANA, MRĐANA I MLAĐENA


ŠTO POGINUŠE U FAŠISTIČKOJ OFANZIVI

Svatri ste mi na sisi ćapćala - joj, blagodatno


sunce knešpoljsko! -
svetrojici povijala nožice sam rumene
u bijele povoje lanene,
svetrojici sam prala jutrenje tople pelene ...
Joooj,
Srđane,
Mrđane,
Mlađene,
joj, tri goda u mom vijeku,
tri prvine u mom mlijeku,
tri saća teška,
silovita,
što ih utroba moja izvrca,
joj, rosni trolisni struče djeteline knešpoljske,
što procva ispod moga srca!

Joooj,
tri goda srpska u mom vijeku,
tri Obilića u mom mlijeku,
joj, Srđane-Ðurđevdane,
joj, Mrđane-Mitrovdane,
joj, Mlađene-Ilindane:
Kozara izvila tri bora pod oblak,
Stojanka podigla tri sina pod barjak!
Joooj,
gdje ste,
Srđane,
Mrđane,
Mlađene,
Joooj,

11
gdje ste, na skotskim stozubim žicama
tri ilinske puške prve, kraj dubičke ceste?
tri suze moje zadnje:
Hoće majka mrtve da vas izljubi Ustajte, ustajte,
pa sedam ravnih redi niz Knešpolje pogledajte:
- što Knešpolje izrovaše pogani nerasti svejedi - Je li ovo jučerašnje Knešpolje?
nit ije Je li ovo, djeco, pred jesen?
nit pije, Gdje su bijele kosačke družine povijene?
već petama krvavim Pod kojom kruškom uzrelom
Kozarom, Prosarom čeka
po lješevima čepa crvavim kosce jarne, uganule
ne bi li kojeg od vas poznala i žetelice preplanule
žalosna majka Stojanka, velika rumena pita
što vas je zimus pratila u akciju, od prvog slobodnog žita
posvunoć cjelcem batrgala i velika zdjela kisela mlijeka?
i prugu trgala! A od Kozare, rano moja, pa do Save,
ljetina natisla iz slobode,
Joj, tri vuka moja i tri ljute mećave, ko iz vode,
hoće majka da vas izljubi ledene: kukuruzi nanijeli ko vojske zelene,
Zasuči rukav, Srđane, glavinjaju pšenice bremene,
lako bi tebe majka poznala: šljive savke uplavile
na lijevoj miški mladež - mrka kupina! od slačina,
Zavrni, sine Mrđane, pa se lijepo, od težina,
zavrni mi desnu nogavicu: razglavile
tu ti je prvi kuršum probio ko steone krave:
pod listom cjevanicu! Svud hljebno je i medno je i grozdno je
A ti se mrtav nasmij majci, Mlađene, preko glave,
tebe bi majka ponajlakše poznala: krckaju zemlje ko krcate košnice,
četiri očnjaka ostale zube prerasla, čekaju, rano moja, da se oznoje
ko u kurjaka!... orne muške mišice...
Al zalud, zalud čekaju!
Joj, tri moje biljege od soja,
joj, tri ljute guje s prisoja, Djeco moja,
što vas majka junačkom snagom nasisa, vi ćete Stojanki majci oprostiti
što vas buna kuršumskom šarom ispisa, što će vas majka mrtve ražalostiti:
joooj, Oca su vam u zbjegu upeljali,
gdje ste? i na cesti dok su nam ga strijeljali,
Da l vas plaču zubima je stisno lulu družicu,
vode mlječaničke, a strica vam Radoja
ili gračaničke, odveli su u žicu,
ili moštaničke, otjerali vamiliju i kum-Ilije,
ili vas rastaču i sve redom vamilije!...
bljuvci žutih crvi Pusto leži Knešpolje,
po skotskim crnim rovovima, obnemoglo, suro, jalovo.

12
I ko sipnja ga pritišće Kozaro, seko zelena,
sunčano olovo. druga majko moga Mlađena,
Sve je gluvo, bezuvo. s daleka li se vidiš
Ni ptice, ni pčele. i dalje li se čuješ!
Samo u praznu sobu Vjerovat ne može majka Stojanka
ubasa samotno tele da si ti opustjela
pa glavom o zatvorena vrata tuče i da si nas napustila!...
i beuče, Sa ceste preorane,
ko u grobu... sa mrtvih psina što im djeca naša sudiše,
kad oči uznesem uz tvoje kosate strane,
Nije ovo, djeco, Knešpolje, u mom srcu - ko u tvom gnijezdu -
ovo je polje nevolje! jedno ptiče prokljuvava,
jedna vjera procvjetava:
Ti si moje sinove,
Ko li će ove godine kositi? ti si, sele, svoje džinove
Ko li će djevojke prositi? u pletenice zelene savila,
Ko li će rakije peći? pa ćutis nad Knešpoljem
Ko li će slanine sjeći? i obrve teške sastavljaš
i u srcu,
Aj, zar će se ovi nerasti nesiti, ko u kotlu plamenom,
zar će se našom pogačom rumenom miješaš svetu osvetu!
- crvena kad nikne iz naših kostiju -
zar će se našom pogačom crvenom Osvetu, seko, osvetu!
nesiti nerasti slastiti?!
I zar će skotske laloke pogane
našim mrsom alapljivo mastiti?! Okaj mi sina Srđana,
I zar će našom rakijom prvenom okaj mi sina Mrđana,
salovita svoja ždrijela palucati?! okaj mi sina Mlađena:
I zar će njihove šape čupave Kiše je žedno sveto Ilinje,
što su se u našoj krvi kupale a Knešpolje osvete presvete!
nevjestama što su za vas pupale
proljetna njedra satrti?! Sveti nas, seko Kozaro,
I, djeco moja, poslije naše samrti, okaj nas smrtno, krvavo,
zar će im se sito-pjano štucati?! čuješ li jednu uku veliku
od one strane otkud sunce izlazi? ...
Aj, ko će ove vukodlake zatrti? Nju mi je Mlađen često pominjo:
Kozaro, “Ako poginem, majko Stojanko,
Kozaro, mene će okajat pomajka Kozara,
Kozaro, mene će okajat pramajka Rusija,
kazuj, Kozaro, ko će ih zatrti, neće, majko, dugo potrajat,
ko ce okajati čuće se jedna uka velika!“
moga Srđana,
moga Mrđana, I ne vidim od rose očinje,
moga Mlađena? ... već samo čujem: uka počinje!

13
Uka, seko, uka velika što bi se njime Mlađen šalio
s daleke strane otkud sunce izlazi, da bi ga jednom vidjet volio
ko da planinom gude jugovi! već da je njegovo odavde do mora!
To ide vojska, sve čovjek do čovjeka,
oblak vojske, vojska srdita: - Čuješ li, sele Kozaro,
Kad bi sve gromove, seko vjekovjeka, čuješ li uku veliku? ...
što su ti mrčevnom kosom igrali
vječine vječina, -
u jedan tresak i rsak složila, Razvijaj kose zelene,
on ne bi bio toj uki velikoj seka te zaklinje Stojanka,
ni jeka jekina: rasplići mrke pletenice,
tolika, sele, vojska udara, puštaj nam džinove vilene,
toliko srditih nasrće Srđana! nek skotskom krvi
Tresak, seko, rsak do neba oboje
s daleke strane otkud sunce izlazi: tri naše vode ledene,
Koliko ljutih te izrani kuršuma, nek mrljinama skotskim,
koliko ljutih me nahrani jadova, za zrnate pšenice,
toliko, sele, iz tog ršuma, zemlju našu
toliko mrgodnih namiče Mrđana! pognoje!
Tresak i rsak zemlju premeću
pa sijevci, sejo, nebom prelijeću Čuješ li, sele vesela,
od one strane otkud sunce izlazi: čuješ tu uku veliku? ...
Kada bi svaku suzu štočiju,
što majčinu, Gudi zemlja, zemlja vascijela:
što dječiju, Otiskuje se vojska golema od moskovskoga Jerusolema,
(i kraviju, širi jele,
i ovčiju!) zelena sele,
po zbjegovima što poteče s očiju, prosipaj čelične pčele
što poteče i u tebe uteče, - niz zemlju našu
sve suze kad bi na list zelen skapila na krvavu pašu!
pa suncu ranom sa njeg zrake vratila:
toliko, sejo, sijeva sijevaka,
toliko krilatih nalijeće Mlađena!... Znaj:
O, nije, sejo, ovo rosa očinja, Kad bi se utroba moja oplodila,
dva Ilinja što oči moje opčinja, još bih tri Mlađena,
već pred tom vojskom eno čovjeka, i tri bih Mrđana,
za čelo svu je vojsku nadrasto i tri bih Srđana
- a osrednjeg je uzrasta - porodila,
oči su mu - evanđelja stovjeka, i ljutom dojkom odojila,
a Rusija - kosa mu grgurasta, i svatri tebi poklonila!
i sav trepti ko od pređe vilinje:
Ide tako, usred silna gromora, Stani mi stamena,
- takav nam se prisniva na Ilinje - u dvije zmije uzvij obrve,
i smiješi se, sve mu igra brk, u ljut ugriz stegni vilice,

14
i iz svake žilice U mejtefu,
srkni jeda mamena u žutoj sufari i bijeloj bradi hodžinoj,
pa ga uždi na ognjene nozdrve ovaj i onaj svijet ugleda:
u tri živa plamena, Po kosi osjeti rosu meleća,
u tri živa Mlađena, na uhu crni šapat šejtana,
u tri živa Mrđana, u srcu prelest saraja džennetskih
u tri živa Srđana, i stravu vatara džehennemskih,
u ilinska tristaitri plamena, pred očima čengel strašnog Azraila
cikni, sele, stoglavo, što dušu vadi iz žila roba Božijeg.
stuci ih, seko, storuko
nek im nema ni traga ni znamena, Djevojkom,
nek se pamti gdje je raka trojaka: s ledenog Šumeća pod kućom vodu je grabila đugumom
Ovdje snagom doji Stojanka, i preko sokaka, zavrnutih dimija,
bunom pita Kozara pomajka, rumenim je listovima trepetala
vjerom hrani Rusija pramajka, kaldrmom grbavom pod kućom
tri se majke ovdje sastaju: mokrim je nanulama klepetala
Ko god nam došo da ambare izaspe, od muških je očiju bježala:
i torove pune da nam razaspe, čista da dođe onome koji joj je zapisan,
i krcata da nam ulišta kadifa bijela i kap rose sabahske
posasne, na njegov dlan.
i da pogasne
ognjišta
- a loža mu od kletve ne pomrla - Na dan
djeca ce mu zalud ovud skitati petput je od svog Allaha iskala
i za kosti pitati, taj da joj bude
jer će ovdje, gdje je samrt vršaj zavrgla, mlad i pitom
i vršući krvlju liptala, k'o softa
pa na koncu svoju samrt ovrhla: i k’o kadija
ko krv danas, sutra med proliptati, pametan.
med i mlijeko djeci našoj do grla -
zemlja će nam u sunce prociktati! Uz sokak ga je kroz mušebak snivala.
Srmom i jagom u čevrme slivala.
Svilom iz grla, podnoć ga zazivala:
“Koliko je duga zima bila....“

NA PRAVI PUT SAM TI, MAJKO, IZIŠO


Na pjesmu: mjesečinu,
na dlanove: čaške rumene Allahu otvorene,
Mati moja: Allah joj njezin,
Stabljika krhka u saksiji. na dlanu svoje milosti,
Pod strehom pitoma kumrija. spusti sa njezine zvijezde sudbine
Vijek u četiri duvara. duvak paučinast, ucvao zlatima
Čelo na zemlji pred svojim Allahom velikim i svemilosnim. bogatu udaju:
Derviš s tespihom u tekiji. Te ićindije,
Đugum i mladost iz ruke joj ispade i Šumeće ih odnese:

15
fijaker stade pred avlijskim vratima, kundure mu obljuvane odvezivala.
siđoše jenđije. Stranca,
Grlo i koljena britka strijepnja presječe. pitomošću srne zalud ga je prodobrivala.
Srce glomnu.
Glava prekrvi. Voskom podova i mirisom mivene puti,
“Tako ti velikog straha i milosti, svjelinom odaja i grla,
on da mi bude dobar i ugasan kajmakom na kahvi,
i ne odmiči me u daleku tuđinu, cimetom jela i tijela,
i ne prepusti me zlojedoj svekrvi!“ zalud ga je, zalud dočekivala:
Sljepočnice nikad joj ne dodirnu
Premrlo krto joj tijelo dlanovima dragosti,
U feredžu, već je istrga klještima požude.
u kabur tijesan, slijep, zagušljiv
staviše. Poslije svakog poroda,
K’o ranjeniku, šamijom se mrkom podnimljivala.
Glavu joj bijelim tulbentom Zelene nokte
Zaviše. u tjeme joj je svekrva zarivala:
K’o s ovim svijetom, Bez njenog pitanja
s rodnom se kućom i Šumećem, ne dahnu.
u Šumeću suza, majci na prsima, U četiri tupa duvara klonulo je othukivala
rastajala. “Golemo nešto, golemo sam ti skrivila“ - Allaha je
K’o mejita, zazivala - svakog klanjanja.
obeznanjenu je u fijaker unesoše,
i dva je ata, Na tespih žuti suze ćehlibara,
k’o na onaj svijet, na žute usne: zapis koji šapće,
zanesenu ponesoše na dlanove: žuta, Allahu otvorena sureta,
i k’o kadifu bijelu i kap rose sabahske Allah joj njezin,
mom je ocu prstom svoje milošte,
donesoše. otrese sa njene zvijezde sudbine
rosu vedre rumeni
Usnom i čelom, nur u pomrčinama:
tri nove ruke poljubi:
svekru, svekrvi, njemu. Te noći,
I kako tada sakri pred njim oči, ja joj se rodih: sin ko san!
nikad mu više u njih ne pogleda. Izažeh joj se iz krvi:
Bijeh joj razgaljenje u grčinama
Odlomih joj se od srca:
Nit joj bje softa, niti kadija ! Bjeh joj krna bakarna preranim sjedinama.
Bjeh joj sunce u četiri duvara.
Pred svitanja, Hašiš tupim moždinama.
prigušljiv dah i lampu,
uz mrtvi sokak Ko pjenom smijeha,
batrgav mu je korak osluškivala. sapunicom je omivala butice mi rumene,
Pjanom, ko u dušu,

16
u pamučne me uvijala pelene. da je predadnem pravednu...
Dojkom ko hurmom A trut begovski i rakija,
na usta mi je u bešici slazila. u ocu muška pomama
Ko u svoj uvir, - kućni hajduci vukodlaci -
na dojku je uvirala u mene. kuću i dušu joj ko vode rastakahu,
dok jedne noći dođe poplava,
Nad dahom mi je strepila ko jašika. odnese zemlje i kmetove,
Da joj ostasam - Allaha svog je molila - a zadnji dukat, što joj ostade,
ko jablan uz vodu, zadnje zrno bisera,
i da joj ubijelim,urumenim zadnji ćilim
ko djevojka pod šamijom, pojede
i da joj upitomim rz begovski bezruki i glad bezoka:
ko softa pod ahmedijom Rodnu kuću prodasmo
da joj ne budem kockar ni pijanica, i gola čerga postasmo,
nego sve škole da joj izučim, plašljiva, kirajdžijska...
i da joj budem
učevan Od tespiha su joj jagode drvenile.
i ljudevan Od aminanja joj usnice mavenile.
i kućevan, Ko trulež slezenu
i da se pročujem u sedam gradova memla joj je progrizala zelena
pa da me onda na glasu kućom oženi, dva žuta obraza u četiri siva duvara.
pticom iz kafeza, Pijavica gladi
koja ne zna na čem žito, tjemena nam je nesvjesticom sisala.
na čem vino raste, A ona,
o kojoj se prvi momci izlaguju ko zemlja pregladnjela,
petu da su joj i pletenicu vidjeli, u žile sinu - jablanu svoj zadnji sok je brizgala:
o kojoj krmeljive ebejke šapuću Od starog žara haljine mi skrojila
ko o sehari mirisnoj zaključanoj. da joj u školi ne krijem golih laktova,
Kućom i dušom a kad joj se vraćah s knjigama,
mir i bogatstva da joj rasprostrem, s glađu u mozgu,
kuću i dušu sa zimom pod noktima,
bajramskim slastima da joj zalijem, dva mi je promrzla krompira gulila
pa kad joj se vratim iz čaršije, i nekakvu mi pticu bajala
podvoljak da mi udobrovolji koja je pjevala kad joj je bilo najgore:
sofrom raspjevanom, Samo da jednom kuću i srce joj napunim
nevjestom sjetovanom, i na put pravi da joj izađem...
a kad joj od sreće i godina
ohlade kapci očinji,
ja,vid joj očinji,
na svojim da je rukama,
sretnu i mrtvu, ŠEVA
u kabur meki položim
ko u dušek džennetski, PROLJETNA ŠEVA NAD KOLONOM PJEVA DOMOVINU
zemlji i Allahu njezinom

17
O kolono, moja vojsko! O kolono, strasna vojsko!
O sunčane pijanice pod krilima mojim! Vi zemljini ljubavnici, s njom a bez nje,
O zemljini ljubavnici pod pazuhom mojim! Vi što mjesto u oranja – u krv zbog nje
Čujte cvrkut – rasprs grla, Zamočiste mlade gležnje!
Čujte prhut – rasprh perja:
Ovog sunca, prvog sunca u godini, Ovog sunca i klijanja, s vama bez vas,
Sva ću prsnut - udovica umeknula –
U iverja! Zemlja mrsna, tamna, skrvna,
Bez težina vaših prsa na lemešu,
Utopite žedne zjene u modrini! Bez poprska toplih zrna s vaših dlana,
Školjke uha otvorite kapljevini!... Zdivljačena –
Odlijeva se sokom trava,
Zbog vas prhnuh prvom suncu Presočena –
I s njim treptim pod pazuhom u modrini, Na pup pišti;
Treptim – treptim – pjevam – pjevam – prv – Izležana,
Prv – Raskvasala,
Prv – Golicava,
Crca – crca – crca – crca – Grozničava, -
Cok!... Sukrvicom mekih kora
Ovog sunca, Sva se prišti...
Iz mog kljuna, iz mog perja, iz mog srca
Ne nadaja mlade brazde Pa u podne
Sjetven pjesmen sok, - Skikne vriskom žitka zrika i cvrkuta,
Ovog sunca, Šmrkom usne
I iz grla, i paperja, i iz srca, Suncu s usta srkne krijesa,
Copti – copti – copti – copti Istegne se mekoputa,
Krv, Bukne kvasom krvna mesa,
Krv, Obnemogne mrtvapjana.
Mrka krv, Suncu ispod mladih dlana
mrka krv! Slabine joj dahne rodne,
Hroteć zaspi...
Nisam, nisam ove sjetve:
Cik modrine, Ne dišite, ljubavnici: sad potanja
Rosna zvijezda rascvrktana Žedna u sne.
Iznad rala, Ne dišite u okorne njene usne.
Kap sunčane grušaline, Vas to sada, skrvna, sanja!...
Grumen zemlje Vas kad sanja, -
Što se u hljeb rumen mrvi, - Sva se mliječ slatku zgusne
Sva sam, sva sam ove sjetve: I u meden pelud raspe!...
Vruća rana,
Lelek žala, U snu prvom, prhka, sanja
Jed zeleni, Djevojkom se pred prosidbu,
Prsak krvi! Pred krčenja i oranja.
Pa joj u snu – drhtnu ljeta užežena,

18
I tad, širna, pred kosidbu, Zemlja bulazna,
Obremeni. Udovica za vama,
Onda u snu krene, teška, kroz jeseni, Bulazni o vama...
Porodilja Sva se stopi u sne satne,
Izobilja, Slačinom nalije:
Premliječena. Košnica medena.
Pa u zime site, slasne, U snu se snije
Preležava presićena... Nevjesta da je poslije udadbe,
Istom dovedena,
Sastavite trepavice, ljubavnici: Nevjesta mazna, gojazna,
Sad uranja Nevjesta stasita
U san slasan, u njem pruža u ognjici U ljeta hljebna, prezrela, nasita,
Ruke dvije, Na jastuku nevjesta pod prstenom vjenčanim,
Snije: Pogača u klasu pod sačem sunčanim.
Djevojka je u proljeća, pred prosidbu, pred oranja. Različkom vas gleda iz nive modrooka.
Zavozi se u sne slasne, U dah vam se unosi, stabljika bosioka,
Snije Mirisna stabljika suhog bosioka,
Da je Pod dahom vam se suha otkravljuje,
U osoki site staje Duhom guši, duhom zadavljuje.
Vime vruće i zabreklo Traži vas usnama zemlje prepukle,
Što ga vaše tele sasne. Usnama siše: suša.
Prevršeno vedro da je mlade, žute varenike Omamljuje vinom i smolom omorina,
Na oranju što u vruća njedra vaša Zove vas pod svoje grlo, u žeđ bijelih pitomina,
Niz vilice, hladna, pljuska... U žeđ dojki – gugutuša,
Trnci proljetni, Za kap kiše!...
Brisci mladosti...
Snije Jedva diše:
Da klije Pred jeseni
U vrućici zemlje sjemeno da je srce nabreklo, Obremeni.
Pa mu puca ljuska. Tučkom maka zamiriše,
Dijete da je ocu na rukama, I pjanim se ljuljem opije,
Mesnato, Snije
Ciktavo, Da zrije,
Mameno – Klasna da je zrnata pletenica
Nebu poteklo. Pa je miluje pet vaših jagoda,
Dah joj staje, Niz njive stenje – rotkinja – povaljana pšenica:
Snije Povodanj naploda.
Da je Pupak prepupo pod stidljivom košuljom.
Djevojka polja, u rastu mlada pšenica, Sva je
Pa je Nesvjestica – ljetina.
Mije Sva je
Škropac topli, đurđevski... Omaglica – sitina.
Riječ joj supjana – žarki pah iz ustiju:
Zemlja mazna, Rodila godina!

19
Rodiću ti sina!... Od trudnina
Sva uplavi:
... Pa sva uzdrhti, Mrsna, voćna, -
Usprhti, Od krvina
Snije, vršidba je, Ucrveni.
A ona na guvnu pšenica je Mlak ljubavnik, izdovoljen, sunce jenja.
Pa je Pah mlačina,
Neko sipku vije, Srh slačina
Na vjetru pa je vrelom vršidbenom Premeklim joj slabinama tanko srsne.
S lopate pljevna košulja suncem proprana. Krcne šećer u uštaklim zglobovima.
Vršidbe pjane, zvjezdan je, vršidbe prepijene: Ispod srca
U guvnu zaduvnu Prsne,
Ona je raširena konjska nozdrva, Odvali se plod preneseni,
Podignut bič i obrva, S grana zapljušti,
Glo ojkavo, S loza zalomi,
Koloplet kopita. Sa strukova žutih zarska
Kupanja u suncu, u hljebu: Jedar, brektav porod jeseni.
Ona je vrela pšenica Hropcem branja, trganja, tresenja,
Pa u guvnu zaduvnu Zagrca
Skida tanku košulju, Porodilja izobilja.
Pa brekti gola, opita. Slatkoputa, prelila, jesenja,
Niz pas joj lije zejtin sunčani: Nakrca
Krvna provara, Pregršti, njedra, usta, sepete.
Znojne kapljevine. Stenje u pleteru kuruznih košara.
Sprljena, garava: Baza u šećeru pekmeznih kotlova.
Pljevne po njoj ljepljevine. Gaca drozgom vrisnulih komova.
Krv joj cvrči: Ševelja pretilim kukovima krava.
To joj zriču koševine. Davi duhom tijesnih smočnica.
Mozgovara, Kadi dimom šljivnih sušnica.
Mozgovara... Zapahuje hlapom rakije prvenke.
Nadaja sisom, hrani mirisom,
Zemlja žeravica, Ugriza kisom.
Zemlja udovica, Ona je nadojena usnica.
Nosi za vama, Ona je opijena nosnica.
Bunca o vama. Ona je blagodat do grla.
U snu hropti. Ona je godina milosnica, -
U snu siše: Ona naštrca
Breskva načeta – usnu lopti, U krv i oči momačke,
Dinja napukla – usna miriše... U krv i oči djevojačke,
To je ona u jeseni Prelesti naštrca maglene,
Premliječena Pa kola niz ledine raspojasa treskava...
Porodilja
Izobilja. „Oj, djevojko, oj djevoj...,
Teška, nemoćna, - Tanka šibo ljeskova!“

20
„Oj, medvjede, medo moj, Mlada prtina podrankom
Bi li htio breskava?“ Pa trepti srebrnim stopama uz plećine,
Vodi vašim zavijanim kućama.
„Oj djevojko, oj djevoj..., S kućnih vrata,
Po mom pasu tanka loza, Ona je posuk pare iz grla,
Sitno gaziš kao koza... Godovna čestitka grlata.
Oj djevojko, vjeverice, U sobi godovnoj,
Bi li mogla cicvarice, Ona je peć rasproporena, zapah vrelih pećnjaka,
Oj djevojko, oj djevoj...“ Pozdrav dobre ženice,
Žeravka rakije
„Oj medvjede, medo moj, U brk, u ledenice.
Čupaj četku – nausnicu Iz brka cvjetnjaka
Da te vežem za brnjicu...“ Nazdravica pjevušna
Što kikotom škaklji slabine,
„Oj, djevojko, grozde moj!“ Riječ razrakoljena,
„Oj, dragane, hljebe moj“ Šarena, puna ko puna torba šarena.
Sofra pretovarena,
Niz vode uhukti, usija žrvnjeve, Koljenima obgrljena,
Niz polja zavrti kola stoglava, U smoku razboljena:
Ona je u vama Pita mrsna, sjezerena, prstima do koljena
Prelesna omama, Siti popuh s brijega slanine,
Pomama vrtoglava... Vrisak ljetnih sočevina u kajmaku s planine,
Zalogaj
Zemlja vrtoglavica, Što u njem brizga urađena godina.
Zemlja udovica, A poslije ručka,
Vilena kola zaljulja, Iz lule priča starčeva, priča hajdučka,
U snu igra sa vama, Iz prve bune:
U snu prši, prstom ne staje Pahulje napolju postanu vojske tad goleme,
Po strvenim travama: Bojevi strašni zagude iz furune...
Dah joj prestaje, Ona tad ustane,
Snije da je Zemlja nevjestica,
Leptirica prvih mećava, I gusle dohvati, pod starca metne mekote pustene,
Prhka sniježna pahulja, Pa tad mu pruži grudi guslene:
Pa vam treptava Lagano,
Sjeda među trepavice: Sva uđe u nj: ko suza, u sklop mu trepavica;
Udjene Ko drhtaj, u drhtaje mu uđe usnene;
Sljepilo bijelo božićnje Ko žica,
U zjene. Međ konjske legne zategnute strune, -
U školjci ušnoj, vrućoj, zaglušnoj, Sva postane mu gudalo raspričano,
Ona je gluha šumljava mećava, Na čelu nemir mu gustih nabora
Pod prstom latična opraha I razigrana vratna jabučica,
S nebeskih cvjetnih krošanja. Britki žmarak suhog javora:
Pod brzim opankom, „Lijepo li je, djeco, podraniti
Ona je škriput snijega sinoćnjeg. Brsnom rosom, suzom nedjeljinom,

21
I lijepo se na zemlji roditi, O vi njeni ljubavnici pod pazuhom mojim!
I lijepo se, djeco, zadojiti Zbog vas prhnuh prvom suncu
Pjanim mlijekom – mladom djedovinom... I s njim treptim pod pazuhom u modrini,
Bijela li je njivom žetelica Treptim – treptim – pjevam – pjevam – prv -
I prostrana dušom postojbina. Prv –
Lijepo li je njivu usijati Crni prv –
i ne dat je zelenom skakvcu, Crca – crca – crno crca –
na trblavom iz loge jazavcu! Crni cok!
A kad gladni nalegnu skakavci Ovog sunca
I osvoje dangube jazavci, Iz mog kljuna, iz mog perja, iz mog srca,
Tad je vrijeme hajku podizati!“ Ne nadaja mlade brazde
Sjetven pjesmen sok,
Ona je u vama bijelo stado djetinjstva, Ovog sunca,
Tuhk prve trube od jasenove kore I iz grla, i paperja, i iz srca,
Što budi jagorčike, zove razvigore. Copti – copti – copti – copti
Ruka u ruci, Krv,
Oko u oku s prvom djeovjkom. Krv,
Rovno odlamanje zemlje pod plugom, Mrka krv,
Mokar brus niz kosu i oči niz njivu, Mrka krv!
Znojno zalijeganje pod jasen.
Prasak komušanja: O kolono, nevjestini ljubavnici!
Drži klip, djevojko, ti da ga zalomiš! Dva krvava sunca,
Žežen gutljaj rakije iz ploske, iz svatovske, Dva oranja krvava,
Pucanj puške svatovske drugu podjesen. U ognjici,
Mrsna lijena prezima: Ona gori: vruća rana!
I vlaka bukova sama snijegom putuje! Ona pišti: lelek žara!
Knjiga na prelu svijetla raskriljena, Ona mrzi: jed zeleni!
Pa u uši svjetuje... Ona lipti: prsak krvi!...
Ona je svijeća očinja od kolijevke do motike,
Kuća prostrana Nisam, nisam ove sjetve
Pod suncem što je djedovi djeci skućiše, Rosna zvijezda rascvrktana
Zazubica i grobnica trblavom jazavcu, Iznad rala, -
Hajka vrištava, Već sam rana, vruća rana,
Buna što vitla kukom i motikom, Lelek žara!
Buna što valja drvlje i kamenje, Nisam, nisam ove sjetve
Mlijekom djedovina, Cik modrine,
Vijekom postojbina, Kap sunčane grušaline,
Srž i kostima, Grumen zemlje
Kucaj u bilima, Što se u hljeb rumen mrvi, -
Srh u tankostima, Sva sam, sva sam ove sjetve
Prh u krilima... Jed zeleni,
Prsak krvi!
O kolono, strasna vojsko! O kolono, tučni pluže ispod sunca,
O sunčane pijanice pod krilima mojim! Ispod krila mojih!

22
Vi zemljini ljubavnici, s njom a bez nje. Porodilja izobilja, -
Vi što mjesto u oranja – u krv zbog nje Ona je kazan prazan, ulupljen,
Zamočiste mlade gležnje, Mješajica slomljena,
Vi monasi svetog rata, Ogrizina mišija
Vi što zbog nje I kuruzana upaučinjena.
Njom užgaste svete ognje, Ona nije
Vi što zbog nje Sofra pretovarena,
Ostaviste prag i vrata: Koljenima obgrljena,
U smoku razboljena,
Ona nije avaj, nije, avaj, nije, Pita mrsna, sjezerena, prstima do koljena, -
Vama na rukama dječak rumeni, Ona je vjetar u zidinama, kuća spepeljena!...
Dječak ciktavi,
Dječak mameni, O kolono!
Nebu podignut, - Nisam ševa, već sam stršljen!
Pod kamom, Nisam ptica, već sam zmija!
Nad jamom, Nisam krilo, već kandžija!
Ona je vratić djetinji Nisam grlo, već sam zvono!
I grob gluh i zametnut!...
Ona nije avaj, nije, avaj, nije, O kolono!
Jamuža žuta, crvena, Ognjen zmaju ispod krila mojih!
Ni djevojka polja, u rastu mlada pšenica, Ljuta strijelo iz mog kljuna!
Ona je pšenica u rastu potrvena Ove sjetve, ovog sunca,
I razbijeno vedro varenike. Ja i ona,
Ona vam ne maše s brijega, nedjeljom, Zemlja – buna,
Ispod savijene jabuke crvenike, Razbićemo o tuč sunca
Ne maše bijelom košuljom lanenom, Ilindanska tučna zvona!...
Niti otkravljuje pod vašom nozdrvom
Mirisna nevjesta, stabljika bosioka, Zemljotresa do nebesa!
I ne primamljuje, njiva modrooka, Pruži korak: oštrac smrti!
Za žetvom zažegla, - Povij pleća: plug života!
Ona je pšenica u rastu potrvena Digni čelo: tuč osvete!
I strnjika gnjila, pšenica podjedena, O, osveti, oslobodi!
Skakavcu duplja otegla, Oslobodi!
I nevjesta odvedena. Oslobodi!
Ona ne plavi
Teška, nemoćna Da prociknem modrim cikom,
Od trudnina Da ocvrktim rosnom zvijezdom
I ne crveni U proljeća,
Mrsna, voćna U sjemena,
Od krvina Da polijem grušalinom,
Pod jeseni Da umrvim slatkim hljebom
Ona ne davi Na tjemena!
Hropcem branja, trganja, tresenja,
Nije slatkoputa, prelila, jesenja O kolono, prhka dugo sišla zemlji,

23
Teška brazdo pošla nebu!

Oslobodi!
Oslobodi!
Oslobodi!

SADRŽAJ

SONETI............................................3
Rusa pjesma.......................................3
Ponornica.........................................3
Noturno...........................................3
Pisma.............................................3
Nad mrtvom majkom svojom..........................4
Šetnja............................................4

24
*** ..............................................4
Čuda..............................................4
Tarih I ..........................................5
Mrtvo korito......................................5
Poskočica smrti...................................5
Evo čelom svega...................................5
Vaze..............................................6
O alge............................................6
Krik..............................................6
Svejedno..........................................6
Prh...............................................7
Pod kedrovima.....................................7
Govorenje tvrđave.................................7
Kod Don Kihota....................................7
Kletva............................................8
Neskrašeni........................................8
Govorenje sahatkule...............................8
Tarih II .........................................8
Ničija već moja...................................9
Zatečeni..........................................9
Stećak............................................9
Ocvale primule...................................10
I ..........................................10
II .........................................10
III ........................................10
IV .........................................10

V ..........................................11
POEME ...........................................12
Stojanka Majka Knežopoljka.......................12
Na pravi put sam ti, majko, izišo ...............16
Ševa ............................................18

25