SOCIOLOGIJA

PREGLED GLAVNIH SISTEMA SOCIOLOŠKIH TEORIJA

 Osnovne sociološke tradicije

Platon

Platon je u svojim djelima, a osobito u knjigama «Država» i «Zakoni» razmatrao idealno državno uređenje.
Platon je tvrdio da idealnu državu krasi podjela rada između raznih slojeva društva a glavni staleži su:
vladari, vojnici i obični građani. Svatko u takvoj državi treba raditi ono za što posjeduje odgovarajuće
sposobnosti a zadatak obrazovanja i sustava ispita je da rasporedi ljude u profesije i staleže koji odgovaraju
njihovim osobinama.
Obični građani su oni koje krasi marljivost i radišnost. Proizvode sve što je potrebno za funkcioniranje
države te iako predstavljaju veliku većinu populacije isključeni su iz upravljanja i nemaju političkih prava, ali
to kompenziraju pravom vlasništva i nekim drugim privilegijama koje ostala dva staleža nemaju. Treći stalež
dobiva samo osnovno obrazovanje – glazbeno obrazovanje i gimnastiku.
Drugi stalež predstavljaju vojnici kojima je zadaća da čuvaju red i ratuju a karakteristike su im hrabrost i
fizička sposobnost. Oni prolaze dugo vježbanje ratničkih vještina i čine jezgru vojske koja disciplinom i
spremnošću za ratovanje nadoknađuje miroljubivost većine stanovništva. Oni nemaju pravo na vlasništvo
niti smiju nositi zlato a čime se želi spriječiti eventualna zloupotreba vlasti. Dobivaju fiksni prihod koji
omogućava miran ali ne i luksuzan život. Uostalom svakoj se osobi u državi jamči minimum prihoda a
maksimalni prihod može biti četiri puta veći od minimalnog.
Sretna će biti ona država u kojoj su vladari filozofi a filozofi vladari – tvrdi Platon. Vladari su posebno
sposobni, obdareni i obrazovani ljudi koji su pozvani da budu vladari radi svoje sklonosti razumu, filozofiji i
umjetnosti. Nemaju imovinu, zemlju, čak ni kuću, žive zajedno a Platon se zalaže i za zajednicu žena i djece
kod tog sloja. Preziru materijalna bogatstva, žive prilično niskim standardom, ne smiju biti sebični, povodljivi
prema porocima ili slabog karaktera. Zadatak vladara je čuvanje zakona i običaja

Da bi se formirali ti slojevi, Platon smatra da je jamstvo stabilnosti takve podjele u obrazovnom sustavu a u
kojem se otkrivaju sposobnosti za razna zanimanja, ispitima se probiru sposobniji kandidati, pažljivo se
nadzire njihov razvoj i usmjeravaju se prema njihovim sposobnostima. Platon vrlo detaljno razrađuje
obrazovni sustav, sadržaje koje svatko treba naučiti – gimnastiku, glazbu, vojne vještine i sl... U dobi od 20
godina mladi pristupaju općem ispitu koji najuspješnijima omogućava nastavak obrazovanja. S 30 godina
samo najsposobniji prolaze ispit koji omogućava 5 godina daljnjeg studija filozofije a da bi potom zauzeli
niže položaje u državi. Nakon stjecanja praktičnog znanja polažu trostruki ispit:
- ispit logike
- ispit straha (suočavanje s životnim opasnostima)
- ispit zadovoljstva (suočavanje s životnim užicima).

Samo oni koji pokažu intelektualnu superiornost mogu postati vladari – filozofi.

Platonova država je obrazac po kojem će nastajati utopistički sustavi sve do danas.

Aristotel

Zajednica je važnija i prethodi pojedincu. Čovjek je po prirodi vezan uz zajednicu, on je društveno biće i ne
može opstati bez zajednice (zoon politikon – politički čovjek). Instinkt društvenosti je pretpostavka zajednice
a unutar zajednice vlada borba za ostvarenje individualnog interesa. Svatko radi ponajprije za sebe pritom
pridonoseći sreći sviju. On se također koristi formom opisa idealne države ali je za razliku od Platona bio
više realist, analitičar pa i pragmatičar.
Za razliku od Platona on ne vjeruje u zajednicu imovine (već u privatno vlasništvo) jer takav sustav navodi
prilagođavanju prosjeka.
Za garanciju dobre državne vladavine ne smatra mjerodavne mudre vođe već stalne i dobre zakone.

Državna zajednica je nastala evolutivnim razvojem: domaćinstva – sela – gradovi i države, a jednom nastale
zajednice traže načela unutarnje stabilnosti i jamstva pravedne zajednice.
Usporedbom većeg broja državnih uređenja i sistematizirajuči političke poretke, Aristotel zaključuje da ne
postoji idealno državno uređenje – kraljevstva postaju tiranije, aristokracije postaju oligarhije...
Najbolja državna zajednica je ona koju čine građani srednjeg sloja i dobru upravu mogu imati samo one
države u kojima je srednja klasa mnogobrojna i jača od drugih dviju (bogataši i siromasi) zajedno. Za
poredak je pogubno postojanje bogatih (smatraju da su iznad zakona) i siromašnih (ne prihvaćaju autoritet).
U svom djelu «Politika» naglasio je svoj stav o idealnim poretcima u kojem je iznio da ono što je dobro za
jedno doba i jednu okolinu ne vrijedi u drugima, te je pritom naglasio da je grčki narod spoj osobina naroda
sa sjevera Europe i Azije.

Od teološkog razumjevanja prema pozitivnom znanju

Općenito razdoblje u kojemu se nauka o društvu, (ne još sociologija), odvajala od teoloških postulata i
nazora obilježeno je velikim doprinosom trojice sociologa: Machiavelllia, Halduna i Vicoa.

N. Machiavelli

U njegovim djelima odraz je našla burna politička povijest renesansne Italije. Na društvene procese ne
djeluju božanske već zemaljske sile, te zaključuje da je stabilna vlast ravnoteža moći društvenih slojeva i
raznih načela vladanja.
U svojoj knjižici «Vladar» (koja je stoljećima smatrana vrhuncem političkog pragmatizma i cinizma) on
pokušava davati savjete i suditi o vrlinama vladara. Kreće od pretpostavke da je vlast nešto dobro (za onoga
koji je ima) i daje konkretne savjete kako vlast zadobiti, održati i zašto se vlast gubi. Svaka takva pouka
dokazana je povijesnim primjerom i ličnošću. Grubo postavljene alternative (eliminacija političkih protivnika ili
vlastita eliminacija, profesionalna vojska ili ne) donijele su mu reputaciju političkog cinika, no ne može mu se
uskratiti činjenica da je politiku odvojio od spekulativnog nagađanja i usmjerio ju prema induktivnom
promatranju.

Ibn Haldun

Razlikuje dvije temeljne vrste društva: nomadsko i civilizirano ili gradsko koja se smjenjuju u ciklusu
rasta, degeneracije i propasti. Nomadsko društvo predstavlja početak civilizacije. Obilježava ga solidarnost i
seljenje u potrazi za hranom. Kasnije dolazi do trajnog zaustavljanja i uspostavljanja gradova. Akumulacija
dobara dovodi do napuštanja nomadskog načina života, potrebe da se iskoriste blagodati gradskog života,
ali također znači napuštanje duha primitivne solidarnosti i jačanje interesa za materijalnim dobrima. Odnosi
među ljudima su površni, nema čvrstih zakona i strogog odgoja. U sukobu tih dviju kultura uvijek pobjeđuje
nomadska, koja zauzima gradove, živi u njima te se postupno degeneriraju. Paralelno s promjenom stila
života i opće civilizacije teče i promjena u mehanizmu povezivanja društva – assabija. Assabija je izraz koji
označava solidarnost plemenskog društva, opću jednakost i homogenost, povezanost krvnim srodstvom. Do
poremećaja društvene solidarnosti dolazi kada se iz cjeline odvoji manja grupa ljudi te slabi solidarnost
zasnovana na jednakosti, te se povezanost ostvaruje silom vlasti povlaštene manjine prema ostalima.
Stvara se država ojačana religijom koja nastaje radi stabilizacije vlasti.

Giambatista Vico

Napisao djelo «Načela nove znanosti».

Vico smatra da je čovjek nesavršeno biće, koje spoznaje tako da stvara sheme općih principa putem pokusa
i promatranja. Povijest društva svojevrsna je zabrana za eksperiment.
Iz analize povijesti vidljivo je da postoje tri razdoblja čovjećanstva:
1. doba bogova – kad ljudi vjeruju da žive pod božanskom
vlasti i uputama
2. doba heroja – kad aristokracija vjeruje da je iznad ostalih
3. doba ljudi – kad ljudi shvate da su jednaki po prirodi.

Postoji kompleksna mreža prijelaza iz jedne u drugu fazu što se vidi u tablici.

Razdoblje Priroda Običaji Vlast Autoritet

Bogova pjesnička i religiozni teokracija božanski

teološka bez razloga
Heroja prirodna tradicija optimat herojski -svečani
plemenitost
Ljudi zakoni savjesti osjećaj dužnosti izjednačenost ljudski
razuma i dužnosti pred zakonom mudrost vođe
Montesquieu

Napisao djelo «Duh zakona».

Razlikuje tri tipa vladanja:

1. republiku
2. monarhiju
3. despociju

Razlike između njih objašnjive su diferencijacijom između principa i prirode vlasti. Između prirode vlasti i
načela vlasti razlika je u tome što je njezina priroda ono što je čini takvom kakva jest, dok je njezino načelo
ono što je stavlja u djelovanje.

Priroda vlasti odražava oblike vladanja te određuje opseg u kojem se priznaju politička prava stanovništvu tj.
ona varira prema tome tko je suveren - tako u republici vlast pripada ili svima (demokracija) ili dijelu naroda
(aristokracija), u monarhiji se suverenitet uobličuje u osobi vladara, a despocija je oblik u kojemu vlada
pojedinac bez zakona i ograničenja u skladu s svojom ćudljivom voljom.

Načelo vlasti je ono što pokreće vladavinu, što čini društvo harmoničnim, to su unutarnja obilježja ljudi i
njihova nastojanja da postignu moralno prihvatljiv poredak u osobitom obliku države u kojem žive – npr.
monarhija se oslanja na čast podanika, despocija postoji na strahu podanika, a građanska vrlina je princip
republike, što ne znači da su svi obdareni tom vrlinom nego da republika postoji samo ako postoji vrlina kod
njezinih građana.

Montesquieu smatra da postoje vanjski uzroci koji utječu na vladavine, u prvom redu fizička okolina, zatim
religija, običaji ili međuodnosi tih elemenata. Prije svega postoji utjecaj geografskog faktora: klime i zemlje –
engleska klima stvara kod stanovnika nestalnost duha i nesklonost podvrgnuća samovolji, azijska klima je
dovela do fizičke i duhovne tromosti .

Osim ovih prirodnih, postoje i društveni faktori: trgovina, komunikacija, oblici vlasništva i razmjene. Religija je
također od velikog značenja – islamska potiče nastanak despocije, katolicizam apsolutnu monarhiju a
protestantizam demokratsku republiku.

S vremenom slabi značaj prirodnih a raste društvenih faktora. Iz ovoga slijedi da je moguće svjesno stvarati
duh naroda, a naročito da državno uređenje potiče ili zaustavlja progres nacije.

Promocija sociologije u znanost

Auguste Comte (Ožist Kont)

Comte se smatra osnivačem sociologije i to iz dva razloga:

- njegov rad koristi kao dobra ilustracija prijelomnog razdoblja razvitka učenja o društvu, prijeloma koji je
značio definitivnu pobjedu ideje da u društvima postoje zakonitosti koje se mogu otkriti, na koje možemo
djelovati i time utjecati na budučnost;
- on je tvorac riječi sociologija (1837. g.), a taj trenutak se računa i kao emancipacija sociologije kao
posebne znanstvene discipline.

Karakteristične točke njegova opusa su:

- opći zakon o tri stupnja razvoja društva,
- položaj i značenje sociologije,
- njegovo shvaćanje budućeg društva.
Veliki zakon o tri stupnja razvoja društva

Comte je svoju zamisao o općem zakonu razvoja čovječanstva predstavio 1826. i po njemu odnose u
društvu regulira stanje duha, stanje svijesti, a svaka svijest ili znanje prolazi kroz tri faze:

1. teološku fazu, u kojoj je duh opterećen fikcijama. Pretpostavlja se da je izvor svega volja
višeg bića, da bog stvara, pokreće i mijenja svijet po svojoj volji.

2. metafizičku fazu, u kojoj svijest traga za «općim bićima», apstraktnim svojstvima svih stvari.
Nastoje se spoznati nadiskustvene sile i transcedentalna bit.

3. pozitivno-znanstvenu fazu, u kojoj se napušta traganje za krajnjim ciljevima i apstraktnim

nadnaravnim silama, a svijet se prihvaća kao polje univerzalne sukcesije uzroka i posljedice.
Traže se zakoni, konkretni kauzalitet, odbacuje postojanje općeg, a postojećim se smatra
samo ono što nam je dostupno putem osjetila, što se može objektivno ustanoviti, što se može
mjeriti. Metode koje prevladavaju u ovoj fazi su promatranje, opis, eksperiment i usporedba.

Ova tri stupnja bit su napretka. Svaki od njih je nezaobilazna faza društvene evolucije, svake znanosti, pa i
pojedinca. Zanimljivo je da on misli da kroz te faze osim što prolaze društva prolaze i pojedinci individualno.
Nijedan od tih stupnjeva ne može se zaobići, preskočiti i sva društva slijede isti pravac razvoja.

Tipovi znanosti

Comte je pretpostavljao da ne postoje granice stalnom povećanju ljudskog znanja. Čovjek prethistorije
djelovao je ponajprije prema svojim instinktima, a nerijetko su mu neživi predmeti izgledali obdareni duhom i
unutarnjom snagom zbog čega Comte tu fazu naziva fetišizam.
Razvojem kroz tisuće godina, promatrajući i isprobavajući razna rješenja čovjek postupno spoznaje zakone
koji vladaju u prirodi. Takvog znanja nema mnogo a ono što ne može objasniti čovjek objašnjava
vjerovanjem. U tom postupku mjerenje i računanje prvi su znanstveni doseg, prva pozitivna istina.
Matematika je prva pozitivističko znanstvena disciplina koja nije trebala vjerovanje kao svoju nadopunu.
Nakon nje razvija se astronomija, zatim fizika, kemija, biologija i konačno sociologija.
Svaka znanost ovisi o onoj koja joj prethodi iako se bavi za stupanj težim problemom. Iako Comte prirodne
znanosti smatra uzorom, on isto tako drži da nije moguće objašnjavati društvo zakonima prirode. Društvo je
kompleksan sustav sastavljen od međusobno povezanih dijelova kod kojih zakonitosti otkrivene na razini
takvih subsistema ne moraju vrijediti za društvo kao cjelinu. Isto tako, ne može se analizom pojedinca
shvatiti društvo, akcija pojedinca ima značenje samo u kontekstu društva kao cjeline. Istraživanje društva
mora započeti sa studijem cjeline međuzavisnog sustava.

Pojava sociologije upravo ima taj zadatak, rezultira iz nužnosti da se pojedine znanosti integriraju na višoj
razini, analizi društva kao cjeline. Takav metodološki postulat vidi se i u Comteovom razdvajanju socijalne
dinamike i socijalne statike kao dva sastavna dijela sociologije. Takva podjela samo je specifičan oblik
podjele koja postoji i u drugim znanostima.

Socijalna statika ispituje zakone osiguravanja cjeline, tj. na području društva sve ono što društvo čini
stabilnim, sve što čini njegovu strukturu. Socijalna statika uspoređuje društva tražeći sustav klasifikacije i
veza njezinih elemenata. Naglasak je na prešutnoj tvrdnji da je korisno sve ono što društvo čini stabilnim i
nepromjenjivim. Statika proučava – religiju, obitelj, podjelu rada, državu...

Socijalna dinamika bavi se otkrivanjem pravilnosti u slijedu oblika u društvenom razvoju, društvenih
znanosti, pri čemu je osnova veliki zakon o tri razvojna stupnja društva. Dinamika proučava promjene
svijesti i znanja, mijenjanjem funkcija elemenata društva.

Vizija budućeg društva

Comte je vjerovao da je svjedok krize i promjene «modernog društva» - stari poredak se raspadao i činilo se
da se naslućuje kakva će biti budućnost. Teološka i militaristička društva su se raspadala a javljalo se
industrijsko – znanstveno društvo. Comte je vjerovao da će obrazovanjem, propagandom i općim
upoznavanjem s njegovim zakonom o «tri razvojna stupnja» čovječanstvo odustati od svojih sebičnih
interesa, da će društveni interes prevagnuti nad privatnim i da će moralne vrijednosti biti glavni regulator
ponašanja ljudi. Predviđao je buduće društvo koje će se zasnivati na duboko humanističkim vrijednostima
koje će se učiti obrazovanjem i odgojem u obitelji. U društvu će vladati intelektualna klasa koja će širiti duh
altruizma i vrijednosti znanja. Zamišljao je ustroj sličan jezuitskom redu koji bi bio glavna snaga novog
poretka. Žene bi preuzele najviše dužnosti u državi – odgoj odjece u skladu s načelima humanosti. Glavna
vjera bit će sociolatrija.

Comte nije zapamćen po svojim vizijama nego po osnovnim metodološkim postulatima:

1. sociologija treba biti samostalna disciplina
2. fenomene društvenog života treba objasniti općim razvojnim zakonima
3. za Comtea se veže i razvitak konkretne metodologije i tehnike društvenih znanosti. On se
zalaže za eliminiranje metafizičkih kategorija i stvarnim smatra samo ono što je dostupno
našim osjetilima. Zalaže se za promatranje, preciznost, matematičku preciznost i komparativnu
sistemsku analizu.
4. društvo je sustav sastavljen od dijelova, no više je od puke sume tih dijelova koji ga
sačinjavaju. Aktivnost pojedinca nema smisla izvan društva. Društvo je poredak, sustav.
5. društvo je najkompleksniji objekt istraživanja, njegovi zakoni ne mogu se svesti na zakone
drugih znanosti, pa tek treba razviti pozitivnu sociologiju.

Gabriel Tarde

Zakon imitacije

Kao dugogodišnji sudac primjetio je da određena kaznena djela postaju brojnija u vremenskim ciklusima, te
je zaključio da je odgoj ponajprije imitacija a da se imitacija proteže na sve sfere života društva.
Zakon imitacije je glavni mehanizam, opće načelo koje vrijedi za cijelokupno ljudsko ponašanje.

Ponašanje je ponavljanje a bit svakog ponavljanja koje ima društveni karakter je imitacija. U društvenim
odnosima pojedinac pažnju usmjerava na ponašanje drugih, preuzima tuđe zamisli, vrijednosti, poglede na
svijet, stavove i stil života. Imitacija, potaknuta od manjine, širi se društvom, od uzora prema puku - kao
koncentrični krugovi na vodi.

Ovakav prikaz širenja imitacije je točan ali i statičan. Imitacija je ponavljanje kojem uvijek slijedi (i uvijek
barem latentno postoji) opozicija. Imitacija je dakle samo stupanj općeg ponašanja. U društvu uvijek postoje
razni modeli ponašanja, kao što se na vodi može javiti veći broj koncentričnih valova. Modeli opozicije se
sučeljavaju, «jači potiskuju slabije», svaka imitacija interferira s otporom (opozicijom) pojedinaca slobodnog
duha koji odbijaju tuđe i nastoje nametnuti vlastite obrasce ponašanja. Adaptacija je rezultat takve
interferencije imitacije i opozicije. Adaptacija u sebi sadrži sintezu ranijih ponašanja, a sama nije ništa drugo
no početak jedne nove imitacije koja će ponovo naići na opoziciju – i krug je ponovo zatvoren, ovaj put na
višem nivou.

Adaptacija je invencija, sretna interferencija dviju imitacija koja se javlja u jednom umu. Dalje se invencija širi
stalnom imitacijom, i postaje sve složenija. Za invenciju su potrebne dvije pretpostavke: nadarenost
(određena biološki) i društveni uvjeti koji ohrabruju inventivnost a ustvari izražavaju poželjnost samostalnog i
originalnog razmišljanja (opoziciju).

Tarde ralikuje tri tipa imitacije:

1. imitacija kao običaj ili moda – kod običaja naglasak je na dugotrajnom ponavljanju ponašanja a
kod mode naglasak je na novom i egzotičnom. U političkom smislu običaj predstavlja
konzervatizam a moda liberalizam. Moda kao oblik imitacije prividno izjednačava niže i više
klase u društvu, stvarajući nezadovoljstvo koje je rezultat umjetno povišene razine aspiracija
nižih klasa.

2. imitacija kao simpatija ili poslušnost – Tarde priznaje postojanje vanjskih društvenih faktora koji
utječu na proces imitacije. Razlika između tih dviju vrsta imitacija je notorna: imitiranje
oblačenja i stila filmskih zvijezda bila bi simpatija, a oblačenje na jedan poseban način može
biti i odraz skupe cijene robe što bi bila poslušnost.

3. imitacija kao slobodna i kao naivna – slobodna imitacija rezultat je promišljenog odnosa prema
društvenoj okolini, ona je rezultat logike situacije a naivna je pak slijepo ponašanje uzora u
 sredini u kojoj je takvo ponašanje nelogično - ako osoba bude punker u Londonu onda je to
reakcija na društvene okolnosti i predstavlja promišljenu logiku situacije, ali ako je osoba
punker u Africi onda je to nepromišljena slijepa odnosno naivna imitacija.

Slijed imitacija, opozicija i adaptacija podsjeća na Hegelovu trijadu teza, antiteza, sinteza. Tarde je bio veliki
pobornik Hegelove filozofije, a sam je sebe smatrao socijalnim filozofom koji opće zakone razvoja ljudskog
društva treba transformirati u znanost o društvu. Najbolji primjer njegova metodološkog stava je spor s
Durkheimom o pitanju uzroka kriminaliteta. Durkheim je držao da je zločin produkt društva, i da se radi o
neizbježnim odstupanjima od društvenih normi. Za njega je zločinac produkt društva.
Tarde zastupa stajalište da pojedinac kriminalac nije ni izričito plod društva (kao kod Durkheima) niti izričito
plod njegove specifične genetske strukture (kao kog Lambrosa) već je istina između – na osnovicu bioloških
datosti nadovezuju se društveni utjecaji. Zločinac je pojedinac pod utjecajem društva koje imitira. Društvo se
ne može razumjeti drugačije nego analizom osobina pojedinca a društvo nije ništa drugo nego zbir
pojedinaca koji djeluju jedan na drugoga. Njegova teorija pripada onim soc. teorijama koje nazivamo
individualno-psihološkim shvaćanjima, teorijama koje primat daju analizi pojedinca a društvo je shvaćeno
kao metafizička konstrukcijom koja ne postoji izvan povezanosti pojedinih njezinih elemenata.

Evolucionizam u sociologiji
Biologizam

Herbert Spencer

U mnogo čemu je Spencerova vizija sociologije sličila na onu Comtea, jer su obojica vjerovala da sve
znanosti počivaju na istim filozofskim osnovama i da ih treba integrirati u jedinstven korpus znanja o svijetu.
Spencer je bio impresioniran napretkom biologije, fizike i geologije te u svom prvom važnom radu «Social
Statics» razrađuje analogije između ljudskih zajednica i organizma, između «živih formi» koje prolaze kroz
zakon evolucije. Svaka živa forma, bilo da je riječ o planetarnom sustavu, biološkom organizmu ili društvu,
mijenja se nastojeći zadržati stabilnost svoje unutarnje strukture i odnosa s okolinom. Opći smjer razvoja
pritom vodi od jednostavnosti prema složenosti, od jednostavnih struktura prema razvedenim formama, od
homogenosti prema diferencijaciji. Najjednostavniji oblici organskog života su bili jednostanični organizmi,
međusobno jednaki u svojoj jednostavnosti; rani razvoj ljudskih zajednica karakterizira život u
nediferenciranim hordama i rodovima. S druge strane, razvijene životne organizme karakterizira visok
stupanj unutarnje diferencijacije, raznovrsnost struktura i funkcija, kao što i industrijsko društvo obilježava
podjela rada, specijalizacija, podjela po klasama i profesionalnim grupama.

Spencer pronalazi 4 bitne sličnosti između organizama i društva:

1. i društvo i organizam rastu i povećavaju svoj opseg
2. povećanjem veličine raste i složenost njihove strukture
3. porast složenosti strukture prati sve veća složenost funkcija i povećanje međuzavisnosti dijelova
4. niti organizam, niti društvo ne propadaju propašću jedne njihove jedinice (stanice, ljudi) od kojih su
sastavljeni

Uočio je i razlike:
1. društva za razliku od organizma nemaju određenu fizičku formu , pojedinci su u društvu slobodni i nisu
u stalnom ili bliskom kontaktu
2. dijelovi društva nemaju stalnu fiksnu relaciju prema cjelini
3. u organizmu je svijest koncentrirana u malom broju stanica i posebnom organu, dok u društvu svaki
pojedinac ima svijest i razum.

Strukturne sličnosti su za Spencera manje važne od razvojnih sličnosti izraženih kroz opći zakon evolucije:
Evolucija je integracija materije uz istodobno rasipanje kretanja, pri čemu materija prelazi iz neodređene i
nepovezane (nekoherentne) homogenosti u određenu i povezanu (koherentnu) heterogenost, za vrijeme
koje neiskorišteno kretanje prolazi paralelnu promjenu.

U drugom dijelu zakona (iz homogenosti u heterogenost) navodi se kako u organizmima traje proces
preobrazbe međusobno sličnih a nepovezanih stanica u složene organizme sa specijaliziranim funkcijama,
organima, tkivima i sasvim različitim stanicama.
Kao i organizmi, društva započinju kao male zajednice u kojima nema razlike među pojedincima. Jedina
specijalizacija je ona prema spolu a svi obavljaju sve poslove. S vremenom raste veličina grupe te se u
njima javlja specijalizacija i politička vlast oličena u ulozi vođe. Porastom funkcionalne specijalizacije nastaje
jednakost jer se za pojedine pozicije vežu i društvene privilegije.

Složeni tip društva nastaje daljnjim usložavanjem strukture i specijalizacijom unutar društva prema
funkcijama (46 društava u povijesti i nerazvijenim zemljama) da bi iz njega nastala dvostruko i trostruko
složena društva (Carstva, Imperij, Francuska...)

Svako složeno društvo razvija tri specijalizirana podsustava društva:

1. sustav održavanja koji odgovara produktivnim sektorima društva - (metabolizam)
2. sustav distribucije koji nastaje kad dijelovi društva nisu više u bliskom fizičkom kontaktu i kada
postaju sve raznovrsniji
3. ratovi između društava i potrebe unutarnje harmonizacije izazivaju potrebu za nastankom
sustava regulacije. Regulacija počiva na strahu od mrtvih (nametanjem religioznog morala) i
strahu od živih (politička vlast države).

Svaki od tih podsustava podvrgnut je stalnoj evoluciji i unutar njega dolazi do povećanja različitosti i
specijalizacije funkcija i nastanka snage koja društvo povezuje u cjelinu – integracija.
Kasnije je Spencer pojednostavnio ovu razvojnu morfologiju - Jednostavna, složena i dvostruko složena
društva u osnovi se mogu smatrati jedinstvenim militarističkim tipom društva, dok trostruko složena društva
tendiraju industrijskom poretku.

Spencer se smatra osnivačem evolucionističkog i organicističkog pravca u sociologiji.

Lester Ward

Ward razvoj društva, slično Spenceru, opisuje kao razvoj malih i jednostavnih zajednica prema složenom
kozmopolitanskom društvu. Kako se mijenja društvo tako se mijenja i oblik vladanja.

Prvobitna vlast je autokracija – onaj oblik samovoljne vlasti prvih vladara koji se evolucijom transformira u
okrutnu vladavinu aristokratske klase. Konačna forma vlasti je demokracija, vladavina sviju, no i unutar te
faze razvitka oblika vlasti postoji niz stupnjeva postupnog razvoja.
Demokracije nastaju kao fiziokracije, sustavi koji zahtijevaju minimalno uplitanje države u odnose među
ljudima (vlada krajnji egoizam i liberalistički individualizam). Takav tip demokracije nije kadar savladati svoju
nužnu degeneraciju u plutokraciju. Plutokracija, vladavina najbogatijih, nastaje zbog toga što se pojedinci
uspješnije koriste, ne prezajući pred zloupotrebom vlasti i bogatstva, a da bi se još više obogatili na tuđi
račun. Plutokracja nije vječna. U nagomilanim suprotnostima i konfliktima koje sam izaziva sam sustav
nalazi se korijen njene propasti. Ljudi svjesni toga težiti će sociokraciji, koja je vlast društva za društvo
(može se postići samo napretkom znanosti, sustavnim obrazovanjem i institucijama koje će svakom članu
društva omogućiti da se koristi beneficijama napretka).

Treba primjetiti da je Ward uveo razlikovanje između biološke i društvene evolucije (društvena započinje
kada završava prirodna) te da je smatrao kako smjer budućeg društvenog razvoja treba određivati svjesno.
On razlikuje:
- genesis – spontani razvitak struktura i funkcija
- telesis – svjesna primjena znanja o evoluciji u svrhu društvenog napretka.

Kod telesisa njegova vjera u vrijednost obrazovanja i znanja povezuje se sa stavom o potrebi većeg
uplitanja države u društvene odnose radi planskog razvoja i zaštite deprivilegiranih slojeva.

Paul Lilienfeld je neovisno od Spencera došao do shvaćanja o vezi između biologije i sociologije, te je
smatrao da se ne radi o pukoj sličnosti i analogiji već o funkcionalnoj identičnosti – da su društva i organizmi
stvarno identični i da iste zakonitosti vrijede u oba sustava.
Društvo je za njega realni organizam – pojedinci su stanice organizma/društva, uprava i industrija su njihovi
organi, a kultura u društvu je njihov povezujući duh.

Društva po njemu prelaze iz faze divljaštva u barbarstvo, pa potom u civilizaciju te imaju osobinu društvene
kapitalizacije: akumuliranja znanja i njegova prenošenja na slijedeće generacije. Upotrebljavajući sličnosti
između organizama i društva, došao je do krajnje neobičnih konzekvenci: ralikuje bolesna i zdrava stanja
društva. Ono što su poteškoće u društvu to su bolesti u organizmu. Bolesti politike su slične paralizi, bolesti
pravosuđa deliriju a industrije poremećaju duševnog zdravlja.

Albert Schaffle govori o socijalnom tijelu, razumijevajući time ne veliki organizam nego divovski
«kolektivni um». Polazeći od biologističke premise o tome kako funkcija stvara organ, nalazi da u društvu
postoji:
- zakonodavstvo koje predstavlja razum,
- administracija predstavlja volju
- pravosuđe nastaje kao nužnost ocjenjivanja

Društvo ne predstavljaju pojedinci već grupe ljudi (tkiva), ponajprije formirana po profesiji, zadatku koji
moraju obaviti u društvu.

Socijalni darvinizam

Život društva, a to prihvačaju mnogi, obilježava konflikt, stalna borba između plemena, naroda i država. Ta
činjenica, koju sociolozi obično smatraju popratnom pojavom nekih dubljih procesa, socijaldarvinisti stavljaju
u središte svoje teorije.
Pojave u društvu – nejednakost, promjene u načinu života i vjerovanjima, država – smatraju se posljedicom
borbe između raznih društvenih zajednica.
Klase nastaju tako što superiorna manjina uspijeva nametnuti političku vlast većine. Vladajuća grupa treba
državnu prisilu da bi mogla štititi svoje beneficije a potlačeni uvijek nastoje srušiti poredak.

Ludwig Gumplowitz

Gumplowitz može reprezentirati umjerenu varijantu socijaldarvinizma. Osnovni moto evolucije mu je

poligenetičko porijeklo čovječanstva tj. činjenica da ne postoji isti ishodišnji rod svih rasa i nacija.
Prirodna tendencija ljudi je da se udružuju u grupe. Pojam posjeda i princip formiranja obitelji dovode do
stalnog konflikta i nastanka države. Prvi korak stvaranja države je podvrgavanje jedne društvene grupe
(većine) drugoj grupi, superiornoj vojnički discipliniranoj manjini. Zarobljenike se u početku ubija a kasnije im
se nameće ropski položaj i ekonomsko porobljavanje. Kad se jednom uspostavi takav poredak, javlja se
postupni proces ukidanja razlika - amalgamacija. Prisilni rad i vojna disciplina se polako smanjuju te se u
društvu gube oštre razlike između slojeva. Poseban poticaj takvom razvoju daje trgovački sloj, koji se
doseljava sa strane i odigrava ključnu ulogu u ublažavanju unutarnjeg konflikta. Dolazi do miješanja i
ukrštavanja slojeva i rasa, jačaju srednji slojevi te se nastavlja diferencijacija profesija. Kad iščeznu sve
unutarnje suprotnosti, kad se rase stope u naciju, a država je na vrhuncu svoje savršenosti i postaje
nacionalna država, tada je riješena njena povijesna zadaća.
Pravni poredak nastaje na taj način što vladajuća grupa želi zadržati trajnim svoj položaj, a ujedno mora
podčinjenima dati neka prava da bi smirila njihov revolt.

Gustav Ratzenhofer

Za razliku od Gumplovitza, Ratzenhofer smatra da postoji zajedničko porijeklo svih društava, ali da ih na
stalnu borbu navodi razlika u interesima. Interesi imaju biološku predosnovu (najznačajnije grupe su
seksualni interesi i fiziološki interesi) ali su ujedno i društvena transformacija bioloških poriva (postoje i
statusni interesi, interesi koji proizlaze iz srodstva, interesi identifikacije s grupom, transcedentalni interesi –
teže višim ciljevima).
Najvažniju skupinu interesa čine seksualni i fiziološki interesi.

Rasističke teorije

Zajednički nazivnik brojne skupine rasističkih teoretičara (Gobineau, Chamberlain, Vacher de Lapouge,
Pearson) bila je vjera u prirodnu determiniranost imperijalističke ekspanzije europske civilizacije.
Za Galtona i Pearsonsa radi se o tome da moramo priznati, na osnovi statističkih zakona i psihološkog
iskustva, da postoje više i manje sposobne rase i slojevi. Sposobnosti i sklonosti su nasljedne te
aristokracija prestavlja prirodno odabrani povlašteni sloj.
Gobineau je zabrinut dezintegracijom i rasapom aristokratskog društva. Rasa je za njega ključ
razumijevanja povijesti, sve veliko, plemenito i plodno u radu ljudi na zemlji, u umjetnosti, znanosti i
civilizaciji izvire iz iste točke, pripada samo jednoj obitelji raširenoj u razne tipove u univerzumu civilizacije.
Ishodišna točka su arijevci, a tragedija ljudske civilizacije je u tome što oni postupno gube vodeće pozicije.

Biologizam i socijaldarvinizam danas su nestale kao priznate sociološke teorije, a lako je prepoznati
činjenicu da su bili vrlo često ideologijski izraz suprotnosti društva na kraju XIX. stoljeća.

Vilfredo Pareto i teorija elita

Vilfredo Pareto

Pareto je predstavnik individualne psihološke interpretacije društvenih procesa. Smatra da razumijevanje

društva treba poći od znanja o pojedincima, njihovim osobinama i motivima. Poriče svako postojanje entiteta
koji bi bio viši ili drukčiji od zbira pojedinaca koji ga čine. Kada se i koristi pojmom društva, vidi ga kao skup
agregiranih pojedinaca koji se razlikuju prema osobinama, interesima, porivima i mišljenjima. Po Paretu
socilogija treba ispitivati u kojim su razmjerima u društvu raširene takve specifične osobine. Dosljedno tome
nastoji izgraditi model koji zadovoljava tri bitna uvjeta: uvjet znanstvene i logičke ispravnosti, uvjet empirijske
zasnovanosti i stroge vrijednosne neutralnosti.

Okosnicu Paretova shvaćanja čine pojmovi residua, derivacija i kolanje elita. Veza između tih elemenata je:
ljude u akciju pokreću interesi, vjerojatnost ostvarenja tih interesa ovisi o sposobnostima pojedinaca, akcija
se usmjerava i opravdava sviješću, a na razini duštva vidi se kao stalno nastojanje da se zauzmu položaji
koji jamče stalno ostvarivanje interesa.
Ljude u akciju pokreću interesi. Pareto pojam interesa shvaća u nešto užem smislu, ponajprije u obliku
ekonomskih koristi i nastojanja da se ostvari politička moć. Racionalno spoznati interesi usmjeravaju ljudsko
ponašanje. Poriv da se ostvaruje interes nije stalan sastojak svijesti pojedinca. Ciljevi i interesi se ostvaruju
a do razine svijesti efektora ne dolazi spoznaja o pravom smislu, vezi i načinima postizanja ciljeva. U ovu
kategoriju spadaju sve refleksne i instinktivne radnje, ali i više od toga. Međutim, marginalnoj racionalnosti
treba pribojiti i elemente subracionalnog djelovanja tj. elemente nelogične akcije. Dakle akcija nije samo
logički motivirana, već je i iracionalna. Ne postoji nužno slaganje između objektivnog značenja djelovanja i
subjektivne percepcije onoga koji djeluje. Pareto smatra da postoje razni načini da prevladamo takve
metodološke poteškoće, da unesemo logiku objašnjenja tamo i gdje je ponašanje nelogično Jedan je način
da istraživanjem raznih društava pronađemo ono što je zajedničko, kao i po čemu se razlikuju. U velikom
broju povijesnih i civilizacijskih usporedbi pronaći ćemo, na višoj razini generalizacije, zajedničke
nepromjenjive elemente, konstante i određeni broj varijabilnih elemenata.
Sve pronađene konstantne elemente slučajeva koje proučavamo a kad se odnose na pojedinca nazivamo
«reziduama», a elemente koji su varijabilni nazivamo «derivacijama».

Rezidue

Rezidue su izraz prave ljudske prirode, a derivacije su društveno prihvatljiv izraz takvih ljudskih osobina.
Rezidue su često uspoređivali s ljudskim osjećajima ili instinktima, jer im uistinu funkcionalno sliče, no
Pareto je tražio novi izraz koji bi manje bio opterećen biologističkom usporedbom . Rezidue odgovaraju
instinktima ili podsvjesnim osjećajima, porivima ili sposobnostima pojedinaca. Veza između istinkata i
rezidue može se objasniti vezom između stupca termometra i temperature – stupac termometra nije izraz
temperature, već samo znak njezine mjere i postojanja. Rezidue su izraz postojanja poriva i osobina
pojedinca.

Pareto je rezidue svrstao u šest skupina:

1. rezidue kombinacije, kako sva ljudska bića imaju sposobnost mišljenja i stvaranja objašnjenja poretka
u okolini, ova rezidua obuhvaća sve one sposobnosti i porive koji su doveli do znanstvenih otkrića,
inovacija ili čak fantazija, magijskih ili religioznih uvjerenja – znači ovdje spadaju sposobnost inovacije,
inteligencija, snalaženje i mašta.
2. rezidue postojanosti agregata - odražavaju sposobnost održanja utjecaja, svojevrsnu mogućnost da
se sačuvaju ideje, običaji, ponašanja, ili socijalni status – obuhvaća pojave kao što su zadržavanje
klasne privilegiranosti, održanje braka, vlasništva...

3. treća skupina rezidua uključuje sposobnosti i potrebu izražavanja osjećaja u vanjskim oblicima ili
religioznim ritualima - jače razvijena kod glumaca, pjesnika, govornika itd. nego kod ostalih ljudi.

4. rezidue socijabilnosti, sposobnost poticanja društvene solidarnosti, grupnog raspoloženja, prihvaćanja

modela ponašanja. Asketizam, tradicionalizam ili izazivanje tuđeg sažaljenja, kao i rasipnost ili modni
pokreti, samo su oblici u kojima se javlja ova rezidua - sposobnost utjecaja na društvenu grupu kojoj
pojedinac pripada.

5. rezidue integriteta pojedinca i onih koji o njemu ovise - nastojanje da zadržimo integritet znači da
imamo osjećaj uvrede, da na uvrede uzvračamo, da usprkos okolnostima zadržavamo ponos, da se
suprostavljamo svemu što dovodi u pitanje kriterije pravednosti .

6. rezidue seksualnog apetita – Pareto je ne smatra direktnim odrazom seksualnog instinkta, nego
pronalazi njegovu vezanost s mnogim pojavama života, od uspješnog seksualnog zavođenja do
asketizma i seksualne apstinencije.

Nejednaku raspršenost residua u raznim društvima i raznim društvenim grupama Pareto smatra glavnim
faktorom objašnjenja društvenih procesa. Svaki pojedinac nema jednako izražene i razvijene rezidue, a
svaki društveni položaj, svaka situacija, svaka društvena frupa, skup okolnosti, zahtijeva drugačiju
kombinaciju rezidua. Upravo je torazlog nastanka konflikata u društvu. Jedino tako se pojedini interesi i
mogu ostvariti. Rezidue su dakle i osobine i instinkti koje ima svaki pojedinac samo u različitoj mjeri. Interesi
i rezidue ne mogu se iskazivati u svom izvornom obliku – rezidue se u svijesti ljudi i u izražavanju javljaju u
obliku derivacija.

Derivacije

Derivacije su racionalizacije rezidua. Derivacije teže unutarnjoj logičnosti iskaza jer trebaju biti prihvatljive s
gledišta svojih proponenata i trebaju odgovarati društvenim kriterijima prihvaćanja. Derivacije moraju biti
uvjerljive i subjektivno (znači moraju proizlaziti iz rezidue) ali i objektivno ( znači da moraju zadovoljiti kriterije
i pravila koja propisuje društvo) jer se njima pokriva, objašnjava ili transformira djelovanje rezidua i interesa
na ponašanje pojedinca. (umjesto o seksualnoj rezidui – romantična i vječna ljubav).

Pareto navodi da postoje razni tipovi derivacija:

1. derivacije koje svoju uvjerljivost izvode iz aksiomatskog značenja izraza. Nešto je tako zato što je
tako – 2 + 2 = 4. Ove derivacije se ne mogu dovoditi u pitanje.

2. drugi tip derivacija uvjerljivost izvode iz autoriteta, bilo da se radi o autoritetu političkog vođe, vjeri,
naređenju roditelja ili stavu znanostvenika, stručnjaka... Pri tome je karakteristično da se značenje
autoriteta proteže i na područje gdje inače ne vrijedi – slavni nogometaš o književnosti, glazbi....

3. treći tip derivacija Pareto naziva derivacijama usklađivanja s osjećajima ili načelima. Tu spadaju sva
raširena vjerovanja u nadnaravne i nadiskustvene pojave. Tu počivaju i one derivacije koje počivaju na
osjećajima (nacionalizam) i one koje proizlaze iz kolektivnih interesa (klasnih ili staleških), legalna
načela (zakonitost, pravičnost).

4. četvrti tip derivacija su verbalni iskazi. Uvijek postoji razlika između načela i složenih pravila
praktičnog života. Ove derivacije zasnivaju se u općeprisutnim odstupanjima od govorenja, iznošenja
stavova ili presumpcija. Dakle svoju uvjerljivost crpe baš iz te činjenice da i drugi rade nešto što ne bi
smjeli ili trebali. Tu spadaju i svi oni iskazi koji ne mogu izdržati znanstvenu i logičku kritiku, ali postoje
kao istine (ubijati je zabranjeno)

Kruženje elita

Društva nisu homogena, po Paretu društva čine čine elite i mase. Unutar elita postoji određena distribucija
rezidua koja se s vremenom mijenja. Elita koja osvaja vlast kod svojih pripadnika ima razmjerno jače
izražene rezidue kombinacije i postojanosti agregata tj. sposobnosti koje su dovele do osvajanja i
zadržavanja vlasti. Povijest društava je smjenjivanje privilegiranih manjina koje se pojavljuju, bore za vlast,
vladaju, padaju u dekadenciju te bivaju zamijenjene novim manjinama. Nakon nekoliko godina aristokracije
gube vitalnost, sposobnost da njihovi pripadnici budu lukavi i odlučni te bivaju obdareni reziduama treće,
pete ili šeste kategorije, ali ne i prve i druge, te ne mogu zadržati položaj vladajuće elite. Istodobno se u
nižim slojevima ili nevladajućim elitama šire ambicije preuzimanja vlasti i rezidue koje ih dovode na vlast.

Osim takve podjele na elitu vlasti, nevladajuću elitu i mase, čime se prvenstveno opisuju mehanizmi
pridobivanja i održanja političke vlasti, analogna podjela postoji i u ekonomskoj sferi. Tamo Pareto razlikuje
spekulante (S) obdarene reziduama kombinacije i inovacije, i rentijere (R) kod kojih su raširene rezidue
postojanosti. Spekulanti su otvoreniji invencijama i promjenama, a rentijeri preferiraju stabilnost.

Teorija elita

Teorija elita koja je oblikovana u Paretovom djelu «Trattato di Sociologia generale» nije osobita novost u
društvenim znanostima jer se činjenica da su ljudi različiti po sposobnostima i položaju lako pretvarala u
oslonac teorije. Jedan od njegovih neposrednih prethodnika bio je G. Mosca.
Mosca društvo vidi piramidalno podijeleno na društvene slojeve. Vrh piramide čini manjina, elita, a nakon
širih prijelaznih srednjih slojeva dno piramida čine mase. Sam vrh piramide Mosca naziva političkom
klasom.. Politička klasa kontrolira vlast i u početku je sastavljena od klase ratnika koja vlada nad mirnim
stanovništvom, ali tijekom razvoja izvor konstituiranja političke klase postaje bogatstvo, a u novije vrijeme i
specijalističko znanje, tehnička naobrazba i superiorna kultura. Politička klasa je dakle klasa ljudi koja se
ističe po svojim sposobnostima, vrlinama i obrazovanju. Dominacija manjine ne počiva samo na superiornim
osobnim kvalitetama, več je trajnom čini organiziranost te klase koja na taj način uspješno odnosi prevagu
nad spontanošću i anarhičnošću mase. Birokracija koja je prisutna u modernim državama dodatno pomaže
ostanak političke klase na vrhu piramide. Opće pravo glasa, i prividno sudjelovanje mase u političkom svijetu
samo je zamaglilo činjenicu da su birači pasivni i nemoćni.

U isto razdoblje i u istu skupniu teoretičara elite može se svrstati i Jose Ortega Gasset.
Gasset smatra da postoji stalan slijed aristokracija - epohe formiranja aristokracija i epohe njihove
dekadencije. Vulgarnoj masi suprostavlja pojam elite, pri čemu je pripadnost eliti kvaliteta koju posjeduju
«pojedinci svjesni svog autentičnog bitka», koji sami određuju svoju sudbinu i koje ostali slijede kao uzore.
Moderno vrijeme je po njemu vrijeme slabljenja elite. Elitu zamjenjuje čovjek mase. Čovjek mase je
prosječan čovjek zadovoljan postojećim, zbijen u velikim gradovima, utopljen u prosječnost svakodnevnog
života. Na djelu je pobuna masa, a to znači da masa sve više imitira život elite te tako elita dobiva novu
ulogu u politici i životu društva. Samozadovoljstvo i osjećaj lažne lakoće, površnost i afektiranost nameće se
pobunom masa društvu u cjelini, proteže se na sve. Masa preuzima poslove za koje nije osposobljena
snižavajući kvalitetu svega. Rezultat svega je pobjedonosni osjećaj sigurnost koji daje opća prosječnost. U
takvim okolnostima nastaje i najveća prijetnja razvoju društva a to je etatizam = posezanje države u
privatnopravne odnose, državni socijalizam.

U dva je smisla teorija elita u suvremenoj sociologiji poslužila kao osnova za suvremena sociološka
istraživanja:

1. – teorija elita je poslužila kao osnova nastanka kompleksnijih teorija stratifikacije i raspodjele političke
vlasti u modernim društvima.
Mills je u SAD proučavao slojevitost društva i ustanovio stapanje birokratskih, vojnih i ekonomskih elita
stapa u jedinstvenu elitu moći.
J. Burnham utvrđuje postojanje menadžerske elite koja preuzima funkcije kapitalista u upravljanju
privredom. R. Michels ustanovljuje željezni zakon oligarhije, pojavu da se u kompleksnim organizacijama (a
prvenstveno se bavio političkim partijama) vlast uvijek koncentrira u rukama manjine na izvršnim položajima.
Taj željezni zakon valja za sve partije, sve poretke i vremena.

2. – ova napomena vrijedi i za neke novije političke teorije koje se bave političkim revolucijama dvadesetog
stoljeća. Već je Trocki, potaknut osobnom sudbinom, utvrdio da se sovjetski sustav ne može zvati
socijalizmom, već etatizmom i birokratizmom kojim upravlja jedna od naroda odvojena kasta, što se
nadovezuje na njegovu raniju spoznaju da «birokratizam nije preživjelost iz ratnog razdoblja, niti vlast
nesposobnih činovnika, već princip kojim jedan društveni sloj vlada nad narodom».

Zaključno, teorije elita postupno se oslobađaju ambicije da budu oslonac općim socijalističkim teorijama,
premda ostaju implicitan model analiziranja djelovanja (posebno političkog) specifičnih društvenih grupa.
 Formalizam u sociologiji

Georg Simmel

Simmel je teoretičar za kojeg je u sociologiji teško naći pandana u originalnosti i živosti stila. Nagel ga uz
Durkheima smatra glavnim tvorcem sociologije.

Formalna metoda u sociologiji

Simmel ne vjeruje da je budućnost sociologije stvaranje općih socioloških modela. On razlikuje tri tipa
sociologije:
1. opću sociologiju, koja se bavi činjenicom postojanja društva i koja je, prema prirodi zadatka,
generalna i apstraktna;
2. filozofiju sociologije, koja proučava epistemološke osnove istraživanja društva -
(epistemologija = nauka o znanju, spoznaji)
3. formalnu sociologiju koja se bavi opisom društvenih oblika.

Kako je on formalnu sociologiju smatrao najznačajnijim tipom socilogije, njene specifičnosti valja razložiti na
ponekom primjeru.

Za Simmela je društvo skup oblika. Skup oblika u kojima se odvijaju interakcije među ljudima. Iz toga
proizlazi zadatak sociologije – otkriti forme u kojima se odvijaju interakcije među ljudima, sistematizirati te
forme i odrediti opću logiku koja se nalazi u takvoj sistematizaciji.
Drukčije rečeno, sociologija treba abstrahirati formu od sadržaja i pronaći pravilnosti koje leže u samim
formama. Za Simmela je formalna sociologija samo jedan tip sociološkog mišljenja. On pretpostavlja da je
gubitak empirijskog sadržaja samo prividan, isto kao i u prirodnim znanostima. Sociologija se bavi time da
ustanovi funkcionalne veze tj. koja je uloga pojedinih fenomena u društvu - kao što su podjela rada,
urbanizacija, novac i sl.

Pojam društva

Simmel smatra da se društva nama čini samo realnim cjelinama, no društvo nije nikakvo samostalno biće,
već proces, slijed zbivanja, interakcije i međuzavisnosti u njemu. Analitički gledano, udruživanje, stvaranje
društava je rješavanje strukturnih problema kao što su podređenost i nadređenost, autoritet i prestiž,
kooperacija i konflikt, ili je pak istraživanje makrosocioloških odnosa: odnosa dviju osoba - dvijade, triju
osoba – trijade, i sl.

Simmel razlikuje tri tipa dominacije:

1. dominacija pojedinca
2. dominacija grupe
3. podvrgavanje bezličnom poretku

Za odnos dominacije potrebne su najmanje dvije osobe – nadređeni i podređeni. U takvom odnosu dviju
osoba, vlast je psihološka, teško podnošljiva, svaki ritualni ili stvarni pokušaj dominacije, nametanja volje
završava konfliktom, napetošću i prijeti raspadom interakcije. Autoritativnost i dominacija shvaćaju se kao
osobni hir, nema krutih pravila, a nestabilnost i arbitrarnost opće su obilježje situacije. Odnos je osoban i
emocionalno obojen.

Slično vrijedi i za manju grupu (obitelj), ali sasvim suprotno za velike društvene grupe. U takve je pojedinac
slabo uključen, nema osjećaj osobnog odnosa prema drugima, već neodređeni opći osjećaj pripadnosti
grupi. On se ne podvrgava nečijem hiru ili vlasti, već bezličnom normativnom sistemu grupe, a koji u obliku
bezličnog zakona obvezuje i samog donosioca na neodređeno buduće vrijeme. U takvoj situaciji se
dominacija lakše psihološki podnosi, izostaje otpor podređenoga a istodobno raste određenost, stalnost i
predvidivost samog poretka.

Filozofija novca
Iako se za ilustraciju primjene formalističke metode i pristupa mogao odabrati i neki drugi primjer (serija
eseja po kojima je Simmel postao poznat: analiza grada-megalopolisa, socijalizacije, pojma stranca,
konflikta), ipak je vjerovatno najpoznatiji njegov ogled o filozofiji novca a koji se bavi analizom otuđenja u
suvremenom svijetu.
Simmel analizira posljedice koje za «društvene interakcije» ima novac, nastanak robno-novčane privrede.
Novac je, po njemu, medij koji dovodi do depersonalizacije komuniciranja – kad se neka vrijednost dade
izraziti u novcu tada postupno nestaju i svi drugi moralni i drugi obziri karakteristični za naturalnu razmjenu.
Za primitivnog čovjeka (koji ne poznaje novac) je razmjena i ceremonijal i ritual i osobni odnos prema
partneru u razmjeni. Načelo razmjene je reciprocitet, svatko daje nešto ali ne i strogi ekvivalent vrijednosti.
Sve se to mijenja uvođenjem novca, jer uvođenje novca smanjuje potrebnu razinu komunikacije na razinu
proučavanja ekonomskih koristi te se time neizmjerno povećava broj poslova i osoba koji se mogu obaviti.
Novac mijenja mogućnosti povezivanja ljudi. Predmeti se odvajaju od njihovih vlasnika i postaju roba na
tržištu. To omogućuje brzo kolanje dobara, povezivanje pojedinaca koje je svedeno na udruživanje radi
zajedničke koristi, radi kratkotrajnih i ograničenih ciljeva. Proračunatost dobitka postaje kriterij opravdanja
udruživanja. Opća racionalizacija odnosa u društvu izaziva osjećaj nesigurnosti i tjeskobe.

Iako postoje izvjesne sličnosti s Marxovim shvaćanjem alijenacije ili Durkheimovim objašnjenjima anomije,
takve sličnosti prikrivaju bitne razlike. Sam Simmel, iako respektira Marxove radove, skeptičan je prema
dosezima historijskog materijalizma (historijski senzualizam), a s druge strane marksistički sociolozi
Simmelu predbacuju nedostatak povijesne dimenzije u njegovim radovima, zanemarivanje činjenica
postojanja različitih društvenih interesa i snaga koje stoje iza pojedinih teorijskih stavova. G. Lukacs kritizira
Simmelovo shvaćanje alijenacije kao svojevrsnu obranu relacije statusa quo u društvu, jer smatra da je
alijenacija vezana za određenu epohu i društveno – ekonomsku kategoriju te da će isčeznuti u budućem
društvu – Simmel alijenaciju smatra vječnom i neizbježnom. S druge strane, anomija je za Durkheima
izuzetno stanje koje ne može potrajati – reakcija na anomiju je nastanak novih moralnih i normativnih
temelja. Za Simmela takvog izlaza nema – društva se mijenjaju ali neintencionalne posljedice novca neće se
prevladati.

Ferdinand Tonnies

Tonnies bez dvojbe spada u velikane sociologije. Cijeli život je posvetio akademskoj karijeri i nastojanju da
sociologiju konstituira kao znanstvenu disciplinu i profesiju.
Relativno rano je postao poznat po svojem djelu «Zajednica i društvo» a rjeđe se ističu njegove suptilne
analize društvenih statistika i gospodarskih promjena, ili da je jedan od najuspješnijih tumača T. Hobbesa.
U osnovi prihvaćajući formalističku metodologiju, smatrao je da se sociologija treba baviti istraživanjem formi
društvenog bića, a pod pojmom društvenog bića smatra svaki oblik svjesnog i voljnog nastojanja da se
reguliraju društvene interakcije.

Istraživanje kojim se bavi sociologija susreće se s tri razine postojanja drušvenih entiteta:
1. razinom socijalnih odnosa tj. interakcija, - odnosi konkretno povezanih pojedinaca
2. razinom socijalnih korporacija - odnosi pravnih osoba te fizičkih osoba prema njima i unutar
njih
3. raznom socijalnih kolektiva - globalne neorganizirane grupe, npr. klase, nacije

Ljudi u interakcijama stvaraju socijalne kolektivitete (raznih nivoa) koji su instrumentalni oblik ostvarenja
njihove volje, u njima pojedinci trebaju jedni druge radi stvaranja zajedničke volja. Socijalni kolektiviteti za
svoje su članove objektivna realnost jer se prema članovima nameću određene obveze i štite njihova prava
(bez obzira radi li se o pravnim, moralnim ili drugim normama).
Zajednička volja je fikcija koja nam omogućuje da razmotrimo elemente unutarnjeg normativnog poretka
kojim se pojedini socijalni odnos čini cjelinom. «Zajednička volja», «namjera» kojom se uspostavljaju
interakcije u kolektivitetu, razlikuje se odnosom prema ciljevima i sredstvima koja se pritom mogu
upotrijebiti. Drugim riječima, ono što povezuje društvene grupe je zajednička volja, odnosno motivi koji mogu
biti dvovrsni, te Tonnies razlikuje:
1. prirodnu volju (Wesenwille)– kojom podrazumjeva sve prirodne porive, tradiciju, i
običaj, vrijednosti i emocije kao motiv za uspostavljanje interakcije i grupe;
2. ciljnu volju (Kürwille) – kojom podrazumjeva usmjerenost na ostvarenje nekog
proračunatog interesa.
Prirodna volja je pokretač interakcije koja je sama sebi cilj ili je samo subsvjestan poriv za zajedničkim
djelovanjem ili pak rezultat etičkih, estetskih ili drugih vrijednosti (nacionalni pokret, modni stil).
Kürwille je staronjemačka riječ za izbor. Svaki izbor u sebi sadrži elemente racionalne usmjerenosti na cilj i
interes odabiranja jednog od većeg broja ciljeva koje možemo ostvariti. Tonnies je takav koncept primjenio
na razlikovanja dviju vrsta motiva, volje za zajedništvom i udruživanjem, primjenio na oblikovanje društvenih
entiteta, «društvenih bića».
Neke društvene zajednice rezultat su prirodne volje (klubovi, sekte), a druge postoje radi zajedničke koristi
članova (interesne grupe, kriminalna udruženja, partije).

Otuda i postoje dva opća tipa društvenih zajednica:

- Zajednica ili Gemeinschaft - obitelj, vjerska sekta, grupa prijatelja, organizacija političkih istomišljenika
- Društvo ili Gesellschaft – poduzeće, crkva, interesna grupa, birokratizirana politička partija.

On smatra da se radi o dva idealtipa društva koji u svom čistom obliku ne postoje u stvarnosti. U stvarnosti
nema grupa jasnih Gemeinschaft oblika – svaka zajednica zadovoljava i realne interese članova, a ne
postoji ni čisti Gesellschaft tip – čovjekovo ponašanje nikada nije potpuno određeno ciljnom racionalnošću i
interesom. Problem složenijim čini i to što se Tonnies navedenom podjelom koristi u dva smisla. U nekim
slučajevima razlikovanje zajednice i društva je razlikovanje paralelno postojećih oblika (sinkronijska
interpretacija), ali vrlo se često razlikovanjem ta dva tipa koristi da bi upozorio na dijakronijske, razvojne
procese – opći razvoj društva ide od pretežno raširenih Gemeinschaft formi prema svijetu u kojem
prevladavaju društva.

Zajednica i društvo

Tonniesova klasifikacija nije bila sasvim originalna, bolje bi bilo reći: ona je jedan od niza sličnih studija koje
nastaju sredinom i krajem XIX. stoljeća.

Otto Von Gierke 1868. objavio je knjigu Das deutsche Genossenschaftrecht u kojoj analizira promjene u
pravu od početaka rimskog prava pa sve do tadašnjeg vremena. U središte istraživanja je stavio razliku
između srednjevjekovnog društva (koje obilježava status određen rođenjem, striktna podjela društvenih
uloga, organsko jedinstvo staleža i naselja, te jsna razlika između društva i države) i moderne nacionalne
države koju karakterizira centralizacija političke moći i individualizam građana.

Sumner Maine 1861. objavljuje studiju Ancient Law u kojoj navodi razliku između društava kod kojih su
odnosi prvenstveno ugovorne prirode. Ideja je ista – što idemo više u povijest to je više odnosa u društvu
određeno statusnim pravom, dok sadašnjicu karakterizira predominacija ugovornih obveza sklopljenih
između pojedinaca koji su ravnopravne i nezavisne stranke u odnosu.

Treća slična knjiga je Drevni grad Fustela de Coulangesa u kojoj primjećuje iste procese, stvaranje
zajednica i njihovo rastakanje gubitkom snage onih motiva (prvenstveno religije) koji su održavali cjelinu
zajednica. Vjera Grka i Rimljana stvorila je antički tip obitelji patrijarhalnog autoriteta, jasnog reda i odnosa,
posvećenog prava vlasništva i prava nasljeđivanja, a koje su prerastanjem obitelji u šire zajednice gradova-
država dovele do stvaranja uprave, odvojenosti privatnog i javnog, promjene u religioznim vjerovanjima –
gubitka vjere u ideju o svetosti egzistencije, da bi to bio početak kraja zajednice i nastanak moderne države.

Tonnies i Simmel, mada najznačajniji predstavnici formalizma u sociologiji, nisu uspjeli uobličiti svoja
shvaćanja u formu generalnog i sistematskog učenja. Polazeći od njihovih stavova to su učinili:

A. Vierkandt – formalizam povezuje s fenomenološkom filozofijom utječući na razvoj francuske sociologije i

njezino usmjerenje prema studiju fenomenologije i formalizma

L. Von Wiese, polazeći od stavova Simmela (i Webera), za osnovu društvene promjene uzima procese
asocijacije (stvaranja) i disocijacije (razlaganja) društvenih oblika.

Koncepcije revolucionarne preobrazbe društva

Revolucionarna preobrazba društva

Ovim tematskim blokom objašnjene su vrlo raznolike ideje i planovi o radikalnoj transformaciji društva koja bi
trebala nastupiti kao rezultat svjesne i ciljane akcije.
Distinktivni parametri koji građu razvrstavaju i omogućuju lakše razumjevanje problematike navode:

A) Središnje obilježje svih idejnih tvorbi čini želja za izmjenom društvene strukture i dinamike
društvenih događaja, a tek sekundarno da se rastumače i objasne zakonomjernosti društvenih zbivanja –
radi se o praktičnom, a ne o spoznajnom i teorijskom stavu prema društvenoj realnosti..

B) Razlozi zbog kojih se smatra da je potrebno poduzeti korjenitu rekonstrukciju društvenih odnosa bili su
dvojaki: moralni i funkcionalni. Iako su u svakoj pojedinoj fazi bila zastupljena oba, ipak je pretezao jedan.

U ranijim fazama prevladavao je moralni resentiment na nedostojne uvjete života nižih društvenih slojeva –
preuređenje društva je bio moralni imperativ ostvarenja pravde, uklanjanja bijede, podčinjenosti tiraniji i
samovolji drugoga, te uspostavljanja ljudskog brata i zajedništva. Preduvjeti tim sadržajima bili su realizacija
slobode i jednakosti.

Bitno zasnovaniji i argumentiraniji argumenti bili su oni programi rekonstrukcije koji su prvenstveno inzistirali
na lošem funkcioniranju društva (funkcionalni razlozi), smatrajući da treba omogućiti optimalizaciju i
razmah društvenih snaga time što bi opći prostor društvenih parametara trebalo tako organizacijski srediti da
omoguće harmonizaciju odnosa eliminirajući konflikte i suprotnosti koji neproduktivno apsorbiraju društvenu
energiju. Znalo se da za takav angažman treba puno odricanja i udruženje cijelog društva, ali entuzijazma,
motivacije i odlučnosti nije nedostajalo.

C) Predloženi putevi i načini ozbiljenja takvih projekata dadu se sumarno podijeliti na dva obrasca:

1) miran, konsenzualan put, zasnovan na racionalnom uvjeravanju, na prosvjetitieljskom djelovanju

te posebno na snazi uspješnog primjera – zagovarali su ga Owen, Fourier, Cabet, Proudhon;

2) prevratnički, nasilan put koji je predviđao i javno zagovarao upotrebu sile ne samo u svrhu
lomljenja otpora postojećeg poretka nego i kao faktor organiziranja potlačenih masa u parametre
novog poretka. Zagovornici nasilja su se oštro dijelili na one koji su smatrali da je ono nezaobilazno
sredstvo rušenja vlasti, ali da neposredno nakon revolucionarnog prevrata sve treba prepustiti
slobodnoj i spontanoj igri društvenih snaga i interesa koji će u novom ambijentu anarhije uobličiti
prave institucionalne odgovore na društvene probleme, te na drugu struju, u kojoj su prevladavali
marksisti, kasnije i lenjinisti, a koja je držala da revolucija kao svoju najvažniju instrumentalnu
pretpostavku treba ostvariti ovladavanje državnom mašinerijom, ali ne u cilju da je razbije i ukine,
jer je posjedovanje vlasti presudan faktor u obrani revolucije od kontrarevolucionarnih pokušaja ali i
u nasilnoj implementaciji novih društvenih odnosa.

D) Kako se uviđalo da sadržaj slobode zahtijeva ostvarenje važnog preduvjeta - uspostavu jednakosti, ali ne
u smislu pukog nepostojanja privilegija i ozbiljenja stanja jednakih šansi (jer takva jednakost generira novu
nejednakost jer nisu svi ljudi jednaki radi bioloških i drugih faktora) već u smislu uspostavljanja društvenog
mehanizma koji bi jednakost uspostavljao stalno iznova, pritom vodeći brigu o onom krugu pojedinaca koji u
životnoj utakmici stalno gube – treba voditi socijalnu brigu o djeci, nemoćnima, slabima... To zahtijeva
postojanje odgovarajuće socijalne instancije koja stalno ostvaruje tu zaštitu garantirajući ujedno održavanje
jednakosti. No u tom pogledu nije postojala šira suglasnost jer su u okviru revolucionarnih pokreta
anarhističke snage smatrale da državu treba razbiti i ukinuti.

Diferencijacije u shvaćanju pojma jednakosti i na njoj zasnovane pravednosti

Početna razmišljanja o korjenitom reformiranju društva nisu bila toliko motivirana uvidom u lošu učinkovitost
obavljanja općih društvenih poslova koliko osjećajem nereda u međuljudskim odnosima, nepravde,
neopravdane nejednakosti. Problematiziranje ljudskih težnji za jednakošću i političkom slobodom za čitavog
je razdoblja borbe građanskih slojeva protiv starih feudalnih poredaka, staleških odrednica položaja
pojedinaca i privilegija koje su proistjecale iz staleške pripadosti, bilo isključivo nošeno željom za rušenjem
pravnog i političkog poretka koji sputava slobodno ispoljavanje ljudske egzistencije i njezina stvaralaštva
shvaćenog kao poduzetništvo. Ali epoha građanskih revolucija nije sadržavala nikakav direktivni nacrt, a još
manje konstrukciju idealnog društva, smatrajući da će ono spontano biti ostvareno u raznim oblicima što će
proizaći iz slobodne igre ljudskih stvaralačkih potencijala. Država je samo trebala spriječavati opću anarhiju,
kaos i ugroženost svakog od svakog. Smatralo se da jedino za čime treba težiti u rekonstrukciji društva je
ukidanje svih institucija koje ograničavaju pojedinca u njegovom prirodnom pravu da bude neograničem ičim
drugim osim jednakim uvjetima slobode drugog čovjeka. Zato su svi revolucionarni programi građanskog
društva bili usmjereni na rušenje ancient regimea apsolutne vlasti vladara i privilegija stečenih rođenjem,
dok će društvo slobode biri konstruirano već samim ukidanjem takvog političkog poretka.

Kada su se konačno ostvarile određene revolucije građanstva, o bratstvu više nije bilo ni spomena, a ljudi su
postali egoističniji i gramzljiviji negoli ikada prije. Znatno su prošireni sadržaji i područja primjene političkih
sloboda, pravni establishment je proklamirao da se svi ljudi rađaju slobodni i da su jedino ograničeni svojim
sposobnostima i slobodom drugih. Međutim, ubrzo se pokazalo da očišćeni prostor slobodnog individualnog
djelovanja rezultira izrazito naglašenim društvenim nejednakostima koje izviru iz nejednake raspodjele
ekonomske moći, tj. iz vlasničke diferencijacije. Formalna jednakost ljudi pred zakonom, formalna
izjednačenost njihovih mogućnosti da se afirmiraju kao slobodna bića, pokazala se ispraznom pred
stvarnošću ogromnog raspona nejednakosti utemeljene na različitim sposobnostima pojedinaca i na velikim
razlikama u djelatnoj moći koju pojedincima daje raspolaganje instrumentalnim snagama nagomilanim u
imovini koja je njihovo vlasništvo. Zato već u postnapoleonovskom dobu bujaju razni nacrti kako reformirati
društvo da bi ono zaista postalo usklađeni sustav pogodan za razvitak slobodnog ispoljavanja individualnih i
društvenih potencijala, no sada se u sadržaj tih projekcija interpolira mnogo težnji da se postigne stvarna
jednakost šansi za sve. Budući da se pokazalo da nije dovoljno ukloniti staleška i druga politička ograničenja
feudalnog poretka, nužno se nametnula činjenica da društvo u cjelini tj. država kao predstavnik cjelokupnog
društva bude instanca koja će osigurati svakome osnovne uvjete života i da ti osnovni uvjeti budu jednaki za
sve bar u osnovnim parametrima. To preuzimanje brige društva za dobrobit svih leži u riječi socijalizam, što
međutim implicira podruštavljanje djelatnosti svakog pojedinca tako što ga uklapa u organizacijsku cjelinu
djelovanja prema programu koji postavlja društvo kao zajednica sviju.

Primjeri prvih projekata sveobuhvatne rekonstrukcije društva

Među brojnim projektima rekonstrukcije društva naročito se ističu dva:

Fourierov nacrt konstrukcije državnog života u falanasterima i Owenow pokušaj da ustroji proizvodno-
potrošačku komunalnu zajednicu.

Fourierov nacrt konstrukcije državnog života u falanasterima

Fourier je posve arbitrarno, svojom nevjerovatno bujnom maštom naprosto izmislio društveni život u
osnovnoj društvenoj zajednici normirajući ga u svim detaljima kojih se mogao sjetiti, pazeći pritom da budu
zadovoljeni prije svega njegovi vlastiti ukusi i prohtjevi (promiskuitet i mijenjanje seksualnih partnera,
razrađeni sustav titula i rangova, obveza uzgajanja cvijeća, postupanje s mačkama odgovarajućom
nježnošću). Smatrao je važnim da bude osigurana mogućnost da svaki pojedinac ispuni svoje aspiracije
prema zadovoljstvima, što se postiže time da društveni rad postane izvor ugode tako što će se pojedinac
moći tijekom dana organizirano uključiti u onaj posao koji ga trenutno veseli a jedini uvjet je bio da zajednica
bude dovoljno velika kako bi sadržavala potpunu lepezu individualnih sklonosti, čime će biti pokrivene sve
vrste rada potrebne za harmonično funkcioniranje zajednice. Utvrdio je da falanga mora brojiti oko 2000 ljudi
(ali ne manje od 1600). Budući da je rad zadovoljstvo, potrebne su samo pozitivne gratifikacije da bi se ljude
motiviralo na rad. Nestankom antagonizma i prisile nestaje zla, i iz ljudskog društva i iz prirode (budući da je
zlo u svijet uveo čovjek, i sve ostale divote će nestati samom činjenicom falansterizacije svijeta. Fourier je
bio uvjeren da se ogledni falanster može uspostaviti u vrlo kratkom razdoblju i ulaganjem vrlo skromnog
kapitala, a svijet bi se privučen snagom primjera i postignutih dostignuća kroz nekoliko godina organizirao u
sveopću zajednicu.

Teorija Roberta Owena

Owen je za razliku od ostalih reformatora bio bogat i uspješan poslovni čovijek, s izvjesnim društvenim
vezama i s praktičnim znanjima u organizaciji proizvodnje i ljudi (kao suvlasnik tvornice tekstila). Isto tako je
(kao socijalni dobrotvor) poznavao reakcije ljudi u prilikama kada im se nudi dobročinstvo, reakcije koje nisu
odmah automatsko prihvaćanje i suradnja. Dok je svoj rad ograničio na to da svoje radnike pozitivno
motivira na rad i suradnju u poslovnom procesu – organizacijom pristojnog stanovanja, boljim plaćama,
obrazovanjem njihove djece, minimalnom zdravstvenom zaštitom, zabranom rada djece, ograničenjem
radnog dana... njegov je filantropski rad imao značajnog uspjeha. Takvim primjerima (u kojima vlasnički
profit nije manji od onoga kada se radnici nemilosrdno iskorištavaju) Owen je postigao da u Engleskoj rano
započne proces državne intervencije u reguliranju radnih odnosa i donošenja niza propisa u krugu radnog
zakonodavstva. No, Owen je težio uspostavljanju potpunog zajedništva u okviru užih komunitarnih
zajednica, a bio je veliki filantrop koji je imao preveliko povjerenje u ljude, te je svojim sredstvima pokušao
isprobati zamisli o proizvodnom pogonu kao kooperativi u čijem upravljanju sudjeluju svi uključeni u radni
proces, a koji osim toga tvore i društvenu zajednicu koja obuhvaća ostale elemente njihova društvena života
– obiteljske odnose, obrazovanje, zdravstvenu skrb, zabavu... On je svoju oglednu agrarno-industrijsku
zajednicu (Nova Harmonija) organizirao na terenima Amerike. No Owenov pokušaj je završio potpunim
slomom kojem je kumovalo mnogo razloga, ali ne prvenstveno ekonomskih već pretežno organizacijskih i
regulativnih. Ljude u komuni nije ideološki ujedinjavao u realni kolektiv nikakav religijski ili parareligijski
integrator, te je odmah na površinu izbila sva suprotnost interesa i egoizama između užih realnih
kolektiviteta i posve ispraznog okvira komune koji se nije ispunio stvarnim sadržajem. Kako je upravljanje
komunom bilo samoupravno i konsenzualno (jer je bio zagovornik ukidanja svakog regulativnog
manipuliranja ljudima kao sredstvima - a nije bilo ni priznatog karizmatskog autoriteta) dogodilo se
neizbježno – kroz vrlo kratko vrijeme komuna se rasula uslijed teških unutarnjih trzavica, nediscipline i
pomanjakanja koordinacije.

Profiliranje ideja o novoj revoluciji

Europska su društva čitavu drugu četvrtinu 19. stoljeća bila u permanentnim konfliktnim krizama. Pokazalo
se da građanska sloboda sadržajno malo znači onima koji ne raspolažu ničim. Subjektom je od društva
smatran samo onaj čija je imovina pružala jamstvo njegovoj odgovornosti za poduzeta djela i za učinjeno, a
takvih je subjekata bilo malo. S druge strane broj onih koji su se osjećali sposobnim da budu slobodni i
odgovorni ako i kada bi raspolagali instrumentalnom podlogom s kojom bi materijalizirali svoju društvenu
afirmaciju i time sadržajno realizirali svoju slobodu strelovito je rastao u urbanim sredinama i industrijskim
središtima. To je značilo obogatiti se, ali za većinu je mnogo izgledniji način da se afirmacija stekne bio
putem nasilne izmjene društvenih odnosa i institucija kojom bi se izjednačile startne pozicije te kojom bi se
materijalno bogatstvo kao instrumentalna osnovica poduzetništva polazno podjednako distribuiralo.
Francuska revolucija je pokazala, a kasnije revolucije su to potvrdile, da pristajanje uz revolucionarne ideje
nije motivirano bučno izraženim kolektivističkim metodama već da se njima maskiraju nastojanja pojedinaca
da se u revolucijom poremećenoj strukturi establishmenta lakše postigne osobnu afirmaciju i uspjeh u
društvu.
Kada su učinci prvih revolucija iscrpili svoj djelotvorni zamah i kada su ideje jednakosti šansi prestale biti
inspirativnima jer je prostor individualnog poduzetništva bio popunjen i povijesno prevladan, na scenu stupa
posve drukčiji kriterij jednakosti, onaj koji se odnosi na izjednačavanje potrošnje time što se postulira
uspostavljanje jednakosti u distribuciji dobara kojima se zadovoljavaju osobne potrebe. No implikacije
konzumne jednakosti nešto su posve drugo od one koja se odnosi na jednaku opću mogućnost da se
pojedinac poduzetnički afirmira i izgradi sebi odgovarajući položaj u društvu. Naime, razlike pojedinaca u
potrošnji ne uključuju nikakve njihove subjektivne sposobnosti, već su dirigirane potrebama, te je tu raspon
razlika relativno skroman, dok se po svom radu ljudi znatno razlikuju, a i sama kreacija je produkcija koja se
objektivizira u djelu, u proizvodu, tako objektivizirana se kumulira, pa razlika među pojedincima po količini
njihova rada – i time društvena nejednakost zasnovana na tom kriteriju – munjevito raste. I upravo je to,
rješenje da društvo kao cjelina i kao stvarno autonomni subjekt osigura potrošnju i kroz nju dostojnu
egzistenciju pojedinca bilo potkova skiciranja svih velikih revolucionarnih stremljenja u razdoblju eksplozivne
industrijalizacije kada su se slobode izvojevane francuskom revolucijom pokazale nedovoljnima i kada je
veliki dio društva u svom ljudskom dostojanstvu i životnim uvjetima bio objektivno teško ponižen.

Nova je revolucija općom socijalizacijom dobara i posebno socijalizacijom proizvodnje dobara trebala
uspostaviti tu jednakost u potrošnji time što uspostavlja jednakost u distribuciji. Individualne razlike u
potrebama i radnim sposobnostima te u radnom učinku su neizbježne, one se priznaju i rezultiraju razlikama
u raspodjeli i u društvenim statusima, ali te razlike treba držati pod kontrolom da nebi ponovo eskalirale, a
takva kontrola je bio faktor koji je naglašavao supremaciju zajedništva odnosno države kao vrhovne
organizacijske instance koja potiskuje onakvu individualnu spontanost i kreativnost koja nije zahvaćena,
modelirana i uklopljena u programirane i zadane strukture na razini cjeline društva.

Karl Marx
Takvom je otprilike na duhovnom planu bila situacija u ambijentu radikalnih političkih grupa kada je svoju
spisateljsku djelatnost 1840-ih godina započeo Marx koji je za razliku od ostalih revolucionarnih propagatora
bio visokoškolovan i temeljito obrazovan filozof. Visoko mjesto u znanosti Marx je zaslužio tek ocjenama
koje je naše doba dalo izvrsnim i intrigantnim tekstovima. Manifest komunističke partije, Ekonomsko –
filozofski manuskripti, Njemačka ideologija, Grundrisse koji su omogućili da se otkriju dublji slojevi
filozovskih sadržajnih implikacija ekonomskih analiza u Kapitalu.
Sam Marx nije bez krivnje za naknadne involucije svoga učenja jer ih je u nekim aspektima olakšao budući
da se nije znao othrvati napasti da od vremena do vremena pojednostavni stvari. Izradi svojih djela prilazio
je vrlo samokritički, pa je većina njegovih djela ostala neobjavljena, ili su djelomično objavljena kao npr.
njegovo najveće djelo – Kapital koje je iz gomile nedovršenih tekstova dovršio Engels (izdao drugi i treći
svezak).

Ono čime je Marx predstavljao najviši misaoni domet 19. stoljeća i po čemu je njegov utjecaj na
problematiku društvenih znanosti posebno jak jest njegov mladenački prilog antropološkom zasnivanju
filozofije kao i to da je on stvarni osnivač sociologije. Njegova filozofija postala je službena doktrina mnogih
političkih pokreta radničke mase iako je to ustvari bilo krajnje pojednostavljenje i vulgarizacija Marxovih
teorijskih stavova. Zakašnjelo objavljiivanje Marxovih mladenačkih spisa, a naročito pripremnih rukopisa za
Kapital tzv. Grundrisse koji već spadaju u njegovo zrelo i najkreativnije razdoblje, bilo je pravi subverzivni
detonator kojim je toliko godina poslije smrti osnivač pokreta razbio monstruoznu ideološku tvorevinu svojih
sljedbenika – nastavljača poznatu pod sintagmom «dijalektički materijalizam». Marx je bio revolucionar i po
svojim ambicijama politički aktivist iako mnoge činjenice za njegova života pokazuju suprotno. Tijekom svog
života (osim kratke epizode 1848.) nije bio angažiran ni u jednom revolucionarnom prevratu, nije ni pokušao
biti neposredni organizator radničke partije u vlastitoj domovini kada su se za to stekle i legalne mogućnosti.
Međutim, bio je spirtus movens organiziranja Internacionale koja je bila federacija nacionalnih radničkih
partija i udruženja, ali bez stvarne političke moći (usprkos velikom utjecaju i ugledu).

Marx je već na početku svog suprostavljanja vladajućem establishmentu liberalnog poduzetništva došao u
sukob s gotovo svim revolucionarnim aktivistima i piscima grandioznih nacrta popravljanja i prepravljanja
postojeće političke i ekonomske strukture države a razlog tome je u Marxovom uviđanju da će
revolucionarno spisateljstvo ostati prigodnom literaturom ali da rekonstrukciju društva treba zasnovati na
znanstvenom uvidu u zakonitosti društva, da tek tada preustroj društva dobiva puni teorijski dignitet ako se
ne temelji na pukim željama nego na otkrivenoj nužnosti povijesnih razvojnih tijekova. Njegova je koncepcija
historijskog materijalizma paradigma koja je po svom sadržaju, premda ne i po nazivu, još uvijek aktualna u
sociologiji i koja je toliko prihvaćena da se više i ne vezuje za Marxovo ime, najviše zato što se to
prihvaćanje odnosi na eksplicije i interpretacije proteklih i sadašnjih događaja, ali ne i hipostaziranje tog
obrasca kao sheme koja determinizma u povijesti na temelju kojeg je moguće izvesti tijekove zbivanja pro
futuro. Marx se historijskim materijalizmom koristio u ovom potonjem aspektu, izvodeći iz njega nužnost
sloma građanskog društvenog poretka pod udarima proleterske revolucije, čime će proletarijat obaviti
povijesnu misiju za koju je predodređen zakonomjernošću društvenog razvitka tj. da uspostavi komunističko
društvo.

Marx je postavio plodnu koncepciju povijesne zakonomjernosti, ali promašio je upravo u onome do čega mu
je bilo najviše stalo: da na toj osnovi utemelji svoj dokaz da je radnička klasa društveni subjekt koji će svojim
oslobođenjem i rekonstrukcijom društva u smislu svog oslobođenja biti agensom uzdizanja društva na
slijedeću stepenicu povijesnog razvoja. Ne samo da do predviđenog nije došlo već je štoviše marksizam
odstupio od tog stožernog i nosivog dijela Marxove koncepcije svodeći radničke mase ponovno samo na
instrumentalnu veličinu u rukama avangardnih elita, za što se može reći da marksizam (socijaldemokratskih
krugova ili lenjinistički) nema puno dodirnih točki s Marxom.

Historijski materijalizam

Za Marxa, kao i Hegela, područje povijesnog zbivanja čini proces uspostavljanja društva kao sistema ljudske
slobode, proces koji je autokreativan a sadržajno predstavlja ozbiljenje društva kao sistema koji je svoje
postojanje učinio nezavisnim od programa po kojem postoji i funkcionira cjelina prirode. Sistem društva –
uspostavljanjem autonomije svog područja nasuprot prirodi – ujedno predstavlja područje ozbiljenja slobode
i unutar sebe i unutar autentičnosti svakog svog pojedinačnog dijela – pojedinca. Društva ozbiljuje područje
slobode ne po svom vanjskom obilježju da je to sloboda društva spram ostalih načina i razina stvarnosti, već
ukoliko omogućuje slobodu svojih pojedinačnih članova, ali i ukoliko su ti pojedinci dosegli zrelost koja ih
osposobljuje da tu svoju slobodu učine sadržajnom tj. da budu svestrana kreativna bića i da podnesu teret
odgovornosti osobne slobode. Sve opisano tek je rezultat razvojnog procesa samoizgradnje, kako društva
tako pojedinaca, procesa koji se ostvaruje kroz interakciju društva i pojedinaca međusobno kao i interakciju
njih zajedno s prirodom. U tom procesu čovjek, bilo kao pojedinac bilo kroz svoje generičko određenje kao
društveno biće, može računati samo na sebe samoga kao na primarno jedino raspoloživ instrument za svoje
oslobođenje.

Opisana instrumentalizacija tj. svođenje čovjeka na instrument preko kojeg on postiže oslobođenje, u
stvarnoj se društvenoj povijesti manifestira kao proces zarobljavanja i dehumanizacije, kao preduvjet
uspostavljanja slobodnog društva. Taj vremenski period od čovjekova napuštanja svoje organske
uklopljenosti u prirodu, svoje određenosti kao elementa prirodnog poretka, pa do potpunog uspostavljanja i
ozbiljenja novog sustava zbilje što ga čini ljudsko društvo u svom samostalnom, izvanprirodnom (pa čak i
protuprirodnom) određenju je period koji se naziva historijom društva, što je po Marxu pogrešan izraz, jer je
to zapravo razdoblje „prethistorija“ tj. ostvarivanje pretpostavki za pravu historiju koja će započeti kada
društvo zaista bude uspostavljeno u svojoj punoj autonomiji nasuprot prirodi („sloboda od“) i kada će taj novi
razvitak biti historija ozbiljenja društvene „slobode za“. Taj period dosadašnje povijesti (prethistorija) u zbilji
se manifestira kao razdoblje klasne rascjepanosti društva, pri čemu podjela na klase ne predstavlja
diferencijaciju društva po specifičnostima koje bi bile izraz bogatstva raznolikosti društvenih svojstava, nego
polarizaciju koja izražava konflikte i suprotnosti što postoje i razdiru cjelovitost društva, ali koje su ujedno
posljedica dinamike samoizgrađivanja društva i koji konflikti stalno sa sobom nose prevladavanje postojećeg
i dostignutog.

Klasna borba je – sa svojim fazama nadvladavanja, potčinjavanja i eksploatacije jedne klase od strane
druge – porođajna muka iz koje se rađa novi društveni oblik iz kojeg na kraju nastaje besklasno
komunističko društvo.

Njegovo znanstveno utemeljenje razvoja i napuštanje metafizike usredotočuje se na tehnološke parametre

društvenih instrumentalnih potencijala tj. sredstava za proizvodnju uz pomoć kojih čovjek osigurava
reproduciranje svog organskog postojanja i razvojem kojeg povećava opseg svoje nezavisnosti od prirode.
Razvoj oruđa je polagan, ali i konstantan. Tehnološki parametri oruđa kojima se jedno drusštvo služi
određuju način proizvodnje u jednom društvu, tipove koordinacije i proizvodne kooperacije ljudi međusobno,
tj. određuju institucionalni oblik tog društva kao sustava interakcija – taj sustav Marx dijeli na:

- proizvodne odnose – institucije koje su neposredno vezane na proces proizvodnje, razmjene i

potrošnje proizvoda i koje zajedno s proizvodnim snagama čine tzv. ekonomsku osnovu društva
koja omogućuje i osigurava egzistenciju društva u postojećem obliku

- političko-pravna i idejna nadgradnja – egzistencija društva ne iscrpljuje se u proizvodnim odnosima,

već se sastoji i od djelatnosti, te interakcija koje predstavljaju ozbiljenje i drugih aspekata i
dimenzija: opću organizaciju društva, kulturne, religijske, rekreativne, umjetničke i druge sadržaje i
institucije.

Problem eksploatacije

Drugi nosivi element Marxove nauke je tumačenje fenomena eksploatacije koja je po njemu funkcionalni
preduvjet za klasnu antagonizaciju društva i diferencijaciju društva na klase. Može se tvrditi sljedeća tvrdnja:
dok god ljudi proizvode onoliko ili čak manje od onoga što im je potrebno za reprodukciju njihove
egzistencije, ne može se govoriti o fenomenu eksploatacije, ma koliko težak taj posao bio, već se jedino
može govoriti o „nepravednosti“ raspodjele poslova. No kada sredstva tehnološki omoguće da efektorni
potencijal ljudskog rada proizvede više od onoga što je nužno za održavanje postojeće egzistencije društva,
tada se dio proizvodnje može usmjeriti na projekte razvoja i proširenja proizvodnog procesa što rezultira
razvojem proizvodne osnove, a time i čitavog društva. No, ti se viškovi akumuliraju i njima se upravlja
posredstvom prisvajanja od strane pojedinaca ili od strane posebnih grupa, prisvajanja koja su motivirana
partikularnim interesima i koja predstavaljaju zakidanje onih koji su takav višak proizveli – to je uzrok
formiranja užeg segmenta društva koji raspolaže proizvodnim moćima kojih su drugi lišeni a iz koje moći
proizlaze i na nju se nadovezuju druge društvene privilegije i prerogative što dalje omogućuje iznuđivanje
daljnje akumulacije rezultata rada nad onima koji imaju monopol upravljanja i korištenja. Na taj način se u
društvu formiraju dvije skupine koje Marx naziva društvenim klasama:

- malobrojna - koja dominira nad čitavim društvom i u kojoj su moguće diferencijacije prema hijerarhijskoj
raspodjeli društvene moći;
- mnogobrojna - eksploatirana u smislu da drugi prisvajaju dio rezultata njezinog rada, što ona mora trpjeti, i
koja mora ograničiti svoju potrošnju.
Ali, malobrojna dominatna klasa samo mali dio akumuliranog viška koristi u svrhu povećanja osobne
potrošnje dok veći dio koristi za investiranje u povećanje proizvodnje odnosno u razvoj institucionalne
nadgradnje, drugim riječima u razvoj društva.
Eksploatacija je pokretač društvenog razvoja, jer kada nebi bilo tako, ne bi se ni epoha klasnih društava
javljala kao nužna i nezaobilazna stepenica u razvoju društva, a to u krajnjem slučaju znači procesu
oslobođenja društva.

Oblici eksploatacije a tako i obilježja kako eksploatatorske tako i eksploatirane klase ovise o načinu
proizvodnje. Marx je u svojem Grundrisse identificirao tri načina proizvodnje pretkapitalističkih društava -
azijski, antički i germanski načini koji su zasnovani na agrarnoj proizvodnji, te napokon kapitalistički način
proizvodnje, čija je analiza područje njegova interesa.
U prva tri načina proizvodnje višak rada se ostvaruje sredstvima prisile (robovi, kmetovi), dok je u
kapitalizmu radnik načelno pravno i stvarno slobodan samo što je ta sloboda isprazna jer je radnik pritiskom
svojih potreba, a ne intervencijom drugih, prisiljen prodavati upotrebu samog sebe tj. svog rada.

Marx ne fundira pojavu eksploatacije i njezin glavni sadržaj u disproporciji razmjene i raspodjele dobara
(čime se narušava načelo jednakosti svih ljudi), a niti u tome da je jedan društveni segment ograničen u
mogućnosti zadovoljavanja svojih organskih egzistencijalnih potreba. Te disproporcije predstavljaju
narušavanje pravednosti i osnovnog prava da svako ljudsko biće može pretendirati da se s njime postupa na
jednak način kao i s ostalima. Pobune protiv društvenih poredaka oduvijek su u povijesti svoje zahtjeve
temeljile i opravdavale na načelu jednakosti ljudi odnosno na potrebi ukidanja bijede, ili obrnuto: bogatstva,
kao pojavnih manifestacija nejednakosti. Eksploatacija se zasniva na lišavanju raspolaganja objektima kao
pravu koje proizlazi iz autorstva, te odakle slijedi da je raspodjela – ma koliko nepravedna – opravdana ako
je rezultat razlike u stvaralaštvu odnosno radnom angažmanu – u svakom klasnom društvu dominatna klasa
prisvaja stvaralaštvo drugih i tek je to eksploatacija.

Marx teoriju da se vrijednost proizvoda sastoji iz upotrebljenog ljudskog rada preuzima od Ricarda, te njome
temelji opravdanost proleterskih zahtjeva, ali i privilegiranu poziciju proleterijata kao reprezenta stvaralačke
bitnosti društva. U kapitalizmu radnik na tržište iznosi svoju radnu snagu, te on za nju, ovisno o ponudi i
potražnji, postiže cijenu koju mu poduzetnik isplaćuje u obliku najamnine, nadnice, pa izgleda da je time
dobio privrednu i ekonomsku odgovarajuću protuvrijednost. Kupujući radnu snagu poduzetnik zapravo
kupuje određeni kvantum vremena radne snage koju onda angažira u proizvodnji, a radna snaga uz
upotrebu alata i sirovina proizvodi određenu količinu dobara. Poduzetnik povećanjem inteziteta rada radne
snage (posljedica organizacijske sposobnosti) ne prouzrokuje povećanje troškova (kupio je vrijeme) pa mu i
pripada sav višak koji vrijednosti realiziran u proizvodnji. Kapitalistički profit se sastoji baš u prisvajanju viška
protuvrijednosti i osiguravanja uvjeta da bude veći i stalan. Po Marxu, sadržaj eksploatacije leži u opisanom
«potkradanju» radnika za stvoreni višak, a s druge strane u tome leži i sav program funkcioniranja
kapitalizma: nagomilavanjem viška vrijednosti koji se onda reinvestira i rastom industrijskog pogona
preobraća u kapital.

Opredmećenje i otuđenje

Opredmećenje ili objektivizacija u dijalektici je neizbježna posljedica interakcije subjekta sa objektom i

ona je, u tom smislu, ostvarenje subjektove kreativnosti. Opredmećenje u sebi sadrži posve specifičan
aspekt značenja što ga stvaralaštvo ima za subjekt, to posebno značenje obuhvaćeno je problematikom
otuđenja, a tu je Marx unio nove analitičke momente Hegelove i Feuerbachove izvode.

Otuđenje ili alijenacija je onaj aspekt opredmećenja kojim se izražava činjenica da subjekt stvarajući djelo
gubi dio sebe, erodira u subjektivitetu, i desubjektivira se, te angažirajući se u ostvarenju svog cilja sam
negira vlasitu slobodu te negira svoju autentičnost, prenoseći sve to u postojanje djela koje se nalazi u
poziciji objekta. Doduše, dijalektika subjekt – objekt relacije izvodi da je otuđenje koje se zbiva
opredmećenjem samo nezaobilazna faza posredovanja u dijalektici procesa stvaralaštva i kao takvo je
privremeno stanje te će subjekt u slijedećoj fazi zbivanja biti obogaćen povratnim djelovanjem objekta,
djelovanjem u kojem se nalazi i njegovo objektivizirano stvaralaštvo, čime on sebe zapravo mijenja i
samoizgrađuje, tj. kreira sam sebe.

Već je Feuerbach primjetio da se ovaj obrat otuđenja u autokreaciju, do kojeg dolazi u fazi povratnog
djelovanja objekta na subjekt, može ne zbiti, da može izostati time što objekt povratnim djelovanjem može
zarobiti i instrumentalizirati subjekt, te ga pretvoriti u objekt svog dokazivanja.
Lijevi neohegelijanci (Bauer, Strauss), a i sam Feurebach smatrali su da do emancipacije od otuđenja može
doći samo samoosvjećivanjem, podizanjem čovjekove svijesti do razine svijesti o sebi samoj.
Marx je kritizirao takav pristup i trasiranje problema, a i njegovo rješenje, prije svega jer ne vodi dovoljno
računa o parametrima društvene dimenzije tj. da ogromna moć fascinacija (npr. Bogom) počiva na tome što
one uključuju kolektivnu svijest, a to onda uvjetuje da se u opisane proecese i na njihove primarne rezultate
otuđenja vežu stvarni prostori društvenih institucija, «opkoljujući» i utvrđujući te imaginarne veličine
bedemom društvenih struktura koje imaju autonomnu funkcionalnu opstojnost (crkva kao zajednica vjernika,
svećenički stalež...) kojom se nukleus što ga čini prvotna objektivizacija ideje (npr. ideje Boga) upostavlja
kao realna snaga koja više ne ovisi o individualnoj svijesti, nego postoji zajedno s postojanjem društva i
kadra je postojati dok postoji društvo. Nikakva prosvjetiteljska djelatnost usmjerena prema osvješćivanju ne
može ukinuti i emancipirati društvenu svijest dok se ne ukinu institucije i društvene grupe na podlozi kojih taj
idejni sadržaj ovjekovječuje svoju prisutnost, jer te društvene veličine nije stvorila ideja, nego su one nastale
na osnovi realnih interesa, tek naknadno preuzevši onaj idejni sadržaj kao korisno sredstvo u borbi za svoje
vrijednosti i interese.

Slijedeći takav put razmišljanja, Marx je došao do toga da jedino revolucija u društvenim odnosima, što
uključuje i ukidanje svih institucionalnih i organizacijskih oblika izgrađenim na takvim odnosima, ukida i tu
idejnu nadgradnju rezultirajuči istinskim razotuđenjem, jer otuđenje nije samo u objektivizaciji ideja nego i u
svim društvenim odnosima koji omogućuju trajanje i djelovanje takvih ideja.
Otuđenje kroz radnu praksu ne samo što širi područje otuđenja na cjelokupnu egzistenciju čovjeka nego
dovodi i do potpune destrukcije subjektivnosti – a upravo se to zbiva u dijalektici kapitala. Radnikov rad je
permanetnim faktorom sve izrazitijeg otuđenja u svim aspektima egzistencije – od njegova proizvoda, od
drugih ljudi i od mogućnosti ljudskog zajedništva, te napokon od otuđenja od njega samoga. Marx za
otuđenje kroz ljudsku praksu, opisani aspekt zbivanja i za rezultat koji iz njega slijedi, nije uveo
odgovarajuću terminološku inovaciju, ali je svojim analizama kapitala kao specifičnog odnosa među ljudima
povodom proizvoda njihova rada precizno prikazao taj novi sadržaj kroz analizu čitavog niza fenomena koji
se javljaju i institucionaliziraju u kapitalističkom društvu (fetiški karakter robe, kroz novac...).

Lukacs je za taj pojmovni sadržaj predložio pojmovni izraz reifikacija ili postvarenje a može se definirati
ovako: društveni odnosi i djelovanja koja oni sadrže, a koji nastaju povodom određenih predmeta (stvari ili
simboličkih veličina), mogu se i sami opredmetiti tako da se institucionaliziraju; ali za razliku od
objektivizacije ideje, kod koje je čovjek narcionistički fasciniran svojim ospoljenjem i podliježe mu
(Feurebachov aspekt problema) ovdje pojedinačni, a još više klasni interesi daju simboličkim veličinama
kojima su ti odnosi i koordinirana djelovanja označeni, stvarno postojanje nadeređeno ljudima i zajednici, te
ove, postvarene simboličke veličine, doista postaju subjektima društvenih zbivanja. Zbog navedenih stvari
fenomen ekspoloatacije dobiva složeniji karakter i prestaje biti samo potkradanje radnika kao neposrednog
proizvođača već razotkriva svu dubinu degradacije čovjeka u modernom industrijskom društvu.

Ramifikacije marksizma i revizije Marxove koncepcije

Svijest radničke klase

Neposredne motivacije običnih ljudi, industrijskog proleterijata, «radnih masa», bile su daleko od tih
visokointelektualiziranih projekcija usmjerene na «prizemnije»ciljeve i «realnije» zadatke:
- poboljšanje općih uveta rada, ograničenje radnog vremena tj. tzv «sindikalne vrijednosti»
- na pretencioznu skupnu pitanja koja se odnosi na opće podruštvljenje upravljanja kapitalom.

Iako je prva skupina pitanja važna (te se do njenog ostvarenja dolazi polagano, putem štrajkova,
kontinuiranim pritiskom na poslodavce), ipak je druga skupina pitanja grandioznija i po važnosti epohalnija
jer se odnose na upravljanje kapitalom. A ta se pitanja odnose na ovladavanje državom tj. na osvajanje
političke vlasti kao instrumentom za provedbu namjeravane preobrazbe društva, te teže da državi dodijele
sve funkcije zaštite društvenih interesa, pretvoriti je u subjekt koji reprezentira društvo, ali je glavno sredstvo
obrane društvenosti.

Neke izvorne Marxove stavove o subjektivitetu proletarijata i njegove misije u povijesti, neki su
revolucionarni pokreti, koji se pozivaju na njegovo učenje, toliko duboko revidirali izvornu doktrinu da je
svako pozivanje takvog marksizma na Marxa pez ikakve podloge.

Marxovo stajalište je bilo sljedeće: radnička klasa je jedini stvaralac nove vrijednosti i prema tome jedina
moralno legitimirana da bude subjekt koji usmjerava izgradnju društva. Eksploatacija neposrednih
proizvođača u dosad je ozbiljenim historijskim načinima proizvodnje bila nužnost jer je bilo potrebno izvesti
akumulaciju instrumentalne snage sredstava te da bi se struktuirale društvene snage konstituirajući društvo
kao autonomnu sferu postojanja.
Kapitalističko društvo je ostvarivši te pretpostavke ujedno učinilo eksploataciju društveno nepotrebnom, a
njezino daljnje opstojanje podržavaju dva interesa:

1. automatizam oplođivanja kapitala i njemu korespodentnog načina proizvodnje koji teži stalnom
rastu, te u koju svrhu instrumentalizira cijelo društvo;

2. partikularni interes vlasnika i njegova privatna prisvajanja rezultata proizvodnje koja je društvena
jer je rezultatom kooperacije.

Marx je smatrao da ta dva interesa društvo treba podvrgnuti svojoj kontroli i ukinuti ih na način da
«ekspropira eksploatatore» tj. da deprivatizira kapital i da se proizvođenje planski regulira, čime će se
izbjeći stihijska regulacija tržišta (posredstvom Smithove «nevidljive ruke») i neracionalno uništavanje
efekata rada uslijed cikličkih kriza hiperprodukcije, a takvu rekonstrukciju društva može izvesti samo
proletarijat.
Radnička klasa je ona snaga koja je ograničenošću svog položaja u proizvodnji potaknuta da se bori za svoj
subjektivitet i za društveno dostojne uvjete postojanja, čime sebe izgrađuje kao snagu tj. povijesnog činitelja
koji reprezentira cjelinu društvenosti čiji je povijesni zadatak izvršiti takvu rekonstrukciju društva. Drugim
riječima, radnička klasa je ona koja ovladavajućim svim uvjetima života ukida sebe kao klasu i ujedno klasno
društvo uopće, čime se završava period izgradnje društvene autonomije oslobođene od prirodnog načina
postojanja zajednice.

U opisanom procesu odlučujućim se pokazuju promjene do kojih dolazi u svijesti radničke klase. Položaj
klase i njena svijest dvije su zasebne, iako ne i međusobno nezavisne instancije koje određuju položaj
njezina subjektiviteta. Da bi radnička klasa postala klasnim subjektom ona mora prije svega osvojiti svijest o
svojoj subjektivnosti, ne samo o položaju nego i o značenju onoga čemu teže. Svijest o tome konstituira
klasu određenje koje se terminološki označuje kao «klasa za sebe» i tek je ona klasa koja je dosegla tu
razinu svoje klasne izgrađenosti sposobna izvršiti rekonstrukciju društva i zaključiti jednu spohu društvenog
postojanja. Kako radnička klasa može od «klase po sebi» postati «klasa za sebe», tj. steći svoju punu i
autonomnu klasnu svijest? – po Marxu radnička klasa stječe svoju klasnu svijest kroz praksu svakodnevne
«klasne borbe», kroz stalno suprostavljanje eksploataciji i borbom za poboljšanje svojih radnih uvjeta, čime
radikalizirajući svoje zahtjeve, spoznaje domete svoje aktivnosti na sindikalnom planu i činjenicu da
popravljanje njenog položaja u okviru privatnog prisvajanja viška vrijednosti ne rješava njen položaj i njezine
stvarne inspiracije, pa se kroz interakciju pretvara u pravi i autonomni revolucionarni subjekt sposoban da
provede revolucionarni položaj. Međutim, do revolucionarnog preobražaja starog društva može doći tek kad
se proizvodne snage dovedu u takav tehnološki stupanj koji jednostavno postulira revoluciju jer stari okviri
postaju preuski za daljnji razvoj.
Na tim dvjema točkama: subjektivitetu i klasnoj svijesti proletarijata te dozrelosti proizvodnih snaga društva,
temeljili su se glavni politički programi lijevih opcija koje su težile stvaranju socijalističkog društva.

Problemi subjektiviteta radničke klase i njezine avangarde

Paralelno s formiranjem radničkih političkih partija, koje su prema inicijalnoj zamisli trebale biti specifične
klasne organizacije s ulogom da predstavljaju klase i njihove interese u okviru postojećih političkih institucija
države i preko kojih klasa nastoji organizirati svoju revolucionarnu borbu na političkom planu u nastojanju da
osvoji vlast, javilo se pitanje stvarnog odnosa klase i njenog političkog vodstva (bez obzira na politički način
preuzimanja vlasti - posredstvom legitimnih mehanizama (izbori, političke koalicije) ili podrivanjem
postojećeg političkog establishmenta, te u krajnjem nasilnom činu preuzimanja vlasti - pobunama, državnim
udarima, građanskim ratom)). To vrlo važno pitanje taktike bila je crta na kojoj su se radnički pokret i
marksistička doktrina razlomili na dva oštro suprostavljena bloka.

Pitanje vodstva radničke klase kao «klase za sebe» jedno je od najvažnijih. Došlo je do problema koji Marx
nije predvidio a to je da radnička klasa ne može obavljati određene profesionalne specifične zadatke bez
pomoći odgovarajućih osposobljenih izvršioca, a kad se iz mase radničke klase iznjedre oni koji bi ju trebali
voditi oni automatski prestaju biti njezini pripadnici, proleteri, te počinju izražavati svoje posebne interese,
iako i nadalje dijele s klasom njezine osnovne interesne vrijednosti. Tako je došlo do zaokreta u koncepciji
subjektiviteta klase: radnička klasa svojim autonomnim i spontanim naporima ne može prerasti razinu
«klase po sebi» te se njene aspiracije ne mogu izdići iznad sindikalnih zahtjeva i sindikalno vođene borbe, a
sve dok je na tom nivou nije buntovna a kamoli «revolucionarna» već samo poboljšava postojeći poredak, a
da bi postala pravi revolucionarni poredak tj. «klasom za sebe» klasi se izvana mora ucijepiti odgovarajuća
revolucionarna svijest, a to i jest zadatak posebne «avangarde» profesionalno osposobljenih ideologa tj.
onih intelektualaca koji su interese i sudbinu radničke klase prihvatili kao smisao svoga vlastitog postojanja i
kao svoj životni poziv. Što je jedna partija bila revolucionarnija, to je više naglašavala prometejsku ulogu
avangarde (tj. sebe same), svoj elitizam, svodeći svoju klasu na elementarnu energetsku osnovu kojom
avangarda manipulira u skladu s svojim vizijama razvoja i svojim užim interesima.

Dileme oko revolucije

To je drugo pitanje na kojemu je izvršena još jedna revizija temeljne Marxove koncepcije, revizije koja je
uslijedila pod pritiskom stvarne revolucionarne prakse, a ne iz teorijskih i užih doktrinarnih razloga. Jedno od
čvorišnih uporišta historijskog materijalizma i na njemu zasnovanih izvedenica i strategija političke borbe bilo
je očekivanje da će revolucija uslijediti u najrazvijenijim zemljama, i to u trenutku kada društveni razvoj
dosegne potrebnu razinu. Bez obzira hoće li taj revolucionarni prevrat biti miran ili uz teške društvene
konvulzije i obilatu upotrebu nasilja, on se može dogoditi samo u onom dijelu svijeta koji predstavlja središte
buržoaskog svijeta. Bernstain, jedan od uskih Engelsovih pouzdanika predložio je prvu veliku reviziju
marksističke doktrine, oslanjajući se na determinizam historijskog materijalizma, po kojem se razvoj i smjene
ekonomskih formacija i društvenih sustava obavljaju nužnosšću historijskog tijeka, a ne radi ljudskih želja,
težnji i stremljenja, te je iz toga Bornstain izvukao činjenice da će do rekonstrukcije društva doći kada
društvo za to bude zrelo, željeli mi to ili ne, te da revoluciju i ostvarenje socijalističkog društva nije moguće
forsirati samo zato što to žarko želimo i vjerujemo da možemo izvesti.

Ubrzo je došlo do Lenjinovog konstituiranja boljševičke partije, kao organizacije ustrojene na vojnički način,
visoko centralizirane i hijerarhizirane, a koje je ubrzo izvela Oktobarsku revoluciju u Rusiji, u kojoj je
kapitalizam bio tek na začetku, te je nakon višegodišnjeg krvavog građanskog rata uspostavila svoju
apsolutnu vladavinu nad državom, privrednim resursima i nad većim dijelom društvenih zbivanja,
preuzimajući na sebe da u takvim uvjetima ni iz čega izradi socijalizam, u okruženju kapitalističkih zemalja u
kojima revolucija nije izvršena. Takav slijed je primorao Lenjina i njegove sljedbenike da revidiraju doktrinu o
razvoju socijalizma u jednoj zemlji – dakle kao lokalni fenomen, a ne kao proces koji zahvaća cijeli svijet ili
bar njegov razvijeniji dio (a što proizlazi iz temeljnih postavki historijskog materijalizma). Izgradnja
socijalizma u takvim uvjetima uključivala je izgradnju nužnih preduvjeta (a taj zadatak je inače u povijesnoj
nadležnosti buržoaskog društva i njegove eksploatacije radne snage u svrhu prvotne akumulacije kapitala).
Preuzimajući taj povijesni zadatak koji ni po čemu ne spada u sadržaj socijalističke revolucije, neizbježno
znači i preuzimanje sredstava i načina njegova ostvarenja tj. svu drastičnost provedbe prvotne akumulacije
kapitala, a ta postavka «socijalističke prvotne akumulacije» bila je usmjerena na agrarni sektor i seljačke
mase, dakle nad onim snagama i klasnim saveznicima koje su i omogućile revoluciju. Staljin i boljševici su
te mjere proveli u djelo uz neviđeno nasilje nad čitavom strukturom tadašnjeg ruskog, pretežno seljačkog,
društva masovnom kolektivizacijom sela, preseljenjem ogromnih masa u gradove i, faktičnom militarizacijom
tvorničkog rada. Takav se sustav u suvremenoj terminologiji označuje sintagmom etatizam. Čitava ta
doktrina dijalektičkog materijalizma nema nikakve znanstvene utemeljenosti i njezina temeljna funkcija
bila je propaganda u namjeri kontroliranja društvene svijesti.

Suprotnosti između historijskog i dijalektičkog materijalizma

Gramsci smatra da jedna klasa može postati dominantna tek kad njezina kultura, tj ideje, vrednote i komunikacijski
sustav, postanu univerzalni za dotično društvo. Uloga organske inteligencije jest “zvjezdani trenutak” u historijatu
intelektualnih elita, faza u kojoj one doista reguliraju tijekove historije. Ni jedna klasa ne može pobijediti ako nije postala
kulturno dominantna, odnosno ako se uz nju nije formirala njeziva inteligencija koja ju organski predstavlja.

Kritička teorija društva frankfurtske škole

Za razliku od Marxa koji je odrednicom društvenog sustava funkcioniranja smatrao način proizvodnje tj.
materijalni proizvodni rad, po čemu je onda ekonomska baza ona koja određuje društvenu svijest, spoznajne
i druge ideološke forme, teoretičari kritičke škole smatraju da su i ljudska izvršna praksa i svijest određene
epohe doduše međuzavisni čimbenici, ali da ne postoji primat među njima te da svijest ima podjednako
izvorni i inicijalni utjecaj na proizvodnu praksu kao što ga ova ima na samu svijest.

Ova dva aspekta: utjecaj materijalne prakse na svijest i svijesti na materijalnu praksu mogu se razdvojiti
samo u analitičke svrhe jer ustvari čine cjelovitost konkretnog društvenog postojanja. Dijelektika
prosvjetiteljstva koncentrira se na prvi aspekt, a tema tzv. negativne dijalektike koje fokusira na drugi aspekt.

Dijalektika prosvjetiteljstva vrlo je važna grana znanosti filozofijsko – sociološkog karaktera i može se reći
da je njen utjecaj na razvoj društva vrlo velik. Čovjek se konačno oslobodio ovisnosti o prirodi, no to je
rezultiralo daljnjim napredovanjem napretka, totalitarizmom stalnog povećavanja efikasnosti radi nje same,
totalitarizmom koji je čovjeka ponovno zarobio u novi oblik barbarstva masovne društvene potrošnje.
Tu temu su razrađivali Horkheimer i Adorno u djelu «Dijalektika prosvjetitieljstva» i Marcuse u djelu
«Čovjek jedne dimenzije».

Adorno je djelom «Negativna dijalektika» pokušao definirati osobenost kritičke teorije koja je u svom
iskazivanju postojećeg stalno u naporu svog vlastitog negiranja i stalnog prevladavanja koje se ne smiruje u
sintezi odnosno novom pozitivitetu. To je svjesno ustezanje od istine jer se svakom istinom upada u lošu
istinu, ali ipak ograničava se na otkrivanje neistine u istinama.

Herbert Marcuse je dijelio s Adornom mišljenje o stvaralačkoj moći nagativiteta. Marcuse smatra da se
Marx prevario u svojoj teoriji što je dao radničkoj klasi subjektivitet koji je sposoban izvršiti revoluciju. On
smatra da se radnička klasa kao takva može vrlo lako integrirati u kapitalizam i postati izrazito konzervativna
snaga i da ne predstavlja ozbiljnu prijetnju kao revolucionarna masa. Da bi postala stvarni revlucionarni
subjekt ona mora biti još više deklasirana i degradirana i gurnuta na marginu društva gdje se već nalaze
neprilagođene skupine intelektualaca, rasnih i nacionalnih manjina, studenti.... U veliku skupinu
revolucionarnog potencijala on svrstava vrlo šaroliku skupinu ljudi od robotima zamjenjenih radnika, propalih
intelektualaca, preko mladih generacija i studenata, do sve veće populacije starog stanovništva koji pod
jednim nazivnikom predstavljaju onu krajnju odbačenu marginu društva.

Tako se s Marcuseom zatvorio krug identifikacije subjekata revolucije:

- Marx je tu ulogu dodijelio historijskom proetarijatu,

- revolucije u trećem svijetu i maoizam seljačkim masama,
- a Marcuse marginalcima i svim vrstama izdržavanih parazitskih slojeva,

a da bi se u stvarnoj praksi pokazalo kako stvarni revolucionarni potencijal predstavljaju intelektualne elite, a
posebno one sklone birokratskom i tehnokratskom postupanju.

Marcuse je smatrao da se nova civilizacija oslobođenog društva temelji na punoj vladavini principa
zadovoljstva i time potpunoj erotizaciji svih društvenih djelatnosti (jednu od najvažnijih uloga u ostvarenju
nerepresivnog društva dao je oslobođenju seksualnosti od potiskujućih mehanizama kulture).

Suvremena industrija zabave izraz je svođenja čovjeka na uskodimenzionalne standarde čime društvo
svojim obiljem zapravo proizvodi sve veće siromaštvo sadržaja.

Psihoanalitička učenja
Ličnost i individua
Čitava psihoanaliza koncentrirana je na problem ličnosti, a tek posredstvom ove svoje čvorišne referentne
točke širi se na dalje područje kulture i društvenog funkcioniranja u cjelini.

Individua je pojam koji označava pojedinačni autonomni sustav ponašanja koji je neponovljiva kombinacija
s obzirom na svoja svojstva. U slučaju ljudske individue taj je sustav rezultanta uravnoteženog djelovanja
biološko-fizioloških činjenica, i ma koliko da se po svojoj kompleksnoj strukturi i potencijalu razlikuje od
ostalih vrsta, ipak je individua samo osobita organizacija bioloških funkcija. Mnogi od tih potencijala ostali bi
neozbiljeni kada nebi bili interpolirani u polje društvene prakse gdje dobivaju posve drugu funkcionalnu
valenciju i gdje njihov razvoj slijedi iz njihova uklapanja u društveno djelovanje, a ne iz biološke regulacije
njihove osnove. Društvena okolina koja je i sama organizirana kao sustav kondicionira cjelinu vanjskih
manifestacija individue na takav način da one izazivaju specifične efekte: društveno relevantne efekte.

Ličnošću nazivamo takvu organizaciju ponašanja na individualnom nivou koja je uvjetovana društvom i od
funkcionalnog je značenja za društveni sistem. Drugim riječima, društvena okolina, koja je i sama određeni
sustavni kompleks, organizira biološke sposobnosti i osobine individue u jednu novu vrstu individualnosti
koja je relevanta društveno, a ne biološki: iako su te sposobnosti biološke prirode, njihovo je funkcioniranje
prošireno na područje izvanbioloških sistema. Zato je nastajanje ličnosti proces koji nastaje kroz individualnu
praksu u društvu, čime se modeliraju biološke sposobnosti ponašanja u obrasce akcija i obrasce modaliteta
akcija koji su relevantni za društvo. Ličnost je dakle najvećim dijelom funkcija društvenih utjecaja. Ali ličnost
ne predstavlja samo društveno korištenje biološki determiniranih efekata, jer kad bi bilo samo to, onda bi i
životinje bile ličnosti. Ona mora i u društvenom smislu, kao i u biološkom, biti autonoman sistem koji je
autoreguliran – jedino u tom smislu ona je elemenat društva. Ličnost taj postulat ispunjava utoliko što je ona
u svom društvenom određenju zaseban regulativno-informativni medij nadograđen nad individualnu biološku
osnovu..

Freudova teorija ličnosti

Čitavo je XIX. stoljeće čovjeka uglavnom smatralo racionalnim bićem koje se ponaša onako kako to
postuliraju pravila logičkog mišljenja.

Freud je temeljito posumnjao u racionalnu osnovu čovjeka, smatrajući da je racionalnost samo jedna od
komponenata ili, još bolje, samo jedna od sfera čovjekove strukture, možda vanjskim promatranjem osobito
uočljiva, ali nikako najvažnija za razumijevanje ljudskog ponašanja. Čovjek je prije svega biološko biće, i kao
takvo se ponaša na temelju izvjesnih dinamičkih načela koja su svojstvena čitavoj biotičkoj sferi postojanja.
Svi ostali faktori (kulturni i društveni sistemi u kojima je situirana individua) samo su katalizatori ili aktivne
prepreke normalnom biološkom zadovoljenju tih osnovnih životnih nagona.

Sustav ličnosti, u skladu s tim polaznim stajalištem, Freud koncipira u tri sfere označavajući ih terminima:
- id (ono)
- ego (ja)
- superego (nad-ja, savjest)

Id je veoma intenzivno područje regulirano nižim neuralnim sistemima koji su uvelike autonomni, i
predstavlja skup tendencija koje su usmjerene zadovoljavanju tjelesnih poteba i kroz to nagomilanih tenzija.
Budući da se čitav taj energetski sklop nalazi na internom fiziološkom nivou organizma, on je izvan svijesti
kao kognitivne sfere koja obuhvaća i interne procese organizma i procese okoline – on je zapravo
predsvjesan te se manifestira kao opće uzbuđenje i nemir, koje brzo prelazi u poriv i bezobzirno stremljenje
a koje se u reflektivno-informacijskom sustavu svijesti u najbolju ruku manifestira kao emocija naročito jakog
intenziteta, ali u pravilu slabo nijansirana.

Ta je biološka osnova urođena, ona je zajednička ne samo svim vrstama, nego štoviše karakterizira sve
živo. Jedan dio idovih energija realizira se kroz refleksne reakcije koje su automatski odgovori na određene
stimulanse – primitivni oblici života svoju aktivnost uglavnom svode na te jednostavne radnje, dok su viši
organizmi u tom pogledu kompleksniji, ali i fleksibilniji, te se njihove životne energije manifestiraju kao
složeniji procesi čiji tijek odvijanja nije unaprijed fiksiran, već je samo orijentiran prema zadovoljenju. Za
razliku od refleksa uobičajeno ih je denotirati izrazima nagon, poriv.. Organizmu koji je reguliran na razini
nagona nedostaje mogućnost da svoje vanjske obrasce ponašanja može preformirati uvidom u izmjenu
uvjeta vanjske situacije, pa se zbog toga i ne može adaptirati na vanjske situacije za koje nije programiran, a
još manje preuzeti kontrolu nad vanjskom situacijom i njezinim mijenjanjem. Svako je nagonsko djelovanje
«slijepo», ono je puk poriv prema zadovoljenju potreba, a postizanje zadovoljstva korištenjem stereotipnih
modela nagona moguće je samo u okolini koja je i samo stereotipna. Opisano djelovanje, koje je goli poriv
izvan bilokakve procjene situacije, Freud je klasificirao kao djelovanje po principu zadovoljstva
(Lustprinzip).
Svu nagonski reguliranu djelatnost čovjeka Freud je skupnim imenom nazvao «primarni procesi», te je tim
terminom trebalo iskazati vremensko prethođenje i neprijelaznu bazičnost tih nagonskih životnih procesa, i
ujedno utvrditi da se svi ostali procesi ponašanja u svakom slučaju referiraju na njih, bilo pozitivno ili
negativno. Grupu naknadno nastalih djelatnosti Freud naziva «sekundarnim procesima». No njihova je
uloga i porijeklo vezano za više izvora, pa ih u skladu s tim Freud i situira u različite sfere. To su ego i
superego.

Uloga ega je osobito delikatna i ambivalentna. Ego je nosilac regulativnih funkcija, to jest koordinator
nagonskih zahtjeva za zadovoljavanjem s objektivnim mogućnostima zadovoljenja što ih pruža situacija u
kojoj se nalazi organizam. Sam ego nema svojih dinamičkih resursa, niti u njegovoj sferi ima posebnih
potreba, već je on derivacija nagona za samoodržanjem, samo prenesena u okruženje vrlo promjenjive
okoline, pa se kroz to njegova funkcija pokazuje kao prvenstveno prezervativna.Pariranje ograničavajučim
mogućnostima okoline i adaptiranje svojih akcija tim mogućnostima, koje se stalno ili povremeno mijenjaju,
može se provoditi jedino ako se ima sposobnost primanja i zadržavanja informacija o svom odnosu s
okolinom i o efektima svojeg ponašanja u njoj. U tom smislu ego postulira uvođenje i postojanje kognitivnih
sposobnosti organizma, odnosno razvitak i razvijenost svijesti kao opće sposobnosti kognitivnog ponašanja.
Preusko bi ego bilo definirati kao svijest, jer je on i više od toga, on je ujedno i samosvijest tj. svijest o
vlastitoj svijesti.

Ego međutim ne može kao kriterij svoje regulativne djelatnosti imati princip zadovoljstva, iako se stalno
nalazi pod pritiskom dinamike sila ida usmjerenog isključivo postizanju užitka, već kroz svoju kognitivnu
sposobnost uočava i procjenjuje reakcije kojima će okolina povratno djelovati na ponašanje i zahtjeve
organizma motiviranog idom, što može rezultirati frustracijom, boli i štoviše patnjom umjesto žuđenim
zadovoljstvom. Pozicija ega posebno je složena zbog dodatne okolnosti koja čovjeka kao biološku jedinku
obdarenu kognitivnom potencijom stavlja u jedinstven položaj prema njegovoj okolini i odnosu s njom.
Fizikalna i biološka okolina čovjeku ne postavlja nikakve zahtjeve; on je naprosto dio te cjeline i ona ga
ograničava kao faktička ravnoteža sila, ali ni u kom slučaju normativno; s druge strane, niti se on kao id
odnosi prema njoj s ikakvim zahtjevima, nego jednostavno djeluje, ali bez formuliranja nekog očekivanja
kakva će biti reakcija okoline. Ako čovjeka promatramo kao jedinstvo ega i ida, još uvijek ne postoji nikakvo
zahtjevanje prirodne okoline prema njemu, dapače zahtjev svojem ponašanju postavlja sam čovjek, na
temelju svojih uvida u realne mogućnosti on regulira svoje ponašanje tako da sam sebi postavlja zahtjeve
kako djelovati da bi ostvario neki cilj.
Čovjek je kognitivno biće tek kroz svoju komunikacijsku praksu s drugima, a to znači kao društveno biće.

Freud ustvari želi reći da činjenicom da je čovjek društveno biće i da dolazi u kontakt s drugim ljudima, ta
činjenica omogućava proces u kojemu se stvara zahtjev okoline u kojoj se pojedinac nalazi, te se pojedinac
prilagođava okolini. Ta pravila koja čovjeku kao kognitivnom biću nameće okolina odnosno društvo usađuju
se socijalizacijom a Freud ih naziva superego – sklop internaliziranih zahtjeva društva u sistem ponašanja
individue. Društvene parametre ponašanja individua ne prima samo učenjem koje se zasniva na kognitivnim
uvidima, već socijalnim uvjetovanjem i faktičnim prihvaćanjem društvenih vrijednosnih orijentacija i kriterija
procjenjivanja kao svojih vlastitih, dakle identifikacijom svojih regulativnih odnosa s onima na temelju kojih je
koordinirano društveno ponašanje. Sustav superega, tj. savjesti i idealna slika individualne svijesti o sebi
kakav bi individualan sistem trebao biti posljedica su tog dopunskog specificiranja regulativnog mehanizma
ega; dok je ego vezan za id-energije, superego je nezavisan jer on snagu svog dinamičkog djelovanja
dobiva iz činjenice introjekcije tj. iz društva koje posredstvom identifikacijskih tendencija izravno „iznutra“
utječe na ponašanje.

Vrlo rano je Freud postao svjestan da većina neurotičkih simptoma, histerija i hiperstezija imaju seksualno
podrijetlo. No posebno ga je zbunjivalo što su seksualne smetnje, potiskivanja i perverzije u pogledu
klasičnih manifestacija seksualnosti (tzv. genitalne seksualnosti) bile najčešće samo simptomi ili čak
derivacije mnogo ranijih konflikata i trauma koje su sezale duboko u dječju dob kada nije moglo biti govora o
zrelom seksualitetu. Zbog toga poseže za univerzalnijom konstrukcijom (od svoje ranije po kojoj postoje
nagon za održanje vrste i nagoni za održanje integriteta same jedinke) koja bi obuhvatila sve pozitivne
tendencije prema objektu označujući je «instinktom života» odnosno erosom. Kao njegova suprotnost javlja
se tendencija prema destrukciji koja je u svojoj suštini nastojanje regresivnog utapanja u početni mir
beživotnog anorganskog postojanja.
Ta negacija, «instinkt smrti» ili thantos , u Freudovom nacrtu nije mnogo korištena, iako će od kasnijih
Freudovih nastavljača biti ponovno otkrivena.
U vulgariziranim verzijama freuda pod erosom se razumijeva seksualni nagon, i to u laičkom značenju
seksualnosti, što je veoma daleko od Freudove koncepcije, jer se seksualnost laički uzima kao spolno
općenje zrele muške i ženske individue. Naime, seksualnost obuhvaća u osnovi svaku djelatnost koja
izaziva zadovoljstvo, tj. stanje čulne ugode a time su u seksualnost inkludirane mnoge djelatnosti koje
nemaju na prvi pogled nikakve veze s sparivanjem spolova – hranjenje, motoričke aktivnosti... – i sve su to
po Freudu erotičke aktivnosti, odnosno na njih se nadograđuju erotičke aktivnosti van neposrednog čina
zadovoljenja neke tjelesne primarne potrebe. Npr. Iako sam čin sisanja djeteta ima funkciju održanja
individualnog sustava, na takav proces nadovezuje se i samo zadovoljstvo koje sisanje izaziva kod djeteta -
dovodi do čulne ugode koja zapravo inducira novu relaksaciju obavljanjem same djelatnosti a nije povezana
za prvotne homeostatičke funkcionalne sklopove, iako se nadovezuje na njih. Ta je djelatnost po Freudu
erotička i zadovoljava libidinalne impulse. Slične učinke kod djeteta ima i pražnjenje crijeva, mišiće
aktivnosti, te je sve to navelo Freuda da postavi posve originalnu teoriju seksualiteta, ne samo po fazama s
obzirom na predominaciju pojedinih oblika u određenim razdobljima individualnog razvitka nego i s obzirom
na usmjerenost libidinalnih energija prema različitim klasama objekata.

Prije svega treba naglasiti izvanrednu polimorfnost i polivalentnost seksualnih manifestacija. Govorne navike
taj su izraz opteretile suviše velikom jednoznačnošću koja može biti izvor zabune i krivih tumačenja.
Postavljajući svoju libido teoriju Freud je pojam seksualnosti bitno proširio uzimajući pojam libido koji je
neutralan u pogledu određenosti načina njegove manifestacije. Međutim, s obzirom na to da sve primarne
libidinalne manifestacije mogu u kasnijoj genitalnoj fazi udružiti kao specifična forma klasične manifestacije
genitalne seksualnosti uvjetuje da se o tim manifestacijama i uopće libidu govori kao o općoj seksualnosti, i
da čitav Freudov teroijski koncept dobije obilježje panseksualizma. Projekcije ranih oblika libidinoznosti u
kasnijoj dobi te neurotičke regresije izazvane neiživljenošću i neprevladanošću pojedine faze, odnosno
teškoćama seksualnog života u zreloj dobi, razlog su da se libido mora promatrati kao generalna seksualna
težnja, i da je postupanje po kriteriju zadovoljenje isključivo seksualno orijentirano, premda postoje brojne
varijacije u pogledu objekata na koje su usmjerene.

U tijeku prve godine dijete je orijentirano na usta i usnu šupljinu, gdje se zbog uzbuđenja koje pruža
nadraživanje usta, ona postaju posebna erogena zona pa se ta faza naziva oralnim seksualitetom.
Tijekom druge godine područje zainteresiranosti prelazi na anus. Djetetu posebno zadovoljstvo pruža
pražnjenje crijeva pa se ta faza naziva analnim seksualitetom.
Krajem druge godine dijete pažnju usmjerava prema svom spolnom organu, a Freud to razdoblje naziva
falusnim stadijem seksualiteta.
Nakon tog intenzivnog libidalnog perioda koje traje u prvih pet godina dijete ulazi u stadij smanjenja
seksualnog impulsa koje se naziva razdoblje latencije a zatim nastupanjem puberteta dosad autoerotički,
narcisoidni libido počinje sve više zanimanja pokazivati za odnos s partnerom i to uglavnom suprotnog
spola.

Problem distorzija i nenormalnog fiksiranja id energija uzrokovan je uglavnom faktorima okoline, i to

društvene okoline. Za Freuda ostaje činjenica da kultura i civilizirani život nisu mogući bez potiskivanja id
energija, no potiskivanjem nije nužno da nastaju neurotičke ličnosti jer individualni djelatni sustav ima doista
visoke pragove tolerancije i elastično svojstvo adaptacije. Tu i počinje prava funkcija ega kao regulatora koji
u skladu s principom realiteta modificira dinamičke manifestacije organizma sa zahtjevima okoline.
Ukliješten između id poriva i društvenih normi, egova pozicija i uloga je ambivalentna. Adaptirajući se
aktivno, ego upotrebljava razne obrambene mehanizme, koji su ne samo sredstvo adaptacije i obrane
sistema ličnosti nego su i po vanjskim učincima ujedno kreatori kulturalnih činjenica i vrijednosti..

Glavni izvori i kontradiktorne situacije u kojima se nalazi individua prolazeći kroz stadije raznih manifestacija
svog libida može se podijeliti na: dojenče je posve bespomoćno i ovisno o majci ili osobi koja igra ulogu
majke tj. njemu majka bezuvjetno pripada. Majčine grudi izvor su egzistenicije, hrane, sigurnosti i osobite
ugode. Ako se iz bilo kojeg razdoblja dijete ometa u ovom stadiju razvoja postoji mogućnost da zbog
pojačanih težnji za realizacijom zadovoljstva dođe do fiksacije za taj oblik libida i da odrasla osoba pokaže
izrazite težnje k nesamostalnosti s neurotičkim simptomima vezanosti za simbole koji zamjenjuju majku,
odnosno oralno zadovoljstvo (vezanost za domovinu, partiju, zastavu, a najviše fetišistička perverzija kao
vraćanje na stadij gdje je manje više svaki predmet pogodan za stavljanje u usta i za nadražavanje erogene
zone – usta). Kada dijete počinje dobivati zube To u toj osjetljivoj osjetilnoj zoni izaziva vrlo neugodne
senzacije te dijete počinje radi svoje boli prouzročavati i bol majci (ugriz mu stvara zadovoljstvo –
sadomazohistički oblici razvijene seksualnosti imaju izvor u ovom razdoblju). U analnoj fazi zadovoljstvo
pruža pražnjene crijeva a ako se dijete u tome kontrolira (radi higijenskih razloga obitelji) dolazi do
frustrativne situacije u ovom razdoblju što se kasnije očituje u rigoroznosnoj točnosti, pedantnosti, gađenju i
pretjeranoj osjetljivosti kroz negaciju svega što ima veze s nečistoćom. Također, sputanost u ovoj fazi se
može pojaviti kao uzrok uskogrudnosti, sebičnosti i škrtosti. Ali sukob između libida i realnosti aktualizirat će
se još u izrazitijem obliku u trećem stadiju, kada dijete svojom općom maturacijom sposobnosti počne sve
više introjicirati društvene vrijednosti.
U razdoblju kada dijete ima 3 – 5 godina ono usavršava komunikacijski sistem pomoću kojega se u puno
većoj mjeri u dijete internaliziraju društvene norme i ograničenja. Majka još uvijek predstavlja centar
djetetove pažnje ali ono shvaća da postoje i drugi ljudi koji polažu pravo na njegovu majku (braća, sestre,
otac) a uz to su te osobe i izvor raznih socijalnih zahtjeva – discipline, pristojnog ponašanja. Ta spoznaja
inducira konflikt dječjih orijentacija: uz to sukob dobija još i dopunsko obilježje seksualne naravi.. Kod
dječaka javlja se osjećaj konkurencije sa ocem na kojega mora uvjek voditi računa. Dječak oca i voli i mrzi,
jer osjeća strah od kazne, posebno kastracije, jer misli da nema ovlasti polagati pravo na majku, a u isto
vrijeme otac mu služi kao idol s kojim se želi poistovjetiti. Tako dolazi do internalizacije očevih ponašanja,
kao pravila po kojima smatra da se treba i sam ponašati, ali ta internalizacija društvenih normi, koja je
posljedica identifikacije s ocem, u dječjoj dobi dovodi do potiskivanje svega što nije dopušteno od
društvenog, tj. obiteljskog autoriteta te do osjećaja permanentne krivnje zbog stalnih idovih poriva mrema
majci (kao željenom objektu). Tu složenu relaciju prema ocu uz potisnute seksualne sadržaje prema majci
Freud je nazvao edipov kompleks a suprotnu situaciju kod djevojčica (vezanosti za oca i osjećaja
konkurencije prema majci) nazvao je elektrin kompleks. No daleko od toga da se ta stanja mogu
poistovjetiti jer majka je ona ista instancija iskonske sigurnosti kako za dječake tako i za djevojčice.

U razdoblju latencije, koje traje do puberteta, dijete je u većini slučajeva manje izloženo nagonskim
konfliktima, jer je formirajući u sebi super ego internaliziralo vrijednosni sustav svog društva i uspostavilo
kontrolu nad nagonskim, a k tomu je u toj fazi nagonsko manje izraženo po svom intenzitetu. No
pretpostavka smirenju konflikata u toj fazi je da je dijete uspješno riješilo i prebrodilo bez većih trauma
razdoblje svog infatilnog seksualiteta, u kojem je izvanredno ranjivo. Ukoliko nije uspiješno prebrodilo to
razdoblje, tada će potisnuti a nerazriješeni i neprevladani oblici libidonoznih energija i dalje motivirati
ponašanje na naoko posve nerazumljiv način, t eće se pokušati zadovoljiti na bilo koji način.

Superego je u svojoj funkciji savjesti suvereni vladar svijesti, i ako se sustav ega kao autonomni djelatni
sistem, odnosno kao ličnost u užem smislu riječi, želi sačuvati da se ne raspadne i i ne razleti zbog
kontradikcije svog djelovanja s vlastitim kriterijima reguliranja tog djelovanja, on mora biti kongruentan u
dovoljnoj mjeri, te se odstupanja moraju moći obrazložiti i tolerirati s pomoću kriterija na temelju kojih
funkcionira (mora biti u suglasnosti s programom). Zato postoji bitna razlika između ida i njegovih impulsa na
jednoj strani (izvan kategorija svijesti ali se u njoj mogu odraziti) i svijesti kao određene organizacije sadržaja
i programa djelovanja s druge strane.

Ta se dva sustava mogu jasno razdvojiti, i dapače oni su razdvojeni u individui. Id ostaje u nesvjesnom, a u
svijesti se manifestiraju samo oni sadržaji koji su tolerabirni a po kriterijima koje utvrđuje savjest tj.
superego. Sve ostalo je tabuirano, zabranjeno. Upravo ta kritična «pregrada» mjesto je brojnih
transformacija sadržaja u druga obličja, u simbolička obilježja za čija značenja svijest nema ključ, jer ih je
naučena dešifrirati u posve drugom smislu.

U javnosti je najpoznatije Freudovo tumačenje snova kao način ispoljavanja kroz koje se manje ili više
simboliziranom obliku prazne idove energije. Ali, čim (i ako) kontrola ega tzv. cenzora svijesti popusti,
demoni redovito izlaze na površinu.

U podsvjesti također leže duboko spremljena sjećanja i doživljaju od posebno negativnog utjecaja na
integritet ličnosti. Neki posebno neugodni osjećaji skriveni su duboko u podsvijesti, te to čini da je ego pod
stalnim pritiskom jedne iracionalne i neuhvatljive bojazni od nečega što se ne može jasno lokalizirati. Ličnost
kondicionirana takvim neurotskim kompleksima u stvarnoj je opasnosti da, izbjegavajući fiktivne opasnosti i
zaklanjajući se iza štita visokih principa i rigorozne moralnosti, zapadne sve dublje u iracionalnost i da se
društveno pokaže sve neadaptabilnijom, te da se njeno neurotičko stanje pogorša. Poanta psihoanalize kao
terapeutskog djelovanja je da se pacijenta dovede do prisjećanja na zbivanja koja su potisnuta u podsvjest
te da se na taj način pomogne racionalnim snagama ega da se riješi nedefiniranog straha. Freudovo kliničko
iskustvo mu je pokazalo da većina frustracija potječe upravo iz naranije dobi, a da sve kasnije frustracije
nemaju toliku snagu i utjecaj na ponašanje.

Ali, najuniverzalnije prihvaćen dio Freudovog učenja njegove su koncepcije o obrambenim mehanizmima
ega. Freud je u više mahova davao različite vrijednost pojedinim reakcijama ega na id-impulse i na
situacijske momente okoline, te svoju teoriju o ego-reakcijama nije definitivno sustavno izložio. U početku je
on temeljnu ulogu u obrani ega davao mehanizmu potiskivanja, a pred kraj života sve su više u središtu
njegovog zanimanja dolazili mehanizmi projekcije i sublimacije. Stvarna uloga ego-obrana, jer po Freudu
ego nema vlastite dinamičke moći, dok s druge strane moralna osuda idovih poriva, njihovo tabuiranje i
nepriznavanje dolazi iz društvene kulturalne sfere, drugim riječima funkcija je superega, tako da u prvi mah
nije jasno od čega i zašto se ego ima obraniti kad je on ionako samo kordinirajući faktor između tih
suprostavljenih motivacijskih blokova. Obrambeni postupci brane ego kao akcijski sustav koji kao i svaki
sistem mora reagirati na serije informacija i sebe adaptirati na neke konstante okoline. Ukoliko se to nebi
događalo sistem bi gubio neekonomično mnogo energije na stalna ispravljanja, te je čak u opasnosti da se
raspadne ukoliko vrijednosti kontradiktornih utjecaja prijeđu neke dane pragove tolerancije, a to se naziva
nenormalnim ponašanjem, ludilom i rasapom ličnosti.

Uloga mehanizma potiskivanja u ukupnom arsenalu ego-obrana možda nije najvažnija ali je svakako
primarna, i bez potiskivanja ne bi bili mogući ni drugi obrambeni putovi. Upravo da bi id-energije bile
iskoristive za ego i uopće za društeni život nekog konkretnog društva, one se moraju suzbiti ili bar
transformirati, preraditi. Uloga potiskivanja jest propuštanje idovih manifestacija u područje svijesti samo
kroz određene informacijske kanale i na način prikladan da kanal uopće prenese informaciju. Postavljanje tih
barijera kodiranjem sadržaja i selekcijom informacija nije ništa što ne bi imao svaki sistem u odnosu prema
svojoj okolini, te prema tome to i nije neka specijalnost u odnosu ida i ega. Ali ono što je naročito u toj
interakciji jest mogućnost da određeni sadržaji koji su već postali sadržajem svijesti da budu prebačeni
preko granice svijssti u podsvjesno i da se prema njihovom vraćanju u aktualnost svijesti postupa na isti
način kao i sa izvornim informacijama iz područja ida. Ego može krenuti putem konstruktivne regresije kao i
putem bolesnog apstrahiranja činjenica kao da ih nema. Nije osobito teško postaviti razliku između ta dva
slučaja ako ih se promatra kao ekstremne ili «čiste slučajeve», ali u praksi je to redovito mogo teže, jer
između ta dva pola na skali postoji kontinuirani niz međuprijelaza. Posve idealtipski govoreći, konstruktivno
potiskivanje je izbacivanje iz svijesti sadržaja koji su za funkcioniranje svijesti veća smetnja, a da ujedno
brisanje informacija o njihovom postojanju ne dovodi u opasnost efikasnost ostvarivanja zadanih načina
ponašanja. Gubitak takvih informacija (o nekom neugodnom događaju koji je pojedinac doživio) uopće nije
nefunkcionalan, to više što one uvijek mogu djelovati iz podsvijesti kao kakav posredni mehanizam uvjetnog
kočenja čim se dođe u situaciju koja je slična i koju treba izbjegavati. Samo tada je to već automatizirano, a
ne svjesno ponašanje.

Posve je drugo kada se potiskuje neka predođba ili sjećanje koje znači informaciju o potrebi poduzimanje
neke akcije (doduše neugodne, ali ipak neizbježne ako se želi riješiti neka problematična situacija), ili ako je
ego mimo svoje volje prisiljen riješavati neku situaciju jer se ona inače samo pogoršava i postaje neugodnija
i nerješiva. U tom slučaju se govori o nekonstruktivnom ili neadaptilnom potiskivanju koje je zapravo
postupanje po arhaičkim načelima zadovoljstva, a ne po načelu realnosti, jer je takvo ponašanje izrazito
neurotičko. Tako se problem rješava samo trenutačno jer problem i dalje ostaje u okolini kao aktivan i
njegovo potiskivanje, odnosno neadaptiranje svijesti (tj. ega) da se s njim suoči i da ga neutralizira u
njegovoj problematičnosti izaziva potrebu potiskivanja neprestanih novih informacija koje naviru svezi s
njime. Takvo potiskivanje zahtijeva permanetno potiskivanje sve širih klasa podataka, takoreći većine
informacija o okolini, što ujedno znači potiskivanje uopće kontakata s okolinom i negaciju postojanja okoline,
te se u tom slučaju može govoriti o teškom psihotičkom stanju. Raspad veza s okolinom neminovno vodi u
raspad sustava same ličnosti.

Bilo Freud, bilo njegovi nastavljači psihoanalitičke terapeutike, razvili su čitavu «gramatiku» i «riječnike»
simboličkih obilježavanja (maskiranja neugodnih i tabuiranih sadržaja u dopuštene). U okviru svijesti se
često operira s nekim neutralni sadržajem koji sam po sebi nema nikakve veze s nedopuštenim tj. kulturno,
društveno i prema tome za superego inkopatibilnim sadržajem, pri čemu taj neutralni sadržaj služi kao znak
ili simbol koji zamjenjuje nedopušteni sadržaj. No za laike je najpoznatije i naprovokativnije Freudovo
psihonalitičko tumačenje snova, gdje su te simboličke transformacije najčešće. Za vrijeme spavanja čitav je
sustav ega i superega u značajnoj mjeri imobiliziran, cenzure olabavljene, što sve pogoduje igri slobodnih
asocijacija i s jedne strane manjoj kontroli, a s druge strane zamućivanjem kriterija realnosti. Ipak, čak ni
tada nedopuštene želje ne uspijevaju prodrijeti u «direktnom prijevodu», nego u sižeu sna događaji i
predmeti dobivaju neko neutralno značenje.

Zbilja mita
Razumljivo je da se predođbeno i pojavno očitovanje opisanih latentnih sadržaja ne zbiva samo na
«ekranu» individualnih svijesti, već je prisutno i u društvenoj svijesti tj. u institucionaliziranim idejnim
sadržajima i u ideloškim medijima društva. Tipovi blokiranja tih sadržaja te vezano s tim ustaljivanje načina,
putova i «pukotina» kojima se blokirani i tabuirani sadržaji ipak probijaju u područje manifestno za svijest
nisu na društvenom planu refleks najuspješnijih rješenja na razini individualnih neutraliziranja frustracije, već
se upravo obrnuto ti standardi oblikuju na širem društvenom planu i čine normativni fundus društva koji se
kroz procese socijalizacije i akulturacije te posredstvom instance superega instaliraju kao regulatori
ponašanja pojedinaca.

Dva su društvena prostora rezervirana kao svojevrsne pozornice na kojima se u društveno dopuštenom
obliku manifestiraju tabuirani i zato potisnuti sadržaji podsvijesti – to su san i komunikacija (a prije svega
govor). Međutim, da bi san ili komunikacijska anracija bili ekspresivno ozbiljeni, potreban je medij jezika tj.
sistem kodova i šifri kojim zabranjene predodžbe bivaju simbolički maskirane u dopušten sadržaj. Taj je
«tajni jezik» pojedincu nepoznat na razini svijesti tj. njegova ega, jer je skriven iza deklariranog narativnog
sadržaja, ali je standardiziran na nivou društveno nesvjesnog pa je i na toj razini latentan. Kako pod tim
uvjetima ipak dolazi do njegova institucionaliziranja ( a svaki je jezik ipak vrlo složena struktura) i koji su to
mehanizmi nesvjesnog koji omogućuju da se njime služe pojedinci unutar svojih snova, a i samo društvo
unutar svog mehanizma naracije. Na to Freud nije dao odgovor, iako se mnogo bavio dešifriranjem. Nešto
više svjetla na područje unio je C.G. Jung svojom teorijom arhitipova i teorijom mita kao društveno
nesvjesnog.

Po Freudu društvena svijest u mediju mita (a mit je općedruštveni medij) iskazuje u općoj formi one iste
sadržaje strahova, tjeskoba i njohova magijskog rješavanja koje svako dijete prolazi u svojoj falusnoj fazi
infatilne seksualnosti. Razrješenje se provodi kroz dvije vrste fantazmi :

1. prva vrsta je tabuirana i njezino javljanje traži ekskulpaciju tj. razrješenje od zločina
(kaznom, žrtvom, osudom) – to je predodžba ubojstva oca ili njegova kastriranja a što
je ekvivalentno njegovom uništenju kao stvoritelja (Edip, grčka mitologija)

2. druga vrsta je preporučljiva, umirujuća i relaksirajuća po svojim učincima – svodi se na

identifikaciju s ocem i na internalizaciju očevih zahtijevanja.

Neke Jungove inovacije teorijskih osnova nesvjesnog

Razlaz između Freuda i Junga dogodio se prije nego što je Freud započeo svoje produbljene studije
kolektivnih psihičkih fenomena, ali u to doba je Jung već bio uzbrkao diskusije svojim poimanjem kolektivno
nesvjesnog, a posebno svojom koncepcijom arhetipova. Ali, to nije bio razlog razlazu, već zbog toga što je
Jung napustio panseksualne osnove freudovske analize i shvaćanje nesvjesnog, odnosno ida kao isljučivo
nagonske orijentacije prema užitku.

I za Junga je „nesvjesno“ područje koje se sastoji od nagonskog, međutim takva je općeprihvaćena tvrdnja i
suviše bizarna ako se istodobno ne specificira. Naime, ne postoji amorfni nagon, nego se on uobličuje
prema situaciji u kojoj se uozbiljuju njegova stremljenja i on time neutralizira. Zbog toga je nagon u svakoj
svojoj konkretizaciji nesšto posebno. To situacijsko definiranje nagona može kao predodžba biti predmet
svijesti, ali ta predodžba nije nagon niti se sadržaj nagona može izravno izraziti u svijesti, već jedino
posredstvom predodžbi i drugih simboličkih tvorevina koje ga reprezentiraju i staju umjesto njega. Ovdje
lako dolazi do nesporazuma pa je prijeko potrebno upozoriti na jednu finu razliku koju predlaže Jung. Ako je
se previdi, ispada se posve iz tijeka njegove analize i kreće pravcem razumskih klasifikacija koje su kao
takve nešto posve drugo, tj. sređivanje je perceptivnog i predođbenog materijala po drukčijim osnovama od
onih koje čine amorfna pozadina još nespecificiranog nagona, i nikako se ne može smatrati da se njima
izražava ta amorfna pozadina. Naime, kada jednom kroz predodžbu nagonski sadržaj postane predmetom
svijesti, moguće je na takvom materijalu provoditi postupke apstrakcije i generalizacije i time doći do pojma
nagona odnosno nagona prema pojedinoj vrsti djelatnosti i po predmetima na koje je usmjeren, ali opći
pojam nagona je takva mentalna tvorevina koja reprezentira sve manifestacije nagona u konkretnim
situacijama a ne nagon u njegovom sadržaju podloge i uzroka djelovanja. Međutim, s druge strane, nema
sumnje da se nagonsko stremljenje može u okviru pojedinačne svijesti organizma, koji se potaknut
nagonom nalazi u konkretnoj situaciji, izraziti predodžbom djelovanja kao nagonskog nagnuća, te takva
predodžba reprezentira nagon kroz njegovo u okviru konkretnih situacija koje komponiraju situacijsko polje.
Tu Jung interpolira novu, važnu distinkciju: kada bi se nagon izražavao samo na individualnom nivou, on bi
uvijek iznova bio definiran situacijom, iako je on sam dan na općoj razini vrste pa je zbog toga zacijelo na toj
općoj razini također djelatno definiran kao model koji univerzalno vrijedi za sve pojedince. Baš to jest
značenje pojma instinkt koji izražava nagon na razini vrste specificiran u strukturu često vrlo kompleksnog
ponašanja koji se na individualnoj razini uozbiljuje kao čisti automatizam.. Sve je to u fiziologiji neuroloških
procesa i zoopsihologiji bilo poznato i prije Junga, njegov novi doprinos sastojao se u tome što je otkrio da
izražavanje instikata ima na psihičkom planu svoj korelat koji je također dio nesvjesnog i također čini
kolektivni fenomen. To su «praslike» ili arhetipovi koji su «autoportret instikata» i na neki način njihova
samospoznaja, ali bilo bi ih pogrešno smatrati nečim različitim od instikata, kako to Jung kaže na kraju svog
eseja «Instinkt i nesvjesno»: «oboje su jedna ista stvar, jedna ista životna djelatnost, koju samo radi boljeg
razumjivanja moramo zamisliti razložene u pojmove».

Izvan je sumnje da odredivši arhetipove na netom izloženi način samim se time dopušta da su i arhetipovi
nasljedni kao što su to instinkti, naime da su dio genetskog programa. Jung međutim naglašava da se ne
nasljeđuje «slikovnost» praslike, već program tj. struktura koja onda djeluje kao faktor određenja u okviru
nesvjesnog: jedino u tom smislu je arhetip nasljedan. Zato arhetip nije konkretna predodžba koja uostalom u
svojoj slikovnosti i ne može biti dio nesvjesnog, arhetip je uzrok koji izaziva pojavljivanje predodžbe, a
njezino je javljanje prisilno kao što je i instinktivno ponašanje prisilno. Drugo je pitanje kako se može
prepoznati arhetipska predodžba između bezbroj predodžbi koje su proizvod svjesnog odnosšenja subjekta
s njegovom okolinom, te unutrašnjeg rada svijesti u okviru njezinog imaginativnog polja, kao i onih koji
proizlaze iz kulturalne sfere. Razumljivo je da to prima facie nije moguće, nego jedino upornim
psihoanalitičkim radom tumačenja simptoma preko kojih se javlja nesvjesno; upravo su psihoanalitičke
tehnike (analiza snova, slobodne asocijacije, zabune u govoru i pisanju) razotkrile postojanje nesvjesnih
temelja ponašanja te tamo gdje se iste ili visoko slične predodžbe javljaju kod najrazličitijih pojedinaca, kroz
vremenski udaljene epohe i nezavisno od konteksta aktualnih kulturnih utjecaja, indicirano je pretpostaviti da
se radi o arhetipskoj podlozi, posebno kada se može ustanoviti da pojedinac nije bio u kontaktu s
predočenim entitetima i prema tome njegovo sjećanje se ne može referirati na osobno iskustvo, nego se radi
o prethodnoj kolektivnoj udešenosti njegova predstavljanja.

Inače, Jung je u značajnoj mjeri usložnio prvobitnu Freudovu jednostavnu i preglednu trodjelnu shemu
strukture ličnosti, posebno u onom dijelu koji se odnosi na id i njegove relacije s egom. On konstatira da se
oblikovanje ega nadograđuje na rascijepljenost koja je uslijedila kada je iskonska jedinstvenost organizma
bila specificirana na primjerke muškog i ženskog spola; međutim u nesvjesnom ta je jedinstvenost ostala
sačuvanom, svaki pojedinačni ego ima u podsvjesnom sačuvanu i onu drugu prirodu, muškarac ima svoju
animu tj. svoju ženstvenost, a svaka žena ima svoj animus tj. mušku stranu. Usklađivanje ega s animom ili
animusom važan je problem integriteta ličnosti.

Adlerova revizija psihoanalitičke teorije

Za Freuda se uopće nije postavljalo kao moguće pitanje da je društveni utjecaj neurotičan, destruktivan i u
suštini bolestan. Društvo je bilo faktor neuroze samo za one osobe koje nisu mogle pomiriti opreku između
ida i društvenih zahtjeva, kultura je izvor neugode za ego, ali samo društvo nije neurotično. Međutim, gorka
iskustva i teški društveni grčevi u prošlom krvavom stoljeću, rastrganim ratovima i revolucijama, učinili su da
se mnogi psihoanalitičari zapitaju nije li i samo društvo na neki način «bolesno» i nije li ono izravni induktor
bolesnog načina reagiarnja individualnog sustava ega.

Adler je bio prvi koji je svoju teoriju ličnosti utemeljio na sukobu socijalnih momenata. Čitav problem
seksualnosti i teški konflikti Edipova sindroma koji proživljava dijete nisu toliko univerzalni ni oštri kako to
tumači Freud. Ali on se slaže s Freudom da je djetinjstvo presudno za razvoj ličnosti, samo ne iz istih
razloga. Adler smatra da dijete u okviru svojih napora da stekne «moć» tj. kontrolu nad okolinom, usvaja
jedan određeni stil koji se uvrežuje i tendira da preostane za čitav život.

Po Adleru, prvo refleksivno iskustvo djeteta nisu njegove želje, prohtjevi i potrebe, nego osjećaj sićušnosti i
nemoći pred složenom, nepoznatom i opasnom vanjskom svjetu, osobito u odnosu s odraslim osobama koje
izgledaju svemoćne, a dijete uviđa da o njima u potpunosti ovisi. No, isto tako dijete ubrzo uviđa da svoju
ovisnost može u značajnoj mjeri nadoknaditi posrednim putovima i postupcima (mehanizmima
kompenzacije) kojima ipak uspostavlja kontrolu tj. postiže djelovanje odraslih koje dovodi do zadovoljenja
njegovih želja – plaćem, umiljatošću... Pronašavši neki učinkovit način, dijete ga neprestano modificira i
usavršava ali u osnovnim oblicima preuzeti modaliteti ostaju te postaju «karakteristični stil» određene osobe
(u obiteljima s mnogo djece razvija se suradnja i kompeticija, dok će jedinac biti dominantan).
Ali kako dolazi do neprilagođenih i neuravnoteženih ličnosti?
Najčešći uzrok je trauma izazvana promjenom okoline i neefikašnošću dotadašnjih obrazaca kompenzacije.
Ako se u ranoj dobi pokaže da mehanizmi kompenzacije više ne funkcioniraju, posljedice mogu biti trajne, te
sama neprilagođena ponašanja postati neželjenim stilom (kod rođenja nove bebe, rastave roditelja...).
Neurotična je osoba mnogo izrazitije vezana za svoje osnovne fikcije i pokazuje veću elastičnost upravo u
održavanju pretpostavki svog neurotičnog ponašanja. Upravo tom nemogućnošću smanjenja osjećaja
inferiornosti u najranijoj dobi, neprilagođenošću kompenzacijskih postupaka razvijaju se takve osobe. Ta je
situacija prisutna i u ostalim životnim dobima pojedinca, naročito u modernom kapitalističkom,
impersonalnom društvu.

Teorija H.S. Sullivana

Sullivan je jedan od najuglednijih psihijatara i njegova je teorija «interpersonalnih odnosa» potekla iz

generaliziranja njegovih praktičkih iskustava i više je niz fragmenata negoli zaokružen sustav. Sullivan je
najdosljednije od svih teoretičara ličnosti autonomni sadržaj ličnosti sveo na čisto socijalnu kvalitetu,
rastvorivši ga u odnos društvenih subjekata međusobno. Ličnost odnosno psihološka razina istovremeno su
ne samo refleksija društvenog već samo društvo.

Ličnost je za Sullivana «relativno trajan obrazac interpersonalnih situacija koji se ponavljaju i koje su
karakteristične za neki ljudski život». Svaki odnos – pa tako i Sullivanov «interpersonalni» - uključuje u sebi
najmanje dvije pozicije: to su subjekt koji se odnosi i «drugi». Međutim, u sustavu ličnosti ili tzv. «ja» te su
dvije cjeline integrirane u jedinstvenu cjelinu. «Ja» znači nešto tek zavisno od svojih doživljaja «drugog», od
očekivanja, prihvaćanja ili odbacivanja «drugog» i obratno, kako doživljava pretpostavljene stavove
«drugog» prema sebi. Te dvije pozicije je korisno lučiti, iako se nikad ne smije izgubiti iz vida da su one
međuzavisne i da čine cjelinu, i to ne samo u društvenodjelatnom, već i u perciptivnom smislu – a to je za
Sullivana još važnije.

Kao što je odatle moguće naslutiti, pod ključnim pojmom svoje teorije tj. pod pojmom «interpersonalni
odnos» Sullivan zamišlja vrlo složenu perceptualnu shemu. Sullivan posve ispravno tvrdi da je u
međusobnoj perceptualnoj konfiguraciji osoba sadržan ne samo njihov odnos već i međusobna procjena
mogućnosti, očekivanja uloga i akcija, te time i svojstava drugih osoba, a to sve nije isključivo rezultat
izvornog uvida koji se događa u konkretnom trenutku, već iskustva, tj. «perciptivne udešenosti» koja je
posljedica ranijih iskustva, uvjetovanja i interakcija. Zato «interpersonalni odnos» uključuje u sebi način na
koji svaki od članova tog odnosa doživljava drugog, stavljajući to u relaciju prema svojim potrebama,
željama i uopće svojoj egzisteniciji. Frustracije i ograničenja do kojih dolazi i koje individuu egzistencijalno
ugrožavaju na bilo koji način nisu posljedica slijepe motivacije, nego je baš motivacija odraz kognitivnog, i to
u prvom redu perciptivnog registriranja situacije «sebe» kao cjeline potreba, želja, namjera te drugih osoba
kao nosilaca nekih svojstava koja se stavljaju u neku potencijalnu akcijsku vezu s mojim potrebama,
namjerom tj. ciljem. Percepcija je simbolička, odnosno kognitivna organizacija emocionalnih iskustava
prema drugima, dakle motivacijskih komponenti i empatija (reagiranja na emocionalna stanja drugih) koje
same po sebi još nisu podaci svijesti, već se manifestiraju kao percepcije, ali time ujedno i nisu čiste
informacije, već i akcijski programi.

Razvoj i složeno diferenciranje tih empatijsko-perceptualnih ujedno je i razvoj ličnosti (od jednostavnih –
majka i dijete, pa do složenih oblika koji dostižu punu zrelost u odrasloj dobi gdje nakon iskustva ljubavi
čovjek spoznaje da je njegova egzistencijalna punina u afirmaciji sebe u drugoj osobi - tek kada egzistencija
«drugog» postane bitno pitanje za mene i obrnuto, može se govoriti o kompletnoj ličnosti i ujedno pravoj
društvenoj kvaliteti).
Mentalno zdravlje se može idealtipski okarakterizirati kao stanje potpune i uspješne interpersonalne
integracije; tek kada je ličnost zadovoljila jedan od osnovnih funkcionalnih motiva svoje pune afirmacije tj.
svoju moć ili mogućnost ekspanzije i sigurnosti..
Motivi moći i sigurnosti dva su temeljna motiva važna za socijalni dinamizam ličnosti.

Lijeve psihoanalitičke teorije

Karen Horney
Pozicija Karen Horney bliska je Adlerovoj, ali je ona utjecaj kulture naglasila još izrazitije kao glavni faktor u
formiranju ličnosti i kao izvor neurotičkih devijacija. Ona smatra da se ne može održati Freudova teza o
instinktivnoj prirodi ljudskog dinamizma , a naročito da seksualni faktor i instinkt smrti ne mogu biti neke
univerzalne determinirajuće snage, te se kroz to ni teorija reprimirajućeg ega i superega u onom obliku
kakav je u Freudovom nacrtu ne može prihvatiti.

Kulturalni faktori su oni koji dovode do posve različitih funkcionalnih vrijedosti, pa čitavo pitanje seksualiteta
kao izvora neurotičkih poremećaja nije univerzalno, već više karakteristika samih neurotičkih ličnosti čije su
neuroze rezultati loše prilagođenosti kulturi, koja je samo po sebi proturječna, te ličnosti i nije lako da se
prilagodi bez štete po sebe. Npr. ženski i muški oblici neuroza nisu nikako rezultat razlike u instinktivnom
porivu jednog ili drugog spola, nego u ulogama koje im pridaje kultura nekog društva. Kulturalni faktori su
dakle izvor neurotičkih smetnji u odnosima među ljudima. Ta kontradikcija kulturalnog djelovanja može se
grubo klasificirati u tri kontratendencije u međuljudskim odnosima:
- tendenciji približavanja drugima (ljubav, prijateljstvo...)
- istovremena tendencija protiv drugih (težnja za podčinjavanjem drugih, agresivni porivi)
- separistička tendencija izolacije od drugih u idealne svjetove vlastitih tvorevina

Pojedina se individua krećući linijom manjeg otpora opredjeljuje u adaptaciji na pretežno jedan od ovih
«stilova» i tako imamo različite neurotične karaktere.

Društvo se s jedne strane zasniva na suradnji, disciplini i koordinaciji, pa se te vrijednosti internaliziraju u

najranijem djetinjstvu; no, s druge strane, suvremeno društvo je kompetativno, individualističko, agresivno te
pojedinci u okviru njega postižu sigurnost samo na štetu drugog, kroz opresiju drugoga. Takva situacija
sama je po sebi ambivalentna i stvara ambivalentne cikluse tendencija ponašanja obilježene izrazitim
tjeskobama, nesigurnostima, željama za uspjehom koji bi te tjeskobe razrješio. Uspjeh – afirmacija sebe
kroz priznanje u očima drugih, a takav uspjeh ujedno znači za druge njihov osobni neuspjeh, poniženje,
zavist. Takve kontradikcije u društvenim odnosima i kriterijima potiču stvaranje ambivalentnih sprega u
stavovima i ponašanjima pojedinaca te izravno induciraju neurotičko ponašanje koje je svojevrsni neizlazni
krug:

1. nesiguran i tjeskoban čovjek potiskuje svoje neprijateljstvo i strah prema drugima kako bi im se približio
i umanjio svoj osjećaj osame i nesigurnosti;

2. to dovodi do formiranja potrebe za ljubavlju, prisnosti i odobravanjem;

3. no zbog činjenice da su drugi egoistički i kompetitivno nastrojeni pojedinac se opravdano boji da će biti
ismijan i odbačen;

4. a da bi osigurao svoju sigurnost pojedinac to manifestira svojom vlastitom agresivnošću i odbijanjem

drugih;

5. što dovodi do početnog stadija nesigurnosti i osame samo ovaj put na višoj razini.

Fromm

Fromm je svojom teorijom «humanističke» psihoanalize utemeljio čitavu jednu teoriju društva, i njegova
koncepcija o ličnosti ima smisla samo kao jedan – i to manje važan – dio njegove društvene teorije. Premda
je ličnost proizvod društva i na neki način samo jedan od elemenata društvenog funkcioniranja, postoji i
drugi aspekt ličnosti tj. što ona po svojim mogućnostima jest, te se onda i čitava kritika društva i njegovih
disfunkcionalnosti procjenjuje sa stajališta stvarnih ljudskih individualnih mogućnosti i potreba da se
realiziraju te potencije koje čine «ljudsku prirodu» tj. ono što čovjek jest ili što može biti kao ljudsko a ne
puko biološko biće.

Ako je psihoanaliza s Freudom započela kao program terapeutike neurotičkih ličnosti, i ako je kroz brojne
revizije sljedbenika, nastavljača i protivnika upućivala na društvene uzroke neuroza, ona napokon s
Frommom postaje teorija o terapeutici društva, a ne toliko same ličnosti.
Društvena je struktura bolesna ako predstavlja faktor smetnje ostvarenju ljudske harmonične ličnosti.
Psihoanaliza tako postaje teorija o reformi društva.
Fromm smatra da je čovjek napuštajući svoju pripadnost biološkoj prirodi i fundirajući društvenu razinu kao
novu generičku stvarnost i svoju drugu prirodu ujedno promijenio značenje i funkcionalnu vrijedost svih
svojih bioloških potreba, koje na razini njegove društvene stvarnosti znače nešto drugo nego na fiziološkom
planu. Utoliko sve tzv. biotičke potrebe ne definiraju čovjeka kao biološko biće nego su samo limitirajući – a
time i definirajući – faktor čovjekova oslobođenja i nadvladavanja prirode kojoj je prije pripadao i s kojom je
činio cjelinu. A nova kvaliteta koju čovjek realizira kao društveno biće manifestira se kao niz ljudskih potreba
koje imaju svoju referenciju u društvenim okvirima i koje deriviraju iz tih novih uvjeta njegova postojanja i
čine izvorne motivacijske elemente njegova ponašanja. Te se potrebe mogu izraziti kao tendencije koje
imaju osim pozitivnih i suprotne polove koji dovode do dezintegracije ljudskog, tj. dovode do bolesti i
psihoza.

Fromm identificira 5 takvih potreba:

1. udruživanje nasuprot narcizmu;

2. stvaralaštvo nasuprot destrukciji;
3. društvena utemeljenost kroz društveni položaj i ulogu nasuprot regresivnim tendencijama u
dječji besproblemni svijet i fiksiranost za majčinu zaštitu;
4. individualna autonomija i identitet nasuprot konformizmu i uniformizmu stada
5. potreba za okvirima orijentacije, tj. za vrijednosnim kriterijima i kriterijima postupanja koji
omogućuju racionalnost postupanja i istinsku autonomiju, a ne autonomiju na nivou biotičke
homeostaze organizma.

Dakako u tom nizu dihotomija one su međusobno povezane i sve zajedno definiraju ljudsku situaciju –
nezadovoljenje samo jedne vodi u psihozu, dok zadovoljenje na nezadovoljavajući način vodi neurozi.
Dakle mentalno zdravlje je sposobnost i mogućnost da se sve te potrebe ostvaruju u pozitivnom smislu.
Uopće mentalno zdravlje nije samo stupanj prilagođenosti individue društvu nego u prvom redu stupanj
prilagođenosti društva potrebama pojedinca.

Funkcionalizam
Funkcionalizam je naziv za opću misaonu orijentaciju objašnjavanja društvenih fenomena njihovom
integracijom u cjelovite sklopove u okviru čijeg totalizirajućeg efekta oni kao dijelovi bivaju određeni po
značenju što su ga dobili u procesu održanja načina i zakonomjernosti cjeline sklopa. Takvo značenje
dijelova obuhvaćeno je pojmovima funkcija odnosno uloga, odnosno odgovarajuće komplementarno
značenje cjeline obuhvaćeno je pojmom sistem. Funkcionalna analiza obuhvaća dva kontrarna smjera svog
mogućeg odvijanja:
1. istraživanje o tome kako pojedini fenomeni svojom djelatnošću i međusobnim interakcijama
formiraju sustave i kako se kao dijelovi uključuju u raspored i strukturu koja institucionalno ustaljuje sistem –
ovaj je smjer s obzirom na svoj rezultat sintetički i indukativan
2. analitički smjer što ga čini istraživanje koje bilo faktički bilo na simboličkoj razini rastvara neku
cjelinu na sastavne (elementarne) dijelove ispitujući pritom njezinu kompoziciju i način povezivanja dijelova.

Ono što je važno uočiti je da ili u jednom ili u drugom aspektu analize dijelovi imaju značenje, tj. određeni su
isključivo ssvojom funkcijom u okviru cjeline, dakle svojim eksternim postojanjem, dok je analizirana cjelina
isključivo prostor konstruiranja povezanosti dijelova, dakle određena je interno.

I termin funkcija .i prakticiranje funkcionalističkog objašnjenja javljaju se u sociologiji znatno prije no što se
govori o funkcionalizmu u užem smislu riječi kao deklariranoj školi (u antropologiji se osnivanje škole
funkcionalizma vezuje se za B. Malinowskog i A.R. Radcliffe-Browna, a u teorijskoj sociologiji uz T.
Parsonsa i R. Mertona), ali funkcionalističko mišljenje uvelike je već prisutno kod Spencera samo što je
pretjerano opterećeno organicizmom usko bioloških analogija. U funkcionalizam valja uključiti nekoliko
velikih imena koja su već odavno postala klasicima sociologije našeg vijeka, imena koja nije uobičajeno
svrstavati funkcionaliste, i čiji opus određenim svojim dijelovima zacijelo prelazi okvire funkcionalizma -
Durkheim i Weber.

Starije sociologije su Durkheima mahom svrstavale u tzv. psihološku školu, što je nonsens. Razlog je
takvom svrstavanju što se uvriježilo smatrati pojam «kolektivna svijest» stožernom točkom Durkheimovog
sociološkog sustava, što je neopravdano jer su zacijelo osnovne točke Durkheimovog teoriziranja pojmovi
«društvena solidarnost» i «podjela rada». I jedan i drugi pojam su derivacije pojma funkcije
Ipak je sam Durkheim pridonio izvjesnoj dvosmislenosti koje prati njegovo učenje. U svojem kratkom djelu
«Pravila sociološke metode» on je izložio svoj metodološki credo, on je veoma eksplicitno zauzeo
dosljedno pozitivističko stajalište da se sociološke činjenice trebaju tretirati kao stvari, što je u suprotnosti s
osnovnim značenjem pojma funkcije koja svakako može i treba biti predmetom znanosti, ali koja nije stvar,
iako su stvari nosioci funcija.

Maxa Webera se zbog njegove strasne sklonosti prema povijesti ne ubraja u funkcionaliste u užem smislu
riječi – u njegovim tekstovima riječ funkcija jedva da se i pojavljuje. Nema sumnje da je njegov stil
teoretiziranja dijametralno suprotan Durkheimovom. Ipak, on je najzaslužniji da se pojam funkcije veže za
pojam značenja i da se tako izbjegne Durkheimov «chosizam» (franc. chose=stvar), Društvene činjenice
nisu po njemu stvari, nego značenja koje stvari mogu imati i dobiti u interdruštvenim relacijama. Zbog toga
se njegova osnovna kategorija «društvenog djelovanja» ne sastoji u proizvođenju stvari, nego u značenjima
koje to proizvođenje i proizvedene stvari imaju u međuljudskim odnosima i kao funkcije u društvenom
sistemu. Za izgradnju općeg sustava funkcionalističkog mišljenja uloga Maxa Webera bila je utjecajnija od
bilo kojeg drugog mislioca.

Ustvari, sam pojam funkcija malo što znači u sociologiji ako nije razvijen korelativni pojam sistema – a što je
upravo slučaj kod Malinowskog i Radcliffe-Browna i uopće u kulturalnoj antropoligiji. Njihovo referiranje na
cjelovitost grupe odnosno njezine kulture uvijek je u kontekstu analize funkcionalnih međuzavisnosti
pojedinih postupaka i institucija koji tu cjelovitost uspostavljaju, ali pritom sam pojam cjelovitosti ostaje
isprazan. Njih zanima ono određenje pojedinih institucija koje je skriveno iza njihove pojavnosti, a otkriva se
saznanjem njihove funkcije tj., značenja koje imaju za cjelinu u provođenju njene cjelovitosti a u tompogledu
ni jedan funkcionalistički antropolog ne izlazi iz epistemološkog okvira koji je Durkheim dao u svom djelu
«Elementarne strukture religiozne svijesti».
Mnogo su dalje od Malinowskog i Radcliffe-Browna otišli Kardiner i Linton svojom teorijom društvenih
uloga i društvenih statusa. Napokon, sociološku utemeljenu opću teoriju funkcionalizma, koja je u sebi
inkorporirala i teoriju sistema kao teoriju integracije svih funkcija i teoriju pojedinih funkcija dao je Talcott
Parsons u svojim djelima: «Društveni sistem» i «Ususret općoj teoriji djelovanja».

Glavne koordinate Parsonsove konstrukcije odgovaraju osnovnim funkcionalnim postulatima održanja

društva kao cjelina i ima ih ukupno četiri. Te četiri funkcije proizlaze jedna iz druge uvjetujući se povratno i
svaka formira poseban, na okolinu koju se ozbiljuje na razini organizma odnosno fiziološkog postojanja
čovjeka; iz te razine i funkcije proistječe ljudska kontrola zadovoljavanja vlastitih potreba posredstvom
sistema ciljeva i kroz razradu njihova postavljanja i ostvarenja, što se sve izražava kao razina ličnosti; na
trečoj razini tih slojeva društvene stvarnosti nalazi se institucionalni sistem društva koji integrira ličnosti u
zajednicu, a konačno iznad svega, kao najobuhvatnija razina cjelokupne društvenosti izdiže se sistem
kulture odnosno sistem simboličkih sadržaja koji ima funkciju održanja svih djelatnih podsustava u
strukturnom jedinstvu.
Četiri glavne funkcije su: prilagodba, aktualizacija ličnosti, integracija zajednice, komunikacija, a koji se pak
kristaliziraju u četiri podsistema: organizam, ličnost, društvo (koje se samo dijeli na: političko i ekonomsko) i
kultura, s tim da se ti podsistemi nalaze u istovremenim vrlo gustim razmjenama međuuvjetovanja koji
stvaraju čitave spletove užih sistemskih podcjelina.
Sva četiri podsistema nisu podjednaka za sociologiju, te sociologija svoj predmet usredotočuje na dva:
sistem ličnosti i sistem društva.

Ipak Parsonsov najveći doprinos nije u toj obuhvatnoj sistematizaciji društvenih cjelina koliko u njegovom
zasnivanju opće teorije djelovanja (akcije) i iz nje proizlazeće teorije društvenog poretka. Dok je izložena
razrada sistematike društva obraćala pažnju na kristalizacije ostvarene aktivnosti i na neki način je statitčki
presjek društva koji je u svakom funkcionalizmu pomoćna skela u njegovom glavnom zadatku:; praćenju
društvene dinamike, dotle je opća teorija kacije usmjerena na taj glavni zadatak služeći kao model zbivanja i
model kompleksioniranja zbivanja po čitavoj vertikali supraponiranih društvenih razina. Parsons za razliku
od Webera koji konstruira idealtipove kao instrumente interpretativne analize multiplih povijesnih društvenih
zbilja, svoj koncept društvene akcije tretira kao polazište u konstruiranju obrazaca društvenih procesa.

U SAD široka funkcionalistička orijenatacija u 40 – 60-ih godina prošlog stoljeća našla je podlogu u
teorijskim konstrukcijama mnogo skromnijih ambicija. Uzorni obrazac takvog funkcionalizma bez obuhvatnih
teorijskih pretenzija i zamaha nesuzdržljive strasti za teoretiziranjem dao je Robert Merton svojim
zahtjevima za «teorijama srednje razine» što bi bilo najpreporučljivije prevesti kao «teorije srednjeg
dosega».Oslanjajući se na faktičku prisutnost generalizacija vrlo skromnih dosega važenja koje su ad hoc
postavljene i verificirane u bezbrojnim empirijskim istraživanjima koja su se bez oslonca u opsežnijim
teorijskim orijentrima gubila u banalnostima bez ikakve teorijske relevancije, Merton je postavio postulat o
konstrukciji takvih teorijskih shema koje će, s jedne strane, biti dovoljno obuhvatne da teorijski modeliraju
povezanost jedne srupe društvenih fenomena na makroplanudruštvenosti, ali čija razina apstrakcije ne bi, s
druge strane, bila tolika da se ne bi mogle operacionalizirati u nizove indikatora na neposrednoj razini
iskustva. Tako bi bila osigurana gustina indukativno-deduktivne interakcije teorije i empirije, teorija bi vodila
istraživanje postavljajući hipoteze koje bi se trebale i koje se mogu verificirati, i povratno teorija bi se
modificirala prema rezultatima verifikacije, a učestalost te razmjene nije moguće uspostaviti ako je razina
apstrakcije suviše visoka. Baš te međurazine – koje Merton naziva srednjim dosegom apstrahiranja – treba
teorijski razviti, te tek kada one budu istraživačkim pothvatima dovoljno verificirane, dovoljno brojne, bit će
moguće povezati ih međusobno i formulirati paradigme na općem teorijskom planu.Autor je pojma
nonfunkcije, odnosno takvih vrijednosti djelovanja koja su neutralna za finalitet sistema.

Metodološke implikacije funkcionalizma

Funkcionizam je oslonjen na opću teoriju sistema kao svoju paradigmu, ali u okviru sociologije još nije dana
zadovoljavajuća opća teorija društvenih sistema. Kao što je poznato, opća teorija sistema zasnovana je na
kibernetici odnosno biologiji na krugovima integracije povratnih veza, zbog toga je biologija - na postavkama
o homeostazi i dinamičkoj ravnoteži te na teoriji tzv. otvorenog sistema koji je stabilan – nužna posredna
veza na putu specifikacije opće teorije društvenog sistema.
Funkcionalizam i njegove implikacije se mogu formulitrati u dvije osnovne osi:
1. prva os je pretpostavka o cjelovitosti, te odnos dijela i cjeline,
2. druga os je pretpostavka o svrhovitosti.

1. Svaki predmet koji je složen već samim time što se prema njemu odnosimo kao prema kompoziciji
dijelova (a ne kao hrpi stvari na istom mjestu) nosi u sebi pretpostavku integracije tih dijelova. Ta
integracija znači da su isti dijelovi povezani organizacijsko-strukturnim vezama u jedinstvo cjeline (u
totalitet). U svezi s tim slijede tri daljnje tvrdnje:
a) cjelina nije isto što i zbroj dijelova, štoviše ona nije zbroj dijelova plus dodatak uvećanja zbog
sinergičnog ili zbog fokusiranog djelovanja zbrojenih akcija dijelova, nego je posve druga kvaliteta no što je
kvalitativnost njezinih elemenata – prama tome jedne strane sadrži neusporedivo više no što je zbroj
dijelova, ali s druge strane sadrži (a to se obično previđa) neusporedivo manje nego što je sumiranje
kvalitativnih svojstava svih dijelova;
b) elementi koji su u nekom analitičkom planu uzeti kao dijelovi odnosno kao konstruktivni elementi
cjeline ne mogu u tom istom analitičkom planu biti uzeti u svojoj kvalitativnosti tj. po onome što su oni po
sebi cjeline sui generis;
c) iz toga proizlazi da cjelovitost čine uzajamnost dijelova, ravnoteža njihove međuzavisnosti, te je ta
međuzavisnost otpornija na narašujuće utjecaje koliko je gušća i raznovrsnija, tj. koliko je diferenciranija i
razvedenija. Jednostavna cjelina je krhka i sklona dezintegraciji, dok će složena uspjeti amortizirati vanjske
impakte i adaptirati se.

2. Pretpostavka o svrhovitosti pretpostavlja da cjelinu obilježava tendencija održavanja svoje cjelovitosti i

njezina programa kojim integrira svoja djelovanja u funkcije.

Emile Durkheim

Vlada mišljenje da je pojam društva Durkheim najjasnije opisao u knjizi «Elementarne forme religijskog
života», da je koncept društvenog razvoja precizirao dizertacijom «O društvenoj diobi rada», a pitanje
metode u knjizi «Pravila sociološke metode», te se «Studija o samoubojstvu» može smatrati samo
prigodom da se jasnije postave elementi Durkheimove sociologije, a nikako radom koji je zajednički izvor ili
sinteza ostalih djela.

Samoubojstvo

Durkheim ispod površnog psihološkog objašnjenja samoubojstva (...radi bolesti, radi nesretne ljubavi, zbog
bankrota...) pronalazi dublje društvene uzroke samoubojstva. On istina priznaje psihološku predispoziciju
kao dio lanca uzročnosti, ali samoubojstvo se znanstveno može promatrati samo kao globalni društveni
fenomen, kao posljedica društvene determiniranosti.

Da bi potvrdio tu tezu Durjheim se prihvatio opsežnog prikupljanja statističkih podataka o samoubojstvu u

pojedinim europskim zemljama. Osnovni zaključak statističke analize bila je činjenica da stopa
samoubojstva za pojedine zemlje i regije ostaje konstantna u duljim razdobljima. Stalnost stope
samoubojstva i eventualne oscilacije nije bilo moguće objasniti individualnom motivacijom, a otuda uzroke
samoubojstava treba tražiti na društvenoj razini.

Koristeći se metodama statističke analize, durkheim je utvrdio da ni nasljeđe, ni imitacija, ni klima, ni drugi
geografski i politički faktori ne utječu na konačan rezultat – konstantnu stopu samoubojstava za pojedino
područje.
Za njega se pravi trag objašnjenja ovog fenomena nalazio u podatku da se stopa samoubojstava značajno
razlikuje pri usporedbi podataka za razne religiozne zajednice. Najmanje samoubojstava ima kod Židova,
zatim u katoličkim, dok je stopa relativno visoka kod protestanata, a najveća kod ateista. Ustanovio je da
samoubojstava više ima među samcima, udovicama ili razvedenim ljudima, nešto rjeđe među ljudima u
braku bez djece, a najmanje među brakovima s djecom.

Te veze su statistički pokazatelji korelacije, ali ni jedan od tih elemenata ne može biti specifičan društveni
uzrok samoubojstava. Zaključak je da stopa ovisi o stupnju društvene integracije.

Kada se otkrije objašnjenje fenomena samoubojstva, slijedeće pitanje je funkcija samoubojstva u

društvu.Suicid u različitim društvenim situacijama ima različito funkcionalno značenje.
Postoje tri tipa samoubojstva:
1. egoističko – sloboda pojedinca da čini sve pa da i si oduzme život. (pretjerano razvijena
individualizacija – nema vanjskog razloga zbog kojega bi pojedinci strpljivo podnosili životne nevolje)
2. altruističko – osoba počini samoubojstvo zbog prevelikog pritiska društva, društvo drži pojedinca
strogo zavisnim od cjeline (zakržljala individualizacija) – samoubojstvo vojnika radi povrede časti,
religiozno samoubojstvo...
anomičko – prema načelu podjele razlikuje se od prethodna dva. Egoističko i altruističko samoubojstvo se
nalaze na raznim polovima kontinua integracije-dezintegracije pojedinaca u društvenu grupu, a nomičko u
takvoj podjeli nema svoje logičko mjesto. Logika izdvajanja tog posebnog tipa polazi otuda što svaki
normativni poredak osim integracije ostvaruje i regulaciju društva. Kada regulacije nema, po Durkheimu, to
se naziva anomijom, koja je opet specifični društveni uzrok samoubojstva. Ovo samoubojstvo indikator je
anomičnosti društva odnosno kad ponestaje društvene kontrole putem normi. Anomija je stanje loma
normativne strukture nekog društva – neovisno o tome radi li se zbog iznenadne porasti moći, bogatstva
društva ili se radi o ekonomskoj depresiji ili političkoj propasti. Radi se o situaciji u kojoj društveni uvjeti ne
dopuštaju realizaciju individualnih aspiracija, pa nema ni jasnih međa između poželjnog i mogućeg, potreba i
očekivanja.

Studija o samoubojstvu koristi se da bi se naglasile opće karakteristike Durkheimove sociologije: društvo je

cjelina različita od zbroja pojedinaca koji je čine, društveni zakoni ne mogu se izvoditi iz psiholoških ili
bioloških, sociološka istraživanja moraju započeti s prikupljanjem činjenica, društvo se razvija kako se
mijenjaju principi regulacije u njemu, regulacija počiva na sustavu društvenih normi i vrijednosti..

Pojam društva

Ukupnost vjerovanja i osjećaja zajedničkih prosječnom čovjeku čini određeni sustav koji ima svoj vlastiti živo
a možemo ga zvati kolektivnom ili zajedničkom sviješću. On je potpuno različit o d pojedinačnih svijesti, iako
se može realizirati samo kroz njih.
Društvo je za Durkheima cjelina koja se ponajprije realizira kroz kolektivnu svijest. Društvo je za njega
sistem sui generis, realno sastavljen od kolektivne svijesti, normi koje postoje u njemu, no normi shvaćenih
kao svaka pravilnost ili preskripcija u odnosu na pojedince. Izvor tih normi je potreba da se stvori društvo,
zajednica povezanih individua.

Svaka zajednica, pojedinci u njoj, nastoji izraziti zajednička i međusobna očekivanja u interakciji, zajedničke
oblike opažanja, ocjenjivanja, osjećanja i djelovanja. Takvi obrasci ponašanja, vrednovanja i znanja osnova
su predviđanja tuđeg ponašanja, unose sigurnost i regulaciju u ljudske odnose, oni su ograničenja unutar
kojih postoji sloboda ljudskog ponašanja, kolektivna svijest, oni su ustvari društvo kao sistem.

Kolektivna svijest dakle obuhvaća ideje, iskustva i vjerovanja, a pored toga sadrži i norme koje su
regulator društvenog ponašanja, izvor obaveza i ograničenja slobodne akcije pojedinaca. Zato je društvo
različito od pojedinaca koji ga čine, ono ima svoju realnu egzistenciju.
Društvena činjenica je svaki, utvrđen ili ne, način činjenja koji je u stanju na pojedinca vršiti vanjsku prislu.
Pod društvenom činjenicom se podrazumjeva i kolektivna svijest, interpretirana kao skup normi svake vrste
(pravne, moralne, običajne, religiozne dogme) ali i «društvene struje» (pokreti oduševljenja, negodovanja i
sažaljenja koji se javljaju u jednom skupu) i sve druge pravilnosti ponašanja (ekonomski sustav, financijski
sustav) kod kojih se ne radi o «svijesti», več raširenosti pojedine pojave u društvu.
Element vanjske prisile kao obilježja definicije društvene činjenice valja shvatiti vrlo široko, kao sve ono što
kao ograničenje ili regulacija postoji u odnosima među ljudima – i normativna zapovijes, ali i sve ono što
ograničava slobodno djelovanje čovjeka (potreba za hranom, spavanjem, fizičke nemogučnosti vezane uz
društvo...).

Društvo je za Durkheima prije svega izraženo kolektivnom svješću ali i svim drugim društvenim činjenicama
– moglo bi se reći da je za njega društvo sve ono čime su povezani pojedinci
(integracija) i sve ono što ponašanje pojedinaca podvrgava pravilnostima (regulacija), i zato se ono javlja
kao samostalni entitet pretpostavljen pojedincima koji su ujedno i njegovi dijelovi.
Uz pojam društva veže se i drugi pojam, pojam institucije. Društvo je globalni pojam, veza između njegovih
dijelova je različite jačine, a tamo gdje mreže normativnog reguliranja postaju guste, gdje postoji trajnija i
intenzivnija potreba za reguliranjem, nastaju institucije. Institucijom se mogu nazvati sva vjerovanja i svi
načini ponašanja koje ustanovljuje zajednica; sociologija se može definirati kao znanost o institucijama,
njihovom nastanku i njihovom funkcioniranju. Pod pojmom institucije Durkheim podrazumjeva svaki oblik
utvrđenih pravila ponašanja trajnih u vremenu, a vanjskih i prisilnih u odnosu prema pojedincu, i to bez
obzira na izvor obvezatnosti. Institucije mogu biti sasvim različite prema sadržaju: porodica, klub, crkva...
Institucije unose red, pravilnost i mogućnost uzajamnog predviđanja reakcija u ljudskom ponašanju.

Osnove sociološke metode

Svoja metodološka načela Durkheim je pokušao sintetizirati u knjizi «Pravila sociološke metode». Istraživač
mora zadatku pristupiti bez vrijednosnih i laičkih predrasuda. To znači da treba zaboraviti raširene
predkoncepcije ali i to da istraživanju pristupa oslobođen vrijednosnih osjećaja. Zato treba jasno definirati
činjenice koje se istražuju i to opisom njihovih vanjskih osobina. Stoga društvene činjenice treba promatrati
kao stvari. Postupati s njima kao sa stvarima znači postupati s njima kao podacima koji čine polaznu točku
znanosti. To uključuje i odbacivanje osbnih individualno-psiholoških metoda i svega onoga što nije dostupno
intersubjektivnoj provjeri.
Podredno tom osnovnom načelu za objektivnim načinima prikupljanja i interpretacije podataka, Durkheim
navodi potrbu sistemskog teorijskog okvira na osnovi kojeg će se izabrati i istražiti podaci. Potrebno je dakle
da za svoju klasifikaciju odaberemo osobito bitna obilježja. Znanstvena metoda mora po njemu (zbog
povezanosti prikupljanja podataka, sistematizacije i interpretacije, slaganja tipova) težiti komparativnim
usporedbama koje su osnova empirijske provjere svake hipoteze, svojevrsna zamjena za eksperiment.

Mehanička i organska solidarnost

Sintezu pristupa ranijih sociologa o kvantitativnoj razlici modernog društvaprema svim dotadašnjim,
Durkheim daje u svojoj knjizi «O društvenoj diobi rada». Naime, razni autori različito nazivaju moderna
industrijska društva koja se po svojstvima razlikuju od prošlih: Spencer – industrijsko, Tonnies –
Gesselschaft - društvom, Marx i njegovi sljedbenici – kapitalizam, Ward – fiziokracija koju smjenjuje
plutokracija, Simmel – racionalno društvo.

Durkheim razlikuje dva tipa društva s obzirom na koji je način ostvarena njihova integracija. Segmentarna
ili arhaička društva su društva povezana mehaničkom solidarnošću. To je solidarnost putem sličnosti.
Glavna karakteristika tog društva jest međusobna identičnost pojedinaca, porodica i plemena u smislu vjere
u iste vrijednosti, jednako doživljavanje svetog i vrijednog, sličnosti u emocijama i ponašanju. Društvena
kolektivna svijest potpuno dominira nad individualnom, stanje i položaj pojedinca kruto su određeni njegovim
statusom. Povezanost putem sličnosti refleks je nepostojanja organiziranosti – svi rade sve, nema
diferenciranja u ulogama, nema razlike u vjerovanjima, imovini statusu, zadaci su jednostavni i ne
zahtijevaju posebnu vještinu, ali to ima i svoju normativnu dimenziju. Svako odstupanje od zajedničkih
vjerovanja, načina života ili individualizacija je strogo zabranjena. Društvo ne dopušta nikavo odstupanje,
običaji i pravo su prvenstveno represivni, dominira kazneno pravo s oštrim sankcijama prema svakome, čak
i ua najlakše kršenje kolektivnih normi. Što je čvršća kolektivna svijest, to se većom represivnom snagom
postavlja prema kršiteljima društvenih normi.

Na drugoj strani postoje društva integrirana organskom solidarnošću. U tim društvima pojedinci nisu više
slični, već različiti. Solidarnost ovdje proizlazi samo iz činjenice različitosti, svatko obavlja svoju pojedinu
funkciju ili zadaću u društvu, svatko zavisi od drugoga, pa ta međuovisnost povezuje pojedince u društvo.
Individualna sloboda i nevezanost u odnosu na kolektivne norme pretpostavka su specijalizacije i obavljanja
funkcije. Organska solidarnost zahtijeva da se pojedinci razlikuju jedni od drugih. Takva društva toleriraju
različitost i u idejama i u zanimanjima i u statusu i u moći. Ono što ih povezuje u cjelinu jest organska
međuovisnost njegovih dijelova, otvorenost prema van i prema promjenama. I sama društvena sankcija i
priroda prava ovdje su drugačije. Naglasak je na restitutivnim sankcijama usmjerenim na uspostavu
prijašnjeg stanja..

U ovom prikazu su zaoštrene razlike između tih dvaju tipova društva. Izvorno, Durkheimova zamisao je bila
pokazati spori evolutivni razvoj od primitivnih društava mehaničke solidarnosti prema modernim društvima
povezanim organskom solidarnošću.
Ta dvopodjela ima cilj ocrtati polaznu točku i završne efekte procesa promjene društva potaknute
povećanjem društvene gustoće i diobe rada.

Najraniji oblici podjele rada temeljili su se na biološkim razlikama između ljudi (prirodna podjela rada):
podjela prema spolu, prema vještinama i dobi. Porast društvene gustoće uzrokuje nužnost specijalizacije.
Porast stanovništva dovodi do povećane konkurencije i tako su pojedinci prisiljeni na specijalizaciju. S time
dolazi i do porasta različitosti u mišljenju, statusu i ulogama u zajednici. Diferencijacija prema novim
ulogama i zanimanjima smanjuje mogućnost mehaničke soliarnosti i upućuje na nastanak solidarnosti
organskog tipa.

Durkheim odbacuje utilitarističku ideju po kojoj bi podjela rada, i porast ekonomskih mogućnosti koji je njena
posljedica, te primarna ekonomska motivacija za rad mogle objasniti mehanizam društvenog razvoja. Za
njega je od prvenstvene važnosti nastanak novog sustava normativne regulacije društva. Naravno, ostaju
nedirnutim osnovne vrijednosti društva (jer bez njih društvo ne bi ni postojalo) ali one su sasvim generalne.
Umjesto da određuju detalje svakodnevnog života, zajedničke vrijednosti samo su opće upute. U tom
pogledu Durkheim vidi podjelu rada kao moralni tj. normativni fenomen. Za njega je dakle napuštanje
mehaničke solidarnosti tek preduvjet za individualno ekonomsko motiviranje.

Za Durkheima je podjela rada načelo koje proizlazi iz same logike društva, neka vrsta logičkog zakona koji
omogućava društvim da se bolje koriste svojim potencijalima. Što je društvo razvedenije, to je produktivnije,
to je bogatije, to je slobodnije.

Funkcije religije u društvenom životu

Objašnjavajući metode društvenih istraživanja, Durkheim je naveo da postoje dvije strategije znanstvenog
interpretiranja činjenica. Jedna je ustanoviti kauzalnu vezu između činjenica, a druga je ustanoviti koju
funkciju ima neka činjenica u održavanju cjeline poretka društva. Shvativši društvo kao od pojedinaca
nezavisan realitet, sastavljen od niza institucija i događaja, moramo tražiti koju ulogu pojedine institucije i
događaji imaju za stabilnost i homeostazu cjeline.

Jedan od prvih primjera takvog metodološkog postupka je Durkheimova analiza uloge religije u društvenom
životu. Za njega je religijska misao institucionalizirana u crkvi i sofisticiranim vjerovanjima samo jedan od
oblika sličnih pojava. Moderno društvo se sve više sekulizira, u njemu društvenu funkciju religije sve više
zamjenjuju svjetovna vjerovanja ili znanost. Društvene mehaničke solidarnosti trebala su jedinstvenu i
sveobuhvatnu religiju, a nova društva toleriraju razlike u mišljenju i individualizam tražeći nove oblike
kolektivne svijesti.

Durkheim nije zbunjen mnoštvom razlika koje postoje u religioznim vjerovanjima i praksi, on traga za općim,
zajedničkim, onim što se javlja u svim religijama. Za njega je opće obilježje religija njihova funkcija očuvanja
idejnog i moralnog jedinstva društva. Smatrajući da se funkcija religija najjasnije vidi u primitivnim
plemenima istraživao je vjerovanja australskih plemena.

Zaključio je da će funkcija religioznih ceremonijala osnažiti osjećaj solidarnosti i jedinstva među članovima
pIemena. Premda žive u malim i izoliranim grupama, domorodci se time osjećaju pripadnicima šire
zajednice, osnažuju vjeru u zajednička normativna načela, međusobna očekivanja. Time se ne samo
eliminira nesigurnost u odnosima među ljudima i klanovima već se stvara i pozitivna sprega jačanja
normativne, «moralne», društvene nadgradnje.

Unutar plemena osnovne jedinice okupljanja su klanovi, a svaki ima svoj totem, simbol koji se smatra svetim
i služi kao objekt raspoznavanja nadindividualne pripadnosti svakog člana klana. Njihova funkcija je da
podsjeća svakoga na vrijednost očuvanja zajedništa i dužnosti i uloge koje otuda proizlaze. Također,
Durkheim je iz primjera australskih plemena zaključke uspješno generalizirao na moderna društva – totem =
nacionalna zastava, ceremonije nacionalnih slavlja, sportske priredbe, hodočašća = religiozne svećanosti
plemena.

Max Weber

Suvremena politička sociologija ne može se razumjeti bez radova Maxa Webera. To vrijedi i za teoriju klasa,
upravljanja, filozofiju znanosti, sociologiju religije, organizacije…

Protestantska etika i duh kapitalizma

Weber se prihvatio zadatka da korijene nastanka kapitalizma pronađe ne u ekonomskom determinizmu, već
u ispreplitanju većeg broja faktora i povijesnih slučajnosti koje su dovele do rasta kapitalizma.

U njegovom djelu «Protestantska etika i duh kapitalizma» osnovna ideja jest polideterminiranost društvenog
razvoja, komplementarna pojava tehnoloških preduvjeta, ekonomskih tijekova (robno-novčana privreda),
političkih i kulturnih faktora koji dovode do pojave kapitalizma.
Kapitalizam se prvo pojavio u vjerskim zajednicama u kojima je prevladavao protestantizam odnosno
kalvinistička verzija protestantizma. Kalvinizam počiva na uvjerenju na tome da je sudbina čovjeka već
unaprijed određena voljom svemogućeg Boga te se ne može promjeniti a uspjeh na zemlji znak je božjeg
odobravanja i podrške. Weber je vjerovao da je takav skup religioznih ideala usitinu djelovao na
svakodnevno ponašanje i ekonomsku aktivnost. Ljudi su instrumenti božje volje, moraju raditi bolje, stvarati
više, postati što uspješniji u proizvodnji i stjecanju.
Način mišljenja zbog toga više nije tradicionalan, racionalnost se utvrđuje prema shemi cilj/sredstvo. Prezire
se lijenost i rastrošnost, iracionalnost i ceremenije, profit se ne troši, već ulaže. Ali za nastanak kapitalizma
trebaju i neki dodatni uvjeti. Potrebno je da neka društvena grupa, raspolažući tehnološkim i gospodarskim
pretpostavkama, odbaci trenutnu korist od rastrošnosti i raskoši u korist novih tehnoloških rješenja. Ljudi
trebaju istovremeno jaku unutarnju motivaciju da izdrže pritisak neizvjesnosti u novoj situaciji, da se odupru
kritici i trenutnim poteškoćama, da svijet promatraju na racionalan način kako bi nastala društvena situacija
u kojoj se rađa kapitalizam.

Weber nije bio ni otvoreni protvnik kapitalizma, a još manje njegov zagovornik, Nije branio niti propagirao
ništa u vezi s kapitalizmom, već je pokušao proširiti razumjevanje uvjeta u kojima je nastao kapitalizam. On
je, moglo bi se reći, i sam nastanak kapitalizma vidio kao jedan od oblika početnih dugoročnih procesa
gubitka čarobnosti svijeta koji je sasvim proturječan proces. S jedne strane u sve ljudske aktivnosti i
institucije prodire duh znanstvene proračunatosti i racionalizacije, kultura se oslobađa iracionalnih i
afektivnih elemenata. No, s druge strane nema sumnje da taj proces vodi tome da možemo ostvariti samo
dio svojih ljudskih potencijala, da smo osuđeni živjeti svedeni u okvire uskih društvenih zadataka a lišeni
vjere da postoji nešto izvan takvog života. Po Weberu smo osuđeni živjeti u okvirima birokratske
organizacije i društva, u proračunatosti ljudskih odnosa svedenih na instrumentalne interakcije, pod
normativnim poretcima lišenim čarolija religioznih načela.

Problem metodologije socioloških istraživanja

Weber je odbacio pokušaje raznih sociologa (Dilthey, Rickert) da se iz sociologije izbaci povijesna metoda u
ime pozitivističkog traganja za uzročnim zakonima. Istodobno ne smatra da znanje dopire do same biti
zakona, neše vrijednosti uvijek su nam vodič u traganju za činjenicama, te društveno djelovanje, viđeno kao
djelovanje ljudi, moramo razumjeti i time objasniti ono što je uzročno u njegovu tijeku i posljedicama.
Razumijevanje (Verstehen) jest u sociologiji metoda adekvatna objašnjenju (Erklären) u prirodnim
znanostima. Jasnost i izvjesnost u razumijevanju mogu biti racionalni ili intutivni. U području djelovanja,
jasno i izvjesno u racionalnom smislu prije svega je ono što možemo bez ostatka intelektualno shvatiti u
širem kontekstu značenja. Intuitivno jasn i sigurno jest razumjevanje djelovanja kad možemo u mašti
doživjeti to djelovanje u njegovu emocionalnom kontekstu.
Idealtipovi su most između razumjevanja i objašnjenja.

Idealtipske konstrukcije nam pomažu da svako djelovanje razumijemo smještajući ga u određeni kontekst,
da provjerimo unutarnju logiku naših hipoteza i tipologije te da potražimo njihovu iskustvenu provjeru.
Idealtipovi nisu samo sredstvo deskriptivne analize već su skup apstraktnih principa kojima se objašnjavaju
društvene pojave. One su pojmovne konstrukcije koje dopuštaju sistematizaciju, deskripciju i komparativnu
analizu, omogućuju istovremeno kauzalno adekvatno objašnjenje i smisaonu adekvatnost u subjektivnom
značenju koje im pripisuju akteri u odnosu.

Weber ovako određuje pojam iealtipa: «to je pojavna konstrukcija koja objedinjuje određene odnose i
procese povijesnog života u jedan po sebi besprijekoran kozmos zamišljenih povezanosti. Ta konstrukcija,
sadržajno gledano, ima karakter neke svojevrsne utopije do koje se došlo misaonim naglašavanjem
određenih elemenata zbilje.»

Idealtip možemo negativno odijeliti od:

a) općih pojmova – pod njega ne možemo podvesti neki konkretan slučaj
b) statističkih vrijednosti jer ne barata kvantitativnim prosjecima,
c) znanstvenih hipoteza jer se ne odbacuje kad se ne može dokazati empirijski
d) opisa stvarnosti jer ističe samo pojedine karakteristične aspekte stvarnosti

Pozitivno idealtip možemo odrediti prema:

a) nastojanju da jednostranim generaliziranjem istakne postojanje logičkih strukturalnih veza u
stvarnosti,
b) nastojanju da se utvrde eventualne kauzalne i logičke veze,
c) nastojanju da se korištenjem kategorija, kojima znamo «utopijski» karakter, istaknemo one
aspekte stvarnosti koje smatramo važnim.

Weber smatra da nije on otkrio pojam idealtipa već da se on koristi i od drugih znanstvenika. Weber je
idealtip smatrao pogodnim metodološkim postupkom koji nam «dopušta povijesnu analizu i razumijevanje»
a bez napuštanja činjenice kao osnovne analize. Idealtip je heuristilčki vodič u izboru onih činjenica koje
smatramo važnima.

Idealtipovi političkih poredaka

Problem političkog poretka ne samo da je jedna od glavnih Weberovih tema već je i pogodna ilustracija
primjene njegova koncepta društva, jer društvene pojave, smatra Weber, rezultat su ljudske akcije. Prije
razrade tri osnovna tipa poretka; tradicionalnog karizmatskog i legalnog – moramo ukratko razmotriti kako
se akcijom pojedinca stvara poredak.

Za Webera svaka analiza kreće od specifičnog pojma značenja, društvenosti i društvenog odnosa.

Značenje određuje subjektivni odnos prema onome što je obilježje akcije, u smislu određenja cilja koji se
želi postići, tj. općenito smisla koji pridodajemo ponašanju. Subjektivno doživljavanje postaje osnova
društvene akcije samo ako se orijentira prema ponašanju drugih; dakle osnova svake društvenosti jesu
međusobna očekivanja ljudi u interakciji. U obzir se uzima sve ono što prolazi kroz svijest ljudi, već su
važni samo oni elementi svijesti koje ljudi određuju u odnosu jednih prema drugima.

Već je rečeno da Weber veliko značenje pridaje razumjevanju ljudskog ponašanja. Premda priznaje i ulogu
iracionalnosti u ponašanju, bit znanosti leži u spoznaji ponašana koje se dade racionalno objasniti ali to ne
znači da je racionalnost ista u svakom društvu, vremenu i kod svakog pojedinca. Weber razlikuje 4 tipa
racionalnosti:

1- ciljna racionalnost – racionalnost određena našim nastojanjem da postignemo uspjeh vodeći računa o
objektu koji želimo postići i eventualnoj reakciji drugih.Te vanjske okolnosti tada se uzimaju kao
elementi proračuna u nastojanju da postignemo uspjeh – npr. Dolazak na vlast pri kojem se ne biraju
sredstva.

2- vrijednosna racionalnost – je racionalnost na osnovi svjesne vjere u etičku, religioznu ili kakvu drugu
vrijednost određenog ponašanja i zbog njega samoga i bez obzira na uspjeh – herojsko žrtvovanje za
ideale, vjerskog zanosa...

3- afektivna racionalnost – emocijama potaknuto i usmjereno ponašanje koje je čak često usmjereno i
suprotno od svrhe i suprotno od vrijednostima koje ima pojedinac, a sve zbog afektivnih faktora koji su
osnova racionalizacije položaja.

4- tradicionalna racionalnost - je ponašanje određeno navikom dugotrajnog ponavljanja.

Vrlo je teško naći konkretne slučajeve društvene akcije koja je usmjeravana samo jednim od tih tipova
racionalnosti. U stvarnosti oni se miješaju, ali to istina, ne dovodi u pitanje njihove stvarne razlike.
Racionalnost je onaj unutrašnji smisao koji subjekt nalazi u svom djelovanju – ako primitivan čovjek vjeruje
da plesom može prizvati kišu on je ciljno racionalan ili je vrijednosno racionalan ako u njemu nalazi
religiozno ispunjenje, a afektivno je racionalan ako u njemu nalazi zadovoljstvo izdizanjem nad običnim
ljudima, a tradicionalno je racionalan jer je puko ponavljanje običaja u određenoj prilici.

Ljudi se u društvu ne ponašaju slobodno prema unutarnjem porivu i motivaciji. Unutarnji porivi transformirani
su prema smislu i svrhovitosti koju pojedinac pripisuje svojim namjerama i ponašanju. Pridavanje smisla
(Sinn) djelovanju interakcijski je proces, uspostavlja se u relaciji prema drugima te društvu u cjelini i
normama. Činjenica društvenosti vidljiva je baš u tome što oni u međusobne odnose ulaze podvrgnuti
međusobnim ograničenjima.
Društveni odnos je, kaže Weber, ponašanje većeg broja pojedinca ukoliko je po svom smislenom sadržaju
ponašanje svih uzajamno podešeno i na taj način orijentirano.

Pojmovi subjektivnog značenja i racionalnosti, uzajamnih očekivanja u interakciji i društvenog odnosa

dijelovi su sheme po kojoj Weber postupno iz akcije pojedinaca gradi pojam poretka u kojem se takva akcija
uvijek realno odigrava.

Poredak je za Webera vjerojatnost da će se ljudi u akciji pridržavati određenih maksima (bilo zbog
konzekvencije koju priznaju ili sankcije ukoliko se ne ponašaju u skladu s poretkom). Fenomen da se ljudi
uvijek ponašaju u skladu s očekivanjima koja prema njima imaju drugi temelj je poretka. Postoje međutim
sasvim različiti temelji podvrgavanju poretku, te Weber politički poredak definira kao sustav dominacije
čovjeka ili grupe ljudi nad ostalima, smatra zasnovanim na dvama alternativama. Upotrebljava čak i dva
pojma da objasni dvovrsnost fenomena dominacije: moć i vlast.
Moć je mogućnost provedbe svoje volje usprkos protivljenju drugih, te obuhvaća sve one oblike
suprostavljanja koji u poretcima uključuju prisilno konformiranje s «maksimama poretka».
Vlast je vjerojatnost da će određene osobe poslušati zapovjed određenog sadržaja. Element dobrovoljnog i
svjesnog podvrgavanja, internaliziranog i legitimiziranog sustava normi sastavni je dio tog pojma. Vlast se
temelji na legitimizaciji, opravdanju i prihvaćanju poretka od strane podanika/građana..
Legitimnost poretka, fenomena da se ljudi podvrgavajuvlasti, javlja se u tri osnovna tipa: tradicionalnoj
vlasti, karizmatskoj vlasti ili legalnoj vlasti.

Tradicionalni poredak počiva na vjerovanju u nedodirljivost, nužnost i svetost drevnih tradicija i postojećeg
poretka. Tko će i kako vršiti vlast određeno je tradicijom i najčešće nasljednim pravima vladajuće porodice ili
aristokratskog sloja. Pokoravanje je izvedeno, osim u odnosu prema tradiciji, i iz osobnog odnosa podanika
prema ličnosti vladara-gospodara. Gospodar je (izvan sfere tradicije i običaja) slobodan, njegova volja je
zakon. Vladar vlada uz pomoć aparata koji čine oni koji od njega osobno zavise, ili srodnici i osobni prijatelji
ili pak oni koji su mu dužni poslušnost vezani zakletvom vrijednosti. U okvirima takvog aparata nema stalnih
pozicija, ne vladaju zakoni već volja suverena, nema plaća, već je nagrada izražena u milosti vladara ili
naturalnim davanjima.
Glavni oblici u kojima se javlja tradicionalna vlast jesu: gerontokracija, primarna patrijarhalna i patrimonijalna
vlast.
Gerontokracija je vladavina najstarijih članova zajednice (kao najboljih branioca svetosti tradicije), a
patrijarhalna vlast je ona u kojoj vlast vrši pojedinac određen pravom nasljeđa.
Patrimonijalna vlast se zasniva na obrascu očinske vlasti u porodici pa se tako ponaša i vladar. U takvom
režimu vlasništvo nad zemljom i drugim dobrima pripada vladaru koji svoju vlast organizira «u načelu isto
onako kako obavlja svoju vlast u kući». Uprava je izjednačena sa slugama gospodara zbog striktne
podvrgnutosti osobi vladara gospodara. U okviru patrimonijalne vlasti Weber razlikuje dva podtipa:
* sultanski oblik , i
* staleški oblik patrimonijalizma.

Sultanski oblik patrimonijalizma, koji je uostalom naziv dobio prema raširenosti tog tipa u području islamskih
zemalja, karakterizira krajnja samovolja gospodara. Uz tradiciju oslonac vlasti ovdje je i čvrsta jezgra
profesionalne vojske, no izvan te čvrste organizacije vojske, pa dijelom i u njoj, na položaje se striktno
regrutiraju pojedinci osobno ovisni o gospodaru. Budući da upravni aparat potpuno ovisi o gospodaru, nema
nikakve garancije protiv njegove samovolje.

Staleški oblik vlasti je donekle drugačiji. Ovdje činovnici nisu osobne sluge gospodara, već nezavisni ljudi
koji uživaju društveni ugled zahvaljujući vlastitom položaju. Njima je služba dodijeljena kao privilegija ili
koncesija. Takvi položaji u okviru države u manjoj su mjeri ovisni o volji vladara. On nije gospodar, već često
samo najmočniji konkurent ili prvi među jednakima.
Bitna obilježba tradicionalne vlasti je nepostojanje samostalne i profesionalne uprave, sloja činovnika, kao i
imanentno suprostavljanje privilegiranog staleža (zapravo nositelja staleža) tržišnoj i racionalnoj privrednoj
aktivnosti, otpornost na promjene i drugačiji tip racionalnosti djelovanja osim čisto tradicijskog.
Osobito značenje ima dominacija običaja nad pravom i samovolja nad zakonom.

Karizmatska vlast zasniva se na afektivnoj predanosti podanika ličnosti vođe i njezinim božanskim
svojstvima (karizma), naročito magičkim sposobnostima, proročkoj snazi ili junaštvu, duhovnoj i govorničkoj
moći. Izvor osobne predanosti je oduševljenje za nešto uvijek novo, za ono što je nesvakidašnje, što ranije
nikad nije postojalo.
Najčistiji tip jest vlast proroka, ili ratnih heroja, ili velikih demagoga. Poslušnost se duguje samo vođi, i to
zbog njegovih izuzetnih osobnih karakteristika, a ne zbog toga što zauzima određeni položaj ili uživa
tradicionalno dostojanstvo. Zato se njemu duguje poslušnost samo dotle dok mu se pripisuju te osobine, to
jest dok se njegova karizma potvrđuje posebnim uvjerljivim dokazima..
U svom prvobitnom obliku karizma ima sasvim nerutinski karakter, ali u borbi za naslijeđe i radi materijalnih
interesa pratilaca, učenika, stranačkih vođa i upravnog osoblja karizma se nastoji rutinizirati, obnoviti i
perpetuirati.

Karizma se pokušava obnoviti na razne načine:

- traženjem novog karizmatskog vođe koji ima obilježja gospodara,

- otkrivanjem novog gospodara koji se izvodi iz neke tehnike (kockom)
- određivanjem nasljednika od samog karizmatskog vođe i njegovo priznanje od nasljednika,
- koncepcijom da je karizma nasljedna kvaliteta koja se prenosi na potomke
- ritualnim prenošenjem karizme na neku drugu osobu.

Kako je karizma nestalan oblik, njezina transformacija obično teče u jednom od dva smjera:
1.) karizma tradicijom postaje varijanta nasljedne vlasti (nastojanje sljedbenika koji su nosioci
upravnog aparata poretka da zadrže svoje položaje i ekonomske beneficije);
2.) dolazi do biroratizacije karizme i njezina prelaska u elementarni oblik legalne vlasti.

Karizma se može transformirati i u antiautoritarnom smislu. Vladajuća grupa ili zajednica u cjelini, u prvom
redu sustavom izbora, osigurava izbor nasljednika nosioca karizme, što postupno prenosi i na ostale
(«upravno osoblje») nositelje političke moći. Takav poredak još nije legalni oblik vlasti, jer nema sve
karakteristike tog tipa, ali njemu tendira, jer je izvor legitimnosti u povjerenju u izabranog vođu.

Legalni tip vlasti počiva na vjerovanju u zakonito ustanovljen «bezlični poredak». Poslušnost se ne duguje
osobi koja nešto zahtijeva, već apstraktnom pravnom poretku iz kojeg eventualno proizlazi njegovo
ovlasštenje. Pravne norme odnose se s podjednakom snagom i na one koji vrše vlast i na one koji su
podanici. I sama beneficija vršenja vlasti vezana je uz strogu formalnu proceduru izbora ili imenovanja i
legitimnost poretka zasniva se upravo na uvjerenju u racionalnost i objektivnost tog poretka.
Legalna vlast obilježje je modernih društava, koje obično nazivamo demokratskim.
Legalna vlast utemeljenje ima u specifičnom obliku legitimizacije, ali njena učinkovitost nije samo izraz
racionalnog prihvaćanja određenog poretka već i promjena u ustroju države koja glavni instrument zaštite
poretka i provedbe volje vladajućih sruštvenih grupa. Weber podjednako važnim za normalno djelovanje
modernog političkog poretka smatra i invenciju birokratsko-monokratskog oblika organizacije, odnosno tom
modelu prilagođenog državnog ustroja.
Weber pod pojmom birokracije ne razumjeva negativne posljedice uprave – on birokracijom smatra jedan
oblik racionalne organizacije posla podijeljenog među mnoge ljude koji trebaju ostvariti izvana zadani
zadatak.

Takav tip organizacije opća je pojava modernog doba. U legalnom poretku država i uprava su per
definitionem samo instrumenti provedbe opće volje izražene u općim apstraktnim pravnim aktima.
Upravljanje nije arbitrarno već se obavlja prema pravillima koja se donose u strogo formalnoj proceduri. I
pravna i tehnička pravila koja uređuju tu djelatnost mogu se naučiti premda zahtijevaju i neko stručno
znanje. Dakle, vlada se prema propisanim formama koje isključuju arbitrarnost i osiguravaju psihološku i
tehničku jednostavnost primjene prava, djelatnost je striktno impersonalna (neosobna), postupanje jednako
prema sima.

Ne postoje uske granice opsega organizacije: opći zadatak se dijeli na podzadatke dok daljnja dioba ne
postane nesvrhovita. Tako podijeljeni zadaci objedinjuju se hijerarhijom službi tj. svaki niži položaj pod
nadzorom je i kontrolom višega. Stvara se daskle specifična sfera nadležnosti i hijerarhijska prisila tj. sustav
u kojem je rad diobom razgraničen prema radnim mjestima, u kojem postoji vlast službenika koji povezuju te
poslove (nadređeni) i postoje jasni uvjeti primjene sile.
Hijerarhija je striktno neosobna: zadaci, prava i ovlaštenja izvode se iz bezlične službene dužnosti i nužnosti
instancijske kontrole. Neosobnost je obilježje ne samo unutrašnjih odnosa već i odnosa prema građanima.

Monokratska varijanta birokratizma, oblik u kojem podređeni uvijek imaju samo jednog nadređenog, Weber
smatranajčistijim oblikom ovog tipa organizacije. Taj se tip obično prikazuje grafički kao piramida na čijem
vrhu je pojedinac, nadređen neposredno podređenima, a ovi opet drugima i tako do dna piramide gdje
postoji širok sloj rutinskih činovnika koji izvršavaju rutinsku zapovijed. Kao poželjna osobina ljudi traži se
profesionalizam – da službu shvaćaju kao životni poziv a za rad se posebno obrazuju stječući specijalističko
znanje i polazeći selekciju, sustav ispita kojima je cilj izbor najsposobnijih. Službenici se ne biraju već se
imenuju, čime se jača njihova zavisnost od hijerarhijske piramide. Postoji stroga odvojenost privatne sfere
od službene dužnosti. Službenik nema pravo vlasništva nad sredstvima rada, u službu stupa ugovorom,
služba se ne nasljeđuje niti se može prenijeti na drugoga. Plaća se određuje shodno statusu i položaju
unutar hijerarhije – tijekom rada se postupno napreduje na sve više položaje unutar hijerarhije..Dominaciju
legalne vlasti i opće širenje birokracije Weber vidi kao jednu od posljedica opće dominacije ciljne
racionalnosti u svijetu. Najvažnija karakteristika birokracije je da kad je jednom uspostavljena spada u
društvene strukture koje je najteže razoriti.

Međutim, Weber je u mnogome u krivu. On precjenjuje strogu instrumentalnu ulogu državnog aparata,
procjenjuje objektivnost i racionalnost legalnog poretka, ali u jednom je vjerovatno (i na žalost) bio u pravu –
birokratske organizacije i ciljna racionalnost glavno su obilježje doba kakvo je on tek predviđao. Weber
predstavlja vatrenog protivnika svijeta u kojem će prevladavati birokracija.

Talcott Parsons

Talcott Parsons je jedan od tvoraca moderne sociologije, a njegova teorija društva temelj je modernog
funkcionalizma. Velik je raspon tema i teorijskih pristupa kojima se bavio, te bi trebalo razlikovati nekoliko
tematskih cjelina u okvirima njegove opće teorije društvenih sistema. Tako će se govoriti o:
- teoriji društvene akcije;
- općoj teoriji o funkcijama društvenog sistema;
- teoriji promjene društava.

U njegovim ranijim djelima stožerna točka analize bilo je djelovanje pojedinca iz kojeg se derivirao cjelokupni
složeni mozaik ustroja društvenog sustava, dok u kasnijem razdoblju perspektiva je potpuno drugačija,
temelj analize je društvo kao cjelina, njegova struktura i principi njegova funkcioniranja, a osobito logika
njegove adaptacijske promjene. Dakle, moglo bi se reći, uz ogradu da se radi o jednostavnoj frazi, da je u
ranijim razdobljima polazna točka bila bliska Weberovim stajalištima (akcijski pristup) a u novijem razdoblju
Parsons se približava Durkheimovoj (i Spencerovoj) metodološkoj i teorijskoj poziciji.
Glavna djela u ovom razdoblju bave se evolutivnom promjenom društvenih sistema. Parsons nastoji da se
funkcioniranje društvenog sistema ne vidi kao puki odraz statički postavljenih društvenih varijabli. Društva
treba gledati kao polje dinamičkih promjena i neprestanih tijekova društvene mjene, kao sisteme, trajne
konstalacije odnosa elemenata u promjenjivoj okolini (a ne da kao metodološko motrište odaberemo kao
traženje pukih odnosa uzroka i posljedica društvenih zbivanja) .
Shema društvenih sistema kao podvrste sistema ljudskog djelovanja, osobito funkcioniranje i promjena
društva, glavni su predmet analize.

Razine sistemskih interakcija

Parsonsova shema akcije polazi od pojma aktora - subjekta djelovanja koji može biti pojedinac ili
kolektivitet u akciji. Aktor ne djeluje nasumce, već je njegovo djelovanje usmjereno, regulirano i
kontroliranom smislom (smislenim namjerama) koji akteri pridaju ponašanju. Ciljevi koje si postavljaju
izvedenice su sistema kulture, isto kao i određenja mogućih sredstava i poteškoća u postizanju cilja. Svi ti
navedeni elementi regulirani su normativnim standardima konkretnog društva. Društvo nameće takve
vrijednosne standarde određujući smislenost akcije u okviru kulture.
Ideja je u tome da u proučavanju društva polazna točka bude fenomen društvene akcije i elementi koji
utječu na njezino pokretanje, usmjeravanje i ishod. Kako sam Parsons formulira:
1.) sve akcije su usmjerene prema ciljevima
2.) sve akcije su relacijske
 3.) svaka ljudska reakcija na poticaj ima dimenzije «kognitivnosti» i «kathektivnosti» tj.
(podsvjesnih poriva na akciju)
4.) svaka akcija je izbor između alternativa
5.) selekcija uključuje upotrebu (normativnih) standarda
6.) svaka interakcija uključuje komplementarnost međusobnih očekivanja
7.) orijentacije i akcije su organizirane u sisteme
8.) gornji principi primjenjuju se na sve društvene sisteme na svim razinama složenosti.

Prva razina je razina općeg sistema akcije. Svaku akciju određuju okvirni skupovi: telički sistem, sistem
fizičkih i kemijskih ograničenja i sistem organizma kao odraz bioloških zakonitosti te, konačno, sistem
društvene akcije kao odraz postijanja društvenosti kao okvira interakcija.
Sistem društvene akcije – djelovanja – determiniraju četiri osnovne skupine faktora povezanih u sistem
kulture, društveni sistem, osobu i sistem ponašanja.

Parsons posebno naglašava važnost sistema kulture tj. sistema društvenih vrijednosti koje pojedincu daju
«smislenost» značenja i postupaka te simbolički sistem s kojim se identificira. Čovjekovo «ulturno»
ponašanje je po tome što se značenja i namjere koje se tiču postupaka formiraju u obliku simboličkih
sustava – religija, nacionalni osjećaji, jezik...
Koherentnost društvenih vrijednosti jest temeljni integrativni princip akcije, odnosno društva kao posebnog
slučaja (podsistema). Budući da aktori dijele iste vrijednosti, imaju isti pogled na svijet, nastaje osjećaj
identiteta koji tvori temelj jedinstva i suradnje. Iz zajedničkih vrijednosti izvode se zajednički ciljevi.

Vrijednosti daju općenitu predođbu o tome što je poželjno i vrijedno truda. Zajednički cilj potiče na suradnju.
Postizanje cilja osigurava logika djeljenja cilja na razine sve konkretnijih zadataka. Uloge osiguravaju
sredstva pomoću kojih se vrijednosti i ciljevi pretvaraju u djelovanje. Društvene uloge osiguravaju
predvidivost ponašanja, budući da su normativna određenja ponašanja u određenoj situaciji. One su skup
prava i dužnosti pojedinaca u interakcijama usmjerenim i uokvirenim normama koje određuju ponašanje u
društvenim ulogama. Uloge tvore institucije, a institucije su trajni obrasci rješavanja funkcionalnih
imperativa postojanja društva.

Društveni sistem je drugi podsistem u sistemu akcije u Parsonsovoj shemi. Uostalom, normativnost je
društveni fenomen, akcija van utjecaja društvenog sistema nije vrijedna analize. Društveni sistem rezultat je
društvenih interakcija, međudjelovanja ljudi u društvenim ulogama. « Društveni sistem se sastoji od mnoštva
induividualnih aktora koji uzajamno utječu jedan na drugoga u situaciji koja u najmanju ruku ima fizički ili
okolišni aspekt, a aktori su su motivirani u smislu tendencije prema optimalizaciji gratifikacije i njihov odnos
prema situaciji, uključujući i međusobni odnos, određen je i posredovan u smislu sistema kulturalno
struktuiranih i zajedničkih simbola.» Smisao definicije jest ukazati na bitnu osobinu društvenih sistema – čine
ih interakcije ljudi određene u njihovim pripadnostima drugim (pod)sistemima – kulturi, ličnosti i
bihevioralnom organizmu.

U analizi podsistema društvene akcije treći element parsons naziva sistem osobe. Sistem osobe, uz
uvažavanje inteferencije s okolinom (sistemom kulture, društvenim sistemom, sistemom ponašanja) tek se
spekulativno i za potrebe analize može razdvojiti od ostalih.

Četvrti podsistem sistema akcije je bihevioralni sistem. U ovoj dimenziji aktor se javlja kao biološka jedinka
tj. kao izraz bioloških determinanti ponašanja, što uključuje fizičke aspekte pojedinca te organske i fizičke
osobine okoline koje su ga programirale.
Sistemi kulture, osobe i bihevioralnog organizma tretiraju se ujedno i kao okolina društvenog sistema. Taj
podsistem predstavlja biološku odrednicu ponašanja aktora u društvenoj akciji.Tu spadaju fizičke osobine
pojedinca i fizičke i organske osobine okoline koja ga je programirala.

Obilježja društvene akcije

Važnost koju parsons daje društvenim vrijednostima, koje su okvir akcije, navodi nas da razradimo i njegovu
koncepciju «pattern variables», Ovaj neprevodivi termin koji je postao i terminus technicus odvaja nas od
osnovne teme izlaganja općeg koncepta modernizacijskih promjena društva, no bojazan umanjuje činjenica
da upravo razlikovanje tipova (obrazaca) olakšava otkrivanje glavnog pravca općih razvojnih promjena
društava – društava askriptivnosti, partikularizma, difuznosti, kolektivnosti, afektivnosti razvojem nastaju
društva čiji obrazac normativnosti jest samointeres, univerzalizam, funkcionalna specifičnost, vrijednosna
neutralnost i postignuće.
U osnovi se radi o dihotomnom razlikovanju dviju različitih kategorija, tipova, društvenih vrijednosti i normi.
Shema omogućava razlikovanje vrijednosnih sistema, društvenih uloga, institucija, pa i cjelih društava,
prema tome u kojoj se mjeri karakteristike pojedinog tipa pattern variables mogu primjeniti na konkretan opis
empirijskog društva, te institucija i sistema normi.

Pokretanje i usmjeravanje društvene akcije Parsons izvodi iz društvenih vrijednosti, jer budući da ponašanje
nije slučajno - akcija počinje traganjem za smislom. Samo postojanje potrebe. Nije dovoljno da djelovanje
nastane. Nastanak normativnog određenja nastaje istovremeno, jer akciju usmjerava njezin smisao,
Određenje smisla jest, u većoj ili manjoj mjeri, neposredno prihvaćanje kulturnih obrazaca koji subjektivni
osjećaj smisla usklađuju s društvenim vrijednostima. Dakle, potrebe se transformiraju u kulturom određene
oblike tj. potrebe su posredovane kulturalnom interpretacijom, te prirodni porivi (kao glad, žeđ, ili spolnost)
dobivaju one oblike koji su društveno prihvatljivi.

Patern variables shvaćene su kao «pet fundamentalnih izbora koje mora izvršiti aktor prije negoli situacija
postane za njega određenog značenja». Smislenost normativne orijentacije stječe se odlukom o tome da li:
1. slušati vlastite emocije ili ostati emotivno neutralan
2. biti orijentiran osobnim interesom ili interesom zajednice
3. slušati univerzalne norme ili specifične norme
4. interpretirati li ponašanje drugog polazeći od njegovih pripisanih kvaliteta
5. je li određena relacija samo jedna od brojnih i raznovrsnih između istih aktera ili nije.

Parsons i Shils smatraju da se sa skupom tih alternativa konfrontira svaki subjekt interakcije i da se dilema
razjašnjava odabirom jedne od alternativa. Budući ad socijalni sistem i kultura taj izbor čine neslučajnim i
usmjerenim, alternative se pojavljuju u neproturječno sklopu. Odnosno tipu. Svaka akcija uključuje izbor
između alternativa (i otuda dihotomije) a svaka selekcija uključuje upotrebu standarda. Standardi su
orijentacije organizirane u sisteme. Tipovi tih sistema su pattern variables.
Pattern variables su dakle skupovi tipova normi koje pri usmjeravanju društvene akcije usmjeravaju traganje
za smislom akcije.

Razlikuju se dva tipa:

MODERNA DRUŠTVA – samointeres, univerzalizam, funkcionalna specifičnost, vrijednosna

neutralnost, postignuće

PREDMODERNA DRUŠTVA – kolektivna orijentacija, partikularizam, difuznost, afektivnost,

askriptivnost

Prva dihotomija uključuje razlikovanje zadovoljenja interesa. Samointeres referira na «tržne» relacije – profit,
situacije u kojima je legitimno biti sebičan (kupoprodaja). Suprotno, društvo ekspresivnih vrijednosti ne
poznaje takav tip trgovine, već razmjenu dobara koja osim ekonomske ima bitno integrativnu funkciju. (kao
razlikovanje između profesionalnog vojnika i seljaka mobiliziranog u vojsku).

Univerzalizam naglašava onaj tip vrijednosti koji interakcije čini smislenim prema općem principu
uključenosti, tj. primjeni opće, univerzalne norme jednakoe za sve. Jedankost pred pravom – kao normativni
zahtjev – primjer je takvog obrasca. Partikularizam polazi od diferenciranog primjenjivanja normi sukladno
pripadnosti određenoj grupi.

Treća dihotomija razlikuje afektivnost od emocionalne neutralnosti – linija razgraničenja ovdje je «radi li se o
tome da je legitimno imati pozitivan emocionalni stav koji ne samo da je dozvoljen već je i očekivan u većini
srodničkih relacija ili prijateljstvu, ali ne odgovara većini profesionalnih uloga». Ovime se označava
prisutnost ili odsutnost emocija u interakciji.

Slijedeći par je difuznost suprostavljena funkcionalnoj specifičnosti. Ovdje se radi o pitanju opsega zahtjeva
u interakciji. Ako je opseg zahtjeva i tipova interakcija velik govori se o difuznim interakcijama (u prijateljstvu
npr.) ali ako je uzak i ograničen onda govorimo o specificiranim interakcijama (kod kolega na poslu).
Moderna društva specificira funkcionalno specifičan odnos.

Najvažniji elemenat razlikovanja je razlikovanje prema askriptivnosti i postignuća. Ovdje se dilema tiče
pravila koje pojedinca orijentira prema drugima na osnovi toga što jesu, na osnovi propisanih kvaliteta –
spol, starost, rasa, ili pak prema onom što čine. U modernom društvu stratifikacija ide linijom postignuća a u
predmodernom društvu glavna svrstavanja su porijeklo, rasa, vjera...

Parsons smatra da moderna društva obilježavaju instrumentalne norme i vrijednosti, naglasak je na

postizanju cilja i ispunjenju zadatka, tj. da ih karakterizira ciljno-racionalni interes, primjena univerzalno
važećih normi, emocionalna neutralnost i funkcijama specifirani (parcijalni, službeni, profesionalni ili kako
već) odnosi i askriptivnost .

Funkcionalni imperativi i struktura društvenog sistema

Ako društva promatarmo kao sisteme, oni su dijelovi općenitijeg sistema akcije, no ujedno i sami podijeljeni
na podsisteme koji omogućavaju njihovo djelovanje.
S motrišta akcije sustavi se pojavljuju kao različite razine utjecaja na smjer i druga obilježja akcije, a s
gledišta analize sustava, svaka od razina samostalan je sustav kojem sustavi niže razine zadovoljavaju
imperative funkcioniranja (supsistemi).

Svaki društveni sistem mora zadovoljavati određenim osnovnim zahtjevima da bi zadovoljio potrebe, da bi
sačuvao svoje performanse u promjenjivoj okolini.
Te zahtjeve (istodobno su i uvjeti) naziva funkcionalnim imperativima odnosno funkcionalnim preduvjetima,
te ih svrstava u četiri skupine:
1. ADAPTACIJA – (adaptation) svako društvo mora zadovoljiti fizičke zahtjeve preživljavanja i to radi na
račun okoline. U najširem smislu riječi glavni dio te funkcije su proizvodnja i raspodjela. Ovaj imperativ
je nužan za postojanje nekog sistema. Ovaj imperativ se može zadovoljiti na različite načine, ovisno o
stupnju na kojem je neko društvo: pljačkom, stočarstvom, trgovinom, proizvodnjom... U suvremnom
društvu funkcija adaptacije zahtijevati će diferenciranu mrežu mnogih aktivnosti – znanstvena
istraživanja, industrijska proizvodnja, transport, brige za zaštitu okoliša... Primjer institucije: poduzeće –
institucija nastala kao odgovor na zahtjev adaptacije društva prema okolini.

2. POSTIZANJE CILJEVA – (goal attainment) svako društvo mora postići stav o zajedničkom i općem
cilju, te o prioritetu njihova rangiranja ako ih je više. Mora postojati mehanizam identifikacije, selekcije i
odlučivanja o ciljevima. Primjer institucije: parlament.

3. INTEGRACIJA – (integration) svako društvo mora osigurati cjelovitost funkcioniranja svojih sastavnih
dijelova povezujući ih u neproturječnu cjelinu. Taj funkcionalni imperativ – integracija – služi
zadržavanju odgovarajućih društvenih i emocionalnih odnosa između članova sistema, ili kako bi to
Durkheim rekao –služi stvaranju i održavanju solidarnosti. Institucije čiji je zadatak rješavanje konflikata
i «usmjerenje motivacije prema ispunjenju institucionalnih očekivanja» su sudovi, odvjetništvo,
arbitraže, mediji masovnih komunikacija kada upućuju na potrebu poštivanja pravnog poretka, zatvori,
a u modernom društvu tu funkciju više od drugih podržava arzvijeni pravni poredak..

4. ODRŽANJE OBRAZACA PONAŠANJA – (latent pattern maintenance) svako društvo mora imati
mehanizme pomoću kojih će održavati prihvaćene društvene vrijednosti, čije prihvaćanje navodi
pojedince da se ponašaju sukladno dodijeljenim društvenim ulogama i prihvate društvene vrijednosti
uklapajući se u zajednicu.
Održanje obrazaca ponašanja obuhvaća prvenstveno sve oblike internalizacije vrijednosnog sistema
društva, te takav funkcionalni imperativ obuhvaća različite tipove aktivnosti: kućni odgoj, odgoj u
školama, idejno-političko obrazovanje. Suptilan mehanizam socijalizacije je osnova usvajanja kulturnih
obrazaca koji čine osnovu sistema kulture i društvenih vrijednosti koje određuju ponašanje ljudi u
institucijama preko uloga koje im društvo namjenjuje.Problem se javlja kod socijalizacije jedne jedinke.
Reprezentativni primjeri institucija ove funkcije su škola, crkva i obitelj.

Rezime – Parsonsovo shvaćanje društvenog funkcioniranja polazi od sljedećih tvrdnji: Društva su oblik
socijalnog sistema. Svi socijalni sistemi imaju iste funkcionalne imperative koje moraju ispuniti ako žele
očuvati stabilnost i opstati. Te funkcije su adaptacija, utvrđenje ciljeva, održanje latentnih obrazaca,
integracija. Radi zadovoljenja tih funkcija društveni sistemi razvijaju različite podsisteme i institucije. Društva
su sačinjena od različitih slojeva podsistema (religija, politika, ekonomija, obrazovanje) od kojih je svaki
sačinjen od skupa institucija stvorenih za zadovoljenje određenog funkcionalnog imperativa. Institucije su
skupovi relativno trajnih obrazaca ponašanja. Institucije su skupovi relativno trajnih obrazaca odnosa,
relativno stabilnih normativnih zahtjeva izraženih u obliku vrijednosnih imperativa koji određuju ponašanje
pojedinaca u različitim društvenim ulogama.

Pojam društva
Prema shemi funkcionalnih imperativa, u logičko analitičkom smislu društva se dijele u četiri primarna
podsistema: socijetalnu zajednicu, održanje obrazaca, politički sistem i ekonomiju. Kao i u ranijim
slučajevima koristit ćemo se tabličnim prikazom njihova odnosa.

Podsistemi Strukturalne komponente Primarna funkcija

Socijetalna zajednica Norme Integracija
Očuvanje obrazaca kulture Vrijednosti Očuvanje obrazaca
Politički poredak Zajedništvo Postizanje cilja
Gospodarstvo Djelatne uloge Prilagođavanje

Jezgra društva je struktuirani normativni poredak - socijetalna zajednica a koju čini skup normi i pravila
shvaćenih kao skup pravnih normi koji pravnim osobama (pojedincima i kolektivitetima), dodjeljuje prava i
određuje dužnosti, a sve garantirano mogućom organiziranom sankcijom.

Pojam socijetalne zajednicejedan je od ključnih, ali nerijetko i krivo interpretiranih pojmova teorije parsonsa.
Treba poči od činjenice da je ljudsko ponašanje intencionalna i instrumentalno racionalna djelatnost, da je
potaknuto unutarnjim porivima (ličnost) i vanjskim ciljevima (kultura), da je usmjereno namjerama, vođeno
znanjima i ograničeno ponašanjem drugih (sustav ponašanaj) ili društvenim konstalacijama (društvo) te
općim fizičkim, biološkim ili eshatološkim vrijednostima. Ponašanje nije jednostruko kauzalno, već je složeni
rezultat mnogih varijabli. Uvijek se prije konačne rezultante miješa niz različitih razina: pojedinačna i
društvena, društvena i prirodna, ona koja je unutarnji život osobe i ona koja je vanjsko manifestiranje
ponašanja – i svaka od tih razina postoji kao ograničenje i usmjerenje ljudskog ponašanja. Njihova važnost
nije ista te Parsons primarno značenje za razumjevanje i predikciju ljudskog ponašanja pridaje društvenim
normama. Norme su glavna društvena realnost, a ne fizička obilježja, ni biološki procesi ili slučajnost
društvenih konstalacija u nekom trenutku.
Ljudsko ponašanje je vrlo kompleksno i na njega utječu mnogi različiti faktori, no uvijek u mnogostrukom
ispreplitanju. Krajnje jednostavno rečeno: akcije ljudi određene su sustavom vanjskih i internaliziranih normi
ponašanja te je jezgra svakog sustava akcije i svakog sustava društava skup tih normi. Sustav koji integrira i
daje koherentnost tim normama Parsons naziva socijetalnom zajednicom.

Uopćeni sustavi vrijednosti i normi moraju imati svoje sidrište u sustavu kulture. Na razini kulture (tj.
održanja obrazaca) relevantno obličje je ono što obično nazivamo moralom, koji je skup internaliziranih
općih standarda ponašanja u odnosima s drugim ljudima. Moralni temelji svakog društva osnovasu
normativne konstitucije društva koja počiva bar na minimalnom konsenzusu, Moralne norme socijalizacijom
su usvojene kao vlastiti standardi ponašanja, ocjene što je dobro, a što zlo, dopušteno ili zabranjeno.
Dobrovoljno i svjesno prihvaćanje normi ili barem puka navika ili uspješna socijalizacija izražavaju se u
lojalnosti zajednici – i ovdje se radi o zamišljenoj situaciji jer niti svi članovi društva, niti svi jednako, niti
dobrovoljno ili svjesno ne prihvaćaju društvene normativne imperative, ni moralne ni druge, kroz koje se
izražava socijetalna zajednica.

Socijetalna zajednica zavisi od nadređenog sustava kulture koji legitimira njezin normativni poredak, ali niti
jedan veliki i složeni državni sustav se ne može održati, ako velik dio svog normativnog sistema ne učini
obveznim, ako ne postoji realna prijetnja prisile i sankcije za nepoštivanje normi. Društva stvaraju alokacije
moći, političke sustave koji se svode na puke organizacije prisile, već na dinamične sustave čije djelovanje
usmjeravaju i legitimiziraju dobrovoljno i svjesno prihvaćene norme. Razvojem društava u okvirima
socijetalne zajednice politički poredak zauzima sve važniju ulogu i kompleksna normativna regulacija sve
više postaje rezultat formaliziraih postupaka normativne regulacije (zakonodavna regulacija i legitimizacija
sudskih odluka), nastaju i odgovarajuće strukturne i organizacijske pretpostavke takvog djelovanja (država).
Njihovo uredno djelovanje i društvena funkcija jamče se upravo određenim tipom legitimizacije izraženim u
prihvaćanju vlasti, društvenom političkom konsenzusu.. Društvo mora ustrojiti socijetalnu zajednicu koja ima
dovoljnu razinu integracije ili solidarnosti i određen status članstva. Pri tome je u sadržajnom smislu
sporedno koji je temelj legitimizacije, jedino je važno da je legitimizacija stvarna i da postoji minimalna
efektivnost upotrebe društvene moći, te da je sustav legitimizacije usklađen sa zahtjevima njemu
nadređenog sustava kulture. On polazi od stava da ni jedan sustav ne može opstati na samoj sili i da se
mora legitimizirati. Dobrovoljnost ili manipulacija su pritom nevažni i rezultat su naših vrijednosnih stavova o
tome.

Socijetalna zajednica integrira i sadrži norme koje su specifično usmjerene na ostvarenje radnih uloga,
sistem adaptacije/ekonomije. Socijetalna zajednica je mehanizam koji integrira navedene zahtjeve (kultura,
gospodarstvo, politika) u nerazdvojnu cjelinu, ona je mehanizam poštivanja društvenih normi, lojalnosti
društvenim normativnim porecima, jamstvo da će posebni normativni zahtjevi kulture, političkog sustava ili
ekonomije biti poštoani i primjenjeni.
Definiranje uloge prava u socijetalnoj zajednici polazi od veza između struktura vrijednosti, normi,
institucija i uloga u funkcionalnim imperativima adaptacije, integracije, postizanja ciljeva i veza kakve su
uspostavljene radi održanja kulturnih obrazaca. Norme se identificiraju kao sastavni dio socijetalne
zajednice i obavljaju funkciju integracije, uloge su odgovarajući normativni izraz u ekonomiji, u društvenom
podsistemu usmjerenom na daptaciju, društvene vrijednosti normativni su izraz održanja kulturalnih
obrazaca, a uz to djeluju i kolektivne identifikacije (obavljaju zadatak «kolektivne mobilizacije sredstava za
postizanje cilja posebne skupine kolektiviteta»).

Izvor normi je u društvenim vrijednostima tj. sistemu kulture koji je osnova «legitimizacije odnosno
opravdanja legitimnog poretka društva. Sistemi legitimiranja određuju razloge za prava članova kao i za
zabrane koje im se nameću. Prije svega, iako ne isključivo, naglasili smo da upotreba vlasti zahtijeva
opravdanje». Sekundarno i posredno (preko sistema kulture) na legitimizaciju normi utječe i najviša
stvarnost, štoviše, temeljna načela legitimizacije poretka uvijek se pozivaju na trascededentalne vrijednosti
(božja objava, revolucija, prirodna prava).

Da bi pravo funkcioniralo, nije dovoljno samo slaganje s vrijednosnim sistemima, uvjeravanje i pozivanje na
svijest, već i određena mjera prisile,. Da bi pravo obavilo taj zadatak, mora biti diferencirano i integrirano
principima interpretacije i primjene prava, te mrežom institucija koje osiguravaju njegovu jedinstvenost. To je
osnova autnomizacije prava u smislu njegovog konstituiranja kao posebnog, samostalnog, autonomnog
sustava. Pravo je uspješnije od ostalih oblika normativne regulacije upravo zbog porasle složenosti s kojom
se može nositi. Pravo dopušta punu složenost i različitost pojedinaca, tretirajuči ih kao jednako podložne
apstraktnoj i bezličnoj normi.

Taj proces diferencijacije pava samo je poseban slučaj opće tendencije mijenjanja svih društvenih sistema,
pa i svih sistema općenito – tendencije porasta funkcionalne specijalizacije. U razvijenim društvima
funkcionalna specijalizacija istodobno je i vjet i posljedica visoke razine ekonomskog, društvenog i političkog
razvoja. Viši stupanj funkcionalne diferencijacije praćen je efektom povećanja mogućnosti korištenja
raspoloživih sredstava okoline. Parsons taj proces naziva porastom adaptacije.

Društvena evolucija

Društva su podvrgnuta stalnom diferenciranju, u kojem svaka novonastala jedinica znači viši stupanj
funkcionalne specijalizacije i veću mogućnost iskorištavanja okoline ili regulacie međuodnosa u sistemu.
Promjena je postupna, evolutivna, pri čemu stalni proces razvedenosti znači razvojni napredak. Povremno
integracijski okviri i kapacitet sistema nisu dovoljni za održanje homeostaze, te dolazi do kardinalne izmjene
(propasti ili revolucije) osobina sistema.

Parsonsova teorija evolucije društva, onakva kakvu je razvio u kasnijim fazama rada zasniva se na slijedu
razvojnih faza u kojima svaka slijedeća faza u razvoju društva predstavlja napredak u smislu adaptacije na
okolinu, iskorištenja energije, materijala i ideja.

Razvojna linija poput stepenica se pruža od primitivnih društava prema onima koja poznaju pismenost, zatim
preko društava koje poznaju filozofiju i literaturu do modernih društava zasnovanih na univerzalističkim
principima politički kontrolirane države, racionalnog prava i sekuliziranih oblika religije.
Razvojni slijed ide linijom: primitvna društva – prijelazna društva – moderna društva.

Primitivna društva karakterizira nizak stupanj funkcionalne diferencijacije svih elemenata društvenog
sustava. Primitivnu fazu društvene evolucije karakterizira odsutnost funkcionalne diferencijacije. Ta činjenica
se prvenstveno odnosi na međusobnu stopljenost svih sastavnih dijelova društvenog sistema – politički se
ne diferencira od ekonomskog, kultura je isti što i tehnologija, rodovski odnosi su presudni i za integraciju i
za održanje obrazaca ponašanja. Društvena zajednica shvaća se kao jedinstveni kolektivitet, a članstvo u
njoj se stječe na osnovi dva principa – krvne ili bračne veze. Nema specifikacije društvenih uloga, a
pojedinac je potpuno uklopljen u čvrstu zajednicu. Umjesto diferencijacije pojedinih strukturnih obilježja
društva – politike, kulture, privrede - institucije su stopljene u jedan nisko diferencirani sustav koji se temelji
na principu srodništva.
Poredak tradicionalnog društva u cjelini je obilježen askriptivnošću: prava i dužnosti pojedinca određeni su
porijeklom, spolom, dobi ili kombinacijom takvih od ljudskih društva nezavisnih faktora..
Sljedeća faza razvoja su prijelazna društva koja se mogu razdvojiti u dvije faze: arhajska i razvijena
prijelazna faza. Prva faza napuštanja prvobitne zajednice jest nastanak arhajskih društava a koja se tako
zovu jer označavaju prvo značajno razdoblje u evoluciji prijelaznih sruštava - tj. umijeća pisanja i
kozmopolijsku religiju.Viši stupanj arhajskih društava karakterizira puna pismenost vodećeg sloja i religija
koja se razvila do filozovskih razina upućenosti i sustavnosti.
Pisana komunikacija i paralelni razvoj jezika omogućavaju znatno veću profinjenost, viši stupanj
specificiranja u formuliranju kulturalno izraženih zahtjeva, normi, pri čemu se pismenost širi na sve slojeve
društva, omogučujući vrlo transgeneracijsko bilježenje iskustava, znanja i mitova. Svečeničke i upravne
funkcije su uglavnom u rukama rodova, a ne posebno imenovanih pojedinaca, a pojedini položaji su
nasljedni. Elementarni oblici nastanka upravnog aparata i učvršćenje društvene stratifikacije zaokružuju
okvir općih karakteristika tog razvojnog stupnja.. Razvijenost znači povećanje specijalizacije, odvajanje
tipova privredne aktivnosti, nastanak novih tipova vlasništva i socijalnu stratifikaciju. Diferencijacije i
specijalizacije ne ostaje pošteđeno ni jedno područje djelovanja: ni država, ni pravo, ni moral, ni obitelj ni
srodništvo, ni tehnologija ratovanja, ni obrazovanje...
Moderno industijsko društvo u mnogim se aspektima razlikuje od prethodnih.
Faktori nastanka novog tipa društva su ekonomski i neekonomski, odnosno za nastanak novog društvenog
tipa potrebne su promjene u normativnoj i institucionalnoj nadgradnji. Tehnološko-proizvodne inovacije
osnova su ubrzanaj promjena i izraz povećanih kapaciteta adaptacije modernih društava. Kada se umijeća i
znanstvene spoznaje odvoje od religijsko-mitskih opresivnih pravila dolazi do brze diferencijacije i
ekonomske ekspanzije, efikasnijeg upravljanja, materijalnog izobilja. Ekonomska racionalnost, potreba da se
ostvari profit, maksimalni dobitak uz minimalni trošak postaju glavni motivi ponašanja.
U tom smislu je neraskidiva veza ekonomski i neekonomskih čimbenika društvene promjene.
Najznačajniji neekonomski faktori nastanka modernog društva su porivi proistekli iz kulturalnih obrazaca i
mogućnosti koje osigurava promijenjeni institucionalni sistem. U prvom redu misli se na nastanak nove
poduzetničke i radne kulture, a zatim i na nastanak takvih institucija i metoda pravne regulacije koje
omogućuju uključivanje svih u demokratsko utvrđivanje ciljeva i odgovorno i jasno izvršavanje odluka, te
načelnu primjenu striktno neosobnih pravnih pravila kojih se građani pridržavaju smatrajući da se radi o
legitimnoj volji većine.
Zamjenjujući solidaristička načela načelima univerzalizma, jednakog tretiranja građana pred zakonom, i
načelima specifikacije, srodničke, regionalne ili druge kulturalne osnove identifikacije bivaju zamjenjene
univerzalnom izjednačenošću građana pred zakonom.
Moderno društvo je složeno. Karakterizira ga odvojenost i sve veće razdvajanje elemenata društvenog
sistema.

Strukturalizam

Nastanak strukturalizma

Strukturalizam se ne može smatrati određenom sociološkom školom, već samo određenim pristupom u
tretiranju društvenih fenomena, pa zato među strukturalistima nailazimo na zastupnike teorijskih koncepcija
koje su međusobno vrlo udaljene, ali im je zajednički određen vrlo specifičan analitički pristup pojavama.
Najneposrednije nadahnuće strukturalizma u sociologiji vezano je uz lingvistiku i semantiku, tj. za temeljnu
rekonstrukciju koju u te discipline uvodi F. De Saussure. Osnovna je preokupacija strukturalističke
lingvistike istraživanje fundamentalističkih obrazaca koji su kao potka prisutni u svim komunikacijama i
istovjetni u svim jezicima. Strukturalisti apstrahiraju odnos znaka i označenog usredotočujući svoj interes na
rasporede znakova, kako one koji se konkretno javljaju, tako i one potencijalne, što im dopušta ne samo
moguće forme koje riječi (i konkretna značenja) mogu tvoriti, već i da otkrivajući latentne strukture tih formi,
otkriju i latentna značenja čitavih skupina (poetskog izražavanja, bajki) na dubinskom planu ili na jezičnom
metaplanu.

Struktura je određena organizacija transformacija (udruživanja i mijenjanja riječi) pa je kao takva

prvenstveno rezultatom diferenciranja i povezivanja diferenciranog, a ne pronalaženje i grupiranje sličnosti.
Sociološki strukturalizam započinje s otkričem da osim jezika i njegovih problema (artikulacija glasova u
riječi, u gramatike fleksija i pravila slaganja riječi u sintaktičke cjeline) i drugi sociološki fenomeni koji su po
svojoj izvornoj funkciji nejezički (instrumenti, potrošna dobra) mogu u svojoj društvenoj upotrebi biti tretirani
kao osebujni sustavi kodova i tvoriti posebne vrste jezika, što omogućuje primjenu metoda lingvističkih
strukturalnih analiza i na društvene procese i njihove modele.

Ovaj pristup implicira da su realni društveni odnosi značenjske strukture, pa je izvan njihove neposredne
konotacije moguće otkriti i njihovu dubinsku strukturu koja je izvan svijesti onih koji u tim odnosima sudjeluju,
premda su kombinacije realnih odnosa posljedice pravilnosti i zakonitosti sadržanih u tim dubinskim
strukturama. Metoda njihovog razotkrivanja suprotna je klasičnoj metodi induktivne apstrakcije i
generalizacije na temelju sličnosti; treba kretati, tvrde Levi-Strauss i strukturalisti, od razlika i onog što ih
kao različitosti povezuje i organizira u skup, istražujući po kojim se pravilima tj. modelom kombinacija može
varirati jedan takav skup uočenih razlika. Pri tome model transformacija, iako nije realna struktura,
omogućuje razumijevanje stvarnih struktura (ponašanja, oblika, značenja, događaja) jer ih dovodi u kontekst
sa strukturom odnosa čitave cjeline koja bi struktura inače ostala nezapažena, skrivena. Ljudsko je društvo
derivacija pravilnosti programa ljudskog mozga kao arhetipa regulacije ponašanja, pa je zbog te
funkcionalne tj. transformacijske identičnosti moguće svoditi odnosno prevoditi jednu u drugu i uspoređivati
kulture, poruke, proizvode, iako su svaki po sebi kao sadržaji različiti.
Posebni sadržaji (mitovi, bajke) izvan svoje konkretne naracije imaju i moguću drugu referencu, te će
retrospektiva svih tih mogućih referencija prema pravilima neke transformacije, tj. prema pravilima
transformacije ljudskog duha, uputiti na točku ili točke u kojima se sve te raznolikosti grupiraju u neki još
izvorniji smisao, događaj. Takva metodološka orijentacija implicira postulat da su društvena zbivanja
jednako tako rigorozno zakonita u svom značenju i osnovi kao i prirodna zbivanja te da je moguće izvesti
stroge klasifikacije i transformacijske modele kao i u bilo kojoj egzaktnoj disciplini.

Ove osnovne ideje razrađene su na raznim područjima društvenih znanosti i pri izučavanju vrlo raznolikih
fenomena. Tako je Barthes analizirao sustav mode zasnivajući tako semantiku kao opći obrazac sociologije
budući da je moda svojevrstan jezik. Također Lacan je strukturalistički interpretirao osnovne psihoanalitičke
pojmove te Lacan nesvjesno širi na čitavo područje govora, a to znači na interindividualno odnošenje i na
komunikacijske sustave ljudi međusobno. Ako je za Freuda podsvijest bila nadindividualna jer je njezina
struktura bila genetski uvjetovana na nivou vrste, za Lacana je podsvijest nadindividualna u smislu
komunikacije među ljudima koje kroz jezik i diskurzivnu praksu konstruira pojedinca kao svjesno biće koje se
u svojoj subjektivnosti može prepoznati tek na zaslonu ove ukupne i struktuirane komunikacijske datosti koja
mu prethodi.

Foucault je svakako jedno od najvećih imena strukturalizma na području kulturologije i filozofije. U svom
djelu «Riječi i stvari» istraživao je govorne i analitičke prakse postrenesansnog mišljenja, a to će i biti
središnja tema njegova najvažnijeg djela «Arheologija znanja». Faucault tvrdi da ego (odnosno subjekt tj.
onaj koji reflektira sebe u sebi i onda iz sebe izvodi nastajanje sebe u procesu samostvaranja) nepostojeća
veličina, privid, raščinjanje onog čega nema, jer ono što determinira čovjeka, i što on faktički i izvorno jest,
nalazi se nesvjesnim u postojećoj praksi, a kada je svijest u pitanju, to nesvjesno je je postojeća
diskurzivna (čisto misaona) praksa.

Metodološki problemi strukturalne analize

Osnovna jedinica strukturalne analize je par veličina u međusobnom odnosu. Svaka stvar je odrediva samo u odnosu s
drugom stvari s kojom je u opoziciji, a zajedno s njom čini cjelinu.
Drugi postulat je takav da strukturalna analiza predstavlja analizu relacije između označujućeg i označenog,
Treći postulat govori kako se analiza dijeli na dvije vrste vrememenskih kordinata.
1. horizontalna analiza vremenu prilazi kronološki, uzima ga u razvojnom slijedu iz jednog u drugi. Također se naziva
sintagmatička ili metonimička.
2. vertikalna kordinata prilazi analizi više nezavisnih dijakronijskih tijekova i promatra ih istodobno, čime stvara jedan
pogled koji je u stvarnosti nevidljiv, ali ne i manje vrijedan. Još se naziva paradigmatička ili metaforička.
Usporedba tih dvaju kordinata je na primjeru dirigenta i orkestra. Dirigen čita note za sve instrumente znači paradigmatički
dok pojedini svirač čita svoje note sintagmatički.
Ovakvim postupcima se otkrivaju stalni obrasci koji determiniraju ljudsko izražavanje ali i ljudsko ponašanje odnosno
njegov smisao ponašanja koja su inače nerazumljiva. Time se može ustanoviti da su ponašanja ustvari jedna vrsta jezika
kojima se ljudi služe u komuniciranju i kad ne komuniciraju na standardan način.

Primjeri strukturalne analize

Propp je proučavao 449 ruskih bajki i ustanovio kako se od svih tih bajki ako ih se promatra paradigmatički može izvesti
svega četiri moguće radnje.
Levi-Straus je primjenio strukturalističku analizu na procese kuhanja, pečenja i sušenja hrane u narodu. Pravilnosti i
svoje zaključke o procesima pripremanja jela iznio je u svom djelou Kulinarski trokut.

Strukturalizam nasuprot humanizmu

Temeljna razlika humanizma i strukturalizma je što humanizam ustvari predstavlja ideologiju jer ne razmatra ljudske svrhe
neutralno kao iskustvene datosti, nego kao zadatke u čijim izvršenjima treba sudjelovati. Strukturalistički obrat znanosti
sastoji se u ponovnom vraćanju k teorijskom.
 Fenomenologija i etnometodologija

Konstrukcija zbilje

Često se suprostavljaju struktualistički i akcijski pristup istraživanju društva. U sociološkoj tradiciji ta su dva
pristupa ravnopravna i oba imaju svoje pristaše i protivnike. Premda su takva razlikovanja samo artificijalne
tipologije koje ilustriraju različitost temeljnih pristupa proučavanju društva, i usprkos sasvim različitim
tvrdnjama od kojih polaze, razlikovanje je potrebno, iako se oba pristupa smatraju legitimnim smjerovima
socioloških istraživanja. S jedne strane, dakle, postoje brojne teorije o skrivenim zakonitostima društvenih
struktura koje treba prepoznati, shvatiti i objasniti. Takve teorije su često potpuno različite jer sasvim druge
činjenice i osobine društvenih struktura smatraju važnim, no zajedničko im je da društvo kao cjelinu smatraju
realitetom i predmetom promatranja. S druge strane, tvrdi se da je društvo konstrukcija našeg uma, nije
realitet. Postoje samo pojedinci, oni su realitet. Samo pojedinac, njegove namjere i interesi, samo učinci
njegova djelovanja su stvarnost, te samo oni mogu biti predmet promatranja. Predmet analize ne moraju biti
pojedinci kao ličnosti, več samo njihova djelovanja, koliko oni sudjeluju u stvaranju društva, te koliko su u
međuodnosu s drugim ljudima.

Akcija je društveni i kolektivni fenomen. Odbacuje se pretpostavka o prioritetu društva ili pojedinca: ne može
se pojednac odvojiti od društva ili društvo od pojedinca. Akcija je nerazumljiva bez oba elementa, pojedinca
koji percipira i misli, društva koje objašnjava smisao akcije i značenje poruke.

Središnje pitanje analize se mijenja; ne radi se o opisu ponašanja i realnom efektu, činu ili djelovanju, već o
mehanizmu stvaranja smisla i usmjeravanja akcije. Ako akciju usmjerava osjećaj smisla i volja aktera, koji su
sve načini na koje ljudi nastoje svoje postupke predočiti razumljivima za druge. Predmetom istraživanja je
način na koji se akcija pokreće, usmjerava ili vodi; kako je akcija koncipirana, kako djeluje naša svijest u
tome, kako osjećaji, kako ono što smo naučili socijalizacijom.

Kod takvih pitanja granica između sociologije i filozofije (kao i psihologije) postaje porozna. Filozofska
istraživanja, pogotovo ona koja su nastavak tradicije pozitivizma, u sociologiji pokreću pitanje preispitivanja
predmeta društvenog istraživanja, osobito drukčiji pogled na ulogu i djelovanje svijesti pojedinca. Takav
pristup, budući da polazi od filozovskih radova Edmunda Husserla i Alfreda Schutza, nazivao se
fenomenologijom, a u novije vrijeme uz naglašeno zanimanje za društvene interakcije, navedenu
tendenciju istraživanja slijedi simbolički interakcionizam i etnometodologija.

Hussler objašnjava da ljudi stvaraju sliku živog svijeta oko sebe i smatraju kako je ta slika jednaka za sve
druge, no također smatra da to nije sasvim točno. Stvarni svijet postoji nezavisno i odvojeno od ljudskih
svijesti, on se samo odražava u konstrukcijama našeg analitičkog uma. Usprkos naporima da svijet
ograničimo samo na one pojave koje možemo osjetilima utvrditi, mjeriti i podvrći manipulaciji ljudskom
akcijom, usprkos neporecivim uspjesima da ovladamo takvim znanjima i da se njima koristimo nema
pouzdanog odgovora na pitanje korespondira li živi svijet stvoren u našem umu sa stvarnim svijetom. Ne
postoji niti jedna empirijska metoda koja nam može dokazati da stvarni svijet koji se nalazi oko nas uistinu
izgleda onakav kakvog ga vidimo. Svijet i um ostaju razdvojeni. Husserl upravo zbog toga smatra da
predmetom istraživanja mora biti svijest pojedinca, sam način njezinog djelovanja i pretvaranja. Predmetom
istraživanja je dakle konstruiranje zbilje, poretka vanjskog svijeta, a to se ne može ostvariti pukim
svođenjem istraživanja na promatranje uzročno posljedičnih veza, što je obilježje pozitivizma.

Simbolička razina društvenosti

Georg Herbert Mead i William Thomas su znanstvenici čiji su sociološki radovi nastavak pragmatizma,
jednog od izdanaka pozitivizma, za koji je tek praktička upotrebljivost (praksa) kriterij istinitosti.

Usprkos mnogim simplifikacijama, ili tvrdnjama da je pragmatizam izdanak američkog smisla za konkretno,
pragmatizam nastaje kao rezultat kritičkog promišljanja o tome koji je konačni kriterij istinitosti naših
iskustava i tvrdnji. Jedna je od interpretacija Johna Deweya, tvrdnja da se ljudska vrsta mora nužno
prilagođavati okolini da bi preživjela, i da otuda nužno mora postojati homomorfnost stvarnosti i naših
intelektualnih konstrukcija, navela je na proučavanja socijalno-psiholoških elemenata procesa konstrukcije
svijesti.
Ne treba zaboraviti da istovremno raste utjecaj biheviorizma koji potpuno negira mogućnost spekulativnog,
imaginativnog, empatijskog ili introspektivnog proučavanja ljudskog ponašanja. Za mnoge je istraživače
ponašanje djelovanje organizma podvrgnutog fizičkim, biološkim, ali i mentalnim, psihološkim podražajima,
a da se ne upuštaju u spekulativnu rekonstrukciju onoga čime se ponašanje deklarativno opravdava ili
objašnjava.

Mead i Thomas predstavnici su simboličkog interakcionizma koji integrira navedene pristupe

pragmatističkog i bihevioralnog pristupa. Društva mogu pokazati stabilnost intitucionalnih ustroja ali ona
pretpostavljaju stalnu promjenu i aktivnost, i upravo ta mikrorazina neposrednih akcija glavno je polje
analize.

Pokušavaju interpretirati različite situacije u kojima se ljudi nalaze i u tim situacijama prepoznati obilježja
koja usmjeravaju akciju, prije svega način na koji ljudi definiraju situaciju u kojoj se nalaze. Definiranje
situacije određeno je urođenim i stečenim pretpostavkama definiranja takve situacije (jezik i način
kognitivnog razumijevanja) kakvu utvrđuje zajednica. Socijalizacijom utvrđeni obrasci vodiči su akcije.

Mead utvrđuje da je ljudsko ponašanje selektivan proces odabira jednog načina ponašanja između mnoštva
ponuđenih opcija. Još od najranijeg djetinjstva počinje proces socijalizacije te dijete shvaća kakvo je
ponašanje dobro a kakvo ne, pa prema tom obrascu i djeluje. Kad se ponašanje djeteta usklađuje s
društvenim noramama, te kad dođe do nagrađivanja dobrog ili kažnjavanja lošeg ponašanja Mead to naziva
konvencionalnim gestama. Međusobno protumačene i shvaćene geste postaju značenjima i simboličkim
ekspresijama. Takvi slučajevi s vremenom i odgojem postaju sve brojniji i povećavaju prilagođenost subjekta
socijalnoj okolini.

Suptilniji oblik konvencijom utvrđenih najava ponašanja je jezik. Jezik je nositelj značenja i simboličkih
ekspresija koje se primjenjuju uz poštovanje pravila pretvorbi i logičke manipulacije značenjima te onda
postaju koherentnijim, preciznim i razvedenim skupovima simboličkih interakcija, a ni jedna druga vrsta osim
čovjeka ne koristi taj prilagodljivi i informacijski koristan oblik simboličkog priopćavanja.

No, za društveni život imitacija konvencija nije dovoljna. Potrebno je internalizirati suptilnije, često
paradoksalne zahtjeve (nije svaka laž zabranjena – pristojnost) prema konfornom ponašanju.

Slijedeća važna stepenica socijalizacije je sposobnost da se u interpretaciji konvencionalnog ponašanja

utvrdi i razumije uloga drugoga, kad se ustanovljuje koja očekivanja drugi postavljaju. Mogućnost
imaginativnog zauzimanja uloge drugoga povećava usklađenost i efikasnost u društvenom životu.
Poznavanje konvencionalnih gesti, uživljavanje u ulogu drugog i virtualno ocjenjivanje mogućih pravaca
djelovanja, po Meadu, stepenice su stvaranja svijesti (uma = mind).
Razumijevanje situacije i ponašanja drugih nije samo osnova prilagođavanja društvenim interakcijama, već i
temelj za stvaranje svijesti o samom sebi.

Mead razlikuje tri stupnja stvaranja samosvijesti (self). Polazna točka je stadij zauzimanja uloga koji naziva
igrom - play. U ranom djetinjstvu djeca oponašaju odrasle i na taj način postupno uče osobine određenih
uloga (policajci, doktori...), naravno u ograničenom opsegu.
Na višem stupnju razvoja nisu više toliko važni likovi koje djeca oponašaju već norme i pravila koja se
postavljaju prema njima. Takva igra (game) ima svoja sasvim određena pravila koja se ne smiju kršiti i koja
poznaju svi sudionici igre. Pravila su često prevrtljiva, no ona su utvrđena i to utvrđena od samih sudionika
igre. Obilježje ove faze je stvaranje svijesti o postojanju «generaliziranog drugog» odnosno spoznaja o tome
da grupa i situacija nameću norme kojih se treba pridržavati. Slika sebe u očima drugih postaje sve važnija, i
poprima obris ocjene sebe sa stajališta društva. To je trenutak kada pojedinac stječe sposobnost
predočavanja sebi svojeg ponašanja ocijenjenog normama društva, njegovih vrijednosti i vjerovanja. To je
situacija podvlačenja razdjelne crte između sebe i društva, uz punu svijest što drugi od pojedinca očekuju i
kako će ga vjerovatno ocjenjivati, uz spoznaju o pretpostavljenoj društvenoj odgovornosti za samoutvrđenje
svog identiteta. Stjecanje svijesti o vlastitom identitetu nije jednostavno, već je bolna spoznaja o različitim
mogućnostima ponašanja i evaluacije namjera aktera u interakcijama.

Društvo je kreacija razuma koliko i odraz realnih odnosa. Društva nema i ne može postojati bez
imaginativnim mogućnosti mozga da odnosima daje smisao, da ih objašnjava, da omogućuje razumijevanje
drugog, prihvaćanje i uživljavanje u njegovu poziciju uzajamnih očekivanja. Društvo je organizirani oblik
grupne i društvene aktivnosti – oblik stvoren tako da omogućuje pojedincu da svoj položaj utvrdi objektivno:
da preuzme i računa s ocjenama drugih.
Definicija društva po Meadu je: društvo su konstruirani obrasci koordiniranih aktivnosti koji se održavaju i
mijenjaju kroz simboličku interakciju između i unutar aktora. Društvo je dakle struktura nastala nezavisno od
fizičkog postojanja aktora, društvo je različito od pukog zbroja aktora, izmjena simboličkog izraza sadržaja i
smisla interakcija. Društvo je sasvim druga razina postojanja stvarnosti od njezine materijalne emancije.
Ono ne može postojati bez doživljavanja «generaliziranog drugog», bez obzira što u stvarnosti stvara takva
normativna očekivanja, potiče ih i mijenja. Društvo je dakle «tvorevina uma, ustrojeno i mijenjano
sposobnošću ljudskog uma da osmisli i definira, odnosno reflektira i ocjenjuje situacije». Ono je dakle
nekakva vrsta mreže simboličkih poruka kojima označavamo očekivanja prema ponašanju drugih.

Meadov pristup omogućuje da u tome zamijetimo faze i dinamiku; nitko nema stalan doživljaj sebe samog,
Svaka osoba podvrgnuta je stalnom procjenjivanju i mjenjanju. Identitet je i funkcija trenutnih grupnih
odnosa, promjenjiva varijabla, prije proces nego stalni odraz – kada se mijenja situacija i grupa, mijenja se i
osobni identitet. Identitet nije samo puki odraz situacije, već situacije posredovane refleksijom pojedinca o
vlastitom položaju, introspektivnim unutarnjim dijalogom u kojem se susreću samosvijest i zahtjevi grupe za
prilagodbom ponašanja i mišljenja. Dakle, identitet je sasvim društveno određen fenomen u kojem se
biološki, psihološki, društveni elementi pojedinca javljaju kao ograničenja mogućnosti, a ne kao objašnjenja
postojanja identiteta. Meadov pristup sugerira da je simbolički interakcionizam postupak i metoda primjenjiva
samo za analizu manjih grupa. Preuzimanje uloga glavni je mehanizam interakcija koji omogućuje ljudima
da situaciju razmotre s različitih gledišta, onako kako bi je vidjeli drugi ljudi. Ljudi komuniciraju prepoznajući
tuđe (verbalne i neverbalne) poruke, definiraju situaciju; označavaju, kategoriziraju druge poruke i orijentiraju
se u konstelaciji simboličkih poruka. Slijedom takvog logičkog (a ne kronološkog) niza u definiranju situacije
najvažniji dio je razmjena simboličkih (verbalnih i akcijskih) poruka. Definiranje socijalne situacije (očekivanja
drugih) osnova je odluke o usmjerenju vlastitog ponašanja. Definiranje situacije jest utvrđenje skupa
važećih vrijednosti i stavova koje pojedinci ili grupe trebaju «preraditi» da bi njihova akcija imala smjer i
smisao.
Dakle ponašene pojedinca nije slučajni, niti je grubi odraz grupne situacije ili zauzimanja uloga. U tome još
sudjeluje i samosvijest i ličnost koji prerađuju emitirana simbolička značenja i daju im smisao za pojedinca.

Etnometodologija

Nastanak etnometodologije veže se sa studijom Garfinkela “Studije etnometodoloije”

Temeljna poanta pristupa etnometodologije je da su teorijske generalizacije manje važne te da se treba više
posvetiti induktivnim objašnjenjima stvarnog djelovanja ljudi u raznim situacijama.
Za sljedbenike simboličkog interakcionizma i etnometodologije organizacija ne postoji kao stvaran fenomen
već kao konstrukcija naše svijesti i društva, racionalizacija koja omogućava da odnose u sferi rada
smatramo objašnjivim i smislenim. Za vanjske članove organizacije, klijente i korisnike usluga takva
konstrukcija nema nikakvog smisla. .
Garfinkelova pozicija se može janije objasniti ako etnometodoligiju tumačimo kao kontrapoziciju
funkcionalističke teorije akcije Talcota Parsonsa. Parsons teoriju akcije temelji na unutarnjem pokretačkom
motivu aktera i njihovoj prilagodbi normativnim zahtjevima okoline. Normativni zahtjevi se pritom izvode iz
imperativa funkcioniranja sistema, dakle iz pretpostavke da postoji opći, globalni, koherentni i sveobuhvatni
normativni sustav iz kojeg se izvode norme koje utvrđuju društveno djelovanje tj. ponašanje aktora.
Pretpostavka interakcije je socijalizacijom ugrađeni skup moralnih normi i standarda koje pojedinci shvaćaju
kao svoje vlastite i kojih se nastoje pridržavati. Za Parsonsa je socijalizacija objašnjenje okolnosti da se
ljudske interakcije ne pretvaraju u poprišta sukoba i nametanja silom.
.
Grafinkel takvo stajalište smatra netočnim i komotnim. Za njega nije samo po sebi jasno da se uspostava
normativnog poretka izvodi iz imperativa funkcioniranja sistema, a ne vjeruje niti u postojanje mehanizma
koji u skrivenim sferama svijesti odabire usmjeravanja akcije, odnosno preferencija aktora u seriji izbora
smjera akcije (pattern variables) a niti prihvaća stav o presudnom utjecaju socijalizacije na motivaciju aktora.
On temeljnim smatra postupak stvaranja normi u samoj interakciji i mehanizam usklađivanja interpretacije
situacije u svijest aktora.Smatra da treba utvrditi kontekstualne varijable, normativne elemente situacije koje
aktori definiraju kao smisao akcije u kojoj se nalaze. Normativni elementi nisu jednostavno dani, već su
predmetom implicitnog utvrđivanja položaja drugog u interakciji, nisu čvrsti i rigidno unaprijed odredivi, nisu
derivirani iz širih, okvirnih normi i načela, već su obilježja same situacije. Procesni elementi prerade poruka
(komunikacije) u interakciji su bitni, a sadržajna i stvarna normativna uređenja situacije su eluzivna i
podvrgnuta mogućoj reinterpretaciji aktora. Drugačije rečeno, premda su u stvarnim interakcijama norme
ponašanja unaprijed određene, to ne znači da ih aktori u interakciji ne mijenjaju u detaljima njihove primjene.
Svaka je situacija akcije u većoj ili manjoj mjeri drukčija i društveni svijet se sastoji od beskonačnog broja
različitih situacija djelovanja. Što se tiče primjene takvih metoda na pravo, postoji mišljenje da je i pravo oblik
društvenih normi te da bi bilo nepoželjno simplificirati pravna pravila na shemu hipoteza – dispozicija –
sankcija. I slučajevi u pravu bi se trebali određivati po principu da se sankcija mora odrediti individualno
usporedivši počinitelja i situaciju u kojoj se djelo počinilo, te pokušati shvatiti smisao akcije počinitelja.

Za Parsonsa središnji element analize funkcija normi je ograničenje koje norme nameću u inače kontigentno
(ovisno o situaciji) ponašanje ljudi. Norme omogućavaju kalkulaciju ljudi o uvjetima njihova ponašanja, a
budući da su usađene postupkom socijalizacije, one se transformiraju u podsvjesne porive koje drugi mogu
prepoznati, očekivati i ugraditi u vlastitu kalkulaciju ponašanja.

Garfinkel isto definira malo drugačije. Za njega normativna utvrđenja treba smatrati sredstvima za stvaranje
smisla, jer aktori neprestano nastoje pripisati smisao situaciji u kojoj sudjeluju. U tom smislu mora postojati
mogućnost prenošenja značenja (informacija) između aktora, njihovo identično interpretiranje smisla akcije,
a svaka devijantnost nije odstupanje od općeg normativnog standarda, već nerazumjevanje situacije
odnosno njezinog smisla ili zahtjev za prilagodbom ponašanju drugog.