Povodom 9.

maja - Dana pobjede nad fašizmom i Dana Evrope

Ponedjeljak, 09 Svibanj 2011 06:42

Historiografski zapis o prvom oslobođenju Kaknja u Drugom svjetskom ratu: Po dolasku u

Sebinje prikupljeni su podaci o neprijatelju u Kaknju i željezničkim stanicama između
Visokog i Lašve, te o mostovima i gazovima na rijeci Bosni. Izdata je naredba štabovima
brigada za napad na neprijateljska uporišta od Željezničke stanice Lašva do Poriječana.
Četvrta brigada je imala zadatak da pređe rijeku Bosnu kod sela Grab i da poruši prugu u što
većoj dužini. Prva brigada je imala zadatak da likvidira neprijatelja u Čatićima, u Doboju i
Kaknju, da poruši mostove na rijeci Bosni i Rudnik Kakanj. Udarna brigada bataljona imala je
zadatak da zauzme i poruši željezničku  stanicu u Jehovini i Modrinju.

Napad na prugu i mostove počeo je 28. juna 1943. godine između 23 i 24 sata. Četvrta
brigada je prešla mostove bez otpora. Udarna grupa brzo je likvidirala neprijatelja na
stanicama, dok se kod Prve brigade neprijatelj duže zadržao u jednoj kući u Kaknju i kod
željezničkog mosta u Doboju gdje se branio iz tri bunkera. Rezultati akcije su bili: Uništen
Rudnik Kakanj, trafostanica koja je strujom napajala rudnike Kakanj i Brezu, mostovi na
pruzi i rijeci Bosni, šest željezničkih stanica, četiri željezničke kompozicije, četiri lokomotive
i 80 vagona. Onesposobljena je pruga u dužini od 30 kilometara, desetine vagona su survane
sa porušenog mosta u Kaknju u rijeku Bosnu.

Osman Džafić je poginuo hrabro i junački u osvit slobode

Od prvih ustaničkih dana Osman Džafić je pomagao partizanima na Kozari. Mobilisan je

1941. godine u domobrane, kao komandir straže na Urijama, na periferiji Prijedora, prema
Kozari, partizanima je  dostavljao podatke o neprijatelju, sanitetski materijal, oružje i
municiju.

Između 15. i 16. maja 1942.godine Prijedor je prvi put oslobođen. Sa partizanima je u akciji
bio i Osman Džafić, te njegov brat Mustafa Džafić i  saborac Esad Kapetanović. Uslijedila je
odmazda neprijatelja tokom koje su sve trojica uhapšeni i prebačeni u logor Stara Gradiška. S
obzirom da je postojala jaka partijska veza uspjeli su se izvući iz logora i vratiti u redove
partizana. Početkom 1944. godine Osman Džafić je postavljen za komandira Kozaračke čete.
Krajem 1944.godine, nakon oslobođenja Prijedora i Banja Luke, Osman je imenovan za
komandanta Trećeg bataljona Osme krajiške brigade. Da bi se jake neprijateljske snage
razvukle i oslabila njihova borbena efikasnost Treći bataljon Osme brigade Četvrte divizije je
dobio zadatak, sa drugim bataljonima, da se prebaci na desnu obalu rijeke Bosne i da
dejstvuje na sektoru Visoko-Vareš-Zenica.  Treći bataljon kojim je komandovao Osman
Džafić već 1. januara 1945.godine oslobodio je jako uporište Vareš.

Napad jedinica Osme krajiške brigade na Kakanj uslijedio je 30.marta 1945.godine. Prvi i
Treći bataljon Osme krajiške brigade napadali su na kotu 375 (groblje i kapela). Drugog dana
borbe jurišalo se sedam puta.  Osman Džafić bi išao prvi u jurišu, zvao je i kuhare, i sve iz
Štaba, da krenu za njim. Neprijatelj je bio najavio predaju pokazivanjem bijelih maramica iz
bunkera. Bila je to varka. Nijemci se nisu predavali, opet je počeo juriš. Osman Džafić je
naišao pored ranjenog njemačkog oficira koji je na njega pucao iz pištolja. Metak je Osmana
pogodio s lijeve strane lica, pored nosa, a izašao na desnoj, pored uha. Pritrčao je njegov
rođak Hasan Džafić i podigao ga. Osman je samo rekao: „A“.  Sahranjen je navečer u selu
Pope.

U Kaknju, na koti 532 - Orasi, u prvi sumrak 31. marta 1945.godine, ostao jezauvijek  hrabri
partizanski komandant Osman Džafić.

17. jula 1943. godine formiran VFPO

Visočko-fojnički partizanski odred (VFPO) je  formiran  17. jula 1943. godine u selu Han-
Ivnica kod Kreševa. Odred je od formiranja bio sastavljen od boraca  iz Sarajeva, Visokog,
Kaknja, Vareša, Breze, Fojnice, Busovače, Ilijaša, Kiseljaka, Hadžića i Ilidže. Formiran je
poslije V neprijateljske ofanzive i dolaska na teren Visoko - Fojnica – Kreševo Pete
narodnooslobodilačke udarne divizije. Prva sjednica štaba Odreda i njegovo konstituisanje
bilo je u Kreševu. Štab su sačinjavali : Milorad Novosel - komandant odreda, Aza Koluder –
komesar, Danilo Štaka – zamjenik komesara, Akif Saletović - intendant i Edo Amrozić -
obavještajni oficir Odreda. Odmah poslije sjednice štaba počele su borbene aktivnosti u cilju
izvršenja postavljenih zadataka. Za nekoliko dana Odred je izvršio više uspješnih akcija kao
što je razbijanje njemačke patrole u Goduši, kojom prilikom su ubijena 4 njemačka vojnika,
jedan je zarobljen; razoružanje domobrana u Blažuju, tom prilikom je zarobljeno 35
domobrana, zaplijenjena su 4 puškomitraljeza, 4 sanduka municije i 30 pušaka. Odred je
učestvovao i u akciji paljenja neprijateljskih aviona u Rajlovcu. U ljeto 1944. godine Odred je
uništio preko 10 vozova sa 200 vagona, preko 100 kamiona i drugih motornih vozila. Na
prugama Sarajevo- Lašva i Sarajevo-Konjic Odred je stalno ometao saobraćaj, rušio manje
mostove i propuste i izvršio preko 50 prekida saobraćaja. Pored toga vodio je i često borbe sa
posadama neprijateljskih garnizona u Kiseljaku, Busovači, Lašvi, Kaknju i Visokom.
Preko Visočko-fojničkog partizanskog odreda Vladimir Perić-Valter dolazio je u Vrhovni štab
u Jajce.
Preko veza na terenu u Odred su se slivali podaci o saobraćaju, o neprijateljskim jedinicama,
označavali su se ciljevi bombardovanja od strane partizanske i savezničke avijacije. Odred je
rasformiran 24. decembra 1944. godine.

Historiografija je zabilježila i pogibiju Gliše Jankovića, komandanta Visočko-fojničkog

partizanskog odreda:Februar 1944. godine. Zima, ali bez snijega. Mrkla noć, prst pred okom
se ne vidi.Kolona partizana Visočko-fojničkog partizanskog odreda maršuje prema selu
Bukva u blizini Kreševa. Znali su da se u blizini nalazi ustaška postaja, ali niko nije očekivao
iznenađenje. Na čelu kolone, kao i obično, komandant Gliša Janković, mada je komandni
kadar uvijek trebao ići pozadi jedinice. Ali Gliša se nije na to obazirao. Imao je običaj reći:
“Drugovi, ne pogađa svaki metak” i obično se smiješio. Bezbroj bitaka je Gliša prošao i
metak ga nije pogađao. Ali ta noć bila je kobna za neustrašivog komandanta. I dok je kolona
kroz tminu polako nastupala bez ikakvog znaka odjeknuo je pucanj. Ustaški stražar opalio je
samo jedan metak i to nasumice, ali i on je bio dovoljan da ugasi život hrabrom partizanskom
komandantu. U visini sljepoočnice metak je probio njegovu kapu “titovku”. Gliša je rođen
1916. godine u Osijeku kod Ilidže. Već 1941. godine stupio je u NOB.
Isticao se velikim junaštvom pa je od vodnika u semizovačkoj četi Odreda “Zvijezda” ubrzo
postao komandir Visočke čete, a zatim zamjenik komandira Četvrte čete Prvog bataljona
Šeste istočnobosanske proleterske brigade. Od avgusta 1943. godine pa sve do pogibije Gliša
Janković je bio na dužnosti komandira Visočko-fojničkog partizanskog odreda.
O Glišinim podvizima pričali su partizani i narod u krajevima gdje je njegova jedinica vodila
bitke. Dugo se pamtio njegov podvig kada je uništio tenk prilikom juriša na ustaško uporište
kod Han Pijeska, a zatim od ustaša oteo teški mitraljez i po njima osuo vatru nanijevši im
teške gubitke. Bio je poznat po tome što je od neprijatelja otimao oružje i tako se njegova
jedinica naoružavala.

Slovo o Fadilu Dogdibegoviću Dikanu

Jesen 1939. godine. Vesele, bezbrižnim djetinjstvom zamamljene, oči živahnih dječaka  u
kakanjskom Doboju pomno upijaju svaku gestikulaciju kakanjskog Mostarca Fadila
Dogdibegovića Dikana. Taman se vratio iz Mostara gdje je pohađao Gimnaziju. Priča o ratu,
tamo negdje u Evropi. Pominje i Crvenu  armiju, a dječija mašta rađa slike vojnika, koji mora
da imaju crvene uniforme. I pjesma se čula tih dana u Doboju. Na krilima predratnog
mostarskog  revolucionarnog zanosa  Fadil je pjevušio Bilećanku čija je interpretacija odavala
snagu ideja koje su ga nadahnjivale. Već oko 1940. godine postojalo je jezgro omladinaca
koje se formiralo oko krojačkog radnika Avde Iširlije i Fadila Dogdibegovića. Žandarmima to
nije promaklo. Avdo je protjeran, a Fadil je osjetio da je zapažen i obilježen.  1942. godine
Fadil se zaposlio u Rudniku. Zbog ilegalnog rada ubrzo je uhapšen i sproveden u Visoko.
Pušten je zahvaljujući intervenciji komandanta Rudnika, inače simpatizera
Narodnooslobodilačkog pokreta. Ipak, veze sa partizanima su stalne. Iz Rudnika, ilegalnim
putem, odlazi značajna pomoć za potrebe borbe.

Prvo oslobođenje Kaknja, 29. juna 1943. godine, bio je krupan događaj za Kakanj. Ivo Lola
Ribar je oduševio narod svojim govorom u krugu Rudnika, kod stare Direkcije. U glavama
mnogih prisutnih iz temelja se promijenio odnos prema NOP-u.

Nakon ovog događaja neprijatelj pojačava svoje snage u Kaknju. U Doboj dolazi bataljon
Nijemaca, a ustaška vlast osniva tzv. seosku miliciju. Međutim, NOP sve više jača. Fadil je
glavna veza sa Visočko-fojničkim partizanskim odredom. Fadilova  lična hrabrost bila je
velika. Pod vrlo teškim uslovima ilegalnog rada ostao je u Kaknju i Rudniku sve do februara
1945. godine kada se pridružio borbama za oslobođenje. Poslije rata je radio u Rudniku  kao
pomoćnik  direktora za kapitalnu izgradnju. Pored svih obaveza, onako veseljak i vječiti
optimsta, okreće se i kulturno-prosvjetnom radu.

12. januara 1950. godine jednoglasno je izabran za predsjednika prvog Radničkog savjeta
Rudnika, i ujedno u BiH. U tom trenutku imao je samo 27 godina. Tragična smrt 8.marta
1952. godine prekinula je njegov život i rad kada je bio u punom  naponu snage i stvaralaštva.

Stanislav Traup je 1942. godine organizovao prolazak partizana kroz jamu Orasi

Stanislav Traup je rođen 1915. godine u Kaknju gdje je proveo djetinjstvo i završio osnovnu
školu. Kao fizički radnik radio je u Staroj jami. Zbog nježnog zdravlja i teških uslova rada,
poslije godinu dana, kada je prebolio tifus, prešao je na službu u Poštu kao činovnik. Poslije
okupacije zemlje 1941. godine pozvan je kao domobran na dvomjesečnu vježbu u Sarajevo.
Kasnije kao vojnik, partizanima je, putem svoga brata Franje u Kaknju, slao oružje, municiju,
sanitetski i ostali materijal. 6. maja 1942. godine Odred je trebao da napadne Kakanj. Zbog
toga je Traup kao obavještavac upućen na nekoliko dana prije u Kakanj. Bez obzira na veliki
broj neprijateljskih vojnika koji su bili stacionirani u Kaknju, Traup organizuje prolazak
jednog dijela partizana kroz jamu Orasi i tako omogućava napad na neprijatelja sa leđa.
Poslije uspješno završenog zadatka, trećeg maja uvečer pošao je nazad u Odred. U
međuvremenu, dok se nalazio u Kaknju, u Odredu se desila četnička izdaja. Izdajnici-četnici
znajući za autoritet kojeg je uživao Traup, i znajući za vezu kojom će se on vratiti, sačekali su
ga u Subotinju i iz kukavičke zasjede  ubili. Život Stanislava Traupa ugasio se u osvit zore 5 .
maja 1942. godine.

Historiografski zapis o Melenti Bošnjaku

Melenta Bošnjak je rođen 1911. godine u selu Bosna, općina Kakanj. Osnovnu školu je
završio u Bilješevu, radio je u Rudniku Kakanj, prvo na Separaciji, a zatim u Staroj jami. U
Kaknju  je ostao do rudarske katastrofe 1934. godine kada prelazi na rad u Željezaru Zenica.
Po dolasku NDH aktivno je radio na organizovanju ustanka. Poslije otpuštanja iz Željezare,
sredinom 1941. godine, odlazi u svoje rodno selo Bosna, ali ubrzo biva uhapšen od strane
ustaških vlasti. Zahvaljujući poznanstvu sa jednim ustašom bio je pušten. Bošnjak nastavlja sa
pripremama za ustanak,  prvo na terenu Viduše, Saranovića i drugih sela u okolini Modrinja, a
zatim prelazi na teren Ponihova i Dračića, početkom jeseni 1941. godine. Učesnik je prvih
borbi na Sebinju, Perinom Hanu i Dračiću. Jedan je od prvih komandira partizanskih četa na
kakanjskom području. U Zeničkom partizanskom odredu ostaje do četničkog puča maja 1942.
godine. Polovinom maja 1942. godine stupa u grupu udarnih bataljona od kojih se u  augustu
iste godine formirala Šesta istočnobosanska brigada. U ovoj Brigadi biva postavljen za
komandira čete. Krajem 1942. godine postavljen je  za zamjenika komandanta bataljona. U
borbama se isticao kao primjeran borac. Poginuo je u borbi na Milićima kod Vlasenice marta
1943. godine.

 P.S. Na fotosu su borci Prvog bataljona Šeste  istočnobosanske  brigade kod Vrbničkih koliba
za vrijeme Bitke na Sutjesci.

Historiografski zapis o Mehmedu Skopljaku

Mehmed Skopljak je rođen 1922. godine u Visokom. Nakon završene osnovne škole stupio je
na izučavanje krojačkog zanata. Međutim, zbog nježnog zdravlja trogodišnje naukovanje je
ostavilo  odraza na njegov krhki organizam. Zbog toga je napustio ovaj zanat i otišao u
Kakanj da radi kod brata u trgovini. Bilo je to 1936. godine, a u Kaknju  je ostao do 1941.
godine. 1941. godine odlazi u Sarajevu po nalogu antifašističkog pokreta  da radi takođe u
bratovoj radnji. Ubrzo odlazi na područje   Konjica i Mostara gdje formira miliciju za koju od
Talijana dobija oružja. Oružje je poslije proslijedio partizanskom odredu.

Aprila 1942. godine dok je boravio u Bjelimićima kod Konjica desila se izdaja milicije pa
oružnici opkoljavaju kuću u kojoj se nalazio Mehmed Skopljak i njegovih 6 saboraca. Razvila
se žestoka borba, neprijatelj pali kuću, pa su Mehmed Skopljak i saborci bili prisiljeni
pokušati proboj. Tom prilikom oružnici Mehmeda Skopljaka hvataju živog i odmah ga
ubijaju.

Rudijev put od Esena do Kaknja

Rudolf Rudi Mali je rođen 1912. godine u Esenu u Njemačkoj, poznatom rudarskom centru
gdje mu je otac, porijeklom Slovenac iz Kamnika, došao u potrazi za poslom i kao rudar
radio. Bile su to sudbonosne godine kada se pripremao i uskoro otpočeo Prvi svjetski rat u
koji je ušao i Rudijev otac. Njegova majka sa djecom vraća se u Kamnik gdje dočekuje kraj
rata i povratak supruga koji je bio u četverogodišnjem zarobljeništvu.  Opet su poslije toga
uslijedila potucanja u borbi za posao. Tako je za porodicu Mali jedna usputna stanica bila
Banja Luka u kojoj su se zadržali sedam godina. Godine 1936. Rudi je krenuo u Španiju,
međutim, uhvaćen je na granici pa je morao odležati šest mjeseci u logoru u Francuskoj.
Nakon toga bio je protjeran u Kamnik odakle su mu bili roditelji. Odatle je, međutim, morao
ići za roditeljima jer su se u međuvremenu oni nastanili u Kaknju. Došavši u Kakanj Rudi je
radio kao kovač u Staroj jami, a kasnije je bio ložač na lokomotivi u Novoj jami.

U Kaknju ga je 1941. godine zatekao rat. Bio je zatvaran, ali je, zahvaljujući sretnoj okolnosti
da je imao rodni list ispisan na njemačkom jeziku, bio pušten na slobodu. Po izlasku iz
zatvora pomagao je NOP zajedno sa svojom suprugom Danicom.

1942. godine uključuje se u Zenički partizanski odred. 4. maja 1942. godine mučki je ubijen
od strane četnika jer je u tom periodu Odred zahvatila sramna četnička izdaja.

Prvi obračuni Zeničkog partizanskog odreda sa neprijateljem

Dračići, siromašno seoce sa nekoliko desetina kuća, bilo je od novembra 1941. do januara
1942. godine sjedište štaba Prve čete Zeničkog partizanskog odreda. U decembru 1941.
godine osnovana je još jedna manja četa. Ona je zauzela položaj oko Bijelih Voda. I brzo je
došao okršaj. Već ranije neprijatelj je znao  za okupljanje partizana i formiranje odreda. Oni
su odlučili da se partizanske jedinice još u zametku unište. Jednog decembarskog dana 1941.
godine krenulo je oko 40 neprijateljskih vojnika na Dračiće. Seljaci iz najbližeg sela
neprimjetno su ih proveli do jedne zgrade u kojoj se nalazio štab. Rafal neprijateljskog
mitraljeza sve je iznenadio. U zgradi se zateklo 19 partizana koji su odmah istrčali i na ivici
šume prihvatili borbu. Prvi obračun sa neprijateljem nije dugo trajao. Opijenog strijeljanjem i
pokoljem nevinih ljudi, nenaviknutog na otpor, neprijatelja je zbunio siloviti protivnapad
partizana. Poslije kratke borbe neprijateljski vojnici su počeli da bježe. Sedamnaestogodišnji
mladić Momčilo Karkeljaš, sa pokvarenim pištoljem bez metaka, gonio je četvoricu
naoružanih neprijateljskih vojnika. Kao nagradu za držanje u borbi dobio je ispravnu pušku.

Prije velike borbe nekoliko dana uzastopno neprijateljski avioni  bombardovali su selo. Kažu
da su se partizani toliko navikli da su znali kada ih bombarduje pilot, pristalica NOP-a, a kada
fašista, jer je u Rajlovcu među pilotima bilo mnogo simpatizera NOB-a. Poslije prvog okršaja,
zasjede na prilazima selu bdjele su i noću.