Beruflich Dokumente
Kultur Dokumente
Sastavila Maslačak
Dopunio Tea and Bisqits aka Electronic
1
2. Odnos filozofije prema mitu, religiji, umetnosti i ideologiji
2
3. Priroda svakodnevnog mišljenja
- Svaki čovek rođenjem ulazi u svet koji postoji nezavisno od njega i mora da
nauči da se u njemu održi.
- Svakodnevni život je heterogen i ima samo jedno središte - pojedinca u kome
se te heterogene sfere objedinjuju.
- Svakodnevno mišljenje i osećanje su antropološki primarni - realizuju saznanje i
delanje čoveka zajednički i istovremeno - nerazdvojno jedno od drugog.
- Umetnička ili naučna usmerenost su takođe prirodne ali su antropološki
sekundarne.
Prosečni čovek jedinstvo ličnosti realizuje u svakodnevnom životu, jer za većinu
ljudi svakodnevni život jeste život. U njemu se mora dokazati "Da li je čovek
jezgro ili ljuštura?" (Gete)
a) Pragmatički karakter iskustva
- Svakodnevno mišljenje treba da rešava svakodnevne zadatke. Otuda njegov
pragmatički karakter. Ne znači da su misaoni procesi pripreme za praktične
ciljeve.
- Opažanje ide zajedno sa osećanjima, ali osećanjima u pojedinačnom opažanju
može pripasti usmeravajuća uloga (ljubav čoveka čini slepim, kao i gnev).
- Zavisno od doba i društvenih slojeva menja se, ne samo sadržaj znanja, već i
njihov obim. Obaveznost svakodnevnih znanja je relativna, ali od svakog se
zahteva određeni minimum. Izvan toga, stepen znanja se menja zavisno od
mesta koje se zauzima u podeli rada (npr. žene su morale da stiču druga znanja,
a ne ona koja su sticali muškarci).
b) Nosioci svakodnevnog znanja
- Nosioci su sami ljudi (odrasle generacije). U većini društava je zadatak roditelja
da znanje prenesu sledećoj generaciji.
- U prirodnom društvu to su oni koji su zahvaljujući godinama stekli iskustvo, u
strogo religioznim zajednicama, sveštenici imaju tu ulogu.
- Škola je institucionalizovani posrednik znanja, sa pojavom buržoazije, štampa je
preuzela deo te funkcije, a danas su to sva sredstva masovne komunikacije.
- Povećanje svakodnevnog znanja se vrši iz dva izvora:
1. Iz novih društvenih iskustava i 2. iz sfere znanja rodnih objektivacija koje su
se spustile u svakodnevni život, uneta u njega pretvorena u svakidašnja.
- Naučne informacije koje su se spustile u svakodnevno znanje ne služe isključivo
kao odskočna daska praktičnog znanja već mogu služiti samo za zadovoljenje
interesa i radoznalosti (koji su začetak teorijskog stava u svakodnevnom
mišljenju)
c) Istina svakodnevnog znanja
- Znati nesto u svakodnevnom zivotu znaci usvajati postojece iskustvo misljenja, i
ugradjivanje sopstvenog iskustva u njega, cime se covek osposobljava za
svakodnevne heterogene tipove delanja.
- Svakodnevno znanje je uvek samo misljenje (doxa), rekao je Platon, a nikad
filozofsko tj. naucno znanje (epistheme).
3
- Shodno tome, svakodnevna istina je stalno doksa, cak iako se stalno pokazuje
kao istinita, a naucna istina epistema cak iako nju sutradan zameni istina viseg
stupnja.
- Doksa je znanje za koje su poznavanja i zahtevi dati u sadrzajima sveta
svakodnevnog znanja i normi, ocigledna. Epistema pocinje tamo gde se moze
dovesti u pitanje cak i sadrzaj znanja zatecenog kao gotovog.
d) Teorijska usmerenost u svakodnevici
- Svakodnevno znanje, sa svojim antropoloskim i ontoloskim osobinama i svojim
sadrzajem cini osnovu visih rodnih objektivacija.
- Kontemplacija je prvobitno ljudsko ponasanje. javlja se tamo gde odnos prema
prirodi nije pragmaticki, gde se priroda ne koristi, ne pobedjuje ali i gde ne
izaziva strah.
- Opisivanje osobina je pragmaticka intencija. Opisuju se osobine neke stvari da
bi se znalo kako i kada je treba upotrebiti i kako na nju reagovati.
- Priprema za cilj, prethodno sticanje znanja, teznja ka sigurnosti mogu i u
svakidasnjici izazvati pojavu pre-prakse usmerene na pragmatiku, oblik
eksperimenta koji je danas veoma cest.
- Anticipirajuce misljenje koje unapred ne sadrzi nikakvu nameru za ostvarenje
nazivamo sanjarenja (ima pozitivnu ulogu u odredjenoj meri).
- Doksa se ne uklapa u poredak homogene slike sveta, ipak na nivou
svakodnevnog misljenja javlja se potreba za jedinstvenom slikom sveta, za
sintezom..
- Ove potrebe i nacini misljenja stvaraju na pocetku samo delimicne sinteze u
obliku raznih mitova, koji predstavljaju religiozne i umetnicke nacine ponasanja
koji jos uvek nisu udaljeni od svakodnevnog misljenja.
- Velike sinteze ne sprecavaju svakodnevno misljenje da iz dana u dan stvara
svoje delimicne sinteze. One su delimicno primitivno mitoloskog karaktera, a
delimicno sintetizovana uopstavanja svakodnevnih iskustava, tzv. "narodna
mudrost", "seljacka filozofija".
4
4. Filozofija i nauka
- Filozofija svoj predmet izgradjuje u istrazivanu opsteg ili prvih principa sveta,
znanja i delovanja. Uvek se pitala o opstem i sustinskom u stvarnosti, pre svega
o odnosu coveka i sveta u celini i to u celini ispoljavanja tog odnosa.
- Najveci broj filozofa odredjuje filozofiju kao ucenje o bicu (bivstvu, bitku),
podrazumevajuci pod tim sustinu ili osnovu svega sto postoji. Ona tako nuzno,
poput mita ili religije, tezi osvajanju opsteg.
- Bitni je unutrasnji momenat filozofskog misljenja kriticnost prema postojecem.
Ta odlika dolazi iz veceg interesa filozofije za pitanje nego za gotov odgovor.
- Filozofija pocinje stavom da se ne moze doci do apsolutnog znanja. Tako ona
zivi od vlastite nesigurnosti i to je njena bitna prednost jer se istina sigurno gubi
kada se predstavlja kao konacna.
- U kritickoj funkciji, filozofija podvrgava preispitivanju svaki momenat drustva,
istorije, misljenja i to uvek sa gledista humanisticke izmene sveta. Ova funkcija
razvijala se od Sokrata, preko humanizma do savremenih filozofa. Glavna svrha
kritike je da se ljudi ne izgube u idejama i nacinu ophodjenja koje im drustvo
pruza savremenom organizacijom (ljudi treba da uvide povezanost sopstvene
egzistencije i opsteg interesa drustva).
- Na kriticku se nadovezuje i utopijska funkcija filozofije.
5
Misljenje mora negde poceti, u filozofiji ono pocinje od onog Tu, Ovde, Jeste.
Stvarni zivot je ono zapocinjujuce.
- Istinski se duboka filozofija uvek javlja kao kriticko samorazumevanje svoga
vremena.
-Bloh filozofsko misljenje definise sledecim recima:
" Traziti, promicati, usavrsavati. Jer, i na svrsetku filozofije vazi nacelo: S jos nije
P - nijedan subjekat nema jos adekvatan predikat."
6. Sistematika filozofije
6
- Pitanje coveka izdvaja se kao posebno filozofsko pitanje, mada je pomenuto u
prethodna tri. Odgovori su razliciti, od Sokratovog odredjenja coveka kao bica
koje saznaje, Aristotelovog da je zoon politikon, Franklinovog da je covek
"zivotinja koja pravi orudja" do Marksovog odredjenja da je covek genericka
sustina.
7
- Mentalne tehnike su, postavsi elementi zajednicke kulture, izlozeni kritici i
kontroverzi. Pismo je postalo osnovni element grckog obrazovanja i vaspitanja
(paideia).
- Jedinstvo polisa zasniva se na slicnosti ljudi koji cine neku zajednicu (philia).
Uprkos svemu sto ih razdvaja u drustvenom zivotu, na politickom planu gradjani
same sebe shvataju kao zamenljive jedinice u sistemu u kojem je ravnoteza
zakon a jednakost norma.
- Kratos, arche ne nalaze se vise na vrhu drustvene lestvice, vec u centru, u
sredini ljudske grupe. Agora, koja predstavlja ostvarenje ovog shvatanja prostora
je srediste zajednickog prostora. Svi koji u njega ulaze, odredjuju se kao jednaki
(isoi). Ovakav prostor suprotstavlja se verski obojenom prostoru Akropolja.
- Filozofija se otpocetka nasla u dvosmislenom polozaju. Bila je istovremeno
bliska inicijacijama misterija i kontroverzama agore.
11. Sokrat
8
- Srusio je grcku obicajnost; ucio je mlade da razgovaraju; uvodio nova
(demonska) bozanstva; tvrdio da cuje unutrasnji glas koji mu govori sta da NE
uradi - dejmonion.
- Svojim glavnim zanimanjem smatrao je to da odgoji sebe i druge za ozbiljno
preispitivanje, bio je uveren da je sama spoznaja dobra dovoljna da se dobro cini
i time dodje do srece. Rekao je da svaki covek postupa onako kako misli da je
dobro. Ako cini lose, to je zato sto nema pravi uvid u to. To je ujedno i glavna
razlika izmedju Sokrata i Sofista: Sofisti su tvrdili izvornost htenja a Sokrat je
mislio da je HTETI nesto i SMATRATI nesto dobrim isto.
- Trazio je fizis i nasao je u POJMU. Cilj odredjenja pojma je definicija. Pojam
treba da vazi za sve, a nalazi se u zajednickom misljenju.
- Sokratova filozofija je dijaloska. Objasnio je Atinjanima da je uvid u vlastito
neznanje pocetak sveg znanja (Scio me nihil scire).
- Pravo ime Platona bilo je Aristokle. Bio je Sokratov ucenik; pre toga pisao je
tragedije.
- Osnovao je filozofsku skolu u Atini, gde su se skupljali najveci umovi Grcke
(Diogen, Aristotel). Skola je radila sve do VI veka nove ere.
- Skoro sva njegova dela su ocuvana (36 dijaloga, 12 pisama).
- Po Platonu, arhe je ideja (savrseni oblik stvari) - Mi culima ne opazamo stvari,
vec samo slike, a istina je sa druge strane (metafizika). U tome se ogleda
njegovo ucenje o idejama. On se pita mozemo li doci do ideje a da ostanemo
ono sto jesmo?
- Platon kaze da se filozof oslobadja okova da bi dosao do stvarnih stvari, ali se
mora adaptirati, sto znaci da se moramo promeniti kada spoznajemo najvisu
ideju.
- paideia (preobrazaj; oblikovanje coveka) po Platonu predstavlja vaspitanje u
odnosu na sustinu stvari, potpuno promenjen nacin egzistencije.
- Merila za zivot:
1. Prva filozofija - metafizika
2. Druga filozofija - fizika
3. Treca filozofija - matematika
- Najpoznatije delo "Metafizika", predstavlja kritiku Platonove filozofije. On mu
zamera nedostatak pokretaca; sta je stvorilo ideju? Ona sama ne moze da bude
pokretac. Aristotel prihvata ideos, ali se pita gde se on nalazi.
- Metafizika je nauka o prvim nacelima i uzrocima
1. materijalno
2. formalno
3. eficijalno (radno)
9
4. finalno (ciljno)
- Aristotelova filozofija dala je samo dva uzroka: Sve u vidljivom svetu nastaje iz
5 elemenata (vatra, voda, zemlja, vazduh i eter)
Sva ziva bica poseduju dve komponente 1. dinamis (potencijal) - mogucnost za
sta je i 2. energeja (realitet) - ono sto bice stvori od sebe. Pretvaranje dinamisa
u energeju je mogucnost da se dosegne idealni oblik. Dakle, dinamis je ideja,
idealni oblik. Sta pokrece dinamis? - Logos. Sta pokrece logos?
- Sve sto postoji se krece (kvalitet i kvantitet, stvaranje i nestajanje, promena
mesta). Jedno bice pokrece drugo. Sta je PRVI POKRETAC?
On mora biti nepokretan, ali kako nepokretno pokrece nesto? Mora biti na kraju,
sto znaci da je nesto i radni i ciljni uzrok. Nepokretni pokretac stoji na kraju i sve
tezi njemu. Nepokretni pokretac je u nama.
- Theos - bog. Mi tezimo bozanskom. Bogolikost nas pokrece. Prvi pokretac se
vezuje za celokupni fizis.
Misljenje misljenja postoji samo radi misljenja. Ono nas pokrece.
Platon:
10
- Ako su pesnici i slikari podrazavaoci, onda su i filozofi imitatori, jer samo
filozofsko uspinjanje ka mudrosti zahteva podrazavanje tj. ucestvovanje u
stvarnom bicu.
Aristotel:
11
44. Rodno mesto savremene filozofije: Dekart i Paskal
- Moderna ideja napretka zasluzila je naziv moderne jer se opriala principu vere
kao uslovu napretka. Nikla je u sasvim drugacijoj intelektualnoj atmosferi gde se
poverenje poklanjalo razumu.
- Filozofija gradjanstva u XVIII veku prihvata ideju progresa kao napredovanja u
saznanju. Revolt protiv civilizacije javio se u spisima Volterovog savremenika Zan
Zaka Rusoa, koji je bio pesimista sto se tice civilizacije, a optimista sto se tice
ljudske prirode.
- Misao o razvoju kao napretku dobila je, na vrhuncu nemacke klasicne filozofije,
nov smisao. Hegel kaze da je sloboda krajnji cilj istorije. Posao je od uverenja da
12
um vlada svetom, stavise, za Hegela je um "sam po sebi dovoljna pretpostavka i
apsolutno krajnja svrha".
- Sen Simon je kljuc napretka video u razvoju nauke i industrije.
- Emanuel Kant rodjen je u XVIII veku u Kenisbergu gde je proveo citav zivot.
Bio je neobican covek, imao je tipican nacin zivota, sve je moralo biti tacno
isplanirano. Njegova filozofija pocinje kritikom saznavalackih moci a predstavlja
sintezu rezultata empirizma i racionalizma.
- Kantova cuvena tri pitanja koja utemeljuju njegovu kriticku filozofiju polaze od
toga da covek raspolaze sa tri dusevne moci:
1. Teoretska (sta mogu da znam?) 2. Prakticna (sta mogu da cinim?) i 3. Moc
sudjenja (cemu mogu da se nadam?).
Na osnovu toga, Kant predlaze novu podelu filozofije: teorija saznanja, etika,
estetika.
- Saznajna delatnost je sinteticke prirode - sjedinjavarazlicitosti. Kritika uma
treba da istrazi koji su to posebni oblici sinteze na svakom stupnju saznanja i u
cemu se sastoji njihova opstost i nuznost. razum je sposobnost da ono sto
opazamo zamislimo u jedinstvu, razum je sposobnost stvaranja pojmova.
Kantova kritika stare i izgradnja nove filozofije rezultirali su novim shvatanjem
coveka kao delatnosti. U njegovoj filozofiji na istaknut nacin subjektu je
odredjena uloga stvaraoca predmeta saznanja.
49. Fihte
- Johan Fihte bio je Kantov pomocnik. Napisao je "kritiku svakog uma", a zatim
otisao u Jenu gde dolazi u sukob sa vladom. Kasnije pocinje politicku karijeru.
Nije zavrsio nijedno od vaznijih dela izuzev "Osnovi celokupne nauke o nauci".
Posebno je bitna njegova filozofija: dogmatizam i idealizam.
- Ne koristi rec "filozofija" vec se sluzi izrazom "ucenje o nauci". Treba naci sta je
temelj svake nauke (slicno Dekartu). Fihte kaze "ja moram da postojim, ali ne
moram da mislim". Dakle, nauka je u subjektu, u postojanju. Moramo da
priznamo drugog da bismo priznali sebe, ali sta ako nas ne priznaju; prakticka
filozofija je osnova teorijske filozofije; covekkoji nije slobodan ne moze da se
bavi filozofijom ( osnova svake filozofije je sloboda).
50. Seling
- Bio je student bogoslovije. U 21. godini postao je redovni profesor. Prolazi kroz
period transcendentalnog idealizma i filozofije otkrovenja. Zasniva filozofiju na
apsolutu, sto je njegov naziv za boga. (Aristotelov nepokretni pokretac) ali to nije
nista izvan vidljivog bica. Tri pristupa: 1. preko subjekta (izucavanjem sebe
mozemo da dodjemo do apsoluta) 2. izucavanjem prirode do apsoluta 3.
13
neposredni put, preko filozofije umetnosti do apsoluta. Kakav apsolut mora da
bude potpun, apsolut je u potpunom identitetu sa samim sobom, on je vecan;
vecnost ne trpi vremenske kategorije.
14
- Razumevanje istorije probija se kao najplodnije podrucje Hegelove filozofije.
Pokazao je razumevanje drustva, posebno ekonomske sfere. Razvoj istorije
dovodio je u vezu sa ljudskim radom. Uocio je dve sustinske osobine rada:
stvaranje orudja, sve vecu slozenost podele rada i njihovu medjusobnu vezu.
- Covek je kod Hegela proizvod samog sebe, svoje sopstvene delatnosti kroz
istoriju. Njegova filozofija tezi da otkrije opstu zakonitost razvitka istorije.
Nekoliko specificnih momenata Hegelove filozofije istorije bitno je za svako
dublje tumacenje istorije: ideja neklasicnog razvitka, pojam zivota, rada i
interesa, parabola o slugi i gospodaru, pravac istorije ka razvoju svesti o slobodi.
- Istorija za Hegela nije podrucje srece, vec slozeno delovanje orudja svetskog
duha. Priznaje moc partikularnih interesa i ciljeva jer se oni ne obaziru na granice
prava i moraliteta. Stvarni zivot ljudi moze se javiti u obliku samostalnih umnih
individua ali i u obliku gospodara i sluge. Rad sluge obrazuje i formira
predmetnost. Rad sluge je, po Hegelu, negativan, jer ispunjava tudju pozudu.
Gospodar je sa stvarima povezan samo putem rada sluge. Sluga je za gospodara
bitan samo u svojoj nesamostalnosti i nebitnosti. Medjutim, kod Hegela postoji
mogucnost da sluga dozivi potpunu slobodu u krajnjoj neslobodi jer,
dozivljavanjem istine ciste negativnosti, potisnuta istina preokrece se u istinitu
samostalnost.
- Istoriju covecanstva Hegel prikazuje kao kretanje duha u vremenu ka slobodi.
Tvrdi da je apsolutna volja sadrzana u zahtevu "hteti biti slobodan" - "slobodna
volja je ono po cemu covek postaje covek, dakle osnovni princip duha".
- Marks je coveka postavio kao coveka, a njegov odnos prema svetu kao ljudski
odnos. Ukupni zivot treba da bude ispoljavanje stvarnih mogucnosti coveka.
- Otudjenje je proizvod konkretnoistorijskih okolonsti - rezultat datih drustvenih
odnosa, a ne nuzno svojstvo coveka. "Covek je zoon politikon, ali ne samo
drustvena zivotinja, vec zivotinja koja se samo u drustvu moze osamiti".
Analizirao je siroku lepezu otudjenja od rada. Osnovni oblik otudjenja je
otudjenje proizvoda od proizvodjaca. Ostvarenje rada javlja se kao otudjenje.
Radnik stavlja svoj zivot u predmet, ali predmet ne pripada njemu, vec egzistira
izvan njega, nezavisno, tudje i postaje samostalna, cak neprijateljska sila
nasuprot njemu. Neposredna i vidljiva posledica otudjenja proizvoda od
proizvodjaca je otudjenje coveka od coveka. Ako proizvod ne pripada radniku,
pripada nekom drugom coveku izvan radnika. Ako je njegova delatnost za njega
mucenje, nekom drugom predstavlja uzitak. Zbog toga se Marksu gradjansko
drustvo prikazuje kao skup kapitalista i radnika. Privatno vlasnistvo nas je ucinilo
glupim i jednostranim. Tu je rec o otudjenju svih cula, o razvijanju samo "cula
posedovanja" jer smatramo da je neki predmet nas, tek kada ga posedujemo,
konzumiramo ili upotrebljavamo.
15
57. Osnove Sopenhauerove pesimisticke etike.
16
- Kjerkegorov napad na Hegelovom sistemu usmeren je prema panlogickom
sistemu zbog cinjenice da je Hegel iskljucio pojedinca iz sistema. Njegova
filozofija je zasnovana na objektivnoj refleksiji koja preobraca subjekt u nesto
slucajno i nebitno. Pojedinacna egzistencija postaje beskrajno nevazna.
- Individua je za Kjerkegora apsolutna stvarnost. Ova filozofija pociva na teznji
da se apstrahujemo od sebe. Partikularno, izdvojeno ljudsko bice jedina je
realnost za Kjerkegora; istorija je, po njemu, popriste trauma i neslobode (za
razliku od Hegela).
- Kjerkegor je trazio nacine da covek ne izgubi svoju dusu u svetu masovnog
obezlicavanja, ali je bio usamljen u svojim naporima.
17
61. Hajdegerova fundamentalna ontologija
- Nije skandal u filozofiji sto postojanje stvari po sebi ne moze biti dokazano, vec
sto se takav dokaz trazio. Smisao sveta je rezultat delatnosti nase projektivne
(ontoloske) svesti. Ona je izvor smisla svega pojavnog. Zadatak fenomenologije
(kao ontologije, teorije o bicu bivstvujuceg) je da bude teorija razumevajuceg
saznanja (onog saznanja koje je karakteristicno za procese transcendencije)
- Fenomen je intencioni objekt. Fenomen kao objekt intecnione svesti je
projekcija egzistencijalnih ljudskih mogucnosti.
Fundamentalna ontologija kojom Hajdeger zeli da prevazidje klasicnu metafiziku
nema za zadatak da pruzi bilo kakvo znanje o coveku. Ona samo zeli da bude
teorija koja omogucava razumevanje procesa kojim se do bica dolazi.
- Osnova metafizickih pitanja nije covek kao subjekt racionalnog saznanja, vec
transcendentalna imaginacija kao izvor svesti o beskonacnom bivstvovanju u
svetu. Bice nije cinjenica, ne moze se izraziti rodovnim oznakama. Bice je uvek
"moje, vlastito".
- Svest kojom se covek otvara prema svojim autenticnim mogucnostima
Hajdeger naziva egzistencijalnom svescu. Bice nije entitet, ne moze se definisati.
Svaka egzistencija ima posebno razumevanje smisla bica. Egzistencija je oznaka
za bivstvovanje koje je postalo otvoreno prema vlastitim mogucnostima.
18
63. Specificnost Sartrove filozofije egzistencije
19
- Regula koja osporava saznajne vrednosti vrednosnih sudova i normativnih
iskaza - U iskustvu ipak nisu sadrzani kvaliteti dogadjanjam stvari ili ljudskih
ponasanja (lep, dobar, plemenit...)
Stav da je ljudski zivot nezamenljiva vrednost nemoguce je dokazati, moze biti
samo prihvacen ili odbacen.
- Vera u principijelno jedinstvo naucnog metoda - uverenje da su nacini
osvajanja vrednosnih znanja u principu isti na svim podrucjima iskustva.
- Pozitivizam je, u svojoj istoriji, sadrzao ostre polemike protiv metafizickih
spekulacija svih vrsta (protiv refleksije koja svoje rezultate ne moze u potpunosti
da osloni na empirijske cinjenice). Usmerava svoju kritiku na religijske
interpretacije sveta i pokusava da posmatracko stanoviste postavi nezavisno od
metafizickih pretpostavki.
20
1. Odakle pocinje misljenje? Mora poceti negde, iz temelja. Kretanje pocinje "tu"
i "sada", u postojecoj stvarnosti, ali u filozofskom misljenju mora se poceti od
"nemanja", od praznine.
2. Osnovni predmet razmisljanja je ono "jos ne". Stav o tome da nedefinitivno
ima primat u misljenju nad definitivnim. Postojece se pokazuje kao pojavljujuce
koje je nastalo iz nekog pocetka. Blohova optimisticka usmerenost misljenja nije
bez rezervi (mracna istorijska iskustva).
3. Stupnjevi bitka - Bloha je zaokupljala materijalna raspodela realnosti
(stupnjevi bitka). Polazeci od raznih teorijskih pretpostavki (Platon, Aristotel,
Spinoza, Hegel), Bloh uverava da je taj stav opravdan.
4. Utopijska stvarnost - drugacija stvarnost, ne ideal. To je objektivna mogucnost
realnosti, ne bekstvo u irealnost. Pretpostavljanje objektivne mogucnosti realnog
i borba za ostvarenje istih.
5. Putovanje - osnovne lozinke putovanja su front, novum, materija. Front je
vreme u kom zivimo i delujemo prema buducnosti (pocevsi od "jos ne"), materija
je osnova mogucnosti, novum je nesto sto jos nije bilo, ali cemu se tezi.
21
68. Razliciti oblici filozofskog citanja Frojda
22
- Specificna obelezja modernog drustva - Drustveni faktori uslovljavaju odredjene
funkcije, ne predodredjenost rodjenjem. Moderno drustvo je nezadovoljno,
koreni nezadovoljstva su u povezanosti sa otudjenom i neotudjenom strukturom
potreba (uvek zelimo vise i vise, sto rezultira nezadovoljstvom sto ne mozemo da
zadovoljimo svoje prohteve).
- Postmoderna (po Liotardu) se pojavljuje kao rezultat "velikog pokreta - de-
legitimizacije", evropske moderne za koji je Niceova filozofija rani i centralni
dokument.
23