KATOLIČKI BOGOSLOVNI FAKULTET U SPLITU

FILOZOFSKO - TEOLOŠKI STUDIJ

Joseph Ratzinger, Duh liturgije

Temeljna promišljanja
KRATKI PRIKAZ KNJIGE

Student: Mate Milas, II. god FTS-a Mentor:prof. Mladen Parlov

Split, studeni 2010.

UVOD

Knjiga je podijeljena u četiri dijela sa svojim poglavljima. Prvi dio – Bit liturgije ima
tri poglavlja, drugi dio – Vrijeme i prostor u liturgiji ima pet poglavlja, a treći dio –
Umjetnost i liturgija i četvrti dio – Liturgijski oblik imaju po dva poglavlja. U uvodu nam
kardinal govori kako je odlučio napisati ovu knjigu. Naime, kao student čitao je knjigu
Romana Guardinija „O duhu liturgije“ (Uskrs, 1918.) i na taj način, kao i Guardini u svoje
doba, i Ratzinger želi današnjem vjerniku pripomoći da dublje razumiju liturgiju. Jako lijepo
Ratzinger uspoređuje liturgiju sa freskom koja je u starini bila premazana, a nakon II.
Vatikanskog koncila liturgija je oslobođena i očišćena od svih premaza.

Prvi dio : Bit liturgije

Kardinal Ratzinger u svojoj knjizi Duh liturgije, temeljna promišljanja daje prepoznati
strukturu jedne liturgijske forme, čiji se pojedini elementi mogu potvrditi u Svetom pismu,
tradiciji i Crkvenoj povijesti. Kardinal počinje govoriti o slavljenju Sv. Mise u kojoj je
svećenik okrenut prema narodu te tvrdi da je to nepovijesna konstrukcija. Nigdje u kršćanskoj
starini ova se ideja ne bi mogla pojaviti, da bi predsjedatelj mogao zauzeti mjesto nasuprot
narodu. Zajednički karakter euharistije se naglašava kroz tu komunikaciju, kroz činjenicu da
se svi sudionici nalaze na istoj strani stola. Toj analizi euharistijskog oblika može se nadodati
da euharistija kršćana s pojmom gozba uopće ne može opisati, jer je Gospodin Isus Krist novi
kršćanski kult utemeljio u okvirima židovske pashe, ali samo to novo, a ne samo blagovanje
kao takvo za ponavljanje.
Zapravo je (s idejom blagovanja) s tim uveden jedan klerikalizam kako prije nikad nije
postojao. Sada je svećenik (predstojnik, kako ga sada radije zovemo) postao stvarna glava
svega. Sve ovisi o njemu, i njega se mora vidjeti, njegova kreativnost nosi sve. Razumljivo je
da se ta upravo stvorena uloga ponovno pokušava smanjiti na način da se različite aktivnosti
dijele i kreativno oblikovanje povjerava različitim grupama, koje prije svega žele i moraju
sami sebe unijeti. Sve manje Bog stoji u centru.

Zatim autor pokušava proći ideje slavljenja Boga kroz cijelo Pismo. Od Abrahama do
Kristovih dana na ovoj zemlji. U starom zavjetu Boga se slavilom žrtvama životinja. No,
kardinal naglašava i neke dijelove Pisma gdje se napominje da žrtve nisu bile te koje su Boga
2
„zadovoljavale“, u proroka Hošee imamo u 6. glavi i 6. retku : „Jer, ljubav mi je milija od
žrtava, poznavanje Boga mi je draže od paljenica.“ I kroz cijeli Stari zavjet naglašava kako je
naš Bog tražio puno srce, a prazne ruke u molitvi.

Drugi dio : Vrijeme i prostor u liturgiji

U drugom dijelu, u kojem govori o vremenu i prostoru u liturgiji, naglašava da u

vidokrugu oltara mora stajati križ. Križ mora biti u sredini oltara i zajednički centar za
svećenika i zajednicu. Kardinal zatim naglašava apsurdnost pojave zadnjih desetljeća da je
križ stavljen sa strane da bi pogled prema svećeniku bio otvoren. Želeći još više naglasiti tu
apsurdnost i potaknuti na razmišljanje kardinal postavlja nekoliko pitanja. Ometa li križ
euharistiju? Je li svećenik važniji od Gospodina? Ovu grešku treba ispravit što je prije
moguće, ali to ne ide bez novih preoblikovanja euharistije.
Crkva bez nazočnosti euharistije je mrtva, pričest je potrebna euharistijskog klanjanja.
Pretvorba kruha i vina, klanjanja Gospodinu u sakramentu, euharistijski kult, pokaznica i
procesija – sve su to srednjovjekovne greške, tako nam se govori, pogreške kojih se sada
trebamo oprostiti. Euharistijski pokloni su za jelo, a ne za gledanje. Njega jesti znači njega
obožavati. Njega jesti znači dopustiti njemu da uđe u mene, da me promjeni. To klanjanje nije
protiv pričesti, čak ne stoji uz nju, već duboko zajedništvo potiče kad je nošena i obuhvaćena
klanjanjem. Euharistijska prisutnost u tabernakulu ne postavlja drugačiji pogled na
euharistiju, pored ili protiv Euharistijskog slavlja, već označuje njezino potpuno ostvarenje.
Crkva bez euharistijske prisutnosti je nekako mrtva, čak ako smo i pozvani na molitvu. Ali
crkva u kojoj pred tabernakulom gori svjetlo više je od kamene građevine. Tako se prisutnost
Gospodina dotiče nas konkretno. U arhitekturi crkve mora se pronaći mjesto koje mu pripada.
Ratzinger na više mjesta ističe kako je svako vrijeme Božansko vrijeme. Krista će
predstaviti kao most između vremenitosti i vječćnosti, jer je On taj koji je povezao uvijek
vječno i vrijeme u proticanju, što nikad nije bilo moguće. Vrijeme je kozmički fenomen, jer je
povezan sa kretnjama Sunca, Mjeseca, zvijezda i Zemlje na koncu. Naša povijest – put
čovječanstva je drugi viud vremena. Oba vida ovakvog vremena su prisutna u liturgiji..i ono
kozmičko, što ga određuju nebeska tijela i ovo povijesno što ga određuju ljudska događanja.
U Starom zavjetu pobožnost po vremenu se dijelila na dva razdoblja: 1. po subotama i 2. po
svetkovinama. U kršćanstvu kasnije značenje židovske subote preuzima nedjelja.
Pri spajanju veza između povijesnosti događaja bitnih za kršćanstvo i kozmičkih
gibanja, važno je napomenuti i određivanje datuma važnijih svetkovina: Uskrsa i Božića.
3
Tako je datum Uskrsa određen na Nicejskom saboru (325. god.), te je određeno da se slavi na
prvu nedjelju nakon prvog proljetnog punog mjeseca. Tako su se u Uskrsu spojila oba vida
vremena: povijesni (nedjelja) i kozmički (proljetni puni mjesec). Što se tiče Božića i pitanja
njegova datuma slavljenja, zavrzlame i kompliciranosti su još veće. Naime, kršćani iz početka
uopće nisu ni slavili Kristovo rođenje, već samo Njegovo uskrsnuće. Do danas nije jasno
zašto se Božić slavi baš 25. prosinca. Prevladavajuće je mišljenje da se Božić počeo slaviti tog
datuma zato što se tog datuma u tada još uvijek većinski poganskom Rimu slavilo rođenje
boga Sunca (Nativitas Solis Invicti - Rođenje nepobjedivoga Sunca) pa je Crkva želeći
potisnuti taj poganski praznik tada počela slaviti rođenje Isusa Krista koji je Božansko Sunce
s visine.

Treći dio: Umjetnost i liturgija

Na početku nam počinje govoriti o dosta škakljivoj i dan danas temi ikonoklazma. U
povijesnom pregledu/presjeku o sakralnim slikama pokazao je kako se u početku prikazivala
jednostavnost i latentna simbolika kršćanstva, kasnije se prikazivalo Kristovo uskrsnuće,
najposlije samo križ i razapinjanje. Sve je ovisilo o mentalitetu i pogledima određenog
vremena. Naglašava i citira Evdokimova koji je naglasio potrebu za dubokom molitvom koja
bi očistila sve svjetovno i nečisto prije slikanja određenog sakralnod djela. Starocrkveni
koncili u ikoni vide ostvarenje inkarnacije. Ikonoklazam je donio mnogo kiča i nedostojnih
stvari, na kraju ostavio prazninu i jad čije posljedice osjećamo i danas. Za njega su slike one
koje nam trebaju buditi nutarnja osjetila kako bi nevidljivo vidjeli u vidljivom.
U govoru u glazbi u liturgiji naglašava prednost na tradiciji Crkve i naučiteljstva nad
novom „duhovnom“ glazbom. Isto kao i naš profesor na fakultetu iz Crkvene glazbene kulture
i Gregorijanskog pjevanja (maestro don Šime Marović) tako i Ratzinger naglašava kako su
većina današnjie duhovne glazbe nastala iz svjetovnih formi i prizvuka te da tako ne čine
nešto što bi na neki način obogatilo liturgiju već na neki način ona postaje sama sebi
dovoljna.
Kardinal Ratzinger govori i o prisustvu i nekakve vrste plesa u liturgiji. On kaže da
ples nije izražajni oblik liturgije. Doketističko-gnostički krugovi su ga pokušavali oko tri
stoljeća uvesti u liturgiju. Za njih je samo privid da je Krist bio raspet na križu. Autor zatim
naglašava da je totalno apsurdan pokušaj liturgiju atraktivno oblikovati uz pomoć toga plesa
od profesionalnih plesača koji onda uz taj ples često izaziva pljesak. Kadgod izbije taj pljesak
u liturgiji, to je siguran znak da je liturgija izgubila u potpunosti svoju bit i zamijenila je
4
jednom zajedničkom religioznom zabavom. Takva atraktivnost ne drži dugo, na tržištu
dokoličke ponude svi oblici se mogu shvatiti kao nekakvi podražaji, a konkurencija ne može
opstati.

Četvrti dio: Liturgijski oblik

Na početku poglavalja kardinal pokušava etimološki odrediti značenje same riječi

obred. Obred dolazi od latinske riječi ritus koja znači obred. Obred bi označava neku vrstu
propisa kako obavljati sveti čin Euharistije, spomena na Kristovu pashalnu žrtvu. Zatim
prikazuje kratko i povijest raznih obreda kod kršćana koji se nastajali u početku zbog
zemljopisne udaljenosti kasnije zbog neke druge udaljenosti. Obred zauzima danas gotovo
jednaku važnost kao i Vjerovanje u početku Crkve, naglašava kardinal.
U obredu je samome važna akcija, djelovanje. U liturgiji to djelovanje je oratio. Uskladiti bi
trebalo vanjske pokrete sa unutarnjim stanjem. Opisujući znak križa prikazuje ga kao najčešću
molitvenu kretnju kod kršćana. Križ ne predstavlja samo smrt i muku već i uskrnuće
Gospodinovo. Time pokazujemo vjeru aako i razmišljamo dok radino znak križa jer tako
vjerujemo da je On za nas trpio, umro i uskrsnuo.

Klečanje je po uzoru na Krista ispravno držanje za ulazak u otajstvo raspetog.

Kardinal ističe koliko se često u Evanđeljima kada Krist moli spominje riječ klečanje.
Dosljedno tome izvještavaju Mt (22,39), Mk (14,35), Lk (22,41) o padanju, odnosno klečanju
u Maslinskom vrtu. Ta molitva je primanje ulazne molitve u muku kao gesta i samim
sadržajem. Iz toga razloga je opravdano s klečanjem započeti posadašnjenje otajstava
raspetoga u Sv. Misi po uzoru na Krista, osobito u slavljenju staroga obreda na latinskom
jeziku.
Gotovo pa teatralni nastup različitih sudionika koji su u današnja vrijema napose
doživljava kod prinosa darova jednostavno prolazi pokraj bitnoga. Kad pojedine izvanjske
radnje (kojih u biti nema puno i koje se bespotrebno umnažaju) postanu bitni dio liturgije i
kada se te iste izrode u sveukupno postupanje, onda se u biti ta Theodrama liturgije promašuje
i pretvara se doslovce u folklor. Da li dolikuje sjedenje i kod samoga prijenosa darova, neka
ostane neodgovoreno. Uvelo je se u najnovije vrijeme iz posebnoga razumijevanja ovoga
dijela svete liturgije kojem se htjelo zanijekati svaki sakralni karakter kako bi se promatralo
kao jedan čisto pragmatički čin.

5
 Liturgija bez klečanja je promašena. Kardinal navodi primjere, u kojima su ljudi pred
Kristom prigibali koljena i zaključuje da je prigibanje koljena pred stvarnošću živoga Boga
neizostavljivo. Nesposobnost klečanja pojavljuje sa čak kao bit dijabolničkoga. Jasno je kako
je modernoj kulturi klečanje nepoznato, ukoliko je ona naime kultura koja se udaljila od vjere
i koju više ne poznaje, u biti kleknuti pred Boga je nužna unutarnja gesta. Tko nauči vjerovati
nauči također i klečati. A i vjera ili liturgija koja ne poznaje klečanje bila bi na središnjom
mjestu bolesna. Gdje je se zapustilo klečanje moramo ga ponovno naučiti. Oni koji vjerujući i
moleći sudjeluju na euharistijskom slavlju, mora ih trenutak dubinski potresti, u kojem
gospodin silazi i kruh i vino pretvara tako da oni sada postaju njegovo tijelo i njegova krv. Ne
može biti nikako drugačije nego da se pred tim događajmo bacimo na koljena i njega
pozdravimo.
Šutnja u kanonu kao istinski vapaj prema Bogu. Na razočaranje pojedinih liturgičara
kardinal je 1998. jedanput rekao da se nikako ne mora cijeli kanon na glas izreći. U među
vremenu su njemački liturgičari kod njihovog nastojanja oko reforme misala sami izričito
posvjedočili da je baš vrhunac euharistijskog slavlja posvetna molitva postala bitnom kriznom
točkom. Pokušalo se tome od reforme doskočiti ponajprije kroz sastavljanje novih posvetnih
molitava ali se time još više palo u formalnost. Umnažanje riječi ne pomaže, to je očigledno
svima. Uopće nije točno kako je neprekidno i potpuno izgovaranje posvetne molitve uvijet za
sudjelovanje svih na tom središnjom činu euharistijskog čina. Naglašava da tko je ikada u
tihoj molitvi kanona doživio ujedinjenu Crkvu, taj je iskusio što je stvarno ispunjena šutnja
koje je ujedno glasni i prodorni vapaj Bogu i koji predstavlja produhovljenu molitvu.
Kod sadašnjeg redoslijeda nastaje za vrijeme mise često zbog pružanja mira u kojem
onda gotovo neposredno poziv pogledati na Jaganjca Božjega. Prema tome bi bilo smještanje
prije prinosa darova poželjno, u koliko se pružanje mira kao takvog želi zadržati.
Neki daljnji od same liturgije zadani početak za tišinu, koja liturgijsko odvijanje ne
prekida nego joj pripada, su tihe molitve svećenika. Sa sociološko djelatnog pogleda na
svećeničke zadatke u euharistijskom slavlju oni se zabranjuju i po mogućnosti izostavljaju. Te
molitve pozivaju svećenika na poosobljenje njegovog zadatka kako se i on sa svojim vlastitim
je ima predati Bogu. Broj tih svećeničkih molitava se u liturgijskoj reformi veoma smanjio, ali
ih uvijek još ima i morat će ih biti. To je prije svega neka kratka pripravna molitva prije
navještaja evanđelja. On bi to zaista trebao u tišini i promišljeno moliti o značaju prijenosa
darova koji u novoj liturgiji nije sasvim jasan već smo o tome govorili. Primanju svete pričesti
predhode dvije lijepe i duboke molitve koje su se kako bi se izbjegla preduga tišina stavile u
među vremenu na samo izbor. Možda će se kasnije opet uzeti vrijeme za obje molitve. I

6
nakon svete pričesti predviđene su dvije tihe zahvalne molitve svećenika koje se opet mogu
od vjernika na njima svojstve način mogu biti proživljene i trebaju biti.
Liturgijska odjeća također ima posebno značenje u Euharistiji jer ona danas spada na
izvanjski čovjekov bitak i čini ga potpunim. O tvari – materiji u liturgiji govori o vodi, vinu i
kruhu. Voda spaja sve obale svijeta i na neki način ona to i pokazuje u Euharistiji ona njena
jedna kap u vinu, a ona i čisti. Vino postaje Kristova krv i po Starom zavjetu „razsveljejuje
srce čovječje“, a kruh se pretvara u Otkupiteljevo Tijelo i „krijepi srce svakom čovjeku“.
Bog nam je podario mnoge darove kroz povijest Spasenja. Mi u Euharistiji na neki
način tu povijest „ponavljamo“ da bi sebi posavjestili što je sve za nas učino. Preko
Euharistije, preko kruha i vina Krist nam dolazi sa posebnim licem i čini nas svima braćom i
sestrama.