You are on page 1of 12

Sarajevo u osmanskom periodu

Kao urbano mjesto Sarajevo se počinje razvijati sredinom XV stoljeća podizanjem zadužbina Isa-
bega Ishakovića. On je još 1457. godine podigao džamiju koju je poklonio sultanu Mehmedu
Fatihu, po čemu je dobila ime Careva, a potom i upravno središte dvor - saray, po kome je grad
dobio ime. Oba ova objekta i džamija i saray nastali su prije 1462. godine kada je napisana
vakufnama Isa-bega Ishakovića o osnivanju njegovih zadužbina, s kojima je, zapravo, počelo
urbano formiranje grada. Smatrajući srednjovjekovno selo Brodac, koje se nalazilo na Bendbaši,
pogodnim da u njemu zasnuje novi grad, Isa-beg je to zemljište izuzeo od ranijih vlasnika, a u
zamjenu im je dao zemljište u selu Vrančić u Hrasnici. Kao poklonik derviša tu je sagradio tekiju,
do nje musafirhanu, nešto niže na Baščaršiji han (Kolobara), most preko Miljacke, hamam uz
Carevu džamiju, izvjestan broj dućana te mlinove na Miljacki. Pored tekije, okolo koje se počelo
formirati novo naselje, podizanjem hana odnosno karavansaraja sa mnogim dućanima, on je
postavio osnove privrednog centra, a mostom omogućio povezivanje najstarijeg naselja okolo
Careve džamije sa novim privrednim centrom na drugoj obali. U dućanima Isa-begovog hana
najviše se prodavala tekstilna roba, tako da je ovaj prvi han u Sarajevu, ujedno i prvi sarajevski
bezistan, jezgro kasnije sarajevske čaršije. Okolo njegovog glavnog ulaza formirala se čaršija
bazerdžana, jedna od najstarijih u Sarajevu. Na zapadnoj strani nastaje čaršija Kazaza, a sa
sjeverne je bio put na kome će kasnije nastati čaršija sedlara i sarača (današnja ulica Sarači). Trg
na kome se počela formirati čaršija postojao je prije 1462. godine, pretvorio se u neku vrstu
čaršije i prozvao se Baščaršijom (glavna, centralna čaršija). U blizini tog trga nalazilo se i prvo
kršćansko naselje Gornja Varoš.

Svoje zadužbine Isa-beg je uvakufio " ...tako da se ne mogu ni prodati ni pokloniti, niti na ma koji
način preći u čije puno vlasništvo (mulk), nego da vječno ostane onako kako je (u vakufnami)
propisano "sve dok Bog ne ostane jedini gospodar zemlje i svega što je na njoj; on je najbolji
nasljednik". Osnivač Sarajeva, grada za kojeg u jednoj od njegovih vakufnama piše da je "
...ognjište ratova i cvijet među gradovima, grad gazija i boraca ... " nije ni slutio da će šeher,
kome je udario temelje postati jedan od najljepših gradova na Balkanu, u čijoj izgradnji će
učestvovati brojni visoki funkcioneri osmanske države, najčešće porijeklom iz Bosne, predstavnici
feudalne klase, bogati trgovci i zanatlije ali i obični građani. Oni su podizanjem raznih objekata
vjerskog, društvenog, ekonomskog, kulturnog karaktera, uticali da Sarajevo, posebno tokom XVI
stoljeća, kada nastaju i najznačajnija arhitektonska ostvarenja osmanskog doba, postane najveći i
najznačajniji grad u Bosni.

Prvi objekat koji je sagrađen neposredno nakon propasti Bosanskog kraljevstva bio je mesdžid
Mehmed-bega Minetovića, prvog bosanskog sandžak-bega (1463-1464). Mesdžid se nalazio na
mjestu gdje je danas apoteka "Bosna". Okolo mesdžida formirala se Mahala Mehmed-bega
Minetovića. Kasnije je mesdžid pretvoren u džamiju koja je izgorjela u požaru 1879. godine. U XV
stoljeću nastale su i zadužbine bosanskog sandžak-bega Bali-bega Malkočevića (1475-1476) na
Bistriku (mesdžid, banja, most), zatim Ajasbega, takođe bosanskog sandžak-bega (1470-1475. i
1476-1477) i to mesdžid koji se nalazio na mjestu gdje je danas hotel "Central", okolo kojeg je
nastala istoimena mahala, zatim mekteb i hamam. Tu u blizini bio je i Džemat Dubrovčana -
Kolonija dubrovačkih trgovaca, u onom dijelu grada koji će se kasnije nazvati Latinluk ili Frenkluk
mahala po stanovnicima koji su u njoj stanovali, a koja se prostirala nizvodno od Latinske ćuprije.
Dvije džamije u Sarajevu, podigao je i čuveni Jahja-paša jedan od onih funkcionera Osmanskog
carstva koji se istakao među "najvrsnijim ratnicima i najpobožnijim osnivačima zadužbina" u
vrijeme Bajazida II. Jednu, visoko u Komatinu ispod Trebevića i drugu na brijegu, kasnije
nazvanim Ćurčića brijeg po čuvenoj sarajevskoj porodici koji su tu u blizini stanovali. Jedan iz te
porodice, čuveni Salih-aga, poslije požara 1679. godine obnovio je Jahja-pašinu džamiju, po čemu
je od tada poznatija pod imenom Ćurčića džamija.

Urbanom razvitku Sarajeva s kraja XV i početkom XVI stoljeća znatno je doprinio i bosanski
sandžak-beg Skender paša. Na lijevoj obali Miljacke sagradio je tekiju nakšibendijskog reda, do
nje imaret i musafirhanu,do kojih je doveo vodu sa Soukbunara, te nekoliko česmi. Na drugoj
obali Miljacke napravio je veliki dvor za sebe, do njega karavansaraj sa jedanaest dućana u
prizemlju i sve te zadužbine povezao mostom preko Miljacke. Izgradio je i jedan mesdžid iznad
Kovača, okolo kojeg je nastala jedna od sarajevskih mahala, a preko Vratnika je preveo jedan
rukavac Mošćanice, koji je išao sve do Baščaršije. U blizini Skenderpašinih zadužbina, njegov sin
Mustafa paša podigao je prvu potkupolnu džamiju 1517. godine i za njeno održavanje ostavio
veliki posjed zvani Vesela Straža u blizini grada Akhisara (Prusca). Mustafa-pašina džamija
poznatija kao Skenderija, porušenaje 1936. godine, a 1960. i njena munara.

Ubrzo poslije izgradnje Skenderije, sagrađene su u Sarajevu još dvije potkupolne džamije i to
Muslihudina Čekrekčije 1526. godine i džamija Havadže Duraka poznatija kao Baščaršijska
džamija 1528. godine.

Tokom XV i XVI stoljeća u Sarajevu je sagrađeno preko 100 džamija. Pored njihove osnovne uloge
kao sakralnih i kulturno-prosvjetnih objekata, džamije su predstavljale i centre mahala koje su
nosile imena osnivača džamije. Bili su to visoki funkcioneri osmanske vlasti, bogati trgovci i
zanatlije, kao i drugi građani Sarajeva. Većina tih ljudi, pa i visokih funkcionera bili su porijeklom
iz Bosne, a neki su bili i u rodbinskim vezama sa carskom kućom. Kao i ostali objekti islamske
arhitekture, džamije su građene kao zadužbine pojedinaca. Ustanovljavanjem vakufa omogućena
je ne samo izgradnja džamije, nego i njeno funkcionisanje. Inače vakufi su odigrali veoma
značajnu ulogu u razvitku Sarajeva. Vakufska sredstva koja su ulagana u izgradnju grada bila su
impozantna. "Institucija vakufa nastala je na bazi islamskih propisa, što pokazuje koliko je islam
duboko prožeo čitav društveno-ekonomski život i koliko je uticao na razvitak gradova i arhitekture
u njima ". Vakufname, svečane povelje pojedinaca, kojima se ustanovljava vakuf, sadrže niz
značajnih podataka za izučavanje naše prošlosti. Pored njihove historijske vrijednosti, one
predstavljaju i svojevrsne literarne tekstove.

Najznačajniji period u urbanom razvitku Sarajeva u osmansko doba je XVI stoljeće i to se smatra
zlatnim dobom ovoga grada, što pokazuju i sačuvani dokumenti kao i spomenici materijalne
kulture te svjedočenja putopisaca. Broj mahala koji je najbolji pokazatelj urbane razvijenosti
jednog grada islamsko-orijentalnog tipa pokazuje da je baš u to vrijeme grad doživio kulminaciju
u urbanom razvitku u osmansko doba. Krajem XV stoljeća grad je imao tri mahale, Džemat
kršćana i Džemat Dubrovčana a krajem XVI stoljeća 91 muslimansku mahalu, dvije kršćanske i
Džemat Jevreja.

Šesnaesto stoljeće jeste zlatno doba u povijesti Sarajeva ponajprije zahvaljujući pojavi Gazi
Husrev-bega, neosporno najznačajnijeg bosanskog namjesnika, koji je podizanjem mnogobrojnih
zadužbina, Sarajevo napravio velikim gradom - šeherom, poznatim širom Evrope i prostranog
Osmanskog carstva. Godine 1530. Gazi Husrev-beg podiže džamiju " ..izvanredne ljepote, visoku,
prekrasnu koju je uzvišeni Allah pretvorio u svetu kuću i učinio svetištem za svoje robove", koju
projektuje glavni carigradski arhitekt Perzijanac Adžem Esir Ali. Begova džamija predstavlja
najmonumentalniji objekat islamske arhitekture ne samo u Sarajevu, nego i u cijeloj Bosni i
Hercegovini. Nasuprot džamije sagrađena je medresa Kuršumlija i uz nju biblioteka. Građena po
uzoru na carigradske, medresa je, vjerovatno, djelo čuvenog graditelja tog doba Mimar Sinana. U
Gazi Husrev-begovoj vakufnami propisano je koji će se predmeti predavati u medresi kao i
"..ostalo što bude iziskivao običaj i mjesto", što ukazuje da je vakif predvidio da se predaju i
predmeti koje traži duh vremena i prilike.

U blizini medrese Gazi Husrev-beg je podigao i Hanikah -poseban tip medrese gdje se izučava
mistična filozofija. Hanikah je pripadao redu halvetija, čiji sljedbenik je bio i sam Husrev-beg. Iz
sredstava ovog velikog vakifa sagrađen je i hamam, do danas jedini sačuvan, od sedam koliko ih
je nekada bilo u Sarajevu, zatim bezistan - građevina impozantnog izgleda, te pored njega
Tašlihan. Pri gradnji ova dva objekta pored domaćih majstora učestvovali su i dubrovački, na
zahtjev građana Sarajeva. Gazi Husrev-beg je podigao i niz humanitarnih ustanova, imaret i
musafirhanu u prvom redu, zatim više privrednih objekata od kojih samo u sarajevskoj čaršiji
preko 200 dućana. Iz sredstava njegovog vakufa podignuta je i sahat-kula pored Begove džamije,
čuveni Morića han, prva bolnica u Sarajevu, te niz drugih objekata.

Za svoju zadužbinu Gazi Husrev-beg je ostavio ogromna dobra na teritoriji današnje Grčke, čitava
sela i zemljišta u okolini Sereza, zatim širom Bosne, u okolini Sarajeva, Jajca, Ostrovice, Ključa,
Tešnja... U gotovini je uvakufio ogromne sume u zlatu i srebru. Gazi, Husrev-beg ie stanovao u
Čurčića mahali, u kući odakle se pružao živopisan pogled na njegove zadužbine. Bio je oženjen
ženom po imenu Šahdidar, oslobođenom robinjom njegove sestre Neslišah, koja je takođe u
Sarajevu podigla jednu džamiju. Gazi Husrev-beg je ukopan u haremu njegove džamije, pored
koga je i turbe njegovog oslobođenog roba i prvog mutevelije njegovog vakufa Murat-bega
Tardića. Iznad vrata na njegovom turbetu uklesan je tarih na kome piše: "Neka svaki dan milost
Božija i blagoslov na njeg pada". Okolo njegovih zadužbina nastala je posebna Husrevbegova
mahala, koja nikada nije imala veliki broj kuća s obzirom da se nalazi u čaršiji u kojoj su
uglavnom privredni objekti.

U vrijeme kada je Gazi Husrev-beg podizao svoje zadužbine, tačnije 1531. godine u
srednjovjekovnom selu Bjelave podigao je i neki Nebrdilo Hadži Alija džamiju, te se od tada
Mahala Bjelave službeno nazivala njegovim imenom, ali se u narodu i dalje sačuvao stari naziv
Bjelave.

Pored Begove, Skenderije, Čekrčijine, Baščaršijske ..., tokom XVI stoljeća nastale su i džamije
Ferhadija, Ali-pašina, Careva. Zadužbina bosanskog sandžak-bega Ferhad-bega Vukovića-
Desisalića, sagrađena 1561. godine jedna je od rijetkih sarajevskih džamija u kojoj se sačuvala
zidna dekoracija iz XVI stoljeća. Ferhad-beg je porijeklom iz poznate sarajevske porodice Vuković
Desisalić, čiji su članovi bili ugledne ličnosti u društvenom i privrednom životu grada.

Dok su primorski majstori gradili u Sarajevu Ferhad-begovu džamiju, u isto vrijeme majstor Todor
je slikao ikonu za njegovog brata Ivana. Uz džamiju je Ferhad-beg podigao i mekteb, imaret i
česmu. Danas se sačuvala samo džamija i okolo nje manje greblje u kome su sahranjivani
predstavnici janjičarskog odžaka, čije se sjedište nalazilo u blizini ove džamije, na mjestu gdje je
danas Katedrala. Okolo džamije nastala je istoimena mahala po čemu se i danas jedna od glavnih
saobraćajnica u njoj naziva Ferhadija.

Ali pašina džamija, zadužbina velikog vezira, budimskog beglerbega, bosanskog sandžak-bega,
sagrađena je 1561. godine, u vrijeme kad je osmanska građevinska djelatnost bila u punom
procvatu. Mnogi historičari umjetnosti s pravom je ubrajaju među najljepše kupolaste džamije na
našim prostorima. Zidana od kamenih klesanih kvadera, presvedena jednom kupolom, sa
munarom veoma lijepo ukrašenom stalaktitima, ova džamija djeluje veoma skladno. Tehnika
zidanja, debljina zidova te kamene sofe ukazuju i na prisustvo primorskih majstora u njenom
građenju.

Careva je podignuta 1566. godine po nalogu sultana Sulejmana na mjestu prve sarajevske
džamije koju je još 1457. godine podigao Isa-beg. Današnje zdanje džamije pripada standardnom
tipu jednoprostorne kupolne džamije sa trijemom. Veoma vitka i visoka munara od 47 metara
ubraja se medu najljepše u Bosni i Hercegovini, a lijepo izrađeni mihrab i minber, te slikarski
motivi nastali još u XVI stoljeću upotpunjuju enterijer ove džamije.

Osim kupolnih, ima još nekoliko džamija koje se svojom arhitekturom odvajaju od manjih
mahalskih džamija: Magribija, Hadžijska, Bijela džamija na Vratniku, Jahja-pašina džamija na
Čurčića brijegu. Prema tradiciji jedna od najstarijih sarajevskih džamija je Magribija, čije prvo
zdanje je izgorjelo u požaru 1459. godine. Prema toj predaji, njen osnivač šejh Magribija, došao je
u ove krajeve zajedno sa Isa-begom Ishakovićem i u to vrijeme podigao svoju džamiju.
Karakteristika ove građevine je njena bačvasta tavanica koju ne nalazimo u drugim džamijama
kod nas. Džamija Gazi Husrev-begovog intendanta Vekil-harač Mustafe, poznatija kao Hadžijska
sagrađena je izmedu 1540. i 1561. godine. Iznad nje se nalazi jedan od najljepših dijelova starog
Sarajeva Alifakovac, sa strmim sokacima, u kojima su kuće nanizane tako da svaka ima lijep vidik
i prostranim grobljem sa prepoznatljivim turbetima i snježnobijelim nišanima. Tu su tokom pet
stoljeća kopani sarajevske kadije, muderisi, muftije, esnaflije, age serdengečdije, te druge
ugledne Sarajlije, a poznato je i kao Musafirsko groblje, jer su u njemu kopani ljudi iz drugih
krajeva, koje je smrt zatekla u Sarajevu. Natpisi na nišanima predstavljaju pravi arhiv u kamenu,
a dosta natpisa spjevali su i čuveni sarajevski pjesnici, Mejlija, Fadil-paša Šerifović, Abdi, Enveri i
drugi. Ljepotu cijelog ovog ambijenta upotpunjuje i jedna lijepa stara česma, koju je podigao
sarajevski kadija Ahmed ef. Jahjapašić za dušu svog rano preminulog sina. Među najljepše
džamije na Vratniku po svojoj arhitekturi spada džamija Divan-katiba Hajdara, poznatija kao Bijela
džamija. Sagradio je između 1536. i 1545. godine Gazi Husrev-begov sekretar (divan katib) hadži
Hajdar. Pored vitke munare, na ovoj džamiji se ističu i vanjske sofe koje su na sprat. Međutim
najbrojnije su one džamije sa drvenom munarom, koje su ostale u sjenci monumentalnih zdanja.
Ali i ove džamije su takođe značajne, bez obzira što u arhitektonskom pogledu nisu zapažene. Kao
centri mahala one su imale značajnu funkciju i "izvanredno se uklapaju u ambijent mahale". Jedna
od ljepših sarajevskih džamija, za čiju munaru Kemura kaže "da je bila tako lijepa i majstorski
napravljena, da joj u Sarajevu nije bilo slične", bila je džamija Hadži Alije Bakrbabe poznatija kao
džamija na Atmejdanu. Inače na prostoru Atmejdana nekada se nalazila i biblioteka, medresa,
česme, hipodrom, a danas od tih objekata nije sačuvan nijedan.

Početkom XVI stoljeća sagrađena je Stara pravoslavna crkva na Varoši, u Latinluku je postojala
katolička, a krajem istog stoljeća nastala je i prva sinagoga - II Kal Grandi, u kompleksu zvanom
Sijavuš -pašina daira sve na stotinjak metara udaljene od najznačajnijih sarajevskih džamija.

Poseban značaj u razvitku Sarajeva, kao i drugih gradova u našim krajevima imali su vakufi.
Brojni legatori, predstavnici feudalne klase, zanatskih i trgovačkih cehova ulagali su svoja sredstva
u izgradnju grada. Podizane su džamije, bezistani, hanovi, karavansaraji, mostovi, škole i drugi
objekti. Sredstva koja su ulagana u izgradnju Sarajeva tokom XVI stoljeća bila su impozantna.

Uz džamije su se gradili mektebi u sklopu jednog vakufa. Srednje, više i visoko obrazovanje
sticalo se u medresama kojih je bilo više u Sarajevu. Po svome renomeu, kao i po arhitekturi
najpoznatija je Gazi Husrev-begova. I pored toga što svojim dimenzijama ne predstavlja veliku
građevinu, djeluje monumentalno. Nad glavnim ulazom u medresu nalazi se kamena ploča na
kojoj je uklesan natpis veoma lijepo urađen, oivičen cvjetovima i arabeskama:

"Ovu građevinu podiže za one koji traže nauku A za ljubav Boga koji uslišava molbe, Gazi Husrev-
beg, zapovjednik boraca za vjeru, (On je) izvor dobročinstva, ponos pravednih Fejzur -rob joj reče
hronostih: Stjecište dobrih, dom savršenih ljudi".

Učenici koji su pohađali medresu imali su besplatno stanovanje i hranu. Po svome renomeu i
profesorima koji su u njoj predavali ova medresa je bila najpoznatija na zapadu Balkanskog
poluostrva. U XVI stoljeću pored Husrev-begove podignute su još četiri medrese: Firuz-begova,
Mehmed-bega Isabegovića, Gazi Husrev-begov Hanikah, te Kemal-begova medresa.Pored
redovnih škola, islamsko obrazovanje sticalo se i na javnim predavanjima, koja su se održavala
pored džamija i u tekijama. U XV i XVI stoljeću postojale su slijedeće tekije: Isabegova, Skender-
pašina, Tekija Gaziler (boraca za vjeru), Turna derviša, Džandžu gaza i derviša Hadži-dede. To su
bile mahom skromne građevine koje su se sastojale od jedne prostorije za zajedničke obrede
(simhana), zatim prostorije za derviše, musafirhane, stana za šejha i dvorišta. Uz džamije,
medrese, tekije i mektebe nastajale su biblioteke, od kojih je svakako najznačajnija Gazi Husrev-
begova osnovana 1537. godine, u sastavu istoimene medrese. Kasnije je prenesena u posebnu
zgradu pored Careve džamije. Kao i druge ustanove prosvjetnog karaktera i biblioteke su
izdržavane iz vakufskih sredstava. Podaci iz deftera i vakufnama pokazuju da su knjige bile čest
predmet uvakufljavanja.

Pored sakralnih i prosvjetnih objekata u Sarajevu je tokom XV i XVI stoljeća sagrađen i veliki broj
komunalnih i privrednih objekata. Među tim objektima dominiraju brojni mostovi čija je izgradnja
bila uvjetovana razvojem komunikacija i raznih objekata na jednoj i drugoj obali rijeke, a to su
ćuprija Isa-bega Ishakovića (Careva ćuprija), Skender -pašina, Latinska, Čobanija, Ćumurija,
Šeher Ćehajina. Sarajevo je dobilo prvi vodovod još sredinom XV stoljeća, a znatno je proširen
tokom XVI.

Grad je bio poznat i po velikom broju česama (krajem osmanske vladavine bilo ih je 156),
šadrvana, sebilja, koji su pored toga što su grad opskrbljivali vodom, doprinosili i ljepšem izgledu
grada. Česme su građene kao zadužbine pojedinaca. Narodna predaja kaže da je bolje sagraditi
česmu nego džamiju. Zidane od kamena sa kamenim koritima, često sa uklesanim tarihom,
sarajevske česme svojom ljepotom i ambijentom u kojem su podizane u sjenci visokih stabala,
džamijskih zidova ili pak samostalno postavljene, skladno uklopljene u ambijent mahale opjevane
su u mnogim pjesmama. Tako najpoznatiji sarajevski pjesnik s kraja XVI i početka XVII stoljeća
Nerkesija pjeva o svome rodnom gradu:

"Tu se čovjeku čini da može dugo živjeti, jer na hiljadu mjesta po Sarajevu teku česme iz vrela
neumrlosti. "

Poslije džamija najljepši i najmonumentalniji objekti islamske arhitekture su hamami. Svi su


građeni od kamena, prekriveni sa kupolama a imali su veoma lijepu unutrašnju dekoraciju. Prvi je
podigao Isa-beg Ishaković neposredno uz Carevu džamiju, a kratko vrijeme iza toga 1477. godine
Firuz-beg je sagradio jedan hamam na Baščaršiji koji je odavno propao a na njega nas danas
sjeća samo, jedan naziv male ulice Ćulhan. Pored ova dva postojali su još hamami Bali-bega na
Bistriku, Mehmed-paše na Kovačima, Rustem-pašin hamam, i jedini koji se sačuvao do danas Gazi
Husrev-begov. Nekada je imao dva odjeljenja: muško i žensko koja su bila iste veličine. Ispred tih
odjeljenja nalazio se predprostor natkriven velikom kupolom, u kome se nalazio lijep vodoskok. Tu
je bilo više manjih prostorija u kojima su se posjetioci pripremali za kupanje i odmarali poslije
kupanja. Iz prednje prostorije ulazilo se u drugu u kojoj je bila nešto viša temperatura, a koja se
zvala kalpaluk. Najveća prostorija bila je mejdan, prekrivena kupolom, iz koje se ulazilo u tri
manje prostorije, predviđene za kupanje, takođe presvođene kupolama. U sobama za kupanje
nalazila su se korita u koja je tekla topla i hladna voda iz zidova. Svjetlost u ove prostorije
prodirala je kroz otvore na kupolama. Iza sobe za kupanje, nalazio se rezervoar sa toplom vodom.
Poslije kupanja ljudi su se odmarali i pili kahvu u ćošku koji se nalazio ispred prostorije zvane
šadrvan.

Od korisnih i humanitarnih ustanova podizanih u Sarajevu najznačajnije su imareta i musafirhane.


Iako male građevine, koje u arhitektonskom pogledu nisu predstavljale vrijedna ostvarenje, bile
su veoma korisne jer su siromašnim, putnicima, đacima pružali besplatno prenoćište i hranu.

Sarajevo je bilo od onih gradova, čestih na Levantu, podijeljen na čaršiju trgovački dio i mirne
mahale za stanovanje.

Stambeni dio grada razvijao se po okolnim padinama, idući od centra prema periferiji. Pri
podizanju stambenih dijelova težilo se da se obezbjedi što više zelenila i svjetlosti. Kuće utonule u
zelenilo bašči i prostranih avlija, u kojima se uzgajalo raznovrsno voće, povrće i cvijeće, činilo je
ovaj grad jednim od najljepših u Bosni. U zapisima putnika namjernika za sarajevsko zelenilo se
kaže da se "preliva preko zidova koje opasuju kuće, i na sokake". Uz česmu u avliji ili duž visokih
zidova pružale su se ruže penjačice, između bijele kaldrme rasli su ježići koji su avliji davali izgled
najljepšeg bosanskog ćilima. Nezaobilazni su u avlijama šimširi kao i raznovrsno cvijeće: šeboji,
zambaci, bejturan, kasumpaše, šekaici, katmeri, pejgamberčići, hadžibeg, sabahčić i mnoge druge
vrste cvijeća. U sarajevskim baščama i avlijama obavezan je i jorgovan a često i igde. Gdje god je
bilo moguće kuće su građene na mjestima odakle se pružao bolji vidik i pokraj tekuće vode. Tamo
gdje nije bilo tekuće vode, pristupalo se vještačkom navodnjavanju kao što je na primjer bilo
prevođenje jednog rukavca Mošćanice preko Vratnika i Baščaršije. Ta voda tekla je kroz mnoge
bašče i avlije stvarajući prijatan ugođaj. 0 brojnosti i ljepotama sarajevskih bašči pisali su
mnogobrojni putopisci. Tako je prolazeći ovuda 1550. godine Katario Zeno zapisao da svaka kuća
ima svoj vrt i čardak, a vrtovi su lijepi poput onih u Padovi. Dok jedan engleski putopisac kaže:
"Ogroman broj stabala među kućama, od kojih su mnoge velike i lijepe, daju čitavom gradu izgled
krasnog vrta i nije čudo što ga zovu Damaskom Sjevera".

Malo je gradova u svijetu koji u nazivima ulica, toponima imaju nazive zelenila, drveća, cvijeća:
Behar, Cvijetna, Karanfil mahala, Pod trešnjom, Višnjik, Podhrastovi, Sedam šuma, Ispod oraha,
Vinogradi, Lipe, Velika drveta, Babića bašča, Zlatareva bašča, Iza gaja ulica, Iza lipa ulica, Iza
bašča ulica, Hrastovi, Nadlipe, Podgaj ...

Posebno su bili bogato uređeni enterijeri kuća. Tom prijatnom enterijeru nije ljepotu i ugodnost
stvarao namještaj koga i nije bilo mnogo, nego raznovrsne tkanine i ćilimi, rezbareno drvo, te
mnogobrojni predmeti od srebra i bakra izrađeni u dućanima sarajevskih kujundžija i kazandžija.
U mnogobrojnim dokumentima i zabilješkama putopisaca, nalaze se podaci o opremi stanova,
posebno bogatijih građana. Spominje se zlatno i srebreno posuđe, svileni dušeci, srmali jorgani,
jastuci od brokata i atlasa, stolovi od ebanovine, velika ogledala.

Što se tiče čaršije ona je bila izgrađena do kraja XVI stoljeća. Formirana sredinom XV stoljeća
veoma se brzo razvijala i svoj najveći uspon dostigla je u drugoj polovini XVI stoljeća. U toj čaršiji
egzistiralo je 80 raznih vrsta zanata, organizovanih u jake cehovske organizacije - esnafe. Ti
zanati bili su i topografski organizovani po vrstama zanata, odnosno esnafa, tako da su u jednoj
ulici bili dućani samo jednog ili više srodnih zanata. Kazandžiluk, Kujundžiluk, Kazazi, Halači,
Mudželiti, Kazazi, Kovači, Kundurdžiluk, Sarači, Bazerdžani, Aščiluk... sve skupa 45 takvih ulica
činilo je Sarajevsku čaršiju. Nadaleko čuveni proizvodi sarajevskih zanatlija zadovoljavali su
potrebe ne samo Sarajlija, nego su se izvozili i u druge krajeve.

Na području sarajevske čaršije izgrađen je čitav niz trgovačkih objekata. Najznačajniji među njima
su bezistani, zatim hanovi i karavansaraji, te mnogobrojni dućani, magaze i daire. Bezistani su
građeni samo po većim mjestima. Činjenica da su u Sarajevu podignuta tri bezistana govori kakav
je to bio značajan trgovački centar. Od tri sarajevska bezistana dva su se sačuvala do danas i
služe kao trgovački objekti. Gazi Husrevbegov, impozantna građevina uz koju je sagrađen i
Tašlihan. Ova dva objekta bila su povezana tako da su trgovci iz bezistana mogli direktno
kontaktirati sa mletačkim i dubrovačkim trgovcima koji su odsjedali u Tašlihanu. Pri gradnji
bezistana i Tašlihana pored domaćih majstora učestvovali su i dubrovački.

Drugi bezistan iz XVI stoljeća je Brusa bezistan, zadužbina velikog vezira i zeta sultana Sulejmana
Veličanstvenog. Prema svjedočenju Bernarda Navadera, Rustem-pašinog savremenika on je rođen
u Sarajevu. Ovaj bezistan dobio je ime po svili iz Bruse koja se u njemu najviše prodavala.
Sagrađen od kamena i prekriven sa dvije male i šest velikih kupola, toje tipičan trgovački objekat
kakvi se grade u XVI stoljeću širom Osmanskog carstva. Ima ulaze na sve četiri strane a otvori za
svjetlo se nalaze visoko na zidovima. Nekada je Brusa bezistan imao i dva trezora u kojima su se
čuvali esnafski defteri, sidžili i razne dragocjenosti.

Trgovački karavani, natovareni raznovrsnom robom i sa istoka i sa zapada pristizali su u


sarajevske hanove i karavansaraje. Najznačajniji među njima su Kolobara, Tašlihan i Morića han.
Zadužbina Isa-bega Ishakovića, Kolobara bio je veliki han sa četrdeset soba, a mogao je primiti
400 putnika i 35 konja. Poznati kameni han Tašlihan sagrađen je sredstvima Gazi Husrev-begovog
vakufa; opasan nizom dućana, dok su na spratu bile uređene sobe za noćenje. Česti gosti ovoga
hana bili su dubrovački trgovci. U njegovom dvorištu bio je veoma lijep sebilj sa više česmi, pored
kojeg je na stubovima podignuta mala džamija. Sve je to nestalo u požaru 8. 8. 1879. godine.
Bogatom Gazi Husrev-begovom vakufu pripadao je i Morića han, koji je najvjerovatnije sagrađen
krajem XVI stoljeća. Ime mu datira od prve polovine XIX stoljeća po tadašnjem zakupniku
Mustafa-agi Moriću i njegovom sinu Ibrahimu. Jedan je od rijetkih hanova koji je sačuvan do
danas - restauriran je i služi kao poslovni i ugostiteljski objekat.

Poseban impuls međunarodnoj trgovini davali su Dubrovčani. Oni su stanovali u kvartu Latinluku
ili kako se u službenim dokumentima nazivao Frankluk mahala - Franačka čaršija. U Sarajevu je
od 80-tih godina XVI stoljeća poslovala i moćna kolonija Mlečana i Firentinaca, trgovaca i
poslovnih agenata velikih trgovačkih kuća, koji su preko Dubrovnika i dolinom Neretve, a od
otvaranja splitske skele i preko Splita, napravili veliki promet u poslovima na Balkanu.

Značajnog udjela u trgovačkim poslovima imali su i Jevreji koji su se u Sarajevo doselili sredinom
XVI stoljeća. Prognani sa Pirinejskog poluostrva 1492. godine, naselili su se i u Osmanskom
carstvu. Njihova uloga bila je posebno značajna u spoljnjoj trgovini. Zbog toga što su bili povezani
sa drugim jevrejskim naseobinama i pojedincima kako širom Osmanskog carstva tako i izvan
njega.

Sarajevo je uglavnom naseljavalo domaće autohtono stanovništvo, koje je, posebno tokom XVI
stoljeća prihvatalo islam. Bilo je i stranaca ali u manjem broju. Podaci iz osmanskih izvora,
posebno deftera, pokazuju da je proces prihvatanja islama u Sarajevu i njegovoj okolini tekao
postepeno. Taj proces bio je najintenzivniji u XVI stoljeću, a početkom XVII stoljeća stanovništvo
Sarajeva bilo je gotovo u potpunosti muslimansko. Masovnost prihvatanja islama, podaci iz izvora,
svjedočenja stranih putopisaca, tolerantan odnos osmanske države prema pripadnicima
monoteističkih religija, porodice u kojima jedan ili više članova prihvataju islam dok drugi ostaju u
svojoj vjeri, sačuvan vlastiti jezik, jesu činjenice koje govore o procesu tog preobražaja. U skladu
sa islamskim principima sadržanim u Kur'anu časnom "Vama vaša a nama naša vjera" i "U vjeri ne
smije biti prisiljavanja" u Bosni se prihvata nova vjera islam.

Cijelo XVI stoljeće bilo je doba općeg prosperiteta Sarajeva. To j e doba njegovog kulturnog
procvata, doba u kome su njegovi stanovnici, prihvatanjem islama, prihvatili i tekovine islamske
kulture, prilagođavajući je ovim prostorima. Zahvaljujući brojnosti kulturno prosvjetnih ustanova
tokom XV i XVI stoljeća u Sarajevu je bilo dosta obrazovanih i uglednih ljudi, koji su svojim
naučnim doprinosom utjecali da Sarajevo bude vodeći kulturni centar Bosanskog sandžaka. Mnogi
su se školovali i van granica Bosne. Djela naših stvaralaca, posebno onih koji su pisali na
arapskom, turskom i perzijskom nalaze se po mnogim bibliotekama u Istanbulu, Parizu, Beču,
Budimpešti. Među istaknutijim pjesnicima koji su rodom iz Sarajeva ili su stvarali u Sarajevu u
ovom vremenu bili su Mustafa-paša Skenderpašić - Suni, Mehmed Ulamapašić Gajreti, Muhamed
Karamusić Nihadi, Muhamed Nerkesi, Sani Salih Bošnjak Potur, Hafiz Ahmed Jazidžizade, Tifli
Čelebi. Kao filolog najpoznatiji u Sarajevu bio je Muhamed Musić Allamek. Među rijetkim piscima
umjetničke proze koji su pisali na arapskom jeziku treba spomenuti još i Ahmeda Šemsudina
Sarajliju. Jedna od najljepših pjesama napisanih o Sarajevu je pjesma Muhameda Nerkesija:

"Na moju dušu je djelovala tuga što se rastajem sa Sarajevom ljutu mi je ranu načinio rastanak sa
sarajevskim prijateljima U njemu čovjek izgleda da poživjeti može dugo Na hiljadu mjesta u
Sarajevu teku česme, vode života. U zimskim danima studen steže grad, ali se ipak ozbiljni starci i
mladići sastaju u halvatima na razgovor Ali kad stigne doba proljeća i behara, U raj se pretvore
bašče ružičnjaka sarajevskih... "

Da se Sarajevo najintenzivnije razvijalo tokom XVI stoljeća, pokazuje i podatak da je početkom


XVII stoljeća bio izgrađen gotovo cijeli prostor koji je činio gradsku teritoriju sve do austrougarske
okupacije. Jer, iako je Sarajevo i tokom XVII stoljeća veliki i napredan grad, o kome s
oduševljenjem pišu mnogobrojni putopisci koji su ovuda prolazili, nema više one izgradnje kakva
je bila tokom zlatnog perioda Sarajeva, kada je podignuto preko 100 džamija, šest tekija, sedam
hamama, više medresa, biblioteka, mostova, hanova, karavansaraja... U XVII stoljeću u cijelom
Osmanskom carstvu počinje se osjećati kriza, što se svakako odrazilo i na razvitak Sarajeva.
Izgrađeno je svega nekoliko značajnih vjerskih i objekata kulturnog značaja. Vakufnama Hurema
sina Balije iz 1602. godine sadrži podatke o izgradnji mekteba u Hadži zade Hadži Ahmedovoj
mahali. On je uvakufio 86.400 akči, dvije kuće i jednu bašču za izdržavanje spomenutog mekteba
u selu Donji Nešat (blizu Pala). Vakif je odredio da se svake godine zasadi po deset stabala u
njegovoj bašči što je svakako urađeno jer na ovome mjestu danas postoji lijep gaj. Jedna ulica na
tom prostoru iznad Hrida asocira na tu vakifovu odredbu i nosi naziv Iza gaja.

Česte promjene na položaju bosanskog beglerbega, kao i izbor tih lica koji su često i samovoljno
uvodili neke namete, izazivalo je nezadovoljstvo stanovništva. Dolazilo je do pobuna pa i u
Sarajevu je početkom XVII stoljeća izbila pobuna uslijed samovolje muselima Kurda.

Jedna od ličnosti koja se istakla medu uglednim ljudima u XVII stoljeću je Ibrahim ef. Bistrigija.
Vrativši se iz Carigrada gdje se školovao i gdje je stupio u derviški red nakšibendija, sagradio je
na Bistriku hanikah poseban tip medrese za izučavanje mistične filozofije. Od 1631. do 1664.
godine bio je sarajevski muftija.

Urbanom razvitku Sarajeva doprinijela je i činjenica što je ovaj grad od svog osnivanja pa do
1553. godine, a onda od početka XVII stoljeća bio administrativni centar Bosanskog sandžaka,
kasnije Pašaluka. Prema dokumentima sačuvanim u historijskom arhivu u Dubrovniku vidi se da
već od 1607. godine bosanske paše borave u Sarajevu. U junu te godine dubrovački poklisar
Jacobus de Lucaris, dobio je uputstvo svoje vlade da sačeka dolazak novog bosanskog paše u
Sarajevu, a od 1612. godine, pa kroz cijelo XVII stoljeće dubrovački poklisari išli su bosanskom
paši u Sarajevo. "Devetog tekućeg, poslao je Paša svog kapidžibašu, sa mnogim drugim sa svoga
dvora, da me dignu od kuće i povedu u njegovu palaču" pisao je Pietro di Giorgio, a onda su ga
"uz izvanrednu pompu" odveli do palače na jednom od najljepših pašinih konja, svečano
opremljenog. Kada je stigao do paše ovaj ga je "s čitavim svojim dvorom, gdje su bili svi velikaši
(tutti gli grandi di Bosina et di Herzegouina), dočekao na nogama i posjeo pored sebe. "
Mnogobrojni izvještaji Dubrovčana, posebno oni iz XVII stoljeća gotovo su jedina svjedočanstva
ceremonijala na dvoru bosanskih namjesnika. Poznato je da su Dubrovčani pri-likom dolaska
svakog novog namjesnika u Sarajevo, išli da mu se poklone, noseći uobičajene darove.
Snabdjeveni kredencijalnim pismom, raznim dokumentima koji su sačinjavali pri-vilegije tražio je
audijenciju od pašinog ćehaje. Kada bi dobio odobrenje, ulazio bi u saraj, gdje je sjedio paša,
okružen raznim velikodostojnicima, službenicima i izabranim građanima, poljubio ruku paši i
predao mu poklone, koji su se uglavnom sastojali od svilenih tkanina, sukna, šećera, južnog voća,
raznih poslastica, svijeća itd. Jedan od onih izvještaja koji pokazuju kakav je raskošan bio
ceremonijal kod bosanskih namjesnika, je i pismo Marka Pucića, koje on piše svojoj vladi poslije
prijema kod tadašnjeg bosanskog beglerbega Sejdi Ahmed-paše. Njegova uprava u Bosni
upamćena je i po tome što je njegov dvor blistao u svom sjaju, a njegova vojska i pratnja mnoge
je zapanjila svojom "veličinom i gizdavošću". Dvor mu je bio uređen kao sultanov, sa onim
ceremonijalom svojstvenim samo najvišim funkcionerima.

"U srijedu ujutro", pisao je Marko Pucić,"... posla njegova ekselencija svoga kapidžilar ćehaju, da
mi saopšti da se pripremim za poklonjenje, a približno poslije jednog časa uputi haračbašu sa
osedlanim konjem, ukrašenim bogatom opremom, i sa četrnaest čauša da me otprate od kuće do
saraja u kome je boravio. Proveli su me kroz veliki špalir poređanih sejmena i saridžija,
naoružanih arkebuzima sa fitiljima koje su držali u rukama. Na početku ovog špalira dočekala su
me dva alaj-čauša, divno obučena, sa perjanicama na glavi i s posrebrenim štapovima u rukama.
Pošto su mi se poklonili jedan od njih krenu ispred mene. Tako su me dopratili do dvorišta saraja
Njegove ekselencije, a odatle do sobe, gdje mi je pripremljena audijencija, i koju sam zatekao
punu agalara..." I nekoliko putopisaca koji su prolazili kroz Sarajevo tokom XVII stoljeća zapazili
su da je pašin saraj lijepa i raskošna građevina.

Godine 1626. kroz Sarajevo je prošao Splićanin Atanasije Grgičević, i o tom putovanju poslao svoj
izvještaj njemačkom caru. Za Sarajevo kaže daje to velika varoš, kroz koji teče jedna rijeka preko
koje ima više lijepih kamenih mostova. Ima više česmi, mlinova, 115 džamija. Prema ovom
putopiscu Sarajevo je tada imalo 15.000 kuća, među kojima 12.000 trgovačkih i zanatskih
dućana. Katoličkih kuća bilo je četrdeset. Te godine kapelan katoličke župe u Sarajevu bio je fra
Franjo Budimirović. Atanasije Grgičević dalje piše da u gradu ima jedna velika kuća za Jevreje
opasana velikim zidom. Sarajevski rabin godine 1634. bio je Samuel Baruh. Iz te godine sačuvan
je najljepši opis sarajevske čaršije koji je dao vitez Henrik Blunt: "Na glavnom trgu i u pedeset
ulica nakraj trga ima, valjda, šest ili sedam stotina dućana i zanatske radnje grupisane su strogo
po cehovima - oni ih zovu esnafi baš kao i u Zapadnoj Evropi i kao što je donedavno bilo i u
engleskim velikim gradovima. U kožarskoj ulici koju zovu "Sarači" možeš vidjeti divne robe iz
raznobojne kože i prekrasne konjske opreme, da je se nagledati ne možeš . Nedaleko su trgovine
svakovrsnog krzna od šumskih zvijeri. Među njima ima tako krasnog, da bi londonske žene dale
ne malo godina života za jedan ogrtač iz njega. U jednoj podugoj ulici vidio sam dućane, prepune
zlatnog nakita, ljepote kao u haremskih ljepotica iz arapskih i indijskih bajki, a iz srebra izrađeni
ukrasni predmeti svojom ornamentikom, punom fantastičnih šara, ne zaostaju nimalo za
venecijanskim radovima ove vrste.

Naročito su me opčarali srebrom i zlatom vezene bezbrojne lule i lijepi išarani čibuci, ponekad dugi
tri jarda. Kad uđeš u kafanu i ogledaš se za mjesto gdje ćeš sjesti, valja ti dobro paziti da ne
zapneš za čibuke koje pušači, sjedeći na oniskim jastucima, ispruže do nasred kafane. Ako nogom
staneš na čibuk, ili ga samo dirneš, može te skupo stati, jer kvariš ćeif Sarajlije. I koliko god je na
čaršiji graja, u kafani je tišina. Lijepo čuješ kako krklja tekućina u nargilama i kako vri kahva na
žeravici. Kad uniđe novi gost, najprije pogleda i potraži mjesto gdje će sjesti, pa kad sjedne, onda
se ogleda desno i lijevo i pravo po gostima, koji od ranije sjede u kafani, pa onda, pošutjevši još
minutu ili dvije, izrekne pozdrav. Zatim opet šutnja kao u katoličkih trapista.

U trgovinama tekstilom vidlo sam dobre engleske čohe i skupocjene i španske i venecijanske
kadife. Tkanine za laganu žensku odjeću, kao paučina tanku svilu s prekrasnim mustrama
dobavljenu iz Male Azije. Nešto podalje vidimo kako žene oblače na noge čizme od crvene ili kao
limun žute kože. "

Godine 1628. u Bosnu je za beglerbega došao Abaza Mehmedpaša. Period njegove vladavine u
Bosni, ostao je zapamćen kao doba stalnih nemira. U jednoj turskoj kronici zabilježeno je da se
Abaza-paša bio okomio na bogatog sarajevskog trgovca Hadži Sinanuddina Jusufa, oca
Mustafapaše silahdara sultana Murata IV (1623-1640), osnivača poznate Hadži-Sinanove tekije u
Sagrdžijama, koja je ujedno jedini značajniji objekat podignut u Sarajevu u XVII stoljeću.
Mustafa-paša je tekiju podigao na ime svoga oca Hadži Sinana u nekadašnjoj Sarač Alijinoj mahali
izmedu 1638. kija ima više prostorija, što odgovara prirodi zikra i života pripadnika reda kaderija:
simhana, stan za šejha, musafrhana, mejdan odaja koju dijeli jedan hodnik od kahve odžaka. U
svome ljetopisu poznati kroničar Sarajeva Mula Mustafa Bašeskija spominje da je u Hadži
Sinanovoj tekiji bila i ludnica. Iako je više puta stradala u požarima, tekija je do danas sačuvala
svoj prvobitni izgled. Posebnu vrijednost u tekiji predstavljaju kaligrafski natpisi na zidovima
ulaznog i dvorišnog dijela tekije. Preko stotinu očuvanih kaligrafskih natpisa po likovnoj vrijednosti
spadaju medu najvrjednija umjetnička ostvarenja ove vrste kod nas. Pored redovnih derviških
obreda u tekiji se izučavao tesawuf, čitala se i izučavala djela na perzijskom, turskom i arapskom
jeziku. Šejhovi i derviši Hadži Sinanove tekije i sami su bili pjesnici, među kojima je najpoznatiji
Šejh Hasan Kaimija. Rođen je u Sarajevu u prvoj polovici XVII stoljeća gdje se školovao. Kasnije
odlazi u Sofiju gdje je pred Šejhom Muslihuddinom iz Užica stekao više obrazovanje. Njegovo
glavno djelo je Divan, ali on " ...pripada više žanru tekijske poezije jer su mu pjesme tesavufske
ode Bogu i kadirljskom osnivaču Abdulkadiru Gejlaniju." I sam je osnivač jedne tekije u Sarajevu
koja je pripadala redu Halvetija. Nalazila se na desnoj obali Miljacke, niže mosta Ćumurija.
Izgorjela je 1697. godine i na njenom mjestu je podignuta nova koja je pripadala redu
nakšibendija.

Godine 1640. u Sarajevu se desio zemljotres i tom prilikom srušila se je munara Komatinove
džamije. Iste godine kroz Sarajevo je prošao Pavle iz Rovinja. Iz njegovih zabilježaka se vidi da je
Sarajevo stjecište trgovaca, puno robe koja ide iz Mletaka u Carigrad. "Razgledali smo jevrejsku
čaršiju, gdje ima mnogo dućana, kao što su na pijaci Sv. Marka, ali nema onako fine robe.
Pokazaše mi carinarnicu, koja je nalik na manastirsko dvorište, puno denjkova robe. Razgledasmo
kovačku i kujundžijsku uličicu, sve lijepo uređene... Pokazaše mi begovu palaču. U njoj bilo velikih
ogledala. Vidjeh njegov kabinet sa lijepim pisaćim stolom, malim stocem od abanosa. Prođosmo
kroz sudijinu palaču, ali se zbog mnogog svijeta ne popesmo uz stepenice. Bacismo letimičan
pogled, te vidjeh da je lijepa palača. "

Godine 1644. u sarajevskoj čaršiji je izbio veliki požar i tom prilikom izgorjela je pravoslavna
crkva. Između 1639. i 1645. sarajevski župnik bio je fra Matija Benlić.

Dvadesetogodišnja borba oko Krita (Kandije), u stvari je završetak vjekovnog napora Osmanlija
da istočno Sredozemlje učine svojim jedinstvenim posjedom. Kada je 1645. godine izbio Kandijski
rat, njegove posljedice osjećale su se i u Sarajevu. Ne samo glad, nego i kuga koja je harala u
Sarajevu 1647. godine, dovodili su stanovnike Sarajeva u veoma težak položaj. "Umire se od
gladi, nema mesa ni povrća..." pisao je 1655. godine jedan mletački povjerenik iz Sarajeva.

Godine 1656. u Sarajevu je ponovo izbio požar, i tom prilikom stradala je cijela čaršija na desnoj
obali Miljacke. Izgorjela je i Varoš sa Starom pravoslavnom crkvom kao i Latinluk sa katoličkom
kapelom. Dvije godine iza toga pravoslavna opština je tražila da dobije ferman da obnovi crkvu i
tom prilikom za njenu obnovu utrošeno je 64. 500 akči. Sarajevsku parohiju u to vrijeme
opsluživao je jedan proto sa dva sveštenika.

Iste te 1656. godine u Sarajevo je stigao dubrovački poklisar Božo Prokulo na poklonjenje novom
bosanskom paši Sulejman-paši i zapisao da je sarajevska čaršija "... velika, bogata, u središtu one
trgovačke mreže koja je bila razapeta između Ankone, Mletaka, Budima i cijelog Prednjeg istoka,
ona je već raspolagala snažnim i vidljivim slojem trgovaca koji su mogli i htjeli da ispolje svoju
posebnu volju. "

Dvije godine kasnije, 1658. kroz Sarajevo su prošla dva francuska putopisca i ostavili veoma
zanimljive opise Sarajeva iz tog vremena: Poullet I Quiclet.

"Ovaj grad Sarajevo je prijestolnica jednog od najvažnijih pašaluka"; piše Poullet, "On je prilično
velik, mnogo duži, nego li širi, pa je udubljen prema sjeveru između dvije planine. On ima
mnoštvo džamija s olovnim krovom, koji se svršava s turbetom. Svaka ima svoju česmu s poviše
pisaka, na kojoj se peru oni koji se nijesu umili kod kuće ili koje je poziv na molitvu zatekao na
ulici... Imaju obično dva stana: njihov i njihovih žena, a u svakom stanu ima nekoliko soba
opredijeljenih za noć i za dan ". On dalje opisuje detaljno unutrašnjost kuća, način odijevanja
stanovnika, bosanskog pašu "...koji svakog popodneva izlaziše u pratnji od petnaest do šesnaest
stotina konjanika, isto tako lijepih ljudi, kao i ćilih konja. Gotovo u svih konja grudi, uzde i sapi
bijahu nakićeni srebrenim ili pozlaćenim pločama... " Iste godine o Sarajevu piše Quiclet: "Ima tu
(u Sarajevu), sto i jedna džamija ili mesdžid, a sedam njih pokriveno je olovom; rijeka koja ondje
protiče zove se Miljacka i ne nosi lađa. Ima vrlo lijepih šetališta i kamenih i drvenih, dosta lijepih i
dobro načinjenih mostova, te 169 lijepih česama. Grad je pun vrtova, te je malo kuća bez
posebnog vrta, a svi su puni voćaka, osobito jabuka; ali sve su kasnorodne radi velike zime i
snijega, koji dugo traju, obično čitavu zimu. Grad je ukrašen sa tri ili četiri hamama ili javna
kupatila za oba spola, ali u razne satove, a osobito u četvrtak i petak, na koji dan žene idu onamo
kao na procesiju; a idu po cijelom gradu zastrte kao da su maskirane, bijelim velom ... Vidjeli smo
i tekije i manastire, neke vrste njihovih monaha, koji u petak igrahu i moljahu Boga svojim
jezikom, a jedan se po zvuku malih muklih bubnjeva okretao, koji ga je kako velebodrio. I okretali
bi se a da ne padnu, po deset hiljada puta... Veliki trg ili čaršija je čudo. U nedjelju koja je u
Turskoj pazarni dan, naći je tamo neizmjerno naroda i svake vrste robe na prodaju. Ima i vrlo
lijepih tržnica, zatvorenih, koje se noću zatvaraju kao zemaljske palače; zovu ih bezistani. Tu se
prodaje sukno (draps), vosak, platno, koža, lijepo krzno i postave, svila i druga roba koja dolazi iz
Mletaka, i druga roba i radovi iz zemlje. "

Godine 1660. kroz Sarajevo je prošao čuveni putopisac Evlija Čelebija i ostavio dragocjene zapise
o ovom gradu: "Na zemlji ima mnogo gradova po imenu Saraj: AK Saraj, Tabe-saraj između
Perzije, Ðurđistana i Degestana, Šehir saraj na obali rijeke Erdelja, kad se prođe polje Hajhat,
sada u zemlji Moskoviji, Vize-saraj u Rumeliji i drugi. Ali ovaj bosanski kameni šeher Sarajevo je
od svih ovih napredniji, ljepši i življi. U donjem i gornjem dijelu šehera teku bezgranične i
bezbrojne žive vode, a sa svih strana ukrašen je mnogobrojnim baščama, koje izgledaju kao
ružičnjaci ili ograđene rajske bašče... " "Ovdje ima dvadeset i šest hiljada bašča kao rajskih
vrtova, a kroz svaku teče živa voda. Ti su vrtovi krasni kao zemaljski raj (bagi irem). Ukrašeni su
raznovrsnim hladnjacima, bazenima i šadrvanima. Jedno izletište je Bašča Mevlevijske tekije na
obali rijeke Miljacke. Iznad nje je izletište u Gaju male tekije. Tu ima neka vrsta tako sočnog i
ukrasnog crnog grožda da ga se čovjek ne može zasititi. Zatim ima izletište na Vrelu Bosne. Na
obali te rijeke ljudi iz cijelog šeher Sarajeva koji znaju da uživaju razapnu manje i veće šatore te u
mrežu love pastrmu, tešku po jednu oku. Od nje prave ukusne ćevape, pa jedući i pijući uživaju."
Interesantne podatke Evlija Čelebija donosi i o stanovništvu Sarajeva: "Kako je ovdje klima
prijatna, ljudi su u licu rumeni. Sa sve četiri strane šehera su planinski pašnjaci, a živih voda ima
mnogo. Zbog toga je stanovništvo krepko i zdravo. Cak ima više hiljada starih i dugovječnih ljudi
koji su bili i prošli, oronuli i iznemogli, ljudi koji su prevalili prosječni život od sedamdeset
godina... Sve su to bogobojažljivi ljudi, čistog ispravnog i nepomućenog vjerovanja. Oni su daleko
od zavisti i mržnje, a svi su, staro i mlado, gospoda i sirotinja istrajni u molitvi. Pa i kad u čaršiji
brojeći novac, čuju poziv na molitvu (ezan), reknu: "Odazivam ti se, Bože"; i ostavljajući novac,
onako otvoreno, jatimice hrle u džamiju ne zatvorivši dućan. Poslije kada obave molitvu, vraćaju
se i nastavljaju posao u trgovini, jer se svi stanovnici drže izreke: "Trudbenik je ljubimac Božiji"...
" Narod se u ovim krajevima u pučkom govoru zovu Bošnjaci ("Bošnjak"). Samo draže im je kad
se kaže Bosanac ("Bosnevi"). Kao što je čist njihov jezik, tako su, zaista, i oni sami bistri ljudi koji
sve ispravno prosuduju. Jezik im je blizak latinskom. "

U sarajevskoj čaršiji egzistiralo je 80 raznih vrsta zanata organizovanih u jake cehovske


organizacije. Dobar dio čaršije bioje natkriven, te prolazeći kroz nju, Evlija Čelebija kaže da je
sarajevska čaršija slična onima u Brusi i Halepu: "U čaršiji ima u svemu hiljadu i osamdeset
dućana koji su uzor ljepote. Sama čaršija je veoma privlačna i izgrađena po planu. Svaki pojedini
dio čaršije je natkriven isto kao čaršije u gradovima Halep i Brusa, samo što ti krovovi nisu
građeni od tvrdog materijala, nego samo od debelih greda. Glavne ulice su čiste i pokaldrmisane,
a u jednoj krasnoj zgradi koja je sagrađena od tvrdog materijala nalazi se bezistan. Tu se može
vrlo jeftino kupiti svakovrsne robe iz Indije, Arabije, Persije, Poljske i Češke. Kako su Dubrovnik i
Mleci udaljeni od ovoga grada samo dva tri konaka, to se iz Zadra, Šibenika i Splita za dva dana
doveze na komorskim konjima u ovaj grad bezgranično mnogo vrsta robe, skupocjenog sukna i ,
finih svilenih tkanina, koje se prelijevaju kao mramor, pa se tu prodaju. Čohadžijska (suknarska)
čaršija i kazandžijski bazar su vrlo živi. "
Esnafi u kojima su bile udružene sarajevske zanatlije bile su veoma moćne organizacije. Oni su
imali svoju upravu, u koju su ulazili najugledniji članovi korporacije. Na čelu esnafa bio je ćehaja,
a uz njega važni funkcioneri bili su kalfabaša, ustabaša, jigit, čauš, bajraktar. Odbor esnafa, pored
ćehaje i ostalih funkcionera činili su i ugledniji majstori. Po potrebi ćehaja je sazivao i esnafsku
skupštinu na kojoj su pravo glasa imali samo majstori. Esnafi su se držali svojih statuta, prema
kojima su se tačno znali poslovi esnafa. Zanatlije su mogle otvarati dućane samo u čaršiji svoga
esnafa npr. kazandžija u Kazandžiluku, sarač u Saračima, mudželit u Mudželitima itd. Izuzetak su
činili slabiji esnafi ili nekazanimanja koja su bila potrebna svakoj čaršiji.

Dućani u čaršiji bili su otvoreni po cijeli dan. Noću, kada je čaršija bila zatvorena čuvali su je
posebni čuvari - pasvandžije. Njih su plaćali zanatlije i trgovci.

Sarajevo je u XVII stoljeću i važan trgovački centar. Sarajevski trgovci održavali su žive trgovačke
veze sa drugim trgovačkim centrima, kao što su Istanbul, Solun, Dubrovnik, Venecija, Ankona,
Split a kasnije i Trst. Sarajevska čaršija bila je centar odakle su se snabdijevali robom, posebno
uvoznom gradovi Bosne i Hercegovine. Izvozili su se koža, vosak, noževi i slično, a uvozilo se
maslinovo ulje, duhan, kahva, riža, sahtijan, pamuk, staklo (posebno iz Venecije), razne vrste
tkanina. Pored značajne uloge u privrednom životu grada, trgovci sarajevske čaršije bili su i
posrednici u unošenju kulture u raznim vidovima i sa Istoka i sa Zapada, što se naročito
manifestovalo u nošnji, modi, kozmetici, u širenju književnosti i sl.

U XVII stoljeću porasla je i uloga domaćeg kršćanskog stanovništva u gradskoj privredi. Među
zanatlijama posebno se ističu zlatari, ćiji proizvodi nalaze mjesto u crkvama i van Sarajeva. Na
njihovim predmetima osjeća se snažan orijentalni utjecaj.

Pored požara u Sarajevu su bile česte i poplave. Tako je Osman ef. Sugalija zabilježio u svojoj
Kronici, da je 4. aprila 1665. godine počeo padati snijeg, te padao tri dana i prouzrokovao
poplavu. Iste godine pala je i kiša kakva se nije zapamtila u mjesecu junu i poplavila Sarajevo.

U XVII stoljeću nastaju najbolja djela divanske poezije i kod nas. Pored Mostara, Sarajevo je grad
u kome nastaju divni primjeri ove književnosti. Svoja djela ovdje su stvarali, Nerkesija, Mehmed
Fevzija, Husejnbeg Alajbegović, Mirija, Abdulkerim Bošnjak Samija, Sukkerija Zekerija, Mustafa
Bošnjak Katibija, Hasan Kaimija. Mnogi od njih pisali su nadahnuti ljepotama Sarajeva, njegovim
zelenilom, baščama, živopisnim mahalama, mostovima, česmama. Najdužu poemu o Sarajevu
napisao je Ahmed Ćelebi, rođeni Sarajlija. Napisao je za vrijeme svoga boravka u Carigradu,
prožet čežnjom za rodnim krajem:

" Kazuj, lahore, o mom zavičaju,


kako je?
Šta je s mojim srcu dragim
gradom?
Je li sada poput raja Sarajevo
ljepotica puno?
Kako je to divno mjesto koje
vidik obasjava!
Kako da ga hvalim kad na svijetu
malo mu je ravnih?
Ne bih slagao da kažem da je
drugi raj.
Žubore li na sve strane potoci?
Izviru li hladna vrela?!
Pije li se rujno vino boje
jorgovana?
Je li zasjela vesela družina
gospodski na cvjetnoj livadi?
Da li uživaju?
Kako li se zabavljaju?
(prev. O. Mušić