ING. ARH.

ALIJA BEJTI

POVIJEST I UMJETNOST FOE NA DRINI

6. JAVNA KUPATILA Pored toga to je svaka foanska kua, ak i svaka stambena prostorija u takvoj kui imala svoju kupaonicu ili banjicu, u Foi je do ezdese tih godina osamnaestog stoljea bilo izgraeno i nekoliko zasebnih kupatila zatvorenog tipa ili kako se onda zvahu h a m a m a , namijenjenih iskljuivo javnoj upotrebi. Stariji Foaci i danas kazuju da je nekad u Foi bilo s e d a m , a neki vele i d e v e t takvih kupatila. Vei dio tih kupa tila, o kojim se sauvalo sjeanje u narodu, danas moemo i dokumentima potvrditi, pa Foi po broju tih objekata bjee u itavoj Bosni i Hercegovini ravno jedino Sarajevo. A kad tim javnim kupati lima dodamo i sve one kune, onda sigurno mo emo ustvrditi da je Foa jo u esnaestom sto ljeu bila grad koji je u pogledu sanitarne kulture i tehnike daleko odmicao ispred svih ondanjih, a i kasnijih gradova zapadne Evrope, u kojim su se ljudi poeli intenzivnije kupati i po kuama gra diti kupatila tek u drugoj polovini prologa vijeka. Od tih starih foanskih hamama do danas su se ouvali tek mjestimino ostaci i fragmenti, ali njihovu arhitekturu moemo prilino dobro na zrijeti iz same injenice, to su svi hamami turske arhitekture bili izvoeni u potpuno istom mate rijalu, istoj tehnici izvoenja pa i u istim oblici ma, samo to su se razlikovali po veliini, po broju i meusobnom odnosu prostorija. Kako je hamamu trebala najvia voda i vatra, dakle dobre sluge a zli gospodari, to su svi takvi objekti, pa tako i oni u Foi, bili graeni iskljuivo od ka mena, svi su imali neobino debele, masivne sti jene, a prekrivao ih je niz kupola i kupolica te polubavastih svodova. Ve se po tome, a i po ouvanim primjercima u drugim mjestima, dade zakljuiti da su i foanski hamami bili objekti monumentalnijeg obiljeja i boljih graevnih kva liteta, koje je jo posebno pojaavao ukusno ra en dekor i inventar u samoj unutranjosti ha mama. Unutranjost svakog takvog hamama di jelila se u niz prostorija tano odreene namjene, a meu svima se isticala kao najvea i najrepre zentativnija dvorana pod velikom kupolom, zvana a d r v a n. Ta dvorana, koja se tako zvala po vodoskoku ili adrvanu koji je u sreditu pljutao, bila je ekaonica, a i prostor za osvjeenje i zabavu poslije kupanja, kad je poseban k a h v ed i j a spravljao tu kavu i gostio posjetioce.
3
Nae starine IV

Tim javnim kupatilima podjednako su se slu ili i mukarci i ene, svejedno to su i kod kue imali kupaonicu, jer je u kupatilu kupanje bilo mnogo ugodnije i temeljitije, a, osim toga, takva kupatila pruala su jo mogunost parenja i znojenja. Kad su ile u takav hamam ene, nosile su od kue, osim jela kojim su se gostile pri zabavi u adrvanu poslije kupanja, i pribor za kupanje, koji se sastojao iz itavog niza rekvizita: boa, marama, petemalj, havlija, futa, nanule, bakreni tas, lif, hamam-kapa zvana kubajlija, hamamkoulja, buhurdar (kadionica) i razna kozmetika sredstva. Cio taj pribor nosio se u zasebnoj hamam-kesi, a zvao se h a m a m - t a k u m , i imala ga je svaka bolja kua. Jedan takav hamam-ta kum spominje se u jednoj foanskoj kui god. 1871. Bio je vlasnitvo neke P a a n e, kerke Hadi-Salihove, a ene Mustafage, sina Ahmedagina; kad je ona umrla, u januaru ili februaru god. 1871, popisana joj je ostavtina a meu osta lim stvarima i hamam-takum, procijenjen na 32 groa i 20 para. 1 1 4 Istraivanja prof. Kreevljakovia, koji je po sebno prouavao i opisao prolost hamama kod nas, iznijela su na svjetlo tri hamama u Foi, i to sultan-Bajazidov, sultan-Fatimin i Mustafa-efendijin. Prof. Kreevljakovi je ukazao jo na jedno mjesto na desnoj obali ehotine, na kojem je, na vodno, nekada stajao hamam. 1 1 5 Prema najnovi jim, pak, dokumentima danas znamo jo za druga tri hamama u Foi, a ima indicija i za jo jedan, pa bi tako moglo i odgovarati istini ono predanje koje kazuje da je nekad u Foi bilo sedam hama ma. Evo podataka o tim hamamima: 1. H a m z a b e g o v h a m a m spominje se prvi i posljednji put u pristupanim izvorima god. 1614 (1024); iz toga izvora saznajemo da ga je te go dine izdao u godinji zakup od Jurjeva do Jurjeva mutevelija Hamzabegova vakufa za 600 aki. l l 6 Njegov osniva Hamzabeg apsolutno je indentian s osnivaem istoimene damije u Foi, koji je,
114 Arhiv porodice Mufti u Orijentalnom insti tutu u Sarajevu, isprava neregistrirana. 115 H. Kreevljakovi, Banje u Bosni i Hercego vini (1462.1916.), drugo popravljeno i proireno iz danje, Sarajevo 1952, str. 9091. 116 Originalni godinji obraun Hamzabegova va kufa u Saliha Muftia u Sarajevu.

33

kako ve znamo, kao hercegovaki sandak sjedio u Foi od februara god. 1470 do kraja 1474. Prema tome, hamam je nastao u tih pet godina, a najka snije 1474, pa je to i najstariji objekat te vrste u Foi. Evlija elebija, boravei u Foi god. 1664, unio je u svoj putopis i mnoge pojedinosti o tome gradu, naveo ak da Foa ima tri hamama, ali medu njima uope ne spominje Hamzabegov, pa po tome taj hamam mora da je propao ve prije god. 1664. 2 . H a m a m s u l t a n a B a j a z i d a , osnivaa dananje Careve damije. Prvi i posljednji izvor koji nam spominje taj hamam jest putopis Evlije elebije. Tu se taj hamam samo poimence spomi nje, i nema nikakvih drugih podataka o njemu. Kako je sama Bajazidova damija graena god. 15001501, to je i hamam, druga Bajazidova zadubina u Foi, sigurno nastao u to vrijeme, pa je, vrlo vjerojatno, po vremenu gradnje drugi ha mam u Foi. 3. Hamam sultan - F a t i m e . I za taj ha mam znamo jedino iz Evlijina putopisa. Nastao je, bez sumnje, u isto vrijeme kad i njena damija u tome mjestu, vrlo vjerojatno jo u prvoj polovini esnaestog stoljea. U doba Evlijina prolaska kroz Fou jo je sluio svojoj namjeni. 4 . A h m e d - p a i n h a m a m poznat nam j e samo iz jednog originalnog dokumenta iz god. 1615, u kojem se navodi da ga je mutevelija Ahmed-paina vakufa tada dao u godinji zakup (od Jurjeva do Jurjeva) za 800 aki. 1 1 7 Budui da ni taj hamam ne navodi Evlija elebija, vjerojatno je i on, kao i Hamzabegov, propao prije god. 1664. Ne znamo nita ni o vremenu postanka toga ha mama, niti ko je upravo bio Ahmed-paa, njegov osniva. Vrlo lako je mogue da je taj Ahmed-paa identian s velikim vezirom Ahmed-paom Hercegoviem, tj. najmlaim sinom Hercega Stjepana, Stjepanom, a sultan-Fatima, koja je u Foi sagra dila damiju i drugi hamam, s Ahmed-painom enom, kojoj je doista ime bilo F a t i m a i koja je porijeklom bila od vladalake kue, samo to se pisci razilaze u pitanju njenih roditelja: jedni vele

da je ki Bajazida II, drugi da je unuka, je navode kao ker Selima I. Ahmed-paa govi umro je god. 1518, i, ako bi gornji u Foi bio doista njegov, onda je morao prije god. 1518.

a trei Hercehamam nastati

5 . M u s t a f a - e f e n d i j i n h a m a m takoer nam je poznat jedino iz Evlijina putopisa. U tom izvoru se navodi da je kraj toga hamama me e m a (sudska zgrada) i da je i nju gradio isti osniva, zatim iroka m u s a 1 a, na kojoj graani obavljaju molitvu. Musala je irok i potpuno otvo ren prostor, na kojem se obavljala zajednika mo litva u veim skupovima. Imalo ju je svako neto vee mjesto, a ona u Foi bila je na platou iznad Ortakola, upravo na prostoru izmeu dananje sahat-kule i kolskog druma kraj Drine, pa je, prema tome, i Mustafa-efendijin hamam bio na tome zaravanku. U jednome dokumentu iz god. 1866/67, to u ga iscrpiti kasnije kod obrade vo dovoda i esama, navodi se kao objekat orijen tacije stari hamam kraj musale, to jasno ka zuje da je tada jo postojala zgrada toga hamama, ali to ne mora znaiti da je taj hamam tada jo i radio. Za osnivaa toga hamama Mustafa-efendiju Evlija navodi da je u asti spahijskog za stupnika, a on je sigurno identian s M u s t a f a e f e n d i j o m , s i n o m I s a b e g o v i m , rodom iz same Foe, koji je u asti ba-halife carskih silihdara ostavio vakuf za Atik-Ali-painu damiju u Foi i o tome napisao zasebnu zakladnicu u Ca rigradu 17 I 1656. Kadi, koji nam daje podatak o toj zakladnici, navodi jo na osnovi jednog zapisa, to ga je vidio u Foi, da je spomenuti Mustafaefendija umro naprasno u Carigradu 26 VIII 1657 godine. 1 1 8 Prema tome, hamam o kojem je rije nastao je neto prije god. 1657 i spada u mlade objekte te namjene u Foi. 6. H a m a m H a d i - M e h m e d - p a e Ku k a v i c e najmlai je objekat te vrste u Foi. Sa graen je izmeu god. 1752 i 1758, jer je te prve godine graena Kukaviina damija kao glavna njegova zadubina, a posljednje navedene godine, upravo 21 jula, legalirizana je Kukaviina vakufnama, u kojoj se, meu koristonosnim objektima koji se zavjetavaju, navodi i taj hamam. 1 1 9 Dru gih podataka o tome hamamu nema, niti se uope zna dokle je radio. To su hamami za koje dokumentarno znamo da su postojali. Meutim, u Foi i danas postoji na rodno predanje koje kazuje da su u gradu bila jo dva hamama: D a f e r b e g o v i M u m i n b e g o v , dakle dvojice ljudi, koji su tu, kako ve znamo, sagradili i po jednu damiju. Jedno preda nje ide jo dalje i kazuje kako su Hamzabeg, DaIsprava na istome mjestu. Kadieva kronika, IV, str. 144. 119 Ovjeren prijepis vakufname u Vakufskoj direk ciji u Sarajevu.
118 117

Tlocrt ostataka hamama(?) na Pazaritu ispod Careve damije

34

ferbeg i Muminbeg bili tri brata, kako su jedan iza drugog bili hercegovaki mutesarifi (tj. sanda ci) i da su svatrojica u Foi sagradili po damiju i hamam. Ta predaja moe biti samo donekle isti nita. Ako su Daferbeg i Muminbeg doista uprav ljali Hercegovinom, to je mogue ve po samoj njihovoj begovskoj tituli, onda su oni bili na tom poloaju samo poslije god. 1522, jer nam je lista hercegovakih sandakbega do te godine potpuno utvrena i popunjena drugim imenima, a u tom sluaju njih dvojica ne mogu biti Hamzabegova braa i nisu mogli jedan iza drugog biti mutesa rifi, jer je Hamzabeg, kako znamo, bio na tome poloaju jo god. 14701474. Samo pak pitanje jesu li njih dvojica doista sagradili po hamam u Foi, ostaje otvoreno, ono se ne moe zasada ni pobijati, ali ni ozbiljno dokazivati. Stariji ljudi, tavie, priaju da je Muminbegov hamam bio na mjestu dananje Sreske ambulante, a Daferbegov ondje, gdje je danas Dom Jugoslavenske ar mije, kod donjeg mosta preko ehotine. A doista, god, 1953, kad se kopala temeljna jama za Dom, nale su se tu velike ploe i odvodni kanal (eriz), sigurni tragovi hamama. U jednom, pak, doku mentu iz god. 1866/67, koji govori, kako emo ka snije vidjeti, o foanskim esmama, navodi se s t a ri hamam kraj Daferbegove da m i j e , a to je, bez sumnje, onaj iji su ostaci otkopani 1953, jer je to mjesto doista u blizini Daferbegove damije. Meutim, u jednom popisu imetka vakufa Daferbegove damije iz god. 1838 navodi se izriito godinji prihod u iznosu 10 groa od z e m l j i t a s t a r o g h a m a m a i od baice s v o n j a k o m kraj; toga hamam a . 1 2 0 Dakle, tu se ne govori o zakupnini hamama, nego o zemljitu na kojem je izgraen, a to opet sigurno znai da je Daferbegovu vakufu pripa dalo samo gradilite, a hamam, koji je mogao biti i kasnije sagraen na tome mjestu, moda i nekom drugom vlasniku. Tako je isto mogue, da je to bila i Daferbegova zadubina, samo je zgrada na vedene godine bila ve naputena, propala, pa se nije ni iskazivala kao koristonosan objekat. Muhamed Mufti, bankovni inovnik i stariji ovjek iz Foe, zna, po kazivanju starih Foaka, da je jedan hamam bio i u Donjemu Polju, na pro storu t. zv. ortine bae. U prilog tome nema ni kakvih drugih podataka. Ne zna se ni za jedan od navedenih est ha mama u Foi, za koje sigurno znamo da su posto jali, gdje su upravo stajali, jer su oni davno pro pali. Postoje svega dva poznata ostatka temelja tih hamama, ali se ni oni ne daju sigurno identi ficirati. Jedan je bio, kako navedoh, pod dana120

njim Domom Jug. armije, a drugi se i danas vidi na Pazaritu, upravo na njegovoj junoj periferiji. Po tim zidinama na Pazaritu i po hamamu, koji je tu nekad bio, i danas taj kraj Foaci zovu Ban j o m . Vide se jo vanjske stijene toga objekta, i to juna i zapadna, koje su se na itavoj duini ouvale. Po tome se vidi da je to bio objekat ma njih dimenzija, 7,60X7,09 m mjerei vanjske dui ne, a po jednoj pregradnoji stijeni, od koje se dio takoer ouvao, dade se zakljuiti da je hamam imao svega dvije najnunije prostorije, od kojih bi ona ira mogla biti sama kupaonica, eventualno s malim ulaznim prostorom, a ua rezervoar za vodu. Stijene su zidane od lomljenih kriljevakih ploa. Udara u oi velika koliina buke, koja je ve potpuno petrificirana, a u toj buci na vanj skim plohama i izvjesna primjesa crvene boje. Nain izvaanja tih stijena pokazuje punu arhai nost, primitivnost i pomanjkanje osnovnih poma gala razvijenog zidarskog zanata: nigdje pravog ugla i nigdje iste debljine niti vanjskih, glavnih stijena. Varijacija tih debljina kree se ak od 47 do 105 cm. Kreevljakovi navodi, bez objanjenja, da su to ostaci hamama sultana Bajazida II. Mogue je da ga je na to miljenje navela neposredna bli zina Careve damije, koja je takoer zadubina istog sultana. Jedno pak narodno predanje, koje sam uo u Foi god. 1953, kazuje da su to ostaci Hamzabegova hamama. Veliina objekta hamama i primitivni nain zidanja ne idu u prilog prvome miljenju, jer bi taj objekat u tome sluaju vjerovatno bio izveden bar u boljoj zidarskoj tehnici, ako ne i u veem obliku, analogno i imetku sul tana i god. 15001501, kad je graena sama da mija, koja pokazuje apsolutno drugaiju tehniku, i kada su postojale sve mogunosti da se dobave dobri graditelji. Konstrukcija stijena podupire ba narodno predanje da su to ostaci Hamzabegova hamama, koji je graen, kako je navedeno, izmeu god. 1470 i 1474, dakle ve u prvih devet godina turske vlasti u Foi. Proizlazi da je Hamzabegov hamam podignut onako na brzu ruku za potrebe turske vojske i Hamzabegove pratnje, koja je tu stacionirala; sve to potvruju ouvani ostaci ha mama na Pazaritu. Na stare foanske hamame danas jo sjeaju tri fragmenta, kamene k u r n e ili korita kocka stog oblika, koja su stajala u kupaonicama (halvatima) hamama i iz kojih se grabila zdjelom voda pri kupanju. Svetri su te kurne kasnije upotrebljene kao korita pred esmama: jedna se na lazi pred esmom uz Aladu damiju, druga pod provizornom esmom kraj Kukaviine damije (u dvoritu), a trea opet kraj esme i ceste kod ejh Pirijine damije u Gornjem Polju.

Arhiv porodice Mufti.

35

7. VODOVODI I ESME Foa se poela opskrbljavati vodom za pie iz vodovodne mree jo poetkom osmog decenija petnaestog stoljea te, po tome, i u toj grani kul ture prednjai mnogim mjestima ne samo u zemlji, nego i na Zapadu uope. No, ta mrea nije bila, kao danas, jedinstvena, jer izgradnja vodovoda i gotovo svih drugih objekata bjee u Turskoj stvar privatne inicijative, pa je naselje dobivalo istu i pitku vodu zapravo iz niza pojedinanih i posve samostalnih vodovoda, koje su izgraivali imu niji pojedinci za potrebe, u prvome redu, svojih zadubina, a potom i za javne uline esme na liniji od izvora do glavne zadubine. Prvi takav vodovod u Foi nastao je god. 1474 ili neto i prije te godine, a posljednji god. 1872, dakle, po prilici ravno do etiri stotine godina poslije prvoga. Prvi je sagradio hercegovaki sandak Hamzabeg za svoj hamam, koji se jedino na taj nain mogao i opskrbljavati vodom, a posljednji je, opet, podi gao za potrebe esme i adrvana pred damijom Aladom neki H a d i - S e l i m a g a , rodom iz Foe, ije prezime ni uz najbolje nastojanje nisam mogao doznati. U tome meuvremenu nastao je u Foi jo prilino velik broj kraih i duih vodo voda. Svi foanski hamami imali su svaki za se poseban vodovod, koji je ujedno opskrbljavao i pojedine esme u gradu, ali je bilo i zasebnih vo dovoda, koji su davali vodu samo javnim esmama po ulicama, obino ispred damija, te tako sluili iskljuivo potrebama kuanstava i prolaznika. Svi ti vodovodi uzimali su samo izvorsku vodu, i to jednim dijelom izravno s vrela na Crnome Vrhu, a drugim dijelom s izvora u brdu elovini, to se protee du desne obale ehotine i Drine. Voda je kroz cijevi svugdje otjecala do mjesta po tronje prirodnim padom, gravitacijom. Same vo dovodne cijevi, pravljene i od gline i od drveta (ove druge poznate su i danas u Foi pod nazivom tomruci), polagane su u zemlju dosta plitko, u granicama smrzavanja, i to je bio jedan od glav nih razloga stradavanja i eih popravaka tih vodovoda. No, dobar dio tih vodovoda sluio je svojoj namjeni sve do god. 1894. Tada je u Foi izgraen dananji moderni vodovod, koji je izba cio iz upotrebe stari i dotrajali, koji je korisno sluio preko etiri stotine godina. Potroaki objekti na tim starim vodovodima bile su esme, uline i kune, potom javna kupa tila, koja su ve prikazana, te, koliko se zna, po jedan adrvan i sebilj. e s m e su bile najbrojnija izljevna mjesta, i to u prvom redu po ulicama, a manjim dijelom ak i po avlijama pojedinih stambenih kua. Ko liko sam mogao ustanoviti po raznim ispravama, obilaskom terena i po kazivanju starijih Foaka, u Foi je izgraeno u svemu 36 esama, a 7 od njih je bilo po kuama. Mnoge od tih javnih esama davno su propale, osobito izgradnjom vodovoda, ali neke i danas slue svojoj namjeni, samo vodu dobivaju iz novog vodovoda. Vrlo su zanimljiva imena tih esama, koja, ini se, nisu imala ba sve esme, ili su se zaboravila: K a j i m u a iza Alade damije, u r k a a u Ljubovi-mahali, B a d a n j u Mustafa-painoj mahali, M u s 1 u k i B a j r a m u a u Atik Ali-painoj ili Muslukmahali, K a s a p u a i M u l i n a v o d a u Muminbegovoj mahali, te u Gornjem Polju D i 1 a v e rua, Uljivica, Mejtefua, Londa, D i k u a , u n a k , u l d u a i B r k u a . Od 29 ulinih esama, koliko se zna, vie od jedne sagradio je prije god. 1569 Defterdar Memiah121 beg, a od njih je jedna sigurno bila uz njegovu damiju i bie identina s dananjom, znatno pre pravljenom esmom Londom; po jednu su sa gradili jo bosanski vezir Hadi-Mehmed-paa Kukavica god. 1758 ili i neto prije toga, te spo menuti Hadi-Selimaga god. 1872. Meu tim zna nim i neznanim osnivaima foanskih esama si gurno se najvie istakao u prolome stoljeu Z a i m O m e r U u p l i j a , jer j e o n sam, pre ma jednoj originalnoj ispravi, god. 18661869 pogradio u Foi sedam esama, a za njih je izgradio i poseban vodovod. Vodu je uzeo s Crnoga Vrha i vodio je po prilici pravcem dananjeg puta od Tekije do Careve mahale. A tu, negdje u blizini Careve damije, vodovod je imao t e r e z i j u (razdjelnu komoricu) i ravao se u dva kraka. Desni je opskrbljivao vodom novosagraene osni vaeve esme pred Carevom, ehovom i Hamzabegovom damijom, te esmu ispod starog hamama kod Daferbegove damije, a lijevi krak esmu kod starog hamama kraj musale te dvije dalje kraj Hadi-Mustafine i Hadi-Osmanbegove damije. 1 2 2 Ne vjerujem, da na tim mjestima, koja su i vana i dosta prometna, nije bilo esama prije god. 1866. Bie, da su stare esme i njihov vodo vod tokom vremena dotrajali i propali, pa je to reene godine sve iznova sagradio spomenuti osniosniva. Zasebne esme u avliji ili iza kue imale su, to se zna, ove porodice: R a i d k a d i i (stara kua), N j u h o v i i ( 2 kue), V a j z o v i i , P i l a v i i M l a t i u m e , a kua D o n l a g i a u Musluk-mahali sagraena je na samome izvoru (stublina), do kojeg su provedene, kako se vidi i iz tlocrta koji je ovdje donesen, posebne kamene stube. Neke od tih kunih esama i stublina pod Donlagia kuom rade jo i danas. Zasebnu eU obraunu Memiahbegova vakufa iz godine 1600 navode se izdaci za odravanje tih esama (Dok u m e n a t na n a v e d e n o m mjestu). 122 Dokumenat u rukama Saliha Muftia u Sara jevu.
121

36

srnu imala je i tekija iznad varoi. Ta je esma sa graena tek negdje u prolome stoljeu i, ini se, prikljuena na neki stariji vodovod, jer je za dovod 123 vode potroeno svega 66 aki. Neke kue i javni objekti u Foi imali su u avliji b u n a r e v e , koji su osobito dobro dolazili kad bi se pokvario vodovod. U Foi je, u vezi s tim, bilo i posebnih majstora, koji su se bavili gradnjom bunareva, a ini se da su oni prije po pravljali i vodovode. Posljednji foanski b u n a r d i j a radio je do nazad dvadeset godina, a po tom je i taj obrt potpuno izumro. Zanimljivo je da se u Foi, za razliku od dru gih spomenika, nije pridavala naroita panja izradi i oblicima esama. Gotovo sve, bar one ou vane, imaju najnuniju konstrukciju: oluk ili ci jev, koju ne dri uope kameni blok ili zid, nego je ona izravno prikljuena na vodovod ili sami izvor, te vrlo jednostavno obraeno korito, mje stimino ak i od drveta. Od svih sauvanih pri mjera zasluuju veu panju kao bolji graevni objekti Musluk-esma kraj Ali-paine damije i jedna druga kod damije Alade, kojih skice ovdje prilaem. Musluk-esma ima zasebnu konstrukciju. Nije to uobiajeni kameni blok, nego posebna komora, kuica pod etverostrenim atorastim krovom, koji se na prednjoj strani izduuje i natkriva pri laz samoj esmi. Objekt je graen od kamena, koji ne pokazuje osobitu obradu, a u horizontalnom presjeku ima oblik etverokuta s vanjskim strani cama 2,20 i 2,0 m. Visina mu, pak, do krovne kon strukcije iznosi 1,90 m. Voda istjee kroz posebno profiliranu i iz mase istaknutu kamenu cijev ili l u l u , a u podnoju je kameno koritace, bolje obraeno, ali danas ve ishabano i s ovim dimen zijama: 105 : 50 : 30 (visina) cm. Stijene toga objekta ograuju mali prostor, komoricu, u koju se moe i ui sa stranje strane i u kojoj se nalazi posebna naprava za proticanje vode. Slavina ili lula, kroz koju istjee voda u ko rito, nije tu prikljuena izravno na vodovodnu cijev. U komorici je uz prednju, eonu stijenu i u visini lule ugraeno posebno kameno korito, a u nj pada voda iz vodovoda, diui se vertikalno iz tla i tekui u korito kroz koljenastu drvenu ci jev. S druge strane korita, povisoko iznad dna, prikljuena je odvodna slavina. To kameno korito u unutranjosti ima funkciju talonice, koja se moe nadzirati i istiti, a zove se m u s 1 u k (is kvareno od tur. m a s 1 a k), pa je po tome upravo dobila i sama esma ime, koje se kasnije prenijelo i na susjednu Atik Ali-painu damiju pa ak i na itavu okolnu mahalu. Kazuju da je tu esmu gradio sam osniva su sjedne damija, Atik Ali-paa, a to nije nemogue, jer je ta esma i samoj damiji bila potrebna.
123 Arhiv porodice Mufti na navedenom mjestu, isprava nedatirana i neregistrirana.

Musluk esma uz Ali-painu damiju

esma pred damijom Aladom, ukomponirana u dvorini zid

37

Originalni bazen adrvana pred Aladom damijom (u pozadini turbe Ibrahimbega, sina Hasana Nazira)

Voda je bila dovedena zasebnim vodovodom iz vrela Bajramue, oko 500 m gore ubrdu. Njome se i danas slui okolno stanovnitvo, samo to u njoj nema vie starog musluka, nego je slavina pri kljuena izravno na cijev dananjeg gradskog vo dovoda. Na eonoj strani esme ima i natpis na kamenoj ploi, gotovo posve izlizan, a iz njega se razabire da je taj objekat obnovio god. 1321 (1904) H a d i - J u s u f , sin H a d i - S u l e j m a n a . Mjetani znaju da je on bio iz porodice Njuhovia, koja je stanovala u blizini i koja se i inae brinula za odravanje te esme.

esma, pak, pred Aladom damijom uklo pljena je u zid, koji pae damijsko dvorite, i iz nesena izravno na ulicu. I ta je esma radila po principu po kojem i Musluk-esma, a danas je i ona prikljuena izravno na gradski vodovod. e sma je manjih dimenzija i pod jednostrenim kro vom, a u komoricu se nije moglo ui, nego se musluk ili talonica nadzirala samo izvana, kroz vei otvor sa stranje strane. esma se istie visokim proeljem, koje je najveim dijelom jo i izvueno, istaknuto iz same mase objekta. Danas je pod tom esmom umjesto originalnog korita k u r n a nekog starog foanskog hamama, lijepo oblikovana, ali ve napukla pa utegnuta eljeznom sponom. Ta esma nastala je u novije doba, upravo god. 1872. Iz turskog natpisa, koji je uzidan u gornjem dijelu proelja, vidi se da ju je te godine sagradio spomenuti Hadi-Selimaga, o kojem e jo biti govora. a d r v a n ili vodoskok sagraen je u Foi, koliko znam, jedino pred damijom Aladom. Taj objekt nije imao samo zadau da daje vodu za obredno umivanje nego i da dekorativno djeluje u predvorju sjajno izvedene damije. Kameni ba zen s opsegom od 9,17 m i a k a ili f i a l a u bazenu, kroz koju voda pljuti, a koja ima visinu od 1,35 m, sve od mermera, sauvali se do danas. adrvan je, kako tvrdi Evlija elebija, bio nat kriven kupolom na sistemu poligonalno poredanih stupova, ali je ta konstrukcija davno propala. Od originalnih elemenata posebno se tu istie mermerna aka u bazenu, klesarski rad prvorazredne vrijednosti. Gotovo je sva prekrivena bujnim kle sarskim dekorom, sastavljenim iz neobino sup tilnih linija. Uz gornji rub, koji ima oblik kruga s promjerom od 73 cm, isklesani su u bareljefu ornamenti arabeske, a od toga pojasa prema do-

Fiala u bazenu adrvana pred Aladom. Foto Milan Samardi

lje tee niz latica, a dalje, na vrata fiale je kra san ornamenat u sistemu spirala, pa se ini da je itav elemenat povijen za 45 stepeni na desnu ruku. I ta aka i bazen oko nje potiu iz god. 1550, od iste ruke, koja je pravila i samu Aladu. Vodovod, koji je opskrbljavao taj adrvan, a i sam objekat bili su dugo vremena u prolom sto ljeu pokvareni i neupotrebljivi, pa je god. 1872 popravio adrvan i sagradio susjednu esmu, o kojoj je ve bilo govora, te za ta dva objekta iz gradio posve novi vodovod spomenuti Hadi-Selimaga koji je, kako smo ve naveli, poticao iz neke foanske porodice. Tom prilikom podigao je i novo, drveno krovite iznad adrvana na drvenim stupovima, koje su u gornjem dijelu vezali plitki lukovi. Ta drvena konstrukcija trajala je uz iz vjesne popravke sve do god. 1943, kad je potpuno unitena. Hadi-Selimagin pothvat bio je svakako veliko djelo za ono doba; osniva je utroio u nj krupan iznos od deset hiljada groa. Da je taj pothvat u svoje vrijeme bio visoko cijenjen, vidi se po tome to je i sam ondanji bosanski valija smatrao potrebnim da preko hercegovakog mutesarifa izrazi osnivau za to posebnu zahval nost. 1 2 4 S e b i l j je takoer esma, ali zasebnog tipa i posebne namjene. To je omanji kameni objekat obino kvadratine osnove i pod etverostrenim

ili kupolastim krovom te s posebnim prostorom, to su ga zatvarale vanjske stijene i u kojem je bilo ugraeno zasebno profilirano kameno korito, dosta slino hamamskoj kurni. Podizan uvijek kao zadubina, sluio je za besplatno pojenje ednih prolaznika. U tu svrhu unutra je sjedio poseban slubenik, plaan od strane osnivaeva vakufa, i on je grabio vodu iz korita i dodavao prolaznici ma. Meu rijetka naa mjesta koja su imala i ta kvu ustanovu spada i Foa. Zakljuujem to po jednom gotovo utrnulom narodnom predanju i po specifinom kamenom koritu te ustanove, to sam ga pronaao god. 1949 u travi pod putem ispod Pazarita. To korito ima vanjski oblik i dimenzije hamamske kurne, ali se od nje bitno razlikuje po obliku samog izdubljenog prostora, u kojem je sta jala voda. Udubina hamamske kurne ima oblik kalote, a ona u koritu od sebilj a isklesana je u obliku una s vrlo iljatim vrhom (oblik stare pelarske konice trnke), a to je tako raeno radi toga da se eventualni mulj, to dolazi s vo dom iz vodovodne cijevi, skuplja i taloi na to uem prostoru i duboko ispod povrine s koje se grabi voda za pie. Nema nikakvih drugih poda taka dokad je radio taj sebilj i ko ga je osnovao. Kako su se takvi objekti gradili uvijek na prostoru gdje se kree najvie svijeta, moe se jo rei za taj foanski sebilj da je stajao na dananjem trgu, Pazaritu, ispod kojega se i nalo njegovo korito.

8. ARHITEKTURA FOANSKE ARIJE O samom plasiranju i broju arija kao trgo vakih i obrtnikih sredita u staroj Foi bilo je govora prije kod urbanistike analize naselja. Te arije imale su velik broj duana, u kojima su poslovali brojni obrtnici razliitih struka, ali one tu nikad nisu bile podijeljene, kao, napr., u Sara jevu, po pojedinim zanatima. Tome je bio razlog, ini se, skuen prostor, jer je u Foi bilo mnogo vie obrtnika nego duana, pa su, kako je i danas openito poznato, dobrim dijelom obrtnici radili kod kue i tjedno iznosili svoje proizvode u ariju. Stara foanska arija imala je, kao i sve druge u naim mjestima, tipinu orijentalnu arhitek turu. Sastojala se iz niza gusto poredanih i ma hom prizemnih duana, esto i pod zajednikim, eremitnim krovom. I ti foanski duani imali su karakteristine efenke, kojima se zatvarao du an i na kojima je muterija sjedjela. Arhitekturu takvih duana u naim krajevima iznio sam na drugom mjestu, 1 2 5 i nije potrebno zasebno prika zivati duane u foanskoj ariji, jer svi imaju, manje-vie, potpuno iste graevne znaajke. I fo anski duani imali su odostrag m a g a z u, skla dite za robu, ali je bilo duana, koji takve pro storije nisu uope imali. ini se da je i u Foi kao i u Sarajevu i Mostaru bilo i zasebno grae nih kamenih magaza, koje su drali prvenstveno trgovci. U dananjoj foanskoj ariji, koja je ve potpuno izgubila svoj stari graevni oblik, vide se jo ostaci takvih magaza. Od samih, pak, du ana ouvana su jo svega tri u Prijekoj ariji i oni nam pretstavljaju potpuno ouvani tip starih
B o s n a, list za poslove Bosanskog vilajeta, br. 340 od 31 XII 1872. 125 Spomenici osmanlijske arhitekture u Bosni i Hercegovini, P r i l o z i O r i j e n t a l n o g insti t u t a , III-IV/19521953, str. 263265.
124

Posljednji duani orijentalnog tipa u Foi (Prijeka arija, god. 1953)

39

Situacioni plan foanske arije. Desno od Pazarita tee Donja arija, a lijevo Prijeka arija s Kukaviinim hanom (rafirano). Snimak iz god. 1884.

duana foanske arije. Najvei broj tih duana potpuno je propao u prolome ratu, ali je i prije toga bilo dosta ruenja i pregraivanja. Iako je Foa bila u prolosti na glasu kao tr govaki i obrtniki grad, u njoj nije bio, koliko

se zna, nikad izgraen zaseban kameni bazar b e z i s t a n , kakav su kod nas imali Sarajevo, Banja Luka, pa i Travnik, mnogo manje i eko nomski slabije mjesto.

9. HANOVI, MUSAFIRHANE I IMARETA To su sve ustanove i zasebni objekti, koji su sluili potrebama prometa i, prema tome, imali iskljuivo ugostiteljsko obiljeje. Kako Foa bi jae mjesto, u kojem se odvijao ivahan promet, to je u njoj uvijek bio dobar broj hanova i musafirhana, u kojima su konaili putnici, a sauvao se spomen i imaretima, besplatnim putnikim ku hinjama. Iznosim pristupane i kratke podatke po sebno o svakoj toj vrsti ustanova, koje su imale i svoju specifinu arhitekturu. HANOVI su svratita u kojima otsijedaju pr venstveno putnici s konjima, pa su zato oni u gradu uvijek graeni na kat, te u prizemlju imaju kao glavnu prostoriju s t a j u za konje, a na katu o d a j e za konaenje putnika. Mahom su to zgrade od slabijeg graevnog materijala, ali ih je bilo i u samoj Foi i od kamena. Ve takvi hanovi na zivali su se kadikad k a r a v a n - s a r a j i m a , a zapadni putnici, koji su prolazili kroz nae kra jeve, zovu tim imenom i jednu i drugu vrstu. O foanskim hanovima prolih stoljea imamo tek nekoliko pojedinanih podataka, ma da ih je uvijek morao biti tu dobar broj. Prva poznata vijest o takvim objektima u Foi potjee tek iz god. 1572, a sauvao nam ga je francuski puto pisac Philipp du Fresne-Canaye, ije smo navode o Foi citirali i koji istie samo to da se zadrao s drutvom u Foi samo jedan dan u nekom lo em i smrdljivom karavansaraju. Drugi, neobino vrijedan podatak sauvao nam je Lefevre-ov putopis iz god. 1611, koji smo ovdje takoer citirali. Han u Foi, u kojem je noio francuski poklisar (Lefevre ga naziva caravansarai), pretstavlja, po Lefevrovu opisu, najveu i najmonumentalniju graevinu te vrste ne samo u Foi nego i u itavoj Bosni kroz sva minula stoljea: graen od dobra kamena, pokriven olov nim krovom (kupolama?), a u nj se moe udobno smjestiti tri stotine konja! Da se dobije bolja pre dodba o veliini toga objekta, istiem da su naj vei sarajevski hanovi Talihan i Moria han, od kojih je taj drugi jo itav, prema jednom slube nom popisu iz god. 1878, mogli primiti po s e d a m d e s e t konja, a svih pedeset sarajevskih hanova, koliko ih je bilo tu god. 1878 ukupno 1262 konja. Iz toga proizlazi da je taj foanski karavan-saraj

40

bio etiri puta vei od najveeg sarajevskog hana i da je mogao primiti na konak blizu jednu e tvrtinu od broja konja, koji su se mogli smjestiti u svih pedeset hanova u Sarajevu god. 1878. Do bivamo dojam da je to bio objekat kolosalne ve liine itav grad. Velika je teta to nam fran cuski putopisac nije ostavio saopenje i o broju putnika, koje je taj han mogao primiti na preno ite. Nemamo nikakvih kasnijih vijesti o tome prenoitu, a Evlija elebija uope nita ne govori o foanskim hanovima. Kroz iduih stotinu i pedeset godina nemamo nikakvih vijesti o hanovima u Foi, a onda se opet javlja jedna krupna graevina, koja se slobodno moe smatrati najveim putnikim svratitem u Foi kroz posljednje dvije stotine godina. To je t. zv. Veliki h a n u Gornjoj ariji, koji je bio potpuno ouvan sve do god. 1953, a tada restauri ran i pretvoren u svratite i restoran sa suvre menim konforom. 126 Han je zadubina bosanskog namjesnika Hadi-Mehmed-pae Kukavice. Han je dovren, kako se vidi iz njegove zakladnice, god. 1758 i uvakufljen za uzdravanje damije, medre se, mekteba i esme u tome istom mjestu. Obje kat je graen u dvije etae, i od mjeovitog ma terijala, kamena (prizemlje), erpia i drveta. Nje gova tlocrtna ema ima oblik istog etverokuta s vanjskim stranama od 20,90 : 15,40 m, to ve samo po sebi kazuje da je to objekat velikih razmjera. Po principu svih veih konaita staroga tipa, i u tome je hanu u prizemlju bila staja, a na katu niz odaja za putnike. Ovei ulazni trijem prizemne etae (4,0 X 4,80 m), osobito naglaen gotovo polu krunim lukom iznad samog ulaza, kapije, vrlo dobrim rjeenjem povezuje tri prostorije, to se niu unaokolo i, usto, jednokrako drveno stubite to vodi na kat. U posljednje vrijeme u lijevoj manjoj prizemnoj prostoriji bio je k a h v o d a k , gdje je handija gostio putnike kavom, a u desnoj spremnica za tovare, ito i druge potreptine. Po zadi svatri ta prostora i na itavoj duini hana protezala se staja za konje u koju se ulazilo iz trijema na visoka i teka drvena dvokrilna vrata, graena tako iroko, da na njih moe proi i konj pod teretom. Sami prostor optiki je podijeljen u dva dijela s etiri jaka drvena stupa, koja djelo mino prenose optereenje 9,15 m irokog stropa, te sa dva reda jasala uz dvije nasuprotne due stijene. Osvjetljenje, pak, toga velikog prostora bilo je provedeno po principu koji se nalazi i u suvremenom gospodarskom graditeljstvu: nizom visokih prozora, kroz koje svjetlo ne udara izravno u oi konjima, nego upada u prostor odozgo, iznad glave i u kosom pravcu. Kat toga hana vie je puta pregraivan. U po sljednje vrijeme bilo je tu pet velikih odaja za konaenje, zatim omanja soba, zvana k a h v oIng. J. Finci i ing. I. Taubman, Restauracija karavansaraja Mehmed-pae Kukavice u Foi, N a e s t a r i n e , II/1954, str. 113118.
126

Han Mehmed-pae Kukavice. Tlocrti prizemlja (gore) i kata (sredina) te glavna fasada

41

d a k , gdje se gotovila kava i hrana, te iroki prolaz do male umivaonice (abdesthane) uz stra nju stijenu hana, gdje prije bijae ugraen i za hod, koji je u posljednje doba potpuno odvojen od objekta. Sve te prostorije niu se oko sredinjeg komunikacionog prostora d i v h a n e, na koju je izravno vezan i izlaz na kat. U samim odajama za konaenje umjesto kreveta bili su ugraeni, kao i u svim drugim hanovima, drveni podiji od zida do zida, t. zv. p a 1 a t e, na kojima su putnici spa vali u skupu, jedan do drugoga. Ni tu, ni u dru gim hanovima nije bilo uope posteljine, i putnik je morao nositi najnunije takve potreptine sa sobom na konju. Ulica, zapravo arija, u kojoj stoji Kukaviin Veliki han, bila je i inae kraj u kojem se re dao dobar broj hanova. Sva je prilika da je ba u tome kraju bio i onaj veliki karavan-saraj, o kojem govori putopisac Lefevre. Poetkom, pak, prologa stoljea tu, u G o r n j o j a r i j i i na uglu to su ga zatvarale dvije ulice stajao je i je dan veliki han nekog H a d i - I b r a h i m a iz Atikmahale. Bio je takoer u dvije etae; u jed nom dijelu prizemlja bili su duani, a na katu odaje za konaenje. Staja se ne spominje, ali se uz sam han navodi sjenara, j o n d a 1 u k, pa se po tome moe zakljuiti da je tu bila i ta prva prosto rija. Poslije Hadi-Ibrahimove smrti objekat su naslijedili sinovi M e h m e d a g a i S e l i m a g a , pa je prvi suvlasnik dana 14 II 1842 prodao svoju polovinu za hiljadu groa svojim sinovima L u tv u l a h u i M u l a S a b i t u i z iste mahale. U ku poprodajnom aktu, to ga je navedenog dana izdao kadija Foe s Ulogom, navodi se da han granii s jedne strane duanom Mehmedage Bulduma, s druge baom Hadimuratovia, a s tree i etvrte ulicama. Sam akt potpisali su kao svjedoci: Abdulah Trhulj, bajraktar Pilav, Mula Ahmed Pilav, Mula Mehmed Pilav, Mula Omer Hadimuratovi, Mula Ibrahim Kukavica, Omer Danbo i drugi. 127 Od okupacije god. 1878 naovamo u Foi je bilo u svemu deset hanova, meu kojim je bio i opisani Veliki han pae Kukavice. Evo i o ostalima kratkih podataka: H a n M u j a G r a n o v a , objekat n a kat, u Gornjoj ariji, a u prizemlju je bila i potkivaka radionica. U njemu su mahom otsijedali seljaci iz ureva i Sutjeske. Neto prije Prvog svjetskog rata otkupio ga je foanski trgovac Vlado Gloaji i na njegovu mjestu napravio kuu jedno katnicu. H a n V a s i l i j a K u j u n d i a stajao j e neto povie gornjeg hana i s desnu stranu ulice idui prema Gornjem Polju. Bila je to takoer jednokatnica, pravljena oko god. 1882, i prize mlje je bilo za konaenje, a na katu je stajao sam zakupnik. Vlasnik, zanimanjem kujundija, nije han drao sam, nego ga je davao u zakup
127

drugima. Han je propao u Drugom svjetskom ratu. Posljednji zakupnik bio je Vasilj tipina. H a n M i l a n a H a d i v u k o v i a , foanskog trgovca na veliko, bio je prizeman objekat, sagraen poslije 1878, takoer u Gornjoj ariji, u blizini Velikog hana. Objekat je bio poznat i po imenu dugogodinjeg zakupnika K r s t e Sa m a r d i j e . U hanu su stajali i zakupnici, a po sljednji je bio Risto Eli, koji je i sad iv. I taj je han propao u posljednjem ratu. H a t i b o v i a h a n u Ortakolu, ovei obje kat na kat, graen poslije god. 1878, radio je do Prvoga rata, a poruen uz Drugi. Bivi vlasnici i danas ive u Foi. B a k i a h a n , takoer u Ortakolu, ponie Hatibovia hana, zgrada jednokatnica i nastala takoer neto poslije god. 1878, radio je do Dru gog svjetskog rata, a tada je potpuno uniten. Kazuju da je to bio najuredniji han u Foi. Po sljednji vlasnik bio mu je Asim Baki, koji ga je davao u zakup, a jedno vrijeme vodio ga i sam. A l i a u e v h a n bio j e ispod Pazarita, vie ehove damije u Donjoj ariji, a nastao je neto poslije god. 1878 iz konaka porodice Vejzalajbegovia, koja je tada otselila u Plevlja. Han se zvao tako po prvome vlasniku Aliauu. U kuli, koja je stajala do toga hana, handija je drao sijeno za konje. Han je radio do Prvoga rata, a sama zgrada poruena je neto docnije, oko god. 1916. H a n P a j e L a l o v i a u Ortakolu u bli zini Donje uprije, omanji objekat na kat, vla snitvo foanskih trgovaca Avdagia, nastao je poslije 1878. Poruen je uz Drugi rat. Posljednji zakupnik bio je Pajo Lalovi, po kojem je i po znat, a koji je poginuo u posljednjem ratu. H a n S m a i l a e n g i a R a t a j c a , ta koer omanja zgrada jednokatnica (3 + 3 sobe). Nastao je neto poslije Prvog rata, a potpuno je poruen u Drugome, kad mu je poginuo i sam vlasnik. H a n H r u s t e A v d a g i a bio j e isto tako u Ortakolu i u blizini gornjeg, engieva hana, upravo u kui, u kojoj je u prolome stoljeu bio ahar Zulfikar-pae engia. Zgrada je potpuno ouvana, a u njoj je i danas han, jedini i po sljednji u Foi, koji vodi Sresko ugostiteljsko preduzee i u kojem okolni seljaci i radnici na laze jeftino prenoite (vidi skicu na iduoj strani). MUSAFIRHANE ili, kako ih u Foi zovu, a h a r i jesu takoer gostinjci, ali se bitno razli kuju od hanova time, to su hanovi teevna po duzea, a ahari iskljuivo dobrotvorna i besplat na konaita; dalje, to su putnici u hanu dobivali samo prenoite, a ovdje i konak i hranu, te, na pokon, to su hanovi bili konaita u prvome re du za kiridije i trgovce s robom, a ahari za

1231.

Turski arhiv u GH biblioteci, dokumenat broj

42

putnike, koji su putovali drugim poslovima. I ta kvih je ustanova dosta bilo u gradu, i Foa je bila takoer i po tome poznata. Ti ahari nisu bili u zasebnim objektima, nego u sklopu obinih, sa mo veih stambenih kua imunijih pojedinaca, koji su i uzdravali takve ustanove. Takve kue dijelile su se na m u k i i e n s k i k r a j , od kojih je svaki imao i zasebnu avliju, a muki kraj bio je istodobno i ahar. Gdje, pak, veliina kue nije omoguavala potpuno takvu diobu, vlasnik kue je gradio u unutranjosti posebne komuni kacije za enskinje, kakav sluaj imamo kod kue ea u Gornjem Polju (vidi tlocrte!), da bi po stigao kakvu-takvu diobu, koja mu je doputala da u kui dri ahar. Uz takve kue obino je bila i staja, pa su putnici mogli otsijedati i s konjima. Putnik koji je doao u takav ahar bio je u pravome smislu gost kuedomaina. Imao je pot puno besplatno konak, biranu hranu i pranje ru blja, to je uivao obino tri dana, ali i due vri jeme, a da ga za sve vrijeme boravka niko nije pitao, ako on sam nije kazivao, ni ko je, ni kamo ide. Da je u Foi bilo u prolosti dosta takvih ustanova, govori nam sama injenica, to je jo izmeu godine 1878 i 1914 bilo u tome gradu o s a m n a e s t takvih gostinjaca. Te posljednje foanske ahare uzdravali su u Gornjem Polju Rede, Avdaga Tulek, Hadi-Alaga eo, HadiSelimaga ukalo, Ahmetaga Hasi, Hasaga Pilav, Hadi-Mujaga Pilav, Raidkadi Hadi-erif-efendija i Hadi-Suljaga, Hadi-Husejnbeg Zulfikarpai i Dervibeg engi, zatim u Ortakolu Mehmedbeg Avdagi i Hadi-Sulejmanbeg Avdagi, u Carevoj mahali Hadi-Avdaga Trhulj i Ahmetaga Trhulj u mahali Aladi Salihbeg engi i Ibraga Paovi, te u Donjem Polju Jusufaga Njuhovi i Reid-efendija Vajzovi. Prije god. 1878 drali su takve ahare jo uvalije, Tafre, Masle i Hadimuratovii. U prolome vijeku bio je poznat i vrlo prostran ahar Zulfikar-pae engia u Ortakolu, to ga je Zulfikar-paa naslijedio, navodno, od
Skica kata konaka Zulfikar-pae engia

Beir-pae Miljevinskog; ahar je kasnije pretvo ren u han, te toj drugoj svrsi i danas slui. Pri laem skicu rjeenja kata toga ahara. IMARETA su dobrotvorne ustanove, upravo kuhinje, u kojima su slubenici vakufa, putnici, a i gradska sirotinja besplatno dobivali hranu krae ili stalno vrijeme. To su zadubine vrlo imunih pojedinaca i uzdravane su iz njihovih bogatih vakufa. U Foi su bila i takva dva objekta i radila su jo god. 1664 kad je Evlija elebija proao kroz Fou i sauvao nam spomen tim ustanovama. Prema njegovu putopisu, bila su to imareta s u l t a n a B a j a z i d a I I i osnivaa Alada-damije H a s a n a N a z i r a . Prema go dinama osnutka njihovih damija, koje ve znamo, prvo je imare nastalo oko godine 15001501, a drugo, ono Hasana Nazira, oko god. 1550. Poslije Evlijina prolaska nema nikakvih vijesti o tim ustanovama, pa se tako ne zna ni dokle su radile, a danas za njih ne zna vie niko u gradu. O sa moj arhitekturi tih objekata moe se s pouzda nou rei samo to, da su imali k u h i n j u , u kojoj se spremalo jelo, te p e k a r u , u kojoj se pekao kljeb, t. zv. f o d u 1 e.

10. NADGROBNI SPOMENICI NIANI. udna je pojava da Foa ima rela tivno malo starih grobalja, a jo manje nadgrob nih spomenika starijeg doba, iako je taj grad bio dosta velik i dobro napuen za sve vrijeme turske uprave. Osim velikog, aktivnog groblja na Tekiji, koje je otvoreno god. 1878, kad su austriske vlasti zabranile dalje pokopavanje u gradu, ostala foanska groblja nalaze se mahom oko damija, usred pojedinih stambenih etvrti i zauzimaju malene povrine. to se, pak, tie samih nadgrobnih spo menika, niana, ni njih ne sretamo u velikom bro ju ni na tim malim grobljima, iako su se oni mogli lake uvati i uzdravati. ini se da je takvih spomenika ipak bilo tu mnogo vie i da su ka snije upotrebljeni u druge svrhe u zidane ka mene ograde oko pojedinih grobalja, kakav sluaj osobito sretamo u ogradi veeg groblja ispred da mije Alade i onog uz Carevu damiju. Sauvani nadgrobni spomenici pokazuju, manje-vie, usta ljene oblike, koji se sretaju i u drugim mjestima, ali mnogi imaju u detaljima i specifine odlike, koje je vrijedno istai. Po vremenu postanka, koje je dalo i zasebne oblike, moemo ih podijeliti u etiri skupine.

43

Arhaini niani u groblju kraj damije Alade

U prvu skupinu idu niani iz doba t. zv. f e t h a t. j. iz doba osvajanja ovih krajeva i prvih dece nija turske vlasti u Foi. Imamo desetak pretstavnika te skupine, a sauvali su se svi u maloj ne kropoli u zapadnom kraju onog veeg groblja ispred damije Alade, do samog puta pored ehotine. Svi su ti niani krupni, glomazni i raeni od obinog kamena krenjaka, kojeg su atmosferilije ve odavno poele nagrizati. Njihovi oblici i sama klesarska tehnika nisu posve arhaini i pri mitivni, ali ipak znatno zaostaju za periodom koji dolazi, i upuuju na doba, kada klesarski zanat na tome tlu nije jo bio poprimio principe i minu cioznost orijentalnog obrta te vrste. Glomaznost i jednostavni oblici tih spomenika ne mogu se pri pisati brzini, koja bi zahtijevala takvu izradu jer to opovrgava sama ornamentika, koja je izi skivala dosta i vremena i truda nego isklju ivo klesarskoj tradiciji, koja je vodila od izrade tekih srednjovjekovnih steaka. Po tome ti spo menici ine izravan i vrlo karakteristian prelaz od krupnih steaka i obeliska na kasnije turske niane mnogo manjih i suptilnih oblika, i ba u tome i lei historiska i umjetnika veliina takvih spomenika. Vrijednost upravo tih foanskih nia

na prvog perioda osobito pojaava klesarski de kor, koji je ba karakteristian za tu epohu i koji pojedine motive uzima izravno iz ornamentalnog inventara srednjovjekovnih steaka. Tu je na prvo me mjestu plastino prikazani luk i strijela, po tom ma, rozete, jabuke, kijae i polumjeseci, a na jednom se jo tome pridruuje i e n a m l u k , tor bica s knjigom pobonog sadraja, koju su nosili muslimanski ratnici kao apotropejski rekvizit. U neposrednoj blizini tih spomenika, samo ne to nie i takoer uz samu ulicu pokraj ehotine, stajala je do god. 1953 jedna druga nekropola, zvana e h i t l u k , sa sedam ouvanih nadgrob nih spomenika, koji se svojim oblikom potpuno razlikuju od opisanih, a koji ipak potjeu iz one prve pohe, samo neto iz mlaega doba. Umjesto turbana, koji je karakteristika onih starijih nia na, tu sretamo samo kapu, oko koje se ovijao tur ban, a koja je inae naroito karakteristina za pripadnike dervikih redova. I na njima se zapaa posve identian dekor kao na onim starijim spomenicima, to jasno upuuje na priblino isto, samo neto mlae doba. U prilog tome govore i same veliine i oblici, koji se ve dobro pribliuju kasnijim turskim nianima.

Niani u bivem groblju ehitluk u blizini damije Alade

44

Nadgrobni spomenici u dvoritu damije Alade. U zadnjem planu sarkofag i niani osnivaa Alade Hasana Nazira

Drugi period, koji traje po prilici od polovine esnaestog vijeka pa kroz iduih stotinu godina, ima ekstravagantno suptilne oblike niana, kakvi se ne sretaju ni prije ni poslije toga doba. Svi su razmjerno vrlo dugi, a uski i kvadratina oblika u horizontalnom presjeku, ije stranice gotovo ne prelaze vie od 10 cm. Sveijedan je od sitnozrnatog bijelog mramora, i po tome zakljuujem da nisu raeni u Foi, nego da su importirani, po svoj prilici iz Skoplja. Ranijeg dekora na takvim nianima vie nema, i jedini dekorativni elemenat ini do u detalje razraena glavica u obliku tur bana. Vrijednost tih spomenika je i u tome, to ve na mnogima sretamo i natpise, koji nam ka zuju tano i godinu kada su nastali. Imamo neko liko takvih niana u Foi, a neke prati i kameni sarkofag, u koji su usaeni. Najstariji potjee iz god. 953 (1546/47), a obiljeava grob nekog I b r a a, sina H u s e j n o v a , u dvorinom gro blju Atik-Alipaine damije. Sljedei je iz po etka mjeseca dumadel-ahara 957 (1726 VI 1550), a nalazi se na grobu sa sarkofagom I b r a h i m b e g a , sina Hasana-elebije Nazira, dakle poznatog nam osnivaa damije Alade, u dvoritu

Alade i u zasebnom turbetu, o kojem u kasnije govoriti. Na istome mjestu, samo iza damije, stoje takvi niani i na grobu, takoer sa sarkofa gom, osnivaa Alade H a s a n a N a z i r a , s i n a S i n a n o v a, koji je umro, kako kazuje sam nat pis, krajem zilhide 960 (27 XI5 XII 1553). Gla vica u obliku neobino precizno oblikovanog tur bana na tome nianu, koji je imao ukupnu du inu od 150 cm, odlomljena je za prologa rata i zagubljena. Potpuno je po izradi gornjima jednak, samo neto krai i danas prelomljen nian u dvo ritu damije Defterdara Memiahbega, a podig nut je na grobu samog osnivaa, D e f t e r d a r a M e m i a h b e g a , koji je umro, vidi se iz nat pisa, god. 993 (1585). Istom periodu pripadaju i dva enska nadgro bna spomenika bez natpisa, obadva u obliku plo e, koja se gore zavrava u vidu orijentalnog luka. Jedan je u groblju Careve damije i dekoriran rozetom, karakteristinom za to doba, a drugi u dvoritu Muminbegove damije u Donjem Polju. Na tome posljednjem grobu ouvao se i prednji i zadnji nian, a obadva su dekorirana reljefnom ornamentikom: ona na prednjem nagovjetava iz-

Nadgrobni spomenici uz Muminbegovu damiju u Do njem Polju

Nadgrobni spomenik sultan-Fatime uz Carevu damiju

Oblici niana iz 18 vijeka (groblje uz Carevu damiju)

45

lomljeni egipatski luk, a ona, pak, na zadnjem imitaciju stalaktita. Do toga enskoga groba nala zi se i drugi, na kojem stoji nian specifinog, valjkastog oblika, takoer bez natpisa. Tim nia nima ne moe se zasad odrediti doba postanka. Takvi oblici sretaju se ee kod nas na enskim grobovima u drugoj polovini prolog i poetkom naeg vijeka, ali su ovi niani nedvojbeno stariji od toga doba. Trei period obuhvata due vrijeme od druge polovine sedamnaestog stoljea pa sve do etrde setih godina prologa vijeka. Niani toga doba rade se od domaeg kamena i na domaem tlu, a po veliini u odnosu na one tanke mramorne iz drugog perioda, poprimaju jae dimenzije. Oblici se diferenciraju na vie varijacija, a javlja se i fi gurama ornamentika kao est pratilac. Najstariji datirani niani iz tog perioda nalaze se u groblju uz lijevu stijenu Careve damije, a obiljeavaju grob nekoga S u l e j m a n b e g a , s i n a H a d i H u s e j n o v a , koji je umro u mjesecu dum II 1137 (15 1115 III 1724). Od ostalih karakteristi nih pretstavnika toga doba istiem jo dva dati rana spomenika, takoer u groblju uz Carevu da miju. Jedan je muki, ima u presjeku ak oblik osmerokuta, a gornji mu je dio ve ralanjen na vrat, turban i vrh, koji treba da pretstavlja iljak kape. Na jednoj plohi lijepo je prikazana karakte ristina turska sablja krivosjeklica (vidi skicu na prednjoj strani). Spomenik potjee iz god. 1177 (17631764), koja je uklesana na jednoj plohi na tome nianu. Drugi spomenik pokazuje posve dru gaije oblikovanje; to je tipini enski nian toga perioda. Obiljeava grob sultan-Fatime, ija se mahala spominje u Foi ve god. 1600, a nastao je tek u prvoj polovini prologa vijeka, upravo 17 V 1826, kako nam to kazuje natpis na prednjem ni anu. Niani su usaeni u sarkofag od kamenih ploa, koji je danas ve prilino ruevan. etvrti period foanskih i uope bosanskih ni ana, koji traje do danas, karakterizira uniformi ranost, u kojoj preovlauje oblik reformakog fe sa, pomanjkanje smisla za bilo kakvim umjetni kim iivljavanjem i isti obrtniki profit. Tada se ti spomenici rade u velikom broju bez narudbe, kao roba koja eka na nepoznatu muteriju. Ta kvih spomenika danas ima najvie u Foi, ali nije vrijedno da se ovdje dulje na njima zadravamo. KRSTOVI. Foanski pravoslavci imali su u prolosti dva groblja, jedno na Kaurskom Polju, a drugo daleko gore iznad Varoi i crkve u vrlo strmu kraju Crnoga Vrha. Groblje na Kaurskom Polju naputeno je davno, a poslije njega i ono drugo iznad crkve, i danas se pokopavanje vri u novom groblju, jugoistono od grada, a u blizini ohodar-mahale i pri samoj lijevoj obali ehotine. Nas ovdje zanima ono drugo, staro groblje izTri vrste prastarih motiva na nadgrobnim spomeni cima u starom srpsko-pravoslavnom groblju u Foi

46

nad Varoi i crkve. Nekropola je situirana na jed nom malom zaravanku i gusto zasaena sa stoti njak nadgrobnih spomenika, meu kojima prevla davaju samo kameni krstovi, usaeni izravno u zemlju i bez ikakva postolja ili okvira. Dobar broj spomenika ima natpise, i po njima se dade za kljuiti da nekropola nije starija od prologa vi jeka. Svi ti krstovi raeni su u dobroj klesarskoj tehnici i u posve jednakom, gotovo standardnom obliku. Stariji imaju zanimljiv klesarski dekor, pa po njima dobiva vrijednost i itava nekropola. Dekor, koji prekriva prednju, a ponegdje i zadnju stranu spomenika mahom je geometriskog sastava i nije tu donesen samo radi ornamentalnih ugo aja, nego, nedvojbeno, i kao simbolika dubljeg znaenja, koju e tek trebati rijeiti. Meu tim spomenicima osobito su znaajna tri, ije skice ovdje donosim. Na prvome se dekor sastoji iz lika prozora s polukrunim lukovima u sredinjem di jelu plohe, te dviju esterokrakih zvijezda u hori zontalnoj osi, u ijim se sreditima nalaze mali krstovi, uokvireni kruiima. Na drugome spome niku meu trima ornamentima dominira stilizi rani motiv stabla s granama u vertikalnoj, sredi njoj osi monumenta. Na prednjoj plohi treega spomenika istiu se dva motiva: veliki krst u sre dinjim osima spomenika s tri nova i manja krsta na tri gornja vrha, te, drugi motiv, dvije zmije s jako naglaenim tankim vratovima i krunama ili ubama na glavi, koje se uzdiu iz zemlje na dvije strane simetrino prema vertikalnoj osi i nose na glavama krst. Svi ti ornamenti su u prvom redu signumi, koji imaju odreeno znaenje i porijeklo u davnoj prolosti. U tumaenje motiva na prvome spome niku zasad se ne smijem uputati, samo naglaa vam da je etverokraka zvijezda kod nas vrlo ri jedak motiv na pravoslavnim nadgrobnim spome nicima. Na drugome, pak, spomeniku stilizirano stablo prikazuje drim t. zv. d r v o i v o ta, motiv prastare neolitsko-megalitske kulture, koji se u ovome dijelu Evrope jedino jo kod nas ouvao. Posebno je znaajna pretstava zmija, upravo zmijskih careva na treem spomeniku. U

prastarim kulturama zmija je bila simbol podze mlja i svijeta umrlih, a ta simbolika zadrala se kod nas sve do naih dana. Sretamo je jo gdje gdje na guslama, koje opijevaju djela pokojnika i izazivaju sjeanje na njih, a ovdje, na naem primjeru, zmija kao signum svijeta umrlih pretstavljena je izravno na nadgrobnom spomeniku, dakle na objektu koji stoji jo u tjenjoj vezi sa svijetom umrlih. TURBETA, mauzoleji nad muslimanskim gro bovima, u Foi su, u odnosu na druga vea mje sta u Bosni, malobrojna. Ima ih svega tri. Dva su u sastavu tekije vie varoi, i njihova je arhitektura prikazana kod opisa tekije. Tree, pak, turbe, spomenik uz Aladu damiju nad grobom I b r a h i m b e g a , sina Hasan-elebije Nazira, pretstavlja daleko vredniji arhitektonski spome nik. To je otvoreni tip turskih mauzoleja s ma sivnom kupolicom i etiri kamena stupa na neto uzdignutom postolju, koji nose tu kupolicu kao glavni elemenat objekta. U osnovi ima kvadrat sa stranicama od 3,73 m, a visina mu do pod kupo licu iznosi 5,47 m. Kupolica, koja je izvedena od lakoobradive sedre, oslanja se na etiri stupa pre ko etiri ukusno izvedena kamena luka, koji na domjetaju arhitrav izmeu stupova. Kamene ba ze i kapiteli stupova, a potom i opa elegancija u omjerima i u samoj izvedbi pokazuju potpunu identinost s takvim oblicima i radovima na sa moj damiji Aladi, to je dokaz da je turbe na stalo istodobno kad i sama damija i, nedvojbeno, radom istih neimara, a to nam potvruju i godi ne, naznaene u samim natpisima nad tim objek tima. Damija je graena godine 1550, a u ljeto (1726 VI) te iste godine umro je Ibrahimbeg i tu pokopan. Narodno predanje veli da je to turbe gradio Hasan Nazir za sebe, ali kad mu je umro sin jo za njegova ivota, ukopao je njega tu. Kronoloki je to potpuno mogue, jer je i Hasan Nazir doista tada bio pri kraju ivota i umro, kako znamo, do tri godine izatoga, god. 1553. Evlija elebija pogreno navodi da je u tome tur betu pokopan osniva Alade.

11. SAHAT-KULA Najstarija vijest o satu u Bosni uope vezana je upravo za Fou. Takav sat ( h o r o l o g i u m ) imao je hercegovaki sandakbeg Sulejmanbeg u Foi ve u septembru god. 1493, a poslae mu ga na dar Dubrovani. I Sulejmanbegov nasljednik u Foi Ahmedbeg Vraneevi dobio je neto ka snije, god. 1498, takav dar od Dubrovana, sat bez u t e g a ( h o r o l o g i u m sine contrap e n s i s ) , a istodobno i Ahmedbegov bezimeni posinak dobio je drugi sat s u t e z i m a , vrijedan est dukata. 1 2 8 To su, moda, bili prvi satovi koji su se pojavili u Bosni i Hercegovini. Poslije je ta kvih kronometara bilo u Bosni sve vie. Od kraja, pak, esnaestog stoljea poinju se kod nas uspo stavljati i javni satovi na zasebnim kamenim tornjevima, s a h a t - k u l a m a . U Bosni i Herce-

128 Truhelka, Tursko-slovjenski spomenici, str. (se parata) 215 i 217.

47

otvori u obliku iljastog luka, te oni, osim toga to omoguuju irenje zvuka zvona iz unutra njosti, i dekorativno djeluju na graevini. Taj je objekat u Foi openito poznat kao zadubina Hadi-Mehmed-pae Kukavice, koji je ba u neposrednoj blizini pogradio i druge svoje objekte: damiju, medresu, mekteb, han, a vjero jatno i hamam. Nema razloga osporavati to mi ljenje, jer sama tehnika izvedbe toga objekta apsolutno ukazuje na ono isto doba, u kojem je pravljena i Kukaviina damija, Meutim, u Kukaviinoj vakufnami iz god. 1758, u kojoj se na vode njegovi objekti u Foi i drugim mjestima, nema spomena toj sahat-kuli. Ali tu se ne navode ni neke njegove druge zadubine, upravo vakuf za tekiju u Foi te medresa i hamam u Travniku, za koje dokumentarno znamo da ih je osnovao paa Kukavica. Po tome proizlazi da je sahatkula zajedno s tim drugim zadubinama dovrena neto poslije god. 1758, kad je legalizirana nje gova prva vakufnama, a vjerojatno prije 1761, kad je Mehmed-paa bio prognan iz Bosne i bio smaknut. Imamo jedan podatak da je god. 1844 sat na toj kuli bio pokvaren, i da ga je te iste godine po pravio neki sahaija, koji je dobavljen odnekle sa strane naroito u tu svrhu. Taj podatak sauvao nam se u jednoj ispravi od 3 dum. I. 1260 (21 V 1844), zapravo jednom popisu foanskih graana za koje se pretpostavlja da e za trokove opravka dati novane priloge, budui da sam vakuf, navodi se u ispravi, nema sredstava za opravak. Iz popisa se vidi da je priloge dalo petnaest osoba, a deve torica nisu priloili nita. 1 2 9 Poetkom Drugog svjetskog rata stroj od sata je upropaten i djelomino raznesen, i sahat-kula nije odbijala sate sve do god. 1954, kad je sat opravljen i ponovo stavljen u uporabu.

Sahat-kula Mehmed-pae Kukavice u Foi

govini izgraen je u svemu dvadeset i jedan ta kav objekat, a jedan je od njih bio u Foi. Ta foanska sahat-kula, koja, s izvjesnim prekidima u prolosti, radi i danas, nastala je ezdesetih go dina osamnaestog stoljea. Situirana je na samom brijegu, to se uzdie iznad sredita grada te sa susjednom munarom i kupolom Kukaviine da mije osobito istie cio taj kraj i daje zasebnu siluetu gradu. Taj objekt, graen od dna do vrha od nebukana kamena, ima oblik etvrtaste pri zme, visoke oko 20 m, koja se zavrava niskim atorastim krovom od kamenog materijala sa po krovom od lima. Osnovica joj ima etverokut sa vanjskim stranicama od 3,10 i 3,20 m. U unutra njost vode vrlo mala vrata na svod, ija visina iznosi tek 95 cm, a do samog stroja sata, koji je smjeten ispod samog krovita i ima kazaljke na sve etiri strane, vodi drveno stubite; krakovi stubita lee uz same stijene, a podesti u svako me uglu. Iznad krunih ploa s kazaljkama u vanj skim stijenama ostavljeni su na objektu zasebni

12. MOSTOVI Sve do poslije Okupacije u Fou se ulazilo i iz nje izlazilo preko dvije skele na Drini i dva mosta od kojih je jedan bio na Drini, a drugi na ehotini. Od dvije skele, prelaza preko Drine, jedna je bila u zapadnom dijelu varoi, upravo pod Spilama i radila sve do iza Okupacije. Tom su se ske lom poglavito sluili seljaci s lijeve obale Drine donosei na trite drva i poljoprivredne proizvode i odgonei iz grada potrebnu robu. 1 3 0 Bie da se
129 Neregistrirana isprava u arhivu foanske poro dice Mufti u Orijentalnom institutu u Sarajevu. 130 emidija je naplaivao prijevoz. Priaju sta riji ljudi, koji su zapamtili tu skelu, da je drvar s ko njem, koji je nosio drva u Fou na pazar, davao dva suka (oblice, cjepanice) za prijevoz u grad i natrag.

tuda prevezao i mletaki bailo Pavle Kontarino god. 1580 idui, kako smo naprijed naveli, iz Mle taka u Carigrad i istiui da se sa svojom prat njom s velikom mukom prevezao tu laom preko Drine. Druga skela na Drini bila je u Donjem Polju, upravo na mjestu dananjeg eljeznog mosta. Nje se vie ne sjeaju ni najstariji graani Foe, ali se za nju zna iz pouzdanog historiskog izvora. To je izvjetaj papinskog poslanika Bartolomeja Ka ia od god. 16121618. On je na putu iz Du brovnika u srednju Bosnu, navodi u svom dnev niku, naiao kroz Fou krajem god. 1612, proao kroz samu varo rano izjutra, preao tu preko ri jeke ehotine mostom a potom izbio u ravnicu

48

(dakle, dananje Donje Polje) i tu se prevezao na lijevu obalu Drine laom, koja mu je tako velika da u nju moe stati pedeset konjanika i konja za jedno s prtljagom. Iz Kaieva dnevnika vidi se jo da je tom laom upravljao neki skeledija mu sliman i da je naplaivao prijevoz. 1 3 1 Dananji eljezni most na mjestu gdje je bila ta donja skela na Drini zapoeo se graditi u junu 1882, a dovren je i predat prometu 22 oktobra 1884, dakle za neto vie od dvije godine. Ima du inu od 180 m, a projektirao ga je pionirski natporunik Krichbaumer. 1 3 2 Prema kazivanju sta rijih Foaka, na tome su mjestu Austrijanci naj prije izgradili drveni most, a poslije dananji eljezni. Preko rijeke ehotine vodila su do Drugog svjetskog rata dva mosta, obadva drvena, donji, koji i danas postoji, i gornji, koji je upropaten u Drugom svjetskom ratu i do danas nije obnovljen. Onaj donji, ispred dananjeg Doma Jugoslavenske armije nastao je neto poslije Okupacje i ne ulazi u nae detaljnije razmatranje. Gornji pak most stajao je upravo na izlazu Donje arije na ehotinu, tako da su neposredno uz njega i s jednu i s drugu stranu prilaza na lijevoj obali stajali du ani. Kako je taj most sve do iza 1878 bio jedina veza dijelova grada na dvije obale ehotine, bio je dosta frekventan. Nemamo podataka kad je prvi put nastao tu most, ali je sigurno da je od postanja bio drven. Od putopisaca, ije smo iz vatke o Foi naprijed naveli, spominje ga jo god. 1533 Kornelij Duplicij eper, zatim 1580 Pavle Kontarino i 1613 Bartolomej Kai. Novi most na tome istome mjestu sagradio je tu i bosanski vezir, inae roeni Foak Mehmed paa Kukavica god. 1758 ili neto i prije toga, a navedene godine lega lizirao je svoju vakufnamu i njome uvakufio niz koristonosnih objekata, od ijih e se prihoda odr avati i taj most. Ne zna se kolikog je vijeka bila ta Kukaviina zadubina. Drugi most na rijeci Drini, preko kojeg je vo dio saobraaj u Fou, bio je na Brodu vie Foe, upravo ondje, gdje stoji onaj dananji. Tokom pro lih vjekova bilo je tu graeno i rueno pa opet graeno vie mostova na istim temeljima. Prvi most na tome mjestu sagraen je izmeu godine 1559 i 1572 i bio je od drvenog materijala. Za to imamo potvrdu kod spomenutog putopisca Melchiora pl. Seydlitza iz god. 1559 koji biljei da se na izlasku iz Foe prema Dubrovniku putnici pre voze na drugu obalu, te u putnim biljekama ta koer spomenutog francuskog putnika Philippa du Fresne-Canaye-a iz god. 1572 koji istie, ulazei u Fou od dubrovake strane, da je preao rijeku
131 E. Fermendin, Acta Bosnae, Zagreb 1892, str. 342. Dr. F. M. i (Zagreb), Dva savremena izvje taja o Bosni iz prve polovine sedamnaestog stoljea. Glasnik Zem. muzeja, XVI/1904, str. 258. 132 Bosnische Post, 1/1884, br. 84 (23 X), str. 3. Die Drinabrucke bei Foa. Ibidem, 1/1884, br. (26 X), str. 2 (opis mosta i rada na njegovoj izgradnji).

Drinu drvenim mostom. Podrobnije podatke o to me istome mostu dali su nam kasnije, kako smo citirali, tajnik francuskog poklisara na Porti Lefevre god. 1611 i, naroito, turski putopisac Evlija elebija. Konstrukcija i veliina mosta skrenula je panju obadva ta putnika, i prvi biljei da je taj veliki drveni most dui od mletakog Rialta i, to je naroito vano, da ima jedan jedini svod, poduprt na oba kraja, a Evlija elebija pak 1664 daje detaljan opis toga mosta, koji smo u prije vodu ve naveli. Iz obadva ta opisa se vidi da je taj most imao konstrukciju vrijednu naroite pa nje. Dva sistema jakih drvenih greda redali su se konzolno od jedne obale prema drugoj u vie ver tikalnih slojeva tako da je svaki gornji sloj pre lazio donji i time se pribliavao sreditu raspona mosta, koje se opet povezivalo daljnjim gredama, veui vrsto u jednu cjelinu dva konzolna siste ma s dviju obala i tvorei tako u optikom smislu zanimljiv oblik luka. Bilo je jo takvih mostova kod nas, ali vrlo malo, a neki su ak bili na ita voj povrini i natkriveni dvostrenim drvenim kro vitem koje je prijeilo dovod oborina na kolovoz i time titilo konstrukciju od vlaenja i propa danja. U vezi s mostom na tome istome mjestu imamo jo tri vanija podatka. Prvi je iz god. 1612, a to je dnevnik spomenutog papinskog poslanika Bar tolomej a Kaia, u kojem autor istie na Brodu kamenitu upriju s lukom. Taj podatak o vrsti ma terijala, od kojeg je graen most, nije u skladu s onim iz 1572 i 1611, a pogotovo onim elebijinim iz 1664, jer podaci iz sve tri te godine izriito na glaavaju drvenu konstrukciju. O kakvom drugom mostu u okolini ne moe biti ni govora, i bie po sve vjerojatno da je Kai pogreno donio taj po datak. Drugi podatak sadri jedno pismo budim skog vezira, a inae na svu priliku domaeg o vjeka, rodom ba od Foe, Musa-pae, od 25 fe bruara 1645 godine, kojim on moli Dubrovane da mu alju majstore za gradnju jednolunog mosta preko Drine na Brodu kod Foe. 1 3 3 Pozivaju se du brovaki majstori, a oni su, kako znamo, isklju ivo kamenari, znai da se kanio graditi jednoluni most kamene konstrukcije. Zamisao, meutim, nije ostvarena, a to nam jasno potvruje putopis Evlije elebije u kojem jo sretamo na tome mjestu onaj Lefevrov drveni jednoluni most, dodue ve labilan, dotrajao, ali ipak itav. Evlija elebija za njega istie da je zadubina sultana Sulejmana i da je taj sultan ostavio za njegovo odravanje dva naest sela, no to ne bi moralo biti posve tano, ali u svakome sluaju ukazuje na starost toga objekta. Trei podatak o tome mostu nalazimo u spomenutoj vakufnami bosanskog vezira Mehmedpae Kukavice od god. 1758. U toj ispravi navodi
Dervi M. Korkut, Neto o turskim dokumen tima Arhiva drubrovakog. Glasnik Zem. muzeja, god. 1928, sv. za historiju, str. 157.
133

Nae starine IV

49

se kao Mehmed-paina zadubina, pored velikog mosta preko ehotine, jo veliki most preko Drine takoer, navodi se doslovno, u kasabi Foi. Nismo posve sigurni gdje je bio taj most. Ako doslovno shvatimo smisao vakufname, onda je taj objekt bio podignut u uem gradskom podruju, najvje rojatnije bi bilo u Donjem Polju, ali nema nika kvih drugih podataka koji bi to potvrivali. S do sta vie vjerojatnosti se moe uzeti da je i taj most bio sagraen upravo na Brodu, dakle na mjestu gdje je i prije toga poivao onaj drveni jednoluni, dotrajali. Za tu drugu pretpostavku govori i narodno predanje, koje se do danas sauvalo u Foi, te niz historiskih podataka, za koje se, me utim, ne moe tvrditi da su tani. Kako se vidi, na navedena dva mjesta na Drini i ehotini tokom minulih vjekova bilo je izgrae no vie mostova. Takvu gradnju uvjetovale su dvije injenice: dotrajavanje mosne konstrukcije te jedna dalja pojava, poplave navedenih rijeka, koje su nekad bile i katastrofalne. Poznate su nam tri takve jae poplave u kojima su stradali i mo stovi u Foi. Prvi poznati potop Foe bio je 13 evala 1088 (9 XII 1677) godine. Uslijed dugotrajnih kia i provale oblaka ehotina je toliko narasla da je unitila, izmeu ostalog, damiju u ohodarmahali i most uz Donju ariju. Drugi potop Foe

dogodio se mjeseca abana 1143 (19 II9 III 1731), a bio je jo jai od onoga prvoga. Nivo Drine i ehotine toliko se digao da je potopio i mostove i se dam foanskih mahala: Hasan-Nazirovu ili Alada mahalu, Mustafa-painu, Devovu, Ali-painu, Muminbegovu, Daferbegovu pa ak i ejh Pirijinu. Tom prilikom je potpuno uniteno u tim mahala ma oko dvije stotine kua. ehotina je bila toliko nadola, da se nije pokorila ni samoj Drini, izlila se visoko i daleko iz korita i doprla do velikog groblja, a Drina pak nadola i preljevala preko mosnih kamenih kula na Brodu. Neki je Foak to ovako prikazao u narodnoj pjesmi: Dvije su se vode zavadile, ehotina i zelena Drina, ehotina Drini govorila: Drino vodo, to si se pon'jela, zar e valja drvlje i kamenje? Priekaj me i sutra do podne, dok ja doem mutna i krvava i pronesem Ireiza dvore i u njima lijepu djevojku. 1 3 4 Trei, takoer znatniji potop Foe bio je na Luindan 1737 godine. Drina i ehotina odnijele su tom prilikom u Foi mostove, jedan han i sve kue koje su se nalazile uz obalu. 1 3 5

13. LONDA Na kraju ovoga prikaza arhitektonskih spome nika u Foi vrijedno je neto rei i o jednom za sebnom objektu, l o n d i , kakvu je kod nas imala jedino Foa. L o n d a (od tal. 1 o g g i a) u Bosni znai prostoriju, u kojoj lanovi esnafa dre sastanke, te i sam upravni odbor jednog esnafa, a potom i zaseban objekat u kojem se sijeli, zabavlja, pije, svaa i miri, te je u tome smi slu poznaje osobito naa narodna pjesma ( P i v o piju age Udbinjani, na U d b i n i u l o n d i k a m e n o j ) . Londa u Foi ima upravo to zadnje znaenje. To je zapravo kiosk, kome je samo podnoje bilo od kamena, a sva ostala kon strukcija od drvenih elemenata pod etverostrenim atorastim i eremitnim krovom sa iljkom (mizrakom) na samome vrhu; objekat lagane, treperljive arhitekture, koja je potpuno odgova rala svojoj namjeni. Sagraen je na samoj visokoj obali Drine u Gornjem Polju, neto nie Memiahbegove (Nazorove) damije. U toj londi iskupljali su se Foaci tamo u smiraje sunca i sijelili uz duhan i kavu, to ju je tu, pred oima gostiju, spravljao poseban slubenik. Rjeenje unutranjeg prostora bilo je potpuno u skladu s namjenom objekta: kvadratini prostor, uzdignut iznad puta za tri stube, sa sjeverne strane, od udarca vjetra zatvoren, a na ostale tri strane potpuno otvoren, da gosti mogu meraiti u zelenoj Drini i jo zelenijoj i romantinoj okolini. Gosti su sjedjeli na
134 Podaci o obadvije te poplave sauvali su se na koricama jednog turskog rukopisa to je bio u po sjedu dematskog imama u Bosanskoj Dubici Muha meda Hilmije engia. Tu je priopen i tekst nave dene narodne pjesme na naem jeziku. Sve te po datke anonimnog foanskog kroniara, koji je sigurno ivio u drugoj polovini 18 stoljea, to se zakljuuje po spomenu Kukaviina mosta na Brodu, Muhamed Hilmija engi je god. 1936 ustupio prof. H. Kreevljakoviu, a ovaj najljubaznije meni pri sakupljanju grae za ovaj rad. 135 Muvekit, Tarihi dijari Bosna (rukopis u GH bi blioteci), sv. II. sub a. 1149.

50

Londa nad Drinom, tlocrt i rekonstruirana perspektiva

seiji, koja se protezala uz sveetiri stijene, a na samoj sredini prostora bilo je malo ognjite, na kojem se spravljala kava. Sve do god. 1894, dok nije proradio moderni gradski vodovod, voda za kavu u tome kiosku dobavljala se izravno iz ko rita Drine, koje lei duboko dolje ispod kuice. U tu svrhu sluila je posebna naprava: vitao ili e k r k u samome kiosku sa eljeznim uetom od londe do vode kojim se sputala i dizala kova s vodom. Taj posao obavljao je obino k a h v e d i j a, ali su se i gosti pokatkad time zabav ljali i na taj nain se iivljavali. Londa je radila sve do posljednjeg rata, a sa ma zgrada, ve dotrajala, oborena je god. 1947. Ouvali su se jedino jo kameni temelji s vanj skim dimenzijama 4,55 X 4,55 m. Priloena skica tlocrta i perspektive napravljena je na samome mjestu na osnovi ostataka temelja i detaljnih opi sa, koje su dali mjetani. Kad je, pak, taj objekat nastao, ne moe se nita sigurno rei. I najstariji ljudi u Foi kazuju da ga od malih nogu pamte istog onakvog, kakav je bio i u posljednje vrije me. Budui da je objekat stajao u neposrednoj blizini Memiahbegove damije, jedno narodno predanje veli da je londu osnovao jo sam Memiahbeg. Po tom predanju, koje se ne moe ni po bijati ni dokazivati, londa bi bila utemeljena jo prije god. 1585, kad je ve Memiahbeg umro. Foa je doista jo u esnaestom vijeku imala slinih objekata odnosno lokala, u kojima se pekla k a h v a i drali sastanci. Zakljuujem to po tome, to se u obraunu vakufa Memiahbega na-

vode u Foi jo god. 1600 dvojica k a h v e d i j a dakle zasebnih obrtnika, koji su spravljali kavu i njome gostili graanstvo. Iz toga samo po sebi proizlazi da su tada u Foi bile najmanje dvije kavane, a one sigurno nisu tu otvorene ba te godine, nego bar koju godinu, ako ne i vie, prije toga. S kavom su se Turci upoznali u Egiptu i Jemenu za vrijeme ratova sultana Selima I, a prva kavana u Carigradu otvorena je god. 1534. U Bo snu, pak, dola je kava negdje u drugoj polovini esnaestog vijeka, a prva poznata kavana kod nas spominje se u Sarajevu god. 1592.136 Nai, pak, gornji podaci ukazuju da su i u Foi rano otvo reni takvi lokali. Po vremenu poznatih vijesti, Foa je, tavie, mjesto u Bosni, odmah poslije Sarajeva, u kojem se spominje kahvediski obrt. U prijanja vremena nije bilo dovoljno runih mlinova, u kojima bi se mljela kava, a koliko ih je i bilo, oni nisu mogli zadovoljiti potrebe u ka vanama, gdje se dnevno troila vea koliina kave. Zato su kahvedije prenu kavu t u k l i u za sebnim kamenim, a negdje i u drvenim stupama, t. zv. d i b e c i m a . Jedan takav dibek nekog sta rog foanskog kahvedije naao sam uzidan u ogradi groblja Careve damije. Usljed duge upo trebe dno mu se bilo proupljilo, pa ga je vlasnik odbacio.

136 F. Spaho, Prve kafane su otvorene u naim krajevima, N o v i b e h a r , V/19311932, str. 4142. H. Kreevljakovi, Gradska privreda i esnafi u Bosni i Hercegovini (Od 1463 do 1878), Godinjak Istoriskog drutva, godina 1949, str. (separata) 29.

51

Ornamenat u srebrenoj ici, inkrustiran na drvenom stocu, rad Arse undurike

IV

UMJETNIKI OBRTI Foa je u prolosti bila istaknuto mjesto na drumu koji je povezivao Istok sa Zapadom i grad s relativno visokom trgovako-obrtnikom ekono mikom. Stoga je posve prirodno da su se u tak vim uslovima meu trideset i dva obrta u tome gradu razvili i takvi zanati, u kojima nije bila primarna samo korisnost izraevina, nego isto dobno i tenja da se zadovolji i luksuznim, upra vo umjetnikim potrebama ovjeka. A takvih je zanata doista bilo nekoliko u Foi i doivjeli su tu visok procvat i po broju obrtnika i po umjet nikoj vrsnoi njihovih proizvoda. Mi takve obrte smatramo umjetnikim i vie vrijednim stoga, to su njihovi produkti nastajali uz suradnju materi je i vieg zanatskog znanja, upravo kreativnih osjeaja koji su vodili radnikovu ruku. Posljednje i dosta rijetke izraevine starih foanskih maj stora bude u nama uspomenu na jednu razgranatu, ali ve potpuno utrnulu umjetnost i sami u sebi kriju veliku izraajnu mo. U dotjeranim i oblicima i dekoru tih izraevina ogledaju se ne samo osjeaji, nego ve utjelovljene misli itave plejade znanih i neznanih obrtnika. To nisu vie pojedinani dokumenti svoga vremena, kao ostali pisani izvori, oni, preko svojih oblika i dekorne muskulature pretstavljaju otkrivanje itavog ma log svijeta, koji su nosili u sebi pojedini obrtnici. Istina, osnovni oblici i sama zanatska tehnika do li su sa strane, iz starijih umjetnikih centara. No, povoenje za dobrim uzorima i ve utrtim tehnikama poznato je i dokazano na itavom nizu umjetnina irom svijeta, a one nimalo ne gube od svoje vrijednosti, pa, prema tome, ti strani uzori ne umanjuju vrijednost ni foanskog umjetnikog zanatstva. Vana je konstatacija da su takvi obrti postojali u Foi i da su tu ivjeli ljudi, koji su se znali umjetniki izraavati i koji su tu umjetnost kao duevnu svojinu prenaali, kako emo dalje pokazati, s koljena na koljeno, i podravali je kroz jedan vrlo dug period.

1. BIAKIJE ILI NOARI U prijanja vremena, dok je ratnik izlazio na bojno polje s klasinim, hladnim orujem, izrada dugih noeva u Foi bila je vrlo razvijena i na veliku glasu. Takvi noevi izraivali su se i u Sarajevu, ali je Foa u tome daleko prednjaila i takmiila se sa samim Carigradom. Na taj sud na vodi nas svjedoanstvo poznatog francuskog ue njaka Ami Boue-a, koji je god. 1836 i 1837 prokrstario sve nae krajeve i dobar dio onovremene Turske i koji ovako o tome pie: U nekim grado vima prave se izvrsni noevi, po otrici damascirani, bijelog balaka i esto ukraeni granatima ili crvenim staklom. Foa i Carigrad su na glasu za ovu vrstu noeva u drvenim ili konim korica ma, koji se nose o bedrima (da vise) ili za poja som. Ti se noevi prave i u Sarajevu i drugdje, ali najbolji i najjeftiniji dolaze iz spomenuta dva mjesta, gdje se prodaju po sedam groa za jedan komad. 1 3 7 Noarski obrt u Foi je relativno vrlo
137 Ami Boue, Die Europaische Turkei, Bd. II, Wien 1889, p. 56. V. uri, Starinsko oruje u Bosni i Hercegovini, Glasnik Z. M., LV/1943, str. 99.

star. Prva poznata vijest o tome obrtu u tome mjestu potjee iz god. 1600, kad se, kako smo po kazali, spominje b i a k i j a D u r a k i z Dami Atik-mahale kao dunik zajma Memiahbegova va kufa. No, tim jednim podatkom ne moemo ocije niti starost, a jo manje razvijenost i kvalitet toga obrta u Foi. Tu prazninu upravo nam sjajno po punjava francuski putopisac Lefevre, koji je, uskoro iza toga prvog spomena, god. 1611 proao kroz Fou, vidio taj obrt i dao o njemu kratke, ali znaajne podatke: U tome gradu pravi se mno tvo noeva, na glasu ne zbog vrstoe, nego zbog ukusne izrade. Dakle, ono mnotvo noeva ja sno ukazuje na razvijenost toga obrta u Foi u to doba, a glas o ukusnoj izradi govori i o kvalitetu proizvoda. Sasvim je logino da se taj obrt nije mogao tu razviti do te visine preko noi i nepo sredno pred Lefevrov prolazak kroz Fou. Zato je sigurno trebalo dosta godina i vie generacija. Proizlazi da taj obrt datira sigurno od polovine esnaestog stoljea, a vrlo lako jo i otprije, dok su se iskoriavali okolni eljezni rudnici, koji su davali eljezo kao glavnu sirovinu toga obrta.

52

Velik broj noara radio je tu neprekidno sve do god. 1878, kad su dugi noevi bili kod nas iz baeni iz upotrebe. Stariji ljudi kazuju da je sa mo u posljednje vrijeme bilo tu oko s e d a m d e s e t noarskih t e a j e v a , t . j . radnih klupa, mjesta. Jedni su noari imali duane i radili u ariji, a drugi, u mnogo veem broju, radili su samo kod kua po mahalama, jer u ariji nije bilo dovoljno prostora. Obrtnici koji su imali ra dionice po kuama snosili su svoje proizvode u ariju jednom sedmino, upravo na pazarni dan i prodavali ih trgovcima, koji su ih onda raznosili u druga mjesta u velikim koliinama. Vrijedno je istai veliku solidarnost meu tim obrtnicima, o kojoj se i danas u Foi pria. U doba kad se mno go radilo bila je obina pojava da jedan biakija, koji je radio kod kue, pokupi u radnu pre gau potrebni pribor i da ide susjedu, koji se bavi istim poslom, pa da zajedno rade, ruaju i briju se. A uvee, kad bi se prodala roba, prireivali su po kuama sijela, osobito u zimske noi, na ko jima bi se zaturala igra prstena kadikad i u stranu (pola tovara) jabuka. Tim obrtom bavili su se u Foi, koliko se zna, samo muslimani, i bile su poznate porodice, u ko jima se taj zanat prenosio s oca na sina: B i a n i, B r a d a r i i , avdari, Delje, Granovi, Jagnje, Kadribegovii, Karabegovii, K o l u b a r e , K r a m e , L e t i i , M e z b u r i , P o j e i R e d e . Poneki lanovi tih porodica pro duili su zanat i poslije okupacije te od starih izraevina pravili samo male, depne noeve, ali su i njima davali oblike ubojitih dugih noeva prijanjih vremena. Godine 1953 ivio je posljed nji foanski biakija I b r o K a r a b e g o v i . Radio je poneto jo do kraja god. 1952, a tada je i on zbog bolesti napustio taj zanat. Neki foanski noari preselili su krajem osamnaestog stoljea u Sarajevo i tu nastavili svoj zanat, a po rodnome mjestu prozvae se F o e . Osnovne sirovine za izradu noeva bile su elik, kost te srebro za pokov i dekoraciju. elik se, moda, u prvo vrijeme dobivao, kako sam napo menuo, iz same okoline, ali se poslije iskljuivo uvozio, mnogo i s Istoka, gdje su bile osobito po znate damatanske i karahorosanske vrste. Kost z a pravljenje k a m z i , k a v z i ili s a p i n a b a l a k u ili drku dobivala se od goveih nonih zglavaka ili o l a n a , koji su bili najvie traeni, a potom, za noeve jednostavnije izrade, i od ro gova. Budui da veliku potronju takve kosti sam grad nije mogao zadovoljiti, to su foanski noari dobavljali tu sirovinu i iz drugih mjesta. Poznato je da su takve olane zakupljivali od sarajevskih aija i tovarima ih dogonili u Fou. Po saopenju prof. Kreevljakovia, sarajevski trgovci ukovii i Besare dobavljali su za potrebe noara i ko sti od sjevernog jelena, t. zv. s o b o v i n u. Taj su artikl dobavljali iz Rusije u buradima i proda vali ga u Sarajevu u uriluku, pa je mogue da

Oblik i nazivi pojedinih dijelova noeva zapanjaka

Poloaj biakije pri radu

su se foanski noari i odatle snabdijevali. Za no eve jednostavnije izrade upotrebljavalo se za izradu kamzi jo i suho ljivovo d r v o , pa su se takvi noevi zvali d r v e n j a i za razliku od b j e l o s a p a c a , kojih su kamze bile od bijele i polirane kosti. Noarski duani ili radionice bili su ureeni slino kao kazandiski: uz postrane stijene bilo je jedno ili dva (ve prema veliini duana) oniska postolja, zvane s o f e , na kojima su obrtnici sjedjeli podvijenih nogu i radili. Pozadi te prostorije bila je kovanica s ognjitem, duvakim mijehom i nakovnjem. Sam proces rada u jednom takvom duanu ili radionici sastojao se iz nekoliko posve razliitih operacija: zagrijavanje elika i davanje prvog oblika buduem nou, tj. iskivanje sjeiva ili, kako se struno veli, d e m i r a, potom struga nje i bruenje sjeiva, pa oblikovanje i poliranje kosti za balak, samo usapljivanje pa okivanje balaka srebrom i tauiranje sjeiva srebrnom i com te, napokon, izrada i dekoracija samih k o r a ili k o r i c a . Kako vidimo, dosta sloen proces, koji se sastoji od niza radnja, od grubog rada, po trebnog za iskivanje sjeiva, do projektiranja i

53

urisavanja onih minucioznih ornamenata. Osim jedne jedine manje znatne operacije, o kojoj e biti govora, sve su to radile jedne te iste ruke, i tu je skoro nemogue ustanoviti prelaz obinog obrtnikog rada u umjetniki. Samo iskivanje sjeiva obavljalo se u kovanici, a sav ostali rad u prednjoj radionici na sofi. Za rad u prvoj prosto riji, na sofama, sluilo je vie vrsta sitnog alata, koji je stajao objeen o stijenu iza lea obrtnika, te manji nakovanj i eljezna stezaljka, t. zv. m e n e 1 e, u kojima se drao no pri dotjerivanju. Te dvije posljednje alatke bile su usaene u drvenu kladu, debeli trupac to je poloen u prednjem dijelu sofe. Noari u Foi izraivali su i ornamentirali naj veim dijelom dvije vrste dugih noeva zapanjaka, h a n d a r e i j a t a g a n e , koji su se najvie traili i bili glavni foanski izvozni artikl. Te dvije vrste noeva razlikuju se meusobno samo po to me, to je u handara sjeivo blago zakrivljeno prema dolje, a u jatagana s gornje strane posve pravo, ravno. Duina im je iznosila i do 80 cm, a prosjena teina kretala se oko 150 dkg. Neki takvi noevi imali su na hrptu (arka) sjeiva kaneluru u vidu oluka, pa se po tome zvahu o 1 u n j a c i. Nazive pojedinih dijelova tih noeva pri kazujem na priloenoj skici. Same k o r e ili k or i c e bile su uvijek od drveta, a obloga im je mo gla biti trojaka: od srebnog, iscizeliranog lima, a takve su kore najskuplje, potom od obine koe i, napokon, od uvotenog platna (t. zv. m u e mali kore). U Sarajevu su radili i noari, koji su izraivali samo kore, pa se zvahu k o r a d i j e, ali u Foi ne znaju da se takvim radom koji biakija posebno bavio. Pored handara i jatagana foanski su noari izraivali jo sablje, male noeve, depne preklopne noie ili a k i j e (t. zv. k 1 o p c e ) , britve za kalemljenje (obrezivanje, oplemenjivanje) voa, mum-makaze za osjecanje svijea, makaze za papir, to su se nosile uz starinsku tintarnicu divit, a poslije Okupacije bavili su se i usapljivanjem kou pribora za jelo, noeva i viljuaka, koje su se mahom izvozile u Austriju, Neki su noari povremeno ak i puke popravljali, ali im je to bilo posve sporedno zanimanje. Za foanske sablje zasad zna samo jako na rodno predanje, i ini se da nisu bile pravljene u veim koliinama. Stariji Foaci dobro pamte jednog od posljednjih foanskih biakija staroga kova T o s u n a L e t i a i z Mustafa-paine ma hale (umro oko 1895) i priaju za njega da je znao napraviti takvu sablju, koja se dala smotati u ko lut. Za male, pak, noeve, pa ak i za akije znamo dokumentarno da su se tu radili i prije god. 1878, jo u osamnaestom stoljeu. U jednoj ispravi od 27 IV 1784, koja pretstavlja zapravo popis zaostavtine iza umrlog H a d i - S u l e j m a n a , sina M u s t a f a - e l e b i j a n a , iz Hadi-Mustafine

mahale u Foi, naveden je i procijenjen, meu ostalim, i niz noarskih proizvoda i noarskog ala 138 ta. Ne navodi se zanimanje umrlog, ali se jasno iz popisa vidi da je bio biakija. Tu je navedeno i procijenjeno:
K a l e m i (dubaka dlijeta)
Noeva j a t a g a n a 5 kom.

400 aki
1200 aki

Mesinganih noeva 54 kom.

akija 83 kom. Opet noeva 2 kom. M u e m a l i korica 12 kom. Turpija Opet vie korica

770 aki
480 aki 120 aki 600 aki 60 aki 7250 aki

Opet d r u g i h korica 21 kom.

elika 34 oke Opet 1 no s k o r i c a m a Opet 1 korice

600 aki
1020 aki 360 aki 180 aki

Malih noeva 5 kom.

100 aki

Iz toga popisa saznajemo i cijenu elika kao glavne sirovine te pojedinih proizvoda. Tako se u to doba elik kupovao okom po 30 aki, a po ko madu se prodavali: jatagani 240 aki, mesingani noevi 14 aki, akije 5,78 aki, druga vrsta no eva 60 aki, muemali korice 50 aki, druga vrsta korica 27,6 aki, trea vrsta korica ak 180 aki, a mali noevi po 20 aki. Zanimljiv je spomen m e s i n g a n i h n o e v a (pirinli biak), i to u veoj koliini. Tu se, sigurno, radi o malim noe vima, kakvi se jo danas ponegdje izrauju, a iji je mesingani drak bio u jednome komadu, kat kad i korice. Iz toga dokumenta tako saznajemo da su stari foanski noari upotrebljavali i taj metal. U etnografskoj zbirci Zemaljskog muzeja u Sarajevu vidio sam jednu neobino zanimljivu iz raevinu foanskih noara: magaze (karice) za rezanje papira kao sastavni dio divita, koji je pri padao Mehmedbegu Kapetanoviu Ljubuaku. Ta izraevina, kad je ovjek prvi put vidi, uope ni po emu ne slii dananjim karama. To je po obliku vrlo tanak bode duine 22,7 cm, a sastav ljen je zapravo iz nekoliko komada, kojima su dodirne ivice tako izbruene, da ovjek uope i ne vidi da je to predmet iz vie dijelova. Bode se po potrebi rastvori, i nastaju karice s otricama, pa ak i drcima za prste. Te neobine kare tauirane su srebrnom icom po itavoj plohi od dna do vrha vrlo laganim, suptilnim i preglednim orna mentima iz biljnoga svijeta, pa ve i po tome pretstavljaju umjetninu prvoga reda. A da su ra ene ba u Foi, svjedoi nam sitni zapis u sre brnoj ici na samim karama, takoer tauiran, koji glasi: Ameli Mustafa, kasabai Foa, to e
138

1219.

Turski arhiv u GH biblioteci, dokumenat broj

54

rei Rad Mustafe, kasaba Foa. Po saopenju koje je prije tri godine dao sam prodavalac iz Sa rajeva, majstor tih kara bio je iz porodice Ka-

d r i b e g o v i a , za koju mi ve znamo da se od starine bavila noarstvom.

2. TUFEKIJE ILI PUKARI To je drugi obrt u Foi koji je bio vezan za metal, upravo elik te za gotovo sve ostale siro vine, koje su troili i noari. Nije taj obrt bio tu osobito razvijen kao noarski, ali je ipak po kva liteti proizvoda dostigao prilino visok stepen. Prva poznata vijest o izradi puaka u Foi potjee iz dosta kasnog vremena, a sauvao nam ju je ta koer Ami Boue u svom navedenom djelu. Za ra zliku od proizvodnje noeva, koja je bila u ruka ma samo muslimana, puke su u tome mjestu kovali i opremali i muslimani i provoslavni. Od muslimana m i j e poznat t u f e k i j a M e h m e d iz porodice R a m o v i , koji je radio polovinom prologa vijeka. U jednoj ispravi od 20 II 1848 navodi se meu osobama, koje su digle zajam od jednog foanskog vakufa. 1 3 9 Od pravoslavnih, pak, bavili su se tim obrtom H a d i v u k o v i i i R a d o v i i ili, kako se takoer prezivahu, u n d u r i k e . Ti prvi svojevremeno su se zvali po tome zanimanju T u f e g d i i , a zanat su, ini se, napustili prije god. 1878 i postali prvi foanski trgovci. Posljednji i istodobno vrsni majstori u tome zanatu bili su R i s t o u n d u r i k a i nje gov sin A r s o. Radili su prije god. 1878, a kad su te godine austriske vlasti zabranile proizvodnju i puaka i dugih noeva, oni su se orijentirali samo na jednu granu svog prijanjeg zanata, a to je inkrustacija, samo sad na posve drugim predmeti ma. Risto je umro 2 I 1891 (po starom kalendaru) i pokopan je na starom groblju vie crkve, a Arso je ivio jo kojih petnaestak godina iza oca, tamo negdje do god. 1907, bavei se sve do smrti sta rim zanatom. I on je pokopan na starom groblju, ali mu na grobu nema natpisa. Foanski pukari kovali su, opremali i poprav ljali, koliko se zna, dvije neobino luksuzne vrste puaka: d e f e r d a r e i p e a n k e . D e f e r d a r i ili, kako se jo zvahu, d e v e r d e n i i d e f e r 1 i j e, jesu duge puke, poznate i vrlo skupe po tome to im je kundak ili j a l m a n cio prekriven sedefom, a cijev i pavte izvezene sre brnom icom u vidu bujnih ornamenata, pa im je upravo otud i nastalo ime (arap. d e v h e r nakit). Za kovanje takvih puaka u Foi imamo potvrdu kod Ami Boue-a, koji, govorei o prizrenskim pukama, veli i ovo: Damascirane puke zovu se deverdeni ili deverlije. Ovakvih ima naroito u Hercegovini, u Crnoj Gori i u Arnauta, a mnoge od njih pravljene su u Foi. 140 Taj nam podatak ukazuje istodobno i na glavno trite foansikih deferdara Hercegovinu i Crnu Goru. Druga vrsta puaka koja se proizvodila u Foi jesu male puke zapasnjae, p e a n k e , tip koji je dobio ime po gradu Pei, gdje se najprije ili najvie izraivao. I te su puke bogato ureene, samo u neto manjoj mjeri i u drugaijoj tehnici u odnosu na opremu deferdara. Vijest o kovanju peanki u Foi sauvao nam je poznati folklorist Vid Vuleti-Vukasovi, koji je god. 1887 boravio u Foi i raspitivao se tu za stare zanate pa je si gurno tako dobio podatke i o puci peanki. 1 4 1

3. UMJETNOST KOVANJA I DEKORIRANJA Izraevine foanskih noara i pukara, pri e mu u prvome redu mislim na noeve handare i jatagane te puke deferdare i peanke, prelaze okvire obine zanatske tehnike i dobivaju umjet niko znaenje po nekoliko svojih osobina. Ve sami oblici tih izraevina, za koje se nipoto ne moe rei da su jednostavni i primitivni, ukazuju na vie zanatsko znanje i pravi umjetniki osje aj za forme. Drugu i osobito znaajnu vrijednost tih izraevina pretstavlja isto tehniko, upravo metalurko umijee damasciranja elika, kojim su se foanski noari i pukari takoer bavili. Damasciranje je kovako umijee spajanja elika razliitih tvrdoa. Uzima se jedna ipka boljeg
Arhiv porodice Mufti na navedenom mjestu, isprava neregistrirana.
159

gvoa i druga od elika te se zajedno uaruju, skivaju (svaruju) i polagano hlade. Proces se po navlja sve dotle dok se ne postigne posve kom paktna masa, tako da se ne moe nigdje razabrati da bi se gdje gvode od eljeza odvajalo. Sjeiva i cijevi, napravljeni od tako preraenog metala, odlikuju se velikom tvrdoom i elastinou. Tako skovana sjeiva ili puane cijevi zakopavale su se u ubre i ostavljale neko vrijeme. Kiseline iz ubreta nagrizle bi mekanije dijelove, a onda bi se sjeivo ili cijev brusila ili polirala, i tako su nastajale slikovite linije na povrini ili d a m a s t trea znaajka tako sjedinjenih elika, koja se
A. Boue, o. c. p. 56, Vid Vuleti-Vukasovi, Napomene o narodnom umijeu (Dubrovnik 1913), str. 73.
141 140

55

Ornamentika (tauerski rad) na sjeivima dugih noeva

mnogo cijenila. Za taj rad trebalo je i mnogo vjetine i mnogo truda, i po tome se vidi da su foanski noari i pukari bili ne samo dekorateri nego istodobno i dobri kovai. Trea i ponajvea umjetnika vrijednost foanskih handara, jatagana i puaka lei upravo u onom bogatom dekoru, kojim su oblagane takve izraevine. Taj dekor stoljeima je bio svojstven prvenstveno noevima i pukama, i njega je, strogo uzevi, trebalo obraditi u gornja dva po glavlja, ali ga ja ovdje izdvajam u zasebno po glavlje i tretiram kao zaseban umjetniki zanat stoga, to tu umjetnost sretamo i na drugim izra evinama, osim noeva i puaka, i to se taj zanat poslije god. 1878, kad je nestalo dugih noeva i puaka, doista izdvojio u zasebnu i samostalnu za natsku granu. Prema ouvanim primjercima, umi jee dekoriranja, kojim su se bavili foanski no ari i pukari, pokazuje tri razliite tehnike: cizeliranje, tauiranje i inkrustac i j a. Svaku emo zasebno prikazati. C i z e l i r a n j e ili i s k u c a v a n j e ili, kako nai majstori govorahu, k a l e m l u k je tehnika ornamentiranja zasnovana na principu reljefnog iskucavanja eljenog ornamenta u srebrnoj plohi ili limu, koji je noarima bio potreban za okivanje balaka i kora, a pukarima za okivanje kundaka i cijevi malih puaka te pavti za deferdare. Po znato je jo i cizeliranje u bakru, ali ono spada u posao kazandija, i o njemu neu ovdje govoriti. U svima gornjim sluajevima noari i pukari bi najprije skrojili od srebrne ploice eljeni oblik okova, a onda bi ga s unutranje strane prevlaili kao prst debelom naslagom olova. I tek tada bi nastupao glavni posao: po okovu s mekanom, olov nom podlogom usijecali bi se ekiem i nizom ra-

zliitih dlijeta i probojaca eljeni ornamenti, a kad bi posao bio dovren, okov bi se zagrijavao, te bi se tako topljenjem uklanjalo olovo. A ako bi se elio postii to plastiniji i reljefniji ornamenat, onda bi se po istom principu iskucavanje provo dilo i s druge strane. Kako ta tehnika ornamen tiranja u noarskom i pukarskom zanatu dolazi na vrlo malim plohama, to je majstor prisiljen da na tim malim prostorima pravi i male, upravo minuciozno obraene ornamente. Rad je, zbog toga, vrlo kompliciran, i kad jo spomenem da pojedini primjeri i pored toga pokazuju upravo bujnu kombinatoriku ornamenata, onda takve izra evine u naim oima dobivaju jo veu vrijed nost. Ornamentalni motivi uzimaju se iz prirode, upravo iz biljnog svijeta, najveim su dijelom iz orijentalnog dekorativnog inventara. Balak i ko rice noa uz te motive imaju jo i zgodno raspo reene kuice, u koje su ugraeni drugi ornamenti koralji i drugo kamenje u boji. Same, pak, ko rice ukraene su osobito sitno utuenim i precizno izvedenim vegetabilnim ornamentima neobino bujnog sastava, a poetak im rese jo ispupene, takoer iscizelirane p a v t e ili obrui. Na kun dacima i cijevima malih puaka ve sretamo jedno stavniji, prije bih rekao naturalniji raspored mo tiva, meu kojima prevladavaju oni s granama i granicama. T a u i r a n j e je druga tehnika dekoriranja foanskih noeva i puaka, a sastoji se u tome da se eljeni ornamenat najprije urezuje, gravira na plohi elika u ljebove, koji su u dubini neto iri, a potom se ti ljebovi ispunjavaju ili, kako se ovdje kae, p i r l i t a j u srebrnom icom odgova rajue debljine. Slian uinak moe se postii i na drugi nain, ako se, naime, ploha sitno nazupala, a u pore, nastale na tako nazupanoj plohi, utucavala ica batiem. Takva ornamentika biva onda izboena, plastina, ali su je nai noari i pukari rijetko upotrebljavali. Tu tehniku dekoriranja upotrebljavali su po djednako i noari i pukari. Na noevima se takav dekor vezao uvijek na postranim plohama sjeiva, kadikada od dna do vrha. Motivi, koje primje njuje ta tehnika, jesu u najvie sluajeva modi fikacije arabeske, koje se u vidu dugih vinjeta i drugih ornamenata simetrino rasprostiru po plo hama elika. Tim isto vegetabilnim ornamentima treba pribrojiti i neke druge, a u prvom redu t. zv. Salamonovu zvijezdu u obliku heksagrama, kojoj se pripisivala i natprirodna mo. Na jednome, pak, nou iz godine 1820, koji se danas uva u etno grafskoj zbirci Zemaljskog muzeja u Sarajevu (inv. br. 5047) ima i jedan jedinstven likovni or namenat: lik ribe, koja je ak i u detaljima pri kazana; na drugoj plohi sjeiva nalazi se ime majstora M u s t a f e i gornja godina kovanja, ali, naalost, mjesta izrade nema, no s mnogo vjero jatnosti moe se uzeti da je no pravljen ba u Foi, gdje se riba danomice vadila iz Drine i gdje

56

je noar sigurno imao najjasniju predodbu o ribi i osjeaj ak za njenim detaljima, koje je i pri kazao. (Vidi sliku na prednjoj strani!) Tauiranje je dugotrajan i teak posao, koji je iziskivao veliku strpljivost, pa ipak su nai noari mnogo drali do svoga zanata. To se najbolje vidi iz itavog niza ouvanih primjeraka, koje rese elegantni oblici i sjajan dekor, a posebno po tome, to su majstori osjeali potrebnim da unesu i svoje ime na svoju izraevinu. esti su takvi potpisi, t. zv. d a g m e, osobito na onim noevima, koji su raeni po narudbi. U takvim sluajevima tauirano je ime i majstora i vlasnika noa, a usto re dovito i godina izrade, samo, naalost, nigdje ne nalazimo nijednog prezimena, ni oznake mjesta u kojem se no radio. Kako je ta tehnika dekoriranja zahtijevala, kako sam istakao, puno vremena i strpljivosti, ona je u Foi pred kraj turske vladavine bila, ini se, posve opala. Jedan jedini tauer u Foi staroga kova, bar bolji majstor, koji je ivio i poslije god. 1878, bio je biakija M u s t a f a L e t i iz Alada-mahale, vrsna tauerska sila, no i on je ve god. 1878, kad su se prestali izraivati dugi noevi s onom bogatom dekorativnom opremom, napustio svoj stari zanat pa se umjesto noarstva i tauerstva poeo baviti obradom malog gospodarstva u okolini Foe. U novim prilikama, koje su nastale austro ugarskom okupacijom Bosne i Hercegovine god. 1878, poeli su naglo nazadovati stari bosanski zanati, a meu njima u prvome redu ba oni umjet niki. Stoga se uskoro povela akcija za obnovom umjetnikog zanatstva u tim dvjema pokrajina ma, a pritom se htjelo provesti dvoje: prvo, opet uspostaviti u staroj istoi najljepe sauvane oblike stare bosansko-hercegovake umjetnike tehnike i, drugo, izraivati predmete prikladne za evropski kulturni ivot, da se tim nainom osigura unovenje proizvoda. Provodei tu akciju, tragalo se u prvom redu za dobrim starim majstorima, i od ivuih tauera naao se jedan jedini pravi umjetnik, spomenuti Mustafa Leti u Foi. Po zvali su ostarjelog majstora da se opet lati sitnog batia i srebrnih niti, ali je to on u prvi mah odbio i odgovorio da su vremena njegove umjet nosti ve prola. Starac je oito bio ponosan na svoju umjetnost, koja je bila u najtjenoj vezi s izradom dugih noeva, i nije htio prste savijati oko kojekakvih sitnih drangulija, koje su mu na metali novi gospodari. Uloeno je mnogo truda dok su Letia napokon nagovorili da se vrati sta rom zanatu i da pouava samo dva uenika u tauiranju. Posao je otpoeo god. 1887. Radio je jedva godinu dana, kad ga ugrabi smrt. 1 4 2 No, on je ipak izuio dva uenika i tako uuvao u Bosni umjet nost tauiranja. Jedan je bio R a i d J a g n j o iz Foe, koji je nastavio Mustafin zanat, a kasnije se preselio u Sarajevo i tu umro pred Drugi svjetski rat, a drugi je O s m a n B i a k i iz Sarajeva,

Motiv inkrustacije srebrenom icom na dirigentskoj palici, rad Arse undurike

kojeg ve god. 1894 sretamo kao upravitelja odje ljenja za tauiranje Sredinje radionice (Umjetno143 obrtne kole) u Sarajevu kao pretee dananje kole za primijenjenu umjetnost u istome mjestu. I n k r u s t a c i j a je dekoriranje predmeta od drveta u m e t a n j e m metalne, obino srebrne ice. U Foi su tu tehniku gajili samo pukari, i to u starije doba preteno za dekoriranje drve nih kundaka, a kasnije i drugih predmeta, kao to su drvene kaike, tapovi i dr. Pritom su u sta rije doba upotrebljavali samo srebrnu icu, a po slije, osobito oko 1878, i mesing. Posljednji vrsni inkrustatori u Foi bili su ve spomenuti pukari ili tufekije Risto undurika i sin mu Arso. Po slije god. 1878 oni su tu umjetnost kao samostalan zanat prenijeli iskljuivo na kune predmete, ra dili na tome i jedan i drugi sve do smrti, izlagali svoje izraevine u nekoliko velikih gradova pa ak i odlikovanja za njih dobili. U spomenutoj akciji za obnovu starih bosanskih umjetnih zanata god. 1887 u Foi je, kao poznatom i starom sreditu takvih obrta, osnovana t. zv. Vladina radionica za inkrustaciju. Na elo te radionice postavljen je Risto undurika, no kako taj majstor bjee ve u poodmaklim godinama, radnju je zapravo vodio sin mu Arso. Nije to bila neka suvremeno opre mljena radionica, nego obini duan u Donjoj ariji kraj ehove damije (s lijeve strane idui s malog mosta), u kojem su otac i sin i prije radili. Ime Vladina radionica dobio je jedino po tome, to je vlada davala neku potporu uenicima, koji su uili zanat kod Riste i Arse. Arso je radio tu po starome nainu, sjedei na sofi svoga duana, dug niz godina, pa je po vrsnoi rada i po broju dekoriranih predmeta nadmaio u toj umjetnosti i samog oca i ostao u uspomeni Foaka do dana dananjega. Bio je to ovjek bez ikakve kolske naobrazbe, ali izljevi njegova duha, preneseni u predmete, koji su se do danas ouvali, . odaju umjetnika velikih kvaliteta. U kui starice Jelene Koovi u erezluk-mahali vidio sam nekoliko predmeta koje je on dekorirao srebrnom icom za Jelenu i njenoga mua protu i foanskog paroha Josifa Koovia (strijeljan kao talac 1914 u Foi):
Bosna i Hercegovina na milenijskoj izlobi u Budimpeti godine 1896, Budapest 1896, str. 2633. S. O naem domaem obrtu, O s v i t (Mostar), I I I 1900, br. 45. (13 VI). 143 kolski vjesnik (Sarajevo), 1/1894, str. 456.
142

57

igla pribadaa za enski eir, tap, dirigentska palica i orahov esterobridni sto s etiri stolia (pekuna) od istog drveta. Motivi, koje je on tu izvezao srebrnom icom u drvetu, a koje na stra nama ovoga rada i u slici prikazujem, pripadaju dobrim dijelom zapadnjakoj dekorativnoj kulturi, a to je i razumljivo kad se zna da je jedno vrijeme radio po uputama i uz potporu austrijskih vlasti. Upravo one iste godine kad je osnovana Vla dina radionica za inkrustaciju u Foi je bio spo menuti folklorist Vid Vuleti-Vukasovi, pa se tom prilikom zanimao i za stare obrte u Foi. Naroito su mu panju privukli radovi ba Arse undurike (on ga krivo zove S u n d u r i k o m ) i Mustafe Letia, pa je o njima napisao te iste godine i za seban lani, i ja taj opis danas ve kao izvorni materijal i kao dopunu ovome poglavlju u cijelosti ovdje prenosim: Odavna su poznati foanski noevi i foanske rezbarije, te im se i dan-danas ovjek moe diviti, a i vlada podupire takve zanatnike, daje im pot poru i alat, da vjebaju zanatnike u zanatu. Mladi egrti primaju mjeseno malenu potporu, pa je ovo neka vrsta kole, regbi najpraktinije. Na 22 septembra 1887 posjetio sam s Jovanom okiem, kancelistom i referentom obrtne struke u foanskom kotaru, radionicu rezanja u drvu ispunjanjem narodnih motiva srebrnim nakitima i t. d. Gazda radionice je i uitelj momadi mladi Arsa Sundurika. On je nauio zanat od oca, a otac mu je pirlitao za turskog vakta oklope na pukama i na drugom oruju te je taj zanat tjerao sve do okupacije. Sada narod ne nosi oruja, pa eto un durike vezu srebrom i tuom pirlitane (vezene) tape, cigarluke, i t. d., a to sve narodnim motivima (gdjegdje upada i arapskog veza): vodicama, ku kama, cvijetiima, babicama, sponama i t. d. Sun durike su bili odlikovani na transkoj izlobi, te

im je u radionici u okviru spomenica. Reene se stvari prodavaju po svoj Herceg-Bosni, te su nji hovi cigarluci cijenjeni kao i travniki, a u po sljednje doba primaju narudbe iz Bea i t. d. Iz Bea alju preko obrtnikog referenta razliitih prostih drvenih predmeta: ruica, noica za kutije i t. d., a da ih spomenuti Arsa Sundurika napuni, po svom ukusu, narodnim motivima. tapi su od tvrda drveta, crni su kao ebanovi, ja li daju na orah, pa ih cijene od sedam forinti do trideset i pet. Onaj su as radili pastirsku taku za episkopa Ignjatija u Mostaru, te je bila pogoena sedam deset i pet forinti, a izdjelana je od drenovine, na zglobove, da se moe sklopiti, kad se jae. Majstor radi, a uenici pripravljaju vitice ili djelaju drvo i t. d., a neki paze. Arsa je primao vitica od tua i od srebra u kutijama iz Bea, al' nijesu tako dobro rasplotene kao to to sam majstor zna uraditi na nakovanu. Drugi je zanatlija u Foi Mustafa Leti, on zna ba vjeto pirlitati (udarati arabeke) na gvoe, te je uven na daleko. Arabeskiran no narodnim motivima prodaje se od pet forinti do sedamdeset i jae, pa tako ne znadu raditi kao Leti ni u glavnim gradovima. On je uvao svoj zanat kao tajnu, pa eto ostario je, a to jo nitko u Foi nije oporavio. On nikoga nije htio k sebi na zanat ni u duan pa eto je vlada u po sljednje doba doskoila i toj neprilici, uradila je i s njime kao i s Arsom Sundurikom, pa eto, regbi, da e ga tkogod zamijeniti u Foi. Vidio sam nje govih vrsnih raa u predstojnikom uredu kod g. Jovana okia, ali, aliboe, nijesam ga zatekao u poslu u radionici, jer je onaj as bio otiao na selo. Foanski su noi na glasu, a tako sam viao i pirlitanih kaika (oica), al' svakako ni iz daleka se ne mogu usporediti s noevima i drugim orujem, to ga kuje i resi Mustafa Leti, kaonoti to je on za turske vlade pripravljao oruje za age i begove. 144

4. KUJUNDIJE ILI ZLATARI U prijanjim vremenima, dok je podravan ornamenat kao bitan dio nonje i ena i muka raca, zlatarski obrt bio je u cvatu u mnogim naim mjestima. U Bizantu je bio na visokom usponu jo u Srednjem vijeku, a isto je tako bilo zlatara koji su ak i novac kovali jo u srednjevjekovnoj Srbiji, Dalmaciji, posebno Dubrovniku i, bez ika kve sumnje, u nekoliko mjesta u Bosni i Herce govini. Zanimljivo je, meutim, da toga obrta, su dei prema turskom katastarskom popisu od god. 1477, nije bilo u Foi u predtursko doba, mada su ga u to vrijeme imala neka druga i manja mjesta, kao to je Gorade, ajnie, Fojnica i dr. Iz toga proizlazi da je i taj zanat doao u Fou s Turcima. Stariji pak ljudi u Foi priaju da su prvi foanski zlatari bili iz Janjine u Grkoj, a to moe biti i tano. Prve pak poznate kujundije u Foi imamo iz svretka esnaestog i iz sedamnaestog vijeka. U navedenim obraunima nekih foanskih vakufa, pokazali smo, javljaju se u Foi god. 1600 i 1605 zlatari Salih, Hasan, Hadi Mehmed, 1610 Mehmed, 1617 Alija, a 1664 Mihajlo iz Ligata. Iz tih se izvo ra vidi da je kujundijski obrt u Foi bio u ru kama i muslimana i pravoslavnih. Kasnije pak, ne zna se tano od kojeg vremena, tim obrtom u Foi bave se samo pravoslavni, i bile su poznate pra voslavne kujundijske porodice u kojim se taj za nat predavao s koljena na koljeno: Jeremii, Toovii, Nikolii, Dragovii, Jagluii i Kujundii. Ti posljednji, koji se jo zvahu Spahii ili Ligaani, porijeklom su iz Ligata izmeu Foe i Ustikoline
144 V. Vuleti-Vukasovi, Obrti u Foi, G l a s n i k Drutva za umjetnost i o b r t (Zagreb), III/1888, str. 27.

58

i sigurno su potomci jo onoga kujundije Mihajla iz godine 1664. Posljednji izdanci te stare porodice koji su se bavili kujundijskim obrtom bili su bra a Vasilije i Pero Kujundi; Vasilije je radio sve do smrti god. 1938. Prema podacima, koje sam dobio od foanskog kujundije Uroa Toovia, foanski zlatari poznavali su i slavili esnafsku slavu. Poslije god. 1878 zlatarski je obrt u Foi spao na desetak duana. Sve te radnje nalazile su se u Prijekoj ariji, izmeu Careve damije i sahatkule, i jo se uvijek dosta radilo. Izraevine fo anskih kujundija mnogo su se raznosile po i tavoj Crnoj Gori i po dobrom dijelu Hercegovine, a poslije god. 1878 izvoene su i u Austriju, ime se osobito bavio foanski trgovac Hadi Beir Njuhovi. Zna se da su postojale 23 kujundijske radnje koje su radile samo za Hercegovinu i Crnu Goru. Na takav rad foanskih kujundija za mu terije u Crnoj Gori sjeaju nas konkretno i danas jedne enske srebrne pavte, koje se danas uvaju u cetinjskom muzeju, a na kojim stoji, prema po dacima, koje mi je dao prof. Seid Tralji, ovakav zapis irilicom o vlasniku pafti, kujundiji te mje stu i godini rada: JOVANI : LAZARA : SOOICE : G : G : M : K : U FOI 1869. Kujundijski obrt potpuno je izumro u Foi poetkom prologa rata, upravo u kasnu jesen god. 1941, ali su jo ivi posljednja trojica foanskih kujundija, Uro Toovi, Simo Dragovi i Novak Popadi, i bave se posve drugim poslovima. Uro Toovi, vrsna kujundijska sila, god. 1953, kad sam ga posjetio i s njime razgovarao o njegovu starom zanatu, radio je u Poljoprivrednoj zadruzi u Dragoavi. Kod kue uva jo prilian broj svo jih izraevina iz doba prije god. 1941. Naao sam ga kod kue na Barakovcu tek kasno predveer, kad se vratio iz zadruge. Pokazao mi je svoje iz raevine i dao mi vrijednih podataka o obrtu, ko jim se on bavio gotovo puna etiri decenija. Roen je u Foi god. 1892, a zanat je poeo uiti u jeda naestoj godini u duanu oca Vasilija i djeda Stje pana, koji su zajedno radili, i savijao prste oko sitnih srebrnih niti sve do god. 1941. Foanski zlatari izraivali su cio niz ukrasnih, utilitarnih i zavjetnih predmeta od srebra i zlata, koje u kasnije navesti, a pritom su se sluili, kao i zlatari u drugim mjestima, dvjema vrstama de korativne tehnike: cizeliranje ili kalemluk ili iskucavanje, koje sam ve opisao, te filigranska teh nika, koju pretstavlja mreasto pletenje, vezenje i oblikovanje ukrasnog predmeta od same srebrne ili zlatne ice na podlozi od srebrnog ili zlatnog lima ili uope bez podloge. Cizeliranje se primje njivalo samo na srebrnim ili, rjee, zlatnim plo-

enski, nakit, radovi posljednjeg foanskog kujundije Uroa Toovia. Odozgo prema dolje: pijevac-pavte, mana pavte, belenzuke i dvije vrste badem-pafti, gornje kovane ili cizelirane, a donje t. zv. biserli badem-pavte

59

icama, dakle na predmetima vee povrine, a fi ligran iskljuivo na sitnim predmetima, koji su se smatrali sastavnim dijelom odjee. Radovi te dru ge vrste vrlo su precizni i jako spori, a sastoje se iz niza ornamenata, to ih ine spiralne granice od tanke ice, a glavni ornamenat uvijek pojaava jo niz siunih kuglica, rozeta, faseta i dr. U tome obrtu osjea se utjecaj i religije, pa u dekoru vidno mjesto zauzima i esterokraka zvijezda (Solomonovo slovo), kojoj se pripisuje apotropejska mo. Pafte za ensku odjeu s tako izvezenom zvijezdom radio je jo do pred rat i Uro Toovi, a jedna takva prikazana je i na priloenoj slici. Dekora tivni motivi filigranerija kujundijskih radova ne maju odreenih formi, ili, drugim rijeima, ima ih toliko, da je upravo nemogue provesti njihovu tipizaciju. Stoga se kujundijski predmeti istiu vie vanjskim, opim oblikom, nego li sitnim de korom. Pa i pored toga mora se istaknuti da je svaki majstor imao donekle svoj specifian nain rada i dekoriranja, i svaki je, po svjedoanstvu kujundije Uroa Toovia, mogao poznati pred met koji je on izraivao i dekorirao. U svome su zanatu foanske kujundije, ini se, prednjaili i

sarajevskim kujundijama: ti posljednji upotre bljavali su, prema jednom podatku, t. zv. foanski let, kojeg su valjano znali napraviti samo foanski majstori i koji je bio njihova tajna. 1 4 5 Koliko sam mogao saznati, foanske kujundije izraivali su dvadeset i jednu vrstu predmeta koji su sluili u razliite svrhe, a ponajvie, dakako, potrebama ukraavanja, do kojeg se mnogo dralo, isto onoliko, koliko i do same odjee. Navodim te izraevine ovdje abecednim redom: belenzuke (ple tene i pulane), broevi, eftazeta, usteci, dilbagije, dukat-okovanik, eder-kove, halhale, igle piode, janjoi, kabare, katije, kolani, krstovi, lanii i lanci za satove, mendjue, parazvane za noeve, pavte (biserli, badem, pijavec, mana i obine), prstenje, sejmen-kite i toke muke. Iako ne po stoji jo kod nas popis i opis izraevina naih kujundija, ovdje se ne moemo zadravati na opisu pojedinih izraevina i na analizi njihovih sastav nih dijelova te tehnolokom procesu kujundijskog rada, jer sve to, to bi se navelo za Fou, vrijedi istodobno i za kujundije ostalih naih mjesta koji su se sluili manje-vie istom tehnikom i istim oblicima.

5. KAZANDIJSKI OBRT Meu foanske obrte koje po samim oblicima i tenji za dekorom oznaavamo viim, umjetni kim, valja ubrojiti i izradu predmeta razliite na mjene od bakrenog lima te samu tehniku deko riranja tih predmeta. Tim obrtom bave se posebni obrtnici, kazandije, a u Foi su nam dobro po znati odnazad sedamdeset godina. Oni su, kao i oni u Sarajevu, proizvodili u prvome redu kalajisano sue, kalajisavali ih i ornamentirali u dvije tehnike: cizeliranje ili kalemluk, koju su upotre bljavali i kujundije, te savaenje ili graviranje, koja se sastoji u tome, da se eljeni ornamenat urezuje u bakrenu podlogu, a kad bude ornamenat gotov, zamaziva se prije kalajisavanja aom i ljivovim pekmezom i poslije kalajisavanja ukloni, i tako ornamenat ostaje u utoj boji bakra i ini ugodan kontrast s bijelom, kalajisanom okolinom. Prema jednom nepotvrenom podatku, u oko lini Foe se nekada kopala i talila bakrena rudaa, osnovna sirovina kazandijskog obrta. Postoji pak i predanje, da je u Foi bilo kazandija i prije god. 1878. Ta dva razloga naveli su prof. Kreevljakovia da u svojoj radnji o kazandijskom obrtu u Bosni i Hercegovini izrazi veliku vjero jatnost da je (kazandijski obrt u Foi starijeg da 146 tuma. Kreevljakovi, piui svoj rad, nije imao
145 H. Rener, Herceg-Bosnom uzdu i upoprijeko, sv. III, str. 143. 146 H. Kreevljakovi, Kazandijski obrt u Bosni i Hercegovini. Glasnik Zem. muzeja, N. s., VI/1951, str. 191192.

u rukama dokumente o foanskim vakufima, u ko jim se, kako smo naveli, spominju brojni obrtnici u godinama 1600, 1605, 1617 i 1664. Danas ve na osnovi tih dokumenata ne moe se odrati milje nje, da je kazandijski obrt u Foi starijeg datu ma. U spomenutim dokumentima navedena su ime na i zanimanja preko devedeset razliitih obrtnika, ali kazandijskom obrtu nema nigdje ni traga. Kad to imamo na umu, onda nije mogue da su kazan dije bili jedini obrtnici koji nisu u navedeno doba dolazili u priliku bilo da diu zajam, bilo pak da sudjeluju kao jamci ili svjedoci kod dizanja zajma. No, kad bi taj obrt u to vrijeme i postojao, inje nica da se obrtnici te struke nigdje ne pojavljuju u navedenim dokumentima govorila bi da je u to doba taj obrt bio vrlo uzak, sveden na jednog ili dvojicu obrtnika. Ja se na osnovi tih dokumenata priklanjam miljenju da Foa nije imala kazan dija sve do bar 1617 godine, dokle moemo po blie pratiti vrste foanskih obrta. Je li pak po slije te godine bilo toga obrta u Foi do austro ugarske okupacije, to ostaje posve otvoreno pita nje, jer ba za taj period imamo najmanje arhivalne grae. Ostaje jedino navedeno narodno pre danje, ali je ono zasada tek predanje i nita vie, S obzirom pak na samu veliku rasprostranjenost i upotrebu bakrenog suda u ona prijanja vremena te s obzirom na potrebu povremenog kalajisavanja i opravka takvog sua posve je prirodno da bi Foa umjesto kazandija mogla imati bar kojega kalajdiju. A takav obrt doista sretamo u Foi jo poetkom sedamnaestog stoljea: u navedenim

60

obraunima foanskih vakufa navode se dvojica foanskih kalajdija kao zajmoprimci, god. 1600 Sefer (?), a god. 1610 Beir. Oni pak noviji kazandijski obrtnici u Foi, koje smo najavili na poetku ovoga poglavlja, otpoeli su raditi tu krajem prologa stoljea presadivi taj zanat u Fou iz Sarajeva. Prvi je taj obrt prenio tu kazandija Meho Hadahmetovi, ro dom Foak. Izuio je zanat u kazandijskoj radnji porodice Hajra, a duan u Foi otvorio je i otpo eo s radom god. 1889 te poslovao neprekidno sve do god. 1941, dok nije nastupio rat (ubili su ga et nici te godine u Foi). Bio je dobar majstor. Radio je t. zv. ravno i arki sude, a usto i rakijske ka zane. Duan mu je bio u Donjoj ariji, upravo uz upriju, a radnja mu bila, prema kazivanju nje govih mladih esnaflija i sugraana, velika i uve dena. Imao je po dvije hiljade kilograma bakra u prometu. Drugi po redu kazandijski duan u Foi otvo rio je god. 1907 Smail Kamo (roen 1886 u Foi). I on danas radi o drugome poslu. I on je kazan-

dijski zanat zavrio u Sarajevu kod brae Ramia; po danu je radio o zanatu, a uveer pohaao Zemaljsku radionicu umjetnih zanata za Bosnu i Hercegovinu, gdje mu je bio prvi uitelj poznati majstor Bekti. Zanat je zavrio 1905 pa je dvije godine izatoga radio kao kalfa u istome mjestu, a onda preao u Fou i tu otvorio duan u Prijekoj ariji. God. 1910 otvorio j;e i drugL kazandijski duan u Trebinju i tu nastavio raditi, a u Foi ostavio izuenog kazandiju brata Raida. Godine pak 1912 zatvorio je i jedan i drugi duan pa se odao trgovini voem za izvoz, ime se pomalo i prije toga bavio jer mu je to, kako on sam kazuje, bio tada unosniji posao. Izuio je trojicu kazandijskih obrtnika: Avdu Balia, Memia Kumru i Ahmeta Dizdarevia. Avdo Bali otvorio je duan u Foi oko god. 1912 i radio do 1918 (tada umro od suice, i radnja mu zatvorena). Memi Kumro, izuivi zanat, otvorio je kazandijski duan u Ustikolini i radio tu od 1912 do 1918, a trei pak ue nik Ahmet Dizdarevi otvorio je god. 1913 duan u Trebinju, gdje i sada radi.

RSUM HISTOIRE ET ART DE FOCA SUR DRINA Foca est aujourd'hui une petite ville du sud-est de la Bosnie, sur la rivire Drina, comptant environ dix mille habitants. Elle a grandi sur l'importante et ancienne route de caravanes qui, dj au Moyen Age, et peut-tre mme avant, reliait le littoral adriatique, et en particulier la florissante cit commerciale de Dubrovnik, l'intrieur de la Pninsule Balkanique et l'Asie Mineure. En raison de cette voie qui canalisait la culture venant de l'Est et celle de l'Ouest, Foca tait prdestine prendre de l'essor en tant que ville l'conomie et la culture matrielle et spirituelle dveloppes. C'est prcisment le dveloppement de la culture matrielle de cette localit au cours des sicles couls qui fait l'objet de la prsente tude, et nous la rsumons ici selon les chapitres qui divisent l'tude elle-mme. I. Conditions historiques et culturelles de la ville et de ses environs. Les vestiges archologiqes, bien qu'assez rares, nous prouvent que les environs immdiats de la ville taient dj habits l'poque prhistorique et, plus tard, l'poque romaine. On a pu constater qu' cette poque rgnait la coutume d'embaumer les morts, et c'est la premire fois que cette coutume apparat dans les Balkans l'poque nolithique. L'histoire de Foca, authentifie par des documets, ne commence vraiment qu'au Moyen Age, o elle apparat, comme tape de caravanes, sur la route mentionne plus haut. Dans ce rle, elle est mentionne ds 1638, sous le nom de Hotca ou Choca, qui s'est transform sous la priode turque pour devenir l'actuel Foca. Le Moyen Age a laiss son empreinte dans la ville et les environs: en ville, tout d'abord sous la forme de la basilique, sur les fondations de laquelle repose aujourd'hui la mosque du Tzar; dans les environs, sous forme de nombreuses pierres tombales pataraines, qui reprsentent une valeur historique et artistique. C'est sous l'occupation turque que Foca connut son plein panouissement, conomique et architectural, et devint l'un des centres conomiques et culturels les plus importants des Balkans. Les Turcs la prirent en 1466, en firent en cinq ans le sige du sandjak herzgovinien (elle le demeura quatrevingts ans), et la premire mosque de l'endroit fut construite deux ans plus tard (entre 1472 et 1474). En 1477, d'aprs le renseignement du sandjak herzgovinien effectu par les autorits turques qui fut alors publi, Foca comptait 227 maisons (foyers, plus exactement), et cela dmontre, comparativement aux autres donnes, que Foca tait alors le plus grand bourg de Bosnie-Herzgovine. Selon ce mme renseignement, il y avait en 1477, c'est-dire 12 ans aprs la conqute, seulement trois musulmans, cela signifie que le processus d'islamisation fut lent, et qu'il faut modifier l'hypothse jusqu' prsent anmise, d'une islamisation brusque en Bosnie. Au XIVe sicle, le dveloppement conomique et culturel de Foca prend son plein essor, ce que soulignrent presque tous les chroniqueurs trangers qui passrent par l, et dont les extraits concernant la ville sont cits ici. A la fin de ce sicle, il existe dj Foca plus de 24 corps de mtier, et d'autres sources, postrieures ,nous en rvlent 7 autres, de sorte qu'il y avait l sous- l'occupation turque en tout 31 espces d'artisanats. Mais nous ignorons si les artisans de Foca taient groups en corporations.

61

II. Analyse urbanistique. Comme presque toutes les autres villes datant de la priode turque en Bosnie, Foca a t, elle aussi, construite en grande partie sur un terrain qui descend vers la rivire et la grandroute, et permet la meilleure exposition au soleil et l'air pur. De mme que toutes les villes mdivales de l'ouest, Foca s'est galement dveloppe autour du noyau conomique essentiel qu'est la place, et s'est agrandie concentriquement, de tous cts. Les maisons d'habitation de type oriental reprsentent pour la plupart la structure architectonique de l'agglomration, de mme que de nombreuses constructions telles que les hauts minarets de pierre qui s'lvent au-dessus des toits dans les diffrents quartiers. Jusqu' la fin du XVIIe sicle, la ville a vu dvelopper dix-sept quartiers, qui ont pris le nom des fondateurs de leurs mosques respectives. La disposition des maisons d'habitation dans ces quartiers par rapport la rue est, comparativement aux autres villes de Bosnie, particulire Foca: l, la maison fuit la rue et le monde extrieur, elle s'enfonce plus profondment dans la parcelle qui lui est alloue, et recherche l'intimit. C'est une caractristique urbanistique de l'ancienne, comme de la nouvelle Foca, que ces surfaces d'un vert soutenu qui donnent la ville ombre et fracheur. On rencontre aussi de telles surfaces autour de certaines maisons, dans leurs cours (avlijas) toujours plantes de fleurs et d'arbustes. Cette verdure donne Foca, dans le sens microurbanistique du mot, le caractre de ville-jardin et galemenet, dans l'ensemble, tous les traits d'une ville-paysage, tels qu'on en rencontre rarement d'aussi parfaits. III. Monuments architectoniques. La valeur et l'importance culturelle toutes particulires de Foca rsident en fait dans ses monuments architectoniques dont la plupart, cela va sans dire, remontent la priode turque. L'architecture mdivale est reprsente uniquement par les seuls vestiges de la basilique, sur les assises de laquelle repose aujourd'hui la Mosque du Tzar, et par les fragments de pierre dcors, qui coquent nettement dans la pierre reprsentent, selon l'auteur, un caractre particulier de l'art mdival dans cette rgion. Pendant la priode turque furent leves un grand nombre de constructions diverses dont beaucoup prsentent une valeur artistique durable: 16 mosques, dont la plus ancienne est celle d'Aladza. construite en 1550, trois, et peut-tre quatre medresas (coles rligieuses), une tekija (monastre), de nombreuses maisons d'habitation, six bains publics (hamams), de nombreuses fontaines et conduites d'eau, (Foca avait sa canalisation avant mme l'anne 1474!) puis ,dans le centre, des btiments de commerce, un grand nombre de hans (auberges

o les voyageurs passaient la nuit) et de musafirhans (auberges gratuites), deux imarets (cantines gratuites), ensuite des monuments funraires et une tour horloge. Toutes ces constructions prsentent un caractre oriental trs marqu, le caractre en fait de l'architecture turque, et sont l'oeuvre en partie d'artisans orientaux, en partie d'artisans du pays, en particulier des clbres tailleurs de pierre de la cte dalmate. En mme temps que l'analyse architecturale et artistique de ces monuments, sont galement fournies ici les donnes historiques qui les concernent. IV. Mtiers artistiques. Pendant la priode turque, Foca tait une ville l'conomie commerciale et artisanale d'un niveau trs lev. Il est donc trs naturel que parmi ces nombreux mtiers se soient dvelopps et maintenus ceux qui avaient pour but de satisfaire aux besoins de luxe, en fait aux besoins artistiques de l'homme. Ces mtiers artistiques ont connu un vritable panouissement et Foca tait mme clbre par certains d'entre eux. Il faut en premier lieu signaler l'art avec lequel taient travaills les long couteaux handzars et yatagans, dcors richement, et avec got, ainsi que certaines sortes de fusils, les bijoux d'or et d'argent (qu'excutaient les orfvres), toutes sortes de plats et autres objets de cuivre (travail des chaudronniers). Les objets de cette sorte qui ont t conservs nous permettent de constater que la faon dont ils taient travaills dpassait le cadre de l'habituelle technique artisanale et prsentait un caractre artistique, d leur forme autant qu'au travail (damasquinage de l'acier), et en particulier au sens trs dvelopp de la dcoration manifest dans tous ces objets. Ce sens de la dcoration prenait diffrents aspects techniques: ciselure, intaille, incrustation, gravure et filigrane, et certaines de ces techniques se sont conserves jusqu' la premire guerre mondiale, poque laquelle ont disparu presque comnltement tous ces anciens artisanats. Les formes fondamentales et la technique artisanale elle-mme ainsi que la terminologie provenaient de la rgion ethnique turque qui a galement transform, du point de vue culturel, toutes les autres agglomrations pacifies. D'ailleurs dans le monde entier on s'inspire des bons exemples et des techniques dj affirmes en matire d'art; ces modles trangers ne diminuent donc pas non plus la valeur de l'artisanat artistique de Foca des sicles passs. Ce qui est important, c'est de pouvoir constater que de tels artisanats existaient Foca, et que l vivaient des hommes qui savaient trouver leur pronre expression artistique, et qui ont su transmettre leur art, vritable bien commun, de gnration en gnration.

Motiv ljiljana, inkrustacija srebrenom icom Arse undurike na drvenom stocu

62