Ono to trai lei skriveno u bijeloj vodi.

Kamen e biti pretvoren u kamen, i bit e skriven na mjesto svete ljepote od Neprijatelja koji ga eli unititi. Trai na sjeveru, a zatim na istoku, petnaest i dvadeset, iza viseeg trnja unutar krivulje luka, u zvuku padajue rijeke.Ui smjelo. Kreni naprijed dokle ti tama doputa. Zakorai kroz luk noi i doi do katedrale zemlje. Okreni se prema izlasku sunca, i zalasku, probij zastor do vrela ive vode i otkrij ondje skriveni biser.Pronai me i ivi, jer ja sam tvoja nada na kraju vremena. uvaj me kao to bi uvao vlastito dijete. Sluaj me kao to bi sluao ljubavnicu. Vjeruj mi kao to bi vjerovao svojemu bogu, tko god on bio.Slijedi stazu koja je ovdje pokazana i budi sa mnom u odre-eno vrijeme, na odreenom mjestu. Tada uini kao to proriu uvari noi. Nakon toga, slijedi svoje i moje srce, jer ona su jedno. Nemoj me iznevjeriti, jer inei to, iznevjerit e sebe, a i sve svjetove ekanja. Predmet C078.1.7 iz arhive Cedrica Owena - prvi od dvaju natpisa koje su doktor O'Connor i doktorica Cody otkrili u proljee i ljeto 2007. u tekstu Owenovih raunovodstvenih knjiga. Tekstove obaju natpisa, kao i digitalne kopije raunovodstvenih knjiga s obiljeenim relevantnim oznakama, moe se skinuti u pdf formatu s web stranice koleda: http://www.bedescambridge.ac.uk Prolog DR. BARNABASU TVTHEU, IZVANREDNOM PROFESORU, KOLED BALLIOL, Orford, napisano trinaestog dana srpnja, u godini Gospodnjoj tisuu pet stotina pedeset i estoj, pozdrav. Dragi moj prijatelju piem ti urno i sa aljenjem to moram poi bez pravog pozdrava. Cambridge je ispunjen optubama za krivovjerstvo. Siroti Thom Gillespie ve je uhien i prijeti mu smrt spaljivanjem samo zato to je doveo u pitanje upotrebu molitvenika u iscjeljivanju slomljenog zapea. Svi mi koji pristupamo medicini u skladu s najviom znanosti, odbacujui crkveno praznovjerje, nalazimo se u slinoj opasnosti. Ja sam u dvostruko veoj s ovakvom tajnom kakvu krijem. Ve krui pamflet u kojem pie da posjedujem "plavu kamenu lubanju u obliku ljudske glave bez mesa" i da se njome sluim kako

bih promatrao zvijezde. U takvom okruju i to je dovoljno da me spale, a ubrzo e netko povezati srco-kamen s mojim lijeenjem bolesnika to bi, bojim se, dovelo i do unitenja kamena i do moje smrti. Zato odlazim s veernjom plimom u drutvu drugih koji dijele moju opasnost. ekaju me vani i odlazimo prije nego to mi se tinta osui. No prije nego to poem, moram ti rei da sam se protekla tri tjedna uestalo druio s doktorom Johnom Deejem, koji je u posljednje vrijeme astrolog princeze Elizabete u izgnanstvu u Woodstocku, te da mije on postao drugi uitelj. Jedino si ti ispred njega. Kao to zna, odavno vjerujem da si samo ti zasluan za sve moje moebitne uspjehe u lijeenju. Vie od bilo koga drugoga, ti si me poduio pravilima anatomije i tome kako je najvanije promatrati pacijenta. No tijekom posljednjih tjedana dr. Dee marljivo mi je pokazivao kako se znanost medicine i astrologije mogu spojiti i pospjeiti lijeenje bolesnih. Gledao je dugo i duboko u tkivo plavog sreo-kamena, koji je moje obiteljsko naslijee, i smatra da je mnogo stariji od najstarijih relikta kranstva. On smatra da je moj primjerak jedan od mnogih koji su stvoreni u hramovima drevnih bezbonika i izaslani u svijet kako bi pomogli ovjeanstvu. On vjeruje da postoje ljudi koji se boje dobra za koje se to kamenje moe upotrijebiti, i zato ga ele unititi. Zato imam Neprijatelje o kojima ne znam nita, koji e me traiti kamo god poao i prijetiti mojem ivotu. Stid me priznati da taj kamen posjedujem vie od desetljea, a ipak ne znam nita o njegovoj pravoj naravi. To neznanje moglo bi me odvesti u smrt. Zato je moj odlazak iz Engleske jednako uvjetovan potragom za znanjem, kao i strahom. Potrait u pomo svih koji me mogu poduiti o svrsi kamena, kao i mojeg ivota. U tom smislu, doktor Dee promotrio je moju Sudbinu i kretanje mojeg natalnog sunca. Uvjerava me da u se jednog dana, kada klima bude manje opasna, vratiti u Englesku. elim mu vjerovati, i vjerovat u mu, svjestan da u te jedino tako opet moi vidjeti. Do tada, moram potraiti sreu u Francuskoj. Dr. Dee dao mije pismo preporuke za prijatelja kojemu bi povjerio i svoj i moj ivot. Ne znam kamo e me ova pustolovina odvesti, ali bodri me raspored zvijea i planeta. Na dananji dan Venera se zaustavila na etvrtom stupnju od Djevice, u bliskom trokutu prema Marsu, kao to je uinila i u jutro mojeg roenja. Svaki sretan trenutak mog ivota dogodio se uslijed povoljnog utjecaja te zvijezde i njezin sadanji poloaj moe mi samo pomoi.

S tom milju, koja e nas obojicu razvedriti, kreem na put. Znaj da e mi jako nedostajati i vratit u se u Bede i tebi kad mi to vrijeme i ivot omogue. Za sada ostajem tvoj najponizniji sluga, zahvalan uenik i iskreni prijatelj, Cedric Owen, lijenik, magistar znanosti (Bedeov koled, Cantab 1543.) i doktor filozofije (1555.) Ispod Ingleborough Fella, Yorkshire Dales, svibanj 2007. BUDUI DA JE TO BIO NJEZIN SVADBENI DAR, STELLA JE PRVA IZALA IZ tunela. Prljava, mokra i drhtei naizmjence od hladnoe i vruine od napora posljednjih pedeset metara uspona, puzala je potrbuke povlaei se licem nadolje u praznu crninu. Kretala se polako, odravajui napetost pupane vrpce koja ju je vezivala za Kita. Rukama je ispitivala kvalitetu uporita, a zatim bi se pokrenula naprijed, ali ne dalje od kruga svjetlosti koji je opisivala njezina svjetiljka na kacigi. Kao i tunel, i pilja je bila sainjena od vapnenca. Ruke u rukavi-cama pritisnula je o kamen to ga je voda strpljivo gladila stoljeima. Njezina svjetiljka otkrivala je sjajne potoie vlage koji su na sve strane tekli niz gladak, valovit vapnenac. Iza mrlje ute svjetlosti nalazio se nepoznati teritorij, neistraen, nemapiran. Mogao je ondje biti rub litice i bezdan, kao i ravan pod pilje. Prstima ukoenima od hladnoe uvjerila se da je na sigurnom terenu, postavila klin u zid kod izlaza iz tunela, zakvaila se za njega i povukla ue kako bi obavijestila Kita da je stala i da joj vie ne odmata ue. U svjetlosti svjetiljke s kacige pogledala je kompas i sat, a zatim votanom olovkom zabiljeila nagib i procijenjenu duinu i smjer na karti koju je uvala u depu na prsima, tako da se ne oteti na zidovima tunela. Tek nakon to je uinila sve to, Stella se okrenula i pogledala uvis i oko sebe, aljui snop svjetlosti u golemi prostor koji je Kit pronaao za nju, velik poput katedrale. "Moj Boe... Kit, doi i pogledaj." Razgovarala je sama sa sobom on je bio predaleko iza nje da bi je uo. Dvaput je povukla ue izgovarajui iste rijei. Osjetila je jedan trzaj kojim joj je odgovorio. Zatim se ue naglo opustilo kad je on krenuo prema njoj. Ne razmiljajui svjesno, iz navike je poela namatati ue. Gasei svjetiljku na kacigi, Stella je stajala u zagluujuoj tiini, putajui da Kitov dar stoji oko nje u golemom, mranom savrenstvu kako bi ga mogla pamtiti do kraja ivota. Brak je

dobar za ostatak svijeta, ali ja ti elim pronai dar koji e nam trajati zauvijek, neto to emo pamtiti kad se arolija sadanjeg trenutka pretvori u miran obiteljski ivot.. Sto eli najvie od svega na svijetu, ljupka moja eno, zbog ega e me dovijeka voljeti? Rekao joj je to u Cambridgeu, u "rijenoj" sobi koja je ponosno stajala iznad staklasto zelenog toka ama, onog jutra kad su otili matiaru s dvoje svjedoka i ozakonili svoju vezu pred oima svijeta. Poznavala ga je malo vie od godinu dana - on je bio uenjak s Bedea do sri, a ona cura iz Yorkshirea s diplomom Metropolitanskog sveuilita, koja nije znala nita o kulama od bjelokosti. Izmeu tih dviju krajnosti otkrili su spoj umova koji ih je u etrnaest vrtoglavih mjeseci poveo od rasprava o teoriji struna do braka. Tada, dok je leala na miru sa sobom i sa svijetom, nije postojalo nita to bi ona eljela od njega a to joj nije dao, no dan je bio prekrasan i ona je razmiljala o stijenama i o tome kako ih je malo u movarnim ravnicama Cambridgea. "Pronai mi pilju", rekla je bez mnogo razmiljanja. "pilju koju jo nitko prije nije vidio. Zbog toga u te voljeti dovijeka." Kleknuo je pokraj kreveta, na mjesto s kojeg su je njegove smee- zelene oi vidjele i s kojeg je ona mogla vidjeti njih. Bile su mirne, vie boje ljenjaka nego smaragda, i podsjeale na lie i ljeto. Poljubio ju je sred ela, nasmijeio se najsamouvjerenijim osmijehom i rekao: A to kad bih ti pronaao pilju sa zakopanim blagom u koju nitko nije uao etiri stotine i devetnaest godina? Ne bi li to bilo gotovo jednako dobro? "etiri stotine i devetnaest...?" Ustala je, prebrzo za dnevnu egu. Uvijek bi je iznenadio zato se i eljela udati za njega. "Pronaao si pilju Cedrica Owena? Katedralu zemlje? Zato mi nisi rekao?" Zato to sam htio biti siguran." A sada si siguran?" Koliko ve to mogu biti prije nego to je vidim. Sve pie u tekstu u mamovodstvenim knjigama: trnje koje visi, krivulja luka, rijeka koja patiti Moralo je to biti na nekome mjestu koje Owen poznaje kao svoj dep, a jedino takvo mjesto je Ingleborough Hill u Itbrkshireu. Roen je mm bm obroncima. Tmja vie nema, ali pronaao sam navode u jednom jHrom dnevniku. Postoji i rijeka koja pada u Gaping Ghyll." "Gaping Ghyil? Kit, to je najdublja jama u Engleskoj. Sustav spilja u njoj protee se miljama." Tako je. A postoje dijelovi koji jo nisu istraeni, moda i katedrala zemlje u kojoj nitko nije bio jo otkad je Cedric Owen napisao svoju. Bi li eljela poi? Bit e to na dar jedno drugome. Pronai emo pilju, istraiti bijelu vodu i

izroniti skriveni biser iz nje." Stella je tada shvatila da je dar jednako namijenjen njemu kao i njoj. Plavi srco-kamen Cedrica Owena bio je Kitova ljubav, ivot, njegov projekt, gral za kojim je tragao otkad ga je upoznala, veliko blago njegova koleda koje su monici traili stoljeima ali ga nikad nisu pronali. Ti veliki, uzvieni uenjaci nisu znali gdje traiti, ali oni nisu itali izmeu redova i nisu pronali skrivene rijei i fraze kao to je uinio Kit Bilo je to njegovo najvee postignue i njegova najvea tajna. Udavi se za njega, i ona je postala dio toga. Ipak... namrtila se i pogledala kroz prozor prema knjinici od pjeenca i prostranim travnjacima Bedeova koleda, koje su uzgajali pet stoljea i koji su bili prepuni legendi. Nauila je sve te legende. "Mislila sam da je lubanja pobila sve koji su je ikada drali?" Nasmijao se, prebacio svoje djelomice odjeveno tijelo preko njezina i rekao: "Samo ako bi upali u grijeh poude i pohlepe. Mi to neemo uiniti." Bili su jedno uz drugo tada, oi u oi, nos do nosa, srce uz srce, i dijelili svaki dah. Drala je njegovu teinu na dlanovima, pogledala njegovo lice i iskreno rekla: "Mogla bi me uhvatiti pouda zbog prvog sputanja u neotkrivenu pilju. Ne moe ni zamisliti kakav bi to bio dar." Ali mogu. Ti si speleologjinja - tebi bi to znailo isto to bi meni znailo pronai Chvenov srco-kamen. Zato mi to moemo uiniti, ti i ja, hrabro i zajedno. Zatim moemo rei svijetu to smo pronali." Ona je bila speleologinja na njoj je bila odgovornost da pretvori san u stvarnost. Zato je ustrajala nakon to je otkrila da je odron kamenja blokirao rutu. Zato je, nakon to je otkrila otvor koji bi ih mogao odvesti kamo ele, prva krenula niz dugi, klaustrofobini tunel, gdje je morala postati zmija, pa jegulja, pa crv da bi se provlaila oko zavoja i puzala ispod izboina i vukla se centimetar po centimetar uz uspon od deset posto koji ju je napokon doveo do izlaza i do pilje. Ue joj se zategnulo u rukama, a zatim opet opustilo kad je Kit proao posljednji zavoj u tunelu. Ukljuila je svjetiljku na kacigi kako bi mu dala nekakav orijentir. Treperei poput svjetla u kinu, njezin snop obasjavao je nasumino stalaktite i stalagmite koji su se poput zuba morskog psa sklapali od poda prema svodu i obratno. Izvadila je fotoaparat iz svojeg ruksaka i okrenula se za pola kruga, snimajui pilju od poda do svoda i od svoda do poda. Bljeskalica je razbacala boje po kalcitu koji se uzdizao i padao, izvlaila duge iz stalnog sjaja vode i rasipala svjetlucave, ive dijamante po svodu u svakoj pukotini i uglu stijene. Fotografirala je iz istog uitka, uivajui u ljepoti. Tek kad se Kit izvukao iz tunela i stao pokraj

nje, krenula je za gromoglasnom bukom i okrenuvi se prema zapadu, obasjala bujicu vodopada. "Moj Boe..." "Katedrala zemlje. Ti pametna, pametna djevojko. Mislio sam da nas je odron dokonao." Vie nije bila sama. Kitov glas zagrijao joj je uho. Kitova ruka obuhvatila ju je oko struka, zbog ega ju je preplavila gorkoslatka radost. Uvijek joj je bilo teko odbaciti istou samoe, ali ipak, ovaj je ovjek najbolje od svih ljudi shvaao njezinu potrebu za crnom samoom i nije je se bojao. Naslonila se na njega, ronilako odijelo o ronilako odijelo, i okre-nula svoje svjetlo prema njegovu licu. Odjeven u crni neopren, bio je istodobno prljav i euforian ovjek na rubu da ispuni obeanje. "Ne mogu zamisliti da je Cedric Owen znao za tu rutu. Nikada ne bi mogao navesti lijenika iz razdoblja Tudora odjevenog u uski fcn^rtilr i tajice da se provlai kroz ovaj tunel", rekla je Stella. "Kao ni bilo kojeg razumnog ovjeka kojeg ne vodi njegova Aaga." Izveo je viteki naklon i puhnuo joj poljubac. "Gospoo OTjonnor, oboavam te i sve na tebi, ali ne mogu te poljubiti dok nosim svjetiljku na glavi." Smijui se, zubima je dohvatila letei poljubac u zraku. "Misli doktorica Cody, dok ne postanem profesorica Cody, i nemoj to zaboraviti." Bili su vjenani malo manje od etrdeset i osam sati. % je prepirka meu njima ve bila stara i privatna - nije se moglo dogoditi da joj u javnosti ukrade ime. "Ima li baklju? Bilo bi lijepo kad bismo dobro vidjeli sve ovo." Imam". Ve je kopao po ruksaku. "Zatim moramo pronai ulaz kroz koji je doao Owen kreui se lakom rutom. Nadam se da postoji neki vidljivi izlaz. Stvarno ne elim prolaziti onom drugom skom igle. Sputanje i podizanje dok se istodobno pokuavam okrenuti ne bi bilo nimalo zabavno." "Ali ne i nemogue. Vano je zapamtiti to." Jednom se nala u pilji iz koje nije mogla izai istim putem kojim je ula. Jo je uvijek to sanjala u tekim noima, kad bi je ivot previe pritisnuo. "Upali baklju i pogledajmo sve to jo nismo vidjeli." "Trai i dobit e." Kit je uglavio baklju u pukotinu koju ona aqe mogla dosegnuti petnaest centimetara razlike u visini bilo je korisno za neke stvari, ali loe za druge. "Odstupi." Zapalio je baklju prekrivi lice akom, kao to ga je poduila, i zakoraio unatrag prije nego to se magnezij u potpunosti zapalio. Bijelo!

Jarko svjetlo prosulo se sa zida pilje. Stalagmiti su bili djevianski bijeli, vodopad je bio kaskada ivog leda, a iza svih otrih zuba napokon su vidjeli i piljski svod: sivo-bijeli vapnenaki luk koji se uzdizao do pola nebesa. "to misli, koliko je visoko?" upita Kit. Njegov glas izgubio se u grmljavini vodopada. "Stotinu metara? Moda malo vie. Mogli bismo se popeti uza zid i otkriti, ako si raspoloen." "Jesam li ikada raspoloen za naputanje tla ako ne moram?" Slabano se nacerio. "Vie bih volio pronai lubanju." Oslonio se na jedan zid, zagrizao rukavicu i skinuo je s ruku, prokopao po skrivenim depovima ruksaka i izvadio dragocjeni, presavijeni papir, otisak natpisa Cedrica Owena, vrhunac trogodinjeg rada. '"Ono to trai lei skriveno u bijeloj vodi.' Vodopad je bijeli." "A voda je puna vapnenca, to je jo jedna vrsta bjeline. Proitaj mi opet onaj dio koji ide nakon smjelosti da se krene dalje?" U dui je bio pjesnik, unato tome to je zabijao glavu u heksade- cimalni kod i raunalne jezike. Okrenuo se tako da mu baklja baca sjenu iza lea i proitao naglas: "Ui smjelo. Kreni naprijed dokle ti tama doputa. Zakorai kroz luk noi i doi do katedrale zemlje. Okreni se prema izlasku sunca, i zalasku, probij zastor do vrela ive vode i otkrij ondje skriveni biser." Spustio je papir. Zatim tiho ree: "Doli smo u katedralu zemlje." "Jesmo. Sada se moramo okrenuti prema izlasku i zalasku sunca. No nismo proli kroz luk noi da bismo doli ovdje, puzali smo kroz tunel koji nije postojao prije nego to se pola tone kamenja spustilo na rutu kojom se kretao Cedric Owen. Moramo najprije otkriti gdje je uao u pilju, a zatim kamo je poao nakon toga." Stella je stajala na rubu magnezijski bijelog svjetla i polako se okrenula u krug. Njezina svjetiljka s kacige prorezala je vodoravnu crtu po zidu, reui stalaktite, zastajui na izboinama, padajui u duboku tamu. "Eto." Potrala je, meko sputajui noge na vlanu stijenu. Luk je zapravo vie sliio procijepu, bio je nazubljen i asimetrian, vii od njezinih ispruenih ruku, iri od

raspona. Oprezno je slijedila mraan prostor i skrenuvi iza zavoja, prela u ui prolaz. "Stell?" Kit je bio na ulazu i gledao unutra. Skupivi ruke oko usta kako bi izbjegla jeku, doviknula mu je: je to. Odron je ravno ispred. Dug je barem dvadeset metara. Na el skree i izlazi dalje du zida pilje." Krenula je unatrag prema pcmu arajui svjetlom po zidovima prolaza. Tu i tamo nalazile su se obojane mrlje koje su jedva odraavale njezino svjetlo. "Mislim da vidim piljske crtee na zidu." ula je strahopotovanje i vlastitom glasu. "Morat emo rei ljudima za to." Vratila se u pilju gdje je bilo dovoljno svjetla da vidi, da razgleda, ta pretrai visoke zidove u potrazi za drugim tragovima drevnog iivota. "Boe, Kit... Povlaim sve to sam rekla. Postoje bolje stvari od pronalaenja pilje u kojoj nitko nikada nije bio." Glupo mu se aacerila dok joj je krv strujala venama. -Stell?" Baklja je brzo dogorijevala. Kapi istopljenog magnezija itei padale na tlo. U svjetlu koje je postajalo sve ue vidjela ga je kako skida svoju kacigu sa svjetiljkom i svlai kapuljau od crnog aeoprena. Kosa mu se sjajila poput zlata pod slabanim svjetlom. Vidjela je uski prolaz iste koe tamo gdje je bila kapuljaa: Imao poludnevnu bradicu na koju se nahvatalo blato. Vidjela je to e initi i skinula svoje rukavice, pa dotaknula svoje lice. Bilo joj je drago to nije isto. Nagnuo se naprijed, podigao joj svjetiljku s glave i povukao njezinu kapuljau kao to je uinio sa svojom. Bakrena svjetla odbila su se od njezine kose i obasjala vodu. Bio je pokraj nje, topao, i mirisao ' na znoj i strah i uzbuenje... i voljela ga je. Poljubili su se u mraku, bez svjetiljki na kacigi i bez baklje, i Stella : iznenada uplaila za njih oboje, da ih nakon ovih visina eka samo dugo sputanje. Predosjetio je njezine osjeaje. "Jesi li spremna suoiti se s izlaskom i zalaskom sunca?" upita je promuklim glasom. Pogledala je kompas na zapeu. "Mislim da to znai da moramo poi na istok od ulaza, a zatim na zapad. Kod sjeverne strane pilje postoji rijeka. Moe li postaviti drugu baklju negdje tamo gore, tako da istodobno obasjava zid i vodu?" Imali su tri baklje. Vrlo je rijetko koristila vie od jedne tijekom speleolokih ekspedicija. On zaglavi drugu baklju izmeu dvaju stalagmita pokraj kanala to ga

je voda urezala u vapnencu, na mjestu koje mu je ona pokazala. Magnezij prasne i plane, i crna traka rijeke postane srebrna nit u snijegu. "Ne znamo koliko je duboka, a preiroka je da ju se preskoi. Potraimo most, ili kamenje, ili uski dio na kojem moemo prijei", ree Stella. Kit je bio ispred nje i traio je. Opet je odjenuo odijelo i stavio svjetiljku na elo. Zbog mrlja na obrazima izgledao je iscrpljenije nego to je trebao biti. "Zato pokuavamo prijei rijeku?" upita Kit. "Zato to je razumno da najprije poemo na istok, a tek onda na zapad. Zacijelo postoji mjesto na kojem moemo prijei na istok kako bismo se na zapad vratili du sjevernog zida. Vodopad je zastor, a u njegovu je podnoju jezerce koje je neto najblie vrelu ive vode to emo ovdje nai. Osim toga, ono se nalazi najdalje od luka noi koliko je to mogue u ovoj pilji. Owen je sakrio svoj srcokamen kako bi ga sauvao za budue narataje. Nije htio da ga ljudi lako pronau, ali nije htio ni da to bude nemogue. Zato moramo preko rijeke, to ne bi uinio sluajno, pa ak ni namjerno, osim ako ne mora." "Onda emo prijei ovdje, zar ne?" ree Kit nesigurno. "Preko kamenja koje izgleda poput pikula?" Kamenje se i kotrljalo poput pikula pod nogama. Nakon to je pokuala zakoraiti na jedan kamen, Stella je rekla Kitu da eka dok ona ne postavi jo jedan klin i ne rastegne dva ueta pod pravim kutom kako bi im pruila maksimalnu sigurnost prije nego to opet pokua. Bilo joj je drago to je to uinila kad joj se trei kamen otkotrljao pod nogama i kad je osjetila snagu crne bujice. "Hladno ti je", ree Kit kad joj se pridruio. Mogla je to zanijekati, ali njegova aka na njezinoj ruci poskakivala je u ritmu s njezinim drhtanjem. Slegnula je ramenima i pokuala sprijeiti cvokotanje. "pilje su uvijek hladne. Bit u dobro kad nastavimo dalje. Osim toga, nije loe biti mokar ako emo roniti traei lubanju." "Nema ronilaku opremu." Zvuao je uplaeno, to mu nije lio nimalo slino. Voda ga je plaila vie nego to su oboje oekivali "Imam tebe. Kakva mi jo oprema treba?" Bilo je to jeftino, ali ttcbala mu je topla rije. "I ne vraamo se, zar ne? Predaleko je, auti jedna pilja na svijetu nije tako zabavna drugi put. Imam masku i podvodno svjetlo. To e biti dovoljno."

'"Moda e nam zatrebati i trea baklja." "Ne. Ne znamo to nas jo eka. Moda e nam trebati za izlazak. Hajde, pogledajmo vodopad." Ve je poalila zbog nepromiljenog troenja druge baklje. 'Okreni se prema izlasku i zalasku sunca. Probi j zastor do vrela ive mode i otkrij... i tako dalje, i tako dalje.' Njezin svijet bio je ogranien na krug njezina svjetla s kacige, i Kitova svjetla pokraj njezina. U duboku mraku zvuk joj je govorio ise od oiju o vodopadu, njegovoj veliini, protoku i dubini jezerca pri dnu. Nagnula je glavu kako bi pogledala kataraktu i pogodila njezinu visinu. Njezin snop svjetlosti nije dosegnuo toku na kojoj nije bilo vode, iako je na rubu dometa snopa bila turbulencija. Vodena praina iirila se daleko u pilju i plesala poput vilinskih svjetala, tako da je vjerovala da bi vrh vodopada mogao biti ondje. Zatim je spustila glavu, pratei pogledom uskomeanu ledeno- Madnu vodu koja se sputala duboko u mrak, do neizmjernih dubina. Iz iste zabave pronala je kamen veliine svoje ake i ubacila ga u bezdan. Vrtio se poput lista u silovitoj vodi i nestao. "Probij zastor", ree Kit. "Kriste. Kako?" "Ne znam, ali Cedric Owen uinio je to prije etiri stotine i devet-naest godina bez magnezijskih baklji i ronilakih odijela, i izaao je iv i zdrav. Zato moramo pretpostaviti da nije tako strano kao to izgleda. Mislim da emo, ako..." "Stell?" "... pogledamo sjeverni kraj litice gdje zavrava vodopad, otkriti..." "Stella..." "... da se u prostoru iza vodopada nalazi upljina koja e nam... to?" "Mislim da nije uspio." Kitov glas bio je jednolian, kao da su iz njega isisane emocije. "Tko nije uspio - to?" "Mislim da Cedric Owen nije odavde izaao iv. Ovdje se nalazi kostur na kojem nema nimalo mesa, i koji je prekriven vapnencem, to mojem neiskusnom oku govori da je ovdje ve veoma dugo."

Ispod Ingleborough Fella, Yorkshire Dales, svibanj 2007. KOSTUR JE BIO POSVE IZBIJEUEN, A KOSTI DEBELE I NERAVNE ZBOG naslaga vapnenca koje su ih stopile s podom, tako da je samo gornja polovica bila vidljiva. Stella je kleknula pokraj zakrivljenih linija zdjelice i proarala svjetlom kostur od nonog prsta do lubanje. Jedan maleni, manini dio njezina uma pjevao je pjesme kojima je tjerala tamu. Kost nonog prsta povezana je s kostima stopala. Kost stopala povezana je s... Odmahnula je glavom. "Teko je vidjeti kroz naslage kalcija, ali nita nije slomljeno - nema lomova kraljenice, noge nisu svijene pod pogrenim kutom." Kit je stajao malo dalje, na suprotnoj strani. Njegova svjetiljka obasjala je samo lubanju - pravu lubanju, ne onu nainjenu od obojenog kamena koju su doli pronai. "Tako je spokojan. Poloen je poput kamenog odljeva viteza na grobnici, sve je u ravnim linijama, a ruke su mu prekriene na prsima. Jo mu treba samo ma i..." ree Kit. "Mislim da ga ima. Pogledaj." Stella je na okviru ruksaka imala vienamjensko orue za penjanje, dvadeset centimetara laganog aluminija, dovoljno vrstog da izbije tvrdoglavu opremu za penjanje u pukotine u stijeni u koju je zabijena. Jednim krajem aluminijske palice ostrugala je vapno s neega to je mogao biti ma, ali bilo je previe kalcificirano da bi se jasno vidjelo. "Moda je bio mrtav prije nego to je doao ovamo, ili je uao iv, ali s namjerom da umre." "Nije ti svojstveno da donosi pretpostavke vezane uz spol. Jesi li sigurna da je to muko?" "Nisam sigurna ni u to. Ne gledam dovoljno seksi patologa na televiziji. Tko god bio, nosio je neto oko vrata." Ispod maa nalazilo se neto mekano to nije istrunulo, jer je bilo okrueno ljuskom vapnenca. Ona izvue predmet i protrlja ga rukama kako bi skinula vapno. "To je konata vreica, podstavljena neim to je sprijeilo ulazak vode." Ona s naporom rastrga otvor vreice i prospe sadraj na dlan. "To je medaljon. Bronani, moda, ili bakreni." Zatim protrlja mulj s Bca privjeska. "Zacijelo je za tebe." Ona ga podigne. "Na stranjem dijelu ucrtan je znak vage."

U nekom drugom vremenu, na nekom drugom mjestu, alili bi se na tu temu. Jedna od zajednikih crta koja ih je vezivala bio je prezir prema naivcima. U prisutnosti mrtvaca to je bilo vano. "Hoe mi pokazati?" Kitova svjetiljka svijetlila je preko njezina ramena. "Urezana je noktom ili vrhom noa - vidi? Vaga sa suncem na jednom kraju i mjesecom na drugom. Ako je okrenemo..." Ona uini upravo to, trljajui medaljon palcem. "Ovdje je simbol. Jedan od drevnih srednjovjekovnih tajnih znakova. Pogledaj." On poloi medaljon na goli dlan i podigne ga na svjetlo svjetiljke s kacige. Budui da se sagnuo kako bi bolje vidio, mogla je vidjeti kako mu boja nestaje s lica prije nego to je progovorio. "to je?" upita ona. "To je zmaj ispod polumjeseca." Poprimio je najirskiji naglasak koji je ikad ula, kao daje sve englesko iscurilo iz njega u prisutnosti smrti. "To je simbol koleda Bede. Nalazi se na prozoru od obojenog stakla izvan moje spavaonice, iznad vratnica Velikog dvora i na luku Lankasterskog dvora, kao i na vratima rektorova stana. Ovakav medaljon nosi samo rektor Bedea ili njegovi izaslanici, u vrijeme dok su rektori jo imali izaslanike." Objesio ga je o kaiprst poput krunice. Njegova sjena ljuljala se du cijelog kostura. "To ne moe biti Cedric Owen. On nikada nije bio niiji izaslanik." Okrenuo se na peti, osvjetljavajui tamu svojom svjetiljkom. "U svakom sluaju, on je umro na vratnicama koleda na Boi 1588., svi to znaju. Pitam se je li jo tko pokuao pronai kamenu lubanju?" "Kako? Nitko prije nas nije probio ifru." "Nitko koga mi znamo." Vratio joj je medaljon i presavinuo joj prste oko njega. "Hoe li uzeti ovo? Moemo pokuati otkriti iji je kad se vratimo." Osjetila je hladnou kroz rukavice. "Ako ovo nije Cedric Owen, netko drugi umro je nadomak srco-kamena, kao to kae legenda: 'Svatko tko je ikada drao taj kamen, umro je zbog njega'. Ti si mi to rekao, a Tony Bookless to je ponovio na vjenanju. Ne sjeam se drugih stvari, ali toga se sjeam." "Jo ga uvijek eli pronai?" "Definitivno." Ona opet uperi snop svjetlosti do vrha vodopada i natrag. "Pokuajmo ne postati dio statistike."

Stella je na kraju morala zaroniti, i bilo joj je drago. Nakon tame u pilji, voda je bila tako okrutno ledena daje morala stisnuti zube kako ne bi udahnula vodu i utopila se. Njezina ronilaka svjetiljka stvarala je u uskovitlanoj vodi snop svjetlosti irok osam centimetara. Kit je drao ue i presporo ga otputao. Izronila je da udahne zraka, a zatim bez rijei dohvatila vie ueta. Izdahnula je sav ugljini dioksid, napunila pola plua zrakom i opet zaronila. U dobre dane, u rijeci, dok bi sjalo sunce, mogla je zadravati dah malo vie od tri minute. Pod zemljom, na ovakvoj temperaturi, nadala se da moe izdrati upola toliko. Imala je jednu ideju, i jedva dovoljno daha daje testira. Uperila je snop svjetlosti prema zapadu, dalje od uskovitlanog ruba vode, tamo gdje su vrtlozi i struje urezali nie i rupe u stijeni. Mogla je vidjeti samo bjelinu - bijelu vodu, bijelu stijenu, bijelu svjetlost, tako da ih je razlikovala samo po teksturi. Mogla je vjerovati samo svojim rukama. Ipak, ideja je i dalje gorjela. Bilo je tu i vie od toga - kako se pribliavala, ispunio ju je osjeaj da neto eka, izraava joj dobro-dolicu, ape joj da nastavi, trai od nje da bude hrabra i alje joj latru uz lenu modinu koja je titi od uasne hladnoe. Triput se vraala da udahne zraka. Triput su je vrtlozi odgurali natrag prije nego to je uspjela dosegnuti mjesto na kojem je voda mirovala zbog anomalije struje, a bijela stijena bila iroka i okrugla poput velikog kotla. Imala je pravilo: uvijek pokuaj triput, a zatim prestani. To joj je sauvalo ivot u piljama gdje bi "jo samo jedan pokuaj" inae prerastao u deset novih pokuaja, nakon ega bi bila toliko iscrpljena zbog neuspjeha da bi jedva imala snage okrenuti se i popeti van. Sad je bila spremna prekinuti. Meutim, apat ohrabrenja, obeanja i upornog inzistiranja natjerao ju je da uzme jo ueta od Kita, opet zaroni i snano zapliva kroz zid bijele turbulencije prema crnom prostoru na suprotnoj strani. Ondje, u zasljepljujuoj svjetlosti njezine svjetiljke na kacigi, nala-zio se rub otvora izdubljene stijene. Zgrabila ga je objema rukama i nagnula glavu kako bi rasvijetlila unutranjost i vidjela to je Cedric Owen ondje sakrio prije etiri stoljea. Doli su u potrazi za plavim kamenom u obliku ljudske lubanje. Ono to je lealo u crnoj vodi pred njom bio je komad vapnenca, izoblieni biser u kojem je samo

sjena oiju, nosa i usta naznaavala hibanju koja se krila unutra. Ipak, njoj je bio prekrasan. Balansirala je na struku i posegnula dolje da ga dohvati. Plavetnilo! Bila je to plava boja zasljepljujueg intenziteta, od koje je uzdahnula, a srce joj poskoilo poput lososa u prsima. Ispustila je zrak iz usta, zakaljala i ispljunula vodu. Izronila je na povrinu praena paninim kaljem. "Stell, predugo si unutra. Izai. Nema tog komada kamena koji je vrijedan da umre za njega. Moemo ga ostaviti." Kit je bio na rubu vode naginjui se o trostruko ue kojim se osigurao. "Ne!" Ona mahne rukom visoko nad glavom. "Ondje je! Mogu ga dohvatiti. Samo jo jednom..." Jo jednom ona zaroni u crnu vodu, otpliva do ruba kotla i rasvijetli ga. Ukoene od hladnoe, njezine ruke posegnu dolje u uskomeanu tamu prema neprocjenjivo vrijednom blagu - kamenoj lubanji Cedrica Owena. Plava je boja ovaj put bila manje intenzivna. ekala ju je. Kamena lubanja dola joj je u ruke pjevajui dobrodolicu. "Stell, smrzava se. Moramo krenuti, izvui te otud, izai na sunce." "Daj mi okoladu, zagrli me i bit u dobro." Bilo joj je nesnosno, suludo hladno. Lena modina pretvorila joj se u komad leda. U rukama je posve izgubila osjet dodira. Iskustvo joj je govorilo da e je za dva dana boljeti grlo, a da e za pet dana kaljati. Sjedila je u mraku koji je gutao svjetlo baklje, na tri metra od kostura nepoznatog spola, dobi, rase i imena, drei u rukama ruan, neugledan komad vapnenca koji je jedva mogla identificirati kao lubanju - i bila je sretnija nego ikad. Dopustila je Kitu da je zagrli, da obavije oko nje ruke i noge i cijelo tijelo, da je njegova toplina nahrani i uva. "Kit?" "Da?" Bio je jadan, i nije mu stvarno bilo hladno, to je katkad gore od smrzavanja. Nije jo zatraio da vidi kamenu lubanju, to ju je iznenadilo. "Ovo je najbolji svadbeni poklon na svijetu. Hvala ti." "Jo nismo izali."

"Ne, ali uskoro hoemo. Propuh vue s istoka prema zapadu. Ako krenemo lijevo od vodopada, gdje jo nismo gledali, kladim se da emo pronai izlaz koji se spaja s kompleksom Bijelog oiljka i koji e nas dovesti u blizinu automobila." "Kad bi to bilo tako lako, stotine ljudi dolazile bi ovamo." Drao ju je manje vrsto. Sada su podjednako drhtali, to je bilo poboljanje. Stella se iskobeljala iz njegova zagrljaja i poela hrvati sa svojim ruksakom. Poloila je kamenu lubanju na sigurno, pokraj bronanog medaljona na kojem je zmaj irio krila ispod polumjeseca. Ispruila je ruku Kitu da je povue u stojei poloaj i nacerila se ispitivakoj svjetlosti njegove svjetiljke. "U redu, moda emo se morati malo penjati, a moda i malo puzati kroz otvor koji je toliko uzak da jo nitko nije pokuao proi kroz njega. No pjesma kae Pronai me i ivi, pa moramo uiniti upravo to." "Smjelo i zajedno?" Mislila je daje zaboravio to rei. Poljubila mu je aku. "Apsolutno. Hajde, jo emo od tebe napraviti speleologa." Penjali su se i puzali i doli su do druge nizbrdice, kad je Stella ula kako u tami pada kamen. Stajala je kod zabijenog klina i namatala ue. Podigla je pogled, a snop s njezine svjetiljke dotakne Kitova stopala. "Jesi li uo neto?" "Osim krvi koja mi iti u uima, cvokotanja zuba i predosjeaja da u vritei pasti tri tisue metara u sredite zemlje niz ovaj vraji prolaz koji si stvorila niotkuda? Ne. Ali htio bih uti zvuk prometa i stvarne, ive ljude. Ovdje smo ve cijelu vjenost." "Dva sata. Zapravo, dva sata otkad smo izali iz pilje. etiri sata otkad smo napustili danje svjetlo. A provalija nije ni blizu dubine od tri tisue metara. Nita u Yorkshireu nije dublje od stotinu trideset metara, maksimalno." "To je dovoljno da poginemo kad se otkvaimo i padnemo do dna." "Neemo se otkvaiti." Provalija nije bila duboka ni stotinu dvadeset metara, ali nije bila ni zanemariva, i sputali su se, to je uvijek tee od uspona. Za zakletog nealpinista, Kit se drao iznimno dobro. I opet je bio veseo, to je bilo pravo udo. Stella zakorai na jednu stranu ispusta drei sigurnosno ue napetim, ali ne toliko napetim da ga odvue sa stijene.

Najprije su se spustila njegova stopala, pa ruke, i zatim je cijeli stajao pokraj nje. "Kamo sada?" Ona uperi svoju svjetiljku u plastini dep s mapom. "Ako su karte tone, ovaj ispust dio je kompleksa Bijeli oiljak, ali prilino duboko. Nalazimo se na ruti koja je tek otvorena prije devet mjeseci. Nije udo to nitko nije pronaao put do pilje. Jako se teko kretati po ovom ispustu, a bilo to drugo zahtijevalo bi specijalistiku opremu i tim koji tono zna to radi. Bit e dobro ako ne zalutamo u Gaping Ghyll." "Jamu u koju tee rijeka?" "Jamu s najviim vodopadom u Engleskoj, ispod koje je najvea pilja, a ispod nje odvodna jama. Kad bismo se morali penjati iz nje, morali bismo proi osam ekstremnih uspona s vodom koja nam tutnji pokraj uiju. Niti jedno od nas nije spremno za to." Ghyll je bio njezin domai teren, mjesto koje ju je privuklo speleo-logiji, i eljela se vratiti tamo, ali ne toliko da se izgubi u njemu. Kaiprstom je povukla crtu. "Koliko znam, ovaj ispust nastavlja se oko osamsto metara do mjesta na kojem se rava. Ondje moramo krenuti ulijevo. Nakon toga, ispust postaje sve ui, a provalija sve dublja. Ako imamo sree, ondje e biti klinovi i ue za dranje, ali ak i ako ih nema, staza je djeja igra ako se ne pribliavamo rubu." "Djeja igra..." Kit je pustio da se njegov snop svjetlosti poigrava nad bonim zidom, ispustom i crnim nitavilom ispod njih. On udari nogom kamen. Kamen nakratko zatropoe uz rub, a zatim se izgubi u apsolutnoj tiini na putu prema dnu koje je bilo predaleko da bi ga mogli uti. "A ti to radi iz uitka. Stella Cody, ti jesi slubeno luda, a ja sam jednako lud to sam se tobom oenio. Podsjeti me da se razvedemo im ugledamo danje svjetlo. Mentalno zlostavljanje. Nepobitno." On posegne za njezinim ramenom i njeno ga stisne. Naglasak mu je bio tek blago irski. Vie nije drhtao od hladnoe niti od straha. Ona se pokua prisjetiti svoje prve pilje i toga koliko joj je dugo trebalo da naui voljeti strah koliko je voljela tamu.

On iskopa svoju bocu s vodom i otpije gutljaj, a zatim joj doda bocu. Pljuskanje vode gotovo je prekrilo zvuk kotrljanja kamena u daljini. "Eno!" uzvikne Stella. "to?" "Pao je kamen." Nije rekla vie nita. Kako mu objasniti da je kamena lubanja oivjela, da je mogla osjetiti njezinu prisutnost na robu svojeg uma, i daje lubanja registrirala opasnost u blizini? "Ve sam ula jedan", ree ona. "Prije nego to si se ti spustio." "Usred planine, nainjene od kamenja poslaganog na drugo kamenje, ti si ula kamen kako pada na drugi kamen?" On okrene svoju kacigu sa svjetiljkom prema njezinu licu; svjetlo je zaslijepi. "Je li to neobino?" Njegova lakomislenost bila je zarazna. eljela je odlebdjeti na njoj sve do kue. Kamena lubanja trzala je po njezinim ivcima. Ona se nasmijei kako bi ga njeno spustila na zemlju. "Zapravo i jest. Padanje kamenja u piljama ut e samo ako ga netko baci, kao to si ti upravo uinio. Mislim da imamo drutvo." "Zar nam drutvo smeta?" "Moda i ne, ali nalazimo se u nepoznatom dijelu nemapirane pilje i upravo smo uzeli artefakt koji su ljudi lovili posljednja etiri stoljea. Prije toga, uz taj se predmet vezivalo mnogo nasilja. Ako netko dovoljno snano eli taj kamen, mogao bi dodati dva kostura ovoj pilji i tko bi to ikada saznao? Mislim da bismo trebali nastaviti dalje i pokuati ne stvarati previe buke." "Stell, to je definitivno bio kamen koji se odbija od drugog kamena." "ula sam ga. I onoga prije njega. Dolaze u intervalima od trideset sekunda." Ispust po kojem su hodali suzio se na manje od pola metra. Stella je spustila snop svojeg svjetla tako da joj je padao preko stopala, i nikada nije koraala izvan vidokruga. Ovdje nije bilo klinova ni ueta za koje se mogla drati. Zdesna joj je zijevala prazna crnina, privlaei je onim magnetizmom koji je uvlaio iva tijela i pretvarao ih u mrtva. Gravitacija privlai. Svaki speleolog zna da pod zemljom privlai jo jae. Stella nije to ni spominjala Kitu. "Tko god nas slijedi, ne smeta mu to znamo daje ovdje. Zapravo, eli da to znamo." "to da uinimo?"

"Kad bih rekla da kamena lubanja misli da moramo bjeati kao ludi, bi li se opet razveo od mene?" Sada je ona zvuala kao Irkinja. Uvijek je govorio da ona ima kameleonski akcent i to se pokazivalo pod stresom. Sa svakom sljedeom razinom adrenalina kretao se sve vie na zapad, od York- shirea prema Dublinu. "Nastavi. Moram razmisliti o tom pitanju. Kae li zato?" Kit se jako trudio da zvui smireno. Voljela ga je zbog toga. "Ne eli susresti onoga tko nas slijedi." "Lovac na blago?" "Najgore vrste." "One koja za sobom ostavlja kosture?" "Definitivno." "Onda potrimo. Tko posljednji doe do danjeg svjetla, magarac je. Moemo li ugasiti svjetiljke i nadati se da emo preivjeti?" "Definitivno ne. I ne moemo trati. Moemo samo hodati malo bre." "Kiti" Njezin glas bio je priguen neoprenom. Prebacio je ruku preko njezinih usta dok je drugom petljao s njezinim svjetlom i napokon ga ugasio. Njegovo svjetlo ve je bilo ugaeno. Cijelim se tijelom oslonio na nju i pritisnuo je uz stijenu. Stajali su u apsolutnom mraku, udaljeni pola metra od ponora nepoznate dubine. Negdje, nedaleko od njih, iza zavoja ulijevo od ezdeset stupnjeva, jedan kamen tiho odleti u bezdan. "api." Kitov glas u njezinu uhu. "Ne lovi nas, nego nas tjera naprijed. Tko god bio, eli da se kreemo bre. Postoji li pred nama neto gadno na to bismo mogli naletjeti? Ili e ispust jednostavno nestati, tako da nemamo kamo?" Karta joj je bila urezana u mozak. "Na dvjesto metara od nas nalazi se opasni dio. Karta ga ne opisuje detaljno, kae samo da je teak. Ondje bi ve morali postojati klinovi i ue." "No, ako nas natjera da se kreemo prebrzo, promait emo ih i pasti." Kitove usnice bile su na njezinu elu, ispod svjetiljke. U njemu sada nije bilo straha, samo otar, jarki gnjev koji je mogao pokretati planine. "Evo to emo uiniti. Ja u uzeti tvoje priuvno svjetlo tako da izgleda kao da nas je dvoje i krenuti naprijed brzo i ne s previe opreza. Ti ekaj dok gad ne proe pokraj tebe, a zatim kreni za njim.

Ako nas pokua gurnuti u provaliju, nee nas uhvatiti oboje, a ako imamo sree, vidjet e o kome je rije. Samo ne ini nita ovdje dolje - priekaj da doemo na sigurno, na danje svjetlo." "Kit, to je ludo. Tko je od nas dvoje speleolog? Ako emo se razilaziti, daj da ja idem naprijed." On odmahne glavom. Trzaj se prenese preko njezina ramena na njegovo. "Ja u uzeti oba svjetla. Ti e ostati iza, u mraku." Sagnuo se tako da su im glave bile u istoj razini. "Stell, zar mi ne vjeruje?" Opet se zauo udarac kamena, blie nego prije. Stella brzo apne: "Nije stvar u tome." "U redu, ali ti ima lubanju i treba je zatititi. Pronai me i ivi - sjea se? Moe se popeti uza zid i skloniti mu se s vidika i s puta. Ja to ne bih mogao ni da mi ivot ovisi o tome." Na to nije imala odgovora. On je uhvati za ruku, prihvativi utnju kao znak slaganja. "Koliko je od opasnog dijela do danjeg svjetla?" "Oko osam stotina metara laganog hoda i nai e se u glavnoj pilji zvanoj Bojno polje. To je jedna od najveih pilja u Engleskoj otvorenih za javnost - puna je fluorescentnih stalaktita i prapovijesnih blatnih jama. Stotinu turista svaki dan prolazi njome zatvorenih oiju. Odatle je staza zaista djeja igra." "Rijeeno." On joj poloi ruke na lice, a zatim je zagrli. Svjetiljka se sudarila sa svjetiljkom i jedva su se uspjeli poljubiti. "Volim te. Sada mi daj svoju podvodnu svjetiljku i vidimo se kod auta." Voljela ga je. Dala mu je svoju drugu svjetiljku i sluala kako stvara buku za dvoje ljudi, ali ipak tako da se ini kako to dvoje nastoje biti tihi. Bio je u pravu - mogao se kretati bre sam nego kad je pratio nju. Nije bio toliko oprezan. Bacanje kamenja zaustavilo se na trenutak, a zatim se ubrzalo. Moe se popeti uza zid i skloniti mu se s vidika i puta. Bilo je to ludilo, ali bilo je i nuno. Ona naslijepo potrai rukohvate u zidu sa strane. Pretvorila se u gekona, u vjevericu, u abu sa stabla, u ivotinje koje se mogu prilijepiti za vlani vapnenac i ne pasti u tamu koja ju je pokuavala usisati. Rukama je napipala oslonce na koje je zatim poloila stopala - bile su to male kamene izboine koje su se spremno priljubile uz neopren. Okrenula je lice postrance uz stijenu i priljubila obraz, diui u vlanu, tvrdu stijenu, kao da je dah

moe zadrati. Prostor se irio prema van i dolje i oko nje i na ivotu su je drale samo etiri toke vlane stijene. Okusila je grudasto, zemljasto blato, puno soli i mulja, i nije ga ispljunuta, nego je otvorila usta i pozdravila ga kao jo neto to e je prilijepiti uza stijenu. Nije si dopustila da razmilja o tome kako e se spustiti. Doao je ubrzo, tko god on bio - vrstoa mesa i daha u prolazu, zapah mukog znoja, neoprena i blata. Kretao se brzo i sigurno, nosei samo tokicu svjetla. Nije podigao pogled prema njoj, ak ni kad je kamena lubanja estoko vrisnula upozoravajui je i bljesnula iskricom iste plave munje koja je, koliko je ona znala, postojala samo u njezinoj glavi. ekala je dugo, drei se vlane stijene prstima ukoenima koliko od straha toliko i od hladnoe. Zvuk tapkanja stopala zamro je u tami. Kit je odavno otiao. "Kit, molim te, Boe, Kit, budi dobro." Odgovorila joj je samo tiina. Kamenje vie nije padalo. Kad je izbrojila do tisuu, pa jo jednom, riskirala je i upalila svjetlo. Ispust je bio mnogo ui nego to je mislila, a utori za ruke mnogo manji. Iza njega nije bilo niega osim tame i vrtloglave praznine koja ju je pokuavala usisati. Pokrenula je prste i zaglavila ih u pukotini. Zatim se spustila na utore za none prste koji su se sputali nadolje i prema van, pa na ispust koji je bio irok tono koliko i njezina dva stopala, od vrha prstiju do pete. Njezina svjetlost probijala je tamu bezdana, ali nije vidjela nita u njoj. Riskirala je da se nagne naprijed i poalje snop svjetlosti ravno preko ruba litice. Snop je sezao do dubine od osamdeset metara, ali nije dotaknuo kameno dno. Ona okrene svjetiljku naprijed i zapone dugo putovanje prema izlazu. Karta nije lagala: opasni dio je bio teak. No nije pisalo da se ispust suava na samo dvadeset centimetara i da je nagnut prema van, tako da ju je njeno, blago, suptilno skretao prema mranoj provaliji. Osim ispusta podrku joj je uskratio i zid kod njezinog lijevog ramena koji joj je do sada bio prijatelj, potpora, sigurnost u svijetu gravitacije koja ju je pokuavala usisati. Sada se i on poeo oslanjati na nju, gurajui je prema van, prebacujui njezin centar gravitacije preko ruba ispusta. Hodanje je bilo in volje. Kada vie nije mogla hodati, spustila se na ruke i koljena i puzala, pipajui ispust koji je bio jedva dovoljno irok za njezina koljena. Desnom

rukom uhvatila je rub. Dvaput joj je ruka skliznula, tako da se nagnula u stranu, prema van. Gravitacija ju je privlaila. Uzvratila joj je. Kamena lubanja vukla ju je ulijevo, kako bi je zadrala na stijeni. Kit... molim te, reci mi da nisi pokuao prehodati ovo. Kada se vie nije mogla kretati na koljenima, spustila se na trbuh, ispruila ruke pred sobom i lijevom se poela povlaiti naprijed i prema unutra, to dalje od tihe, aptave tame koja joj je govorila kako bi se lako bilo pustiti i njeno zakotrljati prema mjestu bez otpora. Pronai me i ivi. Sada je to shvaala kao obeanje za njih oboje. Dola je do sigurnog mjesta i podigla se na koljena, jecajui od straha. Razgovarala je sama sa sobom u divljim bujicama rijei, premda su joj zubi tako cvokotali da nije mogla priati razumljivo. Popila je gutljaj vode i smirila se. Uz malo truda, predoila si je Kita, ivog i zdravog, kako je eka na ulazu u pilju. Neobjanjivo, pomisao na njega natjerala ju je u pla. "Kit... molim te, budi dobro." Prizvuk njegova glasa odjekivao joj je u glavi. Vidimo se kod auta. Pogledala je na sat. Bilo je tek pola tri poslijepodne, tono pet sati otkad je posljednji put vidjela danje svjetlo. "Bit u kod auta u tri sata. U hotelu emo otii na kasni ruak. Ili, to je jo bolje, naruit emo dostavu u sobu, ostati unutra i proslaviti svoj svadbeni dar", ree naglas. Stajala je u irokom tunelu, bez prijetnje s bilo koje strane. Stijena je bila suha i glatka, a uspon blag, etiri ili pet stupnjeva. Negdje u daljini nazirala je prvu nijansu sivila u crnini. Stella Cody provjeri svoj kompas, kartu i sat, podigne ruksak vie na ramena i potri prema svjetlu. Vrlo tiho, tako da se morala napregnuti da je uje, kamena lubanja otpjevala je jednu notu upozorenja. PARIZ JE LEAO ZNOJAN POD LJETNIM POKROVOM. Dim s ognjita lebdio je poput pokrivaa nad krovovima prekrivenima cijepovima, a zadah kanalizacije guio ulice. ivot je toliko usporio da je gotovo stao. Na ulicama i alejama koje su krivudale s obje strane Seine nije se moglo uiniti nita

do ekati vjetar ili kiu ili, ako Bog bude milostiv, oboje, kako bi se raistio zrak i otplavila neist iz kanalizacije. No nekim stvarima ega nije nita znaila: raanje i smrt, meu ostalim. Tako se Cedric Ovven, ljudima oko sebe znan kao Monsieur David Montgomery - navodno kot koji je svoju lojalnost posve podario uzvienom kralju Francuske i njegovu savezniku papi - naao do lakta u krvi i sluzi od tekog poroaja. Bio mu je to etvrti poroaj otkako je doao u Francusku. Prvi je proao dobro i stvorio mu je reputaciju meu prostim pukom kojemu je pomagao. Drugi put pomagao je eni krojaa koji je jednom zaio puceta na arape M. de Montpeliera, ne previe vanog dvorjanina. Trei poroaj dogodio se nou. Iz kreveta gaje izvukao ovjek koji je jahao konja i nosio ma. ena koja je raala bila je njegova ljubav-nica. Pokidao je njezinu bijelu lanenu posteljinu kako bi nainio zavoje za zaustavljanje krvarenja. injenica daje preivjela smatrala se malim udom, a vei dio tog uda mogao se pripisati Owenovu odbijanju upotrebe pijavica. Ljubavnik te ene, ispostavilo se, bio je roak M. de Montpeliera i imao je mnogo vaniju dunost na dvoru. I tako, bez ikakve elje ili truda, osim obavljanja posla koji je izabrao, tijekom poslijepodneva 17. kolovoza, manje od tri tjedna nakon dolaska u Francusku, dok je Venera bila usred Vage a Jupiter u trokutu prema Marsu, Cedric Owen pomagao je kraljiinoj sobarici u poroaju. Trudovi su poeli gotovo mjesec dana prije termina i bilo je vjerojatno da e roditi zeca ili neto gore - tako su barem jaukale ene koje su joj pomagale. Nije raala zeca, ali moda nije bilo nita bolje od toga. Gol do pojasa, Owen je leao na podu u podnoju njezina kreveta sklopljenih oiju kako bi bolje "vidio" prstima, zavuenima do kraja u nju, do mjesta na kojem su leale bebe. Napipao je loe vijesti. Njegov francuski nije bio tako lo, a oni su smatrali da je njegov akcent kotski i armantan. Naposljetku ree: "Moja gospo, osjeam dvije glave. Rodit ete blizance. Ne mogu vam rei jesu li ivi ili ne, ali podruje Sudbine, ako se rauna modernim metodama, u ovo doba dana lei u zvijeu Blizanaca, a to moe izai samo na dobro."

Lice joj je bilo daleko iza uzvisine trbuha. Pogledom je potraila njegove oi, a on joj je pruio suuti koliko je mogao, svjestan in-timnosti trenutka, koja je bila jo i vea od trenutka zaea, i koju nije htio okaljati. "Dvije bebe ravnomjerno su smjetene u vaoj utrobi. Jednu moram gurnuti natrag kako bi druga mogla izai. Imam li vae doputenje, i doputenje vaeg supruga, da izaberem koje e se od vae djece roditi prvo?" upita njenijim glasom. Pitanje nije bilo nevano - redoslijed roenja mogao je stvoriti i unititi ljudske ivote. Oekivao je da e ljudi pomalo oklijevati, ili da e eljeti sudjelovati u odluivanju. Ve je pipao obje glave, traei viak ili manjak u nekom od triju osnovnih elemenata, traei neto to bi mogao priopiti nazonima, a to bi se poslije moglo smatrati znakom da je jedan blizanac snaniji od drugoga. Uinilo mu se da jedan od njih ima blago nateeno tjeme, to bi mogao biti znak jaanja merkurijanskog aspekta, a to mu je bilo dovoljno. Opipavi drugoga kako bi se uvjerio da ne grijei, postao je svjestan produbljivanja tiine koje nije proizalo iz neodlunosti. Opet je otvorio oi i ogledao se. Vidio je da se ljudi koji stoje oko njega svako malo kriaju, osobito Charles, mladi koji je rano postao mukarac i predstavio mu se kao otac. Pepeljastog lica, mladi se oslonio na izbijeljeni zid neprestano se kriajui. Owena se nikada nije pretjerano dojmila kombinacija mladosti i novca koja je proimala sve dvorove. Progovorio je otrijim glasom, kojim se inae nije sluio u raaonici. "Gospodine? Bog e mi moda voditi ruku, ali trebam vae doputenje prije nego to neto uinim." Mogao je govoriti i portugalski ili engleski koliko su malo pozor-nosti obratili na njegove rijei. Tupim glasom, mladi dvorjanin ree: "Kraljica je rodila blizanke u lipnju. Jedna je umrla pri poroaju. Druga, Victoire, lei pod njegom najboljih lijenika u zemlji. Neki kau da e preivjeti. Veina ne vjeruje u to. Ne smijemo imati blizance kao kraljica. Kralj e to smatrati zlom sreom." Owen izvadi ruku iz uskog rodnog kanala i pogleda preko na-breklog trbuha lice ene koja je raala. Strah u njezinim oima bio je izazvan brigom za djecu i nesnosnom boli, a ne dvorskim praznovjerjem.

On poloi ruke tamo gdje ona nee vidjeti da su krvave ali gdje bi je dodir mogao umiriti, pa se obrati izravno njoj. "Madame? Moda je u vama i troje djece. Nije ni to nemogue. ak i ako nije tako, ne moemo uiniti nita nego ih iznijeti na svjetlost dana. Kralj Henrik nije poznat po nerazumnosti. Sumnjam da e to smatrati loim predznakom za svoje dijete." Vidio je kako joj se usta pokreu, ali nije mogao razaznati rijei. Navlaila je usnice suhim jezikom i pokuala opet. "Uinite to morate. Izaberite dobro, po vlastitom nahoenju." Sirova hrabrost u njezinu pogledu bila je ono to je privuklo Cedrica Owena tom pozivu i to ga je zadralo u njemu unato gluposti, praznovjerju i poastima. Osjetivi kako mu udna, poznata bol nadima prsa, poslao je najprisebniju slukinju po jo vrue vode i istog platna, a zatim je u svojem umu potraio prisutnost plavog kamena koji je oblikovao stazu njegova ivota i na svakom mu koraku pomagao u poslu. Kamen je leao skriven ispod podnih dasaka u njegovim odajama, omotan smeom tkaninom od jute i dobro skriven, ali dodirnuo ga je, kao to je inio od svojih prvih koraka u medicini, tako da je na trenutak lebdio na istom, plavom nebu i gledao svijet s visine, promatrajui uurbane ljude poput mrava u dubini. Meu tim mravima, dragocjeni poput zlatne praine u etvi, bili su i njegovi pacijenti, i on je mario za njih. Vrativi se u sebe, podjednako odravajui rezerviranost i bliskost, Cedric Owen skrenuo je svaki djeli svoje novoizotrene pozornosti na enu i dva nova ivota koja je osjeao pod prstima. "Monsieur Montgomery?" uo je glas koji je dopirao izdaleka. Sjedio je na izribanom dr-venom podu, jo vlanom od krpa slukinja, i sluao kako preivjelo dijete sie majku. Podruje Sudbine ostalo je u Blizancima dovoljno dugo da to dijete bude roeno pod njegovim blagoslovom, ali pre-mjestilo se prije nego to je uspio izvaditi drugo, i Rakova klijeta zdrobila su mu dah. Drugo dijete ve je bilo omotano u lanenu krpu i odloeno u stranu. Pozvali su sveenika koji je govorio latinski, a zatim i arhaini francuski koji je mlada majka razumjela. Zatim je otiao, prekriivi se. Owen je bio izgubljen u svijetu s one strane napora, gdje je grevita bol u njegovoj ruci postala neto drago, neto to vrijedi sauvati, a bliskost novog

ivota bila je dar koji ga je prenio onkraj strahova i nada i nevanih misli ljudi koji su ga okruivali. Dovela je i do toga da je privremeno zaboravio svoj pseudonim. "Monsieur Montgomery? Kraljica zahtijeva vau nazonost." "Kraljica?" Iznenada se sjetio tko je i gdje je. Katarina de Medici nije bila poznata po svojem strpljenju. "Zato?" Charles, otac jedne mrtve ijedne ive djevojice, sada je poprimio bolesnu nijansu sive boje. Iskezio je zube u grimasi koja je trebala predstavljati osmijeh. "Njezino velianstvo ulo je za nau... sreu. eli vidjeti mladog kotskog lijenika koji je donio na svijet zdravu djevojicu." Obje bebe bile su djevojice. Ona preivjela silom prilika nazvana je Victoire, po keri koja je usreila ivote francuske kraljice Katarina i Henrika II., njezina supruga. U tome je i leao problem. Ne samo da se kraljeva sestra udala za Jamesa V. od kotske, najvjernijeg saveznika Francuske u sloenim politikim i osobnim ratovima koji su razdirali Europu, nego je i Jamesova ki, mlada Mary, kotska kraljica, bila obeana Henrikovu najstarijem sinu. Na francuskom dvoru ivjelo je jednako mnogo kota kao i Francuza - a svaki od njih mogao je u prvoj minuti razgovora otkriti da se crvenokosi mladi kot s oima koje su pod odreenim svjetlom bile smee, a pod drugim zelene, i koji se zato toliko sviao damama, jako slabo sjea kotske, njezinih stanovnika i njezine politike. Ako otkriju da je Englez, mogli bi ga poslati kui da mu sude zbog krivovjerstva, ih bi mogli jednostavno pozvati jednog od mnogih predstavnika njegove svetosti, pape Pavla IV., da to uini na licu mjesta. Inkvizicija je bila jednako aktivna u Parizu kao i na bilo kojem drugom mjestu u Europi. Bilo kako bilo, ako bude imao sree, umrijet e na lomai, a ako ne bude, prije toga e ga jo i muiti. Cedric Owen osovi se na noge i posegne za kouljom koju je ostavio presavinutu na ormaru s druge strane sobe. Francuski je dvor, jo vie od engleskog, bio na zlu glasu po svojoj slobodi odijevanja, a kraljica je prednjaila u toj modi. Owen pogleda sam sebe. Uvijek je zazirao od londonske mode koja se filtrirala do Cambridgea, koji je bio dvor u malom. Hlae su mu bile iste, a to je bilo najbolje to se moglo rei o njima. Kroj je bio najbolji to se mogao dobiti u Cambridgeu, ali bio je kune izrade i vjerojatno se nee svidjeti najrazvratnijim europskim

plemiima. Ogrta mu je bio od dobra baruna, ali kao i odijelo, bio je smee boje. Sjeao se - a sada je i poalio - kad je povjerovao keri trgovca odjeom koja je rekla da ta boja odgovara njegovim oima. U svakom sluaju, ostavio ga je u svojim odajama, kao i kapu. On podigne pogled i otkrije da ga Charles promatra. "Kraljica e vam oprostiti odjeu. Potrebne su joj vae vjetine, a ne reference vaeg krojaa." Owen se duboko pokloni, jer je to bilo lake od govora, i pokae prema vratima. Pri izlasku su proli pokraj malog sanduka s mrtvim djetetom. Cedric Owen nikada nije bio ni na jednom dvoru. Proao je kroz hodnike prema kojima su se oni iz njegova starog koleda u Cambrid-geu inili sitnima, a njih je smatrao pretjerano grandioznima. Popeo se stubitem koje se uspinjalo u vjenost i uveli su ga u predsoblje spavae sobe bolesne bebe. Prostorija je bila prekrivena ploama od hrastovine koje su zaudarale na sumpor i ulje rumarina, i neto blae, na ruinu vodicu i bolest. Uski su prozori na jednoj strani bili prekriveni aluzinama kako bi se sprijeio bljesak veernjeg sunca, ali otvoreni na drugoj kako bi u prostoriji puhao lagani povjetarac. Bio je to za Cedrica Ovvena dogaaj poput pravog uda. Na jednoj strani prostorije stajala je skupina sredovjenih ljudi kojima je zajedniko bilo vjerovanje da im duge brade i crne halje daju izgled uenjaka. Ovven ih je uoio krajikom oka. Nije ih smatrao pretjerano opasnima. Sama kraljica privukla je vei dio njegove pozornosti; bila je ona vizija bjelokosne svile, s manama boje jaglaca oko struka i ruba haljine i s neprocjenjivo vrijednim dijamantima, oko vrata i u kosi. Na prvi pogled vidio je da je plakala, premda su ene zaduene za njezin izgled obavile odlian posao prikrivajui to. Profesionalac u njemu divio se njezinoj unutranjoj snazi. Od poroaja Katarine de Medici prola su dva mjeseca, ali mogle su proi i dvije godine, koliko je malo traga trudnoa ostavila na njezinu tijelu i licu. Cijeli njezin dvor znao je da je njezin suprug, francuski kralj, zaljubljen u svoju ljubavnicu Diane de Poitiers, i da spava sa svojom suprugom samo koliko to zahtijeva dunost stvaranja nasljednika krune. injenica da je dranje te ene u tim okolnostima toliko kraljevsko bilo je svjedoanstvo dobra odgoja obitelji Medici. Mo stvara mo, a toj obitelji nikada nije nedostajalo esencije koja tvori vladare. To je sada zrailo iz nje, inei da se mukarci u prostoriji doimaju manjim od nje.

Preputen sebi, Ovven se naklonio najdublje to je mogao. Zatim je stajao u neugodnoj tiini, sklopljenih ruku i sputenog pogleda, ne znajui kako bi se trebao drati u kraljiinu drutvu. "Moete nas pogledati." Njezin francuski bio je bogat, samo s naznakom talijanskog akcenta. "A zatim moete pomno pogledati nau ker. Jer kako biste je inae mogli iscijeliti?" "Moja gospo... vae velianstvo..." Owenov francuski zazvuao je nespretno. "Ja sam porodniar i dajem lijekove koje smatram korisnima. Mogu promatrati nebesa traei njihovu mudrost, testirati elemente mukarca ili ene i vraati ih u ravnoteu. Zao mi je to ne posjedujem vjetine lijeenja djece. Vae velianstvo, u ovoj prostoriji ima lijenika kudikamo vjetijih od mene." Meu crnim ljudima - vranama, koji su se pravili da ne sluaju, nastane komeanje. Nee ga smatrati prijateljem. "Imamo ljude koji do sada nisu liili nae dijete vruice, niti su joj dopustili da se razvija. elimo daje promotri svjee oko i bistar um. Rekli su da se vi u postavljanju dijagnoze ne oslanjate na etiri tjelesna soka." Bio je to kontroverzan stav koji je Owena zamalo kotao studija u Cambridgeu. Pritisak u prostoriji postao je krhak, poput mjehura od sapunice. Negdje u dubini vlastitih uiju, van dosega drugih, Owen je zauo visok, prodoran cvile - zvuk upozorenja plavog srco-kamena. Uvijek kad bi zauo taj zvuk, njegov ivot kretao je novim tokom. Udahnuo je, obrisao znojne dlanove o rubove svoje koulje, i rekao: "Vae velianstvo, vjerujem da je Paracelsus bio u pravu i da se ivot bolje mjeri ravnoteom triju elemenata: soli, sumpora i ive. Jo uvijek u potpunosti vjerujem u testiranje est pulseva na svakom zapeu, ali radije bih itao njihov govor na novijem jeziku. Procjena etiriju tjelesnih sokova ima svoje vrijednosti, ali ne moe u cijelosti objasniti ivot." Mrzili su ga zbog toga, ti ljudi odjeveni poput vrana, i nisu bili glupi - mogli su osjetiti la jednako lako kao to su mogli nanjuiti gnjile. Prema zakonu prosjeka, barem je jedan od njih bio Skot, koji je mogao razotkriti njegovu varku. Owen im je okrenuo lea, kad je jedan od njih, mlai od ostalih za dobrih deset godina, pogledao prema njemu i blago ali savreno vidljivo kimnuo glavom. Kraljica je to vidjela. "Michel, mon ami, ima saveznika."

"I drago mi je." ovjek se poklonio tako duboko da su se vidjeli masni tragovi prstiju na vrhu njegova pokrivala za glavu. Glas mu je bio iznenaujue njean. "U tom sluaju, moda bismo nas dvojica mogli zapoeti..." U spavaonici se zauo jauk koji se pretvorio u vrisak, lom vrisku pridruio se i drugi. Kraljica se okrene i posrne. Nosila je cipele s visokom potpeticom koje su pridonosile njezinoj visini, ali nisu bile stvorene za brze kretnje. U sobi njezine keri jedan je duboki glas utiab vriske, ali samo na trenutak. Kraljica tada dohvati vrata i irom Ih otvori. Bol se prospe iz sobe i sve ih preplavi. ula se snana galama i vladala je zbrka iz koje se moglo razabrati vrlo malo toga, osim da je mlada princeza oito umrla. Maleni ovjek njena glasa neprimijeen se provukao kroz kaos i stao uz Owena, pritisnuvi ga vrsto ramenom, tako da su se obojica pomaknula unatrag, prema udaljenom zidu. "Trebali bismo otii im bude mogue. Vae su odaje u blizini?" "Na junoj obali. Maison d' Anjou." "Neugledno mjesto, ali isto, koliko se sjeam. Izabrali ste dobro za ovjeka koji je tek doao u strani grad. Trebali bismo odmah poi tamo, ali usput emo malo skrenuti do mojih odaja. Posjedujem pismo koje mi je poslao jedan mladi, a koje u sebi sadrava pismo preporuke doktora Johna Deeja, vrlo glasovitoga gospodina. Biste li moda znali neto o tome?" Unato dnevnoj egi, u utrobi Cedrica Ovvena stvorila se ledena lopta. "Ja sam poslao pismo jo slavnijem lijeniku u Salon", rekao je. "Ne u Pariz." Sa zadovoljstvom je primijetio da mu je glas ostao miran. Pogledao je u oi koje su se istodobno smijale i upozoravale. "Prije tri dana pozvali su me ovamo iz mojeg doma u Salonu. Vae pismo pratilo me, kao i drugo pismo mojeg prijatelja, doktora Deeja, koji je opisao vrlo talentiranog mladia s jednim posebnim kamenom", ree Michel de Nostradame, lijenik, astrolog i prorok. "Moda bismo trebali..." Hitne potrebe kraljevske obitelji jo su ga jednom prekinule. Kraljica se vratila u predsoblje, sikui zapovijedi, poput make, na sve i svakoga tko bi joj se naao na putu. Stvari su se odvijale brzo. Glasnik u plavoj i platnoj livreji stvorio se na vratima, posluao upute i otiao.

Sveenik je proao kroz mnotvo poput daha starog vjetra i pri-kljuio se dvojici sveenika koji su ve bili u princezinoj sobi. Ovaj je nosio zlatnu nonju i raspelo ija je vrijednost bila ravna kraljiinim dijamantima. Jedna ena donijela je crnu haljinu i crne dragulje i ukras za kosu od crne ipke za kraljicu. Ta odjea i dodaci odobreni su i odneseni u susjednu prostoriju. Cijelo to vrijeme neuspjeni lijenici stajali su grupirani u kutu prostorije, poput stoke s crnim ogrtaima. Zadah straha irio se od njih u valovima. Katarina de Medici prostrijelila ih je pogledom. "Doi ete k nama", rekla je ledenim glasom. "Sada." To nije zvualo kao ljubazna molba. Cedricu Owenu nije trebalo prodorno pitanje u uima da shvati blizinu smrti. Zahvaljujui sudbini i sretnom koraku u stranu koji je izveo Michel de Nostradame, ni jedan ni drugi nisu bili u blizini ljudi u crnim ogrtaima. inilo se moguim daje kraljica zaboravila na njih. Owen osjeti kako mu neka ruka povlai rukav. Njean glas je rekao: "Sada bismo trebali poi. Ni ja jo nisam ispitao bebu, njezina krv nije na mojim rukama. Bio bih poaen kad biste mi se pridruili na ai vina, moda, i veeri u vaim odajama? Imamo o mnogo emu razgovarati, ali ne u javnosti. Osobito me zanima va kamen koji je naslijee vae obitelji." "Zahtijeva li taj kamen vau smrt?" Michel de Nostradame nehajno je postavio to pitanje pri kraju veere. Plavi srcokamen leao je na stolu, trei sudionik u zanimljivom razgovoru koji je bio istodobno utjean i uznemirujui. Vino je bilo crno i ne pretjerano kiselo. Madame de Rouen, vlasnica Maison d'Anjoua moda je vodila neugledno svratite, ali bila je vrlo diskretna, i vrhunska kuharica. Njezini golubovi preni s bademima i portom bili su ravni bilo kojem jelu koje se nudilo u palai. Posluila ih je osobno u prostoriji Cedrica Owena na prvom katu, s laneni ai stolnjakom prebaenim preko drvenog okvira i s vinom posluenim u vrevima od dobre kuhane koe. Vino je postalo mutno kad su se pribliili dnu boce. Cedric Owen gledao je kako se vrtloi u njegovu vru i razmiljao o pitanju. Jo nije bio siguran to misliti o Nostradamusu - ovjek nije bio napadan, tovie, bio je utjelovljenje ljubaznosti. Nije bio sklon zapovijedanju kao to je katkad bio John Dee. to je bilo najvanije, nije se bojao kamena, niti ga je htio posjedovati.

Owen se usudio pokazati svoje blago samo nekolicini ljudi kojima je mogao povjeriti i vlastiti ivot. Veini ljudi koji su u kamenu vidjeli slinost s vlastitom glavom bez mesa lubanja je bila u poetku uznemirujua. Neki su je se nastavili bojati pa su ga zaobilazili i izbjegavali razgovor s njim, a neki - a oni su bili opasniji po njegovu miljenju - promatrali su je sa strau koja je graniila s poudom, pa je on morao izbjegavati njih. To nije vrijedilo za kraljiina lijenika; Nostradamus je poravnao svoj ubrus tako da Owen moe poloiti kamen na njega, ustao je da provjeri je li brava na vratima zakljuana, a zatim je irom otvorio zapadne aluzine kako bi pustio u prostoriju duge, prohladne zrake veernjeg sunca. Svjetlost je pokrenula plamen u dubini plavog kamena, tako da su se prazne upljine ispunile njome, a savreni luk jagodica izotrio se. Nalazila se u drutvu najvee mudrosti i iskustva to je mogla sresti meu ljudima, i oivjela je, svjesna toga. "Mogu li je dotaknuti?" upita Nostradamus. Nakon pristanka, dotaknuo ju je poloivi ruku na stranji dio vrata i dugo utio. U tom je trenutku, kad je sklonio ruku i podigao au s vinom, postavio svoje neobino pitanje: "Zahtijeva li taj kamen vau smrt?" Owen je dugo traio odgovor. Nije mogao osjetiti nikakvu opa-snost. Pitanje iz kraljiinih odaja odavno je utihnulo; kakve god sudbine bile na vagi u tom trenutku, one su u meuvremenu bile zapeaene a nova staza utrta. "Kamen sam dobio od svoje bake. Prva uspomena iz ovog ivota je plava boja u srcu kamena koja me doziva k sebi i ja nju. Tako nam je oduvijek bilo odabrano. Trebao sam ga dobiti za dvadeset prvi roendan, ali moja baka ubijena je po zapovijedi savjetnika kralja Henryja, oca nae sadanje kraljice." "Zbog krivovjerja?" Tiho pitanje, postavljeno s dunom panjom. "Zbog ega drugoga? Trebala je biti objeena, ali suprotstavila se ljudima koji su doli po nju i ubili su je maem. Bilo mi je tada trinaest godina i vidio sam to iz skrovita u hodniku. Moj praujak, koji je uvao kamen prije nje, umro je na slian nain, a njegovu majku ubio je noem lopov koji je udio za kamenom. U naoj obitelji zna se da e uvar plavog srco-kamena umrijeti zato to ga uva, ali i to da e ivot koji e proivjeti biti bogat i dug - nitko od tih ljudi nije umro prije svoje

ezdesete godine. To je i dar i kletva: kamen daje dug ivot pun radosti, ali kraj mora biti nasilan." Nostradamus prekrii prste i pogleda ga preko njih. Zatim trepne poput sove. S istom blagom panjom ree: "Ipak, stalo vam je do vaeg kamena, zar ne?" Owen nije oekivao to pitanje, pa se nije pripremio za odgovor. Njegovo srce odgovorilo je umjesto njega, bez zadrke. "On je sr i svjetlost mog ivota, moja najvea ljubav." Nikada to nije rekao tako izravno, ak ni sebi. Nakon to je tako otvorio srce kao da se razgolitio, uhvatio je objema rukama taj kamen koji je volio. Kamen je imao veliinu i oblik ljudske lubanje koju je tako esto imao priliku drati u rukama tijekom izobrazbe, s visokim, irokim jagodicama i dubokim onim upljinama koje kao da su ga slijedile dok se kretao. Donja eljust pokretala se slobodno, ali nekako je bila privrena tako da ne moe otpasti ili se skinuti, kao to je sluaj s pravom ljudskom lubanjom - samo se po tome razlikovala od lubanje prema kojoj je modelirana. Povrina je bila savreno uglaana i inilo se da je otporna na prainu, prljavtinu i otiske prstiju. Danas, na prvom katu Maison d'Anjou, kristal od kojeg je lubanja izraena bio je topao na dodir, to se dogodilo jednom ili dvaput otkako je lubanja dola u njegov posjed. Vibrirala je pod njegovim prstima dok je njezina pjesma odzvanjala njegovim uima. Plava boja koja ju je proimala oduzimala je dah - blijeda, otra, hladna jasnoa podnevnog neba nad otvorenim morem. Gledati u lubanju znailo je gledati u vjenost, u mjesto bez zidova i stropova, u kojem vlada samo beskrajni mir. Uz neznatan trud, Owen je potpuno otvorio svoj um prisutnosti lubanje. Bilo je to kao da ulazi u prostranu dvoranu ili u itaonicu knjinice u kojoj ga eka stari prijatelj. To je uvijek bilo njegovo osobno utoite. Ovoga puta uao je oprezno, u strahu da ga je Nostradamus preduhitrio. Olakanje koje je osjetio kad je otkrio da se to nije dogodilo omekalo ga je i orosilo mu oi. Posegnuo je za posudom s vinom i otkrio da mu je ve u ruci. "Nije sramota voljeti tu stvar - udesna je barem jednako kao i egipatske piramide, jednako stara i jednako mudra. No ranjivija je od njih jer na ovom svijetu ima ljudi koji je ele unititi i liiti svijet obeanja koje ona nosi. Velik je uspjeh to ste doli tako daleko neokrznuti", rekao je Michel de Nostradame.

Nikada prije nije netko lubanju vidio toliko jasno. ak ni John Dee, sa svom svojom otroumnosti, nije postavljao pitanja s toliko takta, niti je tako brzo shvatio ono to se ne moe izgovoriti. Osjeajui slobodu kakvu nije poznavao u Cambridgeu, Owen ree: "Doktor Dee vjerovao je da ovaj kamen nije jedini, da postoje i drugi, i da e se oni jednom u dalekoj budunosti nai na istome mjestu kako bi sprijeili da najvee ljudsko zlo pogodi svijet. Biste li se sloili s tim?" Njih su dvojica nesvjesno prela na klasini grki, jezik lijenika koji je malo tko razumio. To je unijelo dodatnu dimenziju u njihov razgovor i miljenje koje su imali jedan o drugome. Dok mu je pogled poivao negdje u beskrajnom plavetnilu srco- -kamena, Nostradamus zamiljeno ree na tom jeziku: "Ovdje imam jo jednu bocu vina koju nam je donijela neusporediva Madame de Rouen. Ako nam natoite vino, moda emo poeti razgovarati o onom neizrecivom." Prolili su staro vino na ognjite i posluili se novim, godita dobre berbe. Slatkasti miris vina ispunio je zrak, hvatajui plavi sjaj kamena. Njuei sa zadovoljstvom, Nostradamus ree: "Slaem se sa svime to vam je rekao doktor Dee, i jo bih tomu dodao ono to sam nauio iz egipatskih uenja. Va kamen jedan je od trinaest kamenova izraenih nakon to je poplava potopila velike gradove Atlantide. Oni koji su preivjeli, eljeli su sauvati svoju mudrost u plimi neznanja koja je zapljusnula svijet. S tim ciljem donijeli su raznobojne kamenove iz raznih zemalja sa svih strana svijeta, i izrezbarili ih takvom vjetinom u ljepotu koju vidite ovdje. Devet ih je obojeno i oblikovano za ljudske rase; etiri su prozirne poput stakla, a izraene su za ivotinje koje hodaju, puu i lete. Zapamtite to. To e vam znanje trebati kasnije." Govorio je istinu - mirnoa kamena potvrdila je to Owenu. Oslu-kivao je cijelim tijelom, tako da su mu i koa, i srce i unutranji organi postali uho, i sve je vibriralo na rijei tog Francuza koji je izgovarao istinu tiho, na grkom. "arolija kojom je kamenje izrezbareno i kojom je znanje uneseno u njega nepojmljiva nam je, ali to se dogodilo. Nakon mnogo generacija, kad je posao bio gotov, kamene su lubanje razdvojene, kao perle s niti, i svaka je vraena na mjesto roenja, da bi se ondje uvala dok ne doe vrijeme da se izbjegne katastrofa koju e ovjek donijeti na Boju zemlju. U svakoj zemlji postavljeni su uvari koji

naratajima uvaju znanje o tome to se mora uiniti s kamenjem kada doe kraj vremena." U prohladnoj veeri Owena oblije znoj. "Onda sam ja u samom startu iznevjerio", ree on. "Moja baka umrla je prije nego to mije mogla prenijeti ono to je znala, a ni toga nije bilo mnogo. Previe lanova nae obitelji umrlo je u ime kamena. Ako je to znanje ikada bilo nae, nije dolo do mene, pa ga ne mogu ni proslijediti." "To nije tono!" Nostradamus udari akom po stolu. "Ono'to je izgubljeno moe se opet pronai! To je vaa ivotna misija. Tri zadae postavljene su pred vas, Owene: da pronaete mudrost srco- -kamena, daje zabiljeite tako da se vie nikada ne moe izgubiti - i daje ne mogu pronai oni koji je ele zloupotrijebiti - i na kraju, da^ sakrijete kamen tako da ga nitko ne moe pronai sluajno niti sa zlom namjerom, dok se ne priblie posljednji dani ovjeanstva." Cedric Owen smatrao je da je Michel de Nostradame udan i slatkorjeiv. Sada nije bio takav. Dok se naginjao u umiruem svjetlu, njegovo lice bilo je divlja maska linija i sjena, a glas pro- mukao. Posegnuo je preko stola i svojim vruim rukama uhvatio Owenove ledene ruke. "Morate to uiniti. Ako ijedna od trinaest kamenih lubanja bude izgubljena prije kraja vremena, cjelina se ne moe sainiti od zbroja dijelova, i svijet e potonuti u takav mrak i zlo da e nae trenutano otuno stanje izgledati poput nebesa u usporedbi s tim." Putajui Owenove ruke, Nostradamus poloi dlanove pokraj lubanje, gotovo je dodirujui, kao da moe poslati svoje rijei u nju, ili ih dobiti iz nje nekom alkemijom koju Owen nije osjeao. Prolo je neko vrijeme prije nego to je opet progovorio. "Ne zavaravajte se", rekao je. "Napadi na vau obitelj nisu bili sluajni. Postoji sila koja ne eli da se na svijet pobolja. Ona se hrani smru i unitenjem, strahom i boli, i eli da se to nastavi sve do ponora Armagedona. Ona podreuje ljude svojoj volji - inteligentne, misaone ljude koji vjeruju da mogu uzeti mo koja im je ponuena i iskoristiti je samo za dobro. No narav moi drukija je - ona ih uvijek slama, a njezina najvea elja je da se trinaest kamenova vie nikada ne nae na istome mjestu kako bi spasili na svijet velikog jada." "Govorite li o Crkvi?" upita Owen aptom.

"Ha!" Kraljiin prorok ispljune vino na ognjite. "Crkvom vlada nedonoad, s opakom naravi bludnica i ljubomorom prevarene kraljice. Oni znaju da postoje mjesta na koja ne smiju - ili se ne usuuju - putovati, i prije bi nas spalili na lomai nego to bi priznali svoju nesposobnost, ili dopustili onima od nas koji hodaju izmeu svjetova da kau drugima to su otkrili a to nije u skladu s njihovim djetinjastim pogledom na svijet." Kao daje pokrenuta snagom njegova svetogra, kosa mu zalepra oko glave. Skrenuo je divlji pogled na Owena. "Da, govorim o Crkvi, ali nije uvijek bilo tako u prolosti, i nee uvijek biti tako u budunosti. Crkva je samo sredstvo onima koji ude za moi. U nadolazeim stoljeima drava e postati jednako mona, nadmaujui cmizdrave sveenike. Tada e se pojaviti ljudi s moima o kakvima moemo samo sanjati, a va kamen bit e u jo veoj opasnosti nego to je sada. Zato se slijed uvara kamena mora prekinuti, a va srco-kamen sakriti od pohlepe takvih ljudi." "Ne razumijem." "ekajte." Prorok podigne ruku. "Moramo zatvoriti aluzine prije nego to progovorimo o takvim stvarima, ali prije toga, postoji neto to morate vidjeti dok nam sunce to jo omoguava. Morate shvatiti to imate u svojem posjedu. Doktor Dee vam je pokazao kako se suneva svjetlost moe rascijepiti pomou kristala?" "Jest." Bilo je to posljednje to ga je Dee nauio, dar kojim mu je proirio intelekt i duh. Owen se jo jasno prisjeao toga. "Odlino. Izvest emo to i sada." Nostradamus je u svojem srcu bio magiar. Iz unutranjeg depa izvadio je maleni komad najieg kristala i elegantnim pokretom spustio ga na stol, na mjesto gdje su padale posljednje sunane zrake. Na trenutak, izrazio je svoje nezadovoljstvo coktanjem pa ga pomaknuo. Premjestio je bijeli ubrus tako da svjetlost koja se iri s tog fragmenta moe pasti na svijetlu povrinu, umjesto na tamnu hrastovinu stola. Zastao je na trenutak, a tada je sklonio ruku. Posred stola ra-sprostrta se lepezasta duga s crvenom bojom na jednom kraju i ljubiastom na drugom. Owen prigueno uzvikne - vidio je to jednom, ali to nije bila stvar na koju se ovjek moe naviknuti.

Zadovoljan, Nostradamus nastavi: "Tako se vidi da se suneva svjetlost sastoji od sedam boja. Tako nastaje i duga, kada svjetlost pada na kiu i stvara luk okrenut prema Zemlji." "A peta boja je plava boja podnevnog neba, to je ujedno i boja srco-kamena. Baka mije to pokazala u najranijem djetinjstvu. Moja obitelj posjeduje dio duge", ree Owen. Dokaz je bio tu, ispred njega. Peta boja u spektru, smjetena izmeu travnato zelene i ponono plave, bila je plava boja podnevnog neba, poput lubanje. "A je li vam baka rekla zato je va kamen dobio ime po srcu svijeta?" Owen odmahne glavom. Nostradamus se nasmijei, zadovoljan to posjeduje vie znanja od sjedokose starice. "Onda u vam pokazati." Spretnim prstima izvadi crni i bijeli oblutak iz depa i postavi ih na kraj duge, crni pa bijeli. "Na svijetu je ukupno devet boja - sedam duginih boja, plus crna boja bez svjetlosti, i bijela boja ukupne svjetlosti. Plava je peta od devet, sredinja boja, os oko koje se sve druge okreu, kamen temeljac svjetskog luka. Drevni narodi znali su to, a mi smo to zaboravili. Plava je dobila srce zvijeri i mo da dozove preostalih dvanaest dijelova svojeg duha i mesa, tako da se cjelina opet moe spojiti." Owen se namrti. "Koje zvijeri?" "Uroborosa, o kojem je govorio Platon, najvee, najmonije zvijeri, koja utjelovljuje duh zemlje i koja e ustati u trenutku najvee potrebe. to bi drugo moglo osloboditi svijet od gnjeva Armagedona?" Vidjevi nerazumijevanje na Owenovu licu, maleni ovjek ustane, dajui teinu svojim rijeima. "Meso velike zmije nainjeno je od etiriju zvjero-kamena. Ne poznajem narav zvijeri i ne znam kako ih je mogue spojiti - vi morate to otkriti. No mogu vam rei da ivotni duh zvijeri dolazi iz devet duginih kamenova koji okruuju svijet. Drevni narodi znali su za linije sila koje teku oko nas, iako ih ne vidimo i ne osjeamo. Mapirali su ih i na njima sagradili velika zdanja: piramide i kamene krugove, grobnice u kojima mrtvi uvaju toke najdublje moi. Na devet tih toaka izradili su utore za kamenove koji e ih drati na zemlji. U odreeno vrijeme, kad se zvijezde usklade, ako svih devet lubanja bude na svojemu mjestu, obojeno kamenje dugina luka moe se spojiti s etiri zvjero-kamena i postati Uroboros."

Owen se zagleda u njega, pokuavajui zamisliti takvo to. Prorok se nagnuo naprijed, poloio ruke na stol i zakiljio. "Trinaest kamenova tvori zvijer. Razumijete li?" "Ali zato?" upita Owen. "S kojom svrhom? to takva zvijer moe uiniti?" Ispuhavi se, Nostradamus sjedne. "To ne znamo i ne moemo znati, jer jo se nisu poklopile okolnosti koje bi to zahtijevale. Ako je ovjek zaista tvorac sveg zla, mogue je da je jedini odgovor oistiti svijet od nae bijedne prisutnosti. Nadam se da to nije tako, da je mogue da tako velika stvar kao to je zmija svijeta pronae nadu u ljudskoj rasi i okrene plimu unitenja, ali ne moemo biti sigurni." Sunce je posve nestalo. Duga je izblijedjela i izgubila se. Srco- -kamen je upio svjetlost vatre i irio njeno plavu boju po stolu. Teka srca, Owen ree: "Dakle, mogue je da ja u rukama drim kraj ljudske rase. Ne bih htio uvati takvo to." "Ali moda je to spas. Ne pokuavajte suditi, jer to nije na vama." Kraljiin lijenik proe rukom preko stola, prikupljajui svoje kamenje, pa se okrene da zatvori aluzine, a zatim svojim kremenom i kresivom zapali dvije dogorjele lojanice koje su preostale na stolu. Nova svjetlost i nove sjene okruile su kamenu lubanju, u ijem je srcu plesao plamen. U promijenjenoj atmosferi, Nostradamus natoi jo vina. "Po-novimo vae zadatke", ree on. "Kada doe vrijeme, morate sakriti kamen tako da ga nitko ne moe pronai sve do kraja vremena. Prije toga, morate pronai mudrost svojih predaka i sauvati je za one koji dolaze poslije." Owen se frustrirano zavali u stolicu. "Kako? Tko me moe poduiti tome kad je cijela Europa pod jarmom Inkvizicije?" "Neete ostati u Europi." Nostradamus okrene svoju stolicu tako da je sjeo rame uz rame s Owenom. Pomaknuo je svijee tako da su dva plamena sjajila kroz istu plavu boju lubanje ondje gdje bi trebale stajati oi. "Sada je vrijeme otkrivanja, iako je ono ogranieno. Vi, Cedrie Owene, deveti toga imena, onaj ste koji je izabran da stvori most izmeu prolosti, sadanjosti i budunosti. U tome nemate izbora, kao ni ja, jer moram vam to rei. Ovaj kamen zahtijeva vau smrt, ali kao to znate, nudi vam dug, ispunjen ivot, s velikom radou koja e uravnoteiti bol gubitka koji se mora dogoditi na kraju", ree Nostradamus ozbiljno.

Prorokove oi bile su posve crne. Ruke su mu bile mirne poput smrti i bjelje od kosti. Glas mu je dolazio s nekog drugog mjesta u prostoriji i bio je moan, iako ne glasniji od apta. Prisjeajui se toga kasnije, Owen nije bio siguran kojim je jezikom govorio. Uinilo mu se da bi to mogao biti latinski. "Otii ete na mjesto na jugu, na kojem su neko vladali muslimani, gdje rijeka utjee u ocean. Od tamo ete brodom poi u Novi svijet da biste ondje pronali najstariji dio Starog svijeta i upoznali ljude koji razumiju narav bitke koja e se voditi na kraju vremena, kao i nain na koji je moemo preivjeti. Oni poznaju srce i duu vaeg plavog kamena. Rei e vam kako ete najlake otkriti njegove tajne i sauvati ih za cijelu vjenost. Ja, koji sam amater u tim stvarima i koji sluim samo tome da prenosim tua proroanstva, mogu vam rei samo da se na kraju morate vratiti u Englesku i pronai mjesto bijele vode i kamena. Sakrijte ondje svoju tajnu i pobrinite se da oni koji dou za vama shvate to imaju i to moraju uiniti." Owen je dugo ekao da se u prorokove oi vrati ivot. Bilo je to dovoljno dugo da razmisli kako bi mogao poi na jug, na mjesto na kojem rijeka utjee u ocean. uo je glasove galebova i ribara i nije dovodio u pitanje to to uje. Osjeao je kako se pod kree pod njim poput palube, kao i miris gorkog, ustajalog mora. Kao da gleda s jednake udaljenosti, vidio je kako se Michel de Nostradame vratio sebi, zastao, pogledao ga, kimnuo i nasmijeio se slabanim ali zadovoljnim osmijehom. "Dobro. Obavljeno je. Ispunio sam svoj dio nae pogodbe. Sada imam pitanje koje e vam se initi udnim. Jeste li vi lijenik ili kirurg?" "Uvijek lijenik. Nemam veze s brijaima i mesarima." "Ipak, morat ete stei nekakvo znanje. U svojim odajama imam monografiju doktora Giovannija da Viga, koji je bio kirurg samog pape, i nekoliko knjiga Maura E1 Zahravvija, vama moda poznatijeg pod imenom Albucasis, koji je po mojem miljenju najbolji strunjak za objedinjenje medicine, kirurgije i astronomije. Govorite li panjolski?" "Da. Tijekom studiranja proveo sam pola godine u Cadizu uei metode tamonjih maurskih lijenika." "Onda ve imate temelj za ono emu u vas poduiti. Odlino." Nostradamus se opet nakloni, tako da se vidio vrh njegove kape.

"Sada je prevrue za putovanje, a cijeli Pariz mora alovati za mladom princezom. Neete moi otii najmanje deset dana. Ako doete u moje odaje sutra u est sati ujutro, dat u vam te dvije knjige i moete ih proitati u mojem drutvu. Moete me pitati to god elite, i na kraju ete znati dovoljno da izvedete sve potrebne kirurke zahvate. Osobito biste se trebali pozabaviti amputacijama." On se okrene na vratima. Oi su mu jo bile crne. "Do sutra, ostav-ljam vas s vaim srco-kamenom. Imate moje najbolje elje za uspjeh svoje misije. Na vama poiva sudbina svjetova i ljudske rase." Ingleborough Hill, Yorkshire Dales, svibanj 2007. STELLA SE EUELA VRATITI U PILJU, ALI SPASIOCI JOJ NISU DOPUSTILI. Dola je do auta u 15:18 sati. U tri i trideset - kad je skinula ronilako odijelo i presvukla se u kratke hlae i istu majicu kratkih rukava, obrisala mokrim rupiem ruke i lice, popila pola boce vode i izlila drugu polovicu po glavi, pronala mjesto skriveno od pogleda s ceste i pomokrila se, pojela sendvi od sira i rajice koji se ukiselio nakon cijelog dana na suncu, i ne vidjevi ni traga od Kita - nazvala ga je na mobitel. Nije joj se javio, pa je u 15:45 sati nazvala hotel, Bedeov koled u Cambridgeu i dvojicu njegovih prijatelja koje je poznavala u sjevernom Yorkshireu, za koje je znala da nee paniariti. Rekla je svima da ne moe pronai Kita. Nikome nije rekla za lubanju niti za lovca na blago. U 16:30 sati, dok joj je ljetno sunce jo grijalo lea a ruke bile tako ledene da je jedva drala telefon, nazvala je policiju, koja je pozvala spasilaku speleoloku slubu. Doli su u velikom broju, dvanaest mukaraca i ena koji su ivjeli za priliku da se spuste pod zemlju. Bili su uinkoviti i dobro opremljeni - imali su kratkovalne radio- ureaje, klinometre, alat za sputanje i dizanje i koloture i remenje i kompase i karte na kojima je bio oznaen cijeli kompleks Bijelog oiljka, pokraj kojih je njezina rukom nacrtana karta izgledala in-fantilno. Ipak, bili su oni speleolozi, i znali su da je ona jedna od njih, pa su se trudili da budu to njeniji prema njoj. "To je dobro... stvarno je dobro. Proli smo ovuda u studenome i bilo je vraki gadno. Lako je shvatiti kako je pao na opasnom dijelu..."

"Ono puzanje po ispustu... nona mora... Trebali smo ondje postaviti klinove prvi put. Pao je ondje, zar ne?" "Provalija je duboka barem stotinu trideset metara. Je li ondje pao, ha? Na opasnom dijelu?" "... voda je na dnu. Moda je jo iv..." "Mislite da postoji otvor u zidu? Stvarno? I piljski crtei? Moda moemo pokuati sutra. Vi ete prvi imati pravo na rutu, naravno, ali mi je moemo adekvatno mapirati. Andy? Gdje je Andy? Je li tko vidio...?" "Dobro je to niste bili zavezani jedno za drugo. Dobro ste planirali. Bilo je to ovdje, na opasnom dijelu, zar ne?" "Ne! Znam!" Odjek njezina krika kotrljao se oko planine. Uslijedila je duboka tiina. Stella je vidjela kako razmjenjuju poglede nad njezinom glavom i napola kolutaju oima. Osjetila je kako su iznenada preli na jezgrovitu uinkovitost, pakirajui opremu i pripremajui se, komunicirajui rukama i pogledima. Ostavili su je s mladom policajkom koja je rukovala radiourea- jem i postavljala logina pitanja. Cijelo to vrijeme kamena lubanja leala joj je u ruksaku, bljetava poput munje, i cijelo je vrijeme upozoravala aptom. Zbog kamene lubanje i njezina ustrajnog upozoravanja, priala je polulai, premda nije znala kakve bi posljedice to moglo imati. Zbog kamene lubanje i zbog Kita, jer on je riskirao ivot za nju, a opasnost je bila stvarna i ona jo uvijek nije znala je li on na sigurnom. Zbog njih oboje nije rekla zato su bili u pilji niti to su pronali u njoj, nije rekla ni da nema pojma gdje je pao, pa ak ni je li uope pao, zato to je previe zaostala za njim. Jednostavno je rekla gdje se to vjerojatno dogodilo. Molila se u sebi da nije u pravu. "Bit emo unutra sat vremena, moda i due. Trebali biste neto pojesti, u redu?" aka u neoprenskom odijelu potapa je po ramenu. Nekoliko lica uputilo joj je smijeak i prepustilo se na milost i nemilost tami zbog nje, zbog loe ispriane lai. Nasmijeila im se. Nastojala je ne izgledati histerino. Stala je pokraj automobila. "Gospoo O'Connor?"

Novi policajac doao je po nju, visok ovjek s ravnom kapom i utogljenijom odorom od mlade policajke koju je ostavila pokraj ulaza u pilju. Sputao se niz padinu dugim koracima, uznemiren i ustar. "Gospoo O'Connor?" Ovce su pasle, napola skrivene u gustiu, majke sa svojom dugo- repom janjadi, koja je jo uvijek vie razmiljala o igri a manje o jelu. Jedan leinar letio je visoko u plavetnilu. Kamena lubanja uputila joj je prodornu notu upozorenja, ba kao u pilji. Stella se upita je li moda poludjela. Sagnula se da se pogleda u boni retrovizor automobila kako bi se uvjerila da je jo uvijek ena koja je ustala tog jutra, s radou koja joj je arila srce. Pogled joj je uzvratilo vlastito lice, uglato, otrih crta, s previe pjegica da bi bilo elegantno, a sada i s previe blata koje nije uspjela oistiti vlanim rupiima i neprivlanim crtama crvenila, i s umornom plavom bojom pod oima. Kitov duh poljubi joj kosu. Lijepa eno. Volim te ma koliko ronila po blatu. "Kit..." "Gospodo O'Connor..." Policajac dojuri do nje bez daha. Sagne se i poloi dlanove na ko-ljena, pokuavajui udahnuti dovoljno zraka iscrpljenim pluima. "Gospoo O'Connor... trebate... se popeti uzbrdo. Speleoloki tim je... na radiovezi. Misle da su pronali..." Vrata automobila snano se zalupe. "Ona se zove Cody. Doktorica Stella Cody. Ne inite nikome uslugu umanjujui njezina postignua." "Tony!" Ona se zaljulja, a koljena joj popuste. Tony Bookless bio je visok ovjek u besprijekorno skrojenom odijelu i kratke srebrene kose. Uhvatio ju je za ruku i zadrao je. Snagom volje uspjela je izvui glas iz sebe i prozboriti. "Nisi morao dolaziti... Nisam te zvala da doe... to je tako daleko." On je zagrli, a njegov glas duboko zabruji kroz njezina prsa. "Nisam doao iz Cambridgea. Bio sam u Harrogateu na konferenciji, to je vrlo blizu. Ured me nazvao malo nakon to si ti nazvala njih, i krenuo sam im sam mogao. Reci mi, to eli da uinim?"

Tony Bookless, etrdeset trei rektor Bedeova koleda u Cambrid- geu, bio je dovoljno star da joj bude otac, vrst, siguran, samouvjeren, vojnikog dranja, s umom izotrenim godinama provedenima u kuli od bjelokosti. Bio je on jedan od dvoje svjedoka na njezinu vjenanju. Stella uhvati ruku koju joj je ponudio i prvi se put u posljednjih nekoliko sati osjeti kao ljudsko bie. "Da oivi Kita?" Glas joj je zazvuao otro u iznenadnoj tiini. "Oh, Stella..." On je privue na prsa, gdje je svijet bio siguran. Ispruio je ruku preko njezina ramena i predstavio se policajcu iza nje. "Profesor sir Anthony Bookless, rektor Bedeova koleda u Cambridgeu. Bio sam - jesam - poslodavac doktoru O'Connoru. Ubrzo u biti poslodavac doktorice Cody. Ako vam mogu pomoi, molim vas, recite mi. Vi ste...?" "Vii inspektor Fleming, gospodine, Policijska uprava sjevernog Yorkshirea. Na speleoloki tim slijedio je odline upute gospoe O'Conn to jest, doktorice Cody. Pronali su... mjesto koje je opisala. Nalaze se pri dnu zida visokog stotinu trideset metara i vjeruju da su pronali... ono to su traili." Stotinu trideset metara. Gravitacija je opet povue, zijevajua crnina, skliska padina ispusta koja vodi u nepoznatu provaliju. To je dovoljno da nas ubije kad padnemo i udarimo o dno. Neemo pasti. Stotinu trideset metara. Ona podigne pogled. Dva ovjeka promatrala su je, ekajui. "Zato sam vam ja potrebna?" ree tupo. Fleming se zagleda u svoja stopala. Bio je otar i uglaen i nije posjedovao socijalne vjetine svoje kolegice. "U jednom trenutku trebat e nam... identifikacija, ali ne dok ne izau, to e potrajati jo neko vrijeme. U meuvremenu, ini se daje rije o... istrazi umorstva. Narednica Jones kae mi da vas je netko slijedio u pilji - da je doktor O'Connor moda gurnut s ispusta. Izjavili ste takvo to?" Jako je okoliao rijeima u kojima se isticala samo jedna injenica. "Pronali ste Kita? Je li dobro?" upita Stella. "Draga moja, rijetko kad nas zovu da identificiramo ive ljude."

Tony Bookless nikada je nije tretirao drukije nego kao sebi ravnu. Dok je Fleming puio usnice pokuavajui se dosjetiti novih naina da zamagli injenice, rektor Bedea, Kitov mentor, poslodavac i prijatelj, uhvati Stellu za rame i okrene je, spustivi glavu tako da su im oi bile u istoj visini. Jednostavno, postojano suosjeanje tog ina izreklo joj je istinu s kojom se nije mogla suoiti. Prvi put u svom ivotu Stella osjeti kako se stvarnost razbija oko nje. Dio nje stajao je na padini brda, gledajui policijskog inspektora koji je htio pokrenuti istragu o umorstvu. Vei dio nje stajao je u tami, na stijeni irokoj nekoliko palaca, dok je ispod nje poskakivala svjetlost. U tom dijelu nje Kit je jo bio iv. Vidjela je kako Tony Bookless otvara i zatvara usta, poput ribe u vodi. Iz velike udaljenosti ula ga je kako joj postavlja pitanje. "Inspektor Fleming pita te je li s vama u pilji bio jo netko, netko tko bi vam htio nauditi. Sjea li se?" Dio nje koji je jo mogao funkcionirati ree: "Gledala sam ga s visine. Perspektiva mijenja stvari, ali izgledao je krupno, poput vas dvojice." "Dakle, bio je to mukarac, sigurni ste u to? Jeste li ga vidjeli?" Fleming izvadi svoj notes. Bilo joj je dosta inspektora Fleminga i njegova klinikog entu-zijazma. Gnjev ju je uinio lucidnom. "Ne, nisam ga vidjela. Da, mislim da je bio mukarac, ali ne mogu biti sigurna. Bila sam na zidu iznad ispusta. Kit je uzeo moje priuvno svjetlo i nastavio dalje - on je trka i mislio je da sam moe izai bre nego sa mnom. Popela sam se na zid iznad ispusta kako bih se sklonila ovjeku s puta. Tko god to bio, proao je ispod mene. Vidjela sam samo svjetiljku na njegovoj kacigi." "Popela si se na zid pilje u tami, bez svjetla?" Tony Bookless pogleda je s novim osjeajem potovanja. "Stella, to je... strano opasno." Bio je to svojevrstan kompliment. Osjetila je kako rumeni. "Bila sam oajna." Fleminga nije bilo tako lako impresionirati. On se nadvije nad nju, naslonivi ruku na krov automobila. "Zacijelo postoji neto to mi moete dati. Od tog dogaaja prola su etiri sata. Dokazi se gube sa svakim satom. Razumijete li to?" Ona zakorai, izaavi ispod njegova pogleda. "Nisam imala svjetla. Drala sam se za stijenu s nagibom od deset posto. Pokuavala sam izbjei pad koji bi me usmrtio." "Vidjet emo moemo li nai nekoga da pronae nekakve otiske, u redu?" Fleming je imao radioureaj u depu. On se okrene i uurbano ree neto u radio.

Tony Bookless uzdahne i samo za njezine ui ree: "Ondje stoji ovjek koji vjeruje u ono to vidi na televiziji. Naredit e timu da radi nou i provede rekonstrukciju, pazi to ti kaem." Promatrao je njezino lice. "Barem sam ti izmamio smijeak na lice. Drago mi je. Ali jo ne razumijem zato bi vas itko progonio u pilji. Ti i Kit ste posljednji ljudi na svijetu koji bi mogli nekoga toliko naljutiti." "Nije traio nas. Pronali smo..." Poela je skidati ruksak da mu pokae kamen. Rijei su joj se oblikovale na jeziku, o otkriu, o objanjenju, o trijumfu kakav je u potpunosti mogao shvatiti samo ovjek poput Tonyja Booklessa. No te se rijei nikada nisu otkotrljale s jezika. U plavome mjestu njezina uma srcokamen joj je ukrao rijei i ubacio svoje umjesto njezinih. "Kit je imao kristalnu lubanju, plavi srco-kamen Cedrica Owena. Bio je u njegovu ruksaku. Tko god to bio, htio je kamen, u to sam sigurna." "Srco-kamen Cedrica Owena?" Oi Tonyja Booklessa iznenada su postale prozori u njegovu duu, a ona je trpjela. "Odletio je preko ruba s njim? Izgubljen je?" Da bi sakrila svoje lice, ona jo jednom slegne ramenima. "ao mi je. Ne bi preivio pad na kamen od stotinu trideset metara. Najvie emu se moemo nadati jest da e pronai njegov ruksak. Barem emo imati razbijene komadie da pokaemo zato smo uli u pilju." Kao to je sluaj sa svim laima, i ova je pustila korijenje i postala stvarna. U pratnji Tonyja Booklessa i vieg inspektora Fleminga, istim se putem vratila do izlaza iz pilje, gdje je narednica Ceri Jones sluila kao radiooperaterka spasilake slube. Sjedila je u blizini svojeg ureaja oslukujui pucketanje i um u prijenosu kratkih valova na povrinu. Koliko god tehnologija napredovala, ljudska sposobnost komunikacije pod zemljom uvijek e biti ograniena. Novosti je prenosila kroz um statikog elektriciteta. Nada i beznae polako su se izmjenjivali u kapima informacija. "Pronali su vodu u podnoju litice. Ondje se nikada prije nije nitko spustio. Nisu znali." Bila je trkljasta, tupa nosa, ljubazna. Obraala se izravno Stelli, ne preko dvojice mukaraca - speleologinja speleologinji, djevojka iz Yorkshirea svojoj zemljakinji, domaim naglaskom koji je uvijek sadravao nadu. "Voda?" ree Stella. "Ne kamen?"

"Voda." Otud i nada. Povjetarac je puhao oko ruba padine podiui pramenove kose, ublaavajui sunevu egu. Stella prekrii ruke i zagleda se u ulaz pilje, ali nije vidjela nita. Radio opet zapucketa. Ceri se sagne, poigravajui se s prijemom. "Vade ga na nosilima. Lijenici misle..." Ljubazan pogled susretne se s njezinim. "Ne nadajte se previe." "Imaju li njegov ruksak?" upita Tony Bookless. Ruke su mu poivale na Stellinim ramenima. "Zao mi je, ali to je ipak kamen Cedrica Owena." Ceri Jones uputi mu bezizraajan pogled. "Nisu nita rekli. To im vjerojatno nije visoko na listi prioriteta. Bit e ovdje za devedeset minuta, vie ili manje. Moete se strpjeti do tada." Jones je bila prije svega speleologinja - svoj je svijet procjenjivala samo prema sposobnosti puzanja niz kosi ispust i uspona uz litice. Profesor sir Anthony Bookless nije bio na visokome mjestu u njezinu svijetu i to se vidjelo. Stella ga je prvi put u ivotu vidjela zbunjenog. Udaljio se od nje i sjeo na kamen, krei ruke. "Volio bih da sam znao da idete po kamen. Mogao sam vam pomoi napraviti sendvie, odravati radio vezu izvana... bilo to." "Bio je to Kitov svadbeni dar za mene, koji smo trebali iskusiti zajedno, sami. Nakon petka..." U petak su se vjenali, a Tony Bookless bacao im je ake rie na glavu. "Ah." Njegov osmijeh bio je kratak i tuan. "Privatna stvar." "Kit je mislio da ste shvatili kod matiara kad ste nas upozorili na smrti koje prate kamen. Mislio je da je rekao neto neoprezno i otkrio nas." "Je li? ao mi je, moda nisam obratio pozornost. Znao sam da vas dvoje traite tragove koji e vas odvesti do srco-kamena, ali nije mi palo na pamet da ste ih moda ve pronali. Valjda sam bio dovoljno arogantan da pomislim kako bi mi Kit to rekao." Profesor sir Anthony Bookless stvorio je reputaciju kao koautor cjelovite biografije Cedrica Owena. Vie od bilo koga drugoga, vie od Kita a kudikamo vie od Stelle, bio je povezan s plavim kamenom i svime to je on predstavljao. Bol u njegovim oima bila je opipljiva.

"Kit je htio donijeti kamen da bi vas iznenadio. Bili ste vrlo jasni u svojem iitavanju legendi, o opasnostima koje prate kamen, ali mislio je da ete se predomisliti ako..." ree njeno Stella. "Stella..." Bookless se pokrene sa svojeg kamena i sjedne na vrijes pokraj njezinih nogu. Uhvatio je njezine ruke svojima i pogledao je u oi. Bio je tako ljubazan, tako Englez. "Stoje?" On pogleda svoje ruke. Njegov peatnjak prikazivao je Bedeo- va ognjenog zmaja koji gleda viteza bez oklopa, s maem krhkog izgleda. "Nije stvar u tome da se ja predomislim, stvar je u akademskom integritetu. Cedric Owen najblii je svetosti od svih ljudi u povijesti Bedeova koleda. Diplomirao je kod nas, prolio je krv na naim vratnicama kako bi nam u naslijee ostavio svoje golemo bogatstvo. Ostavio nam je dovoljno zlata i dijamanata da nas iz drugorazrednog projekta Plantageneta podigne na razinu toliko viu od naih mogu-nosti da smo ravni Trinityju, Kraljevskom koledu i Ivy Leagueu u SAD-u. Povrh toga, ostavio nam je trideset i dvije godine izvanredno preciznih raunovodstvenih knjiga koje su nas postavile na mapu akademske izvrsnosti vie od bilo ega drugoga." "Tony, bila sam na Bedeu gotovo godinu dana. Znam povijest..." On je uhvati za ruku, pa je opet pusti. "Znam da zna, ali posluaj me. Ovvenova kamena lubanja nije viena od njegove smrti. Sir Francis Walsingham, zapovjednik pijuna Elizabete I., ovjek s najrairenijom mreom informanata koju je srednjovjekovni svijet ikada vidio, pretraio je Englesku uzdu i poprijeko traei kamen nakon Ovvenove smrti. Nije ga naao. U meuvremenu gaje trailo barem etrdesetak ljudi. Moe li mi rei to je to Kit pronaao, a to nije pronaeno tijekom etiri stoljea akademskih napora?" Bilo joj je tee rei' istinu nego la. Stella posegne za bocom s vodom i otpije gutljaj. Negdje u uglu svojeg uma osjetila je kako kamena lubanja ui poput make, stjerana u kut ili u oekivanju, nije bila sigurna. Nokti na prstima jo su joj bili prljavi. Ona oisti jedan kaiprst drugim, stisne ruke i gurne ih pod koljena.

Svojim savrenim, samouvjerenim glasom s Cambridgea, Bookless joj njeno ree: "Stella, moe mi rei. to god to bilo, ne moe biti gore od Kitove smrti. Vjeruj mi, dao bih vlastitu krv da ga oivim kad bi to bilo mogue." Nalazili su se na padini, u kasno poslijepodne, i slualo ih je najmanje jo dvoje ljudi. Ipak, njezin svijet smanjio se na tog ovjeka i na lakou kojom je ona mogla poljuljati njegove temelje. Tiho, razgovijetno, nadglasavajui pucketanje i um radija Ceri Jones, Stella ree: "Razbili smo ifru u Owenovim raunovodstvenim knjigama. Nije ju zapisao Cedric Owen. Kit misli da ju je zapisao Francis Walker nakon Owenove smrti." Tony Bookless se namrti. "Oprosti?" "Raunovodstvene knjige su lane, Tony, barem est njih, a ako su one lane, moda su lane i ostale." Nije postojao nain da mu to kae ljubazno, a nije ni pokuala. Bookless je zurio u nju. Oi su mu bile svijetlo smee boje, obasjane zalazeim suncem. Sada su pretraivale njezino lice, kao da se odgovor moe pronai u prljavtini iz pilje. Bilo je lake progovoriti nego utjeti. Ona strpljivo ree: "Kad je Kit napokon pokrenuo svoj program, htio gaje testirati na Ovvenovim knjigama: trideset i dva sveska, koja je bez prekida pisao isti ovjek tijekom trideset dvije godine. Omjer teksta i brojeva bio je gotovo pedeset - pedeset posto. Mislio je da e algoritmi u nekoliko sekunda rasturiti nae moderne pokuaje imitiranja rukopisa ako uspiju pronai smisao u tekstu o srednjovjekovnom raunovodstvu." "To znam. Doao je k meni molei me za doputenje da ue u arhive." Osim to je bio uitelj, Tony Bookless bio je prije svega rektor Bedea. Bilo mu je vano da svijet poznaje njegovu povijest. Pogledao je Ceri Jones i Fleminga. "Bede ima jedan od najnaprednijih sustava za pohranu arhivske grae u Europi. Ovvenovi rukopisi su niz rauno-vodstvenih knjiga koje datiraju jo od vremena Owenova boravka u Novom svijetu. One su na najdragocjeniji akademski resurs i uvamo ih zakljuane u zapeaenoj arhivi u kojoj kontroliramo temperaturu, vlagu i druge atmosferske uvjete. Proces kopiranja bio je dug i vrlo spor. Kit je bio zaduen da napie program koji e analizirati bilo koji rukopis bilo koje osobe u bilo kojem razdoblju njezina ivota i potvrditi njegovu vjerodostojnost. Tek je zapoeo s

analizom u sijenju ove godine. Od tada je bio vrlo utljiv. Mislio sam - oprosti mi, Stella - mislio sam da je zaokupljen drugim stvarima." Drugim stvarima. Tobom. Pokuala je zamisliti da Kitu neto odvue pozornost od radosti njegova ivota, ali nije uspjela. "Ne. Bio je zaokupljen razmiljanjem kako da ti kae kako je cijela akademska osnova Bedea varka. Knjige su pisane tijekom pet a ne trideset godina, a pisalo ih je dvoje ljudi. Cedric Owen napisao je prva dva tuceta svezaka, a netko drugi napisao je posljednjih est. Pokuali su kopirati njegov rukopis, i neuvjebanom oku izgleda isto, ali kad ga je Kit skenirao, rasturio mu je program. Cedric Owen moda je napisao prve sveske, ali ne i posljednjih est. Rukopis u tim svescima odgovara rukopisu pisma poslanog Barnabasu Tytheu nakon Owenove smrti, koje je potpisao ovjek imenom Francis TOilker." "Zato?" Bookless je ustao i krenuo kroz gustu travu, ostavljajui trag za sobom. "Knjige su temelj na kojem stoji Bede. Owen je znao da e tako biti, zato ih je sakrio prije smrti, kako ih Walsinghamovi tragai ne bi mogli unititi. Zato, zato bi uinio to koledu koji je volio?" Kit i Stella to su se zapitali u samoi sobe nad rijekom, plutajui izmeu zraka i vode. Zato? Iz pitanja doao je i odgovor. "Kako bi sakrio lubanju na mjesto na kojem je moe pronai samo netko poput Kita", ree Stella nehajno. "U knjigama je ifra. Na posljednjih dvadeset stranica posljednjeg sveska postoje biljeke zapisane stenografijom kakvom se sluio John Dee, elizabetinski astrolog. Rekao nam je gdje da potraimo kamenu lubanju, u katedrali zemlje, u bijeloj vodi. Potraili smo je i pronali je, i bila je kod Kita, i ako je ne donesu zajedno s njim, onda je stvarno nestala." Pronai me i ivi, jer ja sam tvoja nada na kraju vremena. Vie nisu imali to rei. Nisu nita ni rekli. U tihom poslijepodnevu radio je itao i pucketao. Ceri spusti glavu do slualice i podigne je, nesigurno se smijeei. "Sada su na deset minuta od ulaza. Zatraili su helikopter. Misle da su osjetili bilo."

Ingleborough Hill, Yorkshire Dales, svibanj 2007. Donijeli SU ga do nje u zalazak sunca, ruku, nogu i glave fiksirane ZA ALUMINIJSKU NOSILJKU. ake su mu bile spokojno prebaene preko prsa. Noge su mu bile povezane ravno, skrivajui prijelom o kojem ju je Ceri ve obavijestila. Sunce mu je obasjalo lice, dajui mu boju tamo gdje ju je voda isisala. Oi su mu bile sklopljene. Ogrebotina masnica s jedne strane njegova lica pretvarala se u krvavu masu u kosi iznad lijevog uha. Stella ga je eljela dotaknuti, ali nije se mogla natjerati na to. Umjesto toga, dotaknula je krastu. Sati hladnoe stvrdnuli su je, poput plastike, tako da su njezini prsti skliznuli po povrini. Pitala je, nikog odreenog: "Kako..." Jedan lan tima bio je bolniar - nizak ovjek, blii srednjim godinama od ostalih. Dok je govorio, rezao je Kitovo ronilako odijelo i stavljao elektrode za EKG. "Mislimo da je udario glavom o stijenu prije nego to je pao. Vjerojatno je bio u nesvijesti kad je pao u vodu. Ruksak ga je spasio - unutra je imao plastinu kutiju za uinu koja se napunila zrakom i odrala ga na povrini." "Nema kamena?" Tony Bookless upitao je iza njezinih lea. Bolniar se zagleda kroz njega, ne rekavi nita. Privrstio je ice elektroda i na suprotni kraj nosila postavio zaslon. Zelena crta bipkala je... i bipkala... i bipkala. Stella je zurila u tu crtu, zagrcnula se i zabila zglobove prstiju u usta. "Tako sam i mislio." Bolniar je uhvati za ruku i potapa je, smijeei se krto. "Va ovjek je iv. Drugo je pitanje hoe li doi k svijesti ili ne. Moramo ga utopliti i staviti na kisik, pa skenirati mozak. Ako je unutra kajgana, moda ete poeljeti da je umro u vodi." "Ne, neu, obeavam vam. Nikada to neu poeljeti." Iza njih, na padini, urlanje helikopterskoga rotora rastjeralo je ovce i spljotilo visoku travu. "Mogu li poi s vama u bolnicu?" "Naravno." Bolniar pogleda iza nje. "I va otac, ako to eli." Stellina la razotkrivena je u bolnici kasnije te veeri, a to je uo samo Tony Bookless. Kit je leao u bijeloj sobi pod bijelim plahtama, okruen bijelim zastorom. ice i infuzija uzdizali su se s njega poput pauine. Zelene crte pokazivale su ritam

njegova ivota, a brojevi obiljeavali pritisak kisika i brzinu rada srca. Lice mu je bilo bijelo, osim na lijevoj sljepoonici, gdje se velika crna masnica sputala nadolje, prema njegovoj eljusti. Jo nije otvorio oi niti progovorio. Bolniari nisu znali hoe li se to ikad dogoditi. Zaudo, desna polovica njegova lica bila je gotovo netaknuta. Da je gledala samo to, Stella bi povjerovala da samo spava. Kad ju je Tony Bookless ostavio da obavi telefonski poziv, sjedila je sama, diei Kita za ruku, usredotoena na desnu polovicu njegova lica. Ponavljala je u sebi cijelu litaniju zajednikih sjeanja, od prvog susreta do rastanka u pilji. Prvi susret bio je najbolji i ostao joj je u najotrijem sjeanju i vraala se na njega kad je sve ostalo prolo. Tada je spavao, ili je ona tako mislila - jedan od estorice magistranata koji su leali na suncu u parku Jesus Greenu jedne srijede sredinom korizme, dok se oko njih na sve strane igrao rounders, i dok su prvi turisti naporno veslali uz Cam. Stella je bila nova u Cambridgeu, jo je upijala znanja o krajoliku, kako geografskom tako i politikom, mapirala interna minska polja protokola i preferenci, prezaposlena da lei na travi u toplom proljet-nom poslijepodnevu, previe zaokupljena sutranjim izlaganjem da bi uoila dugu, vitku ruku koja je dogmizala i uhvatila je za gleanj. U Manchesteru bi vrisnula i pokuala pobjei; u Cambridgeu se ukoila i pogledala dolje. U jedanaest ujutro mukarac kod njezinih stopala bio je neobrijan, kosa mu je bila neuredna, a majica uprljana travom. Obratio joj se melodioznim irskim naglaskom: "Doao sam sino na va govor u Speleolokom klubu. Gordon je rekao da ste najbolja koju je ikada upoznao. Kad bih vam ponudio da vas danas povedem na veeru s Martinom Reesom na Trinityju, biste li me preko vikenda poduili udima speleologije?" Najprije je uoila njegov glas, pa otrinu njegovih oiju, a tek na kraju njegove rijei. "Martin Rees? Onaj Martin Rees?" Zvuala je kao strankinja, poput njega, kao da je Yorkshire u nekoj drugoj zemlji. "Onaj Martin Rees. Kraljevski astronom, profesor kozmologije i astrofizike i predsjednik Kraljevskog drutva te rektor koleda Trinity. Upravo taj. U Trinityju je

slubena veera i mogu postii da nas pozovu. Zapravo, mogu postii da pozovu mene, kao i moju aktualnu partnericu." "Vau partnericu?" Glava joj se zavrtjela od te ideje. Tri godine studija u Manchesteru bile su za nju akademsko udo koje se zamalo izgubilo u nizu katastrofalnih veza. to se Cambridgea tie, obeala je sebi tri godine napornog rada bez emocionalnih ometanja. Tek je zapoela s drugim semestrom. Kit je slegnuo ramenima. ak je i tada u tom pokretu razaznala mnotvo znaenja. "Dogovor moe biti onoliko kratak koliko elite. Kasnije moemo raspravljati o speleologiji. Zapravo, bojim se mraka, ali Gordon je rekao da ste najbolja koju je ikad upoznao." Gordon je bio najbolji u zemlji, oboje su to znali. Ako je Martin Rees bio razlog zbog kojeg je Stella dola u Cambridge, Gordon Fraser, kojeg je sluajno upoznala u pilji u Chesireu, bio je ovjek koji ju je privukao u Bede. I tako, na neki neizravan nain, na njegovu preporuku otila je na formalnu veeru i sjedila tri stola od Martina Reesa. Jedva je primijetila velikog ovjeka. Tog vikenda povela je Kita niz jednu malenu pilju, tek toliko da zaokrui doivljaj. Nakon toga, nisu to vie nikada ponovili u etrnaest burnih, produktivnih, izbezumljenih mjeseci njihova zajednitva, sve do sada. Prvi put u svojem ivotu otkrila je da u njezinu svijetu ima mjesta i za rad i za ljubav i da i jedan i drugi aspekt profitiraju zbog toga. Izgubiti ljubav - izgubiti Kita - bilo joj je nezamislivo. A to ako ti pronaem pilju sa zakopanim blagom u koju nitko NIJE ulazio etiri stotine devetnaest godina? U jarkoj bjelini bolnice pritisnula je njegovu aku na svoje lice i osjetila hladnou njegove koe. Nije ula korake Tonyja Booklessa, koji se vratio zavrivi s telefonskim razgovorom. On joj njeno poloi ruku na rame. "Previe razmilja. Bi li ti razgovor pomogao?" "Razmiljala sam o tome da sam ja speleologinja. Nisam trebala dopustiti Kitu da pode naprijed." "No mislili ste da vas progone i da je on bolji trka." Bookless je uzeo stolicu i pribliio je. "Jesi li sigurna daje netko bio ondje? ini mi se da pronicavi vii inspektor Fleming cijelo vrijeme odbacuje tu mogunost. Ako ima sree, pristupit e sluaju sa sumnjom na umorstvo. Ako nema, otpisat e to kao nesreu, a tebe e smatrati paranoidnim histerikom."

"Netko je bio ondje, Tony. Traio je kamenu lubanju Cedrica Owena." Osjeala se glupo izgovarajui to, ovdje gdje je sve bilo tako jarko bijelo i savreno. Dugo je zurila u kardiogram. Kad je podigla pogled, otkrila je da je Tony Bookless eka. "to je inio taj... lovac?" Pribliavali su se istini. Usred sve te tehnologije, kamen je i dalje okupirao dio njezina uma, i bila je oprezna i budna. Pila je kavu iz automata da bi ga otupjela. "Bacao je kamenje, tako da ga moemo uti. inio je to postojanim ritmom, po jedan svakih trideset sekunda, tako da nema anse da se to dogaalo sluajno. Kit je rekao da nas tjera naprijed i da e on, ako se razdvojimo, odvui opasnost. Uzeo je moju podvodnu svjetiljku i otiao naprijed. Mislio je da moe otrati nekamo na sigurno." "Po tom ispustu?" "Nismo znali koliko je teak." "I tako je pao i ponio kamenu lubanju sa sobom. Jo jedna smrt pridodana desetinama smrti koje je izazvala." Tony Bookless sjedne, ispuhavi se. Nije bio isti ovjek otkad mu je rekla da su Owenove knjige bile lane. eljela mu je dati neto vrijedno. Ispila je ostatak kave da bi priguila upozorenja kamene lubanje i ponudila mu svoj jedini dar. "Ne. Pao je i ostavio mi kamen. U tome je i bila stvar. On je bio samo mamac." Bila joj je potrebna cjelokupna snaga volje da to izrekne. Kamen je vritao toliko snano da je na kraju ula samo vrisku, poput avla zabijenog u mekane dijelove njezina mozga. Uhvatila se za glavu. "to je?" "Lubanja. Postala je dio mene. Izluuje me. Prije sam mislila da pokuava pomoi Kitu - dosegnuti ga dok je bio u ureaju za magnetnu rezonanciju, ali sada jednostavno stvara toliku buku..." Dlanovima je pritisnula oi i stavila prste u ui, ali nije vrijedilo. "Tony, nismo je smjeli dirati. Izluuje me, a tamo negdje vani postoji neki luak koji je eli toliko snano da je spreman ubiti za nju." Ona posegne prema svojoj torbi. Tony Bookless uhvati njezinu ruku i ree: "Molim te, nemoj. Ne elim je vidjeti. Nosi previe krvi, uglavnom ljudi koje veoma

potujem, od kojih je Kit samo posljednji. Ne elim da prolije i tvoju krv - niti krv drugih ljudi koji bi mogli biti povrijeeni zato to je pronaena." Stella se zgrbi na stolcu. "to da uinim?" "eli li uti to ti iskreno, od srca savjetujem?" Tony Bookless bio je umoran. Bore su izbrazdale njegovo lice na nain koji nikada prije nije vidjela. Blijedo se nasmijeio. "Ovo je vjerojatno najvaniji artefakt za na koled. On bi istinu o rau-novodstvenim knjigama pretvorio iz poraza u pobjedu. No sve to znamo, cijela njegova povijest, govori nam da su poginuli svi koji su ga ikada drali, ukljuujui i Cedrica Owena. Niti jedan kamen nije vrijedan da se za njega umre, a ovaj je ve umrljan krvlju previe ljudi. Rijei ga se, Stella." "Kako?" "Ponesi ga u pilju na mjesto na kojem je Kit pao i baci ga u vodu, gdje je trebao zavriti danas poslijepodne. Kada to uini i kad svijet bude siguran, vrati mi se i zauzet u se svojim autoritetom da te ljudi uju i sasluaju. Organizirat emo da Kita prebace u Addenbrooke, gdje su neki od najboljih svjetskih strunjaka za komatozna stanja, i dopustit e mi da te vratim u Cambridge kako bi bila u njegovoj blizini. Razgovarat u s ljudima u Maxu Plancku i forsirati da dobije stipendiju koju ionako treba dobiti, i najbolje e iskoristiti svoj ivot sve dok Kit ne ozdravi dovoljno da ti se pridrui, kad god to bilo." Dok su njegove rijei zaobilazile istinu, njegov glas govorio je da se to moda nee nikada dogoditi. "Ne mogu..." On je uhvati za ruku. "Stella, ti si speleologinja. Moe sve to eli. A Kit e biti ovdje kad se vrati. Pazit u na njega ako eli, ili U poi s tobom, ako ti je to drae." "Nije stvar u tome. Veeras se ne mogu vratiti u tu pilju. Nemam ivaca, Tony. Nisam sigurna da u se ikada vie vratiti u tu pilju." Bio je dovoljno pristojan da se ne prepire s njom. "Postoji li neko drugo mjesto, manje... zastraujue?" "Moda Gaping Ghyll. To je prva vodena pilja u koju sam se spustila, a ovo je jedina godina u proteklih deset da nisam bila u njoj. To je najdublja jama u Engleskoj, a ulaz je nedaleko, ali ne elim se sputati u nju u tami." "Onda u te sutra ujutro povesti tamo. A nakon toga vratit emo se u Cambridge." "Zar ne mora na konferenciju?"

"Predsjedam konferencijom, ali preivjet e i bez mene. Neke stvari su vanije od sluanja stotine zagrienih profesionalaca koji raspravljaju o tome kako vlada postojano ukida nae graanske slobode. Ako namjerava ostati ovdje cijelu no, trebali bismo or-ganizirati krevet. Ili bi radije otila u hotel?" "Mislim da ne bih trebala otii..." Bookless je u njezinim oima iitao unutarnje sukobe, i usiljeno se nasmijeio. Poloio je ruku na njezin lakat, pomogao joj da ustane i njeno rekao: "Trebala je rije koju bi trebala izbrisati iz svojeg rjenika. Kit se nee probuditi sljedeih dvanaest sati. Lijenik nam je to vrlo jasno stavio do znanja. Nee mu nauditi ako ode, a ujutro e bolje donositi odluke ako se dobro naspava. Hoe li mi dopustiti da te povezem u hotel?" Nije bilo vrijeme za raspravu. Nagnula se, poljubila Kitov hladan, plastini obraz i dopustila Tonyju Booklessu da je odveze u hotel i isprati do sobe. Bila je to druga soba, jer on je ve razgovarao s hotelskim upraviteljem i doznao da su premjestili sve iz apartmana koji je dijelila s Kitom u sobu na uglu koja je bila manja ali s boljim pogledom na Dales, ako se uope uspije natjerati da pogleda krajolik i smatra ga domom. "Vidimo se sutra. Ne zaboravi moje rijei." Stisnuo joj je ruku, tiho, utjeno. Prvi put u nekoliko mjeseci otvorila je vrata prazne spavae sobe. Sa svojeg mjesta u dubinama njezina ruksaka kamena lubanja tuno joj je pjevala, valovima tihog plavetnila. "SENOR OWEN, MOJ BROD OPREMLJEN JE I SPREMAN ZAPLOVITI s jutarnjom plimom. Povest e me u Novu panjolsku, gdje u stvoriti svoje bogatstvo. Tijekom putovanja brod e biti dio malenog konvoja koji ukljuuje i dva ratna broda za zatitu od gusara, pa nam zato vie ne trebaju maevaoci. elite da vas povedem sa sobom, ali to eli i pola Seville. Odbijam povesti bilo koga, ma koliko ugledan bio, ako mi ne moe biti od koristi. Dosada to nitko nije bio. Ako mi ni jedan plemeniti sin panjolske ne moe pomoi, moete li mi dati jedan dobar razlog zbog kojeg bi to vama polo za rukom?" "Mogu vam dati tri razloga", ree Cedric Owen mirno, "a vi moete sami odluiti koji vam je najbolji." Bilo je vrue; dvije debele, zelene muhe plivale su po povrini njegova vina, a on je ve zakljuio da je Fernandez Alberto Garcia de Aguilar panjolski fifiri sklon

skupoj odjei koja je bila u skladu s njegovim visokim miljenjem o sebi i katastrofalnom afektiranju zlatnom naunicom koja mu je visjela s resice lijevog uha. Vjetar, plima i blagi poticaji plavog srco-kamena doveli su Owena ovamo, za taj stol s tim ovjekom, i iz tih je razloga oekivao da e ga ovaj doekati dobrodolicom. Umorio se od borbe rijeima i prije nego to je zapravo i poela. Samo su ga njegove engleske manire spijeavale da ode. Iznad njega, svilena nadstrenica titila mu je oi od poslijepod-nevnog sunca. Njemu zdesna, isto to sunce odraavalo se arkom srebrnom bojom od rijene vrpce koja je tekla prema moru. Iza njega su se visoke bijele zidine maurske tvrave krivile poput sablje pred pretjerano plavim nebom. Netko je nedavno u kamen urezao raspelo, tako da su crte jo uvijek bile otre. Sevilla se prije samo tri stoljea vratila u kranski svijet i jo je bila ponosna na svoje bitke. Fernandez de Aguilar je zasigurno bio ponosan na povijest svojega grada, na njegove prole, sadanje i budue bitke. Bio je ponosan i na sebe, svoju obitelj i svoj brod, moda u jednakoj mjeri, premda se Owenu inilo da je ponosan uglavnom na sebe. panjolac potapa prstom savreni luk svojih usana i ree: "Vaa tri razloga, senor?" "Prvi je..." Owen umoi prst u vino i njime nacrta oznaku na tronoj hrastovim stola. "Ja sam donekle poznat lijenik. Kao dokaz tomu, nosim pismo preporuke Michela de Nostradamea, lijenika francuske kraljice. Spreman sam se besplatno brinuti o bolesnima i ozlijeenima na vaem brodu tijekom naeg putovanja." "Naeg putovanja?" panjolac je imao besprijekornu, maslinastu kou svojeg naroda, s najcrnjom kosom koja se u nauljanim, nako- vranim pramenovima sputala na njegova ramena. Samo se oima razlikovao od svojih zemljaka: bile su iroke i sivo-plave, tako da je bilo teko gledati ga i ne zapitati se o njegovim precima. U ovom trenutku bile su pune povrijeenog dostojanstva. "Drski ste", ree Fernandez de Aguilar. "I arogantni. Francuska kraljica, kau, izgubila je obje keri u nekoliko mjeseci nakon njihova roenja, i premda podanici najkranskijeg panjolskog velianstva mogu biti sretni to francuski jarac Henrik nije proizveo jo ivih kozlia, njihova smrt ne govori u prilog lijenicima njegove

supruge. Moja posada vrlo mi je vana. Ne bih htio da ih ovjek poput vas lijei ako se razbole, a u svakom sluaju, brodu vie treba kirurg nego lijenik, a ve ste mi rekli da niste kvalificirani baratati noem u hitnim sluajevima, osim u dvojbenom podruju amputacije, u kojem se jo uvijek smatrate pripravnikom. Niste me oarali. Va drugi razlog?" "Drugi je taj da je otac moje majke plovio s admiralom sir Edwar- dom Howardom, koji je sluio engleskom kralju Henriku, pokojnom ocu nae kraljice. Moj djed bio je s Howardom kad je ovaj ulovio kotskog gusara Andrewa Bartona. U kasnijim godinama ivio je u naoj blizini i esto priao o tome. Od njega sam dobio duboko i trajno razumijevanje mora." "Moda elite preuzeti zapovjednitvo nad mojim brodom? Rei u vam da je ujak mojeg oca, Geronimo de Aguilar, plovio s Juanom de Valdiviom, uvarom svete riznice njegova velianstva. Njihov brod potonuo je kod obale Nove panjolske, a moj praujak bio je jedan od devetnaestorice koji su preivjeli u amcu za spaavanje. Muili su se na suncu, na milost i nemilost vjetrova, puna dva tjedna, dok nisu doli do kopna, gdje su ih zarobili kanibali. Petoricu su odmah pojeli- da, to vas je okiralo, zar ne, Englezu? Ondje kamo idemo jedu ljude." Pun prezira razvukao je osmijeh pokazujui zube koji su bljesnuli naspram tamne koe. "Moj praujak i jo jedan ovjek izbjegli su smrt i bili su robovi sve dok nakon osam godina moj roak nije pobjegao i vratio se u naruje kranskog svijeta te postao prevoditelj velikom Hernanu Cortesu dok je osvajao Azteke i stvarao svoje bogatstvo. Nama, svojoj obitelji, pisao je kako je krajolik pust i kako su ljudi siromani, ali je ipak ondje ostao ivjeti, ondje je i umro, iako se mogao vratiti kui i postati junak. Ne smatrate li to udnim, Englezu? Ja smatram. Zato u otploviti onamo da bih otkrio zato je odluio ostati ondje i stvorio bogatstvo koje nije vidio u zelenom zlatu oko sebe. Dosad jo nisam uo razlog zbog kojeg bih vas trebao povesti sa sobom, nakon to sam odbio tolike velikae i plemie svojega grada." panjolac isprui dugu, lijenu ruku i natoi si jo vina, ne ponudivi Owena. U Engleskoj su mukarci umirali za blae uvrede od toga, premda nitko od Owenove ruke: on je bio prokletstvo svojeg uitelja maevanja, koji ga je poslao kui sa savjetom da nikad ne riskira sramotu dvoboja.

De Aguilar se naceri i ree: "Vaa prva dva razloga nisu me uvjerila. Nadam se da kao trei razlog neete navesti to to je moj kralj protekle dvije godine oenjen za rugobu koju nazivate svojom kraljicom? Njegov brak je paravan i svi pravi panjolci ale ga zbog okova nunosti koje mora trpjeti za dobrobit nas, svojeg naroda." Cedric Owen je ustao. Namjeravao je rei upravo to, iako drukijim rijeima, to je bilo poniavajue ve i zato to je to bila ideja na koju je doao u ali i koju je namjeravao iznijeti u dobro raspoloenom drutvu, u kojem e svjetski ljudi, upoznati s hirovima kraljevskih obitelji, shvatiti ironiju. De Aguilar oito nije imao osjeaj za ironiju, a njegovo dobro raspoloenje oito je bilo rezervirano samo za njegove zemljake. Owen je skinuo eir na poetku razgovora. Sada ga je opet stavio na glavu. Bilo je to otrcano pokrivalo u usporedbi sa svilenim, pernatim eirom koji je de Aguilar odloio pokraj sebe. Ukoeno se naklonio, samo vratom. "Senor, troim vae i svoje vrijeme. Pronai u neki drugi nain da otputujem do pustog krajolika koji opisujete, a za koji sam uo da je rodna, umovita zemlja puna udesa i civiliziranih naroda. Ispriavam se to sam vam smetao. Hoete li mi dopustiti da platim vino...?" Nije oekivao da ovjek prihvati tu ponudu. A to to ju je prihvatio i to je vlasnik taverne naplatio vino deset puta vie nego to je vri-jedilo, ispraznilo mu je kesu i ostavilo ga u mranu raspoloenju. Nekoliko sati kasnije, u prohladnoj veeri, Cedric Owen pronaao je tavernu u kojoj je njegov nesavreni panjolski pozdravljen s toplinom koju je prije tako eljno iekivao, i u kojoj je riblja juha bila obilna i nije mu pretjerano ispraznila depove. Zapodjenuo je razgovor s knjigovoom koji je neko radio za bankare iz obitelji Medici. Razgovor je skretao s Novog na Stari svijet, pa opet natrag, povremeno zalutavi u raspravu o nainima na koje se ovjek moe obogatiti i sauvati zaraeni novac od razornih poreza i monarha koji su banke smatrali privatnim zajmodavcima. U tom se razgovoru nisu dotakli "zelenog zlata" iz de Aguilarovih snova, ali ipak, bilo je zanimljivo i poticajno, i to sve vie kako je veer napredovala.

Owen je popio vie vina nego to je moda trebao, ali bilo mu je to prvi put da se opustio u ugodnom drutvu otkad je napustio Francusku. Bio je veseo kad ga je vlasnik izbacio iz taverne i kad se uputio prema svojim odajama u blizini maurskih zidova. Sevilla mu se vie sviala nou nego danju. Zrak je bio topao, ali ne pretjerano, a muhe su nestale. Nebo je bilo prepuno svjetlucavih zvijezda koje su izgledale otrije i blie od onih koje je obiavao promatrati s ravnih movara Cambridgea. Owen je zastao na pola uspona i savio unatrag lea i vrat kako bi mogao gledati ravno u nebo i bolje vidjeti nebeski svod i sve u njemu. Okretao se polako i neravnomjerno, to je bilo uznemirujue, ali ne i pretjerano izne-naujue. "Upomo! Ubojice! Upomo!" Krik na panjolskom doao je njemu slijeva. Ne razmiljajui, Cedric Owen potri prema njemu, skrene na uglu te ue u usku, vijugavu aleju, jedva dovoljno iroku za njegova ramena, koja je bila vie otvorena kanalizacija izmeu dvaju susjednih redova bijelo okreenih vila. Ovdje nije gorjela niti jedna svijea ni baklja. Mlijeni sjaj zvjezdanog neba bio je potpuno zaklonjen crjepovima krovova nadvijenih nad aleju. Mrak je pojeo njegovu sjenu i pretvorio tlo u prazninu bez svjetla, u kojoj nije bio siguran tri li po vrstom tlu ili kroz odvod - ili po raspadnutim ribljim utrobama. Okliznuo se i odletio u hrpu kutija za koje nije znao da su ondje. Odbio se od njih i uletio u bavu punu stare ribe, koja se prevrnula i sruila ga. Tlo je bilo tvrdo i izbilo mu preostali zrak iz plua. "Aaaa...!" Krik je poeo dubokim glasom, brzo se pretvorio u kretanje, a zatim se naglo prekinuo. Uslijedila je tupa tiina, proeta nepravilnim ritmom udaraca drveta po mesu. Owen se pridigne na noge. Poloivi obje ruke na bone zidove kako bi se oslonio i orijentirao, pourio se najbre to je mogao prema zvukovima. Svjetlost koja se prosipala kroz odkrinuta vrata otkrila je sklup- anu priliku na tlu i jo dvije koje su se naginjale nad njom. Bolno stenjanje rtve na tlu bilo je slino ivotinjskome, tako da Owen nije bio siguran je li to mukarac ili ena, niti je znao koje je rase. Zvukovi udaraca prestali su. Dugo, eljezno sjeivo bljesne pod slabim svjetlom.

"Prestanite! Odmah prestanite!" Brojano nadjaan, nenaoruan, pripit, i unato svim upozore- njima svojeg uitelja maevanja, Cedric Owen bacio se na osobu koja je drala no. Borba je bila kratka i bolna i prva iznenaujua injenica bila je da Cedric Owen nije odmah poginuo. Druga je bila ta da leei u kanalizaciji razbijene glave, dok mu j jc krv tekla niz lice i no bio podignut visoko nad njim, nije osjetio nikakav strah od gotovo sigurne smrti - osjetio je samo kako mu se u umu otvaraju vrata koja su vodila plavom srco-kamenu, tako da jc budunost sjajila kroz njih. Bila je otvorena i prelijepa i mogao je spokojno koraati prema njoj, zaboravljajui teret koji mu je Nostradamus stavio na lea. Posljednja iznenaujua stvar bila je da se podignuta otrica nije spustila. Dok je Owen zurio u plavetnilo i postavljao svoje misli u red, osjetio je kako ga jedna ruka hvata za rame i podie u sjedei poloaj. "Pa, to je zanimljiva stvar, zar ne, senor Owen? U mojem rodnom gradu napadnu me razbojnici i jedina osoba koja mi dojuri u pomo u cijeloj Sevilli je pijani engleski lijenik koji zaudara po ribi." Owenu se cerilo izudarano, okrvavljeno lice Fernandeza Alberta Garcie de Aguilara. Druga ruka nemono mu je vidjela niz bok, okrenuta pod neprirodnim kutom. Krv mu je polako tekla niz zapee i kapala na tlo, zgruavajui se. Owen ispljune vlastitu krv na kamene ploe pod nogama. "Treba vam hitno izravnati ruku", ree kroz nateene usne. "To je tono. Je li to unutar lijenike struke?" "Da, ja to mogu." On u sebi zahvali Nostradamusu na tome. panjolac je bio u divljem, euforinom raspoloenju, karakte-ristinom za ljude koji su vodili teku borbu i pobijedili, ali oi su mu bile mirne, a dua iza njih nije bila dua samodopadnog fifiria kojeg je Cedric Owen upoznao tog poslijepodneva. "Ako biste mi je eljeli namjestiti, moda bismo nakon toga mogli ponovo razmotriti na poslijepodnevni razgovor? Moda vaa kraljica nije nedostojni okot poudnog vepra kakvom sam je smatrao, i moda na Aurori ima mjesta za lijenika koji zna namjetati kosti i moe mi rei kada mjesec nije u opoziciji prema

ratnikoj zvijezdi. Zaplovit emo za dva tjedna. Vjerujem da sam ja na redu da platim vino?" Na Aurori, treem brodu konvoja njegova panjolskog velianstva koji plovi na zapad pod zapovjednitvom Fernandeza deAguilara, Atlantski ocean, rujan 1556. PODRUJE SUDBINE, IJI JE POLOAJ UTVREN NONOM A NE DNEVNOM metodom, prelo je iz Koze u Vodonou i lealo u irokom kvadratu prema Veneri i Saturnu, koji su se nalazili u zloslutnoj opoziciji. Zbog toga je postojana kia spajala nebo s morem, a ribe nisu grizle. Cedric Qwen sjedio je stopala prebacivi preko brodske krme, drei u ruci beskorisno ribolovno ue. Osjeao je muninu od morske bolesti i saalijevao sebe, kad mu je priao Fernandez de Aguilar. Kia nije padala dovoljno jako da bi ga natjerala unutra. Bila je to slaba ali uporna kiica koja je natapala njegovo smee odijelo tako da je prionulo uz svaki nabor njegove koe. Nije mu bilo ni dovoljno muno da lei u svojoj kabini, kao to je inio prvih deset dana putovanja. Kad je poeo izuavati medicinu, nekoliko je puta plovio u Francusku i panjolsku i smatrao je sebe iskusnim moreplovcem, no iznenadan prijelaz na otvoreni ocean, dok su plovili na jugozapad od Seville, natjerao gaje na povraanje i doveo u polusvjesno stanje, tako daje Fernandez de Aguilar zaprijetio da e razdvojiti svoj konvoj od est brodova i okrenuti Aurom kako bi ga ostavio u najblioj luci prije nego to izbljuje vlastita crijeva i umre na brodu. Owen ga je preklinjao da ga ostavi na brodu, djelomice zato to mu ponos nije doputao da se vrati natrag, ali uglavnom zato to je njegov plavi srco-kamen bio sretniji nego ikad. Bio je on mirna i postojana prisutnost u stranjem dijelu njegova uma i zraio zadovoljstvom poput ljubavnika kojem je darovao najvei dar. Nije htio nmanjiti tu sreu zbog neeg tako trivijalnog kao to je bila njegova osobna neugoda. I tako, ostao je i uspio popiti dovoljno vode kako bi sprijeio da sol u njegovu tijelu prevlada ivu i sumpor. Desetog jutra putovanja oprezno je izaao iz kabine i sjeo na stranju palubu Aurore, tako da su mu stopala u izmama visjela s krme. U ruci je drao dugo ribolovno ue, ekajui da vitke, masne ribe koje su plivale daleko ispod povrine zagrizu njegov mamac od usoljene govedine, no inilo se da ne namjeravaju to uiniti.

De Aguilar, kao brodski kapetan, ni u jednom trenutku nije pokazao ni traga munini. Savreno oputen, oslonio se s oba lakta na krmenu ogradu i pogledao niz dugi srebrni trag brodske brazde, pokazujui svoj savreni profil. Bio je on, zakljuio je Owen, vie Latin nego panjolac, mladi, energini Trajan kojem je nedostajala samo brada da bi zacementirao svoj autoritet. Kosa mu je bila duga i gusta i kovrala se u mokre konopce koji bi mu se rairili po ramenima kad bi se osuili. Njegove prodorne sive oi imale su guste trepavice, poput djevojakih. ak i tako natopljen do gole koe uspio je izgledati kraljevski. Odreenoj VTSTI ljudi bio bi prekrasan. Owen se tek usputno susretao s takvim stvarima na Cambridgeu i trudio se izbjegavati ih. Osvijestivi to, pitao se koji bi lan posade na taj nain promatrao svojeg kapetana i bi li se usudio uiniti neto u vezi s tim te bi li takav pokuaj bio uspjean. "Sada kad se osjea dovoljno dobro, trebao bi hodati bos. Tako E se mnogo bre kretati po palubi", ree De Aguilar. Komentar je bio tako neoekivan da je Owenu trebao trenutak da shvati kako je upuen njemu. On ukoeno ree: "Ti nisi bos." "arape i izme pokora su kapetana i njegova zamjenika. Nisu nune za ljude nevezane ogranienjima inova. Ti nisi ogranien inom. Ako skine cipele i jaknu, ostatak tvojeg smeeg odijela pruit e ti sve ono to treba: toplinu tijekom hladnoe, rashlaivanje tijekom ege, a osuit e se kad se namoi. Samo e povremeno morati mijenjati koulju, i ljudi e i dalje smatrati da se odijeva puno elegantnije od njih. Tako nee izgubiti svoje dostojanstvo." "Vidim." Opet zavlada nelagodna tiina. De Aguilar je zamiljeno promatrao more i tri broda iz konvoja koja su plovila dovoljno blizu iza njih da bi bila vidljiva. "Nikada prije nisi bio na dugoj plovidbi?" "Nisam." Owen se upravo spremao privui ribolovno ue i odvezati vor kojim ga je privezao oko struka kadli neto veliko snano zagrize mamac. Pustio bi ue, ali bilo je posueno, a nije htio nauditi Dominicu, malom od palube, time to bi izgubio ue. Mogao je sjediti ondje i gledati ga kako ree valove, ali

postojale su razine gluposti na koje se nije namjeravao sputati. Uz kletve, poeo ga je povlaiti, ruku po ruku, uasavajui se nezgrapne posljednje borbe kada izvadi ulov na palubu. "Ne uiva u tome?" upita ga de Aguilar. "U ribolovu ili u putovanju?" "I jednom i drugom." Kapetan mu nije ponudio pomo. "Nisam poao na put radi zadovoljstva, nego zato da stignem na odredite." Owenova riba probila je povrinu, praakajui se. Bila je velika i snana i nije eljela napustiti more. Upro se objema nogama o krmenu ogradu i povukao ribu, svjestan sve vie injenice da je zaudarao po bljuvotini i morskoj soli i znoju, a de Aguilar, zahvaljujui nekoj neobjanjivoj alkemiji, nije. Riba je izala iz vode pruajui otpor. Bila je duga poput njegove ruke, skliska i srebrna poput mjeseca, i prevalila se preko ograde. Udica ju je zakvaila preko obraza, ispod oka. Owen osjeti krivnju zato to je izvukao nevino bie iz sigurnosti u sredinu o kojoj nije malo nita, a zatim mu zaprijetio prijevremenom smru. Mogao je zabiti prste u riblje krge, iupati udicu i zatui je malenom batinom od tvrdog drveta koju je mali od palube ostavio ovdje upravo u tu svrhu. Umjesto toga, izveo je neto spretnije: otkaio je udicu i poeo petljati rukama, tako daje izgledalo kao da se riba oslobodila dok ju je pokuavao izvui na palubu. Pala je u zapjenjenu vodu i nestala. Cinik) mu se da je jo iva. Zavlada tiina. More je tiho pljuskalo o brod, a tada de Aguilar smiljeno ree: "Dobro si to uinio", to je bilo posljednja stvar koju je Owen oekivao. Kia je skoro prestala i oblaci su se razilazili. Sunce se probilo kroz rupe u oblacima, stvarajui isprepletene sjene du broda. Bilo je neeg u tom svjetlu to je rasprilo Owenovo tmurno raspoloenje. Namotao je ribolovno ue i poeo odvezivati mokri vor na struku. Njegova je akcija razbila aroliju koja ih je drala. Kapetan se okrene, oslonivi se leima na krmenu ogradu koja je izgledala vrlo nesigurno. Zabrinut, Owen ree: "Ako se ograda slomi..." "To znai da nisam sagradio svoj brod tako da traje, i past u s palube i slijediti tvoju ribu do dna oceana, povuen teinom svojeg zlata. Znam. Zato se obojica moramo nadati da sam izgradio brod imajui to na umu i da je to to nosim zlato dokaz da vjerujem u brod, a ne uzrok moje propasti."

Owenu nikada nije palo na pamet daje obilje zlata na panjolcu neto vie od izraza tatine. I dalje mu se inilo daje tako. Meutim, ideja da posada o tome razmilja na drugi nain vratila mu je u svijest injenicu da kapetana njegovi ljudi smatraju polubogom. Promatrajui ga paljivo, de Aguilar ree: "Kad smo razgovarali o tvojem polasku na put, nikada nisi spomenuo svoju obitelj ni kako e tvoje putovanje utjecati na njih. Ima li enu koja ali zbog tvoje odsutnosti?" "Nemam enu." "Tako talentiran, a nema enu? To mi je teko povjerovati. Znai li to da voli snanije vino?" To je bilo preblizu istini. Owen bi se rijetko zacrvenio, ali kad bi se to dogodilo, bilo je spektakularno, kao i sada, kad je vrua krv probila zid njegova vrata i preplavila mu lice. On ukoeno ree: "Nemam partnericu niti je elim. Nadam se da u u nekom trenutku pronai enu, ali taj trenutak jo nije doao. Do tada apstiniram. To moda nije pomodno u panjolskoj, a nije bilo ni u Engleskoj pod pokojnim kraljem Henrikom, ali ne elim zahtijevati intimnost od bilo koje ene ako joj pritom ne mogu podariti brak. Ako to smatra smijenim, molim te da to zadri za sebe dok smo na brodu. Lijeniku je potrebno odreeno potovanje njegovih pacijenata, inae njegove vjetine smatraju beskorisnima. Ti si, naravno, iznimka. Od tebe ne oekujem potovanje, niti elim da ga ti oekuje od mene." to god inio, nikad ne ulazi ni u kakav dvoboj, osim u dvoboj uma. Neka ti uvrede budu suptilnije od uvreda bilo kojeg ovjeka s kojim se odlui posvaati. Jedino e tako preivjeti. Tako je rekao njegov uitelj maevanja. Owen mu se u sebi ispriao. Htio je otii. Ljutnja mu je uinila prste spretnima, pa je uspio odvezati vor koji ga je osiguravao. Muio se samo s posljednjim dvjema petljama vora. De Aguilar mirno ree: "Ispriavam se to sam te uvrijedio. Ti si rijedak stvor, plemi u punom smislu te rijei. inilo mi se da je tako, ali nisam bio siguran. Zato ti veeras neu poslati Dominica u kabinu. Siguran sam da e mu jako laknuti." "Kao i onome s kim inae provodi noi, u to sam siguran. Moda s tobom? Ili je to mjesto rezervirano za prvog asnika ije sam rame juer namjetao? Treba znati

da sam Juan-Cruzu, kao njegov lijenik, preporuio da se suzdri od teih napora sljedea dva tjedna. Ispriavam se ako sam ti time stvorio probleme." Unato manjoj nezgodi s jedrom u kojoj je iaio rame, Juan- -Cruz bio je vrlo sposoban pomorac. Bio je on i najruniji ovjek na brodu, i povezivanje kapetana s njim na takav nain bilo je infantilna uvreda. Owen je poalio zbog toga na svim razinama. Stajao je drhtei, okrenut prema de Aguilaru, siguran da e umrijeti koliko i da ga nita ne moe natjerati da povue svoje rijei. Zbog estine gnjeva koji gaje ispunjavao, sporo je podigao pogled i shvatio da stoji u tiini zato to se Fernandez de Aguilar prejako smijao da bi mu odgovorio. "Jesam li rekao neto smijeno?" "Ne... da. Oito... da." Kapetan nadlanicom obrie svoje pre- ijepe oi boje morskog psa. Iz rukava izvadi laneni rupi i ispue elegantni nos. Odmahujui glavom, on ree: "Tei napori? Moj Boe, podsjeti me da te nikad vie ne uvrijedim. Siguran sam da e se Juan-Cruz suzdrati od 'teih napora' ako si mu rekao da je to nuno, a ako lo i ne uini, nee to biti zahvaljujui meni. Ni on, ni ja, ni bilo tko drugi nee uvrijediti mladog Dominica, osim ako djeakovo mucanje ljudima ne digne ivce na lo dan i ne bace ga s broda kako bi ga izlijeili. Ako ih obavijesti da to ne djeluje, siguran sam da e te posluati. Vjernici te smatraju anelom, a oni koji ne vjeruju u takve stvari - pravim boanstvom." "Vie bih volio da me smatraju obinim ovjekom koji daje sve od sebe da svlada znanost i vjetinu medicine." Zvuao je ledeno i nije si mogao pomoi. Kapetan slegne ramenima. "Za to je prekasno. Bolje je da zna svoj status i uiva u njemu. Isto tako, bolje je da zna da si siguran od neeljene panje. Na ovom brodu takve stvari se ne rade. Iskoristio sam tvoje vidljive strahove i ispriavam se, ali vjerujem da pomae kad takve stvari izgovorimo naglas. Ako Dominic zavri ovo putovanje lien svojeg djevianstva, bit e to njegova odluka. Mislio sam da to treba znati." Rekavi to, de Aguilar ljubazno kimne, odmakne se od ograde i ode. Owen opet sjedne. Dugo je tako sjedio, gledajui kako se sunce mirno sputa i ljubi more. Tada je ustao i otiao u kabinu. Sam je veerao kuhanu govedinu, i loe je spavao. Sljedeeg dana skinuo je arape i izme i hodao bos. Nitko nije rekao nita. Do podneva je otkrio da lake hoda, a do veeri je etao s lakoom, kao da ee obalama ama.

Cedric Owen razbio je usnicu na palubi koja se podizala i kroz hladnu morsku sol okusio vruu sol. Nona posuda oslobodila se svoje uadi i vonj govana i mokrae ispunio je kabinu prije nego to je oluja natjerala more kroz pregrade, a tada je sve bilo mokro i hladno i zaudaralo je na morsku travu i otar, nemilosrdan zrak. Probudio se bez daha i prinio ruku ustima. Nije bilo krvi ni boli. Aurora se ljuljala jednako njeno kao i dok je tonuo u san. No je mirisala na dobroudni ocean, nije bila ni priblino onakva kakvom ju je zamiljao. Plavi srco-kamen koji je dijelio krevet s njim malo se zakotrljao s valovima i zaustavio kod njegovih rebara, topao predmet u toploj noi. Osjeao je njegovu prisutnost poput usnula ljubavnika, ali nije spavao, i imao je za njega poruku koja mu je razlomila no svojom silinom. Zahtijeva li taj kamen tvoju smrt? Glas Nostradamusa odjekivao je u Owenovu uhu, iako je ve ustao i odijevao se. Prsti su mu traili puceta u tami i poravnavao je repove koulje da bi izgledao kao gospodin. Odavno je odustao od svoje jakne, ali koulju je zadrao, premda je lan bio grub od soli i strugao mu osjetljivu kou pod pazuhom i na zapeima. On zijevne, naini grimasu i izae u iroku, crnu no, obasjanu zvijezdama kojima nije znao imena, i punim mjesecom koji je bacao svjetlost na mirno more. Iza njih plovila su jo tri trgovaka broda, veliinom nalik na Auroru, a daleko s prednje strane plovio je ratni brod pun topova, ija je svrha bila da svojim izgledom odbija gusare. Negdje u daljini iza njih plovio je drugi takav brod, iako je bilo dobro znano da gusari napadaju bogate brodove koji se vraaju iz Nove panjolske u staru, a ne brodove koji plove u suprotnom smjeru. Od poetka putovanja Owen je ratne brodove smatrao osiguranjem a ne nunou. No s perspektive plavog kamena, sada ih je doivljavao kao teret kojeg se treba rijeiti, i to to prije, samo to nije bio siguran zato ni kako. "Gospodine?" Ovven zagrebe po kapetanovim vratima. Zvuk se izgubio u umu valova i sporom kripanju jedara. Pokucao je malo snanije. "Don Fernandez, jesi li tu?" "Senor Owen? ekaj - izlazim." Zapanjujua stvar - jedna od nekoliko takvih vezanih uz Fernan- deza de Aguilara bila je brzina kojom se odijevao u svoju raskonu odjeu. Oito je spavao sa

zlatnim naunicama, ali nije mogao spavati u odjei i izgledati tako svjee kao to je izgledao sada. Prije vie tjedana, na poetku njihova putovanja, Owen je sebi obeao da e ga jednog dana gledati kako se odijeva i vidjeti kako to radi - ali ne noas, ne sada. Jo dok je razmiljao o tome, kapetan se pojavi, trijezan i pristojno odjeven u tamno plavo odijelo, s naunicom a uhu koja je vrijedila pravo malo bogatstvo. "Prelijepa no." De Aguilar poloi ruku na ogradu s desne strane broda i pogleda Engleza. "Mogu li te upitati to te natjeralo napolje tako kasno, i mene zajedno s tobom?" "Dolazi oluja." Te su rijei zvuale bijedno pod savreno istim zvjezdanim nebom. "Vea od bilo ega to smo do sada vidjeli. Razbit e konvoj, moda e nas i potopiti. Moramo..." Owen je pokuavao pronai rijei. Njegov panjolski bio je upo-trebljiv od poetka, a nakon est tjedana na moru jako se popravio, ali s ovim rijeima oklijevao bi na bilo kojem jeziku. "Postoje stvari koje treba uiniti, ali ne znam koje su to. Znam samo da ih ti mora uiniti kako bismo preivjeli i kako, na kraju oluje, vie ne bismo bili dio konvoja." "Ne bismo bili dio...? Ne razumijem." De Aguilar ga je barem sluao - nije ga poslao natrag u kabinu s gutljajem laudanuma kojim e otjerati none strahove. "Ne smijemo se drati drugih brodova, u tome lei opasnost. Ako se uspijemo udaljiti od drugih, imamo anse. Gusara nema, ali u Novu panjolsku moramo stii sami, bez drugih koji bi nas mogli zadravati ili utjecati na nau prosudbu", ree Owen. "Da? Jednom sam rekao da e moda poeljeti postati kapetan mojeg broda. Nisam vjerovao da e to stvarno uiniti." De Aguilar je govorio zamiljeno, bez sebi svojstvenog otrog ponosa. "eli li mi rei kako zna sve to?" Sada je doao red na Owena da se zagleda prema moru. No- stradamus mu je rekao da je plavi srco-kamen smrtna presuda u pogrenom drutvu, ali taj mu koncept nije bio novost - vlasnici srco-kamena dobro su znali teinu tereta to ga nose tijekom stoljea i navikli su na nune varke. Ipak, la mu je sjela tee nego to bi htio i ostavila mu gorak okus na jeziku.

"Kao to sam ti jednom rekao, moj djed plovio je sa sir Edvvardom Howardom. Dok sam bio dijete, priao mi je o posebnom mirisu mora prije oluje - kao miris eljeza zagrijanog do bijelog usijanja pa stavljenog u vodu. Sada osjeam taj miris s lijeve strane pramca. Oluja e naii iz tog smjera. to se tie ostalog, usporedio sam tvoju natalnu kartu s kartom ovog trenutka i odredio na poloaj ovdje na oceanu najbolje to sam mogao. Trebao sam to uiniti mnogo prije, i duboko alim to nisam." Barem je taj dio bio istinit. Zatim nastavi s veim samopouzdanjem: "Podruje Sudbine za ovu no sada je u konjukciji sa Saturnom i u kvintilu je prema tvojem Podruju sudbine, koje lei u irokoj konjukciji prema tvojem Mjesecu. Kad bi oni bili u opoziciji, vjerujem da bismo poginuli u katastrofi. Budui da su u kvintilu jedan prema drugome, moe nas spasiti tvoja hrabrost i tvoj instinkt." De Aguilar se sada zagleda preko desne ograde broda. More ih je dugo vremena ljuljalo prije nego to je progovorio. "Moda e me jednog dana poastiti podijelivi sa mnom istinu. Za sada, vjerovat emo da dolazi oluja i probuditi Juana-Cruza i njegove ljude. Privezat emo jedra i upozoriti i druge brodove da uine isto. Ako se pokae da je uzbuna lana, poslije u okupiti posade svih est brodova kako bi im ispriao priu o svojem djedu koji je tako vjerno sluio pljakakog kralja Henrika, i pustit u ih da te bace s broda ako im se ne svidi tvoja pria." Cerio se dok mu je to govorio. To je moda moglo otkazivati da su te rijei izreene u ali. Brod se razbudio iznenaujue brzo. Juan-Cruz ve je bio napola odjeven, kao da ga je njegova natprirodna veza s de Aguilarom i brodom unaprijed upozorila. Lice mu nije pokazivalo nikakve emocije dok je sluao Owenovu izmiljenu priu samo je zavrtio povrijeenom rukom oko glave i bacio se na posao kako bi Aurora ispunila kapetanovu zapovijed. Za nekoliko trenutaka zaule su se zvidaljke i zastave su podignute na jarbole, jasno vidljive u noi obasjanoj mjeseinom. Sneni mornari razbudili su se. panjolski je potekao uz jarbole est brodova, proklinjui no i ludog Engleza i oprezno izbjegavajui kapetana. Cedric Owen nije mogao uiniti nita, pa se povukao u svoju kabinu i sjeo na svoj leaj. Plavi srco-kamen leao je pod pokrivaem njemu uz bok. Osjetio je novu

budnost u njemu, kakvu je mogao osjetiti kod lovakog psa na poetku nonog lova, svjestan da e pas osjetiti ivotinje koje on nee vidjeti sve dok mu ih ovaj ne donese, mekane i tople i mrtve. "Nikada od mene nisi traila neto to ti nisam svojevoljno dao, ali sada je u pitanju vie ljudskih ivota. Hoe li nas odvesti do kopna, kao to sam rekao?" upita Owen. Kamen mu nije odgovarao - nikada to nije inio, ali u plavetnilu njegova uma javio se neki obnovljeni mir, osjeaj daje skoro stigao na odredite, kao da je doao kui s dugog i napornog putovanja. Okrenuo se na bok i ispruio na svom leaju, gledajui mjeseinu koja je ulazila kroz pukotine na vratima. Nedugo zatim vjetar je poeo snanije udarati o jedra. Ingleborough Fell, Yorkshire Dales, svibanj 2007. Stf.i.i.a je bila sama na padinama Ingleborough Fella. Jedino DRUTVO PRAVILE SU JOJ OVCE I KAMENA LUBANJA. No je bila svjea, ali ne i hladna. Niti oblaka stvarale su tanke crte izmeu zvijezda. Visoko iznad, Fell Beck ulijevao je svoju crnu vodu u jo crnju rupu Gaping Ghylla. Kamen je bio lagan u njezinu ruksaku. Poela je razlikovati osjeaje koje je dobivala od njega. Ovdje, sada, ni ona ni kamena lubanja nisu bile u opasnosti. Niska staza pokraj potoka pretvorila se u uspon s lijeve strane. Lagano je koraala kroz visoku travu, a lubanja ju je poticala naprijed, kao to je inila otkad se probudila u hotelskoj sobi, dok su joj rijei Tonyja Booklessa neprestano odzvanjale u uima. Niti jedan kamen nije vrijedan da se za njega umre... Rijei ga se, Stella. Zaspala je sluajui ga i probudila se usred noi dok je njegov glas i dalje odjekivao. Lubanja se nije bunila - u njezinu umu nije bilo plave munje niti bolnog vritanja kad je ustala, odjenula se i odvezla du neosvijetljene ceste do parkiralita u selu na poetku staze. Sada se penjala, ispranjena uma, osjeajui noni zrak na koi i bolove u miiima od prethodnog dana koji jo nisu splasnuli. Ovdje, visoko iznad sela, zrak je mirisao po nonoj rosi, travi i ovjem loju. Zvuk vodopada pribliavao se. Sada je

koraala opreznije, testirajui podlogu. Pokuavala je osjetiti stupanj nagiba prije nego to bi se oslonila na stopalo. Ne elim ii tamo u tami... Yorkshire je bio njezin dom. Bila je u Ghyllu vie puta nego to je mogla izbrojiti, ali samo danju, kad je ruta bila jasna, a vodena para iznad grmljavine slapova jasno vidljiva. Nije namjeravala ui u jamu i postati posljednja rtva na popisu rtava lubanje. Ovce su joj se sanjivo sklanjale s puta dok je svladavala posljednji strmi uspon i prelazila na ravniji teren. Kosina i itanje vodopada dozivali su je. Na napola zaboravljenoj ogradi za ovce zastala je i zakoraila unatrag. Ispred "njenih nogu vritina je naglo ponirala. Fell Beck padao je u golemi prostor pilje ispod nje. U svijetu sivila i dubokog, usisavajueg crnila sjedila je na padini travnate zemlje, podalje od ruba jame. Pred njom je vodopad podizao vodenu paru prema zvijezdama, jedinom srebrnom detalju. Izvadila je kamenu lubanju iz ruksaka i prvi je put primila u ruke otkako je sjedila i drhtala u katedrali zemlje, dok joj je prvi plavi bljesak proimao mozak. Sada je bila mirnija. Sloj vapnenca malo se stanjio i izglaao trljanjem u njezinoj torbi, tako da su joj komadii ostali u rukama. Svjetlost zvijezda stvarala je blijede sjene. Kaiprstom je pratila obrise oiju i usta i nejasan nosni trokut. Pod ovim svjetlom, sjenovita i bijela, dovoljno je sliila Kitovu izgrebenom slomljenom licu da mrzi nju i unitenje koje je izazvala. Glas Tonyja Booklessa aptao joj je kroz um vode. Nosi previe krvi. Rijei je se... A ipak... Bilo je teko liiti se strasti s kojom je prvi put uhvatila kamen. ak i pod vodom, promrznula i zamalo utopljenica, imala je snaan osjeaj povratka kui, dobrodolice, davno stvorenog pakta koji je zaboravila i tek ga se sada prisjeala. Tragovi toga ostali su u otrini njezinih osjeta. Noni povjetarac zasuo joj je vodenom parom nadlanice i lice. Otrgla je vlat trave i poela je vakati. Slomljena peteljka kakljala joj je jezik. Otar, sladak biljni sok natjerao joj je slinu u usta. Stella je sklopila oi i potraila prisutnost srco-kamena, nekakav smisao koji bi joj mogao objasniti i ublaiti smrti koje su ga okruivale. Bila je uz nju tijekom cijelog uspona. Iz nekog nepoznatog razloga, sada je nestala, ili je bila tako tiha da je nije mogla osjetiti.

Opet je otvorila oi. Zbog igre svjetlosti, uini joj se da je Kitovo lice promatra iz bijelog vapnenca, slomljeno i odsutno, plastino poput lutke. Glas Tonyja Booklessa grmio je iz vodopada, a ovaj ju je put prolazna sjena podsjetila na ovjeka koji je u pilji proao ispod njezinih stopala namjeravajui ubiti Kita. Um joj poskoi od tog prizora jer se tijelo nije usudilo. Rijei ga se! Gaping Ghyll zijevao joj je pod nogama. Fell Beck imao je najdublji pad od svih vodopada u Britaniji: kroz pilju, a zatim kroz podzemno okno kojeg su se pribojavali ak i speleolozi - ronioci. Odvagnula je teinu kamene lubanje u rukama, a zatim je podignula da je baci. Plava munja u njezinu umu bila je tako daleka, tako umorna, stara i iscrpljena, kao da je gotovo istroila sve svoje rezerve dozivanja. Ilije moda bila mlada, poput janjeta koje je ovca ojanjila u hladnoi zimske noi i koje je blejalo do iznemoglosti jer nije nahranjeno. Stella spusti ruke. Neoekivano njeno prigrlila je kamen uz trbuh, osjeajui grubi vapnenac kroz svoju tanku majicu. Srce joj je udaralo za njega, kao to je prije toga udaralo samo za Kita, ali na drukiji nain - nikada nije eljela zatititi Kita tako kako je eljela zatititi ovaj komad prljavog vapnenca. "Trebali bismo te oistiti, obnoviti", ree naglas. Plava iskra zatreperi i uhvati se jae, poput svijee osloboene propuha koji je prijetio da je ugasi. Drei je uza se, Stella ustane i ogleda se. Zora je rudila. Ovce su se budile. Nebo je bilo svjetlije nego prije. Gaping Ghyll zijevao je jo mranije, a voda je padala jednako brzo. ekali su je s istom drevnom inteligencijom koju je posjedovao i kamen koji je drala. Instinkt joj je govorio da ih mora nahraniti. Ona odloi kamen u svoj ruksak, zamotan u runik, pa potrai kamen iste veliine i oblika u tlu to su ga ovce izrovale. Traila je u irokom krugu, preko iane ograde i po vritini, sve dok nije pronala to je traila i donijela to natrag. Kad se vratila, na zelenoj vritini ve su se pojavile boje, a u vodopadu je mogla razaznati nijanse srebrne. Samo je jama bila iste vrtoglavo crne boje. Dok se sunce uzdizalo iza nje i bacalo sjenu preko vode, Stella zakotrlja kamen koji je pronala usred jame.

Nestao je jezovito brzo. Malo poslije zaula je kako se kamen lomi. "Bravo", ree Tony Bookless iza njezinih lea. "Nisam bio siguran hoe li uspjeti." Ukoila se. Popeo se uz uspon. Njegova sjena spojila se s njezinom i produila je, tako da su njihove glave padale na jamu. "Sanjala sam Kita. inilo se kao da je kamen... morao doi ovamo." U jednom kutu njezina uma stvar koja je postala dio nje, zadravala je dah, ekajui. "uo sam te kad si ustala. Nisi se vratila, pa sam pomislio da treba pomo." "Hvala ti." Vratila se u la, ali sad je na to nije natjerao kamen. Nije osjeala aljenje zbog toga. Na Aurori, koja plovi sama kroz Karipsko more, na pola dana udaljenosti od Zame, Nova panjolska, listopad 1556. MIRNO MORE PROSTIRALO SE NA SVE STRANE. PRVI PUT U TJEDAN DANA nakon oluje Aurora se usudila podii jedra, i plovila je s lakoom, tjerana vjetrom. Zrak je oivio od itanja valova na pramcu i lepr- anja jedara na tri jarbola i treperenja uadi i potpornja. Negdje u daljini uo se dug, samotan krik morske ptice. Cedric Owen ustao je prije zore i stao leima okrenut prema prednjem jarbolu, tako da mu je povjetarac tjerao kosu s lica. Ispod njegovih nogu pramac se sputao i uspinjao u mirnom moru, aljui zapjenjene valove prema krmi. No je bila kao i prvog dana oluje, ali sada su plovili sami. Ispred i iza njih nije bilo drugih brodova. Kao to ga je plavi srco-kamen i upozorio, Aurora se odvojila od ostatka konvoja u kaosu vjetra i kie koji je rastrgao barem jedan od preostalih brodova. Posada Aurore vidjela je samo jedan brod kako tone - ostali su se izgubili u gustoj kii i divljem, vrtlonom vjetru. Protiv zdrava razuma, de Aguilar je proveo dva dana plovei u krug nesigurnim morem, traei neki trag zastave ili jedra ili, to je jo vanije, ive ljude meu olupinama koje su poigravale u valovima u sve manjim komadima. Bookless podigne mobitel. "Upravo su me zvali iz bolnice. Kit se osvijestio. Pitao je za tebe. Hoe li poi sa mnom k njemu?" Nakon to nisu pronali nita i nikoga, pod naletom vjetrova koji su prijetili da e im iupati jarbole, napokon su, oklijevajui, krenuli prema zapadu. Nisu znali trae li drugi brodovi njih na isti

nain, ili su pali pred bijesom oluje. Svaki ovjek na brodu osjetio je odvajanje mnogo snanije nego prije est tjedana, kad su tek zaplovili iz luke u Sevilli. Samotna plovidba bila je neto drugo, kao kada ovjek hoda rubom litice pod udarima vjetra, bez sigurnosne ograde. U poetku je osjeaj izolacije uznemiravao Owena, ali to se promijenilo nakon tjedan dana mira i sigurnog de Aguilarova upravljanja brodom, pa je Owen sada osjeao uzbuenje i slobodu samoe i htio je da to nikad ne zavri. Samo je plavi srco-kamen htio vie. Njegovi poticaji probudili su ga prije zore i doveli ga na ovo mjesto pod jarbolom, gdje je mogao gledati preko crne praznine mora i neba prema nedefiniranom obzoru na kojem su se spajali. Nikada prije nije tako potpuno doivio no. Tamna svjetlost granice obzora nestala je, spajajui more i nebo. Beskrajna zvijea odraavala su se u oceanu i uzdizala natrag prema nebu, tako da su tokice svjetla okruivale Owena u beskrajnoj tami. Razliku je primijetio samo na jednome mjestu: naprijed i malo ulijevo, vidio je u daljini svjetlost naranastiju od zvijezda, koja je povremeno treperila poput plamena. Gledao je to i pitao se o emu je rije, kad se crnina razbila i prva se otrica sunevih zraka pruila po vodi. On je jedini svjedoio onom neprocjenjivom trenutku kad je more napustilo mranu tajanstvenost noi i otvorilo se prema zasljepljujuem plavetnilu i zlatu zore. Ljepota tog prizora bila je bolna. Budui da nije imao osjeaj za boga kojeg bi tovao zbog njegove dobrote, Cedric Owen slijedio je svoju cjeloivotnu naviku i otvorio srce da bi zahvalio plavom kamenu koji ga je doveo ovamo unato svim nedaama. "Vrijedilo je, samo zbog ovoga, zar ne?" Mekani panjolski zauo se s njegove lijeve strane, gdje nije bilo zore. Fernandez de Aguilar uvijek je tiho koraao svojim brodom. Owen se trgnuo i smirio i otkrio da mu nije ao to je podijelio taj trenutak. "Kad bih umro sada, nakon to sam ovo vidio, ne bih imao osjeaj da je moj ivot zavrio prerano." De Aguilar blago kljocne zubima u znak prijekora: "Trebao bi paziti na svoje rijei. Ne treba olako zazivati smrt. Jesi li znao da emo do veeri stii do kopna?"

"Tako sam i mislio. Zna li kamo idemo, sada kad nas je oluja toliko skrenula s poetnog kursa?" "Bio bih lo kapetan kad ne bih znao kamo sam doveo svoj brod." Naslonjen leima o jarbol, panjolac sklizne dolje, povlaei pete i pritiui koljena o prsa. Bio je u najobinijoj odjei u kojoj ga je Owen ikada vidio: bijeli repovi koulje padali su mu niz arape, rukavi su mu bili raireni, kao i ovratnik. Jo je pazio na slomljenu ruku, ali zavoji su bili tanji nego prije. Ovven je vjerovao da e ih skinuti do kraja mjeseca. "Trebali smo se iskrcati u Campecheu", ree de Aguilar. "On lei sjeverno odavde, du zapadne strane poluotoka. Vie nemamo dovoljno hrane i vode da stignemo tamo, pa smo umjesto toga krenuli prema gradu to ga je moj praujak nazvao Tulum, po golemu zidu koji ga okruuje. Domoroci ga zovu Zama, to znai zora, a vjerujem da smo upravo otkrili zato. Nou oni koji ive ondje uvaju obale i upozoravaju brodove na stijene. Ako pogleda preko pramca, s lijeve strane, podalje od sunca, moe vidjeti vatru koja gori na tornju okrenutom prema moru." "Dakle, to je vatra? Pitao sam se to je to. Nisam mislio da bi divljaci mogli shvatiti koncept svjetionika." "Prema onome to sam uo, oni shvaaju mnogo toga to ne moe ni zamisliti. Kralju odgovara da ih prikazuje kao primitivce koje moemo s lakoom prezirati. Moj praujak doao je ovamo smatrajui ih neukim grubijanima, dostojnima jedino toga da budu robovi velianstvenom kranskom svijetu. Njegov prijatelj, Gonzalo de Guerrero, prvi je shvatio koliko je to pogreno. Trideset se godina borio uz domoroce protiv panjolske." "A ti ih ipak eli podiniti?" De Aguilar odmahne glavom. "Nikako. Dolazim da bih obogatio i sebe i njih u novom svijetu koji e unititi stari. Oni koje naziva divljacima nisu glupi. Obojili su cijeli svoj grad u krvavo crvenu boju kako bi upozorili susjede da ih ne napadaju, a svoje obale uvaju zahvaljujui genijalnim inenjerskim dosjetkama zbog kojih bi nai arhitekti zaplakali od zavisti. Svjetionik iju si vatru vidio nije tek jednostavan stup poput onih koji prekrivaju obale Engleske i panjolske, nego piramida kvadratnih stranica, koja je veliinom i ljepotom ravna bilo kojoj od naih katedrala. Reljefi i murali sloeniji su od egipatskih, a njihovi zapisi jednako su

nam nerazumljivi kao i crtei na zidovima piramida. No divota je to su ti ljudi ivi i mogu nas poduiti znaenju svojih zapisa i reljefa, dok je sva egipatska spoznaja izvan naeg dohvata." "A hoe li nas poduiti? Ili e nam ponuditi rat, kao to su uinili Hernanu Cortesu?" De Aguilar iskopa trunku praine ispod nokta na prstu, podigne pogled i ree: "Nadam se da nee ponuditi rat, ali ne mogu biti siguran. Zama stoji na rubu oceana i okrenuta je prema istoku, tako da njezini graani svakog jutra gledaju ono ime smo mi tek sada blagoslovljeni. Htio bih povjerovati da svakodnevno kupanje u svjetlosti izlaska sunca poput ovoga ljude okree razmiljanju i poljodjelstvu, a ne ratu, ali moda grijeim." "U sluaju da nisi u pravu bolje nam je da u potpunosti iskoristimo ono to imamo." I Ovven je skliznuo niz jarbol i okrenuo se prema suncu. Nagnuo je glavu unatrag i sklopio oi usmjerene prema poznatoj plavoj boji neba. ire, prostranije, unutarnje plavetnilo srco-kamena rastegnulo se i dobilo crvene nijanse na rubovima, vrlo malo, ali dovoljno da ga upozori. Ovven sklopi oi. "Kako god bojili svoje zidove, mislim da nam domoroci nisu jedina opasnost." "Nisu. Ako su moje informacije tone, u Zami postoji sveenik koji zaostaje samo za biskupom Yucatana u elji da dovede inkviziciju u Novu panjolsku. On je jezuit koji se pribojava rasapa majke crkve u Europi, gdje Nijemci, Nizozemci i Englezi pljakaju samostane i kradu zlato. eli napuniti crkvene kovege blagom iz Novog svijeta. Naravno, nije to rekao otvoreno - u svojim pismima pie da eli privesti poganske due Bogu i tako ih spasiti od vjenosti paklenog ognja. Da bi to uinio, svima kojima je to potrebno priutit e privremeni oganj na lomai." Zavlada stanka. Owen je zauo utanje tkanine kad se de Aguilar okrenuo prema njemu. Zatim je zauo tih, elokventan glas: "Trebao bi biti oprezan, prijatelju moj. Mnogi od onih koji su umrli nisu u vatre krvnika sa sobom ponijeli neto poput lubanje od istog kristala." Nije bilo nikakva upozorenja. Owen otvori oi i zagleda se u nevjerojatno plavetnilo neba. "Koliko ve dugo zna?" upita nakon nekog vremena.

"Skoro tjedan dana. Ako se sjea, prije drugog, teeg udara tajfuna imali smo jednu mirnu no. Ispriao sam se i otiao s veere. Ne oekujem da mi oprosti, ali mora znati da ne mogu riskirati vodei svoj brod i ljude na neplanirani put u slabo mapirano podruje ako ne znam zbog koga ili ega to inim." "I tako si otiao u moju kabinu i potraio kamen?" "Leao je na otvorenom i ekao da ga pronaem. Nisam ga dotaknuo - takvo to bilo bi svetogre - ali osjetio sam dobrodolicu koju sam prije doivio samo od Gluhog Pedra, koji me poduio svemu to znam o moru i koji me jo uvijek doekuje poput voljenog unuka kad god ga posjetim." Owen lagano okrene glavu kako bi ga bolje vidio. "Svi ljudi koje sam upoznao, izuzevi Nostradamusa, bojali su se kamena ili ga eljeli posjedovati. Jesi li ti jo jedna iznimka, ili je lubanja izgubila mo upravljanja ljudskim umovima?" Zavlada tiina u kojoj se ulo samo pljuskanje valova po brodskom trupu. "Kad bih imao enu iznimne ljepote i mudrosti, u kojoj bi ti vidio sve za ime si ikad udio u eni, bi li mi je htio oduzeti?" upita De Aguilar. "Ne bih od tebe uzeo nita, osobito ne slobodno srce koje je dragovoljno darovano tebi." "Zato onda i ja ne bih postupio tako? Kamen je oito tvoj, na sve naine. Nije stvar u tome da mi nije poeljan - izabrao sam da ga ne elim." "Tvoj integritet posramio me. Ti si kapetan ovog broda i dugujem ti svoj ivot. Povrh toga, vidio sam kako postupa prema svojim ljudima i potujem svaki aspekt onoga to ini. Ne bih krio to znanje od tebe, ali..." "Ali teko je znati komu moe vjerovati, znam ja to. A moda nisi htio tako opteretiti prijatelja?" Owen nije razmiljao o Fernandezu de Aguilaru kao o prijatelju, niti je smatrao da ovaj razmilja o njemu na taj nain. Sada, kad je to izgovoreno i nakon svega to se upravo dogodilo, vidio je da je njihovo prijateljstvo stvarno, i mogao je pratiti njegov rast kroz niz nevanih ali smislenih i potenih razgovora, kroz spor, kultivirani rast njegova potovanja. Kao to se neko pribojavao, popustio je nastojanju da se pridobije njegova naklonost, i nije to poalio. "Zato si to uinio?" ree Ovven - i bio je zahvalan to se de Aguilar nije pravio da ne razumije.

"Spasio si mi ivot, nije li to dovoljan razlog?" panjolac slegne ramenima. "Na povrini izraava naivnost kojoj je lako povjerovati, no ispod toga krije se snaga koja vrijedi tucet tatina." "Nikada te neu voljeti kao to mukarac voli enu." "To znam. Ne bih to ni traio od tebe, pa ak ni elio - i ja u jednog dana pronai enu. No postoji i bliskost umova mukaraca podjednake smjelosti koja je moda i jednako vrijedna kao spajanje mesa, a moe potrajati due od arobnih dana tjelesne ljubavi. Nadao sam se da bismo mogli podijeliti takvo prijateljstvo i da e pritom otkriti da mi moe ispriati onoliko o povijesti svojeg plavog kamena koliko smatra sigurnim." "Mogao bih... zaista, mogao bih." Ovven poloi ruke na lice. Nije imao pojma koliko je u tom trenutku izgledao mlado i nesigurno. "Cijeli ivot proivio sam nosei teret tog kamena. Volim ga i volim sve to on donosi, ali ne bih taj teret olako prepustio drugome, osobito ne ovjeku do kojeg mi je stalo. A opet... te veeri, kad sam doao objedovati, nisam ga ostavio na otvorenom - sakrio sam ga kao i uvijek." "Kamen mi je dopustio da ga vidim?" "ini se da je tako." Zavlada tiina, naruena samo zvukovima probijanja broda kroz vodu i morskih valova. Opet su se zauli krikovi morskih ptica, uporniji nego prije. Same ptice bile su blijede toke na obzoru. De Aguilar posegne u koulju i iz unutarnjeg tajnog depa izvadi neto zlatno. "Sveenik u Zami zove se otac Gonzalez Calderon. Po svim pria-ma, ovjek je fanatik koji uiva u boli drugih i vjerujem da u njegovoj nazonosti moramo biti vrlo oprezni. U najmanju ruku, moramo se praviti da smo Boji ljudi. Ako te ne vrijea previe, moda bi mogao prihvatiti ovo?" Maleno zlatno raspelo vrhunske izrade visjelo mu je s prstiju. "Pripadalo je mojoj majci", ree Fernandez de Aguilar jednostavno. "Ali moe ga nositi i mukarac." Sunce je obasjalo kri koji se polako okretao na svjeem povjetarcu i pretvorilo ga u maleni izvor svjetlosti, puno snanije nego to bi odraavao metal od kojeg je bio izraen. Cedric Owen posegne prema njemu, a plavi kamen, koji je zazirao od svakog drugog religijskog artefakta, protiv ovoga nije imao nita. "Hvala ti", ree Owen. "Bit e mi velika ast."

NA MIRNOME MORU KOJE JE SVJETLUCALO POD PODNEVNIM SUNCEM, Aurora je polako klizila u malenu prirodnu luku ispod grada zvanog Zama zbog pogleda koji se iz njega pruao na svitanje dana. Visoke bijele litice od vapnenca stajale su kao uvari istoe, privlaei ih u grad velianstvenog krvavo crvenog kamena. Grad je s triju strana bio okruen zidinama, dok je s etvrte stajao golemi, crveni, piramidalni toranj koji je bio svjetionik. Ljudi su se na brodu poredali uz ogradu od pramca do krme. Olovom namoenim u mekani vosak mjerili su dubinu i ispitivali narav morskog dna pod sobom. tafeta tihih glasova slala je izvjetaje de Aguilaru, koji je stajao s Juan-Cruzom za kormilom: "Lijeva strana, krma, trei ovjek, pet fatoma, pijesak."; "Lijeva strana, pramac, etvrti ovjek, etiri i pol fatoma, nema pijeska, vjerojatno kamen"; "Desna strana, pramac, prvi ovjek, tri fatoma, alge i blato." Iz takve nesigurnosti, oprezno se kreui pedalj po pedalj, kapetan je doveo svoj brod na mjesto gdje ga je mogao sigurno usidriti i spustiti amac u kojem e se on i njegovi najblii suputnici iskrcati na obalu. Njihov dolazak nije bio neoekivan. Tijekom posljednjih sati, otkad su ugledali luku, vidjeli su i sve vee mnotvo domorodaca koje ih je ekalo. Ljudi su bili odjeveni u jarke boje poput ptica, s mnogo zelenih pera zabodenih u vrhove slamnatih eira, tako da je Cedric Ovven, koji je predugo bio na moru, zamiljao da su to ene koje nose robu za trgovinu. No ubrzo je prestao s takvim matarijama. Kad su se pribliili, bilo je jasno da ih ekaju mukarci, te da su predmeti koje nose - oruje. Barem dvanaest mukaraca u prvom redu nosilo je puke, i inilo se da se znaju sluiti njima. Ostali su uglavnom nosili koplja ili duge drvene toljage crnih rubova. "Zovu ih maquahuilts", rekao je de Aguilar tiho. Stajao je pokraj Owena na pramcu amca s namotanim uetom u ruci, spreman da iskoi na obalu. Iza njega je est ljudi veslalo uvjebanim, usklaenim pokretima. "Moj praujak opisao ih je kao najbolje runo oruje koje je ikada vidio na djelu. Izraeni su od tvrdog drveta s otricama od obsidijana na rubovima. Ratnici Maja nisu krupni ljudi, pa udaraju drei ih objema rukama, to im daje vei zamah i snagu. Pedru de Moronu, koji se borio s Cortesom, jedna takva toljaga jednim je udarcem odrubila konju glavu. Cortes je ponudio eljezne maeve domorocima koji su preli na njegovu stranu,

ali oni su vjerovali da je njihov obsidijan otriji i vri. Mrtvi konj dokazao mu je da su govorili istinu." "A sada ekaju da dokau to i nama", ree Cedric. "Teko ih je prebrojiti dok su tako nagomilani, ali rekao bih da ih je barem triput vie nego nas, a ne ini mi se da nam ele dobrodolicu, ma koliko njihova odjea i perje bili areni." De Aguilar mirno kimne glavom. "Onda emo umrijeti brzo, nakon to smo vidjeli osvit zore. No to mi se vie svia od alternative. ovjek koji se sada probija izmeu njih, odjeven u crno i s obiljem srebra oko vrata, otac je Gonzalez Calderon. U njegovoj nazonosti moramo se nadati da e nam, ako im se ne svidimo, darovati domorodaku smrt brzim crnim kamenom, a ne europsku smrt muenjem i vatrom. to kae tvoj plavi kamen?" "Da je blizu doma. Jedva eka da izae na kopno", ree Owen, koji je zbog neobuzdanog pjevuenja u glavi imao potekoa s raz-miljanjem. "Ne kae mi nita o tome kako e nas doekati kad ga odnesemo tamo. Hoe li ti dobaciti ue sveeniku?" "Tko drugi?" upita de Aguilar cerei se. "Gledaj paljivo i ui kako se njeno razgovara s domorocima." Drveni dok bio je tako nov da se na njega jo nisu popeli priljepci. Sveenik u crnoj halji stajao je na njegovu rubu i prilino spretno uhvatio ue koje mu je baeno. Dva domoroca stajala su na korak ili dva iza njega. Jedino su oni od svog svojeg naroda imali hlae i koulje od obine, neobojene tkanine i nisu bili naoruani. Sveenik se nagnuo unatrag i napeo ue. amac dopluta do doka i udari o njega, a tada Fernandez de Aguilar iskoi na drvene daske. Stajao je tako, lagano se ljuljajui, kao da ga jo uvijek pokree more. Zatim, ispred svih njih, izvede najdublji, najsloeniji naklon to ga je Cedric Owen ikada vidio. "Gospodine, predstavljam vam sebe, Fernandeza de Aguilara, beznaajnog brodskog kapetana, a sa sobom vodim senora Cedrica Owena, naeg brodskog lijenika i vrlo otroumnog astrologa. On dolazi s preporukom francuske kraljice glavom, Katerine de Medici. Preporuujem ga vama i vaim prijateljima. Vi ste, naravno, otac Gonzalez Calderon, sveenik majke crkve u Zami u Novoj panjolskoj. Upravo smo jutros razgovarali o vama i o tome koliko e vam biti drago da upoznate naeg cijenjenog putnika. ekajte, postavit emo dasku, tako da dobri lijenik moe izai na kopno."

"Ne." Zavlada tiina koju se ak ni galebovi nisu usudili naruiti. Sveenik je bio pravi bik od ovjeka, irokih lea i trbuha, i sve su to bili miii. Imao je debeli vrat s nekoliko slojeva brade. Preko njegovih irokih prsa prekrivenih crninom lealo je raspelo od neo-braenog srebra, najvee i najtee koje je Cedric vidio u ivotu. Njegova rije zaustavila je cijelu luku. Praen pogledima svih ljudi na amcu, brodu i kopnu, namotao je ue u ruci i bacio ga pod noge Cedricu Owenu. Podigavi glas tako da ga svi mogu uti, on ree: "Morate znati da smo imali epidemiju velikih boginja. Prola je, ali prije toga Bog je uzeo sebi vie od polovine mukaraca, ena i djece naega grada. Stoga smo oprezni od pridolica koji bi nam mogli donijeti istu bolest, ili neto gore. Moe li mi se va toliko cijenjeni lijenik zakleti u ime Boje da ne donosite takvu bolest?" Sveenik se obratio de Aguilaru, ali njegov pogled, koji je poivao na Owenu, bio je uaren i gnjevan, kao da su mu boginje obuzele mozak. Iznenadni vrisak u glavi imao je drukiji prizvuk od svih koje je Ovven dotad uo. Pokuavajui mu izbjei, bacio je pogled iza sveenika u crnoj halji na dvojicu domorodaca koji su stajali iza njega... ... i zastao zato to nije mogao razmiljati. Dva ovjeka iza sveenika bila su odjevena u obine hlae i koulje od neizbijeljena pamuka. Obojica su bila svjee izbrijana, irokog lica i jo irih oiju, guste crne kose koja im je padala ravno na ramena. Mukarac s lijeve strane poigravao se malenim drvenim kriem na prsima i nezainteresirano gledao Auroru i njezinu posadu. Mukarac s desne strane zurio je ravno u Cedrica Owena - a kroz njega, u plavetnilo srco-kamena. Owen nikada prije nije bio otkriven tako brzo i tako izravno. Otar vjetar rezao mu je meso, kao da mu je strgnuo odjeu i odnio i pola koe sa sobom. U dugoj paralizi trenutka shvatio je da ovaj domorodac, u uspo-redbi sa svojim sudrugom, ima stav i dranje ratnika. iroki cik-cak oiljak, koji je izgledao kao daje nainjen namjerno, sputao se niz njegov lijevi obraz. Pogleda prikovanog na Ovvena, ovjek poloi dva prsta preko oiljka pa okrene glavu.

Kad je skrenuo svoj istraivaki pogled, vrisak u Ovvenovu uhu gotovo se posve utiao. Opet je mogao uti zvukove iz vanjskog svijeta, prije svega sveenika koji je govorio: "Senor Owen? Vi ste lijenik i kartograf. Moete li se zakleti pred Bogom da va brod ne nosi nikakvu bolest?" Sveenik je bacao sjenu poput planine. Bilo je lake promatrati njega i njegovu krupnu tjelesinu i razmiljati o prijetnji koju predstavlja i tako zaboraviti da ga je divljak s oiljkom na licu jednim pogledom skinuo do gola i opet odjenuo. ekali su njegov odgovor. "Ne", ree Cedric Owen. "Ne mogu obeati nita, a zasigurno se ne bih zakleo u ime Boje. Mogu samo rei da sam s tim ljudima proveo na moru dva mjeseca i da nije bilo nikakvih bolesti osim uobiajenih tegoba s unutarnjim organima i jednog sluaja iaenog ramena kad se ovjek predugo drao za ue. Mogu rei da smo zastali u Panami kako bismo se opskrbili hranom i vodom, i da smo na brod uzeli domorodakog mladia koji se htio okuati u pomorstvu. Vjerujem da bi, da na brodu postoji kakva bolest, on ve obolio. Isto tako, da je on donio sa sobom kakvu bolest, mi bismo do sada oboljeli. U tom smislu zaklet u se kako god elite da nisam vidio nita to bi upozoravalo na bolest, ali nita vie od toga. Ako nas elite vratiti na more, s naim spremitima punima oruja i baruta, olova i elika, moete to uiniti. Siguran sam da e nas podanici kralja Filipa u Campecheu doekati dobrodolicom." Nije planirao nita od toga. Rijei su mu same izlazile iz usta i uo ih je u isti trenutak kad i ostali, s jednakim iznenaenjem. Fernandez de Aguilar dobaci mu zapanjeni pogled, koji je postao zamiljen kad je sveenik nakrivio glavu kao da se moli, a zatim rekao: "Dobro reeno, Englezu. Da si se zakleo pred Bogom da su tvoji ljudi isti, dao bih vas pobiti i zapalio bih va brod na otvorenome moru. Unitili bismo i dok, kao to smo bili uinili s posljednjim koji nam je donio zarazu." "I to bi bilo uzalud", ree Owen. "Dovoljno ste se pribliili de Aguilaru da postanete izvor zaraze kad bi on zaista nosio bolest. Vratili biste se meu svoje ljude i proirili poast kamo god poli." "Ali ja se uope ne bih vratio meu njih. Moj slubenik, Diego" - mahnuvi rukom pokae domoroca s oiljkom na licu - "dobio je zapovijed da preree vrat meni, pa sebi. Domingo" - prstom pokae

tieg od dvojice slubenika - "on bi se utopio jer izabrao je takvu smrt. Kad bismo mi nestali, drugi red ratnika vatrenim bi strijelama zapalio va brod. Niti jedno dijete nee rado ubiti svojeg oca, ali oni bi me ubili na moju zapovijed - vjerujem u njih." Owen je vidio kako se izraz Femandeza de Aguilara izotrio. "Ovi ljudi smatraju vas ocem?" upita on. Lice Gonzaleza Calderona bilo je neitljivo. "Ja sebe smatram njihovim ocem pod Bogom", ree on. "Vjerujem da e vam, ako im kaem da ne nosite boginje nego darove i znanje koji e nam pomoi da nadoknadimo gubitke, dopustiti da pristanete sa svojim brodom, J Ono to e se dogoditi nakon toga, u Bojim je rukama. Ne mogu ! vam jamiti sigurnost nita vie nego to va lijenik moe jamiti zdravlje vaih ljudi." Bedeov koled, Cambridge, lipanj 2007. Jedna peteljka bijelih ljiljana, zaostala od vjenanja, krasila je NISKI STOL OD JASENOVINE U KITOVOJ "RIJENOJ" SOBI. Naime, zahvaljujui tudorijanskoj graevinskoj vjetini, vie od pola sobe visjelo je nad rijekom amom. Kroz prozore s tri strane ulazila je svjetlost jarkog ljetnog sunca. Zelena rijeka tekla je ispod sobe. Kroz otvoreni se prozor miris gotovo ustajale vode mijeao s kratkotrajnijim, arenijim mirisom cvijea razbacanog po sobi, koje su prijatelji poslali kako bi Kitu zaeljeli dobrodolicu iz bolnice. Budui da su mu bili prijatelji, bili su dovoljno razumni da ne budu ondje na dan kad se vratio kui. Stella mu je pomogla da izae iz vozila hitne pomoi na dvjema takama i da se popne-uz stubite do irokog, osvijetljenog prostora koji je nazivao svojim domom. Stajao je ljuljajui se kod stola s cvijeem; pozornost mu je privukla rijeka koja je tekla pod prozorom. Zeleno-siva voda sporo je tekla, a zbog bljeskanja zraka nad rijekom i trikova svjetlosti i stakla, uinilo mu se da vei dio sobe viri nad vodom, da soba sama lebdi - "izmeu neba i vode", kao to su tudorijanski graditelji i eljeli. Okrenuo se oko sebe, gledajui nebo i tanke pramenove oblaka, i sparuenu travu Midsummer Commona, napuenu rijeku, prepunu turista u amcima i zakanjelih studenata koji slave polaganje ispita, savreni travnjak izdvojenog Lancastrian

Courta, s bronanom statuom monarha Plantageneta, iji je sin osnovao Bede u znak zahvalnosti i sjeanja na oevu pobjedu nad Francuzima kod Crecyja 1346. Stella je gledala Kita kako se vraa svojoj sobi, i samome sebi, i sjeanju na ono to je bio i to je postao. take su mu se zaustavile. Pogledao ju je svojim zelenosmeim, nemirnim pogledom, punim novih strasti koje nije mogla proitati. "Sjeam se ljiljana", ree on. "Kit..." Nije se mogla pokrenuti. Znoj joj se hladio na stranjem dijelu vrata. Od trenutka kad ga je doekala u bolnikom dvoritu, bio je hladan i povuen i drukiji od ovjeka kojeg je mislila da poznaje. Sada je vidjela kako se priprema rei joj neto to ona nije eljela uti. Lice mu je bilo nalik na Harlekinovo: na jednoj strani puno zelenih masnica i ukoeno, a na drugoj bijelo i pokretno. Natjerao se nasmijeiti joj se tom polovicom. "Trebala bi me ostaviti - sada, dok su nam sva sjeanja jo uvijek lijepa." Njegov ugodni duboki glas bio je izlomljen i prelijevao se preko rubova. uo je to i mirnuo. Nije skretao pogled s njezinih oiju. "Nemoj..." Plakala je, premda je samoj sebi obeala da nee. "Neu otii. Ne moe me natjerati." "Mogu te zamoliti. Zbog nas oboje." "Ne misli to stvarno. Oenio si se mnome prije manje od mjesec dana; ja sam se udala za tebe. Ovo nije vrijeme za odustajanje." On se namrti i odmahne glavom. Nesigurnim rukama drao je take. eljela mu je prii i uhvatiti ga, pronai mu stolac, posegnuti za elektrinim invalidskim kolicima i pripremiti ih za njega, sjesti i spavati i osjeati se kao kod kue i ne brinuti se. Nije mogla uiniti nita od toga dok ne utvrde budunost u koju su oboje mogli vjerovati. Tijelo mu nije reagiralo onako kako je htio. Slegnuo je samo jednim ramenom. "Ne elim biti s tobom kao manje ovjek nego to sam bio." "Boe, Kit..." Obrisala je lice nadlanicom i potraila rupi u depu svojih kratkih hlaa. On nije bio ono to je bio nekada, to je bilo nepobitno. Ipak, nije bio onako loe kao to su bolniari mislili nakon prvog pregleda. injenica da je mogao hodati bila

je udo moderne znanosti i svje-doanstvo terapeutske vrijednosti intravenoznog deksametazona, primijenjenog u dovoljnim dozama da utopi slona - tako joj je barem rekao lijenik iz jorkirske bolnice, i jo jednom, paljivo birajui rijei, tim neurologa iz Addenbrookea u Cambridgeu. Oni su proveli vlastite preglede magnetskom rezonancijom i CT-om i zakljuili da su im poslali pogrene snimke, ili da su bogovi speleologije bili nevjerojatno dobrostivi to su doktora Christiana O'Connora probudili iz kome tako brzo i s tako malo oteenja. No nisu mogli nastaviti s udima i vratiti joj ga posve izlijeenog. Poslali su ga kui napola zdravog. Bio je sklon tome da zaspi bez upozorenja, mogao se smijati samo s pola lica, nije mogao posve pokretati lijevu nogu, a samo se djelomice sluio lijevom rukom. Poslali su ga sa takama i invalidskim kolicima i s reimom fizioterapeutskih vjebi kako bi se neim zabavljao i kako bi se moda nastavio kretati prema ozdravljenju. Smatrali su da bi s vremenom mogao odbaciti jednu od dviju taka. Nisu mogli biti sigurni hoe li ikada normalno hodati ili trati, i hoe li mu se ikada pojaviti osmijeh na gotovo plastinoj bezizra- ajnosti lica nastaloj zbog paralize koja mu je pogodila lijevu stranu tijela. Nisu znali ni hoe li se ikada prisjetiti katedrale zemlje ili lubanje od bijelog vapnenca koju su ondje pronali, ili tranja i puzanja niz ispust s dvjema svjetiljkama i pada koji je uslijedio nakon toga, i hoe li to biti dovoljno jasno da uvjeri vieg inspektora Fleminga da ponovo otvori istragu o pokuaju ubojstva. U tom trenutku jedva se sjeao pojedinosti s vlastitog vjenanja. Sjeam se ljiljana. Samo su mu oi bile zaista ive. Nikad ih nije mogla do kraja pro-itati, ali u njima je uvijek bio bistar, otar humor koji ju je privukao u njegov ivot. Sada su one bile titovi koji su je drali podalje od njega. Gledala ga je i nije imala pojma to misli ili osjea. "Zna da sam u pravu", ree on tiho. "Ne znam." Ona u oaju posegne prema ruksaku koji je ostavila ispod stola. Imala je posve druge planove s njim.

Jednom rukom otvori ruksak, izvadi bijeli kamen koji se mrvio i kojem je Kit posvetio svoj ivot, i poloi ga na stol. Bila je to obina, runa stvar koja je sijala pahuljice vapnenaste prhuti po daskama poda. Nije osjeala nita: nije bilo plave munje koja joj je prila um, niti osjeaja novoroene, drevne ranjivosti koja ju je tako ganula na vritini kod Gaping Ghylla. Tri je tjedna lubanja bila u njezinu ruksaku i nije ju ni vidjela ni ula. Nije se mogla natjerati da je pogleda. Ni sada se nije osjeala bolje. "Nisam ga bacila." "Oito." Lice mu se posve umirilo; sada je bilo simetrino. "Kako bi bilo da sjednem?" Zaljuljao se na svojim takama, opsovao i ukoeno priao svojim invalidskim kolicima. eljela je da mu bude drago zato to mu je pomogla. No njezinu je pomo jedva tolerirao. Dopustio joj je da ga dovede do kolica i smjesti onako kako je nauila u bolnici. Nije se opirao kad mu je poloila kamenu lubanju u krilo. U ledenoj tiini predugo je zurio u nju i kroz nju. Kad joj se uinilo da bi pritisak mogao ubiti i njega i nju, on po-digne glavu i uz kripanje i cviljenje novih kotaa priblii se prozoru, odakle je mogao gledati vodu. Stol od jasenovine stajao je izmeu njih - bio je to svadbeni dar koji su kupili jedno drugome u jednoj drugoj eri, kad su bili drukiji ljudi. Ona sjedne na rub stola. "Ako ti se ne svia, moemo je sada baciti u rijeku." "Hoemo li nakon toga biti sigurni?" "Je li stvar u tome? U naoj sigurnosti? ini mi se da je dublje od toga." On iskrivi lice. "Netko me pokuao ubiti zbog toga, Stell. Koliko dublje od toga moe biti?" "Onda je baci." "Rekla si mi da si to ve uinila." Nikada prije nisu se svaali. To otro trvenje bilo je novo i neo-ekivano i zastraujue. Osjetila je da stee ruke pa se natjerala da ih rastavi. "Tony Bookless rekao mije da to uinim", rekla je. "Pokuala sam. Nisam mogla." "Ali navela si ga da povjeruje da si to uinila. I mene."

"Onda sam jo i laljivica, povrh svega ostalog." Ona se okrene. "Mislila sam da e ti biti drago. uvala sam je kao iznenaenje za tebe, kad se vrati kui. Hoe li me ostaviti zbog toga? Je li to razlog za sve ovo?" Nije mogla sjediti. Koraala je du prozora, okrenuta leima prema njemu. Gledala je studente kako igraju rounders na suncem obasjanim livadama i eljela da se moe vratiti u prolost i promijeniti stvari. Triput je prola cijelom duljinom prozora od dvanaest koraka prije nego to je on progovorio. "Nisi ba jako dobra laljivica. Nije ti povjerovao da si ga bacila. Misli da si zaljubljena u kamen. ini se da on to radi ljudima. Zato umiru." Zvuk njegova glasa zaustavio ju je vie nego ono to je rekao - mekani, grleni prizvuk koji nikada prije nije ula. Ona se okrene. Oi su mu bile obrubljene crvenilom. Natjerao se da podigne pogled prema njoj. "Zar plae?" "Trudim se ne zaplakati." "Oh, Kriste. Kit..." Morala ga je podii iz kolica da bi ga zagrlila kako valja. U tom dugom trenutku bez rijei bilo je vie povezanosti nego to su uspjeli ostvariti u tri tjedna od nesree. Ispod bolniki istog mirisa mirisao je isto kao i uvijek. Otvorila je njegovu koulju, pritisnula nos u meku kou ispod njegove kljune kosti i progovorila u meso i kost i srce ispod njih. "Kad ti je Tony rekao?" "Sino. Vratio se naveer, nakon to si ti otila." Njegova ruka poigravala se s njezinom kosom, netom oianom zbog njegova povratka kui. Bila je kraa nego prije - na vrhu je bila kraa od duljine prsta. Raskutrao ju je i poljubio u tjeme i mogla je osjetiti onu polovicu njegovih usta koja je funkcionirala kako treba. "Obeao sam mu da u te navesti da je uniti." "Kit, ja..." "to je bilo glupo, budui da nisam prije toga razgovarao s tobom, znam to. Ali ne elim da pogine, Stell. Izgubio sam tako mnogo jurei za vlastitom iluzijom. Ne elim izgubiti i tebe. To ne bih mogao podnijeti." Ona podigne glavu s njegovih prsa. "Zato bi me izgubio?" "Zato to Cedric Owen svoju pjesmu nije napisao samo radi umjetnosti, napisao ju je kao vodstvo i upozorenje." On sklopi oi i progovori prema sjeanju.

"Pronai me i ivi, jer ja sam tvoja nada na kraju vremena. uvaj me kao to bi uvao vlastito dijete. Sluaj me kao to bi sluao ljubavnicu. Vjeruj mi kao to bi vjerovao svojem bogu, tko god on bio." On otvori oi. Pogled mu je bio zeleno-sme i neproziran. "uvaj me kao to bi uvao vlastito dijete. Sluaj me kao to bi sluao ljubavnicu. ini li to?" Nije nita rekla, nije bilo potrebe za tim. Kit ju je jo uvijek itao kao knjigu, iako ona vie nije mogla njega. Uhvatio je njezine ruke, povukao je i zagrlio, tako da su njegove oi bile sve to je mogla vidjeti, rairene u iskrenosti. "Stell, svi koji su ikada drali u rukama taj kamen i uvali ga, poginuli su. Nastradao bih da nije bilo vode u pilji. Ti si u veoj opasnosti. Zaljubljena si u tu lubanju." Privukao ju je blie, pa povukao vrhom prsta po luku njezina uha tako da joj se iskra spustila niz kraljenicu, do same sri. Tijekom protekla tri tjedna dala bi bilo to da moe to osjetiti. Sada je uhvatila njegovo zapee i drala ga. "Kit, sluaj me. Nije kamen taj koji ubija ljude. Ljudi su ti koji ele ubiti da bi doli do njega ili ga unitili." "to od toga?" Njegova ruka leala je nepomino u njezinoj. "Ne znam. Vjerojatno i jedno i drugo. U pilji je lovac na blago htio unititi kamen, ne tebe. Zaista vjerujem u to." Fokus joj je bio lo. Zurila je kroz prozor i vidjela samo nijanse zelene. "Policija nam nije vjerovala. Misle da je ono to nam se dogodilo bilo nesrea. Sluba spaavanja nas je otpisala kao par turista koji se izgubio u novoj pilji." Kit se nesigurno nasmije. "Dakle, onaj tko je to uinio, jo je na slobodi. On tono zna tko smo, a mi nemamo pojma tko je on. Kriste, nisam to ba dobro izveo, ha?" "Nisi..." "Jesam. Ja sam uzrok svega. Moja iluzija, moja opsesija, moja ideja za svadbeni dar. Molim te, ne pokuavaj i to opovrgnuti. Ako eli nastaviti s time, od sada moe preuzeti odgovornost, ali odgovornost za dosadanje dogaaje je moja. Dogovoreno?" "Dogovoreno." "Hvala ti." On nespretno okrene Stellu, tako da su oboje gledali kroz prozor, i prigrli je na prsa.

Student sa slamnatim eirom odgurivao je motkom amac uz rijeku, vodei skupinu turista. Pravio se vaan i drao je motku jednom rukom, dok je u drugoj drao au punu ampanjca. Glasovi Amerikanaca doprli su do njih - komentirali su "rijenu" sobu dok su plovili ispod nje. utnja je potrajala malo due - bilo je to vrijeme da osjeti toplinu zbog neega to je on rekao a za to se mogla uhvatiti: Izgubio sam tako mnogo. Ne elim izgubiti i tebe. To ne bih mogao podnijeti. amac je klizio uz rijeku. Glasovi neznanaca izblijedjeli su. Slua-jui njihove odjeke, dok joj je led glodao eludac, Stella ree: "Ako ostane ovdje, a ja poem otkriti svrhu lubanje, to ne znai da te ne volim. To ne znai da si me izgubio. To zna, zar ne?" "Znam. A ti mora znati da ako poem s tobom, to ne znai da sam ljubomoran na kamen." U njegovu glasu zatreperi iskra smijeha, i jo neto, za to se morala napregnuti da uje. On je poljubi u tjeme. "Ti si vrlo hrabra ena. Jesam li ti rekao da te volim?" "Nisi jo od pilje." Naslonila je obraz na njegova prsa. Njegovo srce udaralo je o njezino. Ona podigne glavu. Njegovo lice bilo je iznad njezina. Polako se sagnuo da je poljubi. Potreba za snom uhvatila ga je ubrzo nakon toga, premda je to bio samo poljubac. Spustio se na svoja kolica, a lice mu poprimi spokojan, djeji izraz. Stella je sjedila prekrienih nogu na podu od hrastovine. Gledala je prema rijeci i pokuavala isprazniti um. Kamena lubanja leala je na niskom stolu od jasenovine izmeu njih - bio je to neugledan, nimalo nadahnjujui komad vapnenca, koji je mogao imati oblik ljudske glave bez mesa. Ili je mogao biti komad kamena izvaen iz vapnenakog jezerca u podzemnoj pilji. Njezin um ostao je samo njezin - oprezna misao-osjeaj prisutnosti koja ju je napustila na rubu jame u Yorkshireu bila je samo sjeanje, a ak se i ona gubila tako brzo da je sve moglo biti samo proizvod njezine mate, pojaan strahom od pilje. Ona izvadi kamenu lubanju na jarko ljetno sunce, na mjesto gdje su se njezine sjene najbre raspale. Podnevni povjetarac podigao je miris spore rijene vode i

donio sa sobom sporo kvakanje divljih pataka i britko, samopouzdano izlaganje mladog turistikog vodia koji je vodio skupinu uenjaka turista. "... rijene sobe, koje kao da vise nad rijekom amom, jedinstven su primjer ove vrste ekstremne tudorijanske arhitekture. Ovdje je neko vrijeme ivio doktor Cedric Owen, najvei dobroinitelj koleda i autor Ovvenovih raunovodstvenih knjiga. Kasnije je u njima privre-meno ivio dramski pisac i pijun, Christopher Marlowe, a pria se da je kralj Charles I. bio ovdje skriven osam noi u kasnijim fazama Graanskoga rata. Odavde moemo krenuti okolo, do malog kamena na vanjskim vratnicama Velikog dvorita, koji oznaava mjesto na kojem je Owen umro na Boi 1588. Njegovo tijelo zakopano je u grobu siromaha negdje u blizini jama sa rtvama kuge, ali prije smrti on je..." Glas mu je izblijedio u pozadinskom umu poslijepodneva. Stella je oslonila laktove na koljena, a bradu na vrh isprepletenih prstiju, i spustila oi na razinu oiju lubanje. "Prije smrti Cedric Owen sakrio te na mjestu gdje su vrijeme i tvrda voda mogli zauvijek sauvati tvoju tajnu. No netko je toliko htio da te naemo da je uzurpirao Ovvenove rukopise i tamo ubacio svoju ifru. Ono to trai lei skriveno u bijeloj vodi Zato su to uinili?" Zato? Kit se to zapitao prvi, kad je analizirao knjige i otkrio da su napisane dvama razliitim rukopisima. Bio je to jedini put u godinu dana, koliko ga je poznala, da je bio nemiran. Koraao je pokraj velikog prozora, provlaei prste kroz kosu. "Zato? Sve to znamo o Cedricu Owenu kae nam da je bio estit, astan ovjek. Sve drugo isplanirao je tako pozorno - sakrio je novac i knjige, ostavio je pismo kod odvjetnika koje se trebalo otvoriti stoljee nakon njegove smrti, tako da nije bilo anse da Kruna konfiscira njegovu imovinu. Ostavio je upute da kada situacija bude sigurnija, pronau raunovodstvene knjige, donesu ih u koled i uine dostupnima javnosti u svakom trenutku, 'sauvane od svake tete, i stavljene na raspolaganje svakomu tko ih eli vidjeti u svrhu osobnog ili akademskog izuavanja.' Tono je znao koliko e unaprijediti akademski status koleda. Ako su sve lane, mora postojati razlog za to."

Cijelog tog dana padala je kia, a nad amom se spustila gusta magla. "Rijena" soba balansirala je na rubu, mjesto sivo-zelene svjetlosti i hipnotikog bubnjanja vode o vodu. Ne razmiljajui previe, Stella ree: "U tekstu je jamano skriveno jo neto. Ti si kriptograf. Ima sve na disku - zato ne razlomi brojeve da vidimo to e proizai iz toga?" Skakutao je po sobi i poljubio je u elo; suha toplina njegovih usana ostala je u njoj due od nasmijanoga irskoga glasa. "Jesam li ve spomenuo da si genijalka?" Stella ga je tada ve poznavala godinu dana, i voljela ga pola tog razdoblja, ali tek je poinjala upoznavati ovjeka ispod glasa, u njegov um iza oiju. Ponudila je pomagati mu u potrazi za kodom zbog mogunosti da prouava Kita, kao i iz znatielje zbog skrivenog teksta. Ona je bila astronom. Nije znala nita o povijesti, ali predala je svoju radnju i ekala da je pozovu na obranu, i vrijeme joj je lealo teko na rukama. U tjednima koji su uslijedili nauila je vie o engleskoj povijesti nego tijekom svih napola odsluanih predavanja u koli. Otkrila je da joj se svia. Dok je Kit lomio brojeve u stupcima izvjetaja, Stella je uzela tiskane kopije originalnog teksta i uila itati teak, vitiasti rukopis. Tjednima poslije, nakon beskrajne - i besplodne - numerike analize cijelih brojeva, kad je ve sanjala stisnuti, skueni elizabe- tanski rukopis svaki put kad bi sklopila oi, Stella je na posljednjim stranicama posljednje knjige vidjela mrlje i pogreke koje nisu, kao to se uvijek prialo, bile posljedica pisanja na brodu nego namjerno maskiranje poznate stenografije. Trebalo joj je manje od dva sata da naini prijepis, a pola tog vremena provela je u knjinici, traei biljeke koje su je dovele do suvremenih prijevoda stenografije Johna Deeja. Ono to trai lei skriveno u bijeloj vodi... Stella je pronala tekst. Kit je bio taj koji je shvatio da ih tekst vodi prema izgubljenom srco-kamenu Cedrica Owena, on je bio taj koji je provodio dane itajui biografije Cedrica Ovvena da bi pronaao mjesta na koja se kodirani tekst moda odnosi, on je bio taj koji je iskopao mape i najstarija istraivanja, on je bio taj koji je prouavao Google mape dok mu oi ne bi ispale, on je bio taj kojemu je

bilo toliko stalo da isplanira putovanje i ostvari ga. Sada, kad je smrt prijetila i jednom i drugom, on je bio taj koji je preuzeo odgovornost. No Stella je zaronila u bijelu vodu i izvadila runu masu bijelog vapnenca, Stella ju je zavoljela i imala neodgovorena pitanja koja su je izjedala u snu i zasjenjivala joj dan. Zurila je isprazno u nju. "to proputam?" Kitov laptop leao je pod niskim stolom od jasenovine: bio je on spremite cijele Ovvenove arhive, kao i stotina dosjea neuspjelih pokuaja odgonetanja kriptografije, i jedan uspjeli pokuaj. Vadei taj dosje na zaslon, skoila je na stih koji je Kit zapamtio. Pronai me i ivi, jer ja sam tvoja nada na kraju vremena. uvaj me kao to bi uvao vlastito dijete. Sluaj me kao to bi sluao ljubavnicu. Vjeruj mi kao to bi vjerovao svojem bogu, tko god on bio. Slijedi stazu koja je ovdje pokazana i budi sa mnom u odreeno vrijeme, na odreenom mjestu. Tada uini kao to proriu uvari noi. Nakon toga, slijedi svoje i moje srce, jer ona su jedno. Nemoj me iznevjeriti, jer inei to, iznevjerit e sebe, a i sve svjetove ekanja. vakala je olovku. "uvala sam te kao to bih uvala dijete. Sluam te na sve naine koje znam. Spremna sam ti vjerovati ako mi da neto emu mogu vjerovati, i nisam te ubacila u Gaping Ghyll, to mora biti neki plus za na odnos. Slijedila bih stazu koja je ovdje pokazana kad bih imala pojma gdje se nalazi bilo to korisno..." Nije joj plavetnilo rasvijetlilo um, nego jedna jedina iznenadna misao. "Stella Cody, ti si idiotkinja. I to slijepa idiotkinja." Odgurnula se od stola i potrala prema stolu u udaljenom kutu sobe gdje je Kit drao sve svoje dosjee, s urednou koja je graniila s patologijom, ali je ipak znaila da moe pronai bilo to, ako zna to trai. Sada je tono znala to trai - izvukla je kutiju punu tiskanih kopija prvih triju raunovodstvenih knjiga. Bio je tu notes i nova olovka, i ona sve to odnese do svojeg mjesta kod prozora. Zastala je i poljubila Kitovu nadlanicu u prolazu. "Ako te ikad opet optuim da si zbog pedantnosti definitivno analan tip, molim te, podsjeti me na ovo."

Rekla je to tiho i nije se probudio ni tada, niti kasnije tijekom poslijepodneva, dok je ona sjedila u neurednoj kaskadi papira i skeniranih slika i postavljala si pitanja koje si prije nije postavila. Moda je pronala poetak odgovora. "Halo? Ima li koga kod kue?" Sunce se spustilo daleko na zapad, aljui jantarnu svjetlost koja se odbijala od rijeke. Povjetarac je bio hladniji i manje sparan.' Turistiki vodi i posjetitelji uenjaci odavno su otili. Patke su se premjestile uzvodno, traei hranu od turista u kafiu na mostu Magdalene. Stella je sjedila prekrienih nogu u veernjoj svjetlosti vaui olovku i zapisujui biljeke u svoj A4 notes. "Zar nisam dobrodoao?" Zbijena prilika ula je kroz vrata, putajui propuh koji je podigao rub papira. "Gordone! Naravno da si dobrodoao. Ui..." Profesor Gordon Fraser, lan Kraljevskog drutva i prvi kandidat za poloaj rektora Bedea u malo vjerojatnom sluaju da Tony Book- less napusti taj poloaj, bio je sedimentarni geolog i meunarodno poznat speleolog. Bio je on i jedan od Stellinih najbliih prijatelja u Cambridgeu. Bio je on nizak, irok ovjek s bradom nalik na mrkvu koja je strila pod kutom s njegove donje usnice, i sa ilavim spletom tetiva koji se isticao na njegovim ramenima poput uadi. Kosa mu je bila raskutrana u divljim kovrama na kojima bi mu pozavidjela svaka ena. Nosio je majicu Alpinistikog i speleolokog kluba iz Cam- bridgea, na kojoj je bio otisnut popis prvih sputanja u pilje u koji bi bilo teko povjerovati da Stella nije bila s njim u posljednjem od tih sputanja i da nije znala da su se i ostala stvarno dogodila. Govorio je engleski s akcentom sjeverozapadne kotske i znalo se da katkad nosi kilt, iako je Stella samo jednom svjedoila tomu, i to prije tri tjedna, kad je Patuljak Gordon bio drugi svjedok na njezinu vjenanju. Sada je nespretno stajao na pragu, drei buket frezija i virei kroz vrata. Kamena lubanja nije mu bila na vidiku. Stella prebaci preko nje svoj ruksak, pa ustane. "Zao mi je, izgubila sam se u knjigama. Skuhat u ti kavu i onda emo vidjeti eli li se Kit probuditi. Bilo bi mu ao da propusti tvoj posjet." "Kit je budan", progovori Kit iz svojih kolica pokraj prozora.

Govorio je lijeno i nerazgovijetno, zbog ega je bilo nemogue znati je li jo uvijek napola u snu ili je bio budan protekla tri sata. Kotai na baterije okrenu kolica, popraeni zujanjem. On slegne zdravim ramenom. "ao mije." Odgovorio je njezinu upitnom pogledu. "Trebao sam neto rei prije. Bilo mi je lijepo gledati te kako radi." Njegov zbrkani pogled susretne se s njezinim, govorei joj i druge stvari: daje i on uivao u svojoj samoi, da mu je trebala sloboda da jednostavno sjedi, da su postojali dijelovi njega koje je morao uvati za sebe, ali da mu je ao zbog toga. "Moram pikiti. Ako pristavi kavu, moda u zavriti dok bude kuhana, a onda nam moe pokazati to si otkrila u knjigama Cedrica Owena", ree on vedrim glasom. Kuhinja je bila smjetena u kutu prostorije - zaostatak tudorijan- skog planiranja koje nije smatralo da bi se vruina ognjita trebala odijeliti od spavae ili radne sobe. Dok ga nije bilo, Stella je sporo pripremala kavu. Zamolila je Gordona da samelje zrnje dok ona kuha mlijeko u tavi s debelim dnom. Razgovarali su o piljama koje su oboje poznavali, ne o nesrei - o tome su dovoljno razgovarah uz Kitovo uzglavlje tijekom triju tjedana prije nego to je doao kui. U tom su razdoblju drugi speleolozi proli njihovom rutom u oba smjera i mapirali je - slike na internetu prikazivale su katedralu zemlje s lusterima od stijena s kojih je kapala voda. Antropolozi su ve prouavali piljske crtee, imenovali ih, klasificirali i razotkrivali njihove tajne. Kitova kolica kripala su iz spavae sobe i iz kupaonice iza nje. Presvukao je majicu i namoio kosu, koja je bila raupana i vie smea nego zlatna. Stella je primjeivala te stvari kao i prije mjesec dana, ali s drugom vrstom brige. "I tako?" Smjestio se kod prozora koji je gledao na tri strane i stopalom gurnuo niski stol. "Provela si tri sata nesmetano prouavajui raunovodstvene knjige Cedrica Owena. Sto si otkrila?" Nije bila spremna. Dio nje htio je dovriti istragu, kvantificirati rezultate, moda ak i deifrirati njihovu poruku. Strpljivo su je ekali - dvojica od trojice ljudi kojima je vjerovala najvie na svijetu. "Ne svia mi se to to moram rei, i nisam sigurna mogu li se na-tjerati da se suoim s njim, ali Tony Bookless trebao bi biti ovdje."

Znajui daje laljivica, ipak je u tjednu od njezina povratka kui odobrio da je se financira kao znanstvenu novakinju. Savjest ju je neprekidno bockala poput igle u pozadini uma. "Zapeo je na sastanku Starih kola", ree Gordon. "Zavrit e tek nakon formalne veere." Obavio je svoje debele prste oko alice koju mu je Stella dala i isturio bradu prema njezinim biljekama. "Gledao sam te kroz prozor preko Jesus Greena. Bila si udubljena u neto za to se nije inilo da moe ekati do tada." Kada mu nije odgovorila, on upita: "to si pronala, curo?" Ona promijea svoju kavu, pogleda Kita i pokua zaboraviti Tonyja Booklessa. "Pronala sam drugu ifru u raunovodstvenim knjigama. Onu koja je 'pokazana unutra'." To je trebalo izrei uz bljetava svjetla i fanfare. No pratili su je zvukovi sukoba nekolicine pataka i slabaan, visok krik izgubljenog djeteta na rijenoj obali. Smijeei se iroko s pola usta, Kit ree: "Zato postoje trideset i dva sveska, ne samo jedan. Ti pametna, pametna djevojko. Uinilo mi se da je to golem posao za dva ovjeka, samo zato da bi nam ostavili jednu stranicu loe sroene poezije. to nam kazuje?" "Ne znam. To su hijeroglifi. Provela sam pola poslijepodneva na internetu pokuavajui otkriti to je to. Gledaj..." Ona sloi svoje biljeke i poloi ih na stol. "To je poput stenografije - na svakoj je stranici est oznaka koje izgledaju kao da su nastale sluajnim klizanjem olovke, no ove su bolje skrivene, a krajnji rezultat je zakuastiji. Nalazi se u svim knjigama. Pogledajte dno stranice..." Nasumce je izabrala svezak i povukla prstom ispod reenica. 21. kolovoza 1573., Imagiju, sinu Diega, za: 2 ulovljena fazana: 2d "Ako pogledate paljivo ispod brojke 3 u godini, ispod slova 's' u rijei 'sin' i ispod slova V u 'ulovljena', moete vidjeti vitice i linije. Ako ih kopiram na drugu stranicu..." Ona poloi list tankog papira na tekst i iskopira oznake. "A zatim to ponovim za sljedei red..."

22. kolovoza 1573., ocu Calderonu, za: rentu za 2 osobe, tj. mene i don Fernandeza Dok je govorila, Stella je traila oznake i kopirala ih. "Time zavrava ova stranica. Jo nije pretjerano razumljivo." "Ovo su besmislice." Kit podigne papir, isprui ruku i pogleda ga, mrtei se. "Nema niti jedno obiljeje stenografskog zapisa." Glas mu je bio nerazgovijetan od spavanja. "To je zato to to nije stenografski zapis." Stella uzme stranicu i izabere jo tri. "To je kompozicija. Ako spojimo stranice u grupe od po etiri i spojimo ove tokice u donjem lijevom kutu..." Ona zagrize zubima jezik i spoji stranice. "Imamo aroliju ljudske komunikacije. Vidite?" etiri stranice papira spojile su se u niz udnovatih, vitiastih znakova, napola vidljivih ljudi s naoalama i ivotinja, zjapeih usta i sunca i drvea i mjeseca i sklupanih zmija i jaguara, i nita od toga nije bilo razumljivo. "Kriste." Stella nije esto vidjela Gordona bez rijei. Bilo je lijepo vidjeti ga u takvu stanju. "Na svakoj stranici, od prvog do posljednjeg sveska, nalaze se oznake i toke spajanja. Ne shvaam zato ih nismo vidjeli ranije." "Nismo gledali", ree Kit. "A sada gledamo. Barem ti gleda." Nagnuo se opasno daleko, nespretno petljajui sa stranicama na niskom stoliu za kavu. "Iako sam ja oito previe zbunjen da bih vidio ono oigledno - ne razumijem nita. Gordon, koji je mudar i uen i kojem mozak nije pretvoren u prainu, nesumnjivo e uspjeti u onome u emu ja nisam. Gordone?" On vrlo spretno doda niz od etiriju stranica zbunjenom kotu, koji ih proui jednu po jednu. "Moda. Moda ne." Gordon vrati stranice Stelli. "Moe li mi to opet pokazati?" Izabrala je druge stranice, s drugim oznakama. Njoj je sve to bilo vrlo vidljivo. Uzela je debelu olovku i brzo ih oznaila na svakoj stra-nici, pratila njihov niz, spojila ih i naposljetku nacrtala znakove. "Nalaze se u blokovima po dvanaest", ree ona. "Skenirala sam ih u laptop i usporedila s nekim simbolima na internetu. Mislim da je rije o starim simbolima Maja. Moda su Olmeci, ako emo ba cjepidlaiti, ali Cedric Owen proveo je u zemljama Maja trideset i dvije godine svojeg ivota, pa bih se kladila na to."

"Moe li ih proitati?" upita Gordon. "ali li se? Nema anse. Moda bih mogla nauiti, ali trebale bi mi godine. Treba nam netko tko je vjet u tim stvarima." "Vjerujem da je takvih ljudi vrlo malo, a jo i manje u Engleskoj, ako govorimo o osobi kojoj moemo vjerovati da nee to otkriti cijelom svijetu prije nego to budemo spremni." Kit ju je gledao onako kako ju je gledao nekada. "Ali ti si pronala nekoga tko sve to zna?" Ona se naceri. "Moda. Upisala sam pojam 'lubanja' u Google, a zatim i 'majanska', i dobila pola milijuna navoda besmislica o kraju svijeta. Zatim sam dodala 'Cedric Owen' i suzila navode na dvije stranice. Svi su na kraju vodili do profesorice Ursule Walker iz Instituta majanskih studija, koji je dio sveuilita Oxfor. ena je nevjerojatna: Institut je smjeten u njezinu domu, tudorijanskoj farmi u oksfordskom kraju. Njezina obitelj jo od pamtivijeka ondje posjeduje zemlju, a to je sluajno i mjesto na kojem su naene Owe- nove raunovodstvene knjige, pa bi se moglo rei da ima nekakav obiteljski interes. Diplomirala je antropologiju..." "Na Bedeu?" upita Kit. "Naravno, a tada je, ako Google ne lae, provela etiri posli-jediplomske godine piui konanu biografiju Cedrica Owena - s Tonyjem Booklessom." Gordon se udari rukom po glavi. "Uinilo mi se da sam ve uo za to ime." "Tako je. No nije se zadrala na tom podruju pa su je svi za-boravili. Njih su dvoje doktorirali zajedno, a zatim krenuli svaki svojim putem: on je otiao u vojsku i postao vojni povjesniar, a ona terenska antropologinja. Sudei po njezinim radovima, rekla bih da je mnogo due od nas traila kamenu lubanju i pokuavala otkriti emu slui. Jedini je problem u tome to je tijekom toga postala domorotkinja." Kit zakoluta oima. "U kojem smislu?" "U svakom moguem. Imenuj neko obiljeje domorodaca - i ona ga ima. Koliko vidim, provela je najmanje pola ivota na terenu. Pogledajte..." Stella podigne poklopac laptopa i okrene zaslon tako da su ga obojka mogli vidjeti. S raunala % je otrim pogledom promatrala preplanula ena ezdesetih godina. Iza nje se vidjelo gusto zelenilo. Gordon okrene zaslon kako bi bolje vidio. "Ovo mi vie slii praumi nego terenu."

"To je posljednje putovanje na Yucatan u lipnju 2005.," ree Stella. "Naalost, ne mogu pronai fotografiju iz 2006., kada je zimu provela u ledenim pustoima arktike tundre drogirajui se urinom sobova s Laponcima iz Finske." "Stella?" prvi put nakon pilje Stella je vidjela Kita kako se smije. Srce joj je zaigralo. Ozbiljna lica, ona ree: "ini se da je to dobro poznata procedura u modernoj kulturalnoj antropologiji. Sobovi jedu halucinogene gljive i piaju visokooktanski urin. Pastiri jedu uti snijeg, a zatim njihovi amani ine ono to ve ine da bi svi bili sretni." Opustila se i osjetila kako joj osmijeh rastee ui. "to e drugo raditi kad u dvadeset etiri sata ima trideset sekunda danjeg svjetla, a temperatura je dovoljno niska da se makama smrzavaju jaja?" "Moda ostati kod kue gdje je toplo i sigurno, kao i mi?" ree Gordon slabanim glasom. Stella se nasmije. Zvualo je to nepromiljeno i blesavo, ali nije marila. "Kao ovjek koji se sam popeo na vrh Greasepaint Chi- mneyja, ti teko moe govoriti o ostanku kod kue i sigurnosti, Gordone Fraseru." "Istina." vakao je rub palca. "Ako se skinula sa soka sree, moe li prevesti novu ifru?" "Mislim da moe. Poslala sam joj e-mail. Pozvala nas je da je posjetimo sutra. Na Institutu se odrava konferencija, ali zavrit e u rano poslijepodne." Nas. Dok je govorila, Stella je promatrala Kita. Unato smijehu, jo ga nije mogla proitati. Vidio je kako ga gleda i nasmijeio se svojim neujednaenim osmijehom. On vrlo paljivo posegne prema stolu i otrgne cvijet bijelog ljiljana. Sjedila je vrlo mirno dok je manevrirao svojim kolicima do nje i zadjenuo joj cvijet iza uha. Poloivi joj ruku na rame, on ree: "Slijedi stazu koja je ovdje pokazana i budi sa mnom u odreeno vrijeme, na odreenome mjestu. Doli smo dovde. elimo li biti u odreeno vrijeme na odreenome mjestu?" Poeljela je glasno klicati od sree. "Moramo ih najprije pronai. Zato idemo Ursuli Walker." "Znajui da e netko pratiti svaki na korak?" "Moramo biti oprezni - to ve znamo. A kamen e nas upozoriti bude li stvarne opasnosti. Moramo vjerovati u to."

Do tog trenutka nije spomenula kamen. Kit je pogleda iznenaeno. "Dakle... moemo li pokazati Gordonu to imamo?" "Ne vidim zato ne bismo." Pripremajui teren, Stella ree: "Gor- done, mislim da ti elimo neto pokazati." Zavlada kratka tiina. Gordon je bio dovoljno razborit da ostane utjeti, a Stella se pripremi za snano negodovanje kamene lubanje - koje se nije dogodilo. Naprotiv, negdje u dalekom plavetnilu ljetne veeri osjetila je prve naznake povezanosti: svjesnost, buenje i slabanu, nesigurnu ljubav. "Hej... To je lijepa stvarica." Gordon je sjedio na podu nasuprot njoj, dodirujui je koljenom, ali nije dodirivao kamenu lubanju. Ona ju je podignula kao to bi podignula novoroene, i okrenula je tako da on moe vidjeti svaki dio. Nije mu dopustila da je dotakne nova veza bila je jo prekrhka za to. Nije ni pokuao - sjeo je na ruke i promatrao s tihim strahopotovanjem. "Moe lije oistiti?" upita ona. "Moe li uiniti neto da skine vapnenac i vrati je u stanje u kakvom je bila dok ju je posjedovao Cedric Owen a da je ne oteti?" Gordon je pogleda ispod svojih gustih obrva nalik na gusjenice. "Moemo pokuati. No tada e je tee sakriti, ali bit e vrlo lijepa za gledanje." On pogleda na sat, pa u sunce, pa u njih oboje, i na kraju samo u Stellu. "Ti i ja mogli bismo moda poi u laboratorij, sada dok nema nikoga?" Odjel za geologiju, Sveuilite u Cambridgeu, lipanj 2007. ODJEL ZA GEOLOGIJU BIO JE MIRNO MJESTO U KASNO LJETNO POSLIJEPODNE. Stella je slijedila Gordona niz tri stubita u rashlaeni suhi zrak koji je zaudarao, poput laboratorija diljem svijeta, po kiselinama i luinama i gelu za kromatografiju. Bili su to ljudski mirisi koji nisu imali nikakve veze sa zemljom. U toj podzemnoj suhoi napokon su doli do laboratorija s bijelim ploicama i elinim klupama na rubu. Na jednom zidu nalazio se digestor, radni stol svemirskog dizajna prekriven ormarom sa staklenim zidovima za rad s tvarima koje razvijaju opasne plinove, s upravljakom ploom dostojnom lovakog aviona. "Ovo je Maisie. Ona je prava stvar." Gordon s ljubavlju pomiluje staklenu stijenku digestora. Njegov akcent, koji nikada nije bio engleski, rairio se u kotrljajui,

zrnati kotski. "Prije nego to je dola ova zvjerica, za ovo to planiramo trebalo bi nam est mjeseci napornog ekanja da se vapnenac otopi u kiseloj kupki. U usporedbi s tim, promatranje boje kako se sui bilo bi uzbudljiva aktivnost. Sada, zahvaljujui genijalnosti nekolicine mojih kolega, tvojeg prijatelja moemo spustiti u na lijepi, novi stroj i sve e biti gotovo u tren oka, vie ili manje. eli li ga staviti unutra?" On otvori staklo i pusti Stellu da poloi kamenu lubanju na pla-stino postolje na radnoj ploi digestora. Niz tankih cijevi sputao se sa svih strana. Ljuskice vapnenca ogulile su se s kamena kad je povukla ruke, ali su bile usisane u vakuumski sustav prije nego to su pale na pod. Pod bijelim svjetlima kamena lubanja vie se doimala kao da dolazi iz nekog drugog doba. Gordon je bio u svojem elementu. Zvidao je kroz zube, premda je to vie bilo itanje nego prepoznatljiva melodija. * "Dobro, da vidimo to malo ultrazvuka i kiselina pod visokim pritiskom na dvjesto stupnjeva mogu uiniti kako bismo se rijeili ovog sranja koje se mrvi na povrini? Ovo je eksperiment, razumije. Nismo ga objavili u javnosti, ali ne smatram da e joj nauditi ako se unutra nalazi vrsti kvare." "A je li tako?" upita Stella. "Ako je to srco-kamen Cedrica Owena, ne moe biti nita drugo." Prednja strana digestora zatvorila se uz mukli um pneumatike. Gordon je poeo upravljati kontrolama na pritisak. Svjetla zatrepere. Cijevi su se pribliile lubanji. Zauli su prodorno zujanje. U pozadini tog zujanja Stella je osjetila blago, pjevuee mrmljanje - kamen je sada bio budniji, pa je plavo mjesto u njezinu umu opet bilo ispunjeno, budno i oprezno. Osjetila je trenutak panike koja nije bila njezina kad je kiselina poela padati po kamenu. Obeala je spokoj i kamen ju je uo. "Koliko e to potrajati?" upita Stella. "Moda nekoliko sati." "Mogu se vratiti Kitu? Ako postoji nain da ga dovedem ovamo, htjela bih da vidi rezultat kad zavri." "Pozvat u te. Moete se posluiti dizalom. Ja ga ba ne volim", ree ovjek koji je osvojio neke od najteih pilja u Britaniji. "Previe klaustrofobino."

Kit je opet spavao kad se vratila. Napravila je salatu, oistila jagode i oboje stavila na stranu za njega kad se probudi. Sjedila je na podu od hrastovine pokraj stola od jasenovine, ispijala zeleni aj i gledala kako sunce pozlauje drvee na Midsummer Commonu, kad ju je na mobitel nazvala narednica Ceri Jones, mlada radiooperaterka koja je bila na radiovezi sa spasilakom ekipom koja je vadila Kita iz pilje. "Opet sam na Ingleborough Fellu." Na udaljenosti od tri stotine kilometara njezin naglasak bio je snaniji nego to je bio uivo. "Napokon smo sastavili policijski tim da istrai vau ubojitu pilju. Upravo smo izali. Mislila sam da biste eljeli znati." "Hvala vam." "Je li Kit dobro?" Stella se okrene i pogleda ga. Vratila mu se boja, a lice mu je bilo simetrino u snu. "Jutros su ga pustili kui. Mislim da je to dobro koliko ve moe biti." "Drago mi je." Zavlada stanka. U pozadini se uo vjetar s pu-stopoljina, graktanje vrana i zvukovi automobila. Ceri ree: "Imam web kameru. Jeste li na iniernetu?" "Mogu biti", ree Stella. Kitov laptop imao je u poklopcu kameru koja joj je omoguila da uspostavi videovezu. Ceri se pojavi na zaslonu, izloena vjetru i zajapurena, s mrljama od blata na licu, a njezina tamna kovrava kosa bila je u potpunosti mokra i slijepljena. Gledala je ravno u kameru, otrim pogledom, kao da se jedva suzdrava. "to imate?" upita Stella. "Dvije stvari. Laki dio je kostur. Sjeate se da se u pilji sa slikama iz ledenog doba na zidovima nalazilo tijelo koje je dralo ma?" "Katedrala zemlje. Nikada nisam vidjela nita tako lijepo. ujem da su se antropolozi bacili na slike?" Ceri se nasmijei. "Poput osica. Ve su otkrili kako da oiste odronjeno kamenje kako bi doli do pilje bez puzanja. No u timu smo imali i forenzinog patologa, to znai da vam mogu rei kako je va kostur bio mukarac, visok metar i sedamdeset pet centimetara, koji je umro u svojim ezdesetima. Ono to je vano jest da misle da je tijelo staro najmanje etiri stotine godina, a to znai daje umro

u vrijeme Cedrica Owena. Ma koji je drao bio je dovoljno oien da se vide neki detalji. Pogledajte..." Zaslon zatreperi i Ceri nestane. Njezino mjesto zamijenio je ma, fotografiran s pomou bljeskalice na bijelom kamenu. Balak je bio od bronce ili mjedi, a sjeivo od zahralog eljeza. Druga slika, poslana trenutak poslije, prikazivala je balak maa u krupnom planu. Jasno su se vidjele urezane crte. "Jesu li to inicijali na balaku?" Ceri se opet pojavi na zaslonu. "Pie RM, a zatim i broj: XII." "Robert Maplethorpe bio je dvanaesti rektor Bedea", ree Stella. "Ali to ne moe biti on, on je ubijen dok je branio Cedrica Owena na vratnicama koleda na Boi 1588." "U redu, ostavit emo to pitanje otvorenim dok ne pronaemo bolji odgovor. Mislila sam da biste eljeli znati." "Hvala. Ako je to laki dio, to je tek ostalo?" Ceri se namrti i pogleda preko obaju ramena prije nego to je progovorila polako, birajui rijei. "Upravo smo opet proli onim ispustom iz none more. Postavili smo klinove i uad, tako da je sada sigurno, ali proli smo onuda dvaput. Najednom dijelu mora se puzati, a zatim je jo i gore, ali nigdje nema mjesta na kojem se ovjek moe udariti tako snano da razbije glavu, kao to se dogodilo Kitu." ekala je. Stella je utjela, pa ona nastavi: "To dokazuje da ste bili u pravu - netko je bio ondje s vama." "Mogao je udariti glavom u padu." "Nije. Zid je uvuen prema unutra kod ispusta na mjestu na kojem je pao - nema anse da se udario prilikom pada. Na forenzini patolog siguran je da to nije bila nesrea. U svakom sluaju, dok su drugi jo fotografirali, otila sam malo dalje uz stazu prema Gaping Ghyllu kako bih pogledala. Pronala sam ovo..." Slika se opet promijeni. Na zaslonu je Cerinu glavu zamijenila njezina prljava ruka kojom je drala plastinu bocu za vodu. Opet se pojavi Ceri. "Kupljena je na uslunoj postaji na autocesti M6. Imamo datum na boci tako da moemo suziti vrijeme kupnje. Kad bismo imali novca, mogli bismo provjeriti ima li sline s dovoljno DNK da provjerimo osobu u bazi podataka, ali nemamo novca. U ovom trenutku to samo dokazuje da je jo netko

bio u pilji u isto vrijeme kad i vi. Razbijamo glave pokuavajui otkriti motiv za pokuaj ubojstva. Kad bismo ga pronali, moda bismo ih mogli nagovoriti da pogledaju snimke nadzorne kamere s uslune postaje kako bismo vidjeli tko je sve kupovao vodu onoga dana kad je Kit pao." Ta je izjava bila napola pitanje. Stella rairi ruke. "Ako itko od nas naie na neki logian razlog zbog ega bi netko htio ubiti Kita u pilji, vii inspektor Fleming prvi e saznati za to. Moete mu rei da sam to rekla." "Uinit u to. Hvala vam. I poslat u vam e-mail ako neto ot-krijemo." Prekinuli su vezu. Sunce je bilo crvena kugla duboko na zapadu. Barovi i pivnice kod Magdalene Bridgea polako su oivljavali, prolijevajui raznobojne odraze po rijeci. Patke su spavale u tiini. Malo kasnije, usred tihe veeri, telefon joj opet zazvoni. "Tvoj je kameni spreman", ree Gordon Fraser uznemirenim glasom. "Nadam se da si i ti spremna." Nita je nije moglo pripremiti na to. Nju i Kita na vratima dizala doekao je neobino potiteni Gordon. Poveo ih je u fluorescentni mir svog laboratorija. Kit krene naprijed, jurei svojim elektrinim kolicima niz hodnik tako snano da se zanosio na svakom skretanju. Stella gaje slijedila, ali zaostala je na posljednjem skretanju. "Dragi Boe..." Proaptao je to promuklim glasom, u strahopotovanju ili strahu, Stella nije mogla razlikovati o kojoj se emociji radi. Zaletjela se u njegova kolica proklinjui. A tada je i ona zastala. "Kriste." Plavetnilo. Mogla je vidjeti samo kristalno, savreno, nebesko plavetnilo - tako siromaan jezik za tako neizrecivu ljepotu. Zakoraila je naprijed i pritisnula nos o staklo digestora. Gordon nije pomaknuo kamen s malog plastinog stalka na kojem ga je ostavila. Bijela svjetla bila su jednako snana kao i prije, ali sada ih je nadmailo ono to su obasjavala.

Boja je ispunjavala prostor: gusto, bljetavo, sjajno plavetnilo koje je donijelo jutarnje nebo pod zemlju i rairilo ga u daleke kutove, preplavivi prainu i tehnologiju. Stella klekne tako da joj je lice bilo u ravnini s oima lubanje. Osloboena vapnenakog oklopa, lubanja je bila savrena, bespri-jekorno izraena od kristala koji je uvlaio svjetlost u spiralama i u ijoj je sredini gorio blagi, zamagljeni plamen. S vanjske strane, glatki luk svoda lubanje pretvarao se u dvije one upljine iznad otrih jagodica. Nos je bio pravilan trokut. Donja eljust izgledala je kao da je odvojena, toliko da su se usta mogla otvarati i zatvarati ako bi se ovjek odluio poigravati na takav nain. Stelli nikakvo poigravanje nije bilo na pameti. "Kit, ima li torbu?" upita ona tiho. "Jesi li sigurna da to eli?" To je rekao Gordon. Stajao je na suprotnoj strani prostorije, blijed i razrogaenih oiju, i nije joj se pribliavao. Istim, zabrinutim glasom kojim je s njom razgovarao preko telefona, on ree: "Ja bih htio biti siguran da mogu odloiti tu stvar prije nego to je podignem." "Kako to misli?" "Nisam siguran. Samo mislim da je to stvar koja ti moe ukrasti duu, a ja nisam siguran da elim da mi je itko ukrade. Prelijepa je. Jednostavno trai da je uzme, a kad je uzme, mislim da je vie ne moe odloiti. Da budem iskren, mislim da bi ti bilo sigurnije da je stavi pod drobilicu. Imamo je ovdje, ako ti zatreba." Zavladala je tiina. Stella pogleda Kita, a ne kamen. "to misli?" On slegne zdravim ramenom. "Tony kae da ubija sve koji imaju posla s njom. Sve se na kraju svodi na isto. Ili vjeruje daje smrtonosna i da ni jedan kamen nije vrijedan da se za njega umre, ili misli da nas moe neemu poduiti i da vrijedi riskirati. Tu smo dilemu ve razmotrili. Ako si se predomislila, rado u izabrati drobilicu." "Misli li da mi je ukrala duu?" "Iskreno?" On je pogleda. Na trenutak je vidjela kako u sebi vodi pravu malu borbu sa sobom koju njegove oi nisu mogle sakriti, dok se trudio pronai

uravnoteeni stav to je prije uvijek s lakoom postizao. Natjerao se da se nasmijei. "Mislim da si presnana za to. Da nisi, ne bismo vodili ovaj razgovor." "Zar je se ne bojite?" upita Gordon. Kit napui usne. "Nisam primijetio. Vrlo je... dojmljiva, ali ne vidim ega se treba bojati." "Ti si onda snaniji ovjek od mene. Moda sam ja u srcu slabi." Gordon opusti ramena kao to je, primijetila je Stella, inio u pilji prije tekog uspona, i prie kako bi joj otvorio kabinet. "Ako elite malo argona da usreite cjepidlake, trebali biste znati da je vaa lubanja nainjena od jednog komada plavog kvarca, bolje znanog pod nazivom safir", ree Gordon normalnijim glasom. "to?" Njegovu bradu rascijepi osmijeh. "Ovo to upravo gledate vjero-jatno je najvei dragulj ikada iskopan na sjevernoj polutki." "Koliko vrijedi?" upita Kit. "Ne pitaj. Vie nego to emo ti ili ja vidjeti kroz dugo, dugo razdoblje primanja sveuiline plae, ali ako traite motiv za ubojstvo, mislim da ovo nije neto to moete ukrasti kako biste ga razrezali i prodavali suprugama nogometaa. Ima u sebi neto to tjera ovjeka da je cijelu zadri za sebe. Evo, vaa je..." On otvori klizna vrata na digestoru i Stella podigne kamen. Plavo svjetlo preplavi je. Duu joj preplavi osjeaj dobrodolice, povratka kui, ponovno uspostavljenog prijateljstva. ula je kako Kit iz daljine pita: "Odakle je tono?", a Gordon odgovara: "Iz kotske. Vidio sam jedan ili dva safira te boje iz slojeva bazalta kod Loch Roaga na Lewisu, ali nikada nisam vidio tako velik a tako besprijekoran safir. Ako treba, moemo je skenirati i analizirati boje. To bi nam dalo precizniji odgovor o porijeklu, premda ne moemo znati je li ondje izbruen. Mogao je prijei pola svijeta prije nego to ga je bilo tko taknuo. Bilo kako bilo, izbruen je protiv smjera ile kristala, to je vrlo teko uiniti a da ga se ne razbije u tisuu komadia. Zasigurno nije njemaki lanjak - oni ne znaju kako to uiniti a da pritom ne razbiju kamen." Stella je samo napola sluala - njezina pozornost bila je usredo-toena na kamenu lubanju. Drala ju je u naruju.

Ja sam tvoja nada na kraju vremena. uvaj me kao to bi uvao vlastito dijete. Sluaj me kao to bi sluao ljubavnicu. Vjeruj mi kao to bi vjerovao svojem bogu, tko god on bio. Gordon je bio u pravu: kamen joj je zarobio duu - ali i nije bio u pravu jer to nije bilo opasno. Vjerovala je kamenu i kamen je vjerovao njoj. Odnos je sada bio jo uravnoteeniji, kao da je skidanje ljuske vapnenca otvorilo kanal koji je kamenu omoguio da joj uzvrati brine osjeaje. U novom dijelu njezina uma nalazio se prostor otvorenog neba, koji je nudio mir, kakav do sada nije smatrala moguim. Stella ue u taj prostor, kao to bi zakoraila u pilju, s istom potrebom za istra-ivanjem i istim neznanjem u vezi s onim to bi mogla pronai. Kit je zacijelo postavio jo jedno pitanje, jer Gordon je upravo odgovarao. "Nijemci su majstori kad je rije o bruenju kvarca." Zatvorio je digestor i ugasio svjetla. Duboki plavi plamen gorio je i dalje u sredini lubanje. "Negdje u najtamnijem dijelu Schwarzwalda nalazi se selo u kojem izrauju kristalne lubanje i prodaju ih naivnim Amerima. Ovo nije jedna od tih lubanja. Okladio bih se u svoju karijeru." Pokazao je prstom kamen koji je leao na Stellinoj ruci. "Vidite li kako zigomatski lukovi privlae svjetlo? A one upljine su lee koje fokusiraju svjetlost usred lubanje. Takvo majstorstvo neete pronai u dvadeset prvom stoljeu. Ne postoji nitko tko bi znao to uiniti." On krene prostorijom i zastane kod svojeg raunala, pa svojim velikim prstima pone tipkati. "Znajui da o mjestu nastanka ovisi hoe li postupak uspjeti ili ne uzeo sam slobodu da je fotografiram nekoliko puta prije nego to sam poeo. Ako pogledate onaj ondje veliki zaslon" - on mahne rukama prema udaljenom kraju laboratorija, gdje se nalazio iroki zaslon velik poput onih u kinodvoranama "vidjet ete sliku rascjepine u kamenu." Pukotina u gustom bijelom vapnencu pokazivala je plavu boju u osnovi. Kvaliteta slike bila je zapanjujua. Iz blizine, u visokoj rezoluciji, ak je i vapnenac izgledao velianstveno. Gordon uperi laserski pokaziva na sliku. Crvena tokica spiralno se kretala preko naboranih slojeva. "To su sekvencijalne naslage. Gustoa i dubina razlikuju se od godine do godine. Pri ovoj rezoluciji ne moemo biti posve precizni, ali ako prihvatite grubu

procjenu, moemo sa sigurnou rei da je va kamen sjedio u vodi bogatoj kalcijkarbonatom etiristo dvadeset godina, plus-minus dvadeset godina." "Dakle, Ovvenova je", zakljui Kit. "Pripada pravom vremenskom okviru. To je najvie to geologija moe uiniti za vas. Ostalo ovisi o vama, ali mislim da nema mnogo sumnje." "Dakle, nismo mnogo napredovali, zar ne? Jo uvijek pokuavamo preivjeti dovoljno dugo da pronaemo odreeno vrijeme i mjesto, kad bismo imali ikakvog pojma o tome", doda Kit. "Trivijalno." "Najprije moramo znati o kome je rije", ree Stella s poda. "Prepoznajem taj glas." Kit okrene kolica kako bi je mogao bolje vidjeti. Osmijeh mu napusti lice. "to je bilo?" Stella odmahne glavom. "Ne znam." Bilo je to teko objasniti - nekakav spoj izmaglice, plamena, svjetla i kristala koji je bio vie organski od bilo kojeg od tih elemenata zasebno. "Stalno vidim neko lice, ali ne jasno. Dolazi i nestaje kad pogledam kamen." "Lice koje ide s lubanjom?" "Mislim da je tako. Imam takav osjeaj. Postoji li netko komu mo-emo vjerovati, a tko bi mogao rekonstruirati lice iz tih kostiju?" "Nije moje podruje." Kit podigne pogled. "Gordone?" "Postoji samo jedna osoba koju znam." Maleni kot sumnjiavo je promatrao Kita. "Jeste li znali da je Davy Law preao u forenzinu antropologiju nakon to je otiao odavde?" Zavlada stanka koju Stella nije razumjela, a tada Kit jednolinim glasom ree: "Ne, ne on." Gordon porumeni, to je bilo gotovo jednako iznenaenje. "On je ovjek s Bedea i zna to radi." "Oh, molim te." "Momci?" Stella pogleda jednog, pa drugoga. Osjeala je kako joj se upozorenje uspinje iz dna lubanje, otjeravi lice i maglu koja ga je pratila. Kit uzdahne. "David Law bio je student medicine koji je prekinuo kliniko stairanje i otiao raditi neto manje naporno. On je maleno govno, sa zubima poput glodavca na steroidima i kosom poput takorova repa. Bio je kormilar prvog amca one godine kad je Bede bio posljednji."

Stella se uspravi i nasmije. "To ba nije prijestup za smrtnu kaznu." "Napao je krmenu veslaicu enskog tima no prije utrke." "to?" Ona se okrene. "Gordone, je li to istina?" "Ne, to je glasina i ti bi trebao biti iznad toga, Christiane O'Connore." Gordon je izgledao rumeno i ljutito. Zagledao se u pod i opet po-digao pogled. "Bile su to glasine, nema dokaza. No ak je i ta glasina unitila Davyjevu karijeru. Prekinuo je svoje stairanje i pridruio se Lijenicima bez granica. Povezivao je rane od metaka i rjeavao probleme djejeg proljeva u palestinskim izbjeglikim logorima. Kad se vratio, zavrio je studij za forenzinog antropologa." "Dakle, provodi vrijeme razbijajui kosti mrtvih?" Kit se nasmijei upljim glasom. "Tako mu i prilii." ) Gordon ga pogleda. "Proteklih pet godina proveo je u Turskoj. Ljutio je vladu u Ankari povezujui imena i lica s kostima iz kurdskih masovnih grobnica, to ne moe ba svatko. Vodi forenzinu patologiju u bolnici Radcliffe u Oxfordu. Moe zadrati svoje pre-drasude ako eli, ali ako Stella treba nekoga tko e utjeti nakon to rekonstruira lice prema kostima njezina kamena, Davy je pravi ovjek za to. On je vjerojatno jedan od rijetkih koji se nee uplaiti lubanje ili vas poeljeti ubiti zbog nje. Teko ete pronai nekog takvog." Kit provue zdravu ruku kroz kosu. Na trenutak se inilo da e se suprotstaviti tomu, a tada odmahne glavom i opusti se. "Ne odluujem ja o tome. Stell? to emo uiniti?" eljela je slijediti treperavo upozorenje u svojem umu, ali nestalo je im se pojavilo. Ona stavi kamenu lubanju u ruksak i zakopa remenje. inilo se da je prostorija izgubila sjaj kad je lubanja nestala s vidika. Ustala je i zabacila ruksak na lea, kao to je uinila u pilji. "Tony se trebao vratiti do sada. Vrijeme je da oistim svoju savjest. Moemo li se nai s njim i ponijeti sve to imamo? On je napisao Owenovu biografiju s Ursulom Walker i znat e to se stvarao dogodilo s Davyjem Lawom. Ako misli da ne bi bilo dobro da ga potraimo, preskoit emo to. Ako ne, odmah ujutro idemo k njemu, a zatim k Ursuli. U redu?" "U redu." Samo zato to je dobro poznavala Kita, vidjela je oklijevanje prije nego to je progovorio.

Polako su se kretali kroz tople veernje ulice Cambridgea, gdje su se studenti koji jo nisu otili na praznike mijeali sa sve brojnijim turistima, gdje su se kafii irili na ulice, a taksiji jurili u oba smjera jednosmjernim ulicama pjeake etvrti. Zbog Kitovih kolica izabrali su manje prometnu rutu pokraj velikih koleda, King's, Trinity i John's, po kaldrmi pokraj Hefferove knjiare, a zatim su skrenuli ulijevo prije Round Churcha i desno prije Magdalene Bridgea na stazu koja je vodila niz rijenu obalu. Voda je bila tamna i spokojna, beskrajno duboka i mirna, i jedino su je naruavali odsjaji raznobojnih svjetala koja su se irila iz pivnica i barova na mostu. Kit je svladavao upravljanje kolicima. Izvan grada vie je riskirao i kretao se bre kako bi izbjegao svjetla i buku. Kretali su se du ruba Jesus Greena, na kojem je poneki nemirni par istraivao jedno drugo u sivo-zelenoj travi. Na Midsummer Commonu zaustavili su se pod drveem. "Nije kod kue", ree Stella. Bedeov koled leao je na udaljenoj strani rijeke. Bilo je to zdanje od pjeenca i granita, mjeavina tudorijanske ekstravagancije i georgijanske strogoe, s knjinicom koja je nadvisivala kapelu, dok je etvrtasti toranj u kojem se nalazio rektorov stan veliinom nadmaivao knjinicu. Tu i tamo, priguena svjetla sjajila su kroz prozore neprekrivene zastorima, ali ne i svjetla radne sobe Tonyja Booklessa. Kit posegne kako bije uhvatio za ruku. Sjene zvjezdane i mjeseeve svjetlosti zajedno su izbrisale harlekinske masnice na njegovu licu. Izgledao je mlae i neokrhnuto. Poljubio joj je zglob na palcu. "Poi sa mnom do geometrijskog mosta Johna Deeja, ondje moemo malo priekati. Ako se pjeice vraa iz Starih kola, proi e ovuda." Most je imao jedan luk i bio je drven, bez klinova ili vijaka. Na okupu gaje dralo samo geometrijsko majstorstvo. Bilo je to Kitovo utoite na otvorenom, mjesto ravnotee gdje se kopno nadvijalo nad vodu potpunije nego njegova soba, gdje se snaga uma susretala s potrebama srca u obliku jednake funkcije i ljepote. Bilo je to mjesto za zacjeljivanje starih rana, za ponovno pletenje izgubljenih veza, ili jednostavno za sjedenje u tiini, to su oni, do sada, uvijek i inili, budui da nisu morali razrjeavati intrige prolosti.

Nikada prije prolost nije sadravala udovita koja su tako vidljivo zasjenila sadanjost. Stella sjedne i provue noge kroz drvenu ogradu, pa pone mahati njima iznad vode nalik na crni saten. Kamena lubanja njeno joj poskoi na leima. Trnci upozorenja vratili su se - maleni bljeskovi ute munje koji su treperili kroz njezin um poput naznake oluje. "Ako emo se nai s Davyjem Lawom", ree ona, "moram saznati vie o njemu." > Kit je promatrao prozore radne sobe Tbnyja Booklessa. "Nema se tu vie to za rei. Otiao je. Vie se nije vratio." "A prije toga?" "Prije toga je unitio svoju karijeru. Kraj prie." "I bio je kormilar amca koji je izgubio utrku." "Da, i to." Kit gurne kolica naprijed sve dok se nije mogao rukama uhvatiti za ogradu luka i ustati, gledajui dolje u vodu. Malo kasnije okrenuo se i posegnuo prema njoj, provukavi ruku kroz njezinu kratku kosu. Ona upitno podigne obrvu. "I?" "I to nije vrijedno kopanja, Stell, obeavam ti. Prljavo je i staro, a mogue je da je Gordon u pravu i da se Davy Law promijenio. Moemo li stati na tome i vidjeti to e se dogoditi kad se sutra naemo s njim?" "Ako uope poemo. Tony se moda nee sloiti." "Hoe. On e rei isto to i Gordon - da je Davy ovjek s Bedea i da zna to radi." "Lojalnost koleda nije voda?" "Lojalnost koleda nije ni krv. Ako to nisi spoznala do sada, oenio sam se pogrenom enom." On je uhvati za ruku cerei se. "Portiri su sigurno unutra, uvari svih informacija. Ne bi smjeli davati rektorov raspored nikomu osim policiji, ali kladim se u poljubac protiv alice kave da e mi, ako im pokaem svoje masnice i invalidska kolica, rei kad bi se trebao vratiti." Bilo je teko ne pratiti ga u tom raspoloenju, bez obzira na bljeskove kamena. Zagrlila ga je nakratko. "Ako pobijedi, hou li dobiti poljubac ili kavu?" "I jedno i drugo." On se odgurne na kolica. "Hoemo li se utrkivati do portirove kuice?" "Kit - Ne!" Ona posegne za rukama, ali ve je krenuo. Tada je otkrila koliko su njegova kolica brza. Pobijedio je u utrci.

Zbog njegovih masnica i kolica i reputacije na koledu, portiri su zaista rekli Kitu sve to su znali: da se rektor trebao vratiti u svoje odaje prije trideset minuta, ali nije se pojavio. Nisu imali pojma gdje bi mogao biti. Ponudili su im kavu i aj i priliku da sjednu i pohvataju govorkanja s koleda. Kit je u njihovu drutvu bio oputen, otvoren i govorljiv. Priao je o pilji kao da se radilo o divnoj pustolovini, i da mu treba tjedan ili dva oporavka prije nego to se ponovo spusti u nju. Stella bi sjedila cijelu no i sluala ga da joj je lubanja to dopustila. Izdrala je najdue to je mogla. Kad su je krhotine jarke, ute panike poele zasljepljivati, ispruila je ruku i potapala ga po zapeu. "to se dogaa?" Ona odmahne glavom kako bi je razbistrila, no bezuspjeno. "Neto nije u redu, ali ne znam to. Povezano je s time to smo ovdje, a trebali bismo biti..." U tom trenutku ispuni je osjeaj sigurnosti i ona se uspravi. "Trebamo se vratiti u 'rijenu sobu'. Odmah." Kit nije mogao trati. Stella gaje ostavila na brigu portira i potrala, hukana kamenom lubanjom u ruksaku na svojim leima. Jurei pokraj tudorijanskog samostana, u prolazu je salutirala bronanoj statui Edwarda III., preskoila travnjak po kojem je za-branjeno hodati i sagnula se ispod luka Lancastrian Courta koji je vodio do stubita, i napokon do odmorita ispred Kitove sobe, gdje se zmaj na obojenom staklu suoavao s maevaocem bez oklopa pod svjetlou visoko uzdignutog polumjeseca. Tijekom dana provodila je sate promatrajui kako se obrasci svjetlosti duginih boja poigravaju po slici, istiui detalje tog sloenog tudorijanskog umjetnikog djela. Tijekom noi jedna jedina ulina svjetiljka obasjavala je bezbojnim svjetlom zmaja i polumjesec, tako da je svjetlo padalo na hodnik, na mjesto gdje je Christopher Marlowe urezao svoje ime na stupu ograde stubita. Kit joj je jednom pokazao kako da prstima prati obrise tog imena, za sreu. Sada nije bilo sree. Elektrino uta kriza u njezinoj glavi eksplodirala je u vodoskok zvjezdica dok je jurila uza stube. Razbijena brava i otvorena vrata bili su nepotrebna upozorenja - ve jf znala to e nai. Sklopivi oi, naslonila se na dovratak i ekala da proe okus munine u njezinim ustima i bol u srcu zbog namjernog unitavanja ljepote i starine.

Kit, tako mi je ao... "Stell?" Kit je bio pokraj nje, sam. Portiri su ga ekali dolje. On uhvati svojom rukom njezinu. "Sto je uinio?" Ona otvori usta i pokua progovoriti, ali bezuspjeno. Osjeala je pritisak iza oiju i u venama na vratu. "Stell?" Kit isprui ruku kako bi je dotaknuo, i pusti je da padne. "to?" Kamena lubanja utiala se, ostavljajui joj prostor za razmiljanje. Kitova "rijena" soba uvijek joj se sviala, tu se osjeala kao kod kue. Sada joj je bilo teko osjeati bilo to osim bijesa i uasa. Stajala je u kaosu otvorenih ormara, prosutih zrna kave i razbacanih papira. Kitova soba, njegov oltar urednosti i preciznosti, oskvrnuta je otrovom koji ju je jednako uplaio kao i tiha prijetnja lovca u pilji. "On te poznaje", ree ona. "Ovo bi uinio samo netko tko te poznaje." "I tko me mrzi", ree Kit. Stella je ula zujanje njegovih kolica i ispruila ruku kako bi uhvatila njegovu. Dodir je bio bez rijei i govorio je sve o suuti i uasu i o tome kako dijele i jedno i drugo. Ona mu stisne ruku i pusti je. Sve sitne promjene koje je registrirala posloile su se u puno veu, straniju sliku onoga to se dogodilo. "Nije samo traio kamen. Nema ni tvojeg raunala ni svih dokumenata. Cijeli poslijepodnevni posao je nestao." Kit je problijedio ispod svojih masnica. Okrenuo se za puni krug u kolicima. "Osiguranje e kupiti novi Powerbook", ree tupo. "to vrijedi ako nemamo nita to bismo stavili u njega? Knjige su nestale, kao i kod i stenografski zapis. Sve je nestalo." Kit podigne zdravu obrvu. Nasmijeio se s pola lica. "Draga, razgovara s kompjuteroidom. Stroj triput na dan radi priuvne dokumente prema serveru u knjinici, i jednom na dan izvan tog servera. Postoje priuvne verzije svega, i priuvne verzije priuvnih verzija. Ujutro mogu skinuti posljednju verziju s .mac stranice i moemo je ponijeti sa sobom u Oxford." On je pogleda postrance. "Ako jo uvijek namjeravamo ii?" "Definitivno." Sada je kontrolirala svoj gnjev, tako da je vie nije paralizirao nego joj je pomagao ploviti burnim oceanom njezina straha. "Veeras - odmah - zvat emo policiju, pa emo vidjeti hoe li nas sada ozbiljno shvatiti. Sutra idemo u

Oxford i otkrit emo emu slui kamena lubanja. A kad to saznamo, bit emo korak blie tomu da otkrijemo tko je to uinio i natjeramo ga da poali." Policija je bila tiha i uinkovita i shvatila ih je ozbiljno. Nisu pronali otiske prstiju niti bilo koji drugi trag koji bi im otkrio identitet pro-valnika. Zapeatili su sobu i ekali da Kit nazove portire i dogovori mjesto na kojem e prenoiti. Ponudili su im suut i razumijevanje i telefonski broj psihoterapeuta. Obeali su da e kontaktirati policiju iz sjevernog Yorka i obavijestiti ih o novim dogaajima. Nisu gajili velike nade u to da e rijeiti sluaj. Tek kasnije te noi, dok su leali zajedno prvi put od nesree, Stella je poela drhtati. Leali su na krevetu za jednu osobu u jednoj od soba koje su sluile za smjetaj posjetitelja koju su im portiri pronali. Mislila je da Kit spava i shvatila da nije tako tek kad se polako okrenuo i zdravom rukom posegnuo prema njezinoj. "Stell?" "Mmm?" "Gordon je bio u pravu." "U vezi s im?" "Lubanja je ula u dio tvoje due. Ti nisi ena kojom sam se oenio." Drala se za njega, drhtei nekontrolirano. Plavetnilo u njezinu umu samo je djelomice mirovalo. "Je li to loe?" upita ona. "Ne znam." On poljubi mekanu kou njezina vrata. "Lijepa si kad te ispuni ubilaki gnjev. No zabrinut sam za tebe." "To ide u oba smjera. Ni ti nisi mukarac za kojeg sam se udala. Ne mogu ti ni rei koliko me to zabrinjava." Osjetila je kako mu se poluosmijeh pretvara u gotovo pravi. "Ne mora mi rei, debelim slovima napisano ti je na elu. No ja > sam oteen samo fiziki i ako ne zacijelim, to nee biti kraj svijeta. Mislim da bi u tvojem sluaju moglo biti drukije." "Misli da bih mogla pronai kraj svijeta?" "Moda e pronai kraj svojeg svijeta, to bi bio i kraj mojeg. Hoe li mi obeati jo neto? Hoe li se zakleti da nikada nee otii nekamo odakle se ne moe vratiti?"

Nije to bila tako velika molba. Zagrlila gaje, i on nju, poljubila ga je, i on nju, i na kraju, kad se drhtanje ublailo, rekla je: "Kunem se da neu poi nekamo odakle se, po mojem miljenju, ne bih mogla vratiti." Nije to ba bilo ono to je traio, ali bilo je blizu, a ve je ionako skoro utonuo u san. Privukao ju je na grudi i provukao prste zdrave ruke kroz njezinu kosu. Zaspali su u tom poloaju i tek kad je utonula u besprijekorno, intenzivno plavetnilo sna shvatila je razliku izmeu onoga to je traio od nje i onoga to mu je obeala, ali tada je ve bilo prekasno da to promijeni. Zama, Nova panjolska, listopad 1556. "U svojem neznanju, moja djeca vjeruju da mi nismo prva boja kreacija, nego peta i posljednja rasa koja nastanjuje Zemlju. Svoje ukrase, poput ovoga koji sada gledate, izrauju u svjedoanstvo toga. Sauvao sam ga tono onakvim kakav je bio kad sam se tek iskrcao ovdje, i nastanio sam se u njihovu hramu. To je mjesto loe za ivot, ali prava palaa u usporedbi s domovima moje pastve, a sada je i dovoljno hladno, unato dnevnoj egi. Biste li eljeli ui? Diego e vas posluiti vinom koje imamo, osim ako niste donijeli svoje...? Hvala. Mislio sam da ete donijeti." Bilo je sve jasnije da otac Gonzalez Calderon, sveenik domoro-daca Zame, iako izgleda poput razbijaa plaenika, ima um i manire prelata. Bilo je isto tako jasno da je kapetana Aurore i njegova lijenika pozvao u svoj dom zbog dunosti a ne zadovoljstva. Mnotvo slika raspetog Krista na viestrukim mukama krasilo je zidove, ali jedan pogled na spartanski namjetaj potvrdio je da otac nije sklon tjelesnim uicima. Bilo je jasno i to da mu de Aguilarova ekstravagancija nije zabavna, to je bila teta, s obzirom na to da se inilo kako je panjolac osobito dobro raspoloen. Poeo je izraavati svoje oduevljenje jo dok je odvezivao pramano ue Aurore i jedva je zastao, sve do sada, kad je sjedio usred sveenikovih odaja koje su neko bile hram i prouavao raznobojni mozaik koji je prekrivao pola poda. Tihim uzvicima popratio bi uenje i oduevljenje onim to je vidio. Sve je to bilo odvlaenje pozornosti s lijenika na sebe, i inio je to uspjeno. Owen je vidio kako se sveenik trudi skrenuti pogled s fantastine vulgarnosti de Aguilarovih naunica i osjetio je aljenje zbog svojih prijanjih istovjetnih predrasuda.

Ipak, ako je sve to se prialo o sveeniku bilo tono, kapetanovo ivahno raspoloenje izvrgavalo ga je opasnosti, a Owen nije htio da njegov prijatelj nastrada zbog njega. Zafo je nastojao skrenuti razgovor na bezopasne teme. "Ova zgrada nije obojena crveno kao sve druge. Jeste li vi to traili?" "Naravno. Zahtijevao sam to od Diega i Dominga kad sam se tek uselio ovamo. Obojili su je vapnom izraenim prema mojem receptu i ine to od tada svake godine na isti dan." "No oni i dalje boje ostatak grada bojom krvi. Je li to podsjetnik na ljudske rtve, ili..." Owen je rekao to posve nevino, ponavljajui ono to je cijela panjolska znala o domorocima. Odmah je to poalio - izraz lica sveenika naglo se i katastrofino smraio. Tiho, otrovnim glasom, Calderon ree: "Moja djeca ne zahtijevaju, niti su ikada zahtijevala, smrt drugih ljudi kako bi udovoljila svojim bogovima. Bili su neuki, ali nisu bili barbari, za razliku od svojih neprijatelja sa sjevera i zapada, Culhua - Meksika, poznatih ' doljacima pod nazivom Azteci, koje je u Boje ime tako uspjeno podinio njegovo gospodstvo Cortes, i ije zlato sada poiva kod najelegantnijeg velianstva panjolske." Dvanaest godina u Cambridgeu nauilo je Owena da je iskreno neznanje najbolje u susretu s gnjevom ljudi koji vole biti u pravu. Nagnuvi glavu u stranu, on upita: "A zato su onda izabrali tako nasilnu boju za ukras svojega grada?" Sveenik mu uputi hladan pogled. Veliki srebrni kri podigne se na njegovim prsima. "Budui da su promiljeniji i ne toliko divlji kao njihovi susjedi, ljudi iz Zame doli su na ideju da e njihove zgrade ako ih oboje krvavo crvenom bojom, izgledati poput hramova barbara koji tuju vraga, prekrivenih ljudskom krvlju. Oponaajui ih na taj nain, moja djeca nadaju se da e obeshrabriti sve napadae koji bi mogli... - hvala ti, Diego. Molim te, ui." Na njegov nalog, domorodac s oiljkom na licu - Owen nije vje-rovao da mu je Diego pravo ime - sklizne poput sjene kroz travnati zastor koji je prekrivao ulaz, nosei na posluavniku tri glinena vra i otvorenu bocu vina. Sveenik se ponaao prema njemu kao to se plemii ponaaju prema slugama kao prema tvrdoglavu djetetu, koje mora biti nazono ali ne i progovarati. I Cedric

Owen pristao bi drage volje na to, ali prodorne oi izdubile su rupe u njegovu umu i pozadinsku pjesmu plavog kamena uinile zagluujuom. On s naporom podigne vr s posluavnika i opet usredotoi po-zornost na sveenika. "Funkcionira li to?" upita on. "Bojenje kua u crveno?" "Ovdje sam ve skoro deset godina i jedini neprijatelj protiv kojeg smo se borili bile su boginje. Stoga moemo zakljuiti da funkcionira", zakljui sveenik s velianstvenom neloginosti. "A sada moramo podii vaeg kapetana s koljena, jer inae neemo imati dovoljno poda da na njega stavimo stol. Jeste li ve otkrili zagonetku mozaika, senor?" "Naalost, ne." Fernandez de Aguilar ustane s oitim oklijevanjem. Oi su mu sjajile tek blago pretjeranim uzbuenjem. Udaljivi se malo od slike na podu, on ree: "Mislim da sam poeo nazirati rjeenje, ali jo mi je skriveno. Senor Owen, hoete li biti tako ljubazni i primijeniti svoju lijeniku logiku na zagonetku prije nego to nam domain otkrije njezinu tajnu?" I tako, neusredotoene pozornosti i uma uznemirena pogledom domoroca s oiljkom, Cedric Owen stao je pred sliku koja je zauvijek promijenila smjer njegova ivota. Slika je izdaleka izgledala poput djejeg crtea na kamenu - sluajna zbirka oblutaka, izabranih zbog jasnoe boje i posloenih tako da prikazuju tapiaste likove na povrini od priblino etiri etvorna metra. Ljudi izbuljenih oiju i fantastine zvijeri valjali su se u brutalnim, pretjeranim prizorima borbe, uarenih oiju, stisnutih zuba i isprepletenih udova u vjenom sukobu. Kad je pogledao pozornije, pokazalo se da su oblici sloeniji nego to se inilo. U sredini se nalazila vatra izraena od crvenog i utog kamenja, prilino ivotna, s obrubom od tanko ispletenog zelenog lia. Oko toga iroka je vrpca prikazivala mapu nebesa sa zvijeima i planetima poredanima u nizu koji je obeavao veliku spoznaju ako se pozornije proui. U sredini, izmeu ognja i neba, u vjenoj ravnotei stajale su dvije budunosti ovjeka. S jedne strane, sukob, rat i bijeda bili su opisani estokim, zaraenim prilikama. S druge strane nalazila se antiteza bitci: ljetna livada prekrivena raznobojnim cvijeem, prelijepim da bi ga se moglo imenovati, i previe brojnim da bi ga se moglo prebrojiti. Usred toga klealo je dijete, mirno i samo.

Te dvije budunosti dijelila je tanka nit, nepravilan rascjep od crnih i bijelih ploica s nitima debelih, raznobojnih bisera u sedam duginih boja, s crnim i bijelim biserom na kraju. Iz ista mira Owen se prisjetio sobe na katu svratita u Parizu, mirisa peenih golubova i badema i priguena glasa. U svijetu postoji ukupno devet boja - sedam duginih boja, plus crna boja bez svjetlosti, i bijela boja ukupne svjetlosti. Plava je peta od devet, sredinja boja, os oko koje se sve druge okreu, kamen temeljac svjetskog luka. Drevni narodi znali su to, a mi smo to zaboravili. Plava je dobila srce zvijeri, i mo da dozove preostalih dvanaest dijelova svojeg duha i mesa, tako da se cjelina opet moe spojiti. U tom trenutku, ponesen sjeanjem, Owen je pogrijeio i podigao pogled. Diego s oiljkom na licu stajao je u kutu prostorije poput N nevidljive sjene, naoruan nemilosrdnim oima-noevima koje su bljeskale i plamtjele kao bilo koji prizor na kamenoj slici. Pod njihovim pogledom bilo je nemogue ne vidjeti istinu koja je bila tako oito iznesena pred njim. "Moj Boe..." Slika nije bila djeji crte. U jednom trenutku u kojem mu je srce zastalo, kristalizirala se u neto sasvim drugo. "to vidi, prijatelju moj?" Fernandez je tiho postavio pitanje, istim glasom kojim je toga jutra razgovarao s njim na brodskoj palubi. Vie se nije ludirao. Niti jedan od njih nije mario vidi li to sveenik, udi li se promjeni u panjolcu i njegovu engleskom lijeniku, planira li zbog toga njihovu smrt u vatri i spravama za muenje. Pitanje je razvezalo Ovvenov jezik. "Vidim trenutak prije kraja svijeta, zadrani dah prije poetka Armagedona. Vidim mapu nebesa koja nam daje tono vrijeme i datum. I vidim nain na koji je mogue izbjei krajnje zlo." On pogleda sveenika. U Europi, gorio bi na lomai ve i zbog ovoga. Oi oca Calderona bile su zamiljene, ali ne i gnjevne. On podigne svoj srebrni kri i poljubi ga. "Molim vas, nastavite." Owen uzdahne. "Vidim najprije Sunce, najvee od svih svjetala, kako sjaji niz dug, mraan tunel do mjesta na kojem je roena sva materija. Vidim Veneru, Jutarnju

zvijezdu, u irokom zagrljaju s Merkurom, Glasnikom, a njih dvoje plee nasuprot Jupiteru, Zlatnom dobroinitelju. Vidim kako Jupiter sjedi na vrhu Bojeg prsta, sa Saturnom, Velikim ogranienjem, na jednoj ruci i..." Rijei su mu zapele u grlu. "Vidim planete i zvijea u rasporedu koji se nee dogoditi za mog ivota, niti za jo mnogo godina." Domorodac s oiljkom na licu jo ga je gledao, ali otac Gonzalez Calderon tiho je rekao: "Taj raspored nee se na Bojim nebesima dogoditi jo etiristo pedeset est godina. to to najavljuju zvijezde i planeti?" Owen se sagne pred udom ispred sebe. "Slika prikazuje trenutak zamrznut u vremenu, kao da je svijet zastao na rubu katastrofe i samo ga ova nit nade moe spasiti. Na zapadu vidim sukob i konano unitenje. Ovdje, ljudi se bore protiv cjelokupne tvorevine, a svi su ispunjeni pohlepom, poudom, nemarom za druge, eljom da im nanesu bol - ak i uivanjem u tome bez obzira na njihove nedae. Na kraju, ele zgaziti sve to postoji. To je sila koja e dovesti ne samo do unitenja svega to je dobro u svijetu ljudi, nego i cijelog svijeta." "I nema spasa?" upita sveenik. "Moda ima, jer ovom uasu suprotstavljeno je mjesto mira." Owen poloi ruku na juni kvadrant. "Ovdje, na istoku, djevojica klei na ljetnoj livadi i igra se kameniima, desnom rukom protiv lijeve. Ona je epitom Nevinosti, nevine ljudske due koju je jo mogue spasiti, a time i duu svijeta." "To je djevojica, ne djeak?" "Vjerujem da je tako." "Dakle, to nije mladi Krist. Oito pogreka. Moda emo to jednoga dana promijeniti." Sveenik je rukama drao srebrni kri. Jedan krak kria virio je izmeu isprepletenih prstiju poput pokazivaa. On ga uperi u sliku, po jednom u svakom smjeru. "Govorili ste samo o pozadini. Sto moete rei o etirima zvijerima koje tvore vei dio slike?" "Ah..." Sto je mogao rei o takvim stvarima? Owen ih u poetku nije vidio, takvo je bilo udo mozaika u kojem su se slike skrivale unutar drugih slika. Tek pod pogledom domoroca s oiljkom njihovi su obrisi poeli sjajiti. Sada su ga etiri

zvijeri zapanjile u svoj svojoj moi i divoti. Ovdje je bila ivotnost, snaga, svjetlost koja je mogla obasjati i najmranije svjetove. Owen progovori sporo, pokuavajui obuhvatiti udesa koja je vidio. "Govorio sam o niti nade na slici. Zapravo, vei dio mozaika posveenje manifestaciji te nade. Ovdje imamo etiri zvijeri, spojene, ali ipak odvojene. Gore, u sjeveroistonom kutu, nalazi se pjegasti lav, vrhunski lovac, glatkog krzna i jarkih oiju. Na jugoistoku je zmija, duga poput broda i debela poput ljudskog struka, proarapa smaragdnim i rubinskim trakama. Nasuprot njima, na sjeverozapadu sjedi orao, krila irokih poput ovog zdanja, s kandama dovoljno velikim da podigne vuka, i oiju od jarkog zlata. Na kraju, u jugo-zapadnom kutu sjedi guter velik poput konja, sa zubima koji mogu prepoloviti ovjeka. Kad se njih etvero spoje..." Jo dok je govorio zvijeri su poele sukljati iz mozaika - pljosnati kamen nije mogao zadrati njihovu mo. Sve etiri sastale su se u vulkanskom spoju mesa. Udovi su se prepletali s krilima, glave sa srcima, kande s repovima. U jednom blistavom, potresnom trenutku, etiri zvijeri postale su jedno - zvijer neizmjerno vea od svake od njih zasebno. Sjaj je bio prejak. Owen sklopi oi zbog zasljepljujue svjetlosti. Kad ih je opet otvorio, zmija zemlje nestala je, kao i svaki trag zvijeri koje su je tvorile. Mozaik je opet bio djeji crte. Dok mu se vrtjelo u glavi, Owen klekne na vrpci zvjezdane mape, nastojei ne dodirivati veu sliku, pa dlanom pogladi nit raznobojnog kamenja, napola oekujui da mu iskre munje bijesnu u prstima, ili da se iz njegova plavog kamena zauje pjesma. Nita od toga nije se ostvarilo, na njegovo razoaranje - ivot koji se krio u slici nestao je. Riskirao je da baci pogled u sjene iza sveenika i nije se iznenadio vidjevi da domorodac s oiljkom vie nije ondje. Na mjestu gdje je stajao sada je na podu lealo jedno jarko zeleno pero, upereno prema vatri u srcu mozaika. Owen ustane, osjeajui se oamueno i pomalo glupo. De Aguilar ga je prouavao u tiini, otrijeg pogleda nego to je Owen ikada vidio. Jedna sjena prekrije obojicu, prekinuvi intenzivni trenutak. Otac Calderon stajao je navratima. Njegova tjelesina blokirala je i ulaz i izlaz. Ruke su mu bile prekriene na prsima u istom poloaju koji je zauzeo i na doku. "Hoemo li umrijeti, oe?" upita de Aguilar tiho.

"Moda, ali ne od moje ruke. Ne jo. Moda i nikada. Otac Bernardino de Saguin preporuuje nama, svojoj djeci, da nauimo obiaje domorodaca kako bismo ih bolje poduili putu prema Kristu. ivim u Zami skoro sedam godina, a od toga etiri godine u ovom zdanju, i tek sam nedavno otkrio ono stoje va brodski lijenik tako jasno vidio iz prvog pokuaja. Zahvaljujui svojem veem znanju, mogu vam rei da pjegava zvijer nije lav nego jaguar, koji je svet mojoj djeci, Majama, kao i tri preostale zvijeri - orao, koji predstavlja zrak, zmija, koja predstavlja vatru, i krokodil, koji predstavlja vodu. Jaguar, naravno, ima mo nad zemljom. Ue ih da e se u Posljednjim danima, to ste vi tako jasno vidjeli na kamenom crteu, te etiri zvijeri sastati i stvoriti jednu zvijer. Moete li zamisliti, gospodine, kolika bi mo mogla proizai iz spajanja tih etiriju zvijeri?" Nostradamusova prisutnost ublaila je jarku svjetlost u Owenovu umu, tako daje mogao mirno govoriti o onome to je vidio. "Platon ju je nazvao Uroboros", ree on. "Mnogobojna zmija koja okruuje zemlju u beskrajnoj milosti i guta svoj vlastiti rep tako da se ne moe razdvojiti. U mojoj zemlji tu zvijer smatrali bismo zmajem ili letigujom, zvijeri koja ima tijelo i pande jaguara, glavu krokodila, rep zmije i krila i eleganciju orla. Poslali su me ovamo da otkrijem kako se te etiri mogu spojiti u jednu, a sada, kad sam to vidio, ne mogu se sjetiti." "Moda e se uzdii poput Feniksa, iz plamenova vatre?" upita de Aguilar. Owen ga pogleda i shvati da mu se ovaj ne ismijava. "Zaista." Sveenik se blijedo nasmijei. "Ili bi ih na Gospodin jednostavno mogao prizvati k svojoj ruci. Nije na nama da znamo takve stvari, premda moemo biti zahvalni kad se dogode. U zemlji moje djece, etiri u jednome je pernata ili dugina zmija zvana Ku- kulkan, ili Quetzalcoatl, zvijer koja bi bila prikladan konj Kristu kad bi se ovaj vratio da nas spasi od unitenja." Sveenik se lagano nakloni svakome od njih, pa stane u stranu s vlastitih vrata. "A ja sam sada poinio jednako krivovjerje kao i vi, pa smo zaduili jedni druge. Vjerujem da e nam to olakati veer, to je dobro, jer evo Dominga s naom veerom. Ovdje se jede grah s ljutim papriicama i ilijem. Budite uvjereni - ako to podnesete, nakon toga sva druga hrana init e vam se,neukusnom. U meuvremenu, pomoi e vam ako pijete vodu uz jelo."

Zama, Nova panjolska, listopad 1556. "ovo je, prijatelju moj, zeleno zlato koje e nas uiniti najbogatijim ljudima u Europi, kao i nau djecu i unuke." Fernandez de Aguilar une na pete u praini i blatu pustog krajolika. Mula je stajala iza njega, trzajui uima i maui repom na insekte. Bio je to dar, ili barem posudba, Gonzaleza Calderona, kao i sedlo, stremen i uzde, nainjeni od ovdanje koe, sa srebrnim pucetima na spojevima i malenom slikom razapetog Krista na sredini prsa. Cedric Owen nagne se i proui biljku koja je upala u oko njegovu prijatelju. Nije izgledala drukije od drugih biljaka koje su rasle u suhoj pustinji oko njega - aka dugih, konatih listova u obliku otrice maa rasla je iz debele peteljke. Biljka je bila malena - ova nije rasla vie od visine ovjekova koljena, iako su neke rasle i do visine glave, tako da je etnja meu njima predstavljala rizik od gubitka oka na otrom liu. inilo se da je cijela biljka stvorena tako da bude nejestiva za ljude, ivotinje i insekte. Cedric Owen iskoristio je priliku da sjae i stane u sjenu koju je bacala darovana mula. Ovdje je bilo manje muha nego u gradu, ali zato je praine bilo vie. On se spusti na ravan kamen, leima okrenut visokom, uarenom suncu, i baci oblutak preko pustinje. Pokuao je zamisliti kako je to biti bogat, ali neuspjeno. "Kako?" upita on. ega ga je nauila da tedi rijei bolje nego to je Cambridge to ikada uinio. De Aguilar opet je bio dobro raspoloen. Njegova ruka mahne prema obzoru. "Vidi li da ovdje raste neto drugo?" Owen se potrudi promotriti krajolik koji se irio na sve strane. Na-daleko u svim smjerovima vidio je obilje kamenja i praine. Tu i tamo vidio je biljke s listovima nalik na maeve koje su bile tako drage de Aguilaru. "Vrlo malo", ree on suho. "To je zato to nema dobar vid niti dobar odgoj. Sreom, ja imam i jedno i drugo." Cerei se, panjolac ustane pa obrie prainu s nogu ekstrava-gantnim pokretom obodom svojeg eira.

"Vei dio svojeg ivota moj praujak vjerovao je da mu je boravak u Novoj panjolskoj donio vie boli nego koristi, da nam divljaci nikada nee dopustiti da ivimo ovdje u miru, i da zemlja ovdje raa samo prainu, paprike i ilije kojima nas je sveenik posluio sino, a koji su ti bili tako neugodna okusa. Ovdje nema veih koliina srebra, i vrlo je malo zlata - sve blago nalazi se na jugu ili duboko na kopnu u zalihama Azteka, a Cortes je uzeo vei dio. Umjetnost je prelijepa, ali naslikana je na zidovima ili urezana u stijenama. U svakom sluaju, to je idolatrija i Crkva e je unititi im zakljui da iz toga ne moe nita nauiti. Svi lanovi moje obitelji posluali su miljenje mojeg ujaka i nitko nikada nije odjedrio iz Seville." "Osim tebe", ree Owen. "Zato?" "Zato to sam ja sluao to mi pisma govore i vidio stvari koje moj predak nije vidio kad je priao o biljkama s listovima poput maeva koje rastu u pustinji. Postoje dvije vrste ovih biljaka, moj prijatelju. Jedna se moe destilirati u alkoholno pie jae od najboljeg brendija - od jednog vra ovjek se moe napiti, a od dva poeli da se nikada nije rodio. Drugu vrstu biljke domoroci rabe za izradu jedne vrste ueta, poput konoplje. Cortes se njima posluio na svojem brodu dok je plovio kui." . De Aguilar prie svojoj muli i s nje podigne upleteno ue koje je visjelo objeeno preko jabuice. "Ovo je mogue izraditi od te biljke. Zovu ga sisal. Evo, opipaj..." Bilo je to ue. Cedric Owen nije posjedovao iskustvo da razlikuje jednu vrstu ueta od druge. Opipao ju je i rekao: "Je li dobar?" "Najbolji. Sisal je na svaki nain bolji od konoplje, snaniji, grublji, tvri, bolji za prekooceanske brodove od svega to proizvodimo* u Europi. Tu emo biljku uzgajati onako kako domoroci uzgajaju svoj grah, i izradit emo uad kojom emo opremiti sve mornarice kranskog svijeta, i izvan njega. Bit emo najbogatiji ljudi Europe, vjeruj mi. Pogledaj zvijezde mojeg roenja i reci mi da nisam stvoren za neto veliko." Samo je vrlo samopouzdan ovjek iskuavao sudbinu takvom arogancijom. Zapravo, de Aguilarova natalna karta bila je briljantna. Obiljeio ju je samo jedan teak kvadrant od Merkura prema Jupiteru na poetku tree kue. Njegova

konjukcija Sunca i Venere u Ovnu manje od jednog stupnja iznad ascedenta spaavala je taj kvadrant od bijede. Domoroci su znali poneto o astrologiji. Owen je ve otkrio da o Veneri govore u mukom rodu i zovu je Jutarnja zvijezda, ratnik. Da je bilo vremena, zatraio bi od njih miljenje o njenom poloaju u Fernandezovoj karti. Budui da nije, imao je samo svoje klasine instrukcije kakvima su ga poduili dr. Dee i Nostradamus, prema kojima je ona vodila nepromiljenosti, a moda i veliini, ako se impulzivnost moe ukrotiti. Nita od toga Owen nije izgovorio naglas, niti je namjeravao. Legao je na kamen i navukao eir preko oiju, zatitivi se od sunca, neba i udaljenog, uznemirujueg crvenila grada. "Fernandez, povjerio bih ti vlastiti ivot, ali moda ne i novac. Za uzgoj ovih biljaka u koliinama o kakvima sanja, trebale bi ti bujice vode, a ovdje ih nema. Jutros sam obiao polja oko grada dok si istovarivao brod. Ljudi imaju jedva dovoljno vode da im se paprike ne sasue na peteljkama." "Ne, prijatelju moj, to je zato to nemaju mojeg praujaka kao savjetnika. On je u svoje vrijeme proputovao cijelom zemljom kao rob domorodaca i priao mije stvari koje su ak i oni zaboravili - da su u unutranjosti, gdje je gradove prekrila prauma, ili na rubovima ove puste ravnice, domoroci iz davnina smjestili svoje gradove kod velikih podzemnih jezera koja se nalaze ondje. Zemlja je puna vapnenca i stvara rezervoare koji zadravaju vodu. Nikada nije spojio te dvije injenice - vodu i biljke za izradu ueta. Nije to uinio nitko drugi iz moje obitelji." Kamen je bio topao, ali ne i vru. Owen se lijeno protegne, po-ravnavajui kraljenicu. "To zvui dobro. Moe upotrijebiti vodu za natapanje biljaka, a zatim, ako uspijemo navesti oca Gonzaleza, koji je sada ve napola domorodac, da organizira monopol na trgovinu uetom za cijelu Novu panjolsku, moi e..." "Cedric! Ne mii se!" Bio je to prvi put otkad su se upoznali da ga je de Aguilar nazvao njegovim krtenim imenom. Owen se ukoi, zurei u svoj eir. Znoj mu je obilno tekao niz sljepoonice i natopio koulju tako naglo da mu je hladnoa preplavila prsa. "to?"

Jednolinim glasom Fernandez ree: "Iza kamena je zmij a, jedna od onih o kojima nam je otac Gonzalez priao sino, ona najopasnija, s crvenim prugama na utoj podlozi i s crnim obrubom. Jo te nije vidjela. Ako moe mirovati jo malo, ubit u je svojim maem... Ne dii, moj engleski prijatelju, i bit e dobro. Dobro je to mi je ruka zacijeljela pa se mogu posluiti svojim maem... a ti moe leati mirno dok ja... vadim svoju otricu i smjetam je... tako... a zatim u... Ah! Ne\" "Fernandez!" Owen skoi na noge i okrene se. Crveno-uta klopka ubit e momka. Prethodne veeri, dok su se spremali na spavanje, sveenik ih je upozorio na takve zmije, ak je i smislio rimu na engleskom da bi je bolje zapamtili. Owen mu se poslije izrugivao. Sada je poalio zbog toga. alio je zbog mnogo stvari, a vie od svega zbog izbora mjesta na kojem e sjesti i nevjerojatne nepaljivosti. Zmija je imala koraljno crvene pruge na utoj podlozi, s crnom bojom u intervalima. Bacakajui se divlje, visjela je na zubima iz snjeno bijelog lana rukava panjol- eve koulje, napola zadignutog uz njegovu nekad slomljenu ruku. Malene toke skrletne krvi bile su rasprene oko nje, debele poput bobica njezini zubi probili su osim lana i ivo meso. De Aguilar je stajao ukoeno, a oi su mu pobijeljele na rubovima. Ma zazvei kad mu je ispao iz prstiju. Otrov zmije zaustavlja ovjekove miie - najprije mu govor postaje nerazgovijetan, a zatim vie ne moe jesti. S vremenom vie ne moe hodati ni stajati, a zatim mu se prsa prestaju pokretati i srce mu se zaustavlja. Smrt je neizbjena. Jedini nain da je se izbjegne jest da se odree ud. Tek malobrojni to preive. Ah, hvala ti, Diego. Ako poisti tanjure, porto emo popiti vani, u veernjem hladu... Owen dohvati sjeivo. Ovoga puta nije u glavi zauo glas svojeg uitelja maevanja koji ga pokuava sprijeiti. Ne razmiljajui o vlastitoj sigurnosti, on zamahne posuenim maem i spusti ga, tako blizu de Aguilarove ruke daje odrezao pola bijelog lanenog rukava. No bilo je jo vanije to da je pogodio glavu zmije i tako je odvojio od tijela. Tijelo padne na tlo, uvijajui se i pumpajui rijetku, tamnu krv. Prednji dio glave, sa zubima i otrovom, ostao je privren za de Aguilarovo zapee ispod laganog lanenog zavoja koji je jo uvijek prekrivao prijanju ranu.

"Fernandez? Hoe li sjesti, molim te? Ne mogu je izvaditi dok stoji. Morat u raditi dok ti je ruka sputena, kao da vadim vrh strijele. Molim te, sjedni." Poput lutkara koji upravlja lutkom izraenom od drveta i konjske tetive, okrenuo je de Aguilara tako da ovaj sjedne na kamen. Sluei se svojim noem za jelo kao skalpelom, iskoristio je vrpcu otkinutog lana kao stezaljku te upotrijebio vjetine s bojnog polja iji je opis proitao u Nostradamusovim knjigama, a nije oekivao da e ih ikada primijeniti u praksi. Zmija je zabila zube duboko u meso panjoleve podlaktice. Owen je morao odvojiti donju eljust kako bi istrgnuo glavu. Zabio je vrh noa u komad koe ispod mrtvog oka i pokretao ga gore-dolje kako bi razdvojio gornju i donju eljust. Rastavile su se polako, uz mnogo njegovih psovki. De Aguilar je sjedio cijelo vrijeme posve blijed. Na kraju, spustio je pogled na etiri duboka ugriza u ruci. "Mrtav sam." Rekao je to bez osjeaja. Oi su mu bile bistre i mirne. Koa mu je bila zelenkasto bijela, sa utom nijansom na rubovima usta. "Trebali bismo se vratiti u Zamu. Moram urediti mnogo toga ako ne budem upravljao Aurorom na putu kui. Ako je otac Gonzalez tono opisao otrov, imam pola dana u kojem u funkcionirati kao zdrav ovjek, i ne elim to potroiti uludo. Juan- Cruz bit e dobar kapetan za svakodnevno voenje broda, ali on nema viziju da ga uini velikim. Ti bi to mogao, ali mislim da ti tvoj kamen jo nee dopustiti da ode, a brod mora krenuti brzo, dok su ljudi jo srani... Odluit emo kasnije. Za sada..." On ustane. "Moda mi moe pomoi da ustanem. Imam jo dan ivota. Sutra..." On zauti. Pogled mu je poivao na moru iza litica od vapnenca. "Volio bih opet vidjeti onu zoru. Kau da se tijekom lijepog dana s tornja svjetionika moe vidjeti rub svijeta. Hoe li prosjediti tu posljednju zoru sa mnom, Cedrie Owene?" "Neu." Owen je plakao, prvi put otkad je plavi kamen pripao njemu u dobi od trinaest godina. Nogom udari mlitavo tijelo zmije koje odleti s druge strane kamena, i privue blie de Aguilarovu tvrdoglavu mulu. "Nee ti to biti posljednja zora. Otac Gonzalez rekao je da bi ti amputacija mogla spasiti ivot", ree promuklim glasom. "Ali rekao je i daje to hipoteza i da to jo nitko nije preivio." "Tako kau domoroci. Oni nisu lijenici kolovani na Cambridgeu."

"A ti, kao to si mi esto govorio, nisi kirurg." Rekao je to njeno, bez gorine, kao to bi stariji brat korio mlaeg zbog pretjeranog ara. Owen opet opsuje. "Ne razumije. Nostradamus me natjerao da proitam njegove knjige. Natjerao me da provedem deset dana alovanja za francuskom princezom sjedei u njegovu smrdljivom svratitu, itajui knjige o kirurgiji i odgovarajui na njegova pitanja o stvarima o kojima nikada nisam razmiljao i za koje nisam mislio da ih trebam znati. Natjerao me da piem biljeke, koje nosim sa sobom. Predvidio je ovo, ali nije mi rekao da e mi to slomiti srce. Zato u ja izvesti operaciju i nee umrijeti." "Ali, Cedrie, uza sve duno potovanje..." "Nemoj. Jednostavno nemoj... Samo se popni na svoju mulu i vrati se sa mnom. Moda e izgubiti ruku kojom dri ma, ali neu dopustiti da izgubi ivot, ne sada kad me treba uiniti jednim od dvojice najbogatijih ljudi Europe." Forenzini laboratorij dr. Lawa, Chcford, lipanj 2007. STELLA JE KORAALA SAMA KROZ HODNIK BIJELIH PLOICA I BETONA, KROZ vrata od ispoliranog altiminija do laboratorija elinih stolova i sta-klenih ormara koji je zaudarao po kemiji i dimu cigareta i smrti. Dr. David Law doekao ju je na vratima. Nije izgledao tako loe kao to je Kit opisao, ali temelji su bili vidljivi, dovoljni za stvaranje karikature. Nala se suoena s malenim, ilavim ovjekom rijetke kose mije boje i izboenih zuba koji su mu naglaavali gornju usnicu. Bili su to engleski zubi, smei od godina pijenja aja i puenja tako da mu se, kad bi se nasmijeio, iz usta irio snaan zadah. "Doktorice Cody." On obrie ruku o bijelu kutu i isprui je. "Pro-fesor Fraser zvao je i obavijestio me da ste krenuli. Svaki Gordonov prijatelj dobrodoao je." Njegov stisak bio je vri nego to je Stella oekivala. Dojam prikrivene snage inio je vjerojatnijom priu o pet godina iskapanja kurdskih masovnih grobnica. Da je i dalje sumnjala, sumnju bi odagnale fotografije po zidovima - jedna za drugom prikazivale su oiene kosti u jamama, u redovima, posloene i numerirane, s pramenovima kose ili komadima odjee ili komadiima plemenitog metala zakvaenima na udove bez mesa ili u onim upljinama.

Davy Law bio je na veini tih fotografija, odjeven u skraene traperice i pranjavu majicu, s cigaretom koja visi s usana ili izmeu prstiju. U pustinjskim planinama doimao se vie kao da je na svom terenu nego u laboratoriju u Oxfordu. Vidio je njezin pogled. "Nije ba lijep posao, ali netko ga mora obavljati." Zatim pogleda iza nje, u hodnik. "Kit nije s tobom?" "Spava u automobilu", ree ona. Bila je to istina, ali zvuala je poput izgovora. "Dobro." Njegove pretanke usnice stisnule su se dok je otvarao vrata svojeg laboratorija. Pogled mu je preao preko njezinih oiju, ne gledajui ih. Dok se udaljavao od nje, on ree: "Gordon mi je rekao da ima lubanju i da eli rekonstruirati lice prema njoj?" Okrenuo se i pogledao u njezin ruksak. Plava kamena lubanja tiho je spavala u njemu. utjela je jo od upozorenja u Kitovoj sobi. Ona posegne umom prema njoj, ali nije osjetila nita, nije bilo instinkta koji bi joj govorio da odlazi ili ostane. Nestala je i slika lica koja ju je dovela ovamo. Zurila je u pod, zarobljena u neoekivanoj neizvjesnosti. Slijedila ga je unutra bez rijei. On doe do staklenog ormaria na suprotnoj strani sobe. Bila je to manja verzija hiperbarine kisele kupke iz geolokog laboratorija. "To nije lubanja od kosti. Izraena je od kamena. Gordon je mislio da ti moemo vjerovati da e to sauvati za sebe." "Je li? Kako dirljivo." Naslonivi se jednim ramenom na zid, Davy Law namota cigaretu, a zatim je pripali. Plavi dim ispuni zrak izmeu njih laganim mirisom duhana. Ono to ga je prije uznemiravalo, nestalo je, zamijenjeno kiselim, beskompromisnim pogledom koji je gledao kroz nju i iza nje, ali nije pokazivao da primjeuje njezinu nazonost. Bilo je lako zamisliti kako ovaj ovjek rastee granicu autoriteta sve dok se on ili granica ne slome. Poela je shvaati zato mu je Gordon vjerovao, i zato ga je Kit prezirao. Stella skine ruksak s ramena i otvori ga. Bez ceremonijalnosti, ona podigne plavu kamenu lubanju na jarku svjetlost njegova laboratorija. Vie nije vritala, nikakva uta munja nije joj probijala mozak - sve je to nestalo im je ula u Kitovu "rijenu" sobu. Sada je bila mirna i budna, tako da su svi njezini osjeti bili izotreni.

Ona je isprui, a njen plaviasti sjaj obasja kliniku hladnou prostorije. "Pronali smo ovo", ree ona. "U raunovodstvenim knjigama Cedrica Owena bila je ifra koja nas je dovela do nje." Oekivala je kratak ok, spori udah i izdah pri prvom pogledu na kamen. Nije oekivala val bijesa, ili boli, ili patnje - nije znala to od toga - koji je obuzeo gargujski groteskno lice Davyja Lawa, dok su mu oi skakale s kamena na njezino lice. Nije oekivala ni zapanjujui izljev divlje udnje koji je bljesnuo nakon toga. "Doktore Law?" "Dri se podalje!" On se brzo udalji od nje na suprotni kraj sobe, osloni leima o zid i sklizne na pete te obgrli koljena na prsima. Drhtao je. Jedan dug trenutak ulo se samo njegovo otro disanje. "Bih li trebala poi?" upita Stella napokon. "Vjerojatno." Dugo je zurio u pod. Kako je prolo neko vrijeme a ona nije ni progovorila ni otila, on podigne svoj okirani, krvavi pogled uz njezino tijelo, i zaustavi ga na njezinu licu. "Ali ostali ste. Hvala vam." On joj uputi, kratak, krt osmijeh. "Tko je to jo vidio?" "Osim mene i Kita? Samo Gordon. Tony nije htio gledati. Rekao je da na sebi ima krv previe ljudi koje on potuje." "Kako je Gordon... Je li rekao kako se osjeao?" Sjeala se promukla, priguena glasa kota tijekom onog prvog telefonskog poziva. Tvoj kameni je spreman. Nadam se da si i ti. A zatim, poslije: Prekrasan je. Jednostavno trai da ga netko pokupi... "Mislio je da bih je trebala smrviti u prah u njegovoj drobilici. Ponudio je da mi pomogne." "Mudar ovjek." Lawov osmijeh sada je bio iri, pun kisele ironije. "Nije mi htio rei to mi to nosite. Nema mnogo ljudi koji mogu sauvati ovakvu tajnu." "On je dobar prijatelj." "To puno vrijedi u ovom svijetu ljudi bez prijatelja." Law je tijekom paninog udaljavanja izgubio cigaretu. Drhtavim rukama smotao je jo jednu i zapalio je, zurei u crveni ar. "To je plavi srco-kamen Cedrica Owena, ne?"

"Mislimo da jest." On je prvi put pogleda ravno u oi. "Ljudi su ubijali zbog ovoga, Stella. Ubili su Cedrica Owena, njegovu baku i sve njegove pretke koji su je uvali." On napui usne, gledajui je. "Jesu li vas pratili dok ste ili ovamo?" "Mislim da nisu. Nisam sigurna da bih to znala." "Stella!" Ljutio se na nju, a nije znao smije li to pokazati. Svom je snagom povukao dim iz cigarete. "Recite mi da razumijete u kakvoj se opasnosti nalazite?" "Jesam li u opasnosti od vas?" "Ne." Sada se mogao nasmijati, i to je i uinio. Na kraju se za- kaljao. "Ne sada. Jednom u ivotu vidio sam ljepotu i poelio je zgrabiti. Neu dvaput uiniti istu pogreku." U njegovu glasu bilo je nekakve otrine, ba kao i u Kitovu. "Je li to razlog zbog kojeg ste se vi i Kit posvaali?" upita ona oprezno. Zaustio je odgovoriti iskreno, ali zastao je prije nego to je izrekao rijei. Zatim slegne ramenima. "On vam je suprug. Ne mogu odgovarati umjesto njega." "Ali nekad vam je bio prijatelj? Dobar prijatelj?" "Nekada. Sada nije." Pogled njegovih zakrvavljenih oiju bio je tvrd, ali nije ga skrenuo s njezina. Nakon nekog vremena pogledao je slike na zidu iza nje i na okolnim zidovima. "Svugdje na svijetu postoje ljudi koji vide neto to ele i misle da to mogu uzeti, smatrajui da cijena koju to ima za druge nije vana. Mukarci su uvijek ti koji uzimaju, a ene i djeca oni koji plaaju." "To je osobito seksistiko stajalite, doktore Law." "Moda, ali nikada nisam iskopao masovnu grobnicu gdje je rtve pobila ena. Obeavam vam da e ta pria, ako je ikada bude, zavriti na novinskim naslovnicama." Sada je uspostavio kontrolu nad sobom i kretao se dobro poznatim terenom. Oslonio se na zid i puhnuo dim u zrak izmeu njih. Gledao je ravno u kamen prvi put otkad ga je Stella izvadila iz ruksaka. "Vaa lubanja nosi srce svijeta. Koji ovjek ne bi ubio da doe cfo toga? Ovdje, u komadu plavog kristala, nalazi se sve to smo ikada eljeli: divota i plemenitost i strast, sve u jednome. Ona jednostavno udi za time da je netko uzme, da je

posjeduje, da je ima, tako da joj samo najsnaniji, ili najvie slomljeni ljudi mogu odoljeti. Zeevi meu nama ele je unititi, zdrobiti ono to ne mogu kontrolirati. Vukovi je ele posjedovati, uzeti u sebe sve to ona nosi, i ne shvaaju da im to nikada nee poi za rukom. A moda, ako je to ono to ja mislim da jest, postoje vrlo, vrlo rijetki koji znaju to lubanja moe uiniti, ele to zaustaviti i uzeti je za sebe. Francis Walsingham bio je jedan od njih - Elizabetin zapovjednik pijuna. Tijekom stoljea bilo je i drugih. Zacijelo i sada postoji jedna ili dvije takve osobe." "to moe? to to oni ele zaustaviti?" Koa joj je bridjela od sluanja, a grlo suho. "Jo nisam siguran. Moda grijeim." Njegova cigareta bila je vodoravni stup pepela. Stresao ju je u praznu alicu kave i prekriio ruke na prsima. "Obraa li vam se?" Nitko je to nije pitao, ak ni Kit. "Ona... pjeva. I osjeam razne stvari: potrebu za brigom, jednaku brigu za mene." "Za brigom?" "Za ljubavlju." Ona se slabano nasmijei. "Ali ne samo to. Ona posjeduje..." pokuavala je pronai rijei, "svjesnost koju ja nemam, kao da vidi svijet na nain na koji ja nikada neu, s osjetima koje ja nemam. Otkad je ovdje, jasnije vidim stvari, ujem puno bolje, jae osjeam odjeu. Kao da ste istodobno novoroene i starac. I kamen je takav, u njemu postoji drevna mudrost, poput budistike statue uklesane u brdo, koja sadrava ivot koji ne moemo vidjeti. U isto vrijeme, on je poput novoroenog janjeta koje je izgubilo majku, a ja sam sve to ima." Ona prstima pritisne lice. "Zato ja? Nemam pojma kako se brinuti o njemu." "Ali nemate izbora." Davy Law tuno se nasmijei. "Vi ste zakonita uvarica, kao to je to bio i Cedric Owen. Mi ostali, koji bismo voljeli to biti, ali nismo, moramo to prihvatiti." "Mislila sam da ste rekli da ga ne elite posjedovati?" Law se tiho nasmije na te rijei. "Jesam nekada, ali ne i sada. Mislim da sam ja najmanja prijetnja od svih ljudi na svijetu. Jedna mlada ena imenom Jessica Warren poduila me vie nego to joj mogu zahvaliti." On se napokon uspravi. U tom poloaju djelovao je profesionalnije. Pogled mu skoi sa Stelle na kamenu lubanju, pa opet na Stellu. "Izraena je prema modelu bjelkinje", ree on. "Jeste li eljeli znati neto vie od toga?"

"Ako je mogue. Stalno vidim lice - napola - a mislim da je vano da ga vidim u cijelosti. Ako moete to izvesti." "A tada?" Sada ju je bez problema gledao u oi. "A tada u moda biti korak blie tomu ne samo da shvatim zato je ta lubanja vrijedna toliko da ljudi ubijaju za nju nego i tko nam pokuava unititi ivote." "I?" Razumio je i ono to nije rekla. Vjerovala mu je ve zbog toga. "I moi u povezati neko lice sa stvarima koje mi se dogaaju u glavi." "Dobro." Davy Law prstima ugasi cigaretu i paljivo je spusti u dep svoje kute. "Izgradimo lice i pogledajmo hoe li vam se svidjeti ono to vam govori." Drugi put u dva dana kamena je lubanja stajala na malom postolju u staklenom ormariu sa svjetlima koja su je obasjavala iz razliitih kutova. Ovdje je pozadinska rasvjeta bila slabija nego u geolokom laboratoriju Gordona Frasera, a posao nije obavljala kiselina izbaena pod pritiskom, nego tanke crte crvene svjetlosti koje su dolazile sa svih moguih strana na sve mogue plohe. S naoalama i u tankim rukavicama, Davy Law puhao je oblake suhog leda iz epruvete u ruci kako bi ih uinio vidljivima i namjestio kako valja. On preko ramena ree Stelli: "Sve se radi laserima. Skeniranje traje pola sata, iako se najvei dio toga odnosi na podeavanje. Moda e trajati i due s obzirom na narav kvarca. Prije sam radio samo s kostima - nisam siguran to e prozirni kristal uiniti indeksima loma. Kit bi nam zaas mogao izraditi neke nove programe da to zaobiemo. Budui da nije ovdje, moramo se nadati da e sadanji programi biti dovoljni da rijee razliku. Znat emo ubrzo." On zatvori vrata spremnika i skine naoale. "Zaslon je na mojem stolu u susjednoj prostoriji. Imam i aparat za kavu. Nije ba Star- bucks, ali pitka je. Ako elite, moete otii u automobil." To nije bila ponuda niti zahtjev, samo izjava izreena bez teine. Stella je otkrila da poinje uivati u tihom odbijanju Davyja Lawa da igra drutvenu igru. "Kava bi bila u redu", ree ona. On se nasmijei, pokazujui svoje grozne zube. "Hvala ti." Bio je u pravu - kava nije bila Starbucks, na emu je bila zahvalna. Miris prenih zrna mijeao se s ostacima starog duhana i gotovo je prekrio zadah formaldehida.

Ured Davyja Lawa bio je malen. Jedva je bilo dovoljno mjesta za dva stolca i stol s dva golema raunalna zaslona i telefonom. Na zidovima je bilo jo dokaza masakara, ali nisu svi bili turski - Bosna je ispunjavala pola zida sa strane vrata, a ostatak je pripadao Ruandi, Darfuru i jednom buldoerima izrovanom nalazitu u Iraku. S kavom u ruci, Stella napokon ustane gledajui kosti. "Neki od tih kostura imaju frakture koje su poele zacjeljivati." "Gordon nije rekao da ste lijenica?" "Nisam, ja sam astronom. Kad bismo ba cjepidlaili, ja sam astrofiziarka. Ali znam dovoljno osnova patologije da vidim gdje kost zacjeljuje nakon loma." Na svojem mjestu iza raunala Davy Law zapali jo jednu cigaretu. Dim je bio sladak i ljepljiv i kakljao joj je grlo. On skine mrvicu duhana s jezika. "U Iraku ima mnogo gnjeva. Nekim ljudima treba dugo da umru." Gledala gaje u oi, to ih je oboje iznenadilo. On je prvi skrenuo pogled. "Jesam li smjela pitati?" "Nije mi vano, sve dok moete podnijeti odgovore." "Hoe li biti isto kad vidim lice kamene lubanje?" "Moda." "Ali vi znate kako izgleda?" On nagne stolac, stavi ruke na zatiljak i zauti. utio je toliko dugo i gledao je da je pomislila da joj nee odgovoriti. "Moda nisam u pravu", napokon ree. Prije nego to je mogla postaviti jo koje pitanje, on se nagne na-prijed na stolcu i posegne prema raunalu. "Ali ne mislim daje tako. Lubanje su mi opsesija. Budui da emo oboje ekati neko vrijeme da bismo otkrili kakvo lice moemo izgraditi, moda neto moemo otkriti istraujui neke od zanimljivijih legendi o lubanjama diljem svijeta. Sto znate o majanskom proroanstvu za 2012. godinu?" To je najmanje oekivala. Ona spusti kavu na stol i sjedne. "Juer sam pronala pola milijuna navoda na Googleu kad sam upisala 'majanska' i 'lubanja'. Veina njih u naslovu ima 2012. godinu. Nije bilo niti jednog koji bi imao smisla." Law podigne jednu obrvu koja je nalikovala takorskom repu. "Kulturalni imperijalizam odgovoran je za mnogo toga."

On puhne dim prema njoj i skrene pozornost na zaslon ispred sebe, odrezavi je kao da je nema. Stella je prouavala drugi zaslon. Kamena lubanja okretala se na njemu u smjeru kazaljke na satu. Vie nije bila plava, nego je digitalno obojena u sivo na blijedoj pozadini i ispresijecana tisuama tangenti u nijansama od jarko arterijski crvene, preko ljubiaste, pa do treperavo zelene i ute. Izmeu njih se siva povrina polako mijenjala dok je meso raslo izmeu obojenih linija kose. Stella je razmiljala naglas. "Crvene linije pokazuju konkavne povrine, a ute konveksne, zar ne?" "A zelena je neutralna, tako je." Law joj je priao i oslonio se na naslon njezine stolice, puhnuvi joj dim preko ramena. Na trenutak je gledao zaslon. "Veini ljudi potrebno je pola dana da to shvate. Ako moe pogoditi tko e to biti, zaposlit u te." "ena? Bjelkinja? U doba Cedrica Ovvena?" Polaskana, Stella izbaci povijesno ime. "Kraljica Elizabeta Prva?" On se naceri iroko, poput lisice. "Dobar pokuaj." "Neu dobiti posao?" On odmahne glavom. "ao mije. Lubanje su izraene najmanje tri tisue godina prije nego to je Elizabeta roena. Naravno, to ne znai da ne moe sliiti njoj lica se ponavljaju kroz generacije nevjerojatnom preciznou, ali sva djeca Henrika Osmog imala su visoka, kupolasta ela i uske brade i gotovo nisu imala oni luk. To nije njezin lik." "Lubanje?" Stella se okrene na stolcu. "Rekli ste 'lubanje su izraene...' U mnoini. Ima li i drugih?" "Navodno." "Kako znate?" "Diplomirao sam antropologiju nakon to sam sjebao medicinsku karijeru. Dovela me na neobina mjesta." "Do opsesije lubanjama?" "To je postojalo oduvijek."

"Zacijelo ste imali fascinantno djetinjstvo." Ona pogleda sliku na zaslonu. Lice je bilo jedva ljudsko - zamagljene crte lica na plavoj pozadini. Oblik brade nije vidjela nita bolje nego boju oiju, koje nije bilo na slici. Law se vratio na svoje mjesto ispred drugog zaslona. Poloio je ruku na vrh, spreman da ga okrene prema njoj. Oi su mu bile smee, otre i ozbiljne. "Jo moete otii", ree on. "Moda bi vam to bilo lake." Njegova promjena raspoloenja iznenadila ju je. "Davide, netko je pokuao ubiti Kita u pilji u kojoj smo pronali kamen. Netko drugi - a moda ista osoba ispreturao mu je sino sobu u pokuaju zastraivanja. Ne mogu otii. Iako ste rekli da je ovo najopasnija stvar na planetu, jo nisam spremna izvaditi eki." "Davy", ree on odsutno. "Ne David - Davy. I ne odustajte jo od ekia. Kad vam je ivot u pitanju, uvijek je dobro imati strategiju izlaza." Istovremeno je popio kavu i popuio cigaretu, pa se okrenuo na stolcu. "Recite mi kako vam se ovo ini." Zaslon se okrene prema njoj. Oekivala je mandale, ili bogove Maja, ili druge lubanje. Umjesto toga, vidjela je majanske znakove, red za redom nerazumljivog teksta, upravo onakve kakve je pronala u raunovodstvenim knjigama. Ona se nagne naprijed, objema rukama na stolu. "Gdje ste to pronali?" "Na internetu. Postoji stranica s koje ih moete skinuti u jpg. formatu." Davy Law okrene stolac tako da istodobno moe vidfeti i Stellu i zaslon. "To je Dresdenski kodeks, jedan od svetih tekstova Maja. Od tisua koje su napisali tijekom stotina godina, samo su etiri preivjela duhovni vandalizam jezuita. Ovaj je zavrio u Sachsishe Landes- bibliothek u Dresdenu, gdje je leao i skupljao prainu do 1880., prije nego to je netko napokon shvatio to u njemu pie. Naravno, mogli su upitati domoroce, ali do tada su gotovo svi koji su mogli proitati tekst bili mrtvi. Zato je dobio ime po mjestu na kojem je preveden, a ne po ljudima koji su ga napisali." "Opet kulturalni imperijalizam?" "Rekao bih da jest. Postoje jo tri zapisa - u Madridu, Parizu i Grolieru, premda je taj posljednji moda krivotvorina. To su preivjeli ostaci civilizacije prema kojoj ova naa izgleda infantilno. Prema tom dokumentu, kraj svijeta dogodit e se 21. prosinca 2012."

"Vrlo smijeno." U ustima je imala udan, metalni okus. Stella okrene stolac od njega. On uhvati naslon za ruke i okrene je prema sebi. "Sluajte me. Ovo nije ala. Kodeks je proizvod civilizacije koja je mogla mapirati planete s preciznou zbog koje bi NASA pozelenjela od zavisti." "Ja sam astronom. Ne pokuavajte me zaslijepiti znanou." Nije eljela biti gruba, ali nije povukla svoje rijei. "Stella, pokuavam vam otvoriti oi. Pogledajte..." Udarajui po tipkama, on otvori druge stranice. Na zaslonu se pojave blokovi znakova. S neoekivanom ivosti on nastavi: "Vi ste astronom - sluajte. Cijeli Dresdenski kodeks zapravo je tabela kretanja Venere i Marsa, jednako precizna kao dananji najmoderniji prorauni. To su osnove majanskog kalendara, prema kojem je na poput Zvonka u Gradu igraaka. U vrijeme Cedrica Owena, dok smo se mi jo izmotavali s prijelazom iz julijanskog u gregorijanski kalendar, pokuavajui pronai sustav koji nas nee natjerati da slavimo Boi usred ljeta, Maje su ve tisuu godina imale kalendarski sustav koji je mogao predvidjeti lunarnu eklipsu s tonou od 0,0007 sekunda osam tisuljea unatrag i unaprijed. Kad smo to mi postali sposobni uiniti? Prole godine? Moda prije godinu i pol, ako smo imali sree?" "Mogli smo s lakoom uiniti ve 2000." Stella sjedne i natoi si jo kave. "Kakve to veze ima s infantilnim proroanstvima o Armagedonu?" Nije ni vidjela kad je smotao i zapalio jo jednu cigaretu. Pogledao ju je kroz oblak dima. "Dresdenski kodeks je klju majanske kozmologije. Podijelili su vrijeme u razdoblja od po 5125 godina. Mi ivimo u petom dobu. Prema njihovim legendama, svako od prethodna etiri doba zavrilo je kataklizmom koja je unitila razvijene rase ljudi: vatra, potres, oluja ili, u posljednjem sluaju, potop." "Zar mi citirate Bibliju?" "Zapravo ne. Postoji stotinu trideset sedam kulturalno odvojenih legendi o potopu osim one u kojoj ivotinje u parovima ulaze u arku. Svaka civilizacija koja trenutno postoji na planetu sjea se daje roena iz vode potopa. Meutim, Maje su jedini koji su nam ostavili datum sljedee katastrofe. Kraj petog razdoblja nee biti

poput ostalih. To nije kr^j jednog razdoblja - to je kraj cijele ere, definirano po slijedu ekvinoksa. Era traje oko dvadeset i est tisua godina, a svaka zapoi-nje i zavrava kada sunce lei u galaktikom sreditu na oko dvadeset i osam stupnjeva od Strijelca, na mjestu koje Maje zovu Xibalba be, Put u podzemni svijet. Kad Sunce krene tim putem, gotovi smo - vidjet emo katastrofu velikih razmjera. Nee to biti neto malo, poput poplave ili poara - to je potpuno unitenje, Armagedon, kako ste ga nazvali, i uzrokovat e ga ovjek, ne priroda, kao to je bio sluaj s ostalima. Evo datuma koji je iskopan iz prijevoda Dresdenskog kodeksa. U majanskom kalendaru to je 13 Baktun 13.0.0.0.0." Davy Law namoi prst u ostatku kave i povue njime po stolu. "U naem kalendaru to je 21. prosinca 2012." On ugasi cigaretu i zabaci ruke iza glave pa se zagleda netremice u nju. Stella popije svoju kavu. "to e to biti? Globalno zatopljenje? Eko-katastrofa? Nuklearno unitenje?" "Rekao bih, sve od toga. Maje su se unitili u razdoblju od oko pedeset godina cijelu kulturu izbrisala je mjeavina ratova i pretjeranog iskoritavanja lokalnih resursa. Mi inimo isto to, na planetarnoj razini. Krajnji rezultat bit e isti." "Ne vidim kakve to veze ima s lubanjama." "Prema legendi, Maje - ili, preciznije, njihovi preci s kraja etvrtog razdoblja, negdje oko tri tisue godina prije nove ere - izradili su trinaest kristalnih lubanja koje e nam, kad se nau na istome mjestu, pomoi da pronaemo put iz ove katastrofe koju smo sami izazvali. Vi imate jednu od tih lubanja." "Lubanje e zaustaviti Armagedon?" upita ona u nevjerici. "Nee ga zaustaviti, pomoi e nam da pronaemo put kroz njega. Vratnice, ako vam se to vie svia." "Zar zaista vjerujete u to?" Zurila je u njega, rairenih oiju i u nevjerici, daleko izvan granica pristojnog ponaanja. Nije se nasmijeio, samo je slegnuo ramenima i opet udario po tipkovnici, bez vidljiva razloga. "Govorim vam to se nalazi u starim tekstovima. Ljudi koji su ih napisali vjerovali su u to." "Ne izbjegavajte pitanje, Davy."

On okrene stolac od stola i podigne jedno rame, napola u znak isprike. "Da, vjerujem. Ti ljudi znali su stvari koje smo mi odavno izgubili, kad smo krenuli pogrenim putem. Ja nisam jedini. Postoje i mnogi drugi ljudi koji misle isto." "Oh, za ime Boje." Ustala je sa stolca i poela koraati malenom prostorijom, naglaavajui rijei gestikulacijama. "Postoje mnogi koji vjeruju u drugi dolazak Krista, none aktivnosti Zubi vile, i da je Saddam Hussein sakrio oruje za masovno unitenje u irakoj pustinji. Svi su oni jednako ludi. to se dogodilo s realizmom? a znanou zasnovanom na dokazima? Vi ste lijenik, za ime Boje. Bavite se mesom i krvlju i kostima, ne ovakvim... suludim transcendentalnim sranjima." Zastala je ispred slike iz Bosne. Lubanje su leale poredane iza tmurno nasmijeenog lika Davyja Lawa. Sklopila je oi, ali nisu nestale. Iza njezinih lea on tiho ree: "Propali lijenik. Nisam zavrio svoje kliniko stairanje." Ljutnja je napusti jednako brzo kao to je i dola. Ona se opet spusti na stolac nasuprot njemu. "Zao mi je." "Ne mora vam biti. Nije vano. Stella, to vas je dovelo k meni?" Sada se nije alio. Gledao ju je tvrdim pogledom. "Htjela sam vidjeti lice lubanje." "Ve ste ga vidjeli, zato ste i doli, sjeate li se? Stalno vidim lice.' Vae rijei. I pjeva vam. Vi ujete kamen u svojoj glavi. Recite mi da je to suludo transcendentalno sranje?" Nije rekla nita - nije se mogla sjetiti niega to bi rekla. Nagnuo se naprijed i zgrabio naslone njezina stolca. Lice mu je bilo na pet centimetara od njezina. "to jo? Ako vas je kamena lubanja dovela k meni, je li to jedino to je uinila? Ne postoji li nita vie to je ini neim veim od lijepog komada kamena oko kojeg e se ljudi potui?" Zurila je pokraj njega u raunalni zaslon. Znakovi su se mutili i spajali se, i jo uvijek nije vidjela nikakav smisao. "Lubanja me upozorila na opasnost u pilji, zato smo se Kit i ja razdvojili, zato su njega gurnuli s ispusta, a mene nisu. Sino me upozorila na ono to se dogaa u Kitovoj sobi, samo to nisam shvatila na vrijeme. I... u raunovodstvenim knjigama postoji ifra. Mislim da je jedino ja mogu vidjeti, ali izgleda upravo ovako." Ona

pokae zaslon palcem. "Stranica za stranicom majanskih simbola. Jo jedan kodeks." "Postoji kodeks skriven u raunovodstvenim knjigama Cedrica Owena?" udnja na njegovu licu bila bi smijena u bilo kojoj drugoj situaciji. "Stella, molim vas, morate mi dopustiti..." Bio je dovoljno blizu nje da je mogla osjetiti toplinu njegova lica. Njegova aka poivala je na njezinoj ruci. Rijei su mu zapele u grlu. Bilo ih je previe, ili ih je htio prebrzo izgovoriti, ili su bile preoajne da bi pronale red i izale. Prije nego to ih je ula, neto metalno zvekne o dovratak. Napet, ogoren glas ree: "Prekidam li neto vano? Recite mi. Uvijek mogu izai." "Kite?" Stajao je na ulazu, oslonjen na svoje dvije take. Stella nikada prije nije vidjela iskrivljenu runou koja mu je obiljeila lice. Pogledao je kroz nju, prema Davyju Lawu iza nje. "Zabavljate se?" "Kite! On pokuava pomoi." "To vidim. O kakvoj je ovaj put pomoi rije, Davide?" "Nije ono to misli." Law se vratio na svoju stranu laboratorija. Stella je vidjela kako udie i zadrava dah, i polako izdie kroz nos. On opet podigne pogled, pa ukoeno kimne prema njoj. "Vjerujem da ste bili na odlasku? Iako bi bilo dobro da prije toga vidimo jesmo li stavili lice na vau kamenu lubanju." Drugi zaslon bio je okrenut na drugu stranu, tako da ga nitko nije mogao vidjeti. Law je otiao iza oba sjedala da ga okrene, umjesto da posegne preko nje. Zato je bila sama kad je vidjela lice koje ju je gledalo sa zaslona. "To ne moe biti tono." Ona odmahne glavom. Nastavila je odmahivati, jer nije mogla prestati, a tada je samo drhtala i poku-avala ne povratiti. "to je?" Kit joj nije mogao prii dovoljno brzo. inei im uslugu, Davy Law okrene zaslon tako da su ga oboje mogli vidjeti. Kit nije podnio prizor nita bolje. Pogledao je Stellu, pa zaslon, pa opet Stellu, i to dvaput. "Je li ovo nekakva ala?"

"Softver", ree Davy Law, "nema smisla za humor. To dobijete kad stavite meso na lubanju." Nije bilo sumnje - Stellino lice gledalo ih je sa zaslona, plastino i mirno, kao da spava. Sjetila se kako je Davy Law prvi put pogledao lubanju, pa njezino lice, pa opet lubanju. Ona se okrene prema njemu. "Znali ste da sam to ja im sam vam je pokazala." On se usiljeno nasmijei. "Ve se dugo bavim ovim poslom." "Ali dodali ste kosu i oi. Nemate dokaza da su bili isti." "Naravno da nema. Vi moete imati crnu kosu i plave oi ako elite, ali to biste i dalje bili vi." On pritisne tri tipke. Njezina kosa iz bakrene postane crna, a oi poprime plavu boju umjesto zelene. Uinak je bio uznemirujui, ali nije promijenio temeljnu injenicu: lice koje ih je gledalo i dalje je bilo njezino. "Mogao bih dobiti i drugo, ili tree miljenje, ali sva bi bila ista. Kao i kosti, ni kamen ne lae. Tko god da je izradio ovu lubanju, uinio je to prema nekome tko je imao istu strukturu kostiju kao i vi. S obzirom na injenicu da su obiljeja lica jako podlona naslje-ivanju, rekao bih da vam je ona davni predak. Svi ih imamo, nije to tako udno. Kad biste se vratili do kraja posljednjeg razdoblja, otkrili biste mnogo tisua predaka izmeu kojih biste mogli birati." Stella odmahne glavom i podigne ruku, utiavi ga. Trebalo joj je vrijeme i bistra glava da bi mogla razmisliti, a nije imala nita od toga. Pogledala je Kita, koji je bio blijed od oka i ljutit. "Davy, to da uinimo?" upita Stella. On slegne ramenima, mlitavo, bez energije. Njegove oi nisu gledale njezino lice. Istraivale su stol i promatrale vanije stvari. Iznenadilo ju je koliko to boli. "Sakrijte lubanju. Pazite na sebe", ree on napokon. "Idemo u posjet Ursuli Walker. Je li ona pouzdana?" On se naglo okrene. Njegove oi susretnu se s njezinima, i on se nasmije. "Pouzdana koliko ve bilo tko moe biti. Moete joj pokazati lubanju, ako ste mislili na to. Ona je jedna od vrlo rijetkih ivih osoba koje su vidjele drugu takvu lubanju." On se provue izmeu njih i otvori vrata laboratorija. "Pomoi u vam da je iznesete iz sobe. Nakon toga, bilo bi najbolje da odete."

Stella je okretala automobil na parkiralitu. Kit je utio pokraj nje. Uto je Davy Law istrao iz zgrade. Ona uspori. Njegova bijela kuta leprala je dok je trao prema njima. Nagnuo se na prozor, zapah- nuvi je zadahom kisele kave i duhana. Prstima je drao posjetnicu sa svojim imenom i trima brojevima. "Fiksni broj, broj mobitela i meunarodnog mobitela. U zemlji sam jo tri tjedna. Ako me trebate, nazovite me." Oklijevala je, drei posjetnicu prstima. "Je li to zbog mene ili zbog vas?" "Samo je uzmite, Stella. To ne znai da je morate upotrijebiti." "NEMAMO LEDA", REE OWEN. "NEMAMO MANDRAGORE NITI SJEMENA loike niti kukute, niti bilo to od stvari koje je Ibn Sina smatrao nunima za smirivanje ovjeka tijekom paljive amputacije ruke." "Ali ima opijum koji ti je dao Nostradamus? Moda e to biti dovoljno." Fernandez de Aguilar sjedio je u hladu sveenikova kamenog zdanja, biveg hrama s jednom prostorijom, okruen slikama raza-petog Krista. Tu su im prostoriju ponudili kao najbolje mjesto za operaciju, djelomino zato to je bila kua Boja, i time posveena, ali to je jo vanije, imala je kamene podove i zidove koje se moe dobro izribati, kao to je Maur E1 Zahrawi rekao da treba uiniti prije vee operacije. Napokon, prostorija je iznutra bila obojena u bijelo, to je davalo najbolje svjetlo. Dva iroka prozora gledala su u sveenikove odaje, a na Owenov zahtjev skinuli su dio krova tako da jarka svjetlost pada na operativni stol ne stvarajui pritom veliku sparinu. Nitko nije spomenuo mozaik s jaguarom na podu, a Cedric Owen zaboravio je na njega - cjelokupnu pozornost posvetio je svojem pacijentu. De Aguilar drao je svoju ugrizenu ruku, koja je do tada tek lagano natekla, i da nije bilo sveenikova uvjeravanja, povjerovali bi da ugriz nee imati teih posljedica nego to bi imao ugriz komarca. Owen ponovo proita svoje biljeke i odmahne glavom. "Ne razumijem. Venera je u dobru poloaju - to je kljuno za tvoju kartu - a Podruje sudbine savreno postavljeno u korpionu u sedmoj kui, to ne moe biti bolje. Ali ipak, nemamo sve to nam je potrebno. Nostradamus je imao mandragoru u svojim zalihama, ali dao mi je samo mak. Treba nam i jedno i drugo, kao i led - Mauri kau da se ova operacija mora provesti delikatno i s taktom i ne smije se pourivati. Tvoj um i

dua moraju biti na sigurnom tijekom operacije. Bez toga se sputamo na razinu mesarenja brijaa kirurga koji misle da je pametno odsjei ud za pola minute i izgubiti devet od deset pacijenata u tom procesu. Ja tebi ne elim to uiniti." "A ja ne traim da ivi pola ivota s mojom krvlju na rukama." De Aguilar ustane. Bio je gol do pojasa, u Domingovim irokim pamunim hlaama. Najudnije je bilo to mu je lice napokon bilo uravnoteeno, bez tereta zlata na jednom uhu. Prilazei stolu, jo se kretao ravnoteom uvjebanog maevaoca. Otrov mu jo nije otetio mozak ni eleganciju. "Drat emo se mojeg prvotnog plana da zajedno veeramo, a zatim prosjedimo no u veli-kom, etvrtastom tornju domorodaca, ekajui da zora Zame svane u svojoj punoj ljepoti. Ne znam za bolji nain za okonanje ivota." "Fernandez, ne odustaj tako brzo." Cedric Owen pritisnuo je dlanove na lice i zagledao se otvorenih oiju u crnilo koje je tako stvorio. Uz malo truda, postigao je da crnilo postane plavetnilo, a unutar njega zauo je tihu pjesmu srco-kamena. Posegnuo je prema njemu, kadli ga trgne um u kutu sobe. U jarko osvijetljenoj, bijeloj sveenikovoj sobi s ikonama i mo-zaicima samo je jedan kut bio zasjenjen. Owen je spustio ruke na vrijeme da vidi kako se prilika u bijelom, neizbijeljenom pamuku die s poda i koraa prema njemu. "Diego. Kako... oekivano." Domorodac s oiljkom podigne ruku i kratko ree: "ekaj", pa ode. "Tigar govori", ree de Aguilar pomalo zaueno. "I mislio sam da moe." "Bio bih sretniji kad bi rekao to misli", ree Owen ozbiljno. Sagnuo se ispod niskog luka, pogledao poslijepodnevno sunce, pa se brzo vratio natrag. "Otiao je po sveenika. Ako ti ele dati posljednju pomast, hoe li je prihvatiti?" Fernandez de Aguilar prouavao je svoje nadlanice. "U ovom trenutku ne bih to odbio. Ako ti i ja nismo u pravu, a sveenici jesu, koristit e mi. Ako smo mi u pravu, a otac Gonzalez i cijela Crkva nisu, mislim da mi nee tetiti, osim to u okaljati duu s malo licemjerstva, a trenutno nisam iznad toga. Ne drim se svoje nevjere tako vrsto da bih... Oe Gonzalez!" On se podigne na noge. "Razgovarali smo o vama i ovdje st.e, i to tako brzo. Hou li umrijeti bre nego to smo mislili kad ste se tako pourili?"

"Vjerujem da neete." Otac Gonzalez ispunio je ulazna vrata svoje kue kao to vol ispunjava staju, ali u njegovu je dranju bilo neke izravnosti koja prije nije bila vidljiva. "Diego je shvatio da vam neto nedostaje - biljka ili otopina ili neto slino - to ide s makom, tako da kirurki proces proe lake, je li tako?" "Tako je", odgovori Owen. "Dobro, onda smo se razumjeli. Nisam bio siguran." Sveenik se obrati svojem slubeniku brzim jezikom domorodaca, slinim cvrkutanju. Diego mu odgovori na istom jeziku, naglaavajui rijei mahanjem ruku. Pogled mu je skakao s lijenika na panjolca i na stol za objede, koji je vraen u prostoriju kako bi posluio kao kirurki stol. Otac Gonzalez podigne ruku, zaustavljajui ga. "Moj slubenik posramljen je to je tako plemeniti posjetitelj kao don Fernandez doivio smrtonosnu neugodnost iako je oito doao ovamo pomoi narodu Zame. Nudi vam otopinu - moda je bolja rije 'pie' - kojim se njegovi ljudi slue da se priblie... Bogu, onako kako ga oni doivljavaju. To pie nikada prije nije dano bijelcu, ali on vjeruje da e se pomijeati s makom onako kako vi to elite i da..." Prekine ga bujica umilnih zvukova. Diego je govorio brzo, zurei u Owena. Na pola njegova govora i otac Gonzalez usredotoio se na lijenika. Kad je bujica rijei zastala, on ree: "Htio bih da znate da ova ponuda dolazi bez preduvjeta, ali dolazi zbog vas, senor Owen, djelomice i zato to ste tono iitali mozaik koji prikazuje Posljednje dane, ali i zato to ste u Zamu donijeli neto to je jo uvijek neimenovano i neprikazano. Trebali biste znati da se to... pie - to nije prava rije, ali ne mogu pronai bolju - koristi samo u najsvetijim ceremonijama pred Bogom. Diego vjeruje da je ono to ete pokuati izvesti upravo takav ritual i da ete shvatiti to vam nudi. Shvaate li?" Cedric Owen dugo je razmiljao. Tijekom razmiljanja, posegnuo je prema plavom kamenu, koji ga je doekao i uvjerio u sigurnost. "Da", ree on napokon, "vjerujem da shvaam." "Dragi Boe... ovjek bi morao imati snanu elju da se priblii svojoj vjenoj dui da to popije. Odvratno je." "Kako se osjea?"

"Muno mi je. Grozno, jezivo muno. Kao kad sam prvi put bio na brodu na otvorenom moru. Diego je rekao da e biti tako... ali i vrlo... spokojno. Sada mislim da bih, ako se ne ispovraam po tvojim izmama, mogao zaspati unato pogledu na tvoje crne kamene noeve, a to je samo po sebi udo." De Aguilar posegne zdravom rukom prema Owenovoj ruci i promai je, zagrabi u prazno i povue je. Razoaranje zatreperi i zamre u njegovim oima. "Laku no, prijatelju. Uini to moe. Znaj da ti neu... nita zamjeriti i..." "Fernandez..." Owen uhvati njegovu zdravu, toplu ruku i stisne je "Fernandez...? Boe na nebesima, zaspao je. Stvarno nisam mislio..." On spusti mlitavu ruku na stol. "Koliko vremena imam?" Diego slegne ramenima. Sveenik Gonzalez ree: "To samo Bog zna. No sugeriram vam da djelujete brzo, senor, ako elite da ne osjeti nita dok radite. elite li moju pomo pri stavljanju stezaljke?" Krv je stvarala rukavicu koja se irila od njegovih vrhova prstiju do lakta i ondje se osuila i stvrdnula. Ruke Fernandeza de Aguilara vie nije bilo. Owen ju je spustio u liem obloeno koaru pokraj sebe i Diego ju je prekrio crvenom, utom i crnom tkaninom, spletenom u bojama opasne zmije, i iznio. Batrljak uda jo je uvijek bio ruiast i vitalan iznad pamune vrpce koja je posluila kao stezaljka. Ispod stezaljke tkivo je bilo sivo-bijelo i runo. Owen je privrstio posljednju traku mesa i koe na svoje mjesto kaktusovim trnjem koje je osobno prikupio u mahnitom planiranju prije operacije, dok se inilo da e biti pravo udo ako mu uope uspije prerezati kost. Prerezao je kost, i meso prije toga, raznim noevima i pilama s broda i crnim kamenim sjeivima domorodaca, koja su bila otrija od bilo koje britve koju je mogao pronai. Cedric Owen nije vjerovao da je s tim izveo udo, ali usudio se nadati da bi to mogao biti rezultat njegovih akcija. Uhvatio je stezaljku i opet pogledao pjeani sat koji je sveenik okrenuo. Prolo je skoro sat vremena. inilo se kao godina dana. Pod njegovom rukom, Fernandez de Aguilar pokrenuo se i zajeao prvi put otkad ga je no zarezao.

Owen ga otro pogleda. "Diego, moe li mu dati jo pia?" Divljak s oiljkom cijelo je vrijeme sjedio u sjeni. Sada je ustao i krenuo naprijed, nosei svoju tikvicu sa sobom. "Ne." To je rekao De Aguilar. Oi su mu bile ispunjene sjenama iz drugog svijeta koji je posjetila njegova dua. Glas mu se probijao kroz mree boli i nepoznatu alkemiju bilja. "Molim." "Najvea bol nastupa kad otpustimo stezaljku. Htio sam te sau-vati od toga", ree Owen. "Ne... osjeam bol. Mak je jo u meni. A ako krv potee iz rane tako da umrem, sada, nakon svih tvojih napora, znat u za to i napustiti ovaj ivot nepomraena uma." "Dobro onda." Owen odmota stezaljku i stane ekati, brojei u glavi otkucaje srca, dok se boja u poetku polako, a zatim snano poela sputati u dio ruke ispod mjesta na kojem se nalazila stezaljka. Vrlo brzo krv je stigla do kraja, gdje je Diegovo usijano eljezo spalilo krvne ile, jednu po jednu, zapeativi ih. Sada su bili skriveni pod koom i nevidljivi. etiri ovjeka zadravala su dah. Sveenik, Diego, Owen i njegov pacijent gledali su kako uredno saivena koa poprima ruiastu pa crvenu boju i lagano bubri vraajui se u ivot. Kap krvi potee izmeu dva komada koe. Owen je upije po-sljednjim komadiem pamune vate. U glavi je brojio do trideset, i prestao brojiti. Njegov osjeaj da se dogodilo udo malo se pojaao. Zaobiao je stol i opipao tri pulsa na preostalom zapeu. Onaj s prednje strane bio je malo nestabilan, a puls jetre sa zadnje strane bio je ilav zbog ovjekova pokuaja da ostane budan, ali sve u svemu, sva tri pulsa bila su zdrava, to je bilo upravo zapanjujue. "Fernandez? Kako se osjea?" "ivo, to je vie nego to sam ikada oekivao. Moja ruka... pecka me kao da je jo cijela, ali nema boli. Teko govorim, ali to * se moglo oekivati, zar ne?" Glas panjolca bio je jako nerazgovijetan. Owen ree: "Mak tako djeluje na ljude. Kad djelovanje prestane, govorit e kao i prije. Nauit e se maevati lijevom rukom. Ponudio bih ti da te poduim, ali u ovom svijetu dovoljno je kaosa i bez toga."

"Istina." De Aguilar se blago nasmijei. Pogled mu je bio fiksiran negdje izvan zidova. On odsutno ree: "Moda me Diego moe poduiti. Mislim da postoji... mnogo toga emu nas Diego moe poduiti." Zaspao je izgovarajui posljednju rije. Zdrava ruka bila mu je hladna i bez groznice, a puls ritmiki. Batrljak njegove desne ruke bio je topao, ali ne vru, vitalan, ali ne i nabubren. Cedric Owen pogledao je prema sjeni u kutu i, kao to je bio sluaj tijekom cijele operacije, susreo tih, mraan pogled. "Hoe li ivjeti?" Iz sjene odgovori mu Diegov grubi, "zahrali" panjolski. "Dok je pie u njemu, ivjet e. Nakon toga, ono to se dogodi je izmeu njega i njegovih bogova. I tvojih." Owenu se uini da je u tome uo pitanje. Nije znao kako odgovoriti na to. "U tom sluaju, ne moemo uiniti nita drugo doli ekati", ree s osjeajem nelagode. Tamne oi promatrale su ga. ovjek ga je odmjeravao, ali ne zlovoljno. "Onda emo ekati." Sunce se dvaput uzdiglo na najudaljenijem rubu mora irei zlato po sjajnim valovima. Dvaput je prelo preko neba, bacajui sve krae pa sve due sjene niz obzidane ulice Zame s velikim tornjem, manjim hramovima i mnotvom domorodakih rezbarija. Dvaput je krvavo-bakrena kugla sjajila otopljenom rudom koja se prelijevala preko zapadnog obzora prema rashlaenim ravnicama, gdje su cikade doekivale sumrak. Spustila se udna tiina, bez nonih zvijeri, ak i bez udaranja vjetra u daske. Fernandez de Aguilar spavao je neprekidno pod budnim okom svojeg prijatelja i kirurga, Cedrica Owena, koji nije uope spavao. U poetku Owen osjeti olakanje zbog pacijentova poinka - svi ueni tekstovi koje je ikad proitao preporuivali su dobar, iscjeljujui san kao najbolji oporavak nakon razornih uinaka operacije. Tako ohrabren, Owen je na vrhovima prstiju mijenjao zavoje, nastojei ne probuditi svojeg pacijenta. Negdje tijekom drugog

dana, kada je shvatio da de Aguilar jo nije pio niti mokrio, Owen pogleda karte sa zvijeima i kretanjima zvijezda. inei to, otkrio je da je Diego bolji izvor informacija od njegovih notesa o trenutnom rasporedu triju iscjeliteljskih planeta na nebeskom svodu: Merkura, Venere i Marsa. Promatrajui ponovo nacrtane karte, otkrio je da su svi planeti barem u djelomice povoljnom poloaju. Potaknut time i dobrim pukovima, on se potrudi probuditi usnulog ovjeka kako bi mogao piti. Nije uspio. Nije mogao probuditi Fernandeza de Aguilara. Fru-striran, Owen odustane od pokuaja i uz Diegovu pomo podigne pacijenta i ulije mu vodu u usta, masirajui vrat kako bi bio siguran da ju je progutao a ne udahnuo. Pola noi proveli su trudei se da de Aguilar popije dovoljno vode da se sprijei neravnotea soli i sumpora u njegovu tijelu. Malo manje vremena proveli su pokuavajui ga uspraviti kako bi, uz pritisak mjehura, izbacio urin u tikvicu. Zavrili su malo prije sumraka tog drugog dana. Tri svjetiljke gorjele su u kutu sobe stvarajui mnogo dima i aljui komade svjetla u vei zdenac srebra to ga je kroz veliku rupu u slamnatom krovu slao mjesec. Cedric Owen sjedio je na rubu svjetlosti i objedovao veeru od graha, papriice i kukuruza koju su mu donijeli. Okusi vie nisu bili toliko strani njegovu nepcu kao prve veeri - sada su mu se vie sviali. Tako osnaen, ispriao se kako bi se pobrinuo za vlastite potrebe. Tada se, prvi put osloboen samonametnutih dunosti, vratio u svoje odaje i donio vreu od konoplje u kojoj je uvao plavi srco- -kamen. Kao i uvijek, nakon prvih trenutaka sastanka bio je istodobno i upalj i ispunjen. Nostradamus je rekao: Stalo ti je do tvojeg kamena, zar ne? i dotaknuo time tek rub alkemije koja je spajala ljudsko meso i krv s predmetom od hladna kamena, koji je ipak sadravao 4 toliko toga to je savreno u ljudskoj rasi a to tako esto ljudima nedostaje. Diego je otiao iz hrama kad se Owen vratio. S olakanjem on spusti vreu i poloi plavi kamen na stol kod de Aguilarove glave, tako da su oi bile usmjerene niz njegovo tijelo. Pronaao je dvije svijee i malenu kamenu svjetiljku koja je za sobom ostavljala masni dim kad ju je pokrenuo. Kao to ga je baka nauila, postavio ih je sa strane i u podnoju lubanje, pomiui ih za irinu vlasi kose lijevo ili desno, sve dok tri nesigurna izvora

svjetlosti nisu bila pravilno postavljena, tako da su dva sigurna snopa svjetlosti obasjavala cijelo de Aguilarovo tijelo. Zadovoljan, Owen izvana donese stol i postavi ga kod panjolevih stopala, poloivi bradu na njega kako bi mogao gledati ravno u oi kamene lubanje. Sjedei tako, nekoliko je trenutaka nepokretno oslukivao. Vani su letjeli imii i malena nona stvorenja, ali nije bilo niega to bi sliilo ljudskom koraku. Poloio je lijevu ruku na de Aguilarovo lijevo stopalo i rekao naglas: "Prijatelju, ono to sada inimo nalazi se izvan tebi poznatih podruja. Ako mi vjeruje, pronai u te i dovesti te kui. Ako ne eli da te pronaem, to je tvoj izbor i ja u ga potovati." Rekavi to, on sklopi oi i opet potrai mjesto mirnog, intenzivnog plavetnila, unutar kojeg je zauo jednu notu pjesme srco-kamena. "ekaj." Promukla rije izgovorena na panjolskom. Tiha aka spusti se na njegovu ruku. "Diego!" Owen otvori oi. To je bio Diego, ne otac Gonzalez. Na tome je bio zahvalan, ali jedva. On ljutito otrese njegovu aku. "Je li to nuno?" "Ovo nije pravo mjesto." iroke, crne oi gledale su u njegove. Nisu bile ispunjene ni poudom ni strahom, nego potovanjem zato to intimno poznaje kamen i to s njim postupa kao sa sebi ravnim. Diego se nakloni s rukama na prsima pred kamenom, a zatim mahne rukama pokazujui tijela razapetog Krista na mukama, objeena na svim zidovima. "Nekad je to bilo mjesto na kojem smo mogli u miru razgovarati s bogovima. Sada je postalo mjesto muenja, boli i gubitka. Va kamen bit e jai na drugome mjestu", ree Diego na loem panjolskom. uo je kako mu Nostradamus tiho ape u mranoj noi. Otii ete na mjesto na jugu, na kojem su nekada vladali muslimani... Od tamo, brodom ete poi u Novi svijet da biste ondje pronali najstariji dio Starog svijeta i upoznali ljude koji poznaju srce i duu vaeg plavog kamena. Rei e vam kako ete najlake otkriti njegove tajne... Diego ga pogleda sa suprotne strane sobe, ekajui ga. Owena je peckala koa na tjemenu. Osjetio je podrhtavanje u rukama koje su tako postojano drale otrice od crnog kamena - te su otrice odrezale de Aguilarovu ruku.

"Kamo moramo poi?" upita on. "Koliko daleko?" "Na jedno meni znano mjesto. Moemo uzeti mule. Dva dana, moda tri." Diego podigne prste u zrak kako bi potvrdio brojeve. "Putovanje od tri dana? Jesi li poludio? Fernandeza ne moemo po-maknuti ni dvjesto metara bez opasnosti. Umro bi do prvog jutra." "Umrijet e ako ostane ovdje. Upitaj svoj srco-kamen jesam li u pravu." Njegova tiha sigurnost bila je neupitna. Potresen, Owen opet sklopi oi. Kamen ga je doekao, spreman i u punoj snazi. Nikada nije uo takvu jasnou. Nije ga upozoravao na opasnost, gubitak ili bol. On otvori oi. Obje su se svijee ugasile, samo tako, bez vanjskog utjecaja. Malena zadimljena svjetiljka stvarala je mutno svjetlo, tako da se pogled srco-kamena pretvorio u blijedu plavu izmaglicu. Kao to je neko, u Nostradamusovoj nazonosti, u njoj uo galebove i namirisao more, tako se sada naao na mjestu na kojem su none zvijeri reale u lovu, a vjetar povijao stabla i travu do tla. "to uje?" upita Diego tiho. "imie", ree Owen. "ujem tisue imia kako lete iz piramide prema kojoj va ovdanji toranj izgleda kao djeja igraka." Nova panjolska: june nizine, listopad 1556. IMII. NA SVE STRANE IMII. LEPRAVA, VRITAVA PLIMA ISPUNILA je istinu od kronje do kronje, zaklonivi poslijepodnevno sunce i stvarajui tamu koja bi bila nepodnoljiva da dua srco-kamena nije pjevala odu povratku kui, koja je utopila buku i sjajila plavim svjetlom, ispunjavajui lani sumrak prodornom jasnoom zore. Izgubljen u zasljepljujuem zvuku, Cedric Owen zaljuljao se, nagnuo i napokon spustio Fernandeza de Aguilara na tlo, nakon to gaje pola dana nosio kroz praumu uza sve strmiju stazu, dok je Diego sjekao grmlje deset metara ispred njega otvarajui prolaz. De Aguilar nije se probudio kad je poloen u visoku travu na istini - nita ga nije probudilo: ni cjelodnevni krikovi ptica, ni rika jaguara, ni uasnuta mula ije je njakanje natjeralo imie u let, ni bilo koji dogadaj tijekom trodnevnog putovanja

koje ga je donijelo ovamo, na ovu istinu na polovini planine u srcu praume. Nita im nije pokazivalo zato drvee tu ne raste, osim imia i pjevanja srcokamena. "To je pravo mjesto", ree Owen ispravivi se. "Mogu to osjetiti." "Onda emo se ulogoriti." Diego je ve uao na petama reui krug u zemlji kako bi mogli zapaliti vatru. Carlos i Sanchez, njegova braa koja su ih pratila, vezivali su mule i traili drvo za potpalu. Proli su pokraj Owena bez rijei, premda mu se inilo da su ga sva tri domoroca vie cijenila otkad je podigao de Aguilara i nosio ga ovih posljednjih nekoliko kilometara. Nije bio siguran u to. Iznenadilo ga je - i pogodilo - to mu je toliko stalo do toga da je to primijetio. Kako bi napravio neto korisno, Owen se sagnuo i opipao bilo na de Aguilarevu vratu i preostalom zapeu. Od tri pulsa na zapeu, puls jetre jo je bio slabaan, a srani nepravilan, to mu nije reklo nita to ve nije znao. Jo od zore nosio je panjolca prebaenog preko ramena i sluao kako se njegovo disanje pogorava dok mu se tekuina skupljala u pluima, a lagana upala plua tijekom nekoliko sati pretvorila u opasnu. Owen nije mogao uiniti nita, osim da mu uz masau ulijeva vodu u grlo, s malo valerijane i vrbine kore. Bio je svjestan da to ini zbog sebe, da bi se osjeao korisnim, a ne zato to vjeruje da e to pomoi. Provjeravajui ima li u okolini zmija, poloio je vreu sa srco-ka- menom na stranu i iz nje izvadio vreicu s lijekovima koju je nosio sa sobom. Oko njega se plima imia rasprila: otili su onamo odakle su doli, i ivot se vratio u praumu, buan i slikovit, kakav je bio protekla tri dana. Na sve strane malene, arene ptice leprale su meu granama, naotrivi zrak svojim cvrkutom. Dublje u praumi vea su stvorenja letjela i vrebala, vritala i ubijala. Odnekud dopre reanje jaguara. Owen ga je odluio ignorirati. Njegov srco-kamen leao je u vrei pokraj njegovih nogu i nije ga upozoravao na opasnost. Diego proe pokraj njega nosei drva za potpalu. Owen ga uhvati za ruku. "Ovo je pravo mjesto", ree on opet. "Moramo djelovati dok jo moemo. Fernandez nee dugo poivjeti budemo li odugovlaili." Diego odmahne glavom. "Jo nije vrijeme. Najprije moramo zapaliti vatru. Pojest emo malo kukuruza i popiti preostalu vodu. Zatim emo ekati."

"Ali zato? Kada e biti pravo vrijeme? Zar ne razumije narav smrti kad se prema njoj ponaa tako galantno?" Diego je u rukama okretao svoju sjekiru s crnim kamenom, za-miljeno promatrajui Owena. Malo se nasmijeio. Owen ga nikada prije nije vidio nasmijeenog. "Cedrie Ovvene, zna li kamo treba poi i to uiniti sa svojim plavim srcokamenom? Ne? Ne znam ni ja. Ali dolazi netko tko zna, a do tada ne moemo nita uiniti. Zato emo ekati." Jaguar je doao u rano predveerje, kad su sjene drvea rezale istinu trakama otrih rubova, poput reetaka kaveza. Cedric Owen sjedio je pokraj plamena, omamljen dimom. imii su se vraali pojedinano i u parovima kako je svjetlost jenjavala - nekoliko sitnih tokica lepralo je sporadino u kronjama. Sumrak je izmamio van sva stvorenja. Reanje velikih zvijeri u lovu i krikovi smrti koji bi uslijedili okruivali su ih sa svih strana, tako da su mule udarale nogama i potezale uzde, a ak je i Diego izgledao nemirno. Domorodac s oiljcima sjedio je sa svojom braom s jedne strane * malene vatre koju su zapalili. Owen je sjedio s druge strane, drei srco-kamen u vrei, dok je besvjesno tijelo de Aguilara lealo pokraj njega. ekali su. Vatra je zamrla do crvenog ara, i na kraju do pepela. Owen je tedljivo pio vodu, a malo je dao i de Aguilaru. Nakon nekog vremena, kad je ekanje postalo neizdrivo, ustao je i odetao nekoliko desetaka metara do sredita istine, gdje mu je pozornost privuklo nepravilno namigivanje neeg utog. Sada je bilo tu - gotovo ivi treptaj u travi. Stopalom je oistio mrtvo lie i ivu travu i vidio mrlju neeg tvrdog i sjajnog, boje utog rosopasa. Pao je na ruke i koljena, pljunuo na prste i oistio zemlju. Maleni, nepravilan pravokutnik utog kamena namigne mu, hvatajui veernju svjetlost. Drugo kamenje irilo se od tog kamena, raznih nijansi ute boje - neki su bili svjetliji, neki tamniji, a rubovi su im bili krvavo crveni, plameno naranasti, a povremeno i jarko zeleni. On se energinije baci na ienje. Ubrzo su se pod njegovim rukama pojavile sve boje sunca i vatre, hvatajui umiruu svjetlost. On

sjedne na pete. Pred njim se irio puni krug mozaine vatre, okruene crvenim i plavim zmijama. "Moj Boe..." On ustane i zamahne nogom preko cijele slike, crtajui lukove po zemlji. Od vatre na ploicama irili su se obrisi ljudi i ivotinja na mozaiku mnogo veem od onoga u sveenikovoj kui u Zami - ovaj mozaik ispunjavao je cijelu istinu, a vjerojatno se irio i izvan nje. Ako je prvi, manji mozaik izgledao poput djejeg crtea, ovaj je bio remek-djelo prema kojem je nainjen. Bogatstvo detalja, dramatina upotreba boje i sjene, odraz svjetlosti zasljepljujuih komada dijamanta poloenih pokraj gustih crnih toaka inili su ovaj mozaik udom ivota i poduavanja. No prikazivao je istu sliku: zadravanje daha prije Armagedona. Iako je vidio tek mali dio slike, Owen je bio siguran da prizor Raza-ranja lei s vanjske strane, a da je na jugu livada, oivjela Nevinou djevojice i divljeg cvijea oko nje. Jo nije mogao vidjeti niti jednu od etiriju zvijeri, a htio je. Da bi to uinio, morao je izraditi metlu od grana, a nije imao noa. "Diego...?" ak i tako obuzet strau, primijetio je kvalitetu tiine. Owen se polako okrene, i dok je to inio, shvati da je izgubio svoju svjesnost praume i srco-kamena, i da je dok je on bio zaposlen, istina i njezina okolina utonula u praznu tiinu. Tri domoroca stajala su leima okrenuti vatri, zurei u barunaste sjene izmeu drvea. Utroba mu se stisne. On odjuri do vatre. "Diego?" "Psst." Bio je poput djeteta kojeg odrasli utiavaju pokretom ruke. Owen zadri za sebe odgovor koji mu je bio na vrhu jezika. Okrene se i pogleda u smjeru u kojem su braa gledala... ...i ugleda njuku jaguara u ravnini s vlastitim licem. Osjetio je kako mu njegov estoki, kiseli dah sagorijeva grlo i zurio u par jarkih oiju koje su bile neobino ljudske - oi koje su poznavale njega i sve to je on ikad bio, vie i od samog Diega. Jaguar zarei i razjapi eljust. Cedric Owen gledao je smrti u oi. Pokuao je vrisnuti, ali nije mogao. Ostao je bez glasa, a noge su mu bile slabane poput nogu maia. U jednom jezovitom trenutku inilo mu se da e ga iznevjeriti i unutarnji

organi i da e se unerediti, kao to je uo da ljudi ine prije bitke ali nikada nije u potpunosti razumio. Uspio je podii jednu ruku i beskorisno je pritisnuo o mekano, pjegasto krzno. Krik krajnjeg uasa izae mu iz grla. "Dobro doao", ree jaguar na panjolskom. Cedric Owen onesvijesti se. Institut Walker, farma Lower Hayworth, Chcfordshire, lipanj 2007. "Zato smo zastali?" upita Kit. "Zato to elim znati slijedi li nas zeleni Audi koji nam je za. vratom ve dvadeset minuta." Stella skrene prema travom prekrivenim vratnicama na polju. Visoka ivica uzdizala se na obje strane, a na njoj su se vidjele zakanjele i osuene cicamace. S druge strane vratnica uti kukuruz bujao je na stabljikama. Oblak vrabaca podigao se, opisao krug i spustio kako bi se nastavio hraniti na prosutom zrnju. Jastreb preleti iznad njih i oni se umire. Negdje izvan vidokruga iva glazba ubijala je engleski pastoralni mir. Vitki zeleni Audi projurio je pokraj njih, gotovo beumno. Usporio je na krianju s glavnom cestom i skrenuo lijevo. Nakon nekoliko trenutaka Kit ree: "Reci mi da skreemo desno?" "Skreemo desno", ree Stella. "Barem ja skreem. Ti ne mora. Mogu te dovesti do postaje i ukrcati u vlak prema Cambridgeu ako eli." Ona se okrene prema njemu. "eli li to?" "Stell..." "Nisi rekao ni rijei otkad smo napustili laboratorij Davyja Lawa." On sklopi svoj laptop. "Radio sam. Mislio sam..." "Radio?" Ona se nasmije. Sat vremena ledene tiine sprijeio ju je da se ispria. Kit se zacrveni. Mrlje boje proire se i po nepokretnoj polovini njegova lica. "Napisao sam ti program koji e spojiti tokice iz knjiga Cedrica Owena i nainiti od njih znakove Maja. Ako se naui sluiti grafikim listovima, to bi ti trebalo prepoloviti vrijeme potrebno za prevoenje druge ifre." Stella nije rekla nita, samo se naslonila na vrata i pustila ga da zauti. On odmahne glavom. "Ne elim se svaati. Ne sada. Ne zbog Davyja Lawa." "Rekao mi je da ste nekada bili prijatelji."

"Jesmo." "Zato mi ne ispria to? Ve si dvaput izbjegao tu temu. To ne valja, Kit. Mi bismo trebali biti na istoj strani." Ljutnja je nestala, ali praznina koja je ostala za njom nije bila nita manja. On se okrene i pogleda kroz prozor. "Ako ti to neto znai", ree ona, "on mrzi samoga sebe mnogo vie nego to ti mrzi njega." "Vjerojatno." On uhvati njezinu ruku i nespretno pokua ispreplesti svoje prste s njezinima. Dopustila mu je to, ali mu nije pomogla. "Moemo li to za sada ostaviti po strani? Ne izbjegavam razgovor, ali..." "Izbjegava." "U redu, izbjegavam. Je li to kakav problem?" "Kit, netko nas pokuava ubiti. Posjedujem plavu kristalnu lubanju koja je oblikovana po mojem licu i ne mogu ti ni rei koliko me to plai. Davy Law zna stvari koje mi ne znamo. Dao mi je svoj broj i veliki su izgledi da u ga poeljeti nazvati. Ne mogu to uiniti ako se ti i ja svaamo oko neega to se dogodilo prije deset godina, a o emu ja ne znam nita. Ne elim detalje, ali moram znati to se dogaa izmeu vas dvojice." Pustio je njezinu ruku i provukao prste kroz njezinu kosu. Na- puivi usne, on dugo i napeto uzdahne. "Imam vrlo malo to dodati na ono to ti je Gordon ve rekao, a to malo nije vano za nas dvoje, obeajem ti. Pogreke se dogaaju zbog onoga to inimo i onoga to proputamo i zbog obine gluposti. Povrijeen je netko do koga mije bilo stalo. Ja nedvojbeno snosim svoj dio krivnje, a primijetio sam samo Davyjevu krivnju. Bio sam mlad i arogantan i gnjevan i trebao sam to oprostiti tada, a zasigurno bih trebao biti dovoljno velik da oprostim sada, ali - o, Boe! - Stell, teko je biti odrastao cijelo vrijeme." On se opet okrene prema njoj. Bilo je nemogue proitati njegovo lice kad je kontrolirao samo polovinu. Stella isprui ruku i ukloni mu pramenove kose s ela. "Tony Bookless rekao mi je da bih trebala izbrisati rije 'trebalo bi' iz svojeg rjenika." "To zvui poput Tonyja." Kit osloni glavu na naslon sjedala i zagle-da se u krov automobila. "Pokuavam ne biti uplaen. Pokuavam se praviti da je sve to

normalno i da sam pao s ispusta zbog nesretnog sluaja. Onda ti skrene automobilom za sluaj da nas prate i..." "Kit, to je razumno..." "Psst." On joj poloi dlan preko usta, lagano pritisnuvi njezine usnice vrhovima prstiju. "Uplaen sam, to je sve. Samo sam ti htio to rei. Trudim se koliko mogu da ostanem priseban. Trenutno ne mogu misliti i na to da budem velikoduan prema Davyju Lawu." On makne svoje prste s njezinih usnica. "A ako emo se opet posvaati zbog toga, ne elim da to uinimo na dan kad bi jedno od nas dvoje moglo poginuti prije veeri. Smatra li kamen da smo ovdje u opasnosti?" "Ne." Srco-kamen je leao u njezinu ruksaku iza sjedala. Bio je oputeno oprezan, poput make na toploj penici, promatrajui svijet istom onom mudrou novoroeneta i drevnog bia koju je prvi put osjetila na Ingleborough Fellu. U tome je bilo neke utjehe koja je odravala strah na prihvatljivoj razini. "Ovdje je sretniji nego to je bio u laboratoriju Davyja Lawa." On se nasmijei na te rijei. "Kamen s dobrim ukusom. Ve mi se vie svia. Idemo li na crno-bijelu tudorijansku farmu s lijeve strane ceste, na oko stotinu metara nakon skretanja?" Prepoznala je taj glas pa oprezno ree: "Moda." "U tom sluaju, moda bi bilo dobro da se nagne i baci pogled kroz rupu u ivici. Mislim da znam odakle dolazi glazba." "To nije glazba, to je zvuk davljenja tisuu maaka." Stella se nagne udesno, tako da je mogla vidjeti ono to vidi i on. U poljima oko jedine crno-bijele kue u vidokrugu odravao se pop festival sa atorima i jurtama. Cijelo jedno polje bilo je puno automobila, a ostala polja bila su puna pozornica i bendova i nadstrenica i svjetlucavih natpisa koji prate strahovitu buku i veliki broj ljudi na istome mjestu. Stella eskperimentalno otvori vrata automobila, pa ih brzo zatvori udarena zidom prodornog zvuka. "Kit...?" Kit poloi ruke preko njezinih uiju. Rairivi prste, apne joj: "Dobrovoljno bih se javio da poem i izvidim, ali mislim da ne mogu hodati tako daleko bez pomoi. Moe poi i sama, ali ako se poljubimo i pomirimo, moda bi eljela drutvo?" On se nagne i poljubi je u obraz. "Jesam li ti spomenuo da te volim?" "Jesi. A ja jo uvijek pokuavam shvatiti koliko sam sretna zbog toga." Stella uhvati njegovu ruku i zadri je. "Ja u gurati kolica ako ti bude vitez u sjajnom oklopu pa

zadri manine glazbenike podalje od nas. Hrabro i zajedno. Nemoj me iznevjeriti." Seoska kua bila je stara, puna kosih crnih greda i slojeva krea. Ispred nje nalazio se vrt, a luk od rua prekrivao je vratnice. Malena staza vodila je do ulaznih hrastovih vrata. S obiju strana vrata visjele su koare iz kojih se sputao vatreni vodopad jarko naranastih tunbergija. Na mjedenoj ploi na zidu s lijeve strane vrata pisalo je: INSTITUT WALKER, OXFORD RAVNATELJICA: DR. URSULA WALKER Ispod nje stajao je laminirani, laserski tiskani znak: DOBRO DOLI NA VEZU 2012! MOLIM VAS, PARKIRAJTE SVA MOTORNA VOZILA, ZAJEDNO SA SVOJIM PREDRASUDAMA, NA PARKIRALITU S DRUGE STRANE. Parkiralite je bilo travnato polje pokraj kojeg su proli, i bilo je puno. Ispred njih, jutra travnjaka bila su prekrivena platnenim jurtama, tipijima i atorima, okruenim uskomeanom, bunom masom ljudi. Nisu svi bili mladi, ali svi su eljeli tako izgledati, odjeveni u arene majice kratkih rukava, s velikim naunicama i vipetima koje su vukli na tankim vodilicama, etajui od atora do jurte, pa do betonskog paviljona, pa opet do jurte. Zrak je bio pun dima kanabisa, a buka je bila nevjerojatna. Stella se nasloni na kvaku i uasnuto zagleda u kaos. "Ursula je rekla da je konferencija u tijeku. Oekivala sam neto vie akademski." "Mislim da se hipiji ne bave akademijom." Kit okrene svoja kolica da bi pogledao znak. "to je Veza 2012?" Stella naini grimasu. "Ne pitaj." uti samoljepljivi papiri leao je na ruama sa strane. Ona se sagne, podigne ga i proita naglas uredan, otar rukopis. Stelta festival se zatvara u 13 sati ja u obilaziti zeunSni javav s podija na sjedini/ u 12:55 sati Aka* doete prije toga slobodno se pm&eite. Ona pogleda na sat. "Sada je pola jedan. Hoemo li potraiti podij?" Sjajan poput draguljima optoene mree, festival ih je ijhvatio i uvukao. Nakon samo deset metara prve iroke, travnate staze, zastali su kako bi kupili frape od ananasa od mladia s ruiastom dreadlock

frizurom; naveli su ih i da kuaju sok od penine trave - "S malo prakse postaje ukusniji" - a zatim su, deset metara dalje, kupili dvije koarice jagoda od para entuzijastinih tinejdera s ispolira- nim osmijesima i skrletnim majicama kratkih rukava. Jagode su im naplatili najmanje dvostruko vie nego to bi kotale na trnici u Cambridgeu. Kit je bio neoekivano dobre volje. Dok su se kretali, naslonio se na kolica i mahao uskomeanom, dobroudnom kaosu koji ih je okruivao. "Koliko je ovdje ljudi? Moda tisuu? etiri dana festivala, dvije koarice jagoda po osobi na dan - prema mojoj konzervativnoj procjeni, oni zarauju vie od..." On nagne glavu i pogleda Stellu. "Marsovac i dvije plave jabuke. Ne slua me." "Sluam te, stvarno." Ona mu doda jagodu kako bi mu to dokazala. "Objanjavao si da smo siromani i da emo takvi i ostati zato to ne deremo ljude prodajui skupo voe. No ja sam upravo ula enu s udnovatom blond frizurom koja stoji kod onog mikrofona kako dvaput u jednoj reenici upotrebljava pojam 'solarni vjetar'. Zato netko govori o astronomiji u ovakvoj ludnici?" Ona okrene kolica prema malom trgu obiljeenom u travi, koji je bio teritorij ene plavih pramenova. "A sada spominje premjetanje magnetskih polova i potrese koji to prate. To moram uti." "Alija ne moram." Kit zakoi kolica. "Zaspao bih za deset sekunda, a danje prelijep za to. Ondje zdesna nalazi se ator s knjigama." On pokae niz stazu prema mjestu na kojem je rukom oslikana reklama, koja je prikazivala otvorenu knjigu, leprala na vjetru iznad atora plavo-bijelih traka. "Oboje moemo izai u susret svojim opsesijama i sastati se za dvadeset minuta?" Zamalo su obnovili vedro raspoloenje iz vremena prije pilje. Stella se sagne i poljubi ga u elo. "Zvui mi dobro." Stajala je tako nekoliko trenutaka, gledajui ga kako manevrira kolicima kroz masu ljudi prema relativnome miru atora s knjigama. Zatim se okrenula u suprotnom smjeru i probila kroz malenu meteorsku kiu djece koja su promatrala tetoviranog mladia kako onglira s devet sirovih jaja. Na kraju se probila do travnatog pravokutnika oko plavokose ene, na ijoj je napola podignutoj reklami Stella sada izbliza mogla proitati natpis: "APOKALIPSA: KAKO?"

Uhvatila je posljednjih pet minuta govora, ali nije ostala da uje pitanja. Kit je bio nevidljiv, preplavilo ga je more raznobojnog ovjeanstva. Stella krene prema njemu lakom rutom, polako se probijajui kroz prolaz na kojem je stajao ongler prema tandu na kojem su se prodavali rukom izraeni konati remeni s akrilnim kopama u obliku cvjetova ili duga, da bi od njega produila prema atoru s knjigama. Pomalo nespretno opipavala je remene. Nije ih gledala osobito paljivo jer jo je pokuavala shvatiti to je upravo odsluala, kadli zau duboki, klasino obrazovani glas sa svoje lijeve strane: "Rosita Chancellor govori iz guzice otkad je roena. Nemojte misliti da svi vjerujemo u ono to ona pria. Ja sam Ursula Walker. Vi ste zacijelo doktorica Cody." Stella se okrene na peti. Profesorica Ursula Walker bila je visoka i vitka, kose tamnije nego to se inilo na slici s interneta. Nosila je laneno odijelo krem boje koje ju je isticalo meu dreadlocksima i naunicama festivala. Lice joj je imalo duboku, vremenskim prilikama izbrazdanu smeu boju ozbiljnog vrtlara, umjesto privremene bronane boje ljetnog amatera. ake su joj bile lijepe i izraajne, a kad je uklonila kosu s lica, jedna zlatna naunica zabljesnula joj je s desnog uha. Bila je to jedina naznaka solidarnosti s ljudima koji su je okruivali. Ona se nasmijei Stelli kao da se poznaju godinama. Oi su joj bile elino sive i posve normalne. "No, da budem iskrena, ja ipak mislim da e se neto vrlo, vrlo veliko dogoditi negdje potkraj 2012. Ono to radimo naem planetu ne moe potrajati. Samo ne pridajem mnogo pozornosti ljudima koji sve pripisuju udaru solarnog vjetra koji e nas zavrtjeti u pogrenom smjeru i izazvati plimne valove nezamislivih razmjera. To mi se ne ini utemeljenim na zakonima fizike." Stella ree: "Moj prvi profesor nazvao bi to pseudoznanost. Uili su nas da pobjegnemo vritei od prve naznake toga." "Vrlo mudro", ree glas iza njih obje. "Vidi? Rekao sam ti da ona posjeduje uravnoteeni intelekt." Na to se obje ene okrenu. U sjeni iza njih bila je nadstrenica, objeena izmeu dvaju atora, a ispod nje nalazila se visea lealjka. Na njoj je leao dugaak, vitak mukarac srebrne kose, itajui hrpu papira. Oi su mu bile jednako sive boje kao i oi Ursule Walker. Na najtopliji dan tog ljeta nosio je koulju i kravatu.

Ursula uzdahne. "Stella, ovo je moj roak Meredith Lawrence. Meri, ovo je doktorica Stella Cody, i bila bih ti zahvalna kad joj ovo teko iskustvo ne bi jo vie oteavao." S divljenja vrijednim osjeajem za ravnoteu, Meredith izbaci noge iz visee lealjke. Bio je on visok ovjek, koji je nauio kako da se smanji. Iz sjene iza nadstrenice izvadio je dvije stolice na sklapanje, niski bijeli stol i bocu aja, a zatim je sjeo. U tom je poloaju izgledao kompaktnije i manje provokativno. Lagano se nakloni. "Oprostite. Moda bismo trebali zapoeti iznova. Doktorice Cody, ako vam ponudim aj, biste li ostali sa mnom dok Ursula ne obavi govoranciju koja se mora dogoditi prije nego to zatvori cijeli ovaj tuni kaos?" Posjedovao je onaj tihi, samokritini humor koji je Stella ve susretala na koledima, i otar um koji je susretala mnogo rjee, ali je udila za njim. Jo je u ruci drala bijelu plastinu au sa sokom od penine trave. Zurila je u nju nekoliko trenutaka, kao da razmilja o ponudi, a zatim je paljivo odloi na tlo pokraj atora. "Za aj", ree ona, "uinit u sve." "Hvala vam oboma." Ursula brzo poljubi svojeg roaka i izgubi se. Ostali su sami, bez tema za razgovor. "Jeste li i vi bili na Bedeu sa svima ostalima?" upita Stella. Njegova kosa bila je varava: nije bio stariji od Ursule, bio je u svojim najboljim akademskim godinama. Njegove sivo-crne obrve malo se podignu i on odmahne glavom. "Tko bi se mogao natjecati s Tonyjem i Ursulom koji su svojim jarkim svjetlima zasjenjivali sve ostale? Ne, vidio sam u kojem smjeru pue vjetar. Ja sam ovjek s Oxforda Magdalen, klasici. To znai da o meni znate sve to trebate znati - koled definira mladia, a fakultet odraslog mukarca. Ne da u ovim danima globalizacije postoji velika potreba za klasinim uenjacima, ali pronalazim naine da sprijeim odvajanje tijela i due. Mlijeko ili limun?" "Limun, hvala vam." Bio je to dan za nova iskustva. Svoj tekst ostavio je na lealjci. Povjetarac je podignuo stranice i vidjela je da one ne sadravaju samo tekst. Bila je ondje i slika u boji koju je dobro poznavala. "Je li ono prozor od zamagljenog stakla u Bedeu?" "Izvan 'rijenih' soba. Da." Meredith se lukavo nasmijei. "to se tie mojih grijeha, ja sam vanjski istraiva za jo jedan magistarski rad koji se bavi

istraivanjem vizualnih prikaza. Malena draga misli da sloeni simbol u gornjem desnom kutu ne prikazuje Sunce i Mjesec vezane u konjunkciji, kao to kae opeprihvaeno miljenje, nego je relikt predmasonskih templarskih tradicija koje prikazuju dvije zemaljske kugle prije i nakon Pada ovjeanstva. To su besmislice, ali to ne smijemo rei u ovoj eri jednakosti i eksperimenata." "Uvijek sam mislila da je to vaga na kojoj se vau Sunce i Mjesec kako bi se vidjelo to je tee", ree Stella. "Ali ja nisam klasina uenjakinja." "Ne, samo astronom." Meredith joj dobaci bezizraajni pogled, a zatim isprui dugaku ruku i podigne presavijeni list s hrpe. Rairi ga i poloi preko cijelog stola. Fotografija je bila dobra, snimljena na sunani dan, i na njoj su se vidjele boje suptilnijeg sjaja, iza gustoe stakla. Kao i uvijek, zmaj je dominirao slikom, od vrha repa u donjem lijevom kutu do velianstvene glave u gornjem desnom. U tom svjetlu nije bio ni zlatne ni srebrne boje, nego je svjetlucao gotovo duginim bojama rasute ive. Vitez bez oklopa podizao je svoj ma, ili koplje, ili tap - Stella nikada nije shvatila to od toga - u uzaludnoj gesti samoobrane. Sunce je irilo zoru preko istonog obzora. Polumjesec je visio na najvioj toki. Stella poloi palac na oba detalja. "Sunce izlazi na istoku, kod zmajevih lea. Mjesec je u podnevnom poloaju, ovdje u zvijeu Djevice. Zapravo, to je rastui Mjesec koji dosee svoj zenit u zoru. To je fiziki nemogue, ali pretpostavljala sam da je to pjesnika sloboda kojom nam se pokazuje da Zemlja zasjenjuje Mjesec, a da svjetlost dolazi od Sunca. Ovdje gore, u gornjem desnom kutu, nalazi se taj simbol o kojem ste priali. Izgleda mi poput vage Kipa slobode, osim to je Sunce s donje, tee strane, a Mjesec je ovdje gore, gotovo bez ikakve teine. Relativno govorei, naravno." Meredith Lavvrence promatrao ju je iznad svoje alice s ajem tako dugo da je pomislila da nikada nee progovoriti. "Ako su to djetinjaste besmislice, moete mi to rei", ree ona. "Rekao bih daje tako." On odloi alicu. "Mogao bih vam nabrojiti znanstvene radove o tom prozoru i razna tumaenja svakog od tih detalja, ali niti jedan nije ni blizu jasnoi, rekao bih ak lucidnosti, vaeg tumaenja." "Imala sam pomo", ree Stella. "Ovdje, na medaljonu."

Jo od pilje, maleni bronani disk bio je dio nje. Skidala gaje pod tuem i u krevetu i stavljala kad bi se probudila i odjenula. Bio joj je jednako vaan kao i sat, i jednako je rijetko razmiljala o njemu. Sada ga je izvadila ispod majice i poloila na neravni stol. Sunce je obasjalo prainu i oksid na bronci. Bio je vie ovalan nego okrugao, dui slijeva nadesno nego od vrha do dna. Na njemu je zmaj bio tek obris, jedva prepoznatljiv kao golema, svjetlucava zvijer s prozora. ovjek je bio tek lik od crtica, i drao je svoj ma - tap. S druge strane nalazio se urezani znak Vage sa Suncem i Mjesecom, koji je prvi vidjela kad ga je dodala Kitu."Na ovome je manje detalja, pa je vidljivije. A vaga je prikazana kao znak Vage, to donekle otkriva bit", rekla je tada Kitu. "Mogu li?" Kad je kimnula glavom, Meredith uzme kovanicu i podigne je, tako da je visjela pod ukoenim zrakama svjetlosti koje su padale pod nadstrenicu. On odsutno ree: "Cedric Owen dizajnirao je taj prozor, jeste li znali to? Planovi su pronaeni zajedno s njegovim raunovodstvenim knjigama i dijamantima koji su uzdigli Bede na vrh Cambridgea. To je postalo grb koleda tek nakon to su stigli dijamanti. Prije toga grb je bio podivljali vepar, ili neto jednako u stilu Plantageneta, ali dio zahtjeva Ovvenove oporuke bio je da zmaj postane grb i da se prozor izradi i ostane na tome mjestu 'do kraja vremena.' To moe i ne mora biti za pet i pol godina od sada, ako vjerujemo stvarima koje su se mogle uti ovdje ovog vikenda." "Vjerujete li vi?" upita Stella. On se tuno naceri. "Ja ne vjerujem Rositi Chancellor i njezinim prijetnjama globalnim topljenjem, ali vrlo je jasno da se brzo kreemo prema samounitenju. Mi smo kultura ovisna o nafti, koja ivi na planetu koji brzo ostaje bez nafte. Sada zapravo i nije toliko vano hoemo li se unititi zagaenjem nusproizvodima nae pretjerane potronje, ili emo se pretvoriti u toksine komadie u ratovima oko posljednjih nekoliko tankera crnog zlata. U bilo kojem sluaju, nee preivjeti mnogo ljudi da pokupi komadie." "Netko je jutros rekao isto to: da su se Maje unitile u roku od pedeset godina, i da mi inimo isto to." "Tono. A oni su imali gradove s pola milijuna stanovnika u vrijeme kad je u Londonu ivjelo jedva dvadeset tisua. I ne samo Maje. Svaka civilizacija

utemeljena u gradovima nadrasla je svoje primarne resurse jo otkad je Gilgame posjekao cedrove u Libanonu i pretvorio zemlju u pustinju. Vrlo je jasno da nismo nauili nita od povijesti. To je vrlo deprimirajua pomisao. A ovo..." Meredith protrlja medaljon palcem, "vjerojatno je najuzbudljivija stvar koju sam vidio nakon dugo vremena. Ovo je definitivno Vaga, zar ne? A Sunce je tee od Mjeseca, to je oito tono, premda za budue uenjake ostaje da otkriju kako je Owen to znao. A ovaj zmaj je zaista velianstven u svojoj jednostavnosti. Mnogo je bolji od onoga na prozoru, rekao bih - kudikamo suptilniji u svojim konotacijama." Vratio joj gaje, drei ga poput ispuhanog jajeta ili malene krhke ptice. "Moete li mi rei gdje ste doli do ovoga?" Posve neoekivano, to je i uinila. "U pilji u Yorkshireu. Bio je objeen oko vrata kostura. Pitala sam policiju. Rekli su mi da ga mogu zadrati." Zapravo, to je rekla Ceri Jones, to je bilo dovoljno blizu istini. "Vidim." Meredith protrlja nos. Stella je gledala kako razmilja o oitim pitanjima i kako ih potiskuje uz mnogo samokontrole. Gledala je pokraj njega, promatrajui uskomeano mnotvo. Malena skupina gledatelja pretvarala se u veu masu pred trojicom mladia, golih do pojasa i tetoviranih od kljune kosti do pupka, koji su pantomimom prikazivali razne naine na koje bi svijet mogao skonati. Na rubu mnotva vidjela je prazan prostor, i u njemu invalidska kolica. Igrom svjetlosti Kit je na trenutak bio prerezan na dva dijela: bio je vedra prilika koja je sjedila u kolicima i smijala se tako da su mu suze tekle niz lice, ali i mraniji oblik koji je stajao i drao uteg gnjeva koji ih je oboje mogao zdrobiti. Mrano unitenje koje ga je okruivalo na vratima laboratorija Davyja Lawa jo je uvijek bilo ondje. Ona trepne, i slika nestane. Moda bi je i odloila u stranu, ali Meredith Lawrence tiho ree: "Mladi u ratu sa sobom." "Izgubio je svoju unutarnju ravnoteu." Dan se ohladio. Budui da joj se to uinilo vanim, Stella ree: "Ja sam astronom, ne vjerujem u astrologiju, ali Kit je Vaga i ravnotea mu je potrebnija vie od zraka i vode. Ako nastavi ovako, to e ga ubiti." "Ili vas?" "Ili mene." Ona skrene pogled. "Ne znam kako ga vratiti sebi." "Nitko to ne moe osim njega samoga." Meredith preklopi sliku sa zmajem i odloi je u stranu. "Iako moda moete uiniti neto i za sebe. ini mi se, kao

objektivnom promatrau, da i u vama postoji neravnotea koju morate razrijeiti prije nego to va prijatelj Vaga pronae vlastitu ravnoteu." Jo se uvijek sjeala Kitova glasa, suhog i opreznog. Ako poem s tobom, to ne znai da sam ljubomoran na kamen. Prije toga rekao je Ti si u veoj opasnosti. Zaljubljena si u kamen. Pogledala ga je. Usred predstave, vrsto je zaspao. "Moda." Negdje u daljini crkvena zvona oznaila su puni sat. Zvuk se probijao kroz buku festivala. Stella se uspravi na noge. "Trebala bih poi i spasiti Kita prije nego to ga pretvore u rekvizit za pantomimu. Hvala vam na tome. Bilo je... zanimljivo." Meredith ustane s njom i isprui joj ruku u formalnom rastanku. Govorio je blago zadirkujuim tonom, iako se to odnosilo vie na njega nego na nju. "Razmiljajte o tome kao o liniji uenja - to e vam olakati sljedeih nekoliko dana. U naem trudu uvijek lei nada - vjera i nada zajedno mogu pokrenuti planine, ili barem poneki krtinjak. Ne zaboravite to. Siguran sam da oboje moete preivjeti ovo." Institut Walker, farma Lower Hayworth, Oxfordshire, lipanj 2007. "Na ovome mjestu naene su raunovodstvene knjige Cedrica Owena. Jedna od mojih prabaka otkrila ih je zazidane stotinu godina nakon Owenove smrti, u krunoj pei s desne strane ognjita, zajedno s dijamantima koji su uinili Bede bogatim. Njezin sin napisao je 1698. prvi rad o njihovu sadraju. Od tada se opsesija u obitelji prenosi s koljena na koljeno. Sjednite. Donijet u nam neto za pie i moemo zaboraviti da je vanjski kaos ikada postojao." Kuhinja Ursule Walker bila je utoite prohladnog spokoja - velika prostorija visokog stropa i kamenih podova, s nekad bijelim keramikim sudoperom i kamenim zidovima debelim 120 centimetara koji su dnevnu egu zadravali vani. Stella sjedne za iroki stol od hrastovine, dovoljno velik da se oko njega komotno smjesti dvanaest osoba. Kit je spavao u svojim kolicima, nasuprot njoj. Kuhinjski prozori bili su otvoreni, razbijajui sparinu. Vani se kvaliteta buke mijenjala dok je sedamsto mukaraca, ena i djece pakiralo tandove i spremalo se na polazak. Ursula je polako obilazila prostoriju, stavljajui na posluavnik domau limunadu od bazgina cvijeta i jemene kolaie. U tri iroke, zbijene ae stavila je kocke leda, natoila limunadu, spustila ae na stol od hrastovine i sjela izmeu Stelle i usnulog Kita.

Negdje u proteklih pet minuta skinula je svoj laneni sako krem boje, a s njim i formalnost ene koja je vodila festival. Snop svjetlosti padne joj na lice, uinivi je deset godina mlaom. Ona podigne au. "Ne mislim da je ovakav festival najbolje mjesto za upoznavanje. Hoemo li zapoeti iznova, kao da se to nije dogodilo?" "Moete li objasniti zato je odran ovdje?" ree Stella. "Ne inite mi se kao takav tip osobe." "Nije sve bilo tako strano kao Rosita Chancellor. Neki dijelovi utemeljeni su u stvarnosti." Ursula promijea led u svojoj ai. "Jutros sam predsjedala paneldiskusijom u kojoj su sudjelovala dva antro-pologa i arheolog. Istina, na deset minuta prekinuo gaje odmetnuti element koji je htio raspravljati o tome je li izgubljena lubanja Cedrica Ovvena zapravo Plava lubanja Albiona, kad svi znaju - ili ne znaju - da je lubanja Albiona zakopana s Arturom na Avalonu i da e se vratiti kad se vrati i on, jaui na elu svoje druine kako bi spasio Englesku od unitenja. Osim toga, sve je ostalo bilo unutar granica prihvaene znanosti." "O emu ste raspravljali?" upita Stella. "O povezanosti legendi o kristalnim lubanjama iz cijelog svijeta s krajem svijeta 2012." Stella se nasmije. "To je antropologija?" "Vjerujem da jest", ree Ursula. "Previe je legendi o lubanjama diljem svijeta da u tome ne bi bilo zrnca istine. Sve te legende govore o 2012. kao o Posljednjim danima, ne samo legende Maja. Na cijelom amerikom kontinentu domorodaka plemena pripremaju se za neto veliko to e se dogoditi za etiri do pet godina. Hopiji tijekom posljednje tri godine pozivaju pripadnike svojeg naroda da se pripreme za taj datum. Postoje savreno ozbiljni akademski urnali koji e objaviti studije o tome." Ona noktom proaka zub. "Tee ih je navesti da uoe ono to se dogaa u naem drutvu, ali ja sam posvetila svoj ivot onome ime se bavio Cedric Owen. Njega je vodila plava kristalna lubanja, dakle ona vodi i mene. Ako traite razlog zbog kojeg sam postala ono to jesam, Owenova plava lubanja je odgovor." "To se odnosi i na ispijanje urina sobova?" upita Stella. Ursula Walker na trenutak se zagleda u svoju limunadu, zatim se nagne i posegne iza Kita prema ormaru s knjigama. Izabrala je tanki notes iz kojeg je izvukla fotografiju isprintanu u formatu A4. Poloila ju je na stol, prekrivi je rukama.

"Otila sam u Laponiju da postavim pitanje. Ljudi ondje ive s drugim prioritetima od naih, i postoje odreeni rituali kojih se ovjek mora pridravati da bi uope mogao postaviti takvo pitanje. Ceremonije koje sam opisala u svojem radu bile su nune da bih mogla shvatiti odgovor. Ja sam znanstvenica. Ponekad mi je teko povjerovati da je ono to su mi rekli nemogue. Primjerice, razna svojstva ovoga..." Ona skloni ruke s fotografije i doda je Stelli na suprotnoj strani stola. Na slici je bila Ursula Walker. Sjedila je u pozadini, skrivena objeenim koama sobova. Iza njezina lijevog ramena vidjelo se zvijezdama proarano nebo, ali ona nije bila u fokusu slike, niti je Stellin pogled pao na nju. Jedino to je bilo vano, na prvi pogled i dugo nakon toga, bila je savrena bijela kristalna lubanja koju je drao ovjek tako star da mu je lice bilo ne samo izbrazdano poput hrastove kore nego i jednako smee boje. Nosio je odjeu od sobove koe i pokrivalo za glavu od poravnanih rogova prekrivenih barunom. Oi su mu bile bijele od mrene, iste boje kao i kamen koji je drao, i gledao je ravno u fotoaparat, i kroz njega - u Stellu. Iz onih upljina lubanje sjajila je bijela svjetlost. Gledala je pokraj Stelle, u ruksak na podu kod njezinih stopala koji jo nije spomenula Ursuli Walker. "Ovo je bijeli duh-kamen amija. Nisu mi dopustili da ga primim u ruke. No rekli su mi da uzmem ovu fotografiju i pokaem je novom uvaru plavog srco-kamena kako bi mogao prepoznati lice uvara bijelog kamena ako se ikada sretnu. On se zove Ki'kaame. Jedan je od najmonijih ljudi koje sam imala ast upoznati. Vidjela sam ga kako iscjeljuje dijete snopovima svjetlosti iz onih upljina kamene lubanje. Jeste li ikada pokuali takvo to sa svojom lubanjom?" Zavlada duga tiina. Stella spusti pogled u svoju au. Limunada je blago zaudarala po majoj mokrai, ali imala je ist, dobar okus. Bijele latice bazge plutale su na povrini, iste boje kao i kamena lubanja na slici. Kad je podigla pogled, snopovi iz njezinih oiju bili su na njoj. Njezin kamen leao je nijemo u torbi pokraj njezinih nogu. Sada je bio budan i oprezan, izotrivi joj um tako da su zvukovi postali gui, a boje zasienije. "Kako ste znali?" Ursula slegne ramenima. "Sluajno sam pogodila?" Poela je bro- jiti dokaze na prstima. "Vi ste s Bedea. Udani ste za Kita O'Connora koji je jedna od sjajnijih

zvijezda na nebu koleda, a njukao je podatke o izvorima srco-kamena otkako je saznao da postoji. Nazvali ste me kao grom iz vedra neba i rekli mi da ste pronali neke majanske znakove u knjigama. A kad sam sino nazvala Tonyja Booklessa da otkrijem tko ste vi - usput, jako vas je hvalio, u njemu imate oboavatelja - zamolio je da uinim to god mogu da vas natjeram da razbijete predmet koji je nedavno doao u va posjed. Meredith je prvi pogodio, ako vam to neto znai. On ima osobito fleksibilan um." Ona se nasloni i podigne au, promatrajui Stellu preko nje. "Jeste li mi namjeravali rei?" Stella se nasloni na stolicu i ispusti dah koji je zadravala. Podigne pogled i dvaput prebroji grede na stropu. Bilo ih je po devet sa svake strane u sredinjem dijelu. "Netko je najmanje jednom pokuao ubiti Kita. Oni - ili netko drugi - juer su mu unitili sobu i ukrali raunalo. Nemam razloga vjerovati da bismo bili ivi da smo bili ondje. Koliko ja znam, svi koji su ikada vidjeli plavi srco-kamen Cedrica Owena eljeli su ga ili posjedovati ili unititi. Stoga mi se uinilo razumnim da ga ba ne pokazujem uokolo. Osim toga, kamen ima moje lice. Ne mogu vam rei koliko me to plai", ree Stella oprezno. Pomislila je da e je Ursula upitati kako to zna, ali nije. "Dobro. Onda ste zaista uvarica lubanje. U tom sluaju, mi ostali imamo dunost da vas uvamo dovoljno dugo da uinite ono to je potrebno." "A to je to tono?" Ursula protrese led u svojoj ai. "Prema Samijima, morate poloiti svoj kamen u srce zemlje u trenutku izlaska sunca u Danu buenja. U tom trenutku on e se spojiti s drugih dvanaest kamenova koje e na mjesto postaviti njihovi uvari. Kad se cijeli niz lubanja povee, oivjet e zmaja zimskih snjegova i osloboditi ga da se bori protiv izvora svih zala i tako iscijeli jade ljudske rase i planeta." "Zmaj zimskih snjegova?" Stella se grubo nasmije. "Je li to 'unutar granica prihvaene znanosti'?" Ursula lizne zube. Bilo je teko razaznati je li ljutita, uvrijeena ili se zabavlja. "Moete ga zvati Uroboros, Ouetzalcoatl, pernata zmija, dugina zmija, nordijski zmaj Jormungandr, Arturov zmaj od Albiona, vatreni zmaj Kine, ili vodeni zmaj Hindusa koji krui oko slonova koji dre svijet na svojim leima. I da, komparativne kulturalne studije o tome detaljno su napisane u desetcima

znanstvenih urnala. Za amije, to je dio usmene legende koja je sauvana neizmijenjena etiristo osamdeset sedam narataja. Na poetku ceremonije Ki'kaame je svakog od bivih uvara duh-kamena zazvao imenom, sve otkad je nainjen. Ako niste bili ondje, ne moete shvatiti tu mo." "ao mi je." Stella sklopi oi i poloi palce ispod gornjega grebena svojih onih upljina. Jedna osa uleti kroz prozor i spusti se na rub vra s limunadom. Ona otvori oi. Gledala je osu kako balansira na tankom rubu stakla prekrivenog eerom. "U Owenovim knjigama postoji poema koja nas je dovela do kamena. Ako se ispravno proita, ona je niz uputa. Kazuje nam da pronaemo 'odreeno vrijeme i mjesto', ba kao i Ki'kaameova legenda. Ne govori nam kamo da poemo i kada", ree Stella zamiljeno. "Zar vam lubanja nije rekla?" "Ne bih bila ovdje da jest." Stella se okrene i zagleda kroz prozor. Festival se spakirao bre nego to je smatrala moguim. Polja su bila gotovo tiha. Ona podigne torbu s poda. Lubanja je gotovo utjela kad ju je Stella spustila na stol pokraj slike bijelog kamena. Ursula Walker nije je se uplaila, a inilo se i da ne udi za njom. Poloila je ruke na stol, spustila bradu na njih i dugo promatrala lubanju oi u oi. Nije govorila i nije se kretala, a lubanja nije pjevala, ali odvijala se komunikacija o kojoj je Stella mogla samo nagaati. Ursula se nasloni na stolac. "Postoji jedan test koji mije pokazao Ki'kaame. Moemo li pokuati?" "to emo testirati?" "Vau vezu s kamenom." Ursula je ve ustala i pokrenula se. Skinula je maleno zrcalo sa zida i poloila ga na tlo u svjetlosni krug s jednog od prozora s hrastovim okvirima koji su gledali na stranje ograene tratine. Zatim dohvati kutiju ibica pokraj penice i stavi je ispod zrcala, okrenuvi ga tako da se snop svjetlosti izdizao ravno uvis. Zadovoljna, ona se nasloni na zid. "Moete li donijeti svoj srco- -kamen i stati ondje tako da se nalazi iznad zrcala, i pustiti da sunce gaji uvis kroz zatiljak - to je dno lubanje, tamo gdje se spaja s vratom, ovako... hvala vam, da, samo malo ulijevo. Eto..."

Stella je stala nasred prostorije drei kamenu lubanju iznad svjetlosne povrine. Nita se nije dogodilo, osim to se osjeala i glupo i oajno, kao da pada na ispitu za koji nije eljela uiti. "Ursula, ja..." "Stanite malo ulijevo, moete li?" Ona joj rukom gurne rame malo je pomaknuvi. "Ursula, to nije... OHR Stella nije imala rijei za puls ivota koji joj je buknuo meu rukama i uas postao dva snopa blage plave svjetlosti koja je sjajila iz oiju lubanje. U plavome mjestu njezina uma koji je postao um srco-kamena nalazila su se otvorena vrata, ili ispruena ruka - poziv koji nije mogla razabrati niti odgovoriti na njega. Mrzila je testiranja, a osobito kad nije znala to treba uiniti niti kako da to postigne. Sklopila je oi, posegnula prema otvorenim vratima, traei pjesmu kamena kao to je inila tijekom cijelog dana, ali s vie koncentracije. No bilo ju je sve tee uti. Izgubila se ispod sve snanijeg zujanja ose koja se utapala u limunadi. Ne otvarajui oi, Stella ju je vidjela zarobljenu u vru, kako se ljulja na ledenoj kocki, dok joj se desno krilo trza u ljepljivoj tekuini ispod nje. Mogla je poeljeti da osa ugine, jednostavno kako bi utihnula, ali onaj dio nje koji je bio spojen s kamenom nije to doputao pa je poeljela samo da osa izae iz vode i utihne kako bi mogla bolje uti pjesmu kamena. Osa utihne, kao i kamen. Stella otvori oi. "ao mi je. Ne osjeam nikakvu..." "Stella, pogledajte osu." Osa nije bila zarobljena u vru kao to je mislila, nego je sjedila na rubu. Svjetlost plavog srco-kamena ublaila je ute pruge njezina trupa u blagu ljetnu zelenu boju. "Mislila sam da se utapa." "I utapala se", ree Kit. Bio je jedva budan - vidjela je to u polusnu njegovih oiju. Po-dijeljenost u njemu nije nestala - sada kad ju je vidjela, nije ju vie mogla zaboraviti. Nije imala pojma to da uini ili kae. Tiina je zavladala meu njima. "Vidjela sam kako Ki'kaameov bijeli duh-kamen iscjeljuje bolesno dijete", ree Ursula Walker.

Ursula nije gledala Kita dok je govorila. Stella ga polako pogleda. Srco-kamen pjevao je svoju gotovo tihu pjesmu. Ona okrene blagu plavu svjetlost prema njemu. "Stella, nemoj. Molim te." Ona zastane. Plava svjetlost lebdjela je u njegovoj blizini bacajui udne sjene na stol. Kit je bio blijed i ispijen, a ispod jagodica pojavile su mu se nove sjene. ak i u bolnici nije izgledao tako bolesno. eljela je da opet ozdravi, a to je htio i kamen. Posegnula je za sjenama u njegovu biu kao da su prekinute niti koje treba ponovo spojiti. Ona sklopi oi kako je udnja ne bi rastrgala. Kit opet ree: "Molim te." Stella osjeti njegov otpor poput staklenog zida - bio je debeo i nepokretan ali tako krhak. Ona udahne i zamisli kako ga razbija. S nekog drugog kontinenta, Ursula ree: "Moda nee pomoi, ali ne mislim da moe nauditi." "Nije stvar u tome", ree Kit napetim glasom. "Ne elim opet pro-hodati zato to je to uinila Stell. Ne bismo tako mogli ivjeti ostatak ivota. Previe bih joj dugovao. Stella? uje li me? Prestani!" "Prestala sam." Morala je to ponoviti, kako bi bila sigurna da ju je uo. "Prestala sam." Staklene barijere vie nije bilo, kao ni prisutnosti sjene u njemu. Nije joj bilo jasno je li se kamen povukao, ili ga je ona navela da se povue, ili ih je Kit oboje otjerao. Ruke su joj se arile kao da je u jednoj drala led, a u drugoj ar. Ona zakorai izvan odraza svjetlosti. Odsjeen od izvora, kamen brutalno utihne. Drhtala je cijelim tijelom. Prsa su je boljela kao da su otvorena, kao da je predugo plakala i tek sada prestala. Iza lea joj se nalazio prohladni kameni zid. Ona se spusti niz njega sve dok joj koljena nisu bila u visini brade. Drala je plavi kamen uza se, na mekanom dijelu trbuha, kao da je dijete. Kroz bolnu, jarku sunevu svjetlost, ona pogleda Kita. "Ne bih ninila nita ako to ne eli." "Ali uinila bi." "Nisam to bila ja, bio je to kamen. Ja nisam uinila nita osim to sam ga drala iznad svjetlosti. To bi svatko mogao uiniti."

"To ne ublaava stvari, Stell." "Oh, za ime Boje." Ona poloi glavu u ruke kako bi se zaklonila od dana i svjetlosti i povrijeenog optuivanja na njegovu licu. "To je kamen. Komad stijene. Ako ti pomogne da opet prohoda, bi li to bilo tako vano?" Nije rekao nita, i ona se natjera da ga opet pogleda. "Bi li bilo tako loe rijeiti se toga?" Bio je on dijete zarobljeno u kaosu socijalnih obzira u drutvu' stranaca. On naglaeno pogleda Ursulu, pa opet Stellu. "Moemo li promijeniti temu?" "Ne morate zbog mene", odgovori Ursula. "Ne, vjerojatno e biti najbolje da to uinimo." Neto gusto i hladno javilo se u Stellinu elucu. "Moemo li pretpostaviti da sam prola va test?" "Nedvojbeno." "Dobro. Ne znam koliko je Kit uo, ali u osnovi nismo mnogo dalje nego to smo bili, osim to smo potvrdili da je to kamen Cedrica Owena, jedan od trinaest koji se u zoru odreenog dana mora odnijeti na odreeno mjesto, a mi ne znamo niti kada niti na koje mjesto." Stezanje u utrobi oslabilo je, ali ne i u srcu. Razmiljala je sve bistrije. "Jesu li druge lubanje u posjedu ljudi koji isto tako nemaju pojma kao i mi, ili e bolje znati to rade?" "Imam razloga vjerovati da je jedna u Maarskoj, a jedna u Egiptu, i da su obje u posjedu obitelji koje znaju emu slue i to treba uiniti. eljela bih vjerovati da i ostale lubanje posjeduju ljudi koji znaju to treba uiniti. Nemam pojma kako doi do njih." "Dakle, Sami bi nam mogao rei kamo i kada treba poi?" "Mislim da bi", ree Ursula. "Problem je u tome kako ga to upitati a da ne odemo tamo. Kad ste me juer nazvali, poslala sam e-mail u Laponiju traei pomo, ali ne oekujem da e mi odgovoriti. Od panjaka krda do internet-caffea u Rovaniemiju u Finskoj ima tisuu dvjesto kilometara, a samo jedan od Ki'kaameovih praunuka nauio se sluiti raunalom." "Koliko bi vam trebalo da doete u Finsku?" Kitov glas bio je lomljiv, kao da postavlja pitanje samo da bi ga uli. "Predugo. Kamen ne bi riskirao izai iz skrovita da zaista nismo vrlo blizu Danu buenja."

"A ja sam mislio da smo bili tako pametni kad smo razbili kod." Barem je ironija njegova osmijeha bila stvarna. Ursuli se sviao. U njezinim oima pojavi se drukija vrsta topline. "I jeste", ree ona. "Da nije bilo nikoga s dovoljnom snagom srca i uma da je pronae, ostala bi vjeno skrivena i luk devet lubanja nikada ne bi bio upaljen. Na je problem sada kako traiti odgovore kad jo ne znamo ni koliko vremena imamo." "Imamo kodeks koji smo pronali u knjigama Cedrica Owena", ree Stella. "Zato smo i doli ovamo. Ondje se zacijelo kriju odgovori." Posljednjih pola sata razgovora vrijedilo je, ako nita drugo a ono zato da vide kako se svijet zaustavlja na Ursulinu licu. "Ne razumijem", ree ona. "Evo." Kit podigne torbu sa stolice i dodaje Stelli. Ona je otvori i rairi sve po podu: originalne kopije knjiga, pjesmu u prozi zapisanu stenografijom u posljednjem svesku, i njezine pokuaje otkrivanja majanskih znakova u drugim svescima. "Rekla sam vam na telefon da smo pronali neke simbole. Oni su dio koda - otkrili smo ga u oznakama u raunovodstvenim knjigama. Dolaze u nizovima od po dvanaest." Stella okrene otvoreni registrator na podu. "Moete li ih proitati?" Ursula se ve spustila na ruke i koljena, slaui listove u red na kamenom podu i itajui ih. "Ja, prijatelj ... ene-jaguara... piem ovaj... prikaz svojeg ivota, svojeg znanja, svojeg uenja... Ovaj nije jasan, moram pogledati, malo je dublji. Poinjem u... gradu s velikom rijekom - to bi bio Pariz. Nikada nije bio u Londonu - i mojim susretom sa... zvjezdoznancem i vidiocem... pravih budunosti. To je zacijelo Nostradamus, znamo da su dijelili odaje u Parizu... Moj Boe..." Ursula je drhtala. Stranica joj je treperila u ruci. Oi su joj se grozniavo zaarile. "Stella, ovo je zlatni rudnik, majka svih zlatnih rudnika. Cedric Owen proveo je trideset dvije godine medu Majama Novog svijeta. Ako je zapisao ono to su ga nauili, bit e to vie nego dovoljno. Negdje unutra bit e i podatak kamo moramo ponijeti kamen i kada. Koliko brzo moete napraviti transkript ovoga?" "Bre nego prije, sada kad imamo Kitov program." "to ekate?" Ursula porumeni poput kolarke. "Vi piite, ja u prevoditi. Ako ne budemo radili nita drugo, za tjedan dana moemo zavriti sva trideset dva sveska."

Cedric Owen probudio se pod kiom koja nije bila kia nego voda kojom je Diego snano i brzo kropio njegovo lice. Njegov srco- -kamen bio je na sigurnom u njegovoj vrei, zabijen u dno njegovih leda jer je pao na njega. Preokrenuo se i ugledao jaguara kako ui pokraj njega i znatieljno ga promatra. Iz tog novog kuta mogao je vidjeti da otvorene eljusti pripadaju krznu zvijeri ija je glava poivala na kutravoj domorodakoj kosi, da linije koje su se irile od iskeenih zuba nisu dlake nego oiljci urezani duboko u tamno domorodako lice, da veliki, bijeli jaguarovi zubi nisu smjeteni u eljustima zvijeri nego su nanizani na ogrlicu, objeeni kao ukras, kao i dvije ape s jaguarova krzna koje su visjele ispod. Ispod njih nalazile su se dvije nabrekle obline... S velikim zakanjenjem Cedric Owen shvatio je da je zvijer koja stoji pokraj njegova ispruenog tijela ena, i daje gola ispod pjegave koe zvijeri ija je glava bila poloena na njezinu glavu, a ape omotane oko njezina vrata. Dugo vremena proveo je na moru, okruen samo mukarcima. Njegov pogled spustio se od njezine glave do nonih prstiju i natrag do nabreklih grudi, prije nego to se sabrao i prisjetio da je lijenik i da ljudsko tijelo za njega nema tajni, niti ga privlai. S mjesta koje vie nije htio gledati, duboki, promukli glas ispunjen humorom ree: "Cedrie Owene, uvaru plavog srco-kamena, boji li se poloiti oi na mene?" Bojao se, ali ne onoliko kao kad je vjerovao daje suoen sa ivim jaguarom. Sada se bojao za svoj ponos i dranje, a ne za svoje tijelo i duu. Nije bio tako djetinjast da ga to svlada. On ustane i natjera se daje pogleda. ena-jaguar bila je za glavu nia od Diega, koji nije bio pretjerano visok, ali drala se s dosto-janstvom koje Owen nikada nije vidio ni u jednoj eni, ak ni u francuskoj kraljici Medici. Kad ju je pozornije pogledao, vidio je da je jednako miiava kao i svaki ratnik, samo to ima ire bokove i blago zaobljen trbuh kakav mukarci nikada nisu imali, a njezine grudi... Prema njegovu profesionalnom miljenju, rodila je najmanje troje djece. Pokuao je izvui vie svjetlosti iz zalazeeg sunca kako bi bolje procijenio njezinu dob. U oku prvog susreta inilo mu se da je njegove dobi, da nije zala daleko u tree desetljee ivota. Sada mu je prila blie kako bi je bolje pogledao, i on kroz okantne ozljede jaguarovih oiljaka na njezinu licu ugleda tanke bore na smeoj

koi oko njezinih oiju, deblju kou na grlu i srebrnu kosu na sljepoonicama ispod kape od jaguarove glave. Naposljetku mu se inilo da je blie etrdesetoj nego dvadesetoj. No ta je pomisao nije uinila manje zastraujuom niti manje lijepom. Tupo je zurio u nju, to nije bilo pristojno. On zatvori usta i skrene pogled. Ona ga uhvati za bradu i nasilu okrene prema sebi. "Zar me ne poznaje?" "Naalost, ne, gospoo." Zbog nelagode, postao je formalan. Ukoeno se oslonio na pritisak njezine ruke i porumenio kad se ona glasno nasmijala. "Doao sam traei pomo za svojeg prijatelja koji umire." "Samo to?" ...da biste tamo upoznali ljude koji poznaju srce i duu vaeg plavog kamena. Rei e vam kako ete najlake otkriti njegove tajne i sauvati ih za cijelu vjenost. "Ne, gospoo. Doao sam i da bih otkrio kako pronai ono to je izgubljeno: znanje o tome kako da upotrijebim svoj plavi srco- -kamen. Naveli su me da povjerujem kako u pronai i jedno i drugo: iscjeljenje za svojeg prijatelja i tajne svojeg kamena koje su neko bile poznate, ali su odavno izgubljene u mojoj obitelji." Podigavi obrvu ena-jaguar zakorai unatrag kako bi ga bolje pogledala, kao to je on pogledao nju. Otvorenost njezina pogleda bila je jednako uznemirujua kao i sve drugo to je uinila. Owenovo srce stiskalo mu se u grudina. Bilo mu je veoma stalo do toga da ne razoara tu enu. "Nisam jo imao ast da vas upoznam, a vi znate sve o meni. Moemo li uspostaviti ravnoteu?" "Cedric Owen, deveti tog imena." Ona lizne jezikom zube na nain koji je u njemu istovremeno budio strah i elju. Osjetio je neeljeno kretanje u svojim preponama i molio se da ona to ne primijeti. Uinila mu je uslugu ne sputajui pogled. "Poznavala sam te i prije nego to si se rodio", ree ona. "Poznavala sam te prije nego to si posljednji put umro, kada nisi bio Cedric Owen, i prije toga, i prije toga. Znam tko e biti sljedei put kada doe na Zemlju." Na to nije imao to rei. Neto u njegovoj tiini navelo ju je na odluku. Ona se pokloni kao i on, ali elegantnije.

"Ja sam Najakmul. Moe me zvati Dolores ako ti je lake - to mi je ime dao panjolski sveenik dok je jo vjerovao da e me namakanjem glave u hladnu vodu pribliiti svojem ovjeku-bogu." Ona nita vie nije bila Dolores nego to je ovjek koji ju je dozvao bio Diego. "Radije bih te zvao Najakmul", ree Owen. Ona kimne. Njezin pogled inio se manje prodornim. "Nemamo mnogo vremena. Jesi li spreman?" "Ne znam." "Moji sinovi nisu ti rekli to je potrebno?" "Tvoji sinovi?" Owen se okrene sa svom silinom povrijeenog ponosa. "Diego!" Domorodac s oiljkom pitomo slegne ramenima. "to sam mogao rei da mi povjeruje? Meu tvojim ljudima ene nemaju nikakvu mo. One ne mogu razgovarati s bogom sveenika u crnim haljama, ne mogu razgovarati s kraljevima i generalima vojske. ak i meu mojim ljudima koji ive u Zami i Meridi ene su smatrali manje vrijednima od mukaraca mnogo prije dolaska panjolaca. Samo oni meu nama koji jo ive u praumi, prema njenim zakonima, znaju da je enka jaguara monija, enka orla vea, enka zmije smrtonosnija." "A tvoja majka?" "Ona je sve to." Bijeli zubi bijesnu u vieslojnom osmijehu. Sloene emocije ljubavi i potovanja i dubljeg strahopotovanja urezane u Diegovo lice govorile su rjeitije od njegova glasa. "Kad ona govori, mi sluamo. Kad zatreba neto od nas, mi dajemo." "Naravno." On se okrene prema Najakmul, skine zamiljeni eir i nakloni se. Ni Fernandez de Aguilar ne bi izveo taj pokret s vie ekstravagancije. panjolac je bolno disao pokraj njihovih nogu. Owen klekne i podigne ruku usnulog ovjeka kako bi se svi prisjetili zato je doao ovamo. "Moda mi moete rei kako da izlijeim svojeg prijatelja?" Poput make, ena-jaguar obie ga tri puta i klekne s druge strane de Aguilara, pribliavajui svoje lice njegovom. Oi su joj sjajile svjetlou mjeseca, zaslijepivi ga. "Moe li zapaliti vatru, Cedrie Ovvene, uvaru plavog srco-kamena?" Barem je na to mogao odgovoriti. "Palio sam vatre od svoje este godine." "Onda uini to sada."

"Diego je ve..." Ona odmahne glavom, snano se nacerivi. Okrenuo se na vrijeme da vidi kako Diego nogom gasi ostatke svoje vatre i pretvara je u tinjajui ar. "Ti si uvar srco-kamena. To mora biti tvoja vatra." Najakmul je vidjela kako posee za kresivom i ognjilom i opet odmahnula glavom. Umjesto toga, pruila mu je luk s oputenom tetivom i pougljenjeli tap kojim su se domoroci sluili s lakoom, a koji Cedric Owen nikada nije upotrijebio. "Ne ovdje, tamo", ree Najakmul pokazujui prstom. "Na vatrenom krugu mozaika. Ondje mora izgraditi svoju vatru srca." Pod kritikim pogledom Najakmul i njezinih triju sinova kleknuo je u sparini i sagnuo se. Zatim je pocrnjeli vrh tapa zadjenuo u rupu trudei se da vue luk naprijed-natrag spretno poput Diega. Nitko od njih nije se nasmijao, na emu im je bio zahvalan. Znojio se i psovao i porezao prste na tetivu i kleo. Dok je kasno sunce sputalo svoju svjetlost preko otrog vrha piramide, polako je stvorio pauinastu nit dima i ugledao kako crvenkasti ar oivljava u drvetu. Nahranio ga je vlasima sa svoje glave i komadiima suhe mahovine i trave. Osjetio je zadovoljstvo koje ga je iznenadilo odavno je zaboravio nesputanu djeju radost u svladavanju nove vjetine. Dim je bio bogat mirisima praume. Owenu zasuze oi. Diego i njegova braa okupili su se iza njegovih lea, odakle je puhao povjetarac. U zaklonu njihovih tijela njegov plamen postao je dva plamena, a zatim mnogo njih. Ploice mozaika ute boje maslaca prihvatile su plamen i zasjajile kao da gore iznutra, tako da je njegova vatra gorjela nadolje, u zemlju, kao to je goijela uvis, prema veernjem nebu. U odreenom trenutku, kad je plamen bio snaan poput sunca koje je nestajalo, Diego mu se nagne preko ramena i utisne mu aku trave i lia u ruku. "Spali ovo. Popij dim." Biljke su gorjele visokim, plavim plamenom boje njegove kamene lubanje. Dim je bio mirisan i papren i spustio mu se niz grlo, ispunio mu srce i irio mu se kroz prsa, grijui ga, obasjavajui ga, uzdiui ga do neba. On ga ispije, i osjeti aljenje kad je zavrio s tim. "Ustani. Gledaj. Sluaj."

Ustao je. Gledao je. Oslukivao je svijet u kojem mu je svaki dah svake zvijeri iz praume iznenada postao jasan, kao da su mu ui cijeli ivot bile ispunjene pamukom, i kao da su se tek sada odepile. Svugdje oko njega krikovi malenih arenih ptica razlijevali su se kao pojedine note, jasne poput kristalnih zvona. Njemu slijeva, visoko nad glavom, krila leptira u letu udarala su kroz zrak snano poput vranina pera. uo je kako ljuske zmije klize po rascijepljenoj kori drveta. I oi su mu bile zagluene na slian nain. Prije toga, prauma mu se inila zasljepljujue sjajnom. Sada je vidio boje unutar boja, i bio je oamuen. Mogao se izgubiti u jednoj trunici svjetlosti u oku ptice kvecal, ili u ilicama lista na grani, ili u ploicama mozaika, koje vie nisu bile razdvojene, nego su potekle zajedno stvarajui sliku zadravanja daha prije kraja svijeta. Osjetivi vrtoglavicu, poeo se sputati u kleei poloaj kako bi bolje vidio oblik plavog cvijeta ubranog s tirkiznih oblutaka na livadi Nevinosti. Izgubio je ravnoteu. Paljive ruke uhvatile su ga i omotale mu se oko glave, nagnuvi je unatrag. Zauo je Diegov glas, lagan i otar: "Jo ne sputaj pogled, Cedrie Owene, da te ne izgubimo zauvijek u drugim vremenima." Uplaen, dopustio je da mu okrenu pogled prema zapadu, prema zalazeem suncu i otvorenom plavom nebu oslikanom bojama nadolazee noi. Mogao je skoiti u val afranski ute i duboke crvene boje koje su plamtjele iz suneve kugle i napustiti krhka ogranienja svojeg tijela, ali tada je Feraandez de Aguilar zakaljao - bio je to kaotian zvuk, razlomljen preko skrletne, bijele i crne boje. Ovven je slijedio klokotavi udah koji je uslijedio. Poznavao je nje-govu dubinu, kao i depove vode u pluima gdje je poivao, i pritisak krvi u velikim plunim krvnim ilama koji je bivao sve slabiji. On posegne prema zapeu svojeg prijatelja, pronae ga i iita istinu u trima pulsovima. "On umire. Moramo djelovati odmah!" Njegov glas poleti do drvea i odbije se. Sa suprotne strane vatre Najakmul mu odgovori: "Onda me pogledaj, Cedrie Ovvene, uvaru plavog srco-kamena. Pravo je vrijeme."

Sjedila je u sjeni. Dva snopa svjetlosti pojavila su joj se meu rukama, kao da je posegnula prema nebu, dvaput istrgnula sunce s nebeskog svoda i donijela ga da mu sjaji. titei se od sjaja, Ovven mirkajui pogleda mjesto izmeu njezinih koatih prstiju. Ondje se polako stvarao oblik: srebrni obris jaguarove lubanje, oblikovan iz savreno prozirnog, bezbojnog kamena koji je privlaio treperavu svjetlost vatre i izmaglicu udaljene mjeseine, zakrivene praumom, i iz nje istkao dva snopa srebrne svjetlosti koja je pjevala tako istim tonom da mu je zamalo rascijepila um. I tako je u pulsirajuoj noi, sa svim osjetima nepodnoljivo izotrenima, Owen prvi put u ivotu vidio jo jednu lubanju koju su od kamena izradile ruke koje su poznavale tajne zvijezda. Bila je gotovo jednako savrena kao i njegova. Gotovo. "udno je, zar ne, vidjeti drugu lubanju?" ree Najakmul tiho. "Slama mi se srce." Owen osjeti kako mu se dua uzdie do oiju - bila je to svojevrsna nagost koju nikada prije nije upoznao. "Sto si mi uinila?" "Otvorila sam oi i ui tvojega srca. Sada moe vidjeti onako kako mi vidimo, uti kako mi ujemo, osjetiti kako mi osjeamo. Tako opremljen, moe koraati rascjepom izmeu svjetova, ukrotiti etiri zvjero-kamena i spojiti devet kamenova ljudskih rasa." Napola upamena sjena pojavi se pred njim iz mozaika, i sluajna izjava sveenika. U Posljednjim danima... te etiri zvijeri sastat e se i stvoriti jednu zvijer. Moete li zamisliti, gospodine, kolika bi mo mogla proizai iz spajanja tih etiriju zvijeri? Kosa mu se podigla na tjemenu. U toploj noi osjeao je bockanje i hladnou. Bio je uplaen. "eli da podignem zmaja Kukulkana, duginu zmiju? Nisu valjda ve nastupili Posljednji dani?" Najakmul odmahne glavom. "Jo nisu. No u vremenu koje tek dolazi cjelina se mora sastaviti od zbroja njezinih dijelova. Devet ljudskih kamenova mora se spojiti u obruu koji e opasati Zemlju. Kad bi od nas traili da to sada uinimo, ne bismo uspjeli - nedostaje nam dio znanja. Samo ga ti moe pronai. Kada bude pronaeno, etiri e se zvijeri spojiti kao jedna."

Najakmul se nagne preko vatre. Gust dim kovitlao joj se oko glave. Nije zakaljala. "Hoe li mi vjerovati, Cedrie Owene, ako ti kaem da je vrijeme put kojim moe hodati ako ti otvorimo vrata i poaljemo te tamo?" Neto u njezinim tamnim oima upozorilo ga je, kao i jednostavno Nostradamusovo pitanje. "Hoe li smrt nazoiti tom pokuaju?" upita on. "Smrt je nazona svagdje." "A opet, ako uspijem, hoe li smrt koja je sada nazona kod Fernandeza de Aguilara otii kako bi on mogao ivjeti?" Ona kimne, gotovo se naklonivi. "Ako ti to poe za rukom, mogue je da e tvoj prijatelj biti iscijeljen. Ako ne uspije, umrijet e vie od tebe i njega - dogodit e se posljednji rascjep i Razaranje e se rairiti svijetom bez nade u spas. Jesi li spreman za to? Jesi li spreman riskirati sav ivot za jednog ovjeka do kojeg ti je stalo?" "Jesam." Rekao je to sa sigurnou koja ih je oboje iznenadila. Kroz usko-vitlani dim uo je Najakmulin tihi smijeh. "Onda pogledaj sada dolje, Cedrie Owene, i napokon vidi svijet pod svojim nogama." Malo prije nego to se spustila no, de Aguilara su donijeli u samo sredite mozaika koji je opisivao Posljednje dane. Kod desne ruke nalazilo se razaranje, bol, unitenje i smrt, koji su bili tako stvarni da je Owen mogao okusiti strah, vidjeti boju suza, uti smrt due onih koji su jednostavno pokuavali preivjeti. Njemu slijeva nalazio se Mjesec koji se uzdie, djevojica se igrala na ljetnoj livadi okruena divljim cvijeem. U procijepu izmeu toga nalazio se niz raznobojnih bisera - tanka nit nade za Fernandeza de Aguilara i za svijet. S druge strane vatre Najakmul ree: "Mora ih spojiti linija pjesme tvojeg kamena." Njegov plavi kamen leao je u vrei koja ga je udarala o bok. Oprezno poput oca koji nosi svoje prvoroeno dijete, Owen je spusti u svjetlost vatre. Najprije se u nazonosti drugih postidio lubanje, a zatim osjeti ponos jer se Najakmulina dua pojavila u njenim oima dok ju je gledala. Namjetajui ruke, poigravao se sa svjetlom dok kamen nije skupio dovoljno vatre i mjeseine da ih splete zajedno i dok ih nije poslao u susret istom, bezbojnom kristalu njezina jaguara koji je reao.

U njihovu susretu bilo je alkemije tona i svjetlosti kakvu nikada prije nije vidio. Gledajui kako se isprepleu, stvarajui neto tree to je bilo vee od svake lubanje zasebno, Cedric Owen shvatio je kako se s pomou niti pjesme moe spojiti devet lubanja, a zatim i ujediniti etiri zvijeri u jednu. Pitanje je bilo moe li on to uiniti. "I tako." On podigne lubanju i pomakne je, usmjerivi sjaj iz njezinih oiju i nit njezine pjesme prema dolje, prema rascjepu u mozaiku. Poeo je na jugu, s crvenim kamenom, bojom srca ognja. Rascjep se rairio dok je na njega slao plavu pjesmu srco-kamena, tako daje ono to je bilo crveni biser postalo kamena lubanja boje najdubljeg kalcedona, a ono to je izgledalo kao linija obinih oblutaka od crnog obsidijana postavljenih u tlo, postalo je sve ire mjesto nonih sjena i blagog daha koje oekuje. Privuen vlastitim kamenom, potaknut Najakmulinim zvjero- -kamenom, on krene naprijed i u sliku. Rascjep je sada postao dolina koja je vodila u iroku, pjeskovitu pustinju. Owen je koraao po toplom, otrom pijesku koji mu je ulazio izmeu nonih prstiju. Nanjuio je gorko-slatki dim, drukiji od onoga koji je ostavio za sobom. Pogledao je uvis, u britko nono nebo sa zvijezdama koje nikada nije ni zamiljao i koje nije mogao imenovati. Crveni vatro-kamen drala je ena njegove dobi, koe crne poput noi. Sjedila je gola pred njim. Zlatna i crvena svjetlost vatre sputala se niz satensku dolinu njezinih grudi. Kad se Owen sagnuo da sjedne, uo je puzanje na pijesku iza sebe. Plava kamena lubanja zapjevala je jasnu notu upozorenja i zapo-vijedi. Vrijeme se umotalo i usporilo na mjestu na kojem je stajao. On se oputeno okrene na jednoj nozi, a prst druge poloi ispod crne zmije crvenog trbuha koja ga je pokuala ugristi, pa je odbaci daleko u no. Nije osjeao strah, samo udno, suho uzbuenje. Na nekom izdvo-jenom mjestu svojeg uma ispriao se Fernandezu de Aguilaru, svojem prijatelju, to se nije kretao tako brzo onda kad ga je napala zmija. Okrenuo se i otkrio da je crnoputa ena ustala. Njezina kamena lubanja bila je boje krvi, roenja, bijesa, smrti crvenih onjaka, zmijskog trbuha. Hvatala je svjetlost vatre i prolijevala je u skrletnoj liniji pjesme koja je u zemlji stvarala stazu

koja nije nestala kad se ona okrenula. Owen okrene svoj plavi kamen na istu stranu, i staze se isprepletu, stvarajui neto vie od svakog kamena zasebno. "Doi", ree Cedric Owen. "Nae je vrijeme, radost i dunost." Rijei nisu bile njegove - dole su iz noi i zemlje i s mjesta onkraj sjena vatre kamo su morali koraati. U tiini oni krenu crveno-plavom stazom u tamu. Naili su na * stijenu koja se izdizala iz pustinje, golemu i glatku poput kitove grbe. Visoko na boku stijene, urezana u kamenu, nalazila se okrugla nia, dovoljno velika da u nju stane ljudska glava, s mesom ili bez njega. Owen ree: "Moramo nainiti cjelinu od zbroja dijelova. Tvoj kamen mora se spojiti s duom zemlje." ena je ve posezala uvis. Njezin kamen spusti se na svoje mjesto u korijenu emlje praen zvukom nalik na raanje zvijezde, zasljepljujuom, zagluujuom implozijom koja je zaljuljala Owena na petama i na trenutak ga liila osjeta, tako da nije vidio drugu zmiju koja je dola prema crnoputoj eni. Kad je sljedei put otvorio oi, ona je umirala, ali drage volje. Njezin osmijeh obasjao je no. Mahnula je i pala nauznak na zemlju koja se otvorila da ga propusti kroz tamu. "To je bilo prvo", ree Najakmul. "Suoio si se sa zmijom i preivio." Kad je shvatio da se ona obraa njemu, ve je bio na drugom mjestu. Osam je puta Cedric Ovven usmjeravao svoju liniju pjesme niz rascjep koji je zadravao Razaranje. Osam puta susreo se s uvarem lubanje, i svaki je imao kamen drukije boje, i dao ga je zemlji, tako da se njegova pjesma spoji s pjesmom plavog kamena, koja je bila i pjesma svih s kojima se susreo prije, ali vea. Osam puta susreo se sa smru pod raznim krinkama, od korpiona u podnoju piramide, preko vepra koji je jurio na njega vlanom, vjetrovitom ravnicom, pa sve do odrona u umovitoj dolini koja je bila tako lijepa da je zaplakao naputajui je. Osam je puta vidio kako je uvare lubanje snala ista smrt koju je on upravo izbjegao nakon to bi smjestili svoj kamen na njegovo mjesto u zemlji. Tako je ispunio Nostradamusovo proroanstvo, koji je sedam boja svjetlosti rairio poput lepeze na stolu u svratitu u Parizu i pokazao mu da nakon njih dolazi crna boja ne-svjetlosti i bijela boja sve-svjetlosti, s kojima ima ukupno devet lubanja.

Na kraju je doao do sve-svjetlosti. Stari, prastari ovjek kukastog nosa, s kapom s rogovima, drao je bijelu kamenu lubanju na mjestu od snijega i leda. U pozadini su bili jeleni gustog krzna, a jedna mlada ena ispletala je liniju pjesme u svojem grlu. Smrt je dola po Owena u obliku lavine, od koje je pobjegao, vrativi se kasnije kroz snijeg dubok do bedra. Rupa koja je spajala lubanju sa zemljom bila je ukopana duboko u ivom ledu i temeljnoj stijeni, i starca su morali spustiti unutra na uetu i podii ga nakon to je odloio bijeli kamen. Starac i mlada ena napustili su ga - odnijela ih je lavina od koje nisu ni pokuavali pobjei. Sam i netaknut, Owen je stajao u crnoj noi u krajoliku toliko prostranom i bijelom da su ga oi boljele od odraza zvijezda. Stajao je na granici izmeu bijelog snijega i crne noi, a njegov mu je plavi kamen pjevao, istodobno pletui i drei sloenu nit od osam boja koja je okruivala Zemlju. Samo osam. Nostradamusova sjena proape mu na uho. Devet ih je oblikovano za ljudske rase. Zapamti to. Ta e ti spoznaja zatrebati kasnije. Owen pogleda plavi kamen. Razmiljajui unatrag, shvati da je bez zaustavljanja preao iz zelenog, umovitog mjesta s visokim, zapjenjenim kataraktama na indigo planine gdje je monah obrijane glave s molitvenim kotaima spustio tamno plavi kamen u urezano mjesto u oltaru tako starom da je stijena gotovo nestala. Nije imao prilike da se izmeu toga vrati u Englesku, odakle je plavi kamen doao i kamo se mora vratiti. Preko tisua i tisua kilometara snijega i leda do njega su doprli ostaci Najakmulina glasa, rastrgani vjetrom otrim poput britve. "Vlastitom voljom mora se natjerati da poe tamo." "Ali kamo? Ne znam na koje mjesto." ree on naglas. "To e te mjesto dozvati. Poalji svoju brigu za prijatelja i slijedi pjesmu svojeg srca." Na svoju sramotu, Owen je potpuno zaboravio Fernandeza de Aguilara. Sada ga se sjetio kako lei na mozaiku bez jedne ruke, dok mu u pluima krklja tekuina koja ga ubija. Nanjuio je miris vatre, koji je iznenada bio otriji, s istom onom paprenom slatkoom otprije.

On kihne. "Pij, i sjeti se. Tvojem prijatelju stalo je do tebe. Svoj si ivot povjerio njegovom. Misli i sjeti se", sluao je Najakmulin glas. Owen opet kihne, pa pogleda kako se zvijezde na visokom nebe-skom svodu tresu na svojim stazama. Misli. Ovoga puta rekao je to sam, bez Najakmuline pomoi. S velikim naporom pokrenuo je svoj um i napokon otkrio neto za to se mogao uhvatiti: slike de Aguilara kako sjedi leima oslonjen na jarbol svojeg broda, gledajui zoru pred Zamom, nudei prijateljstvo bez obaveza i uvjeta. Moda ne eli tako opteretiti prijatelja? Lagani, gorki glas doe do Owena preko pustoi, i arenje sunca i morski vjetar, i lepranje jedara i slano-gorki okus mora na usnama i ljuljanje broda pod nogama. Dok je hvatao ritam ljuljanja, otkrije da se brod slabije ljulja. Vjetar je postao topliji i vie nije toliko bridio. Kliktanje galeba u daljini pribliilo se i pretvorilo u melodiozno glasanje mlade sove, koja se nije nalazila niti u tundri naroda sobova niti u vlanoj praumi Najakmuline noi jaguara. Owen otvori oi. Tek tada je postao svjestan da ih je sklopio. Bio je u Engleskoj znao je to po mirisu vlanog tla, po tihom povjetarcu i kripanju i ljuljanju bukvi na mjeseini. No najvie je znao po dirnutoj tiini plavog kamena, koji je napokon doao kui. Nije znao na koje je mjesto doao. Okruivale su ga uspravne stijene od grubog, sivog kamena, upola vie od ovjeka. Njihove su sjene stvarale tanke, crne crte koje su padale na tlo. One su stajale ispred niskog breuljka utabane zemlje, preko kojeg je narasla trava, irokog poput de Aguilarova broda. Na kraju reda stijena, okrenut prema Owenu, bio je kameniti ulaz koji je vodio u tunel. uvale su ga etiri stijenestraari i nekoliko drugih, niih i zbijenijih, otrih rubova, ispisanih urezbarenim runama koje su uhvatile i drale mjeseinu. Neitki slogovi tiho su aptali u noi. Zemlja je bila ista. Sa svih strana dolazile su blijede, sablasne staze, koje su poput bica kotaa vodile do sredita breuljka unutar prstena uspravnih stijena. One su zvonile tiho, disonantno, tako da je Owena uhvatila mrea mjeseeva pletiva. Sve ga je to povuklo, htio on ili ne, do etvrtastih crnih usta breuljka.

Bila je to grobnica - mogao je uti uzdahe neko ivih ljudi koji su se jo skupljali u blizini. Sova se opet oglasi, otrijim tonom. Owen osjeti kako mu se koa na leima jei od nepoznate prijetnje. Njegov plavi kamen nije ga upozorio kao to je to uinio prije oluje. utio je kao da zadrava dah i eka. Zahtijeva li ovaj kamen tvoju smrt? Sova se oglasi trei puta. Owen podigne svoj plavi kamen kako bi bolje uhvatio mjeseinu iza lea i poslao je naprijed kako bi si osvijetlio put. Prvi put su boje koje je kamen poslao naprijed bile boje svih devet ljudskih rasa, spletene tako da stvaraju bljesak na povrini vode, ili leda na visokoj planini. Ta bezimena boja razdvajala se i spajala, ali bila je nezamislivo dragocjena. Pokrenula se naprijed poput obrnute duge, s crvenom bojom na unutarnjem rubu, i linijom dijamantne bijele na vanjskom. Cedric Owen krenuo je niz sablasnu svjetlost te staze u ulaz breuljka-grob- nice, koja se otvorila da ga prihvati, i poeo se sputati niz tunel. Svjetlost je progutala tama. Owen je stigao do kraja grobnice. Bila je vea nego to se inilo izvana. Mogao je osjetiti kako ga stijena okruuje sa svih strana - vrhom glave dirao je strop tunela, a ramenima zidove. Kad bi ispruio obje ruke, mogao je napipati zidove s obje strane. Na podu je bilo kostiju. On klekne i pipajui odredi njihovu duljinu te dotakne zaobljene krajeve - znao je da su to ljudske i konjske kosti, i to kosti vie ljudi i konja. Prstima je dotaknuo neto metalno: bro ili kovanicu. Protrljao je predmet palcem kako bi ga oistio od praine grobnice, ali nije mogao jasno vidjeti to je gore otisnuto. Spustio je predmet u svoju vreu pa pipajui potraio mjesto na koje mora poloiti srco-kamen. Nije osjeao opasnost, iako gaje smrt okruivala sa svih strana. Nekakav zvuk natjera ga da se okrene - zvuk glasova u svai. Zaljuljao se i oslonio na zid grobnice. Pronaao je niu i stisnuo se u nju. Rukama je prekrio oi svojeg srco-kamena kako ne bi zasvijetlio i otkrio ga. U tami je vidio obrise koji nisu mogli biti tamo. Mlada ena prola je pokraj njega, odjevena u neobinu odjeu, govorei jezikom koji Owen nije prepoznao. Dola je do kraja grobnice i osvrnula se oko sebe. U svjetlosti njezine nazonosti, on ugleda udubinu u koju e staviti plavi srco-kamen.

Protiv svoje volje, Owen tiho uzdahne. Ona se okrene, a Owen sada uzdahne glasno. U svojim je rukama, brinou majke koja dri svoju bebu, nosila plavi kamen identian njegovom. U zaobljenoj povrini tjemena, glatkoj poput lubanje, vidio je svoj odraz - bio je isti kao i sada, ali kosa mu je bila srebrna. Zanijemio je od oka izazvanog pogledom na te dvije stvari kamen i svoju kosu. Djevojka ga pogleda i namrti se. U njoj je vidio svoju baku, a djevojka je prepoznala njega. Mogao je progovoriti, ali ona se okrenula, pogledala iza sebe u panici, otrala prema kraju grobnice, kleknula i podignula svoj kamen prema njegovu postolju. Gonjen vlastitim strahovima, Owen joj ree naglas: "Nemoj odu-govlaiti." Ona se okrene prema njemu u oku. On posegne da joj pomogne kao to je pomogao i drugima. Prije nego to su njegove ruke dota-knute meso, spustila se tako gusta magla da je progutala i djevojku i kamen. Izvana, iz smjera iz kojeg je naila magla, zauje se krik i pucanj, poput groma. U tami se zauje prigueni krik i zvuk tijela koje pada. Owen nije vjerovao da je djevojka poloila kamen kako treba. Slijep od magle, pipajui oko sebe, on krene prema mjestu na kojem je ona stajala. Dodirom je pronaao niu i poloio bi svoj vlastiti plavi kamen u nju kao to je uinio ve osam puta, ali koa mu se najei od upozorenja. On se okrene. Osjetio je propuh s lijeve strane. Ondje u mraku, gdje se nalazio goli zid, sada je bio prazan prostor. Fernandez de Aguilar leao je na mozaiku, u sreditu, osvijetljen umiruom vatrom. S njega se dizao prepoznatljiv zadah bolesnih plua. Dah mu je tropotao. Krvava pjena curila mu je iz nosa. "Fernandez?" Owen klekne kako bi opipao puls koji mu je pod prstima leprao i skakao na nain koji je dobro poznavao - i mrzio. "Fernandez, ne!" On se nagne, spreman da uini koliko moe svojim dahom, ali prekasno. S bliskou ljubavnika, vidio je trenutak u kojem se dua njegova prijatelja podigla iz tijela u kojem je tako nedavno bila. On se zaljulja na petama. Sjena de Aguilara naklonila se pred njim. "Ne ali za mnom, prijatelju moj. Smrt nije tako strana kad joj je prethodila radost, a ja sam u tvojem drutvu spoznao veliku radost."

"Ne! Ne smije umrijeti!" Owen je bio shrvan. Ljuljao se i tugovao kao to je tako esto vidio da ine drugi ljudi, ali sam nije nikada, ak ni zbog svoje bake. Jo je drao plavi kamen i ovaj mu je pjevao. Razbacane kosti greble su ga po zglobovima prstiju. Oistio ih je i okrenuo se, pa se naslonio na zid. Otre stijene grobnice zabile su mu se u meso, dajui mu jo jednu vrstu sidra. Granica izmeu ivota i smrti bila je opipljiva stvar, tanka mem-brana sjajne crne boje koja je oblikovala zrak pred njim. Drei plavi kamen, s otrinom stijena kao drugim sidrom, Owen isprui slobodnu ruku kroz barijeru do mjesta na kojem je de Aguilarevo tijelo lealo u svjetovima smrti. Osjetio je stranu vruinu, kao da je upravo poloio ruku u penicu. Taj je osjeaj pratila gorka, bolna hladnoa koja je pretvorila njegove unitene prste u eljezne ipke koje se nisu mogle saviti. Proklinjui, a zatim vritei, Owen isprui ruku kako bi svojim ivotom dotaknuo tamno mjesto de Aguilarove smrti. Smrt je krenula na njega, bre od zmije ili korpiona, snanije od odrona ili lavine. Dar brzine koji je dobio od dima vie nije bio dovoljan da je izbjegne. Poput ake tamna leda skoila je du njegove ruke, hvatajui njegovo srce - i tu ju je susrela postojana pjesma plavog srco-kamena, u jezgri njegove due. Svijet je eksplodirao u krhotine plave i crne i skrletne. Cedric Owen pao je na lea, udarivi glavom u kamen. S jedne strane arila ga je vatra, s druge hladnoa. Maleni, uasnuti dio njegova uma govorio mu je da je uao u pakao, da su sveenici bili u pravu i da e cijelu vjenost aliti zbog svoje pogreke. Preostali dio njega znao je samo da mu plavi srco-kamen teko pritie eludac i da brzo mora povratiti. Zakotrljao se na koljena i silovito ispovraao. eludac mu se grio sve dok mu se nije inilo da e mu se stijenke rastrgnuti i pokuljati mu uz grlo. U ruku su mu stavili vr izraen od lista oblikovanog u stoac i zaivenog tankim granicama. Ispio je gustu, gorku tekuinu bez komentara ili pritubi. Triput je povraao. Triput su ga pridrali i pruili mu utjehu i odvratnu tekuinu koju je popio. Na kraju, dolazei do daha, sjeo je i otvorio oi da otkrije koji je bog ili vrag ili neko udovite izmeu njih sada njegov uvar.

Okrenuo je pogled prema napola vidljivoj prilici u bijeloj koulji koja je sjedila pokraj vatre s jednom rukom prebaenom preko koljena. On trepne, pa jo jednom, ali prilika nije nestala. "Dobro doao natrag", ree Fernandez de Aguilar. "ini se da ti opet dugujem svoj ivot." Drugi put u prekratkom vremenu Cedric Owen padne u nesvijest. PROBUDIO SE NA DNEVNOJ SVJETLOSTI, U ONOM PROHLADNOM DIJELU JUTRA U KOJEM JE VATRA JO UVIJEK BILA DOBRODOLA. Leao je na travi, ne na mozaiku, a iznad njega uzdizalo se drvee puno raznobojnih ptica i sisavaca mekog krzna koji su visjeli s grana i zurili u njega debelim, crnim oima. Vie nije mogao uti njihovo disanje, niti se izgubiti u iskri svjetlosti s pera. alio je zbog tog gubitka kao to bi alio zbog gubitka sluha ili vida. Sjeo je i opet mu je pozlilo. Sada je to bio tako rutinski osjeaj da mu se tijelo vie nije borilo protiv njega. Ovoga puta Najakmul gaje pridrala i dala mu crno pie. Osjetio je pritisak njezinih grudi na svojim leima. On zadrhti od straha i povue se. "Cedrie Owene?" Njeno ga je pridravala. Nije je pogledao. Nije mogao to uiniti a da se ne sjeti kako je cijelu no sjedila na mozaiku, tono na granici izmeu Razaranja i Nevinosti. Owen ree: "Iznevjerio sam te." Bila je iscrpljena - duboke crte na njezinu licu to su mu govorile. Nasmijeila se ukoeno, kao da su njezini miii zaboravili funkci-onirati. "Nisi." "Ali ja sam iv, a svi ostali su umrli." "Smatra li da je to neuspjeh?" Ona se nasmijei u nevjerici. Nije bio raspoloen za zadirkivanje. "Mislio sam samo na Fer- nandeza. Nisam vjenao plavi srco-kamen sa zemljom. Jo je uvijek ovdje, kod mene." Nije bio samo u njegovoj ruci, bio mu je i u srcu. Neto se promijenilo, i vie nije posezao za kamenom kao za neim to se nalazi izvan njega. Kamen je postao on, ili on kamen. Pjesma kamena bila je ritam njegova srca, ritam njegova srca bila je pjesma kamena. "Nije bio tvoj zadatak da ga ondjje poloi, samo da otkrije gdje pripada. A tvoj prijatelj je iv, dakle uspio si. Ovo je tvoje, kao dokaz."

Najakmul mu pritisne kovanicu u ruku. Kad gaje poblie pogledao, mirkajui mutnim oima, vidio je da je to zapravo bronani medaljon sa zmajem s prednje strane. Krila su mu bila orlovska, tijelo vitko poput jaguarova, razjapljene ralje pripadale su krokodilu, a rep se uvijao poput zmije. Cijela ivotinja stajala je s izlazeim suncem iza lea i polumjesecom visoko na nebu. Ispred nje, na zapadu, stajao je ovjek - malena, beznaajna stvar pred monom zvijeri. Vrpca izraena od koe koju nije poznavao znaila je da je me-daljon namijenjen da ga se nosi. Najakmul ga uzme od njega i objesi mu oko vrata preko glave. Owen ga pogleda, podigavi ga prema suncu. "Je li to Kukulkan?" "Zaista, jest - bie koje e nastati iz etiriju zvijeri kad se luk devet lubanja spoji. To moe nositi samo uvar plavog kamena, i mora to initi u Posljednjim danima. Trebao bi ga zadrati i pobrinuti se da ostane uz kamen." On osjeti kako mu se elo mrti. "Kako u..." "Previe razmilja. Sada popij ovo i spavaj. Priat emo o tome kasnije." Ona mu opet priblii usnama tuljac od lista. Odvratno crno pie prikralo mu se u glavu i otelo mu um. Spavao je, a kad se probudio, bila je no, a zatim opet dan, sa suncem koje je padalo sa zapada na neku drugu istinu. Sada je leao pod zaklonom izraenim od grana s liem koje mu je padalo na lice. Kroz otvor je vidio vrh planine - nalazio se na padinama u blizini vrha. Najakmul se nagnula nad njim, pritisnuvi mu prstima usnice, tjerajui ga da ih otvori. Zagrizao je neto gorko i zakaljao. Tuljac koji mu je dodala sadravao je vodu. Nikada mu pie nije tako dobro sjelo. Sjeo je i otkrio da mu nije muno. "ao mi je." Sjetio se da je to ve rekao, ali nije se mogao sjetiti njezina od-govora. Ne govorei nita, dala mu je kuhano meso. Miris je napao njegov eludac, ali blago. Pojeo je meso i osjetio kako mu se toplina iri do vrhova prstiju. Svijet je zastao, iako se prave boje nisu vratile, kao ni pjesma koja ih je pratila. Prstima se poigravao s medaljonom oko vrata. "Hoe li Razaranje zavladati svijetom?"

Najakmul se spusti na pete pokraj njega. Uklonila je kosu s njegova ela i poloila na njega svoju ruku - koa o kou. Oi su joj bile tople i tamne i jo uvijek umorne, ali manje nego prije. "Vrijeme Razaranja nee doi sve dok Sunce ne krene stazom prema Donjem svijetu za etiristo godina." "Zato smo onda poloili kamenove u zemlju? Sve osim ovoga?" On posegne za vreom koja je stajala pokraj njega. Netko je u nju stavio njegov plavi kamen i zakopao je. "Nisam odloio ovaj kamen. Luk devet lubanja nije potpun. Kukulkan nee ustati." "Nije na tebi da odloi kamen. Sada nije vrijeme." "Ne shvaam." Ona razmakne koljena i une pred njim. Sada se ve priviknuo na njezinu golotinju. "Na svojim putovanjima nisi prelazio samo udaljenost, Cedrie Owene - kretao si se i kroz stoljea. Ono to si vidio nije se dogaalo sada ni ovdje. Putovao si linijom pjesme svojeg kamena, ne samo preko udaljenosti, nego i kroz vrijeme. Zato nisi poloio srco-kamen. U tom udaljenom vremenu - za mnogo godina netko drugi morat e ga poloiti, i to moe uiniti, ako ti ostavi poruku o tome gdje i kada to treba uiniti." "Zato onda...?" Poloila je ake s obje strane njegova lica. Njezini obrazi s oilj- cima bili su mu tako blizu daje morao gledati u kri da bi ih mogao vidjeti. Pogledala ga je ravno u oi i umirila ih. "Sluaj me i pokuaj shvatiti. Tvoj je zadatak bio da otkrije kamo treba staviti srco-kamen. Samo to. Mogu ti rei dan i vrijeme u koje treba prizvati Kukulkana, ali lokaciju moe otkriti samo ti. Nakon to si je pronaao, mora ostaviti poruku o vremenu i mjestu Buenja svojem nasljedniku na nain koji se ne moe izgubiti po drugi puta, ali i tako da je ne mogu pronai oni koji bi je mogli zloupotrijebiti. Mora to uiniti - za to si roen." "Onda sam te zaista iznevjerio, jer ne znam gdje je to mjesto." Vidio je ok u njezinim oima. Ona uasnuto, bez rijei odmahne glavom. Nakon nekog vremena, ona ree mrtei se: "Bi li ga pre-poznao kad bi ga opet vidio?"

"Naravno. Prizor mi se urezao u duu. Ali mogao bih pretraiti cijelu Britaniju i ne pronai ga." "Pronai e ga." Ona kimne kako bi uvjerila oboje u to. "To je druga od triju tvojih ivotnih zadaa. Prvu si ispunio: pronai tajnu srco-kamena. Druga je bila pronai mjesto na koje treba poloiti kamen u Posljednjim danima, a trea je da sakrije kamen na sigurno i da ostavi poruku o tome kamo ga treba odloiti u trenutku buenja Kukulkana. Sudbina svijeta poiva na tebi, Cedrie Owene. Zato e ga pronai. Tako mora biti." "A hou li umrijeti kada sve bude gotovo?" "uvar uvijek umire. Tako to ide. Ako si ivio za kamen, umrijet e kad on ode." Ona mirne. "Bolje je umrijeti s radou ispunjenog zadatka nego izdahnuti na kraju ivota. Kamen ivotu daje smisao. Nema veeg dara." Owen pogleda plavi kamen u svojoj ruci. Osjeaj da je dio njega bio mu je nov i uivao je u njemu. Vidio je svoj odraz u sjaju lubanje i sjetio se da je to uinio i prije. "U grobnici sam imao srebrnu kosu." Najakmul se nagne i dodirne njegovo elo svojim. "Pokai mi." "Jane..." "Stvori sliku u svojoj glavi i pokai mi je u kamenu." Nije razmiljao posve jasno, to je bilo dobro. Prisjetio se svojeg vlastitog odraza u plavom kamenu - obraz mu je bio pokriven oiljkom koji jo nije imao, a kosa mu je bila gusta kao i uvijek, ali srebrna, gotovo bijela. Budui da je kamen bio dio njega, dijelio je to sjeanje. Vidio je kako se njegov odraz mijenja i nastojao ga je zadrati. "Dovoljno je." Najakmul se udalji. Posegne prema njemu, uhvati mu lice objema rakama i poljubi ga u elo. Taj dodir uzdrmao ga je do sri. Osjetio je kako rumeni od djeje radosti i zadovoljstva mukarca. "Psst. Trebao bi spavati. Proao si teak put i uinio teke stvari." Ve je napola spavao. Naila su sjeanja, eterina poput snova. "U vremenu koje dolazi vidio sam mladu enu u grobnici. Nosila je plavi kamen, ali nisam vidio je li ga poloila na njegovo mjesto. Naila je magla i vie nisam nita vidio. Nakon toga nisam je vie vidio", ispria nerazgovjetnim glasom.

Najakmul zagrize usnicu polako kimajui glavom. "Onda nije sigurno da e uspjeti. Moemo samo dati sve od sebe da se to dogodi. Buenje Kukulkana ovisi o tome." Ona dohvati tap i gurne ga u vatru - iskre polete visoko u pro-hladno, plavo nebo. "Bio si odlian i ponosni smo na tebe, mi koji smo te naveli na to. Prema naem mjerenju vremena, neprekidno si radio etiri dana i etiri noi, i vratio si duu svojem prijatelju. Nitko od nas ne bi to bolje uinio." "etiri dana?" "I etiri noi. Zato si tako iscrpljen i zato te moramo hraniti kako bismo te odnijeli kui." Dodala mu je jo jedan komad mesa. vaui, on upita: "A ti si cijelo vrijeme sjedila sa mnom?" Ona se naceri, pokazujui mu bijele zube. "Ja sam roena za to. I da te poaljem kui kada doe vrijeme za to. Spavaj i uivaj u vjenanju svojeg srca sa svojim kamenom. Dugo je ekao i zahtjeva da ga ima na umu." Sljedei put probudio ga je pritisak u mjehuru. Sunce se pomaknulo unatrag, pa je zakljuio da je prespavao najmanje jednu no i dio sljedeeg dana. Bio je sam i leao na travnatom krevetu. Tikvica s vodom stajala je u blizini. Otpio je gutljaj, a zatim ustao i krenuo se olakati. Najakmul vie nije bdjela nad njim. Nedaleko od njega, Diego i njegova braa petljali su neto oko mula. De Aguilar stajao je u blizini, odjeven u bijelu lanenu koulju koju mu je Owen donio, s uredno prikopanim praznim rukavom. Odrezao je dugi tap i uvjebavao je maevalake pokrete lijevom rukom. Vidio je Owena, odbacio tap i sjeo pokraj vatre na ulazu u zaklon. "Dobro doao. Mislio sam da e moda spavati dok ne padne sni-jeg. eli li neto pojesti? Mogu ti ispei palainke od kukuruza." "Da, hvala ti. Pada li snijeg ovdje?" "Mogao bi jednog dana. Ima ga na vrhu planine." De Aguilar je jednom rukom svakome od njih ispekao po palainku. Uinio je to vjetim pokretima, kao da je ve puno vjebao. "Koliko sam dugo spavao?" upita Owen. "Moda je bolje da ne pita. Uinio si veliku stvar, iako ja ne razumijem mnogo." "Tada mi to nije izgledalo kao neto veliko."

"Onda nee postati arogantan, to je dobro. Ne bih podnio da me toliko zadui arogantan ovjek." U de Aguilarovim oima vladao je novi spokoj dok je motao palainku i dodavao mu je. "Drukiji si", ree Owen. "Vidio sam smrt i zaobiao je. Sada se vie nemam ega bojati." "to e uiniti?" "to god trai od mene. Ja sam tvoj maevalac. Ne..." On podigne ruku. "Ne moe to porei. Poi u kamo god eli i uiniti sve to trai od mene, ali neu otii, ak ni ako me bude preklinjao, pa nam obojici pritedi tu sramotu." De Aguilar bio je oputen, ali i vibrantno iv, kao to je nekada bio nakon onog nonog napada. Bio je to velianstven prizor. Owen osjeti topli pritisak bronanog zmaja na prsima. Podigao ga je i blago protrljao palcem. "Pretpostavljam da bismo se trebali vratiti u Englesku i pronai mjesto kamenog kruga." On protrlja lice rukama. Volio je Englesku, ali nije htio napustiti sve ono to je pronaao u praumi jaguara. Okoliajui, de Aguilar ree: "Bi li se htio vratiti u svoju domovinu kao bogata ili kao siromah?" "Imam li izbora?" "Vjerujem da ima. Najakmul su pozvali u praumu da pomogne eni pri poroaju, ali rekla mi je... da si na svojim putovanjima imao sijedu kosu?" "Jesam. Jarko srebrnu, poput kositra. Bio mi je to neobian prizor." "To mi je rekla. inilo se da kamen zahtijeva od tebe neto veliko, ali ti i nudi veliki dar. Imamo vremena da se odmorimo i uivamo u druenju, u ovome mjestu i njegovu narodu prije nego to se vratimo u Englesku kako bismo ispunili tvoju sudbinu." "Vremena? Koliko? Tjedan dana? Mjesec dana? Godinje doba?" "Dok ti kosa ne postane srebrna, prijatelju moj." De Aguilar se nagne naprijed i podigne uvojak Owenove kose. S pretjeranim zanimanjem prouavao je korijene. "Ako ti se ne dogodi neki gadan sok, rekao bih oko trideset godina...?" "Trideset...?" Owen se zagleda u njega i nasmije se. Nastavio se smijati. Znao je da ispada glup, ali uivao je u tom osjeaju, kao to je uivao u podrhtavanju lia i mirisu praume i u mrmljanju Diega i njegove brae koji su umirivali mule, uplaene iznenadnim izljevom smijeha ludog Engleza.

"Pola ivota, a tada e doi sa mnom u Englesku? Stvarno?" De Aguilar je bio ozbiljan nekoliko trenutaka, a zatim mu se irok osmijeh polako razvue preko lica, sve do oiju, i dalje od njih. "U Englesku, gdje se moj neokaljano elegantni kralj vjenao s pranjavom goropadnicom, tvojom kraljicom. Da, inzistiram na tome. Ali ne jo. Najprije emo proivjeti najvei dio svojih ivota u raju i pritom se obogatiti." Farma Lovver Hayworth, Oxfordshire, lipanj 2007. NA LAPTOPU ISPRED STELLE NEDOSTAJALE SU JO DVIJE LINIJE TEKSTA DO KRAJA STRANICE. 3. srpnja 1586., od Jana de Groota, trgovca, za: tri brodska spremita sirovog vrstog Sisala i jedan brod pun izraene uadi: dijamanti u vrijednosti od 100 funta (stotinu funta). 3. srpnja 1586., takoer od Meinheera de Groota, jedan ma za ljevorukog ovjeka, kojeg su velikom vjetinom izradila braa Gallucci u Torinu, Italija, u vrijednosti od 5 funta, dar. Prijevod raunovodstvenih knjiga postao joj je opsesija, i bilo joj je drago zbog toga. Vidjela je liniju i nacrtala je, pa jo jednu, a zatim je pritisnula tipke kako bi formirala znak i sjela, vrtei ramenima dok se odvijala tehnoarolija. Nalazila se u radnoj sobi Ursule Walker, punoj visokih hrastovih greda i okreenih zidova. Dva francuska prozora sa stranje strane vodila su u vonjak i vrt s ljekovitim biljem, nepromijenjen od srednjeg vijeka. Ursula je radila vani pod stablima jabuke. Noge su joj virile iz trave u sjeni. Ograene tratine iza nje bile su mirne - smee mrlje gdje su stajali atori gotovo su ponovo poprimile zelenu boju. S kuhinjskih vrata zaula je korake koji su se vukli po tlu. Stella spusti glavu prema laptopu. "Kavu?" upita Kit. "Hvala ti." Nije podigla glavu. "Koliko je sati?" "Pola est. Radi ve jedanaest sati. Trebala bi se odmoriti." "Ubrzo. Skoro sam gotova."

"Zvao je Gordon", ree Kit. "Zavrio je s analizom vapnenakog dijela. Misli daje lubanja uronjena u pilju u proljee 1589. - nakon to je Cedric Owen poginuo." "Dakle jo ne znamo tko je bio kostur", ree Stella, a zatim doda: "Kako napreduje prijevod?" "Polako." Kit se zaljulja na takama. Uinio je sve to je mogao da odbaci kolica hodao je bolje nego prije, ali jo uvijek loe. Jo mu je trebala Stellina pomo u odijevanju i svlaenju, i svaki put bio joj je sve manje zahvalan. Sada se oslonio na zid traei stabilnost. "Cedric Owen je u ze-mljama Maja i pije dim u praumi sa enom koja je ujedno i jaguar. Mislim da zaboravljamo koliko teko razumljiv moe biti elizabetan- ski tekst ak i kad nije iskrivljen prizmom drevnih majanskih znakova. Ursula je zamolila Mereditha Lawrencea da nam pomogne." "Znam. Pozdravio me kad je doao. Bio si ondje." "Naravno. Zaboravio sam." Razgovarali su kao stranci i nisu to mogli promijeniti. U etiri dana otkako ga je pokuala iscijeliti kamenom lubanjom, pukotina izmeu njih postala je nepremostiva provalija. Razgovarali su samo kad su morali, a i tada samo kratkim reenicama, ponavljajui rutinu prijateljstva i ljubaznosti. Ono to je najvie okiralo Stellu bilo je to koliko su se brzo i lako raspali. Mogla se sjetiti da gaje voljela, ali ne i kako niti zato. Hlad-noa u Kitovim oima postala je elini zid i vie nije ni pokuavao glumiti da je puta unutra, kao to nije ni pokuavao sakriti svoje gnuanje prema plavoj kamenoj lubanji. Iznijela ju je kad je doao Meredith, i Kit se udaljio radije nego da ostane u njezinoj blizini. Sada ne bi ni uao u sobu da nije sakrila ruksak pod stol. Nisu vie imali to rei jedno drugomu. Stella je pritisnula tipku da otvori novu stranicu i poela je crtati linije koje je samo ona vidjela. Kad ga je ula kako odlazi, vie joj je laknulo nego to joj je bilo ao. Meredith Lawrence potraio ju je poslije, kad je ve bila na polovici sljedeeg sveska. Naslonio se na rub francuskog prozora, oputen, bez kravate i s podvrnutim rukavima. "Moe li se odmoriti?" "Ako mi prui dovoljno dobar razlog."

"Nije onaj koji eli." On se nasmijei u znak isprike. "Nema vremena i datuma, ali moda postoje neki znakovi koji nas vode u pravom smjeru. Ako nam se pridrui na ledenom aju, pokazat emo ti to imamo." Vrt je bio malen i nekultiviran. Travnjak je bio neravno pokoen, a rubovi ispunjeni zainskim biljem i razbacanim biljkama rajice, privezanima za stabla divljih jabuka. Ursula je radila na tartan pokrivau pod kronjama kasno procvalih jabuka. Papiri su leali u luku oko nje. Malenim kamenjem privrstila ih je kako ih ne bi odnio vjetar. Ona ustane i oisti prostor kad joj se Stella pribliila. "ao mi je, ovo je pomalo rustikalno. Izgubila sam naviku rada za stolom u Ki'kaameovoj zemlji sobova i nikada je nisam vratila. eli li stolac?" "Pokriva je u redu. Ionako poprimam oblik stolice." Stella se pro-tegne na suncu na crveno-crnom tartanu, zatitivi podlakticom oi od sunca. Kita nije bilo nigdje na vidiku, na emu je bila zahvalna. Malo kasnije osjetila je daje preko nje prola Meredithova sjena. Donio je aj. Zagrijala se i bila je pospana, i nije joj se dalo ustajati. I dalje je jednom rukom prekrivala oi. "to ima?" Govor joj je imao prizvuk irskog - bio je to dio Kita koji jo nije izgubila. "Pas i imi", ree Ursula. "Da budem preciznija, imamo par simbola koji se stalno pojavljuju, a nemaju nikakve vidljive veze s tekstom. Jedan prikazuje glavu psa okrenutu ulijevo, a druga imia koji leti prema nama. Izolirano, mogu znaiti bilo to, od lojalnosti, preko lova i sanjanja, pa sve do specifinog lana klasine majanske dinastije s Dva Jaguara na elu. Kad se spoje zajedno, to su gotovo sigurno Oc i Zotz, dio datuma u Dugom brojanju godina." Stella podigne ruku s oiju. "A to bi na engleskom bilo...?" Meredith joj je bio u vidnom polju. On rairi ruke. "Kad bismo to znali, doao bih ti malo veselije." "Bez brojeva, simboli nemaju znaenja." Ursulin glas doplutao je na kasnom poslijepodnevnom suncu. "To je kao da kaemo da je danas utorak u lipnju. Ako ne kaem da je to utorak 19. lipnja 2007., zapravo nee znati nita vie." "Je li to to?" "Za sada. Radimo na tome."

"Sjajno." Stella se okrene na trbuh. "etiri dana rada za utorak n lipnju. Zato nam Owen nije otkrio datum u obinom tekstu?" "Nije znao kojim se kalendarom treba posluiti", ree Meredith, a kad gaje Stella upitno pogledala, on nastavi: "Owen je upravo doivio administrativni kaos uslijed prijelaza iz julijanskog u gregorijanski ka-lendar u kojem su neke - ali ne sve katolike zemlje Europe izbacile devet dana iz svojeg kalendara, dok su protestantske, ukljuujui i Englesku, odluile ignorirati izmjene koje je unio papa. Pola Europe nije znalo koji je datum, a nitko nije mogao predvidjeti koja e se verzija koristiti pet stoljea kasnije, te hoe li ijedna od njih. Nije imao izbora nego da se poslui sustavom za koji je znao da je toan." "A kalendar Maja je precizan na 0,0007 sekunde na esnaest tisua godina, pa se mogao osloniti na njega", ree Stella. To joj je rekao Davy Law, ali Ursula i Meredith ipak su bili impresionirani. Nakratko je uivala u tome. "to emo uiniti sada?" upita ona, kad se tiina dovoljno rastegla. "Potrudit emo se razmiljati poput Owena." Ursula posegne za hrpom papira i rairi ih na travi. Parovi simbola ponavljali su se na svakoj stranici, oznaeni utim markerom. "Ako sagledamo stvar logiki, i ako pretpostavimo da je Owen znao datum, vrijeme i mjesto na koje je potrebno odnijeti srco-kamen, ostao mu je gotovo nemogu zadatak da ti prenese tu informaciju u istom obliku, pazei pritom da ne padne u ruke Walsinghama, ili bilo koga drugoga tko bi poelio unititi lubanju ili je upotrijebiti u vlastite svrhe. Uinio je ono to je smatrao najboljim." "Jedna oita mogunost bila bi da razbije informaciju u fragmente i sakrije svaki dio na nekom drugom mjestu. To je ono to bih ja uinio na Ovvenovu mjestu. To nas vodi izravno do medaljona koji si pronala u pilji kamene lubanje, onog s oznakom Vage sa stranje strane", ree Meredith. "Ovog?" Stella posegne pod majicu, prebaci vrpcu preko glave i preda mu je. Pamuk sklizne po lanu kad se Ursula nagnula preko Mereditha da ga pogleda. Njemu se otme uzdah razoaranja. "Nema brojeva", ree Meredith. "Niti na engleskom, niti u arapskim ili rimskim brojkama, niti u majanskom sustavu brojenja. Nema ak ni rezova na rubu. Mislio

sam da postoji neto to mi je promaknulo neki dan, ali nema niega." On se nasloni na drvo. "Dovraga i bestraga." Ursula uzme medaljon i pone ga okretati u ruci. "I nema niega to bi nas moglo povezati s Vagom, ako ne pronaemo neki datum u listopadu koji se slae s Ocom i Zotzom. No, to je tek za pet mjeseci, to je predugo. Ki'kaame je rekao da e se kamen usuditi pojaviti u Posljednjim tjednima prije tog dana." Ona podigne medaljon i okrene ga prema svjetlosti tako da sunce pretvori broncu u boju meda. Zavlada stanka. Iznenada, zauje se uzdah. Stella ustane. Ursula tiho ree: "Meri, kad si posljednji puta vidio zmaja okre-nutog udesno, umjesto ulijevo?" "Osim na svakoj okomitoj povrini u Bedeu?" On nagne glavu. "Nikada. Svi drugi zmajevi ikad naslikani u kanonima europske umjetnosti okrenuti su ulijevo, prema vitezu s lijeve strane." "A ne na obronku brda, na manje od pola sata vonje odavde?" "Ah." Na licu mu se pojavi irok osmijeh. "Konj koji moda nije konj. Nikada nisam smatrao da jest. A ako ukloni krila sa Stellina zmaja, veoma bi sliio njemu. Odlino, sestrino. Znao sam da emo pronai neto." Preplavljen spoznajom, poeo se ponaati djeaki. Provukao je obje ruke kroz kosu. "Stella, jesi li ikada vidjela Bijelog konja od Uffingtona?" "Koliko znam, nisam." "Znala bi." On se veselo nasmijei. "To je spomenik iz neolita, star najmanje pet tisua godina, vjerojatno i stariji. Nai preci urezali su u brdo lik konja, skidajui zemlju i ubacujui bijelu kredu. Najbolje se vidi iz zraka, ali ak je i izbliza prizor koji oduzima dah. Mjesto s kojeg se najbolje vidi zove se Zmajsko brdo. U ovo doba dana moe parkirati u podnoju i popeti se ravno gore. Uzmi medaljon i lubanju i vidi smatraju li oni to dobrim mjestom. I povedi Kita usput." "Ne mogu..." "Moe. Ti si etiri sveska ispred nas s transkriptima. Zasluuje sat ili dva odmora." Nesporazum je bio namjeran. Stella se mogla suprotstaviti, ali Kit je bio tu. Stajao je kod francuskog prozora, blokirajui joj rutu do radne sobe. Na trenutak je

povjerovala daje to sluajnost, a tada se prisjetila koliko je dugo trebalo Meredithu da donese ledeni aj. Od tada nije eljela gledati prema kui. Osjeajui istodobno vruinu i hladnou, s vrtoglavicom f olovnim osjeajem u tijelu, ona ustane. Nije se mogla sjetiti niega to bi mogla rei. Kit drveno ree: "Bio sam ondje jednom, prije mnogo vremena. Znam put, ali ti e morati voziti." "eli li poi?" On slegne ramenima. "eli li ti?" "Oh, za ime Boje", ree Ursula Walker iza nje. "Samo poite. Poite zajedno. Popnite se zajedno na brdo, sjednite zajedno na vrh, i za ime Boje, razgovarajte o neem drugom osim o vremenu kad doete tamo. Vrijedit e, vjerujte mi." "Postoje stube", ree Stella. "Ne mora puzati uzbrdo." "Ne elim se penjati stubama. One su uvreda divljini ovog mjesta. Samo poi naprijed i ne gledaj me. To mi ne pomae." Sunce je ve bilo ruiasta modrica na zapadnom obzoru, s ispranim velovima tanderine na nebu. Polumjesec se nalazio visoko iznad njih, a njegova svjetlost bila je vie boje jantara nego ive. Automobil je bio nezakonito parkiran pokraj ceste. Maleno brdo ravnog vrha uzdizalo se od ceste. Stube su bile urezane nedavno i pojaane drvetom. S druge strane, gdje se penjao Kit, padina je bila strma i travnata. Stella se penjala etveronoke. Trudila se prouavati travu i livadsko cvijee bijelih latica, potiskujui iznenaujui nagon da se osvrne prema Kitu i pomogne mu. Bio je spretniji na sve etiri nego kad je pokuavao hodati, a uspon je bio laki nego silazak. Na kraju je naglo ubrzao i doao do vrha prije nje. U tiini, pruio je ruku da je povue posljednjih nekoliko koraka. Ruke su mu opet bile mekane - tri tjedna u krevetu ublailo je uljeve iz pilje. Prsti su mu bili dugaki i njeni. Ona nesigurno zakvai svoje prste za njegove i povue se gore. Vrh je bio prekriven osuenom travom, a na jednom mjestu nalazila se povrina bijele krede u obliku mladog mjeseca. Bilo je tu dovoljno mjesta da sjedne dvoje ljudi. Bili su prisiljeni sjesti jedno pokraj drugoga, zurei u travu. Tiina se rastegnula. "Jesi li ve pogledala konja?" upita Kit. "Jo nisam." Mislila je da nije ni on. Zajednika perverznost sprjeavala ih je da to uine.

Kit se isprui na travi. Kasno sunce bacalo mu je duga, zlatna koplja na lice. Zelene harlekinske masnice bile su blijedi podsjetnik i t stapale se sa sivom mahovinom. "Je li to pravo mjesto?" upita on. "Nije. ao mi je." "To kae kamena lubanja?" "Da. Ovdje se osjea sigurno, kao i na Ursulinoj farmi, ali nita vie od toga." Ruksak u kojem se nalazio kamen bio je otvoren pokraj nje. Tijekom vonje i tijekom cijelog uspona Kit je to ignorirao. Stella se iznenadila to ju je sada spomenuo. Nije rekla nita vie - da je kamen budan i vrlo svjestan, i da postoji nekakva prijetnja koju nije mogla imenovati niti joj utvrditi smjer, osim da nije trenutna. Nakon nekog vremena, kad se vie nije mogla sjetiti niega to bi rekla i kad je tiina bila prevrsta da bi je razbili, ona se isprui na travi i zagleda se u nebo. Jedan zrakoplov pojavi se iz uarenog sunca i preleti sa zapada na istok, sporo poput mrava. Dugo nakon to je nestao, bijeli trag pare ostao je za njim, jedna ravna crta koja sijee nebesku kupolu iste savreno plave boje kao i njezina kamena lubanja. Kit je bio topao pokraj nje. Mogla je osjetiti kako die po nainu na koji je njegova ruka gurala njezinu. Prisjetila se nekih drugih ljetnih dana, na jednom drugom travnjaku, kad je plavo nebo bilo jednostavno plavo i nije toliko boljelo. "Trebala sam baciti kamen kad me Tony Bookless zamolio da to uinim." "Ne mislim tako. Ako Ursula i Meredith nisu ludi i..." "Prilino su udni." Osjetila je kako se nasmijeio. "Istina, ali ne mislim da su skloni ludim idejama. U tom sluaju, ti si punopravna uvarica lubanje sa van onim to to nosi. Ne elim biti odgovoran za kraj svijeta samo ato to ne mogu podnijeti tvoje osjeaje prema jednom kamenu." "Je li problem u kamenu? Ili u kamenu i u meni? Ja vie nisam ima kojom si se oenio. Rekao si to one veeri kad si se vratio iz bolnice, a sigurna sam da se to nije promijenilo. To je vjerojatno anelj za razvod. Ako to eli, neu se protiviti." "Stell?" Pokuao se pridignuti na lakat, ali bila je s njegove oteene strane i ruka ga nije drala. Poput pastrve, pao je na trbuh i prebacio ruku preko nje. Leala je vrlo mirno dok se on pokuavao sabrati; oslonio se na lakat pazei da ne pritisne

njezin torzo punom teinom. Njegove oi bile su iznad njezinih. Gledao ju je.. "Zato misli da elim razvod?" "Nisi progovorio sa mnom cijelu reenicu otkad smo doli Ursuli. Zapravo, otkad smo otili od Davyja Lawa. Ako si ljubomoran i na njega, onda smo stvarno gotovi." S te udaljenosti nije mogao sakriti traak panike u oima. "Imam fi razloga biti ljubomoran?" "Kit? Reci mi da je to ala...?" Podigao se i zaljuljao na drugu stranu. "Ti ne bi bila prva ena koju sain volio a koja je pala na njega. Stvarno ne elim to opet prolaziti." "Davy Law?" ona se nasmije naglas. "Ma daj. On nije tako lo kao to si ga opisao, ali vjerojatno je najmanje privlaan mukarac kojeg sam ikad vidjela. Posjeduje poseban integritet to ga imaju samo zaista runi ljudi i zbog toga ga neizmjerno potujem. Voljela bih ga imati za prijatelja, ali ne volim ga. Nisam sigurna da bih sada mogla voljeti nekoga drugoga. Teko bih ti nala zamjenu." Nije namjeravala to rei. Ona naglo trepne. "Jesi li prije izgubio Jessicu Warren zbog njega?" Nije joj odgovorio. Mislila je da ne moe. Napokon je shvatila - to je razumijevanje bilo jasno i sigurno i nimalo sloeno. Mogla se smijati zbog lakoe svega toga. "Je li to bit svega? Povrijeeni ponos zbog izgubljene ljubavnice o kojoj mi nisi rekao nita?" upita ona vedro. Sramio se. Nikada ga nije vidjela takvoga. "Nije mi ona bila lju-bavnica. Ali htio sam da bude. Nikada je nisam pozvao na pie." "Kit, ti tupi..." "Davy se ne zamara takvim stvarima. Ne zanima ga stidljivost ni poniznost ni manjak socijalnih vjetina. Jednostavno ju je pozvao na izlazak, ona je pristala, i to je bilo to - spojili su se. Ona je mislila isto to i ti, da on sjaji iznutra." Tuno joj se nasmijeio. "Bio sam vrlo odrastao glede toga." "A tada ju je pokuao silovati? Ili je to i uinio?" "To je ono to su svi priali - ali mnogi ljudi mrzili su ga zato to je bio pametniji od njih. Bili su sretni to ga mogu izudarati kad je pao." "to je rekao Davy?"

"Nije rekao nita. Jess je bila izvan sebe - spektakularno je sjebala utrku, a zatim se vratila svojoj majci ne rekavi nikomu nita. A Davy je nestao. Proveo sam sljedeih nekoliko dana branei ga pred svima koji su pomiljali na najgore. Cijelo vrijeme ekao sam da se vrati i objasni da je sve to bila strana pogreka - da je moda bio previe entuzijastian, da je htio slaviti prije same utrke, da mu je Jess rekla da odjebe, da su se izvikali jedno na drugo i da mu je bilo ao, neto u tom stilu. Ne bi je silovao, stvarno ne bi. Mrzio je argument 'svi su mukarci silovatelji' - bila je to jedna od stvari koja ga je sigurno mogla naljutiti." "to se dogodilo nakon toga?" upita Stella. "Nita. Nikada se nije vratio. Bio je na pola prakse na kirurgiji, trebao je postati neurokirurg svjetske klase ili specijalist pedijatrijske kardiotorakalne kirurgije - to god je htio - i sve je to odbacio. Jednostavno je nestao s lica zemlje. Vrh koleda oito je znao neto zato to nisu pretraivali Cam u potrazi za njegovim tijelom, niti su provjeravali je li se uguio ispunim plinovima automobila, ali nama nisu rekli nita. Nisam znao kamo je otiao sve dok nam Gordon neki dan nije spomenuo izbjegliki logor. Nisam ga vidio ni razgovarao s njim vie od deset godina." "Do prolog petka." "Kad ti je praktiki puzao u krilo. Izgledao je kao da te eli pojesti i spustio je tvoje lice na vrh svojeg raunala. Mogao sam ga ubiti. Nisam posve siguran da znam zato nisam." "Zato to ti je nekada bio najbolji prijatelj i poznaje ga bolje od toga." Stella sjedne, obgrlivi koljena. "Ako ti to neto znai, Davy mi je rekao da je jednom pokuao uzeti neto lijepo i da nikada vie ne namjerava uiniti istu pogreku. Rekla bih da je proivio teku lekciju i daje nauio neto iz toga." Ona se zagleda u veernje nebo. "Zato mi to nisi prije rekao?" "Ljubomora nije lijepa, Stell. Zar ne smijem zadrati malo ponosa?" "Naravno. Ali ne glup, idiotski, tup" - ona posegne za njegovom rukom i privue ga k sebi - "srcolomni ponos. Ne onakav zbog kojega gradi zidove kroz koje te ne mogu dosegnuti." "Zamalo jesi." Bio je dovoljno blizu nje da ga poljubi, ali nije se usudila. Njegove oi bile su vratnice kroz koje je mogla proi, ali ne jo. "S kamenom? Tako mi je ao, Kit. Jako sam sjebala stvar."

"Nisi sjebala. Samo si..." "Nisam razmiljala. Imala sam lubanju u rukama i znala sam to uiniti i nisam se zapitala je li to ispravno dok mi nisi rekao da stanem. Bilo je to fantastino glupo." "Ali znala si to uiniti? Mogla si me izlijeiti?" "inilo se tako." Usnama je dodirnula njegov obraz. "Zao mije. Nije trebalo tako ispasti." "Ali jest, u tome i jest stvar." Neko je vrijeme utio. Suneva svjetlost produbila se u boju jantara, obasjavajui Mjesec visoko na nebu. "Pokuavam zamisliti to bi se moglo dogoditi na kraju svijeta i kako bi zastraujui komad plavog kristala mogao to promijeniti. Zapnem, a tada se prisjetim ose koja se nije utopila. Onda mi se sve uini moguim, ak i sunev plamen i globalno topljenje i zmajevi koji ustaju u boj s krajnjim zlom. Osim ako zmaj nije upravo to krajnje zlo, a mi ga putamo iz jazbine, to bi bilo alosno." Smjerno je pritisnuo svoje usnice na njezine. "Sunce je skoro nestalo. Hoemo li pogledati konja dok ga jo moemo vidjeti?" "Hajde." Ona se prevrne, putajui Kita da sjedne. Podigla je pogled tek nakon njega. "Moj Boe..." Bio je to samo konj, bijli konj, nacrtan jednostavnim, vjetim crta-ma bijelom kredom na zelenoj padini. Posve sluajno, Sunce i Mjesec obasjavali su ga ravnomjerno, tako daje bijela boja sjajila poput tekue vatre. Posve sluajno, leinar se u spirali sputao nadolje da podigne plijen iz srca konja i pogledao je na trenutak, okom u oko, prije nego to se opet maui krilima podigao na visoki nebeski svod. Nimalo sluajno, konj na obronku izgledao je tono poput zmaja na medaljonu Cedrica Owena, iv u svojoj divljoj ljepoti. Nedostajala su mu samo krila. "Kit, vidi li...?" On privue njezinu aku svojim usnama i pritisne je u njih. "Ne govori. Nalazimo se ovdje u ravnotei izmeu dana i noi i nitko nam to ne moe oduzeti. Savreno je. Molim te, ne govori." Punih trideset sekunda utjela je unato oceanu koji je divljao u njoj. "Kit, ponovi to?" On otpuhne u mjeavini zabave i frustracije. "Savreno je. Molim te, ne govori." "Ne, ono prije toga, o ravnotei."

On se namrti, iznenaen njezinim tonom. "Ne sjeam se." "Rekao si da se nalazimo ovdje u ravnotei izmeu dana i noi. Ravnotea. Ono na medaljonu nije horoskopski znak Vage. To je prava vaga. I na Bedeovu prozoru ne vae Sunce i Mjesec. Svi smo pogrijeili!" Jednom rukom petljala je po svojoj majici izvlaei medaljon, dok je drugom pokuavala izvaditi mobitel iz depa. "Zato nismo to prije vidjeli? Meredith je bio u pravu, Owen nam jest ostavio ono to nam je potrebno na vie mjesta." "Stell, govori besmislice." "Psst." Mahnula je jednom rukom. Palcem druge ruke pritisnula je brzo biranje Ursulina broja. Telefon je zazvonio samo jednom prije nego to je dignula slualicu. "Ursula, to je ljetni solsticij! Prekosutra!" Rijei su joj ispadale jedna preko druge. Kit je gestom pokua usporiti i smiriti je. Stella duboko uzdahne i pokua iznova, govorei polaganije. "Vaga na prozoru od zamagljenog stakla i znak Vage urezan u stranju stranu medaljona prikazuju istu stvar. Odvaguju dan i no, a ne Sunce i Mjesec. Na najdui dan godine svjetlost najvie preteak. Odgovara li to psima i imiima?" "ekaj, provjerit u." Nakon nekoliko dugih, napetih trenutaka punjenih kuckanjem tipkovnice i priguenim zvukovima osobnog raunala u akciji, ona zauje kako Ursula doziva Mereditha. Zatim zavlada stanka. Ursula promuklim glasom ree: "9 Oc, 18 Zotz je 21. lipnja 2007. Tb je prekosutra. Ne razumijem zato nismo pogledali prije." "Nema veze, sada ga imamo. I imamo i doba dana. Prozor od zamagljenog stakla prikazuje zmaja koji ustaje u zoru dok je rastui polumjesec u znaku Djevice. Dakle, vrijeme se zna: za trideset est ti, plus-minus dvadeset minuta. Sada nam samo treba mjesto." "Zar nije kod bijelog konja?" "Kamena lubanja ne misli tako." "Onda smo zapeli, jer nema ga nigdje u rukopisu, a preveli smo sve to si prepisala." Prvi put je Stella osjetila paniku u Ursulinu glasu. "Meredith se vratio u grad kako bi provjerio neke simbole u rjenicima Bodleiana, ali ne nadam se previe. U posljednjem dijelu koji smo preveli Owen se upravo vratio iz Novog

svijeta u Englesku. Borio se preko pola Europe - ili se de Aguilar borio za njega. No ne zna lokaciju mjesta koje trai u Engleskoj. To jasno kae u tekstu." "Pa, zacijelo gaje pronaao prije smrti. Jo su nam preostala etiri sveska. Sada emo se vratiti kui i zavrit u transkript. To mora biti unutra." U 22 sata veer prije solsticija Stelli je bila preostala jo jedna stranica za transkript. Bila je sama u radnoj sobi. Kit je otiao spavati, a Ursula je radila gore u svojoj spavaoj sobi. Prevelika blizina nije pomogla ni njoj ni Ursuli u radu. Vani se smrailo. Polumjesec je izlazio. Leao je na dalekom obzoru, sjajan na zvjezdanoj pozadini. Posljednja stranica zatreptala je na zaslonu. 12. oujka 1589., od Francisa Walkera, koji je nekada bio drugi ovjek, moje zahvale na svemu to si uinio... Nije se mogla usredotoiti. Kamena lubanja stajala je pred njom na stolu - Kit je traio da je poloi ondje. Plave oi promatrale su je, neobino otre, previe ive da bi se osjeala ugodno. "Izgleda poput mojeg djeda", ree naglas. To nije bilo posve tono. No od cijele Stelline obitelji, otac njezine majke najvie je sliio Stelli. Tijekom ezdeset godina uzgajao je ovce na Ingleborough Fellu, i po ljetnoj egi i po zimskom snijegu. Na kraju, kad je ona bila malena a on star, mislila je da je vrijeme skinulo s njega sve meso i poloilo mu kou u smeim borama na lubanju. Iz maglovitih dubina njezina sjeanja djed joj ree: Trebala bi se probuditi, dijete. Ovo nije vrijeme za spavanje. "Ne spavam. Radim. To samo slii spavanju." Ne. Glas je bio drukiji. Stella opet trepne. Tamo gdje je stajao njezin djed sada se nalazila mlaa ena, slina njoj, a opet razliita, s pletenicama tamnije kose koje su se sputale do laktova, i koom koja je bila vie smea nego bijela. Sanja, i treba se probuditi, inae je sve bilo uzalud. Probudi se sada! Ona pljesne rukama. Zvuk je bio nalik na udarac dasaka. Stella se probudi. U radnoj sobi vidjela je dim koji je puzao u visini poda i uspinjao se oko nogu stolice. Kamena lubanja stajala je u tami, a u oima joj nije bilo svijetlih tokica. Ravni zaslon raunala bio je prazan. I sam stroj mirno je spavao.

Stella protrlja oi i duboko udahne. Na plavom mjestu u njezinu umu kamena lubanja probudila se iz dubljeg sna. Otra uta boja njezine panike susrela se sa silinom njezina uasa. Dohvatila je laptop i potrala prema vratima, duboko udahnula i viknula: "Poar!" DR. Barnabas Tythe, profesor fizike i filozofije i zamjenik rektora Bedeova koleda u Cambridgeu, uivao je u aru i pucketanju vatre, sam u blaenoj privatnosti svojih odaja, kad mu je netko pokucao na vrata. Ignorirao je kucanje, izgubivi se u razmiljanju o jednom pismu. Samoa je polako postala on. Smrt njegove supruge bila je stara stvar, s koje je katkad brisao prainu i prisjeao je se u veerima kad bi grad utihnuo a san ne bi razmaknuo svoje zastore i dopustio mu da ue. Bol od toga gubitka jo je uvijek osjeao - Eloise je bila prijateljica i osoba kojoj se povjeravao, kao i prilenica, ali rana otra bol njezine odsutnosti sada je bila samo tupo pulsiranje, tako poznato da je postalo dio njegova tkanja, utkanog duboko u njegovo meso i kosti. U poetku je alio zato to nisu imali djece i razmiljao je da uzme drugu enu, ali niti jedna od ponuenih nije bila ravna Ellinu intelektu i otroumnosti, a one koje je smatrao podnoljivima, birale bi vee ljude, ili barem one koji su imali vee prihode od prihoda kojima se mogao nadati obian profesor. U svakom sluaju, shvatio je da voli svoj koled, koji je bio besmrtan, vie nego to bi mogao voljeti neku drugu i previe smrtnu enu. Posvetio je um i duu sluenju kamenju i strukturi, studentima i osoblju, i bio je sretniji nego ikada prije, koliko se mogao prisjetiti. Kad je promaknut u zamjenika rektora, bilo je govorkanja o tome da je ovjek samo napola cjelovit ako nema suprugu da mu odrava dom, ali do sada, tri godine nakon to je dobio to mjesto, oni koji su rovarili okrenuli su svoju pozornost na druge stvari. U nedostatku darovite ene u dobi za raanje djece, koja bi upravljala slugama i brinula o jelovniku, Tythe je pribjegao staroj praksi uzimanja studenata na stan i otkrio da mu se drutvo mladih vie svia kako se njegova sredovjena dob poela pretvarati u sjedokosu starost. Ipak, uivao je u miru praznika, a nije bilo teko upravljati nje-govom kuom. I tako je te godine dao dopust onim slugama koji su eljeli posjetiti roake na Boi,

da bi mogli biti u drutvu svojih voljenih kada budu zahvaljivali Bogu to su engleske snage pod lordom Howardom i slavnim Drakeom ljetos tako temeljito porazili kralja Philipa i panjolsku armadu i spasile Englesku od osvajaka vojske Vojvode od Parme. Tythea nisu pozvali na oruje u obranu kraljevstva. Njegov poloaj jednog od najuglednijih akademskih lijenika u dravi, kao i njegova dob i stara ozljeda koljena, doveli su do toga da nije morao opasati ma kojim se jedva sluio i stati rame uz rame s drugim ljudima, jednako nenaviklima na ratovanje. Njegovi prijatelji, kolege i studenti otili su tamo i stajali u sparnoj egi june obale, slabo naoruani i posve neobueni, oekujui razornu energiju Parme i sjajno obuenu, potpuno opremljenu vojsku s kojom je tako uinkovito opustoio Nizozemsku. Otiao je Archibald Harling, student medicine koji je dvije godine spavao u predsoblju Tytheove sobe, a sa sobom je poveo i svojeg prijatelja i sustanara, nesretnog Jethra Missula, kojeg je deformirano rame u djetinjstvu uinilo predmetom mnogih ogovaranja, to je pak dovelo do trajnog mucanja. No njegovo razumijevanje prava bilo je iznimno, i kao njegov tutor, Tythe se estoko protivio bacanju sveg tog uenja pred sjeiva Parmine vojske. injenica da nije bio maevalac nije pomogla njegovoj retorici i na kraju je bio prisiljen priznati da pravo kakvo su poznavali i voljeli ne bi moglo postojati u katolikoj Engleskoj kojom upravlja panjolska. Mladi Jethro odepesao je u rat s namjerom da se baci na val panjolaca, a ako nita drugo, a ono da ih zadri dovoljno dugo da prekorae njegov le. No nekim udom vojska nije dola i njih su se dvojica vratili u Cambridge ivi i zdravi, premda moda ne i posve normalni, s priama o otrovanju hranom i o koleri meu vojnicima, o tome kako nisu imali hrane i vode i o tome kako su se nekad smjerne ene otvoreno nudile usred bijelog dana kako bi sprijeile mukarce da odu i prepuste obale ubilakim panjolcima koji bi, kako su govorili izvjetaji u Nizozemske, bili neizmjerno gori od obine dizenterije. U snu su govorili o uasu pri pogledu na goleme, sjajne grdosije panjolske flote koje su plovile praene velianstvenou nikada vienom u engleskim vodama. Vidjeli su veliinu panjolskih brodova i pomislili da su suoeni sa sigurnom smrti. No tada je doao gusar Drake i poslao svoje malene brodove brze poput lasica da ometaju nespretne volove Medine - Sidonije, a Bog je poslao blaeni vjetar da

pomogne Englezima, i inilo se da nova puritanska religija ima bolju pomo od majke crkve katolika, jer Parma je okrenuo svoju vojsku i vratio se ubijanju flamanskih seljaka. Ostaci spaljene i poraene armade otplovili su sve do kotske, za koju se prialo da je cijelu godinu prekrivena ledom, i vratili se s druge strane, pa kad su Archie i njegovi prijatelji odjahali na zapadnu obalu da odbiju njihov napad, nisu ak bili dovoljno pristojni da se iskrcaju i bore s njima, nego su dopustili da ih Boji vjetar otjera na irske grebene, pa su izgubili jo vie brodova nego prije. Od sto trideset brodova koji su napustili panjolsku, manje od sedamdeset je doplovilo kui i suoilo se s gnjevom monarha, iji su ponos i majka crkva zdrobljeni pred oima cijele Europe. Archie i Jethro i njihovi prijatelji odjahali su kui kako bi proslavili pobjedu, i nitko nije preglasno priao o engleskim mornarima koji nisu plaeni, niti o ljudima koji su nepotrebno umrli zbog nedostatka zaliha. Ljeto se pretvorilo u dobru, rodnu jesen, punu olakanja, a atmos-fera kraja semestra vladala je jo i prije nego to je semestar svetog Mihaela i zapoeo. Malo se vrijednih stvari uilo ili poduavalo, ali u tome nije bilo velike tete. Praznici su doli i snijeg je pao nedugo nakon to je Cambridge tiho uplovio u dane Doaa, prisjeajui se zadovoljno da je Bog volio puritance vie nego katolike, dokazujui to time to je ostavio njihovu kraljicu Elizabetu da sjaji u svojoj punoj slavi na prijestolju. U svemu tome nitko nije mnogo razmiljao o sir Francisu Walsing- hamu, kraljiinom tajniku i zapovjedniku pijuna koji je, po miljenju Barnabasa Tythea, vjerojatno bio pravi arhitekt panjolskog poraza. Nitko nije razmiljao o njemu osim njega samoga i njegove iroke mree pijuna koji su neumorno hranili pohlepnog pauka kako bi pleo svoje intrige iz sredine svoje mree. Nitko nije znao koliko je ljudi u Walsinghamovoj slubi, a bilo je dobro poznato da esto alje svoje pijune da pijuniraju jedni druge. To ih je inilo potenima i marljivima. Drugi, vei dio njihove marljivosti proizlazio je iz injenice da je svatko od njih barem jednom vidio to se dogaa ljudima kojima je kraljiin tajnik ne- zadovoljan. Nitko pri zdravoj pameti ne bi riskirao da zavri svoj ivot u londonskoj Kuli, odgovarajui na mukama na pitanja koja nemaju odgovora.

Zato ga je uznemirilo to je dobio pismo napisano Walsingha- movom rukom, u kojem je ovaj zahtijevao akciju koja je, prema Tytheovu miljenju, bila nemogua. Zapravo, ak je i zahtjev graniio s ludilom. Metar dubok snijeg i dolazak Boia dali su mu vremena da razmisli o svojem odgovoru. Tythe je upravo to inio ve dva dana, otkad je pismo stiglo i otkad je poeo padati snijeg. Nije bio nita blii odgovoru. Nagnuo se naprijed i bacio jo jednu cjepanicu u vatru. Zatim je proitao pismo peti ili moda esti puta te veeri, srknuo gutljaj dobra grkog vina i odmahnuo glavom. Drugi udarac protresao je vrata na arkama. Glas koji nije uo ve godinama siknuo je: "Barnabas? Barnabas Tythe. Ako ne eli da umremo od hladnoe i gladi na tvojem pragu, moe li nam otvoriti i pustiti nas unutra?" Vino se prolilo po cijelom ognjitu, stvarajui aromatina isparenja. Pehar se udubio tako da e gradskom kovau trebati odreena vjetina da ga popravi. Tythe nije obraao pozornost ni na jedno ni na drugo. U oku je gledao pismo koje mu je lealo na ruci i pokuavao shvatiti kako se ono to je smatrao nemoguim pokazalo moguim, i kako je, za ime Boje, sir Francis Walsingham ve saznao za to. Nije mu se svidio niti jedan od odgovora koji su mu se nametali, kao ni njegova predvianja neposredne budunosti. Mrana sjena Kule iznenada je postala mranija i protegnula se sto ezdeset kilometara da bi pala na Cambridge, osobito na Bedeov koled. Negdje nakon treeg kucanja zamjenik rektora koleda ustao je i odepao kako bi otvorio vrata. "Napisano na dananji dan, 20. prosinca godine Gospodnje i tako dalje i tako dalje... sirBamabasu Tytheu od sir Francisa Walsinghama, pozdravi. Najdojmljivija godina nae povijesti blii se kraju. Odbacili smo de panjolce i sauvali suverenitet granica nae zemlje, i prava nae majvoljenije kraljice. Zar ne zna da svi znaju koliko je prezire? No f/pisti nikada ne poivaju, pa ne smijemo ni mi. Od pouzdanih izvora mznao sam - ijih? Tko bi mogao znati da dolazite ovamo? - da uanoviti Cedric Owen, kojega ste nekada poznavali, putuje u drutvu panjolca i da bi ga ve zbog toga trebalo smatrati neprijateljem kra- jjcvstva.

Nadalje, sa sobom nosi odreene vjetije predmete koje mu meba oduzeti i zadrati radi daljnjeg ispitivanja." "Vjerujem da e, zbog vaeg nekadanjeg prijateljstva-prijateljstva a kojem nema vae krivnje - Walsingham nikoga ne smatra nevinim. Sasjekao bi vlastitu ker kad bi mislio da e to posluiti njegovim ciljevima - pokuati doi do vas u posljednjim danima godine. Morate ga uhititi upotrijebivi pritom svu potrebnu silu i ivoga ga isporuiti u London najbre to moete. Ako vam pritom zatreba pomo, podignite svoju zastavu nad kuom i nai prijatelji pritei e vam u pomo." "Isporuite ga ivog u London." Barnabas Tythe spusti pismo koje je itao i zagleda se preko njega u svojeg prijatelja. "Radije bih umro bez novia u koloniji gubavaca nego da me ivoga isporue Francisu Walsinghamu u London. to god da si uinio da tog ovjeka pretvori u neprijatelja, Cedrie Owene, mora to popraviti ako je mogue, ili pobjei iz Engleske - ne, pobjei iz Europe - da bi ga izbjegao." "To je jedna mogunost. Volio bih pomisliti da postoje i druge prije nego to se vratimo u Novu panjolsku neobavljena posla." No, koja je bila udnovata, brzo je postajala nestvarna. Prvi od dvojice mukaraca koji su stajali kod vatre i grijali se u pari vlanih hlaa za jahanje imao je skoro ezdeset godina. Barnabas Tythe znao je to zato to je bio na proslavi dvadeset prvog roendana Cedrica Owena prije trideset devet godina. Zato ga je udilo to Owen izgleda tako izrazito mladenaki zdravo, kad je po svim priama poginuo u taverni na francuskim dokovima prije trideset godina. Doveo je i pratitelja, koji sada progovori energinim, ne posve tonim engleskim. "Nisam li ti ve rekao da je Walsingham agent neprijatelja? Trebao bi paljivije sluati svojeg maevaoca, prijatelju, jer ja titim tvoj ivot, a osjetio sam opasnost jo prije nego to smo napustili Sluis." Od prisutnosti nekadanjeg prijatelja, iju je smrt jo uvijek alio na svaka Tri kralja, mnogo vie ga je uznemiravala rastua spoznaja da je lakonogi, jednoruki ovjek s nevjerojatno neukusnim grumenom zlata na lijevoj unoj resici, i zanimljivim barunastim prsnikom zapravo panjolac i prijatelj Cedrica Owena. Taj panjolac, to znai papist i podanik paklenog Philipa od panjolske, sada je ispijao najbolje Tytheovo zainjeno vino na Badnjak, kada je svaki podanik njezina

britanskog velianstva zduno slavio potpuni poraz panjolske i sve ono to je on znaio. Skupine mladia spaljivale su Philipove lutke poetkom Adventa. Kasnije, tijekom mjeseca, stariji ljudi koji bi trebali biti pametniji derali su ive make i razapinjali ih na kri kako bi poslali papi poruku da je njegova lana religija osuena na propast. Nitko pri zdravoj pameti ne bi sada ugostio jednog panjolca, ma koliko otmjeno bio odjeven, ma koliko dobro govorio engleski, ma koliko bio blizak s ovjekom koji se nedavno vratio iz groba. A bilo je tu i Walsinghamovo pismo ije su implikacije pretvorile Tytheovu utrobu u vodu. Jednoruki fifiri upravo je spomenuo Sluis, grad u Nizozemskoj. Bio je to zapravo jedan od kljunih stratekih trgovakih gradova koji su pali pod opsadom vojske Alessandra Farnesea, vojvode od Parme, lojalnog sli-ge kralja Philipa II. od pa-njolske i najveeg neprijatelja kojeg je Engleska ikada poznavala. A panjolac je upravo opisao sir Francisa Walsinghama kao neprijatelja. Tythe nije bio slabi niti kukavica. Ipak, osjeao je muninu u svakom djeliu svojeg tijela i due. Boljelo ga |p lijevo koljeno. Njegova prsa nisu eljela odgovoriti pozivu njegove dijafragme, pa mu je disanje postalo itavo. Jednom je bio u Kuli i osjetio je zadah potpunog oaja, gori od zadaha klaonice i mesnice zajedno. Tada gaje natjerao na povraanje, na njegovu sramotu, i progoni ga od tada. Sada ga je opet osjetio, u ugodnoj toplini i vlazi vlastite sobe, dok je uniteni zain vina jo uvijek pucketao u vatri. Sir Francis Walsingham bio je ondje kad mu je bilo pozlilo. ovjek se nasmijeio na taj prizor. Taj osmijeh, i prodorne oi iznad njega, dovele su do toga da estiti graanin Barnabas Tythe sada pone drhtati poput starice. "Cedrie, volio sam te poput sina, ali sada te molim da ode. Molim te. Preklinjem te. Poi sada, dok su ulice prazne, i snijeg koji pada prekrit e ti tragove. Neu nikomu rei da si bio ovdje, lcunem se." Graktao je poput vrane. uo je to, ugrizao se za usnicu i opsovao u sebi. "Barnabas." Cedric Owen spustio se na koljena koja nisu pokazivala tragove reume i sjeo prekrienih nogu kod ognjita. Nasmijeio se, i Tythe se sjetio ivahnog studenta, mlaeg od njega samo pet godina, koji gaje tako opinio u ljetnim danima njegove mladosti. Oblaak pare dizao se s lea Ovvenova prsnika,

a malo vei oblak s njegova jahakog ogrtaa, na kojem se snijeg jo nije posve otopio. Prostorija je poprimala atmosferu praonice. "Barnabas, Badnjak je i pada snijeg. Ne bismo bili ovdje da ti to predstavlja i najmanju opasnost. Mislim da moemo ostati i dva dana prije nego to bilo komu padne na pamet da te posjeti. ak i tada, valjda moe vjerovati ljudima s Bedea?" "Ne. U tome i jest stvar. Ne razumijete. Robert Maplethorpe bio je rektor posljednje dvije godine. On je Walsinghamov ovjek koliko i ja. Jo i vie, ako emo iskreno." To je bilo to. U manje od pet minuta u drutvu mrtvog ovjeka rekao je vie nego to se usudio rei ijednoj drugoj ivoj dui. "Barnabas?" Cedric Ovven trepne u nevjerici, kao to je inio dok su zajedno pili u Old Bullu u ulici Trinity. Tythe pomisli na Eloise i pomoli se za hrabrost. "Moemo li pretpostaviti da sir Francis, najvei od svih velikih puritanaca, ne zna da si jo uvijek katolik u srcu?" U tiini odgovora Barnabasa Tythea mogla se uti zagluujua j buka. Nakieni panjolac rekao je tiho: "To nije bilo prijateljski^ prijatelju moj. Sada je tvojem prijatelju muno od straha. Vjerujte daje mrtav i u drutvu vjetaca, ili u najmanju ruku ucjenjivaa." On teatralno rairi svoju jedinu ruku. "Ja sam katolik, senor, iako ne ba dobar. Mi poznajemo jedni druge. U tome nema nikakve arolije. Mi vam nismo nikakva prijetnja. Neemo povrijediti ovjeka koji nam je neko bio prijatelj." Barnabas Tythe razmiljao je o tome da istakne kako se nije spri-jateljio niti s jednim panjolcem, ali nakieni ovjek nosio je o boku obian ma. Nedostatak ukrasa na tom mau govorio je mnogo kad gaje nosio ovjek inae sklon groteskno loem ukusu. Owen nikada nije bio borac, a ipak se probio iv kroz Nizozemsku. Dakle, njegov . samoproglaeni maevalac bio je ovjek kojeg valja potivati, a ne vrijeati. Osim toga, Owen je upravo otvorio svoju torbu i odmatao priuvni ogrta u kojem su se, bojao se Tythe, krili dokazi stvarnog vjetiarenja, to ga je mnogo vie zabrinjavalo. Bio je u pravu. Jedna strana ogrtaa skliznula je i mirna jantarna ' svjetlost njegove vatre pretvori se u hladnu ledeno plavu. Prolo je trideset godina otkad je vidio taj predmet i jo mu je stvarao none more, izazivajui mu podjednako udnju i odbojnost.

Tythe glasno zastenje i podigne se sa stolca. "Ne plavi srco-kamen. Dragi Boe, Cedrie, zar u trideset godina nisi imao dovoljno zdrava razuma da se rijei toga? Kraljica Mary i onaj idiot Pole moda su te eljeli spaliti zbog njega, ali Walsingham e uiniti neto mnogo, mnogo gore poeljet e ga iskoristiti u vlastite svrhe. Moda je on zakleti puritanac, ali rado e ui u kolo s vragom ako ga to dovede tamo gdje eli biti." "Ha!" panjolac je imao prodorne sivo-plave oi i kosu dugaku i sjajnu poput djevojake. Kad je zabacio glavu i nasmijao se, zubi su mu bili bijeli poput snijega. "Prijatelju moj, tvoj drugi prijatelj je u pravu - trebali bismo otii. Ako Walsingham zna gdje smo, jedna takva sitnica kao to je Kristovo roenje nee ga sprijeiti da krene na nas." "Ne, ali snijeg hoe. I to nam daje vrijeme za planiranje. U svakom sluaju, ja sam bogatiji od njega." Sir Francis Walsingham bio je jedan od najbogatijih ljudi u Engleskoj. Tythe je pretpostavio da Owen govori u alegoriji i da e opisati kako mu je iskra jutarnjeg izlaslea sunca ispunila duu veim bogatstvima od bilo ega to je zapovjednik engleskih pijuna mogao strpati u svoje krinje. Zato se donekle iznenadio kad je vidio kako drugi kraj ogrtaa Cedrica Owena pada i otkriva iskru dijamantnoga puceta koji nije izgledalo nimalo alegorijski. Zapravo, kad se Tythe pridigao sa stolca da ga proui paljivije, otkrio je da dri zlatnu masku enskog lica izlivenu u prirodnoj veliini s dijamantnim naunicama na oba uha, jbog kojih je panjoleva odjea izgledala suzdrano. Predmet je bio debeo poput prvog zgloba na palcu i teio vie od dva i pol kilograma. Rjkuao je usporediti njegovu vrijednost s, recimo, svojom godinjom plaom, i odustao - nije bilo usporedivo. "Cedric?" Barnabas Tythe otkrio je da su mu se usta osuila. "Gdje si doao do ovoga? Ima li na sebi neiju krv?" "Nosi ensku krv. Izlivena je prema licu ene prema kojoj osjeam najdublje potovanje. Njezin sin napravio je masku nakon njezine smrti. Bio nam je to dar za rastanak. Bit e mi ao da je se odreknem, ali ako itko moe pogledati Walsinghama tako da mu se smui, to je Najakmul." "Ali zato? To ti moe kupiti slobodu ako je mudro upotrijebi."

Owen se nasmijei. "Kad bih traio slobodu i kad bi ovo bilo sve to posjedujem, razmislio bih o tvojoj sugestiji. No, traim vie od slobode, i zato je srea da to nije sve to posjedujem." Tythe zine. "Ima jo toga?" "Da. Oito je da ne elim nositi sve to sa sobom. Ostalo je uglav-nom u draguljima, koje je lake sakriti. Oni se nalaze u lanom dnu baava s branom, smjetenih u podrumu pokraj luke Harvvicha, u posjedu nizozemskog krijumara koji mi duguje ivot. Vjerujem da nee dotaknuti ono to je moje sve dok vjeruje da sam jo iv. Budui da uskoro moram umrijeti, moramo smisliti neki nain da doe do njih i da ih sakrije do vremena kad e Walsingham i njemu slini nestati." Vino je bilo neoekivano kiselo u Tytheovim ustima. "Ne razu-mijem. Zato mora umrijeti?" "Ali ako si mrtav izdajnik, sve tvoje imanje prelazi u vlasni krune. Ako ima onoliko zlata koliko kae da ima, Elizabeta e ga "Kako e me inae Walsingham ostaviti na miru? Izdao je nalog za moje uhienje. Ja sam izdajnik kojeg treba smjesta uhititi i ivog odvesti u Kulu. Odustat e samo ako budem mrtav." upotrijebiti za financiranje mornarikog napada na Calais. UkrasJ: e Novi svijet od panjolaca i Portugalaca i..." "Zato moram umrijeti kao prosjak, a bogatstvo mora biti skriveno do kraja tvojeg ivota, i nakon toga." Owen se nasmijei i nakrivi svoju sjedokosu glavu. "to najvie voli, Barnabas?" Odgovor je bio lagan. "Bede", ree zamjenik rektora. "Moj koled je moj ivot." "Dakle, hoe li mi pomoi da dam svoje dijamante koledu, ali tako da ih se Walsingham ne moe doepati?" "Boe, da!" "ak i ako to znai moju smrt?" Tythe osjeti ubod tuge. "Zar bi pao na svoj ma zbog tog ovjeka?" "Pao bih na neiji ma. Moj ne bi bio dovoljno javan za Walsin- ghamov ukus, a ne smijemo ga razoarati." Owen se naceri na to, ali osmijeh ga iznenada napusti i on se zamisli. Lice mu je poprimilo otrinu sokolova lica, nalik na Wal- singhamovo lice. Tythe je shvatio da ne eli napraviti neprijatelja od ovog ovjeka koji mu je bio prijatelj.

"Tko je jo na Walsinghamovoj platnoj listi?" Owen je to pitanje postavio otrim glasom, a u glasu mu se ula nova tvrdoa. "Osim Maplethorpea, ne znam zasigurno. Sumnjam da postoji rektor bilo kojeg koleda u Cambridgeu ili Oxfordu koji ne dobiva od njega novac u nekom obliku. Nakon luteranske hereze tijekom dvadesetih godina, odbiti pomo kraljici bilo bi jednako priznanju izdaje. Ima i drugih, ali ne znam njihova imena. Zapovjednik pijuna ne otkriva svoje tajne svojim slugama." "Onda moramo biti dvostruko oprezni." Plavi kamen sada je bio posve otkriven. Drao ga je na jednoj ruci tako da se s mjesta na kojem je sjedio Tythe, na udaljenosti ispruene ruke, inilo da vatra dolazi iz sredine lubanje. Owen se na trenutak zagledao u lubanju, aj zatim se okrenuo jednorukom panjolcu koji je tvrdio da mu je^ tjelesni uvar.. Ko-municirali su bez rijei, i na kraju Cedric Owen opet prebaci ogrta preko plave kamene lubanje da bi je sakrio, oKrene se prema Tytfieu i ree: "Barnabas, sada je Badnjak. to bi rekao kad bih ti za Boi darovao rektorstvo u Bedeu?" Tythe se tmurno nasmije. "Da bi trebao ii spavati, moda uzeti malo laudanuma i da bismo trebali zapoeti na razgovor sutra ^utro, na praznoj ploi zaborava." "Ne eli biti rektor?" "Naravno da elim! Dao sam svoj ivot svojem koledu i dovoljno sam tat da elim da mi on zauzvrat prui najviu moguu titulu. Radije bih bio rektor nego engleski kralj, ali jednako je malo vjerojatno, i nije dobro razmiljati o tome. Maplethorpe nije ovjek kojem se moe zamjeriti bez posljedica. Ima trojicu sluga od kojih svaki moe poraziti najbolje londonske borce. Zove ih svojim ljudskim mastifima i poznati su po tome to u mranim noima ubijaju ljude, nakon ega se ne postavljaju nikakva pitanja. Skriva se iza vela edne pobonosti i ubija one koji mu se usprotive. To je jedan od razloga zbog kojih je izabran za rektora. Nitko od nas nije se usudio uiniti nita." panjolac se divlje nasmije. "Izazov! Napokon! Engleska je dobro mjesto, senor Tythe." Cedric Owen ignorirao ga je, a zato je i Tythe mogao to uiniti, zbog ega je bio zahvalan. Spremao se skrenuti razgovor na manje opasne teme, kad Owen ustane i iskapi svoj pehar.

"Sada bi bilo pravo vrijeme da poe Robertu Maplethorpeu i kae mu da ima neoekivane goste. Pokai mu pismo i zatrai njegov savjet kao rektora Bedea a ne Walsinghamova pijuna. Reci mu da smo iscrpljeni i da smo doli uzdajui se u tvoju kransku velikodunost. Boi je i ceste su blokirane pa nas ne moe poslati u London. Zato trai njegov savjet o tome to je najbolje uiniti." "Ubit e te", ree Tythe jednolinim glasom. Owen se nakloni. "Onda e ispuniti svoju dunost i uzdii se u Walsinghamovoj milosti. Ako ti ne mogu dati rektorat, ima li boljeg dara od toga to ti nismo ugrozili ivot ni poloaj?" Bedeov koled, Cambridge, Badnjak 1588. IZUZEVI ODJEKE NONOG ZVONA KOJI SU POLAKO ZAMIRALI, ULICE CAMBRIDGEA BILE SU TIHE I APSOLUTNO MRANE. Snijeg je lagano padao, a vjetar je oslabio. Mladi je mjesec pao ispod ruba Zemlje i ostavio samo rasprene zvijezde za sobom. Ovoga puta Cedricu Owenu nije trebao vid da bi pronaao svoj put. Voden instinktom i sjeanjem, ispruenih ruku za sluaj da i jedno i drugo zataji, slijedio je Barnabasa Tythea niz stazu od ulice Magdalene i niz rijeku prema Midsummer Commonu. Zglobovima prstiju strugnuo je po drvetu, pa je skrenuo ulijevo prema luku geometrijskog mosta Johna Deeja. Po promijenjenom zvuku snijegom priguenih koraka i po iznenadnom zatopljenju struna srca, znao je da se vratio kui. Stisnuo je ruku svojeg starog mentora. Tythe nije bio instinktivno neustraiv ovjek. Posjedovao je drukiju vrstu hrabrosti, djelujui unato uasu koji mu je stezao utrobu. "ekat emo ovdje", ree Owen. "Do sada si siguran, pri se podalje od borbe i ostat e na sigurnom." "A to ako tvoja varka s bakljama ne uspije?" upita Tythe. Glas mu nije bio vrst. "Uspjela je u Sluisu, i dvaput prije toga", ree Owen. "Uspjet e i ovdje. Ljudi se slabije bore ako ne znaju koliko je protivnika. Tama je na saveznik a njihov neprijatelj." "tite ga trojica, a on se bori jednako dobro kao bilo koji od pjih. Vjerojatno i bolje."

"U Rheimsu su bila estorica. Svi su mrtvi. Ako moe vjerovati bilo emu u ovome svijetu, vjeruj brzini Fernandezova sjeiva." "Ti se nee boriti?" "Neu morati." Owen se potrudi da zvui sigurno. Gledao je kako Tythe prikuplja hrabrost i koraa u tihu no. Plamen stareve baklje napredovao je do vratnica koleda i uao unutra. Njih dvojica ostali su sami u tami boine noi. Owen isprui nku i na dlanu osjeti poznati dodir de Aguilarova baruna. uo je kfizanje eljeza po tavljenoj koi i ugledao lagani bljesak polirane otrice pod zvjezdanom svjetlosti. "Trideset godina pripreme i sve za ovo", ree de Aguilar tiho. "Ne ini se tako dugo." I on je disao dublje, osloboen napetosti bie Barnabasa Tythea. "Bilo je dovoljno dugo", ree Owen. "Srco-kamen darovao nam je tri desetljea. Sve to nam preostaje jest otkriti moemo li ispuniti zadatke koje nam je zadao, jer ako ne uspijemo, sve je bilo uzalud." "Daleko je to od sigurnog, prijatelju moj." Osjetio je kako ga panjolac promatra. "U Rheimsu su bila samo petorica, a dvojica od njih bili su toliko pijani da se nisu mogli kretati. Maplethorpe brani svojim ljudima da piju. Ovdje e biti tee nego ondje." "Znam. No Tythea je trebalo ohrabriti. Ti i ja imamo dovoljno hrabrosti da uspijemo." ekali su neko vrijeme. Uvjebali su strpljenje i mogli su podnijeti malo hladnoe. Plavi kamen tiho je pjevao. Malo prije nego to se tamajasprila, promijenio je zvuk svoje melodije. j Iz portirove kuice Bedeova koleda nije se uo nikikav zvuk, no otvorila su se malena bona vrata, i sad su se pojavili tri baklje umjesto jedne. "Samo trojica. Maplethorpe nije doao", sikne de Aguilar. "Doi e. Poznavao sam ga kao student. ak i tada borio se s medvjedima iz uitka. Nee propustiti priliku da ubije ljude radi zabave. ekaj i doi e." ekali su. Baklje su se pribliavale u redu. U jednom se trenutku linija svjetlosti proirila kad su se portirova vrata otvorila i zatvorila, otkrivajui svijee u kuici. Dvije prilike izale su u snijeg i izgubile se u tami. "Sada", ree Owen.

Udario je kresivo o kremen kako bi upalio prvu baklju, a zatim je njome upalio jo dvije. Dodajui jednu de Aguilaru, izaao je iza linije stabala na rubu rijeke hodajui postrance. Nosio je po jednu baklju u svakoj ruci, rairivi ruke. De Aguilar je uinio isto to. On je svoju baklju nosio iza sebe, tako da se ini kao da tri ili etiri ovjeka prelaze maleni most i ulaze na podruje koleda. Pribliavajui se portirovim vratima, Owen opsuje na fenlandskom akcentu i ugasi baklje. Zatim uglaenijim rjenikom ree: "Boga mu! Zato nisi ponio bolje baklje u ovakvoj noi?" "uti sada. Ne spominji gosparovo djelo." U trideset godina de Aguilar je nauio govoriti engleski kao da je roeni Englez. Na krijumarskom skifu koji je plovio iz Nizozemske usavrio je i akademski akcent i skliske, nazalne istonoanglijske samoglasnike. Tim naglaskom on grubo ree: "Najbolje da ugasimo baklje. Nema potrebe za vie od jedne kad lovimo samo jednorukog ovjeka i fifiria." "Nema potrebe niti za jednom, k^cymi imamo tri." Autoritet u glasu koji je dopro iz portirove kadce nadmaivao je autoritet portira, ma koliko si ovaj pokuavo pridati na znaenju. Robert Maplethorpe izae na ugaeni snijeg koji je obiljeavao vratnice Bedeova koleda. Sjeivo njegova maa treperilo je u sivoj svjetlosti snijega, tako daje Owen najprije ugledao ma, a tek zatim neobrijanu tamu njegova lica. Tri njegova ovjeka slijedila su ga. Svaki je nosio upafjenu baklju takve kvalitete da nafta nije padala na njihova gospodara. U drugoj ruci, s bezbrinou ljudi kojima je lomljenje udova svakodnevni uitak, nosili su batine od tvrdog drveta omotane vunom i tkaninom tako da mogu tie obogaljiti ljude koje napadnu. Barnabas Tythe stajao je na ulaznim vratima, nagnuvi se blago ulijevo kako bi podrao slabiju nogu. On vikne preko glava trojjce Maplethorpeovih razbijaa: "Joseph, jesi li to ti?" "Da", odgovori Cedric Owen pa hrane i ispljune slinu u snijeg. "Vama na usluzi, gosparu Tythe. Doli smo kao to ste zatraili, I donijeli sve to smo mogli skupiti. Vai neprijatelji jo su u vaim ODAJAMA, i iskoritavaju vau gostoljubivost." Gurnuo je svoju baklju u snijeg, stvarajui bljesak tame koji ga je prekrio. Nekim sluajem, sreom ili vjetinom, on i de Aguilar stajali n izvan polukruga svjetlosti koju su bacale baklje Maplethorpeovih |udi. De Aguilar opsuje, napravi kao da se spotaknuo i padne na bok.

"Pijan si!" sikne Maplethorpe s otrovom pokraj kojeg su se njegovi fudi inili blagi poput mljekarica. "N-ne, rektore." De Aguilar je puzao na rubu svjetlosti. Podigao JE ruke uvis i oteturao unatrag glumei strah. Koliko su svi mogli vidjeti, nije bio naoruan. Tri ovjeka iza Maplethorpea zadovoljno su se nacerila kad je njihov rektor podigao svoje sjeivo do visine za borbu. Bio je on ovjek u dobroj kondiciji. U dva koraka izaao je izvan luka plamteih baklji, a u jo dva proao iza sivo-srebrne boje odraza snijega, tako da SU i on i ovjek kojeg je progonio postali tamne, nesigurne prilike. "ekaj! Ne doputam nijednom svojem ovjeku da se napije u jbilo kojem trenutku, a najmanje na dan roenja Naeg Gospodina^' Maplethorpe je to rekao bez ikakve ironije. Tri naoruana gtfjeka zakolutala su oima. Iz tame Cedric Owen progovori promuklim glasom: "Rektore, ne traimo li panjolca, a ne smrt vaih lojalnih slugu?" "Neu ga ubiti, samo... u mu dati... lekciju." Reenicu je dvaput naglasio topotom stopala i itanjem sjeiva maa kojim je sjekao zrak. S tom posljednjom, viom notom, ovjek ispusti onaj zvuk izmeu hroptaja i cianja koji je siguran znak smrti. Svi koji su sluali, uli su kako neko tijelo pada na tlo. Nitko od njih nije bio toliko nevin da povjeruje kako je ovjek nauio bilo koju drugu lekciju osim one koju mu je njegov Tvorac ponudio na posljednjem sudu. Maplethorpeov glas ree: "teta, ali nauio je lekciju." Njegova prilika pojavila se u tami s rukom na boku, dok mu je ogrta leprao. "Zato baklje jo gore poput krijesa? Zar ne moete doi do Tytheovih odaja pri svjetlosti zvijezda?" Njegova tri snagatora ugasila su svoje baklje. ovjek za kojeg su vjerovali da je Maplethorpe priao je najbliem od njih - koji je imao dovoljno vremena da vidi da je njegov napada ljevoruk, prije nego to mu je ma probio kou prsluka i kroz pleksus mu probo srce. Pao je unatrag, iskaljavajui krv. Od njegovih kolega, samo jedan je imao dovoljno brze reflekse da skoi naprijed s kletvom na ustima. Barnabas Tythe je s iznenaujuom hrabrosti noem ubo treega u lea i odgurnuo ga tako da je ovaj pao licem na snijeg. Samo je trei od Maplethorpeove trojice mastifa jo bio iv i opasan.

Taj ovjek nije mario zato to je brojano nadvladan. Ve je shvatio odakle mu dolazi najvea prijetnja i krenuo je prema de Aguilaru. Teko diui, pokuao mu je odvui pozornost rukom bez oruja,4 a zatim zamahne drugom, ubitano snano. Batina se sudari s otricom slomi je. U jednom trenutku zavlada tiina, a tada se de Aguilar baci u stranu, zakotrlja i podigne, skinuvi ukradeni ogrta s ramenai Omotao ga je oko svoje jedine ruke. Lakonog je plesao po snijegu, saginjui se i izbjegavajui batinu. Njegov napada est je puta bezuspjeno pokuao pogoditi panjolev sablasni lik. Zatim je opsovao i izvukao bode za jelo, pa ga ispruio. Sjajio se poput ribe pod zvjezdanom svjetlosti. Sada ga je bilo tee izbjei. Iako je bio krupan, i on je imao lagane noge, a iza lea mu je bio duboki mrak, dok je ispred njega svjetlost bila jaa. Svjetlost zvijezda nije bila jaka, ali bila je dovoljna oima kojima je no bila prijateljica. Imao je vie prakse s borbom u snijegu od de Aguilara, a imao je i dva oruja protiv jednorukog, razoruanog ovjeka koji se branio samo namotanim ogrtaem. Pokrenuo se brzo i snano i u tri munjevita pokreta zabio no u de Aguilarovu butinu i zamahnuo batinom prema njegovoj glavi. Owen je gledao kako panjolac pada na snijeg. ovjek s batinom prie mu kako bi dovrio posao. "Ne!" Jednom davno Cedric Owen obeao je Fernandezu de Aguilaru da nikada nee izvui svoj ma u borbi. U jezuitskom pokolju u Zami u kojem je poginula Najakmul, u Rheimsu, u Sluisu, u luci Harwichu, gdje su ih zamalo uhvatili Walsinghamovi agenti sluio se noem, batinom, ili - u Zami - nizozemskom muketom, i pustio panjolca da svojom zmijskom brzinom sijee meso i puta krv neprijateljima. Toliko esto ga je gledao kako udara iz mraka na brojnije neprijatelje da je poeo vjerovati da je njegov prijatelj neranjiv. A opet, bila je tu ona no u Sevilli, kad je svoje sjeivo upotrijebio za obranu de Aguilara. Sada nije imao ma, a no nije imao potreban doseg, ali batina mrtvaca leala mu je kod nogu. Podigao ju je i krenuo kroz snijeg, pustivi da ga hladno, tvrdo drvo povede kroz njegovu nesposobnost.

Nije zakasnio. Ta misao ispunila gaje dok je odmjeravao udaljenost do svojeg protivnika. Nije zakasnio, a jednom je ve upotrijebio svoj ma u de Aguilarovo ime. Razmiljao je o tome kad je ovjek s batinom udario. Prvi udarac pogodio ga je u rebra i on osjeti kako se tri rebra lorneVUdarac s druge strane pogodio ga je u glavu, punom, razornom snagom ruke velikog ovjeka, i on padne. U dugom, dugom trenutku pada Cedric Owen zauo je Barnabasa Tythea kako izvikuje njegovo ime i uinilo mu se da vidi svojeg starog tutora kako zabija no u lea napadaa - zapravo njegova ubojice, jer nije sumnjao da umire. Njegova jedina misao, dok ga je snijeg hvatao u naruje, bila je da e susresti Najakmul i da e ona znati kako nije uspio. Oxfordshire, lipanj 2007. U MALOJ PROSTORIJI POKRAJ JEDINICE ZA INTENZIVNU NJEGU U BOLNICI Radcliffe u Oxfordu lijenik u bijeloj kuti razgovarao je s viom medicinskom sestrom, ignorirajui Stellu i Kita koji su sjedili na krevetu. Zaudarali su po dimu i boli i strahu, ah nije im trebala medicinska pomo. Za razliku od njih, Ursula Walker leala je u nesvijesti, omotana zavojima. Njezino snano, izraajno lice bilo je mlitavo od sna i lijekova. Plave vene isticale su joj se na sivo-bijeloj koi, proarane jarko crvenim linijama po rukama i elu. Respirator je disao umjesto nje, kroz endotrahealnu cijev koja joj je virila iz usta. Infuzija plazme bila joj je prikopana na ile na rukama. Druge vreice ulijevale su svoj sadraj u nju neto sporije, kroz vene na vratu. Jedna cijev isisavala je tekuinu sa strane njezinih prsa. Vreica za urin privezana za kraj kreveta polako se punila. Niz zelenih crta* na monitoru biljeio joj je krvni tlak, bilo i izbacivanje plinova. EKG ureaj bipkad je izbacujui obrasce koje Stella nije mogla proitati. Lijenik je napisao neto kratko i otiao. Sestra navue zastore oko kreveta. Kad je ostala nasamo s Kitom u klinikoj bjelini, Stella pritisne prste na oi. Lubanja je sada utjela, nakon to je dala upozorenje. U njezinu prostoru, tamo gdje je vladao plavetni mir, plameni jezik ispunio joj je um, bockanje dima i zadah

zapaljenog mesa. Kad je otvorila oi, plamen se smanjio, ali nije nestao. Zadah dima i spaljene kose jo je bio tu. "Zato sam je pustila da se vrati unutra?" "Ne bi je mogla zaustaviti", ree Kit. Njegov dah jo je zaudarao po dimu. Rijei su izlazile obavijene dimom. "Ali nisam ni pokuala. Rekla je da zna to radi, da je pronala neto od ivotne vanosti u dnevnicima. Povjerovala sam joj. eljela sam joj vjerovati." % "Ni ja je nisam zaustavio, Stell. Ako emo poeti s optuivanjem, moramo podijeliti odgovornost napola." "Ti si jedva bio pri svijesti. Ne mislim..." Sestra se pojavila, ljubazna i u urbi. Otvorila je zastor. "Gospoo O'Connor? Va brat je ovdje." "Moj bra... Davy?" Zagrlio ju je brzo i bez emocija. Rukovao se sa okiranim i utljivim Kitom. "Nemojte razbijati glavu time. Nitko nije mogao zaustaviti majku kad bi odluila neto uiniti, znate to kao i ja." On kimne sestri. *Hvala vam. Moemo li ostati nasamo s njom na trenutak?" Ona elegantno odstupi. "Javit u vam rezultate krvne pretrage kad IH dobijemo." Nosio je bijelu kutu. Osmijeh koji je uputila njemu bio JE drukiji od onoga koji je uputila Kitu i Stelli kad je odlazila. Davy je stajao u podnoju kreveta prouavajui monitore. Zamirio JE gledajui ono to su mu govorili. Bezizraajnim glasom, on ree: "Oteen joj je endotel - stijenke plua. U dimu je bilo klorina. To nije bio samo pale, namjera je bila ubiti sve koji su u kui. ini se da je Ursula - to jest, moja majka - na vrijeme shvatila opasnost. Mislim da vatrogasci nisu to shvatili kad SU je iznijeli k vama, ali ini se da je preko lipa imala prebaen laneni runik na koji je prolila limunadu, koja je Sluila kao kisela barijera. To je vjerojatno jedini razlog zbog kojegje jo uvijek iva." Govorio je automatski, klinikim ritmom lijenika. Pogled mu je bio fiksiran na zaslon monitora i nije ga skretao. Stella ga uhvati za ramena i povede do sjedala, pa ga blago prisili da sjedne. "Hoe li se oporaviti?" upita ona.

"Ako preivi no, vjerojatno e preivjeti. Moda zavri kao res-piratorni bogalj, nosei bocu s kisikom na Zimmerovu okviru kamo god pola, ali bit e iva. Nisam siguran da e nam zahvaljivati to smo je natjerali na takav ivot." "Nije to tako lose kao to misli. Nada puno vrijedi", ree Kit. Na trenutak zavlada teka, intenzivna tiina. Davy Law makne pogled s monitora i tek sad pogleda preko kreveta. Rubovi oiju bili su mu crveni. Koa mu je bila uta ispod smee boje kurdskih ljeta. Ruke su mu drhtale od nikotinske gladi, ili od boli zbog majke, ili od Kitove nazonosti, ili od svega toga zajedno. "uo sam to se dogodilo u pilji. ao mi je." "I meni", ree Kit. "Ali radije bih bio ovdje kao predmet opeg saalijevanja nego da uope ne budem ovdje." Zavlada stanka u kojoj su mu se oboje mogli suprotstaviti, pobuniti se i rei da ga ne saalijevaju, ali nisu. Stella je osjetila Kitovo koljeno na svojem, i samo je iz tog razloga utjela. Gledala je kako Davy Law uzdie, zadrava dah i polako ga isputa, vrtei glavom. "Mislim da bih radije da me mrze nego da me ale. No najtee je kad ine i jedno i drugo." "Ja te nikada nisam saalijevao, Davy." "Ali jesi li me mrzio?" "to mi je drugo preostalo?" Tada su se pogledali oi u oi, tako daje prolost stajala ogoljena izmeu njih. Zastori su ih okruivali, tanki velovi koji su drali svijet podalje dok je neto to je bilo slomljeno zacjeljivalo, ili nije - nije bila sigurna i u to. Prsa Ursule iWalker podizala su se i sputala s uzdisanjem respiratora. j Stella osjeti promjenu u pritisku koljena. "Zato nismo znali da ti je Ursula majka?" upita Kit. Davy Law iskrivljeno se nasmijei pokazujui svoje kvarne zube. "Ne razgovaramo mnogo o tome. A niste primijetili obiteljsku slinost." "Nema je." "Ima." On se nagne nad krevet, okrenuvi se tako da mu glava bude pokraj njezine glave na jastuku. Rairio je svoje krvlju podlivene oi. Vrlo njeno podigao je majin kapak tako da su vidjeli elino sivo-plavu boju ispod njega. Bilo je mogue

zamisliti njegove oi b^z zakrvavljenosti i ute boje i shvatiti da su iste kao i njezine. "Sve je u oima." "Trebali smo vidjeti", ree Stella. Davy slegne ramenima. "Nitko nikada nije vidio. Ali ako elite razbijati glavu i time, povrh svega ostalog, ne dajte se smetati." On spusti njezinu glavu i sjedne. "No, mimo toga, u pravu ste, ja sai nona mora majinih dana. eljela je prelijepo, simpatino, inteligentno dijete koje e nastaviti liniju neprekinutu jo otprije rimskog iskrcavanja, a dobila Je rugobu od sina sa zubima poput takora na steroidima i kosom nalik na takorov rep." Stella se zagleda u njega, a on naini grimasu. "Ja sam to izmislio. Ako ti je Kit to rekao, plagirao me." Kit pokraj nje ree: "Kriv sam." Davy slegne ramenima. "Ali pustila me da se vratim kui na farmu nakon to sam tako sjebao stvar na Cambridgeu da nisam mogao nastaviti s medicinom, i otvorila mi je vrata antropologije, pa sam na kraju ipak krenuo njezinim stopama." On prui ruku i pogladi je prstom po obrazu. "Povela me sa sobom u Laponiju. To je posljednje mjesto na svijetu na kojem ne sude knjigu po koricama. Moja majka i ja nali smo uzajamno potovanje ondje u ledu i snijegu i sobovoj mokrai, a to je vie nego to smo ikada imali. Ne bih to htio izgubiti tako brzo." Lien ironije, ispunjen boli, profil njegova lica bio je posve razliit. Kroz stisnuto grlo, Stella ree: "Imam srco-ka)men. Ako moemo uiniti neto..." 1 On odmahne glavom. "Sve to moete uiniti jest da pronaete srce svijeta i ponesete kamen tamo u pravo vrijeme. Cijeli njezin ivot vodio je tomu." "Zora sutranjeg dana je pravo vrijeme, ali jo ne znamo mjesto. Ako netko ne prevede posljednja dva sveska, gotovi smo. Zna li ti itati pismo Maja?" upita Kit. Iza uzglavlja kreveta nalazio se prozor, i Davy pogleda van, u mranu no. "Mogu, ali ne bez majinih rjenika, a svi su bili u kui. U knjinici Bodleiana su kopije rjenika, ali ona se nee otvoriti prije zore." Vreica s urinom bila je gotovo puna. Davy posegne za praznim cilindrom za mjerenje i napuni ga. Zatvoreni prostor nakratko ispuni otar miris. Oitao je koliinu, zapisao je na grafikon i podigao cilindar. "Idem ovo isprazniti, a zatim moemo smisliti plan igre za sljedeih nekoliko..." Tek ga je druga zvonjava

prekinula. Oi mu bijesnu. "Molim vas, recite mi da nitko od vas nije ostavio ukljuen mobitel? Ne znate to je gnjev dok ne vidite sestru s intenzivne njege koja misli da su joj monitori u opasnosti zbog elektronike interferencije. Masakrirat e nas i zasluili smo... Stella!" "Nije moj", ree ona. "Tvoj je. To je sms." Mobitel mu je bio u kuti koju je skinuo i objesio na naslon stolca. Ona je podigne i doda mu je. Vidjela je trenutak u kojem mu je krv napustila lice. "Davy?" Ona posegne za njegovom rukom. Davy se teko srui na stolac. "To je od moje majke. Nisam znao da ima moj broj." "Slui li se jo tko njezinim mobitelom?" "Ne ini se tako." On palcem pokae zaslon. "Poslana je u 22:27 ove veeri. Ti si pozvala vatrogasce u 22:23, a izvukli su je u 22:51. To je zacijelo poslala dok je jo bila u kui." Govorio je drvenim glasom. Nije stvarno razmiljao, zurei u svoju majku po ijoj su koi zelena svjetla monitora bacala rune sjene. "to pie, Davy?" upita Kit njeno. "Sada je vrijeme da otvori ono to je zatvoreno u srcu vatre. Molim te." Plakao je i njje to primijetio. "Moram se vratiti na farmu." "Ne moe ondje je pakao. Cijelo nebo bilo je naranasto kad smo odlazili, i sve je vrvjelo od vatrogasaca." "Otili su. Sluao sam na kratkovalnoj frekvenciji na putu ovamo." Ve je posezao za svojom kutom. "Ipak moram ii." "Onda mi idemo s tobom", ree Stella. Na farmi Ursule Walker nije bilo vatrogasaca, plamena niti naranastog neba, samo mrana no, osvijetljena polumjesecom, jarkim zvijezdama i sveprisutnim zadahom dima i pepela. Stella je parkirala automobil na istome mjestu kao i onog poslijepodneva. Ona i Davy pomogli su Kitu da izae. Krenuli su zajedno nizbrdo, kroz zrak koji je postajao sve gui i topliji to su se vie pribliavali kui. ^ Bijeli kre posivio je od ae i pepela, ali struktura je bila netaknuta. Zastali su na vratnicama - jedna uto-crna traka blokirala je put. Tamo gdje su nekad stajali plakati koji su najavljivali Vezu 2012, stajala je nova obavijest: OPASNO PO ZDRAVLJE, NE ULAZI. Stella ree: "Moramo li ui?"

"Ja moram", ree Davy. "Vi moete ostati vani ako elite, moda* e biti sigurnije." Bio je nervozniji nego to ga je ikada vidjela. Gledajui pokraj nje u no, on ree: "Misli li tko od vas dvoje da su nas slijedili?" Kit je stao izmeu njih, tako da se s lakoom mogao osloniti na oba ramena. "Ne, a pazio sam", ree on. "Ursula je bila u kuhinji kad su je vatrogasci pronali." "Onda je najbolje pokuati sa stranjim vratima." Davy se usiljeno nasmije. "Da nam kua ne padne na glave dok prolazimo kroz Polako su se kretali niz stazu, pokraj ostataka vrtne ograde. Iz tame, Davy ree: "Pretpostavljam da niste sluajno ponijeli baterijsku svjetiljku?" "Upotrijebi svoj mobitel", ree Stella, pa izvadi svoj i ukljui ga. S pomou dvaju slabanih snopova svjetlosti, izmeu spaljenih i natopljenih rua, preko razbacanih crjepova s krova, probijali su se oko kue. Stranja su vrata nestala - okvir je bio spaljen i iskrivljen. <j Davy Law pogladio je jednom rukpfn uniteno drvo. "Tko god je ovo uinio, znao je to radi." On Grorie ruke o traperice. Njegovo lice bilo je mirno i tvrdo poput stijene. "Diite plitko. Ako osjetite bilo to loe, brzo izlazite." Stella ga je slijedila preko praga. Slabanim svjetlom svojeg mo-bitela obasjala je stol od hrastovine, drvene stolice, pougljenjele i probuene zidove i podove, uniteno ognjite. Kit se polako kretao za njima, pazei kuda koraa meu otpadom. Zastao je na povrini obasjanoj mjeseinom. "Davy, ne mora ovo gledati. Zato nam ne kae to trai, pa moe priekati u automobilu dok mi to ne pronaemo." "Ne moe. Zaboravlja da sam proteklih pet godina proveo u ratnim zonama." "Nisu spaljivali kuu u kojoj si odrastao." "Ipak... Postoje stvari koje samo ja mogu uiniti." On zakorai unutra i stane pokraj stola. "Nisam proveo ovdje veliki dio mojeg djetinjstva. Prebrzo smo se posvaali", ree slabijim glasom te se okrene na peti, traei neto."Moete li priekati ovdje trenutak?" upita odsutno. Nestao je poput sablasti. ekali su u tami dok su grede pucketale poput petardi oko njih. "Uplaena?" upita Kit. "Uasnuta", ree Stella. "Vjeruje li Davyju?" "Da. Ti?"

"Uvijek sam mu vjerovala. Otkad sam pa upoznala." Sa slomljenog dovratka zauje se zvuk. Ona podigne pogled: "Davy? to je to?" "Zidarski eki. Zidarski eki nalazi se u vrtnoj drvenjari otkad ona postoji, otprilike od 1588. ili tu negdje. Martha Walker izgradila je prvu - bila je to ena koja se udala za Francisa Walkera i osnovala dinastiju. Ona je moja praprapranekoliko puta prabaka, i u oporuci je ostavila prilino neobine upute - da eki nikada ne smije biti predaleko od kuhinje. Kao tinejder, dosjetio sam se mogueg razloga i pokuao ga upotrijebiti. Moja majka... nije bila oduevljena. Bio je to dan kada ^am se odselio roaku Meredithu." "Meredithu Lawrenceu?" upita Stella iznenaeno. "On nam je pomagao u dekodiranju knjiga." "Naravno. Ta opsesija prisutna je u cijeloj obitelji. ? .tijelo ste primijetili." Davy je preokretao eki u ruci. Pod svjetlom njihovih mobitela metalna masa glave ekia sjajila je plavkastim sjajem."Bilo je dobro odrastati pokraj njega, i nakon nekog vremena svi smo nauili razgovarati jedni s drugima. No uzeo sam pola njegova prezimena. Mislio sam da mi majka nikada nije oprostila zbog toga. Moda nisam bio u pravu. Nikada mi prije u ivotu nije rekla 'molim te'." "to e uiniti?" upita Kit. "Ono to mi je rekla: otvoriti ono to je zatvoreno u srcu vatre, lb ima smisla, ali morate dobro poznavati obiteljsku povijest da biste razumjeli. Zato je mogla poslati to kao poruku. Da ja nisam dobio poruku, nitko drugi ne bi je razumio." On podigne glavu i lijegp se nasmijei. "Moe li usmjeriti svjetlost mobitela ovamo, prema ognjinom kamenu u stranjem dijelu kamina?" Jo dok je govorio, zamahnuo je ekiem, ne snano ali precizno, usmjerivi ga na vrsti kameni pod na mjestu na kojem se spajao sa zidom usred kamina. Kamen se triput odbio od vrste stijene. No etvrti je put proizvdb drukiji zvuk kamen je udario o kamen. Davy preokrene eki i drkom razbije kre. Zatim okrene eki i udari blae, preciznije u otvor koji se sve vie irio. Izmeu udaraca govorio je: "Ovo je... druga tajna vatre. Knjige Cedrica Owena... pronaene su u penici za kruh stotinu godina nakon njegove smrti ali... nitko nikada nije otvorio ovo... iz oitog razloga, to je povijest moje obitelji zahtijevala 4a se ne otvori prije... posljednjeg suda, to moja majka... oito snatra - prokletstvo. Moe li posvijetliti jae?"

"Ne mogu", ree Stella. "Mobiteli su pri kraju s baterijama. Kit, Kkljui svoj. Moramo sauvati baterije za poslije." On ga iskljui. Stajali su u tami obasjanoj zvijezdama. "Davy, ima li ovdje svijea?" upita ga Stella. "Ispod sudopera. S lijeve strane, kod krpa za prainu. Na polici iznad nalazi se kutija ibica. Ako imamo sree, kamen sudopera zatitio ih je od vatre. Ako nisu ondje, gotovi smo." Stella opipa i pronae paket sa est izoblienih svijea i ibice koje nisu izgorjele. "Imali smo sree", ree ona. Ona uzme tri svijee, postavi ih u trokut na podu i upali ih. "Jesi li ikada vidio to u Laponiji?" "Mislim da nisam." Bio je to prvi put da je Davy Law zvuao oprezno. Kamena lubanja peckala joj je ruke, vie nego kad ju je izvadila pod sunanom svjetlosti. Podigla ju je nad trostrukim plamenom i uhvatila sredinju toku, gdje je svjetlost vatre postala plava svjetlost srca, koja je njeno sjajila iz oiju lubanje. "Boe", ree Davy Law s potovanjem. Stella je pazila da ne usmjeri svjetlost prema njemu i Kitu, nego prema procjepu to ga je nainio ekiem u podu. "Nastavi", ree ona. "Dovri." Uinio je to brzo, udarajui po procjepu. "Gotov sam." Sada je jednako zaudarao po praini kao i po dimu. Drhtao je cijelim tijelom. Tamo gdje je radio, u najdubljoj sjeni u stranjem dijelu kamina, pojavio se pravokutan otvor. On oprezno gurne rub kamena. "Trebao bih biti dentlmen i pustiti damu da prva ue, ali u ovom sluaju... Moemo li posvijetliti unutra, molim te?" Zauo se zvuk kamena koji pada na kamen. Davy nesigurno zakorai naprijed i uperi svjetlost svojeg mobitela u otvor. "O, da. O, da, da." Iz dubljeg mraka, iz praine i pepela i razbijenog kamena, on izvue svitak privezan komadom lana i maleni notes. "Je li to mapa?" upita Stella i spusti kamen. uti plamen svijea promijeni boju noi. "Mislim da jest. Nadam se." Davy klekne pa pone istiti pepeo i ostatke s poda. "Moemo li malo oistiti? A moda i pogledati to je ostalo u smonici? Na podu ispod kamene police bile su plastine vreice. Ako je neka od njih ostala

neoteena, mogli bismo je otvoriti i rairiti. Mislim da je ovo" - on podigne svitak - "bilo staro jo dok je Cedric Owen bi(5 iv. Ako to nije mapa, ili barem informacija o tome kamo treba poi, pojest u kuhinjski stol. A ovo je" - on podigne knjigu - "bil :> skriveno iz nekog jako dobrog razloga, i jako me zanima koji je tojrazlog bio." Stella je pronala rolu vrea za smee u kutu koji vatra nije do-segnula. Oistila je malenu povrinu na podu i razmotala ih fk bi nainila istu podlogu. Ona posegne prema svitku. "Trebala bi staviti rukavice. Ako je tako staro, ne smijemo ga uprljati masnoom s prstiju", ree Kit. "Ali..." "Marigolds", ree Davy. "I one su ispod sudopera." Sada su: drhtali. Pronala ih je i vratila se. Zatim je poela otpetljavati lanen vrpcu koja je obavijala svitak. Odvezala se iznenada, kad su stare i popucale. Nesigurnim rukama, ona odmota svitak. "Potrgat u je." Negdje iz mraka s njezine lijeve strane zaula je Davyja Lav "Stella, imamo manje od est sati do zore. Ako moemo vidjeti ka nas vodi, nije vano ako je potrga." Zaista ga je potrgala, ali samo na jednome mjestu. Kad su poloili zajedno, dva komada tvorila su cjelinu - ugljenom nacrta skicu krajolika, tu i tamo obojenu komadima starog, istroen pigmenta. Linije su gotovo izblijedjele, vidjele su se tek toliko prikau krajolik, krug stijena s travnatim breuljkom i kamer vratnicama. Iza njih stajala su stabla, a mladi mjesec uzdizao se; prizorom. Sunce je bilo nacrtano kao luk na obzoru. Stella mirne zagleda se pa pogleda Davyja Lawa, koji je bio blijed poput stakla plastinog lica, kao da su mu se svi osjeaji ulili u vrhove prstiju. "Zna li gdje je to?" upita ona. Jedva ju je uo. Ispustio je tih, oajan zvuk u dnu grla. "To je Weylandova kovanica. Ovdje je otprije rimskog doba. Saksonci su vjerovali da e ti bog - kova Weyland, ako ostavi tu konja preko noi s komadom srebra, do jutra potkovati konja", objasni Kit tiho. "A to je i grobnica", ree Davy Law. "Gdje bi inae stavila kamen nainjen po glavi tvojeg pretka?" 1 "Je li blizu?" 1

"Deset minuta odavde." Oi su mu se sjajile! "Stii emo tamo prije jutra bez ikakvih problema. A jo imamo i vremena pogledati knjigu." Poloio je knjigu pokraj uvrnutih rubova svitka. Kao i knjige Cedrica Owena, i ova je bila ukoriena u tamno crvenu kou. Za razliku od njih, na naslovnici je pisalo "BT, YULE, 1588" pauinastim velikim slovima. Davy je otvori vrhom prsta, dirajui samo rubove. Rukopis je prekrivao stranicu, tek neto itkiji od majanskih simbola. "Nikada nisu pronali prvi dnevnik Barnabasa Tythea", ree Davy te doda: "Proitaj nam ga, Stella. Ti ima prakse s itanjem elizabetanskih rukopisa." I ona je itala, polako, pri svjetlosti triju svijea, kleei u pepelu i dimu unitene kue njegove majke. Zapoela je s prvim zapisom. "Dvadeset esti prosinca, godine Gospodnje tisuu pet stotina osamdeset osme, tridesete godine vladavine nae uzviene Gospe, Kraljice Elizabete, vladarice Engleske, Francuske i Irske. Ja, Barnabas Tythe, na dananji sam dan postao rektor Bedeova koleda u Cambridgeu, to je najasniji poloaj u naoj zemlji. Na moju veliku sramotu, prva stvar koju sam uinio na tom poloaju bila je la. Neka mi Bog i moj koled oproste, jer obavio sam pogreb ivog ovjeka. Cedric Owen nije mrtav." Napisano 26. prosinca godine Gospodnje 1588. SirFrancisu Waking? hamu, od sir Barnabasa 1ythea, rektora Bedeova koleda, Cambridge, pozdravi. ^ S velikim aljenjem obavjetavam vas o smrti ne samo vaeg lojalnog sluge sir Roberta Maplethorpea, nego i izdajnika Cedrica Owena. Zaista je potraio utoite u mojim odajama, kao to ste rekli. Odmah sam se pourio rektoru svojeg koleda da zatraim njegovu pomo pri uhienju. Profesor Maplethorpe doao je s naoruanim ljudima u namjeri da ga uhvatimo ivog ali nismo uspjeli - borio se s nama nepoznatom estinom, a oito je imao vrlo vjetog uitelja. ovjek koji ga je ubio kanjen je za svoj prekraj, ali nismo ga kaznili mi umro je od svojih rana jo dok je Owen izdisao. panjolac o kojem ste pisali bio je ranjen. Njegovo tijelo izvaeno je nakon toga iz ama i spaljeno. Na zapovijed uprave koleda, na kojem sam sada ja rektor, Owenovo tijelo pokopano je na grobnu prosjaka iza raskra kod Madingleyja. Osobno sam ga pretraio i nisam otkrio nita to bi nam reklo neto o njegovim

namjerama, pa ak ni potvrdilo njegov identitet, ali u njegovu sam sedlu naao jedan predmet od zlata - priloen ovom pismu - vrhunske izrade. Owen je bio izdajnik i poginuo je u borbi protiv lojalnih slugu njezina velianstva. Stoga sva njegova imovina sada pripada kruni. aljem vdtn ovo, iskreno vjerujui da ete vi znati kako to najbolje upotrijebiti Meutim, molim vas da, zbog naeg koleda, Cedric Owen ostane zabiljeen za budunost kao dobar ovjek Ne bi bilo dobro da se sazna kako smo odgojili izdajnika, ma koliko nehotice to bilo. Ne elim dad naim neprijateljima streljivo koje e upotrijebiti protiv nas u buduim stoljeima. ekam vae daljnje upute glede svega toga. Ostajem, gospodine, va najponizniji i najlojalniji sluga pred Bogom. Profesor Barnabas Tythe, rektor Bedeova koleda, Cambridge. "Jeste li sigurni da mu je elite dati?" Pogrebna maska od zlata leala je na naborana jahaeg ogrtaa Cedrica Ovvena. Barnabas Tythe prstima je naifesvao dijamante, "^alsingham je zasigurno ne oekuje, niti mu je potrebna. Mogao bih iznova napisati pismo i rei mu da su torbe na vaim sedlima bfle prazne, osim nekoliko zlatnika iz Nove panjolske." Na svojem naslonjau pokraj vatre, Cedric Owen odmahne glavom: "Priznajem da je to kocka. No ako misli da je ostalo jo neto, moda e istraiti kako smo doli iz Sluisa, to se ne bi svidjelo jednom nizozemskom krijumaru koji plovi pod zastavom Portugala. Janu de Grootu dugujem ve dovoljno, a kamoli da mu jo navuem Walsinghamove gonie za vrat." Owen je govorio tihim glasom. Zavoj na elu sprjeavao je da mu ispadne mozak, ali u tri dana otkad je zadobio tu teku ozljedu otkrio je da mu bolovi u glavi postaju neizdrivi ako govori glasno. "Maska e Walsinghamu kupiti mnogo informacija. Nadam se da e preostalu energiju uloiti u troenje prihoda koje donosi maska, a ne u daljnji lov na prihod. Kako je njegovo zdravlje? uo sam da nije dobro." Tythe slegne ramenima. "On umire, ali svi umiremo. Jedina utjeha za one koji pate pod njegovom skrbi jest to sir Francis ivi u stalnim bolovima od bubrenog kamenca, a vjera mu ne doputa da brzo i bezbolno skona ivot svojom rukom. Oni koji to ele, mogu to smatrati Bojom kaznom za njegovo zlo."

Tythe je bio slabaan. Jo je ivio u strahu da e se istina o masakru na Boi razotkriti. U kaotinim zbivanjima nakon bitke izvan koleda, Tythe je vjerovao da je Owen mrtav. Fernandez de Aguilar, ije su rane sreom bile samo povrne, bio je uvjeren u suprotno, ali nije dopustio da briga za prijatelja nadjaa obveze koje je morao obaviti u tom trenutku. On je svojom batinom unitio lice drugog Maplethorpeova pobonika, a zatim dodao oruje Barnabasu Tytheu, naloivi mu da posljednja tri udarca zada sam, kako bi na rukama i hlaama imao malo krvi "zbog vjerodostojnosti", kako je rekao panjolac. De Aguilar je zatim tako posloio tijela da je svakomu tko se razumije u borbu bilo jasno kako je Owen, majstorski maevalac, ubio Maplethorpea i jednog njegova pobonika prije nego to je njegov ma puknuo pod udarcem batine, kako je nakon toga izdajnik dograbio drigu batinu s tla kojom je pobijedio posljednjeg Maplethorpeova ovjeka, prije nego to je Barnabas Tythe, junak: dana, izvadio svoj no i napokon ga ubio. Imali su sree to je trei ovjek pomalo podsjeao na Ovvena, a nekoliko udaraca batinom smanjilo je mogunost podrobnijeg prouavanja. Brzo su ga odjenuli u Owenov ogrta i izme. Sve jai snijeg prekrio je poprite bitke, skrivajui sve nedosljednosti su mogle nauditi njihovoj prii. Nakon toga je de Aguilar odnio Chvena na sigurno, dok je Bar-nabas Tythe prenio svojim kolegama profesorima dvije dobre vijesti: da su se napokon oslobodili Maplethorpea, i da je ubijen Cedric Owen, neprijatelj Walsinghama, a time i drave. Tijekom veeg dijela Boia, dok je Barnabas Tythe utvrivao i autoritet na koledu koji je volio, Fernandez de Aguilar odloio; u stranu svoju odjeu fifiria i zlato sa svojeg uha i omotao nc zavojem, a zatim poeo njegovati Ovvena u nesvijesti. Za ovjeka sa samo jednom rukom i bez spomena vrijedne dicinske obuke, slomljena rebra i lubanju povezao je toliko spre* da mu je pozavidio i sam Tythe kad se napokon vratio. Otresaj snijeg s izama, opisao je kako je jednoglasno izabran za rektora kako je uspjeno predstavio Maplethorpeova razbijaa kao Ced" Owena. U svemu tome imali su sree - Boine proslave bile u tijeku, zbor se

spremao u kapelici Bedeova koleda, a ljudi vijea koleda imali su pametnija posla nego da stoje u mrtvac i istrauju tijela na Boi. Maplethorpea su pogledali, prekrivajui lica zbog smrada sli onomu u klaonici. Bila je to dunost prema mrtvacu, i elja detaljno opiu preciznost uboda maem u prsa koji gaje ubio, uboda koji je ubio slugu nakon njega. Vie od toga nisu namjera" uiniti - druga tijela leala su dublje u tami, gdje je svjetlost b s obiju strana vrata jedva dopirala. Mogli su vidjeti izudarano lice maevaoca Cedrica Owena, i diviti se bogatom tkanju njegova ogrtaa, ali nitko od njih nije htio prljati izme pomnije prouavajui izdajnika ni ovjeka kojeg je nasmrt iz-udarao. Kad je sam Tythe, jedini nazoni lijenik, natuknuo da postoji rizik od zaraze od zadaha mrtvaca, svi su bili vie nego zahvalni na njegovoj ponudi da organizira pokop. Nisu se vie bavili pitanjem preostalog Maplethorpeova pomonika koji je, ini se, nestao, budui da su pronaena samo dva tijela, osim Cedrica Owena i samog MapletMrpea. Pojavile su se glasine da se nedugo prije svoje smrti MafHethorpe povjerio zamjeniku rektora kako je bijednik osumnjien za nestanak nekakve srebrnine, i brzo je prihvaena pria daje iskoristio priliku i pobjegao sa svojim ukradenim blagom. Kako bi se ouvao ugled koleda, nije pokrenuta hajka. to se tie Owenova suuesnika, Tythe se pobrinuo da njegovi osobni sluge proeljaju Cam. Kad su se vratili s tijelom - to nije bio tako neobian ishod, zapravo Tythe je raunao na to - identificirao ga je kao panjolca koji je pratio Owena. Rektorov ma nisu mogli pronai, ali to nije bilo pretjerano vano. Dvanaest lanova vijea kolektivno je odahnulo kad je ta runa pria zakljuena. Sloili su se da sagrade memorijal u sjeanje na "voljenog i nezamjenjivog" rektora, i jednoglasno proglasili krvlju okupanog junaka Barnabasa Tythea novim rektorom. To to nije imao pobonike i to se nije zauzimao za ekstremno trijezan koled nisu im bile prve na pameti pri njegovu izboru, ali obje su umnogome pridonijele tomu. Podigli su ae nazdravljajui njegovu novom poloaju, dali su mu profesuru koju je trebao dobiti davno prije, i otili kui kroz snijeg koji je jo uvijek padao na vrijeme da na boino jutro povedu svoje obitelji na misu zahvalnicu u kapelu Bedeova koleda. Sveenik, kojeg su rano digli iz kreveta, uspio je sastaviti nekoliko dirljivih rijei o dragim pokojnicima, koje e mu posluiti i na pogrebu.

"to emo sada uiniti?" upita novi rektor Bedea svoje goste. "ekat emo", ree Owen. "Jest emo, utjet emo dok ljudi prolaze na ulici ispod tvojeg prozora i iz dna due se nadati da emo obojica biti u stanju jahati kad snijeg prestane padati. Koliko guske je jo ostalo?" Tythe naini grimasu. "Dovoljno za tri dobra obroka, a tu je i bistra juha za tvog prijatelja. Njezino velianstvo moe nam narediti da jedemo guske u ast poraza armade, ali nije ona ta koja se mora opati guskama etiri veeri nakon prvog obroka, sve dok ne poeli smrt/zaborav svakoj guski i gusanu u kranskom svijetu." /Moda i mora, moda nam je zato i zapovjedila da ih jedemo na Boi - tako da u zemlji vie ne bude gusaka i da ih ona vie ne mora nikada jesti. Jesi li znao da ih uvoze iz Nizozemske, tako da odani podanici njezina velianstva ne bi gladovali zbog nedostatka gusaka?" "Nita me ne bi iznenadilo", ree Tythe kiselo. Primijetio je da mu nije odgovorio na pitanje i da mu se to dogaa esto u razgovoru s Ovvenom. "A da ne troimo vrijeme raspravljala o peradi. Kako bismo ga mogli utroiti? Ja, primjerice, kao novi rektor Bedea moram poeti pisati, a zbog ega bih mogao biti objeen ako napiem istinu i to bude otkriveno. to e ti uiniti kad snijeg prestane padati?" "Ne znam." Cedricu Owenu bilo je teko to priznati. Nagnuo se unatrag, poloio prste na koljeno i usmjerio pozornost na treperave ledene sjene ognjita gdje je sjedio njegov plavi srco-kamen. "U ovom ivotu imam neke zadatke koje moram obaviti, od kojih je prvi bio da odem u Novi svijet, otkrijem tajne kamena i zabiljeim ih tako da ih samo osoba stvarno povezana s kamenom moe otkriti. Zahvaljujui arolijama ljudi-jaguara, Fernandez i ja uinili smo upravo to. U Harwichu smo sakrili niz svezaka kojiee povezati prolost s budunou, a ubrzo moramo pronai sigurno tajno skrovite za njih." "Mislim...", zapone Tythe. "Ne ovdje, prijatelju moj. Neemo toliko zlorabiti tvoju gostolju-bivost." Owen stisne aku, otklanjajui tu mogunost. "S time etno se pozabaviti naknadno, ali prije svega, to je mnogo tee, moramo preivjeti dovoljno dugo da pronaemo

jedno vrlo staro mjesto, koje je bilo sveto naim precima mnogo prije Krista. Na svoju sramotu I veliki jad, ne znam gdje traiti. Nadao sam se da e me kamen usmjeravati, ali nije to uinio. Bez njegove pomoi, mi smo poput broda bez kormila u oluji." "Kako ete prepoznati ono to traite?" "Sanjao sam to mjesto, prvi put prije trideset godina, ali zapamtio sam san." Pramen kose padne preko Owenovih oiju kad je krenuo ustati. "To je divlje mjesto, na umovitoj ravnici, s krugom uspravnih stijena i vjetrom koji urla oko njih. U snovima vidim kako se crne siluete drvea bez listova povijaju na oluji, % munje paraju nebom, ali to bi moglo biti na stotinu mjesta od najjtknije obale Cornwalla do dalekog sjevera Northumberlanda. Ne moemo pretraiti sva ta mjesta." 1ythe pritisne usnice prstima. Jedno sjeanje plesalo mu je malo izvan dohvata, nematerijalno poput magle, neuhvatljivo poput ljetne pastrve. Pokuavao je vidjeti njegov oblik i sadraj, kad je postao svjestan plavog kamena koji je stajao na njegovu ognjitu i obasjavao prostoriju. Izmeu dvaju udaha tekstura tekueg plavetnila promijenila se - njihove granice proirile su se prema njemu. Barnabas Tythe promatrao je tu alkemiju i osjetio kako mu se dlake podiu na podlakticama. Vidio je kako Cedric Owen nesigurno okree glavu, kao to bi inio lovaki pas koji zauje udaljeni odjek zvidaljke svojega gospodara. Tada je vidio kako se cijelo Owenovo tijelo trza u naslonjau kao da je opet zauo zvidaljku, tako blizu da ga je zagluila. Tytheu se uini da je neto uo - tihu melodiju koja je svirala na rubu njegovih matarija, a nisu je proizveli niti jedno glazbalo ili glas koje je ikada uo. "Barnabas? to si to zaboravio?" upita Owen. "Ne znam", ree Tythe. "Postoji neto... netko... ali ne sjeam se tko ili..." inilo mu se da se plava lubanja okrenula tako da su njene vatrom obasjane oi bile usredotoene izravno na njegove. Pod tim nestvarnim pogledom njegove misli rasprile su se poput oblaka prije oluje, a za njima je ostalo isto, plavo nebo tamo gdje je prije bila pauina i nered. Pjesma lubanje postala je zaziv. Jedne su se vratnice otvorile i neuhvatljivo sjeanje kroilo je prema njemu, otro i jasno. U pjesmom ispunjenoj tiini on ree: "Imam roaka, nedavno obudovjelog, koji ivi na farmi pokraj Oxforda. Nismo se vidjeli jo od smrti kraljice Mary, ali

dopisujemo se dvaput na godinu u vezi s obiteljskinrpitanjima. Povezan sam s njim s majine strane, ali prije nego to je pokojni kralj unitio samostane, otac mojeg roaka ostao je s godinjom pliom od jednog zlatnika. Zadrao ga je Richard Whiting, nadstojnik Glastonburyja, neka mu Bog prosti spaljenu i slomljenu duu, da odrava drevne prolaze i svete staze predaka koje prolaze kroz upu i pokraj drugih crkava i samostana. Katolika crkva znala je vie o tim stvarima nego to protestanti ele znati, a otac mojeg roaka bio je jedan od ljudi koji su najbolje razumjeli stare obiaje." Ovvenove oi bile su velike poput oiju sove, gutajui Tytheovo lice. "Bi li nam otac tvojeg roaka htio pomoi?" "Ako je jo iv. U lipnju bi trebao navriti devedeset tri godine, pa je mogue da je umro. Ako je jo iv, nema ovjeka koji zna v|e od njega o krugovima od uspravnih stijena i zmajskim prolazii a Engleske." Tythe naglo ustane. Jednim se udarcem rijeio pjesme lubanje i tereta svojih gostiju. "Ako elite otputovati tamo, dat u vam pismo preporuke za svojeg roaka koje bi vam trebalo otvoriti vrata. Moete krenuti im snijeg prestane padati, po mogunosti noas. Ako ti i de Aguilar moete jahati dovoljno dobro da se kreete brzo, stii ete do Oxforda i prije nego to moje pismo Walsinghamu stigne do Londona", ree Tythe veselo. Farma u Lower Hayworthu, Orfordshire, 30. prosinca 1588. Engleska je bila prekrivena otopuenim snijegom. Voda s drvea. padala je postojano na sive bljuzgave staze. Konji su posrtali i poskli- zavali se na povrinama skrivenog leda. ak i u podne bilo je mrav kao u sumrak. Nono putovanje pokazalo se nemogue opasnim. Owen se oslanjao na to da nitko nije krenuo na ta&o dalek put bez nekog iznimno vanog razloga. Doli su do farme u predveerje, dok se polako poela sputati no. Bila je ondje novosagraena kua koja je izgledala prosperitetno, nainjena od kvalitetne drvene grae, kamena i slame po najnovijoj modi. Iza njih, krajolik je bio prekriven sivom maglom. U oblinjoj psetarnici par krvosljednika muzikalno je zavijao. Jedan mastif reao je i kljocao zubima, ali ne na njih. Staza od ravnog kamena ispred njih vodila je do vratnica pa sve do vrata od hrastovine koja su izgledala dovoljno vrsto da odbiju cijelu vojsku. Dim se u

tamnim trakama dizao s dimnjaka, a miris peenog mesa ispunjavao je vlaan zrak. Cedric Owen sjahao je, dodue uz malo potekoa. Bio je mokar do koe i drhtao je. De Aguilar je sjedio na svojem konju plavih usnica. vrsto se ogrnuo, koliko da sakrije injenicu da ima samo jednu ruku, toliko i da bi se bolje zagrijao. U ruci je drao vrstu, neukraenu otricu Roberta Maplethorpea. "Pokucaj", ree on. "Nemamo to izgubiti. Ako nas Tytheov roak odbije te budemo jo jednu no morali prespavati na otvorenom, obojica emo umrijeti." On se slabano nasmijei. "Toplina pakla bila bi nam blagoslov nakon ovoga. Pretpostavlja li da postoji hladni pakao rezerviran za one koji umru zimi?" "Nismo doli tako daleko da bismo umrli", ree Owen, pokua-vajui vjerovati u to. Podigao je drku svojeg bodea i pokucao o svjee drvo na vratima kue roaka Barnabasa Tythea. Bilo mu je prehladno da bi se kretao brzo, a bio je previe za-slijepljen mokrom kosom koja mu je padala preko lica da bi na vrijeme ugledao batinu koja mu se spustila na glavu. uo je kako de Aguilar promuklo vie na panjolskom i topot konja na mokroj stazi. Pokuao je reagirati prikladno, no mozak mu se pretvorio u vodu, a koljena su ga izdala. Nije bio dovoljno budan da bi bio svjestan vitkih ruku koje su ga uhvatile pri padu, niti okiranog, delikatno oblikovanog lica koje je zurilo u njegovo. Prvi Owenov osjeaj nakon to se probudio bio je toplina u stopalima, neizrecivi luksuz suhoe i toplina koja ga je peckala, nakon to je protekla tri dana jahao vjerujui da vie nikada nee osjetiti nita doli hladnou i vlagu. Leao je neko vrijeme, obrativi pozornost na donje dijelove tijela u pokuaju da izbjegne stranu glavobolju, kao i jaanje i slabljenje svijesti. U jednom od lucidnijih trenutaka uinilo mu se da uje teni panjolski kojim su razgovarala dva glasa to je, naravno, bilo ne-mogue. No uo je to opet kad je sljedei put izronio iz nesvijesti. S naporom je organizirao svoje misli i povezao se sa sva etiri uda, i napokon, sa aljenjem, i s rebrima, a zatim i glavom. Podigao seu polusjedei poloaj i otvorio oi. ' "Ah. Senor Owen se probudio. I ne prijevremeno."

To nije rekao Fernandez de Aguilar - trideset godina druenja utkalo je taj glas u njegovu duu tako da ga je poznavao bolje od svojega glasa. Unato protestima vlastitoga tijela, Owen otvori oi i natjera se da okrene glavu prema izvoru govora. Nalazio se u prostranoj, udobnoj kuhinji kue na farmi. Pod je bio prekriven kamenjem, a u golemom kamenom kaminu gorjelo je neto to je izgledalo kao cijelo hrastovo stablo narezano na cjepanice. Prostorija je bila ispunjena toplinom. Za novim, dugim stolom od hrastovine sjedio je Fernandez de Aguilar. inilo se da su njegovi bolovi od rane na nozi puno manji. Pokraj njega je sjedila prilika zaogrnuta u crno. Imam roaka, nedavno obudovjelog... Ona ustane, pa prie Ovvenu, koji je leao na krevetu ispred vatrf. "ao mi je, gospodine. ivim sama sa svojim ocem udovcem, a Engleska po ovom vremenu nije mjesto kojim putuju poteni ljudi. Zamijenila sam vas za razbojnike koji su doli po ono malo srebrnjaka to smo utedjeli. Da va prijatelj nije viknuo na panjolskom, nanijela bih vam teu ozljedu. Njegovoj iscrpljenosti moete zahvaliti to ste ivi i zdravi - da nije bio umoran i da ga groznica nije dovela gotovo do ludila, viknuo bi na engleskom, a bojim se da bi to bio va kraj." Owen je zurio ispred sebe, s osjeajem vrtoglavice, pokuavajui razabrati to se dogaa u svijetu okrenutom naglavce. Lice na koje se pokuavao usredotoiti s tolikim naporom bilo je mudro i iskusno, arokog ela i obraza koji se suavao u ovalnu, vrstu bradu iznad vitkog vrata. Oi su bile elino sive, nalik na maje, istodobno zadirkujue i divlje. Usnice su bile savrene i uokvirene duboko urezanim borama smijeha koje su vlasnicu stavljale s pogrene strane etrdesete godine, ali na vedar nain. Sve to zajedno odavalo je energino, inteligentno lice, uokvireno kosom iste boje, kovravosti i ne posve sijede nijanse kao to je bila kosa Barnabasa Tythea. Sad je nepobitno u govornici prepoznao Tytheovu roakinju, dijete sestre njegove majke, iji je otac bio geomancer nadstojnika Glastonburyja prije reformacije. Sve to nije mu objasnilo zato mu Tythe nije spomenuo da je njegov roak ena, i to izvanredno lijepa, niti zato je Fernandez de Aguilar, koji je cijeli ivot proveo sretno odbacujui zadovoljstva druenja sa suprotnim spolom, iznenada - iako iz savreno jasnog razloga - bio opinjen njome. Moda se to i nije dogodilo tako iznenada. "Koliko sam dugo spavao?" upita Owen.

"Ne dugo", odgovori mu de Aguilar. "Sada je veer istoga dana kad smo stigli ovamo. Martha je razgovarala sa svojim ocem. On zna da bjeimo od Walsinghamovih progonitelja i da je rizino to smo ovdje. Inzistirao je na tome da ostanemo, i zatraio je da vidi plavi kamen. ekali smo da se ti probudi kako bi mu ga pokazao." Martha... mi... Najvea promjena nije nastupila u de Aguilarovim rijeima, iako je i to bila velika promjena, nego u teksturi njegova glasa, koji je postao mekan i bogat i tean, poput zainjenog vina koje se ispija u ljetnu veer na obali mora. Nije ga to trebalo toliko zaboljeti. Uostalom, bilo je tu trideset godina s Najakmul, i nije se jednom dogodilo da se njezina vanost isprijei izmeu njega i panjolca iji je ivot spasio. Ipak... "Mogu li znati s kim razgovaram?" Owen prebrzo ustane i sklopi oi zbog bolova u glavi. S njegove desne strane zavlada zamjetna stanka. Zamiljao je da je ena u tiini postavila pitanje de Aguilaru svojim elino sivim oima i da joj je ovaj odgovorio kimanjem glave. Glas koji je pleo tako svileni panjolski ree: "Moje isprike, gos-podine. Ja sam Martha Huntley, ki Edwarda Wainwrighta koji sjedi pokraj vatre, i supruga sir Williama Huntleyja, koji je ljetos poginuo na brodu branei Englesku od neprijatelja." Owen otvori oi. ena je stajala izvan dohvata njegove ruke i promatrala ga. Poelio je da je manje ranjiv. "A vi govorite panjolski kao da ste ondje roeni. Je li vas to otuilo od susjeda kad je zaprijetila armada?" Bila je vrlo slina Najakmul - oi su joj zasjale novim plamenom. ; "Moji susjedi znaju da ja nisam izdajnica, da sam u potpunosti odana kraljici i dravi. Moja obitelj pobjegla je u panjolsku u mojoj* mladosti, kad je kraljica Elizabeta zasjela na prijestol. Bila sam mlada, moja majka nije bila dobra zdravlja, i bojali su se da"*""* spaljivanja opet zapoeti, samo da e ovoga puta gorjeti katolici, a ne protestanti." "Vratili ste se zato to niste bili u pravu?" i Ona okrene ruke prema van na nain koji je mogla nauiti od de Aguilara, ali vjerojatno je poznavala od djetinjstva. "Bili smo Englezi u panjolskoj, to nije

bezopasna stvar. Ondje bismo zaista bili izdajnici, barem u naim srcima. Kraljica je svojim djelima pokazala da je ozbiljna u svojoj namjeri da ne stvara prozore u ljudska srca. Mojem ocu nedostajala je zemlja u kojoj je odrastao, a moja majka eljela je ovdje umrijeti. Ta joj se elja ispunila." "ao mije", ree Owen. "Izgubili ste dvije bliske osobe - supruga i majku." Njezin otvoreni pogled priznavao je njegovu ljubaznost, ali^je negirao potrebu za njom. "Moja majka umrla je prije mnogo godina. Sada me '"ie zabrinjava to to se i moj otac brzo blii svojem posljednjem susretu s Tvorcem. Dri se ivota samo zato to me ne eli ostaviti kao usamljenu enu, prisiljenu na udaju kako bih sauvala ugled i dom." Owen pogleda de Aguilara, pa opet nju. On je nespretno upita:! "Bojite li se njegove skore smrti?" Ona porumeni, ali nije spustila pogled. "Da, ali ne zbog onoga na to vi mislite. On se dri ivota iz jo jednog razloga: sanja odreeni kamen koji mora vidjeti prije smrti, od plavog safira, nainjen n obliku ljudske glave bez mesa." Owen joj nije odmah odgovorio. Priekao je da mu se kamen obrati - ali ekao je uzalud, jer kamen je neobjanjivo utio. Od trenutka kad su napustili Cambridge zapravo, otkad su napustili Novu panjolsku - vodio je Owena i de Aguilara do ovog mjesta. U svakom trenutku njihova putovanja njegova pjesma bila je stalno prisutna, snanija kad bi krenuli pravim putem na nekom raskriju, a slabija kada to ne bi uinili. Kad je ubijen Maplethorpe, zapjevao je od zahvalnosti, a iskazao se i povezujui se s Barnabasom Tytheom, navevi ga da ih poalje ovamo. To to je sada utio inilo je svijet siromanijim mjestom. Riskirajui prodorne bolove u glavi, Owen se okrene kako bi pretraio sobu. De Aguilar je sjedio s njegove lijeve strane. "Cedric, tvoje su torbe ovdje", ree. Vie od trideset godina Fernandez de Aguilar pogaao je to Owen eli prije nego to je ovaj to izrekao. I opet je bio uz njega, drei torbe sa sedla protkane smeom barunastom bojom hrasta i zlatnom. Njegovo dugo, vitko lice vie nije bilo plavo od hladnoe i bola nego oprezno i ivotno - bore urezane suncem Nove panjolske bile su obasjane osmijehom i novom nadom, dok su mu iz oiju zraile sloene nijeme poruke isprike i nesigurnosti i uvjeravanja. Htio je da Owen zna da se nita nije promijenilo, da udovica Martha Huntley nee stati izmeu njih, ali da

se sunce uzdiglo u njegovu ivotu na novi nain i da je on udio za slobodom da uiva u njemu. Strpljivo, kao da se obraa djetetu, Owen ree: "Fernandez, ti si panjolac. Engleska je u ratu sa panjolskom. Prvi put kad prozbori kao pravi ti, mrtav si." panjolac se nasmijei. "Ali ja ve jesam mrtav - moje tijelo pronaeno je i spaljeno. Ako ti i ja elimo biti sigurni od Walsing- hamovih progonitelja, Fernandez de Aguilar vie ne smije postojati. Ako mogu posvijetliti kosu i pronai novi, domoljubniji razlog zbog kojeg sam izgubio ruku, mogao bih biti drugi ovjek i nitko ne bi mogao dokazati da to nisam." "Ostavio bi za sobom sve to si bio?" "Uinio bih to - ne - moram to uiniti. Ali ne jo. Ja sam jo uvijek ovjek iji si ivot spasio. Jo sam povezan s tobom i ispunit u svoju dunost." Neugodan gr javi se u Ovvenovoj utrobi. "Mislio sam da je to vie od dunosti." "I jest." De Aguilar poloi jedinu ruku na njegovo rame. Crne panjolske oi uzvrate mu pogled. "Zaista, i jest. Volim te vie nego to sam volio ijednog ovjeka. Ali elim imati sinove koji e ivjeti nakon mene. I ne samo to..." U trideset godina de Aguilar nikada nije ostao bez rijei. Novost tog iskustva olakala je trenutak, dok je preostali dio njega govorio o novopronaenom miru koji nije bilo mogue opisati rijeima. "Onda poloimo plavi srco-kamen u svjetlost vatre i moda emo { otkriti zato je zautio", ree Owen njenijim glasom. Kamen je spavao, ili se Owenu tako inilo. Bio mu je teak i mlitav u rukama dok ga je vadio iz torbe, poput make koja je zadrijemal pokraj ognjita i neodluno koraa. Kad je otkrio da se ne budi, povjerovao je daje iscrpljen. Smatrao je da je kamen besmrtan, imun na ljudske boletine, ali dok ga je drao pokraj goleme vatre od hrastovih cjepanica u kui Marthe Huntley i razgovarao s njim mislima, kao to je inio proteklih desetljea, otkrio je tupost pravog umora, iscrpljen, bunovan povratak u svijet ljudi. Pjesma je sada bila tek tanka nit zvuka istkana iz eona prostora u kojima je pronaao utoite. Nikada se nije smatrao gospodarom kamena koji ga moe prizvati protiv njegove volje. Leao je pasivno meu njegovim rukama, tako da je svjetlost vatre jedva curila kroza nj, a boja koja je izlazila bila je vie jantarna nego plava.

"ao mi je", ree Owen niti koja mu je prolazila kroz glavIL "Postoji netko tko te eli upoznati. Moram naruiti tvoj poinak." "Hvala ti." Izgovorene rijei dole su u odgovor mislima koje je on izgovorio u sebi. Owen se prebrzo okrene, pa uspori zbog bola u glavi. , Vatra je sakrila Edwarda Wainwrighta. Sjedio je tako blizu plamenu da se inilo da e ga progutati i prije nego to zavri s cjepanicama. Sjedio je u svojem naslonjau, prekriven vjeto istkanim pokrivaima, ivi kostur koji se jedva drao za ivot. Ispod koe tanke poput papira vidjele su se plave, vornate vene. Tetive su mu se isticale toliko da bi Barnabas Tythe mogao odrati sat iz anatomije na njegovu jedva ivom tijelu, bez potrebe za seciranjem. Oi su mu bile prekrivene mrenom i nateene od konjuktivitisa, tako da mu se gnoj osuio na donjem kapku. Njegova ki nije smatrala da ga treba obrisati, ili je odluila da mu ne smeta, jer nije mu tetio, pomisli Owen, a na taj nain ostavljala mu je malo dostojanstva. Bio je snaniji nego to je izgledao. On posegne da dohvati Owe- novo zapee. Prsti nalik na kande bili su snani poput zmije koja se omata oko plijena da bi ga zdrobila. "Imam li vae doputenje da pogledam dragulj?" "Naravno." Kamen se nije tomu usprotivio, nije ga upozorio. Owen ga poloi na koato koljeno duboko u naborima utog pokrivaa. "Moete ga drati ako elite." Zavlada kratka stanka u kojoj je starac jednostavno gledao. Lice mu je bilo slika i prilika strahopotovanja, poput lica djeteta koje je dobilo elju svojeg srca nakon dugih godina razoaranja. Lubanja je bila okrenuta prema njemu. Prazne one upljine bile su okrenute prema dubini njegova pogleda. Mirovala je, sneno udiui svjetlost vatre i jo je snenije odailjui iz sebe. Polako, u udy, ruke Edwarda Wainwrighta sklopile su se oko glatkih, savrenih sljepoonica. U trenutku kad su se susreli, kamen je zaplakao, ili se Owenu tako uinilo; u tiini svjetlosti vatre osjetio je kako se topi na nain koji nikada nije osjetio od njega. Starac je vidljivo plakao. Rijetke suze stvarale su staze ivog zlata niz njegove obraze, kao da je sve tekuine svojeg ivota uvao za ovo.

Ipak, oi su mu bile suhe kad ih je napokon opet podigao prema Owenu. "Postoji mjesto u ovoj zemlji koje je stvoreno da uva ovaj kamen, i on mora biti ondje u Posljednjem trenutku. Znate li gdje je to?" Owen osjeti kako mu srce zastaje pa nastavlja nepravilno kucati. "Sanjao sam o tome mjestu svaku no proteklih trideset godina, ali nikada nisam bio ondje i ne znam gdje je. Poslali su me u Englesku da ga pronaem." "Onda moja posljednja godina nije utroena uzalud." Toplina obasja Wainwrightovo lice, ublaavajui teret godina. "ekao sam radost svoje keri i va dolazak, a danas se ispunilo i jedno i drugo. Ipak, naa rnisija nije tako jednostavna, jer nama koji koraamo starim, ravnim stazama nikada ne kau koje je od pet mjesta koja uvamo ono najvanije. Moete li mi nacrtati mjesto iz svojeg sna?" Poput plimnog vala, krv je strujala prebrzo u Owenovim venama. "Ako mi date papir i olovku, mogu pokuati." Na oev nalog, Martha uzme svijeu, poe na kat i vrati se s gusjim perom, crnom tintom i dobrim, glatkim papirom koji je savreno zadravao tintu. "Koristim se time za izradu karti zvijezda", ree Edward Wain- wright. "Ako doivim jutro, dat ete mi vrijeme i mjesto svojeg roenja pa u napraviti i vau." Owen mu pristojno zahvali. Nije rekao da zna izraditi vlasti kartu i da je to inio mnogo puta. Sjedio je pokraj vatre s okrenutim drvenim posluavnikom na koljenu, koji mu je sluio kao podloga. Pod rasplesanim naranastim svjetlom, napola sklopljenih oiju, nacrtao je mjesto koje je prvi put vidio u dimom uzrokovanim snovima u praumi prije tri desetljea. Dok je crtao, govorio je. "Mjesto je okrueno maglom. Kad sam prvi put doao tamo, mogao sam vidjeti siluete bukava du jedne strane. No mjesec pada na prizor, tjedan dana do punog mjeseca, tako da su sjene uspravnih stijena otre." "Dakle, ondje su stijene? Moete li mi ih opisati?" "Ne mogu biti siguran." Crtajui, Owen je otkrio da postoje rujip u kojima san nije bio posve jasan. Na papiru su ve bili nejasni obrisi bukava, i poetni oblici kruga stijena koji je nosio vlastitu aroliju i bez njega, ali nije bilo detalja koje je traio Edward Wainwright.

Owen nakrivi podlogu da bi je bolje osvijetlio. "Dok se pribliavam, dolazim do reda od etiriju uspravnih stijena. Svaka od njih vila je od ovjeka, a podnoja su im dvostruko ira i suavaju se prema vrhu. Okruuju dugaak, niski breuljak oblikovan poput zdjele, okruen niim, okruglim stijenama. Sam breuljak tvore stijene prekrivene zemljom i tratinom, koje u sredini kriju tunel. Iznad ulaza su popreno poloene stijene, poravnane na rubovima i krajevima tako da odgovaraju jedne drugima, poput drvenih vratnih okvira." On se poee perom po bradi. "Na svoju sramotu, ne mogu prebrojiti stijene u krugu. Pokuavam, ali broj je svaki puta drukiji." Sa suprotne strane ognjita Edward Wainwright ree: "U tome nema sramote. Nitko nikada nije izbrojio stijene u starim krugovima - one nisu izraene za oi poput naih. Ulazite li u tu grobnicu u svojem snu?" Owen podigne glavu. "Dakle, to je grobnica? Tako mi se i inilo. U srcu tunela nalazile su se kosti ljudi i konja. U svakom snu ulazim u tunel. Posve je mraan, ali ipak vidim kao da je dan. San i plavi kamen tako su mi promijenili vid." Zapoeo je novi crte. Taj je prikazivao unutranjost grobnice. "Grobnica je dugaka i uska. Ima samo dva kratka odvojka s obiju strana, odmah kod ulaza, pa kad bi je netko pogledao odozgor, izgledala bi pomalo poput kria s kratkim krakovima. Nia izraena za srco-kamen nalazi se na suprotnoj strani, u zidu. Nikada je nisam jasno vidio, ali vjerujem da je tono onoliko velika i duboka da srco-kamen moe izai na povrinu zemlje, okruen stijenom grobnice." Zavrio je s crtanjem grobnice izvana i iznutra, i oznaio niu strelicom i kratkom frazom. Okrenuvi podlogu, pokazao je skicu Edwardu Wainwrightu. "Ne elim ni na koji nain ubrzavati vau smrt, ali ako vam ovo pomae da ispunite ivot, bit e to dobro." "I jest dobro." Wainwrightove oi zaarile su se novim ivotom. Pogledao je iza Owena prema Marthi Huntley. "Ovo je razlog zbog kojeg smo ti i ja ivjeli. Sada je vrijeme za otkrivanje." Bez rijei, Martha se udalji od panjolca i ponese svijeu do velikog ognjita u kojem su cjepanice debele poput ljudskoga bedra stvarale estoku vruinu. Razmicanje takve vatre zahtijevalo je vjetinu kakva nastaje prak-som. Kad je odgurala cjepanice u stranu, Martha stegne suknju oko glenjeva, klekne sa stranje strane ognjita i izvede pravo malo udo gurajui ruku kroz debeli kamen

ognjita u upljinu koja se nalazila iza. Owen priblii svoju svijeu, i pri njezinoj svjetlosti otkrije da se ne radi toliko o udu, koliko o triku - jedan kamen usred ognjita bio je balansiran na sredinjem klinu tako da se, kad bi ga gurnula, jedna strana okrenula prema unutra a druga prema van, stvarajui rupu dovoljno iroku da kroz nju proe ljudska ruka. Iz tako skrivene upljine Martha izvadi sveanj svitaka od koe, namotanih i vezanih spletenom konjskom dlakom. Nosila ih je kao da su kosti noge odavno umrlog sveca koje bi se mogle smrviti u prainu u bilo kojem trenutku. Kleknula je i s potovanjem ih poloila na oevo koljeno. Pregledavao ih je razdvajajui ih mekanim krajem pera, podigao jedan i pruio ga Owenu. "Biste li mi uinili ast i otvorili ovo?" "Je li to sigurno? Izgleda mi prestaro da bi njime rukovao netko poput mene." "I nainjen je za nekoga poput vas. Ako se pretvori u prah nakon to ga dotaknete, ipak je posluio svrsi. No, najbolje e biti da njim rukujete oprezno i sauvate ga za one koji dolaze nakon nas." Owen je zadravao dah, a tek je kasnije shvatio da je to inio. Nesigurnim prstima odvezao je pergament i razmotao ga. Bio je meki nego to je oekivao i nije se rascijepio du pukotina, nego se odmotao u jednu plohu dugaku poput njegove podlaktice i iroku poput njegove ake, na kojoj je tankim, izblijedjelim ugljenom bio nacrtan krajolik. Fernandez de Aguilar, koji se nagnuo preko njegova ramena, shvatio je prvi. "To je to mjesto... Cedric, to je tvoj san!" I bio je, nacrtan ugljenom i obojen okerom, limunom i bakrenim oksidom, i prekriven vodom, ili bjelanjkom, ili neim slinim od ega tinta jako izblijedi s vremenom. f Bilo je to mjesto koje je vidio. Jo uvijek nije mogao prebrojiti stijene, jer kao da su se ljuljale pri svjetlosti vatre kad god bi pogledao izravno u njih. U svakom sluaju, breuljak mu je privukao pogled jer nije bio prazan i tih kao kad ga je prvi put vidio. Bio je on sredite okupljenog mnotva, a jedan ovjek drao je podignut tap kod ulaza. Okrenuo je pergament prema plamenu i pribliio ga, a zatim ga opet spustio. "Koliko je to staro?" Glas mu je bio suh poput praine.

"Bilo je u mojoj obitelji vie od stotinu narataja", ree Edward Wainwright. "Mogao bih ih nabrojiti, ali bojim se da e mi ivot skonati prije nego to zavrim. Jednoga dana, budete li imali vremena i bude li vas zanimalo, Martha to moe uiniti." "I u mojoj obitelji", nadovee se Owen, "moemo imenovati nara-taje onih koji su uvali plavi kamen. To je bilo prvo to sam nauio od svoje bake. Recitiranje imena trajalo bi vie od pola dana." "Naravno, jer vi ste uvar i vaa je linija neprekinuta, kao i naa. Mi smo oni koji koraaju stazama. Na je zadatak uvanje ivota na starim mjestima. Zato onda postavljate pitanje o starosti slike?" Nekim malim udom, Owen je pronaao dovoljno pljuvake da progovori. "inilo mi se da sam prepoznao samoga sebe. Sada, kad pogledam paljivije, vidim daje to samo ovjek srebrne kose. Mogao bi to biti bilo tko iste visine i boje kose. Moje isprike." Stavio je slike jednu pokraj druge, svoju i onu stariju. "To je nepobitno jedno te isto mjesto, ali ak ni ja ne znam gdje se nalazi u Engleskoj." Wainwright ga pogleda okirano. "Naravno da ne znate! Kad biste znali, mogli biste to izgovoriti. Jedino nas odvojenost kamena i znanja uva u ovom svijetu, gdje se vatrom i muenjem istina izvlai iz nevoljkih umova." On uzme stariju sliku i smota je paljivo. "A ipak, nema potrebe da to znate, jer jo je mnogo godina do trenutka kad e va kamen morati biti ondje poloen kako bi tvorio srce zvijeri koja e ustati iz zemlje. Kao to smo inili od vremena prije Kristova roenja, mi koji koraamo starim stazama uvat emo to znanje na sigurnom, sve do vremena kad e ljudsko zlo zahtijevati da se ono iznese u obranu Zemlje. Va je zadatak da sakrijete lubanju na vrlo skrovito mjesto koje e sprijeiti sve koji je ele unititi da je pronau, ali i omoguiti pronalaenje onima koji je moraju donijeti ovamo." Oi Edwarda Wainwrighta bile su iste elino sive boje kao i oi njegove keri. Sluio se njima kao to se maevalac slui svojim maem, da uhvati Owena i zadri ga. "Znali ste da srco-kamen mora biti skriven na mjestu udaljenom odavde?" "Na mjestu bijele vode, da. Moja baka opisala mi je to mjesto, a jedan mudri Francuz govorio je o njemu, davno, u ljetu moje mladosti, tako da shvatim zato je ona to uinila."

"Je li dostupno odavde? Moete li sada poi tamo?" "Ako bude potrebno, premda put nije lagan ako moramo putovali u tajnosti. Mjesto se nalazi u Yorkshireu, gdje sam odrastao, dobrih deset dana jahanja odavde." "Onda obojica moemo ispuniti svoje zadae. Ja u opet sakrili mapu, tako da je moja obitelj moe uvati u tajnosti, a vi morate krenuti u York kako biste ispunili posljednji dio dogovora s kamenom. Martha? Hoe li vratiti svitak na njegovo mjesto?" Njegova ki uinila je kako je traio od nje. Zatvorila je skrovite i vratila cjepanice na mjesto. Toplina koju su stvarale nakon tog vie nije bila tako snana, ali je ipak bila posve dovoljna. "Hvala ti." Echvard Wainwright ustane dok su mu udovi kripali S vidljivim aljenjem vrati srco-kamen Owenu, naklonivi se dubok i njemu i Fernandezu de Aguilaru. Farma u Lower Hayworthu, Orfordshire, 31. prosinca 1588. CRKVENO ZVONO ODZVONILO JE PONO. Cedric Owen leao je budan i zurio u taman strop. Plahte njegovu krevetu bile su hladne, vlane i ukrobljene, tako da nisu mogle omotati oko njega. Soba je zaudarala po nekoritenj a gusta pauina prekrivala je kutove krovnih greda. Madrac je b" "Gospodo, bilo mi je neizrecivo zadovoljstvo vidjeti kamen i vas i posljednjim danima svojega ivota i ne mogu vam dovoljno zahvaliti. Sudei po svemu, trebao bih vas odmah poslati na put da obavit svoj posljednji zadatak, ali ovo nije no za putovanja i ne sumnj? da e biti dovoljno da krenete ujutro. U meuvremenu, moe: zagrijati krevete, a imamo dovoljno hrane za etiri osobe ako se j niste zasitili peenih gusaka?" izraen od neravne konjske dlake. Rubovi su strili i bockali mu kou kroz koulju. No, i uza sve to, bio je to luksuz u usporedbi s mjestima na kojima je spavao tijekom putovanja iz Cambridgea, i bio je zahvalan na tome. Spustio je stopala kako bi uhvatio posljednju toplinu cigle za grijanje, omotane njegovom vunenom

arapom, i oslukivao spor srani ritam nove kue, i disanje ovjeka na krevetu pokraj svojega. Obiljeja tog daha poznavao je jednako dobro kao i obiljeja svojega. U njegovu je drutvu, iako ne i u istom krevetu, spavao proteklih trideset godina. "Fernandez, ako ne moe zaspati, zato ne poe k njoj? Ona je vjerojatno budna kao i ti", ree Owen. Uslijedila je tiina, u kojoj se disanje dvaput promijenilo. Fernandez de Aguilar napokon odgovori: "Ona je dama. Ne elim ukaljati njezin ugled." "A to ako Walsinghamovi ljudi dou sutra i ubiju nas? Ne bi li radije njoj dopustio da izabere to e uiniti sa svojim ugledom? Ako to oboje elite, mogli biste se vjenati za nekoliko dana." "A ako ona to ne eli?" "Onda e dobiti odgovor. Poi k njoj, ovjee. Nema to izgubiti." Krevet zakripi u mraku. uo je povlaenje ukrobljenih plahti i zabacivanje pokrivaa i tihe zvukove de Aguilarova odijevanja, prekinute kratkom stankom. "Ne mora mijenjati prsnik", doda Owen raspoloeno. "Ako te ne voli u smeem barunu, nee te vie voljeti ni u plavom. Ako ona osjea isto to i ti, nee dugo nositi ni jedan ni drugi." "Htio sam odjenuti neto manje blatno, ali u pravu si, nemam to dobiti prikrivanjem." De Aguilar nikada nije bio nesiguran, ali u njegovu glasu sada se uo prizvuk dvojbe. "Ako me ne eli, moda emo morati poi i prije jutra." "Barem vie neemo morati jesti gusku. Idi, i ne oekuj da e se vratiti prije prvih pijetlova." De Aguilar tihim korakom napusti sobu. Owen je leao budan u tami. Zauo je mrmor glasova i struganje ognjita dok je netko podjarivao vatru. Namirisao je dim i vino zainjeno cimetom. Zatim je sebi dopustio da utone u san, kako ne bi uvrijedio svojeg prijatelja, kojeg je duboko volio, sluajui njegovo udvaranje. Ubrzo ga je probudio lave krvosljednika - zvuk koji bi trgnuo i i mjesec i natjerao ga da pobjegne sa svoje putanje. Srco-kamen pjevao s njima pjesmu uzbune koja je probila oblake njegovih sn irei trake ute munje u upozorenju kakvo nije ni uo ni vidio etrdeset godina koliko su proveli zajedno.

Owen se naglo uspravi u tami. Jednom rukom posegnuo je svojim noem, a drugom za de Aguilarom, i tek kad je otkrio pokraj njega nema ni jednoga ni drugoga, sjetio se gdje je i zato. Iskotrljao se iz kreveta dok su se sinonji dogaaji razmatali njegovoj glavi. Na kraju se sjetio gdje bi mogao pronai de Aguilara, i u kakvu stanju. Barnabas Tythe dao mu je ma. On ga zakopa, radi ostavlja dojma, pa potri niz hodnik prema sobi na istonom kraju gdje je spavala ki njegova domaina. "Fernandez? Fernandez, jesi li tu? Napadaju nas!" "ekaj me dolje." Glas je bio tek blago razdraen. Nali su se dolje, ispred crvenog ara u ognjitu. Fernandez je bio posve budan, a oi su mu arile novom, konzumiranom ljubavlju. Jednom rukom zakopao je pojas s maem. "Walsingham?" upita on. "Vjerujem da jest. Srco-kamen uputio mi je upozorenje glasno poput lavea pasa." "A tko bi drugi lutao uokolo u mranim, jutarnjim satima posljed-njeg dana godine?" De Aguilar se okrene oko sebe dok je govori^ prouavajui sobu. "Kua je dobro sagraena. Moemo zabraviti vrata i uvrstiti aluzine na prozorima, ali ne moemo izdrati duu opsadu. Bilo bi bolje kad bismo ti i ja izali i doekali neprijatelje na otvorenom. Na domain i njegova ki ostat e unutra na sigurnom da..." "Ne." Edvvard Wainwright i njegova ki progovorili su jednoglasno. Starac je bio iznenaujue ivahan za svoje godine i za to doba noi. Naslonio se na kuhinjski dovratak. "Ne sumnjam u vau hrabrost ni u vae sposobnosti, ali sada smo preblizu da bismo riskirali neuspjeh. Plavi srco-kamen ne smije pasti u ruke neprijatelja, kao ni tajna o njegovu konanom odreditu u srcu zemlje. Ako se izgubi i jedno i drugo, s time je izgubljeno mnogo vie." "to savjetujete?" De Aguilar je bio ljubazan i paljiv, dok je traio komade drveta da zaglavi prozore i vjedra u koja e uliti vodu za gaenje vatre. "Ja u ostati ovdje. Vi i uvar lubanje morate otii. Moja ki moe uiniti kako eli poi s vama ili ostati ovdje. I jedno i drugo opasno je, a ne elim joj nametati okrutnu smrt protiv njezina izbora."

"Oe..." Bila je rastrgana - svi su to mogli vidjeti. Plavi srco-kamen jo je odailjao svoje upozorenje. Ohrabrivi se time, Owen ree: "Poite s Fernandezom. On e vas uvati. Ja u krenuti prvi. Odjahat u na sjever i tako ih odvui. Kad krenu za mnom, oboje se moete vratiti vaem ocu." "Ne", rekao je de Aguilar te priao Marthi. "Cedric, ima plavi srco-kamen, a ja jo imam dunost koja je, kao to si sino rekao, mnogo vie od toga. Tvoj ivot je pod mojom skrbi, kao i ivot plavog kamena, a time i vjena nada za svijet. Zato u ti povjeriti Marthu i njezina oca na uvanje, ili u moda njoj povjeriti da uva vas dvojicu, jer pretpostavljam da njezina vjetina s maem nadmauje tvoju. Ja u biti mamac. Martha i njezin otac sada e mi rei kojim putem da krenem kako bih najvie zbunio nae progonitelje, a ja u uiniti to god mogu da ih odvuem dok vas troje putuje na sjever. Molim te, nemamo vremena za gubljenje - to nam je jedina nada." On podigne ruku kako bi utiao njihovo negodovanje. Za nekoliko trenutaka opet je postao ovjek kojeg se Owen sjeao, koji je proveo Auroru kroz oluju do nepoznate zemlje: samouvjeren, organiziran do razine koja je graniila s arogancijom. Nije doputao nikakvu raspravu. Koraao je kuhinjom, dajui upute. Kao to je inio prije mnogo godina, Cedric se zatekao kako slua ono to mu je reeno, prezaposlen da razmilja o drugim opcijama. "Spakirajte koliko morate ponijeti, a ostalo ostavite. Uzmite dovoljno dijamanata da moete dobro ivjeti pola godine - ostalo sakrijte. Ostavite malo zlata tako da se ini kao da ste ga skrivali u urbi - ako ga pronau, moda bude dovoljno da nam kupi slobodu. Ako preivimo, kasnije se moemo vratiti po ostalo. Cedric, ti uzmi mojeg konja, a ja u tvojeg. Ako nas prepoznaju na putu, to e po da ih zavaramo, jer ti si jahao sivca, a vidjet e ga u svjetlosti zore. u uzeti priuvne konje koje nam Evvard moe pozajmiti i tako" odvui pozornost." Trali su na njegove zapovijedi. Kad je pres" i Owen i Martha bili su mu u blizini. De Aguilar ih oboje uhvati ruku, jedno po jedno. "Ne elim umrijeti, samo nam elim osigurati ivot. Oboje mi morate vjerovati da u to uiniti." Martha je bila hrabrija od njih dvoje. Imala je lanenu krpu i nju je ve skupljala kruh, tvrdi sir i - za divno udo - maleno ; s medom iz smonice u kutu kuhinje. Povila se pod de Aguilarev~~ zagrljajem i primila od njega kratak, edan poljubac.

Zatim zako unatrag i ree Owenu: "Reci mu na kojem emo se mjestu sas nakon to im pobjegne." Time je odluka bila zapeaena. Kretali su se brzo, tjerani sve glasnijim laveom pasa i mahni4^- upozorenjima srco-kamena. Svijea je izgorjela tek pola centimet kad su se zagrlili na rastanku. Njihovi dijamanti i onoliko zlata koliko su mogli izdvojiti leali su skriveni iza ognjita - ostat zlata ostavili su na mjestu na kojem su ga tragai mogli pronai 1 veih potekoa i zakljuiti da su naili na pravu riznicu. Owen je bio spakiran i spreman za polazak s Edwardom Wainwrightom njegovom keri. De Aguilar je zapamtio, ali ne i zapisao, ime mj na kojem e se sastati. Uzjahao je sivca na kojem je Owen jahao otkad su napustili Cam- bridge. Owen isprui ruku i doda mu uzde. U tami je njegov prijate bio tek obris u pozadini ledene noi. "ekat emo te za deset da i zatim svakog drugog dana tijekom mjesec dana. Nakon toga, vraa emo se jednom na mjesec, ako doe tamo. Ako doe, a mi niso ondje, privei lanenu vrpcu za stablo gloga u blizini gaza, i dolazit emo tamo svakoga dana u zoru. Ako te ulove i natjeraju da progovori* reci im da priveu bijelu vunu i znat emo da moramo pobjei.' De Aguilar se nagne s konja. Dah mu je stvarao blijedu izmaglica u sivom zraku jutra. "Nee me uloviti. ekajte me ondje. Pridruit u vam se najbre to mogu." Njegov rastanak od Marthe bio je kratak i emotivan. Owen se okrenuo na drugu stranu da im ne smeta. On i Martha stajali sa zatim zajedno u otroj hladnoi staje oslukujui kako de Aguilar stvara dovoljno buke za troje ljudi, ako se trude da ih se ne uje. Krvosljednici su lajali, a srco-kamen pjevao tihu pjesmu rastanka koja je Owena rastuila vie i od Najakmuline smrti u praumama izvan Zame. Martha Huntley nije ju mogla uti, i napravio joj je uslugu ne objanjavajui joj zato plae. Pri treperavoj svjetlosti jedne svijee vidio je da se na prstenjaku njezine lijeve ruke sada nalazi zlatan prsten vrhunske kvalitete. Ubrzo je zauo povike mnogih konjanika, kao i zviduk - de Aguilarov signal da su ga ugledali. Topot krpom prekrivenih kopita slijedila je grmljavina od udaranja eljeznih potkovica po kamenju. Uas se zvuk lova pojaao, a zatim izgubio u noi. "Sada bismo morali poi", ree Owen neraspoloeno Marthi i njezinu ocu. "eka nas desetodnevno jahanje na sjever do Yorka, a moramo putovati obilaznim stazama kako ne bismo privlaili pozornost."

Oxfordshire, Engleska, 4 ujutro, 21. lipnja 2007. "Prate nas." Stella se okrene i pogleda kroz stranji prozor. Negdje iza njih u crnoj noi vidjela su se dva svjetla. Na trenutak je namirisala vlanu stijenu, okusila zemlju na jeziku i osjetila kiseli zadah straha iz pilje. Gnjev, to ga je kamen obojio u plavo, isprao je strah. "Lovac na blago", ree ona tiho, estoko. "Lovi nas." Kit je sjedio na stranjem sjeditu automobila. Nagnuo se naprijed. "Davy, moe li voziti bez svjetala?" "Ne, ako ne elite umrijeti prije zore." Davy je znao put do grobnice pa je zato on vozio. Ve su ionako vozili prebrzo. "Koliko je daleko?" upita Kit. "Jo tri-etiri kilometra." "Onda zaustavi i nastavite dalje bez mene. Ja u vas stii." "Kite?" Stella se okrene i uhvati ga za ruku. "Ne moe hodati.1 "Mogu hodati, samo ne mogu trati. Vi moete, a vas dvc morate biti ondje. Davy zna kamo mora ii, a ti ima kamen, me ostavite." Najintimnijom gestom koju je Stella vidjela od nje on posegne i dotakne Davyjevo zapee. "Zna da sam u pra\ Nemoj komplicirati, samo uini to." Davy je drao pogled prikovan na cestu. "Nailazimo na rasi Iza zavoja je polje gdje moemo parkirati automobil iza ivi: Stella, u pretincu za rukavice nalazi se baterijska svjetiljka. Tre e nam da bismo vidjeli kuda idemo. Kit, ako ide pjeice, dri ceste. Poi uzbrdo do parkiralita kod bijelog konja, i skreni de" na Ridgeway. Kreni prema liniji stabala bukve - ono to tra~~ nalazi se etiristo metara iza njih. Ne moe promaiti." "Noas neu nita promaiti", ree Kit. "Nakon svega, oekuje u najmanju ruku vatromet, ili pojavu zmaja." "Nadam se da ne", rpe Davy tmurno. "Ki'kaame, uvar luba kod amija, rekao je da emo, ako ikad ugledamo zmaja, znati smo ve mrtvi. Drite se. Evo zavoja." On ugasi svjetla i snano okrene volan udesno. U potpunoj tami sauvali su ih samo nada i srea. Stella je pronala svjetiljku i up je, usmjerivi je kroz vjetrobran. Davy ugasi motor. U tiini, pos kivali su po neravnom tlu, ulazei na polje. "Van", ree Davy. "Brzo."

Bio je u ratnim zonama - vidjelo se to po nainu na koji se kretao^ drei se blizu linije ivice, skrivajui se od sive svjetlosti zvijezda Dok su stajali do koljena u nepokoenom jemu, Stella prui Kit svjetiljku i svoj mobitel. Stajali su u tami, a pod sjajem zvijezda vidjefi su se samo obrisi lica i ruku i oiju. Nedaleko iza njih automobil je zastao, a zatim nastavio dalje. "Ovo je kao u pilji, samo ovaj put ti tri naprijed", ree Kit. "Nemam kamo pasti." Ona osjeti kako je posrnuo, i sjeo. "Kit... "Dobro sam. Sjest u malo ovdje i dostii vas. Poi dalje. Noas ste najvaniji ti i kamen. Kasnije emo pronai ravnoteu." Pronala je u mraku njegova ramena, pa njegovo lice, pa usnice, i poljubila ga. "Jesam li spomenula da te volim?" "Ne danas." Oi su mu bile vlane. Natjerao se na osmijeh. "Hvala ti." "Ne biram izmeu tebe i kamena." "Nisam ni mislio da to ini. Molim te, idi." Glas mu je sada bio vri. Povukao se i nije mu mogla vidjeti lice. Okrenuo ju je i blago gurnuo izmeu lopatica. "Dostii u vas, obeavam." Davy ju je uhvatio za ruku. "Tri, ili emo izgubiti prednost. Jesi li u dobroj kondiciji?" "Prole godine istrala sam pariki maraton." "Dobro. Odredi si ritam. Nisi se zagrijavala, a eka nas veliki uspon." Potrala je, odredivi si ritam. U tami, pod britkom svjetlou zvijezda, s hladnim nonim zrakom i prvim tragovima jutarnje zore na licu, dok joj je vrui dah itao u grlu, s okusom krvi na jeziku i avom u boku, dok joj se znoj postojano slijevao niz vrat a srco- -kamen poskakivao u ruksaku stalno je potiui naprijed, slijedila je Davyja uz beskrajno brdo koje je napokon zavrilo kad su skrenuli udesno na stazu koja je vodila na Ridgeway. Nisu ih pratila nikakva svjetla automobila. "Davy..." Morala je zastati. Nagnula se naprijed, poloivi ruke na koljena, i ispljunula krvavu slinu na ugaenu tratinu. Vratio se do nje i zauzeo isti poloaj, diui itavim glasom. "Koliko jo?" upita ona. Bez rijei, on pokae prstom. Pred njima, u kukuruzitu, krug drvea zaklanjao je zvijezde. "Skoro smo tamo. Sada nema potrebe za tranjem. Zora je tek za sat vremena."

Koraali su posljednjih etiristo metara stazom, a zatim se spustili uskim puteljkom koji je vodio kroz pustinju jema do oaze drvea i zelene trave. Stella je bila slijepa od napora - u pozadini oiju vidjela je crnu boju na crvenoj pozadini - i pipala tlo stopalima. No se postupno slegla u crnilo i sjene crnila i zvjezdanih tokica na nebu. Polje kukuruza bibalo se poput sivog mora. Krug bukava aptao je u noi. Jedna sova preletjela im je nad glavom. Negdje u daljini zauo se lave lisice. Dolje u dolini pijetao je prerano zakukurikao. Nije ula nikakav automobil. "Ovdje smo." Stajali su meu stablima i gledali prema sredini, prema mjestu s drevnog ugljenog crtea to ga je Cedric Owen sakrio u srcu vatre prije toliko godina. Kraljenica joj se najeila od crtea, i Stvarni prizor doveo ju je u napeto, vrtoglavo stanje, u kojem joj se svijet iznenada inio mnogo starijim, a tihi glasovi kamenja jednako stvarni kao i jutarnji pjev ptica. Ispred njih se kruna povrina tla uzdizala u niski breuljak prekri-ven tratinom. Bio je okruen stijenama, a s prednje strane, okrenute prema njoj, etiri visoke stijene iljatih vrhova uzdizale su se u crn no. Izmeu njih, udubljeni kanal obrubljen stijenama vodio je do etvrtastog kamenog ulaza. Unutar ulaza vidjelo se samo crnilo. Nije to bilo spektakularno mjesto - nije posjedovalo velian- stvenost Stonehengea niti umjetniku vrijednost konja u trku na Zmajskom brdu, ali u njegovoj jednostavnosti leala je mo koja nije posjedovala niti jedna od tih lokacija. Davy je zastao pokraj nje. Njegovo toplo rame oslonilo se o njezina "Na slici je bilo vie uspravnih stijena", primijeti Stella. "Mislim da je nacrtana odavno, kad je ovo tek sagraeno. Kamen je previe vrijedan graevni materijal da bi uzalud stajao uokolo, a crkva nije namjeravala tititi mjesto posveeno vragu." Davy jc uhvatio dah. U glas mu se vratio poznati, otri prizvuk. Zakoraio je prema kanalu koji je vodio do niskog ulaza - savrenog spor dviju uspravnih i jedne poprene stijene, postavljenog unutar kruga, nainjenog tako da stoji tisuama godina, otpornog na vjetar, kio i oluje. S obiju strana, etiri uspravna uvara obiljeavala su ulaz u grobni-cu. Bili su visoki poput ovjeka i jednako iroki, ali ovdje, ovako blizu, manja, izrezbarena stijena na ulazu privukla je Stellinu pozornost Pod svjetlom zvijezda, linije i sjene pokretale

su se na njoj, bibajui se poput mora kukuruza na polju iza njih. Obratila joj se istim jezikom kojim je pjevao srco-kamen, ali nije razumjela rijei. "Mislila sam da e tunel biti vei. ini se vrlo kratak." "Otvorit e se kad ti to bude zatrebalo." Davy je stao ispred nje, blokirajui put do ulaza. "Prerano je da poloimo lubanju na njezino mjesto", ree. "Ako sam shvatio bilo to u Laponiji, onda je to injenica da je vrijeme od kljune vanosti. Ako poloi kamen prije zore, ili prekasno, trud ti je bio uzaludan. A ne moemo ui ranije - ulaz je blokiran vrstom stijenom. Jednom sam pokuao kad sam bio dijete - kod ulaza tunel se grana u dva sporedna ogranka, ali iza toga je samo stijena." "Onda ne moemo ui", ree Stella. "Gotovi smo." "Ne. Otvorit e se. Mora vjerovati u to. Iznutra je uplje. Arheolozi su istraili grobnicu do kraja. Otvorit e se." "Kada uemo, kako emo izai?" upita Stella. "Istim putem kojim smo uli. Samo je jedan ulaz." "Onda je to smrtonosna klopka." Neto se oglasilo u Stellinu umu, slabije nego to je to bilo u automobilu, ali dovoljno - onaj osjeaj lovakog psa koji slijedi miris. Kamena lubanja bila je maka u lovu, vreba i eka. Sada nije osjeala nikakav strah u njoj, samo izotrenu svijest o prolasku vremena."Jo nas uvijek prate. Ako uemo u grobnicu i ne moemo izai, mrtvi smo. Ne pitaj me kako to znam." Posve smiren, Davy Law ree: "Sto eli uiniti?" "Pronai neko mjesto meu drveem odakle moemo vidjeti to se dogaa, a da nas ne vide, i priekati zoru." Povukli su se meu aptave bukve. Davy poisti staro lie s jednog kamena i legne na tlo, poloivi na kamen ruku i oslonivi glavu na nju. Stella se naslonila na stablo, prigrlivi koljena prsima kako bi ouvala toplinu. Izvadila je srco-kamen iz torbe i poloila ga u krug svojeg abdomena, a zatim sjela na ruksak. Kamen joj je vrebao u umu, ekajui i promatrajui. Iz grobnice je dolazio isti osjeaj starog, novoprobuenog ivota. Kad bi si to dopu-stila, mogla je vidjeti otrije, uti jasnije, okusiti rast drvea u zraku, imenovati mala bia koja su se hranila meu kukuruzom, povezati zvijea kako bi otkrila rijei koje bi mogla pokuati proitati.

Trepnula je i izotrenost je nestala, osim to su kamen i grobnica jo uvijek bili ovdje i razgovarali jedno s drugim, ako ve ne s njom. Na-gnula je glavu unatrag i zagledala se u nepomine obrasce zvijezda. "Zato smo ovdje, Davy? Ti i ja smo znanstvenici. Ne vjeruje histerinim besmislicama Rosite Chancellor da e se Sunce spus* u Donji svijet za pet i pol godina i da e se Zemlja pretvoriti u obi superzagrijane pare. Stvari ne funkcioniraju tako." Njegov glas dopro je do nje iz tame, otar u svojem humo- "Mi moemo misliti da stvari ne funkcioniraju tako. amiji drukije. Oni ne govore o superzagrijanoj pari, ali Ki'kaame m noima priati o tome kako infantilni bijeli ovjek unitava pl svojom potrebom da posjeduje sve." "Pa to e se onda dogoditi?" "Apsolutno nemam pojma, ali kladit u se u mirovinu koju nem da ubrzo dolazi neto veliko, a mi smo previe slijepi da bismo vidjeli." "Kulturalni imperijalizam?" "U svakom sluaju, kulturalna arogancija." Sada se tiho ljut zaboravivi na prijetnju koja se pribliavala. "Sami smatraju da smo se zamjerili Neprijatelju. Kau da su nas bogovi uinili svjesnim sebe kako bismo mogli tovati njihovu mudrost i ljepotu njihov kreacije, a mi smo upotrijebili mo introspekcije da bismo stvor pakao na Zemlji. Sto se njih tie, kad se devet lubanja ljudskih rasa spoji s etirima zvijerima i kad probude zmaja, vrlo je vjerojatno e krajnji rezultat biti nuklearna zima i kraj ljudskog ivota. Po., se slau s istrebljenjem cijelog svojeg naroda ako e to proistiti Zemlju od onoga to smo postali. Pitanje je samo je li to vjerojatno, a iskreno, svaki put kad ukljuim radio i sluam vijesti, ini mi se da emo biti sretni ako doguramo do 2012." Stella je vakala rub nokta. "Ne moe tek tako otpisati cjelokupnu ljudsku rasu. Veina nas smo pristojni, mirni, poteni ljudi kftp ive svoj ivot i ne prijete nikomu." On slegne ramenima. "Proputa bit. U usporedbi s drugim kultu-rama, mi smo oajni. Ne marimo za svoje starce, ne uvamo prirodu, klanjamo se kultu mladosti i pravimo se da smrt ne postoji, premda je to jedina stvar koja je sigurna. Unitavamo stara mjesta koja su nas mogla spasiti - zapravo, ako slua neke od luih prijatelja moje majke, trudimo se graditi uslune postaje na autocestama na

vorovima zmajskih linija upravo zato da bismo ih izbrisali. Ki'kaame e ti rei da smo mi posrnuli, dok njegovi ljudi jo ive u raju. Da Laponija nije tako prokleto hladna, sloio bih se s njim." "Ti bi radije ivio u atoru od sobove koe nego u majinoj kui?" "Radije bih ivio medu ljudima koji ne misle da su masovne grobnice nesretna ali nuna nuspojava jednako nunog nasilja, ili daje ubojstvo moje majke tuan ali kljuan korak na putu prema svetosti." Glas mu se promijenio. Bolna otrica bila je tu otprije, ali pod-vuena prezirom to ga Stella nije prije ula od njega. "Davy," ree polako, "ti zna tko nas lovi?" No je bila sve svjetlija. Jo nije zarudjela zora, ali sivilo mu je obasjalo oi i izgladilo udne uglove njegova lica sve dok nije poeo sliiti svojoj majci. Njegov pogled susretne se s njezinim, ne kolebajui se. "Moda grijeim." Osjetila je muninu. Kamenje sada bio posve budan, izotravajui joj osjete do nepodnoljive razine. Koa joj je bila osjetljiva. Previe je dobro ula no. "Tko, Davy?" On slegne ramenima. "Je li vano ime? Sve masovne grobnice koje sam ikad iskapao nainio je netko tko je preao crtu i doao do toga da cilj opravdava sredstvo, do toga da je ivot jedne osobe, ili njih deset, ili tisuu, potena cijena za ono to oni smatraju ispravnim. Pogledaj ljude koji nam vladaju ako eli shvatiti to se dogaa ljudima koji sluaju apat zla. Ono emu su prodali svoje due nema na pameti najbolje interese ovjeanstva, ali tako mi Boga, oni su uvjereni da su u pravu." "Proitala sam", nastavi Stella, "prijevod raunovodstvenih knjiga koji je nainila tvoja majka. Ako je u pravu, Nostradamus je rekao isto to Cedricu Owenu kad su se susreli u Parizu - da postoji sila koja se hrani smru i unitenjem, strahom i boli, i eli da se to nastavi sve do nadira Armagedona." Ona sklopi oi, prisjeajui se. "Ona povija ljude svojoj volji - inteligentne, misaone ljude koji vjeruju da mogu uzeti mo koja im je ponuena i iskoristiti je samo za dobro. No narav moi drukija je - ona ih uvijek slama, a njezina je najvea elja da se trinaest kamenova vie nikada ne nadu na istome mjestu kako bi spasili na svijet velikog jada." "Nauila si to napamet?" Stella nije dobro vidjela njegovo lice da bi proitala ima li na njemu ironije ili ne. "Dojmilo me se", ree ona. "Ali to nas ne vodi blie odgovoi na pitanje tko to ini."

"Oh, ma daj." On okrene glavu i pogledom joj oine lice. "Tko' znao da ete potraiti lubanju? Tko je znao da idete k meni? Tko znaje moju majku tako dobro da ona ne eli ni pomisliti na mogun da je on proveo cijeli svoj ivot nastojei da plavi srco-kamen osta skriven?" On se osloni na jedan lakat. Sada joj je bio dovoljno bliz da je mogla osjetiti cigarete u njegovu dahu. "Tko je krupna riba1 sitnom ribnjaku koja se nikada nije pojavila u svjetlu reflektora? je sluio s kraljevskim postrojbama u Sjevernoj Irskoj i bio savjetnik. pokoljima u Iraku, tko zna kako se izrauje klorinska bomba koja je unitila farmu moje majke i koja ju je spremila u bolnicu? Tko..." "Tko upravo sada koraa nizRidgewayprema nama?" ree Stella. Nije joj trebalo prodorno upozorenje kamena da shvati kako ju je lovac pronaao. Sama grobnica vritala je u tihoj agoniji. S iznenadnom lucidnou, vidjela je prolost, sadanjost i budunost. "Davy, bi li riskirao za Cedricov srco-kamen?" "Dao bih svoj ivot za njega", ree on. Povjerovala mu je. "Onda ga ponesi do ulaza u grobnicu i ekaj da se tunel otvori. Ja u ostati vani i privui im pozornost. Do zore je ostalo najvie pola sata. Zna to treba uiniti jednako kao i ja." "Ne." Smijeio se tako da joj se krv smrznula u ilama. U jednom grozomornom trenutku pomislila je daje nainila kljunu pogreku i da je on bio lovac. Podigla je ruksak, svoje jedino oruje. "Stella, nemoj." On podigne ruku. "Rekao sam da bih dao ivot za njega. To sam i mislio. Ti mora poloiti kamen, samo ti. Ir tvoje lice i ti si ona s kojom razgovara. Ki'kaame mi je rekao osam, moda i devet puta: Samo uvar moe poloiti kamen u srce zemlje i kraju vremena. Ti ulazi u grobnicu. Ja u uiniti sve to je potrebno da ga zadrim. Idi. Nema vremena za prepirku." "Ali ja sam ona koju trae. Proi e pokraj tebe i bit u zatoena. Jo je pola sata do zore." "Oni?" "Dvojica su, i imaju pitolj. Ako ne eli ponijeti lubanju, poi do ume na suprotnoj strani grobnice i ostani ondje. Ja u im rei da si ve otiao. Idi! Ti si jedini adut koji imamo." "U redu." U jo jednom zapanjujuem trenutku u toj nevjerojatnoj noi Davy Law zagrli je i nestane. Trao je tie nego to je oekivala. Ona krene naprijed, du

kruga bukava, do uske zelene staze koja je prolazila kroz jeam i prilike koja je polako epala niz stazu. "Kit!" Dola je do njega smijeei se. "Hej." Oslonio joj se na rame i promrsio joj kosu. Vidjela je njegove dvije strane jasno kao da je on dvije osobe. "Gdje je Davy?" Bila joj je to najlaka la koju je ikad izrekla. "Vratio se u bolnicu. Zabrinut je za Ursulu. Nisam ga vie trebala kad sam vidjela kamo moram poi. Grobnica je ovdje, na istini. Nevjerojatna je. Doi i vidi." Ona se okrene, povlaei ga za zapee. Koraao je polako, sluei se objema takama. Srco-kamen i dalje ju je upozoravao. "Ne hoda dobro. Jesi li se ozlijedio penjui se uz brdo?" "Ne. Nikada se ne bih popeo ovako. Imao sam prijevoz." Zastao je i oslonio se na prvu uspravnu stijenu da bi doao do daha. "Tony me dovezao. Znam to misli, ali mora mu vjerovati. Doao je pomoi. Upravo parkira automobil. Bit e ovdje za trenutak." "Ve je ovdje", ree Stella. Tanki snop svjetlosti poskakivao je niz travnatu stazu. Prilika u pozadini polako se pojavila iz magle koja je pred zoru prekrivala polje. Bila je iskrivljena i smanjena i nije nimalo nalikovala na sir Anthonyja Booklessa. Dok je plavi srco-kamen napeto utio, ona zakorai naprijed. "Tony?" "Nije Tony", ree Gordon Fraser tmurno. Zastao je na rubu istine, maleni, zbijeni patuljak, njezin prijatelj, najbolji speleolog u Britaniji. Bio je neobrijan i umoran. Crvena kosa bila mu je raskutrana. Stella podigne plavi srco-kamen u znak pozdrava. On iznenada zastane. U oima mu se vidio isti uas koji je vidjela u laboratoriju kad su lubanju oistili od pokrova vapnenca. Stella je zaboravila na to. Smijeei se, ona ree: "U redu je. To je prijatelj. Pomoi e nam." "Da?" Maleni ovjek ogoreno odmahne glavom. Poput raka, priblii joj se i spusti na jedan kamen. "Kao to je prijatelj i Tony Bookless i kao to e nam pomoi i on. On je metar ili dva iza mene. Bit e ovo veliki ponovni susret kada sunce izae. Nee li vatromet biti spektakularan?" USKRS JE PROAO, KAO I ODRICANJA TIJEKOM KORIZME. BIJELA JANJADI SKAKUTALA JE POLJIMA NA IJIM SU SE RUBOVIMA UTJELI JAGLACI.

Kasni mraz prekrio je oiljak prerovane zemlje - tamo gdje bi palo sunce, nastajala je rosa. Cedric Owen, sada zvan Francis Walkei; trgovac i pretendent na naziv farmera, sagnuo se i poloio vijenac cicamaca na grob oca svoje supruge. Razbijeno zvono crkve u Skir- withu odjeknulo je jednom notom preko jorkirskih pustopoljina. Pokraj njega, Martha Huntley, sada Martha Walker, u etvrtom mjesecu trudnoe, to je postajalo vidljivo, takoer se sagne i poloi na zemlju ipku od svjee ubranih tratinica, to je starac zatraio od nje kad je shvatio da mu je kucnula smrtna ura. Neko su vrijeme stajali zajedno oslukujui poetak dana, mu i ena s kojom nije spavao, i nije namjeravao to uiniti. Martha napokon ree: "Mrtav je ve tjedan dana. Dali smo mu rije da emo ostaviti srco-kamen na sigurnome mjestu unutar deset dana od njegove smrti. Ne moemo nita dobiti ekajui." "Osim to bi mogao doi Fernandez." ^ "Nee." Rekla je to otro, to je bila loa maska boli zbog koje je jo uvijek svake noi plakala u snu. "Ne bismo smjeli to ekati."* "Ali ipak, put do ulaza u pilju vodi pokraj gloga. Moemo po-gledati usput." Pridrao joj je njihova jedinog, kestenastog, ukopljenog konja.- Od triju dobrih konja koje su poveli sa sobom na sjever, jedan je uginuo od kolika ubrzo nakon to su stigli, a smea kobila, dar Barnabasa Tythea, iznenadila ih je odrijebivi slabano, neuhranjeno drijebe posljednjeg dana proljetnog snijega, tono tjedan dana prije smrti Edvvarda Wainwrighta. Martha je namjestila suknje i podbola konja. Cedric je koraao pokraj konja u oputenoj tiini. Oni nisu izabrali jedno drugo, ali zajednika bol zbog gubitka Fernandeza, i Ovvenova skrb za Edwarda Wainwrighta u njegovim posljednjim danima, spojili su ih tako da se on prema njoj odnosio kao prema sestri, a ona prema njemu kao prema bratu, tako da su oboje znali to ono drugo misli i bez potrebe da pitaju. Put ih je poveo s malenog crkvenog imanja s etvrtastom crkvom, pokraj ladanjske kue od sivog kremena, seljakih kolibica od grubog kamenja i slame, zdenca i malenog svratita s jednom sobom na kraju sela, sve do sivo-zelenih pustopoljina na kojima su ivjele samo ovce.

Owen se jo privikavao na krajolik koji ga je okruivao. Iz navike pamtio je mjesta na kojima su rasle vrbe pokraj potoka i nove rupe koje su obiljeavale zeje jazbine. Tri mlada, debela zeca razbjeala su se kad su im se pribliili. Zapamtio ih je za kasnije i dopustio sebi osjetiti blagi uzlet radosti pri pomisli na lov. Jo od djetinjstva nije vrebao zeju jazbinu, i nije shvaao koliko mu je to nedostajalo dok mu se opet nije pruila prilika. "Mislim da bismo mogli", ree Martha jaui na konju, "polako prodavati dijamante, uz obrazloenje da su nasljedstvo od mojeg oca. To nee izazvati komentare." "Sigurni smo sve dok ne privuemo Walsinghamovu pozornost. Ne bih htio bjeati kao to smo bjeali one noi." "Ne." Martha zadrhti i vre se omota ogrtaem. "Budui da imamo samo jednog konja, bilo bi to teko." Putovanje je ubilo njezina oca. Edward Wainwright nikada se nije oporavio od hladnoe i jada deset dana provedenih na putu kroz sijeanjski snijeg. Nitko od njih nije to izgovorio - nikada se nisu bavili optubama, ali bila je to jo jedna stvar koja ih je drala razdvojenima. to god se dogodilo Fernandezu, Ovven nije smatrao da postoje vei izgledi da bi ovaj brak ikad mogao postati neto vie od pogod-nosti za oboje. Razmiljao je o djetetu koje e morati odgajati kao svoje, u nadi da e mu jednog dana bez opasnosti priati o njegovu pravom ocu. Staza je postajala sve strmija, uzdiui se uz Ingleborough FelL Izabrali su novu rijeku i pratili njezinu obalu do otra zavoja i gaza to gaje Owen pamtio iz djetinjstva. Glogovo drvo, njihovo dogovoreno mjesto susreta, bilo je kvrgavo i povijeno, a na njemu nije bilo ni lana ni komada bijele vune koji bi pokazivali neki trag sudbine Fernandeza de Aguilara. Owen je gledao kako sjena nade nestaje s Marthina lica, vidio je kako stie eljust i prihvaa teret jo jednog razoaranja. Bojao se da e je taj teret jednog dana slomiti, i sam je osjeao aljenje to to ne moe popraviti. Slabano joj se nasmijeio, pitajui se vidi li ona isto u njemu. Vjerovao je da je tako. Ona okrene konja od trnja. "Trebali bismo poi u pilju", ree ona. "Ponijela sam svijee, vuneno pletivo i baklju s katranom. Treba li nam jo to?"

"Samo hrabrost", ree Owen. "Nikada nisam volio tamu." Govorio je zaostajui za njom. Podbola je konja u kas, pa je morao trati da je sustigne. Ona se saali i uspori. Koraali su dalje zajedno praeni sve jaim zvukovima jutra. "Kad ovaj dan zavri", ree ona nadglasavajui pjesmu eva, "vie se nikada ne moramo vratiti ovamo. Mogli bismo poi na zapad, prema obali. Jo od panjolske volim morski zrak." "Zapadno odavde je Ulverston. Ne bi bilo loe da ondje kupimo neto zemlje i obraujemo je. Morski zrak ini je tvrdom, ali prekrasno je u rano jutro." Razgovarali su kako bi ispunili tiinu, ali ubrzo su zautjeli. Konj se kretao sigurnim korakom i Owen mu dopusti da sam izabere sta uzbrdo. Jedan leinar lijeno je kruio iznad njihovih glava. Na pola milje s njihove desne strane nekoliko vrana naglo poleti iza gustia i vinu se uvis, prevrui se visoko u zraku poput baenih krpa. "Mrtvo janje", ree Owen ne razmiljajui. "Ili ovca..." On zastane. "Uginula pri janjenju", zavri Martha umjesto njega. "To mi je palo na pamet. No nije li udno to su leinari napustili svoju gozbu dok smo mi jo tako daleko?" "ini se da nismo sami na ovom brdu, ak ni sada, dok je jutro jo mlado." Owen uspori i zaustavi konja. Plavi srco-kamen leao je pokraj njega, topao i teak. uo je od njega blago upozorenje. Nije to bilo nita sigurno - obino podsjeanje na oprez. "Moda je pastir, ali ne bismo smjeli riskirati. Trebali bismo se vratiti. Ako smo izdani, ne bi bilo dobro da nas oboje uhvate na otvorenom." "Ako smo izdani, radije bih da me ulove na otvorenom nego da umrem nou u svojem krevetu, ili u Kuli, na Walsinghamovo zadovoljstvo." Martha se strese, i on pomisli da e joj opet pozliti, kao to joj je pozlilo kad se probudila. "Obeaj mi da e mi, ako nas napadnu i pomisli da bismo mogli poginuti, podariti brzi kraj prije nego to bude prekasno?" Osjetila je njegovo oklijevanje. "Fernandez bi mi to uinio - rekao je to one noi kad smo..." Bila je ona asna ena. Owen je nikada nije uo da lae. Protiv svih svojih instinkata, on ree: "Dajem ti rije da u ako nas napadnu uiniti sve da te povedem na put prema slobodi. Ako je to nemogue, neu dopustiti da te odvedu u London. Zauzvrat, hoe li ekati ovdje i pustiti me da krenem naprijed?"

Ona tvrdoglavo stisne eljust. "Nosi srco-kamen. Ti riskira vie." "I nikada mi nije dopustio da me iznenadi neka opasnost. Molim te - ti nosi Fernandezovo dijete, koje moramo tititi. Konj ionako ne moe poi mnogo dalje odavde. Dalje bismo morali ii pjeice." "Onda emo poi zajedno. Fernandez je ostavio tebe u mojoj skrbi, kao i mene u tvojoj." U etiri mjeseca koja su proveli zajedno pokuao se prepirati s njom jednom ili dvaput, i otkrio je da je nevjerojatno nespremna na kompromise. Popustio je najelegantnije to je mogao i pomogao joj da sjae s konja. Zavezali su mu prednje noge uzdama kako ne bi odlutao predaleko ako im zatreba. "Onda poimo. Otvor pilje nalazi se gore, nama zdesna. Ako vidi uti grm s otrim sivim stijenama u pozadini, ulaz je njemu zdesna. Penji se sputene glave. Ne moemo sprijeiti da nas vide, ali moda ih moemo zbuniti tako da ne znaju koliko nas je." Srco-kamen nije htio ui u pilju, to je bilo oito. Owen je osjeao istu snanu bol bez rijei kakvu je osjeao od ena koje umiru na poroaju - svjesne da e iz njihove smrti proistei neto vrijedno, ali alosne zato to one nee poivjeti da to vide. Bilo je to uznemirujue drukije iskustvo od dviju posljednjih smrti prijatelja kojima je nazoio. Edward Wainwright i Najakmul doli su do kraja potpuno proivljena, dobra ivota i krenuli su prema zagrljaju smrti gotovo s entuzijazmom. Oboje su ga posljednjim dahom podsjetili na apsolutnu nunost da odnese plavi srco-kamen na ovo mjesto i ostavi ga ovdje. Oboje su ga upozorili da kamen to nee htjeti. Tek sada, kad su zakoraili u pilju, shvatio je snagu njegova otpo-ra. Posljednje pola milje penjao se protiv sile snane poput gravitacije, cijelo vrijeme sluajui u sebi naricanje koje je bilo upozorenje na smrtnu opasnost ili oajnika bol - nije bio siguran to od toga. "ekat emo ovdje neko vrijeme", ree on. "Ako nas netko bude pratio, vidjet emo ga prije nego to oni vide nas." Otvor je bio ukoena pukotina u kamenom zidu pred njima, napola skrivena trnovitim grmljem. Owen uhvati Marthu za lakat i povue je postrance, na suho,

ravno mjesto s kojeg su mogli gledati stazu, skriveni drveem. Stajali su u polutami, teko diui zbog uspona. Iza njihovih lea vrsta, vapnenasta stijena uzdizala se tvorei svod. Njima slijeva, sunce se uzdizalo nad pustopoljinom, izvlaei svjetlije nijanse iz vrijesi i paprati. Njima zdesna, tunel se sputao u tamu, dovoljno irokog ulaza da oboje uu istodobno iako se, prema Ovvenovu sjeanju, pri kraju jako suavao. ekao je, putajui da mu se oi prilagode sivoj svjetlosti. Polako je prepoznavao stara lastavija gnijezda izgraena u kutovima na piljskom svodu. Jedan pali brzo uleti i izleti, mrlja bojevu tami. Budui da nije bilo nikoga i vie nije bilo izgovora za odgaanje, Owen je uinio ono to je radio dok je kao mladi istraivao te pilje - prisjetio se svoje bake i njezine skrbi za plavi srco-kamen. Prisjetio se jednog dogaaja koji se zbio kad mu je bilo trinaest godina, kad ga je poela poduavati nainima koritenja kamena. Jedne blage jesenje veeri, dok su gomile otpalog lia gorjele u vonjacima a bobice se kuhale za veernju pitu, povela ga je u mirnu prostoriju u sjevernom dijelu njihove kue i pokazala mu kako se s pomou svijea moe postii da iz oiju lubanje zasja svjetlost. Pod njezinim vodstvom vjebao je sve dok to nije nauio, osjeajui sve snaniju povezanost s kamenom, kao to bi je osjeao s dresiranim psom, ili - jo bolje - s jastrebom koji mu svojevoljno slijee na ruku. Polako, koncentracija se pretvarala u oduevljenje, sve dok njegov svijet nije zasjajio ivotom. Na kraju, zamalo je skrenuo blage snopove plavetnila prema svojoj baki, ali podigla je ruku da ga zaustavi, rekavi da joj se svia njezina sijeda kosa i da ne eli opet potamniti. Shvatio je to kao alu, spustio lubanju i podigao svijee, po jednu u svakoj ruci, i uokvirio njezino lice njihovim svjetlom. Tada je izgledala prelijepo i spokojno. Kasnije te veeri opisala mu je pilje koje je poznavala i rekla mu kako da pronae katedralu zemlje. Nije od njega traila da poe tamo, samo mu je rekla gdje se nalazi, vjerujui da e je poi pogledati, ma koliko se bojao malenih, skuenih mjesta. Njegov strah bio je vei nego to je znala. Nije otiao tamo te jeseni, nego je ekao do proljea, to je bilo prekasno da joj opie ljepote koje je ondje pronaao, jer tada je ve bila mrtva.

Kao dar njoj, uao je u labirint tunela, nosei kao tit od tame sjeanje na taj trenutak kad joj je svjetlost dviju svijea obasjala lice pretvarajui ga u mudro zlato. Lien utjehe srco-kamena, i sada je uinio isto, iako nije mogao biti siguran je li lice koje mu je obasjalo um njezino ili Najakmulino - njih dvije poele su se mijeati u njegovu sjeanju. Koja god bila, jedna od njih ili obje, sluio se tom slikom da usidri svoju hrabrost, kao to je usidrio slobodan kraj vunenog pletiva koje e im pomoi da se sigurno vrate na danje svjetlo. Martha je stajala pokraj njega i gledala ga kako vezuje vunu i privruje njezin kraj u pukotini iz koje se ne moe izvui. Kao to ine sve trudne ene, poloila je polako ruku na tek nabreknuti trbuh. "Ako eli ostati ovdje", ree Owen, "vratit u ti se onoliko brzo koliko tunel doputa." "Prihvatila bih drage volje, ali obeala sam svojem ocu da u vidjeti mjesto na kojem poiva srco-kamen", rekla je tmurno. "Mi koji koraamo starim stazama imamo vlastite sudbine koje moramo ispuniti." Ona je posjedovala hrabrost poput njegove bake. Kad su se okrenuli prema tami, vidio je kako joj se posljednji tragovi boje gube s obraza, a fine crte oko njezinih oiju postaju otrije. Zagrlio ju je smjerno i brzo. "Vrijedi vidjeti ono to nas eka", ree on, "a prvi dio je lagan. Samo zamisli da koraa hodnikom svoje kue nou, bez svijea." Staza nije bila tako loa kao to su mu govorila sjeanja iz djetinjstva, ali to nije bilo neto to je htio ponoviti. Nakon nekog vremena stajali su jedno pokraj drugoga na ravnom tlu. Svod je bio previsoko iznad njihovih glava da bi ga osjetili, a ni $ jedne ni s druge strane nisu ih pritiskali zidovi. Okruivao ih je zvuk vodopada, tako da se inilo kao da stoje u njemu. "Ovdje moemo upaliti svijeu i svjetiljku", ree Owen, a tada doda, s djejom ljubavi prema misterijama: "Moe li sklopiti oi?" Nosio je kremen i kresivo, i naramak suhe trave. ak je i njemu, koji je ve vidio taj prizor, arolija ispunila srce, tako da se morao podsjetiti da upali svjetiljku, podigne je i ree, s neoekivanom stidljivou: "Ako ti odgovara, moe li sada otvoriti oi?"

"Oh, Cedrie..." Vrijedilo je to tame i hladnoe i straha. Gotovo da je vrijedilo i] to su ondje bili samo njih dvoje, a ne troje koliko ih je trebalo biti, zbog trenutka u kojem se njegova supruga, Martha Walker, okrenula prema njemu s duom u oima, bez rijei kojima bi izrazila ono to osjea. Priao joj je i opet je zagrlio, jednom rukom, lo to je to inio Fernandez. "Nema potrebe za rijeima. Samo gledaj i .pamti, tako da kasnije generacije znaju da katedrala zemlje vrijedi puta koji moraju proi da bi je pronali." Dao joj je svjetiljku i uzeo samo svijeu. "Ako ostane ovdje, ja u poloiti srco-kamen na njegovo poivalite." "Trebala bih poi i ja..." "Ne." Bol mu u trenutku dohvati srce. "Moram to uiniti sam." Upalio je jo etiri svijee i postavio ih na ispuste oko nadsvodenog ulaza kako bi ona mogla sjediti u dovoljno jakoj svjetlosti. Zatim ju je napustio i krenuo putem kojim je jednom ve proao - dvadeset koraka na istok, zatim preko rijeke, po kamenju koje se kotrljalo pod nogama. Opet je skrenuo na zapad, pa obalom rijeke do zapanjujue ljepote vodopada koja je ispunjavala duu. Obasjan aavom svjetlou svjetiljke, sputao se poput ivog zlata u iroko kameno jezerce u podnoju, gdje ga je bijela stijena hvatala i pretvarala ga u ivu. Njegova baka opisala je to mjesto kao izvor ive vode, a on se nije mogao sjetiti boljih rijei. Drei svjetiljku na koljenu, Owen sjedne na rub jezerca, ignori-rajui vlagu, i napokon izvue srco-kamen iz konate vree u kojem je proputovao pola svijeta, i natrag. Poivao mu je tiho meu rukama. Sada, kad je doao kraj, utio je. Osjetio je njegovo aljenje poput teine oko srca koja gaje vukla dolje, dolje, sve dok nije kleknuo na hladni vapnenac pilje. Napustilo ga je sve oduevljenje, sav osjeaj ljepote i radosti zbog uspjeha. U srcu pilje njegov je svijet ostao bez svjetlosti i boje, mirisa i dodira, pjesme i ljubavi. U toj novoj tuposti prvi je put shvatio kako e mu ivot izgledati kada vie ne bude srco-kamena. Nije to mogao podnijeti. "Zato mora biti tako?"

Zaplakao je naglas, a zvuk utone u jezerce bijele vode i izgubi se u njemu. Nije vie govorio, samo je sjedio u tamnom prostoru svoje due i osvrnuo se na svoj ivot s gorkim uenjem to mu nije palo na pamet da postavi to pitanje sve dok mu sada nije izletjelo iz usta. Tijekom djetinjstva baka mu je priala o poivalitu kamena, i on je to prihvatio bez pitanja, kao to je od nje prihvaao i sve drugo. U proljee svojega ivota Nostradamus mu je priao o toj sudbini i Ovven se zaudio samo to netko drugi zna za to. Najakmul mu je to ponovila jasnije, obuavala ga je za to trideset godina u raju i on joj je svaki dan zahvaljivao na tome. Doao je u Englesku gonjen jedino potrebom da doe na ovo mjesto i ostavi podatke onima koji moraju doi nakon njega. to je bilo najgore, Fernandez de Aguilar, ovjek koji je imao sve mogue razloge za ivot, dao je taj ivot zato da on donese lubanju na ovo mjesto na kojem e biti sigurna, kako bi je budui narataji mogli pronai u trenutku najvee potrebe za svijet. Cedric Owen nije mario za potrebe svijeta. Plakao je zbog vlastite boli, i za Fernandeza, i za Marthu, i za kamen. Zar eli ponititi sve to smo uinili? Bio je to glas koji je poznavao najintimnije, inae ne bi podigao pogled. Najakmul je bila tu - stajala je u moi vodopada. Ispruila je ruku prema njemu. Kad bih ti rekla da e kamen biti ovdje gdje sam i ja, bi li ti to ublailo bol zbog rastanka? Nee biti dugo bez njega, Zasula ga je vodena para, laka od kie. Najakmul ree: Jesi B pitao kamen to eli od tebe? Nije. Mislio je da je volja kamena njegova volja, da je srce kamena njegovo srce. Tiho plavetnilo dotaknulo ga je iz mirnog mjesta njegove due. alio je. Nije dovodio u pitanje svoju sudbinu, kao ni njegovu. I potvrdio je Najakmulinu istinu. Kroz vodu koja se sputala ona opet progovori: Predaj ga ivoj vodi, sine mojeg srca. Posao tvojeg ivota skoro je dovren. Sine mojeg srca. Tako gaje zvala u posljednjim danima ivota, lb mu je dalo hrabrosti da ustane i podigne srco-kamen tako da jo jedan trenutak odraava svjetlost svijea i srebrnu kaskadu vodopada.

Izvor bijele vode prokljuao je i otvorio se poput srca, pokazuju mirno crnilo svoje jezgre. "Cedric!" Jarko utilo osine njegov um, a Marthin se glas ispreplele s njim sa suprotnog kraja pilje. Preko rijeke, u svjetlosti etiriju svijea, vidio ju je kako se bori s jednim, moda i dvojicom napadaa. Njegova potreba balansirala je na otrici noa, jer njegove dvije dunosti bile su suprotstavljene. S nezamislivom hrabrosti Cedric Ovven tada baci kamen koji je nosio njegovu duu u jezerce ispod vodopada. Bijela voda uzdigne se oko njega poput krune. Bljesak posljednjeg plavetnila bio mu je pred oima dugo nakon to je kamen nestao. Zatim je potrao, drei jednom rukom svjetiljku, a drugom beskorisni no za jelo, preko rijeke, prema mjestu na kojem se Martha Walker borila s ljudima koji su eljeli oduzeti ivot njoj i njezinu neroenom djetetu. Weylandova kovanica, Oxfordshire, 5 sati ujutro, 21. lipnja 2007. Zora se polako sputala na krajolik Oxfordshirea. Stijene oko grobnice prve su pokazale boju - mrlje sivih liajeva poprimale su pred Stellinim oima suptilniju zelenu boju. U dolini, pijetao je kukurikao s veom sigurnou. Negdje u visini vrana je graktala s najvie bukve; malo kasnije odgovorio joj je pali. Grane su zapucketale u blizini ceste. Tony Bookless bio je be-zoblina prilika koja je koraala niz aveniju drvea prema Weylan- dovoj kovanici. Sluio se glasom kao svjetionikom u slabanom svjetlu. "Stella, tu si!" Gotovo je pretrao posljednjih nekoliko metara probijajui se kroz drvee i izlazei, bez daha, na otvoreni prostor ispred grobnice. "I Kit. I Gordon. I kamena lubanja. To je dobro." Imenovao ih je kao na prozivci, ali pogled mu nije naputao Stellu i plavi kamen koji je obasjavao zrak oko nje. Desna ruka bila mu je nespretno zaglavljena u depu. Mogla je izbrojiti grebene zglobova na njegovoj aci. "Gdje je Davy?" Negdje s njezine desne strane jedna grana koja se kretala iznenada se umiri. "Vratio se u Oxford", ree Stella. "Nisam ga trebala ovdje nakon to mi je pokazao grobnicu, a bio je zabrinut za svoju majku." Sada mu je mogla lagati iste savjesti. To je dalo teinu njezinim rijeima.

"Naravno." On ozbiljno kimne, rektor koji se suoava s nesretnim vijestima. "Kit mi je rekao da je dolo do nesree." Nesree? Stella se zagleda u Kita. Njegove oi bijesnu mahnitim, tihim upozorenjem. Vjeruj mi. Opasnost! Molim te, vjeruj mi! Ona jednolinim glasom ree: "Da, dogodila se nesrea." Nije vie znala komu vjerovati. Gordon joj je bio najblie, gotovo nadohvat ruci. Njegov strah od kamena bio je opipljiv, ali ipak, ustao je kad je doao Tony Bookless i zatitniki zakoraio prema njoj. Kit nije bio srdit - bio je jadan i uhvaen u neto izvan svoje kontrole. Bio je izvan dohvata, na otvorenom, podalje od grobnice, i ljuljao se na nogama. Kakva god bila njegova tiha molba, on i Tony Bookless oito SN se razumjeli. Sada su se obojica kretala polako, odsutno, bez oitog cilja, osim to se Bookless sve vie pribliavao Stelli i kamenoj lubanji, a Kit se sve vie udaljavao. Kamen joj nije pomagao. Ovdje, tako blizu kraja, nije joj nudio nita osim oajnike potrebe da ue u tunel Weylandove kovanice. I grobnica je jednako udjela za njom, kao to udi ljubavnik s pogrene strane zatvorskog zida koji vidi svoju dragu, ali je ne moe zagrliti. Spiralne oznake na ulaznoj stijeni sada su bile vidljivije. Da je bila dovoljno blizu, Stella je mogla prstima pratiti njihove brazde. inilo se daje njihova arolija slabija, ali privlanost je bila jednako snana. Poput magneta to ga privlai drugi magnet, tono je znala kamo mora poi, to uiniti i kada. I ne gledajui na sat, mogla je izbrojiti minute koje su prolazile: est minuta do zore, moda pet. Tony Bookless bio je udaljen manje od deset koraka. Nije vidjela dri li pitolj u ruci koja je ostala u depu, ali jasno je vidjela njegovo lice pod sve jaom svjetlosti. Njegove tvrde oi, sive poput blijeda neba, bile su fiksirane na njezine. U njima nije bilo prijateljstva, samo upozorenje nasilja. Davyjev glas kotrljao joj se kroz glavu. Ono emu su prodali svoje due nema na pameti najbolje interese ovjeanstva, ali tako mi Boga, oni su uvjereni da su u pravu. A mnogo prije toga, kad ga je poznavala slabije, rekao je: Tvoja lubanja nosi srce svijeta. Koji ovjek ne bi ubio za to? Stella se natjerala da mu uzvrati pogled i da ne gleda prema bukvama na lijevoj strani gdje su grane strugale na jutarnjem vjetru. Vjerovala je da pod njima pue Davy Law.

Podigla je lubanju u ravninu s vlastitom glavom. Siva svjetlost poprimila je plavu boju oko nje. Gordon ispusti slabaan, bolan zvuk. Tony Bookless naglo zastane. "Tony, to to radi?" upita Stella, kao iz iste znatielje. "Pokuavam te odrati na ivotu." Uputio joj je osmijeh koji je dobro poznavala. No pogled mu se nije ublaio. "Ve sam ti rekao, uvar lubanje uvijek umire. Cijelog ivota vjerovao sam da e Ursula biti uvarica i da u je moi zatititi. Oito nisam bio u pravu, pa sam doao vidjeti mogu li popraviti stvari." On naini jo jedan nehajan korak prema njoj, mahnuvi prema grobnici. "Znam da misli kako sudbina svijeta ovisi o tome da lubanja ude tamo, ali ja vjerujem da niti jedan kamen nije vrijedan ivota. Obeao'sam Kitu da u te ouvati na ivotu. Dajem sve od sebe da to ostvarim." Bio je tako uvjerljiv. Krhka sigurnost jutra ovisila je o fiktivnoj ideji da mu ona vjeruje. Prekasno, Stella udahne kako bi mu odgovorila i produila vijek trajanja fikcije. Njoj zdesna, Gordon Fraser ve je izgubio posljednje niti kontrole. "Dao si sve od sebe da ubije Ursulu Walker, ti licemjerno kopile. Nemoj se pretvarati da si ovdje kako bi pomogao." "Oprosti?" Booklessov glas imao je ledeni prizvuk, dovoljno teak da zdrobi ar Gordonova bijesa. Bio je tako visok, tako hladan, tako priseban. Pokraj njega je maleni kot bio olienje nesputana gnjeva, katastrofalno slabe samokontrole. Tony Bookless ignorirao ga je. "Stella, to se tono dogodilo Ursuli?" upita savrenom dikcijom. "Ne pravi se da ne zna, jebeni sire Anthony Bookless. Otkrio sam te prije nekoliko dana. Ti si hladnokrvni ubojica koji se krije iza lanog arma. Ti..." "Gordone, stani!" Kad bi krenuo, maleni je kot bio nezaustavljiv. On pljune na zemlju. Tjeran vlastitim bijesom, on zakorai prema Stelli i naini zid izmeu nje i Tonyja Booklessa. Bio je on njezin prijatelj, njezin mentor, ovjek koji je imao hrabrosti na mranim mjestima. U tiini svojeg srca ona mu zahvali dok je posezala za njegovom rukom kako bi ga utiala. "To je ljubazno", ree Stella, "ali ti ne mora voditi moje bitke za mene. Uinit u to sama."

Ona usmjeri svoj najhladniji osmijeh prema Tonyju Booklessu. "Ursula je na respiratoru na jedinici intenzivne njege u Radcliffeu zbog dima koji je udisala. Ostala je u kui predugo nakon to smo Kit i ja izali. Vatra ju je uhvatila u kuhinji. U dimu je bilo klorina. Policija e to istraivati kao pokuaj umorstva." "Klorina?" Bookless je bio sjajan glumac. Stella je vidjela kako se crne zjenice njegovih oiju ire do rubova, gurajui boju. Vidjela je i kako mu malo sporije nestaje boja s lica. On podigne glavu i pogleda pokraj nje. "Kit, zato mi to nisi rekao u automobilu?" Privukli su njegovu pozornost. Ako je neki trenutak bio primjeren za akciju, bio je to ovaj. Stella uputi tihi zov, a odgovori joj pokretanje lia u umi iza njih. Ptiji pjev iznenada utihne. "Stella, poi do Kita, odmah." Tony Bookless lecne se onako kako ga nikad dosad nije vidjela. Vie nije bilo urbanog, kultiviranog humora. Ostao je ovjek koji je sluio u Sjevernoj Irskoj i bio savjetnik u Iraku, ovjek koji je izdavao zapovijedi i kojeg su sluali. U toj je iskrenosti bilo nekog olakanja. Prolo je vrijeme za glumu. Stella se nije pomaknula. "Zato?" upita ona. "Zato da nas moe oboje ubiti kao to si pokuao ubiti Ursulu?" "Upravo suprotno, zato da bih uinio sve kako biste bili na sigur-nom dok... Davy Law, ne ini to! Ima pogrenog ovjeka!" Izvadio je ruku iz depa. Nije drao pitolj nego sveanj kljueva. On ih baci snano, ravno u Stellu, a ova skoi u stranu brzinom koju nije ni znala da posjeduje, i zakotrlja se, drei kamen. Tony Bookless ispunio je njezin vrtoglavi svijet, i Gordon, koji je skoio na njega, i napokon Davy Law, koji je brzo i pognute glave potrao iz umarka, s posve drugog mjesta nego to su ona ili bilo tko drugi oekivali. Jutro se izgubi u brutalnom sudaru mesa i prasku slomljene kosti - a nakon toga, i u pucnju. Netko pokua dohvatiti kamenu lubanju. Ona je zgrabi vre, udarajui nogama, a zatim je netko povue za lakat. Davy Law stajao je nad njom, s mirisom nikotina i gnjeva u dahu. Jedna ruka visjela mu je beskorisno niz bok. Drugom rukom gurao ju je u lea. "Zora je. Grobnica eka. Idi!" Najjaim aberdinskim naglaskom, Gordon Fraser vikne: "Ostani gdje si!"

"Ne, Stell, tri!" Povjerila bi Gordonu vlastiti ivot, ali sada ne bi stala, ma to god da je viknuo. Tek se nekontrolirani uas u Kitovu glasu koji ju je poticao naprijed probio kroz privlanu snagu kamena. Zastala je, udaljena od ulaza samo za duinu ruke, i okrenula se. Kit je ukoeno stajao. Zaustavio ga je pitolj na njegovoj sljepo-onici - zaustavio je sve njih. Pitolj je drao Gordon Fraser, njezin prijatelj u ovom svijetu bez prijatelja. "Odstupi od tunela", ree on kad je shvatio da ga gleda. "Odloi kamen na tlo i vie nitko nee stradati." "Gordone?" Stella je zurila u njega u nevjerici. Njegova crvena kosa bila je potpuno raskutrana, a lice blijedo zelene boje. Oi su mu se hranile lubanjom. Nisu se arile od straha nego dubinom udnje kakvu nije vidjela nikada prije, niti u njemu, niti u bilo kome drugome. Ona zamuckujui upita: "Je li to ala?" Stenjanje na tlu natjeralo ju je da spusti pogled. Tony Bookless leao je prebacivi ruku preko tijela. Krv se irila uskim potoiem, zamrljavi jutarnju tratinu. Oi su mu gorjele. Slegnuo je ramenima gestom koja je mogla biti isprika. "Prvo pravilo u ratu", ree on suho. "Uvijek uini ono to ti kae ovjek s pitoljem." "Tako je." Gordon mahne slobodnom rukom. "Zato ga spusti i odstupi." Nije to mogla uiniti - kamen joj ne bi dopustio, ak i da je njezin um to htio. Ona tupo ree: "Mislila sam da si ovdje kako bi pomogao." "Neke stvari su izvan domaaja pomoi." On se runo nakesi. "Ovako nee spasiti svijet, to god ti Davy Law rekao. Vrijeme za to odavno je prolo. Sad se svatko brine samo za sebe, kao to je to oduvijek bilo." "to eli?" upita ga Stella. "Kamen, to drugo?" Ona zine. "Ali boji ga se. Jedva si mu priao onog dana kad si ispirao vapnenac s njega. Htio si da ga smrvim u drobilici." "No, nije bilo opasnosti da e to uiniti, zar ne? A nisi mogla po-misliti da ga ja elim uzeti ako sam ti rekao da ga pretvori u prah." "Ma hajde, Gordone, to nije bio blef - strano si se prestraio."

Preplavi ga ljutito rumenilo. "Kamenu i meni samo treba vremena da se upoznamo." Ako mu glas i nije bio postojan, ruka jest. "Bit e drukije kada proe ova zora i kad izgubi nadu. Tada vie nee biti tako divlji. Samo se dri podalje od tog ulaza dok se sunce ne uzdigne na nebu i svi emo biti sretni." Zora je ve svitala. Ptice su zautjele nakon pucnja, ali sunce je bilo tanka linija svjetlosti koja je otapala obzor. "A zato misli", ree Davy Law jednolinim glasom, "da e kamen biti neto vie od lijepog komada safira nakon to zora svane? Ako sada sprijei njegov ulazak u grobnicu, skrit e mu duu, a to e onda ostati?" Gordon se nasmije brzo i prezirno. "Imat u najvei dragulj u zapadnom svijetu koji mi ne predstavlja rizik. No ne mislim da e biti tako - nee on tako lako odustati od svoje moi. I nemoj ni pokuavati rei da ne bi to uinio na mome mjestu, Davy Law. Ti si ve oduzimao lijepe stvari, a zna koliko je ova mona. Uinio bi isto kad bi imao petlje." "Nikada ne bih nekoga gurnuo s litice zbog njega." Dok je govorio, Davy polako klizne stopalom prema Stelli. Gordon se nasmije. Zvuao je savreno normalno. "Traio sam plavi srco-kamen Cedrica Owena otkad sam prije trideset godina doao na koled. Pretraio sam sve pilje u Engleskoj i neke izvan Engleske. Riskirao sam ivot vie puta nego to si ti imao ena, mnogo vie puta. Kit O'Connor jedva da je u ivotu bio u pravoj pilji. Kakvo je pravo on imao da pronae kamen nakon pola dana potrage? Spasitelji su bili gomila pederia. Nikada ne bi pronali kamen daje pao preko ruba s njim. Ja bih ga kasnije pronaao bez problema, i nema drugog speleologa u Europi koji bi to mogao uiniti sam. Sada ga imam, i pravda e napokon biti izvrena." Kao da ga eli pohvaliti, jedna se sunana zraka s istoka probila kroz tanki sloj oblaka. Gordon pogleda prema Suncu, pa vrati pogled. Zatim nakratko kimne i izravna ramena, kao to je Stella vidjela da ini u bezbroj pilja prije velikih spustova. "Davide," obrati mu se vojnikom otrinom, "ako pokrene jo jedan mii, umire Kit, a zatim i ti. Ako mi ne vjeruje, samo pokuaj. Stella, spusti kamen dok nabrojim do tri, ili je on ionako mrtav. Jedan." "Ne ini to, Stell." U Kita se odjednom vratila boja. Ne marei za pitolj, on okrene glavu. "Ne moe nas oboje ubiti na vrijeme da bi te zaustavio."

"Slobodno me iskuaj. Dva." "Stella, ima izbor: ja ili kamen. Cijelo vrijeme sve je ilo prema tomu. Zna to je vanije." Iznenada, neoekivano, znala je to. "Tri..." Unato snanoj panici u glavi, ona se sagne i poloi plavi srco- -kamen Cedrica Owena na tlo ispred grobnice. Buka se nije ublaila kad se ispravila, ali izgubila se u iznenadnoj kakofoniji ptiica koje su uzletjele kako bi najavile dolazak zore. Pouda u oima Gordona Frasera bila je neshvatljiva. Krik kamena otvorio joj je um. Ona ovrsne srce. "Evo ti ga onda." Ona zakorai unatrag. "Nee ti dati ono to misli... Kit! Ne!" Bio je nestabilan i napola invalid i donio je izbor koji je ona upravo odbila. Vidjela ga je kako se trza ulijevo, ula je pucanj, glasniji od grmljavine, vidjela je krv i nije znala je li njegova ili Gordonova prije nego to su obojica pala na tlo. S tvrdog tla Kit vikne: "Stella, tri!" Bio je iv - bilo je to sve to je trebala. Dograbila je kamen i pojurila poput zeca preko stijene s urezanom spiralom koja je blokirala ulaz u grobnicu, niz kratki tunel, u tamu koja ju je prigrlila. Kao to je rekao Davy Law, vrsta stijena stvarno se otvorila da je propusti. Opet je zaula pucanj, i prasak udarca, i vrisak, ali tada je ve bila u mraku; iza nje zora je rudjela, a kamen i grobnica pjevali su joj tako da nije mogla ne nastaviti dalje, dalje, prema svjetlosti koja ju je ekala na kraju tunela. Ingleborough Fell, Yorkshire Dales, travanj 1589. OWEN NIJE ZNAO DA MARTHA NOSI NO, NO DOK JE PRELAZIO PREKO vode, vidio ju je kako ga je uspjeno upotrijebila. Nije bilo sumnje da su njezini napadai Walsinghamovi ljudi - jedino to su jo morali otkriti bilo je koliko ih ima i jesu li vidjeti plavi kamen kako pada u jezerce. Prije toga morao je ispuniti jedno obeanje: da Martha Walker nee biti uhvaena i odvedena iva da se suoi s agonijama Kule na Walsinghamovo zadovoljstvo. To ga je obeanje potaknulo da preskoi rijeku, to bi prije toga smatrao nemoguim. Doekao se na noge u trku i bacio se naprijed, isputajui isti visoki

ton kao i plavi kamen, tako da se inilo da zvuk izlazi iz njegove glave i razbija se o zidove. Ipak, mislio je daje zakasnio. Najmanje su se dvojica borila protiv Marthe, a samo je jedan bio ranjen njezinim noem. Taj joj je uhvatio kosu neozlijeenom rukom i vukao ju je za glavu unatrag, prema tunelu. inilo se da je ovaj drugi namjerava uhvatiti za stopala, ali njezini udarci zaustavili su ga. Na polusvjetlu svijea Owen ga je vidio kako odustaje od toga i posee za maem na boku. "Martha!" Zvuk njezina imena, ili blizina iz koje je zvuk dopro, naveli su je da se prestane boriti i na trenutak joj spasili ivot. ovjek s maem okrenuo se iskeena lica da se suoi s novom opasnosti. Ugledavi Owena i njegov no s otricom od osam centimetara, prasnuo je u smijeh. "Rekli su da nisi maevalac. Nisam se nadao da su ba toliko u pravu." ovjek je imao crnu kosu i bradu i govorio je s devonskim akcen-tom. Imao je ma koji je bio gotovo ravan mau kojim se tako mnogo godina sluio Fernandez de Aguilar - Owen je uspio to zapaziti dok se pokuavao zaustaviti na vlanom vapnenakom podu pilje. "Baci no, doktore." Crnobradi izusti tu rije kao uvredu. "Budi razuman i pustit emo te da ivi." "U Kuli? Radije bih bio mrtav." ovjek se naceri, pokazujui bijele zube u bradi. Bio je iste grae i oruje nosio na isti nehajan nain kao Maplethorpeovi mastili. "Onda se pridrui svojem prijatelju", ree mu, "jednorukom panjolcu, iako je on umro prilino polako. Treba nam samo jedno od vas i uzet emo enu ako ne moemo mua." Na spomen Fernandeza Martha je odustala od borbe. Ovven je to uo, iako nije mogao vidjeti. Prije nego to se Crnobradi mogao okrenuti, bacio je no. Odjek udarca izgubio se u umu vodopada. On isprui obje ruke s dlanovima okrenutim uvis. "Pusti je i poi u s tobom." ovjek krene prema njemu podigavi visoko svoje crne obrve. "Ili emo vas povesti oboje, sad kad si to tako ljubazno ponudio, pa ete nam oboje rei to trebamo znati, i usporedit emo vae odgovore."

No je ionako bio beskoristan. Ovven ga udari u stranu i on otklie i pljusne u vodu, privukavi pozornost Crnobradog na trenutak koji je Owenu bio dovoljan da se sagne i dohvati s poda kamen veliine svoje ake. Nije bio maevalac, ali proveo je trideset godina u Novoj panjol-skoj igrajui se "uhvati i baci" s generacijama djece. U Engleskoj bi to bila lijepa igrica koja bi zabavljala djecu, ali u Zami je ona bila poetak lovake vjetine i Ovven je otkrio da ga to zanima. Kamen koji je sada drao bio je lagan, ali zadovoljavajue nazu- bljen. Odmjeravao je njegovu teinu u ruci. Iza Crnobradog dogaala se nekakva uurbana akcija. Pomislio je da se Martha opet bori, ali nije mogao vidjeti da bi bio siguran. "to je s Fernandezom?" upita Ovven. "Je li vam on rekao da do-ete ovamo?" Crnobradi se naceri. "Rekao nam je sve to smo ga pitali." Owen mu nije htio vjerovati, ali Barnabas Tythe priao im je o Walsinghamu i mogao je vjerovati da bi svaki ovjek razotkrio duu ako mu se pitanje postavi na odgovarajui nain. "Kad je umro?" upita on. Srce mu je bilo prazna upljina. Nije se usuivao pogledati Marthu. Crnobradi je namjerno polako brojao na prstima. "U veljai", ree on, "potkraj mjeseca." Oprezno je promatrao kamen i poeo je kruiti, tjerajui Owena od svjetlosti svijee u mranija, neravnija mjesta u stranjem dijelu pilje. Ma je cijelo vrijeme drao pred sobom - bila je to crta priguene svjetlosti koja ga je obiljeavala dok su se udaljavali od ulaza u tunel. Owen zakorai u stranu i sagne se ispod jedne kamene izboine. Osjetio je pritisak na desnom rukavu i znao je da je ondje zid. Skliznuo je ulijevo i otkrio da je i taj put blokiran. "Izlazi, doktore. Zato me tjera da ti presijeem tetive na nogama kad moe udobno jahati do Londona?" Pod nogama je osjetio oblutke. Owen se sagne, zagrabi aku oblutaka i baci ih ovjeku u oi. Vrh maa dovoljno se spustio. On baci svoj kamen, najbolje to je mogao. Ne i dovoljno dobro. Bio je to teak hitac - Crnobradi se okrenuo, mislei da ga gaa s jo oblutaka, a svijee su se poigravale sa svjetlom, treperei u stranu, pa opet ravno. Tako je

Owen pogodio mjesto na kojem je Crnobradi stajao prije, ali ne i ono to je ciljao. Kamen mu je potonuo u rame, duboko u meso i u tetive i u kost, ali nije ga pogodio u glavu i ubio ga. Neki ljudi povlae se kad su povrijeeni, a drugi se razbjesne - Crnobradi je bio od ove druge sorte. Podigao je ma pred sobom poput koplja i potrao na Owena, urlajui tako snano da je nadglasao zvuk rijeke. Sporo, kao u snu, Cedric Owen vidio je kako mu se smrt pribliava. Negdje daleko, kod ulaza u tunel, uo je kako Martha izvikuje njegovo ime, a zatim i povik nekog mukarca, a tada je Crnobradi bio na njemu i uo je kako mu eljezo probija koulju, kou, meso, plua, i osjetio je navalu krvi mnogo prije nego to je osjetio snanu, vruu bol. Owenovo tijelo udari o zid od vapnenca. Razbio je lijevi lakat - u svojem novom stanju udaljene objektivnosti mogao je izbrojiti komadie i znao je da nikada nee zacijeljeti. Koljena su mu klecnula i osjetio je kako leima klie niza zid. Iznenadio se vidjevi kako Crnobradi takoer pada, ali u suprotnom smjeru. A tada je znao da zaista umire jer pred njim je stajao Fernandez de Aguilar s tamnim, vlanim maem Roberta Maplethorpea u ruci i bolnim izrazom na licu. Iznenada, prisjetio se neega. "Ne ali za mnom, prijatelju moj", ree Owen s crnim humorom. "Smrt nije tako loa kad joj je prethodila radost." Pokuao je podii ruku, ali nije uspio. "Tvoja nazonost veoma me raduje. Nisam mislio da e smrt biti tako milostiva da nas spoji." "Cedric..." De Aguilar je otvoreno plakao. Owen ga nikada nije vidio kako plae. On podigne Ovvenovu ruku. Dodir njegove koe bio je iznenaujue topao za mrtvaca. "Doao sam najbre to sam mogao. Pratio sam Jacka Dempseyja i njegova brata etiri mjeseca, i oni su pratili mene - igrali smo se make i mia diljem Engleske. Nisam mogao ostaviti lanenu krpu jer bi ih odvela do vas. Izgubio sam ih malo prije nego to su uli u pilju. uo sam kako je plavi kamen ispustio jedan glasan uzvik. Tek me to dovelo k tebi. Tako mi je ao." Svijet se poeo ljuljati. Ravne crte postale su krivulje, a zrak je bio gui od vode. Ovven se namrti. Prisjeao se znaenja rijei, i opet zaboravljao. Hvatao ih je poput riba u vodi. Jedna od njih ostala je. "Fernandez? Ti si... iv?"

"iv i zdrav, unato mojim zavjetima da u te tititi." "Morao sam vidjeti... mogu li se... barem jednom boriti." Uspio se nasmijeiti, ali Fernandezova reakcija ga zaustavi. Ulovio je jo jednu "ribu" u prolazu. "Martha?" "Ozlijeena je, ali ne teko. Mogu je njegovati. Tebe ne mogu, prijatelju moj. Tako mi je jako ao. Nisi trebao umrijeti sada, kad si izvrio svoje ivotne zadatke." Pojavila se jedna vea "riba" i ostala malo due. "Nisam... gotov. Moram... dovriti knjige. Moram ostaviti zapis za... one koji dolaze." "Ja u dovriti knjige. Kunem se. Martha e mi pomoi. Ispunit emo sve ono to smo ti i ja i Barnabas planirali. Koled e dobiti svoje naslijee i svijet e vidjeti knjige i razumjeti ih, ali ne dok Walsingham ivi. Sve e biti izvreno." "Hvala ti." Owena je naputao osjet u prstima. Glava mu padne unatrag i udari o pod, ali nije osjetio bol. Mogao je osjetiti kako ga plavi srco-kamen oekuje, kao da stoji na granici izmeu ivota i smrti i da ga moe prenijeti preko. Njegova dua skoi prema kamenu poput lososa. U jednom trenutku ispuni ga lucidnost. On opet posegne za Fernandezovom rukom. Sada ih je bilo dvoje. Owen se namrti kako bi fokusirao vid i shvati da je dola i Martha. Tamne masnice naruile su glatku kou njezina lica; krvarila je po odjei. Htio im je rei kako izlijeiti Marthu, ali nije mogao. Umjesto toga, on ree: "Prodajte dijamante... za sebe. Uinite... svoju ker... bogataicom." "Bit e. U tvoje ime, Walkeri e drati staze otvorenima. Kunem se. Zbogom, prijatelju. Ne zaboravi me tamo kamo putuje. Htio bih se opet susresti s tobom, bude li mogue." Owen nije mogao govoriti. Osjetio je toplu ruku na elu i prste na kapcima koji su mu zacrnili svijet i podarili mu mir, tako da se mogao okrenuti i vidjeti brdo prekriveno kredom na kojem je ekao luk boja, i etiri zvijeri kako postaju jedna. Najakmul je bila ondje, velianstvena, kao to je i obeala da e biti. Otvorila je ruke, i on osjeti dobrodolicu i izbor i jedan posljednji zahtjev. Weylandova kovanica, Orfordshire, 5:12 sati, 21. lipnja 2007. TUnel u grobnici nije bio dugaak. Nije priguio zvukove koji su dopirali izvana, s istine - zvukovi borbe tekli su unutra na podlozi pjesme ptica.

Zauje se jo jedan pucanj, pa jo jedan. Onaj dio Stelle koji je jo mogao jasno razmiljati znao je da je Gordon Fraser sada slobodno moe pratiti. Isti taj dio alio je za Kitom, iako je preostali dio nje drao plavi kamen i znao da je on izabrao pravilno: da je vanije i od njezina i od njegova ivota da kamen bude u srcu Zemlje pri izlasku sunca. Nije bilo vremena za aljenje. Sunce se irilo preko istone linije Zemlje. Mogla gaje osjetiti iz crne tame breuljka. Pjesma kamena bila je pjesma ptica, i susreli su se u istom visokom tonu. Udarcima srca mjerila je vrijeme. Na kraju tunela vidjela je vatru i sjenovite prilike oko nje. Jedna je bila jasnije vidljiva od drugih: vitak ovjek vragoljasta osmijeha sa zlatom na uhu. On se nakloni i ree: "Moja gospo, mi koji skrbimo za vas ovdje smo kao uvari, ali ne moemo dugo uvati. Mjesto vam je poznato. Hoete li poloiti kamen ondje?" U svojoj jedinoj ruci nosio je ma koji je prepoznala. Traila je medaljon oko njegova vrata, ali nije ga vidjela. Rijei su joj gorjele kroz um, napisane neko davno kako bi je dovele do tog mjesta. Ona ih izgovori naglas: Slijedi stazu koja je ovdje pokazana i budi sa mnom u odreeno vrijeme, na odreenom mjestu. Tada uini kao to proriu uvari noi. Nakon toga, slijedi svoje i moje srce, jer ona su jedno. Nemoj me iznevjeriti, jer inei to, iznevjerit e sebe, a i sve svjetove ekanja. "Zaista." Smijeio se poput boga, osloboen svih svjetovnih briga. Njegova naunica bila je biser suneve svjetlosti, poslan kako bi je vodio i uvao. Udubina u stranjem zidu svijetlila je vlastitom plavom svjetlo-u. Presporim prstima, Stella nespretno podigne srco-kamen do otvora u stijeni koji je nainjen za njega u svitanje vremena. Sada nije osjeala nikakvo upozorenje, nikakvu prisilu, nikakve boje u umu, samo potrebu koja je bila neizreciva. Kamen je bio ljubavnik a grobnica voljena osoba, koja je ekala i udjela. Ona prieka, uivajui u ekstazi trenutka. Iza nje, prilika od mesa prekrivena krvlju blokirala joj je ulaz u tunel. Glas koji nije ula nikada prije obrati joj se iz zemlje rijeima Ne zavlai. Stella Cody zakorai preko vatre i poloi kamen koji je nosio njezino lice na mjesto koje je ekalo vie od pet tisua godina.

Pucanj se zauo nakon toga, ili prije, nije bila sigurna. Znala je samo da je njezin svijet eksplodirao u oteenome mesu i plavoj svjetlosti i jo plavljoj, snanijoj boli. Na trenutak ju je zaslijepila vatra i sjaj ovjekove naunice. Gordon Fraser bio je tu sa zbunjenim izrazom na licu, kao i starac s koom poput hrastove kore i nosom poput brodskog pramca, koji je stajao podiui tap u zazivu. Svi su oni bili mrtvi, to je objasnilo zato je vidjela zmaja zimskih snjegova kako se die s brda Uffingtona i razvija krila i zabacuje glavu i urlikom izrie svoju udnju za time da preokrene plimu zla i spasi svijet od unitenja. Ali, nije mogao poletjeti - samo je osam boja tvorilo njegov lik. Nebeski plave boje srco-kamena nije bilo. Stella spusti pogled. U zemljama mrtvih nosila je kamen kao to je to inila i u ivotu. Ovdje je kamen bio vie iv od nje. Vibrirao je na naine koje je prije mogla osjetiti, ali ne i vidjeti. Na padini brda dvanaestero ljudi stajalo je u luku oko zmaja. Na elu je stajao starac okrunjen rogovima sobova. Njegovo je lice poznavala."Hoe li nam se pridruiti, posljednja uvarice," obrati joj se Ki'kaame, "i vratiti srce zemlje?" "Naravno." Ve je krenula. Iz druge polovice njezina srca Kit tiho ree: "Stell? Molim te, ne idi." Stella zastane. Ki'kaame zastane. Zrak se razdvoji i opet spoji. Njoj slijeva, gdje je prije stajao samo zmaj, sada se pojavi ovjek srednje visine, srebrne kose. Medaljon oko njegova vrata bio je slika i prilika njezinoga. Njegov osmijeh bio je star poput vremena i jednako mudar. Izgledao je isto kao njezin djed. On ree: "Ti si posljednja i najmlaa. Tvoj ivot nije stvoren za ovo. Ako eli, ja u ponijeti kamen u srce zmaja. Ima taj izbor." Zmaj je dozove jednom, sa svom udnjom kamena. S nekog drugog, manje sjajnog mjesta, Kitov glas proape: "Stella?" "Kit." Rije je dola iz dubina njezine due, kao odgovor i izbor. Hladnoa je ve bila u njoj i navirala prema gore. "Hvala ti. Slijedili smo svoja srca, i ti i ja. Ljubavi uvijek mora biti, kao i dunosti." Cedric Owen posegne prema njoj i prema lubanji. Njegova ruka bila je iste, nebeski plave boje.

U jezgri Stellina srca ledena aka susretne se s pjesmom plavog kamena. Njezin svijet eksplodirao je u krhotinama plave i crne i skrletne. "Stell?" Bila je na suncu - leala je na travi okruena tihim pjevom ptica. Rame joj je gorjelo. Kit se nagnuo nad nju. Njegovo lice bilo je kaleidoskop boli i uenja. "Stell. Boe, Stell..." On je podigne objema rukama. Bol u njezinu ramenu zaslijepio ju je, pa je spoznaja sporo dopirala do nje. "Ti si zdrav!" ree ona u udu. "Moe hodati." Koraao je, nosei je na mjesto gdje je sunce padalo na nisku travu. "A ti si iva." Osmijeh mu je bio iskrivljen, neprikladan za takvu zoru. Pokuao je opet, i osmijeh se izjednai - obje strane bile su iste. "Ustrijelio te, ali krvarenje je stalo, i rupe vie nema. A tvoj medaljon se pro-mijenio." On ga podigne. Na ravnoj povrini stajao je samo zmaj, bez ovjeka koji ga priziva. S druge strane, vaga na kojoj su se vagali Sunce i Mjesec nestala je. "Kao znanstvenik", pone on nesigurno, "ne elim ni pitati kako se ovo dogodilo." A zatim doda, zato to je ona morala znati a nije mogla izrei rijei: "Gordon Fraser je mrtav - Tony je dohvatio pitolj i ubio ga. Davy je slomio ruku, ali inae je dobro." "Ursula?" "Jo ne znamo. Davy zove bolnicu." Pustila je Kita da joj pomogne sjesti. Grobnica je bila ista kao i uvijek, ali stijene vie nisu pjevale. Ona ree: "Nakon toga, slijedi svoje i moje srce, jer ona su jedno. Cedric Owen bio je ondje. Dao mi je izbor. Slijedila sam svoje srce. Vratila sam ti se." "Osjetio sam to. Ne mogu ti rei koliko mi je drago." U bljetavilu boli i sunca ona ga uhvati za ruku. "Nemoj me iznevjeriti, jer inei to, iznevjerit e sebe, a i sve svjetove ekanja. Ne znam to svjetovi ekaju, ali niti jedno od nas nije iznevjerilo." Kit se opet nasmijei, i svijet zasja i bi savren. "Znam."

EPILOG PROFESORU SIR BARNABASU TVTHEU, REKTORU BEDEOVA KOLEDA, CAMBRIDGE, POZDRAV. Gospodine - zahvaljujem vam na ljubaznom pismu i daru bisera koje ste poslali naoj keri Frances Elizabeth u povodu njezina krtenja. Lijepo se razvija, ali je mirna, kao stoje bila od roenja. I Martha je dobro i opet vodi farmu. Zavrili smo na zajedniki projekt pisanja i rezultat smo zapeatili kako je dogovoreno. Bit e otvoren u dalekoj budunosti. Pismo sam ostavio kod vaeg odvjetnika u Oxfordu, kao to ste predloili. Osim toga, nema vie nieg vanog, osim to je na pokojni prijatelj zatraio da vam uruimo ovo to vam aljem u privitku. Nadam se da e vas to zatei u dobrom zdravlju. Vjerujem da ete, ako ga prodate, zaraditi oko 100 funta, jer je pravilan i dobro izraen. Ako ga elite razrezati, poznajem ovjeka u Sluisu kojem se moete obratiti. On redovito kontaktira luku Harvvich i bio je poznat gospodinu Walsin- ghamu prije njegove prerane smrti prolog mjeseca, povodom koje smo svi mi, naravno, poslali suut njegovoj obitelji i kraljici. Nadam se da e vas ovo zatei u dobrom zdravlju i da ete vi i vai kolege prosperirati. Va, itd. G. Francis Walker. Napisano desetog svibnja godine Gospodnje tisuu pet stotina devedesete, na farmi u Lower Hayworthu, Oxford - Shire. S elizabetanskoga preveli Anthony Bookless i Ursula Walker u svojoj Novoj sveobuhvatnoj biografiji Cedrica Owena, Cambridge University Press, 1972. Izvadci dostupni na internetu na http:// bedescambrige.ac.uk

DODATAK Rektor i profesori koleda St. Bede s velikom tugom obavjetavaju daje profesor Gordon Fraser umro nakon kratke bolesti. Na njegov zahtjev, njegovo je tijelo spaljeno, a pepeo prosut u jamu Gaping Ghyll na Ingleborough Hillu u Yorkshire Dalesu.

Misa zadunica, otvorena za sve sadanje i bive lanove koleda, bit e odrana u Bedeovoj kapeli u petak 3. kolovoza 2007., na to vas iskreno pozivamo. Donacije poaljite rizniaru. Potpis, sir Anthony Bookless, prof., dr., asnik, rektor, Bedeov koled, Cambridge.

BILJEKA AUTORICE JA PIEM, A VI ITATE U "POSLJEDNJIM VREMENIMA", RAZDOBLJU U KOJEM SVIJET NAPADAJU KATASTROFE KOJE JE PROUZROIO OVJEK. O detaljima prijevoda Dresdenskog kodeksa vode se rasprave, ali opa slika iroko je prihvaena: da su drevni Maje, narod zapanjujue sposobnih astronima/matematiara, ija je kultura evala od 200. do 900. godine, kao "nulti datum" svojeg kalendara odredili 11. kolovoza 3114. pr. Kr., tako da posljednji datum 13. baktun (oko 5125 naih godina) pada na 21. prosinca 2012. To je datum u kojem se sunce zimskog solsticija vraa u punu konjukciju s galaktikim sreditem, tamnom pukotinom u sredini Mlijene staze. Mi to mjesto nazivamo 28 stupanj Strijelca. Za Maje bila je to Xibalba be, Cesta u donji svijet, koji se smatra maternicom galaksije. Dakle, oni su podesili svoj kalendar tako da obiljee trenutak u kojem Sunce umire i preporaa se iz galaktike maternice - to se dogaa samo jednom u 26.000 godina. Za Maje, to je predstavljalo kraj petog i posljednjeg ciklusa ljudskog postojanja. Taj datum okruuje niz mitova, proroanstava i legendi, i to ne samo onih majanskog porijekla. Ako je Geoff Stray u pravu (vidi knjigu Beyond 2012 u bibliografiji), I Ching moe se iitati kao lunarni kalendar koji takoer upozorava na kraj - ili preobrazbu svijesti tolikih razmjera da se moe initi kao kraj - u 2012.1 drugi su pronali sline reference u vedskim i egipatskim tradicijama, dok neki povezuju usklaivanje Venere i Plejada s kranskom ili judaistikom teologijom i dolaskom Armagedona. U spletu mitova i legendi koji okruuju 2012. kao posljednju godinu, najarolikije su one povezane s kristalnim lubanjama - a te su legende tek blijeda stvar u usporedbi s pravim kristalnim lubanjama.

Ova knjiga izrasla je iz zapanjujue, prelijepe, arobne i nadah- njujue kristalne lubanje izloene u Britanskome muzeju. Ona se nalazi u tihom kutu glavne galerije nasuprot osobito potresnoj statui djeaka na konju (iju u priu opisati jednog dana). to god eljeli vjerovati o nastanku i svrsi lubanje, nemogue je ne utihnuti u njenoj nazonosti. Od mnogih verzija o njenom nastanku, ja sam se odluila za verziju koja kae da je roena u piramidi Maja i da je ona jedna u nizu od trinaest lubanja koje e, kad se spoje, ili otkloniti kraj svijeta, ili nam pruiti nain da ga nadiemo. Tko god da je izradio lubanju, ona je produkt nevjerojatne vje-tine. Izraditi lubanju u prirodnoj veliini s takvom anatomskom preciznosti iz jednog komada kristala divovski je posao, ak i po dananjim standardima. Ako je zaista izraena u vremenu Maja, poliranjem sirovog kristala pijeskom razliite otrine, sa svijeu da bi i najmanja pogreka mogla unititi generacije rada, tada je rije o nevjerojatnom postignuu. Lubanja iz muzeja nije jedina. Od drugih lubanja, najpoznatija je MitchellHedgesova lubanja koja se uva u Kanadi. Kao i plavi srco- -kamen Cedrica Owena, ova lubanja izraena je od jednog komada kristala, ima pokretnu eljust i moe skupljati svjetlost kroz zatiljak i fokusirati je kroz oi. Po ovoj i drugim lubanjama izraene su rekonstrukcije lica, koje su pokazale lica prepoznatljivih rasnih tipova. Kau da sve te lubanje djeluju smirujue i da mijenjaju ivot ljudima koje dotaknu. (Detaljniji opis moete pronai u knjizi Misterij kristalnih lubanja Chrisa Mortona i Ceri Louise Thomas). Dakle, to su temelji ovog romana: 2012. kao posljednja godina i legenda o trinaest lubanja. Opisujui povijest u romanu, isplela sam svoju matu oko stupova poznatih injenica: vladavina krvave Mary Tudor dosegla je svoje dno u proljee 1556., kad je Thomas Cranmer, bivi nadbiskup od Canterburya, spaljen na lomai. U lipnju iste godine Catherine de'Medici, esto kritizirana kraljica Francuske, rodila je blizanke, od kojih je jedna umrla nekoliko dana nakon roenja, dok je druga preivjela do sredine kolovoza. Michel de Nostradame, poznatiji kao Nostradamus i slavan po svojim lijenikim vjetinama, pozvan je na dvor tijekom ljeta i bio je ondje u vrijeme smrti druge blizanke.

Povijest nije zabiljeila razlog zbog kojeg je pozvan, ali smatram da teorija o kraljiinoj potrebi za novim, boljim lijenikom koji bi spasio djetetu ivot nije pretjerano nategnuta. Bilo je to vrijeme velikih napredaka u medicini, iako su se kirurzi zapadnih nacija za razliku od lijenika obrazovanih na sveuilitima - smatrali tek neto boljima od mesara. Za razliku od toga, arapski i maurski svijet posjedovao je udbenike stare vie stoljea koji su detaljno opisivali sloene kirurke tehnike, kao i razumijevanje anestezije koja im je omoguila da obavljaju operativne zahvate. Kao biva anestetiarka, mogla sam se izgubiti u opisima amputacija, mastektomija i enukleacija i diviti se vjetini onih koji su nam prethodili, istodobno alei zbog toga to je nae suludo kulturalno sljepilo dovelo do toga da ih se stoljeima ignorira kao neto neisto i bezvrijedno. Kao spisateljica, pokuala sam oivjeti te tekstove ne ulazei u tehnike detalje. Preostali likovi uglavnom su fiktivni, iako je predak Fernandeza de Aguilara, Geronimo de Aguilar, godine 1511. zaista postao zaro-bljenik domorodaca, zajedno s Gonzalgom de Guerrerom. Ovaj drugi zaista je preao na stranu Maja i predvodio dugogodinji otpor protiv panjolskih osvajaa sve do svoje smrti u bitci 1535. De Aguilar nikada nije poklonio srce svojim uznicima. Pobjegao je 1519. i pridruio se Cortesovim ekspedicijskim snagama kao prevoditelj. Kasnije se skrasio i oenio se domorotkinjom. Nije se obogatio prodajui uad od sisala u Europu, ali mnogi njegovi nasljednici uinili su upravo to na svojim posjedima koji se danas nalaze na teritoriju Meksika. to se tie lokacija, Zama se danas zove Tulum, ali hramovi i zidine jo stoje. Pogled na zoru s vrha hrama/svjetionika izniman je. U Engleskoj, Bijeli konj od Uffingtona i Weylandova kovanica (pie se i Waylandova) jedinstveno su snana mjesta i povezana su s Ridgewayem, koji je trenutno klasificiran kao dugaka staza za pjeake, ali je bio dio kraljenice Britanije mnogo dulje od dananjih birokrata. Od Bijelog konja ne moe se vidjeti Kovanica, a vrijedi i obratno, ali ini se da su te dvije lokacije povezane na sve mogue naine, i radi protonosti teksta spojila sam ih i u posljednjim prizorima romana. Isto tako, ne postoji vidljivi tunel u dubinama grobnice u Kovanici, iako lokalni arheoloki opis kazuje da je jedna grobnica pronaena tijekom iskapanja

lokacije. Obje lokacije vrijedi posjetiti, uz odavanje dunog potovanja pretcima koji su ih izradili. Bedeov koled je fiktivan. Nalazi se na obalama ama na mjestu koje trenutno zauzimaju moderni, skupi stanovi, a koje bi izgledalo mnogo ljepe da se ondje zaista nalazi drevni koled od pjeenca. Materijal za njegovu povijest izrastao je iz koleda iz ranog etrna-estog stoljea - primjerice, Clare je 1326. osnovao djed Edvvarda I., dok je Trinity Hali osnovao 1350. biskup od Norvvicha radi "promocije tovanja Boga i kanona i graanske znanosti i usmjeravanja opeg dobra." Ipak, eljela bih istaknuti da se ni jedan koled na Cam- bridgeu ne moe opisati kao "drugorazredni projekt Plantageneta", i da se niti jedan koled nije spasio siromatva velikom ostavtinom ovjeka optuenog za izdajstvo. Budui daje Akademija takva kakva jest, koncepte rektorovih odaja, dvora i interne politike strukture - osobito lojalnosti diplomaca prema svojem koledu - oblikovala sam prema stvarnom ivotu. Ostatak Cambridgea, njegove kolede, studente i detalje grada izvukla sam iz sjeanja na nekoliko sretnih desetljea ivljenja u blizini. Za sve vas zainteresirane za astrologiju pokuala sam, koliko je to mogue, precizno opisati planetarne aspekte i tranzite. Izradila sam astroloke karte za sve glavne likove, kao i razne krajnje datume, i radila unutar njihovih granica. Na kraju, ostaje otvoreno pitanje jesu li drevni narodi bili u pravu ili ne. Ako jo budemo ovdje i netaknuti potkraj 2012. godine, moda se moemo nasmijati predvianjima kao to smo se smijali histeriji oko virusa Y2K i svemu to je vodilo tomu - no, ja pretpostavljam da je posljednji datum postavljen samo generalno, i da opisuje cijelo razdoblje, a ne specifina dvadeset etiri sata. Nema sumnje u to da ivimo u razdoblju u kojem svijet napadaju katastrofe koje je prouzroio ovjek. Moda vjerujete da se svakog dana budite sluajui vijesti koje opisuju vrhunce ljudskih postignua. Ja sam, pak, sklona ovakvom razmiljanju: ako je ovo najbolje to moemo uiniti, onda smo u dubokoj, dubokoj nevolji. Nadam se da su u pravu oni koji vjeruju da je sljedei evolucijski korak duhovne prirode. Ako jesu, moramo ubrzo nastaviti s tom evolucijom.

Ako se trinaest lubanja spoji i pokrene nas prema procesu preo-brazbe svijesti koja e dovesti do boljeg, odrivog naina ivota, ja u prva stajati u redu za promjenu paradigme. Ljetni solsticij, 2007. Shropshire, Velika Britanija BIBLIOGRAFIJA Istraivanje za ovu knjigu bilo je izuzetno opseno. Cjelokupna bibliografija bila bi nespretna i nepotrebna. Ukljuila sam one knjige koje su najzanimljivije ili najkorisnije, kao i neke korisnije internetske stranice koje detaljno opisuju razne teorije o prolosti i sadanjosti u vezi s legendama o 2012. Neki detalji doli su iz razgovora s ljudima specifinih interesa koje sam sluajno upoznala, no za te detalje nemam potvrdu. Primjerice, rekli su mi da Hopiji pozivaju pripadnike svog naroda za 2012., ali za to nemam vrste dokaze. Ako netko s bilo kakvim kredibilitetom posjeduje bolje informacije o tom ili bilo kojem drugom dijelu knjige, molim vas kontaktirajte me putem web stranice http://www. theCrystalSkull.co.uk Vidi i http://www.diagnosis2012.co.uk. To je internetska stranica na temelju koje je nastala knjiga Beyond 2012. U vrijeme pisanja to je vjerojatno najbolja web stranica posveena fenomenu 2012., premda, s obzirom da Google trenutno registrira 60.000 stranica na pretraivaku frazu "2012 mayan", moda postoje jo neke gotovo jednako dobre stranice koje nisam pronala.