Naslov izvornika: Donna Leon Friend s in High Places

Donna Leon

PRIJATELJI NA VISOKIM POLOAJIMA

...Ah dove Sconsigliato t'inoltri? In queste mura Sai, che non e sicura La tua vita ...Ah, kamo Hita tako bezglavan? Me' ziem ovim Znaj, da tvoj ivot Nije siguran. Lucio Siila Mozart

1 Kada je zazujalo zvonce na ulaznim vratima, Brunetti je leao oputen na kauu u dnevnom boravku, s knjigom rastvorenom na trbuhu. Kako je bio sam u stanu, znao je da mora ustati i otvoriti vrata, ali prije nego je to uinio, elio je dovriti posljednji pasus osmoga poglavlja Anabasisa, eljan saznati koje nove katastrofe oekuju Grke koji se povlae. Zvonce se zaulo drugi put, dvaput je uporno i brzo zazujalo, pa je tako Brunetti odloio knjigu licem nadolje, snimio naoale s nosa i spustio ih na rukonaslon kaua te ustao. Koraci su mu bili vrlo spori, bez obzira na upornost kojom se bilo oglasilo zvono. Subotnje jutro, slobodan dan, sam kod kue, Paola je bila otila na Rialto u potragu za rakovima, i ba je netko morao pozvoniti. Pretpostavljao je da je to netko od prijatelja njegove djece, netko tko trai Chiaru ili Raffija ili, u gorem sluaju, neki od donositelja vjerske istine koji uivaju u tome da prekidaju odmor iznurenih trudbenika. Od ivota nije traio nita vie nego da lei i na miru ita Ksenofona dok eka da se njegova ena vrati s trnice s rakovima. "Da?" izgovorio je u slualicu portafona, namjerice zvuei zlovoljno kako bi obeshrabrio besciljnu mlade i ustraio vjerske fanatike svake dobne skupine. "Guido Brunetti?" s druge se strane zauo muki glas. "Da. to je?" "Radim za Ufficio Catasto. Rije je o Vaem stanu." Kako Brunetti na to nije nita odgovorio, mukarac upita, "Jeste li primili na dopis?" Na to pitanje Brunetti se prisjetio kako je prije mjesec-dva primio nekakav slubeni spis, papir prepun dvosmislenih birokratskih fraza, koji je govorio o ispravama ili graevinskim dozvolama vezanima uz te isprave: nije se mogao sjetiti o emu je tono bilo govora. Samo je preletio pogledom po tom dopisu te se zgranuo nad suhoparnim jezikom

istog prije nego je papir gurnuo natrag u omotnicu koju je bacio na veliki tanjur od majolike koji je stajao na stolu desno od ulaznih vrata. "Jeste li dobili na dopis?" ovjek je ponovio pitanje. "Ah, jesam," odgovorio je Brunetti. "Doao sam porazgovarati s Vama o tome." "O emu?" upitao je Brunetti, pridravajui ramenom slualicu portafona pod lijevim uhom i saginjui se kako bi dohvatio hrpu papira i omotnica na tanjuru. "O Vaem stanu," odgovorio mu je mukarac. "O onome to smo Vam napisali u dopisu." "Naravno, naravno," rekao je Brunetti, listajui papire i omotnice. "Volio bih popriati s Vama o tome, ako je mogue." Taj je zahtjev uhvatio Brunettija nespremnog, pa je popustio. "U redu," ree on, pritiskajui gumb kojim je otkljuao portone etiri kata nie. "Na zadnjem katu." "Znam," odgovori mu ovjek. Brunetti spusti slualicu i izvue nekoliko omotnica s dna snopa. Jedna od njih bio je raun od ENEL-a, zatim je tu bila razglednica s Maldiva koju ranije nije vidio i zato je zastao kako bi je proitao. A tu je bila i traena omotnica, na kojoj je plavim slovima u gornjem lijevom uglu bilo otisnuto ime ureda koji ju je bio odaslao. Izvadio je dopis, rastvorio ga i ispruio ruku kako bi mogao razaznati slova te ga hitro proitao. I opet su mu iste nerazumljive fraze zapele za oko: 'U skladu sa Statutom broj 1684B Odbora za arhitekturu;' 'U svezi s paragrafom 2784 lanka 127 Graanskoga zakonika usvojenog 24. lipnja 1948., po-dodjeljak 3, paragraf 5;' 'Niste dostavili ovom Uredu odgovarajuu dokumentaciju;' 'Vrijednost procijenjena na temelju potparagrafa 34-V-28 Propisa usvojenog 21. oujka 1947.' Pogledom je kliznuo niz prvu stranicu dopisa, pa krenuo na drugu, ali nije naiao ni na to drugo osim birokratskog argona i brojaka. Kako je poneto nauio zahvaljujui dugogodinjem radu u venecijanskoj birokraciji, znao je da bi se neto moglo kriti u posljednjem paragrafu, tako da se usmjerio na to, i doista: tu je stajalo da moe oekivati daljnje upite iz Ufficio Catasto. Vratio se na prvu stranicu, ali kakav se god sadraj moda skrivao iza tih rijei, nikako mu nije mogao dokuiti smisao. Kako je stajao blizu ulaznih vrata, mogao je uti korake na posljednjem nizu stuba, tako da je otvorio vrata prije nego se oglasilo zvonce. ovjek pred njim se jo uspinjao stubama i ve je bio podigao ruku kako bi zakucao na vrata, tako da je prvo to je Brunetti uoio bio otar kontrast izmeu podignute ake i savreno skromnog ovjeka koji je stajao iza iste. Tom se mladiu, koji se prepao kada su se vrata iznenada otvorila, iznenaenje razlilo cijelim licem. Imao je dugo lice, a nos mu je bio tanak kljun, onakav kakav se esto via u Venecijanaca. Oi su mu bile tamnosmee, a kosa smea, a izgledala je kao da se nedavno iao. Nosio je odijelo koje je moglo biti modro, ali je isto tako lako moglo biti i sivo. Kravata mu je bila tamna i imala sitan, nerazluiv uzorak. U desnoj je ruci nosio pohabanu smeu konu torbu za spise; ona je upotpunjavala sliku svakog bezbojnog birokrata s kojim je Brunetti ikada imao posla, kao da je dio njihova kolovanja za posao imao za cilj da ovladaju vjetinom postizanja nevidljivosti.

"Franco Rossi," predstavi se on, prebacujui torbu za spise u drugu ruku i pruajui desnicu. Brunetti prihvati pruenu ruku, protrese je kratko te se povue korak unatrag kako bi ga propustio unutra. Uljudno, Rossi zamoli za doputenje da ue, a zatim stupi u stan. Unutra je zastao i priekao Brunettija da mu kae kamo da poe. "Ovamo, molim," ree Brunetti, vodei ga u prostoriju u kojoj je bio itao. Brunetti je priao kauu, oznaio stranicu u knjizi starom kartom za vaporetto, a zatim knjigu odloio na stol. Mahnuo je rukom Rossiju neka sjedne nasuprot njemu, a sam je sjeo na kau. Rossi je sjedio na rubu stolca, a torbu za spise privukao je koljenima. "Znam da je subota, signor Brunetti, tako da u nastojati ne oduzeti Vam previe vremena." Uputio je pogled ravno prema Brunettiju i nasmijeio se. "Primili ste na dopis, zar ne? Nadam se da ste imali vremena prouiti ga, signore," rekao je, s jo jednim smijekom na licu, a zatim spustio glavu i otvorio svoju torbu. Iz nje je izvukao debele plave korice. Paljivo ih je stavio na sredinu torbe za spise te rukom vratio nestani list papira koji je pokuao iskliznuti iz korica. "Zapravo," ree Brunetti, vadei pismo iz depa, kamo ga je zgurao otvarajui vrata, "ba sam ga opet iitavao, i moram rei da jezik u tom dopisu smatram pomalo nerazumljivim." Rossi je podigao pogled, a Brunetti je primijetio kako mu bljesak iskrenog iznenaenja prelazi preko lica. "Doista? A ja sam mislio da je vrlo jasno." S lepravim osmijehom na licu, Brunetti ree, "Siguran sam da je vrlo jasno vama koji se tim stvarima bavite svakodnevno. Ali nama koji nismo upoznati s Jezikom Vaeg ureda, niti s pojmovljem, nama je malo tee shvatiti." Kako Rossi na ovo nije nita odgovorio, Brunettl je nastavio, "Siguran sam da svi mi znamo jezik nae vlastite birokracije; vjerojatno tek kad se suoimo s nekom drugom birokracijom, jezik nam postane nejasan. " Opet se nasmijeio. "A s kakvom ste birokracijom Vi upoznati, signor Brunettl?" upita Rossi. Kako nije imao obiaj svima objavljivati injenicu da je policajac, Brunetti odgovori kratko, "Studirao sam pravo." "Shvaam," odgovori Rossi. "Mislim da nae pojmovlje ne odudara mnogo od vaeg." "Moda je rije sam o tome da nisam dobro upoznat s graanskim zakonima na koje se pozivate u svojem dopisu'," odgovori Brunetti glatko. Rossi razmisli o ovome, pa odgovori, "Da, to je doista mogue. Meutim, to to ne razumijete?" "to to znai," odgovori Brunetti izravno, ne elei se vie pretvarati da razumije. I opet zbunjeni pogled, toliko iskren da je Rossi izgledao gotovo poput kakvog djearca.

"Molim?" "to to znai. Proitao sam dopis, ali, kako nemam pojma, a to sam Vam i rekao, o naravi odredaba na koje se odnosi, ne znam to znai, na to se odnosi." "Na Va stan, naravno," odgovori Rossi brzo. "Da, toliko razumijem," ree Brunetti glasom koji je morao susprezati kako bi zvuao strpljivo. "A kako je dopis pristigao iz Vaeg ureda, toliko sam dokuio. Ono to ne razumijem jest to bi to u mom stanu moglo zanimati Ufficio Catasto." to se toga tie, nije mu bilo jasni niti to kako se zaposlenik toga ureda odluio posjetiti ga u subotu. Rossi je spustio pogled na korice u svome krilu, a zatim ga podigao prema Brunettiju, koji je s iznenaenjem ustanovio da taj mukarac ima duge i tamne trepavice, ba kao ena. "Svakako, svakako," rekao je Rossi, kimnuo, i opet spustio pogled na korice. Otvorio ih je i iz njih izvadio manje korice, jedan trenutak prouavao naljepnicu na naslovnici, a zatim ih pruio Brunettiju, rekavi, "Moda Vam ovo moe pomoi da shvatite." Prije nego li je zaklopio korice koje su mu jo uvijek bile u krilu, paljivo je poravnao papire koji su se nalazili unutra. Brunetti je rastvorio korice i izvadio papire iz njih. Vidjevi da je tekst na njima otipkan sitnim slovima, a redovi gusto nanizani, nagnuo se nalijevo kako bi dohvatio svoje naoale. Na vrhu prve stranice nalazila se adresa zdanja; ispod su se nalazili tlocrti stanova ispod njegova. Na sljedeoj se stranici nalazio popis bivih vlasnika svake pojedine prostorije u zgradi, poevi s drvarnicama u prizemlju. Na sljedee dvije stranice nalazili su se podrobni popisi svih obnoviteljskih zahvata na svim stanovima u zgradi od 1947. godine, pri emu su navedeni i nadnevci kada su odreene dozvole zatraene i izdane, kada su zapoeli radovi i kada je svaki od obavljenih radova bio potvren od strane odgovornih. O njegovom stanu nije bilo niti rijei, to je navodilo Brunettija na zakljuak da se ti podaci jamano nalaze meu papirima koje je Rossi jo uvijek drao kod sebe. Prema onome to je mogao zakljuiti, Brunetti je spoznao da je stan ravno ispod njihovoga bio posljednji put obnovljen 1977. godine, kada su se dananji vlasnici uselili u njega. To jest, posljednji put slubeno obnovljen. Ne jednom su bili na veeri kod obitelji Calista i uivali u gotovo nesmetanom vidiku koji je pucao s prozora njihova dnevnog boravka, iako su prozori ucrtani na tlocrtu izgledali prilino maleni, osim toga, inilo se da ih je samo etiri, a ne est. Primijetio je da mala gostinska kupaonica, lijevo od ulaznog predvorja stana obitelji Calista, nije uope ucrtana. Pitao se kako je to mogue, ali Rossi jamano nije osoba koju to valja pitati. to manje Ufficio Catasto zna o tome to je dodano ili premjeteno unutar zdanja, to bolje za sve stanare. Bacivi pogled prema Rossiju, on upita, "Ovi podaci seu daleko u prolost. Imate li pojma koliko je ova zgrada stara?" Rossi zatrese glavom. "Nemamo tone podatke. Ali prema smjetaju i prozorima u prizemlju, rekao bih da izvorno zdanje potjee s kraja petnaestog stoljea, ne ranije." Zastao je i razmislio o ovome na trenutak, a zatim nastavio, "A to se tie zadnjeg kata, mislim da je dograen poetkom devetnaestog stoljea."

Brunetti podigne pogled s nacrta, iznenaen. "Ne, mnogo kasnije. Krajem rata." Kako Rossi na to nije odgovorio, on nastavi, "Drugog svjetskog rata." Rossi i dalje nije komentirao. Brunetti upita, "Zar se ne biste sloili sa mnom?" Nakon trenutka oklijevanja, Rossi ree, "Govorio sam o zadnjem katu." "I ja isto tako," ree Brunetti otro, razdraen injenicom da taj slubenik ureda koji izdaje graevinske dozvole ne razumije neto tako jednostavno. Omekao je glas i nastavio, "Kada sam ga kupio, bilo mi je reeno da su ga dodali nakon posljednjega rata, a ne u devetnaestom stoljeu." Umjesto odgovora, Rossi kimne prema papirima koje je Brunetti jo uvijek drao u ruci. "Moda biste trebali malo bolje pogledati posljednju stranicu, signor Brunetti." Zbunjen, Brunetti opet proita posljednje paragrafe, ali koliko je on mogao razluiti, oni su se ticali samo dva stana ispod njega. "Ne shvaam na to mi ukazujete, signor Rossi," ree on, podiui pogled i skidajui naoale s nosa. "Ovo se tie stanova ispod nas, a ne ovoga stana. Ovaj kat se tu uope ne spominje." Okrenuo je list papira kako bi provjerio ima li to napisano na poleini, ali poleina je bila prazna. "Zato i jesam ovdje," ree Rossi, uspravljajui se na stolcu. Sagnuo se i torbu za spise spustio na pod lijevo od svojih stopala, zadravi korice na krilu. "Da?" upita Brunetti, naginjui se naprijed kako bi mu dodao druge korice. Rossi prihvati manje korice i rastvori vee. Paljivo je umetnuo manje u vee i zatvorio ih. "Bojim se da postoje neke dvojbe glede slubenog statusa Vaeg stana." '"Slubenog statusa?'" ponovi Brunetti, gledajui lijevo od Rossija u vrsti zid, a zatim i u jednako vrsti strop. "Nisam siguran da shvaam o emu priate?" "Postoje dvojbe glede Vaeg stana," ree Rossi s osmijehom koji se Brunettiju uinio pomalo ivanim. Prije nego li je Brunetti dospio opet zatraiti pojanjenje, Rossi je produio, "To jest, u Ufficio Catasto ne postoje nikakvi spisi koji bi ukazivali na to da je ikakva graevinska dozvola ikada izdana za cijeli ovaj kat, ili da je graevinska dozvola odobrena kada je kat ve bio izgraen ili," ovdje se opet nasmijeio, "da je, zapravo, ikada sagraen." Nakaljao se i dodao, "Prema naim podacima, kat ispod ovoga je zadnji." Najprije je Brunetti pomislio kako se ovaj ali, ali je zatim vidio da osmijeh nestaje i shvatio da je Rossi smrtno ozbiljan. "Ali svi nacrti su meu papirima koje smo dobili kada smo ga kupili," ree Brunetti. "Moete li mi pokazati te papire?" "Naravno," odgovori Brunetti i ustane. Ne ispriavi se, otiao je do Paoline radne sobe gdje je na trenutak zastao i zagledao se u bokove knjiga koje su prekrivale tri zida prostorije. Naposljetku je posegnuo prema najvioj polici s koje je skinuo veliku utu omotnicu punu papira i ponio je sa sobom natrag u dnevni boravak. Zaustavivi se u

dnevnom boravku kako bi otvorio omotnicu, izvukao je sive korice koje je bio primio, prije gotovo dvadeset godina, od biljenika koji je bio obavio kupoprodaju stana. Vratio se do Rossija i pruio mu te korice. Rossi je otvorio korice i poeo prouavati njihov sadraj, kaiprstom polako pratei svaki redak. Okrenuo je stranicu, proitao sljedeu i tako sve do kraja. Prigueno 'hmmm' pobjeglo mu je s usana, ali nije rekao ni rije. Pregledao je cijeli spis, zaklopio ga i ostavio ga da mu lei na koljenima. "Jesu li to jedini papiri koje imate?" upita Rossi. "Da, imam samo to to je unutra." "Nemate nacrte? Graevinske dozvole?" Brunetti odmahne glavom. "Ne, ne sjeam se nieg slinog tomu. To su jedini papiri koje smo dobili kada smo kupili stan. Mislim da ih otad nisam nijednom pogledao." "Rekli ste da ste studirali pravo, signor Brunetti?" naposljetku upita Rossi. "Da, jesam." "Radite li kao odvjetnik?" "Ne, ne radim kao odvjetnik," odgovori Brunetti i to je bilo sve to je rekao. "Da radite, ili da ste radili kao odvjetnik u vrijeme kada ste potpisali ove papire, iznenadilo bi me da niste primijetili, na treoj stranici ove isprave, paragraf koji kae da stan kupujete u stanju, pravnom i fizikom, u kojem ste ga pronali na dan kada je preao u Vae vlasnitvo." "Vjerujem da je to prilino standardan jezik bilo kojeg spisa o prijenosu vlasnitva," ree Brunetti, prisjeajui se kao kroz maglu jednog od predavanja o graanskom zakonu i nadajui se da doista jest tako. "Dio o fizikom stanju jest, svakako, iako dio o pravnom nije. Kao ni sljedea reenica," ree Rossi, opet otvarajui korice i traei, sve dok nije pronaao pasus. '"Kako ne postoji condono edilizio, kupac prihvaa punu odgovornost da pribavi isti u dogledno vrijeme i ovime oslobaa prodavatelje ikakve odgovornosti ili posljedica koje se mogu javiti u svezi s pravnim statusom stana i/ili kao posljedica propusta da se pribavi taj condono.'" Rossi je podignuo pogled, a Brunetti pomisli kako je u njegovim oima vidio duboku tugu pri pomisli da bi netko mogao potpisati takvo neto. Brunetti se dotine reenice nije sjeao. Istina, u to doba oboje su bili toliko uzbueni zbog kupnje stana da je on inio sve to mu je biljenik govorio da ini, potpisivao sve to mu je ovaj govorio da potpie. Rossi se vrati na prednjicu korica, gdje je bilo navedeno ime biljenika. "Jeste li Vi sami izabrali ovog biljenika?" upita on. Brunetti se ak nije ni sjeao njegova imena, pa je morao pogledati na korice. "Ne, predloio nam ga je prodavatelj, i mi smo tako uinili. Zato?" "Nije bitno," ree Rossi, prebrzo. "Zato? Znate li neto o njemu?" "Mislim da vie ne radi kao biljenik," ree Rossi tiho. Napokon izgubivi strpljenje zbog Rossijevih pitanja, Brunetti je zatraio,

"elio bih znati to sve ovo ima znaiti, signor Rossi. Postoji li nekakav spor oko naeg vlasnitva nad ovim stanom?" Rossi mu opet uputi svoj ivani osmijeh. "Bojim se da je stvar malice sloenija od toga, signor Brunetti." Brunetti nije imao pojma to bi moglo biti ozbiljnije od toga. "Dobro, o emu je onda rije?" "Bojim se da ovaj stan uope ne postoji." 2 "Molim?" vrisnuo je Brunetti ne mogavi se vie suzdrati. U svojem je glasu prepoznao gnjev, ali nije ni pokuao promijeniti ga. "Kako to mislite, ne postoji?" Rossi se leima pripio uz naslon svoga stolca kao da se eli udaljiti iz neposrednog dosega Brunettijeve srdbe. Doimao se kao da ga zbunjuje injenica da netko moe tako snano reagirati na njegovo dovoenje u pitanje samoga postojanja pojmljene stvarnosti. Kada je shvatio da Brunetti nema namjeru biti nasilan prema njemu, minimalno se opustio, poravnao papire na svom krilu i rekao, "elim rei da on ne postoji za nas, signor Brunetti." "A to sad pak to znai, da ne postoji za vas?" upitao je Brunetti. "To znai da ne postoji pismeni dokaz o tome u naem uredu. Ne postoje zahtjevi za izdavanjem graevinskih dozvola, ne postoje nacrti, ne postoji uporabna dozvola za izgraeni objekt. Ukratko, ne postoji dokumentirani dokaz da je ovaj stan ikada sagraen." Prije nego je Brunetti stigao progovoriti, Rossi doda, spustivi dlan na korice koje mu je Brunetti bio dao, "A, na alost, Vi nam ne moete pruiti nikakav dokaz koji bi ukazivao na suprotno." Brunetti se prisjetio prie koju je Paola bila jednom prilikom ispriala, o nekom engleskom piscu koji je, suoen s jednim filozofom koji je tvrdio da stvarnost ne postoji, nogom utnuo stijenu i rekao filozofu neka je digne. Svoje je misli usmjerio prema hitnijim problemima. Njegovo poznavanje djelovanja drugih gradskih ureda bilo je mutno, ali ovakve podatke je uvao Ufficio Catasto, gdje su, koliko je njemu bilo poznato, bili uvani samo dokumenti o vlasnitvu. "Zar se va ured inae zanima za ovakve stvari?" "Ne, prije se na ured nije time bavio," ree Rossi s blagim osmijehom, kao da odobrava to to je Brunetti dobro obavijeten i postavlja pitanja. "Ali kao posljedica nove direktive, na je ured dobio zadatak da sastavi sveobuhvatni raunalni popis svih stanova u gradu koje je Odbor za arhitekturu proglasio kulturno-povijesnim spomenicima. I ova je zgrada jedna od tih. Upravo smo u postupku prikupljanja papira i spisa iz razliitih ureda u gradu. Na ovaj nain, jedan sredinji ured, na, imat e preslike cjelokupne dokumentacije koja se tie svakog stana s popisa. Na kraju, ovaj centralizirani sustav utedjet e nam enormne koliine vremena." Prije dva tjedna, prisjetio se Brunetti, promatrajui osmijeh zadovoljstva na Rossijevu licu nakon to mu je to rekao, Il Gazzettino je bio objavio lanak koji je najavljivao da e, zbog nedostatka sredstava, biti prekinuto jaruanje kanala.

"Koliko ima stanova u zgradi?" upita on. "Oh, nemamo pojma. To je jedan od razloga zato i provodimo ovo istraivanje." "Prije koliko je vremena zapoelo istraivanje?" upita Brunetti. "Prije jedanaest mjeseci," odgovori kao iz topa Rossi, ostavljajui Brunettiju malo mjesta za sumnju da bi, kada bi ga to pitao, vjerojatno znao i toan datum. "I koliko ste do sad sloili tih spisa?" "Pa, kako su se neki od nas javili da rade subotom, sastavili smo ih vie od stotinu," izgovori Rossi, ni ne pokuavajui prikriti svoj ponos. "A koliko vas radi na ovom projektu?" Rossi spusti pogled prema svojoj desnoj aci i, poevi od palca, krene brojati svoje suradnike. "Osam, mislim." "Osam," ponovi Brunetti. Skrenuo je svoje misli s obrauna koji je bio provodio, te upitao, "to sve ovo znai? Za mene, kao pojedinca?" Rossijev odgovor odmah je stigao. "Kada ne posjedujemo dokumente nekog stana, prvo to uinimo je da zovemo vlasnika da ih dostavi, ali u ovom spisu ne postoji nita odgovarajue." Prstom je pokazao na tanke korice. "Jedino to posjedujete je isprava o prijenosu vlasnitva, tako da moramo pretpostaviti da niste dobili nikakve spise od prethodnih vlasika, a koji se tiu izvorne zgrade." Prije nego je Brunetti dospio prekinuti ga, Rossi je nastavio, "A to znai da su ili izgubljeni, to e rei da su nekada postojali, ili da nikada nisu ni postojali. Uputio je pogled Brunettiju, koji je samo utio. Rossi je nastavio: "Ako su izgubljeni, a Vi mi kaete da ih nikada niste ni imali, onda to znai da su jamano izgubljeni u nekom od gradskih ureda." "U tom sluaju," upita Brunetti, "to ete uiniti kako biste ih pronali?" "Ah," zausti Rossi, "nije to tako jednostavno. Nemamo obvezu uvati preslike tih isprava. Graanski zakonik jasno daje do znanja da je to odgovornost osobe koja je posjednik dotine imovine. Ako nemate preslike, ne moete tvrditi da smo mi izgubili nae - ako shvaate to Vam elim rei," izgovorio je to opet se blago osmjehnuvi. "A nama je nemogue pokrenuti potragu za tim papirima, jer si ne moemo priutiti luksuz da radnu snagu koristimo u potrazi koja bi se mogla pokazati jalovom." Vidjevi Brunettijev pogled, on objasni, "Vidite, to je zato to ti dokumenti moda ne postoje." Brunetti je zagrizao svoju donju usnu, a zatim upitao, "A to ako papiri nisu izgubljeni, nego nisu nikada ni postojali?" Rossi se zagledao u pod i prstom gurkao lice svoga runoga sata, smjetajui ga u sredinu zglavka. "U tom sluaju signore," napokon je objasnio, povremeno bacajui pogled uvis prema Brunettiju, "to znai da dozvole nisu nikada dobivene niti je po zavretku radova izdana uporabna dozvola." "To je mogue, zar ne?" upita Brunetti. "Odmah nakon rata naveliko se gradilo na svakom uglu." "Da, tako je," ree Rossi s glumljenom skromnou nekoga tko je proveo radni vijek ba na takvim poslovima. "Ali veina tih projekata, bili oni sitni obnoviteljski zahvati ili

sveobuhvatna obnova, veina njih je dobila condono edtlizio i tako su ozakonjeni, barem u naem uredu. Ovdje je problem u tome da ne postoji condono," ree on i mahne rukom kao da eli jednim pokretom obuhvatiti sve te prekrajne zidove, pod i strop. "Ako biste mi dopustili da ponovim svoje pitanje, signor Rossi," ree Brunetti, silei se da mu glas zvui slatko i smireno, razumno kao da zbori s Olimpa, "to to tono znai za mene i moj stan?" "Bojim se da nemam ovlasti odgovoriti na Vae pitanje, signore," ree Rossi, pruajui korice natrag Brunettiju. Sagnuo se i podigao svoju torbu za spise. Drei je u ruci, on ustane. "Moja odgovornost je samo u tome da obiem vlasnike stanova i ustanovim jesu li nedostajue isprave u njihovim rukama." Lice mu se uozbiljilo, a Brunettiju se uinilo da mu se na licu ita pravo razoaranje. "ao mi je to saznajem da ih ne posjedujete." Brunetti je ustao. "to se sada dogaa?" "To ovisi o Odboru u Ufficio Catasto," ree Rossi i napravi korak prema ulaznim vratima. Brunetti krene nalijevo, ne ba preprjeujui izlaz Rossiju, ali u svakom sluaju podiui prepreku izmeu Rossija i ulaznih vrata. "Rekli ste da mislite kako je kat ispod nas dodan u devetnaestom stoljeu. Ali ako je dodan kasnije, u isto vrijeme kad i ovaj, bi li to promijenilo stanje stvari?" Koliko god se trudio, Brunetti nije mogao sakriti sirovu nadu u svojem glasu. Rossi je o ovome dugo razmiljao te napokon rekao, a njegov glas je bio kolski primjer glasa prepunog opreza i suzdranosti. "Moda. Znam da taj kat ima sve mogue dozvole, pa ako dokaemo da je ovaj pod dodan u isto to vrijeme, to bismo mogli iskoristiti kao argument da su dozvole jamano bile izdane." Razmiljao je o tome, birokrat pred kojim se naao novi problem. "Da, to bi moglo promijeniti stvari, iako nisam u poziciji da odluujem o tome." Trenutano izbaen na povrinu zahvaljujui mogunosti prijekora, Brunetti je pristupio vratima od terase i otvorio ih. "Da Vam pokaem neto," rekao je, okreui se prema Rossiju i mahnuvi rukom kroz otvorena vrata. "Oduvijek sam mislio da su prozori na stanu ispod nas isti kao na naem." Ne gledajui prema Rossiju, nastavio je, "Ako bacite pogled ovamo lijevo dolje, moi ete vidjeti na to mislim." S lakoom dugogodinjeg poznavanja obitavalita, Brunetti se sagnuo preko zida visokog do struka, uhvativi se za zid iroko razmaknutim rukama, kako bi pogledao prozore stana ispod. Meutim, sada kada ih je prouio, vidio je da uope nisu isti: ovi na stanu ispod njegova imali su nadvoje isklesane od bijelog istarskog mramora; njegovi prozori nisu bili nita vie nego pravokutnici izrezani u zidu od opeke. Uspravio se i okrenuo prema Rossiju. Mladi je stajao kao skamenjen, s lijevom rukom podignutom u Brunettijevu smjeru, s otvorenim dlanom, kojim kao da pokuava odagnati zle duhove. Otvorenih usta zurio je u Brunettija.

Brunetti naini korak prema njemu, ali Rossi se brzo povue, ruke jo uvijek podignute. "Jeste li dobro?" upitao gaje Brunetti, zastavi kod vrata. Mlai je mukarac pokuao progovoriti, ali nikakav zvuk nije dopirao iz njegovih usta. Spustio je ruku I rekao neto, ali njegov je glas bio toliko tih da Brunetti nije mogao uti to mu govori. Pokuavajui popraviti neugodnost situacije, Brunetti ree, "Pa, bojim se da moda nisam bio u pravu glede prozora. Nema se tamo to vidjeti." Rossijevo lice se opustilo i on se pokuao nasmijeiti, ali njegova je nervoza ostala i bila zarazita. Pokuavajui ne misliti o terasi, Brunetti upita, "Moete li mi naznaiti kakve e biti posljedice svega ovoga?" "Molim?" upita Rossi. "to e se sada dogoditi?" Rossi se povukao korak unatrag i poeo odgovarati, a glas mu je poprimio neobino pjevan ritam nekoga tko je samog sebe nebrojeno puta uo kako ponavlja iste stvari, "U sluaju da su dozvole zatraene u vrijeme izgradnje, a uporabna dozvola nikada nije izdana, odreuje se novana kazna, ija visina ovisi o ozbiljnosti prekraja graevinskih zakona na snazi u tom trenutku." Brunetti se nije ni pomaknuo, pa je tako mladi nastavio. "U sluaju da nije zatraena ni graevinska dozvola, niti je izdana uporabna dozvola, sluaj se prosljeuje Sovraintendenzi dei Beni Culturali, pa oni donose odluku u skladu s tim koliko nezakonita graevina oteuje tkivo grada." "I?" upita Brunetti. "I ponekad se odreuje novana kazna." "I?" "I ponekad zdanje u prekraju mora biti srueno." "Molim?" prasnuo je Brunetti, odustavi od ikakvog pretvaranja da je smiren. "Ponekad zdanje u prekraju mora biti srueno." Rossi se slabano nasmijeio, dajui do znanja da on ni na koji nain nije odgovoran za tu mogunost. "Ali to je moj dom," ree Brunetti. "Kua za koju govorite da biste je ruili je moj dom." "Rijetko doe do toga, vjerujte mi," ree Rossi, pokuavajui zvuati uvjerljivo i utjeno. Brunetti je ustanovio da je ostao bez rijei. Vidjevi to, Rossi se okrenuo i poao prema ulaznim vratima stana. I upravo kada je stigao do njih, u bravi se zauo klju, i vrata su se naglo otvorila. Paola je ula u stan, panje podijeljene izmeu dviju velikih plastinih vreica, njezinog kljua i triju dnevnih novina koje su joj klizile ispod lijeve mike. Opazila je Rossija tek kada je on nagonski skoio prema njoj da dohvati novine. Zagrcnula se od iznenaenja i ispustila vreice, ustro ustuknula pred njim i pogodila svojim laktom otvorena vrata. Usta su joj se razjapila, bilo od ustraenosti ili od boli, dok je poela trljati svoj lakat. Brunetti je hitro krenuo prema njoj, dozivajui je imenom,

"Paola, sve je u redu. On je ovdje sa mnom." Zaobiao je Rossija i poloio svoj dlan na Paolinu nadlakticu. "Iznenadila si nas," ree on, nadajui se da e je to smiriti. "I vi ste mene iznenadili," rekla je i uspjela se nasmijeiti. Njima za leima, Brunetti je zauo nekakav zvuk i okrenuo se te ugledao Rossija, koji je svoju torbu za spise naslonio na zid, kleao najednom koljenu i trpao narane u jednu od plastinih vreica. "Signor Rossi," ree Brunetti. Mlai mukarac pogledao je uvis, dovrio prikupljanje narana, uspravio se i spustio vreicu na stol pokraj vrata. "Ovo je moja supruga," ree Brunetti nepotrebno. Paola je prestala trljati svoj lakat i pruila ruku Rossiju. Rukovali su se i izgovorili uobiajene prigodne frazetine; Rossi se ispriao to su je prepali, a Paola je ispriku odbila kao nepotrebnu. "Signor Rossi je iz Ufficio Catasto," napokon ree Brunetti. "Iz Ufficio Catasto?" upita ona. "Da, signora," ree Rossi. "Doao sam razgovarati s Vaim suprugom o Vaem stanu." Paola uputi kratak pogled prema Brunettiju, a ono to je vidjela na njegovu lica navelo ju je da se okrene prema Rossiju sa svojim najzavodljivijim osmijehom. "Izgledalo je kao da upravo odlazite, signor Rossi. Molim Vas, nemojte da vas zadravam. Sigurna sam da e mi mu sve objasniti. Nema razloga zato biste gubili svoje vrijeme, osobito subotom." "To je vrlo ljubazno od Vas, signora," ree Rossi srdano. Okrenuo se prema Brunettiju i zahvalio mu na vremenu koje mu je ovaj posvetio, zatim se jo jednom ispriao Paoli, iako nije pruio ruku ijednome od njih dvoje. Kada je Paola zatvorila vrata za njim, upitala je, "Ufficio Catasto?" "Mislim da ele sruiti na stan," ukratko joj objasni Brunetti. 3 " Sruiti na stan?" ponovi Paola, ne znajui da li da se zapanji ili nasmije. "to to govori, Guido?" "Upravo mi je ispriao nekakvu priu o tome kako u Ufficio Catasto ne postoje nikakvi slubeni papiri o postojanju ovog stana. Poeli su stvarati nekakav novi sustav kako bi sve dokumente spremili u raunalo, ali ne mogu pronai nikakav dokaz da su ikakve dozvole ikada izdane - niti traene, kad smo ve kod toga - kada je graen ovaj stan." "To je apsurdno," ree Paola saginjui se. Dodala mu je novine, podigla preostalu plastinu vreicu i uputila se niz hodnik prema kuhinji. Odloila je vreice na stol i iz njih poela vaditi paketie. Dok joj je Brunetti objanjavao, ona je izvadila rajice, luk i nekoliko tikviinih cvjetova ne duih od njezinog prsta. Kada je Brunetti ugledao cvjetove, prestao je priati o Rossiju i upitao je, "to e napraviti s njima?"

"Mislim da u pripremiti rioto," odgovori i sagne se kako bi paketi omotan bijelim papirom stavila u hladnjak. "Sjea se kako je bio dobar onaj koji nam je Roberta pripremila prolog tjedna, s umbirom?" "Hmmm," odgovori Brunetti, kojem je bilo drago to su skrenuli na mnogo drau temu - ruak. "Je li bila guva na Rialtu?" "Ne kad sam stigla onamo," odgovori mu ona, "ali kada sam odlazila, bila je guvetina. Veinom su to bili turisti, koji su, koliko sam mogla zakljuiti, doli poslikati druge turiste. Za nekoliko godina morat emo onamo ii u cik zore ili uope neemo moi prii trnici." "Zato uope odlaze na Rialto?" upita on. "Valjda da vide trnicu. Zato?" "Pa zar nemaju trnice tamo odakle dolaze? Zar ne prodaju namirnice?" "Bog zna to oni imaju u svojim zemljama," odgovori Paola s blagim ogorenjem u glasu. "I, to je jo rekao taj signor Rossi?" Brunetti se stranjicom nasloni na radnu plohu. "Rekao je da, u nekim sluajevima, jednostavno odrape novanu kaznu." "To je uobiajena stvar," ree ona, okreui se prema njemu sada kada je pospremila sve namirnice. "To se dogodilo i Gigiju Guerrieru, kada je dogradio jo jednu kupaonicu. Njegov je susjed vidio vodoinstalatera kako u kuu unosi zahodsku koljku pa je nazvao policiju i prijavio ga, tako da je morao platiti kaznu." "To je bilo prije deset godina." "Dvanaest," ispravi ga Paola, ve po navici. Primijetila je kako Brunetti stie usnice, pa je dodala, "Nema veze. Nije vano. to se jo moe dogoditi?" "Rekao je da su u nekim sluajevima, kada nisu zatraene nikakve dozvole, ali je gradnja svejedno izvedena, bili prisiljeni sruiti dogradnje." "Ma sigurno se alio," ree ona. "Vidjela si signor Rossija, Paola. Zar ti on izgleda kao netko tko se ali s takvim stvarima?" "Nekako mi se ini da signor Rossi nije ovjek koji se ima obiaj aliti," ree ona. Lijeno je otila u dnevni boravak, gdje je poravnala nekoliko asopisa koji su leali ostavljeni na naslonu za ruke na naslonjau, a potom izala na terasu. Brunetti ju je slijedio. Kada su se ondje nali rame uz rame, a grad se prostro pred njima, mahnula je rukom prema krovovima, terasama, vrtovima i svjetlarnicima. "Voljela bih znati koliko je toga zakonito podignuto," ree ona. "I voljela bih znati koliko ih ima potrebne dozvole i koliko ih je dobilo condono." Oboje su u Veneciji proivjeli veinu ivota, tako da su znali beskrajan niz pria o mitu koje su primali graevinski inspektori ili o zidovima nainjenim od gipsanih ploa koji su rueni dan nakon to bi otili inspektori. "Pola grada je takvo, Paola," ree on. "Ali nas su uhvatili." "Nisu nas uhvatili ni u kakvom prekraju," ree ona, okreui se prema njemu. "Nismo uinili nita loe. Kupili smo ovaj stan u dobroj vjeri. Battistini - tako se zove

ovjek od koga smo ga kupili, zar ne - on je trebao pribaviti sve dozvole i condono edilizio." "Mi smo trebali provjeriti posjeduje li sve dozvole prije nego smo kupili stan," Brunetti je pokuao razmiljati razborito. "Ali nismo. Dovoljan je bio ovaj pogled s terase" - ree on, obuhvativi polukrunim pokretom sve stoje lealo pred njima - "i to je presudilo." "Ja se toga ne sjeam," ree Paola, koraajui prema dnevnom boravku, gdje je sjela. "Ali ja se toga sjeam," ree Brunetti. I prije nego je Paola stigla prigovoriti, on nastavi, "Nije bitno ega se tko sjea. Ili kako smo brzopleto postupili kada smo kupili ovaj stan. Bitno je to da je taj problem sada pred nama." "A Battistini?" upita ona. "Umro je prije desetak godina," odgovori Brunetti, time stavivi toku na njezine mogue nakane da stupi u vezu s njime. "Nisam to znala," ree ona. "Njegov neak, onaj koji radi na Muranu, mi je to rekao. Imao je tumor." "ao mi je to to ujem," ree ona. "Bio je simpatian." "Da, bio je. I sigurno nam je ponudio dobru cijenu." "Mislim da mu se jako svidio taj mladi brani par," ree ona, a licem joj proleti osmijeh izazvan tim sjeanjem. "Osobito zato jer je taj mladi par oekivao dijete." "Misli da je to utjecalo na cijenu?" upita Brunetti. "Oduvijek sam mislila da jest," ree Paola. "to je bilo netipino za jednog Venecijanca, ali ipak i vrlo lijepo od njega." Ona hitro nastavi, "Ali ne i ako nas drava baci na ulicu i srui nam stan." "To je ipak malo suludo, ne misli li?" upita Brunetti. "Ti radi u gradskoj slubi ve dvadeset godina, zar ne? Ve si trebao nauiti da injenica da je neto suludo ne mijenja nita na stvari." Uz kiseo izraz na licu, Brunetti se morao s tim sloiti. Sjetio se jednog prodavaa voa koji mu je rekao da, ako kupac dotakne voe ili povre koje je izloeno, prodavau mogu odrezati kaznu u iznosu od pola milijuna lira. injenica da je neto apsurdno oito gradskim oima nije predstavljala prepreku da donose apsurdne uredbe. Paola je potonula u naslonjau i podigla noge na niski stoli koji se nalazio izmeu njih dvoje. "Dakle, to da radim, da zovem oca?" Brunetti je znao da e to pitanje kad-tad iskrsnuti, i bilo mu je drago to ga je izgovorila prije nego kasnije. Grof Orazio Falier, jedan od najbogatijih ljudi u gradu, mogao je lako uiniti udo samo jednim telefonskim pozivom ili primjedbom izgovorenom tijekom veere. "Ne. Mislim da bih to volio srediti sam," ree on, naglaavajui posljednju rije. Ni u jednom trenutku mu nije palo na pamet, kao to to nije palo na pamet niti Paoli, da pristupe tom problemu pravno, da pronau imena odgovarajuih slubi i slubenika, i ustanove kojim putem rjeavati problem. Niti im je palo na pamet da moda postoji jasno

utvrena birokratski postupak kojim bi mogli rijeiti taj problem. Ako takve stvari postoje ili ih se moe otkriti, Venecijanci se na njih nisu obazirali, znajui da je jedini nain da se uhvate u kotac sa slinim problemima taj da potegnu conoscienze: poznanstva, prijateljstva, veze i dunike stvorene tijekom ivota u sustavu koji su svi, ak i oni koji su u istom bili zaposleni, a moda osobito ti koji su u njemu bili zaposleni, smatrali toliko neuinkovitim, zapravo beskorisnim, podlonim zloporabama koje su posljedica stoljea podmiivanja, i optereenim bizantinskim nagonom za tajnovitou i tromou. Ne obazirui se na njegov ton, ree, "Sigurna sam da bi on to mogao rijeiti." Ne dajui si vremena da razmotri ponudu, Brunetti upita, "Ah, gdje su lanjski snjegovi? Gdje su ideali iz '68.?" Istoga trena na oprezu, Paola mu srdito upadne u rije, "to sad to treba znaiti?" Promatrao ju je, kako je glavu zabacila unatrag, spremna na sve, i prolo mu je kroz glavu kako vjerojatno prijetei izgleda u predavaonici. "To znai da smo oboje nekada vjerovali u ljeviarsku politiku i socijalnu pravdu i stvari poput jednakosti pred zakonom." "I?" "I sada nam je prvi poriv taj da se preguramo preko reda." "Reci na to cilja, Guido," zausti ona. "Nemoj rei 'nama,' molim te, kada sam ja ta koja je iznijela taj prijedlog." Zastala je na trenutak, pa dodala, "Tvoja naela su sigurna i netaknuta." "A to to znai?" upita on, glasom koji je bio vie no zajedljiv, ali jo uvijek daleko od srditog. "To znai da moja naela nisu netaknuta. Bili smo budale i pravili su od nas budale desetljeima, od svih nas s naom nadom u bolje drutvo i s naom idiotskom vjerom u to da bi ovaj odvratni politiki sustav i ovi odvratni politiari mogli nekako preobraziti ovu zemlju u jedan zlatni raj, kojim vlada neprekinut niz kraljeva-mudraca." Njezine oi potraile su njegove i ondje se zaustavile. "Dakle, ja u to vie ne vjerujem, ni u to od toga: vie ni u to ne vjerujem i vie se niemu ne nadam." Iako je u njezinim oima vidio istinski umor kada je to izgovarala, ogorenost koju nikada nije mogao suzbiti uuljala mu se u glas, i on upita, "A znai li to da kad god se pojavi kakva nevolja, ti odmah zove svoga oca, koji ima novca i veze i mo u depovima koja zvecka kako nama obinim ljudima u depovima zvecka sitni, i moli ga da sredi stvari umjesto tebe?" "Sve to pokuavam," krene ona s naglom promjenom u glasu, kao da eli stvari uiniti bezopasnima dok jo ima vremena, "jest to da nam utedim vremena i ivaca. Ako to pokuamo rijeiti legalnim putem, zagazit emo u kafkijanski svijet i unitit emo svoj mir i svoje ivote pokuavajui pronai ispravne obrasce, a kada ih pronaemo, spotaknut emo se o nekog drugog birokratia poput signora Rossija koji e nam rei da to nisu ispravni obrasci i da moramo pronai neke druge, pa neke tree, sve dok oboje ne prolupamo."

Osjetivi da se Brunetti opustio zauvi promjenu u njezinom glasu, ona nastavi, "I tako, da, ako nas mogu potedjeti muka time to u zamoliti oca za pomo, onda bih vie voljela da idemo tim putem, jer nemam ni strpljenja niti snage rjeavati to na bilo koji drugi nain." "A kad bih ti rekao da bih to vie volio obaviti sam, bez njegove pomoi?" Prije nego je dospjela odgovoriti, on nastavi, "To je na stan, Paola, a ne njegov." "Misli li to uiniti sam, na zakonit nain, ili" - ovdje se u njezinom glasu osjetila jo vea toplina - "e to uiniti koristei svoje vlastite prijatelje i veze?" Brunetti se nasmijeio, to je bio siguran znak da je mir opet uspostavljen, "Naravno da u ih iskoristiti." "Ah," ree ona, takoer se smijeei, "to je ve neto sasvim drugaije." Njezin se osmijeh jo vie rairio i ona se u mislima ve posvetila taktici. "Tko bi nam mogao pomoi?" upita ona, a svaka pomisao na njezinog oca bila je pometena iz prostorije. "Imamo Ralla, iz Odbora za arhitekturu." "Onog iji sin dila drogu?" "Koji je dilao drogu," ispravi je Brunetti. "to si mu napravio?" "Uslugu," bilo je jedino to je Brunetti rekao. Paola prihvati to i samo upita, "Ali, kakve veze Odbor za arhitekturu ima s time? Zar nije ovaj kat izgraen nakon rata?" "Tako nam je kazao Battistini. Ali nii dio zgrade vodi se kao kulturno-povijesni spomenik, tako da bi na njega moglo djelovati togod se dogodilo s ovim katom." "A-ha," sloi se Paola. "Jo netko?" "Vianello ima roaka, arhitekta, koji radi u gradskoj upravi, mislim da radi u uredu koji izdaje graevinske dozvole. Zamolit u Vianella da ga pita da vidi to moe pronai." Oboje su sjedili tako neko vrijeme, sastavljajui popise usluga koje su bili uinili drugima u prolosti i za koje bi mogli traiti protuuslugu. Bilo je ve gotovo podne prije nego su dovrili popis moguih saveznika i sloili se oko njihove vjerojatne korisnosti. Tek tada je Brunetti upitao, "Jesi li dobila moeche?" Okreui se, to je bila njezina viedesetljetna navika, nevidljivoj osobi za koju se pretvarala da prislukuje najgore ispade njezina mua, ona upita, "Jesi li ti to ula? Spremaju se na ruenje naega doma, a on samo razmilja o rakovima?" Uvrijeeno, Brunetti prigovori: "To nije sve o emu razmiljam." "Nego o emu jo razmilja?" "O riotu." Djeci, koja su se vratila kui na ruak, su predoili stanje stvari tek nakon to su pojela i posljednjeg raka. Najprije su sve bacila na zafrkanciju. Kada su ih roditelji konano uspjeli uvjeriti da je stan doista u opasnosti, istoga trena su poela praviti planove za selidbu u novi dom.

"Moemo li kupiti kuu s okunicom, tako da mogu imati psa?" traila je Chiara. Kada je vidjela izraze lica svojih roditelja, promijenila je svoj prohtjev u, "Ili maku?" Raffi nije iskazivao nikakvo zanimanje za kune ljubimce i, umjesto toga, zatraio jo jednu kupaonicu. "Ako dobijemo jo jednu kupaonicu, ti e se vjerojatno useliti u nju i vie nikad nee izai iz nje, jer e provesti ivot pokuavajui uzgojiti te svoje smijene brie," ree Chiara to je bilo prvo obiteljsko javno priznanje svijetle sjene koja je u posljednjih nekoliko tjedana postupno postajala sve vidljivija ispod nosa njezinog starijeg brata. Osjeajui se vrlo slino UN-ovom mirotvorcu pod plavom kacigom, Paola je intervenirala. "Mislim da bi to bilo dovoljno za danas od vas dvoje. Ovo nije ala i ne elim sluati kako o tome govorite kao da jest." Djeca su je pogledala, a zatim su se, poput para malih sovica koje sjede na grani i ekaju da vide koji e od oblinjih grabeljivaca prvi napasti, okrenule glave prema ocu. "uli ste to je majka rekla," kazao im je Brunetti, to je bio siguran znak da su stvari ozbiljne. "Oprat emo sue," ponudi Chiara pomirljivo, iako je jako dobro znala da je ionako danas na nju red. Raffi odgurne svoj stolac od stola i ustane. Uzeo je majin tanjur, zatim oev, potom Chiarin, stavio ih na svoj, te ih sve odnio do sudopera. I to je jo nevjerojatnije, otvorio je vodu i zasukao rukave svoje majice. Poput praznovjernih seljaka u nazonosti kakvog boanstva, Paola i Brunetti pobjegli su u dnevni boravak, ali tek nakon to je on bio pograbio bocu grappe i dvije aice. Natoio je bistru tekuinu u aice i dodao jednu Paoli. "to e raditi danas poslijepodne?" upita ona nakon prvog smirujueg gutljaja. "Vraam se u Perziju," odgovori Brunetti. Izuvi cipele, zalegao je na kau. "Prilino buran odgovor na novosti koje nam je donio signor Rossi, rekla bih." Potegla je jo jedan gutljaj. "To je ona boca koju smo donijeli iz Belluna, zar ne?" Ondje su imali prijatelja, koji je s Brunettijem bio radio vie od deset godina, ali koji je napustio policiju nakon to je ranjen u pucnjavi i vratio se kui kako bi preuzeo brigu o oevoj farmi. Svake jeseni bi sastavio pecaru i ispekao pedeset boca grappe, to je bila potpuno protuzakonita operacija. Boce je poklanjao rodbini i prijateljima. Brunetti gucne jo malo i uzdahne. "U Perziju?" upita ona napokon. On spusti svoju aicu na niski stoli i uzme knjigu koju je bio napustio kada se pojavio signor Rossi. "Ksenofon," objasni on, otvarajui knjigu na oznaenoj stranici, vrativi se u drugu polovicu svog ivota. "Grci su se uspjeli izvui, zar ne? I vratiti se kui?" upita ona. "Nisam stigao jo tako daleko," odgovori Brunetti. Paolin glas poprimio je slabaan prizvuk. "Guido, Ksenofona si proitao najmanje dvaput otkad smo u braku. Ako ne zna jesu li se vratili kui ili nisu, onda nisi paljivo itao ili ima prve simptome Alzheirnera."

"Pretvaram se da ne znam to e se zbiti tako da vie uivam u itanju," objasni on i stavi naoale na nos. Otvorio je knjigu, pronaao mjesto gdje je stao te poeo itati. Paola je prilino dugo zurila u njega, natoila si jo jednu aicu grappe i ponijela je sa sobom u svoju radnu sobu, ostavljajui svoga mua Perzijancima. 4 Kako se obino deava u ovakvim situacijama, nita se nije dogodilo. To jest, iz Ufficio Catasto nije stigao nikakav dopis, niti ih je nazvao signor Rossi. Suoen s ovakvim mukom, a moda i pomalo praznovjeran, Brunetti nije ni pokuao razgovarati s prijateljima koji bi mu moda mogli pomoi razjasniti pravni status njegova doma. Iz ranog su proljea preli u pravo proljee. Vrijeme je postajalo sve ljepe, pa su Brunettijevi poeli sve vie vremena provoditi na svojoj terasi. Petnaestoga travnja prvi su put ruali na terasi, iako je u vrijeme veere opet bilo prehladno da jedu vani. Dani su se produljili, ali jo uvijek nije bilo nikakvih promjena niti novosti glede sumnjive legalnosti doma Brunettijevih. Poput ratara koji ive u podnoju vulkana, im bi se tlo prestalo tresti, oni bi se vratili svojim poljima, nadajui se da su ih bogovi koji upravljaju tim stvarima zaboravili. S dolaskom sljedeeg godinjeg doba, sve se vie turista poelo slijevati u grad. A za njima je stizao i velik broj Cigana. Cigane su sumnjiili za mnotvo provala u gradovima, ali sada su ih poeli optuivati i za deparenje i sitna ulina razbojstva. Kako su ti prekraji predstavljali gnjavau za turiste, koji su pak glavni izvor gradskih prihoda, a ne tek za domae stanovnitvo, Brunetti je dobio zadatak da vidi moe li se togod uiniti s tim u svezi. Depari su bili premladi da bi im se sudilo; uvijek bi ih opet uhiivali i prebacivali u questuru, gdje bi od njih traili da predaju isprave. Kada se za onih par koji su imali isprave ustanovilo da su maloljetni, prekorili su ih i oslobodili. Mnogi su se u questuru vraali ve sutradan; a veina ih je bila natrag istoga tjedna. Budui da je, prema Brunettiju, jedino rjeenje bilo da se promijeni zakon to se tie maloljetnih delinkvenata ili da ih se protjera iz zemlje, bilo mu je teko napisati svoje izvjee. Sjedio je za svojim pisaim stolom, posvetivi svoje misli nastojanju da izbjegne ustvrivanje injenica koje su same po sebi jasne, kada je zazvonio telefon na njegovu stolu. "Brunetti," javi se on i jednim pokretom otvori treu stranicu popisa imena onih koji su bili uhieni zbog sitnih kraa u posljednja dva mjeseca. "Commissario?" upitao gaje muki glas. "Da." "Ovdje Franco Rossi." Njegovo ime nije moglo biti uobiajenije za jednog Venecijanca, kao "Ivan Horvat," tako da je Brunettiju trebalo nekoliko trenutaka da prebere po pamenju i sjeti se raznih mjesta na kojima je mogao sresti nekog Franca Rossija, i tek tada mu je pao na pamet Ufficio Catasto.

"Ah, nadao se da ete me nazvati, signor Rossi," s lakoom je slagao. Zapravo se nadao da je signor Rossi nekim udom netragom nestao, odnosei sa sobom i Ufficio Catasto i sve njegove spise. "Ima li kakvih novosti?" "Kakvih novosti?" "O stanu," ree Brunetti, pitajui se kakve bi druge novosti mogao oekivati od signora Rossija. "Ne, nema nikakvih novosti," odgovori Rossi. "Ured je zaprimio izvjee i razmotrit e ga." "Imate li ikakvih naznaka kada bi ured mogao uzeti predmet u razmatranje?" upita Brunetti plaho, kao da se ustruava. "Ne, ao mi je, nemam. Nikad se ne zna kada e se kojim predmetom pozabaviti." Rossijev je odgovor bio odrjeit i otar. Brunettija je u tom trenutku zapanjila injenica da bi Rossijeve rijei bile primjenjive gotovo kao slogan kojim se moglo opisati djelovanje veine ureda gradske uprave s kojima je imao posla i kao graanin i kao policajac. "Trebate li moda jo kakve podatke?" upita on, i dalje ljubazno, svjestan injenice da bi u nekoj daljoj budunosti mogao zatrebati signora Rossija, njegovu dobru volju, a moda ak i stvarnu pomo. "Rije je o neem drugom," ree Rossi. "Spomenuo sam Vae ime nekim ljudima, pa su mi rekli gdje radite." "Da, i kako Vam mogu pomoi?" "Rije je o neem ovdje u uredu," ree on, a zatim se zaustavi i ispravi, "zapravo, ne ovdje, jer nisam u uredu. Ako shvaate to mislim rei." "A gdje ste, signor Rossi?" "Na ulici. Zovem Vas sa svog telefonina. Nisam Vas htio zvati iz ureda." Signal mobitela je oslabio i kada se Rossijev glas opet mogao uti, izgovarao je, "... zbog toga to sam Vam elio rei." Ako je u tome stvar, signor Rossiju bi bilo bolje da nije koristio svoj telefonino, jer mobitel je otvoren javnosti poput rastvorenih novina. "Je li to to mi elite rei vano, signor Rossi?" "Da, mislim da jest," ree Rossi tiim glasom. "Onda mislim da bi bilo bolje da pronaete telefonsku govornicu i nazovete me s nje," predloi mu Brunetti. "Molim?" upita Rossi s nelagodom u glasu. "Nazovite me s javne govornice, signore. Neu se micati odavde i ekat u Va poziv." "Hoete rei da ovaj moj poziv nije siguran?" upita Rossi, a Brunetti mu je u glasu prepoznao istu stegnutost koja ga je guila i kada je odbio izai na terasu Brunettijeva stana. "Pretjerujete," ree Brunetti, pokuavajui zvuati smireno i ohrabrujue. "Ali nee biti problema ako me nazovete s telefonske govornice, a pogotovo ako me nazovete na moj

izravni broj, a ne preko centrale." Izdiktirao je broj Rossiju, a potom ga ponovio dok ga je, bio je siguran u to, mladi zapisivao. "Moram nabaviti kovanice ili kupiti telefonsku karticu," ree Rossi, a zatim, nakon kratke stanke, Brunetti pomisli da je uo kako ovaj prekida vezu, ali glas je doplutao iz daljine, kao da je Rossi rekao, "Nazvat u Vas." "Dobro. ekam," zaustio je Brunetti, ali uo je kljocaj u slualici i prije nego lije stigao zavriti misao. to li je to signor Rossi otkrio u Ufficio Catasto? Mito kojim je plaeno da neki bezobrazno toan nacrt jednostavno nestane iz nekog spisa, a da se drugi, mnogo inventivniji, umetne na njegovo mjesto? Mito plaeno graevinskom inspektoru? Pomisao da bi dravni slubenik mogao biti okiran ovakvim stvarima, tovie, da bi pozvao policiju, tjerala je Brunettija na smijeh. Koji je vrag tim ljudima iz Ufficio Catasto da uposle ovakvo nevinace? Sljedeih nekoliko minuta, dok je Brunetti ekao da ga Rossi nazove, pokuao je razmotriti kakve bi koristi mogao imati ako pomogne signor Rossiju u svezi s time to je ovaj otkrio. S grinjom savjesti - iako vrlo slabom - Brunetti je shvatio da svakako kani iskoristiti signor Rossija, da e si dati truda da pomogne mladiu i da e se posebno posvetiti njegovom problemu, kakav god on bio, znajui da e ga moi upisati u svoju knjigu kao dunika. Ovako, ako nita drugo, kakvu god uslugu zatrai zauzvrat, pisat e se na njegov raun, a ne na raun Paolina oca. Priekao je desetak minuta, ali telefon nije zazvonio. A kada je zazvonio, pola sata kasnije, na drugom kraju ice bila je signorina Elletra, tajnica njegovog nadreenog, koja je pitala eli li da mu donese fotografije i popis nakita pronaenog na kopnu, u karavanu jednoga od romske djece koja su bila uhiena prije dva tjedna. Majka je ustrajala u tome da su svi komadi nakita njezini, da su u obitelji ve naratajima. Znajui vrijednost tih dragulja, to je bila prilino nevjerojatna tvrdnja. Jedan od komada nakita, Brunettiju je bilo poznato, ve je bio prepoznao jedan njemaki novinar kao nakit ukraden iz njegova stana prije vie od mjesec dana. Bacio je pogled na svoj runi sat i vidio da je prolo pet sati. "Ne, signorina, nemojte se gnjaviti. To moe priekati do sutra." "U redu, commissario," ree ona. "Moete ih preuzeti kad svratite ovamo dolje." Ona je nainila stanku, a on je uo utanje papira na drugom kraju ice. "Ako me vie ne trebate, ja bih pola kui." "A vice-questore?" upita Brunetti, pitajui se kako li se ona usuuje otii s posla vie od sata prije kraja radnog vremena. "Izaao je prije ruka," odgovori ona neutralnim glasom. "Rekao je da ide na ruak s questoreom, i mislim da nakon ruka idu zajedno u questoreov ured." Brunetti se pitao ustaje li njegov nadreeni, Patta, kada razgovara sa svojim nadreenim. Pattini izleti u polja moi nikada nisu donijeli nita dobra ljudima zaposlenima u questuri: obino bi njegov pokuaj razmetanja vlastitom fanatinom energijom kao posljedicu imalo uvoenje novih planova i smjernica, koje je valjalo hitro

provoditi, a potom na kraju napustiti, kada bi se ispostavilo da su te smjernice uzaludne ili zalihosne. Poelio je signorini Elettri ugodnu veer i spustio slualicu. Sljedea je dva sata ekao da zazvoni njegov telefon. Napokon, neto poslije sedam, izaao je iz svoga ureda i siao dolje do policajaca u odorama. Pucetti je sjedio za stolom deurnog, s knjigom rastvorenom pred sobom, brade oslonjene na dvije ake, pogleda sputena na tekst. "Pucetti?" ree Brunetti odmah na vratima. Mladi je policajac podigao pogled i, spazivi Brunettija, istoga trena skoio na noge. Brunettiju je bilo drago to vidi da se, prvi put otkad je poeo raditi u questuri, mladi policajac uspio oduprijeti porivu da salutira. "Idem kui, Pucetti. Ako me netko nazove, jedan mukarac, molim Vas, dajte mu moj kuni telefonski broj i zamolite ga da me nazove doma, hoete li?" "Naravno, gospodine," odgovorio je mladi policajac i ovaj put salutirao. "to to itate?" upita Brunetti. "Zapravo i ne itam, gospodine. Uim. To je gramatika." "Gramatika?" "Da, gospodine. Ruskog jezika." Brunetti je bacio pogled dolje na otvorene stranice. I doista, irilina slova protezala su se s kraja na kraj stranice. "Zato prouavate rusku gramatiku?" upitao je Brunetti, a zatim dodao, "Naravno, ako Vas smijem pitati." "Svakako, gospodine," ree Pucetti s blagim smijekom na licu. "Moja djevojka je Ruskinja i elim s njom razgovarati na njezinom materinjem jeziku." "Nisam znao da imate djevojku, Pucetti," ree Brunetti, razmiljajui o tisuama ruskih prostutki koje su preplavljivale Zapadnu Europu i nastojei zadrati neutralan ton. "Imam, gospodine," ree on, jo ire se nasmijeivi. Brunetti se odvaio. "to ona radi u Italiji? Je li zaposlena?" "Predaje ruski i matematiku u srednjoj koli koju pohaa moj mlai brat. Tamo sam je upoznao, gospodine." "I koliko je dugo poznajete?" "est mjeseci." "To zvui ozbiljno." I opet, momak se nasmijeio, a Brunettija je zapanjilo koliko je draesno izgledao. "Mislim da jest ozbiljno, gospodine. Njezina obitelj ovoga ljeta dolazi ovamo, pa me ona eli upoznati s njima." "I tako, uite?" upita on, kimajui glavom prema knjizi. Pucetti proe rukom kroz kosu. "Rekla mi je da im se ne svia zamisao da im se ki uda za policajca: i otac i majka su kirurzi, znate. Pa sam pomislio da bi mi moda pomoglo kada bih mogao razgovarati s njima, barem malo. A kako ne govorim ni njemaki niti engleski, palo mi je na pamet kako

bih im mogao pokazati da nisam tek neki glupi murjak kada bih mogao s njima razgovarati na ruskom." "To zvui vrlo mudro. Dobro, ostavljam Vas Vaoj gramatici," ree Brunetti. Okrenuo se da poe, a za leima mu je Pucetti dobacio, "Da svedanja." Ne znajui beknuti ni rije ruskoga, Brunetti mu nije mogao uzvratiti istom mjerom, ali mu je poelio laku no i napustio zgradu. ena predaje matematiku, a Pucetti ui ruski kako bi mogao zadovoljiti njezine roditelje. Vraajui se kui, Brunetti je te misli premetao po glavi, pitajui se nije li on sam, na kraju krajeva, nita drugo do li glupi murjak. Petkom Paola nije morala odlaziti na sveuilite, tako da bi obino provodila poslijepodneva pripravljajui neko posebno jelo. Svi lanovi obitelji petkom su oekivali neto posebno, i te veeri nisu bili razoarani. Kod mesara iza dijela trnice u kojem se prodavalo povre bila je pronala janjei but, a pripremila ga je s krumpiriima posutim rumarinom, tikvicama tri-Jolatama i mladim mrkvicama skuhanima u umaku tako slatkom da ih je Brunetti mogao nastaviti jesti i za desert, da za kraj nisu posluene peene kruke u bijelom vinu. Nakon veere legao je, slian nasukanom kitu, na svoje uobiajeno mjesto na kauu, doputajui si kapljicu Armagnaca, i to tako da jedva da je konjakom oplahnuo tu aicu toliko malenu da je gotovo nije ni bilo. Kada mu se Paola pridruila nakon to je poslala djecu u njihove sobe - ozbiljno im priprijetivi, to su djeca i oekivala - neka se pozabave svojim zadaama, sjela je i, u tim stvarima mnogo potenija od njega, natoila si Armagnac u potenu au. "Boe, kako je ovo dobro," ree ona nakon prvog gutljaja. Kao u nekom snu, Brunetti ree, "Zna tko me nazvao danas?" "Ne, tko?" "Franco Rossi. Onaj iz Ufficio Catasto." Sklopila je oi i zabacila glavu priljubivi lea o naslon. "Oh, boe, a ja sam mislila da je sve gotovo ili jednostavno nestalo." Nakon nekog vremena, upitala je, "to ti je rekao?" "Nije zvao zbog stana." "Pa zbog ega drugog bi te onda zvao?" Prije nego li je dospio odgovoriti, ona upita, "Nazvao te na posao?" "Tako je. I to je ono to mi je bilo udno. Kada je bio ovdje u stanu, nije znao da radim u policiji. Pitao me, no dobro, kao da me pitao ime se bavim, a ja sam mu samo rekao da sam studirao pravo." "Obino to ini?" "Da." Nije joj pruio nikakvo daljnje objanjenje, a ona ga nije niti traila. "Ali on je nekako saznao." "Tako mi je kazao. Netko koga poznaje mu je to rekao." "to je htio?"

"Nemam pojma. Zvao me sa svog telefonina, a kako je zvuao kao da mi kani rei neto to nije htio da se prouje u javnosti, predloio sam mu neka me nazove s javne telefonske govornice." "I?" "Nije me nazvao." "Moda se predomislio." Brunetti je slegnuo ramenima onako kako ovjek pun janjetine, zavaljen na kauu, moe slegnuti ramenima. "Ako je vano, nazvat e on ve," ree ona. "Pretpostavljam da hoe," ree Brunetti. Razmiljao je o tome da uzme jo jedan, najmanji mogui gutljaji Armagnaca, ali umjesto toga odluio je dremnuti pola sata. Kada se probudio, svaka pomisao na Franca Rossija bila mu je isparila iz glave, a jedino za ime je udio bio je taj gutljaj Armagnaca prije nego se otputi hodnikom prema vlastitoj postelji. 5 Kako se Brunetti bio pribojavao, u ponedjeljak je na vidjelo imao izai ishod razgovora voenog tijekom ruka izmeu vice-questorea Patte i questorea. Poziv je stigao oko jedanaest, nedugo po Pattinom dolasku u questuru. "Dottore?" signorina Elettra dozvala ga je s vrata njegova ureda i on je brzo podigao pogled i vidio je kako stoji ondje, s plavim koricama u jednoj ruci. U tom trenutku se zapitao je li boju korica izabrala tako da se slae s bojom njezine haljine. "Ah, dobro jutro, signorina," ree on, maui joj rukom neka prie njegovu stolu. "Je li to popis ukradenog nakita?" "Da, zajedno s fotografijama," odgovori ona predajui mu spis. Vice-questore me zamolio da Vam kaem da eli razgovarati s Vama danas prijepodne." U njezinom glasu nije bilo naznaka da u toj poruci vreba opasnost, tako da je Brunetti samo kimnuo glavom dajui do znanja da je poruku primio. Ostala je gdje je stajala, i on otvori spis. etiri fotografije u boji bile su zaklamane za stranicu, a na svakoj od njih jedan komad nakita, tri prstena i detaljno izraena zlatna narukvica, koja je sadravala neto nalik na niz sitnih smaragda. "Izgleda kao da je bila pripremljena za pljaku," ree Brunetti, iznenaen time da bi itko dao nainiti neto nalik studijskim fotografijama nakita i tako odmah postati sumnjiv osiguravajuim drutvima. "Nisu li svi," upita ona. Brunetti podigne pogled, niti ne pokuavajui prikriti svoje iznenaenje. "Ma, ne moete to misliti ozbiljno, signorina." "Moda bih i trebala, osobito zato to radim ovdje, ali svakako mogu misliti ozbiljno." I prije nego li joj je dospio postaviti pitanje, ona nastavi, "Ljudi samo o tome priaju."

"Ovdje ima manje zloina nego u bilo kojem drugom gradu u Italiji. Samo pogledajte statistike," ree on gorljivo. Nije prevrnula oima prema nebesima, ali se zadovoljila time da kae, "Ne mislite valjda da one prikazuju ono to se doista dogaa ovdje, dottore?" "Kako to mislite?" "to mislite, koliko provala ili pljaki bude doista prijavljeno?" "Upravo sam Vam rekao. Vidio sam statistike podatke. Svi smo ih vidjeli." "Te statistike nemaju veze sa zloinom, gospodine. Barem biste Vi to trebali znati." Kada je Brunetti odbio progutati njezin mamac, ona upita, "Ne vjerujete valjda da se ljudima da gnjaviti s time da policiji prijave zloine?" "Pa, moda ne ba svi, ali sam siguran da veina graana prijavljuje zloine." "A ja sam sigurna da ih veina ne prijavljuje," ree ona slijeui ramenima, i ta je kretnja ublaila njezin stav, ali ne i njezin glas. "Moete li mi dati razloge zato vjerujete u to?" upitao je Brunetti, polaui korice na svoj stol. "Poznajem troje ljudi u ije je stanove provaljeno u posljednjih nekoliko mjeseci, a oni to nisu prijavili." ekala je da Brunetti neto kae, a kako je on utio, ona nastavi, "Ne, jedan od njih je to prijavio policiji. Otiao je dolje do karabinjerske postaje kod San Zaccarije, i prijavio da je opljakan, a deurni narednik rekao mu je da se vrati sutradan i prijavi zloin, jer porunika nema cijeli dan, a on je bio jedini koji je znao ispuniti prijave razbojstava." "I je li se vratio?" "Naravno da nije. emu?" "Nije li to prilino negativan stav, signorlna?" "Naravno da je negativan," ispali ona daleko drskije no inae. "Pa kakav stav oekujete da imam?" Zauvi koliko je ara u njezinu glasu, ugoda koju je sa sobom obino unosila u prostoriju jednostavno je isparila, a Brunetti je osjetio istu onu iscrpljujuu tugaljivost kakvu je osjeao svaki put kada bi se on i Paola sporjekali. Pokuavajui se osloboditi toga osjeaja, bacio je pogled dolje na fotografije i upitao, "Koji komad je imala Ciganka?" Signorina Elettra, kojoj je isto tako pao kamen sa srca kada je Brunetti promijenio temu razgovora, nagnula se nad fotografije i pokazala prstom na narukvicu. "Vlasnica ju je prepoznala. I posjeduje izvorni raun u kojem je narukvica opisana. Sumnjam da e to ita promijeniti ili biti od velike pomoi, ali rekla mi je da je vidjela tri cigana na Campu San Fantin onog poslijepodneva kada je njezin stan opljakan." "Ne," sloi se Brunetti. "Nee biti ni od kakve koristi." "to to?" upita ona retoriki. U uobiajenim okolnostima, Brunetti bi iznio kakvu laganu primjedbu kojom bi naznaio da je zakon jednak kako za Cigane, tako i za sve ostale, ali nije elio ugroziti oputenost koja je bila uspostavljena izmeu njih dvoje. Umjesto toga, on upita, "Koliko je star djeak?"

"Njegova majka kae da mu je petnaest, ali naravno da ne postoje nikakve isprave, nema izvoda iz matine knjige roenih, nema podataka iz kole, tako da moe imati izmeu petnaest i osamnaest godina. Dokle god ona tvrdi da ima petnaest godina, ne moe mu se suditi, tako da se jo nekoliko godina jamano moe izvui od kazne kakav god prekraj poinio." Brunetti je opet uoio ivi plamen njezine srdbe i odmah skrenuo kako bi ga izbjegao. "Hmmm," promrmljao je, zatvarajui spis. "O emu vice-questore eli razgovarati sa mnom? to Vi mislite?" "Vjerojatno o neemu o emu je razgovorao na sastanku s questoreom." Iz njezina se glasa nita nije dalo zakljuiti. Brunetti glasno uzdahne i ustane; iako je cigansko pitanje izmeu njih dvoje ostalo nerazrijeeno, njegov je uzdah bio dovoljan da na njezino lice donese osmijeh. "Doista, dottore, nemam pojma. Samo me zamolio da Vam kaem da bi Vas htio vidjeti." "Onda u otii da vidim to hoe." Zastao je na vratima kako bi nju prvu propustio, a zatim su rame uz rame sili stubama, pa prema Pattinom uredu i njezinoj siunoj prostorijici ispred njega. Njezin je telefon zvonio kada su uli, pa se ona nagnula preko stola da dohvati slualicu i javi se. "Ured vice-questorea Patte," ree ona. "Da, dottore, jest. Odmah u Vas spojiti." Pritisnula je jedan od gumba na boku telefonskog kuita i spustila slualicu. Podigavi pogled prema Brunettiju, pokazala je rukom prema Pattinim vratima. "Gradonaelnik. Morat ete priekati dok..." Telefon je opet zazvonio i ona se javila. Prema brzom pogledu koji mu je uputila, Brunetti je shvatio da je rije o privatnom pozivu, tako da je pokupio jutarnje izdanje II Gazzettino, koje je lealo presavijeno na njezinu stolu i otiao do prozora kako bi ga ondje prelistao. Bacio je brz pogled prema Elettri, i njihovi su se pogledi sreli. Nasmijeila se, privukla uredski stolac, pribliila slualicu usnama i poela govoriti. Brunetti je iskoraio na hodnik. Bio je izvadio drugi prilog u novinama, koji nije imao vremena proitati toga jutra. Gornja polovica prve stranice bila je posveena tekuem preispitivanju -toliko kilavom da ga nitko ne bi mogao zvati istragom - postupka dodjele obnoviteljskih poslova na kazalitu La Fenice. Nakon silnih godina rasprava, optuaba i protuoptuaba, ak i oni rijetki ljudi koji su mogli pratiti to se i kada dogaa bili su izgubili svako zanimanje za injenice i svaku nadu da e se obeana obnova ikada dogoditi. Brunetti je rastvorio novine i pogledom preletio preko lanaka na dnu stranice. Lijevo je bila jedna fotografija; prepoznao je lice, ali ga nije mogao smjestiti u pravi kontekst sve dok nije proitao potpis ispod slike: "Francesco Rossi, gradski mjernik, u komi nakon pada sa skele." Brunettijeva ake vre su stegnule stranice novina. Skrenuo je pogled, pa ga vratio na priu ispod fotografije. Francesco Rossi, mjernik uposlen u Ufficio Catasto, u subotu poslijepodne pao je sa skele ispred jedne zgrade u Santa Croceu, gdje je provodio nadzor jednog obnoviteljskog

zahvata. Rossi je prevezen na odjel hitne pomoi u Ospedale Civile, gdje je njegovo stanje opisano kao "riservato." Davno prije no to je postao policajcem, Brunetti je bio prestao vjerovati da postoji sluajnost. Znao je da se stvari dogaaju zato to su se prije dogodile neke druge stvari. Otkad je postao policajcem, ovome je dodao uvjerenje da su veze izmeu dogaaja, odnosno barem onih dogaaja koje je on po dunosti razmatrao, rijetko kada bile nedune. Franco Rossi nije bio ostavio bogznakakav dojam na Brunettija, osim u onom trenutku na rubu panike, kada je bio podigao ruku, obrambeno, kao da eli odgurnuti Brunettijev poziv da izae na terasu i baci pogled na prozore kat nie. U tom jednom jedinom trenutku, i samo tada, bio je prestao biti uporni, bezbojni birokrat koji zna samo recitirati propise koje primjenjuje njegov odjel, i bio je postao, u Brunettijevim oima, ovjek poput njega, ispunjen slabostima koje nas ine ljudima. Ni u jednom trenutku nije Brunettiju palo na pamet da je Franco Rossi bio pao s tih skela. Niti je gubio vrijeme razmatrajui mogunost da se Rossijev telefonski poziv ticao minornih problemia u njegovu uredu, a koje je netko otkrio pokuavajui na protuzakonit nain ishoditi graevinsku dozvolu. S ovakvim vrstim uvjerenjima u glavi, Brunetti je opet stupio u ured signorine Elettre i poloio novine na njezin pisai stol. Njezina su lea bila nepomina i okrenuta prema njemu, a ona se tiho smijala neemu to joj je netko izgovarao u slualicu. Ne trudei se privui njezinu pozornost i uope ne mislei na Pattin poziv, Brunetti je izaao iz questure, uputivi se prema Ospedale Civile. 6 Dok se pribliavao bolnici, Brunetti se uhvatio u razmiljanju o tome koliko ga je puta posao dovodio ovamo; i nije se toliko prisjeao odreenih ljudi koje je bio posjetio, koliko se sjeao kada je, poput Dantea, prolazio kroz razjapljene vratnice iza kojih je vrebala bol, patnja i smrt. S godinama je poeo sumnjati kako, bez obzira koliko snana bila tjelesna bol, je emotivna patnja koja okruuje tu bol esto daleko gora. Zatresao je glavom kako bi razbistrio misli, oklijevajui da ue unutra s takvim bijednim promiljajima ve u glavi. Kod vratara se Brunetti raspitao gdje moe pronai Franca Rossija, koji je ranjen pri padu ovoga vikenda. Vratar, tamnobradi mukarac koji se Brunettiju inio odnekud poznatim, upitao ga je zna li na koji je odjel signor Rossi upuen: Brunetti nije imao pojma, ali je pretpostavio da je ovaj vjerojatno na Intenzivnoj njezi. Vratar je obavio kratak telefonski razgovor, pa jo jedan. Nakon kratke razmjene reenica, rekao je Brunettiju da signor Rossi nije ni na odjelu intenzivne njege niti na odjelu hitne pomoi. "Onda moda na Neurologiji?" predloi Brunetti. Smirenom uinkovitou viegodinjeg iskustva, vratar je nazvao sljedei broj iz glave, ali s istim ishodom. "Pa gdje bi onda mogao biti?" upita Brunetti. "Jeste li sigurni da su ga dovezli ovamo?" upita vratar. "Tako je pisalo u Il Gazzettinu."

Ako vratarev naglasak ve nije bio Brunettiju govorio da je vratar Venecijanac, onda je pogled koji mu je uputio kao odgovor jamano bio. Meutim, jedino to je izgovorio bilo je, "Ozlijedio se pri padu?" Kada mu je Brunetti kimnuo glavom, ovaj predloi, "Dajte da pokuam na Ortopediji." Nazvao je jo jedan broj i dao Rossijevo ime. togod su mu s druge strane ice odgovorili, nagnalo ga je da baci brz pogled prema Brunettiju. Sluao je jedan trenutak, pokrio slualicu rukom, pa upitao Brunettija, "Vi ste mu roak?" "Ne." "to ste mu onda? Prijatelj?" Bez oklijevanja, Brunetti potvrdi. "Da." Vratar je izgovorio jo nekoliko rijei u slualicu, zatim odsluao svog sugovornika, pa spustio slualicu. Jo jedan trenutak je zadrao pogled na telefonu, a zatim podigao oi prema Brunettiju. "ao mi je to Vam to moram rei, ali Va je prijatelj jutros preminuo." Brunetti je osjetio udarac a zatim i naznaku iznenadne boli koju bi bio osjetio da mu je bio umro pravi prijatelj. Ali sve to je mogao rei bilo je, "Ortopedija?" Vratar je samo blago slegnuo ramenima kako bi se ogradio od bilo kakve obavijesti koju je bio primio ili proslijedio. "Rekli su mi da su ga odnijeli onamo zato to su mu obje ruke bile polomljene." "Ali od ega je umro?" Vratar je napravio stanku, kao da Rossiju oda je poast minutom utnje. "Sestra mi nije rekla. Ali moda bi Vama rekli neto vie ako biste otili na odjel i popriali s njima. Znate doi do Ortopedije?" Znao je. Dok se okretao od stola, vratar ree, "ao mije zbog Vaeg prijatelja, signore." Brunetti kimne u znak zahvalnosti i krene kroz ulazno predvorje s visokim svodovima, slijep na tu ljepotu. Svjesnim naporom volje sprijeio je samog sebe da broji, poput krunice, prie koje je bio uo o legendarnoj neuinkovitosti bolnice. Rossija su bili odvezli na Ortopediju, i ondje je i umro. I to je bilo sve o emu je trebao razmiljati ovoga trena. *** Znao je da u Londonu i Washingtonu neki mjuzikli igraju ve godinama. Glumci su se mijenjali, novi glumci preuzimali su uloge od onih koji su odlazili u mirovinu ili prelazili u druge predstave, ali radnje i kostimi ostajali su isti, iz godine u godinu. Brunettiju se inilo da se ovdje dogaalo gotovo ista stvar: pacijenti su se mijenjali, ali njihovi kostimi i opi dojam bijede koja ih je okruivala nisu. Mukarci i ene strugali su papuama ispod arkada i stajali za ankom u kunim haljinama i pidamama, pridravajui se na takama i oslanjajui se na zagipsane udove, dok su se iste prie prepriavale bez kraja: neki od igraa preli su na druge uloge. Neki, poput Rossija, napustili su pozornicu.

Kada je stigao na Ortopediju, pronaao je sestru s vanjske strane vrata, kako ljenari na vrhu stuba i pui. Kad joj se pribliio, ugasila je cigaretu u papirnatoj aici koju je drala u drugoj ruci te otvorila vrata, uputivi se natrag na odjel. "Oprostite," ree Brunetti, slijedei je brzo u stopu kroz vrata. Bacila je papirnatu au u metalni ko za papir i okrenula se kako bi ga pogledala. "Da?" upita ona, jedva ga i gledajui. "Doao sam vidjeti Franca Rossija," ree on. "Vratar mi je rekao da je on ovdje." Dobro ga je pogledala i njezina je profesionalna krutost omekala, kao da zbog svoje bliskosti sa smru zavrjeuje bolji tretman. "Jeste li njegov roak?" upita ona. "Ne, prijatelj." "ao mi je zbog Vaeg gubitka," ree, a u njezinom tonu nije bilo ni traga profesiji, ve samo iskreno priznanje ljudske boli. Brunetti joj zahvali, a zatim upita, "to se dogodilo?" Polako se udaljavala, a Brunetti je hodao uz nju, pretpostavljajui da ga vodi prema Francu Rossiju, njegovom prijatelju Francu Rossiju. "Dovezli su ga ovamo u subotu poslijepodne," objasni ona. "Ve dolje, kada su ga pregledavali, vidjeli su da su mu obje ruke polomljene, pa su ga poslali ovamo." "Ali, u novinama je pisalo da je bio u komi." Ona je oklijevala, a zatim odjednom krenula bre hodati prema paru pokretnih vrata na kraju hodnika. "Ne mogu o tome nita rei. Ali bio je u nesvijesti kada su ga dopremili k nama." "U nesvijesti od ega?" Opet je zastala, kao da razmilja o tome koliko toga mu smije rei. "Sigurno je udario glavom pri padu." "S koje je visine pao? Znate li to?" Zatresla je glavom i rukom odgurnula vrata, proputajui Brunettija neka proe ispred nje u veliku prostoriju na ijem se jednom kraju nalazio pisai stol, za kojime sada nije bilo nikoga. Kada je osjetio da mu nee odgovoriti na pitanje, on upita, "Je li bio teko ranjen?" Zaustila je da mu odgovori, a zatim rekla, "Morat ete to pitati nekog od lijenika." "Je li to uzrok njegove smrti, rana na glavi?" Nije znao priinja li mu se to, ali izgledalo je kao da sa svakim njegovim pitanjem ona biva sve ukoenijom i uspravnijom, a njezin glas postaje sve profesionalnijim i hladnijim. "I to ete morati pitati lijenike." "Ali ja i dalje ne razumijem zato su ga dovezli ovamo gore," ree Brunetti. "Zbog njegovih ruku," ree ona.

"Ali ako mu je glava..." poeo je govoriti Brunetti, ali sestra mu je okrenula lea i uputila se prema drugim pokretnim vratima lijevo od pisaeg stola. U trenutku kada je stigla do stola, osvrnula se i doviknula preko ramena. "Moda Vam to mogu objasniti dolje. U Hitnoj. Traite dottora Carrara," i nestane. Uinio je kako mu je i rekla i brzo se spustio dolje. U Hitnoj slubi objasnio je sestri da je prijatelj Franca Rossija, ovjeka koji je bio umro nakon to je vien na odjelu, te je zamolio da razgovara s dottor Carrarom. Upitala ga je kako se zove i rekla mu neka prieka dok ona porazgovara s lijenikom. Otiao je do jedne od plastinih stolica poredanih uza zid i sjeo, iznenada osjetivi silan umor. Nakon desetak minuta, mukarac u bijelom kaputiu odgurnuo je rukom pokretna vrata koja su vodila u ordinaciju i nainio nekoliko koraka prema Brunettiju te se zaustavio. Stajao je tako s rukama zabijenim u depove kaputia i bilo je oito da oekuje da Brunetti prie njemu. Bio je nizak i hodao njiui se agresivno, onako kako mnogi mukarci njegova stasa ine. Imao je vstu sijedu kosu koju je zaeljavao unatrag i zalizivao je uljem, i zacrvenjene obraze koji su vie govorili o njegovoj ljubavi prema piu nego o njegovu zdravlju. Brunetti je pristojno ustao i krenuo prema lijeniku. Bio je najmanje za glavu vii od njega. "Tko ste Vi?" upitao je Carraro, gledajui uvis prema drugom mukarcu, a na njemu se jasno vidjelo kako je cijeloga ivota kivan zbog toga. "Kako Vam je sestra vjerojatno ve rekla, dottore, ja sam prijatelj signor Rossija," predstavi se Brunetti. "Gdje mu je obitelj?" upita doktor. "Ne znam. Jeste li ih nazvali?" Lijenikova kivnost preobrazila se u razdraenost, koju je bez sumnje izazvala pomisao da postoji netko toliko glup da pomisli kako on nema pametnijeg posla nego da sjedi i telefonira obiteljima umrlih. Nije odgovorio, ve je, umjesto toga, upitao, "to hoete?" "elio bih znati koji je uzrok smrti signor Rossija," Brunetti odgovori mirnim glasom. "to se to Vas tie?" nije poputao lijenik. U bolnici nisu imali dovoljno osoblja, esto je Il Gazzettino podsjeao svoje itatelje. "Bolnica je bila pretrpana, tako da su mnogi lijenici radili i prekovremeno. "Jeste li Vi bili na dunosti, kada su Rossija dovezli ovamo, dottore?" pitao je Brunetti dajui istovremeno i odgovor. "Pitao sam Vas tko ste," ree lijenik glasnije. "Zovem se Guido Brunetti," odgovori on smireno. "U novinama sam proitao da je signor Rossi zavrio u bolnici, pa sam ga doao posjetiti da vidim kako je. Vratar mi je rekao da je umro i zato sam doao ovamo." "Zato?" "Kako bih saznao uzrok njegove smrti," ree Brunetti, a zatim doda, "izmeu ostalog."

"Izmeu kojeg ostalog?" zahtijevao je lijenik, a lice mu je poprimilo boju za koju vam nije trebao lijenik da je shvatite ozbiljno. "Da ponovim, dottore," ree Brunetti s pretjerano uljudnim osmijehom na licu, "Volio bih znati to je uzrokovalo njegovu smrt." "Rekli ste da ste njegov prijatelj, zar ne?" Brunetti kimne. "Onda nemate pravo to znati. Ne smijemo rei nikome osim lanovima najue obitelji." Kao da nije uo to mu lijenik govori, Brunetti nastavi, "Kada e biti obavljena razudba, dottore?" "Razud... molim?" upita Carraro, naglaavajui jasnu apsurdnost Brunettijeva upita. Kako Brunetti nije odgovarao, Carraro se okrene na peti i krene prema vratima, svojim razmetljivim hodom jasno iskazujui profesionalni prezir prema laicima i njihovoj gluposti. "Kada e biti obavljena razudba?" ponovio je Brunetti, ovaj put preskoivi Carrarovu titulu. Doktor se okrenuo na peti kao na osi, ne bez naznake melodrame u tom pokretu, i brzim se hodom zaputio prema Brunettiju. "Razudba e se dogoditi kada zdravstvena uprava ove bolnice odlui, signore. I nekako ne mislim da e Vas zamoliti da ikako sudjelujete u donoenju te odluke." Brunettija nije zanimao plamen Carrarove srdbe, samo ga je zanimalo to ga je moglo potpaliti. Izvukao je svoj novanik i iz njega izvadio svoju iskaznicu. Primio ju je za kut i pruio je prema Carraru, pazei da je dri na visini na kojoj e osoba s kojom razgovara morati zabaciti glavu unatrag kako bije mogao pogledati. Lijenik je zgrabio iskaznicu, spustio je dolje i posvetio joj neto svoje pozornosti. "Kada e biti obavljena razudba, dottore?" Carraro je bio pognuo glavu i zadubio se u Brunettijevu iskaznicu, kao da e se pomnim iitavanjem rijei na njoj promijeniti ili dobiti neko novo znaenje. Prevrnuo ju je i pogledao stranju stranu te ustanovio da na njoj nema nikakvih korisnih podataka, kao to ni u njegovoj glavi nije bilo prikladnog odgovora na to. Napokon, podigao je pogled prema Brunettiju i upitao, a oholost u njegovu glasu zamijenila je sumnjiavost, "Tko Vas je pozvao?" "Mislim da nije vano zato smo ovdje," krene Brunetti, namjerno koristei mnoinu i nadajui se da e to u lijenikovoj glavi stvoriti sliku bolnice pune policajaca koji plijene spise, rentgenske snimke i bolesnike kartone, sasluavaju medicinske sestre i druge pacijente, a sve s ciljem da otkriju uzrok smrti Franca Rossija. "Nije li dovoljno znati da jesmo ovdje?" Carraro vrati iskaznicu Brunettiju i ree, "Ovdje dolje nemamo rentgenski aparat, tako da smo ga, kada smo vidjeli u kojem su stanju ruke, poslali na Radiologiju, pa na Ortopediju. Svatko bi to uinio. Svaki lijenik bi uinio isto." Svaki lijenik u Ospedale Civile, pomisli Brunetti, ali ne ree nita.

"Jesu li bile polomljene?" upita Brunetti. "Naravno da jesu, obje, desna ak na dva mjesta. Poslali smo ga gore na namjetanje i gipsanje. Nita drugo nismo mogli uiniti. Takav je uobiajen postupak. im je to bilo sreeno, mogli su ga poslati negdje drugdje." "Primjerice, na Neurologiju?" upita Brunetti. Umjesto odgovora, Carraro je samo slegnuo ramenima. "ao mi je, dottore," ree Brunetti glasom punim ljigave zajedljivosti. "Bojim se da nisam uo Va odgovor." "Da, mogli su ga poslati onamo." "Jeste li uoili ikakvu ozljedu koja bi sugerirala pregled na Neurologiji? Jeste li to spomenuli u svojim spisima?" "Mislim da jesam," Carraro ree izbjegavajui iskren odgovor. "Mislite da jeste ili znate da jeste?" Brunetti je zahtijevao nedvosmislen odgovor. "Znam da jesam," Carraro je napokon priznao. "Jeste li zabiljeili ozljede na glavi? Koje su nastale padom?" upita Brunetti. Carraro kimne glavom. "Upisano je u njegovom kartonu." "Ali poslali ste ga na Ortopediju?" Carrrovo lice opet je obojila iznenadna srdba. Kako bi se ovjek osjeao, pitao se Brunetti, da mu je zdravlje u rukama ovog lijenika. "Ruke su bile polomljene. elio sam da se pobrinu za ruke prije nego padne u ok, tako da sam ga poslao na Ortopediju. Njihova je odgovornost bila da ga poalju na Neurologiju." "I?" Pred Brunettijevim oima lijenika je zamijenio birokrat, koji se povlai pri pomisli da bi ikakva sumnja na nemar vjerojatnije pala na njegova lea umjesto na one koji su zapravo bili obradili Rossija. "Ako su oni na Ortopediji propustili poslati ga na daljnju obradu, to nije moja odgovornost. Trebali biste porazgovarati s njima." "Koliko je opasna bila ozljeda na glavi?" upitao je Brunetti. "Nisam Vam ja neurolog," odgovori odmah Carraro, upravo onako kako je Brunetti bio i oekivao. "Maloprije ste mi rekli da ste u njegov karton upisali tu ozljedu." "Da, jesam," ree Carraro. Brunettiju je bilo na vrh jezika da mu kae kako njegova nazonost u bolnici nema nikakve veze s moguom tubom zbog nesavjesnog obavljanja dunosti, ali je sumnjao da bi mu Carraro povjerovao, a ako i bi, to ne bi mijenjalo na stvari. Tijekom svoga radnog vijeka bio se susreo s raznim birokracijama, a gorko i ponavljano iskustvo bilo ga je pouilo da su samo vojska i mafija, i moda Crkva, skloni poput zdravstvene struke upasti u rutinu meusobnog tienja i nijekanja, bez obzira na to koliku cijenu plaa pravda, istina ili ivot. "Hvala Vam, dottore" ree Brunetti s konanou koja je jamano iznenadila drugog mukarca. "Volio bih ga vidjeti."

"Rossija?" "Da." "On je u mrtvanici," objasni Carraro, glasa hladnog poput samog mjesta gdje se nalazilo truplo. "Znate li sami doi onamo?" "Znam." 7 Sreom, put je Brunettija izveo na otvoreno i uzdu glavnog bolnikog dvorita, tako da je imao priliku nakratko ugledati nebo i kronje u cvatu; preplavila ga je sjeta to ljepotu debeljukastih oblaka koje je opazio kroz ruiastim cvjetovima posute kronje ne moe nekako sauvati i ponijeti je sa sobom. Skrenuo je uzak prolaz koji je vodio u obitorio, osjetivi blagu nelagodu u trenutku kada je shvatio koliko mu je dobro poznat put do smrti. Na vratima gaje slubenik prepoznao i pozdravio kimnuvi mu glavom. Bio je to ovjek koji je, desetljeima se bavei mrtvacima, svikao biti tih poput njih. "Franco Rossi," ree Brunetti kao da objanjava. ovjek mu je jo jednom kimnuo glavom, a zatim se odmaknuo od vrata i poveo Brunettija u prostoriju u kojoj su na stolovima visine struka leala mnogobrojna tijela prekrivena bijelim plahtama. Slubenik je poveo Brunettija na drugi kraj prostorije i zaustavio se pokraj jednog od stolova, ali nije nainio pokret kako bi s lica svukao pokriva. Brunetti je pogledao dolje: istaknuta piramida nosa, uleknue kod brade, a zatim neravna povrina prekinuta dvjema vodoravnim grbama koje su jamano bile njegove ruke u gipsu, zatim dvije vodoravne cijevi koje su zavravale ondje gdje su pod plahtom stopala strala uvis, svako na svoju stranu. "Bio mije prijatelj," ree Brunetti, moda samome sebi, pa povue plahtu s lica. Udubljenje iznad lijevog oka bilo je modro i naruavalo je simetriju ela, koje je bilo neobino spljoteno, kao da ga je netko utisnuo u glavu ogromnim dlanom. Ostatak lica nije bio izmijenjen, bio je obian i neupadljiv. Paola mu je jednom prilikom bila rekla kako je njezin junak, Henry James, smrt nazivao "otmjenom pojavom," ali nije bilo nieg otmjenog u truplu koje je lealo pred Brunettijevim oima: ono je bilo beivotno, bezimeno, hladno. Opet je navukao platno preko Rossijeva lica, smuen eljom da sazna koliko je od onoga to je lealo na stolu bilo Rossi; i ako Rossija vie tamo nema, zato je ostatak zasluivao toliko potovanja. "Hvala Vam," ree on slubeniku i izae iz prostorije. Njegova reakcija na toplinu u dvoritu bila je potpuno ivotinjska: gotovo je mogao osjetiti kako mu se na iji sputaju nakostrijeene dlaice. Razmiljao je o tome da ode na Ortopediju vidjeti kakvo bi opravdanje oni mogli izmisliti, ali prizor Rossijeva izubijana lica i dalje mu je plesao pred oima, a jedino je elio to prije izai iz bolnikoga kruga. Popustio je svojoj elji i izaao. Zastao je opet kod prijamnog stola, ovaj put pokazavi svoju iskaznicu, te zatraio Rossijevu adresu. Vratar ju je hitro pronaao, zapisao i jo dodao i telefonski broj. Bio je to lako pamtljiv broj u Castellu, a kada je Brunetti upitao vratara zna li gdje je to, ovaj mu je rekao

kako misli da je to negdje dolje kod Santa Giustine, pokraj trgovine u kojoj se nekad nalazila Bolnica za lutke. "Je li se itko dolazio raspitivati o njemu?" upita Brunetti. "Ne dok sam ja bio ovdje, commissario. Ali njegovu e obitelj nazvati bolnica, tako da znaju kamo trebaju doi." Brunetti pogleda na svoj runi sat. Bilo je ve gotovo jedan, ali on je sumnjao da e se toga dana obitelj Franca Rossija, ako je ima, obazirati na uobiajene pozive na ruak. Znao je da je mrtvac radio u Ufficio Catasto i da je umro nakon pada. Osim toga, znao je samo ono to je uspio zakljuiti iz njihova kratkog sastanka i jo kraeg telefonskog razgovora. Rossi je bio pokoran, krotak, gotovo clich pedantnog birokrata. I, poput Lotove ene, bio se pretvorio u stup soli kada mu je Brunetti predloio da izae na terasu. Krenuo je niz Barbariju dell Tolle, idui u pravcu San Francesca della Vigne. S njegove desne strane, prodava voa, onaj s perikom na glavi, upravo je zatvarao svoju butigu, prebacujui zeleno vodonepropusno platno preko otvorenih kutija s voem i povrem kretnjom koja je Brunettija silno uznemirila, jer ga je podsjetila na nain na koji je bio navukao plahtu preko Rossijeva lica. Oko njega, sve je bilo kao i svakoga dana: ljudi su urili kui na ruak i ivot je iao dalje. Adresu je bilo lako pronai, na desnoj strani campa, dvoja vrata nie od onoga to je danas jo jedna agencija za prodaju nekretnina. ROSSI, FRANCO, bilo je ugravirano na uskoj mjedenoj ploici pokraj zvonca stanova na drugom katu. Pritisnuo je zvonce, priekao, pa ga opet pritisnuo, ali nitko mu nije odgovorio. Pritisnuo je zvonce iznad Rossijeva, ali s istim ishodom, tako da je pokuao sa zvoncem ispod njegova. Trenutak kasnije, iz portafona se zauo muki glas, "Da, tko je?" "Policija." Zavladao je uobiajeni muk, a zatim je glas rekao, "U redu." Brunetti je ekao da uje kljocaj koji e otkljuati velika ulazna vrata zgrade, ali umjesto toga je uo korake, a onda je netko iznutra otvorio vrata. Pred njim je stajao nizak ovjek, a njegova mu visina nije odmah upala u oi jer je stajao na vrhu visoke stepenice kojom su se stanari jamano nadali podii ulazno predvorje iznad razine acque alte. Mukarac je u desnoj ruci jo uvijek drao ubrus i gledao svisoka Brunettija s poetnom sumnjom s kojom se Brunetti bio ve odavno navikao susretati. Na nosu je imao naoale debelih stakala, a Brunetti je, na lijevom rubu njegove kravate, uoio crvenu mrlju, vjerojatno od umaka od rajice. "Da?" upita ovaj bez osmijeha. "Doao sam zbog signora Rossija," ree Brunetti. Na spomen Rossijeva imena, mukarevo se lice smekalo i on se nagnuo kako bi ire otvorio vrata. "Oprostite. Trebao sam Vas zamoliti da uete. Molim Vas, izvolite." Koraknuo je u stranu i nainio mjesta Brunettiju na malom odmoritu, a zatim pruio ruku kao da eli pomoi Brunettiju. Kada je spoznao da jo uvijek u ruci dri ubrus, brzo ga je sakrio iza

svojih lea. Sagnuo se i drugom rukom gurnuo vrata da se zatvore, a zatim se okrenuo prema Brunettiju. "Molim Vas, slijedite me," ree on, vraajui se prema vratima koja su stajala otvorena na pola hodnika nasuprot stubama koje su vodile na vie katove toga zdanja. Brunetti je zastao kod vrata kako bi propustio ovjeka da ue prije njega, a potom ga slijedio. Ulaz je bio malen, tek par centimetara iri od metra, odakle su vodile dvije stube, jo jedan dokaz venecijanskog vjenog uvjerenja da su u stanju nadmudriti plimu i oseku koje su glodale temelje samoga grada. Soba u koju su vodile stube bila je ista i uredna i zapanjujue dobro osvijetljena za jedan stan smjeten na pianu rialzatu. Brunetti je primijetio da se u dnu stana nalazi niz od etiri visoka prozora koja gledaju na veliki vrt s druge strane irokoga kanala. "Ispriavam se. Upravo sam bio usred objeda," ree mukarac, bacajui svoj ubrus na stol. "Ne elim Vas prekidati u jelu," ustrajao je Brunetti. "Ne, upravo sam bio pri kraju," ree ovjek. Na tanjuru je jo uvijek bilo dosta tjestenine, a novine rastvorene njemu s lijeva. "Nema veze," ustraja on i rukom uputi Brunettija u sredite prostorije, prema kauu okrenutom prema prozorima. Upitao je, "Mogu li Vas ponuditi piem? Uri ombra?" Brunettiju nita ne bi vie prijalo od aice vina, ali je ipak odbio. Umjesto toga, ispruio je ruku i predstavio se. "Marco Caberlotto," rekao je mukarac, prihvaajui njegovu ruku. Brunetti je sjeo na kau, a Caberlotto nasuprot njemu. "to je s Francom?" upita on. "Znate da je bio u bolnici?" Brunetti odgovori posta-vivi pitanje. "Da. Proitao sam lanak u Gazzettinu jutros. Ii u ga posjetiti im zavrim," ree on mahnuvi rukom prema stolu, gdje gaje ekao ruak koji se polako hladio. "Kako je?" "Bojim se da Vam donosim loe vijesti," zausti Brunetti, upotrijebivi uvodnu frazu na koju se navikao posljednjih desetljea. Vidjevi da je Caberlotto razumio, on nastavi, "Nije se probudio iz kome i umro je jutros." Caberlotto je promrmljao neto ijednom rukom pokrio usta, prstima pritisnuvi usne. "Nisam znao. Jadan deko." Brunetti je nainio kratku stanku, a zatim tiho upitao, "Jeste li ga dobro poznavali?" Ne osvrnuvi se na pitanje, Caberlotto upita, "Je li istina da je pao? Da je pao i udario glavom o tlo?" Brunetti kimne. "Pao je?" ustrajao je Caberlotto. "Da. Zato pitate?" I opet, Caberlotto nije izravno odgovorio. "Ah, jadan deko," ponovi on, tresui glavom. "Nikada ne bih mogao niti pomisliti da bi se ovakvo to moglo ikako dogoditi. Uvijek je bio tako oprezan." "Mislite, na poslu?"

Caberlotto je Brunettija pogledao poprijeko i rekao, "Ne, uvijek. Bio je jednostavno... da, upravo takav: oprezan. Radio je u tom uredu, a jedan dio posla od njih zahtijeva da idu van i gledaju to se dogaa, ali on je volio ostajati u uredu i raditi na planovima i projektima, gledati kako se grade zdanja, ili kako e izgledati nakon obnove. To je volio, taj dio posla. To je i rekao." Sjeajui se Rossijeva posjeta njegovom domu, Brunetti ree, "Ali ja sam mislio da u njegov posao spada obilazak gradilita, provjera kua koje su u graevinskom prekraju." Caberlotto je slegnuo ramenima. "Znam da je ponekad odlazio osobno u obilazak, ali stekao sam dojam da je to inio jedino zato kako bi mogao objasniti stvari vlasnicima tako da razumiju to se dogaa." Caberlotto je zastao, moda pokuavajui se prisjetiti razgovora s Rossijem, ali je potom nastavio dalje. "Nisam ga poznavao ba tako silno dobro. Bili smo susjedi, tako da smo ponekad znali popriati na ulici, ili bismo popili pie u kafiu. Tada mi je ispriao da voli prouavati tlocrte kua." "Rekli ste da je uvijek bio vrlo oprezan," podsjeti ga Brunetti. "Uvijek i u svakom trenutku," ree Caberlotto i uinilo se kao da se nasmijeio sjetivi se toga. "Znao sam ga zafrkavati zbog toga. On nikad ne bi nosio kutiju niza stube. Rekao mi je da mora vidjeti obje svoje noge dok hoda." Zastao je, kao da promilja da li da nastavi, pa je nastavio. "Jednom zgodom rasprsnula mu se arulja u stanu, pa me nazvao neka mu kaem ime nekog elektriara. Pitao sam ga to se dogodilo, a kad mije ispriao, rekao sam mu neka sam promijeni arulju. Rekao sam mu neka oko komadia kartona omota ljepljivu vrpcu naopako i utakne taj karton u vrat arulje i odvije je iz grla. Ali on mi je rekao da se boji dotaknuti je." Caberlotto je zautio. "I to se dogodilo?" potakne ga Brunetti. "Bila je nedjelja, tako da bi ionako bilo nemogue pronai elektriara. I zato sam otiao do njega i promijenio mu arulju. Iskljuio sam sve osigurae i izvadio razbijenu arulju." Uputio je pogled Brunettiju i desnom rukom nainio pokret odvijanja. "Uinio sam to upravo onako kako sam mu bio rekao, s ljepljivom vrpcom, i odmah je izala van. Trebalo mi je otprilike pet sekunda, ali on to sam nikada ne bi bio u stanju uiniti. U tu sobu ne bi ulazio sve dok ne bi pronaao elektriara, jednostavno bi je pustio u mraku." Nasmijeio se i kratko pogledao prema Brunettiju. "On se zapravo nije bojao, znate. On je jednostavno bio takav." "Je li bio oenjen?" upita Brunetti. Caberlotto zatrese glavom. "Je li imao djevojku?" "Ne, nije." Da je bolje poznavao Caberlotta, Brunetti bi ga bio upitao za deka. "Roditelji?" "Ne znam. Ako su jo ivi, mislim da ne ive u Veneciji. Nikada nije govorio o njima, a praznicima bi uvijek ostajao doma." "Prijatelji?"

Caberlotto se malo zamislio nad ovim pitanjem, pa rekao, "Povremeno bih ga viao u nekakvom drutvu na ulici. Ili u kafiu. Znate kako je. Ali ne sjeam se nikoga posebnog, niti da sam ga vidio dvaput u istom drutvu." Brunetti je samo utio, tako da mu je Caberlotto pokuao objasniti. "Mi vam, znate, nismo bili pravi prijatelji, tako da bih ga primijetio, ali zapravo ne bih obraao pozornost na njega, tek bih ga prepoznao." Brunetti upita, "Jesu li ljudi dolazili k njemu?" "Valjda jesu. Ne pratim ba tko ulazi i izlazi iz zgrade. ujem kako se ljudi uspinju i silaze stubama, ali nemam pojma tko su." Iznenada, on upita, "Ali, zato ste Vi uope ovdje?" "I ja sam ga poznavao," odgovori Brunetti. "Tako da sam, kada sam saznao da je mrtav, doao razgovarati s njegovom obitelji, kao prijatelj, nita vie od toga." Caberlottu nije padalo na pamet da pita zato Brunetti, ako je ve Rossijev prijatelj, zna tako malo o njemu. Brunetti ustane. "Ostavljam Vas da u miru dovrite svoj ruak, signor Caberlotto," ree on, pruajui mu ruku. Caberlotto je prihvati i uzvrati istovjetnim stiskom. S Brunettijem je siao niz hodnik do kunih vrata i otvorio ih. Ondje, stojei na vioj stubi, i gledajui dolje na Brunettija, on ree, "Bio je dobar ovjek. Nisam ga dobro poznavao, ali mi se sviao. Uvijek je lijepo govorio o ljudima." Nagnuo se naprijed i poloio dlan na Brunettijev rukav, kao da eli ostaviti jai dojam o vanosti onoga to je upravo bio izgovorio, a zatim je zatvorio vrata. 8 Na povratku u questuru, Brunetti je samo zastao kako bi nazvao Paolu i rekao joj da nee doi kui na ruak, a potom je otiao u jednu trattorijicu i pojeo tanjur tjestenine koja mu nije prijala i nekoliko komadia piletine koji su posluili tek kao gorivo koje e ga pogoniti ostatak poslijepodneva. Kada se vratio u svoj ured, na pisaem je stolu pronaao komadi papira na kojem je pisalo da ga vice-questore Patta eli vidjeti u svojem uredu u etiri sata. Nazvao je bolnicu i ostavio poruku na telefonskoj tajnici dottora Rizzardija: zanimalo ga je hoe li patolog Rizzardi sam obaviti razudbu na Francescu Rossiju. Zatim je obavio jo jedan poziv kojim je u pogon stavio birokratsku maineriju koja e izdati nalog za obavljanje razudbe. Siao je do policijske sobe kako bi provjerio je li njegov pomonik, narednik Vianello, ondje. Bio je tamo, za svojim radnim stolom, s podebelim dosjeom pred sobom. Iako nije bio mnogo vii od svog nadreenog, inilo se da Vianello zauzima mnogo vie prostora. Podigao je pogled kada je Brunetti uao u prostoriju i ve se krenuo uspravljati, ali mu je Brunetti mahnuo rukom neka sjedne. Potom, primijetivi da se unutra nalaze jo

trojica policajaca, promijenio je miljenje i hitro podigavi bradu dao znak Vianellu, kimnuvi glavom prema vratima. Narednik je sklopio korice dosjea i poao za Brunettijem u njegov ured. Kada su sjeli suelice jedan drugome, Brunetti upita, "Jeste li vidjeli u novinama lanak o ovjeku koji je pao sa skela na Santa Croceu?" "Onome iz Ufficio Catasto?" upita Vianello, ali to u stvari i nije bilo pitanje. Kad mu je Brunetti to potvrdio, Vianello upita, "to s tim?" "Nazvao me u petak," ree Brunetti i zastane kako bi dopustio Vianellu da mu postavi pitanje. Kako Vianello nije rekao ni rije, Brunetti nastavi, "Rekao je da eli sa mnom razgovarati o neemu to se dogaa u njegovu uredu, ali me zvao sa svog telefonina, a kada sam mu rekao kako razgovor putem mobitela nije siguran, rekao je da e me ponovo nazvati." "I nije Vas nazvao?" upadne mu u rije Vianello. "Ne," ree Brunetti zatresavi glavom. "ekao sam njegov poziv ovdje do poslije sedam sati. ak sam ostavio i svoj kuni broj, u sluaju da nazove, ali nije nazvao. I onda sam, jutros, ugledao njegovu sliku u novinama. Otiao sam u bolnicu im sam je vidio, ali ve je bilo prekasno." Zautio je i opet priekao Vianellov komentar. "Zato ste otili u bolnicu, gospodine?" "Bojao se visine." "Molim?" "Kada je doao u moj stan, on..." zaustio je Brunetti, ali ga Vianello prekine. "Doao je u Va stan? Kada?" "Prije par mjeseci. Zbog neega u svezi s nacrtima ili ispravama moga stana koje imaju. Ili nemaju. Zapravo, i nije bitno; u svakom sluaju, doao je i traio da vidi neke isprave. Bili su mi poslali dopis. Ali nije vano zato je on doao; vano je to to se dogodilo dok je bio kod mene." Vianello ne ree ni rije, ali preko cijelog njegovog irokog lica mu je pisalo da ga silno zanima. "Zamolio sam ga, kada smo razgovarali o zgradi, da izae van na terasu i baci pogled na prozore stana ispod naega. Mislio sam da e se po njima jasno vidjeti da su oba kata dograena u isto vrijeme i da bi to, ako je tono, moglo utjecati na njihovu odluku o stanu." I dok je to izgovarao, Brunetti je shvatio da nema pojma kakvu je odluku donio, ako jest, Ufficio Catasto. "Stajao sam na terasi, naginjao se preko ruba ograde i gledao prozore na katu nie, i kada sam se uspravio i okrenuo prema njemu, on je izgledao kao da u rukama drim zmiju otrovnicu. Bio je ukoen od straha." Kada je vidio s kakvom je skepsom Vianello doekao njegove rijei, Brunetti se prilagodio okolnostima, "Pa, barem je meni tako izgledao. Prestraeno, u svakom sluaju," Zautio je i bacio pogled prema Vianellu, Vianello je i dalje utio. "Da ste ga vidjeli, shvatili biste o emu govorim," ree Brunetti. "Sama pomisao da se netko naginje preko ruba ograde na terasi ga je prestravila." "I?" upita Vianello,

"I prema tome nema teorije da bi se on usudio pentrati po skelama, a pogotovo on to ne bi uinio sam samcat." "Je li ita rekao?" "O emu?" "O tome da se boji visine?" "Vianello, upravo sam Vam to objasnio. Nije trebao nita rei- jasno mu se vidjelo na licu. Bio je zgroen. Ako se netko toliko boji neeg, ne moe to uiniti, nemogue." Vianello je pokuao s drukijim pristupom. "Ali, gospodine, nita Vam nije rekao. Na to Vam pokuavam ukazati. To jest, pokuavam Vas navesti da razmotrite i tu mogunost. Ne moete sa sigurnou znati da je pomisao da baci pogled preko ograde terase ono to ga je ustrailo. Moda je u pitanju bilo neto drugo." "Naravno da je moglo u pitanju biti neto drugo," prizna Brunetti s ogorenjem i nevjericom. "Ali nije bilo neto drugo, Vidio sam ga. Razgovarao s njim." Vianello dobrohotno upita, "I?" "I ako se tom skelom nije popeo svojevoljno, s nje nije ni pao sluajno." "Mislite li da je ubijen?" "Ne znam je li to istina," ree Brunetti. "Ali ne vjerujem da je onamo otiao svojevoljno, jer i da je onamo otiao svojevoljno, ne bi izaao na skelu jer je to elio." "Jeste li je vidjeli?" "Skelu?" Vianello kimne glavom. "Nisam imao vremena." Vianello zasue rukav svoje vjetrovke i pogleda na svoj sat. "Sada imamo vremena, gospodine." "Vice-questore eli da u njegovu uredu budem u etiri sata," odgovori Brunetti, bacivi pogled na svoj vlastiti sat. Imao je dvadeset minuta vremena do sastanka. Uhvatio je Vianellov pogled. "Da," ree Brunetti, "idemo." Zaustavili su se u policijskoj sobi i pokupili Vianellov primjerak dananjeg Gazzettino, u kojem je pisala adresa zgrade u Santa Croceu. Takoer su pokupili i Bonsuana, glavnog kormilara i rekli mu da ele do Santa Crocea. Putem su, dvojica mukaraca, stojei na palubi policijskoga amca, prouavala popis ulica i pronali telefonski broj na jednoj od calla koja je vodila s Campa Angelo Raffaele. Brodom su plovili prema kraju Zatterea gdje je u moru plutao ogroman brod, vezan za obalu, ali toliko velik da se cijelo podruje pokraj njega inilo patuljastim. "Boe moj, to je ovo?" upitao je Vianello dok su se amcem pribliavali tom brodu. "To je brod za krstarenja izgraen ovdje. Kau da je najvei na svijetu." "Grozno izgleda," ree Vianello, zabacivi glavu i zagledavi se prema gornjim palubama, koje su se izdizale gotovo dvadeset metara iznad njih. "Koga vraga radi ovdje?" "Zarauje novac gradu, narednie," suho primijeti Brunetti. Vianello se zagledao dolje u vodu, a potom gore, prema krovovima gradskih kua.

"Koje smo mi kurve," ree on. Brunetti je smatrao neprimjerenim da mu proturjei. Bonsuan je amac zaustavio nedaleko od divovskoga broda, siao s palube i poeo amac vezivati na gljivoliki eljezni stup na gatu, koji je bio toliko debeo, da je jamano bio namijenjen veim brodovima. Iskrcavi se, Brunetti ree kormilaru, "Bonsuane, ne trebate nas ekati. Ne znam koliko vremena e nam trebati." "Ako nemate nita protiv, ja u vas priekati, gospodine," ree mu stariji mukarac, pa nastavi, "Radije bih bio ovdje nego ondje odakle smo krenuli ovamo." Bonsuanu je nedostajalo tek nekoliko godina do mirovine, pa je, im se na obzoru pomolilo umirovljenje, ma koliko bilo daleko, poeo bez zadrke iskazivati svoje miljenje. Iako to nisu izgovorili, druga dvojica mukaraca apsolutno su se slagala s Bonsuanovim miljenjem. Zajedno su okrenula lea amcu i pola natrag prema campu, u gradskoj etvrti koju je Brunetti rijetko posjeivao. On i Paola obiavali su jesti u jednom ribljem restoraniu ondje, ali prije nekoliko godina je bio promijenio vlasnika, hrana se brzo i drastino pokvarila, tako da su bili prestali dolaziti. Jedna je Brunettijeva prijateljica ivjela u toj etvrti, ali to je bilo jo u vrijeme njegova studija, a ona je bila umrla nekoliko godina ranije. Preli su preko mosta i preli preko Campa San Sebastiano, prema velikom podruju Campa San Raffaele. Vianello, koji je vodio, naglo je skrenuo u jednu callu s lijeve strane, a ravno pred sobom ugledali su skele privrene za proelje posljednje kue u nizu, etverokatnice koja je izgledala kao da je ve odavno naputena. Promatrali su znakove njezine praznine: leproznu boju koja se ljutila s tamnozelenih prozorskih kapaka; pukotine u mramornim olucima kroz koje je voda pljutala po ulici, a vjerojatno i prema kui; potrgan komad zahrale antene koja viri i visi metar od ruba krova. Oko te se kue osjeala, barem su tako osjeali roeni Venecijanci - to znai da su roeni sa zanimanjem za prodaju i kupovinu nekretina - praznina, praznina koju su registrirali ak i kada ne bi obraali posebnu pozornost. Koliko su oni mogli zakljuiti, skele su bile naputene: svi prozorski kapci bili su vrsto zatvoreni. Nije bilo nikakvih pokazatelja da se ondje ita radi, niti je bilo ikakvih tragova toga da je netko ondje bio smrtno stradao, iako Brunetti nije bio potpuno siguran po emu bi se takvo to dalo zakljuiti. Brunetti je koraao unatrag, udaljavajui se od te zgrade sve dok se leima nije naslonio na zid zgrade koja joj je stajala nasuprot. Paljivo je promotrio cijelo proelje, ali nigdje nije mogao pronai znakova ivota. Preao je preko calle, okrenuo se, i sada se posvetio promatranju zgrade suelice skelama. I na toj su se zgradi vidjeli isti pokazatelji naputenosti. Pogledao je lijevo od sebe: na kraju calle nalazio se kanal, a iza njega ogroman vrt. Vianello je, svojim vlastitim ritmom, preslikao Brunettijeve kretnje i posvetio istu pozornost objema zgradama i vrtu. Priao je Brunettiju i stao tik uz njega. "Mogue je, zar ne, gospodine?" Brunetti kimne u znak odobravanja i zahvale.

"Nitko ne bi nita primijetio. U zgradi preko puta, nasuprot skelama, nema nikoga, a nema nikakvih znakova da itko skrbi o onom vrtu. Tako da ga nitko nije vidio kako pada," ree on. "Ako je uope pao," doda Vianello. Zavladala je duga stanka, a zatim je Brunetti upitao, "Imamo li ita o tome?" "Ne, koliko je meni poznato. Mislim da su to prijavili kao nesretni sluaj, tako da su Vigili Urbani iz San Pola morali doi obaviti oevid. I ako su oni zakljuili da je rije o nesretnom sluaju, hou rei, onda je to bilo tako i gotovo." "Mislim da bi bilo najbolje da odemo porazgovarati s njima," Brunetti se odgurne od zida i okrene prema vratima kue. Katanac i lanac bili su privreni o eljezni prsten usaen u nadvratnik vrata kako bi drao vrata unutar mramornog okvira. "Kako li je uao unutra i popeo se na skele?" upita Brunetti. "Moda nam to mogu rei Vigili," ree Vianello. Ali nisu. Bonsuan ih je prevezao amcem, uz Rio di San Agostino do policijske postaje pokraj Campa San Stin. Policajac na ulazu prepoznao ih je obojicu i odmah ih odveo do porunika Turcatija, deurnog asnika. Turcati je bio tamnokos mukarac ija je odora izgledala kao da je ivana po mjeri. To je Brunettiju bilo dovoljno da se prema njemu odnosi slubeno i obraa u skladu s njegovim policijskim inom. Kada su sjeli i nakon stoje posluao to mu Brunetti ima za rei, Turcati je naloio neka mu donesu spis o Rossiju. ovjek koji je bio nazvao i obavijestio policiju, takoer je, nakon toga, nazvao i hitnu pomo. Kako mnogo blia bolnica Giustiniani nije imala slobodnih plovila hitne pomoi, Rossi je bio odvezen u Ospedale Civile. "Je li on ovdje? Policajac Franchi?" upita Brunetti, proitavi ime na dnu stranice izvjea. "Zato?" upita porunik. "elio bih da mi on opie nekoliko stvari," odgovori Brunetti. "Kao na primjer?" "Zato je mislio da je rije o nesretnom sluaju. Je li Rossi u svom depu imao kljueve te zgrade. Je li bilo krvi na skelama." "Shvaam," ree porunik te posegne za svojim telefonom. Dok su ekali da se pojavi Franchi, Turcati im je ponudio kavu, ali oba su mukarca odbila. Nakon nekoliko minuta neobaveznog akulanja, u prostoriju je uao mlad policajac. Imao je plavu kosu oianu gotovo na nulericu, a izgledao je kao da se jo nije ni poeo brijati. Salutirao je poruniku i stao u stavu 'mirno,' ne gledajui ni Brunettija niti Vianella. Ah, tako dakle porunik Turcatl vodi svoju butigu, pomisli Brunetti. "Ovi ljudi ele ti postaviti nekoliko pitanja, Franchi," ree Turcati. Policajac naoko vie nije stajao u stavu 'mirno,' ali Brunetti nije vidio znakova da se ovaj bio opustio. "Da, gospodine," ree ovaj, i dalje ne gledajui prema njima.

"Policajce Franchi," ree Brunetti, "Vae je izvjee o pronalasku mukarca kod Angela Raffaelea vrlo jasno, ali ipak imam nekoliko pitanja koja bih Vam elio postaviti." I dalje licem okrenut prema poruniku, Franchi ree, "Da, gospodine?" "Jeste li pretraili njegove depove?" "Ne, gospodine. Stigao sam onamo upravo u trenutku kada i ekipa hitne pomoi. Podigli su ga i stavili na nosila i poli prema amcu." Brunetti nije policajca upitao zato mu je trebalo toliko vremena da prijee kratku udaljenost od policijske postaje do prizorita, koliko je i hitnoj pomoi trebalo da doplovi s jednog kraja grada na drugi. "U svojem ste izvjeu napisali da je dotini bio pao sa skele. Pitao sam se jeste li pregledali skelu kako biste pronali tragove toga. Moda polomljenu dasku ili komadi tkanine s njegove odjee. Ili moda kakvu krvavu mrlju." "Ne, gospodine." Brunetti je ekao da uje objanjenje, a kada objanjenje nije dobio, on upita, "Zato to niste uinili, policaje?" "Ugledao sam ga na tlu, pokraj skele. Vrata kue bila su otvorena, a kada sam otvorio njegov novanik, vidio sam da radi u Ufficio Catasto, pa sam zakljuio da je ondje bio po slubenoj dunosti." Nainio je stanku i, u Brunettijev muk, dodao, "Ako razumijete to elim rei, gospodine." "Kaete da su ga, u trenutku Vaeg dolaska, ve odnosili prema amcu hitne pomoi?" "Da, gospodine." "Pa odakle Vam, onda, njegov novanik?" "Nalazio se na tlu, gotovo skriven jednom praznom vreom od cementa." "A gdje se nalazilo njegovo tijelo?" "Na tlu, gospodine." Zadravi neutralnu boju glasa, Brunetti strpljivo zamoli, "Gdje se nalazilo njegovo tijelo u odnosu na skele?" Franchi je razmislio o tom pitanju, pa odgovorio, "Lijevo od glavnih vrata, gospodine, otprilike metar od zida." "A novanik?" "Ispod vree cementa, kako sam Vam i rekao." "A kada ste ga pronali?" "Nakon to su ga odvezli u bolnicu. Pomislio sam da bih trebao malo pronjukati uokolo, tako da sam uao u kuu. Vrata su bila otkljuana kada sam im priao, kako sam i napisao u izvjeu. A ve sam bio primijetio da su kapci upravo iznad mjesta gdje je on leao bili otvoreni, tako da se nisam ni trudio ii gore. Kada sam izaao iz zgrade, onda sam uoio noanik kako lei ondje, a kada sam ga podigao, unutra se nalazila iskaznica iz Ufficio Catasto, pa sam tako zakljuio da je on doao provjeriti zgradu ili takvo neto slino." "Je li u novaniku bilo to drugo?"

"Bilo je neto novca, gospodine, i nekoliko kartica. Sve sam to donio ovamo u postaju i spremio u vreicu za dokaze. Mislim da sam to sve naveo u svojem izvjeu." Brunetti okrene sljedeu stranicu izvjea i vidje da se spominje novanik. Podigavi pogled, on upita Franchija, "Jeste li uoili bilo to drugo tijekom svoga boravka ondje?" "to?" "Bilo to to izgleda neuobiajeno ili kao da ne pripada onamo." "Ne, gospodine. Ba nita." "Jasno mi je," ree Brunetti. "Hvala Vam, policajce Franchi." I prije nego je itko drugi dospio progovoriti, Brunetti ga upita, "Biste li mi, molim Vas, donijeli taj novanik?" Franchi pogleda prema poruniku, koji mu kimne glavom. "Da, gospodine," ree Franchi i hitro se okrene na peti i izae iz ureda. "ini se kao ustar mladi," ree Brunetti. "Da," ree porunik, "on mi je jedan od najboljih ljudi." Podnio im je, ukratko, izvjee o tome kako je Franchi briljirao na obuci, ali prije nego je stigao dovriti priu, mladi se policajac vratio natrag s plastinom vreicom za dokaze u ruci. A unutar vreice se nalazio smei koni novanik. Franchi je stao na vratima, ne znajui kome da preda vreicu. "Dajte je commissariju," ree porunik Turcati, a Franchi nije mogao suspregnuti zaetak zauenosti kada je saznao koji in ima ovjek koji ga je bio ispitivao. Priao je Brunettiju, predao mu vreicu i salutirao. "Hvala Vam, policaje," ree Brunetti, primajui vreicu za jedan od kutova. Izvadio je iz depa rupi i u njega paljivo zamotao vreicu. Zatim, okreui se prema poruniku, ree, "Potpisat u Vam primku za ovo, ako elite." Porunik preko svoga pisaeg stola gurne list papira, a Brunetti zapie nadnevak, ime i prezime i opis novanika. Potpisao ga je na dnu i vratio ga natrag Turcatiju, prije nego je izaao iz njegova ureda, u Vianellovom drutvu. A kada su izali na iroku calle, kia je ve bila poela. 9 Napredovali su kroz sve snanije nalete kie prema amcu, i bilo im je drago to je Bonsuan bio ustrajao na tome da ih prieka na amcu. Kada su se ukrcali na amac, Brunetti je bacio pogled na svoj runi sat i vidio da je ve prolo pet sati, to je znailo da je krajnje vrijeme da se vrate natrag u questuru. Isplovili su na Veliki kanal; Bonsuan je skrenuo lijevo pa na dugo S koje e ih odvesti mimo Bazilike i Zvonika, dolje prema Ponte della Pieta i questurt. Dolje u kabini. Brunetti je iz depa izvadio u rupi zamotani novanik i predao ga Vianellu. "Kada se vratimo, moete li ovo odnijeti u laboratorij neka uzmu otiske prstiju?" Kada je Vianello preuzeo novanik, Brunetti nastavi, "Pretpostavljam da e svi otisci koje

pronau na plastinoj vreici biti Franchijevi, tako da te slobodno mogu zanemariti. Poaljite nekoga u bolnicu kako bi uzeo Rossijeve otiske." "Jo neto, gospodine?" "Kada budu gotovi s time, poaljite mi novanik. elim pogledati to je unutra. I, molim Vas, recite im da je hitno," ree on. Vianello ga pogleda poprijeko i upita, "A kada nije hitno, gospodine?" "Pa, recite Boccheseu da je u pitanju mrtvac. Moda mu to da malo poticaja." "Bocchese je prvi koji e rei da je to dokaz kako nema potrebe za urbom," primijeti Vianello. Brunetti odlui prijei preko ovoga kao da to nije uo. Vianello ubaci rupi i njegov sadraj u unutranji dep svoje odore i upita, "Je li to sve, gospodine?" "Neka slgnorina Elettra provjeri spise i vidi ima li ita o Rossiju." Sumnjao je da e ita pronai, nije mogao zamisliti Rossija upetljanog u ita kriminalno, ali u ivotu se susreo s veim iznenaenjima od toga, tako da je najbolje provjeriti. Vianello podigne uvis prste jedne ruke. "Oprostite, gospodine. Ne elim Vas prekidati, ali znai li to da emo ovome pristupiti kao istrazi umorstva?" Obojica su znali kakve to potekoe sa sobom nosi. Dok ne bude dodijeljen istrani sudac, nijedan od njih nije mogao zapoeti sa slubenom istragom, a da bi istrani sudac prihvatio sluaj i poeo ga tretirati kao umorstvo, mora postojati uvjerljiv dokaz da je zloin poinjen, Brunetti je dvojio da bi njegov dojam da se Rossi uasavao visina mogao posluiti kao uvjerljiv dokaz iega: ni zloina i svakako niti umorstva. "Morat u pokuati uvjeriti vice-questorea," ree Brunetti. "Da," odgovori mu Vianello. "Zvuite mi sumnjiavo." Vianello podigne jednu obrvu. To je bilo dovoljno. "Ovo mu se nee svidjeti, zar ne?" ponudi Brunetti. I opet, Vianello nije odgovorio. Patta je doputao policiji da prihvati zloin kada je, na neki nain, isti bio nametnut policiji i nikako ga se nije moglo zanemariti. Izgledi su bili slabi da e dopustiti istragu neega to je tako oito izgledalo kao nesretan sluaj. Sve do trenutka kada ga vie nee moi ignorirati, sve do trenutka kada e postojati dokazi koji e ak i najsumnjiavije uvjeriti da Rossi nije pao i poginuo, u oima vlasti imao je ostati nesretnim sluajem. Brunetti je bio blagoslovljen, ili proklet, psiholokim dvostrukim pogledom koji ga je silio na to da vidi svaku situaciju s barem dva gledita, tako da je znao koliko apsurdno jamano izgledaju te njegove sumnje, i kako one izgledaju apsurdno nekome tko takve poglede ne dijeli s njim. Zdrav razum mu je govorio da sve ostavi i prihvati oito: Franco Rossi bio je umro nakon nesretnog pada sa skele. "Sutra ujutro otiite u bolnicu po njegove kljueve i pregledajte njegov stan." "to da traim?"

"Nemam pojma," odgovori Brunetti. "Pokuajte pronai adresar, pisma, imena prijatelja ili roaka." Brunetti je bio toliko zadubljen u svoja nagaanja da nije ni primijetio da skreu u kanal, i tek ga je njean udar amca o questurino pristanite podsjetio da su stigli. Zajedno su se popeli na palubu. Brunetti je u znak zahvalnosti mahnuo Bonsuanu, koji je bio uposlen vezivanjem konopaca koji su amac drali privezanim uz gat. Vianello i on pod kiom su doetali do prednjeg ulaza u questuru, a vrata im je otvorio jedan policajac u odori. Prije nego mu je Brunetti stigao zahvaliti, mladi mu ree, "Vice-questore Vas eli vidjeti, commissario." "Jo uvijek je ovdje?" Zvuao je iznenaeno. "Da, gospodine. Rekao mi je neka Vam kaem to im stignete." "Da, hvala Vam," ree on, a potom se obrati Vlanellu, "Onda mije bolje da odmah poem gore." Zajedno su se popeli do prvog odmorita na stubama, a nijedan od njih dvojice nije elio nagaati o tome to Patta eli. Na prvom katu, Vianello se uputio niz hodnik koji je vodio do stranjeg stubita, koje je pak vodilo do laboratorija gdje je kraljevao tehniar Bocchese, neupitno, bez urbe, bez elje da udovolji nadreenom. Brunetti se u tiini pribliavao Pattinom uredu. Signorina Elettra sjedila je za svojim pisaim stolom i podigla pogled kada je on uao unutra. Mahnula mu je neka joj prie u istom trenutku kada je podigla slualicu svoga telefona i pritisnula gumb. Trenutak kasnije je rekla, "Commissario Brunetti je ovdje, dottore." Posluala je to joj je Patta imao za rei, pa odgovorila, "Naravno, dottore," i spustila slualicu. "Sigurno Vas eli zamoliti da mu uinite uslugu. To je jedini razlog zato ve itavo poslijepodne ne vriti traei Vau krv," imala je vremena izrei prije nego su se otvorila vrata, a na njima se pojavio Patta. Njegovo sivo odijelo, primijeti Brunetti, jamano je bilo od kamira, a kravata je bila onakva kakvu u Italiji nazivaju engleskom klupskom kravatom. Iako je bilo kiovito, svjee proljee. Pattino zgodno lice bilo je odlinoga tena i osunano. Imao je naoale tananog, oblog okvira. To je bio peti okvir koji je Brunetti vidio na Pattinom nosu otkad je u questuri, a stil je bio uvijek ispred onog koji e za nekoliko mjeseci svi nositi. Brunetti je jednom prilikom, zaboravivi svoje vlastite naoale za itanje, uzeo Pattine sa stola kako bi bolje promotrio neku fotografiju, ali je ustanovio da su lee isto staklo, bez dioptrija. "Upravo sam govorila commissariju da moe ui, vice-questore " ree signorina Elettra. Brunetti opazi da se na njezinom stolu nalaze dva dosjea i tri lista papira, za koje je bio siguran da se trenutak ranije nisu ondje nalazili. "Da, uite, dottor Brunetti," ree Patta, pruajui mu ruku pokretom koji je Brunetti smatrao uznemirujue slinim onome kojim je, kako je zamiljao, Klitemnestra bila namamila Agamemnona da sie sa svoje koije. Imao je tek toliko vremena da baci posljednji pogled prema signorini Elettri prije nego to ga je pod ruku primio Patta i njeno ga uvukao u ured. Patta je zatvorio vrata i poao prema drugom kraju prostorije gdje su se nalazila dva naslonjaa koje je bio smjestio ispred prozora. Priekao je da mu se Brunetti pridrui. A

kada se Brunetti naao pokraj njega, rukom mu je pokazao neka sjedne, a zatim i sam sjeo; ti su naslonjai bili postavljeni tako da bi strunjak za unutarnje ureenje rekao da se nalaze 'pod razgovornim kutom. "Drago mi je da ste pronali malo vremena za mene, commissario," ree Patta. Zauvi notu ljutite zajedljivosti u njegovim rijeima, Brunetti je osjetio da se nalazi na nesigurnom tlu. "Morao sam izai," objasni on. "Mislio sam da ste morali izai danas prijepodne," ree Pata, ali se zatim sjetio da se nasmijei. "Da, ali onda sam opet morao izai danas poslijepodne. I to toliko iznenada da nisam imao vremena ostaviti Vam ikakvu poruku." "Zar nemate telefonino, dottore?" Brunetti, koji se gnuao mobitela i odbijao ga sa sobom nositi - zbog nekakve glupe, luake predrasude, a ega je i sam bio svjestan - samo je rekao, "Nisam ga ponio sa sobom, gospodine." Htio je pitati Pattu zato ga je pozvao, ali upozorenje signorine Elettre - neodreen izraz na njezinom licu, kao da su njih dvoje neznanci koji ekaju isti vlak -bilo je dovoljno da ga uutka. "elio sam razgovarati s Vama, commissario," pone Patta. Nakaljao se i nastavio, "Rije je o neem... dakle, rije je o neem osobnom." Brunetti se silno trudio da ne pokrene nijedan mii na licu, s izrazom pasivnog zanimanja za ono to uje. Patta se zavalio u svojem naslonjau, ispruivi noge pred sobom i prebacivi gleanj preko glenja. Na trenutak je potonuo u misli o ljeskavom sjajilu na vrhovima njegovih cipela; potom je rastavio noge, privukao ih k sebi te se nagnuo naprijed, U tih nekoliko sekunda koliko su te kretnje trajale, Brunetti je zaueno zakljuio kako je Patta naoko ostario nekoliko godina. "Rije je o mome sinu," ree on. Brunetti je znao da Patta ima dva sina, Roberta i Salvatorea. "O kojem, gospodine?" "O Robertu, klincu." Roberto, Brunetti je brzo izraunao, ima najmanje dvadeset i tri godine. Pa i njegova vlastita ki Chiara, iako ima petnaest godina, je klinka, i takva e jamano zauvijek ostati. "Zar on ne studira na sveuilitu, gospodine?" "Da, studira Economta Commerciale," odgovori Patta, ali potom zauti i zagleda se u svoja stopala. "Ve nekoliko godina," objasni on podigavi pogled prema Brunettiju. Brunetti se opet silno trudio da zadri lice potpuno nepominim. Nije elio ispasti pretjerano znatieljan glede mogueg obiteljskog problema, niti je elio izgledati kao da ga ne zanima ono to mu je Patta bio odluio rei. Kimnuo mu je, po vlastitom miljenju, na ohrabrujui nain, onako kako ini u razgovoru s nervoznim svjedocima. "Poznajete li ikoga u Jesolu?" upita Patta, pitanjem zbunivi Brunettija. "Oprostite, gospodine, ne razumijem?"

"U Jesolu, u njihovoj policijskoj postaji. Poznajete li ondje ikoga?" Brunetti se zamislio na tren. Odravao je kontakte s nekim policajcima na kopnu, ali ni s jednim ovdje na jadranskoj obali meu nonim klubovima, hotelima, diskotekama, i stotinama turista koji su se smjestili na Jesolu i plovili brodom preko lagune svakoga jutra. Jedna je ena s kojom je studirao na sveuilitu radila u policiji na Gradu, ali nije poznavao nikoga u uem sreditu grada. "Ne, gospodine, ne poznajem." Patta nije uspio sakriti svoje nezadovoljstvo. "Bio sam se nadao da poznajete nekoga," ree Patta. "ao mi je, gospodine." Brunetti je razmotrio svoje mogunosti, prouavajui nepominog Pattu koji se opet bio vratio prouavanju svojih stopala, i odluio izloiti se pogibelji. "Zato pitate, gospodine?" Patta je podigao pogled prema njemu, pa u stranu, pa natrag. Napokon je izgovorio, "Ondanja policija nazvala me sino. Imaju nekoga tko radi za njih, znate kako to ve ide." To je moralo znaiti da je rije o svojevrsnom douniku. "Ta im je osoba prije nekoliko tjedana dojavila kako Roberto preprodaje drogu." Patta zauti. Kada je bilo postalo jasno da vice-questore nema namjeru rei nita vie, Brunetti upita, "Zato su nazvali Vas, gospodine?" Patta je nastavio kao da mu Brunetti nije bio postavio to pitanje. "Mislio sam da biste Vi moda mogli poznavati nekoga tko bi nam mogao dati jasniju sliku o tome to se dogaalo, tko je ta osoba, koliko su daleko doli sa svojom istragom." I opet, rije 'dounik' bljesnula je u Bruncttijevim mislima, ali je zadrao svoje miljenje za sebe. Odgovarajui na njegovu tiinu, Patta nastavi, "I tome slino." "Ne, gospodine, doista mi je ao to Vam to moram rei, ali doista ne poznajem nikoga ondje." Nakon stanke, ponudio je, "Mogu pitati Vianella, gospodine." I prije nego je Patta dospio odgovoriti, Brunetti je dodao, "On je diskretan, gospodine. Nemate zbog ega brinuti." Jo uvijek je Patta samo sjedio i izbjegavao Brunettijev pogled. Zatim je zatresao glavom odluno nijeui, odbijajui mogunost prihvaanja savjeta od osobe u odori. "Je li to sve, gospodine?" ree Brunetti i spusti dlanove na naslone za ruku svoga naslonjaa kako bi pokazao svoju spremnost da ode. Videi Brunettijev pokret, Patta ree, sada tiim glasom, "Uhitili su ga." Bacio je pogled prema Brunettiju, ali vidjevi da ovaj nema nikakvih pitanja, Patta nastavi: "Sino. Nazvali su me oko jedan u noi. Izbila je tunjava u jednoj diskoteci i kada je policija stigla s namjerom da prekine tunjavu zaustavili su jedan par i pretraili ih. Jamano je ono to im je ta osoba rekla bio razlog zato su pretraili Roberta." Brunetti je ostao nijem. Iz dugogodinjeg je iskustva znao da jednom kad svjedoci odu ovako daleko, nema toga to ih moe zaustaviti: sve izlazi na vidjelo. "U depu njegove vjetrovke pronali su plastinu omotnicu s ecstasyjem." Nagnuo se prema Brunettiju i upitao, "Vi znate to je to, zar ne, commlssarto'?"

Brunetti kimne, iznenaen time da Patta vjeruje kako je mogue da neki policajac to ne zna. Znao je da ako izgovori jednu jedinu rije moe izgubiti tu prednost. Opustio se to je vie mogao, odvojio jednu ruku od naslona za ruke i namjestio se u poloaj za koji se nadao da e se doimati udobnije. "Roberto im je rekao da mu je to jamano netko gurnuo u dep vjetrovke kada su ugledali policiju. Takve se stvari esto dogaaju." Brunettije to dobro znao. Ali je takoer znao i da se, jednako esto, takve stvari ne dogaaju. "Nazvali su me i otiao sam onamo. Znali su tko je Roberto, pa su mi zato preporuili da doem. Kada sam stigao onamo, predali su mi ga na uvanje. Na putu ovamo, ispriao mi je za omotnicu." Patta zauti, a njegova je utnja zvuala konano. "Jesu lije zadrali kao dokaz?" "Jesu, i uzeli su mu otiske prstiju kako bi ih usporedili s onima koje pronau na omotnici." "Ako ju je on izvadio i predao im je, njegovi su otisci nedvojbeno gore," ree Brunetti. "Da, znam," ree Patta. "Pa zato i nisam brinuo zbog toga. ak nisam ni nazvao svoga odvjetnika. Nije bilo dokaza, ak i da su otisci bili ondje. Ono to je Roberto rekao moglo je biti istina." Brunetti nijemo kimne glavom izraavajui svoje slaganje, ekajui da sazna zato je Patta o tome govorio tek kao o mogunosti. Patta se naslonio i zapiljio kroz prozor. "Nazvali su me jutros, nakon to ste Vi izali." "Jeste li me zato eljeli vidjeti, gospodine?" "Ne, jutros sam Vas htio pitati neto drugo. To sada vie nije vano." "to su Vam rekli, gospodine?" napokon upita Brunetti. Patta skrene pogled s objekta svoga promatranja s druge strane prozora. "Da su unutar velike omotnice pronali etrdest i sedam manjih, a u svakoj od njih po jednu tableticu ecstasyja." Brunetti je pokuao izraunati teinu i vrijednost droge kako bi odredio ozbiljnost s kojom e sudac vjerojatno procijeniti posjedovanje droge. Pa, nije zvualo kao da je imao ogromnu koliinu tih tvari, a ako Roberto ustraje u svojoj prii o tome kako mu je nepoznat netko iste gurnuo u dep, nije vidio nikakve ozbiljne pravne opasnosti po deka. "Njegovi su otisci bili takoer i na malim omotnicama," Patta prekine tiinu. "Na svakoj od njih." Brunetti se odupro porivu da prui ruku i spusti je na Pattinu podlakticu, Umjesto toga, priekao je jo nekoliko asaka, a zatim rekao, "ao mi je, gospodine." Jo uvijek ne gledajui u njega, Patta kimne, bilo u znak priznanja ili zahvalnosti. Nakon to je prola puna minuta, Brunetti upita, "Je li se to dogodilo na Jesolu ili na Lidu?" Patta se zagledao u Brunettija i zatresao glavom, onako kako boksai zatresu da odagnaju blag udarac.

"Molim?" "Gdje se to zbilo, gospodine. Na Jesolu ili jesolskom Lidu?" "Na Lidu." "A gdje je bio on kada su ga..." Brunetti zausti elei uporabiti rije 'uhitili. Umjesto toga, on ree, "zadrali?" "Upravo sam Vam rekao," Patta prasne glasom koji je pokazivao koliko je blizu ljutnje. "Na Lidu di Jesolo." "Da, ali na kojem mjestu, gospodine? U kafiu? U diskoteci?" Patta zamiri, a Brunetti se zapitao koliko je vremena potroio razmiljajui o svemu tome, prisjeajui se dogaaja iz sinova ivota. "U diskoteci po imenu Luxor," napokon ree. Tiho je 'ah' pobjeglo s Brunettijevth usana, ali to je bilo dovoljno da Pattu nagna da otvori oi. "Molim?" Brunetti se ne obazre na njegovo pitanje. "Poznavao sam nekoga tko je onamo obiavao izlaziti." ree on. Kada je njegova bezlina nada umrla, Patta je svoju pozornost usmjerio na drugu stranu. "Jeste li nazvali odvjetnika, gospodine?" upita Brunetti. "Da. Donatinija." Brunetti je sakrio svoje iznenaenje suho kimnuvi, kao da je odvjetnik, koga najee zovu za branitelja optuenici za suradnju s mafijom, savren i oit izbor za Pattu. "Bilo bi mi drago, commissario" zausti Patta, pa stane, razmiljajui o tome kako da mu to na najbolji nain izgovori. "Razmislit u jo o tome, gospodine," prekine ga Brunetti. "I, naravno, nikome neu rei ni rijei o ovome." Iako je prezirao mnogo toga to je Patta inio, ni u kom sluaju nije elio dopustiti da se Patta dovede u neugodan poloaj da ga zamoli da nikome ne pria o tome. Patta je odgovorio na konanost u Brunettijevu glasu i podigao se na noge. Otpratio je Brunettija do vrata i otvorio ih za njega. Nije mu pruio ruku, ali je promrmljao kratko 'Hvala Vam,' prije nego se vratio u svoj ured, prethodno zatvorivi vrata. Brunetti je vidio da je signorina Elettra za svojim stolom, iako su dosjei i papiri bili zamijenjeni neime to je izgledalo sumnjivo debelo i tiskano na sjajnom papiru, i podsjealo na proljetno izdanje modnog asopisa Vogue. "Njegov sin?" upita ona, podignuvi pogled s asopisa. Pobjeglo mu je prije negoli se uspio zaustaviti. "Je li Va ured ozvuen?" Htio je da to ispadne ala, ali kada je uo samog sebe kako izgovara to pitanje, nije bio ba siguran da je tako ispalo. "Ne. Jutros ga je nazvao sin, zvuao je vrlo ivano, a zatim su ga nazvali iz jesolske policijske postaje. im je zavrio razgovor s njima, traio me da mu pronaem Donatinijev telefonski broj." Brunetti je razmiljao da li da je pita eli li dati otkaz kao tajnica i pridruiti se policiji. Ali znao je da bi ona radije umrla nego odjenula policijsku odoru.

"Poznajete li ga?" upita Brunetti. "Koga, Donatinija ili sina?" "Svejedno. Obojicu." "Poznajem ih obojicu," ree ona, a zatim doda bezbrino, "obojica su seronje, ali se Donatini bolje odijeva." "Je li Vam rekao o emu je rije?" upita on kimnuvi glavom prema vratima Pattina ureda. "Ne," ree ona bez imalo razoaranja u glasu. "Da je u pitanju silovanje, o tome bi pisale novine. I zato pretpostavljam da je rije o drogama. Donatini bi trebao biti dovoljno dobar da ga izvue." "Mislite da je kadar silovati nekoga?" "Tko, Roberto?" "Da." Trebala joj je sekunda da promisli, pa da mu odgovori, "Ne, mislim da nije. Bahat je i uobraen, ali mislim da nije stopostotno smee." Neto je navelo Brunettija da upita, "A Donatini?" Bez oklijevanja, ona odgovori, "On je spreman na sve." "Nisam znao da ga poznajete." Pogledom je okrznula asopis pred sobom i okrenula stranicu, ali tako da to izgleda kao bezbrina kretnja. "Da." Okrenula je jo jednu stranicu. "Zamolio me da mu pomognem." "Vice-questore?" upita ona, podigavi pogled pun iznenaenja. "Glavom i bradom." "I Vi ete mu pomoi?" "Ako budem mogao," odgovori Brunetti. Dugo ga je promatrala, a zatim opet svoju pozornost usmjerila na asopis pred sobom. "Mislim da se sivo vie ne nosi," ree ona. "Svima nam je vie pun nos sive odjee." Bila je odjevena u svilenu bluzu boje breskve i crni kaputi s visokim ovratnikom, nainjen, kako mu se uinilo, od sirove svile. "Vjerojatno ste u pravu," ree on, zaeli joj laku no i vrati se natrag u svoj ured. 10 Morao je nazvati Informacije kako bi dobio broj Luxora, ali kada je otipkao broj, nepoznat netko mu se javio u diskoteci i rekao da signor Bertocca nema te mu odbio dati njegov broj kod kue. Brunetti se nije predstavio kao policajac. Umjesto toga, opet je nazvao Informacije i dobio Lucin kuni broj bez ikakvih potekoa. "Uobraena budala," promrmlja Brunetti birajui broj.

Netko je slualicu podigao nakon treeg zvona, a duboki je, pomalo promukli, glas rekao, "Bertocco." "Ciao, Luca, Guido Brunetti ovdje. Kako si?" Glas sa suprotnoga kraja ice izgubio je svoj slubeni ton, koji je zamijenila iskrena srdanost. "Dobro sam, Guido. Ve se godinama nismo uli. Kako si ti, kako je Paola, kako su klinci?" "Svi su dobro." "Jesi li konano odluio prihvatiti moju ponudu da izae malo u ivot i plee dok ne padne s nogu?" Brunetti se na ovo grohotom nasmijao, jer su na taj tos "brijali" ve vie od desetljea. "Ne, bojim se da u te opet razoarati, Luca. Iako ti jako dobro zna da udim za time da te posjetim i pleem do zore okruen ljudima koji su stari koliko i moja vlastita djeca, Paola mi odbija dati doputenje." "Zbog dima?" upita Luca. "Misli da bi mogao nakoditi tvome zdravlju?" "Ne, mislim da je to zbog glazbe, ali iz istog razloga." Zavladala je kratka stanka, nakon koje je Luca rekao, "Vjerojatno je u pravu." Kako Brunetti na to nije rekao nita vie, on upita, "Pa zato onda zove? Zbog deka kojeg su uhitili?" "Da," ree Brunetti, ak se niti ne pretvarajui da je iznenaen zato to Luca to ve zna. "On je sin tvojeg efa, zar ne?" "Izgleda da ti sve zna." "ovjek koji vodi pet diskoteka, tri hotela i est kafia mora znati sve, osobito o ljudima koje uhite na bilo kojem od tih mjesta." "to zna o tom deku?" "Samo ono to su mi rekli policajci." "Koji policajci? Oni koji su ga uhitili ili oni koji rade za tebe?" Muk koji je uslijedio nakon ovog pitanja podsjetio je Brunettija da ne samo da je otiao predaleko, ve i da e Luca, iako mu je bio prijatelj, uvijek u Brunettiju vidjeti policajca. "Ne znam kako da ti odgovorim na to pitanje, Guido," napokon izgovori Luca. U jednom ga je trenutku prekinuo praskavi kaalj dugogodinjeg, okorjelog puaa. Kaljao je podulje vrijeme. Brunetti je ekao da prestane kaljati, a kada je prestao, ree, "Oprosti, Luca, bila je to neumjesna ala." "Nema veze, Guido. Vjeruj mi, tkogod ima ovoliko posla s javnou, koliko ga imam ja, treba svu pomo policije koju mu ona moe pruiti. A i njima je drago kada im ja pomognem koliko god je u mojoj moi." Brunetti, razmiljajui o malim omotnicama koje putuju od ruke do ruke ispod stolova u uredima gradskoga poglavarstva, upita, "A kako im pomae?"

"Imam privatne zatitare koji rade na parkiralitima diskoteka." "I emu oni slue?" upita on, razmiljajui o ulinim razbojnicima i ranjivosti klinaca koji isteturaju iz diskoteke u tri sata ujutro. "Oduzimaju im kljueve od auta." "I nitko se ne buni?" "A tko e se buniti? Njihovi roditelji, zato to sam ih sprijeio da mrtvi pijani ili nadrogirani do besvijesti sjednu za upravlja i odvezu se u smrt? Ili policija, zato to klince spaavam od toga da se zalijeu automobilima u stabla uz cestu?" "Ne, pretpostavljam da nee. Nisam razmiljao." "To znai da ih nitko nee u tri ujutro probuditi kako bi ili gledati vatrogasce kako izrezuju beivotna tijela iz spreanog automobilskog lima. Vjeruj mi, policajci su presretni ako mi mogu ikako pomoi." Zastao je, a Brunetti je u slualici uo kako Luca strue ibicom o kutiju i pripaljuje cigaretu i povlai prvi dim duboko u plua. "to bi ti elio da uinim - da sve ovo zatakam?" "Jesi li to u stanju?" Ako slijeganje ramena proizvodi ikakav zvuk, Brunetti je taj zvuk uo u slualici. Naposljetku, Luca ree, "Neu ti odgovoriti na to pitanje sve dok ne budem znao eli li da to uinim ili ne." "Ne, ne elim da to bude zatakano u smislu da jednostavno nestane. Ali volio bih da se pria ne pojavi ni u jednim novinama, ako je to ikako mogue." Luca je napravio stanku prije nego je odgovorio na ovo. "Mnogo novca troim na oglaavanje u novinama," ree napokon. "Mogu li to shvatiti kao potvrdan odgovor?" Luca je prasnuo u smijeh i smijao se sve dok mu se smijeh nije pretvorio u dubok, prodoran kaalj. Kada je opet doao do glasa, ree, "Ti uvijek eli da sve bude isto i bistro, Guido. Nije mi jasno kako to Paola podnosi." "Kad je sve isto i bistro, moj ivot je puno laki." "Tvoj ivot policajca?" "Moj ivot uope." "Dobro onda. Moe moj odgovor smatrati potvrdnim. Priu mogu zadrati izvan mjesnih novina, a nekako sumnjam da bi velike novine zanimala ta pria." "On je venecijanski vice-questore," ree Brunetti u nastranom izljevu lokalpatriotizma. "Bojim se da to dekima u Rimu ne znai puno," odgovori mu Luca. Brunetti razmisli o tome. "Valjda si u pravu." I prije no to se Luca stigao sloiti s njim, Brunetti upita, "to ti veli za deka?" "Odmah su ga upecali. Njegovi su otisci bili svugdje po omotiima." "Jesu li ve sastavili optunicu?" "Ne. Barem mislim da nisu." "to ekaju?"

"ele da im on kae od koga je dobio robu." "Pa zar to ne znaju?" "Naravno da znaju. Ali znati nije isto to i dokazati neto, a siguran sam da si na poloaju na kojem to razumije." Ovo posljednje nije bilo izreeno bez zajedljivosti. Ponekad je Brunetti mislio kako je Italija zemlja u kojoj svi sve znaju, ali nitko nije voljan ita rei. Kod kue, svi su jedva ekali da s apsolutnom sigurnou iskomentiraju tajne poslove politiara, mafrjakih voa, filmskih zvijezda; stavite ih u situaciju u kojoj bi njihove izjave mogle imati pravnih posljedica, i Italija se u sekundu pretvara u najvee leglo koljaka na svijetu. "Zna li tko je to?" upita Brunetti. "Hoe li mi dati njegovo ime?" "Radije ne bih. Ne bi nikome koristilo. Iznad njega postoji netko drugi, a iznad tog drugog netko trei." Brunetti je uo kako pripaljuje slijedeu cigaretu. "Hoe li im on rei? Deko?" "Nee ako cijeni svoj vlastiti ivot," ree Luca, ali odmah nastavi, "Ne, pretjerujem. Nee ako eli izbjei da ga netko dobro pretue." "ak i u Jesolu?" upita Brunetti. I tako je organizirani zloin iz velikih gradova stigao i do ovog uspavanog jadranskoga grada. "Osobito u Jesolu, Guido," ree Luca, ne ponudivi nikakvo obrazloenje. "I, to e mu se dogoditi?" upita Brunetti. "Ti bi bolje od mene trebao znati odgovor na to pitanje," ree Luca. "Ako mu je to prvi prekraj, pljesnut e ga ravnalom po prstima i poslati ga doma." "On ve jest doma." "Ma, znam, samo govorim figurativno. A injenica da mu je otac policajac nee koditi." "Nee, ako se novinari ne dokopaju te prie." "Rekao sam ti. O tome ne mora vie brinuti." "Nadam se," ree Brunetti. Luca na ovo nije reagirao. Nakon dugog i sve dubljeg muka, Brunetti ree, "A to je s tobom? Kako si mi ti, Luca?" Luka se nakaljao, a taj je mokri zvuk u Brunettiju izazvao nelagodu. "Isto," napokon ree i opet krene kaljati. "A Maria?" "Kravetina," ree Luca doista ljutim glasom. "Jedino to je zanima je moj novac. Ima sree to joj doputam da ivi u kui sa mnom." "Luca, pa ona je majka tvoje djece." Brunetti je mogao uti kako se Luca bori s porivom da divljaki napadne Brunettija zato to se usudio iskazati svoje miljenje o njegovom ivotu. "Ne elim o tome razgovarati s tobom, Guido." "U redu je, Luca. Zna da to kaem samo zato to te tako dugo poznajem." Zautio je, pa nastavio, "Zato to vas oboje tako dugo poznajem." "Znam, ali stvari se mijenjaju." Opet je zavladao muk, a Luca opet progovori, glasom koji je zvuao kao da dopire iz daleka, "Ne elim razgovarati o tome, Guido."

"U redu," sloi se Brunetti. "Oprosti to te tako dugo nisam nazvao." Lako mu poputajui, zbog dugogodinjeg prijateljstva, Luca ree, "Pa ni ja nisam zvao tebe, zar ne?" "Nema veze." "Ne, ima veze, zar ne?" Luca se sloio smijui se, to je vratilo njegov stari glas i njegov stari kaalj. Ohrabren, Brunetti upita, "Ako togod sazna, hoe li me nazvati?" "Naravno," pristane Luca. Prije nego to je ovjek s druge strane ice dospio spustiti slualicu, Brunetti upita, "Zna li ita drugo o ljudima od kojih je dobio robu, i o onima od kojih su je oni dobili?" Oprez se vratio u Lucin glas dok je pitao, "O emu ti to zbori?" "Jesu li..." nije bio potpuno siguran u to kako da definira to ime su se bavili. "Posluju li u Veneciji." "Ah," uzdahne Luca. "Koliko ja znam, tamo ba i nemaju puno posla. Stanovnitvo je prestaro, a klincima doista nije nikakav problem doi na kopno kako bi pronali ono to ele." Brunetti je shvatio da mu je samo iz vlastite sebinosti drago to to uje: bilo kome s dvoje djece u pubertetu, bez obzira na to koliko bio siguran u njihovu osobnost i sposobnost, bilo bi drago saznati da u gradu u kojem ive nema mnogo preprodavaa droge. Nagon je Brunettiju rekao da je od Luce dobio sve to je mogao. Znao je da imena ljudi koji preprodaju drogu ne bi nita promijenila. "Hvala ti, Luca. uvaj se." "I ti, Guido." Te noi, razgovarajui s Paolom nakon to su klinci bili otili u krpe, ispriao joj je o tom razgovoru i o Lucinoj eksploziji bijesa pri spomenu imena njegove ene. "Nikada ga nisi voljela onoliko koliko ja," ree Brunetti, kao da e to nekako objasniti ili biti izlika za Lucino ponaanje. "A to bi sada to trebalo znaiti?" upita Paola, ali bez ogorenosti. Sjedili su na suprotnim krajevima kaua i oboje je odloilo knjige koje su itali u trenutku kada su poeli razgovarati. Brunetti je dugo razmiljao o njezinom pitanju prije nego joj je odgovorio. "Pretpostavljam da bi to, valjda, trebalo znaiti da bi ti trebala imati vie razumijevanja za Mariju nego za njega." "Ali Luca je u pravu," ree Paola, okreui glavu, a zatim i cijelo tijelo, prema njemu. "Ona jest kravetina." "Ali, ja sam mislio da ti se ona svia." "Tako je, doista mi se svia," ustrajala je Paola. "Ipak, to ne znai da Luca u krivu kada kae da je ona kravetina. Iako je on bio taj koji ju je pretvorio u kravetinu. Kada su se vjenali, ona je radila kao zubarica, ali on je od nje traio da prestane raditi. A nakon

Paolova roenja, rekao joj je da se ne mora vratiti na posao, da on sa svojim klubovima zarauje dovoljno za pristojan ivot. I tako je ona prestala raditi." "Pa?" upadne joj u rije Brunetti, "Zato bi on bio odgovoran za njezin preobraaj u kravetinu?" U trenutku kada je izgovorio to pitanje bio je svjestan injenice da je sam naziv istodobno i uvredljiv i apsurdan. "Zato to ih je sve preselio u Jesolo, odakle je njemu bilo zgodnije nadzirati klubove. I ona je pola za njim." Glas joj je postajao goropadan, kao da izgovara molitvu prebirui prstima po vrlo staroj krunici. "Nitko joj nije prislonio cijev pitolja na elo, Paola." "Naravno da joj nitko nije priprijetio pitoljem: nitko to nije ni morao uiniti," uzvrati mu ona paljbu. "Bila je zaljubljena u njega." Vidjevi njegov pogled, ona se ispravi. "U redu, oboje su bili zaljubljeni." Na trenutak je zastala, pa nastavila, "I tako je napustila Veneciju i preselila u Jesolo, grad s ljetnom plaom, za Boga miloga, i postala domaicom i majkom." "To nisu prljave rijei, Paola." Iako gaje prostrijelila plamteim pogledom, svejedno je zadrala hladnokrvnost. "Znam da to nisu prljave rijei. Niti elim sugerirati da jesu. Ali odrekla se zvanja u kojem je uivala i u kojem je bila vrlo dobra, i otila je u neku vukojebinu odgajati dvoje djece i skrbiti o muu koji je pio i puio previe i jebuckao se s previe ena." Brunetti je znao da ne valja dolijevati ulje na ovakve razbuktale plamenove. Priekao je da ona nastavi, i ona je nastavila. "I zato se danas, nakon vie od dvadeset godina ivota ondje, pretvorila u kravetinu. Debela je i dosadna i ini se da ne zna razgovarati ni o emu drugome nego o vlastitoj djeci ili kuhanju." Bacila je brz pogled prema Brunettiju, ali on je i dalje utio. "Koliko je vremena prolo otkako smo ih posljednji put vidjeli zajedno? Dvije godine? Sjea se kako je naporno bilo posljednji put, dok je ona leprala oko stola i nuala nas hranom ili nam pokazivala fotografije njihovo dvoje vrlo prosjene djece?" Bila je to vrlo naporna veer za svakoga, osim za, nekim udom, Mariju, koja nije bila svjesna koliko svi ostali njezino ponaanje smatraju zamornim. Djeaki iskreno, Brunetti upita, "Ovo se ne pretvara u svau, zar ne?" Paola spusti glavu na naslon kaua i prasne u smijeh. "Ne, nikako." Pa nastavi, "Valjda moj ton pokazuje koliko doista malo suosjeam s njom. I koliku krivnju osjeam zbog toga." Priekala je da vidi kako e Brunetti reagirati na njezino priznanje, a potom nastavi, "Mogla je uiniti mnogo toga, ali je odluila ne uiniti nita. Odbila je bilo kakvu pomo oko djece kako bi mogla raditi etiri sata dnevno u ordinaciji kod nekog drugog zubara; zatim je propustila obnoviti lanstvo u zubarskoj udruzi; zatim je postupno izgubila zanimanje za sve to nema veze s njezina dva sina; i naposljetku se udebljala." Kada je bio siguran da je gotova, Brunetti primijeti, "Nisam siguran kako e ovo prihvatiti, ali tvoji argumenti zvue sumnjivo slino objanjenjima koja sam uo od mnotva nevjernih mueva."

"Za njihovu nevjeru?" "Da." "Sigurna sam da jesu slina." Njezin je ton bio odluan, ali nikako ljutit. Oito nije kanila tomu nita dodati, i zato je on upita, "I?" "I nita. ivot joj je ponudio niz izbora kojima je mogla promijeniti stvari, i ona je izabrala to je izabrala. Nagaam da je svaka od tih odluka sigurno vodila do sljedee, od trenutka kada je pristala prestati raditi i odseliti se iz Venecije, ali svejedno je te odluke donijela, kako si ti rekao, a da joj nitko nije uperio pitolj u elo." "ao mi je zbog nje," ree Brunetti. "ao mi ih je oboje." Paola, glave naslonjene na naslon kaua, sklopi oi i ree, "I meni." Nakon dugo vremena, ona upita, "Je li ti drago to sam zadrala svoj posao?" Dobro je razmislio o njezinom pitanju, pa odgovorio, "Ne osobito; dovoljno me usreilo to to se nisi udebljala." 11 Sljedeeg dana, Patta se nije pojavio u questuri, i jedino objanjenje koje je ponudio je bilo to da nazove signorinu Elettru i kae joj ono to je tada ve bilo samo po sebi jasno: nee doi na posao. Signorina Elettra nije postavljala pitanja, ali je nazvala Brunettija da mu kae kako je, u odsutnosti vice-questorea, on glavni, dok je questore na odmoru u Irskoj. U devet sati, Vianello ga je nazvao da mu kae kako je bio dobio Rossijeve kljueve iz bolnice i kako je obiao njegov stan. inilo se kao da je sve na svome mjestu, a jedini dokumenti koje je pronaao bili su rauni i priznanice. Pokraj telefona je bio pronaao adresar, a Pucetti je upravo nazivao, jedan po jedan, brojeve iz tog adresara. Do sada je jedini roak bio jedan stric iz Vicenze, koga su ve bili nazvali iz bolnice i koji je preuzeo brigu oko organizacije pogreba. Bocchese, laboratorijski tehniar, ubrzo nakon toga je nazvao kako bi rekao da alje jednog od svojih policajaca skupa sa Rossijevim novanikom u Brunettijev ured. "Ima li ita na njemu?" "Ne, samo otisci njegovih vlastitih prstiju i nekoliko otisaka onoga klinca koji ga je pronaao." Odjednom znatieljan o mogunosti da postoje i drugi svjedoci, Brunetti upita, "Klinca?" "Policajca, mladia. Ne znam kako se zove. Svi su oni za mene klinci." "Franchi." "Ako Vi tako kaete," ree Bocchese, gotovo nezainteresirano. "Imam dosje s njegovim otiscima ovdje, i oni odgovaraju otiscima s novanika." "Ita drugo?" "Ne. Nisam gledao to je u novaniku, samo sam poskidao otiske."

Mladi policajac, jedan od novih, od onih koje Brunetti nije mogao oputeno zvati imenom, pojavio se na njegovim vratima. Kad mu je Brunetti mahnuo rukom, uao je. unutra i spustio novanik, jo uvijek u plastinoj vreici, na stol. Brunetti prebaci telefonsku slualicu u drugu ruku, pa je pritisne bradom, a potom podigne omotnicu. Otvarajui je, upita Bocchesea, "Ima li ikakvih otisaka iznutra?" "Rekoh da su to bili jedini otisci," ree tehniar i spusti mu slualicu. Brunetti spusti slualicu na kuite. Jedan karabinjerski pukovnik bio je jednom prilikom primijetio da je Bocchese toliko dobar da bi otiske prstiju pronaao ak i na tvari toliko ljigavoj, koliko je to politiareva dua, tako da su mu davali vie slobode nego veini ljudi zaposlenih u questuri. Brunetti se odavno bio privikao na njegovu neprestanu razdraljivost; doista, zahvaljujui viegodinjoj izloenosti istoj bio je oguglao na nju. Njegovu mrzovolju nadoknaivala je besprijekorna uinkovitost njegova rada, koja je vie no jednom izdrala vatrenu sumnjiavost sudskih branitelja. Brunetti potegne patentni zatvara omotnice i istrese njezin sadraj na stol. Novanik je bio zaobljen, poprimio je oblik Rossijeva boka, gdje je jamano stajao godinama. Smea je koa bila je izguvana sredinom i tanka trakica obruba bila je pohabana, tako da se na tom mjestu vidjeo tanki sivi konac. Otvorio je novanik i pritisnuo ga otvorenog na stol. U nizu proreza na lijevoj strani bile su utaknute etiri plastine kartice: Visa, tanda, njegova iskaznica iz Ufficio Catasto te njegova Carta Venezia kojom je Rossi plaao niu cijenu gradskog prijevoza. Izvadio ih je i prouio lice koje se nalazilo na posljednje dvije. Nekakvim holografskim postupkom fotografije su bile utisnute u kartice, tako da su se pod odreenim kutem pretapale u nevidljivost, ali na njima je definitivno bio Rossi. Na desnoj strani novanika nalazio se depi za sitni iji je poklopac bio privren tek mjedenom sponom. Brunetti otvori depi i istrese sitni na svoj stol. Bilo je tu novih kovanica od tisuu lira, nekoliko od petsto i po jedna od tri kovanice od stotinu lira razliitih promjera, a koje su trenutno bile u optjecaju. Jesu li i drugi ljudi mislili kao on, kako je udno to to se sto lira javlja u tri razliite veliine? Postoji li objanjenje za takvu bedastou? Brunetti rairi stranji odjeljak novanika i izvue novanice. Bile su poredane strogo po veliini, od najvrjednijih straga do novanica od tisuu lira naprijed. Izbrojao je novanice: u novaniku se nalazilo stotinu i osamdeset i sedam tisua lira. Rairio je stranji pretinac novanika ne bi li provjerio je li ita preskoio, ali ondje nije bilo vie niega. Gurnuo je prste u prorez na lijevoj strani i izvukao odatle nekoliko neiskoritenih karata za vaporetto, raun iz kafia na tri tisue i tristo lira te nekoliko potanskih maraka od po osamsto lira. U nasuprotnom prorezu je pronaao jo jedan raun iz kafia, na poleini kojeg je bio ispisan telefonski broj. Kako broj nije poinjao s 52, 27 niti sa 72, pretpostavio je da nije rije o venecijanskom telefonskom broju, iako nije bio naveden pozivni broj grada. I to je bilo sve. Nije bilo imena, nikakvih pokojnikovih zapisa, a koje bi valjalo proitati u sluaju da mu se neto dogodi, nita od onih stvari koje zapravo nikada ne pronau u novanicima ljudi koji su moda umrli nasilnom smru.

Brunetti vrati novac u novanik, a novanik u plastinu vreicu. Privukao je telefon preko stola i nazvao Rizzardija. Razudba je ve trebala biti gotova i elio je saznati vie o neobinom ulegnuu na Rossijevom elu. Doktor je slualicu podigao nakon drugog zvona i njih dvojica su razmijenila uljudne pozdrave. Rizzardi potom ree, "Zove zbog Rossija?" Kada mu je Brunetti potvrdno odgovorio, Rizzardi ree, "Dobro. Da me ti nisi nazvao, nazvao bih ja tebe." "Zato?" "Zbog rane. To jest, dviju rana. Na njegovoj glavi." "to je s njima?" "Jedna je plosnata, i u njoj sam pronaao estice cementa. Nastala je prilikom njegova udarca o nogostup. Ali lijevo od te rane je druga, tubularna. To jest, nastala je kao posljedica udarca neim valjkastim, poput cijevi koje koriste za podizanje impalcature koju podiu oko zgrade, iako se njezin promjer ini manjim od cijevi koje, koliko se ja sjeam, koriste za izradu skela." "I?" "I u ranama uope nema hre. Takve su cijevi obino prljave od kojekakve zemlje i hre i boje, ali u rani nije bilo nikakvih naznaka tih stvari." "Moda su ih isprali u bolnici." "Jesu, ali ostaci metala u manjoj rani bili su zabodeni u kosti njegove lubanje. Samo metala. Nije bilo ni zemlje, ni hre ni boje." "Kakvog metala?" upita Brunetti, sumnjajui kako Rizzardijev poziv nije nadahnuo tek izostanak neega. "Bakra." Kako Brunetti na to nije rekao ni rije, Rizzardi produi, "Nije na meni da ti govorim kako da radi svoj posao, ali moda bi bilo dobro da poalje ekipu za oevid danas ili im prije moe." "Da, hou," ree Brunetti, kojemu je bilo drago to je glavni u questuri toga dana. "to si jo pronaao?" "Obje ruke su bile polomljene, ali pretpostavljam da to ve zna. Na rukama je imao modrice, ali to je mogla biti posljedica pada." "Ima li ikakvu zamisao s koje je visine pao?" "Ba i nisam strunjak za takve stvari: takvi su sluajevi rijetki. Ali prelistao sam nekoliko knjiga, pa zato pretpostavljam da je pao s desetak metara visine." "S treeg kata?" "Mogue. Ili najmanje s drugog kata." "Moe li ita zakljuiti iz naina na koji je prizemljio?" "Ne. Ali ini se da se pokuao neko vrijeme vui po tlu nakon to je pao. Nogavice hlaa na koljenima su mu izderane, kao i koljena; s unutranje strane jednog od gleanja takoer su ogrebotine, tako da bih rekao da je to posljedica puzanja po nogostupu." Brunetti ovdje uleti u rije lijeniku. "Moe li se ikako sa sigurnou rei koja je rana za njega bila kobna?"

"Ne." Rizzardijevje odgovor bio toliko brz da je Brunetti shvatio da je ovaj jamano bio ekao da on izgovori to pitanje. ekao je da Brunetti nastavi. Ali jedino to je Brunettiju palo na pamet je bilo da upita neodreeno, "Je li to sve?" "Nije. Bio je zdrav k'o dren i dugo bi poivio." "Siromah." "ovjek u mrtvanici mi je rekao da si ga poznavao. Je li ti bio prijatelj?" Brunetti nije oklijevao. "Da, bio je." 12 Brunetti je nazvao ured Telecoma i predstavio se kao policajac. Objasnio je da pokuava pronai jedan telefonski broj, ali da mu nedostaje pozivni za grad, budui da je imao samo posljednjih sedam znamenaka, pa bi zamolio Telecom da mu da imena gradova u kojima taj telefonski broj postoji. Ni ne pomislivi na to da provjeri je li taj poziv doista stigao iz policije, ak niti ne naznaivi da bi ona mogla nazvati njega u questuru, ena ga je zamolila da prieka trenutak dok provjeri u raunalu, i stavila ga na ekanje. Sreom, nije se oglasila glazba. Ubrzo se javila i rekla mu da takav broj postoji u Piacenzi, Ferrari, Aquileji i Messini. Brunetti je zatim zamolio imena ljudi kojima pripadaju ti brojevi i u tom trenutku ena su sakrila iza Telecomovih pravila, zakona o privatnosti i 'odobrene politike.' Objasnila je da je za to mora nazvati netko iz policije ili nekog drugog vladinog tijela. Strpljivo, smirenim glasom, Brunetti opet objasni kako je on policijski commissario: ako eli, moe ga nazvati u questuru u Veneciji. Kada ga je zamolila da joj da broj, Brunetti se odupro iskuenju da je upita zar joj ne bi bilo bolje da prelista imenik, kako bi se uvjerila da zapravo zove questuru. Umjesto toga, dao joj je broj, ponovio svoje ime te spustio slualicu. Telefon je zazvonio gotovo iste sekunde, a ena mu je naglas proitala etiri imena i adrese. Imena mu nisu govorila nita. Broj u Piacenzi pripadao je agenciji za iznajmljivanje vozila, onaj u Ferrari pripadao je skupini imena - mogao je to biti poslovni ured, pa ak i obina trgovina. Preostala dva telefona, kako je i oekivao, pripadala su privatnim osobama. Nazvao je broj u Piacenzi, priekao, a kada mu se na telefon javila muka osoba, rekao je da zove iz venecijanske policije i da bi htio da oni provjere u svojim papirima jesu li bili iznajmili vozilo ili poznavali ovjeka iz Venecije po imenu Franco Rossi. Mukarac je zamolio Brunettija da prieka, rukom pokrio slualicu i obratio se nekome pokraj sebe. Zatim je uo enski glas, koji ga je zamolio da ponovi svoj zahtjev. Nakon to ga je ponovio, opet mu je bilo reeno neka prieka trenutak. Taj se trenutak oduljio u nekoliko minuta, ali se naposljetku ena vratila i rekla kako joj je ao to mora rei da tvrtka u papirima nema nijednog klijenta pod tim imenom.

Na broju iz Ferrare mogao je uti samo poruku kojom je dobio obavijest da je dobio ured Gavinija i Cappellija te neka ostavi svoje ime, broj i razlog zato je nazvao. Spustio je slualicu. U Aquileji je razgovarao s osobom koja je zvuala poput starice, a koja mu je rekla kako nikada u ivotu nije ula ime Franco Rossi. Broj iz Messine vie nije bio u uporabi. U Rossijevom novaniku nije bio pronaao vozaku dozvolu. Iako mnogi Venecijanci nisu vozili, moda ju je ipak posjedovao: nepostojanje cesta teko da je moglo biti dovoljan razlog da sprijei Talijane u iskazivanju svoje strasti prema brzini. Nazvao je ured za izdavanje vozakih dozvola, gdje mu je reeno da su dozvole izdali ak devetorici Franca Rossija. Brunetti je provjerio Rossijevu identifikacijsku karticu iz Ufficio Catasto i dao Rossijev datum roenja: nijedna dozvola nije bila izdana njemu. Opet je pokuao dobiti nekoga na broju u Ferrari, ali i dalje bez uspjeha. Telefon mu je zazvonio. "Commissario?" Bio je to Vianello. "Da." "Upravo smo primili poziv iz postaje na Cannaregiju." "One kod Tre Archi?" "Da, gospodine." "Odgovorili su na poziv nekog ovjeka koji je prijavio da iz stana iznad njegovoga dopire smrad, gadan smrad." Brunetti je priekao; nije mu trebalo puno mate da zna to moe oekivati: policijske commissarije nisu zvali zato da prijave puknute cijevi ili ostavljeno smee. "On je bio student," ree Vianello, prekidajui ikakva mogua nagaanja. "to je to bilo?" "Izgleda kao da se predozirao. Odnosno, barem su nam tako rekli." "Prije koliko ste vremena primili taj poziv?" "Prije desetak minuta." "Idem s Vama." Kada su izali iz questure, Brunettija je iznenadila vruina. Zaudo, iako je uvijek znao koji je dan i datum, vrlo esto je morao razmisliti kako bi se sjetio je li proljee ili jesen. Tako da je, osjetivi dnevnu vruinu, morao otresti tu udnu dezorijentaciju prije nego se prisjetio da je proljee i da je porast temperature potpuno oekivan. Toga dana imali su drugog kormilara, Pertilea, ovjeka koji je Brunettiju bio antipatico. Ukrcali su se na brod - Brunetti, Vianello i dvojica iz tehnikog voda. Jedan od njih odgurnuo je brod od obale i uputili su se prema sredini bacina, a potom se brzo okrenuli natrag i skrenuli u kanal Arsenale. Pertile je ukljuio sirenu i pojurio poput ulja mirnim vodama kanala Arsenale, presjekavi put vaporettu broj 52 koji je upravo isplovljavao sa stajalita Tana. "Ne bjeimo pred eksplozijom atomske bombe, Pertile," ree Brunetti. Kormilar je preko ramena bacio pogled prema ljudima na doku, spustio jednu ruku s kormila i brzim pokretom prekinuo zavijanje sirene. Brunettiju se uinilo da je kormilar zatim poveao brzinu, ali se suzdrao od komentara. Na kraju kanala, Pertile je naglo skrenuo lijevo i pokraj uobiajenih postaja: bolnice, Fondamente Nuove, La Madonne

dell'Orta, San Alvisea, a zatim skrenuo na poetak kanala Cannaregio. Odmah nakon prvog brodskog stajalita ugledali su policajca kako stoji na rivi i mae im da priu. Vianello mu je dobacio konopac, a ovaj se sagnuo kako bi ga vezao za eljezni prsten. Kada je primijetio Brunettija, policajac na rivi je salutirao, a potom pruio ruku kako bi mu pomogao da se iskrca s broda. "Gdje je?" upita Brunetti im je opet bio na vrstom tlu. "Dolje, niz ovu callu, gospodine," ree on, okreui lea Brunettiju i poavi u usku uliicu koja se udaljavala od vode prema unutranjosti Cannaregija. Ostali su jedan za drugim sili s broda, a Vianello se okrenuo prema Pertileu kako bi mu rekao neka ih prieka. Brunetti rame uz rame s policajcem koji ih je doekao, a ostali u koloni za njima, krenuli su niz usku callu. Nisu morali dugo hodati i pravu kuu su pronali bez imalo muke: dvadesetak metara nie gomilica ljudi okupila se ispred ulaza u kuu, a ulaz im je prijeio policajac u odori, ruku prekrienih na prsima. Dok se Brunetti pribliavao, jedan se mukarac izdvojio iz gomile, ali nije ni pokuao krenuti prema policajcima. Jednostavno se odvojio od ostalih i nepomino stajao, s rukama na bokovima, i promatrao policajce kako se pribliavaju. Bio je visok i izgledao gotovo poput lea, i imao najgori nos pijandure koji je Brunetti vidio u svom ivotu: upaljen, nabrekao, rupiast i na vrhu doslovce ljubiast. Brunettija je to podsjetilo na lica koja je jednom zgodom bio vidio na slici nekog nizozemskog slikara - je li to bio lik Isusa koji na pleima tegli Svoj kri? - uasna, izobliena lica koja navjetaju nita drugo do li boli i zla za svakoga tko im zae na dohvat zlobnih ruku. Tihim glasom Brunetti upita, "Je li to ovjek koji ga je pronaao?" "Da, gospodine," odgovori policajac koji je bio doekao brod. "On ivi na prvom katu." Pristupili su tom mukarcu koji je zatukao ruke u depove i poeo se njihati naprijed-natrag na petama, kao da ima neki vaan posao koji mora poeti i ogoren je to ga policija odvlai od njega. Brunetti stane ispred njega. "Dobro jutro, gospodine. Jeste li nas Vi nazvali?" upita on. "Da, ja sam nazvao. udi me da ste si dali truda stii ovamo ovako brzo," ree on glasom onoliko punim hrapavosti i neprijateljstva, koliko je njegov dah bio pun alkohola i kave. "Vi ivite u stanu ispod?" upita Brunetti neodreeno. "Bogme da. U tom stanu ivim ima ve sedam godin', i ak' ono govno, vlasnik kue, misli da me more tek tak' izbacit' van, da mi more sam' dat' papir o iseljenju, ja u mu re' kam' si taj papir more zataknut'." Govorio je narjejem kakvim se govori u Giudecci i, poput mnogih starosjedilaca toga otoka, inilo se da je uvjeren da govora nema bez prostaenja, kao to nema disanja bez zraka. "Koliko dugo ivi ovdje?"

"On vie ne ivi ovdje, je 1' da?" upita ovjek i sagne se te se krene smijati, to je potrajalo, a zavrilo u napadaju kalja. "Koliko dugo je ivio ovdje?" upita Brunetti kada je ovjek prestao kaljati. Mukarac se uspravio i zagledao se u Brunettija. Zauzvrat, Brunetti je promatrao bijele mrlje na mjestima gdje se koa ogulila s pocrvenjela mukareva lica i ukaste oi koje su ukazivale na uticu. "Nekol'ko mjeseci. Morat ete pitat' kuevlasnika. Ja sam ga tek tu i tam' vidio na stubitu." "Je li ga itko posjeivao?" "Nemam pojma," ree mukarac, iznenada razgoropaen. "Ja gledam svoja posla. Osim toga, on je bio studenat. Nemam ja to razgovarat' s takvim ljud'ma. Govna jedna mala, misle da su najpametniji na svijetu." "Je li se i on ponaao tako?" upita Brunetti. Mukarac se zamislio na trenutak, iznenaen to mora razmatrati pojedini sluaj kako bi se uvjerio da odgovara njegovoj uopenoj predrasudi. Nakon poduljeg razmiljanja, odgovorio je, "Nije, al' ve sam Vam rek'o, vid'o sam ga samo par puta." "Molim Vas, dajte svoje podatke naredniku," ree Brunetti i okrene mu lea, pokazujui rukom prema mladiu koji je doekao brod. Uspeo se dvjema stubama koje su vodile prema ulaznim vratima, gdje ga je pozdravio policajac koji je ondje stajao. Za svojim leima je uo kako ovjek kojeg je bio ispitivao dovikuje, "Zvao se Marco." Kada mu je priao Vianello, Brunetti ga je zamolio neka vidi to se moe saznati od ljudi u susjedstvu. Narednik se udaljio, a odmah mu je pristupio policajac. "Drugi kat, gospodine," ree. Brunetti pogleda uza usko stubite. Iza njega je policajac pritisnuo prekida, ali je slabana arulja jedva osvijetlila stube, kao da zazire od toga da osvijetli opu prljavtinu. Boja i cement su se bili sljutili sa zidova, a ljudi koji su koristili stubite zgurali su prainu na krajeve stuba. Tu i tamo, opuci i komadi papira leali su povrh ili strali iz tih breuljaka praine. Brunetti se popeo stubama. Smrad ga je doekao na prvom odmoritu. Blizak, gust, prodoran, taj je smrad navjetao trule i zlo i neto neljudski neisto, kako se pribliavao drugom katu, smrad je jaao, a Brunetti je doivio uasan trenutak u kojem je u mislima vidio lavinu molekula, koje ga zatrpavaju, lijepe mu se za odjeu, slijevaju se u njegov nos i grlo, sa sobom cijelo vrijeme nosei uasan podsjetnik na to da smo svi mi smrtnici. Trei je policajac, koji je pod tim priguenim svjetlom izgledao vrlo blijed, stajao je navratima stana. Brunettiju je bilo ao to su vrata stana bila zatvorena, jer je to znailo da e smrad biti mnogo gori kada opet otvore vrata. Policajac ga je slubeno pozdravio i vrlo hitro koraknuo u stranu, a nije se zaustavio dok se nije naao etiri koraka udaljen od samih vrata. "Moete poi dolje," ree Brunetti, svjestan toga da je momak ondje jamano stajao gotovo sat vremena. "Izaite van."

"Hvala, gospodine," ree on i opet ga slubeno pozdravi prije nego je hitro zaobiao Brunettija i sjurio se niza stube. Za leima je Brunetti uo zveket i tropot tehnike momadi koja je na kat nosila svoje torbe s priborom. Odupro se iznenadnom porivu da duboko udahne; umjesto toga, prikupio je hrabrost i dohvatio kvaku. Meutim, prije nego je dospio pritisnuti kvaku, jedan od tehniara mu je doviknuo, "Commtssarto, prvo uzmite ovo." Kada se Brunetti osvrnuo, momak je parao plastinu vreicu u kojoj se nalazila kirurka maska. Jednu je pruio Brunettiju, a drugu dodao svojem kolegi. Svi su nategnuli plastine gumene vrpce preko uiju i navukli maske preko usta i noseva, i svima je bilo drago to mogu udisati snaan miris kemikalija kojima su maske bile natopljene. Brunetti otvori vrata i istoga ga je trena napao smrad, prosijecajui put kroz kemikalije. Pogledao je gore i vidio da je sve prozore netko bio otvorio, vjerojatno policajci, i da je poprite zloina, na neki nain, kontaminirano. Meutim, nije postojala velika potreba za zatitom mjesta zloina - od smrada bi i sam Cerber pobjegao podvijena repa. Tijela ukoena od elje da se ne mie, Brunetti je zakoraio preko praga, a drugi su poli za njim. Dnevna je soba izgledala onako kako je on zamiljao stan jednoga studenta: i doista, podsjetila ga je na to kako su njegovi frendovi ivjeli za vrijeme studija. Ofucana sofa bila je prekrivena arenim indijanskim pokrivaem, prebaenim preko naslona i vrsto podvijenim ispad sjedala i do naslona za ruke - pa je tako sofa izgledala kao da je na njoj izvorna presvlaka. Jedan je dugi stol bio naslonjen na zid, a njegova je ploha bila prekrivena papirima i knjigama - a na njemu je bila i jedna narana na kojoj se bila poela hvatati zelena plijesan. Knjige i raznolika odjea prekrivale su dva preostala stolca. Momak se nalazio na podu u kuhinji, ispruen na leima. Lijeva mu je ruka bila zabaena iza glave, igla koja ga je bila stajala ivota jo uvijek je bila zabodena u venu na ruci, odmah ispod lakta. Desna mu je ruka bila prebaena preko glave i Brunetti je prepoznao kretnju koju je njegov sin inio uvijek kada bi shvatio da je pogrijeio ili napravio nekakvu glupost. Na stolu su bili oekivani predmeti: liica, svijea i siuna plastina omotnica u kojoj se bilo nalazilo ono to gaje ubilo - togod to bilo. Brunetti skrene pogled. Otvoreni kuhinjski prozor gledao je u drugi prozor, zatvoren kapcima i slijep. Jedan od laboratorijskih tehniara uao je za njim u kuhinju i promotrio mladievo tijelo. "Da ga prekrijcm, gospodine?" "Ne. Bolje ga ostavite ovako dok ga ne pregleda lijenik. Tko dolazi?" "Guerriero, gospodine." "A ne Rizzardi?" "Ne, gospodine. Danas je Guerriero deuran." Brunetti kimne glavom i vrati se u dnevnu sobu. Elastina ga je vrpca bila poela strugati to obrazu, pa je zato maknuo svoju kirurku masku i strpao je u dep. Neko je vrijeme smrad bio gori, a zatim vie nije bio. Drugi je laboratorijski tehniar otiao u

kuhinju, nosei kameru i tronoac, i uo je njihove priguene glasove dok su raspravljali o tome kako najbolje zabiljeiti taj prizor za onaj djeli povijesti koji e Marco, sveuilini student, mrtav s iglom u veni, ispuniti u policijskim arhivima Venecije, jadranskoga bisera. Brunetti je priao mladievom pisaem stolu i stao nad njime, motrei odozgo hrpetinu papira i knjiga, toliko slinu onoj kakvu je sam bio stvorio dok je studirao, toliko slinu neredu kakav je njegov vlastiti sin ostavljao za sobom svakogjutra kada bi iao u kolu. Na unutranjoj stranici naslovnice knjige o povijesti arhitekture, Brunetti je pronaao njegovo ime: Marco Landi. Polako jc pregledao papire na stolu, povremeno zastajkujui kako bi proitao odlomak ili reenicu. Marco je, ustanovio je, bio radio na studiji koja se bavila vrtovima etiriju vila iz osamnaestoga stoljea, smjetenih izmeu Venecije i Padove. Brunetti je pronaao knjige i fotokopije lanaka o arhitekturi krajolika, ak i neke skice vrtova koje je, ini se, bio nacrtao mrtvi djeak. Brunetti je dugo prouavao veliki crte pomno ureenog vrta, na kojem je svako stablo i svaka biljka bila nacrtana precizno do najsitnije pojedinosti. ak je mogao proitati koliko je sati na golemom sunanom satu koji se nalazio lijevo od vodoskoka: etiri i petnaest. U donjem desnom kutu crtea uoio je par zeeva iza debelog oleandra, kako znatieljno zure u promatraa, a oba su zeca izgledala zadovoljno i dobro uhranjeno. Odloio je taj crte i u ruke uzeo sljedei, koji se oito ticao nekog drugog projekta, jer je prikazivao silno modernu kuu, koja je strala iznad otvorenog prostora, a taj otvoreni prostor mogao je biti kakav klanac ili litica. Brunetti je prouavao crte i opet zamijetio zeeve, koji su ovaj put upitno izvirivali iza neega to je izgledalo poput moderne skulpture na travnjaku ispred kue. Odloio je crte i prelistao preostale Marcove crtee. Na svakome od njih pojavljivali su se zeevi, a ponekad ih je bilo gotovo nemogue pronai, jer ih je vrlo mudro skrivao: jednom su bili na prozoru stambene zgrade, drugi put su zirkali kroz vjetrobran automobila parkiranog ispred kue. Brunetti se pitao kako su reagirali Marcovi profesori na pojavu tih zeeva na svakom novom radu - je li ih to razveseljavalo ili ljutilo. A potom si je dopustio da se zamisli nad mladieom koji ih je tamo stavljao, na svaki crte. Zato zeevi? I zato ba dva zeca? Svoju je pozornost sa zeeva prebacio na rukom pisano pismo lijevo od crtea. Na omotnici nije bilo povratne adrese, a potanski ig je bio udaren negdje u provinciji Trento. ig je bio zamrljan, tako da je ime grada bilo neitko. Pogledom je preletio preko pisma i vidio da je potpisano s 'Mamma.' Brunettl je skrenuo pogled trenutak prije nego je poeo itati. Pismo je sadravalo uobiajene obiteljske vijesti: Papa je bio zaokupljen proljetnom sadnjom; Maria, za koju je Brunetti pretpostavio da je jamano Marcova mlaa sestra, bila je uspjena u koli. Briciola je opet napala potara; majka, sama po sebi, bila je dobro i nadala se da Marco studira i da mu kola ide dobro te da vie nije u nevoljama. Ne, signora. Va Marco vie nikada nee upasti u nevolje, ali sve to ete sada imati, i to e vas pratiti ostatak vaih ivota. Jest gubitak i bol i uasan osjeaj da ste nekako izdali tog mladia. I bez obzira na to koliko vrsto znate da niste odgovorni za to, uvjerenost da ipak jeste odgovorni uvijek e biti vra i sveobuhvatnija.

Odloio je pismo i na brzinu pregledao ostatak papira na stolu. Bilo je tu jo pisama od mladieve majke, ali ih Brunetti nije itao. Napokon, u najgornjoj ladici toaletnog stolia od borovine lijevo od stola, pronaao je adresar, a u njemu adresu i telefonski broj Marcovih roditelja. Tu je knjiicu spremio u dep na boku svojeg sakoa. Zvuk koji je dopro s vratiju nagnao gaje da se osvrne: tamo je ugledao Gianpaola Guerriera, Rizzardijeva pomonika. Prema Brunettiju, Guerrierova ambicija se lako dala proitati na njegovu mravu mladu licu i u brzini svake njegove kretnje, ili moda nije bila rije ni o emu drugom nego o tome da je Brunetti jednostavno znao da je Guerriero astohlepan, pa je tako tu njegovu osobinu - Brunetti se nikako nije mogao nagnali da to nazove vrlinom - vidio u svemu to je taj ovjek inio. Brunetti je elio da mu se Guerriero svidi, jer je uoio kako se prema mrtvima na kojima radi odnosi s potovanjem, ali postojala je u tom ovjeku nezabavna iskrenost zbog koje je Brunettiju bilo teko osjeati prema njemu ita vie od potovanja. Kao i njegov nadreeni, i on je posebnu pozornost pridavao vlastitu odijevanju, tako da je danas nosio sivo vuneno odijelo koje se slagalo s njegovim elegantno dobrim izgledom. Za njim su dola dva u bijelo odjevena pomonika iz mrtvanice. Brunetti kimne glavom prema kuhinji i mukarci odoe onamo, unosei sa sobom i smotana nosila. "Ne dirajte nita," dovikne bespotrebno Guerriero za njima. Pruio je Brunettiju ruku. "Rekli su mi da je rije o predoziranju," ree Guerriero. "Tako izgleda." Iz susjedne sobe nisu dopirali nikakvi zvuci. Guerriero ode u kuhinju, nosei torbu na kojoj je, ne hotei, Brunetti uoio Pradin logo. Brunetti se zadrao u dnevnoj sobi i, dok je ekao da Guerriero zavri s poslom, oslonio se na stol dlanovima i opet se zagledao u Marcove crtee. elio se nasmijeiti zeevima, ali nije mu ilo. Guerriero se u sobi zadrao tek nekoliko minuta. Zastao je na vratima kako bi skinuo kirurku masku s lica. "Ako je to bio heroin," ree lijenik, "a mislim da jest, smrt je bila trenutna. Vidjeli ste ga: nije imao vremena niti izvui iglu iz vene." Brunetti upita, "to ga je moglo ubiti? Ili, zato ga je ubilo, ako je bio ovisnik?" Guerriero razmisli o ovome, pa odgovori, "Ako je rije o heroinu, moda je u njemu bilo primijeano nekakvo sranje, to ve preprodavai rade. To ga je moglo stajati glave. Ili, ako se neko vrijeme nije utao, moglo je doi do pretjerane reakcije organizma na koliinu droge koja mu inae ne bi naudila dok se redovito drogirao. To jest, ako je nabavio osobito istu drogu." "to Vi mislite?" upita Brunetti, a kada je vidio da Guerriero poinje davati automatski, nedvojbeno oprezan, odgovor, on podigne ruku i doda, "potpuno neslubeno." Guerriero je o ovome dugo razmiljao prije nego je odgovorio, a Brunetti nije mogao a da ne pomisli kako mladi lijenik odvaguje strune posljedice ako se otkrije da je donio potpuno neslubenu procjenu. Naposljetku, ree,

"Mislim da je rije o drugoj opciji." Brunetti ga nije poticao, jednostavno je stajao ondje i ekao da ovaj nastavi. "Nisam pregledao itavo tijelo," ree Guerriero. "Samo ruke, ali nema svjeih uboda, iako ima itavo mnotvo starih. Ako je nedavno troio heroin, sigurno ga je ubrizgavao u ruke. Ovisnici su skloni tome da se bodu ujedno te isto mjesto. Rekao bih da se nije ubadao nekoliko mjeseci." "Ali se opet vratio staroj navici?" "Da, tako se barem ini. Vie u Vam moi rei nakon to pregledam itavo tijelo." "Hvala Vam, dottore," ree Brunetti. "Hoe li ga sada iznijeti van?" "Da. Rekao sam im neka ga stave u vreu. Prozori su otvoreni, prostorije e se brzo prozraiti." "Dobro. Hvala." Guerriero podigne ruku uzvraajui zahvalu. "Kada moete obaviti razudbu?" upita Brunetti. "Najvjerojatnije sutra ujutro. Trenutno je u bolnici sve usporeno. Neobino kako malo ljudi umire u proljee. "Ostavio sam njegov novanik i stvari iz njegovih depova na kuhinjskom stolu," nastavi Guerriero otvarajui torbu i gurajui unutra kirurku masku. "Hvala. Nazovite me im neto budete saznali, moe?" "Naravno," ree Guerriero i, rukovavi se s Brunettijem, napusti stan. Tijekom njihova kratka razgovora, Brunetti je bio svjestan zvukova koji su dopirali iz kuhinje. im je Guerriero nestao iz vida, pojavila su se dvojica pomonika, i izmeu njih dvojice sada razmotana nosila optereena punom crnom vreom. Naporom volje Brunetti se suzdrao od razmiljanja o tome kako e njih dvojica nositi svoj teret niz uske, zavojite stube u toj zgradi. Oba mukarca kimnula su mu na pozdrav, ali nisu se zaustavljali. Zvuk njihova odlaenja bio je sve slabiji to su se vie udaljavah niza stube, a Brunetti se vratio u kuhinju. Vii od dvojice tehniara - Brunetti je mislio da se zove Santini, ali nije bio siguran podigao je pogled i rekao, "Nema niega, gospodine." "Jeste li provjerili njegove papire?" upita Brunetti pokazujui prema novaniku i hrpici zguvanih papiria i kovanica koji su leali na stolu. San Linijev partner odgovorio je umjesto njega. "Ne, gospodine. Mislili smo da biste Vi to eljeli uiniti." "Koliko jo ovdje ima soba?" upita Brunetti. Santini pokae prema stranjem dijelu stana. "Samo kupaonica. Jamano je spavao na onoj sofi u drugoj sobi." "Ima li ega u kupaonici?" Santini pusti partnera da odgovori umjesto njega.

"Tamo nema igala, gospodine, ni traga od njih. Samo uobiajene stvari kakve nalazimo u kupaonici: aspirin, krema za brijanje, vreica s plastinim britvicama; uope nema drogerakog pribora." Brunettiju je bilo zanimljivo to tehniar ima svoj komentar na to, pa upita, "I to Vi zakljuujete na temelju toga?" "Rekao bih da je klinac bio ist," odgovori ovaj bez oklijevanja. Brunetti baci pogled prema Santiniju, koji je kimnuo, time iskazujui slaganje sa svojim partnerom. Drugi nastavi, "Vidjeli smo mnotvo tih klinaca i veina njih je totalno rasturena. Imaju rane po cijelom tijelu, ne samo po rukama." Podigao je ruku i nekoliko puta mahnuo naprijednatrag, kao da brie sjeanje na ta mlada tijela koja je vidio, a koja su svoju smrt pribavila drogom. "Ali ovaj klinac nije imao nijedan drugi svjei ubod." Neko vrijeme nitko nije rekao niti rije, Santini napokon upita, "elite li da jo neto uinimo za Vas, gospodine?" "Ne, mislim da je to sve." Primijetio je da obojica vie nemaju kirurke maske na licima i da je smrad slabiji, ak i ovdje gdje je mladi bio leao tko zna koliko dugo. "Vas dvojica idite i popijte kavu. Ja u baciti pogled na to," ree on, mahnuvi rukom prema novaniku i papiriima. "Onda u zakljuati i doi dolje." Nitko se nije pobunio. Kada su otili. Brunetti jc podigao novanik i puhnuo na njega kako bi uklonio fini sivi puder. U novaniku se nalazilo pedeset i sedam tisua lira. Tu je bilo jo dvije tisue lira, sedam stotina u kovanicama na stolu, gdje ga je netko odloio nakon to ga je izvadio iz Marcova depa. Unutra je pronaao Marcovu carta d'identita, odakle je saznao njegov datum roenja. Iznenadnim pokretom pokupio je sav novac i papirie sa stola u ruku i strpao ih u dep na sakou. Bio je vidio niz kljueva na stolu odmah pokraj ulaznih vrata. Dobro provjerivi jesu li svi prozorski kapci zatvoreni, zakraunao ih je, a potom zatvorio i prozore stana. Zakljuao je vrata i siao niza stube. Vani je Vianello stajao pokraj jednog starca, koji se naginjao naprijed kako bi uo togod je ovaj imao za rei. Kada je vidio da Brunetti izlazi iz zgrade, potapao je starca po ruci i okrenuo se. Dok mu je Brunetti prilazio, Vianello zatrese glavom. "Nitko nita nije vidio. Nitko nita ne zna." 13 S Vianellom i ljudima iz tehnikog voda Brunetti se policijskim brodom vratio natrag u questuru, uivajui u zraku i vjetru koji e, barem se nadao, otpuhati smrad koji su sa sobom bili ponijeli iz stana. Nitko od njih to nije spominjao, ali Brunetti je znao da se nee osjeati potpuno istim sve dok sa sebe ne svue svaki komad odjee koji je bio nosio toga dana i dok ne provede due vrijeme ispod proiavajue vode iz tua. ak i pod rastuom vruinom toga kasno proljetnoga dana, jednako je udio za vruom, pueom vodom i grubim dodirom hrapavog runika kojim e istrljati svaki centimetar svoga tijela.

Tehniari su sredstva Marcove smrti ponijeli sa sobom u questuru i, iako je postojala mala vjerojatnost da e dobiti jo jedan niz otisaka sa price koja ga je ubila, postojala je nada da e im plastina vreica koju je bio ostavio na kuhinjskom stolu pruiti neto, moda ak odlomak koji bi se mogao usporediti s otiscima koje ve imaju u arhivi. Kada su stigli pred questuru, kormilar je prebrzo uplovio i tako silovito udario u dok da su svi zaplesali po palubi. Jedan od tehniara zgrabio je Brunettija za rame kako ne bi pao niza stube u kabinu. Kormilar je ugasio motor i skoio na obalu, grabei kraj konopca kojim e usidriti brod i vezati ga za dok, i bavei se vorovima. utljivi Brunetti poveo je ostale s broda ravno u questuru. Brunetti je poao ravno u maleni ured signorine Elettre. Razgovarala je s nekim telefonski kada je on uao, a kada ga je ugledala, podigla je ruku, dajui mu znak da prieka. Uao je sporo, zabrinut to e sa sobom unijeti i taj uasni smrad kojime je jo uvijek bila proeta njegova mata, ako ve ne i njegova odjea. Primijetio je da je prozor otvoren, pa mu je priao i stao pokraj njega, pokraj ogromne vaze s ljiljanima ija je uljasta slatkoa ispunjavala zrak oko njih pretjerano sladunjavim mirisom koji mu je oduvijek bio oduran. Osjetivi njegov nemir, signorina Elettra baci pogled prema njemu, odvoji slualicu od svoga uha i mahne drugom rukom po zraku, kao da eli sugerirati manjak strpljenja za pozivatelja. Opet je pribliila slualicu svojem uhu i promrmljala, "Si," nekoliko puta, ne doputajui da se u njezinom glasu osjeti nestrpljivost. Prola je minuta, ona je opet udaljila slualicu od uha, a potom je iznenada privukla uhu, izgovorila hvala i do vienja i spustila je. "Grlo mu se osuilo od prie samo da bi mi objasnio zato ne moe doi veeras," bilo je sve stoje ponudila kao objanjenje. To nije bilo mnogo, ali je bilo dovoljno da u Brunettija izazove znatielju: to i gdje? I tko? Nije rekao nita. "Kako je bilo?" upita ona. "Loe," odgovori Brunetti. "Imao je dvadeset godina. I nitko ne zna koliko je dugo bio ondje." "Na ovoj vruini," ree ona, ne kao pitanje ve kao izraz opeg suosjeanja. Brunetti kimne. "Ubila ga je droga, predozirao se." Nije rekla nita na to, nego je zamirila i rekla, "Raspitujem se o drogama kod nekih ljudi koje poznajem, ali svi mi oni govore isto, da je Venecija vrlo malo trite." Zastane, pa nastavi, "Ali jamano je dovoljno veliko da netko malome proda to to ga je usmrtilo." Kako neobino, uinilo se Brunettiju, da nju uje kako Marca zove 'malim:' ona nije bila niti deset godina starija od njega. "Moram nazvati njegove roditelje," ree Brunetti. Pogledala je na svoj sat, a Brunetti na svoj, i iznenadio se kada je ustanovio da je tek jedan i deset. Smrt je stvaran protok vremena uinila besmislenim, a njemu se inilo da je bio proveo dane i dane u tom stanu.

"Zato ne priekate neko vrijeme, gospodine?" Prije nego je dospio zatraiti objanjenje, ona obrazloi. "Tako e otac moda biti tamo i ve e biti gotovi s rukom. Bolje e biti po njih ako su svi doma zajedno kada im priopite lou vijest." "Da," ree on. "To mi nije palo na pamet. Priekat u." Nije imao pojma ime da se zabavi u meuvremenu. Signorina Elettra posegnula je naprijed i dotaknula neto na svojem raunalu. Iznenada je glasno zabrujao, a zatim se zaslon zacrnio. "Pomislila sam kako bi bilo dobro da sada napravim stanku i odem na un' ombru prije ruka. Biste li mi se pridruili, gospodine?" Nasmijeila se na svoju vlastitu besramnu drskost: oenjen mukarac, njezin ef, a ona ga poziva na pie. Brunetti, dirnut njezinom obzirnou, ree, "Da, rado, signorina." Telefonski je poziv obavio neto poslije dva. Na telefon se javila neka ena, a Brunetti je zatraio signor Landija. U jednom je dahu izgovorio jedno neodreeno 'hvala' kada ta enska osoba nije iskazala nikakvu znatielju ve samo rekla da e pozvati svoga mua. "Landi," s druge strane zauo se duboki glas. "Signor Landi," ree Brunetti, "ovdje commissario Guido Brunetti. Zovem iz venecijanske questure." Prije nego je stigao nastaviti, Landi ga prekine, a glas mu se iznenada stegnuo i pojaao. "Je li rije o Marcu?" "Da, signor Landi, rije je o njemu." "Je li jako loe?" upita Landi mekim glasom. "Bojim se da gore od ovoga ne moe biti, signor Landi." S druge strane ice doplutao je potpuni muk. Brunetti je zamislio tog ovjeka, s novinama u rukama, kako stoji pokraj telefona i osvre se prema kuhinji, gdje je njegova ena raspremala stol i pribor nakon posljednjeg spokojnog obroka u njezinom ivotu. Landijev glas stiao se gotovo do neujnosti, ali mogao je pitati samo jedno, tako da je Brunetti u mislima popunio nedostajue zvukove. "Je li mrtav?" "ao mi je to Vam to moram rei, ali tako je." Opet stanka, ovaj put jo dulja, a zatim Landi upita, "Kada?" "Danas smo ga pronali." "Tko ga je pronaao?" "Policija. Nazvao ih je susjed." Brunetti nije mogao samog sebe natjerati da pria o pojedinostima ili da pria o vremenu koje je bilo proteklo od trenutka Marcove smrti. "Rekao je da nije dugo vidio Marca, pa nas je nazvao da provjerimo stan. Kada smo to uinili, pronali smo ga." "Je li bio drogiran?"

Na tijelu nije bila izvedena razudba. Dravni aparat jo nije bio razmotrio dokaze koji su okruivali mladievu smrt, nije jo odvagnuo ni razmotrio niti odluio o tome to je uzrok njegove smrti; tako bi bilo brzopleto i neodgovorno dodijeliti strog ukor predstavniku zakona koji bi se odvaio iznijeti svoje vlastito miljenje o ovom sluaju. "Da," ree Brunetti. Mukarac s druge strane ice je plakao. Brunetti je uo duge, duboke jecaje dok se ovaj guio u svojoj boli i borio se za zrak. Prola je jedna minuta. Brunetti je slualicu drao podalje od sebe i gledao ulijevo, gdje su na ploi na zidu bila ispisana imena policajaca koji su poginuli u Prvom svjetskom ratu. Poeo je itati njihova imena, datume roenja i smrti. Jedan od njih imao je samo dvadeset godina, koliko i Marco. Iz slualice su dopirali prigueni zvukovi viega glasa, povienog zbog znatielje ili straha, ali zatim je taj zvuk bio prekinut kada je Landi dlanom pokrio mikrofon na slualici. Prola je jo jedna minuta. Zatim je zauo Landijev glas. Brunetti je pribliio slualicu uhu, ali sve to je uspio uti bilo je Landijevo, "Nazvat u Vas," i tu se veza prekinula. Dok je tako sjedio i ekao. Brunetti je razmatrao prirodu ovoga zloina. Ako je Guerriero bio u pravu i ako je Marco umro zato to mu se tijelo odviknulo od uasnog oka koji izaziva heroin, tijekom razdoblja kada ga nije koristio - kakav je onda tu zloin poinjen osim proda je zabranjenih tvari? A kakav je to zloin ako prodate heroin ovisniku, a gdje postoji sudac koji e to smatrati ozbiljnijim od obinoga prekraja? Ako je, umjesto toga, heroin koji ga je ubio bio pomijean s neim opasnim ili smrtonosnim, kako ustanoviti na kojoj je toki dugog putovanja od makovih polja na Istoku do neijih vena na Zapadu ta opasna tvar bila dodana, i tko ju je dodao? Bez obzira kako to razmatrao, Brunettiju je bilo jasno da ovaj zloin nee imati ozbiljnih pravnih posljedica. Niti mu se inilo osobito vjerojatnim da e identitet te osobe ikada biti otkriven. Pa opet, mladi student koji je crtao hirovite zeeve i bio toliko domiljat da ih sakrije na razliitim mjestima na svakom od crtea, nije zbog toga bio nita manje mrtav. Ustao je od svoga stola i stao pokraj prozora. Sunce je obasjavalo Campo San Lorenzo. Svi ljudi koji su ivjeli u starakom domu odgovorili su pozivu na poinak, ostavljajui campo makama i ljudima koji su koraali njime u ovo doba. Brunetti se nagnuo naprijed, oslonivi se dlanovima o prozorsku klupicu, i promatrao campo, kao da trai nekakav lo znak. Nakon pola sata, Landi je nazvao kako bi mu rekao da on i njegova ena namjeravaju stii u Veneciju te veeri u sedam, i pitao ga kako da dou do questure. Kada mu je Landi rekao da, jest, doi e vlakom, Brunetti je rekao da e ih doekati i odvesti ih brodom do bolnice. "Bolnice?" upita Landi, a u glasu mu se osjetilo buenje ugasle nade. "Oprostite, signor Landi. Tamo ih odvoze." "Ah," je bio jedini Landijev odgovor, i opet je on prekinuo vezu. Kasnije istoga poslijepodneva, Brunetti je nazvao prijatelja koji je vodio hotel na Campu Santa Marina i upitao ga ima li slobodnu jednu dvokrevetnu sobu, da je priuva za neke ljude koji bi mogli prenoiti. Ljude koje pozovete nekamo zbog neke silne nesree

zaboravljaju jesti i spavati i sve takve sline dosadne pojedinosti koje nam pokazuju da ivot ide dalje. Zamolio je Vianella da poe s njim, govorei si kako e Landijevima biti lake prepoznati policajce ako netko u odori doeka njihov vlak, iako je dio njega znao da je najbolja osoba koju bi mogao sa sobom povesti Vianello, kako za njega samog, tako i za Landijeve. Vlak je stigao na vrijeme, a Marcove roditelje bilo je lako uoiti kada su sili na peron. Ona je bila visoka, suhonjava ena u sivoj haljini koja se dobrano izguvala putem: imala je kosu vezanu u punicu na tjemenu, to je ve desetljeima bilo staromodno. Njezin mu drao ju je za ruku, i tkogod da ih je vidio primijetio bi da to nije pokret iz pristojnosti ili navike: njezin je korak bio nesiguran, kao da je pod utjecajem alkohola ili bolesti. Landi je bio nizak i miiav, a tijelo mu je bilo vrsto kao od elika, to je ukazivalo na to da je ivot proveo bavei se radom, napornim fizikim radom. Pod drugim okolnostima, Brunetti je suprotnost njihova dva lika mogao smatrati kominom, ali ne sada. Landijevo lice imalo je tamnost tavljene koe; njegova svijetla kosa pruala je slabu zatitu njegovu vlasitu, koje je bilo pod suncem potamnjelo kao i lice. Izgledao je kao ovjek koji je cijeli svoj ivot proveo na otvorenom, a Brunetti se sjetio majina pisma u kojem je spominjala proljetnu sadnju. Ugledali su Vianellovu odoru i Landi je poveo svoju suprugu prema njoj. Brunetti je predstavio sebe i narednika i rekao im da ih eka brod. Samo se Landi rukovao s njima; samo je on imao snage govoriti. Njegova je supruga mogla tek kimati glavom prema njima i brisati oi lijevom rukom. Brzo su to obavili. U bolnici, Brunetti je preporuio da samo signor Landi ode identificirati Marca, ali su njih dvoje ustrajali u tome da idu zajedno pogledati svoga sina. Brunetti i Vianello ekali su vani, i obojica su utjela. Kada se brani par Landi pojavio na vratima, nekoliko minuta kasnije, oboje su naglas jecali. Postupak je zahtijevao da identifikacija bude slubeno obavljena, da osoba koja identificira tijelo uini to usmeno ili pismeno prateem slubeniku. Kada su se smirili, jedino to je Brunetti rekao bilo je, "Smatrao sam se toliko slobodnim da vam rezerviram sobu u hotelu, ako elite prenoiti." Landi se okrenuo prema supruzi, ali ona je zatresla glavom. "Ne. Idemo natrag, gospodine. Mislim da je tako bolje. Imamo vlak u osam i trideset. Provjerili smo prije polaska ovamo." Bio je u pravu: Brunetti je znao da je ovako bilo bolje. Sutradan je trebala biti obavljena razudba, a svakog bi roditelja trebalo potedjeti toga ili saznanja da e se to zbiti. Izveo ih je kroz bolniki ulaz za hitne sluajeve i odveo ih natrag do policijskog broda na doku. Bonsuan ih je vidio kako se pribliavaju i odvezao brod prije nego su stigli do njega. Vianello je primio signoru Landi pod ruku i pomogao joj da se ukrca na palubu i sie dolje u kabinu. Brunetti je poduhvatio Landija pod ruku dok su kroili na palubu, ali ga je blagim pritiskom uputio da ne slijedi svoju suprugu.

Naviknut na brodove kao na disanje, Bonsuan ih je glatko udaljio od doka, ne dajui gasa motoru, tako da je njihovo isplovljavanje bilo doslovce neujno. Landi nije dizao pogleda s vode, ne elei gledati ovaj grad koji je njegovom sinu bio oduzeo ivot. "Moete li mi rei neto o Marcu?" zamoli Brunetti. "to elite znati?" upita Landi, i dalje ne odvajajui pogled od vode. "Znali ste da se drogira?" "Jesmo." "Je li prestao?" "Mislio sam da jest. Doao je kui krajem prole godine. Rekao nam je da je prestao i elio je provesti neko vrijeme doma, prije nego se vrati ovamo. Bio je zdrav i te je zime muki radio. Zajedno smo postavili novi krov na tagalj. Ne moete obaviti takav posao ako uzimate te stvari ili vam je tijelo bolesno od njih." Landi je oi drao prikovane za vodu dok je brod klizio preko nje. "Je li ikada govorio o tome?" "O drogi?" "Da." "Samo jednom. Znao je da ne podnosim prie o tome." "Je li Vam rekao zato se drogirao ili gdje je nabavljao drogu?" Landi je podigao pogled prema Brunettiju. Njegove su oi bile plave boje ledenjaka, njegovo lice neobino lieno bora, iako je bio ogrubjelo od sunca i vjetra. "Tko moe razumjeti zato to ine svojim tijelima?" Zatresao je glavom i oi opet prikovao za povrinu vode. Brunetti je zatomio poriv da se ispria zbog svojih pitanja te upitao, "Jeste li znali kako je on ovdje ivio? Tko su mu bili prijatelji? ime se bavio?" Landi je odgovorio na nepostavljeno pitanje. "Oduvijek je elio postati arhitektom. Jo od malih nogu, jedino to ga je zanimalo bile su graevine i kako ih izgraditi. Ja to ne razumijem. Ja sam samo seljak. To je jedino to znam, kako obraivati zemlju." Dok je brod klizio vodama lagune, jedan je val zapljusnuo brod i nagnuo ga u stranu, ali Landi se odrao na nogama kao da nita nije osjetio. "Zemlja vie ne predstavlja budunost, i vie se od zemlje ne da ivjeti. Svi to znamo, ali ne znamo ime bismo se drugim bavili." Uzdahnuo je. I dalje ne skidajui pogleda s vode, on nastavi, "Marco je ovamo doao studirati. Prije dvije godine. A kada se vratio kui nakon prve godine, znali smo da neto nije u redu, ali nismo znali to." Podigao je oi prema Brunettiju. "Mi smo jednostavni ljudi: ne znamo nita o tome, o drogama." Skrenuo je pogled, vidio zgrade koje su bile okrenute prema laguni, a zatim se opet zapiljio u vodu. Vjetar je ojaao, a Brunetti se morao nagnuti naprijed kako bi uo to mukarac govori. "Doao je doma za Boi prole godine, i bio je vrlo zabrinut. Pa sam porazgovarao s njim, i on mi je rekao. Rekao mi je da se prestao drogirati i da to vie ne eli initi, da zna da bi ga to ubilo." Brunetti je prebacio vlastitu teinu na drugu nogu i vidio Landijeve uljevite ruke kako vrsto steu ogradu broda.

"Nije mi mogao objasniti zato je to uinio niti kakav je osjeaj biti drogiran, ali znao sam da govori ozbiljno kada mi je rekao da to vie ne eli initi. Majci nismo rekli." Landi zauti. Brunetti naposljetku upita. "to se dogodilo?" "Ostao je kod nas do kraja zime i zajedno smo radili na taglju. Zato i znam da se osjeao dobro. A onda, prije dva mjeseca, rekao je da se eli vratiti kolovanju i opet poeti studirati, da vie ne postoji nikakva opasnost. Povjerovao sam mu. I tako se vratio ovamo u Veneciju, i inilo se da je dobro. A zatim ste nas Vi nazvali." Brod je u punoj brzini izletio iz Canale di Cannaregio i uletio u Veliki kanal. Brunetti upita, "Je li ikada spominjao prijatelje? Ili djevojku?" Ovo je pitanje naoko uznemirilo Landija. "On ima djevojku kod kue." Zastao je, jer njegov odgovor oigledno nije bio potpun. "Ali mislim da je ovdje imao nekoga. Marco je zvao ovamo tijekom zime, tri ili etiri puta, i neka je djevojka nekoliko puta nazvala i traila da razgovara s njim. Ali nikada nam nita nije rekao o njoj." Motor se prebacio u vonju unatrag na trenutak, a brod je uklizio na svoje pristanite tono ispred eljeznike postaje. Bonsuan je ugasio motor i izaao iz svoje kabine. U tiini, prebacio je konopac preko eljezne bitve i stupio na vrsto tlo, a zatim privukao brod paralelno s pristanitem. Landi i Brunetti su se okrenuli, a poljoprivrednik je pomogao svojoj eni da prijee preko posljednje stube pri izlazu iz kabine. Primivi je ispod ruke, pomogao joj je da se iskrca s broda. Brunetti zamoli Landija da mu da njihove vozne karte i, kada mu ih je ovaj dao, on ih preda Vianellu, koji je ubrzao ispred njih kako bi ih ovjerio i pronaao odgovarajui peron. Prije nego je njih troje stiglo do vrha stuba, Vianello se ve bio vratio. Odveo ih je do perona broj pet, gdje je stajao vlak za Veronu. U tiini, hodali su jedni uz druge dok Vianello, bacajui pogled kroz prozore stojeega vlaka, nije uoio prazan putniki odjeljak. Otiao je do vrata na vrhu vagona, stao postrance i ponudio ruku kao oslonac signori Landi. Prihvatila ju je i umorno se uspela u vagon. Landi ju je slijedio, a potom se okrenuo i sagnuo se, pruajui svoju ruku, prvo Vianellu, zatim Brunettiju. Kimnuo je jednom, ali nije im imao vie to rei. Okrenuo se i slijedio svoju suprugu niz hodnik prema praznom odjeljku. Brunetti i Vianello ekali su pokraj vrata vagona sve dok kondukter nije puhnuo u svoju zvidaljku i mahnuo zelenom zastavicom prije nego je zakoraknuo na stepenicu vlaka koji je ve bio u pokretu; vrata su se automatski zalupila i vlak je krenuo prema mostu i svijetu koji je leao onkraj Venecije. Dok je njihov odjeljak polako promicao pokraj njih, Brunetti je vidio kako Landijevi sjede jedno do drugoga, i kako ju je on obgrlio rukom oko ramena. Oboje su zurili u sjedalo nasuprot njima i nisu se okrenuli da pogledaju kroz prozor dok je vlak prolazio pokraj dvojice policajaca.

14 S telefonske govornice ispred eljeznike postaje, iznenadivi samoga sebe to se sjetio to uiniti, Brunetti je nazvao i otkazao rezervaciju sobe u hotelu. Nakon toga, jedino je jo imao snage otii kui. On i Vianello ukrcali su se na broj 82, ali si nisu imali gotovo nita za rei dok su plovili brodom prema Rialtu. Njihov oprotaj bio je suzdran, a Brunetti je svoju ojaenost odnio sa sobom preko mosta, pa preko u to doba zatvorene trnice, i kui. ak ga nije nimalo oraspoloila eksplozija orhideja u Biancatovu izlogu, niti bogati miomiris kuhanja na odmoritu drugoga kata u njegovoj zgradi. Mirisi su bili jo bogatiji u unutranjosti njegova doma: netko se bio istuirao ili okupao i pritom upotrijebio ampon s mirisom rumarina koji je Paola bila kupila prologa tjedna; a pripremila je umak s kobasicama i paprikama. Ponadao se da si je dala jo toliko truda i kao podlogu za umak skuhala svjeu tjesteninu. Objesio je sako u ormar. im je uao u kuhinju, Chiara, koja je sjedila za stolom i bavila se neime to je sliilo domaoj zadai iz zemljopisa - na stolnoj su plohi bili prostrti zemljovidi, ravnalo i kutomjer - bacila se na njega i obgrlila ga rukama i nogama. Na pamet mu je pao miris koji je dopirao iz Marcova stana i samo snagom volje nije se odupro njezinom zagrljaju. "Papa," ree ona, prije nego li ju je dospio poljubiti ili pozdraviti, "mogu li na teaj jedrenja ovoga ljeta?" Brunetti je uzalud pogledom potraio Paolu, nadajui se nekakvom objanjenju. "Teaj jedrenja?" ponovi on za njom. "Da, papa," ree ona, gledajui ga odozdo i smijeei se. "Nabavila sam udbenik i pokuavam sama nauiti ploviti, ali mislim da ipak trebam uitelja jedrenja." Primila ga je za ruku u povukla ga prema kuhinjskom stolu, koji je, vidio je, doista bio prekriven zemljovidima svih vrsta, ali to su bile nautike karte pliina i obala, okrajina kopna gdje su drave i kontinenti ljubili more. Odmakla se od njega i stala na suprotnu stranu stola, gledajui u knjigu koja je leala rastvorena pred njom, a drugu je poloila na nju da joj dri stranice otvorenima. "Gledaj, papa," ree ona zabadajui svoj kaiprst u nekakav brojani popis, "ako nije oblano, i ako imaju tone zemljovide i kronometar, na bilo kojem mjestu na kugli zemaljskoj mogu znati gdje se nalaze." "Ma, tko to, anele moj?" upita on, otvarajui hladnjak i vadei iz njega bocu tokajca. "Kapetan Aubrey i njegova posada," ree ona glasom koji je jasno davao do znanja da je to oito. "A tko je kapetan Aubrey?" upita on. "On je zapovjednik Iznenaenja," ree ona, zurei u njega kao da joj je upravo priznao da ne zna na kojoj adresi stanuje. "Iznenaenja?" upita on, nimalo prosvijetljen. "Onog broda iz knjiga, papa, knjiga o ratu protiv Francuza." Prije no to je dospio priznati da o tome nema pojma, ona nastavi, "Ti Francuzi, oni su zloesti, zar ne?"

Brunetti, ije miljenje o Francuzima nije bilo dobro, ne ree nita, i dalje nemajui blagog pojma o tome o emu njih dvoje razgovaraju. Natoio si je aicu vina i potegao obilan gutljaj, pa jo jedan. Opet je bacio pogled na zemljovide i primijetio kako su na modrim dijelovima ucrtani brojni brodovi, ali starinski, s bijelim jedrima napetima od vjetra, i tritoni u kutovima zemljovida, kako se izdiu iz valova sa koljkama uzdignutima do usana. Predao se. "Iz kojih knjiga, Chiara?" "Onih koje mi je dala mamma, na engleskom, o onom engleskom zapovjedniku broda i njegovom prijatelju i ratu protiv Napoleona." Ah, tih knjiga. Ispio je jo gutljaj vina. "I sviaju li se tebi koliko i mammi?" "Oh," ree Chiara, gledajui ga odozdo s ozbiljnim Izrazom na licu, "mislim da se nikome ne sviaju toliko koliko se sviaju njoj." Prije etiri godine, Brunettija je njegova ena, s kojom je ve gotovo dvadeset godina, bila napustila na vie od mjesec dana i posvetila se sustavnom itanju, prema njegovoj raunici, osamnaest romana o beskrajnom pomorskom ratovanju izmeu Britanaca i Francuza, To razdoblje u njegovu ivotu njemu nije izgledalo krae, jer je i on jeo s nogu, napola kuhano meso, suhi kruh i esto je utjehu traio u pretjeranim koliinama groga. Kako mu se inilo da nju nita drugo ne zanima, bio je bacio pogled na jedan od tih romana, kako bi barem imao o emu razgovarati tijekom njihovih zbrda-zdola skrpanih zajednikih obroka. No, ustanovio je da je roman preopiran, prepun udnih injenica i jo udnijih ivotinja, tako da je ve nakon nekoliko stranica odustao od pokuaja itanja, ak i prije nego li je upoznao kapetana Aubreya. Sreom, Paola je bila brza itaica, i u dvadeseto se stoljee vratila im je proitala posljednji roman, u kojem oito nije manjkalo brodoloma, bitaka i skorbuta, koji su joj bili prijetili tijekom tih tjedana. Zato su zemljovidi bili ondje. "Morat u s tvojom majkom popriati o tome," ree on. "O emu?" upita Chiara, glave opet pognute nad zemljovidima, lijevom rukom baratajui kalkulatorom, ureajem na kojem bi joj, pomisli Brunetti, kapetan Aubrey mogao zavidjeti. "O teaju jedrenja." "Ah, yes," ree Chiara, kliznuvi u engleski jezik poput jegulje, "eznem za time da jedrim brodom." Brunetti je ostavi njenim enjama, opet napuni au i uzme jo jednu i natoi vina, a zatim poe prema Paolinoj radnoj sobi. Vrata su bila otvorena, a ona je leala na dvosjedu - knjiga joj je zakrivala lice, tako da joj se vidjelo tek elo iznad gornjega ruba ovitka. "Kapetan Aubrey, pretpostavljam," ree on na engleskom. Spustila je knjigu na trbuh i nasmijeila mu se. Bez rijei je posegnula i iz njegove ruke uzela au koju joj je pruio. Gucnula je malo, povukla noge k sebi kako bi mu oslobodila mjesto da sjedne i, kada je sjeo, upitala ga, "Lo dan?"

On je uzdahnuo, naslonivi se na naslon dvosjeda i poloivi desni dlan na gleanj njezine noge. "Predoziranje. Imao je samo dvadeset godina i studirao je arhitekturu." Oboje su dugo utjeli, a zatim Paola ree, "Naa je srea to smo roeni u vrijeme u koje smo roeni." Bacio je pogled prema njoj, a ona nastavi. "Prije droga. No, dobro, prije nego su svi poeli uzimati drogu." Otpila je gutljaj vina, zatim dodala, "Mislim da sam moda dvaput u ivotu puila marihuanu. I hvala Bogu da nikada nije djelovala na mene." "Kako to misli, 'hvala Bogu'?" "Tako - da mi se svidjela ili da je na mene djelovala kao na ostale, moda bi mi se toliko svidjela da bih je poeljela opet uzeti. Ili bih prela na neto ee." Pomislio je kako je i sam bio sline sree. "to ga je ubilo?" upita ona. "Heroin." Ona zatrese glavom. "Bio sam s njegovim roditeljima do maloprije." Brunetti otpije jo jedan gutljaj. "Otac mu je poljoprivrednik. Doli su iz Trentina kako bi ga identificirali, a zatim se vratili natrag." "Imaju li druge djece?" "Ima jednu mlau sestru, ne znam ima li jo brae i sestara." "Nadam se da ima," ree Paola. Ispruila je noge i podvukla stopala pod njegovo bedro. "Hoe li jesti?" "Da, ali se prvo elim istuirati." "U redu," ree ona, izvukavi stopala i spustivi ih na pod. "Skuhala sam umak s paprikama i kobasicama." "Znam." "Poslat u Chiaru po tebe kad sve bude spremno." Ustala je i odloila svoju au, jo uvijek napola punu, na stol ispred dvosjeda. Ostavivi ga u svojoj radnoj sobi, ona se vrati u kuhinju dovriti veeru. Do trenutka kada su svi sjeli za stol, jer se i Raffi bio vratio kui ba u trenutku kada je Paola posluivala tjesteninu, Brunettijevo se raspoloenje malice poboljalo. Pogled na njegovo dvoje djece koja namataju svjee papparelle na svoje vilice ispunio ga je ivotinjskim osjeajem sigurnosti i blagostanja, i on je poeo s uivanjem jesti. Paola se potrudila i ispekla i ogulila crvene paprike, tako da su bile meke i slatke, ba onakve kakve je volio. U kobasicama je bilo velikih zrna crvenog i bijelog papra koja su leala u mekanom nadjevu poput dubinskih naboja okusa, spremna da prasnu pri prvom zagrizu, a osim toga mesar Gianni je u kobasice stavljao puno enjaka. Svatko za stolom je jo jednom napunio tanjur, i to jednakom koliinom hrane kao i prvi put. Nakon toga, na njihovim tanjurima vie nije bilo mjesta ni za to osim zelene salate, ali kad je i salate nestalo, svatko je ustanovio da na tanjuru ipak ima malo mjesta za barem nekoliko svjeih jagoda pokropljenih s par kapi aceta balsamica.

Tijekom veere, Chiara nije izala iz svoje uloge staroga morskoga vuka, u beskraj nabrajajui biljne i ivotinjske vrste dalekih otoka, iznijevi zapanjujui podatak da veina mornara u osamnaestom stoljeu nije znala plivati i, sve dok je Paola nije podsjetila da sjede za stolom i jedu, opisujui simptome skorbuta. Nakon veere djeca su nestala: Raffi obuzet grkim aoristom, a Chiara je, ako ju je Brunetti ispravno shvatio, odjedrila doivjeti brodolom negdje na Junom Atlantskom oceanu. "Zar e proitati sve te knjige?" upita on, pijuckajui svoju grappu i pravei drutvo Paoli koja je prala sue. "Nadam se tome," odgovori mu Paola, paljivo perui pladanj za posluivanje. "ita li ih zato jer su se tebi toliko svidjele ili zato to se i njoj sviaju?" Leima okrenuta prema Brunettiju dok je spuvom strugala dno lonca, Paola upita, "Koliko Chiara ima godina?" "Petnaest." odgovori Brunetti. "Moe li mi imenovati ijednog ivueg petnaestogodinjaka, zapravo, ijednog ikada ivueg petnaestogodinjaka, koji ini ono to njegova ili njezina majka eli?" "Znai li to da je ula u pubertet?" upita on. Kroz to su ve bili proli s Raffijem, otprilike dvadeset godina puberteta, ako ga sjeanje ne vara, tako da mu se nije nimalo sviala pomisao da to isto moraju proi s Chiarom. "S curama je drukije," ree Paola, okreui se prema njemu i briui ruke u runik. Natoila si je mrvicu grappe i naslonila se na sudoper. "Kako drukije?" "One se suprotstavljaju samo svojim majkama, ali ne i oevima." On razmisli o tome. "Je li to dobro ili loe?" Ona slegne ramenima. "To je ili u genima ili u kulturi, tako da to nikako ne moemo izbjei, bilo to dobro ili loe. Moemo se tek nadati da nee dugo trajati." "Koliko bi to moglo biti dugo?" "Do osamnaeste." Paola otpije gutljaji, a zatim oboje utonue u razmiljanje o tome. "Bi li je karmelianke uzele k sebi u samostan do osamnaestog roendana?" "Vjerojatno ne bi," ree Paola, glasom prepunim draesnoga aljenja. "Misli li da je to razlog zato Arapi putaju svoje keri da se tako rano udaju, kako bi izbjegli sav taj cirkus?" Paoli je na pamet palo jutronje Chiarino vatreno opravdavanje njezine potrebe za vlastitim telefonom. "Sigurna sam da je to razlog." "Nije ni udo da ljudi govore o istonjakoj mudrosti." Okrenula se i spustila au na dno sudopera. "Moram jo ocijeniti neke ispite. Ide sa mnom u radnu sobu da vidi kako ide tvojim Grcima na povratku kui dok ja dovrim ocjenjivanje?"

Sa zahvalnou Brunetti ustane i poe za njom niz hodnik do njezine radne sobe. 15 Sljedeeg jutra, i sa znatnim oklijevanjem, Brunetti je uinio neto to je rijetko inio: ukljuio je jedno od svoje dvoje djece u svoj posao. Raffi nije morao poi u kolu sve do jedanaest i imao je spoj sa Sarom Paganuzzi prije kole, tako da se na doruku pojavio sav vedar i ivahan, to su bile odlike kojima se rijetko diio u to doba dana. Paola je jo uvijek spavala, a Chiara je bila u kupaonici, tako da su njih dvojica sjedili sami u kuhinji, jedui svjee brioe po koje je Raffi skoknuo u najbliu pekaru. "Raffi," zausti Brunetti, dok su grickali svaki svoj prvi brio, "zna li ita o tome tko ovdje proda je drogu?" Raffi je zastao s ostatkom brioa na pola puta prema vlastitim ustima. "Ovdje?" "U Veneciji." "Droge - misli, teke droge, ili laganicu, kao to je marihuana?" Iako ga je pomalo zabrinula razlika koju je Raffi upotrijebio i iako je elio vie znati o tome zastoje Raffi olako odbacio "laganicu, kao to je marihuana," nije pitao nita o tome. "Teke droge: tonije, heroin." "Pita zbog onog studenta koji se predozirao?" upita on, a kada je ugledao oev zaprepaten izraz lica, Raffi rastvori Gazzetttno i pokae mu lanak o tome. S fotografije veliine potanske marke gledalo ga je lice jednog mladia: mogao je to biti bilo koji crnokosi mladi s oba oka u glavi. Mogao je to lako biti i Raffi. "Da."Raffi prelomi ostatak svoga brioa napola i umoi jednu polovicu u kavu. Nakon nekoliko trenutaka, ree, "Pria se da na sveuilitu ima ljudi koji ti mogu nabaviti heroin." "Ljudi?" "Studenata. Barem mislim da se to odnosi na njih. Dakle," ree on nakon kratkog razmiljanja, "ljudi koji ondje dolaze na predavanja." Primio je svoju alicu i nalaktio se na stol, obuhvativi dlanovima alicu, to je bio pokret koji je jamano bio pokupio od Paole. "eli li da se raspitam?" "Ne." Brunettijev je odgovor bio hitar. Prije nego je njegov sin dospio odgovoriti na otrinu njegova glasa, Brunetti doda, "Samo me openito zanima, pitao sam se to se pria." Dokrajio je svoj brio i otpio gutljaj kave. "Sarin brat je na Odsjeku za ekonomiju. Mogu ga pitati zna li on togod o tome." Iskuenje je bilo veliko, ali Brunetti odbaci taj prijedlog glasom koji je iskazivao dosadu, "Ne, ne trudi se. Samo mi je palo na pamet." Raffi spusti alicu na stol. "Ti, papa, zna da mene droge ne zanimaju."

Brunettija je iznenadilo to koliko se njegov glas bio produbio. Uskoro e postati odraslim mukarcem. Ili je moda njegova potreba da utjei svoga oca znaila da je ve postao mukarcem. "Drago mi je da to ujem," ree Brunetti. Posegnuo je rukom preko stola i potapao sina po ruci. Jednom, dvaput, a zatim je ustao i otiao do tednjaka. "eli li jo kave?" upita on, odnosei loni za kavu do sudor pera i otklapajui ga. Raffi baci pogled na svoj runi sat. "Ne. Hvala, papa, ali moram krenuti." Odgurnuo se na stolcu, ustao i izaao iz kuhinje. Nekoliko minuta kasnije, dok je Brunetti ekao da kava provri, zauo je kako se ulazna vrata stana zatvaraju. Sluao je kako Raffi buno silazi niz stube do prvoga odmorita, ali iznenadna erupcija kave mu ih je izbrisala iz svijesti. Kako je jo bilo dovoljno rano da brodovi ne budu prenatrpani, Brunetti se ukrcao na osamdesetdvojku i siao na San Zaccariji. Ondje je kupio dvoje novine i ponio ih sa sobom u ured. Nije bilo nikakvih daljnjih lanaka o Rossijevoj smrti, a lanak o Marcu Landiju navodio je samo njegovo ime i dob. Iznad toga lanka stajala je sada ve uobiajena pria o automobilu punom mladih ljudi koji se razbio negdje, odnosei sa sobom i sve te mlade ivote, zaletjevi se u platanu pokraj jedne od dravnih cesta koje su vodile u Treviso. Tu je turobnu priu bio proitao toliko puta tijekom posljednjih nekoliko godina da se ak nije trebao niti truditi da je pogleda, a da zna to se bilo dogodilo, Mladi - u ovom sluaju dva mladia i dvije djevojke - napustili su diskoteku poslije tri ujutro i odvezli se u automobilu koji je pripadao vozaevom ocu. Neto kasnije, vozaa je pogodilo ono to su novine ve obredno zvale un colpo di sonno, a auto je sletio s ceste i udario u stablo. Jo se nije znalo koji je bio razlog iznenadnog naleta pospanosti, ali uglavnom bi se ispostavilo da se radilo o alkoholu ili drogi. Meutim, obino se to ne bi znalo sve do kraja razudbe na vozau i na ostalima koje je sa sobom povezao u smrt. A do razudbe bi ta pria ve bila nestala s naslovnica i bila bi zaboravljena, a zamijenile bije fotografije drugih mladih ljudi, rtava svoje vlastite mladosti i njezinih udnji. Ostavio je novine na stolu i siao dolje do Pattina ureda. Signorine Elettre nije bilo na vidiku, pa je tako pokucao na vrata i, zauvi Pattin povik iznutra, uao. Za stolom je sjedio drukiji ovjek, barem ne onaj koji je sjedio za tim stolom posljednji put kada je Brunetti bio ondje. Patta je bio onaj stari: visok, zgodan, odjeven u lagano odijelo koje je milovalo njegova iroka ramena pauinastim prstima punim potovanja. Njegova je koa isijavala zdravljem, a oi vedrinom. "Da, to je, commissario?" upita on, podiui pogled s jednog jedinog lista papira koji je leao na stolu pred njime. "elio bih porazgovarati s Vama, vice-questore" ree Brunetti, zaustavivi se pokraj stolca ispred Pattina stola, ekajui da mu Patta ponudi da sjedne. Patta brzim pokretom povue ukrobljenu manetu na rukavu i baci pogled na zlaanu hostiju na zglavku ruke. "Imam nekoliko minuta. to je?" "Rije je o Jesolu, gospodine. I Vaem sinu. Zanimalo me jeste li donijeli ikakvu odluku."

Patta se odgurne od stola i leima upre o naslon stolca. Shvativi da Brunetti lako moe pogledati dolje na papir koji je leao pred njim, on ga prevrne i ispreplete prste na praznoj poleini. "Nisam siguran da treba donositi ikakvu odluku, commissario," ree on, zvuei zbunjen time to se Brunetti uope usudio postaviti takvo pitanje. "elio sam uti je li Va sin voljan govoriti o ljudima od kojih je dobio drogu." S uobiajenim oprezom, Brunetti se suzdrao da ne kae kupio drogu. "Kada bi on znao tko su ti ljudi, siguran sam da bi bio i vie nego voljan rei policiji sve to zna o tome." U Pattinom je glasu uo istu onu zbrkanost koju je bio uo u glasu narataja nevoljklh svjedoka i osumnjienika, a na njegovu licu vidio je isti naoko nevin, pomalo smeten, osmijeh. Njegov ton nije doputao da mu itko protuslovi. "Kada bi on znao tko su ti ljudi?" ponovi Brunetti, pretvarajui to u pitanje. "Upravo tako. Kao to znate, on nema pojma kako su te droge zavrile kod njega, niti zna tko mu ih je podmetnuo." Pattin glas bio je jednako smiren koliko i njegov pogled. Ah, dakle, tako emo se igrati, pomisli Brunetti. "A njegovi otisci prstiju, gospodine?" Pattin je osmijeh bio irok, i inio se iskrenim. "Znam. Znam kako je to jamano izgledalo kada su ga prvi put sasluavali. Ali on mi je rekao, kao i policiji, da je tu omotnicu pronaao u svome depu kada se vratio s plesa i posegnuo u dep za cigaretom. Nije imao pojma to je to, tako da je, a svatko bi uinio isto, otvorio omotnicu da vidi to je unutra, a kada je to uinio, bit e da je dotaknuo neke od paketia." "Neke?" upita Brunetti, a svoj je glas namjerno oslobodio ikakve sumnjiavosti. "Neke," ponovi Patta s takvom konanou da je time oznaio kraj bilo kakve rasprave. "Jeste li prelistali dananje novine, gospodine?" upita Brunetti, iznenadivi sebe gotovo jednako koliko i svoga nadreenoga tim pitanjem. "Ne," odgovori Patta, a zatim doda, po Brunettijevu miljenju niim izazvan, "Otkad sam stigao na posao previe sam zaposlen da bih imao vremena itati novine." "etvoro mladih ljudi stradalo je sino u prometnoj nesrei nedaleko od Trevisa. Vraali su se iz diskoteke, a auto je sletio s ceste i udario u stablo. Jedan je mladi, student, poginuo, a ostali su teko ozlijeeni." Brunetti zastane, stoje bila isto diplomatska stanka. "Ne, nisam to vidio," ree Patta. I on je zastao na trenutak, ali to je bila stanka zapovjednika topnitva, koji odluuje o tome koliko e teak biti sljedei plotun. "Zato to spominjete?" "Jedan od putnika u tom automobilu je poginuo, gospodine. Novine kau da se automobil kretao brzinom od stotinu i dvadeset kilometara na sat kada je pogodio drvo." "To je doista strano, commissarto," primijeti Patta s isto onoliko suosjeanja koliko bi netko posvetio smanjenju broja prugastih ljenjakovih moljaca. Svoju je pozornost vratio na svoj radni stol, prevrnuo je papir i poeo ga prouavati, a zatim podigao pogled prema Brunettiju. "Ako se to dogodilo u Trevisu, onda pretpostavljam da taj sluaj potpada pod njihovu nadlenost, a ne nau." Opet se posvetio paljivom promatranju papira,

proitao nekoliko redaka, pa opet podigao pogled prema Brunettiju, kao da je iznenaen to ga jo uvijek vidi ondje. "Je li to sve, commissario?" upita on. "Da, gospodine. To je sve." Izvan ureda, Brunetti je ustanovio da mu srce tako snano lupa da se morao nasloniti na zid, i bilo mu je drago to signorina Elettra nije za svojim stolom. Nije se pomaknuo sve dok mu se disanje nije utialo, i kada je opet ovladao samim sobom, otiao je natrag gore u svoj ured. Uinio je ono to je znao da mora uiniti: rutina e mu odvui misli od bijesa koji je osjeao prema Patti. Premetao je papire na svome stolu sve dok nije pronaao broj koji se bio nalazio u Rossijevom novaniku. Nazvao je broj u Ferrari. Ovaj put, slualicu je netko podigao nakon treeg zvona. "Gavini i Cappelli," javi se enski glas. "Dobro jutro, signora. Ovdje commissario Guido Brunetti iz venecijanske policijske postaje." "Samo trenutak, molim," ree ona, kao da je oekivala ovaj poziv. "Spojit u Vas." Telefonska linija je naoko zamrla dok ga je prespajala, a zatim se uo muki glas, "Gavini. Drago mi je da je netko konano odgovorio na na poziv. Nadam se da nam moete rei neto." Glas je bio dubok i bogat, i davao je sve znakove gorljivosti da uje Brunettijeve novosti, kakve god one bile. Brunettiju je trebao trenutak da se snae i odgovori. "Bojim se da ste u prednosti preda mnom, signor Gavini. Od Vas nisam dobio nikakvu poruku." Kako je Gavini utio, on nastavi, "Ali volio bih znati kakve vijesti oekujete saznati od venecijanske policije." "O Sandru," ree Gavini. "Nazvao sam ih nakon njegove smrti. Njegova mi je ena rekla da je bio rekao kako je pronaao nekoga u Veneciji tko bi moda bio voljan progovoriti." Brunetti je bio na rubu toga da ga prekine, kada je Gavini napravio stanku i upitao, "Jeste li sigurni da nitko ondje nije primio moju poruku?" "Ne znam, signore. S kim ste razgovarali?" "S jednim od policajaca. Ne sjeam se njegova imena." "I biste li mi mogli ponoviti to ste mu rekli?" upita Brunetti, privlaei blie k sebi list papira. "Rekao sam Vam: nazvao sam nakon Sandrove smrti," Gavini ree, a zatim upita, "Znate li za to?" "Ne." "Sandro Cappelli," ree Gavini, kao da ime samo po sebi objanjava sve. Istina, ime je Brunettiju zazvualo poznato: nije se mogao prisjetiti zato mu je ime poznato, ali je bio siguran da je togod zna o tom imenu loe. "On je bio moj partner u uredu," nastavi Gavini. "Kakvom uredu, signor Gavini?" "Odvjetnikom. Mi smo odvjetnici. Zar ne znate nita o ovome?" Po prvi put je u njegov glas skliznula nota razdraenosti, nota koja se neizbjeno javljala u glasu svakoga tko je provodio dovoljno vremena na telefonu razgovarajui s neosjetljivim birokratima.

Gavinijeva izjava da su on i partner imali odvjetniki ured probudio je Brunettijevo pamenje. Prisjetio se Cappellijeva ubojstva, prije gotovo mjesec dana. "Da, ime mi je poznato. Ustrijeljen je, zar ne?" "I to dok je stajao na prozoru svoga ureda, a stranka mu sjedila za leima, u jedanaest sati prijepodne. Netko ga je lovakom pukom ustrijelio kroz prozor." Dok je ustro nizao potankosti o pogibiji svoga partnera, Gavinijev glas je poprimio staccato ritam prave srdbe. Brunetti je proitao novinska izvjea o ubojstvu, ali nije znao injenice. "Ima li osumnjienih?" upita on. "Naravno da nema," ispali Gavini kao iz topa, ni ne pokuavi sprijeiti da njegova srdba prekipi. "Ali svi mi znamo tko je to uinio." Brunetti je priekao da mu to Gavini sam izgovori. "Kamatari. Sandro im je dahtao za vratom godinama. Vodili smo etiri parnice protiv njih kada je ubijen." Policajac u Brunettiju potaknuo gaje da upita, "Postoji li ikakav dokaz za to, signor Gavini?" "Naravno da ne postoji," odvjetnik je to gotovo ispljunuo niz telefonsku icu. "Poslali su nekoga: platili su mu i poslali ga da to uini. Bilo je plaeno ubojstvo: pucano je s krova zgrade s druge strane ulice. ak je i ovdanja policija izjavila da je to jamano obavio plaeni ubojica; tko bi ga drugi elio ubiti?" Brunetti je raspolagao s premalo podataka da bi mogao odgovoriti na pitanja o Cappellijevoj smrti, ak i na ona retorika, tako da je rekao, "Molim Vas da me ispriate to nisam upoznat s potankostima u svezi s pogibijom Vaeg partnera i ljudima koji su odgovorni za njegovu smrt, signor Gavini. Nazvao sam Vas zbog jedne stvari nevezane uz taj dogaaj, ali nakon to ste mi ovo ispriali, nisam siguran jesu li ti dogaaji doista meusobno nepovezani." "Kako to mislite?" upita Gavini. Iako je njegov izgovor bio odsjean, u glasu se osjeala znatielja, zanimanje. "Zovem u svezi sa smrtnim sluajem koji smo imali ovdje u Veneciji, a koji izgleda nesretan, iako moda i nije." Priekao je da Gavini pone postavljati pitanja, ali ona nisu stigla, pa je zato nastavio. "Jedan je ovjek ovdje pao sa skele i poginuo. Bio je zaposlen u Ufficio Catasto i na mjestu pogibije u njegovu novaniku pronaen je jedan telefonski broj, ali bez pozivnog broja grada. To bi mogao biti Va broj." "Kako se zvao taj ovjek?" upita Gavini. "Franco Rossi." Brunetti je priekao trenutak da Gavini razmisli i pokua se prisjetiti, a zatim upitao, "Je li Vam to ime poznato?" "Ne, nije." "Moete li ikako saznati je li njegovo ime bilo poznato Vaem partneru?" Gaviniju je trebalo dugo da odgovori. "Imate li njegov broj? Mogu provjeriti popise telefonskih poziva," predloi on. "Trenutak, molim," Brunetti ree i sagne se kako bi otvorio najdonju ladicu na svojem pisaem stolu. Odatle je izvukao telefonski imenik i pogledao koliko ima Rossija:

bilo ih je u sedam stupaca, a barem ih se dvanaest zvalo Franco. Pronaao je adresu i proitao telefonski broj Gaviniju, a zatim ga zamolio da prieka dok je prelistavao stranice Venecije i pronaao telefonski broj od Ufficio Catasto. Ako je Rossi bio toliko brzoplet da nazove policiju sa svoga telefonina, onda je takoer mogao s posla nazvati njegov odvjetniki ured ili primati pozive na poslu. "Trebat e mi vremena da provjerim popise poziva," ree Gavini. "Imam ovdje stranku koja me eka. Ali im ode, nazvat u Vas." "Moda moete zamoliti svoju tajnicu da to uini umjesto Vas." Gavinijev je glas iznenada poprimio neobian ton pretjerane slubene uljudnosti, gotovo opreza. "Ne, mislim da u to radije uiniti sam." Brunetti je rekao da e priekati na Gavinijev poziv, dao mu svoj izravni broj, a zatim su obojica mukaraca spustila slualice. Telefonska linija koja je iskljuena ve mjesecima, starica koja ne poznaje nikoga tko se zove Franco Rossi, agencija za iznajmljivanje automobila u kojoj nisu nikad uli za takvu stranku, ali eto sada partnera odvjetnika ija je smrt bila nasilna kao i Rossijeva: Brunetti je jako dobro znao koliko se vremena moe protratiti slijedei lane tragove i jurei za pogrenim repovima, ali ovo je mirisalo na pravu stvar, koliko god da je bio nesiguran glede toga to je to ili kamo bi moglo voditi. Poput poasti koja se spustila na djecu Egipta, kamatari su morili djecu Italije i izazivali njihovu patnju. Banke su zajmove davale nevoljko i openito tek uz novano jamstvo kakvo je, zapravo, ponitavalo ikakvu potrebu za podizanjem zajma. Kratkoroni zajmovi za poslovnjake koji su krajem mjeseca bili tanki s gotovinom ili trgovce ije su stranke sporo plaale doslovce nisu postojali. A sve je to zajedno bilo pomijeano s uobiajenom nemarnou u svezi s plaanjem rauna, to je, moglo bi se rei, tipino za sve Talijane. Tu su pukotinu popunili - a to su svi znali, ali rijetki su o tome govorili - kamatari, ili strozzini, ti mutni tipovi koji su bili voljni i kadri posuditi novac preko noi i uz slaba jamstva onih koji uzimaju kredit. Njihove su kamate i vie nego nadoknaivale ikakav rizik kojem su se moda izlagali. A, na neki nain, sam pojam rizika bio je, u najboljem sluaju, akademska kategorija, jer strozzini su se sluili metodama koje su znaajno umanjivale vjerojatnost da e njihove stranke - ako ih se uope tako moe nazvati pokuati ne vratiti novac koji su bili posudili. Ljudi imaju djecu, a djeca se lako izgube; ljudi imaju keri, a mlade djevojke netko moe silovati; ljudi imaju svoje ivote, a zna se da se i ivoti gube. Povremeno bi se u novinama pojavile prie koje su, iako ne potpuno jasne, nekako ipak uspijevale prenijeti javnosti da su izvjesna djela, esto neugodna i nasilna, bila ishodom neijeg propusta da vrati posueni novac. Ali rijetko se dogaalo da ljudi upleteni u te prie zavre pod istragom ili na strogom sasluanju u policijskoj postaji: bili su okrueni i zatieni vrstim zidom utnje. Brunetti se s naporom bio prisjetio jednog jedinog sluaja u kojem je bilo prikupljeno dovoljno dokaza da nekoga osude zbog kamatarenja, zloina jasno definiranog u zakonu, a o kojem se, meutim, vrlo rijetko raspravljalo u sudnici.

Brunetti je sjedio za svojim pisaim stolom i prepustio svojoj mati i sjeanju da razmotre brojne mogunosti koje je nudila injenica da je Franco Rossi moda nosio telefonski broj Sandra Cappellijau svojem novaniku u trenutku smrti. Pokuao se prisjetiti Rossijeva posjeta i rekonstruirati svoj dojam o tom ovjeku. Rossi je svoj posao shvaao ozbiljno: to je bio moda i najtrajniji dojam koji je bio ostavio na Brunettija. Pomalo bez smisla za humor, ozbiljniji nego to bi ovjek oekivao u tako mlada ovjeka, Rossi je ipak bio simpatian i voljan pomoi koliko je u njegovoj moi. Svo to promiljanje, u odsutnosti bilo kakvog jasnog pojma o tome to se dogaa, nije Brunettija nikamo odvelo, ali mu je barem pomoglo da si prekrati vrijeme ekanja na Gavinijev poziv. Brunetti je podigao slualicu nakon prvog zvona. "Brunetti." "Commissario," ree Gavini i predstavi se. "Pregledao sam i popis naih stranaka i telefonskih poziva." Brunetti je ekao da uje vie o tome. "Na popisu nema nijedne stranke po imenu Franco Rossi, ali Sandro je Rossija telefonski zvao tri puta u posljednjih mjesec dana prije smrti." "Na koji broj? Doma ili na poslu?" upita Brunetti. "U emu je razlika?" "Razlika moe biti u svemu." "Zvao ga je u ured," ree Gavini. "Koliko su trajali ti pozivi?" Mukarac s druge strane ice jamano je papire imao pred sobom, jer je, bez oklijevanja, rekao, "Dvanaest minuta, pa est, pa osam." Gavini je sada ekao Brunettijev odgovor, a kako ga nije dobio, on upita, "A to je s Rossijem? Znate li je li nazivao Sandra?" "Jo nisam provjerio njegov telefonski broj," priznao je Brunetti, osjeajui prilinu neugodu. Gavini ne ree nita, a Brunetti nastavi: "Nabavit u popise poziva do sutra." Iznenada se prisjetio da je taj ovjek odvjetnik, a ne kolega policajac, to je znailo da prema njemu nema odgovornosti, niti potrebe da s njim razmjenjuje obavijesti. "Kako se zove istrani sudac koji vodi taj sluaj?" upita on. "Zato to elite znati?" "elio bih porazgovarati s njim," ree Brunetti. Nakon njegovih rijei s druge je strane zavladao tajac. "Imate li njegovo ime?" ponutka ga Brunetti. "Righetto, Angelo Righetto," zauo se saet odgovor. Brunetti je u tom trenutku odluio da vie ne postavlja pitanja. Zahvalio je Gaviniju ne obeavi mu da e ga telefonski obavijestiti o brojevima koje je Rossi zvao te spustio slualicu, udei se ledenom tonu Gavinijeva glasa dok Je izgovarao ime ovjeka zaduenog za istragu ubojstva njegova partnera. Istoga je trena nazvao signortnu Elettru i zamolio ju da nabavi prijepise svih telefonskih poziva uinjenih s Rossijeva kunog broja tijekom posljednja tri mjeseca. Kada

ju je upitao bi li bilo mogue pronai Rossijev broj u Ufficio Catasto i provjeriti ga, uzvratila mu je pitanjem eli li popis poziva za posljednja tri mjeseca. Dok su jo razgovarali telefonom, zamolio ju je da nazove magistrata Angela Righetta u Ferraru i prespoji ga k njemu im ga dobije na telefon. Brunetti dohvati list papira, povue ga pred sebe i pone praviti popis imena ljudi koji bi mu mogli rei neto o kamatarima u gradu. Nije znao nita o lihvarima, barem nita konkretnije od vlastita neodreena uvjerenja da postoje, duboko zakopam u drutvenom tkivu poput liinki u trulom mesu. Kao izvjesni oblici bakterija, trebala im je sigurnost bezranog, mranog mjesta u kojem su mogli bujati, a stanje straha u koje su prijetnjama otjerali svoje dunike nije davalo ni svjetlosti niti zraka. U tajnosti, i s neizgovorenom prijetnjom posljedicama zbog kanjenja s plaanjem ili neplaanjem - a koja je uvijek lebdjela u mislima dunika - oni su napredovali i debljah se. Brunetti se udom udio svojem vlastitom neznanju, tome kako ne zna ni njihova imena, ni lica, niti ivotopise, piljei u jo uvijek prazan list papira. Nije imao pojma kome da se obrati za pomo, kako da ih pokua istjerati na vidjelo, na svjetlo dana. Na pamet mu je palo jedno ime, i on izvue telefonski imenik kako bi pronaao broj banke u kojoj je ta osoba radila. Dok je traio njezin broj, zazvonio je telefon. Odgovorio je na telefon predstavivi se. "Dottore," ree stgnorina Elettra, "Uspostavila sam vezu s magistratom Righettom, ako biste razgovarali s njim." "Da, signorina, bih. Molim Vas prespojite ga." Brunetti odloi olovku i pomakne papir do ruba stola. "Righetto," zauje se duboki glas. "Magistrato, ovdje commissario Guido Brunetti, iz Venecije. elio bih da mi kaete togod o ubojstvu Alessandra Cappellija." "Zato Vas to zanima?" upita Righetto, a u njegovu pitanju nije bilo ujnih znakova silne znatielje. Govorio je s naglaskom za koji je Brunetti pomislio da je moda iz Junog Tirola; definitivno je sjevernjak, u svakom sluaju. "Ovdje rjeavam jedan sluaj," objasni Brunetti, "jo jedan smrtni sluaj, koji moda ima veze s Vaim, pa me zanima to ste uspjeli doznati o Cappelliju." Stanka s druge strane ice se otegnuta, a potom Je Righetto rekao, "Iznenadilo bi me kada bi bilo koji drugi smrtni sluaj imao veze s ovim." Dao je Brunettiju kratku stanku kako bi mu ovaj postavio pitanje, ali kako je Brunetti utio, Righetto nastavi, "Izgleda da se ovdje bavimo sluajem pogrenog identiteta, a ne ubojstvom." Righetto se zaustavi na trenutak, a zatim se ispravi. "Pa, ubojstvo, naravno da je rije o tome. Ali, nije im cilj bio ubiti Cappellija, a ak nismo ni sigurni jesu li pokuali ubiti onog drugog ili ga samo zaplaiti." Osjetivi da je vrijeme da iskae svoje zanimanje, Brunetti upita, "Dakle, to se dogodilo?" "Htjeli su srediti Gavinija, njegova partnera," objasni istrani sudac. "Barem na to ukazuje naa istraga." "Zato?" upita Brunetti, ne skrivajui znatielju.

"Od samog poetka nije bilo logino da bi netko elio ubiti Cappellija," zausti Righetto, izgovorivi to tako kao da Cappellijevom poloaju deklariranog neprijatelja lihvara ne treba pridavati nikakvu vanost. "Provjerili smo njegovu prolost, ak smo provjerili i tekue sluajeve na kojima radi, ali doista nema nikakvih znakova povezanosti s ikim tko bi elio uiniti ita slino ovome." Brunetti proizvede tih zvuk, koji bi se mogao protumaiti kao uzdah pomijeanog razumijevanja i slaganja. "S druge pak strane," Righetto nastavi, "imamo njegova partnera." "Gavinija," nepotrebno ponudi Brunetti. "Da, Gavinija," ree Righetto nasmijavi se kratko. "U ovom ga podruju dobro poznaju, na glasu je kao veliki enskar. Na nesreu, ima se obiaj spetljati s udanim enama." "Ah, " ree Brunetti s bjelosvjetskim uzdahom koji je uspio ispuniti odgovarajuom koliinom muke solidarnosti. "Dakle, to je to?" upita on, prihvaajui to zdravo za gotovo. "ini se da jest. U posljednjih nekoliko godina, bio se spetljao s etiri razliite ene, a sve su bile udane." Brunetti ree, "Ba ga alim." Priekao je dovoljno dugo da si dopusti razmatranje kominih implikacija onoga to je upravo bio rekao, a zatim nastavio, kratko se i brzo nasmijavi, "Moda se ipak trebao ograniiti samo na jednu od njih." "Da, ali kako da mukarac odlui?" uzvrati mu istrani sudac, a Brunetti nagradi njegovu duhovitost jo jednom se srano nasmijavi. "Imate li pojma ija je to bila ena?" upita Brunetti, a zanimalo ga je kako e Righetto odgovoriti na to pitanje, to bi, napokon, ukazivalo na to kako kani voditi istragu. Righetto si je dopustio stanku, nedvojbeno je elio da ta stanka izgleda kao stanka za razmiljanje, a potom rekao, "Ne. Ispitali smo ene i njihove mueve, ali svi oni mogu dokazati da su u vrijeme ubojstva bili negdje drugdje." "Mislio sam da je u izvjeima stajalo da je rije o naruenom ubojstvu," ree Brunetti, zvuei zbunjeno. Temperatura Righettova glasa se spustila. "Ako ste policajac, valjda imate toliko iskustva da ne vjerujete onome to pie u novinama." "Naravno," ree Brunetti, natjeravi se da se srdano nasmije, kao na zaslueni prijekor od kolege s vie iskustva i mudrosti. "Vi mislite da je ipak rije o nekoj drugoj eni?" "Taj trag mi slijedimo," ree Righetto. "Ubojstvo se dogodilo u njihovu uredu, zar ne?" upita Brunetti. "Da," odgovori Righetto, sada voljan, nakon Brunettijeve naznake postojanja druge ene, ponuditi dodatne obavijesti. "Ta dvojica mukaraca su slina. Obojica su niski i imaju tamnu kosu. Ubojstvo se zbilo jednoga kinoga dana; ubojica je bio na krovu zgrade preko ceste. Dakle, lako je mogue da je Cappellija zamijenio za Gavinija."

"Ali, to je sa svim onim priama o tome kako je Cappelli zbog njegova istraivanja kamatara?" upita Brunetti, u glas ubacivi dovoljno sumnjiavosti kako bi jasno dao do znanja Righettu da ni na sekundu nee progutati takve besmislice, ali da moda eli pravi odgovor za sluaj da mu netko drugi, neviniji od njega i tako voljniji povjerovati svemu to proita u novinama, postavi pitanje o tome. "Poeli smo istraivati tu mogunost, ali nema u tome niega. Tako da smo to izbacili i nae istrage." "Cherchez lajemme" ree Brunetti, namjerno pogreno izgovarajui francuski i jo jednom se nasmijavi. Righetto ga je nagradio svojim vlastitim bunim grohotom, a zatim, prilino oputeno, upitao, "Rekli ste da ste imali jo jedan smrtni sluaj kod Vas. Ubojstvo?" "Ne, ne, nakon onoga to ste mi rekli, magistrato," ree Brunetti, pokuavajui zvuati to gluplje i tuplje, "Siguran sam da ne postoji veza. Ono ime se ovdje bavimo jamano je nesretan sluaj." 16 Kao i veina Talijana, Brunetti je vjerovao da postoje snimke svih telefonskih razgovora obavljenih diljem zemlje, i da postoje preslike svih faksova; kao rijetki Talijani, s razlogom je znao da je to istina. Vjerovanje ili injenica, meutim, nije znatno utjecalo na ponaanje: putem telefona nikada se nije razgovaralo ni o emu bitnom, niti bi se govorilo i o emu to bi ikako moglo biti inkriminirajue za oba sudionika u telefonskom razgovoru ili zanimljivo nekoj od vladinih agencija koje bi prislukivale. Ljudi su govorili u iframa, pri emu je 'novac' postajao 'vaza' ili 'cvijee,' a o investicijama ili bankovnim raunima bi se govorilo kao o 'prijateljima' u stranim zemljama. Brunetti nije imao pojma koliko su to vjerovanje i posljedini oprez raireni, ali je znao toliko da je, kada je nazvao svoju prijateljicu zaposlenu u Banci di Modena, predloio da se nau na kavi, umjesto da joj pitanje postavi izravno. Kako se banka nalazila s druge strane Rialta, dogovorili su se da popiju pie prije ruka na Campu San Luca, tako da su se susreli na pola puta. Trebao je prijei dalek put kako bi postavio tek par pitanja, ali jedino je sastanak oi u oi mogao navesti Francu da otvoreno govori. Ne objanjavajui nita, ne govorei nikome kamo ide, izaao je iz svoga ureda i odetao do bacina pa gore prema San Marcu. Hodajui du Rive degli Schiavoni, bacio je pogled lijevo od sebe, oekujui da ugleda brodove tegljae, i na trenutak sc iznenadio to ih ne vidi, a zatim ga je jo vie iznenadila trenutna spoznaja da brodova tegljaa ve godinama nema, ali da je on to bio zaboravio. Kako je mogao zaboraviti takvo neto to je vrlo dobro znao? To je bilo kao da zaboravi svoj vlastiti telefonski broj ili lice pekara koje svako jutro via dok kupuje kruh. Nije znao kamo su poslali tegljae, niti se mogao prisjetiti prije koliko godina su nestali, ostavljajui prostor uzdu rive drugim brodovima, nedvojbeno brodovima mnogo korisnijima turistikoj industriji.

O, kako su lijepa latinska imena imali ti brodovi, ljuljukali su se na valiima, crveni i ponosni i spremni za tren oka odbrektati u pomo brodovima koje je trebalo odvui niz Canale della Giudecca. Brodovi koji su danas uplovljavali u grad bili su vjerojatno preveliki da bi im ti hrabri mali tegljai mogli biti od pomoi: udovita via od Bazilike, krcata tisuama likova nalik na mrave natiskanima na ogradama, uplovljavala su i pristajala uz dokove, izbacivala svoje mostie za iskrcaj i putala putnike iz svoje utrobe u obilazak grada. Brunetti se prestao zabavljati ovakvim mislima i uputio se prema Piazzi, zatim presijekao preko trga, pa desno, natrag prema sreditu grada, prema Campu San Luca. Franca je ve bila ondje kada je stigao, i razgovarala s nekim mukarcem koga je Brunetti prepoznao, ali nije poznavao. Dok im je prilazio, vidio je da se rukuju. Mukarac je krenuo prema Campu Maninu, a Franca se okrenula prema izlogu knjiare. "Ciao, Franca," pozdravi je Brunetti zaustavivi se njoj uz bok. Prijateljevali su u srednjoj koli, neko vrijeme su bili i vie od prijatelja, a onda je ona upoznala svog Marija, a Brunetti je otiao na fakultet, gdje je upoznao svoju Paolu. Jo uvijek je imala istu svjetlucavu plavu kosu, nekoliko nijansi svjetliju od Paoline, a Brunetti je o tim stvarima znao dovoljno da zna da joj je bila potrebna struna pomo za odravanje te boje. Ali sve ostalo bilo je isto: njezino tijelo koje je prije dvadesetak godina bilo tako nespretno, sada je, sa zrelou, postalo graciozno; imala je glatku kou, bez bora, tipinu za krne ene, iako nije bilo nikakvih vidljivih tragova vanjske pomoi oko odravanja iste. Njezine nenapadno smee oi nisu se promijenile; tako se nije promijenila ni toplina u njima kada je zaula njegov glas. "Ciao, Guido," ree ona i zabaci glavu kako bi primila njegova dva brza poljupca u obraze, "Dopusti da te poastim piem," ree on, primajui je za ruku iz viegodinje navike i vodei je prema kafiu. U kafiu su odluili popiti uno spritz i promatrali su toioniara kako mijea vino i mineralnu vodu, a zatim u au kapne siunu kapljicu Camparija prije nego je na rub zataknuo kriku limuna i gurnuo ae preko toionika prema njima. "Cin cin," oboje rekoe i otpie gutljaj. Toioniar je pred njih dvoje stavio zdjelicu ipsa, ali oboje se nisu ni osvrnuli na nju. Navala na toionik postupno ih je gurala prema pozadini, sve dok se nisu nali stisnuti uz izlog kafia, odakle su mogli vidjeti kako grad prolazi pokraj njih. Franca je znala da je rije o poslovnom sastanku. Da je Brunetti htio s njom proakulati o njezinoj obitelji, obavio bi to telefonski, umjesto da je moli da se nae s njim u kafiu u kojem je jamano takva guvetina da ih nitko ne moe prislukivati. "O emu je rije, Guido?" upita ona, ali uz osmijeh, kako bi iz svojih rijei izvukla svaki trag otrine. "Kamatari," odgovori on. Podigla je pogled prema njemu, zatim u stranu, a onda istom brzinom opet prema njemu. "Kome treba taj podatak?"

"Meni, naravno." Nasmijeila se, ali jedva. "Znam da treba tebi, Guido, ali treba li tebi kao policajcu koji e ih dobro prouiti ili je tek rije o pitanju koje postavlja prijatelj?" "Zato ti je to bitno?" "Zato jer, ako je rije o prvome, mislim da ti nemam to rei." "A ako je rije o drugome?" "Onda mogu govoriti." "U emu je razlika?" upita on, zatim ode do toionika i zgrabi nekoliko komadia ipsa, vie zato da joj da, vremena da razmisli o svome odgovoru nego zato to je doista elio grickali ips. Bila je spremna kada se vratio. Odmahnula je glavom kada joj je ponudio ips, tako da ih je morao pojesti. "Ako je rije o prvome, to znai da bih sve to ti kaem moda morala ponoviti i na sudu, ili bi ti morao rei odakle ti ti podaci." Prije nego li je dospio postaviti pitanje, nastavila je. "Ako sada samo oputeno razgovaramo, kao prijatelji, rei u ti sve to znam, ali elim da zna da se ovoga razgovora neu sjeati, ako me itko ikada bude ita pitao o njemu." Nije se nasmijeila nakon to je ovo izgovorila, iako je Franca inae bila ena ije je uivanje u ivotu zrailo iz nje onako kako sa arenog vrtuljka dopire glazba. "Zar su toliko opasni?" upita Brunetti, uzimajui njezinu praznu au i sputajui je pokraj svoje na toionik. "Idemo van," ree ona. Vani na campu, zaustavila se tek lijevo od stijega, tono ispred izloga knjiare. Bilo sluajno ili namjerno, Franca se nalazila najmanje dva metra udaljena od najbliih ljudi na campu, dvije starice koje su pridravale jedna drugu, oslonjene na svoje tapove za hodanje. Brunetti joj je priao i stao do nje. Svjetlost se izdizala iznad vrhova zgrada, tako da su njihovi odrazi bili jasno vidljivi u izlogu. Nejasan i neizotren, par u izlogu mogli su lako biti oni 'naestogodinjaci koji su se, prije mnogo godina, esto nalazili ovdje na kavi s prijateljima. Pitanje je dolo nezvano, "Zar se doista toliko boji?" upita Brunetti. "Moj sin ima petnaest godina," ponudi mu ona objanjenje. Takvim ravnodunim tonom mogla je govoriti o vremenu ili, doista, o zanimanju koje njezin sin iskazuje prema nogometu. "Zato si htio da se naemo ovdje, Guido?" upita. On se nasmijei, "Znam da si zaposlena ena i znam gdje ivi, pa sam tako pomislio da bi ovo mjesto bilo zgodno: nije ti daleko od kue." "To je jedini razlog?" upita ona, skrenuvi pogled s Brunettijeva odraza na ivog ovjeka. "Da. Zato pita?" "Ti doista nema blagog pojma o njima, zar ne?" bio je jedini odgovor koji je dobio.

"Ne. Znam da postoje, i znam da su ovdje u gradu. Moraju biti. Ali nikada nam se nitko slubeno nije poalio na njih." "Osim toga, njima se obino bavi Finanza, zar ne?" Brunetti slegne ramenima. Nije imao pojma o tome kako su se slubenici Guardije di Finanza bavili njima: esto ih je viao, u njihovim sivim odorama ukraenima blistavim plamenovima pretpostavljene pravde, ali vidio je malo to drugo osim ohrabrivanja potlaenog naroda da smilja sve domiljatije naine izbjegavanja poreza. Kimnuo je glavom, ne htijui svoje neznanje pretoiti u rijeci. Franca skrene pogled s njega i preleti pogledom po malom campu. U tiini je stajala i osvrtala se oko sebe. Bradom je kimnula prema restoranu s brzom hranom na suprotnoj strani trga. "to vidi?" Pogledao je prema staklenom proelju koje je zauzimalo vei dio te stranice trgia. Mladi ljudi ulazili su i izlazili iz restorana; mnogo ih je sjedilo za stoliima, jasno su bili vidljivi kroz ogromne prozore izloga. "Vidim razaranje dva tisuljea kulinarske kulture," ree on nasmijavi se. "A vani, ispred restorana, to vidi vani?" upita ona suho. Opet se zagledao prema restoranu, razoaran time to se ona nije nasmijala njegovoj poalici. Vidio je dvojicu mukaraca u tamnim odijelima, s aktovkama u rukama, kako razgovaraju. Lijevo od njih stajala je jedna mlada ena, s torbicom nespretno zguranom pod ruku, i prelistavala svoj adresar, istovremeno pokuavajui otkucati broj na svojem telefoninu. Iza nje, otrcani se mukarac, recimo u kasnim ezdesetima, visok i vrlo mrav, naginjao u razgovoru s jednom starijom enom, odjevenom od glave do pete u crno. Bila je pognuta od starosti, tankim i siunim ruicama vrsto je drala ruku velike crne enske torbe. Imala je usko lice i dug, iljat nos, to je u spoju s njezinim pogrbljenim dranjem, odavalo dojam, da je rije o nekom malom tobolaru. "Vidim brojne ljude koji rade to to ve ljudi rade na Campu San Luca." "A to je?" upita ona, gledajui ga otrim pogledom: "Sluajno se susreu ili po dogovoru, i razgovaraju, zatim e otii na pie, kako smo mi uinili, a potom e otii kui na ruak, kako emo mi uiniti." "A ono dvoje?" upita ona, nakrivivi bradu prema mravku i starici. "Ona izgleda kao da je krenula kui na ruak, nakon podue mise u jednoj od manjih crkava." "A on?" Brunetti ih opet pogleda. Jo uvijek su bili duboko zaokupljeni razgovorom. "ini se kao da ona pokuava spasiti njegovu grenu duu, a on ne eli ni uti o tome," ree Brunetti. "Nema on ni trunke due," ree Franca, iznenadivi ga to iz njezinih usta uje takvu osudu, a poznavao ju je kao enu koja nikada ni o kome nije rekla jednu jedinu runu rije. "A nema je ni ona," nastavi ona hladnim, nemilosrdnim glasom. Zaokrenula se za pola koraka natrag prema knjiari i zagledala se u izlog. Lea okrenutih prema Brunettiju, ree, "To je Angelina Volpato, i njezin mu, Massimo. Njih

dvoje su meu najgorim kamatarima u gradu. Nitko ne zna kada su se time poeli baviti, ali u posljednjih deset godina najvie ljudi se obratilo njima." Brunetti je osjetio neiju prisutnost njima s boka: neka ena prila je kako bi pogledala u izlog. Franca je utjela. Kada se ena udaljila, Franca je nastavila, "Ljudi znaju za njih i znaju da su ovdje uglavnom svako jutro. I onda dolaze i razgovaraju s njima, a zatim ih Angelina pozove k sebi doma." Zastane, pa nastavi, "Ona je prava vampirica," zatim opet zastane. Kada se primirila, nastavi dalje. "Od kue nazove biljenika da doe k njoj, gdje sastave sve ugovore. Ona im da novac, a oni njoj svoje kue ili svoje tvrtke ili svoje pokustvo." "A iznos?" "Ovisi o tome koliko im treba i koliko ga dugo trebaju. Ako je rije tek o nekoliko milijuna lira, tada se dogovore da joj daju svoje pokustvo. Ali ako je rije o znaajnoj svoti, pedeset i vie milijuna, onda ona obrauna svoju kamatu - ljudi su mi rekli da je u stanju u sekundi izraunati svoju kamatu, iako su mi ti isti ljudi rekli da je nepismena, kao i njezin mu." Ovdje se zaustavila, izgubljena u vlastitoj prii, a zatim nastavila gdje je stala, "Ako je rije o velikoj svoti, onda u ugovor stave da e joj prepustiti vlasnitvo nad svojom kuom ako ne plate odreenu svotu do odreenog datuma." "I ako ne plate?" "Onda ih njezin odvjetnik odvede na sud, a ona ima ugovor, potpisan i ovjeren kod biljenika." Dok je govorila, ne skidajui oiju s ovitka knjiga u izlogu, Brunetti je prelistavao svoje pamenje, i svoju savjest, i bio prisiljen priznati da mu nita od toga nije bilo novo. Tone potankosti bile su, moda, nepoznate, ali ne i injenica da su se ovakve stvari dogaale cijelo vrijeme. Ali to je nadlenost Guardije di Finanza, ili je barem tako bilo do sada, dok okolnosti i glupa sluajnost nisu njegovu pozornost svrnuli na Angelinu Volpato i njezinog mua, koji su jo uvijek stajali ondje, na suprotnom kraju trga, zadubljeni u razgovor toga sunanog, proljetnog dana u Veneciji. "Koliko naplauju?" "Ovisno o tome koliko su ljudi oajni," odgovori mu Franca. "Po emu znaju koliko je tko oajan?" Spustila je pogled s praia koji su vozili vatrogasno vozilo i podigla ga prema njemu. "Zna to jako dobro, kao i ja: svi znaju sve. Samo treba pokuati dobiti kredit od banke, i do kraja dana svi zaposlenici banke znat e za to, do jutra e znati njihove obitelji, a do poslijepodneva cijeli grad." Brunetti je morao priznati da je to istina. Bilo zbog injenice da su svi ljudi u Veneciji meusobno povezani krvnim ili prijateljskim vezama, ili jednostavno zato to sam grad nije bio nita drugo do li gradi, nijedna tajna nije mogla dugo preivjeti u ovom silovitom, incestuoznom svijetu. Bilo mu je savreno logino to da e neija potreba za novcem brzo postati javnom tajnom. "Koliku kamatu naplauju?" upita on opet. Zaustila je da mu odgovori, zatim samu sebe zakoila, pa nastavila,

"ula sam da ljudi govore o dvadeset posto mjeseno. Ali govorilo se i o pedeset posto." Venecijanac u Brunettiju izraunao je to za tren oka. "To je esto posto godinje," ree on, ne mogavi prikriti svoje gnuanje. "Jo i vie ako je rije o sloenom okamaivanju," ispravi ga Franca, pokazujui time da njezini obiteljski korijeni u gradu seu dublje od Brunettijevih. Brunetti se opet pozorno zagleda u to dvoje ljudi s druge strane campa. Dok ih je promatrao njihov se razgovor zavrio i ena je pola prema Rialtu, dok se mukarac uputio prema njima. Dok se pribliavao, Brunetti je uoio gomoljasto elo, grubu kou koja se ljutila kao da je posljedica neke nelijeene boletine, pune usne i teke one kapke. Mukarac je imao udan, pticolik hod i pri svakom je koraku stopalo sputao na tlo punom duinom, kao da se boji da ne istroi pete na cipelama koje je nebrojeno puta nosio na popravak. Na licu mu se iitavalo breme godina i bolesti, ali taj trkljav hod, osobito kada ga je Brunetti mogao vidjeti straga, kada je mukarac skrenuo u callu koja je vodila prema gradskoj vijenici, odavao je udan osjeaj mladalake nespretnosti. Kada je vratio pogled prema starici, ona je ve bila nestala iz vidokruga, ali je lik tobolara, ili neke vrste uspravnog takora, ostala urezana u Brunettijevo pamenje. "Odakle sve to zna?" upita on Francu. "Radim u banci, sjea se?" odgovori mu ona. "A to dvoje je posljednje mjesto gdje se obraaju ljudi koji od tebe ne dobiju nita?" Ona kinine glavom. "Ali, kako ljudi saznaju za njih?" upita on. Prouavala gaje, kao da procjenjuje koliko se moe uzdati u njega, a potom ree, "Rekli su mi da ih ponekad ljudi u banci sami preporuuju." "Molim?" "Da kada ljudi pokuaju posuditi novac od banke i banka ih odbije, ponekad im neki od zaposlenika banke predloi da popriaju s Volpatima. Ili s nekim od kamatara koji mu ve plaa postotak." "Koliki postotak?" upita Brunetti ravnoduno. Ona slegne ramenima. "Kau da to ovisi." "O emu?" "O tome koliko na kraju krajeva novca posude. Ili o tome kakav dogovor ima bankar s lihvarima." Prije nego li je Brunetti dospio postaviti jo kakvo pitanje, ona doda, "Ako ljudi trebaju novac, negdje e ga pribaviti. Ako ne od prijatelja ili rodbine, i ako ne od banke, onda od ljudi poput Volpatovih," Jedini nain na koji je Brunetti mogao postaviti sljedee pitanje bilo je da pita izravno, kako je i uinio, "Ima li to veze s mafijom?" "A to nema veze s mafijom?" uzvrati mu Franca. ali kada je vidjela njegovu razdraenu reakciju na to, ona nastavi, "Oprosti, bila je to tek duhovita primjedba. Ne znam

konkretno je li to povezano. Ali kad malo bolje razmisli, shvatit e da bi to bio dobar nain pranja novca." Brunetti kimne glavom. Samo bi pod zatitom mafije ovakav profitabilan biznis mogao cvjetati bez pitanja, a da organi vlasti ne pokrenu istragu. "Jesam li ti pokvarila ruak?" upita ona, odjednom se smijeei, a raspoloenje joj se popravilo i postalo onakvo kakvim ga se sjeao. "Ne, nisi uope, Franca." "Zato se raspituje o tome?" napokon je pitala. "To moda ima veze s neim drugim." "Veina stvari ima veze s neim drugim," doda, ali ga nije vie nita dalje pitala, to je bila jedna od njezinih odlika koju je oduvijek znao cijeniti. "Idem onda kui," ree ona i digne se na prste kako bi ga poljubila u oba obraza. "Hvala ti, Franca," odgovori joj, privukavi je blie k i sebi, zadovoljan zbog osjeaja njezinog snanog tijela i jo snanije volje. "Uvijek me veseli susret s tobom." I kad ga je potapala po ruci i okrenula se da ode, sjetio se da je nije pitao za druge kamatare, ali sada je vie nije mogao zvati da se vrati kako bije to pitao. Jedino to mu je jo padalo na pamet bilo je to da ode kui. 17 Hodajui kui, Brunetti se prepustio sjeanjima na vrijeme koje je bio proveo s Francom, prije vie od dva desetljea. Bio je svjestan toga koliko je bio uivao u tome to grli njezino udobno tijelo, koje mu je nekada bilo toliko blisko. Prisjetio se duge etnje u koju su otili na obali Lida u noi Redentorea; vjerojatno je to bilo kada je imao sedamnaest godina. Vatromet je ve odavno bio gotov, hodali su jedno pokraj drugoga, drei se za ruke, ekajui zoru, ne elei dopustiti da no doe svome kraju. Ali no je zavrila, kao i mnoge stvari izmeu njih dvoje, i danas je ona imala svog Marija, a on je imao svoju Paolu. Zaustavio se kod Biancata i kupio tucet ljiljana za svoju Paolu, sretan to to moe uiniti, sretan pri pomisli da e ona biti gore u stanu i ekati ga. Bila je u kuhinji kada je uao u stan, sjedila je za stolom i istila graak. "Risi e bisi" ree on umjesto pozdrava kada je ugledao graak, pruajui joj ljiljane. Nasmijeivi se kada je ugledala cvijee, ree, "Tako se najbolje sprema mladi graak, zar ne, kao rioto?" i namjesti obraz kako bije on mogao poljubiti. Poljubivi je, on odgovori, bez ikakva prava razloga, "Osim ako nisi kraljevna i treba ti graak da ga stavi pod perinu." "Mislim da je rioto bolja zamisao," ree ona. "Hoe li ljiljane staviti u vazu dok ja ne dovrim ovo?" zamoli ga ona, pokazujui jednom rukom na punu papirnatu vreicu na stolu pokraj sebe. Dovukao je stolac do kredenca, uzeo list novinskog papira sa stola i prostro ga po sjedalu, zatim se popeo na stolac kako bi mogao dosegnuti jednu od visokih vaza na vrhu jednog od kuhinjskih ormaria.

"Mislim da bi dobra bila plava," ree ona, gledajui ga odozdo. On sie sa stolca, vrati ga na mjesto i odnese vazu do sudopera. "Koliko vode da natoim?" upita on. "Do pola. to bi htio nakon riota?" "ega imamo?" upita. "Imamo peenku od nedjelje. Ako je vrlo tanko naree, mogli bismo je pojesti, a nakon toga moda salatu." "Jede li Chiara ovaj tjedan meso?" Potaknuta lankom o zlostavljanju teladi, Chiara je prije tjedan dana sveano objavila da e ostatak ivota provesti kao vegetarijanka. "Vidio si da je jela peenku u nedjelju, zar ne?" upita ga Paola. "Ah, da, svakako," odgovori on, posveujui pozornost cvijeu i skidajui papir s njega. "Neto nije u redu?" upita ona. "Sve je po starom," odgovori on, stavljajui vazu pod slavinu i otvarajui hladnu vodu. "ivimo u posrnulom svemiru." Ona se vratila svojem graku. "Svatko tko se bavi bilo tvojim, bilo mojim poslom, to bi trebao znati," odgovori mu ona. Znatieljan, on upita, "Kako se to da zakljuiti u tvojem poslu?" Kao policajcu s dvadesetogodinjim iskustvom, nitko Brunettiju nije trebao govoriti kako je ovjeanstvo otilo k vragu, "Bavi se moralnim posrnuem. A ja se bavim posrnuem uma." Govorila je uznesenim, samoizrugujuim tonom, kakav je esto koristila kada bi samu sebe uhvatila da svoj posao uzima za ozbiljno. Zatim je upitala, "Reci mi, to te tono nagnalo da to kae?" "Popio sam pie s Francom danas poslijepodne." "Kako je ona?" "Dobro. Njezin sin raste i mislim da joj se ba i ne svia to to radi u banci." "A kome bi se to svialo?" upita Paola, ali to je vie bio obredni odgovor nego ozbiljno pitanje. Vratila se na njegovu izvornu neobjanjenu izjavu i upitala, "Kakve tvoj susret s Francom ima veze sa svemirom nakon izgnanstva Adama i Eve iz Raja? Susret s njom obino ima suprotan uinak, za sve nas." Sporo ubacujui cvjetove jedan po jedan u vazu, Brunctti je u glavi prevrtio njezin komentar nekoliko puta, tragajui za nekakvim skrivenim i mogue zlobnim znaenjem, ali ga nije pronaao. Promatrala je njegovo zadovoljstvo zbog susrela sa starom, dragom prijateljicom, i dijelila s njim uivanje u druenju s njom. Uvidjevi to, njegovo se srce na trenutak stegnulo, i osjetio je kako mu u lice iznenada navire vruina. Jedan od ljiljana pao je na kuhinjsku plohu. Podigao ga je, umetnuo ga u vazu s ostalima i paljivo stavio vazu u stranu, daleko od ruba plohe. "Spomenula je neto o tome kako se boji za Pietra, ako sa mnom bude razgovarala o kamatarima." Paola prekine istiti graak i okrene se prema njemu. "Kamatarima?" upita ona. "Kakve sad veze oni imaju s iime?"

"Rossi, onaj ovjek iz Ufficio Catasto koji je poginuo, u svojem je novaniku imao telefonski broj jednog odvjetnika, odvjetnika koji je bio preuzeo brojne parnice protiv kamatara." "Odakle je taj odvjetnik?" "Iz Ferrare." "Ne valjda onaj kojeg su ubili?" upita ona, gledajui ga u oi. Brunetti kimne, sa zanimanjem primijetivi da je Paola tek tako pretpostavila da su Cappellija ubili 'oni,' a zatim doda, "Istrani sudac koji vodi istragu iskljuio je mogunost da su ga ubili kamatari i doimao se vrlo uporan u htijenju da me uvjeri kako je ubojica zapravo ubio pogrenog ovjeka." Nakon duge stanke, tijekom koje je Brunetti promatrao kako joj se igra misli odraava na licu, ona upita, "Je li zato on imao njegov broj, zbog kamatara?" "Nemam dokaza za to. Ali to je sluajnost." "ivot je sluajnost." "Ubojstvo nije." Ispreplela je prste na vrhu hrpice odbaenih grakovih mahuna. "A otkad je to ubojstvo? Mislim na Rossija." "Ne znam ni ja otkad. Moda i nije. Samo elim razrijeiti taj sluaj i, ako je ikako mogue, saznati zato ga je Rossi zvao." "A Franca?" "Palo mi je na pamet da bi, budui da radi u banci, mogla znati togod o posuivaima novca." "A ja sam mislila da je to ono to banke rade, posuuju novac." "esto i ne, barem ne od jutra do sutra i ne ljudima koji ga moda nee biti kadri vratiti." "Pa zato si onda nju pitao?" Po nepominom stavu kakav je bila zauzela, lako se moglo rei da se Paola dri kao istrani sudac. "Pomislio sam da moda zna neto o tome." "To si ve rekao. Zato Franca?" Nije imao razloga, osim to mu je njezino ime prvo palo na pamet. Osim toga, ve se neko vrijeme nisu vidjeli i poelio je susresti se s njom, nita vie od toga. Zabio je ruke u svoje depove i prebacio teinu tijela s noge na nogu. "Nemam odreeni razlog," ree on napokon. Rasplela je svoje prste i vratila se ienju graka. "to ti je rekla, i zato se boji za Pietra?" "Spomenula mi je, ak i pokazala, dvoje ljudi." I prije nego mu je Paola stigla upasti u rije, on ree, "Nali smo se na San Luci, i tamo je bio i taj par. Ljudi ezdesetih godina, rekao bih. Rekla mi je da oni kamatare." "A Pietro?"

"Rekla je da su moda povezani s mafijom i pranjem novca, ali nije mi htjela rei nita vie od toga." Vidio je po Paolinom kratkom kimanju da dijeli njegovo miljenje kako je samo spominjanje mafije dovoljno da se roditelj uplai za bilo ije dijete. "ak ni tebi?" upita ona. On odmahne glavom. Uputila mu je kratak pogled, a on ponovi kretnju. "Znai, stvar je ozbiljna," ree Paola. "Rekao bih." "Tko su ti ljudi?" "Angelina i Massimo Volpato." "Jesi li ikada uo za njih?" upita ona. "Ne." "Kod koga si se raspitao o njima?" "Ni kod koga. Upravo sam ih, prije dvadeset minuta, prvi put u ivotu vidio, prije nego sam stigao kui." "I to e uiniti?" "Saznat u sve to mogu o njima." "A zatim?" "To ovisi o onome to saznam." Zavladao je tajac, a onda je Paola rekla, "Razmiljala sam danas o tebi, Guido, o tvome poslu." ekao je. "Dok sam prala prozore, to me potaknulo da razmiljam o tebi," doda ona, iznenadivi ga. "Zato prozori?" "Oprala sam ih, a zatim sam sredila zrcalo u kupaonici, i tada sam razmiljala o poslu kojim se bavi." Znao je da e nastaviti, ak i ako ne kae nita, ali je takoer znao i da ona voli da je nutka, pa ju je upitao, "I?" "Kad pere prozor," ree ona, oiju uprtih u njegove, "mora ga otvoriti i povui k sebi, a kada to ini, kut pod kojim svjetlost prolazi kroz prozor se mijenja." Vidjela je da je slijedi, i zato je nastavila, "Dakle, opere ga. Ili misli da si ga oprao. Ali kada ga zatvori, svjetlost prolazi kroz prozor pod izvornim kutom, i onda vidi da je izvana jo prljav, ili da ti je s nutarnje strane ostala kakva mrlja. To znai da ga opet mora otvoriti i oprati ga jo jednom. Ali ne moe nikada biti siguran je li doista ist sve dok ga ne zatvori ili dok se ne pomakne i pogleda prozor iz drugoga kuta." "A zrcalo?" upita on. Podigla je pogled prema njemu i nasmijeila se. "Zrcalo vidi samo s jedne strane. Straga ne prodire nikakva svjetlost, tako da kada ga opere, ono je isto. Nema nikakvih optikih trikova." Spustila je pogled na svoje ruke i posao koji je radila. "I?" I dalje gledajui graak, moda kako bi sakrila svoje razoaranje u njemu, ona objasni,

"Takav je tvoj posao, ili kakav ti eli da bude. eli prati zrcala, eli da sve bude dvodimenzionalno i da lako skrbi o svemu. Ali svaki put kad pone gledati prema neemu, ispada da je stvar kao s prozorima: ako promijeni kut gledanja ili pogleda stvari iz novog ugla, sve se mijenja." Brunetti je o ovome dugo razmiljao, a potom dodao, nadajui se da e malo opustiti raspoloenje, "Ali u oba sluaja, ja uvijek moram poistiti prljavtinu." Paola ree, "To si ti rekao; ja nisam." Kako Brunetti na to nije odgovorio, ubacila je posljednja zrna graka u zdjelu i ustala. Prila je radnoj plohi i odloila zdjelu. "imegod se bavio, pretpostavljam da bi se time radije bavio puna eluca," ree ona. Doista puna eluca, krenuo se time baviti toga poslijepodneva, im se vratio u questuru. A krenuo je od mjesta boljeg od ostalih, od signorine Elettre. Uz osmijeh, pozdravila ga je kad se pojavio na vratima. Danas je bila odjevena u neto to je izgledalo privlano nautiki: imala je suknju mornarski plave boje i svilenu bluzu s etvrtastim izrezom oko vrata. Uhvatio je samog sebe u razmiljanju kako joj jo jedino nedostaje mornarska kapica, a onda je na njezinom radnom stolu, pokraj raunala, uoio krutu bijelu valjkastu kapu. "Volpato," ree on prije nego li gaje dospjela upitati kako je. "Angelina i Massimo. Ljudi u ezdesetim godinama." Privukla je list papira pred sebe i poela pisati. "ive ovdje?" "Mislim da da." "Imate li pojma gdje?" "Ne," odgovori on. "To je lako provjeriti," ree ona, zapisujui to. "to jo?" "Najvie trebam financijske podatke: bankovne raune, mogua ulaganja, imovinu zabiljeenu na njihovo ime, sve to moete pronai o tome." Priekao je da to zapie, a zatim dodao, "I provjerite imamo li mi ita o njima." "Popis telefonskih poziva?" upita ona. "Ne, jo ne. Samo financijske stvari." "Kada Vam to treba?" Pogledao je dolje prema njoj i nasmijeio se. "Kada meni uvijek trebaju stvari?" Zasukala je manetu na bluzi i pogledala na teki ronilaki sat na svojem lijevom zglavku. "Danas poslijepodne bih mogla imati podatke iz gradskih ureda." "Banke su ve zatvorene, dakle, to moe priekati do sutra," ree on. Odozdo mu se nasmijeila. "Arhivi se nikada ne zatvaraju," ree ona. "Trebala bih imati sve podatke za nekoliko sati." Posegnula je dolje i otvorila ladicu, odakle je izvadila hrpu papira.

"Imamo ovo," zausti ona, ali iznenada zauti i pogleda lijevo od sebe, prema vratima svoga ureda. Osjetio je, vie nego vidio, kretnju i osvrnuo se I ugledao vice-questorea Pattu, koji se upravo vratio s ruka. "Signorina Elettra," obrati joj se on, niime ne pokazujui da je svjestan injenice da Brunetti stoji ispred njena stola. "Da, dottore," ree ona. "elio bih da doete u moj ured kako bih Vam izdiktirao jedno pismo," "Naravno, dottore," ree ona, odloivi papire koje je upravo bila izvadila iz ladice nasred svoga stola i kucnuvi malim prstom po njima, a taj njezin pokret Patta nije mogao vidjeti jer mu je Brunettijevo tijelo zaklanjalo pogled. Otvorila je sredinju ladicu i izvadila starinsku stenografsku biljenicu. Zar ljudi jo uvijek diktiraju pisma, i zar tajnice jo uvijek sjede, nogu prekrienih kao Joan Crawford, i brzo zapisuju rijei u obliku malih vrljotina i kriia? Dok se Brunetti pitao je li tome tako, shvatio je da je uvijek bio preputao signorini Elettri da odlui kako sroiti pismo, preputao je njoj izbor ispravne retorike figure kojom e prikriti jednostavne stvari ili iskriti put zahtjevima koji prelaze preko strogih granica policijske moi. Patta je proao pokraj njega i otvorio vrata svoga ureda, a Brunetti je imao jasan osjeaj da se on sam ponaa kao kakva plaha umska ivotinjica, recimo lemur, koji se smrzne i na najmanji zvuk, objavljujui tako svima da je on nevidljiv zato stoje nepomian, pa i da je time zatien od moguih lutajuih grabeljivaca. Prije nego je uspio progovoriti sa signorinom Elettrom, vidio je kako ona ustaje i slijedi Pattu u njegov ured, ali je prije toga ipak uspjela baciti pogled prema papirima na stolu. Kada je zatvorila vrata za sobom, Brunetti u njezinom dranju nije uoio ni traga plahosti. Nagnuo se nad njezin stol, privukao papire k sebi, a zatim brzo navrljao poruku u kojoj ju je zamolio da pronae ime vlasnika zgrade ispred koje je pronaeno Rossijevo tijelo. 18 Vraajui se u svoj ured, pregledavao je papire koje je bio uzeo s radnog stola signorine Elettre: dug ispis svih telefonskih brojeva nazvanih iz Rossijeva doma i iz ureda. Na margini stranice bila je zapisala da se Rossijevo ime nije pojavilo na popisima korisnika ijedne od mobilnih telekomunikacijskih tvrtki, to je ukazivalo na to da je pozive obavljao putem telefona koji je dobio od Ufficio Catasto. etiri poziva od svih obavljenih iz njegova ureda ila su prema istom broju, s predbrojem Ferrare, i za taj je broj Brunetti smatrao da je broj Gavinijeva i Cappellijeva ureda. Kada je stigao do svoga stola, provjerio ga je i ustanovio da ga pamenje dobro slui. Svi su pozivi bili obavljeni u razdoblju kraem od dva tjedna, a posljednji je bio dan prije nego je Cappelli ubijen. A nakon toga nita. Brunetti je sjedio dugo, mozgajui o vezi izmeu te dvojice mrtvih mukaraca. Spoznao je da sada o njima razmilja kao o dvojici ubijenih mukaraca.

Dok je ekao signorinu Elettru, razmiljao je o mnogim stvarima: o poloaju Rossijeva ureda u Ufficio Catasto i o tome koliko mu je privatnosti isti mogao pruiti; o imenovanju magistrata Righetta za efa istrage Cappellijeva ubojstva; o vjerojatnosti da bi plaeni ubojica mogao ustrijeliti pogrenog ovjeka i o tome zato, nakon ubojstva, nije zabiljeen nijedan pokuaj atentata na pretpostavljeni pravi cilj. Razmiljao je o tome i drugim stvarima, a zatim se vratio popisu ljudi koji bi mu mogli pruiti obavijesti o tome, ali je stao kada je shvatio da uope ne zna kakve obavijesti trai. Svakako je elio saznati to vie o branom paru Volpato, ali takoer je morao saznati vie o nezakonitom kruenju novca u gradu i tajnim radnjama kojima je novac curio u ruke i iz ruku njegovih graana. Poput veina graana, znao je da se spisi o kupoprodaji i prijenosu vlasnitva uvaju u Ufficio Catasto. I to je bilo sve to je o tome znao: ime se Ufficio bavio zapravo mu i nije bilo najjasnije. Prisjetio se Rossijeva oduevljenja to nekoliko ureda objedinjuje svoje spise u pokuaju da utedi vrijeme i uini pristup tim podacima jednostavnijim. Sada mu je bilo ao to se nije potrudio od Rossija saznati vie o tome. Dohvatio je telefonski imenik iz najdonje ladice, jednim je pokretom otvorio na stranicama na kojima su bila prezimena na B i potraio broj. Kada ga je pronaao, otipkao je broj i priekao, a onda se javio enski glas, "Bucintoro Real Estate, dobar dan." "Ciao, Stefania," ree on. "to te mui, Guido?" upita ona, zbunivi ga tim pitanjem i nagnavi ga da se zapita to li je to prepoznala u njegovu glasu. "Trebam nekoliko informacija," odgovori on jednako izravno. "A zato bi me inae uope i zvao?" upita ona bez traga koketnosti koja joj je inae ispunjavala glas dok je razgovarala s njim. Odluio je ne osvrtati se ni na skrivenu kritiku u njezinom glasu niti na otvorenu kritiku u pitanju. "Trebam neke informacije o Ufficio Catasto." "O emu?" ree ona glasno, odglumivi zbunjenost. "O Ufficio Catasto. elim znati ime se oni tono bave, tko radi tamo, i kome se meu tim ljudima moe vjerovati." "Velika narudba," ree ona. "Zato sam i nazvao tebe." Koketnost se iznenada vratila. "A ja, sjedim ovdje svakoga dana, ekam i nadam se kako e me nazvati elei neto drugo." "to, zlato moje? Samo reci," ponudi on glasom oponaajui Rudolfa Valentina. Stefania je bila sretno udana i majka blizanaca. "Stan, naravno." "Moda u to i morati uiniti," ree on, naglo se uozbilji vi. "Zato?" "Reeno mi je da e na dom biti osuen." "to ti to znai, osuen?" "Da emo ga moda morati sruiti," Sekundu nakon to je to izgovorio, zauo je kako je Stefania prasnula u smijeh, ali nije bio siguran je li uzrok tome nevjerojatna apsurdnost situacije ili njezina iznenaenost

time to je to njemu na ovaj ili onaj nain neobino. Nakon jo nekoliko tiih prasaka smijeha, ree, "Sigurno se ali," "Upravo tako se i osjeam. Ali netko mi je iz Ufficio Catasto rekao upravo to. Nisu mogli pronai nikakve dokumente o tome da je stan ikada sagraen niti su ikakve dozvole za graevinske zahvate ikada izdane, tako da mogu odluiti da stan mora biti sruen." "Sigurno si ih pogreno shvatio," ree ona. "Zvuao je prilino ozbiljno." "Kada si to saznao?" "Prije par mjeseci." "Jesu li ti se javili nakon toga?" "Ne. Zato te i zovem." "Zato ne nazove njih?" "Htio sam prije toga razgovarati s tobom." "Zato?" "Zato da mi kae kakva su moja prava. I da saznam tko su ljudi koji donose odluke u tom uredu." Stefania mu nije odgovorila, pa on upita, "Poznaje li ih, ljude koji vode ured?" "Ne poznajem ih nita bolje od ostalih u poslu s nekretninama." "Tko su oni?" "Glavni je lik Fabrizio dal Carlo; on je ef cijeloga Ufficio." S prezirom je procijedila kroza zube, "Bahato govno. Ima pomonika, Esposita, ali taj je lik nebitan, jer dal Carlo dri svu mo u svojim rukama. Onda je tu i signorina Dolfin, Loredana, iji se itav ivot, barem su meni tako rekli, temelji na dva stupa: prvi je taj da cijelo vrijeme podsjea ljude da je ona, iako nije nita vie nego tajnica u Ufficio Catasto, potomak duda Giovannija Dolfina," ree ona, pa nastavi, kao da je to bitno, "zaboravila sam kada je vladao." "Bio je dudom od 1356. do 1361., kada je umro od kuge," kao iz topa ree Brunetti. Kako bi je nagnao da dalje govori, on upita, "A drugi?" "Drugi stup je prikrivanje njezinog oboavanja Fabrizija dal Carla." Priekala je da se taj podatak staloi, a zatim doda, "Rekli su mi da je u prvome puno bolja nego u drugome. Dal Carlo je tjera da radi kao pas, ali to je vjerojatno ono to eli, iako mi je pravi misterij kako netko moe osjeati ita drugo osim prezira prema njemu." "Ima li iega izmeu njih dvoje?" Stefanijin se smijeh opet poput praska razlijegao niz telefonsku icu. "Boe moj, ne, pa ona je dovoljno stara da mu bude majkom. Osim toga, on je oenjen, i ima najmanje jo jednu ljubavnicu sa strane, tako da bi ionako imao malo vremena za nju, pa ak i da nije runa k'o sam vrag." Steffi se na trenutak zadubila u misli, a zatim dodala, "To je doista jadno. Potroila je godine i godine svoga ivota odano sluei tom treerazrednom Romeu, vjerojatno se nadajui da e on jednoga dana uvidjeti koliko ga ona voli i pasti u nesvijest od sree pri pomisli da je jedna Dolfinka zaljubljena u njega. Boe moj, kako si ovjek moe protratiti ivot: da nije tuno, bilo bi smijeno."

"Ovako kako ti pria o tome, ispada kao da o tome znaju svi ivi." "I znaju. Barem oni koji rade s njima." "Zar se zna ak i za tu drugu enu?" "Pa, to bi trebala biti tajna, zar ne?" "Ali nije?" "Nije. Ovdje nita nije tajna, zar ne? Mislim, u Veneciji." "Ne, mislim da nije," priznao je Brunetti, u sebi zahvaljujui to stvari stoje tako. "Ima li jo to zanimljivo?" upita on. "Ne, nita mi ne pada na pamet. Ne znam vie nikakvih traeva o njima. Ali mislim da bi ih trebao nazvati i raspitati se o toj prii o vaem stanu. Po onome to mi govori, ini se da je centraliziranje ureda ionako tek dimna zavjesa. To se nikada nee dogoditi." "Dimna zavjesa?" "Ono to sam ja ula je to da je netko u gradskom poglavarstvu zakljuio kako je previe zgrada u posljednjih nekoliko godina obnovljeno bespravno - dakle, da je velik dio obavljenih poslova u neskladu s planovima predanima u izvornim nacrtima - kako bi bolje bilo kada bi dozvole i zahtjevi za izdavanjem dozvola jednostavno nestali. Na taj nain, nitko nikada ne bi mogao usporediti planove obnove s onim stoje doista uinjeno. Pa su tako smislili ovaj projekt objedinjavanja ureda." "Nisam siguran da shvaam to mi eli rei, Stefania." "Stvar je jednostavna, Guido," podrugne mu se Stefania. "Kad sve te papire pone prebacivati iz jednog ureda u drugi, s jednog kraja grada na drugi, neizbjeno e se neki od njih izgubiti." Brunetti je ovo smatrao odlinom zamisli, tovie, vrlo uinkovitom. Spremio je to u jednu ladicu svoga pamenja kao objanjenje koje bi mogao iskoristiti za nepostojanje planova za njegov dom, ako mu ikada pristigne obavijest da dostavi planove na uvid. "I tako," nastavi on umjesto nje, "ako itko ikada bude neto pitao o tome gdje je izgraen koji zid ili ugraen koji prozor, vlasnik samo pokae svoje vlastite planove i..." Stefania ga prekine: "Koji e, naravno, savreno odgovarati stvarnom stanju graevine." "A kako slubeni planovi nee postojati, jer e se, zgodno, izgubiti tijekom reorganizacije spisa," zausti Brunetti, a slijedilo ga je Stefanijino odobravajue mrmljanje s druge strane ice, kojoj je bilo drago to je on poeo kopati stvari, "nijedan gradski inspektor ni budui kupac nee moi biti siguran da se obnoviteljski zahvati koji su, u stvari, uinjeni, razlikuju od onih koji su zatraeni i odobreni na planovima kojih nema." Izgovorio je ovo i, tako reku, u tiini se odmaknuo korak unatrag kako bi se mogao diviti svojem otkriu. Jo od malih nogu, esto je uo kako ljudi govore za Veneciju, "Tutto crolla, ma nulta crolla." I to je jamano izgledalo tono: vie od tisuu godina prolo je otkad su prva zdanja niknula na tom movarnom zemljitu, tako da mnogima od njih jamano prijeti opasnost da se srue same od sebe, ali nikada se doista nijedna zgrada nije sruila. Naginjale su se, savijale, nakrivljavale, ali nije se mogao sjetiti da je ikada uo da se ijedna od zgrada u Veneciji bila sama od sebe ikada sruila. Dakako da je vidio naputenih zgrada kojima su krovovi bili ulegnuti, kua iji su otvori bili zatvoreni

daskama, a zidovi se uruavali, ali nikada, ama ba nikada, nije uo da se neka od njih doista sruila na svoje stanovnike. "ija je to bila zamisao?" "Ne znam," ree Stefania. "Takve stvari se nikada ne saznaju." "Znaju li ljudi u tim uredima za ovo?" Umjesto da mu prui izravan odgovor, ree, "Razmisli malo, Guido. Netko mora primijetiti da su neki od papira nestali, da su spisi izgubljeni, jer moe biti siguran da e mnogi papiri nestati samo zbog uobiajenog nemara i nesposobnosti. Ali netko bi morao vidjeti da su odreeni papiri prestali postojati." "Tko bi to elio?" upita on. "To bi, najvjerojatnije, bili ljudi koji posjeduju kue na kojima su obavljeni bespravni graevinski zahvati. Ili bi to bili ljudi kojima je zadatak bio da provjeravaju jesu li obnoviteljski zahvati uredno obavljeni, a nije ih bilo briga." Zastane, pa nastavi, "Ili oni koji jesu to provjerili, ali su ih nagovorili," ona zausti, zajedljivo naglaujui posljednju rije, "da odobre ono to su vidjeli, bez obzira na ono to je bilo ucrtano u planovima." "Dakle, tko su oni?" "Graevinsko povjerenstvo." "Koliko lanova ima to povjerenstvo?" "Po jednoga za svaki sestiere, sveukupno est lanova." Brunetti je zamislio raspon i irinu jednog takvog poduhvata, broj ljudi koji bi morali biti ukljueni u to. Upitao je, "Zar ne bi ljudima bilo jednostavnije da obave posao, pa zatim plate novanu kaznu kad netko otkrije da se neto ne slae s planovima koje su predali, umjesto da se gnjave s podmiivanjem nekoga tko e se pobrinuti da planovi budu uniteni? Ili izgubljeni," dopuni on samog sebe. "Tako su ljudi radili u prolosti. Guido. Danas, kada smo ukljueni u sve te prie o Europi, natjeraju te da plati kaznu, ali te takoer natjeraju da srui to to si izgradio i izgradi sve ispoetka, ali prema odobrenim planovima. A kazne su strane: imala sam jednu stranku koja je dogradila bespravnu altanu, koja ak i nije bila velika, recimo nekih dva puta tri metra. Ali, susjed ga je prijavio. etrdeset milijuna lira, Guido. I jo ju je morao sruiti. Nekad si barem mogao ostaviti to to si sagradio. Kaem ti, unitit e nas to ujedinjavanje s Europom. Uskoro nee moi nai nikoga dovoljno hrabrog da primi mito." Iako je mogao prepoznati moralno zgraanje u njezinom glasu, Brunetti nije bio siguran da dijeli isti osjeaj s njom. "Steffi, navela si mnoga imena, ali, to misli, tko bi bio u stanju organizirati sve to?" "Ljudi u Ufficio Catasto," odgovori ona odmah. "A ako se ita dogaa, onda dal Carlo jamano zna za to, i pretpostavljam da je on svoju njuku zgurao u korito i sada se sladi. Naposljetku, planovi moraju kad-tad proi kroz njegov ured, tako da bi za njega bila djeja igra unititi odreene papire." Stefania se na trenutak zamislila, pa ga upitala, "Razmilja li o tome da uini neto slino, Guido, da se rijei planova?" "Ve sam ti rekao, nema planova. Iz tog razloga su mi prvenstveno i poeli dahtati za vratom."

"Ali, ako nema planova, tada moe tvrditi da su nestali zajedno s ostalima koji e nestati." "Ali kako da dokaem da moj dom postoji, da je doista sagraen?" U trenutku kada je postavljao to pitanje, preplavila ga je apsurdnost toga svega: kako netko moe dokazivati postojanje stvarnosti? Njezin je odgovor bio trenutan. "Sve to mora uiniti jest da pronae arhitekta koji e ti napraviti planove," i prije nego li ju je Brunetti dospio prekinuti kako bi joj postavio oito pitanje, ona mu odgovori, "i staviti na njih lani datum." "Stefania, govorimo o vremenu od prije pedesetak godina." "Zapravo i ne. Sve to mora uiniti je to da tvrdi kako si prije par godina obnovio stan i da da napraviti planove koji e odgovarati sadanjem stanju stvari, i na kraju staviti takav datum na njih." Brunetti nije znao to bi na ovo rekao, pa je ona nastavila, "Doista je jednostavno. Ako eli, mogu ti dati ime jednog arhitekta koji e ti to napraviti. Nita lake, Guido." Bila je toliko susretljiva da je nije elio uvrijediti, pa je rekao, "Morat u s Paolom razgovarati o tome." "Naravno," ree Stefania. "Ba sam blesava. Pa to je rjeenje, zar ne? Sigurna sam da njezin otac poznaje ljude koji to mogu srediti. Pa se onda ne bi morao gnjaviti s traenjem arhitekta." Ona zauti: to se nje ticalo, problem je rijeen. Brunetti je ba kanio odgovoriti na ovo, kada Stefania progovori, "Imam neki poziv na drugoj liniji. Moli Boga da je to kupac. Ciao, Guido," i prekine vezu. Neko je vrijeme razmiljao o njihovu razgovoru. Stvarnost je bila tu, prilagodljiva i posluna: sve to je trebalo uiniti je bilo to da je malo svinemo na ovu stranu, malo pogurnemo na onu, i prilagodimo je tako da odgovara naoj vlastitoj slici stvarnosti. A ako se stvarnost pokae neprilagodljivom, onda se jednostavno potegnu veliki pitolji moi i novca i otvori se paljba. Ba jednostavno i lako. Brunettiju je bilo jasno da ovakav niz misli vodi na mjesta kamo on najradije ne bi poao, tako da je jednim pokretom opet otvorio telefonski imenik i nazvao broj od Ufficio Catasto. Telefon je zvonio, ali se nitko nije javljao. Bacio je pogled na svoj runi sat, vidio da je ve gotovo etiri sata, pa je spustio slualicu, mrmljajui samome sebi u bradu kako je budala to oekuje da e ikoga pronai tamo na poslu poslijepodne. Skutrio se u svojem stolcu i podigao stopala na otvorenu najdonju ladicu. Prekriivi ruke na prsima, prepustio se razmiljanju o Rossijevu posjetu. inio se potenim ovjekom, ali takav je izgled bio est, osobito meu nepotenjacima. Zato je on, nakon slubenog dopisa, osobno doao u Brunettijev dom? Kada je kasnije bio nazvao, ve je znao Brunettijev slubeni in. Na trenutak se Brunetti zabavljao mogunou da je Rossi zapravo bio doao nadajui se da e mu Brunetti dati mito. ali je tu misao odbacio: taj je ovjek doista bio odvie poten. Kada je bio ustanovio da je signor Brunetti, koji nije mogao pronai planove svoga stana, policajac na visokom poloaju, je li Rossi zabacio svoju udicu u rijenu struju traeva ne bi li vidio to e upecati o Brunettiju? Nitko se ne bi usudio ii dalje u takvim

osjetljivim poslima, a da prethodno ne uini to; tajna je bila u tome da znate koga morate pitati, gdje da zabacite udicu kako biste upecali nune obavijesti. I je li on, nakon to su mu njegovi izvori bili podnijeli izvjea o Brunettiju, odluio pristupiti mu s onim to je bio otkrio u Ufficio Catasto? Protuzakonite graevinske dozvole i ono to se moglo zaraditi mitom za njihovo izdavanje inile su se jeftinima na raskonom korupcijskom meniju ponuenom dravnim slubama: Brunettiju se inilo nemoguim vjerovati da bi itko riskirao toliko, svakako ne svoj ivot, prijetei da e predstaviti kakav genijalan plan kako bi opljakao javnu vreu s novcem. Uvoenje informatikog projekta kako bi se centralizirali spisi i tako izgubili oni koje je vrijeme uinilo nezgodnima podiglo bi uloge, ali Brunetti je sumnjao da bi to bilo dovoljno da stoji Rossija njegove glave. Njegova je razmiljanja prekinuo dolazak signorine Elettre, koja je ula u njegov ured ne trudei se pokucati. "Prekidam li Vas u neemu, gospodine?" upita ona. "Ne, nipoto. Sjedim ovdje i razmiljam o korupciji." "Javnoj ili privatnoj?" upita ona. "Javnoj," ree on, stavivi svoje noge pod stol i ispravljajui se na stolcu. "Kao kad itate Prousta," ree ona mrtva-hladna. "Pomislite kako ste gotovi s njim, a onda ustanovite da postoji jo jedan svezak. A nakon njega jo jedan." Podigao je pogled, priekao trenutak oekujui jo, ali sve to je izgovorila sputajui papire na stol, bilo je, "Nauila sam dijeliti Vau sumnjiavost prema sluajnostima, gospodine, pa Vam preporuam da pogledate imena vlasnika te zgrade." "Obitelj Volpato?" upita on, nekako znajui da drukije i ne moe biti. "Upravo tako." "Koliko dugo?" Nagnula se naprijed i izvukla trei list papira. "etiri godine. Kupili su je od izvjesne Mathilde Ponzi. Ovdje je iskazana cijena," ree ona, pokazujui prstom u svotu otipkanu s desne strane lista. "Dvjesto i pedeset milijuna lira?" ree Brunetti, s jasno ujnom zauenou u glasu. "Pa to su etiri kata, barem stotinu i pedeset etvornih metara po katu." "To je samo iskazana cijena, gospodine," ree signorina Elettra. Svi su znali da, kako bi izbjegli porez, kupoprodajna cijena nekretnine navedena u ugovoru nikada nije odraavala stvarno plaenu cijenu ili, ako i jest, onda je to bilo uinjeno nejasno: prava cijena bila je uvijek dva do tri puta vea. Svatko je, zapravo, znao to su 'prava' i 'iskazana' cijena, a samo su budale, ili stranci, smatrali da je to jedno te isto. "Znam to," ree Brunetti. "Ali ak i ako je stvaran iznos koji su platili triput vei, svejedno su tu zgradu dobili u bescjenje." "Ako pogledate ostale nekretnine koje su kupili" zausti signorina Elettra, izgovorivi tu rije s izvjesnom dozom oporosti, "vidjet ete da ih je slina dobra srea pratila i u veini kupovina."

Vratio se natrag na prvu stranicu i proitao popis. I doista, inilo se da je branom paru Volpato poesto uspijevalo pronai kue koje su stajale vrlo malo. Promiljeno, signorina Elettra bila je upisala i kvadraturu svake kupnje, tako da je brza raunica pokazivala da su uspjeli u prosjeku, prema iskazanim cijenama, platiti manje od milijun lira po etvornom metru nekretnine. Uzevi ak u obzir i inflaciju i raskorak izmeu iskazane i stvarne cijene, na kraju su ipak plaali daleko manje od jedne treine prosjene cijene etvornog metra stambene povrine u gradu. Uputio joj je kratak pogled. "Trebam li pretpostaviti da se na sljedeim stranicama ponavlja ista pria?" upita on. Ona klmne. "Koliko je nekretnina na popisu?" "Vie od etrdeset, a jo nisam ni poela istraivati druge nekretnine zabiljeene pod prezimenom Volpato, to bi mogli biti njihovi roaci." "Dobro," ree on, posveujui se opet papirima. Na posljednjim stranicama ona je bila privrstila tekue izvode s njihovih osobnih bankovnih rauna kao i niza zajednikih rauna. "Kako samo uspijevate doi do svih ovih podataka," zausti on, ali videi naglu promjenu na njezinom licu u trenutku dok je to izgovarao, on doda, "tako brzo?" "Imam prijatelje," odgovori ona, pa nastavi, "Da provjerim kakve nam podatke moe dati Telecom o telefonskim pozivima koje su njih dvoje obavili?" Brunetti kimne, uvjeren da se ona ve bacila na obavljanje tog zadatka. Nasmijeila se i izala iz prostorije; Brunetti se vratio papirima i brojkama. U najmanju su ruku bili zapanjujui. Sjetio se kakav su dojam na njega ostavili Volpati: da nemaju obrazovanja, ni drutvenog ugleda niti novca. A u stvari su bili, a to su mu ovi papiri jasno pokazivali, nevjerojatno imuni. Ako su iznajmljivali samo polovicu svih nekretnina koje posjeduju - a ljudi nisu sakupljali stanove po Veneciji da bi ih drali praznima - tada su zaraivali dvadeset do trideset milijuna lira mjeseno, to mnogi ljudi zarade u godini dana. Dobar dio ovog bogatstva bila je na sigurnom u etiri razliite banke, a jo je vie bilo uloeno u vladine obveznice. Brunetti nije znao mnogo o tome kako funkcionira trite vrijednosnica u Milanu, ali je znao dovoljno da moe prepoznati imena najsigurnijih dionica, a Volpati su ba u njih uloili stotine milijuna lira. Ti odrpanci: prizvao je njihove likove iz pamenja i sjetio se izlizane ruke na njezinoj plastinoj torbi, avove na lijevoj cipeli njezinog mua po emu se vidjelo koliko je puta popravljana. Je li to bila kamuflaa koja ih je trebala zatititi od ljubomornih oiju grada ili tek jedan od oblika sulude krtosti? I kamo je, u svemu ovome, mogao smjestiti izubijano i teko ozlijeeno tijelo Franca Rossija, pronaeno ispred zgrade u vlasnitvu branog para Volpato? 19 Brunetti je sljedeih sat vremena proveo razmiljajui o pohlepi, poroku kojem su Venecijanci oduvijek prirodno bili skloni. La Serenissima je od samoga poetka, bila trgovaki pothvat, tako da je prikupljanje bogatstva oduvijek bilo meu najviim ciljevima

prema kojima su Venecijanci odgajani da streme. Za razliku od onih rasipnih junjaka, Rimljana i Firentinaca, koji su zaraivali novac kako bi ga mogli rasipati, koji su uivali u tome da bacaju zlatne pokale i pladnjeve u svoje rijeke kako bi javnosti pokazali koliko su imuni, Venecijanci su od malih nogu uili da stjeu i uvaju, spremaju, gomilaju i zgru blago; osim toga, takoer su nauili da svoj imetak dre daleko od oiju javnosti. Dakako, velebni palazzi koji se proteu uzdu Canala Grande ne govore o skrivenom imetku, ve upravo suprotno. Ali to su bile obitelji Mocenigo, Barbaro, koje su bogovi profita i novca tako obilno obasuli svojim blagoslovom da bi im ovako i onako svaki pokuaj skrivanja bogatstva bio uzaludan. Njihova slava titila ih je od bolesti pohlepe. Simptomi te boletine bili su daleko izraeniji kod manje vanih obitelji, debelih trgovaca koji su svoje daleko skromnije palazze izgradili na kanalima u pozadini, iznad svojih skladita tako da mogu, poput ugnijeenih ptica, ivjeti u bliskom tjelesnom dodiru sa svojim imetkom. Ondje su mogli grijati svoje due na odsjaju zaina i tkanina koje su donijeli s Istoka, grijati ih u tajnosti, nikada niime ne dajui svojim susjedima do znanja to se krije iza reetkastih vrata njihovih privatnih pristanita. Kroz stoljea, ovakva sklonost prikupljanju bogatstva bila se malo-pomalo probila i uhvatila korijena i meu obinim pukom. Svakako su je zvali - tedljivost, ekonominost, mudrost - sam Brunetti odgajan je da cijeni svo troje. Meutim, u svojem pretjeranijem obliku, ta je sklonost postajala nita drugo doli neutaiva, nemilosrdna krtost, boletina koja je unitavala ne samo osobu koja je od nje oboljela, ve i sve one koji bi doli u dodir sa zaraenom osobom. Sjetio se da su ga, kao mladog istraitelja, pozvali da bude svjedok pri otvaranju kue jedne starice koja je jedne zime bila umrla na odjelu javne bolnice, tijela iscrpljena pothranjenou i dugotrajnim izlaganjem hladnoi. Njih trojica svjedoka bila su otila na adresu koja je bila navedena na njezinoj osobnoj iskaznici, razvalili brojne brave na ulaznim vratima i uli u kuu. Stan je imao dvjesto etvornih metara, bio je prljav i smrdio na make, prostorije su bile nakrcane kutijama punim starih novina, povrh kojih su leale hrpetine plastinih vreica punih starih krpa i otrcane odjee. U jednoj prostoriji nalazile su se samo vree pune staklenih boca raznih vrsta: vinskih, za mlijeko, malih ljekarnikih... U drugoj se prostoriji nalazio firentinski ormar iz petnaestog stoljea koji je kasnije procijenjen na stodvadeset milijuna lira. Iako je bila veljaa, u kui nije bilo grijanja: ne da grijanje nije bilo ukljueno, nego u kui uope nije postojao sustav grijanja. Dvojica od trojice su dobili nalog da potrae dokumente koji bi im mogli pomoi da pronau stariine roake. Brunetti je, otvorivi ladicu u njezinoj spavaoj sobi, pronaao snop novanica od pedeset tisua lira vezan komadom prljavog konopca, dok je njegov kolega, pretraujui dnevnu sobu, pronaao hrpu tednih knjiica potanske banke, a na svakoj od njih bilo je poloeno vie od pedeset milijuna lira. U tom trenutku su napustili kuu i zapeatili je te obavijestili Guardiju di Finanza da dou i rijee stvar. Kasnije je Brunetti bio saznao da je ta starica, koja je umrla bez roaka i oporuke, bila za sobom ostavila vie od etiri milijarde lira; i umjesto da novac naslijede roaci, sav je novac naslijedila talijanska drava.

Brunettijev najbolji prijatelj je esto bio govorio da eli da ga smrt odnese upravo u trenutku kada na toionik u kafiu poloi posljednju liru iz depa i kae, "Plaam rundu prosecca za sve." A dogodilo mu se upravo tako nekako kako je i htio, i sudbina mu je odredila etrdeset godina manje nego onoj starici, ali Brunetti je znao da je njegov prijatelj imao bolji ivot, i bolju smrt. Otrgnuo se od tih sjeanja i izvadio raspored deurstava iz svoje ladice, s olakanjem vidjevi da toga tjedna Vianello radi nonu smjenu, Narednik je bio kod kue, i bojao kuhinju, i bilo mu je jako drago to ga je Brunetti zamolio da se sljedeega jutra u jedanaest sati nau u Ufficio Catasto. Brunetti, kao gotovo svaki graanin ove zemlje, nije imao prijatelja u Guardiji di Finanza, niti ga je elio imati. Meutim, trebao mu je pristup podacima koje Guardia posjeduje o branom paru Volpato, jer jedino bi Finanza, koja se bavila kopanjem po intimnim financijskim tajnama graana, mogla imati nekog pojma o tome koliko je, slubeno, ogromno bogatstvo branog para Volpato i koliko od toga je oporezovano. Umjesto da se gnjavi ispravnim birokratskim putem kojim bi mogao podnijeti zahtjev za tim podatcima, nazvao je signorinu Elettru i upitao je bi li se ona mogla ubaciti meu njihove spise. "Ah, Guardia di Finanza," dahne ona, ne trudei se sakriti ushit s kojim je doekala ovu molbu, "udjela sam za time da me netko zamoli da to uinim." "To ne biste uinili na svoju ruku, signorina?" upita on. "Ma, nikako, gospodine," odgovori ona, iznenaena njegovim upitom. "To bi bilo, hmm, to bi bilo kao da idem u krivolov, zar ne?" "A ovako, ako Vas ja zamolim da to uinite?" "Onda je to lov na krupnu divlja, gospodine," uzdahne ona i spusti slualicu. Nazvao je ekipu za oevid i upitao kada e dobiti izvjee o zgradi kod koje je pronaeno Rossijevo tijelo. Nakon nekoliko minuta odgaanja, rekli su mu da je ekipa bila otila do te zgrade, ali kako su radnici opet poeli raditi, zakljuili su da je poprite previe 'zagaeno' i da odatle ne mogu izvui nikakve precizne podatke, pa su se zato vratili u questuru niti ne uavi u zgradu. Upravo je kanio otpisati to kao jo jedan promaaj koji je posljedica opeg pomanjkanja zanimanja i inicijative, kada mu je palo na pamet da priupita, "Koliko je tamo bilo radnika?" Rekli su mu neka prieka na liniji; nije prolo dugo, a s druge strane ice javio mu se jedan pripadnik ekipe za oevid. "Da, commissario?" "Kada ste otili do te zgrade, koliko je radnika bilo ondje?" "Ja sam vidio dvojicu, gospodine, na treem katu." "Je li bilo radnika na skelama?" "Nisam vidio nijednog, gospodine." "Samo tu dvojicu?" "Da." "Gdje su stajala ta dvojica?"

"Kod prozora, gospodine." "A gdje su bili kada ste stigli onamo?" Mukarac je morao zastati da promisli o ovome, a zatim je odgovorio, "Oni su prili prozoru kada smo zalupali po vratima." "Molim Vas, ispriajte mi to se tono dogodilo," ree Brunetti. "Pokuali smo otvoriti vrata, a onda smo poeli lupati po vratima, ijedan od njih je provirio glavom kroz prozor i pitao nas to hoemo. Pedone mu je rekao tko smo i zato smo doli, a tip je na to rekao da oni ve dva dana rade ondje, premjetaju stvari, tako da je bilo puno praine i nita vie nije bilo onako kako je bilo prije nekoliko dana. Onda se pojavio drugi tip i stao do prvoga. utio je, ali je sav bio prekriven prainom, tako da je bilo oito da su radili ondje." Zavladao je muk. Naposljetku, Brunetti upita, "I?" "I onda je Pedone pitao za prozore, to jest. za prostor ispod prozora, jer tamo bismo morali gledati, zar ne, gospodine?" "Da," sloi se Brunetti. "Tip je rekao da su cijeli dan bili teglili vree cementa kroz prozore, tako da je Pedone zakljuio da bi uzimanje uzoraka bilo gubitak vremena." Brunetti je pustio da protekne neko vrijeme u tiini, a zatim upita, "Kako su bili odjeveni?" "Molim, gospodine?" "Kako su bili odjeveni? Kao radnici?" "Ne znam, gospodine. Bili su na prozoru treeg kata, a mi smo ih promatrali odozdo, tako da smo jedino vidjeli njihove glave i ramena." Razmiljao je o tome, a potom rekao, "Mislim da je moda onaj s kojim smo razgovarali na sebi imao sako." "Pa kako ste onda pomislili da je radnik?" "Jer je rekao da je radnik, gospodine. Osim toga, zato bi se inae motao po zgradi?" Brunetti je imao dobru zamisao o tome zato su ta dvojica uope i bila ondje, ali nikakve koristi ne bi imao od toga kada bi to i izgovorio. Kanio je zapovijediti tom mukarcu i njegovom partneru neka odu natrag onamo i obave pravi oevid, ali je promislio bolje i odustao. Umjesto toga, zahvalio je ovjeku na obavijestima i spustio slualicu. Prije deset godina, ovakav razgovor bio bi doveo Brunettija do usijanog bjesnila; danas, meutim, nije u njemu izazvao nita do li potvrdio njegovu sumornu procjenu suradnika na poslu. U njegovim najcrnjim trenucima, pitao se je li veina njih na platnom popisu mafije, ali on je znao da ovaj ispad nije nita vie od jo jednog primjera endemske nesposobnosti i pomanjkanja zanimanja. Ili je to moda bio iskaz onoga to je sam osjeao: imao je sve snaniji osjeaj da je svaki pokuaj osujeivanja, sprjeavanja, ili kanjavanja zloina unaprijed osuen na propast. Umjesto da ostane ondje, na svom osobnom Dunkirku, zakljuao je papire o branom paru Volpato u svoju ladicu i izaao iz ureda. Dan ga je pokuao omamiti svojom ljepotom: ptice su prekrasno cvrkutale, glicinija je s druge strane kanala prema njemu

odailjala svoj slatkast miris, a maka lutalica prila mu je i poela se trljati i ovijati oko njegovih nogu. Brunetti se sagnuo i poeao maku iza uiju, razmiljajui o tome to da uini. Na rivi se ukrcao na uaporetto koji je plovio prema postaji i iskrcao se kod San Basilija, potom presjekao natrag prema Angelu Raffaeleu i uskoj calli gdje je pronaen Rossi. Kada je skrenuo u tu usku ulicu, ugledao je zgradu pred sobom, ali ne i ikakve znakove aktivnosti na njoj. Na skelama nije bilo radnika, a i prozorski kapci bih su zatvoreni. Priao je zgradi i dobro pogledao vrata. Lokot je i dalje bio zakljuan na lancu, ali vijci kojima je okov bio privren za okvir vrata bili su odvijeni, i cijeli se okov lako mogao izvui. Uinio je to i vrata su se sama otvorila, visei na arkama. Kroio je unutra. S radoznalou se osvrnuo da vidi je li to izvedivo, i da, vijci koji su drali okov mogli su se zabiti natrag u rupe: lanac je bio dovoljno dugaak da vrata ostanu toliko otvorena da provue ruku. Obavivi to, zatvorio je vrata i sada se nalazio na sigurnom: izvana, kua je izgledala vrsto zakljuana. Okrenuo se i ustanovio da se nalazi u hodniku. Na kraju hodnika nalazilo se stubite, i brzim je korakom stigao do njega. Po kamenim se stubama neujno popeo do treeg kata. Na trenutak se zaustavio na vrhu stubita kako bi se snaao u prostoru, zbunjen okretanjem na stubinim odmoritima. Svjetlost se probijala njemu s lijeve strane, pa je tako pretpostavio da je ondje ulina strana zgrade i krenuo na tu stranu. Odnekle iznad njegove glave dopro je nekakav tropot, priguen i tih, ali definitivno tropot. Ukoio se i zapitao se gdje li je ovaj put ostavio svoj pitolj: zakljuan u metalnoj kutiji doma, u ormariu na streljani ili u depu sakoa to ga je ostavio objeenog u ormaru na poslu. Bilo je uzaludno ramiljati o tome gdje bi mogao biti kada je sa sigurnou mogao rei gdje nije. Priekao je, diui na usta, i imao snaan osjeaj da je netko ili neto iznad njegove glave. Prekoraivi praznu plastinu bocu, stao je u dovratak sebi s desne strane. Pogledao je na svoj runi sat: est i dvadeset. Uskoro e se vani poeti mraiti: unutra jc ve bilo mrano, jedino to je izvana prodirala svjetlost s uline strane. ekao je: Brunetti je bio dobar u ekanju. Kada je opet pogledao na sat, bilo je est i trideset i pet. I opet je neto iznad njega zatropotalo, neto blie i jasnije. Nakon duge stanke, tih je zvuk dopro niza stubite do njega, i ovaj put bio je to nedvojbeno topot koraka po drvenim stubama koje su vodile iz potkrovlja. ekao je. Ono malo svjetlosti to je prodiralo unutra pretvorilo je stubite u zamuenu izmaglicu gdje je Brunetti jedino mogao razaznati da nema nikoga. Prebacio je pogled lijevo od zvuka i uoio nekoga tko se poput sive sablasti sputa niza stube. Zatvorio je oi i usporio disanje. Kada je zauo sljedei zvuk, koji je, ini se, dopirao s odmorita ravno pred njime, otvorio je oi i opazio nejasan lik te naglo iskoraio naprijed uz glasan povik, "Stoj! Policija!" Zauo se vrisak iste, ivotinjske prestravljenosti, a zatim je, togod to bilo, palo na pod pred Brunettijevim nogama i nastavilo isputati probadajui, visoki ton od kojeg su se kratke dlaice na Brunettijevom vratu nakostrijeile.

Oteturao je prema ulinoj strani zgrade i otvorio irom prozor, a zatim odgurnuo kapke kako bi propustio sve slabije dnevno svjetlo u prostoriju. Trenutno zaslijepljen, okrenuo se i poao natrag prema vratima, odakle je i dalje dopiralo vritanje, sada ve dublje, manje prestravljeno i prepoznatljivo ovjenije. Istoga trenutka kada ga je Brunetti ugledao ondje, kako zgren lei na podu, rukama obgrlivi svoje mravo tijelo kako bi ga zatitio od oekivanih udaraca nogama ili rukama, vrata uvuenog meu ramena, prepoznao je tog mladia. On je bio jedan iz trojke narkomana, mlaih dvadesetogodinjaka, koji su godinama provodili dane u ili oko Campa San Bortolo, idui iz kafia u kafi, sve se vie udaljujui od stvarnosti, iz dana u dan i iz godine u godinu. Ovaj je bio najvii meu njima, Gino Zecchino, koga su esto uhiivali zbog preproda je droge i tjelesnog obraunavanja ili prijetnja neznancima. Brunetti ga nije vidio gotovo godinu dana i zaprepastilo ga je to koliko je njegovo tijelo propalo. Njegova tamna kosa bila je duga i masna, nedvojbeno gadna na dodir, a prednje je zube odavno izgubio. Duboke su udubine bile vidljive iznad i ispod njegove vilice i izgledao je kao da nije jeo danima. Bio je podrijetlom iz Trevisa i u gradu nije imao obitelji, a ivio je sa svojom dvojicom prijatelja u jednom stanu iza Campa San Polo, a koji je policija odavno ve znala. "Ovaj put si ga zbilja zeznuo, Gino," povie Brunetti na njega. "Ustaj, dii se na noge." Zecchino je prepoznao svoje ime, ali ne i glas. Prestao je jaukati i okrenuo se licem prema zvuku. Ali nije se micao. "Rekao sam ti da ustane!" izdere se Brunetti, na venecijanskom narjeju, u glas ubacivi to je vie ljutnje mogao. Gledao je Zecchlna dolje na podu; ak i pri tako priguenom svjetlu bile su vidljive kraste na nadlanicama gdje se pokuavao ubosti. "Ustaj, ili u te nogom u stranjicu tako da e letjeti naglavce niza stube." Brunetti je govorio jezikom koji je cijeli ivot sluao u kafiima i policijskim elijama, samo da bi potjerao adrenalin izazvan strahom da kola kroz Zecchinove vene. Mladi se prevrnuo na lea i, i dalje titei tijelo svojim rukama, okrenuo glavu, zatvorenih oiju, prema glasu. "Gledaj me dok ti se obraam," zapovijedi mu Brunetti. Zecchino se odvukao unatrag do zida i oslonio se leima na nj, kroz tanke proreze na kapcim zagledavi se prema Brunettiju, koji se nadvio nad njime poput sjenovitog tornja. Jednim jedinim neprekinutim pokretom, Brunetti se sagnuo prema mladiu, zgrabio ga za prednjicu njegove vjetrovke i podigao ga na noge, iznenadivi se koliko je ovaj lagan. Kada se naao dovoljno blizu Brunettiju da ga prepozna, Zecchinove se oi rairie u stravi i krene skandirati, "Nita nisam vidio. Nita nisam vidio. Nita nisam vidio." Brunetti ga grubo privue k sebi, cijelo vrijeme viui mu u lice, "to se dogodilo?" Rijei su potekle iz Zecchina, a ispumpavao ih je njegov strah. "uo sam glasove dolje. Svaali su se. Bili su unutra. Zatim su zautjeli, pa se opet poeli svaati, ali ih nisam vidio. Bio sam ondje gore, " ree ona, mahnuvi rukom prema stubama koje su vodile u potkrovlje.

"to se dogodilo?" "Ne znam. uo sam kako su se popeli ovamo i kako viu. Ali onda mi je prijateljica ponudila jo jedan ut, tako da ne znam to se dogodilo poslije toga." Podigao je pogled prema Brunettiju, elei vidjeti u koliki dio njegove prie je ovaj povjerovao. "elim vie od toga, Zecchino," ree Brunetti, unesavi se u Zecchinovo lice i nanjuivi smrdljivi zadah pokvarenih zuba i viegodinje loe ishrane. "elim znati tko su oni." Zecchino je zaustio da kae, onda se zaustavio i zapiljio se u pod. Kada je konano podigao pogled prema Brunettiju, u oima mu se vie nije vidio strah, ve neto drugo. Nekakva tajnovita raunica bila mu je ispunila pogled ivotinjskom prepredenou. "Bio je vani kada sam otiao, na tlu," ree on napokon. "Je li se micao?" "Da, odgurivao se nogama. Ali nije imao..." zausti Zecchino, ali ga novo lukavstvo navede da zauti. Bio je rekao dovoljno. "Nije imao to?" zahtijevao je Brunetti. Kako Zecchino nije odgovarao, Brunetti ga opet protrese, a Zecchino kratko mrcne. Nos mu je poeo curiti po rukavu Brunettijeva sakoa. On naglo ispusti Zecchina, a ovaj tresne leima o zid. "Tko je bio s tobom?" strogo zatrai Brunetti. "Moja djevojka." "Zato ste bili ovdje?" "Zbog jebanja," ree Zecchino. "Tu se uvijek doemo jebati." Sama pomisao ispunila je Brunettija gnuanjem. "Tko su bili oni?" upita Brunetti, pribliivi mu se za pola koraka. Nagon za preivljavanjem nadvladao je Zecchinov panian strah i Brunettijeva prednost je nestala, isparila kao neki drogom izazvani fantom. Stajao je ispred ove ljudske olupine, mladia tek nekoliko godina starijeg od njegova vlastita sina, i znao je da su svi izgledi da od Zecchina sazna istinu nestali. Brunettiju je bila nepodnoljiva pomisao da udie isti zrak ili boravi u istom prostoru sa Zecchinom, ali se prisilio da opet ode do prozora. Pogledao je dolje i vidio nogostup kamo su bacili Rossija i preko kojeg se ovaj bio pokuao odvui. Cijeli je prostor, u krugu od najmanje dva metra oko prozora, bio detaljno oien. Dolje nije bilo vrea s cementom niti ih je bilo u prostoriji. Kao i tobonji radnici vieni na ovom prozoru, i one su bile nestale bez traga. 20 Ostavivi Zecchina ispred zgrade, Brunetti je krenuo prema svojoj kui, ali nije mogao pronai utjehe u ugodnoj proljetnoj veeri, niti u dugoj etnji uzdu mora koju si je priutio. Znao je da e ga put odvesti daleko od kue, ali trebali su mu otvoreni vidici, miris mora i utjeha u ai vina u jednom ugodnom kafiu u blizini Accademije kako bi ga proistili od sjeanja na Zecchina, a osobito od naina na koji se Zecchino bio pretvorio u podmuklu ivotinju na kraju njihova susreta. Razmiljao je o onome to je Paola bila rekla, kako joj je bilo drago to joj se droge nikada nisu svidjele jer se pribojavala onoga to se

moglo dogoditi; njemu je nedostajala njezina otvorenost uma, pa ih tako nikada i nije kuao, ak niti kao student kada su svi oko njega neto puili i uvjeravali ga kako je to savren nain da oslobodi svoj um od zaguujuih predrasuda srednjega stalea. Teko su mogli i zamisliti kako je on, u to doba, stremio srednjostalekim predrasudama; zapravo, stremio je bilo emu to je pripadalo srednjem staleu. Sjeanje na Zecchina neprestano mu je padalo na pamet, zamagljujui mu misli. U podnoju Akademijskog mosta na trenutak je oklijevao, ali je ipak odluio napraviti irok krug i proi preko Campa San Lua. Krenuo je preko mosta, oiju uprtih u stopala, i primijetio kako su mnoge pruge bijeloga poruba polomljene ili strgnute s prednjeg ruba stuba. Kada je taj most obnovljen? Prije tri godine? Dvije? I ve je trebalo popraviti mnoge stube na njemu. Misli su mu, od toga kako je netko dobio taj ugovor za obnovu, odlutale natrag do onoga to mu je Zecchino bio rekao prije nego je poeo lagati. Svaa. Rossi, koji je ozlijeen i pokuava pobjei. I djevojka voljna poi sa Zecchinom u njegovu jazbinu u potkrovlju, gdje e se upustiti u kombinaciju droga i onoga u to e je Gino Zecchino povesti. Ugledavi istu stravu u obliju Casse di Risparmio, skrenuo je lijevo, pokraj knjiare, a zatim na Campo San Luca. Otiao je u kafi Torino i naruio spritz, uzeo au i smjestio se pokraj izloga kafia, prouavajui likove koji su se jo motali po campu. Nije bilo ni traga signori Volpato ni njezinom suprugu. Iskapio je svoje pie, odloio au na toionik i pruio nekoliko novanica toioniaru. "Ne vidim signoru Volpato," ree on oputeno, mahnuvi lagano glavom prema campu. Pruajui mu raun i ostatak novca, toioniar ree, "Nema ih, jer su obino ovdje ujutro. Poslije deset." "Trebam je zbog neega," ree Brunetti, zvuei pomalo ivano, ali istovremeno se nespretno smijeei toioniaru, kao da od njega trai razumijevanje za ljudsku nevolju. "ao mi je," ree toioniar i okrene se drugom gostu. Izaavi van, Brunetti krene lijevo, pa opet lijevo i ue u ljekarnu koja se upravo zatvarala. "Ciao, Guido," ree njegov prijatelj Danilo, ljekarnik, zakljuavajui vrata za njime. "Priekaj da zavrim s ovim, pa idemo na pie." Bradonja je hitro, s lakoom koja se stvara dugogodinjom praksom, ispraznio blagajnu, prebrojao novac i odnio ga u stranji dio ljekarne, gdje ga je Brunetti uo kako hodagore-dolje. Nekoliko minuta kasnije se pojavio, odjeven u svoju konu jaknu. Brunetti je osjetio kako ga njegove blage smee oi prouavaju, i u njima prepoznao zaetak osmijeha. "Izgleda kao da si u potrazi za informacijama," ree Danilo. "Zar je to toliko oito?" Danilo slegne ramenima. "Ponekad svrati po neki lijek, i izgleda mi zabrinuto; ponekad svrati na pie, i izgleda oputeno; ali kada dolazi po informacije, izgleda upravo ovako," ree on

skupivi obrve i zapiljivi se u Brunetttja pogledom koji je izgledao kao jedan od prvih znakova poetnog ludila. "Valjda," ree Brunetti, upuujui mu osmijeh protiv svoje volje. "to te mui?" upita Danilo. "Ili, tko te mui?" Brunetti se nije pomaknuo prema vratima, razmiljajui ne bi li bilo bolje da ovaj razgovor obave unutar zatvorene ljekarne umjesto u jednom od tri kafia na campu. "Angelina i Massimo Volpato," ree on. "Madre di Dio," usklikne Danilo. "Bolje da novac posudi od mene. Doi," ree on, zgrabivi Brunettija za ruku i povukavi ga prema stranjoj prostoriji ljekarne, "Otvorit u sef i kasnije rei da je lopov nosio skijaku masku, obeajem." Brunetti je mislio da se Danilo ali, sve dok ovaj nije nastavio, "Ne razmilja valjda o lome da se njima obrati, Guldo? Ozbiljno, imam u banci novac koji ti mogu posuditi, a Mauro ti sigurno moe posuditi i vie od mene," ree on, ukljuujui i svog gazdu u ponudu. "Ma ne, ne," ree Brunetti, umirujui spustivi svoj dlan na Danilovu ruku. "Samo mi trebaju informacije o njima." "Nemoj mi samo rei da su konano pogrijeili i da je netko podignuo tubu protiv njih?" ree Danilo sa zaecima osmijeha na licu. "Ah, koji gut!" "Zar ih toliko dobro poznaje?" upita Brunetti. "Znam ih ve godinama," ree on gotovo ispljunuvi tu reenicu s gaenjem. "A osobito nju. Ovamo dolazi jednom tjedno, sa svojim sliicama svetaca i sa svojom krunicom u ruci." Pogrbio se i skupio ake ispod brade. Nakrivio je glavu na jednu stranu i pogledao odozdo Brunettija, skupivi usta vrsto stisnuvi usnice i izvrnuvi ih u osmijeh. Prebacivi se sa svojeg trentinskog narjeja na isti venecijanski i povisivi ton do skvianja, on ree, "Oh, dottor Danilo, nemate pojma koliko sam ja dobra uinila ljudima u ovom gradu. Nemate pojma koliko mi je ljudi zahvalno na tome to sam uinila za njih i trebali bi se moliti za mene. Ne, nemate Vi pojma." lako Brunetti nikada nije uo kako signora Volpato govori, u Danilovoj primitivnoj parodiji prepoznao je svakog licemjera kojeg je ikada u ivotu vidio. Iznenada se Danilo uspravio i starica u koju se bio pretvorio je isparila. "Kako ona to ini?" upita Brunetti. "Ljudi je poznaju. I njega. Uvijek su na campu, barem jedno od njih dvoje, ujutro, a ljudi znaju gdje e ih nai," "Kako znaju?" "Kako ljudi uvijek sve znaju?" Danilo mu je odgovorio pitanjem. "Pria se. Ljudima kojima treba toliko i toliko love da plate porez, ili kockarima, ili onima kojima treba novac kako bi im tvrtka uredno poslovala do kraja mjeseca. Potpiu papir na kojem pie da e im novac vratiti do kraja mjeseca, a kamata je uvijek pripisana posuenom iznosu. Ali to su ljudi koji e morati posuditi jo vie novca kako bi im vratili ono to su od njih posudili. Kockari ne pobjeuju; a ljudi ne upravljaju svojim tvrtkama bolje." "Ono to me zaprepauje," ree Brunetti nakon sekunde promiljanja, "je to da je sve to zakonito."

"Ako imaju ugovor, sastavljen i ovjeren kod biljenika, a potpisale su ga obje strane, nita ne moe biti zakonitije." "A tko su ti biljenici?" Danilo navede imena trojice njih, uglednih graana s brojnim uredima u gradu. Jedan od njih radio je za Brunettijeva tasta. "Sva trojica?" upita Brunetti, ne mogavi sakriti svoju zauenost. "Misli da brani par Volpato prijavljuje poreznicima koliko im plaa? Misli da oni prijavljuju porez na ono to im plaaju Volpatovi?" Brunettija nije ni najmanje iznenadilo to da su biljenici bili spremni sudjelovati u jednom takvom prljavom poslu; iznenadila su ga tek imena trojice ljudi ukljuenih u to jedan od njih bio je pripadnik Maltekih vitezova, a drugi bivi gradski vijenik. "Doi," ponuka ga Danilo, "idemo na pie a ti e mi ispriati zato eli sve to saznati." Vidjevi izraz na Brunettijevu licu, on se ispravi, "Ili mi to, bolje, nemoj ispriati." Preko calte, u kafiu Rosa Salva, Brunetti mu je rekao tek toliko da se zanima za kamatare u gradu i njihovo sumrano postojanje u meuprostoru izmeu zakona i zloina. Mnoge Danilove stranke bile su starije ene, i veina ih je bila zaljubljena u njega, tako da je esto bivao sluateljem njihovih beskrajnih rijeka traa. Ljubazan i strpljiv, uvijek spreman posluati njihove prie, tijekom godina prikupio je pravo brdo traeva i aluzija, pa se u prolosti pokazao neprocjenjivim izvorom informacija za Brunettija. Danilo je Brunettiju dao imena nekolicine najpoznatijih kamatara, dajui njihov osobni opis i nabrajajui do ega su sve uspjeli kamatarenjem doi. Osjetljiv i na Brunettijevo raspoloenje i njegov osjeaj za profesionalnu diskreciju, Danilo je prepriavao i prepriavao traeve, znajui da mu Brunetti nee postavljati daljnja pitanja. A na kraju, bacivi brz pogled na svoj runi sat, Danilo ree, "Moram ii. Veera je u osam." Zajedno su izali iz kafia i proetali do Rialta, brbljajui o obinim stvarima. Kod mosta su se rastali, obojica urei kui na veeru. Ratrkani komadii obavijesti ve su danima tropotali i klepetali u Brunettijevoj glavi, a on ih je gurkao i poigravao se s njirna, pokuavajui ih sloiti u nekakvu suvislu sliku. Ljudi u Ufficio Catasto, bilo mu je jasno, znali su tko e morati obaviti obnovu ili tko e morati platiti novanu kaznu za bespravno obavljen posao u prolosti. Znali su kolike su novane kazne. Moda su ak utjecali i na to kolike e kazne biti. A zatim su jedino jo trebali saznati u kakvom su novanom poloaju vlasnici - a to barem nikada nije bila potekoa. U svakom sluaju, padne mu na pamet, signorina Elettra nije bila jedina genijalka u gradu. A zatim bi svakome tko bi se poalio da nema novaca da plati kaznu jednostavno predloili da ode porazgovarati s branim parom Volpato. Bilo je krajnje vrijeme da posjeti Ufficio. Kada je pristigao u questuru sljedeeg jutra, minutu-dvije nakon osam i pol, straar na ulaznim vratima rekao mu je da ga je ranije bila traila neka mlada ena i htjela razgovarati s njim. Ne, nije objasnila zato ga treba, a kada joj je straar rekao da

commissario Brunetti jo nije stigao, rekla je da e otii popiti kavu i navratiti kasnije. Brunetti naloi mladiu neka je dovede gore u njegov ured kada se pojavi. U svojem uredu, proitao je prvih nekoliko stranica Il Gazzettina i razmiljao o tome kako bi mogao izai van i popiti kavu u nekom kafiu, kad li se na njegovom pragu pojavio straar i rekao da se ona mlada ena vratila. Kroio je u stranu i ena koja je izgledala poput djevojke kliznula je u prostoriju. Brunetti zahvali straaru i ree mu neka se vrati na dunost. Policajac ga je vojniki pozdravio i zatvorio vrata za sobom. Brunetti mahne rukom mladoj eni, koja je jo uvijek stajala pokraj vrata kao da se boji uiniti jo par koraka i ui dublje u prostoriju. "Molim Vas, signorina, osjeajte se kao kod kue." Prepustivi odluku o tome njoj, on polako zaobie svoj radni stol i sjedne na svoje mjesto. Polako je prila njegovu stolu i sjela na rub stolca, s rukama u krilu. Brunetti je pogledom preletlo preko nje a zatim se sagnuo kako bi prebacio list papira s jedne strane stola na drugu, kako bi joj dao vremena da se opusti i zauzme udobniji sjedei poloaj. Kada je opet pogledao prema njoj, nasmijeio joj se kao da joj po njegovom miljenju, iskazuje dobrodolicu. Kosa joj je bila tamnosmea, oiana djeaki, a na sebi je imala traperice i svijetloplavi demper. Opazio je da su joj oi tamne poput kose, a trepavice tako guste da je najprije pomislio kako su umjetne, ali je primijetio da uope nije naminkana, pa je shvatio da su prirodne. Bila je to jedna zgodna djevojka, kakva ve veina mladih djevojaka jest: finih crta lica, kratkog ravnog nosa, glatke koe i malih usta. Da ju je ugledao u kafiu kako pije kavu, ne bi je dvaput pogledao, ali ovdje, u njegovom uredu, pomislio je koliko je sretan to ivi u zemlju u kojoj ima zgodnih cura na pretek, a daleko ljepe djevojke sree kamo god se okrene. Ona se nakaljala jednom, dvaput, a zatim rekla, "Ja sam Marcova prijateljica." Njezin je glas bio izvanredno lijep, dubok i melodiozan i pun senzualnosti, bio je to glas kakav bi se oekivao u ene koja je imala dug ivot ispunjen uivanjem. Brunetti je priekao da mu to pojasni, ali kako nije nastavila govoriti, Brunetti upita, "A zato ste doli razgovarati sa mnom. signorina?" "Jer Vam elim pomoi da pronaete ljude koji su ga ubili." Brunetti je zadrao bezizraajan izraz lica dok je obraivao podatak da je ovo djevojka koja je bila nazvala Marca iz Venecije. "Jeste li Vi onda onaj drugi zec?" upita on blago. Njegovo pitanje ju je iznenadilo. Svoje je skupljene ruke podigla k prsima i automatski skupila usne u uzak krug, uinivi samu sebe, doista, vrlo slinom zecu. "Odakle to znate?" upita ona. "Vidio sam njegove crtee," objasni Brunetti, a zatim nastavi, "i dojmila me se njegova nadarenost i oita simpatija koju je osjeao prema zeevima." Pognula je glavu i isprva je pomislio da je poela plakati. Ali nije; umjesto toga, opet je podigla glavu i pogled prema njemu.

"Imala sam zeca kunog ljubimca dok sam bila mala djevojica. Kada sam Marcu to rekla, ispriao mi je koliko mu je teko padalo to to njegov otac puca po zeevima i truje ih na njihovom imanju." Ovdje je zautjela, pa dodala, "Oni su tetoine kada su na slobodi. Tako je govorio njegov otac." Brunetti ree, "Shvaam." Zavladao je muk, ali on je ekao. Zatim ona progovori, kao da maloprije nisu spominjali zeeve, "Znam tko su oni." Krila je prste u krilu, ali glas joj je ostao miran, gotovo zavodljiv. Palo mu je na pamet da ona nema pojma o tome koliko moan i lijep glas ima. Brunetti kimne kako bi je potaknuo da govori, i ona nastavi, "Dakle, hou rei, znam ime jednoga od njih, onoga koji je to prodao Marcu. Ne znam imena ljudi od kojih on to nabavlja, ali mislim da bi Vama rekao kada biste ga dovoljno zastraili." "Bojim se da se mi ne bavimo zastraivanjem ljudi," ree Brunetti smijeei se, elei da je to istina. "Mislim na to da ga zastraite tako da Vam kae to zna. Uinio bi to kada bi mislio da Vi znate tko je on i da ga kanite uhititi." "Ako ml date njegovo ime, signorina, moemo ga privesti i sasluati." "Ali, zar ne bi bilo bolje kada bi on sam doao ovamo i rekao Vam to zna, i to dragovoljno?" "Da, naravno da bi..." Ona ga prekine. "Znate, ja nemam dokaza za to. Ne mogu svjedoiti da sam ga vidjela kada je to prodao Marcu ili da mi je Marco rekao da mu je on to prodao." Vrpoljila se na stolcu, a zatim spustila isprepletene prste u krilo. "Ali znam da bi sam doao kada ne bi imao drugog izbora, i onda to ne bi bilo tako loe po njega, zar ne?" Ovakva snana zabrinutost moe biti usmjerena samo na obitelj, shvatio je Brunetti. "Bojim se da mi niste rekli svoje ime, signorina." "Ja Vam ne elim rei svoje ime," ree, a iz glasa joj se istopio djeli slatkoe. Brunetti rairi ruke, istodobno rairujui prste, time simbolizirajui slobodu koju pruaju, "To je apsolutno Vae pravo, signorina. U tom sluaju, jedino to Vam mogu predloiti jest da toj osobi kaete neka sama doe ovamo." "Nee me posluati. Nikada i nije," ree ona nepopustljivo. Brunetti je razmatrao svoje opcije. Prouavao je svoju vjenanu narukvicu i uoio da je tanja nego to je bila posljednji put kada ju je bio prouavao, s godinama se troila. Podigao je pogled i uputio ga preko stola prema njoj. "ita li on novine?" Iznenadila se i odmah odgovorila, "Da." "Gazzettino?" "Da."

"Moete li se pobrinuti da ih sutra proita?" upita on. Ona kimne. "Dobro. Nadam se da e to biti dovoljno da ga nagna da popria s nama. Hoete li ga ohrabriti da doe?" Spustila je pogled nakon to je to izgovorio, i opet je pomislio kako e poeti plakati. Umjesto toga, ree, "Pokuavam to uiniti jo otkad je Marco umro." Glas joj je pukao, a prsti ruku su joj se stegnuli u vrste ake. Tresla je glavom. "On se boji." I opet, duga stanka. "Ne mogu uiniti nita kako bih ga natjerala. Moji ro..." prekinula je prije nego je dovrila rije, potvrujui ono to je ve od ranije znao. Prebacila je teinu tijela naprijed, i on je to opazio, primio je poruku, bila je spremna pobjei. Brunetti je polako ustao i zaobiao svoj pisai stol. Ustala je i okrenula se prema vratima. Brunetti otvori vrata umjesto nje. Zahvalio joj je to je dola porazgovarati s njim. Kada je krenula niza stube, zatvorio je vrata, pohitao prema telefonu i nazvao straara na ulazu u questura. Prepoznao je glas mladia koji ju je bio doveo gore. "Masi, ne govorite nita. Kada djevojka sie dolje, odvedite je u svoj ured i neka ostane unutra barem nekoliko minuta. Recite joj da morate zapisati u koje vrijeme je izala, izmislite neku priu, ali zadrite je ondje. A zatim je pustite da ode." Ne dajui mu priliku da ita odgovori, Brunetti spusti slualicu i ode do velikog drvenog ormara koji je stajao naslonjen na zid do ulaznih vrata. Naglo je otvorio vrata tako da su tresnula o zid. Unutra je visio stari sako od tvida koji je ondje bio ostavio dulje od godinu dana i on ga strgne s vjealice. Drei ga vrsto u jednoj ruci, krenuo je prema vratima svoga ureda, otvorio ih, pogledao niza stube i zaputio se njima, preskaui po dvije, prema policijskoj sobi na katu nie. Daui od napora, uletio je u prostoriju i uzdahnuo sa zahvalnou kada je ugledao Pucettija za njegovim stolom. "Pucetti," ree on, "ustajte i skinite svoju jaknu." U tren oka mladi je policajac stajao na nogama, a jakna bila prebaena preko stola pred njim. Brunetti mu prui svoj vuneni sako, govorei, "Pokraj ulaza se nalazi jedna djevojka. Masi ju zadrava u svojoj vratarnici na nekoliko minuta. Kada izae, elim da ju slijedite. Slijedite je cijeli dan ako je potrebno, ali elim znati kamo ide i tko je ona." Pucetti je ve kretao prema vratima. Sako je visio na njemu, pa je zato prevrnuo manete na rukavima i zasukao rukave do laktova; strgnuo je svoju kravatu i bacio je prema svojem stolu. Kada je izaao iz ureda, ne traei nikakvo objanjenje od Brunettija, izgledao je poput leerno odjevenog mladia koji je odluio odjenuti bijelu koulju i tamnoplave hlae toga dana, ali je vojniki kroj hlaa ublaio prevelikim sakoom od tvida ije je rukave zasukao na prilino napadan nain. Brunetti se vratio u svoj ured, nazvao urednitvo II Gazzettino, i predstavio se. Pria koju im je ispriao objanjavala je kako je policija, tijekom istrage smrti mladog studenta povezane s drogom, bila pronala identitet mladia za koga se vjeruje da je rtvi bio prodao drogu koja je izazvala studentovu smrt. Uhienje samo to se nije dogodilo, a policija se nadala da e to dovesti do jo veeg broja uhienja ljudi ukljuenih u prodaju droge na

podruju Veneta. Kada je spustio slualicu, nadao se samo da e to biti dovoljno da nagna djevojina roaka, tkogod on bio, da smogne hrabrosti i doe u questura kako bi glup gubitak ivota Marca Landija moda mogao imati i nekih pozitivnih posljedica. On i Vianello pojavili su se u Ufficio Catasto u jedanaest sati. Brunetti je rekao svoje ime i in tajnici na prvom katu, a ona mu je rekla kako se ured ingenierea dal Carla nalazi na treem katu, i kako e joj biti drago da nazove i javi mu da commissario Brunetti dolazi u posjet. Brunetti i nijemi Vianello u odori, koji je iao za njim poput sjene, popeli su se na trei kat, zaudivi se hrpetini ljudi, a gotovo svi su bili mukarci, koji je tekao uza i niza stube u dvije suprotne struje. Na svakom odmoritu, oni su izlazili iz ureda, sa snopovima tlocrta i zemljovida i tekim koricama sa spisima na prsima. Ingeniere dal Carlo imao je ured na kraju lijevog hodnika. Vrata su bila otvorena, pa su njih dvojica ula unutra. Jedna je enica, koja je izgledala dovoljno staro da Vianellu bude majka, sjedila za pisaim stolom nasuprot njima, a do nje se nalazio ogroman zaslon raunala. Bacila je kratak pogled prema njima preko ruba debelih stakala svojih naoala za itanje. Njezina kosa, snano proarana sjedinama, bila je vezana u vrstu punu koja je nagnala Brunettija da pomisli na signoru Landi, a njezina su uska ramena bila pogrbljena prema naprijed kao da pati od poetnog stadija osteoporoze. Nije bila naminkana, kao da je odavno napustila pomisao o tome koliko to moe biti korisno. "Commissario Brunetti?" upita ona, ne miui se sa svog stolca. "Da. elio bih razgovarati s ingentereom dal Carlom." "Smijem li pitati s kojom svrhom?" upita ona govorei istim talijanskim jezikom i koristei frazu koju ve desetljeima nije uo. "elio bih mu postaviti nekoliko pitanja o jednom bivem slubeniku." "Bivem?" "Da. Zove se Franco Rossi," ree on. "Ah, da," ree ona, podiui ruku prema elu i zaklonivi svoje oi. Spustila je ruku i snimila naoale, a zatim podigla pogled. "Jadni mladi. Godinama je radio ovdje. To je strano. Nikad prije se nita slino nije dogodilo." Na zidu iznad njezina stola visjelo je raspelo, i ona se okrenula prema njemu, a usne su joj se micale u molitvi za umrlog mladia. "Jeste li poznavali signor Rossija?" upita Brunetti, a zatim nastavi, kao da nije dobro uo njezino ime, "Signora...?" "Dolfin, signortna," odgovori ona brzo i zastane, kao da eka njegovu reakciju na spomen njezina prezimena. Ona nastavi, "Njegov je ured bio s druge strane hodnika. Uvijek je to bio pristojan mladi, uvijek pun potovanja prema dottoru dal Carlu." Prema tome kako su njezine rijei zvuale, signortna Dolfin nije mogla smisliti veu pohvalu. "Shvaam," ree Brunetti, umoran od sluanja takovih ispraznih komplimenata kakve je neija smrt zasluivala. "Bih li mogao ikako razgovarati s ingeniereom?" "Naravno," ree ona ustajui. "Morate me ispriati to toliko govorim. To Vam je tako jer jednostavno ne znamo to uiniti kad se dogodi tako tragina smrt." Brunetti kimne, to je bio najuinkovitiji nain to ga je pronaao da odgovori na ukalupljene fraze.

Povela ih je tih nekoliko koraka to je dijelilo njezin pisai stol od vrata unutarnjeg ureda. Podigla je ruku i dvaput kucnula, zastala na trenutak, a zatim jo jednom kucnula, kao da je tijekom godina smislila kod kojime ovjeku koji sjedi unutra moe dojaviti kakvog posjetitelja da oekuje. Kada se iznutra zauo muki glas koji je doviknuo "Avanti," Brunetti je vidio kako su joj se oi zacaklile i kako su joj kutovi usana krenuli nagore. Otvorila je vrata, kroila unutra i stupila u stranu kako bi propustila obojicu mukaraca za sobom, a zatim rekla, "Dottore, ovo je commissario Brunetti." Brunetti je, ulazei, bio brzim pogledom preletio po prostoriji i vidio visokog tamnokosog mukarca za stolom, ali je zadrao pogled na signorini Dolfin dok je govorila, zaintrigiran promjenom njezina ponaanja, ak i tona njezina glasa, koji je sada bio daleko topliji i srdaniji nego kada je bila razgovarala s njim. "Zahvaljujem, signorina," dal Carlo ree, jedva je i pogledavi. "Slobodni ste." "Zahvaljujem, gospodine," ree ona i vrlo sporo okrene lea dal Carlu i napusti njegov ured, tiho za sobom zatvarajui vrata. Dal Carlo je ustao od svog stola, smijeei se. Bio je to ovjek u kasnim pedesetim godinama, ali je imao napetu kou i uspravno dranje mlaeg ovjeka. Njegov je osmijeh otkrivao da nosi navlake raene na talijanski nain: jedan broj vee no to je potrebno. "Veliko mi je zadovoljstvo to se upoznajemo, commissario," ree on pruajui ruku Brunettiju i, kada ju je ovaj prihvatio, tresui je vrsto i muki. Dal Carlo kimne Vianellu i povede ih do naslonjaa na drugom kraju prostorije. "Kako Vam mogu pomoi?" Kada je sjeo, Brunetti ree, "Trebam neke podatke o Francu Rossiju." "Ah, da," ree dal Carlo, zatresavi glavom nekoliko puta. "Strano, prava tragedija. Bio je on krasan mladi, odlian radnik. Napravio bi pravu karijeru u ovom poslu." Uzdahnuo je i ponovio, "Tragedija, tragedija." "Koliko je dugo radio ovdje, ingeniere?" upita Brunetti. Vianello je iz depa izvadio malu biljenicu, otvorio je i poeo zapisivati. "Da vidimo," progovori dal Carlo. "Oko pet godina, rekao bih." Uz osmijeh, ree, "Mogu priupitati signorinu Dolfin. Ona bi Vam mogla dati puno toniji odgovor." "Ne, u redu je, dottore," ree Brunetti oputeno odmahnuvi rukom, pa nastavi: "Koje su, tono, bile dunosti signor Rossija?" Dal Carlo stavi ruku na bradu, kretnjom mislioca, I zagleda se u pod. Nakon odgovarajueg vremena, on odgovori, "Njegov je zadatak bio da provjerava planove - odgovaraju li oni izvrenim obnoviteljskim radovima." "A kako je on to radio, dottore?" upita Brunetti. "Gledao je nacrte ovdje u uredu, a zatim obilazio mjesto radova da vidi jesu li radovi obavljeni na odgovarajui nain." "Na odgovarajui nain?" upita Brunetti, glasa ispunjenog laikom zbunjenou. "To jest da je stanje isto kao i ono iskazano na planovima." "A ako stanje nije isto?"

"Onda bi signor Rossi izvijestio o nepodudarnostima i na bi ured pokrenuo odgovarajui postupak." "A odgovarajui postupak je?" Dal Carlo odmjeri pogledom Brunettija tako da se inilo kao da odvaguje ne samo pitanje, ve i razlog zato ga Brunetti postavlja. "Obino se odreuje novana kazna i izda je nalog da se izvreni graevinski radovi ponovo obave kako bi odgovarali specifikacijama na planovima," dal Carlo odgovori. "Shvaam," ree Brunetti, kimnuvi glavom prema Vianellu kako bi posebno naglasio taj posljednji odgovor. "To moe biti vrlo skup obilazak." Dal Carlo je izgledao zbunjeno. "Bojim se da ne razumijem to elite rei, commissario." "elim rei da moe biti prilino skupo izvriti radove, a potom ih ponovo izvoditi. Da ne govorim o novanoj kazni." "Naravno," ree dal Carlo. "Zakon je prilino precizan to se toga tie." "Dakle, dvostruko skuplje," ree Brunetti. "Da, pretpostavljam da je tako. Ali rijetki su ljudi koji e biti toliko nepromiljeni da bi se upustili u takvo to." Brunetti si je u tom trenutku dopustio da izgleda iznenaeno i uputio je dal Carlu smijeak kakav urotnici upuuju jedni drugima. "Ako Vi tako kaete, ingeniere" ree on. Zatim hitro promijeni temu i ton svoga glasa i upita. "Je li signoru Rossiju itko ikada prijetio?" Dal Carlo je opet izgledao smeteno. "Bojim se da ni ovo ne razumijem, commissario." "Bit u otvoren s Vama, dottore. Signor Rossi imao je ovlasti ljude propisno lupiti po depu. Ako je on prijavio da su na nekoj zgradi obavljeni bespravni radovi, vlasnici su bili izloeni i troku novane kazne i trokovima daljnjih radova kako bi ispravili prvotno uinjene rekonstrukcije." Ovdje se nasmijeio i dodao, "Obojica znamo koliko stoje graevinski radovi u ovom gradu, tako da sumnjam da bi itko bio sretan kada bi signor Rossi prilikom svoga obilaska graevine ustanovio nesklad izmeu planova i onog to je uinjeno." "Svakako ne bi," sloi se dal Carlo. "Ali iskreno sumnjam da bi se itko usudio prijetiti gradskom slubeniku koji samo obavlja svoju dunost." Iznenada Brunetti upita, "Je li signor Rossi bio podmitljiv?" Paljivo je promatrao dal Carlovo lice kada je postavljao to pitanje i vidio kako je ovaj zapanjen, ak bi se moglo rei zgroen. Umjesto odgovora, meutim, dal Carlo je tom pitanju posvetio znaajnu pozornost. "Nikada prije o tome nisam razmiljao," ree on, a Brunetti nije ni sumnjao da ovaj govori istinu. Dal Carlo je uinio sve, samo to nije zamirio i zabacio glavu unatrag, kako bi dokazao da je i dalje usredotoen. Napokon je izgovorio, laui, "Ne svia mi se to o njemu govorim runo, pogotovo sada, ali moda je podmitljiv. To jest," s nezgrapnim krzmanjem, "moda je bio podmitljiv."

"Zato to kaete?" upita Brunetti, iako je bio prilino siguran da je to nita drugo nego dal Carlov bjelodani pokuaj da iskoristi Rossija kao sredstvo kojim e prikriti tragove svojeg vlastitog vjerojatnog nepotenja. Po prvi put, dal Carlo nije skrenuo pogled i zapiljio se ravno u Brunettijeve oi. Da mu je trebao, Brunetti ne bi mogao nai vreg dokaza da ovaj lae. "Morate shvatiti da nije bilo nieg to bih mogao imenovati ili opisati. Njegovo se ponaanje bilo promijenilo u posljednjih nekoliko mjeseci. Bio je postao podmuklo tajnovit, ivan. Tek sada, kada ste postavili to pitanje, ta mije mogunost pala na pamet." "Bi li to bilo jednostavno uiniti?" upita Brunetti, a kada se uinilo da dal Carlo ne razumije, on upotpuni svoje pitanje: "Primiti mito?" Sada je samo nedostajalo da dal Carlo izjavi kako mu to nikada nije palo na pamet, u kojem sluaju Brunetti nije znao bi li se uspio suspregnuti da ne prasne u smijeh. Na kraju krajeva, bili su u gradskom uredu. Ali, inenjer se suzdrao i, na posljetku, rekao, "Pretpostavljam da bi bilo mogue." Brunetti je dugo utio, tako dugo da je dal Carlo napokon bio prisiljen upitati ga, "Zato postavljate takva pitanja, commissario?" Konano, Brunetti ree, "Ne moemo se pomiriti s time," jer je ustanovio da je uvijek daleko djelotvornije govoriti u mnoini, "da je Rossijeva smrt nesretan sluaj." Sada dal Carlo nije mogao sakriti svoje iznenaenje, iako se nije moglo rei je li bio iznenaen zbog te mogunosti ili zbog injenice da je policija to otkrila. Dok su mu po glavi kruile razne misli, uputio je Brunettiju lukav pogled koji ga je podsjetio na nain na koji ga je bio pogledao Zecchino. S mislima o mladom narkomanu u glavi, Brunetti ree, "Moda imamo svjedoka koji tvrdi da je rije o neem drugom." "Svjedoka?" dal Carlo ponovi napadno, s nevjericom u glasu, kao da nikada u ivotu nije uo tu rije. "Da, netko je bio u toj zgradi." Brunetti naglo ustane. "Hvala Vam na Vaoj pomoi, dottore," ree on pruajui mu ruku. Dal Carlo, oito uznemiren neobinim tijekom njihova razgovora, ustao je odgurnuvi se od naslona za ruke i hitro mu pruio svoju. Stisak mu je bio manje srdaan nego kad su uli u njegov ured. Kada su otvorili vrata napokon je rijeima iskazao svoje iznenaenje. "Smatram to nevjerojatnim," ree on. "Nitko ga ne bi ubio. Nema razloga za takvo to. I ta je zgrada prazna. Kako je itko mogao vidjeti to se dogodilo?" Kako nije dobio odgovora ni od Brunettija niti od Vianella, dal Carlo je izaao iz svoga ureda, ne obazirui se na signorinu Dolfin, zaokupljenu neim na zaslonu svoga raunala, i ispratio dvojicu policajaca do vanjskih vrata ureda. Nitko od njih nije se potrudio tratiti vrijeme na pozdravljanje.

21 Brunetti je te noi loe spavao, neprestano se budei s mislima o proteklom danu. Bilo mu je jasno da je Zecchino vjerojatno lagao o Rossijevu ubojstvu i da je bio vidio ili uo daleko vie no to je priznao; zbog ega bi inae izbjegavao iskrene odgovore? Beskrajna se no otegla i zbog drugih razloga: zbog Pattina odbijanja da vidi ponaanje svoga sina kao neto protuzakonito; zbog Lucina manjka suosjeanja za njegovu enu; ope nesposobnosti koja je oteavala svaki njegov radni dan. Pa ipak, najvie ga je morila pomisao na dvije mlade djevojke, jedne koju je ivot toliko tlaio i ponizio da je pristala na spolni odnos sa Zecchinom na tom prljavom mjestu, i druge, koja je bila uhvaena u zamku aljenja zbog Marcove smrti i osjeaja krivnje zbog znanja o tome to je tu smrt prouzroilo. Iskustvo je iz Brunettija izbilo svaki trag kavalirtine, ali i dalje se nije mogao osloboditi iscrpljujueg saaljenja koje je osjeao prema tim djevojkama. Je li ona prva bila gore kada je pronaao Zecchina? Toliko mu se urilo da se makne iz te zgrade da nije otiao u potkrovlje provjeriti je li jo tko ondje. injenica da se Zecchino sputao stubama nije znaila da izlazi; moda je jednostavno iao provjeriti kakva je to buka koju je prouzroio Brunetti svojim dolaskom, a djevojku je ostavio u potkrovlju. No, barem je Pucetti saznao ime one druge: zvala se Anna Maria Ratti, i ivjela je sa svojim roditeljima i bratom u Castellu i studirala arhitekturu na sveuilitu. Nekoje vrijeme prolo nakon to je uo kako zvona odbrojavaju etiri sata ujutro, kada je odluio vratiti se u onu zgradu toga prijepodneva i opet pokuati razgovarati sa Zecchinom; nedugo potom zaspao je mirnim snom, a probudio se tek nakon to je Paola bila otila na sveuilite, a djeca u kolu. Kada se odjenuo, nazvao je questuru kako bi javio da e stii kasnije u ured, a zatim se vratio u spavau sobu kako bi pokuao pronai svoj pitolj. Dovukao je stolac do armadija, popeo se na njega, i na najvioj polici u ormaru ugledao kutiju koju je njegov otac bio donio sa sobom iz Rusije na kraju rata. Lokot je bio na svome mjestu, na preklopcu s prednje strane kutije, ali nije imao pojma kamo je zametnuo klju. Izvukao je kutiju s police te je odnio do kreveta i spustio je na nj. Komad papira ljepljivom je trakom bio zalijepljen s gornje strane kutije, a na njemu je Chiarinim istim rukopisom, tiskanim slovima, pisalo: "Papa - Raffi i ja ne bismo trebali znati da je klju zalijepljen sa stranje strane slike koja visi na zidu u mamminoj radnoj sobi. Baci," Otiao je u radnu sobu i uzeo klju, pitajui se je li da togod dopise na njezinu poruku; ne, bolje je da je ne ohrabruje. Otkljuao je kutiju i izvadio pitolj, napunio ga streljivom i ubacio ga u koni ovitak kojeg je ranije bio privrstio na pojas. Kutiju je vratio u ormar i napustio kuu. Catle je, kao to je bio sluaj oba puta kada je bio dolazio ovamo, bila pusta, i jo nije bilo nikakvih znakova aktivnosti na skelama. Odvojio je eljezni preklopac od drva i uao u zgradu, ovaj put ostavljajui vrata za sobom otvorena. Nije pokuavao utiati svoje korake niti ikako prikriti zvuk svoga dolaska. Zaustavio se u podnoju stuba i zazvao, "Zecchino, policija je. Dolazim gore."

Priekao je trenutak, ali nikakvog odgovora nije dobio odozgo. alei to je bio zaboravio ponijeti baterijsku svjetiljku sa sobom, bilo mu je drago to barem neto malo svjetlosti prodire kroz otvorena vrata njemu za leima. Popeo se na prvi kat. Jo uvijek se odozgo nije ulo nita. Popeo se na drugi, pa na trei kat, i zastao na odmoritu. Otvorio je kapke dvaju prozora, to mu je dalo dovoljno svjetla da vidi put do stubita i stuba koje su vodile u potkrovlje. Brunetti je zastao na vrhu stuba. S obje strane odmorita nalazila su se vrata, a trea su bila na kraju kratkog hodnika. Dosta je svjetlosti prodiralo kroz razbijeni kapak s njegove lijeve strane. Priekao je, opet zazvao Zecchinovo ime, a zatim, neobino umiren tiinom, krenuo prema prvim vratima s desne strane. Prostorija je bila prazna; to jest, nikoga nije bilo unutra, iako su ondje bile neke kutije s alatom, par nogara za piljenje i odbaene liilake hlae prekrivene vapnom. Vrata na suprotnoj strani prostorije vodila su u istovrsnu pretrpanu pusto. I tako su preostala jo jedino vrata na dnu hodnika. Unutra, kako se i nadao, pronaao je Zecchina, ali i djevojku. Pod svjetlou koja se dounjala odozgo kroz prljavi svjetlarnik na krovu, ugledao ju je po prvi put, kako lei na Zecchinu. ini se da prvo ubili njega, ili je on pao pod kiom udaraca, a ona se nastavila boriti, prilino uzaludno, da bi na kraju pala povrh njega. "Gesu bambino" proape Brunetti ugledavi taj prizor i odupre se porivu da se prekrii. Taj par mlohavih tijela leao je ondje, i ve su se nekako stisnula, onako kako smrt ini mrtvace naizgled sitnijima. Tamna aureola sasuene krvi prostirala se oko njihovih glava, koje su leale jedna uz drugu, onako kako lee tenci ili mladi ljubavnici. Vidio je stranji dio Zecchinove glave i djevojino lice, odnosno, tonije, ono to je od njezinog lica ostalo. Izgledalo je kao da su oboje pretueni na smrt: Zecchinova lubanja bila je izgubila svoju zaobljenost I punou; njezinog nosa vie nije bilo, bio je zdrobljen tako silovitim udarcem da je sve to je od njega ostalo bio tek komadi hrskavice koji se razvukao preko njezinog lijevog obraza. Brunetti je okrenuo glavu od njih i osmotrio prostoriju. Hrpa zaprljanih madraca bila je nabacana na jedan zid. Iza njih leali su dijelovi odjee - tek kada je opet bacio pogled na ta dva mrtva tijela uoio je da su napola goli - koje su njih dvoje bili odbacili u urbi da uine togod su ve radili na tim madracima. Opazio je krvavu iglu i u sjeanje mu je navrla pjesma koju mu je Paola bila jednom prilikom proitala, a u kojoj je pjesnik pokuavao zavesti jednu enu kazujui joj da je njihova krv pomijeana u buhi koja se napila krvi od njih oboje. Tada mu se to inilo ludim, da na taj nain vidi sjedinjenje mukarca i ene, ali to nije bilo nita lue od igle koja je leala na podu. Pokraj nje je lealo nekoliko poderanih plastinih omotnica, vjerojatno ne mnogo veih od onih koje su bili pronali u depu vjetrovke Roberta Patte. Siavi u prizemlje, izvukao je iz depa svoj telefonino koji se toga dana sjetio ponijeti sa sobom, i nazvao questuru te dojavio to je pronaao i kamo da dou. Glas profesionalca rekao mu je neka se vrati u prostoriju u kojoj je lealo to dvoje mladih ljudi i neka pokua pronai togod. Odluio je ne posluati taj glas i, umjesto toga, ostao je stajati

besposlen na komadiu tla obasjanom suncem ispred zgrade nasuprot, dok je ekao da pristignu ostali. I stigli su, i on ih je poslao gore, iako se odupro iskuenju da im kae da mogu krenuti obavljati oevid na mjestu zloina jer toga dana u zgradi nije bilo radnika. Od takve jeftine sprdnje nije mogao imati nikakve koristi, a njima ne bi nita znailo kada bi spoznali da su proli put bili preveslani. Upitao je koga su nazvali da pregleda tijela 1 bilo mu je drago kada su mu rekli da su pozvali Rizzardija. Nije se ni pomaknuo kada su ljudi uli u zgradu i jo uvijek je stajao na istom mjestu kada se pojavio patolog. Umjesto pozdrava, kimnuli su jedan drugome. "Jo jedan?" upita Rizzardi. "Dvoje," ree Brunetti, okrenuvi se prema zgradi i povevi ga za sobom. Dvojici mukaraca nije bilo teko uspeti se stubama, jer su svi kapci na prozorima sada bili rastvoreni i svjetlosti je bilo u izobilju. Na vrhu stubita privukla su ih, poput nonih leptira, bljetava svjetla reflektora koje su upalili tehniari, a koja se razlijevala iz prostorije i niz hodnik, pozivajui ih da priu i vide novi dokaz krhkosti tijela i uzaludnosti nadanja. Uavi u prostoriju, Rizzardi je priao tijelima i razgledao ih stojeki. Zatim je navukao na ruke tanke gumene rukavice i sagnuo se kako bi dotaknuo prvo djevojino, zatim mladievo grlo. Spustio je svoju konu torbu na pod i unuo pokraj djevojke, zatim posegnuo rukom preko njezinog tijela i polako je prevrnuo s mladia na lea. Leala je. piljei u strop, a jedna skrena ruka kliznula je preko prsa i pljesnula o pod, od ega se Brunetti lecnuo, jer je prethodno bio odlui ne gledati njihova tijela. Priao je blie i sputena pogleda stao iznad Rizzardija. Njezina je kratka kosa bila kanirana u tamnocrvenu boju i bila se, masna i prljava, slijepila uz glavu. Primijetio je da su njezini zubi, vidljivi kroz prorez okrvavljenih usta, bljetavi i savreni. Krv joj se bila zgruala oko njezinih usta, iako je potoi krvi iz njezinog smrskanog nosa bio oito tekao prema njezinim oima dok je leala na podu. Je li bila lijepa? Ili sasvim obina? Rizzardi poloi ruku na Zecchinovu bradu i zakrene mu glavu prema svjetlosti. "Oboje su ubijeni udarcima u glavu," ree on, pokazujui prstom na mjesto s lijeve strane Zecchinova ela. "To nije lako uiniti i za to je potrebno mnogo snage. Ili mnogo udaraca. A od toga se ne umire brzo. Ali barem nisu osjetili silnu bol, barem ne nakon prvih nekoliko udaraca." Opet je pogledao djevojku, okrenuvi joj glavu u stranu kako bi prouio sve tamnije udubljenje na stranjem dijelu glave. Pogled mu sklizne prema dvjema modricama na nadlakticama. "Rekao bih da su je drali dok su je udarali, vjerojatno komadom drveta ili moda cijevi." Nijedan od njih dvojice nije pomislio da treba to komentirati ili dodati, "Kao i Rossija." Rizzardi se uspravi, zguli rukavice s ruku i gurne ih u dep sakoa. "Kada to moe obaviti?" bilo sve to je Brunettiju padalo na pamet pitati. "Mogao bih to uiniti poslijepodne." Rizzardi je znao da ne treba ni pitati Brunettija eli li nazoiti razudbi. "Ako me nazove poslije pet, ve u ti neto moi rei." I prije nego

li je Brunetti dospio odgovoriti, Rizzardi doda, "Ali ne puno vie od ovoga to vidi ovdje." Nakon to je Rizzardi otiao, ekipa za oevid zapoela je sa svojom morbidnom parodijom kuanskih poslova: metenjem, opraivanjem, prikupljanjem sitnih stvarica koje su bile pale na pod i njihovim spremanjem na sigurno. Brunetti se natjerao da pregleda depove tih mladih ljudi, prvo odbaenu odjeu koja je leala pokraj i na madracima, a potom, nakon to je prihvatio par laboratorijskih rukavica od Del Vecchija, i odjeu koju su jo uvijek imali na sebi. U depu na prsima Zecchinove koulje pronaao je jo tri plastine omotnice, a u svakoj od njih nalazio se bijeli prah. Predao ih je Del Vecchiju, koji ih je paljivo oznaio i spremio u kovei s dokaznim materijalom. Rizzardi im je, to mu je bilo drago, zaklopio oi. Zecchinove gole noge podsjetile su ga na noge koje je bio vidio na fotografijama ispijenih likova koji su stajali na vratnicama koncentracijskih logora: sama kost i koa, bez miia. A kako su mu koljena bila kvrgava. Jedna je zdjelina kost strala poput otrice. Crveni pristii prekrivali su mu bedra, iako Brunetti nije znao jesu li to zagnojeni oiljci od starih uboda igle ili simptomi kakve kone bolesti. Djevojka, iako bolesno mrava i gotovo bez grudi, nije izgledala mrtvaki poput Zecchina. Shvativi da su sada oboje, i zauvijek, mrtvaci, Brunetti im okrene lea i ode niza stube. Kako je on bio zaduen za ovaj dio istrage, najmanje to je mogao uiniti za dvoje mrtvaca bilo je da ostane ondje dok tijela ne budu uklonjena, a ekipa za oevid bude zadovoljna pronaenim, prikupljenim i prouenim dokazima koji bi mogli biti od koristi policiji u pronalaenju ubojica. Otiao je do kraja calle i pogledao prema vrtu na drugoj strani, razdragan to forzicija uvijek uspijeva izgledati tako veselo, bez obzira na to koliko se urno odjenula. Morali bi, naravno, pretresti i pregledati cijelo podruje i vidjeti sjea li se itko da je primijetio da itko ulazi u tu callu ili u zgradu. Kada se osvrnuo, opazio je da se skupinica ljudi ve bila okupila na drugom kraju calle, odakle je uliica gledala na veu ulicu, pa je poao prema njima, a prva su mu se pitanja ve poela oblikovati u glavi. Kako je i oekivao, nitko nije vidio nita, ni toga dana niti u posljednjih nekoliko tjedana. Nitko nije imao pojma da se moe ui u zgradu. Nitko nikada nije vidio Zecchina, niti se itko mogao sjetiti da je ikada vidio neku djevojku. Kako nije postojao nain kojim bi ih mogao natjerati da progovore, Brunetti se nije ni trudio iskazati svoju nevjericu, jer je iz dugogodinjeg iskustva znao da, kada imaju posla s policijom, rijetki Talijani se sjeaju iega osim svojih vlastitih imena. Drugo ispitivanje moglo je priekati do poslije ruka ili do veeri, kada se moglo oekivati da e ljudi koji ive u tom podruju biti doma. Ali, znao je da nitko od njih nee priznati da je ita vidio. Brzo e se pronijeti vijest da su dva narkomana umrla u toj zgradi i rijetki e biti oni koji e u tome vidjeti neto osobito, u svakom sluaju, neto vrijedno toga da vas policija gnjavi ispitivanjem. Zato se uope izlagati beskrajnom ispitivanju pri kojem se policija prema vama odnosi kao prema osumnjieniku? emu se izlagati opasnosti da budete prisiljeni traiti od poslodavca da vas pusti s radnog mjesta kako biste odgovorili na dodatna pitanja ili se pojavili na sudu?

Znao je da javnost na policiju ne gleda ak niti s natruhama simpatija; znao je kako se policija loe odnosi prema javnosti, bez obzira na to na koji nain ta javnost podlijee istrazi, bilo kao osumnjienik ili svjedok. Godinama je bio pokuavao nauiti svoje podreene da se prema svjedocima odnose kao prema graanima koji su voljni pomoi, kao, na neki nain, prema kolegama - a onda bi proao pokraj prostorija za sasluanje u kojima su svjedoci bili terorizirani, izloeni prijetnjama i vrijeani. Nije ni udo da su ljudi u strahu bjeali od same pomisli da prue obavijesti policiji: ta i on bi uinio isto. Pomisao na ruak bila je nesnosna: kao to je nesnosna bila i pomisao da sa sobom, meu lanove obitelji, ponese sjeanje na ovo to je upravo bio vidio. Nazvao je Paolu, a potom se vratio u questuru i sjedio ondje i radio togod je mogao da isprazni svoj um rutinom, ekajui da ga nazove Rizzardi. Uzrok njihove smrti ne bi bila nikakva novost, ali bi to barem bio podatak, i to moe zapisati u dosje i moda se tjeiti injenicom da je unio barem taj siuan dio reda u kaos iznenadne smrti. U sljedea etiri sata, sredio je administrativne zaostatke, spise i izvjea, uredno se potpisavi svojim inicijalima na dnu korica koje je bio pregledao bez razumijevanja. Trebalo mu je cijelo poslijepodne, ali oistio je svoj stol od papira, ak je otiao i tako daleko da ih je sve uzeo i odnio u ured signorine Elettre i, u njezinoj odsutnosti, ostavio joj poruku, u kojoj ju je zamolio da se pobrine za njihovo spremanje ili predaju osobi koja je zaduena da ih sljedea proita. Kada je bio gotov s time, otiao je u kafi kod mosta i popio au mineralne vode i pojeo zapeeni sendvi sa sirom. Uzeo je s toionika svjee izdanje II Gazzettina i vidio, u drugom dijelu novina, lanak koji je bio podmetnuo. Kao to je i oekivao, u njemu je pisalo mnogo vie no to je on bio rekao, navodei da uhienje samo to se nije dogodilo, da je suenje neizbjeno, a preprodaja droge u Veneru sasjeena u korijenu. Ostavio je novine na stolu i vratio se u questuru, primijetivi putem kako se rijetki uti vrci forzicije probijaju preko vrha zida s druge strane kanala. Za svojim radnim stolom, provjerio je na svojem runom satu koje je doba i vidio da je dovoljno kasno da zove Rizzardija. Posegnuo je prema slualici kada je telefon zazvonio. "Guido," progovori patolog bez uvoda, "kada si pregledavao tu djecu jutros, nakon mog odlaska, jesi li se sjetio navui rukavice?" Brunettiju je trebao trenutak da nadvlada svoje iznenaenje, i morao se dobro zamisliti kako bi se prisjetio. "Da. Del Vecchio mi je dao par." Rizzardi postavi drugo pitanje. "Jesi li vidio njezine zube?" I opet, Brunetti se morao u sjeanju vratiti u onu prostoriju. "Opazio sam samo kako se ini kao da su svi ondje, to i nije sluaj kod veine narkomana. Zato pita?" "Na njezinim je zubima i u njezinim ustima bilo krvi," objasni Rizzardi. Te su rijei vratile Brunettija u onu prljavu prostoriju i pokraj dva tijela prebaena jedno preko drugoga. "Znam, cijelo joj je lice bilo okrvavljeno."

"To je bila njezina krv," ree Rizzardi, snano naglaavajui zamjenicu. Prije nego mu je Brunetti uspio postaviti pitanje, on nastavi, "Krv u njezinim ustima pripadala je nekom drugom." "Zecchinu?" "Ne." "Oh, moj Boe, ona ga je ugrizla," rekao je Brunetti, a zatim upitao, "Ima li je dovoljno da moe..." i zautio, jer nije bio siguran to bi to Rizzardi mogao. itao je beskrajna izvjea o usporeivanju DNK i uzorcima krvi i sjemena koji su mogli biti iskoriteni kao dokazi, ali nedostajalo mu je struno znanje da shvati kako to sve funkcionira kao i intelektualna znatielja da brine i o emu drugome osim o injenici da se to moe uiniti i da se zahvaljujui rezultatima moe obaviti pozitivna identifikacija. "Da," odgovori Rizzardi. "Ako mi pronae tu osobu, imam dovoljno uzoraka krvi iz njezinih usta da ih usporedim s njegovim uzorcima." Rizzardi je nainio stanku, a Brunetti je po napetosti koja se osjeala preko telefonske ice znao da mu on ima jo neto za rei. "to je?" upita on. "Bili su pozitivni." to je time htio rei? Rezultati njegovih testova? Uzorci? "Ne razumijem," prizna Brunetti. "Oboje, i momak i djevojka. Bili su pozitivni." "Dio mio!" usklikne Brunetti, napokon shvativi. "To je prvo to provjeravamo kod narkomana. On je bolestan due od nje; virus je ve uhvatio vrste korijene. Otiao je predaleko; moda bi preivio jo dva-tri mjeseca. Zar to nisi primijetio?" Da, Brunetti je to bio primijetio, ali nije razumio, ili moda nije elio gledati preblizu ili nije elio shvatiti u to gleda. Nije bio obratio pravu pozornost Zecchinovoj ispijenosti, niti tome to bi to moglo znaiti. Umjesto da odgovori na Rizzardijevo pitanje, Brunetti upita, "A to je s djevojkom?" "Ona nije bila u toliko loem stanju; infekcija nije bila toliko uznapredovala. I zato je vjerojatno imala dovoljno snage da im se pokua oduprijeti." "Ali, to je s tim novim lijekovima? Zato ih nisu uzimali?" uzbudio se Brunetti, kao da vjeruje da Rizzardi ima odgovor i na to pitanje. "Ne znam zato ih nisu uzimali, Guido," Rizzardi ree strpljivo, imajui na umu to da razgovara s ovjekom koji ima dvoje djece tek neto mlae od tih dviju rtava. "Ali nisam vidio tragova u njihovoj krvi, niti igdje u njima, da je ijedno od njih dvoje uzimalo ikakve lijekove. Narkomani obino ne uzimaju lijekove." Obojica su odluila dalje ne govoriti nita o tome. Umjesto toga, Brunetti upita, "A to je s ugrizom? Reci mi." "Meu zubima sam pronaao mnogo mesa, tako da onaj koga je ugrizla sada ima gadnu ranu." "Moe li se ugrizeni tako zaraziti?" upita Brunetti, udei se samom sebi to, nakon godina i godina razgovora i sluanja i itanja u asopisima i novinama, nema pojma o tome.

"Teoretski govorei, moe," odgovori Rizzardi. "Postoje sluajevi u strunoj literaturi gdje se ini da je bolest tako prenesena, iako nikada nisam iz prve ruke uo za takav sluaj. Pretpostavljam da se bolest moe tako prenijeti. Ali ni bolest nije ista kakva je bila prije vie godina: novi lijekovi dre je pod nadzorom prilino dobro, osobito ako oboljeli lijekove pone uzimati u ranim stadijima bolesti." Brunetti je sluao, pitajui se kakve su mogue posljedice neznanja kakvo je sam pokazao. Ako on, ovjek koji ita sve i sva i ima prilino iroko ope znanje o tome to se dogaa u svijetu, nema pojma o tome koliko zarazan moe biti ugriz, i jo uvijek pati od primitivnog, atavistikog straha da se moe na taj nain zaraziti, onda ga uope ni najmanje ne bi iznenadilo da je takav strah openito rairen meu pukom. Svoju je pozornost opet usmjerio prema Rizzardi]u. "No, koliko je gadan taj ugriz?" "Rekao bih da ubojici nedostaje komad mesa na ruci." I prije Brunettijeva upita, on ree, "U ustima sam joj pronaao dlake. Vjerojatno s podlaktice." "Koliki je taj ugriz?" Nakon trenutka razmiljanja, Rizzardi ree, "Veliine pseeg ugriza, recimo koker panijela." Nijedan ni drugi nisu komentirali tu bizarnu usporedbu. "Dovoljno velik da se netko obrati lijeniku?" upita Brunetti. "Moda, a moda i ne. Ako se rana upali, onda da." "Ili ako su znali da je pozitivna," nastavi Brunetti. "Ili su to tek kasnije spoznali." Brunetti je bio siguran da bi svatko, tko je svjestan toga da ga je ugrizla bolesna osoba, odjurio prestravljen do nekoga tko bi mu mogao rei je li zaraen. Razmatrao je posljedice: morali bi pozvati lijenike, bolnika hitna sluba bi bila obavijetena, uspostavili bi vezu i s ljekarnama kojima bi se ubojica mogao obratiti u potrazi za antisepticima ili zavojima. "Ima li jo togod?" upita Brunetti. "On bi vjerojatno umro prije kraja ljeta. Ona bi moda ivjela jo godinu dana, ali ne mnogo due od toga." Rizzardi zauti na trenutak, a potom nastavi, potpuno drukijim glasom, "to misli, Guido, ostavljaju li na nama oiljke stvari koje moramo izgovoriti ili uiniti?" "Boe dragi, nadam se da ne," odgovori Brunetti tihim glasom, ree kako e ostati u vezi s Rizzardijem i javiti mu kad identificiraju djevojku te spusti slualicu. 22 Nazvao je policijsku sobu i rekao im neka oslukuju ako pristigne ikakvo novo izvjee o kakvoj nestaloj djevojci, staroj oko sedamnaest godina, i neka ponu provjeravati evidenciju da vide je li nestanak takve djevojke prijavljen u posljednjih nekoliko tjedana. Meutim, u trenutku dok im je to govorio bio je svjestan toga da je apsolutno mogue da njezin nestanak nije prijavio nitko: mnoga su djeca postala viak u obitelji, a njihovi roditelji uope se nisu brinuli zbog poduih razdoblja njihova izbivanja od kue. Nije bio siguran u njezinu dob. ali nagaao je da ima sedamnaestak godina.

Nadao se da nije mlaa. Da je bila mlaa, Rizzardi bi to vjerojatno znao, ali on to nije elio znati. Spustio se dolje u muki zahod i oprao ruke, obrisao ih, pa ih jo jednom oprao. Vrativi se za svoj pisai stol, uzeo je komad papira iz ladice i velikim tiskanim slovima napisao naslov koji je elio vidjeti u sutranjim novinama: "Ubojiina rtva osveuje se smrtonosnim ugrizom." Promotrio je taj naslov, pitajui se, kao Rizzardi, kakve oiljke takve stvari ostavljaju na njemu, a zatim stavio znak umetanja izmeu "se" i "smrtonosnim" i dopisao "iz groba." Trenutak ili dva prouavao je novi naslov, a zatim zakljuio da je ovo posljednje inilo naslov predugakim za jedan stupac u novinama, pa je to prekriio. Izvukao je svoju knjiicu s magareim uima u kojoj je zapisivao imena i telefonske brojeve i opet nazvao novinara crne kronike u urednitvu Il Gazzettina. Njegov prijatelj, polaskan time to se Brunettiju bila svidjela njegova prethodna pria, pristao je da progura ovaj naslov u sutranje jutarnje izdanje. Rekao je da mu se svia Brunettijev naslov i da e se se pobrinuti da osvane u novinama ba ovakav kakvog ga je Brunetti sroio. "Ne bih te elio uvaliti u nevolje," ree Brunetti odgovarajui na njegov gorljivi pristanak. "Nema opasnosti, zar ne, ako ga tiska?" ovjek s druge strane ice grohotom se nasmijao. "Da se uvalim u nevolje tiskajui neto to nije istina? Zar ja?" Jo uvijek grohoui, krenuo se pozdraviti s Brunettijem, kad li ga ovaj zaustavi. "Ima li ikakve anse da ovo ubaci i u La Nuovu?" upita on. "Htio bih da se takav naslov pojavi i u jednim i u drugim novinama." "Vjerojatno ima. Netko iz njihova urednitva ve godinama preko mree provaljuje u naa raunala i krade prie. Tako utede na novinarima. Zato u samo otipkati ovo, i oni e to iskoristiti, osobito ako to napiem da zvui doista primamljivo. Oni jednostavno ne mogu odoljeti mirisu krvi. Ali, bojim se da nee upotrijebiti tvoj naslov," ree on s istinskim aljenjem u glasu. "Oni uvijek promijene naslove, barem jednu rije." Zadovoljan onime to je dobio, Brunetti se pomiri s tim, zahvali svojem prijatelju i spusti slualicu. Kako bi sam sebe nekako zaposlio, ili moda tek zato da bi ostao u pokretu i zadrao se podalje od stola, spustio se kat nie do ureda signorine Elettre, gdje ju je pronaao glave nadvijene iznad nekog asopisa. Podigla je pogled zauvi njegove korake, "Ah, vratili ste se, commissario," ree ona sa zaetkom osmijeha u kutovima usana. Kada je opazila izraz na njegovu licu, njezin se osmijeh istopio. Zatvorila je asopis, otvorila ladicu i iz nje izvukla omot. Pruila mu ih je nagnuvi se naprijed. "ula sam za ono dvoje mladih," ree ona. "ao mi je." Nije znao bi li joj trebao zahvaliti na suuti ili ne. Umjesto toga, kimnuoje dok je od nje preuzimao omot, a zatim ga otvorio. "Volpati?" upita on. "A-ha," odgovori ona. "Iz onoga to je unutra vidjet ete da su vrlo dobro zatieni." "Tko ih titi?" upita on, preletjevi pogledom preko prve stranice. "Netko u Guardijl di Finanza, rekla bih."

"Zato?" Ustala je i nagnula se preko svoga pisaeg stola. "Na drugoj stranici," ponutka ga ona. Kada je okrenuo drugu stranicu, ona mu pokae niz brojeva. "Prva brojka predstavlja godinu. Zatim dolazi ukupna vrijednost njihova prijavljenog imetka: bankovni rauni, stanovi, dionice. A trei je stupac ono to su tih godina prljavili kao prihod." "Dakle," ree on, komentirajui oito, "svake sljedee godine trebali bi zaraditi vie no prethodne, jer im je imetak sve vei." Toliko je bilo vidljivo iz sve dueg popisa nekretnina. Nastavio je prouavati popise. Umjesto da svake godine bude sve vea, trea se brojka smanjivala, iako su Volpati imali sve vie stanova, tvrtki i kua. Neumorno su nastavljali prikupljati sve vie nekretnina i plaati sve manji porez. "Zar ih Finanza nikada nije provjerila?" upita on, drei u rukama fiskalnu crvenu zastavu, toliko veliku i toliko krvavu da je bila vidljiva i u sredinjem uredu Guardije di Finanza u Rimu. "Nikada," odgovori mu ona, odmahujui glavom i sjedajui natrag na svoj stolac. "Zato i kaem da ih jamano netko titi." "Jeste li pribavili preslike njihovih povrata poreza?" "Naravno," odgovori ona jednostavno, ne pokuavajui sakriti svoj ponos. Brojke koje se tiu toga koliko oni zarauju ponavljaju se na svima, ali oni nekako uspijevaju dokazati da su potroili silno bogatstvo na kapitalna poboljanja na svojim nekretninama, iz godine u godinu, i izgleda kao da su nesposobni prodati jednu jedinu nekretninu i pritom zaraditi." "A kome ih prodaju?" upita Brunetti, iako su mu godine slinih iskustava bile uinile ovaj scenarij prepoznatljivim. "Do sada su, meu ostalim, prodali dva stana gradskim vijenicima i dva slubenicima Guardije di Finanza. Uvijek uz gubitak, osobito onaj koji su prodali pukovniku." "I," nastavi ona, prevrui stranicu i pokazujui na najviu crtu, "ini se da su dva stana prodali i dottoru Fabriziju dal Carlu." "Ah," uzdahne Brunetti. Podigao je pogled s papira i upitao, "Jeste li moda sluajno...?" Njezin je osmijeh bio poput blagoslova. "Sve je tu: njegova porezna kartica, popis kua koje posjeduje, njegovih bankovnih rauna, podaci o njegovoj eni i njezinoj poreznoj kartici, ama ba sve." "I?" upita on, opirui se porivu da pogleda dolje na papir i elei da ona uiva u tome to e mu rei. "Samo bi ga udo moglo zatititi od provjere," ree ona, lupkajui po papirima prstima lijeve ruke. "Pa ipak, nikome nisu upali u oi," ree Brunetti smireno, "svih tih godina - ni dal Carlo niti brani par Volpato."

"Teko da e se takvo to dogoditi, ne dok su ovakve cijene," ree ona, vraajui se na prvu stranicu, "na raspolaganju gradskim vijenicima." Nakon stanke, dodala je, "I pukovnicima." "Da," sloi se on zatvarajui omot uz umoran uzdah, "i pukovnicima." On zgura omot pod ruku. "to je s njihovim telefonom?" Gotovo se nasmijeila. "Nemaju ga." "Molim?" zaudi se Brunetti. "Barem ga ja nisam vidjela. Niti u imeniku, bilo na njegovo ili njezino ime, niti na adresi gdje ive." Preduhitrivi Brunettijevo pitanje, ona ponudi mogua objanjenja. "Ili su toliko krti da ne ele plaati telefonski raun, ili koriste telefonino registriran pod tuim imenom." Brunettiju je bilo teko zamisliti da bi danas itko mogao ivjeti bez telefona, a pogotovo ljudi koji se bave kupovinom i prodajom nekretnina te posuivanjem novca i zato nuno moraju odravati vezu s odvjetnicima, gradskim uredima i javnim biljenicima. Osim toga, nitko ne moe biti toliko patoloki krt da nema telefon. Vidjevi da je jedan od putova mogue istrage iskljuen, Brunetti svoju pozornost opet usmjeri na ubijeni par. "Ako moete," ree on, "pokuajte mi pronai togod o Ginu Zecchinu, molim Vas." Ona kimne. To joj je ime ve bilo poznato. "Jo uvijek ne znamo tko je ta djevojka," ree on i tada mu padne na pamet da to moda nikada nee ni saznati. Meutim, odbio je naglas izgovoriti tu pomisao te je samo rekao, "Javite mi ako to otkrijete." "Da, gospodine," ree ona ispraajui ga pogledom iz ureda. Gore, u svojem uredu, odluio je proiriti raspon dezinformacija koje su se imale pojaviti u novinama sljedeeg jutra te je proveo sljedeih sat i pol na telefonu, esto prelistavajui stranice svoje biljenice ili povremeno nazivajui jednog prijatelja traei od njega telefonske brojeve mukaraca i ena ratrkanih s obje strane zakona. Ulagujui se, obeavajui neke budue usluge, a ponekad ak i otvoreno prijetei, uspio je uvjeriti dobar broj ljudi da progovore i nairoko se raspriaju o ovom udnom sluaju ubojice koji je bio osuen na sporu i grozomornu smrt uslijed ugriza vlastite rtve. Uglavnom, nije bilo nade, obino nije bilo ni terapije, ali ponekad, samo ponekad, ako je ugriz bio obraen na vrijeme pokusnim nainom koji su usavravali u Imunolokom laboratoriju Ospedate Civile i pruali u Hitnoj slubi, postojali su izgledi da se infekcija zaustavi. U suprotnom, smrti se nije moglo pobjei, novinski naslov bi uskoro postao istinit, a rtva bi se doista "osvetila smrtonosnim ugrizom." Nije imao pojma hoe li ovo djelovati, znao je samo da je ovo Venecija, grad glasina, gdje je nekritika svjetina itala i vjerovala, sluala i vjerovala. Nazvao je telefonsku centralu u bolnici i upravo je kanio zatraiti ravnateljev ured, kada mu je bolja zamisao pala na pamet, pa je zatraio da ga spoje s dottorom Carrarom u Pronto Soccorsu.

Nakon nekog vremena, konano se netko javio i Carraro je gotovo zalajao svoje ime u slualicu; on je bio previe zaposlen da bi ga se ometalo u radu, ivoti njegovih pacijenata bili su ugroeni ako je on predugo na telefonu, gdje ga zadravaju postavljajui kojekakva glupa pitanja. "Ah, dottore," progovori Brunetti, "ba Vas je lijepo opet uti." "Tko je to?" upita isti grubi, raspaljivi glas. "Commissario Brunetti," ree on i prieka da ovaj shvati s kim razgovara. "Ah, da. Dobar dan, commissario," ree lijenik promijenivi naglo ton. Kako se inilo da lijenik nee rei vie nita, Brunetti ree, "Dottore, ini se da bih Vam mogao biti od pomoi." On zauti, dajui Carraru priliku da postavi pitanje. Lijenik nije odgovarao, pa Brunetti nastavi, "ini se da moramo odluiti hoemo li proslijediti nalaze nae istrage istranom sucu. To jest," ispravi se on kratko se i neslubeno nasmijavi, "moramo dati nau preporuku, da li da nastavimo i pokrenemo kriminalistiku istragu. Zbog krivnje iz nemara." S druge strane ice nije uo nita drugo do li Carrarovo disanje. "Naravno, uvjeren sam da za to nema potrebe. Nesretni sluajevi se dogaaju. Mukarac bi ionako umro. Mislim da nema potrebe izazivati Vam ikakve potekoe oko ovoga, gubiti policijsko vrijeme na istraivanje situacije u kojoj neemo pronai nita." Jo uvijek je vladao muk. "Jeste li tamo, dottore?" upita on srdanim glasom. "Da, da, jesam," ree Carraro novim, tiim glasom. "Dobro. Znao sam da e Vas razveseliti vijesti koje sam Vam donio." "Da, razveselile su me." "A kad ve razgovaramo," ree Brunetti, uspijevajui u tome da jasno i glasno da do znanja da o tome nije samo razmiljao. "Pitam se bih li od Vas mogao zatraiti jednu uslugu." "Naravno, commissario." "Sutra ili iduih dana, mogao bi se u Vaoj Hitnoj slubi pojaviti mukarac s ugrizom na aci ili podlaktici. Vjerojatno e izjaviti kako je rije o pseem ugrizu ili e moda rei da mu je to uinila djevojka." Carraro je i dalje utio. "Sluate li me dottore?" upita iznenada Brunetti znatno bunijim glasom. "Da." "Dobro. Istoga trenutka kada ude u ordinaciju, elim da nazovete questuru, dottore. Istoga trena," ponovi on i da Carraru telefonski broj. "Ako Vas nema tamo, od Vas oekujem da svojem kolegi u drugoj smjeni ispriate to se trai od njega." "A to da radimo s njim dok ekamo da stignete do bolnice?" upita Carraro vrativi se svojoj prirodnoj boji glasa. "Trebate ga zadrati ondje, dottore, laui mu i izmiljajui nekakav medicinski postupak koji e ga u bolnici zadrati dovoljno dugo da nam da vremena da stignemo do nje. I ne smijete mu dopustiti da napusti bolnicu." "A ako ga ne moemo zaustaviti?" ustrajao je Carraro.

Brunetti nije ni najmanje sumnjao da e ga Carraro posluati, ali je pomislio kako je najbolje da lae. "Jo uvijek imamo mo istraiti bolnike spise, dottore, a naa istraga o okolnostima vezanima uz Rossijevu smrt nee biti zakljuena dok ja ne kaem da je zavrena." Dopustio je da mu se u glasu osjea hladna otrina u posljednjoj reenici, toj upljoj lai; zastao je na trenutak, a potom rekao, "Dobro onda, unaprijed se radujem Vaoj suradnji." Nakon toga, ta dvojica mukaraca nisu si imala to vie rei, osim da razmijene ljubaznosti i pozdrave se. To je Brunettija malo ostavilo visjeti u zraku dok drugoga jutra nisu izale novine. Ali ni to nije ublailo nemir koji je osjeao, ega se uvijek uasavao, jer ga je takav osjeaj nagonio da bude nepromiljen. Bilo mu je teko oduprijeti se porivu da, tako reku, stavi maku meu golubove i protrese golubarnik. Siao je kat nie, do ureda signorine Elettre. Pogled na nju ondje za stolom, s laktovima na stolu, brade podboene rukama, glave nagnute nad knjigom, naveo ga je da je upita ve s praga, "Prekidam li Vas u neemu?" Ona je podigla pogled, s osmijehom na licu i otresla samu pomisao bono odmahujui glavom. "Jeste li Vi vlasnica stana u kojem ivite, signorina?" Naviknuta na Brunettijevo, ponekad, neobino ponaanje, ona nije iskazala nikakvu znatielju i odgovorila je "Da," preputajui njemu da objasni svoje pitanje, ako ba eli. Imao je vremena razmisliti o tome, pa je dodao, "Iako mislim da to uope nije vano." "Meni jest, gospodine, i to vrlo," primijeti ona. "Ah, da, siguran sam da jest," ree on, shvaajui kakva zbrka moe nastati zbog njegove primjedbe. "Signorina, ako nemate prea posla, elio bih da mi uinite jednu uslugu." Posegnula je za biljenicom i olovkom, ali on ju je zaustavio u pokretu. "Ne," ree on, vidjevi to radi, "elim da odete porazgovarati s nekim." Morao je ekati vie od dva sata da se ona vrati, a kada se vratila ula je ravno u njegov ured. Ula je bez kucanja i prila njegovu stolu. "Ah, signorina," ree on pozivajui je da sjedne. Sjeo je pokraj nje, gorei od znatielje, ali u tiini. "Inae nemate obiaj darovati mi boini poklon, zar ne, commissario?" "Ne," odgovori on. "Hou li poeti to initi?" "Da, gospodine," ree ona naglaeno. "Oekujem tucet, ne, dva tuceta bijelih rua iz Biancata i, otprilike, sanduk prosecca." "A kada biste eljeli da taj poklon stigne, signorina, ako smijem pitati?" "Kako bismo izbjegli boine guvetine, gospodine, mislim da biste ih mogli poslati idueg tjedna." "Svakako. Smatrajte to uinjenim". "Silno ste ljubazni, signore," ree ona kimnuvi milostivo u znak odobravanja.

"Bit e mi zadovoljstvo," odgovori on. Propustio je est otkucaja srca, a zatim upitao, "I?" "I pitala sam za njih u knjiari na campu, i vlasnik mi je rekao gdje ive, a ja sam otila razgovarati s njima." "I?" nutkao ju je Brunetti. "To su vjerojatno najodvratniji ljudi koje sam ikada u ivotu susrela," ree ona nezainteresiranim, uzvienim tonom. "Dakle, da vidimo, radim ovdje vie od etiri godine i ovdje sam se susrela s prilinim brojem kriminalaca, iako su ljudi u banci u kojoj sam radila bili vjerojatno gori, ali ovo dvoje doista su jedinstveni," ree ona naizgled istinski zadrhtavi od gaenja. "Zato?" "Valjda zbog spoja pohlepe i pobonosti." "Kako to mislite?" "Kada sam im rekla da trebam novac kako bih platila kockarske dugove svoga brata, pitali su me to im mogu dati kao jamstvo, pa sam im rekla da imam stan. Pokuala sam zvuati pomalo nervozno kad sam im to govorila, onako kako ste me Vi uputili. Pitao me za adresu i ja sam mu je dala, a potom je on preao u susjednu prostoriju, odakle sam ula kako s nekim razgovara." Ovdje je nakratko zastala, pa dodala, "Bit e da je razgovarao putem telefonina. U one dvije prostorije u kojima sam bila nije bilo telefonskih utinica." "to se zatim dogodilo?" upita Brunetti. Nakrivila je bradu i podigla pogled prema armadiju na drugom kraju prostorije. "Kada se vratio, nasmijeio se svojoj eni, i tek tada su poeli priati o tome kako bi mi oni moda mogli pomoi. Pitali su me koliko mi treba, i ja sam rekla pedeset milijuna lira." Bila je to svota oko koje su se dogovorili: ni previe ni premalo, upravo onakva svota kakvu u jednoj noi nepromiljen kockar moe izgubiti i upravo onakva svota za kakvu bi vjerovao da je lako moe opet osvojiti, kada bi samo pronaao osobu koja e mu otplatiti dug i tako ga vratiti natrag za kockarski stol. Skrenula je pogled prema Brunettiju. "Poznajete li te ljude?" "Ne. Sve to znam o njima je ono to mi je ispriao jedan prijatelj." "Uasni su," ree ona tihim glasom. "to jo?" Ona slegne ramenima. "Pretpostavljam da su uinili ono to inae ine. Rekli su mi da moraju vidjeti vlasniki list, iako sam sigurna da je on nazvao nekoga tko e mu potvrditi da ja doista posjedujem stan ili da je barem upisan na moje ime." "Tko bi to mogao biti?" upita on. Pogledala je na svoj runi sat prije odgovora, "Teko da je u to doba bilo ikoga vie u Ufficto Catasto, tako da to mora biti netko tko ima trenutan pristup njihovim pismohranama," "Vi takav pristup imate, zar ne?" upita on.

"Ne, treba mi neko vrijeme da provalim... da uem u njihov sustav. Tkogod im je mogao dati taj podatak jamano je imao izravan pristup spisima." "Kako sada stojimo?" upita Brunetti. "Dogovorili smo se da se sutra vratim k njima s papirima. Javni biljenik doi e k njima u pet sati." Zautjela je i nasmijeila se preko stola. "Zamislite samo: moete umrijeti prije nego vam hitna pomo doe u kuni posjet, a njima javni biljenik stoji na raspolaganju dvadeset i etiri sata dnevno." Podigla je obrve pri samoj pomisli na to. "Dakle, trebala bih doi k njima u pet popodne, pa emo potpisati papire i oni e mi isplatiti gotovinu." ak i prije nego je zavrila s reenicom, Brunetti je u zrak podigao kaiprst i zanjihao ga nijeno lijevo-desno. Nije bilo teorije da signorini Elettri dopusti da se opet priblii tim ljudima. Nasmijeila se nijemo potvrujui da je primila njegovu zapovijed i, uinilo mu se, s olakanjem. "A kamata? Jesu li rekli kolika e biti kamata?" "Rekli su da emo o tome razgovarati sutra, da e sve pisati u papirima." Prekriila je noge i sklopila ruke u krilu. "Tako da pretpostavljam da to znai da o tome neemo pregovarati," ree ona zakljuno. Brunetti je priekao trenutak, pa upitao, "A pobonost?" Posegnula je u dep svoga kostima i izvukla uzak pravokutnik od papira, neto manji od igrae karte. Pruila ga je Brunettiju, koji ga je uzeo i promotrio. Bio je debeo, kao od lanog pergamenta, sa sliicom neke ene odjevene poput opatice, s rukama, a inilo se i oima, ukrienima od pobonosti. Brunetti je proitao prvih nekoliko redaka otisnutih ispod njezina lika, molitva, ije je prvo slovo bilo ornamentirano 'O.' "Sveta Rita," ree ona nakon to je on neko vrijeme prouavao sliicu. "ini se da je ona jo jedna svetica-zatitnica izgubljenih sluajeva, a signora Volpato osjea se osobito bliska njoj jer vjeruje da ona takoer pomae ljudima kad im nikakva druga pomo nije dostupna. To je razlog zato je osobito privrena svetoj Riti." Signorina Elettra zastala je kako bi na trenutak razmislila o ovom udu, a zatim, smatrajui to prikladnim, rekla, "Meni se povjerila vie nego Madonni." "Blago Madonni," ree Brunetti, pruajui karticu natrag signorini Elettri. "Ah, zadrite je, gospodine," ree ona, odmahujui rukom. "Jesu li Vas pitali zato niste otili u banku, ako imate kuu?" "Jesu. Rekla sam im da mi je otac izvorno poklonio tu kuu, a da se ne mogu izlagati opasnosti da on sazna to inim. Ako odem u nau banku, gdje nas svi poznaju, saznat e to je s mojim bratom. Pokuala sam se tada rasplakati, kada sam joj to rekla." Signorini Elettri zaigrao je sitan smijeak na usnama, pa je nastavila: "Signora Volpato rekla mi je da joj je jako ao zbog moga brata; rekla je da je kockanje straan porok." "A lihvarenje nije?" upita Brunetti, ali to zapravo i nije bilo pitanje. "Oito nije. Pitala me koliko godina ima moj brat." "to ste joj rekli?" upita Brunetti, znajui da ona nema brata.

"Trideset i sedam, i da ve godinama kocka." Zautjela je, razmislila o dogaajima od tog poslijepodneva te rekla, "Signora Volpato bila je vrlo ljubazna." "Doista? to je uinila?" "Dala mi je jo jednu sliicu svete Rite i rekla da e se moliti za moga brata." 23 Jedino to je Brunetti uinio prije odlaska kui toga poslijepodneva bilo je to da potpie otpusnicu za tijelo Marca Landija kako bi ga mogli poslati njegovim roditeljima. Nakon to je to uinio, telefonom je nazvao policijsku prostoriju i upitao Vianella bi li bio voljan otpratiti tijelo u Trentino. Vianello je odmah pristao, rekavi jedino to da, kako je sutradan imao slobodan dan, da ne zna smije li nositi svoju odoru. Brunetti nije imao pojma ima li on ovlasti uiniti to, ali je svejedno rekao, "Ja u promijeniti raspored deurstava," otvarajui ladicu kako bi ga potraio, zakopanog meu papirima kojima su ga zatrpavali svakoga tjedna, a na koje se nije obazirao i koje je, na kraju, bacao u smee neproitane. "Smatrajte da ste na dunosti i odjenite svoju odoru." "Ako me budu pitali to se dogaa ovdje, napredujemo li s istragom?" upita Vianello. "Nee Vas to pitati, barem jo ne," odgovori mu Brunetti, ni sam ne znajui zato je to znao, ali siguran da je u pravu. Kada se vratio doma, Paolu je pronaao na terasi kako sjedi s nogama ispruenima na jednom od onih stolaca od bambusa koji je bio pregrmio jo jednu zimu izloen hladnoi i vlazi. Uputila mu je smijeak odozdo i povukla stopala sa stolca; prihvatio je njezin poziv i sjeo nasuprot njoj. "Trebam li te pitati kakav si dan imao danas?" upita ona, Zavalio se u stolcu, odmahnuo glavom, ali se ipak uspio nasmijeiti. "Ne. Dan kao i svaki drugi." "Ispunjen?" "Lihvarstvom, korupcijom i ljudskom pohlepom." "Dan kao i svaki drugi." Ona izvadi omotnicu iz knjige na svojem krilu i nagne se naprijed kako bi mu je predala. "Moda e ti ovo pomoi," ree ona. Uzeo ju je i pogledao. Omotnica je bila poslana iz Ufficio Catasto; nije bio siguran kako bi mu ovo moglo pomoi. Izvukao je dopis iz omotnice i proitao ga. "Je li ovo udo?" upitao je. A zatim je posljednju reenicu iz tog pisma proitao naglas, '"Predoena je dostatna dokumentacija, ime ovaj condono edilizio ini svaku prethodnu korespondenciju iz naeg ureda bespredmetnom'." Brunettijeva ruka, u kojoj je jo uvijek drao pismo, mlohavo mu pade u krilo. "Znai li ovo ono to ja mislim da znai?" upita on. Paola kimne, bez osmijeha i ne skrenuvi pogleda. Traio je rijei i ton, a kada ih je pronaao, on upita,

"Bi li mogla biti malo preciznija?" Njezino je objanjenje bilo brzo. "Prema onome to sam zakljuila iz pisma, rekla bih da to znai da je taj predmet zakljuen, da su pronali papire koji su im trebali, i tako nas nee izludjeti." "Pronali?" ponovi on. "Pronali," ree ona. Pogledao je na taj jedan jedini list papira u svojoj ruci na kojem je bila ispisana rije 'predoena,' presavio ga i vratio natrag u omotnicu, istovremeno razmiljajui o tome kako da to pita, i da li uope da pita. Vratio joj je omotnicu. Upitao je, jo uvijek vladajui svojim tonom, ali ne i rijeima, "Ima li tvoj otac ikakve veze sa svim ovime?" Promatrao ju je i iz iskustva je znao koliko mu je dugo ona kanila lagati; isto iskustvo vidjelo je kako ona naputa tu zamisao. "Vjerojatno." "Kako?" "Razgovarali smo o tebi," zausti ona, a on prikrije svoje iznenaenje to je Paola razgovarala o njemu sa svojim ocem. "Pitao me kako si, kako ti je na poslu, a ja sam mu rekla da ovoga trena ima vie potekoa no inae." Prije nego li ju je uspio optuiti za izdaju njegovih profesionalnih tajni, dodala je, "Zna i sam da njemu, niti bilo kome drugome, nikada ne govorim odreene stvari, ali da, jesam, rekla sam mu da si optereeniji no inae." "Optereeniji?" "Da." Zatim, objanjavajui, ona nastavi, "To s Pattinim sinom i kako e se on izvui," ree ona. "Pa onda to dvoje mladih, ubijenih." Kada je vidjela njegov izraz lica, ree, "Ne, nisam mu spominjala nita od toga, samo sam mu pokuala rei koliko ti je u posljednje vrijeme bilo teko. Upamti, ja ivim i spavam s tobom, tako da mi ne mora podnositi dnevni prijavak o tome koliko te more te potekoe." Vidio je kako je ispravlja na stolici, kao da smatra taj razgovor zavrenim, a sebe slobodnom da ustane i ode im po pie. "to si mu jo rekla, Paola?" upita on prije nego li je uspjela ustati. Trebalo je neko vrijeme da ona smisli odgovor, ali kada ga je smislila, rekla mu je istinu. "Ispriala sam mu o ovoj gluposti iz Ufficio Catasto, da, iako nismo uli nikakvih vijesti odatle, da nam je svejedno visjelo nad glavom kako kakav birokratski Damoklov ma." Poznavao je tu taktiku: lukavstvo skretanja s teme. To ga nije nimalo dirnulo. "A kako je on na to odgovorio?" "Pitao je moe li on ita uiniti s tim u svezi?" Da Brunetti nije bio toliko umoran, da nije bio toliko optereen tim danom ispunjenim mislima o ljudskoj pokvarenosti, vjerojatno bi pustio stvari neka idu svojim tokom, pustio bi da se dogaaji odvijaju iznad njegove glave, iza njegovih lea, Ali neto, bilo Paolina spokojna dvolinost ili njegov vlastiti sram zbog toga, nagnao ga je da kae,

"Rekao sam ti da to ne ini." Brzo se ispravio, "Zamolio sam te." "Znam da jesi. I zato ga nisam zamolila za pomo." "Nisi ga ni trebala moliti, zar ne?" ree on, polako podiui ton. Njezin glas je slijedio njegovu visinu. "Nemam pojma to je uinio. ak niti ne znam je i ita uinio." Brunetti upre prst u omotnicu u njezinoj ruci. "Ne treba daleko traiti odgovor, zar ne? Zamolio sam te da ne trai pomo od njega, da od njega ne trai da koristi svoj sustav veza i poznanstava." "Ali nisi vidio nita loe u tome da mi koristimo svoje veze i poznanstva," ispali ona zauzvrat. "To je drukije," usprotivi se on. "Zato?" "Zato to smo mi mali ljudi. Nemamo njegovu mo. Ne moemo biti sigurni u to da emo uvijek dobiti ono to elimo, da emo uvijek moi zaobii zakone." "Doista vjeruje da se to razlikuje?" upita ona zaueno. On kimne. "Kamo onda spada Patta?" upita ona. "Je li on jedan od nas ili jedan od monika?" "Patta?" "Da, Patta. Ako misli da je u redu da mali ljudi izigravaju propise, a pogreno da veliki rade to isto, kamo spada Patta?" Vidjevi da Brunetti oklijeva, ree, "Pitam to zato to jamano ne pokuava preutjeti svoje miljenje o onome to je uinio da spasi svoga sina." Ljutnja, trenutna i silna, ga je preplavila. "Njegovje sin kriminalac." "Ali mu je svejedno sin." "I zato je u redu da tvoj otac korumpira sustav, jer to ini za svoju ki?" Onog trenutka kada je to izgovorio, poalio je, a to aljenje nadvladalo je njegovu ljutnju, potpuno je ugasivi. Paola ga je gledala usta otvorenih u siuno o, kao da se bio nagnuo prema njoj i opalio joj pljusku. Odjednom je poeo govoriti: "Oprosti. Oprosti. Nisam to smio rei." Zabacio je glavu prema naslonu i poeo odmahivati irokim pokretima lijevo-desno. elio je sklopiti oi i da sve nestane. Umjesto toga, podigao je ruku, s otvorenim dlanom prema njoj, pa je pustio da mu padne u krilo. "Doista mi je ao. Nisam to smio rei." "Ne, doista nisi." "Nije istina," ree on pokuavajui se ispriati. "Ne," ree ona, vrlo smirenim glasom. "I zato i mislim da to nisi smio trei. Zato to je to istina. Uinio je to zato to sam ja njegova ki." Brunetti je kanio rei kako onaj drugi dio nije istinit: conte Falier nije mogao korumpirati sustav, kada je taj sustav ve bio korumpiran, ak se bio vjerojatno i rodio korumpiran, Ali sve to je rekao bilo je, "Ne elim to initi, Paola."

"initi to?" "Svaditi se oko ovoga." "Nema veze." Njezin je glas bio udaljen, nezainteresiran, blago zapovjedniki. "Ma, daj," ree on, opet razljuen. Oboje su dugo utjeli. Naposljetku Paola ree, "to eli da uinim?" "Mislim da nita ne moe uiniti." Rukom je mahnuo prema pismu. "Ne nakon to smo dobili ovo." "Valjda ne mogu," sloi se ona. Podigla gaje u zrak. "Ali, nakon ovoga?" "Ne znam." Zatim, mekim glasom, ree, "Pretpostavljam da te ne mogu zamoliti da se vrati uzorima iz svoje mladosti?" "Bi li elio da im se vratim?" Odmah je dodala, "To je nemogue; moram ti to rei. Tako da je moje pitanje u cijelosti retoriko. Bi li elio da im se vratim?" Meutim, dok je ustajao, shvatio je da povratak uzorima njihove mladosti nije jamstvo duhovnoga mira. Uao je u stan, potom se nekoliko minuta kasnije pojavio s dvije ae chardonnaya. Sjedili su zajedno pola sata, povremeno razmjenjujui rije-dvije, sve dok Paola nije bacila pogled na sat, ustala i rekla da ide spremati veeru. Dok je od njega uzimala praznu au, sagnula se i poljubila ga u desno uho, promaivi njegov obraz. Nakon veere, leao je na dvosjedu, zahvaen nadom da e nekako ipak uspjeti pronai nain da ouva svoju obitelj na miru i da uasni dogaaji kojima su ispunjeni njegovi dani nikada nee opsjedati njegov dom. Pokuao je nastaviti itati Ksenofona, ali iako su se preostali Grci pribliavali domu i sigurnosti, ustanovio je da mu je teko usredotoiti se na njihovu priu i da se nikako ne moe brinuti zbog njihovih potekoa od prije dvije tisue godina. Chiara, koja ga je oko deset sati dola poljubiti za laku no, nije spominjala brodove, ni ne slutei da bi joj, da je kojim sluajem spomenula, Brunetti bio pristao kupiti QE2. Kao to se i bio nadao, kada je sljedeega jutra kupio novine na putu do posla, pronaao je svoj naslov na naslovnici drugog dijela Il Gazzettina i sjeo za svoj pisai stol kako bi proitao cijeli lanak. Naslov je bio grozniji i napetiji no to gaje on bio osmislio, i kao i veina izmiljotina koje su se pojavljivale u ovoj odreenoj tiskovini, zvuao je potpuno uvjerljivo. Iako je u lanku jasno pisalo da ova terapija djeluje samo protiv mogue zaraze putem ugriza - koliko su besmislica ljudi spremni progutati? - bojao se da e bolnica biti preplavljena narkomanima i zaraenima, koji su se nadali dobiti arobni lijek koji je navodno u rukama lijenika iz Ospedale Civile, a moe se dobiti na zahtjev u Pronto Soccorsu. Dolazei na posao, uinio je neto to je rijetko inio, kupio je La Nuovu, nadajui se da ga nitko tko ga poznaje nee vidjeti s tim novinama pod rukom. Tekst je pronaao na stranici dvadeset i sedam: tri stupca, ak i Zecchlnova slika, oito izrezana s neke skupne fotografije. Ako je to uope mogue, opasnost od ugriza zvuala je daleko veom nego nada koju je pruao lijek koji imaju samo u Prontu Soccorsu. U svojem uredu nije bio due od deset minuta, kada su se vrata naglo otvorila, a Brunetti je podigao pogled, najprije se trgnuvi a potom se zapanjivi to vidi vice-

questorea Giuseppea Pattu kako stoji na pragu njegova ureda. Ali Patta nije ondje dugo stajao: u par sekunda je preao cijelu prostoriju i stao ravno pred Brunettijev stol. Brunetti se krenuo ustati, ali Patta je podigao ruku kao da e ga potisnuti natrag na njegov stolac, zatim stisnuo prste u aku i tresnuo tom istom akom o Brunettijev stol. "Zato ste to uinili?" povikao je. "to sam Vam u ivotu uinio da ste nam to uinili? Ubit e ga. Znate to. Morali ste to znati kada ste to uinili." Na trenutak se Brunetti pobojao da je njegov nadreeni izgubio razum ili da su ga stres na poslu, ili moda privatni stresovi u ivotu, gurnuli preko granice na kojoj je jo mogao svizdravati svoje osjeaje, a netko ga je preko te nevidljive prepreke gurnuo u bezobziran bijes. Brunetti je dlanove poloio na stol i pazio da se ne pomakne ili pokua ustati. "Dakle? Dakle?" Patta je vikao na njega, oslanjajui se na svoje vlastite dlanove na plohu Brunettijeva radnog stola i naginjui se prema njemu tako da se doslovce unosio Brunettiju u lice. "elim znati zato ste mu to uinili. Ako se ita dogodi Robertu, unitit u Vas." Patta se uspravio, a Brunetti je uoio da mu sada ruke vise uz bokove, ali da su prsti vrsto stisnuti u ake. Vicequestore je progutao knedlu, a zatim zatraio, "Postavio sam Vam pitanje. Brunetti," glasom ispunjenim blagom prijetnjom. Brunetti se odgurne zajedno sa stolcem unatrag, uhvativi rukama naslone za ruke. "Mislim da bi bilo bolje da sjednete, vice-questore," ree on, "i ispriate mi o emu se radi." Smirenost koja se naizgled pojavila na Pattinom licu sada je nestala i opet se razderao, "Nemojte mi lagati, Brunetti. elim znati zato ste to uinili." "Ne znam o emu govorite," ree Brunetti, dopustivi da mu u glas klizne djeli svoje vlastite ljutnje. Iz depa na svojem sakou, Pattaje izvukao jueranje novine i tresnuo njima o Brunettijev stol. "O ovome govorim," ree on zabivi svoj ljutiti kaiprst posred stranice. "O ovom lanku koji kae da e Roberto biti uhien i jamano svjedoiti protiv ljudi koji nadziru preprodaju droge u Venetu." I prije nego li je Brunetti dospio odgovoriti, Patta ree, "Znam ja kako vi, sjevernjaci, funkcionirate, kao kakvo malo tajno drutvo. Samo morate nazvati nekog od svojih prijatelja u novinama, a on e otisnuti kakvo god mu govno date." Iznenada iscrpljen, Patta se stropota na stolac koji je stajao ispred Brunettijeva radnog stola. Njegovo lice, jo uvijek zajapureno, bilo je prekriveno kapljicama znoja, a kada ih je pokuao otrti s lica, Brunetti je vidio da mu se ruka trese. "Ubit e ga," ree on, gotovo neujno. Shvaanje je prevladalo Brunettijevu zbunjenost i osjeaj bijesa zbog Pattina ponaanja. Priekao je nekoliko trenutaka sve dok se Pattino disanje nije smirilo, pa ree, "lanak ne govori o Robertu," pokuavajui zadrati mirnou u glasu. "Rije je o mladiu koji je prolog tjedna umro od predoziranja. Njegova djevojka je dola k meni i ispriala mi tko mu je bio prodao drogu, ali mi se bojala dati ime te osobe. Pomislio sam da bi ga takav lanak mogao ohrabriti da sam, dragovoljno, doe razgovarati s nama."

Vidio je da ga Patta slua; da li mu vjeruje, to je ve bila potpuno druga pria. Ili, ako je i vjerovao, bi li mu to bilo vano. "Taj lanak nema ama ba nikakve veze s Robertom," ree on, ravnodunim glasom, smirenim onoliko koliko ga je mogao drati pod nadzorom. Brunetti potisne poriv da to kae, jer Pattaje bio ustrajao u tome da Roberto nema nita s preprodajom droge, bilo je nemogue da bi ga ovaj lanak mogao izloiti ikakvoj opasnosti. ak ni Patta nije bio vrijedan tako jeftine pobjede. Zautio je i priekao Pattin odgovor. Nakon dugog vremena, vice-questore ree, "Nije me briga o kome je taj lanak," to je znailo da vjeruje u Brunettijevu priu. Pogledao je prema Brunettiju, izravno i iskreno. "Nazvali su ga sino. Na njegov telefonino". "to su mu rekli?" upita Brunetti, vrlo svjestan injenice da je Patta upravo bio priznao da njegov sin, sin venecijanskog vice-questorea, preprodaje drogu. "Rekli su mu da je bolje da o tome vie nita ne uju, da je bolje da ne uju da je razgovarao i s kime ili otiao u questuru." Patta zauti i sklopi oi, oklijevajui nastaviti. "Ili to?" upita Brunetti neutralnim glasom. Nakon dugog vremena stigao je i odgovor. "Nisu rekli. Nisu ni trebali rei." Brunetti nije sumnjao da je to istina. Iznenada ga je preplavila elja da bude bilo gdje drugdje no u svome uredu. Bilo bi bolje da je u onoj prostoriji sa Zecchinom i mrtvom djevojkom, jer je barem tamo njegova emocija bilo isto, duboko saaljenje; nije bilo ni traga ovom sitniavom osjeaju trijumfa pri pogledu na ovog ovjeka, za koga je esto osjeao takav krajnji prezir, u ovakvom stanju. Nije elio osjeati zadovoljstvo pri pogledu na Pattin strah i bijes, ali nije uspijevao suzbiti ga. "Uzima li droge ili ih samo preproda je?" upita on. Patta uzdahne. "Ne znam. Nemam pojma." Brunetti mu da trenutak da prestane lagati, a nakon nekog vremena, Patta ree, "Da. Mislim da uzima kokain." Prije mnogo godina, dok jo nije imao toliko iskustva u umjetnosti ispitivanja, Brunetti bi bio traio potvrdu da deko takoer i proda je, ali sada je to uzeo zdravo za gotovo i krenuo na sljedee pitanje. "Jeste li razgovarali s njim?" Patta kimne. Nakon nekog vremena, ree, "Prestravljen je. eli otii do djeda i bake, ali tamo ne bi bio na sigurnom." Podigao je pogled prema Brunettiju. "Ti ljudi moraju vjerovati da on nee progovoriti. Jedino tako e biti siguran." Brunetti je ve bio stigao do istog zakljuka, i proraunavao je koliko e ga to stajati. Jedini nain da to uini je bilo da podmetne drugu priu, a koja ovaj put kae da je policija poela sumnjati kako su dobili pogrene obavijesti i kako, zapravo, ne mogu uspostaviti vezu izmeu smrtnih sluajeva povezanih s drogom i osobe odgovorne za prodaju tih droga. To bi vjerojatno uklonilo neposrednu opasnost po ivot Roberta Patte,

ali bi takoer obeshrabrilo brata Anne Marije Ratti, ili njezinog roaka, ili koga god, da se preda i da imena ljudi koji su mu bili prodali drogu koja je ubila Marca Landija. Ako ne uini nita, Robertov ivot bit e ugroen, ali ako se ta pria pojavi, Anna Maria e morati ivjeti sa svojom bolnom tajnom da je ona, koliko god posredno, odgovorna za Marcovu smrt. "Pobrinut u se za to," ree on, a Pattina glava trgne se uvis, oiju zalijepljenih za Brunettija. "Molim?" upitao je, "Kako?" "Rekao sam da u se pobrinuti za to," ponovi on, zadravi vrstou u glasu, nadajui se da e mu Patta povjerovati i sa sobom iz njegova ureda odnijeti bilo kakav izraz zahvalnosti koji mu padne na pamet. On nastavi, "Pokuajte ga smjestiti u neku kliniku, ako ikako moete." Promatrao je kako se Pattine zjenice ire od bijesa to mu se podreeni usuuje dijeliti savjete. Brunetti je to elio obaviti to je bre mogue. "Sada u ih nazvati," ree, gledajui prema vratima. Pattu je ovo dodatno razljutilo, pa se zavrtio na stolcu, odlunim korakom odmarirao do vrata i izaao ne ekajui da ga Brunetti isprati. Nimalo se ne osjeajui glupo, Brunetti je opet nazvao svog prijatelja u urednitvu novina i obavio to to je hitrije mogao, cijelo vrijeme svjestan koliko se time zaduuje. Znao je da kada doe vrijeme da otplati svoj dug, a nimalo nije sumnjao da e taj trenutak doi, da e to biti na utrb nekog naela ili e morati zaobii neki zakon. Ali, ni zbog jednog ni zbog drugog ni na trenutak nije oklijevao. Upravo je kanio izii s posla na ruak kada je zazvonio telefon. Bio je to Carraro, koji mu je javljao da je neki ovjek bio nazvao desetak minuta ranije: bio je proitao lanak u novinama toga jutra i htio je znati je li to doista istina. Carraro mu je potvrdio da jest, istina je: terapija je bila apsolutno revolucionarna i predstavljala je jedinu nadu ugrizenome. "Mislite li da je to on?" upita Brunetti. "Ne znam," ree Carraro. "Ali zvuao je prilino zainteresirano. Rekao je da e danas doi u bolnicu. to ete uiniti?" "Stiem iz ovih stopa do Vas." "to da radim ako se pojavi?" "Zadrite ga. Razgovarajte s njim. Izmislite nekakve pretrage i zadrite ga u bolnici," ree Brunetti. Pri izlasku je provirio u policajsku prostoriju i kratko doviknuo neka odmah poalju dvojicu policajaca amcem na ulaz u Pronio Soccorso. Trebalo mu je samo deset minuta da pjeice stigne do bolnice, a kada je doao onamo rekao je portiereu neka ga odvede do lijenikog ulaza u Pronio Soccorso, tako da ga ne vide pacijenti koji su ondje ekali. Vjerojatno je njegov osjeaj uurbanosti bio zarazan, jer je vratar napustio svoju ostakljenu vratarnicu i osobno poveo Brunettija glavnim hodnikom, pokraj bolesnikog ulaza u Hitnu slubu, a zatim kroz neoznaena

vrata niz jedan uzak hodnik. Na kraju hodnika pojavio se u prostoriji za medicinske sestre u Pronto Soccorsu. Deurna sestra pogledala ga je iznenaeno kada se bez najave pojavio njoj slijeva, ali Carraro joj je vjerojatno bio rekao da moe oekivati nekoga, jer je ustala, govorei mu, "On je s dottorom Carrarom." Pokazala je rukom prema vratima koja su vodila prema glavnoj ordinaciji. "Tamo su." Bez kucanja, Brunetti je otvorio vrata i uao unutra. Carraro je u bijeloj kuti stajao iznad visokog ovjeka koji je leao na leima na stolu za pregled. Njegova koulja i demper bili su prebaeni preko naslona stolca, a Carraro mu je stetoskopom sluao otkucaje srca. Kako je imao slualice stetoskopa u uima, Carraro nije uo da je Brunetti uao. Ali mukarac na stolu jest, i kada je ugledao Brunettija srce mu je bre zakucalo, a Carraro je podigao pogled kako bi vidio to je izazvalo takvu reakciju njegova pacijenta. Ugledao je Brunettija, ali nije rekao ni rije. Mukarac na stolu mirno je leao, iako je Brunetti uoio kako mu se tijelo koi i kako su mu lice nakratko preplavile emocije. Takoer je primijetio i upaljenu ranu na vanjskom dijelu desne podlaktice: ovalnu, s dva otisnuta niza zubi nalik na rastvoreni patentni zatvara. Odluio je utjeti. Mukarac na stolu za pregled zatvorio je oi i opustio se, a ruke su mu omlohavjele uz bokove. Brunetti je opazio da Carraro na rukama nosi prozirne gumene rukavice. Da je kojim sluajem u ovom trenutku uao u prostoriju i ugledao tog ovjeka kako lei ondje, bio bi pomislio da ovaj spava. Vlastito bilo mu se smirilo. Carraro se udalji od stola za pregled i ode do svog pisaeg stola, odloi stetoskop, a zatim bez rijei napusti ordinaciju. Brunetti je priao korak blie stolu, ali pazei da ne prie na dohvat njegovih ruku. Sada je jasno vidio koliko je snaan taj ovjek: prsni i rameni miii bili su mu zaobljeni i napeti, to je bila posljedica desetljea napornog rada. ake su mu bile ogromne; dlan jedne ruke bio je okrenut nagore, a Brunettija je zapanjila plosnatost vrhova njegovih irokih, lopatastih prstiju. Oputeno, mukarevo lice kao da je ukazivalo na odsutnost duha. ak i kada je bio ugledao Brunettija u ordinaciji, i moda i shvatio tko je on, jedva da mu se na licu ita razaznalo. Ui su mu bile vrlo malene; zapravo, njegova udnovato valjkasta glava doimala se broj ili dva premalena za ostatak njegova krupnog tijela. "Signore" naposljetku ree Brunetti. Mukarac otvori oi i pogleda odozdo prema Brunettiju. Oi su mu bile tamnosmee boje i Brunettija su podsjetile na medvjee, ali to je moda bilo zbog njegove debljine. "Rekla mi je neka ne idem," ree on. "Rekla mi je da je to zamka." Zatreptao je, zatim dugo mirio, pa otvorio oi i rekao, "Ali ja sam se bojao. uo sam kako ljudi priaju o tom lanku, i bojao sam se." Opet to dugo mirenje, toliko dugo da se inilo da je za to vrijeme mukarac odlazio na neko drugo mjesto, poput ronioca koji zaranja u dubine mora i ondje je toliko sretan i okruen ljepotom da se nerado vraa natrag. Otvorio je oi.

"Ali imala je pravo. Ona je uvijek u pravu." Izrekavi to, on se pridigne u sjedei poloaj. "Ne bojte se," ree on Brunettiju. "Neu Vas povrijediti. Trebam lijenika da mi da lijek, a zatim u poi s Vama. Ali prvo trebam lijek." Brunetti kimne, shvaajui njegovu potrebu. "Idem po lijenika," ree on i ode u sestrinsku sobu, gdje je Carraro stojei telefonirao. Nije bilo ni traga sestri. Kada je ugledao Brunettija, prekinuo je vezu i spustio slualicu te se okrenuo prema njemu. "Dakle?" Opet je bio ljutit, ali je Brunetti sumnjao da njegova ljutnja ima ikakve veze s ikakvim krenjem Hipokratove zakletve. "elim da mu date injekciju protiv tetanusa, a zatim u ga odvesti u questuru." "Ostavite me samog u sobi s ubojicom, a onda oekujete da se vratim i dam mu injekciju protiv tetanusa? Vi niste normalni," ree Carraro, prekriivi ruke na prsima pred njim, dajui mu tako jasno do znanja da odbija suraivati. "Mislim da ne postoji nikakva opasnost, dottore. Osim toga, mislim da bi mu cjepivo protiv tetanusa trebalo zbog tog ugriza. Meni se ini rana ini upaljenom." "Oh, sada ste Vi ve i lijenik, ha?" "Dottore," ree Brunetti, pogledavi prema svojim cipelama i duboko udahnuvi, "Molim Vas da navuete svoje gumene rukavice i uete u susjednu prostoriju i svojem pacijentu date cjepivo protiv tetanusa." "A to ako odbijem?" Carraro se ustoboi pucajui od isprazne ratobornosti, ispuhnuvi u Brunettijevom smjeru dah koji je vonjao na metvicu i alkohol, pastu za zube i doruak pravog alkosa. "A ako odbijete, dottore," ree Brunetti prijetei mirnim glasom i poseui jednom rukom prema njemu, "odvui u Vas natrag u tu prostoriju i rei mu da ste odbili dati mu lijek koji e ga izlijeiti. A zatim u Vas ostaviti nasamo s njim." Promatrao je Carrara dok mu je to govorio i vidio da mu je lijenik povjerovao, i to je Brunettiju bilo dovoljno. Carrarove ruke skliznule su beivotno s prsa, iako si je promrmljao neto u bradu, neto to je Brunetti odglumio da nije uo. Otvorio je vrata Carraru i za njim uao natrag u ordinaciju. Mukarac je sada sjedio na rubu stola za pregled, a duge noge su mu visjele iznad poda. Upravo je zakopavao koulju na svojim bavastim prsima. Carraro je nijemo otiao do ostakljenog ormaria na suprotnom kraju prostorije, otvorio ga i odatle izvadio zapakiranu plastinu injekciju s iglom. Sagnuo se i ondje buno prekopavao po kutijama s lijekovima sve dok nije pronaao kutiju koju je traio. Izvadio je iz nje jednu staklenu ampulicu s gumenim epom i vratio se do svog stola. Paljivo je navukao novi par gumenih rukavica, otvorio plastinu vreicu i izvadio injekciju s iglom i zabio je kroz gumeni ep na vrhu boice. Isisao je injekcijom svu tekuinu te se okrenuo prema mukarcu na stolu, koji je sjedio, s kouljom zataknutom u hlae i jednim rukavom zasukanim gotovo do ramena, na stolu za pregled. Pred Brunettijevtm oima, ovaj je pruio svoju ruku prema lijeniku, okrenuo glavu na drugu stranu i vrsto zamirio onako kako djeca rade kada primaju cjepivo. Nepotrebno grubo, Carraro je zabio iglu u mukarev mii na ruci i ubrizgao tekuinu u njegovu ruku.

Naglo je iupao iglu iz nadlaktice i grubo gurnuo mukarevu ruku okomito uvis kako bi pritisak zaustavio krvarenje, pa se vratio do svoga pisaeg stola. "Hvala Vam, dottore," ree ovjek. "Je li to taj lijek?" Carraro nije htio rei ni rije, pa Brunetti ree, "Da, to je taj lijek. Sada vie ne morate brinuti." "ak nije ni boljelo. Jako," ree mukarac i pogleda prema Brunettiju. "Moramo li sada krenuti?" Brunetti kimne. ovjek spusti ruku i pogleda prema mjestu gdje mu je Carraro bio zabio iglu. Odatle je navrla krv. "Mislim da Va pacijent treba povoj," ree Brunetti, iako je znao da Carraro nee ni prstom mrdnuti. Lijenik je svukao rukavice s ruku i hitnuo ih prema stolu i nije se ni lecnuo kada su pale pokraj stola. Brunetti prie ormariu i pogleda kutije na najvioj polici. U jednoj od njih nalazili su se flasteri. Uzeo je jedan i vratio se do mukarca. Razmotao je sterilni papirnati omot i upravo kanio zalijepiti flaster na mjesto koje je krvarilo, kada je mukarac podigao drugu ruku i dao Brunettiju znak da stane. "Moda jo nisam izlijeen, signore, tako da je bolje da mene pustite da to uinim." Uzeo je flaster i, lijevom rukom i nespretno, poloio ga na ranu, zatim izgladio ljepljive stranice da bolje prionu uz kou. Spustio je svoj rukav, siao sa stola za pregled i sagnuo se da uzme demper. Kada su stigli do vrata ordinacije, mukarac je stao i pogledao odozgo Brunettija. "Bilo bi strano kada bih se zarazio, znate," ree on, "strano za moju obitelj." Kimnuo je nijemo potvrujui svoju vlastitu istinu i koraknuo u stranu kako bi propustio Brunettija prvog kroz vrata. Njima za leima, Carraro je zalupio vratima ormaria s lijekovima, ali dravni namjetaj je trajan, tako da se staklo nije razbilo. U glavnom hodniku stajala su dva policajca u odorama, a koje je Brunetti zatraio da ih poalju u bolnicu, a na pristanitu je ekao policijski motorni amac s uvijek utljivim Bonsuanom za kormilom. Pojavili su se na bonom ulazu i preli nekoliko metara do privezanog amca, mukarac pognute glave uvuene meu ramena, to je bio stav kakav je bio zauzeo onog trena kada je ugledao policijske odore. Njegov je korak bio teak i grub, i apsolutno mu je nedostajalo klizee gibanje normalnoga koraka, kao da postoji statiki elektricitet na vezi izmeu njegova mozga i njegovih nogu. Kada su se ukrcali na amac, s po jednim policajcem sa svake strane, mukarac se okrenuo prema Brunettiju i upitao ga, "Smijem li sjesti u potpalublje, signore?" Brunetti je rukom pokazao prema etiri stube koje su vodile dolje, pa je mukarac otiao sjesti na jednu od dugih tapeciranih klupa koje su se protezale uzdu obiju strana potpalublja. Sklopio je ruke izmeu svojih koljena i pognuo glavu iznad njih, piljei u pod. Kada su pristali na doku ispred questure, policajci su iskoili s amca i privezali ga, a Brunetti je siao u potpalublje i javio mu, "Stigli smo." Mukarac je podigao pogled i ustao.

Pri povratku u questuru, Brunetti je bio razmiljao o tome da odvede ovjeka u svoj ured kako bi ga ispitao, ali je bio odluio da nee, mislei kako e jedna od runih soba za sasluanja, bez prozora, sa svojim oguljenim zidovima i bljetavom rasvjetom, biti prikladnija za ono to mora uiniti. Policajci su ili ispred njih, a Brunetti i mukarac za njima, na prvi kat pa niz hodnik. Zaustavili su se ispred treih vrata zdesna. Brunetti je otvorio vrata i pridrao ih, dok je mukarac u tiini uao unutra i stao, osvrnuvi se prema Brunettiju, koji mu je rukom pokazao jedan od stolaca oko izgrebanog stola. ovjek sjedne. Brunetti zatvori vrata i sjedne nasuprot njemu, s druge strane stola. "Zovem se Guido Brunetti. Ja sam policijski commissario," progovori on, "a u ovoj prostoriji nalazi se mikrofon koji snima sve to nas dvojica izgovorimo."Rekao je koji je datum i vrijeme, a zatim se obratio mukarcu. "Doveo sam Vas ovamo kako bih Vam postavio pitanja u svezi s tri smrtna sluaja: sa smru jednog mladia po imenu Franco Rossi, sa smru drugog mladia po imenu Gino Zecchino i sa smru djevojke ije ima jo ne znamo. Dvoje od njih umrlo je u ili pokraj zgrade u blizini Angela Raffaelea, a jedan je umro nakon pada s iste zgrade." Ovdje je zautio, pa nastavio, "Prije nego to krenemo dalje, moram Vas zamoliti da kaete svoje ime i prezime i da mi date nekakve isprave." Kako mukarac nije odgovarao, Brunetti ree, "Hoete li mi, molim Vas, rei svoje ime, signore?" Podigao je pogled i s beskrajnom tugom u glasu upitao, "Zar moram?" Brunetti razoarano ree, "Bojim se da morate." ovjek pogne glavu i zagleda se u plohu stola. "Ona e se jako naljutiti," proape on. Pogledao je prema Brunettiju i istim tihim glasom rekao, "Giovanni Dolfin." 24 Brunetti je pokuavao pronai nekakve obiteljske slinosti izmeu ovog nezgrapnog diva i mrave, pogrbljene ene koju je bio vidio u dal Carlovu uredu. Ne pronaavi nikakve slinosti, nije se usudio pitati u kakvoj su rodbinskoj vezi, znajui da je bolje da pusti ovjeka da sam pria, dok je sam Brunetti odluio igrati ulogu ovjeka koji ve sve zna i ondje je samo zbog toga da postavlja pitanja o nevanijim stvarima i kronolokim potankostima. Prostorijom se razlegao muk. Brunetti je pustio da se prostorija ispuni tiinom koju je prekidao jedino zvuk Dolfinovog tekog disanja. Konano se okrenuo prema Brunettiju i uputio mu pogled pun boli. "Vidite, ja sam grof. Mi smo posljednji u lozi; nakon nas nema vie nasljednika, jer se Loredana, dakle, nije nikada udala, a..." I opet je poniknuo pogledom prema povrini stola, ali stol mu nikako nije elio rei kako da sve ovo objasni. Uzdahnuo je i krenuo ispoetka, "Ja se neu eniti. Mene sve to, sve to ne zanima," ree on uz neodreen pokret rukom, kao da 'sve to' odguruje od sebe.

"Tako da smo mi posljednji, tako da je zbog toga vano da se nita ne dogodi obiteljskom imenu ili naoj asti." Ne skidajui oiju s Brunettijevih, on upita, "Razumijete li?" "Naravno," ree Brunetti. Nije imao pojma to rije 'ast znai, osobito lanu obitelji koja je to ime nosila vie od osam stotina godina. "Mi moramo ivjeti asno," bilo je sve to mu je padalo na pamet da kae. Dolfin je neprestano kimao glavom. "Loredana mi to govori. Oduvijek mi to govori. Ona kae da uope nije vano to nismo bogati. Jo uvijek imamo ime." Govorio je to naglaavajui onako kako ljudi esto naglaavaju i ponavljaju fraze ili ideje koja zapravo i ne razumiju, pri emu uvjerenje nadomjeta razum. inilo se kao da se u Dolfinovom umu ukljuio nekakav mehanizam, jer je opet pognuo glavu i poeo recitirati povijest svoga slavnoga pretka, duda Giovannija Dolfina. Brunetti je sluao, neobino umiren zvukom njegova glasa, koji ga je odnio sa sobom u vrijeme njegova djetinjstva, kada su ene iz susjedstva dolazile u njihovu kuu moliti krunicu zajedno i on je uhvatio samoga sebe kako mrmljajui ponavlja iste molitve. Dopustio je da ga njegovo mrmljanje odnese k tim drugim apatima i nije se otrgnuo iz snatrenja sve dok nije uo kako Dolfin izgovara, "... kuge iz 1361." Dolfin je tada podigao pogled, a Brunetti je kimnuo u znak odobravanja. "Takvo ime je vano," sloi se on, mislei kako bi to mogao biti nain da ga navede da govori. "ovjek mora paziti da zatiti takvo ime." "To mi je i Loredana rekla, istim rijeima." Dolfin uputi Brunettiju pogled ispunjen zaecima potovanja: evo jo jednog ovjeka koji moe shvatiti obveze pod kojima je njih dvoje ivjelo. "Rekla mi je, osobito ovaj put, da moramo uiniti sve to moemo da odrimo i zatitimo to ime." Jezik mu se spetljao kod posljednjih rijei. "Naravno," potakne ga Brunetti, "osobito ovaj put.'" Dolfin nastavi: "Rekla je da joj je jedan ovjek u uredu uvijek zavidio zbog njezinog poloaja." Kada je vidio Brunettijevu zbunjenost, on objasni, "U drutvu." Brunetti kimne. "Nikada joj nije bilo jasno zato ju je toliko mrzio. Ali onda je uinio neto s papirima. Pokuala mi je to objasniti, ali nisam shvatio. Ali taj je ovjek izmislio lane dokumente u kojima je pisalo da Loredana ini loe stvari u uredu, da uzima novac kako bi za nekoga uinila neto. Poloio je dlanove na stol i napola se pridigao sa stolca. Povisivi glas do zastraujue glasnoe, ree, "Dolfini ne ine nita zbog novca. Dolfinima novac ne znai nita." Brunetti podigne ruku u zrak smirujui ga i Dolfin se spustio natrag na stolac. "Mi nita ne inimo zbog novca," ree on gromko. "Cijeli grad to zna. Nita zbog novca." On nastavi: "Rekla je da e svi povjerovati tim papirima i da e izbiti skandal. Nae ime bit e uniteno. Rekla mi je..." on zausti, a zatim se ispravi, "Ne, znao sam to i sam; nitko mi to nije trebao rei. Nitko ne moe iriti lai o Dolfinima i proi nekanjeno." "Shvaam," sloi se Brunetti. "Znai li to da biste ga odveli na policiju?" Dolfin kratko odmahne rukom, kao da odbacuje pomisao da se obrati policiji.

"Ne, naa je ast bila u pitanju, tako da smo imali pravo uzeti pravdu u vlastite ruke." "Shvaam." "Znao sam tko je to. Bio sam tamo nekoliko puta, kada sam pomagao Loredani u jutarnjoj kupovini i nosio joj stvari kui. Otiao bih i pomogao joj." Ovo posljednje izrekao je s nesvjesnim ponosom mukarca u obitelji koji objavljuje svoj junaki podvig. "Znala je kamo on ide toga dana i rekla mi je neka ga slijedim i pokuam razgovarati s njim. Ali kada sam pokuao, pretvarao se kao da ne razumije o emu govorim i rekao da to nema veze s Loredanom. Rekao je da je rije o drugom ovjeku. Loredana me upozorila da e on lagati i pokuati me uvjeriti da je rije o nekom drugom iz ureda, ali ja sam bio spreman. Znao sam da se on namjerio na Loredanu jer joj je zavidio." Na lice je namjestio izraz koji je vidio da ljudi koriste kad izgovaraju stvari za koje su mu kasnije rekli da su bile mudre, a Brunetti je opet imao dojam da su ga nauili da odrecitira svoju pjesmicu. "I?" "Nazvao me lacem i pokuao je silom proi pokraj mene. Rekao mi je da mu se sklonim s puta. Bili smo u onoj zgradi." Brunettiju se uinilo da su se njegove oi rairile pri sjeanju na ono to se dogodilo, a to se pretvorilo u skandal o kojem je kanio govoriti. "I on mi je govorio tu kada mi se obraao. Znao je da sam grof i svejedno mi se obraao sa tu." Dolfin okrzne Brunettija pogledom, kao da ga eli upitati je li ikada uo za takvu bezobratinu. Brunetti, koji nikada nije uo za takvo to, zatrese glavom kao da nema rijei kojima bi iskazao svoju zapanjenost. Kada se uinilo da Dolfin vie nije raspoloen za priu, Brunetti upita, a u glasu mu se osjeala stvarna znatielja, "to ste uinili?" "Rekao sam mu da mi lae i da eli povrijediti Loredanu jer joj zavidi. Opet me odgurnuo. To mi nitko nikada u ivotu nije uinio." Prema nainu na koji je govorio, Brunetti je bio uvjeren da Dolfin misli kako je tjelesno potovanje koje mu ljudi iskazuju reakcija na njegov plemiki naslov, a ne na njegovu tjelesnu pojavu. "Kada me odgurnuo, koraknuo sam unatrag i nogom udario o cijev koja je bila tamo, na podu. Cijev se svinula i ja sam pao. Kada sam ustao, ta mi se cijev nala u ruci. Htio sam ga udariti njome, ali jedan Dolfin nikada ne bi udario ovjeka s lea, tako da sam povikao za njim, a on se okrenuo. Tada je podigao ruku da me udari." Dolfin je ovdje zautio, ali krio je prste u svojem krilu kao da odjednom nisu njegovi i imaju svoju volju nezavisnu od njegove. Kada je opet pogledao prema Brunettiju, u njegovom je sjeanju vrijeme oito proletjele jer je rekao, "Pokuao je ustati nakon toga. Bili smo pokraj prozora i kapci su bili otvoreni. On ih je otvorio kada je doao onamo. Otpuzao je do prozora i pridigao se na rukama. Vie nisam bio ljut," ree on, hladnim i smirenim glasom. "Naa je ast bila spaena. Pa sam mu priao da vidim mogu li mu pomoi. Ali on me se bojao, i kada sam krenuo prema njemu, poeo se povlaiti leima okrenut prema prozoru i spotaknuo se i pao unatrake. Posegnuo sam da ga zgrabim, doista jesam," ree on ponavljajui taj pokret dok ga je opisivao, a njegovi

dugi, plosnati prsti su opet i opet, beznadno, hvatali u prazno, "ali on je padao i padao i ja ga nisam mogao uhvatiti." Povukao je svoju ruku i pokrio oi drugom. "uo sam kada je udario o tlo. Zbilja je buno tresnuo. Ali netko je stajao na vratima prostorije i ja sam se jako uplaio. Nisam znao tko je to. Otrao sam niza stube." On zauti. "Kamo ste otili?" "Otiao sam kui. Ve je bilo prolo vrijeme ruka, a Loredana se uvijek zabrine ako zakasnim." "Jeste li joj rekli?" upita Brunetti. "Jesam li joj rekao? to?" "to se dogodilo?" "Nisam joj htio to rei. Ali ona je znala. Vidjela je to po meni, jer nisam mogao jesti. Tako da sam joj morao ispriati to se dogodilo." "I to je ona na to rekla?" "Rekla je da se silno ponosi mnome," odgovori on ozarena lica. "Rekla je da sam obranio nau ast i da je to to se dogodilo nesretan sluaj. On me gurnuo. Kunem se pred Bogom da je to istina. Udario me tako da sam pao." Giovanni nervozno baci pogled prema vratima i upita. "Je 1' ona zna da sam tu?" Kada je vidio da Brunetti odmahuje glavom, Dolfin priblii svoju ogromnu stegnutu aku ustima i poe se lupkati stisnutim prstima po donjoj usnici. "Oh, jako e se naljutiti. Rekla mi je da ne idem u bolnicu. Rekla je da je to klopka. I bila je u pravu. Trebao sam je posluati. Ona je uvijek u pravu. Ona je uvijek u svemu u pravu." Poloio je svoju ruku njeno na mjesto na nadlaktici kamo ga je ubo lijenik, ali nije rekao nita vie. Lagano je prstima prelazio preko mjesta uboda. U tiini koja je uslijedila, Brunetti se pitao koliko je istine u onome to je Loredana Dolfin bila rekla svome bratu. Brunetti sada vie nije sumnjao da je Rossi bio saznao neto o korupciji u Ufficio Catasto, ali je sumnjao da je to imalo veze sa au obitelji Dolfin. "I kada ste se vratili onamo?" upita on. Poeli su ga brinuti Dolfinovi sve nemirniji pokreti. "Onaj drugi, onaj koji je uzimao drogu, bio je tamo kada se to dogodilo. Slijedio me kui i pitao ljude tko sam ja. Znali su me zbog moga imena." Brunetti je uo s kakvim je ponosom to izgovorio, a zatim je mukarac nastavio. "Slijedio me do stana, a kada sam ja krenuo na posao, rekao mi je da je sve vidio. Rekao je da mi je prijatelj i da me eli izbaviti iz nevolja. Povjerovao sam mu, i otili smo zajedno onamo i poeli istiti prostoriju na vrhu stubita. Rekao je da e mi pomoi u tome, i ja sam mu povjerovao. A kada smo bili tamo, doli su policajci, ali on im je neto rekao i oni su otili. A kada su otili, rekao mi je da ako mu ne dam novac da e opet dovesti policajce natrag i da e im pokazati tu prostoriju, tako da u biti u nevolji, i svi e znati to sam uinio." Dolfin je ovdje prestao govoriti dok je razmatrao mogue posljedice ovakvog razvoja dogaaja. "I?" "Rekao sam mu da nemam novaca, da ga uvijek dajem Loredani. Onaje znala to uiniti s novcem."

Dolfin se na rukama podigao u polustojei poloaj i okretao glavu lijevo-desno, kao da oslukuje nekakav zvuk koji oekuje da se zauje iz njegove ije. "I?" ponovi Brunetti istim bezizraajnim glasom. "Naravno, rekao sam Loredani. A onda smo se vratili natrag." "Tko to 'mi'?" istoga trena upita Brunetti istodobno poalivi i zbog tog pitanja i zbog poriva koji ga je nagnao da ga postavi. Sve dok Brunetti nije progovorio, Dolfin je okretao glavu lijevo-desno. Brunettijevo pitanje, ili njegov ton, su ga, meutim, prekinuli u tome. Pred Brunettijevim oima Dolfinovo povjerenje prema njemu je isparilo i Dolfin je naoigled zauzeo stav ovjeka koji se nalazi u neprijateljskom logoru. Kada je prola najmanje minuta, Brunetti upita, "Signor conte?" Dolfin je nepokolebljivo odmahnuo glavom. "Signor conte, rekli ste da ste se vratili do te zgrade s jo nekim. Hoete li mi rei tko je bila ta osoba?" Dolfin se nalakti na stol i, spustivi glavu nie, prekrije ui svojim dlanovima. Kada mu se Brunetti opet poeo obraati, Dolfin je divlje zatresao glavom. Ljutei se na samoga sebe to je Dolfina pogurnuo na mjesto s kojega ga nee vie moi vratiti, Brunetti ustane i, znajui da nema drugog izbora, ode telefonirati sestri contea Dolfina. 25 Na telefon se javila izgovorivi samo ime "Ca Dolfin" i nita vie, a Brunettija je toliko iznenadio taj zvuk, nalik na trubu koja ne moe odsvirati nijedan harmonian ton, da mu je trebalo nekoliko trenutaka da se predstavi i objasni svrhu njegova poziva. Ako je bila imalo uznemirena uvi to je imao za rei, dobro je to sakrila i rekla mu samo to da e nazvati svoga odvjetnika i ubrzo biti u questuri. Nije postavila nijedno pitanje niti iskazala ikakvu znatielju kada je ula da njezinog brata ispituju u svezi s ubojstvom. Mogao je to biti obian poslovni poziv, zbrka oko neke crte na katastarskom planu, eto takav je bio njezin odgovor. Kako nije bio potomak, barem ne koliko je njemu bilo poznato, nekog mletakoga duda, Brunetti nije imao pojma kako se takvi ljudi odnose prema ubojstvu u obitelji. Brunetti nije ni na trenutak pomislio na mogunost da bi signorina Dolfin mogla imati ita s neim tako prostakim kao to je golemi korupcijski sustav koji je Rossi, ini se, otkrio u Ufficio Catasto: 'Dolfini ne ine stvari zbog novca.' Brunetti je u to apsolutno vjerovao. Dal Carlo, sa svojom proraunatom nesigurnou o tome je li tkogod u Ufficio Catasto kadar primiti mito, je bio taj koji je uspostavio korupcijski sustav koji je Rossi bio otkrio. to li je jadni, glupi, smrtonosno poteni Rossi uinio - suoio dal Carla sa svojim dokazima, zaprijetio mu da e ga razotkriti ili ga prijaviti policiji? I je li to uinio stojei pokraj vrata otvorenih prema uredu onog Cerbera u zastarjelom enskom kostimiu, ija se

frizura i beznadna enja nisu nimalo izmijenile posljednjih dvadeset godina? A Cappelli? Jesu li njegovi telefonski razgovori s Rossijem ubrzali njegovu vlastitu smrt? Nije nimalo sumnjao da je Loredana Dolfin ve bila uvjebala svoga brata to e rei ako ga tko bude ispitivao: napokon, bila ga je upozorila da ne ide u bolnicu. Ona to ne bi nazvala 'klopkom' da nije znala odakle mu taj izdajniki ugriz na podlaktici. A on, jadno stvorenje, toliko se prestraio zaraze da se nije obazirao na njezina upozorenja i zato je i upao u Brunettijevu klopku. Dolfin je bio prestao govoriti upravo u trenutku kada je poeo koristiti mnoinu. Brunetti je bio siguran u identitet drugog dijela njegova fatalnog 'mi', ali je znao da e svaka ansa da popuni tu prazninu nestati onog trena kada Loredanin odvjetnik uspije popriati s Giovannijem. Manje od sat vremena kasnije, zazvonio je njegov telefon i javljeno mu je da su stigli signorina Dolfin i avvocato Contarini. Zamolio je da ih dovedu gore u njegov ured. Prvo se pojavila ona, a ispred nje je iao jedan od policajaca u odori koji je uvao strau na ulazu u questuru. U korak ju je slijedio Contarini, debeo i uvijek nasmijan, ovjek koji je uvijek bio u stanju pronai pravu rupu u zakonu od koje su njegovi klijenti imali koristi. Brunetti nije pruio ruku ni njoj niti njemu, nego se okrenuo i poveo ih u svoj ured. Sjeo je za svoj radni stol. Brunetti je promotrio signorinu Dolfin, koja je sjedila, nogu vrsto pripijenih jedna uz drugu, uspravnih lea kao da je progutala metlu, ali ne dodirujui naslon stolca, sklopljenih ruku povrh torbice koju je drala u krilu. Uzvratila mu je pogled, ali nije rekla niti rije. Nije izgledala nimalo drukije od trenutka kada ju je vidio u njezinom uredu: uinkovita, u zrelim godinama, zainteresirana za to to se dogaa, ali ne i u potpunosti ukljuena u togod to bilo. "I, to ste umislili da ste otkrili o mojem klijentu?" upita Contarini, prijateljski se smijeei. "Prilikom sasluanja, a koje je obavljeno i snimljeno u questuri danas poslijepodne, priznao je da je ubio Franccsca Rossija, zaposlenika Ufficio Catasto gdje," ree Brunetti naklonivi glavu u njezinom smjeru, "signorina Dolfin radi kao tajnica." Contarini je izgledao nezainteresirano. "I to je sve?" upita on. "Takoer je izjavio da se kasnije vratio na isto mjesto u drutvu ovjeka po imenu Gino Zecchino, i njih dvojica zajedno su unitili dokaze njegova zloina. Nadalje, izjavio je da ga je Zecchino kasnije pokuao ucijeniti." Do sada, inilo se, nita to je Brunetti rekao nije mnogo zanimalo ni nju niti njega. "Zecchino je kasnije pronaen mrtav u toj istoj zgradi, zajedno s jednom djevojkom koju jo nismo identificirali." Kada je procijenio da je Brunetti zavrio sa svojom priom. Contarini podigne svoju torbu sa spisima u krilo i otvori je. Pretraivao je papire i Brunetti je osjetio kako mu se koa na rukama jei kada je spoznao koliko su njegove kretnje sline Rossijevima. Tiho mrknuvi od zadovoljstva, Contarini je pronaao papir koji je traio i izvukao ga iz torbe. Pruio ga je preko stola Brunettiju, "Kao to moete vidjeti, commissario," ree,

pokazujui prstom na peat na vrhu papira, ali ga ne isputajui iz ruku, "ovo je potvrda koju je izdalo Ministarstvo zdravstva prije vie od deset godina." Privukao je stolac blie stolu. Kada je bio siguran da je Brunettijeva pozornost usmjerena na papir, on nastavi, "Kojom se potvruje da je Giovanni Dolfin..." i napravi stanku, podarivi Brunettiju jo jedan osmijeh, osmijeh morskog psa koji se sprema baciti na plijen. Iako je papir bio okrenut naopako, poeo je polako naglas itati tekst Brunettiju, "'osoba s posebnim potrebama, koja treba imati prednost pri zapoljavanju i koju se nikada ne smije diskriminirati zbog nemogunosti da obavi neke zadatke koji nadmauju njegove moi'." Prstom je kliznuo niz papir sve dok nije stao na posljednjem paragrafu, koji je takoer proitao naglas. "'Gore navedena osoba, Giovanni Dolfin, ovime se proglaava osobom koja ne vlada u potpunosti svojim intelektualnim sposobnostima te zato na njemu ne bi trebalo strogo primjenjivati zakonske norme'." Contarini ispusti papir iz ruke, promatrajui kako se neujno sputa na plohu Brunettijeva stola. Jo uvijek se smijeei, ree, "To je preslika. Za Vau pismohranu. Pretpostavljam da su Vam takvi dokumenti poznati, commissario?" lanovi Brunettijeve obitelji bili su strasni igrai Monopola, a ovdje je imao Monopol u stvarnom ivotu: doivotnu besplatnu izlaznicu iz zatvora. Contarini zatvori svoju torbu za spise i ustane. "elio bih vidjeti svoga klijenta, ako je to ikako mogue." "Naravno," ree Brunetti. poseui za svojim telefonom. Njih troje sjedilo je u tiini u uredu, sve dok Pucetti nije pokucao na vrata. "Policajce Pucetti," ree Brunetti, dirnut time to vidi da je mladi bez daha, jer je potrao stubama im gaje Brunetti pozvao, "molim Vas, odvedite avvocata Contarinija dolje u sobu broj sedam da vidi svoga klijenta." Pucetti je salutirao kao da je na opruzi. Contarini je ustao i upitno pogledao signorinu Dolfin, koja je zatresla glavom i ostala sjediti. Contarini pristojno pozdravi i ode, cijelim se putem smijeei. Kada je ovaj otiao, Brunetti, koji je bio ustao kada je Contarini odlazio, opet je sjeo i zagledao se u signorinu Dolfin. Samo je utio. Minute su prolazile sve dok ona napokon nije progovorila, potpuno obinim glasom, "Znate, ne moete mu nita. Njega titi drava." Brunetti je odluio utjeti, elei znati koliko e je daleko natjerati. Nije inio ama ba nita, nije premjetao stvari po stolu, niti je sklapao ruke: jednostavno je sjedio i s ravnodunim izrazom na licu je promatrao. Jo je nekoliko minuta prolo, a zatim upita, "to ete uiniti?" "To ste mi Vi upravo rekli, signorina," prizna on. Sjedili su tako poput dva nadgrobna spomenika, sve dok ona naposljetku nije rekla, "Nisam tako mislila." Pogled joj je pobjegao u stranu i kroz prozor njegova ureda, a potom natrag na Brunettija, "Nisam mislila na to to ete uiniti mome bratu. elim znati to ete uiniti njemu." Po prvi je put na njezinom licu vidio osjeaje. Brunettiju se nije dalo igrati s njom, tako da nije odglumio nerazumijevanje.

"Mislite na dal Carla?" upita on, ne gnjavei se s njegovom titulom. Ona kimne. Brunetti odvagne sve, a nemali dio toga bila je spoznaja o tome to bi se moglo dogoditi njegovu domu ako Ufficio Catasto bude natjeran na potenje. "Bacit u ga vukovima," ree Brunetti i bi mu drago zbog toga. Njezine su se oi razrogaile od zaprepatenja. "Kako to mislite?" "Predat u ga Guardiji di Finanza. Oni e biti oduevljeni kada dobiju biljeke o njegovim bankovnim raunima, stanovima koje posjeduje, raunima na kojima njegova ena..." tu je rije izgovorio s posebnim gustom, "dri uloen novac. A jednom kada se ponu raspitivati i nuditi imunitet svakome tko ga je podmitio, oslobodit e lavinu, a ista ta lavina e ga pokopati pod sobom." "Izgubit e svoj posao," ree ona. "Izgubit e sve," ispravi je Brunetti i prisili samog sebe da namjesti smijeak u kojem nije bilo radosti. Iznenaena prizorom njegove zlobe, ona je sjedila usta otvorenih od uenja. "elite li jo vie od toga?" upita on, izbaen iz vlastite koe injenicom da, bez obzira na to to se dogodilo dal Carlu, on nikada nee moi nita ni njoj niti njezinom bratu. Brani par Volpato i dalje e etati Campom San Luca poput strvinara, a svaka nada da e pronai Marcova ubojicu bila je izgubljena kada su u novinama otisnute lai koje su Pattina sina spasile od ivotne opasnosti. Znajui da ona nije nimalo odgovorna za ovo posljednje, ali jo uvijek lud od elje da je prisili da plati za to, on nastavi, "Novine e sve povezati: Rossijevu smrt, osumnjienika s tragovima ugriza ubijene djevojke kojem ne moe suditi jer ga je sud proglasio mentalno nesposobnim, i moguu vezu s dal Carlovom tajnicom, starijom enom, jednom zitellom," ree on, iznenadei samoga sebe silinom prezira s kojim je izgovorio rije 'usidjelica.' "Luna zitella nobile" gotovo je bio ispljunuo posljednju rije - "koja je ludo zaljubljena u svog efa - mlaeg, oenjenog mukarca," obruio se na nju gaajui je sramotnim pridjevima - "i koja sluajno ima brata kojega su sudovi proglasili mentalno nesposobnim i koji bi tako mogao biti osoba osumnjiena za Rossijevo ubojstvo." Napravio je stanku, promatrajui je kako se uvlai u sebe, sva uasnuta njegovim nastupom. "I novine e pretpostaviti: da je dal Carlo do grla umoen u ta ubojstva, i nikada se nee osloboditi te sumnje. A Vi," ree on, uperivi prst preko stola prema njoj, "Vi ete biti odgovorni za to. To e biti Va posljednji dar ingeniereu dal Carlu." "Ne moete to uiniti," ree ona povisujui ton, jer vie nije bila u stanju nadzirati jainu svoga glasa. "Ja ni prstom neu mrdnuti, signorina" ree on, zaprepaten zadovoljstvom koje mu je priutilo to to je sve ovo mogao izgovoriti. "Novine e to rei ili nagovijestiti, ali bez obzira na to odakle dolaze rijei, moete biti sigurni da e ljudi koji to budu proitali zbrojiti dva i dva i povjerovati u priu. A najdrai odlomak teksta bit e im onaj o starijoj

zitelli nobile s njezinom jadnom opsjednutou mlaim ovjekom." Nagnuo se preko stola i gotovo se izderao na nju. "A ljudi e traiti jo." Zatresla je glavom, irom otvorenih usta: da ju je pljusnuo, lake bi to podnijela. "Ali Vi to ne moete uiniti. Ja sam jedna Dolfinka. "Brunetti je bio toliko zapanjen da se jedino mogao nasmijati. Zabacio je glavu preko naslona svoga stolca i dopustio si da ga u trenu preplavi luaki smijeh. "Znam, znam," ree on, i bilo mu je teko nadzirati vlastiti glas jer su ga zapljuskivali novi valovi divljeg veselja. "Vi ste jedna Dolfinka, a Dolfini nikada nita ne ine zbog novca." Ona je ustala zajapurena i s bolnim izrazom na licu, tako da se Brunetti u sekundi uozbiljio. vrsto steui ruku torbice prstima koji su kripili od napora, ree, "Uinila sam to zbog ljubavi." "Onda neka Vam Bog pomogne," ree Brunetti i posegne za telefonom.

Za Vas: BABAC