Sie sind auf Seite 1von 11

Scheler zapoinje svoje djelo pitanjem to je to ovjek za obrazovanog Europljanina i govori da postoje tri posve nespojiva idejna kruga.

Prvi je misaoni krug idovsko-kranske predaje o Adamu i Evi, o stvaranju, o raju i padu. Drugi je grko-antiki misaoni krug, u kome se prvi put u svijetu uzdigla samosvijest ovjeka do pojma njegova osobita poloaja, i to tvrdnjom da ovjek postaje ovjekom, jer posjeduje um, logos, phronesis, ratio, mens itd. S ovim nazorom usko se povezuje nauka da je nadljudski um takoer podloga cijelom svemiru, a na kojem od svih bia sudjeluje samo ovjek. Trei je misaoni krug, koji je takoer odavno postao tradicionalan, misaoni krug moderne prirodne znanosti i genetike psihologije da je ovjek vrlo kasni konani rezultat razvoja Zemlje. Ovima trima idejnim krugovima nedostaje svako meusobno jedinstvo. I tako iako posjedujemo prirodno-znanstvenu, filozofsku i teoloku antropologiju koje ne mare jedna za drugu a iz toga slijedi da nemamo jedinstvaene ideje o ovjeku. Autor navodi nekoliko toaka koje se tiu ovjekova bivstva u odnosu prema ivotinji i biljci, te metafiziki osobit poloaj ovjeka. Ve i sam pojam ovjek sadri podmuklu dvosmislenost. Jednom ta rije treba oznaavati osobita obiljeja koja morfoloki posjeduje ovjek kao podskupina vrste kraljenjaka i sisavaca, a samo po sebi je jasno da bie oznaeno kao ovjek ostaje podreeno ne samo pojmu ivotinje nego da u isti mah sainjava razmjerno mali kutak ivotinjskog carstva. Rije ovjek treba takoer oznaavati skup stvari koji se najotrije suprotstavlja pojmu ivotinje uope, dakle takoer svima sisavcima i kraljenjacima. Ovaj drugi pojam ovjek mora imati potpuno drugi smisao, posve drugo podrijetlo nego prvi. Ovaj drugi pojam Scheler naziva bivstvaenim pojmom ovjeka nasuprot prvom prirodnosistematskom pojmu. Ovdje se postavlja pitanje: Je li uope opravdan opvaj drugi pojam koji ovjeku kao takvom daje osobit poloaj, neusporediv sa svakim drugim osobitim poloajem neke ive vrste. Osobit ovjekov poloaj postaje nam jasan kad promotrimo cjelokupnu izgradnju biopsihikog svijeta. Pri tome se polazi od stupnjevitog slijeda psihikih snaga i sposobnosti kako ga je znanost polagano ispostavila. Bitno je naglasiti da iva bia nisu samo predmeti za izvanjske promatrae, nego ona posjeduju zasebni i unutranji bitak, u kojem sami sebe zamjeuju. To je psihika strana samostojnosti, samokretanja itd., ivog bia uope odnosno psihiki prafenomen ivota. Najnii stupanj psihikog tvori nesvjesni, neosjetni i bespredodbeni uvstveni poriv. U njemu nije jo razlueno uvstvo i nagon, (koji kao takav uvijek ima specifinu usmjerenost i ciljnost prema neemu, npr. hrani, seksualnom zadovoljenju i sl.). Puko k tome, npr. k svijetlu i natrag, bespredmetno veselje i bespredmetno trpljenje dva su njegova jedina stanja. Vano je naglasiti da se anorganskim

tjelesima ne moe ni u kom smislu pripisati duevni bitak. Prvi stupanj nastajanja duevnog bitka moramo i smijemo pridati ve biljci ali im se nikako ne moe pripisivati osjet2 i svijest. Biljka reagira npr. specifino na intenzitet svjetlosnih zraka, no indiferentno na boje i smjerove zrake. Biljkama se ne mogu pripisati nikakvi specifini tropizmi, nikakvi osjeti, pa ni najmanji poeci refleksnog luka i ba zbog toga nikakvi osjetilni organi. One ne posjeduju nikakav osjet, niti specifino pamenje koje bi nadilazilo ovisnost njenih ivotnih stanja od cjeline vlastite pretpovijesti, ni prave sposobnosti uenja. Od onoga to u ivotinja nazivamo nagonskim ivotom, u biljci je samo opi poriv za rastom i razmnoavanjem, uklopljen u uvstveni poriv. Da ivot bitno nije volja za mo , nego da je poriv ka razmnoavanju i smrti praporiv sveg ivota, dokazuje najbolje biljka. Bivstveni smjer ivota koji oznauje rije biljni je posve prema vani usmjeren poriv. Stoga se ovdje govori o ekstatinom uvstvenom porivu koji oznauje totalno nedostajanje povratnog javljanja organskih stanja nekom centru, koje je svojstveno ivotinjskom ivotu, ovo potpuno nedostajanje okreta ivota u sebe samog, makar kako primitivne refleksije, makar kako slabo svjesnog unutranjeg stanja. Svijest nastaje tek u refleksiji osjeta, i to uvijek prigodom nastupanja otpora naprema izvornom spontanom pokretu. Sva svijest se osniva na trpljenju i svi vii stupnjevi svijesti na sve veem trpljenju. Izraz je upravo prafenomen ivota, i nije nipoto kako je mislio Darwin, skup atavistikih svrhovitih radnji. Ono, to biljci posve nedostaje jesu funkcije ispoljavanja koje susreemo kod svih ivotinja, a koje odreuju sav promet meu ivotinjama i koje ve ivotinju ine veoma neovisnom od neposredne nazonosti stvari vanih za njen ivot. Budui da biljka nije sposobna ni za kakvo aktivno prilagoavanje mrtvom i ivom okolnom svijetu, moe se rei da ona u veoj mjeri nego ivotinja, jami za jedinstvo ivota u metafizikom smislu, koje stoji iza svih morfolokih pojava lika, i za postepeni nastajui karakter svih vrsta oblikovanih tvorevina ivota s obzirom na zatvorene tvarne i energijske komplekse. Prvi stupanj unutranje strane ivota, uvstveni poriv, nalazi se takoer i u ovjeku. ovjek obuhvaa sve bivstvene stupnjeve postojanja uope, a osobito ivota, i barem prema oblastima bivstva, dolazi u njemu cijela priroda do najkoncentriranijeg jedinstva svoga bitka. Smatra se da bi poriv mogao biti smjeten u deblu ovjekova mozga, koji je vjerojatno sredinje mjesto endokrinih lijezda, koje posjeduju tjelesne i duevne procese. Vegetativni ivani sistem ravna raspodjelom hrane i organologijski predstavlja samu biljnost koja jo postoji u ovjeku. ini se da biljni princip prevladava u eni kod izrazito zemljoradnikih plemena a u mukarcu u cijeloj Aziji. Kao drugi duevni bivstveni oblik oznauje se instinkt koji definiramo po takozvanom dranju ivog bia. Dranje ivog bia je jednom predmet izvanjskog promatranja i mogueg opisa.

Ovo se dranje moe utvrditi kod promjenjivih sastavnih dijelova okoline neovisno od fiziologijskih jedinstava kretnji koja nose dranje, a moe se i pri njegovom karakteriziranju utvrditi bez uvoenja fizikalnih ili kemijskih pojmova nadraaja. Vano je napomenuti kod pojma dranja da je on psihofiziki indiferentan pojam tj. Svako dranje je uvijek izraaj unutarnjih stanja jer, ne postoji nita unutarduevno to se neposredno ili posredno ne izraava u dranju. Stoga se moe i mora uvijek dvostruko tumaiti, fiziologijski i psihologijski. Dranje je deskriptivno srednje polje opaanja, od kojeg mi moramo poeti. U tom smislu nazivamo instinktivnim ono dranje koje posjeduje sljedea obiljeja: prvo, mora biti smislu primjereno, tj. mora biti takvo da je teleoklino za cjelinu ivotnog nosioca ili za cjelinu drugih nosilaca ivota. I drugo, mora se odvijati po vrstom i nepromjenjivom ritmu. To se tie vrstog ritma a ne organa koji se koriste za to dranje, koji se uklanjanjem ovog ili onog organa mogu zamijeniti. Daljnje obiljeje instinktivnog dranja je u tom da reagira samo na takve tipine povratne situacije koje su znaajne za ivot vrste kao takve, a nisu znaajne za posebno iskustvo individuuma. Instinkt vrste uvijek slui bilo vlastitoj, bilo tuoj vrsti, ili takvoj s kojom vlastita vrsta stoji u vanom ivotnom odnosu. Ovo obiljeje otro dijeli instinktivno dranje, prvo od samodresure pokuajem i zabludom i svim uenjem, drugo od upotrebe razuma, to oboje primarno slui individuumu, a ne vrsti. Instinktivno dranje nije nikada reakcija na specijalne sadraje okoline nego je reakcija samo na posve osobitu strukturu, vrsno-tipino ureenje moguih dijelova okoline. Instinkt je u svojim temeljima priroen i nasljedan i to kao opa mo stjecanja naina dranja, kakva je naravno i mogunost navikavanja, dresiranja i razboritosti. Vrlo vano obiljeje instinkta je da predstavlja dranje neovisno od broja pokuaja koje ivotinja izvodi da bi bila dorasla nekoj situaciji. Instinkt se moe specijalizirati iskustvom i uenjem, to se npr., vidi na instinktima lovnih ivotinja, kojima je, priroeno lovljenje odreenih ivotinja, no nije im gotovo priroeno umijee da to lovljenje s uspjehom vre. Instinkt je ve pripojen samoj morfogenezi ivog bia i djelatan je u uoj vezi s oblikujuim psiholokim funkcijama koje tek obrazuju strukturne forme ivotinjskog tijela. Takoer vrlo vanu ulogu ima i odnos instinkta prema osjetima, prema djelatnosti osjetnih funkcija i osjetnih organa a takoer i prema pamenju. Osjetni podraaj izaziva samo ritmiki vrsto odvijanje instinktivne djelatnosti a da ne determinira njeno tako-odvijanje. Ono to ivotinja moe predoavati i osjeati openito je a priori zahvaeno i odreeno odnosom njenih instinkata prema strukturi okoline. Isto vrijedi i za njene reprodukcije pamenja. One se odvijaju uvijek u smislu i okviru njenih dominantnih zadataka instinkta, i tek je od sekundarnog znaenja ponavljanje asocijativnih veza, uvjetnih refleksa i vjebi. ivotinja koja moe vidjeti i uti, vidi i uje samo ono to je od znaenja za

njeno instinktivno dranje. Jo u ovjeku u osnovi vienja lei nagon za vienjem, a ovom opi nagon za budnou; nagon za spavanjem iskljuuje osjetne organe i osjetne funkcije. Tako je pamenje kao i osjetni ivot ujedno potpuno okrueno instinktom, u njega uronjeno. Takozvane nagonske radnje ovjeka su apsolutna suprotnost instinktivnim radnjama, s time da one, cjelovito promatrane mogu biti besmislene (npr. udnja za opijatima). Mogue je svesti instinkt na naslijeivanje naina dranja, koji poivaju na navikama, samodresuri, tj., u posljednjoj liniji na asocijativnu zakonitost i uvjetovani refleks, ili ga razumjeti kao naknadno automatiziranje, promatrati ga kao inteligentno dranje. Nastajanje instinkta jedne vrste u potpunosti je djelomini proizvod obrazovanja same vrste. Instinkt je primitivniji oblik bitka i dogaaja nego to su asocijacijama odreene duevne kompleksne tvorevine. Istupanje relativnih pojedinanih osjeta i pojedinanih predodbi iz difuznih kompleksa , kao i istupanje odreenog nagona, koji ezne za zadovoljavanjem, iz instinktivne smislene veze dranja, a s druge strane i poeci inteligencije, koja ponovno nastoji uiniti umjetno smislenim automatizam ponajprije ispranjen od smisla obostrano su, genetiki gledano, jednako prvotni razvojni proizvodi instinktivnog dranja. Oni openito idu strogo jednakim korakom, kao jedan s drugim tako i s individuiranjem ivih bia, ispadanjem pojedinih bia iz vezanosti vrstom, dre jednak korak s razlinou individualnih, osobitih poloaja u koje moe ivot dospjeti. Stvaralaka disocijacija pojedinih dijelova, osnovno je dogaanje u psihikom razvoju. Ona se stvara strogo jednakomjerno i paralelno s asocijativnim duevnim ivotom i ne nalazi se istom kod najviih sisavaca, nego je ve nazona i kod infuzorije. Ono to je u instinktu smisleno ali ukoeno i uz vrstu vezano, kod inteligencije pokretno i individualno usmjereno, a da bi ono to je kod instinkta automatsko, kod asocijacije i uvjetnog refleksa bilo mehaniko, dakle, istom relativno osloboeno od smisla, ali se zato moe razliito kombinirat. Dok ovjek kao, kako ga Scheler naziva, plastini sisavac, kod koga su inteligencija i ne manje asocijativno pamenje najvie razvijeni, posjeduje jako zakrljale instinkte. Pokua li se instinktivno dranje psihiki tumaiti, onda ono predstavlja nerazdvojivo jedinstvo predznanja i radnje, tako da nikada nije vie znanja dano nego to ga istodobno ulazi u najblii pokret radnje. U odnosu na uvstveni poriv instinkt je ve usmjeren na vrsti primjerene, esto povratne, ali ipak specifine sastavne dijelove okoline. On predstavlja postepeno specijaliziranje uvstvenog poriva i njegovih kvaliteta. Izmeu dvaju naina dranja, koja oba izvorno proizlaze iz instinktivnih dranja, a to su navici primjereno dranje i ono inteligentno dranje, navici primjereno dakle, trei psihiki oblik koji razlikujemo predstavlja sutinu injenica asocijacije, reprodukcije, uzronog refleksa tj. onu sposobnost koju oznaavamo kao asocijativno pamenje (mneme). Temelj sveg pamenja je

uvjetni refleks. Njegova psihika analogija je tzv. asocijativna zakonitost , prema kojoj neki cjelokupni kompleks predodbi nastoji obnoviti i nadopuniti lanove koji mu nedostaju kada se jedan dio ovoga kompleksa senzorno ili motorno doivi. Ako se jedan kompleks raspada u vie dijelova, ove pojedinane predodbe mogu se ponovo povezati po zakonu dodira po slinosti. Odavde rezultiraju tzv. zakoni asocijacije za reprodukciju predodbi. Svaki osjet uvijek je funkcija podraaja i nagonske panje. Isto tako malo postoji isti, izolirani, podraaju proporcionalni osjet, kao i ista asocijacija. Cijelo asocijativno sjeanje stoji pod determinirajuom snagom nagona, potreba i onih zadataka koje ovi sami sebi postavljaju. Svi ti pojmovi (osjet, asocijativni refleks itd.) imaju obiljeje graninih pojmova, koji nagovjetavaju izvjesnu vrstu psihikih, odnosno fiziologijskih promjena. Kao to je trijezna zamjedba injeninih stanja, liena fantazijske dopune odnosno mitske preradbe, kasna pojava duevnog razvoja za pojedinca odnosno za cijele narode, - itav ivot naroda u njihovim mitolokim periodima mladosti, ne manje i duevni ivot djece, obuzet je i pokriven spontanom nagonskom fantazijom i fantazijom elja tako je i asocijativna veza jedan takav kasni fenomen koji je u fiziologiji mozga veoma visoko lokaliziran. Asocijativno pamenje nikad nije isto ve nema gotovo ni jedne asocijacije koja postoji bez intelektualnog utjecaja. Princip asocijativnog pamenja je djelotvoran u nekoj mjeri ve kod svih ivotinja i prikazuje se kao neposredna posljedica pojave refleksnog luka, luenja senzornog od motornog sistema. Oponaanje i kopiranje su samo specijalizacije onoga nagona za ponavljanjem koji je prije svega aktivan nasuprot vlastitim nainima dranja i doivljajima, te, predstavlja osnovicu svega reproduktivnog pamenja. Vezivanjem obiju pojava obrazuje se ta vana injenica tradicije, koja biolokoj batini pridonosi novu dimenziju odreenja ivotinjskog dranja pomou ivotne prolosti lanova po vrsti, koja se s druge strane mora najotrije odijeliti od svega slobodno svjesnog, sjeanja na prolo (anamneza) i sve predaje na osnovu znakova, izvora, dokumenata svakog povijesnog znanja. Dok su posljednji oblici predaje svojstveni samo ovjeku, tradicija se pojavljuje ve u krdima i oporima i ostalim drutvenim oblicima ivotinja. Izvjesni napredak je ve mogu pomou tradicije. Ipak sav pravi ljudski razvoj bitno poiva na postepenom slabljenju tradicije. Svjesno sjeanje na individualne, jednom doivljene dogaaje i stalna meusobna identifikacija mnotva sjeanja na jedno te isto prolo, koja je samo ovjeku svojstvena, predstavljaju svagda raspadanje, doista pravo usmrenje ive tradicije. Odbacivanje moi predaje je djelo razuma (ratio), koji uvijek u jednom te istom aktu objektivira sadraj predaje i time ga pohranjuje u prolost. Djelotvornost asocijativnog principa znai u izgradnji psihikog svijeta i propadanje instinkta i njegove vrste smisla, kao i napredak centraliziranja i istodobnog mehaniziranja organskog

ivota. Ona znai postepeno izdvajanje organskog individuuma iz vezanosti vrstom i neprilagodljive ukoenosti instinkta. Jer tek napretkom tog principa moe se individuum prilagoditi novim, tj. nevrsno-tipinim situacijama; time prestaje biti, nita drugo doli prazna toka procesa za rasploivanjem. Ako je prema tome, naelo asocijacije u odnosu prema praktinoj inteligenciji relativni princip ukoenosti i navike, konzervativni princip ipak je ono u odnosu prema instinktu ve mono orue osloboenja. To vrijedi i za nagone, osjeanja i afekte. Od instinkta odrijeeni nagon pokazuje se ve relativnim kod viih ivotinja, on ve ovdje postaje moguim izvorom ugode, neovisno od cjeline ivotnih zahtjeva. Izdvojen iz ritmike instinkta, postaje on sve vie samostalnim izvorom uivanja i moe ve kod viih ivotinja, osobito kod pitomih daleko prerasti bioloki smisao svoga opstojanja. Princip uitka nije, izvoran kako misli hedonizam nego je posljedica tek narasle asocijativne inteligencije. Istom u ovjeku poprima ova izoliranost nagona iz instinktivnog dranja i ona odvojenost funkcijske ugode i stanja ugode, strahovite oblike, tako da je s pravom reeno da ovjek moe biti vie ili manje kao ivotinja, ali nikada ivotinja. Inteligentno dranje moemo najprije definirati bez obzira na duevne procese. ivo bie dri se inteligentno kada bez pokuaja ili novopridolih pokuaja izvodi smislu primjereno bilo pametno, bilo takvo dranje koje cilj promauje, ali se ipak oito napree, dakle ludo dranje prema novim ni vrsno ni individualno tipinim situacijama, i to iznenada, i prije svega nezavisno od brojaprije uinjenih pokuaja da rijei nagonski odreeni zadatak. Govorimo o organski vezanoj inteligenciji dotle dok unutarnji i vanjski postupak, kojim se slui ivo bie, stoji u slubi nagonskog kretanja i utaivanja potrebe. Ta inteligencija je i praktina jer je njen konani smisao uvijek neko djelovanje kojim organizam postie ili promauje svoj nagonski cilj. Ista se inteligencija moe kod ovjeka staviti u slubu specifino duhovnih ciljeva. Gledajui s psihike strane inteligenciju moemo definirati kao iznenada iskrsnuo uvid u suvislo stanje stvari i vrijednosno stanje unutar okoline, koje niti je izravno zamjetljivo dano niti je ikada ve bilo zamijeeno, tj. koje bi bilo raspoloivo za obnavljanje. Razlika inteligencije nasuprot asocijativnom pamenju je jasna: situacija koja se mora shvatiti, o kojoj se u dranju praktino mora voditi rauna, nije samo po vrsti nova i atipina, nego je prije svega individuumu nova. Takvo se objektivno smisleno dranje javlja osim toga iznenada i vremenski prije novih probnih pokuaja i neovisno od broja prethodnih pokuaja. Djelovanje je dakle, fenomen koji poiva u opredmeivanju doivljenog nagonsko-tvornog kauzaliteta na stvarima okoline i poklapa se ovdje jo potpuno sa sredstvom. U svemu afektivnom ivotinja je ovjeku mnogo blia nego u odnosu na inteligenciju; darivanje, pomirenje, prijateljstvo i sl. mogu se ve nai kod ivotinja

Scheler postavlja pitanje: postoji li, ako ivotinji pripada inteligencija, uope neto vie do li samo gradualna razlika izmeu ovjeka i ivotinje? Postoji li neka bivstvena razlika? Ovdje se putevi najotrije razilaze. Jedni hoe pridrati ovjeka za inteligenciju i izbor, a ivotinji ju osporiti. Oni dodue tvrde da postoji bivstvena razlika, ali upravo tamo gdje nema nikakve bivstvene razlike. Drugi, osobito evolucionisti Darwinove i Lamarckove kole, otklanjaju posljednju razliku izmeu ovjeka i ivotinje, ba zbog toga to ve i ivotinja posjeduje inteligenciju. Oni se upravo tim priklanjaju na neki nain velikoj jedinstvenoj nauci o ovjeku, koja se oznauje kao teorija homo fabera i ne poznaju onda nikakvog metafizikog bitka ni metafizike ovjeka. Oba ova nauavanja Scheler odluno odbija i tvrdi da bivstvo ovjeka i ono to se moe nazvati njegovim osobitim poloajem stoji visoko iznad toga to se naziva inteligencijom i sposobnou izbora. Novi princip stoji izvan svega onoga to u najirem smislu moemo nazvati ivotom. To to ovjeka ini ovjekom nije novi stupanj ivota nego je to princip koji je suprotan svem i svakom ivotu uope, takoer ivotu u ovjeku: nova prava bivstvena injenica, koja se kao takva uope ne moe svesti na prirodnu evoluciju ivota, nego na najviu osnovu samih stvari: na istu osnovu ija je jedina velika manifestacija ivot. Ve Grci otkrivaju postojanje takvog principa i nazivaju ga umom a Scheler radije upotrebljava rije duh. No akt-centar u kom se duh pojavljuje unutar konanih sfera bitka, oznait emo osobom u otroj razlici prema svim funkcionalnim ivotnim centrima, koji se promatrani spram unutra takoer nazivaju duevnim centrima. Osnovna oznaka duhovnog bia je njegova egzistencijalan neovisnost od organskog, sloboda od stege, pritiska, ovisnosti od organskog, od ivota i svega to ivotu pripada, pa prema tome i od njegove nagonske inteligencije. Takvo duhovna bie nije vezano za nagon i okolinu ve je slobodno od okoline i otvoreno prema svijetu. Ono moe njemu prvobitno dana sredita otpora i sredita reakcije svoje okoline, u kojoj se ivotinja ekstatino iivljava, uzvisiti do predmeta, moe takovost tih predmeta ak principijelno samostalno dohvatiti, bez ogranienja, koju ovaj predmetni svijet ili njegova datost pretrpljuje na osnovu vitalnog nagonskog sistema i njemu unaprijed danih osjetilnih funkcija i osjetilnih organa. Duh je stoga stvarnost, odreenost takobitkom samih stvari. Duh ima samo bie sposobno za potpunu stvarnost. Samo jedno takvo bie je nositelj duha, ije je principijelno suoavanje s vanjskom zbiljom kao i sa samim sobom dinamiki upravo obrnuto u odnosu prema ivotinji, ukljuivi i njegovu inteligenciju. Kod ivotinja izlazi svaka radnja, svaka reakcija koju izvodi, a takoer i inteligentna, iz fiziolokog stanja njenog ivanog sistema, s kojom su na psihikoj strani povezani nagonski impulsi i osjetilna zamjedba. to za ove nagone nije zanimljivo nije ni dano, a to je dano, dano je samo kao centar otpora za njegovo traenje ili pak njegovo

odbijanje. Polazak od fiziologijsko-psihike pripadnosti uvijek je prvi akt drame ivotinjskog dranja prema svojoj okolini. Sve to ivotinja moe dohvatiti i opaziti od svoje okoline, lei u sigurnim ogradama i granicama njene strukture okoline. Drugi akt drame ivotinjskog dranja je neko postavljanje realne promjene u svojoj okolini vlastitom reakcijom u smjeru na svoj osnovni nagonski cilj. Trei akt je na osnovu toga promijenjena fiziologijsko-psihika pripadnost. Posve drugaije se dri bie koje posjeduje duh. Takvo bie je ono koje je sposobno za dranje koje posjeduje upravo suprotnu razvojnu formu. Prvi je akt ove nove drame, ljudske drame: dranje je najprije motivirano istom takvou zornog kompleksa ili kompleksa predodbe koji je podignut do predmeta, i ovo principijelno neovisno od fizioloke pripadnosti ljudskog organizma, neovisno od njegovih nagonskih impulsa i upravo po njima doivljenih uvijek na svoj nain, bilo optiki, bilo akustiki odreenih osjetnih izvanjskih strana okoline. Drugi akt drame je slobodno koenje, koje izlazi iz sredita osobe, ili osloboenje od prije zadravanog nagonskog impulsa. I trei akt se oituje u nekoj samovrijednosti i konano doivljenoj promjeni predmetnosti neke stvari. Forma ovakvog dranja je forma otvorenosti prema svijetu. Ovo je dranje sposobno po svojoj naravi da se bezgranino proiri upravo dotle dokle see svijet postojeih stvari. ovjek je dakle, X, koji se moe drati u bezgraninoj mjeri otvorenim prema svijetu. Nastajanje ovjeka je uzdizanje do otvorenosti svijeta pomou duha. ivotinja nema nikakvih predmeta: ona urasta ekstatino u okolinu, koju, u neku ruku, nosi kao pu svoju kuicu, nosi kao strukturu posvuda kuda stigne ona ne moe ovu okolinu uiniti predmetom. ivotinja ne moe izvriti osebujno distanciranje i supstantiviranje okoline u svijet, za to je ovjek sposoban, kao to ne moe izvriti ni promjenu afektivno i nagonski ogranienih sredita otpora u predmete. Predmetni bitak je najformalnija kategorija logike strane duha. ivotinja je bitno prirasla i urasla u ivotnu zbilju, koja odgovara njenim organskim stanima, a ne moe je nikada predmetno dohvatiti. ivotinja je razdvajanjem osjetilnog i motornog aparata, te stalnim povratnim izvjetajima svoje tjelesne sheme i svojih osjetilnih sadraja u neku ruku povraena samoj sebi. Ona posjeduje tjelesnu shemu; no prema svijetu se dri jo uvijek ekstatino, takoer i tamo gdje se dri inteligentno, a njena inteligencija ostaje vezana organsko-nagonskipraktino. Duhovni je akt u suprotnosti s ovim jednostavnim povratnim izvjetajem ivotinjske tjelesne sheme i njenih sadraja, bivstveno vezan na drugu dimenziju i stupanj refleksnog akta. Ovaj akt naziva se sabiranjem a njega i njegov cilj samosvijeu. ivotinja ima svijest, za razliku od biljke ali nema samosvijesti. Ne posjeduje samu sebe, nije u svojoj vlasti a prema tome nije ni sama sebe svjesna. Sabiranje, samosvijest te sposobnost i mogunost da postane predmetom, ono to prvobitno ini tek nagonski otpor, tvori jednu

jedinu nerazorivu strukturu, koja je kao takva svojstvena tek ovjeku. S ovim nastajanjem samosvijesti ujedno je dano i drugo bivstveno obiljeje: snagom svoga duha bie koje zovemo ovjekom, moe ne samo proiriti okolinu u dimenziju svjetskog bitka i uiniti otpore predmetnim, nego on moe svoju vlastitu filozofsku i psihiku kakvou kao i svaki pojedini psihiki doivljaj promatrati kao neto predmetno. Samo po tome je on u stanju odbaciti svoj ivot od sebe. ivotinja uje i vidi a ne zna da uje i vidi. Ni svoje nagonske impulse ne doivljava ivotinja kao svoje nagone, nego kao dinamike pokrete i odbojnosti, koji izlaze iz samih stvari okoline. Za ivotinjsku svijest postoje samo privlaenja i odbijanja koja dolaze iz tvorevina okoline. Iz reenog proizlaze etiri bivstvena stupnja u kojima se pojavljuje sve to postoji s obzirom na svoj unutranji bitak i samobitak. Anorganske tvorevine nemaju takvog unutranjeg bitka i samobitka uope pa zato ni nemaju sredita, koje bi im ontiki pripadalo. ivo bie je uvijek ontiko sredite i samo tvori uvijek svoje prostorno-vremensko jedinstvo i individualnost. Biljka posjeduje unutranji bitak a samim tim i duevnost. U ivotinji se nalazi osjet i svijest i s tim centralno povratno-izjetajno mjesto o stanjima organizma, dakle ono je sebi po drugi put dano. ovjek je sam sebi snagom svoga duha jo po trei put dan: u samosvijesti i u sposobnosti opredmeivanja svih svojih psihikih procesa i svog senzomotornog aparata. Stoga se osoba u ovjeku mora zamiljati kao sredite koje je uzdignuto iznad suprotnosti organizma i okoline. Iz ove ovjekove strukture bika da se razumjeti niz ljudskih osobitosti kao to su npr. da ovjek ima potpuno izrazitu konkretnu kategoriju stvari i kategoriju supstancije. ovjek od poetka ima svoj vlastiti prostor. Samo ovjek ukoliko je osoba- moe se izviti nad sebe kao ivo bie i iz jednog sredita, s onu stranu prostorno-vremenskog svijeta uini sve, pa prema tome i sama sebe predmetom svoje spoznaje. Tako je ovjek bie koje nadmauje samo sebe i svijet. To sredite iz kojeg ovjek crpi svoje akte poloeno je u najviem osnovu bitka samog. Duh je jedini bitak samo koji je sam nesposoban za opredmeenje, on je ista aktualnost, i ima svoj bitak samo u slobodnom izvrenju svojih akata. Ideiranje znai zajedno zahvatiti, neovisno od broja promatranja koja uinimo i neovisno od induktivnih zakljuaka, esencijalne oblike izgradnje svijeta po jednom primjeru dotinog bivstvenog podruja. Uvianja koja tako stjeemo vrijede preko granice naeg osjetilnog iskustva, ona ne vee samo za ovaj zbiljski postojei svijet nego za sve mogue svjetove, nazivamo ih a priori. Ono to nam daje tubitak, zbiljski bitak je doivljaj otpora, a otpor postoji upravo samo za na ivot koji tei, za na nagonski ivot, za na centralni ivotni poriv. Realnom postavljanju vanjskoga svijeta vodi doivljeni utisak otpora prema najniem, najprimitivnijem stupnju duevnog ivota. Samo duh u svom obliku kao ista volja moe

aktom volje tj. aktom spreavanja, provesti neaktualiziranje onog sredita uvstvenog poriva koje smo spoznali kao pristup k zbiljskom bitku zbiljskoga. ovjek je ivo bie koje se moe prema svom ivotu principijelno asketski drati. Usporeen sa ivotinjom, koja uvijek zbiljskom bitku kae da, pa i tamo gdje je gaenje spopada i gdje bjei., ovjek je onaj koji moe rei ne. On je asket ivota, vjeni protestant protiv sve gole zbilje. Sam duh je atribut samoga postojeeg, koje se manifestira u ovjeku u jedinstvu koncentracije osobe, koja se u sebi sabire. Odavde dobivamo uvid u dvije mogunosti shvaanja duha. Prvu su iznjeli Grci koji samom duhu pridaju ne samo osebujnu bivstvenost nego i snagu i djelatnost nazivamo ju klasinom teorijom o ovjeku. Ona je sastavni dio cjelokupnog nazora na svijet, koji tvrdi da je unaprijed postojei i u povijesnom procesu nepromjenjivi bitak svijeta. Drugo shvaanje koje nazivamo negativnom teorijom o ovjeku zastupa miljenje da duh sam u najmanju ruku sve kulturu stvarajue djelatnosti ovjeka, i svi moralni, logiki, estetski i ostali akti nastaju iskljuivo na osnovu onoga ne. Scheler se ne slae s nijednom od ovih teorija nego tvrdi da duh ima vlastitu bit i zakonitost ali nikako vlastitu energiju. Scheler navodi nekoliko pristalica negativne teorije kao to su Schopenhauer, Alsberg i Freud i ne slae se s niti jednom od navedenih teorija. Govori da su njihove teorije, teorije jednostranih psihiara koje se odnose samo na vrijednost ivota. Osnovni nedostatak svake negativne teorije o ovjeku je injenica da u njoj nema ni traga od odgovora na sljedea pitanja: to to u ovjeku negira, to nijee volju za ivotom, to potiskuje nagone, iz kojeg razliitog posljednjeg osnova potisnuta nagonska energija postaje jednom neuzorom, a drugi put se sublimira u djelatnost koja stvara kulturu? Scheler se takoer pita i kako je mogue da nije izumrla tako loe prilagoena vrsta kao to je ovjek. Negativna teorija ovjeka ve pretpostavlja uvijek ono to ba treba razjasniti: duh, um, vlastitu samostalnu zakonitost duha i djelominu istovjetnost njegovih principa s principima bitka. Upravo je duh onaj koji uvodi nagonsko potiskivanje tako da idejama i vrijednostima voena volja svima ideji-protivnim impulsima nagonskog ivota uskrauje predodbe, koje su nune za nagonsku radnju. Ovaj osnovni proces naziva se upravljanjem koje se sastoji u koenju (non fiat) i u oslobaanju (non non fiat) nagonskih impulsa kroz duhovno htijenje. Pod voenjem se razumijeva pretpostavljanje samih ideja i vrijednosti koje se ostvaruju nagonskim kretnjama. ovjek je u svojoj sri samo razvojna samosvijest, koju vjeno duhovno boanstvo o sebi samom u njemu, u njegovoj povijesti, stjee klasina teorija boluje posvuda i stalno od iste zablude ije je razrjeavanje ovjeanstvo platilo najteim iskustvima: da duh i ideja posjeduju izvornu mo, da je i bez ivotnog poriva moni, ak svemoni, princip. Klasina teorija o ovjeku pojavljuje se prije svega u dva glavna oblika: u nauci o duevnoj supstanciji ovjeka i onim naukama po kojima

postoji samo jedan jedini duh, u odnosu prema kome su svi pojedini duhovi samo autori djelovanja duha. Nauka o supstanciji due poiva, s jedne strane, na potpuno neopravdanoj primjeni vanjske kategorije stvari ili na organizmu slinom odvajanju i primjeni kategorija stvari i oblika na odnosu tijela i due. Osnovna zabluda iz koje potjee klasina teorija je ovaj svijet u kojem ivimo od iskona i konstantno tako ureen da vii oblici bitka, to su vii, dobivaju na vrijednosti i na snazi i na moi. Negativna teorija vodi do krivog mehanistikog sveobjanjenja, a klasina do neodrivog besmisla tzv. teleolokog nazora o svijetu, kakav vlada cjelokupnom teistikom filozofijom Zapada. Vii oblik bitka determinira bivstvo i regije bivstva oblikovanja svijeta, ali se ostvaruje inim, drugim principom koji je isto tako izvorno svojstven praopstojnom: princip koji stvara realitet i koji odreuje sluajne slike, a nazivamo ga porivomm odnosno slikotvornom porivnom fantazijom, koja izvire iz poriva.