You are on page 1of 686

FENOMEN KRSTJANI U SREDNJOVJEKOVNOJ BOSNI I HUMU

ZBORNIK RADOVA

Izdavai/Nakladnici: Institut za istoriju u Sarajevu, Alipaina 9, Sarajevo Za izdavaa Husnija Kamberovi Hrvatski institut za povijest, Opatika 10, Zagreb Za nakladnika Milan Kruhek Glavni i odgovorni urednik: Franjo anjek

CIP -Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i univerzitetska biblioteka Bosne i Hercegovine, Sarajevo

27 : 94 (497.6) (063) (082) Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu : zbornik radova. Sarajevo : Institut za istoriju : Zagreb : Hrvatski institut za povijest, 2005. 686 str. : faks. ; 24 cm Bibliografske i druge biljeke uz tekst ISBN 9985 9642 5 2 COBISS.BH ID 14334982

FENOMEN KRSTJANI U SREDNJOVJEKOVNOJ BOSNI I HUMU


ZBORNIK RADOVA

Institut za istoriju u Sarajevu

Hrvatski institut za povijest, Zagreb

Sarajevo - Zagreb, 2005.

SADRAJ

PREDGOVOR ................................................................................... 9

Mladen Ani: BOSANSKA BANOVINA I NJEZINO OKRUENJE U PRVOJ POLOVICI 13. STOLJEA .............................................. 11 Lujo Margeti: NEKA PITANJA ABJURACIJE IZ 1203. GODINE......27 : ............................................ 105 Milko Brkovi: BOSANSKO-HUMSKI KRANI U KRIITU PAPINSKE I UGARSKE POLITIKE PREMA BOSNI I HUMU ................................................................................ 129 Salih Jalimam: BOSANSKI KRSTJANI U DRUTVENOM I POLITIKOM IVOTU SREDNJOVJEKOVNE BOSNE I HUMA ................................................................................ 179 Dubravko Lovrenovi: KRIST I DONATOR: KOTROMANII IZMEU VJERE RIMSKE I VJERE BOSANSKE I. (Konfesionalne posljedice jednog lokalnog crkvenog raskola) ........................ 193
Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

Sadraj
Ivica Pulji: CRKVENE PRILIKE U ZEMLJAMA HERCEGA STJEPANA VUKIA KOSAE ............................................... 239 Tomo Vuki: PAPA PIO II. I KRALJ STJEPAN TOMA ..................... 269 Tomislav Zdenko Tenek: KRSTJANI I TRGOVINA ROBLJEM NA SREDOZEMLJU IZMEU 13. I 15. STOLJEA .................... 309 Zlatko Matijevi: NEKOLIKO PRIMJERA NACIONALNOG I POLITIKOGA POSVAJANJA CRKVE BOSANSKE U SRPSKO/SRBIJANSKOJ I MUSLIMANSKO/BONJAKOJ HISTORIOGRAFIJI I PUBLICISTICI XIX. I XX. STOLJEA OD PETRANOVIA DO INTERNETA .......... 335 Ante kegro: BILINO POLJE PRIMJER JEDNE HISTORIOGRAFSKE KONTROVERZE ........................................................................ 351 Jadranka Nerali SREDNJOVJEKOVNA BOSNA U DIPLOMATIKIM SPISIMA RIMSKE KURIJE .............................................................. 371 Ante Birin: BOSANSKOHUMSKI KRSTJANI U PRAVOSLAVNIM GRKIM I SLAVENSKIM VRELIMA ..................................... 387 Nenad Moaanin: BOSANSKOHUMSKI KRSTJANI U TURSKIM VRELIMA NAPOMENE ......................................................... 407 Elma Haimbegovi: PRVI POMEN KRSTJANA U SREDNJOVJEKOVNOJ BOSNI ANALIZA IZVORA S KRAJA XII I POETKA XIII STOLJEA ........................... 413 Franjo anjek: PAPA INOCENT III. (1198.-1216.) I BOSANSKO-HUMSKI KRSTJANI......................................... 425 Andrija uljak: BOSANSKO-HUMSKI KRSTJANI I PRIJENOS REZIDENCIJE BOSANSKIH BISKUPA U AKOVO ........... 441

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

Sadraj
Marco Rainini: PREDICATORES, INQUISITORES, OLIM HERETICI: IL CONFRONTO TRA FRATI PREDICATORI E CATARI IN ITALIA SETTENTRIONALE DALLE ORIGINI AL 1254 ....................................................................... 455 Slavko Slikovi: DOMINIKANCI I BOSANSKO-HUMSKI KRSTJANI .................................................................................... 479 Andrija Zirdum: FRANJEVCI I BOSANSKO-HUMSKI KRSTJANI .. 499 Anica Nazor: RUKOPISI CRKVE BOSANSKE ..................................... 539 Marko Josipovi: LITERARNA OSTAVTINA KRSTJANA BOSANSKE CRKVE I DUALISTIKI SVJETONAZOR ...... 563 Mato Zovki: UPORABA SVETOGA PISMA MEU BOSANSKIM KRSTJANIMA ............................................................................. 587 Alojz Jembrih: BOSANSKOHUMSKI KRSTJANI U KORESPONDENCIJI DRAGUTINA PROHASKE I VATROSLAVA JAGIA 1909. 1910. ..................................... 611 Zdravka Jelaska Marijan: RECEPCIJA BOSANSKO-HUMSKIH KRSTJANA U HRVATSKIM UDBENICIMA POVIJESTI ................................................................................... 629 Margareta Matijevi: RECEPCIJA KRSTJANA U UDBENICIMA SR BOSNE I HERCEGOVINE I SFRJ ..................................... 669 AUTORI PRILOGA ................................................................................ 685

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

PREDGOVOR
U okviru znanstvene suradnje Instituta za istoriju u Sarajevu i Hrvatskoga instituta za povijest iz Zagreba, tokom 2003. organizirana su dva meunarodna skupa. Najprije je u Sarajevu, 30. aprila/travnja organiziran kolokvij o temi Bilinopoljska abjuracija 1203. (saopenja sa toga skupa tampana su u Prilozima Instituta za istoriju u Sarajevu br. 32), a potom je u Zagrebu 23. i 24. listopada/oktobra 2003. organiziran skup pod naslovom Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu, ije rezultate objavljujemo u ovom zborniku. Skup koji je odran u Zagrebu obuhvatio je razliite aspekte djelovanja Crkve bosanske religiozni, drutveno-politiki, intelektualni i kulturni ivot njezinih krstjana, koji su se suprotstavljali nepravdi, pohlepi i nasilju, ija djela i natpisi na stecima i danas zrae iskrenou, nesebinou i plemenitim arom. Zbornik koga predajemo javnosti pokazuje kako je fenomen krstjani aktualan i zagonetan i nakon osam stoljea od njihove abjuracije na Bilinu Polju (8. travnja/aprila 2003.). Tko su zapravo bosansko-humski krstjani? Manihejci, arijanci, katari ili patareni, kako ih najee nazivaju latinski kontroverzisti i hrvatski izvori katolike provencijencije, ili bogumili, koji ne tuju ikone i ne klanjaju se kriu, na to aludiraju istono-pravoslavni nomokanoni i sinodici? Naalost, povjesniari na spomenuto pitanje jo uvijek nisu ponudili zadovoljavajui odgovor. I u ovome Zborniku odgovori koji se nude su razliiti i odraavaju stavove pojedinih autora. elimo da zbornik koji podastiremo znanstvenoj i iroj javnosti, osobito potovateljima besmrtne Clio, bude poticaj novim istraivanjima koja e - ne sumnjamo pridonijeti prijateljstvu i suradnji meu ljudima na koju nas upuuje povijest bosansko-humskih krstjana. Urednitvo Zagreb-Sarajevo, 8. travnja/aprila 2005.

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

Mladen Ani

BOSANSKA BANOVINA I NJEZINO OKRUENJE U PRVOJ POLOVICI 13. STOLJEA


U prvoj polovici 13. stoljea u Bosanskoj Banovini ukorjenjuje se dualistiki nauk to se tijekom 12. stoljea irio Europom. irenje toga nauka omoguili su popustljivost todobnih bosanskih banova, s jedne strane, i propust papinske kurije da do kraja provede reformu crkvenih prilika u zemlji, s druge strane. Naime, tolerantni odnos prema maloj skupini pridolica i odbijanje bosanskih banova da dosljedno postupe po naputcima koji su dolazili iz Rima, a kojima se zahtijevala otra akcija protiv nositelja takva nauka, omoguila je djelovanje i brzo ukorjenjivanje sljedbe u lokalnoj drutvenoj zajednici. To je, pak, brzo ukorjenjivanje bilo omogueno i zastarjelim obrascem crkvene organizacije, koju je papinstvo propustilo reorganizirati i uskladiti s onodobnim potrebama.1 S druge strane, papinstvo je dualistiki nauk sljedbe oznailo kao otvoreno krivovjerje koje ugroava ukupni poredak na zemlji. To je onda podrazumijevalo pravo Bojega zastupnika na zemlji, rimskoga biskupa, da poduzme sve da bi se takav iskrivljeni nauk sasjekao u korijenu. Iz takva je misaonog konteksta proizlazila i dunost nositelja svjetovne moi da se odazovu pozivu rimskoga biskupa, pa su slini papinski zahtjevi, iz razliitih pobuda postavljani svjetovnim vlastima u raznim dijelovima Europe potkraj 12.
Usp. jo uvijek vrijednu rekonstrukciju koju predouje F. ANJEK, Bosansko-humski (hercegovaki) krstjani i katarsko dualistiki pokret u srednjem vijeku, Zagreb, 1975., 31.-73., te detaljnu ralambu okolnosti u kojima se poetkom 13. stoljea novi nauk ukorijenio u Bosni prema M. ANI, Bilinopoljska abjuracija u suvremenom europskom kontekstu, Prilozi Instituta za istoriju u Sarajevu, 33./2003.
1

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

11

Mladen Ani stoljea i u 13. stoljeu, uglavnom nailazili na pozitivan odgovor, iako uvijek nije bio propraen entuzijazmom i stvarnim djelovanjem.2 U ovoj u prigodi pokuati naznaiti mjesto i ulogu bosanskih banova u sklopu onoga to bi se moglo, modernim rijeima, nazvati todobni svjetski politiki poredak, da bi se lake moglo razumjeti zato su i kako razliiti politiki imbenici djelovali tako da je to djelovanje pristaama dualistikoga nauka stvorilo uvjete za institucionaliziranje i dugotrajno djelovanje njihove sljedbe. Oblik i ureenje onoga to sam oznaio kao svjetski politiki poredak prve polovice 13. stoljea izgledali su bitno drukije gledani iz razliitih suvremenih kutova, primjerice iz Konstantinopolisa, Nikeje, Rima ili Pariza. No, motrina toka modernoga povjesniara s poetka 21. stoljea ipak omoguuje drukiji, svojevrsni panoramski pogled koji pri tomu uvaava, s jedne strane, ideje kakve su vladale u ono doba, ali, s druge strane, i realne odnose moi u onodobnome prostoru i vremenu.3 Isputajui razglabanje odnosa izmeu razliitih imbenika europskoga dijela svjetskoga poretka, dvaju carstava i papinstva, koji su s manje ili vie uspjeha do kraja 12. stoljea prisvajali prerogative univerzalne vlasti u zamiljenom sustavu svjetskog politikog poretka, pogled u odmah usmjeriti na podruje i vrijeme koje nas ovdje izravno zanima. Temeljno obiljeje prilika na podruju koje se danas naziva srednjoistonom, odnosno jugoistonom Europom,4 potkraj 12. stoljea i na poetku

Najbolji uvid, s podrobnom bibliografijom, u povijest i znaenje pojave katarske (patarenske) sljedbe prua M. LAMBERT, The Cathars, Oxford, 1998, a za razumijevanje okolnosti u kojima je slijedila reakcija pape Inocenta III. od krucijalne vanosti zbirka pojedinanih rasprava O. Hagenedera tiskana kao O. HAGENDER, Il sole e la luna. Papato, impero e regni nella teoria e nella prassi die secoli XII e XIII, Milano, 2000. Za primjere usp. G. OSTROGORSKI, Vizantijski car i svetski hijerarhijski poredak (izv. The Byzantine Emperor and Hierarchical World Order, The Slavonic and East European Review, XXXV./84./1956.), u: ISTI, O verovanjima i shvaanjima Vizantinaca: Sabrana dela Georgija Ostrogorskog. 2., Beograd, 1970.; J. P. CANNING, Introduction: politics, institutions and ideas, u: J. H. BURNS (ur.), The Cambridge Histroy of Medieval Political Thought c. 350 c. 1450, Cambridge, 1988.
4 3

Za ove pojmove, ali i politiku pozadinu njihove uporabe, usp. J. SZCS, Oris triju povijesnih regija Evrope (izv. Vzlat Eurpa hrom trtneti rgijrl, 1983), u: I. BIB - T. HUSZR - J. SZCS, Regije evropske povijesti, Zagreb, 1995., te M. TODOROVA, Imaginarni Balkan (izv. Imagining the Balkans, 1997), Beograd, 1999.

12

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

Bosanska banovina i njezino okruenje u prvoj polovici 13. stoljea 13. stoljea bilo je uruavanje i transformacija politikoga poretka koji su za sobom ostavili veliki carevi druge polovice 12. stoljea, Fridrik I. Barbarosa i Emanuel Komnen te papa Aleksandar III. Politiki vakuum nastao slabljenjem moi velikih carstva uvelike uspijeva iskoristiti ugarsko-hrvatski kralj Bela III., stvarajui temelje snanoga kraljevstva koje e u nekoliko iduih stoljea uspjeti ostvariti ono to jedan moderni povjesniar naziva balkanskom hegemonijom.5 Na tome je podruju, naime, povijesno gibanje do poetka 13. stoljea koaguliralo sustav politikih tvorbi utemeljenih na nizu ne uvijek precizno rabljenih pojmova kakvi su zemlja (terra), kneevstvo-dukat (ducatus), kraljevina (regnum), kojima je opisivana politika stvarnost tvorbi s razliitim razinama integracije. Sa sreditima, pak, politike moi s univerzalnim pretenzijama te su tvorbe bile povezane u sustav neobine srednjovjekovne hijerarhije suvereniteta, u kojemu su upravo ta sredita prisvajala ultimativni autoritet legitimiranja vladara pojedine tvorbe.6 Panoramski pogled na tu stvarnost kako je izgledala sredinom 12. stoljea, to u ovoj prigodi moe biti posebno interesantno, ostavio je u svome ivotopisu cara Fridrika I. Barbarose uveni njemaki kroniar Otto Freisinki. Otto je, naime, u sklopu odlaska u II. kriarski rat proputovao 1146. godine kroz Ugarsku te tom prigodom prikupio i osobito vanih i zanimljivih informacija koje je kasnije rabio piui Fridrikov ivotopis. Opisujui tako izgled ali i zemljopisni poloaj Ugarske, pri emu se oigledno oslanjao i na starije tekstove, pa moda ak i na neku vrst zemljovida, on navodi da su njezine granice oznaene ne planinama ili umama, nego velikim rijekama, te ih onda ovako ocrtava: S istoka, gdje Dunav prima poznatu rijeku Savu,
Pojam je u uporabu uveo G. STADTMLER, Ungarns Balkan-politik im zwlften und dreizehnten jahrhundert, u: J. G. FARKAS (ur.), berliferung und Auftrag. Festschrift fr Michael de Ferdinandy, Wiesbaden, 1972. Za uruavanje poretka koji su meusobnim natjecanjem uspostavili Fridrik I. Barbarosa i Emanuel Komnen usp. D. OBOLENSKY, Vizantijski komonvelt (izv. The Byzantine Commonwealth, 1971.), Beograd, 1991., 283. i d.; M. ANGOLD, The Byzantine Empire 1025-1204. A Political History, London and New York, 1997., 241. i d.; F. MAKK, The rpds and the Comneni. Political Relations between Hungary and Byzantium in the 12th Century, Budapest, 1989., 63. i d.; P. STEPHENSON, Byzantiums Balkan Frontier (A Political Study of the Northern Balkans, 900-1204), Cambridge, 2000., 211. i d. Ocrtani se model oslanja na opis odnosa talijanskih gradova s carskom i papinskom vlau u 12. stoljeu kako ga predouje CANNING, Introduction , 351.
6 5

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

13

Mladen Ani granii (Ugarska) s Bugarskom, sa zapada s Moravskom i Istonom markom Teutonije, s juga s Hrvatskom (i) Dalmacijom, Istrom ili Karantanijom, sa sjevera s ekom, Poljskom i Rusijom, izmeu juga i istoka s Ramom, izmeu sjevera i istoka s Peenezima i Kumanima (Falonima).7 Ottov opis, na koji se naa historiograja nije dosad obazirala, poiva na osobnom poznavanju i informacijama prikupljenim tijekom putovanja. On prikazuje svijet politikih tvorbi koje je njemaki biskup i kroniar drao barbarskim i u krajnjoj liniji podinjenim carskoj vlasti (Bugarska, Hrvatska i Dalmacija, eka, Poljska, Rusija, Rama), na koje se nastavljalo podruje jo uvijek poludivljih hordi (Peenezi i Kumani), a sve u opreci prema njegovu svijetu, svijetu civiliziranoga Carstva, koje je poinjalo s Istrom ili Karantanijom, Moravskom i Istonom markom.8 No, taj je opis za probleme o kojima se ovdje raspravlja vaan i stoga jer uklanja svaku dvojbu glede vremena kad je u tekstualnu uporabu ulo jednaenje Bosne i Rame.9 Naime, u imenu Rama, koju u svome opisu spominje Otto, oigledno se krije ona ista tvorba koju je desetak godina prije toga kralj Bela II. podario svome sinu Ladislavu pod imenom Bosanski Dukat. injenica, pak, da Otto, koji je stanovito vrijeme proboravio i na dvoru kralja Gejze II. i tamo prikupio informacije o zemljama u susjedstvu Ugarske, rabi ime Rama a ne Bosna, moe zrcaliti samo praksu kakva je
Prema izdanju G. WAITZ (pr.), Gesta Friderici. Ottonis et Rahewini Gesta Friderici I. Imperatoris. Monumenta Germaniae Historica, Scriptores in usum scholarum, Hanover Leipzig, 1912., 49. (C. XXXII), izvorni tekst glasi: Habet terminosque non tam montium vel silvarum quam cursu maximorum fluviorum septos. Attingitur ab oriente, ubi Sowa famosus fluvius Danubio recipitur, Bulgaria, ab occidente Maravia et Orientali Teutonicorum marchia, ad austrum Croatia, Dalmatia, Hystria vel Carinthia, ad septentrionem Boemia, Polunia, Rutenia, inter austrum et orientem Rama, inter aquilonem et item orientem Pecenatorum et Falonum (naglasio M. A.). Za komentar citiranoga stavka, ali i ostatka teksta koji se odnosi na Ugarsku, vidi Z. J. KOSZTOLNYIK, From Coloman the Learned to Bla III (1095-1196). Hungarian Domestic Policies and Their Impact upon Foreign Affairs, Boulder (Cl.), 1987., 126. i d., gdje se s pravom istie da su Ottove projekcije u odnosu na stvarno stanje pomaknute za otprilike 45. Usp. J. SZCS, Theoretical Elements in Master Simon Kzas Gesta Hungarorum (Studia Historica Academiae Scientiarum Hungaricae 96.), Budapest, 1975., 7. i d. Stanje problema u literaturi prikazano je u M. ANI, Jesu li u 13. stoljeu voene kriarske vojne u Bosni, u: ISTI, Na rubu Zapada. Tri stoljea srednjovjekovne Bosne, Zagreb, 2001., 92.
9 8 7

14

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

Bosanska banovina i njezino okruenje u prvoj polovici 13. stoljea vladala na dvoru ugarsko-hrvatskoga kralja.10 Ta je, praksa, meutim, gledana naim dananjim oima bila prilino uidna, pa je ovdje dovoljno samo se prisjetiti razliitih inaica naziva hrvatskoga hercega u ispravama 12. i 13. stoljea dux Dalmatie et Croatie, dux tocius Sclavonie, dux Sclavonie koji za modernog povjesniara imaju isto znaenje.11 S druge strane, valja ipak pretpostaviti da je suvremenicima vjerojatno bilo neto jasnije kada su se, zato i s kakvim znaenjem u kombinaciji s razliitim titulama (dux, banus) za razliite pojedince u opisu njihova podruja vladanja rabili zemljopisna imena Rama, Bosna, ali i Machou (Mava). U svakom sluaju, rijetki dokumenti iz 12. stoljea i neto brojniji iz 13. stoljea pokazuju da su se ta tri zemljopisna imena u odreenim situacijama mogla rabiti kao meusobno zamjenjivi sinonimi koji su oznaavali podruje vladanja pojedinih pripadnika dinastije Arpadovia, kao to su u drugim situacijama opisivali jasno odreene zemlje sa zasebnim gospodarima i jasnijom ili manje jasnom tradicijom politike zasebnosti.12 Na dijelu, dakle, podruja koje je opisao Otto Friesinki, ugarsko-hrvatski kraljevi u prvoj polovici 13. stoljea uspijevaju se nametnuti kao ultimativni autoritet ve postojeega sustava hijerarhije suvereniteta, uspostavljajui novi odnos prema gospodarima pojedinih zemalja. Vladari razliitih kneevina, banovina i malih kraljevina, izraslih iz zemalja obiljeenih slavenskim slojem ranoga srednjega vijeka, pod prijetnjom uporabe sile i pregovaranjem u sjeni uporabe sile, vezuju se do kraja 12. stoljea uz Belu III. a potom, tijekom prve polovice 13. stoljea, i za njegove nasljednike Andriju II. i Belu
10

Rjeenje pitanja kronologije tekstualnog jednaenja Bosne i Rame nije i rjeenje problema kako je i zato do toga jednaenja uope dolo. No, dokaz to ga prua Ottov tekst da se ve u prvoj polovici 12. stoljea doista u tekstovima, ali i usmenoj komunikaciji na dvoru ugarsko-hrvatskih kraljeva, izjednaavalo Bosnu i Ramu uklanja razlog dvojbi i sumnji glede uporabe te titule u suvremenim ispravama ugarsko-hrvatskih kraljeva, o emu sam raspravljao na drugome mjestu (vidi prethodnu biljeku). Valja, meutim, ovdje svakako upozoriti na to da Ottov nain nabrajanja zemalja u jednom segmentu (Croatia, Dalmatia Rama) uvelike podsjea na titule ugarsko-hrvatskih vladara iz isprava, to samo pojaava dojam da u tome segmentu informacije doista potjeu s dvora. O razliitim naslovima hrvatskoga hercega vidi I. BEUC, Povijest institucija dravne vlasti kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, Zagreb, 1985., 102. O Bosanskom Dukatu usp. opirno razglabanje u ANI, Jesu li , 89.-93., no bez oslonca na opis Otta Freisinkoga, koji otvara nove i vane vidike.

11

12

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

15

Mladen Ani IV. vezama osobne ovisnosti, stvarajui sustav odnosa koji danas precizno opisuje moderni, a ipak pomalo arhaini pojam Archiregnum Hungaricum.13 U takvoj zamiljenoj mentalnoj slici, koja je obiljeavala umove drutvene elite i bila podloga praktinoga djelovanja ljudi iz toga kruga, vrhovna je vlast pripadala vladaru Ugarskoga Kraljevstava iz roda Arpadovih nasljednika. No, to je kraljevstvo, a to, ini se, ne moe biti ponovljeno dovoljno puta, bilo daleko od slike to je u modernome umu implicira taj pojam. Ono je, naime, po svojim bitnim obiljejima bilo bitno drukije od modernih drava, kakve poznaje europsko iskustvo 19. i 20. stoljea, to povjesniari nerijetko previaju i premalo uvaavaju.14 Za problem kojim se ovaj skup bavi od kljunoga je, dakle, znaenja bila hijerarhijska politika piramida koja se na poetku 13. stoljea konano uobliila oko ugarske vladajue dinastije Arpadovia. Postojanje toga politikoga sustava bilo je, meutim, posve bjelodano ve i nekim suvremenicima na poetku toga istog 13. stoljea. Tako je, primjerice, piui 10. lipnja 1203. iz Budima pismo papi Inocentu III. njegov legat Ivan de Casemaris izvijestio da mu se kralj Emerik obvezao osigurati put bugarskim poklisarima tako da oni nee pretrpjeti nikakve tete odlazei i vraajui se po cijelome Ugarskome Kraljevstvu i (zemljama) njegovih prijatelja i srodnika (in eundo et redeundo nullam per totum regnum Ungarie et amicitie ipsius et parentele lesionem patientur).15 Upravo takva formulacija otkriva sustav odnosa kakav je postojao
Pojam je u literaturu uveo M. De Ferdinandy, ali parametre njegove uporabe i znaenja realno je definirao S. DE VAJAY, Das Archiregnum Hungaricum und seine Wapensymbolik in der Ideenwelt des Mittelalters, u: FARKAS (ur.), eberliferung . Za detaljniju razradu mehanizama praktinog djelovanja unutar tako postavljenih okvira usp. opirno M. ANI, Putanja klatna. Ugarsko-hrvatsko kraljevstvo i Bosna u 14. stoljeu, Zadar-Mostar, 1997., te neto saetije u ISTI, Politika struktura kasnosrednjovjekovne Bosne, u: ISTI, Na rubu Zapada , 12.-24.
14 13

Upozorenja izreena u P. ENGEL, The Realm of St Stephen. A History of Medieval Hungary, 895-1526, London New York, 2001., xi-xii, ne ine se dostatnim. Autorova usporedba s Otomanskim carstvom ini se poneto promaenom s obzirom na injenicu da je to carstvo pokazivalo znatno viu razinu centralizacije i integriranosti no Archiregnum Hungaricum, s njegovim zasebnim zemljama, kneevinama i kraljevinama.

Pismo papinskoga legata, u kojem se nalazi i citirana formulacija, objavljeno je u T. SMIIKLAS, Diplomatiki zbornik kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije, III., Zagreb, 1905., 36. Za datum usp. ANI, Bilinopoljska abjuracija , bilj. 18.

15

16

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

Bosanska banovina i njezino okruenje u prvoj polovici 13. stoljea tijekom prve polovice 13. stoljea na onom podruju koje su bugarski poklisari morali prijei da bi iz svoje zemlje doli do Italije, odnosno Rima, kamo su i trebali ii. No, izriaj je Ivana de Casemarisa bio toliko precizan da otkriva i narav odnosa unutar toga sustava, i to onako kako su narav tih odnosa percipirali i shvaali suvremenici. Ugarski je, naime, kralj bio sredite kruga koji je u jednu cjelinu povezivao skupinu njegovih bliskih i daljih srodnika i onih koje je, s vie ili manje osnova, mogao nazvati prijateljima, a koji su, s razliitim titulama, vladali i gospodarili zasebnim zemljama, ili u pojedinim sluajevima naknadnom stvorenim i oblikovanim zasebnim podrujima (takav je, primjerice, bio sluaj s kraja 70-ih i prve polovice 80-ih godinama 13. stoljea, kad je u rukama kraljice Elizabete, majke ugarsko-hrvatskoga kralja Ladislava IV., bila objedinjena uprava i Hrvatskog Kraljevstva i Mavanskog/ Bosanskog Dukata, no to kao precedeus nije stvorilo nikakvo novo pravilo16). Te su zemlje, u situaciji s poetka 13. stoljea, koja nas ovdje zanima, ukljuivale Hrvatsko Kraljevstvo (Dalmacia, Croacia Ottova teksta), kojim je u trenutku kad Ivan de Casemaris pie pismo Inocentu III. vladao kraljev brat Andrija kao herceg, potom Bosansku Banovinu kao dio dinastike apanae Bosanskog Dukata (Ottova Rama), kojom vlada ban Kulin, Humsku Kneevinu, na elu koje se nalazi knez Petar, Srbiju ili Raku, koja e ubrzo dobiti status kraljevine, a kojom u to doba vlada veliki upan Stevan Nemanja te Dukljansko Kraljevstvo, koje e se ubrzo nai pod vlau srpskoga vladara i postupno se utopiti u njegovoj kraljevini oblikovanoj nakon 1217. godine. Ve iz ovoga sumarnoga pregleda jasno se dade razabrati da sustav nije bio okamenjena struktura, nego dinamian i promjenama podloan organizam, a sve bi se naznaene politike tvorbe danas najlake opisalo pojmom ne-kraljevski principat, koji je u historiograju uveo Karl Ferdinand Werner.17 Odnos koji je postojao u ovome krugu moe se, na teorijskoj razini, opisati kao hijerarhijski odnos u kojemu je kraljevska vlast imala primat to je osiguravao stanovitu poslunost i kooperaciju svih srodnika i prijatelja. Taj je odnos poivao na idejama koje se u historiograji vezuju uz pojam feudalizma, a
16 17

Za tu posebnu situaciju vidi ANI, Putanja klatna , 70.-71.

Za definiciju pojma i povijest nastanka tvorbi koje autor oznauje tim pojmom vidi K.F. WERNER, Nascita della nobilt. Lo svilippo delle lite politiche in Europa (izv. Naissance de la noblesse. Lessor des lites politiques en Europe, 1998), Torino, 2000., 130. i d.

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

17

Mladen Ani potjeu zapravo iz specine politike kulture srednjovjekovnoga svijeta. Bile s to reciprone veze osobne ovisnosti izgraene kroz praktino djelovanje, kojemu je temeljni cilj bilo osigurati svojevrsni drutveni mir. Sustav je takvih odnosa bio reguliran obiajima te se reproducirao, odnosno kroz to reproduciranje mijenjao, u ovisnosti o realnoj sposobnosti, snazi i djelovanju sudionika.18 Realnost, pak, tih odnosa utemeljenih na izloenim idejama pokuat u ocrtati dvjema slikama, jednom koja potjee s poetka razdoblja koje nas zanima, i drugom, s kraja toga istog razdoblja. Prva nas slika vodi u vrijeme kada dolazak skupine pristaa heretikoga nauka na podruje pod vlau bosanskoga bana izaziva pozornost papinske kurije i pokretanje golemoga stroja kojemu ona stoji na elu da bi se i ovdje, gotovo na granici orbis Christianum, uguio taj najopasniji izazov etabliranoj Crkvi toga doba. Dolazak, meutim, pristaa heretikoga nauka u Bosnu sinkron je s krupnim politikim gibanjima izazvanim injenicom da se na ugarsko-hrvatskome prijestolju tada nalazi kralj Emerik, koji pokazuje znake izrazite nesposobnosti za obnaanje svoje funkcije.19 S obzirom na to nije nikakvo udo to je nastojanje njegova oigledno sposobnijega brata, Andrije, da se doepa moi i eventualno kraljevskoga naslova izazvalo krizu koja e potrajati praktino sve do Emerikove smrti. Kriza e se oitovati neprekinutim lancem sukoba izmeu brae, ali i njihovih saveznika, poevi od rubova Njemakoga Carstva pa sve do Bugarske. Iako
Teorijsko polazite takva prikaza predstavljaju tekstovi O. G. OEXLE, Peace Through Conspiracy (izv. Friede durch Verschwrung, 1996.), u: B. JUSSEN (ur.), Ordering Medieval Society. Perspectives on Intellectual and Practical Modes of Shaping Social Relations, Philadeplphia, 2001., 287. i d., te W. ULLMANN, Individuo e societ nel Medioevo (izv. The Individual and Society in the Middle Ages, 1966), Roma - Bari 1983., 53. i d. Opravdane rezerve prema uporabi pojma feudalizam u ovakvu kontekstu, i poziv da se on zamijeni pojmom politike kulture srednjovjekovlja, iznosi S. REYNOLDS, Fiefs and Vassals, Oxford, 1994. Detaljan, iako poneto zastario prikaz Emerikove kratkotrajne vladavine, na koji se ovdje oslanjam nalazi se u F. II, Povijest Hrvata za kraljeva iz doma Arpadovia (1102-1301). Prvi dio (1102-1205). Od Kolomana do Ladislava III, Zagreb, 1944., 157.-202. Uz to, dalje se izlaganje oslanja i na injenice prikupljene u Z. J. KOSZTOLNYIK, Hungary in the Thirteenth Century, Boulder (Cl.), 1996., 1.-60., te K. JIREEK, Istorija Srba I, Beograd, 1981., 147.-172, D. SREJOVI et al., Istorija srpskog naroda I, Beograd. 1981., 251.-272, ali i na ukratko predoene ralambe pojedinih zbivanja u ANI, Bilinopoljska abjuracija , 26.-28.
19 18

18

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

Bosanska banovina i njezino okruenje u prvoj polovici 13. stoljea turi, podaci suvremenih vrela omoguuju da se nasluti jasna logika iza naoko nerazumljivog i kaotinoga spleta sukoba na jednoj strani, naime, stoje herceg Andrija, grofovi Andechs-Meranski, bosanski ban Kulin i humski veliki knez Petar, a na drugoj kralj Emerik i dukljanski kralj Vukan. Vukanov brat, pak, srpski veliki upan Stevan Nemanji gubi u jednome trenutku vlast u svojoj zemlji kao kolateralna rtva cijeloga sukoba, u koji se, po svemu sudei, nije ni elio uplitati. Sukob se, pak, konstantno prelijeva iz jedne u drugu zemlju, uz este kaznene ekspedicije koje gutaju resurse, ali glavnim akterima nameu i trajne obveze alimentiranja odanosti velikaa i vojnika iz njihove pratnje kroz stalne i sve vee nadarbine.20 Ta situacija, u kojoj darivanje postaje oblik vladanja, dovest e konano Andriju II., unato ostvarenome uspjehu i prisvajanju kraljevske krune, do punoga drutvenog neravnovjesja i onoga trenutka iz 1222. godine kad je morao pristati na diktat velikaa i profesionalnih ratnika uoblien u Zlatnu bulu.21 Iz neto kasnijega vremena, tonije iz 1268. godine, potjee niz dokumenata koji precizno pojmovima onoga doba ocrtavaju odnose kralja i njemu podreenih vladara.22 To su dokumenti koji ocrtavaju zbivanja u kojima je
20

Usp. ENGEL, The Realm , 91 i d., gdje se raspravljaju nove uredbe (novae institutiones) uvedene odmah nakon Andrijina uspona na kraljevsko prijestolje, a kojima je kralj podijelio goleme zemljine komplekse i posjede pojedincima (M. RADY, Nobility, Land and Service in Medieval Hungary, London, 2000., 32.-33, upozorava da darivanja ipak nisu poprimila onako radikalne razmjere kako se u literaturi znalo predstavljati). ini se da ni Engel ni Rady u diskusiji o razlozima koji su stajali iza Andrijinih nadarbina ne uzimaju u obzir politike prilike. Rije je, dakako, o sukobima o kojima je ovdje bilo govora, ali i pohodima kraljevske vojske na Rusiju (izmeu 1205. i 1233. godine voeno ih je ukupno 14), kao i silnim pritiscima iz Rima da se i u Ugarsko-Hrvatskom Kraljevstvu uspostavi papinski autoritet, odnosno profunkcionira papinska monarhijska vlast unutar Crkve kao jedinstvene institucije (usp. o tomu ANI, Jesu li , 94.-5.). Upravo su takve prilike prisilile kralja da kupuje lojalnost svojih velikaa, a u onodobnim se predodbama to kupovanje uobliavalo u ideju o kraljevoj dareljivosti, pa je u jednoj suvremenoj darovnici ak i navedeno da je najbolja mjera vladareva darivanja neizmjernost (nadarbine) (optima in principe donandi mensura immensitas iudicetur citirano prema ENGEL, The Realm , 92. i 389. bilj. 2.) O Zlatnoj buli vidi A. DABINOVI, Hrvatska dravna i pravna povijest, Zagreb, 1940., 191.-194., te ENGEL, The Realm , 93.-95. Izvode iz dokumenata donosi, raspravljajui detaljno i o okolnostima njihova postanka,

21

22

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

19

Mladen Ani tadanji srpski kralj Uro I. pokuao proiriti podruje samostalnoga politikoga djelovanja. To ga je u poetku dovelo u sukob s maavansko-bosanskim hercegom Belom Rostislaviem, unukom kralja Bele IV., a kada se pokazalo da on ne raspolae dostatnim snagama, u sukob se svojim snagama upleo i ugarsko-hrvatski kralj. Uroevi su, dakle, postupci u jednoj kraljevskoj ispravi opisani ovako: Uro, kralj Srbije, uzdignut oholou, ne samo to je otkazao poslunost naim ovlastima, ve je poveden neopreznom smjelou svojim pljakanjem poharao i pogranine krajeve naega kraljevstva.23 Odgovor je Bele IV. na takav postupak bio, sukladno rijeima istoga dokumenta, uguiti prkos njegove oholosti (ad sedandam sue superbie contumaciam), to je prevedeno u jezik praktinoga djelovanja znailo poslati kraljevsku vojsku koja e

M. DINI, O ugarskom ropstvu kralja Uroa I, Istoriski asopis 1./1948. Iz pregleda starije literature koji donosi Dini jasno se razabiru neobini naini na koje su srpski povjesniari (prije svih bard srpske historiografije prve polovice 20. stoljea, S. Stanojevi) pokuavali dezavuirati dokumente koji govore o zarobljavanju kralja Uroa I. To negiranje mogunosti da jedan lan svetorodne loze Nemanjia bude ponien mrljom ropstva vrlo je znakovito i svakako pobuuje interes u svjetlu povijesti ideja, ocrtavajui sloj mentaliteta koji se do danas reproducira u nacionalnoj historiografiji, onoj koja je sva usmjerena svijetloj povijesti svoga roda.
23

DINI, O ugarskom , 33., bilj. 11. (isprava od 2. travnja 1268.): Vros rex Servie in superbiam elevatus se non solummodo a iurisdiccione nostra retraxisset, imo ausu ductus temerario confinia regni nostri per suas depredationes devastasset. Izriaj o napadu na pogranine krajeve naega kraljevstva (confinia regni nostri) u drugoj kraljevskoj ispravi, onoj od 9. travnja 1269., posve je drukije formuliran zbog haranja mavanske zemlje poslali smo nau vojsku u pomo naemu predragom unuku hercegu Beli protiv Uroa, kralja Srbije (propter devastationem terre de Macho, in auxilium karissimi nepotis nostri Bele ducis, contra Wros, regem Servie, nostrum exercitum destinassemus DINI, O ugarskom , 34.). Ove razlike potvruju zakljuak o fluidnoj praksi tretmana zasebnih zemalja pod upravom pripadnika vladajue dinastije u pojedinim prigodama i kraljevskim dokumentima koji su u tim prigodama nastajali. Tu je praksu nemogue dovesti u svezu s bilo kakvim jasno uoblienim pravilom, pa ostaje kao najvjerojatnija pretpostavka to da je ona ovisila o kontekstu, odnosno o autoru isprave - inovniku kraljevske kancelarije. To iz dananje perspektive preciznoga dravnog nazivlja moe izgledati neobino, no za krug ljudi 13. stoljea, o kojima je ovdje rije, oigledno jednaenje pojmova pogranini krajevi (Ugarsko-Hrvatskog) Kraljevstva i zemlja Mava (pod zasebnom upravom hercega iz kraljevskoga roda) nije predstavljalo nikakav problem.

20

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

Bosanska banovina i njezino okruenje u prvoj polovici 13. stoljea silom oruja uspostaviti prijanji odnos,24 odnos u kojemu je Uro bio duan iskazati poslunost kraljevskim ovlastima Bele IV. Vojna je doista i uspjela, pa je tom prigodom i srpski kralj bio zarobljen i doveden pred Belu IV., a kao oiti ziki znak punoga uspjeha pred dvorom je ugarsko-hrvatskoga kralja bio istaknut zarobljeni stijeg srpskoga kralja.25 Uzme li se u obzir da su u tome trenutku na kraljevskome dvoru boravila brojna poslanstva, od onoga tatarskoga, preko grkog sve do poslanstva francuskoga kralja, ali i kraljeve keri, sve odreda herceice pridruenih zemalja,26 moe se razaznati simbolino znaenje predstave trijumfa kraljevske vojske iskazane kroz ritual postavljanja stijega poraene strane i poklona neposlunoga kralja. Predaleko bi nas odvelo na ovome mjestu detaljnije raspredati znaenje rituala u komunikaciji unutar kruga kralja i njegovih vazala, no ve i injenica da je dio toga rituala naao put sve do teksta kraljevske isprave jasno pokazuje njegovo iznimno znaenje u oima suvremenika. Bilo kako bilo, nakon ritualnoga ina izvoenja zarobljenika pred kralja, koje je trebalo uguiti prkos njegove oholosti i na simbolian nain uspostaviti prijanji odnos poslunosti starijeg i mlaeg partnera, te nakon gotovo sigurno isplate visokoga otkupa, srpski se kralj slobodno vratio u svoju zemlju i nastavio njome vladati. No, budui da je i nadalje nastavio stvarati neprilike, nakon nekoliko godina ipak je, uz pomo koja je dola iz susjedstva, svrgnut s prijestolja, na koje se popeo njegov sin, Dragutin, zet kralja Bele IV., spreman mnogo vie potivati zamiljeni poredak.27 Iz ovoga kratkog prikaza jasno se vidi da je u praktinome djelovanju kraljevski poloaj u pregovaranju i pogaanju s pripadnicima kruga srodni-

24

U ispravi kraljice Elizabete od 7. rujna 1271. to se iskazuje izriajem contra regem Servie fecisset exercitum DINI, O ugraskom , 32. DINI, O ugarskom , 33. bilj. 11: in signum triumphi vexillum eiusdem Vros regis ante aulam nostre maiestatis erectum exhibuit et ostendit, quo viso accrevit nobis nova materia gaudiorum, quia famam nostre victorie sine aliquo intervallo, ortus et occasus, aquilo percepit. Isto: medio tempore nuncios, et specialiter Vybar filium Beubarth, Abachy et Thamasy nuncios Tartharorum, diversorum regnorum recepissemus, Grecorum scilicet, Bulgarorum, Boemorum nec non et nuncios regis Francie sollenes et honestos; eadem eciam hora domina Constancia ducissa Gallicie et Lodomerie, domina Kyngve ducissa Cracovie et Sandomerie, nec non et domina Jolen ducissa de Calis, karissime filie nostre cum principibus earumdem ad visitandum nos convenissent. O smjeni na srpskom kraljevskom prijestolju usp. SREJOVI et al., Istorija , 356.

25

26

27

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

21

Mladen Ani ka i prijatelja, gospodara u ne-kraljevskim principatima, imao stanovitu prednost, ali ne i apsolutnu mo. Tu je realnu mo kralj mogao ali i morao iskoristiti ako je elio dokazati svoj stvarni autoritet, koji je, dakle, u punoj mjeri ovisio o njegovim osobnim sposobnostima. S druge strane, u odnosu na vanjski svijet, prije svega na ona sredita moi koja su prisvajala univerzalne prerogative (carstvo i papinstvo), ali i u odnosu prema drugima sebi ravnima (susjedna kraljevstva), kralj je nastupao kao zastupnik i zatitnik, ali i kao osoba odgovorna za ponaanje pripadnika svoga kruga srodnika i prijatelja. Samo uz tako postavljeni model odnosa moe se razumjeti zato je od poetka 13. stoljea papinstvo uporno nastojalo upravo ugarsko-hrvatskog kralja staviti u poloaj osobe odgovorne za pojavu hereze u Bosni i dune poduzeti mjere da se irenju heretikoga nauka stane na kraj.28 No, upravo predoeni model odnosa, u kojemu je kralj istodobno i odgovoran za postupke sebi podreenih vladara, ali i njihov zatitnik, otkriva zato su i Emerik i Andrija II. i Bela IV, ovaj trei dodue ponajmanje, oklijevali postupiti po naputku dobivenom iz Rima. Prisiljavati svoga tienika na korake i mjere u interesu vanjskoga autoriteta, pa makar on bio i papa, izravno se kosilo s njihovim interesima. Uzme li se pri tomu u obzir da je, primjerice, i kralj Andrija II. esto bio optuivan zbog nepotivanja papinskoga autoriteta, pa mu se izmeu ostaloga prigovaralo da ak i na svome dvoru dri idove i muslimane te da oni tu uivaju izvanredan poloaj i imaju znatan utjecaj i na kralja,29 postaje mnogo jasnije zato je za njegove vladavine izostala bilo kakva ozbiljna akcija na zatiranju heretikoga nauka. Ponaanje, pak, Bele IV. bilo je neto drukije, ali samo u onome kratkom razdoblju od poetka njegove vladavine do tatarske provale 1241./42. godine, to stoji u uskoj svezi s internacionalnim, ili jo preciznije univerzalistikim kraljevim ambicijama, kakve zrcali i navedena situacija nazonosti brojnih poslanstava na kraljevskome dvoru.30 Strah, meutim, od
28 29 30

Detaljna argumentacija u ANI, Jesu li , 93.-101. KOSZTOLNYIK, Hungary , 103.

Stvarni kriarski pohodi hercega Kolomana u Bosnu tijekom druge polovice 30-ih godina 13. stoljea (usp. ANI, Jesu li , 97 i d.) samo su dio promjena ukupnoga odnosa kraljevske vlasti prema papinstvu u doba Bele IV. Taj je novi odnos, uza sve ostalo na to upozorava SZCS, Theoretical Elements , 8., zacijelo utjecao i na promjenu slike UgarskoHrvatskoga Kraljevstva u oima suvremenih europskih autora, odnosno na shvaanje da su se nekadanji barbari sada uklopili u Orbis Christianum.

22

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

Bosanska banovina i njezino okruenje u prvoj polovici 13. stoljea ponovne tatarske provale i kasniji zapleti s drugim, ravnopravnim politikim imbenicima, primjerice s ekim kraljem, prisilili su Belu u kasnijim godinama na povratak obrascu ponaanja karakteristinog za njegova oca, bar za probleme kakvima se bavimo u ovoj prigodi. Poloaj je, pak, vladara ne-kraljevskih principata, a meu njima i bosanskoga bana, bio takav da je u naelu bilo vrlo teko postupiti po nalogu vanjskoga autoriteta ako se on kosio s interesima i eljama njegovih izravnih podanika. Naime, bosanski je ban morao odravati ravnovjesje izmeu kraljevskih elja i naloga, s jedne strane, i interesa i zahtjeva vladajue elite s podruja njegove vlasti, s druge strane. Ako su se, meutim, interesi nekog treeg, vanjskoga autoriteta, primjerice papinstva, iz ovih ili onih razloga razilazili s interesima vladajue elite, kao to se to u Bosni dogodilo u svezi s djelovanjem pristaa heretike sljedbe, pojavljivao se teak problem. U takvoj je situaciji vrhovni politiki autoritet s ambicijama univerzalnoga priznanja, kralj, morao intervenirati, i to je ono to se dogodilo na razmeu etvrtog i petog desetljea 13. stoljea. U tome su se trenutku, naime, Bela IV. i njegov brat Koloman odluili za izravno vojniko djelovanje protiv pristaa i zagovornika heretikoga nauka, a bosanski se ban Matej Ninoslav sklonio iz zemlje, otvarajui time prostor njihovoj akciji. to je u takvoj situaciji mogao biti ishod bi li ban trajno izgubio svoj poloaj, koji je ionako dugovao kralju,31 ili bi se vratio u svoju zemlju nakon raiavanja stanja ne moe se ak i razmatrati. Tatarska provala i nered koji je njome izazvan praktino su ponitili rezultate ostvarene vojnom silom krajem 30-ih godina 13. stoljea. Nakon toga Bela IV. se, zbog ve navedenih razloga, jednostavno povukao iz rjeavanja bosanskih vjerskih prilika, preputajui zemaljskome gospodaru da se sam nosi sa zahtjevima koji su dolazili iz Rima. On se sam, nakon premjetanja sjedita biskupa u akovo, mogao u Rimu pohvaliti da je iupao Crkvu iz kandi heretika, a ostalo je bila stvar bosanskoga bana. Valja ovdje na kraju svakako upozoriti na jo jedan vaan problem koji dopunjuje razglabanje konteksta uspjeha heretike sljedbe u Bosni. Rije je o

31

Jo u prvoj polovici 15. stoljea vladajui krugovi tada ve Bosanskoga Kraljevstva drali su istinitom predaju po kojoj je vlast dinastije Kotromania nad Bosnom utemeljena na darivanju zemlje dalekom pretku tadanjih kraljeva, Kotromanu Gottu, od ugarsko-hrvatskoga kralja (usp. ANI, Politika struktura , 20.-21.).

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

23

Mladen Ani tomu da je svakomu od vladara, poevi od ugarsko-hrvatskog kralja pa do, primjerice, humskoga kneza, institucionalizirano bogotovlje bilo vrlo dragocjeno u onoj svojoj dimenziji u kojoj je sluilo kao glavni oslonac u odravanju i reproduciranju postojeih drutvenih odnosa. Kranski je, naime, nauk postojeim drutvenim odnosima davao metaziko objanjenje i opravdanje u obliku Boje volje, pa je u tome smislu puni nadzor nad organizacijom bogotovlja bio za svjetovnu vlast od krucijalne vanosti.32 Teoloke, meutim, nese u tumaenju toga nauka, a to je upravo ono podruje na kojemu je papinstvo uspjelo nametnuti svoj autoritet, nisu bile u prvome planu interesa. Budui da je, meutim, prihvaanje teolokih tumaenja bilo nerazdvojno povezano s pitanjem organizacije Crkve kao institucije,33 i svaki pokuaj ostvarenja papinskoga teoloko-organizacijskoga autoriteta izravno se sudarao s voljom svjetovnoga vladara i vladajue elite koja ga je okruivala. Tamo gdje je kranstvo pustilo duboki drutveni korijen, a Crkva se kao institucija silno razgranala, prodirui u sve pore ivota, svjetovne su vlasti ve i zbog nutarnjega pritiska bile prisiljene traiti kompromis s univerzalnim vjerskim autoritetom. Situacija u Bosni u prvoj polovici 13. stoljea, meutim, bila je bitno drukija ondje ni drutvo nije bilo tako kompleksno, niti je Crkva kao institucija bila dovoljno snana da bi mogla postati partner svjetovnoj vlasti. Primijetio je to, uostalom, i ve spominjani papinski legat Ivan de Casemaris te je nakon zavretka svoje misije u Bosni 1203. predlagao poduzimanje koraka koji su mogli osnaiti Crkvu kao instituciju i omoguiti nutarnju mobilizaciju i pritisak na svjetovnu vlast. Stoga valja zakljuiti da je iz dananjega poloaja i sa znanjem kojim raspolaemo u ovome trenutku kljuni preduvjet uspjeha heretikoga nauka ipak bilo zanemarivanje Casemarisova savjeta.

32

Praktine posljedice toga naelnog stava na primjeru vjerskih prilika u Humskome Knetvu razmatra M. ANI, Humsko Knetvo, u: ISTI, Na rubu Zapada , 166.-174.

O tome problemu postoji golema literatura no za ovu je prigodu dostatno navesti kao temeljna djela HAGENEDER, Il sole ; G. TELLENBACH, The church in western Europe from the tenth to the early twelfth century (izv. Westliche Kirche vom 10. bis zum frhen 12. Jahrhundert), Cambridge, 1993., te R. W. SOUTHERN, Western Society and the Church in the Middle Ages, Harmonsdworth, 1990.

33

24

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

Bosanska banovina i njezino okruenje u prvoj polovici 13. stoljea

SUMMARY The author examines the relation schemes within the ruling elite in the large territory from the Adriatic coast deep into the Danube basin. He points out the existence of particular lands that originate from the world of political formations of the early Middle Ages and points out personal dependence between Hungarian-Croatian kings and rulers of the specic lands. He illustrates the functioning of the system with two examples: conicts over the Crown of St.Stephens at the beginning of the 13th century and a conict between the duke of Mava and Bosnia, Bela Rostislavi and Uro I., the king of Serbia in the late sixties of the 13th century. Based on these analyses he derives conclusions on what led to disregard of the papal demands in the rst half of the 13th century that force be used against the protagonists of the heretic teachings in Bosnian Banovina.

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

25

Lujo Margeti

NEKA PITANJA ABJURACIJE IZ 1203. GODINE


U radu se pokuava dokazati da se heterodoksija bosanskih krstjana razvila zbog toga to je u Bosni iz raznih razloga jo od 5. stoljea dalje nestao izravan utjecaj sredinje (rimske) ortodoksne crkvene organizacije. Bosansko se kranstvo izgraivalo razmjerno samostalno pod utjecajem prastarog kvaziarijanizma i kasnije frontinijanista, protivnika ortodoksije. U 11. stoljeu bilo je izloeno novijim srednjovjekovnim heterodoksijama s istoka, a od konca 12. stoljea novom valu krivovjernih izbjeglica iz dalmatinskih gradova. Svi ti utjecaji vidljivi su u Abjuraciji predstavnika bosanskih krstjana iz 1203. godine, osobito u njezinoj neobinoj invokaciji. Da bi se moglo potpunije promotriti nauavanje bosanskih krstjana, u radu se istrauje vjerska politika pape Inocenta III. s osobitim obzirom na njegov odnos prema hrvatsko-ugarskim kraljevima i djelovanje njegova legata Ivana de Casamarisa u Bosni; nadalje, ispituju se osnovne postavke nauavanja pavliana, ikonoklasta, bogumila i suvremenih zapadnoeuropskih heterodoksija te njihove slinosti i razlike prema odgovarajuim shvaanjima bosanskih krstjana. U ekskursima se raspravlja o poloaju Bosne u doba bana Boria (druga polovica 12. stoljea) i o vrlo zamrenim odnosima izmeu pape Grgura IX., hrvatsko-ugarskoga kralja Bele IV., vojvode cjelokupne Slavonije Kolomana i bosanskog vladara Ninoslava (prva polovica 13. stoljea).

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

27

Lujo Margeti

I. Uvod Ove godine obiljeava se tisuugodinjica izjave odricanja, tzv. Abjuracije, koju su 8. travnja 1203.1 dali elnici (priores) bosanskog bratstva (societas fraternitatis) krstjana, kako su se nazivali, pred papinim legatom Ivanom de Casamarisom i svojim patronom, Kulinom banom, gospodarom Bosne (domino Bosne). Abjuracijom su elnici u ime itavog bratstva odbacili sumnjienja da bi bili raskolnici i obeali da e u svemu slijediti nauavanja Rimske stolice. Bosanski krstjani zastupali su, prema vladajuem miljenju, umjereni dualizam, tj. vjeru u jednoga Boga, koji je upravu nad vidljivim materijalnim svijetom privremeno, tj. do sudnjeg dana, prepustio Sotoni, predvodniku pobunjenih anela.2 Razvoj znanstvenih shvaanja o nauavanju krstjana nee u ovome radu biti prikazan. Upuujemo na noviji anjekov saeti prikaz.3 U ovome emo radu na osnovi raspoloivih vrela pokuati dati prikaz odnosa pape Inocenta III. prema krstjanima, analizirati neke aspekte Abjuracije, obraditi nekoliko problema koji se odnose na nauavanje krstjana i ispitati podrijetlo novijih heterodoksija, ukljuujui i heterodoksiju bosanskih krstjana.

II. Ralamba vrela o odnosima Inocenta III. i bosanskih krstjana 1. Vukan, kralj Duklje i Dalmacije (Dioclie atque Dalmatie rex) javlja 1199. godine4 Inocentu III. da je primio papine legate te mu izraava najdublje potivanje i spremnost da u svemu slijedi nauavanje Rimske crkve. Pri kraju pisma
Diplomatiki zbornik Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije (Codex diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae, dalje: CD), izd. Tadija SMIIKLAS, vol. III., Zagreb, 1905., 24., br. 19. 2 Franjo ANJEK, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima (13.-15. st.), Zagreb, 2003., 1. Usp. ISTI, Bosansko-humski krstjani i katarsko dualistiki pokret u srednjem vijeku, Zagreb, 1975., 122.-137. I ovim putem izraavamo veliku zahvalnost kolegi anjeku na savjetima, uputama i krajnje dobronamjernoj i nesebinoj pomoi pri dobavljanju literature. Bez pomoi kolege anjeka ovaj rad ne bi bilo mogue napisati. Za zakljuke odgovornost pada iskljuivo na pisca ovog rada. 3 ANJEK, 2003, (BILJ. 2.), XIII.-XVI. 4 CD, II., 333., br. 310.
1

28

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

Neka pitanja Abjuracije iz 1203. godine dodaje: Ne elimo prikriti da se u zemlji ugarskoga kralja, naime u Bosni, pojavilo i da buja nimalo neznatno krivovjerje, i to toliko, da je zbog grijehova zaveden sm ban Kulin sa svojom suprugom i sa svojom sestrom, koja je bila (supruga) Miroslava, (kneza) humskoga, i s brojnim svojim krvnim srodnicima. i da je uveo u to krivovjerje vie od deset tisua krana. Vrlo ljutit zbog toga, ugarski ih je kralj prisilio da dou do Vas, da biste ih ispitali. Oni su se vratili s lanim pismima, tvrdei da ste im dopustili regulu (legem). Zbog toga molimo da predloite ugarskome kralju da ih iz svoga kraljevstva izbaci kao korov od ita.5 2. U skladu s tim pismom, Inocent III. obratio se 11. kolovoza 1200.6 ugarsko-hrvatskom kralju Emeriku i upozorio ga da se treba obraunati s krivovjercima, koji kvare apostolsko nauavanje i dovode u opasnost due vjernika. Papa javlja da je po savjetu i pristanku nadbiskupa i biskupa pri Apostolskoj stolici zabranio svakome primati heretike, braniti ih, podupirati ili za njih jamiti pa je zato naredbom vrsto ozakonio, ako bi se tko usudio neto od toga poiniti i ne bi od toga odustao nakon to bi bio prvi i drugi put opomenut, on samim time postaje bespravan (infamis) pa se ne priputa javnim slubama ili gradskim vijeima, niti moe birati niti svjedoiti; on ne moe oporuiti niti nastupiti u nasljedstvo, a usto ne treba mu nitko odgovarati (na sudu) u bilo kojem pravnom poslu. Ako bi bio sudac, njegova presuda nema valjanosti; neka se pred njega ne iznosi bilo kakav spor. Ako bi bio odvjetnik, njegovo se zastupanje ne prihvaa; ako bi bio javni biljenik, po njemu uinjene isprave nemaju vrijednosti, ve se kanjava s kanjenim ispostaviteljem (isprave). Zapovijedamo da se isto tako postupa u analognim sluajevima. Ako bi pak bio klerik, skida se sa svih sluba i nadarbina, tako da se onome, koji je poinio veu krivnju, namee tea kazna. Nareujemo da se u podrujima pod naom svjetovnom vlau njihova dobra prodaju na drabi, a u drugima odreujemo da to isto uine svjetovni naelnici
5

nolumus latere, quia heresis non modica in terra regis Ungarie, videlicet Bossina, pullulare videtur in tantum, quod pecatis exigentibus ipse Bacilinus cum uxore sua et cum sorore sua, que fuit defuncti Mirosclaui Kmenti, et cum pluribus consanguineis suis seductus plus quam decem milia christianorum in eandem heresim introduxit. Unde rex Ungarie exacerbatus illos ad vestram presentiam compulit venire a vobis examinandos, illi autem simulatis litteris redierunt dicentes a vobis concessam sibi legem. Unde rogamus, ut regi Ungarie suggeratis, ut eos a regno suo evellat tamquam zizania a tritico. 6 CD, II., 350., br. 324.

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

29

Lujo Margeti i vladari, koji to trebaju provesti; a ako bi bili nemarni, nareujemo da ih se na to prisili crkvenom strogou; njihova im se imovina kasnije ne vraa, osim ako bi se tko htio smilovati onima, koji su se iskreno vratili (pravoj vjeri) i odustali od druenja s hereticima. One, koje duhovna kazna ne popravi, neka popravi bar svjetovna. Saznali smo pak, kako je nedavno na asni brat, splitski nadbiskup, potjerao mnoge patarene iz gradova Splita i Trogira, a plemeniti mu Kulin, bosanski ban, njihovoj nepodoptini dao je ne samo sigurno sklonite, nego i otvorenu zatitu, njihovu pak pokvarenost, izlaui (opasnosti) svoju zemlju i samog sebe, astio kao da su pravovjerni, ak i iznad pravovjernih, nazivajui ih kranima kao vlastitim imenom. Dakle, da ne bi ta bolest, ako se u poetku ne prui otpor, okuila susjedna podruja i u Ugarsko se Kraljevstvo to ne dao Bog prelila (ta) sramota, molimo, opominjemo i u Gospodu potiemo Tvoju kraljevsku prejasnost, podjeljujui Ti oprost grijehova, da se snano i kraljevski naorua, da kazni toliku povredu Krista i krana pa ako ban ne protjera sve spomenute krivovjernike, podreene njegovoj vlasti, i ne zaplijeni njihovu imovinu, protjeraj njega i te heretike ne samo iz njegove zemlje, nego iz cjelokupnog Ugarskog Kraljevstva i zaplijeni njihovu imovinu, gdjegod se moe pronai. Neka Tvoja pozornost ne potedi toga bana, nego uporabi prema njemu svjetovnu vlast, ako (ga) se drukije ne bi moglo privesti na pravi put.7

inhibire curavimus, ne quis hereticos receptare, defendere aut ipsos fovere vel credere quoquomodo presumat, decreto nostro firmiter statuentes, ut si quis aliquid horum facere forte presumpserit, nisi primo secundove commonitus a sua super hoc curaverit presumptione cessare, ipso iure sit factus infamis nec a publica officia vel consilia civitatum, nec ad eligendos aliquos ad huiusmodi, nec ad testimonium; sit etiam intestabilis, nec ad hereditatis succesione accedat, nullus preterea cogatur ei super quocumque negotio respondere. Quod si forsan iudex exititerit, eius sentenciam nullam obtineat firmitatem, nec cause alique ad eius audientiam perferantur. Si fuerit advocatus, eius patrocinium nullatenus admittatur, si tabellio, instrumenta confecta per ipsum nullius penitus sint momenti, sed cum auctore dampnato dampnentur. In similibus etiam idem precipimus observari. Si vero clericus fuerit, ab omni officio et beneficio deponatur, ut in quo maior est culpa, gravior exerceatur vindicta. Si quis autem tales, postquam ab ecclesia fuerint denotati, contempserit evitare, anathematis se noverit sententiam incurrisse. In terris vero iurisdictioni nostre temporali subiectis bona eorum statuimus publicari, et in aliis idem fieri precepimus per potestates et principes seculares, quos ad id exequendum, si forte negligentes existerent, mandavimus ecclesiastica severitate compelli; nec ad eos bona ipsorum ulterius revertantur, nisi ad cor redeuntibus et abnegantibus hereticorum consortium aliquis voluerit misereri, ut temporalis saltem pena corripiat, quam spiritualis non corrigit disciplina.

30

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

Neka pitanja Abjuracije iz 1203. godine 3. Inocent III. obratio se pismom od 21. studenoga 1201.8 Bernardu, splitskome nadbiskupu, i Ivanu, svome kapelanu, da se upute u zemlju Kulina bana i da ispitaju pravovjernost bosanskog stanovnitva, Kulina i njegove ene pa ako tamo pronau krivovjersku pokvarenost i bilo to protiv pravovjerja, neka postupe protiv krivovjeraca. U uvodnom dijelu isprave Inocent III. objanjava adresatima, kako je dolo do njegove odluke, da ih poalje u Bosnu: Budui da u zemlji plemenitoga mua, Kulina bana, ivi mnogo ljudi, koji su za prokleto katarsko krivovjerje jako osumnjieni i o njima se pronosi (takva) teka glasina, uputili smo protiv njih apostolsko pismo najdraem u Kristu naem sinu, presjajnom Emeriku, kralju Ugra, kojim mu je, optuujui ih i prekoravajui, zapovjeeno da te ljude s cjelokupnog podruja pod njegovom vlau protjera, a svu njihovu imovinu zaplijeni. On je odgovorio, ispriavajui se da ih je drao pravovjernima, a ne krivovjercima, i da je spreman neke od njih u ime svih odaslati Apostolskoj stolici, da nam izloe svoju vjeru i djelovanje, da bi se naom prosudbom ono to je dobro potvrdilo, a ono loe ukinulo; (ujedno je odgovorio) da oni ele bezrezervno potivati nauavanje Apostolske stolice. Pred neko je vrijeme, naime, spomenuti Kulin poslao pred nas naeg brata, nadbiskupa Bernarda i dragog sina Marina, dubrovakoga arciakona, i s njima neke od spomenutih ljudi te se smjerno i preklinjajui zamolio da se udostojimo poslati u njegovu zemlju nekog podobnog mua iz naeg okruenja, koji bi paljivo ispitao njega i njegove ljude o vjeri i djelovanju da bi ukinuo i utvrdio ono
Accepimus autem, quod cum nuper venerabilis frater noster (Bernardus) Spalatensis archiepiscopus Patarenos non paucos de Spalatensi et Traguriensi civitatibus effugasset, nobilis vir Culinus banus Bossinus iniquitati eorum non solum tutum latibulum, sed et presidium contulit manifestum, et perversitati eorundem terram suam et se ipsum exponens ipsos pro catholicis, immo ultra catholicos honoravit, vocans eos antonomasice christianos. Ne igitur huiusmodi morbus, si eius non obsistatur principiis, vicina corrumpat et in regnum, quod absit, Ungarie defluat labes eius, serenitatem regiam rogamus, monemus et exhortamur in domino in remissionem tibi peccaminum iniungentes, quatinus ad vindicandam tantam Christi et crhistianorum iniuriam potenter et regaliter accingaris, et nisi banus predictus universos hereticos de terra sue potestati subiecta proscripserit, bonis eorum omnibus confiscatis tu eum et hereticos ipsos non solum de terra eius, sed de toto Ungarie regno proscribas et bona talium, ubicumque per terra tuam potuerunt inveniri, confisces, nec parcat oculus tuus bano predicto, quin contra eum iurisdictionem exerceas temporalem, si alias ad viam rectitudinis non poterit revocari. 8 CD, III., 14., br. 11.

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

31

Lujo Margeti to u skladu s Bogom treba ukinuti i utvrditi.9 4. Ivan de Casamaris prima 8. kolovoza 1203. na Bilinom polju i 30. kolovoza 1203.10 na otoku epelu u Ugarskoj izjavu odricanja (Abjuraciju), koju daju neki elnici (priores) osumnjienih lanova bratstva (societas fraternitatis). O tome vie dalje u tekstu. 5. Legat Ivan de Casamaris javlja papi iste, 1203. godine,11 neke pojedinosti o svom putu u Ugarsku. Prije svega istie da se, nakon to je obavio zadatak u svezi s patarenima u Bosni (tractato negotio illorum quondam patarinorum in Bosna), po volji kralja zadrao vie dana u Ugarskoj. Uz ostalo javlja i to da na podruju vladanja bana Kulina u Bosni postoji samo jedna biskupija i da je njezin biskup umro. Bilo bi dobro kad bi se tamo postavilo biskupa latina i usto osnovale jo tri ili etiri nove biskupije, jer je Kulinovo podruje (regnum) veliko najmanje deset i vie dana hoda. 6. Emerik, kralj Ugarske, Dalmacije, Rame i Srbije12 (Hemericus dei gratia Hungarie, Dalmatie, Rame, Servieque rex) javlja papi iste 1203. godine da je papin kapelan Ivan doao k nama i sa sobom doveo dva odlinija od onih, koji su, kao to se (za njih) pronosi, u zemlji Kulina bana pomagali prokletu sektu krivovjeraca i da je on, Emerik, pregledao lanke vjere, koje su oni, kojima je taj Ivan poslan, na njegov zahtjev ve prihvatili; ta poglavlja dali smo pod naim peatom gospodaru one zemlje, naime, sinu spomenutog Kulina, koji je tada
Cum igitur in terra nobilis viri Culini bani quorumdam hominum multitudo moretur, qui de dampnata Catharorum heresi sunt vehementer suspecti et graviter infamati, nos carissimo in Christo filio nostro Henrico regi Ungarorum illustri apostolica scripta direximus contra illos, qui prefatum Culinum super hoc arguens et obiurgans precepit, ut huiusmodi homines de tota terra sibi subiecta proscriberet, bonis eorum omnibus confiscatis. Ipse vero semetipsum excusans respondit, quod eos non hereticos sed catholicos esse credebat, paratus quosdam eorum pro omnibus ad sedem apostolicam destinare, ut fidem et conversationem suam nobis exponerent, quatinus nostro iudicio vel confirmarentur in bono, vel revocarentur a malo, cum apostolice sedis doctrinam velint inviolabiliter obseruare. Nuper ergo prefatus Culinus venerabilem fratrem nostrum (Bernardum) archiepiscopum et dilectum filium Marinum archidiaconum Ragusinum et cum eis quosdam ex prefatis hominibus ad nostram presentiam destinavit petens humiliter et implorans, ut aliquem virum idoneum de latere nostro in terram suam mittere dignaremur, qui tam ipsum quam homines suos de fide ac conversatione diligenter examinet, evellens et plantans que secundum deum evellenda cognoverit et plantanda. 10 CD, III., 29., br. 19. 11 CD, III., 36., br. 32. 12 CD, III., 36., br. 33.
9

32

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

Neka pitanja Abjuracije iz 1203. godine bio kod nas i strogo zapovjedili da njih (ta poglavlja) i ostalo, to bi im ubudue u skladu s Bogom Rimska stolica priopila i odredila, u njegovoj zemlji svi bezrezervno potuju. On je (to) na sebe preuzeo u skladu s naom voljom, pa se kasnije obvezao nama i Ivanu, kalokom nadbiskupu, ako bi ubudue, znajui, spomenute ili druge ljude u krivovjerju usudio podravati ili (ih) braniti, da e platiti tisuu maraka srebra, od ega bi pripala polovica Vama, a druga polovica naoj blagajni. Ona pak dva elnika, koji su doli sa spomenutim Vaim kapelanom Ivanom, u naoj su nazonosti prisegli u vlastito ime i u ime svoje brae, od koje su bili poslani, da e ubudue vrsto i trajno potovati odredbe (constitutiones), koje je Va legat objavio i njima predao.13 Time se zavrava dopisivanje, a po svemu se ini i svako daljnje djelovanje pape Inocenta III. u povodu bosanskih heterodoksa. Ralanimo podatke koji stoje na raspolaganju. Prije svega, uoljivo je da je itava papina inicijativa u svezi s bosanskim krivovjernicima trajala razmjerno vrlo kratko. Godine 1199. dukljanski kralj Vukan obavjetava papu o velikom zamahu krivovjerja u Bosni, koje je podrano prihvaanjem krivovjerja od bosanskog vladara, bana Kulina. Prijava je zaista impresivna: cjelokupni vladarev dvor prihvatio je krivovjerje i sa sobom povukao deset tisua krana. Dakle, Vukan tvrdi da je nastala iznimno opasna situacija za katolianstvo, koju treba najozbiljnije shvatiti, jer e se inae ta opasnost proiriti na ostale dijelove Ugarske i na susjedne zemlje, pa e ugroziti i pravovjernog, papi beskrajno odanog, kralja i njegovu zemlju. Meutim, itava akcija zavrava ve 1203. godine pismom kralja Emerika
13

cum humilis ac fidelis sanctitatis vestre capellanus Johannes ad presentiam nostram accedens, duos principaliores ex hiis, qui in terra Culini bani, prout ferebatur, dampnatam hereticorum sectam fovebant, secum duxisset, nos inspectis orthodoxe fidei articulis quos ad ipsius Iohannis exhortationem illi, ad quos missus fuerat, iam susceperant, eadem capitula sub sigillo nostro contenta domino illius terre, filio scilicet memorati Culini, qui tunc apud nos erat, dedimus, districte precipientes, ut ea et alia si qua romana sedes eis de cetero secundum deum transmittere decreverit, ab omnibus in terra sua faciat inviolabiliter observari. Idem etiam, cum hoc iuxta voluntatem nostram admisisset, se in manu nostra ac J(ohannis) archiepiscopi Colocensis subsequenter obligavit, quod si de cetero supradictos vel alios homines in heresi scienter manutenere vel defendere in terra sua presumpserit, mille marcas argenti persolvet, quarum medietas vobis, altera vero fisco nostro medietas obveniet. Illi preterea duo priores. qui cum prefato capellano vestro Johanne venerunt, tam pro se quam pro fratribus suis, a quibus missi fuerant, in presentia nostra iuraverunt, quod constitutiones a iamdicto fideli legato vestro promulgatas et sibi traditas firmiter observabunt in perpetuum.

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

33

Lujo Margeti papi, da je situacija pod kontrolom, da je Kulin opet na braniku prave vjere i da su se predstavnici krivovjeraca potpuno pokorili papinu legatu. Je li Vukanova prijava odgovara stvarnosti kad se sve tako brzo i sretno svrilo? Nikakvih vojnih akcija protiv Bosne nije bilo pa ak ni diplomatskog pritiska na Kulina. Kulin je pokazao punu spremnost na suradnju, i to jo prije Vukanova pisma, a i kasnije, kad je preko osoba nedvojbene pravovjernosti od pape zatraio da papin legat mjestu ispita opravdanost optube. Pogotovo se istie krajnje koncilijantno ponaanje kralja Emerika. To se primjeuje ve u Vukanovoj denuncijaciji: Vukanova tvrdnja da je Emerik na bosanske krivovjernike bio vrlo ljutit, samo je Vukanovo nespretno prikrivanje injenice da je ve tada Emerik elio problem krivovjerja u Bosni rijeiti na to bezbolniji nain. Umjesto da vrlo ljutiti kralj strogo kazni krivovjerce, on ih alje u Rim da se opravdaju, dakle - kao da nije ba uvjeren u njihovu krivnju, a jo je vanije da ni ne pokuava iskoristiti situaciju vojnom intervencijom u Bosni. Dvije godine kasnije Emerik moli papu da ovaj poalje osobu svog povjerenja u Bosnu. Konano, zadnja vijest o odnosima pape i bosanskoga krivovjerja potjee ponovno od Emerika koji vrlo pristojno, ali jasno poruuje papi da se okani Bosne, to je papa i uinio. Za Inocenta III. nakon toga pisma problem bosanskoga krivovjerja kao da vie ne postoji. Dakle, i u ovom sluaju ponavlja se ono to je Inocent III. uinio jednom drugom prigodom. Mislimo na odustajanje pape 1199. godine da zbog protivljenja Emerika okruni za srpskog kralja velikog upana Srbije Stefana Nemanjia.14 Skladnosti odnosa izmeu Emerika i pape kao da se protive vijesti iz isprave od 9. studenoga 1202.,15 na koju je 1959. god. upozorio irkovi. Ta je isprava dosad vie puta objavljivana. To je pismo to ga je Inocent III. uputio Emeriku. Papa navodi da su ga posjetila dva Emerikova izaslanika i u Emerikovo ime zamolila za razumijevanje: ut debitum peregrinationis suscepte propter inimicitias Gubani (Migne: Culini
Konstantin JIREEK Jovan RADONI, Istorija Srba, drugo ispravljeno i dopunjeno izdanje, Beograd, 1952., 164. 15 Sima IRKOVI, Jedan prilog o banu Kulinu, Istoriski asopis, knj. IX.,10., 1959., Beograd, 1960., 72-79. irkovi je tekst isprave pripremio na osnovi djela V. FRAKNOI, Monumenta romana episcopatus Vesprimiensis, I, Budapest, 1896., popunjenog prema G. FEJR, Codex diplomaticus Hungariae ecclesiaticus ac civilis, III., Buda, 1829., 393.-394. i J. P. MIGNE, Patrologiae cursus completus, Series latina (dalje: PL), t. 214., Paris, 1855., col. 1100.
14

34

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

Neka pitanja Abjuracije iz 1203. godine bani), qui cum innumerabili multitudine paganorum quandam partem populi christiani tue corone subiectam, clam captivatam deduxit et partem residuam sine intermissione debellare conatur, ad tempus debeas retardare (to privremeno mora odgoditi obvezu hodoaa zbog neprijateljstva Gubanija [Migne: Kulina bana], koji je s nebrojenim mnotvom nevjernika neki dio kranskog naroda, podvrgnutog tvojoj kruni, potajno odveo u ropstvo, a ostali dio uporno nastoji potpuno unititi). Papa nastavlja izraavajui nadu da e Emerik uskoro bez opasnosti ostvariti svoj zavjet hodoaa da ne bi uprljao svoju slavu i izloio se bojoj kazni, koja bi ga mogla zadesiti zato to se zaratio s kranima nakon preuzimanja kriarskoga zavjeta. Dodue, zakljuuje papa, taj je rat Emerik vodio ne samo protiv krana, nego i protiv pogana, i to u obrani, a ne napadaki, pa zbog toga Emerik nije kriv (inculpabilis). Prema irkovievu miljenju bio je to napad Kulina bana na Srbiju, u kojoj je tada vladao Vukan, veliki Kulinov neprijatelj jo od 1199. godine. Meutim, budui da je Vukan bio Emerikov tienik, Kulin je, prema irkovievu miljenju, morao ubrzo odustati od svojih osvajanja u Srbiji. irkoviev prijedlog nije uspio. Posve je nevjerojatno da bi Kulin napao Srbiju 1202. godine s nebrojenim mnotvom pogana. Kako bi i odakle bi Kulin uspio skupiti toliko mnotvo bezboaca i s njima krenuti protiv zemlje koja je podvrgnuta vlasti ugarskog kralja (prema irkovievu miljenju: Srbije) kad ga je jo pred godinu dana, tj. 1201. godine, taj isti ugarski kralj Emerik titio pred papom tvrdnjom da on, Emerik, ne vjeruje da bi Kulin bio krivovjerac i ujedno moli da papa poalje u Bosnu svoga legata, da tamo ispita stanje vjere, emu se takoer pridruuje istom molbom i sam Kulin, i kad ve idue, 1203. godine, Emerik nedvojbeno titi Kulina pred papom. Naprotiv, sve govori u prilog odavno iznesene teze,16 da je napad na Srbiju, kao zemlju ugarskoga kralja, izveo bugarski car Kalojan, koji se pri tome posluio neznaboakim narodom Kumana. O tom Kalojanovu napadu postoji vijest u pismu pape Inocenta III. Emeriku iz 1203. godine, stilizacija kojega je toliko karakteristina da se moe mirne due rei da otpada svaka pa i najmanja sumnja u to da napad na Srbiju 1202. godine nije organizirao Kulin, nego Kalojan. Papa u pismu citira Emerika, koji se tui da je Kalojan (Iohannitius) terram Servie tue corone subiectam, adiuncta sibi paganorum multitudine copi16

Npr. Blint HMAN, Geschichte des ungarischen Mittelalters, II. Band, Berlin, 1943.

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

35

Lujo Margeti osa, crudeliter devastavit, ita quod preter eos, qui per eius tiranidem sunt perempti, non pauci christiani sunt in paganorum captivitatem deducti17 (okrutno opustoio zemlju Srbiju, podvrgnutu Tvojoj kruni, tako da je, osim onih koji su zbog njegove tiranije poginuli, ne mali broj krana odveden u ropstvo pogana). Stilizacija je takva da ju je jednostavno nemogue ne povezati s Inocentovim pismom od 9. studenoga 1202., pa se moemo s pravom pitati kako je irkovi uope doao na pomisao da napad pripie Kulinu, kad sve govori protiv toga. irkovi svoju tezu o Kulinu dokazuje pozivom na izdanja Mignea i Fraknoja, gdje doista pie: Culini bani, a ne kao u ranijim izdanjima Gubani. Je li doista Fraknoi tako savjesno kolacionirao sve isprave koje je objavio, na to se irkovi poziva?18 Upravo ta isprava objavljena je krajnje saeto, pa je isputen ne samo protokol i datum, nego upravo polovica teksta isprave, pa i irkovi priznaje da je Fraknoi u naem dokumentu u tome i preterao.19 ini se upravo oitim da Fraknoi nije toj ispravi pridao nikakvu osobitu pozornost, nego ju je naprosto prepisao iz Mignea i onda nemilice skratio. Po svemu se ini da su prvi izdavai20 proitali Gubani, a budui da nisu znali to ime povezati s nekom osobom, pribiljeili su da bi to moda bio ban Kulin, ali odmah odluno odbili tu hipotezu.21 Nadalje, mislimo da ni izdavai isprave u zbirci Migne nisu kolacionirali tekst s izvornikom, nego su nabaenu ideju o banu Kulinu nekritiki prihvatili i umjesto nerazumljivog Gubani razrijeili to ime s Culini bani. Ako je tako, treba pokuati dati odgovor na pitanje koja se povijesna linost skriva pod imenom Gubani. ini nam se evidentnim da je Gubani zapravo Joani (ili slino), kojega je ve prepisiva iz izvorne isprave u spise biskupije pogrjeno proitao. A taj Johannes nije nitko drugi nego upravo Kalojan (Lijepi Ivan). Takva emendacija, koja se sama po sebi namee,22 na do kraja uvjerljivi nain

Agostino THEINER, Vetera monumenta historica Hungariam sacram illustrantia, I, Roma, 1859., 36. 18 IRKOVI, n. dj. (bilj. 15.), 72. 19 Na i. mj. 20 DOBNER, Monumenta historica Bohemiae, II, Pragae, 1764., 428.; KATONA, Historia critica regum Hungariae, Pestini itd., IV., 635. cit. prema IRKOVI, n. dj. (bilj. 15.), 71.-72. 21 Citirano prema IRKOVI, n. dj. (bilj. 15.). 22 Dapae, uvjereni smo da je to ve u literaturi primijeeno, samo to pisac ovih redaka na-

17

36

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

Neka pitanja Abjuracije iz 1203. godine razrjeava problem. Ili, drugim rijeima, tu ispravu treba brisati iz vrela o banu Kulinu.

III. Ralamba najvanijih odredaba abjuracije


1. Bezuvjetna pokornost Rimskoj crkvi

Teite Abjuracije iz 1203. godine jest u izjavi bezuvjetne pokornosti Rimskoj stolici. Ona se nalazi na poetku, na nekoliko daljnjih mjesta i na njezinu kraju: 1. promittimus coram deo et sanctis eius, stare ordinationi et mandatis sancte Romane ecclesie tam de vita et conversatione nostra, quam ipsius obsecundare obedientie et vivere institutis (obeavamo pred Bogom i njegovim svecima da prihvaamo ope ureenje i zapovijedi Svete rimske crkve u naem ivotu i djelovanju i da emo ih slijediti posluno i /prema njima/ ivjeti), 2. In primis abrenuntiamus scismati, quo ducimur infamati, et Romanam ecclesiam matrem nostram caput totius ecclesiastice unitatis recognoscimus (kao prvo, odriemo se raskola, u povodu kojeg se o nama ire glasine i priznajemo Rimsku crkvu naom majkom i glavom cjelokupnog crkvenog jedinstva). 3. Mortuo vero magistro, de hinc usque in perpetuum, priores cum consilio fratrum deum timentium eligent prelatum a Romano tantum pontece conrmandum. Et si quid aliud Ecclesia addere uel minuere voluerit, cum devotione recipiemus et observabimus (Nakon to umre na glavar, neka prvaci s braom, bojei se Boga, izaberu starjeinu, a papa neka ga samo potvrdi. Prihvaamo i potivat emo s odanou i drugo to bi Crkva htjela dodati ili umanjiti.) 4. iuravimus hec statuta servare, et si qua alia Ecclesia Romana super nos ordinare voluerit, et secundum dem catholicam constituere (prisegli smo da emo potivati ove odredbe, kao i druge koje bi Rimska crkva o nama propisala i utvrdila u skladu s katolikom vjerom). Primjeuje se da bratstvo, societas fraternitatis, koje daje Abjuraciju, uope nije optueno zbog krivovjerstva, hereze, pa zapravo ak ni za raskol, shizmu. Naime, to se tie raskola, predstavnici bratstva u biti izjavljuju da je lana glasialost nije pronaao eventualni odgovarajui tekst pa se ispriavamo to vjerojatno otkrivamo toplu vodu.

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

37

Lujo Margeti na (fama) da oni ne bi priznavali vrhovnu crkvenu vlast Rimske stolice, i da oni, nasuprot tomu, tu vlast priznaju. Samim time to oni priznaju Rimsku crkvu i sve njezine zapovijedi, glasine koje se o njima ire ne odgovaraju istini. To je, uostalom, korolar teita Abjuracije o priznavanju vrhovnog autoriteta Rimske crkve, to se opetovano naglaava u Abjuraciji. Dodue, istiu oni, neki za njih tvrde obratno: in quo ducimur infamati. Tu se ne govori o pukoj ozloglaenosti, nego o strogo pravnom pojmu glasine, fama, koja je u srednjem vijeku bila jedno od dokaznih sredstava.23 Danas bismo za takvu glasinu, fama, rekli da je ona neka vrsta indicija u smislu gdje ima dima, ima i vatre. Fama kao glasina uvelike je bila predmetom raspravljanja srednjovjekovnih teoretiara u odnosu na problem, kada glasina, fama, postaje pun dokaz.24 to se, pak, tie krivovjerja, predstavnici bratstva izjavljuju samo to da ubudue nee postati sljedbenicima bilo kojeg krivovjerja i obvezu pojaavaju osobnim jamenjem lanova bratstva i svom njihovom imovinom: obligantes nos pro omnibus, qui sunt de nostra societate et loca nostra cum possessionibus et rebus omnibus, si aliquo tempore deinceps sectati fuerimus hereticam pravitatem (obvezujui u ime svih koji su u naem bratstvu, nas i naa mjesta s nekretninama i svim stvarima, ako bismo ikad ubudue slijedili opainu krivovjerstva).
2. Odnos prema manihejcima

Ne samo da se u Abjuraciji ne spominje optuba krivovjerja, ak ni u formi glasine, nego u daljnjem tekstu izriito stoji da ubudue nee dopustiti ulazak u bratstvo nijednom krivovjercu: nullum deinceps ex certa scientia manicheum vel alium hereticum ad habitandum nobiscum recipiendum (ubudue neemo primiti na stanovanje s nama nikoga tko je nedvojbeno manihejac ili drugi krivovjernik). Ni iz ovako pomno i oprezno sroene obveze nipoto ne proizlazi da bi lanovi bratstva ikad ranije bili bilo manihejci bilo pristae nekog drugoga krivovjerja. U ovako pravno besprijekorno sloenim iskazima nije doputena argumentacija ex contrario. Usto se ini vrlo vjerojatnim da su bosanski krstjani do

23 24

Usp. Gaetano SALVIOLI, Storia della procedura civile e criminale, Milano, 1927., 455.-460. Na i. mj.

38

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

Neka pitanja Abjuracije iz 1203. godine Abjuracije primali manihejce. Reenica odaje da se krstjani nisu drali manihejcima, nego drukijim od njih.
3. Invokacija

Ipak, kudikamo je najvaniji dio Abjuracije invokacija kojom predstavnici bosanskih krstjana izraavaju svoj odnos prema temeljnim istinama kranstva: In nomine dei eterni, creatoris omnium et humani generis redemptoris (u ime vjenog Boga, stvoritelja svega i otkupitelja ljudskog roda). Najvie pozornosti toj invokaciji pridao je dosad Kniewald. Po njegovu tumaenju papin legat omoguio je krstjanima da dualistiku osnovicu svoje nauke opozovu sveanom i neobinom uvodnom formulom, koja predstavlja majstorsko djelo njegove diplomatske vjetine.25 Prema Kniewaldovu se miljenju te invokacije moe inverzijom teksta provesti rekonstrukcija nauke bosanskih krstjana,26 jer iz nje slijedi da se oni odriu svoga dosadanjeg shvaanja da Bog nije stvoritelj svega, niti da je spasitelj ljudskog roda.27 Formulacija invokacije doista je neobina i Kniewald je imao pravo kad ju je takvom okarakterizirao. Prema Kniewaldovu miljenju, dakle, tom se se invokacijom bosanski krstjani odrekli svoga dualistikog nazora i itave Kristologije, koja je izgraena na dualistikoj osnovici. Kniewald citira poznatog antiheretika, pisca Alanusa (Alain de Lille) koji je neposredno prije ove Abjuracije pisao svoje djelo Contra hereticos i koji zastupa pravovjernu tezu da je Krist spasio ovjeanstvo upravo time to je u stvarnosti postao ovjekom, tj. da: oportuit ut deus homo eret ut hoc modo hominem redimeret (je bilo nuno da Bog postane ovjekom, da bi na taj nain ovjeka spasio).28 Meutim, ako se htjelo da se krstjani Abjuracijom posve nedvoumno izjasne protiv katarskog i slinog krivovjerja, onda je bilo nuno da oni odluno izjave da je Krist bio ne samo Bog, nego i ovjek i da je kao ovjek spasio ovjeanstvo a Krista invokacija uope ne spominje. Prema invokaciji vjeni je Bog
25

Dragutin KNIEWALD, Vjerodostojnost latinskih izvora o bosanskim krstjanima, Rad, 270., Zagreb, 1949., 129.-130. 26 N. dj., 127. 27 Na i. mj. 28 N. dj., 123.

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

39

Lujo Margeti stvorio sve. Takva konstatacija nije u posve jasnoj suprotnosti s umjerenim dualizmom. Da je tako, dovoljno je usporediti tu invokaciju s ispovijedanjima vjere Valdesa (1180. godine), Duranda de Osca (1208.) i Bernarda Prima (1210.), i to ponajprije onih dijelova tih ispovijedanja koji su sredinom 12. stoljea pridodani prastarom ispovijedanju to potjee iz konca 5. stoljea. Uostalom, ti su dodaci ubrzo, ve 1216. godine, uli i u prvi kanon 4. Lateranskoga koncila. Tako Ispovijedanja Valdesa poinju invokacijom: In nomine patris et lii et spiritus sancti atque beatissime semperque virginis Marie29 (u ime Oca i Sina i Svetog duha te vrlo blaene i zauvijek djevice Marije). Isticanje pune jednakosti Oca, Sina i Duha svetoga, kao i svojstva blaenosti i djevianstva Djevice Marije ima prepoznatljivu antiheretiku poruku, koja se jo bolje razaznaje u upravo spomenutim dodacima starijem tekstu, npr.: Patrem et Filium et Spiritum sanctum unum Deum () esse, creatorem et gubernatorem ac dispositorem omnium rerum visibilium et invisibilium (Otac i Sin i Sveti Duh jedan su Bog, stvoritelj i upravitelj i usmjeriva svih vidljivih i nevidljivih stvari). Nadalje, da je Sin eret homo in utero sanctae Mariae matris suae (), natus est vera carnis nativitate, et manducavit et bibit et dormivit et fatigatus ex itinere quievit (postao ovjekom u utrobi Svete Marije, svoje majke, da je roen stvarnim tjelesnim roenjem, da je jeo i pio i spavao i nakon puta umoran se odmarao). Ne bi imalo smisla nastaviti citirati ispovijedanja Valdesa, Duranda de Osca, Bernarda Prima i prvog kanona 4. Lateranskoga koncila jer je ve i iz ovoga posve jasno to se oekivalo od onih koji su trebali dokazati da njihova vjera nema a ma ba nita s nauavanjima bilo kojega suvremenog krivovjerja. Ta je invokacija usto dokaz da se u osnovni sadraj Abjuracije, njezine odredbe i njihovu terminologiju moemo pouzdati. Kad bi se radilo o prenapravljanju isprave od nekog naknadnog sastavljaa sauvanog teksta, njegova bi intervencija mogla potjecati samo od neke pravovjerne osobe u Ugarskoj. Nita nije
29

Christine THOUZELLIER, Catharisme et valdisme en Languedoc la fin du XIIe et au debut du XIIIe sicle, Marseille, 1982., 27.-30. Odgovarajui tekst Duranda de Osca vidi u bilj. 34., Bernarda Prima u bilj. 35., a tekst kanona 1 etvrtoga Lateranskog koncila vidi u Giovanni Gonnel, Enchiridion fontium Valdensium, I., Torre Pellice (Torino), 1958., 159.-160, tekst preuzet iz Corpus Iuris Canonici, Decretal. Gregor. IX. Lib. I, Tit. I, Cap. I, ed. Friedberg II, col. 5-6.

40

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

Neka pitanja Abjuracije iz 1203. godine stajalo na putu eventualnom naknadnom sastavljau da u invokaciji napie npr.: In nomine individuae Trinitatis et Iesu Christi nostri redemptoris ili slino, osobito stoga to je to bila puka noticija sastavljena tek naknadno u Ugarskoj. Iz toga slijedi da invokacija odgovara intimnom uvjerenju prior, koji daju izjavu u ime svih lanova bratstva. Drugim rijeima, vidljivo je da invokacija Abjuracije nije na liniji odricanja od suvremenih istonih i zapadnih krivovjerja i da je Crkva u ovom sluaju prihvatila onu formulaciju koja je odgovarala vjerskim uvjerenjima lanova bratstva i minimumu, koji je papin legat smio prihvatiti. Ako pak razmotrimo poblie taj minimum 1. Bog je stvorio sve to postoji, 2. Bog je na otkupitelj onda se stajalite bosanskih krstjana moe izjednaiti sa stajalitem Crkve prije Nikejskog sabora iz 325. godine, tj. prije dubokih i ogorenih sukobljavanja oko znaenja Krista u katolikoj vjeri, naime, je li Krist , consubstantialis ocu ili nije. Nadalje, nema spomena o boanskoj prirodi Duha Svetoga, koju je denitivno utvrdio tek koncil u Konstantinopolu 381. godine, a nema spomena ni o Djevici Mariji kao Bogorodici (), a ne samo Kristovoj majci, tj. Majci Krista kao ovjeka (). Formula invokacije eli izbjei osudu bosanskih krstjana koja bi tvrdila da oni ispovijedaju arijansko kranstvo, prema kojem je Bog jedino Bog Otac. Nije nezanemarivo usput spomenuti da je u doba Nikejskog sabora papa bio Silvestar I. (314.-337.). Formula, koju su prihvatili papin legat Ivan de Casamaris, s jedne strane, i priori u ime sve brae, s druge strane, ne tvrdi da je Bog stvorio samo cjelokupni svijet dobra (dakle, bosanski krstjani nisu manihejci), niti da je Sotona stvorio vidljivi svijet (dakle, nisu umjereni dualisti) a upravo to isto tvrdi i pravovjerna crkva. ini se, dakle, kao da se krstjani i Crkva razilaze u tome je li Isus Krist ravnopravan Bogu-ocu ili nije ali to je pitanje vie nego vjeto izbjegnuto stilizacijom invokacije. Invokacija, dakle, nije samo neobina (Kniewald), nego usto teoloki i pravno osobito vjeto sastavljena. Ukratko, i krstjani i Crkva slau se u tome da je Bog spasio ovjeanstvo, samo to papin legat nije inzistirao na tome da krstjani jasno iskau da je upravo Isus Krist spasitelj. Ali - ne bi li se moda ipak invokacija Abjuracije mogla protumaiti i na neki drugi nain, koji bi tu invokaciju mogao pribliiti esto zastupanom tumaenju prema kojem je Abjuracija dokaz za umjereni dualizam bosanskih krstjana? Pokuaj u tom smjeru uinio je Kniewald. Njegova je teza da se idejom inverzije teksta Abjuracije moe provesti rekonstrukcija nauavanja bosanskih
Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

41

Lujo Margeti krstjana. Ponovimo: Kniewald misli da je papin legat omoguio bosanskim krstjanima da svoj dualizam opozovu sveanom i neobinom uvodnom formulom koja predstavlja majstorsko djelo njegove diplomatske vjetine.30 Ako su, dakle, prema Kniewaldovu tumaenju, u invokaciji priori opozvali svoja nauavanja, to znai da su do izjave krstjani tvrdili da vjeni bog nije stvoritelj svega i da nije spasitelj ljudskog roda.31 Prema Kniewaldu njihova nauka () izrazito je neomanihejska, kako ju je nauala sljedba katara ili patarena.32 Meutim, da je papin legat elio da bosanski krstjani opozovu svoja uvjerenja, on bi pripremio invokaciju koja bi priblino odgovarala stilizacijama koje nalazimo u lanku 1. etvrtog Lateranskog koncila i vjeroispovijedanjima Valdesa, Duranda de Osca i Bernarda Prima. Zato Ivan de Casamaris nije inzistirao na jasnoj osudi krivovjerstva bosanskih krstjana? Na to emo pitanje odgovoriti u poglavlju V.
4. Problem Apostolske crkve

U Abjuraciji priores izraavaju bezuvjetnu pokornost Rimskoj crkvi, koju priznaju kao matrem nostram i kao caput totius ecclesiatice unitatis. Vrijedi zapaziti da tu majku i glavu priores nazivaju Ecclesia Romana, i to ak pet puta, a jednom jednostavno kao Ecclesia nikad Ecclesia apostolica! Je li to sluajno? Prema svemu se ini da nije. Confessiones Valda iz 1180. godine,33 Duranda de Osca 1208.34 i Bernarda Primja 1210. godine35 ne proputaju, za razliku od Abjuracije, naglasiti da priznaju Romanam Ecclesiam catholicam et apostolicam. Vidljivo je da papin legat nije ni u ovom pitanju elio zaotravati pitanje apostolskog poslanja Rimske crkve i zahtijevati od bosanskih krstjana da to izriito izjave. Pitanje je jednostavno skinuto s dnevnog reda. U protivnome bi ono iznijelo na vidjelo da bosanski krstjani ne priznaju da bi Rimska crkva bila

30 31

KNIEWALD, n. dj. (bilj. 23), 129.-130. N. dj., 127. 32 N. dj., 129. 33 THOUZELLIER, n. dj. (bilj. 29.), 29. 34 PL, 215., 1511. 35 PL, 216., 290.

42

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

Neka pitanja Abjuracije iz 1203. godine nasljednica apostolskog nauavanja, a upravo je to i kasnije bio kamen spoticanja. Dovoljno je napomenuti samo Raspravu izmeu rimokatolika i bosanskog patarena. Sauvana je u rukopisu iz poetka 15. stoljea; prema Kniewaldu36 njezin je autor fra Ambroz, koji je 1381.-1411. djelovao u Bosni, a prema anjeku njezin je autor Pavao Dalmatinac, pravnik, teolog, dominikanac, koji je djelovao kao generalni inkvizitor u Dalmaciji i tragino poginuo 1255. godine, a za kojeg je inae poznato da je prvi provincijal jedinstvene dominikanske provincije u Ugarsko-Hrvatskom Kraljevstvu.37 On je u svakom sluaju bio dobar poznavatelj bosanskih prilika, to se vidi po mnogim pojedinostima teksta Rasprave. U Raspravi hereticus tvrdi: Naa je vjera bila ona ista kao u Rimu sve do vremena (pape) Silvestra, koji je bio na uitelj i onda (od nje) otpao itd.,38 dakle, bosanski hereticus povezuje heterodoksiju bosanskih krstjana uz ostalo i sa sukobom Arija sa stajalitem Nikejskog sabora iz 327. godine, upravo u doba pape Silvestra. Drugim rijeima, Rimska crkva odvojila se u to doba od uenja apostola Petra pa prema tome ona nije apostolska, a prava apostolska vjera upravo je vjera bosanskih krstjana. Iz tih nam se razloga ini razumljivim zato je pri sastavljanju Abjuracije isputen svaki spomen rimske kao apostolske crkve (ili apostolske vjere).
5. Potivanje prijanjih odredaba

elnici bosanskih krstjana obeavaju dalje: () et ea, que maiores nostri provide preceperunt, custodiemus (sauvat emo ono to su nai stari mudro zapovjedili ). Odredba se nastavlja na prethodnu obvezu: Jeiunia constituta ab ecclesia observabimus (od crkve odreene postove potivat emo). I iz te se odredbe vidi kako je papin legat bio obazriv u odnosu na mijenjanje odredaba koje su bili odredili pretodni elnici. Poznato je da su lanovi mnogih heterodoksnih sekta jae postili i da je takav, prema miljenu Crkve, pretjerani post bio dodatnim dokazom da je pojedini vjernik zaveden jednom od tih he36 37

KNIEWALD, n., dj. (bilj. 25). Franjo ANJEK, Pavao Dalmatinac (1170./75.-1255.): Rasprava izmeu rimokatolika i bosanskog patarena, Starine, 61., Zagreb, 2000., 39. 38 N. dj., 58.

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

43

Lujo Margeti terodoksija. Prema tekstu Abjuracije vidi se da se pootreni post bosanskih krstjana ne dri odstupanjem od katolianstva, to je jo jedan dokaz elje papina legata da ne zaotrava odnos Crkve prema njima. Meutim, ini nam se da nekoliko odredaba koje zapoinju s et nose uoljivi peat naknadnih umetaka, nakon to je ve osnovni tekst bio zapisan. Takav et nije ni inae vrsto povezan s prethodnim tekstom. To se osobito lijepo vidi kod obveze da e krstjani prihvatiti sve ono to Crkva eli ubudue dodati, ukinuti ili pootriti (addere vel minuere), koja s prethodnim tekstom ima vrlo slabu vezu. Ako je to sluaj i u obeanju koje analiziramo, onda odredba ima mnogo iri smisao pa se onaj et ea ne bi odnosio samo na post, nego sve prijanje odredbe bilo koje vrsti koje su ve bile donesene. To nije nimalo iskljueno, dapae, upravo te dvije, prema naem miljenju, naknadno dodane odredbe meusobno su povezane. Moe se zamisliti da su priores postavili u pregovorima zahtjev da se odobrenje njihovih prijanjih odredaba ukljui u Abjuraciju, na to je papin legat pristao, spretno ubacivi rije provide (mudro), ime je bitno ogranien domet te odredbe, jer je jasno da e u konanici ipak Crkva odrediti to je od prijanjih odredaba mudro i prihvatljivo, a to ne. Koncesija je, dakle, relativne snage, a da bi to bilo to jasnije, dodana je neto dalje jo i odredba, da Crkva moe ubudue addere vel minuere sve ono to ne dri prihvatljivim. Time je onaj provide jo vie ojaan u smislu prava Crkve da intervenira. Uostalom, ako je rije ipak samo o postu, Crkva je tim umetcima omoguila svojim nadzornim organima da ukinu pretjerani post, koji bi mogao biti tumaen kao neizravan prijekor umjerenom katolikom postu. Ali, bez obzira na to kako emo tumaiti te dijelove Abjuracije, iz njih probija elja krstjana da zadre to vie svojih obiaja i istovremeno elja legata da ne zaotrava ondje gdje to nije nuno.
6. Konaita zajednica bosanskih krstjana

Cimiteria habebimus iuxta oratoria in quibus fratres sepeliuntur et advenientes, si ibi obierint (Imat emo uz bogomolje i groblja u kojima e se pokapati braa i pridolice, ako bi tamo sluajno umrli.) Znai li to da dosad nisu imali groblja? Tekst se takvoj interpretaciji ne protivi, ali vjerojatnije je da je papin legat utvrivao Abjuracijom neku vrstu regule koju krstjani trebaju potivati, bez obzira na to, jesu li oni i prije imali groblja u mjestima, u kojima su dotad ivjeli. Najvanije je pitanje, tko su advenientes. 44
Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

Neka pitanja Abjuracije iz 1203. godine Njih treba povezati s vijeu zabiljeenom od Kotruljia, prema kojoj su Dubrovani preuzeli obiaj bosanskih manihejaca, da u svoje hospicije rado primaju bogatae i po potrebi otjeraju siromane, tvrdei da tako slijede zakone Boga i sudbine (!).39 Dakle, zajednice bosanskih krstjana nisu vodile brigu nad bole39 Prema rukopisu iz 1475. god., koji nam je na uvid ljubezno dao akademik Vladimir Stipeti, odgovarajui tekst glasi: () non obstante che lo vulgo pro contrario judicano li homeni secundo li eventi e non sanno dire altro, si non (proverbio) a casata acasa ma si pare et come vegono lo richo lo judicano savio et poveri macti et potissime nela nostra patria la qual per cierto trahit aliquid de lo rito deli Bosnaci, li quali sequendo lo rito di manichei onorano li richi et recieveno volentieri neli loro ospicii et li poveri discaciano dicono seguire lordine de Dio et dela fortuna (rukopis, str. 138): () premda obian svijet nasuprot tomu sudi ljude prema uspjehu i ne zna rei drugo nego (poslovica): Tvoja je kua moja, ako mi se svia (nismo sigurni da smo dobro razumjeli poslovicu; ovo je samo nae domiljanje: L. M.) i kad vide bogataa smatraju ga mudrim, a siromahe glupanima osobito u mojoj domovini, koja je sigurno neto preuzela od vjeroispovijedanja Bonjaka, koji slijedei vjeroispovijedanje manihejaca cijene bogate i rado ih primaju u svoja konaita, a tjeraju siromahe i tvrde da u tome slijede poredak postavljen od Boga i od sudbine). Zadnju reenicu ovoga fragmenta iz slavne Kotruljieve knjige tumaimo cininom interpretacijom poznate biblijske misli: Tko ima, dat e mu se, tko nema, uzet e mu se. Dodatna primjedba: Kotruljievu knjigu objavio je prvi put Francesko Petris 1573. godine. U nas je objavljen reprint izdanje iz 1623. god. (Biblioteka reprint izdanja Liber croaticus, Zagreb, travanj 1975.). Hrvatski prijevod: Rikard RADIEVI, arko MULJAI, Zagreb, 1985. slijedi taj tekst. Nasuprot tome, Ugo Tucci pripremio je tu knjigu pod naslovom Benedetto Cotrugli Raguseo, Il libro dellarte di mercatura, Venezia, 1990., i to na osnovi rukopisa iz 1484. god., drei Petrisovo izdanje nedvojbeno preradom (frutto di una dichiarata rielaborazione) pa je najvanija odstupanja od rukopisa iz 1484. god. dao ispod teksta, tek toliko da se vidi razlika izmeu teksta iz 1484., tj. kraeg i prema tome navodno blieg Kotruljievom izvornom tekstu i teksta iz 1573. god., koji je Petris dopunio raznim svojim tekstualnim zahvatima. Meutim, usporedba zasad raspoloivih tekstova iz 1475., 1484. i 1573. god. ne potvruje tu osnovnu tezu U. Tuccija. Dovoljno je usporediti jednu reenicu s kraja poglavlja 3. tree knjige: 1475. (neobjavljeni rukopis): () trovariamo tuto quello che de sapere uno homo conveniesse debitamente alo mercante, pero non a legie ne loco il favolegiar vulgare che condamna le lectere. 1573. (Petrisovo izdanje): () diremo che tucto quello che pu sapere uno homo, convenirsi debitamente al mercante per non ha legge nel giuoco il favoleggiare che condannano le lettere. 1484. (tekst po Tucciju): diremo che tucto quello che puo sapere uno homo, convenirsi debitamente al mercante. Usporedba je iznimno pouna: rukopis iz 1475. i Petrisovo izdanje iz 1573. god. imaju bitno iri tekst od teksta iz 1484. godine. Razlika je u tome to je tekst iz 1573. god. kontaminiran loim itanjem zasad nepoznatog izvornog rukopisa pa mu se smisao dobrim dijelom izgubio,

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

45

Lujo Margeti snima i nevoljnima, nego su to bila konaita, u kojima prednost, dakako, imaju imuni gosti, jer se od njih moe oekivati vea zarada.
7. Zajednice bosanskih krstjana redovnike zajednice?

Priores dalje izjavljuju: Femine vero que de nostra erunt religione, a viris separate tam in dormitoriis quam (in) refectoriis, et nullus fratrum solus cum sola, confabulabitur, unde possit sinistra suspicio suboriri. Neque de cetero recipiemus aliquem vel aliquam coniugatam, nisi mutuo consensu, continentia promissa, ambo pariter convertantur (ene, koje su prihvatile na vjerski nazor, /neka budu/ od mukaraca odvojene u spavaonicama i blagovaonicama. Neka nijedan od brae ne razgovara nasamo sa enskom osobom, iz ega bi se mogla poroditi zlonamjerna sumnja. Ubudue neemo prihvaati oenjene ili udate, osim ako uz obostranu suglasnost i obeanje suzdrljivosti oba na jednaki nain prihvate zavjet.) Te se obveze bosanskih krstjana tumae kao dokaz da su oni bili neka redovnika zajednica, ali autori se ne slau u tome kakva bi to redovnika zajednica bila: npr. Raki40 se kolebao izmeu redova Sv. Benedikta i Sv. Bazilija, Petranovi41 i Gluac42 vidjeli su u njima pravoslavne monahe, Petrovi pak glaali vidi se da ga nije Petris dodao Kotruljievu tekstu, nego da taj proireni tekst, samo jasniji, postoji ve i u rukopisu iz 1475. godine. Nasuprot tome, rukopis iz 1484. god. (Tuccijevo izdanje) zapravo je - skraeni Kontruljiev tekst! Ve iz ovoga primjera usporedbe triju poznatih tekstova vidi se velika vanost objavljivanja teksta iz 1475. godine koji u vrlo dobrim fotografijama ima u posjedu akademik Vladimir Stipeti. Posve smo sigurni da e objavljivanje toga teksta biti veliki korak naprijed u razumijevanju mnogih dijelova Kotruljieva teksta. Naa povijesnoekonomska znanost dobit e mnogo tim objavljivanjem. I ovom prigodom toplo se zahvaljujemo akademiku Stipetiu na velikoj pomoi koju nam je velikoduno pruio ne samo davanjem na uvid rukopisa iz 1475. godine, nego i dodatnim objanjenjima i savjetima. 40 Franjo RAKI, Bogomili i Patareni, Rad JAZU, 8., 1869., 140., bilj. 2. = ISTI, Borba junih Slavena za dravnu neodvisnost Bogomili i Patareni, Beograd, 1931., 394., bilj. 2. = ISTI, Bogomili i Patareni, pripremio F. ANJEK, Zagreb, 2003., 208., bilj. 132. 41 Boidar PETRANOVI, Bogomili, Crkva bosanska i krstjani, Zadar, 157., 171. 42 Vaso GLUAC, Srednjovjekovna Bosanska crkva, Popovievi Prilozi, IV., Beograd, 1924., 1.-55.; ISTI, Istina o bogomilima. Istorijska rasprava, Beograd, 1945., 270; ISTI, Problem bogomilstva i pravoslavlja Crkve bosanske, Godinjak Istoriskog drutva Bosne i Hercegovine, 5., 1953., 105.-138.

46

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

Neka pitanja Abjuracije iz 1203. godine goljake benediktince,43 a Mileti se opredijelila za red Sv. Bazilija,44 pa je irkovi mogao utvrditi da su svi istraivai sloni, da je rije o jednoj monakoj zajednici.45 On je ujedno naglasio da nema nikakvog dokaza o kontinuitetu izmeu bilinopoljskih monaha i jeretike crkve bosanske.46 Poticaj daljnjim istraivanjima dao je tek anjek, koji je jo 1975. godine naglasio da se iz teksta abjuracije () stie dojam da su ti krstjani pripadali nekoj redovnikoj organizaciji,47 ali tu je tvrdnju bitno ograniio opaskom da su bosanski krstjani samo prividno po organizacijskoj strukturi svojih zajednica slini redovnicima.48 U svojoj najnovijoj analizi iz 2003. godine anjek naziva krstjane iz abjuracije iz 1203. god. nazoviredovnicima49 i dodaje da prema dubrovakim vijestima narod u Bosni sredinom 15. stoljea patarene (tj. krstjane) naziva redovnicima (religiosi) te objanjava da se taj izraz oslanja najvjerojatnije na injenicu da su bosansko-humski krstjani u svojim hiama provodili zajedniki ivot i da je terminologija Abjuracije tek prividno redovnikog karaktera.50 Istina je da se tekst Abjuracije ne protivi tvrdnji da se govori o samostanima bosanskih krstjana, i to dvojnim (dvostrukim), pa se miljenje koje prevladava u literaturi moe braniti pozivom na taj tekst. Ali, to nije jedini nain interpretacije. Taj se tekst moe interpretirati i u prilog tvrdnji da se on odnosi na one krstjanske vjernike koji su prihvatili naela krstjanske zajednice, ali nisu postali njezinim pravim lanovima. U Radinovoj oporuci oni se nazivaju mrsni ljude ili
Leo PETROVI, Krani bosanske crkve (krstiani crkve bosnske), Dobri pastir, sv. I.-IV., od III., Sarajevo, 1953., 171. 44 Maja MILETI, I KRSTJANI di bosna alla luce dei loro monumenti di pietra, Orientalia Christiana Analecta, 149., Roma, 1957., 56.-58. 45 Sima IRKOVI, Historija srednjovjekovne bosanske drave, Beograd, 1964., 55.-56. Usp. i ISTI, Die bosnische Kirche, LOriente cristiano nella storia della civilt, Problemi attuali di scienze e di cultura, Accademia nazionale dei Lincei, CCCLXI., 623., 1964., 5., 547.-575. 46 N. dj., 57., 355. Ni Milan LOOS, L glise bosnienne dans le contexte du mouvement hrtique europen, Balcanica, IV., Beograd, 1973., 146. ne dvoji: Cest donc une communaut de moine itd. 47 ANJEK, 1975. (bilj. 2.), 91. 48 N. dj., 93. 49 ANJEK, 2003. (bilj. 2.), 34., bilj. 3. 50 N. dj., 12., bilj. 40.
43

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

47

Lujo Margeti krst jani i krst janice koi greha ne ljube i koji se, dakle, razlikuju od pravih lanova zajednice, za koje se kae da su prave vere apostolske, tj. da su pravi krst jani.51 Ako bi se prihvatila prvonavedena interpretacija, trebalo bi se sloiti s irkovievom tezom prema kojoj nema nikakva dokaza o kontinuitetu izmeu redovnika spomenutih u Abjuraciji i bosanske crkve poznate iz kasnijih vrela. Meutim, pismo pape Eugena IV. od 3. srpnja 1446.52 upuuje na oprez. Ono je upueno bosanskom franjevakom vikaru i tamonjim franjevcima. U njemu se meu ostalim nalaze i ove papine rijei: () kao to smo saznali, u raznim mjestima spomenutog (tj. bosanskog, L. M.) vikarijata nalaze se vrlo mnoge osobe obaju spolova koje ive suzdranim ivotom i premda ne pripadaju nijednom od odobrenih redova, pohvalno slue Svevinjem, neke u vlastitim kuama, a neke u mjestima koja su za to odreena po odobrenju tamonjih biskupa. Te osobe iskazuju posebnu ljubav prema reguli Treeg reda Svetoga Franje i rado bi je prihvatile te ivo ele da u skladu s njom zajedniki ive u nekim kuama, ugledajui se u svemu na nain i izvanjski oblik nekih kua Treeg reda u Italiji, i ujedno uz dodjelu povlastica, milosti i oprosta po spomenutom sjeditu ili na drugi nain. Spomenuti vikar kao i ona braa preko njega, koja su na to privremeno ovlatena, mogu slobodno i zakonito dopustiti da se jedna, dvije, tri, etiri ili vie koliko im se bude inilo potrebno uiniti kua utemelji, izgradi i u njima da ive osobe koje su voljne prihvatiti (tu) regulu, ali na mjestima koja su za to prikladna i prihvatljiva za stalnu uporabu i stanovanje osoba koje su voljne prihvatiti tu regulu u svemu prema nainu i izvanjskom obliku povlastica, milosti i oprosta dodijeljenih kuama u Italiji. Te osobe obiju spolova koje prihvaaju regulu i zajedniki ive neka ive pod vaim nadzorom i vlau. Braa pak tog vikarijata, ovlatena na to od vikara, smiju ispovijedati, prieivati i podjeljivati crkvene sakramente.53
51

N. dj., 39., 360., 365. Agostino THEINER, Vetera Monumenta Slavorum Meridionalium, Tomus primus, Romae, 1863., 1198.-1549., 392.-394. 53 N. dj., 393. Et cum, sicut etiam accepimus, in diversis locis dicte vicarie quamplures sint utriusque sexus persone sub vite castimonia, nullam tamen ex ordinibus approbatis professe, altissimo alique in propriis, quedam vero in locis de licentia diocesanorum locorum ad id deputatis laudabiliter famulantes, que ad regulam tertii ordinis sancti Francisci de Penitentia nuncupati singularem gerentes devotionis affectum, ipsam regulam libenter profiterentur, et sub illa in aliquibus domibus in communi ad instar et similitudinem, ac in omnibus et per omnia iuxta modum et formam nonnullarum domorum
52

48

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

Neka pitanja Abjuracije iz 1203. godine Drimo nedvojbenim da je papa Eugen IV. u ovome svom pismu pisao upravo o onom tipu pobonih zajednica o kojem je rije u Abjuraciji. Ako je tako, zajednice pobonih sljedbenika krstjana iz 1203. nastavile su ivot pa ih nalazimo u punoj vitalnosti jo sredinom 15. stoljea. One su ivjele na margini sudbonosnih zbivanja oko Bosne i nisu mnogo hajale za estoke stoljetne obraune, jer im je u srcu bila iskrena elja da ive krijeposnim i povuenim ivotom, To, to su uz pomo bosanskih franjevaca nali za svoj plemeniti i skromni ivot pokrie u Treem franjevakom redu, sigurno nije nailo ni na kakav otpor s njihove strane. Dapae! Franjevci su im ponudili okrilje, koje su sigurno rado prihvatili, jer se time u njihovom svakodnevnom ivotu nije u biti mnogo toga promijenilo. Jedino to su htjeli da ih se pusti na miru skromno ivjeti nije im u okrilju franjevaca bilo sprjeavano, a duboka i sloena teoloko-lozofska pitanja bila su miljama daleko od onoga to je za njih bilo mnogo vanije duevni mir u skromnome ivotu. Toliko o kontinuitetu zajednica nazoviredovnika (kako ih je dobro nazvao anjek) i zajednica mrsnih ljudi sredinom 15. stoljea. Ovime je ujedno zauzeto stajalite prema problemu dvostrukih samostana, o emu se u literaturi mnogo pisalo. Budui da se u Abjuraciji ne govori o samostanima mukih i enskih redovnika, time otpada i pitanje jesu li zajednice, spomenute u Abjuraciji, nastale po ugledu na bazilijanske, benediktinske, glagoljake ili bilo koje druge samostane. Drugim rijeima, pitanje izvora tih zajednica treba rjeavati neovisno o problemu dvostrukih samostana. Dodue, zajednica osoba obaju spolova o kojima se govori u Abjuraciji, podsjea donekle na zajednice treeg reda Humilijata, odobrene 16. lipnja 1201. od pape Inocenta III., koje su se sastojale od obitelji koje radom stjeu sve potrebno za ivot i koje se u nedjelju meusobno potiu na pobonost i na krjepostan
eiusdem tertii ordinis in Italia consistentium, ac privilegia, gratias et indulta eis per sedem predictam vel alias concessa vivere ferventius concupiscant, quod dictus Vicarius seu fratres per eum ad hoc pro tempore deputati etiam unam, duas, tres, quatuor aut plures, et tot quot eis expedire videbitur, domos, in locis tamen ad id congruis et onestis, pro personarum huiusmodi dictam regulam profiteri volentium usu et habitattione perpetuis in omnibus, et per omnia iuxta modum, formam, privilegia, gratias et indulta domibus Italie concessa antedicta fundandi, construendi et in eis uniendi licentiam personis regulam profiteri volentibus huiusmodi concedere possint libere et licite, quodque regulam profitentes et in communi viventes persone utriusque sexus huiusmodi sub cura et regimine vestris degant, ita quod fratres vicarie predicte per Vicarium huiusmodi deputati earum confessiones, Eucharistie et alia ecclesiastica sacramenta eis ministrare valeant.

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

49

Lujo Margeti nain ivota,54 zatim, na zajednice treeg reda Siromanih katolika, odobrene 18. prosinca 1208., koje su se sastojale od imunijih osoba, koje su napustile svoja imanja i manualno radile da bi preivjele,55 i konano, na zajednice treeg reda Valdeanina Bernarda Prima, koji je dobio 14. lipnja 1210. privremeno odobrenje od Inocenta III. da u takvim zajednicama muki i enski lanovi spavaju odvojeno.56 Ali, budui da je sigurno da su bosanske zajednice o kojima se govori postojale i prije Abjuracije, ne ini nam se vjerojatnim da bi one nastale po uzoru na upravo spomenute zajednice zapadnih treoredaca.
8. Rezultati

Na osnovi prethodne ralambe proizlazilo bi da heterodoksija bosanskih krstjana ima jednu od svojih osnova u kvaziarijanskom nauavanju, koje se uz sve perturbacije uspjelo sauvati u Bosni jo od vremena kada je arijanstvo bilo dravna politika Rimskog Carstva u 4. stoljeu. Ta hereza uspjela se zbog raznih razloga sauvati u Bosni kao u nekoj enklavi. Ipak, glavni je razlog to to ortodoksija iz Rima (odnosno Konstantinopola) nije od 5. do 11. stoljea mogla jae i izravnije djelovati. Ova prastara hereza nije, uostalom, bila svjesno protivljenje ortodoksiji. Ali, kada su se vanjski imbenici poeli intenzivnije baviti Bosnom, npr. ugarskohrvatski kraljevi doma Arpadovia u 12. stoljeu, heterodoksija bosanskih krstjana zadobila je odjednom politiki prizvuk otpora u agresiji. Takvih tragova prastare rimske tradicije ima i na drugim kulturnim podrujima. Npr. tipini bosanski raskidivi brak nije drugo nego, mutatis mutandis, nastavak stare rimske tradicije raskidivog braka. Uostalom, i bosanski oblik krtenja, u biti srodan s oblikom krtenja u drugim suvremenim heterodoksijama, prema miljenju kompetentnih istraivaa, npr. anjeka, ima svoj daleki prauzor u obliku krtenja u Pracrkvi, dakle, tumai se jo starijim preicima. Meutim, nije nikako ovime zagonetka sadraja vjeroispovijedanja bosanskih kjrstjana potpuno rijeena. Kolikogod denuncijacija Vukana, novopeenog sljedbenika Rimske apostolske crkve, zvuala pretjeranom i napisanom u elji
54 55

THOUZELLIER, n. dj. (bilj. 29.), 146., 224., 236., 258. N. dj., 229., 265. 56 N. dj., 232.-237. Dodajmo da u samostanu u Elni, odobrenom 26. svibnja 1212. mulieres religiosae nisu redovnice, nego pobone ene, koje ive u zajednici i pomau redovnicama.

50

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

Neka pitanja Abjuracije iz 1203. godine dodvoravanja papi Inocentu III., ipak u njoj postoji nedvojbeno zrnce istine. Vukan tvrdi, kao to smo ve imali prilike naglasiti, da je nova hereza pred krae vrijeme prodrla iz dalmatinskih gradova u Bosnu, gdje ju je ban Kulin objeruke primio. Taj element bosanske heterodoksije ne smije se ispustiti iz vida. Proizlazilo bi da je prastara bosanska kvaziarijanska hereza bila plodno tlo da koncem 12. stoljea dobije potporu i pojaanje od heretika koje je splitski nadbiskup potjerao iz Splita i drugih dalmatinskih gradova. O tom drugom elementu govorit e se u daljnjem istraivanju u ovome radu.
9. Ostale odredbe

U analizu se ostalih odredaba Abjuracije ovdje ne ulazi jer je ovome radu svrha ispitati temeljna obiljeja Abjuracije kao vanoga dokumenta heterodoksije bosanskih krstjana, usporeena s ostalim suvremenim istonim i zapadnim heterodoksijama. Ipak ovdje bismo pridodali da se tekst Abjuracije dotie i pitanja priznavanja knjiga Starog zavjeta, koje je imalo vanu ulogu u heterodoksijama. Priori bosanskih krstjana izjavljuju: libros vero tam novi quam veteris testamenti, sicut facit ecclesia Romana, legemus (itat emo knjige Novoga kao i Starog zavjeta onako, kako ini i Rimska crkva).

IV. Osnovne odrednice svjetovne politike Inocenta III. i Bosna U doba Inocenta III. (1198.-1216.) poloaj Svete stolice vinuo se u visine, kao rijetko kada u svojoj povijesti. Inocent III. bio je izvanredan teolog, pravnik i dravnik, koji je spojio svoje strateke i taktine zamisli u jedinstvenu cjelinu. Treba dodati da su politike okolnosti bile za Crkvu vrlo povoljne. Ipak, trebalo je znanja, hrabrosti i mudrosti iskoristiti ih, a on je te vrline posjedovao. Osnovna ideja, koja je oduvijek bila u temeljima svake zdrave svjetovne papinske politike Crkve, nedvojbeno se sastojala u tome da joj se omogui to samostalnije djelovanje. U tome joj je bilo u 12. stoljeu najvea zapreka mono Njemako Carstvo, koje je obuhvaalo golema podruja od Sjevernog mora do

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

51

Lujo Margeti Sicilije. U takvoj situaciji Sveta stolica morala je biti krajnje oprezna i nepovjerljiva prema Carstvu, jer je stalno prijetila opasnost da autonomija crkvene politike bude svedena na minimum. Neposredno pred preuzimanje papinske tijare Inocenta III. dogodio se sudbonosni dogaaj koji je imalo nesagledive posljedice za daljnju politiku Crkve, Carstva i uope politikih odnosa u Europi.57 Henrik VI., njemaki car, sin Fridrika Barbarosse iz obitelji taufovaca, umro je 28. rujna 1197. i ostavio iza sebe sina Fridrika, u to vrijeme jo nejako dijete. Budui da naelo primogeniture u Njemakoj nije postojalo, Crkvi se pruila prigoda da se za dulje vrijeme oslobodi nesnosnog pritiska. Crkva je tu prigodu dobro uoila i nakon smrti boleljivog pape Celestina III., 8. sijenja 1198., isti dan izabrala za papu 37. godinjeg Lotarija Conti di Segni, koji je uzeo ime Inocent III. i smjesta poeo voditi vrlo energinu politiku. Te su se okolnosti jo i znatno poboljale te iste godine, kad je umrla i Fridrikova majka i kad je papa postao Fridrikovim skrbnikom. U Njemakoj se rasplamsala estoka borba oko carske krune, a Crkvi je, dakako, bilo u interesu da Njemako Carstvo bude to manje sposobno utjecati na dogaanja u Italiji. Zbog toga nije udo to Inocent III. nije urio dodijeliti carsku krunu pa je to uinio tek 1209. godine 14 godina nakon smrti Henrika VI! Papa se opredijelio za protivnika taufovaca, Otona IV. iz obitelji Welfa, ali novi je car, ve i prije nego to je bio okrunjen, odmah dao na znanje da nee biti nita manje neugodan za Crkvu, nego bilo koji taufovac. U vrlo zamrenim odnosima Engleska Francuska - njemaki pretendenti na carski poloaj, taufovci su sklopili savez s Francuskom, a Welf Oton IV. povezao se s Englezima. Papa je dodue 1210. godine proglasio Fridrika punoljetnim, a 1204. i ponovno 1210. izopio Otona IV., ali ispravno je procijenio da je Crkvi u interesu da se previe ne povee ni s francusko-taufovskim savezom, napose i stoga to je engleski kralj Ivan Bez Zemlje priznao papino vrhovnitvo. U povijesnoj bitci kod Bouvinesa (blizu grada Lille) Francuzi su pobijedili Otona IV. Ipak, zahvaljujui Inocentu III., Englezi su mogli sauvati ostatke svog teritorija u junoj Francuskoj, Gascogne i Guyenne. Inocent III. nikad nije okrunio Fridriha II. za cara. To je uinio tek 22. studenoga 1220. njegov nasljednik Honorije III. (1216.-1227.).
Za standardne opepoznate injenice ne daje se ovdje pregled literature, jer je suvian. Za neke pojedinosti vidi Johannes HALLER, Das Papsttum, Idee und Wirklichkeit, III., Mnchen, 1965., 220. i d.
57

52

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

Neka pitanja Abjuracije iz 1203. godine Za opu ocjenu svjetovne politike Inocenta III. valja istaknuti jo njezina dva aspekta. Prvi se odnosi na Patrimonium Petri, Crkvenu dravu, koju je Inocent III. preuzeo u prilino skromnim granicama, a koju je opsegom udvostruio, proirivi papin autoritet na vojvodstvo Spoletu i Ankonitansku marku s Riminijem. Drugi je njegova energina borba protiv krivovjerja u junoj Francuskoj. Ona je svoj vrhunac dosegla u kriarskom ratu 1209. god. koji je voen nesmiljenom estinom, osobito u gradu Bzieru. Privremeno ureenje itavoga podruja ostvareno je tek na IV. Lateranskom koncilu, gdje je odlueno da grofovija Toulouse ostaje u rukama vojskovoe protiv krivovjerja, Simona de Monforta (dakako, samo kao vazala svog seniora). Provence je predana na upravu crkvenim predstavnicima sve do punoljetnosti Raymonda, sina Raymonda VI. od Toulouse, jednoga od glavnih velikaa u junoj Francuskoj. On je izgubio vlast i posjede, njegovu je sinu, dodue, doputeno naslijediti bar dio posjeda svoga oca, ali ti su posjedi preli privremeno pod upravu Crkve. Ne smije se zaboraviti ni okolnost da je Inocent III. za vrijeme maloljetnosti Fridrika bio njegov skrbnik i od 1198. do 1210. u ime Crkve upravljao Sicilijanskim Kraljevstvom (juna Italija i Sicilija), a nakon to je Fridrik 1210. godine proglaen punoljetnim, on je za Sicilijansko Kraljevstvo poloio papi vazalnu prisegu. Ako se tome doda priznanje lenske podlonosti engleskog kralja Ivana Bez Zemlje (1213. god.) papi, onda se moe bez ikakva pretjerivanja rei da je Inocent III. podigao ugled, autoritet, svjetovnu mo i politiki utjecaj Crkve na razinu kojoj u europskoj povijesti jedva da ima premca. Sve se to dogodilo, da ponovimo, u okolnostima kad je carska vlast bila neusporedivo manje opasna za Crkvu. S druge strane, Inocent III. nastojao je da francuskoga kralja zadri u proirenju njegove vlasti prema jugu. Velik dio june Francuske bio je samo labavim lenskim vezama tek formalno pod vlau francuskoga kralja, pa je tako Inocent III. drao u pristojnoj udaljenosti i Francusku. Tek punih 15 godina nakon Inocentove smrti (preenergini) papa Grgur IX., inae vrlo bliski roak Inocenta III. morao je prepustiti junu Francusku francuskom kralju. Ovaj saeti pregled odnosa Inocenta III. sa zapadnim silama koristan je za razumijevanje politike Inocenta III. prema Ugarskoj. I ovdje se moe prepoznati crvenu nit njegove politike. Papa je bio vrlo zainteresiran za jaku Ugarsku, koja je trebala biti jedan od korektiva njemakoj prevlasti u srednjoj Europi.

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

53

Lujo Margeti Zbog toga je razumljivo to je Inocent III. vrlo energino podupirao ugarsko-hrvatskoga kralja Emerika pa je ak prije nego to je bio konsekriran, ve dvadeset dana nakon to je bio izabran za papu, tj. 28. sijenja 1198.,58 uputio Emerikovu bratu Andriji strogo pismo da do 15. rujna iste godine krene na kriarsku vojnu, na to se Andrija bio obvezao umiruem ocu 1196. godine. Papa mu prijetio da e ga izopiti i da e, ako Emerik umre bez djece, prenijeti pravo nasljedstva na treega brata. Koliko je papa bio popustljiv prema Emeriku vidi se i po njegovoj reakciji na Emerikovo divljako ponaanje prema vackom biskupu. Emerik je 17. oujka 1199. upao u katedralu gdje se biskup molio zajedno sa lanovima kaptola, dao da ga sluge izbace iz crkve i zaplijenio novac to ga je naao u sakristiji. Nakon toga je biskupu oduzeo pravo na ubiranje njegove desetine i zabranio apelaciju. Na sve to Inocent III. reagirao je tako da je od kralja oinski zatraio da biskupu nadoknadi tetu, a kalokog nadbiskupa zaduio da nametne Emeriku pokoru. U Srbiji je Emerik podupirao Nemanjina mlaeg sina Vukana protiv starijeg mu brata Stefana. Papa je na molbu Stefana pristao da ga okruni za kralja, ali od toga je odustao na Emerikov zahtjev. S druge strane, Emerik se papi oduio vojniki podupirajui 1203. godine Otona IV. u vrijeme dok je papa bio uz Otona. Nadalje, papa je iziao ususret Emerikovoj molbi da njegova etverogodinjeg sina Ladislava okruni za kralja, premda se u to doba naelo primogeniture jo nije uvrstilo, pa je time otvoreno iskazao podrku Emeriku u odnosu na njegova brata Andriju. Dodue, pomalo dvosmislena situacija nastala je kad je Emerik javio da mora odgoditi svoj kriarski zavjet zbog provale Kumana. Bio je to zapravo rat izmeu bugarskog cara Kalojana i Emerika, nastao zbog toga to su oba svojatali Srbiju. O tom ratu znamo iz pisma Inocenta III. od 9. studenoga 1202., o kojem je ve govoreno u ovome radu. Papa se naao u neprilici, jer je imao velikih planova da Kalojana privue katolikoj crkvi, a, s druge strane, elio je sauvati dobre odnose s Emerikom. Kao to smo se ve mogli uvjeriti, papa je pisao Emeriku s neskrivenim nezadovoljstvom, ali ipak diplomatski uvijeno. Papa svoje nezadovoljstvo izraava ovako: () da ne bi na se navukao Boju kaznu, koja bi Ti se moda dogodila zato, to si, nakon to si preuzeo kriarsku
58

CD, II., 288., br. 272.

54

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

Neka pitanja Abjuracije iz 1203. godine obvezu, poveo rat protiv krana, iz ega je moda pravednom odlukom zadesila Tvoje Kraljevstvo nesrea; premda nam Tvoji poslanici nisu to dojavili, ipak se ini da nisi kriv jer si se latio oruja ne zbog navale, ve u obrani, dodue (ne samo) protiv pogana, (nego) takoer i protiv krana. Vidi se da je Inocent III., piui ovo pismo bio na mukama, kako da ne povrijedi nijednog od dvojice vladara. Ali, kao da je ipak uvaavao Emerikovu vladarsku osjetljivost: Emerik je umro sredinom rujna 1204., a papa je dao Kalojana okruniti za kralja 8. studenoga te godine. Sada postaje posve jasnom politika Inocenta III. prema Bosni. On je od dukljanskog kralja Vukana 1199. godine dobio denuncijaciju protiv Kulina bana pa se 1200. godine obratio na Emerika vrlo energinim pismom da Kulina privede pravoj vjeri ili da njega, njegovu obitelj i sve krivovjerce u Bosni potjera iz itavog Ugarskog Kraljevstva. Idue godine (1201.) Emerik je zamolio papu da poalje svoje pouzdanike, koji e ispitati pravovjernost Kulina i njegova stanovnitva. Pismo se naalost nije sauvalo, ali je oito da Emerik nije elio uzburkati situaciju u Bosni. To je Inocent III. dobro shvatio pa se na elegantan nain prilagodio Emerikovim eljama i otposlao kao svoje legate splitskog nadbiskupa i svoga kapelana Ivana de Casamarisa. Sredinom 1203. godine Ivan je od lanova osumnjienog bosanskog bratstva ishodio Abjuraciju pa kad je s tim u svezi Emerik javio papi da je katolika vjera u Bosni u cjelini osigurana, papa vie nikad nije dalje na tome inzistirao.

V. Podrijetlo arijanske heterodoksije u invokaciji abjuracije 1. Rezultat naih prouavanja invokacije u Abjuraciji pod III./3. ovoga rada bio bi, dakle, da bi prema njezinoj formulaciji proizlazi neusuglaenost izmeu katolikog ispovijedanja i ispovijedanja bosanskih krstjana utoliko to bi se njihova heterodoksija pribliavala ublaenom arijanstvu, koje su zastupala mnoga germanska plemena, a osobito Goti. Ako je taj na rezultat ispravan, postavlja se pitanje moe li se on uskladiti s povijesnim injenicama. Vlast Ostrogota nad naim krajevima unitena je Justinijanovom rekonkvistom tridesetih godina 5. stoljea pa se na prvi pogled ini da je razmak izmeu toga razdoblja i kraja 12. stoljea prevelik. Ali, budui daje o bosanskoj povijesti u tome razdoblju sauvano neobino malo pouzdanih
Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

55

Lujo Margeti vijesti, vrijedi, ako nita drugo, bar pokuati istraiti postojanje vee ili manje vjerojatnosti a u povijesnim istraivanjima najee se utvruje upravo to povezivanja ublaenog arijanstva, kakvo proizlazi iz invokacije Abjuracije i postojanja heterodoksnih dijelova stanovnitva u prijanjoj povijesti Bosne. 2. Moda nee biti na odmet nekoliko uvodnih rijei o najranijem pojavama arijanstva na irem panonsko-dalmatinskom podruju. U tom smislu dovoljno je podsjetiti na vanu ulogu biskupa Valensa iz Murse i Ursacija iz Singiduma, koji se spominju ve 335. godine na sinodu u Tiru (Palestina). Upravo su oni pripremili u Sirmiju formulu prema kojoj je Sin slian ocu, , i koja je prihvaena na koncilima u Ravenni i Seleukiji 359. godine i potvrena na koncilu u Konstantinopolu 360. godine. Njom je naputeno nikejsko vjeroispovijedanje i prihvaeno modernizirano i donekle ublaeno nauavanje Arija.59 Na elu Sirmija ostao je predstavnik tako formuliranog arijanstva. U Bugarskoj se smjestio dio Gota, a njihov je biskup Ulla bio sljedbenik arijana-homeja, preveo je Bibliju na gotski jezik uz uporabu od njega sastavljenog gotskog pisma.60 U doba cara Valensa (364.-378.), gorljivog arijanca bili su arijanci-homeji dobro zatieni i ak uvelike preferirani u cijelome Rimskom Carstvu. Nakon njegove pogibije, katolikom su vjeroispovijedanju doli bolji dani pod Teodozijem (379.-395.), ali njegov pokuaj da 383. godine privoli Vizigote na prijelaz s arijanstva na katolianstvo nije uspio: das Volk blieb auch in dieser Beziehung in seiner Sonderstellung.61 Nije nimalo vjerojatno da bi se Vizigoti tek nakon temeljitog razmiljanja i savjetovanja priklonili shvaanju da je Isus Krist dodue slian Bogu Ocu, ali da nije jednak s njime, i time se teoloki svjesno odvojili od vjerovanja po kojem bi Bog Otac i Sin bili ravnopravni. Bila je to, dakako, iskljuivo elja vodeeg sloja Vizigota da postave i u tom pogledu jasno diferenciranje od pripadnika Carstva, da bi se u svojoj novoj postojbini unutar granica Carstva (Donjoj Meziji) jasno razlikovali od rimskih podanika.62 U tome je sigurno odigrao vanu ulogu Alarik, koji je jo 394. god. stajao na elu jedne vizigotske vojne jedinice i koji je odmah nakon Teodozijeve smrti doao na elo
59

Storia della Chiesa, diretta da HUBERT JEDIN, vol. II., KARL BAUS, EUGEN EWIG, Lepoca dei concili, Milano, 1977., 48.-52. 60 N. dj., 247.-248.61 Ludwig SCHMIT, Die Ostgermanen, 2. izd., Mnchen, 1933., 422. 62 N. dj., 419.: ugovor Carstva s Frithigerom, ostrogotskim kraljem.

56

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

Neka pitanja Abjuracije iz 1203. godine Vizigota. Alarik je 396. godine krenuo na Peloponez, a kasnije preko Sirmija i Emone u Italiju, i onda se u dosta sloenim vojnim manevrima opetovano vraao iz Italije u nae krajeve, sve dok 403. i nakon toga 408. godine konano nije napustio nae krajeve i denitivno otiao u Italiju. Oito je da je to vrijeme u naim krajevima za arijanstvo bila situacija ugodnija nego za katolianstvo. 3. Pri utvrivanju vjerske situacije u Bosni u 5. stoljeu ne smije se zaboraviti injenica da je vlast Odoakra, proglaen kraljem najamnikih germanskih jedinica 476. godine, obuhvaala od 481. godine Dalmaciju te da je on bio uvjereni arijanac.63 Njega je uklonio Teodorik, osniva ostrogotske drave, u sastavu koje je bila Dalmacija sve do Justinijanova osvajanja 538. godine.64 I Ostrogoti su bili arijanci, to znai da je vlast arijanskih vladara nad Dalmacijom trajala punih 57 godina. Iz doba ostrogotske vlasti nad Dalmacijom kudikamo najvanije vijesti to se odnose na crkvenu povijest jesu vijesti o crkvenim saborima u 530. i 533. godini. Prema tim vijestima proizlazi da je salonitanska (nad)biskupija objedinjavala biskupije uz more od Raba do Epidaura, a u unutranjosti Ludrum (oko Drnia), Sarsenterum (oko Imotskog), Martaritana (Mostar ?), Bestoensis (Zenica), Siscia (Sisak), Baroensis (ire podruje Glamokog polja?).65 Dakako, te biskupije nisu obuhvaale sve krane, jer su se odnosile samo na katolike vjernike. Goti u Dalmaciji i ono stanovnitvo koje je bilo s njima ue povezano imalo je nedvojbeno svoju vlastitu crkvenu organizaciju, kao to je uostalom bilo i na ostalim podrujima ostrogotske drave, gdje su u relativnom miru ivjele jedna uz drugu arijanska i katolika vjeroispovijest. Za Justinijana i njegovih sljednika na bizantskom carskom tronu Dalmacija nije bila organizirana kao provincija, nego kao vojno podruje, drugim rijeima, civilna i vojna uprava bile su u Dalmaciji mnogo ue povezane nego u onim dijelovima drave gdje je postojala provincijska uprava. Ali i crkvena je organizacija u Dalmaciji imala svoje specinosti, jer je sve do pape Grgura I. prevladavala struja tzv. frontinijanista, biskupa koji nisu prihvaali odluke sredinjih konstantinopolitanskih crkvenih vlasti, osobito odluke V. ekumenskog sabora
63

N. dj., 323. Lujo MARGETI, Dalmacija u drugoj polovici VI. stoljea i Justinijan, Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu, 47., 1997., 205.-215. 65 Nada KLAI, Historia Salonitana Maior, Beograd, 1967., 81.
64

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

57

Lujo Margeti inspirirane od Justinijana, nego su se najveim dijelom priklonili pristaama tzv. shizme Triju kapitula. Odmah nakon langobardskog ulaska u Italiju, akvilejski je patrijarh preao u Grado i osudio Justinijanovu crkvenu politiku. Zato ne udi uska veza Akvileje i dalmatinskih frontinijanista. I jedni i drugi svojim su odbijanjem osude Triju poglavlja izraavali posve jasnu politiku poruku protivljenje sredinjim vlastima. Budui da je bizantska sredinja vlast, gdjegod je to mogla, provodila odluku V. ekumenskog sabora, treba zakljuiti da je realna vlast Bizanta nad Dalmacijom bila vrlo krhka, to se vidi, uostalom, i iz velikih briga koje je imao papa Grgur I. sa Salonitanskim biskupom, koje sigurno nisu bile povezane iskljuivo s nesreenim prilikama u upravljanju salonitanskom biskupijom. Jo 600. god. papa Grgur I. uvelike je zabrinut zbog postojanja velikog broja frontinijanista u Dalmaciji.66 Veze Akvileje i Dalmacije u otporu prema sredinjoj vlasti bile su toliko jake da je patrijarh Paulino zaredio Probina za solinskog biskupa 566. godine, a neto kasnije Probin je postao ak i akvilejski patrijarh.67 Te su se veze nastavile i dalje. Nemogue je utvrditi koliko je jo preostalo starih sljedbenika gotskog arijanstva u Dalmaciji i jesu li se i koliko identicirali s frontinijanistima, ali bar je to sigurno da je preostale arijance i frontinijaniste ujedinjavao otpor sredinjoj vlasti u Konstantinopolu, napose i stoga to ispovijedanje arijanaca-homeja najveem broju tih krana sigurno nije bilo ba do kraja jasno u smislu suprotnosti prema nicejsko-kalcedonskom ispovijedanju. Kao to je poznato, gotomanija Popa Dukljanina68 i Tome Arciakona69 temelje se ponajveim dijelom na tendenciji kojom su pisala ta dva autora, ali bilo bi ipak potpuno pogrjeno upasti u pretjeranu gotofobiju i potpuno zanemariti nazonost Gota i arijanstva nakon Justinijanove pobjede nad Gotima.70
Franjo RAKI, Documenta historiae chroaticae periodum antiquam illustrantia (dalje: Doc.), Monumenta spectantia historiam Slavorum meridionalium (dalje: MSGSM), vol. septimum, Zagrabiae, 1877., 258., br. 59. 67 Franjo BULI, Josip BERVALDI, Kronologija solinskih biskupa, Zagreb, 1912., 61. 68 Usp. Lujo MARGETI, Poruka i datacija tzv. Ljetopisa Popa Dukljanina, Croatica Christiana Periodica, 41., god. XXII., Zagreb, 1998., 1.-30. 69 Usp. Lujo MARGETI, Historia Salonitana i Historia Salonitana maior neka pitanja, 47., Zagreb, 1994., 1.-36. 70 Prema naem miljenju na slavizirane Gote upuuje ime Gacke. Katii je upozorio da je u DAI zabiljeeno ime tog podruja kao (Gyula MORAVCSIK, Constantine Porphy66

58

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

Neka pitanja Abjuracije iz 1203. godine

rogenitus, De administrando imperio /dalje: DAI/, Budapest, 1949., 144.) a ne kao . Potonji oblik preuzeo je Raki prema Bekkerovu izdanju iz 1840., a sluio se njime i ii, premda se prvonavedeni oblik nalazi ve u izdanju Bandurija iz 1711. godine. Skok (Petar SKOK, Etimoloki rjenik hrvatskoga ili srpskoga jezika, 1., Zagreb, 1971., 541. i d.) i Katii (Radoslav KATII, Die Anfnge des kroatischen Staates, u: Die Bayern und ihre Nachbarn, Teil 1, Wien, 1985., 187 = Filoloka razmatranja uz izvore o zaecima hrvatske drave, Staroslavenska prosvjeta, ser. III., sv. 16., 85.) dali su filoloku interpretaciju rijei. Po njima je ona izvedenica na -isko od praslavenskog korijena gd -, usp. staropruski gude, umu. Katii dodatno istie da bi Gdska znailo umska rijeka, a Gdska upa umska upa ili upa umske rijeke. Gdane bi, dakle, bili meanici rijeke ili stanovnici upe. Guduscani franakih anala takoer upuuju na ime upe. Keleminov prijedlog, prema kojem bi Guduscani bili ime Gota, Katii zabacuje, jer se radi samo o nekom suglasju, pogotovu to tvorba na jane jednoznano upuuje na ime stanovnika, etnikon, dakle, treba izvesti iz imena upe. Ve je i Skok pretpostavljao da zabiljeeni oblik treba izvesti iz Gdska kao pridjev kojemu je dopuna opa rije upa. On je, naime, ime poznavao po Rakome i onda ispravno pretpostavio oblik koji je zajamen u DAI ve prema itanju Bandurija i nakon njega Moravcsika. Primijetili bismo da je vjerojatnije da je rije o izvedenici na sk , nego na isko. Sufiks -sk slui za oblikovanje pridjeva, stvorenih od imenica, a *-isko oznaava sredstvo s kojim se neto ini i, osobito, mjesto na kojem se neto ini. Sufiks sk odgovara njemakom tipu na iska-, npr. gotski mannisks muki, ljudski (od manna) pa frenkisk franaki, a pridjev uz imenicu oznaava grupu, i to bilo u posuenicama (germ.): rimosk rimski bilo sa slavenskim korijenima m sk muki , nazaretsk nazaretski (Antoine MEILLET Andr VAILLANT, Le Slave commun, Paris, 1965., 364.). U skladu s time prihvatljiv je Skok-Katiiev prijedlog po kojem Gdska moe znaiti umska , jedino bismo dodali da, zbog okolnosti to Konstantin Porfirogenet ne navodi kakvoj upravnoj jedinici odgovaraju tri lika teritorija, dopuna upa nije sigurna. Moda bi bilo bolje, u skladu sa iievim nazivom teritorij prihvatiti neutralan izraz umska zemlja (Ferdo II, Povijest Hrvata u vrijeme narodnih vladara, Zagreb, 1925., 449.). Ali to nije jedino mogui prijedlog. Korijen gd moe isto tako dobro oznaavati i Gote, kako je to predloio Kelemina (Jakob KELEMINA, Goti na Balkanu, asopis za zgodovino in narodopisje, Ljubljana, 27., 1932., 121. Katiiev prigovor, da tvorba na jane jednoznano upuuje na ime stanovnika i da etnikon treba izvesti iz imena upa vrlo je uvjerljiv, ali nema zapreke da ga se ukloni pretpostavkom da su se u Lici zadrali ostaci Gota, zbog kojih je podruje Gacke nazvano gotska zemlja, a kada su se Goti postupno asimilirali i preuzeli starohrvatski jezik, poelo se tamonje stanovnike nazivati Gotjane pa je zbog toga franaki izvor zabiljeio Guduscani. Kelemina pozivom na Mikloia daje donekle slian primjer, kada navodi da pomeni let. Gudi Beloruse, narod ki sedaj sedi na nekdanjem ozemlju Gotov (na i. mj.). A da je Gota bio ne ba zanemariv broj u Liburniji vidi se i po Prokopu, koji pie da je u ljeti 536. god. bizantski vojskovoa osvojio Dalmaciju i Liburnije ( ) i da je sebi privukao sve Gote ( ) koji su tamo ivjeli (PROKOP, Gotenkriege, ed. OTTO VEH, Mnchen, 1966., 56. (1., 7., 37.). Usp. 12.). Dakako, liburnijski i dalmatinski

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

59

Lujo Margeti Arheoloki je dokumentirana gotska crkva u Brezi, za koju je gotovo sigurno da su je podigli Goti ili barem da su je gradili gotski majstori,71 a u kojoj je na jednom polustupu urezano 20 slova runske abecede poneto osebujne vrsti.72 Osobito nam se ini indikativnim naziv kua u kojima su u zajednici ivjeli bosanski krstjani hia,73 koje su ujedno bile i hospiciji, konaita, Ona je, kao to je poznato postojala i staroslavenskom (hyz), ruskom, ekom i poljskom, a podrijetlo joj je iz staronjemakog hs).74 Ali ona postoji u slovenskom i kajkavskom jednostavno u znaenju kua, a u bosanskih krstjana ona se pojavljuje u specinom znaenju boje kue, a to treba povezati s gotskom rijei gudhs (Gotteshaus),75 za to nema primjera u slovenskom i kajkavskom pa treba zakljuiti da je rije nastala neovisno o slovensko-kajkavskoj hii pod izravnim lingvistikim i kulturnim utjecajem u Bosni ivuih Gota (i eventualno drugih arijanskih skupina). 4. U ovome je radu ve upozoreno na to da se u Raspravi izmeu rimokatolika i bosanskih patarena, pisanoj s osobitim obzirom na vjerske prilike u Bosni,
Goti samo su hinili pokornost Bizantu, jer ve idue godine jedan gotski vojskovoa skuplja vojsku po Saviji (n. dj., 126., 1., 16., 42.), a drugi vodi opsene operacije u Liburniji i stie do Salone, koju opsjeda s kopna i mora (na i. mj., 1., 16., 13.-18.). Za takve sloene vojne pothvate potrebna je dobra logistika priprema i potpora pa se ini upravo sigurnim da je pri tome vanu ulogu imalo domae gotsko stanovnitvo. Nakon Justinijanove smrti domai Goti nedvojbeno su nali svoje saveznike u vjerskoj opoziciji sredinjoj vlasti, koju su vodili frontinijanisti. Govorei o Gotima u postjustinijanovo doba ipak je potrebno biti na oprezu, jer su oni bili brzo asimilirani od pridolih Slavena, s kojima ih je povezivala politika suprotnost prema Bizantu. Slaveni u osvajanju podruja juno od Save posve sigurno nisu naili na potpuno naputenu zemlju to je suvino dokazivati, a vie je nego vjerojatno da je najmanje volje za bijeg pored Slavenima pokazivalo ono puanstvo koje je zadralo arijansku heterodoksiju. 71 Miroslav VANINO, Prve pojave kranstva u Bosni u: Poviest hrvatskih zemalja Bosne i Hercegovine, knjiga I., Sarajevo, 1942., 156. 72 Na i. mj. 73 Aleksandar SOLOVJEV, Odabrani spomenici srpskog prava (od XII do kraja XV veka, Beograd, 1926., 107., br. 54., o. god. 1323.: A sie pisanie, svri se u gosti velikoga hii u Radoslali. 74 Rjenik hrvatskoga ili srpskoga jezika, dio III. (obradio Pero BUDMANI), Zagreb, 1887.1891., 622.; Vladimir MAURANI, Prinosi za hrvatski pravno-povjestni rjenik, Zagreb, 1908.-1922., 393. 75 Friedrich KLUGE, Etymologisches Wrterbuch der deutschen Sprache, 7. izd., Straburg, 1910., 197.

60

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

Neka pitanja Abjuracije iz 1203. godine i, prema svemu se ini, rabljenoj od franjevaca u njihovoj vjerskoj aktivnosti protiv krivovjerja bosanskih krstjana, njihovo vjeroispovijedanje izravno povezuje s arijanstvom. Reklo bi se kao da time otpada svaka diskusija o tom pitanju: ako se u djelu usmjerenom upravo protiv bosanskoga krivovjerja i rabljenom u tekuem dnevnom radu onih koji su bili zadueni za tu borbu, bosanska heterodoksija na tako izravan nain povezuje s arijanstvom, ne vidi se na prvi pogled pravi razlog zato se toj vijesti ne bi pridala puna vjera. Pa ipak, treba priznati da taj dokaz nije toliko peremptoran kao to se ini. Jo 1959. god. Congar76 je ovako objanjavao estu porabu rijei arijanac i arijansko krivovjerje u trinaest autora koji su pisali o krivovjercima dualistima (novomanihejcima) u tuluskom (Toulose) podruju od 1045. godine do konca 12. stoljea: rije je o Ariju i arijanistvu iskljuivo kao prototipu krivovjerja kao opem nazivu (le titre commun)77 za krivovjerca, ponajprije zapadnoeuropskog neomanihejca. Donekle slino misli i Manselli, prema kojemu su u srednjem vijeku neomanihejce nazivali arijancima zato to je i njima Krist bio nii od BogaOca.78 S druge strane, i Congar dodaje da nije nemogue da je vie ili manje nejasno sjeanje na razdoblje, kad je Septimanija () bila u vlasti panjolskih Vizigota tj. arijanska, olakalo davanje naziva arijanaca novim krivovjercima, osobito brojnim na tom podruju,79 a na drugom mjestu navodi pismo papina legata iz 1213. godine prema kojem Tolosa () que olim a Clodoveo rege Francorum propter heresim Arrianam legitur fuisse distructa80 (Toulouse koja je neko od Klodviga, franakog kralja, bila razorena zbog arijanskog krivovjerja), premda, kako objanjava Congar, Klodvig nije nakon pobjede progonio arijance. Nadalje, treba upozoriti na to da bi se jednadba arijanac = neomanihejac mogla, dodue, tumaiti kao da je nastala djelomino na osnovi mutnog sjeanja na vizigotsko arijanstvo, povezanog s legendama o nasilnom postupanju Franaka sa spomenutim arijanstvom, a mogli bismo dodati i s knjikim znanjem o arijanstvu koje je u uenim katolikim krugovima moglo biti rabljeno kao korisno
76

Y. M.-J, CONGAR, Arriana haeresis comme dsignation du nomanichisme au XIIe sicle, Revue des sciences philosophiques et thologiques, t. XLIII., n. 3., 1958. 77 N. dj., 456. 78 N. dj., 451. 79 Na i. mj. 80 N. dj., 461.

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

61

Lujo Margeti oruje protiv neomahejstva. Ali sve to ne iskljuuje drugu mogunost, naime, da slubena pobjeda katolikog vjeroispovijedanja nije u junoj Francuskoj i Lombardiji bila tako potpuna, da ne bi na mnogim mjestima ostale arijanske zajednice, ija su vjerska shvaanja tijekom stoljea bitno evoluirala na razne naine, ovisno o okolnostima. Uostalom jednadba arijanac = neomanihejac nije bila ba openito u uporabi na zapadu. Izidor i Gracijan ne povezuju neomanihejce s arijanima,81 a s tim pitanjem nema veze prigovor upuen Grcima 1054. god. (Sicut Ariani rebaptizant in nomine Sanctae Trinitatis baptizatos et maxime Latinos),82 a jo manje Sv. Toma Akvinski, koji vrlo esto spominje arijance i isto tako esto neomanihejce, ali nikad ne mijea ta dva naziva i dva krivovjerja. I konano s pitanjem kojim se bavimo doista nema nikakve veze ono to pie Joachim de Flore opisujui otvaranje treeg peata: conictus catholicorum doctorum habitus cum quibusdam gentibus Arriana perdia maculatis, Gotis scilicet, Wandalis et Longobardis itd.83 (sukob katolikih uitelja s nekim narodima uprljanim arijanstvom), i to zato to se ovdje govori upravo o arijanstvu tih naroda, a ne o neomanihejcima. Ne ini nam se, dakle, tonom teza da je arijanstvo bilo neka vrsta opeg naziva za srednjovjekovno neomanihejstvo, premda treba priznati da izmeu ta dva termina nerijetko postoji povezanost. Bit e korisno usporediti situaciju u Bosni sa situacijom u Italiji. Langobardi su jo u doba Justinijana izabrali arijanstvo kao svoju vjeroispovijest jer ih je ono preporuivalo za poloaj federata, a pogotovu im je dolaskom u Italiju bilo dobar temelj za fuziju s ostacima arijanskih Ostrogota,84 napose i stoga to su pri tome koristili preostalo arijansko sveenstvo, osobito ono u Ravenni.85 To je arijanstvo bilo neka vrsta slubene etikete jer je narod dobrim dijelom ostao privren raznim poganskim obiajima i praznovjerju.86 Nadalje, kao i u drugim zapadnim dijelovima Rimskog Carstva Bizanta, i u Italiji je bila vrlo rairena shizma Tri poglavlja, sredite joj je bilo u Akvileji
81

Usp. n. dj., 459. N. dj., 452. 83 N. dj., 455. 84 Gregorio PENCO, Storia della chiesa in Italia, I, Milano, 1978., 107.-108. 85 N. dj., 109. 86 N. dj., 105
82

62

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

Neka pitanja Abjuracije iz 1203. godine i vrlo je jaki poloaj imala u Milanu. Ona je bila prirodni saveznik arijanstvu Langobarda jer su i jedni i drugi bili odluni protivnici sredinje vlasti u Konstantinopolu.87 Premda je ve za Agilulfa (591.-615.) znatno izraeno zbliavanje s Rimskom crkvom za pape Bonifacija (608.-615.), ipak je vjerska situacija bila vrlo uidna jer su se na langobardskom prijestolju i kasnije nalazili arijanci Arioaldo (625.-636.), Rotari (636.-652.) i Grimoaldo, (662.-671.). Katolianstvo postie odluujuu pobjedu tek za Bertarida (671.-688., od 685. dalje Kuniberta kao suvladar, i kao samostalni vladar do 700. god.). Narod je u to doba ve uvelike prihvatio katolianstvo. Pristae shizme Tri poglavlja, saveznici arijanstva, nestali su tek 698. godine nakon crkvenog sabora u Paviji, a ostaci arijanstva ilavo su se odrali jo u 8. stoljeu.88 A to je ve razdoblje u kojem papa Zaharija (741.-744.) pie Sv. Bonifaciju 748. godine o sveeniku koji je odbacivao krtenje i zalagao se za polaganje ruku.89 Bio je to oito obred koji je prepoznatljiv i u drugim kasnijim srednjovjekovnim heterodoksijama kao manus impositio, consolamentum, spirituale baptismum.90 Svakako iznenauje tako rana pojava krtenja polaganjem ruku.91 Od Pavla akona92 znamo da su sredinom 7. stoljea tako rei u svim gradovima njegova (tj. Rotarijeva) kraljevstva postojala dva biskupa, jedan katoliki, a drugi arijanski. Dodue, na istom mjestu Pavao akon pie da je u Paviji postojala krstionica arijanskog biskupa, iz ega bi slijedilo da su Langobardi kao arijanci poznavali krtenje. Ukratko, impresivna je usporedivost prilika u Italiji od 5. do 10. stoljea s prethodno opisanim prilikama u Bosni priblino u isto doba: gotsku vlast u Italiji i Bosni, povezanu s arijanstvom, zamijenila je u Italiji vlast Langobarda
N. dj., 113. N. dj., 125. Dodajmo da fundamentalno djelo u svezi s vjersko-politikim prilikama u Italiji ostaje G. P. BOGNETTI, Let longobarda, 2. svezak, Milano, 1967. 89 Raoul MANSELLI, Leresia del male, Napoli, 1980., 151. 90 Franjo ANJEK, Raynerius Sacconi O. P. Summa de Catharis, Archivum Fratrum Praedicatorum, XLIV, 1974, 43. 91 Vidi o tome vie u glavi VI. 92 Pavao AKON, Historia Langobardorum, IV., 42. Tekst prema Elio BARTOLINI, I Barbari, Milano, 1970., 1060.
88 87

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

63

Lujo Margeti arijanaca, koji su se povezali s ostacima gotskog arijanstva i s vrlo jakim shizmatiarima oko Tri poglavlja, koji su zajameni i u Dalmaciji jo za pape Grgura I. pod imenom frontinijanstva. U 7. stoljeu katolianstvo u Italiji postupno uz velike tekoe pobjeuje arijanstvo; pobjeda nad pristaama Tri poglavlja postignuta je tek 698. godine. U Bosni zbog unitenja crkvene organizacije ne moemo pratiti razvoj, ali bez daljnjega doputeno je pretpostaviti da su u doba dolaska barbarskih naroda (Avari, Slaveni, Hrvati) okolnosti za ouvanje gotsko-arijanske batine bile moda ak i povoljnije nego u Italiji jer su barbarski narodi u pitanjima vjere bili, kao to je poznato, vrlo tolerantni, pa se gotsko arijanstvo moglo bez tekoa odrati i meu slaviziranim Gotima.

VI. Podrijetlo novijih heterodoksija


1. Uvod

Problematika Abjuracije iz 1203. godine ne moe se ispravno interpretirati bez uzimanja u obzir pitanja povezanosti heterodoksije bosanskih krstjana s ostalim suvremenim heterodoksijama. Prema tome, upravo smo prisiljeni da se bar u najkraim crtama pozabavimo tim vrlo sloenim problemom. Naa e istraivanja obuhvatiti najprije prve pojave novih heterodoksija na zapadu i podruju istono od Jadranskog mora. Nakon toga ispitat e se osnovna obiljeja pavlianstva, bogumilstva i ikonoklastikih ideja. Ve samo povrna usporedba srednjovjekovnih hereza pavliana i bogumila, s jedne strane i zapadnoeuropskih katara i njima srodnih heterodoksija, s druge strane, otkriva njihovu meusobnu srodnost pa se postavlja pitanje koji je povijesni izvor te slinosti. Ugledna francuska autorica, Thouzellier, misli da u svim tim heterodoksijama postoji un fond commun.93 Ipak, time se ne objanjava nedvojbeno zajedniki
93

Christine THOUZELLIER, Tradition et rsurgence dans lhrsie mdivale, Hrsie et socit dans lEurope pr-industrielle, 11e-18e sicles, Paris - La Haye, 1968., 110. Napominjemo da nam je knjiniar Bogoslovskoga sjemenita u Rijeci, gosp. Branko Beni, omoguio da dobijemo uvid u vrlo lijepu diplomsku radnju Mihaele Spini, koju je obranila na Katolikom bogoslovskom fakultetu Sveuilita u Zagrebu, Teologija u Rijeci Podruni studij pod naslovom Religiozno etiki dualizam

64

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

Neka pitanja Abjuracije iz 1203. godine odabir raznih starijih heretikih strujanja, npr. marcionita94 [razlikovanje pravednog i nieg Boga Starog zavjeta, Stvoritelja ovoga svijeta od milosrdnog i jaeg Boga, ija je manifestacija Krist; pravo se krtenje krije u rijeima Krista, a ne u krtenju vodom; mjesto kria treba potivati Evanelje) i novacijanista95 (crkve istih //) s izraenim subordinacijanizmom Sina prema Ocu i Duha Svetoga prema Sinu) - da se navedu samo dvije vanije heterodoksije. Taj odabir nije puki amalgam, nego neto vie, promiljena sinteza pa ostaje otvoreno pitanje nastanka upravo takve sinteze. Socioloko objanjenje, npr. objanjenje koje je ponudio Morghen,96 u mnogome daje ispravno obrazloenje drutvenih uvjeta nastanka heretikih pokreta, ali dalek je put od takve socioloke analize do objanjenja zajednikih obiljeja sloene teoloko-lozofske strukture tih heterodoksija. U tom se smjeru moe spomenuti teza Dondainea,97 prema kojoj jedinstvenu osnovu treba traiti u bugarskim bogumilima. Loos98 je, meutim, ispravno upozorio na to da nije ni najmanje sigurno da bi bogumilstvo nastalo upravo u Bugarskoj. Prema njegovu miljenju ne bi trebalo iskljuiti mogunost da je ono nastalo u Bizantu.99 Uostalom, ve se a priori ini manje vjerojatnim da bi u Bugarskoj nastala nova hereza. Dovoljno je prisjetiti se da je tek 864. godine bugarski knez Boris primio kranstvo i da je tek poelo pokrtavanje Bugara pa je nastanak pronjene heterodoksije bogumilstva u takvoj novoj sredini teko zamisliti. Zbog toga se ini vrlo prihvatljivom Loosova teza da je nova heterodoksija imala svoje podrijetlo u Bizantu i tek se iz njega proirila i u Bugarsku.

EUZEBIJE IZ CEZAREJE, IV., 11., 1.-2., 8.-9. (Gustave BARDY, Eusbe de Csare, Histoire Ecclsiastique, Paris, 1952.-1967.). 95 EUZEBIJE IZ CEZAREJE, VI., 43.; VI., 46. 96 R. MORGHEN, Problme sur lorigine de lhrsie au Moyen-Age, Hrsies et socit dans lEurope pr-industrielle 11e-18e sicles, Paris La Haye, 1968., 121.-134. 97 Antoine DONDAINE, La hirarchie cathare en Italie, Archivum Fratrum praedicatorum, vol. XX, Roma, 1950., 268.-274. 98 Milan LOOS, Dualist Heresy in the Middle Ages, Praha, 1974., 60. 99 LOOS, n. dj. (bilj. 99.), 60.

94

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

65

Lujo Margeti
2. Poeci novijih heterodoksija na zapadu

Heterodoksija, koja se pojavljuje poetkom 11. stoljea u zapadnoj Europi, u nekim se svojim aspektima razlikuje od prijanjih hereza. To se osobito odnosi na krtenje. Tako 1018. godine u Akvitaniji manihejci poriu krtenje vodom i potivanje kria, 1022. godine ueni redovnici u Orlansu zastupaju krtenje polaganjem ruku na glavu krtenog, 1048. godine na podruju Chlonsa rustici u takvu polaganju ruku vide primanje Duha Svetoga. Vie se puta takva shvaanja u vrelima izravno povezuju s krivovjercima koji su doli iz Italije, npr. 1025. godine u Arrasu.100
3. Dalmacija i Duklja

Ista pojava zabiljeena je poetkom 11. stoljea na steli splitskog nadbiskupa Pavla, nastaloj oko 1020. godine. U Muzeju hrvatskih arheolokih spomenika u Splitu uva se okrugli mramorni stup visine 34 cm, na kojem je u gornjoj treini uklesan kri, a s obje njegove strane na 13 redaka 8 heksametara u kojima se spominje splitski nadbiskup Pavle za kojeg se u natpisu kae da je podigao taj stup. Budui da je u katalozima splitskih nadbiskupa poznat samo jedan nadbiskup toga imena, i to iz prve polovice 11. stoljea, bit e korisno da o poruci sadranoj na tom stupu kaemo nekoliko rijei. Natpisom na tom stupu nadbiskup se hvali da je, u neslozi koja se pojavila, odmetnik (vir apostata) istjeran. Podignuti je stup prema tome neka vrsta spomenika koji svjedoi o toj pobjedi nad odmetnikom. Tko bi bio taj odmetnik? Barada je pomiljao na poznatog Cededu, tj. Zdedu iz Tomine prie o borbi protiv glagoljaa.101 Ali po Gortanovoj rekonstrukciji natpisa102 Baradin Sedeh (tj. Sedeha = Cededa) nestao je, jer Gortan ita seden i tumai to kao vulgarizirani akuzativ rijei sedes, stolica, tj. biskupska stolica. Praga je pak tvrdio103 da je rije o splitskom prioru Cosmi
Christine THOUZELLIER, Hrsie et croisade au XIIe sicle, Revue dhistoire ecclsiastique, t. XLIV, 1954., 856.-858. = Hrsie et hrtiques, Roma, 1969., 18.-19. 101 Miho BARADA, Episcopus Chroatensis, Croaria sacra, 2., Zagreb, 1931., 198. Baradinu tezu prihvatio je Dominmik MANDI, Bogomilska crkva bosanskih krstjana, Chicago, 131.132. 102 Veljko GORTAN, Natpis na mramornom stupu splitskog nadbiskupa Pavla, Historijski zbornik, XVII., Zagreb, 1964., 426.
100

66

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

Neka pitanja Abjuracije iz 1203. godine koji da se odmetnuo od bizantske vlasti. Ali ve je Gortan ispravno upozorio na to da stup spominje neku veliku crkvenu pobjedu, a ne borbu splitskog priora s centralnom bizantskom vlau. I tako je ostao otvorenim problem: kakvu to crkvenu pobjedu slavi nadbiskup Pavao. Moda e nam paljivija analiza natpisa pomoi pri rjeavanju tog pitanja. Naime, prije svega uoljiv je veliki kri koji dominira itavim natpisom. Sva su slova natpisa rasporeena s lijeve i desne strane, s gornje i donje strane kria. Ali, ne samo da je kri vizualno najuoljiviji i da se upravo trijumfalno istie, nego i natpis uporno istie veliku vanost kria. Ako prihvatimo Gortanovu rekonstrukciju, prvi heksametar glasi: Crux veneranda poli renatos muniat almos,104 (asni nebeski kri neka titi estite preporoene ljude).105 A etvrdi heksametar i polovica petoga glase ovako: Eoi crux alma Dei tueatur ab oste Intrantes cuntosque pios,106 (dobrotvorni kri nebeskog Boga neka uva one koji ovamo ulaze i sve pobone).107 Ako tome dodamo da se na kri aludira i u 2. i 3. heksametru rijeima Australi de parte minans ut sidus ab altis Coelis lucebit certus super omnia Christus,108 (prijetei s june strane zasjat e poput zvijezde s nebeskih visina Krist, najvea stvarnost),109 onda se moe bez ikakva pretjerivanja rei da je itav natpis ispunjen bezgraninim potovanjem kria u oitoj elji da se istakne razlika izmeu pobjednike strane, koju predstavlja nadbiskup Pavao i koja neizmjerno potuje kri, i poraene strane, odmetnika od vjere, koji su, prema tome, najvei protivnici kria. Tko bi dakle bili ti odmetnici? S obzirom na to da se govori o velikoj pobjedi ortodoksne crkve, tj. o pobjedi pravovjernog splitskog nadbiskupa nad njegovim protivnicima, i s obzirom na to
103

Giuseppe PRAGA, Lo scriptorium di san Grisogono in Zara, Atti e memorie della societ dalmata di storia patria, III.-IV., Zara, 1934., 363. 104 GORTAN, n. dj. (bilj. 103.), 423. 105 GORTAN, n. dj., 429. 106 GORTAN, n. dj., 425. 107 GORTAN, n. dj., 429. 108 GORTAN, n. dj. 425. 109 GORTAN, n. dj., 429.

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

67

Lujo Margeti da je teite te pobjede u pobjedi kria protiv njegovih protivnika, najvjerojatnijom nam se ini teza da se govori o pobjedi nad onima koji mrze i preziru kri, to se vremenski dobro slae s pojavom bogumila u Bugarskoj u 10. stoljeu, o kojoj govori sveenik Kozma, kao to smo to predloili jo 1989. godine.110 Drugi podatak o heterodoksiji na istonoj obali Jadrana sauvan je u legendi o Sv. Vladimiru, sauvanoj u skraenoj redakciji u Ljetopisu Popa Dukljanina.111 U glavi XXXVI. Pop Dukljanin meu ostalim pria kako je blaeni Vladimir, kralj Zete, bio prevaren obeanjima Vladislava, koji je preuzeo carsku vlast od Radomira, sina cara Samujla. Vladislav je svoje obeanje dao pozivom na drveni kri, a Vladimir mu je povjerovao jer se pouzdao u ivotvorni kri i dragocjeno drvo.112 U toj pobonoj legendi opetovano se i uoljivo inzistira na znaenju kria, a da poruka legende bude jo jasnija, ubojica, car Vladislav, bio je kasnije ubijen ut angelus satanae ecereretur113 (da bi tako postao sotonin aneo). Uporno naglaavanje legende da je Vladimir duboko potivao Isusovu patnju na kriu i sam kri, oito su dokaz da je legenda pisana s namjerom da se istakne Vladimirova pravovjernost. Legenda to pojaava aluzijom na Boju kaznu, kojom je car-ubojica postao sotonin aneo, to neposredno podsjea na Sotonu i njegove anele u Interrogatio Johannis114 i Poetie svieta.115 S tim je u vezi i tekst sauvan u najstarijem sauvanom rukopisu Ljetopisa: Tko eli znati kolike je i kakve moi i udesa udostojao se Gospod uiniti po blaenom Vladimiru, sluzi svome, neka proita knjigu o njegovim djelima, gdje su njegova djela redom opisana, pa e doznati, da je ovaj sveti ovjek bio zaista jedan duh sa Gospodom i Bog bijae s njime, kome ast itd. Taj tekst ne djeluje kao glosa pa se slaemo s Moinom i drugima koji ga dre sastavnim dijelom izvornika. U grkoj verziji legende hvali se Vladimira da je unitio Bogumile, krivovjerje Massalijana, ruio bludnju i obnovio vjeLujo MARGETI, O nekim vrelima hrvatske povijesti XI. stoljea, Historijski zbornik, XLII., Zagreb, 118.-121. 111 Tekst legende vidi u Vladimir MOIN, Ljetopis Popa Dukljanina, Zagreb, 1950. O dataciji i poruci toga djela vidi Lujo MARGETI, n. dj., bilj. 69. 112 MOIN, n. dj. (bilj. 112.), 82.: in vivificam crucem ac pretiosum lignum. 113 MOIN, n. dj. (bilj. 112.), 84.-85. 114 ANJEK, 2003., n. dj. (bilj. 2.), 236.-251. 115 ANJEK, 2003., n. dj. (bilj. 2.), 350.-353.
110

68

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

Neka pitanja Abjuracije iz 1203. godine ru.116 Drimo da su se te rijei nalazile ve i u latinskoj verziji, koja se spominje u netom spomenutom tekstu Ljetopisa, i to zato to je cijela legenda proeta prikazivanjem nedvosmislenog pravovjerja Vladimira i krajnjeg nepotenja cara Vladislava, koji svojim oitim prezirom drvenog kria i ivotvornog kria odaje svoju krivovjernost.
4. Pavlianstvo

Petar Sicilski uputio je oko 871. godine pismo bugarskom nadbiskupu u kojem uvodno istie da je u slubi cara Bazilija I. bio 869./870. poslan Pavlianima u Tefrik i da je od njih nauo da imaju namjeru uputiti svoje predstavnike u Bugarsku, tamo neke odvojiti od pravovjerja i nagovoriti ih da prihvate pavlianstvo. Zbog toga je odluio da nadbiskupu objasni herezu Manihejaca, koje se naziva i Pavlianima.117 Petar naglaava da je to zapravo ista hereza. Premda Pavliani, kako sami kau, nisu sudionici sramotnih djela Manihejaca, ipak su oni vjerni uvari njihovih hereza.118 Ta Petrova rasprava najvanije je vrelo za upoznavanje pavlianstva. Loss119 je dobro primijetio da je Petar Sicilski dobio nalog odozgo da upozori bugarskog nadbiskupa na opasnost. Mislimo da se treba ii korak dalje. Naime, Bazilije I. pokuavao je najprije privui Pavliane mirnim putem. Kada u tome nije uspio, nakon poetnog neuspjeha njegova je vojska 872. godine osvojila Tefrik, unitila pavliansku dravu i usmrtila njezina vladara. U takvoj situaciji prijetnje pavliana da e pokuati prenijeti pavlianstvo u Bugarsku nisu trebale previe zabrinjavati ni cara ni konstantinopolitanskog patrijarha.120 A i inae u to vrijeme Bazilijevi uspjesi vidljivi su na sve strane. Zadivljuje brzina kojom je Bazilije i u tomepostupao. On je doao na vlast 25. rujna 867. i istoga dana prisilio je Focija da odstupi i ve 23. studenoga uspio na stolicu konstan116 117

RAKI, n. dj. (bilj. 40.), 47. Paginacija prema izdanju iz 2003. PETRI SICULI Historia Manichaeorum seu Paulicianorum, ed. A. MAI, Patrologia graeca, 104., col. 1239.-1304. Uporabljeno izdanje Paul LEMERLE, Les sources grecques pour lhistoire des Pauliciens dAsie Mineure, Travaux et Mmoires, 4, Centre de recherche dhistoire et civilisation byzantine, Paris, 1970., 13. 118 PETAR SICILSKI, 3., LEMERLE, n. dj. (bilj. 118.), 9. Usp. i 170. (LEMERLE, 63). 119 LOOS, n. dj. (bilj. 99.), 39. 120 Louis BRHIER, Vie et mort de Byzance, Paris, 1946., 2. izd. 1969., 117.

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

69

Lujo Margeti tinopolitanskog patrijarha postaviti za Rim mnogo prihvatljivijeg Ignacija. Pritom je Baziliju ila na ruku i okolnost da je u to vrijeme, 13. studenoga, umro papa Nikola I. Tako su Nikolina smrt i udaljenje Focija uklonili glavne zapreke sreivanju situacije s Rimom. Bazilije je na izgled otiao vrlo daleko u ustupcima novom papi Hadrijanu II. Spor Focija i njegovih protivnika preputen je papinoj odluci, pa u lipnju 869. poinje koncil u Konstantinopolu, na kojem papini legati predsjedaju i imaju glavnu rije. U veljai idue godine koncil je zavrio rad ekskomunikacijom Focija, pa se tako na prvi pogled ini kao da je papa postigao vrlo mnogo. Ipak, koncil se nije uputao u pitanje koje je bilo za obje strane najvanije, naime, u pitanje crkvene pripadnosti Bugarske. Treba priznati da je u tom pogledu Bazilije nadmudrio papu. Naime, ve tri dana nakon sveanog zavretka koncila car poziva papine legate i predstavnike patrijarija Aleksandrije, Antiohije i Jeruzalema da donesu odluku o tome kome pripada Bugarska. Dakako, predstavnici triju istonih patrijarija zauzeli su stajalite da Bugarska ne pripada Rimu. Tako je papa na koncilu slavio pobjedu, ali odmah potom doivio poraz u onome do ega mu je bilo najvie stalo. Toliko o uspjesima u Bugarskoj. to se pak tie odnosa prema zapadu, dovoljno je upozoriti na to da se mona bizantska ota kojom je zapovijedao Niceta Orif pojavila na Jadranu ubrzo nakon to je Bazlije doao na vlast. Time je Bizant ostvario postupno sve jau kontrolu nad Jadranom i junom Italijom. Npr. beneventanski vojvoda Adelgis ne samo da 871. hvata cara Ludovika II., nego se neto kasnije (873.) obvezuje Bizantu plaati tribut. Godine 876., 25. prosinca, Bizantinci ulaze u Bari, bizantska ota od 140 brodova tjera 879. Arape s jonskih otoka, njezina prethodnica pojavljuje se ak pred Napuljem, ubrzo Bizantinci postiu briljantnu pobjedu nad Arapima blizu Liparskih otoka, a 880. bizantska se vojska iskrcava u Italiji i osvaja snano arapsko vojno uporite u Tarantu. Spomenuli smo samo nekoliko aspekata povoljne meunarodne situacije u vrijeme Bazilija I. Dodaju li se tome uspjene akcije oko irenja bizantskog utjecaja povezane s djelovanjem Konstantina i Metoda u Moravskoj i ostali genijalni strateki i taktiki potezi u odnosu na papu i, osobito, na Hrvatsku,121 moe se bez daljnjega zakljuiti da se i u pismu Petra Sicilskog bugarskom nadbiskupu
121

O svemu opirnije u Lujo MARGETI, Branimirov natpis iz 888., i meunarodni poloaj Hrvatske, Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu, 40., 1990., 17.-37.

70

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

Neka pitanja Abjuracije iz 1203. godine najvjerojatnije krije neto drugo i ozbiljnije od puke ne ba vjerojatne budue pavlianske opasnosti za kranstvo u Bugarskoj. Prema prianju Petra Sicilskoga, od manihejstva, koje je zastupalo postojanje dvaju poetnih naela, odvojila se nova122 sekta, u kojoj je neki Justos zastupao, u skladu s nauavanjem apostola Pavla, naelo poetnoga postojanja jednoga Boga.123 U tom smislu treba razumjeti tvrdnju Petra Sicilskoga da pavliani tvrde da postoje dva naela, loi Bog i dobri Bog i da dobri (tj. nebeski) Bog nema vlasti u nevidljivu svijetu.124 Meutim, prethodno treba istaknuti da Teofan125 biljei da je car Konstantin V. 746. godine preselio mnoge sirijske heretike monozite u Traciju, gdje oni stanuju i dan danas,126 to prenosi i Anastazije: cum multis Syris monophysitis haereticis ex quibus plures in Thrace usque nunc habitant.127 Po Niceforu deset godina kasnije isti car seli Sirijce i Armence iz Teodoziopola i Melitine u Traciju.128 Ta Niceforova vijest nalazi se i u Teofana, ali s dodatkom: Od ovih se proirila pavlianska hereza,129 to Anastazije prevodi ovako: ex quibus etiam Paulicianorum est haeresis dilatata.130 Teofan se dotie pavliana i u jednoj vijesti iz 811. godine, u kojoj svoje veliko neraspoloenje prema caru Niceforu (802.811.) izraava tvrdnjom da je on bio veliki prijatelj manihejaca, koji se sada zovu pavliani i atingata u Frigiji i Likaoniji,131 te dodaje da su u njegovo doba ti manihejci-pavliani dobili punu slobodu izraavanja svojih vjerskih uvjerenja, pa su pod njihovim utjecajem mnogi postali pokvareni.132 I Petar Sicilski tvrdi
PETAR SICILSKI, 2., LEMERLE, n. dj. (bilj. 118.), 7. PETAR SICILSKI, 110., LEMERLE, n. dj. (bilj. 118.), 47. 124 PETAR SICILSKI, 36-38, LEMERLE, n. dj. (bilj. 118.), 21., 23. U tom smislu ispravno ve Loos, n. dj. (bilj. 99.), 35.-36. 125 Teofan je pisao svoje djelo poslije 811. godine. Vidi M. RAJKOVI, Teofan u: Vizantiski izvori za istoriju naroda Jugoslavije, tom I., Beograd, 1955., 216. 126 THEOPHANIS Chronographia, ed. Carolus DE BOOR, I, Lipsiae, 1883., 422. 127 TEOFAN, II., n. dj. (bilj. 127.), 276. 128 NICEPHORI archiepiscopi Constantinopolitani Opuscula historica, ed. Carolus DE BOOR, Lipsiae, 1880., 66. 129 TEOFAN, n. dj. (bilj. 127.), 429. 130 TEOFAN II., n. dj. (bilj. 127.), 281. 131 TEOFAN, n. dj. (bilj. 127.), 485. = II., 327. 132 Na i. mj.
123 122

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

71

Lujo Margeti isto: manihejci, nazvani pavliani.133 Pavliani su esto optuivani zbog manihejstva, makar su se estoko izjanjavali protiv manihejskog nauavanja. Petar Sicilski povei je dio svoga rada usmjerio u dokazivanje da je pavlianstvo jednostavno novo ime za manihejstvo, premda je u svojem izlaganju bio prisiljen, makar i nevoljko, priznati da su to ipak dvije duboko razliite hereze.134 Usto, iz izvjea Petra Sicilskoga vidljivo je da je pavlianstvo prolo kroz dvije faze. Prva je faza trajala u drugoj polovici 7. i prvoj polovici 8. stoljea. Petar navodi da je jedan od vanijih pavlianskih voa, Gegnezije-Timotej, sin Pavla Armenca, bio po nalogu cara Lava III. (717.-741.) ispitivan od carigradskog patrijarha o svom stajalitu prema ortodoksnoj vjeri i da je tom prigodom prisegom prokleo heretike tvrdnje.135 Iz te je prisege vidljivo za koje se krivovjerne teze pavliane optuivalo. Sadraj njegove anateme priblino je ovaj: proklinjem 1. sve one koji ne prihvaaju ortodoksno katoliko nauavanje, 2. one koji ne potuju kri, 3. one koji ne potuju Majku Boju, 4. one koji ne vjeruju u euharistiju s tijelom i krvlju Isusa Krista, 5. one koji se protive svetoj katolikoj i apostolskoj crkvi, 6. one koji pod vodom pri krtenju ne vide (rijei) Isusa Krista. Dakle, u doba Lava III. pavliani sigurno nisu bili osumnjieni za manihejstvo. Inae bi Gegnezije-Timotej morao prokleti one, koji zastupaju dva poela. Nadalje, na pavliane se u to doba nije sumnjalo da ne potuju Stari zavjet inae bi se zahtijevala i odgovarajua anatema. Ali, sumnjalo se na njih da ne potuju katoliku hijerarhiju (t. 5.) i katoliku vjeru (t. 1), i to to je najvanije i najznaajnije - s osobitim obzirom na njezine materijalne elemente: kri kao materijalni element Kristove patnje (t. 2.), Blaenu Djevicu Mariju kao onu koja je rodila Sina Bojega (t. 3.), kruh, vino i vodu, koji su materijalno izravno povezani sa sakramentima priesti i krtenja. Vrlo je vaan podatak da je Gegnezije-Timotej na osnovi tih anatema dobio slubeno uvjerenje da je njegovo vjeroispovijedanje ispravno i da je nakon toga nastavio raditi punih 30 godina.
133

PETAR SICILSKI, 15.; LEMERLE, n. dj., (bilj. 118.), 135. PETAR SICILSKI, 114.-120., LEMERLE, n. dj. (bilj. 118.), 47.-49. 135 Iz toga slijedi, prema naem miljenju, da je Gegnezije-Timotej prisegao svoje anateme u doba Lava III. i patrijarha Germana, dakle, do 730. godine pa za datiranje otpada patrijarh Anastazije.
134

72

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

Neka pitanja Abjuracije iz 1203. godine S druge strane, uoljivo je da su spomenute najvanije anateme koje je izrekao Gegnezije-Timotej upravo one, zbog kojih je patrijarh German doao u sukob s ikonoklastikim carem Lavom III. O tom e se govoriti u t. 5. Idua faza pavlianstva odnosi se na djelatnost Sergija, glavara pavliana od 801./2. do 834./5., koji se prozvao Tihikom, a elio je da ga se dri uenikom apostola Pavla. Ono to je Petar Sicilski prenio kao doslovne rijei apostola Pavla upuuje na to da je Sergije-Tihik uzimao kao temelj svoga nauavanja poslanice apostola Petra i etiri evanelja. Petar Sicilski citira rijei Sergija, u kojima ovaj doslovno navodi rijei iz poslanica apostola Pavla (11 puta!) te iz Ivanova (1) i Matijina (2) evanelja. Iz toga se moe zakljuiti s velikom vjerojatnou da je upravo Sergije ugradio u pavlianstvo osobito potivanje Pavla i Evanelja i da je upravo on u pavlianstvo unio ideju o odbacivanju Starog zavjeta. To bi znailo da je tek u drugoj fazi ikonoklastike krize, tj. u prvoj polovici 9. stoljea pavlianstvo poelo zastupati shvaanje kojim se odricalo Starom zavjetu boansko nadahnue. Dapae, Petar izriito kae za Sergija da je mrzitelj proroka i odbacivatelj svetih spisa (tj. Starog zavjeta): .136 Petar Sicilski ak doslovce navodi rijei Sergija, po kojima je on na sve strane svijeta objavljivao Kristovo evanelje.137 Petar to svojim rijeima objanjava ovako: On (Sergije) je neprestano obilazio sve gradove i krajeve, u kojima je Apostol (Pavao) prije 800 godina objavljivao rije istine ( ), i mnoge naveo da otpadnu od ortodoksne vjere i priklone se avlu.138 Petar Sicilski posve je jasan. Nema razloga ne vjerovati mu kad kae da Sergije (...) ,139 pogotovu kad Petar doslovce navodi i rijei apostola Pavla: da je on od Jeruzalema do Ilirika naokolo propovijedao.140 Po svemu se ini da je Sergije imao velikog uspjeha jer se ve za cara Mihajla I. (811.-813.) poduzimaju najotrije mjere prema pavlianima. Ipak su oni doekali bolje dane u vrijeme idua tri cara, Lava V. (813.-820.), Mihajla II.
136 137

PETAR SICILSKI, 141.; LEMERLE, n. dj. (bilj. 118.), 51.-53. PETAR SICILSKI, 153.; LEMERLE, n. dj. (bilj. 118.), 57. 138 Na i. mj. 139 Na i. mj. 140 Rim. 15., 19.

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

73

Lujo Margeti (820.-829.) i Teola (829.-842.), pa se u njihovo doba ak i progone njihovi protivnici. Uspjeh Sergijevih pavliana bio je tolik da se jo u drugoj polovici 9. stoljea Focije hvalio kako je u Konstantinopolu uspio pridobiti mnoge sljedbenike sekte da se vrate u krilo crkve. Sergijev je doprinos u daljnjem razvoju raznih heterodoksija, osobito bogumilske, bosanske i talijansko-francuske, vrlo vaan, ponajvie zbog njegova odbacivanja Starog zavjeta i isticanja vanosti Evanelja i apostola Pavla. Dovoljno je usporediti Sergijevo stajalite prema Starom zavjetu,141 s vrlo blizim postavkama bogumila prema Teolaktu,142 Kozmi sveeniku143 i Eutimiju Zigabenu,144 bosanskih krstjana prema Raspravi izmeu rimokatolika i bosanskog patarena145 i zapadnoeuropskih heterodoksa prema Sacconiju 146 i Moneti.147 U 9. stoljeu pod vodstvom Sergija-Tihika unosi se novi element u pavlianstvo, ograniavajui svetost i pravovjernost u biti na Novi zavjet i Pavlove poslanice. Takvo pavlianstvo, tj. ranije nauavanje (prema kojem je Bog stvorio sve vidljivo i nevidljivo i prepustio Sotoni privremenu upravu nad vidljivim svijetom i prema kojem je Isus aneo, a Blaena Djevica samo obina ena) povezano s novijim (odbacivanje Starog zavjeta) uvelike je utjecalo na pojavu kasnijih heterodoksija, najprije u Bugarskoj (10. stoljee), a onda i u zapadnim podrujima (11., 12. i 13. stoljee).
5. Ikonoklazam

Ve se pri raspravljanju o pavlianstvu spomenuo ikonoklazam. Valja ovdje upozoriti na jo neka njegova obiljeja. Poznato je da je borba oko potivanja slika (ikona) zapoela 725./726. goPETAR SICILSKI, 42.-44.; LEMERLE, n. dj. (bilj. 118.), 21.-23. LEMERLE, n. dj. (bilj. 118.), 195. 143 H.-Ch. PUECH Andr VAILLANT, Le trait contre les Bogomiles de Cosma le prtre, Paris, 1945., 20.-21. 144 EUTIMIJE ZIGABEN, PG, 130., 1292. 145 ANJEK, n. dj. (bilj. 91.), 100.-102. 146 ANJEK, n. dj. (bilj. 91.), 51.-52. 147 MONETA DE CREMONA, Adversus Catharos et Valdenses, II., IV.-IX. ed. Thomas Augustinus RICCHINIUS, Romae, 1743., 163.-214.
142 141

74

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

Neka pitanja Abjuracije iz 1203. godine dine, da su ikonoklasti uspjeli nametnuti svoja shvaanja na crkvenom saboru 754. godine, nadalje da je kult ikona obnovljen na ekumenskom saboru 787., da se pod carevima Lavom V. (813.-820.) i Mihajlom II. (820.-829.) ikonoklazam ponovno podigao, a da nakon smrti cara Teofana (829.-842.) okonan. Ikonoklaste su njihovi protivnici drali najgorim heretiarima pa je tako na saboru 787. jedan sudionik izjavio da su oni gori od svih heretika.148 Jo na poetku borbe protiv ikonoklasta, u prvoj polovici 8. stoljea, patrijarh German pie episkopu Tomi da je potpuno pogrjena tvrdnja da je Krist samo prividno, a ne stvarno postao ovjek,149 a u poslanici, upuenoj metropolitu sinadskom ponavlja da se Sin nije u mati i prividno150 (kurziv L. M.) sjedinio s materijom, pri emu je patrijarhu najvanije da obrani stvarnost Kristova utjelovljenja.151 Iz toga se moe zakljuiti da je patrijarh German, zahtijevajui od Gegnezija-Timoteja anatemiziranje protivnika potovatelja kria i onih koji su spiritualistiki tumaili kruh i vino pri euharistiji i vodu pri krtenju, neizravno ali i vjeto osuivao one ikonoklastike nazore kojima je bio sklon Lav III. i koje su u Germanu pobuivale veliko ogorenje. Dakako, da je Lav III. bio vrlo nezadovoljan takvim shvaanjima patrijarha Germana, jer je u njemu vidio velikoga protivnika ikonoklazma, u prilog kojeg je upravo u to vrijeme car poduzimao odluujue korake pa ga je i smijenio ve 730. godine152 i za patrijarha

Prema zapisniku sa Sabora iz 787. godine (MANSI, XIII., 164 A i 168 D), citirano prema Georgij OSTROGORSKI, Rom und Byzanz im Kampfe um die Bilderverehrung, Seminarium Kondakovianum, 6. (1936.), 81. = ISTI, Rim i Vizantija u borbi za kult ikona, O verovanjima i shvatanjima Vizantinaca, Beograd, 1970., 174. 149 Georgij OSTROGORSKI, Soedinenie voprosa o sv. ikonah s hristologieskoj dogmatikojj v soinenijah pravoslavnyh apologetov rannego perioda ikonoborestva, Seminarium Kondakovianum, 1 (1927.), 38. = ISTI, Pitanje ikona i hristoloka dogmatika, O verovanjima i shvatanjima Vizantinaca, Beograd, 1970., 151. 150 OSTROGORSKI, n. dj. (bilj. 181.), 38. = 152. 151 Iz toga bi slijedilo da je Gegnezije-Timotej prisegao svoje anateme u doba patrijarha Germana, dakle do 730. godine i da za datiranje otpada patrijarh Anastazije. 152 Smislom i terminologijom to neobino podsjea na poslanicu patrijarha Teofilakta (pisanu 933.-944. godine), u kojoj se bugarskim novim heretiarima prigovara, meu ostalim, da je Sin postao ovjekom tj. u mati i prividno. Aleksandar SOLOVJEV, Svedoanstvo pravoslavnih izvora o bogomilstvu na Balkanu, Godinjak istoriskog drutva BiH, 5., Sarajevo, 1953., 4.

148

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

75

Lujo Margeti postavio poslunika Anastazija. Damaskin, najvaniji bizantski teolog iz prve polovice 8. stoljea, u polemici protiv ikonoklasta inzistira na pobijanju ikonoklastikih zabluda i tvrdi: Bog nije postao aneo, nego je postao stvaran i istinski ovjek.153 Damaskin u svojoj obrani ikonodulstva naglaava da se on ne klanja materiji () nego Tvorcu materije i obraajui se caru (Lavu III.) on ga opominje: Ne kudi materiju, ona nije prezrena, jer nita nije prezreno to je proizalo od Boga. Nadalje, ikonoklastini sabor iz 754. godine temeljio je tajnu euharistije ovako: Bogom dana slika njegova (Isusa Krista; L. M.) tijela, boanski kruh, ispunio se Svetim Duhom sa aom ivotvorne krvi njegovih rebara, ime se pokazuje istinska slika utjelovljenja ( ) naega Krista Boga,154 dakle, kruh i vino samo su materija, koja tek Duhom Svetim dobiva svoj boanski smisao. Oito je korolar je takva odnosa prema materiji da je i krtenje vodom samo puka slika onoga, to je pri krtenju bitno, tj. primanja Duha Svetoga. Prisjetimo se da prema Petru Sicilskome155 po pavlianskom nauavanju Gospodin nije dao uenicima kruh i vino na (zadnjoj) veeri, nego im je dao rijei ( ) koje simboliki prikazuju kruh i vino, a to je ujedno i jedna od osnovnih postavki bogumilstva. Ve je odavno primijeeno da je ikonoklazam u osnovama bio usmjeren prema monotizmu,156 pretjerano naglaavajui boansku narav Isusa i zanemarujui njegovu ljudsku prirodu. Taj smjer razmiljanja povezan je s osnovnim prezirom materije, a on nije mogao ostati bez daljnjih konzekvencija. Naime, na ikonoklastinom Saboru iz 754. godine otro je osueno i tovanje slika Svete Marije i svetaca,157 navodno zato, to ih se time poniava. Ali, iza toga krilo se neto mnogo vanije. Jo u osvitu ikonoklazma patrijarh Ger153

OSTROGORSKI, n. dj. (bilj. 181.), 42. = 156. Georgij OSTROGORSKI, Studien zur Geschichte des byzantinistischen Bilderstreites, Historische Untersuchungen, Heft 5, Breslau, 1929. (novo fototipsko izdanje Amsterdam, 1964.), 21.-22. = ISTI, Studije iz istorije borbe oko ikona u Vizantiji, O verovanjima i shvatanjima Vizantinaca, Beograd, 1970., 31.-32. 155 PETAR SICILSKI, 40.; LEMERLE, n. dj. (bilj. 118.), 21. 156 OSTROGORSKI, n. dj. (bilj. 186.), 25. = 35. 157 OSTROGORSKI, n. dj. (bilj. 186.), 16. = 25.
154

76

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

Neka pitanja Abjuracije iz 1203. godine man suprotstavljao se miljenju da se Isus sjedinio s ljudskom prirodom , a i kasnije je Juraj Cipranin u diskusiji s ikonoklastom Kozmom isticao: Onaj tko misli kao ti, huli na Krista, Bojeg sina, i ne priznaje njegovo utjelovljenje ( ).158 Ve je Bury159 primijetio da su se ikonoklasti time zapravo suprotstavljali mariolatriji. Povezanost ikonoklazma s nauavanjem pavliana i ovdje je vidljiva. Tako je Petar Sicilski tvrdio da je za pavliane Isusovo roenje samo prividno ( )160 i da je on svoje tijelo donio s neba, a da je Marija obina ena, koja je s Josipom imala uz Isusa i drugu djecu.161 Potivanje ikona uspostavljeno je dodue, ne denitivno na VII. ekumenskom crkvenom saboru u Niceji 787. godine. Na tom je saboru proitano pismo pape Hadrijana I., u kojem on u prilog toga potivanja spominje cara Konstantina Velikog, kojemu su se u snu pojavila dva posjetitelja, za koje on nije znao tko su, ali, kada mu je papa Silvestar pokazao slike Petra i Pavla, car je u njima prepoznao osobe iz sna. Usput dodajmo da toga istog papu Silvestra, koji bi prema tome bio duboko uvjeren u vanost potivanja slika, spominje bosanski heretik u Raspravi izmeu rimokatolika i bosanskog patarena kao otpadnika, koji je Rimsku crkvu udaljio od apostolske vjere.162 I zapadni katarski pokret drao je da je Rimska crkva bila pravovjerna sve do pape Silvestra.163 Budui da je papa Silvestar ostao svim heterodoksijama u looj uspomeni i zato to je u njegovo doba na Nicejskom saboru odbaeno arijanstvo, svakako treba uzeti u obzir i element arijanstva.
6. Bogumilstvo

Bogumilstvo je toliko srodno s pavlianstvom da se mogu drati jednom te istom heterodoksijom, dakako uz odstupanja nastala zbog vremenskih i prostornih razlika. Kada Petar Sicilski upozorava bugarskog nadbiskupa da se uva
OSTROGORSKI, n. dj. (bilj. 186.), 21.-22. = 31.-32. J. B. BURY, A History of the Later Roman Empire II, 1889., 429., citirano prema OSTROGORSKI, n. dj. (bilj. 186.), 25. = 35. 160 PETAR SICILSKI, 41, (LEMERLE, n. dj., bilj. 118.), 41. 161 PETAR SICILSKI, 39, (LEMERLE, n. dj., bilj. 118.), 39. 162 ANJEK, n. dj. (bilj. 37.), 56. 163 ANJEK, n. dj. (bilj. 91.), 60.
159 158

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

77

Lujo Margeti nove hereze, on daje opseni historijat pavlianstva. Mislimo, kao to smo ve istaknuli, da Petar upozorava na opasnost koja je ve postojea u Bugarskoj, dakle tadanja hereza u Bugarskoj bila je ona ista, koja se proirila po itavom Bizantu, tj. upravo pavlianstvo. A kada Teolakt upozorava bugarskog cara Petra sredinom 10. stoljea na novu herezu, on nabraja heretike nazore identine s pavlianskim, jer se proklinju upravo one heretine misli koje se nalaze i u antipavlianskom spisu Petra Sicilskoga, osim odricanja od zakonitoga braka i mnoenja i produenja ljudskog roda ( ). Ali, premda je slinost hereza nabrojanih u Teolaktovu spisu s nauavanjem pavliana uoljiva i nedvojbena, ipak je to nova hereza dakle, bogumilstvo, jer Teolakt uvodno istie da je ta nova hereza smjesa manihejstva i pavlianstva. Ako je u toj novoj herezi pavlianstvo samo dio smjese, onda je oito da i Teolakt pomilja na herezu koja je bar malo drukija od pavlianstva, to se uostalom vidi i po netom spomenutoj iznimci.164 Eutimij Zigaben, moe se s Mansellijem rei, kao vrelo za nauavanje bogumilstva manje je siguran165 ali sve u svemu, ako se Teolaktu, Kozmi sveeniku i Eutimiju Zigabenu dodaju jo i Interrogatio Johannes i Isejina Vizija,166 ne moe se porei bitna i dubinska slinost bogumilstva i pavlianstva. Osnovna je ideja bogumilstva postojanje jednog poela,167 vrhovnog Bia, koje je, uz ostalo, stvorilo i Sotonu, palog anela.168 Dakle, Bog Otac (Bog svjetlosti) stvorio je sav nevidljivi svijet. Iz njega su proizale dvije zrake, dvije spiritualne osobe, Sin i Duh Sveti, koje se, meutim ponovno vraaju u Oca pa se na taj nain Bog ponovno sastoji od jedne osobe,169 a koje su nastale prigodom stvaranja svijeta (dakle, nisu vjene); cjelokupni svijet to ga je stvorio Bog nevidljiv je. Tek po uzoru na taj svijet, Sotona je stvorio analogni drugi svijet i u njemu ovjeka.170

164 165

SOLOVJEV, n. dj. (bilj. 153.), 5. MANSELLI, n. dj. (bilj. 90.), 85. 166 N. dj., 84. 167 EUTIMIJE ZIGABEN, PG, 130., 1291., t. 2. 168 N. dj., 1293., t. 37. 169 N. dj., 1293., t. 2. 170 N. dj., 1297., t.7.

78

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

Neka pitanja Abjuracije iz 1203. godine To u biti odgovara pavlianskom nauavanju.171 Iz te osnovne ideje proizlaze kao nuni korolari: a) Isus Krist nevidljivi je aneo koji je doao s neba ponijevi sa sobom duhovno tijelo pa je Blaena Marija samo obina ena, koja je omoguila raanje Krista;172 b) krtenje vodom kao materijom ne proizvodi nikakav uinak. U krtenju je odluujua spiritualna uloga Duha Svetoga;173 c) u priesti se kruh i vino ne pretvaraju u tijelo i krv Isusovu. Priest je zapravo mistini ruak ( ) koji se sastoji od Oenaa (tijelo) i Evanelja (krv);174 d) kri kao materija ne moe biti predmet potivanja.175 Sve to odgovara pavlianskim nauavanjima.176 Osim tih korolara osnovne ideje, bogumilstvo ima s pavlianstvom jo i ove zajednike elemente nauavanja: a) neobinu kozmogoniju,177 b) vrlo slian izbor prihvaenih odnosno odbaenih knjiga Starog zavjeta,178 c) prisvajanje naziva krani.179
PETAR SICILSKI, 36.-38.; LEMERLE, n. dj. (bilj. 118.), 19.-21. EUTIMIJE ZIGABEN, PG, 130., 1303. 173 KOZMA; usp. PUECH VAILLANT, n. dj. (bilj. 145.), 81.; EUTIMIJE ZIGABEN, PG, 130., 1311., t. 16. 174 TEOFILAKT, 7.; LEMERLE, n. dj. (bilj. 118.), 196. 175 TEOFILAKT, 6.; LEMERLE, n. dj. (bilj. 118.), 196. 176 ad t. a): PETAR SICILSKI, 39. i 117., LEMERLE, n. dj. (bilj. 118.), 20. i 48.; ad t. b): PETAR SICILSKI, 120., LEMERLE, n. dj. (bilj. 118.), 48.; ad t. c): PETAR SICILSKI, 40., 118., LEMERLE, n. dj. (bilj. 118.), 20., 48.; ad t. d): PETAR SICILSKi, 41., 116., 133., LEMERLE, n. dj. (bilj. 118.), 20., 46., 50. 177 INTERROGATIO JOHANNIS (ANJEK, 2003., (bilj. 2.), 236.-245.; EUTIMIJE ZIGABEN, PG, 130., 1295.-1300., t. 2.-7. prema PETAR SICILSKI, 133.; LEMERLE, n. dj. (bilj. 118.), 50. samo u naznakama. 178 KOZMA [PUECH VAILLANT, n. dj. (bilj. 145.) 72.]; EUTIMIJE ZIGABEN, PG, 130., 1321., t. 1. prema PETAR SICILSKI, 42.-43., 133., LEMERLE, n. dj. (bilj. 118.), 21.-23., 50. 179 KOZMA [PUECH VAILLANT, n. dj. (bilj. 145.), 81.] prema PETAR SICILSKI, 37.; LEMERLE, n. dj. (bilj. 118.), 20.
172 171

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

79

Lujo Margeti
7. Bosanski krstjani

Prema Raspravi izmeu rimokatolika i bosanskih patarena, oni zastupaju ista nauavanja koja smo netom naznaili za pavlianstvo i bogumilstvo: Bog je stvorio svijet, ali ne vlada vidljivim svijetom,180 Krist i Blaena Djevica aneli su,181 krtenje vodom ne priznaje se,182 u euharistiji se kruh i vino ne pretvaraju u tijelo i krv Isusovu,183 ne potuje se kri,184 kozmogonija je neobina,185 izbor prihvaanja odnosno odbacivanja knjiga Starog zavjeta slian je,186 prisvajanje naziva krstjani.
8. Zapadnoeuropske heterodoksije od 11. stoljea dalje

I u zapadnoeuropskih katara zapaaju se iste temeljne postavke nauavanja: Bog je stvorio svijet, ali ne vlada vidljivim svijetom,187 Krist i Blaena Djevica aneli su,188 krtenje vodom ne priznaje se, nego samo djelovanje Duha Svetoga preko tzv. utjeenja (consolamentum, spirituale baptismum) polaganjem ruku i Gospodnjom molitvom,189 u euharistiji se kruh i vino ne pretvaraju u tijelo i
Invokacija Abjuracije 1203. godine. ANJEK, n. dj. (bilj. 37.), 108. (gl. 21.-22.). Usp. i napomenu anonimnog redaktora iz 14. stoljea glagoljskih Dijaloga pape Grgura, prema kojem bosanski patareni tvrde da gospodin Isuskrist ni imel pravoga tiela lovianskova i da je diva Marija bila anjel (ANJEK, 2003., n. dj., bilj. 2., 38.). 182 ANJEK, n. dj. (bilj. 37.), 45.-54. (gl. 1.). 183 ANJEK, n. dj. 84., 86., (gl. 6-). 184 ANJEK, n. dj. 96.-97., (gl. 11.). 185 ANJEK, 2003., (bilj. 2.), 350.-355. 186 ANJEK, n. dj. (bilj. 37.), 100.-102. (gl. 14.; 15.). 187 ANJEK, n. dj. (bilj. 91.), 42., 19.-20.: diabolus fecit hunc mundum et omnia que in eo sunt. Ipak, smjer, koji je zastupao Johannes de Lugio, pristajao je uz rigorozni dualizam: duo sunt principia sive dii vel domini ab eterno, unum scilicet boni et alterum mali () (52., 16.-17.). Isto shvaanje imali su i Albaniani Belesinance iz Verone (51., 8.-9.). Usp. MONETA DE CREMONA, n. dj. (bilj.149.), I., (cap. I.) II.; RICCHINIUS, 10.-23. 188 ANJEK, n. dj. (bilj. 91.), 51., 22.-26., ali samo Albaniani Verone pod vodstvom Belesinance; MONETA DE CREMONA, n. dj. (bilj. 149.), III. (cap. II.), I.-IX.; RICCHINIUS, 232.-255. 189 ANJEK, n. dj. (bilj. 91.), 43., 23.-44., 2.; MONETA DE CREMONA, n. dj. (bilj. 149.), IV., cap. I.; RICCHINIUS, 279.-283.
181 180

80

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

Neka pitanja Abjuracije iz 1203. godine krv Isusovu,190 ne potuje se kri,191 kozmogonija je neobina,192 izbor prihvaanja odnosno odbacivanja knjiga Starog zavjeta slian je,193 prisvajanje naziva krani.194
9. Nain krtenja u Pracrkvi i u novijim heterodoksijama

Prema Didahe195 (Upute apostolske), teksta iz konca 1. do sredine 2. stoljea, krtenje se u ranoj Crkvi obavljalo ovako:

197 196

ANJEK, n. dj. (bilj. 91.), 44., 5.-15.; MONETA DE CREMONA, n. dj. (bilj. 149.), IV., cap. III.; RICCHINIUS, 295.-302. 191 ANJEK, n. dj. (bilj. 91.), 45., 24. 192 ANJEK, n. dj. (bilj. 91.), 51., 11.-21., samo Albaniani Verone pod vodstvom Belesinance. Usp. Tractatus de hereticis ANZELMA IZ ALEKSANDRIJE, ed. Antoine DONDAINE, La hirarchie cathare en Italie. Archivium fratrum praedicatorum, vol. XX., 1950., 311., gdje se spominje scriptum secretum, tj. Interrogatio Johannis. Ovdje je neobina kozmogonija proirena. Nazarije, biskup u Concorenzu dodao je npr. mit o mjesenom spolnom openju Sunca i Mjeseca, to bi imalo za posljedicu rosu i med i zato je med zabranjen, jer je proizvod openja. Usp. slinu konstrukciju za pavliane PETAR SICILSKI, 76.; LEMERLE, n. dj. (bilj. 118.), 34. 193 ANJEK, n. dj. (bilj. 91.), 51., 28.-52., 3., samo Albaniani Verone pod vodstvom Belesinance. 194 ANJEK, n. dj. (bilj. 91.), 48., 9. 195 Carl MIRBT, Quellen zur Geschichte des Papsttums und des rmischen Katholizismus, 4. izd., Tbingen, 1924. 196 Tomislav J. AGI-BUNI, Povijest kranske literature, Prvi svezak, Zagreb, 1976., 48.49.

190

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

81

Lujo Margeti Prema prijevodu agi-Bunia tekst glasi: VII. (poto ste sve to prije rekli), krstite u ime Oca i Sina i Duha Svetoga, u tekuoj vodi. [2. Ako pak nema tekue vode, krsti u drugoj vodi; ako ne moe u hladnoj, onda u toploj. 3. A u pomanjkanju i jedne i druge, izlij triput vodu na glavu u ime Oca i Sina i Duha Svetoga. 4. A prije krtenja neka krstitelj i krtenik i drugi, ako neki drugi mogu, odre post; krteniku zapovijedi da posti prethodni dan ili dva prethodna dana]. Prema Hipolitu, biskupu u Rimu (217.-232.), protupapi u doba pape Kalista I., Urbana I. i Pontijana,197 kandidat za krtenje uvodi se u kransku opinu preko jamca i, nakon prethodnog ispitivanja, davanjem znaka kria. On time postaje christianus ili catechumenus. Nakon toga, obino tijekom tri godine, pouava ga o vjerskim istinama uitelj, redovito laik. Novim ispitivanjem on postaje electus pa se uz daljnje pouavanje, molitvu i post na njega polau ruke, a u tom zavrnom postupku postupno sve vie jaa uloga biskupa.198 Tijekom 4. stoljea priprema katekumena ograniila se na preduskrnje vrijeme posta (Quadregesima). Katekumene se upisuje u krug competentes ili , pri emu je vanu ulogu imalo tumaenje vjerskog simbola, na zapadu popraeno njegovim uruivanjem (traditio symboli), nakon ega je slijedila redditio (usmeno ponavljanje simbola) pred biskupom. Konano, kandidatu se objavilo i molitvu Oe na.199 Dakako, najvaniji trenutak krtenja po Didahe, Hipolitu i kasnije u 4. stoljeu, bio je sam akt krtenja vodom.200 ak su i marcioniti, koji su se uspjeli odrati do 7. stoljea, prihvaali krtenje vodom. Svojim izrazitim spiritualizmom ikonoklasti su u euharistiji naglaavali odluujuu ulogu Duha Svetoga, a isto je vrijedilo i za vodu pri krtenju u odnosu na ulogu Duha Svetoga. Prema Petru Sicilskome tek se u doba ikonoklastikog cara Lava III. pojavila sekta zvana pavliani. Lav III. potvrdio je ispravnost nauavanja te nove
197

Peter STOCKMEIER, Die Grokirche im Gefge des heidnischen Staates, Geschichte der katolischen Kirche, Graz-Wien-Kln, 1990., 545. 198 STOCKMEIER, n. dj. (bilj. 213.), 75. 199 STOCKMEIER, n. dj. (bilj. 213.), 75. 200 LOOS, n. dj. (bilj. 99.), 29.

82

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

Neka pitanja Abjuracije iz 1203. godine sekte, koja je za euharistiju i krtenje isticala odluujuu ulogu duhovnog, transcendentalnog naela. Pavliani su nauavali pri krtenju da Isus Krist ostvaruje () krtenje i nita drugo ( ) i zbog toga je pisano: Ja sam iva voda.201 I bogumili su pri krtenju isticali razliku izmeu Ivanova krtenja vodom i Isusova krtenja Duhom Svetim postavljanjem evanelja na glavu krtenoga.202 Dakako, isto shvaanje krtenja nalazimo i u bosanskih krstjana i zapadnoeuropskih heterodoksija. Pri tome se bosanski krstjani pozivaju na ova biblijska posvjedoenja:203 1. Prema Djelima apostolskim (1,5) Isus je dao ove posljednje upute apostolima: Ivan je krstio vodom, a vi ete domalo biti krteni Duhom Svetim. 2. Evanelje po Ivanu (Iv. 3-3), po kojemu je Ivan Krstitelj posvjedoio: Ali mi onaj koji me posla da krstim vodom, ree: Na koga vidi da silazi Duh Sveti i ostaje na njemu, to je onaj koji krsti Duhom Svetim. 3. U Ivanovu evanelju Isus, u razgovoru s Nikodemom tumai: Zaista, zaista, kaem ti, tko se odozgo ne rodi, taj ne moe vidjeti kraljevstva Bojega (Iv. 3-3) i Zaista, zaista, kaem ti, tko se ne rodi od vode i Duha Svetoga, taj ne moe ui u kraljevstvo nebesko. to je roeno od tijela, tijelo je; to je roeno od Duha, duh je. Ne udi se to ti rekoh: treba da se odozgo rodite (Iv. 3,5-6). 4. Sv. Pavao u poslanici Korinanima: Ja vas Evaneljem rodih u Kristu Isusu (1 Kor., 1, 4, 15). 5. U Djelima apostolskim: Kad su apostoli u Jeruzalemu uli da je Samarija primila rije Boju, poslae tamo Petra i Ivana. Kad oni sioe Samarijancima, pomolie se za njih da prime Duha Svetoga, jer jo ni na jednog od njih ne bijae siao; bijahu samo krteni u ime Gospodina Isusa. Tada Petar i Ivan poloie na njih ruke, i oni primie Duha Svetoga. Kad imun vidje da se Duh Sveti daje polaganjem apostolskih ruku itd. (Dj, 8,14-18).

201

PETAR SICILSKI, 120., LEMERLE, n. dj. (bilj. 118.), 48. EUTIMIJE ZIGABEN, PG, 130., 1311. (t. 16.). 203 ANJEK, n. dj. (bilj. 37.), 49.-54.
202

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

83

Lujo Margeti Dakle, prema tumaenju bosanskih krstjana, treba razlikovati krtenje vodom po Ivanu Krstitelju od Isusova krtenja Duhom Svetim polaganjem evanelja i ruku ovlatene osobe na glavu onoga koji tim inom postaje kranin. Ako se usporede biblijska mjesta na koja se poziva bosanski heretik s onim mjestima na koja se poziva zapadnoeuropski heretik, prema vijestima Monete iz Cremone, zapaa se da su to ista vrela: Ivanovo evanelje, 1, 33; Djela apostolska 1, 8 i 8,14-127.204 I prema Interrogatio Johannis, djelu koje je prema Turdeanu i Manselliju205 (uz Isejinu viziju) jedino posve pouzdano vrelo za upoznavanje bogumilstva, Isus Krist krstio je Duhom Svetim, za razliku od Ivana Krstitelja, koji je krstio vodom. Tek se krtenjem Duhom Svetim postie oprost grijehova.
10. Zakljuak

U 8. stoljeu u Bizantu nastaje snana spiritualizacija kranskog nauavanja u smislu razdvajanja boanskoga od materijalnog elementa, pri emu je boanski element prius, a materijalni posterius. Unutar kranskog svjetonazora taj spiritualizam jaa tako da je u prvoj fazi ikonoklazma osobito u Konstantina V. primjetno nerazmjerno isticanje Kristova boanstva, a zanemarivanje njegove ovjeje prirode, uz istovremeni prezir prema materiji. Unutar heterodoksije pavlianstva ta se tendencija oituje u tvrdnji da je Bog, dodue, stvorio svijet, ali da je upravu vidljivog svijeta prepustio Sotoni, a kasnije poslao u vidljivi svijet svoga anela, koji se nije utjelovio, nego je samo poprimio u Isusu ljudski oblik, pa je Blaena Marija samo omoguila njegovo roenje, a on je svoje tijelo donio s neba. Pavliani preziru kri kao materijalni element Kristove muke, a u priesti i krtenju materijalne elemente kruha, vina i vode dre nebitnim, jer je i prema njima u tim sakramentima odluujua jedino Kristova boanska poruka, njegova rije. Pavlianstvo, nastalo u istonim pokrajinama Bizanta, i ikonoklazam bizantskih careva 8. stoljea, dva su izraza jedne te iste pojave, radikaliziranog spiritualizma kranskog nauavanja. Oba pokreta nastala su iz istog izvora, radikalne spiritualizacije kranstva.

204

MONETA DE CREMONA, IV., II.-III.; RICCHINIUS, n. dj. (bilj. 149.), 278.283. 205 MANSELLI, n. dj. (bilj. 90.), 84.

84

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

Neka pitanja Abjuracije iz 1203. godine Ukratko, naglaeno spiritualistiko shvaanje krtenja kod pavliana, bogumila, bosanskih krstjana i zapadnoeuropskih heterodoksija ima zajedniki temelj u spiritualistikom stajalitu ikonoklasta, za koje je materijalni pojavni oblik bio samo slika onoga to ostvaruje Duh Sveti. Time, dakako, ne elimo tvrditi da se i prije ikonoklasta nisu u kranskom svijetu pojavljivala slina shvaanja. Tako se i ideja doketizma pojavljivala ve od poetka kranstva, npr. ve u Marciona. Nae nas, dakle, analize dovode do zakljuka da su srednjovjekovne hereze imale zajedniku osnovu u naglaenoj spiritualnosti pavlianstva i ikonoklazma. Na takvoj idejnoj podlozi nastalo je nauavanje koje nazivamo bogumilstvom, i to vjerojatno najprije na bizantskom tlu, a onda se odanle proirilo na Bugarsku pa na ostale zapadne zemlje, ukljuujui Dalmaciju i Bosnu.

VII. Jesu li bosanski krstjani bili krivovjerci? 1. Problem heterodoksije bosanskih krstjana sastoji se u tome to inozemna vrela, koja donose o njima vijesti, npr. Rasprava izmeu katolika i bosanskog krstjana, svjedoe da je njihova heterodoksija bila vrlo slina bogumilskoj i katarskoj, ali da, kako se esto istie, domaa vrela ne govore u prilog takvu shvaanju.206 Mnogi autori zbog te neusklaenosti zastupaju stajalite da su nauavanja bosanskih krstjana zapravo bila pravovjerna, ali se pri tome razilaze u tvrdnjama o pravom znaenju te pravovjernosti. Tako mnogi misle da je osnova krstjanskih nauavanja bila pravoslavna (Petranovi, 1867.; Gluac, 1924.) odnosno katolika zajednica s pravoslavnim obredom (Hoer, 1901.; idak u prvoj fazi svojih istraivanja, 1937.) odnosno benediktinska glagoljaka katolika zajednica (Petrovi, 1953.). Mnogi pak autori prihvaaju heterodoksnost bosanskih krstjana i njihovu povezanost s bogumilima (Raki, 1869.; Kniewald, 1949.; Solovjev, 1953.; idak, 1975.; Jalimam, 1999.).207 U prilog heterodoksije bosanskih krstjana govore vrela zapadne provenijencije, a od domaih vrela Poetie svieta: Satanael, aneo Boji izabranik, bio je

206 207

Tako ANJEK 2003., n. dj. (bilj. 2.), 49., 50. Vidi saeti prikaz problematike u: ANJEK 2003 (bilj. 2.), XIII.-XVI.

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

85

Lujo Margeti baen s Gospodnjeg prijestolja; Bog je nakon toga stvorio svijet i Adama i Evu i smjestio ih u raju, ali zavidni Satanael je posadio lozu, izvor poude, i putem zmije naveo Adama i Evu na grijeh, nakon ega ih je Bog protjerao iz raja. ovjek se sastoji od tjelesnog (miii od zemlje, kosti od mramora) i duhovnog elementa (um po brzini slian aneoskom). Vrijedi razmotriti i pitanje prihvaanja i odbacivanja knjiga Starog zavjeta od bosanskih krstjana, u usporedbi s istom problematikom pavlianstva, bogumilstva i zapadnih heterodoksija. Pavliani ne priznaju Stari zavjet i od novoga poslanice apostola Petra.208 Prema Eutimiju Zigabenu bogumili od Starog zavjeta ne priznaju Petoknjije i Povijesne knjige, ali priznaju Psalme i Proroke knjige. Od Novog zavjeta priznaju sve katolike poslanice.209 Katari crkve u Concorrezu od Starog zavjeta priznaju samo one dijelove koje su spomenuli Krist i apostoli.210 U Hvalovu zborniku najcjelovitijem kodeksu proizalom iz pera bosanskih krstjana211 - od Starog zavjeta nalaze se samo psalmi, osam starozavjetnih pjesama i Dekalog (Iz. 20, 1-17), dakle, nisu ukljuene ak ni knjige proroka. Knjige Novog zavjeta poredane su uz male iznimke tono prema redoslijedu provansalskog Novog zavjeta. Iz toga slijedi da je uzor Hvalovu zborniku najvjerojatnije bio neki heterodoksni zbornik biblijskih knjiga, jer je stari kanon novozavjetnih knjiga Atanazija Aleksandrijskog donosio katolike poslanice i Apokalipsu na kraju, a Hvalov i provansalski zbornik imaju oboje prije Pavlovih poslanica. Osim toga, Hvalov je zbornik s jedne strane, stroi prema Starom zavjetu od bogumilskog i katarskog poimanja (jer ne priznaje proroke knjige), ali je, s druge strane, ipak ubacio Dekalog prema Petoknjiju. Premda postoji oita i nedvojbena slinost s drugim heterodoksnim zbornicima - uz razumljive razlike ipak se postavlja pitanje zato je Hval ubacio dio Petoknjija (Dekalog), ako bosanski krstjani nisu priznavali Petoknjije. Nadalje, bosansko krtenje putem knjige nalazi paralelu u rukopisu Radoslavova zbornika, to ga je prvi objavio Raki 1882. godine, a nalazi se u Vatikanskoj

208 209

PETAR SICILSKI, 42.-44.; LEMERLE, n. dj. (bilj. 118.), 21., 23. EUTIMIJE ZIGABEN, PG, 130., 1292. 210 ANJEK, n. dj. (bilj. 91.), 58., 9.-12. 211 Razlika se odnosi na poloaj Apokalipse.

86

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

Neka pitanja Abjuracije iz 1203. godine knjinici.212 Taj tekst nalazi paralelu u katarskom utjeenju (consolamentum) prema tekstu lionskog rukopisa iz druge polovice 13. stoljea, ali Raki je ispravno upozorio da se iz toga ne bi smjelo zakljuiti da bi tekst iz Radovanova zbornika bio preveden iz nekog katarskoga teksta. Prema njegovu miljenju i jedan i drugi potjeu od zajednikog izvora s istoka. U svakom sluaju, nema dvojbe da je taj tekst iz Radovanova zbornika u najuoj heterodoksnoj vezi s katarskim tekstom. To se vidi ak i po tome to katarski tekst sadri ove rijei: Adhoremus patrem et lium et espiritum sanctum III vegadas,213 a Radovanov zbornik: Poklanamo se ocu i sinu i svetome duhu. Poklanamo se ocu i sinu i svetomu duhu. Poklanamo se ocu i sinu i svetome duhu.214 Dakle, katarski je pisar sebi pojednostavio posao tako da nije prepisao tri puta istu formulu, ve je uz prvu dodao: tri puta. Ve i iz toga se vidi da Radovanov kodeks sadri stariju verziju. Takvih dokaza da je i iz domaih vrela vidljiva heterodoksija bosanskih krstjana moglo bi se navesti jo, ali mislimo da je i ovo dovoljno. S druge strane, postoji ne mali broj vijesti iz domaih vrela, iz kojih bi se moglo zakljuivati o ortodoksiji bosanskih krstjana. To bi se moglo preformulirati i ovako: kako to da se u jednom te istom vrelu nalaze argumenti za heterodoksiju i ortodoksiju, npr. kako to da u Hvalovu zborniku, koncipiranom na razmjerno uvjerljivo heterodoksni nain, nailazimo na nedvojbeno ortodoksne dijelove (Dekalog)?
Franjo RAKI, Dva nova priloga za poviest bosanskih patarena, Starine, 14., 1882., 25.27. 213 Usp. fotografiju u: ANJEK 1975., (bilj. 2.) izmeu str. 176.-177. (i to 7. stranica fotografij, lijevo gore, prvi stupac, redak 6.). 214 RAKI, n. dj. (bilj. 202.), 26. dodao je ovdje: Dostoino i pravedno est ega u Radoslavovu zborniku nema. Dodajmo usput, da je Raki popunio tekst Radoslavova zbornika (ANJEK 2003., bilj. 2., 332., stupac 2., poslije retka 10.) rijeima: Iskoni b slovo i slovo b t boga i bog b slovo. I se b iskon u boga. I vsa tm be, kojih u tekstu nema, oito zato da popuni tekst prema provansalskom latinskom tekstu, u kojem stoje rijei: In principio erat verbum et verbum erat apud deum et deus erat verbum (Raki: verbuin). Hoc erat in principio apud deum. Omnia per ipsum facta sunt. Nije nemogue da se u izbacivanju tih rijei u Radoslavovu zborniku krije moda neto vie od obinog previda prepisivaa, osobito i stoga to se i po fotografiji vidi da je prepisiva ostavio prazno mjesto koje bi odgovaralo provansalskom latinskom tekstu. Zato je prepisiva izbacio te rijei i ujedno ostavio prazan prostor? Moda su one bile u suprotnosti s intimnim shvaanjima prepisivaa, koji je moda gajio prikriveno rigorozno dualistiko shvaanje.
212

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

87

Lujo Margeti Moda odgovor na to pitanje i nije tako teak kao to se na prvi pogled ini. Naime, ne treba smesti s uma da su bosanski krstjani ivjeli u za njih opasnom okruenju. Ako su eljeli izbjei najgore, smrt na lomai, koja im je stalno visjela nad glavom, morali su biti izvanredno oprezni i po potrebi spremni ne samo na razne kompromise, nego i na otvoreno odricanje veze sa svojim intimnim uvjerenjem. Da bi spasili goli ivot od najstranije vrsti smrtne kazne, morali su se izvjetiti u laima, licemjerju i dvolinosti, pri emu je reservatio mentalis bila jo najmanje tragina. Sve je to poznato i iz drugih podruja na kojima su se lanovi slinih pokreta nalazili pred istim problemima koje su rjeavali na isti nain. Tako emo u djelu Petra Sicilskog naii esto na njegovo zgraanje nad prijetvornim ponaanjem pavliana. Odmah na poetku svog rada on se tui da se ti bijednici, tj. pavliani, pretvaraju da ispovijedaju Sveto Trojstvo, premda ga shvaaju na bezboan nain i ak prijetvorno proklinju one koji drukije misle.215 Naime, pavliani su Krista drali anelom poslanim od Boga, koji se mogao nazvati Sinom Bojim tek nakon to je obavio svoj zadatak na zemlji pa je pojam Sveto Trojstvo imao u pavlianskim ustima posve drugi sadraj nego u ortodoksnoj crkvi. Neto dalje,216 Petar Sicilski tui se da sljedbenici te sekte dre svoja uvjerenja u dubokoj utnji ( ) i da ga povjeravaju samo malom broju najbliih, a ujedno odaje razlog tome strahu opetovane lomae, kojima su bizantski carevi kanjavali lanove te sekte, npr. u doba Justinijana II., (konac 7. stoljea, poetak 8. stoljea), kad je spaljen velik broj pavliana217 i u doba Mihajla V. i Lava V. (u prvoj polovici 9. stoljea), kad je velik broj krana bio zaraen tom herezom pa su osueni na smrt svi koji su je ispovijedali.218 Kozma sveenik gorko se tui na bogumile da oni pohaaju crkve i ljube krieve i slike samo zbog straha, to su mu i sami bogumili priznali: Sve to radimo zbog ljudi, a ne od srca, a potajno zadravamo nau vjeru.219 Na drugom mjestu Kozma ovako opisuje heretiare: oni tako energino poriu svoje postupke i svoje molitve, da bi ovjek pomislio da nema meu njima zla i istie
215 216

PETAR SICILSKI, 14.-15.; LEMERLE, n. dj. (bilj. 118.), 21., 23. PETAR SICILSKI, 33.; LEMERLE, n. dj. (bilj. 118.), 18. 217 PETAR SICILSKI, 111.; LEMERLE, n. dj., (bilj. 118.), 46. 218 PETAR SICILSKI, 175.; LEMERLE, n. dj. (bilj. 118.), 61. 219 KOZMA prema PUECH VAILLANT, n. dj. (bilj. 145.), 71.

88

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

Neka pitanja Abjuracije iz 1203. godine da oni upozoravaju svoje lanove da se javno ne istiu svojim molitvama i djelima.220 Nije potrebno nastaviti nizanje dokaza. Sve je to utjeralo strah u bosanske krstjane i zato su bili vie nego oprezni, pogotovu ako su svoja uvjerenja stavljali na papir, kao to je to sluaj s Hvalovim zbornikom. Hval je Dekalog ubacio u svoj zbornik, ali na izvanredno oprezan nain. Da bi se obranio od eventualne sumnje na krivovjerje, on ga je naveo (dakle, ipak je naveo dio Staroga zavjeta!), a da bi se pred krstjanima i pred samim sobom opravdao, uvrstio ga meu spise Novog zavjeta! Malo koji krstjanin mogao bi mu prigovoriti da je provercao taj dio Starog u Novi zavjet, to vie to se Hval mogao vrlo lako obraniti pozivom na opetovane Kristove rijei da nije doao mijenjati stari zakon, pri emu je bilo sigurno da je Krist mislio i na Dekalog. Uostalom, lomae su gorjele i u Bosni ve u 13. stoljeu. Zbog toga ne treba uditi da se u sadraju i formi mnogih domaih pisanih vrela moe naii na dokaze ortodoksije, koji su ak u izravnoj suprotnosti s nauavanjem bosanskih krstjana. Njihovoj je savjesti pri tome pomagala reservatio mentalis i alegorina interpretacija, ali i ono to je bilo vanije od svega: strah. 2. Iz naih istraivanja o nastanku heterodoksije bosanskih krstjana proizlazi da se u Bosni zbog nestanka nazonosti predstavnika sredinje crkvene organizacije iz Rima zadralo i razvilo pod utjecajem kvaziarijanstva, a kasnije i frontinijanista osebujno heterodoksno nauavanje, koje je ve tijekom 11. stoljea pod utjecajem novijih heterodoksija, to su se pojavile u Bizantu, ojaalo, a koncem 12. stoljea dobilo je novu snagu istjerivanjem krivovjeraca iz dalmatinskih gradova. Preitak kvaziarijanskih shvaanja nazire se i u invokaciji Abjuracije iz 1203. godine, koja se potpuno razlikuje od suvremenih vjeroispovijedanja Valdesa, Duranda dOsca i Bernarda Prima. Spomenuta trojica, u skladu sa zahtjevom Crkve, ispovijedajui rigorozna ortodoksna nauavanja rimske apostolske crkve, teite svoje izjave postavljala su na jednaku boansku narav Boga Oca i Boga Sina, a invokacija Abjuracije iz 1203. godine posve je zanemarila to osnovno pitanje novije zapadnoeuropske heterodoksije.

220

KOZMA prema PUECH VAILLANT, n. dj. (bilj. 145.), 84.

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

89

Lujo Margeti Dodajmo da bi se spomenuta invokacija mogla eventualno tumaiti i kao izraz odbacivanja novijih heterodoksija, ako bi se uspjelo dokazati da je (bar) u jednom jedinom drugom suvremenom sluaju Rimska crkva zahtijevala od povratnika na ortodoksiju da u invokaciji ili slinom saetom vjeroispovijedanju spomenu iskljuivo Boga Oca. S tim je u svezi usko povezano i drugo crkvenopovijesno pitanje: kako to da u Italiji, gdje je kvaziarijanstvo Langobarda nestajalo postupno sve do 8. stoljea, ne nalazimo u 12./13. stoljeu nikakva traga toj prastaroj herezi, a da njezini tragovi postoje u Bosni ak jo 1203. godine. Mislimo da se to moe objasniti snanim prodorom katolike ortodoksije na langobardskom podruju jo u doba langobardskoga kralja Liutpranda u 8. stoljeu i neto kasnije prodorom rigorozno ortodoksnih Karolinga. Takvu prodoru ortodoksnih shvaanja nema u Bosni ni traga sve do konca 12. stoljea. Bosanski su se krstjani kasnije prilagoavali vojnoj nazonosti hrvatsko-ugarskih kraljeva i zatajivali svoju heterodoksiju kadgod je to bilo mogue i poeljno, ali nakon neuspjene Kolomanove agresije na Bosnu oni su se uvijek iznova vraali svojoj vjeri, premda su, ini se, kasnije i franjevci imali zamjetnih uspjeha, dakako, posve drugim sredstvima. Ali to vie nije predmet ovoga istraivanja.

Ekskurs I. Bosna za Bana Boria Uloga bana Kulina u dogaajima oko Abjuracije ne moe se dokraja ispravno interpretirati ako se ne uzme u obzir meunarodnopravni poloaj Bosne u 12. i poetkom 13. stoljea. Ralambu treba zapoeti s pouzdanim vijestima Ivana Cinama, pisca bizantske povijesti od 1118. do sredine druge polovice 12. stoljea. On je iz prve ruke bio dobro obavijeten o odnosima Ugarske i Bizanta, jer se nalazio u najuoj pratnji Emanuela Komnena i ak bio nazoan bitkama oko Zemuna 1165. godine.221 On istie da je Bosna odijeljena od ostale Srbije i da joj nije podreena, nego narod (u Bosni) koji ivi blizu nje (tj. Srbije) ivi zasebno () i ima (svog) vladara.222 Nema razloga ne povjerovati toj eksplicitnoj Cinamovoj izjavi
221

J. KALI, Jovan Kinam, Vizantijski izvori za istoriju naroda Jugoslavije, tom IV., Beograd, 1971., 1.-2. 222 N. dj., 28. Cinamov preveli smo u tekstu: ima (svog) vladara. Cinam na istom

90

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

Neka pitanja Abjuracije iz 1203. godine jer dolazi od dobro obavijetena suvremenika. Bosna je, dakle, sredinom 12. stoljea bila samostalna. Ona nije potpadala ni pod ugarsku, ni pod srpsku, ni pod bizantsku izravnu vlast. Da je bilo tako vidi se i prema Cinamovim vijestima o sudjelovanju bosanskoga bana Boria u ugarsko-bizantskom ratu 1154. godine. Cinam pie da je Geza, kralj Ugarske (Peonije, tj. Panonije), prikupio najamniku vojsku od eha, Saksonaca i mnogih drugih naroda i zapoeo opsadu bizantskog Branieva. Kad je nakon kraeg vremena Geza odustao od opsade i krenuo prema Beogradu, bizantski je car doznao da se Bori, vladar Bosne, dalmatinske zemlje ( ), koji je doao meu stranim etama ( ) ugarskom kralju, vraa u svoju zemlju ( ), pa je poslao protiv njega (Boria) najbolji dio svoje vojske. U literaturi se tvrdilo da iz te vijesti proizlazi da je Bori bio saveznik ugarskoga kralja. Kali je 1971. godine pobijala to stajalite. Prema njezinu miljenju Bori je bio vazal ugarskoga kralja pa bi upravo citirano mjesto trebalo prevesti (Bori) naavi se meu saveznicima peonskog kralja itd. Nae je miljenje da se u citiranom fragmentu uope ne govori o saveznicima, nego o najamnicima (esima, Saksoncima i ostalima). Oni su suborci, tj. sudionici u bitci, a ne saveznici. Bori se, dodue, naao meu njima, ali njegov je poloaj posve drukiji od drugih najamnika. Oni su potpadali pod izravno zapovjednitvo ugarskog kralja, a Borieve su ete bile pod njegovim (Borievom) zapovjednitvom. Meutim, on nije ni puki najamnik, on se neovisno od ugarskih eta vraa u svoju zemlju, a Cinam mu daje naslov . Ukratko, dobiva se dojam da je ban Bori u odnosu na Ugarsku bio neto vie od pukog vazala, a neto manje od saveznika, tj. da je on doista priznavao neku faktinu premo ugarskoga kralja, ali ujedno bio samo u formalnoj ovisnosti vazala prema senioru i u biti bio samostalni vladar. To bi priblino odgovaralo i vijesti Simona de Keza, prema kojoj je Stjepan III. poslao svoju vojsku na elu s njemakim pustolovom Gotfridom protiv bosanskoga bana. Gotfrid je bosanskog vojvodu, oito Boria, pobijedio.223 Ali, ni tom prigodom nije nestala Bosna kao zasebna drava.
mjestu navodi da Drina odvaja Bosnu od ostale Srbije, ime potvruje vijest Popa Dukljanina. 223 S. L. ENDLICHER, Rerum hungaricarum Monumenta Arpadiana, Sangalli, 121.

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

91

Lujo Margeti S druge strane, neke vijesti kao da se takvu zakljuku suprotstavljaju. Prije svega, u dignitariju Stjepana IV. biljeke (noticije) iz 1163. godine224 spominje se odmah nakon bana Bele, Tome palatina i dvorskog komesa, dakle najuglednijih velikaa, Boricius banus, pa tek nakon njega ostali comites. Ta vijest kao da izriito dokazuje da je Bori ugarski velika, a iz toga bi slijedilo da je Bosna sastavni dio Ugarske, bez obzira na eventualnu autonomiju. Ubrzo nakon toga u Ugarskoj je zavladao Stjepan III. (1163.-1172.), neak Stjepana IV. On je s carem Emanuelom, kao to je poznato, sklopio mir uz uvjet da preda mlaeg brata Belu, da ustupi Srijem i da preda caru Hrvatsku i Dalmaciju kao Belinu batinu. Prema jednoj vijesti Simona de Keza225 Stjepan je na to poslao svoju vojsku protiv bosanskog vojvode (adversus ducem de Bozna) i pobijedio ga. U literaturi se prihvaa stajalite da je taj bosanski vojvoda ban Bori. N. Klai usprotivila se tome uz obrazloenje da dux nije isto to i ban i zakljuila da je taj vojvoda Manojlov inovnik.226 Emanuel bi, prema tome, bio jednom prigodom istjerao bana Boria iz Bosne, koji bi se bio sklonio na ugarskom dvoru i tamo zadrao svoju vladarsku bansku titulu227 pa je bio na ugarskom dvoru zapravo bjegunac koji je morao napustiti svoju zemlju.228 Teza N. Klai nije uvjerljiva. Nevjerojatno je da bi taj navodni bjegunac zauzimao u Ugarskoj tako visoko mjesto u hijerarhiji. Osim toga, nemogue je da bi Stjepan III., nakon to je sklopio mir s Emanuelom, poslao svoju vojsku u bizantsku Bosnu. Neprijateljstva izmeu Stjepana III. i Emanuela nastala su tek nakon to je Stjepan III. provalio u travnju 1166. u Srijem i zauzeo Zemun. Tek tada je Emanuel poveo rat protiv Stjepana III. Nadalje, kad bi to doista bio Manojlov inovnik, kako ga naziva N. Klai, onda bi Simon de Keza sigurno napomenuo da je ugarska vojska napala bizantsku pokrajinu Bosnu, a o takvu sukobu Ugarske i Bizanta nema vijesti npr. kod Ivana Cinama, koji je vrlo podrobno opisao Emanuelove borbe s ugarskim vojnim kontingentima. Emanuelova titula 1155. godine sadri, uz ostalo, i naslove Dalmaticus, Ungaricus, Bost224 225

CD, II., 98., br. 94., 1163. ENDLICHER, n. dj. (bilj. 224.), 121. 226 Nada KLAI, Srednjovjekovna Bosna, Zagreb, 1989., 81. 227 N. KLAI, n.dj., (bilj. 227.), 77. 228 Na i. mj.

92

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

Neka pitanja Abjuracije iz 1203. godine hnicus, Servicus, Zecchicus, to nije dokaz, kako to N. Klai misli, da bi Bori bio 1163. godine bjegunac koji je morao napustiti svoju zemlju.229 Obrazloenje je neobino. Prema miljenju N. Klai Ivan Duka 1165. godine uz ostale zemlje osvojio je i Bosnu ali ne valja zaboraviti niti to da je Boriev poloaj u Bosni bio ugroen ve vie od 10 godina. Napokon nije valjda Manojlo od 1155. g. uzalud u svoju opirnu vladarsku titulu uzeo i naslov bosanskog vladara.230 Znai li to da je Bori pobjegao iz Bosne samo zato to se osjeao ugroenim ili zato to je bizantska vojska otjerala Boria? ini nam se da je N. Klai mislila na prvu mogunost, tj. da je pobjegao zbog osjeaja ugroenosti, a onda se car proglasio vladarom Bosne i postavio svog inovnika, kojega je kasnije pobijedio ugarski kralj Stjepan III. Toj konstrukciji protivi se nedvojbena injenica da Bori ima na ugarskom dvoru vrlo ugledni poloaj. On se u dignitariju, kao to smo ve napomenuli, nalazi tako visoko da je iskljueno da bi bio bjegunac. Bori je 1163. godine oito na elu nekog podruja pod ugarskim suverenitetom. Prema tome, kao da postoji oita proturjenost izmeu podatka da je Bosna bila u doba Boria samostalna zemlja i podatka da se Boria dralo vrlo visokim ugarskim dostojanstvenikom. Ali, proturjenost je samo prividna. Poznato je da je Bori bio posjednikom mnogih posjeda u dananjoj istonoj Slavoniji. Ve ga je to upuivalo na blizak odnos s ugarsko-hrvatskim kraljem. Ali, postojala je jo jedna vana okolnost. Omanji vladari bili su uvijek upravo prisiljeni pod to povoljnijim uvjetima priznati nadreenost neke vee drave, jer su na taj nain imali mnogo sigurniji poloaj. Bez takve podreenosti takav omanji vladar ubrzo bi se naao pod nekom drugom vlau, samo pod jo teim uvjetima. Dovoljno je podsjetiti na poloaj Krkih knezova, kojima je bilo u interesu priznati mletaku vlast, i to pod povoljnim uvjetima, koji su poevi od sredine 13. stoljea bili ak jo mnogo povoljniji. U emu se sastojala povoljnost uvjeta priznanja neke vie vlasti? Odgovor je evidentan: ako via vlast nema vlastitih vojnih jedinica na podruju svog vazala, onda je vazal praktino samostalan u unutranjim pitanjima svoga vladanja, a na vanjskom planu uz ostale povoljne
229

230

Na i. mj. Na i. mj. Usput reeno, N. Klai, n. dj. (bilj. 227.), 64. prigovara iiu da se sluio manjkavim tekstom u Smiiklasu gdje je sluajno ispao upravo onaj redak iz dignitarija u kojem je bilo tampano Borievo ime. Meutim, ta je grjeka ispravljena u istom svesku pa se zapravo ne moe govoriti o manjkavom tekstu. N. Klai nespretnou da je ime autorice Kali promijenila u Mijukovi.

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

93

Lujo Margeti okolnosti i malo diplomatske vjetine moe imati i razmjerno visok meunarodnopravni poloaj. Tako je npr. hrvatska drava narodnih vladara bila pod Petrom Kreimirom IV., Zvonimirom i Stjepanom II. u vazalnom odnosu prema Svetoj stolici, ali je ak i u meunarodnopravnim pitanjima bila u biti potpuno samostalna. Dakle, i Bosni je pod Boriem i vladarima nakon njega bilo u vlastitom interesu priznati vazalni odnos prema Ugarskoj, koji ju je titio od aspiracija susjednih vlasti, npr. Srbije i Bizanta. Taj vazalni odnos bio je utoliko vrlo povoljan, to senior, ugarsko-hrvatski kralj, nije imao u Bosni nikakvih vojnih kontingenata i utvrenih uporita. Dodue, prema ispravi iz 1139.231 godine kralj Bela II. dodijelio je svom sinu Ladislavu bosansko vojvodstvo (Bosnensem ducatum), a to je naknadno potvrdio i Geza II., ali tom dodjelom Bosne Ladislavu, koji je u to doba bio dijete, nije se u faktinoj vlasti bana Boria nita promijenilo, a, dakako, ni u meusobnim odnosima Ugarske i Bosne. U najboljem sluaju ta je isprava svjedokom ugarskih pretenzija prema Bosni, koje ugarski vladari, uostalom, nisu niti krili. Taj virtualni bosanski dukat, podijeljen djetetu, nije drugo nego puko isticanje pretenzija Ugarske da se u Bosni njezin seniorski poloaj po mogunosti to vie ojaa. Isto vrijedi i za titulu cara Emanuela u 1155. godine. Ona je program djelovanja, a ne ostvarivanje neposredne pune vlasti, osim od 1160. do 1180. godine. Odmah nakon smrti Emanuela Komnena Ugarska i papinstvo pokazuju golemi neskriveni interes za Bosnu: i crkvena i svjetovna vlast otvoreno su zainteresirane da se njihova vlast proiri na Bosnu. Evo ukratko najvanijih vijesti o tom nastojanju: Ve 4. listopada 1180.232 papa Aleksandar javlja sveenstvu i ostalom narodu per Dalmatiam et totam Sclavoniam da je tamo poslao svog legata Tebalda da u papino ime obavi vane poslove. Da papa pod tota Sclavonia misli i na Bosnu vidi se po tome to je Tebaldo odmah uputio pismo plemenitom i monom muu, Kulinu, banu Bosne233 i od njega zatraio da Kulin u znak potovanja
231

CD, II., 46., br. 45. Smiiklas datira s 1137. god. prema Fejr, Codex diplomaticus ecclesiasticus ac civilis, I., 88. 232 CD, II., 167., br. 166. 233 CD, II., 168., br. 167., 1180. god.

94

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

Neka pitanja Abjuracije iz 1203. godine Svete Stolice poalje dvojicu sluga (famulos) i kunine koice i potie ga da se obrati papi.234 O nekoj ugarskoj vlasti nad Bosnom nema u ta dva pisma ak ni neizravnih vijesti. Isto vrijedi i za pismo kojim bosanski ban Kulin daje Dubrovanima slobodu trgovanja po svojoj zemlji (po moemu vladan ju).235

Ekskurs II. bosanski krstjani u doba Grgura IX. Nakon 1203. godine o Bosni nema vijesti sve do 1221. godine, kada papa Honorije III. alje svog legata Akoncija u Ugarsku da poradi kod Andrije II. i crkvenih vlasti da bi se unitili heretici in partibus Bosnie.236 Nekoliko godina kasnije, 1225. godine,237 Honorije III. obraa se Ugrinu, nadbiskupu kalokom, hrabrei ga da nastavi istim arom borbu protiv hereticos de Bosna, Soy et Wosora i potvruje238 darovanje kralja Andrije zemalja Bosna, Soy et Wosora, uinjeno radi unitenja tamonjih heretika. Od tog vremena dalje Bosna se u titulama vladara i viih dunosnika povezuje s Hrvatskom na osebujan nain. Jo se vojvoda Andrija od 1198. godine dalje naziva dux Dalmacie, Chroacie Chulmeque,239 Andrijin sin Bela nosi 1222. godine titulu dux totius Slavonie,240 a 1224. i 1225. rex Hungarie, primogenitus regis Andree,241 Belin brat Koloman, nakon Belina odlaska 1226. godine iz Hr234 235

CD, II., 168., br. 167. CD, II., 237., br. 221. (29. kolovoza 1189.). 236 CD, III., 191., br. 169. (1185.); CD, 197., br. 192. (12. prosinca 1185.). 237 CD, III., 242., br. 216. (15. svibnja 1225.). 238 CD, III., 243., br. 217. (15. svibnja 1225). 239 CD, II., 297., br. 280. (11. svibnja 1198.); 353., br. 328.; 357., br. 330.; 361., br. 333. (1200.); 273.; IV., 2., br. 3. (3. oujka 1201.); 3., br. 4. (9. travnja 1201.); 4., br. 5. (14. svibnja 1201.); 6., br. 7. (1201.); 17., br. 14. (1202.). Ali ima i izuzetaka: CD, II., 290., br. 274. (14. veljae 1198.): dux Dalmacie et Chroacie; 293., br. 277. (31. oujka 1198.): dux tocius (!) Dalmacie, Chroacie Chulmeque; 308., br. 289. i 309., br. 290. (1198.): dux Dalmacie, Chroatie, Rame, Chulmeque. Te titule odgovaraju stanju odnosa brae Emerika i Andrije u 1198. god. 240 CD, III., 219., br. 193. 241 CD, III., 238., br. 213. (24. veljae 1224.); 245., br. 220.; 249., br. 223. (1225.). Usp. i 261., 233. i 234. (1226.). Iznimno se u ispravi iz 1222. godine (CD, III., 219., br. 193.) Bela naziva

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

95

Lujo Margeti vatske u Ugarsku (gdje postaje oev suvladar),242 nosi naslov dux Dalmatie atque Croatie od 1226. do 1228.,243 a od 1229. do 1240. god. dux tocius Sclavonie.244
rex, filius regis Ungarie et dux totius Sclavonie. U ispravi CD, III., 244., br. 219. (1225.) Andrija II. spominje Belu ovako: Bela primogenito nostro rege Dalmacie et Croacie gubernante. Meutim o toj ispravi i prethodnoj ispravi iz 1209. jo 1980. god. napomenuli smo (Lujo MARGETI, Iz vinodolske prolosti, Rijeka-Zagreb, 1980., 20.): One se ve davno smatraju krivotvorenim, a nakon iscrpnih i temeljitih analiza Barabsa, Szentpteryja i N.. Klai bilo bi suvino dokazivati ono, to su drugi ve s uspjehom dokazali. Pomalo naivno dodali smo: ini nam se da bi to pitanje trebalo skinuti s dnevnog reda. Naalost, u protekle 22 godine nitko u nas nije ni pokuao uzeti u obzir uvjerljivu argumentaciju upravo spomenutih autora, nego naa literatura i dalje rabi te isprave. Ne bi li minimum znanstvene korektnosti zahtijevao da se pokua oboriti argumente i otvoriti diskusiju, osobito stoga to se upravo na tim ispravama esto grade razne nebulozne teorije. Naalost uvjereni smo da ni ovaj na poziv nee uroditi plodom. Ali, tko zna? Ipak je upravo nemogue povjerovati da e se takva situacija nastaviti. Nau nadu pobuuje argumentirani rad M. LEVAKA, Podrijetlo i uloga kmet u vinodolskom drutvu XIII. stoljea, Zbornik Odsjeka za povijesne znanosti Zavoda za povijesne i drutvene znanosti HAZU, vol. 19., Zagreb, 2001., 39. koji uoava problem autentinosti isprave iz 1223. i dodaje: O autentinosti te isprave neto kasnije. I doista na str. 50. Levak se vraa na pitanje autentinosti i ponavlja da N. Klai i L. Margeti ne prihvaaju vjerodostojnost te isprave, ali ne ulazi u analizu argumenata maarskih autora i N. Klai. Prema Levaku, n. dj., 39. isprava kralja Andrije iz 1223. govori nam kako je knezu Vidu Krkom i njegovim nasljednicima Andrija II. darovao Vinodol i Modru. Budui da je inae u cijelom radu Levak pristupio problematici na osnovi vlastite samostalne promiljene analize, koja zasluuje raspravu, uvjereni smo da je to nehotini propust. Levak je oito bio zaokupljen problemima, koji se odnose na vinodolske kmete, a pitanje autentinosti isprave iz 1223. (i isprave iz 1209.) bilo je u tom kontekstu marginalno. Vjerojatno je i Levak primijetio taj propust. Dodali bismo ipak da smo jo 1980. godine, na i. mj., istaknuli da e pobijanje argumenata navedenih autora biti vie nego teko, ako ne ak i nemogue premda u znanosti nita nije definitivno. 242 Isprave CD, III., 247., br. 221. i 248., br. 221. iz 1225. godine krivotvorine su: Bela je u 1225. god. samo rex Hungarie, primogenitus regis Andree, a ni Aladar se u izvornim ispravama ne naziva nikad banus totius Sclavoniae. O tome podrobnije vidi dalje u bilj. 354. I isprava CD, III., 252., br. 225. iz 1225. godine nije vjerodostojna u obliku u kojem je sauvana, takoer zbog Beline titule, to ne znai da je njezin sadraj nevjerodostojan. Na to upuuje i Smiiklasova biljeka na str. 252. kojom se ograuje od Wenzelove tvrdnje da bi ta isprava bila sauvana u izvorniku i da bi navodno bila prenesena u zemljini arkiv u Zagrebu. 243 Dataciju isprava CD, III., 299., br. 266. (oko 1228.) i 326., br. 286. (1229.) treba urediti. Nemogue je da je 1229. god. Koloman jo uvijek samo dux Crohatie et Dalmatie, a da je 1228. god. ve dux tocius Sclavonie. Nema razloga koji bi govorili protiv toga da se ispravu CD, III., 299., br. 266. ne datira jednu godinu kasnije.

96

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

Neka pitanja Abjuracije iz 1203. godine Prvi banus tocius Sclavonie zajamen je takoer 1229. godine.245 Titule hrvatsko-ugarskih vladara u svojoj cjelini nisu iskljuivo odraz njihove stvarne vlasti nad nekim podrujem, nego su takoer podosta odraz njihove tatine, ali to je osobito vano i odraz njihovih poruka i namjera. To, dakako, vrijedi i za njihove politike partnere, npr. papu. Zbog toga je za upoznavanje cjelokupne situacije odreenog razdoblja nuno te titule pozorno analizirati, jer nam one mogu biti od velike pomoi, osobito ako je ostali izvorni materijal, npr. za Bosnu, vrlo oskudan. itava (tota) Slavonija neobina je sintagma pa se u literaturi taj pridjev

244

Od 1229. god. Koloman daje sebi uvijek titulu dux totius Sclavoniae: CD, III., 299., br. 266., 1228. (?); 346., br. 304., 1231.; 369., br. 323., 1232.; 384., br. 331., 1232.; 424., br. 358., 1234.; 422., br. 363., 1234.; CD, IV., 40., br. 37.; 42., br. 38., 1237.; 102., br. 95.; 123., br. 113., 1240. 245 Za udo Ferdo II, Poviest Hrvata za kraljeva iz doma Arpadovia (1102 1301), Zagreb, 185. tvrdi da je Andrija II. jo 1225. god. imenovao dva bana, od kojih bi jedan nosio naslov bana itave Slavonije do Gvozda. Ta tvrdnja temelji se iskljuivo na podatku iz krivotvorenih isprava CD, III., 247., br. 221. i 248., br. 222. (vidi bilj. 251.) gdje se u dignitariju spominje Aladar tocius Sclavoniae, Voinc de partibus maritimis banis existentibus. Prema sauvanim bi ispravama Aladar imao neobinu karijeru: CD, III., 238., br. 213., 24. XII. 1224. magister CD, III., 246., br. 220., 1225. banus CD, III., 248., br. 221., 1225. banus tocius Sclavonie CD, III., 249., br. 222., 1225. banus tocius Sclavonie CD, III., 250., br. 223., 1225. magister CD, III., 251., br. 224., 1225. magister tavernicorum [CD, III., 259., br. 231., 1. VIII. 1226. Valeginnus banus] Prema ovome bi se inilo kao da je Aladar bio 1224. magister, 1225. banus pa iste godine banus tocius Sclavonie, magister i magister tavernicorum. Ako ne uzmemo u obzir krivotvorene isprave CD, III., 248. i 249. i ako pretpostavimo da je isprava CD, III., 246. ispostavljena nakon isprava CD, III., 250. i 251., dobivamo jednostavan i uvjerljiv tijek karijere: Aladar je 1224. i 1225. godine bio magister, a onda je postavljen za bana ali ne za bana cjelokupne Slavonije, nego jednostavno za bana. Prvi dokumentima zajamen ban cjelokupne Bosne jest, dakle, Jula prema ispravi CD, III., 311., br. 277. iz rujna 1229., ili, drugim rijeima, ban cjelokupne Slavonije zajamen je tek nakon to je Koloman postao (u istoj godini) vojvoda cjelokupne Slavonije.

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

97

Lujo Margeti ili sintagma esto navodi pod navodnicima.246 Ali, pojam i sintagma itava Slavonija, barem u doba vojvode Kolomana, ima veliko politiko znaenje. Nije sluajno da se Koloman tek od 1229. god. naziva dux totius Sclavoniae i da se tek od te godine pojavljuje u tituli bana ista sintagma (banus totius Sclavoniae). Ako uzmemo u obzir da je Kolomanovo vladanje kao vojvode cijele Slavonije bilo uvelike usmjereno na osvajanje Bosne i da se Bosna i inae nerijetko pojavljuje kao sastavni dio Slavonije,247 ne ini nam se nimalo presmionom tvrdnja da je Kolomanova titula obuhvaala sva podruja juno od Drave, kao podruje njegova vladanja i da je tom titulom on naglaeno iskazivao svoju namjeru da svoju realnu vlast proiri i na Bosnu.248 Uostalom, njegove je pretenzije priznavao i njegov brat Bela. Do istog rezultata dolazi se i analizom titula koje papa Grgur IX. u svojim pismima priznaje Kolomanu i Ninoslavu. Za papu Koloman nije nikad dux totius Sclavoniae. Takvo tituliranje Grgur IX. tjera do apsurda. Naime, u ispravi iz 1231. godine Grgur IX. donosi in extenso ispravu vojvode Kolomana iz iste godine. U njoj Koloman naziva sebe navodno Colomanus dei gratia Ruthenorum rex et Sclavonie dux, universis tam presentibus itd.249 Tako Koloman (tj. bez pridjeva totius) nije sebe nakon 1229. godine nikad nazivao, ali papinska kancelarija, u elji da izbjegne taj naziv, nedvojbeno svjesno mijenja tekst Kolomanove isprave. Takvo uporno izbjegavanje Kolomanove titule dux totius Sclavoniae nije nimalo sluajno, a objanjenje te injenice vrlo je jednostavno: pod pojmom tota Sclavonia Grgur IX. razumijeva cjelokupno podruje ispod Drave, ukljuujui i Bosnu. Za vojvodu (dux) Bosne Grgur IX. ne priznaje Kolomana, nego bosanskog bana Ninoslava, kojeg on asti tom titulom tri puta 1233.250 i po jednom 1238.251 i 1239. godine.252 Grgur IX. nikad ne naziva Ninoslava bosanskim banom, jer titula bana ozna-

246 247

Ferdo II, Pregled povijesti hrvatskoga naroda, 3. izd., Zagreb, 1962., 185. Usp. npr. CD, III., 1234. god., 415., br. 359.; 414., br. 361.; 417., br. 362. 248 CD, III., 350., br. 306. (1231.). 249 CD, III., 340., br. 306. (8. srpnja 1231.). 250 CD, III., 388., br. 335. i 336., 389., br. 387. 251 CD, IV., 65., br. 60. 252 CD, IV., 95., br. 89.

98

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

Neka pitanja Abjuracije iz 1203. godine ava dunosnika koji je podreen nekom vojvodi (dux) ili kralju (rex) ili, drugim rijeima, papa priznaje neovisnost Ninoslava od bilo koje svjetovne vlasti i zbog toga ga i odlikuje posebnom papinskom zatitom,253 a onda, da bi to bilo jo jasnije, on posebno o tome obavjetava Kolomana, i u tom ga pismu titulira: Colomano regi,254 ak bez tituliranja Kolomana kao kralja i vojvode Slavonije. Papa ujedno daje na znanje Kolomanu da bi dodjela asti i posjeda u Bosni trebala pripadati Ninoslavu, a ne Kolomanu, dakle, da Koloman ne bi smio u Bosni ostvarivati nikakve akte suverene vlasti, jer su ti pridrani Ninoslavu, legitimnom vladaru pod specijalnom zatitom pape. Takav samostalni poloaj, koji papa izriito priznaje Ninoslavu, odgovara Ninoslavljevoj tituli veliki ban bosanski, koju Ninoslav rabi 1234.255 i 1240.256 ak i u vrijeme kada papa tvrdi da se Ninoslav vratio herezi, 1238.257 i 1239. godine,258 papa ga asti nazivom dux Bosne, a ne banus Bosne. Iz svega netom reena teko je ne vidjeti da je Sveta Stolica prema Bosni imala dalekosene namjere ostvarivanja to jaega vlastitog autoriteta. U skladu je s time i papina odluka od 26. travnja 1238.,259 kojom bosansku biskupiju podreuje izravno Apostolskoj stolici. Bosanska je biskupija ostala sve do 1247. god.260 izravno pod papom i tek tada ju je Inocent IV. podvrgnuo kalokom nadbiskupu. Dakle, o nekom papinom podupiranju Kolomanove vlasti nad Bosnom nema ni govora. To se dodatno dobro vidi i iz papina odgovora na Kolomanov prijedlog da se nadbiskupska stolica premjesti iz Splita u Zagreb i da za uzvrat Koloman daruje zagrebakom nadbiskupu svoje vojvodstvo Slavonije (ducatum Sclavonie).261 U Kolomanovu pismu nedvojbeno je stajalo da je Koloman spreman prepustiti svoj ducatum totius Sclavonie, tj. da se itavo podruje njegova
253

CD, III., 388., br. 335. CD, III., 388., br. 336. 255 CD, III., 427., br. 371. 256 CD, IV., 107., br. 99. 257 CD, IV., 65., br. 60. od 22. prosinca 1238. 258 CD, IV., 95., br. 89. od 27. prosinca 1239. 259 CD, IV., 56., br. 50. 260 CD, IV., 322., br. 287., 26. kolovoza 1247. 261 CD, IV., 114., br. 106., 6. srpnja 1240.
254

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

99

Lujo Margeti vladanja (regnum), ukljuujui i Bosnu, crkveno ujedini pod vlau zagrebakog nadbiskupa. Naime, kao to znamo, Koloman je sebe uvijek, bez ijedne iznimke, nazivao dux totius Sclavonie. Papa nije Kolomanov prijedlog prihvatio jer bi to znailo da bi veliki napori, koje su dominikanci ulagali u Bosnu, bili iskljuivo u korist Kolomana. I ne samo to. Papa u svome odgovoru svjesno jedini put u svom dopisivanju s Kolomanom262 ne asti Kolomana ak ni za papu uobiajenim tituliranjem Kolomana kao dux Sclavonie, nego ga oslovljava puno niom titulom: dux Sclavorum, kojom mu daje na znanje da ga priznaje za vojvodu Slavena (!), ali ne i za pravog vladara podruja Slavonije pri emu je, dakako, teite na Bosni, kao dijelu Kolomanove cjelokupne Slavonije. To je nedvojbeno u vezi i u skladu s time to je nekoliko mjeseci prije toga Matija Ninoslav veliki bosanski ban doao u Dubrovnik u punom sjaju svoje samostalne vladarske funkcije, praen najuglednijim bosanskim dunosnicima, vojvodom Juriem, tepijom Radonom, peharnikom Mirohnom i drugima, i na najsveaniji nain prisegnuo s njima vjeni mir i ljubav. Prisega je utoliko zanimljiva to iz nje proizlazi Ninoslavljeva rigorozna ortodoksno-katolika vjera. On se poziva na gospoda Boga naega Isusa Krista i presvetu Bogorodicu (...) Mariju i asni ivotvorei kri.263 Ne dvojimo da je Ninoslav iskazivao takva ortododoksna vjerska shvaanja u smislu naih izlaganja u poglavlju VII. ovoga rada. Uostalom i sam papa tvrdio je 1238. i 1239. godine da je Ninoslav heretik, to mu nije smetalo da Ninoslava naziva dux Bosne, tj. da ga dri samostalnim vladarom, ponajprije u odnosu prema Kolomanu. I konano, od koga to Grgur IX. titi 1236. godine Sibislava, kneza Usore, sina pokojnog Stjepana, bana Bosne kada ga uzima u svoju zatitu264 i o tome obavjetava ostrogonskog nadbiskupa?265 Od koga, nadalje, titi Anu, udovicu istoga bana,266 i o tome takoer obavjetava ostrogonskog nadbiskupa?267 U sva etiri pisma papa vrlo otro prijeti onome koji bi se usudio ugroavati Sibislava i
262

CD, IV., 3., br. 3., 25. sijenja 1236.; 63., br. 56., 26. studenoga 1238.; 65., br. 59., 22. prosinca 1238.; 93., br. 86., 5. prosinca 1239. 263 CD, IV., 107., br. 99. od 23. oujka 1240. 264 CD, IV., 15., br. 12. od 8. kolovoza 1236. 265 CD, IV., 16., br. 13. od 8. kolovoza 1236. 266 CD, IV., 17., br. 14. od 8. kolovoza 1236. 267 CD, IV., 17., br. 15. od 8. kolovoza 1236.

100

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

Neka pitanja Abjuracije iz 1203. godine Anu, koji ustraju u vjeri i odanosti rimskoj crkvi. alac je nedvojbeno uperen protiv Kolomana, napose i stoga to papa u sva etiri pisma oprezno dodaje: s time da stalno ostanu nepovrijeena prava najdraeg u Kristu naeg sina (Bele), uzvienog kralja Ugarske. Ukratko, papa Grgur IX. drao je Kolomana vie suparnikom, a manje suradnikom u borbi protiv bosanskih heretika. Papa je 1238. i 1239. pratio i pozdravljao Kolomanove uspjehe bez obzira na to koliko ih je vjerojatno Koloman preuveliao ali pri tome je nastojao ojaati ulogu Svete Stolice, podvrgavajui bosanskoga biskupa izravnoj vlasti rimske stolice, dodjeljujui mu znatne ovlasti papina legata 268 i traei za njega puno razumijevanje i pomo od ostrogonskog nadbiskupa i od ugarskih dominikanaca. Zbog toga papina pisma upuena Kolomanu 1238.269 i 1239.270 treba tumaiti kao izraz diplomatske vjetine. Toliko o pojmu cijele Slavonije u vrijeme Belina brata Kolomana. Pri kraju ove analize namee se pitanje: tko je u Bosni imao stvarnu vlast od 1229. do 1240. godine? Same titule tu mogu samo djelomino pomoi, a ostale vrlo mrave vijesti izazivaju nedoumice. Posve je neobino to papa 26. travnja 1238. pie svom legatu da mu je Koloman javio da je u Bosni potpuno unitena hereza i da je ponovno uspostavljena katolika istoa (catholica puritas),271 ali da ga, s druge strane, potkraj iste godine ponovno hrabri da uniti herezu, i to ponavlja koncem idue godine.272 Je li Koloman papu u prvoj polovici 1238. godine273 pogrjeno izvijestio ili je sredinom godine buknuo novi otpor heretika koji se protegnuo kroz dvije godine? Ako bismo pretpostavili da se razvio novi ustanak heretika, oekivali bismo da e Koloman i papa u takvoj situaciji pokazati punu slogu. Pa ipak, papa 1238.274 i ponovno 1239.275 Ninoslavu priznaje naslov dux Bosne, a Kolomanu nikako da priuti naslov dux tocius Sclavonie,
268

CD, IV., 64., br. 58., 22. prosinca 1238.: plene legationis officium in diocesi Bosnensi. Isto u CD, IV., 68., br. 63., 23. prosinca 1238. 269 CD, IV., 65., br. 59., 22. prosinca 1238. 270 CD, IV., 93., br. 86., 5. prosinca 1239. 271 CD, IV., 56., br. 50. 272 CD, IV., 65., br. 59., 22. prosinca 1238. 273 CD, IV., 93., br. 86., 25, prosinca 1239. 274 CD, IV., 65., br. 60., 22. prosinca 1238. 275 CD, IV., 95., br. 89., 27. prosinca 1239.

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

101

Lujo Margeti nego samo dux Sclavonie, ili, ak koji put samo dux Sclavorum. I nadalje, ako je Ninoslav 1238. i 1239. napustio katolianstvo, kako to, da ve u oujku 1240.276 dolazi sa sjajnom svitom u Dubrovnik i tamo prisee na nain koji posve odudara od heretikih vjerskih dogma i potpuno se poklapa s najpravovjernijim katolianstvom? Jo 27. prosinca 1239. u Bosni navodno vlada hereza, njoj je na elu sam vojvoda Ninoslav, a taj isti Ninoslav ve za nekoliko mjeseci dokazuje u Dubrovniku duboku privrenost katolikim dogmama i puni otklon od hereze. Sve to ne djeluje uvjerljivo. Nije li najprirodnije i najblie istini pretpostaviti da je papina zatita koju je Ninoslav dobio jo 1233. godine omoguila Ninoslavu da ostvaruje realnu vlast u Bosni od 1233. do 1240. godine te da je papi bio Ninoslav politiki blii od Kolomana, djelomino iz obzira prema Beli IV., ali djelomino uzimajui u obzir i interese katolike crkve, to je osobito vidljivo u prebacivanju nadlenosti nad Bosanskom biskupijom iz Dubrovake nadbiskupije najprije izravno pod Svetu Stolicu, a tek kasnije na Kaloku nadbiskupiju. Kolomanovom smru 1241. godine zapoinju novi problemi i pitanja koji vie nisu predmet istraivanja u ovome radu.

SUMMARY Abjuration of Bosnian krstjani in 1203 is a very complex document of the contemporary Bosnian clerical history with which they pledge their full compliance with the Roman Church and its teaching. Since this work seeks to analyze the meaning and the content of specic dispositions of the Abjuration, especially its invocation, the author closely examined all the other references that connect Pope Innocent III with Bosnian krstjani from the period between 1199 and 1203 - up to the time the Popes direct interfering with Bosnian religious aairs ceased. The analysis of the 1203 abjuration proves that the papal legate, John de Casamaris, was exceptionally considerate to Bosnian krstjani and that, in certain matters, he demonstrated utmost exibility and willingness to compromise which, in turn, resulted in their complete acceptance of the autho276

CD, IV., 107., br. 99., 22. oujka 1240.

102

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

Neka pitanja Abjuracije iz 1203. godine rity of the Roman Church. The mentioned exibility especially referred to the invocation that mentions only God-Father instead of both God-Son and the Holy Spirit as opposed to other contemporary recognition of orthodox teachings (such as Valdes, Durand of Huesca and Bernard Prim) where the greatest emphasis is on the same divine character of all of the three members of the Holy Trinity. This invocation draws the author to conclude that some remnants of pseudo-Arian beliefs survived because the central Roman Catholic organization soon lost its inuence in Bosnia. That is, among other things, the reason why the sign of exibility in the Abjuration is the fact that the Roman Church is not mentioned as an apostolic Church. This is why the Abjuration greatly diers from the aforementioned western European orthodoxy acceptance principles. Other facts from the Abjuration include that the Bosnian krstjani were not organized in monastic communities and that anjek rightfully calls them pseudo-monks. Furthermore, the author compared the teachings of Paulicians, Iconoclasts, Bogomils and contemporary western European heterodoxies with corresponding teachings of Bosnian krstjani and came to conclude that all these heterodoxies have several signicant teaching elements in common, and the belief that God is the initial creator of all things but temporarily left Satan in charge of the visible world. Digressing, the author analized the position of Bosnia during the rule of ban Bori (second half of the 12th century). According to the author, Bosnia was actually, independent at that time: the Ban acknowledged the not very pronounced senior rule of the Croatian-Hungarian king. Furthermore, in his other excursion, with a special emphasis on Bosnia, the author analized very complex relations between Pope Gregory IX and the Croatian-Hungarian king Bela IV, Coloman, the duke of the entire Slavonia and Bosnian ban Ninoslav in the rst half of the 13th century and concluded that the king was very reserved in his political contacts with Coloman since he was an avid supporter of Bela IV as a chief commissioner for united and strong Hungary.

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

103


Che in Bulgaria contigua alla Servia sia nata la setta de Bogomili e da questa abbia pululato quella degli Albigesi percio denominati Bulgari.* , , ( ). , , , ? , ; , , . - , . , : ; , , , , * Maria Marcella Ferraccioli, Gianfranco Girardo. Putopisi Mleana u Bugarskoj. In: Odnosi Hrvata i Bugara od X do XIX stoljea s posebnim osvrtom na vrijeme Dubrovake Republike. Zagreb, 2003, s. 106.

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

105

; , : , , , ( , , ? )! , , ; , , ( , !), , , (), - . , -, -. 1. , , . , , ( Montsgur ). , , ( 11101111) , 2, .

, , , . (. D. Obolensky. The Bogomils. A Study in Balkan Neo-Manichaeism. Cambridge, 1948 [Reprint: Twickenham, Middlesex, 1972]; : . . , 1998). , , , : [ . .] , , , (. . . , 1969, . 11). , . . . Fr. anjek. Crkva bosanska: dualistika sljedba ili evaneoski ideal zajednitva u duhu pracrkve. In: Kranstvo srednjovjekovne Bosne. Sarajevo, 1991 (= Studia Vrhbosnensia, 4), 158159. 2 Anne Comnne. Alexiade. d. B. Leib. Vol. III. Paris, 1945, 2182822829.

106

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

, , , . , , (- ), . . , , , , , , , , ; , ; , , , . , , 3, . (), ( ), ( ), , ( ), . . 4. . , . .
3

, . . (, . : Hoc est secretum), Interrogatio Johannis. . . . . , 1925 ( : , 1970), 7387 ( ). : E. Bozoky. Le livre des cathares Interrogatio Johannis, apocryphe dorigine bogomile. Paris, 1980 (). : . , . , . . , . , 1967, 99107 (-: ); Fontes latini historiae Bulgaricae. IV. Serdicae, 1981, 110125. 4 - , , ( ), , ( ). , , . (), , , . : . 5 : . . . . -

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

107

5, , , . , , 10. , , , ( !) . , (); , . , . : : , ( , 13:3). , . ( 19 !) , , , . , . . , . , , . . ; - . , , , . 18. : C. Y. Wolf. Historia Bogomilorum (1712).


, 1973, 297392. : . . 2. . . . , 1982, 3077 ( . ). 6 . . [. . .]. V . , . , 1855; : . V .

108

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

, : () (. 1855)6, ( , , Ivan Kukuljevi-Sakcinski Zagreb, 1857)7 . (. 1860)8. : Bogomili i Patareni (Zagreb, 18691870)9, , (epohalni prelom, . ); , , . , . 10. : ? , : , - . . . , (1858), 1, 195208; 2, 225236; . . . . . , 1974, 251271 ( . ). : . . . . , 1928 (= , V). : . , 1999, 5788 (.-. ); : 97105, 119129 (. ). 7 I. Kukuljevi-Sakcinski. Presvitera Kozme slovo o bogomilih i ereticih. Arkiv za povjestnicu jugoslovensku, IV (1857). Zagreb, 6997. . . 5. 8 . . . . , 1860, 1. 9 Fr. Raki. Bogomili i Patareni. Rad JAZU, VII (1869), 84179; VIII (1869), 121187; X (1870), 160203; Fr. Raki. Borba Junih Slovena za dravnu neodvisnost u XI vijeku (str. 1333); Bogomili i Patareni (str. 337599). Uvod J. Radoni. Beograd, 1931 (Srpska Kraljevska Akademija Posebna izdanja, LXXXVII, knj. 38); Fr. Raki. Bogomili i Patareni. Priredio Fr. anjek. Golden marketing Tehnika knjiga. Zagreb, 2003. 254 str. 10 . . . . , 1997. 11 Thodore Daphnopats. Correspondance. dite et traduite par J. Darrouzs et L. G. Westerink. Paris, 1978, No 8, p. 8799; No 9, 99107. . . . Antieretica. :

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

109

, , 11, Vat. gr. 604, . 11r12v, A. Rigo12. : , , , , . , , 13. , , . , , , , , , , , , 14 , 15. 1. . , , , . : , , , , , , . De nihilo nihil (), , . , 10. (. -),
. . . , 1994, 105110. A. Rigo. Lassemblea generale athonita del 1344 su un gruppo di monaci bogomili. Cristianesimo nella storia, 5 (1984), 475506 (: 504506). 13 . . Antieretica, 105106. 14 . Y. Stoyanov. The Hidden Tradition in Europe. The Secret History of Medieval Christian Heresy. London, 1994, 127134 ( . , ). 15 : . , . . VV . ( ). , 1999, 286289 (. ) (-: , 1).
12

110

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

. , , ; , , 16. , ; , . 864 . , , , , . , , 17. , . , , . (865)18 , , , (866) , 19, , , . ? , . ,


16 17

. . 1. . . . . : . . . , 1995, 7394. 18 Photius. Epistulae et Amphilochia. Vol. I. Ediderunt B. Laourdas et L. G. Westerink. Bibliotheca Teubneriana Lipsiae, 1983, Ep. 1, p. 239. 19 Responsa Nicolai I Papae ad consulta Bulgarorum. Ed. D. Detschew. Serdicae, 1939; Fontes latini historiae Bulgaricae, II. Serdicae, 1960, 65125 ( ).

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

111

Slavia orthodoxa20, , . 866 ., , , , . . , (De libri profanis) 21. , . - , (325) . , , . ( 2 373) 22 . (927969) , , . , 23, 24.
20

. . (893927): . , 1983, 4186, 106117; I. Boilov. Lidologie politique du tsar Symon. Pax Symeonica. Byzantinobulgarica, VIII (1986), 7388; Idem. Preslav et Constantinople: dpendance et indpendance culturelle. In: The 17th International Byzantine Congress. Major papers. Dumbarton Oaks Georgetown University, Washington D. C.: August, 38, 1986. New RochelleNew York, 1986, 429454; , 1, 246270 (. ). 21 Fontes latini historiae Bulgaricae, II, V, . 123. 22 A. Vaillant. Discours contre les Ariens de Saint Athanase. Version slave et traduction franaise. Soa, 1954. 23 Thodore Daphnopats. Correspondance, No 8, p. 8799; No 9, p. 99107; . . Antieretica, 105110 (. . 11). 24 Thodore Daphnopats. Correspondance, No 9, p. 1011125, . 100 101. . -.

112

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

- . 870 ., . . , ( , ) , 25. , ( ) , ( - ). - . , : , ( ), .26 , V (741775)27. , , , , . , , . , , , . ( ), 25

Les sources grecques pour lhistoire des pauliciens dAsie Mineure. Texte critique et traduction par Ch. Astruc, W. Conus-Walska, J. Gouillard, P. Lemerle, D. Papachryssanthou. J. Paramelle. Travaux et mmoires, 4 (1970), 1227. 26 , . 74, 91920. 27 . . j j. , 1969 (= j , . 6), 175 ( ).

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

113

. 2. . , , , - , . : (933956) (927969)28, 29, ( [10751084] [11461147]) Cod. Marcianus gr. 74 (coll. 1454 olim Nanianus 96, fol. 77v79v)30, Cod. Vindobonensis gr. 7331 () 32. , , . 927969. 933956. . . : , , , , , , Cod. Vindobonensis gr. 73, . 33 28

Iv. Dujev. Lepistola sui Bogomili del patriarca costantinopolitano Teolatto. In: Iv. Dujev. Medioevo bizantino-slavo. Roma, 1965, 283315 (: 311315). 29 . . 5. 30 J. Gouillard. Une source grecque du Synodik de Boril: La lettre indite du patriarche Kosma. Travaux et mmoires, 4 (1970), 361374 ( : 3714937252). 31 J. Gouillard. Le Synodikon de lorthodoxie. dition et commentaire. Travaux et mmoires, 2 (1967), p. 59198 (apparat critique). 32 . . 6. 33 . . 30; , 123125; , 1, . 287 (. ).

114

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

(), (1211). 11. ( ). - . , , : - , , - , , , , . : ? , , : , . . 927 969, , , . . 933956. . , , 933 94434. , 40- 10. . -, , , . , 35. , , 36. , Iv. Dujev. Lepistola, p. 310. , ( . ). . 36 . , 2, 307308 ( ).
35 34

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

115

, , , ( 10. )37, , , (927969)38. - ? - . , ( . ) . , 10 , , 39. 19 . ; , ( ) . , ( !). ? , , . ? . , , ; , 40. ? . . . . , 1994; , 1, 281282 (. ). 38 , 1, 281285 (. ). 39 (4), (8), (9), (13), (14), (15), (16), (17), (18), (19). 40 Iv. Dujev. Lepistola, p. 3123536, 314102113.
37

116

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

, , , 41. . ! , , , - ! , , . , , , . . , , ; , ( 969 972)42. argumentum ex silentio . ab ovo, , . , , . , ; , , , , ; ( , ); , . . , , . 927 944, 93343. ? ,


41 42

. . . , 298299; , 2, . 30. Iv. Dujev. Zur Datierung der Homilie des Kosmas. In Iv. Dujev. Medioevo, I, 317320. 43 Thodore Daphnopats. Correspondance, 1617, 86.

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

117

, ( ) , . , , . . , , , , , , , 10. 44, . , , , . : 1. , . . 940 944 ., 933 .; 2. ; 3. , . . 927 944 - 933 940944, - 930 940 ., , . 3. . , , Marcianus gr. 74, Vindobonensis gr. 73 () 45, , , , . , . . ; ( 2, 3, 4) -: ( ), ( ), [ ]. - . ,
44 45

, . 17: Il ne sagit pas, autant quon sache, dune hrsie active. . . 2829.

118

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

, : , , 46; , 28 ( 27. )47; , , , 48. , 14. . , , ? . . , 9. , 10. , . , 49. . - ( ) . , . Vindobonensis gr. 73. , . . Migne. PGr, 131, coll. 4858; G. Ficker. Die Fundagiagiten. Leipzig, 1908, 386; Fontes graeci historiae Bulgaricae, X. Serdicae, MCMLXXX, 1049 ( ). 47 G. Ficker. Die Fundagiagiten, 89111; Fontes graeci historiae Bulgaricae, X, 5175 ( ). 48 Anne Comnne. Alexiade, III, 2182822829. 49 . . Antieretica, . 106 . 4.
46

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

119

. , . 4. . . , - ( ) , , , ; , , , , : , , , . , , 19 . , (9- ). ( ), 27. 65 . , (Interrogatio Johannis) , . 50. , , - 51, ( ), .


Fr. Raki, D. Obolensky, . , . . . 1 9. . , (sic).
51 50

120

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

5.
5. 1. .

. : . (927969) , , 52. - (= ?) , , ()53. (12071218): , , , . , . (11 1211 .), , , , . ( 843 .) , () , 54. - 1350 . , - . , 55.
52 53

, 1, 286289 (. ). , . 376 (. ). 54 , 470472 (. ). 55 , . 620 (. ).

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

121

, ? , . , , , (, , ), , (, , ). ( argumentum ex silentio), .
5. 2. .

10. , - 1018 ., . 11. , , , . , , 56. 11. 57, , 11101111 ., 58. 1143 . ( ) (), , 59. 12. , ( . )60. 1205 . 61. - . . 46. Anne Comnne. Alexiade, III, p. 1792. 58 , 2182822829. 59 J. Gouillard. Quatre procs de mystiques Byzance. REB, 36 (1978), 4243, 6881. , , . 60 , 1, . 377 (. ). 61 , . 454 (. ).
57 56

122

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

(). 1344 . , , 62.


5. 3. .

. (11661196). , ( ) - , - (?) 63. , 10. , , , (988 .). . 25 , , 64, , , . , 65.


5.4. .

crkva bosanska bosansko-humski krstijani , , , . , . , , 66. . - . 12. j , 1. , 1981, 261262 (J. ). . ( , . 42) , . . . . , . 420. 64 . . . , 1920, 483523. 65 . . , 468470. 66 Fr. Raki. Bogomili i Patareni; D. Mandi. Bogomilska crkva bosanskih krstjana. Chicago, 1962; J. idak. Studije o Crkvi bosanskoj i bogomilstvo. Zagreb, 1975; Fr. anjek. Bosan63 62

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

123

. . , Ecclesia Sclavoniae Ecclesia Dalmatiae ( ) ( ). , : 67, - ( , . ), ( ). , : . - crkva bosanska , , . crkva bosanska bosansko-humski krstijani, . . , ? , , . , , , , 68.

sko-humski krstijani i katarsko-dualistiki pokret u srednjem vijeku. Zagreb, 1975; J. Fine. The Bosnian Church: A New Interpretation. New York, 1975; S. irkovi. Bosanska crkva u Bosanskoj dravi. In: Prilozi za istoriju Bosne i Hercegovine. I. Drutvo i privreda srednjovjekovne Bosanske drave Sarajevo, 1987, 191254. 1985: J. j j . , V (1985), 173196. : Fr. anjek. Bosansko-humski krstijani u povijesnim vrelima (13.15. st.). Zagreb, 2003. 67 . Disputatio inter christianum romanum et patarenum bosnensem: Fr. anjek. Pavao Dalmatinac (1170/751255). Rasprava izmeu rimokatolika i bosanskog patarena. Starine HAZU, 61 (2000), 21121 (: 48117). . : , 187221. 68 . . . - . : j . , 1995, 263282.

124

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu


5. 5. .

, , , . . On ne peut contester le caractre bulgare du mouvement qui a, en Orient, port le nom de bogomilisme, et en Occident des noms divers, qui ont fait place de nos jours au seul mot, assez fcheux, de catharisme.69 J. Duvernoy, - , , . . F. Niel () ()70. , . Bulgari, Burgari, Bourgares, Bugri, Bogri, Bougres, ; , Bossuet Voltaire , , 71. . , , 16, : . : 72. - , Nicolas Vignier ( 16. 17. ): ... , : , J. Duvernoy. Lglise dite bulgare du catharisme occidental et le problme de lunit du catharisme. Byzantinobulgarica, VI (1980), p. 125. . H.-Ch. Puech. Catharisme mdival et Bogomilisme. In: Oriente ed Occidente nel Medio evo. Convegno dei Scienze morali, storiche e lologiche. Roma, 1956. Accademia Nazionale dei Lincei, Roma, 1957, 5684. 70 . F. Niel. Les Cathares de Montsgur. Paris, 1973, 2730. 71 . . . , V (1956), 359403; B. Primov. Les Bougres. Histoire du pope Bogomile et de ses adeptes. Paris, 1975. 72 , . 143; . . , . : . , 1960, 535570.
69

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

125

, . .73 (Interrogatio Johannis): Hoc est secretum hoereticorum de Concrezo, portatum de Bulgaria Nozario suo episcopo, plenum erroribus.74 * , , (864 .). - , . . ( 913 . , )75, , , , , . , , , , , , . , (The Byzantine Commonwealth D. Obolensky), , . ? , , ; ; , 73 , . 183; . . . , 1415 (1964), 299313. 74 . . , . 87; Fontes latini historiae Bulgaricae, IV, p. 125; J. Duvernoy. Op. cit., p. 129; F. Niel. Op. cit., p. 30.

126

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

, , . . , ? , ( , ) , ( ). , , ( Moschos), . , , . , , , , ; , , (Zosime, 14. : Paradiso, VI:16). , . 4. , - , ; , - , ; , 1054 - , , , - . ( !). . . , , , , . , , , , Ab Oriente lux76!


. . . : : . , 2002, 6478.
76

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

127

SUMMARY In Bulgaria, Bogomils emerged at the beginning of the 10th centry under the inuence of dualistic Massalian and Paulician movements. Its doctrine, cosmogony and eschatology, its attitude toward the Holy Scripture, Church and its secrets and ceremonies, but in the same way, its social and moral ideas are all well-known through a Bulgarian writer Presbyter Kozma (second half of the 10th century), Patriarch Theophilact from Constantinople (933-956), Byzantine writers Euthymios Zigabenos and Euthymios of Peribleptos, and a document known under the Latin name Interrogatio Johannis. In medieval Bulgaria, Bogomils gained great importance during the reign of tzar Peter (927-969) and tzar Boril (1207-1218), and they were last mentioned in the mid-14th century. After 1018, Bogomils spread out over Byzantine region (both in the Balkans and Asia Minor) and in 1344 reached the orthodox core Mount Athos. The Bogumils also spread out to Russia, Wallachia and Moldova, Transilvania and Bosnia. They made their way into northern Italy and southern France (hence the names Bulgari, Boulgares, Bugri, Bougres as synonyms for Catharite and Albigensian heretics in those regions). Works by Rainier Sacconi, Nicola Viguier and Interrogatio Johannis also serve as testimonies.

128

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

Milko Brkovi

BOSANSKO-HUMSKI KRANI U KRIITU PAPINSKE I UGARSKE POLITIKE PREMA BOSNI I HUMU


Stjecajem prilika ugarski su kraljevi dobili velike ovlasti i naklonosti kod rimskih papa. Inocent III. pie godine 1198. hercegu Andriji da u njegovu ocu Beli ne nalazi nikakve pogreke ili mane, a 1200. Belinu sinu Emeriku da je odavno znano, a i danas je tako, da je nesrea ugarskih kraljeva ujedno i papina nesrea. To su povjerenje ugarski kraljevi obilato koristili. U pismu dukljanskog vladara Vukana nalazimo da je kralj Emerik bio ljutit na bosanskoga bana Kulina i da ga je prisilio da papi Inocentu III. poalje iz Bosne predstavnike tako nazvanih heretika na provjeru vjere. Emerik je to uinio iz politikog koristoljublja, a papa je bio uvjeren da je to uinio za vjersko dobro, pa se, kako je izraeno u njegovu pismu iz 1200. (11. listopada) pouzdaje da e ugarski kralj iz Bosne protjerati mnotvo navodnih patarena koje je prethodno splitski nadbiskup Bernard prognao iz Splita i Trogira. Iz idueg pisma toga pape, 1202. (21. studenoga), proizlazi da Emerik nije nita poduzeo, osim to je Kulinu zapovjedio da navodne heretike protjera iz svoje zemlje. Idue, pak, godine, 1203. (10. lipnja), Emerik javlja papi da je banu Kulinu preko njegova sina zapovjedio da potuje dogovoreno na Bolinom Poilu. U drugim sauvanim izvorima za to razdoblje ne nalazimo da je ita poduzeto protiv krivovjerja, osim 1220., kad je Andrija II. zaprijetio velmoama Kaiima da moraju progoniti omike gusare i navodne patarene. Ni poslanik Akoncije, koga je papa Honorije III. 1221. (13. travnja) poslao Splianima, nije nita uinio. Te godine (5. prosinca) isti papa pozvao je i nadbiskupa iz Ostrogona i njegove sufragane da budu pri ruci njegovu legatu Akonciju u borbi s krivovjercima u Bosanskoj biskupiji, a godinu dana kasnije (12. oujka) potie Dubrovane da izaberu takva nadbiskupa koji e uspjeno suzbijati krivovjerje u Bosni i Humu. Potom Honorije

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

129

Milko Brkovi
III. zaduuje kalokog nadbiskupa Ugrina i sina nekadanje bizantske carice Margarete, Ivana, da ispuni svoj ugovor s tim kalokim nadbiskupom te povedu kriarsku vojnu protiv krivovjeraca. Po svoj prilici ta vojna nije povedena pa se kaloki nadbiskup Ugrin morao pomiriti s neznatnim politikim uspjehom u krajevima Soli i Usore. Nita odreeno nisu uinili ni ostali ugarski biskupi, koji su i sami bili upleteni u svae izmeu kralja i plemstva. Uvjerivi papina legata Jakova da je bosanski biskup heretik, papa je Grgur IX. 1233. (30. svibnja) poao na ruku ugarskim vladarima i biskupima i skinuo bosanskog biskupa s katolike biskupske stolice u Bosni. To je bio prvi vidljivi i uspjeni korak ugarske vladarske i crkvene politike. Drugi korak, jo uspjeniji, bio je postavljanje ugarskog ovjeka za bosanskog biskupa. Pape su Honorije III. i Grgur IX. ili jednim, a ugarski kraljevi i njihovi biskupi drugim, paralelnim kolosijekom te se nikako nisu mogli susresti i vidjeti jedni drugima smjer karata. Papama je bio cilj iskorijeniti provikano krivovjerje u Bosni, kasnije i Humu, a ugarski su kraljevi i biskupi imali politike ciljeve, pri emu su potonji prvima obeavali punu pomo. Prethodno i istovremeno oni u svojim mnogobrojnim izvjeima Rimu neprestano izmiljaju poast hereze u Bosni, a za to sumnjie bosanskoga bana i biskupa. Tako izvjeuju da je i ban Ninoslav upao u herezu, a njegove zemlje i posjede podvrgavaju kalokom nadbiskupu. Kralj Bela IV., kaloki nadbiskup i novopeeni bosanski biskup Ponsa, ugarski ovjek, ne zadovoljavaju se samo skidanjem glagoljaa s bosanske biskupske stolice, nego im je vanije Bosansku biskupiju izvui ispod jurisdikcije Dubrovake nadbiskupije i podvri je Kalokoj nadbiskupiji. Stoga glavnu krivicu bacaju na dubrovakog nadbiskupa koji je toboe imenovao i posvetio heretika za bosanskog biskupa. Pri tome su se sluili neistinom pa je papa Grgur IX. izuzeo Bosansku biskupiju ispod jurisdikcije dubrovakog nadbiskupa, ali ipak je dao do znanja da metropolitanska prava dubrovakog nadbiskupa ostaju netaknuta. Ugri cilj postiu kod novog pape, Inocenta IV., koji nakon izvjesnog oklijevanja 26. kolovoza 1247. zapovjedio da se Bosanska biskupija podvrgne Kalokoj nadbiskupiji.

Na teritoriju kasnijeg Huma i Bosne kranstvo postoji i prije doseljenja Hrvata. Kao novodoseljeno iteljstvo Hrvati i na tom podruju bivaju postupno pokrtavani, ime primaju i novu civilizaciju koja se postupno stvara. U razdoblju ve formiranih dravnih jedinica Huma i Bosne unutar vee cjeline, a to nakon 1102. godine, kranstvo je na tim podrujima udomaeno. Uz crkveni latinski jezik, na tom se podruju u liturgiji upotrebljavao i slavenski, odnosno hrvatski. Kao u primorskim krajevima i starim sreditima Hrvatske, tako se i u 130
Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

Bosansko-humski krani u kriitu papinske i ugarske politike prema Bosni i Humu Humu i Bosni upotrebljavaju narodna hrvatska pisma, najprije glagoljica, neto kasnije bosanica, a jedno razdoblje usporedno glagoljica i bosanica. Ta se dva pisma upotrebljavaju samo i istovremeno na povijesnom podruju sredinje stare Hrvatske, Huma i Bosne. Toga nema u susjednih slavenskih naroda. Narod srednjovjekovne Bosne i Huma nije kranstvo primio nasilu. S problemom se hrvatskoga krivovjerja susreemo ve u dalmatinskim gradovima od Splitskih crkvenih sinoda u doba kralja Tomislava 925. i 928. godine, zatim godine 960. i 1063., kad se pod prijetnjom izopenja izriito zabranjuje rediti Slavene (Hrvate) koji ne znaju latinski jezik, pa nadalje. tovie, pojedini pape hrvatsku crkvenu liturgiju nazivaju barbarskom. Problematinost postojanja bosansko-humske kranske1 zajednice tijekom cijelog srednjeg vijeka smanjuje se i injenicom to ta zajednica nije bila srpsko-pravoslavna, jer inkvizicija ili papinski izaslanici nikad ne interveniraju u pravoslavnim zemljama. Na temelju izvora strane provenijencije, koji ni do danas, kao ni strana literatura, nisu podvrgnuti znanstvenoj kritici, stjee se dojam da su bosanski i humski krani krivovjerci. Meutim, na temelju domaih izvora, osobito srednjovjekovnih isprava bosanskih i humskih vladara, tu nema krivovjerja, pa e autor u tom smislu i usmjeriti svoju pozornost. Problem je nastao u krivom tumaenju vjere bosanskih i humskih krana, odnosno Crkve bosanske, od stranih teologa i izvora. Kamen spoticanja bio je narodni, slavenski ili hrvatski jezik u liturgiji te Crkve, kao to je to, uostalom, bio kontinuirano i u Crkvi meu ostalim Hrvatima, te njezino opiranje tadanjoj politici ugarske crkvene i svjetovne vlasti. Brojni strani izvori sadre analogije ili slinosti ispovijedanja raznih krivovjeraca, to stvara prepreku za uoblienje prave slike o nauavanju bosanskih i humskih krana. Stoga su domai izvori, ponajprije isprave bosanskih i humskih vladara i velmoa, izvori prvog reda, koji su nastali i pisani upravo od onih koje su Mleani, ugarska crkvena i svjetovna vlast, papinske odredbe i drugi saveznici nazivali krivovjercima u odnosu na
Termin krstjani, koji se, dodue, u tom obliku upotrebljava u domaim izvorima, jest izriaj tadanjega pisanoga hrvatskoga govora, pa bi ga trebalo pisati istaknuto, a u suvremenom hrvatskom jeziku, kojim veina hrvatskih autora piu o njima, pisati ga kao krani, jer su oni doista bili istinski krani i bar u poetku katolici. Oni se, dakle, sami u svojim izvorima nazivaju krstjani, prevedeno u dananji hrvatski jezik krani, a bogumili, patareni, maniheji i sve drugo jesu pogrdni nazivi za njih, na temelju kojih im se, bar prema stranim izvorima, svata pripisivalo.
1

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

131

Milko Brkovi vjeru Katolike crkve, najmjerodavniji za ispravno poimanje nauavanja i djelovanja bosanskih i humskih krana. Bosanski se i humski krani, naime, kao i mnogobrojni egzaltirani poricatelji odve materijaliziranog europskoga kranstva u srednjem vijeku, iskreno zalau za povratak izvornoj komunitarnosti Pracrkve, idealu prvih krana opisanom u apostolskim Djelima i u Pavlovim poslanicama. Prakticirajui ivot u duhu zajednitva u svakodnevnom dodiru s marginalnim ljudima, gradskom sirotinjom, prezaduenim ruralnim puanstvom, rtvama demografske eksplozije, gospodarskim i monetarnim transformacijama, bosanski su i humski krani ispravno shvatili da izobilje jednih u sebi ukljuuje bijedu drugih, ali izlaz iz drutvene krize uzaludno su traili u pesimistikom pogledu na svijet, pa su se onda i oni, kao i mnoge druge lokalne kranske zajednice, uz blagoslov politikih ciljeva i jezine barijere, nali u sukobu s institucionalnom Crkvom i zavrili na listama krivovjeraca. Ve ueni Raki i njegovi sljedbenici priznaju da je teko uskladiti latinske i domae izvore o bosansko-humskim kranima, napose o njihovu vjerovanju. Na temelju viestrukih analiza izvora moe se zakljuiti da iz stranih latinskih izvora proizlazi da su bosanski i humski krani krivovjerci, a iz domaih da su pravovjerci. Iz toga i proizlaze podvojena miljenja u historiograji o tom predmetu. Latinski ili zapadni izvori ni do danas nisu podvrgnuti kritici. Prema pojedinim njihovim piscima krivovjerje je i liturgija na narodnom jeziku, jer Bog razumije molitvu samo na tri sveta jezika - latinskom, grkom i hebrejskom. Mnogi su lanovi bosanskih i humskih krana redovnici, izdanci hrvatskih benediktinaca, bar do sredine XIII. stoljea, protivnici grgurovske reforme, koji su se zbog agresivne politike ugarske crkvene i svjetovne vlasti postupno poeli udaljavati od Rima. Upravo oko sredine XIII. st. bosanskim biskupom postaje latina, izmjeta se biskupsko sjedite iz Bosne u akovo, a umjesto Dubrovnika metropolijom Bosanskoj biskupiji postaje Kaloa. Ironijom povijesti, biskup Ponsa, toliko hvaljeni i prekaljeni kriarski borac, naputa svoje stado u do tada jedinstvenoj katolikoj dijecezi u Bosni i prelazi u akovo, gdje se godine 1252. spominje kua u kojoj stanuje bosanski biskup,2 a neto

Tadija SMIIKLAS, Codex diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae (dalje: Codex diplomamticus), IV., Zagreb, 1906., str. 494. (In villa que uocatur Diaco et ante domum in qua habitabat episcopus Bosgnensis).

132

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

Bosansko-humski krani u kriitu papinske i ugarske politike prema Bosni i Humu kasnije (1255.) i katedrala Sv. Petra.3 Nakon viestoljetnog progona hrvatskoga glagoljskog bogosluja u hrvatskim i dalmatinskim biskupijama te mletakog proskribiranja kranske zajednice u zaleu Zadra (Suhovare) i omikih gusara, sve se vie poinje govoriti o krivovjerju u Bosanskoj biskupiji. Teren su, dakle, pripremali Mleani sa splitskim nadbiskupom Bernardom, podrijetlom iz Italije, koji progoni nepoeljne krane iz Splita i Trogira u Bosnu.4 Prognanima se oduzimaju dobra i daju drugima. U igru su uvuene ugarske crkvene i svjetovne vlasti. Dukljanski kralj Vukan, iji je vei dio kraljevstva na udaru pravoslavlja, iz vlastite raunice optuuje bosanskog bana Kulina poradi gostoprimstva prognanika u Bosni.5 to su krivovjernog kod bosanskih krana na Bolinom Poilu otkrili papin kapelan, legat Ivan de Casamaris i kapelan dubrovakog nadbiskupa akon Marin? Nita! I Splitski statut iz god. 1312., kad govori o krivovjercima, govori neodreeno o njima, ali bez milosti donosi odreen iznos kazne.6 Sline su odredbe i Trogirskog statuta iz XIV. stoljea.7 Za njih su krivovjerci pristae hrvatske Crkve, krani koji se mole Bogu na hrvatskom ili barbarskom jeziku. Takve se nakon osude pretvaralo u pepeo, a njihova materijalna dobra dijelilo se na pola slubenicima dravne i crkvene vlasti. Ako bi se tko usudio primiti optuenog ili rei da je nevin, i takvom je odreivana novana kazna. Sva e se ta inkvizitorska openitost ponoviti i u Bosni. Zato se prvi bosanski biskup latina, Ivan iz Wildeshausena, odrie biskupske asti i vlasti u Bosni?8 On se, naime, kao pravi kranin uvjerio da u Bosni nije po srijedi krivovjerje, nego neto drugo. Dominikanci su u Bosni odabrali krivu metodu za svoje redovniko djelovanja u toj sredini, pa su onda nailazili na nepotrebne probleme, kao na primjer na invalidnost braka hrvatskih vjernika u Bosni i drugo. Slino je bilo i s franjevcima. Ta se dva reda, umjesto da slono i bratski rade, meusobno otimaju za Bosnu, u kojoj borbi naklonou mletakih papa pobjeuju
3

Ferdo II, Neto o bosansko-akovakoj biskupiji i akovakoj katedrali, Godinjica N. upia, 44./1935., str. 60. Codex diplomaticus, II., str. 351. Augustin THEINER, Vetera monumenta Slavorum meridionalium historiam illustrantia, I., (1198-1549), Romae, 1863., str. 6. (A. THAINER, Vetera monumenta Slavorum). Muzej grada Splita, Ms. 1, fol. 5v-6r; Statut grada Splita, Split, 1987., str. 7.-8. Statut grada Trogira, Split, 1988., str. 7.-8.

4 5

6 7

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

133

Milko Brkovi franjevci. Uz svoje primarno vjersko poslanje jedni su bili u slubi ugarske, a drugi u slubi mletake politike. Prije Bosne to se dogaalo u Hrvatskoj, gdje su se gasili mnogi benediktinski samostani, a na njihovim se temeljima podizali dominikanski i franjevaki. U Bosanskoj vikariji sve do dolaska Turaka prevladavali su franjevci mletakog podrijetla, a nakon dolaska Turaka, kad je bilo najpotrebnije irenje kranskih vjerskih istina, njih je u Bosni nestalo i ostali su uglavnom samo domai franjevci Hrvati. Prosjean katolik u pismu bosanskog dida Radomira iz godine 1404. (8. sijenja)9 ne nalazi krivovjerja. Isto je tako i u ispravi dida Mirohne godine 1427., koja zapoinje u ime Trojstva (U ime Oca i Sina i Svetoga Duha).10 Gdje ju tu krivovjerje? Nema ga ni na srednjovjekovnim nadgrobnim spomenicima bosanskih i humskih krana. Natpis na biligu, mramoru, ili kamiku, kako oni sami nazivaju svoje nadgrobne spomenike, glasi na dananjem hrvatskom: Ovdje lei dobri gospodin (ovjek) gost Miljen komu je Abraham po zakonu priredio veliko gostoprimstvo. Dobri gospodine (ovjee), kad doe pred naega jedinog Gospodina Isusa spomeni se i nas njegovih slugu. Pisa G. M.11 Gdje je tu krivovjerje? Slino je i na biligu gosta Milutina: U ime tvoje preista Trojice, bilig gospodina gosta Milutina rodom iz Cernice .12 Ima li ga tu? Pismo franjevca Ivana Kapistrana papi Kalistu od 4. srpnja 1455.13 nita konkretno ne govori o krivovjerju bosanskih i humskih krana. Sve se u njemu navedene openitosti odnose openito na krivovjerce, kao i u mnogim drugim latinskim izvorima. Zar prisega predstavnika krana Bosanskog Kraljevstva pred papom Piom II. od 14. svibnja
8 9

Codex diplomaticus, III., str. 444.-445.

Franjo ANJEK, Bosansko-humski krstjani i katarsko-dualistiki pokret u srednjem vijeku, Zagreb, 1975., str. 119.-120.

Pavao ANELI, Originalni dijelovi dviju bosanskih povelja u falsifikatima Ivana Tomke Marnavia, Glasnik Zemaljskog muzeja u Sarajevu, Arheologija, N. S., sv. XXVI./1971., str. 348.-349. (347.-360., prema rukopisu iz Dubrovnika). iro TRUHELKA, Natpisi iz sjeverne i istone Bosne, Glasnik Zemaljskog muzeja, 7./1895., str. 337. Vladimir SKARI, Grob i grobni spomenik gosta Milutina na Humskom u foanskom srezu, Glasnik Zemaljskog muzeja, 46./1934., str. 79.-82.
13 12 11

10

Euzebije FERMENDIN, Acta Bosnae potissimum ecclesiastica cum insertis editorum documentorum regestis ab anno 925 usque ad annum 1752., Zagreb, 1892., str. 224.-226.

134

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

Bosansko-humski krani u kriitu papinske i ugarske politike prema Bosni i Humu 1461.14 nije jasan dokaz pravovjernosti tih krana? Ako ih je Inkvizicija ostavila na ivotu, onda su zaista bili bolji krani od mnogih koji su okruivali papu Pija II. U dokumentu salvum conductum, danom gostu Radinu Butkoviu od Senata Mletake Republike 10. oujka 1466.,15 nema ni trunke krivovjerja. Latinski su izvori puni openitosti o krivovjerju koje se pripisivalo bosanskim i humskim kranima, iako nije imalo veze s njima. Rajner Sacconi u svojoj Sumi o katarima i leonistima 1250. godine16 navodi za slavonsku, ladeljsku, grku, bugarsku i dragoviku krivovjersku crkvu sve zajedno oko 500 lanova, a tolika se buka dizala oko krivovjerja u Bosni. Petar iz Bodroga u Kratkom pregledu poetaka Ugarske dominikanske provincije oko god. 1259.17 openito navodi krivovjerce u Bosni i Dalmaciji, koje naziva Slavonskom crkvom, navodei i njihovo spaljivanje na lomai, ali nita konkretno ne govori o tome kakvo je to krivovjerje. Izjava Jakova Becha iz Chierija pred inkvizicijskim sudom 1388. godine18 ne moe biti mjerodavan sud o bosansko-humskim kranima, jer je dana pod prisilom. Nita od zabluda krivovjeraca iz Chierija nema u vjerovanju bosansko-humskih krana, bar prema sauvanim bosansko-humskim izvorima. U Komentarima o udnim stvarima pape Pija II. navodi se oko 40 tobonjih heretikih prvaka koji su iz Bosne prebjegli humskom vladaru Stjepanu Vukiu Kosai. Trojicu je njihovih prvaka ninski biskup Natalis de Venetiis, karmelianin, doveo svezane papi Piju II., koji ih je navodno pouio o kranskoj dogmi i privolio da prihvate dokumente Rimske crkve. Sva trojica vraena su bosanskom kralju, navode isti Komentari; dvojica su ostala u katolikoj vjeri, a trei je na povratku ponovno prebjegao Stjepanu Vukiu Kosai.19 Zar svezan i maltretiran ovjek moe postati istinski katolik? Ovdje se oito radilo o politikoj podobnosti, u to se po svoj prilici uvjerio i papa, po kojoj je dvojici oproten prijestup a treemu nije, te je stoga ponovno pobjegao susjednom vla14

Franjo ANJEK, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima (13.-15. st.), Zagreb, 2003., str. 114.-117. ISTO, str. 118.-119. ISTO, str. 132.-133. ISTO, str. 134.-135. ISTO, str. 140.-145. ISTO, str. 146.-149.

15 16 17 18 19

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

135

Milko Brkovi daru. Ni latinski literarno-teoloki spisi o bosansko-humskim kranima do danas nisu pretrpjeli objektivnu i potpunu kritiku. Izvrstan primjer za to jest Rasprava izmeu rimokatolika i bosanskog patarena, koju je oko 1250. godine vjerojatno sastavio Pavao Dalmatinac.20 Autor je toga izvora, dakle, ueni dominikanac, sveuilini profesor u Bologni, a po svoj prilici dalmatinski Mleanin, to dovoljno govori u kojem e se pravcu voditi rasprava. Mnogi su upiti u njegovoj raspravi neodreeni i ne tiu se bosanskih i humskih krana. Navodnom se bosanskom patarenu mnoga pitanja stavljaju u usta i onda se na njih daju kolska objanjenja. Cijela rasprava doimlje se kao da je unaprijed sastavljena u kabinetu uenog teologa ili da je stvarana pod prisilom nad nekim nepoudnim redovnikom. Optube su unaprijed formulirane i odnose se openito na krivovjerje, a rtveni sugovornik trebao bi biti bosanski kranin. Ako je u vrijeme te rasprave postojalo krivovjerje u Bosni, zato se onda prenosilo sjedite Bosanske biskupije u akovo? Zato su se dominikanci i franjevci otimali za inkvizitorsku slubu u Bosni, umjesto da su zajedniki djelovali na suzbijanju krivovjerja ako ga je doista bilo? Prvi dio rasprave govorio je o razlici u krtenju, a bosansko-humski izvori jasno svjedoe o istovjetnosti sakramenta krtenja bosanskih i humskih krana s rimokatolikim. Zar se u povijesti Crkve meu teolozima nisu vodile rasprave o valjanosti krtenja? Rimokatolik stavlja u usta navodnom bosanskom krivovjercu da su on i njegova bosanska brda raskol i da je rimokatolicima glava Krist. Zar i bosansko-humskim kranima nije sredite Krist? Ueni teolog iznosi openiti prigovor hereticima pa onda preko lea bosanskih krana kae da su pobjegli ili u brda Lombardije ili u brda Bosne. Zakljuuje da je prava vjera u gradovima s poploanim trgovima i kamenim zgradama i crkvama, gdje su biskupi i ueni ljudi, a ne u brdima, umama, ikarama i drvenim nastambama. Zar Bog nije nazoan u svakom kraninu gdje se god on nalazio? Zato je onda Isus odrao govor na Gori, zato je molio na osami (u Getsemaniju), zato je uinio mnoga uda na otvorenom, u prirodi, zato je ozdravljao ljude u siromanim kuama od trstike i sline obine grae i tako redom? Samaritansko milosre bosansko-humskih krana ueni rimokatolik proglaava krivovjerjem, jer toboe ine djela milosra prema otpadnicima. Usporedba se s vukovima nikako ne moe odnositi na bosansko-humske krane. Oni su upravo oni koji trpe razdiranje od lanova
20

ISTO, str. 153.-233.

136

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

Bosansko-humski krani u kriitu papinske i ugarske politike prema Bosni i Humu mletake i ugarske politike i crkvene vlasti u vujoj koi. To i sam rimokatolik potvruje kad u nastavku rasprave kae da ih progone radi toga to po rimokatolikom uvjerenju unitavaju vjeru. Prigovara im da iz Svetog pisma uzimaju ono to se na njih ne odnosi, navodi naine starozavjetnog progonstva, svrstava se na stranu bojih miljenika, kao da je Bog samo njegov i njegovih prijatelja. ak i u suzdrljivom ivljenju i ishrani pronalazi razloge za progon bosanskih krana. I kad ga navodni krivovjerac pita zato se progoni samo njih u Bosni, rimokatolik donosi tri razloga koje pak opravdava svetopisamskim citatima. I tako dalje. Nakon raspravljanja o Ivanu Krstitelju i prelaska na razgovor o uskrsnuu tijela rimokatolik u osobi uenog profesora u navedenoj raspravi preuzima monolog do kraja razgovora. Na kraju rasprave daje preporuku u prijeteem tonu, to pokazuje da je sugovornik bio ili pred inkvizicijskim sudom ili je rasprava napisana u kabinetu kao uputa onima koji su na terenu obavljali inkvizicijski posao. Ni izvori kojima su tvorci franjevci nisu kritiki obraeni. Ve do njihova doba bosanski su i humski krani uvelike izvikani kao krivovjerci. Dolazak franjevaca u Bosnu bio je imperativ za irenje njihova reda i politiki interes Mleana. S druge strane, franjevci su djelovali u Bosni upravo u doba kad je papinstvo u velikoj krizi (avignonsko suanjstvo) i kad je Crkva iznutra uzdrmana. U opoj nestaici klera u Bosni i Humu franjevci su nalazili potporu u sveenicima glagoljaima (sacerdotes rustici), liturgijskim i kulturnim nastavljaima tradicije srednjovjekovnih hrvatskih glagoljaa. U liturgijskom i kulturnom pogledu ti su sveenici uvali i nastavljali tradicije srednjovjekovnih hrvatskih glagoljaa po Bosni i Dalmaciji. Sluili su se rimskim obredom, staroslavenskim jezikom, glagoljskim pismom, odnosno u Poljicima, Humu i Bosni, ve od srednjeg vijeka, praktinijom bosanicom. Djelovanje glagoljaa na poseban je nain odraavalo individualnost hrvatskog naroda, pa su upravo radi toga tuinske vlasti i strani kulturni utjecaji, pod kojima su stoljeima bili Hum i Bosna, nastojali ih iskorijeniti. Teoloko znanje tih narodnih sveenika, seljaka reenih obiajima domovine, to jest nekanonski, nije uvijek na visini intelektualnog odgoja franjevaca, koji e ih nazivati sveenicima-jezgraima. To su bili revni i poboni sveenici meu kojima nije bilo otpadnika od vjere, pogotovo ne na neku nekransku sljedbu. Puk ih je potivao kao revne pastire, pomalo saalijevao i drao ih svojim pravim narodnim sveenicima, esto i onima od pluga i motike. Sveenici glagoljai cijelog su ivota drani nekom vrstom niih kapelana, vezanih uz rodno mjesto i roditeljski dom, ali u krizno
Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

137

Milko Brkovi doba bili su dragocjena pomo franjevcima, o emu svjedoe i Dubia (nejasnoe), koje je fra Bartol Alvernski, vikar bosanskih franjevaca, godine 1372. uputio papinskoj kuriji u Avignon.21 Ti glagoljai nisu niti znali za raskol, nego su jednostavno ispovijedali Krista i temelj vjere, kako nam svjedoe navedena franjevaka Dubia. U takvim upitima papinska im kurija priznaje obavljanje krtenja i vrenje drugih katolikih slubi, iz ega proizlazi da su krstili i prije dolaska franjevaca u Bosnu, a time ujedno da nisu ni krivovjerci. Ako im, dakle, Katolika crkva priznaje valjanost sakramenta krtenja, zato onda ne i valjanost braka i drugih sakramenata? Slubena ih, dakle, Katolika crkva priznaje sveenicima, ali reenim nekanonski. Zar takvi krani vjeruju u krivog Boga? Oni su ti provikani krstjani ili patareni u latinskim izvorima. Novija historiograja, osobito franjevaka, kategoriki nijee postojanje takvih ili slinih sveenika, to je i razumljivo jer bi u protivnom ispalo da su franjevci ponovno krstili bosansko-humski hrvatski puk. Treba upozoriti da sauvani popis zabluda22 koje toboe bosanski patareni zajedniki dre i vjeruju ne moe izdrati kritiku i da je sastavljen od openitih pitanja raznih krivovjerja. Takoer i dubrovaki izvori pojedine dogaaje esto biljee jednostrano i u interesu svojih ljudi. Na primjer, kad Dubrovani alju Stojkoviu u Basel izvjee o stanju u Bosni, oni znaju da je Bosna izloena velikoj opasnosti od strane Turaka, ali nemaju ba interesa da joj pomognu, niti daju savjet kako bi joj svijet mogao najuinkovitije pomoi. Iako znaju kako, to im nije u interesu. Ta im je opasnost na korist, jer u Dubrovnik stiu najbogatiji izbjeglice s najprotabilnijom imovinom. Osim toga, tu je ve poloena velika suma novca i drugog blaga bosansko-humskih velmoa i trgovaca, a vlasnici e ostati nepoznati, jer e izginuti u ratu protiv Turaka, a njihovi e opunomoenici, ako i preive, biti izigrani, teko e doi ili uope nee doi do nasljedstva. Slino je bilo s granicama i posjedima. Dakle, kritikim pristupanjem i stranim i domaim izvorima nae bi se miljenje u najkraim crtama moglo ovako saeti: Na temelju domaih izvora, u prvom redu isprava bosansko-humskih vladara i velmoa, bosanski i humski srednjovjekovni krani nisu krivovjerci jer su priznavali sve

21 22

ISTO, str. 254.-281. ISTO, str. 282.- 285.

138

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

Bosansko-humski krani u kriitu papinske i ugarske politike prema Bosni i Humu sakramente. To smo detaljnije dokazivali na drugom mjestu.23 Oni su od poetka istinski krani rimskog obreda, koje su zbog jezinih i politikih razloga mletake i ugarske crkvene i svjetovne vlasti sve vie odaleivale od Rima.

Ugarski vladari i politika zbivanja u Bosni i Humu U vrijeme prvoga kriarskog pohoda na tobonje bosansko-humske krivovjerce papa Grgur IX. godine 1234. (14. listopada) svojim pismom hrabri hercega Kolomana i njegove kriare da pou u versus partes Sclavoniae.24 Oko godine 1259. prior dominikanaca, Petar iz Bodroga u Ugarskoj, poistovjeuje zemlju bosanskih krivovjeraca sa Slavonijom, govorei u svom kratkom spisu o postanku ugarske dominikanske provincije da su dominikanci propovijedali krivovjercima u Slavoniji, to jest u zemlji koja se zove Bosna (Item in Bosnia et Dalmatia, que apud eos ecclesia Sclavonie nuncupatur, missi sunt etiam fratres ad haereticos),25 i tako redom. Oito je, dakle, da se u tim izvorima misli na slavonsku crkvu u Hrvatskoj, odnosno u njezinim istonim krajevima Humu i Bosni. To e pred torinskim inkvizicijskim sudom potvrditi godine 1387. i Jakov Bech, koji priznaje da su tijekom XIV. stoljea mnogi lombardijski katari poduzimali putovanja u Slavoniju kako bi od uitelja, koji stanuju u Bosni, nauili cjelovitu nauku.26 Opisujui jadranske zemlje, papa Pio II. u svom djelu Cosmographia kazuje da iza Albanije slijedi ilirski narod prema zapadu i sjeveru, kojega se u pievo vrijeme naziva Slavenima, a koji se pak meusobno nazivaju Bonjanima, Dalmatincima, Hrvatima, Istranima i Kranjcima.27

Milko BRKOVI, Srednjovjekovna Bosna i Hum identitet i kontinuitet; Mostar, 2002., str. 106.-133; 142.-166.
24

23

G. WENZEL, Codex diplomaticus Arpadianus, I, Budapest, 1860., 319 (G. WENZEL, Codex diplomaticus Arpadianus); T. SMIIKLAS, Codex diplomaticus, III, 415: Ad convertendum in robore tuae fortitudinis infectos maculae haereticae pravitatis, te versus partes Sclavoniae ita magnanimiter et potenter accingas. F. ANJEK, Bosansko-humski krstjani, 41., prema bilj. 58. Biblioteka Casanatense, Rim, latinski rukopis 3217, fol. 143v.

25 26 27

Dominik MANDI, Bogomilska crkva Bosanskih krstjana, Chicago, 1962., 48., bilj. 112. (D. MANDI, Bogomilska crkva bosanskih krstjana).

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

139

Milko Brkovi Pred kraj vladavine hrvatskoga kralja Zvonimira u Hrvatskoj nastali su neredi koje je dukljanski vladar Bodin iskoristio i otkinuo Bosnu od Kraljevine Hrvatske i Dalmacije. Bodinovom smru nastajle su oko godine 1102. velike smutnje i u njegovoj dravi. Smutnje su se i dalje produbljivale, a na scenu je stupio i prognanik iz Rake Gradihna, u vrijeme kojeg su Hrvati iz zapadnoga Hrvatskog Kraljevstva upadali oko godine 1137. u sjeverozapadni dio Podgorja i odcijepili upu Ramu od Dukljanskog Kraljevstva te je pripojili Kraljevstvu Hrvatske i Dalmacije. Od toga doba ugarsko-hrvatski kraljevi u svojim intitulacijama imaju dodatak Rameque rex, pod ime se podrazumijevalo Kraljevstvo Crvene Hrvatske ili Duklje, kojoj je do tada pripadala upa Rama. Nakon zauzea Duklje i Travunije car Emanuel Komnen godine 1164. mirnim je putem zadobio iz ruku ugarsko-hrvatskog kralja Stjepana III. Kraljevinu Hrvatsku i Dalmaciju na ime batinskog prava njegova mlaeg brata hercega Bele, careva tienika. Sljedee pak 1165. godine Emanuel posla svoga vojskovou Ivana Duku s velikom vojskom, koji zaposjedne sve hrvatske zemlje juno od Gvozda, ukljuivo i Bosnu. Sjeverni dio tih krajeva, u koji je spadala Bosna i Hum, nazva Kraljevstvo Dalmacije i Hrvatske, a juni dio, Travuniju i Duklju, vojvodstvo Dalmacije i Duklje. U oba dijela postavi za upravitelje domae knezove. Nakon toga podie se na Duklju raki veliki upan Nemanja, kojega god. 1172. svlada car Emanuel i odvede u zarobljenitvo ali ga domalo povrati na velikoupansku stolicu u Rakoj. tovie, po svoj prilici njegovoj starijoj brai Stracimiru i Miroslavu dade u leno Travuniju i Podgorje prvom, a Hum drugom.28 Doista, od god. 1186. do 1190. u sauvanim se izvorima spominje humski knez Miroslav,29 brat rakog upana Stjepana Nemanje, oenjen inae sestrom istodobnog bosanskog bana Kulina (1180.-1204.) iji e kasniji nasljednici ukljuiti Hum u srednjovjekovnu bosansku banovinu (oko 1326.). Miroslav, dakle, postaje humskim knezom oito na temelju bizantske vojne sile i lenskog prava koje car Emanuel Komnen podjeljuje rakim vladarima, svojim tienicima, koji su u to doba takoer u stalnom vojnom i politikom usponu i kojima je takoer vrhovni suveren sad Bizant, sad ugarsko-hrvatski vladar. Smru cara Emanuela Komnena (1180.) Nemanjii su se, uz pomo ugarsko-

28 29

ISTO, 336.-348. Codex diplomaticus, II., 176.

140

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

Bosansko-humski krani u kriitu papinske i ugarske politike prema Bosni i Humu hrvatskih kraljeva, vojno opirali Bizantu i krajem XII. st. sruili hrvatsko Kraljevstvo Duklju. Bela III. (1174.-1196.) ne dira kneza Miroslava u Humu, jer je priznao njegovo vrhovnitvo. Meutim, Nemanjii su toliko ojaali da knez Miroslav kasnije nije vodio rauna o svome vazalskom poloaju prema ugarsko-hrvatskom kralju. Stoga poetkom god. 1198. hrvatski herceg i kasniji kralj Andrija II. podinjava Hum pod svoju vlast i unosi ga u svoju intitulaciju hrvatskog dijela dvojnog kraljevstva (Ego Andreas tercii Bele regis lius dei gracia Jadere ac tocius Dalmacie et Chroacie Chulmeque dux).30 I pored toga, domai knezovi uspijevaju osigurati svoju vlast u Humu kroz cijelo XIII. stoljee. U tom se razdoblju spominju knezovi Petar, koji prvi preuzima titulu velikog kneza humskog, a od godine 1222. do 1225. obnaa i ast splitskog kneza, zatim njegov nasljednik i neak mu Toljen, koji umire godine 1239., te veliki knez Andrija, koji se spominje u izvorima od godine 1234. do 1249., kojemu je pak Stjepan Prvovjenani zakratko bio preoteo dio Huma. Velikog kneza Andriju naslijedio je njegov sin Radoslav koji nosi samo titulu upana, a niti njegova braa nemaju titule velikog kneza. Nakon toga, na poetku XIV. st. Hum dolazi pod vrhovnu vlast Pavla ubia, bana Hrvata, koji ga pak predaje na upravu svojim velmoama Nelipiima, od kojih se posebno istie sin Iana Nelipia Konstantin (comes Constantinus), ime Hum nakon 1102. ponovno dolazi pod neposrednog vladara Hrvata. Time Hum gubi svaki oblik samostalnog knetva, koje e nakon propasti Mladena II. ubia i kratkotrajnog bezvlaa od 1322. do 1326. potpasti pod vlast bosanskog bana Stjepana II. Kotromania (1326.-1353.), a time opet pod vrhovnitvo ugarsko-hrvatskoga kralja Ludovika I. Velikog, koji na neko vrijeme upravu Huma ponovno povjerava jednom od Nelipia.31 in predaje zapadnog Huma Ludoviku, od strane bana Tvrtka, zapravo je vraanje dijela starog Hrvatskog Kraljevstva novom i zajednikom hrvatsko-ugarskom vladaru. Za prve sveze Arpadovia s Bosnom zasigurno se zna u doba njihova ratovanja s bizantskim carem Emanuelom Komnenom, koji je uspio zavladati Balkanom. U ratu to ga je protiv cara Emanuela vodio kralj Gejza II., sudjelovao je i ban Bori (1154.-1163.), prvi poznati bosanski ban. Borievo sudjelovanje
30 31

ISTO, 293. Hrvatski leksikon, I. svezak, A-K, Zagreb, 1996., 486.

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

141

Milko Brkovi u ratu na strani ugarsko-hrvatskog vladara svjedoi da je Bosna u to doba zakonito pripadala Ugarsko-Hrvatskom Kraljevstvu. Bizantski je pisac Cinam opisao taj rat i izriito naveo da je bosanski ban bio saveznik ugarsko-hrvatskog vladara. Taj je rat trajao osam godina (1148.-1155.), a zavrio je pobjedom ugarsko-hrvatske vojske u blizini Beograda. Idue, 1156. godine, sklopljen je mir koji je potrajao do Gejzine smrti. Nakon toga u Ugarskoj su nastale dinastike borbe, u kojima je aktivno sudjelovao i ban Bori, koji se na ugarskom dvoru nalazio uz hrvatskog bana Belua kao jedan od prvaka (princeps regni). Vjerojatno je u to doba ugarsko-hrvatski kralj Stjepan III. (1162.-1172.) poslao viteza Gottfrieda, koji je pobijedio bosanskog hercega, moda nama nepoznata Borieva protivnika u Bosni. No, od tada e intervencija i ratni pohodi ugarsko-hrvatskih kraljeva na Bosnu postati gotovo redovita pojava. Nije poznato je li se ban Bori vraao iz Ugarske u Bosnu, ali poznato je da je bizantska vojska u daljnjem ratovanju, uz ostalo, zauzela i Bosnu i drala je sve do smrti Emanuela Komnena 1180. Poznato je da su ban Bori i njegovi potomci dobili posjede u Slavoniji, u Vukovskoj i Poekoj upi, dakle u krajevima hrvatskoga dijela dvojnog Ugarsko-Hrvatskog Kraljevstva, kojemu pripada i Bosna, osim u razdobljima bizantske vojne premoi, kao u doba Emanuela Komnena. Razdoblja bizantske vlasti u Bosni automatski su iskljuivala ugarsku suverenost nad njom. Nakon prestanka bizantske vlasti u Bosni 1180. godine, za bosanskog bana dolazi slavni Kulin, po svoj prilici blii roak bana Boria, kojega Teobald, papin poslanik za Dalmaciju i cijelu Slavoniju, u pismu upuenom iz Huma potkraj listopada 1180. naziva velikim banom, traei od njega da mu u znak tovanja apostola Petra i priznavanja gospodina pape poalje dvojicu sluga, kunskih koa, kuna i ostalih feudalnih davanja. Na kraju toga pisma legat pita Kulina ima li kakvu poruku za papu. im se, dakle, doznalo za poraz bizantkog cara Emanuela Komnena u Maloj Aziji godine 1179. i domalo za njegovu smrt, Kulin je u ime i uz potporu ugarsko-hrvatskoga kralja protjerao bizantsku vojsku iz Bosne i zauzeo Donje krajeve oko gornjeg Vrbasa te upe Usoru i Soli, koje su vojno tada bile u bizantskim rukama. Je li Kulin vladao Bosnom i prije 1180., jo za ivota cara Emanuela Komnena, teko je rei jer nedostaju izvori. U Kulinovo doba ugarsko-hrvatski kralj Bela III. (1172.-1196.) potvruje u svojoj intitulaciji uz ostalo i titulu rex Rame. Osim Bosnom Kulin je upravljao Usorom i Solima, koje mu je dao kralj Bela III. za uspjeno ratovanje protiv 142
Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

Bosansko-humski krani u kriitu papinske i ugarske politike prema Bosni i Humu Bizanta. Na isti nain proirio je granice svoga banata na zapad, gdje je dobio Neretvu i stare hrvatske upe Luku, Plivu i Vrbanju, koje se kasnije nazivaju Donji krajevi, ime je udvostruio teritorij svoje banovine. Jasno je da se Bosanski banat veim dijelom sastojao od hrvatskih zemalja, odnosno upa koje je Kulin dobio na raun pristanka uz ugarsko-hrvatskoga kralja, svoga vrhovnog suverena, u ratovima protiv Bizanta. Godine 1199. dukljanski kralj Vukan pie papi Inocentu III. da je Bosna zemlja kralja Ugarske i moli papu da naloi ugarsko-hrvatskom kralju Emeriku da iz svoga kraljevstva istrijebi krivovjerje.32 I papa dri da je Bosna podlona ugarsko-hrvatskom vladaru pa stoga pie kralju Emeriku da ne tedi reenog bana (Kulina) i da protjera navodne krivovjerce ne samo iz Bosne nego iz cijele Ugarske (Hrvatske).33 Kulinova je sestra bila udata za humskog kneza Miroslava, s kojim je on bio u dobrim odnosima. Kad je Miroslav umro, njegova je udovica zajedno sa sinom Toljenom pobjegla svome bratu Kulinu jer je Hum bio preoteo vladar Duklje Vukan Nemanji. Nakon toga jako su pogorani odnosi izmeu Kulina i Nemanjia, to pak pokazuje da je Miroslav postao humski knez pristankom ugarsko-hrvatskoga kralja i da je nakon Miroslavove smrti Hum trebao biti vraen ugarsko-hrvatskom vladaru, odnosno onomu komu ga on povjeri. Kulin je katoliki ban unutar Ugarsko-Hrvatskoga Kraljevstva, kojega kao takva papa priznaje svojim sinom, a Vukanove objede za krivovjerje imale su politike ciljeve. Mi predmnijevamo da se radilo o Humu i drugom susjednom teritoriju na koji je Vukan pretendirao. Da bi uvjerio i politiku vlast u pravovjernost i podlonitvo Kulinove Bosne njezinu suverenu, papin legat nakon skupa, odranog na Bolinu Poilu 8. travnja 1203., iz stare Bosne krene s dvojicom bosanskih sveenika u Ugarsku, gdje bijae potvren dogovor s Bolina Poila. Tu se na ugarskom dvoru jo otprije nalazio Kulinov sin, koji je zajedno s ostalima izrazio podlonost ugarsko-hrvatskom kralju. tovie, Kulinov sin u oevo je ime obeao da e kralju platiti visoku globu ako se u Bosni pojavi krivovjerje, tonije reeno, ako se Bosna odvrgne od ugarskoga dvora. Meutim, uz sve puste dogovore i jasnou da se ne radi o krivovjerju, zasijano sjeme razdora raslo je u stabljiku sukoba. Taj je, navodno crkveni, spor bio ujedno nastavak ugarske dvorske i crkvene politike u tenji
32 33

Codex diplomaticus, II., 334. ISTO, 351.

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

143

Milko Brkovi podvrgavanja Bosanske biskupije najprije i ponovno toboe pod Splitsku nadbiskupiju, a onda pod Kaloku nadbiskupiju. Ipak, tek je za Kulinovih nasljednika Bosanska biskupija potpadala pod Kalou. Iz slijeda kasnijih dogaanja moe se vidjeti da su s jedne strane bosanski banovi, a kasnije i kraljevi, teili biti to manje ovisni o suverenu, a s druge strane ugarsko-hrvatski kralj je, sukladno svome vremenu, elio to vre vezati uza se svoje podlonike. Takve su suprotnosti raale ratove, a najlaki povod jaemu bio je protivnika proglasiti heretikom. Toj je napasti Kulin uspijevao odoljeti svojom vjetom politikom, ali njegovi su nasljednici loije prolazili. Idui vaniji bosanski ban bio je ban Matej Ninoslav (1233.-1250.). Kulin je pred svojim vazalom, ugarsko-hrvatskim kraljem, uspio diplomatskim putem relativno lako skinuti sa sebe kompleks hereze, ali Ninoslavu je to bilo mora koja ga je pratila cijeli vladarski ivot. Bio je tolerantan prema zajednici bosanskih krana pa ga pojedini povjesniari svrstavaju meu njihove lanove i heretike. U njegovo su vrijeme dominikanci ve bili organizirani u Bosni i Humu. Oni ga odmah na poetku njegova banovanja mire s papom Grgurom IX., koji ga pak 1233. (10. listopada) titi i zahtijeva od hrvatskoga hercega Kolomana da mu pomogne ponovno zadobiti izgubljene krajeve.34 Godinu dana kasnije Ninoslav se sukobio s Kolomanom, koji je najavio papi da e oruanom silom iskorijeniti krivovjerje u pokrajinama Slavoniji, Humu i Bosni, a taj je naum Grgur IX. odobrio i obeao Kolomanu svoju pomo35 te ujedno zatraio od bosanskoga biskupa Ivana da se i on ukljui u pothvat.36 Zaredae Kolomanovi vojni pohodi od 1234. do 1239. godine, u kojima je 1237.-1238. zauzeo vei dio Huma i Bosne.37 Na temelju ve prije dobivenog prava od oca Andrije II., pravo na Bosnu Kolomanu potvrdio je i papa Grgur IX. godine 1235. (9. kolovoza),38 a godine 1238. (22. prosinca) estitao mu je na tobonjem svladavanju heretikih spletki.39 Odmah potom bio je Ponsa imenovan
34 35 36 37 38 39

F. ANJEK, Bosansko-humski krstjani, 79., prema bilj. 35., 36. Codex diplomaticus, III., 416., 417. A. THEINER, Vetera monumenta, I., 129., 137. Codex diplomaticus, IV., 67. Codex diplomaticus, III., 443. Codex diplomaticus, IV., 65.

144

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

Bosansko-humski krani u kriitu papinske i ugarske politike prema Bosni i Humu novim bosanskim biskupom, od kojeg je papa zahtijevao propovijedanje novog kriarskog pohoda protiv ostatka krivovjeraca u Bosanskoj biskupiji.40 Krajem 1239. Kolomanova vojska napustila je Bosnu, a ban Matej Ninoslav ponovno je postao gospodarom Bosne. Naalost, u vrijeme bana Ninoslava sjedite bosanskog biskupa postalo je akovo. Pod izlikom borbe protiv heretika, ugarskohrvatski kralj Bela IV. (1235.-1270.) u proljee 1244. prodire u Bosnu da bi tamo uspostavio kraljevsku vlast kojoj se ban Ninoslav opirao.41 Oko 1250. na vlast u Bosni dolazi ban Prijezda (o. 1250.-1287.), podrijetlom iz Slavonije, roak Mateja Ninoslava. Za njegova banovanja Bosna se ponovno poela postupno uzdizati i teiti samostalnosti u odnosu na Ugarsko-Hrvatsko Kraljevstvo. Iskoristio je smutnje posljednjih Arpadovia za jaanje samostalnosti svoje vlasti u Bosni. Sauvana je njegova isprava iz 1287. (8. svibnja),42 izdana u Zemljaniku, u ijoj je intitulaciji naveden kao domino concedente banus Boznensis, karakteristina i po tome to on kao ban daje, uz pristanak svoje vlastele, posjede velikau iz susjedne banovine, ime je smanjio granice Bosanske Banovine, i ujedno pokazao da je njegov suveren ugarskohrvatski kralj. Nakon nekoliko manje vanih banova Bosnom je zagospodario hrvatskodalmatinski ban Pavao ubi. Njemu i njegovom bratu napuljski je kralj Karlo II. godine 1292. (19. kolovoza) ispravom darovao zemlje Kraljevstva Hrvatske i Dalmacije, i to sve to se protee od granice Humskog Knetva, ukljuno, do Senja, Gacke i Modrue.43 Temeljem te darovnice, ban je Pavao poeo okupljati hrvatske zemlje, odnosno knezove Kurjakovie u Lici i Hrvatinie u Donjim krajevima, uspio je podvri Nelipia u Cetini, a Mleane istjerati iz Zadra. Budui da je u to doba srpski raskralj Dragutin bio herceg Mave i Bosne i bio uz kralja Andriju Mletakog, ban je Pavao ubi provalio u Bosnu i oduzeo Dragutinu hercetvo. Stoga se u svojoj ispravi od 7. travnja 1299. prvi put naziva banom Hrvatske i Dalmacije i gospodarom Bosne,44 odakle je protjerao
40 41 42 43 44

ISTO, 67. D. MANDI, Bogomilska crkva i bosanski krstjani, 160. Codex diplomaticus, VI., 588.-589. Codex diplomaticus, VII., 104. i drugdje. Codex diplomaticus, VII., 331.

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

145

Milko Brkovi bosanskoga kneza Stjepana Kotromana, Dragutinova pristau. Sporazumom sa srpskim kraljem Uroom II. u Vrulji kod Makarske godine 1303./1304. ban Pavao vratio je Hrvatskom Kraljevstvu glavni dio Huma, ostavivi i dalje Urou na upravu Ston s Ratom te upu Popovo sa Zatonskim primorjem.45 U svojoj ispravi izdanoj u Skradinu 1299. (7. travnja) ban se Pavao uz ostalo naziva i dominus Bosne.46 Ban Pavao iskoristio je sukob brae Milutina i Dragutina Nemanjia oko srpskog prijestolja i najvjerojatnije sam uz pomo svoga vazala Iana Nelipia oslobodio Hum. Sin Iana Nelipia Konstantin upravljao je u ime Bribirskih nekim hrvatskim upama. Svoje pravo na Hum knezovi Bribirski istiu u ispravi iz 1304. (30. oujka), kada se Pavlov najstariji sin Mladen II. titulira kao trium camporum et tocius terre Hlim comes.47 Ban Mladen II. bio je obrazovan i vrlo hrabar ban, ali se, iako je mnogo godina banovao u Bosni, u odlunim trenutcima za njegovo banovanje nije diplomatski snaao u sukobu sa irom koalicijom svojih protivnika na elu s ugarskim dvorom i Venecijom, kojima se pridruio ak i njegov brat Pavao II. Glavni pretendenti na Mladenovu bansku stolicu u Bosni bili su Stjepan Kotromani i Vukac Hrvatini iz Donjih krajeva. Udrueni Mladenovi protivnici potpomognuti od idejnih kolovoa urote, Mleana i ugarskoga dvora, vojno su ga porazili godine 1322. kod Blizne u Poljicima. Nakon svrgnua Mladena II. Bribirskog, u Bosni je nekoliko godina trajalo bezvlae, nakon ega je bosanskim banom postao Mladenov suparnik i ugarski tienik Stjepan II. Kotromani (o. 1322.-1353.), koji je vladao Bosnom zajedno s bratom Vladislavom. Preko ugarsko-hrvatskog vladara oko godine 1326. stekao je bansku titulu i zajedno s bratom Vladislavom darovao Vukoslavu, sinu kljukoga kneza Hrvatina, upu Banicu i Vrbanju, jer je Vukoslav ostavio bana Mladena ubia i preao na njegovu stranu, to je pak bila velika prevaga u korist Mladenovih protivnika. U poetku vladanja Stjepan II. nagraivao je i druge Mladenove protivnike i stjecao nove pristae. Uz naklonost Anuvinaca proirio je Bosnu i izbio na more, zavladao Zavrjem, Primorjem izmeu Neretve i Cetine te Humom koji su ve prije njega knezovi Bribirski vratili pod hrvatsku vlast (Nos Paulus banus Croatorum et Mladinus banus Bosnensis,
45 46 47

D. MANDI, Bosna i Hercegovina, 378. Codex diplomaticus, VII., 331.-336. Codex diplomaticus, VIII., 80.

146

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

Bosansko-humski krani u kriitu papinske i ugarske politike prema Bosni i Humu ac Mladinus trium camporum et tocius terre Hlim, Georgius Spalatensis, Paulus et Georgius comites, lii dicti domini Pauli bani), kako nam kazuje intitulacija originalne bribirske isprave iz godine 1304. (30. oujka).48 Proirenjem prvotne Bosne, Stjepan se II. ispoetka naziva gospodinom svih bosanskih zemalja, zatim Soli, Usore,49 Donjih krajeva i Humske zemlje. U to su doba, dakle, Bosni - koja se neto prije prostirala na zapadu od dananjih planina Vranice i Vlaia, na istoku do rijeke Drine, na jugu od Ivan-planine do dananjih Zavidovia i na sjeveru do maglajske kotline - pripojene zemlje Soli, Usora, Donji Krajevi i Hum. To se zbilo oko godine 1326. Nekoliko godina kasnije, oko godine 1332., Stjepan II. Kotromani pripojio je Bosni Tropolje. Uz pomo prije pridobivenih knezova Hrvatinia, Stjepan II. Kotromani pomaknuo je granice Hrvatske i Bosne, dakako, unutar Ugarsko-Hrvatskog Kraljevstva, otprilike na crtu od srednje Sane do donje Cetine. Time je poloio temelje kasnijoj monoj srednjovjekovnoj bosanskoj dravi. Za njegova banovanja Bosna je trgovala s Dubrovnikom i drugim primorskim gradovima.50 Teei za to veom samostalnou, potajno je urovao s Mleanima na tetu kralja Ludovika I., ali nikad javno nije ustao protiv njega, jer mu je Ludovik bio zatita protiv srpskog cara Duana, a kasnije (1353.) i zet. Bana Stjepana II. Kotromania naslijedio je na banskoj stolici njegov brati Tvrtko (1353.-1391.), sin Vladislava i majke Jelene ubi. Na poetku banovanja Tvrtko je izgubio podruje svoje strievine izmeu Cetine i Neretve. Taj mu je kraj oduzeo ugarsko-hrvatski kralj Ludovik I. u ime miraza svoje ene, Tvrtkove strievike Elizabete, a na temelju feudalnih odnosa. Tvrtko se tomu pokuao oprijeti, ali je Ludovik, pod uobiajenom izlikom da bosanski ban podrava humske i bosanske krstjane, dvaput zavojtio na nj, iako Tvrtko cijelo razdoblje svoje vlasti u Bosni nikad nije nimalo odstupio od katolianstva. Oba je puta Ludovikova ugarsko-hrvatska vojska doivjela poraz u Bosni, pa
Ferdo II, Iz arkiva u Krmendu, Vjesnik Kr. Hrvatsko-slavonsko-dalmatinskoga zemaljskog arkiva, VII., Zagreb, 1905., 214. (F. II, Iz arkiva u Krmendu).
49 48

Zavrja: M. BLAGOJEVI, Bosansko Zavrje, Zbornik Filozofskog fakulteta u Beogradu, XIV.-1., Beograd, 1979. Codex diplomaticus, X., 195.-196., 494.-495.; Iohannes LUCIUS, Memorie istoriche di Tragurio ora detto Tra, Venecija, 1674., 244. (I. LUCIUS, Memorie istoriche di Tragurio); prijevod Jakova Stipiia: Ivan LUCI, Povijesna svjedoanstva o Trogiru, I., Split, 1979., 517.-518. i drugdje (I. LUCI, Povijesna svjedoanstva o Trogiru).

50

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

147

Milko Brkovi je to Tvrtko htio iskoristiti za uvrenje svoga banskoga poloaja, ali krivo je procijenio jer ga je upravo tada zbacila bosansko-humska vlastela, a na vlast dovela njegova brata Vuka. Tada se Tvrtko pokajniki utjee svome suverenu i donedavnom protivniku Ludoviku I. Njegovom se pomou iste godine (1356.) vratio na bansko prijestolje, ali ipak je vlast morao dijeliti s bratom Vukom i majkom Jelenom te priznavati Ludovikov suverenitet. Stoga u njegovim ispravama iz 1356. nalazimo da je on dei gracia banus vna cum dilecto fratre suo comite Vuk ac karissima matre nostra domina Helena (14. oujka)51 i ad petitionem serenissimi principis domini nostri Ludovici (1. studenoga),52 ega godinu dana prije nema u ispravama. Nakon toga Tvrtko e vjetom politikom postupno svladavati otpor velikaa i s pomou onih koji su bili njemu privreni uvrstiti svoj poloaj u Bosni i tako se pripremiti za osvajanje teritorija susjedne Srbije i stare Hrvatske. Udruen s Ludovikovom vojskom i srpskim knezom Lazarom Hrabljenoviem protiv monog Nikole Altomanovia, Tvrtko je nakon Altomanovieva poraza zauzeo zapadni dio njegova podruja s Polimljem kod Mileeva i Prijepolja, Gacko i jo neka podruja pa godine 1366. pridodao svojoj intitulaciji Podrinje. Proirivi Bosnu i postigavi mir sa susjedima, ban se Tvrtko u trideset i petoj godini oenio Dorotejom, kerju vidinskog vladara Ivana Sracimira. Godine 1377. zauzeo je Trebinje, Konavle i Draevicu. Postavi za svoje doba najmonijim vladarem na slavenskom jugu, proglasio se, uz Ludovikov blagoslov, ljeti 1377. za kralja Bosne i Rake, odnosno Rake i Bosne, kako stoji u ispravama, okrunivi se u Milama dvostrukom krunom. Pravo na srpsku krunu Tvrtko I. je temeljio na osnovi bake Elizabete (Jelisavete), koja je bila iz roda Nemanjia, ki kralja Stjepana Dragutina, ali je iznad svega toga stajao njegov moni suveren, ugarsko-hrvatski kralj Ludovik I., jer je bilo vie potomaka Nemanjia koji su krvnim srodstvu bili blii srpskoj kruni negoli Tvrtko. Nakon smrti kralja Tvrtka u Bosni i Humu su ojaali pojedini velmoe, meu kojima osobito vojvoda Hrvoje. Hrvoje je od oca naslijedio naslov
Codex diplomaticus, XII., 333.; original isprave u: Dravni arhiv Dubrovnik, Acta sanctae Mariae maioris, 104, Be 1006.
52 51

Ljudevit THALLCZY, Istraivanje o postanku bosanske banovine sa naroitim obzirom na povelje Krmendskog arhiva, Glasnik Zemaljskog muzeja, XVIII., Sarajevo, 1906., 437.-438. (Lj. THALLCZY, Istraivanje o postanku bosanske banovine).

148

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

Bosansko-humski krani u kriitu papinske i ugarske politike prema Bosni i Humu bosanskog velikog vojvode. On je, naime, ve krajem sedamdesetih godina XIV. st. bio samostalni sudionik u odnosima bosanske vlastele prema ugarskohrvatskom kralju Ludoviku I., koji ga je pak nazivao svojim vjernim vitezom (delis miles noster), pri emu je zaobiao svoga bosanskog vladara, bana Tvrtka. Hrvoje svojim inima, od prvog spomena u izvorima (u lipnju 1346.) pa do dramatinog pisma kraljici Barbari (1413. godine), pokazuje da je, kao i ostale bosanske velmoe, podanik bosanskoga kralja, ali da je istodobno i preko toga podanik hrvatsko-ugarskoga kralja. Nakon Ludovikove smrti 1382. i izbijanja smutnjih na ugarsko-hrvatskom prijestolju, Hrvoje se sa svojom braom stavio na stranu nezadovoljnika, ime je doao i u otvoreni sukob sa svojim roacima koji su prethodno preselili u Slavoniju. Upravo u tim smutnjama Hrvojev brat Vuk postao je hrvatski ban, a Hrvoje namjesnik (vicarius generalis) Ladislava Napuljskog, pretendenta na hrvatsko-ugarsku krunu. Vrhunac moi Hrvoje dostie u doba dolaska Ladislava Napuljca na hrvatsku obalu Jadrana 1403. godine, kad od novookrunjenoga kralja dobiva titulu splitskoga hercega (dux Spaleti).

Utjecaj papinske i ugarske crkvene i svjetovne vlasti na vjerska zbivanja u Bosni i Humu Smutnje u sreditu hrvatske drave i njezine Crkve, osobito one pred kraj dinastije hrvatskih narodnih vladara, vodile su k pravnom podvrgavanju Hrvatske jaoj susjednoj kraljevini, Ugarskoj, ali istovremeno i k ponovnom stvaranju lokalne narodne vlasti i Crkve. Dvije su, dakle, izrazite posljedice tih smutnji u dravi hrvatskih narodnih vladara i Crkvi meu Hrvatima. Prva: Hrvatska godine 1102. slubeno ulazi u uniju s Ugarskom, a druga da sve ono, bilo politiko bilo crkveno, to se nije uklapalo u taj slubeni ili pravni in, tei k periferiji u kojoj ivi isti narod s istom vjerom i u koji ugarsko-hrvatska unija nije mogla tako lako i brzo prodrijeti. Bili su to Hum i Bosna, krajevi u kojima se nastavlja, naravno u neto izmijenjenom obliku, politiki i vjerski ivot i domaeg i novodoseljenoga hrvatskog puanstva. Opetujemo da i teritorij Huma i Bosne unijom iz 1102., na temelju krune Hrvatskog Kraljevstva, dolazi pod zajedniku ugarsko-hrvatsku krunu. Meutim, u tom dijelu zajednika ugarsko-hrvatska kruna nikad nee imati potpunu vrhovnu vlast, ni na politikom
Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

149

Milko Brkovi ni na vjerskom polju, i cijelo razdoblje postojanja Banovine i Kraljevine Bosne i Huma ugarsko-hrvatska vlast e, osobito ugarski dio krune, imati tekih problema. Poetke takvih zbivanja nalazimo u staroj hrvatskoj dravi, jer politika i vjerska zbivanja u vrijeme nekoliko posljednjih hrvatskih kraljeva jasno su pokazala to e se zbiti. Cjelokupni hrvatski narod nije unijom odmah potpao pod ugarskog kralja. Mnotvo se nezadovoljnika iz stare kolijevke povuklo u nezaposjednuti dio drave svojih sunarodnjaka u Hum i Bosnu. U trenutku sklapanja saveza Hrvata s Ugrima, hrvatska politika granica prema istoku tee Neretvom do ua Rame, odatle gornjim i srednjim Vrbasom i donjom Bosnom.53 Prije toga vie su puta Bosnom upravljali banovi pod okriljem hrvatskih kraljeva. Sva ta zbivanja u Hrvatskoj upuuju na zakljuak da su se nakon ugarsko-hrvatske unije svi nezadovoljni i borbeniji narodni slojevi sklonili u udaljenije i manje pristupane krajeve, koji su im pruali vie sigurnosti i slobode, a meu autotohnim sunarodnjacima srasli su u jednu zajednicu, te nastavili ivjeti po obiajima drave hrvatskih narodnih vladara. U takvoj sredini izbjeglice i prognanici pojaavali su borbu za crkveni jezik a kasnije i za domau Crkvu. Unijom Hrvatske i Ugarske, u hrvatskom su dijelu kraljevstva najvie bili pogoeni sveenici glagoljai i benediktinci, koji gubitkom hrvatskog kralja gube glavnu zatitu i materijalnu potporu. U vrtlogu narodne nesloge i meusubno podijeljenog vrhovnog sveenstva preputeni su sami sebi, a neprijatelji sa svih strana otimaju komad po komad zemlje, grad za gradom, naselje za naseljem. Takva je bila sudbina Crkve meu Hrvatima na poetku XII. stoljea. Kolomanov dolazak u Dalmaciju bio je od pojedinih slojeva pozitivno prihvaen, ali kasnija ugarska vlast ipak sve vie dolazi u konikte s novom sredinom. Velike smutnje nastaju nakon razaranja Zadra u IV. kriarskoj vojni godine 1202. po nagovoru Mleana, koji Omiane, branitelje dijela hrvatskog mora, a prije njih Zadrane, nazivaju gusarima i izjednauju ih s hereticima. U takvim se i slinim okolnostima nalazilo hrvatsko sveenstvo tijekom cijelog XII. i XIII. stoljea. Ugri uvode nove obiaje, koji su Hrvatima strani. Godine 1111. kralj Koloman za sveenstvo u Dalmaciji uvodi ista podavanja desetine kao i u Ugarskoj, a od svih desetina ima se davati jedna desetina kralju.54 Hrvati prezi53 54

ISTO, 654. ISTO, 22.-23.

150

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

Bosansko-humski krani u kriitu papinske i ugarske politike prema Bosni i Humu ru davanja, pa stoga papa Inocent III. 1198. nalae kralju Emeriku, jamano na tubu kalokog nadbiskupa, da ih prisili na dunosti.55 Slinih je primjera bilo po svim hrvatskim gradovima, a Ugri sve vie pritiu i hrvatske benediktince. Da bi ih to vie potisnuli, dovode ugarske redovnike, najprije templare, koji darovnicama ugarskih kraljeva jednostavno zauzimaju benediktinske samostane po Hrvatskoj. Poslije provale Tatara (1241.-1242.) u Hrvatsku iz Ugarske stiu i dominikanci, s kojima dolaze i redovnici Sv. Augustina, koji se pak naseljavaju u Nin i okolicu. Tim ugarskim redovnicima papa Klement VI. godine 1345. doputa osnivanje samostana u Hrvatskoj. Kad brane svoja prava u Hrvatskoj, onda se pozivaju na odredbe ugarskoga kralja.56 Neredi su vladali po cijeloj Dalmaciji i otocima. Papa Inocent III. godine 1200. na najsveaniji nain izopuje hrvatskoga biskupa, neko hvarskoga biskupa, Nikolu.57 Dubrovaki nadbiskup Bernard (1197.-1203.) bjei ispred dukljanskog vladara Vukana i naputa nadbiskupsku ast, na to mu papa daje biskupiju u Engleskoj.58 O zagrebakom biskupu Stjepanu ule su se udne prie.59 U takvim se prilikama koncem XII. stoljea u Bosni meu kranima pojavljuje navodna hereza. Istovremeno s ukinuem ustanove hrvatskoga biskupa u Hrvatskoj, javlja se na podruju nekadanjih njezinih dravnih teritorija Huma i Bosne ustanova bosanskog biskupa, slina i gotovo identina ustanovi hrvatskoga biskupa. to prva vie blijedi, to druga vie jaa i s jasnim konturama pojavljuje se na obzorju. Kad se godine 1185. dokida stoljetna, kanonski postavljena, ustanova hrvatskoga biskupa, ve se na sva usta govori o bosanskim biskupima. Hrvatske je biskupe posveivao nadbiskup u Splitu, bosanske najprije nadbiskup u Splitu, onda u Dubrovniku. Hrvatski biskupi nalaze se na dvoru hrvatskih vladara, bosanski na dvoru bosanskih banova i kraljeva; hrvatski nemaju svoje stalne rezidencije, nemaju je ni bosanski; hrvatski nemaju omeena teritorija, nemaju ga ni bosanski; granice biskupija poklapaju se s granicama drave. Sve im je drugo takoer slino ili jednako, pae jednaka im je i konana sudbina.
55 56 57 58 59

ISTO, 306. Codex diplomaticus, XI., 529., 404.-408.; XIV., 121. Codex diplomaticus, II., 352. Codex diplomaticus, III., 16.-17., 30. ISTO, 228.-229.

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

151

Milko Brkovi Pokret nastao u hrvatskoj dravi narodnih vladara, naao je svoje pristae u Humu i Bosni. Tamo upravo nakon toga nastaje posebna Bosanska biskupija (ecclesia bosnensis) sa svojim biskupom i sa svojim redovnicima krstjanima,60 koji u bogosluju iskljuivo upotrebljavaju slavenski (hrvatski) jezik i pismo glagoljicu jednako, dakle, kao i u Hrvatskoj. Upravo iz bolinopoilske abjuracije proizlazi da je taj narodni jezik, uz politike ciljeve, najvei kamen spoticanja u pitanjima krivovjerja. Pod godinom 1200. Toma Arciakon spominje dvojicu brae iz Zadra, Mateja i Aristodija, vrsne slikare i zlatare, koji su boravili u Bosni te nastavlja da su oni po roenju Zadrani, iako je njihov otac Zorobabel iz Apulije, da znaju latinski i hrvatski, ali da su heretici. Nije logino da bi tako vrsni majstori, braa Matej i Aristodij, odlazili u Bosnu radi irenja krivovjerja, niti bi im splitski nadbiskup Bernard konscirao imanje, jer oni, kako im priznaju i protivnici, nisu poklonici zemaljskih dobara pa bi ih se kao heretici ionako ve prije odrekli. Loginije bi bilo da su onamo odlazili radi posla, jer je Bosna i prije toga bila poznata po trgovini (Kulinov trgovaki ugovor s Dubrovnikom iz godine 1189.), zanatstvu i drugim poslovima. Toma dri da su otili u Bosnu da bi normalno radili svoj posao i komunicirali hrvatskim (slavenskim) jezikom, ali je taj jezik heretian i sazdan na Metodovu nauavanju, to je pak za Tomu simbol krivovjerja. Za to doba Toma, primjerice, i za splitskog kneza Viena Bribirskog, koji je imao sjedite u Zvonigradu na Zrmanji, kae da je bio zatitnik heretika,61 i to samo zato to se tamonji vjernici mole Bogu na hrvatskom jeziku. Na temelju izvora i samog Tome akademik Radoslav Katii u svojoj Methodii doctrina uvjerljivo pokazuje da u Metodovu nauavanju nije problem krivo nauavanje vjere, nego hrvatski jezik u liturgiji. Nakon smrti biskupa koji je biskupovao u Bosni u doba bolinopoilske abjuracije, papinski legat Ivan Casamaris pie papi Inocentu III. da je taj biskup prije kratkog vremena umro i da on (Casamaris) preporuuje imenovanje jednog latinaa, a budui
60

Openito o bosanskim i humskim srednjovjekovnim kranima do danas je napisano mnogo bibliografskih jedinica. Iako ih koristim vie, istiem tri za koje drim da su najmjerodavnije u ovom radu, i to redoslijedom: Leon PETROVI, Krani Bosanske crkve, Sarajevo - Mostar, 1999.; Franjo ANJEK, Bosansko-humski krstjani i katarsko-dualistiki pokret u srednjem vijeku, Zagreb, 1975., i djelomino Sima IRKOVI, Bosanska crkva u bosanskoj dravi, Prilozi za istoriju Bosne i Hercegovine, I., Sarajevo, 1987., 191.-254. T. ARHIAKON, Historia Salonitana, 102.

61

152

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

Bosansko-humski krani u kriitu papinske i ugarske politike prema Bosni i Humu da je biskupija prostrana, neka se razdijeli u tri do etiri biskupije.62 Uz glomaznost biskupije, Casamaris, dakle, ima jo samo primjedbu na jezik biskupa. Dvadesetak godina nakon toga (1223.) novi papinski legat za Ugarsku i Bosnu, Akoncije, otkriva da je bosanski biskup upao u krivovjerje, naravno jer liturgiju obavlja na slavenskom jeziku, pa e deset godina kasnije (1233.) biti smijenjen biskup Slaven (Hrvat), a na bosansku biskupsku stolicu postavljen stranac, ugarski dominikanac, latina Ivan iz Wildeshausena. Spomenuti Casamaris ne spominje krivovjerje nego jezik, a isti problem susreemo i kod dominikanskog priora Petra iz Bodroga u Ugarskoj. Piui kroniku svoje subrae, kazuje, izmeu ostalog, da su njegova subraa poslana krivovjercima u Bosni i Dalmaciji, koji se nazivaju Slavonskom crkvom, gdje je mnogo dua propalo zbog krivovjerja. Budui da je kaloki nadbiskup (Ugrin), nastavlja kroniar, poslanik Svete Stolice, protiv njih vodio vie kriarskih pohoda s malim uspjehom ili bez uspjeha, papa (Grgur IX.) povjerio je, u nekoliko pisama, posao dominikancima, koji su obratili mnoge krivovjerce.63 Ni Petar iz Bodroga, dakle, ne navodi koje je to krivovjerje u Dalmaciji i Bosni, iz ega se moe zakljuiti da su ugarske crkvene i svjetovne vlasti organizirale vojne pohode na Bosnu iz politikih ciljeva, ali se samo po sebi namee da je im slavensko bogosluje bilo glavni dokaz postojanja krivovjerja. Dana 27. oujka 1248. papa pie kalokom nadbiskupu da ne dira bosanskog biskupa i Bosnu prije negoli ispita banovu pravovjernost.64 Da papa o tome nije imao i druge obavijesti i da sam nije trpio nepravdu progonstva, ne bi zasigurno tako pisao kalokom nadbiskupu. tovie, i senjski biskup Filip dobiva doputenje od pape, lionskog sunja, da moe koristiti glagoljicu i narodni (hrvatski) jezik u liturgiji. Upravo u to doba u Bosnu stiu redovnici dominikanci i franjevci, uglavnom stranci, koji su, da bi mogli pastoralno djelovati, trebali nauiti jezik toga kraja, to je pak bilo povezano s raznim potekoama. I papa Nikola IV., koji je dobro poznavao prilike u Dalmaciji, jer je neko doba bio provincijal franjevake provincije Sclavonie (Hrvatske), imao je razumijevanja za hrvatski jezik kad je 1291., 23. oujka, na traenje srpskog raskralja Stjepana DraguUz postojeu Bosansku biskupiju ta se Casamarisova preporuka kasnije donekle realizirala u djelovanju Duvanjske, Makarske, Hrvatske i Dalmatinske biskupije.
63 64 62

Monumenta Ordinis Praedicatorum historica, I., Lovanii, 1896., 307. Codex diplomaticus, IV., 341.-342.

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

153

Milko Brkovi tina, tadanjeg mavanskog i bosanskoga bana, dao poslati dvojicu hrvatskih franjevaca da ispitaju pravovjerje puka u njegovu banatu.65 Papa je dobro znao da e spor najbolje rijeiti oni njegovi predstavnici koji govore jezikom naroda. I samo traenje bosanskoga bana Stjepana II. Kotromania godine 1347. da mu papa poalje u Bosnu franjevce koji e pouavati narod u katolikoj vjeri, sadri samo po sebi potrebu znanja jezika bosanskoga puka. Stoga i jesu prvi franjevci, stranci, u Bosni imali prevoditelje i sami uili hrvatski jezik na kojem su narodu navijetali evanelje. S druge strane, na teritoriju neko Crvene Hrvatske bilo je jo vie problema. Dubrovaka je metropolija, pod koju e potpasti i Bosanska biskupija, teila proirenju svojih crkvenih granica. Ve se u buli pape Urbana III. iz godine 1187. (28. oujka), kojom dubrovakom nadbiskupu Tribunu Micheliju (1153.-1188.) potvruje prava njegove nadbiskupije,66 pojavljuje nejasan izriaj regnum Seruilie, quod est Bosna. Naime, nije sauvana papinska bula kojom je Dubrovaka biskupija podignuta u rang nadbiskupije. Prvi sauvani dokument koji svjedoi o postojanju te nadbiskupije jest pismo pape Benedikta VIII. iz godine 1022. (27. rujna), upueno dubrovakom nadbiskupu Vitalisu.67 U tom se pismu kao teritorij Dubrovake nadbiskupije najprije navode imena pokrajina (Zahumlje, Srbija i Travunija), a tek onda nazivi biskupija (Kotorska, Barska i Ulcinjska). U Zahumlju je tada postojala Stonska, u Travuniji Trebinjska a u Srbiji Raka (Sv. Petra u Rasu) biskupija. Do te godine (1022.) Stonska i Trebinjska biskupija potpadaju pod jurisdikciju Splitske nadbiskupije, pa je oito da je Dubrovaka biskupija postala nadbiskupijom na tetu drugih. I u pismu pape Kalista II. iz godine 1120. (28. rujna) te se pokrajine navode kao kraljevine,68 ime se htjela dati vea vanost Dubrovakoj nadbiskupiji. Slino je bilo i u pismima Kalistovih nasljednika. Dakle, od prvog poznatog papinskog pisma dubrovakim nadbiskupima, od godine 1022. do 1187., uvijek se Srpsko Kraljevstvo spominjalo, kao podruje Dubrovake nadbiskupije, bez dodatka quod est Bosna. ak ni u dva sauvana papinska pisma, iz godine 1158. (4. srpnja) i
65 66 67

Codex diplomaticus, VII., 24. Codex diplomaticus, II., 206.-208.

Daniel FARLATI, Illyricum sacrum, VI., Venetiis, 1800., 42. (D. FARLATI, Illyricum sacrum).
68

Codex diplomaticus, II., 36.-37.

154

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

Bosansko-humski krani u kriitu papinske i ugarske politike prema Bosni i Humu 1167. (29. prosinca), koja je nadbiskup Tribun osobno primio od pape, nema toga dodatka. Njegovo umetanje 1187. godine upuuje na ciljeve Dubrovake nadbiskupije. Naime, smru bizantskog cara Emanuela Komnena godine 1180. (24. rujna), koji je nakratko vratio pod bizantsku vlast cijeli Balkan sve do rijeka Krke i Vrbasa, poele su se, neovisno jedna od druge, naglo iriti Kulinova Bosna i Raka Stjepana Nemanje. Oito je da izrazom quod est Bosna dubrovaki nadbiskup nikako nije mislio na dravnu zajednicu, jer su tada i Srbija (Raka) i Bosna potpuno neovisne jedna o drugoj i granice njihovih biskupija ne prelaze Drinu, a ni u drugim izvorima nema toga izraza, nego je nadbiskup imao politiki cilj svoje nadbiskupije. Jasno je da to nije bila jedna zajednika biskupija jer izvori potvruju da su i Bosna i Srbija imale svaka svoju biskupiju, a opet je oito da to nisu bile dvije biskupije, jer papin legat Ivan de Casamaris godine 1203., kako smo vidjeli, izriito navodi jednu biskupiju u Bosni i preporuuje osnivanje jo tri do etiri biskupije na njezinu teritoriju. Pozadina svega toga jest u neemu treem. Naime, negdje do poetka godine 1153. umro je barski nadbiskup Ilija, a dubrovaki nadbiskup uspio je kod pape Anastazija IV. godine 1154. (12. srpnja) isposlovati da se u Baru ne izabere novi nadbiskup, nego da se svi dukljanski biskupi podvrgnu dubrovakom nadbiskupu. Tu je odredbu ponovio i papa Hadrijan IV. u razdoblju od 1154. do 1159. godine.69 Papinskim su se odredbama opirali dukljanski biskupi na elu s barskim i ulcinjskim biskupima, koje dubrovaki nadbiskup Tribun izopuje i osobno odlazi u Rim, gdje je kod pape Aleksandra III. uspio da ga godine 1167. priznaju metropolitom ispranjenih biskupija Stona, Skadra i Trebinja, svi biskupi bive Barske nadbiskupije i kler s narodom. Taj diplomatski uspjeh dubrovakog nadbiskupa nije trajao dugo jer godine 1178. papa Aleksandar III., zaslugom splitskog nadbiskupa Rajnerija, papinog legata za Dalmaciju, imenuje Zadranina Grgura, kasnijeg popa Dukljanina, za barskog nadbiskupa, koji je pak u Rimu priznao primat splitskog nadbiskupa nad Barskom nadbiskupijom. Tim inom i drugim spletom okolnosti dubrovaki nadbiskup ostao je bez nekih biskupija. U meuvremenu, smru bizantskog cara Emanuela Komnena (1180.) ugarsko-hrvatski kralj Bela III. oslobaa hrvatske zemlje do Neretve, a njegov saveznik Stjepan Nemanja Zahumlje i Travuniju. Povodom toga splitski nadbiskup, na osnovi
69

ISTO, 113.-114.

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

155

Milko Brkovi starih prava, pone svojatati Stonsku biskupiju, pa je dubrovakom nadbiskupu praktino ostala samo trebinjska sufraganija i tako je doao u pitanje opstanak Dubrovake nadbiskupije. Meutim, dubrovaki se nadbiskup Tribun nije predao, nego je zapoeo akciju za prikljuenje Bosanske biskupije u krilo svoje nadbiskupije, koja je do tada potpadala pod jurisdikciju Splitske nadbiskupije. Politike i crkvene okolnosti bile su na njegovoj strani jer je ban Kulin svim silama nastojao biti to manje podloan jakoj ugarskoj vlasti, koja se u Splitu jako uvrstila i vrila kontrolu gotovo na cijelom podruju nekadanjeg samostalnog kraljevstva hrvatskih narodnih vladara, koje je dobila unijom 1102. godine. tovie, kroz proteklo su razdoblje na splitskoj nadbiskupskoj stolici esto sjedili ugarski ljudi, pa se Kulin sve vie crkveno, a osobito gospodarski i politiki, usmjeravao prema Dubrovniku. Videi u takvim okolnostima dobru priliku za pridobivanje Bosanske biskupije, dubrovaki se nadbiskup Tribun krajem 1186. ili poetkom 1187. najvjerojatnije osobno zaputio u Rim, gdje je uspio preko prijatelja poistovjetiti Bosnu sa Srbijom, prema kojoj su pape ionako bili naklonjeni, da ne bi potpala pod jurisdikciju carigradskoga patrijarha. Taj je diplomatski uspjeh zasigurno pozdravio i ban Kulin, pa se tako godine 1195. novi bosanski biskup naao na posveti u Dubrovniku, a ne u Splitu, kako je bio obiaj jo od rimskih vremena.70 Za to se vrijeme sve vie u hrvatskim i okolnim krajevima spominje hereza ili krivovjerje. Tim se izrazom oznauje nauavanje protivno kojoj kranskoj istini vjere, ali esto se meu kranskim svijetom, na koji se jedino i moe odnositi taj pojam, to znaenje pridavalo politikom i uope svakom protivniku. Da je bilo tako, najbolje svjedoi kasniji primjer brae Tvrtka i Vuka Kotromania iz drugog desetljea druge polovice XIV. stoljea. Naime, ban Tvrtko u ispravi godine 1366. (29. travnja)71 javlja Mleanima da su se bosanska gospoda ve prije odmetnula od Boga, sada i od njega, a dvije ga godine kasnije mlai brat Vuk tui Rimu da titi i brani krivovjerce koji se s raznih strana svijeta skupljaju u Bosni.72 Ako je meu braom bilo takvo neprijateljstvo, onda je
Dominik MANDI, Etnika povijest Bosne i Hercegovine, 2. izd., Toronto Zrich Roma Chicago, 1982., 142.-150. (D. MANDI, Etnika povijest Bosne i Hercegovine).
71 70

ime LJUBI, Listine o odnoajih izmeu junoga slavenstva i Mletake Republike, IV., Zagreb, 1874., 84. (. LJUBI, Listine). Augustin THEINER, Vetera monumenta historica Hungariam sacram illustrantia, II, Ro-

72

156

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

Bosansko-humski krani u kriitu papinske i ugarske politike prema Bosni i Humu meu tuincima bilo jo vee. Od svih hrvatskih kranskih sredina taj e se pojam politikog neprijateljstva, da li s razlogom ili bez njega, najvie rabiti za kransku crkvu u Bosni i Humu upravo u doba vrhovne ugarske vlasti u tim krajevima. Papa Inocent III. pie 11. listopada 1200. kralju Emeriku da je Bernard mnoge patarene protjerao iz Splita i Trogira u Bosnu, a da ih je tamo ban Kulin primio i potivao vie nego svoje katolike, nazivajui ih pravim kranima.73 Bernard dolazi u Split na nadbiskupsku stolicu iste, 1200. godine, pa je teko povjerovati da je tako brzo mogao otkriti i protjerati mnoge patarene Splita i k tomu Trogira. Bila je to vjerojatnije neka ugarska smicalica protjerivanja nepodobnih iz Splita i Trogira, ali 21. studenoga 1202. isti papa ipak nalae splitskom nadbiskupu Bernardu neka provjeri bosansko katolianstvo.74 Ivan de Casamaris stie 1199. u Dalmaciju i Duklju radi sreivanja crkvenih pitanja, a usput sreuje neke poslove i u Dubrovniku.75 U Duklji nailazi na mnogo vie protucrkvenih propisa meu klerom i narodom negoli u Bosni, ali, zaudo, u Duklji nema hereze, a u Bosni je nalazi. Klju svega toga jest povezanost upana Vukana s ugarsko-hrvatskim najkranskijim kraljem Emerikom i njihovi meusobni planovi glede Bosne. Papa Honorije III. alje god. 1221. svoga legata Akoncija u Dalmaciju i Hrvatsku, a zadaa mu je bila da se onemogue gusari u napadima na kriare.76 Legat je pozivao cijelu Dalmaciju i Hrvatsku u borbu protiv heretika i gusara, te skupio veliku pomorsku i kopnenu vojsku i potukao Omiane.77 Pobjedom nad Omianima nestaje heretika u Dalmaciji i Hrvatskoj, iz ega jasno proizlazi da su ovdje heretici poistovjeeni s gusarima, kako Omiane nazivaju njihovi neprijatelji samo stoga to brane hrvatsku zemlju i more. Primjeri navodne hereze moglo bi se tako navoditi unedogled. Protjerivanje tih navodnih heretika u Kulinovu Bosnu zato ba u Bosnu, a ne u Ugarsku ili Mletke? pada dakle na prijelaz XII. u XIII. stoljee. Odmah treba naglasiti da ta kranska zajednica ivi i djeluje po uzoru na
mae, 1862., 91. (A. THEINER, Monumenta historica Hungariam).
73 74 75 76 77

Codex diplomaticus, II., 350.-352. Codex diplomaticus, III., 14.-15. Codex diplomaticus, II., 356.-357. Codex diplomaticus, III., 191.-192.; D. FARLATI, Illyricum sacrum, III., 249. T. ARHIAKON, Historia Salonitana, 95.-96.

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

157

Milko Brkovi prvotne kranske zajednice, Pracrkve, to pak nikako ne moe biti heretino ivljenje. Jo vie treba naglasiti injenicu da ti vjernici ive uz hrvatsku obalu, na koju Mleani kontinuirano navaljuju, koju pak ni nova legalna ugarskohrvatska vlast nije praktino uklopila u svoj sustav, niti e je ikada, osim u kraim razdobljima, potpuno uklopiti. tovie, kroz cijelo se razdoblje ugarsko-hrvatske unije tim krajevima pravno trguje izmeu Mleana i Ugarske. Osim na splitsko-trogirskom i omikom teritoriju sljedbenici se te hrvatske kranske zajednice spominju, u izvorima, i na zadarskom podruju, i to na starohrvatskom benediktinskom posjedu Suhovare, gdje ive evaneoski, takoer po uzoru na prve krane.78 Oni u zadarskom podruju unutar benediktinske zajednice ostvaruju, kao uostalom i benediktinci, evaneoski ideal siromatva i zajednitva. lanovi zajednice i itave obitelji mole jutarnje molitve (completorium) a umjesto drugih redovnikih asova (laudes, vespere i slino) mole Oena, kojeg se pridravaju i ive u zemaljskom hodu. Zar to moe biti hereza? Oni su kranskoj zajednici predavali marljivim radom steeni novac, polja, njive i vinograde svoje, zatim alat, stoku i sva druga materijalna dobra kojih se Boja stvorenja teko odriu. Nosili su obrambeno oruje, sudjelovali u razliitim drutvenim poslovima, obavljali tekue poslove i slino, sve, dakle, to je bilo u skladu s tadanjim normama ljudskog i kranskog ivljenja, po kojima su ivjeli i ostali krani Trogira, Splita, Omia, Zadra i drugih mjesta hrvatske obale, otoka i kopna. Meutim, to nije smetalo kriarima etvrte kriarske vojne (1202.-1204.), koje su predvodili Mleani, takozvani vitezovi katolianstva, da krajem 1202. godine u ime kranstva pale i rue kranski Zadar i okolicu, pljakaju, ubijaju i raseljavaju njegovo iskljuivo kransko stanovnitvo, i to sve pod izlikom da su heretici. Jedna od posljedica tih zbivanja jest da dio preivjeloga hrvatskoga kranskoga stanovnitva trogirskog, splitskog, omikog, zadarskog i suhovarskog podruja, a zasigurno i s drugih primorskih krajeva, pod biljegom krivovjerja bjei i u Hum i Bosnu, jer se tamo meu sunarodnjacima moe spasiti goli ivot i ivjeti Kristovo evanelje. Tako e oni i njihovi potomci, obiljeeni biljegom krivovjerja, nositi to prokletstvo sve do Turaka, a u nekim oblicima i do danas. Bilo to dokazivo ili pak nedovoljno argumentirano, ostaje injenica da se protok hrvatskih ljudi s biljegom
78

Franjo ANJEK, Kranstvo na hrvatskom prostoru, Zagreb, 1996., 176.-177. (F. ANJEK, Kranstvo na hrvatskom prostoru).

158

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

Bosansko-humski krani u kriitu papinske i ugarske politike prema Bosni i Humu krivovjerja odvija i ozbiljuje na relaciji od omikog, splitskog, trogirskog i osobito zadarskog podruja prema svom dubokom zaleu, podruju gdje takoer prebiva hrvatski ovjek kranin, prema Humu i Bosni. Navedene injenice pokazuju to se sve u krivovjerje trpalo. Rasprava o krivovjercima Anselma Aleksandrijskog donosi dragocjene podatke o pojavi krivovjerja na hrvatskim podrujima. Naime, dalmatinski, humski i bosanski trgovci susreu se s krivovjerjem u Carigradu. injenica jest da se za pojam krivovjerja na hrvatskim prostorima najprije uje upravo u trgovakim sreditima, kao to su dalmatinski gradovi, s kojima Hum i Bosna trguju. Stoga nije udo to izvori krajem XII. stoljea govore o krivovjerju i u Kulinovoj Bosni. Domovinu hrvatskih dualista, i dalmatinskih i bosanskih, Anselmo naziva Slavonijom, a katoliki hereziolozi i polemiari iz prve polovice XIII. st., kao na primjer nepoznati autor rasprave O katarskom krivovjerju u Lombardiji, zatim Salvo Burce, Moneta iz Cremone i Rajner Sacconi, navodne krivovjerce u Hrvatskoj zovu Ecclesia Slavoniae. Razumljivo je da Anselmo Aleksandrijski godine 1270., u vrijeme kada pie svoju raspravu o krivovjercima, kad je od svih etnikih hrvatskih podruja upravo Bosna najsigurniji kutak i utoite progonjenih zapadno-europskih krivovjeraca pred lomaom Rimske crkve i mone ugarske vlasti, uz naziv Slavonija (Hrvatska) upotrebljava i naziv lokalne hrvatske banovine - Bosna. Zapadni latinski izvori, dakle, navodnu katarsku crkvu Hrvatske u poetku zovu Ecclesia Dalmatiae (1167.), zatim Ecclesia Slavoniae (1214.-1250.). Anselmovi promicatelji i propovjednici tako nazvanog katarsko-dualistikog uenja u zapadnoj Europi i u Hrvatskoj nisu teolozi, nego vojnici i trgovci, odnosno francuski vojnici i hrvatski trgovci, koji nakon povratka u domovinu, osobito dalmatinski trgovci koje Anselmo izriito spominje unutar pojma Slavoniae sive Bosnae, propovijedaju navodno krivovjerje i osnivaju crkve.79 Sva bi se ta zbivanja mogla svesti pod jedan zajedniki nazivnik. Naime, to vie jaa ugarska vlast na hrvatskom dijelu unije, to vie raste revnost za iskorjenjivanjem tobonje hereze u tim krajevima. Stoga nije samo Bosna kolijevka navodnih heretika, nego i sve zemlje u susjedstvu. U tom je vremenu politikog protivnika najlake bilo pokoriti ako ga proglasi heretikom. Tako je bilo i s poetkom govora o krivovjerju u Bosni, kojemu je prethodilo politiko jaanje ugarske vlasti na tom teritoriju te istovremeno uporna i podmukla tenja Mle79

F. ANJEK, Bosansko-humski krstjani, 51.-55.

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

159

Milko Brkovi ana da dalmatinske gradove i cijelu hrvatsku obalu Jadranskog mora pridobiju za sebe od ugarsko-hrvatskoga kralja. Naime, nakon ubojstva splitskog nadbiskupa Rajnerija godine 1180. te u vrijeme njegova nasljednika Petra (Maara), negdje oko godine 1184., ban Kulin uspijeva da Bosanska biskupija, kako je reeno, bude izdvojena iz Splitske nadbiskupije i podvrgnuta Dubrovakoj. To je bio povod da Kulinov suveren, kralj Emerik, zatrai od njega slanje u Rim predstavnika bosanskih krana da bi papa provjerio jesu li Kulinovi podanici krivovjerci. Upravo se u to vrijeme sve ee spominje krivovjerje u Sclavoniji (talijanski izvori) i Dalmaciji (francuski izvori), kamo u oba sluaja pripada i Bosna. Godine 1199. dukljanski kralj Vukan, kako je reeno, javlja papi Inocentu III. da su se izaslanici bosanskih krana u Bosnu vratili s krivotvorenim pismom u kojem je papa toboe odobrio i potvrdio njihovo vjerovanje i kranski ivot. tovie, Vukan optuuje i Kulina da je i sam pristao uz krivovjerje zajedno sa svojom enom i sestrom, udovicom pokojnog humskoga kneza Miroslava, i roacima, te da je vie od deset tisua katolika prelo na krivovjerje. Neto poslije Vukanova pisma u Rim je stigla i tuba novog splitskog nadbiskupa Bernarda koji javlja papi o irenju patarenstva u Bosni i o poduzetim mjerama na njegovu suzbijanju u Dalmaciji. Na to papa pismom 11. listopada 1200. poziva ugarsko-hrvatskoga kralja Emerika da Kulina bana pozove da sve krivovjerce iz Bosne protjera a njihova dobra oduzme, a ako to ne uini, da ga kralj kao vrhovni gospodar Bosne skine s banske stolice i protjera iz Bosne. Potom godine 1203. slijedi bolinopoilska abjuracija, iz koje se doznaje da su sve optube bile politika podvala Kulinu, a pozadina svega bila je da se Crkva Hrvata podvrgne ugarskoj crkvenoj i politikoj vlasti, kako to iste godine 1203. svjedoi zakletva bosanskih poslanika na kraljevskom otoku epelu kod Budima. Takve okolnosti sjedinjavaju i papu i najkranskijeg vladara. Papa Grgur IX. pie godine 1234. svim biskupima Istre, Dalmacije, Bosne, Hrvatske, Srbije i drugih krajeva Slavonije da su njihove biskupije zavijene u crno i da ame pod jarmom mnotva heretika.80 Isti papa u listopadu 1234. trai od hercega Kolomana da istrijebi heretike Slavonije (Hrvatske).81 Koloman se prihvaa misije progona heretika po slavenskim

80 81

Codex diplomaticus, III., 396.-398. ISTO, 415.-416.

160

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

Bosansko-humski krani u kriitu papinske i ugarske politike prema Bosni i Humu zemljama, pa onima koji se jave u kriarsku vojnu, daje povlastice.82 Ugarskoj je vlasti odgovaralo unitenje navodnih heretika u Bosni zbog krajnjeg cilja - to jaeg podvrgavanja tih krajeva pod ugarsku vlast. Takvim se metodama slui sve do svrgavanja domaega biskupa i dovoenja ugarskog ovjeka na biskupsku stolicu u Bosni. Tako je samo dio plana bio ostvaren, a krajnji je cilj bio podvrgavanje Bosanske biskupije ugarskoj vlasti. Stoga je trebalo tu biskupiju izdvojiti iz jurisdikcije dubrovakog nadbiskupa. Budui da to nije bio lak posao, potrebno je bilo ne samo bosanskoga biskupa proglasiti heretikom nego i njegova nadreenog, dubrovakog nadbiskupa, da bi se postigao krajnji cilj.83 im je, dakle, Kaloa osjetila da je politiki podvrgla Bosnu, prestaje govor o hereticima u Bosni, nema vie vojaenja kriara, a dubrovaki nadbiskup uzaludno brani svoja metropolitanska prava. Poslije dulje stanke, tek godine 1280. ponovno se govori o hereticima u Mavi, Poegi, Vukovaru i drugim podrujima oko Bosne.84 Papa Bonifacije VIII. pokuava 1303. nagovoriti kalokog nadbiskupa da progoni heretike u primorju.85 Nakon toga papa Ivan XXII. godine 1327. pie kralju Robertu da je mnotvo heretika dolo u Bosnu iz raznih krajeva.86 I tako redom. Fama hereze lebdi nad Bosnom i traje sve do njezine propasti godine 1463., ali ne moe se razabrati je li doista postojalo kakvo uenje protivno katolikim vjerskim dogmama. S druge strane, ako se analizira svaki pojedini sluaj, stjee se dojam da su to gotovo uvijek bili protivnici vlasti, jer se nigdje jasno ne navodi to oni krivo nauavaju i o emu heretino vjeruju. Nema podataka o svrgnutom bosanskom biskupu, ali ve 1234. godine papa Grgur IX. ovlastio je svoga legata Jakova da moe posvetiti i do etiri biskupa za Bosnu. Te je godine legat posvetio za bosanskoga biskupa Ivana Teutonica iz Wildeshausena, provincijala ugarskih dominikanaca, kojem je u drugoj polovici te iste (1234.) godine upravljeno pismo u kojem se trai da u svojoj biskupiji i okolnim mjestima trijebi heretike i podjeljuje povlastice svima
82 83 84 85 86

ISTO, 417.-419. Codex diplomaticus, IV., 297.-298. Codex diplomaticus, VI., 357.-358., 378.-379. Codex diplomaticus, VIII., 47.-48. Codex diplomaticus, IX., 354.-355.

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

161

Milko Brkovi koji mu budu u tome pomagali. Svi, dakle, bosanski biskupi do Teutonica imaju narodna hrvatska imena pa je vrlo vjerojatno da su svi bili i glagoljai. Ve idue godine (1235.) doznajemo iz drugog pisma pape Grgura IX. da se biskup Ivan zahvalio na biskupskoj stolici, jer da mu je ratovanje dosadilo. Glavni je razlog njegove ostavke, meutim, neuspjeh njegove diplomatske slube na dvoru ugarsko-hrvatskoga kralja Andrije II., koja ga je ograniavala u vrenju biskupske slube. Naime, taj je biskup bio za irenje evanelja u Bosni rijeju a ne maem. Nije poznato kad je tono podnio ostavku, ali znano je da je njegova ostavka prihvaena prije kraja svibnja 1237. i da se njegov nasljednik Ponsa prvi put spominje u travnju 1238. Ujedno je tada Bosanska biskupija podvrgnuta izravno Svetoj Stolici. Nakon toga bulom Inocenta IV. iz godine 1247. (26. VIII.) Bosanska je biskupija odvojena ispod jurisdikcije Dubrovake nadbiskupije i podvrgnuta Kaloi, uz teke optube Ivanova nasljednika, biskupa Ponse, kralja Bele i osobito kalokog nadbiskupa da su i Ivan i dubrovaki nadbiskup pali u herezu.87 Kasnijim dogaanjima pokazat e se da su te objede vodile jednom jedinom cilju - otrgnuu Bosanske biskupije od Dubrovake nadbiskupije i njezinu podvrgnuu Kaloi. Tek nakon ostvarenja toga cilja bosanski biskupi zanemaruju vjerski ivot bosanskih krana. Ti su biskupi, osim iznimki, bili ugarski dvorski slubenici. Sudbonosnom i iznuenom papinom odlukom iz 1233. i 1247. uinjena je strahovita teta Bosanskoj crkvi. Ona e ostati obezglavljena, to jest bez vodeih pastira, a vjernici e strahovito trpjeti i hoditi stranputicama. Naime, do godine 1232. objede i sumnjienja odnosili su se openito na navodne bosanske heretike, a tada padaju teke optube na raun bosanskoga biskupa, sufragana dubrovakog nadbiskupa, koji ga je toboe u tom svojstvu i posvetio. Stoga papa Grgur IX., 5. lipnja 1232.88 alje kalokog nadbiskupa, zagrebakog biskupa i prepota Sv. Lovre iz Kaloe da potanko ispitaju optubu protiv bosanskoga biskupa pa ako to pronau to nije u skladu s pravom vjerom, da vjerodostojno zabiljee i ovjere svojim peatima, da bi papa na temelju njihova izvjea mogao odrediti pravdu u Gospodinu. U navedenom pismu papa pie da se ne moe utke prijei preko tekih izgreda i mana naeg
87

Leon PETROVI, Krani Bosanske crkve, Sarajevo Mostar, 1999., 87., prema bilj. 334.341., prvo izd. Sarajevo, 1953. (L. PETROVI, Krani Bosanske crkve). Codex diplomaticus, III., 361.-362.

88

162

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

Bosansko-humski krani u kriitu papinske i ugarske politike prema Bosni i Humu brata bosanskog biskupa, jer emo inae za njegove grijehe i mi odgovarati. On je, kako smo nedavno uli (po izvjeu iz Ugarske), neuk i javno brani heretike, a doao je simonijom na biskupsku stolicu preko nekog oitog heretika i umjesto da prednjai dobrim djelima, on ne vri svoju crkvenu slubu. Toliko se zapustio da vie ne zna ni krtavati, te nije udo to je svoga roenog brata, javnog heretika, opravdavao i titio, umjesto da ga privede pravovjerju. Stoga treba otii i ispitati takve prijestupe pred Bogom i ljudima, da li ih je uistinu reeni biskup poinio, opetuje papa. Takva je izvjea papa primao od vrhovnika ugarske crkvene i svjetovne vlasti. Jesu li trojica imenovanih uope stigli do Bosne, i ako su stigli, to su uinili, nije poznato, ali godine 1233. taj papa nalae svom legatu, kardinalu Jakovu, da svrgne bosanskoga biskupa89 i, budui da je Bosanska biskupija jako prostrana, kako je uo, da u istoj crkvi ili u drugim mjestima iste biskupije, prema potrebi posveti dvojicu, trojicu ili etvoricu biskupa, koji su osposobljeni za tu slubu, ali da ne dira u metropolitanska prava.90 Pozivu papina legata spremno se odazvao ban Ninoslav te papa pismom iz iste, 1233. godine (10. listopada)91 trai od kralja Andrije II. da uva stare obiaje u Bosni i da ne ograniava prava bana Ninoslava, jer se nedavno obratio na pravu vjeru. Istom prilikom papa nareuje da se pusti talac, sin Ninoslavljeva roaka Urbana-Prijezde, kojeg su dominikanci zatoili da im se ne bi iznevjerio njegov otac, i vrati svome ocu. Time je papin legat Jakov uspjeno obavio svoju misiju u Bosni, u kojoj nije naiao na otpor tobonjih heretika. Prema dobivenoj ovlasti posvetio je krajem 1233. ili poetkom 1234. godine spomenutog prvog stranca za bosanskoga biskupa Nijemca Ivana iz Wildeshausena. Uz to, papa Grgur IX. imenuje 1234. (13. veljae)92 priora kartuzijanskog samostana Sv. Bartola u Trisultu uvarom novostvorenih crkvenih prilika u Bosni i preporuuje ga biskupima, opatima i puku Kranjske, Istre, Dalmacije, Bosne, Hrvatske, Srbije i svih krajeva Slavonije da mu pomau, jer je uo da je Bosna i okolne provincije puna nepotenih, pusta i zaputena, u crno zavijena i klonula, te puna trnja i korova. Istovremeno stiu vijesti da su se heretici pojavili i u Slavoniji te papa u svom pismu godine 1234. (14. listopa89 90 91 92

ISTO, 379.-380. L. PETROVI, Krani Bosanske crkve, 100. Codex diplomaticus, III., 388.-389. ISTO, 397.

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

163

Milko Brkovi da)93 trai od hercega Kolomana da se naorua protiv slavonskih heretika, ne navodei to su ti heretici uinili. Ponovno u pismu iz iste godine (17. listopada) nagovara Kolomana da ne posustaje progoniti heretike po Slavoniji i Bosni.94 U izvorima nije zabiljeeno je li doista povedena kriarska vojna na Bosnu, niti je spomenuto zbog ega je kralj Andrija Bosnu prepustio sinu Kolomanu, to i sam papa potvruje.95 Iz pisma pape Grgura IX. godine 1238. (26. travnja)96 doznajemo da se Koloman hvalio da je svu herezu u Bosni unitio i da je uloio mnogo truda dok je heretike priveo katolikom pravovjerju, te da je pisao papi kako je obratio ne samo Bosnu nego i Hum. Koliko je u tome bilo istine, nije znano, ali je u svakom sluaju, kako e se kasnije vidjeti, to hvalisanje imalo za cilj pripraviti teren za prikljuenje Bosanske biskupije Kaloi. U prilog tome govori i zamolba biskupa Ivana papi da primi njegovu ostavku na bosansku biskupsku stolicu,97 jer mu je dodijalo ratovanje. Zapravo, Ivan se nije slagao s metodama i sredstvima koja su primjenjivana za upokoravanje Bosne.98 Ivanovu ostavku papa nije htio odmah prihvatiti, ali kad je vidio da je Ivan u pravu, uinio je to i ve za Ivanova ivota djeluje biskup Ponsa, koji je po papinoj odluci bio izravno podreen Svetoj Stolici, to je takoer pokazatelj mutnog ugarskog nauma; tog je pak biskupa, po papinu nalogu, posvetio kumanski biskup 26. travnja 1238.99 Takoer te 1238. godine, neto kasnije (22. prosinca), papa preporuuje biskupa Ponsu ostrogonskom nadbiskupu i njegovim sufraganima da mu prue materijalnu pomo, jer da je pritisnut velikim siromatvom,100 to pokazuje da ga ni vlastita kranska zajednica nije priznavala. U istom pismu papa istie da se kumanski biskup treba pobrinuti za imenovanje prepota i kaptola budue stolne crkve u Bosni, te da treba urediti pitanja desetina, prvijenaca i svega drugoga
93 94 95 96 97 98 99

ISTO, 415. ISTO, 416.-418. ISTO, 443. Codex diplomaticus, IV., 56.-57. Codex diplomaticus, III., 444.-445. L. PETROVI, Krani Bosanske crkve, 102., prema bilj. 57. Codex diplomaticus, IV., 56.-57. ISTO, 64.

100

164

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

Bosansko-humski krani u kriitu papinske i ugarske politike prema Bosni i Humu to je potrebno za izdravanje crkvenih slubenika. Nadalje, iste 1238. (22. prosinca) nareuje dominikancima u Peuhu da biskupu Ponsi predaju novac to ga je ban Ninoslav darovao za gradnju stolne crkve i da biskupu pomau pri obraanju krivovjeraca. Takoer je naredio opatu Varadina da preda prikupljeni novac, pohranjen kod dominikanaca, a varadinskim benediktincima da i oni biskupu Ponsi predaju sve prikupljene darove.101 Iste se godine papa obraa i hercegu Kolomanu da ne popusti u revnosti progona heretika iz Bosne102 te u istom stilu pie i novom biskupu, kojega ujedno imenuje svojim legatom u Bosanskoj biskupiji, nagovarajui ga da i sam trai pomo kod ugarske crkve.103 Negdje u to vrijeme Koloman daruje Ponsi neke posjede koje i papa potvruje 7. prosinca 1239.104, a tu je darovnicu kasnije, 1244. (10. srpnja), potvrdio i Kolomanov brat Bela IV.105 Prema vijesti pristigloj iz Rima 22. prosinca 1238., po kojoj je Ninoslav ponovno pao u herezu,106 moe se naslutiti da je ipak neka vojna bila povedena na Ninoslava, ali da je ban odbio napadae te je zbog toga optuen da je otpadnik. Upada u oi potvrdnica kralja Bele IV. koja se odnosi na Kolomanove darovnice, godine 1244. (20. srpnja), u kojoj se navode zemlje i posjedi u Slavoniji, Bosni, Usori i Soli, to su darovani Bosanskoj biskupiji.107 O toj Belinoj ispravi i posjedima koje ona navodi napisano je niz bibliografskih jedinica. Uz mnogo podataka, naziva i toponima, isprava je zanimljiva i po svojoj diplomatiko-povijesnoj sloenosti. Tako je, izmeu ostalog, u njezinoj intitulaciji umjesto pojma Bosna sadran pojam Rame, a u naraciji, dispoziciji i ostalim diplomatikim formulama konteksti kao to su quod nos attendentes in Bozna hereticorum , in subsidium ecclesie Boznensis cum omnibus pertinentibus suis , episcopo Boznensi et ecclesie Boznensi i slino. Prema toj ispravi granice su Bosanske biskupije bile na istoku Drina, na jugu srednji tok Neretve i na sjeveru
101 102 103 104 105 106 107

ISTO, 65.-67. ISTO, 65., 93.-94. ISTO, 67.-68. ISTO, 94. ISTO, 236.-240. ISTO, 65. ISTO, 236.-240.

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

165

Milko Brkovi Sava, otprilike od ua Ukrine do ua Drine uz dodatak oko akova i Blizne s onu stranu rijeke. Granica prema zapadu nije tono odreena, ali u svakom sluaju bosanskom je biskupu pripadala upa Uskoplje na gornjem Vrbasu te Luka i Pliva. U to doba, kao i kasnije godine 1334. i 1501.108 Zagrebakoj biskupiji pripadaju upe Gla izmeu Vrbasa i Ukrine, Zemunik kod dananje Banje Luke i Vrbanja. U Slavoniji se posjedi bosanskog biskupa proteu negdje od izvora Bia pa niz Savu do mjesta Vrbice, a zatim sa Save na granice gradskog posjeda u Cerni, sve u svemu preko etrdeset kilometara zrane crte od istoka prema zapadu. Na zapadu dopiru do posjeda Nevne, kasnije Levanjske varoi, zatim granica obilazi u velikom luku oko akova i skree prema istoku do naselja Hrvati kod Mikanovaca, te potoka Kladovca i dalje do blizu Cerne. U Usori Bela IV. potvruje bosanskom biskupu one posjede koje mu je potvrdio ban Ninoslav. Oni se proteu od ua rijeke Tolise u Savu uzvodno Tolisom do njezina izvora, brdom do izvora Modrie, njome nizvodno do utoka u rijeku Bosnu, zatim Bosnom do njezina utoka u Savu i konano Savom do ua Tolise u nju. Po tom Belinom popisu u prvotnoj Bosni posjedi su bosanskog biskupa Brdo, Bulino, Kneevo polje i Vrutci u upi Vrhbosni, gdje je bila i novoizgraena katedrala, zatim Bulino u upi Neretvi, Rotilj kod dananjeg Kiseljaka u upi Lepenica, Ljubinci u upi Vidoa, Mel kod crkve Sv. Kuzme i Damjana, posjed u upi Lava kod tri crkve, posjed u upi Uskoplje kod crkve blaenog Ivana, Bilino polje u upi Brod i Praa, nazvana Biskupinom, u upaniji (comitatus) Bora. Isprava navodi cjelokupni popis posjeda Bosanske biskupije, ali ne navodi i sadraje svih crkava. Crkve se spominju samo usput, ako se nalaze na kojem biskupskom posjedu. To i druga ugarska nastojanja upuuju na cilj privole Svete Stolice - na podlaganje Bosanske biskupije Kaloi, a time i ugarskoj vlasti. Potvrdu za tu tajnu namjeru ugarskih crkvenih i politikih vlasti nalazimo i u pismu pape Inocenta IV. opatu Sv. Martina u Panohalmi i rizniaru vesprimske i urske crkve iz godine 1246. (20. srpnja).109 Postoji i pismo slinog sadraja pape Urbana IV. od 19. srpnja 1246., koje neki dre falsikatom, iz kojeg se, izmeu ostalog, doznaje da je novopostavljeni bosanski biskup Ponsa javljao papi o herezi u Bosni, da je, naime, dubrovaki nadbiskup neko davno
Franj RAKI, Popis upa zagrebake biskupije 1334. i 1501., Starine JAZU, IV., 201.229.
109 108

Codex diplomaticus, IV., 297.-298.

166

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

Bosansko-humski krani u kriitu papinske i ugarske politike prema Bosni i Humu postavio u Bosni heretika za biskupa zbog ega je papin legat Jakov izuzeo tu biskupiju ispod Dubrovake nadbiskupije i podvrgao je Kalokoj nadbiskupiji, zatim da je Benedikt, prethodnik sadanjeg kalokog nadbiskupa, a zatim i sadanji kaloki nadbiskup gradio na mnogim mjestima tvrave za vojsku, to je sve skupa kotalo mnogo novca, radi progona navodnih heretika, te da je kralj Bela traio da se Bosanska crkva podloi kalokoj. Pokreta svega bio je u prvom redu kaloki nadbiskup, a to nam potvruje i podatak da je istovremeno javljao u Rim kako se sprema kriarska vojna na heretike u Bosni. Papa mu je povjerovao i poslao mu 1246. (3. kolovoza) kriarski znak, postavivi ga ujedno svojim legatom u Bosni uz ovlasti da sve to s vojskom u Bosni opljaka, moe podijeliti kriarima i potomcima poginulih.110 Iz pisma istoga pape od 30. sijenja 1247. doznajemo kako je kralj Bela zavaravao papu.111 Obeavao mu je, naime, da e svom estinom navaliti na tobonje heretike u Bosni i unititi ih, a istovremeno je od pape traio da Bosansku crkvu podvrgne Kaloi. Namjere ugarskih crkvenih i svjetovnih vlasti u Bosni, kao neko u Slavoniji, jo se jasnije oituju u pismu pape Inocenta IV. iz iste godine 1247. (26. kolovoza).112 Pismo je upravljeno urskom biskupu Adolfu, opatu cistercita de Egres i prioru dominikanaca u Ugarskoj. Papa se u njemu najprije poziva na molbu kalokog nadbiskupa Benedikta i na bosanskog biskupa Ponsu koji su ga izvijestili da je Bosanska crkva i biskupija, koja je podlona Svetoj Stolici, potpuno zastranila u herezu i da nita nije pomoglo to je kaloki nadbiskup i njegov prethodnik osvojio velik dio Bosne, gdje je proliveno mnogo krvi i izginulo mnogo ljudi, te da je Kaloka crkva, koja ima vremenitu vlast u toj zemlji, imala velike materijalne trokove i da je iz te zemlje odvedeno mnogo tisua heretika. Stoga navedeni kaloki nadbiskup Benedikt i bosanski biskup Ponsa, zajedno s kraljem Belom, mole papu da Bosansku crkvu podredi Kalokoj nadbiskupiji jer, navodno, nema nikakve nade da se ona zemlja svojevoljno vrati u krilo prave vjere, a papa spomenutoj trojici nareuje da ispitaju stanje te ako pronau da je onako kako je izvjeeno, neka Bosansku crkvu sa svim njezinim pravima u ime pape i neopozivo podvrgnu Kalokoj nadbiskupiji.113 Time je bila zape110 111 112 113

ISTO, 298.-299. ISTO, 310.-311. ISTO, 322.-323. ISTO.

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

167

Milko Brkovi aena sudbina katolike crkvene organizacije u Bosni i postignut konani cilj ugarske crkveno-politike vlasti. Meutim, kako e se kasnije vidjeti, ugarska e se crkvena politika prema Bosni potpuno razvodniti i izgubiti osnovni smisao, kraljevska e vlast uvijek nailaziti na otpor, a Bosnu nikad nee potpuno pokoriti ugarska vojna sila. Poetak se toga ubrzo pokazao, kad su oni isti ugarski crkveno-politiki voe, koji su onako teko ocrnili bosanskog biskupa i dubrovakog nadbiskupa pred papom, sada ve trei put organizirali hajku na bosanskoga bana Ninoslava, tuei ga da je ponovno pao u herezu. Uvidjevi, ali kasno, politike namjere ugarske vlasti, papa Inocent IV. godine 1248. (27. oujka) strogo je zabranio da se ita poduzima protiv bana, jer za nj postoje vjerodostojna pismena svjedoanstva da je pravi katolik i da ne odstupa od prave katolike vjere.114 Ugarska su izvjea o pravovjernosti bosanskih banova postala papi sumnjiva pa ih stoga vie nije traio od ugarskih ljudi, nego od senjskog biskupa Filipa i provincijala dalmatinskih franjevaca.115 Ni dubrovaki nadbiskup ni Dubrovaka Republika nisu cijelo vrijeme stajali skrtenih ruku. Energina diplomatska akcija poduzeta je odmah nakon papine odluke iz godine 1247., a voena je dulje u Perugi. Kulminirala je izmeu godina 1250. i 1252.,116 ali, budui da spisi nisu sauvani, nije poznato kako je parnica svrila. Nakon podvrgavanja Bosanske crkve Kalokoj nadbiskupiji, ali i prije, od 1233./34., pa nadalje, nijedan bosanski biskup nije boravio u Bosni. Stoga je od toga vremena izlino govoriti o rezidenciji bosanskih biskupa u Brdu, Vrhbosni ili drugdje u Bosni. tovie, od toga vremena malo je koji bosanski biskup uope stupio nogom u Bosnu. Najvie su boravili na ugarskom kraljevskom dvoru, a kurija im je bila u akovu, gdje je sredinom 1252. godine listonoa trebinjskog biskupa Salvija pred kuom bosanskog biskupa predao papin poziv za crkveni sud u navedenoj Perugi.117 Podvrgavanjem Bosanske crkve ugarskom nadbiskupu godine 1247., a time i Bosne pod jau vlast ugarsko-hrvatskih kraljeva, te smru bana Ninoslava 1250. godine, u izvorima se osjetno
114 115 116 117

ISTO, 341.-342. ISTO, 342. ISTO, 420., 460.-461., 481.-483., 493.-494., 496.-497. Codex diplomaticus, IV., 494.-495.

168

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

Bosansko-humski krani u kriitu papinske i ugarske politike prema Bosni i Humu manje govori o bosanskim hereticima i njihovoj opasnosti za istou katolike vjere. Tonije reeno, tek se tu i tamo uje pokoji glas o hereticima, i to samo onda kad Bosnu treba malo pritisnuti iz bilo kojih razloga. Tako u vrijeme kralja Ladislava IV. (1272.-1290.), kad je u Ugarskoj zavladalo bezvlae i nered meu svim staleima, na zahtjev Svete Stolice od 22. rujna 1278. kraljeva mati Elizabeta obeava da e progoniti heretike u svojim zemljama (Mavi, Bosni, Poegi i Vukovaru).118 Nekoliko godina kasnije (1280.) kralj Ladislav izdaje odredbu protiv heretika bilo koje sekte i bilo kojega kraja, osobito Bosne.119 Potom slijedi pismo pape Nikole IV. bosanskom banu Stjepanu Kotromanu, godine 1290. (23. srpnja),120 u kojem napominje neasno i pogibeljno ponaanje ugarskoga kralja. Na traenje kasnijeg srpskog vladara Stjepana Dragutina, pod ijom je vlau bio i dio Bosne, papa alje dva franjevca hrvatske provincije da u njegovoj zemlji vre slubu inkvizitora.121 O emu se tono radilo i to su dvojica franjevaca korisno uinili, nije zabiljeeno ili nije sauvano u suvremenim izvorima. Krajem XIII. stoljea Humom i Bosnom vladaju moni hrvatski knezovi Bribirski, na elu s vrlo monim rodoelnikom Pavlom ubiem. Nije poznato je li se on sukobljavao s navodnim bosanskim i humskim hereticima; zna se samo da su mu heretici indeles ubili brata Mladena II., bosanskoga bana.122 Zasigurno ga nisu ubili iz vjerskih razloga nego iz politikih. To je stanje potrajalo i u vrijeme banovanja Bosnom Pavlova sina, Mladena II. (1312.1322.). Ni pismo pape Bonifacija VIII. iz godine 1303. (30. svibnja),123 u kojem nagovara kalokog nadbiskupa da silom istjera heretike iz Bosne i Huma, nije nailo ni na kakav odjek. Isto je tako izlian bio uinak preporuke pape Ivana XII. banu Mladenu ubiu godine 1319. (18. srpnja),124 u kojoj trai od toga bosanskoga bana da uniti heretike. Slino je bilo i s papinim pismima Karlu Robertu, banu Stjepanu II. Kotromaniu i banici Elizabeti, datiranim 5. lipnja
118 119 120 121 122 123 124

Codex diplomaticus, VI., 357.-358. ISTO, 378.-379. Codex diplomaticus, VII., 1.-2. ISTO, 24. Vjekoslav KLAI, Povijest Hrvata, II., Zagreb, 1900., 14. (V. KLAI, Povijest Hrvata). Codex diplomaticus, VIII., 47.-48. ISTO, 535.-536.

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

169

Milko Brkovi 1325.125 Upravo za to vrijeme (1321.-1335.) nastaju i domai suvremeni izvori koji neto pouzdanije govore o ustrojstvu i dogmatskom uenju bosanskih krana.126 Iz njihova se sadraja doznaje da od bana Kulina meu bosanskim kranima postoji gotovo nepromjenljiva predaja i vjerovanje kranske Crkve rimskog obreda. U njima se prvi put spominje veliki djed Radoslav, veliki gost Radosav, starci Radomir, ungor i Vlko, te sva crkva i Bosna. Sjedite ili hia tih krana jest u Moitri, gdje je ban Stjepan II. Kotromani izdao ispravu kljukom knezu Vukoslavu, sinu Hrvatinovu (oko 1326. godine). Oni ive, prema navedenim dokumentima, u miru, ni od koga progonjeni, u sreditu bosanske zemlje, daleko od napada ugarskih kriara, bilo kakvih inkvizitora i burnih dogaaja i prije 1233.-1247. godine. Gotovo puno stoljee u Humu i Bosni nije nita kranskog uinjeno za bosanske i humske krane, pa je razumljivo jadikovanje pape Ivana XXII. godine 1325. i 1327. o tunim prilikama u Bosanskoj crkvi.127 Na takve vijesti papa je poslao preko Ugarske u Hrvatsku i Bosnu inkvizitora, fra Fabijana, koji zbog nereda u Ugarskoj i meusobnih svaa u Hrvatskoj meu najmonijim velmokim obiteljima ubiima i Nelipiima te nemoi bosanskog bana Stjepana II. nita odreeno nije uspio uiniti.128 Istovremeno bijae izbio i spor izmeu dominikanaca i franjevaca oko inkvizitorskih prava na Bosnu, koji je papinski sud presudio u korist franjevaca. Ni papin poziv od 22. svibnja 1337. hrvatskim velmoama,129 i to Budislavu, Grguru i Pavlu Krbavskim, Jurju i Pavlu ubiima, Pavlu Ostrovikom, Konstantinu Kljukom, te senjskim i modrukim knezovima Dujmu i Bartolu, ne donese nikakve koristi. Kralj Karlo Robert umjesto da pomogne kranima u Bosni, u akovu nezakonito postavi jednog laika za bosansko125 126

Codex diplomaticus, IX., 241.-244.

Dokumenti su se nalazili u Krmendskom arhivu, bombardiranom u Drugom svjetskom ratu, a objavio ih je s krivom datacijom Ljudevit THALLOCZY, Studien zur Geschichte Bosniens und Serbiens, Leipzig, 1914., 7.-16.; u Glasniku Zemaljskog muzeja u Sarajevu, XVIII., (1906.), 403.-408.; te u Wissenschaftliche Mittheilungen aus Bosnien und der Herzegovina, Bd. XI., 239.-244. Tono ih datira Ferdo II, Iz arkiva u Krmendu, Vjesnik Kr. hrvatskodalmatinsko-slavonskog zemaljskog arkiva, VII., Zagreb, 1905., 209.-228. Codex diplomaticus, IX., 241.-244., 354.-355. ISTO, 241., 243. Codex diplomaticus, X., 326.-327.

127 128 129

170

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

Bosansko-humski krani u kriitu papinske i ugarske politike prema Bosni i Humu ga biskupa (1334.-1338.),130 koji uniti crkvena dobra i pridonese poputanju crkvene stege. Slino je bilo i u vrijeme ostalih ugarsko-hrvatskih kraljeva. U takvu ozraju ni vjerske prilike u Bosni i Humu nisu mogle biti povoljne. Tek godine 1339. vjerske prilike u Bosni kreu nabolje, kada umjesto ugarskih kriara u Bosnu dolaze franjevci, istinski propovjednici Kristova evanelja, koji bez ognja, maa, prisile i torture, samo s Evaneljem i kriem u ruci osvajaju srca i due. Te je godine papa Benedikt XII. poslao generala franjevakog reda Geralda Odonisa, mua uena i dalekovidna, da poradi na sreivanju crkvenih i vjerskih pitanja u Bosni. Gerald je najprije poao u Ugarsku kralju Karlu Robertu, a odatle u Bosnu banu Stjepanu II. Kotromaniu. Ban Stjepan obeao je podrati papinu zamisao ako mu pomogne ugarsko-hrvatski kralj i papa, jer se u protivnom bojao da bi navodne bosanske i humske heretike potpomogli susjedni raskolnici,131 mislei pri tome na dravu srpskog cara Duana. Ve idue godine (1340.), na temelju izvjea fra Geralda o vjerskom stanju u Bosni, pie papa Benedikt II. kralju Karlu Robertu, banu Stjepanu Kotromaniu i fra Geraldu. Kralju pie da pomogne bosanskom banu oko iskorjenjivanja davno ukorijenjena krivovjerja, u izgradnji poruenih crkava i obnovi vjerskog ivota, a banu da se sve obnovi i povrati na prvotno stanje.132 Nije poznato koliko je dugo fra Gerald ostao u Bosni; ostao je jamano due jer je tamo s braom franjevcima osnovao mnoge misijske postaje i ustanovio vikariju na elu s fra Peregrinom Saksoncem.133 Nakon Geraldova povratka u Italiju izbila je prepirka izmeu bosanskog biskupa Lovre i franjevaca. Naime, papa Klemet VI. odredio je godine 1344. (13. lipnja) da fra Peregrin i benediktinac Dominik, iz samostana Sv. Kuzme i Damjana u Zadru, prikupljaju milostinju za gradnju crkava i nabavu crkvenog posua i ruha.134 Franjevci su tu milostinju stvarno upotrebljavali u te svrhe, a biskup je Lovre tumaio da sve prikupljeno pripada njemu na ime raznih desetina. Nije poznato kako je
130 131 132 133

ISTO, 250.-251. ISTO, 526.-527. ISTO, 525., 527.

Luka WADDING, Annales Minorum, Firenza, 1932., tom. VII., 275. (L. WADDING, Annales Minorum) i mnogi drugi. Codex diplomaticus, XI., 137.-139.

134

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

171

Milko Brkovi taj spor rijeen, ali je zasigurno biskup Lovre diplomatski opravdavao traenje desetine za bosansku stolnu crkvu. Izvrsna suradnja bosanskog vikara fra Peregrina s bosanskim banom Stjepanom II. Kotromaniem obeavala je uspjeh u obnavljanju vjerskog ivota i opeg stanja u Bosni. Njihovom smru proces je spoetka bio zastao, jer je mladi Stjepanov nasljednik, neak mu Tvrtko, u poetku svoga banovanja imao problema oko politike vlasti. Ipak ga godinu dana prije Peregrinove smrti (1356.) nalazimo godine 1355. u akovu kako izdaje ispravu u Peregrinovoj nazonosti, nazivajui ga svojim duhovnim ocem.135 Nakon osiguranja politike vlasti, Tvrtko je revno poradio na sreivanju vjerskih prilika u Bosni, pa ga se s pravom moe nazivati katolikim vladarom. Nakon smrti ugarsko-hrvatskog kralja Ludovika I. Velikog godine 1382. (12. rujna) i kralja Tvrtka I. god. 1391. (prva polovica veljae) i u Bosni nastaju velike smutnje. Dubrovanin Ivan Gunduli u pismu vojvodi Sandalju godine 1404. (8. kolovoza) u jednoj je reenici ocrtao stanje u Bosni nakon smrti Tvrtka I., kazujui kako se u knjigama od potopa svijeta ne moe nai da se svijet toliko vrtio koliko danas.136 U svojoj tenji za proirenjem, Dubrovani godine 1333. dolaze preko bosanskog bana Stjepana II. u posjed poluotoka Rata, Stona i Prevlake; god. 1399. dobivaju od kralja Ostoje Primorje (Nove zemlje); god. 1419. kupuju od Sandalja polovicu Konavala, a drugu polovicu kupuju od Radoslava Pavlovia godine 1427., s kojim su vodili dug i iscrpljujui rat (1430.-1432.). Stanovnitvo tih novih zemalja Dubrovani privode s tako zvane bosanske vjere na katoliku.137 Meutim, upravo iz tih burnih vremena sauvani su izvori koji nam svjedoe o vjerskim zbivanjima u Humu i Bosni. Episkup bosanske crkve pisao je 8. sijenja 1404. znamenito pismo Dubrovniku u svezi s Pavlom Kleiem. Za vrijeme dida Radomira (takoer 1404.) napisao je krstjanin Hval svoj glasoviti kodeks. Oko godine 1407. napisan je i poznati Butkov kodeks, Hrvojev misal. Niz drugih pisanih izvora svjedoe o predstavnicima Crkve bosanske koji su imali velik ugled na kraljevskom bosanskom dvoru. Oni su bili suci u mnogim sporovima, a njihove kue utoita nevoljni135 136

Codex diplomaticus, XII., 269.-270.

Medo PUCI, Spomenici srbski , I., Beograd, 1858.-1862., 57. (M. PUCI, Spomenici srpski).
137

L. PETROVI, Krani Bosanske crkve, 118.-119., bilj. 134., prema Restiju.

172

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

Bosansko-humski krani u kriitu papinske i ugarske politike prema Bosni i Humu cima. U tom razdoblju nema ni kriarskih vojni na Bosnu, jer su se Ugarska i Zapad zabavljali svojim unutarnjim problemima. Tu je zapadni raskol (1378.1417.), Jan Hus sa svojim reformama, husiti i mnogi drugi problemi Zapada. Ali, dinastike borbe u Bosni porazno utjeu na tamonje franjevce, takorei tada jedine sveenike u tim krajevima. Mnogi od njih samovoljno bjee iz Bosne, te stoga vikar fra Bartol moli papu Bonifacija IX. da poduzme stroge mjere i zabrani samovoljno naputanje misijskoga polja. Godine 1402. (7. oujka) papa izdaje strogu naredbu da nijedan franjevac ne smije napustiti Bosnu bez posebne pismene dozvole vikara.138 Papa Eugen IV. (1431.-1447.) jako se zauzimao za sreivanje vjerskih prilika u Bosni, poslavi odmah na poetku svoga pontikata inkvizitora Jakova Markijskog da tamo propovijeda. Papa Martin V. saziva sabor u Baselu 1431. (3. srpnja), na kojem je meu najuglednijima sabornicima i dubrovaki dominikanac Ivan Stojkovi iznio i pitanje tako zvanih bosanskih heretika ili patarena, traei od svojih Dubrovana da posreduju kod bosanskog kralja i velmoa da bi poslali svoje predstavnike na sabor. Meutim, Dubrovani su mu odgovorili da je kralj Tvrtko II. pritisnut od Turaka pa je to neizvedivo. Doista, u tom su razdoblju Turci poruili dosta franjevakih crkava i samostana, a kralj je Tvrtko II. uz traenje vojne pomoi sa Zapada, traio od Mleana i grad u Dalmaciji, gdje bi se u krajnjoj nudi sklonio. Nakon smrti Tvrtka II. na bosansko prijestolje dolazi sin kralja Ostoje Stjepan Toma, koji je molio papu Eugena IV. da s njega skine neasni biljeg nezakonitog sina i da poniti enidbu s Vojaom kojom se obeao vjenati ako mu bude vjerna. Papa mu je godine 1445. (29. svibnja)139 ispunio oba zahtjeva, iako mu je Vojaa bila vjerna ena. Toma se rastavio od Vojae i oenio Katarinom, kerju velikog vojvode Stjepana Vukia Kosae, koja je pak bjeei ispred Turaka svoje veliko katolianstvo dokazala i u Rimu. Tomaev poslanik uvjeravao je papu da je kralj Toma od ranog djetinjstva odgajan u kranskoj vjeri.140 Zasigurno je Tomaev poslanik bio u pravu jer su i bosanski krani veinom krstili djecu odmah poslije roenja, iako to mnogi nisu mogli doka138 139

L. PETROVI, Krani Bosanske crkve, 118., bilj. 132., prema E. Fermendinu.

A. THEINER, Vetera monumenta Slavorum meridionalium historiam illustrantia, I., (1198.-1549.), Romae, 1863., 388.-389.; Pejo OKOVI, Bosanska kraljevina u prijelomnim godinama 1443-1466, Banja Luka, 1988., 136 i drugi. D. FARLATI, Illyricum sacrum, IV., 257.

140

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

173

Milko Brkovi zati kad su bili prodavani, a Tomaeva se pouka u kranskom nauku odnosila na franjevce i hvarskoga biskupa Tomu, koji su s njim drugovali. Franjevci su doli u sukob s Tomaem zbog njegova druenja s tzv. manihejcima pa su mu zbog toga uskratili sakramente. Usprkos tomu papa staje uz Tomaa i od tada se odnosi izmeu kralja i franjevaca mijenjaju nabolje. tovie, papa dozvoljava Tomau da na svom dvoru moe drati dvojicu franjevaca Bosanske vikarije za svoje dvorske kapelane, te ih slati kao poslanike u gradove i bilo koja mjesta, pa i u Rim, bez doputenja njihovih redovnikih poglavara.141 U tom je smislu kralj Toma i traio od pape Eugena IV. da uspostavi biskupske stolice u Bosni, ali je tomu veliki otpor pruio ugarski dvor. Bosanski je kralj bio otvoren prema papi i katolianstvu jer je jedino na toj strani imao pouzdana saveznika. Stoga se trudio biti dobar kranin, a jedino uzdarje za papinu naklonost prema njemu bila je borba protiv krivovjerja ili manihejstva u Bosni. Tomaevi su velikai slijedili katolianstvo, Ivani Pavlovi i drugi, a kralj se nije sukobljavao ni s onima koji su pristajali uz uenje lokalnih bosanskih krana. Tako godine 1446. u svojoj darovnici Kljua, Podkljua i jo nekih mjesta sinovima Ivania Dragiia, naglaava da im sve darovano jami i da im se nita nee oduzeti to se ne protivi gospodinu didu i crkvi bosanskoj, poglavito didu Milohni i njegovoj crkvi.142 U tom razdoblju vjerske prilike ni u Humu nisu bile bolje. Veliki vojvoda Stjepan Vuki Kosaa obeao se obratiti i biti pravi katolik, ali to je bio samo njegov diplomatski potez prema Zapadu. Papa Nikola V. 1448. (12. rujna) alje hvarskoga biskupa Tomu u Hum i Bosnu da uvede vjerski red, ali Toma nije imao puno uspjeha, kao to ga nije imao ni fra Jakov Markijski. tovie, bosanski su nezadovoljnici traili i nalazili utoite u Humskoj zemlji, meu kojima je bilo i etrdeset poglavara bosansko-humskih krana. Herceg Stjepan nikad se nije javno odrekao navodnog patarenskog obreda, koji su mu politiki protivnici pripisivali, niti je progonio katolike. ak je obeao da e se katolkinjom Barbarom Lichtenstein, jednom od svojih nekoliko ena, vjenati po katolikom obredu i dopustio joj je da moe imati katoliku poslugu i katolike sve-

141 142

A. THEINER, Vetera monumenta historica Hungariam sacram illustrantia, II., 235.

Franc MIKLOI, Monumenta serbica spectantia historiam Serbiae Bosnae Ragusii, Viennae, 1858., 440 (F. MIKLOI. Monumenta).

174

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

Bosansko-humski krani u kriitu papinske i ugarske politike prema Bosni i Humu enike za duhovne pastire.143 Navodno mu je patarenstvo po svoj prilici sluilo vie radi mira meu vlastelom i podanicima i zasigurno ga povijest ne bi time ni opeatila da ga Dubrovani, iz svoga koristoljublja, nisu takvim ozloglasili. Naime, herceg se s njima sukobio oko Konavala, a oni su taj sukob iskoristili u diplomatske svrhe i ocrnili ga da je unitio sav njihov rad na pokatolienju Konavala. Pripisivali su mu da je poruio crkve i pretvarao ih u tale za konje, da je rastjerao sveenike i razbacao krieve po zemlji, to se doista dogaalo u meusobnim oruanim sukobima, te da je lagao papi hinei da e se obratiti. Kad im je oteo neke zemlje i kad mu se nisu mogli oduprijeti, posluili su se dominikancem Blaom de Costadino i dojavili u Rim da je himbeni pataren i heretik te neprijatelj i progonitelj katolike vjere, a drugi put da je licemjer i shizmatik te lukavi prevarant. Svega toga na hercegu ne bi bilo da nije bilo za Dubrovane nesretnog i poraznog rata od godine 1450. do 1454.144 Bez obzira na ozloglaenost bosansko-humskih krana s njihove krivovjernosti, njihov je vrhovni poglavar did imao u narodu i na vladarskom dvoru ulogu slinu ulozi koju je imao hrvatski biskup. On je u biti bio vrhovni vjerski poglavar veinskog domaeg puanstva i ujedno na visokom poloaju vladarskog ustrojstva matine zemlje, bez obzira na to to je napadan i nepriznat od predstavnika slubene Katolike crkve i vladara izvan Bosne. Bosansko-humski banovi i kraljevi, a od velmoa herceg Stjepan Vuki Kosaa, prizivaju se na nj kao na vrhovnog suca u dravnim poslovima. Gledajui sa stajalita tadanje srednjovjekovne stvarnosti, bosansko-humski srednjovjekovni vladari i nisu imali nekog drugog izbora. U politikom smislu nikad nisu mogli biti potpuno samostalni jer im je ugarsko-hrvatski vladar uvijek bdio nad glavom kao zakoniti suveren i moni vojskovoa. Stoga je Bosna bila najprostranija i najjaa onda kad su vladale najvee trzavice i smutnje na budimskom dvoru, a to je bilo u vrijeme kralja Tvrtka I. Na temelju steevina svoga strica bana Stjepana II. Kotromania, taj je vladar bio najblie, pretpostavljamo, snu o hrvatskoj kruni. Meutim, to mu nije polo za rukom, kao ni njegovim nasljednicima, jer su pobornici prava Krune Sv. Stjepana i u najveim smutnjama u Budimu znali sauvati hrvatsku krunu u svojim rukama. S druge strane, Ugarska je crkva bila toliko usko povezana s tim pravima Krune Sv. Stjepana
143 144

L. PETROVI, Krani Bosanske crkve, 121.-122. ISTO, 122.

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

175

Milko Brkovi da Bosanska crkva, slino kao ni drava, zbog toga nikad nije mogla potpuno uivati svoju lokalnu vjersko kransku slobodu. Kralj se Toma nastojao prikazati pred papom da eli katoliku Bosnu, iako se to moe opravdavati diplomacijom jer je bio pritisnut i od Turaka, a onaj koji mu je zasigurno mogao pomoi, naime ugarsko-hrvatski vladar, nije mu htio dovoljno pomoi jer bi time ojaao onoga koji krnji prava Krune Sv. Stjepana. Meutim, ostaje injenica da su Tomaevi prethodnici i nasljednici bili katolici, kako nam to govore njihove isprave. Papama je bilo stalo do Bosne, ali ni oni nisu mogli preko prava Krune Sv. Stjepana, u koja je, kako smo vidjeli, ulazila i Bosna i Hum. Stoga je vrhunac svega bilo dokazivanje pape Pija II. kralju Matijau da Rim ima dobre nakane te da se ne radi o osnivanju novih biskupija u Bosni, nego o spasu te zemlje od islama.145 Pritisnut sa svih strana, Toma slamku spasa vidi u papi. Zato godine 1461. alje trojicu svojih odlinika patarena, Jurja Kuinia, Stojsana Tvrtkovia i Radmila Vuinia, u Rim da na izvoru piju istu vodu katolike vjere. Tom gestom Toma stjee potpuno povjerenje pape Pija II., ali ga ve u kolovozu iste, 1461. godine vie nema meu ivima. Da Tomaeva opredijeljenost za katolianstvo nije bila lana, potvruju izgraene katolike crkve u vrijeme njegova kraljevanja Bosnom, kao to je crkva Sv. Tome u Vranduku, Sv. Jure u Jezeru, Sv. Marije u Virbenu, u Verlau, Otinovcima kod Kupresa, Presvetog Trojstva i druge,146 a da se i ne govori o potpomaganju franjevaca. Njegovo djelo nastavlja nasljednik mu i sin Stjepan Tomaevi, koji se papi proroanski ispovijeda i trai od njega in kranske ljubavi i zatite u slanju krune i svetih biskupa, na to mu je papa doista poslao krunu i svoje poslanike koji ga pod jesen godine 1461. u Jajcu okrunie za katolikog vladara. Taj je in budio nadu da je kranski svijet napokon doao k sebi. Meutim, samo dvije godine kasnije pokazat e se sva slabost kranskih vladara, osobito ugarsko-hrvatskoga kralja, kojega je crv sumnje izgrizao zbog sumnje da se krnje prava Krune Sv. Stjepana. Svi vapaji pape Pija II. i njegova tienika kralja Stjepana Tomaevia kranskim vladarima, osobito Mleanima i Ugrima, bijahu uzaludni. Bosna pade godine 1463. pod Turke, a time u
Pii II Commentarii rerum memorabilium que temporibus suis contigerunt, Ad codicum fidem nunc primum editi ab Adriano van Heck, Citt del Vaticano, Biblioteca Apostolica Vaticana, 1984., voll. II., (Studi e Testi 313), lib. XI., str. 684.
146 145

L. PETROVI, Krani Bosanske crkve, 124.

176

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

Bosansko-humski krani u kriitu papinske i ugarske politike prema Bosni i Humu propast povue i prava Krune Sv. Stjepana i stoljetne plodove Katolike crkve. Svi kasniji pokuaji, osobito osnivanje Jajake i Srebrenike banovine, samo su bili pokuaji umirenja savjesti kranskih vladara. Napokon, to je bila srednjovjekovna Bosanska crkva i tko su bili bosansko-humski krani? Oni su veim dijelom bili pripadnici naroda koji je ivio na teritoriju od Zadra, Trogira, Splita, Omia, Makarske i ostalih hrvatskih obalnih mjesta i otoka naseljenih hrvatskim ivljem, pa sve do istone Bosne, a osobito su bili grupirani na teritoriju sredinje Bosne, odnosno krajeva u kojima su se nalazila stolna mjesta i posjedi bosansko-humskih vladara. Tek su pojedinci doli sa strane i postali lanovi te kranske zajednice, koja je nastala u krilu Katolike crkve. Katolika Bosanska biskupija postojala je prije negoli se uope postavljalo pitanje pravovjernosti bosanskih i humskih krana. Poetkom XIII. st. papinski se mjerodavni predstavnici osobno uvjeravaju da su ti lokalni krani pravovjerni, a problemi nastaju kad ugarske crkvene i dravne vlasti preuzimaju ulogu Rima. Rezultat toga jest izmjetaj sredita Bosanske biskupije, a prije toga njezino izdvajanje iz jurisdikcije Splitske, Barske i Dubrovake metropolije. Na jednoj je strani bila oslabljena Bosanska biskupija i bosanski vazalni vladari, a na drugoj jaka ugarska crkvena i politika vlast, koja, nakon osnutka Zagrebake biskupije, nestanka hrvatskog biskupa i niza ugarskih ljudi na splitskoj nadbiskupskoj stolici, guta i razjedinjuje Bosansku biskupiju, izmjeta njezino sjedite i podvrgava je glavi ugarske Crkve. Pri tome su, dodue, pojedini pape pokuavali nastale probleme rjeavati na najbolji nain, ali ipak su glavninu ovlasti preputali ugarskoj monoj Crkvi i vlasti. Protest dubrovakog nadbiskupa nije urodio nikakvim rezultatom, pa je na koncu bosanska i kasnije bosansko-humska crkvena zajednica nastavila djelovanje izvan slubene Katolike crkve, ime je silom prilika zateena u neposluhu crkvene discipline, ali ne, prema mom uvjerenju, i u krivovjerju. Bosansko-humski krani, koji se nisu pridruili Turcima ili izginuli od njih, i njihov posljednji did, sklanjali su se u krajeve hercega Stjepana i njegovih sinova Vladislava i Vlatka te u dalmatinske gradove i na otoke. Njihov nestanak potvrda je da su bili uistinu pravi krani, jer je islam takve smatrao najveim nevjernicima i stoga ih najee trijebio.

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

177

Milko Brkovi

SUMMARY In a letter from Vukan, the ruler of Duklja, we discover that king Emerik was angry at Bosnian ban Kulin and compelled him to send the heretic delegates to Pope Innocent III in order for him to test their faith. Emerik acted out of political self-interest, and the Pope was convinced that it was for the good of religion, so, in his letter from 1200 (October 11.), Innocent III expressed great faith in the Hungarian king to banish many alleged Patarenes from Bosnia that were previously banished from Split and Trogir by bishop Bernard. The next letter from Pope Innocent from 1202 (November 21.) indicates that Emerik did nothing but made Kulin banish the alleged heretics from his country. The Popes aimed at eradicating the infamous heresy from Bosnia, and later Hum, and Hungarian rulers and bishops had political ambitions with the latter oering their full support to the former. Before and at that time, in their copious reports to Rome, the bishops persistently fabricated cases of heretic outbreaks in Bosnia and blamed the ban and bishop of Bosnia. They claimed that Ban Ninoslav also subscribed to the heresy, thus his land and properties were placed under control of the archbishop of Kalocsa. King Bela IV, the archbishop of Kalocsa and the newly appointed Bosnian bishop Ponsa, a Hungarian man, did not only remove the Glagolitic bishops from their positions in Bosnia but they also took the Bosnian bishopric out of the jurisdiction of the archbishopric of Dubrovnik and placed it under the command of the archbishopric of Kalocsa. After some hesitation, Pope Innocent IV ordered the subjugation of Bosnian bishopric to the archbishopric of Kalocsa on August 26, 1247.

178

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

Salih Jalimam

BOSANSKI KRSTJANI U DRUTVENOM I POLITIKOM IVOTU SREDNJOVJEKOVNE BOSNE I HUMA


Historija prouavanja bosansko-humskih krstjana, patarena, heretika, bogomila ili historijskih pojava koje se odnose na vjerske odnose srednjovjekovne Bosne i Huma drugog imena ili naziva, pokazuje mnoge, zanimljive, esto osobujne i kontradiktorne rezultate, koji su opet esto ili skoro uvijek vodili prema neodreenoj i oskudnoj predstavi o vjeri srednjovjekovnih Bonjana a preko njih o onome to se deavalo u srednjovjekovnoj Bosni i Humu. Veoma je inspirativno miljenje i dragocjene tvrdnje polihistora Franje Rakog, koje je 1869. godine iznio u knjizi o bogomilima i patarenima. Od tog vremena do pojave prve sveobuhvatne zbirke historijskih dokumenata o bosanskim krstjanima iz pera akademika Franje anjeka iz 2003. godine teko je utvrditi ta u tom dugom periodu od skoro stotinu i pedeset godina predstavlja kritiko istraivanje i miljenje a ta je to stvarni doprinos razumijevanju fenomena bosanskohumskih srednjovjekovnih heretika. Sasvim drugaije izgledaju stvari ako se uzme u obzir kvalitet znanja u ovom konkretnom sluaju, znai tanost i preciznost vezana za drutveni i politiki poloaj bosansko-humskih krstjana i same heretike Crkve bosanske u dugom vremenskom periodu od kraja XII do politikog sloma srednjovjekovne bosanske drave 1463. godine. Govoriti o pitanjima i problemima srednjovjekovne bosansko-humske vjere (krstjani, patareni, heretici, bogomili, heterodoksni dualisti) napose o njihovom mjestu i ulozi u sloenim strukturama srednjovjekovnog bosanskog drutva i drave znai istovremeno otvarati Pandorinu kutiju iz koje su u proteklih vijek i po protekle raznovrsne teze, hipoteze, pretpostavke, skoro uvijek
Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

179

Salih Jalimam kontraverzna miljenja, te je teko danas utvrditi koliko je to nauna elja i zanimanje historiara, a koliko stvarni rezultat temeljen na prvorazrednim historijskim izvorima. Kada se proue pojedini historijski dokumenti i razmotre miljenja u historijskoj literaturi, moe se konstatirati da su mnogi historiari doprinosili razumijevanju odreenih pitanja i problema, pa se danas, na poetku treeg milenija, s pravom tvrdi da je mogue govoriti barem o nekim razrijeenim dilemama o bosansko-humskim krstjanima i njihovom mjestu u historiji srednjovjekovne Bosne i Huma. Mora se spomenuti i to da su ponekad pojedini istraivai sam problem dovodili u bezizlanu situaciju, posebno to se u pojedinim periodima ovim fenomenom bavili i danas bave, pored strunjaka i odreene drutvene strukture koje su, zavisno od pozicije koju imaju u drutvu pokuali dati svoj tzv. moderni nain interpretacije koji je sam problem izveo iz historijskog rakursa te ga stavio u poziciju tumaenja nekih vidova historijske perspektive bosanskohercegovakog drutva. Bez posebne elje da se nekom ili nekima oduzima ili umanjuje pravo ili elja da se ovim sada ve fenomenom bosansko-humske medijevalne povijesti oduzme ili umanji elja da bosanski srednjovjekovni gordijski vor, kako se poesto u historijskoj literaturi naziva i tumai bosansko-humska srednjovjekovna vjera, na svoj nain to interpretira, osnovna namjera ovog saoptenja ide tragom miljenja u historijskoj literaturi da se o mjestu i ulozi bosansko-humskih krstjana progovori u kontekstu politikog i drutvenog ivota u srednjovjekovnoj Bosni i Humu. Opi utisak je, kada se iita bogata historijska literatura o ovom problemu, da su historiari intepretativnom metodom utvrdili jake sigurne i dodirne take odnosa bosanske srednjovjekovne drave i vjere i to u irokom historijskom razdoblju od kraja XII vijeka do njenog politikog sloma 1463. godine. Ovom prigodom s pravom se moe ponoviti miljenje akademika Sime irkovia koji tvrdi da to god su bili straniji zahtjevi kritinosti utoliko se radikalnije odbacivalo ono to ne zasluuju povjerenje u prouavanju vjerskih odnosa u srednjovjekovnoj Bosni i Humu. Naputanjem legendarnih elemenata, dovoenjem u sumnju historijskih vijesti kasnijih historijskih izvora, tanijom interpretacijom podataka iz vjerodostojnih historijskih izvora i odbacivanjem vijesti koje su se samo uslijed zabluda vezivale za bosansko-humske 180
Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

Bosanski krstjani u drutvenom i politikom ivotu srednjovjekovne Bosne i Huma heretike, uveliko se suavao krug izvornih historijskih dokumenata, pomou kojih se mogla identikovati osnova iz koje se moglo i treba dalje tragati za statusnim mjestom i poloajem bosansko-humskih krstjana u sloenoj strukturi politikog i drutvenog ivota srednjovjekovne Bosne i Huma. Treba u ovom neto opirnijem uvodu napomenuti da ukorak sa kritikim miljenjem u historijskoj literaturi o vjerskim odnosima u srednjovjekovnoj Bosni i Humu raste i interes za tradiciju, jer je sve jasnije da u historijskoj ali i dnevnopolitikoj svijesti dananje Bosne i Hercegovine, ali i susjednih drava, bosansko-humski krstjani imaju posebno mjesto, i to ne samo zahvaljujui svojim historijskim pretpostavkama, svojim vrijednim i zanimljivim doprinosom razumijevanju sloenosti srednjovjekovne bosanske politike i drutvene strukture nego i svojim posljedicama kao i predaji to je barem donekle i pomoglo da se odre u sjeanju na srednjovjekovnu bosansku dravu. U svom historijskom razvoju historija bosansko-humski krstjana kao nauni, struni i politiki problem pojavljuje se u jednoj neobinoj dvojnosti: prije svega kao izgraeni fenomen tipologije pobonosti srednjovjekovne Bosne i Huma, kroz koje se mogu i trebaju prepoznavati brojni njihovi dijelovi (samo ovom prigodom da se po inerciji pobroje neke manifestacije: ekstremizam, podanost, predanost, duhovna egzaltacija, asketizam, puritanstvo, vezanost itd.) kroz koje se oitavaju vii istiji osjeaji vjerovanja to nije zanimanje ovog referanta i drugi, nama bitniji njihov poloaj u drutvu i politikom ivotu. Sigurno je da se jedan od drugog segmenta ne moe odvojiti, ali temom smo ogranieni da historijskim dokumentima potvrdimo njihovo mjesto u srednjovjekovnom bosanskom i humskom drutvu. Kada se napravi mali uvid u miljenja historiara o ueu bosansko-humskih krstjana u drutvenom i politikom ivotu srednjovjekovne Bosne i Huma, vidljivo je da je veina autora prepoznavala odreenu ulogu (politiku i drutvenu) u dugom vremenskom periodu. Prvi je Boidar Petranovi ve daleke 1867. godine tvrdio da su kralj, vlastela bosanska i Crkva bosanska bili tijesno meu sobom spojena to e se kasnije mnogo ekspolatisati u historijskoj literaturi. Jaroslav idak tvrdi da su bosansko-humski krstjani znaajan imbenik u radu dravnog sabora, posrednici izmeu zavaenih velmoa i vladara, njihovi savjetnici, upravnici i poslanici u razliitim zadaama. Mihailo Dini to dopunjava i tvrdi da su bili jedan od znaajnih elemenata koji nije dozvoljavao da u Bosni ojaa centralna vlast.
Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

181

Salih Jalimam Isto tako Dini bosansko-humske krstjane vidi kao inilac prvog reda u borbi protiv zavojevakih pokuaja Ugarske i katolike crkve. Dominik Mandi jaanje uticaja bosansko-humskih krstjana na politiki i drutveni ivot vidi koncem XIV i poetkom XV vijeka i kae da se uticaj tada javlja jaanjem uticaja velikakih kua Hrvatinia, Pavlovia i Kosaa koje su bile pristae i vjernici bogomilske crkve...te je sasvim naravno preko njih crkva bosanskih krstjana vrila jak utjecaj na bosanski javni i dravni ivot. Uglavnom, kada se nastoji denisati politiki i drutveni uticaj bosansko-humskih krstjana u srednjovjekovnoj Bosni i Humu potuje se miljenje akademika Ante Babia koji je istakao nekoliko njihovih bitnih karakteristika i odrednica: bili su garant vladarskih darovnih povelja i u njima sadranih obaveza prema vlasteli, posrednik i arbitar u sporovima izmeu vladara i vlastele i garant postignutih ugovorenih utananja i uvar o tome uspostavljenih dokumenata. Najsigurniju potvrdu tih tvrdnji profesor Anto Babi nalazi u jednoj nedatiranoj povelji iz tree decenije XIV vijeka, kojom je bosanski ban Stjepan II Kotromani zajedno sa bratom Vladislavom u hii velikog gosta Radivoja pred djedom velikim Rodoslavom i pred gostom velikim Radoslavom i starcima Radomirom, unborom i Vukom i pred svom crkvom i pred Bosnom, potvrdili Vukoslavu Hrvatiniu sva prava i privilegije u ranije darovanim upama. Anto Babi s pravom tvrdi da se heretika Crkva bosanska javlja kao ravnopravan garant sa bosanskom vlastelom, preuzimajui odgovornost da e prava vlastelina steena vladarevom poveljom biti potovana. Jo sigurniju potvrdu nalazi u povelji koja se smjeta izmeu 1370. i 1374. godine kada je bosanski ban Tvrtko sa bratom Vukom i majkom darovao tri sela Stjepanu Rajkoviu za zasluge iz vremena kada su Tvrtko i Vuk bili u sukobu. Ban Tvrtko ga je predao u vjeru djedinu i sve crkve bosanske i svih krstjana obavezujui se da mu se ne moe svri vjera krstjanska ni za jedan uzrok to ga ne bi sudio djed i dva strojnika i sa njima tri vlastelina dokle je u Bosni crkve Boje. Slinu je obavezu prihvatio i kralj Stjepan Toma 1446. godine poveljom izdatoj sinovima vojvode Ivania Dragiia, obavezujui se da im reeni posjedi i prava ovom poveljom, ne mogu porei ni potvoriti ni na manje donesti ni za jednu neviru ni zgrnu kraljevstvu naemu, to ne bi bilo ogledano didom i crkvom bosanskom i dobrim Bonjanima. Kralj Stjepan Toma je ovu povelju sa svim vie pisanim predao gospodinu didu Miloju i didu kon dida u ruke crkvene. 182
Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

Bosanski krstjani u drutvenom i politikom ivotu srednjovjekovne Bosne i Huma Paradoksalna je tvrdnja Dragoljuba Dragojlovia da se bosansko-humski krstjani pojavljuju kao garant izdatih povelja samo u retkim sluajevima i uz saglasnost obeju strana. I dalje isti autor tvrdi njen (misli se na heretiku Crkvu bosansku) je poloaj u srednjevekovnoj bosanskoj dravi dolazio iskljuivo zbog moralnog ugleda koji je nepodeljeno u svim drutvenim slojevima uivala, pa se zato i njena intervencija traila samo u sluajevima kada su obe strane smatrale potrebnim da autoritetom crkve bosanske donete odluke ili data prava uine sigurnim. Samo neto nie isti autor pie:Veliki ugled bosanskih krstjana posvedoen ve u doba bana Kulina, ostao je neokrnjen sve do kraja dravne samostalnosti. Inae, kada se nastoji identikovati u historijskim izvorima spominjanje bosansko-humskih krstjana treba napomenuti da u dugom vremenskom periodu od kraja XII vijeka do politikog sloma srednjovjekovne bosanske drave 1463. godine, bosansko-humski krstjani su, barem prema serioznim istraivanjima akademika Franje anjeka, spomenuti tano 33 puta. Najstariji historijski izvor u kome se javlja ime krstjanin je sada ve uvena ploa bana Kulina otkopana u blizini Visokog, kod sela Muhainovii, vjerovatno s kraja XII vijeka, prema nekim istraivaima iz 1183. godine na kojoj je, pored ostalog urezano se pisa Radohna krstjanin. Sljedei, vaniji spomen je u Bilinopoljskoj izjavi od 8. aprila 1203. godine kada su bosansko-humski krstjani, oito na zahtjev papinog legata Johannesa de Casamare morali da izjave da se ubudue vie nee nazivati krstjani ve braa nos autem de cetero non Christianos, sicut hactenus, sed fratres nos nominabimus, ne singularitate nominis aliis christianis iniuria inferetur to znai ubudue neemo se, kao dosada nazivati krstjanima ve braom, da se onim naroitim imenom ne nanese nepravda drugim krstjanima. U istoj izjavi zanimljivo je da se spominje i njihova zajednica brae (societas fraternitatis) ali i vijee brae (consilio fratrum) ili bratovtina (fratrum conventus). Davno je u historijskoj literaturi postavljeno pitanje ta u sutini znai pojam krstjani (christiani) iz perioda vladavine bana Kulina, ali i poslije. Posebno se intrigantno nastojalo to objasniti iz Bilinopoljske izjave okupljenih 8. aprila 1203. godine te se spominju razlitie teorije od toga da su to pripadnici jedne zanemarene redovnike biskupije ili monasi koji su ivjeli po pravilima i u tradiciji istonog monatva te pripadali vasilijanskom monakom redu do toga da su to redovnici jednog od brojnih katolikih redova, prije svih benediFenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

183

Salih Jalimam ktinskog reda pa ak pripadnici ve organizovane dualistike vjere (heterodoksni dualisti) u srednjovjekovnoj Bosni. U tumaenju naziva krstjani kao i njenog konteksta u Bilinopoljskoj izjavi u historijskoj literaturi evidentirana je cijela lepeza miljenja. Postoje vrlo razliita i oprena gledita, koja jasno pokazuju kako je daleko do potpunog rjeenja samog toposa krstjani a preko njega i mnogih drugih pitanja vjerskog i crkvenog ivota u srednjovjekovnoj Bosni i Humu. U historijskoj literaturi se s pravom tvrdi da je Bilinopoljska izjava potvrdila da su bosansko-humski krstjani imali svoj poseban identitet, svoju posebnu vjeru, svoju crkvu i njenu specinu hijerarhiju, vrlo jak upliv i ugled u bosanskoj srednjovjekovnoj dravi i da su kao takvi evidentirani u pouzdanim historijskim izvorima i izvan srednjovjekovne Bosne i Huma od kraja XII do XV vijeka i to je posebno vano, da ih nisu priznavali ni Katolika crkva na Zapadu a ni pravoslavna crkva na Istoku. Sljedea nedoumica vezana za vjerske prilike u srednjovjekovnoj Bosni i Humu odnosi se na pravilno tumaenje pojmova autonomasice christiani koje pojedini historiari razliito prevode i tumae. Meu prvima koji je nastojao odgovoriti na to pitanje je Franjo Raki koji to prevodi kao pravi krstjani. Isti prijevod koristi i Jaroslav idak to je ve davno u historijskoj literaturi ocijenjeno kao neobino jer bi to znailo da je papa Inocent III dopustio da se iznad naziva katolik pojavljuje i pravi krstjani. Historiar Sima irkovi tvrdi da je bosanski ban Kulin navodne krivoverce iskljuivo povlaivao imenom krstjani ali upotrebljava i pravi i istinski hriani. U novije vrijeme dr. Franjo anjek autonomasice christiani prevodi kao naprosto krani. U najnovijim komentarima pojmovi autonomasice christiani, koji su u Bilinopoljskoj izjavi upotrijebljeni adverbijalno, prevode se kao prema svojim vlastitim zakonima ili uopteno prema svojoj vlastitoj volji a ne dakle, prema propisima crkvene dogme. Sljedea nedoumica, koja je sigurno i najintrigantija, vezana je za interpretaciju i pojmovno odreenje termina hereza (sectati fuerimus hereticam pravitatem) kako to doslovno pie u Bilinopoljskoj izjavi, koji je inae prisutan u historijskim dokumentima iz Kulinovog doba, kao i maniheji (manicheum), patareni, katari. Heretiko uenje koje se javilo u XI i XII vijeku a ije pristalice u historijskim izvorima zapadnoevropskih srednjovjekovnih drutava spominju se pod razliitim imenima, prije svih u srednjovjekovnoj Francuskoj 184
Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

Bosanski krstjani u drutvenom i politikom ivotu srednjovjekovne Bosne i Huma pod imenima katari ili albigenzi, izazvalo je optu zabrinutost crkvenih i svjetovnih vlasti. Papa Inocent III, kao protivmjeru 1201. godine odobrio je Pravila katolikih poniznika (Humilisti catholici) u koja su ukljuena neka pravila obraenih patarena iz Milana. Na taj nain papa je odobrio mnoge njihove obiaje, nepoznate katolikoj Crkvi. Sigurno je ovaj podatak od interesa za pravilnu interpretaciju vjerskih prilika i u srednjovjekovnoj bosanskoj dravi imao odreene odjeke i kod koncipiranja Bilinopoljske izjave kao i historijskih dokumenata koji su nastali prije i poslije same izjave. Hereza je u srednjem vijeku nastala prije svega na opim zahtjevima za korjenitim reformama drutvenog i crkvenog ivota, a razvijala se ve sa prvim vijekovima historijskog trajanja kranske Crkve. Razmah je doivljavala prema razliitim prilikama, mogunostima u srednjovjekovnim dravama i drutvima, prema razliitim strujama i pravcima, pribliavajui se ponekad manihejstvu, pavlikijanstvu, masilijanstvu, gnosi a esto i ortodoksnom kranstvu. Vjerovatno su mnogobrojne objektivne i subjektivne okolnosti uticale da se hereza nije mogla tretirati u pojedinim evropskim srednjovjekovnim drutvima kao statina pojava u svim vjerskim, drutvenim, politikim, socijalnim prilikama i odnosima. U historijskoj literature to je vrlo plastino objanjeno da hereza nije mogla da bude nezavisna od ekonomske i politike baze koja je diktirala i reprodukovala takve odnose. Prema srednjovjekovnim uvjerenjima prava kranska vjera sastoji se od dobrovoljnog prihvatanja Isusa Krista i svega onoga to propovijeda. Vjernici prihvataju sve ono to propovijeda kranska Crkva a heretici samo onaj dio koji je preporuljiv za njihovo vjerovanje. Heretiko uenje moe ignorisati pravu vjeru, ono je suprotstavljeno vjeri. Inae, pojam hereza, oznaava etimoloki i izvorno izbor i ono izabrano, meutim, znaenje je sueno na izbor religijskih doktrina. Hereza je grijeh po prirodi, jer je destruktivna prema kranstvu i kako je to na zanimljiv nain obrazloio jedan od srednjovjekovnih kontraverzista njena zloba se mjeri savrenou kojom dui oduzima Bogom dati dar. U Bilinopoljskoj izjavi iz 1203. godine, Nos priores illorum hominum, obavezuju se da nee si aliquo tempore deinceps sectati fuerimus hereticam prauitatem pomagati savjetom ostale brae, birati ubudue prelatum a roFenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

185

Salih Jalimam mano pontice tantum conrmandum. Kao i u kraljevoj ispravi potpisanoj 30. aprila 1203. godine tako se i ovdje formule koje govore o jamstvu i zatiti heretike Crkve bosanske podudaraju sa formulama originalnih historijskih dokumenata u svim svojim pojedinostima. Skoro svi istraivai sloili su se oko toga da Bilinopoljska izjava sadrava prvorazredne historijske potvrde o njihovom specinom nainu ivota te se kao takva treba i posebno tretirati. Isto tako, pojedini dijelovi Bilinopoljske izjave iz 1203. godine u mnogoemu su neobini, ipak pruaju vjerodostojnu potvrdu za optube zbog pristajanja uz heretiko uenje. Ipak, jedna skupina historiara smatra da ovaj dokumenat sadrava u cjelini samo obaveze praktine i organizacione a nipoto vjerske ili crkvene prirode. Postoji jo jedna vrlo ozbiljna nedoumica kada je u pitanju Bilinopoljska izjava iz 1203. godine. Naime, u zbornicima historijskih dokumenata koje su zasebno priredili Augustin Theiner i Eusebio Fermendin prije Bilinopoljske izjave nalazi se Izvjetaj koji je poslanik Johannes de Casamare uputio papi Inocentu III da se ut aliquis Latinus in episcopatu Bosnensi poneretur. Legat trai od pape da se umjesto preminulog bosanskog biskupa postavi neki latinski biskup. Tom prigodom tvrdi da u kraljevstvu bana Kulina (in regno bani Culini de Bosna) postoji samo jedna biskupija i da treba da se osnuju tri ili etiri nove biskupije od ega bi za Crkvu nastala nemala korist jer se Kraljevstvo sastoji od najmanje deset okruga pa i vie. U historijskoj literaturi izostao je komentar ovog posebnog razmjetaja ova dva dokumenta. Vjerovatno da postoji logini razlog da je poslije Vukanove prijave iz 1199. godine nastao ovaj zahtjev. Tako se moe tumaiti javnost Bilinopoljske izjave kao i njena historijsko-vjerska posebnost. U Izvjetaju Johannes de Casamare spominje se jo jedan zanimljiv podatak, naime doslovno kae: tractato negotio illorum quondam patarinorum in Bosna (raspravljajui o djelovanju nekih patarena u Bosni). Sama injenica da se Izvjetaj Johannesa de Casamare u historijskom pregledu moe itati prije Bilinopoljske izjave kazuje da je rimska kurija imala tane informacije o bosanskim hereticima. *** Bilinopoljska izjava je javni dokumenat koji su pored bana Kulina i arhiakona Marina kao svjedoci potpisali: Dragi, Ljuben, Draeta, Pribi, Ljuben, Rado i Vlado. U historijskoj literaturi su se razliito nazivali potpisnici ovog 186
Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

Bosanski krstjani u drutvenom i politikom ivotu srednjovjekovne Bosne i Huma dokumenta: starjeine bosanskih krstjana, priori ili predstavnici krstjanske zajednice, iako se u samoj Bilinopoljskoj izjavi nigdje to tano ne odreuju. Ako su bili starjeine ili priori ta su tada u tom popisu ban Kulin ili arhiakon Marin, koji su istina naslovljeni funkcijama i titulama koje su imali ali to ne mijenja pitanje. Sljedea vana injenica koja proizilazi iz same Bilinopoljske izjave je to da se radi o javnom istupanju bosanskih krstjana na Bilinom polju 1203. godine kao bosanskih krstjana i da se u pojedinim historijskim dokumentima nazivaju bosanski krstjani. Javnost istupa dokazuje njihov poseban identitet, a u isto vrijeme, svakako, i da im je dravna vlast bila naklonjena, jer je bosanski ban Kulin bio njihov zatitnik (patron). Historijski izvori ukazuju da su im banovi ukazivali sve poasti i priznavali ih kao ustanovu od velikog ugleda i posebne drutvene vanosti. Danas preovladava miljenje da je katolika Crkva bila informisana o tome ta se stvarno deava na teritoriji srednjovjekovne Bosne te je preduzimala mjere koje su bile opravdane. Iz same Bilinopoljske izjave moe se zakljuiti da je zajednica heretika te 1203. godine bila ve dobro organizovana i stabilizovana i to kao dominantna vjersko-drutvena snaga u cijeloj tadanjoj srednjovjekovnoj Bosni. Pretpostavlja se da su u raznim mjestima postojale njihove bratovtine, a njeni lanovi bosanski krstjani imali su svoja privatna imanja i dobra, koja su oni oito naslijedili, a nisu im tek dodijeljena od drave. Pored njih se uopte ne spominje neka druga crkvena zajednica. To svakako ukazuje na jednu duu heretiku tradiciju, a ne na neku tek novoniklu pojavu. Teko je zamisliti da bi starjeine (priores) bosanskih krstjana pred papinim legatom Johannesom de Casamare u prisustvu njihovog zatitinika (patrona) bana Kulina i sa znanjem maarskog dvora i dubrovake Republike istupili kao predstavnici cijele svoje heretike zajednice i davali obaveze i obeanja u ime svih, da se radilo o nekoj efemernoj, manjoj pojavi nastaloj tek u posljednjih nekoliko godina. Kad bi to bio sluaj bila bi strogo izreena zabrana i prijetnja, sa najavom odgovarajuih mjera, u prisustvu i sa znanjem papinog legata, pa da se problem isto tako smatra rijeenim, a ne jedna prava manifestacija meunarodnih razmjera. Da bi bosanski krstjani mogli postati tako organizovani da imaju svoje kue ili svoja vjerska sjedita po raznim mjestima srednjovjekovne Bosne, moralo je da proe vie decenija dok su to postepeno ostvarili, a prvi poeci su
Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

187

Salih Jalimam vjerovatno jo stariji. Kako u srednjovjekovnoj Bosni u to doba nije postojala stabilna dravna vlast, a pogotovu ne crkvena, mogue je da se vjersko uenje koje su bosanski krstjani zastupali vrlo rano i postepeno uvrstilo. Bilinopoljsku izjavu potpisao je Marin, u ime dubrovake nadbiskupije, u iju crkvenu nadlenost je spadala srednjovjekovna Bosna. Iz toga nuno slijedi da je i onaj mali broj bosanskih biskupa, koji su posveivani u Dubrovniku, imao posla samo sa zajednicom bosanskih krstjana, jer se pored njih ne spominju neki drugi, pravovjerni krani, koji ne moraju uestvovati u potpisivanju Bilinopoljske izjave. Isto tako je znaajno to meu potpisnicima Bilinopljske izjave nema niko iz bosanske katolike biskupije, koji bi zastupli umrlog biskupa, a to bi bilo i logino i normalno. Bez obzira na mnogobrojne nijanse i miljenja u historijskoj literaturi u tumaenju pojma krstjani mogue je, ipak dati neka njegova odreenja. Pored jezikog odreenja moda je jo vanije denisati njihov poloaj i ulogu u vjerskom i drutvenom ivotu srednjovjekovne Bosne, posebno u doba vladavine bosanskog bana Kulina. Franjo Raki je prvi sredinom XIX vijeka izloio hipotetiko miljenje da su bosanski krstjani mogli biti i benediktinci. Izloio je i uvjerenje da je Bilinopoljska izjava iz 1203. godine bila od obraenika patarenskih a ne od bivih lanova iztone crkve. Miljenje da su bosanski krstjani redovnici reda sv. Vasilija prihvaeno je u historijskoj literaturi kao denitivno i sigurno, kao i to da sam pojam krstjani (christianus) potie iz terminologije vasilijanskih monaha. Jaroslav idak, naglaava da dokaz koji je donijela Maja Mileti o ovom problemu vie ne podlijee sumnji. U novijoj historijskoj literaturi se s pravom odbacuje i prva i druga hipoteza i da su bosanski krstjani ve poetkom XIII vijeka pokazivali neke posebnosti, koje e se u kasnijim vremenima samo tanije denisati. Zanimljivo je spomenuti da se do poetka XV. vijeka, tanije 1404. godine bosanski krstjani uglavnom spominju u mnoini i zajednikim nazivom, a i ponekad poimenino. Razlozi za to su nepoznati to samo otvara niz novih pretpostavki, koje se mogu tumaiti i promjenom drutvene i politike strukture srednjovjekovne Bosne kao i snaenjem vanosti samih bosanskih krstjana. Najvjerovatnije se radi i o promjeni i kvalitetu novih odnosa i politikog tretmana bosanskih krstjana u srednjovjekovnom bosanskom drutvu. Sigurno da nije rije o pretjeranom utjecaju nekih znamenitih i znaajnih bo188
Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

Bosanski krstjani u drutvenom i politikom ivotu srednjovjekovne Bosne i Huma sanskih krstjana na dvorovima bosanskih vladara i velikaa (npr. gost Radin Butkovi) nego vjerovatno postignutom stepenu potovanja prava i privilegija koje iskazuju bosanski krstjani. Sljedee znaajnije grupno spominjanje bosanskih krstjana je u ve spomenutoj povelji 1370 (1374. godine), kao i u pismu kojeg su u vezi spora kralja Stjepana Ostoje i Pavla Kleia od 8. januara 1404. godine u Dubrovnik donijeli starac Miljen, starac Bjelko i krstjani Ratko, Radosav, Radak i Dobrain koji rekoe da ih je poslao kralj Ostoja i gospodin djed da uzmu gospodina Pavla Kleia i da ga iz svoje ruke postave u sve njegovo. U sporu koji je izbio 1451. godine kada je Dubrovaka Republika 19. jula 1451. godine traila pomo gospode krstjana kao uvaenijih i od hercega i od njih samih da umilostive hercega Stjepana Vukia Kosau oko njegovog depozita na koji su pravo polagali herceg i njegov sin Vladislav. Nama su zanimljiviji pojedinani sluajevi spominjanja bosanskih krstjana u historijskim izvorima, od kojih se istine krstjanin Hval koji je 1404. godine prepisao rnilom i zlatom za vojvodu Hrvoja Vukia Hrvatinia uveni Hvalov zbornik a krstjanin Radosav 1461. godine Rukopis krstjanina Radosava. Jedan od zanimljivih i znaajnih inilaca koji deniraju drutvenu i politiku poziciju i djelatnost bosanskih krstjana je i dosta aktivno uee u diplomatskoj djelatnosti za potrebe pojedinih bosanskih feudalaca. Tako je krstjanin Vlatko Tumarli, po nalogu bosanskog kralja Stjepana Ostoje 1403. godine pregovarao sa Dubrovakom Republikom o miru. Neto kasnije, politike promjene i promjene na bosanskom kraljevskom prijestolju i zbacivanje kralja Stjepana Ostoje utjecale su da je krstjanin Vlatko Tumarli djelovao kao diplomata i savjetnik vojvode Pavla Radenovia a zatim i njegovih sinova Petra i Radoslava. U historijskoj literaturi je zapisano da je krstjanin Vlatko Tumarli u godinama 1420. i 1421. pregovarao sa Dubrovakom Republikom oko ustupanja Konavla. Kod vojvode Radoslava Pavlovia brigu o prihodima u Konavlama vodio je krstjanin Radovac. Krstjanin Radain Vuki je po nalogu vojvode Radoslava Pavlovia nosio njegov novac u Dubrovnik, ali i podizao dobit od uloenog novca zajedno sa konavoskim dohotkom koji je Dubrovaka Republika plaala Radoslavu Pavloviu. U slubi kod vojvode Radoslava Pavlovia nalazio se i krstjanin Radin Butkovi koji je 1422. godine pregovarao sa Dubrovakom Republikom oko predaje grada Sokola a deset
Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

189

Salih Jalimam godina kasnije i oko sklapanja mira. Kod istog vojvode od 1437. godine nalazio se u slubi i Radain krstjanin koji je u dva navrata 1438. godine zajedno sa Jurajem krstjaninom uestvovao u pregovorima sa Dubrovanima. Krstjanin Dmitar je bio u slubi vojvode Sandalja Hrania i u vie je navrata u Dubrovnik nosio njegov novac ili ga je podizao iz depozita Sandalja Hrania. U slubi vojvode Sandalja Hrania je od 1419. do 1430. godine bio Dmitar krstjanin a jedno vrijeme i Divac krstjanin. Istim poslom su za hercega Stjepana Vukia Kosau iz Dubrovnika podizali depozit Radain krstjanin, Tvrdislav krstjanin i erjenko krstjanin. Historijski izvori biljee da su se kod hercega Stjepana Vukia Kosae nalazili krstjanin Radain, krstjanin Radelja, krstjanin Tvrdisav, krstjanin erjenko i krstjanin Radivoj. U slubi kod Petra Dinjaia nalazio se 1450. godine Radonja krstjanin. Odreeni spomeni bosansko-humskih krstjana nalaze se i na stecima tako se krstjanin Radain spominje na steku kod Gorada, krstjanin Ostoja na steku iz Zgunje i krstjanin Petko kod Sokolgrada. Prema raspoloivim podacima to bi bili bosanski krstjani koji se spominju i koji su odreivali drutvene i politike prilike srednjovjekovne Bosne do njenog politikog sloma 1463. godine. Odnos bosanskih krstjana, njihovo mjesto u ukupnoj strukturi srednjovjekovne Bosne ne moe se tumaiti kao klasini odnos srednjovjekovne drave i dravne vjere. Razlozi tome su brojni, posebno to se esto problem dravne vjere pojednostavljuje te brojne istraivae stavlja pred kunju u izricanju konanog suda o poloaju bosansko-humskih krstjana u drutvenom i politikom ivotu srednjovjekovne Bosne i Huma. Svi identikovani historijski izvori ukazuju da su u dugom vremenskom periodu od kraja XII vijeka do politikog sloma srednjovjekovne bosanske drave 1463. godine bosanski krstjani zauzimali vano, esto i odluujue mjesto u politikom i drutvenom ivotu srednjovjekovne Bosne. Oni su predstavljali ugledniji i reprenzetativniji dio drutva i imali su odgovornu ulogu koja nije imala premca u srednjovjekovnom bosanskom drutvu. Svi ponueni primjeri postavljaju drutvenu i politiku poziciju bosanskih krstjana na drugaiju i kvalitetniju ravan, a to je imalo poseban uticaj na brojne segmente srednjovjekovnog bosanskog drutva.

190

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

Bosanski krstjani u drutvenom i politikom ivotu srednjovjekovne Bosne i Huma

SUMMARY Historical sources on the presence of Bosnian krstjani in medieval Bosnia and Hum, their society, political life, culture and diplomacy are unambiguous and corroborate much more than is usually stated in the dry chronicler notes. The treatment of Bosnian krstjani and their position in the structure of the medieval Bosnia and Hum cannot be interpreted as a clasical interrelation between the state and state religion. The reasons for this are numerous, especially since the problem of state religion in medieval Bosnia is oversimplied, and many scholars are reluctant to conclude what the position of krstjani of Bosnia and Hum actually was in the social and political life of medieval Bosnia and Hum. All the recorded historical sources that address medieval Bosnia and Hum indicate that Bosnian krstjani had an important, even crucial position in the political, social and state life of the medieval Bosnia and Hum in the long period from the end of the 12th century until the political downfall of medieval Bosnia and Hum. They represented the distinguished part of the society and held a position of authority unlike any other in the medieval community of Bosnia and Hum. All this postulates a societal and political position of Bosnian krstjani on a dierent, more prestigious platform, which signicantly inuenced practically all segments of medieval society of Bosnia and Hum.

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

191

Dubravko Lovrenovi

KRIST I DONATOR: KOTROMANII IZMEU VJERE RIMSKE I VJERE BOSANSKE I. (Konfesionalne posljedice jednog lokalnog crkvenog raskola)
1

Kada se uz oslonac na izvore i kritiku historiograju shematski ele predstaviti razvojne faze crkveno-politike povijesti bosanskog srednjovjekovlja, primjerenom se ini sljedea kronoloka stratikacija: 1. Od kristijanizacije do dislokacije sjedita bosanske katolike biskupije u akovo sredinom XIII. stoljea. 2. Od sredine XIII. stoljea do prvoga spomena shizmatike Crkve bosanske u jednom povijesnom izvoru domae provenijencije 1326./29. 3. Od 1326./29. do uspostave Bosanske franjevake vikarije 1340. 4. Od uspostave Franjevake vikarije do okrunjenja Tvrtka I. Kotromania u Milima 1377. 5. Od 1377. do osnutka Visoko-srebrenike biskupije (1421./22.-1424./ 25.) 6. Od gaenja Visoko-srebrenike biskupije prije 1446./47. do nestanka Crkve bosanske 1459. 7. Od 1459. do okrunjenja posljednjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaevia papinskom krunom u Jajcu 1461. Nakon doseljenja Slavena (VI./VII. st.) na podruje kasnijeg razvitka sre1

Zbog ogranienja uvjetovanog obimom ovog Zbornika, tekst pod navedenim naslovom je skraen - ovdje je dat prvi dio napisane studije.

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

193

Dubravko Lovrenovi dnjovjekovne bosanske drave, preko nastanka sklavinija, do formiranja prvih oblika feudalne politike vlasti, odvijao se proces njihove kristijanizacije: prvo temeljito preoblikovanje duhovnih struktura slavenskoga svijeta i njegovih arhajskih predodbi vezanih za svijet prirodne religije. Kranstvo nije bilo samo religija, ono je dalo i jedan od osnovnih ideolokih poticaja i sadraja srednjovjekovnoj dravnoj organizaciji.2 Kranstvo, a s njim i sustav politikih ideja, u srednjovjekovnoj su Bosni (njezinoj povijesnoj jezgri oko istoimene rijeke) do sredine XIII. st. stajali pod jakim utjecajem sredita zapadnog kranstva ponajprije preko vezanosti Bosanske biskupije za istonojadranske metropolije Dubrovnik, Bar i Split3 - ali i pod jakim utjecajem irilo-metodijevske tradicije, svojstvene zemljama bizantskoga kulturno-civilizacijskog ozraja.4 Ta dihotomija - istodobno preplitanje zapadnih i istonih duhovnih tradicija - u srednjovjekovnoj e Bosni kao prijelaznom podruju europske kulture biti vana sve do sutona medijevalne epohe. Geograja kao moni imbenik odreuje rukopis povijesti. Naime, poloaj srednjovjekovne Bosne u pojasu tzv. skadarskoga meridijana, granine linije izmeu Ilira i Traana, Zapadnog i Istonoga Rimskoga carstva, latinskog i grkog jezika, katolianstva i pravoslavlja5, tu je zemlju predestinirao za povijesnu ulogu posrednika izmeu kulturolokih sustava i njihovo susretite na njezinu tlu. Do poetka XIII. st. iz izvora poznati
2

O ranoj fazi razvoja dravne organizacije na tlu srednjovjekovne Bosne: Anto BABI, O pitanju formiranja srednjevjekovne bosanske drave, Radovi Naunog drutva BiH, III., Sarajevo, 1955.; Nada KLAI, Srednjovjekovna Bosna. Politiki poloaj bosanskih vladara do Tvrtkove krunidbe (1377.), Grafiki Zavod Hrvatske, Zagreb, 1989. O tome: Krunoslav DRAGANOVI, u: Povijest Bosne i Hercegovine od najstarijih vremena do godine 1463., I., Drugo izdanje, Hrvatsko kulturno drutvo Napredak, Sarajevo, 1991., 705. i dalje. Usp. Imre BOBA, Djelovanje slavenskih apostola sv. Konstantina i Metoda i poetak bosanske biskupije, u: Kranstvo srednjovjekovne Bosne. Radovi simpozija povodom 9. stoljea spominjanja bosanske biskupije (1089.-1989.), Studia Vrhbosniensia 4., Vrhbosanska teoloka kola, Sarajevo, 1991., 125.-142. O povijesnom fenomenu graninosti jugoistone Europe: Balduin SARIA, Die antiken Grundlagen der sdosteuropischen Kulturen, Vlker und Kulturen Sdosteuropas. Kulturhistorische Beitrge, Sdosteuropa. Schriften der Sdosteuropa-Gesellschaft im Namen der Sdoseuropa-Gesellschaft herausgegeben von Wilhelm Glich, 1. Band, SdosteuropaVerlagsgesellschaft m.b.H., Mnchen, 1959.
5 4 3

194

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

Krist i Donator: Kotromanii izmeu vjere rimske i vjere bosanske... bosanski vladari, banovi Bori i Kulin, ispovijedali su katolianstvo6, a sve govori da su toj konfesiji bili odani i njihovi poimenino nepoznati prethodnici. Poetkom XIII. st., nakon pada Bizanta u etvrtoj kriarskoj vojni, nastupa debalans u odnosima dva sredita kranstva - Rima i Carigrada - i taj e se svjetskopovijesni dogaaj sudbinski odraziti na crkveno-politike odnose bosanskoga srednjovjekovlja. Tada zapadno kranstvo pod papom Inocentom III. (1198.-1216.) pravi snaan iskorak prema istoku - u podruje to je vjerski i politiki gravitiralo Carigradu.7 U to razdoblje pada pokuaj latinizacije bosanske irilo-metodijevske biskupije - pokuaj promjene crkveno-politike i kulturoloke paradigme na postulatima latinskoga univerzalizma. Kombinacijom diplomatskih pritisaka i vojnih prijetnji kojima je od dvadesetih godina XIII. st. u koaliciji Rima i Ugarske bila izloena Bosna, Bosanska biskupija odvojena je 1247. od Dubrovnika i jurisdikcijski podloena metropoliji u ugarskoj Kalocsi, a najkasnije 1252. njezino sjedite preneseno je u akovo - na podruje pod ingerencijom svete krune ugarske.8 Tim inom izgubila je Bosna ugaoni kamen svoje srednjovjekovne dravnosti: svoju zemaljsku crkvu. Crkveno-politiki model u sreditu kojega se nalazila zemaljska crkva od vremena Karla Velikog (768.-814.) razvio se i rairio na cijelom katolikom Zapadu. Brojni primjeri europskog srednjovjekovlja - od Skandinavije do Sicilije, od Britanije do Poljske - pruaju obilje dokaza o tome da je taj crkveno-politiki obrazac ilavo istrajavao u povijesnim mijenama. Jedan meu tim primjerima jest i bosanski primjer. Dislokacijom sjedita biskupije poela je druga faza u razvoju bosanskog crkveno-politikog srednjovjekovlja, kada su bosanski katoliki vladari preli konfesionalni Rubikon i prihvatili novu kransku konfesiju, iz kasnijih izvora poznatu kao vjera bosanska. Tada - kao izraz tradicionalistikog otpora moderUsp. N. KLAI, Srednjovjekovna Bosna, 81.-86.; uro BASLER, Bosanska crkva za vladavine bana Kulina, Prilozi instituta za istoriju u Sarajevu, IX./1., Sarajevo, 1973.
7 6

Werner CONZE, Ostmitteleuropa. Von der Spatantike bis zum 18. Jahrhundert, C. H. Beck, Mnchen, 1993., 31.-32.; Oscar HALECKI, Borderlands of Western Civilization. A History of East Central Europe, The Ronald Press Company, New York, 1952., 79.-81.; Dimitri OBOLENSKI, Vizantijski komonvelt, Prosveta-SKZ, Beograd, 1991., 283.-289. Naslov izvornika: The Byzantine Commonwealth, 1971.

Jaroslav IDAK, Studije o Crkvi bosanskoj i bogumilstvu, Sveuilina naklada Liber, Zagreb, 1975., 183.-209.

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

195

Dubravko Lovrenovi nizaciji i zamjena za dislociranu katoliku biskupiju - nastaje njezin antipod: autokefalna (shizmatika) Crkva bosanska. Nakon to je - primjeuje Petrovi - postala akefalna, tj. obezglavljena, Crkva je bosanska otrgnuta od zajednice s opom Crkvom, i razvila se u autokefalnu.9 Genezu problema drugi autor saeo je u sljedeu sintagmu: Od podlonosti Rimu do slavenske autokefalnosti.10 Na to se naslanja miljenje da je Crkva bosanska nastala kao rezultat pokuaja plemia preteno katolike Bosne da stvore neovisnu nacionalnu crkvu, paralelnu sa samostalnom pravoslavnom crkvom.11 Osnovu problema istina, oslanjajui se na preivjelu bogumilsku teoriju identicirao je Magocsi, ustvrdivi da su krstjani uredili svoju vlastitu Crkvu u Bosni, koja je dominirala ivotom zemlje do druge polovice XIV. st.12 Davno prije svih njih, problem je pravilno uoio dubrovaki kroniar Rasti, zapisavi da je Sandaljeva slava bila pomraena grijehom izme.13 Na konfesionalnoj granici bosanskog srednjovjekovlja sredinom XIII. st. stoji ban Ninoslav jo uvijek odan katolianstvu, ali ve izloen konfesionalnim dilemama. Prva slubena pojava Crkve bosanske u jednom dokumentu bosanske provenijencije, po svemu sudei na dravnom saboru (stanku) 1326./29., potvruje njezinu ulogu zemaljske crkve. Pokazuju to i vladarske intitulacije banova Stjepana II. (1322.-1353.) i Tvrtka I. Kotromania (1353.-1377.) s prizivom
Leon PETROVI, Krani bosanske crkve (krstiani cr kve bosnske), Dobri Pastir, Sarajevo, 1953., 13.-14.
10 11 9

I. BOBA, Isto, 139.

Marian WENZEL, Bosanski stil na stecima i metalu. Bosnian Style on Tombstons and Metal, Sarajevo - Publishing 1999., 131. Usp. John V. A. FINE, Jr., The Late Medieval Balkans. A Critical Survey from the Late Twelfth Century to the Ottoman Conquest, The University of Michigan Press, 1987., 481.
12

Paul Robert MAGOCSI, Historical Atlas of East Central Europe. A History of East Central Europe, Volume I., University of Washington Press, Seattle & London 1993., 42.

13

John V. A. FINE; Jr., The Bosnian Church: A new Interpretation. A Study of the Bosnian Church and Ist Place in State and Sociaty from the 13th to the 15th Centuries, East European Monographs, No. X., East European Quarterly, Boulder, Distributed by Columbia University Press, New York and London, 1975., 252.; Chronica Ragusina Junii Restii (ab origine urbis usque ad annum 1451.) item Joannis Gundulae (1451.-1484.), Monumenta Spectantia Historiam Slavorum Meridionalium (dalje: MSHSM), Volumen vigesimum quintum, Scriptores, Volumen II., Zagrabiae 1893., 264.

196

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

Krist i Donator: Kotromanii izmeu vjere rimske i vjere bosanske... na sv. Grgura udotvorca - dinastikog patrona - intitulacije skrojene prema bizantskom obrascu vladara samodrca u okrilju Crkve bosanske. Njihov konfesionalni image obiljeen je laviranjem izmeu dvije kranske konfesije: vjere rimske i vjere bosanske.14

1. Az sveti Grgur a zovom ban Stipan Vladarska legitimacija Stjepana II. Kotromania sadrana u darovnici knezu Vukoslavu Hrvatiniu (1326./29.), koju u Milima ispisuje dijak Priboje - intitulacija sa sv. Grgurom udotvorcem: Az sveti Grgur a zovom ban Stipan... po milosti b(o)iei g(ospo)d(i)n vsim zemlam bosanskim15 - govori da je domaa Crkva nakon to je zasjeo na bansko prijestolje aktivno sudjelovala u posveenju njegova vladarskoga dostojanstva. U drugoj povelji za istog vlastelina, ponovno se u intitulaciji Stjepana II. javlja Sv. Grgur: dokument je napisan prid di(do)m velikim Radoslavom i prid gostem velikim Radoslavom i prid starcem Radomirom i unborom i Vlkom i prid vsom
14

Taj pojmovni par, odnosno konfesionalni dualizam bosanskih vladara i vlastele precizno su oznaili Dubrovani, kada su se 14. travnja 1442. zavjerili kralju Tvrtku II. da njegov poklad srebra nee nikom predati i da e s njim postupati onako kako on bude upisao pred redovnici rimske vere ili vere bosanske. Ljubomir STOJANOVI, Stare srpske povelje i pisma, I., Beograd Sremski Karlovci, 1929., 516. Koncem 1403., u vrijeme rata s kraljem Ostojom, izdali su Dubrovani svojim poslanicima u Ugarskoj uputu da kralju Sigismundu objasne da su na podruju Primorja to im ga je darovao bosanski kralj morali utroiti mnogo novaca da urede tamonja sela i obrate stanovnike iz vjere bosanske na kranstvo (et convertir li habitanti de la fede Bosignana al christianesimo). Jzsef GELCICH Lajos THALLCZY, Diplomatarium relationum reipublicae Ragusanae cum regno Hungariae, Budapest, 1887., 153. (19. XII. 1403.); Marko PEROJEVI, u: Povijest Bosne i Hercegovine od najstarijih vremena do godine 1463., knjiga I., drugo izdanje, Hrvatsko kulturno drutvo Napredak, Sarajevo, 1991., 403. Regulirajui 19. srpnja 1453. odnose sa sinom Vladislavom, svoju konfesionalnu orijentaciju oslonjenu na vjeru bosansku posvjedoio je herceg Stjepan Vuki Kosaa, navodei kao svidoke i sreditelje vire nae dida bosanskoga i s njim 12 poglavitih krstjana i 12 naih plemenitih vlastela. Franjo MIKLOSICH, Monumenta serbica spectantia historiam Serbiae, Bosnae, Ragusii, Viennae, 1858., 461.

Lajos THALLCZY, Istraivanja o postanku bosanske banovine sa naroitim obzirom na povelje krmendskog arkiva, Glasnik Zemaljskog Muzeja (dalje: GZM), XVIII., Sarajevo, 1906., 403.; Aleksandar SOLOVJEV, Vlasteoske povelje bosanskih vladara, Istorisko-pravni zbornik, I., Sarajevo, 1949., 89.

15

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

197

Dubravko Lovrenovi crkvom i prid Bosnom... na Moiri... u gosti velikoga hii u Radoslali.16 Na okupu su se nali reprezenti drutvene moi - vladar, vlastela (Bosna) i crkvena hijerarhija - a sva crkva nedvojbeno oznaava iznova uspostavljene prerogative dravne (zemaljske) crkve, ime je slubeno potvren brak izmeu trona (bana i Bosne) i oltara, nasilno raskinut promjenom sjedita Bosanske biskupije. Manastir (hia) u Motrama, gdje je povelja potpisana, bio je udaljen od Visokog oko 6 km, dakle bio je vrlo blizu sredita drave. Ta injenica pokazuje da je crkva uivala podrku bana. Njegov odnos s crkvom (i njezinim vodstvom) bio je toliko blizak da je posjetio njezin manastir i dopustio njezinoj hijerarhiji da sudjeluje u dravnim poslovima.17 Svaka primjena vlasti unutar kranskog svijeta bila je zato, strogo govorei i kao posljednje sredstvo, crkvena vlast.18 Crkvi je vraena njezina dravotvorna uloga, Sv. Grgur siao je na Zemlju, inkarnirao se u vladarskom liku bosanskog bana i milou bojom zasjeo na prijestolje. Sve to - budui da druge crkvene organizacije (pogotovo biskupije) na podruju sredinje Bosne tada nije bilo - daje do znanja da se u ulozi sakralizatora banske asti javlja Crkva bosanska na elu sa di(do)m velikim Radoslavom. Znai li to da je banska instalacija podrazumijevala posebnu crkvenu ceremoniju iz poznatih se dokumenata ne moe razluiti, ali na tu bi mogunost vrijedilo staviti najvei ulog jer odgovara opoj praksi crkveno-politikoga ivota i na Istoku i na Zapadu. Alternativa nije postojala. Put do trona obvezatno je vodio preko oltara.19 tovanje istonjakoga sveca Grgura udotvorca i njegova dravotvorna promocija rairili su se preko Crkve bosanske.20 Ne nalazimo, inae, da je neka europska zemlja tomu svecu dodijelila tako poasno mjesto kao to je to uinila Bosna. Kao nekad u Egiptu i Babilonu, zatim u Bizantu, Bugarskoj i Srbiji
16 17 18

L. THALLCZY, Isto, 404.-405. J. FINE, The Bosnian Church, 174.

Walter ULLMANN, Principles of government in the Middle Ages, Barnes & Noble, New York, 1961., 55. O deifikaciji vladarove linosti posredstvom Crkve: W. ULLMANN, Isto, 140.

19 20

O tome na vie mjesta: Aleksandar SOLOVJEV, Saint Gregoire, patron de Bosnie, Byzantion, Revue Internationale Des Etudes Byzantines, Actes Du VII. Congres Des Etudes Byzantines Bruxelles 1948.-1., Bruxelles, 1949.

198

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

Krist i Donator: Kotromanii izmeu vjere rimske i vjere bosanske... cara Duana, gdje je vladar jo za ivota oslovljavan kao sveti 21, proglaava se bosanski ban inkarnacijom jednoga sveca. On je bio dran (i sam se drao) preobraenim u Svetoga Grgura, pred svojim je vazalima bio utjelovljenje toga tajanstvenog sveca na bosanskoj zemlji.22 Vladarska intitulacija precizno je odraavala poloaj odreenog vladara, poloaj njegove drave u hijerarhijskom sustavu pravnih predodbi srednjega vijeka i odnos prema velikim sreditima kranstva unutar kranske ekumene.23 Osim to je bila izraz politike lozoje, intitulacija je bila najkrae izloeni politiki program.24 Kako je ve istaknuto, potraga za izvornim smislom te intitulacije, koja se prema dostupnim izvorima odrala neto vie od 40 godina (1326./29.-1370./74.)25 vodi u podruje bizantskoga commonvealtha i svijet legitimistikih predodbi izgraenih pod utjecajem bizantske vladarske titulature. Ona je izraz samostalnosti i nezavisnosti tih drava.26 Odavno je zapaeno da u poveljama izdatim Dubrovniku, nema spomena o svetom Grguru, to po svemu sudei znai da se ta intitulacija rabila iskljuivo unutar Bosne.27 Neto slino
21

Georgije OSTROGORSKI, Avtokrator i samodrac, Glas Srpske Kraljevske Akademije, CLXIV., Drugi razred, Filosofsko-filoloke, drutvene i istoriske nauke, 84., Beograd, 1935., 138.-139.; A. SOLOVJEV, Vlasteoske povelje bosanskih vladara, 89.; A. SOLOVJEV, Saint Gregoire, patron de Bosnie, 278. A. SOLOVJEV, Saint Gregoire, patron de Bosnie, 274., 277. G. OSTROGORSKI, Isto, 97.; usp. A. SOLOVJEV, Isto, 275.

22 23 24

Andrija VESELINOVI, Drava srpskih despota, Novinsko-izdavaka ustanova, Vojska, Beograd, 1995., 48. i dalje. Vidi dalje u tekstu. G. OSTROGORSKI, Isto, 121.

25 26 27

A. SOLOVJEV, Vlasteoske povelje bosanskih vladara, 89. Slinim se mehanizmom nakon proglaenja za cara, osobito u odnosima s Bizantom, sluio i Karlo Veliki, rabei metodiki model kojim se sredstvo legitmiranja prilagouje konkretnim politikim prilikama. Tako se izmeu 29. svibnja 801. i 9. svibnja 813. Karlo titulirao: Karolus serenissimus augustus a Deo coronatus magnus pacificus imperator Romanum gubernans imperium, qui et per misericordiam Dei rex Francorum et (atque) Langobardorum. Uz carsku, zadrao je Karlo i kraljevsku titulu, to je jasna distinkcija u odnosu na bizantskoga basileusa. Nakon to je u Aachenu u ljeto 812. preko bizantskog poslanstva slubeno priznat kao basileus, spremio je Karlo poetkom 813. poslanstvo bizantskom caru s pismom i intitulacijom bez spomena rimskoga imena: Karolus divina largiente gratia imperator et augustus idemque rex Francorum et Langobardo-

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

199

Dubravko Lovrenovi dogaalo se u Rakoj pod Stefanom Nemanjom, koji je poslije 1168. titulu samodrca rabio prvenstveno u dokumentima upuenim domaim adresatima.28 Kao to su intitulacije bugarskih, srpskih i ruskih vladara-samodraca trebale naglasiti ... osloboenje od idealne subordinacije prema Vizantiji29, izraavala je intitulacija Stjepana II. njegovu neovisnost prema Rimu i Katolikoj crkvi, do trenutka kad je, zahvaljujui franjevcima, prihvatio katolianstvo. Na kraju kazivanja o Savinu posveenju Domentijan istie da ubudue srpski arhiepiskopi radi posveenja ne moraju ii u Carigrad jer, s Bojom pomoi, Savina otadbina moe postati samostalna: samoosvetenoy biti otstvoy iego, iakoe i Boiejo pomotijo samodravno iest.30 Uloga Crkve bosanske kao uvara dravnoga poretka, povezanost crkvene hijerarhije s banskim dvorom, ije pojedine darovnice osigurava svojom vjerom, i svijet njezinih teolokih predodbi snano se zrcale iz sadraja sankcija vladarskih isprava. U uskoj vezi s kultom svetaca svojstvenim Istonoj crkvi, u
rum. Herwig WOLFRAM, Lateinische Herrschertitel im neunten und zehnten Jahrhundert, Mitteilungen des Instituts fr sterreichische Geschichtforschung, XXIV., Intitulatio, II., Lateinische Herrscher-und Frstentitel im neunten und zehnten Jahrhundert, Hrsg. von Herwig Wolfram, Wien-Kln-Graz, 1973., 20., 22.; Marko KARAMATI, Karlo Veliki i Leon III. u Paderbornu 799. i krunidba u Rimu 800. godine, Bilten Franjevake teologije Sarajevo, god. XXVII., broj 2., Sarajevo, 2000., 16. Novi car tako je postupao samo u teoriji, a u praksi je neposredno nakon njegova okrunjenja izbila borba za sfere utjecaja na bizantskom Jadranu. Ivo GOLDSTEIN, Bizant na Jadranu od Justinijana I. do Bazilija I., Zavod za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta, Biblioteka Latina et Graeca, knj. XIII., Zagreb, 1992., 152.-153. Slinu pojavu odraava i nain tituliranja cara Duana, koji se u srpskim poveljama najee titulirao carem Srba i Grka, a u grkim se ispravama nazivao vasilevs Srbije i Romanije. Podvojenost u ureenju nove drave ogleda se i u tome to je stare srpske teritorije Duan prepustio sinu Urou, koji je dobio titulu kralja, a nova je podruja zadrao sam car. Odvajanje naslova kralja Srbije i cara Bizanta simbolino je prikazano na novcu sa natpisom: rex Rasie - imperator Romanie. Sima IRKOVI, Srbi u srednjem veku, Izdavaka zadruga IDEA, Beograd, 1995., 153., 155.-156. Usp. Ljubomir MAKSIMOVI, Grci i Romanija u srpskoj vladarskoj titulaturi, Zbornik radova Vizantolokog instituta, 12., Beograd, 1970., 63., 65., 75.
28

Smilja MARJANOVI-DUANI, Vladarska ideologija Nemanjia. Diplomatika studija, Srpska Knjievna Zadruga Sveti Arhijerejski Sinod Srpske Pravoslavne Crkve CLIO, Beograd, 1997., 68. G. OSTROGORSKI, Isto, 156., 159., 166. G. OSTROGORSKI, Isto, 144.

29 30

200

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

Krist i Donator: Kotromanii izmeu vjere rimske i vjere bosanske... banske povelje ulaze formule sankcije do tada nepoznate u bosanskom diplomatikom materijalu uz spomen sedamdest (i sedam) izabranika Bojih i 300 svetih otaca. Posebno vano mjesto u tom teoloko-politikom zakonodavstvu jest izjednaavanje prekritelja s Judom Skariotskim31, ime provedba odredbi povelje dobiva dimenziju izdaje Sina Bojega. O povezanosti bana s Crkvom bosanskom svjedoi upozorenje pape Ivana XXII. (5. VI. 1325.) da bi njegov energian stav protiv heretika bio koristan za ouvanje reene vladavine i spas dua (pro conservatione principatus praedicti, et salute animarum).32 Zato se najozbiljnije mora uzeti u obzir navod M. Orbinija da je do institucionalne instalacije franjevaca u Bosni 1340. Stjepan II. Kotromani bio odan grkom obredu i stoga nepodloan papi.33 Dodatni dokaz o tome prua suvremena Franjevaka kronika (dovrena 1374.), koja biljei da je bosanskoga bana fra Gerald Odonis obratio vjeri i vratio crkvenom jedinstvu.34 Boansku provenijenciju vlasti bana Stjepana II. Kotromania snano emaniraju likovni prikazi na est vrsta njegovih novaca: u duhu starih bizantskih shvaanja na njima je s jedne strane prikazan vladar, a s druge Isus Krist. Na aversu se nalazi ban s atributima ovozemaljske vlasti: u stojeem poloaju s maem u desnoj i ezlom (u obliku kria ili s kriem kao zavretkom) u lijevoj ruci, ili na prijestolju s maem preko koljena. U jednoj varijanti prikazan je ban na prijestolju s kacigom na glavi i maem poloenim preko koljena. UmjeL. THALLCZY, Isto, 407., 408., 409., 410., 411. U povelji kralja Stjepana Ostoje izdanoj Dubrovanima pod Visokim 4. prosinca 1409. formula zakletve sadrava i spomen 318. svetih otac, ie sut va Nikejo. F. MIKLOSICH, Monumenta Serbica, 273. i na vie drugih mjesta; Jaroslav IDAK, Pravoslavni Istok i Crkva bosanska, Savremenik, 9./XXVII., rujan 1938., 788.; J. IDAK, Studije o Crkvi bosanskoj i bogumilstvu, 256., nap. 40. Sv. Nikola, biskup mirski ije je ime ponio prvi franjevaki samostan u Bosni nalazio se takoer meu 318 biskupa na saboru u Nikeji. Julijan JELENI, Kraljevsko Visoko i samostan sv. Nikole, Sarajevo, 1906., 48.
32 31

Tadija SMIIKLAS, Codex diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae, Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti (dalje: JAZU), IX., Zagreb, 1911., 243.

33

Mavro ORBINI, Kraljevstvo Slavena. Prevela Snjeana Husi. Priredio i napisao uvodnu studiju Franjo anjek. Povijest hrvatskih politikih ideja. Golden marketing Narodne novine, Zagreb, 1999., 414.

34

Citirano prema: J. IDAK, Studije o Crkvi bosanskoj i bogumilstvu, 230.; Usp. A. SOLOVJEV, Saint Gregoire, patron de Bosnie, 278., nap. 3.

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

201

Dubravko Lovrenovi sto bana na nekim je primjercima zastupljen njegov grb. Na reversu se nalaze oznake vladarskoga legitimiteta: Isus na prijestolju ili u stojeem poloaju (u bisernoj elipsi, katkad s knjigom u lijevoj ruci), a na jednoj vrsti novca, umjesto Isusa, nalazi se zatitnik Dubrovnika Sv. Vlaho.35 Likovni prikazi bana Stjepana II. i Tvrtka I. Kotromania s maem u desnoj ruci poloenim preko koljena tzv. dinari de macia modelirani su uglavnom prema istonim slikama prema svemu sudei ponajprije peatnim - Sv. Dimitrija, koji isto tako sjedi na prijestolju drei objema rukama ma preko koljena. Na taj se nain bosanski banovi izjednaavaju sa Sv. Dimitrijem, iji je kult bio vaan Nemanjiima ratnicima, napose kralju Dragutinu, koji je vjerojatno bio i tvorac ovog tipa novca.36 Osim to upuuju na ulogu maa kao vladarske insignije, ti likovni prikazi posvjedoenje su rairenosti kulta jo jednog istonjakoga sveca meu Kotromaniima.37 Sve to - osobito vladarske insignije: prijestolje, kaciga i ezlo svjedoe o crkvenom ozraju njihove predaje vladaru. Na jednoj emisiji svojih novaca, s kacigom na glavi prikazan je i ban Tvrtko I.38 Kao mladi kralj uveo je Duan prikaz ljema na srpski novac.39 Norveki kraljevi prije konverzije nisu imali krune nego zlatne kacige, kao to Edgar-ordo pokazuje za anglosaksonsku Englesku.40 Norveki kralj Hkon Dobri bio je lako prepoznat po svojoj zlatnoj
35

Ivan RENGJEO, Novci bosanskih banova i kraljeva, GZM, Sarajevo, 1943., 248.-250., 273.-278. Vladar na prijestolju s maem poloenim preko koljena jedan je od ustaljenih motiva u heraldikim prikazima srpskih vladara na novcima: Sergije DIMITRIJEVI, Problemi srpske srednjovekovne numizmatike, Istorijski Glasnik, 1.-2., Beograd, 1957., slike, 2., 8., 9., 12. i 13.

36

Smilja MARJANOVI-DUANI, Vladarske insignije i dravna simbolika u Srbiji od XIII do XV veka, SANU, Posebna izdanja, Knjiga DCXXIII., Odeljenje istorijskih nauka, knjiga 18., Beograd, 1994., 144.

Kult Sv. Dimitrija rairio se iz Soluna po cijelom Istoku meu pravoslavnim Slavenima, ali nije bio nepoznat ni meu Hrvatima junog Jadrana, Zadra, Zagreba, poekoga kraja, Srijemske Mitrovice i Burgenlanda Gradia. Njegovo ime nosio je i hrvatski kralj Zvonimir. Leksikon ikonografije liturgike i simbolike zapadnog kranstva, Kranska sadanjost, Zagreb, 1990., 203.
38 39 40

37

I. RENGJEO, Isto, 279. S. DIMITRIJEVI, Isto, 96.-97. Erich HOFFMANN, Coronations and Coronation Ordines in Medieval Scandinavia,

202

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

Krist i Donator: Kotromanii izmeu vjere rimske i vjere bosanske... kacigi, ali to nije ukljuivalo njezino simboliko znaenje usporedivo sa znaenjem srednjovjekovnih kruna. Kao pretea kruna, taj ukras za glavu aluzija je na herojske odlike kralja. Insignije koje pripadaju kraljevskoj slubi nisu spomenute ni u jednom izvoru iz vikinkoga doba.41 O zavrnoj metamorfozi konfesionalnog imagea Stjepana II. nesumnjiv dokaz prua njegov grob u franjevakoj crkvi Sv. Nikole u Milima, to znai da je pokopan kao katoliki vladar.42 Odluujuu ulogu odigrali su u tome franjevci, koji se od uspostave Bosanske vikarije povezuju s banskim dvorom. Preko prvog bosanskog vikara fra Peregrina Saksonca, imenovanog bosanskim biskupom u akovu poetkom 1349. ponajprije banovom zaslugom, pokuao je Stjepan II. ostvariti povratak na one crkveno-politike koncepcije koje su prethodile dislokaciji bosanskoga kaptola.43 Ni tada ni kasnije tim nastojanjima vjetar nije puhao u lea, osim to pokazuje zbliavanje bosanskog vladara s Katolikom crkvom, u ijoj je konfesiji ispraen s ovoga svijeta. Meutim, ak i u to vrijeme, u ispravi izdatoj 1351. knezovima Vuku i Pavlu Vukoslaviu, titulirao se bosanski ban: Az ban Stipan a zovom s(ve)t(o)ga Grgoura rab.44 Istina, nova stilizacija njegove intitulacije s izostavljanjem negdanje mistike formule govori da je bosanski vladar priznao Katoliku crkvu45, ali i tako skrojena intitulacija svjedoi da je bosanska politiko-konfesionalna vaga jo uvijek primjetno oscilirala.46 Intitulaciju u tom obliku, s prizivom na Sv. Grgura, naCORONATIONS Medieval and Early Modern Monarchic Ritual, Edited by Jnos M. Bak, University of California Press, Berkeley Los Angeles Oxford, 1990., 128. Elisabeth VESTERGAARD, A Note on Viking Age Inaugurations, CORONATIONS Medieval and Early Modern Monarchic Ritual, Edited by Jnos M. Bak, University of California Press, Berkeley Los Angeles Oxford, 1990., 122. Donato FABIANICH, Storia dei Frati Minori dai primordi della loro Istituzione in Dalmazia e Bossina fino ai giorni nostri, Zara, 1864., 125.
43 42 41

Dubravko LOVRENOVI, Utjecaj Ugarske na odnos Crkve i drave u srednjovjekovnoj Bosni, Sedam stoljea bosanskih franjevaca, Samobor, 1994., 62.-64.
44

L. THALLCZY, Isto, 407.-408. Za datiranje: Sima IRKOVI, Istorija srednjovekovne bosanske drave, SKZ, Beograd, 1964., 359., nap. 1. A. SOLOVJEV, Vlasteoske povelje bosanskih vladara, 89.; A. SOLOVJEV, Saint Gregoire, patron de Bosnie, 278. Imajui to u vidu, za pravo emo dati Nikoli RADOJIU (Obred krunisanja bosansko-

45

46

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

203

Dubravko Lovrenovi slijedio je brat Stjepana II., otac bana Tvrtka, knez Vladislav, koji je 1353./54. nastupao u ime nejakoga sina.47 Tako skrojena intitulacija bana bosanskog prije reektira njezin pravni okvir nego liturgijsko znaenje. U kasnom V. stoljeu pojavio se naziv sveti otac za papu, a svoju zakonsku potvrdu ova oznaka je dobila pod Grgurom VII. Alegoriki govorei, za papu se moe rei da je jednom nogom stajao na Nebu, a drugom na zemlji. Nijedan papa, meutim, nikad nije zatraio da bude svet u liturgijskom smislu; naprotiv, oni su isuvie dobro bili svjesni njihovih osobnih nedostataka.48 Rimski carevi proli su put od shvaanja sebe samih kao boanskih careva do razumijevanja sebe kao careva milou bojom. Vanost te promjene lei u tome da su carevi napustili zahtjev da budu istinsko boanstvo na zemlji, priznavi umjesto toga u Bogu podrijetlo njihove vlasti.49 Za razliku od zemalja istone sredinje Europe eke, Ugarske i Poljske u kojima se jo od X. st. pod patronatom Katolike crkve razvio kult dinastikih svetaca, sluei ostvarenju lojanosti prema dravi50, srednjovjekovna Bosna prema onome to se sada zna - tu je drutvenu normu usvojila kasnije, i to izvan velikih Crkava na Istoku i Zapadu. To ne iskljuuje mogunost da je i prije institucionalnog raskida s Rimom sredinom XIII. st. takav kult u Bosni bio razvijen, o emu bi ponajprije svjedoila intitulacija bana Ninoslava s imega kralja Tvrtka. Prilog istoriji krunisanja srpskih vladara u srednjem veku, SANU, Posebna izdanja, knjiga CXLIII., Odeljenje drutvenih nauka, knjiga, 56., Beograd, 1948., 8.) kada kae: Verska nestalnost i crkvena pometenost bile su u Bosni tako este i toliko velike, da se svako obazriv mora vremenski ograniiti dok govori o crkvenoj pripadnosti bosanskih vladara i velikaa; jer su oni nesumnjivo menjali i veru i crkvu, i po tuoj i po svojoj volji.
47 48 49

L. THALLCZY, Isto, 408.-409.; S. IRKOVI, Isto, 122. W. ULLMANN, Isto, 39.-40.

W. ULLMANN, Isto, 57. Usp. Hans-Georg BEK, Vizantijski milenijum, CLIO Glas Srpski, Banja Luka, 1998., 97.-99. Preveo s nemakog Ranko Kozi. Naslov originala: Hans-Georg Beck, Das Byzantinische Jahrtausend, C. H. Becksche Verlagsbuchhandlung, Mnchen, 1978.

50

Usp. Jean W. SEDLAR, East Central Europe in the Middle Ages 1000-1500, A History of East Central Europe, Volume III., Editors Peter F. Sugar Donald W. Treadgold, University of Washington Press, Seattle and London, 1994., 157.-158.; Ivn BERTNYI, Hungarian Culture in the Middle Ages, A Cultural History of Hungary From the Beginnings to the Eighteenth Century, Edited by Lszl Ksa, Corvina Osiris Kiad, Budapest, 1999., 124.-125.

204

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

Krist i Donator: Kotromanii izmeu vjere rimske i vjere bosanske... nom kranskog prvomuenika Sv. Stjepana.51 Taj kult imao je transdinastika i viekonstitucionalna znaenja.

2. Az Rab Boji i Svetoga Grgura, a zovom G(ospo)din Ban Tvrtko Crkveno-politikim smjerom to ga je zacrtao njegov prethodnik - zbliavanjem s Katolikom crkvom - nastavio je ban Tvrtko I. Prilikom prvih samostalnih vladarskih koraka kada je 13. veljae 1355. u akovu blizu stolne crkve izdao slobodni list kojim je Dubrovanima Klimi Driu i Bisti Buniu potvrdio da su, drei trgove u Neretvi i Ostrunici, uredili sve raune s njegovim stricem banom Stjepnom II. naao se uz Tvrtka I. i bosanski biskup fra Peregrin Saksonac, kojeg mladi ban naziva svojim duhovnim ocem. Uz bosanskoga bana i biskupa boravio je tu i bosanski vikar fra Franjo iz Firenze, koji pored biskupa potpisuje Tvrtkovu ispravu upuenu Dubrovanima. Nemajui svoj veliki peat, Tvrtko I. ispravu je peatio svojim prstenom, a tu su jo i peati biskupa Peregrina i Bosanskoga kaptola.52 Idue godine poveljom izdatom 1. studenoga 1356. u banskom dvoru u Sutjesci (in curia nostra sub castro Boboch) u prisutnosti tadanjega bosanskog biskupa Petra Siklosija, a na molbu ugarskoga kralja Ludovika I. potvrdio je Tvrtko I. crkvi Sv. Petra u Usori imanje Dubnicu.53 Nije prola ni puna godina, a bosanski ban odvaio se na to da preko magistra Ivana, lektora u bosanskom kaptolu, pravi zavjeru protiv kralja Ludovika i biskupa. Izmeu Tvrtka i lektora razmijenjena su pisma, a kada su ona dospjela u biskupove ruke, pokrenuta je istraga i sve je izilo na vidjelo. U nazonosti visokih ugarskih crkvenih i svjetovnih dostojanstvenika pred Bakim kaptolom 21. rujna 1357. proveden je postupak u kojem je Ivan priznao svoju ulogu u Tvrtkovoj zavjeri protiv kralja Ludovika i biskupa Petra, tvrdei za bosanskog bana da je kraljev i biskupov protivnik, i otvoreni pomaga heretika. Biskup je o tome obavijestio kralja, ali sve je zavreno izmirenjem
51

Intitulacija bana Ninoslava 22. III. 1240. glasi: Ja veliki ban bosanski Matej Ninoslav po milosti boijoj. Godine 1249. titulira se: Ja Matej Stipan po milosti boijoj veliki ban bosanski. F. MIKLOSICH, Isto, 28., 32.

52

N. KLAI, Srednjovjekovna Bosna, 275.-276.; Tadija SMIIKLAS, Codex diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae, XII., JAZU, Zagreb, 1914., 269.-270. L. THALLCZY, Isto, 437.-438.

53

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

205

Dubravko Lovrenovi biskupa i kanonika54, dakako, i sprjeavanjem Tvrtkovih planova. Sve su to vane indicije koje upuuju na jake veze bosanskoga bana i bosanskoga biskupa, veze koje navode na pretpostavku da je Tvrtko I. tada i sam ispovijedao katoliku vjeru. Iako e se pokazati da ni u tom razdoblju veze izmeu bosanskoga bana i biskupa u akovu nisu bile zaleene, iduih 17 godina (1357.-1374.) odnos izmeu Tvrtka I. i kaptola u akovu prekriven je utnjom izvora, a onda se bosanski biskup Petar Siklosi pojavio u sasvim novoj ulozi. Nakon to ga je na svadbenoj sveanosti prireenoj na biskupskom imanju u mjestu Sv. Ilija i kod biskupske stolice (u akovu) vjenao s Dorotejom, kerju bugarskoga cara Stracimira, uzimajui u obzir njegove vjerne slube uinjene njemu, njegovu bratu i majci, posebno kod ugarskog kralja, darovao je Tvrtko 8. prosinca 1374. bosanskom biskupu Petru posjed Jelavicu, smjeten u blizini biskupskog imanja Dubnica. Zadnjeg dana listopada 1375. - na biskupovu molbu - njezin sadraj potvrdio je papa Grgur XI.55 Budui da je vjenanje bilo sakrament, u biti je drano pravnim pitanjem. I krtenje je nadasve bilo pravni in, kroz koji je krteni zakonom postao lan kranskoga tijela, po sebi zakonski konstruiranom entitetu.56 Prema toj uzrono-posljedinoj vezi vjenanju je kao sakramentu mogla pristupiti samo krtena osoba. ini se zato opravdanim zakljuiti da je vjenanju s bugarskom princezom bosanski ban pristupio kao vjernik Katolike crkve. To do punog izraaja dolazi u obrazloenju darovnice Tvrtka I. bosanskom biskupu Petru, naime da to ini za ozdravljenje i spas nae i dua naih roditelja i prethodnika, kao i na slavu i ast svetih apostola Petra i Pavla, u iju ast je reena bosanska crkva osnovana.57 Jo jedan podatak iz tog razdoblja kada su 4. veljae 1366. Dubrovani slali poklisara banu Tvrtku, njegovu
Lajos THALLCZY, Studien zur Geschichte Bosniens und Serbiens im Mittelalter, Mnchen-Leipzig, 1914., 333.-336.
55 54

M. PEROJEVI, u: Povijest Bosne i Hercegovine, 310., nap. 96.a; Eusebius FERMENDIN, Acta Bosnae potissimum ecclesiastica cum insertis editorum documentorum regestis ab anno 925 usque ad annum 1752, MSHSM, Zagrabiae, 1892., 40.-42., br. 217. pod datumom 31. X. 1374. L. THALLCZY, Istraivanja o postanku bosanske banovine, 443. , s pravilnim datumom 31. X. 1375. W. ULLMANN, Isto, 96. E. FERMENDIN, Isto, 41., br. 217.

56 57

206

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

Krist i Donator: Kotromanii izmeu vjere rimske i vjere bosanske... bratu i majci, savjetujui mu da se o predmetu njegove misije informira kod bosanskog vikara fra Franje iz Firenze58 posredno upuuje na veze bosanskoga bana s franjevcima. Poloaj franjevaca i inae je neprestano jaao, emu je znatno pridonijela daljnja izgradnja njihovih samostana, meu ostalima i samostana u banskoj prijestolnici (Curia bani) 59, to nije moglo protei bez suglasnosti dvora. etiri godine kasnije 8. travnja 1370. nazvao je papa Urban V. bana Tvrtka ljubljenim sinom.60 Ti sukcesivni podaci rjeito govore o vezama Tvrtka I. Kotromania s Katolikom crkvom kao i o uzlaznoj liniji njegovih odnosa s kaptolom u akovu neposredno pred proglaenje Bosne kraljevinom. Kako bi se oni dalje razvijali i bi li se biskup Siklosi ipak pojavio na Tvrtkovoj krunidbenoj ceremoniji, ostaje u podruju nagaanja, jer je 23. sijenja 1376. papa Grgur XI. na njegovo mjesto imenovao zadarskog nadbiskupa Dominika, a on je nekoliko dana kasnije premjeten u drugu biskupiju.61 Neprijepornom ipak ostaje okolnost da nijedan od katolikih velikodostojnika - bar prema poznatim podacima - nije agitirao u prilog Tvrtkova okrunjenja. Moda i kao rezultat praznine u izvorima, posvjedoenja o takvoj aktivnosti ne nalazimo ni za pripadnike Crkve bosanske. To je, meutim, samo jedna strana konfesionalne medalje bosanskog vladara, jer je, s druge strane, i dalje stajao lik Sv. Grgura udotvorca, kojeg - istina bez ponavljanja mistike formule s poetka vladavine Stjepana II. - on zaziva u svojim intitulacijama od 11. kolovoza 1366.62 i u darovnici brai Rajkoviima pisanoj poslije 1366., predajui Stjepana Rajkovia u veru dedinju (!) i vse Crque (!) Bosanske... da mu se ne more svri vera krstjanska.63 Obje te isprave - druga osobito - daju do znanja da je Crkva bosanska i dalje imala zapaenu drutvenu ulogu na koju se oslanjao i vladar. U klimi toga konfesionalnog dualizma odigralo se okrunjenje prvoga bosanskoga kralja, najvjerojatnije s djedom Crkve bosanske kao koronatorom.
58 59 60

J. GELCICH-L. THALLCZY, Diplomatarium, 43.-44. Dominik MANDI, Bogomilska crkva bosanskih krstjana, Chicago, 1962., 398.-399.

Tadija SMIIKLAS, Codex diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae, XIV., JAZU, Zagreb, 1916., 249.-250. E. FERMENDIN, Isto, 42.-43., br. 222., 223. E. FERMENDIN, Isto, 34., br. 190.

61 62

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

207

Dubravko Lovrenovi Time, meutim, nije bila stavljena i toka na konfesionalni image prvoga bosanskoga kralja jer su ga osvajanja u Hrvatskoj i Dalmaciji (1387.-1390.) ponovno stavila na konfesionalne kunje. Ureenje odnosa izmeu Tvrtka I. i Splitske nadbiskupije u Sutjesci 30. kolovoza 1390. - ugovor izmeu svjetovnog i duhovnog maa u dravi ije su se konture tek poele ocrtavati - lakmus-papir je njegove nove crkveno-politike orijentacije. U prisutnosti i na molbu splitskog nadbiskupa Andrije Gualda doktora prava, njegova vjernog savjetnika i duhovnog kapelana, potvrena su splitskoj crkvi prava iz vremena Ludovika I. Tvrtko nastupa kao vladar u naim kraljevstvima Dalmacije i Hrvatske, za sebe tvrdi da je biljka katolike vjere i istie potrebu dobrostivosti prema crkvama katolike vjere i osobito prema sebi podlonim crkvenim osobama. Zatitu nadbiskupa i njegove splitske crkve kao i njegovih nasljednika, koji e pristajati uz nas i nae nasljednike povjerio je bosanski kralj Pavlu Kleiu vojvodi nae kraljevine Hrvatske, i drugim naim slubenicima, sadanjim i buduim u naim kraljevstvima Dalmacije i Hrvatske.64 Stvarajui blagotvornu klimu izmeu predstavnika Katolike crkve u Dalmaciji i bosanske krune, izdao je Tvrtko u Sutjesci u nazonosti trogirskoga biskupa povelju Trogiru.65 Na elu tog delea biskupa u Tvrtkovoj okolini stajao je njegov dvorski kancelar - kninski biskup, Dubrovanin Mihajlo.66 Sadraj Tvrtkovih povelja dalmatinskim komunama markira granicu njegovih ambicija: pozivanje na tradiciju iz vremena ugarskih vladara, napose kra63 64

J. IDAK, Studije o Crkvi bosanskoj i bogumilstvu, 254.

Milko BRKOVI, Povelja bosanskog kralja Tvrtka I. splitskom nadbiskupu Andriji Gualdo 1390. (30. VIII.), Croatica Christiana Periodica, asopis Instituta za crkvenu povijest Katolikog bogoslovnog fakulteta u Zagrebu, 22., 1988., 149.-150.; Tadija SMIIKLAS, Codex diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae, XVII., JAZU, Zagreb, 1981., 312.-313. U duhu smjernica zacrtanih pod Tvrtkom I. nastavljeno je ureivanje odnosa izmeu Bosne i splitskoga kaptola nakon njegove smrti. Konkretan izraz one su nale najprije u ispravi kojom je Vuk Vuki, kao ban Kraljevina Dalmacije i Hrvatske, 8. studenoga 1391. pod svoju zatitu uzeo Splitsku nadbiskupiju, zatim u ispravi kojom je 10. listopada 1392. splitskom nadbiskupu Andriji dopustio izgradnju utvrde u mjestu Lukac, na teritoriju njegove nadbiskupije, pored mora. T. SMIIKLAS, Isto, 397.-398., 458.-460. M. BRKOVI, Isto, 147.-148. Usp. Antun DABINOVI, Hrvatska dravna i pravna povijest, Matica hrvatska, Zagreb, 1940., 234.

65 66

208

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

Krist i Donator: Kotromanii izmeu vjere rimske i vjere bosanske... lja Ludovika I. - stvaranje privida da se uspostavom nove vlasti nita bitno ne mijenja - i osiguranje dobrih odnosa s Katolikom crkvom, rezime je njegova politikoga programa. Vladari koji su osvojili nove teritorije nastojali su ostaviti lokalne tradicije i naine ivota. U svakom sluaju obiaj je po deniciji bio statian sustav, otporan promjeni. Budui da odluka vladara naelno nije vezala njegove nasljednike, ili ak ni njega samog u iduem sluaju, stari zakoni morali su periodino biti ponovno izdani.67 I dalje dajui prednost djedu Crkve bosanske kao koronatoru Tvrtka I., valja istaknuti jo nekoliko detalja povezanih s tim problemom, meu kojima je iznimno vanadislokacija mauzolejne crkve Kotromania iz Mila na Bobovac u prvim godinama XV. st. pod kraljem Stjepanom Ostojom68. Crkva u Milima s respektabilnom tradicijom stekla je status sredita posmrtnoga kulta, a grob kralja Tvrtka dao joj je naziv kraljeva kapela.69 Zato je njezino naputanje znailo i raskid s obvezujuom tradicijom pa je ono moralo biti inspirirano jakim politikim - nije iskljueno i konfesionalnim motivima - a panji ne moe promaknuti ni okolnost da je za mjesto grobne crkve odabran Bobovac, gdje se uvala bosanska kruna, to je sigurno pridonijelo jaanju kulta monarhije. Time je, slino Francuskoj, dramatizirana teorija o dva kraljeva tijela: jednom ivuem s krunom na glavi, i drugom mrtvom, kojeg je kruna nadivjela. Nakon to je kraljevski mauzolej smjeten na Bobovac, ta je srednjovjekovna crkveno-politika metafora ostvarila puninu izraza: ivi i mrtvi kraljevi stolovali su jedni uz druge, u istome mjestu. Tako je u praksu na jedinstven nain pretoena teorija o dva kraljeva tijela: jednome osobnom i drugome sakralno-institucionalnom.70 Kult monarhije usko je bio povezan s mjestom pokopa vladara, poput kraljevske nekropole u parikoj crkvi Sv. Denis, gdje su
67 68

J. SEDLAR, Isto, 305.

Pavao ANELI, Pogled na franjevako graditeljstvo XIV. i XV. vijeka u Bosni, Radovi sa simpozijuma: Srednjovjekovna Bosna i evropska kultura, Izdanja Muzeja grada Zenice, III., Zenica, 1973., 98.

Pavao ANELI, Krunidbena i grobna crkva bosanskih vladara u Milima (Arnautoviima) kod Visokog, GZM, Nova Serija (Arheologija), XXXIV./1979., Sarajevo, 1980., 240.
70

69

O toj pojavi detaljno: Ernst H. KANTOROWICZ, The Kings two Bodies. A Study in Mediaeval Political Theology, With a new preface by William Chester Jordan, Princeton University Press, Princeton, New Jersey, 1997.

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

209

Dubravko Lovrenovi vjeno poivalite nali francuski kraljevi.71 Tragajui za pravim smislom te krupne promjene iz vida se ne moe izgubiti podudarnost da se upravo poetkom XV. stoljea (28. studenoga 1405.) - prvi i posljednji put - u kancelariji kralja Sigismunda (i uope) Bobovac oznaava mjestom gdje je uvana bosanska kruna.72 Budui da nema ni aluzije o tome gdje se ta dragocjena vladarska relikvija uvala do tada, postavlja se pitanje: je li premjetanje grobne crkve Kotromania iz Mila na Bobovac znailo i odabir novoga mjesta za uvanje bosanske krune? U uskoj vezi s tim pitanjem jest i injenica da je mauzolejna crkva na Bobovcu svojim dimenzijama i ugledom zasnovanom na tradiciji jako zaostajala za crkvom u Milima, to navodi na pomisao da je njezino stavljanje u novu funkciju izvedeno napreac. To se dogodilo u prvim godinama XV. stoljea - moda upravo u vrijeme kad je kralj Ostoja kao talac vlastite politike amio na Bobovcu. Lieni i najmanjeg traga u izvorima to bi nedvojbeno kao u sluaju Friedricha II. Hohenstaufovca, koji je katedralu u Palermu 1194. promovirao u krunidbenu i pogrebnu crkvu svjedoio o razlozima te strukturale crkveno-politike promjene, postavlja se pretpostavka da je ona bila vezana za razdvajanje uloga Crkve bosanske i Franjevake vikarije u sakralnoj legitimaciji Kotromania. Put takvu razmiljanju trasira i okolnost da se franjevaka crkva na Bobovcu u pisanim izvorima javlja tek 19. lipnja 1449., kad je Dubrovanin Radi Mieti, koji je umro u Fojnici, oporuno ostavio pet dukata crkvi na Bobovcu, a da se investiraju u kue za stanovanje Male brae.73 Postavlja se pitanje: je li to bilo crkvica do tog vremena pretvorena u mauzolej Kotromania, ili pak neka druga sakralna graevina? Sama stilizacija u dokumentu, koja ne spominje njezinu mauzolejnu funkciju, upuuje na drugu mogunost, to

71

Usp. Ralph E. GIESEY, Inaugural Aspects of French Royal Ceremonials, CORONATIONS Medieval and Early Modern Monarchic Ritual, Edited by Jnos M. Bak, University of California Press, Berkeley Los Angeles Oxford, 1990., 38.-40.

Ferdo II, Nekoliko isprava iz poetka XV. stoljea, Starine JAZU, XXXIX., Zagreb, 1938., 261.
73

72

P. ANELI, Bobovac i Kraljeva Sutjeska. Stolna mjesta bosanskih vladara u XIV. i XV. stoljeu, Biblioteka Kulturno nasljee, Veselin Maslea, Sarajevo, 1973., 142.; Desanka KOVAEVI-KOJI, Gradska naselja srednjovjekovne bosanske drave, Biblioteka Kulturno nasljee, Veselin Maslea, Sarajevo, 1978. 289.

210

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

Krist i Donator: Kotromanii izmeu vjere rimske i vjere bosanske... potvruje i ime majstora Marka Pribislava kao i datum izrade jednog od tri zvona koja su pripadala mauzolejnoj crkvi: 1410. godina. Kronologija njezine izgradnje pokazuje da je zavrena 1356., kada se spominje dvor na Bobovcu, to znai da ju je podigao jo ban Stjepan II. Kotromani.74 Osim toga, u popisu kustodija i samostana Bosanske vikarije fra Bartola Pisanskog, nastalom prije 1378., ne spominju se crkva i samostan na Bobovcu.75 U oporuci Radia Mietia spominje se, tako sve govori, franjevaka crkva na Bobovcu tzv. velika crkva koja, meutim, nikad nije bila izgraena vie od temelja.76 Znai li to da je mauzolejna crkva prvotno dvorska kapela - od poetka stajala pod patronatom Crkve bosanske i da je u tim okolnostima provedeno njezino pretvaranje u mauzolejnu crkvu ostaje to otvoreno pitanje, ali ta se mogunost ne moe iskljuiti. Konfesionalno laviranje bosanskih vladara postoji sve do slubenoga prihvaanja katolianstva kralja Stjepana Tomaa 1445., ak i nakon toga, pa to govori u prilog toj pretpostavci. Tim inom dobila je bosanska kraljevina svoj Reims i Saint Denis. Pogrebna praksa Anglo-Normana nakon osvojenja Engleske 1066. svjedoi da izbor mjesta pokopa funkcionira kao pokazatelj promjene religioznih sklonosti i kulturnih rodbinskih veza porodice.77 Je li tako bilo i u Bosni, ostaje da se detaljnije istrai. U svemu tome treba raunati s tim da je institucija dvorske kapele kako je to bilo u Budimu bila vanije mjesto dvorskoga ivota. Do tridesetih godina XV. st. imala je dvorska kapela u Budimu vrlo jaku vezu s kraljevskom kancelarijom, a njom je upravljao comes capellae regiae.78 Uz njezine ostale funkcije, smjetena u samom srcu dvorskoga kompleksa, bila je dvorska kapela najpogodnije mjesto za obavljanje vjerskog obreda, koji je u ivotu vladara imao neizo74 75

P. ANELI, Isto, 78., 98.

Julijan JELENI, Kultura i bosanski franjevci, I. svezak, Fototipsko izdanje izdanja iz 1912. Priredio i predgovor napisao Marko Karamati, Svjetlost, Sarajevo, 1990., 61. P. ANELI, Isto, 98.

76 77

Brian GOLDING, Anglo-Norman Knightly Burials, The Ideals and Practice of Medieval Knighthood. Papers from the first and second Strawberry Hill conferences, Edited by C. H. Bill and R. Harvey, The Boydell Press, 1986., 38. O tom fenomenu: Andrs KUBINYI, Knig und Volk im sptmittelalterlichen Ungarn. Stdteentwicklung, Alltagsleben und Regierung im mittelalterlichen Knigreich Ungarn, Studien zur Geschichte Ungarns, Bd. 1., Verlag Tibor Schfer, Herne, 1998., 187.-189.
78

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

211

Dubravko Lovrenovi stavnu ulogu. Funkciju tajnog sekretara (notarius secretarius) odgovornog za kraljevski peat u Ugarskoj je od 1267. obavljao upravo comes capelle.79 Ostavljajui prostor za donoenje denitivnih sudova, ne smiju se zanemariti tijesne veze kralja i Crkve bosanske, koja po prirodi svog poloaja - a on je uz jak utjecaj na vladara tada i vie nego stabilan80 - nije mogla ostati pasivna prilikom takvih krupnih promjena kakva je bila dislokacija grobne crkve vladarske dinastije. Ni drave s jaom crkveno-politikom tradicijom od bosanske nisu bile poteene slinih potresa. Nakon to je kustos lokalnoga kaptola u Stolnom Biogradu bio zaduen za njezino uvanje, gdje su kraljevi i kraljice krunjeni od 1038. godine, (gdje se nalazila i grobna crkva ugarskih kraljeva posveena Bl. Djevici Mariji), sveta kruna prenesena je poetkom XV. st. u Viegrad.81 Izmeu 1323. i 1406. kraljevski dvor rezidirao je u Viegradu, dandva putovanja udaljenom od Budima.82

3. Sveci Istoka i Zapada kao politiari u Bosni; Crkva bosanska i Franjevaka vikarija u sakralizaciji vladara; pokuaj dvostruke ravnotee i konfesionalnoga kompromisa (?) Sve nas to neizbjeivo vraa problemu odnosa dvaju konkurentskih crkvenih organizacija u srednjovjekovnoj Bosni - Crkve bosanske i Franjevake vikarije - ne samo prilikom instalacije Tvrtka I. 1377., nego i prije i poslije tog prijelomnoga ina. Budui da krtost izvorne grae veinom ne doputa preciznije odgovore, zadrat emo se uglavnom na otvaranju nekih pitanja direktno povezanih s otkrivanjem identiteta crkvene osobe - koronatora Tvrtka I. Kotromania. Prvo pitanje glasi: koja je crkvena osoba instalirala bosanske banove? Cijelo
79

Gyula KRIST, Die Arpaden-dynastie. Die Geschichte Ungarns von 895. bis 1301., Corvina, Budapest, 1993., 237. Usp. J. FINE, The Bosnian Church, 225., 227.-230.

80 81

Pl ENGEL, The Realm of St. Stephen. A History of Medieval Hungary, 895.-1526., International Library of Historical Studies, 19., I. B. Tauris Publischers, London New York, 2001., 43.
82

P. ENGEL, Isto, 256.

212

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

Krist i Donator: Kotromanii izmeu vjere rimske i vjere bosanske... povijesno iskustvo i logika crkveno-politikih odnosa unutar feudalne drave govore u prilog tome da je do sredine XIII. st. to najprije mogao biti bosanski biskup. Bosanski vladari, naime, do tada su bili katolici, i sasvim je prirodno da su svoju legitimaciju milou boijom mogli primiti jedino od katolikoga prelata poglavara bosanske zemaljske crkve. Iznimno vano a nerazjanjeno jest pitanje: zato Rimska crkva - pogotovo poetkom XIII. st., kada su papinske krune ponijeli ak pravoslavni bugarski i srpski vladari - bosanskim banovima nije dodijelila kraljevski naslov i tako ih ukljuila u smjernice vlastite politike? Idue pitanje: u kojoj su crkvi bosanski banovi bili uvoeni u vladarsku dunost. S obzirom da i o tome izvori ute, ne moe se odmai dalje od pretpostavke da je to bila neka od crkava u visokome polju - kulturnom, politikom, crkvenom i kultnom sreditu bosanske drave - prije svih mogla je to biti crkva u Milima, temelji koje seu u XII. st. - dakle najmanje 200 godina prije nego se u njoj okrunio Tvrtko I.83 Ustolienje srpskih velikih upana od davnina se obavljalo u crkvi Sv. Petra u Rasu, a in ustolienja predvodio je episkop.84 Izravno s tim povezano je pitanje patrona crkve u Milima. Bez obzira na to je li darovnica kralja Bele IV. iz 1244. uistinu nespretni falsikat 85, nezaobilazna je injenica da je sakralna graevina iz razdoblja rane romanike u tom mjestu postojala ve u XII. st. Isto tako nema razloga koji bi se protivili tome da je ta crkva bila posveena Sv. Kuzmi i Damjanu.86 Usvajanje imena Sv. Nikole za njihovu crkvu i samostan otvara raspravu o tome zato franjevci biraju upravo toga sveca. Iako je do 1500. na Zapadu do Skandinavije nastalo vie od 2000 kultnih mjesta gdje je aen87, taj je svetac pravu slavu stekao na Istoku.88 Kao konstrukt pobone snage mate Sv. Nikola je slavljen na grkom

Detaljno o toj crkvi: P. ANELI, Krunidbena i grobna crkva bosanskih vladara u Milima (Arnautoviima) kod Visokog.
84 85

83

S. MARJANOVI-DUANI, Vladarska ideologija Nemanjia, 66.

N. KLAI, Isto, 139.-144.; Tadija SMIIKLAS, Codex diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae, IV., JAZU, Zagreb, 1906., 237.-240. P. ANELI, Isto, 232.-233. Theologische Realenzyklopdie, XXIV., Gerhard Mller (Hrsg.) Walter de Gruyter, Berlin New York, 1994., 568. O tome: Nancy P. EVENKO, The Life of Saint Nicholas in Byzantine Art, Bottega d

86 87

88

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

213

Dubravko Lovrenovi istoku kao Hyperhagios (super svetac). Preko Italije njegov kult ukorijenjen je i na Zapadu u X. i XI. st.89 U naem kontekstu posebnu teinu dobiva biskupska funkcija Sv. Nikole, kojeg na Istoku prikazuju kao biskupa s bradom, mitrom i tapom, a na Zapadu u biskupskoj odori s otvorenom knjigom i gestom blagoslova.90 Iz X./XI. st. poznata su 43 peata bizantskih dvorskih slubenika s likom Sv. Nikole, nasuprot 24 s likom Sv. Jurja i 33 s likom arkanela Sv. Mihovila.91 Transformacija Sv. Nikole u oca Boia ili januara dogodila se najprije u Njemakoj, zatim u zemljama gdje su reformirane crkve bile u veini i konano u Francuskoj.92 Bazilijanski samostan Sv. Nikole u Munkcsu u Ugarskoj, prostorno i vremenski blizak bazilijanskom manastiru u bosanskim Milima, ne doputa da se preko te paralele pree utke. Istovremeno s turskim napredovanjem na Balkanu poveana je imigracija vlakih elemenata u Ugarsku, ime je znatno porastao broj Vlaha, odnosno ve ustaljenih stanovnika ortodoksne vjere. Ortodoksni, takoer i Ruteni, u XIV. st. kolonizirani su u upanijama Mramaros, Bereg i Ung. Tako se rodila ideja o osnivanju Grke crkve u Ugarskoj, koja bi bila podinjena ugarskom dvoru, a neovisna od ruske biskupije Galicije i vlakih biskupija Moldavije i ugarske Vlake. upani Szatmra, Ugocse i MramaroErasmo, Torino, 1983., 18.-24.
89

Lexicon fr Theologie und Kirche, VII., Herder, Freiburg Basel Rom Wien, 1998., 859.

90

Gost Milutin iz Humskog kod Foe prikazan na steku sa tapom u desnoj i knjigom u lijevoj ruci asocira upravo na predstavu Sv. Nikole. Franjo ANJEK, Bosansko humski (hercegovaki) krstjani i katarsko dualistiki pokret u srednjem vijeku, Analecta Croatica Christiana, Kranska sadanjost, Zagreb, 1975., iza str. 176. Theologische Realenzyklopdie, XXIV., 567.-568. O njegovanju kulta vitekih svetaca Sv. Jurja i arkanela Mihovila u bosanskoj feudalnoj sredini neposredno posvjedoenje prua isprava Bjeljaka i Radia Sankovia izdana Dubrovanima 15. travnja 1391., u kojoj su se oni prisegnuli naom virom i duom... i svetim Jurjem i arhangelom Mihailom naimi krstnimi imeni. F. MIKLOSICH, Monumenta serbica, 219.

91

92

Encyclopaedia Britannica, XVI., 1967., 477.-478.; New catholic encyclopaedia, X., San Francisco Toronto London Sydney, 1967., 454. O tovanju Sv. Nikole na Istoku, proimanju pravoslavnog kranstva i islama te poistovjeivanju Sv. Nikole sa Sari Saltukom: Dimitri KICIKIS, Osmanlijsko Carstvo, Plato XX Vek, Beograd 1999., 44.-45. Naslov originala: Dimitri Kitsikis, L Empire ottoman, Presses Universitaires de France, Paris, 1985.

214

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

Krist i Donator: Kotromanii izmeu vjere rimske i vjere bosanske... sa, Balk i Drg - potomci vlakog kneza, a preci Drgja, primljeni u aristokraciju pod kraljem Ludovikom I., premda katolici - zatraili su od Carigrada opata (igumana) za manastir Krtvlyes, koji su 1391. batinili u Mramarosu, pridravi za sebe i svoje potomke pravo njegova imenovanja u budunosti. Patrijarh Antonije s radou je primio njihov zahtjev i ponudu, stavio manastir pod neposrednu jurisdikciju, imenovao igumana Pachonija kao svog egzarha tj. vikara, podijelivi mu biskupsku ovlast nad Vlasima u nekoliko ugarskih podruja podreenih Krtvlyesu Szilgysg, Szatmr (Erdd), Ugocsa, Bereg, Beszterce, Belsszolnok i Doboka (Csics i Blvnyos). Malo zatim osnovao je litvanski knez Teodor Korijatovi na planini Csernek u blizini Munkcsa drugi bazilijanski manastir posveen Sv. Nikoli, koji je vremenom trebao postati sjeditem grke biskupije u Munkcsu.93 Od svog dolaska u Ugarsku 1395. do smrti 1414. pruao je on obilnu novanu pomo redovnicima. Samostan je postao sreditem rusinske (rutenske) duhovne, crkvene i svjetovne kulture. Bazilijanski oci sauvali su istou istonih obreda iz Rutenije i bili su duhovni voe naroda.94 Manastirski episkopi, tj. nekanonski (nezakoniti) crkveni poglavari, postavljani su krajem XIV. st. u Moldaviji kao izraz otpora
93

Balint HMAN, Gli Angioini di Napoli in Ungheria 1290.-1403., Reale Accademia D Italia, Roma, 1938., 412.-413. O uspostavi frontovske linije izmeu latinskog i bizantskoga kranstva, a njihovo je nadmetanje najjae izraeno dolo na Balkanu, u junoj Italiji, sjevernoj i istonoj Europi: Robert BARTLETT, Die Geburt Europas aus dem Geist der Gewalt. Eroberung, Kolonisierung und kultureller Wandel von 950. bis 1350., Kindler Verlag, Mnchen, 1996., 307.-309.

Paul Robert MAGOCSI, Le role Sigismond de Luxembourg dans l histoire des Rusines (Ruthenes), Sigismund von Luxemburg Kaiser und Knig in Mitteleuropa 1387.-1437. Beitrge zur Herrschaft Kaiser Sigismunds und der europischen Geschichte um 1400. Vortrge der internationalen Tagung in Budapest vom 8. - 11. Juli 1987. anlsslich der 600. Wiederkehr seiner Thronbesteigung in Ungarn und seines 550. Todestages, Studien zu den Luxemburgern und ihrer Zeit, Band 5., Hrsg. Von J. Macek , E. Marosi, F. Seibt, Fahlbusch Verlag, Warendorf, 1994., 86. Kao i mnoge druge zemlje istone sredinje Europe obiavala je Ugarska utvrivati svoje granice pozivajui koloniste da se nastane u slabo naseljenim pograninim krajevima. Jednu etapu u utvrivanju njezinih granica predstavlja dolazak Teodora (Fjodora) Korijatovia 1395. - vladara Podolja, pokrajine u Ruteniji, istono od Galicije. Od 1389. bio je Korijatovi neovisan vladar Podolja. Ono je pravno bilo dijelom Velikog vojvodstva litvanskog, u kojem je vojvoda Vitold elio usredotoiti svoju vlast nad itavom zemljom. Za vrijeme jedne borbe u kojoj se suprotstavio Vitoldu, zatraio je Korijatovi i dobio podrku Ugara ali ona nije bila dostatna pa je bio primoran pobjei u

94

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

215

Dubravko Lovrenovi Bizantu da imenuje grke mitropolite.95 S obzirom da je Crkva bosanska po svom duhovnom ustrojstvu pripadala ogranku istonoga reda bazilijanaca96, a jurisdikcijski bila neovisna od Rima i Carigrada, ne moe biti daleko od istine da je njezin episkop (djed) biran izmeu monaha.97 Na takvu mogunost navodi Farlatijev iskaz koji izjednaava mitropolita (episkopa) s poglavarom samostanske zajednice bazilijanaca.98 Istina, prema odredbi kralja Ludovika I., koju je 1428. ponovio Sigismund, plemiku titulu i posjed u Ugarskoj mogli su dobiti samo Vlasi katolici.99 Bazilijanci Istone crkve imali su u Ugarskoj duu tradiciju, ali poetkom XIII. st. bili su potisnuti. Papa Honorije III. jasno je odredio 1221. da se u Viegradu umjesto grkih monaha postave redovnici Rimske crkve.100 U cjelini, meuUgarsku, gdje mu je Sigismund dodijelio posjede u Munkcsu u ugarskim Karpatima. Zbog pretenzija Poljske na Galiciju, pokrajinu koja je jo 1349. ponovno pala pod politiki utjecaj Ugarske, upravo onda kada se spremao za pohod na Osmanlije, osigurao je Sigismund na taj nain sjevernu granicu izloenu poljskom pritisku. U tom su trenutku Korijatovievi i njegovi interesi postali zajedniki. P. MAGOCSI, Isto, 84.-85.
95 96

Nikola JORGA, Istorija Rumuna i njihove civilizacije, Vrac Bukuret, 1934., 153.-156.

Miljenja o tome kojem su redu pripadali redovnici Crkve bosanske - benediktincima ili bazilijancima - podijeljena su: Usp. L. PETROVI, Krani bosanske crkve, 149., nap. 266. Moje opredjeljenje za crkvu bazilijanske inspiracije temelji se na kazivanju Orbinija i Farlatija - katolikih sveenika, u iju upuenost u pitanja te vrste ne treba sumnjati. Premda je njegovo uenje imalo najvei uinak na Istoku, izvrio je Sv. Bazilije odreeni utjecaj na Zapad preko benediktinskog pravila. New catholic encyclopaedia, II., 1967., 152.

97

Samostane s bazilijanskom regulom, bjeei pred progonima ikonoklasta, osnovali su u VII. i VIII. st. grki monasi u junoj Italiji i Siciliji. Grki samostan utemeljio je Nilus Rossano u X. stoljeu u Grottaferrati kod Rima. Mnogi drugi samostani podignuti su u Italiji u XI. st. pod vlau Normana. Regula Sv. Bazilija usvojena je takoer u panjolskoj u XVI. st. Godine 1072. ista regula uvedena je u samostan Pecherska Lavra u glavnom gradu Ukrajine Kijevu. Nakon toga regula je postala modelom za druge samostane u Ukrajini, Bijeloj Rusiji i Rusiji. Svi metropoliti Kijeva u XVII. i XVIII. st. bili su bazilijanci. S vie detalja o tome: New catholic encyclopaedia, II., 1967., 152.-154. O bazilijanskim samostanima za ene: New catholic encyclopaedia, II., 1967., 151. O tome naprijed u tekstu. Momilo SPREMI, Despot ura Brankovi i papska kurija, Zbornik Filozofskog fakulteta, serija A: Istorijske nauke, knj. 16., Beograd, 1989., 163. G. KRIST, Die Arpaden-dynastie, 235.

98 99

100

216

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

Krist i Donator: Kotromanii izmeu vjere rimske i vjere bosanske... tim, ugarski su kraljevi nakon crkvenog raskola 1054. dopustili da jo dugo funkcioniraju manastiri koji su slijedili istoni obred.101 Patron bazilijanskog samostana u Munkcsu - Sv. Nikola - te samostan posveen istome svecu koji je vlaki vojvoda Aleksandar Dobri poetkom XV. st. podigao u svojoj prijestolnici102, aktualiziraju mogunost da njegovo ime za svoj prvi samostan u Bosni franjevci nasljeuju od starije crkvene organizacije (Crkve bosanske). Pri tom se ne smije zaboraviti kapitalna injenica da je pravoslavlje u Ugarskoj, Vlakoj i Moldaviji ostalo u jurisdikcijskoj zoni Carigrada, a tako nije bilo sa shizmatikom Crkvom bosanskom. Isto tako Crkva bosanska nikad nije pokuala reformirati ili modernizirati svoju organizaciju, a nema ni dokaza da je ikad zaredila svjetovne sveenike ili da je pokuala ustanoviti teritorijalnu organizaciju.103 Neke crkve srednjovjekovne Srbije bile su posveene Sv. Nikoli, a kralj Stefan Deanski osobito je razvio njegov kult.104 Osobito se kult Sv. Nikole rascvjetao u Bizantu. Car Bazilije I. posvetio mu je djelimino crkvu osnovanu 880. godine, a nakon ikonoklazma uz Grgura Nazijanskog, Bazilija i Krizostoma Sv. Nikola postao je jedan od najvie tovanih crkvenih otaca.105 Kao vrstan poznavalac crkvene povijesti opredijeljujui se u potrazi za patronom franjevakog samostana u Milima izmeu est svetaca identinoga imena odluio se fra Julijan Jeleni ipak za Sv. Nikolu biskupa mirskog narodnog sveca na cijeni poput Sv. Grgura udotvorca.106 O toj crkvi i njezinu patronu tako bar sada izgleda jo uvijek nije sve reeno i to ostaje zadaa buduih istraivanja. Je li Sv. Nikola kao jedan od istonjakih svetaca, iji kult je bio razvijen i na Zapadu, ve potencijalno bio prihvatljiv i Crkvi bosanskoj i franjevcima, koji su svoje poloaje u Bosni tek trebali izgraditi? Ime tog patrona postaje jo vanije ako se zna da je samostan

101 102 103 104 105 106

I. BERTNYI, Hungarian Culture in the Middle Ages, 101. N. JORGA, Isto, 152. J. FINE, Isto, 275. S. MARJANOVI-DUANI, Isto, 298. N. EVENKO, Isto, 21.-22. J. JELENI, Kraljevsko Visoko i samostan sv. Nikole, 46.-49.

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

217

Dubravko Lovrenovi u Milima podignut kao prvi meu franjevakim samostanima u Bosni107, a da izmeu svih franjevakih srednjovjekovnih samostana nema ni jednoga kojemu bi patron bio taj svetac.108 U kakvu su odnosu stajali bazilijanski manastir u Mileevi i ova franjevaka crkva, i kakva je bila njihova uloga u sakralizaciji bosanske dinastije Kotromania? Tim dilemama ne daju zaspati oskudna kazivanja izvora, Orbinijev navod da je Stjepan II. Kotromani bio pokopan u franjevakoj crkvi Svetog Nikole u Mileevu [Mile kod Visokog] u Bosni, koju on za ivota bijae dao izgraditi 109, i Farlatijevo kazivanje o mitropolitu ili igumanu (coenobiarcha) mileevskog bazilijanskog manastira.110 Na osnovi svega izloenog sabiru se argumenti za radnu hipotezu da su bosanske banove do sredine XIII. st. u dunost uvodili katoliki bosanski biskupi, a da su nakon premjetanja sjedita latinske biskupije iz Bosne u akovo tu ulogu na sebe preuzeli poglavari autokefalne Crkve bosanske - od tada do instalacije franjevaca jedine crkvene organizacije u srednjoj Bosni jer njihov je utjecaj na sakralizaciju bana Stjepana II. izravno zajamen, a za kneza Vladislava i bana Tvrtka I. posredno je potvren. S osnivanjem Bosanske franjevake vikarije 1340.111 i primjetnim utjecajem to su ga franjevci imali na bosanske vladare, stara crkveno-politika shema ponovno je dovedena u pitanje. Prema onome to je poznato moe se drati vjerojatnim da su poglavari Crkve bosanske i dalje zadrali ulogu koronatora, a da su uvarima bansko/kraljevskih grobova u crkvi Sv. Nikole u Milima promovirani franjevci koji su tu ulogu zadrali do poetka XV. st. to se u tom pogledu promijenilo s dislokacijom kraljevskog mauzoleja na Bobovac prvih godina XV. st. - i je li se uope ita promijenilo - na razini sadanje obavijetenosti teko je pouzdano suditi. U svemu tome ne smije se previdjeti markantna injenica da je ve do 1414. u
107

Mladen ANI, Gdje je bio podignut prvi franjevaki samostan u srednjovjekovnoj Bosni, Prilozi Instituta za istoriju, XX., Sarajevo, 1985.

Poznat je primjer katolike crkve posveene Sv. Nikoli u aglju kod Srebrenice, izgraene sredinom XV. st., ali ona nije bila crkva samostanskog tipa. D. KOVAEVI-KOJI, Gradska naselja srednjovjekovne bosanske drave, 57., nap. 13., 286.
109 110 111

108

M. ORBINI, Isto, 417. Daniel FARLATI, Illyricum sacrum, IV., Venetiis, 1769., 63.

O datumu njezina osnivanja: Dominik MANDI, Franjevaka Bosna, Rim, Hrvatski povijesni institut, 1968., 51.

218

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

Krist i Donator: Kotromanii izmeu vjere rimske i vjere bosanske... Podvisokom bio podignut novi franjevaki samostan s crkvom. Dubrovaki trgovci koji su ivjeli u Visokom bogato su darivali crkvu i samostan Sv. Nikole u Milima, jasno ih razlikujui od samostana i crkve u Podvisokom.112 Ako se dio odgovora na to pitanje krije u naraslim pastoralnim potrebama pripadnika Reda manje brae, ne moe je prijei preko okolnosti da se gotovo istodobno izgradio novi franjevaki samostan i aktivirala pogrebna crkva bosanskih vladara na Bobovcu. U svemu tome ne smiju se zanemariti politiki razlozi te dvostruke selidbe iz Mila. Ako bi se traila adresa na kojoj su bile pohranjene bansko/kraljevske insignije ponajprije kruna - ponovno bi, uza sve rezerve, pogled valjalo usmjeriti prema Crkvi bosanskoj. Gotovo u pravilu, naime, u srednjovjekovnoj Europi Crkva je uvar vladarskih insignija i nema razloga da tako nije bilo i u Bosni, pogotovo to se u njoj do zavidnoga stupnja razvio francuski crkveno-politiki model. Prije nego su franjevci zapoeli svoju vjersku i kulturoloku misiju u Bosni, Crkva bosanska imala je dovoljno vremena - cijelo stoljee - da konsolidira poloaj i preuzme ulogu zemaljske (dravne) crkve. Takav se poloaj - uvjerit emo se u to - nije lako isputao iz ruku. Moe se pouzdano drati da je prije dolaska franjevaca 1340. najvie bosanskoga plemstva pripadalo Crkvi bosanskoj, jer u velikom dijelu banovine druge crkve nije ni bilo.113 Potporu bez koje ona ne bi bila to to jest, bez koje se ne bi odrala vie od dva stoljea, prualo joj je bosansko plemstvo - vladajui politiki sloj - poevi od vladara do istaknutih pojedinaca, njezinih lanova.114 Da je bilo tako govori sljedea nezaobilazna injenica: tek kad je 1459. toj istoj Crkvi smrtnu presudu izrekao kralj Toma - drugim rijeima: kada je izgubila podrku vladajuih struktura - stvoren je prostor za promjenu crkveno-politike paradi112 113 114

D. KOVAEVI-KOJI, Isto, 284.-286., 288.-290. J. FINE, Isto, 267.

Precizniju sliku o odnosu pojedinih plemikih obitelji i Crkve bosanske nakon 1391. pokuao je uz pomo dostupnih podataka sklopiti J. FINE, Isto, 268.-271. Poznati izvori omoguuju identifikaciju sedam monih vlasteoskih rodova razliito povezanih s Crkvom bosanskom. Gotovo je sigurno da su i neke druge vie ili manje poznate porodice s njom imale veze, ali izvori ih ne biljee. Autor ipak dri pretjeranom esto ponovljenu generalizaciju da je bosansko plemstvo podravalo Crkvu bosansku. To pitanje zasluuje posebnu raspravu, a potpisniku ovih redaka teko je prihvatljiva ocjena da je utjecaj Crkve bosanske na vladare - banove i kraljeve - bio minoran. Usp. J. FINE, Isto, 273.-275.

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

219

Dubravko Lovrenovi gme i okrunjenje papinskom krunom posljednjega bosanskoga kralja Stjepana Tomaevia. Za to vrijeme obje su crkvene organizacije imale sjedita jedna do druge (Mili i Motre). I vojvode Vlake u drugoj polovici XIV. st. sjedite pravoslavne mitropolije i katolike biskupije smjestili su u jednome gradu.115 Kako su uloge bile rasporeene od poetka XV. st. nije sasvim jasno, osim to novo mjesto grobne crkve Kotromania na Bobovcu upuuje na novi element u sakralizaciji bosanskih kraljeva. Pojava lika Sv. Grgura Nazijanskog (329.-388.) na novcima Tvrtka II. i Stjepana Tomaa116 - svojedobnog biskupa te bliskog suradnika i uenika Sv. Bazilija (330.-379.)117 - govori o uspostavljanju kulta (n)ovog istonjakog sveca i daje do znanja da usprkos svim pastoralnim uspjesima franjevaca bosanski vladari nisu raskinuli drevne veze s Crkvom bosanskom. Tu promjenu Solovjev vezuje s Tvrtkovim prihvaanjem katolianstva, i istie da su Sv. Grgura Nazijanskog podjednako potovali pravoslavci i katolici.118 Umjesto Sv. Grgura Nazijanskog na novcima kralja Tomaa pojavljuje se lik Sv. Grgura pape. Jednog od crkvenih otaca Istone crkve - jedinog kojemu je ona dodijelila naziv teologa (Grigorije Bogoslov) - zamjenjuje jedan od etiriju otaca latinske Crkve. Umjesto prikaza istonjakoga biskupa bez mitre s oreolom i pastirskim tapom, dolazi prikaz Sv. Grgura, pape, na ijoj se glavi nalazi niska mitra a u ruci pastirski tap.119 Raskid sa starom crkveno-politikom paradigmom ni tada nije bio izveden do kraja. Na molbu kralja Stjepana Tomaevia - jer u njegovu kraljevstvu bosanskome zatitnikom i braniteljem reenoga kraljevstva javno od sviju biva dran i smatran - proglasio je, odnosno potvrdio, papa Pio II. 7. studenoga 1461. patronom Bosne Sv. Grgura
Istorija rumunskog naroda. Uredio Akad. Andrej Ecetea, Matica Srpska, Novi Sad, 1979., 114. Naslov originala: Istoria poporului roman, Bucuresti, Editura stiintifica, 1970.
116 115

I. RENGJEO, Isto, 281.-286. Pojavu Sv. Grgura Nazijanskog ime LJUBI (Opis jugoslavenskih novaca, Artistiko-tipografiki zavod Dragutina Albrechta, Zagreb, 1875., 195.197.) vee ve za novce Tvrtka I. Kotromania.

Encyclopaedia Britannica, III., X., 1967., 239.-240.; 906.-907.; New catholic encyclopaedia, VI., San Francisco-Toronto-London-Sydney, 1967., 791.-794.; Suvremena katolika enciklopedija, Priredili M. Glazier i M. K. Hellwig, LAUS, Split, 2000., 320.-321.
118

117

A. SOLOVJEV, Saint Gregoire, patron de Bosnie, 271. Usp. Suvremena katolika enciklopedija, 321. Leksikon ikonografije, liturgike i simbolike zapadnog kranstva, 246.-247.

119

220

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

Krist i Donator: Kotromanii izmeu vjere rimske i vjere bosanske... udotvorca (+ 270. godine)120 - sveca ije ime su bosanski vladari nekad zazivali u svojim intitulacijama.121 Ako je njegov lik i dospio na novce bosanskih kraljeva, kanonizirani papa ipak nije postao zatitnikom Bosne, nego se negdanjem zatitniku legalizirao stari poloaj.122 Sve govori da je tom prilikom Sveta Stolica napravila kompromis i da je kao prijelazno rjeenje tradicionalna kranska orijentacija bosanskih Kotromania povezana s njegovanjem kulta istonjakih svetaca dobila mjesto i u novoj crkveno-politikoj (rimsko-katolikoj) paradigmi. U kasnijim prijepisima bosanskih grbovnika - koncem XV., u XVI. i XVII. st. - Sv. Grgur udotvorac pod utjecajem franjevaca zamijenjen je Sv. Grgurom Papom i Sv. Sikstom.123 Vjerski ivot bosanskih vladara i vlastele - jo uvijek nedovoljno osvijetljen odgovarajuom metodom - upuuje na naelo koje je teilo konfesionalnoj ravnotei i kompromisu, ako ne i sintezi. Kako je to izgledalo u praksi, pokazuje primjer bana Tvrtka I. upravo u mjesecima pred okrunjenje, kad je pripadnicima Crkve bosanske omoguio povremenu prisutnost misi i podijeljivanju sakramenata uz franjevakog vikara i fratre koji su predvodili obred. Apel pape Grgura XI. na biskupe i franjevce zapadnoga Balkana 8. kolovoza 1377. nije utjecao na bosanskog vladara. Franjevci su odbili sluiti misu u prisutnosti bosanskih krstjana, nastojei obeshrabriti Tvrtka I. da ih pomae i prima. Ban je, meutim, angairao katolike svjetovne sveenike pa je mogao sluati misu, ignorirati fratre i ustrajati u svojoj nepopustljivosti. Papa je elio okonati to zlo i zato je zaprijetio ekskomunikacijom svakom sveeniku koji bi celebrirao misu pred banom, kao i svakom drugom zatitniku heretika ili shizmatika nakon to su se franjevci povukli iz slube. Osim to govori o tome da je Tvrtko I. prisustvovao katolikom bogosluju - znai da se oitovao kao katolik - ta epizoda u isto vrijeme svjedoi o njegovoj toleranciji krstjana pa i srdanim odnosima s njima. To takoer pokazuje da bosanski krstjani nisu nalazili nita neprihva120

Augustinus THEINER, Vetera monumenta historica Hungariam sacram illustrantia, II., Romae, 1860., 371.

O Sv. Grguru udotvorcu: A. SOLOVJEV, Isto.; Leksikon ikonografije, liturgike i simbolike zapadnog kranstva, 246.-247.; Bibliotheca Sanctorum, VII., Ed. Citta nuova, 1966., 214.-216.
122 123

121

O tome: A. SOLOVJEV, Isto, 266., 271. A. SOLOVJEV, Isto, 272.

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

221

Dubravko Lovrenovi tljivoga u tome da prisustvuju katolikom bogosluju, to govori o tome da se njihova vjerovanja i praksa nisu znatno razlikovali od katolike i da sigurno nisu nali nita u katolikoj praksi tako odbojno i greno to bi ugrozilo njihovo vlastito spasenje.124 Taj konfesionalni dualizam prisutan na dvoru Tvrtka I. Kotromania uoi samog proglaenja Bosanskoga kraljevstva, jo jedan je meu izravnim dokazima o njegovoj punoj otvorenosti prema Crkvi bosanskoj i njezinoj nezaobilaznoj ulozi u vjerskom i politikom ivotu. Markantan je i primjer Sandalja Hrania - jednog od bosanskih magnata tijesno povezanog s pripadnicima Crkve bosanske125 - koji je istovremeno njegovao dobre odnose s katolikim gradovima poput Venecije, uivajui status njezina plemia. Godine 1426. skrojili su Dubrovani formalne planove da prime Sandalja. Ako bi Sandalj posjetio grad na dan Blaene Djevice Marije, bio bi pozvan na jutarnju i veernju misu zajedno s knezom. Ako bi Dubrovnik posjetio na dan gradskog patrona Sv. Vlaha, bio bi zamoljen da sudjeluje u veernjoj slubi i izabere plemia koji bi uvao svetake relikvije za vrijeme ceremonije. On bi s knezom takoer hodao u procesiji u crkvu i nosio bi naroitu votanu svijeu. Ne znamo je li Sandalj u tome uistinu i sudjelovao, premda Rasti izvjetava da su planovi bili ostvareni. Meutim, vrijedno je istaknuti da je Dubrovnik - vjerojatno uz odobrenje svog nadbiskupa - bio spreman pozvati ovog (mogueg) lana Crkve bosanske da sudjeluje u obredima Katolike crkve.126 Sandalj je njegovao dobre odnose i s pravoslavljem; njegova druga ena bila je pravoslavne vjere127, a podizao je i pravoslavne crkve.128
124

J. FINE, Isto, 196.-197. O strukturalnom proimanju dviju konfesija i dviju crkava isti autor donosi mnogo ilustracija koje nedvojbeno potvruju klimu njihove akulturacije. Usp. J. FINE, Isto, 220., 222.-228., 231.-232. i dalje na vie mjesta. Katolike sveenike koji su zamijenili franjevce dovodi Daja s velikom vjerojatnou u vezu s glagoljakim miljeom. Sreko M. DAJA, Noch eine fragliche Interpretation der bosnischen mittelalterlichen Konfessionsgeschichte, Mnchner Zeitschrift fr Balkankunde, Band 1., Rudolf Trofenik, Mnchen, 1978., 253. J. FINE, Isto, 270.-271.

125 126

J. FINE, Isto, 240. nap. 104.; Chronica Ragusina Junii Restii (ab origine orbis usque ad annum 1451.) item Joannis Gundulae (1451.-1484.), MSHSM, Volumen vigesimum quintum, Scriptores, Volumen II., Zagrabiae, 1893., 229.-230. J. FINE, Isto, 241., 253.-254. Marija JANKOVI, Crkvena organizacija na teritoriji Kosaa, Srpska proza danas, Kosa-

127 128

222

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

Krist i Donator: Kotromanii izmeu vjere rimske i vjere bosanske... I te opservacije nalaze mjesto meu ostalim dokazima koji izravno ili neizravno upuuju na kljunu ulogu djeda Crkve bosanske u okrunjenju Tvrtka I. Oito je, naime, da prisutnost bosanskih krstjana na krunidbenoj ceremoniji prvog bosanskog kralja u krunidbenoj i grobnoj crkvi Kotromania u Milima - kao i na katolikom bogosluju prireenoj za istog vladara - nije bilo nita iznimno, nego je bilo odraz sloene bosanske politiko-konfesionalne realnosti koju ni jedan razborit vladar, sve da je i htio, nije mogao ignorirati. Tu stvarnost, uostalom, ignorirale nisu ni drave ekskluzivnoga katolikog imida poput Dubrovnika, Venecije i Ugarske, pa naravno, ni Rimska kurije.

II 1. Bosanska dravna crkva - bosanska dravna konfesija: prilog povijesti konfesionalne pluralizacije Europe Na tragu te cezure iskrsava pitanje o konfesionalnoj pripadnosti bosanskih kraljeva, nakon proglaenja kraljevstva 1377. Jednoznano se na njega ne moe odgovoriti, ali mora se raunati s tim da je in okrunjenja i sakralnog legitimiranja vlasti po svemu sudei bio vezan za autokefalnu Crkvu bosansku, to znai da su s krunom bosanski vladari usvajali i odreenu kransku konfesiju iz izvora poznatu kao vjera bosanska. Budui da je konfesionalizacija bila tijesno povezana s oblikovanjem ranih modernih drava, uspon konfesionalnih identiteta i kultura bio je usko povezan s razvojem politikih kultura na nacionalnoj, teritorijalnoj ili regionalnoj razini.129 Kao to je dobro poznato, latinsko se kranstvo ve znatno diversiciralo tokom XIV. i XV. st. uzdizanjem novih vjerskih redova, ali takoer vjerskim identitetima koji moraju biti opisani kao
e osnivai Hercegovine, orovievi susreti proznih pisaca u Bilei, Nauni skup istoriara u Gacku 20.-22. septembra 2000., Bilea: Prosvjeta; Gacko: Prosvjeta; Beograd: Fond Svetozar i Vladimir orovi 2002., 502.
129

Heinz SCHILLING, Confessionalisation and the Rise of Religious and Cultural Frontiers in Early Modern Europe, Frontiers of Faith. Religious Exchange and the Constitution of Religious Identities 1400.-1750., Edited by Eszter Andor and Istvn Gyrgy Tth, Central European University, European Science Foundation, Budapest, 2001., 25.

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

223

Dubravko Lovrenovi proto-konfesionalni, npr. eki Husiti i Valdenzi u Italiji, vicarskoj i jugoistonoj Francuskoj. Prema tome Europa se diversicirala u terminima religije i kulture prije i neovisno od reformacije.130 Ostavljajui na trenutak politiku dimenziju tog problema, treba istaknuti da je Crkva bosanska, za razliku od bogumila, prihvaala svemogueg Boga, Trojstvo, crkvene graevine, Kri, kult svetaca, vjersku umjetnost i najmanje dio Starog Zavjeta.131 S druge strane, njihovu politiku suradnju i svako protokolarno ophoenje s dostojanstvenicima heretine Bosanske crkve Rimska kurija honorirala (je) sumnjienjem za osobnu herezu i tako ... desakralizirala bosanske kraljeve. Gospodarski uspon Bosne u XIV. i XV. st., od kojega je najvie protiralo visoko plemstvo, sekularizirao je njegova religijska shvaanja. Velikai su pehlivanili izmeu bogumilstva (vjere bosanske) i katolianstva (vjere rimske) i vodili ambijski ivot.132 Tako su u davno zapoeti dvostruki bosanski konfesionalni scenarij stalno dodavali novi materijal! Taj napeti konfesionalni dualizam razrijeen je u godinama pred pad bosanske drave, kada se kralj Toma 1459. odluio na raskid s Crkvom bosanskom. Ima u tom inu dublje povijesne simbolike: kao to se u javnom ivotu prvi put javlja u ispravi bosanskog vladara, bana Stjepana II. Kotromania, njezinu smrtovnicu takoer je ispisala ruka jednoga Kotromania. O tijesnoj sraslosti dvorskih i crkvenih struktura progovara i datacija evanelja tepije Batala Santia, okovano(g) srebrom i zlatom... prikazano(g) starcu Radinu: A napisae se sije knjige u dni kralja Dabie ot rojenija s(i)na boija 1393. l(i)to,

130 131

H. SCHILLING, Isto, 33.

John V. A. FINE, Jr., The Late Medieval Balkans. A Critical Survey from the Late Twelfth Century to the Ottoman Conquest, The University of Michigan Press, 1987., 483. O bogumilima: Usp. J. SEDLAR, Isto, 174.-175. Sreko M. DAJA, Konfesionalnost i nacionalnost Bosne i Hercegovine. Predemancipacijsko razdoblje 1463.-1804. S njemakog preveo Ladislav Z. Fii. Autorizirao i nadopunio autor. 2. popravljeno i dopunjeno izdanje. Ziral Zajednica Izdanja Ranjeni Labud, knj. 105. Biblioteka Steak, knj. 4., Mostar, 1999., 24., 28. (Naslov izvornika: Konfesionalitt und Nationalitt Bosniens und der Herzegowina Voremanzipatorische Phase 1463.-1804., R. Oldenbourg Verlag, Mnchen, 1984.) Usp. Tomislav RAUKAR, Hrvatsko srednjovjekovlje (prostor, ljudi, ideje), kolska knjiga Zavod za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu, Zagreb, 1997., 288.
132

224

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

Krist i Donator: Kotromanii izmeu vjere rimske i vjere bosanske... po umrti kralja Tvrtka drugo lito.133 O toj istoj pojavi, samo s drugim predznakom, govori injenica da je izmeu 1375./78. i 1382. dunost Tvrtkova dvorskoga kapelana i bliskog suradnika u nancijskim transakcijama obavljao Dubrovanin prezbiter Ratko, od 1383./84. nakon povratka iz Bosne u Dubrovnik trebinjsko-mrkanjski biskup.134 Jedan od detektora takva stanja jest intitulacija bosanskih vladara, skrojena pod utjecajem Crkve bosanske s prizivom Sv. Grgura, koja odraava promjenljivost politikih uvjeta to su diktirali odnos Bosne i Ugarske. Jasno se to pokazalo nakon Tvrtkove pobjede nad postrojbama kralja Ludovika u upi Plivi 1363., kada se, darujui Vukcu Hrvatiniu za zasluge steene tom prilikom utvrdu Sokol, 11. kolovoza 1366. titulirao: Az rab b(o)i i s(ve)toga Grgura a zovom gospodin ban Tvrtko.135 Ta intitulacija - kako je istaknuto rabljena je u unutarnjoj upotrebi, i teko se oteti dojmu da je imala ulogu konfesionalnopolitikoga glasnogovornika nepoeljnog izvan Bosne. U nizu ostalih, dragocijeno svjedoanstvo o tome prua izjava Stjepana Teste, poslanika kralja Tomaa u Veneciji sredinom srpnja 1457. On je tada dokazivao da su etiri franjevaka samostana u Dalmaciji uvijek bila podlona Bosanskoj vikariji, pa i onda kada kraljevi ne bi bili katolici, a njegov je gospodar najkranskiji kralj; za taj sluaj isposlovali su i papinske bule o tome kome imaju biti podloni.136 Status najkranskijih kraljeva prisvajali su za sebe vladari Francuske, a taj koncept bio je u slubi preuzimanja njihove vodee uloge u

133

Citirano prema: Herta KUNA, Srednjovjekovna knjievnost, srpska i hrvatska knjievna tradicija na narodnom jeziku, Bosanskohercegovaka knjievna hrestomatija Starija knjievnost, Zavod za izdavanje udbenika, Sarajevo, 1974., 29.

134

uro TOI, Dubrovanin prezviter Ratko, stonski kancelar, kapelan i protovestijar kralja Tvrtka I. i trebinjsko-mrkanjski biskup, Godinjak drutva istoriara BiH, XXVIII.XXX., Sarajevo, 1979., 41.-45., 49. uro URMIN, Hrvatski spomenici, I., JAZU, Zagreb, 1898., 83.

135 136

etiam non siando re catholici, che pertanto siando el dicto suo signor re christianessimo... et item habiando de dicta caxon optegnudo per bolle apostolice, che cussi siano sotoposti. ime LJUBI, Listine o odnoajih izmeu Junoga Slavenstva i Mletake Republike, X., JAZU, Zagreb, 1891., 132. Korespondencija Tvrtka II. Tvrtkovia (1428.) i Stjepana Tomaa (1445.) s Rimskom kurijom sadrava njihova eksplicitna posvjedoenja o tome da su vladali meu nevjernicima (shizmaticima i hereticima.)

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

225

Dubravko Lovrenovi kranskoj zajednici, osobito od sredine XIII. st.137 Stari rimski carevi i njihovi imitatori u Njemakoj bili su zvani i sami su sebe zvali boanskim carevima, a ta deikacija pojavila se takoer u Francuskoj u obliku svetih kraljeva Francuske.138 Rimsko-bizantsko pravo nije samo osiguralo zakonski okvir za kranske drave, nego je takoer ozakonilo kraljevsku vlast svojim zahtijevanjem da sva monarhijska mo dolazi od Boga.139 U ljeto 1431. pisao je Dubrovanin Ivan Stojkovi kralju Sigismundu da bi bilo dobro da radi sklapanja unije u Basel dou i predstavnici Bosanaca.140 Kralj Tvrtko II., koji je, kako stoji u jednom starijem djelu europske historiograje, isto tako poput njegovih prethodnika bio zaraen nestorijanskom herezom, odbio je zato uputiti poslanike na sabor u Basel.141 Imajui na umu preeni povijesni put, vraajui se na odvajanje Bosanske biskupije od drave sredinom XIII. st., jasno e se u tom inu raspoznati polaganje temelja za novu konfesionalnu budunost, novu strukturu moi i kulturu drutva. Tada je drava u Bosni izmakla kontroli Katolike crkve, pa je vremenom kao kranska konfesija derivirana vjera bosanska, a proces vraanja prvotnoga autoriteta i rekatolizacije bio je dug i zainjen antagonizmima. Postojala je bitna razlika izmeu Crkve bosanske i Srpske pravoslavne crkve: papa nikad nije prihvatio Crkvu bosansku, a pravoslavni patrijarh u Carigradu ipak je tolerirao i ak priznavao Srpsku pravoslavnu crkvu.142 Zato je Crkva bosanska u zapadnoj kranskoj ekumeni stekla epitet heretike: nesprijeen razvoj hereze umanjio bi ne samo osnovnu pretpostavku Crkve, nego takoer u konanom smislu poloaj pape.
137

Willem P. BLOCKMANS, A History of Power in Europe, Peoples, Markets, States, Fonds Mercator, Paribas Antwerpen, 1997, 268.-274. W. ULLMANN, Isto, 207. Usp. E. KANTOROWICZ, Isto, 252. J. SEDLAR, Isto, 306.

138 139 140

Citirano prema: Momilo SPREMI, Despot ura Brankovi i njegovo doba, Drugo izdanje, CLIO Glas Srpski, Banja Luka, 1999., 260. Nestoriana perinde, ut decessores, haeresi infectus, unde ad Basileense Concilium legatos mittere renuit. SPICILEGIVM observationvm historico-geographicarvm de Bosniae regno Hvngarici qvondam jvris occasione armorvm caesareorvm hoc anno MDCCXXXVII in Bosniam motorvm. Lvgdvni Batavorvm, Impensis Bvartsi, 1737., 69. Marian WENZEL, Bosanski stil na stecima i metalu. Bosnian Style on Tombstons and Metal, Sarajevo-Publishing, Sarajevo, 1999., 131.
142 141

226

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

Krist i Donator: Kotromanii izmeu vjere rimske i vjere bosanske... Sukladno tome, hereza je bila zloin, i kao takva ni na koji nain razliita od uvrede velianstva, to znai javni zloin.143 Dunost likvidacije heretika bila je predmet zakletve vladara, odnosno bila je inkorporirana u njegova obeanja prilikom krunidbe. Engleski su se kraljevi oduprli tom zahtijevu, a francuski su kraljevi od Luja IX. to obeanje davali u svojim krunidbenim prisegama, isto kao to su ga carevi unijeli u svoje zakonodavstvo.144 Odnos dravnih vlasti u zemljama Zapadne Europe prema heretikim strujanjima, dakle, nije bio uniciran to govori da ni Crkva bosanska nije imala tako unikatan status kako se preesto eli prikazati. U svakom sluaju ona ne samo da je bila tolerirana, nego je bila politiki oslonac bosanskih vladara. U suprotnom, oni bi je morali eliminirati, jer je s obzirom na tijesnu vezu crkve i drave hereza takoer drana napadom na vladara.145 Za razliku od cara Duana, koji je svoje carstvo konfesionalno atribuirao pravoslavnim146, Tvrtko I. ni jednom prilikom samoproglaeno Bosansko Kraljevstvo nije oznaio ni pravoslavnim ni katolikim. Da je proglaenje Bosne kraljevinom bio vezao za papinstvo i Katoliku crkvu, kao to je to uradio Stefan Prvovjenani 1217., Tvrtko I. nuno bi, poput prvog srpskoga kralja u pismu papi Honoriju III. 1220., oitovao svoju pripadnost Katolikoj crkvi i papinstvu.147 To pokazuje da kranstvo, religija i crkva kao oite injenice ovise o povijesnim pretpostavkama, i da je pitanje Krist kao politiar spoznato i rijeeno iznova.148 Bila je to pojava koja nije sezala duboko u drutveno tkivo;
143 144 145 146

W. ULLMANN, Isto, 79. W. ULLMANN, Isto, 80.-81. J. SEDLAR, Isto, 1994., 308.

Teodor TARANOVSKI, Istorija srpskog prava u nemanjikoj dravi. Istorija dravnog prava, I., Beograd, 1931., 122; Aleksandar SOLOVJEV, Znaaj vizantiskog prava na Balkanu, Godinjica Nikole upia, XXXVII., Beograd, 1928., 114.-115., 123.

147

Quemadmodum omnes christiani diligunt vos et honorant, et pro patre et domino retinent: ita nos desideramus sancte romane ecclesie et vestri fidelem filium nominari. I u pismu papi Inocentu III. iz 1199. naglasio je Stefan Nemanji svoju i svoga oca odanost Katolikoj crkvi. Franjo RAKI, Pismo prvovienanoga kralja srbskoga Stjepana I. papi Honoriju III. god. 1220., Starine JAZU, VII., Zagreb, 1875., 55., 56.
148

Usp. Karl BOSL, Gesellschaft im Aufbruch. Die Welt des Mittelalters und ihre Menschen, Verlag Friedrich Pustet, Regensburg, 1991., 209.

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

227

Dubravko Lovrenovi ostajui ograniena na povrinu, na feudalnu oligarhiju kojoj je kao ideoloki oslonac sluila za izgradnju dravnoga poretka, ona ipak oituje da se u sreditu sve povijesti nalazi ovjek: vladajui, zapovijedajui, pokoravajui, radei, trpei, pokorni.149 U bosanskom sluaju bio je to raskid s tradicijom i rimskim starateljstvom, personiciranim u jedinstvu obreda i poslunosti, institucionalnoj praksi i lojalnosti150, to je bosanske vladare odvelo na stazu izvan zakona, uz ustrajavanje na jednoj tvrdoj ortodoksiji.151 Poeki upan Ladislav Tamsi 23. rujna 1437. tvrdio je da su bosansko kraljevstvo, dijelove Rake i okolna mjesta odijeljeni od jedinstva svete majke (katolike) Crkve.152 Ve u vrijeme dislokacije sjedita biskupije, kasnije pogotovo, pred bosanske vladare postavilo se pitanje novog deniranja poloaja, nove politike orijentacije i novog konfesionalnog identiteta. Upravo kod bana Stjepana II. Kotromania, za ije se vladarske poetke vee slubena pojava autokefalne Crkve bosanske, prvog bosanskog vladara koji u intitulaciju unosi ime Sv. Grgura, oituje se njegova pripadnost novoj konfesiji, o emu je, meu ostalima, trag ostao u Orbinijevu djelu:

149 150

Usp. K BOSL, Isto, 213.

R. BARTLETT, Isto, 295. i dalje, s preciznim objanjenjem pojma kranske zajednice i geneze njegova nastanka.

Slian se raskid - kao znak otpora na crkvenu uniju postignutu u Firenzi 1439. - dogodio izmeu Bizanta i Moskovske Rusije. Po zapovijedi velikog kneza Vasilija II., jedan od zagovornika unije, moskovski mitropolit Grk Isidor, uklonjen je s poloaja nakon povratka iz Firenze, i od tada je Rusija sama birala svoje mitropolite, okrenuvi lea Carigradu. Tako je Rusija bila izgubljena za Vizantiju. Georgije OSTROGORSKI, Istorija Vizantije, SKZ, Beograd, 1969., 522. O uniji u Firenzi: M. SPREMI, Despot ura Brankovi i njegovo doba, 261.-271. Raskol izmeu Carigrada i Srbije nastao Duanovim samovlasnim proglaenjem za cara 1346. i osnivanjem srpske patrijarije, prevladan je 1375. Izborom Jefrema, prvog samovlasnog patrijarha nikim ovladana, u crkvenim odnosima uspostavljeni su zakonitost i jedinstvo, te stvorena pravna podloga za obnovu nemanjike drave. Dimitrije BOGDANOVI, u: Istorija srpskog naroda, II., SKZ, Beograd, 1982., 11., 16.
152

151

... nec non in praedicto Regno Bosnae, et partibus Rassiae, ac in locis circumvicinis, ab unitate sanctae Matris Ecclesiae separatis. Iosephus KOLLER, Historia epsicopatus Quinqueecclesiarum, III., Posonii, 1784., 361.

228

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

Krist i Donator: Kotromanii izmeu vjere rimske i vjere bosanske...


Mala braa po dolasku u to kraljevstvo postigoe uspjeh iznad svih svojih oekivanja. Bojahu se, naime, da e im se ban Stjepan, odan grkom obredui stoga nepodloan papi, oduprijeti, no on uini upravo suprotno. Primi ih on dobrohotno i dopusti im javno propovijedati protiv krivovjeraca, te uvesti rimsku vjeru, budui da drae boljim imati u svom kraljevstvu ljude rimokatolike vjere, koja se tek neznatno razlikovae od grkog obreda, negoli krivovjerce protivne i Grcima i Latinima. 153

Grki obred mogao je tada oznaavati pripadnost Stjepana II. Kotromania iskljuivo Crkvi bosanskoj, kao jedinoj crkvenoj organizaciji u srednjoj Bosni.154 U vezu s grkim krivovjerjem doveo je Farlati i Stjepanova nasljednika, Tvrtka I. Kotromania, za koga kae:
Ovaj (Tvrtko), budui da se zapleo u grka krivovjerja i izmu, daleko i mnogo se izopaivi od kreposti i pobonosti svoga strica, pruao je utoite i zatitu krivovjercima a katolike je zlostavljao na sve mogue naine. 155

Zablude Grka isti autor crkvene povijesti priio je kralju Stjepanu Tomau, to je potvreno njegovim kasnijim pristajanjem uz katolianstvo:
Kada je ovaj, ve kao odrastao, preuzeo vladanje, jo nije bio krten; premda je potekao od onih koji su moda slijedili zablude Grka, izgleda ipak da se kolebao i nije bio siguran u koju bi se sektu i nauk ukljuio. Sumnja se da je pristajao uz patarene od kojih je, to je kasnije pokazao, bio veoma daleko rijeima i djelima. 156

153 154

M. ORBINI, Isto, 414.

Pretpostavka J. FINEA (The Bosnian Church, 167.) da grki obred oznaava pripadnost Stjepana II. Kotromania na poetku njegove vladavine pravoslavlju nije odriva, prije svega zbog tijesnih veza bosanskog vladara s Crkvom bosanskom, ali isto tako i zbog nepostojanja bilo kakvih podataka o njegovu odnosu prema pravoslavlju. Istina, jedna od njegovih ena (ki bugarskog cara) bila je pravoslavne vjere, ali to nije dovoljno da bi ga se oznailo pravoslavcem. Sve ono to pouzdano znamo o njegovu vjerskom ivotu kretalo se izmeu Crkve bosanske i Katolike crkve (Franjevake vikarije).

155

Hic implicitus cum esset erroribus & schismate Graecorum, a patrui virtute ac religione longe multumque degeneravit, haereticis perfugium ac patrocinium praebuit, catholicos quibuscumque potuit modis vexavit. D. FARLATI, Isto, 61.
156

Hic jam grandis natu, cum ad regnum pervenit, nondum baptismo initiatus fuerat; & quamvis ab illis oriundus esset, qui ritus & fortasse etiam errores Graecorum sequabantur, tamen nutare & incertus esse videbatur, cui sectae ac disciplinae nomen daret. Suspicio erat

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

229

Dubravko Lovrenovi Za sada nije mogue precizirati u kakvoj vezi sintagme grki obred, grka krivovjera i zablude Grka stoje s relativno estim nazivom za nekropole steaka oznaenim kao grka groblja 157, te postoji li meu njima uope izravna povezanost. O konfesionalnom laviranju Tvrtka I. Kotromania znalo je i europsko historiografsko miljenje prve polovice XVIII. st. Dokazujui vrhovnu vlast kralja Ludovika I. nad Bosnom, autor djela Spicilegivm zapada u kontradikciju tvrdei da su se pape Urban V. i Grgur II., kad god se radilo o zatiranju heretika, svojim pismima obraali na Ludovika, da se on zauzme te bosanskog vladara prisili da svojim autoritetom dokine raskol.158 U tom navodu, naime, sadrane su dvije vane povijesne istine; da Tvrtka I. nije okrunio prelat Katolike crkve, jer bi se u suprotnom pape izravno obraale njemu kao svome podloniku, a ne ugarskom kralju, kao i to da je bosanski vladar i sam pristajao uz shizmu, ega su svjesni bili i pape, traei da je upravo on svojim autoritetom dokine. Odobrenje dato franjevcima da otponu organiziranu djelatnost u Bosni i uspostava Bosanske franjevake vikarije 1340. nosili su na sebi peat politikoga kompromisa vladara.159 U pozadini te krupne politike odluke bosanskoga
eum Patarenis studere, a quibus postea se alienissimum esse & verbis & factis probavit. D. FARLATI, Isto, 67.
157 158

Usp. P. ANELI, Bobovac i Kraljeva Sutjeska, 152.-153.

supremum tamen Bosnensis Regni dominium sibi reservavit Ludovicus, propterea enim Summi Pontifices, Vrbanus V. & Gregorius II. quoties de convellendis in Bosnia haereticis agebatur, literis suis convenerunt Ludovicum, ut hac in re partes suas interponeret, Bosniaeque toparcham ad delendum schisma autoritate sua compelleret. SPICILEGIVM OBSERVATIONVM HISTORICO-GEOGRAPHICARVM DE BOSNIAE REGNO HVNGARICI QVONDAM JVRIS OCCASIONE ARMORVM CAESAREORVM HOC ANNO MDCCXXXVII IN BOSNIAM MOTORVM. LVGDVNI BATAVORVM, IMPENSIS BVARTSI, 1737., 51. Prijevod naslova tog djela objavljenog u Leidenu 1737. glasi: Zbirka povijesno zemljopisnih zapaanja o Bosanskom Kraljevstvu, neko pod ugarskom nadlenou, u povodu pokretanja carskog oruja protiv Bosne godine 1737. Anonimni autor djela koji je na primjerku knjinice Georg-August Universitta u Gttingenu identificiran kao Jo[hann] Gerhard Mejer von Berghen sumira tadanje europsko historiografsko znanje o Bosni. Otkrio ga je i znanstvenoj javnosti otvorio Sreko M. DAJA, Bosanska povijesna stvarnost i njezini mitoloki odrazi, Bosna Franciscana, 17., Sarajevo, 2002., 146.
159

Usp. J. FINE, Isto, 181.-182.

230

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

Krist i Donator: Kotromanii izmeu vjere rimske i vjere bosanske... bana stajala je potreba ureenja odnosa s avinjonskim papinstvom, nita manje i nastojanje da se, u skladu sa svekolikim procesom otvaranja Bosne prema Zapadu, rijei crkveno pitanje staro gotovo stoljee. Stjepan II. Kotromani podupro je dolazak franjevaca jer su oni u Bosnu doli kao misionari, to znai da tim inom nije bio ugroen poloaj Crkve bosanske, koju ban ionako nije smio dirati ako je elio sauvati politiku samostalnost.160 Tu se krije i odgovor na pitanje zato se tom prilikom nije pristupilo utemeljenju katolike biskupije u Bosni, jer bi u tom sluaju bilo nezamislivo paralelno postojanje Crkve bosanske kao nekanonske antiteze toj i takvoj biskupiji. Kada se bosanski vladar odluio da osansku biskupiju u akovu stavi pod svoju kontrolu, on se potrudio da se za njezina biskupa uz posredovanje Venecije 28. sijenja 1349. imenuje upravo vikar bosanskih franjevaca fra Peregrin Saksonac.161 Preokret u konfesionalnom opredjeljenju Stjepana II. Kotromania bar prema poznatim izvorima - nastupio je izmeu 1337. i 1347. godine. Pozivajui 22. svibnja 1337. hrvatsku vlastelu, krbavske i senjske knezove, ubie i kneza Ivania Nelipia na kriarsku vojnu, naveo je papa Benedikt XII. da bosanski ban uz neke druge velikae prima i titi heretike.162 To nedvosmisleno govori da je tada jo uvijek pristajao uz Crkvu bosansku. Deset godina kasnije kada su se franjevci ve udomili u Bosni molio je 3. travnja 1347. Stjepan II. Kotromani papu da za ljubav prave vjere i spas dua dopusti fra Peregrinu Saksoncu koji u Bosni gorljivo radi za katoliku vjeru i spas dua, pozvati fratre svoga i drugih priznatih redova koji poznaju slavenski jezik da se angairaju u toj dunosti. to vie, traio je bosanski ban da fra Peregrin moe uputiti u vie samostane bliih pokrajina nekoliko mladih klerika, da tamo neko vrijeme ue latinsku gramatiku i nauk Svete rimske crkve, te da moe primiti svjetovne sveenike i klerike koji bi izopenom narodu mogli podijeljivati crkvene sakramente.163 Stjepan II. sahranjen je u franjevakoj crkvi Sv. Nikole u Milima - u kojoj je okrunjen i pokopan kralj Tvrtko I., takoer izloen konfesionalnim kunjama i politikim kompromisima na toj osnovi.
160 161 162

J. JELENI, Kultura i bosanski franjevci, 103. D. LOVRENOVI, Isto, 63.-64.

M. PEROJEVI, Isto, 262.; Tadija SMIIKLAS, Codex diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae, X., JAZU, Zagreb, 1912., 326.-327. M. PEROJEVI, Isto, 276.; E. FERMENDIN, Isto, 28.-29., br. 159.

163

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

231

Dubravko Lovrenovi Tvrtkovo okrunjenje 1377. bilo je sa stajalita Katolike crkve nelegalan in jer je prema svim dostupnim pokazateljima obavljeno bez sudjelovanja njezinih prelata. Prema tadanjim shvaanjima dijelio se kranski svijet na dvije univerzalne zajednice - Istonu i Zapadnu - od kojih je svaka prisvajala ideju univerzalnog Carstva: na Istoku bio je to bizantski car, na Zapadu papa i rimski car. Iako faktino neovisne, nacionalne drave drane su drugorazrednim politikim formacijama, koje su subordinirane univerzalnim carstvima.164 Drave se, meutim, nisu odricale svojih svjetovnih ambicija, nastojei ih ostvariti religioznim sredstvima. Kraljevsko svetako dostojanstvo, taj trijumfalni aspekt europskog kranstva XII. st., bio je pokuaj stvaranja protutee papinskoj premoi u politikoj teoriji.165 Taj pokuaj odvijao se unutar sustava, Crkva bosanska izdvojila se iz tog pravnog okvira. S pojavom protestantizma izdvajanje e i na Zapadu poprimiti institucionalnu formu. Zakanjenje na Tvrtkovu krunidbenu ceremoniju u Milima Katolika e crkva anulirati tek 1461., kad je papinski legat okrunio posljednjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaevia.166 Vidljivo je to izmeu ostalog i po tome to u darovnici za strica Radivoja Ostojia od 18. rujna 1461. kao garante njezinih odredbi Stjepan Tomaevi navodi samo vikara bosanskih franjevaca i njegovu subrau.167 Proglaenje Bosne kraljevstvom nije se odrazilo na njezin meunarodni poloaj onako kako su kraljevstva Hrvatske i Dalmacije Zvonimirovim okrunjenjem papinskom krunom 1074./75. ula u hijerarhiju kranskih drava pod suverenitetom Rima.168 Tvrtkov postupak - potpuno sukladan tadanjim
164 165

T. TARANOVSKI, Isto, 118.

Gabor KLANICZAY, The Uses of Supernatural Power. The Transformation of Popular Religion in Medieval and Early-Modern Europe, Polity Press, Cambridge, 1990., 93.
166

Uoljiva je praznina koja u izvornom materijalu dubrovake provenijencije postoji s obzirom na mjesto okrunjenja bosanskih vladara i linost koja ih je krunila. Tako se 25. kolovoza 1421., u povodu okrunjenja Tvrtka II., donosi samo tura odluka da se novog kralja daruje suknom u vrijednosti 750 perpera, a Vukmira Zlatonosovia s 300 perpera. Medo PUCI, Spomenici srpski od 1395. do 1423. Pisma pisana od Republike dubrovake kraljevima, despotima, vojvodama i knezovima srpskim, bosanskim i primorskim, Beograd, 1858., Primjetbe, XXI. Mil. M. VUKIEVI, Iz starih Srbulja, GZM, XIII., Sarajevo, 1901., 346.-347.

167 168

Ivo GOLDSTEIN, Hrvatski rani srednji vijek, Novi Liber Zavod za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta Sveuilita u Zagrebu, Zagreb, 1995., 403.-404.

232

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

Krist i Donator: Kotromanii izmeu vjere rimske i vjere bosanske... okolnostima - otkriva njegov izotreni dravniki osjeaj za realnost, obiljeenu dubokom krizom institucije papinstva. U Zvonimirovo vrijeme, naprotiv, reformno se papinstvo nezadrivo kretalo prema svojem zenitu, i te je okolnosti hrvatsko-dalmatinski kralj iskoristio za ukljuivanje u europska duhovnopolitika obzorja.169 S promjenom europske crkveno-politike konstelacije, uspostavom jedinstva Zapadne crkve na koncilu u Konstanzu izborom pape Martina V. 1417. i armacijom autoriteta Opeg koncila, postala je Bosna popritem nadmetanja izmeu Rimske kurije i ugarskih kraljeva, koji su aktivirali svoje patronatsko pravo, sprijeavajui osnivanje biskupija u Bosni i slanje papinske krune koju su, prema rijeima Pija II. upuenim ugarskom kralju Matijau Korvinu 7. lipnja 1460., Bosanci vie puta traili od naih prethodnika.170 Tako je iz jedne aporije Bosna gurnuta u drugu aporiju. Na tom se primjeru, koji nije usamljen zorno oituje kako je kulturno oblije Europe bilo odreeno time je li se neki kralj ili narod odluio za rimsku ili grku (bizantsku) crkvu.171 Bilo je, poput bosanskoga, i sluajeva viekratnog vraanja poteza, pri emu je konfesionalni imid funkcionirao kao vrsta prenosnoga oltara.172 Nepogreivi su to znaci raanja konfesionalnoga pluralizma i politikoga policentrizma u jednom umiruem vremenu173, koji e svoju zrelost doivjeti u novom vijeku. Svoje mjesto u tim razmatranjima nalazi povjesniar Serano Razzi, koji navodi da
169 170

T. RAUKAR, Isto, 49.

Sreko M. DAJA, Bosansko srednjovjekovlje kroz prizmu bosanske krune, grba i biskupije, Juki, 15., Sarajevo, 1985., 95.-96., 98.; Vilmos FRAKNI, Mathiae Corvini Hungariae regis epistolae ad Romanos Pontifices datae at ab eis acceptae 1458.-1490., Monumenta Vaticana Historiam Regni Hungariae Illustrantia, I./6., Budapestini, 1891., 14.

171

Usp. R. BARTLETT, Isto, 308.-309. Kolebanja te vrste mjesto su nala u preradi Domentijanova itija Sv. Save, koji je autor u ranom XIV. st. hilandarski monah Teodosije. Prilagoavajui ga ukusu i shvaanjima svoga vremena, u redigiranom tekstu izostavljena su mjesta koja svjedoe o vezama Nemanjia s Rimom i papom. S. IRKOVI, Srbi u srednjem veku, 120.

O laviranju Hrvoja Vukia izmeu dvije konfesionalnosti - bosanske i rimske vjere: Dubravko LOVRENOVI, Vitez, herceg i pataren, Forum Bosnae, 7.-8., Sarajevo, 2000.
173

172

Usp. Jrg K. HOENSCH, Kaiser Sigismund. Herrscher an der Schwelle zur Neuzeit 1368.1437., C. H. Beck, Mnchen, 1996., 13. O konfesionalizaciji Njemake od poznoga srednjeg vijeka s posebnim akcentom na Bavarsku: K. BOSL, Isto, 201.-218.

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

233

Dubravko Lovrenovi su neke od relikvijara dubrovakim crkvama darovali katoliki kraljevi Bosne i Ugarske ( da i Cattolici Re di Bossina, e dVungheria).174 Kolebanja i kontradikcije: ini se, samo je to sigurno, kao to je sigurno i to da im ne treba navlaiti tijesna odijela suvremenih etnokonfesionalnih predrasuda. Postavlja se i pitanje: koliko je misao o nemanjikoj tradiciji u ozraju toga konfesionalnoga pluralizma djelovala na koheziju dravne zajednice u Bosni ? U Srbiji se oblikovala svijest o idealnom dinastikom kontinuitetu, koji je u doba Stefana Lazarevia - nakon kanonizacije njegova oca Lazara - Despotovinu duhovno spajao s epohom Nemanjia.175 Takva izrazita nastojanja - osim mehanikog prenoenja teksta prve kraljevske arenge 10. IV. 1378. u povelje kasnijih vladara - u Bosni nisu zabiljeena. Nije zabiljeeno ni proimanje intitulacija crkvenog i svjetovnog poglavara, kao u Srbiji za vrijeme kraljevstva i nakon proglaenja patrijarije.176 Uoljiva je bitna razlika: Stefan Lazarevi pozivao se samo na duhovno, a ne i na krvno srodstvo sa Nemanjiima177, a Tvrtko I. i njegovi nasljednici isticali su upravo tu dimenziju poveznosti. Neodriva je zato tvrdnja da je okrunjenjem Tvrtka I. Bosna pripojena srpskoj dravnoj tradiciji.178 Njezin dravno-politiki razvitak kretao se drugim kolosijekom. Da je bilo tako, najbolje se vidi iz injenice to je dravna ideologija Srpske pravoslavne crkve trajno ostala vezana za tradicionalne nemanjike vrijednosti u kojima Bosni nije bilo mjesta.179 Od XIII. st. nadalje ivi srpski kraljevi predstavljeni su kao sveto roeni, jer su bili nasljednici i potomci Sv.
Citirano prema: Ivo BABI, Anuvinski biljezi u Dalmaciji, Dalmacija u vrijeme anuvinske vlasti, Prilog Radovima Filozofskog fakulteta u Zadru, sv. 23./1983.-84., Zadar, 1984., 326., nap. 32. Jovanka KALI, u: Istorija srpskog naroda, II., SKZ, Beograd, 1982., 98.-99.; Milo BLAGOJEVI, Despot Stefan Lazarevi i Mileeva, Mileeva u istoriji srpskog naroda (Meunarodni nauni skup povodom sedam i po vekova postojanja, Juni 1985.), SANU, Nauni skupovi, knj. XXXVIII., Odeljenje istorijskih nauka, knj. 6., Beograd, 1987., 167.-168., 169.-170. O tome detaljno: Andrija VESELINOVI, Drava srpskih despota.
176 175 174

Mihailo DINI, Srpska vladarska titula za vreme Carstva, Zbornik radova vizantolokog instituta, knj. 5., Beograd, 1958., 13. A. VESELINOVI, Isto, 24.

177 178

Jovanka KALI, Srbi u poznom srednjem veku, SANU Balkanoloki institut, Posebna izdanja, 56., Beograd, 1994., 21.
179

Usp. J. KALI, Isto, 96.-97.

234

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

Krist i Donator: Kotromanii izmeu vjere rimske i vjere bosanske... Simeona (Stefana Nemanje), kojeg je crkva kanonizirala. To je srpska verzija bizantskog porphyrogennetos - roenog u purpuru, titule davane potomku vladajueg cara.180 U Bosni, naprotiv, nije zabiljeena uspostava nemanjikog ideala: vladar-monah-svetitelj.181 Ni jedan od bosanskih kraljeva ak ni kreator monarhije Tvrtko I. Kotromani nije stekao ono poasno mjesto u dinastikoj dravnoj misli Bosne kakvo je pripalo teokratskim gurama Sv. Stjepana u Ugarskoj ili Sv. Simeona u Srbiji.182 Svetost bosanskih kraljeva zato ostaje nekom vrstom torza, s primarno dinastikom funkcijom ali smanjenog opsega, neizgraenom do krajnjih mogunosti. Kanonizacija svetih predaka bila je preteno dinastika stvar, pitanje dinastikoga prestia i izvor rivaliteta izmeu razliitih dinastija.183 Ovdje se kao primarno ne postavlja pitanje religioznog sadraja ovog vladarskoga kulta, nego njegove politike funkcije.184 I u politikoj povijesti bosanskog srednjovjekovlja govore o tome arenge kraljevskih povelja takoer je postojala takva vrsta simbioze. Ne zna se mnogo o mjestima duhovnog napajanja bosanskih vladara izvan Bosne, kao to se to zna za despota ura Brankovia tijesno povezanog s bizantskim svijetom: Carigradom, Solunom, Morejom i Svetom Gorom.185 Jo od vremena kneza Lazara - pod snanim utjecajem uenih monaha isihasta izvedena je neka vrsta transformacije srpskog pravoslavlja, njegova pribliavanja bizantskoj ortodoksiji s manje zapadnih obiljeja nego u vrijeme Nemanjia.186 Osnovan krajem XII. st. nastojanjem Nemanjia, manastir Hilandar na Svetoj Gori postao je sreditem srpske duhovnosti u bizantskom svijetu, doprinosei sintezi srpsko-bizantske kulture.187

Francis DVORNIK, The Slavs in European History and Civilization, Rutgers University Press, New Brunswick New Jersey, 1962., 142
181 182 183 184 185 186 187

180

S. MARJANOVI-DUANI, Vladarska ideologija Nemanjia, 279.-286. O tome: S. MARJANOVI-DUANI, Isto 274.-278. G. KLANIZCAY, Isto, 89. O tome za eku, Norveku i Rusiju: G. KLANICZAY, Isto, 84.-86. Usp. Momilo SPREMI, u: Istorija srpskog naroda, II., SKZ, Beograd, 1982., 218. M. SPREMI, Despot ura Brankovi i njegovo doba, 203. J. KALI, Isto, 34.-35., 37.

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

235

Dubravko Lovrenovi Takvim mjestima za bosanske vladare oznaiti Rim i druga glasovita sredita zapadnoga kranstva - bar u razdoblju od okrunjenja Tvrtka I. do primanja katolianstva kralja Stjepana Tomaa 1445. - prelazi granice poznate faktograje. Ne nalazimo, naime, u to vrijeme bosanske vladare i vlastelu da hodoaste u sredite zapadnoga kranstva ili u neko od poznatih protenita na Zapadu. Ne moe biti sluajno da tek u proljee 1454. jedan bosanski velmoa - Vladislav, sin hercega Stjepana - preko Dubrovnika odlazi u Italiju (Loreto) hodoastiti Blaenoj Djevici Mariji.188 Ima u njihovu konfesionalnom laviranju traga one vjerske uznemirenosti, koja e Europu kasnije izloiti drami brinih vjerskih strasti i ekstremnih duhovnih razmirica: drami reformacije i protureformacije.189 Za sada se ne moe pouzdano govoriti o modelu dvorske reprezentacije dinastikih svetaca Kotromania. Kad se zna koliko se svete panje tome pridavalo na dvoru Karla Roberta i Ludovika I., napose u sklopu sveanih hodoaa u Rim ili na grob Karla Velikog190, prirodno je zakljuiti da taj oblik politiko-ceremonijalne pobonosti nije mogao ostati nepoznat u Bosni. Poznato je takoer da je Karlo IV. razvio kult Sv. Vaclava gotovo kao dravni kult, odnosno model njegove vjersko-politike reprezentacije s krunom i krunidbenom ceremonijom kao sredinjim motivima.191

Sima IRKOVI, Herceg Stefan Vuki-Kosaa i njegovo doba, SANU, Posebna izdanja, knj. 376., Odeljenje drutvenih nauka, Beograd, 1964., 209. Usp. Fernand BRAUDEL, Civilizacije kroz povijest, Globus, Zagreb, 1990., 295. Naslov izvornika: Grammaire des Civilisations, Les Editions Arthaud, Paris, 1987. Prijevod: Lj. Matkovi, N. Desnica-erjavi, V. Crnkovi, S. Ravli.
190 191 189

188

G. KLANICZAY, Isto, 118.-119. i na vie drugih mjesta. G. KLANICZAY, Isto, 121.-122.

236

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

Krist i Donator: Kotromanii izmeu vjere rimske i vjere bosanske...

SUMMARY With the emergence of the Church of Bosnia (1326. /29.) as a noncanonical form of Bosnian bishopric and state church that arised as a direct result of relocating the Catholic Bosnian bishopric seat to akovo in the middle of the 13th century, under a strong inuence from this schizmatic Church, Ban Stephen (Stjepan) II Kotromani took control over the medieval Bosnian state. The latter is substantiated with the mentioning of St. Gregory the Illuminator, an eastern saint, in his royal intitulation that was later taken, in a slightly altered version, by his successor Tvrtko I Kotromani. According to the illustrations on their money, these Bosnian rulers developed a cult of St. Dimitry who was also one of the well-known saint gures of the eastern Christianity. Both of the mentioned Bosnian bans Tvrtko I in his role as a king, too ruled under the burden of confessional dualism marked with vacillation between two Christian confessions: one that leaned on the Church of Bosnia and the other supported by the Catholic Church. Stephen II Kotromani accepted Catholicism under wich he was buried in the Franciscan Church of St. Nicholas in Mili after having professed Christian faith under the auspices of the Church of Bosnia until the founding of the Franciscan vicary of Bosnia in 1340. Although most of the known details about his religious life point to Catholic Church, even Tvrtko I Kotromani did not break all the ties with the Church of Bosnia. The rst king of Bosnia found his nal resting place in this Franciscan church, the coronation and burial church for the Kotromani family, in which the episcope of the Church of Bosnia crowned him. The process of confessionalization and creation of new religious identities within the western Christianity is one of the examples that illustrates how close medieval Bosnia was to general transformations in Europe, in other words, with diversication of Latin Christianity in terms of religion and culture that happened before and separately from the reformation.

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

237

Ivica Pulji

CRKVENE PRILIKE U ZEMLJAMA HERCEGA STJEPANA VUKIA KOSAE


Herceg Stjepan Vuki Kosaa izborio je veliki stupanj autonomije od centralne vlasti bosanskih kraljeva. Ta njegova praktina neovisnost od kraljevske vlasti omoguavala mu je vlastiti stav i u crkvenim prilikama na svom podruju. Tako je vjerska situacija u njegovim zemljama bila znatno drukija od situacije u Bosni. U hercegovim su zemljama tijekom cijele njegove vladavine usporedno egzistirale i djelovale sve tri kranske konfesije onog vremena: katolici, pravoslavci i bosansko-humski krstjani. Zbog te raznolikosti svojih podanika, vjerski se vladao i morao vladati doista vrlo tolerantno. Ne odustajui u stvarnosti od tradicionalnog pripadnitva svoje velikake porodice Crkvi bosansko-humskih krstjana, okruen uglavnom neprijateljski raspoloenim susjedima i najviim politikim silama svog vremena, svoju je naklonost pa i pripadnitvo priznavao vrhu Katolike a i Pravoslavne crkve. Stjee se dapae dojam da je on tradicionalnu kransku praksu svoje obitelji nastojao samo ozakoniti unutar pravovjernoga kranstva. Takvim ponaanjem unio je zbrku i u povijesne izvore i u historiograju te pruio svojevrsne argumente onima koji o njegovoj vjerskoj pripadnosti piu s vie politikog ili nacionalnog stajalita nego sa znanstveno-povijesnog stajalita.1

Takvo pisanje i inae je naglaeno u pisanju o obiljeju Crkve bosansko-humskih krstajna uope. F. anjek, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima (13.-15. st.), Zagreb, 2003., str. XL. Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

239

Ivica Pulji Velikaka obitelj Kosaa izvorno je vlastela Podrinja,2 a njihov uspon do najmonije velikake porodice u kraljevstvu odredilo je irenje bosanske drave prema jugu i istoku. Tako je ve Vlatko Vukovi (vladao do 1392.) udario temelje budue Hercegovine, na kojima su njezinu veliinu dogradili Sandalj Hrani (vladao 1392.-1435.) i Stjepan Vuki (vladao 1435.-1466.). Herceg Stjepan Vuki Kosaa3 bez sumnje je najistaknutiji srednjovjekovni bosansko-humski velika ne samo u bosanskom kraljevstvu nego i openito u svom vremenu.4 Zato nije nimalo udno da je on i u fenomenu Crkve bosansko-humskih krstjana imao specinu ulogu. U procjeni te uloge velik je problem siromatvo izvorne grae s njegovih podruja5, koja je, dakako, vanija od grae, koliinom znatno bogatije, nastale izvan njegovih podruja, a u kojoj je stvarna istina zbog politikih razloga mogla biti znatnije zatamnjena. Postoji zaista mnogo stranih izvora i pisaca koji govore o krivovjerju u Bosni i Humu6, koji se, dakako, odnose i na obitelj Kosaa: dubrovaki kroniar Resti, npr., tvrdi za Sandalja Hrania, hercegova strica i prethodnika, da se rodio i umro kao sljedbenik Crkve bosansko-humskih krstjana.7
M. Dini, Zemlje Hercega od svetoga Save, Glas SAN, 182., Beograd, 1940., 200.257. 3 Herceg se predstavlja: Mi g(ospo)din Stjepan herceg od svetoga Save gospodar humski i primorski veliki vojvoda rusaga bosanskoga knez drinski i vee. LJ. Stojanovi, Stare srpske povelje i pisma, I./2, Beograd, 1934., str. 66. i 72. 4 Za vreme njegovog aktivnog politikog delovanja od 1435. do 1466. smenila su se na bosanskom prestolu tri kralja: Tvrtko II, Toma i Stefan Tomaevi. Nijedan od njih nije uticao u tolikoj meri na razvoj pozne bosanske srednjovekovne drave i nijedan nije ostavio toliko tragova u naoj istoriji kao njihov, samo po imenu, vazal Stefan Vuki. S. M. irkovi, Herceg Stefan Vuki-Kosaa i njegovo doba, SANU, posebna izdanja, knj. CCCIXXVI., Odeljenje drutvenih nauka, knj. 48., Beograd, 1964., str. 1. . Truhelka ak istie: Herceg Stjepan je bio na Balkanu jedna od najuglednijih osoba. Epigrafske crtice iz Bosne i Hercegovine - natpis hercega Stjepana na crkvi u Goradu, Glasnik Zemaljskog muzeja, Sarajevo, 1889., str. 66. 5 Desetak pisama i isprava sauvanih u Dubrovniku predstavlja neznatan deo onoga to je na njegovu teritoriju napisano. irkovi, Herceg Stefan Vuki Kosaa, str. 1. 6 Usp. D. Mandi, Bogumilska crkva bosanskih krstjana, Chicago, 1962., str. 19.-24. anjek, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima, str. 67.-373. 7 Resti pie o Sandalju: avrebbe immortalata la sua memoria, se non avesse macchiato
2

240

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

Crkvene prilike u zemljama hercega Stjepana Vukia Kosae Za mnoge od stranih izvora postoji opravdana sumnja da preuveliavaju krivovjerje, kako brojem tako i dubinom hereze. Ali i velik broj domaih izvora pobuuje sumnju u prikrivanje stvarne istine jer po svaku cijenu ele postii suprotni uinak, obranu od optuaba i opasnosti koje iz njih proizlaze, pa i njima treba pristupati s velikim oprezom. Postoji ipak i svojevrsna trea vrsta izvora, dostatan broj dokumenata u kojima relacija napad - obrana nije bila utjecajna. Njima zato treba svakako pridati najvie panje. Prvorazredan je u tom smislu prijedlog Dubrovana u sukobu sa Sandaljem da posrednik izmeu njih bude lo diedo, che e signor et padre spirituale de la glexia vostra di Bosna 8 i njihovo pohranjivanje svog ovjerovljenog teksta upravo kod djeda. I u sporu s njegovim sinovcem i nasljednikom hercegom Stjepanom predlau 1451. da presude domini christianorum majores ipso Chercech et nobis.9 Dokazuje to i njegova odluka prigodom izmirenja tekih sukoba u obitelji da glavnu ulogu u mirenju u obitelji imaju velikodostojnici Crkve bosansko-humskih krstjana. Prigodom izmirenja sa suprugom Jelenom i sinom Vladislavom 1453. godine mir se jami gospodinom djedom crkve bosanske i 12 strojnikom, meu kojimi strojnici bude gospodin gost Radin za ivota, a za mir s Vladislavom obeava da e jo za ivota podijeliti naslijee s bratom mu Vlatkom i postavlja za svjedoke i sreditelje vjere nae dida bosanskoga i nim 12 poglavitijeh krst jan.10 Treba ovdje naglasiti da je ove odredbe herceg donio u razdoblju svog javno deklariranog pripadnitva Katolikoj crkvi,

la sua vita ed oscurato la fama con li errori dello scisma e rito patareno, nel quale nacque e mor. J. Resti, Chronica Ragusina (ab origine urbis usque ad annum 1451), izdanje S. N. Nodilo, u Mon. Slav. Merid., XXV., Zagreb, 1893., str. 264. 8 N. Jorga, Notes et xtraits pour resvir lhistoire des croisades au XVe sicle, II., Paris, 1899., str. 107.-108. M. Perojevi, u Povijest Bosne i Hercegovine, knjiga I., Napredak, Sarajevo, 1942., pretisak 1991., str. 416. (odsad: Napretkova povijest BiH). 9 Jorga, nav. dj., II., str. 444. - cit. prema F. anjek, Bosansko-humski (hercegovaki) krstjani i katarsko-dualistiki pokret u srednjem vijeku, Zagreb 1975., str. 116., bilj. 39. 10 LJ. Stojanovi, nav. dj., I./2, Beograd, 1934., str. 68. i 70. irkovi, Herceg Stefan Vuki - Kosaa, str. 198.-199. B. Popari, Tuna povijest hercegove zemlje 1437.-1482., Zagreb, 1942., str. 142. Mandi, Bogumilska crkva bosanskih krstjana, str. 209. F. anjek, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima, str. 37.

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

241

Ivica Pulji poslije prihvaanja katolicizma i otklona ekskomunikacije 1451. posredstvom kralja Tomaa, a godinu dana prije nego je zatraio franjevce od kralja Alfonsa da obraaju na katolicizam krstjane, - ali isto tako i nekako u isto vrijeme kada je uvjerio i carigradskog patrijarha da je u dui pravovjeran, o emu e govoriti. I sinovi Radoslava Pavlovia i hercegove sestre Teodore (Petar i Nikola), takoer podrijetlom bosanska vlastela, potomci Pavla Radinovia,11 koji su irenjem drave dobili polovicu Konavala i Trebinje s okolicom i njime gospodarili do njegova uklapanja u zemlje hercega Stjepana, kau da su se posavjetovali s naimi savitnici po obiaju s gospodom strojnici crkve bosanskje.12 Spomenutim izvorima moe se nadodati i pisanje pape Pija II. jer je on bio dobro informiran o vjerskim prilikama na kraljevu i na hercegovu dvoru ne samo po optubama nego i preko legata koji su tamo boravili. Spomenuti papa pie u svojim Komentarima da je jedan od trojice heretikih prvaka koji su u Rimu bili poueni u pravoj vjeri nakon povratka pobjegao poput psa na svoju bljuvotinu hercegu Stjepanu, koji je poslije kralja, druga po vanosti glava , moan brojem podanika i zlatom, dodue, zaraen manihejskim krivovjerjem.13 Papa istie takoer, govorei o konanom zatiranju hereze u Bosni, da ih je krteno oko deset tisua, a njih oko 40 ili malo vie prebjeglo je k hercegu, istomiljeniku u nevjeri.14 Hercegu je ve unaprijed bilo zabranjeno da prima prognane bosanske krstjane.15 U stvarno (iako tajno ali trajno) pripadnitvo Crkvi bosansko-humskih krstjana spomenutih velikaa ve na temelju navedenih tvrdnji kritian povjesniar ne bi trebao dvojiti, ali dubrovakim tvrdnjama iz vremena ratova s
Njihovi izvorni posjedi okolica su Olova i Bora, a proirenjem bosanske drave na jug dobili su kraj oko Trebinja do Dubrovnika i polovicu Konavala. 12 Stojanovi, nav. dj., I./2, str. 149. 13 anjek, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima, str. 149. i bilj. 129. 14 anjek, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima, str. 147.-159. Usp. o tome razmiljanja: Mandi, nav. dj., str. 418.-419. S. M. Daja, Od bana Kulina do austrougarske okupacije, zbornik Katolianstvo u Bosni i Hercegovini, Sarajevo, 1993., str. 57.-58. 15 Duci vero Stephano de non recipiendis Patarenis mandatum dedisse E. FERMENDIN, Acta Bosnae potissimum ecclesiastica, Zagreb, 1892., str. 241. F. Raki, Bogomili i patareni, izdanje Zagreb, 1999., priredio F. anjek, str. 118. i 228., bilj. 414.
11

242

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

Crkvene prilike u zemljama hercega Stjepana Vukia Kosae hercegom Stjepanom i Pavloviima o njihovom neprijateljskom stavu prema katolicizmu treba naprotiv pristupiti s velikim oprezom. Za Radoslava Pavlovia Dubrovani u vrijeme ratovanja piu da je najgori pataren i bi katolike vjere i nevjerni i najgori heretik pataren opaki i svetogrdni heretik i dokazani neprijatelj katolike vjere.16 Hercega optuuju takoer da je dokazani heretik pataren, opaki pataren, pataren i Boji neprijatelj Tvrde da je ubijao katolike sveenike, pljakao crkve i pretvarao ih u konjunice, gazio konjima Kristov lik i sl. 17 Sumnju u istinoljubivost tvrdnji Dubrovana najbolje potvruje njihovo nastojanje da ometu hercegovo poslanstvo papi da ga ono ne bi uvjerilo u njegovu pravovjernost,18 kao i ometanje odlaska papina legata na hercegov dvor da on tamo ne bi stekao drukije uvjerenje.19 Herceg Stjepan je, ini se, doista imao uvelike pravo kad je papi optuio Dubrovane da ga svuda kleveu!20 Pape su inae bili glavni cilj dubrovakih optubi za hercegovo krivovjerje, upravo su te optube esto postizale cilj i pokretale pape na mnoge od njihovih akcija protiv hercega pa i na odluku o njegovu izopenju. Ipak se iz postupaka papa jasno vidi da oni nisu optube prihvaali bez provjeravanja, svojim su legatima nalagali da pomno ispitaju situaciju pa da tek, ako uvide istinitost optubi, proglase sankcije.21
J. Gelcich - L. Thallczy, Diplomatarium relationum reipubblicae ragusinae cum regno Hungariae, Budapest, 1887., 341. i 348.-350. 17 Dubrovani za hercega kau: questo perfido ereticho et patarino. Gelcich Thallczy, nav. dj., str. 515.-517. Stojanovi, nav. dj., I./2 str. 65. Slino i Raki, nav. izdanje, str. 227., bilj. 388. Usp. i V. Foreti, Povijest Dubrovnika, I, str. 223. Perojevi, Povijest Bosne i Hercegovine od najstarijih vremena do godine 1456., Knjiga I, Hrvatsko kulturno drutvo Napredak, Sarajevo 1942-1991-1998 str. 522. Popari, nav. dj., str. 52.-54. Optube su sigurno bile pretjerane da bi postigle cilj. Poinjena zla i nisu morala biti na vjerskoj bazi jer je hercegova vojska bila inae na zlu glasu. irkovi, Herceg Stefan Vuki-Kosaa, str. 32. 18 Gelcich - Thallczy, nav. dj., str. 524. Popari, nav. dj., str. 65.-66. 19 DAD, Cons. Rogatorum, XII, 146. irkovi, Herceg Stefan Vuki Kosaa, str. 167. 20 G. Gondola, Croniche ulteriori di Ragusa, Mon. hist. Slav. Mer., XIV, Zagreb, 1893., str. 327. i 330. Truhelka, Epigrafske crtice iz Bosne i Hercegovine, GZM, 1899., str. 69. Popari, nav. dj., 66. 21 Tako papa Pio II. pie 15. travnja 1460. svom legatu hvarskom biskupu Tomi da prije ispita jesu li istinite optube o krivovjerju i da upozna stanje prije pristupanja Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu
16

243

Ivica Pulji Prouavajui stvarni hercegov odnos i prema katolicima i pravoslavcima u njegovim zemljama zakljuuje se da je taj odnos bio naprotiv izrazito tolerantan i da su dubrovake optube bile zbilja pretjerane. Jasno se uoava da je herceg ulagao mnogo truda da Crkva prizna pravovjernost tradicionalne vjerske prakse njegove obitelji od koje ni on nije elio odstupiti. Puno se toga iz kranske prakse Kosaa, 22 o emu svjedoe brojni izvori, doista i ne slae s tekim optubama o krivovjerju nego ih dapae prikazuje vrlo bliskim pravovjerju. Vojvoda je Sandalj, npr., 1426. godine sudjelovao u procesiji sv. Vlahi u Dubrovniku s desne knezu i zaelio izgraditi crkvu na dubrovakom podruju da hvata dui mjesto.23 Njegova ena Katarina iz bogate je zbirke obiteljskih relikvija obdarila zadarske benediktinke vrijednim monicima.24 I herceg Stjepan naglaeno je tovao svete slike (ikone) i relikvije svetaca, slavio je brojne svetake blagdane i odravao korizmeni post sa svojim podanicima. Da je to bila doista opa praksa i samih krstjana na njegovom podruju, dovoljno svjedoi oporuka njihova najvieg predstavnika na hercegovom podruju, glasovitoga gosta Radina.25 Herceg je zbilja uporno nastojao na najvioj razini dokazati svoju pravovjernost. Preko svojih poslanika on je jo 1439. godine izrazio papi Eugenu IV. (1431.-1447.) da eli biti pripadnik Katolike crkve i zamolio od njega biskupa koji bi i njega i njegove podanike krstio, to je papu obradovalo, kako svjedoi njegovo pismo od 12. rujna 1439.26 Ali herceg je od
izopenju. Farlati, nav. dj., IV., str. 263. Fermendnin, nav. dj., str. 241. 22 M. Brkovi, Srednjovjekovna Bosna i Hum - identitet i kontinuitet, Mostar 2002., str. 166. 23 Truhelka, u GZM, Sarajevo, 1917., str. 209.-211. Perojevi, Napretkova povijest BiH, str. 490. V. orovi, Istorija Bosne, I., Beograd, 1940., str. 162. 24 Usp. monografiju Zlato i srebro Zadra i Nina, izdanu u Zagrebu 1972. na hrvatskom, engleskom, francuskom, njemakom i talijanskom jeziku, str. 87.-91. i 173. L. Thallczy, u GZM, Sarajevo, 1893., str. 34. M. Perojevi, Napretkova povijest BiH, str. 409. 25 Tekst i posuvremenjeni prijepis: anjek, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima, str. 362.-367. isti autor, Bosansko-humski (hercegovaki) krstjani, str. 177.-183. 26 O. Raynaldi Annales ecclesiastici, Lucca, 1474.-56., sv. IX., str. 538. FERMENDIN, nav. dj., str. 208. Upornim djelovanjem i posredovanjem hvarskog biskupa Tome prihvatit e herceg Stjepan i Pavlovii, bar na izgled, katolicizam od koga e

244

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

Crkvene prilike u zemljama hercega Stjepana Vukia Kosae pape oito traio samo svojevrsno ozakonjenje jedinstva i pravovjernosti jer nije imao namjeru mijenjati kransku praksu svojih predaka, a to je onda za papu znailo da je on prihvatio katolicizam samo formalno.27 Herceg je doista sve do smrti uporno ustrajavao i u jednom i u drugom: s jedne strane trajno se nepopustljivo drao vjerskih obiaja i prakse svoje obitelji, a s druge strane sve do konca ivota mu je bilo od ivotne vanosti odravanje veza s papama, 28 i to sa svakim od njih! Tako je on, odmah nakon izbora pape Nikole V. (1447.1455.), poslao i njemu svoje poslanstvo29 da mu izjavi u njegovo ime vjernost. I taj je papa kao svog legata poslao hvarskog biskupa Tomu, preporuujui ga svima pismom od 18. lipnja 1447..30 Preko spomenutog papina legata herceg je odluno izrazio papi obedientiam verbalem, ali ve idue godine papa daje ovlasti istom legatu da ga izopi ako bi se sustezao prijei na katolicizam.31 Papa Nikola V. 1449. godine meu velikaima bosanskoga kraljevstva, koji su zaraeni ljagom krivovjerstva, poimenino istie upravo hercega Stjepana kao sljedbenika hereze.32 S obzirom na te papine prijetnje izopenjem, treba
opet otpasti. Papa Eugen o obraenim velikaima kae primus et praecipuus est Stephanus voivoda. Papa nastavlja da su se opet vratili ad vomitum suum. Fermendin, nav. dj., str. 208. 27 DAD, Lett. di Lev., XV, 15 (18. kolovoza 1450.): el conte Stefano mando a suplicar a papa Eugenio che volesse tor in gratia perche se voleva batizar e esse bon christiano. E cusi el dicto papa lo aceto in gratia et fexeli gratiosi privilegii. Et poi vedendo questo papa chi e al presente ch el dicto conte perseverava in la infidelita revoco tali privilegii Usp. i irkovi, Stefan Vuki-Kosaa, str. 108., bilj. 57. 28 veze sa papskom stolicom, koje e, bez obzira na svoja neodreena i zagonetna verska uverenja, odravati do kraja ivota. irkovi, Herceg Stefan Vuki - Kosaa, str. 40. Raki, nav. izdanje, str. 222., bilj. 341. Raki, nav. izdanje, str. 106., 113. 29 Papa Nikola pie: Dux S. Sabae quosdam ad nos destinavit oratores seu nuntios Farlati, nav. dj., IV., str. 260. 30 Theiner, Vetera monumenta Slavorum meridionalium historima illustrantia, II., str. 236. Truhelka, Epigrafske crtice, str. 68. Popari, nav. dj., str. 40. 31 Truhelka, Epigrafske crtice, str. 68. 32 Papa naglaava, spominjui zaraenost herezom bosanskog plemstva: inter quos primus et praecipius est Stephanus, vaivoda, socer dicti regis. E. Fermendin, nav dj., str. 208. anjek, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima, str. 28.-29. Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

245

Ivica Pulji naglasiti da se ne moe izopiti33 onoga kojega se ne dri ili koji se sam ne deklarira lanom Crkve. Herceg je izazivao ljutnju papina legata, pruajui utoite prognanim hereticima iz Bosne, kako svjedoi pismo legata biskupa Tome od 19. veljae 1452.34 Iste godine papa je hercegu slao kao svog legata i ulcinjskog biskupa Pagamina, koji ga je nagovorio da poalje papi novo izaslanstvo.35 I papa Kalikst III. (1455.-1458.) slao je hercegu koncem 1457. svog legata,36 a o hercegovu komuniciranju s papom Pijom II. (1458.-1464.) postoji vie svjedoanstava.37 Osim papa, herceg je uvjeravao i katolike vladare u svoje katoliko opredjeljenje. Fridrika III. (IV., 1415.-1493.) uvjerio je da je primio katoliku vjeru. On je hercegovim sinovima Vladislavu i Vlatku poslao kao svog poslanika makarskog biskupa Andriju.38 Herceg je od napuljskog kralja Alfonsa V. (1416.-1458.), s kojim stupa u veze od 1440. godine, i koji ga je 1444. primio kao vjernog i dobrog podanika,39 traio da mu poalje franjevce iz svog kraljevstva, to je on i uinio te su oni osnovali samostane u Mostaru i Ljubukom, a franjevci Bosanske vikarije bili su im tumai.40 Jedan dnevnik pod godinom 1449. pie da je hercega sklonio da primi katoliku vjeru Mleanin Gradenigo.41
Theiner, nav. dj., I., str. 408. Truhelka, Epigrafske crtice, str. 68. Popari, nav. dj., str. 43. 34 Fermendin, nav. dj., str. 16. Truhelka, Epigrafske crtice, str. 68., bilj. 1. 35 Truhelka, Epigrafske crtice, str. 69., bilj. 2. 36 Popari, nav. dj., str. 78. 37 anjek, Bosansko humski krstjani u povijesnim vrelima, str.114.-117. 38 D. Farlati, Illyrici sacri tomus IV, Venetiis, 1769., str. 189. Popari, nav. dj., str. 41.-42. 39 Kralj kae za hercega da ga prima kao suo vero et bono recommendato servitore. irkovi, Herceg Stefan Vuki-Kosaa, str. 74. 40 Pismo kralja Alfonsa hercegu od 8. studenog 1454. kod L. Thallczy, Studien zur Geschichte Bosniens, Mnchen, 1914., str. 401. Mandi, Osnutak franjevakih samsoatana i bogoslovije u Mostaru, Stopama otaca, 1934./1935., 6. i 26. Isti autor, Franjevaka Bosna, str. 120. i bilj. 329. i Bogumilska crkva bosanskih krstjana, str. 174. irkovi, Herceg Stefan Vuki Kosaa, str. 215. 41 Si osserva che il conte Stefano era eretico, ma che gli fu spedito lAmbasciator Grade33

246

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

Crkvene prilike u zemljama hercega Stjepana Vukia Kosae Herceg se nije pokazivao pravovjernim samo na visokoj politikoj razini, gdje su najee bili dovoljni rije i obeanje, on je i u praktinom vladanju prema katolicizmu pokazivao potpunu toleranciju, ak i u vlastitoj obitelji. Doputao je enama katolkinjama da dre latinske sveenike na dvoru koji su im slavili misu.42 Sinu Vladislavu omoguio je teatralno hodoae Gospi u Loreto.43 Pa i sam je ostavio u oporuci naiprvo za moju duicu na slavu i na slubu Boju 10 tisu zlatnih dukat44, koja se, dakako, ima obavljati u Dubrovniku. Takvo njegovo vladanje kao da je papa Pavao II. konano priznao pripadnitvom Katolikoj crkvi, nazivajui ga poslije njegove smrti: dilectum quondam lium Stephanus dux s. Sabbe.45 O spomenutom specinom poimanju kranstva hercega Stjepana govori takoer i pismo carigradskoga patrijarha Genadija 1454./56. godine, iz koga se jasno vidi da je herceg, onako kako je uvjeravao pape o svom pripadnitvu Katolikoj crkvi, tako isto uvjerio i najvei autoritet pravoslavlja, carigradskog patrijarha, da je u dui od prije nekog vremena po raspoloenju kranin, opravdavi i njemu svoje drukije vladanje, za koje je patrijarh znao, strahom

nigo, il qualo lo ridusse in seno alla chiesa DAD, Secreta consil. Rogat., XVIII., 82. . Truhelka, Epigrafske crtice, str. 66., bilj. 1. Popari, nav. dj., str. 35. i 43. 42 Naziv misa vezan je uz crkvu sv. Stjepana pod hercegovom prijestolnicom Sokolom. D. Kovaevi-Koji, Gradska naselja srednjovjekovne bosanske drave, Sarajevo, 1978., str. 302. i literatura u bilj. 80. L. Petrovi, Krani bosanske crkve, Sarajevo, 1953., str. 86. 43 DAD, Cons. Rogatorum, XIV., 39.-40., 44.-45. irkovi, nav. dj., str. 209. i 215. 44 Stojanovi, nav. dj., I./2, str. 87. Puci, Spomenici srpski, II., Beograd, 1862., str. 124.-133. Mandi misli da se ovo sluba Boja ne odnosi na mise. Nav. dj., str. 106. M. Sivri, Oporuka i smrt hercega Stjepana Vukia Kosae, Motrita, 18., Mostar, 2000., str. 78.-84., posebno bilj. 3, na str. 79. 45 Papa Pavao II. 10. veljae 1469. u pismu dubrovakom nadbiskupu odluio je s obzirom na ovu ostavtinu za duu quod nulla sit causa magis pia, magisque deo grata ac ipsi testatori magis salubris quod si dicta summa in sancte fidei defensione expendatur kralju ugraskom Matiji non solum contra crudelissimos Turchos, sed et perfidissimos hereticos singulariter defudetur Gelcich - Thallczy, nav. dj., 629. V. Atanasovski, Pad Hercegovine, Beograd, 1979., str. 28. i 57., b. 248. Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

247

Ivica Pulji od vlastele.46 Hercegovo zanimanje za dobar odnos s pravoslavnim crkvama nimalo ne udi, on je u svojim zemljama imao znatan broj pravoslavnih podanika, a na njegovu podruju bio je i glasoviti manastir Mileevo s relikvijama Save Nemanjia. Otud njegova naglaena bliskost s metropolitom Davidom. Spomenuto Genadijevo pismo svjedoi da je bliskost biskupa Bosne s hercegom pobudila sumnju kod sinajskih kaluera da je i sam episkop heretik!47 Manastir Mileevo postat e duhovno sredite srpskog pravoslavlja u hercegovim zemljama toliko da e se i metropolija poeti nazivati hercegovakom.48 Herceg je doista tovao Sv. Savu, nazivajui ga udotvorcem49 i doGenadije, iako pie za hercega da je od prije nekog vremena po raspoloenju kranin, ne doputa sinajskim kaluerima da ga javno spominju u liturgiji zato to jo uvijek skriva svoje kranstvo. Patrijarh potvruje da se herceg nipoto ne razlikuje od kutugera, ali oito prihvaa to kao nuno prikrivanje iz straha za vlast. A. Pavlovi, Katolici i pravoslavni u naim krajevima prema grkim vrelima 15. stoljea, CCP, 25., Zagreb, 1991., str. 95.-108. anjek, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima, str. 319.-323. 47 Iz Genadijeva pisma vidi se da su ga monasi pitali smiju li ga spominjati u liturgiji. Patrijarh odgovara da je on pravoslavac jer je Srbin i da je rukopoloen od zakonitog patrijarha i da nita ne gube ako ga nekad spomenu u liturgiji. Zanimljivo je ipak da i sam patrijarh dodaje opasku: Dovoljno je da nee nikada biti potrebe da slui liturgiju u manastiru! Pavlovi, nav. dj., str. 96.-97. anjek, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima, str. 320.-321. Genadijevo pismo potvruje i pismo Sv. Ivana Kapistrana koji metroplita zove rakim pa tvrdnja D. Dragojlovia da se u Genadijevu pismu govori o obraenom djedu na pravoslavlje, nema temelja. Fermednin, nav. dj., str. 225. D. Dragojlovi, Krstjani i jeretika Crkva bosanska, Beograd, 1987. Usp. F. anjek, Crkva bosanska: dualistika sljedba ili evaneosko ideal zajednitva u duhu pracrkve, Studia Vrhbosnensia, 4., Sarajevo, 1991., posebno str. 159.-161. 48 I. Ruvarac, O humskim episkopima i hercegovakim mitropolitima do 1766., otisak iz knjige Srpska pravoslavna hercegovako-zahumska mitropolija pri kraju 1900., str. 30. R. L. Veselinovi, Srpska pravoslavna crkva u Bosni i Hercegovini, zbornik Srpska pravoslavna crkva 1219-1969, Beograd, 1969., str. 320. 49 U ugovoru hercega s kraljem Alfonsom od 19. veljae 1444. spominje se, meu mnogim gradovima i Mile Sevischi ( = Milesevschi) castello con lo contato Consina con lo (monastero) che segnoriano li Turchi dela Grecia, dove sta un Sancto che fa grandi miraculi. Povelje je ponovno prouio i pokuao razjasniti M. Vego, Tri povelje o posjedima
46

248

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

Crkvene prilike u zemljama hercega Stjepana Vukia Kosae davi svom hercekom nazivu dodatak od svetog Save. On u svom irokom shvaanju kranstva bez granica zove i gosta Radina i metropolita Davida svojim redovnicima.50 Isto onako kako je traio i omoguio misionarsku djelatnost franjevcima u zapadnim zemljama, doputao je i spomenutom episkopu Davidu misionarsku djelatnost meu krstjanima u istonim krajevima51, gdje su franjevci nailazili u svom radu na veliku zapreku,52 oito negdje u zemljama hercega Stjepana i porodice Pavlovia.53 Premda treba dopustiti mogunost da je jedan od glavnih razloga spomenutog tolerantnog stava hercega Stjepana prema katolicima i pravoslavcima bio politika potreba54 da odvrati otricu napada od sebe, ipak je, po svemu sudei, na takvo njegovo vladanje uinila najvei utjecaj naglaena konfesionalna raznolikost puanstva u njegovim zemljama, ime su se one znatno razlikovale od ostalih krajeva bosanske drave. U njegovim su zemljama katolicizam, pravoslavlje i krstjani bili po svemu sudei tri ravnopravna partnera, iako je u rairenost i snagu tih triju konfesija doista teko proniknuti55 i donijeti konkretne procjene.56 Ipak se moe rei, ali samo uopeno, da su na
hercega Stjepana Vukia Kosae, Most, Mostar, 1978., br.19.-20. i u zbirci Iz istorije srednjovjekovne Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1980., str. 466. 50 Stojanovi, nav dj., I., 2., str. 89. anjek, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima, str. 34. 51 Genadije hvali metropolitovu revnost: On, kako saznajemo, ini mnogo koristi. Pavlovi, nav. dj., str. 96. i 97. anjek, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima, str. 320. i 321. 52 Sv. Ivan Kapistran pie 4. srpnja 1455. papi Kalikstu III. da se mnogi krstjani obraaju na rimsku vjeru, ali da su mnogi u tomu sprijeeni a metropolitano Rascianorum, pa mnogi od njih moriuntur extra fidem, magis volentes extra fidem mori, quam eorum Rascianorum fidem suscipere. Fermednin, nav. dj., str. 225. 53 irkovi, Istorija srednjovekovne bosanske drave, Beograd, 1964., str. 319. 54 Njegove veze sa svim crkvama spadale su iskljuivo u oblast politike. irkovi, Herceg Stefan Vuki-Kosaa, str. 108. 55 Nesavladive prepreke nastaju tek pri detaljnijem ispitivanju, kada treba utvrditi rasprostranjenost pojedinih crkava, njihovu jainu itd. irkovi, Herceg Stefan Vuki Kosaa, str. 216. 56 Daja, nav. dj., str. 44. Pribline procjene donio je D. Mandi, Bosna i HercegoviFenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

249

Ivica Pulji izvornim posjedima ove porodice u bosanskom dijelu Podrinja i graninom podruju Huma s Bosnom krstjani bili dominantni kao nekad i u ostaloj Bosni. Naprotiv, u primorskom, zapadnom i sredinjem dijelu Humske zemlje katolici su ostali dominantna konfesija a isto tako i pravoslavni na podrujima koja su bila prije vrsto u sastavu srpske drave. Kako je do toga dolo i zato je herceg morao drukije od ostale vlastele postupati na svojim podrujima, ne da se shvatiti bez pregleda viestoljetnih previranja na tim podrujima, pa se time svakako treba pozabaviti. Zapadno je kranstvo, ne samo na podruju hercegovih zemalja nego u tim podrujima uope, sve do izuzimanja Rake biskupije iz Dubrovake metropolije57 i njezina ukljuivanja u Ohridsku metropoliju 1020. godine,58 bilo jedina konfesija.59 U primorskim zemljama, Duklji, Humu, Trebinju i Konavalima takvo stanje ostalo je ne samo do konca XII. i prve polovice XIII. stoljea,60 kad je pravoslavlje zapoelo svoju ofenzivu, nego i do poetka XIV. stoljea, kad tek poinju pravi i temeljiti progoni katolika u srpskoj dravi. U ranom srednjem vijeku kljunu ulogu u pokrtavanju tih krajeva odigrala je Stonsko-humska biskupija, prvi put spomenuta na Splitskom saboru

na, III, Etnika povijest Bosne i Hercegovine, izd. 1982. (sabrana djela knjiga 5.), str. 173. i neto detaljnije F. Mari, Hrvati-katolici u Bosni i Hercegovini izmeu 1463. i 1995. godine prema crkvenim dokumentima, Zagreb, 1998., posebno str. 5.-18. irkovi, Istorija srednjovekovne bosanske drave, str. 320. 57 O tome smo opirnije pisali u referatu Uspostava dubrovake metropolije, u zborniku Tisuu godina dubrovake (nad)biskupije, Dubrovnik, 2001., str. 46-47. 58 Novakovi, Ohridska arhiepiskopija u poetku XI veka, Glas SAN, 76. (1908.), str. 1.-62. S. irkovi, Pravoslavna crkva u srednjovekovnoj srpskoj dravi, u zborniku Srpska pravsolavna crkva 1219-1969, Beograd, 1969., str. 36. i 37. B. Nilevi, Srpska pravoslavna crkva u BiH do obnove peke patrijarije, Sarajevo, 1990., str. 15. Usp. i orovi, Istorija Srba, I., str. 111.-112. 59 Opirnije na lanak Crkvene prilike u srednjovjekovnoj humskoj zemlji, Humski zbornik, II., apljina - Zagreb, 1966., str. 88.-150. 60 Stvaranjem samostalne srpske arhiepiskopije pomjerene su u znaajnoj mjeri granice izmeu pravoslavne i katolike crkve, na tetu papske jurisdikcije. Podruje srpskih episkopija proireno je do rijeke Neretve i do morske obale Nilevi, nav. dj., str. 25.

250

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

Crkvene prilike u zemljama hercega Stjepana Vukia Kosae 928. godine,61 bez sumnje nasljednica kasnoantike biskupije Sarsenterensis.62 Koncem X. stoljea uspostavljena je i biskupija u Trebinju.63 Katolici u tim biskupijama upotrebljavali su u slubi Bojoj i latinski i staroslavenski jezik. Nemamo dokaza da su postojale unutarnje tenzije izmeu te dvije liturgije, iako ih treba pretpostaviti kao i drugdje u Hrvatskoj pa dopustiti da su one pogodovale i ranom irenju krstjanskog pokreta i bile olakotna okolnost pri uvoenju katolika staroslavenske slube Boje u strukture pravoslavne crkve. Tenzije juridike naravi bile su, naprotiv, oite i doista velike i trajne pa su morale mnogo vie pridonijeti rascjepu u katolikom tkivu: umalo trajno bila je prisutna borba za metropolitansko pravo nad tim podrujima izmeu metropolitanskih sjedita Splita, Dubrovnika i Bara. Te su tenzije gotovo istovremeno od druge polovice XII. stoljea koristili i pravoslavlje i krstjani. Njihovu usaivanju i irenju znatno su pridonijele politike prilike. Katolika kraljevina Duklja imala je kao drava svoju metropoliju u Baru, kojom su bili zadovoljni podanici te drave. Kad ju je car Emanuel Komnen (1143.-1180.) dobrano oslabio, potaknulo je to Dubrovnik da se opet okomi na ukidanje Barske metropolije, za to je uspio pridobiti i neke pape, posebno Aleksandra III., koji je 1167. strogo naredio nekim biskupima te svemu kleru Staniensis, Scutarensis et tribuniensis ecclesiarum da iskazuju poslunost dubrovakom nadbiskupu Tribunu.64 Raki veliki upan Nemanja i Sracimir i Miroslav iskori-

M. Kostreni (uredio, dokumente prikupili i obradili J. Stipii i M. amalovi), Codex diplomaticus , Zagreb, 1967., str. 37. 62 Nai lanci: Stonsko-humska biskupija i poeci kranstva u Humskoj Zemlji, Hercegovina, 8.-9. (16.-17.), Mostar, 2002.-2003., str. 23.-30, zatim Crkvene prilike u srednjovjekovnoj humskoj zemlji, str. 89.-116. te Stolac - sjedite kasnoantike biskupije sarsenterensis, Humski zbornik, IV, Stolac u povijesti i kulturi Hrvata, Zagreb - Stolac, 1999., str. 93.-116. A. Draevac, Srednjovjekovna stonsko-zahumska biskupija, Studia Vrhbosnensia, II, Sarajevo, 1988., str. 83.-90. V. B. Lupis, Sakralna batina Stona i okolice, Ston, 2000., posebno str. 9.-52. 63 Prvi joj je spomen u buli pape Benedikta VIII. iz 1022., kojom on zapravo potvruje odredbe pape Grgura V. (996.-999.) s obzirom na dubrovaku metropoliju. Kostreni, nav. dj., str. 61.-62. Na lanak Prva stoljea trebinsjke biskupije, Studia Vrhbosnensia, II., Sarajevo, 1988., str. 47.-82. 64 Smiiklas, Codex dipomaticus, II., str. 113.-114. Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

61

251

Ivica Pulji stili su i slabljenje Dukljanske Kraljevine i spomenuti sukob unutar Katolike crkve za irenje Rake Kneevine i njezina pravoslavlja i na te katolike primorske zemlje. Vie dubrovakih kroniara kae da su Nemanju na rat protiv Dubrovnika potaknuli neki biskupi u nastojanju da im Dubrovnik ne bude metropolija!65 Knez Miroslav u tom je nastojanju prognao iz Stona katolikog humskog biskupa Donata i u njegovu rezidenciju uselio kaluere iz manastira na Limu. Energina akcija pape Aleksandra III. zaustavila je taj fatalni atak na katolicizam u tim krajevima, koji je bio ozbiljno zaprijetio njegovu potpunom unitenju,66 ali primat rake Pravoslavne crkve u dravi, koja je ve u Nemanjino vrijeme bila odvie netolerantna prema katolicima,67 ostao je na snazi. Prvi put u povijesti tih krajeva katolicizam je gurnut u drugi plan, to e rezultirati njegovom trajnom defenzivom68 i stagnacijom u tim krajevima. Posebno se to osjealo nakon to je Nemanjin sin Rastko - Sava, za koga trebamo ovdje svakako napomenuti da je zapadno kranstvo drao zloglasnim krivovjerjem,69 prigodom uspostave autokefalne Srpske pravoslavne crkve postavio u Stonu misionarskog70 episkopa da odatle paralie aktivnost katolike crkve, kako priznaju i srpski povjesniari.71
Resti, nav. dj., str. 59.-63. N. Ragnina, Annali di Ragusa, Mon. spec. hist. Slav. merid., XIV, Zagreb 1883., str. 218. M. Orbini, Il regno de gli Slavi hoggi corrottamente detti Schiavoni Historia, str. 347.,- izdanja: Kraljevstvo Slovena, Beograd, 1968., str. 17.-18., i Kraljevstvo Slavena, priredio akademik dr. F. anjek, Zagreb, 1999., str. 312. 66 Usp. papina pisma knezu Miroslavu, hrvatsko-ugarskom kralju Beli III. i dr.: Smiiklas, Codex diplomaticus, II., str. 167.-168., 175.-176., 237.-238. 67 Raki je episkop Nemanju, koga je krstio katoliki sveenik, dao ponovno krstiti. K. Jireek - J. Radoni, Istorija Srba, I., str. 148. 68 irenjem vlasti Nemanjia katolianstvo trebinjske biskupije nalo se pod pritiskom pravoslavlja i zapalo u stoljetnu defenzivu. Daja, nav. dj., str. 44. 69 M. Bai, Stare srpske biografije, Beograd, 1924., str. 200. 70 R. Veselinovi, Istorija Srpske pravoslavne crkve s narodnom istorijom, I., Beograd, 1966., str. 4. Nilevi, n. dj., str. 26. 71 V. orovi, Prolost Hercegovine, Mostar i Hercegovina, Mostar, str. 15., i Historija Bosne, I., Beograd, 1940., str. 224. O zahumskoj pravoslavnoj episkopiji: N. Z. Bjelovui, Zahumska pravoslavna episkopija u XIII i XIV vijeku, Dubrovnik, 1938., J. Mucovi, Srpska pravoslavna hercegovako-zahumska mitropolija pri kraju 1000. go65

252

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

Crkvene prilike u zemljama hercega Stjepana Vukia Kosae Srpsko pravoslavlje nije ipak, bar u humskoj zemlji, uhvatilo dublje korijene zbog uspjenog opiranja veeg dijela domae vlastele i hrvatskih velikaa, napose ubia, srpskim osvajakim pretenzijama. U tim se sukobima spomenuti pravoslavni episkop vrlo brzo morao povui iz Stona u manastir na Lim.72 Spomenuta episkopija domalo je posve izgubila teritorijalnu vezu sa Humom i Stonom.73 Darovnica kralja Uroa I. (1254.-1264.) izdana manastiru Sv. Petra i Pavla na Limu zapravo je prije svega potvrda darovnice kneza Miroslava i kralja Stefana Prvovjenanog (1196.-1228.) koje su unitili Bugari pri prodoru poslije 1253. godine, a ona, pa prema tome i njezini predloci, doista navodi u posjedima manastira na Limu i posjede stonskog manastira i stonskog episkopa. Nadalje kralj Uro II. (1318.-1321.) pri obdarivanju manastira na Limu pie da mu se potuio humski episkop Danilo da mu je episkopija opustjela i da ni vrhovine ne ima ni biri nijednogo dohodka niotkuder jer otstupie hlmskie zemle dohodci74 pa i on obdaruje manastir na Limu gdje episkop rezidira. Konano se episkopija ak i u manastiru na Limu, ini se, utrnula sve do polovice XV. stoljea.75 To dovoljno svjedoi da je pravoslavlje u humskoj zemlji bilo doista marginalno, premda je misionarenje stonskih kaluera i dravno favoriziranje moralo postii neke rezultate. Uz sve to to se pravoslavlje nije uspjelo znatnije udomaiti na humskim podrujima, prodor srpskog pravoslavlja ipak je poprilino uzdrmao katolicizam u njima. Taj proces ne moemo naalost pratiti zbog nedostatka izvora. Ipak sigurno znademo da o katolicima humske zemlje od tog vremena vie ne moe voditi brigu stonski
dine, Mostar 1901. 72 Nilevi pie da je moda ve osnivakom stonskom poveljom bilo zapoeto pripremanje premjetaja sjedita episkopije iz Sv. Bogorodice u Stonu u crkvu sv. Petra na Limu, n. dj., str. 30., a Jireek tvrdi da nema sumnje da su episkopi malo stanovali u Stonu, nego najvie u Miroslavljevoj zadubini na Limu. K. Jireek - J. Radoni, Istorija Srba, II. izdanje, Beograd, 1981., str. 65. 73 Nilevi, nav. dj., str. 33. 74 O darovnicama kneza Miroslava, kraljeva Stevana Prvovjenanog, Uroa I., Uroa II., Stefana Deanskog i Stefana Duana manastiru sv. Petra i Pavla na Limu: S. Novakovi, Zakonski spomenici srpskih drava srednjeg veka, V., Beograd, 1912., str. 593.-599. 75 Nilevi, nav. dj., str. 35. Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

253

Ivica Pulji biskup; on je umro u progonstvu, a posveivanje njegova nasljednika vladari i velikai onemoguavali su visokim novanim sumama.76 Vjernici ipak nisu ostali nezbrinuti. Sudei po vie indicija katolicima u humskoj zemlji, nakon mira Nemanje s Dubrovnikom, dulje upravlja dubrovaki nadbiskup.77 Kad je stonska biskupija doskora obnovljena, ona vie nije imala obiljeje drevne Humske biskupije, osobito nakon biskupova preseljenja na Korulu.78 U pokrajini Trebinje (Travunju) prilike su se znatno drukije odvijale. Vjerojatno zbog nepristajanja uz Dubrovnik u vrijeme Nemanjina prodora u Primorje, trebinjski biskup nije prognan kao stonsko-humski biskup. Osim toga, humsku zemlju Nemanja je bio odredio sinu Rastku - Savi, a u njoj zapravo nastavio vladati knez Petar, optuivan za herezu kao i nasljednik mu Toljen i domaa vlastela; no ostale primorske zemlje Nemanja je predao katoliki opredijeljenom najstarijem sinu Vukanu79, koji je naslijedio dukljansku kraljevsku krunu te vladao, kako se ini, i Trebinjem.80 On je u bliskoj suradnji s papom obnovio Barsku metropoliju i uvrstio katolicizam u pri-

Kroniar Resti kae da je Miroslav traio za dozvolu povratka biskupa Donata u Ston 300 perpera, a Miroslavljev nasljednik Petar za dozvolu reenja Donatova nasljednika 200 perpera. Resti, nav. dj., str. 75. Farlati, n. dj., VI., str. 237. 77 Nadbiskup je Bernard 1194. u Humu blagoslovio crkvu Sv. Kuzme i Damjana, a dokumenti svjedoe da su pod njegovom jurisdikcijom i crkve na Peljecu. SMIIKLAS, Codex diplomaticus, III., str. 223.-225., VI., str. 156. i IX., str. 197.-198. Usp. N. Nodilo, Annales ragusini Anonymi item Nicolai de Ragnina, Mon. spect. hist. Slav. merid., I., Zagreb, 1883., str. 219., I. Ostoji, Bendiktinci u Hrvatskoj, i ostalim naim krajevima, II., Split, 1964., str. 442., i A. Draevac, Ponovno osnivanje katolike biskupije u Stonu, Zbornik radova u ast 650. obljetnice planske izgradnje Stona i Malog Stona, Ston, 1987., str. 83., bilj. 26. 78 Smiiklas, Codex diplomaticus, VIII., str. 580. Draevac, Studia Vrhbosnensia, II., str.87.-89. 79 Jireek, Istorija Srba, I., 164. E. Perii, Sclavorum regnum Grgura Barskog - Ljetopis popa Dukljanina, Zagreb, 1991., str. 233. 80 Svjedoi to jedna kotorska listina izdana 1197. u kojoj se Vukan nazivlje i kraljem Tribunie. Smiiklas, Codex diplomaticus, II., str. 287. Meu potpisnicima metropolitanskog barskog sabora 1199. ne susreemo potpisa trebinjskoga biskupa. Smiiklas, Codex diplomaticus, II., str. 337.-338.

76

254

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

Crkvene prilike u zemljama hercega Stjepana Vukia Kosae morskim podrujima.81 Ipak trebinjsko je podruje od tada vrsto u rukama srpskih vladara pa je rako pravoslavlje imalo ovdje velike izglede za irenje i uvrivanje. Tek kad je u ponovnom sukobu izmeu Bara i Dubrovnika za metropolitansko pravo trebinjski biskup, bivi lokrumski benediktinski opat Salvius, kao papin delegat pokuao provesti papinske odluke u korist Dubrovnika82 polovicom XIII. stoljea, kralj Uro I. (1243.-1276.) prognao ga je i on se sklonio na Lokrum.83 Iz dokumenata o tom sukobu jasno se uoava proces stvaranja dravne crkve u srpskom kraljevstvu, pri emu je srpska drava svojim zakonima sve sljedbenike slavenske slube Boje uklapala u Srpsku crkvu, s tendencijom da katolikim biskupima i nadbiskupima ostavi samo romansko puanstvo, sljedbenike latinske slube Boje,84 ali takoer pod vrhovnom dravnom upravom, onemoguavajui papinsku vrhovnu vlast. To nedvojbeno potvruje kraljeva izjava o dubrovakom nadbiskupu u kojoj veli da bi ga najradije ubio i da ni on ni papa nemaju to traiti u njegovu kraljevstvu jer ono ima svoje latinske i slavenske biskupe i nadbiskupe i vlastitog papu, koga i jedni i drugi imaju sluati.85 Kralj Uro, zbog otpora ukidanju Barske metropolije u korist Dubrovnika, doista je u takvu nastojanju postigao odreene rezultate i meu katolicima! 86 Crkvene tenzije u jo uvijek preteito katolikim primorskim zemljama pokuali su smiriti braa kraljevi Dragutin i Milutin u razdoblju zajednike vladavine.87 Oni su primorska podruja povjerili katolkinji kraljici majci JeOno to je za pravoslavnu crkvu Sv. Sava to je za katoliku crkvu Vukan - naglaava S. Stanojevi, Borba za samostalnost katolike crkve u nemanjikoj dravi, Beograd, 1912., str. 80. 82 Smiiklas, Codex diplomaticus, IVl, str. 420l, 445l-446. Stanojevi, nav. dj., str. 136l-137. 83 Nav. na lanak, Prva stoljea trebinjske biskupije, str. 65.-66. 84 Jireek - Radoni, nav. dj., II., str. 73. 85 Smiiklas, Codex diplomaticus, IV., str. 506.-507. 86 Kad je u Baru proitana bula o ukidanju Barske metropolije neki su od katolika ak uzvikivali: Quid est papa? Dominus noster rex Urosius est nobis papa! Stanojevi, nav. dj., str. 121., posebno bilj. 2. 87 S. M. irkovi, Pravoslavna crkva u srednjovekovnoj srpskoj dravi, zbornik Srpska pravoslavna crkva 1219-1969, Beograd, 1969., str. 41. Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu
81

255

Ivica Pulji leni, koja je zapoela restauraciju ve znatno naruenog katolicizma. U akciji obnavljanja utrnulih katolikih biskupija ponovno su posveeni stonski i trebinjski katoliki biskupi.88 Meutim, nakon njezine smrti i nakon to je svu vlast u dravi preuzeo u svoje ruke kralj Milutin, pritisak srpskih vladara na katolicizam naglo je rastao. Poetkom XIV. stoljea opet je prognan trebinjski biskup89 i on se, dapae, vie nije smio sluiti ni trebinjskim naslovom pa se dulje njegovi nasljednici zovu samo mrkanskim biskupima po otoku Mrkanu pred Cavtatom, koji je prognanom trebinjskom biskupu darovao Dubrovnik kao utoite i sjedite. Pravoslavlje od ovog vremena stalno napreduje90, uklapajui ponegdje u svoje strukture i katolike, napose katolike staroslavenske slube Boje. Uz sve nedae koje su pogodile nekad katolike humske i trebinjske krajeve, katolicizam u njima tijekom srpske vladavine ipak nije utrnuo. Ouvao se ne samo u humskoj zemlji, nego u nepoznatom omjeru i na trebinjskim i dukljanskim podrujima, dakle u itavom Primorju. Koncem XIII. stoljea prolazio je naim stranama jedan francuski dominikanac te zapisao da su u primorskom kraju tadanje srpske drave stanovnici isti katolici, jednako kao Latini. Drugi pak ovoga kraljevstva su nevjerni raskolnici i zbog toga jako progone katolike.91 U humskoj zemlji ipak su prilike za katolicizam bile neusporedivo bolje. U vrijeme vladavine ubia humska zemlja bila je u njihovim rukama, oni se zovu gospodarima tocius terre Hlim.92 Da se na podruja pod njihovom
Jelena je direktno komunicirala s papom: D. Martich, Papstbriefe an serbische Frsten in Mittelalter, Sremski Karlovci, 1933. Plod tog nastojanja bez sumnje su odredbe papa Martina IV. i Honorija IV. o ponovnom imenovanju trebinjskog i stonskog biskupa. Smiiklas, Codex diplomaticus, III., str. 142.-143., i VI., str. 488.-489. i 551. Theiner, nav. dj., I., str. 100. i 103. Farlati, nav. dj., VI., str. 293. Objanjenje spomenutih dokumenata vidi na lanak, Crkvene prilike u srednjovjekovnoj Humskoj zemlji, str. 128.-129. 89 Na lanak Prva stoljea trebinjske biskupije, str. 69. 90 Oko 1326. godine grade crkvu Sv. Stjepana u Trebinju. Vego, Most, X./1983., br. 50., str. 242. 91 K. Draganovi u: Croatia sacra, 1943., str. 117.-118. D. Mandi, Bosna i Hercvegovina, III., str. 453.-454. 92 Smiiklas, Codex diplomaticus, VIII., str. 80., 497., X., 77. itd.
88

256

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

Crkvene prilike u zemljama hercega Stjepana Vukia Kosae vlau proirila jurisdikcija duvanjskog biskupa, nedvojbeno svjedoi to to se upravo tako zove jo i 1495. duvanjski biskup Vitus de Rurchis.93 Mandi misli da bi se jurisdikcija duvanjskoga biskupa mogla iriti od Cetine do Popova polja,94 a Farlati tvrdi da se irila do Bosne i Srbije.95 Nema sumnje da su duvanjski biskupi upravljali katolicima humske zemlje kad je ona bila izvan granica srpske drave. Katolicima na trebinjskom podruju, naprotiv, trajno je (a na humskim podrujima u razdobljima kada su dijelovi humske zemlje bili u sklopu srpske drave) upravljao po odredbi srpskih vladara kotorski biskup, vjerojatno od drugog progona trebinjskog biskupa prvih desetljea XIV. st. To dokazuje papa Klement VI. kada pie 6. sijenja 1345. kralju Duanu da su neki njegovi prethodnici ugrozili kotorskog biskupa te mu oduzeli odreene samostane, crkve, otoke ... koji mu pripadaju kao dijecezanskom biskupu, a kralj Duan ih jo uvijek dri zaposjednutima. Meu otetim posjedima kotorskoga biskupa papa navodi nekadanje posjede Trebinjske biskupije, npr. Molunat, Cavtat, Konavle, Sv. Petra u Polju kod Trebinja i dr.96 Godinu dana kasnije, 7. sijenja 1346., pie opet isti papa Duanu da vrati kotorskom biskupu otete posjede, navodei tada poimenino krajeve i naselja sve do Dunava, meu njima i Canal, Tribunia, Drazavica, Resson... Chelminia, jer kotorski biskup njima upravlja kao dijecezanski biskup od davnine.97 Papa je u isto vrijeme uputio i pisma hrvatsko-ugarskom kralju Ludoviku i bosanskom banu Stjepanu, traei od njih da se ne ometa kotorski biskup u upravljanju nekim krajevima pod njegovom vlau, a u pismu banu Stjepanu na prvom se mjestu navodi Chelmia.98 Rasap Duanova carstva donio je katolicima olakanje. Trebinjskim podrujem zakratko su zavladali braa Balii, koji su, posredovanjem svakog

Episcopus dumnensis ac totius terre Cumnensis. Farlati, n. dj., IV., str. 190. D. Mandi, Duvanjska biskupija od XIV-XVII st., Zagreb, 1936., str. 33. 95 habeat latam diocesim usque in Bosniam et Serviam. Farlati, nav. dj., IV., str. 77., 190. 96 Smiiklas, Codex diplomaticus, XI., str. 179.-180. 97 tamquam diocesanus ipsorum castrorum, villarum et locorum regere et gubernare consueverit ab antiquo. Smiiklas, Codex diplomaticus, XI., str. 264.-265. 98 Smiiklas, Codex diplomaticus, XI., str. 265.-266. i 266.-267.
94

93

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

257

Ivica Pulji biskupa, pristupili jedinstvu s papom.99 S njima Dubrovani dolaze u kontakt upravo preko mrkanskog biskupa koji domalo opet upotrebljava i trebinjski naslov. Nije bez temelja pretpostavka o tome s kojom su namjerom Dubrovani izabrali ba mrkanskog biskupa kao posrednika, kao ni to da je on uao u posjed svoje biskupije jer se doista ve uskoro u dokumentima on opet zove i trebinjskim biskupom.100 Isto su tako Dubrovani postupili i nakon to je kralj Tvrtko zauzeo trebinjsko podruje, njegova prvog protovestijara sveenika Ratka Priboju godine 1383. imenovali su trebinjskim biskupom.101 Time je katolicizam ponovno dobio priliku da se oporavi i na trebinjskom podruju. Trebinjski su se biskupi u vremenu koje je slijedilo sigurno nastanili na podruju biskupije u samostanu Sv. Petra u Polju (Crna - ievo u Divaru), gdje je postojao i kaptol s kanonicima, premda su se bar u vrijeme sukoba vlastele s Dubrovnikom povlaili u Dubrovnik,102 jer imamo dokaze da je biskupiju napustio tek biskup Mihael, biskupijom upravljao od 1436. do oko 1464. godine.103 O vjernicima na tim podrujima, zbog krtosti povijesnih izvora, malo to znademo, osim da ih je bilo. O njima govori samo neto malo, uglavnom
Theiner, nav. dj., I., str. 261.-264., i isti autor, Vet. mon. hist. Hung., II., str. 86. i 103. 100 B. Pandi, De dioecesi Tribuniensi et Mercanensi, Studia Antoniana, 12., Romae, 1959., str. 87. bilj. 2. Smiiklas, Codex diplomaticus, XIV., str. 549. i XV., str. 415. 101 Farlati, nav. dj., VI., str. 296. Pandi, De dioecesi tribuniensi et mercanensi, str. 87., bilj. 9. Ratko je bio najuglednija linost Tvrtkova dvora: Usp. Mon. rag. lib. ref. IV, 157, 161, 164, 165, 172, 174, 244. Farlati, nav. dj., VI., str. 296. Perojevi, Napretkova povjest BiH, str. 315., 322., 345. orovi, Istorija Bosne, str. 305. . Toi, Dubrovaki prezbiter Ratko, stonski kancelar, kapelan i protovestijar kralja Tvrtka I i trebinjsko-mrkanjski biskup, Godinjak Drutva istoriara Bosne i Hercegovine XXVIII.-XXXX., Sarajevo, 1979., 39.-58. Autor je utvrdio (str. 49.) da je Ratko bio biskupom ve 1383. godine. 102 Resti pie da su Durbovani u vrijeme konavoskog rata 1430.-1433. traili od Turaka da im se predaju posjedi Pavlovia, navodei kao argument i injenicu to le prime dignit prelatizie di quei luoghi conservarsi a Ragusa, come il vescovo di Trebigne. Nav. dj., str. 249. 103 Kroniar Luccari pie za trebinjskog biskupa Mihaela da se 1456. povukao u Dubrovnik raccomandata la dioecesi alli canonici di san Pietro di Cicevo et a Ivan conte di
99

258

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

Crkvene prilike u zemljama hercega Stjepana Vukia Kosae usputnih i sluajnih, vijesti i indicija. U najistonijem dijelu Popova, u Poljicima, tui se, npr., 1474. Ljubisava ki Miloradova, da ju je mu Ratko Bijelji Vragani potjerao iz kue protiv zakona svete Rimske crkve.104 Znatan je broj katolika morao ostati na trebinjskom podruju i nakon turskih osvajanja, kako to svjedoi injenica da je 1488. godine gradio crkvu u Koeli kod Trebinja don Vlaho Gabrielis.105 Nakon turskih osvajanja, odmah nakon stabilizacije prilika, vidi se da su katolici najbrojnije, a ponegdje i iskljuivo puanstvo humske zemlje.106 Jedan rimski dokument iz godine 1520. govori da i TrePopovo et di Trebigne. Copioso ristretto, str. 101. O kojem Ivanu pie Luccari ne moe se sa sigurnou utvrditi nego doista samo iznijeti pretpostavku; mislimo da je to bio Ivani Pavlovi, a u tom sluaju to se moralo dogoditi prije 1450. jer je tad Ivani umro, a porodica Pavlovia pala u punu zavisnost od hercega Stefana i vie nije igrala znatniju ulogu u Bosni. irkovi, Istorija srednjovekovne bosanske drave, str. 299. Ne vidimo zato bi injenica to se 1450.-1456. godine, dakle poslije smrti Ivania Pavlovia, u Trebinju spominje knez Vidak Vuki utjecala na vrijeme prije 1450. godine, kako pie Toi, Trebinjska oblast, str. 115. 104 contra omnem sanctionem sacrosancte romane ecclesie. DAD, Lam. de for., XLV, 6v. 105 DAD, Diversa not., 68, f. 129. 106 Prvi turski popisi nakon osvajanja govore o opustjelosti Humske Zemlje. Meutim, znatan dio puanstva turskom blagonaklonom politikom vraa te nekoliko vijesti s poetka XVI. st. svjedoi o velikom broju katolika na tim podrujima. Kako podruje zapadno od Neretve nije u tom smislu ope sporno, ovdje spomenimo samo nekolika podatka o dijelu Humske Zemlje istono od Neretve: prema vie dubrovakih kroniara 1525. godine u Zavali u Hutovu bilo je na misi gran moltitudine di gente ili inifinita di popolo. Anonimys, nav. dj., str. 100.-101., Ragnina, nav. dj., str. 278.-279, Gondola, nav. dj., str. 438. Neki izvjetaji iz tog stoljea govore 10 i 12 tisua vjernika na ovom podruju. Usp. Starine JAZU, br. XII., str. 201., i XXXIV., str. 47. Jezikoslovac Faust Vrani pie: ... posessiones Primorye, Gornye Zaxabie et Dolnye Zaxabie que sunt in Herzegovina id est extrema parte Dalmatiae, in quibus catholici et innoxii homines degunt ... R. Lopai, Spomenici Hrvatske krajine, I, Zagreb, 1884., str. 147., 158s. Isto to tvrdi i papa Siksto V.: J. Radoni, Dubrovaka akta i povelje, III./2., Beograd, 1938., str. 580., C. Horvat, Monumenta historiam uscochorum illustrantia, I., Zagreb, 1910., str. 91. Theiner, nav. dj., II., str. 89s Takoer to svjedoi i dominikanski vikar Hrvatske Daniel, ija je intervencija i potaknula papu na akciju zatite ovog katolikog puanstva. S. S. Krasi, Izvjetaj iz 1589. godine - splitski dominikanac fr. Daniel pie Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

259

Ivica Pulji binjska biskupija, iako je u nevjernikim krajevima, jo uvijek ima mnogo klera i puka.107 Prema posvjedoenju prvog pisca povijesti Trebinjske biskupije, biskupa Krizostoma Antia (1615.-1646.), katolici su se odrali u Trebinju, ievu, Ljubomiru, Draevici, Popovu, Zaablju, Nevesinju i po cijeloj biskupiji.108 Brojem su katolici, meutim, opet oslabljeni zbog pojaanih turskih pritisaka od poetka treeg desetljea XVI. stoljea, a onda i zbog neprekidnih nasrtaja pravoslavnog klera, koji ih je, uz pomo kupljenih fermana na Porti, silom prevodio u pravoslavlje sve do konca turske vladavine.109 - Sve to navodimo kao potkrjepu tvrdnji da je katolicizam u vrijeme hercega Stjepana u njegovu vremenu bio doista znatno prisutan ne samo u humskoj zemlji nego i na trebinjskom podruju. Vladavina Kosaa, uza sav njihov tolerantan stav prema katolicizmu i pravoslavlju, nije ipak bila bez ploda za irenje krstjana u zemljama koje su stekli irenjem bosanske drave. Da je krstjana na podruju humske zemlje bilo i prije dolaska tih krajeva u sklop bosanske drave, jasno se dade naslutiti iz vie dokumenata. Poznata optuba dukljanskoga kralja Vukana papi protiv bana Kulina i njegove sestre, supruge pokojnog kneza Miroslava, da su u herezu uveli vie od 10000 osoba110 moe se uzeti kao prvi izvor koji govori o doticaju tih krajeva s herezom.111 Pisma pape Inocenta III. hrvatsko-ugarskom kralju Emeriku
papi Sikstu V. o prilikama u kojima su ivjeli katolici u istonoj Hercegovini, Mostariensia, 9./1998., Mostar, str. 105.-114. 107 quamplures clericos et laicos cristianos habet. Farlati, nav. dj, VI. str. 304. Pandi, Vrhbosnensia, II., str. 92. 108 Farlati, nav. dj., VI., str. 298. 109 Posebno upozoravamo na raspravu K. Draganovia, Massenbertritte von Katholiken zur Ortodoxie in kroatischen Schprachgebiet zur Zeit der Trkenherrschaft, Roma, 1937., i hrv. prijevod: Masovni prijelazi katolika na pravoslavlje hrvatskog govornog podruja u vrijeme vladavine Turaka, Mostar, 1991., passim. 110 Smiiklas, Codex diplomaticus, II., str. 333.-334. anjek, Bosanko-humski krstjani u povijesnim vrelima, 70.-71. i 124. A. i isti autor, Bosansko-humski (hercegovaki) krstjani, u prilozima izmeu str. 32. i 33. Raki pretpostvalja da se Kulinova sestra vratila poslije muevljeve smrti i ivjela kod brata bana Kulina. Raki, nav. izdanje, str. 59. 111 ie svetog Ivana Vladimira optuuje ve cara Samuela (976.-1014.) za herezu, ali ono je sumnjive historiografske vrijednosti. Car je Samuel (Samuilo) bugarsko-

260

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

Crkvene prilike u zemljama hercega Stjepana Vukia Kosae i splitskom nadbiskupu Bernardu 1200. godine, a nakon spomenute optube kralja Vukana, dodue, ne spominju vie Kulinovu sestru, ali se sve u pismu reeno o banu Kulinu odnosi ne samo na njegovo podruje nego i na sve zemlje u sklopu Hrvatsko-Ugarskoga Kraljevstva,112 meu kojima je humska zemlja morala nakon Bosne biti na prvom mjestu. Kad su Spliani 1223.-1224. izabrali za svog kneza Miroslavljeva nasljednika Petra, optuen je on kao heretik pa ih je papin legat Akoncije udario interdiktom.113 Papa Grgur IX. 1238. godine pie da je kralj Koloman oistio Bosnu od hereze te kae da e biskupu Ponzi podvrgnuti i humsku zemlju, koja je takoer oiena djelovanjem spomenutoga kralja,114 to svjedoi da su se krstjani u meuvremenu znatno proirili i u humskoj zemlji. Prodor bosanske drave prema moru doista je zaas temeljito ugrozio ne samo katolicizam,115 nego i pravoslavlje,116 to je svakako pogodovalo zamahu irenja krstjanskog pokreta u novosteenim krajevima. Na trebinjskom podruju krstjani naprotiv nisu imali prigodu za irenje u vrijeme srpske vladavine zbog naglaene iskljuivosti srpskih vladara koji su tim podrujem vrsto upravljali.117 Ukljuenjem trebinjskog podruja i drugih istomakedonsku dravu doista proirio i na nae krajeve u kojima je, u suradnji s papom Grgurom V., utemeljio dubrovaku metropoliju. Nema vijesti o progonima heretika u njegovo vrijeme. D. Dragojlovi, Poeci bogomilstva na Balkanu, radovi simpozija u bogumilstvu odranog 30. svibnja do 1. lipnja 1978., pod naslovom: Bogomilstvoto na Balkanot vo svetlinata na najnovite istrauvanja, Skopje, 1982., str. 27. 112 Smiiklas, Codex diplomaticus, II., str. 350.-352. anjek, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima, str. 72.-77. i 124. B i C. 113 T. Archidiaconus, Historia Salonitana, izd. akavski sabor, Split, 1977., str. 94. 114 de terra Cholim, per eiusdem regis ministerium a parvitate consimili nutu divine potentie depurata Smiiklas, Codex diplomaticus, IV., str. 57. 115 Duvanjski biskup Madije konano 1344. god. odlazi iz biskupije zbog zloe puka. Mandi, Duvanjska biskupija, str. 75. Papa Klement VI. te iste godine nareuje splitskom nadbiskupu da se makarskom biskupu vrate njegovi prostori koje su mu ve dvadeset godina oduzeli nevjernici. Smiiklas, Codex diplomaticus, XI., str. 161.-162. 116 To je bosansko prodiranje u prvi mah zbrisalo katolike i pravoslavne crkvene organizacije. Nilevi, nav. dj., str. 40. i str. 41. 117 O odnosu srpskih vladara i crkve prema heretikim zasadama pa i latinskoj crkvi usp. saeto: anjek, Bosanko-humski krstjani u povijesnim vrelima, str. 23.-26. Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

261

Ivica Pulji nih krajeva u posjede velikakih porodica Kosaa i Radinovia (Pavlovia)118 irenje krstjanskog pokreta ne samo u humskoj zemlji nego i na trebinjskom podruju dobiva povoljne okolnosti.119 Moe se pretpostaviti da su spomenuti velikai bar posredno favorizirali to irenje. U tom smislu uoljivo je da se u najvanijim slubama spomenutih velikaa nalaze upravo tako brojni uglednici iz raznih redova krstjana: starac pa gost Radin na poseban nain, zatim gosti Maja, Gojsav, Radivoj, Dmitar, Radin Seonianin, Milutin, starac Radosav, krstjani Vlatko Tumarli, Tvrdisav, Cernika (erjenko, ernenko), Petko Jeremija, Radovac, Radiin 120 Ta privilegiranost je, dakako, sa sobom morala nositi i odreene plodove, to potvruje i nekoliko direktnih vijesti. Nakon dolaska u Ston biskup Ivan de Cruce (de Crossio) pie da je podruje naao zaraeno, na prvom mjestu spominje patarenstvo pa raskol.121 Dubrovani su 1431. pisali napuljskoj kraljici da su okrueni patarenima i manihejima.122 U izvorima suKosae su zadobili sva podruja, osim Trebinja, Vrma, Bilee, Fatnice i polovice Konavala, a Pavlovii Trebinje s okolicom te polovicu Konavala. 119 Zbog strogog stava srpskih vladara prema njima, jeretika na podruju Trebinjske upe nije bilo sve do njenog ulaska u sastav bosanske drave. Od tada se dualistika crkva vrlo brzo poinje iriti na ovom prostoru. Toi, Trebinjska oblast, str. 115. U Primorju, t. j. u predjelu izmedju Stona i Kurila, za tiem u Konavlju, ili u predjelu izmedju Cavtata i Vitaljine, ivjelo je takodjer dosta patarena, Raki, nav. izdanje, str. 100. i 102. 120 Usp. npr. Stojanovi, nav. dj., I./1., str. 369., 371., 373., 583., zatim I./2., str. 46., 48., 54., 60., 68., 82., 89., 146., 149., 151. i dr. Raki, nav. izdanje, str. 101. anjek, Crkva bosansko-humskih krstjana u povijesnim vrelima, str. 115.-120., isti autor, Bosansko-humski (hercegovaki) krstjani, str. 115.-116. Vego, Iz istorije srednjovjekovne bosanske drave, str. 18. Truhelka, Povijest Bosne i Hercegovine od najstarijih vremena do godine 1456., Knjiga I, Hrvatsko kulturno drutvo Napredak, Sarajevo 19421991-1998, str. 767.-793. i dr. 121 Biskup pie da je itav poluotok Peljeac naao zaraen patarenstvom i raskolom. Farlati, n. dj., VI., str. 328. 122 Dubrovnik je patareniis nequissimis catholicam Christi fidem colentibus inimicissimis circumdata. J. Radoni, Dubrovaka akta i povelje, I./1., Beograd, 1934., str. 155. Mandi, nav. dj., str. 69., bilj. 69. la citt de ragusa situata in terra ferma, e da ogni canto delle sue iurisdicioni confina et circumvalleeata dalli perfidi Patareni senza alcun altro intramezzo de terra o d aqua . Raki, nav. izd., str. 226., bilj. 388. Kroniar Resti pie da la peste del rito Patareno, professato da non pochi Canalesi Nav. izdanje, str. 575.
118

262

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

Crkvene prilike u zemljama hercega Stjepana Vukia Kosae sreemo prilino toponima po gostu, starcu te nailazimo i na dokaze o hiama krstjana od Podrinja do Dubrovnika.123 Kad je bosanskoj dravi konano zaprijetila smrtna opasnost od Turaka, a pristizanju pomoi od pape i katolikih drava mogla je biti velika zapreka upravo ozloglaenost zbog hereze, kralj se odluio na energine korake protiv krstjana da bi, kako se ini, opravdao krivnju zbog pada Smedereva. Vodstvo Crkve bosansko-humskih krstjana i prognane lanove pokreta primio je herceg Stjepan na svoje podruje. Drimo ipak da taj in hercega Stjepana nije imao niti antikatoliko obiljeje niti obiljeje posebne zatite krstjana. Prije svega krstjani i vodstvo njihove crkve i nije imalo drugog izbora, osim prijei u zemlje hercega Stjepana, koji je jedini od velikaa, njihovih sljedbenika, imao najvei stupanj neovisnosti o kralju. Zato je on jedini i mogao pruiti utoite tvrdokornijim sljedbenicima Crkve bosanske i njezinu vodstvu. A da ih nije ba osobito titio najbolje svjedoi ve spomenuto njegovo omoguavanje franjevcima i mitropoliti Davidu da ih uz njegovu dozvolu prevode u katolicizam i pravoslavlje! Herceg je drao svojevrsnu ravnoteu meu pripadnicima sve tri konfesije u njegovim zemljama sve do smrti. Najbolje to dokazuje izbor osoba koje su bile svjedoci njegove oporuke: gost Radin, mitropolit David i njegov komornik katolik Pribislav (Pribisavac) Vukoti.124 Mogla bi se prihvatiti pretpostavka da je broj krstjana u Bosni, koji su bili nekad veina puanstva, pod konac kraljevstva spao na oko petinu puanstva,125
Truhelka, GZM, 1913., str. 373. Mandi, II., str. 306., 319.-320. V. Skari, GZM, 1934., str. 79.-82. Lj. Sparavalo, Bijela kneza Alekse Patrovia, Istorijski glasnik, 1.-2., Beograd, 1981., str. 63.-66. i 84.-86. - Toi, Trebinjska oblast, str. 116. 124 Herceg je Pribisavu povjeravao najdelikatnije poslove s katolikom Venecijom i Dubrovnikom. Pribislav je izbjegao u Italiju. Njegova oporuka iz 1475. godine, izvriteljem koje je imenovao i padovanskog gvardijana fra Jakova i svog kuma gospodina Martina da Novamonte, svjedoi da je bio izrazito pobona osoba. Uz brojne darove raznim crkvama i svetitima istie se i legat crkvi Sv. Jurja u Padovi, uz obvezu da sveenik slavi svetu misu za njegovu duu svake nedjelje i blagdana. Sivri, nav. dj., 78.-84. L. Thallczy, Studien zur Geschichte Bosniens und Serbiens im Mittelalter, Mnchen, 1914., str. 226., 435.-439. O njemu je pisao i S. irkovi, Poteni vitez Pribislav Vukoti, Zbornik Fil. fakulteta, X.-1., Beograd, 1964. 125 orovi, Istorija Bosne, str. 527.-535. Mandi, Bogumilska crkva bosanskih krstjana, str. 417. Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu
123

263

Ivica Pulji ali za hercegove zemlje to je puno tee procijeniti, i za prijanje vrijeme i za vrijeme neposredno pred pad pod Turke, jer je tamo izostao posljednji najtei pritisak na krstjane neposredno pred pad Bosne pod Turke. U prvim stoljeima turske vladavine pravoslavlje u najistonijem dijelu Hercegovine bilo je izrazito dominantno, a na podruju drevne humske zemlje i ostalog primorja katolicizam je bio, unato dodatnim stradanjima tijekom turskih pustoenja i osvajanja, jo uvijek izrazito dominantan. Pripadnicima Crkve bosanskohumskih krstjana ubrzo se gubi svaki trag, ak i u prvim vremenima, kad jo nema veeg broja muslimana na tom podruju.126 Na temelju toga smjelo bi se zakljuiti da je humsko podruje ipak bilo veinsko katoliki, hercegovi posjedi istono od Trebinja pravoslavni, a da su krstjani bili dominantno puanstvo u izvornim hercegovim posjedima sjeverne Hercegovine i u Podrinju. Teorija o masovnom prijelazu krstjana na islam odavno je naputena i nije odriva;127 na islam su prelazili pripadnici svih triju konfesija, a krstjani se u turskim prodorima nisu vladali znatno drukije od ostalog puanstva. Obezglavljeni, oni su se najvjerojatnije neuoljivo uklapali u katolicizam i pravoslavlje svoje okolice. Dovoljno to svjedoi njihov najuvaeniji dostojanstvenik u hercegovim zemljama, gost Radin, kome, s pedeset do ezdeset osoba iz svoje ustanove i svoje sljedbe s njihovim pravima i dobrima, mletaki senat 1466. godine daje salvum conductum da borave na mletakim posjedima.128 Gost Radin prije je inzistirao kod Dubrovana da ne bude usilovan od nikoga iziti iz vjere koju vjeruje, razi ako bi njemu ugodno bilo, a da je konano ipak zavrio u jedinstvu s Katolikom crkvom dovoljno dokazuje to to je pokopan u franjevakom samostanu Sv. Nikole u Stonu,129 to se sigurno ne bi dogodilo da je ostao hereO nestanku bosansko-humskih krstjana: A. Mijatovi, Problem nestanka Crkve bosanske u poratnoj historiografiji, Croatica christiana periodica, 2., Zagreb, 1978., str. 1.-16. irkovi, Istorija srednjovekovne bosanske drave, str. 320. 127 F. anjek, Dobri mu je Crkve bosansko-humskih krstjana, Humski zbornik, IV., Stolac u povijesti i kulturi Hrvata, Zagreb - Stolac, 1999., str. 129.-131. 128 M. unji, Jedan novi podatak o gostu Radinu i njegovoj sekti, Hrvatska misao, II., 9. (1998.), str. 157. anjek, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima, str. 118.119. 129 J. Sopta, Gost Radin (Radivoj) Butkovi i njegov grob, Hercegovina, 6./7., Mostar, 2000./2001., str. 49.-60.
126

264

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

Crkvene prilike u zemljama hercega Stjepana Vukia Kosae tik. U krilu Katolike crkve zavrili su svi Radinovi potomci,130 kao i potomci hercegovih sinova Vladislava i Vlatka,131 te njegova ki blaena Katarina.132 Kao zakljuak moemo i na konfesionalno podruje primijeniti ono to Dubrovani rekoe za politike prilike: od potopa svita ni se svit toliko smel i vrtil kao sade.133 Izvorna graa, koja nam je dosad dostupna, uvjerava nas da je herceg Stjepan ostao u svom obiajnom vladanju sljedbenik Crkve bosanskohumskih krstjana, ali treba takoer istaknuti da je, uporno se drei vjerske prakse svoje obitelji, bez nekih duhovnih apetita pa i vjerskog znanja, trajno nastojao dokazati svoje pravovjerje i pripadnitvo jedinstvenom kranstvu koje tu zasebnost i tradiciju nije razumijevalo ni prihvaalo. Kao dokaz toj tvrdnji moe se uzeti hercegova alba na pobunjenog sina Vladislava da je svojom pobunom uz pomo Turaka zasluio smrti da ima tisuu ivota zato to je nanio tetu itavom kranstvu.134

M. Sivri, Oporuke kancelarije stonske kneza od sredine 15. stoljea do 1808., Dubrovnik, 2002., usp. inventar oporuka i kazalo. 131 Atanasovski, nav. dj., str. 126.-188. Popari, nav. dj., 111.-125. 132 Usp. Franjevaka teologija Sarajevo, Povijesno-teoloki simpozij u povodu 500. obljetnice smrti bosanske kraljice Katarine, odran 24. i 25. listopada 1978. u Sarajevu, Radovi objavljeni 1979., i K. Draganovi, Katarina Kosaa bosanska kraljica, Sarajevo, 1978. 133 Puci, nav. dj., I., str. 57. Perojevi, Povijest Bosne i Hercegovine od najstarijih vremena do godine 1456., Knjiga I, Hrvatsko kulturno drutvo Napredak, Sarajevo 1942-1991-1998, str. 414. 134 Ljubi, Listine, X., 354. Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

130

265

Ivica Pulji

SUMMARY The noble Kosaa family were originally estate owners from Podrinje. Their rise to the greatest noble family in the kingdom was due to the expansion of the Bosnian state towards the south and to the east. Vlatko Vukovi (who ruled up till 1392), already laid the foundation of what was to be known later on as Herzegovina, on whose magnitude Sandalj Hrani (who ruled from 1392 1435) further expanded, along with Stjepan Vuki (who ruled from 1435 1466). Stjepan Herceg of Saint Sava, lord of Hum and Primorje, great Bosnian duke of (rusaga,) prince of Drina and more, as he presents himself, is beyond a doubt the greatest Bosnian-Hum leader of the middle ages, due to the role he played not only in the Bosnian kingdom, but also in general during his times. It is therefore not surprising that within the Church of the Bosnian-Hum Christians he had a pivotal role. First of all, it is important to note that the Kosaa family, including Stjepan Herceg, according to historical sources, were true followers of the Church of Bosnian-Hum Christians. They were also very tolerant in religious matters in those times, not only in the lands under their control, but also towards families where Bosnian Christians, Catholics and Orthodox lived freely one beside the other. One of the reasons for this tolerance of theirs can be attributed to the political climate of those times in which Herceg had to constantly battle against accusations of heresy. A even greater motive can be found in the religious diversity that existed in his lands. While Podrinje and the border areas of the Hum lands along with Bosnia, followed the Church of the Bosnian-Hum Christians, many facts point out that despite the hardships caused by the wars with Serb leaders and the losses against Christians, the population of Hum and Primorje were still predominately Catholic. Orthodoxy prevailed in the areas which were once rmly part of the Serb State, from Trebinje towards the East, with its spiritual center at the monastery of Mileevo. This religious diversity certainly had a great inuence upon the land owners and their conduct towards their subjects. 266
Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

Crkvene prilike u zemljama hercega Stjepana Vukia Kosae Herceg Stjepan, while being a member of the Bosnian Christians movement, cannot be called a defender of the Bosnian Christians. During the times of their nal expulsion from Bosnia, he made eorts to oer them refuge, yet at the same time gave them the opportunity to convert to Catholicism or Orthodoxy. In his constant eorts to defend his faithfulness before both popes and patriarchs of Constantinople, one can infer a cosmopolitan vision of Christianity present, in which he sought to legalize the religious practices and traditions of his family, which he did not want to renounce. His lifestyle played a great role in this, which from what can be seen, was only inuenced to a minor degree by religion.

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

267

Tomo Vuki

PAPA PIO II. I KRALJ STJEPAN TOMA


Na poetku ovoga lanka ini se prikladnim i vrlo korisnim, radi lakega praenja dogaaja o kojima e se govoriti, ukratko predstaviti dvojicu protagonista iz naslova: papu Pija II. i kralja Stjepana Tomaa te okolnosti u kojima su ivjeli i djelovali. Tako se u treem dijelu ove radnje moglo govoriti o njihovim meusobnim odnosima, koje su odredile i obiljeile razliite zgode i nezgode: pad Smedereva pod Turke i politike i vjerske sumnje na raun Tomaa, sabor europskih vladara u Mantovi, konfesionalno sloena drava, progon krstjana iz Bosanskoga Kraljevstva, Tomaevi obiteljski problemi, vrlo loi meusobni odnosi kralja Tomaa i hercega Stjepana, pokuaj osnivanja novih biskupija u kraljevstvu, hvarski biskup Tomasini, franjevci, dominikanci, pitanje krune bosanskoga kralja, trojica krstjana obraenih u Rimu, vazalni odnos prema Ugarskoj i kasnije Turskoj, utjecaj Venecije i Dubrovnika, unutarnja nesloga velikaa i izostanak pomoi kranskih zemalja te, na kraju, iznenadna smrt kralja Tomaa i dolazak kraljice Katarine u Rim, vjerojatno jo za ivota pape Pija II. 1. Humanist Enea Silvio Piccolomini, papa Pio II. Papa Pio II. rodio se 18. listopada 1405. kao Enea Silvio Piccolomini1 u
1

Usp. John N. D. Kelly, Vite dei papi. Le biografie degli uomini che guidarono 2000 anni di storia della Chiesa, Piemme, Casale Monferrato, 1995., str. 416.-419. s odnosnom bibliografijom; Pio Paschini, Il papato dal medioevo al rinascimento. Avignone scisma doccidente umanesimo (1305-1492), u Pio Paschini-Vincenzo Monachino (a cura di), I papi nella storia, I., Coletti editore, Roma, 1961., str. 513.-572., posebno 552.-555.; Ludwig Pastor, Geschichte der Ppste, II., Herder, Freiburg, 1889., str. 1.-261.; Charles Naville (ed.), Enea Silvio Piccolomini.

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

269

Tomo Vuki Corsignanu kod Siene u plemenitakoj obitelji koja je zapala u siromatvo. Kao djeak obraivao je zemlju, a kasnije je osam godina prouavao humanistiku kulturu, studirajui u Sieni i Firenzi. Poslije toga sudjelovao je na saboru u Bazelu kamo su ga, u slubi tajnika (1432.-1435.), pozvali kardinal Domenico Capranica i jo neki prelati. Tijekom 1435. putovao je mnogo u diplomatske misije s kardinalom Niccolm Albergatijem ili sm po njegovu nalogu. Kad je 1436. postao slubenik na saboru, dobio je priliku iskazati svoj govorniki talent. No, bio je protivnik pape Eugena IV. te je 1439. postao tajnik protupape Feliksa V., koji ga je 1442. poslao u Frankfurt. Tu se upoznao s kraljem Frederikom III., koji ga je, upoznavi njegov literarni talent, poastio naslovom poeta laureatus te ga pozvao da napusti Feliksa V. i prijee u njegovu slubu, to je Enea i prihvatio te se 1445. izmirio s papom Eugenom IV. Iste godine teko se razbolio, to ga je potaknuo da napusti dotadanji neuredan nain ivota, u kojemu je imao i nezakonite djece, te se idue godine dao zarediti za sveenika. Papa Nikola V. imenovao ga je 1447. biskupom u Trstu, a 1450. biskupom u Sieni. Istovremeno je bio vrlo aktivan u diplomatskoj slubi te ga je Kalisto III. godine 1456. imenovao kardinalom. Nakon smrti Kalista III. Enea Silvio Piccolomini izabran je za papu 19. kolovoza 1458. Iako je imao samo 53 godine, ve je bio vrlo bolestan. Kao veliki humanist i literat izabrao je ime Pio, sjeajui se tako Virgilijeva pius Aeneas. Zapravo, tijekom ivota Pio II. pisao je komedije, novele, memoare i povijesne studije, od kojih se svakako treba sjetiti ovih: De gestis Basileensis concilii, Libellus, Historia duorum amantium, Chrisis, Historia Bohemica, Historia Federici imperatoris, Cosmograa: historia rerum ubique gestarum, Commentaria rerum memorabilium. Tijekom nekoliko godina prije izbora za papu, kardinal Piccolomini vie je puta pozivao na organiziranje vojnoga otpora protiv Turaka, koji su sve vie prijetili Europi. U tome poslu esto je bio osoba povjerenja pape Kalista III., koji mu je diktirao neka svoja pisma. Tako je npr. na taj nain nastalo Kalistovo pismo ugarskom kralju Ladislavu, pisano u Rimu 20. listopada 1457., kojim je pozivao na udruivanje krana da bi se bezboni soj Turaka (impia Turcorum gens) odbio od kranskih zemalja meu kojima se poimence spominju takoer

Luomo, lumanista, il pontefice (1405-1464), Dado Armando editore, Bologna, 1984.; Rossella Bianchi, Intorno a Pio II: un mercante e tre poeti, Sicania, Messina, 1988.

270

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

Papa Pio II. i kralj Stjepan Toma Dalmacija, Hrvatska i svi ilirski krajevi.2 Stoga i nije neobino da je ve u listopadu 1458. godine, tj. samo dva mjeseca poslije izbora za papu, najavio kriarsku vojnu protiv Turaka i sazvao kongres kranskih vladara u Mantovi za lipanj idue godine. Taj je kongres odran, ali kranski se vladari nisu mogli dogovoriti, to je papu vrlo razoaralo. Poslije toga, nakon neuspjelog organiziranja vojne, tijekom 1461. godine Pio II. napisao je Pismo sultanu Mehmedu II., koje, meutim, nikada nije poslano naslovniku, a kojim ga je pozvao da napusti islam, da se krsti i prihvati krunu Istonoga Rimskoga Carstva. A kad je, nakon pada Bosanskoga Kraljevstva pod Turke (1463.), zaprijetila jo vea opasnost, Venecija i Ugarska pristale su krenuti protiv otomanskih osvajaa. Vojni pohod bio je zakazan za kasno proljee idue godine, a Pio II. elio je osobno sudjelovati u tim dogaanjima. Meutim, kad je doao u Anconu da se pridrui okupljenoj vojsci, vrlo se razoarao zbog maloga broja prispjelih vojnika te je, shrvan boleu, umro u Anconi 14. kolovoza 1464. 2. Kralj Stjepan Toma Ostoji S druge strane, Stjepan Toma3 bio je nezakoniti sin bosanskoga kralja Stjepana Ostoje. Nakon smrti kralja Tvrtka II., koji nije imao prirodnih poto2

Usp. Josephus Cugnoni (ed.), Aeneae Silvii Piccolomini Senensis qui postea fuit Pius II Pont. Max. opera inedita, Reale accademia dei Lincei, Roma 1883., str. 130.: () ut impiam Turcorum gentem christianis infestam et uero deo rebellem nostro, si domino placeat, tempore tam procul a christianis finibus arceamus; (). Nisi enim perfidiam et abhominabilem illorum sectam e terminis Europe christiana propulsent arma, necessarium est non solum Albaniam, que pars Macedonie quondam fuit, sed Dalmaciam, Croaciam omnesque oras Ilyridis ipsumque regnum tuum Hundarie et alias quamplurimas christianorum prouincias assiduis Turchorum siue preliis, siue incursionibus agitari.

Usp. Marko Perojevi, Stjepan Toma Ostoji, u Povijest Bosne i Hercegovine od najstarijih vremena do godine 1463., Hrvatsko kulturno drutvo Napredak, Sarajevo, 1991., str. 505.554.; Eusebius Fermendin, Acta Bosnae potissimum ecclesiastica cum insertis editorum documentorum regestis ab anno 925 usque ad annum 1752, Zagrabiae 1892.; ime Ljubi (skupio), Listine o odnoajih izmedju junoga slavenstva i Mletake Republike, X., (Mon. spect. hist. Sl. merid. 22), JAZU, Zagreb, 1891.; Sima irkovi, Historija srednjovekovne bosanske drave, Beograd 1964.; Vjekoslav Klai, Poviest Bosne do propasti kraljevstva, Zagreb, 1882.; Dominik Mandi, Etnika povijest Bosne i Hercegovine, Ziral, Toronto - Zrch Roma - Chicago, 1982.; Isti, Dravna i vjerska pripadnost sredovjene Bosne i Hercegovine, Ziral, Toronto Zrich Roma Chicago, 1978.; Milko Brkovi, Srednjovjekovna Bosna i Hum. Identitet i kontinuitet, Crkva na kamenu, Mostar, 2002.

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

271

Tomo Vuki maka, velikai su Tomaa 1443. godine izabrali za njegova nasljednika. Stupio je na prijestolje krajem studenoga ili poetkom prosinca, to je odmah dojavio Dubrovanima, koji mu 5. prosinca estitaju na preuzimanju vlasti. Ve od poetka svoje vlasti imao je velikih problema s nekim velikaima, koji nisu bili zadovoljni njegovim izborom, a sa Stjepanom Vukiem morao je vie puta ak ratovati. K tomu, poslije bitke kod Varne 1444. sve je vie prijetila opasnost od Turaka, koji su se, upravo preko Tomaeva kraljevstva, spremali nadirati prema srednjoj Europi. Osim to je zbog toga traio pomo Ugarske, Mletaka i Dubrovnika, jednako tako Toma se obraao i rimskom papi, tradicionalnom zagovorniku rata protiv Turaka. Posrednik mu je bio Toma Tomasini, biskup Hvara, dominikanac, poslanik Svete Stolice u Bosni i Humu jo od 1439. godine.4 Taj biskup bio je tamo poslan ne bi li katolikoj vjeri vratio krstjane, a prije svih drugih njihova velikoga zatitnika Stjepana Vukia te kralja Tomaa. U krajevima, u koje je bio poslan biskup Tomasini, stanje je bilo vrlo sloeno. Uz katolike tamo je postojala i heretika Crkva krstjana kojoj su pripadala i dva vodea lokalna velikaa. Naime, kralj Toma bio je krstjanin kao i Stjepan Vuki, koji je, k tome, bio vrlo prevrtljiv ovjek. Meutim, biskup Tomasini ve je prije rujna 1444. uspio kralja Tomaa obratiti na katolianstvo. No, kralj je imao i dva druga velika osobna problema, koji su izazivali prigovore drugih velikaa, njegovih protivnika: prvo, bio je nezakonito dijete i, drugo, bio je vjenan na krstjanski nain s Vojaom, enom niska roda, koju velikai nisu htjeli za kraljicu, a s kojom je, kao krstjanin, Toma ve imao dvoje djece. Stoga se Toma obratio papi Eugenu IV. da ga oslobodi tih dviju smetnja, na to ga je papa dvama razliitim dopisima od 29. svibnja 1445. godine potvrdio kraljem
Usp. Stjepan Krasi, Djelovanje dominikanaca u srednjem vijeku, u elimir Pulji-Franjo Topi, Kranstvo srednjovjekovne Bosne. Radovi simpozija povodom 9 stoljea spominjanja bosanske biskupije (1089-1989), Vrhbosanska visoka teoloka kola, Sarajevo, 1991., str. 173.240. (posebice str. 207.-224. i 237.-239.). Papa Eugen IV. godine 1439., u vrijeme odravanja Firentinskoga sabora, imenovao je hvarskoga biskupa Tomu Tomasinija svojim legatom u Bosanskom Kraljevstvu. Trima razliitim dokumentima 19. rujna 1439. dao mu je iroke ovlasti. Na toj slubi ostao je sve do 1461. godine jer su mu nasljednici Eugena IV., zadovoljni njegovim radom, produljivali mandat, to znai da je na istom podruju bio legat i pape Pija II. od 1458. do 1461. Inae, Toma Tomasini bio je roen u Veneciji. Pripadao je dominikanskom redu, bio je doktor teologije, a za hvarskoga biskupa imenovan je 1428. te je na toj slubi ostao do smrti 1466. godine. Usp. takoer Status personalis et localis dioecesis pharensis-brachiensis et issensis pro anno Domini MCMX, Tridenti, 1910., str. 6.
4

272

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

Papa Pio II. i kralj Stjepan Toma Bosne kao da je zakoniti sin5 i razrijeio obveze date Vojai.6 U novim okolnostima Toma i vojvoda Stjepan Vuki privremeno su se pribliili te se Toma u Milodrau u svibnju 1446. na katoliki nain vjenao sa Stjepanovom keri Katarinom. Te je godine navodno bila pripravljena i kruna, uvana u blagajni stolne crkve Sv. Dujma u Splitu, koja je bila predana hvarskom biskupu Tomi da je u papino ime urui Tomau. No, iako to iz nekih razloga nije nikada obavljeno, a budui da se zanosio idejom da oko Bosne okupi sve okolne krajeve, Toma se od poetka kitio naslovom kralja. Tako se na jednoj ispravi, samo nekoliko mjeseci nakon izbora za kralja, izdanoj Dubrovanima u Kreevu 3. rujna 1444. godine, potpisuje: tefan Toma kral Boiom milost ju Srblem Bosni Primor ju Homsci zemli Dalmci Hervatom Donim Kraem Zapadnim Stranam i k tomu. Taj nain njegova potpisivanja vie je puta dokumentiran i u iduem razdoblju, a prije onoga zavrnoga i k tomu, pojavljuju se jo dodaci: Usori, Soli, Podrinju. Katolika crkva oivjela je u krajevima kojima je Toma vladao poslije njegova naputanja krivovjerja i prihvaanja katolianstva. Na vie strana gradile su se nove crkve. Meutim, iako katolik, kralj je i poslije toga priznao postojanje i heretikoj Crkvi krstjana, zbog ega ga franjevci tuili papi. Nakon to je objasnio da se tako ponio zato da se izbjegnu vei problemi jer su krstjani brojni i jaki, a da on sam jedva eka kada e se ti krivovjerci obratiti na katoliku vjeru, sprijateljio se s fratrima. Meutim, nadolazili su novi problemi. Prije svega ve 1447. godine Stjepan Vuki, koji je otvoreno podravao krstjane, raziao se sa svojim zetom Tomaom te se 1448. godine proglasio hercegom u Humu, nakan pokazati da je neovisan o bosanskom kralju. Toma je na svoga punca bio ljut i zbog toga to je u Hercegovinu primao krivovjerce koje je Toma progonio iz svoga kraljevstva. Tako je 1450. godine u humsku zemlju primio oko 40 poglavica bosanske crkve s vrlo mnogo naroda koji je doao s njima. Tri godine s prekidima trajao je rat izmeu Tomaa, Dubrovana i hercega Stjepana, koji e biti prekinut sklapanjem mira u hercegovu gradu Novom tek u travnju 1454. U meuvremenu, gotovo godinu dana prije toga, pao je Carigrad pod Turke. Meutim, bez obzira je li to bilo iz straha ili dvoline diplomatske kurtoazije,
5

Usp. Augustin Theiner, Vetera monumenta Slavorum meridionalium historiam illustrantia, I., Romae, 1863., str. 388. Usp. Augustin Theiner, Vetera monumenta Slavorum meridionalium, str. 388.-389.

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

273

Tomo Vuki zanimljivo je da su sultanu osvajanje Carigrada estitali i kralj Stjepan Toma, i herceg Stjepan Vuki i srpski despot Dura Brankovi. Turska vojska sve se vie primicala srednjem Balkanu jer su, unato ponekad vrlo snanim otporima kranske vojske, iz godine u godinu osvajali grad po grad te su ve dugo imali stalno prisutnoga vojvodu u Vrhbosni. On je nadzirao Tomaa koji se nalazio u nekoj vrsti vazalnoga odnosa prema sultanu. U nakani da se sprijei napredovanje Turaka, pape Nikola V. (1447.-1455.) i Kalisto III. (1455.-1458.) prednjaili su u organiziranju kranskih vladara meu kojima je vladala velika nesloga. A nakon to se Toma potuio papi Kalistu III. zbog opasnosti koje su prijetile njegovu kraljevstvu, papa njega i njegova sina Stjepana s gradovima i utvrdama 30. travnja 1455. godine prima u zatitu protiv Turaka i krivovjernih domaih velikaa.7 Papa je Tomau poslao i svoga poslanika kardinala Joannisa Carvajala u pratnji mletakoga poslanika Petrusa Thomasija. Njih je kralj primio u Doboru, odakle je mletaki poslanik 13. lipnja 1457. pisao: Posjetio sam reenoga gospodina kralja (). I rekao je da Turin poslije pada Carigrada () smatra ovo kraljevstvo glavnim vratima kranstva i da mu je pred godinu dana traio etiri grada ovoga kraljevstva, koji su, moe se rei, njegovi stupovi, jer dva od njih su posred ovoga kraljevstva, a od drugih dvaju jedan je klju Ugarske, a drugi Dalmacije i Primorja. Vidjevi kralj Turinovu zlu namjeru, odgodio je do sada rjeenje toga pitanja, dajui mu nade i obeanja. Napokon je doao kraj ovoj stvari i kralj vie ne moe otezati. Njegova je svijetlost odluila prikloniti se kranima i sasvim se osloniti na papu i druge krane protiv reenoga Turina ().8 Poslije ovoga izvjetaja Kalisto III. jo vie nastoji pomoi bosanskom kralju u pripravi na obrambeni rat. Meutim, ne uspijeva uvjeriti neslone kranske vladare, a Toma, u nadi da e mu Turci pomoi da preuzme vlast takoer u srpskoj despotovini, ini pogreku i u proljee 1458. godine sklapa separatni mir sa sultanom te mu kao danak alje 9000 dukata. Uvidjevi pogreku, dogovorio se u Segedinu (prosinac 1458./sijeanj 1459.) s ugarskim kraljem Matijaom da u Smederevo poalje sina Stjepana koji e se tamo 1. travnja 1459. godine vjenati s Marom, kerju srpskoga despota Lazara, koji nije imao
7 8

Usp. Eusebius Fermendin, Acta Bosnae, str. 222.

Vilim Frankni, Kardinal Carvajal u Bosni 1457., u Glasnik Zemaljskog muzeja II./1890., str. 11.-12. (u lanku je Thomasijevo pismo doneseno u izvorniku na talijanskom jeziku).

274

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

Papa Pio II. i kralj Stjepan Toma mukoga potomka, pa je tako Srbija kao miraz ula pod vlast bosanske krune. Meutim, Turci su odmah krenuli u pohod na Smederevo i osvojili ga ve 20. lipnja iste godine, a despot je sa enom pobjegao u Bosnu te tako predao sultanu Smederevo i despotovinu. Zapravo, ini se da su se pravoslavni Smederevci, nezadovoljni nametnutim despotom Stjepanom Tomaeviem, koji je bio katolik, predali bez borbe, a mladi je despot, koji je nedugo prije toga bio preuzeo upravu, predao Smederevo sultanu uz uvjet da njemu i njegovoj obitelji bude poteen ivot.9 Time su bila otvorena vrata turskom nadiranju prema srednjoj Europi, zbog ega se uznemirio cijeli kranski svijet. Odnosi prema katolicima u despotskoj Srbiji, kako iz Gyora 4. srpnja 1455. svjedoi fra Ivan Kapistran, bili su u to vrijeme vrlo loi. Dapae, nabrajajui zastranjenja Raana u osamnaest toaka, Kapistran kae da su zastranili vie nego Grci: lanak prvi. Silovito napadaju krane katolike krstei ih protiv njihove volje, a koji to ne ele, katkada im oduzimaju dobra i kadto ih bacaju u tamnicu. lanak drugi. Mnogi od tih bosanskih krivovjeraca, koji su se drali patarenske vjere, uvi Boju rije, obratili su se na rimsku vjeru, ali ih raki metropolit i drugi sprjeavaju da se izmire (s Katolikom crkvom), od kojih mnogi umiru izvan vjere, i radije umiru izvan vjere nego da prihvate vjeru Raana.10 3. Meusobni odnosi kralja Stjepana Tomaa i pape Pija II. U prethodnim odlomcima pria je dovedena do proljea 1459. godine. Bilo je to potrebno zato to se upravo tada, koliko je poznato, kralj Toma prvi put
9

Usp. Pavo ivkovi, Drutveno-politike prilike u srednjovjekovnoj Bosni i Humu, u elimir Pulji - Franjo Topi, Kranstvo srednjovjekovne Bosne, str. 84.
10

Prijevod je uzet od Franje anjeka, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima (13.-15. st.), Barbat, Zagreb, 2003., str. 113., a izvornik je objavio Eusebius Fermendin, Acta Bosnae, str. 225.: () Infrascripti sunt articuli in quibus erant Rasciani ultra haereses Graecorum, scripti in urbe Jaurinense anno domini 1455 die 4 Julii. () Articulus primus. Violenter christianos catholicos arripiunt baptizando eos invitos qui nollent, quandoque eis auferendo bona, et quandoque incarcerando eos. Articulus secundus. Multis ex illis haereticis Bosnensibus, qui fidem tenuerunt Patharenorum (et) audientes verbum Dei, convertuntur ad fidem romanam; sed a metropolitano Rascianorum et aliis non permittuntur reconciliari; de quibus multi moriuntur extra fidem, magis volentes extra fidem mori, quam eorum Rascianorum fidem suscipere.

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

275

Tomo Vuki obraa novom papi Piju II., koji jo nije bio navrio ni punu godinu u slubi Petrova nasljednika. U tom pismu, kako izvjetava sm papa, bosanski kralj molio ga je za pomo u vojsci i novcu zbog velike pogibelji od Turaka, koji su, ve prije pada Smedereva, svakodnevno napadali njegovo kraljevstvo. Doznajemo to, naime, iz pisma koje je Pio II. 9. svibnja 1459. iz Bolonje poslao franjevcu Marianu iz Siene. Toga je franjevca ve Kalisto III. bio ovlastio da u bosanskim krajevima propovijeda kriarsku vojnu, a Pio II. ponovno ga podsjea na tu zadau te mu produljuje iste ovlasti da bi mogao pomoi ugroenom kraljevstvu da ono ne padne u ruke nevjernicima te da vjernici, koji u njemu ive, ne bi pretrpjeli ono to su ve propatili okolni pravoslavni narodi.11 Istovremeno je djelovao i papinski poslanik u Ugarskoj kardinal Joannis Carvajal. Shvativi da je stanje na Balkanu vrlo ozbiljno, poslao je kralju Tomau dominikanca Nicolu Barbucija, koji je 27. svibnja doao u Jajce, odakle je, etiri dana kasnije, pisao kardinalu Carvajalu da je kralju priopio sve to mu je naredio kardinal. Izvjetava ga takoer da mu je kralj dao do znanja da je spreman izvriti sve to mu narede papa i kardinal, pa ak povesti i rat protiv Turaka, ali da mu je to mogue samo ako dobije pomo sa strane jer se ne moe boriti sam. Njegovu bojazan od rata s Turcima poveavala je injenica da nije imao pouzdanja u svoje podanike manihejce koji su vie voljeli Turke

Usp. Augustin Theiner, Vetera monumenta historica Hungariam sacram illustantia, II., Romae, 1862., str. 327.; Eusebius Fermendin, Acta Bosnae, str. 239.-240. Papa je Pio II. fratru Mariano de Senis ord. minorum 9. svibnja 1459., kao odgovor na zamolbu kralja Tomaa, izmeu ostaloga, pisao: () Cum per litteras carissimi in Christo filii nostri Stephani Thomae regis Bosnae illustris nuper ad nos transmissas intellexerimus, quanto in periculo constitutum sit regnum ejus propter imminentem Turchorum ferociam, regnum ipsum quotidie invadentium et illud occupare totis conatibus initentium, et propterea nobis pro parte sua humiliter supplicatum fuerit, ut sibi de aliquibus copiis atque subsidiis dignemur opem ferre et providere () commitimus et mandamus, (), te personaliter conferens omnes et singulos crucesignatos, quos in partibus illis repereris, ac etiam si quos imposterum per te crucesignare contingerit, super quo plenariam tibi facultatem concedimus, horteris ex parte nostra, ut ad ferendum opem et subsidia dicto regi in tanta necessitate fidei ferventes accedant et ipsi regi totis eorum conatibus opitulentur, ne dictum regnum ad infidelium manus perveniat, et fideles in eo existentes calamitates illas perferre habeant, quas superioribus temporibus relique finitime Grecorum nationes miserabiliter pertulerumt et de presenti perferunt. (). Usp. Eusebius Fermendin, Acta Bosnae, str. 239.

11

276

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

Papa Pio II. i kralj Stjepan Toma nego krane, a inili su gotovo veinu12 stanovnitva u zemlji (quasi maior pars regni est ipsorum, videlicet plures sunt manichei). To su bili razlozi zato se kralj nije usudio stupiti u borbu s Turcima, koji su, osim toga, na podruju kraljevstva ve imali svoje uhode. Kae potom da mu je u Osijeku knez Ivan pokazao pismo despota Stjepana Tomaevia, kojim ga je zvao da doe pomoi obrani Beograda i Smedereva, ili e, u protivnom, morati bjeati.13 Meutim, svibanj 1459. godine nije bilo vrijeme prvih kontakata pape Pija II. s pitanjem Bosanskoga Kraljevstva i njegova dvora. Naime, oko pola godine prije toga, 13. prosinca 1458., Pio II. je, na zamolbu bosanske kraljice Katarine, podijelio oprost svim kranima koji na Boi, Uskrs, Malu Gospu, Veliku Gospu, te blagdane Sv. Tome Apostola, Sv. Jeronima, Sv. Marije Magdalene i Sv. Katarine posjete crkvu Sv. Katarine u gradu Jajcu.14
3. 1. Sabor u Mantovi, pad Smedereva i pokuaj organiziranja otpora Turcima

Usprkos vrlo utemeljenim upozorenjima o turskoj opasnosti, koja su sla12

Malo drukije misli Dominik Mandi u Bogomilska crkva bosanskih krstjana, Ziral, Chicago Roma Zrich Toronto, 1979., koji na str. 506. kae da g. 1459. u cijelom bosanskom kraljevstvu nije bilo bogomila vie od 80 do 90.000, dotino ni puna petina tadanjega puanstva.

13

Usp. Ludwig von Thallczy, Studien zur Geschichte Bosniens und Serbiens im Mittelalter, Mnchen/Leipzig, 1914., str. 415.-416.; Franjo anjek, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima, str. 29. Usp. Augustin Theiner, Vetera monumenta historica Hungariam sacram illustantia, II., str. 318.; Eusebius Fermendin, Acta Bosnae, str. 238. Odgovarajui na zamolbu kraljice Katarine, papa Pio II. veli: () Cum itaque dilecta in Christo filio Catherina regina regni Bosnae, quod hereticis et scismaticis inquinatum est, magnum ad ecllesiam sancte Catherinae in castro Jayce dicti regni, () summo cum desiderio nobis supplicari fecit, ut ecclesiam predictam celestis muneris largitione dotare dignaremur. Nos igitur ejusdem regine piis desideriis annuentes et christifidelium devotionem augeri cupientes, (), omnibus vere penitentibus et confessis, qui in singulis nativitatis domini nostri Jesu Christi et reserectionis ejusdem, ac in nativitatis gloriosissime virginis Marie ejus matris ac ejusdem virginis assumptionis et sancti Thome apostoli ac sancti Jeronimi et sanctarum Marie Magdalene et Catherine festivitatibus ecclesiam ipsam visitaverint annuatim, pro singulis festivitatibus antedictis septem annos et totidem quadragenas de iniunctis eis penitentiis misericorditer relaxamus, presentibus perpetuis futuris temporibus duraturis. ().

14

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

277

Tomo Vuki na s balkanskih podruja prema ostatku kranske Europe, pravi odgovor na tu opasnost ipak nije pronaen. No, budui da je nakon pada Smedereva 20. lipnja 1459., koje su Turci osvojili jer niotkud nije stigla pomo njegovim braniteljima, u Europi nastala prava uzbuna i vrlo brzo poslije toga na vie strana trailo se razloge i krivce toga poraza. Tako je za pad toga grada kralj Matija okrivljivao Radivoja, strica Stjepana Tomaevia koji je bio zajedno s mladim despotom, da je navodno izdao grad, a papa Pio II. optuio je despota Stjepana Tomaevia da je, samo nekoliko mjeseci poslije preuzimanja uprave, pozvao Turke i prodao im grad za velik novac,15 kao i kralja Tomaa zbog predaje Smedereva.16 Koliku je zabrinutost izazvao pad Smedereva ponajbolje se vidi iz pisma koje je papa Pio II. poslao iz Mantove 24. srpnja 1459., dakle malo vie od mjesec dana nakon predaje prijestolnice srpskih despota, Marchionu Brandeburkom, a u kojemu kae da predaja toga grada nije nita manji gubitak od gubitka kad je izgubljen Carigrad.17 A samo tjedan dana kasnije, 30. srpnja, pisao je, opet iz Mantove, kardinalu Carvajalu o gubitku Smedereva i nevjeri bosanskoga kralja, uz konstataciju da napredovanje Turaka treba shvatiti kao najveu alost.18 Naime, sve se to dogaalo u vrijeme dok se na saboru kranskih vladara u Mantovi, koji je bio sazvao upravo Pio II. i otvorio ga 1. lipnja 1459., tj. dvadeset dana prije pada Smedereva, bez vidljiva uspjeha raspravljalo o organiziranju zajednikoga otpora protiv nadiranja Turaka. Zapravo, taj je sabor za papu bio veliko razoarenje, jer se, osim predstavnika nekih vladara, mjesecima na saboru nije pojavio ni jedan vladar osobno pa je prva sjednica odrana tek na kraju rujna. A i kad su vladari kasnije doli, nikako se nisu mogli dogovoriti te
15 16 17

Usp. Marko Perojevi, Stjepan Toma Ostoji, str. 550. Usp. Franjo anjek, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima, str. 147.

Usp. Eusebius Fermendin, Acta Bosnae, str. 240. Pius PP. II. Marchioni Brandeburgensi scribit: oppidum Zendreu in Rassia constitutum insignem custodie locum in potestatem Turcorum devenisse, cuius ammissione non minor quam ex Constantinopoli creditur clades accepta. Usp. Augustin Theiner, Vetera monumenta historica Hungariam sacram illustantia, II., str. 330.; Eusebius Fermendin, Acta Bosnae, str. 240. Pius PP. II. cardinali s. Angeli inter cetera de amissione Zedrensi et perfidia regis Bosne atque de progressu Turchorum summam mestitiam se cepisse significat.

18

278

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

Papa Pio II. i kralj Stjepan Toma od sabora nije bilo nikakve koristi.19 Na taj sabor bio je pozvan i kralj Toma, no, umjesto njega, pojavili su se samo njegovi predstavnici.20 To je, kako Farlati opisuje uvjerenje koje je tada vladalo, jo vie povealo sumnje da je Toma sklopio tajni savez s Turcima i najavio rat svome puncu hercegu Stjepanu, u ije je podruje vlasti ak pozvao Turke,21 a slanje delegata u Mantovu shvaeno je kao Tomaev pokuaj prikrivanja istine.22 Farlati izvjeuje takoer da su ti Tomaevi poslanici od pape traili dvoje: prvo, da njihovu kralju Stjepanu udijeli kraljevsko ime i znakove kraljevske, i, drugo, da u onim krajevima ustanovi dva ili tri biskupa latinskoga obreda koji e katoliku vjeru utvrivati i iriti te da oni koji e naslijediti kralja prime kraljevske insignije. Tome su se estoko
19

Usp. Karl August Fink-Erwin Iserloh, Vom Mittelalter zur Reformation, u Hubert Jedin, Handbuch der Kirchengeschichte, III./2. (Die mittelalterliche Kirche), Herder, Freiburg - Basel - Wien, 1968., str. 642.-644. Usp. Daniele Farlati, Illyricum sacrum, IV., Venetiis, 1769., str. 262.; Adriano van Heck (ed.), Pii II Commentarii rerum memorabilium, que temporibus suis contingerunt, I., Biblioteca apostolica vaticana, Citt del Vaticano, 1984., str. 180.-181.: (...) rex Bosne, quanquam Turcis clam reconciliatus esset, legatos tamen ad pontificem misit aduersus illos opem flagitans. regnum Bosne in montibus situm Rascianis Hungarisque coniuguntur. in eo multi sunt manichaei qui etsi christiani uideri uolunt longe tamen absunt a Christi lege, b l a s f e m i h o m i n e s et erroribus pleni, aduersus quos Aurelius Augustinus librum scripsit. Ragusei et Trigurienses ad litus adriatici maris iacentes uicini sunt Bosnensibus quos illyricam fuisse gentem non est ambiguum. hos Croatini, qui et Dalmate sunt, orientales et boreales habent. sicut Romani quondam suos principes uel Cesares uel Augustos uocauere, Egyptii uel Pharaones uel Ptolomeos, ita et Bosnenses suos reges appellauerunt Stephanos, quorum qui legatos Mantuam misit uafer homo fuit et inconstantis animi. is paulo ante ad Matthiam, Hungariae regem, profectus interuentu Iohannis Sancti Angeli cardinalis, apostolici legati, fedus cum eo inierat multa in Turcos polliticus, plura mentitus.

20

21

Usp. Daniele Farlati, Illyricum sacrum, str. 262.: Sed per idem fere tempus Stephanus Thomascus rex Bosinae a bene coeptis desciscens, regnum ac religionem in magnum discrimen adduxit; quippe clandestino foedere cum Turcis inito, bellum Stephano duci S. Sabae socero suo intulit, Turcasque in ejus ditionem evocavit.

Usp. Daniele Farlati, Illyricum sacrum, str. 73.: Dum Patarenos hostes domesticos persequebatur, cum Mahumete II. rege Turcarum foedus clandestinum & amicitiam junxit, eique Zendrem urbem in Rascia munitissimam tradi jussit; ut vero sacrilegium facinus simulatione tegeret, quemadmodum ceteri reges ac principes christiani, sic etiam ipse legatos suos ad Conventum Mantuanum misit anno 1459. quem Pius indixerat, ut Christianorum arma & exercitus contra Turcas sociali foedere conjungeret.

22

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

279

Tomo Vuki usprotivili predstavnici ugarskoga kralja Matijaa, koji su tvrdili da provoenje traenoga pripada kralju Ugarskoga Kraljevstva, a Tomaa su okrivljivali kod pape da je sklopio savez s Turcima, da je predao Smederevo te uope vrlo nakodio cijeloj kranskoj stvari. S druge strane, bosanski poslanici odbijali su te optube na raun svoga kralja, tvrdei da se sve to prisilno dogodilo da bi se ponavljanje pogibelji od Turaka odvratilo od kraljevstva.23
3. 2. Tomaev progon krstjana 1459. godine

Sve do pada Smedereva Toma se dosta tolerantno odnosio prema heretikoj zajednici krstjana,24 koju papa Pio II. u svojim spisima na nekoliko mjesta naziva manihejcima.25 Za toga papu oni su vrlo zao soj ljudi koji ivi u Bosanskom Kraljevstvu, koji ne priznaju prvenstvo Rimske crkve, koji ne vjeruju u Kristovu istobitnost s Ocem itd.26 No, nakon razdoblja pomirljivoga odnosa prema krstjanima, u drugoj polovici 1459. godine slijedio je Tomaev progon tih krivovjeraca, toga pogubnoga manihejskoga roda, iz njegova kraljevstva.
23

Usp. Daniele Farlati, Illyricum sacrum, str. 73.: Duo postularunt a Pontifice legati Bosinenses, primum ut Stephano regium nomen ac diadema conferret, alterum ut duos tresve Episcopos ritus latini in ea regione constitueret, qui fidem catholicam tuerentur ac propagarent, & a quibus qui deinceps in regnum succederent, regalia insignia acciperent. Utrique postulato vehementer reclamatum est ab oratoribus Mathiae regis Hungariae; utrumque enim supremo regum Hungariae imperio officere videbatur; Stephanum vero apud Pontificem criminati sunt, illum foedus pepigisse cum Turcis, arcemque Zendrensem iisdem tradidisse: quam criminationem diluere Bosnenses conati sunt, quod ea, quae regi crimini dabantur, necessitate compulsus fecisset, ut infestas Turcarum copias ab regno averteret. Usp. Dominik Mandi, Bogomilska crkva bosanskih krstjana, str. 504.

24 25

Usp. Franjo anjek, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima, str. 28.; Aenae Silvii Piccolominei Historia de Europa, Basel 1551., str. 407.: In Bosnia () quamplurimum haeretici possunt, quos vocant Manichaeos, pessimum genus hominum, qui duo principia rerum produnt, alterum malorum, alterum bonorum. (); Adriano van Heck (ed.), Pii II Commentarii rerum memorabilium, que temporibus suis contingerunt, I., str. 180.: regnum Bosne in montibus situm Rascianis Hungarisque coniuguntur. in eo multi sunt manichaei qui etsi christiani uideri uolunt longe tamen absunt a Christi lege, b l a s f e m i h o m i n e s et erroribus pleni, aduersus quos Aurelius Augustinus librum scripsit. Usp. francuski prijevod Komentara Pija II. pod naslovom: Pie II (Enea Silvio Piccolomini), Mmoires dun pape de la renaissance, (Vito Castiglione Minischetti- Ivan Cloulas, ed.), Tallandier, Paris, 2001., str. 167.
26

Npr. Aenae Silvii Piccolominei Historia de Europa, str. 407.

280

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

Papa Pio II. i kralj Stjepan Toma Naime, budui da je, nakon pada Smedereva, optuivan i zbog izdaje kranstva, Toma je, da dokae da nije heretik, naredio tim krivovjercima ili da se pokrste ili da sele iz zemlje. Poslije toga krstilo ih se oko 12.000, a u zemlju hercega Stjepana iselilo oko 40.000. Oko tih brojeva pokrtenih i iseljenih krstjana vie autora misli i pie razliito. Jedni, pozivajui se na novo kritiko izdanje Komentara Aenee Silvia Piccolominia (pape Pija II.), stoje uz upravo napisane brojeve.27 Drugi povjesniari, u tekstovima starijim od toga kritikoga izdanja, zavedeni pogrekama u starom izdanju Komentara, navode da se tada krstilo 2000 krstjana, a iselilo ih se 40.000,28 odnosno piu da ih se krstilo samo oko 2000 te iselilo samo etrdesetak osoba.29 Potekou rjeava kritiko izdanje Komentara, koje se pojavilo u Vatikanu 1984. godine, u kojemu su ispravljene brojne pogreke iz ranijih izdanja toga istoga djela, pa tako i u odlomku koji nas ovdje zanima.30 Naime, starija izdanja su, neijom omakom, koja je kasnije prepisivana, isputala decim iz latinske rijei duodecim pa je bilo ostalo samo duo te se tako, umjesto o 12.000 krtenih, pisalo o samo njih 2000. K tome, mislim da quadraginta u iduoj reenici treba prevesti s 40.000, kao to je uradio Dominik Mandi, jer to proizlazi iz stilizacije latinskoga izvornika, koji se, zajedno s hrvatskim prijevodom, moe nai u novoj anjekovoj knjizi.31 A u anjekovu doslovnom prijevodu na hrvatski taj odlomak glasi:
Bosanski kralj, gotovo istodobno dok se iskupljivao zbog predaje Smedereva Turcima, dokazujui svoju vjeru ili, kako mnogi dre, potaknut pohlepom, prisilio je manihejce kojih je bilo mnogo u njegovu kraljevstvu, da se isele iz kraljevstva ostavljajui svoja dobra, ako ne prihvate Kristovo krtenje. Krteno
27

Usp. Franjo anjek, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima, str. 28.-29.; Sreko M. Daja, Konfesionalnost i nacionalnost Bosne i Hercegovine. Predemancipacijsko razdoblje 1463. 1804., Ziral, Mostar, 1999., str. 254. Usp. Dominik Mandi, Bogomilska crkva bosanskih krstjana, str. 506. Usp. Pejo okovi, Tomaev progon sljedbenika Crkve bosanske 1459., u Migracije i Bosna i Hercegovina, Institut za istoriju-Institut za prouavanje nacionalnih odnosa, Sarajevo, 1990., str. 45.

28 29

30

Usp. Adriano van Heck (ed.), Pii II Commentarii rerum memorabilium, que temporibus suis contingerunt, str. 316.-317. Usp. Franjo anjek, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima, str. 146.-149.

31

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

281

Tomo Vuki
ih je oko dvanaest tisua. etrdeset ili neto vie, tvrdokornih u zabludi, pribjegli su bosanskom vojvodi Stjepanu, istomiljeniku u krivovjerju.32

Duo umjesto duodecim, koje se pojavilo vrlo rano, zavelo je mnoge starije povjesniare pa tako i Farlatija, koji, kao i svi drugi strunjaci poslije njega sve do pojave kritikoga teksta u Vatikanu 1984. godine, pie o dvije tisue onih koji su 1459. godine u Bosanskom Kraljevstvu napustili krivovjerje i preli unutar granica Crkve. No, oslanjajui se na prijepis Piccolominijeva teksta, u kojemu je quadraginta stajalo napisano na nain kako je upravo predstavljen taj odlomak, kao dobar stari latinist, u istom tekstu Farlati Piccolominijevo quadraginta u sljedeoj reenici razumije kao etrdeset tisua.33 Kao kad bi se na hrvatskom kazalo: Dvanaest ih se tisua krstilo a etrdeset pobjeglo hercegu Stjepanu. No, taj Farlatijev odlomak nisam pronaao naveden ni kod jednoga autora, koji se ovim pitanjem bavio, osim kod panjolskoga dominikanca Juana de Torquemade.34
32

Ovaj prijevod napravio je Franjo anjek, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima, str. 147. Popravljeni latinski izvornik, prema Heckovu izdanju, koji anjek takoer donosi na prethodnoj stranici (str. 146.) usporedno s hrvatskim prijevodom, glasi: Rex Bosne sub idem fere tempus, ut piaculum tradite Turcis Sinderouie ac sue religionis fidem feceret siue, quod multi crediderunt, auaritie obtentu, manicheos, qui erant in regno suo quamplurimi, nisi baptismum Christi acciperent, e regno migrare coegit substantia relicta: duodecim circiter milia baptizati sunt; quadraginta [milia]* aut paulo plures pertinaciter errantes ad Stephanum Bosne ducem, perfidie socium, confugere. Mislim da je iz ovoga jasno da bi jedino ispravno bilo spornu reenicu prevesti ovako: Krteno ih je oko dvanaest tisua, a oko etrdeset [tisua]*, ili malo vie, tvrdokornih u zabludi, pribjegli su bosanskom vojvodi Stjepanu, istomiljeniku u krivovjerju. NB! Milia i tisua u uglatim zagradama sa znakom * moji su dodaci.
33

Daniele Farlati, Illyricum sacrum, na str. 73.: Quam sincero ardentisque studio haereseos extirpandae Stephanus flagraret, insigne documentum dedit anno 1459. cum edictis poenique gravissimis propositis jussit Patarenos omnes, aut regno universo excedere, aut catholicam religionem amplecti. Tradunt ad duo milia haereticorum ad ecclesiae finum confugisse; quadraginta vero milia carere patria maluisse, quam haeresi nuncium remittere; horum plerique receptum & perfugium praebuit Stephanus Cossacia dux Hercegovinae, quem frunt eadem Manichaeorum insania laborasse.

34

Usp. Juan de Torquemada, Symbolum pro informatione manichaeorum (El Bogomilismo en Bosnia), Edicin crtica, introductin y notas por Nicolas Lopez Martinez y Vicente Proao Gil, Burgos, 1958., str. 11.

282

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

Papa Pio II. i kralj Stjepan Toma


3. 3. Tomasinijeva istraga o krivnji kralja Tomaa

Gotovo ope uvjerenje da se kralj Toma tajno dogovarao s Turcima potaknuo je papu Pija II., dok je jo boravio u Mantovi, da 18. sijenja 1460. godine pie svome legatu za Bosnu, hvarskomu biskupu Tomi.35 Naime, kako izvjetava Farlati, osim za pad Smedereva, Tomaa su optuivali da se priklonio Turcima, prekrio mir s hercegom Stjepanom i doveo Turke u hercegovu zemlju te naveo na te krajeve veliko zlo. K tome, nastavlja Pio II., kralj nastoji da hercegov grad avina pripadne Turcima. Zato nareuje biskupu Tomi da marljivo provjeri istinitost tih optuaba pa, ako nae da su utemeljene, daje mu punu i slobodnu ovlast (plenam & liberam tibi concedimus facultatem) da kralja, i sve koji su mu u tome pomagali, udari kaznom izopenja te da, ako nae korisnim za kransku stvar, kaznom interdikta udari gradove i mjesta.36 A sve one koji budu pogoeni tim kaznama, tek nakon to se poprave i izvre pokoru, od istih kazna moe odrijeiti samo Apostolska Stolica. Meutim, budui da su pisari toga pisma, adresirajui ga na biskupa Tomu, pogrekom izostavili formulaciju Legati Sedis Apostolicae, tj. legatu Apostolske Stolice, koja je bila potrebna da bi Toma mogao valjano vriti te izvanredne ovlasti, papa mu je 15. travnja 1460. godine, ali sada iz Siene, ponovno poslao isto pismo s kratkim dodatkom. U dodatku su navedene prethodno izostavljene rijei Apostolicae Sedis legato i naglaeno da papa eli da se sve, to je nareeno u prethodnom pismu, marno provede.37
35

Daniele Farlati, Illyricum sacrum, na str. 262. pogreno kae da je papa pisao Tomasiniju 15. veljae 1460.

36

Cijelo pismo Pija II. biskupu Tomi nalazi se u Daniele Farlati, Illyricum sacrum, str. 263.; saetak istoga pisma u Eusebius Fermendin, Acta Bosnae, str. 240.-241. U svom tumaenju toga pisma Farlati pogreno kae da je papa biskupa Tomu ovlastio da, ako se nakon provjere pokae da su optube tone, kaznom interdikta udari kralja, gradove i mjesta. Naime, u tekstu pisma jasno stoji da je za kralja i njegove pomagae bila predviena mnogo tea kazna izopenja iz Crkve, a ne samo kazna interdikta. Naime, kazna izopenja (ekskomunikacije) liava kanjenu osobu svih prava, pa i lanstva u Crkvi, a kazna interdikta osobi zabranjuje samo svako sudjelovanje u bogotovnim inima; ako je primijenjena na neko mjesto ili zgradu ili mjesto, kazna interdikta zabranjuje vrenje bogotovnih ina u tim mjestima ili zgradama.

Usp. Daniele Farlati, Illyricum sacrum, str. 263. Nakon ponovljenoga teksta pisma Pio II. dodao je: Volumus igitur ac tuae fraternitati per praesentes iterum committimus, & mandamus, ut omnia & singula in dicto Brevi contenta diligenter exequi studeas; non obstante quod

37

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

283

Tomo Vuki Iako neki povjesniari misle da je biskup Toma sigurno naao da kralj nije kriv, te da ga je uputio da poalje poslanike papi, koji e ga uvjeriti i o nedunosti njegovoj i njegovom pravovjerju,38 ipak kraljeva posvemanja nevinost ne proizlazi sigurno iz povijesnih dokumenata. Naime, biskup Toma obavio je svoj posao istraitelja i najvjerojatnije, u postojeim vrlo sloenim prilikama, doao do zakljuka, iako ne postoje dokumenti koji bi to sigurno dokazali, da Tomaeva krivnja nije onakva kako se pretpostavljalo te da bi bilo razborito da kralj poalje svoje poslanike papi koji neka Piju II. obrazloe cijelu situaciju. Zapravo, poznato je da su neki Tomaevi poslanici poslije toga zaista bili kod Pija II., o emu svjedoi sm papa 7. lipnja 1460. u pismu kralju Matijau, koje je poslao iz Petriolia. No, iako kazne, predviene za moebitne krivce, vjerojatno nisu primijenjene jer ni optube nisu bile posvema utemeljene, u tome istome pismu, napisanome, dakle, nakon to su poslanici bili kod njega, Pio II. kae da mu je poznato to je Stjepan Toma protiv Matijaa poinio te kako se iri glas da je Toma nakodio opoj kranskoj stvari. No, njegovi poslanici opravdavali su kralja tvrdnjom da pad Smedereva nije posljedica zle volje nego nude. Podsjetili su papu na Tomaevu dobru volju u promicanju prave vjere, to je dokazano osobito njegovim progonom krivovjeraca. Traili su da se nekoga poalje u Bosnu da istrai cijeli sluaj ali, nastavlja Pio II., na to nismo prisiljeni, jer, kako vidimo, misija naeg legata dobro se odvija. Ova posljednja reenica oito se odnosi na ve poslanoga biskupa Tomu, ijim je djelovanjem, kao to se vidi, papa bio zadovoljan. Ta reenica dragocjena je takoer jer otklanja svaku napast poistovjeivanja Tomaeva poslanstva, koje je sudjelovalo na saboru u Mantovi nekoliko mjeseci prije toga, i ovoga poslanstva u proljee 1460. godine. Uglavnom, takva reakcija iz Bosanskoga Kraljevstva, koja se sastojala u slanju poslanika, ini se da je zadovoljila Pija II. pa je, na zamolbu Tomaevih izaslanika, kako obavjetava Matijaa u spomenutome pismu, ozbiljno razmiljao o utemeljenju novih biskupija u tome kraljevstvu. Zapravo Matija je bio doznao da su ti poslanici bili kod pape i traili osnivanje biskupija u svome kraljevstvu pa je Piju II. izrazio zabrinutost da e im papa olako dati vlastite biskupe, a Tomau krunu. Na to mu je Pio II. odgovorio:
in ejus superscriptione posita non sint illa verba, Apostolicae Sedis legato, aliis in contrarium facientibus quibuscumque. Usp. takoer Eusebius Fermendin, Acta Bosnae, str. 240.
38

Marko Perojevi, Stjepan Toma Ostoji, str. 550.

284

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

Papa Pio II. i kralj Stjepan Toma


Iz pisma, koje smo nedavno primili, ini se da je vaa visost zabrinuta da ne bismo, zbog dolaska bosanskih poslanika ovamo, olako dopustili vlastite biskupe i dali krunu kralju Tomau. [Vaa visost] vjeruje da se svim tim pokuava prekriti sramota njegove izdaje. Mi pak, predragi sine, nismo neupueni u te stvari, niti popustljivi, da i sami ne razmiljamo kakve bi daljnje posljedice iz takva odobrenja mogle nastati. Poznato nam je to je spomenuti Toma protiv tvoje preasnosti poinio i, kako se glas iri, da je time nakodio opoj kranskoj stvari. Znamo da treba temeljito razmisliti o ponovnom postavljanju biskupa tamo gdje ih nema. Isto se tako dobro sjeamo da su tu istu krunu vie puta [Bonjani] traili od naih prethodnika, ali tom zahtjevu nije nikad bilo udovoljeno, pa ako bismo se iz bilo kojeg razloga bili odluili da krunu ipak dadnemo, ne bismo to nikad uinili bez potovanja prema tebi i bez tvoga pristanka, koji polae pravo na nju. Bosanski poslanici krunu nisu ni jednom rijeju spomenuli; pokuavali su samo opravdati kralja, tvrdei da ono to se dogodilo sa Smederevom [predaja Smedereva Turcima 1459. godine] nije posljedica zle volje nego nude; osim toga upinjali su se da dokau kraljevu dobru volju u promicanju prave vjere, a osobito su se pozivali na to da je kralj protjerao iz cijeloga svog podruja pogubne patarene. Biskupe su, priznati nam je, uporno zahtijevali. Posebice su traili, da se dostojimo koga od naih onamo poslati, koji bi paljivo i istinito ispitao to je kralj poinio i to on zapravo trai. Ali na to nismo prisiljeni, jer, kako vidimo, misija naeg legata dobro se odvija; on je poslan ne da odobrava, nego da sastavi izvjee. Pobrinut emo se da legatovo izvjee, ma kakvo bilo, ne ostane nepoznato tvojoj visosti. Ostajemo odani tebi i tvome kraljevstvu, pa nije potrebno da strahuje da e Apostolska Stolica neto odobriti to se Bogu ne bi svidjelo ili bi moglo biti na bilo koji nain tetno; ima Papu, koji se zauzima za ono to je pravedno i koji se trsi da svaije pravo bude sauvano ().39

39

Vilmos Frakni (ed.), Mathiae Corvini Hungariae regis Epistolae ad Romanos Pontifices datae et ab eis acceptae 1458-1490, Budimpeta, 1891. (Mon. Vat. hist. regni Hung. ill. 1/6.) br. X., str. 14., br. 1047.-1049. Citirano, zajedno s kurzivima, prema Sreko M. Daja, Konfesionalnost i nacionalnost Bosne i Hercegovine, str. 245.-246. Jedan dio toga pisma, u malo drukijem hrvatskom prijevodu, objavljen je u Marko Perojevi, Stjepan Toma Ostoji, str. 551. Nije jasna tvrdnja zato bi Pio II. manipulirao injenicama kad tvrdi da bosanski poslanici ovaj put nisu traili krunu nego samo biskupe. Usp. Sreko M. Daja, Konfesionalnost i nacionalnost Bosne i Hercegovine, str. 246.

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

285

Tomo Vuki Istoga 7. lipnja pisao je Pio II. i kardinalu Ivanu Carvajalu, svome legatu u Ugarskoj. Traio je od njega da umiri kralja Matijaa, da Rim tono izvijesti o stvarnim prilikama i o bosanskom kralju te da naredi hercegu Stjepanu da u svoju zemlju ne prima patarena koje bosanski kralj tjera.40
3. 4. Kale i pokaznica biskupa Tomasinija

Prema onome to se zna, zaduenje, koje je Tomasini dobio u prvoj polovici 1460. godine, bila je posljednja velika zadaa koju je papa povjerio ovome hvarskom biskupu koji je slubu papinskoga legata u Bosanskom Kraljevstvu obavljao vie od dva desetljea. Naime, 23. oujka 1461., tj. nekoliko mjeseci prije smrti Stjepana Tomaa, kao novi papinski legat u tom kraljevstvu pojavljuje se splitski nadbiskup Lovro, kojemu toga dana papa Pio II. povjerava zadau da posvuda proglasi kriarsku bulu ako Turci napadnu kraljevstvo Stjepana Tomaa ili vojvodinu hercega Stjepana.41 Taj podatak mogao bi biti vaan da bi se moglo objasniti podrijetlo jednoga kalea i jedne pokaznice koje se uvaju u Biskupskom muzeju u Hvaru. Ta dva stalna eksponata ovoga muzeja, koje sam fotograrao u kolovozu 2003., nazvani su Kale biskupa Tomasinija i Pokaznica biskupa Tomasinija. U vodiu kroz hvarsku katedralu i Muzej stoji napisano: Kale i pokaznica su dio ostavtine biskupa Tomasinija koje mu je poklonio kralj Tomaevi.42 Meutim, na kartonima koji stoje uz ove eksponate u vitrini stoji napisano da su oni dar kralja Stjepana Tomaa. K tome, nasuprot miljenju da je na podnoju pokaznice utisnut grb kraja Stjepana Tomaevia,43 u Hvaru vlada miljenje da je to grb biskupa Tomasinija,44 a ne grb
Usp. Augustin Theiner, Vetera monumenta historica Hungariam sacram illustantia, II., str. 359.; Eusebius Fermendin, Acta Bosnae, str. 241.: Pius PP. II. cardinali s. Angeli significat, se non aliter de rege Bosnae sentire, quam ipse cardinalis. Duci vero Stephano de non recipiendis Patarenis mandatum dedisse . Usp. Augustin Theiner, Vetera monumenta historica Hungariam sacram illustantia, II., str. 374.; Eusebius Fermendin, Acta Bosnae, str. 242.
42 43 44 41 40

Katedrala Biskupski muzej, Biskupski ordinarijat Hvar, Zagreb, 1979., str. 13. Usp. Stjepan Krasi, Djelovanje dominikanaca u srednjem vijeku, str. 219., biljeka 210.

Usp. Katedrala Biskupski muzej, str. 13.: Pokaznica iz 15. st. s visokim ukraenim podnojem na kojem se nalazi grb biskupa Tome Tomasinija, stilski pripada onoj vrsti gotikih pokaznica koje su zadrale bujnost i minucioznost kasnogotike dekoracije, ali su okruglom

286

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

Papa Pio II. i kralj Stjepan Toma kralja Stjepana Tomaevia.

Kale i pokaznica biskupa Tomasinija (Biskupski muzej u Hvaru, kolovoz 2003.) Sve to spominjem prije svega zato da se jo jednom podsjeti na ove rijetke, ali vrlo dragocjene spomenike hrvatske i katolike daleke prolosti u BiH. S druge strane, bilo bi potrebno da pozvani strunjaci rijee dileme: iji je grb na podnoju pokaznice, Tomasinijev ili Tomaeviev te koji je kralj darovao kale i pokaznicu biskupu Tomasiniju: Toma ili Tomaevi. elim postaviti radnu tezu koja se ini vrlo moguom. Naime, u odgovaranju na postavljeno pitanje treba poi od istine da je kralj Toma bio vrlo zadovoljan Tomasinijevim dugogodinjim djelovanjem u njegovu kraljevstvu. To naroito vrijedi za godine 1459., 1460. i poetak 1461., kad je Toma imao velike probleme s Rimom, a koji su, zahvaljujui Tomasinijevu posredovanju, rjeavani uglavnom
formom prilagodile oblik namjeni i time anticipirale renesansu. S druge strane, na istoj stranici za kale se veli: Gotiki kale iz 15. st. stilski je veoma blizak pokaznici, premda je bujnost kasnogotike dekoracije donekle ublaena i smirena.

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

287

Tomo Vuki na njegovo zadovoljstvo. Stoga, zar nije mogue da je, poetkom 1461. godine, prije negoli je splitski nadbiskup Lovro zapoeo svoju slubu papinskoga legata, upravo zadovoljni kralj Toma, jer je imao mnogo razloga za to, obdario kaleom i pokaznicom odlazeega legata, hvarskoga biskupa!? Tako je napose ako je grb na pokaznici uistinu Tomasinijev, a ne Tomaeviev?45
3. 5. Pokuaji pomirenja kralja Tomaa i hercega Stjepana

Poslije preuzimanja Smedereva Turci su nastavili prodirati u istone dijelove Bosne i zauzimati neka mjesta, a u travnju 1460. godine primorali su kralja Tomaa da im dopusti prolaz kroz svoju kraljevinu da bi mogli napadati Slavoniju. Poslije toga, uvidjevi svu opasnost, kralj je zatraio pomo od Venecije. Tamo je spremio poslanstvo koje je predvodio ninski biskup Boo. To je poslanstvo u kraljevo ime Mletakoj Republici ak ponudilo da preuzme kraljevstvo, ili, ako joj to ne odgovara, da kralju Tomau pomognu slanjem vojske i oruja te da mu dopuste, ako zatreba, na njihovo podruje smjesti vlastitu obitelj, odnosno, ako nastupe velike nevolje, da se i sam tamo mogne skloniti. Na te ponude odgovorila je Venecija 10. studenoga da ne prima Tomaeva kraljevstva, ali da se nada da e on uspjeti odrati svoje kraljevstvo te mu stoga doputa da moe uzeti oruja u mletakim mjestima. Dopustili su mu da se, u sluaju nevolje, moe skloniti na njihovo podruje te mu poruili da bi bilo vrlo korisno da se izmiri sa svojim puncom hercegom Stjepanom.46 Turci su ve u studenome 1459. i poetkom 1460. godine provalili i u Hercegovinu, opljakali je i dijelom spalili. Stoga je i herceg Stjepan 26. veljae 1460. takoer obavijestio Mletaku Republiku o turskoj opasnosti i zatraio pomo od nje. Njemu su dopustili da se u sluaju pogibelji moe skloniti na otok Hvar i bratski preporuili da se, radi zajednikoga dobra, pomiri s kraljem Tomaom,47 s kojim je u to vrijeme bio u velikoj zavadi oko nasljedstva
45

Posredovanjem generalnoga vikara u Hvaru, mons. Josipa Mihovilovia, gospoa Mirjana Kolumbi epanovi, koja je pisala tekst vodia kroz Muzej, poruila mi je 19. rujna 2003. da je u njezinu tekstu, kao darovatelj kalea i pokaznice, pogreno otisnut Tomaevi umjesto Toma.

Usp. Marko Perojevi, Stjepan Toma Ostoji, str. 550.; Milko Brkovi, Srednjovjekovna Bosna i Hum, str. 49.-50.
47

46

Usp. ime Ljubi (skupio), Listine o odnoajih izmedju junoga slavenstva i Mletake Republike, str. 105.-108.

288

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

Papa Pio II. i kralj Stjepan Toma bana Petra Talovca u Cetinskoj krajini.48 Naime, njima dvojici posebice je bila zanimljiva utvrda avina s lijeve strane Cetine, nedaleko od Trilja. No, usprkos pozivima na pomirenje koji su dolazili i s drugih strana, herceg i kralj, iako punac i zet, toliko su se meusobno mrzili da su i jedan i drugi vie voljeli da sporna avina pripadne Turcima negoli jednome od njih.49 ak ni propast koja im je prijetila nije mogla ugasiti njihovu zaslijepljenu mrnju. Stoga je Mletaka Republika 7. sijenja 1461. obojici poslala poslanika s nakanom da ih pomiri. U poruci koju je nosio, izmeu ostaloga, stajalo je:
Nema sumnje da e postojea razmirica izmeu svijetloga gospodina kralja bosanskoga i hercega Stjepana sv. Save, ako se ne nagode i zdrue dva reena gospodina u svrhu spasa i odranja obojice, biti uzrok propasti i rasula drave obojice, kao to se dogodilo despotu od Moreje. Ako se to dogodi, osim pogibelji itavoga kranstva, lako se moe pojmiti u kakovu e se stanju nai naa Dalmacija. I s toga treba uloiti sve sile, da se spomenuta dva gospodina meu sobom sporazumiju i da se oba upozore na njihovo vlastito spasenje.50

Naalost, ni nakon te poruke nije slijedilo pomirenje dvojice najuglednijih i najmonijih ljudi u Bosanskom Kraljevstvu, kralja i hercega. No, kad je turska opasnost zaprijetila katastrofom, polovicom veljae 1461. godine herceg Stjepan alje poslanike u Mletke i javlja da su prilike takve da e ga Turci prodrijeti te moli Mleane da mu dopuste skloniti se na njihovo podruje kamogod u neku utvrdu na otoku, ili na Hvar ili Bra. Venecija je ve 26. veljae pozitivno odgovorila na njegovu molbu te mu dopustila da se moe s obitelji i dobrima skloniti na neki otok i u venecijanska mjesta, takoer na Hvar. Ipak, savjetuju hercegu Stjepanu, najkorisnije bi mu bilo protiv turske opasnosti da se pomiri s kraljem. Obavjetavaju ga da e turskom sultanu spremiti poslanstvo
Usp. Salih Jaliman-Midhat Spahi, Odnos srednjovjekovne Bosne i Cetinske krajine u vrijeme kralja Stjepana Tomaa, u Zbornik radova 3, Univerzitet u Tuzli, Tuzla, 2001., str. 89.-90.
49 50 48

Usp. Marko Perojevi, Stjepan Toma Ostoji, str. 552.

ime Ljubi (skupio), Listine o odnoajih izmedju junoga slavenstva i Mletake Republike, str. 164.-165. Citirano prema Marko Perojevi, Stjepan Toma Ostoji, str. 552. Usp. takoer Eusebius Fermendin, Acta Bosnae, str. 242.: Eligitur orator ad regem Bossine et Stephanum ducem s. Savae, ut eos ad pacem disponat, nam nisi componantur et uniantur erit causa perditionis et eversionis status utriusque .

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

289

Tomo Vuki sa zamolbom da ima obzira prema hercegu te da podravaju njegovo stanovite u nastojanjima oko avine, a protiv pretenzija turskoga cara i nekih domaih velikaa.51 No, naalost, ni taj poziv na pomirenje, tako izgleda, nije urodio plodom.
3. 6. Papa Pio II. i priprava kriarske vojne

Papa Pio II. pozorno je pratio sve to se dogaa na istonoj strani Jadrana. Istovremeno je kralj Toma s papinskim dvorom bio u vrlo ivoj korespondenciji. Samo nekoliko tjedana poslije ovih kontakata kralja i hercega s Venecijom, 23. oujka 1461. godine Pio II., iz Rima, gdje se tada nalazio, vjerojatno na zamolbu kralja i preporuku dosadanjega papinskoga legata Tomasinija, ponavlja privilegije dobivanja oprosta onima koji posjete crkvu Sv. Katarine u Jajcu, u kojoj se, kako veli, prema uvjerenju naroda uva tijelo Sv. Luke evanelista i dogaaju brojna udesa.52 Ovdje treba primijetiti da se, za razliku od dokumenta iz 1458. godine, kojim je isti papa istoj crkvi u Jajcu dao privilegij dobivanja oprosta, sada spominju moi Sv. Luke. Naime, despotica Mara, ena buduega kralja Stjepana Tomaevia, kad je dola u Bosnu, sa sobom je donijela te moi, tvrdei da su to dijelovi tijela Sv. Luke, poslije ega se proirilo to uvjerenje.53 Istoga 23. oujka, jednakim privilegijama Pio II. obdario je i crkvu Sv. Jurja u Tenju, koju je utemeljio i podigao Radivoj Krsti,54 te dopustio kralju Tomau
Usp. ime Ljubi (skupio), Listine o odnoajih izmedju junoga slavenstva i Mletake Republike, str. 165.; Eusebius Fermendin, Acta Bosnae, str. 242.
52 51

Usp. Augustin Theiner, Vetera monumenta historica Hungariam sacram illustantia, II., str. 373.; Eusebius Fermendin, Acta Bosnae, str. 243.: Pius PP. II. omnibus fidelibus ecclesiam s. Catharinae in Jajce dioces. bosnen. visitantibus indulentias concedit, in qua populorum opinione tenetur sancti Luce evangeliste corpus servari et multis sepe numero clarere miraculis. Usp. Juraj Kujundi, Srednjovjekovne crkve u Jajcu, u Dobri pastir (Sarajevo, 1972.), str. 273.-282.; Krunoslav Draganovi, Katarina Kosaa bosanska kraljica. Prigodom 500 godinjice njezine smrti (25. X. 1478.), Vrelo ivota, Sarajevo, 1978., str. 33. U Jajcu su u to vrijeme postojale dvije crkve: samostanska crkva Sv. Marije i crkva Sv. Luke. Draganovi za Kujundia kae (str. 33.) da jasno rjeava potekoe nastale uslijed meusobnog brkanja tih crkava i usljed netonog tumaenja dokumenata. O tome pie i Dominik Mandi, Etnika povijest Bosne i Hercegovine, str. 105. Usp. Augustin Theiner, Vetera monumenta historica Hungariam sacram illustantia, II., str.

53

54

290

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

Papa Pio II. i kralj Stjepan Toma posjedovati prijenosni oltar da bi za njega mogla biti sluena sv. misa prije svanua.55 I nema nikakva razloga sumnjati da je sve to traio kralj. Istoga 23. oujka 1461. Pio II. pisao je splitskom nadbiskupu Lovri, svome novom legatu u Bosni, da posvuda proglasi bulu za pokretanje kriarske vojne ako bi Turci napali Tomaevo kraljevstvo ili hercegovu vojvodinu.56 S obzirom da su svi ti dokumenti potpisani istoga dana, postoje opravdani razlozi da se pretpostavi da je i davanje privilegija dobivanja oprosta crkvama u Jajcu i Tenju bilo u slubi prikupljanja priloga za podrku mogue kriarske vojne.
3. 7. Tri ugledna krstjanina u Rimu

Istovremeno s tim dogaanjima tekao je progon krstjana jer je bilo onih koji su se opirali. A kao dokaz da njegovo kraljevstvo mora biti katoliko, Toma je uhvatio trojicu od najuglednijih bosanskih velikaa, sljedbenika te krivovjerne zajednice, te ih u travnju 1461. godine svezane poslao u Rim.57 Zadau da ih predvede papi Piju II. povjerio je ninskom biskupu Boi (Natalis de Venetiis, 1436.-1462.), a morali su se ili obratiti ili biti kanjeni.58 Ti
373.; Eusebius Fermendin, Acta Bosnae, str. 242.: Pius PP. II. omnibus fidelibus ecclesiam s. Georgii in Thesagy (Teanj) ordin. s. Francisci, bosnen. dioces. quam nobilis vir Radiuoi Charstich fundavit et erexit, visitantibus et adiuvantibus indulegantias elargitur.
55

Usp. Augustin Theiner, Vetera monumenta historica Hungariam sacram illustantia, II., str. 375.; Eusebius Fermendin, Acta Bosnae, str. 242.: Pius PP. II. Stephano, regi Bosnae, concedit altare portatile et ut sibi sacrum ante lucem celebrare facere possit. Usp. Augustin Theiner, Vetera monumenta historica Hungariam sacram illustantia, II., str. 374.; Eusebius Fermendin, Acta Bosnae, str. 242.: Pius PP. II. Laurentio , archiepiscopo spalatensi, apostolicae sedis in regno Bosnae legato, ut bullam Cruciate, si Turca regnum vel ducatum Bosnae invaderet, ubique promulget.

56

Taj se podatak nalazi kod Marka Perojevia, Stjepan Toma Ostoji, str. 552. Juan de Torquemada, Symbolum pro informatione manichaeorum, str. 11., misli da su trojica krstjana poslana u Rim zbog dogaanja na saboru u Mantovi, tj. poslije toga sabora: Por entonces, es decir, a raz dela dieta de Mantua, tres destacados herejes, miembros ilustres de la nobleza bosniaca, que se resistieron a la conversin decretada, fueron apresados y enviados a Roma a cargo del obispo de Nin (Dalmacia), Natal II. Usp. Daniele Farlati, Illyricum sacrum, str. 223. Na toj istoj stranici Farlati netono tvrdi da ih je biskup Boo doveo u Rim ve 1459. godine. Jednak podatak ima i Orbini, od kojega ga preuzima Marko Perojevi, Stjepan Toma Ostoji, str. 550., biljeka 188.
58

57

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

291

Tomo Vuki krstjanski prvaci bili su Juraj Kuini, Stojsav Tvrtkovi i Radmilo Vjeini.59 U Rimu su bili rasporeeni po samostanima i povjereni trojici kardinala, koji su ih neko vrijeme pouavali u katolikom nauku. Nakon to su bili poueni u katolikoj vjeri, trojica privedenih krstjana odrekli su se pedeset zabluda, koje su se pripisivale njihovoj sljedbi. Uinili su to prema abjuraciji koju je sastavio kardinal Juan de Torquemada, jedan od ponajboljih teologa onoga vremena i poznati strunjak za hereze.60 Bilo je to 14. svibnja 1461. u crkvi Sv. Petra pred papom Pijom II.61 Kardinal Torquemada, koji je tada imao sedamdeset i tri godine, kako sm kae u uvodu koji adresira na samoga papu, sastavio je svoj Symbolum pro informatione manichaeorum [regni Bosnae]. Uinio je to nakon to je vie puta razgovarao s trojicom krstjana, ali i na temelju izvjetaja koje je, kako veli, dobio od nekih redovnika iz Bosne. Povjesniari su dugo tumaili da se ta formulacija sigurno odnosila na franjevce,62 iako nikako nije iskljueno da su to mogli biti dominikanci, koji su se malo prije toga, nakon vie od jednoga stoljea, pod vodstvom Ivana Uljarovia, ponovno bili pojavili u Bosni. Dapae! Postoje pouzdani izvori, kako proizlazi iz novijih studija, koji navode da su upravo dominikanci, uz privolu kralja Stjepana Tomaa, poslali u Rim trojicu spomenutih
59

U razliitih autora moe se nai nekoliko naina ispisivanja imena te trojice krstjana. Tako Franjo anjek, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima, na str. 30 pie: Stojsav Tvrtkovi i Radmilo Vjenini, a na str.146.: Stoisav Tvrtkovi i Radmio Vjenini. Dominik Mandi, Bogomilska crkva bosanskih krstjana, na str. 43. zna za uru Kuinia, Stojsava Tvrtkovia i Radmila Vjeninia. Juan de Torquemada, Symbolum pro informatione manichaeorum, na str. 11. preuzima od J. A. Ilia, koji je na njemakom objavio raspravu o bogomilima (Die Bogomilen in ihrer geschichtlichen Entwicklung, Bern, 1923.), ovu transkripciju: Georg Kucinic, Stojsav Turtkovic i Radovan Viencinic. Dragutin Kamber, Kardinal Torquemada i tri bosanska bogomila (1461), u Croatia sacra, 3./1932., na str. 33. pie: uro Kuini, Stojan Tvrtkovi i Radmilo Voini. - Eusebius Fermendin, Acta Bosnae, na str. 243, preuzimajui dva razliita dokumenta iz 1461. godine, na dva naina ispisuje imena te trojice: 1) Georgius Chuchignich, Stoysauus Turthchouich i Radmilus Vecichnich; 2) s imenima u akuzativu: Georgium Cuchignich, Stoysauum Turtchouich i Radomilum Venchinich. Usp. Juan de Torquemada, Symbolum pro informatione manichaeorum, str. 38.

60 61

Usp. Dragutin Kamber, Kardinal Torquemada i tri bosanska bogomila (1461), str. 33.; Franjo anjek, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima, str. 29.-30. i 146.

Usp. npr. Dragutin Kniewald, Vjerodostojnost latinskih izvora o bosanskim krstjanima, JAZU, Zagreb, 1949., str. 66.

62

292

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

Papa Pio II. i kralj Stjepan Toma krstjana.63 Osim to se, kao na jedan od svojih izvora, u dijelu kojim dokazuje krivovjerje krstjana, Torquemada poziva na redovnike iz Bosanskoga Kraljevstva, on je svoj Symbolum izradio takoer, naroito u dijelu kojim utvruje pravovjeran nauk, pozivanjem na crkveno uiteljstvo i dokazane teologe.
3. 7. 1. Torquemadin Symbolum pro informatione manichaeorum

Tekst Torquemadine ispovijesti vjere podijeljen je u pedeset toaka, u svakoj od njih posebno je ispovjeena po jedna istina vjere, ime se odricalo suprotno vjerovanje. U dokazivanju katolikoga vjerovanja i pobijanju manihejskih zabluda Torquemada se sluio dokazima iz razuma, iz Svetoga pisma Staroga i Novoga zavjeta, uglednih teologa i crkvenoga zakonodavstva. Torquemada, koji ove krivovjerce naziva manihejcima, na poetku svake toke ukratko donosi po jednu istinu katolike vjere, koju eli objasniti u tome poglavlju, a njoj suprotna manihejska zabluda dokazuje heretika. S obzirom da je taj tekst vie puta objavljen,64 a donose ga takoer Nicolas Lopez Martinez i Vicente Proao Gil,65 lako ga je konzultirati. U svoje vrijeme Dragutin Kamber objavio je tekst cijele ispovijesti vjere na latinskom i vrlo jednostavno i ukratko na hrvatskom nabrojao svih pedeset zabluda,66 koje e ovdje biti predstavljene u proirenom obliku, s nastojanjem da se u formulacijama ostane to blie latinskom izvorniku.
3. 7. 2. Pedeset katolikih istina i pedeset krstjanskih zabluda

U prvoj toki objanjava se vjerska istina da je samo jedan pravi Bog, vjean, beskrajan, svemoan, nepromjenjiv, nespoznatljiv i posvema jednostavan te se time odrie vjerovanje da postoje dva Boga.
63

Usp. Stjepan Krasi, Djelovanje dominikanaca u srednjem vijeku, str. 222.-224.; Salih Jaliman, Historija bosanskih bogomila, Demus, Tuzla, 2002., str. 99.-100. Usp. Juan de Torquemada, Symbolum pro informatione manichaeorum, str. 29.-33. Usp. Juan de Torquemada, Symbolum pro informatione manichaeorum, str. 37.-130.

64 65 66

Usp. Dragutin Kamber, Kardinal Torquemada i tri bosanska bogomila (1461), str. 28.30. Popis zabluda na latinskom jeziku donosi takoer Dragutin Kniewald, Vjerodostojnost latinskih izvora, str. 68.-71.

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

293

Tomo Vuki U drugoj se nauava da je jedno poelo svega, stvoritelj svega, protiv nauka o dva poela, boga svjetla i boga tame. Na treem mjestu iskazana je vjera da je Bog duhove stvorio kao dobre, a da su neki, iji je voa Lucifer, padom postali zli, nasuprot krstjanskoga vjerovanja da zli dusi nisu padom postali zli nego da su takvima stvoreni. Potom se veli da je Lucifer, nakon to je sagrijeio, zajedno s drugim otpalima, protjeran s nebesa i na nebesa nikada vie nije uskrsnuo, nasuprot krivovjernoga nauka da je Lucifer uzaao na nebo, tamo se borio s Bogom i odatle sebi odveo mnoge anele. Na petom mjestu ispovijeda se vjera da ljudske due nisu demoni koji su otpali s nebesa i zatvoreni u ljudska tijela, nego da ih je Bog stvorio i ljudskim tijelima u asu njihova nastanka udahnuo suprotiva heretikom nauavanju da su ljudske due demoni zatvoreni u ljudska tijela. Katolika crkva vjeruje da se demoni nikako ne mogu spasiti po pokori, a krstjani su vjerovali da e se demoni, zatvoreni u ljudska tijela, ponovno vratiti u nebo nakon krsta, ienja i pokore. Rimska crkva vjeruje da je jedan istiniti Bog autor Staroga i Novoga zavjeta, nasuprot herezi da je bog tame tvorac Staroga zavjeta i starozavjetnih knjiga. Osma po redu ispovjeena istina jest da je aneo, koji se ukazao Mojsiju na brdu Sinaj i po kojemu je Bog govorio Mojsiju, bio dobar aneo, a protiv uvjerenja da je taj aneo bio zao. Na devetom mjestu kae se da Katolika crkva zahtijeva od vjernika potovanje cijeloga Novoga zavjeta jer manihejci ne prihvaaju dio Novoga zavjeta, nijeui da je ena rodila Isusa i ne priznajui njegovu genealogiju. Katolika crkva, kae se na desetom mjestu, patrijarhe i proroke Staroga zavjeta dri dobrima, slavnima i preporuuje ih, a manihejci osuuju patrijarhe i proroke Staroga zavjeta. Katolici vjeruju da je Ivan Krstitelj dobar i svet bio i jest, a manihejci osuuju Ivana Krstitelja i tvrde da nema vraga u paklu koji je gori od njega. Katolika je vjera da je Adam, zbog prekraja Boje zapovijedi, protjeran iz raja, a krstjani vjeruju da je drvo spoznaje dobra i zla bila sama Eva, a Adam da je sagrijeio tjelesnim openjem s njom te da je zbog toga protjeran iz raja. Trinaesta vjerska istina, koju izlae Torquemada, jest da blaena Marija nije bila aneo, nego ena koja je kao djevica zaela i kao djevica rodila, a protiv 294
Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

Papa Pio II. i kralj Stjepan Toma hereze da je Majka Boja bila aneo, a ne ena. Na etrnaestom mjestu ispovijeda se katolika vjera da je Sin Boji, radi spasenja ljudskoga roda, uzeo pravu i potpunu ljudsku narav, tj. pravo tijelo i pravu razumsku duu, te se osuuje krivi nauk da je Krist imao samo prividno tijelo. Katolika crkva vjeruje da je Sin Boji, radi spasenja ljudskoga roda, zaista trpio i umro, zaista uskrsnuo i siao nad pakao i potom uskrsnuo na nebesa, a manihejci sve to nijeu. esnaesta istina glasi: jedna je opa Crkva vjernika izvan koje se nitko ne spaava, a manihejci su nauavali da je kod njih prava Crkva. Nasuprot katolikoj vjeri, da je Rimski prvosveenik glava i upravitelj cijele ope Crkve te namjesnik Kristov, manihejci dre da su oni nasljednici apostola, a njihov herezijarh biskup Crkve Boje, i namjesnik i nasljednik Petrov. Osamnaesta vjerska istina glasi: Rimska crkva sveta je po Kristovoj vjeri i autoritetu prelata i trajat e sve do kraja svijeta, a manihejci dre da je Rimska crkva osuena i izopena. Katolika je istina da je cjelovitu Kristovu vjeru, jednu i nezabludivu, uvijek uvao blaeni Petar na Apostolskoj stolici, a manihejci su vjerovali da su pape od Petra do Silvestra bili njihovi, a da je Silevestar prvi koji je otpao od njih. Na dvadesetomu mjestu kae se da Katolika crkva dri prikladnim da se Bogu grade, prikazuju i posveuju materijalne crkve i hramovi u kojima okupljeni kranski narod pristupa pobonim molitvama, slua prikladno propovijedanje Rijei i pobono prima crkvene sakramente jer su manihejci drali da su zidane crkve sinagoge sotone, a oni, koji se u njima mole, da su idolopoklonici. U Crkvi se treba tovati slike Kristove, Blaene Djevice i svetaca te krani, koji ih aste, ne ine nikakvu idololatriju, a manihejci su nauavali da je tovanje slika upravo in idololatrije. Protiv katolike vjere da u Crkvi treba astiti znak kria na kojemu je spas svijeta visio, manihejci su vjerovali da je kri vraji znak. Na iduem mjestu kae Troquemada da katolici vjeruju da je vrlo prikladno da u Crkvi spremni zborovi, takoer i pjesmom, izriu pohvale Bogu te se time odbacuje propovijedanje manihejaca da su molitva asoslova, pohvale i crkvene pjesme protiv evanelja u kojemu Isus, kako dre manihejci, pouava
Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

295

Tomo Vuki uenike da kratko mole i obavljaju samo nedjeljnu molitvu. U Katolikoj crkvi asti se relikvije svetaca koje su odobrene autoritetom Rimskoga prvosveenika, a manihejci aenje relikvija ismjehuju i osuuju. U dvadeset petoj toki ponavlja se katoliko uvjerenje da u Crkvi treba astiti Blaenu Djevicu i svece, ime se osuuje krstjansko ismjehivanje tovanja svetaca i Blaene Djevice jer dre da se treba klanjati samo Bogu. U katolikoj vjeri ne moe se kultom latriae iskazivati poast ni jednom anelu ni ovjeku, a manihejski starjeine daju da se narod njima klanja, kazujui da su sveti i bez ikakva grijeha te da imaju Duha Svetoga u sebi. Katolika je vjera da je Bog ustanovio sakramente kao neku vrstu lijekova u kojima se, pod vidljivim likom, dijeli boanska milost i spasenje onima koji ih dostojno primaju, a manihejci odbacuju sakramente. Rimska crkva vjeruje i nauava da se mora vjerovati da postoji pravo krtenje, bez kojega se nitko ispravno ne oivljava u duhovni ivot, i da se dijeli u Crkvi vodom i zazivanjem svetoga i jedinoga Trojstva, tj. Oca, Sina i Duha Svetoga, te se osuuje nauk manihejaca prema kojemu krtenje vodom nije nita drugo doli Ivanovo krtenje po kojemu se nitko ne moe spasiti. Idua toka ispovijeda katoliku vjeru da krtenje, koje je ustanovio Krist za spasenje, mora biti obavljeno vodom, ime se odbacuje manihejska hereza da se Isusovo krtenje sastoji od polaganja knjiga evanelja na prsi i polaganja ruku. Trideseta katolika istina, koja je ispovjeena, glasi: ni po jednom drugom krtenju ne moe se postii spasenje, osim po Kristovu krtenju, koje se prima inom ili eljom, a ini se vodom i evaneoskim rijeima se posveuje. Time se odbacuje manihejsko vjerovanje da se po njihovu krenju postizava otputenje grijeha i postaje svet kao blaeni Petar. Idua toka ispovijeda katoliku vjeru da se krtenje, koje se u Crkvi podjeljuje vodom i zazivanjem Presvetoga Trojstva, daje ne samo odraslima, nego i djeci, za vjeno spasenje, manihejci su nauavali da se dijete ne moe spasiti dok ne doe u doba uporabe razuma. Tu zabludu Torquemada naziva error pessimus jer djeci ne doputa spasenje i pokuava zaprijeiti Boje milosre. Zatim se kae da krsna krepost ne ovisi o zaslugama krstitelja nego od Presvetoga Trojstva, ijim se zazivanjem podjeljuje, zaslugom i krepou Kristove muke; k tome, krtenje je spasonosno ako ga podijeli bilo tko, bilo heretik, bilo izmatik, ako je podijeljeno na nain i s nakanom Crkve te njegova 296
Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

Papa Pio II. i kralj Stjepan Toma spasenjska mo za krtenoga ne proizlazi, kako vjeruju krstjani, iz zasluga njegova krstitelja. Katolikom istinom da grijesi krstitelja ni na koji nain ne optereuju krtenoga odbacuje se manihejska zabluda prema kojoj due krtenika, pa taman ve bile i u nebu, onoliko puta padaju u pakao koliko puta je sagrijeio njihov krstitelj. U iduoj toki ispovijeda se katolika vjera da se sakrament krtenja ne moe ponoviti, a oni koji poslije krtenja sagrijee oprost grijeha dobivaju ne po ponovnom krtenju nego po sakramentu pokore, to je u suprotnosti s manihejskom vjerom da krtenika treba onoliko puta ponovno krstiti koliko je puta sagrijeio njegov krstitelj. Istinom da se sakrament krizme podjeljuje onima koji su krteni, da bi se osnaila i poveala milost, odbacuje se manihejsko osuivanja sakramenta potvrde. U trideset estoj toki podsjea se na katoliki nauk da u Crkvi treba astiti sakrament euharistije, u kojemu su, pod prilikama kruha i vina, uistinu prisutni Kristovo tijelo i krv, jer su manihejci nauavali da Kristovo tijelo ne moe postati kruh a, ako bi i moglo, ne bismo ga smjeli blagovati. Sakrament ispovijedi, koji se sastoji od ispovijedanja grijeha, kajanja i zadovoljtine, potreban je svim vjernicima koji su sagrijeili poslije krtenja. To je nauk koji je u suprotnosti s krstjanskim osuivanjem ispovijedi i vjerovanjem da se grijesi otputaju po njihovim ludim ponovnim krtenjima. Nauk da sakrament bolesnikoga pomazanja treba astiti i podjeljivati nemonim vjernicima, koji su u opasnosti, odbacivali su krivovjerci i osuivali taj sakrament. Idua toka ispovijeda vjeru u sakrament svetoga reda u sedam stupnjeva, nasuprot hereticima koji su osuivali taj sakrament. etrdeseta toka podsjea da je sakrament enidbe u Crkvi astan te da se brani in obavlja bez grijeha, ime se odbacuje zabluda da je tjelesni brak preljub. Protiv katolike vjerske istine da nisu svi grijesi smrtni, nego da su neki smrtni, a drugi laki, stajala je hereza da je svaki grijeh smrtan. A pravo Crkve da izopiva tvrdokorne i nepopravljive nijekali su krivovjerci, koji su, nijeui Crkvi svaki autoritet, drali da se nikoga ne smije izopiti. Katolika crkva nauava da se ne moe odbacivati blagovanje mesa u priFenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

297

Tomo Vuki kladno vrijeme, a ni uzimanje bilo koje druge hrane, a krivovjerci su pak tvrdili da se nitko, tko jede meso, mlijeko i mlijene proizvode, ne moe spasiti, osim krtenjem takvih. Protiv vjere da ovjek uskrsava s tijelom koje sada ima, heretici su nijekali uskrsnue te tvrdili da ovo tijelo, koje umire, nikada nee uskrsnuti, nego neko drugo, duhovno. Katolici vjeruju da u drugom ivotu postoji istilite u kojemu se iste grenici koji ovdje nisu izvrili potpunu zadovoljtinu, a manihejci nijeu postojanje istilita i nauavaju da ne postoji srednji put izmeu raja i pakla. U etrdeset estoj toki, protiv hereze koja je osuivala molitve za pokojne, izraava se vjera da molitve za pokojne, koje u Crkvi obavljaju ivi, koriste pokojnima koji su u istilitu. Katolika vjera doputa ovjeku da ubija nerazumne ivotinje, a manihejci su nauavali da je grijeh ubijati ivotinje ili ptice, ili razbijati jaja. Katolika crkva nauava da je dravnoj vlasti doputeno pogubiti zloga, nasuprot nauku krstjana, koji su osuivali prolijevanje krvi od svjetovne vlasti. Pretposljednja toka podsjea da je u mnogim sluajevima doputeno zaklinjati se i traiti zakletvu. To se protivi stanovitu manihejaca, koji su osuivali svaku zakletvu. U pedesetoj toki, nasuprot manihejskom odbacivanju i osuivanju milostinje i djela milosra, ispovjeena je vjera Crkve da je dijeljenje milostinje i vrenje djela milosra Bogu ugodno djelo i zasluno za vjeni ivot.
3. 7. 3. Obraenje i zakletva trojice krstjana

Poslije popisa reenih zabluda, kojih se obraenici odriu, i katolikih istina nasuprot njima, koje trojica prihvaaju, u Torquemadinu Symbolumu slijedi zakljuak od nekoliko redaka te potom zakletva koju su poloila trojica obraenika. Ta zakletva u hrvatskom prijevodu glasi:
Mi, Juraj Kuini, Stojsav Tvrtkovi i Radovan Vjeini, iz Bosanskoga Kraljevstva, upoznavi zahvaljujui boanskom prosvjetljenju manihejske zablude, kojima smo bili od naega djetinjstva kao prekriveni, kao pogubni i vrlo opaki protivnici katolike vjere; samo zrelo promislivi, potaknuti eljama za spasenjem naih dua, spremne i slobodne volje prihvaamo i vrsto vjerujemo sve to Rimska crkva, majka i uiteljica svih vjernika, vjeruje i dri te ui i zapovijeda da treba vjerovati; ponajvie onih pedeset istina, protiv

298

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

Papa Pio II. i kralj Stjepan Toma


pedeset manihejskih zabluda, sabranih iz nauka spomenute Rimske crkve, nama predoenih i po tumau asnom muu gosp. Luki Tolentinskom vjerno protumaenih i izloenih, koje drimo istinitima i katolikima, kojima protivne dogme, za koje smo mi kao manihejci osumnjieni, anatematiziramo smatrajui da su krive i krivovjerne te drimo da njihovi uitelji i sljedbenici zasluuju vjenu anatemu. Ako bi tko vjerovao da se nismo istinski nego prijetvorno vratili vjeri i jedinstvu Rimske crkve ili da smo samo prividno odbacili spomenute zablude, jamimo i pod anatemom obeavamo i sveano zavjetujemo tebi, Vrhovnom sveeniku i svetom ocu Piju II. za kojega vrsto vjerujemo i drimo da je istinski namjesnik Isusa Krista i nasljednik blaenoga Petra i tvojim nasljednicima da neemo nikad nikakvim uvjeravanjima ili na bilo koji drugi nain odstupiti od nauka spomenute Rimske crkve, biti protiv njega ili initi neto protiv toga nauka. Jednako tako neemo ni druge na bilo koji nain nagovarati na protivljenje ili odbacivanje; dapae, jednako vjerno obeavamo da emo sve koje poznajemo kao zaslijepljene manihejskim zabludama, osobito Bonjake, koliko budemo mogli prikladno pozivati i poticati na povratak (obraenje), ako nam bude dana milost odozgo. Zaklinjui se, dakle, svemoguim Bogom, Ocem i Sinom i Duhom Svetim, jedinim pravim Bogom i Stvoriteljem svih vidljivih i nevidljivih stvorenja i ovim svetim etverim Evaneljima koja dotiemo svojim rukama obeavamo kako smo prije rekli da emo uvijek vrsto ostati u nauku i jedinstvu Rimske crkve u koju smo se sada, pod vodstvom Kristovim vratili. Ako bi se neto pojavilo to bi nas od ovog nauma svetog nauka i jedinstva Katolike crkve odvratilo, osjeajui ili propovijedajui suprotno, navelo na neku ispriku ili razlog, upadajui u kanjivo djelo krivokletstva i anateme, nai emo se podloni ne samo vjenoj kazni nego i kaznama kojima se obiavaju kazniti krivokletnici koji ponovno upadnu u krivovjerje. Ovu povelju nae ispovijesti i obeanja napisanu naim rukama tebi, Vrhovnom sveeniku gospodinu naem Piju II., u prisutnosti svih tvojih preasnih i veleasnih otaca, predajemo na trajan spomen, ponizno molei da nas, svoje ovice, zalutale s puta istine vie zbog naivnosti nego zbog zlobe, primi oinskim osjeajem i zapovjedi da se s nama milosrdno postupa. Amen. Uinjeno u Rimu, u crkvi sv. Petra, 14. dana mjeseca svibnja, godine Gospodnje 1461.67
67

Franjo anjek, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima, str. 115. i 117. Latinski tekst pretiskan je usporedno s hrvatskim prijevodom u istoj knjizi na str. 114. i 116., a cjelovit tekst

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

299

Tomo Vuki Prema svemu sudei, dvojica od ovih obraenika ustrajali su u katolikoj vjeri, a trei je, vraajui se kui, utekao hercegu Stjepanu. No, zanimljivo je da se i papa Pio II. u svojima Komentarima sjetio te trojice, gdje je o njima zapisao:
Trojicu heretikih prvaka, koji su imali utjecaj na kraljevskom dvoru, ninski biskup svezane je doveo papi; njih je Pio rasporedio po samostanima i pobrinuo se da budu poueni u kranskoj dogmi. Pozivajui ih ee k sebi, Ivan, kardinal Svetog Siksta, pouio ih je i napokon uvjerio da, odrekavi se zabluda, prihvate dokumente Rimske crkve, koja niti se vara niti moe biti prevarena, te ih izmirene s Crkvom poslao (bosanskom) kralju. Dvojica su ostala u vjeri, meutim, trei je, vrativi se poput psa na svoju bljuvotinu (Izr 26,11; 2 Pt 2,22), za vrijeme putovanja pobjegao i vratio se Stjepanu (Vukiu Kosai).68

3. 7. 4. Vrijednost Torquemadina Symoboluma

Ta abjuracija nije bila, to je oito, od trojice krstjana uinjena spremne i slobodne volje, iako se tako veli u tekstu zakletve. Zapravo, kako kae Dragutin Kniewald: Mi bismo eljeli, budi usput reeno, da je bilo drugaije, nego je uistinu bilo.69 No, usprkos tomu, tekst Torquemadina Symboluma vrlo je dragocjen, posebice stoga to njegov popis od pedeset krstjanskih zabluda nije nastao na osnovi iznuenoga priznanja trojice krstjana u Rimu, tj. nije nastao u obinom inkvizicijskom postupku, niti je posljedica priznanja nakon primjene neke torture, ve je tih quinquaginta errorum sastavljeno quorumdam religiosorum prefati regni Bosne relatibus. Tj., taj popis pedeset zabluda nije prisilno dobiven bilo kojom vrstom istrage, nego potjee od redovnika iz Bosanskoga Kraljevstva, kao neke vrste terenskih inkvizitora, koji su ih, kao dobri poznavatelji ovoga krivovjerja, upoznali meu krstjanima i o tome izvjeispovijesti vjere, zajedno s ovom zakletvom na izvornom latinskom jeziku objavili su i Dragutin Kamber, Kardinal Torquemada i tri bosanska bogomila (1461), str. 38.-93. (zakletva na str. 92.-93.) te Juan de Torquemada, Symbolum pro informatione manichaeorum, str. 37.-132. (zakletva na str. 131.-132.).
68

Latinski izvornik u Adriano van Heck (ed.), Pii II Commentarii rerum memorabilium, I., str. 316.-317.; Franjo anjek, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima, str. 147., usporedno s latinskim izvornikom na str. 146.-147. Dragutin Kniewald, Vjerodostojnost latinskih izvora, str. 67.

69

300

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

Papa Pio II. i kralj Stjepan Toma uju Rim. Tako taj dokument, utoliko koliko se kao na svoj izvor poziva na redovnike iz Bosanskoga Kraljevstva, ima vrijednost jednaku onoj koju imaju drugi dokumenti nastali u ono vrijeme u Bosanskom Kraljevstvu.70
3. 8. Smrt kralja Stjepana Tomaa i njegove ene Katarine

Kralj Stjepan Toma iznenada je umro ljeti 1461., a njegov sin Stjepan Tomaevi odmah je preuzeo vlast u kraljevstvu. Zapravo, prema pisanju kasnijega ljetopisca Ivana Tomaia,71 i nekih drugih,72 njega je sa stricem mu Radivojem te godine otac bio poslao na izvor Une da njih dvojica zatite neku kraljevu rodicu Margitu od uznemiravanja iz Hrvatske. No oni taj posao nisu uradili kako treba pa ih je kralj Toma estoko ukorio i sam otiao da uredi to pitanje. Ljuti zbog toga, Stjepan Tomaevi i njegov stric Radivoj, 10. srpnja te godine pred gradom Orihovicom na izvoru rijeke Une, umorili su svoga oca odnosno brata Tomaa. Drugi, meutim, dre da je kralj Toma umro u kolovozu 1461.73 Trei dre da je, teko bolestan, umro prirodnom smru, ali izmeu 8. i 25. srpnja 1461.,74 a etvrti misle da je poginuo u borbi s hrvatskim banom piraniem pod gradom Orihovicom 10. srpnja 1461.75
70 71

Usp. Dragutin Kniewald, Vjerodostojsnost latinskih izvora, str. 67.

Usp. Ivan Tomai, Chronicon breve regno Croatiae, (izd. I. Kukuljevi), Arhiv za jugoslavensku povijest IX., Zagreb, 1859., str. 3.-34.

72

Usp. Marko Perojevi, Stjepan Toma Ostoji, str. 553.-554.; Dominik Mandi, Dravna i vjerska pripadnost sredovjene Bosne i Hercegovine, str. 322.-323.; Slavko A. Kovai, Pad Bosne i Hercegovine pod Turke u spisima bosanskohercegovakih franjevaca, u Povijesno-teoloki simpozij u povodu 500. obljetnice smrti bosanske kraljice Katarine odran 24. i 25. listopada 1978. u Sarajevu, Franjevaka teologija - Kranska sadanjost, Sarajevo, 1979., str. 60.-85. Usp. npr. Krunoslav Draganovi, Katarina Kosaa bosanska kraljica, str. 34.

73 74

Usp. Dominik Mandi, Dravna i vjerska pripadnost sredovjene Bosne i Hercegovine, str. 322., biljeka 54., gdje se poziva na izvorne dokumente u Dubrovniku, kae: Toma je bio teko bolestan i traio lijenika iz Dubrovnika, gdje se na 8. srpnja 1461. zakljuilo, da mu se lijenik poalje, ali ve na 25. istoga mjeseca Dubrovani odreuju, da se poalje poslanstvo novom kralju Stjepanu Tomaeviu.
75

Usp. Marko Perojevi, Stjepan Toma Ostoji, str. 554.; Milko Brkovi, Srednjovjekovna Bosna i Hum, str. 50.

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

301

Tomo Vuki Malo kasnije, budui da mu je majka Vojaa ve bila umrla, novi je vladar Katarinu, Tomaevu enu, proglasio svojom majkom ime je prilino udobrovoljio njezina oca hercega Stjepana koji je sa svojim pokojnim zetom, Katarininim muem, bio u vrlo loim odnosima. A budui da je mladi Tomaevi po roenju bio prijestolonasljednik, nitko mu nije osporavao pravo na prijestolje. Stjepan Tomaevi ubrzo je poslao izaslanstvo papi Piju II. sa zamolbom da mu dodijeli kraljevsku krunu, to je u Komentarima pape Pija II. zabiljeeno ovako:
Otprilike u isto vrijeme Stjepan, koji je kratko vrijeme prije toga naslijedio svojega preminulog oca, bosanskog kralja, poslao je papi izaslanstvo, dva starca visoka stasa i plemenita ponaanja, od kojih je jedan odrao ovakav govor: Kralj Bosne, tvoj sin, preblaeni oe, poslao nas je k tebi i naredio da ti u njegovo ime prenesem ovo: Pouzdano sam saznao da e Mehmed, koji vlada Turcima, sljedeeg ljeta protiv mene pokrenuti pogibeljni rat te ve priprema ljudstvo i ratne strojeve. Budui da nisam taj koji bi mogao odoljeti tako snanom napadu, molio sam Ugre i Mleane i Jurja Albanca da mi priteku u pomo. Isto molim i tebe ali ne traim brda zlata. elim da moji neprijatelji i moje stanovnitvo doznaju da nisam bez tvoje naklonosti, jer ako Bosanci znaju da u ratu neu biti sam, ee e se boriti, pa se Turci nee usuditi prodrijeti u moje zemlje kojima je pristup vrlo teak, a tvrave su na mnogim mjestima gotovo neosvojive. Tvoj predasnik Eugen dao je krunu mome ocu i elio je u Bosni podii neke biskupske crkve. Otac je to odbio da ne navue mrnju Turaka; bio je, naime, novi kranin i jo nije bio istjerao manihejce iz kraljevstva. Ja sam pak u djetinjstvu krten i nauio latinski te sam kransku vjeru vrsto prihvatio (i) ne bojim se onoga ega se otac bojao. elim da mi poalje krunu i svete biskupe, to e biti znak da me nee napustiti kada navali teina rata: od tebe okrunjen, podanicima u pruati nadu, neprijateljima strah.76
76

Latinski izvornik u Adriano van Heck (ed.), Pii II Commentarii rerum memorabilium, II., str. 683.-684. Citirani prijevod preuzet je od Franje anjeka, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima, str. 147.-148., a cijeli se odlomak na hrvatskom, usporedno s latinskim izvornikom, nalazi na str. 146.-149. Ova zamolba Tomaevievih poslanika, izgovorena u kraljevo ime, da papa njihovu kralju poalje krunu i svete biskupe ini neuvjerljivom optubu da je rimska Kurija, odnosno sam papa Pio II. u svojim Komentarima, vlastitu politiku nemo kamuflirala krivotvorenjem bosanske povijesti. Zbog toga: Viekratni zahtjev Bosanaca za

302

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

Papa Pio II. i kralj Stjepan Toma Ve u jesen iste godine, zbog razliitih okolnosti koje su savjetovale brz papin odgovor, u Bosnu je stigla papina delegacija i u Jajcu, najvjerojatnije 1. studenoga 1461., sveano okrunila Stjepana Tomaevia za kralja. - Bilo je to prvi put da se bosanski kralj kruni s doputenjem Svete Stolice, i to krunom koju je poslao sam papa.77 Nakon to je Stjepan Tomaevi preuzeo vlast, papa Pio II. 7. studenoga 1461. podijelio je privilegij dobivanja oprosta takoer onima koji pohode crkvu Sv. Marije u Jajcu78 te je, na zamolbu novoga kralja, istoga dana zatitnikom Bosanskoga Kraljevstva proglasio Sv. Grgura udotvorca.79 Papa Pio II. i poslije Tomaeve smrti nastavio je pokazivati veliko zanimanje za njegovo kraljevstvo. Meutim, vlast posljednjega kralja Stjepana Tomaevia potrajala je vrlo kratko, samo dvije godine.80 Naime, nakon turskog prodora u Bosnu 1463. godine i osvajanja tih krajeva, masakrirani su Stjepan Tomaevi i ostalo plemstvo iz Bosne. Papa Pio II., koji je i ranije vie puta pokuavao organizirati euvlastitim biskupima i krunom iz Rima u Komentarima pretvoren je u ponudu Kurije, koju su Bosanci toboe iz straha pred Turcima odbili (usp. Sreko M. Daja, Konfesionalnost i nacionalnost Bosne i Hercegovine, str. 256.). Naime, kruna iz 1461. godine, kako proizlazi upravo iz spomenutih Komentara, dolazi u Bosnu ba na zahtjev Bosanaca, to Pio II. izriito kae. Zapravo, nije jasno zato bi Pio II. krivotvorio samo u prii o prvoj kruni, koju, uostalom, nije nudio on nego jedan njegov prethodnik. Tj., ako je ponuda Kurije argument kamuflae kojim je prikrivana vlastita nemo i krivotvorina koju Pio II. eli poturiti pod istinu, zato i za drugu krunu, koju je on osobno poslao, nije kazao da je dola kao ponuda Kurije, a ne na zahtjev Bosanaca.
77 78

Usp. Marko Perojevi, Stjepan Toma Ostoji, str. 558.-559.

Usp. Augustin Theiner, Vetera monumenta historica Hungariam sacram illustantia, II., str. 460.; Eusebius Fermendin, Acta Bosnae, str. 244.: Pius PP. II. concedit indulgentias visitantibus ecclesiam s. Marie in Jaica bosnen diocesis, in qua referente rege Stephano populi opinantur s. Luce corpus servari et multis sepenumero clarere miraculis.

79

Usp. Augustin Theiner, Vetera monumenta historica Hungariam sacram illustantia, II., str. 371.; Eusebius Fermendin, Acta Bosnae, str. 244.: Pius PP. II. petenti Stephano regi Bosnae, ut. b. Gregorius miraculosus nuncupatus, patronus regni Bosnae declaretur, annuit.

O padu Bosanskoga Kraljevstva pod Turke i tragediji koja je zadesila te krajeve pisao je i Pio II. u svojim Komentarima (usp. Adriano van Heck (ed.), Pii II Commentarii rerum memorabilium, II., str. 713.-715.). Taj je odlomak, s usporednim hrvatskim prijevodom, objavio Sreko M. Daja, Konfesionalnost i nacionalnost Bosne i Hercegovine, str. 259.-263.

80

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

303

Tomo Vuki ropske vladare na zajedniki vojni otpor protiv Turaka, pozvao je u jesen 1463. kranske narode na otpor. Njegovu pozivu odazvala se Mletaka Republika, koja se takoer osjeala ugroenom. Tijekom idue zime izvrene su pripreme te se u proljee poela okupljati vojska koja je iz Ancone trebala prijei u Dubrovnik, tu imati glavni stoer, i odatle kretati u napade protiv Turaka u Bosni.81 Stari je papa u znak podrke toj vojsci doao u Anconu, kanivi takoer prijei u Dubrovnik. Meutim, razoaran slabom organizacijom vojske te vrlo loim vijestima o neslozi na ovim naim prostorima, zdravstveno stanje staroga i bolesnoga pape pogoralo se toliko da je 14. kolovoza umro u Anconi. Poslije njegove smrti prikupljena kranska vojska razila se, ime se rasplinula i svaka zamisao da se Bosnu oslobodi.82 Tako, nakon stoljetnoga ivota unutar zapadnoga kulturnoga i vjerskoga kruga, u tim krajevima zapoinje proces politike, vjerske i kulturne orijentalizacije. Kraljica Katarina imala je sa svojim pokojnim muem Stjepanom Tomaom dvoje djece: sina Sigismunda, koji je, u trenutku pada Bosne pod Turke, mogao imati izmeu 12 i 14 godina, i ker Katarinu, djevojicu od 10 godina. Kraljica je Katarina iz Kozograda kod Fojnice, gdje je ivjela, pobjegla u Konjic. Odatle je pjeke stigla do Stona, gdje ju je preuzela jedna dubrovaka laa kojom je doplovila u Grad. U tim previranjima Turci su zarobili i odveli u ropstvo i njezina sina Sigismunda i ker Katarinu, koji u asu zarobljavanja najvjerojatnije nisu bili s materom. U listopadu 1463. kraljica Katarina sigurno je jo bila u Dubrovniku, ali, nezadovoljna svojim poloajem, otplovila je do Ancone te se uputila u Rim, u koji je dola najvjerojatnije jo dok je bio iv papa Pio II.83 Njegov nasljednik papa Pavao II. brinuo se o kraljici Katarini, dajui joj mjesenu potporu od 100 forinti, a od 1467. godine i doplatu od 240 forinti godinje. Idui papa Siksto IV. isto je tako pomagao kraljici s mjesenih
Usp. Josip Lui, Dubrovnik u oekivanju dolaska pape Pija II. (1464), u elimir Pulji (ur.), Vatikan i Dubrovnik, Biskupski ordinarijat, Dubrovnik, 1994., str. 25.-46.
82 83 81

Usp. Marko Perojevi, Stjepan Toma Ostoji, str. 584.

Usp. Krunoslav Draganovi, Katarina Kosaa bosanska kraljica, str. 38.; Bazilije Pandi, Katarina Vuki Kosaa (1424-1478), u Povijesno teoloki simpozij u povodu 500. obljetnice smrti bosanske kraljice Katarine odran 24. i 25. listopada 1978. u Sarajevu, Franjevaka teologija - Kranska sadanjost, Zagreb, 1979., str. 19.

304

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

Papa Pio II. i kralj Stjepan Toma 100 forinti u zlatu, odredivi da tako bude pomagana sve do smrti. U Rimu je Katarina, uzaludno nastojei spasiti barem svoju djecu, ivjela sve do 25. listopada 1478. Zakljuak Tijekom kratkoga pontikata papa Pio II. (1458.-1464.) bio je u vrlo estim kontaktima s pretposljednjim bosanskim kraljem Stjepanom Tomaom (1443.-1461.). Tako je na podruju Tomaeva kraljevstva zatekao hvarskoga biskupa Tomu Tomasinija u slubi legata svojih prethodnika i produljio mu mandat. A budui da je jo kao kardinal bio vrlo zabrinut zbog stvarne turske opasnosti i sve eih njihovih prodiranja prema srednjem Balkanu, Pio II. kao papa pokuaoje je, iako neuspjeno, organizirati zapadne kranske zemlje na zajedniki otpor. Prije negoli je Bosansko Kraljevstvo palo pod otomansku vlast, sazvao je 1459. godine u Mantovi sabor europskih vladara zbog pokretanja kriarske vojne. Pokuao je to i nakon pada Bosne, 1464. godine. Tada je izgledalo da e biti vee sree pa je ak osobno namjeravao prijei u Dubrovnik da bi mogao sudjelovati u oslobaanju Bosne, no opet se morao gorko razoarati i od vojnoga pohoda nije bilo nita. S druge strane, papa Pio II. bio je jedan od najuglednijih humanista te vrlo ugledan pisac pa je ostavio, osim literarnih djela, i dragocjena svjedoanstva o ljudima i dogaajima svoga vremena; takoer o onima koji su bili povezani s Bosanskim Kraljevstvom. Poslije turskoga osvajanja Smedereva 1459. godine kralj Toma na mnogo jestrana bio optuivan kao krivac za pad toga grada. Dapae, i papa je posumnjao u njegovo potenje i njegovo pravovjerje. Stoga se kralj morao opravdavati pa je papi slao svoja izaslanstva radi razjanjenja. Budui da mu glede Smedereva oito nisu mnogo vjerovali, nastojao je barem dokazati svoje pravovjerje pa je u drugoj polovici 1459. godine naredio da se svi krivovjerci u njegovu kraljevstvu moraju ili obratiti na katoliku vjeru ili iseliti. Tako su trojica uglednih krstjana dospjeli ak do Rima gdje su se 1461. godine pred samim papom, nakon to su bili poueni u istinama katolike vjere, odrekli zabluda i prihvatili katolianstvo. Povezano s tim dogaajem ostao nam je dragocjeni Symbolum pro informatione manichaeorum, koji je za tu zgodu sastavio kardinal Juan de Torquemada, a prema kojemu su spomenuta trojica ispovjedila katoliku vjeru. Budui da on sadri popis od pedeset zabluda bosanskih krivovjeraca koje su sastavljene ponajvie na osnovi informacija dobivenih iz Bosne,
Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

305

Tomo Vuki vjerojatno od dominikanaca, nezaobilazan je izvor za prouavanje zagonetne srednjovjekovne Crkve bosanskih krstjana. Bosansko Kraljevstvo bilo je i ostalo vjerski razjedinjeno i vrlo sloeno usprkos Tomaevim pokuajima da, dodue nasilno, rijei to pitanje. K tome, lokalni velikai bili su u velikim meusobnim svaama, to ponajvie vrijedi za kralja Tomaa i hercega Stjepana, zeta i punca, koji su nekoliko puta ak ratovali jedan protiv drugoga. Uz te probleme, koji su iznutra izjedali Bosansko Kraljevstvo, kranske europske zemlje, meusobno takoer zavaene, i svaka sa svojim sebinim interesima, s Turcima su se pojedinano ee dogovarale negoli pripravljale na otpor. Jedino je Pio II. inio ono to je mogao, no Europa ga nije sluala. ak je 1461. godine novom kralju Stjepanu Tomaeviu poslao krunu i drugo kraljevsko znakovlje. Meutim, usprkos tome priznanju, koje je Bosansko Kraljevstvo uvrstilo u popis suverenih drava, drugi vladari nisu slijedili Pija II. pa je malo Bosansko Kraljevstvo praktino ostalo osamljeno pred naletom snane otomanske vojske, koja ga je, dvije godine poslije Tomaeve smrti, doslovce pregazila.

SUMMARY At the beginning of this article, in order to follow easier the events, two protagonists from the title are shortly presented: the pope Pio II. (1458.1464.) and the king Stjepan Toma (1443.-1461.) and circumstances under which they have lived and worked. This is condition which makes it possible, in the third part of this article, to focus on their relationships that were conditoned and marked with dierent events and accidents: fall of Smederevo under Turks in 1459. and political and religious doubths on account of king Toma, congress of European rulers in Mantova, confesionaly complicated state, persecution of krstjans in Bosnian kingdom in 1459., family problems of king Toma, very bad relationships between king Toma and herceg Stjepan, attempt to establish new dioceses in the kingdom, bishop Tomasini of Hvar, franciscans, dominicans, the question of bosnian kings crown, three converted krstjans in Rome, vassal relation of Toma toward Hungary and 306
Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

Papa Pio II. i kralj Stjepan Toma later toward Turky, inuence of Venice and Dubrovnik, internal disagreement among noblemen and absence of help from christian countries, and at the end, sudden death of king Toma and arrival of queen Katarina in Rome, probably while the pope Pio II was still alive. During his short ponticate the pope Pio II. was in frequent conntacts with the last but one Bosnian king Stjepan Toma. On the territory of Toma kingdom he found, as a legate of the previous popes, Toma Tomasini, bishop of Hvar, to whom he extended the mandate. Even as a cardinal, he was very worried because of real Turkish danger and their frequent attacks toward central Balkan; as a pope, Pio II. tried, although unsuccessfully, to organize West Christian countries for common defense. Even before the Bosnian kingdom fell under the Ottoman authorities, the pope summoned a congress of European rulers, in Mantova 1459., in order to organize crusades, but they could not reach an agreement. He tried it again in 1464. after Bosnia had already fallen. At that time it look that he was going to succeed and he intended to come personally to Dubrovnik to participate in deliberation of Bosnia, and again he was deeply disappointed and military action was total failure. On his way to Dubrovnik he suddenly died in Ancona. On the other hand, the pope Pio II was one of the very well known humanists and distinguished writer who left, besides the literature writings, valuable testimonies about people and events of that time, including those who were in connection with Bosnian kingdom. When the Turks occupied Smederevo in 1459. the king Toma was accused from many sides as the one who was responsible for it. Even more, the pope himself doubted in his personal dignity and orthodoxy of his faith. For this reason he was sending the delegations to the pope trying to clear his name and justify himself of false accusations. Because many did not believe him in regard to the fall of Smederevo, Toma tried to prove at least orthodoxy of his faith, and ordered in the second part of 1459. that all heretics in his kingdom must either convert to catholic faith or leave out his kingdom. Three distinguished Bosnian krstjans even ended up in Rome in 1461., where they, before the pope himself, renounced heresy and accepted catholic faith after being taught in doctrine of catholic faith. In connection with this event, we have the valuable document, Symbolum pro informatione manichaeorum, made by cardinal Juan de Torquemada, according to the document the three men
Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

307

Tomo Vuki professed catholic faith. Since this Symbolum contains fty heresies of Bosnian krstjans, it is made mostly based on the information received from Bosnia, probably by the Dominicans, it is indispensable source for further study of the puzzled doctrine of medieval Church of Bosnian krstjans. Bosnian kingdom was and remained confessional very divided and complex, regardless of Toma endeavors to solve that issue, even with force. Moreover, local noblemen were in huge quarrels among themselves, this is particularly the case with king Toma and herceg Stjepan, father and son in law, who even waged wars on each other several times. Along with these problems that were tearing to pieces Bosnian kingdom from inside, European christian countries, also in quarrels among themselves and with their own selsh interests, more often were making agreements with the Turks than preparing defense. Only the pope, Pio II. was doing what he was able to do, but Europe did not follow him. In 1461. he sent the crown and other royal signs to the new king Stjepan Tomaevi. However, in spite of this recognition that Bosnian kingdom put on the list of sovereign states, other rulers did not follow the example of Pio II. and small Bosnian kingdom was left alone in front of mighty Ottoman army. Two years after Toma death, Bosnian kingdom was literally run down, destroyed by Ottoman army. King Toma did not see that because he died in 1461. but his wife Katarina, after this tragedy, moved to Rome, probably at the beginning of 1464. while Pio II. was still alive. (Translated by Ivica Mro)

308

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

Tomislav Zdenko Tenek

KRSTJANI I TRGOVINA ROBLJEM NA SREDOZEMLJU IZMEU 13. i 15. STOLJEA


Problematici bosanskih krstjana i trgovini robljem na Sredozemlju prilazimo pokuajem povezivanja izvora o stavu prema robovlasnikom sustavu u IV. i V. stoljeu u asketskim krugovima Crkve u Maloj Aziji. Asketski pokret eustatijevaca koji se protive ropstvu, a koje se optuuje da slijede nauk mesalijanaca, pokuavamo povezati s bosanskim krstjanima u srednjem vijeku, koje se jednako tako optuuje da slijede heretiku sljedbu mesalijanaca. Na temelju izvora iz arhivskog materijala, koji je sauvan u notarskim spisima nekih dalmatinskih gradova, istrauje se i nastoji analizirati prodaja roblja od XIII. do XV. stoljea, naroito roblja iz Bosne i napose iz krugova bosanskih krstjana. Glavna trgovaka sredita kamo je dopremano roblje iz Bosne, i onda preprodavano po Sredozemlju i prema Istoku, bili su dolina Neretve i Dubrovnik. U prodaji roblja razlikujemo pravu prodaju robova od dragovoljnog stupanja u slubu. I za jednu i za drugu kategoriju bilo je obvezatno sastaviti pismeno posvjedoenje, neku vrstu ugovora, to je potvrivao gradski notar. Prodavalo se osobito ensko roblje iz Bosne i napose nejaka djeca, naroito djevojice. Glavni razlozi prodaje roblja iz Bosne su siromatvo bosanskog ivlja i okrivljivanje bosanskih krstjana da u nauku i moralnim stavovima slijede vjerske sustave dualistikih krivovjerja mesalijanaca, patarena i drugih heretikih sljedbi. Kljune rijei: crkva i robovlasniki sustav, asketski pokreti, osloboenje robova, Slaveni, bosanski krstjani, prodaja robova, patareni.

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

309

Tomislav Zdenko Tenek

1. Stav prema robovima u doba crkvenih otaca prvih stoljea Jo od prvih dana kranstvo se u Rimskom Carstvu suoilo sa socijalnim i gospodarskim poretkom u kojemu je ropstvo bilo sastavnim dijelom toga drutva. Kranskim uvjerenjem da je sloboda i jednakost u Kristu temelj njihova ponaanja, krani su se zalagali za blagost i ljudsko ponaanje prema robovima. Pavao potie Filemona da primi svoga roba Onezima, koji je od njega pobjegao i zatraio utoite kod Pavla. Onezim je pobjegao od svoga gospodara Filemona, vjerojatno zbog neuljudnog i neprimjerenog, moda i okrutnog postupanja prema njemu. Pavao posreduje kod Filemona da svoga roba primi natrag ne kao roba, nego vie od roba, kao brata ljubljenoga (Fil 16). Moe se pretpostaviti da se Onezim obratio. U poslanici Koloanima naziva ga vjernikom i ljubljenim bratom (4, 9). Prema ondanjem pravu Pavao bi mogao postati sukrivac tekoga krenja privatnoga prava. Stoga se toplom molbom obraa kraninu Filemonu da svoga roba primi natrag, da se odrekne prava da ga kazni zbog bijega i da prema njemu postupi obzirno i evaneoskim milosrem. Otako razdoblje na ropstvo gleda kao na posljedice grijeha koje je trebalo kao takvo nositi. Neka promjena postojeega poretka, recimo nasilnim putem, nije se ni odobravala, niti se o njoj razmiljalo. Taj se temeljni stav oituje osobito u teorijskoj ocjeni antikoga ropstva, kao i u praktinom ponaanju prema onima koji su mu bili podvrgnuti1. Postojee stanje glede robova u Rimskom Carstvu bilo je ozakonjeno stavom da su robovi u vlasti svojih gospodara i da je ta vlast meunarodnog prava (ius gentium): naime, u svih naroda moe se uoiti da je ivot i smrt robova u vlasti njihovih gospodara te da sve to rob stee pripada gospodaru 2. Denicija roba bila je: rob je ljudsko bie kojemu su oduzeta zakonska svojstva osobnosti3.
Hubert JEDIN, Velika povijest Crkve, Drugi svezak: Crkva Carstva poslije Konstantina Velikog, KS, Zagreb, 1995., 389. In potestate itaque dominorum sunt servi, quae quidem potestas iuris gentium est: nam apud omnes peraeque gentes animadvertere possumus dominis in servos vitae necisque potestatem esse; et quodcumque per servum adquiritur, id domino adquiritur, Corpus iuris civilis, Justiniani Inst., Berolini, 1920., I., 8., n. 1., str. 3.
3 2 1

J. WEEGER & A. DERVILLE, Esclave chez les pres de lEglise, DSp, IV./1., col. 1071.-1080.

310

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

Krstjani i trgovina robljem na Sredozemlju izmeu 13. i 15. stoljea U crkvenih otaca, meutim, nalazimo ipak vane pokuaje protivljenja takvu postupanju prema robovima, poglavito polazei od boanskoga prava, a ne od ljudskoga prava. Tako, primjerice, nalazimo kod Sv. Gregorija Nisenskog ozbiljno upozorenje protiv gospodara koji robove dre svojim vlasnitvom: Posjedujem, velite, robove i slukinje (dolous ka paidskas), neke koji su roeni u mojoj kui. Kakve li oholosti i drskosti! Takav je govor krik pobune protiv Boga! () Vi, u svemu jednaki takvom ovjeku, kojim se naslovom nadmonosti, pitam vas, moete pozivati da ste njegovim vlasnikom? Jer ste samo ovjek, kako se moete smatrati vlasnikom drugog ovjeka?4. Drugi veliki Kapadoanin koji se protivi nehumanom postupanju prema robovima jest sveti Bazilije. U svojim Velikim Pravilima podupire nastojanje da se prui utoite robovima koji bi zbog nehumanih postupanja prema njima potraili zatitu u asketskoj zajednici. Temelj takva postupanja vidi u boanskom pravu koje je ispred ljudskih uredaba. Bazilije, kao uostalom openito crkveni oci, potie robove neka se vrate svojim gospodarima iz ljubavi prema pravom gospodaru, Kristu Isusu, ali dalje nastavlja: No, ako se dogodi da je gospodar zao, da protuzakonito postupa te sili roba da kri zapovijedi onoga pravog i po istini Gospodara naega Isusa Krista, tada se valja iz svih sila uprijeti da se ime Boje ne pogruje zbog onoga roba koji je neto uinio to se ne svia Bogu. Neka se to odluno nastojanje tako upravi da se ili onaj rob pripravi kako bi podnio patnje to ga ekaju, jer kao to je pisano treba se vema pokoravati Bogu negoli ovjeku (usp. Dj 5, 29), ili da oni koji odbjeglog roba prihvatie podnesu, kako se ve Bogu bude svidjelo, i nevolje koje e ih zbog toga snai.5

GREGORIJE NISENSKI, Hom. IV, In Ecclesiasten: PG, 44., 664C; usp. G. D. GORDINI, Sciavit e libert, u; Storia della Chiesa, t. III./1., Torino, 1972., 431.-433.
5

BAZILIJE VELIKI, Opirna pravila, 11: PG, 31., 948AC; hrvatski prijevod vidi u: Opirna pravila u pitanju i odgovoru (prijevod: Predrag BELI), u: Redovnika pravila, izd. Brat Franjo i KS, Zagreb, 1985., 128. Bazilije u Moralnim pravilima, 75: PG, 31., 855A naziva gospodare robova gospodarima po tijelu (krioi kat srka), izraz uzet iz Ef 6, 5, prikupivi zatim detaljno tekstove iz Novog zavjeta koji govore o evaneoskom ponaanju gospodara prema robovima, te naglaavajui da je moralni gospodar roba Krist Gospodin. Upozorava gospodare robova neka se sjete Krista, istinskoga gospodara, Moralna pravila 71., 2: PG, 31., 656C.

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

311

Tomislav Zdenko Tenek Glede odbjeglih robova koji su zatitu potraili u asketskim zajednicama Male Azije u IV. stoljeu, vano je upozoriti na Koncil u Gangri koji se bavio upravo pitanjem onovremenog ropstva6. Koncil u Gangri zapravo je jeka ive stvarnosti Crkve onoga vremena, u kojoj su Kapadoki oci imali veliku ulogu. Naime, taj Koncil ustaje protiv ponaanja asketskih grupa kojima je voa bio Eustatije Sebastijski, veliki prijatelj Svetog Bazilija i drugih Kapadoana. Ti asketi, kako slijedi iz optuaba koncilskih akata, u drutvu su uzdrmali onovremeni robovlasniki sustav i unijeli nemir u Crkvu. Prema povjesniarima Sokratu i Sozomenu, Eustatije Sebastijski propovijedao je, pod izlikom pobonosti, odvraanje robova od svojih gospodara, izjavljujui da su bogatai iskljueni iz Kraljevstva Bojega7. Takvo Eustatijevo propovijedanje uvjerilo je i sestru Bazilijevu, svetu Makrinu, da nagovori svoju majku Emeliju neka ropkinje i kune pomonice koje je majka imala u svojoj kui uini svojim sestrama i sebi jednakima. ivotopisac Makrinin, njezin brat Gregorije Nisenski, kae o svojoj sestri: Budui da je svaki projekt o suvie materijalnom ivotu od sebe odbacila, Makrina je nagovorila svoju majku da se odrekne gospodskog naina ivota i sluenja koje se navikla primati od posluge, tako te je majka prihvatila zajedniki nain ivota djevica koje su bile okolo nje, nakon to je svoje ropkinje i sluavke uinila sestrama i sebi jednakima.8 Prema Sinodalnom pismu koncila u Gangri, pod utjecajem Eustatijevih uenika robovi su napustili svoje gospodare, svjedoei svojim neuobiajenim nainom odijevanja prezir prema svojim gospodarima. Govore da bogatai,

O problematici glede kritike ropstva u Maloj Aziji, u Kapadokih crkvenih otaca, zatim o kritici ropstva od asketske skupine koju je osnovao Eustazije Sebastijski u IV. stoljeu, kao i o Koncilu u Gangri, odranom polovicom IV. stoljea, na kojem se osuuju eustatijevci izmeu ostalog i zato to propovijedaju da robovi imaju pravo na slobodu, pa ih zato oni primaju u svoje zajednice i uzimaju u zatitu od njihovih gospodara, vidi: Tomislav TENEK, La questione e limportanza sociale dellascetismo. La critica della schiavit e dei ricchi, u: Lascetismo nel concilio di Gangra. Eustazio di Sebaste nellambiente ascetico siriaco dellAsia Minore nel IV secolo (doktorska disertacija), Roma, 1981., 381.-397. Sokrat, HE II, 43: PG, 67., 353A; SOZOMEN, HE III., 14., 33. (BIDEZ-HANSEN), str. 123., redak 22.-23; usp. PG, 67., 1080B. GREGORIJE NISENSKI, ivot svete Makrine, 7., izd. SC, 178. (P. MARAVAL), Paris, 1971., str. 164., lin. 1.-8.; usp. Uvod, isto dj., 45.-57.
8 7

312

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

Krstjani i trgovina robljem na Sredozemlju izmeu 13. i 15. stoljea koji ne napuste sve to posjeduju, nemaju nade kod Boga.9. Na te pretenzije eustatijevaca Koncil odgovara u III. kanonu: Ako netko pod izlikom pobonosti propovijeda robu da prezire svog gospodara i da odbije sluiti mu te napusti svoje sluenje i ne pristaje sluiti mu u svoj dobrohotnosti i asti, anatema sit10. U epilogu biskupi u Gangri zakljuuju: Mi ne preziremo bogatstvo ako ga prati pravednost i dobroinstvo.11 Za razumijevanje tih koncilskih optuaba eustatijevaca i zakljuaka navodimo tekst Svetog Bazilija da bi se lake rasvijetlilo ozraje u kojem se Koncil u Gangri odrava. Bazilije kae: Nuno je (hti hr) da robovi sa svom dobrohotnou sluaju svoje gospodare po tijelu, na slavu Boju, dakako u onome u emu se ne kri Boja zapovijed.12 Uzmemo li u obzir te Bazilijeve rijei i usporedimo li ih s okolnostima u kojima se odrava koncil u Gangri, a prema njegovoj dokumentaciji koja nam je jedino ostala, postaje nam jasan Bazilijev stav, ali i crkveno i drutveno stanje glede robova onoga doba. Izvjesno je da su Eustatijevi asketi pretjerali u stavu prema robovlasnikom sustavu, ali jednako je tako oito da Bazilije otvoreno ustao u obranu robova i da se protivio robovlasnikom sustavu. Moemo kazati sa sigurnou da je taj povijesni primjer iz Male Azije u IV. stoljeu zoran pokazatelj kako je institucionalna Crkva podravala socijalni sustav podjele drutva na bogate i siromane, robove i slobodne. U isto vrijeme, meutim, u asketsko-monakim redovima postojao je snaan prosvjed protiv robovlasnikog sustava i snana borba za obespravljene, i to u vremenu velikih drutvenih razlika izmeu bogatih i siromanih. Kapadoki oci i asketski krugovi, s kojima su se oni vie ili manje solidarizirali, vana je povijesna etapa u zauzimanju krana za pravednije drutvene odnose u postojeem robovlasnikom sustavu drutva. Stavovi kapadokih otaca i asketskih krugova oko njih svjedoe da je pitanje ropstva u drutvu onoga vremena bilo
PONTIFICIA COMMISSIONE PER LA REDAZIONE DEL CODICE DI DIRITTO CANONICO ORIENTALE, Synode de Gangres, u: Fonti, fasc. IX Discipline gnrale antique (IV-IX s.), ed. P. P. JOANNOU, t. I, 2, Les canons des Synodes particuliers, Grottaferrata, 1962., 83.-99. (= P.P. JOANNOU)
10 11 12 9

P.P. JOANNOU, 87., 7.-10.; str. 88., 10.-13. P.P. JOANNOU, 98., 18.-20. BAZILIJE VELIKI, Moralna pravila, 75., 1.: PG, 31., 856A.

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

313

Tomislav Zdenko Tenek vrlo aktualno i da je u Crkvi bilo ozbiljnih nastojanja oko poboljanja njihova socijalnog stanja. Za oslobaanje robova zanimali su se i zapadni crkveni otci, primjerice Laktancije13. Asketske skupine eustatijevaca u povijesnim se izvorima optuivalo da slijede ideje mesalijanaca i drugih heterodoksnih skupina podrijetlom iz Sirije i Mezopotamije, koji su, poput eustatijevaca, osuivali ropstvo i primali odbjegle robove. Jo u IX. stoljeu Ivan Damaanin zapisao je o mesalijancima: Sa svom odlunou primaju robove koji bi odbjegli od svojih gospodara14. Dualistike skupine koje u srednjem vijeku nalazimo u Bosni, meu kojima su i bosanski krstjani, nerijetko se povezuje i s mesalijancima, a onda neizravno i s eustatijevcima. Budui da u ovom radu elimo prikupiti informacije o bosanskim krstjanima i o ropstvu, naroito o prodaji bosanskih krstjana u roblje na Sredozemlje, moe se pretpostaviti da su i bosanski krstjani bili, nalik na asketske pokrete IV. i V. st. u Maloj Aziji, protivnici robovlasnikog sustava, da su se zauzimali za evaneosku slobodu i protivili se prodaji robova. To je jedan od razloga da su se nali u sukobu s etabliranom drutvenom i crkvenom institucijom. Osim toga i sami su bili este rtve drutvenog iskoritavanja, te zbog toga proskribirani kao heretici i zato proganjani. Pitanje bosanskih krstjana i onda sljedee pitanje koje se odnosi na transportiranje roblja iz krugova bosanskih krstjana, pored toga to pobuuje socijalni interes za razumijevanje drutvenog i crkvenoga ivota, ini se, valja povezati i s pitanjem nastojanja bosanskih krstjana da se povratkom na skroman i jednostavan nain ivota prvih krana, a na tragu asketskih pokreta prvih stoljea, suprotstave tadanjem socijalnom poretku koji se pozivao na zakonsko pravo podravanja robovlasnikog sustava, koji je titila, ili barem tolerirala, takoer i institucionalna Crkva. Nama se ini da ta intuicija za koju nemamo jasnih i dokumentiranih povijesnih potvrda zbog povijesne distancije glede povezivanja asketskih pokreta u prvim stoljeima, naroito u monakim krugovima oko Bazilija Velikog i drugih kapadokih otaca, pa onda Eustatija Sebastijskog i eustatijevaca, te krstjana u Bosni u srednjem vijeku, moe biti

13

Captivorum redemptio magnum atque praeclarum justitiae munus est, Divinarum institutionum, XII., 15.: PL, 6., 679A. IVAN DAMAANSKI, De haeresibus liber, 80.: PG, 94./1., 733C.

14

314

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

Krstjani i trgovina robljem na Sredozemlju izmeu 13. i 15. stoljea inspirativna za cjelovitije razumijevanje pitanja bosanskih krstjana i ropstva onoga vremena. 2. Slavensko roblje u ranom srednjem vijeku U borbi s Arapima ve u VII. stoljeu hvatano je kransko roblje, a njihovo dranje Crkva je tolerirala. U muslimanskim zemljama nije zabiljeena prodaja roblja, jer islam to zabranjuje, ali zato kranski robovi bivaju prodavani u islamski svijet, primjerice Slaveni u muslimansku panjolsku u X. stoljeu. Robove slavenskog podrijetla (saqliba) nalazimo u islamskoj Andaluziji u panjolskoj ve poetkom IX. stoljea (Abd al-Rahmn iji preci potjeu iz Galicije). U X. stoljeu ti e slavenski robovi biti naroito utjecajni na dvoru panjolskih omejidskih kalifa Andaluzije kao visoki asnici (fat), osobito kao mameluci (mamluk ili mamlk), tj. kao tjelesna straa na dvoru. Tijekom X. stoljea pomorski gusari zarobljavaju dio Slavena uz dalmatinsku obalu, a u otimanju i odvoenju ljudi najee se spominju muslimanski pomorci koji djeluju du itave sredozemne obale. Baza tih pomorskih pohoda na zemlje kranskog Sredozemlja bila je andaluzijska Almeria. Prodavai robova bili su naroito mletaki trgovci koji su roblje usmjeravali prema panjolskoj, poglavito prema Andaluziji. Dio tih slavenskih robova, kupljenih za kalifski dvor, bili su sigurno Hrvati koji su kao vrlo mladi dopremani kao roblje i brzo se uklapali u islamiziranu panjolsku kao i drugi Slaveni15, i to toliko da prema nekim uvidima u etnikom konglomeratu Andaluzije ine odreenu homogenost europskog osjeaja, usprkos njihovoj islamizaciji i posvemanjem prilagoavanju sredini u koju su kao robovi dospjeli. U tom kontekstu znamenit je sluaj rob slobodnjak slavenskog podrijetla, anonimni ribar Hrvat iz Cavtata, koji e pod islamiziranim arapskim imenom Djawhar ben Abd Allah u X. stoljeu doi na glas kao vrlo sposoban dravnik i vojskovoa Fatimida, dinastije ijitskih kalifa koji su izmeu 950. i 970. ovladali zemljama sjeverne Afrike. Djawhar je udario temelje novoj egipatskoj prijestolnici koju je nazvao al-Kahira Kairo, koji e ubrzo postati drugi najvei muslimanski grad, poslije Bagdada. Isti je taj na zemljak 4. travnja 970. oznaio i poetak gradnje
Christophe PICARD, Hrvati i slavenska sredina u Andaluziji u 10. i 11. stoljeu, u: CCP, 23./1989., 214.-216. (211.-218.).
15

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

315

Tomislav Zdenko Tenek glasovite damije al-Azhar (najsjajnije!) u Kairu, koju e sveano inaugurirati 22. lipnja 972.16 U ratovima Nijemaca protiv Slavena bilo je mnogo slavenskog roblja. Nakon kriarskih ratova bilo je mnogo roblja u mediteranskim gradovima, poglavito za potrebe sve jaeg rasta graanskoga drutva. Od gradova prednjaili su Venecija, Genova i Dubrovnik kao uvena robovska trita. Bosna je bila osobito vaan izvor roblja kojim su se opskrbljivali mediteranski gradovi. U ranom srednjem vijeku roblje jo pripada u najvanije i u izvorima najee spominjane trgovake artikle. Ako je robovlasniki sustav i uniten, u feudalnom drutvu i dalje je bilo roblja, dodue, ne toliko masovno u proizvodnji, ali robovi su esto bili pomona radna snaga i kuna posluga (operas et servitia)17. Crkva je branila prodavanje i dranje katolikog roblja, ali ga je na neki nain i tolerirala. Ima primjera, dodue rjeih, kada su krani ozbiljno nastojali robovima pribaviti slobodu. I bosanski vladari slubeno su se protivili prodaji roblja18, no ono se razliitim kanalima ipak masovno krijumarilo i otimalo, posebice iz redova bosanskih krstjana i drugih vie ili manje heterodoksnih dualistikih zajednica iz Bosne.

16

Franjo ANJEK, Dalmatinac Djawhar (o. 911. 28. 1. 992.) utemeljitelj Kaira, u: CCP, 23./1989., 219.-223.

Vinaver VUK, Trgovina bosanskim robljem tokom XIV. veka u Dubrovniku, u: Anali historijskog instituta u Dubrovniku, Dubrovnik, 1953., 125.-146. Od XII. vijeka odigravala se jedna naoko paradoksalna pojava mlado graanstvo oivljavalo je davno zaputeno ropstvo, Amerigo DAMIA, Schiavit romana e servit medievale, Milano, 1931., 149., 177.
18

17

God. 1400. alio se bosanski kralj Ostoja Dubrovanima to izvoze roblje iz Bosne. Republika mu je spremno odgovorila da je zabranila trgovinu ljudskim mesom. Nekoliko odbjeglih bosanskih robova vraala je dubrovaka vlada gospodarima u Bosnu. Protestirao je i najmoniji velika Hrvoje (usp. M. PUCI, Spomenici srpski, Beograd, 1858., 31.). No, Ostoja je ustao protiv trgovine robljem, a roena ki kralja Dabie bavila se prodajom roblja u Brtaniku na Neretvi. Jo 1279. bosanski je ban preko svoga povjerenika Vislavia, poznatog trgovca robljem, prodao dvije ropkinje u Dubrovniku, V. VUK, Trgovina, nav. dj., 126.-129.

316

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

Krstjani i trgovina robljem na Sredozemlju izmeu 13. i 15. stoljea

3. Prodaja roblja i dragovoljno stupanje u slubu Gregor remonik u svojoj studiji o roblju i posluzi u dalmatinskim gradovima pod konac XIII. stoljea donosi podatke K. Jirieka19 o omjeru roblja i posluge u posljednjem desetljeu XIII. stoljea. Jiriek razlikuje prodaju roblja od dragovoljnog stupanja u slubu, tj. postoji razlika izmeu robova i slugu. Robove su vlasnici prodavali za trajno, a sluge i slukinje prodavalo se ili bi se sami prodavali na odreeno vrijeme i time bi stupali u slubu svojim gospodarima, te bi poslije pogodbenog roka ponovno bili slobodni ljudi. Pri prodaji roblja sastavljali su se kupoprodajni ugovori, ovjerovljeni kod nadlenog biljenika odnosno gradskog notara. Zbog tekog socijalnog stanja, ljudi pojedinano ili pojedine obitelji, posebice iz Bosne, sami bi se prodavali imunijim kupcima. Socijalno stanje jednih i drugih bilo je krajnje bijedno. Jiriek zakljuuje da je do godine 1300. broj prodanog roblja znatno vei od dragovoljnog stupanja u slubu. Tako za godinu 1280. donosi podatak o 19 prodaja roblja i samo jednom stupanju u slubu. Godine 1281. ima 74 prodaje roblja i 11 stupanja u slubu. Godine 1299. spominje 10 prodaja roblja a tri stupanja u slubu. Godine 1300. ima 28 prodaja roblja, a tri stupanja u slubu. Godine 1300. ima 32 prodaje roblja i 10 stupanja u slubu. Godine 1301. (od 1. sijenja do 23. svibnja) podaci govore o 14 prodaja roblja, a 27 stupanja u slubu 20. Poslije godine 1300. odnos se mijenja, broj stupanja u slubu nadmauje broj prodavanja roblja. remonik potkrepljuje ove Jiriekove podatke podacima iz sauvanih
19

G. REMONIK, Izvori za istoriju roblja i servicijalnih odnosa u naim zemljama Srednjega vijeka, u: Istorisko-pravni zbornik, sv. I., Sarajevo, 1948., 148.-162. Podaci K. Jirieka nalaze se u: K. JIRIEK - J. RADONI, Historija Srba III, 122. Usp. takoer G. REMONIK, Historijski spomenici Dubrovakog arhiva. Kancelarijski i notarski spisi (Radovi Srpske akademije, Beograd, 1932.) i Kancelarijski i notarski spisi 1278-1301, Zagreb, 1951. G. REMONIK, Izvori , 148.-149. Ti se Jiriekovi statistiki podaci, koje donosi remonik, razlikuju od onih koje donosi Vinaver VUK u svom radu: Trgovina bosanskim robljem tokom XIV. veka u Dubrovniku, u: Anali historijskog instituta u Dubrovniku, Dubrovnik, 1953., 125.-146. Prema Vuku podaci o broju robova prema dubrovakim izvorima za nekoliko godina od 1281.-1301. jesu: godine 1281. sklopljeno je 95 ugovora o prodaji roblja; god. 1282. - 78 prodaja; god. 1283. - 42 prodaje; 1300. - 32 prodaje i god. 1301. - 15 prodaja, str. 132.

20

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

317

Tomislav Zdenko Tenek notarskih knjiga dubrovakog arhiva o roblju i posluzi za godine 1310.-1313.21 Iz tog materijala slijedi da je godine 1310. u Dubrovniku bilo 128 stupanja u slubu, a samo 10 prodaja pravih robova. Godine 1311. u slubu je stupilo 198 osoba, a samo devet se prodalo kao prave robove. Za tu godinu, meutim, javlja se nova kategorija posluge, koju moemo nazvati polurobovima, jer se nalazi u socijalnom stanju izmeu pravih doivotnih robova i slobodne posluge koja stupa u doivotnu slubu, ali ne u ropstvo. Takve osobe zadravaju osobnu slobodu, gospodar ne moe s njima raditi to eli (velle suum). Ipak, njihova sloboda je samo ktivna, jer su obavezni na doivotnu slubu22. Takvih osoba godine 1311. ima ukupno 14. Godine 1312. uz 203 dobrovoljna stupanja u slubu bilo je est pravih prodaja robova i tri stupanja u doivotnu slubu. Prema svim spomenutim podacima izrazito najvie ugovora sklapalo se za enski rod. Na ropkinju - ancilla izdavala se je carta servitutis, na sluavku - serva carta servitii. Takva pismena obveza na slubu prodavala se i preprodavala na isti nain kao i obveza na robovanje. Na temelju podataka G. remonika i komentara o tim ugovorima, iako statistiki podaci govore o smanjenju ropstva, a poveanju ugovornog ulaska u slubu, pa prema tome naglog slabljenja robovlasnikog sustava u to doba, njihovo socijalno stanje nije bilo bitno razliito. Bive ropstvo (servitus) nije se mnogo razlikovalo od tadanje slube (servitium). Naroito valja svratiti pozornost na plau tih nesretnih dobrovoljaca, iz koje se vidi da su takvi svoju osobnu slobodu plaali materijalnim prikraivanjem. Najee plaa za 20 godina slube iznosi tek 1,5-2 perpera 23. Rijetko
21

G. REMONIK, Izvori , 151.-162. Spomenuta se graa iz koje remonik donosi podatke nalazi u knjizi Diversa cancellariae I, dubrovakog arhiva, koja sadri notarske imbrevijature iz godina 1310.-1313. Knjigu je napisao notar akon Andrija Benea. To je etvrta po redu knjiga s materijalom o roblju i posluzi: prva je Debita notariae I, iz godina 1280.-1282., druga Diversa cancellariae I, iz god. 1282.-1284., trea Praecepta rectoris II, iz god. 1299.-1301. G. REMONIK, Izvori , 149.

22 23

Primjera radi, jedan obian konj za vuu u isto vrijeme kota 10 perpera, REMONIK, Izvori , 149. Neki Bratoslav Maki kupio je 1285. ropkinju za jednog konja. Raden Gojakovi nabavio je 1372. neku djevojku iz Kueva za jednog konja, V. VUK, Trgovina , nav. dj., 142.

318

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

Krstjani i trgovina robljem na Sredozemlju izmeu 13. i 15. stoljea se plaa penjala na 5 perpera i u sasvim iznimnim sluajevima na 6 perpera za 20 godina dragovoljnog sluenja. Istodobno cijena roba je iznosila 4-20 perpera, najee izmeu 9 i 14 perpera. Jasno se iz tih podataka vidi da se slobodna sluba osjetno manje plaala, negoli neogranieno raspolaganje ljudskim ivotom. Ti servicijalni ugovori ogledalo su oajnog materijalnog stanja sela u feudalnom poretku srednjeg vijeka u naim krajevima. Premda je ta dragovoljna posluga u formalnom pogledu ostajala osobno slobodna, s njom se nije postupalo drukije nego s pravim robljem. Znatan dio patarenskog roblja potjee iz redova siromanih seljaka, pa je siromatvo jedan od glavnih uzroka prodaje roblja 24. Najvie su roblja posjedovala vlastela, neto manje zanatlije i rijetko trgovci puani. Vlastela je esto roblje davala u miraz (obino djeaka!)25. 4. Gradski statuti dalmatinskih gradova i odredbe o prodaji roblja Statutarne odredbe i ugovorne isprave kojima se zakljuivala prodaja roblja u dalmatinskim gradovima postoje iz tree etvrtine XIII. stoljea. Takve gradske statute imaju dalmatinski gradovi Skradin, Trogir, Dubrovnik, Zadar, Kotor, Split i Korula. Iz trogirskih statuta doznajemo da se za kupovinu robova traio pisani pravni akt kojim se sklapao ugovor o kupovini roblja. Ako ne bi postojao takav akt, potvren od gradskog biljenika, rob bi imao pravo traiti slobodu kojoj se gospodar nije mogao usprotiviti 26. U Dubrovniku,
24 25

V. VUK, Trgovina , 126.

U miraz su ropkinje darovane npr. 1280., Gregor REMONIK, Spisi dubrovake kancelarije, Zagreb, 1951., 101., 107., 110., 111., 113., 1308.; Tekst 3., 37. Utolieva ki Marua primila je 1378. na dar malog roba od Radia Bobana, Dubrovaki dravni arhiv, Vend. Cancellariae, 2., 44.; 46.

Quod servus et ancilla emantur cum carta notarii. Statuimus si quis hic in civitate voluerit servum vel ancillam in perpetuam servitutem emere, emat eum vel eam cum carta notarii: et qui non habuerit cartam et dictus servus vel ancilla coram curia questionem movere, a servitute se retrahens, adhibeatur fides servo vel ancilla, et emptori nullo modo sit credendum (Statut grada Trogira, L. III., pogl. 52.), navod u: Charles VERLINDEN, Lesclavage dans lEurope mdivale, Tome deux, Gent 1977., 714. (u daljnjem navoenju: VERLINDEN, Lesclavage). Za problematiku ropstva u naim primorskim krajevima vidi: B. PETRANOVI, O robstvu. Po srbskim spomenicima i tatutima primorskih dalmatinskih gradova, Rad JAZU, 16./1871., 60.-75. Petranovievi su zakljuci esto jugoslavenski poopeni, s oi-

26

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

319

Tomislav Zdenko Tenek meutim, rob se drao normalnim posjedom poput odjee, bio je bez ikakvih prava. tovie gradski statuti bili su vrlo strogi prema robu bjeguncu. Gospodar se mogao posluiti svim moguim nainima i sredstvima da bjegunca pronae. Kad bi ga pronaao, mogao bi s njim postupati kako mu je volja (facere de eo vel de ea quidquid placuerit)27. Nesmiljenost zakonodavstva prema robovima jo je stroa bila u Kotoru. Naime, ako bi rob digao ruku na svog gospodara, i to bi se dokazalo, odsjekla bi mu se ruka, a ako bi rob istukao nekog od uglednika obitelji dotinoga gospodara, uarenim eljezom igosalo bi ga se po obrazima 28. Ako je strogoa prema robu koji bi digao ruku na svog gospodara u Kotoru bila velika, u ibeniku je ensko roblje bilo mnogo zatienije. Prema ibenskim statutima, ako bi gospodar ili netko od njegovih imao spolne odnose s uznicom, izgubio bi je i ona bi bila slobodna 29. Korulanski statuti naroito su strogo zabranjivali prodaju roblja Kataloncima i Sicilijancima koji bi dolazili u Korulu, izmeu ostalog, kupovati rotom tendencijom poistovjeivanja srpskih izvora i onih koje navodi za dalmatinske krajeve.
27

Si servus vel ancilla alicuius fugerit vel se absconderit possit patronus vel patrona ipsius querere vel queri facere illum vel illam ad voluntatem suam: et si invenerit, portare et facere portari, capere et facere capi, verberare et facere verberari et facere de eo vel de ea quidquid placuerit, Statuti grada Dubrovnika, L. VI., c. 44, VERLINDEN, Lesclavage, 714.
28

Si quis servus vel ancilla iniecerit manum in suum proprium dominum aut patronum et probatum fuerit, incidatur manus eius; si autem aliquem nobilem virum vel mulierem percusserit, bolletur in ambabus faucibus et fustigetur tantum; et si percusserit aliquem de vulastacis vel similibus sibi, solvat iperperos tres, quorum predictorum iperperorum unum sit iniurati, et reliqui iperperi duo sint nostre comunitatis; quos iperperos si patronus nollet solvere pro eo, ille servus vel ancilla fustigetur, Statuti grada Kotora, c. 219, VERLINDEN, Lesclavage, 714.-715. Pod Vulastaces vjerojatno se misli na Vlahe, o kojima Petranovi govori kao o siromanim ljudima koji su se veim dijelom bavili stoarstvom i siromano ivjeli u brdovitim predjelima, te esto dospijevali u ropstvo, B. PETRANOVI, O robstvu , nav. dj., 65.

Si quis fortiaverit aliquam suam servam vel ancillam deditam servituti et eam carnaliter cognoverit, vel etiam sua propria voluntate, ex tunc dicta serva sit libera et absoluta ab omni vinculo servitutis. Et si talis serva erit plurium fratrum vel sororum et unus eorum eandem servam quocumque modo cognoverit carnaliter, illa serva sit ab omnibus absoluta, seu ab omni vinculo servitutis, Statuti grada ibenika, VI., c. 45.; LVI., c. 65., VERLINDEN, Lesclavage, 715., bilj. 10.

29

320

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

Krstjani i trgovina robljem na Sredozemlju izmeu 13. i 15. stoljea blje. Takvi su mogli u gradu i na otoku ostati samo jedan dan, mogli su kupiti kruha ili vina, ili osobnu hranu, ali strogo im se zabranjivala nabava roblja, u suprotnom trebalo ih je odmah protjerati30. Zabrana se oito odnosila na robove koje se nabavljalo na neretvanskom trgovitu. Inae isti statut doputao je domaim gospodarima (primjerice knezu Pankraciju) nabavu dvije do tri ropkinje iz Bosne (duas vel tres servas patarinas de Boxna) da budu na pomo i poslugu njegovim starima (quia habet suas senes)31. U statutima dalmatinskih gradova ne moe se uvijek razabrati govori li se o robovima u pravom smislu rijei, tj. za itav ivot, ili pak o slunikim ugovorima, po kojima bi se ljude prodavalo na neko vrijeme, nakon ega bi bili slobodni ljudi. Veim dijelom takvi bi se sluniki ugovori sklapali za kupovinu ljudi koji bi obavljali uglavnom kune i poljodjelske poslove za svoje gospodare. U nekim sluajevima, ako odredbe spomenutih statuta govore o obvezama za slobodnjake koji bi sklapali sluniki ugovor, takvi bi se nazivali servus ili ancilla, za razliku od sclavus ili sclava, kojima su se oznaavali robovi u pravom smislu rijei. Budui da su izrazi sclavus i sclava imali i specino znaenje za slavensko podrijetlo robova, oni se rjee javljaju u gradskim statutima jadranskih naselja. Prema jednom lanku Dubrovakih statuta sclavus i sclava oznauju poglavito one robove koji bi iz Dubrovnika bili preprodavani u daljnje prekomorske zemlje (de Ragusio per mare)32. Od takve preprodaje
30

Quod omnes et singuli Catalani, et etiam Siciliani, qui venirent ad hanc civitatem, spetialiter pro facto emendi servorum, nullatenus possint hic in civitate Curzulae, et nec in Insula morari, nisi quod si voluerint emere panem vel vinum, aut aliquid peo ipso victu, possint hic aliqualiter, saltem per unum diem stare ad plus, aliter quod statim expellantur, Statuti grada Korule, pogl. 142.

Concessum fuit domino Comiti nostro domino Pancratio, ut ipse possit emere pro usu domus suae duas, vel tres servas patarinas de Boxna, et facere fieri cartas de eis, et hoc quia habet suas senes, et inutiles, Statuti grada Korule, pogl. 150.
32

31

De eo quod habet comes de servis et ancillis qui venduntur. Sciendum est quod omnes Ragusii et forestieri qui comparant sclavum vel sclavam et extrahunt eum vel eam de Ragusio per mare, dant domino comiti pro quoque sclavo vel sclava qui vel que fuerit in corpore longus vel longa duobus cubitis in supra, terciam de yperpero et deinde inferius ad voluntatem domini comitis. Et si sclavus ille vel sclava fuerit longus minus de duobus cubitis vel longa, nichil datur domino comiti, secundum antiquam consuetudinem, Statuti grada Dubrovnika, L. I., c. 14, VERLINDEN, L Esclavage, 717. Usp. B. KREKI, Dubrovnik et le Levant au moyen ge (Documents et Recherches sur lconomie des pays byzantins et slaves

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

321

Tomislav Zdenko Tenek gradski bi knez (comes) ubirao pristojbu. ee bi zadarski trgovci ropkinje dopremljene iz Bosne drali nekoliko godina kod sebe, a potom ih oslobodili. Rije je o ropstvu na odreeno vrijeme. Tako je jedan trgovac iz Zadra po imenu Mihovil, trgovac tkanina, kupio iz bosanskih krajeva jednu enu, po imenu Milaa, da mu bude ropkinja zauvijek (in perpetuum). Iako je spomenuti Mihovil imao pravo Milau zadrati kao ropkinju, obvezao se da e iz milosra i strahopotovanja prema Bogu i za oprotenje svojih grijeha (ob reverentiam omnipotentis Dei et in remissionem suorum pecatorum) spomenutu Milau drati kod sebe deset godina, osigurati joj hranu i odjeu, te je potom osloboditi ropstva i uiniti je slobodnom33. Nakon to bi trgovac prodao ropkinju, a ako bi ropkinja pobjegla od svoga gospodara, trgovac se obvezao vratiti je kupcu, ali samo ako bi se vratila natrag u Bosnu, tj. kui. Trgovac, meutim, nije imao obvezu vratiti je ako bi ropkinja pobjegla u neki drugi dalmatinski grad ili u Italiju. Od 1367.-1405. u Zadru je zabiljeeno 93 ugovora o ropstvu, mukih 11, a enskih 82, odnosno 88,2 % enskih, a 11,8 % mukih. Srednja cijena robova, bez obzira na spol, bila je 14 dukata. Do godine 1380. cijena je bila nia, a potom je rasla. Robovi su najveim dijelom bili iz Bosne. Muka imena robova koja se najee pojavljuju jesu Obrad i Milovan, a enska su imena sljedea: Voljna, Jelka, Borka, Krajina, Stana, Milica, Radoslava, Stanislava, Ratka i Miljana, kako nam svjedoi jedan kupoprodajni ugovor za 13 robova sklopljen 27. prosinca 1377.34 Na temelju podrijetla tih imena ne ini se da su svi ti robovi iz redova patarena, odnosno bosanskih krstjana, nego da meu njima ima i krana koji nisu bili obiljeeni patarenskom herezom. 5. Nabava roblja iz Bosne, njihova preprodaja i socijalno stanje Na temelju spomenutih autora B. Krekia, G. remonika i novijeg rada Mihajla Dinia35, Ch. Verlinden analizira status i ugovore glede robova i slubi na odreeno vrijeme koji se nalaze u dubrovakim izvorima. U tim dokuet leurs relations commerciales au moyen ge, t. V., Paris, 1962.
33 34 35

Usp. VERLINDEN, Lesclavage, 729.-730. VERLINDEN, Lesclavage, 734. M. DINI, Iz dubrovakog Arhiva, izd. Srpska akademija, Beograd, 1967.

322

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

Krstjani i trgovina robljem na Sredozemlju izmeu 13. i 15. stoljea

mentima nalazimo da je stanovita Zorica iz Sanske doline u Bosni prodana Dubrovaninu do smrti (denite ad mortem); Dobroslavu iz Bosne njezin je gospodar godine 1280. dao u zalog svom kupcu na dvije godine. Istog je dana Radovan iz Bosne prodan krojau Nikoli na deset godina. Izuio je zanat i na kraju e od gospodara dobiti alat za posao. Nije rijetko da bi se slobodnjaci sami davali u slubu u Dubrovniku, gdje bi kod gospodara nauili zanat od kojega bi nakon zavretka slube mogli ivjeti. Iz podataka o enskim osobama koje nalazimo kao doivotne ropkinje ili sluavke na odreeno vrijeme, oito je da je vei dio tih osoba bio iz redova patarenki, odnosno bosanskih krstjanki. Njihova su imena Radosta, Premila, Nenja, Dobrosta. Godine 1281. Dubrovkinja Desaa dala je slobodu svojoj slukinji (ancilla) Dobrosti, nakon to je spomenuta Dobrosta sama pribavila jednu ropkinju (serva) koju je ustupila svojoj gospodarici Desai do smrti i to zato to joj je Desaa dala slobodu. Dakle biva slukinja (ancilla) pribavila je svojoj bivoj gospodarici serva vicaria, u zamjenu za svoju obvezu sluenja36. ee bi se prakticiralo oslobaanje robova oporukom zvanom pro anima, a Crkva je podupirala takvo postupanje kao veliko dobrotvorno djelo visokog ranga. U oporuci Savina Getaldia od 1281. osloboeni su njegovi robovi i ropkinje i jo su dobili po jedan perper i robu. Ilija Boli oslobodio je 1283. roba Hranoja. Regina, ki Petra Bogdanovia, oslobodila je 1308. ropkinju Vlkost i dala joj tri perpera. Godine 1349. ostavio je Dubrovanin Marin dosta novca za otkup roblja. Jelena orevi godine 1372. dala je slobodu ropkinji za duu, a Gruba Meneti dvije ropkinje i jednoga roba. Dubrovaki statut doputao je ocu da na samrti moe pro anima dati do jedne etvrtine imetka, a roblja moe osloboditi i vie37. Roblje je iz Bosne dopremano preko prodavaa iz Bosne koji su takve ljude onda transportirali prema Jadranu. Jedan od ee spominjanih bosanskih trgovaca robljem bio je neki Ratko Butinja, oito specijalizirani traitelj robova

36

VERLINDEN, Lesclavage, 740.-741. U Dubrovniku su se esto robovi oslobaali sami time to su gospodaru polagali novac u visini svoje cijene. Obino se davao novac, a katkad i roba. Nekoliko podataka o tome donosi V. VUK, Trgovina bosanski robljem , nav. dj., 144. Cjelovitije podatke vidi u: V. VUK, Trgovina , nav. dj., 145.

37

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

323

Tomislav Zdenko Tenek u sredinjoj Bosni38. Roblje je najee dopremao iz podruja dolina rijeka Bosne, Sane, Usore i Vrbasa, koje je onda preprodavao u Dubrovniku i preko Dubrovnika veim dijelom u Veneciju. Kod remonika taj Butinja spominje se ak pet puta39. Koliki je broj robova, dopreman uglavnom iz Bosne i prodavan u Dubrovniku, svjedoi podatak za godinu 1281. U Dubrovniku je u jedanaest mjeseci prodano 87 robova, uglavnom ena. Njihova imena najee su: Radua, Bratua, Prvoslava, Dragosta, Radosta, Tihoslava, Dragojla, Dobroslava, Stanislava, Milka, Premila, Draga, Radica, Slavica, Pribislava, Tvrdislava, Ljuba. Od mukih spominju se ova imena: Pribidug, Radovan, Miloslav, Obrad, Draen40. Najvie se trgovalo robljem u proljee i u ljeto, u vrijeme pogodno za transport iz unutranjosti Bosne prema Jadranu to za plovidbu dalje brodovima Sredozemljem. Od ukupno 87 robova iz godine 1281., enskog roblja je bilo 78, a samo je devet robova mukog roda. Od 87 trgovaca svi su bili domai, a ak 37 kupaca bili su Talijani, Katalonci, Francuzi. Gotovo polovica kupaca robova u Dubrovniku bili su stranci. Dakle, polovica roblja bila je namijenjena izvozu, a 17 je prodano u Veneciju41. Venecijanci su robove iz Dubrovnika mogli uvoziti u Veneciju ili u svoje trgovake kolonije na Levantu (Istoku) i na podruje panjolske42. Prema podacima iz Dubrovakog arhiva u godini 1282. prodano je ukupno 77 robova. Uglavnom su dolazili iz istih bosanskih lokaliteta kao i prethodne godine, no najvie ih je bilo iz podruja doline rijeke Bosne - 49. Godine 1283. bilo je osjetno manje prodanih robova u Dubrovniku, samo 41.
VERLINDEN, Lesclavage, 742. Od ostalih bosanskih trgovaca spominju se: Bogdan, Bratoje, Radogast, str. 751.
39 40 38

Usp. VERLINDEN, Lesclavage, 742.

V. VUK pokuao je na temelju duevne karakterizacije brojnih imena (i vrlo rijetko prezimena) robova podrijetlom iz Bosne doi do jasnije slike njihova religioznog pripadnitva, Trgovina , nav. dj., 137.-139.
41 42

Podatke donosi VERLINDEN, Lesclavage, 743.-747.

Usp. Pavo IVKOVI, Mletaka trgovina bosanskim robljem u srednjem vijeku, u: Godinjak, Sarajevo, 21.-27./1976., 51.-58. U XIII. stoljeu, budui da je Venecija bila vrhovni gospodar Dubrovnika, venecijanski su trgovci bili osloboeni u Dubrovniku plaati carinu, pa je i ta injenica pogodovala da mletaki trgovci kupuju roblje u Dubrovniku, str. 52.

324

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

Krstjani i trgovina robljem na Sredozemlju izmeu 13. i 15. stoljea Mukih je bilo 20 %. Dolazili su iz doline Bosne (njih 25), Vrbasa (3), Usore (1), Sane (1). Jedan je bio iz doline rijeke Drave, i jedan iz Poege, dakle iz Hrvatske. Samo su tri Venecijanca bili kupci. Od dubrovake vlastele najee spominjani kupci robova jesu: Dobroslav Koli, Matej Meneti i Benedikt Gunduli43. esto spominjanje Bosne kao podrijetla robova ne valja shvatiti u smislu Bosne kao drave, nego se govori o kraju uz rijeku Bosnu. Naime, krajevi uz rijeke Bosnu, Vrbas, Sanu i Usoru bili su pogodni lokaliteti i putovi za nabavu i transport roblja prema dolini rijeke Neretve. Za XIV. i XV. stoljee u izvorima se mnogo ee spominju servicijalni ugovori, bilo na odreeno razdoblje, bilo do smrti. Ropskih je ugovora manje. Ve smo upozorili da to ne znai da se bitno promijenilo socijalno stanje slugu i slukinja koje bi ugovorno sluile nekom gospodaru. Ostalo je krajnje bijedno. Tako godine 1352. jedan Albanac prodaje svoju kerku denite ad mortem jednom dubrovakom zlataru samo za hranu, odjeu i obuu44. Godine 1353. jedan Dubrovanin uz nabrajanje baava voska, vrea brana koje ima, spominje i svoju slukinju (serva) kao res, tj. uzima je za stvar45. Dana 8. lipnja 1374. etiri ene iz Bosne prodane jednom dubrovakom gospodaru izjavljuju da hoe i da su zadovoljne da gospodar s njima postupa u svemu kako on eli, kao sa svojim stvarima (tanquam de suis rebus propriis)46. Koliko je usporeivanje roba i slugu mjereno s potronom robom moe se zakljuiti i na temelju terminologije. U XV. stoljeu nalazimo imena za roba: robac, ropci, to jasno upuuje na usporedbu roba (sunja) s potronom robom47. Podaci koje donosi Verlinden u svojim istraivanjima glede preprodaje bosanskog roblja poetkom XV. stoljea svjedoe o uskoj vezi Sicilije i Katalonije s dalmatinskim gradovima. Dokumenti za grad Zadar tu zauzimaju posebno
43 44 45 46

VERLINDEN, Lesclavage, 751. Diniev podatak vidi u: VERLINDEN, Lesclavage, 768. Kod Dinia pod br. 34.; usp. VERLINDEN, Lesclavage, 769.

Volumus et contentamur quod ipse faciat de nobis omne velle suum tanquam de suis rebus propriis, VERLINDEN, Lesclavage, 773. Ta se terminologija osobito javlja s pojavom Turaka. Kranski robovi za Turke su bili tanquam robci, tj. kao roba za prodaju, VERLINDEN, Lesclavage, 795.
47

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

325

Tomislav Zdenko Tenek mjesto. Trgovci iz toga grada dobavljali bi robove iz trgovakog sredita u doline Neretve, veim dijelom bosanske krstjanke, patarenke, vrlo su esto uz objanjenje da su jo nekrtene. Da bi lake opravdali nabavu tih ropkinja, trgovci bi se sluili sumnjivim i licemjernim razlozima da ih ele uiniti krankama. Podruje ua Neretve bilo je osobito pogodno mjesto, prava trnica za nabavu robova48. Strani su trgovci dolazili u to podruje laama za nabavu soli, olova i drugih metala iz unutranjosti Bosne. Meu njima bilo je Katalonaca i Sicilijanaca, kako nam posvjedouju Korulanski statuti. Sline sluajeve nalazimo i u dubrovakim zapisima. Stanoviti Tadej Jakob iz Firenze, pravi trgovaki avanturist, prodao je nekim kupcima iz Ancone olovo i 12 robova49. Budui da je mediteranska obala panjolske i Sicilije obilovala proizvodnjom soli, trgovci bi, preko preprodavaa iz Zadra i drugih dalmatinskih gradova, uz spomenute artikle iz Bosne nabavljali i robove. 6. Prodaja malodobne djece iz Bosne Glede drutvene vrste robova, u dubrovakim statutima meu robovima nalazimo djeake, djevojice, mladie i djevojke, ali i odrasle ljude. Valja primijetiti da u ranom razdoblju, potkraj XIII. stoljea, nalazimo poetak prodaje djece nejake dobi, koji se nazivaju anime, a prodaja takve djece u dalmatinskim gradovima traje sve do XV. stoljea. Anime su preteito bile mlade djevojice do 10 godina ili neto starije, koje su se na rok prodavale i kupovale, poglavito zbog njihova siromanog socijalnog stanja50. Takve bi anime veim dijelom bile dopremane iz Bosne, od bosanskih krstjana, koje bi se olako kvaliciralo
Trgovite robljem u dolini Neretve u dokumentima se javlja kao forum Narenti, VERLINDEN, Lesclavage, 775. Rije je ponajvie o lokalitetu Drijevo kao uvenoj trnici robova na uu Neretve, usp. Marko UNJI, Bosna i Venecija, HKD Napredak, Sarajevo, 1996., 171. Neretvanci su bili pravi gusari u hvatanju i prodaji roblja, usp. B. PETRANOVI, O robstvu , op. cit., 67.
49 50 48

VERLINDEN, Lesclavage, 777.

Godine 1388. trgovac Nicol Baldovinetti spominje da je od Simone di Bonarota kupio schiava di Bosana (Bosna) staru 16 godina comperata quasi ignuda, VERLINDEN, Lesclavage, 720. Alaa Oglagenovi iz Zagore prodao je Vesselcham infantulam meam servam, infra etatem legitimam constitutam, podatak od DINIA donosi VERLINDEN, Lesclavage, 771. Prodaja djece nejake dobi esta je. 26. veljae 1373. Utjeh Okovi iz Zagore prodaje Bratmillum, filium Pribe, servum meum parvulum, Verlinden, isto, 772. Verlin-

326

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

Krstjani i trgovina robljem na Sredozemlju izmeu 13. i 15. stoljea kao patarinam, paganam, indelem et incredulam dei cristiane, a zapravo su bile krstjanke Crkve bosanske51. Gdjekad bi se takve djevojice same prodavale. Tako jo godine 1459. imamo anime dIstria, de Dalmatia et altri luogi koje su prodavane ili su se same prodavale u Firencu, Sienu, Bolognu i u druga talijanska mjesta52. Iako je u dalmatinskim gradovima raireno kupovanje roblja, vidljivo je nastojanje da se robovi, posebice mlade djevojke i djevojice (anime), ne preprodaju izvan tih gradova, preko mora. Godine 1373. uprava grada Splita donosi odredbu u kojoj se zabranjuje svim stanovnicima grada kupovina, prodaja, otuivanje, dovoenje ili odvoenje robova i ropkinja koji bi se zatekli u gradu, izvan grada Splita53. Vrlo slina odredba postoji i za podruje grada Trogira54. Odredba za grad i otok Korulu godine 1397. ima slinu odluku. Tamonje gradsko vijee od 48 lanova zakljuuje jednoglasno da niti jedan Korulanin ne moe kupiti roba ili ropkinju, osim za sebe (salvo pro usu suo)55. Novo je u toj odredbi spominjanje lokaliteta odakle se dobavljalo roblje. To je
den donosi i druge sluajeve prodaje malodobne djece.
51

G. PRUNAJ, Notizie e documenti sulla servit domestica nel territorio senese (sec. VII-XVI) (Bolletino Senese di Storia Patria, N.S., t. VII, 1936), 82. F. ANJEK napominje: U dokumentima dubrovake kancelarije, u domaim i stranim aktima o trgovini robljem (13.-14. st.) i u glagoljakim literarnim zapisima (14.-15. st.) pod pojmom patareni misli se prije svega na krstjane Crkve bosanske, F. ANJEK, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima (13.-15. st.), Izd. Barbat, Zagreb, 2003., XXXVI.-XXXVII.

52

V. LAZARI, Del traffico e delle condizioni degli schiavi in Venezia nei tempi di mezzo (Miscellanea di storia italiana, t. I), Torino, 1862., 490. Captum fuit quod nulla persona, civis, habitator vel forensis, cuiuscumque conditionis existat, possit, audeat neque presumat in civitate vel districtu Spalati aliqem servum vel servam per mare vel per terra emere, vel vendere, alienare, portare, conducere seu mittere extra civitatem Spalati, VERLINDEN, Lesclavage, 721.

53

Odredba za grad Trogir iz 1397. zabranjuje extrahere nec extrahi facere de civitate et districtu Tragurii per mare nec per terram aliquam mulierem, VERLINDEN, Lesclavage, 721. In pleno generali consilio civitatis et insulae Curzulae, in quo fuerunt consiliarii XLVIII, eorum nemine discordante, captum fuit quod aliquis Curzulanus aliquo modo non possit emere aliqam servam, vel servum, pena ducatorum L, salvo pro usu suo, nec possit esse interpres, nec aliquam ducat in civitatem per illos de Narento. Et si aliquis duceret ali55

54

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

327

Tomislav Zdenko Tenek Neretvanski zaljev kao glavno odredite kamo je roblje dopremano iz unutranjosti Bosne i odakle se preprodavalo dalje, najprije po dalmatinskim gradovima, i onda preko mora u druga mediteranska podruja. Prema dubrovakim zapisima neki trgovac iz Pavije 9. studenoga 1389. kupio je roba djeaka od otprilike devet godina, podrijetlom iz Bosne (de genere et natione Bossinensium), po imenu Milko, za 4 dukata56. Djeca postaju osobito traena trgovaka roba, naroito djevojice. Jedan vlastelin iz Dubrovnika, po imenu Stojko Bogdanovi, 31. listopada 1397. prodaje svoju dvanaestogodinju ropkinju (paterenam et de genere servorum), podrijetlom iz Usore, koja se zove Gojna i latinski Simona57. Gradski pisar tog spisa, oito drei da su patareni po prirodi odreeni za ropstvo (de genere servorum), napominje da mlada Bosanka nije vie patarenka, jer je promijenila svoje slavensko ime u latinsko ime, to znai da je krtena. Licemjerstvo je bjelodano, tim vie to je za venecijanskog kupca mlada Simona oito anima. Nije iskljueno da su takve mlade djevojice bile namijenjene prostituciji58. Meu ropkinjama koje bi se dobavljale iz Neretvanskog zaljeva nisu bile samo patarenke nego i prave kranke. Neki promuurni Sicilijanac, vlasnik ribogojilita, kupio je mladu Bosanku od 14 godina po imenu Janja, koju je platio 23 dukata. Spomenutu je Janju prodava nekoliko dana prije toga platio samo 15 dukata. Zarada je bila oita. Mlada Janja poslije je jo nekoliko puta preprodavana59. Dakako, ona nije bila patarenka nego sasvim sigurno kranka. Ako bi se kupljene kranke, namijenjene prodaji, pojavile u gradu Koruli odmah bi dobile slobodu, a vlasnik bi ih izgubio. Tim se odredbama eljelo prije svega sprijeiti izvoz male djece, naroito djevojica (anime). Pa ipak, te
quam christianam, quae probaretur fore christiana, liberetur per comune Curzole et ille qui duceret eam perdat, VERLINDEN, Lesclavage, 722.
56

Dokument kae da je spomenuti Pavijac kupio servum puerulum etatis annorum novem vel circha nomine Milcho, de genere et natione Bossinensium, podatak u: VERLINDEN, Lesclavage, 776.

Spomenuti Stojko Bogdanovi prodaje quandam eius servam empticiam slavice vocatam Goyna et latine Symonam, filiam qd. Radoe de Usora de Bossina, paterenam et de genere servorum, etatis annorum duodecim, VERLINDEN, Lesclavage, 781.
58 59

57

VERLINDEN, Lesclavage, 781.-782. VERLINDEN, Lesclavage, 776-777.

328

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

Krstjani i trgovina robljem na Sredozemlju izmeu 13. i 15. stoljea odredbe Splita, Trogira i Korule nisu imale namjeru ukinuti prodaju roblja nego kupovinu radi preprodaje, poglavito ena i kranki, tj. onih koje nisu pripadale patarenima ili bogumilima. Dolina Neretve najee se spominje kao glavno odredite dopremanja, kupovine i prodaje bosanskoga roblja. Da je kupovina i prodaja bosanskih krstjana i krstjanki, upravo u dolini Neretve, bila esta i uobiajena praksa, na koju se zapravo nisu odnosile spomenute odredbe, doznajemo iz jednog spisa dubrovakoga biljenika datiranog 6. travnja 1282. Jedna bosanska ancilla (sluavka), po imenu Radosta, prema tom spisu, izjavila je da ju je kupio za ropkinju neki Palma, sin Marina, na Neretvi, za 6 groa, te da spomenuti Palma moe s njom raspolagati u svemu kako bude elio (in omnibus velle suum faciat) 60. Ta formulacija u svemu kako bude elio svjedoi o groznom drutvenom i moralnom stanju u koje bi takve osobe upadale. Koliko je takva praksa potrajala svjedoi drugi jedan zapis, jedno stoljee poslije, tonije datiran 5. veljae 1390., prema kojemu Ilija Grubojevi, trgovac iz grada Dubrovnika, prodaje za 25 dukata gospodinu Canachi Sagreo iz Candije na Kreti dvije bosanske ropkinje, majku od 35 godina i njezinu ker, koje je Dubrovanin kupio na uu Neretve61. 7. Stanje nakon prodora Turaka u Bosnu Nakon prodora Turaka u Bosnu potkraj XIV. stoljea, Turci su mladim kranima i krankama koje bi zarobili davali muslimanska imena i potom ih prodavali. Postoji podatak da je 10. lipnja 1390. jedan trgovac iz Barcelone od jednog Dubrovanina kupio etiri muka roba muslimanskih imena62.
60

Spomenuta bosanska ancilla izjavila je: Ego quidem Radosti de Bosna confiteor quod Palma, filius Marini de Chisegna, me emit pro ancilla in Narento pro summa denariorum grossorum seks, ut dictus Palma de persona mea in omnibus velle suum faciat, VERLINDEN, Lesclavage, 722.-723. B. KREKI, Dubrovnik et le Levant au moyen ge, nav. dj., 235., br. 438.

61 62

Trgovac iz Barcelone kupio je Erdum, filium Begher, etatis annorum XXIII vel circha; Karamanum etatis annorum XXV vel circha; Ammoratum, filium Bogdani, annorum XXVIII vel circha et Saynum, filium Smaieli, annorum XXVIII vel circha, omnes de generatione et natione Tartarorum et sigillatim interrogatos sic sponte confitentes, VERLINDEN, Lesclavage, 778.

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

329

Tomislav Zdenko Tenek Dubrovanin ih je kupio od jednog Albanca, a taj ih je pribavio od nekih krana koji su spomenutu etvoricu otkupili od Turaka. Rije je vjerojatno o janjiarima koje su Turci prodavali. U Dubrovniku se od poetka XV. stoljea vie ne nalaze podaci o roblju dopremanom iz Bosne. Dubrovnik je, naime, bio u ratu s Bosnom. Godine 1416. dubrovake vlasti zabranile su prodaju roblja u gradu, osim za lokalnu uporabu. Zanimljiva je motivacija te zabrane, koja se odnosi na nae trgovce, stanovnike Neretve i Dubrovnika. U zabrani se kae da je trgovina robljem sramotna, zloinaka, odvratna i protiv svake ovjenosti (considerantes talem mercantiam esse turpem, nefariam et abominabilem et cotra omnem humanitatem), te da nanosi golemu tetu gradu. ovjek stvoren na sliku i priliku Boju, a s tim se ljudima postupa kao s teakom ivinom. Zato zabranjuju svaku prodaju roblja, i mukog i enskog. Podruje te zabrane obuhvaa kraj od Budve do Splita. Za svaki pojedini sluaj prekraja ove odredbe prekritelj e biti kanjen na est mjeseci zatvora i globom od 25 perpera63. Odredba je razglaena takoer u podruju Neretve i u Stonu. Zona ove zabrane obuhvaala je, dakle, podruje od Boke kotorske do Splita. Ta dubrovaka zabrana bila je slina onim zabranama koje su propisane za gradove Split, Trogir i Korulu. Dakako, te se mjere nisu ba potivale. Stanovita Boica, ki pokojnoga Ratka, 26. svibnja 1419. ali se to je imun
63

Evo teksta te zabrane: Quod cum per multos dominos circa vicinos pluries nobis fuerunt porrecte querele et quotidie porrigantur contra mercatores nostros habitantes Narenti et alios Ragusienses eo quia emunt et vendunt ex eorum subditis, considerantes talem mercantiam esse turpem, nefariam et abominabilem et cotra omnem humanitatem, et cedere ad non parvum onus et infamiam civitatis nostre, videlicet quod humana species facta ad ymaghinem et similitudinem creatoris nostri converti debeat in usus mercimoniales et vendatur tanquam si essent animalia bruta, volentesque huiusmodi providere ne decetero committantur, statuimus et ordinamus quod decetero nullus civis noster districtualis aut forensis, habitans in civitate Ragusii vel eius districtu, seu quilibet qui pro Raguseo se appellat ullo modo, colore vel ingenio, audeat vel presumat emere aut vendere servum vel servam vel esse mediator huiusmodi mercantie, nec etiam habere societatem vel partem cum aliquo, tam cive quam forense qui faceret seu exerceret tale exercicium, incipiendo a Budva usque Spaletum. Et qui contrafaciet, pro singula vice stare debeat mensibus seks in carceribus Ragusii inferioribus et solvat pro omni capite seu persona quam vendidisset, emisset aut de qua fuisset mediator aut habuisset partem yperperos viginti quinque, et nunquam incipiat terminus mensium seks carceris donec solverint penam pecuniariam, VERLINDEN, Lesclavage, 787.-788.

330

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

Krstjani i trgovina robljem na Sredozemlju izmeu 13. i 15. stoljea iz Zadra prodao njezinu tetu, udovicu, i njezina sina na Neretvi, a 2. lipnja 1420. jedna ena podnosi tubu jer su njezina sina prodali Turcima. Dana 2. svibnja 1421. Milicu de genere Bossignanorum jedan je Dubrovanin prodao nekom Firentincu. Spomenuti Dubrovanin izjavio je da je Milicu kupio od nekog svog sugraanina koji ju je nabavio od Turaka u Pritini64. Vijee grada Korule godine 1419. izdalo je ak dva akta zabrane, pozivajui se na prethodnu zabranu iz god. 1397. Te su se zabrane posebice odnosile na trgovce iz Katalonije i Sicilije, koji bi dolazili na Korulu po robove. Sicilija je u to vrijeme bila odredina toka za preprodaju i slanje bosanskog roblja u Kataloniju, tj. u panjolsku i na Istok. Dokumenti o Dubrovanima i drugim stanovnicima Dalmacije koje su zarobili Turci sve su brojniji sredinom XV. stoljea. Neki bi bili otkupljeni, drugi bi postali tursko roblje kojima e otada destinacije preteito biti istone muslimanske zemlje65. ZAKLJUAK Najvanija dokumentacija za trgovinu robljem iz Bosne u Sredozemlje izmeu XIII. i XV. st., a odnosi se na dalmatinsku obalu, postoji u Dubrovniku. No, dosta podataka ima i u zapisima iz gradova Skradina, ibenika, Trogira, Zadra, Splita i Korule. Od kraja XIII. stoljea broj krstjana i krstjanki iz Bosne prodanih u roblje zaista je velik, gotovo jednak broju prodanih na sjevernim obalama Crnoga mora. Katkad su se robovi kupovali u grupama. Tako je Dominik iz Firenze 27. prosinca 1377. u Zadru kupio odjednom 13 robova. Trgovci su se udruivali da bi ekasnije organizirali posao. Godine 1320. dva su Talijana u Dubrovniku osnovala udruenje za nabavu robova66.
64 65 66

Za ove potonje podatke vidi u: VERLINDEN, Lesclavage, 789.-790. VERLINDEN, Lesclavage, 793.-794.

30. prosinca 1320. Andreas de Thomasio de Trani i Antonius Tinctore iz Ankone osnivaju udruenje za nabavu robova. Faciunt manifestum, kae se u Diversa cancellariae, quod faciunt societatem et compagniam simul de omnibus sclavis quos vel quas dictus Andreas habet vel emet in futurum, videlicet quod medietas totius lucri quod fiet ex dictis sclavis et dampni, quod Deus advertat, sint dicti Andree et alia dicti Antonii, et quod unus quisque possit vendere sclavos seu sclavas emptos et emendos per eos vel aliquem eorum; et hec so-

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

331

Tomislav Zdenko Tenek Ue rijeke Neretve bilo je najvaniji lokalitet za nabavu roblja iz Bosne. Na Neretvu su dolazili kupovati robove trgovci iz svih krajeva Sredozemlja. Tijekom druge polovice XIV. stoljea tu su kupovali robove u grupama. Za robove ne nalazimo kvalikaciju patareni prije 1390., ali sigurno je da je religiozna heterodoksija sluila kao opravdanje za ropstvo i mnogo prije toga. Naime, bogumilstvo i drugi dualistiki pokreti vie ili manje heterodoksni u Bosni su postojali ve od XII. stoljea. Za razdoblje od XIII. do XV. stoljea postoji oko 40.000 njihovih spomenika-steaka, a upravo iz tog razdoblja postoji opsena dokumentacija o prodaji roblja uz nau jadransku obalu. Kulminacija prodaje roblja protee se od posljednje etvrtine XIII. st. do prve etvrtine XV. st. U tom razdoblju osobito je bilo razvijena trgovina enskim robljem, a napose nejakom djecom. Ropkinje su katkad prelazile iz ruke u ruku, primjerice od Bosanca vlasnika bosanskom trgovcu, dubrovakom nakupcu, dubrovakom trgovcu i stranom kupcu, pri emu su svi zaraivali67. Porazno je kako je pekulantska trgovina radila s tom vrstom ljudi, kako su na njima bezduno zaraivali, a ti isti trgovci sebe su drali potenima i dobroiniteljima spomenute sirotinje. U drugoj polovici XV. st. robovi su sve manje dolazili iz Bosne. Razlog tome jest prisutnost Turaka u Bosni. Turci su bogumile i krane poistovjeivali. Muslimani su zarobljavali i jedne i druge i mahom ih usmjeravali prema muslimanskim zemljama na Istoku. Ako se gdjekad nabavljalo robove iz Bosne, kupovalo ih se od Turaka. Na svaki nain, od kraja XIII. do poetka XV. stoljea prodaja krstjana Crkve bosanske uz dalmatinsku obalu i u Sredozemlju poprimila je goleme razmjere u srednjovjekovnoj prodaji roblja.

cietas duret de dictis sclavis cum dicto Antonio, quam rationem teneantur adinvicem facere simul, VERLINDEN, Lesclavage, 766.-767. Oito da ta dva trgovaca ne bi bila osnovala spomenuto udruenje u Dubrovniku da taj grad nije bio pogodan za izvoz roblja.
67

V. VUK, Trgovina , op. cit., 131.

332

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

Krstjani i trgovina robljem na Sredozemlju izmeu 13. i 15. stoljea

SUMMARY The rst accounts of track in slaves from this region, especially towards Spain, date back to as early as the 9th century. The most important records of tracking slaves from Bosnia to the Mediterranean between the 13th and 15th century, with references to Dalmatian coast, are found in Dubrovnik. However, various specics are noted in the accounts from Skradin, ibenik, Trogir, Zadar, Split and Korula. From the end of the 13th century, the number of both male and female krstjani from Bosnia sold to slavery is almost as high as the one of those sold on the north shores of the Black sea. Sometimes the slaves were bought in lots. In slave trade, there is a dierence between real slave trade and voluntary service. For either of the two categories, a written testimony was required, a type of a contract that was attested by the local notary public. The mouth of the Neretva River was the most signicant locality for procurement of the slaves from Bosnia. Slave tradesmen from all over the Mediterranean frequented the Neretva trading spots. During the second half of the 14th century, slaves there were bought in lots. At the time, women and, especially child slave trade were particularly developed. The female slaves were, at times, protagonists of a lucrative trade between, to exemplify, a Bosnian owner, a Bosnian merchant, followed by a buyer from Dubrovnik, a merchant from Dubrovnik and nally, a foreign buyer. Two main reasons for Bosnian slave trade were poverty and accusing the Bosnian krstjani of dualistic heresy. The way this questionable trade treated this kind of people; how they unscrupulously made money o slavery while believing they were the true benefactors of the poor, is truly disturbing. There are no records of the slaves being characterized as Patarenes before 1390, however, it is certain that religious heterodoxy served as a justication for slavery long before that. Slave trade culminated in the period between the last quarter of the 13th century and the rst quarter of the 15th century. In the second half of the 15th century, tracking slaves from Bosnia declined. The reason for the latter was the Turkish invasion of Bosnia. Bogomils and Christians were, according to them, one and the same. The Muslims captured both and generally sent them to Muslim states in the East. If one were to buy
Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

333

Tomislav Zdenko Tenek slaves, one would buy them from the Turks. From the end of the 13th to the beginning of the 15th century, tracking of krstjani of the Church of Bosnia along the Adriatic coast and in the Mediterranean assumed gigantic proportions in the medieval slave trade.

334

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

Zlatko Matijevi

NEKOLIKO PRIMJERA NACIONALNOG I POLITIKOGA POSVAJANJA CRKVE BOSANSKE U SRPSKO/SRBIJANSKOJ I MUSLIMANSKO/BONJAKOJ HISTORIOGRAFIJI (I PUBLICISTICI) XIX. I XX. STOLJEA (Od Petranovia do interneta)

Autor je na temelju znanstvene (i publicistike) literature naveo nekoliko primjera nastojanja pojedinih intelektualnih skupina u srpsko/srbijanskoj i muslimansko/bonjakoj historiograji (i srodnim znanostima) da vjersku pripadnost te nestanak srednjovjekovne Crkve bosanske i njezinih vjernika prikau u skladu sa svojim nacionalno-politikim interesima. Iako problem posvajanja povijesti bosansko-hercegovakih krstjana postoji ve vie od trinaest desetljea, on je i danas vrlo aktualan, jer se stare, znanstveno neutemeljene tvrdnje recikliraju ne samo objavljivanjam brojnih publikacija nego i preko interneta.

Zacelo, niija istorija nije ispunjena tolikim zagonetkama, nereenim i nereivim pitanjima, kao to istorija srednjevekovne Bosne. [...] No najkrupniji misterij bosanske istorije predstavlja bogumilsko pitanje. ta se o njemu nije sve pisalo i nagaalo! I ozbiljni istoriari su ulagali svoje najbolje snage da ga privedu reenju, i neozbiljni diletanti su putali na volju svojoj mati da ga vie zamrse ili jo neverovatnije ree. Ipak, svi
Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

335

Zlatko Matijevi napori ostadoe uzaludni, nijedan ozbiljan istoriar danas ne bi smeo tvrditi da je to pitanje precizno, bez traga kakve sumnje reio. (Gregor REMONIK, Oko bogumilstva u srednjevekovnoj Bosni, Prosveta, 1., Sarajevo, 21./1937., 10.)

Crkva bosanskohercegovakih krstjana1 javila se kao historiografska tema poetkom druge polovice XIX. stoljea. Radovi o nastanku, djelovanju i nestanku te vjerske zajednice dosegli su respektabilnu brojku od vie stotina bibliografskih jedinica, razliite vrijednosti.2
1

Jedini ispravan naziv za vjernike Crkve bosanske, zasvjedoen autentinim povijesnim izvorima domae provenijencije, jest krstjani. Meutim, zbog nedosljednosti pojedinih autora, potaknutih ne uvijek znanstvenim razlozima, u strunoj se literaturi za njih rabe razliita imena kao sinonimi bogumili/bogomili, patareni, babuni, kutugeri, manihejci i dr.
2

Neke kritike osvrte na povijesnu literaturu i izvore te iscrpne bibliografije vidi kod: Jaroslav IDAK, Problem Bosanske crkve u naoj historiografiji. Od Petranovia do Gluca. (Prilog rjeenju t. zv. bogumilskog pitanja), Zagreb, 1937.; ISTI, Studije o Crkvi bosanskoj i bogumilstvu, Zagreb, 1975., 379.-387.; Dr. fra L.[eo] P.[ETROVI], Krani Bosanske Crkve. (Krstiani Cr kve Bosnske). Povijesna rasprava o problemu patarenstva ili bogumilstva u srednjovjekovnoj Bosni, Sarajevo, 1953., 3.-10.; Anto BABI, Bosanski heretici, Sarajevo, 1963., 171.-176. (poglavlje: Napomene o upotrebljenim izvorima i literaturi); Franjo ANJEK, Bosansko-humski krstjani i katarsko-dualistiki pokret u srednjem vijeku, Zagreb, 1975., 11.-25.; ISTI, Crkva i kranstvo u Hrvata. 1. Srednji vijek, Zagreb, 1988., 204.-208.; ISTI, Kranstvo na hrvatskom prostoru. Pregled religiozne povijesti Hrvata (7-20. st.), Zagreb, 1991., 137.-139. (podpoglavlje: Crkva bosanska u historiografiji); ISTI, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima (13-15. st.), Zagreb, 2003., XVII.-XXX.; Dominik MANDI, Bosna i Hercegovina. Povijesno-kritika istraivanja. Svezak II, Bogomilska crkva bosanskih krstjana, 2. izdanje, Chicago - Roma Zrich - Toronto, 1979., 575.-592.; Salih JALIMAM, Prilog bibliografiji o Crkvi bosanskoj i bogomilstvu, Godinjak Drutva istoriara Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 33./1985., 178.-196.; ISTI, Historija bosanskih bogomila, Tuzla, 1999., 295.308. (poglavlje: Prilozi za buduu bibliografiju bosanskih bogomila); Dragoljub DRAGOJLOVI, Krstjani i jeretika crkva bosanska, Beograd, 1987., 10.-15.; Pejo OKOVI, etvrt stoljea historiografije o crkvi bosanskoj, u: Istorijska nauka o Bosni i Hercegovini u razdoblju 1990-2000, Sarajevo, 2003., 31.-54.; Nela RUBI, Patareni, manihejci, bogumili ili krstjani? Bosansko-humski srednjovjekovni raomon, Bosna franciscana, Sarajevo, 11./2003., br. 18., 186.-192.

336

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

Nekoliko primjera nacionalnog i politikoga posvajanja Crkve bosanske ...

a) Crkva bosanska je pravoslavna - srpsko/srbijanska historiografija (i publicistika) o Crkvi bosanskoj

Na prvoj sjednici novoosnovanoga Srpskog uenog drutva, pretee dananje Srpske akademije nauka i umetnosti, odranoj 29. studenoga 1864., donesena je odluka o raspisivanju natjeaja na temu o bogomilima kod Junih Slovena, a naroito u Bosni.3 Prema unaprijed odreenim uvjetima, radovi prijavljeni na natjeaj trebali su odgovoriti i na sljedea dva pitanja o bosanskim krstjanima: 1. kakvo su uenje imali i kakvu vjeru su izpoviedali? te 2. kako su bogomili u Bosni nestali i ta je od njih bilo, da li su se oni poturili?.4 Pobjedniku je pripadala nagrada od 50 dukata.5 Na natjeaju je pobijedio zadarski odvjetnik dr. Boidar Petranovi s raspravom Bogomili. Crkva bosanska i krstjani. Autor je bio dopisni lan Srpskog uenog drutva u Beogradu, a iste godine kada mu je rad iziao iz tiska (1867.), izabran je za pravoga lana Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu.6 Petranovieva je rasprava izazvala veliko zanimanje u srpsko/srbijanskim intelektualnim i politikim krugovima.7 Prema autorovu miljenju Crkva bosanska je, kao uostalom i svi njezini vladari, bila pravoslavna:
Crkva ta u naim spomenicima nazivlje se crkvom, vjerom bosanskom.
3

Aleksandar SOLOVJEV, Nestanak bogomilstva i islamizacija Bosne, Godinjak Istoriskog drutva Bosne i Hercegovine (dalje: GIDBiH), Sarajevo, 1./1949., 42.

Nav. prema: Franjo RAKI, Bogomili, crkva bosanska i krstjani. Istorika rasprava. Napisao dr. Boidar Petranovi. U Zadru 1867., str. 172., Rad JAZU, Zagreb, 1867., knj. I., 242.
5

A. S. [OLOVJEV], Vaso Gluac, Istina o bogomilima. Istorijska rasprava, Beograd, 1945., 8o, 272., Istoriski asopis, Beograd, 1./1948., br. 1.-2., 264. F. RAKI, Dr. Boidar Petranovi. Nekrolog, /P. O. iz Rada JAZU, knj. XXX./, Zagreb, 1875., 14.

F. ANJEK, Crkva i kranstvo u Hrvata, 205. Zanimljivo je da se srbijanski knez Mihajlo Obrenovi pretplatio na stotinu primjeraka Petranovieve knjige. Za razliku od njega, crnogorski je knez Nikola kupio samo dva primjerka. (A. SOLOVJEV, Vjersko uenje bosanske crkve, /P. O. iz Rada JAZU, knj. 270./, Zagreb, 1948., 6., bilj. 3.)

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

337

Zlatko Matijevi
Kad uzmemo da se ona po istim spomenicima izriekom razlikuje od vjere rimske; kad uzmemo da osim te dvie crkve tree u Bosni onda nie bilo; kad razsudimo da su svi banovi iz kue Kulinovia i potonji vladatelji bani i kraljevi iz doma Kotromania roeni u prav.[oslavnoj] crkvi, logiki biva od tuda dovod da se pod imenom crkve bosanske jedino crkva istona, pravoslavna razumjeti moe a i mora.8

Petranovi je drao da je u Bosni bilo i bogumila,9 koji su se toliko uvukli u Crkvu bosansku da se za njezin spoljanji oblik i jerarhini organizam moglo slobodno rei da je bio jeretiki.10 Usprkos toga, dogmatiki je kvar, prema njegovom miljenju, morao biti neznatan.11 Drugim rijeima, Crkva bosanska i nadalje je ostala ono to je u biti bila i prije, tj. pravoslavna.12 Razvijajui svoju tezu, Petranovi je ustvrdio da je nakon vojno-politikog sloma srednjovjekovne bosanske drave (1463.), koja se prije odvojila od drugih srpskih upanija,13 i njezina ulaska u sustav zemalja Osmanske Carevine, nestalo za samo nekoliko desetljea i posljednjih tragova jeretikog ustrojstva Crkve bosanske (oko 1520.).14 Oistivi se od natruha bogumilske hereze, Crkva bosanska sjedinila se s Pekom patrijarijom. Time je, navodno, konano uspostavljeno jedinstvo dviju dotad odvojenih srpskih pravoslavnih crkava. Iako se, prema Petranovievu shvaanju, znatan dio pravoslavnih (i katolikih) boljara zbog linih interesa dragovoljno isturio, tj. prihvatio islam, ogromna masa prostoga naroda veinom ostade postojana u praroditeljskoj [pravoslavnoj] vjeri [...].15

8 9

Boidar PETRANOVI, Bogomili. Crkva bosanska i krstjani, Zadar, 1867., 158.

Ali istoriki takoer stoji, da je pored crkve bosanske i rimske postojala u Bosni i jeres imenom bogomilska []. (B. PETRANOVI, nav. dj., 158.-159.)
10 11 12 13 14 15

Isto, 168. Isto. Promisao je crkvu bosansku kao pravoslavnu sauvao. (Isto, 166.) Isto, 162. Isto, 171.

Isto, 172. O Petranovievoj raspravi opirnije vidi: Jaroslav IDAK, Problem Bosanske crkve, 38.(2.)-45.(9.) (potpoglavlje: Koncepcija Boidara Petranovia).

338

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

Nekoliko primjera nacionalnog i politikoga posvajanja Crkve bosanske ... Ustvrdivi da su srednjovjekovna Bosna i njezina Crkva bile pravoslavne, Petranovi je postavio znanstveni temelj svih buduih velikosrpskih posvajanja Bosne i Hercegovine kao iste srpske zemlje u nacionalnom i politikom smislu. Put koji je svojom raspravom o Crkvi bosanskoj otvorio dr. Petranovi nastavili su jo u XIX. st. kroiti monah Genadije16 i Atom, tj. Sima Tomi.17 Pravoslavni je redovnik ustvrdio da Bosanska crkva za vrijeme kraljeva nije bila ni jeretika ni rimska, ve isto pravoslavna.18 On je doputao da je u Bosni bilo bogumila, ali da su se oni utopili u pravoslavlju te Bosna ostade opet srpska!.19 Tomi u svojoj opirnoj raspravi, objavljenoj kao podlistak, 20 nije dvojio o prisutnosti heretika u srednjovjekovnoj Bosni, koji su, prema njegovu miljenju, bili identini s bogumilima.21 Meutim, jeretitvo u Bosni bijae vrlo slabo i neznatno te se bogumilstvo u Bosni nije nikada uzvisilo na stepen dravne, a jo manje ope narodne vjere.22 Razlog tome valja traiti u, navodnoj, injenici da je crkva bosanska bila pravovjerna i pravoslavna crkva te da je, nakon propasti Bosanskoga Kraljevstva ula u sastav peke patrijarije.23 Tomi je kratko ustvrdio da se bosansko jeretitvo (bogumilstvo) nije utopilo u islamu, ve se sa svoje nemoi, malo po malo, a prije turske navale, vratilo onoj vjeri od koje je i otpalo, tj. pravoslavlju.24 Drugim rijeima, pretci bosansko-hercegovakih muslimana nisu bili - heretici.
16

Vidi: GENADIJE (monah), Bosanska crkva za vreme kraljeva, u: Bosansko-hercegovaki Istonik, Sarajevo, 5./1891.

17

Tomi je kasnije bio docent na beogradskom Sveuilitu. (A. SOLOVJEV, Bogomilentum und Bogomilengrber in den sdslawischen Lndern, u: Vlker und Kulturen Sdosteuropas. Kulturhistorische Beitrge, Mnchen, 1959., 178.)
18 19 20

Nav. prema: A. SOLOVJEV, Vjersko uenje bosanske crkve, 7. Isto.

Vidi: ATOM [Sima TOMI], Kakva je bila srednjevjekovna crkva bosanska, - vjera bosanska?, Bosanska Vila (dalje: BV), Sarajevo, 7./1892. i 9./1894. ATOM, Kakva je bila srednjevjekovna crkva bosanska, BV, 7./1892., br. 30., 464. Isto, 465.

21 22 23

ATOM, Kakva je bila srednjevjekovna crkva bosanska, BV, 9./1894., br. 23. i 24., 364.265.
24

ATOM, Kakva je bila srednjevjekovna crkva bosanska, BV, 7./1892., br. 30., 465.

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

339

Zlatko Matijevi Nakon zavretka Prvoga svjetskog rata, propasti Austro-Ugarske Monarhije i osnutka Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (1918.), srpsko/srbijanska historiograja (i publicistika) nastavila je s jo vie ara posvajati Crkvu bosansku. Rodonaelnik novoga narataja posvojitelja Crkve bosanske postao je dr. Vaso Gluac.25 On je svoju raspravu o Crkvi bosanskoj napisao s namjerom da nastavi tamo gdje je stao Petranovi, koji je, prema njegovu miljenju, bio reenju najblie.26 Da bi ostvario postavljeni cilj, morao je najprije oduzeti bilo kakvu znanstvenu vjerodostojnost studiji dr. Rakoga o Crkvi bosanskoj.27 Bez imalo sustezanja Gluac je osporio mogunost da bi Raki mogao rijeiti pitanje Crkve bosanske, jer je kao katoliki svetenik, iskreno poverovao latinskim spisima papskih inkvizitora i misionara, drei da je u njima prava istina.28 Upravo se u tim rijeima skrivala sva Glueva znanstvena metodologija u pristupu rjeavanja problema srednjovjekovne Crkve bosanske. On je, naime, negirao sve one povijesne izvore koji su osporavali njegovu aprioristiku tvrdnju da je Crkva bosanska bila ista pravoslavna crkva, i po uenju, i po obredima i po hijerarhiji:
bosanska crkva ima osobine pravoslavne hrianske crkve, a nema nita zajedniko ni sa istonim bogomilima ni sa zapadnim katarima i albigenzima.29

Glueva tvrdnja da Crkva bosanska nije imala nikakvih dodirnih toaka ni s istonim ni sa zapadnim krivovjercima oslanjala se na pisanje bugar[Glucu] pripada ast i zasluga to je, prvi posle Petranovieve rasprave, opet ukazao put za reenje bogomilskoga pitanja, vrativi se sa stranputice na koju nas je odveo Raki svojim velikim ugledom i jo veom raspravom. (Boidar KOVAEVI, Bogomili, crkva bosanska, II., Srpski Knjievni Glasnik, Beograd, N. S., LIV., 1938., br. 3., 217.) Vaso GLUAC, Srednjovekovna bosanska crkva, Prilozi za knjievnost, jezik, istoriju i folklor, Beograd, 1924., knj. IV., sveska 1.-2., 1. Zanimljivo je da je Glueva rasprava dobila veliku novanu nagradu, u ondanjih 6.000 jugoslavenskih dinara, iz zadubine arhimandrita Niifora Duia. (Ivo PILAR, Bogomilstvo kao religiozno-povjestni te kao socijalni i politiki problem. Dva predavanja, Zagreb, 1927., 38.; A. SOLOVJEV, Vjersko uenje bosanske crkve, 9.) Vidi: F. RAKI, Bogomili i Patareni, Rad JAZU, 1869., knj. 7., 84.-179.; knj. 8., 121.-187.; 1870., knj. 10., 160.-263.
28 29 27 26 25

V. GLUAC, Srednjovekovna bosanska crkva, 1.-2.. Isto, 14.-15.

340

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

Nekoliko primjera nacionalnog i politikoga posvajanja Crkve bosanske ... skog autora Nikole Blago(j)eva koji je ustvrdio da bogumili nisu bili nikakva heretika sljedba nego politiki pokret usmjeren protiv bugarskog cara Petra (927.-969.).30 Nestanak pravoslavne Crkve bosanske Gluac je objasnio sljedeim rijeima:
Samostalne srednjovekovne bosanske crkve nestalo je onoga asa, kada je nestalo i bosanske drave. Drava se je utopila u velikoj i monoj osmanlijskoj imperiji, a samostalna bosanska crkva u velikoj vaseljenskoj [carigradskoj] patrijariji.31 A kasnije kada je obnovljena 1557 srpska peka patrijarija, ula je i Bosna u njenu organizaciju.32

Glueva tvrdnja o ulasku Crkve bosanske najprije u sastav vaseljenske te kasnije Peke patrijarije, implicite je nudila i odgovor na pitanje odakle muslimani u Bosni pod turskom vlau. Budui da u Bosni nije bilo krivovjeraca, pogotovo ne bogumila, samo su tamonji pravoslavni i katoliki vjernici mogli prelaziti na vjeru novoga gospodara, ali, dakako, ne u veem broju.33 Iz te je konstatacije slijedio logian zakljuak da dananji muslimani Bosne i Hercegovine nisu svi starosedeoci, no u velikom broju doseljenici iz drugih pokrajina.34 Glueve neutemeljene tvrdnje samo su jo vie ojaale nastojanja velikosrpskih krugova da preko fenomena srednjovjekovne Crkve bosanske nameu svoja nacionalna i politika rjeenja za Bosnu i Hercegovinu u XX. stoljeu. Usprkos otvorenim velikosrpskim politikim, nacionalnim i vjerskim pretenzijama prema Bosni i Hercegovini, Glueva je rasprava imala neoekivani znanstveni odjek u hrvatskoj meuratnoj historiograji: Studija Glueva o Srednjovekovnoj bosanskoj crkvi [] do danas je najozbiljniji prinos rjeenju problema bosanske crkve u naoj nauci.35
30

Vidi: Nikola P. BLAGOEV, Pravni i socialni vazgledi na Bogomilite, Sofija, 1912.; ISTI, Besedata na prezviter Kozma protiv bogomilite, Sofija, 1923. V. GLUAC, Srednjevekovna bosanska crkva, 37. Isto, 43. Isto, 39. Isto, 40. J. IDAK, Problem bosanske crkve u naoj historiografiji, 112.(86.). idak, ipak, nije pri-

31 32 33 34 35

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

341

Zlatko Matijevi U svojim kasnijim raspravama Gluac nije usvajao nita od znanstvene kritike upuene njegovim neutemeljenim tvrdnjama.36 Zatvarajui krug posvajanja Crkve bosanske od srpsko/srbijanske historiograje (i srodnih znanosti), upozorit u jo samo na tvrdnju beogradskoga balkanologa Dragoljuba Dragojlovia, izreenu krajem osamdesetih godina prologa stoljea, da je djed crkve bosanske posle 1453. godine u nepoznatim okolnostima priao pravoslavlju i priznao primat istone crkve.37 Autor je, dakako, samo ponovio tvrdnju koju je davno prije njega izrekao V. Gluac.38
b) Crkva bosanska je dualistika - muslimansko/bonjaka historiografija (i publicistika) o heretinosti Crkve bosanske i islamizaciji njezinih vjernika

U raspravi Bogomili i Patareni39 Raki je konstatirao da kolievka manihejsko-gnostike [dualistike] sljedbe, kojoj su se priznavali Bogumili u iztoku, Kathari i Patareni na zapadu, nije drugdje nego u Bugarskoj.40 Bugarskim dualistikim hereticima, koji nisu naili na gostoprimstvo u Srbiji, nije bio
hvaao Gluevu tezu o pravoslavlju Crkve bosanske. Nema spomenika, u kome bi se Bosna i njena bosanska crkva navodile meu ostalim pravoslavnim crkvama. (Isto, 148./112/.) Neovisno od idakovih razloga za prihvaanje nekih Gluvih tvrdnji, u hrvatskoj su historiografiji one bile odluno otklonjene kao posve neprihvatljive. (Vidi: Vjekoslav KLAI, Crtice iz hrvatske prolosti, Zagreb, 1928., 89.-82. /poglavlje: Bosanska crkva i patareni/.)
36

Vidi: V. GLUAC, Istina o bogomilima, Beograd, 1945.; ISTI, Zapis od 1329 godine nema istoriske vrednosti, Glasnik Zemaljskog muzeja u Sarajevu, Sarajevo, N. S., VII., 1952., 161-165; ISTI, Problem bogomilstva i pravoslavlja crkve bosanske, GIDBiH, 5./1953., 105.-138. Takoer vidi negativne reakcije na Glueve tvrdnje: J. IDAK, Oko pitanja Crkve bosanske i bogumilstva i Problem Crkve bosanske u poratnoj historiografiji, u: Studije o Crkvi bosanskoj i bogumilstvu, Zagreb, 1975., 28-34 i 300; A. S.[OLOVJEV], Vaso Gluac, Istina o bogomilima, 263-273.

Dragoljub DRAGOJLOVI, Krstjani i jeretika crkva bosanska, Beograd, 1987., 136. Na to oito krivotvorenje povijesnih izvora upozorio je akademik F. anjek u knjizi Bosanskohumski krstjani u povijesnim vrelima, str. XV.
38 39 40

37

Vidi: V. GLUAC, Problem bogomilstva i pravoslavlja crkve bosanske, 107. Vidi; bilj. 27.

Nav. prema: F. RAKI, Bogomili i Patareni, u: Borba Junih Slovena za dravnu neovisnost. Bogumili i Patareni, Beograd, 1931., 358.

342

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

Nekoliko primjera nacionalnog i politikoga posvajanja Crkve bosanske ... dalek put do Bosne:
Izgnanim iz Srbije Bogomilima bijae susjedna Bosna i Hum najblie utoite. Iz Rae vodi u ovu zemlju najkrai put; pa nam se zbilja u njih pojavlja ova sekta na izmaku XII stoljea.41

Naavi tako ishodite i obiljeje Crkve bosanske, iako mu izvori domae provenijencije nisu za to davali nikakvo uporite,42 Raki je mogao rijeiti i problem njezina nestanka: Izmienimo bosanske Patarene sa sadanjimi bosanskimi Moslemani, pa uzpostavismo staru sliku vjerskih odnoaja u Bosni, jednaku ako ne obrisom a ono mau.43 Miljenje F. Rakoga dugo je bilo mjerodavno u historiograji te su ga prihvatili brojni, ne samo hrvatski, povjesniari i intelektualci.44 Tvrdnja Rakoga o prelasku vjernika Crkve bosanske na islam bila je vrlo privlana muslimansko/bonjakim krugovima jo na zalasku XIX. stoljea. Oni su, naime, u odreivanju svoga postosmanskoga politikog i kulturnog identiteta posegnuli za bosanskim bogumilima te su u njima pronali svoj
Isto, 378. O moguem zapadnom smjeru dolaska hereze u Bosnu vidi: F. ANJEK, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima, 3.; ISTI, Bosansko-humski krstjani i katarskodualistiki pokret u srednjem vijeku, 49.-55.
42 43 41

A. SOLOVJEV, Vjersko uenje bosanske crkve, 7.

Nav. prema: F. Raki, Bogomili i Patareni, u: Borba Junih Slovena za dravnu neovisnost, 482.
44

Vidi: F. ANJEK, Bosansko-humski krstjani i katarsko-dualistiki pokret u srednjem vijeku, 28. Kritiku teze F. Rakoga o dualistikom obiljeju Crkve bosanske vidi: J. IDAK, Problem Bosanske crkve u naoj historiografiji, 45.(9.)-97.(61.) (poglavlje: Koncepcija Franje Rakoga). Kasnije se idak odrekao svoje tvrdnje da je Crkva bosanska bila pravovjerna kranska zajednica koja nije priznavala autoritet ni Rima ni Carigrada te je pristao uz miljenje da se ne moe danas [] staviti u pitanje teza Rakoga kao okvir za daljnju obradbu problema. (J. IDAK, Bogumilstvo i heretika Crkva bosanska, Historijski pregled, Zagreb, 4./1958., br. 2, 114.) O Rakome kao historiaru Mirjana Gross iznijela je zanimljivu konstataciju: Raki je u historikih naucih naao vrst oslon za formulaciju svoje ideologije. Nastojei da postupa po zakonih historike kritike Raki je ve u svojim prvim radovima uspio povezati znanstveni pristup s ideolokom potrebom mobilizacije italaca za ideju jugoslovjenstva sretnim nainom koji nije krnjio znanstveni karakter njegova djela. (M. GROSS, Ideja jugoslovjenstva Franje Rakoga u razdoblju njezine formulacije /1860-

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

343

Zlatko Matijevi glavni supstrat i otkrili u svom kulturnom nasljeu takozvanu bogumilsku komponentu.45 Ugledni bosansko-hercegovaki intelektualac Savfet beg Baagi-Redepai nije nimalo dvojio u istinitost tvrdnje da su bogumili koji su u mnogim vjerskim takama stajali blie islamu ve katolicima [], listom preli na islam.46 Svoju je tvrdnju, pozivajui se na maarskog historiara Janosa von Asbtha,47 ponovio i tri desetljea kasnije.48 Desetak godina kasnije istu je misao iznio i Suljaga Salihagi:
Bogumili [] su nali u islamskoj religiji toliko slinih elemenata, da su u nju mogli prenijeti najvei dio svojih religioznih osjeaja.49

Nekoliko mjeseci prije nego to je ratni vihor zahvatio Kraljevinu Jugoslaviju, dr. Mehmed Handi, gradei svoje miljenje na pretpostavci da su bogomili pomijeani sa muslimanima bili skloni islamu radi mnogih taaka u njihovom vjerovanju, koje su sline s islamskim uenjem, zakljuio je da su vjernici Crkve bosanske svojevoljno napustili svoju staru bogomilsku vjeru i prigrlili uzvieni islam iz opravdanih razloga.50 Tijekom Drugoga svjetskog rata skupina bonjako-muslimanskih poli1862/, Historijski zbornik /dalje: HZ/, idakov zbornik, Zagreb, XXIX.-XXX./1976.-77., 332.)
45

Sreko M. DAJA, Bosanska podijeljenost na konfesije. Pojava na rubu povijesti, Juki, Sarajevo, 1986./87., br. 16.-17., 72.

Safvet beg BAAGI REDEPAI, Kratka uputa u prolost Bosne i Hercegovine. (Od g. 1463.-1850.), Sarajevo, 1900., 18.
47

46

Opirnije vidi: J.[anos] de ASBOTH, An Official Tour through Bosnia and Herzegovina, London, 1890., 25.-126. (poglavlja: The Bogomiles i The Bogomilian Burial-Ground in the Field of the Unbelievers). O moguim politikim motivima objavljivanja Asbthove knjige vidi: Marian WENZEL, Bosanska povijest i austrougarska politika: Zemaljski muzej u Sarajevu i bogumilska romansa, Erazmus, Zagreb, 1996., br. 15., 63.-72. Vidi: S. BAAGI, Patareni i Islam, Gajret, Sarajevo, 11./1927., br. 12., 178. Suljaga SALIHAGI, Mi bos. herc. muslimani u krilu jugoslovenske zajednice. Kratak politiki pregled na nau prolost od najstarijih vremena do danas, Banja Luka, 1940., 13.

48 49

50

Mehmed HANDI, Islamizacija Bosne i Hercegovine i porijeklo bosansko-hercegovakih muslimana, Sarajevo, 1940., 16., 34. O aktualnosti te tvrdnje svjedoi i elektroniko izdanje Handieve broure. Vidi: http://www.mm.co.ba/printart110.html.

344

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

Nekoliko primjera nacionalnog i politikoga posvajanja Crkve bosanske ... tiara, nezadovoljnih poloajem Bosne i Hercegovine u Nezavisnoj Dravi Hrvatskoj, zatraila je intervenciju Adolfa Hitlera, kancelara Treeg Reicha. U opirnom Memorandumu (1942.), koji su sastavili Uzeir-aga Hadihasanovi, gradonaelnik Sarajeva Mustafa Softi i S. Salihagi, od Hitlera je zatraen njemaki protektorat nad Bosnom i Hercegovinom.51 Autori su Memoranduma svoj zahtjev argumentirali i sljedeim tvrdnjama:
Fireru na! [] mi bosanski muslimani, nismo Vama i nemakom narodu nikako odani zbog neke trenutne politike raunice ili interesa. Premda ivimo u ovoj zemlji gde postoji veina slovenskog ivlja, mi otvoreno izjavljujemo da po rasi i krvi nismo Sloveni, ve da smo gotskog porekla, to dokazuju mnogi znaci i istorijske injenice. [] Mi Bonjaci kao Goti, tj. kao germansko pleme pod imenom Bosni, doli smo u 3. veku sa severa na Balkan u tadanju rimsku provinciju Iliriju. U 6. veku za vreme vladavine Teodoriksa kralja istonih Gota, ijoj dravi je pripadala i Ilirija, kao gotska granina provincija, koja je na istoku dopirala do Drine, izmenili smo stari rimski naziv za nau zemlju, narodnim imenom Bosna, u starom nareju Bosena, to je znailo dobar ovek. [] U 6. veku doli su Sloveni u nau zemlju pod imenom Srba i Hrvata. [] Srbi su odmah po dolasku na Balkan prihvatili istono hrianstvo, Hrvati rimo-katoliko, dok su Bonjaci ostali vrsto pri svojoj gotskoj, arijskoj veri, prema kojoj Isus nije bog, ve samo boansko bie, ali najsavrenije. Ovu veru pod narodnim imenom bogumila, to znai vere bogu mile, zadrali su do dolaska Turaka u 1.463. godini. Onda su svi odjednom primili islamsku veru, jer su islam, kao i naa bogumilska vera u dlaku isti po verskim naelima, tj. u odnosu na boanstvo da je bog svemogua nevidljiva sila, a Isus njegov prorok.52

Pozivanje pojedinih muslimansko/bonjakih prvaka na svoje gotsko podrijetlo nije poluilo prieljkivane rezultate. Teza o postojanju nekoga plemena Bosni, ali ne vie kao gotskog, preivjela je Drugi svjetski rat i pojavila se u Enciklopediji Jugoslavije:

51 52

Enver REDI, Bosna i Hercegovina u drugom svjetskom ratu, 335.

Nav. prema: Vladimir DEDIJER i Antun MILETI, Genocid nad muslimanima 19411945. Zbirka dokumenata i svjedoenja, Sarajevo, 1990., 256.-257.

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

345

Zlatko Matijevi
Izgleda da se jedno dosta jako pleme Bosna nakon seoba naselilo u centralnoj Bosni, dijelu rimske provincije Dalmacije.53

U posljednjem je desetljeu XX. st. dio muslimansko/bonjake historiograje (i publicistike) ponovno posegnuo za antikim korijenima suvremenoga bonjakog (muslimanskog) naroda. No, sada ulogu davnih predaka vie nisu igrali arijanski Goti, nego su je na sebe morali preuzeti pripadnici japodskoga plemena Poseni, koji su nekada naseljavali podruje dananje - Like.54 Neposredno nakon zavretka Drugoga svjetskog rata A. Solovjev prigrlio je tezu dr. Rakoga o prelasku vjernika Crkve bosanske na islam. Ustvrdio je da se masovni prijelaz srednjovjekovnoga bosanskog stanovnitva na vjeru novoga gospodara moe objasniti samo bogomilstvom bosanske crkve i njezinim dogmatskim zblienjem s islamom.55 Drugim rijeima, nastao je odreeni sinkretizam izmeu dualistike Crkve bosanke i monoteistikog islama.56 Iako se ta tvrdnja i prije pojavljivala u literaturi (Asbth, Baagi i dr.), ona je zaslugom Solovjeva dobila navodnu znanstvenu potkrjepu. Njezine dalekosene posljedice postale su vidljive onoga asa kada su je prihvatili odreeni bosanskohercegovaki intelektualni krugovi islamske provenijencije. Dr. Muhamed Hadijahi, jedan od najodlunijih zagovornika bogumilsko-islamskog sinkretizma, jo je krajem ezdesetih godina prolog stoljea ustvrdio da je mogue dokazati tezu o postojanju jednog bogomilsko-islam-

53

Vidi: A. B. i R., Srednjovjekovna bosanska drava, u: Enciklopedija Jugoslavije, 2., Zagreb, 1982., 167. Iako su lanak potpisali Anto Babi i Redakcija, pravi je autor teze o postojanju plemena Bosna nekadanji direktor Zemaljskog muzeja u Sarajevu Marko Vego. (Vidi: Ante KEGRO, Nekoliko pitanja iz najstarije povijesti Bosne i Hercegovine ili o najnovijim krivotvorinama u bonjakoj historiografiji, u: Istorijska nauka o Bosni i Hercegovini u razdoblju 1990-2000., 23.) Takoer vidi: Mustafa IMAMOVI, Historija Bonjaka, Sarajevo, 1997., 24.-25. Vidi: A. KEGRO, nav. dj., 21.-22.

54 55

A. SOLOVJEV, Nestanak bogomilstva i islamizacija Bosne, 72. Vidi: S. M. DAJA, Konfesionalnost i nacionalnosti Bosne i Hercegovine. Predemancipacijsko razdoblje 1463.-1804., Mostar, 1999., 98.; N. RUBI, nav. dj., 189.-190. O moguim zajednikim ishodinim tokama bogumilstva i islama vidi: Miroslav BRANDT, Utjecaj patristike u ranom bogumilstvu i islamu, Rad JAZU, 1962., knj. XI., 57.-83.

56

346

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

Nekoliko primjera nacionalnog i politikoga posvajanja Crkve bosanske ... skog sinkretizma u Bosni [].57 U svojim kasnijim radovima Hadijahi je samo nadograivao na prije postavljenu tezu o bogumilsko-islamskim vezama:
Osnovno jezgro dananje muslimanske populacije u Bosni predstavljale su pristae bosanske crkve. To je starinako slavensko stanovnitvo koje je bilo okosnica srednjovjekovne bosanske drave.58

Tvrdnja o kontinuitetu vjernika Crkve bosanske i suvremenih muslimana-Bonjaka doivljava puni uzlet devedesetih godina XX. i poetkom XXI. stoljea.59 Usprkos prisutnosti agresivnog zastupanja teze o bogumilima kao glavnom etnikom supstratu dananjih Bonjaka (Muslimana),60 pojedini boMuhamed HADIJAHI, Jedan bogomilski relikt u kulturi bosanskih muslimana, Pregled, Sarajevo, 59./1969., br. 4.-5., 558. Sinkretizam je normalna pojava u svim religijama. Ve pri svome postanku i konstituiranju religije apsorbiraju kvantum staroga nasljea. [] I dio Bosanaca, koji je prihvatio islam, unio je u novu religiju dosta elemenata ranijih svojih vjerovanja i obreda, prije svega stare slavenske religije, zatim bosanskog bogumilstva, pa i ortodoksnog kranstva, kao i drugih kultova, koji su ostavili traga u junoslavenskim zemljama. (ISTI, Sinkretistiki elementi u islamu u Bosni i Hercegovini, Prilozi za orijentalnu filologiju, Sarajevo, 1980., /1978.-79./, vol. 28.-29., 301.) M. HADIJAHI, Od tradicije do identiteta. (Geneza nacionalnog pitanja bosanskih Muslimana), Sarajevo, 1974., 90. Takoer vidi: ISTI,, Zemljini posjedi crkve bosanske (Nacrt za jednu studiju), HZ, XXV.-XXVI., 1972.-73., 461.-480; ISTI, O jednom manje poznatom domaem vrelu za prouavanje crkve bosanske, Prilozi, Sarajevo, X./II., 1974., br. 10./2., 55.-107.; ISTI, O nestajanju Crkve bosanske, Pregled, 65./1975., br. 11.-12., 1309.-1328.; ISTI, Bogumilstvo i islamizacija, u: Islam i Muslimani u Bosni i Hercegovini, Sarajevo, 1977., 39.-52.; ISTI, O vezama islamiziranih bogumila s hrvatskim i slovenskim protestantima, HZ, XXIX.-XXX., 1976.-77., 127.-132.; ISTI, Porijeklo bosanskih Muslimana, Sarajevo, 1990., 37.-114. (poglavlje: Nestanak bogomilstva i islamizacija).
59 60 58 57

Vidi: N. RUBI, nav. dj., 190.-191.

[] Bosanci (Bonjani) nisu eljeli napustiti svoju dotadanju (bogumilsku) vjeru u korist katolianstva. Toliko su joj bili privreni da su stoljeima radije podnosili najstranije torture inkvizicije i nasilja kriarskih vojski, nego da je se odreknu. Sluaj na Bilinom polju je tek jedna epizoda iz krvave historije bosanskih bogumila. [] Ta krvava historija je trajala sve do pada Bosne pod Turke 1463. godine, kada konano nestaje bogumilske vjere. Nekadanji bogumili su u najveoj mjeri primili islam pa su dananji bosanski muslimani (Bonjaci), uglavnom potomci nekadanjih bogumila. Njihova golgota, meutim, nije prestala primanjem islama. Prestankom turske vlasti i dolaskom Austrije, Bonjaci-muslimani, ne-

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

347

Zlatko Matijevi njako/muslimanski intelektualci pristupaju toj problematici s mnogo vie osjeaja za svu kompleksnost povijesnih zbivanja u kojima se odvijao proces islamizacije znatnog dijela srednjovjekovne populacije Bosne i Hercegovine.61
c) Internet u slubi starih i novih posvajatelja Crkve bosanske

Masovna kompjutorizacija i pojava interneta omoguili su posvojiteljima Crkve bosanske suvremeni nain recikliranja starih teza o vjerskoj, nacionalnoj i politikoj pripadnosti sljedbenika Crkve bosanske. Nakon punih sedam desetljea pojavilo se elektroniko izdanje knjige prote Svetislava Davidovia Srpska pravoslavna crkva u Bosni i Hercegovini (od 960 do 1930. god.) (Sarajevo, 1931.), u kojoj se tvrdi da bosanska crkva nije bila bogumilska, patarenska i jeretika, nego istono pravoslavna.62
kadanji potomci bogumila, ponovo postaju rtve zbog svoje vjere, ali sada kao muslimani. Genocidi koji su se nizali od 1878. godine pa do danas, posebno nakon Prvog, a onda tokom Drugog i posljednjeg rata, samo je repriza dogaaja iz srednjeg vijeka, poev od Kulina bana pa nadalje. Pozadina pokolja koji su se deavali u nae suvremeno doba poznata je svima. Zato dogaaj iz 1203. godine na Bilinu polju za bonjaki narod ima isto znaenje i teinu kao pokolj u Srebrenici iz 1995. godine. (Enver IMAMOVI, Osamsto godina Kulina bana, Osloboenje (prilog: Pregled), Sarajevo, 5. IV. 2003., 11.)
61

Vidi: Nedim FILIPOVI, Specifinosti islamizacije u Bosni, Pregled, 58./1968., (vanredni broj), 27.-34.; ISTI, Napomene o islamizaciji u Bosni i Hercegovini u XV vijeku, Godinjak Centra za balkanoloka ispitivanja, Sarajevo, 1970., knj. VII., 141.-166.; ISTI, O problemima drutvenog i etnikog razvitka u doba osmanske vlasti, Prilozi, XI.-XII./1975.-1976., br. 11.-12.,275.-282.; M. IMAMOVI, nav. dj., 138.-180. (potpoglavlje: Proces prihvatanja islama u Bosni); E. REDI, Sto godina muslimanske politike. U tezama i kontroverzama istorijske nauke. Geneza ideje bosanske, bonjake nacije, Sarajevo, 2000., 25.-46. (poglavlja: O islamizaciji i Kontroverzna tumaenja islamizacije). O problemu islamizacije u Bosni i Hercegovini takoer vidi: S. M. DAJA, Die Bosnische Kirche und das Islamisierungsproblem Bosniens und der Herzegowina in den Forschungen nach dem Zweiten Weltkrieg, Mnchen, 1978., 68.-108. (poglavlje: Das Islamisierungsproblem und die bogumilische Komponente); F. ANJEK, Crkva i kranstvo u Hrvata, 224.-226.; ISTI, Kranstvo na hrvatskom prostoru, 131.-132.; ISTI, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima, 30.-31. (potpoglavlje: Povijesno neutemeljene teze o masovnom prijelazu bosanskohumskih krstjana na islam).

Tree izdanje Davidovieve knjige moe se nai na web-adresi: http://www.rastko.org. yu/rastko-bl/istorija/sdavidovic-spc_bih_l.html.

62

348

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

Nekoliko primjera nacionalnog i politikoga posvajanja Crkve bosanske ... Da bi svoje tvrdnje uinili to uvjerljivijim, zastupnici muslimansko/bonjake teze o masovnom prelasku bosanskih bogumila na islam posluili su se suvremenim prijevodom stare knjige engleskog povjesniara T. W. Arnolda Povijest islama (Sarajevo, 1989.), u kojoj se tvrdi da su bogumili pomijeani s muslimanima bili skloni islamu zbog mnogih taaka u njihovom vjerovanju koje su sline islamskom uenju, i uinili ga dostupnim i na internet stranicama.63 Na temelju iznesenih primjera moe se zakljuiti da su posvojiteljima Crkve bosanske suvremena sredstva komuniciranja postala idealan medij za stvaranje neznanstvene slike o jednoj davno iezloj vjerskoj zajednici koja svojom tajnovitou jo i danas pobuuje svekoliku pozornost. Da bi se u budunosti izbjegla ili barem smanjila neutemeljena posvajanja Crkve bosanske i njezinih vjernika u vjerskom, nacionalnom i politikom smislu, prijeko je potrebno da se novi narataji povjesniara, oboruani suvremenom metodologijom svoje struke te oslonjeni na pozitivne rezultate dosadanje povijesne znanosti, ponovno okrenu autentinim povijesnim vrelima kao jedino mjerodavnim za konano rjeenje toga tekog historiografskog problema.

SUMMARY The Church of Bosnia as a historiographic subject appears at the beginning of the second half of the 19th century. There are hundreds of bibliographic units that deal with solving the problem of origins, creation, activities and dissappearance of this religious medieval sect. Serbian historiography, following the lead of an attorney at law from Zadar, Boidar Petranovi, cleaves to the premise that the Church of Bosnia was - Orthodox. The nal consequence of this highly disputable claim is setting

63

T. W. ARNOLD, Prelazak bogumila na islam u Bosni i Hercegovini (http://www. geocities.com/Athens/Troy/9892/bharnold.html).

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

349

Zlatko Matijevi scientic grounds for the great Serbian appropriation of Bosnia and Herzegovina as pure Serbian territories in both national and political sense. The assertion made by Franjo Raki, the rst president of the Yugoslavian Academy of Art and Science, that the adherents of the Church of Bosnia were, in fact, dualist heretics of Bogomil provenance that in great numbers subscribed to Islam after the demise of the Medieval Bosnian state and reinstatement of Ottoman rule, was especially appealing in certain Muslim/Bosniak circles. Mass computerization and the emergence of the Internet enabled the adherents to the Church of Bosnia with contemporary means of recycling old theses on religious, national and political aliation of the adherents of the Church of Bosnia. In order to avoid the tendentious claims about the identity of the Church of Bosnia, it is crucial for contemporary historiography to turn to authentic historical resources as the only reliable foundation for scientically grounded answers to numerous questions on the origin, existence and demise of this religious community.

350

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

Ante kegro

BILINO POLJE PRIMJER JEDNE HISTORIOGRAFSKE KONTROVERZE


Uvod Navrilo se 800 godina od dogaaja koji se 8. IV. 1203. zbio u srcu Bosanskog banata, kojim je sedam crkvenih prvaka (priori) s podruja kojim je gospodario ban Kulin (1180.-1204.) posvjedoilo svoju pravovjernost i odanost Rimskoj crkvi. Zbilo se to pred opunomoenikom pape Inocenta III. (1198.1216.) Ivanom de Casemare i arhiakonom Marinom, izaslanikom tadanjega bosanskog metropolita dubrovakog nadbiskupa Bernarda (1197.-1203.).1 O tom dogaaju, ukljuujui i mjesto na kom se zbio, izjanjavalo se mnogo autora. Veina ih mjesto u kojem se zbio, u izvorniku nazvano Bolino Poili, poistovjeuje s Bilinim Poljem u Zenici, s lijeve strane rijeke Bosne, unato injenici da u to vrijeme nema spomena nikakvu mjestu takva imena, niti iole znatnijeg naselja na zenikom podruju.

A. S. V., Registri Vaticani Innocenti III, n. 4, epistola 165, anno 2 (1199) f. 185 rv, ed. J. D. MANSI, Sacrorum conciliorum nova et amplissima collectio, 22, Graz, 1961, coll. 699-700; A. S. V., Registri Vaticani Innocenti III, n. 4, epistola 110, anno 5 (1203), f. 35 v., ed. Augustin THEINER, Vetera monumenta Slavorum meridionalium historiam illustrantia, 1, Romae, 1863., 15; A. S. V., Registri Vaticani Innocenti III, n. 5, epistolae 140 - 141, anno 6 (1203) ff. 74 rv, ed. 103 v, ed. G. FEJER, Codex diplomaticus Hungariae ecclesiasticus et civilis, II., Budae, 1829., 405.-409.; ANJEK, 2003a: 80.-83.

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

351

Ante kegro Krivo optuivanje Kao to je iz sadraja 8. IV. 1203. potpisane i u Budimu 30. IV. 1203. potvrene izjave vidljivo, bio je to crkveno-politiki dogaaj iniciran optubama dukljanskog velikog kneza Vukana, koji je pretendirao i na Bosanski banat te Humsko knetvo. Vukan je spomenutog papu izvijestio da se u Bosni, zemlji ugarskoga kralja (in terra regis Ungarie, videlicet Bossina), iri krivovjerje, uz koje da je pristao Kulin sa svojom enom i sestrom (udovicom humskoga kneza Miroslava, 1171.-1197.) i najbliim svojim srodnicima (consanguinesi sui) te da je u svoju zemlju primio vie od 10.000 krana (plus quam decem milia christianorum).2 Temeljem tih optubi papa je od ugarskoga kralja Emerika (1196.-1204.) zatraio istragu, posebice zbog pruanja utoita krivovjercima (Manichei, heretici) koje je iz Splita i Trogira protjerao splitski nadbiskup Bernard te njihova proteiranja u odnosu na njegove pravovjerne podanike. Ako bi se optube pokazale istinite te ako Kulin ne bi iz zemlje izgnao krivovjerce, papa je od ugarskoga kralja traio da ih on zajedno s Kulinom razbatini te protjera ne samo iz Bosne nego i iz cijelog Ugarskoga Kraljevstva.3 Splitskog nadbiskupa Bernarda i Ivana de Casemare papa je takoer izvijestio da se u Kulinovoj zemlji nalaze brojni heretici, s ime da je upoznao i ugarskoga kralja koji je Kulinu naloio njihov izgon te da je Kulin odgovorio da ih ne smatra hereticima nego katolicima (non hereticos sed catholicos) odnosno da ih je spreman otpremiti u Rim, gdje bi se njihovo vjerovanje potvrdilo ili osudilo.4 I doista Kulin je u Rim otpravio splitskog nadbiskupa Bernarda, dokazanog borca protiv krivovjeraca (insectator hereticorum valde sollicitus), i dubrovakog arhiakona Marina. Oni su u Kulinovo ime traili papinskog izaslanika koji bi ispitao i bana i njegove podanike te rijeio moebitna sporna pitanja. Kao to je poznato, papa je u tu svrhu delegirao svoga kapelana Ivana de Casemarea i splitskog nadbiskupa Bernarda, a tadanji bosanski metropolit dubrovaki nadbiskup u tu je svrhu opunomoio svog arhiakona Marina. Ako bi se u Bosni doista pronalo krivovjerce koji ne bi prihvatili pravovjerje, izaslanici

2 3 4

CD, II., p. 333.-334. CD, II., p. 350.-351. CD, III., p. 14.-15.

352

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

Bilino Polje primjer jedne historiografske kontroverze su trebali postupiti prema papinskoj odredbi protiv heretika.5 Nakon prispjea papinskog izaslanika i arhiakona Marina u Bosnu provedena je istraga nad Kulinom, njegovom obitelji i crkvenim prvacima u njegovoj zemlji. Papin izaslanik i dubrovaki arhiakon u Bosanskom banatu krivovjereje nisu nali. Ipak, sedam je crkvenih prvaka (priori) pred njima, a u nazonosti bana Kulina, potpisalo izjavu odricanja od krivovjerja i raskola (abjuratio) te obeanje o potivanju pravila to ih propisuje Rimska crkva. Izjavu su supotpisali Kulin i arhiakon Marin. Dvojica potpisnika te izjave u ime supotpisnika i bana Kulina, isto su ponovili u Budimu tri tjedna kasnije pred ugarsko-hrvatskim kraljem Emerikom u nazonosti Ivana de Casemarea, kalokog nadbiskupa, peukoga biskupa i drugih uglednika. Tim je izbjegnuta kriarska vojna protiv Bosanskog banata, to je Kulinu i bilo najbitnije. to kae izvornik? Kao to je ve istaknuto, jedno od spornih pitanja vezanih uz dogaaj od 8. IV. 1203. jest i mjesto u kojem se on zbio. Veina ga autora locira na Bilino Polje u Zenici, unato injenici da u latinskom izvorniku nema spomena takvu mjestu. Osim toga, u to vrijeme na zenikom podruju nema traga nikakvu znatnijem naselju.6 Dodue, u Bilimiu kod Zenice registrirani su ukopi iz 11. i 12. st.,7 to bi znailo da je ivota tu ipak bilo. Negdje u isto se vrijeme pokuava datirati i ponovna aktivnost ranokranske bazilike iz istoga mjesta.8 Meutim, na zenikom podruju nije bilo sjedite bana Kulina ni crkvenih prvaka. Kao to je poznato, bosanski ban kao i crkveni prvaci u to su vrijeme obitavali na podruju Visokog.9 Latinski izvornik kae da se 8. IV. 1203. dogaaj zbio kod Bosne, tik do rijeke, u mjestu koje se zove Bolino Poili

5 6 7 8 9

CD, III., p. 14.-15. HADIJAHI, 1973.: 427.-438. ALBiH, 2.:195., br. 13.8 NIKOLAJEVI, 1969.: 245.-252.; NIKOLAJEVI, 1973.: 241.

MANDI, 1962.: pass.; ANJEK, 1975.: pass.; ISTI, 1976.: pass.; PETROVI, 1999.: pass.; ANELI, 1984.: pass.; BRKOVI, 2002., pass.: ISTI, 2003.: 57.

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

353

Ante kegro (apud Bosnam iuxta umen loco qui vocatur Bolino Poili).10 Zato tamo? Ponajprije zbog injenice da je o tom dogaaju ovisila Kulinova sudbina i sudbina crkvenih prvaka, a i sudbina Bosanskoga banata. Zbog uinka i moebitnih posljedica taj je in trebalo obaviti na primjeren nain u prikladnom mjestu tamo gdje su i obitavali oni kojih se to najvie i ticalo. Ponovimo, upravo je ban Kulin sa svojom obitelji i najbliim srodnicima bio optuen za prihvaanje heterodoksije te za proteiranje krivovjeraca u odnosu na pravovjerne podanike. Stoga je od presudne vanosti bilo uvjeriti visoko izaslanstvo u neistinitost Vukanovih optubi. Zar bi to bilo mogue na zenikoj pustopoljini, gdje nije bilo ni banovo sjedite, niti sjedite crkvenih prvaka? Otpremanje crkvenog izaslanstva na zeniku pustopoljinu dalo bi sasvim suprotan uinak u odnosu na ono to je Kulin od njega oekivao i zbog ega ga je, uostalom, i traio od pape. Teko da Kulinu i crkvenim prvacima pod njegovom vlau nije bila poznata sudbina koja je godinu prije (1202.) zadesila dalmatinsku metropolu Zadar tijekom etvrte kriarske vojne. Bilino Polje Bilino Polje, danas dio Zenice s lijeve strane rijeke Bosne, najee se navodi kao mjesto na kojem se zbio dogaaj od 8. IV. 1203. U znanstvenu ga je literaturu uveo slovenski isusovac na radu u Travniku, povjesniar i arheolog te vrsni poznavatelj topograje travniko-zenikoga kraja, Aleksandar Hoer (1839.-1914.).11 Kao vrsni latinist Hoer je ispravno prosudio da se ovaj dogaaj zbio kod Bosne kraj rijeke u mjestu, to se zove Bolino Poili, 8. aprila.12 Meutim, utvrujui lokaciju Bolinog Poila Hoer je odstupio od smisla latinskog izvornika. Namie se sobom prvo pitanje, gdje je bilo ono Bolino Poili. Batini13 misli na Bijelo Polje kod Sutjeske14 ; no ono nije kraj rijeke ( juxta umen). Ve i ime i poloaj upuuju na Bilino Polje, to je u sa10

CD, III., p. 24.-25.; MANDI, 1962.: 454.; ANJEK, 1975.: fotokopija iza str. 80.; ISTI, 2003.a: 82. O Hofferu: BABI, 1992.: 135.-144. HOFFER, 1901.: 67. fra Vjenceslav Mijo Batini. BATINI, 1881.: 26.

11 12 13 14

354

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

Bilino Polje primjer jedne historiografske kontroverze danjoj Zenici upravo kraj vode na lijevoj strani rijeke Bosne ispod mosta.15 Tridesetak godina prije Hoera, dogaaj od 8. IV. 1203. Franjo Raki (1828.1894.) protumaio je dvojako na istoj stranici svoje knjige: u Bosni kod rieke na mjestu zvanom Bjelinopolje16 odnosno ovdje umen jamano znai rieku Bosnu; a Bolino Poili bit e mj. Belino-polje.17 S obzirom da je Bolino Poili s Bilinim Poljem identicirao vodei povjesniar u Bosni na prijelazu iz 19. u 20. st., bio mu je otvoren put u znanstvenu i strunu literaturu, pa i u enciklopedistiku. Poslije Hoera taj je dogaaj na Bilino Polje u Zenici u upi Brod (in supa Bored Belmapola, 1244.),18 odnosno na Bilino Polje kod rijeke Bosne u Zenici19 locirao i hercegovaki franjevac Leon Petrovi (1883.-1945.) u svojoj disertaciji o kranima Bosanske Crkve, izraenoj 1908. Identiciranjem mjesta Bosna iz latinskog izvornika s istoimenom rijekom, Petrovi kao da nije shvatio smisao izvornika u kojem se Bosna odnosi na naselje, a sama rijeka je bezimena.20 Budui da je Petrovieva disertacija iroj javnosti ostala nedostupna do 1953., Bilinu Polju umjesto Bolinog Poila put u znanstvenu literaturu dodatno su utrli Marko Perojevi (1876.-1943.) i Krunoslav Draganovi (1903.-1983.) svojim prilozima u Poviesti Bosne i Hercegovine. Perojevi je gotovo doslovce preuzeo Hoerovo miljenje o Bolinom Poilu.21 Tragajui za posjedima katolike Bosanske biskupije, koje joj je 1244. potvrdio ugarsko-hrvatski kralj Bela IV. (1235.-1270.), Draganovi jedan nalazi i u Bilinu Polju u upi Brod kod Zenice te stoga tamo i locira dogaaj od 8. IV. 1203.22 Termin in supa Bored Belmapola iz povelje Bele IV. poistovjeuje s Bilinim Poljem u upi Brod te nastavlja: Belmapola je genitiv rijei Bilino polje, u

15 16 17 18 19

HOFFER, 1901.: 68 RAKI, 1870.: 55. RAKI, 1870.: 57., bilj. 1. PETROVI, 1999.: 79., bilj. 300.

PETROVI, 1999.: 83., 97., 157., 163., 175., 179., 192., bilj. 164., 195., 198., 199., 216., 227., 251., 256., bilj. 387. CD, III., nr. 19, p. 25. PEROJEVI, 1942.: 213., i bilj. 61., 214.; 1942.a: 216. DRAGANOVI, 1942.: 715., 725., 751.

20 21 22

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

355

Ante kegro kojem slovo m s tri noge treba rastaviti u slova i i n. Radom Skaria 23 i [Hamdije] Kreevljakovia (Hrvatski Dnevnik) sigurno je utvreno da se nahija od Sutjeske do iza Zenice zvala jo u tursko vrijeme Brodom, a zeniki kadija brodskim. U istom Bilinu polju (Bolino poile) pokraj rijeke Bosne odran je sastanak Ivana de Casamarisa s bosanskim patarenima 1203. Radi onoga pokraj rijeke ne moe stajati Jireekovo24 i Jukievo miljenje, 25 da bi to bilo Bijelo Polje kod Sutjeske, gdje je brdo Red. Isto tako promaio je i orovi26 smatrajui Bulino u Vrhbosni Bilinim (Bulinim) poljem u Brodu. Razlog mu je taj, to je Bulino navodno kao mjesto uz katedralu najzgodnije za crkveni zbor. Meutim Bulino nije uz katedralu nego je samo u istoj upi s katedralom, a u posve razliitoj upi s Bilinim poljem, a katedrala u selu Brdu sagraena je neto prije 1244.27 Zaudo, vrsni latinist Draganovi u tumaenju ovog izriaja oslonio se na Vladislava Skaria (1869.-1943.), koji, kao to je vidljivo, latinski izvornik uope nije razumio. Skari istie:
Bolino poili , , apud Bosnam iuxta umen, , (iuxta). , . . Bolino , , Bolino n, . . Bolino . T Belma . 1244. . Belma Belina, i n m. .28

Nakon svega navedenog Bilinom Polju namjesto Bolinog Poila bio je za-

23 24 25 26 27

, 1930.: 12. JIREEK, 1879.: 31. JUKI, 1851.: 34. , 1940.: 172. bilj.

DRAGANOVI, 1942.: 751. Draganovi je identifikaciju Bolinog Poila s Bilinim poljem u Zenici ponovio i u: Opi ematizam Katolike Crkve u Jugoslaviji, Biskupska konferencija Jugoslavije, Zagreb, 1975.: 332).
28

, 1930.: 12.

356

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

Bilino Polje primjer jedne historiografske kontroverze jamen put u enciklopedistiku i znanstveno-strunu literaturu. Tako, primjerice, profesor Zagrebakog sveuilita Jaroslav idak (1903.-1986.) u Hrvatskoj enciklopediji zakljuuje da se dogaaj od 8. IV. 1203. zbio na Bilinom Polju u Zenici na rijeci Bosni, u upi Brod. Uporite za takvu tvrdnju toboe nalazi u latinskom izvorniku, odnosno u nazivu ve spominjanog posjeda Bosanske katolike biskupije u povelji Bele IV. te u nazivu jednog spahijskog posjeda u osmanlijskoj nahiji Brod iz 1711. godine.29 Kao to je ve reeno, Bilinom Polju nema spomena u latinskom izvorniku,30 niti se u povelji Bele IV. spominje Belina pola nego Belmapola u Boredu (in supa Bored Belmapola),31 a u popisu spahijskih posjeda iz 1711. nema spomena Bilinu Polju.32 Bilino Polje kao mjesto dogaaja od 8. IV. 1203. u jugoslavensku je enciklopedistiku uveo medievist Anto Babi (1899.-1974.), prema kojem su to iskrivljeni latinizirani oblici Bolino poili (1203.) te Belina pola (1244.). Uporite za takvo tumaenje pronaao je u nazivu ve spominjanog posjeda katolike Bosanske biskupije u povelji ugarsko-hrvatskoga kralja Bele IV.,33 to, dakako, nema veze s istinom. Babieva je natuknica prenesena i u drugom izdanju jugoslavenske enciklopedije,34 ime je Bilinu Polju dodatno utrt put u enciklopedistiku i znanstveno-strunu literaturu. Bolino Poilo s Bilinim Poljem poistovjetio je i vodei hrvatski povjesniar 20. st. u progonstvu Dominik Mandi (1889.-1973.),35 nalazei u njemu posjed Katolike bosanske biskupije odnosno katolikoga bosanskoga biskupa.36 Bolino Poili s Bilinim Poljem poistovjetio je i srpski medievist Sima irkovi.37 Zaudo da ni irkovi nije shvatio smisao latinskog izvornika, odnosno da se Bosna iz njega ne odnosi na rijeku nego na naselje.
29 30 31 32 33

IDAK, 1941.: 542. CD, III. (1905.) nr. 19, pag. 25. CD, IV., nr. 208, pag. 240. , 1930.: 1-99.

BABI, 1955.: 566. Babi je dogaaj od 8. IV. 1203. na Bilino polje na podruju Zenice locirao i u drugim svojim radovima (BABI, 1972.: 242). BABI, 1980.: 703. MANDI, 1962.: 20., 24., 27., 189., 301., 313., 426. MANDI, 1962.: 136., 303. , 1964.: 49.; ISTI, 1987.: 201., 202.

34 35 36 37

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

357

Ante kegro Lociranje dogaaja od 8. IV. 1203. na Bilino Polje potom su redom prihvaali i drugi poput Velimira Blaevia,38 ure Baslera (1917.-1990.),39 Josipa Buturca,40 Johna V. A. Finea Jr.41 itd. Unato injenici da poznaje izvornik te da ga u knjigama o Crkvi bosanskoj prilae i u faksimilu,42 Bolino Poili s Bilinim Poljem poistovjeuje i istaknuti poznavatelj crkvenog srednjovjekovlja na hrvatskim podrujima Franjo anjek.43 Upirui se pod svaku cijenu dokazati tobonju Kulinovu neovisnost spram ugarsko-hrvatskoga kralja, kontroverzna zagrebaka povjesniarka Nada Klai (1920.-1988.) heretiki zbor od 30. IV. 1203. takoer locira na Bilino Polje.44 Isto ini i sarajevski povjesniar Boris Nilevi (1947.-1999.), autor besmislenog izriaja o bosanskom krivovjerju ili kugi bosanskoj.45 I bonjaki povjesniar Enver Imamovi, koji po tko zna koji put potvruje da ne vlada ni osnovama latinskog jezika,46 pa ne shvaa ni smisao vrel kojima se toboe slui, dogaaj od 8. IV. 1203. locira na zeniko podruje.47 Za Imamovia to i ne bi bila osobitost kad u tom dogaaju ne bi vidio ono to nije vidio nitko prije, a vjerojatno nee vidjeti ni nitko poslije njega, tj. da on za bonjaki narod ima isto znaenje i teinu kao pokolj u Srebrenici iz 1995. godine (sic!).48 Identikaciju Bolinog Poila s Bilinim Poljem preuzimali su i drugi, poput Dragoljuba Dragojlovia,49 Snje-

38 39 40 41 42 43

BLAEVI, 1967.: 42. BASLER, 1973.: 274. BUTURAC IVANDIJA, 1973.: 125. FINE, 1975.: 11., 15., 51., 126.-134., 138., 150., 174., 214., 217., 262., 277., 366. ANJEK, 1975.: do str. 80.; ISTI, 1976.: iza str. 96.; ISTI, 2003.a: 78.

ANJEK, 1975.: 58., 62., 74., 187.; ISTI, 1976.: 47., 50., 97.; ISTI, 1988.: 213., 215., 219., 235.; ISTI, 1991.: 163.-164.; ISTI, 1993.: 213., 215., 219., 235.; ISTI, 1996.: 126., 167., 177., 179., 185., 190.; ISTI, 2003.: 13.-16.; ISTI, 2003.a: XXXII.-XXXIII., 10.-12., 67., 79., 80., 81., 83.; ISTI, 2003.b: 1219.-1220.
44 45 46 47 48

KLAI, 1978.: 47. NILEVI, 1994.: 38.; NILEVI, 1998.: 60. IMAMOVI, 1995.: 23.-24.; KEGRO, 2003.: 21.-29. IMAMOVI, 1995.: 98., 176., 178. IMAMOVI, 2003.: 11.

358

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

Bilino Polje primjer jedne historiografske kontroverze ane Vasilj,50 Mile Vidovia,51 Tomislava Raukara,52 Mustafe Imamovia,53 Boe Golue,54 Petra Babia55, Saliha Jalimama56, Andrije Nikia,57 Nikole Mandia,58 Anelka Baruna.59 I dr. Babi, koji je na bosanskoj heterodoksiji i doktorirao, dogaaj od 8. IV. 1203. oznaava dijecezanskim koncilom koji da se zbio na mjestu zvanom Bulino polje (Bilino Polje) kod Zenice (un concilio diocesano in un luogo chiamato Bulino campo (Bilino Polje), presso la citt di Zenica).60 O Bilinopoljskoj abjuraciji govori nova Hrvatska enciklopedija,61 a o istom dogaaju raspravljalo se i 30. IV. 2003. na meunarodnom znanstvenom kolokviju u Sarajevu.62 U svom izlaganju na tom skupu Mladen Ani dogaaj od 8. IV. 1203. takoer locira na Bilino polje.63 Ne precizirajui na to konkretno misli, istie da drukija tumaenja o imenu mjesta iz latinskog izvornika nisu dovoljno potkrijepljena uvjerljivim argumentima.64 O Bilinom Polju kao mjestu dogaaja od 8. IV. 1203. govorili su i drugi sudionici spomenutog kolokvija, primjerice Elma Haimbegovi,65 Pejo okovi66 i Salih
49 50 51 52 53 54 55 56 57 58 59 60 61

, 1987.: 48., 58., 132., 174., 176., 180., 214. VASILJ, 1993.: 35. VIDOVIA, 1996.: 565. RAUKAR, 1997.: 267., 287. IMAMOVI, 1998.: 34. GOLUA, 1998.: 234. BABI, 1991.: 100., 101.; ISTI, 1996.: 19., 91., 93., 97., 99., 124. JALIMAM, 1999.: 14., 157., 223., 251. NIKI, 2002.: 28., 50., 56.; 2003.: 57., 68., 101. MANDI, 2002.: 654. BARUN, 2003.: 18., 58., 61., 65., 68., bilj. 63., 74., 102. BABI, 1996.: 93.

Bilinopoljska abjuracija. Hrvatska enciklopedija, 2. Be-Da. Leksikografski zavod Miroslav Krlea, Zagreb, 2000., 119. Internet, http://www.iis.unsa.ba/institut/kolokvij_1.htm (2003.07.03). ANI, 2003.: 17.-38. ANI, 2003.: 17.

62 63 64

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

359

Ante kegro Jalimam.67 Potvrdu za poistovjeivanje dogaaja od 8. IV. 1203. s Bilinim Poljem kraj rijeke Bosne na podruju Zenice okovi trai u tobonjem spomenu istog mjesta meu posjedima bosanskoga biskupa u spominjanoj povelji ugarsko-hrvatskoga kralja Bele IV. okovi ujedno osporava poistovjeivanje ovog mjesta s Bolinim Poilom na podruju Visokog, kojeg u posljednje vrijeme zastupa Milko Brkovi, s obrazloenjem da nije donio novu izvornu grau odnosno da ga temelji na lingvistikim razlozima.68 Bez osobitog elaboriranja istog problema naglaava da je u historiograji prevladalo miljenje da je to Bilino Polje na podruju Zenice na lijevoj strani rijeke Bosne, pozivajui se na miljenje srpskog povjesniara Vladimira orovia (1885.-1941.).69 O Bilinom polju odnosno o Bilinopoljskoj izjavi na istom je kolokviju govorio i Salih Jalimam.70 Bilinopoljsku abjuraciju spominje i Andrija Zirdum.71 Temeljem komparativne stilske analize ostataka skulpture interijera bazilike u Bilimiu, i splitski je arheolog Ante Miloevi dogaaj od 8. travnja 1203. locirao u Bilimie. Meutim, njegovi argumenti ne mogu se ni na kakav nain dovesti u vezu s ovim dogaajem a nisu rezultirali ni osobitim doprinosom kronolokom deniraju sakralnog objekta iz Bilimia.72 ini se da Miloevi nije ni razumio smisao samog dogaaja, s obzirom na injenicu da govori o odricanju od dotadanjeg heretikog kranstva. Kao to je poznato, vrela govore o neemu drugom odnosno o usklaivanju discipline s praksom Rimske Crkve.

65 66 67 68 69 70 71 72

HAIMBEGOVI, 2003.: 39., 45. OKOVI, 2003.: pass. JALIMAM, 2003.: pass. OKOVI, 2003.: 81.-82., bilj. 17. , 1921.: 22.-23., bilj. 2. JALIMAM, 2003.: pass. ZIRDUM, 2003.: 50.: bilj. * MILOEVI, 2003.: 59.-76.

360

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

Bilino Polje primjer jedne historiografske kontroverze Bolino Polje Nekoliko autora sklono je bez podrobnijeg obrazloenja dogaaj od 8. IV. 1203. locirati na nedenirano Bolino Polje. Meu njima su Dragutin Kniewald (1889.-1979.),73 Jaroslav idak,74 Muhamed Hadijahi75 i dr. Bolino Polje kao mjesto na kojem se toboe zbio taj dogaaj preuzeo je i Sreko Daja u svojoj monograji o Crkvi bosanskoj i islamizaciji Bosne.76 Za razliku od navedenih, sabor na Bolinom Polju,77 odnosno heretiki zbor na Bolinu Polju u Lavi trai sarajevsko-zadarski medievist Pavao ivkovi, obrazlaui da se toboe tamo nalazilo sjedite djeda Crkve bosanske ba kao i bana Kulina.78 Bolino Poili Rijetki su autori koji u traganju za mjestom dogaaja od 8. IV. 1203. ostaju dosljedni latinskom izvorniku. Meu njima su Boidar Petranovi (1809.1874.),79 Pavao Aneli, 80 Petar Runje, Milko Brkovi te potpisani.81 Runje s pravom istie da na izvorniku nije zabiljeeno polje nego poili odnosno poilo. To po njegovom miljenju pokazuje i navod da se loco odnosi na samostan kraj rijeke i da se taj samostan nalazi pokraj grada Bosne. Runje argumentaciju za takvo lociranje dogaaja od 8. IV. 1203. nalazi u spomenu mjesta Bosna u vie srednjovjekovnih vrela.82 Uzimajui u obzir integralni smisao latinskog izvornika, nije se teko sloiti s Runjinim miljenjem, ali se Bosnu ne moe uzimati kao grad nego kao mjesto u opem smislu. Na to upozorava
73 74 75 76 77 78 79 80 81 82

KNIEWALD, 1949.: 118., 121., 122., 127.-144. IDAK, 1975.: 79., 180., 314. HADIJAHI, 1973.: 288. DAJA, 1978.: 11., 12., 36., 41., 42., 54., 57., 58. IVKOVI, 1991.: 22.; ISTI, 2001.: 240., 244. IVKOVI, 1991.: 21.-22. , 1867.: 141. ANELI, 1984.: 277. KEGRO, 2003.a: 264.-278. RUNJE, 2001.: 18.

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

361

Ante kegro vie bosanskih medievista, poput Marka Vege (1907.-1985.),83 Desanke Kovaevi-Koji,84 Pavla Anelia (1920.-1985.) 85 i dr. Za Vegu, koji dogaaj od 8. IV. 1203. jednom trai u Bilinu (Bulinu) u Zenici na lijevoj obali Bosne86, a drugi put na Topuzovu Polju kod Mila (danas Arnautovii) uz rijeku Bosnu.87 I zadarski diplomatiar Milko Brkovi dogaaj od 8. IV. 1203. trai na Bolinu Poilu uz rijeku Bosnu, prvotno dvojei je li se to mjesto nalazilo kod Zenice88 ili na podruju Visokog.89 Brkovi naglaava da se sintagma apud Bosnam iz izvornika odnosni na grad Bosnu, koji se nalazio uz rijeku Bosnu te donosi 17 srednjovjekovnih vrela u kojima se grad Bosna spominje.90 U priopenju na ve spominjanom kolokviju Brkovi se opredjeljuje za toponim i samostan Bolino Poilo kod grada Bosne jer se actum isprave od 8. travnja 1203. ... odnosi na grad Bosna uz vjerojatno istoimenu rijeku ... i mjesto samostana (loco) Bolino Poilo ili moda Bolina Poila. Brkovi precizira da je materijalni ili moralni objekt pravnog ina ... iz 1203. godine obavljen ... kraj grada Bosne, uz rijeku, u samotanu ili u loco koji se zove Bolino Poilo, uz koje se vjerojatno nalazi i neko polje.91 Brkovi je zakljuio da se dogaaj od 8. IV. 1203. zbio kod grada Bosne u samostanu koji se zvao Bolino Poilo ili moda Bolina Poila.92 Uoljivo je da je Brkovievo lociranje dogaaja od 8. IV. 1203. blisko ve citiranom miljenju Petra Runje. Kao i Runjino, i ono je prihvatljivo, uz identinu ogradu. Naime, uoljivo je da istaknuti poznavatelj srednjovjekovne hrvatske i bosanske diplomatike ne uoava da se Bosna iz izvornika ne odnosi na grad nego na naselje u irem smislu rijei. O tome, uostalom, govore i vrela koja
83 84 85 86 87 88 89 90 91 92

VEGO, 1957.: 18.-19., 125.-126.; 1980.: 440. -, 1978.: 19.-20. ANELI, 1982.: 25.-31. VEGO, 1957.: 12. VEGO, 1978.: 54. BRKOVI, 2003.a: 61. BRKOVI, 2002.: 28. i bilj. 87. BRKOVI, 2002.: 28., bilj. 87.; ISTI, 2001.: 488.-492. BRKOVI, 2003.: 54. BRKOVI, 2003.: 58.

362

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

Bilino Polje primjer jedne historiografske kontroverze prilae u potvrdu svoje teze. Jedan od najboljih poznavatelja topograje srednjovjekovne Bosne i Huma Pavao Aneli Bosnu je denirao naseljem tipa teritorijalne opine.93 Slinog je miljenja bio i Vego, prema kojem je naselje Bosna obuhvaalo dananje Visoko, Motre, Biskupie i Mile, dananje Arnautovie kod Visokog.94 Zakljuak Zavravajui ovu raspravu o naoigled sporednom pitanju iz bosanskog srednjovjekovlja, a zapravo o primjeru kontroverzije koja se kroz znanstvenostrunu literaturu i enciklopedistiku uporno provlai, ponovio bih miljenje koje je o ovom problemu izrekao Pavao Aneli: O ovoj ispravi napisana je bogata literatura u vezi sa tzv. bogumilskim krivovjerstvom bosanske crkve. Najvei broj historiara topografski smjeta ovo zborovanje na lokalitet Bilino polje, u dananjoj Zenici. Osim djelomine jezine slinosti, ovakav zakljuak se pravda i podatkom da se Bilino polje 1244. g. spominje kao posjed bosanskog biskupa, iako bi se ta okolnost mogla tumaiti i u suprotnom smislu. Mi, ipak, smatramo da mnogo jai razlozi govore za to da se Bolino Poili (Bolino Polje) iz ove isprave trai u najuoj Bosni, dakle u dananjem Visokom polju. Argumenti koji govore za takvu ubikaciju su slijedei: Normalno je da se ovako vana i sveana zborovanja odravaju u sjeditima vladara i crkvenih institucija, a to je u ovom sluaju Visoko polje: u Motrima su poznate hie starjeina bosanske crkve, kao i vladarski dvor, a u blizini je i selo Biskupii. Ime Bosna, pod kojim se razumijeva ua okolina dananjeg Visokog, i kasnije se javlja kao mjesto javnih zborovanja i mjesto izdavanja sveanih isprava. Prelazak vokala O u vokal I praktino je nemogu. Latinska graja Bolino mogla bi se itati kao Bulino ili sl. a nikako kao Bilino.95 Potpisnik ovih redaka slae se s ovakvim lociranjem mjesta dogaaja od 8. IV. 1203. to ga je izrekao jedan od najpriznatijih poznavatelja srednjovjekovne Bosne i Huma.

93 94 95

ANELI, 1982.: 31. VEGO, 1978.: 53.-55. ANELI, 1984.: 277.

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

363

Ante kegro Vrela i literatura


ALBiH, 2 ANI, 2003.: ANELI, 1982.: ANELI, 1984.: Arheoloki leksikon Bosne i Hercegovine, tom 2., Sarajevo, 1988. Mladen ANI, Bilinopoljska abjuracija u suvremenom europskom kontekstu. Prilozi: Institut za istoriju u Sarajevu, 32 (2003.) 17.-38. Pavao ANELI, Studije o teritorijalnopolitikoj organizaciji srednjovjekovne Bosne. Svjetlost, Sarajevo, 1982. Pavao ANELI, Srednji vijek doba stare Bosanske drave. Visoko i okolina kroz historiju I. Prethistorija, antika i srednji vijek. Skuptina optine Visoko, Visoko, 1984., 101-309. Anto BABI, Bilino Polje. Enciklopedija Jugoslavije 1, A-Bosk. Izdanje i naklada Leksikografskog zavoda FNRJ. Zagreb, MCMLV., 566. Anto BABI, Bosanski heretici. Sarajevo, 1963. Anto BABI, Iz istorije srednjovjekovne Bosne. Svjetlost, Sarajevo, 1972. Ante BABI, Bilino Polje. Enciklopedija Jugoslavije, 1, A-Biz. Jugoslavenski leksikografski zavod, Zagreb, 1980., 703. Petar BABI, Crkvene prilike u srednjovjekovnoj Bosni. Kranstvo srednjovjekovne Bosne. Radovi simpozija povodom 9 stoljea spominjanja Bosanske biskupije /1089-1989/. Vrhbosanska visoka teoloka kola, Sarajevo, 1991., 93.-117. Petar BABI, Prouavanje ranije povijesti Bosne A. Hoera. Isusovci u Hrvata. Zbornik radova meunarodnog znanstvenog simpozija Isusovci na vjerskom, znanstvenom i kulturnom podruju u Hrvata. Filozofskoteoloki institut Drube Isusove Hrvatski povijesni instutut, Zagreb Be, 135.-144. Petar BABI, Il catarismo in Bosnia e le attivita antiereticali e riformiste dei papi da Innocenzo III a Giovanni XXIII (1198-1334). Seraphicum. Ponticia facultas theologica s. Bonaventure Ordinis fratrum minorum conventualium in Urbe. Diserttiones ad Lauream n. 85, Roma, 1996. Anelko BARUN, Svjedoci i uitelji. Povijest franjevaca Bosne Srebrene. Svjetlo rijei, Sarajevo - Zagreb, 2003. uro BASLER, Gnostiki elementi u temeljima crkve bosanske. (Problem porijekla i starosti manihejske hereze u Bosni). Radovi sa simpozijuma Srednjovjekovna Bosna i evropska kultura. Muzej grada Zenice, Zenica, 1973., 267.-276. Vjenceslav Mijo BATINI, Djelovanje franjevaca u Bosni i Hercegovini za prvih est viekova njihova boravka, I. Zagreb, 1881. P. Velimir BLAEVI, O. F. M., Concilia et synodi in territorio hodiernae Jugoslaviae celebrata. Vicetiae, 1967. Milko BRKOVI, Hrvatski franjevci i opservacija. Petar Runje, Pokorniki pokret i franjevci treoredci glagoljai (13. 16. st.). Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru, 43. (2001.), 488.-492.

BABI, 1955.: BABI, 1963.: BABI, 1972.: BABI, 1980.: BABI, 1991.:

BABI, 1992.:

BABI, 1996.:

BARUN, 2003.: BASLER, 1973.:

BATINI, 1881.: BLAEVI, 1967.: BRKOVI, 2001.:

364

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

Bilino Polje primjer jedne historiografske kontroverze


BRKOVI, 2002.: Milko BRKOVI, Srednjovjekovna Bosna i Hum. Identitet i kontinuitet. Crkva na kamenu, Mostar, 2002. BRKOVI, 2003.: Milko BRKOVI, Diplomatiko-paleografska analiza bolinopoilske isprave iz 1203. godine. Prilozi: Institut za istoriju u Sarajevu, 32. (2003.) 49.-74. BRKOVI, 2003.a: Milko BRKOVI, Srednjovjekovni bosanski vladari. Moja zemlja, moji ljudi: monograja upa novotravnikog kraja. Vrhbosanska nadbiskupija Travniki dekanat, Sarajevo Novi Travnik, 2003., 47.-87. BUTURAC - IVANDIJA Dr. Josip BUTURAC dr. Antun IVANDIJA, Povijest Katolike crkve meu Hrvatima. Hrvatsko knjievno drutvo sv. irila i Metoda, Zagreb, 1973. CD, II. Codex diplomaticus Regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae. Edidit Academia scientiarum et artium Slavorum meridionalium auxilio regiminis croat., dalm. et slav. Collegit et digessit T. Smiiklas. Volumen II. Diplomata saeculi XII. continens (1101-1200.). Zagrabiae, 1904. CD, III. Codex diplomaticus Regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae. Edidit Academia scientiarum et artium Slavorum meridionalium auxilio regiminis croat., dalm. et slav. Collegit et digessit T. Smiiklas. Volumen III. Diplomata annorum 1201-1235. continens. Zagrabiae, 1905. CD, IV. Codex diplomaticus Regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae. Edidit Academia scientiarum et artium Slavorum meridionalium auxilio regiminis croat., dalm. et slav. Collegit et digessit T. Smiiklas. Volumen IV. Diplomata annorum 1236-1255. continens. Zagrabiae, 1906. , 1964.: , . , , 1964. IRKOVI, 1987.: Sima IRKOVI, Bosanska crkva u Bosanskoj dravi. Prilozi za istoriju Bosne i Hercegovine, I. Drutvo i privreda srednjovjekovne Bosanske drave. ANUBiH. PI, knj. LXXIX, ODN, knj. 17. Sarajevo 1987., 190.-254. , 1921.: , . XXXIV. , 1921. , 1940.: . , . . , . CXXIX., , 1940. OKOVI, 2003.: Pejo OKOVI, Interpretacija Kniewaldova kritikog izdanja Bilinopoljske izjave. Prilozi: Institut za istoriju u Sarajevu, 32. (2003.) 75.-117. DRAGANOVI, 1942.: Krunoslav DRAGANOVI, Katolika crkva u sredovjenoj Bosni. Poviest hrvatskih zemalja Bosne i Hercegovine od najstarijih vremena do godine 1463. Hrvatsko kulturno drutvo Napredak, Sarajevo, 1942., 685.-766. , 1987.: B, . , , . 30., , 1987. DAJA, 1978.: Sreko M. DAJA, Die Bosnische Kirche und das Islamisierungsproblem Bosniens und der Herzegowina in den Forschungen nach dem Zweiten Weltkrieg. Dr. Dr. Rudolf Trofenik, Mnchen, 1978.

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

365

Ante kegro
FINE, 1975.: John V. A. FINE, Jr., The Bosnian Church: A new Interpretation. A Study of the Bosnian Church and Its Place in State and Society from the 13th to the 15th Centuries. East European Quarterly, Boulder, New York - London, 1975. Boo GOLUA, Povijest Crkve. TIM, Mostar, 1998. Muhamed HADIJAHI, Prilog Skarievoj hipotezi o porijeklu steaka. Radovi sa simpozijuma Srednjovjekovna Bosna i evropska kultura. Muzej grada Zenice, Zenica, 1973., 287-296. Elma HAIMBEGOVI, Prve vijesti o pojavi hereze u Bosni. Prilozi: Institut za istoriju u Sarajevu, 32. (2003.) 39.-47. Aleksandar HOFFER D. I., Dva odlomka iz poveeg rada o kranskoj crkvi u Bosni. 59. Spomen knjiga iz Bosne. Biskupu Strossmayeru. Sarajevo, 1901., 59.-142. Fikret IBRAHIMPAI, Srednjovjekovni tragovi u toponomastici zenikog kraja. Radovi sa simpozijuma Srednjovjekovna Bosna i evropska kultura. Muzej grada Zenice, Zenica, 1973., 427.-438. Dr. Enver IMAMOVI, Korijeni Bosne i bosanstva. Izbor novinskih lanaka, predavanja sa javnih tribina, referata sa znanstvenih skupova i posebnih priloga. Sarajevo, 1995. Mustafa IMAMOVI, Historija Bonjaka. Bonjaka zajednica kulture Preporod, Sarajevo, 1998. Dr. Enver Imamovi, Osamsto godina Kulina bana. Osloboenje: Bosanskohercegovaki nezavisni dnevnik, od 05. IV. 2003., str. 11. Salih JALIMAM, Historija bosanskih bogomila. IPP Hamidovi, Tuzla, 1999. Salih JALIMAM, Bilinopoljska izjava kao historijski izvor za crkvu Bosansku. Prilozi: Institut za istoriju u Sarajevu, 32. (2003.) 119.-132. C. J. JIREEK, Die Handelsstraen und Bergwerke von Serbien und Bosnien whrend des Mittelalters. Abh. d. Bhm. Gesell. d. Wiss., Folge VI, Bd. 10., Prag, 1879. Ivan Franjo JUKI, Zemljopis i poviestnica Bosne od Slavoljuba Bonjaka. Zagreb, Berzotiskom narodne tiskarnice dra Ljudevita Gaja. 1851. Nada KLAI, Iz problematike srednjovjekovne povijesti Bosne. Prilozi. Institut za istoriju, XIV. (1978.) 17.-79. Dr. Dragutin KNIEWALD, Vjerodostojnost latinskih izvora o bosanskim krstjanima. Rad JAZU, 270. (1949.) 115.-276. -, . , 1978. Dominik MANDI, Bogomilska crkva bosanskih krstjana. Hrvatski povijesni institut, Chicago, Ill., 1962. Nikola MANDI, Podrijetlo hrvatskih starosjedilakih rodova u irokome Brijegu i okolici. Mostar iroki Brijeg, 2002.

GOLUA, 1998.: HADIJAHI, 1973.:

HAIMBEGOVI, 2003.: HOFFER, 1901.:

IBRAHIMPAI, 1973.:

IMAMOVI, 1995.:

IMAMOVI, 1998.: IMAMOVI, 2003.: JALIMAM, 1999.: JALIMAM, 2003.: JIREEK, 1879.:

JUKI, 1851.: KLAI, 1978.: KNIEWALD, 1949.: -, 1978.: MANDI, 196.2: MANDI, 2002.:

366

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

Bilino Polje primjer jedne historiografske kontroverze


MIGNE, 1851.: Patrologiae cursus completus sive bibliotheca universalis, integra, uniformis, commoda, oeconomica, omnium ss. Patrum, doctorum scriptorumque ecclestiasticorum qui ab aevo apostolico ad Inocentii III tempora oruerunt. Tomus 98: Saeculum nonum. Carolini scriptores qui in ecclesia latina oruere. B. Caroli Magni imperatoris opera omnia juxta editiones memoratissimas Baluzii, Pertizii, Cajetani Cannii recensita et nunc primum in unum collecta. Accurante Jacques Paul MIGNE. Parisii 1851. Ante MILOEVI, Konte die Kirche in Bilimie bei Zenica der Versamlungsort der Bosnischen Christen des Jahres 1203 gewesen sein? Starohrvatska prosvjeta III. serija svezak 30 (2003.) 59-76. Dr. fra Andrija NIKI, Kratka povijest Bosne i Hercegovine. Zaviajna knjinica ivot i svjedoanstva, Mostar, 2002. Dr. fra Andrija NIKI, Dogaajnica Bosne i Hercegovine od 614.-1918. Zaviajna knjinica ivot i svjedoanstva, Mostar, 2003. Ivanka NIKOLAJEVI, Relje iz Bilimia, Zenica. Zbornik Svetozara Radojia. Filozofski fakultet, Odeljenje za istoriju umetnosti, Beograd, 1969., 245.-252. Dr Ivanka NIKOLAJEVI, Crkva u Bilimiu kod Zenice. Radovi sa simpozijuma Srednjovjekovna Bosna i evropska kultura. Izdanja Muzeja grada Zenice, III. Zenica, 1973., 235.-243. Boris NILEVI, Proces armacije srednjovjekovne Bosanske drave. Bosna i Hercegovina od najstarijih vremena do kraja drugog svjetskog rata. tab Vrhovne komande Oruanih snaga Republike Bosne i Hercegovine. Sarajevo, 1994., 35.-53. Boris NILEVI, Proces armacije srednjovjekovne Bosanske drave. Bosna i Hercegovina od najstarijih vremena do kraja drugog svjetskog rata. Bosanski kulturni centar. Sarajevo, 1994., 57.-81. Marko PEROJEVI, Ban Bori i ban Kulin. Poviest hrvatskih zemalja Bosne i Hercegovine od najstarijih vremena do godine 1463. Hrvatsko kulturno drutvo Napredak, Sarajevo, 1942., 196.-215. Marko PEROJEVI, Ban Stjepan. Poviest hrvatskih zemalja Bosne i Hercegovine od najstarijih vremena do godine 1463. Hrvatsko kulturno drutvo Napredak, Sarajevo, 1942., 216.-218. . , . . ap, 1867. Dr. fra Leon PETROVI, Krani Bosanske crkve (Krstiani crkve bosnske). Povijesna rasprava o problemu patarenstva ili bogumilstva u srednjovjekovnoj Bosni. Drugo izdanje. Svjetlo rijei - ZIRAL, Sarajevo Mostar, 1999. Dr. Franjo RAKI, Bogomili i patareni. Zagreb, 1870. Tomislav RAUKAR, Hrvatsko srednjovjekovlje. Prostor, ljudi, ideje. kolska knjiga - Zavod za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta Sveuilita u Zagrebu, Zagreb, 1997.

MILOEVI, 2003.:

NIKI, 2002.: NIKI, 2003.: NIKOLAJEVI, 1969.:

NIKOLAJEVI, 1973.:

NILEVI, 1994.:

NILEVI, 1998.:

PEROJEVI, 1942.:

PEROJEVI, 1942.a:

, 1867.: PETROVI, 1999.:

RAKI, 1870.: RAUKAR, 1997.:

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

367

Ante kegro
RUNJE, 2001.: Petar RUNJE, Pokorniki pokret i franjevci treoredci glagoljai (13.-16. st.). Provincijalat franjevaca treoredaca - Kranska sadanjost, Zagreb, 2001. , 1123 (1711) . Glasnik Zemaljskog muzeja u Sarajevu XLII (1930.) sv. 2., 1.-99. Vladislav SKARI, Popis bosanskih spahija iz 1123. (1711.) godine. GZM, XLII. (1930.), svez. 2., 1.-99. Franjo ANJEK, Bosansko-humski krstjani i katarsko dualistiki pokret u srednjem vijeku. KS, Zagreb, 1975. Franjo ANJEK, Les chretiens bosniaques et le mouvement cathare XIIe-XVe sicles. Publications de la Sorbonne. Serie N. S. Recherches, 20. Universite de Paris IV. Paris-Sorbonne, 1976. Franjo ANJEK, Crkva i kranstvo u Hrvata 1. Srednji vijek. Kranska sadanjost, Zagreb, 1988. Franjo ANJEK, Crkva bosanska: dualistika sljedba ili evaneoski ideal zajednitva u duhu pracrkve. Kranstvo srednjovjekovne Bosne. Radovi simpozija povodom 9 stoljea spominjanja Bosanske biskupije /1089-1989/. Vrhbosanska visoka teoloka kola, Sarajevo, 1991., 157.-172. Crkva i kranstvo u Hrvata. Srednji vijek. Drugo preraeno i dopunjeno izdanje. Kranska sadanjost, Zagreb, 1993. Franjo ANJEK, Kranstvo na hrvatskom prostoru. Pregled religiozne povijesti Hrvata (7.-20. st.). Drugo preraeno i dopunjeno izdanje. Kranska sadanjost, Zagreb, 1996. Franjo ANJEK, Bosanska biskupija i heterodoksni krstjani. Hrvatski narodni godinjak Napredak, 1996. Sarajevo, 1995., 163.-209. Franjo ANJEK, Abjuracija bosansko-humskih krstjana u kontekstu heterodoksnih pokreta na kranskom Zapadu u 12./13. stoljeu. Prilozi: Institut za istoriju u Sarajevu, 32. (2003.), 11.-16. Franjo ANJEK, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima (13.-15. st.). Barbat, Zagreb, 2003. Franjo ANJEK, Le pape Innocent III et les chrtiens de Bosnie et de Hum. Atti del Congresso Internazionale (Roma, 9-15 settembre 1998) a cura di Andrea Sommerlechner, Vol II. Societa romana di storia patria Instituto storico italiano per il medio evo, Roma, 2003., 1214.-1225. Jaroslav IDAK, Bilino Polje. Hrvaska enciklopedija. Svezak II. AutonomaiBoito. Naklada Hrvatskog izdavakog bibliografskog zavoda, Zagreb, 1941., 542. Jaroslav IDAK, Studije o Crkvi bosanskoj i bogumilstvu. Sveuilina naklada Liber, Zagreb, 1975. Ante KEGRO, Nekoliko pitanja iz najstarije povijesti Bosne i Hercegovine ili o najnovijim krivotvorinama u bonjakoj historiograji. Nauni skup: Istorijska nauka o Bosni i Hercegovini u razdoblju 1990-2000. Posebna izdanja ANUBiH, br. CXX./36., Sarajevo, 2003., 21.-29.

, 1930.: SKARI, 1930.: ANJEK, 1975.: ANJEK, 1976.:

ANJEK, 1988.: ANJEK, 1991.:

ANJEK, 1993.: ANJEK, 1996.:

ANJEK, 1996.: ANJEK, 2003.:

ANJEK, 2003.a: ANJEK, 2003.b:

IDAK, 1941.:

IDAK, 1975.: KEGRO, 2003.:

368

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

Bilino Polje primjer jedne historiografske kontroverze


KEGRO, 2003.: VASILJ, 1993.: Ante KEGRO, Zar doista Bilino Polje? Bosna franciscana: asopis Franjevake teologije Sarajevo, XI./19. (2003.), 264.-278. Snjeana VASILJ, Od rimskog osvanjanja do bana Kulina. Katolianstvo u Bosni i Hercegovini. Hrvatsko kulturno drutvo Napredak, Sarajevo, 1993., 5.-36. Marko VEGO, Naselja Bosanske srednjovjekovne drave. Svjetlost, Sarajevo, 1957. Marko VEGO, Civitas Vrhbosna. Nae starine, 13. (1972.), 85.-96. Marko VEGO, Bosanski trgovci i dubrovaki nancijeri u drugoj polovici XV i prvoj polovici XVI stoljea. Anali Historijskog odjela Centra za znanstveni rad JAZU u Dubrovniku, 15.-16. (1978.), 53.-68. Marko VEGO, Iz historije srednjovjekovne Bosne i Hercegovine. Svjetlost, Sarajevo, 1980. Mile VIDOVI, Povijest Crkve u Hrvata. Crkva u svijetu, Split, 1996 Andrija ZIRDUM, Franjevci i bosansko-humski krstjani. Bosna franciscana: asopis Franjevake teologije, XI./13. (2003.), 50.-78. Pavo IVKOVI, Drutveno-politike prilike u srednjovjekovnoj Bosni i Humu. Kranstvo srednjovjekovne Bosne. Radovi simpozija povodom 9 stoljea spominjanja Bosanske biskupije /1089-1989/. Vrhbosanska visoka teoloka kola, Sarajevo, 1991., 10.-92. Pavo IVKOVI, Dubrovaka nadbiskupija i vjerske prilike u Bosni tijekom XII. i XIII. stoljea. Tisuu godina dubrovake (nad)biskupije. Zbornik radova znanstvenoga skupa u povodu tisuu godina uspostave dubrovake (nad)biskupije / metropolije (998.-1998.). Biskupski ordinarijat Dubrovnik - Crkva u svijetu. Dubrovnik, 2001., 235.-251.

VEGO, 1957.: VEGO, 1972.: VEGO, 1978.:

VEGO, 1980.: VIDOVI, 1996.: ZIRDUM, 2003.: IVKOVI, 1991.:

IVKOVI, 2001.:

ZUSAMMENFASSUNG

Ein wichtiges Ereignis aus der frhesten Geschichte des mittelalterlichen Bosnischen Banats war die Entsagung der Ketzerei sowie die Annahme der Normen des Mnchslebens der Rmischen Kirche seitens der Kirchenfrsten. Laut der lateinischen Quelle geschah das am 8. April 1203 im Ort Bolino Poili in Anwesenheit des Bans Kulin (1180-1204), des Gesandten vom Papst Inocentius III. (1198-1216) namens Iohannes de Casemaris und in Anwesenheit des Archidiakons Marinus. Er war der Vertreter des bosnischen Metropoliten Bernardus (1197-1203), welcher auch der Erzbischof von Dubrovnik war. Die meisten Autoren lozieren Bolino Poili in Bilino Polje (das heutige
Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

369

Ante kegro Zenica am linken Ufer des Flusses Bosna), wofr es keinen Grund gibt. Die lateinische Quelle beschreibt diesen Ort nmlich auf folgende Weise: apud Bosnam, iuxta umen loco qui vocatur Bolino poili, was wiederum bedeutet: neben (der Siedlung) Bosnia, am Fluss, im Ort namens Bolino Poili. Dieses Ereignis inizierte der Frst Vukan von Duklja (Doclea), der auf das Bosniche Banat und den Frstentum von Hum (Herzegowina) prtendierte. Die Voraussetzung fr die Erreichung dieses Ziels war das Ausschalten des bosnischen Bans Kulin. Er klagte ihn deshalb beim rmischen Papst wegen der Ketzerei, der Aufnahme der aus Dalmatien vertrieben Ketzer, sowie wegen ihrer Bevorzugung im Vergleich zu den katholischen Untertanen an. Um sein eigenes, sowie das Leben seiner Familie zu retten, seine Macht nicht zu verlieren und den Kreuzzug zu vermeiden, forderte Kulin vom Papst Inocentius III. eine Abordnung, die seine Rechtglubigkeit, sowie die der Mitglieder seiner Familie, der nchsten Verwandten und der Untertanen prfen sollte. Der Papst delegierte den Kardinal Iohannes de Casemaris und der Erzbischof von Dubrovnik seinen Archidiakon Marinus. Von ihrem Bericht hing das Schicksal aller, sowie die Zukunft des Bosnischen Banats ab. Es konnte sich nicht gnstig auf Kulin auswirken, den Gesandten eines Papsts sowie den Vertreter des bosnischen Metropoliten aufs Gebiet des heutigen Zenica zu schicken, weit vom politischen und kirchlichen Zentrum des Bosnischen Banats, wo es weder einen wichtigeren Ort noch ein Objekt gab, das solche Gste aufnehmen konnte. Andererseits erwhnen etwa zwanzig mittelalterliche Quellen die Siedlung Bosnien im Gebiet des heutigen Visoko. Hier befand sich der Sitz des Bans Kulin und der Kirchenfrsten, die ihre Rechtglubigkeit beweisen mussten. Es wre deshalb logisch, dieses Ereignis im Gebiet von Visoko zu lozieren. Da es um eine kirchlich-politische Sache ging, scheint es richtig vorauszusetzen, da dieses Vorkommnis in einem geeigneten Objekt geschah, und zwar in der Residenz des Bans oder in einem Kloster.

370

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

Jadranka Nerali

SREDNJOVJEKOVNA BOSNA U DIPLOMATIKIM SPISIMA RIMSKE KURIJE


Rimska je Kurija pod njom se podrazumijeva papa kao njezin poglavar prije svega veliki proizvoa arhivske grae (naime, pod vodstvom vicecancellariusa u Apostolskoj kancelariji vrlo je brojno osoblje zadueno za sastavljanje koncepata, prepisivanje u istopis, prepisivanje u razne vrste registara, odreivanje cijene kotanja dokumenta, stavljanje peata i td.) ali i destinatar primatelj najrazliitijih vrsta dokumenata (privatnih i slubenih pisama vladara, svjetovne aristokracije, sveenika svih hijerarhijskih razina, izvjetaja papinskih legata i sakupljaa novca/poreza, molbi u kojima se od pape trae razne vrste milosti (gratia), povlastica (privilegium), oprosta i razrjeenja (absolutio), itd. Kurija kao proizvoa dokumenata svoju grau od najranijih vremena1
Openito se dri da su papinski registri postojali ve u 6. stoljeu; prema navodu Ivana akona, koji 880. godine pie ivotopis pape Grgura I. (590.-614.) u papinu je arhivu postojao registar od papirusa koji je odgovarao razdoblju od 14 godina njegova pontifikata. J.-P. Migne, Patrologia latina, LXXV., 62C: Si cui tamen, ut assolet, visum fuerit aliter, ad plenitudinem scrinii vestri recurrens, tot charticios libros epistolarum ejusdem Patris, quot annos probatur vixisse, revolvat. Prvi originalni registar, pisan na pergameni, koji se do danas sauvao potjee iz vremena Grgura VII. (1073.-1085.). U Tajnom vatikanskom arhivu uva se vie serija registara, od kojih su za srednjovjekovnu povijest od iznimne vanosti tri serije prijepisa papinskih pisama navodim ih prema vremenskom slijedu njihova nastajanja: 1. Vatikanski registri: najstarija je i najvanija serija registara papinskih pisama koja se sastoji od 2042 sveska. Neprekinuti niz poinje pontifikatom Inocenta III. (1198.-1216.) prije njegove reforme Kurije i Kancelarije u arhivu se uva tek tri registra papinskih pisama: jedan registar pisama Ivana VIII. i dva Grgura VII. - a zavrava s pontifikatom Pija V. (1566.1

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

371

Jadranka Nerali uva u registrima (iako se u Arhivu uvaju i brojne originalne pergamene s karakteristinim olovnim peatom koje nikad nisu odaslane) kodeksima. U njih je osoblje Kancelarije, najstarijega i u prvo vrijeme jedinoga ureda koji djeluje pri Rimskoj Kuriji za svoje potrebe prepisivalo u cijelosti ali i djelomino - registriralo papina pisma. Tako registrirano pismo bilo je kao pergamena s viseim olovnim peatom na crveno-utoj svilenoj vrpci poslano primatelju. Sadrajem su to uglavnom imenovanja nadbiskupa, biskupa, opata, apostolskih legata, nuncija i sakupljaa poreza, kojima su se davala vrlo iroka ovlatenja za djelovanje u zemlji misije te njihova izvjea, izvjea o osnivanju samostana, o dodjeljivanju nadarbina (crkvenih prebendi, kanonikata i sl.) te razlicitih oprosta (dispensatio matrimonialis, de defectu natalium, de defectu aetatis, remissio plenaria in articulo mortis) i indulgencija. U njima nalazimo obilje osobnih imena, toponima, imena crkava, samostana, kapela, prebendi, crkvenih dunosti to su podaci od velike vrijednosti za administrativnu i ekonomsku povijest biskupija, njihova stanovnitva openito, svakodnevni ivot pojedinaca.
1572.). Gotovo od nastajanja Vatikanskoga tajnog arhiva 1611. godine uvani su u Vatikanskoj apostolskoj palaci (pa im odatle to ime). 2. Avinjonski registri: to ime imaju prema mjestu u kojemu su uvani, Avignonu, sve do 1783. godine, kada su preneseni u Vatikanski arhiv. Redoviti niz poinje s pontifikatom Ivana XXII. (1316.- 1334.) a zavrava 1415. godine s pontifikatom protupape Benedikta XIII. (1394.-1423.). To je 349 svezaka pisanih na papiru, koji slue kao originali registrima iz serije Vatikanskih registara za cijelo vrijeme avinjonskoga razdoblja (od Reg. Vat. 52 do 347). U njima su zabiljeena litterae communes to izlaze iz Kancelarije te litterae secretae iz Apostolske Komore. (Od pontifikata Ivana XXII. registri su strukturirani prema sadraju; ta se tendencija tijekom vremena uvrstila pa su utvrene ove kategorije, zajednike Vatikanskim i Avinjonskim registrima: de litteris dominorum cardinalium, de litteris episcoporum, de provisionibus prelatorum, de dignitatibus/canonicatibus/prebendis/beneficiis vacantibus / vacaturis, de diversis formis, de regularibus, de exhibitis, de conservatoriis, de fructibus percipiendis, de officio tabellionatus, de capelanatu honoris, de altare portatili, de plenaria remissione, de confessionalibus, de locis interdictis, de litteris ante diem, de devotionis litteris, de iubileo, de exemptione curialium, de exemptione officialium, de litteris dimissorum. 3. Lateranski registri: nova je serija registara Kancelarije nastala nakon velikoga zapadnoga crkvenog raskola u Rimu s pontifikatom Bonifacija IX. (1389.- 1404.) koja se dugo vremena uvala u Lateranskoj palai. Sastoji se od 2467 svezaka, a voenje je prekinuto 1897. godine u vrijeme pontifikata Lava XIII. (1878.-1903.). Pokrivaju gotovo iskljuivo tematiku koja se odnosi na upravu crkvom jer se u njima ne nalaze pisma politikog sadraja.

372

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

Srednjovjekovna Bosna u diplomatikim spisima Rimske kurije Sve do pontikata pape Inocenta III. (1198.-1216.), koji je svoje obrazovanje stekao na najboljim sveuilitima svoga vremena - u Parizu iz teologije i Bologni iz kanonskog prava, ne postoji gotovo nikakvo pravilo o uvanju dokumenata u Kuriji. Upravo s njegovim pontikatom zapoinje pravilnije i urednije prepisivanje pisama u registre.2 Izvori za srednjovjekovnu povijest Bosne U Tajnom vatikanskom arhivu uva se originalno pismo na pergameni koje je papa Aleksandar III. (1159.-1181.) uputio zahumljanskom knezu Miroslavu.3 Naime, budui da je Miroslav bio oenjen sestrom bosanskoga bana Kulina, to pismo svakako treba povezati s heretikim pokretom u krajevima Bosne i Huma. Papa knezu Miroslavu uskrauje pozdrav jer je odbio primiti papina legata, podakona T(...)4 i pismo kojim je od njega zatraeno da vrati novac splitskog nadbiskupa.5 Papa je od svoga legata doznao i to da je knez branio da se u mjestima u kojima su neko bile katedrale obavljaju sveenika zareenja, to je legat kaznio izopenjem.6 Pismo je, osim sadrajem,
2

Danas ih u seriji Vatikanskih registara Tajnoga vatikanskog arhiva ima samo 6 za svih 16 godina njegova pontifikata u registru 4 prepisani su dokumenti koji pokrivaju prve dvije godine njegova pontifikata; u registru 5 pokrivene su trea, etvrta, peta, esta i sedma godina; u registru 7 nalaze se pisma osme i devete godine pontifikata, u registru 7A upisana su pisma za desetu, jedanaestu i dvanaestu godinu, a u registru 8 zabiljeena su pisma posljednje etiri godine pontifikata. Pismo je vi puta objavljivano: Theiner A., Vetera Monumenta Slavorum Meridionalium Historiam illustrantia. Romae, 1863. br. 1. str. 1.; Smiiklas T., Codex diplomaticus Regni Croatiae, Slavoniae et Dalmatiae. II. br. 174., str. 176.; Jaff, P. Wattenbach, G. Loewenfeld, S. Kaltenbrunner, F. Ewald, P., Regesta Pontificum Romanorum ab condita ecclesia ad annum post Christum natum MCXCVIII. Lipsiae, 1888. br. 14408. Bio je to podakon Theobald, koji je legatom imenovan 4. listopada 1180. Vidi regest pisma kojim papa Aleksandar nadbiskupima, biskupima, kleru i narodu u Dalmaciji i Slavoniji najavljuje dolazak svoga legata, u: Jaff, Regesta Pontificum... br. 13694 (8807): Archiepiscopis, episcopis, comitibus, baronibus, clero et populo Dalmatiae totiusque Sclavoniae, commendat T(heobaldum), subdiaconum suum, legatum apostolicum. i Farlati, D., Illyricum Sacrum, III., str. 211.
5 4 3

Vjerojatno nadbiskupa Rajnerija (Arnira), koji je ubijen 4. kolovoza 1180.; nadbiskupija je ostala ispranjena sve do 1185. godine.
6

ASV, Instr. Misc. 20.: Viterbo, 7. srpnja 1181. godine: Alexander episcopus, servus servo-

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

373

Jadranka Nerali zanimljivo i s diplomatikog stajalita: nema uobiajenih formula intitulacije dilecto lio i pozdrava salutem et apostolicam benedictionem, a i peat se nalazi na vrpci od konoplje (umjesto crveno-ute svile) jer je knez Miroslav kanjen vrlo tekom kaznom izopenja. O dataciji pisma kneza Vukana Podsjeam tek na nekoliko tehnikih detalja oko datacije denuncijacije kneza Vukana7 - naime, upravo zahvaljujui mjestu koja imaju neka pisma zapisana u Registrima pisama pape Inocenta III., moi emo s veom preciznou odrediti i vrijeme njezina nastanka, a razdoblje od nekoliko mjeseci doista moe imati vanu ulogu! Jedno Vukanovo pismo zabiljeeno je u Vatikanskom registru broj 4. na stranici 185r-v. kao epistola broj 165. druge godine pontikata (od 22. II. 1199. - 21. 2. 1200.), pa ga autori najmodernirum Dei. Nobili viro Miroslauo comiti Zacholmitano. Quod tibi benedictionis alloquium non inpendimus non de duritia nostra sed de tuis credas poteri meritis provenire, quia ea te penitus reddidisti indignum. Cum enim ab omnibus christifidelibus Romane sit deferendum Ecclesia que inter omnes divina disponente clementia obtinet principatum, tu sicut homo ad creatorem tuum respectum non habes, nec legatum nostrum recipere, nec nostris parere litteris voluisti, quas tibi pro restituenda pecunia venerabilis fratris nostri Spalatini archiepiscopi miseramus. Accepimus etiam, quod loca illa, in quibus cathedrales sedes olim fuisse noscuntur, ordinari libere non permittis: propter quod dilectus filius T. subdiaconus noster in te, dum in partibus illis legationis officio fungeretur, sicut eo referente accepimus, excommunicationis sententiam promulgavit. Quia vero durum est tibi omnipotenti deo et ecclesie sue resistere, cui humiliter per omnia obedire teneris, monemus nobilitatem tuam et tibi paterno pietatis affectu consulimus, ne ecclesias dei vel ecclesiasticas personas, quo minus, sicut a sanctis patribus noscitur institutum, valeant ordinari, aliquatenus inquietes. Alioquin grave anime tue periculum in divino poteris examine formidare, si ecclesie ipsius, dum fueris in carne mortali, filialem obedientiam ac reverentiam sicut spirituali matri neglexeris exhibere. Datum Viterbii, Nonis Iulii.
7

ASV, Reg. Vat. 4. f. 185r-v. ep. CLXV: Demum vero paternitatem vestram nolumus latere, quia heresis non modica in terra regis Vngarie videlicet Besfina pullullare videtur in tantum, quod peccatis exigentibus ipse Bacilinus cum uxore sua et cum sorore sua, que fuit defuncti Mirosclauikmensi, et cum pluribus consanguineis suis seductus plus quam decem milia christianorum in eandem heresim introduxit. Unde rex Vngarie exacerbatus illos ad vestram presentiam compulit venire a vobis examinandos. Illi autem simulatis litteris redierunt, dicentes a vobis concessam sibi legem. Unde rogamus, ut regi Vngarie suggeratis, ut eos a regno suo evellat tamquam zizania a tritico.

374

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

Srednjovjekovna Bosna u diplomatikim spisima Rimske kurije jega kritikog izdanja Inocentovih registara koji djeluju pri bekom Institut fr Osterreichische Geschichtsforschung datiraju u srpanj-kolovoz 1199. godine, zahvaljujui samo njegovu mjestu u registru (ono samo nema dataciju) jer se nalazi zabiljeena izmeu pisama upuenih drugim destinatarima upravo u tom vremenskom rasponu. U tom se pismu nalazi Vukanova denuncijacija o herezi u Bosni, te vijest da su Kulin ban, njegova ena i sestra (udovica pokojnoga humskoga kneza Miroslava) sa svojim brojnim roacima i vie od 10 000 krana njome zavedeni te da im je vrlo razljueni maarski kralj zapovjedio da se pred papom radi toga opravdaju. Neposredno iza (na f. 185v. kao epistola 166) ovog Vukanova pisma zabiljeena su nam dva vrlo vana pisma: 1. pismo velikoga upana Stefana Nemanje, kojom potvruje da je primio papino pismo koje su mu donijeli njegovi legati kapelan Ivan i podakon Simon, i 2. odmah za njim na f. 185v. kao epistola 167. iste datacije i prvo izvjee dvojice legata s njihovim dekretima (ad evellenda nociva de agro dominico et virtutum plantaria utiliter inserenda videntes multa in clero et populo Dalmatie et Dioclie corrigenda de sanctorum patrum conciliis decreta presentia duximus innovanda: in primis ... ut nullus episcopus aliquem ad sacros ordines per pecuniam promovere seu ecclesiastica benecia alicui precio interveniente concedere presumat ...). A njih je dvojicu Ivana, redovnika a zatim i opata cistercitske opatije Casamari,8 i podakona Simona, o kojemu nemamo nikakvih drugih vijesti, Inocent imenovao svojim legatima pismom koje u Registru broj 4. stoji zabiljeeno na stranici 134v kao epistola broj 521 prve godine pontikata i koju svi od reda vrlo slono, poevi od Augusta Potthasta u

Ivan, redovnik samostana Casamari jo od vremena pape Celestina III. (1191.-1198.) obavljao je dunosti u papinskoj Kapeli. U slubi Inocenta III. u diplomatskim je misijama po Dalmaciji, Srbiji i u Konstantinopolu. U jesen 1202. na putu je po Bosni i Bugarskoj, gdje je u rujnu 1203. bugarskom metropolitu u Trnovu predao palij. Inocent III. oko 1. srpnja 1204. imenovao ga je biskupom Aquile (Eubel Conradus, Hierarchia catholica medii aevi sive summorum pontificum, S.R.E. cardinalium, ecclesiarum antistitum series ab anno 1198 usque ad annum 1431 perducta. Monasterii 1913., T. I., str. 98., i biljeka 2.), a od 1207. do 1230. biskup je u Perugi (Eubel, HC. I., str. 396.). Vidi takoer i Maleczek, Werner, Papst und Kardinalskolleg von 1191 bis 1216. Die Kardinle unter Coelestin III. und Innocenz III. Wien, 1984., str. 340.; Sweeney, J. R., Innocent III, Hungary and the Bulgarian Coronation. A Study in Medieval Papal Diplomacy. u: Church History, 42. (1973.), str. 320.-334.

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

375

Jadranka Nerali repertoriju regesta rimskih prvosveenika9 preko Tadije Smiiklasa10 u Diplomatikom zborniku, do prireivaa kritikoga izdanja pri bekom Institutu11 datiraju u 8. sijenja 1199. Neposredno nakon te epistole o imenovanju zabiljeena je i neto dulja epistola (. 134v-135r, ep. 522) kojom Inocent obavjetava Vukana da mu je poslao svoje legate, a u njemu se poziva na jedno Vukanovo prethodno pismo kojim je izrazio svoju odanost Rimskoj crkvi (intelligentes igitur per litteras tuas nostro apostolatui presentatas tue devotionis ardorem, quod videlicet Romanam ecclesiam, matrem tuam, super omnia post Deum diligere et honorare proponis et mandatis nostris omnimodis inherere ...).12 U registru broj 5 zabiljeena su pisma koja Inocent III. 11. listopada 1202. alje kralju Emeriku kojim ga podsjea na odluke o iskorjenjivanju krivovjerja i kanjavanju onih koji na bilo koji nain tite krivovjernike;13 splitskom
9

Potthast A., Regesta Pontificum Romanorum inde ab a. post Christum natum MCXCVIII ad a. MCCCIV. Berolini, 1874., br. 566.: I(ohanni) capellano et S(imoni) subdiacono (familiaribus suis iniungit legationis officium apud V(ulcanum) regem Dalmatiae et Diocliae. Smiiklas, T., Codex Diplomaticus ..., II., str. 311., br. 293.

10 11

Hageneder, O. Haidacher, A., Die Register Innocenz III. 1. Band: 1. Pontifikatsjahr. Graz-Kln, 1964., str.758., br. 525. ASV, Reg. Vat. 4. ff. 134v-135r. ep. 522. Vidi: Hageneder, O. Haidacher, A., Die Register InnocenzIII. I., str. 759.-760., br. 526.
13 12

Reg. Vat. 5. f. 1r-v. ep. 2: Lateran, 11. listopada 1200.: Licet autem contra homines huiusmodi pestilentes diuersa diuersis temporibus emanauerint instituta nos tam de communi fratrum nostrorum consilio de archiepiscoporum quoque et episcoporum existentium apud apostolica sede assensu, districtius inhibere curauimus ne quis hereticos receptare, defendere aut ipsos fouere uel credere quoquomodo presumat, decreto nostro firmiter statuentes ut si quis aliquid horum facere forte presumpserit, nisi primo seodeoue (?!) comonitus a sua super hoc curauerit presumtione cessare, ipso iure sit factus infamis, nec ad publica officia, uel consilia cuitatum nec ad eligendos aliquos ad huiusmodi nec ad testimonium admittatur. Sit etiam intestabilis, nec ad hereditatis successionem accedat, nullius preterea cogatur ei super quocumque negotio respondere, quod si forsan uideret extiterit, eius sententia nullam obtineat firmitatem, nec cause alique ad eius audientiam perfereantur. Si fuerit aduocatus, eius patrocinium nullatenus admittatur, si tabellio instrurmenta confecta per ipsum nullius penitus sint momenti, sed cum auctore dampnato dampnentur. In similibus etiam idem precipimus obseruari. Si uero clericus fuerit ab omni officio et beneficio deponatur, ut in quo maior est culpa grauior exerceatur uindicta. Si quis autem tales postquam ab ecclesia fuerint denotati contempserit euitare, anathemas se nouerit sententiam incurrisse. In terris uero

376

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

Srednjovjekovna Bosna u diplomatikim spisima Rimske kurije nadbiskupu Bernardu i legatu Ivanu de Casamaris,14 novo izvjee legata Casamarisa od 10. lipnja 1203., kao epistola 140 na f. 103r-v, te dokument o Bolinopoljskoj abjuraciji od 8. travnja 1203 koja je potvrena 30. travnja 1203. u Csepelu.15 injenica da je legatovo pismo od 10. lipnja zapisano prije dokumenta o abjuraciji navodi me na pomisao da je taj akt stigao kao prilog (dananjom terminologijom) pa ih je tako prepisiva copista u registar i prepisao: jedno (datumom mlae) iza drugoga. U serijama registara Tajnoga vatikanskog arhiva zabiljeeni su i brojni drugi dokumenti koji osvjetljavaju povijest Bosanskog Kraljevstva i njegove crkve. Upozorit u tek na nekoliko kategorija, bez pretenzije da ovdje donesem potpuni popis svega to se u serijama papinskih registara uva, a odnosi se na veze Papinske Kurije sa Bosanskim Kraljevstvom:
Vijesti o imenovanju papinskih legata i njihovu djelovanju

Papa Honorije III. (1216.-1227.) 3. prosinca 1221. u Bosnu je poslao podakona i kapelana magistra Akoncija,16 a 3. oujka 1229. takoer poakona i kapelana Egidija.17 Od 30. svibnja 1233. u Bosni je kardinal Jakov, koji je 17. listopada 1234. u Rim poslao izvjee prema kojem doznajemo da je bosanska zemlja oiena od hereze, terra Bosnae ab haeresi expurgata. Iz njegova

nostre temporali iurisditioni subiectis, bona eorum statuimus publicari et in aliis idem fieri precepimus per potestates et principes seculares, quos ad id exequendum si forte negligentes existerent mandauimus ecclesiastica seueritate compelli, nec ad eos bona ipsorum ulterius reuertantur nisi eis ad cor redeuntibus et abnegantibus hereticorum confortium aliquis uoluerit misereri, ut temporalis saltem pena corripiat, quem spiritualis non corrigit disciplina ... ASV, Reg. Vat. 5. f. 55v. ep. 110. od 21. studenoga 1202. Potthast, A., br. 1768; Smiiklas, T., Codex diplomaticus ..., III., str. 14., br. 11.; Hageneder, O. Haidacher, A., V., str. 218.219., br. 109. (110.). ASV, Reg. Vat. 5. f. 103v. ep. 141.; Theiner, A., Monumenta Slavorum Meridionalium, I., str. 20., br. 35.; Smiiklas, T., Codex diplomaticus ..., III., str. 24., br. 19.; Hageneder, O. Haidacher, A., VI., str. 231.-233., br. 141.
16 15 14

ASV, Reg. Vat. 13. f. 168r. ep. 69.; Potthast A., br. 6725; Theiner, A., Monumenta Hungariae ..,. I., str. 31., br. 61. ASV, Reg. Vat. 14. f. 102r. ep. 94.; Potthast, A., br. 8348.

17

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

377

Jadranka Nerali je mandata vijest da bi na velikom teritoriju Bosanske biskupije trebalo za biskupe imenovati barem jo dva, tri ili ak etiri doctos in lege Domini.18 Za iskorjenjivanje heretikoga zla u Bosni 13. veljae 1234. poslan je kao legat i neimenovani prior kartuzijanskog samostana Sv. Bartola de Trisulto.19 Papa Nikola III (1277.-1280.) u Maarsku, Poljsku, Dalmaciju, Hrvatsku, Raku i Srbiju 22. rujna 1278. poslao je Filipa, biskupa grada Ferma (u blizini Ancone) i dao mu vrlo iroke ovlasti.20 Kao apostolskog legata u Bosansko je Kraljevstvo (ali i u Maarsku, Dalmaciju, Austriju, tajersku, Kranjsku i Kumaniju) papa Honorije IV. (1285.-1287.) uputio gubijskog biskupa Benvenuta 20. svibnja 1290., 21 a brai slavonskoga bana Ivanu, Nikoli i Heneriku i brojnim dostojanstvenicima u Slavoniji i Bosni preporuio pismom iz Orvieta 23. srpnja 1290.22 Njegovo je poslanstvo mjesec dana kasnije proireno na itavu Bosansku provinciju.23 Venecijanski dominikanac Toma Tomassini, hvarski biskup od 1430. godine, zajedno sa splitskim nadbiskupom Bartolomejom, osorskim biskupom Petrom, porekim biskupom Angelom i rapskim Ivanom 1439. godine potpisao je dokumente Firentinskoga sabora o ujedinjenju Istone i Zapadne crkve. Ve je 13. rujna 1439. kao papinski legat s vrlo irokim ovlastima poslan na

18

ASV, Reg. Vat. 17. f. 50v. ep. 164. Potthast, A., br. 9211. Theiner, A., Monumenta Slavorum Meridionalium ..,. I., 19. (... episcopo de Bosna in haeresim lapso a regimine Bosnensis ecclesie prorsus amoto, tam in eadem ecclesia quam in locis aliis Bosnensis diocesis, quae non modicum sit diffusa, duos, vel tres aut quatuor doctos in lege Domini in episcopo ordinet, metropolitani iure salvo, eis injungens ut, cum habitatores illius terrae dicerentur in facultatibus tenues et in malitia locupletes, utpote qui magna parte erant haeretica pravitate infecti, ad despectos accedere non recusent...) ASV, Reg. Vat. 17. f. 147v. ep. 542.; Potthast, A., br. 9402.

19 20

ASV, Reg. Vat. 39. f. 88v. ep. 91.: Potthast, A., br. 21412.; Eubel, C., HC, II., str. 249.; Theiner, A., Monumenta Hungariae ..., I., str. 327.-328., br. 544.; Smiiklas, T., Codex diplomaticus, VI., str. 256.-258., br. 219. Njegove su vrlo brojne i iroke ovlasti, datirane istoga dana, zabiljeene u istom registru na stranicama 89r-91v kao epistole 92-108.
21 22

ASV, Reg. Vat. 45. f. 167r. ep. 48.; Potthast, A., br. 23283.

ASV, Reg. Vat. 45. f. 169r. ep. 53.; Potthast, A., br. 23329-23337; Theiner, A., Monumenta Hungariae ..., I., str. 364.-365., br. 585.
23

ASV, Reg. Vat. 45. f. 170v. ep. 70.: Orvieto, 21. kolovoza 1290.

378

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

Srednjovjekovna Bosna u diplomatikim spisima Rimske kurije dvor kralja Tome Stjepana Tomaevia, 24 da bi se Bosni pomoglo protiv patarenske hereze i shizmatika. Nakon est godina ustrajna rada biskup Toma javio je u Rim da se kralj obratio na vjeru Rimske crkve, javno priznajui bosanske heretike zablude. Preko Tomasinija papa Eugen IV. pomirio je bosanskoga kralja s ugarsko-hrvatskim kraljem Ladislavom. U Bosanskome Kraljevstvu Tomasinija pratimo kao apostolskog legata sve do 1452. godine, a 1455. papa Kalikst III. neposredno nakon preuzimanja pontikata poslao ga je ugarskome kralju Ladislavu, vojvodi Ivanu Hunyadu i drugim maarskim biskupima i prelatima u svezi s pitanjima Bosanskoga Kraljevstva i Stjepana Tomaevia.25 Godine 1457. papa Kalist III. uputio je bosanskome kralju Stjepanu pismo iz kojega doznajemo o misiji franjevca Nikole ibenskoga, koji se upravo vratio u Rim, predao papi kraljevo pismo i izvijestio o obavljenom poslu.26 Karmelianin iz Venecije Natale (Boo) Giorgi, i ninski biskup od veljae
24 25

ASV, Cam. Ap., Intr. et exit. 404. f. 105r. od 13. rujna 1439.

ASV, Reg. Vat. 436. f. 78r-v: Venerabili fratri Thome episcopo Farensi Apostolice Sedis nuntio, salutem et apostolicam benedictionem. Cum nos te pro nonnullis carissimi in Christo filii nostri Stephani Thome, regis Bosne illustris pertractandis et promovendis negotiis ad carissimum in Christo filium nostrum Landislaum (!) Ungarie Regem illustrem et dilectum filium nobilem virum Iohannem wayvodam de Hunyad comitem Bistricensem Regni Ungarie gubernatorem ac venerabiles fratres nostros episcopos et alios prelatos nec non universos et singulos barones et proceres in eodem regno Ungarie consistentes nostrum et apostolice sedis nuntium presentialiter destinemus ut commissum tibi huiusmodi nunciationis officium eo efficacius prosequi et adimplere valeas et quo maiori per nos fueris auctoritate munitus in dicto regno omnia et singula: qui legatus Apostolice Sedis de latere missus inter legationem sibi decretam in omnibus et singulis casibus a iure premissis facere, gerere et exercere potest ita tamen quod occasione huiusmodi nulla procurationes vel subsidia exigas plenam et liberam auctoritate apostolica tenore presentium concedimus facultatem. Reg. Vat. 458. f. 9r: 6. srpnja 1456. biskup Toma dobiva od Calista III. pismo, tzv. litterae passus kojim se njemu i njegovoj obitelji od ukupno 24 osobe (kako na konjima tako i pjeacima), olakava prolaz po opasnim krajevima Hrvatske i Bosne, da bi obavio poslove za koje je u te krajeve odaslan.

26

ASV, Arm. XXXIX. 7. f. 100r: od 23. travnja 1457. Rediit ad Nos dilectus filius frater Nicolaus de Sibinico, Ordinis Minorum, quem superiori anno ad partes illas pro certis negotiis nostris miseramus, et litteras tuas Nobis reddidit, per quas, et ipso etiam plenius referente, plane intelleximus sanctum, pium et devotum propositum tuum, quod habere videris pro sancta fide catholica ad procedendum adversus turcorum impetus, eamdem fidem supprimere satagentes. Prema: ASV, Arm XXXIX. 7. f. 100r. Ioseph M. Pou y Marti, Bullarium Franciscanum, n.s. tomus

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

379

Jadranka Nerali 1436., u lipnju 1460. poslan je kao papin legat u Bosansko Kraljevstvo. Imamo i vijest o njegovoj iznenadnoj i nesretnoj smrti, prigodom pada s konja prije nego je stigao do bosanskoga kralja. Pokopan je kod tvrave u Bistrici 28 sijenja 1462., a vijest o njegovoj smrti papa Pio II. objavio je 9. veljae 1462. Splitski nadbiskup Lorenzo Zane27 23. oujka 1461. upuen je u Bosnu da bi poticao na rat protiv Turaka.28 Korulanin Luka Tolenti, de Tollentis (1428.-1491.), osoba je s ulogom u prvom planu papinske diplomacije. Prve je kratke misije obavio ve tijekom pontikata Kalista III. (1455.-1458.), a Pio II. 8. kolovoza 1461.29 kao apostolskog nuncija poslao ga je u Hercegovinu, da bi prikupio oruje i novac za Bosnu, Dalmaciju, Istru i Senj u ratu protiv Turaka, poradio na iskorjenjavanju manihejizma u Bosni, vraanju heretika na katolianstvo, nadzirao izgradnju novih crkava i dodjeljivao crkvene nadarbine.30 Misija je potrajala tek nekoliko mjeseci. Biskup Nikola Modruki u svoju
II. (1455.-1471.). Ad Claras Aquas 1939.: str. 152., br. 292.
27

Lorenzo Zane (roen u Veneciji oko 1425. - umro oko 1485. godine) u Rimskoj Kuriji pod okriljem pape Eugena IV. i njegova neaka, kardinala Francesca Condulmera (koji su se brinuli o njegovu kolovanju u koli Lorenza della Valle), djeluje kao protonotar Svete Stolice; u dobi od 27 godina, 5. lipnja 1452. papa Nikola V. imenuje ga splitskim nadbiskupom per obitum Jacobini cum dispensatione super defectu aetatis. Godine 1458. postao je komendatarom benediktinskoga samostana Sv. Stjepana u Splitu nakon smrti opata Deodata i nakon premjetanja kardinala Bessariona, nicejskoga nadbiskupa, na mjesto carigradskog patrijarha. Eubel, C., HC, II., str. 111., 240. ASV, Reg. Vat. 484. f. 316r-v.

28 29

Ljeta 1461. godine vjerojatno je u Rimu, gdje djeluje kao abreviator literarum apostolicarum kako navodi dokument od 8. kolovoza 1461., kojim se apostolskom nunciju daje pismo o slobodnom prolazu po krajevima koje treba posjetiti, tzv. littera passus: ASV, Reg. Vat. 481. f. 72v: Dilectus filius Lucas de Tolentis, archidiaconus Corzulensis, litterarum apostolicarum abreviator ad presens nuntius noster in partes Bosne ad diversas mundi partes pro nostris et Romane Ecclesie ac Sedis Apostolice arduis negotiis se conferre habeat ... . Datum Tibure, sexto Idus Augusti anno tercio. Reg. Vat. 485. f. 248r-v. od 24. travnja 1462: in Dalmatia et Hystria ac in dominiis et locis dilectorum filiorum nobilium virorum Stephani et fratrum comitum Segniensium et aliis partibus convicinis esse nonnulla arma, pecunie et bona quibus dicto Regno in parte consulem possemus ex predicatione cruciate colecta, que inutiliter vetustate consumuntur ... volumus ac tibi harum serie committimus et mandamus ut ad partes supradictas te fransferas ibique pecunias et arma pro cruciata bonaque alia huiusmodi collecta et que tibi concedentur ad id exiga s... Datum Rome apud Sanctum Petrum anno MCCCLXII. octavo Kalendas Maii pontificatus nostri anno quarto.

380

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

Srednjovjekovna Bosna u diplomatikim spisima Rimske kurije prvu diplomatsku misiju u Bosansko Kraljevstvo poslan je u rujnu 1460., da bi kralju Stjepanu Tomaeviu odnio krunu koju mu je ponudio papa Pio II. te predvodio sveanost krunidbe. Prva je misija zavrena u kolovozu 1461., no pismom od 11. prosinca 1462. Pio II. ponovno ga je tamo poslao (sve do pada Bosne u ljeto 1463.).31 Nakon te misije, u kojoj je jedva izvukao ivu glavu, obavljao je brojne druge visoke funkcije u Kuriji i Papinskoj dravi, osobito tijekom pontikata pape Siksta IV. (1471.-1484.), kojega je osobito cijenio zbog njegovih protuturskih nastojanja i pomoi koju je pruao bosanskim rtvama turskih osvajanja, koje su u Rimu nali utoite i koje je novano pomagao (bosanska kraljica Katarina Kosaa, despot Brankovi i dr.).
Imenovanja biskupa

Na mjestu bosanskih biskupa do sredine 15. stoljea izmijenio se niz osoba za koje emo u serijama registara nai papinska pisma o imenovanju: Magister generalis Dominikanskoga reda, Johannes Desquartus a Wildeshusen, Theutonicus, imenovan je 19. srpnja 1234. godine bosanskim biskupom nakon to je 30. svibnja 1233. na odreknue bio prisiljen njegov prethodnik,32 a 16. kolovoza iste godine od pape je dobio iroke ovlasti da propovijeda protiv
30 31

Bula o imenovanju za legata u ASV, Reg. Vat. 518. ff. 79r-80r.

ASV, Reg. Vat. 508. f. 4v: Od 10. prosinca 1462. jest littera passus za Nicolaus episcopus Modrusiensis, legatus vel orator noster pro nonnullis nostris arduis agendis negotiis ad plures variasque partes mundi habeat se personaliter transferri littera passus ... cum viginti personis.... ASV, Reg. Vat. 508. f. 102r-v. od 11. prosinca 1462. jest pismo o imenovanju za apostolskog legata: ... opus sit quod quibusdam arduis negotiis fidem catholicam concernentibus nos aliquem prudentem et fidum atque expertum virum ad Regnum Bosne qui ibidem negotia ipsa diligenter et accurate tractare et ad debitum finem reducere sciat et valeat destinare. Tuque de cuius singulari prudentia et eximia probitate rerumque experientia apud nos fidedigna testimonia facta sunt, ut ad huiusmodi negotia tractanda et peragenda aptissimus nobis fueris propositus .... te ad Regnum ipsum et dicte sedis legatum duximus destinandum ut ea que in certis aliis nostris litteris expressa sunt, et que tibi verbo commisimus tam apud carisimum in Christo filium nostrum Stephanum Regem Bosne quam dilectos filios nobiles viros sui Regni et alios circumstantes principes et proceres cum exacta fide et diligentia prosequaris ..... tuque post ipsorum negotiorum expedictione in nostro conspectu exinde non in merito valeas commendari.

32

ASV, Reg. Vat. 17. f. 50v. ep. 164.; Potthast A., br. 9211 (o emu doznajemo iz pisma upuenog apostolskom legatu Jakovu: episcopo de Bosna in haeresim lapso a regimine Bosnensis ecclesie prorsus amoto ...).

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

381

Jadranka Nerali heretika u Slavoniji.33 Dominikanac Ponsa za bosanskoga biskupa imenovan je 6. travnja 1238., nakon to je Johannes Theutonicus podnio ostavku.34 Iz vremena njegove uprave biskupijom je i vijest o kaptolu Sv. Petra u Bosni naime 7. prosinca 1239. godine papa Grgur IX. (1227.-1241) potvrdio je biskupu Ponsi i kaptolu posjede i druga dobra koja im je dodijelio kralj Koloman.35 Zahvaljujui Ponsi Bosanska je biskupija pod jurisdikciju kalokoga nadbiskupa stavljena 26. kolovoza 1247.36 Nove vijesti o bosanskim biskupima imamo ponovno tek iz pontikata Klementa V. (1305.-1314.): nakon odreknua biskupa Grgura, augustinca, od 23. sijenja 1314.37 (koji je na biskupiji od 1308. godine), 14. oujka 1314. opat benediktinskog samostana Cellae i biskup francuske biskupije Troyes premjeten je u Bosnu a na njegovo je mjesto u Troyes imenovan Johannes dAuxois, de Auxeyo.38 Slijedila su zatim imenovanja svakoga biskupa Benedikta, i dominikanca Petra,39 bosanskoga kanonika i prezbitera Lovre nakon Petrove smrti od 9. prosinca 1336.,40 franjevca Peregrina de Saxonia od 28. sijenja 1349.,41 zadarskog nadbiskupa dominikanca Dominika od 23. sijenja 1376.42 i varadskog kanonika Dionisija de Yalich de Radsal od 11. travnja 1427.43

33 34

ASV, Reg. Vat. 17. ff. 202v-203r. ep. 198: Potthast A., br. 9508.

ASV, Reg. Vat. 19. f. 8v. ep. 53. Potthast A., br. 10585. O tom je imenovanju pismom od 26. travnja obavijeten i kumanski biskup. ASV, Reg. Vat. 19. f. 138 (132) v. ep. 174. Potthast A., br. 10824. ASV, Reg. Vat. 21. f. 455v. ep. 155. ASV, Reg. Vat. 61. f. 32v. ep. 121. Eubel, C., HC, I., str. 142., bilj. 6. ASV, Reg. Vat. 61. f. 63v. ep. 205. Vidi Eubel, C., HC, I., str. 142., 493.

35 36 37 38 39

ASV, Reg. Vat. 66. ff. 140v-141r. ep. 3542. = Reg. Av. 7. f. 10r. ep. 153. od 3. srpnja 1317. Theiner, A., Monumenta Hungariae ..., I., str. 458.-459., br. 692.; Smiiklas, Codex diplomaticus, VIII., str. 453.-454., br. 371. ASV, Reg. Vat. 121. ff. 246v-247r. ep. 585. ASV, Reg. Vat. 188. ff. 92v-93r. ep. 146. Eubel, HC, I., str. 142. ASV, Reg. Vat. 289. f. 60r.

40 41 42 43

ASV, Reg. Lat. 276. f. 161r-v. Dana 15. travnja datirana je dozvola da izabere trojicu katolikih sveenika koji e ga posvetiti.

382

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

Srednjovjekovna Bosna u diplomatikim spisima Rimske kurije


Prisutnost dominikanaca i franjevaca

Potvrena je vrlo velikim brojem dokumenata u registrima papinskih pisama: ovdje donosim tek izbor: Papa Grgur IX. (1227.-1241.) 7. prosinca 1239. prioru Maarske Dominikanske provincije dopustio je da u Bosnu poalje redovnike koji e propovijedati protiv krivovjerja i raditi na ojaavanju katolike vjere.44 Dominikanci od Inocenta IV. 9. oujka 1254. dobivaju dozvolu da tumae crkene konstitucije i svjetovne statute,45 a takvu su istu dozvolu franjevci dobili 8. travnja.46 Franjevci su od pape Ivana XXII. dobili ovlasti da pokrtavaju (facultas baptizandi), zareuju nove sveenike i daju sakrament krizme neotima, koju im je 30. rujna 1433.47 potvrdio papa Eugen IV. (1431.-1447.), a zatim 25. travnja 1437. oduzeo.48
Dodjela indulgencije

Brojni su i dokumenti u kojima se dodjeljuju indulgencije: Jedna od ranijih jest ona od 16. listopada 1234., kojom se bosanskoga biskupa koji propovijeda protiv heretika u Slavoniji ovlauje da onima koji sasluaju njegove propovjedi, i onima koji su izopeni radi poticanja nasilja nad klericima i crkvenim osobama te sudjelovali u paljenjima (illis qui pro incendiis et violenta in clericos vel alias religiosas personas manuum injectione excommunicationem incurrerint), dodijeli indulgencije49; takoer i onima koji e na bilo koji nain pomoi izgradnju crkava i kapela: najraniji je primjer indulgencije za crkvu Sv. Mihovila de Bresna od 9. kolovoza 1374.50 sve su druge iz 15. stoljea: na primjer: za crkvu Sv. Tome u Vranduku, koju je dao izgraditi kralj Toma, od
44

ASV, Reg. Vat. 19. f. 138v. ep. 175.; Potthast, A., br. 10823; Theiner, Monumenta Hungariae ... I., str. 172., br. 312. Potthast, A., br. 15268. Potthast, A., br. 15330. ASV, Reg. Lat. 319. ff. 11v-15v. ASV, Reg. Vat. 367. f. 18r-v. ASV, Reg. Vat. 17. f. 214r. ep. 254. Potthast, A., br. 9737. ASV, Reg. Vat. 285. f. 117v.

45 46 47 48 49 50

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

383

Jadranka Nerali 18. lipnja 1447. godine,51 crkvu Sv. Trojstva, koju je u lokalitetu Verlan dala izgraditi kraljica Katarina, crkvu Sv. Jurja na jezeru, Sv. Marije na Grebenu, crkvu Bl. Marije sub Svonich na Usori od 1. veljae 1451.;52 bratu kralja Stjepana Radinoyu, koji je dao izgraditi kapelu u mjestu Podemilac od 5. studenoga 1457.,53 a vojvodi Jurju doputeno je da in partibus Bosne dade izgraditi samostan za franjevce, od 10. srpnja 1437.54
Dozvole za sklapanje braka

Da se u Vatikanu ne nalaze samo dokumenti za takozvanu visoku politiku, dokazuje i nekoliko dokumenata o dozvolama za sklapanje braka, poput dozvole koju je Martin V. uputio bosanskom kralju Stjepanu koji je trebao oeniti Veroniku; ili dozvole za sklapanje braka hercegovakog kneza Vlatka s dubrovakom plemkinjom Marom Araniti (Resti?) od 5. lipnja 1473.,55 ali i pisma kojima kraljevi i kraljice preporuaju svoje kapelane ili lanove svoga kuanstva za neke nadarbine: tako je maarska kraljica Elizabeta 24. svibnja 1363. preporuila molbu egerskog kanonika i svoga kapelana Nikole Ladislava za neke nadarbine i na podruju Bosne,56 a 30. svibnja 1368. preporuila je molbu bosanskoga klerika Blaa Grgurova za kanonika sa prebendom koju dodjeljuje bosanski biskup.57 Na preporuku kralja Ludovika papa Urban V. (1362.-1370.) 26. studenoga 1362. biskupu Petru odobrio je da moe dodijeliti kanonikate s prebendama estorici kandidata koji su dobro podueni u narodnom jeziku.58 Bosanska kraljica Katarina zatraila je crkvu Svih Svetih u Koruli za svoga slubenika, plemenitoga korulanskoga klerika Antuna, Nikole Zil51 52 53 54 55 56 57 58

ASV, Reg. Vat. 406. f. 64r; ASV, Reg. Vat. 414. ff. 29v-30r. ASV, Reg. Vat. 461. f. 122r, 122r-v. ASV, Reg. Vat. 367. f. 62v. ASV, Reg. Vat. 662. ff. 132v-133r. ASV, Reg. Av. 151. f. 119r. ASV, Reg. Av. 168. f. 206r. ASV, Reg. Av. 155. f. 325v.

384

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

Srednjovjekovna Bosna u diplomatikim spisima Rimske kurije konia (Antonius Nicolai Zilconich). Nadarbina bez duobrinitva Antunu bi donosila godinji prihod od 10 malih turonskih libara. Crkva je toliko dugo ispranjena da o njezinu posljednjem nadarbeniku nema nikakvih vijesti te je stoga i pravo namjetanja rektora prelo na papu.59 Nakon molbe Antunova oca Nikole Zilkonia (Nicolaus Iohannis Zilconich) 1. studenoga 1479. papa Siksto IV. dopustio je da se jedno mjesto u korulanskoj crkvi uzvisi na razinu preposita, koje e biti odmah iza biskupa i arhiakona, a Nikola se obvezao da e ga bogato obdariti. Za uzvrat e dobiti pravo patronata i pravo predstavljanja odgovarajue osobe.60 Intervenciju bosanske kraljice treba slutiti i iza motu proprii kojom papa Pavao II. s vrlo povoljnim datumom (antedatacija od 1. travnja prve godine pontikata) rezervira nadarbinu (kanonikat sa rezervacijom prebende, ili neku slubu u katedralnoj ili zbornoj crkvi) zadarskom kleriku Petru Radeniu, kapelanu i lanu kraljiina domainstva (familiaris continuus commensalis). te iza molbe korulanskoga klerika Hektora Ivania (Hector Iohannis) iz stare i asne no siromane korulanske obitelji, da bi mu se omoguilo kolovanje u Padovi i boravak u cijenjenome kolegiju Bl. Marije, kojega nancijski podupire belgijska biskupija Tournay (Tornacensis) a u njega od samoga osnutka ulazi osam studenata iz Padove, Trevisa ili Ferrare na preporuku opata benediktinskoga samostana Sv. Ciprijana iz Torcella. Na intervenciju bosanskoga kralja Stjepana Tomaevia plemeniti korulanski kanonik Stjepan Antunov imenovan je papinim akolitom.61

59 60 61

ASV, Reg. Suppl. 626. ff. 265v-266r: Roma, 8. lipnja 1468. ASV, Reg. Vat. 595. f. 122r-v: Roma, 1. studenoga 1479. ASV, Reg. Vat. 466. f. 47r: Roma, 24. oujka 1457.

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

385

Jadranka Nerali

SUMMARY Papal letters sent to various recipients around the world are stored in the thousands of volumes of the three most important and oldest series of registers (the Vatican, Avignon and Lateran registers) that are kept in the Secret Vatican archives and were produced during centuries in the Apostolic Oce. The researchers of Bosnian medieval history will there nd numerous letters that attest to auent reciprocal relations at all levels. Since it is almost impossible to describe them completely, the author drew on no more than a few particularly signicant documents which she then, according to their content, grouped in several basic sets: appointing some of the more important papal legates to work in the territory of medieval Bosnia; bishop appointments, documents that trace Dominican and Franciscan activities, records of granted indulgences and dispensations and royal recommendations for receiving church prebends or achieving a successful ecclesiastical career. The documents on legate and bishop appointments and Franciscan and Dominican activities are more recurrent in both regional and foreign specialized literature, and those concerning indulgences, dispensations and recommendations have still not been published.

386

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

Ante Birin

BOSANSKO-HUMSKI KRSTJANI U PRAVOSLAVNIM GRKIM I SLAVENSKIM VRELIMA


Uvod Od kada se u drugoj polovici XIX. stoljea u historiograji javila problematika Crkve bosanske i bosansko-humskih krstjana pa sve do dananjih dana ona nije prestala plijeniti panju brojnih povjesniara, o emu svjedoi iznimno velik broj radova o toj tematici i raznovrsna, vie ili manje uvjerljiva, gledita o podrijetlu i karakteru Crkve bosanske i srednjovjekovnoga bosanskoga krivovjerja.1

O glavnim pravcima u prouavanju Crkve bosanske vidi: J. IDAK, Problem bosanske crkve u naoj historiografiji od Petranovia do Gluca. (Prilog rjeenju tzv. bogomilskog pitanja), Rad JAZU, 259. (1937.), str. 37-182; ISTI, Crkva bosanska i problem bogumilstva u Bosni, Zagreb, 1940.; ISTI, Oko pitanja Crkve bosanske i bogumilstva, u: Studije o crkvi bosanskoj i bogomilstvu, Zagreb 1975., str. 13.-48; ISTI, Pitanje Crkve bosanske u novijoj literaturi, u: Studije o crkvi bosanskoj, str. 49.-69.; ISTI, Problem heretike crkve bosanske u najnovijoj historiografiji (1962-1975), Historijski zbornik, 27.-28. (1974.-1975.), str. 139.-182.; ISTI, Problem Crkve bosanske u poratnoj historiografiji, u: Studije o crkvi bosanskoj, str. 297-377; F. ANJEK, Bosansko-humski krstjani i katarsko-dualistiki pokret u srednjem vijeku, Zagreb, 1975., str. 27.-30.; ISTI, Kranstvo na hrvatskom prostoru, Zagreb, 1991., str. 137.-139.; ISTI, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima (13.-15. st.), Zagreb, 2003., str. XIII.-XVI.; D. MANDI, Bogomilska crkva bosanskih krstjana, Chicago, 1961., str. 15.-19.; D. DRAGOJLOVI, Bogomilstvo na Balkanu i u Maloj Aziji, Posebna izdanja SANU, 15. (1982.), str. 17.-31.; ISTI, Krstjani i jeretika crkva bosanska, Posebna izdanja SANU, 30. (1987.), str. 17.-26.

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

387

Ante Birin S obzirom na temu ovog rada i zbog njezina dominantnog utjecaja koji je imala u historiograji od svih tih gledita valja izdvojiti ono F. Rakoga, prema kojem su bosansko-humski krstjani bili izravni sljednici bogumilskoga dualistikoga pokreta nastalog na tlu Bugarske a kojemu su, uz njih, pripadali i talijanski patareni i francuski albigenzi, tj. openito zapadnoeuropski katari.2 To e gledite, koje i danas ima svojih pobornika, desetljeima dominirati u hrvatskoj i srpskoj, ondanjoj jugoslavenskoj i novijoj bonjakoj historiograji.3 Budui da su pod utjecajem F. Rakoga bosansko-humski krstjani bili poistovjeeni s bogumilima i vrela koja su svjedoila o njima, pa tako i ona pravoslavna grka i slavenska koja su tema ovoga rada, prikazivana su kao dio jedinstvene cjeline. Osim toga, vrela koja je F. Raki rabio da bi argumentirao svoja gledita i koja je drao vjerodostojnima, od njega e prihvatiti i mnogi drugi povjesniari ne ulazei u njihovu kritiku niti im osporavajui vjerodostojnost. Prvi povjesniar koji je ta vrela podvrgnuo znanstvenoj kritici bio je J. idak. U svom radu Problem bosanske crkve u naoj historiograji od Petranovia do Gluca4 on je, meu ostalim, analizirao i izvore Rakoga za irenje bogumilstva meu Junim Slavenima te svjedoanstva pravoslavne crkve i pisaca o bosanskoj crkvi, odbacujui pritom mnoga od tih vrela kao nevjeF. RAKI, Bogomili i patareni, Rad JAZU, 7. (1869.), str. 84.-179., 8. (1869.), str. 121.187., 10. (1870.), str. 160.-263.; ISTI, Bogomili i patareni, Zagreb, 2003. (pretisak iz Rada, 7.-10.) V. KLAI, Bosanska crkva i patareni, Crtice iz hrvatske prolosti, Zagreb, 1928., str. 69.-82.; F. II, Patareni ili bogumili, Poviest Hrvata za kraljeva iz doma Arpadovia, Zagreb, 1944., str. 128.-156.; D. Mandi, Bogomilska crkva bosanskih krstjana; S. M. IRKOVI, Bosanska crkva i njene suparnice u krilu bosanske drave, Istorija srednjovekovne bosanske drave, Beograd, 1964., str. 101.-112.; V. OROVI, Bogomili (patareni, Babuni), u: Narodna enciklopedija, I., Zagreb, 1927., str. 238.-239.; ISTI, Historija Bosne, I., Beograd, 1940., str. 175.-189.; M. DINI, Jedan prilog za istoriju patarena u Bosni, Zbornik Filozofskog fakulteta u Beogradu, I. (1948.), str. 33.-44.; A. V. SOLOVJEV, Vjersko uenje bosanske crkve, Rad JAZU, 270. (1948.); LJ. STOJANOVI, Jedan prilog k poznavanju bosanskih bogomila, Starine JAZU, XVIII. (1886.); G. REMONIK, Oko bogomilstva u srednjovjekovnoj Bosni, Pregled XXI. (1937.); M. IMAMOVI, Crkva bosanska, u: Historija Bonjaka, Sarajevo, 1998., str. 84.-92.; S. JALIMAM, Studija o bosanskim bogomilima, Tuzla, 1996.
4 3 2

J. IDAK, Problem bosanske crkve, str. 50.-68. i 147.-167.

388

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

Bosansko-humski krstjani u pravoslavnim grkim i slavenskim vrelima rodostojna, drei kako tek poneko od njih moe posluiti kao punovaan historijski dokaz.5 Ista je vrela u svojim radovima, kojima je nastojao dokazati pravoslavnu pripadnost Crkve bosanske i negirajui pritom da je bogumilstvo u Bosni i na Balkanu ikada postojalo, potpuno odbacio i V. Gluac.6 Cjelovit pregled i analizu etrnaest pravoslavnih grkih i slavenskih vrela vezanih uz povijest bogumilskog i bosansko-humskog krivovjerja donio je u radu Svedoanstva pravoslavnih izvora o bogumilstvu na Balkanu7 A. V. Solovjev, kojemu je za taj rad bilo prigovoreno da mnogi od dokumenata koje je rabio ... poput Slova bugarskog popa Kozme ili Poslanice carigradskog patrijarha Teolakta, nemaju nikakve veze s bosansko-humskim krstjanima.8 Kratki prikaz vrela o bosanskom krivovjerju, meu njima naravno i onih Pravoslavne crkve, donio je D. Mandi u svojoj knjizi Bogomilska crkva bosanskih krstjana,9 koju je J. idak unato mnogim nedostacima tada ocjenio kao do danas najcjelovitiji prikaz heretike Crkve bosanske.10 Navedena vrela, koja se uglavnom podudaraju s onima koje je donio Solovjev, autor je u cjelosti prihvatio kao vjerodostojna. Na nain slian Mandievom izvornu grau u svojim su djelima prezentirali i D. Dragojlovi,11 te S. Jalimam,12 koji je za istono pravoslavna vrela ustvrdio da se radi o dokumentaciji nastaloj u istono-pravoslavnom podneblju, sa dovoljno jakih i sigurnih potvrda i dokaza koji nam nedvosmisleno potvruju posebnost vjere u srednjovjekovnoj Bosni, koja se u hi5

ISTO, str. 157. Vidi i: J. IDAK, Crkva bosanska i problem bogumilstva u Bosni, str. 56.-60. i 81.-93.; ISTI, Problem Crkve bosanske u poratnoj historiografiji, str. 297.-375. V. GLUAC, Istina o bogomilima, Beograd 1941-1945.; ISTI, Problem bogomilstva i pravoslavlje Crkve bosanske, Godinjak istorijskog drutva BiH, 5 (1953.), str. 105.-138.

A. V. SOLOVJEV, Svedoanstva pravoslavnih izvora o bogumilstvu na Balkanu, Godinjak istorijskog drutva Bosne i Hercegovine, V. (1953.), str. 1.-103.
8 9

F. ANJEK, Bosansko-humski krstjani i katarsko-dualistiki pokret, str. 29. D. MANDI, Bogomilska crkva, str. 37.-43. J. IDAK, Problem heretike crkve bosanske u najnovijoj historiografiji, str. 146.

10 11

D. DRAGOJLOVI, Bogomilstvo na Balkanu i u Maloj Aziji, str. 33.-68; ISTI; Krstjani i jeretika crkva bosanska, str. 27.-54. S. JALIMAM, Studija o bosanskim bogomilima, str. 38.-40.

12

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

389

Ante Birin storijskim izvorima razliito naziva, ali u svom temeljnom opredjeljenju je bogomilska.13 Odbacivi spomenuto gledite F. Rakoga o bogumilskom podrijetlu bosansko-humskih krstjana F. anjek je, u skladu s time, u knjizi Bosansko-humski krstjani i katarsko-dualistiki pokret u srednjem vijeku prvi put u historiograji jasno odijelio vrela vezana uz postanak i irenje bogumilskog krivovjerja od vrela vezanih uz bosansko-humsko krivovjerje.14 Najcjeloviti pregled potonjih vrela, uz njihovu transkripciju i prijevod na hrvatski jezik, isti je autor objavio u svojoj kapitalnoj zbirci Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima.15 Ovaj rad pisan prigodom 800-te obljetnice obiljeavanja bilinopoljske abjuracije donosi krai pregled pravoslavnih grkih i slavenskih vrela o bosansko-humskim krstjanima koji, zbog njihova uvrijeenog identiciranja s bugarskim i makedonskim bogumilima, valja zapoeti pregledom pravoslavnih grkih i slavenskih vrela koja svjedoe o pojavi i irenju bogumilskog krivovjerja. Pojava i irenje bogumilskoga krivovjerja Prve vijesti o pojavi bogumilskog krivovjerja nalaze se u poslanici carigradskog patrijarha Teolakta.16 Naime, u prvoj polovici X. st. na podruju Bugarskog Carstva pojavilo se novo krivovjerje o kojem je bugarski car Petar (927.-969.) odmah obavijestio reenog carigradskog patrijarha. Patrijarhovo pi-

13 14 15 16

ISTO, str. 40. F. ANJEK, Bosansko-humski krstjani i katarsko-dualistiki pokret, str. 64.-73. i 138.-144. F. ANJEK, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima, str. 19.-26. i 307.-324.

I. M. PETROVSKIJ, Pismo patrijarka Konstantinopoljskago Theofilakta carju Bolgarij Petru, Izvestija otd. ruskago jazika i slovesnosti Imper. Akad. nauk,. XVIII. (1913.), str. 561.568.; V. GRUMMEL, Les rgestes des actes du patriarcat de Constantinople I., Istanbul, 1936., str. 223.; I. DUJEV, Lepistola sui bogomili del patriarca constantinopolitano Teofilatto, Mlanges Eugne Tisserant, 2., Studi e testi, 232. (1964.), str. 63.-91.; A. V. SOLOVJEV, Svedoanstva pravoslavnih izvora, str. 2.-5.; D. MANDI, Bogomilska crkva bosanskih krstjana, str. 37.; D. OBOLENSKY, The bogomils: a study in Balkan Neo-Manicheism, Twickenham, 1972., str. 112.-117.; D. DRAGOJLOVI, Bogomilstvo na Balkanu i u Maloj Aziji, str. 35., 96.

390

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

Bosansko-humski krstjani u pravoslavnim grkim i slavenskim vrelima smo u kojemu je caru bilo odgovoreno o novojavljenoj herezi po pitanjima17 na alost nije sauvano. No, kako se dade iitati iz drugog pisma, patrijarh je oito tom prigodom od cara zatraio podrobnije obavijesti o prokletom uenju pa je, dobivi ih, odgovorio caru poslanicom.18 U njoj su, u 14 toaka bila prokleta vjerovanja krivovjeraca i njihovi uitelji te su izloene smjernice prema kojima Crkva ima postupati s pristaama tog novog krivovjerja,19 koje je patrijarh okarakterizirao kao manihejstvo, pomijeano sa pavlianstvom.20 O kojem je krivovjerju stvarno bila rije otkriva besjeda prezbitera Kozme21 koju je D. Obolensky ocijenio kao najcjelovitije izvjee koje imamo o doktrini i ponaanju bogumilskih krivovjeraca.22 Besjeda, za koju se dri da je napisana odmah poslije 972. godine, navodi da se u godinama pravovjernog cara Petra pojavio pop Bogumil koji je u Bugarskoj prvi poeo propovijedati krivovjerje.23 Da tome stane na put, prema miljenju D. Mandia, bugarski
17 18

A. V. SOLOVJEV, Svedoanstva pravoslavnih izvora, str. 2.

Poslanica se prema V. Grummelu datira izmeu 933. i 956. godine, a D. Obolensky smjeta je izmeu 940. i 950. godine. Vidi: V. GRUMMEL, Les rgestes, str. 223.; D. OBOLENSKY, The Bogomils, str. 112. U anatemi su redom prokleti oni koji vjeruju da postoje dva naela (Dobro i Zlo) te da je avao tvorac i gospodar itavog vidljivog svijeta, koji odbacuju Stari zavjet i ne vjeruju u Kristovu dvojnu (boansku i ovjeansku) prirodu, koji ne vjeruju u bezgrenost Bl. Djevice Marije i koji se odriu zakonitog braka itd. Kazna za one koji bi ustrajali u svome krivovjerju bila je crkveno prokletstvo i predaja organima svjetovne vlasti, koja je jo od cara Justinijana I. manihejsko i svako drugo krivovjerje kanjavala smrtnom kaznom. Vidi: A. V. SOLOVJEV, Svedoanstva pravoslavnih izvora, str. 3.-5. A. V. SOLOVJEV, Svedoanstva pravoslavnih izvora, str. 5.

19

20 21

M. G. POPRUENKO, Kozma prezviter, bolgarskij pisatel X veka, Blgarski Starini XII. (1936.), str. 1.-82.; H. CH. PUECH A. VAILLANT, La Trait contre les Bogomiles de Cosmas le Prtre, Pariz 1945., str. 53.-128.; D. ANGELOV, Prezviter Kozma i negovoto vreme, Sofija, 1948.; A. V. SOLOVJEV, Svedoanstva pravoslavnih izvora, str. 6.-13.; D. MANDI, Bogomilska crkva, str. 37.-38.; D. OBOLENSKY, The bogomils, str. 119.-138., 268.-270.; D. DRAGOJLOVI, Bogomilstvo na Balkanu i u Maloj Aziji, str. 47.-50., 98.99.; F. RAKI, Bogomili i patareni, str. 38. D. OBOLENSKY, The bogomils, str. 121.

22 23

A. V. SOLOVJEV, Svedoanstva pravoslavnih izvora, str. 8. Iako zna ime njihova voe, Bogumila, Kozma te krivovjerce nigdje ne naziva bogumilima, nego ih tek na jednom mje-

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

391

Ante Birin sveenik Kozma napisao je na bugarskom narodnom jeziku djelo pod naslovom Slovo ili Beseda u kojemu potanko iznosi nauku Bogomilovu i pobija je kao krivovjersku.24 Kozmina besjeda u historiograji je uglavnom prihvaena kao prvorazredno vrelo i tek su rijetki povjesniari osporili njezinu vjerodostojnost.25 Da je novo krivovjerje u kratkom vremenu steklo velik broj sljedbenika irom Carstva svjedoi vei broj bizantskih izvora XI. i XII. stoljea, od kojih emo spomenuti tek neke. Eutimije iz Periblepte (XI. st.) pie u svom djelu protiv heretika, u kojem daje iscrpni prikaz bogumilskog krivovjerja, da su se bogumili i mesalijanci uvrstili u svakom gradu, svakom kraju i svakoj eparhiji Carstva.26Carigradski patrijarh Kozma Jeruzalemski (1075.-1081.) u svojoj poslanici upuenoj metropolitu Larise i metropolijama u njezinu susjedstvu nalae ... da se energinije pristupi suzbijanju mraka manihejskog, koji je ve ranije, u vrijeme bugarskog cara Petra propagirao pop Bogomil.27 Najopirnija izvjea o otkriu i progonu krivovjernika u Carigradu 1111. godine, kada je uhien i spaljen njihov voa lijenik Bazilije,28 donosi Ana Komnen, koja, izmestu naziva bogumrskim hereticima. A. V. SOLOVJEV, Svedoanstva pravoslavnih izvora, str. 11. Iz injenice da Teofilakt ne spominje popa Bogumila D. Dragojlovi izvlai zakljuak da je carsko dopisivanje bugarskog cara Petra i carigradskog patrijarha Teofilakta zapoela prije pojave popa Bogumila te da on nije bio tvorac nove hereze, ve samo jedan od njezinih poznatijih herezijarha. D. DRAGOJLOVI, Bogomilstvo na Balkanu i u Maloj Aziji, str. 96.
24 25

D. MANDI, Bogomilska crkva, str. 37.-38.

Vidi: N. P. BLAGOEV, Besedata na Presviter Kozma protiv Bogomilite, Sofija, 1923.; V. GLUAC, Istina o bogumilima, str. 230.; J. IDAK, Problem bosanske crkve u naoj historiografiji, str. 50.-52.
26

EUTIMIJE IZ PERIBLEPTE, Eversio impiae et multiplicis execrabilium Messalinorum secta, qui et Phundaitae et Bogomili appellantur, u: J. P., MIGNE, Patrologiae cursus completus (dalje: PG), sv. 131., str. 39.-47.; EUTIMIJE IZ PERIBLEPTE, Epistola invectiva contra phundagiagitas sive bogomilos haereticos, PG, sv. 131., str. 47.58.; G. FICKER, Die Phundagiagiten, Leipzig, 1908., str. 3.-86.; Vidi: F. ANJEK, Bosansko-humski krstjani i katarskodualistiki pokret, str. 65. i 67. bilj. 72.; ISTI, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima, str. 21., bilj. 83.; D. MANDI, Bogomilska crkva, str. 121., 125.; D. DRAGOJLOVI, Bogomilstvo na Balkanu i u Maloj Aziji, str. 35.-36.

J. GOUILLARD, Une source grecque du sinodik de Boril, la lettere indite du patriarche Cosmas, Travaux et mmoires 4. (1970.), str. 361.-374.; D. DRAGOJLOVI, Bogomilstvo na Balkanu i u Maloj Aziji, str. 37.
28

27

Detaljan opis progona carigradskog krivovjernika Bazilija, preuzet iz Aleksijade, donosi F.

392

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

Bosansko-humski krstjani u pravoslavnim grkim i slavenskim vrelima u ostalog, spominje i to da se dvadesetak godina kasnije u Carstvu digao velik oblak krivovjeraca koji se nazivaju bogumilima, a koji su nastali od manihejaca (pavliana) te od mesalijana.29 Njezin suvremenik Eutimije Zigabenos napisao je izmeu 1111. i 1115. godine veliku raspravu pod nazivom Panoplia dogmatica, u kojoj je opisao sva velika krivovjerja kranstva, meu kojima i ono bogumilsko, za koje pie da je dio mesalijanskoga krivovjerja (Massalianorumque pars fuit).30 Prve vijesti o irenju krivovjerja u balkanskim podrujima Carstva i tamonjim podlonim sklavinijama nalazimo u ivotopisima lokalnih vladara i crkvenih poglavara. itije svetog Vladimira, inae jedno od najkontroverznijih vrela vezanih uz povijest bogumilskoga krivovjerja, opisuje kako je ovaj dukljanski vladar s poetka XI. st. unitio bogumile i krivovjerce Masalijane; ruio bludnju i obnovio vjeru.31 Ovom, kao i svakom drugom itiju, J. idak porie svaku vjerodostojnost, drei da svako sredovjeno itije, koje je poteklo iz redova crkve, tako i ovo ima jedan odreen zadatak: da proslavi onoga o kome pie, da njegov spomen proiri u narodu. ... Kao tendenciozne spise mora ih nauka (itija, op. a) podvri kontroli drugih objektivno vrednijih spomenika, i svaku njihovu tvrdnju mora primati s najveim oprezom.32 Nasuprot tome, D. Mandi misli da nije opravdan prigovor da gornji stavak, i neki drugi nijesu bili u izvornom itiju, nego da su bili kasnije nadodani. Stara djela i prevodi ne smiju se proglasivati neispravnima i umetnutima, ako za to u svakom pojedinom sluaju nema stalnih i pouzdanih dokaza. Masalijanaca i bogomila ve je odavno bilo nestalo, pa prevodilac itija na grki jezik u 17. stoljeu ne bi ni znao ovaj stavak napisati, da ga nije naao u izvorniku, koji je prevodio.33
Raki. Vidi: F. RAKI, Bogomili i patareni, str. 48.-50.
29

ANA KOMNENA, Alexiadas, izd. PG, sv. 131., str. 1167.-1168. Vidi: F. ANJEK, Bosansko-humski krstjani i katarsko-dualistiki pokret, str. 67. bilj. 71.; ISTI, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima, str. 21. bilj. 84. i 85. EUTIMIJE ZIGABENOS, Panoplia dogmatica, PG, sv. 130., str. 1289.-1290. Vidi: F. ANJEK, Bosansko-humski krstjani i katarsko-dualistiki pokret, str. 67. bilj. 71.; D. DRAGOJLOVI, Bogomilstvo na Balkanu i u Maloj Aziji, str. 39.-40.

30

D. MANDI, Bogomilska crkva, str. 121. bilj. 17. Vidi i: D. OBOLENSKY, The Bogomils, str. 150. bilj. 2.; F. ANJEK, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima, str. 20.
32 33

31

J. IDAK, Problem bosanske crkve u naoj historiografiji, str. 55.-56. D. MANDI, Bogomilska crkva, str. 121. bilj. 17.

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

393

Ante Birin O rairenosti krivovjerja na podruju Makedonije govore vijesti iz itija Ilariona Moglenskog.34 U njemu se Ilarionu, biskupu grada Moglena, smjetenog izmeu Bitole i Soluna, koji je svoju slubu obnaao u vrijeme cara Manuela Komnena (1143.-1180.), pripisuje u zasluge da je uspio skloniti mnoge manihejce, koji su bili brojni u tom gradu, da se vrate u krilo crkve i pokrste.35 Prenosei miljenja drugih povjesniara F. anjek pie bugarski povjesniar N. Blagojev dri da je itije sv. Ilariona slobodna adaptacija Zigabenova spisa Panoplia dogmatica, dok J. idak misli da je ova kompilacija nastala u XIV. stoljeu.36 A. Solovjev, ije je miljenje prihvatio i D. Dragojlovi, misli pak da je itje nakon Ilarionove smrti napisao njegov uenik Petar a da je mnogo kasnije patrijarh Eutimije preradio itije tog popularnog sveca, dodavi mu opirne citate iz Zigabenosa, ali ove dopune ne mijenjaju bit stvari sredinom XII stojea bilo je u Moglenu dosta heretika pavliana, monozita i bogomila, protiv kojih su se borili i car Manuel i episkop Ilarion.37 Prve vijesti o pojavi krivovjerja u srednjovjekovnoj srpskoj dravi nalaze se u itiju sv. Simeona38 koje je u ast srpskog velikog upana Nemanje (1172.1196.) napisao njegov sin i nasljednik Stefan Prvovjenani. Cijela esta glava ovog djela potpuno je posveena opisu Nemanjine borbe protiv krivovjeraca.
EUTIMIJE, itie i izn prepodobnago otca naego Ilariona, episkopa moglenskoga, izd. . DANII, Starine JAZU, I. (1869.), str. 86.-92.; A. V. SOLOVJEV, Svedoanstva pravoslavnih izvora, str. 12.-15.; D. DRAGOJLOVI, Bogomilstvo na Balkanu i u Maloj Aziji, str. 51.-52.
35 36 34

A. V. SOLOVJEV, Svedoanstva pravoslavnih izvora, str. 14.

F. ANJEK, Bosansko-humski krstjani i katarsko-dualistiki pokret, str. 66. Vidi: N. P. BLAGOEV, Besedata na Presviter Kozma, str. 23.-25.; J. IDAK, Problem bosanske crkve u naoj historiografiji, str. 22.-23.
37

A. SOLOVJEV, Svedoanstva pravoslavnih izvora, str. 15. Vidi: D. DRAGOJLOVI, Bogomilstvo na Balkanu i u Maloj Aziji, str. 44.

P. J. AFAIK, ivot sv. Simeona od krle tpna z rukopisu XIII. stoleti, Prague, 1868.; M. BAI, Stare srpske biografije, Beograd, 1924.; L. MIRKOVI, itije sv. Simeona, Beograd, 1939.; A. V. SOLOVJEV, Svedoanstva pravoslavnih izvora, str. 15.-24.; . S. RADOJII, Antologija stare srpske knjievnosti, Beograd, 1960.; D. MANDI, Bogomilska crkva, str. 38.; D. DRAGOJLOVI, Bogomilstvo na Balkanu i u Maloj Aziji, str. 104.-105.; F. ANJEK, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima, str. 22.-23.; F. RAKI, Bogomili i patareni, str. 56.-57.

38

394

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

Bosansko-humski krstjani u pravoslavnim grkim i slavenskim vrelima Stefan pie kako je Nemanja, doznavi da se u njegovoj dravi ukorijenilo krivovjerje, sazvao sabor koji je zavrio pokretanjem vojne. Kao nekada prorok Ilija, koji je ustao na bestidne heretike, i on (Nemanja, op. AB.) izoblii bezbotvo njihovo, i jedne popali, druge raznim kaznama kazni, tree progna iz drave svoje a domove njihove, i sve imanje sakupiv razda siromanima i ubogima. Uitelju i naelniku njihovu jezik ureza u grlu njegovu, to ne ispovijeda Krista, Sina Bojeg, knjige njegove neastive spali, i izagna ga, zaprijetiv da ispovedaju i pominju po svim stranama prokleto ime. I na sve strane iskorijeni tu prokletu vjeru, da se i ne spominje nikako u dravi njegovoj ...39 Vjerodostojnost tih vijesti, kao i u sluaju Kozmine besjede, osporili su isti povjesniari. N. Blagoev je izrazio miljenje da se Nemanja koristio svojim utjecajem na crkvene krugove u politike ciljeve,40 dok je J. idak ustvrdio kako je cilj pisca itija bio taj ... da u svoj zemlji uvrsti kult Nemanje, i za taj cilj nije mu nijedno sredstvo zazorno,41 zbog ega se vijesti o krivovjerju u itiju ... ne mogu upotrebiti kao dokaz za postojanje nekih bogumila u dravi Prvovjenanoga.42 injenicu da se u samom itju izrijekom ne spominje o kojem se krivovjerju radi, nego je ono opisano kao mrska i odvratna vjera, mrska, lukava i zla hereza te avolov kukolj, uz spominjanje bezumnog Arija, koji Trojicu presijee, J. idak je usto iskoristio kao dokaz za svoju tvrdnju da su budui da se u njemu izriito govori o Arijevu uenju, svi ti dokazi o bogumilstvu tih heretika i danas samo indirektni.43 idakovu zakljuku V. orovi je, meutim, suprotstavio injenicu da arijanizmu u Srbiji, u XII. veku, nema nikakvog traga, dok je bogumila bilo u njenom istonom i junom susedstvu od X XII. veka na vie strana.44 U prilog tome da vijesti o krivovjerju u Srbiji za Nemanjine vladavine ipak nisu bez temelja svjedoi i monah Teodozije, autor itija sv. Save, koji u XIV. poglavlju svog djela pie, prenosei rijei Sv. Save, kako je Nemanja ...
39 40 41 42 43 44

M. BAI, Stare srpske biografije, str. 40. N. P. BLAGOEV, Besedata na Presviter Kozma, str. 42.-43. J. IDAK, Problem bosanske crkve u naoj historiografiji, str. 63. ISTO, str. 66. J. IDAK, Studije o Crkvi bosanskoj i bogumilstvu, str. 318. V. OROVI, Istorija Bosne, Posebna izdanja SKA, knj. 53. (1940.), str. 180.

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

395

Ante Birin zemlje ljudi svojih pravoslavljem posvetio, i prognao vukove hereze i poruio hramove besovske, Crkve Bogu podigao.45 injenica da se nedugo nakon spomenute Nemanjine vojne protiv krivovjeraca krivovjerje pojavilo i u Bosni, o emu svjedoi pismo dukljanskog kralja Vukana papi Inocentu III. iz 1199./1200.,46 navela je F. Rakoga na pomisao da tim krivovjercima izagnanim iz Srbije Bogomilom bijae susjedna Bosna i Hum najblie utoite.47 To je miljenje Rakog takoer dugo dominiralo u historiografskim krugovima iako, kako s pravom tvrdi J. idak, misao o bijegu srpskih heretika u Bosnu i Hum ostaje i dalje samo jednom vjerojatnou.48 Bezboni i pogani babuni- eres latinska - krstajni i krstjanice Sudei prema vijestima koje u svojim djelima donose Savini ivotopisci Domentijan i ve spomenuti Teodozije krivovjerje u Srbiji nije bilo iskorijenjeno Nemanjinom vojnom akcijom. Opisujui djelovanje Sv. Save na velikom saboru u ii,49 odranom 1221./22. godine, oni piu da je drugog dana sabora Sv. Sava odrao sveani obred ispovjedanja pravoslavlja i proklinjanja krivovjeraca. Iako se niti ovdje izrijekom ne navodi koje je to krivovjerje Sv. Sava prokleo injenica da se to ispovjedanje pravoslavlja odnosilo upravo na ona vjerovanja koja su bogumili odbacivali - Kristovo utjelovljenje i uskrsnue,
45

M. BAI, Stare srpske biografije, str. 105. Vidi i: J. IDAK, Problem bosanske crkve, str. 63.-66.; D. MANDI, Bogomilska crkva, str. 39.; F. ANJEK, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima, str. 23. F. ANJEK, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima, str. 70.-71. F. RAKI, Bogomili i patareni, str. 57. (Bogomili i patareni, str. 377.-378.)

46 47 48

J. IDAK, Problem Crkve bosanske u poratnoj historiografiji, u: Studije o Crkvi bosanskoj, str. 318.
49

N. Radoji smatra da iako je Teodosije jedini izvor za ovaj dravni sabor, ipak o njemu ne moe biti nikakve sumnje. N. RADOJI, Srpski dravni sabori u srednjem veku, Beograd, 1940., str. 74. Autentinost vijesti o saboru u ii u historiografiji je uglavnom prihvaena:. Vidi: A. V. SOLOVJEV, Svedoanstva pravoslavnih izvora, str. 37.-44.; D. DRAGOJLOVI, Bogomilstvo na Balkanu i u Maloj Aziji, str. 55.-56.; F. ANJEK, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima, str. 25.

396

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

Bosansko-humski krstjani u pravoslavnim grkim i slavenskim vrelima da je Marija bogorodica, klanjanje kriu i ikonama svetaca, klanjanje svetootajstvu itd. - kao i spominjanje bogumrske hereze, upuuje nas na zakljuak da je rije bila upravo o bogumilskom krivovjerju.50 Novoutemeljenu autokefalnu Srpsku pravoslavnu crkvu (SPC) nije meutim zabrinjavao samo problem dualistikog krivovjerja, nego isto tako, i latinske hereze, odnosno katolicizma, ije je vjernike, podjednako kao i krivovjerce, SPC nastojala privui u svoje krilo. Kako opisuje Teodozije, treeg dana saborovanja Sv. Sava je, podijelivi blagoslov, pustio kralja i vlastelu da odu zadravi samo one koji su prije toga priznali herezu i posebno ih ispitao. Dalje navodi da je one koji su bili nekrteni, privolio na krtenje s tim da oni najprije prokunu svoju herezu i da provedu dane pripreme za krtenje u duhovnoj istoi. One koji su bili krteni u latinskoj herezi nije prekrtavao nego je odmah namazao svetim uljem i primao u srpsku crkvu. Poslije toga Sava je molio heretiku vlastelu i nagovarao je da priu pravoslavnoj crkvi, obeavajui im poasti i velike darove. One koji su ga posluali, primio je s velikom ljubavlju i izmolio od kralja za njih velike darove. One koji su ostali u bogumrskoj herezi prognali su kralj i arhiepiskop poslije to su na njih bacili anatemu iz zemlje.51 Dosljednost u odbacivanju vijesti iz itija kao vjerodostojnih J. idak zadrao je i u ovom sluaju konstatirajui da je Savin govor, koji se u oba autora temeljito razlikuje, potpuno izmiljen.52 Da vijesti koje donose spomenuta itija nisu bila bez temelja, svjedoi niz prvorazrednih izvora XIII. i XIV. stoljea. Zbornik popa Dragolja,53 s poetka XIII. st., sadri srpsku, znatno skraenu preradu Kozmine besjede protiv bogumila te jasno pokazuje, kako je to konstatirao i A. Solovjev, da je pitanje

50 51 52

Vidi: M. BAI, Stare srpske biografije, str. 196.-198. M. BAI, Stare srpske biografije, str. 199.

J. IDAK, Problem Crkve bosanske u poratnoj historiografiji, u: Studije o Crkvi bosanskoj, str. 318.-319.

53

V. KAANOVSKI, Nekoliko spomenika za srbsku i bugarsku poviest, Starine, XII. (1880.), str. 230.-259.; P. SREKOVI, Zbornik popa Dragolja, Beograd, 1890., str. 1.-20.; J. K. BEGUNOV, Serbskaja kompilacija XIII v. iz Besedi Kozmi Presvitera, Slovo, 18.19. (1969.), 91.-108.; A. V. SOLOVJEV, Svedoanstva pravoslavnih izvora, str. 24.-29.; F. ANJEK, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima, str. 25. bilj. 109.

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

397

Ante Birin bogomilstva zabrinjavalo srpske crkvene krugove.54 O nastojanju SPC da iskorijeni krivovjerje na podruju svoje jurisdikcije svjedoi i kanonska poslanica poznata pod nazivom Zapovjedi svetog oca naeg Jovana Zlatoustog.55 Autorstvo te poslanice A. Solovjev pripisivao je Sv. Savi, drei da nije iskljueno da ju je napisao sam sv. Sava kao uputstvo za sve episkope u novo organiziranoj arhiepiskopiji,56 a D. Dragojlovi bio je oprezniji, drei da je poslanicu napisao i sveenstvu ili protopopovima neke eparhije uputio nadleni episkop (opominjui ih, op. AB.) da se uvaju avolskih slugu, bogumila i njihove vjerske propagande.57 Upravo se bogumilski krivovjerci spominju u nomokanonu, zbirci crkvenih zakona, SPC. Krmaja Ilovika,58 najraniji rukopis nomokanona, nastao 1262., kad je prepisan u manastiru u Ilovici, po kojemu je i dobio ime, krivovjerce spominje samo u 42. poglavlju koje govori o mesalijanskim krivovjercima te ih naziva bogumilima i babunima. F. anjek dri da ovaj spis nosi peat izvornoga grkog Nomokanona i ne odnosi se, usprkos nekim tvrdnjama, na heterodoksne bosansko-humske krstjane.59 U prilog anjekovu miljenju svjedoe sauvani rukopisi sinodika60 SPC koji prave jasnu i izriitu razliku
A. V. SOLOVJEV, Svedoanstva pravoslavnih izvora, str. 29. J. idak misli da se zbornik ne moe dovesti u vezu s Nemanjinom akcijom protiv heretika jer protivno njegovom (Solovjevu, op. s.) miljenju da taj zbornik potjee iz poetka XIII. stoljea, paleografske znaajke rukopisa nesumnjivo upuuju na XIV. stoljee kao doba njegova postanka. J. IDAK, Problem Crkve bosanske u poratnoj historiografiji, u: Studije o Crkvi bosanskoj, str. 319. V. JAGI, Sitna kanonska graa, Starine, VI. (1874.), str. 149.-150.; A. V. SOLOVJEV, Svedoanstva pravoslavnih izvora, str. 33.-37.; D. DRAGOJLOVI, Bogomilstvo na Balkanu i u Maloj Aziji, str. 56.
56 57 58 55 54

A. V. SOLOVJEV, Svedoanstva pravoslavnih izvora, str. 36. D. DRAGOJLOVI, Bogomilstvo na Balkanu i u Maloj Aziji, str. 56.

V. JAGI, Krmaja ilovika g. 1262., Starine JAZU, 6. (1874.), str. 60.-111.; A. V. SOLOVJEV, Svedoanstva pravoslavnih izvora, str. 29.-33.; D. MANDI, Bogomilska crkva, str. 39.-40.; D. DRAGOJLOVI, Bogomilstvo na Balkanu i u Maloj Aziji, str. 54.-55.; F. ANJEK, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima, str. 309. Povezavi zapis u krmiji od budimljanskog episkopa Teofila iz g. 6770. (1251.-2.) koji izrino kae da te knjige proizioe na svet potanijem i ljuboviju ... arhiepsikopa kir-Save s podacima iz Domentijana da se Sv. Sava na povratku iz Nikeje 1219. zadrao u Solunu gdje je dao prepisati mnoge crkvene knjige zakona, Solovjev je zakljuio da je upravo tada

398

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

Bosansko-humski krstjani u pravoslavnim grkim i slavenskim vrelima izmeu bogumila (odnosno babuna) i bosansko-humskih krivovjeraca (odnosno krstjana i krstjanica). Prema miljenju koje su od A. Solovjeva prihvatili i ostali povjesniari sinodik SPC bio je prihvaen 1221./22. na saboru u ii.61 No V. Moin upozorava: ali na osnovi raspoloivog materijala ne usuujemo se zakljuivati, da li je tada prihvaen tekst bugarskog sinodika iz 1211. g., ili moda samo slavenski prijevod grkog sinodika bez srpskih dopuna, ili ve izraena srpska redakcija s dopunskim lancima prema bosanskim babunima.62 Najstarije poznate redakcije sinodika sauvane su u tri kasnija rukopisa Deanskom, Pljevaljskom (Trojianskom) i Zagrebakom63 koji se datiraju u posljednju etvrtinu XIV. st.64 U sva tri sinodika poimenino se proklinje niz krstjanskih prvaka i njihovih sljedbenika - meu kojima moemo prepoznati i neke povijesne osobe s tom razlikom da se u deanskom rukopisu navodi se da je bogumilsko
Sava stvorio novi tip nomokanona, koji je postao obavezan za srpsku crkvu. Stoga ga je jo i nazvao tzv. Svetosavski Nomokanon. A. V. SOLOVJEV, Svedoanstva pravoslavnih izvora, str. 32.
59 60

F. ANJEK, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima, str. 309.

Synodikon ili sbor pravoverija jest zbornik ispovijedanja pravoslavne vjere i proklinjanja kivovjeraca koji je u Istonu ckrvu uveden 843. nakon konane pobjede nad ikonoklastima. Kasnije autokefalne pravoslavne crkve prevele su prvotni grki sinodik, koji je sastavio patrijarh Metod I., na svoje jezike te su ga nadopunjavale, umeui unutra nove molitve za svoje dravne i crkvene poglavare odnosno nova proklinjanja krivovjeraca, sukladno lokalnim prilikama. Opirnije o tome vidi: J. GOUILLARD, Le synodikom de lorthodoxie, Travaux et memoires, 2. (1967.), str. 1.-3.; F. ANJEK, Bosansko-humski krstjani i katarsko-dualistiki pokret, str. 138.-139.; ISTI, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima, str. 309. bilj. 4. A. V. SOLOVJEV, Svedoanstva pravoslavnih izvora, str. 52. V. MOIN, Rukopis pljevaljskog sinodika pravoslavlja, Vajsov zbornik, Zagreb, 1957., str. 165.

61 62

O srpskim sinodicima vidi: J. IDAK, Problem bosanske crkve u naoj historiografiji, str. 162.-166.; A. V. SOLOVJEV, Svedoanstva pravoslavnih izvora, str. 44.-68.; V. MOIN, irilski rukopisi JAZU, Zagreb, 1955., str. 59.-61.; ISTI; Rukopis pljevaljskog sinodika pravoslavlja, str. 154.-176..; D. MANDI, Bogomilska crkva, str. 40.-41.; D. DRAGOJLOVI, Bogomilstvo na Balkanu i u Maloj Aziji, str. 56.-57.; F. ANJEK, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima, str. 310.-317.
64

63

V. MOIN, Rukopis pljevaljskog sinodika pravoslavlja, str. 174. Vidi i: J. IDAK, Problem Crkve bosanske u poratnoj historiografiji, u: Studije o Crkvi bosanskoj, str. 322.

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

399

Ante Birin krivovjerje nastalo u bugarskoj Makedoniji i Filipolju i uokolo, poimenice ne oznaava njihovo krivovjerje, u zagrebakom su rukopisu oni oznaeni kao bosanski i humski krivovjerci, a u pljevaljskom rukopisu imenom kojim su se sami nazivali - krstjani i krstjanice. Vjerovanja bosansko-humskih krstjana u sinodicima se gotovo i ne spominju. Tek u pljevaljskom rukopisu stoji: svi koji se nazivaju Krstjanima i Krstjanicama, a ne klanjaju se svetim ikonama i asnomu kriu, neka budu prokleti, to se, kako je zakljuio F. anjek, podudara s latinskim izvorima, koji neizravno svim katarima i izravno bosanskim krstjanima pripisuju averziju prema kriu i svetim slikama.65 Upravo se na bosansko-humske krivovjerce odnosi vijest koju u itiju kralja Dragutina donosi njegov ivotopisac arhiepiskop Danilo da je Dragutin, koji je od 1284. kao vazal ugarsko-hrvatskoga kralja upravljao Mavom i istonom Bosnom u tim krajevima, obraao krivovjerce te mnoge od heretika obrati na vjeru kransku i krsti ih.66 Svoju potvrdu ta je vijest nala u pismu pape Nikole IV. od 29. oujka 1291. kralju Dragutinu. Iz pisma se moe vidjeti da mu je on bio pisao da je u oblastima Bosne, kralju potinjenim, naao vrlo mnogo takvih koji, odstupivi od puta istine, lutaju po stranputicama lai te svojim opasnim i kunim tvrdnjama kvare katoliku vjeru, molei ga da u Bosnu poalje nekoliko osoba sposobnih, vjetih jeziku one zemlje, kojih bi ponaanje, u suglasnosti sa njihovim spasonosnim uenjem, bilo svima primjer potenog ivota i izgled istoe,67 emu se papa i odazvao. Jasna i nedvosmislena potvrda koju Danilovim navodima prua pismo pape Nikole IV. prisilila je ak i J. idaka da prizna autentinost vijesti iz Dragutinova itija te da ustvrdi da Danilova vijest o obraanju i krtenju heretika u Dragutinovoj oblasti Bosne dokazuje nesumnjivo da je srpska pravoslavna crkva smatrala bosansku crkvu heretikom a njene vjernike hereticima.68 Odnosi li se na bosansko-humske krstjane spomen bezbonih i poganih
65 66

F. ANJEK, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima, str. 311.

. S. RADOJII, Antologija stare srpske knjievnosti, str. 68. Vidi: A. V. SOLOVJEV, Svedoanstva pravoslavnih izvora, str. 77.-81.; D. MANDI, Bogomilska crkva, str. 41.-42.; D. DRAGOJLOVI, Bogomilstvo na Balkanu i u Maloj Aziji, str. 58.; F. ANJEK, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima, str. 26. bilj. 118. A. V. SOLOVJEV, Svedoanstva pravoslavnih izvora, str. 79.-80. J. IDAK, Problem bosanske crkve u naoj historiografiji, str. 123.

67 68

400

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

Bosansko-humski krstjani u pravoslavnim grkim i slavenskim vrelima babuna u zapisu iz manastira Sv. Pavla na Atosu,69 u historiograji je ostalo sporno. U zapisu se babuni spominju dva puta. Prvi put kada autor opisuje pohod kraljevia Duana na bezbone i pogane babune, a drugi put kada se govori da je u episkopiji srpskog Dabra (stara upa Drina i Donje Polimlje) episkopska crkva Sv. Nikole (danas manastir Banja kod Priboja u Novom Sandaku) nastradala od bezbonih i bledyvih prokletih babuna. Vijest je, ini se, preuzeta iz Kronike Nikole Studenikog, u kojoj autor opisuje pothvate mladog kraljevia Stefana Duana.70 Dio povjesniara taj je zapis stavilo u povijesni kontekst te ga je protumaio kao Duanovu kaznenu ekspediciju na Bosnu, gledajui u bezbonim i poganim babunima vojsku bosanskog bana Stjepana II. Kotromania,71 a drugi su se priklonili miljenju da se ta vijest odnosi na makedonske bogumile, s obzirom da je Duan ratovao u Makedoniji.72 U Duanovom zakoniku73 nalazimo odredbe koje su ile za suzbijanjem krivovjerja no, sudei prema sadraju, Duana je mnogo vie zabrinjavala latinska hereza, tj. katolicizam, negoli dualistiko krivovjerje. Protiv katolika
69 70

Vidi: A. V. SOLOVJEV, Svedoanstva pravoslavnih izvora, str. 81.-88.

I sina svojega bogom darovanog Stefana naree da je mladi, posle njega kralja, i posla njega na bezbone i pogane babune. On otiavi s pomoi bojom i s mnogim vojnicima, stvori pobedu nad njima, i mnogo krvi prolivajui, i bezbrojan plen, vrati se k roditelju svome, previsokom kralju, u zemlju srpsku, ... . S. RADOJII, Antologija stare srpske knjievnosti, str. 76.
71

Prema A. Solovjev vojska bosanskog bana Stjepana II. prodrla je 1329. do Dabarske biskupije, opljakala i spalila manastir sv. Nikole, tako da se saborna crkva sruila. Dok je kraljevi Duan skupio vojsku i doao u Polimlje bosanska se vojska ve bila povukla pa je Duan onda prodro u Bosnu, oplijenio pogranino podruje te se vratio u Srbiju s mnogim zarobljenicima. A. V. SOLOVJEV, Svedoanstva pravoslavnih izvora, str. 87. G. OSTROGORSKY, Histoire de lEtat byzantin, Pariz 1969., str. 527.; F. ANJEK, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima, str. 25. D. Dragojlovi ne izjanjava se je li se vijest odnosi na Bosnu ili Makedoniju, nego samo konstatira da se u zapisu jasno razlikuju tri letopisne beleke meusobno odvojene podatkom o pisanju evanelja. U prvoj se u obliku pohvale opisuju dela kralja Uroa III, u drugoj, arhiepiskopa Danila, a u treoj, dabarskog episkopa Nikole. Duanov pohod protiv babuna pisac stavlja meu poslednja dela kralja Uroa III, a obnavljanje palog manastira na poetku arhijerejske slube episkopa Nikole. D. DRAGOJLOVI, Bogomilstvo na Balkanu i u Maloj Aziji, str. 58.-59. N. RADOJI, Zakonik cara Stefana Duana, Beograd, 1960. Vidi: A. V. SOLOVJEV,

72

73

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

401

Ante Birin su bila usmjerena ak etiri zakonska lanka. lanci 6. i 7., posveeni latinskoj herezi, nalau krivovjercima da se imaju vratiti u kranstvo, odnosno odreuju korake koje Crkva ima poduzeti da bi povratila krane od krivovjerja.74 lanak 8. nalagao je kanjavanje latinskih sveenika koji bi obraali krane u vjeru latinsku, a l. 9. nalagao je poluvjercima (katolicima) koji se oene pravoslavkama da se imaju obratiti na pravoslavlje.75 Protiv krivovjeraca, i to vrlo openito, bio je usmjeren samo l. 10., koji je nalagao da se krivovjerci, koji se nau, imaju igosati po obrazu i prognati iz zemlje.76 l. 85., koji je odreivao kaznu za one koji reknu babunsku re, neki povjesniari ne dre mjerom usmjerenom protiv bogumilskog krivovjerja, nego protiv gatanja i aranja.77 Kao vjerodostojnu vijest o bosansko-humskim krstjanima dio je povjesniara prihvatio podatak iz itija despota Stefana Lazarevia, koje je napisao despotov ivotopisac Konstantin Filozof. Sporni podatak u kojem se spominje da su stanovnici Srebrenice, koji su se 1427. pobunili protiv despotove vlasti

Svedoanstva pravoslavnih izvora, str. 88.-91.; D. DRAGOJLOVI, Bogomilstvo na Balkanu i u Maloj Aziji, str. 59.; F. ANJEK, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima, str. 26. l. 6. I za latinsku herezu, to su obratili krane u azimstvo, da se vrate opet u kranstvo, ako se nae tko preuvi i ne povrativi se u kranstvo, da se kazni kako pie u zakonu svetih otaca. l. 7. I da postavi Velika crkva protopope po svim gradovima i trgovima, da povrate krane od latinske hereze, koji su se obratili u vjeru latinsku, i da im dade zapovijest duhovnu i da se vrati svaki u kranstvo. N. RADOJI, Zakonik cara Stefana Duana, str. 44. i 91.
75 74

l. 8. O latinskom popu I pop latinski, ako se nae, obrativi kranina u vjeru latinsku, da se kazni po zakonu svetih otaca. l. 9. O poluvjercima I ako se nae poluvjerac, koji je uzeo kranku, ako ushtije, da se krsti u kranstvo, a ako se ne krsti, da mu se uzma ena i djeca i da im se dade dio od kue, a on da se izgna. N. RADOJI, Zakonik cara Stefana Duana, str. 44.-45. i 91.

l. 10. O heretiku I tko se nae kao heretik meu kranima, da se oee po obrazu i da se izgna, a tko bi ga tajio, i taj da se oee. N. RADOJI, Zakonik cara Stefana Duana, str. 91.
77

76

l. 85. O babunskoj rijei I tko rekne babunsku rije, ako bude vlastelin, da plati sto perpera, ako li bude sebar da plati dvanaest perpera i da se tue tapovima, N. RADOJI, Zakonik cara Stefana Duana, str. 59. i 113. Vidi i: F. ANJEK, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima, str. 26.

402

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

Bosansko-humski krstjani u pravoslavnim grkim i slavenskim vrelima vsi jeresi bogomilskyje, objavio je 1858. ruski povjesniar V. I. Grigorovi.78 Iako taj podatak, kako je konstatirao i A. Solovjev, predstavlja glosu koju je despotovu itiju dodao suvremenik Vladislav Gramatik, on ju je ipak prihvatio kao vjerodostojnu.79 U njezinu vjerodostojnost, meutim, sumnja J. idak obrazloivi to svoje nepovjerenje injenicom da u svim (!) ouvanim rukopisima spomenutog itija, osim u Grigorovevima odlomcima, tekst na tom mjestu glasi: gradom Srebrnice, v njem e srebrodelci mnostvo. Prema tome, nije u pitanju autentinost gornje interpolacije, nego je rije o takvoj promjeni originalnog i sadrajno ispravnog teksta koja mora pobuditi sumnju u njezinu istinitost.80 Posljednju pouzdanu i vjerodostojnu vijest o bosansko-humskim krivovjercima nalazimo u pismu carigradskog patrijarha Genadija Skolarisa, iz oko 1454./56.,81 u kojem patrijarh, odgovarajui na upit sinajskih monaha koji su od njega traili savjet da li da prihvate ili odbiju darove od hercega Stjepana Vukia Kosae, pie da se herceg nipoto (vanjtinom) ne razlikuje od kutugera.82
78

K. NEVOSTRUJEV, Dvije starinske srpske molitve, Glasnik Srpskog uenog drutva, 20., str. 148. Vidi: A. V. SOLOVJEV, Svedoanstva pravoslavnih izvora, str. 91.-98.

A. V. SOLOVJEV, Svedoanstva pravoslavnih izvora, str. 95. Ovaj podatak uz napomenu da je verovatno naknadno dodat prihvaa i Dragojlovi. D. DRAGOJLOVI, Bogomilstvo na Balkanu i u Maloj Aziji, str. 60.
80

79

J. IDAK, Problem Crkve bosanske u poratnoj historiografiji, u: Studije o Crkvi bosanskoj, str. 320. F. ANJEK, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima, str. 319.-323. Vidi: LJ. KOVAEVI, Odgovor carigradskog patrijarha enadija II na pitanja sinajskih kaluera, Glasnik Srpskog uevnog drutva XXXVII (1873.), str. 12.; D. MANDI, Bogomilska crkva, str. 42.-43.; D. DRAGOJLOVI, Bogomilstvo na Balkanu i u Maloj Aziji, str. 82. Kako pie D. Dragojlovi, termin kuduger je prvi put ... kao sinonim za bogomile u solunskom zaleu upotrebio solunski mitropolit Simeon u svojoj raspravi Dijalozi protiv svih herezi, napisanoj posle 1410. godine. U posebnom poglavlju, Protiv Simona Maga i Manesa i slinih, kao i protiv bezbonih bogomila ili kutugera, Simeon Solunski pie da danas u blizi