imo E i VEZENA TORBICA MOJA KUA Moja kua na dva sprata, a dva sprata k'o dva brata.

Oba duga i iroka, u svakoga po tri oka. Po tri oka i vratanca ba su kao dva blizanca! Razlika je vrlo mala, u moj d ep bi cijela stala: Prvi ima podrum drugi ima kapu krov. Prvi tu, na zemlji, stoji drugi zvijezde nebom broji! Tako ivi moja kua od svanua do svanua.

rov,

TIKTALICA U mom satu zakljuana ivi ptica Tiktalica. Tu tuguje svakog dana za slobodom drugih ptica. I tu ona vjeno sanja oblakove bijele skute i vjetrova aputanja niz seoske uske pu te... Pa bi htjela Tiktalica da otvorim vrata sata, da je pustim, da odleti do n evida nepoznata!... I zato ona svakog minuta kljucne u vrata ezdeset puta... KA U MI DA SAM VELIKA Ka e ika-Mika: Ti si ve velika. I vi e ne smije lutkice da ije ! Al' ja ijem, iko, kad ne vidi niko... Ka e mi i baka: Mani se lutaka! Ja se kri om uljam da ih malo ljuljam... LJUDI I PTICE im ovjek sebi napravi kuu, umoran, ali sretan do zvijezda, pod novim krovom skupe s e ptice i ponu sebi svijati gnijezda. Sjate se vrapci, pa cijeli dan gnijezde jed an po jedan stan. Onda golubovi dou, pa guu i askom sebi naprave kuu. Pod strehom, z atim, brzo naraste gnijezdo za male, nemirne laste. Ima li dimnjak jo iznad kue go spoa roda tu svije prue. I kuu onda svakoga jutra lepet krila i cvrkut budi, pa tak o dugo i sretno ive pod istim krovom ptice i ljudi. TAKO SMO RASLI Imao rudar u svom kuerku sedam sinova i jednu kerku: sina Ivana, sina ivana, sina M arka, sina arka, sina Antu, sina Matu, sina Ivicu i lijepu kerku Anu. Kada je lijeg ao nou u krevet, s njime je i lo i briga devet: jedna za Ivana, jedna za ivana, jedn a za Marka, jedna za arka, jedna za Antu, jedna za Matu, jedna za Ivicu i dvije z a lijepu kerku Anu. Kad su se rezali komadi hljeba, uvijek se znalo koliko treba: jedan za Ivana, jedan za ivana, jedan za Marka, jedan za arka, jedan za Antu, jeda n za Matu, jedan za Ivicu i jedan za lijepu kerku Anu. Bili su jedno drugom do uha , kako od zime rudar da uva sina Ivana, sina ivana, sina Marka, sina arka, sina Ant u, sina Matu, sina Ivicu i lijepu kerku Anu? Kad jednom bratu postane krai, kaput j e taman ostaloj brai: od Ivana ostane ivanu, od ivana Marku, od Marka arku, od arka A nti, od Ante Mati, od Mate Ivici ije se jedino kerki Ani. Dok su kaputi tako kraali, svi su porasli i ojaali: i sin Ivan, i sin ivan, i sin Marko, i sin arko, i sin An to, i sin Mato, i sin Ivica, i lijepa kerka Ana. Zatim se lijepe stvari dogaaju rud aru sretnom se unuci raaju od sina Ivana, od sina ivana, od sina Marka, od sina ark a, od sina Ante, od sina Mate, od sina Ivice i lijepe kerke Ane. Sada ih ima kao u prii i svaki svakom pomalo lii: djeca Ivanova, djeca ivanova, djeca Markova, djeca arkova, djeca Antina, djeca Matina, djeca od Ivice i djeca od lijepe kerke Ane. Sa d, kada kakve izlete timaju, u svakoj zemlji roake imaju. Treba se, mo da, dr ati toga lijepo je svugdje imati svoga. MOJE SU BREZE Breze su moje obino selo jednim ih mo e uhvatiti okom, ali su meni jedino vrelo s kojeg se napajam ivotnim sokom moje B reze. Breze su moje k'o runi rad, k'o lijepa ipka, vez ili ara, kao ilim, k'o cvjetn i sad, kao najljep a stranica iz spomenara moje su Breze. Breze su moje ogromno pl atno na kome godi nja doba stvaraju: prvo ih jeseni boje u zlatno, pa onda proljea cvijeem araju moje Breze. Breze su moje poput bjelutka, k'o gnijezdo laste toplo i meko, al' sve to shvatim onog trenutka kad odem nekud, odem daleko od svojih Br eza. SLASTIAR Na eljeznikoj stanici u Bosanskoj Poljani, ivio, ne tako davno, slastia r Galib Hasani. Niko ga nije volio, to ja tek sada znam stanica vrvi od ljudi, a Galib uvijek sam. Ponekad neko i doe na a u boze il' vode, uzme poneki kola, pojede, plati pa ode. Bio je pogrbljen i nagluh, esto su mu se smijali, djeaci su mu praka ma i prozore ak razbijali. A on je, ba tu grupu djeaka razbijaa, esto znao da asti

ajcima od kolaa. I nastavljao bi da uti, nikad se nije tu io, nou je kolae mijesio, a danju goste slu io. A prolazili su vozovi, vagoni, ljudi i dani, s njima je jednom , zauvijek, oti 'o Galib Hasani. Tek poslije, dok smo etali oko staninog trijema, bo ljelo nas je jako to ga tu vi e nema...

DJECA I TELEVIZOR U mojoj kui stalno isti me nervira prizor: tata novine gleda, a mama televizor. A ja bih htio bajku o vje tici sa Gria, i onu o patuljku, ali ko da mi ih pria? Jedno m ih lijepo pitam: " to e e iri iru?" Oni smrsi e samo: "Pusti nas sada na miru!" Jedno ou u etnju, sporo mi teku minute, elim priati s nekim, al' oni samo ute. Sve mi je ma nje jasno, dok trpim sline prizore, ta e takvima djeca imaju televizore!

PROLJEE NA STOLU Jesen se bila uvukla u ume, u njive, u vonjake i u ljude. Putovi bili blatnjavi, v rtovi bili pusti, a zrak studen. Bila je nedjelja. Skupili smo se oko stola i eka li da mama sue za ruak pomee. Odjednom je u na u sobu u lo proljee! Mama je unijela s njak sa stotinama cvjetova, sa suncem i nebom to se plavi! inilo nam se: ruamo usre d proljea, na mekoj, zelenoj travi... KAKO NASMIJATI MAMU Kada je mama ljuta, tu na il' bri na lica, tada potamni nebo i zamru pjesme ptica. S unce se tada zbuni, zaboravi da grije, ni potok ne zna tei k'o to je tekao prije. Odjednom nisu va ne igrake, ni drugari, ni kola nije bitna, ni druge velike stvari. Onda te samo jedna va na misao prati: kako da se, to prije, opet nasmije mati. PUTOVANKA Ozbiljan je tata uvijek kad se sprema na put, al' smje ka se njegov e ir, ki obran i ka put. Raduje se njegov d emper, ko ulja, kravata, jedva eka putna torba da mugne kroz v rata. Poskakuju nestrpljivo i cipele dame, i kola se obraduju daljine ih mame. M ama ni ta ne govori, samo usne pui, ja i brat se radujemo kad se vrati kui. LJUBAVNA PJESMA Kad god mi ljubavna pjesma u moje pero doleti, ja se njih sjetim. Nerazdvojni su bili od prvog sunevog zraka do mrklog mraka. im ne to malo jedno od njih zaboli, i drugo se razboli. On joj je tepati znao, kosu joj milovao i cvijee brao. Ona je n jemu spremala pite, kolae, supice i druga lijepa jela. Takve ljubavi nije bilo u devet sela! I im u svome peru osjetim ljubavne zvuke, sjetim se kako su se dr ali z a ruke i kako su bili skupa od jutra, pa do mraka... Pitate ko MOJ DJED I BAKA!

PRED MOJOM KUOM Pred mojom kuom u bujnoj travi ivjelo trideset hiljada mravi: mravi kovai, mravi no sai, mravi pjevai, mravi kosai, mravi pastiri, mravi kuriri, mravi berai, mravi perai , mravi vozai, mravi monteri, i brojna njihova djeca. Mene je stalno boljela glav a, od njih se nije moglo da spava. Ve ranim jutrom svira im budnica i onda poinje prava ludnica: kovai sijevaju, nosai nose, pjevai pjevaju, kosai kose, pastiri se do vikuju, kuriri ih nadvikuju, berai beru, perai peru, vozai ofiraju, monteri montiraj u, a djeca njihova brojna otvore polja bojna! I tako vazdan nesnosna buka, prost o da te uhvati muka. Jo pred mrak sami, kad e veera, svi krenu u kuu u krau eera! kovai, mravi nosai, mravi pjevai, mravi kosai, mravi pastiri, mravi kuriri, mravi b erai, mravi perai, mravi vozai, mravi monteri, i brojna njihova djeca. Na kuu krene najezda prava trideset hiljada gladnih mrava! Izdr im i to zavitlavanje, krenemo, zatim, svi na spavanje. I taman pomislim nee me brkati, kad oni ponu glasno hrkati ! Mravi kovai stra ni hrkai, mravi nosai kao hajkai, mravi kosai i te li, i te i te li, pi te, mravi pastiri kao motori, mravi kuriri ko kompresori, mravi berai ka trubai, mravi perai kao brusai, mravi vozai kao oferi, mravi monteri k transpo a brojna djeca, ene i babe glasni i dosadni kao abe! albe sam slao na razne strane: putaru Marku, efu ciglane, alio sam se i vodovodu da mravi iz kue nee da odu, pomo s am tra io od policije, al' ni ta, ni ta pomoglo nije. I ta u drugo, na kraju velim poku im stvari i, evo, selim!...

CVJETKO Te veeri otac nas okupi oko sinije i, krijui oi, ree da je prodao Cvjetka. Uzeo sam kaparu, a Zijad sutra iz grada dolazi po tele. Do podne ga moramo zaklati i sred iti. Kao da nas biem o inu, trgosmo se na ove hladne oeve rijei i poesmo ga uglas moli ti da to ne ini. Ni na e suze ga, meutim, nisu smek ale. Otac je, izgleda, imao golem razlog koji mi, djeca, nismo mogli dokuiti ni razumjeti. San dugo nije do ao u na e p ostelje te noi. Prevrtali smo se i okretali, smi ljajui kako da spasimo Cvjetka, ali smo bespomono doekali sutra nji dan. Prvi put se tatinom prijatelju Zijadu u na oj kui niko nije obradovao. Koliko ti je tele, domaine? Hoe li moi stati u moj prtlja nik? upita Zijad tatu izlazei iz auta. Dobro mi do ao, Zijade mirno ga pozdravi otac. Sj eli su zatim za sto pod lipom ispred kue. Tu se Zijadu najvi e svialo. Uvijek, kad b i tu sjedao, ponavljao bi mom ocu: Eh, kad bih mogao ovo pare tvog dvori ta prenije ti sebi u grad!... I nami je bila draga lipa u dvori tu. Sad bismo je, meutim, dali Zijadu zajedno sa stolom i zemljom oko nje, samo da nam ostavi Cvjetka. Jer, Cv jetko nije bio obino tele. On se igrao s nama, nauio nam je jesti iz ruke, volio j e da ga mazimo i bio poslu an kao kue. Kao da je razumio sve to mu se ka e. Kad je bio posebno dobre volje, nije branio ak ni da ga ja emo. U pismu sam ti sve objasnio r ee otac kad poe e razgovor o Cvjetku. Cijenu si prihvatio, ali ti moram rei da tele s vojom rukom nisam mogao zaklati. Nisam mogao... a ni djeca mi ne bi oprostila... Ti zna , Ivane, ja se u taj posao ne razumijem ree Zijad. Taj mali nesporazum kod nas, djece, probudi nadu da bi se Cvjetko mogao spasiti, pa se jo vi e primakosmo s tolu pod lipom, tobo e, zanijeti igrom. Znam ree otac povukav i dugaak dim cigarete. ato sam pozvao kom iju Vitu. Svakog asa bi trebao doi... Vitu?! izletje nekom od nas uzdah razoarenja. Otac to u. ta je, prislu kujete, a?! Hajde, hajde...! blago nas p tjerati od stola pod lipom. Mi se, neveseli, odmakosmo. Vito je bio majstor za sve. Izraivao je stolariju, pravio nove i popravljao stare cipele, razumio se u k ovaki, limarski i ko zna kakav jo zanat, a ujesen kad su se klale svinje, naje e je vo dio struni dio tog mesarskog posla. Imam ideju! iznenada e polu apatom moja sestra. Kakvu, govori! Neka neko od nas otri do Vite i neka mu ka e da Zijad iz grada nije ni do ao i da se tele nee klati. Pametno! Evo, ja u askom otrati! odu evljeno rekoh h. Ali, ve je bilo dockan. Niz put je svjetlucalo na suncu sjajno sjeivo Vitinog m esarskog no a. Pod lipom ne sjedje e dugo. Trgnu e jo po jednu, pa poo e ka tali. Mi, dj , krenusmo za njima, ali nas otac vrati u kuno dvori te. Tu se pokaismo na plot kao a vke sa zebnjom oekujui ta e se dogoditi. U talu je u ao samo otac. uli smo kako odvez Cvjetkov lanac i kako tap e Milavu. Ona, kao da sluti nesreu, muknu tri puta. U na ma bolno odjeknu otegnuti kravlji muk, zarismo glave izmeu parmaka, a vidik nam s e zamagli i razli. Suze vi e nismo ni mogli zaustaviti. Kroz njih smo gledali kako Vito prihvaa Cvjetkov ular iz tatine ruke i kako ga vodi pod kru ku. Cvjetko je ne koliko koraka i ao poslu no, a onda veselo poe mahati repom i poskakivati oko Vite. D a ga umiri, Vito ga poe milovati po vratu i po tjemenu, ali se to Cvjetku svidje, pa poe blago elom udarati u Vitinu ruku, kao da se bode s njom. I tako korak po k orak, u toj udesnoj igri, stigo e pod kru ku. Tu se Cvjetko umiri, kao da je odjednom shvatio da ga ovi ljudi nisu poveli u etnju i svojim krupnim pametnim oima pogled a Vitu. Vito premjesti no iz lijeve u desnu ruku i poe se namje tati kako bi mu bilo zgodnije. Cvjetko iste e vrat, primae se, onju i Vitinu ruku u kojoj se caklilo o tro sjeivo, i liznu je nekoliko puta, kao to to ini pas kad se umiljava gospodaru. Vito iznenaen zastade, a onda naglo tr e ruku i zamahnu. Mi pokrismo oi rukama i usmo tup udarac no a u drvo! Ne mogu, Ivane! Ja ovoga ne mogu zaklati usmo zatim Vitu i vid jesmo gdje klei pred teletom i upire elom u Cvjetkovo elo. Iznad njih, zaboden u kr u kovo stablo, drhtao je dugaki mesarski no . APRIL IDE... APRIL IDE Ustaj, ustaj, ap ril ide, oba mu se krila vide: jedno krilo prezeleno, drugo krilo pre areno! Ustaj , ustaj, april zove da u igre poe nove, da sa neba skine dugu i zamijeni sreom tugu! Ustaj, ustaj, pa poleti, kao to i april leti: od umice do vrtia, od travice do cvjet ia!... Leti skupa s leptirima na hiljade sad ih ima! Drugi put se predaj sjeti sa da samo leti, leti!... A ako ti fale krila posudi ih od aprila!... TA SVE LETI? D e razmisli, pa se sjeti: ta sve leti, ta sve leti? Leti, leti, leti... ptica! Kad u kavez, kad u icu, zarobimo ilu pticu, de se sjeti, de se sjeti ta e onda sve da le ti? Onda leti, leti... vjetar ! Kad u kavez, ljutu icu, zarobimo ilu pticu, kada u d ak od dva metra uhvatimo krila vjetra, de se sjeti, de se sjeti: ta e onda sve da leti? Onda leti... avion! Kad u kavez, ljutu icu, zarobimo ilu pticu, kada u d ak o

d dva metra uhvatimo krila vjetra, i kad, brze i smione, pokvarimo avione, de se sjeti, de se sjeti: ta e onda sve da leti? Onda leti, leti... leptir! Kad u kavez , ljutu icu, zatvorimo ilu pticu, kada u d ak od dva metra uhvatimo krila vjetra, ka da, brze i smione, pokvarimo avione, kad na cvijetu pokraj vira klonu krila tog leptira, de se sjeti, de se sjeti: ta e onda sve da leti? Onda leti, leti... zmaj! Kad u kavez, ljutu icu, zarobimo ilu pticu, kada u d ak od dva metra uhvatimo krila vjetra, kada, brze i smione, pokvarimo avione, kad na cvijetu pokraj vira klonu krila tog leptira i kad igri doe kraj, pa na zemlju padne zmaj, de se sjeti, de se sjeti ta e onda sve da leti?! Onda leti, onda leti... Onda leti ova pjesma iz m og kraja u tvoj kraj, a u pjesmi, a u pjesmi leti pozdrav u zaviaj... OGRLICA U v rtu je jedna lala jutros udno zasijala. Zaiskri joj ispod vrata, kao da je sva od zlata, udno lijepa ogrl ica lala planu k'o ar-ptica! A otkud joj o g r l i c a? To je jedna pauia obmotala oko lale dvije niti tanke, male, pa se na njih pohvatale (dok je Mjesec pleo kose) sitne kapi bistre rose... POZIV NA RUAK Ispod tre nje, to miri e po cvijetu i medu, mravia je baka zvala mravie da jedu: Hajde, hajde, unuici, pripremljen je sto. Dosta igre, trebali bi i pojesti to. ekaj malo, draga bako, ma kar pet minuta! ponovi e uglas mravi nekoliko puta. Br e, br e, supa eka i stotinjak m va. Neete li, neka znate, poastiu crva! A mravii ispod bulki i ljutia utih: Evo, e e trimo! to se odmah ljuti ?!... RADNI DAN JEDNOG VJETRA Vjetar se esto probudi rano, dok je jo uvijek nebo zvjezdano, pa brzo skoi, umije lice i ta e prvo? buditi ptice Zatim sa li a izbri e rosu, pa se razleti po sjenokosu: ukrade pra nik od snenog maka, namigne veselo horu cvraka, povue za nos stra nog bauka, prodrma krevet jednog pauk a, zavrti listi na jednoj ljivi, probudi leptira na jednoj njivi, vrkne klobuak jedn oj gljivici i otme balon malom Ivici, nesta no kucne bubanj od ira, a zatim pije vo de iz vira. Iz umskog stana istjera ose, pa zatim brezi zamrsi kose... Na kraju j utra svojim nemirom takne oblaak to juri svemirom, onda ga primi u kro nju kru ka, gdj e vazdan pu e, pirka i u ka. Pred samo vee umoran mirne na kraju neke umice mirne, legn i sanja do samog jutra kako e opet trati sutra... PROLJEE UZ RIJEKU Ujutro s prvim sunevim zracima bude se ptice po vrbacima gonei pjesmama tragove sna. Zatim brzac i ivlje poteku, mrmorom zvonkim razbude rijeku i malog raka sa njenog dna. A onda dan se razva ari... Sunce rasko no pone da ari ini se: s neba ut potok tee... Ribic udesne igre, virovi rijeni postaju igre sve dok ne padne vee... Kad vee igru otme o dana, tad Mjesec i eta iz svoga stana u pratnji prekrasne zvijezde Danice, pa se vozucka u zlatnoj koiji od jedne do druge nebeske stanice... A za to vrijeme vjet ri nad rijekom miluje vrbu ruicom mekom i drijema rai na rjenom dnu. Dok Mjesec u rij eci ogleda lice, stanu brzaci, zaute ptice i sve se preda snu... DUGA Nebo mutno i sjetno kao mog oka zjena, satima ki u lije na sela tiha i snena. A onda sunce vi rnu kroz oblak iznad luga, nenadano, k'o srea, na nebu procva duga. Zasja kao to r adost sija u djeijem oku, vrati ljepotu nebu i bistri tok potoku. Vrati nadu u sr eu leptiru, ljubiici, a vjeru u ivot i pjesmu cvrku, meni i ptici. Ali potraja kratk o na nebu poslije ki e, onda se negdje izgubi i ne vrati se vi e... UMAR Njega slavuj cvrkutom budi, prije sunca i prije zore, pa mu tiho, kradom od ljudi, okai rados t na sve prozore. U umi svi ga znaju po redu: drag je potoku, zekama, cvijeu... Nj emu srne iz ruku jedu i ptice mu na pu ku slijeu! Sav je zelen dok umom stupa i srce mu je zeleni vir, pa zato osjeti kad list propupa i kad na hrastu iznikne ir. On tano zna gdje jelen ee, kud leti leptir, ta rade laste, on zna kako di e drvee, kolik koja grana naraste... Jezdi umom gord i zanesen, radosna srca i vedra lica, zato u glasu kui donese umor li a i cvrkut ptica. O LIPI Jo nije s time naisto svijet da je lipa drvo il' cvijet. Jer, ona s proljea, izgleda prvo kao i svako normalno dr vo, ali im proljee pred ljetom padne, sva se u cvijet i miris dadne. Tada joj kro nj a postane medna poslastiarnica osa i pela i prava ko nica koja miri e u deset uma i dev et sela! A onda prou vruine ljetne i jesen lipi u kro nju du'ne, pa joj se li e i grane cvjetne, kao maslaci ponu da krune. Tada je lipa ponovo drvo cijele se zime mrzne , al' sanja kada e ponovo granuti sunce i doi bajno doba cvjetanja... Zbog toga os taje tajna za svijet, da lije lipa drvo il' cvijet. O ZOVI U moje djetinjstvo uv ijek me zove, gdje god ga sretnem stabalce zove. Odmah me sjeanja skole i sti u, k'o da ih itam na njenom li u. Sjetim se kako me u srce dirala jedna stara zovina svira la, kako se ni do nonih svjetlucaljki nismo razdvajali od njenih pucaljki, kako s u cvjetovi znali da traju po cijelu zimu u toplom aju... ta ne bih dao kad bi se ul e one note iz stare frule, kakvu ne bih cijenu platio kad bih se, naas, pucaljki

vratio, koliko danas dao bih sjaja za onu olju zovinog aja?!... U moje djetinjstvo uvijek me zove, gdje god ga sretnem, stabalce zove. Ovo malecko i krhko drvce l ako ovjeku sraste za srce... O BREZI Ima ne to u kori breze, ne to skriveno, toplo i meko, kao da neko tajni vez veze, kao da ara pod korom neko. Zbog toga breza i tm urnog dana, stoji k'o suncem sva obasjana. Ima ne to u njenoj kori, ivotno, vrijedn o k'o zjena oka, kao da u njoj voda ubori najtajanstvenijeg gorskog potoka. Zbog toga breza, nou i danju, provodi vrijeme u aputanju. Ima ne to u njenoj sr i, nekakva sila i snaga neka, ne to to je vjeito dr i kao to nada dr i ovjeka. Zato joj grane ka s u hrle jednom e stii da ga obgrle!...

TRE NJA DOBRO JUTRO! kucne mi u prozor tre nja tek rascvjetanom granom. Vrijeme je da ti miri em zajedno s jorgovanom. I mirisale su dugo njene latice cvjetne. Onda me, jednog dana, op et na prozoru sretne: DOBAR DAN! stidljivo ree i strese pregr t tre anja u moje krilo . Ima ih dosta! i, zbilja, i za kom iluk je bilo. Vrijeme je i dalje i lo, a ona nij e makla... Jednu veer mi, opet, kucnu tiho u stakla: DOBRA VEER! na pozdrav mi u te ahnu e njene grane. Stari se... Bje i mi li e na sve etiri strane... I, zaista, li e j etje i po vrtu se rasu... A jedne noi opet se javi s prizvukom tuge u glasu: LAKU NO!... Ne to mi je kraj srca hladno, ini se nee pro'. Ko zna da li e cvjetovi moji da vi e do'... LAKU NO... LAKU NO... Nije se javljala vi e, jedne noi je pala. Al' je k aj njenog panja mladica isklijala... BEHARLI KO ULJA Velika tre nja kraj moje kue ras kopa svakog proljea svoju cvjetnu ko ulju i zagolica mirisom jo pospane pele u ko nicam . One, kao opinjene, polete u njenu kro nju i zuje povazdan kao da zlatne suneve nit i upredaju u sitno grumenje budueg voska. Kad sunce zae i pele odlete u svoja meden a gnijezda, tre nja ne zakopa svoju beharli ko ulju, nego ra iri njedra ne bi li se u n jih s k o t r lj a l a i neka zvijezda... PLAE U PARKU TRAVA Plae u parku trava, s uza joj suzu sti e, do la nekakva sprava, pa stri e li je, stri e. "Nije mi to me kosi", plaui uzdi e trava, ve to me nee jesti ni konj, ni vo, ni krava. Bilo bi divno da sam a nekoj livadi rasla, upkala bi me ovca i krava bi me pasla. I kosom kad bi me ko sili, skupili bi me u plast, pa bi me cijele zime krave jele u slast. A krave da ju mlijeko, od mlijeka djeca rastu... Bilo bi, zaista divno, da sam u nekom plas tu. Ovako moram da plaem, jer nema gore sree: im me pokosi sprava, strpat e me u sme ..." I plae trava, i plae, u sjenci visokih zgrada, puklo joj zeleno srce miri e pol a grada...

KAKO JE PROCVJETALA PRVA VISIBABA Zima vi e nije mogla ostati. Dolazilo je sunce i prijetilo da e je svu istopiti. Za to je pokupila krpice preostalog snijega, ogrnula se mrazevima, uzjahala pomamno g Sjeverca i po la u hladnije krajeve. Jednoj pahuljici se, meutim, nije odlazilo. Ona se tokom zime sprijateljila sa suhim listom i hrastovim irom i nije ih eljela ostaviti. Osim toga, oni su joj cijele zime divno govorili o suncu, pa je za eljel a saekati i vidjeti tog princa kome su se list i ir divili i radovali. Zato se, ka d je Zima poela skupljati posljednje snje ne krpice, brzo sakrila pod suhi list s k ojim se sprijateljila. Izlazi odatle! vikala je Zima, kojoj se, ipak, nije uspje la sakriti. Izlazi, ili u narediti ljutitom Sjevercu da te potpuno zaledi! Ali pa huljica nije htjela izai. Zima taman zamahnu rukom da naredi Sjevercu kako e kazni ti malu neposlu ljivicu, kad kroz granje zablista sunce i natjera ih u bijeg. Pahu ljica je, malo kasnije, pla ljivo provirila ispod lista. Pred njenim oima se u jedn oj kapljici divno presijavao sunev zraak. Koliko je tu boja! uzdahnula je oarana pa huljica. Ne alim se istopiti, kad sam vidjela takvu ljepotu! Ne, nee umrijeti! re oj sunev zraak, kome su godile pohvale. Ti si mi se u ovoj umi prva obradovala i za to te neu istopiti, nego nagraditi. Zraak zatim naini arobni pokret, dotae pahuljicu i pretvori je u nje ni zvonasti cvijet. Od tada sitni bijeli cvjetovi na kraju sva ke zime doekuju sunce i prvi ga pozdravljaju. VEZENA TORBICA VEZENA TORBICA Prisvojila je sve boje jeseni, sve boje kanarinca i sunca, djetlia boje livade u cvijetu pa je postala naj arenija na svijetu!... PU da sa mora, preko gora, stigne pje ke ak do e ke! Po ao je na put ... sto koraka oti ao, pa je stao. Nije znao pu i To o kud je po

i pjetlia, sve I TO O Rije io je pu i dug i i ao, i ao, i i a 'o! MUSKETAR Odluio mi

ar da postane musketar, pa k'o kakav fifiri nakrivio e iri. HI-HI-HI, HA-HA-HA: KO JE KAO TO SAM JA! Uniforma tu je sva, a o bedru ma se sja. Kad me vide, sve e make da p objegnu naglavake! HI-HI-HI, HA-HA-HA... NIKO NIJE KAO JA! Gledao ga maor stari kr oz velike naoari, pa ga samo apom vrknu i caru se odmah smrknu... HI-HI-HI, HA-HA-H A... ETO, TO JE PRIA SVA!... OVJEK I KRAVA o vj e k: Zdravo, gospoo kravo! Reci, je li ti pravo to te hranimo tr avom, to te pojimo Savom, to te ne astimo kavom, ampitom ili baklavom? K r a v a: Je ste, meni je pravo to me hranite travom, to me pojite Savom, to me ne astite kavom, a mpitom ili baklavom, ali mi nije pravo to me nazvaste kravom! NIJE REKAO, ALI JE KASNIJE ZAPISAO: U jednoj prelijepoj malenoj kui, u koju maka ne mo e ui, ozidanoj od istog sira, ivio sretno mi zvani ira. Ne morate mi vjerovati n trunke, ali u drugoj kui od unke, smje tenoj negdje iza ormara, stanovala je mi ica M ara. Sada u veoj kui, od sira, pokrivenoj unkom k'o slamom, stanuje sretni tata ira sa jo sretnijom Maricom mamom i sa najsretnijim: Gri om i Mi om, Grickom, ickom i Necom njihovom lijepom djecom...

UITELJICA Nije lako biti uiteljica 38 aka, svakog jutra treba rei "dobro jutro" za 38 djevojic a i djeaka. Kada odlaze kui, mora da ima strpljenja 38 puta kazati "do vienja". A t ek na svakom asu to su podvizi pravi: 38-oro djece pomilovati po glavi, 38 pitanj a da postavi, 38 puta gre ke da popravi, 38 aka u jedan hor da grupi e, 38 lijepih oc jena da im upi e! 38 puta, i to joj je u slu bi, ponekad mora da uputi primjedbi ili tu bi. 38 puta da trpi roditelje na roditeljskom sastanku, i da im slu a elje. A na kakvoj je tek muci dugakoj na nekom putovanju, na ekskurziji akoj! To vam je, stvar no, nezgodno skroz: 38 aka mora da smjesti u voz, PJESNIK I MI Pjesnik: Eto ki e, et o ki e! Svakog trena pada vi e, lo e nam se svima pi e! Bje i, mi e! Mi : Neka ki e, neka k e se di e poslije ki e. Pjesnik: Evo ki e, evo ki e! Kapljice nas po kropi e, na glavu koi e, ko ulje nam smoi e, kapute promoi e! Bje i, mi e! Mi : Neka ki e, neka ki e... e ki e. Pjesnik: Evo ki e, evo ki e! Oblaci je izrui e, sve jarkove popuni e, sve pelic la i e, sve cvjetove poplavi e! Bje i, mi e! Mi : Neka ki e, neka ki e... Sunca je vi e p . Pjesnik: Evo ki e, evo ki e! Mlazevi se na nas sli e, potopi e, poplavi e, promoi e, p Bje i, mi e! Mi : Pjesnie, brate, to je sramota ta pisci rade od mog ivota! To nema s la, dosta je vi e! Gdje god se govori, gdje god se pi e makar o jednom jedinom mi u, s mislite uvijek maku il' ki u! Zar ne bi mogla ta va a lira smisliti kakav komadi sira? ! I zar nemate srca ni trunke opjevajte me uz komad unke! Pjesnik: (koji se zvao Pavao, nije nikakva znaka davao, problijedio je kao kre i nije rekao nijednu rije) .