You are on page 1of 131

Velika ahovska ploa

Zbigniew Brzezinski ZBIGNIEW BRZEZINSKI (1928.) bivi savjetnik za nacionalnu sigurnost predsjednika Cartera, sada je savjetnik u Centru za strateke i meunarodne studije (Center for Strategic and International Studies), profesor amerike vanjske politike na School of Advanced International Studies pri John Hopkins University (Washington, D.C.), upravitelj Trilateralne komisije (u periodu od 1973-1976. direktor Trilaterale), meunarodni savjetnik nekoliko velikih amerikih globalnih tvrtki i lan uprava raznih vladinih i nevladinih organizacija. Dobitnik je bezbroj dravnih i znanstvenih (domaih i meunarodnih) priznanja od kojih istiemo Predsjednikovu medalju slobode (1981.) za svoju ulogu u normalizaciji ameriko-kineskih odnosa i doprinosa u provoenju politike ljudskih prava i nacionalne sigurnosti SAD. Napisao je veliki broj knjiga s podruja meunarodnih odnosa od kojih izdvajamo: Out of Control, Power and Principal: The Memoirs of National Security Advisor, The Grand Failures: The Birth and Death of Communism in the 20th Century, In the Quest of National Security, Between two Ages: America's Role in the Technotronic Era. Predgovor Svaka nova knjiga Zbigniewa Brzezinskog dogaaj je svoje vrste i susret s novom problematikom bogatih meunarodnih odnosa. Ve gotovo etiri desetljea od njegove prve sovjetoloke studije The Soviet Bloc, Brzezinski se javlja kao originalan, samostalan i nezavisan mislitelj. Bilo da je rije o njegovim sovjetolokim studijama, analizi japanskog razvojnog uda, najavi propasti socijalizma, postkomunistikim fenomenima, ili pak problemima novih izazova, Brzezinski je uvijek itak, zanimljiv, inspirativan u traenju vlastitih moguih odgovora. Knjiga koju nudimo naem itatelju nee nikoga razoarati. To je prikaz suvremenih procesa i moguih izazova, kao i duboka analiza meunarodnih kretanja na prijelomu dva stoljea. Vjerojatno je i sam naslov odlino pogoen jer upravo meunarodni odnosi sa svojom dinamikom i brojnim sudionicima u velikoj mjeri podsjeaju na ahovsku plou po kojoj neki znaajni akteri vuku svoje velike i esto puta sudbinske poteze. Ovoga puta Brzezinski na toj velikoj ahovnici iscrtava dijagrame strategijskih kretanja: od velikih aktera pa do nekih manjih kriznih stanja, siguran da upravo u tom stratogemu velike politike lee i neki odgovori na ono to nas oekuje u budunosti. Duboko uvjeren u dananji primat amerikog drutva, koje je po njemu ovoga trenutka jedina i posljednja supersila, Brzezinski se priklanja realnom vienju suvremenog svijeta u kome upravo ta jedina super sila ima vodee mjesto. Po svom tehnolokom, gospodarskom, vojnom i kulturolokom vodstvu ameriko drutvo je dinamo dananjih meunarodnih odnosa i istodobno glavni generator rjeavanja svih kriznih stanja i napetosti. Ta nova, gotovo do kraja globalna amerika uloga, suoava se s tendencijama globalizacije u kojoj svojom snagom, iskustvom ili stratekim vienjem budunosti Amerika ima najvanije mjesto. U naznaci amerikih globalnih pozicija, Brzezinski nije iskljuiv niti jednostran. On je svjestan negativnosti s kojima se suoava ameriko drutvo, nespretnosti pojedinih politikih rjeenja, ali i objektivnih tekoa koje ovakvo unipolarno vodstvo namee Americi. Nadovezujui se na neka svoja ranija djela u kojima je upozoravao na probleme amerikog ivota, Brzezinski ovaj novi model meunarodnih odnosa predvoenih Amerikom ne vidi samo I kao blagodat nego i kao veliku obvezu i odgovornost s kojom se treba znati nositi. Bilo da se radi o saveznicima, ili pak o suparnicima, Pax Americana koja bi mogla nastati kao rezultat postojanja samo jedne super sile, je stanje koje nije ispitano i o kojem se ne moe imati do kraja precizne odgovore. U

tom novom poduhvatu traenja nekih globalnih rjeenja vodstvo super sile je bitno, ali nikako ne jedino niti iskljuivo. Promatrajui u okviru svojih geostrategijskih koordinata svijet u kome amerika politika ima sada tako vano mjesto, Brzezinski uzima u svoje razmatranje veliko podruje Euroazije kao najdinaminije i ujedno najupitnije glede procesa koji e nastupiti u slijedeem stoljeu. U tom dijelu svijeta sueljavaju se ameriki europski saveznici s nekadanjom super silom Rusijom, tu je mnogoljudna Kina i svi izazovi koji mogu iz nje doi, tu je moderan Japan sa svojim pokuajima traenja novog politikog mjesta u svjetskom rasporedu snaga i na kraju na tim prostorima javlja se i radikalni islam. No uz te velike aktere koji vuku dugorono osmiljene poteze na tom prostoru nalazi se i velika skupina novih zemalja iz Centralne Azije te DR Koreja kao ideoloki relikt prolosti, ali i eventualna budua nuklearna opasnost. U nekim geopolitikim vienjima Euroazija je oduvijek imala svoje posebno mjesto. Ona je bila i spojnica i vododjelnica, sastajalite kultura i mjesto njihovih sudara. Za Brzezinskog kao autora i nekadanjeg savjetnika predsjednika Cartera to je prostor velikih sueljavanja, gdje e nastajati novi dinamini odnosi. Amerika politika trebat e i dalje graditi svoju euroatlantsku arhitekturu, proirivati krug zemalja koje e u nju ulaziti i nastojati na tim temeljima razviti svoju vodeu ulogu. Ujedinjena, ekonomski jaka, stabilna Europa, sa tradicionalnim vrstim vezama sa SAD-om, jamac je breg, sigurnog amerikog geostrategijskog i geoekonomskog prodora na turbulentno prostranstvo euroazijskog kontinenta. Takva nova Europa trebala bi biti vrsti ameriki saveznik i ujedno ameriki mostobran za bezbolniji ulazak SAD-a u Euroaziju, ime bi se samo potvrdilo globalno ameriko vodstvo u novoj meunarodnoj zajednici. Ne vjerujui da bi Rusija tako brzo mogla postati u pravom smislu velika sila Brzezinski pledira za paljivo tretiranje Rusije. Dubinom i trajanjem svoje krize Rusija moe povui mnoge druge zemlje, a istodobno preveliko slabljenje Rusije moe voditi nezadovoljstvu i osjeaju ponienosti koji bi mogli roditi : ili neki nacionalsocijalizam II ili neku vrstu nacionalfaizma. Takav razvoj ne bi bio u interesu Amerike, te je umjesto nekog moebitnog novog ameriko-ruskog partnerstva bolje razmiljati o kategorijama suradnje uz dozu opreza, ali i kontrole, da se ruska situacija ne pretvori u kaos ili pak u ponovnog velikog rivala. Amerika politika mora biti svjesna da ona ima dostatno instrumenata kojima moe kontrolirati ruski razvoj i da upravo pomou njih moe utjecati na stupanj izgradnje odnosa s Rusijom kakvog eli. Uz to, kako pie Brzezinski, SAD nikada nisu stvarno eljele dijeliti globalnu mo s Rusijom, te su i dosezi takvog uvjetno nazvanog partnerstva dirigirani iskljuivo s amerike strane i voeni amerikim interesima. Veliko podruje Centralne Azije koje se sve vie udaljava od Rusije Brzezinski naziva "Euroazijskim Balkanom" i u njemu vidi potencijalna arita etnikih, vjerskih, teritorijalnih i gospodarskih sukoba, kao i sve veih sukobljavanja novoosnovanih zemalja s Rusijom. Zbog znaaja Centralne Azije, njezinog geostrategijskog poloaja i turbulentnih odnosa u susjedstvu postojanje i odravanje regionalnog balansa mora biti jedan od bitnih ciljeva amerike politike. Odreujui koordinate euroazijskog budueg razvitka Brzezinski analizira i kineske pozicije, dokazujui da unato svim naporima za i ubrzanim razvojem ta mnogoljudna zemlja ak i da povea svoj nacionalni dohodak za tri puta do 2020. godine jo uvijek e biti siromana zemlja. Kao takva teko da bi mogla biti neki atraktivni lider i njoj je u nadolazeem stoljeu namijenjena samo uloga "regionalne sile u istonoj Aziji". Svijet budunosti pruit e brojne mogunosti za stvaranje nekih novih alijansi na euroazijskom prostoru, pokuaja izgradnje multilateralnosti, ali sve to pak e biti u znaku realnih odnosa snaga i mjesta to ga pojedine euroazijske zemlje budu imale u meunarodnim odnosima. Zapreke koje stoje

na putu izgradnje moebitnih saveza znatno su vee od veza koje danas povezuju razliite zemlje te je i to razlog da Amerika moe oekivati relativno dugo odravanje svog unipolarnog specijalnog mjesta. Knjiga Zbigniewa Brzezinskog nije pledoaje za snanu i jedinu super silu kao glavnog arbitra meunarodnih poslova. Globalizacija amerike strategije odvija se danas usporedo s ekonomskom globalizacijom i ona zapravo jaa neke grandiozne amerike ideje o meunarodnoj integraciji predvoenoj SAD-om o kojima su III svojedobno razmiljali Theodor Roosevelt i Woodrow Wilson. U svijetu promijenjenih odnosa ta amerika eljena uloga danas postaje realnost koju se ne moe izbjei i koja e sasvim sigurno potrajati. Neki europski analitiari stavili su primjedbe na ovu knjigu videi je u prvom redu kao elju da se osmisli i osnai ameriki primat u novim geostrategijskim okvirima. Ako se, meutim, paljivo ita Brzezinskoga, onda se jasno vidi da je njegov pogled na svijet budunosti realistian, utemeljen i uokviren vrstim argumentima. Uostalom, Zbigov stil nikada nije bio puko spekuliranje ve samo vrsta analiza i pogled na ono to dolazi. U kojoj mjeri e to odgovarati buduem razvoju meunarodnih odnosa, koliko e se toga ostvariti i to e Amerika uiniti sa svojom globalnom pozicijom za sada su otvorena pitanja. No itatelji e svakako nakon ovog tiva imati mnogo vie materijala za svoje vlastito vrednovanje budueg razvoja, procesa globalizacije i sutine amerikog primata. A da li e to biti pogled koji e staviti glavno teite na buduu vodeu ameriku ulogu ili e pak pronai mjesta i za neke druge aktere s euroazijskog prostora, koji bi mogli korigirati ili ak preuzeti ameriko vodstvo, ostaje da se vidi. Rije je o procesima koji e trajati i u kojima, kao i na velikoj ahovskoj ploi, postoje brojne kombinacije od kojih samo jedna vodi pobjedi. Prof. dr. Radovan Vukadinovi IV Uvod Politika supersila SVE OD VREMENA kad su kontinenti zapoeli s politikim meudjelovanjem, prije nekih petsto godina, Euroazija je sredite svjetske moi. U razliitim vremenima i na razliite naine, narodi koji su nastanjivali Euroaziju iako najvie oni iz zapadnoeuropskog podruja penetrirali su razne ostale dijelove svijeta i dominirali njima, kako su pojedine drave Euroazije zadobivale poseban status i iskoritavale povlastice koje su proistjecale iz poloaja vodeih svjetskih sila. U posljednjem desetljeu dvadesetog stoljea svjedoci smo tektonskih promjena u svjetskim odnosima. Po prvi puta u povijesti, jedna neeroazijska sila pojavljuje se, ne samo kao arbitar u odnosima euuroazijskih sila ve i kao vrhunska sila svijeta. Poraz i kolaps Sovjetskog Saveza predstavljao je konanu stubu u rapidnom usponu sile iz Zapadne hemisfere, Sjedinjenih Amerikih Drava, kao jedine i, u stvari, prve potpuno globalne sile. No, podruje Euroazije zadrava svoj geopolitiki znaaj. Ne samo u svom zapadnom dijelu Europi jo uvijek lokaciji znaajnog dijela svjetske politike i gospodarske moi, ve i svojim istonim podrujima Aziji koja u zadnje vrijeme postaje vitalnim sreditem ekonomskog rasta i politikog utjecaja. Upravo stoga pitanje kako se globalno aktivna Amerika nosi sa sloenim odnosima snaga unutar Euroazije te posebice sprjeava li pojavljivanje neke dominantne, antagonistiki nastrojene euroazijske sile ostaje sredinjim pitanjem za njezinu sposobnost djelovanja kao prve globalne sile.

Slijedi kako pored kultiviranja razliitih novih dimenzija sile (tehnologije, komunikacije, informacije, kao i trgovina i financije) amerika vanjska politika mora i dalje voditi rauna o geopolitikoj dimenziji, te nastaviti s primjenom svog utjecaja u Euroaziji na nain koji stvara stabilan ekvilibrijum na kontinentu, uz Sjedinjene Drave kao politikog arbitra. V Prema tome, Euroazija predstavlja ahovsku plou na kojoj se odvija natjecanje za stjecanjem, odnosno odravanjem globalnog primata, a to natjecanje temelji se na geostrategiji stratekim upravljanjem geopolitikim interesima. Vrijedno je spomenuti da su se ne tako davne 1940. godine dva pretendenta za svjetskim primatom, Adolf Hitler i Josef Staljin, izriito suglasila (u tajnim pregovorima voenim u studenom iste godine) kako Amerika mora biti iskljuena iz Euroazije. Obojica su shvatila kako bi ubacivanje amerike sile u Euroaziju onemoguilo njihove ambicije za svjetskom dominacijom. Isto tako, obojica su polazila od uvjerenja kako je upravo Euroazija centar svijeta, te da onaj koji nadzire Euroaziju nadzire i svijet. Pola stoljea kasnije ovo pitanje doivljava svoju redefiniciju: hoe li se ameriki primat u Euroaziji odrati i za koje bi se sve ciljeve on mogao primijeniti? Konani cilj amerike politike trebao bi biti benigni i vizionarski: stvaranje uistinu kooperativne globalne zajednice, uz potivanje dugoronih trendova i fundamentalnih potreba ljudske vrste. No, u tomu je od imperativnog znaaja da se u meuvremenu ne pojavi euroazijska sila koja bi bila u stanju dominirati Euroazijom i time ujedno izazvati Ameriku. Sukladno tomu, uobliavanje sveobuhvatne i cjelovite euroazijske geostrategije svrha je ove knjige. Zbigniew Brzezinski Washington, D. C. Travanj 1997. VI Prvo poglavlje Hegemonija nove vrste HEGEMONIJA JE STARA koliko i ljudska vrsta. No, dananja amerika globalna dominacija razlikuje se po brzini kojom je do nje dolo, po svojoj globalnoj sveobuhvatnosti, te po nainima njezine primjene. Tijekom samo jednog stoljea Amerika se preobrazila i bila preobraena dinamikom meunarodnih zbivanja od relativno izolirane zemlje Zapadne hemisfere u silu takvog globalnog dosega kakvoj nema presedana u povijesti. Kratak put do svjetske prevlasti panjolsko-ameriki rat od 1898. godine prvi je ameriki prekomorski, osvajaki rat. Tim ratom amerika je sila izbaena daleko u Pacifik, preko Havaja sve do Filipina. Ve su koncem stoljea ameriki stratezi bili zauzeti razvijanjem doktrina mornarike prevlasti na dva oceana, a amerika je mornarica sve vie stavljala pod upitnik izreku "Britanija vlada valovima". Ameriki zahtjevi za posebnim statusom temeljeni na tvrdnji kako je Amerika jedini uvar sigurnosti Zapadne hemisfere proglaeni Monroevom doktrinom ranije tog stoljea, a kasnije potvreni navodom amerikog "manifest destiny" postali su jo naglaeniji nakon izgradnje Panamskog kanala kojim je omoguena mornarika dominacija na oba oceana Atlantskom i Pacifikom. Temelji za sve vee amerike geopolitike ambicije nalazili su se u rapidnoj industrijalizaciji domaeg gospodarstva. Uoi izbijanja I. svjetskog rata amerika je rastua ekonomska mo predstavljala priblino 33% svjetskog BDP-a, ime je potisnuta Velika Britanija kao dotadanja vodea industrijska sila. Ovakva zadivljujua gospodarska dinamika bila je potaknuta svjetonazorom koji je cijenio eksperimentiranje i inovaciju. Amerike politike institucije te slobodno trino gospodarstvo pruali

su neusporedive mogunosti ambicioznim i slobodnim inovatorima, neoptereenim arhainim privilegijima ili rigidnim drutvenim hijerarhijama u 1 ostvarivanju svojih osobnih snova. Ukratko, nacionalna kultura bila je jedinstvena u svom pogodovanju ekonomskom razvitku, a kroz privlaenje i brzo asimiliranje najnadarenijih pojedinaca iz inozemstva ta je kultura istovremeno omoguavala ekspanziju nacionalne moi. Prvi svjetski rat bio je prva prigoda za masivnu projekciju amerike vojne sile u Europu. Do tada relativno izolirana sila pravovremeno je prebacila nekoliko stotina tisua svojih vojnika preko Atlantika - to predstavlja prekooceansku vojnu ekspediciju ijem opsegu i dosegu nema presedana, a koja je ukazala na pojavu novog velikog igraa u meunarodnoj areni. Vjerojatno jednako vano, rat je omoguio prvi znaajan ameriki diplomatski napor na primjeni amerikih naela u traenju rjeenja za europske meunarodne probleme. Poznatih etrnaest toaka Woodrowa Wilsona predstavljali su injekciju amerikog idealizma, oslonjenog na ameriku mo, u europsku geopolitiku (desetljee i pol prije toga Sjedinjene Amerike Drave imale su vodeu ulogu u rjeavanju konflikta izmeu Rusije i Japana na Dalekom istoku, to je takoer bila potvrda njihova sve veeg meunarodnog ugleda). Prema tomu, fuzija amerikog idealizma s amerikom snagom poela se osjeati na svjetskoj sceni. Striktno govorei, Prvi svjetski rat je ipak bio vie europski rat nego svjetski. No, njegova razorna narav oznaila je kraj razdoblja europske politike, gospodarske i kulturne premoi u odnosu na ostatak svijeta. Tijekom samog rata nijedna europska sila nije bila u mogunosti ostvariti odluujuu premo, te je na ishod tog rata u velikoj mjeri utjecalo ukljuivanje rastue ne-europske sile u konflikt - Amerike. Od tada Europa sve vie postaje objektom, a manje subjektom politika globalnih sila. Ipak, ovaj kratak prodor amerikog vodstva nije rezultirao trajnim amerikim angamanom u svjetskim odnosima. Umjesto toga, Amerika se ubrzo povukla natrag u samozadovoljnu kombinaciju izolacionizma i idealizma. I iako je sredinom dvadesetih i ranih tridesetih totalitarizam uzimao maha na europskom kontinentu, amerika sila - koja je tada ve ukljuivala snanu dvooceansku flotu, daleko snaniju od britanske - nije se, mijeala. Amerikanci su radije stajali po strani globalne politike. Sukladan tim i takvim predispozicijama bio je i ameriki koncept sigurnosti, temeljen na stajalitu kako je Amerika kontinentalni 2 otok. Amerika je strategija u arite stavljala zatitu svojih obala, te je time bila usko nacionalna u svojim dosezima, uz vrlo malo panje posveene meunarodnim ili globalnim pitanjima. Kljuni imbenici na meunarodnom planu i dalje su bile europske sile i sve vie Japan. Europsko razdoblje u svjetskoj politici dolo je do svog kraja tijekom II. Svjetskog rata, prvog stvarno globalnog rata. Rat voden na tri kontinenta istodobno, sa snano sukobljenim interesima na Atlantskom i Pacifikom oceanu, svoju je globalnu dimenziju demonstrirao kad su se britanski i japanski vojnici - od kojih su prvi predstavljali udaljeni zapadnoeuropski otok, a drugi jednako tako udaljeni istonoazijski otok - sukobili tisue milja daleko od svojih domova na indijsko-burmanskim granicama. Europa i Azija postale su jednim bojitem. Da je ishod rata bio u istoj pobjedi nacistike Njemake, vjerojatno bi dolo do situacije u kojoj bi se jedna jedina europska sila nametnula kao globalni, svjetski hegemon. (Japanska bi pobjeda na Pacifiku u tom sluaju osigurala dominaciju na Dalekom Istoku, no vrlo vjerojatno, Japan bi ostao samo regionalnim hegemonom.) Umjesto toga, poraz Njemake bio je velikim dijelom zapeaen uspjehom dvaju izvan-europskih sudionika, Sjedinjenih Drava i Sovjetskog Saveza, koji su time postali nasljednici europskih neispunjenih tenji za globalnom supremacijom.

Sljedeih je pedeset godina bilo obiljeeno bipolarnim ameriko-sovjetskim rivalitetom za globalnu premo. U nekim je aspektima to natjecanje izmeu Sjedinjenih Drava i Sovjetskog Saveza predstavljalo ispunjenje najsmjelijih geopolitikih teorija: sueljavanje vodee svjetske mornarike sile, dominantne na Atlantskom i Pacifikom oceanu, s vodeom svjetskom silom na kopnu, u srcu Euroazije (uz zapanjujuu slinost podruja pod kontrolom kinesko-sovjetskog bloka s onim Mongolskog Carstva). Geopolitika dimenzija nije mogla biti jasnija: Sjeverna Amerika protiv Euroazije, uz itav svijet kao ulog. Pobjednik bi zaista dominirao globusom. Kad bi pobjeda bila dosegnuta, nitko vie ne bi predstavljao prepreku na putu. Oba rivala nastojala su diljem svijeta projicirati svoje ideologije, temeljene na povijesnom optimizmu, a koje su opravdavale neophodne poteze, istovremeno pojaavajui vlastitu uvjerenost u neizbjenost konane pobjede. Oba rivala bila su neprikosnoveno 3 dominantna na svojem podruju - za razliku od europskih pretendenata na globalnu hegemoniju od kojih niti jedan nije u potpunosti uspio u stjecanju odluujue premoi u samoj Europi. I svaki je koristio svoju ideologiju za pojaavanje kontrole nad vazalnim zemljama, na nain koji donekle podsjea na doba vjerskog ratovanja. Kombinacija globalnog geopolitikog opsega i proklamirane univerzalnosti suprotstavljenih dogmi dali su ovom natjecanju dotad nezabiljeeni intenzitet. No jo je jedan imbenik - takoer bremenit globalnim implikacijama - inio ovo sueljavanje jedinstvenim. Pojava nuklearnog naoruanja znaila je da bi izravna konfrontacija rezultirala ne samo uzajamnim unitenjem, ve i smrtonosnim posljedicama za znatan dio ovjeanstva. Prema tomu intenzitet konflikta bio je istodobno podvrgnut snano izraenoj potrebi za suzdravanjem kod oba suparnika. U domeni geopolitike, snage su se u velikoj mjeri odmjeravale na perifernim dijelovima Euroazije. kinesko-sovjetski blok dominirao je veim dijelom Euroazije, no nije imao kontrolu njenih periferija. Sjeverna Amerika se uspjeno utvrdila na krajnje zapadnim i krajnje istonim obalama ogromnog euroazijskog kontinenta. Obrana ovih kontinentalnih mostobrana (epitomizirana na zapadnom "frontu" blokadom Berlina, a na istonom korejskim ratom) predstavljala je prva strateka ispitivanja neega to e kasnije biti poznato pod nazivom Hladni rat. U zavrnoj fazi Hladnog rata na karti Euroazije pojavljuje se trei - juni - obrambeni front (vidi kartu na str. 5). Sovjetska invazija Afganistana potaknula je dvostruki ameriki odgovor: izravnu podrku SAD-a domaem otporu u Afganistanu s ciljem iscrpljivanja Sovjetske armije te veliko pojaavanje amerike vojne nazonosti u Perzijskom zaljevu u cilju odvraanja eventualnog daljnjeg prodiranja Sovjetske politike ili vojne moi dalje na jug. SAD su se obvezale na obranu podruja Perzijskog zaljeva istom odlunou kojom su branile sigurnosne interese na zapadu i istoku Euroazije. Uspjeh Sjeverne Amerike u blokiranju Euroazijskog bloka u stjecanju uinkovitog nadzora nad cjelokupnim podrujem Euroazije - uz injenicu da su zbog straha od nuklearnog rata obje strane bile prisiljene izbjegavati izravan sukob, osim kao konano rjeenje - znailo je da se ishod ovog suparnitva nee rjeavati 4 vojnim sredstvima. Politika vitalnost, ideoloka fleksibilnost, gospodarska dinamika te kulturoloka privlanost postale su odluujue dimenzije.

Savez predvoen Amerikom zadrao je svoje jedinstvo, dok se kinesko-sovjetski blok razdvojio unutar manje od dva desetljea. Dijelom je to posljedica vee fleksibilnosti demokratske koalicije, za razliku od strogo hijerarhijskog i dogmatskog - ali isto tako odlunog - karaktera komunistikog tabora. Prvi je utemeljen na zajednikim vrednotama, no bez formalno odreene doktrine. U drugom je doktrina bila ortodoksno naglaena, uz postojanje samo jednog centra tumaenja. Ameriki glavni saveznici bili su osjetno slabiji od same Amerike, dok Sovjetski Savez nije mogao Kinu tretirati kao sebi podreenu silu beskonano dugo. Na ishod je takoer u velikoj mjeri utjecala injenica da se Amerika pokazala gospodarski i tehnoloki znatno dinaminijom, dok je Sovjetski Savez s vremenom poeo stagnirati i nije bio u stanju uinkovito parirati niti u ekonomskom razvoju niti vojnoj tehnologiji. Gospodarsko propadanje je, pak, rezultiralo demoralizacijom u ideolokom smislu. 5 U stvari, sovjetska je vojna mo - i strah koji je izazivala meu zapadnjacima dugo vremena sakrivala bitnu asimetriju koja je postojala meu suparnicima. Amerika je jednostavno bila mnogo bogatija, tehnoloki daleko naprednija, vojno inovativnija, a drutveno kreativnija i prihvatljivija. Ideoloke zapreke koile su Sovjetski kreativni potencijal te inile Sovjetski sustav sve rigidnijim, a gospodarstvo neuinkovitijim i tehnoloki sve nesposobnijim za natjecanje. I sve dok ne bi dolo do uzajamno unitavajueg rata, u ovakvu natjecanju jeziac vage, prije ili poslije, morao se pomaknuti u korist Amerike. I konano, ishod je u velikoj mjeri bio uvjetovan i kulturolokim znaajkama. Ameriki su saveznici, u velikoj veini, prihvaali kao pozitivne mnoge znaajke amerike politike i drutvene kulture. Dva najznaajnija amerika saveznika na zapadnom i istonom rubu Euroazije, Njemaka i Japan, ozdravile su svoja gospodarstva u kontekstu gotovo posvemanjeg prihvaanja svega amerikog. Amerika je u velikoj mjeri doivljavana kao reprezentant budunosti, kao drutvo vrijedno divljenja i oponaanja. Suprotno od toga, Rusija je gotovo svim saveznicima iz sredinje Europe bila kulturoloki odbojna, a isto tako i sve znaajnijem istonom savezniku, Kini. Za zemlje sredinje Europe ruska je dominacija znaila izolaciju od svega onoga to su tamo smatrali svojim domom u filozofskom i kulturolokom smislu: Zapadne Europe i njene kranske tradicije. Jo gore, znailo je to dominaciju ljudi koje su

Srednjoeuropljani, esto neopravdano, smatrali kulturoloki sebi inferiornim. Kinezi, za koje rije Rusija znai "gladna zemlja", izraavali su svoju odbojnost jo otvorenije. Iako su u poetku Kinezi vrlo tiho osporavali Moskovske zahtjeve za univerzalnou sovjetskog modela, u desetljeu nakon kineske komunistike revolucije poeli su otvorenije izazivati ideoloki primat Moskve te ak otvoreno izraavati svoju tradicionalnu odbojnost spram sjevernih barbarskih susjeda. I konano, u samom Sovjetskom Savezu, onih 50% neruskog puanstva poelo je s vremenom odbacivati Moskovsku dominaciju. Postupno politike buenje neruske populacije znailo je da su Ukrajinci, Gruzijci, Armenci i Azeri poeli sagledavati sovjetsku silu kao stranu imperijalistiku dominaciju nametnutu od ljudi u odnosu na koje se oni nisu osjeali kulturoloki inferiornima. 6 U Srednjoj su Aziji nacionalne tenje bile moda neto slabije izraene, no ti su narodi bili dodatno pod utjecajem rastue svijesti o islamskom identitetu, pojaanom spoznajom o procesu dekolonijalizacije koji je uzimao maha u drugim podrujima. I kao toliko imperija prije, Sovjetski Savez se konano uruio i razmrvio, postajui rtvom ne toliko vojnog poraza, koliko rtvom dezintegracije uzrokovane gospodarskom i drutvenom sputanou. Njegova sudbina potvrena je u mudroj opservaciji jednog znanstvenika: Imperiji su nuno politiki nestabilni iz razloga to podreene jedinice gotovo uvijek preferiraju veu autonomiju, a njihove suprotstavljene elite gotovo uvijek djeluju, prema prilikama, na s jecanju vee autonomije. U tom smislu imperiji ne "propadaju"; ve se "raspadaju", obino vrlo polako, no ponekad zapanjujue brzo.1 Prva globalna sila Kolaps rivala postavio je Sjedinjene Drave u jedinstvenu poziciju. Istovremeno su postale prva i jedina zaista globalna sila. Pa ipak, ako zanemarimo njihove ograniene, regionalne dosege, amerika globalna nadmo donekle podsjea na neka ranija carstva. Ta su carstva temeljila svoju mo na hijerarhiji vazalnih odnosa, provincija, protektorata i kolonija, a na one izvan granica carstva uglavnom se gledalo kao na barbare. Do odreene mjere, uporaba ovakve anakrone terminologije nije u potpunosti neprikladna za neke drave koje se trenutno nalaze unutar amerike orbite. Slino kao i u prolosti, upranjavanje amerike "imperijalne" moi proizlazi u velikoj mjeri iz superiorne organizacije, iz mogunosti da se ogromni gospodarski i tehnoloki izvori u hipu aktiviraju u vojne svrhe, iz neodreene, ali ipak znaajne privlanosti amerikog naina ivota, kao i iz same dinaminosti i natjecateljskog duha imanentnih amerikim drutvenim i politikim elitama. I raniji su imperiji ovisili o slinim atributima. Rimsko carstvo nam prvo pada na pamet. Rimski imperij stvaran je tijekom otprilike dva 7 i pol stoljea kroz postupno teritorijalno irenje na sjever, a kasnije na zapad i jugoistok, kao i kroz stjecanje uinkovitog pomorskog nadzora nad obalama cijelog Sredozemnog mora. U zemljopisnom smislu, vrhunac je postignut oko 211. godine n. e. (vidi kartu). Rim je karakterizirala centralizirana politika i samodostatna ekonomija. Imperijalne moi namjerno su i s razlogom, provoene putem sloenog sustava politike i gospodarske organizacije. Strateki promiljen sustav cestovnih i pomorskih pravaca, svi s ishoditem u glavnom gradu, omoguavao je - u sluaju znaajnije sigurnosne prijetnje - brzu preraspodjelu i koncentraciju rimskih legija stacioniranih u raznim vazalnim zemljama ili provincijama.
1

Donald Puchala. "The History of the Future of International Relations" Ethics and International Affairs 8 (1994):183

U doba vrhunca carstva, rimske legije stacionirane u inozemstvu brojale su najmanje 300.000 ljudi zadivljujua sila, jo opasnija kad se uzme u obzir rimska premo u taktici i naoruanju, kao i mogunost brzog premjetanja i preraspodjele po nareenju iz centra. (Zanimljivo je napomenuti kako je 1996. godine, daleko mnogoljudnija sila, Amerika, titila vanjske granice svojeg carstva s 8 296.000 profesionalnih vojnika stacioniranih u prekomorskim bazama). No, valja naglasiti kako je rimska imperijalna mo proizlazila i iz jednog znaajnog psiholokog realiteta. Civis Romanus sum - "Ja sam gradanin Rima" - predstavljalo je vrhunsko samoodreenje, izvor ponosa i predmet elje za mnoge. Kasnije priznavan i onima koji nisu bili Rimljani po roenju, status graanina Rima bio je izraz kulturne nadmoi koja je opravdavala uvjerenje o poslanju imperijalne sile. Taj realitet ne samo da je davao legitimitet rimskoj vladavini, ve je poticao tenju ne-subjekata za asimilacijom i ukljuivanjem u imperijalne strukture. Kulturoloka nadmo, koja je za vladare bila sama po sebi razumljiva, ali i priznavana od potinjenih, dodatno je jaala mo imperije. Ta vrhunska sila, u dobroj mjeri bez pravog konkurenta u svoje doba, trajala je oko tri stoljea. Uz iznimku bliske Kartage koja je u jednom trenutku predstavljala prijetnju te Partijskog carstva2 na istonim rubovima, vanjski je svijet u velikoj mjeri bio barbarski, loe organiziran, u najveem broju sluajeva sposoban samo za sporadine napade te kulturoloki inferioran. I tako dugo dok je carstvo bilo u stanju odravati unutarnju vitalnost i jedinstvo, vanjski svijet nije predstavljao ozbiljnu prijetnju. Tri su osnovna uzroka dovela do konanog kolapsa Rimskog carstva. Prvo, carstvo je postalo preveliko da bi se njime moglo upravljati iz jednog centra, no podjelom na zapadni i istoni dio automatski je bio uruen monopol njegove moi. Drugo, dugo razdoblje arogancije i oholosti vlasti generiralo je kulturni hedonizam koji je postupno umanjio ambicije politike elite. Tree, kontinuirana
Partija je bila stari azijski imperij i protivnik Rima. Nalazila se na istonoj granici Rimskog carstva. Narod Partije bio je poznat po svojoj borbenoj taktici (op. ur.).
2

inflacija stalno je nagrizala sposobnost sustava za samoodranjem bez socijalnih ustupaka, koje graani vie nisu bili voljni podnositi. Kulturno uruavanje, politika podjela i financijska inflacija rezultirale su ranjivou Rimskog carstva ak i u odnosu na barbare u blizini granica. Mjereno dananjim standardima, Rimsko carstvo nije predstavljalo globalnu, ve regionalnu silu. No, imajui u vidu tadanju zemljopisnu izolaciju meu kontinentima i taj regionalni karakter carstva osiguravao je samodostatnost i izoliranost, bez postojanja 9 neposrednog, pa ak ni udaljenog, rivala. Prema tomu, Rimsko carstvo predstavljalo je svijet za sebe, a superiornou svoje politike organizacije i kulturolokom nadmoi predstavljalo je preteu kasnijih, zemljopisno jo veih imperijalnih sustava. No, niti u svoje vrijeme Rimsko carstvo nije bilo jedini imperij takve veliine. Rimsko i Kinesko carstvo nastajali su gotovo istovremeno, iako meu njima nije postojalo saznanje o postojanju onog drugog. Do godine 221. p.n.e. (vrijeme Punskih ratova izmeu Rima i Kartage), ujedinjenje postojeih sedam carstava u prvo Kinesko carstvo, pod vodstvom Chin-a, ve je rezultiralo izgradnjom Velikog zida u sjevernoj Kini, kako bi se zatitila unutranjost carstva od vanjskog barbarskog svijeta. Kasnije Han carstvo, koje se poelo oblikovati oko 140. godine p.n.e., bilo je svojom veliinom i organizacijom jo impresivnije. U osvit kranskog doba ovo je carstvo imalo oko 57 milijuna podanika. Takav golemi broj, do tada nezabiljeen, svjedoio je o iznimnoj uinkovitosti sredinje vlasti, temeljene na centraliziranoj i strogoj birokraciji. Doseg ovog imperija protezao se na dananju Koreju, dijelove Mongolije i vei dio dananje obalne Kine. No, kao i Rimski imperij i Hansko carstvo je podleglo unutarnjim slabostima, da bi konaan raspad bio ubrzan podjelom na tri samostalne cjeline 220. godine. U kasnijoj povijesti Kine, ovaj obrazac ujedinjavanja i ekspanzije, praen razdobljima propadanja i podjela, ponavljao se. U vie navrata Kina se ujedinjavala i uspijevalo se sa stvaranjem samodovoljnih, izoliranih imperijalnih sustava, superiornih u odnosu na bilo kakve vanjske prijetnje. Tri dijela nastala podjelom Hanskog carstva ponovno su ujedinjena godine 589., uz stvaranje nekog oblika imperijalnog sustava. Ipak najznaajnije razdoblje za povijest Kineske imperije je razdoblje vladavine Manchusa, posebice u vrijeme rane Ch'ing dinastije. Poetkom osamnaestog stoljea, Kina je opet imperijalno carstvo u usponu, uz carsko sredite okrueno vazalnim i potinjenim dravama u koje su spadala podruja dananje Koreje, Indokine, Tajlanda, Burme i Nepala. Prema tomu, doseg carstva sezao je od dananjeg Ruskog dalekog istoka, preko junog Sibira, Bajkalskog jezera i dananjeg Kazahstana do Indijskog oceana na jugu i Laosa i Sjevernog Vijetnama na istoku (vidi kartu na str. 11). Kao i na primjeru Rimskog carstva, imperij je predstavljao sloeni financijski, gospodarski, obrazovni i sigurnosni sustav. Uinkovito upravljanje i kontrola nad tim ogromnim podrujem, na kojem je 10 ivjelo preko 300 milijuna ljudi, provodila se svim navedenim sredstvima, uz snano naglaen autoritet politikog centra podran zadivljujue uinkovitom dostavnom slubom. itav imperij bio je podijeljen u etiri podruja, odnosno etiri koncentrine krunice koje su se radijalno irile od Pekinga kao sredita, a granice su odreene ovisno o tome da li se do njih iz Pekinga moglo stii u vremenu od tjedan dana, dva tjedna, tri tjedna, odnosno etiri tjedna. Centralizirana birokracija, profesionalno izobraena i pomno izabrana, predstavljala je polugu kojom se postizalo jedinstvo vlasti.

To je jedinstvo bilo dodatno poticano, odravano i legitimirano - kao i u sluaju Rimskog carstva snano izraenim i duboko usaenim osjeajem superiornosti, velianog Konfucijevim naukom i naprednom imperijalnom filozofijom u ijem su sreditu bile postavljene vrednote kao to su harmonija, hijerarhija i stega. Kina - Nebesko carstvo - doivljavana je kao sredite svemira, a izvan njega i dalje, samo su barbari. Biti Kinez znailo je biti kultiviran, a od ostatka svijeta oekivalo se da se tomu pokori. Taj specifini osjeaj nadmoi moe se detektirati u odgovoru Kineskog cara 11 britanskom Kralju Georgeu III, - danom koncem 18 st., u vrijeme kad je mo Kineskog carstva opet bila na silaznoj putanji - kad su britanski emisari pokuali namamiti Kinu u trgovinske odnose, nudei pritom Caru neke britanske industrijske proizvode na poklon: Mi, voljom Nebesa Vladar, poruujemo Kralju Engleske da uzme u obzir sljedee: Nebesko carstvo koje vlada svim etirima morima...ne pridaje nikakvu vrijednost rijetkim i skupocjenim stvarima...niti imamo i najmanju potrebu za proizvodima Vae zemlje... Stoga smo ... zapovijedili Vaim izaslanicima da se sigurno vrate kui. A Vi, o Kralju, trebali biste se jednostavno pokoriti naim eljama, ojaati Vau lojalnost i prisegnuti nam vjenu poslunost. Propadanje i raspad nekoliko Kineskih imperija takoer je bilo uzrokovano unutranjim imbenicima. Mongolski, a kasnije i zapadni "barbari" prevladali su zbog unutranjeg zamora, moralnog propadanja, hedonizma te gubitka kreativnosti na ekonomskom i vojnom planu, to je sve podrivalo i ubrzavalo gubitak volje za veliinom i izvrsnou. Vanjske su sile eksploatirale kineske unutarnje slabosti - Velika Britanija u Opijumskom ratu od 1839 - 1842, a Japan stoljee kasnije - to je sve uzrokovalo kulturoloko ponienje karakteristino za Kinu tijekom itavog dvadesetog stoljea. Ponienje tim gore ako se uzme u obzir sukob izmeu duboko usaenog osjeaja kulturoloke nadmoi i poniavajue politike stvarnosti u postimperijalnoj Kini. Isto kao i Rimsko carstvo, po dananjim bi mjerilima i Kineski imperiji bili oznaeni kao regionalne

sile. No, u svojim vrhuncima, niti Kina nije imala globalnog rivala, u smislu nepostojanja sile koja bi predstavljala prijetnju njenom imperijalnom statusu, ili koja bi bila u stanju pruiti otpor daljnjem irenju carstva. Kineski sustav bio je potpun i samodovoljan, temeljen prvenstveno na zajednikom etnikom identitetu, uz relativno ogranieno nametanje sredinje vlasti etniki drugaijim i zemljopisno perifernim dijelovima carstva. Brojan i dominantan etniki korpus omoguavao je Kini da u pojedinim razdobljima ponovno oivi svoj imperij. U tom je smislu Kina sasvim razliita od nekih drugih imperija, u kojima su relativno malobrojni, ali snano motivirani narodi uspijevali nametnuti i odrati dominaciju nad daleko brojnijim, etniki 12 razliitim narodima. Ipak, kad bi nadmo takovih malobrojnijih naroda jednom bila naruena, ponovno osvajanje i uspostavljanje imperija postajalo je nemoguim. Da bi se nala blia usporedba s dananjom definicijom globalne sile, moramo se osvrnuti na zadivljujui fenomen Mongolskog carstva. Raanje ovog carstva obiljeeno je intenzivnim i stalnim borbama protiv velikih i dobro organiziranih protivnika. Meu pobijeenima nalaze se kraljevstva Poljske i Madarske, snage svetog Rimskog carstva, nekoliko ruskih i rusinskih pokrajina, Bagdadski Kalifat, a kasnije ak i kineska dinastija Sung.

Pobjeujui svoje regionalne rivale, Dingis-Kan i njegovi nasljednici uspostavili su kontrolu nad ozemljem koje su geopolitiari kasnije identificirali kao srce globalne moi, ili stoerom za svjetsku dominaciju. Mongolski euroazijski kontinentalni imperij protezao se od obala Kineskog Mora preko Anatolije u Maloj Aziji sve do Sredinje Europe (vidi kartu). I tek se na vrhuncu moi Staljinova sovjetsko-kineskog bloka na Euroazijskom kontinentu pojavljuje sila koja se moe mjeriti s 13 Mongolskim carstvom, bar kad je rije o veliini podruja i snazi centralne moi.

Rimski, kineski i mongolski imperiji regionalne su pretee kasnijim pretendentima na globalnu premo. I kao to je ve reeno, u primjerima Rima i Kine imperijalne strukture bile su visoko razvijene, u politikom i gospodarskom smislu, a iroko prihvaanje kulturoloke nadmoi sredita carstva predstavljalo je znaajno dodatno vezivo. Suprotno tomu, mongolski imperij je odravao politiku kontrolu oslanjajui se prvenstveno na vojno osvajanje kojem je uslijedila brza prilagodba (pa ak i asimilacija) zateenim lokalnim prilikama. Mongolska imperijaina mo se u velikoj mjeri temeljila na vojnoj dominaciji, postizanoj briljantnom i bezobzirnom primjenom nadmone vojne taktike, karakterizirane sposobnou brzog premjetanja snaga i njih.ove pravovremene koncentracije. Mongolska vladavina nije zapamena po uvodenju organiziranih gospodarskih ili financijskih sustava, niti je izvirala iz nekog poticajnog osjeaja kulturoloke superiornosti. Sama vladajua kasta bila je brojano malobrojna te nije mogla predstavljati neku samoobnavljajuu vladajuu elitu, a nepostojanje definiranog osjeaja kulturoloke, pa ak niti etnike nadmoi liilo je imperijalne vladare potrebnog osjeaja subjektivnog samopouzdanja. tovie, mongolski vladari su se pokazali podlonim postupnoj asimilaciji u, esto kulturoloki naprednije narode koje su pokorili. Tako je Dingis-Kanov unuk, kojemu je bilo povjereno vladanje nad kineskim dijelom Dingis-Kanovog carstva, postao velikim zagovornikom Konfucijanstva; drugi je, u svojstvu Perzijskog sultana, prihvatio Islam; trei, koji je vladao Sredinjom Azijom, smatrao se pripadnikom perzijske kulture. I upravo je taj imbenik - prihvaanje vrednota podinjenih naroda i asimilacija, zbog nepostojanja dominantne politike kulture vladara - kao i nerijeen problem dostojnog Dingis-Kanova nasljednika, utjecao na kasnije slabljenje carstva. Mongolski je imperij postao prevelik za uinkovito upravljanje iz jednog sredita, a pokuano rjeenje problema - podjela carstva na nekoliko samostalnih dijelova samo je ubrzalo lokalnu asimilaciju i konano raspadanje carstva. Nakon dva stoljea postojanja, od 14 1206. do 1405., najvee svjetsko kopneno carstvo nestalo je bez traga. Od tada pa nadalje, Europa je postala kako sreditem svjetske moi, tako i aritem veine sukoba za stjecanjem globalne dominacije. tovie, tijekom sljedeih otprilike tri stoljea, mali je sjeverozapadni dio euroazijskog kontinenta postigao - primjenom pomorske sile i po prvi put - stvarnu globalnu dominaciju, nametnuvi se na svim svjetskim kontinentima. Valja napomenuti kako zapadnoeuropski imperijalni hegemoni demografski nisu bili brojni, posebno ako se usporede s brojnou uspjeno potinjenih naroda. Ipak, poetkom dvadesetog stoljea, izvan Zapadne hemisfere (koja je dva stoljea prije uspjeno dovedena pod europsku kontrolu i koja je veinom i nastanjena europskim doseljenicima i njihovim potomcima) samo Kina, Rusija, Otomansko carstvo i Etiopija nisu potpali pod zapadnoeuropsku dominaciju (vidi kartu dolje).

No, do zapadnoeuropske dominacije nije dolo namjernim djelovanjem s ciljem stjecanja globalne dominacije za Zapadnu Europu. U stvarnosti, istovremeno su postojale globalna supremacija europske civilizacije i razjedinjenost snaga na samom europskom kontinentu. Za razliku od mongolskog osvajanja kontinenta ili kasnijeg Ruskog carstva, europski prekomorski imperijalizam je ostvaren neprestanim prekooceanskim 15 istraivanjima i razvitkom pomorske trgovine. Taj je proces oznaen stalnim meusobnim nadmetanjem i sueljavanjem vodeih europskih zemalja, ne samo za stjecanjem prevlasti nad pojedinim prekomorskim dominionima ve isto tako i za ostvarivanjem prevlasti u samoj Europi. U geopolitikom smislu, posljedica navedenog je da globalna hegemonija Europe nije bila rezultat prevlasti jedne europske sile nad Europom samom. Openito govorei, moe se rei da je do sredine sedamnaestog stoljea panjolska bila vodea europska sila. Ve koncem petnaestog stoljea, ona se pojavljuje kao znaajna pomorska sila s globalnim ambicijama. Religija je u to vrijeme posluila kao ujedinjujua doktrina i kao izvor imperijalne misionarske gorljivosti. Tako su tek nakon Papine intervencije i arbitrae panjolska i njezin najvei pomorski rival Portugal, sporazumima iz Tordesille (1494.) i Saragosse (1529.), kodificirali formalnu podjelu svijeta u panjolske i portugalske kolonijalne sfere. Usprkos tomu, stalno suoena s engleskim, francuskim i nizozemskim izazovima, panjolska nikad nije uspjela ostvariti stvarnu prevlast niti u Zapadnoj Europi, niti na oceanima. panjolska je postupno bila prisiljena ustuknuti pred francuskom supremacijom. Do godine 1815. Francuska je dominantna europska sila, iako stalno izazivana i osporavana od ostalih europskih rivala, kako na kontinentu tako i na morima. Francuska se pod Napoleonom primakla vrlo blizu stjecanju stvarne premoi u Europi. Da je u tom tada uspjela, mogla je vjerojatno stei i status dominantne globalne sile. No, njenim porazom od strane Europske koalicije, ponovno je uspostavljena kontinentalna ravnotea snaga. Tijekom sljedeeg stoljea, sve do I. svjetskog rata, Velika je Britanija preuzela pomorsku premo, britanska je mornarica "vladala valovima", a London je postao glavnim svjetskim financijskim i trgovakim centrom. U tom vremenu Britanija je bez sumnje prva prekomorska sila, no kao i raniji Europski pretendenti na globalnu nadmo, ni britanski imperij nije bio u stanju samostalno dominirati Europom. Umjesto toga, Britanija se oslanjala na zamrena diplomatska nastojanja s ciljem

odravanja ravnotee snaga, kao i na anglo-francusko razumijevanje kad je u pitanju sprjeavanje kontinentalne dominacije Rusije ili Njemake. 16

Prekomorsko britansko carstvo izvorno je ostvareno kombinacijom istraivanja, trgovine i osvajanja. No, kao i njihovi rimski i kineski prethodnici, odnosno francuski i panjolski rivali i Britanija je crpila svoju snagu iz percepcije o britanskoj kulturnoj nadmoi. Ta je nadmo bila ne samo stvar subjektivne arogancije imperijalne vladajue klase ve je isto tako bila prihvaena od mnogih nebritanskih podanika. Po rijeima prvog crnog predsjednika June Afrike, Nelsona Mandele: "Odgojen sam u britanskoj koli, u vrijeme kad je Britanija bila domovina svega to je najbolje na svijetu. Nisam nikad odbacio sav utjecaj koji su Britanija i britanska povijest i iskustvo imali na nas." Kulturna nadmo, uspjeno nametnuta i potiho odobravana, imala je kao posljedicu smanjenu potrebu za oslanjanjem na velike vojne snage u odravanju moi imperijalnog sredita. Do 1914. godine, svega je nekoliko tisua britanskog vojnog osoblja i civilnih slubenika kontroliralo oko 19 milijuna km2 teritorija, s gotovo 400 milijuna ne-britanskog stanovnitva (vidi kartu gore). Ukratko, Rim je svoju nadmo temeljio u velikoj mjeri na superiornoj vojnoj organizaciji i kulturolokoj atraktivnosti. Kina se u vladanju imperijem koji se temeljio na zajednikom etnikom identitetu oslanjala na uinkovite dravne slube i visoko razvijenu svijest o kulturnoj nadmoi. Mongolsko carstvo je kombiniralo napredne vojne taktike u osvajanju teritorija s inklinacijom k 17 asimilaciji. Britanci su (kao i panjolci, Nizozemci i Francuzi) ostvarili svoju nazonost brodskim stjegovima koje je pratila trgovina, a kontrola je bila podravana superiornom vojnom organizacijom i kulturnom nametljivou. No, niti jedno od tih carstava nije bilo globalno u punom smislu tog pojma. ak ni Velika Britanija nije bila sasvim globalna sila. Ona nije imala kontrolu nad europskim kontinentom, ve je samo uspijevala u balansiranju snaga. Stabilna Europa bila je od vitalnog znaaja za britansku meunarodnu premo, pa je europsko samounitavanje oznailo i kraj britanskog primata. Suprotno tome, djelokrug i dosezi dananje amerike globalne politike jedinstveni su. Ne samo da Sjedinjene Drave kontroliraju sve svjetske oceane i mora ve imaju i sposobnost amfibijskog osvajanja kontrole nad obalama, a time i mogunost politiki znaajne projekcije svojih snaga prema unutranjosti. Vojne legije SAD-a vrsto su stacionirane na zapadnim i istonim dijelovima Euroazije, a nadziru i Perzijski zaljev. Ameriki vazali i podinjeni, od kojih mnogi tee jo vrim formalnim

vezama s Washingtonom, rasporeeni su po itavom euroazijskom kontinentu, to pokazuje karta dolje.

Ameriki gospodarski dinamizam osigurava neophodne preduvjete za uinkovito odravanje globalnog primata. Neposredno nakon II. 18 svjetskog rata, ameriko je gospodarstvo bilo kategorija sama za sebe, sudjelujui s preko 50% u ukupnom svjetskom BDP-u. Gospodarski oporavak Zapadne Europe i Japana, kojeg je slijedio iri fenomen azijskog ekonomskog rasta, znaio je kako ameriki udio u svjetskom BDP-u mora opasti u odnosu na nerazmjerno velike vrijednosti u neposrednom porau. Usprkos tomu, u vrijeme zavretka hladnog rata, ameriki udio u svjetskom BDP-u, ili preciznije ameriki udio u svjetskoj proizvodnji dobara i usluga, ustalio se na nekih 30%, dakle razini koja predstavlja neku vrstu norme tijekom cijelog ovog stoljea, osim onih iznimnih godina neposredno nakon II. svjetskog rata. I jo znaajnije, Amerika je zadrala i ak poveala svoju prednost u iskoritavanju najnovijih znanstvenih dostignua u vojne svrhe, stvarajui tako vojni ustroj kojem, tehnoloki gledano, nema ravnog i koji jedini ima sposobnost uinkovitog djelovanja na globalnom planu. Istovremeno, Amerika je zadrala i izrazitu prednost u primjeni gospodarski odluujuih informacijskih tehnologija. A ameriko znanje i sposobnosti u gospodarskim granama koje e obiljeiti gospodarstvo sutranjice upuuju na pretpostavku kako amerika tehnoloka dominacija nee nestati u skoroj budunosti, posebice ako se ima na umu da upravo u gospodarski odluujuim granama Amerika ne samo da odrava svoju prednost u produktivnosti u odnosu na zapadnoeuropske i japanske takmace ve ju i poveava. Bez dvojbe, Rusija i Kina su sile kojima nikako ne odgovara ovakva amerika premo. To su obje i potvrdile prigodom posjeta ruskog predsjednika Borisa Jeljcina Pekingu, poetkom 1996. godine. Pored toga, obje sile raspolau s nuklearnim arsenalima koji mogu ugroziti vitalne interese Sjedinjenih Drava. No, okrutna je injenica da u dananje vrijeme, a kako stvari stoje i u vremenima koja dolaze, obje sile mogu zapoeti samoubilaki nuklearni rat, no ne mogu u njemu i pobijediti. Kako nemaju mogunost prebacivanja svojih trupa na takovu udaljenost u cilju nametanja svoje politike volje te kako su tehnoloki daleko zaostale u odnosu na SAD, nedostaju im sredstva za odravanje - kao i za skoro stjecanje - trajne politike premoi u svjetskim razmjerima.

Ukratko, Amerika suvereno vodi u etiri odluujue domene globalne dominacije: vojnoj, zahvaljujui neusporedivom globalnom dosegu; ekonomskoj, obzirom da ostaje glavnom lokomotivom globalnog rasta, iako u nekim aspektima taj primat ozbiljno 19 ugroavaju Japan i Njemaka (od kojih niti jedna nema ostale atribute globalne moi); tehnolokoj, jer zadrava primat u odluujuim podrujima inovacija i kulturolokom, gdje usprkos nekim krajnostima, uiva popularnost kakva do sada nije zabiljeena, posebice meu mladima - to sve daje SAD-u politiku teinu kakvu nema nijedna druga drava. I upravo je kombinacija sva etiri imbenika ta koja Ameriku ini jedinom istinski globalnom silom. Ameriki globalni sustav Iako ameriki meunarodni primat nuno upuuje na slinosti s prijanjim imperijalnim sustavima, postoje bitne razlike. One znaajem daleko premauju eventualne slinosti u teritorijalnom opsegu. Amerika globalna mo primjenjuje se putem sustava koji je strogo ameriki izum, a koji odraava domaa amerika iskustva. A u temeljima amerikih iskustava nalazi se pluralistiki karakter amerikog drutva i amerikog politikog sustava. Ranije imperije stvorile su i izgradile aristokratske politike elite, te su njima u veini sluajeva upravljali autoritarni ili apsolutistiki reimi. Veina stanovnitva takvih imperijalnih drava bila je ili politiki indiferentna, ili, poglavito u novija vremena, inficirana imperijalnim emocijama i simbolima. Traganje za nacionalnom slavom, "teret bijelog ovjeka", "la mission civilisatrice", da ne spominjemo mogunosti za osobne probitke - sve je to sluilo mobiliziranju podrke za imperijalne avanture i za odravanje, u biti, hijerarhijskih piramida imperijalnih vlasti. Stav amerike javnosti u odnosu na vanjsku projekciju amerike moi bio je u velikoj mjeri dvojak. Javnost je podrala ameriko sudjelovanje u II. Svjetskom ratu u najveoj mjeri zbog ok-efekta izazvanog japanskim napadom na Pearl Harbour. Amerika uloga u Hladnom ratu bila je podravana ve stidljivije, sve do podjele Berlina i kasnijeg Korejskog rata. Pojavljivanje Amerike kao jedine globalne sile, nakon zavretka Hladnog rata, nije izazvalo neku euforiju u javnosti, ve upravo suprotno, pojaalo je zahtjeve za ogranienom definicijom amerikih obveza u inozemstvu. Tako su i istraivanja javnog miljenja provedena tijekom 1995. i 1996. 20 godine ukazala na elju amerike javnosti da globalnu mo "podijeli" sa drugima, a ne da sama ima monopol na njenu primjenu. Zbog tih domaih imbenika Ameriki globalni sustav stavlja naglasak na tehnike zdruenog djelovanja (kao u sluaju poraenih protivnika - Njemake, Japana, a kasnije ak i Rusije), u daleko veoj mjeri no to su to inili raniji imperijalni sustavi. Isto tako, vrsto se oslanja na posrednu primjenu utjecaja putem ovisnih stranih elita, a mnogo koristi izvlai i iz privlanosti svojih demokratskih naela i institucija. Sve naprijed navedeno dodatno je pojaano silnom, a ipak nenapadnom, dominacijom u poljima globalnih komunikacija, popularne zabave i masovne kulture, kao i mogunostima vrlo opipljivog pritiska koji joj osigurava tehnoloka dominacija i gotovo neogranieni domet vojnog djelovanja. Kulturna dominacija do sada je bila nedovoljno cijenjeni aspekt amerike globalne moi. to god netko mislio o njenim estetskim vrijednostima, amerika masovna kultura dokazala je svoju magnetsku privlanost, posebice kod mladei itavog svijeta. Njena atraktivnost moe izvirati iz hedonistikog naina ivota koji ona projicira, no njezina globalna prihvaenost ne moe se osporavati. Ameriki televizijski programi i filmovi ine tri etvrtine ukupnog svjetskog trita. Amerika popularna glazba jednako je dominantna, a ameriki pomodni hirovi, prehrambene navike, pa ak i nain oblaenja, sve se vie imitiraju diljem svijeta. Engleski je jezik Interneta. Isto tako,

ogroman dio svjetske komunikacije tim medijem dolazi iz Amerike i utjee na sadraje globalne konverzacije. I konano, Amerika je postala Mekom za sve one koji trae napredno obrazovanje, s nekih pola milijuna stranih studenata, meu kojima se mnogi od onih najsposobnijih nikada ne vraaju. Diplomci amerikih sveuilita mogu se nai u gotovo svakoj Vladi na svim kontinentima. Svojim politikim stilom mnogi strani, demokratski politiari sve vie oponaaju amerike. Nije samo J. F. Kennedy bio imitiran u inozemstvu, ve i neki kasniji (manje slavljeni) ameriki politiki vode postaju objektom paljivog prouavanja i politikog oponaanja. ak i politiari iz potpuno razliitih kulturolokih sredina, kao to su japanski i britanski (na primjer japanski premijer iz sredine 90-tih, Ryutaro Hashimoto i britanski premijer Tony Blair - obratite pozornost na "Tony", kao u "Jimmy" Carter, "Bill" Clinton, "Bob" Dole), nalaze sasvim primjerenim oponaati 21 Clintonov leeran, kuni stil, populistiku neposrednost i tehnike u odnosima s javnou. Nadalje, demokratski ideali, koji se povezuju s amerikom politikom tradicijom, dodatno pojaavaju ono to mnogi doivljavaju kao "ameriki kulturni imperijalizam". U doba najmasovnijeg irenja demokratskih oblika vladanja, ameriko politiko iskustvo postaje oglednim standardom. Sve jae naglaavanje sredinje pozicije pisanog ustava, kao i supremacije zakona nad politikom oportunou, bez obzira koliko uspjeno primjenjivano u praksi, dobrim dijelom crpi snagu iz amerikog poimanja ustavnosti. Ameriki sustav civilno-vojnih odnosa snano je utjecao na novije prihvaanje civilnog nadzora nad vojnom silom u bivim komunistikim zemljama (posebno kao uvjet za lanstvo u NATO-u). Privlanost i utjecaj amerikog demokratskog sustava popraen je i rastuim zanimanjem za ameriki poduzetniki ekonomski model, u kojem se naglaava globalna, slobodna trgovina i nesputano trino natjecanje. Kako Zapadni koncept drave blagostanja, ukljuujui tu i njemaki model "suodluivanja" poduzetnika i sindikata, poinje gubiti na gospodarskom zamahu, sve vie Europljana izraava stav kako treba oponaati efikasniji, iako bezobzirniji, ameriki gospodarski model, ukoliko se eli izbjei daljnje zaostajanje. ak se i u Japanu prepoznaje potreba za jae naglaenim individualizmom u gospodarskom djelovanju kao neophodnoj komponenti ekonomskog uspjeha. Ameriko naglaavanje politike demokracije i gospodarskog razvitka, prema tomu, odailje vrlo jednostavnu, mnogima prihvatljivu politiku poruku: tenja za individualnim uspjehom potie slobodu i istovremeno generira blagostanje. Tako dobivena mjeavina idealizma i egoizma predstavlja monu kombinaciju. Pojedinano samoispunjenje je od Boga dano pravo koje istovremeno moe koristiti i ostalima: stvaranjem bogatstva i pruanjem primjera. To je doktrina koja privlai energine, ambiciozne i uspjene. I kako u svijetu imitacija amerikih naina postupno prevladava, istovremeno se stvara jo povoljnije ozraje za posrednu i naizgled opeprihvaenu, ameriku hegemoniju. Kao u sluaju unutranjeg amerikog sustava, ta hegemonija ukljuuje sloenu strukturu meuovisnih institucija i postupaka, stvorenih s ciljem poticanja 22 konsenzusa i prikrivanja postojee asimetrije u snazi i utjecaju. Prema tomu, amerika globalna premo se oslanja na sloeni sustav alijansi i saveznitava koja doslovno prekrivaju globus. Atlantska alijansa, institucionalno oznaena kao NATO, povezuje najproduktivnije i najutjecajnije drave s Amerikom, osiguravajui time Sjedinjenim Dravama poloaj kljunog imbenika ak i u unutarnjim europskim pitanjima. Bilateralne politike i vojne veze s Japanom vezuju to najsnanije azijsko gospodarstvo s Amerikom, pri emu (bar za sada) Japan ostaje, u sutini, amerikim protektoratom. Amerika sudjeluje i u tek nastajuim transpacifikim multilateralnim organizacijama kao to je AsiaPacific Cooperation Forum (APEC), postajui time kljunim akterom i u odnosima u

tom podruju. Zapadna hemisfera uglavnom je zatiena od vanjskih utjecaja to Americi omoguuje zadravanje sredinje uloge u postojeim multilatelralnim organizacijama tog dijela svijeta. Posebni sigurnosni aranmani u Perzijskom zaljevu, posebno nakon kratkotrajne kaznene misije protiv Iraka 1991. godine, uveli su to podruje vrsto u domenu amerike vojne zatite. ak su i neka biva sovjetska podruja proeta razliitim oblicima sigurnosne suradnje pod amerikim pokroviteljstvom, npr. Partnerstvom za mir, s ciljem pribliavanja tih zemalja NATO-u. Pored toga, i itava mrea specijaliziranih organizacija, posebice "meunarodne" financijske institucije, moraju se promatrati kao dio amerikog sustava. Za Meunarodni monetarni fond (IMF) i Svjetsku banku moe se rei da predstavljaju "globalne" interese, i njihovo podruje djelovanja moe biti cijeli svijet. U stvarnosti, one su ipak pod snanom amerikom dominacijom, a njihov nastanak moe se vezati uz neke amerike inicijative, posebice konferenciju u Bretton Woodsu 1944. godine. Za razliku od ranijih imperija, ovaj ogroman i sloen globalni sustav ne temelji se na piramidalnoj hijerarhiji. Amerika se nalazi u sreditu ovog meuovisnog sustava, sustava u kojem se mo primjenjuje kroz stalno pregovaranje, dijalog, difuziju i nastojanja za postizanjem formalnog konsenzusa, iako mo dolazi iz jednog jedinog izvora - Washingtona D.C. Upravo tu se mora igrati ova igra, i to po amerikim domaim pravilima. Moda najvei kompliment koji svijet iskazuje sredinjoj poziciji demokratskih procesa u uvjetima amerike globalne hegemonije jest stupanj u kojem su strane zemlje uvuene u domae, amerike politike dogovore. Do mjere u kojoj to mogu, strane vlade nastoje 23 mobilizirati onaj dio amerikih graana s kojima dijele zajedniki etniki ili religijski identitet. Isto tako, veina zemalja koristi amerike lobiste u cilju ostvarivanja svojih ciljeva i interesa, posebice u Kongresu, a pored toga je u amerikoj prijestolnici registrirano otprilike tisuu specijalnih, aktivnih, stranih interesnih grupacija. Amerike etnike zajednice takoer nastoje vriti utjecaj na vanjsku politiku SAD-a, pri emu se za idovske, grke i armenske lobiste dri kako su najuinkovitije organizirani. Prema tomu, amerika premo rezultirala je novim meunarodnim poretkom koji ne samo da oponaa, ve i institucionalizira mnoge znaajke amerikog sustava u inozemstvu. Osnovne znaajke tog poretka ukljuuju: kolektivni sigurnosni sustav, sa zajednikom sustavom zapovijedanja i zajednikim snagama (NATO, Ameriko-japanski sporazum o sigurnosti, i tako dalje); regionalnu gospodarsku suradnju (APEC, NAFTA [North American Free Trade Agreement]) kao i specijalizirane institucije za globalnu suradnju (Svjetska banka, IMF, WTO [World Trade Organization]) postupke odluivanja u kojima je naglaen konsenzus, ak i kad SAD u njima evidentno dominiraju; preferiranje demokratskih lanstava u kljunim savezima; postojanje rudimentarne pravne i sudbene strukture (od Svjetskog suda do specijalnog suda osnovanog za odluivanje o ratnim zloinima poinjenima u Bosni). Vei se dio tog sustava pojavio tijekom Hladnog rata, kao dio amerikih napora u blokiranju svog rivala, Sovjetskog Saveza. Stoga, u trenutku kad je takmac posustao, iz ega je Amerika izala sa statusom prve i jedine globalne sile, spomenuti je sustav bio ve gotov i spreman za globalnu primjenu. Sutinu tog sustava dobro je saeo politolog G. John Ikenberry: Bio je hegemonski u smislu da je bio centriran oko Sjedinjenih Drava i da je odraavao Americi svojstvene politike mehanizme i organizacijska naela. Bio je to liberalan poredak, obzirom da je bio legitimiran i oznaen recipronim meudjelovanjem. Europljani, (a moe se dodati, i Japanci) bili su u stanju obnoviti i integrirati svoja drutva i gospodarstva na naine koji su bili u skladu s amerikom hegemonijom, ali i uz

dovoljno prostora za eksperimentiranje sa svojim autonomnim i polusamostalnim politikim sustavima... Evolucija ovog sloenog sustava sluila je "udomaivanju" 24 odnosa meu najznaajnijim Zapadnim dravama. S vremena na vrijeme dolazilo je meu ovim dravama do napetih konflikata, ali vana je injenica da je konflikt uvijek ostajao zadran u okvirima duboko ukorijenjenog, stabilnog i sve bolje artikuliranog politikog poretka... Strah od rata vie nije na dnevnom redu.3 Danas ova amerika globalna hegemonija nema rivala. No hoe li to tako i ostati u godinama koje dolaze? 25

Iz njegovog referata "Creating Liberal Order: The Origins and Persistence of the Postwar Western Settlement", University of Pennsylvania, Philadelphia, studeni 1995.

Drugo poglavlje Euroazijska ahovska ploa ZA AMERIKU EUROAZIJA PREDSTAVLJA najvei geopolitiki dobitak. Tijekom proteklih pola tisuljea svjetskim su odnosima dominirale euroazijske sile i narodi koji su se u elji za stjecanjem regionalne dominacije, i pokuajima za osvajanjem svjetskog primata, borili jedni protiv drugih. Danas jedna ne-euroazijska sila ima primat u samoj Euroaziji - a o tome koliko e dugo i kako uinkovito Amerika uspijevati odravati svoju premo u Euroaziji izravno ovisi i ameriki primat u globalnim razmjerima. Oigledno je da je takvo stanje privremeno. No, njegovo trajanje, kao i ono to slijedi poslije, od kritine je vanosti ne samo za dobrobit Amerike, ve za svjetski mir openito. Naglo pojavljivanje prve i jedine globalne sile stvorilo je situaciju u kojoj bi jednako brzi kraj njene dominacije - bilo zbog amerikog naputanja takve uloge, bilo zbog pojave jednako uspjenog rivala - rezultiralo velikom nestabilnou na meunarodnom planu. U stvari, potaklo bi to globalnu anarhiju. Harvardski je politolog Samuel P. Huntigton u pravu kad smjelo tvrdi: Svijet bez primata SAD-a biti e svijet s vie nasilja i nereda, a manje demokracije i gospodarskog rasta, negoli svijet u kojem SAD nastavljaju utjecati na oblikovanje globalnih odnosa vie od bilo koje druge zemlje. Odravanje meunarodnog primata SAD-a vitalno je za blagostanje i sigurnost Amerikanaca, kao i za budunost slobode, demokracije, otvorenog gospodarstva i meunarodnog poretka u svijetu.1 U tom kontekstu, nain na koji Amerika "upravlja" Euroazijom od kritinog je znaaja. Sila koja dominira Euroazijom vri nadzor nad dvije od tri najnaprednije i gospodarski najuinkovitije regije svijeta. Ve i povran pogled na kartu svijeta upuuje na to kako kontrola nad Euroazijom gotovo automatski za sobom povlai subordiniranost Afrike, a Zapadnu hemisferu i Oceaniju ini 26

perifernima u donosu na sredinji svjetski kontinent (vidi kartu). Oko 75% svjetske populacije ivi u Euroaziji, gdje se nalazi i veina svjetskog materijalnog bogatstva, kako onog poduzetnikog, tako i
1

Samuel P. Huntington. "Why International Primacy Matters," International Security (proljee 1993.):83

onog u tlu. Euroazija sudjeluje s oko 60% u svjetskom BDP-u, i s oko tri etvrtine u poznatim svjetskim izvorima energenata (vidi tabele na str. 28.). Isto tako, u Euroaziji je locirana veina najutjecajnijih i najdinaminijih zemalja svijeta. Poslije SADa, est najveih potroaa na vojnu opremu i naoruanje nalaze se u Euroaziji. Sve osim jedne nuklearne sile, koje taj status javno priznaju, kao i sve osim jedne koje to taje, smjetene su \ u Euroaziji. Dva najmnogoljudnija svjetska pretendenta na globalni utjecaj takoer su u Euroaziji. Svi potencijalni ameriki takmaci za svjetski primat, na politikom i/ili gospodarskom polju, iz Euroazije su. Gledano kumulativno, mo locirana u Euroaziji daleko nadmauje ameriku. Sreom za Ameriku, Euroazija je prevelika da bi bila politiki jedinstvena. 27

28

Prema tom, Euroazija predstavlja ahovsku plou na kojoj se nastavlja igra za svjetski primat. Iako se geostrategija - strateko upravljanje geopolitikim interesima - moe usporediti sa ahovskom igrom, euroazijska ahovska ploa, ovalnog oblika, ukljuuje vie od dva igraa, od kojih svaki raspolae s razliitim koliinama moi. Kljuni igrai locirani su na zapadu, istoku, jugu i u sredinjem dijelu ploe. Zapadna i istona podruja ahovske ploe obuhvaaju gusto naseljene regije, organizirane u nekoliko monih drava, na relativno skuenom prostoru. U sluaju relativno male zapadne periferije, ameriki se utjecaj aplicira izravno. No, dalekoistoni kopneni dio podruje je na kojem se nalazi samostalan igra rastue snage i s ogromnim puanstvom, a njegov energini rival - ogranien na nekoliko oblinjih otoka - zajedno s polovicom omanjeg dalekoistonog poluotoka, ini mostobran za projekciju amerike sile. Izmeu zapadnih i istonih rubova kontinenta protee se ogromni, slabo naseljen, danas politiki vrlo fluidan i fragmentiran sredinji prostor, donedavno okupiran od strane monog takmaca za globalnu premo - rivala kojem je nekad bio cilj istisnuti Ameriku iz 29 Euroazije. Juno od tog velikog, sredinjeg platoa lei politiki anarhian, ali energetski vrlo bogat prostor od potencijalno velikog znaaja, kako za zapadne i istone euroazijske drave, tako i za mnogoljudnog pretendenta na regionalnu hegemoniju koji se nalazi na krajnjem jugu kontinenta. Ta velika ahovska ploa - koja se protee od Lisabona do Vladivostoka - svojim nepravilnim oblikom odreduje pravila i ciljeve igre. Ako bi se uspjelo u pojaanom privlaenju sredinjeg dijela u orbitu Zapada (gdje Amerika ima premo), ako bi se uspjela sprijeiti dominacija jedne sile nad junim regijama, te ako se istok ne bi ujedinio na nain koji bi ugroavao zadravanje amerikih prekomorskih baza, moglo bi se rei da Amerika prednjai u igri. No, ako bi se sredinja podruja izmakla utjecaju Zapada i ujedinila se u znaajan, jedinstveni entitet koji bi stekao kontrolu nad junim podrujima ili stvorio savez s glavnim istonim imbenikom, tada bi se amerika premo dramatino istopila. Isto bi se moglo dogoditi u sluaju kad bi se dva glavna igraa s istoka na neki nain ujedinila. I konano, svako odbacivanje Amerike od strane njenih zapadnih partnera, i time gubitak vrstog poloaja na zapadnom rubu kontinenta, automatski bi oznaio kraj amerikom sudjelovanju u igri na euroazijskoj ploi, iako bi to moglo dovesti do eventualne subordinacije zapadnih podruja ponovno oivljenom igrau iz sredinjeg dijela ploe. Opseg amerike globalne hegemonije je nesporno velik, no ne i njegova dubina, ograniena domaim i vanjskim limitima. Naime, amerika hegemonija temelji se na primjeni dobro promiljenog utjecaja, no, za razliku od prijanjih imperija, ne i na izravnoj kontroli. Sama veliina i razliitosti Euroazije, kao i snaga pojedinih euroazijskih drava, ograniavaju dubinu i mogunost izravnog amerikog utjecaja na tijek dogadaja. Jednostavno, taj je megakontinent prevelik, prenapuen, kulturoloki previe razliit i sastavljen od prevelikog broja povijesno ambicioznih i politiki energinih drava, a da bi bio podloan utjecaju danas ekonomski najuspjenije i politiki predominantne globalne sile. Ovakvi uvjeti naglasak stavljaju na geostrateku umjenost i na paljivu, selektivnu i vrlo odlunu uporabu amerikih resursa na ogromnoj euroazijskoj ahovskoj ploi. Isto tako, injenica je da je Amerika predemokratina kod kue da bi bila autokratska u svom djelovanju u inozemstvu. Time je ograniena primjena amerike moi, posebice njezine mogunosti 30 pribjegavanja izravnoj prijetnji vojnom silom. Do sada niti jedna narodna demokracija nije ostvarila medunarodnu supremaciju. Ali jaanje moi niti ne predstavlja cilj koji bi mogao upravljati emocijama naroda, osim u sluajevima iznenadne prijetnje ili osjeaja javnosti da je njeno blagostanje ugroeno. Ekonomsko samoodricanje (t.j. vojni izdaci), te ljudske rtve (gubici ak meu profesionalnim vojnicima) potrebni za ostvarenje tog cilja suprotni su demokratskim instinktima. Demokracija je nespojiva s mobilizacijom u imperijalne svrhe.

tovie, veina Amerikanaca uglavnom ne vidi neku veliku korist koja bi proistjecala iz novog poloaja njihove zemlje kao jedine svjetske supersile. Pokuaji naglaavanja politikog "trijumfalizma" povezani s amerikom pobjedom u Hladnom ratu uglavnom su nailazili na hladan prijam, pa ak i prezir kod dijela slobodno misleih komentatora. Ako nita drugo, dva su sasvim drugaija pogleda na implikacije koje bi povijesni ameriki uspjeh u natjecanju sa bivim Sovjetskim Savezom mogao imati na Ameriku bila politiki bitno privlanija: s jedne strane stajalite kako zavretak Hladnog rata opravdava drastino smanjivanje amerike globalne nazonosti, bez obzira na posljedice koje bi to imalo na amerike globalne pozicije; i s druge strane, stav kako je dolo vrijeme za istinski medunarodni multilateralizam, kojem bi Amerika ak trebala ustupiti dio svoga suvereniteta. Oba stava nala su svoje pristalice u amerikom drutvu. Promjene u znaajkama globalne situacije dodatno kompliciraju dileme pred kojima se nalazi ameriko vodstvo: mogunost izravne primjene sile danas je podlona veim ogranienjima nego u prolosti. Nuklearno naoruanje dramatino je umanjilo mogunost primjene rata kao instrumenta politike, ili kao sredstva za zatraivanje. Pored toga, rastua gospodarska meuovisnost meu nacijama umanjila je uinkovitost koritenja ekonomske ucjene u politike svrhe. Stoga su manevriranje, diplomacija, stvaranje koalicija, kooptiranje i vrlo promiljena primjena politikih sredstava postale kljunim sastavnicama uspjene primjene geostrateke moi na euroazijskoj ahovskoj ploi. 31 Geopolitika i geostrategija U primjeni amerikog globalnog primata mora se voditi rauna o injenici kako politika geografija i dalje ostaje najznaajnijim pitanjem meunarodnih odnosa. Navodno je Napoleon jednom izjavio kako poznavati zemljopis neke nacije znai ujedno poznavati njenu vanjsku politiku. No, nae razumijevanje vanosti politike geografije mora se prilagoditi novim realitetima moi. U veem dijelu povijesti meunarodnih odnosa, kontrola nad teritorijem bila je u aritu politikih sukoba. Nacionalno samozadovoljstvo zbog osvajanja veeg teritorija, ili osjeaj nacionalne rtve zbog gubitka "svete" zemlje, bili su razlozi veine krvavih ratova vodenih od pojave nacionalizma do danas. Nije pretjerano rei kako je upravo teritorijalni imperativ onaj osnovni poticaj agresivnog ponaanja drava-nacija. Imperiji su se isto tako gradili paljivim osvajanjem i dranjem vitalnih zemljopisnih posjeda, kao na primjer Gibraltar, Sueski kanal ili Singapur, koji su sluili bilo kao kontrolne toke, bilo kao klinovi u sustavu kontrole nad imperijem. Najekstremniju manifestaciju povezanosti nacionalizma i teritorijalnih pretenzija nalazimo u sluajevima nacistike Njemake i imperijalnog Japana. Pokuaj uspostave "tisuljetnog Reicha" prelazio je puku elju za ujedinjavanjem zemalja njemakog govornog podruja pod jednim politikim krovom, te je ukljuivao i elju za nadzorom nad "itnicama" Ukrajine i drugih slavenskih zemalja, ije stanovnitvo je trebalo posluiti kao jeftina radna snaga imperijalnom sreditu. Japanci su bili slino fiksirani na misao kako je izravna kontrola nad teritorijem Mandurije, a kasnije i znaajnim naftonosnim podrujima nizozemske istone Indije, kljuna za ispunjenje japanskih tenji za nacionalnom snagom i globalnim statusom. Slino tomu, vjekovna je definicija ruske nacionalne veliine bila izjednaavana sa stjecanjem novih ozemlja. ak i na koncu dvadesetog stoljea, rusko je ustrajavanje na zadravanju kontrole nad neruskim narodima, kao na primjer eenima, koji nastanjuju podruje kojim prolazi vitalno vaan naftovod, opravdavano tvrdnjom kako je ta kontrola bitna za status Rusije kao velike sile. Nacionalne drave i dalje ostaju temeljnim jedinicama svjetskog sustava. Iako je povlaenjem ideja o monim nacionalizmima te 32

slabljenjem ideologija, emocionalni aspekt globalne politike reduciran - dok je, istovremeno, nuklearno naoruanje uvelo znaajna ogranienja na uporabu sile - nadmetanje temeljeno na teritoriju jo uvijek dominira svjetskim donosima, iako danas u neto civiliziranijim oblicima. U tom nadmetanju zemljopisna lokacija jo uvijek predstavlja polazite za definiranje vanjskih prioriteta pojedine nacije-drave, a veliina nacionalnog teritorija i danas je jedno od osnovnih mjerila za status i snagu drave. No, za veinu nacija-drava pitanje teritorijalnih posjeda danas gubi na izraajnosti. U dijelu u kojem su teritorijalni sporovi jo uvijek znaajni za oblikovanje vanjske politike nekih drava radi se vie o nespremnosti na odricanje od prava na samoodreenje pripadnicima vlastitog naroda, za koje se kae kako im nije priznato pravo pripojenja "matinoj dravi", ili o pritubama na navodno ugnjetavanje nacionalnih manjina od strane susjedne drave, nego o tenjama za poveanjem nacionalnog teritorija, i time nacionalnog statusa. Vladajue nacionalne elite u sve veoj mjeri prihvaaju injenicu kako su neki drugi faktori, osim teritorijalnog, daleko znaajniji za odreivanje meunarodnog poloaja drave, ili njenog meunarodnog utjecaja. Gospodarska probojnost, pretoena u tehnoloku inovativnost, takoer moe predstavljati kljuno mjerilo snage. Japan je za to najbolji primjer. No, bez obzira na navedeno, zemljopisni poloaj i dalje utjee na odreivanje najviih prioriteta neke drave - i to je vea vojna, gospodarska i politika snaga, vei je i domet vitalnih geopolitikih interesa, utjecaja i djelovanja te drave. Sve donedavno vodei su geopolitiki analitiari raspravljali je li kopnena snaga znaajnija od snage na moru, i koje je podruje Euroazije vitalno za stjecanje nadzora nad itavim kontinentom. ledan od najuglednijih, Harold Mackinder, koji se ujedno smatra i zaetnikom ove rasprave, otvorio ju je jo poetkom stoljea svojim konceptima euroazijskog "stoernog podruja" (za koje se govorilo da ukljuuje cijeli Sibir i veinu Sredinje Azije) i, kasnije, podruja Sredinje i Istone Europe kao "srca" Euroazije, od kojih oba predstavljaju odskona mjesta za stjecanje dominacije nad kontinentom. Svoj koncept "srca" Euroazije popularizirao je poznatom uzreicom: 33 Tko vlada Istonom Europom, vlada Srcem kontinenta; Tko vlada Srcem kontinenta vlada Svijetom-Otokom; Tko vlada Svijetom-Otokom vlada itavim svijetom. Geopolitici su se utekli i neki vodei njemaki geografi kako bi opravdali njemaki Drang nach Osten, pri emu se moe primijetiti kako je Karl Haushofer prilagodio Mackinderov koncept njemakim stratekim potrebama. A vulgariziran odjek tog koncepta moe se uti i kod Adolfa Hitlera kad naglaava potrebu njemakog naroda za Lebensraumom. I drugi su europski mislioci prve polovice ovog stoljea predvidjeli pomak geopolitikog teita prema istoku, pri emu bi Pacifika regija - posebno Amerika i Japan - postala nasljednikom sve slabije europske dominacije. U cilju sprjeavanja takvog pomaka, francuski geopolitiar Paul Demangeon, kao i neki drugi francuski analitiari, zagovarali su jo prije II. Svjetskog rata potrebu veeg jedinstva meu europskim dravama. Osnovno geopolitiko pitanje danas vie nije koji dio Euroazije predstavlja najpovoljniju poetnu toku za stjecanje kontinentalne dominacije, niti je li kopnena sila vanija od pomorske. Geopolitika se pomakla s regionalne na globalnu dimenziju, pri emu premo na euroazijskom kontinentu slui kao polazite za primat u itavo svijetu. Sjedinjene Drave, kao ne-euroazijska drava, danas imaju vodeu meunarodnu ulogu te sa svojom silom izravno rasporeenom na tri rubna dijela euroazijskog kontinenta vre snaan utjecaj na drave koje se nalaze u sreditu Euroazije. No, upravo na tom najznaajnijem igralitu globusa - Euroaziji - moe se u nekom trenutku pojaviti potencijalni rival Americi. Stoga formuliranje amerike geostrategije za dugorono upravljanje amerikim

geopolitikim interesima u Euroaziji mora polaziti od pozornog praenja kljunih igraa i ispravnog procjenjivanja terena. Za to je potrebno uiniti dva osnovna koraka: prvo, identificirati geostrateki dinamine euroazijske drave koje raspolau dovoljnom snagom za stvaranje potencijalno znaajnog pomaka u meunarodnoj podjeli moi, deifrirati sredinje vanjsko politike ciljeve njihovih politikih elita, kao i vjerojatne posljedice njihovog aktivnog nastojanja na ostvarivanju tih ciljeva. Nadalje, locirati geopolitiki kljune euroazijske drave iji zemljopisni smjetaj i/ili samo njihovo 34 postojanje ima katalitiko djelovanje na aktivnije geostrateke igrae ili na stanje u regiji; drugo, uobliiti specifinu politiku SAD-a u cilju pobijanja, kooptiranja i/ili kontroliranja naprijed navedenog na nain kojim bi se zadrali i promicali vitalni interesi SAD-a, te izraditi i primijeniti sveobuhvatniji geostrateki koncept koji bi na globalnoj razini omoguio meudjelovanje posebnih, specifinih politika SAD-a. Ukratko, za Sjedinjene Drave, euroazijska geostrategija ukljuuje ciljano upravljanje geostrateki dinaminim dravama i paljivo djelovanje usmjereno na geopolitiki katalitike drave, sve kako bi se zadovoljio dvostrani ameriki interes - kratkorono, zadravanje jedinstvene globalne moi koju SAD imaju, i dugorono, postupnu transformaciju te premoi u sve jae institucionalizirane oblike globalne suradnje. Izraeno terminologijom koritenom u brutalnijim razdobljima drevnih imperija, tri najznaajnija imperativa imperijalne geostrategije su: sprijeiti tajno sporazumijevanje i odrati sigurnosnu ovisnost meu vazalima, odravati protektorate popustljivima i zatienima, te onemoguiti udruivanje barbara. Geostrateki igrai i geopolitike osi Aktivni geostrateki igrai su drave koje imaju sposobnost i nacionalnu volju za primjenu moi ili utjecaja preko svojih granica s ciljem mijenjanja - u mjeri u kojoj to utjee na amerike interese postojeih geopolitikih odnosa. Dakle, imaju potencijale ili predispozicije da budu geopolitiki nepredvidive. Bez obzira iz kojeg razloga - tenje za nacionalnom veliinom, ideolokim ispunjenjem, iz religijskog mesijanizma ili zbog gospodarskog uzdizanja - neke drave pokuavaju ostvariti regionalnu dominaciju ili globalni status. Vodene su duboko usaenim i sloenim motivacijama, najbolje objanjenim izrekom Roberta Browninga: "...ovjekov domaaj trebao bi prelaziti dohvat njegovih ruku, inae to e nam Raj?" Te drave stoga pozorno vode rauna o amerikim mogunostima, procjenjuju u kojoj mjeri se njihovi interesi preklapaju, ili kolidiraju, s amerikima, i odreuju svoje ograniene euroazijske ciljeve, ponekad u koliziji, a ponekad i u izravnoj 35 suprotnosti s amerikim politikama. Amerika mora posvetiti posebnu pozornost euroazijskim dravama s ovakvim ambicijama. Geopolitike osi su drave iji znaaj izvire u manjoj mjeri iz njihove snage i njihove motivacije, a vie iz osjetljivosti njihove lokacije i posljedica kojima njihova nesigurna pozicija moe rezultirati na ponaanje geostratekih igraa. Najee su geostrateke osi odreene zemljopisnim poloajem, koji im u nekim sluajevima daje posebnu ulogu - bilo u definiranju pristupa vanim podrujima, bilo uskraivanjem bitnih sredstava i izvora znaajnim igraima. U nekim sluajevima, geopolitika os moe sluiti kao obrambeni tit za neku drugu dravu ili ak regiju. Ponekad i samo postojanje geopolitike osi ima znaajne politike i kulturoloke posljedice na aktivnijeg susjednog

geostratekog igraa. Prema tome, identificiranje kljunih post-hladnoratovskih geopolitikih osi u Euroaziji, kao i njihova zatita, presudni su aspekti amerike globalne geostrategije. Treba odmah naglasiti da, iako su svi geostrateki igrai znaajne i mone drave, nisu sve znaajne i mone drave ujedno i aktivni geostrateki igrai. Stoga je identifikacija geostratekih igraa relativno jednostavna, no isputanje nekih oigledno znaajnih drava s takvog popisa zahtijeva dodatno obrazloenje. U trenutnim globalnim uvjetima, na novoj politikoj karti Euroazije mogue je identificirati barem pet kljunih geostratekih igraa i pet geopolitikih osi (od kojih dvije djelomino ispunjavaju uvjete i za status geostratekog igraa). Francuska, Njemaka, Rusija, Kina i Indija veliki su i aktivni geostrateki igrai, dok se Velika Britanija, Japan i Indonezija, iako bez sumnje vrlo znaajne drave, ne mogu tako okvalificirati. Ukrajina, Azerbejdan, Juna Koreja, Turska i Iran imaju ulogu znaajnih geopolitikih osi, iako su i Turska i Iran - do neke mjere, i u skladu sa svojim ogranienim mogunostima - i geostrateki aktivne. Vie o svakoj od ovih drava biti e reeno u poglavljima koja slijede. U ovom stadiju dovoljno je rei kako su na zapadnom rubu Euroazije Francuska i Njemaka dinamini geostrateki igrai. Obje drave motivirane su vizijom ujedinjene Europe, iako se razlikuju u pogledima na pitanje u kojoj mjeri i na koji nain bi tako ujedinjena Europa trebala ostati vezana uz Ameriku. No, obje zemlje nastoje oblikovati neto ambiciozno novo u Europi, i time promijeniti postojei status quo. Posebno se za Francusku moe rei kako ima 36 svoj vlastiti geostrateki koncept Europe, koji se u nekim znaajnim pitanjima razlikuje od onog SADa, i u kojem se esto koristi taktikim manevriranjem s ciljem sueljavanja Rusije s Amerikom i Velike Britanije s Njemakom, istovremeno se oslanjajui na francusko-njemaki savez kako bi se prikrile neke vlastite, relativne, slabosti. Pored toga, i Francuska i Njemaka su dovoljno mone i dovoljno dinamine za primjenu utjecaja unutar ireg regionalnog radijusa. Francuska ne samo da nastoji zadobiti sredinju politiku ulogu unutar ujedinjujue Europe, ve sebe vidi i kao jezgru skupine mediteranskih i sjevernoafrikih drava koje dijele neke zajednike interese. Njemaka svijest o posebnosti vlastitog statusa kao najznaajnije europske drave sve je jaa - kao ekonomske lokomotive regije i kao vodee drave u Europskoj Uniji (EU). Pored toga, Njemaka osjea svoju posebnu ulogu u ponovno emancipiranoj Sredinjoj Europi, na nain koji donekle podsjea na nekadanji pojam Mittel-Europe, predvoene Njemakom. Osim toga, i Francuska i Njemaka se osjeaju pozvanima da zastupaju europske interese u odnosima s Rusijom, a Njemaka, zbog svojeg zemljopisnog poloaja, barem teoretski, zadrava i pravo na opciju koja ukljuuje i specijalne bilateralne odnose s Rusijom. Suprotno tomu, Velika se Britanija ne moe nazvati geostratekim igraem. Ima manji broj znaajnih opcija, ne njeguje neke posebno ambiciozne poglede na budunost Europe, a relativno opadanje njene moi umanjilo je njenu sposobnost za izvravanje tradicionalne uloge u odravanju europske ravnotee. Podvojenost stajalita glede ujedinjavanja Europe, te njezina privrenost posebnim (ali sve manje znaajnim) odnosima s Amerikom, ine Veliku Britaniju sve manje relevantnim imbenikom kad je rije o donoenju najznaajnijih odluka o europskoj budunosti. London se u velikoj mjeri sam iskljuio iz europske igre. Sir Roy Denman, nekadanji visoki britanski dunosnik Europske Komisije, prisjea se u svojim memoarima kako je tijekom konferencije u Messini, 1955. godine, gdje se sainjavao poetni nacrt stvaranja Europske Unije, slubeni britanski glasnogovornik, pred okupljenim buduim arhitektima nove Europe, otvoreno izjavio: Nema izgleda da budui sporazum o kojem raspravljate bude prihvaen; a ako bude prihvaen, nema

izgleda za njegovu primjenu. Ako se i bude 37 primjenjivao, biti e potpuno neprihvatljiv Velikoj Britaniji... au revoir et bonne chance.2 Vie od etrdeset godina kasnije, navedena izjava i dalje u osnovi predstavlja definiciju temeljnog britanskog stajalita prema izgradnji stvarno ujedinjene Europe. Britanska nesklonost sudjelovanju u ekonomskoj i monetarnoj uniji, predvienoj za sijeanj 1999., odraava nevoljkost te zemlje da poistovjeti svoju budunost s onom Europe. Sutina takvog stava sumirana je jo ranih 90-tih kako slijedi:
Britanija odbija ciljeve politikog ujedinjavanja. Britanija daje prednost modelu gospodarske integracije temeljene na slobodnoj trgovini. Britanija preferira da vanjska politika, sigurnost i obrana budu uskladivane izvan okvira EZ-a (Europske Zajednice). Britanija rijetko koristi svoj utjecaj unutar EZ u punoj mjeri.3

Zasigurno, Velika Britanija i dalje ostaje vana SAD-u. Velika Britanija nastavlja i s mjerom globalnog utjecaja koji joj osigurava Commonwealth, no Velika Britanija nije ni neka nepredvidiva velika sila, niti je motivirana nekom ambicioznom vizijom. Ona je glavni ameriki pristalica, odani ameriki partner, vana vojna baza, te blizak suradnik u presudno vanim obavjetajnim aktivnostima. Britansko prijateljstvo treba njegovati, no njena politika ne zahtijeva stalnu pozornost. Britanija je umirovljeni geostrateki igra, koji poiva na svojim sjajnim lovorikama, u velikoj mjeri iskljuen iz velike europske avanture u kojoj Francuska i Njemaka imaju kljune uloge. Ostale europske drave srednje veliine, od kojih je veina ulanjena u NATO i/ili Europsku Uniju, slijede ameriko vodstvo ili se potiho svrstavaju uz Francusku i Njemaku. Njihove politike nemaju iri regionalni znaaj i nisu u mogunosti bitno promijeniti svoje temeljne pozicije. Na ovom stupnju, te zemlje nemaju niti 38 znaajke geostratekih igraa niti geopolitikih osi. Isto se odnosi i na najznaajnijeg potencijalnog lana EU i NATO-a iz sredinje Europe - Poljsku. Poljska je preslaba da bi bila geostrateki igra, i ima samo jednu mogunost: integraciju s Zapadom. tovie, nestanak starog Ruskog carstva s jedne strane, i jaanje poljskih veza s Atlantskim savezom i nastajuom Europom s druge, pruaju Poljskoj sigurnost kakvu nikada u povijesti nije imala, istovremeno joj ograniavajui mogunosti stratekog izbora. Rusija, a to nije potrebno ni napominjati, ostaje vanim geostratekim igraem, bez obzira na trenutnu oslabljenost i vjerojatno dugotrajnije nazadovanje. Sama njezina nazonost snano se odraava na novonastale drave biveg Sovjetskog Saveza, koje se prostiru itavim Euroazijskim kontinentom. Rusija ima i neke vrlo ambiciozne geopolitike ciljeve, koje sve otvorenije izraava. Jednom kad se dovoljno oporavi, sigurno e znaajno utjecati na svoje zapadne i istone susjede. tovie, Rusija jo uvijek nije donijela konanu odluku glede svog temeljnog geostratekog izbora - odnosa s Amerikom - je li prijatelj ili neprijatelj? U tom pogledu Rusija moe osjeati kako jo uvijek ima na raspolaganju nekoliko znaajnih opcija na Euroazijskom kontinentu. Mnogo toga ovisi o tomu kako e se razvijati njeni unutranji odnosi, posebno hoe li Rusija postati europskom demokratskom zemljom, ili
Roy Denman, Missed Chances (London: Cassell, 1996.) U prilogu Roberta Skidelskog za "Great Britain and the New Europe", From the Atlantic to the Urals, ed. David P. Calleo i Philip Gordon (Arlington, Va.:1992), str: 145.
3 2

ponovno euroazijskim imperijem. U svakom sluaju, jasno je da ona ostaje znaajnim igraem, usprkos injenici da je ostala bez nekih svojih "dijelova", kao i bez nekih kljunih polja na euroazijskoj ahovskoj ploi. Slino tomu, nije potrebno posebno dokazivati kako je i Kina znaajan igra. Kina je ve i sada regionalna sila i vjerojatno je da e dodatno pojaati svoje pretenzije, poglavito ako se ima na umu njezina povijest velike sile i njezino sagledavanje Kine kao globalnog sredita. Opcije koje Kina izabire ve danas imaju utjecaj na distribuciju geopolitike moi u Aziji, a ekonomski zamah koji biljei moe rezultirati veom fizikom silom i porastom ambicija. Pojava "Velike Kine" sigurno ne bi ostavila tajvansko pitanje po strani, a to bi neizostavno imalo posljedica za ameriku poziciju na Dalekom Istoku. Pored toga, raspadom Sovjetskog Saveza, na zapadnim granicama Kine pojavio se niz drava u odnosu na koje kinesko vodstvo ne moe ostati indiferentno. Stoga e i Rusija osjetiti posljedice aktivnijeg pojavljivanja Kine na svjetskoj sceni. 39 Istona periferija euroazijskog kontinenta predstavlja svojevrstan paradoks. Japan je nesumnjivo znaajna sila u svjetskim odnosima, i ameriko-japansko saveznitvo esto je oznaavano - potpuno ispravno - kao najznaajniji ameriki bilateralan odnos. Kao jedna od najjaih svjetskih ekonomskih sila, Japan bez sumnje ima potencijale prvoklasne politike sile. Ipak, Japan se tako ne ponaa, izbjegava bilo kakvim pretenzijama za regionalnom dominacijom i preferira djelovanje pod amerikom zatitom. I kao u sluaju Velike Britanije u Europi, ni Japan se ne mijea u politiku na azijskom kopnu, iako se razlog za to moe nai u trajnoj nesklonosti koju mnogi Azijci gaje prema bilo kakvom japanskom pokuaju stjecanja vodee politike uloge u regiji. Ovakav namjerno ogranien politiki profil Japana omoguuje Sjedinjenim Dravama sredinju sigurnosnu ulogu na Dalekom Istoku. Japan, shodno tomu, nije geostrateki igra, iako njegovi potencijali da to brzo postane - posebice ukoliko bi Kina ili Amerika iznenadno promijenile svoje trenutne politike - obvezuju Ameriku na pomno njegovanje ameriko-japanskih odnosa. Pri tome Amerika ne mora u tolikoj mjeri paziti na japansku vanjsku politiku, koliko mora paljivo kultivirati spomenutu japansku suzdranost. Svako znaajnije slabljenje ameriko-japanskih politikih veza izravno bi se odrazilo na stabilnost ove regije. Neuvrtavanje Indonezije na popis dinaminih geostratekih igraa lake je obrazloiti. U jugoistonoj Aziji Indonezija je najznaajnija zemlja, no njezina mogunost utjecaja, ak i unutar same regije, ograniena je relativno nedovoljnom razvijenou gospodarstva, stalnim unutarnjim politikim nesigurnostima, razuenou arhipelaga na kojem je smjetena te njezinom osjetljivou na etnike sukobe temeljene na nezadovoljstvu zbog sredinje uloge kineske manjine u financijskom sektoru zemlje. Indonezija bi u odreenom trenutku mogla postati znaajna prepreka kineskim pretenzijama prema jugu. Ovo je ve prepoznato u Australiji, zemlji koja je nekad strahovala od indonezijske ekspanzije, a u zadnje vrijeme surauje s Indonezijom na sigurnosnim pitanjima. U svakom sluaju, prije no to bi se na Indoneziju moglo poeti gledati kao na regionalno dominantnog imbenika, trebalo bi protei odreeno razdoblje politike konsolidacije i trajnijeg gospodarskog rasta. Suprotno tomu, Indija je ve u postupku potvrivanja svog statusa regionalne sile, a na sebe gleda i kao na potencijalno znaajnog 40 igraa u globalnim razmjerima. Isto tako, Indija sebe vidi kao rivala Kini. U ovom sluaju moda je rije o precjenjivanju svojih dugoronih mogunosti, no Indija je bez sumnje najsnanija drava June Azije i neka vrsta regionalnog hegemona. Indija je i polutajna nuklearna sila, to je postala ne samo kako bi bila u mogunosti prijetiti Pakistanu, ve vie kako bi stvorila ravnoteu kineskom nuklearnom arsenalu. Indija ima geostrateku viziju svoje uloge, kako u odnosu prema susjedima, tako i u Indijskom oceanu. Ipak, indijske ambicije u ovom trenutku samo periferno dotiu amerike

interese u Euroaziji, pa prema tomu Indija kao geostrateki igra nije izvor znatnije geopolitike zabrinutosti - barem ne u onoj mjeru u kojoj su to Rusija i Kina. Ukrajina, nov i vrlo vaan prostor na euroazijskoj ahovskoj ploi, ima sve znaajke geopolitike osi, obzirom da sama injenica njezinog postojanja kao samostalne drave pomae u transformaciji Rusije. Bez Ukrajine Rusija prestaje biti euroazijskim imperijem. Rusija bez Ukrajine jo uvijek moe teiti imperijalnom statusu, no u tom bi sluaju taj imperij bio preteito azijska imperijalna drava, vjerojatno stalno uvlaena u iscrpljujue konflikte s probuenim narodima sredinje Azije, koji bi uz podrku islamskih zemalja s juga nastojali ponovno osvojiti svoju neovisnost. Pored toga, i Kina bi se vjerojatno protivila restauraciji ruske dominacije u Sredinjoj Aziji, obzirom na svoje rastue zanimanje za novonastale drave na tom podruju. No, ukoliko bi Moskva uspjela vratiti nadzor nad Ukrajinom, s njenih 52 milijuna stanovnika, znatnim prirodnim bogatstvima i izlazom na Crno More, Rusija bi automatski ponovno stekla sve to joj je potrebno za stvaranje snane imperijalne drave, obuhvaajui Europu i Aziju. Gubitak samostalnosti Ukrajine imao bi izravne posljedice na Sredinju Europu, a Poljska bi se pretvorila u geopolitiku os na istonoj granici ujedinjene Europe. Azerbejdan je usprkos ograniene veliine i male populacije, zbog svojih ogromnih energetskih izvora takoer geopolitiki vrlo vaan. Ta zemlja predstavlja ep na boci u kojoj su sadrana bogatstva Kaspijskog bazena i sredinje Azije. Neovisnost drava sredinje Azije postala bi gotovo bespredmetna ukoliko bi Azerbejdan ponovno potpao pod punu kontrolu Moskve. Kad bi se ponitila neovisnost Azerbejdana tamonja bi nalazita nafte takoer potpala pod rusku kontrolu. Samostalan Azerbejdan, povezan sa zapadnim tritima naftovodima koji ne prolaze kroz podruja pod ruskom kontrolom, predstavlja bitan pravac za dotok potrebne 41 energije iz energetski bogatih zemalja Sredinje Azije naprednim gospodarstvima na zapadu. Gotovo kao i u sluaju Ukrajine, budunost Azerbejdana i Sredinje Azije kljuni su za odreivanje Rusiju u budunosti. Turska i Iran, koristei povlaenje ruske sile, zauzeti su stjecanjem neke mjere utjecaja u regiji Kaspijskog mora i Sredinje Azije. Iz tog razloga moe ih se smatrati geostratekim igraima. No ipak, obje zemlje sueljene su sa znaajnim unutranjim problemima, a njihova sposobnost poticanja bitnijih pomaka u regionalnoj distribuciji moi je ograniena. Pored toga, ove su zemlje meusobni rivali, to esto dovodi do meusobnog ponitavanja njihovih utjecaja. Tako na primjer u Azerbejdanu, gdje je Turska stekla znatan utjecaj, iransko je djelovanje (potaknuto zabrinutou zbog moguih nacionalnih gibanja Azera u samom Iranu), ilo vie na ruku Rusiji. No, obje su zemlje, bez sumnje, vane geopolitike osi. Turska stabilizira podruje Crnog mora, nadzire pristup od Crnog prema Sredozemnom moru, predstavlja ravnoteu u odnosu na Rusiju u kavkaskom podruju, jo uvijek parira islamskom fundamentalizmu i slui kao juno uporite NATOa. Destabilizirana Turska vjerojatno bi rezultirala pojaanim nasiljem na jugu Balkana i istovremeno omoguila povrat ruske kontrole nad novonastalim dravama u podruju Kavkaza. Iran, bez obzira na svoje ambivalentne stavove prema Azerbejdanu, isto tako predstavlja stabilizirajui imbenik u novoj politikoj raznolikosti Sredinje Azije. Iran dominira istonim obalama Perzijskog zaljeva, a njegova neovisnost, usprkos trenutnog neprijateljstva prema SAD-u, predstavlja barijeru bilo kakvim dugoronim ruskim prijetnjama amerikim interesima u podruju Perzijskog zaljeva. I konano, Juna je Koreja geopolitika os Dalekog Istoka. Njezine tijesne veze sa SAD-om omoguuju Americi zatitu Japana, ime ga se ujedno odvraa od prerastanja u znaajnu i samostalnu vojnu silu, sve bez znatnije amerike fizike nazonosti u samom Japanu. Bilo kakva bitnija promjena u statusu June Koreje, do koje bi dolo bilo ujedinjenjem, bilo pomakom prema sve iroj sferi kineskog utjecaja, dramatino bi promijenila ameriku ulogu na Dalekom Istoku, a time i poziciju Japana. Pored toga, rastua gospodarska mo ini ju vanim prostorom samom po sebi, ime i nadzor nad takvim prostorom postaje sve znaajniji.

42 Ovako izloena lista geostratekih igraa i geopolitikih osi niti je stalna niti nepromjenjiva. U razliitim vremenima neke e drave morati biti dodane, a neke isputene s popisa. Sigurno bi se, u nekim sluajevima, mogla argumentirati potreba za ukljuivanjem Tajvana, ili Tajlanda, ili Pakistana, ili moda Kazahstana i Uzbekistana u kategoriju geopolitikih osi. Ipak, u ovom trenutku, ini se da ta argumentacija ne bi bila dovoljno uvjerljiva niti za jednu od navedenih drava. Promjene u statusu bilo koje od njih svakako bi predstavljale vane dogaaje, i vjerojatno utjecale na neke pomake u rasporedu sila, no nije vjerojatno da bi to rezultiralo dalekosenim katalitikim posljedicama. Jedina iznimka mogla bi se odnositi na Tajvan, ako se na njega gleda odvojeno od Kine. No, i tada bi do teih posljedica dolo jedino u sluaju ako bi se Kina odluila za primjenu znatnije sile kako bi osvojila otok, uspjeno prkosei SAD-u, ime bi ameriki kredibilitet na Dalekom Istoku bio naelno doveden u pitanje. Vjerojatnost ovakvog slijeda dogaaja ini se vrlo malom, no svakako ga treba uzimati u obzir pri uobliavanju politike SAD-a prema Kini. Kritine odluke i potencijalni izazovi Identifikacija kljunih igraa i geopolitikih osi pomae u definiranju dilema amerike ukupne politike kao i u predvianju potencijalno bitnih izazova na euroazijskom kontinentu. Prije no to ih podrobnije ralanimo u sljedeim poglavljima, ovi izazovi mogu biti saeti u pet openitih pitanja: Kakvu bi Europu Amerika trebala preferirati, i prema tomu promicati? Kakva je Rusija u amerikom interesu, i to, i koliko Amerika moe s tim u svezi uiniti? Kakvi su izgledi da u sredinjoj Aziji doe do novog "Balkana", i to bi Amerika trebala uiniti u cilju minimaliziranja rizika koji bi iz toga proizlazili? Na preuzimanje kakve uloge na Dalekom Istoku bi trebalo ohrabrivati Kinu, i koje bi bile implikacije istoga, ne samo za Sjedinjene Drave, ve i za Japan? 43 Koje su nove, po amerike interese opasne, euroazijske koalicije mogue, i to treba uiniti kako bi se sprijeilo njihovo nastajanje? Sjedinjene su Drave oduvijek izraavale svoju vjeru u ujedinjenu Europu. Jo od dana Kennedyjeve administracije zazivalo se "jednakopravno partnerstvo". Slubeni je Washington uvijek dosljedno izraavao svoj stav kako se Europa treba ujediniti u jedinstveni entitet, dovoljno snaan da dijeli s Amerikom obveze i terete globalnog vodstva. U svakom sluaju, takva je bila slubena retorika po tom pitanju, No, u praksi su SAD bile manje jasne i manje dosljedne. eli li zaista Washington Europu koja bi bila istinski jednakopravan partner u svjetskim odnosima, ili ipak preferira nejednako partnerstvo? Na primjer, jesu li SAD spremne dijeliti s Europom svoju predvodniku ulogu na Bliskom Istoku, regiji koja je ne samo daleko blie Europi nego Americi, ve u kojoj i nekoliko europskih drava ima svoje dugorone interese? Izraelsko pitanje nam odmah dolazi na um. Ameriko-europske razlike po pitanju Irana i Iraka takoer su od strane SAD-a bile tretirane manje kao razlike meu jednakima, a vie kao pitanje neposlunosti. Podvojenost kad je u pitanju amerika podrka europskom jedinstvu protee se i na pitanje definiranja europskog jedinstva, posebice koja bi drava, ako ijedna, trebala predvoditi ujedinjenu Europu. Washington nije pokuavao utjecati na londonsku rezerviranost prema pitanju europskog integriranja, iako je jasno pokazivao da mu je draa ideja o njemakom vodstvu u Europi od francuskog. To je i razumljivo obzirom na tradicionalnu nametljivost francuske politike, no takav je odabir imao i

popratni efekt u poticanju povremene francusko-britanske suradnje s ciljem blokiranja Njemake, kao i periodinih francuskih flertova s Moskvom s ciljem oslabljivanja ameriko-njemake koalicije. Pojavljivanje istinski ujedinjene Europe - posebice ukoliko bi do toga dolo uz konstruktivnu ameriku podrku - zahtijevati e znaajne promjene u strukturama i postupcima NATO saveza osnovne poveznice izmeu Amerike i Europe. NATO predstavlja ne samo glavni mehanizam za primjenu amerikog utjecaja na europska pitanja, ve i temelj za, politiki kljunu, ameriku vojnu nazonost u Zapadnoj Europi. Stoga e europsko jedinstvo nuno traiti prilagodbu tog sustava novoj stvarnosti u kojoj se radi o 44 saveznitvu dvaju, manje vie, ravnopravnih partnera, a ne o saveznitvu izmeu, u tradicionalnoj terminologiji, hegemona i njegovih vazala. Ovo pitanje je do sada uglavnom bilo izbjegavano, usprkos skromnih koraka, poduzetih 1996, godine, na davanju veeg znaaja Zapadnoeuropskoj Uniji (WEU) -vojnom savezu zapadnoeuropskih zemalja - unutar NATO saveza. Prema tomu, stvaran izbor u korist ujedinjene Europe podrazumijevao bi i dalekoseno promjene u ureenju NATO-a, ime bi neizbjeno oslabio ameriki primat unutar alijanse. Ukratko, dugorona amerika geostrategija morati e jednoznano odgovoriti na pitanja europskog ujedinjenja i pravog partnerstva s Europom. Amerika koja je istinski opredijeljena za ujedinjenu, a time i samostalniju Europu, morati e podrati one europske snage koje su iskreno zainteresirane za europsku politiku i gospodarsku integraciju. Takva strategija istovremeno e znaiti odbacivanje i onih posljednjih ostataka nekad visoko cijenjenih, specijalnih ameriko-britanskih odnosa. Politika u korist ujedinjene Europe morati e se posvetiti - dodue zajedno s Europljanima - i vrlo osjetljivom pitanju europskog zemljopisnog opsega. Koliko bi se Europska Unija trebala iriti na Istok? Trebaju li istone granice EU-a biti jednakoznane istonim crtama NATO-a? Ovo potonje je u veoj mjeri odluka koju moraju donijeti sami Europljani, no kakva god ona bila imati e izravne implikacije na odluku NATO-a. U potonjem su, pak, ukljuene i SAD, a njihov glas u NATO-u jo uvijek je odluujui. Obzirom na rastue slaganje po pitanju poeljnosti prihvaanja zemalja Sredinje i Istone Europe u EU i NATO, u praksi ova dvojba u arite stavlja budui status baltikih drava i, moda Ukrajine. Iz toga proizlazi kako postoji preklapanje izmeu opisane europske dileme i one u svezi Rusije. Bilo bi lako odgovoriti na pitanje o budunosti Rusije kad bi se polazilo od elje za demokratskom Rusijom, Rusijom usko povezanom s Europom. Svakako da bi demokratska Rusija bila vie u skladu s vrednotama koje dijele Amerika i Europa, pa bi prema tomu i Rusija vjerojatno s vremenom postala mladim partnerom u stvaranju sigurnije i kooperativnije Euroazije. No, mogue je da Ruske ambicije budu vee od samog dobivanja priznanja i potovanja za postignutu demokratinost. Unutar ruskog vanjskopolitikog establishmenta (uglavnom sastavljenog od bivih sovjetskih dunosnika), jo uvijek tinja duboko usaena udnja za posebnom ulogom u 45 Euroaziji, udnja koja tei ponovnom podinjavanju novonastalih post-sovjetskih drava Moskvi. U takvom kontekstu ak i prijateljska politika Zapada doivljava se od strane nekih utjecajnih lanova ruske politike elite kao politika koja za cilj ima osporavanje opravdanih ruskih zahtjeva za globalnim statusom. Kao to su to dva ruska geopolitiara izrazila: SAD i drave lanice NATO-a - iako nastoje potedjeti rusko samopotovanje koliko god je to mogue - ipak vrsto i dosljedno unitavaju geopolitike temelje koji bi, barem teoretski, dopustile Rusiji nadu u stjecanje statusa druge sile u svjetskoj politici, kakav je pripadao Sovjetskom Savezu. tovie, doivljava se kako Amerika ustrajava na politici u kojoj

nova organizacija europskog prostora kakvu osmiljava i provodi Zapad, u biti je izgraena na ideji podravanja novih, relativno malih i slabih nacionalnih drava u ovom dijelu svijeta, omoguujui njihovo da je ili blie vezivanje za NATO, za EZ i tomu slino.4 Citirana razmiljanja dobro definiraju - iako uz dozu otvorene nesklonosti - dilemu koja stoji pred Sjedinjenim Dravama. Do koje mjere treba Rusiju gospodarski pomagati - to ju nuno politiki i vojno jaa - i do koje mjere istovremeno pomagati obrane novonastalih drava i konsolidaciju njihovih neovisnosti? Moe li Rusija biti i snana i demokratska u isto vrijeme? Ukoliko ponovno postane mona, nee li Rusija pokuati obnoviti svoj izgubljeni imperij, i moe li u tom sluaju biti istovremeno i demokratska? U odnosu na vitalne geopolitike osi Ukrajinu i Azerbejdan politika SAD-a ne moe zanemariti ovo pitanje, stoga je Amerika pred velikom dilemom glede osiguravanja taktike ravnotee i svojih stratekih ciljeva. Unutranji oporavak Rusije neophodan je za rusku demokratizaciju i eventualnu europeizaciju. No, bilo kakvo obnavljanje njenih imperijalnih potencijala nespojivo je s tim ciljevima. Pored toga, upravo po tom pitanju bi moglo doi do razilaenja stavova izmeu Amerike i nekih europskih drava, posebno kako se EU i NATO budu irili. Treba li razmiljati o Rusiji 46 kao kandidatu za eventualno lanstvo u nekoj od tih struktura? A to u tom sluaju s Ukrajinom? Cijena iskljuivanja Rusije mogla bi biti visoka - poticanje ispunjenja proroanstva u ruskom nainu razmiljanja - no rezultat razvodnjavanja EU-a ili NATO-a mogao bi takoer biti destabilizirajui. Jo jedna neizvjesnost nadvijena je nad velikim i geopolitiki fluidnim prostorima sredinje Euroazije, dodatno pojaana potencijalnom ranjivou tursko-iranske osi. U podruju oznaenom na sljedeoj karti, koje se protee od Krima na Crnom moru ravno prema istoku, uz nove june granice Rusije, sve do kineske provincije Xinjiang, pa prema jugu do Indijskog Oceana i dalje na zapad do Crvenog mora, pa na sjever do Sredozemlja i natrag ka Krimu, ivi oko 400 milijuna ljudi, smjetenih u nekih dvadeset i pet drava, od kojih su gotovo sve etniki i vjerski heterogene, i gotovo nijedna politiki stabilna. Neke od tih drava u postupku su stjecanja nuklearnog naoruanja. Ovo se ogromno podruje, izjedano mrnjama i okrueno monim, meusobno suprotstavljenim susjedima, lako moe pretvoriti u znaajno bojno polje, kako ratova meu nacijama-dravama, tako i etnikog i vjerskog nasilja. O tome hoe li Indija odigrati mirotvornu ulogu, ili e pokuati iskoristiti neke od prigoda za nametanje svoje volje Pakistanu, umnogome e ovisiti slika moguih konflikata. Unutranje napetosti u Turskoj i Iranu ne samo da e se, vrlo vjerojatno, jo pogorati, ve e i umanjiti stabilizirajue uinke koje ove drave mogu imati na ovu vulkansku regiju. Takav slijed dogaaja imao bi kao posljedicu jo teu asimilaciju drava Sredinje Azije u meunarodnu zajednicu, a istovremeno bi negativno utjecao na sigurnost u podruju Perzijskog zaljeva. U svakom sluaju, Amerika i meunarodna zajednica mogli bi se u ovom podruju nai pred izazovima koji bi zasjenili nedavnu krizu u bivoj Jugoslaviji. Mogui izazov amerikom primatu mogao bi predstavljati i islamski fundamentalizam, kao jo jedan dio problema u ovom nestabilnom podruju. Iskoritavajui religioznu nesklonost prema amerikom nainu ivota, kao i arapsko-izraelski sukob, islamski bi fundamentalizam mogao potkopati nekoliko pro-zapadnih vlada na Bliskom Istoku, i time ugroziti amerike regionalne interese, posebno one u Perzijskom zaljevu. Ipak, u nedostatku politike kohezije, kao i zbog nepostojanja jedne istinski mone islamske drave, izazov koji bi islamski fundamentalizam predstavljao ne bi 47
4

A. Bogaturov i V. Kremenyuk (obojica vii znanstvenici na Institutu za Sjedinjene Amerike Drave i Kanadu) u "Current Relations and Prospects for Interaction Between Russia and the United States", Nezavisnaja Gazeta, 28. lipanj 1996.

imao toliku geopolitiku teinu te bi se, vjerojatno, ispoljavao kroz sporadino nasilje (vidi kartu). Geostrateko pitanje od iznimne vanosti predstavlja pojavljivanje Kine kao znaajne sile. Najprihvatljiviji ishod bio bi ukljuivanje demokratske Kine, Kine slobodnog trita, u ire okvire azijske regionalne suradnje. No, pretpostavimo da se Kina nee demokratizirati, ali e nastaviti s gospodarskim rastom i jaanjem vojne sile. Time bi dolo do stvaranja "Velike Kine", usprkos tenjama i kalkulacijama njenih susjeda, i svaki napor na sprjeavanju takvog irenja mogao bi rezultirati jaanjem napetosti u odnosima s Kinom. Takav konflikt mogao bi opteretiti amerikojapanske odnose - obzirom kako nije ba sigurno bi li Japan pristao slijediti Ameriku u koenju Kine i time potencijalno rezultirati 48 revolucionarnim posljedicama na tokijsko definiranje japanske uloge u regiji, a moda ak i zavretkom amerike nazonosti na Dalekom Istoku. S druge strane, dogovor s Kinom bi takoer imao svoju cijenu. Prihvaanje Kine kao regionalne sile ne bi se svodilo samo na prihvaanje odgovarajueg slogana. Bilo kakva regionalna uloga Kine imala bi i svoj sadraj. Ako to postavimo izravno, pitanje bi glasilo: kako bi veliku sferu kineskog utjecaja, i gdje, Amerika trebala biti pripravna prihvatiti kao dio politike za uspjeno kooptiranje Kine u svjetske odnose? Koja bi podruja, za sada izvan kineskog politikog radijusa, morala biti ustupljena Nebeskom Carstvu u obnavljanju? U tom kontekstu, zadravanje amerike nazonosti u Junoj Koreji postaje posebno vano. Bez nje bi bilo teko zamisliti zadravanje ameriko-japanskih obrambenih aranmana u sadanjim oblicima, iz razloga to bi u tom sluaju Japan morao postati u veoj mjeri samodovoljan u vojnom smislu. Isto tako, svaki pomak prema Korejskom ujedinjavanju imao bi negativne posljedice po osnove za trajnu ameriku vojnu nazonost u Junoj Koreji. Ujedinjena Koreja mogla bi se odluiti protiv nastavka amerike vojne zatite; a to bi upravo mogla biti cijena koju bi Kina ishodila za svoju odluujuu podrku ujedinjenju poluotoka. Ukratko, ameriko upravljanje odnosima s Kinom nuno e imati posljedice na stabilnost trokuta ameriko-japansko-korejskih sigurnosnih odnosa. I konano, treba dotaknuti i neke druge mogue sadraje buduih politikih saveznitava i svrstavanja, koji e biti predmetom detaljnije rasprave u sljedeim poglavljima. U prolosti su meunarodni odnosi u velikoj mjeri bili obiljeeni suparnitvom izmeu pojedinih drava za stjecanje regionalne dominacije. Sukladno tomu, SAD bi trebale odrediti naine na koje e se postaviti prema regionalnim koalicijama koje nastoje istisnuti Ameriku iz Euroazije, i time ugroavaju ameriki status globalne sile. No, pitanje hoe li do stvaranja takvih koalicija s ciljem osporavanja amerikog primata doi, ili ne, u stvari e u velikoj mjeri ovisiti o tome koliko e uinkovito SAD odgovoriti na ovdje naznaene glavne dileme. Potencijalno najopasniji scenarij predstavljala bi velika koalicija Kine, Rusije, i moda Irana, u formi "antihegemonskog" saveznitva koje ne bi nastalo na temelju zajednike ideologije, ve 49 na temelju sukladnih nezadovoljstava. Ovakav savez bi snagom i veliinom podsjeao na nekadanji kinesko-sovjetski blok, s time da bi ovaj puta Kina vjerojatno bila predvodnik, a Rusija bi slijedila. Onemoguavanje ovakve eventualnosti, bez obzira kako nevjerojatna ona bila, zahtijevati e primjenu amerikih geostratekih vjetina na zapadnim, istonim i junim euroazijskim podrujima istovremeno. U zemljopisnom smislu manji, no izazov s potencijalno jo opasnijim posljedicama, predstavljao bi stvaranje kinesko-japanske osovine istovremeno sa slabljenjem amerikog poloaja na Dalekom Istoku i pojavom revolucionarnih promjena u japanskim pogledima na svjetski poredak. Njome bi se

udruila dva iznimno produktivna naroda, a neki oblici "azijanizma" mogli bi biti uporabljeni za stvaranje ujedinjujue, antiamerike doktrine. No, imajui u vidu njihova nedavna povijesna iskustva, ne izgleda vjerojatnim da bi u predvidivoj budunosti Kina i Japan mogli stvoriti takvo saveznitvo; a dalekovidna amerika politika na Dalekom Istoku svakako bi trebala biti u stanju sprijeiti da do neeg takvog doe. Isto tako malo vjerojatna, no mogunost koju ne treba potpuno odbaciti, je i mogunost velikog europskog razvrstavanja snaga, koje bi ukljuivalo ili njemako-rusku urotu ili francusko-ruski sporazum. Postoje oigledni povijesni primjeri za obje varijante, i obje bi se mogle pojaviti ukoliko bi dolo do usporavanja, ili potpunog zastoja, u procesu europske integracije, te ako bi dolo do drastinog pogoranja ameriko-europskih odnosa. Dapae, u sluaju ove druge eventualnosti, mogue je zamisliti europsko-ruski dogovor s ciljem istiskivanja Amerike s kontinenta. U ovom trenutku, ipak, sve navedene varijante izgledaju nevjerojatne. One bi zahtijevale ne samo grube pogreke u amerikom upravljanju svojom europskom politikom, ve i dramatine promjene orijentacija u dijelu kljunih europskih drava. Kakva god budunost bila, razumno je zakljuiti kako e se ameriki primat na euroazijskom kontinentu suoavati s raznim turbulencijama i barem povremenim nasiljem. Taj primat podloan je potencijalnim novim izazovima, bilo da oni dolaze od regionalnih suparnika, bilo da proizlaze iz nekih novih konstelacija odnosa. Trenutno prevladavajui ameriki globalni sustav, u kojem je "strah od rata skinut s dnevnog reda", moe ostati stabilan samo u onim dijelovima svijeta u kojima, voen dugorono promiljenom 50 geostrategijom, poiva na sukladnim i srodnim drutvenopolitikim sustavima, povezanim multilateralnim okvirima kojima dominira Amerika. 51

Tree poglavlje Demokratski mostobran EUROPA JE AMERIKI PRIRODNI SAVEZNIK. Dijele iste vrednote; pripadaju, uglavnom, istom vjerskom krugu; prakticiraju istovrsne demokratske politike; Europa je izvorna domovina velike veine Amerikanaca. Svojim pionirskim nastojanjima na integraciji nacionalnih drava u zajedniku, nadnacionalnu, ekonomsku i kasnije politiku uniju, Europa ujedno ukazuje na putove prema viim oblicima postnacionalnog organiziranja koji prelaze uske poglede i destruktivne tenje iz vremena nacionalizma. Ve sada je Europa najjae multilateralno organizirani dio svijeta (vidi sliku na str. 53). Uspjeh u politikom ujedinjavanju stvoriti e jedinstveno podruje s nekih 400 milijuna stanovnika koji ive pod demokratskim krovom i imaju ivotni standard usporediv s onim u SAD. Takva e Europa nuno biti i globalna sila. Europa ujedno slui kao odskona daska za progresivno irenje demokracije dublje u Euroaziju. Europsko irenje prema istoku uvrstilo bi pobjedu demokracije ostvarenu 1990. godine. Na politikom i gospodarskom polju, takva bi se Europa podudarala sa povijesnim, sutinskim i civilizacijskim opsegom Europe nekad zvanom Petrova Europa kako je bila definirana po drevnom i opeprihvaenom vjerskom nasljeu temeljenom na zapadnom kranstvu. Takva je Europa jednom postojala, prije pojave nacionalizama i puno prije nedavne podjele na dio pod amerikom, odnosno sovjetskom dominacijom. Takva, vea, Europa bila bi u stanju djelovati magnetskom privlanou na drave locirane jo istonije, gradei mreu veza s Ukrajinom, Bjelorusijom i Rusijom, uvlaei ih u sve jae obvezujue odnose suradnje, istovremeno ih obraajui na prihvaanje opih demokratskih naela. Prije ili kasnije, takva bi Europa mogla postati vitalnim potpornjem u stvaranju irih euroazijskih struktura sigurnosti i suradnje koji bi nastajali pod amerikim pokroviteljstvom. No prije svega, Europa je bitan ameriki mostobran na euroazijskom kontinentu. Ameriki geostrateki ulog u Europi je 52

53

golem. Za razliku od amerikih veza s Japanom, Atlantski pakt utvruje ameriki politiki utjecaj i vojnu silu izravno na euroazijsko kopno. Na ovom stupnju ameriko-europskih odnosa, uz europske nacije koje su jo uvijek u velikoj mjeri ovisne o sigurnosnoj zatiti koju prua SAD, svako irenje europskog prostora istovremeno znai i irenje izravnog amerikog utjecaja. Sukladno tom, bez vrstih prekoatlantskih veza, ameriki primat u Euroaziji neodlono blijedi. Ameriki nadzor nad Atlantskim oceanom i mogunost projekcije utjecaja i sile dublje u Euroaziju bili bi time znatno umanjeni. No, problem je u tome to istinski "europska" Europa kao takva ne postoji. Rije je o viziji, o konceptu, i o cilju kojem se tei, no ona jo uvijek nije stvarnost. Zapadna Europa jest jedinstveno trite, no jo je uvijek daleko od jedinstvenog politikog entiteta. Europa u politikom smislu tek treba nastati. Kriza u Bosni pruila je bolan dokaz o tomu kako Europa i dalje ne postoji, ukoliko je takav dokaz uope bio potreban. Gruba je injenica da su Zapadna Europa, a sve vie i Sredinja Europa, i dalje uglavnom ameriki protektorati, pri emu saveznike drave podsjeaju na drevne vazalne i ovisne zemlje. To nije zdrava situacija, niti za Ameriku niti za europske narode. Stvari postaju i gore zbog ubrzanog smanjivanja europske unutranje vitalnosti. Legitimitet postojeeg drutveno-ekonomskog sustava kao i nastajua svijest o europskom identitetu ine se krhkim. U nekoliko europskih drava osjea se kriza samopouzdanja i gubitak kreativnog zamaha, kao i unutranji stavovi koji odraavaju tendenciju k izolacionizmu i okretanju od veih svjetskih problema. Nije ak ni potpuno jasno eli li uope veina Europljana Europu koja bi bila velika sila, i jesu li spremni uiniti ono to je potrebno kako bi do toga dolo. ak je i tradicionalan europski "antiamerikanizam" trenutno prilino slab zanimljivo cinian u svojoj biti: Europljani ne odobravaju ameriku "hegemoniju", no prihvaaju zatitu koju im ona prua. Politiki poriv za europskim ujedinjavanjem nekad se temeljio na tri snana impulsa: sjeanja na dva destruktivna rata, elji za gospodarskim oporavkom, te nesigurnosti uzrokovane sovjetskom prijetnjom. No, sredinom 90-tih, ti su impulsi izgubili na svojoj snazi. Gospodarski oporavak je u velikoj mjeri bio ostvaren; najvei problem koji Europa osjea na tom polju je preteak teret sustava drutvenog blagostanja koji sve vie sputava gospodarstvo, pri 54 emu gorljivo odbijanje promjena, potaknuto nekim posebnim interesima, skree europsku politiku pozornost prema unutranjim pitanjima. Sovjetska prijetnja vie ne postoji, a elja nekih Europljana da se oslobode amerikog tutorstva nije prerasla u snaniji impuls za kontinentalnim ujedinjenjem. Pored toga, dostizanje europskog cilja sve se vie usporava bujanjem birokracije generiranim glomaznim institucionalnim aparatom to ga je stvorila Europska Zajednica i kasnije Europska Unija koja ju je naslijedila. Ideja jedinstva jo uvijek uiva znaajnu podrku javnosti, no ona je mlana, bez strasti i osjeaja za misiju. Openito govorei, dananja Zapadna Europa odaje dojam skupine neusredotoenih, udobnih, a opet drutava s mnogim unutranjim problemima, koja ne sudjeluju podjednako u pokuajima dostizanja zajednike vizije. Europsko ujedinjavanje postaje sve vie postupkom, a sve manje svrhom. Ipak, politike elite dviju vodeih europskih nacija Francuske i Njemake ostaju privrene cilju definiranja Europe koja bi predstavljala istinsku Europu. Te su zemlje stvarni arhitekti nove Europe. U zajednikoj suradnji te bi dvije drave mogle izgraditi Europu dostojnu svoje povijesti i svojih potencijala. No, svaka od njih zastupa poneto razliitu viziju i nacrt budunosti, a nijedna nije dovoljno snana da svoju viziju nametne. Ovakva situacija stvara posebnu priliku za odluujuu intervenciju SAD-a. Ona ameriko mijeanje u korist europskog jedinstva ini potrebnim, jer u suprotnom bi postupak ujedinjenja mogao zastati, a kasnije ak i postupno nazadovati. No svako uinkovito ameriko sudjelovanje u konstruiranju Europe nuno mora biti voeno na temelju jasnog razmiljanja po pitanju kakvu bi vrstu Europe Amerika

preferirala i bila spremna promicati jednakopravnog partnera ili podreenog saveznika kao i po pitanju opsega takve Europe i NATO-a. To bi isto tako zahtijevalo paljivo usmjeravanje dviju drava koje su najznaajniji arhitekti europske budunosti. Veliina i iskupljenje Francuska tei svojoj reinkarnaciji kao sredita Europe; Njemaka se nada svom iskupljenju kroz promicanje europske ideje. Ove 55 razliite motivacije u velikoj mjeri predstavljaju temelj za objanjenje i definiranje sri razliitosti koje postoje u francuskoj, odnosno njemakoj europskoj alternativi. Za Francusku, ideja Europe predstavlja nain za obnavljanje nekadanjeg francuskog znaaja i veliine. ak i prije II. Svjetskog rata, ozbiljni su francuski mislioci u podruju meunarodnih odnosa bili zabrinuti zbog slabljenja sredinje uloge koju je Europa imala u svjetskim odnosima. Tijekom nekoliko desetljea Hladnog rata ta je zabrinutost prerasla u nesklonost spram "anglosaske" dominacije na Zapadu, a da se i ne spominje odbojnost prema "amerikanizaciji" zapadne kulture. Stvaranje istinske Europe po rijeima Charlesa de Gaullea "od Atlantika do Urala" trebalo je ispraviti takav nepovoljan tijek dogaaja. Takva bi Europa, voena iz Pariza, ujedno obnovila francuski znaaj i veliinu za koju Francuzi jo uvijek vjeruju kako je njihova zemlja sudbinski predodreena. Za Njemaku, privrenost Europi predstavlja temelj za nacionalno iskupljenje, a bliska povezanost s Amerikom osnovu za vlastitu sigurnost. Sukladno tomu, Europa koja bi bila u veoj mjeri neovisna od Amerike manje je prihvatljiva opcija. Za Njemaku vrijedi jednadba: iskupljenje + sigurnost = Europa + Amerika. Upravo ta formula definira njemake stavove i politike, inei Njemaku istovremeno lojalnim lanom Europe i najprivrenijim amerikim saveznikom u Europi. Njemaka u svojoj gorljivoj privrenosti Europi vidi povijesno proienje, priliku za obnavljanje svog moralnog i politikog kredibiliteta. Iskupljujui se kroz europsku ideju, Njemaka istovremeno obnavlja svoju veliinu i znaaj, na nain koji nee automatski pobuditi odbojnost i strah prema Njemakoj od strane ostalih europskih drava. Ako bi Njemaka samo teila ispunjenju svojih nacionalnih interesa, pojavio bi se rizik od odbijanja ostalih Europljana; ako Njemaka promie zajednike europske interese, to rezultira podrkom i uvaavanjem. Po sredinjim pitanjima Hladnog rata, Francuska je bila lojalna, privrena i odluna saveznica. Stajala je rame uz rame s Amerikom u kritinim trenucima. Bilo da je rije o dvije blokade Berlina, bilo o kubanskoj raketnoj krizi, nije bilo nikakve sumnje u francusku postojanost. No, francuska podrka NATO-u umanjena je istovremenim tenjama za stjecanjem posebnog francuskog 56 politikog identiteta i zadravanjem slobode u djelovanju, posebice u stvarima koje proizlaze iz francuskog globalnog statusa ili koje su u svezi s budunou Europe. U preokupiranosti francuske politike elite idejom o Francuskoj kao, jo uvijek, svjetskoj sili, postoji element samozavaravajue opsesije. Kad je premijer Alain Juppe, u obraanju Nacionalnoj skuptini u svibnju 1995. godine ponovio kako "Francuska moe i mora zauzeti svoje mjesto svjetske sile" pozdravljen je spontanim pljeskom. Francusko insistiranje na razvitku vlastitih nuklearnih potencijala motivirano je u velikoj mjeri stavom kako bi time Francuska unaprijedila mogunost samostalnog djelovanja i, istovremeno, stekla mogunost utjecaja na amerike odluke glede sigurnosnih pitanja Zapadne alijanse u cjelini. Francuska nije teila jaanju svog statusa toliko zbog sovjetske prijetnje, obzirom da bi francuski nuklearni arsenal mogao imati samo marginalne uinke na sovjetske

mogunosti vojnog djelovanja, ve vie zbog procjene Pariza kako bi vlastito nuklearno naoruanje osiguralo Francuskoj mjesto na najviim razinama odluivanja u doba Hladnog rata. Po francuskom razmiljanju, posjedovanje nuklearnog naoruanja potvrivalo je francuski zahtjev za statusom svjetske sile i davalo joj pravo glasa u odluivanju o globalnim pitanjima. Time je bila ojaana i uloga Francuske kao jedne od pet lanica Vijea sigurnosti UN-a s pravom veta, od kojih su sve ujedno i nuklearne sile. Iz francuske perspektive, britanska sredstva nuklearnog odvraanja puki su produetak amerikih, poglavito ako se ima na umu britansko ustrajavanje na posebnim odnosima s Amerikom i rezerviranost prema naporima na izgradnji neovisne Europe. (injenica da je Amerika u tajnosti znaajno pomagala francuski nuklearni program, za Francuze nije imala znatnu ulogu u njihovim stratekim kalkulacijama.) Pored toga, posjedovanje sredstava za nuklearno odvraanje potvrdilo je, u francuskom razmiljanju, vodeu ulogu Francuske na kontinentu, kao jedine zaista europske drave s nuklearnim mogunostima. Francuske su globalne ambicije bile izraene i kroz odlune napore na odravanju specijalne sigurnosne uloge u veini zemalja frankofone Afrike. Usprkos gubitku Vijetnama i Alira, nakon dugotrajnih borbi, te naputanja veeg dijela imperija, ta sigurnosna uloga, kao i nastavak kontrole nad razbacanim pacifikim otocima (koji su i posluili kao mjesto francuskih nuklearnih pokusa), ojaalo je uvjerenje politike elite kako 57 Francuska zaista igra vanu ulogu u globalnim odnosima, usprkos stvarnosti u kojoj je Francuska, u biti, postimperijalna europska sila srednje snage. Sve naprijed navedeno odravalo je i motiviralo francuske pretenzije na europsko vodstvo. Uz Veliku Britaniju koja se sama marginalizirala i u biti predstavljala nastavak amerike moi, uz Njemaku podijeljenu tijekom gotovo itavog trajanja Hladnog rata i jo uvijek hendikepiranu svojom povijeu dvadesetog stoljea, Francuska je bila u mogunosti prigrliti europsku ideju, identificirati se s njom i proglasiti je istoznanom konceptu same Francuske. Zemlja koja je prva promicala ideju suverene nacionalne drave i uzvisila nacionalizam do graanske religije, nala je za sasvim prirodno da se istim emocionalnim arom koji je nekad uloen u la patrie vidi kao utjelovljenje neovisne, ali ujedinjene Europe. Velianstvenost Europe predvoene Francuskom bila bi tada i velianstvenost Francuske same. Ovakva posebna vokacija, generirana duboko ukorijenjenim osjeajem povijesne predodreenosti i uvrena jedinstvenim kulturolokim ponosom, ima posebno znaajne politike implikacije. Kljuni geopolitiki prostor koji je Francuska morala zadrati unutar orbite svog utjecaja ili barem sprijeiti dominaciju jae sile moe na karti biti ucrtan u obliku polukruga. Ukljuuje Iberijski poluotok, sjeverne obale zapadnog Mediterana, Njemaku i istoni dio Sredinje Europe (vidi kartu na str 59). Ovaj prostor ne oznaava samo minimalni radijus francuske sigurnosti, to je ujedno nuna zona francuskog politikog interesa. Samo ako se osigura podrka junih drava, te uz zajamenu potporu Njemake, moe se uspjeno krenuti k ostvarivanju cilja jedinstvene i samostalne Europe, predvoene Francuskom. Oigledno je da e unutar te geopolitike orbite najtee biti upravljati sve monijom Njemakom. Sredinji cilj ujedinjene i neovisne Europe moe se, po francuskim razmiljanjima, postii kombinacijom europskog ujedinjavanja pod francuskim vodstvom s istovremenim umanjivanjem amerikog primata na kontinentu. No, ukoliko je Francuska ta koja e uobliavati europsku budunost, ona mora istovremeno ukljuiti i zauzdavati Njemaku, uz postupno slabljenje vodee politike uloge Washingtona u europskim odnosima. Politike dileme koje, temeljem toga, stoje pred Francuskom su dvojake: kako zadrati amerike sigurnosne obveze prema Europi koje Francuska 58

prepoznaje kao jo uvijek kljune uz istovremeno reduciranje amerike nazonosti; te kako ouvati francusko-njemako partnerstvo kao politiku i gospodarsku lokomotivu europskog ujedinjenja, uz sprjeavanje Njemake u preuzimanju vodstva.

Da je Francuska zaista globalna sila, rjeavanje ovih dvojbi, u cilju ostvarivanja francuskih ciljeva, ne bi trebalo predstavljati potekou. Niti jedna od europskih drava, osim Njemake, nema takvih ambicija niti su motivirane takvim ciljem. ak bi vjerojatno i Njemaka mogla biti umirena u prihvaanje francuskog vodstva u ujedinjenoj i o Americi neovisnoj Europi, no samo ako bi osjeala 59 da je Francuska zaista globalna sila, sposobna osigurati europsku sigurnost, to Njemaka ne moe, a Amerika ini. No, Njemaka poznaje prave granice francuske snage. Francuska je gospodarski znatno slabija od Njemake, a francusko vojno vodstvo (kao to je Zaljevski rat pokazao 1991. godine) ne pretjerano sposobno. Ono je dovoljno dobro za poticanje unutarnjih prevrata u satelitskim afrikim dravama, no ne moe niti zatititi Europu, niti projicirati znatniju silu daleko od Europe. Francuska nije nita vie, niti ita manje, no srednje rangirana europska sila. Sukladno tome, Njemaka je u cilju izgradnje Europe bila voljna potovati francuski ponos, no kad je u pitanju odravanje istinske europske sigurnosti nije spremna slijepo slijediti Francusku. I dalje ustrajava na centralnoj amerikoj ulozi u pitanjima europske sigurnosti.

Ta realnost, bolna za francusko samoljublje, pokazala se jo jasnije nakon njemakog ujedinjenja. Do tada je francusko-njemako pomirba funkcionirala na nain da se francusko politiko vodstvo oslanjalo na njemaki gospodarski dinamizam. Ova percepcija je u stvari odgovarala obim stranama. Dojam kako se Europa gradi pod vodstvom Francuske, koju podupire ekonomski snana Njemaka, s jedne je strane umirivala tradicionalna europska strahovanja od Njemake, a s druge potvrivala i pojaavala francuske iluzije. Ipak, francusko-njemaka pomirba, bez obzira na neke koncepcijske pogreke, predstavljala je pozitivan pomak za Europu, i njena vanost ne moe biti dovoljno istaknuta. Ona je osigurala neophodne temelje za sav do sada postignut napredak u sloenom postupku europskog ujedinjenja. Time je bila i potpuno sukladna s amerikim interesima, kao i s dugoronim amerikim podupiranjem razvijanja transnacionalne suradnje u Europi. Prestanak francusko-njemake suradnje imao bi fatalne posljedice za daljnji napredak ovog procesa, kao i za amerike pozicije u Europi. Preutna amerika podrka omoguila je Francuskoj i Njemakoj da ostvare napredak u procesu ujedinjenja Europe. tovie, ujedinjenje Njemake pojaalo je francuska nastojanja na ukljuivanju Njemake u obvezujue europske okvire. Tako su se 6. prosinca 1990. godine francuski predsjednik i njemaki kancelar obvezali poduzeti napore na ostvarenju cilja federalne Europe a konferencija vlada na temu politikog ujedinjenja odrana deset dana kasnije u Rimu iznjedrila je bez obzira na britanske rezervacije jasne smjernice dvanaestorici ministara vanjskih 60 poslova zemalja Europske Zajednice za izradu nacrta Sporazuma o politikoj uniji. No, njemako ujedinjenje je drastino promijenilo i stvarne parametre europske politike. Ono je predstavljalo politiki poraz kako za Rusiju, tako i za Francusku. Ujedinjena Njemaka ne samo da je prestala biti mlaim politikim partnerom Francuske, ve je automatski postala nesporno prva sila Zapadne Europe, pa ak dijelom i globalna sila, obzirom na velike financijske doprinose kojima podrava djelovanje kljunih meunarodnih institucija.1 Ta nova stvarnost dovela je i do nekih obostranih razoaranja u francusko-njemakim odnosima, jer Njemaka je sad bila u stanju, i voljna, izraziti i otvoreno promicati svoje vlastite poglede na buduu Europu, jo uvijek kao francuski partner, ali ne i francuski tienik. Za Francusku je ovako umanjen politiki znaaj rezultirao posljedicama na nekoliko podruja njezine politike. Francuska je morala nai naina za pojaavanje svog utjecaj unutar NATO-a u emu se prije uglavnom suzdravala u znak prosvjeda protiv dominacije SAD-a uz istovremeno kompenziranje svojih slabosti kroz pojaano politiko manevriranje. Povratak u NATO mogao bi Francuskoj omoguiti jai utjecaj na Ameriku naime povremeni flert s Moskvom mogao bi posluiti kao vanjski pritisak na Ameriku, ali i na Njemaku. Shodno tomu, a u sklopu svoje politike manevriranja umjesto izazivanja, Francuska se vratila u zapovjedne strukture NATO-a. Do 1994. godine Francuska de facto ponovno postaje djelatan sudionik u postupcima politikog i vojnog odluivanja u sklopu NATO-a; od konca 1995. godine francuski ministri vanjskih poslova i obrane ponovno redovno nazoe sastancima alijanse. No, uz odreenu cijenu: zauzevi svoje mjesto unutar Saveza, ponovno potvruju svoju odlunost u zahtijevanju reformi saveznikih struktura s ciljem postizanja bolje ravnotee izmeu amerikog vodstva i europskog lanstva u Savezu. Insistiraju na veoj vidljivosti i odlunijoj ulozi zajednike europske komponente. Kao to je francuski ministar vanjskih poslova Herve de Charette izjavio u 61

Tako na primjer, Njemaka sudjeluje s 28,5% u ukupnom proraunu Europske Unije, s 22,8% u proraunu NATO-a, 8,93% prorauna UN-a, a uz to je i najvei dioniar u Svjetskoj banci i EBRD (European Bank for Reconstruction and Development -Europska banka za obnovu i razvitak)

svom govoru od 8. travnja 1996. godine: "Za Francusku, osnovni je cilj naglaavanje europskog identiteta unutar alijanse, identiteta koji je operativno vjerodostojan i politiki vidljiv". Istovremeno je Pariz bio sasvim spreman na taktiko iskoritavanje svojih tradicionalnih veza s Rusijom, u cilju sapinjanja amerike europske politike, te na oivljavanje starog francusko-britanskog partnerstva kad god bi to bilo potrebno u koenju sve jaeg njemakog primata u Europi. Francuski ministar vanjskih poslova doao je vrlo blizu javnom izraavanju takvog stava u kolovozu 1996., izjavivi: "ako Francuska eli imati meunarodnu ulogu, postojanje snane Rusije ide joj u prilog, kao i pruanje pomoi Rusiji da se ponovno potvrdi kao znaajna sila", navodei ruskog ministra vanjskih poslova da uzvrati istom mjerom: "od svih svjetskih voa, francuski su najblii konstruktivnim stavovima u svojim odnosima s Rusijom".2 U poetku mlaka francuska podrka irenju NATO-a na istok ak i jedva prikrivena skepsa u odnosu na njegovu poeljnost predstavljala je, prema tomu, dijelom i taktiku za stjecanje politike teine u odnosima sa Sjedinjenim Dravama. I upravo zato to su Amerika i Njemaka bili glavni zagovornici irenja NATO-a Francuskoj je odgovaralo da se dri hladno, da se tome nevoljko priklanja, da izraava zabrinutost glede moguih uinaka takvih inicijativa na Rusiju, i da djeluje kao europski posrednik s najvie razumijevanja za ruske stavove. Nekima iz Sredinje Europe ak se inilo da Francuska emitira poruku po kojoj ona nije protivna postojanju ruske sfere utjecaja u Istonoj Europi. Igrom na rusku kartu ne samo da je stvorena ravnotea prema Americi i odaslana ne ba delikatna poruka Njemakoj ve je pojaan i pritisak na SAD da u pozitivnom svjetlu razmotri francuske prijedloge glede reforme NATO-a. I konano, irenje NATO-a zahtijevati e jednoglasnu odluku sadanjih esnaest lanica. Pariz je bio svjestan kako je njegov pristanak neophodan za tu jednoglasnost, kao to je i francuska podrka potrebna za sprjeavanje opstrukcija od nekih drugih lanica. Stoga nije skrivao svoju namjeru da francusku podrku irenju NATO-a uvjetuje amerikim pristankom na francuske zahtjeve za promjenom ravnotee snaga unutar organizacije i temeljnim preureenjem NATO-a. 62 Slino tome, Francuska je prvotno bila suzdrana u podrci irenju Europske Unije na istok. U ovom sluaju vodeu je ulogu je vrsto preuzela Njemaka, uz ameriku podrku, ali uz niu razinu izravnog amerikog mijeanja no to je bio sluaj sa irenjem NATO-a. Iako je u NATO-u Francuska zastupala stav kako Europska Unija predstavlja pogodniji kiobran za bive komunistike drave, na njemake pritiske za brim irenjem EU-a na drave Sredinje Europe odgovarala je isticanjem mnogih tehnikih primjedbi te zahtjevima za obraanjem vie pozornosti izloenom junom krilu Sredozemlja. (Ove razlike pojavile su se ve prigodom francusko-njemakog summita u studenom 1994.) Francusko naglaavanje ovog potonjeg pitanja rezultiralo je podrkom junih drava lanica Francuskoj, i time dodatno pojaalo ukupnu francusku pregovaraku poziciju. No, cijena za sve to plaena je irenjem jaza izmeu njemakih i francuskih geopolitikih vizija Europe, jaza koji je samo djelomice suen francuskom podrkom primanju Poljske u EU i NATO. Imajui na umu povijesni kontekst, nastajanje tog jaza bilo je neizbjeno. Sve od vremena zavretka II. svjetskog rata, u demokratskoj Njemakoj postoji svijest o nunosti francusko-njemake pomirbe ukoliko se eli izgraditi europsko zajednitvo u zapadnom dijelu podijeljene Europe. Ta pomirba zauzima sredinje mjesto u povijesnoj rehabilitaciji Njemake. Stoga je prihvaanje francuske vodee uloge bila razumna cijena koju je trebalo platiti. Istovremeno, stalna sovjetska prijetnja ranjivoj Zapadnoj Njemakoj inila je lojalnost Americi nunim uvjetom preivljavanja ak su i Francuzi to prepoznavali. No nakon kolapsa Sovjetskog Saveza, u svrhu izgradnje vee i jedinstvenije Europe, podreenost Francuskoj nije vie bila niti potrebna, niti pogodna. Ravnopravno francusko-njemako partnerstvo, s ujedinjenom Njemakom koja je sada u stvari jai partner, predstavljao je vie no povoljan aranman za Pariz; prema tomu, Francuzi e jednostavno morati prihvatiti njemaku sklonost prvenstveno sigurnosnim vezama s njihovim transatlantskim saveznikom i zatitnikom.
2

Citat iz Le Nuovel Observateur, 12. kolovoz 1996.

Zavretkom Hladnog rata te su veze poprimile novo znaenje za Njemaku. U prolosti, te su veze titile Njemaku od vanjske, vrlo opipljive opasnosti, te predstavljali nuan preduvjet za eventualno ujedinjenje zemlje. Nestankom sovjetske prijetnje te nakon njemakog ujedinjenja, veza s Amerikom pruila je kiobran pod kojim je Njemaka mogla otvorenije preuzeti vodeu ulogu u Sredinjoj Europi, a da istovremeno ne predstavlja prijetnju 63 susjednim dravama. Amerika veza posluila je kao neto vie od same potvrde o dobrom vladanju: ona je umirivala njemake susjede i upuivala na to da dobre veze s Njemakom ujedno znae i dobre veze s Amerikom. Sve je to Njemakoj olakalo otvoreno definiranje svojih geopolitikih prioriteta. Njemaka vrsto usidrena u Europi i, zahvaljujui vidljivoj amerikoj vojnoj nazonosti, bezopasna, ali i sigurna mogla je tako promicati asimilaciju novo osloboene Sredinje Europe u europske strukture. To nee biti ona stara Mitteleuropa iz doba njemakog imperijalizma, ve mnogo benigniji sustav veza temeljenih na gospodarskoj obnovi potaknutoj njemakim investicijama i trgovini, uz Njemaku kao pokrovitelja eventualnog formalnog ukljuivanja nove Mitteleurope u Europsku Uniju i NATO. Uz francusko-njemaku alijansu koja osigurava vitalnu platformu za preuzimanje naglaenije regionalne uloge, Njemaka moe napustiti srameljivost u svom postavljanju unutar orbite svojih specijalnih interesa. Zona njemakog specijalnog interesa moe se na karti Europe ucrtati u obliku pravokutnika. Na zapadu ona ukljuuje Francusku i protee se na istok obuhvaajui ponovno emancipirane postkomunistike drave Sredinje Europe s Baltikim republikama, zahvaa Ukrajinu i Bjelorusiju i dosee ak do Rusije (vidi kartu na str 59.). Ta zona u velikoj mjeri odraava i povijesni radijus pozitivnog njemakog kulturolokog utjecaja, do kojeg dolazi u prednacionalistikim vremenima nastanjivanjem njemakih doseljenika u urbana i ruralna podruja Sredinje Europe i baltikih republika, a koji su bili gotovo sasvim protjerani tijekom i po zavretku II. svjetskog rata .1 jo vanije, podruja francuskog posebnog interesa (o kojima se ve govorilo), odnosno njemakog, ako se pogledaju zajedno kao na prikazanoj karti, u stvari odreuju zapadne i istone granice Europe, a podruje na kojem se preklapaju naglaava odluujui geopolitiki znaaj francusko-njemake veze kao vitalne jezgre Europe. Njemako-poljska pomirba, do koje je dolo sredinom 90-tih, otvorila je Njemakoj mogunost otvorenijeg preuzimanja znaajne uloge u Sredinjoj Europi. Usprkos nekim poetnim nesklonostima, ujedinjena je Njemaka (uz ameriko poticanje) slubeno priznala granicu s Poljskom na Odri i Nisi kao nepromjenjivu, ime je otklonjena i posljednja znaajna prepreka za bolje odnose izmeu Poljske i Njemake. Uslijedile su obostrane geste pratanja i dobre 64 volje, nakon ega se taj odnos dramatino poboljao. Ne samo da su njemako-poljski trgovinski odnosi doslovce eksplodirali (1995. godine Poljska je prestigla Rusiju kao najznaajnijeg njemakog trgovinskog partnera na Istoku), ve je Njemaka postala glavni pokrovitelj poljskom ulanjenju u EU i (zajedno s Amerikom) u NATO. Nije pretjerao ustvrditi kako je sredinom desetljea poljskonjemaka pomirba imala gotovo jednak geopolitiki uinak za Sredinju Europu kao ranija francuskonjemaka pomirba za Zapadnu Europu. Preko Poljske se njemaki utjecaj mogao iriti dalje na sjever prema baltikim dravama i na istok na Ukrajinu i Bjelorusiju. tovie, znaaj njemako-poljske pomirbe dodatno je naglaen povremenim ukljuivanjem Poljske u francusko-njemake rasprave glede budunosti Europe. Takozvani Weimarski trokut (nazvan po gradu u kojem su se odrali prve trilateralne francuskonjemako-poljske konzultacije na visokoj razini, a koji su kasnije postali redovite) stvorio je potencijalno znaajnu geopolitiku os na europskom kontinentu, obuhvaajui nekih 180 milijuna

ljudi s visoko izraenim osjeajem nacionalnog identiteta. Ovime je dodatno naglaena njemaka dominantna uloga u Sredinjoj Europi, istovremeno uravnoteena francusko-poljskim pozicijama u tim trostranim odnosima. Srednjoeuropsko prihvaanje njemake vodee uloge jo izraenije u manjim dravama olakano je evidentnim njemakim opredjeljenjem za irenje europskih institucija na istok. Prihvaajui takovu obvezu, Njemaka je zapravo na sebe preuzela povijesnu misiju koja se donekle razlikovala od nekih duboko ukorijenjenih europskih gledanja. Iz tih perspektiva, za dogaaje koji se odvijaju istono od Njemake i Austrije smatralo se da su poneto izvan okvira interesa prave Europe. Takav stav to ga je poetkom 18. st. artikulirao Lord Bolingbroke3, koji je tvrdio kako politiko nasilje na istoku nema nikakvog utjecaja na zapadne Europljane bio je oivljen tijekom Muenchenske krize 1938. godine; a do njegovog ponovnog, traginog, pojavljivanja dolo je u britanskim i francuskim stavovima tijekom konflikta u Bosni sredinom 90-tih. Taj stav jo uvijek proviruje ispod povrine u trenutnim raspravama o budunosti Europe. 65 Za razliku od toga, u Njemakoj je jedina prava dilema bila treba li prvo proiriti NATO ili EU ministar obrane preferirao je prvo, a ministar vanjskih poslova drugo uz rezultat kojim je Njemaka postala nedvojbenim apostolom vee i vre ujedinjene Europe. Njemaki kancelar govorio je o godini 2000. kao godini prvog proirenja EU-a na Istok, a njemaki je ministar obrane bio meu prvima koji je zagovarao XV. obljetnicu osnivanja NATO saveza kao prikladan i simbolian datum za irenje Saveza. U tome se njemaka koncepcija budue Europe razlikovala od one najznaajnijih europskih saveznika: Britanija je proglasila svoju suglasnost s idejom vee Europe jer su u tome vidjeli mogunost za razvodnjavanje europskog jedinstva; Francuzi su strahovali kako e ovakvo irenje dodatno ojaati njemaku vodeu ulogu pa su preferirali integraciju neto ueg obima. No, Njemaka je ostala vrsto pri svojim stavovima i time stekla posebnu poziciju u Sredinjoj Europi. Ameriki sredinji cilj Centralno je pitanje za Ameriku kako konstruirati Europu koja bi bila utemeljena na francuskonjemakim vezama, Europu koja bi bila samoodriva, a opet vezana za Sjedinjene Drave i koja bi irila meunarodni sustav temeljen na suradnji i demokratskim naelima sustav na kojem se u velikoj mjeri temelji postojanje amerikog globalnog primata. Stoga pitanje izbora izmeu Francuske ili Njemake ne postoji, jer ne moe biti Europe bez Njemake, niti bez Francuske. Iz ove rasprave izviru tri zakljuka ire naravi: 1. Ameriko mijeanje u pitanje europske unifikacije potrebno je kao kompenzacija za unutranju krizu morala i svrhe, koja umanjuje europsku vitalnost; za rasprivanje rairene europske sumnje kako Amerika, u stvari, ne eli vidjeti istinski ujedinjenu Europu te za unoenje potrebne doze amerike demokratske gorljivosti u europske pothvate. Ovo zahtjeva jasno izraen ameriki stav glede budueg prihvaanja Europe kao amerikog globalnog partnera. 66 2. Kratkorono gledano, taktiko oponiranje francuskoj politici i podravanje njemakog vodstva je opravdano; no dugoronije, ukoliko se eli da Europa postane stvarnost, europsko jedinstvo i morati e imati i prepoznatljiv europski politiki i vojni identitet. Ovo zahtijeva progresivnu prilagodbu francuskim stavovima po pitanju distribucije moi unutar transatlantskih institucija. 3. Ni Francuska ni Njemaka nisu dovoljno snane za samostalno konstruiranje Europe, kao ni za sporazumijevanje s Rusijom glede pitanja zemljopisnog odreenja Europe. U ovom pitanju potrebno je energino, usredotoeno i odluno ameriko sudjelovanje, u suradnji s Njemakom, u definiranju
3

Njegova History of Europe, iz Pyrean Peace to the Death of Louis XIV.

europskog obima, a time istovremeno u bavljenju tako osjetljivim pitanjima posebno za Rusiju kao to su eventualni status baltikih republika i Ukrajine unutar europskog sustava. Ve i povran pogled na kartu zapadnog euroazijskog kopna naglaava geopolitiku vanost europskog mostobrana za Ameriku kao i njegovu skromnu povrinu. Ouvanje tog mostobrana i njegovo irenje, kao odskone daske za demokraciju, izravno su relevantni za ameriku sigurnost. Postojei jaz izmeu amerikih globalnih napora za uspostavom i odravanjem stabilnosti te, s tim u vezi, irenjem demokracije i europske prividne ravnodunosti u odnosu na ta pitanja (usprkos francuskom samoproglaenom statusu globalne sile), trebao bi biti premoten, a to se moe postii samo ukoliko Europa poprimi jae naglaene konfederalne znaajke. Europa ne moe postati jedinstvenom dravom-nacijom, zbog vrste ukorijenjenosti razliitih nacionalnih tradicija, no moe postati entitetom koji kroz zajednika politika tijela kumulativno odraava zajednike vrednote, identificira svoje vlastite interese kroz univerzalizaciju posebnih te zrai magnetskom privlanou na ostale sustanare na euroazijskom prostoru. Preputeni sami sebi, Europljani bi mogli postati potpuno zaokupljeni vlastitim unutarnjim drutvenim problemima. Gospodarski preporod Europe zamaglio je one dugoronije trokove europskog uspjeha. Ti trokovi su tetni kako politiki, tako i gospodarski. Kriza politikog legitimiteta i ekonomske vitalnosti s kojima je Zapadna Europa sve jae suoena a nije ju u stanju rijeiti duboko je ukorijenjena u proimajuem irenju drutvenih pogodnosti, to ih financira drava, koje pogoduju paternalizmu, protekcionizmu i uskogrudnosti. Rezultat je stanje duha koje kombinira eskapistiki hedonizam sa duhovnom prazninom stanje 67 koje lako mogu iskoristiti nacionalistiki ekstremisti ili pak dogmatske ideologije. Takvo stanje, ukoliko bi uzelo maha, moglo bi postati fatalno za demokraciju i za europsku ideju. Jer one su povezane. Naime novi problemi Europe bilo da se radi o imigraciji ili gospodarskotehnolokom natjecanju s Amerikom ili Azijom, da i ne govorimo o potrebi politiki stabilne reforme postojeih drutveno-ekonomskih struktura mogu se uinkovito rjeavati samo unutar sve naglaenijeg kontinentalnog konteksta. Europa koja je vea od zbroja svojih dijelova t.j. Europa koja prepoznaje svoju globalnu ulogu u promicanju demokracije i irem promicanju temeljnih ljudskih vrednota jest Europa za koju je vjerojatnije kako e biti otporna na politiki ekstremizam, uskogrudni nacionalizam ili pak drutveni hedonizam. Nije potrebno evocirati stara strahovanja od posebnih njemako-ruskih aranmana, niti precjenjivati posljedice francuskog taktikog oijukanja s Moskvom, a da bi se dalo mjesta zabrinutosti za geopolitiku stabilnost Europe i za ameriku poziciju u njoj u sluaju neuspjeha europskih napora na ujedinjenju. Svaki takav neuspjeh vjerojatno bi kao posljedicu imao oivljavanje nekih tradicionalnih europskih manevara. Sigurno je da bi time bila pruena mogunost ruskom ili njemakom geopolitikom nametanju, no ako moderna povijest Europe sadri ikakvu pouku, onda niti jedna od tih drava ne bi mogla poluiti neki trajniji uspjeh u tom smislu. Ipak, u najmanju ruku, moglo bi se oekivati da Njemaka postane nametljivija i odreenija u definiranju svojih nacionalnih interesa. Trenutno su njemaki interesi sukladni, pa ak i sadrani u, interesima Europske Unije i NATO-a. ak su i glasnogovornici ljeviarske koalicije Alijansa 90/Zeleni zagovarali irenje NATO-a i EU-a. No, ako unifikacija i proirenje Europe zastanu, ima razloga za pretpostaviti kako bi na povrinu izbio jae nacionalistiki naglaen njemaki koncept europskog ordnunga, potencijalno opasan za europsku stabilnost. Voa Kranskih demokrata u Bundestagu, i mogui nasljednik kancelara Kohla, Wolfgang Schauble, izrazio je taj nain razmiljanja kad je izjavio kako Njemaka vie nije "zapadni bedem prema Istoku; postali smo centrom Europe," te znakovito dodavi da je u "dugim razdobljima Srednjeg vijeka ...Njemaka bila ukljuena u stvaranje poretka u 68

Europi."4 Po toj viziji, Mitteleuropa postaje umjesto europske regije u kojoj Njemaka gospodarski prednjai podruje otvorenog politikog primata Njemake i temelj za jae naglaenu unilateralnu njemaku politiku prema Istoku i prema Zapadu. Europa bi tada prestala biti euroazijskim mostobranom za ameriku silu, kao i polazitem za irenje globalnog demokratskog sustava dalje u unutranjost Euroazije. I iz ovog razloga nedvosmislena i opipljiva amerika podrka europskom ujedinjavanju mora biti nastavljena. Iako je tijekom europskog gospodarskog oporavka, kao i unutar transatlantske sigurnosne alijanse, Amerika opetovano isticala svoju podrku europskom ujedinjenju i transnacionalnoj suradnji unutar Europe, esto je djelovala kao da u rjeavanju problematinih gospodarskih ili politikih pitanja preferira suradnju s individualnim europskim dravama, a ne Europskom unijom kao cjelinom. Povremeno ameriko insistiranje na pravu glasa u postupku donoenja europskih odluka pojaalo je europske sumnje kako Amerika cijeni suradnju meu Europljanima samo kad oni slijede ameriko vodstvo, no ne i kad sami formuliraju europsku politiku. To svakako nije poruka kakvu bi trebalo odailjati. Amerika privrenost europskom jedinstvu snano ponovljena i u zajednikoj ameriko-europskoj Madridskoj deklaraciji iz prosinca 1995. nastaviti e zvuati uplje sve dok Amerika ne bude spremna ne samo proglasiti bezrezervno prihvaanje posljedica istinskog ujedinjenja Europe ve se tako i ponaati. Za Europu bi krajnji rezultat toga bio istinski ravnopravno partnerstvo s Amerikom, za razliku od statusa cijenjenog, ali ipak podreenog saveznika. A istinsko partnerstvo znai zajedniko odluivanje i zajedniku odgovornost. Amerika bi podrka tom cilju pomogla u oivljavanju transatlantskog dijaloga i stimulirala Europljane na ozbiljnije promiljanje uloge koju bi istinski znaajna Europa mogla imati u svjetskim razmjerima. Moe se zamisliti kako bi u nekom trenutku ujedinjena i mona Europska unija mogla postati globalnim politikim rivalom Sjedinjenim Amerikim Dravama. Sigurno je da bi postala velikim konkurentom na gospodarsko-tehnolokom polju, a njezini geopolitiki interesi na Bliskom Istoku i drugdje mogli bi se znatno razlikovati od amerikih. Ali, u stvarnosti, takva mona i politiki jednoumna Europa nije vjerojatna u skoroj budunosti. Za razliku 69 od uvjeta koji su vladali u Americi u vrijeme nastanka i formiranja Sjedinjenih Amerikih Drava, u Europi postoje snani i duboki povijesni korijeni u korist postojanja nacionalnih drava, a strast za transnacionalnu Europu oigledno splanjava. Stvarne alternative za sljedee desetljee, ili dva, su ona po kojoj dolazi do stvaranja rastue i ujedinjene Europe koja iako neodluno i na mahove ide za dostizanjem kontinentalnog jedinstva; ona po kojoj nastaje zastoj u Europi, bez bitnijih pomaka preko sadanjeg stanja integracije i zemljopisnog opsega, uz Sredinju Europu koja geopolitiki ostaje niijom zemljom; ili, kao mogua posljedica ove druge; dolazi do progresivnog fragmentiranja Europe i oivljavanja starih rivaliteta. U Europi koja bi zastala u svom integriranju, neizostavno bi nestalo Njemake identifikacije s Europom, ustupajui mjesto vie nacionalistikom definiranju interesa njemake drave. Za Ameriku je prva opcija daleko najbolja, no da bi ona prola potrebna je energinija amerika podrka. Na ovom stupnju izgradnje Europe, oznaenom neodlunou, nije potrebno ameriko mijeanje u zamrene rasprave po pitanjima kao to su treba li EU svoje vanjsko-politike oduke donositi veinom glasova (stav to ga osobito zastupaju Nijemci); treba li Europski parlament dobiti odluujue zakonodavne ovlasti, pri emu bi Europska komisija u Bruxellesu u stvari postala europskom izvrnom vlau; treba li vremenski raspored za primjenu sporazuma o europskoj monetarnoj uniji malo olabaviti; ili, na koncu, treba li Europa biti labava konfederacija ili viedjelni entitet s federalnom unutranjom jezgrom i neto labavijim vanjskim okvirom. Sve su to pitanja koja
4

Politiken Sondag, 2. kolovoz 1996., kurziv je dodan.

Europljani moraju rijeiti izmeu sebe i vie je nego vjerojatno da napredak na svakom od tih pitanja nee biti jednak, te e ga karakterizirati esti zastoji i eventualni pomaci temeljeni na sloenim kompromisima. No, bez obzira na to, moe se pretpostaviti kako e do ekonomske i monetarne unije zaista doi do godine 2000., u poetku sa est do deset, od sadanjih petnaest lanica EU-e. Time e europska gospodarska integracija biti proirena i preko same monetarne dimenzije, potiui daljnju politiku integraciju. Tako e, na mahove, s jae povezanom unutranjom jezgrom, a labavijim vanjskim okvirom, jedinstvena Europa postajati sve vanijim politikim igraem na euroazijskoj ahovskoj ploi. 70 Amerika u svakom sluaju ne bi smjela ostavljati dojam kako bi preferirala labavije, iako ire, europsko udruivanje, ve bi morala potvrditi, rijeju i djelom, svoju volju da ubudue surauje s EUom kao s amerikim globalnim partnerom na politikim i sigurnosnim pitanjima, a ne samo kao regionalnim zajednikim tritem sastavljenim od zemalja koje su sa SAD-om povezane prvenstveno kroz NATO. Kako bi se privrenost takvoj vrsti suradnje uinila jo vjerodostojnijom, dakle vie od puke retorike kojom se naglaava partnerstvo, moglo bi se predloiti i potaknuti zajedniko planiranje novih mehanizama transatlantskog bilateralnog odluivanja. Ista naela vrijede i za sam NATO. Njegovo odravanje od vitalnog je znaaja za transatlantske veze i odnose. Po tom pitanju postoji potpuna ameriko-europska suglasnost. Bez NATO-a Europa bi ne samo postala ranjiva, ve bi se gotovo odmah i politiki fragmentirala. NATO osigurava europsku sigurnost i stabilan okvir za postizanje europskog jedinstva. To je ono to ini NATO povijesno vanim za Europu. No, kako se Europa postupno i uz oklijevanja ujedinjuje, tako e se unutranja struktura i postupci NATO-a takoer morati prilagoavati. Francuzi su u pravu po tom pitanju. Ne moe, jednog dana, postojati istinski ujedinjena Europa i alijansa integrirana na temelju postojanja jedne supersile i petnaest samostalnih europskih sila. Kad Europa stekne svoj jedinstveni politiki identitet, uz prenoenje nekih funkcija nadnacionalnog upravljanja na EU, NATO e se morati izmijeniti prema 1 + 1 formuli, tj. NATO = SAD + EU. Do toga nee doi odjednom, preko noi. Napredak na tom polju, ponavljamo, biti e postupan. No, takav napredak morati e se odraziti na postojee sporazume o saveznitvu, jer bi nedostatak takve prilagodbe u nekom trenutku postao preprekom za daljnji razvitak. Znaajan korak u tom smjeru predstavljala je odluka Saveza iz 1996. godine kojom se stvara prostor za Combined Joint Task Forces, ime se predvia mogunost postojanja isto europskih vojnih inicijativa, temeljenih na logistikim, zapovjednim, kontrolnim, komunikacijskim i obavjesnim sustavima Saveza. Jae izraena volja SAD-a za prihvaanje francuskih zahtjeva za poveanjem uloge Zapadnoeuropske unije unutar NATO-a, posebice glede zapovijedanja i odluivanja, takoer bi navijestila iskreniju ameriku podrku europskom jedinstvu, a mogla bi i suziti 71 jaz izmeu amerikih i francuskih pogleda na europsko samodefiniranje. Gledano dugorono, moglo bi doi do situacije u kojoj bi WEU obuhvatila neke drave lanice EU-a koje, iz raznih geopolitikih ili povijesnih razloga, ne bi istovremeno teile lanstvu u NATO-u. Takav bi sluaj mogao biti s Finskom ili vedskom, ak moda i Austrijom, od kojih sve ve imaju status promatraa u WEU.5 I neke druge zemlje mogle bi traiti veze s WEU-om kao korak koji
5

Vrijedno je spomenuti kako utjecajni glasovi u Finskoj i vedskoj poinju raspravljati o mogunosti udruivanja s NATO-om. U svibnju 1996., zapovjednik finskih obrambenih snaga, prema izvijeima vedskih medija, naznaio je mogunost NATO-vog razmjetanja na nordijskom tlu, a u kolovozu 1996., odbor za obranu vedskog parlamenta, u akciji

prethodi lanstvu u NATO-u. s druge strane, WEU bi, u odnosu na potencijalne budue lanice NATO-a, s vremenom mogao pokuati konkurirati NATO-vom programu Partnerstva za mir. Sve bi to doprinijelo prekrivanju Europe guom mreom sigurnosne suradnje, irom od formalnih oblika transatlantske alijanse. U meuvremenu, dok se ne pojavi vea i jedinstvenija Europa a to ak niti pri najpovoljnijim uvjetima nee biti uskoro Sjedinjene Drave morati e usko suraivati s Francuskom i Njemakom kako bi pomogle nastajanju takove vee, jedinstvene Europe. Stoga, u odnosu na Francusku, sredinja dvojba amerike politike ostaje kako navesti Francusku na potpuniju politiku i vojnu atlantsku suradnju bez kompromitiranja ameriko-njemakih odnosa, a u odnosu na Njemaku, kako se osloniti na njemako vodstvo unutar atlantizirane Europe bez izazivanja zabrinutosti u Francuskoj i Velikoj Britaniji, kao i nekim drugim europskim zemljama. Jasnije iskazana amerika fleksibilnost glede budueg izgleda alijanse bila bi od pomoi u mobiliziranju jae francuske podrke u irenju saveza na Istok. Dugorono bi, pak, zona sigurnosti integrirana u NATO-u koja bi se nalazila s obje strane njemake jo vre usidrila Njemaku unutar multilateralnog okvira, to bi trebalo biti i u Francuskom interesu. tovie, irenjem alijanse poveala bi se vjerojatnost da Weimarski trokut (Njemake, Francuske i Poljske) postane instrumentom za suptilno balansiranje njemakog vodstva u Europi. Iako se Poljska danas oslanja na njemaku podrku za stjecanje lanstva u savezu (i ne odobrava 72 sadanju francusku neodlunost po tom pitanju), jednom kad se nae unutar alijanse vjerojatnija je pojava slinosti u francusko-poljskim geopolitikim stajalitima. U svakom sluaju, Washington ne bi smio izgubiti iz vida injenicu kako su Francuska drugaija stajalita po pitanjima europskog identiteta i unutranjeg ustrojstva NATO-a samo kratkorona. Znaajnije bi bilo polaziti od injenice kako je Francuska kljuan partner u trajnom vezivanju demokratske Njemake za Europu. To je povijesna svrha francusko-njemakih odnosa, i svako istono irenje EU-a i NATO-a trebalo bi ujedno posluiti naglaavanju tog odnosa kao unutranje jezgre Europe. I konano, Francuska nije dovoljno snana za ometanje Amerike u geostratekim temeljima njezine europske politike, niti za samostalno preuzimanje vodee uloge unutar Europe. Stoga, neke posebnosti pa ak i odreenu zlovolju, treba joj tolerirati. Primjereno je naglasiti i injenicu da Francuska ima konstruktivnu ulogu u Sjevernoj Africi i zemljama frankofonske Afrike. Ona je kljuni saveznik Maroku i Tunisu, a stabilizirajui je imbenik i u Aliru. Za to postoji i dobar unutranji razlog: trenutno nekih s milijuna Muslimana obitava u Francuskoj. Francuska je, prema tome, vitalno zainteresirana za stabilan i uredan razvitak Sjeverne Afrike. No, taj interes ima i iri pozitivan znaaj za europsku sigurnost. Bez takvog francuskog osjeaja za misiju, europsko juno krilo bilo bi znatno nestabilnije i nesigurnije. itava juna Europa dijeli zabrinutost zbog drutveno-politikih izazova kojima rezultira nestabilnost du junih obala Sredozemlja. Francusko je intenzivno praenje zbivanja diljem Mediterana, prema tome, u skladu sa sigurnosnim interesima NATO-a i to svakako treba drati na umu u situacijama kad Amerika povremeno mora obraati pozornost na francuske pretjerane zahtjeve za vodeim statusom. S Njemakom je stvar drugaija. Njezina vodea uloga ne moe se osporiti, no valja biti na oprezu glede oblika koje bi njemako vodstvo moglo poprimiti. To bi vodstvo moglo biti od velike koristi za neke europske drave na primjer one iz Sredinje Europe koje cijene njemaku inicijativu za irenje Europe prema istoku i mogu ga tolerirati zapadni Europljani sve dok je ono podlono amerikom primatu. No, na dui se rok europska konstrukcija ne moe na tome temeljiti. Jo je uvijek previe

koju je karakteriziralo postupno pribliavanje sigurnosnoj suradnji s NATO-om, izdao preporuku da vedska pristupi West European Armaments Group-(WEAG), kojeg su lanovi iskljuivo NATO lanice.

ivih sjeanja; previe je strahova koji bi mogli opet izroniti. Europa izgraena i voena iz Berlina jednostavno nije vjerojatna niti prihvatljiva. Zato Njemaka 73 treba Francusku, zato Europa treba francusko-njemaku vezu, i zato Amerika nije u mogunosti birati izmeu Francuske ili Njemake. Kljuna injenica u irenju NATO-a lei u povezanosti tog procesa sa irenjem Europe same. Ukoliko se eli da Europska Unija postane zemljopisno vea zajednica s jae integriranom francuskonjemakom jezgrom i slabije integriranim vanjskim slojevima te ako bi takva Europa temeljila svoju sigurnost na trajnom saveznitvu s Amerikom, slijedi kako geopolitiki najizloeniji sektor Europe, Sredinja Europa, ne moe biti demonstrativno ostavljena po strani i iskljuena iz osjeaja sigurnosti koji ostatku Europe prua transatlantska alijansa. U tom se pitanju Amerika i Njemaka slau. Po njima je impuls za poveanjem zajednice politiki, povijesni i vrlo konstruktivan. Njega ne pokree animozitet prema Rusiji, niti strah od Rusije, niti elja za izolacijom Rusije. Prema tome, Amerika mora posebno blisko suraivati s Njemakom u promicanju istonog irenja Europe. Ameriko-njemaka suradnja i zajedniko vodstvo po tom pitanju od kljunog su znaaja. Do irenja e doi ukoliko Sjedinjene Drave i Njemaka zajedniki ohrabre ostale NATO saveznike da podre taj korak, te dogovore neke uinkovite aranmane s Rusijom putem pregovora, ukoliko ona bude spremna na kompromise (vidi etvrto poglavlje); ili po tom pitanju nastupe odluno, u ispravnom uvjerenju kako izgradnja budue Europe ne moe ovisiti o primjedbama iz Moskve. Potreba za kombiniranim ameriko-njemakim pritiscima biti e posebno vidljiva u osiguravanju propisane jednoglasne suglasnosti svih NATO lanica po tom pitanju, a niti jedna lanica nee moi odbiti ukoliko to Amerika i Njemaka zajedniki zatrae. Krajnji ulog u ovom amerikom nastojanju je amerika dugorona uloga u Europi. Nova Europa tek poprima obrise, i ako se eli da ta nova Europa geopolitiki ostane dijelom "euroatlantskog" prostora, irenje NATO-a je nunost. tovie, sveobuhvatna amerika politika za Euroaziju u cjelini nee biti mogua ako napori na proirivanju NATO, inicirani iz Sjedinjenih Drava, zastanu i zamru. Takav neuspjeh diskreditirao bi ameriku vodeu ulogu, razbio koncept iree Europe, demoralizirao Srednjoeuropljane a mogao bi i ponovno potaknuti trenutno umirene ili izblijedjele ruske geopolitike pretenzije u Sredinjoj Europi. Za Zapadnjake bi to predstavljalo oblik samoranjavanja koji bi zadao smrtni udarac 74 izgledima za nastajanje istinskog europskog stupa u buduoj sigurnosnoj arhitekturi Euroazije, za Ameriku bi to bio poraz u regionalnom pitanju, ali i gubitak na globalnom planu. Krajnja misao vodilja koja bi trebala odreivati progresivno irenje Europe morala bi se temeljiti na naelu kako niti jedna sila izvan europskog sustava ne smije imati pravo veta na sudjelovanje bilo koje kvalificirane europske drave u tom sustavu pa prema tomu i njegovom transatlantskom sigurnosnom savezu te da niti jedna europska drava koja ispunjava potrebne uvjete ne smije biti a priori iskljuena iz eventualnog lanstva u EU i/ili NATO-a. Posebno bi se za baltike drave, vrlo ranjive, a sve kvalificiranije, moglo rei kako imaju pravo znati da e s vremenom imati mogunost punopravnog lanstva u obje organizacije a da u meuvremenu njihova suverenost ne smije biti ugroena bez istodobnog ugroavanja interesa rastue Europe i njenog partnera SAD. U biti bi Zapad posebno Amerika i njeni zapadnoeuropski saveznici morao ponuditi odgovor na pitanje koje je elokventno postavio Vaclav Havel u Aachenu, 15 svibnja 1996. godine: Ja znam da niti Europska Unija niti Sjeverno Atlantska Alijansa ne mogu preko noi otvoriti svoja vrata svima onima koji tee pristupanju. Ono to obje sasvim sigurno mogu uiniti i to bi morale uiniti prije no to bude prekasno jest pruiti cijeloj Europi,

vienoj kao podruju koje cijeni zajednike vrednote, jasna uvjerenja kako one nisu zatvoreni klubovi. Trebale bi formulirati jasnu i detaljnu politiku postupnog irenja, koja bi sadravala ne samo vremenski raspored ve i objanjenje logike takvog rasporeda. Europski povijesni vremenski raspored Iako se u ovom trenutku krajnje istone granice Europe ne mogu niti vrsto definirati niti konano uglaviti, u najirem smislu Europa jest zajednika civilizacija, temeljena na zajednikoj kranskoj tradiciji. Ua, zapadna definicija oslanja se na Rimsko carstvo i njegovo povijesno nasljee. No, europska kranska tradicija ukljuuje i Bizant i rusko pravoslavlje kao svoje pojavne oblike. Prema tomu, kulturoloki gledano, Europa je vea od same Petrinske Europe, a Petrinska Europa je vea od Zapadne Europe 75 iako je potonja zadnjih godina uzurpirala pojam "Europe" kao vlastito odreenje. I letimian pogled na kartu na potvruje nam kako postojea Europa jednostavno nije cijela Europa. I jo gore, to je Europa u kojoj zona nesigurnosti koja se protee izmeu Europe i Rusije moe imati privlaei karakter za obje, uzrokujui time tenzije i rivalitete. Charlemagneska Europa (ograniena na Zapadnu Europu), silom je prilika imala smisla u vrijeme Hladnog rata, no takva Europa danas predstavlja anomaliju. Tome je tako iz razloga to danas, pored pripadnosti istoj civilizaciji; nastajua ujedinjena Europa predstavlja i zajedniki nain ivota, standarde ivljenja, sustave temeljene na zajednikim demokratskim procedurama, neoptereene etnikim ili teritorijalnim konfliktima. Ta Europa, u svom formalno organiziranom dijelu, daleko je manja no to bi stvarno mogla biti. Nekoliko naprednijih i politiki stabilnijih drava Sredinje Europe, nesumnjivo dijelom zapadne Petrinske tradicije kao eka Republika, Poljska, Madarska i moda Slovenija svakako su kvalificirane i zainteresirane za lanstvo u "Europi" i njenim transatlantskim sigurnosnim vezama.

Kako stvari stoje ovog trenutka, irenje NATO-a koje bi ukljuilo Poljsku, eku i Madarsku vjerojatno oko 1999. godine ini se 76 vjerojatnim. Nakon ovog poetnog, ali iznimno znaajnog koraka, vjerojatno je kako e bilo koji sljedei korak na irenju alijanse biti istovremen sa irenjem EU-a ili e ga neposredno slijediti. Potonje ukljuuje daleko sloeniji postupak, kako u broju pripremnih faza, tako i u ispunjavanju uvjeta za lanstvo (vidi prikaz na str. 78). Prema tomu, ak niti prihvaanje prvih lanica iz Sredinje Europe u EU ne moe se oekivati prije godine 2002. ili ak neto kasnije. No, bez obzira na to, nakon to se prve tri nove NATO lanice ulane i u EU, obje organizacije morati e se pozabaviti pitanjem

proirenja lanstva na Baltike republike, Sloveniju, Rumunjsku, Bugarsku, Slovaku i eventualno, Ukrajinu. Vrijedno je spomenuti kako mogunost eventualnog lanstva ve sada ima konstruktivne uinke na djelovanje i ponaanje potencijalnih lanica. Spoznaja kako niti EU niti NATO ne ele biti optereivani dodatnim konfliktima meu svojim lanicama, koji bi se odnosila na pitanja prava manjina ili teritorijalna pitanja (konflikt izmeu Grke i Turske vie je nego dovoljan), ve je potaknula Slovaku, Madarsku i Rumunjsku na postizanje dogovora koji zadovoljavaju standarde postavljene od Vijea Europe. Isto vrijedi i za naelo po kojem su samo demokratske drave kvalificirane za lanstvo. elja da se ne bude isputen iz ovog postupka ima znaajan uinak na jaanje novouspostavljenih demokracija . U svakom sluaju, nedjeljivost pojmova europskog politikog jedinstva i europske sigurnosti trebao bi biti aksiom. Ve i na praktinom planu bilo bi teko zamisliti istinski ujedinjenu Europu bez zajednikih sigurnosnih aranmana s Amerikom. Iz toga slijedi kako na drave koje su u situaciji zapoinjanja pregovora o pristupanju EU, automatski treba gledati i kao na subjekte NATO-ve preventivne zatite. Shodno tomu, proces irenja Europe i poveavanja transatlantskog sustava sigurnosti vjerojatno e se razvijati kroz paljivo promiljene stupnjeve. Uz pretpostavku trajne amerike i zapadnoeuropske privrenosti i podrke tom cilju, spekulativan, ali vjerojatno i donekle realistian vremenski raspored tih faza mogao bi izgledati ovako: 77

78

1. S 1999. godinom, prve e lanice iz Sredinje Europe biti priputene u NATO, iako do njihovog lanstva u EU vjerojatno nee doi prije 2002. ili 2003. godine. 2. U meuvremenu e EU inicirati pregovore o ukljuivanju s Baltikim republikama, a NATO e, vjerojatno, takoer pokrenuti pitanje njihovog, kao i Rumunjskog lanstva, uz postizanje punopravnog lanstva do 2005. godine. U nekom trenutku ovog stadija moe doi i do kvalificiranja nekih drugih balkanskih drava. 3. Pristupanje Baltikih drava moglo bi navesti vedsku i Finsku da razmotre pitanje svog lanstvo u NATO-u. 4. Negdje izmeu 2005. i 2010. godine, Ukrajina bi, poglavito ako ta zemlja u meuvremenu ostvari znaajan napredak na unutranjim reformama, kao i svojoj identifikaciji kao srednjoeuropskoj zemlji, trebala postati spremnom za ozbiljne pregovore s EU-om i NATO-om. U meuvremenu e se vjerojatno francusko-njemako-poljska suradnja unutar EU i NATO-a znatno produbiti, posebno u podruju obrane. Ova bi suradnja mogla postati i zapadna jezgra u odnosu na neke ire sigurnosne aranmane koji bi s vremenom mogli ukljuiti i Rusiju i Ukrajinu. Uzevi u obzir posebni geopolitiki interes koji Njemaka i Poljska imaju za neovisnost Ukrajine, moe se pretpostaviti kako e i Ukrajina s vremenom biti ukljuena u te posebne francusko-njemako-poljske odnose. Do 2010. godine, francusko-njemako-poljsko-ukrajinska suradnja, koja bi obuhvaala nekih 230 milijuna ljudi, mogla bi prerasti u partnerstvo koje bi snailo geostrateku dubinu Europe (vidi kartu na str. 80). Hoe li do naprijed opisanog scenarija doi iz benignih razloga, ili zbog jaanja napetosti u odnosima s Rusijom, od posebnog je znaaja. Rusija bi trebala biti stalno uvjeravana kako su joj vrata Europe otvorena, kao i vrata za eventualno sudjelovanje u proirenom transatlantskom sustavu sigurnosti, i moda u nekom buduem trenutku, novom trans-euroazijskom sustavu sigurnosti. Kako bi se pojaala vjerodostojnost takvih uvjeravanja, trebalo bi promicati razne oblike dobro osmiljene europsko-ruske suradnje 79 na svim podrujima (Ruski odnosi s Europom te uloga Ukrajine u tom kontekstu, detaljnije se razrauju u sljedeem poglavlju).

Ako Europa uspije u ujedinjavanju i irenju te ako Rusija u meuvremenu uspije u konsolidaciji demokracije i modernizaciji drutva, u nekom e trenutku i sama postati kvalificirana za jae organsko povezivanje s Europom. To bi, pak, omoguilo eventualno spajanje transatlantskog sustava sigurnosti s euroazijskim transkontinentalnim sustavom. Ipak, iz praktinih razloga, pitanje ruskog formalnog lanstva vjerojatno se nee pojaviti tako skoro pa i to predstavlja dodatan razlog da joj se vrata ne zatvore prije vremena i bez razloga. I kao zakljuak: u trenutku kad je Europa odreena Jaltom stvar prolosti, bitno je da ne doe do ponavljanja Europe iz Versaillesa. Zavretak podjele Europe ne bi smio predstavljati korak unatrag prema Europi zavaenih drava-nacija, ve polazinu toku za uobliavanje vee i sve jae integrirane Europe, osnaene proirenim NATO-om i jo sigurnije zahvaljujui konstruktivnim sigurnosnim odnosima s Rusijom. Prema tomu, sredinji ameriki geostrateki cilj u Europi moe se sumirati prilino jednostavno: 80 ameriki mostobran na euroazijskom kontinentu treba konsolidirati putem iskrenijeg transatlantskog partnerstva, kako bi poveana Europa postala jo snanija odskona daska za irenje demokratskog meunarodnog poretka temeljenog na suradnji dublje u Euroaziju. 81

etvrto poglavlje Crna rupa RASPADOM POVRINSKI najvee drave na svijetu, koncem 1991. godine, stvorena je "crna rupa" u samom sreditu Euroazije. Bilo je to kao da je geopolitiko "srce kontinenta" iupano s globalne karte. Za Ameriku je ova nova, zamrena geopolitika situacija predstavlja presudni izazov .Razumljivo, neposredni zadatak bio je smanjivanje vjerojatnosti politike anarhije odnosno povratka neprijateljske diktature u zemlji koja se raspada, ali jo uvijek posjeduje moan nuklearni arsenal. No, dugoroni cilj ostaje nepromijenjen: kako ohrabriti demokratsku transformaciju i gospodarski oporavak Rusije, izbjegavajui istovremeno oivljavanje euroazijskog imperija koji bi se mogao nai na putu amerikom geostratekom cilju stvaranja veeg euro-atlantskog sustava s kojim bi i Rusija onda mogla biti sigurno i stabilno povezana. Novo rusko geostrateko odreenje Kolaps Sovjetskog Saveza predstavljao je konanu fazu u procesu fragmentiranja ogromnog kineskosovjetskog komunistikog bloka koji se, jedno kratko vrijeme, mogao usporeivati s opsegom DingisKanove vladavine, a u nekim ju je aspektima i nadmaivao. No, suvremeni transkontinentalni blok trajao je vrlo kratko, uz bijeg Titove Jugoslavije i neposlunost Maove Kine koji su zarana signalizirali neotpornost komunistikog tabora na nacionalistike pretenzije koje su se pokazale snanijima od ideolokih veza. Kinesko-sovjetski blok trajao je otprilike deset godina, a sam Sovjetski Savez sedamdeset. 82 No, geopolitiki je jo znaajnije bilo nestajanje velikog Ruskog carstva koje je trajalo stoljeima. Raspadanje tog imperija bilo je pospjeeno opim drutvenim, gospodarskim i politikim propadanjem sovjetskog sustava iako je velikim dijelom loe stanje u kojem se sustav nalazio bilo prikriveno, gotovo do zadnjeg trenutka, tajnovitou i samoizolacijom imanentnima tom sustavu. Stoga je svijet bio zapanjen naizgled naglim raspadom Sovjetskog Saveza. Tijekom dva kratka tjedna u prosincu 1991. godine, prvo je proglaeno rasputanje Sovjetskog Saveza od strane poglavara Ruske, Ukrajinske i Bjeloruske republike koji je odmah bio zamijenjen labavijim entitetom, nazvanim Zajednica Neovisnih Drava (ZND ili CIS Commonwealth of Independent States), koja je obuhvaala sve sovjetske republike, osim baltikih; nakon toga je sovjetski predsjednik nevoljko odstupio s dunosti, a sovjetska je zastava posljednji put sputena s kremaljskog tornja; i konano, Ruska Federacija se sad preteito nacionalna drava Rusa, s nekih 150 milijuna stanovnika pojavljuje kao de facto nasljednik Sovjetskog Saveza, dok ostale republike, koje takoer broje oko 150 milijuna ljudi stjeu razliite stupnjeve neovisnosti i suvereniteta . Kolaps Sovjetskog Saveza prouzroio je geopolitiku konfuziju monumentalnih razmjera. Tijekom samo etrnaest dana, ruski narod koji je, uglavnom, bio jo manje svjestan ubrzanog pribliavanja raspada SSSR-a nego vanjski svijet odjednom je spoznao kako vie ne vlada transkontinentalnim imperijem te kako su granice Rusije na Kavkazu povuene natrag gdje su bile poetkom 19. st., u Sredinjoj Aziji sredinom 19. st., a na Zapadu gdje su bile oko 1600. godine, neposredno nakon vladavine Ivana Groznog. Gubitak Kavkaza oivio je strateka strahovanja od ponovnog jaanja turskog utjecaja; gubitak Sredinje Azije oznaio je gubitak golemih zaliha energenata i mineralnih bogatstava i ustupio mjesto nelagodi zbog potencijalnog islamskog izazova; neovisnost Ukrajine stavio je pod znak pitanja sutinu ruskog shvaanja Rusije kao Bogom danog nositelja standarda panslavenskog identiteta.

Prostor okupiran tijekom tri stoljea Carske Rusije, a zatim trietvrt stoljea od ruski dominiranog Sovjetskog Saveza, sad je bio popunjen s nekih dvanaestak drava, razliitih veliinom od Ukrajine s 52 milijuna stanovnika, do Armenije s 3,5 milijuna ljudi od kojih veina (osim Rusije) nije bila sasvim spremna na stvarni suverenitet. Njihov opstanak inio se nesigurnim, a spremnost 83 Moskve da se trajno pomiri s novom stvarnou nepredvidljiva. Povijesni ok za ruski narod bio je pojaan injenicom da je nekih 20 milijuna ljudi koji govore ruskim jezikom postalo stanovnicima stranih drava, politiki dominiranih sve jae nacionalistiki orijentiranim elitama, odlunim u vraanju nacionalnih identiteta nakon nekoliko desetljea, vie ili manje, prisilne rusifikacije. Kolapsom Ruskog imperija nastala je praznina u samom srcu Euroazije. Slabost i konfuzija osjeala se ne samo u novim i neovisnim dravama, ve i u samoj Rusiji. Ova promjena rezultirala je velikom politikom krizom sustava, praenom istovremenim pokuajima promjene sovjetskog drutvenog i gospodarskog modela. Nacionalna trauma dodatno je bila pojaana ruskim vojnim djelovanjem u Tadikistanu, temeljenom na strahu od muslimanskog preuzimanja te novonastale drave, da bi dola do vrhunca u traginoj, brutalnoj te gospodarski i politiki vrlo skupoj intervenciji u eeniji. I jo bolnije, ruski meunarodni status bio je znaajno degradiran, pri emu je jedna od nekadanje dvije supersile sada od mnogih doivljavana kao jedva neto vie od regionalne sile Treeg svijeta, iako jo uvijek sile koja posjeduje znaajni, ali i sve zastarjeliji, nuklearni arsenal. Geopolitika praznina dodatno je bila naglaena ogromnim razmjerima ruske drutvene krize. Tri etvrt stoljea komunistike vladavine nanijelo je do tada nezabiljeene bioloke tete ruskom narodu. Vrlo visoki postotak najnadarenijih i najpoduzetnijih ljudi bio je ubijen, ili je nestao u Gulagu, a izraeno u brojkama rije je o milijunima ljudi. Pored toga, tijekom ovog stoljea zemlja je preivjela razaranja I. svjetskog rata, ubijanja u graanskom ratu te stradanja i gubitke u II. svjetskom ratu. Vladajui komunistiki reim nametnuo je doktrinarnu krutost, istovremeno izolirajui zemlju od ostatka svijeta. Gospodarske politike bile su potpuno indiferentne prema ekolokim pitanjima, to je rezultiralo silnim tetama, kako po okoli, tako i po zdravlje ljudi. Prema slubenim ruskim statistikama, sredinom 90-tih je svega 40% novoroenadi na svijet dolazilo zdravo, dok je otprilike jedna petina polaznika prvog razreda osnovne kole imala neki oblik mentalnih smetnji. ivotni vijek mukaraca opao je na 57,3 godine, uz negativnu stopu nataliteta. Prema tomu, stanje ruskog drutva u stvari je tipino za srednje razvijenu zemlju Treeg svijeta. Nije mogue precijeniti strahote i patnje koje su zadesile ruski narod tijekom ovog stoljea. Gotovo niti jedna ruska obitelj nije 84 imala priliku za normalnu civiliziranu egzistenciju. Pokuajmo shvatiti drutvene implikacije sljedeeg niza dogaaja : rusko-japanski rat, 1905. godine, zavrava poniavajuim porazom za Rusiju; prva "proleterska" revolucija, 1905. godine, zapoinje val nasilja u gradovima; svjetski rat, 1914. -1917., uz milijunske ljudske rtve i gospodarske tete; graanski rat od 1918.-1921., opet uz nekoliko milijuna mrtvih i pustoenje zemlje; rusko-poljski rat, 1919.-1920., zavrava porazom Rusije; uspostava Gulaga, ranih 20-tih, uz desetkovanje predrevolucionarne elite, te njezin masovni egzodus iz Rusije; industrijalizacija i kolektivizacija, poetkom i sredinom 30-tih, uz milijune ljudi u radnim logorima, od kojih preko milijun strijeljanih i jo nekoliko milijuna podleglih zlostavljanjima; svjetski rat od 1941.-1945. uz vie milijuna vojnih i civilnih rtava i razoreno gospodarstvo;

ponavljanje Staljinova terora, kasnih 40-tih, opet uz mnotvo uhienja i este egzekucije; etrdesetogodinja utrka u naoruavanju sa SAD-om, od kasnih 40-tih do kasnih 80-tih, s osiromaujuim uinkom na drutvo; ekonomski iscrpljujui pokuaji projiciranja sovjetske sile na Karibe, Srednji istok i Afriku, tijekom 70-tih i 80-tih; iscrpljujui rat u Afganistanu, od 1979. do 1989.; nagli raspad Sovjetskog Saveza, praen graanskim nemirima, bolnom gospodarskom krizom, te krvavim i poniavajuim ratom u eeniji. 85 Unutranja krizna situacija, kao i gubitak meunarodnog statusa, osim uznemirujuih negativnih uinaka na unutranjem planu, poglavito za rusku politiku elitu, nepovoljno su utjecali i na rusku geopolitiku situaciju. Kao posljedica raspada Sovjetskog Saveza, ruske su granice na zapadu najbolnije promijenjene, a podruje ruskog geopolitikog utjecaja dramatino se suzilo (vidi kartu na str. 88). Baltike drave su bile pod ruskom kontrolom od poetka 18.st. te je gubitak luka Riga i Tallinn ograniilo ruski izlaz na Baltiko more i uinilo ga ovisnim o zimskom zamrzavanju. Iako je Moskva uspjela odrati politiki dominantnu poziciju u, formalno samostalnoj i neovisnoj, ali u velikoj mjeri rusificiranoj Bjelorusiji, nije bilo potpuno sigurno nee li nacionalistiki val i tamo prevagnuti. A izvan granica biveg Sovjetskog Saveza, kolaps Varavskog Pakta znaio je kako bive satelitske drave iz Sredinje Europe, prvenstveno Poljska, ubrzano gravitiraju NATO-u i Europskoj Uniji. No, najvie je zabrinjavao gubitak Ukrajine. Pojava neovisne ukrajinske drave potaknula je sve Ruse na preispitivanje prirode vlastitog politikog i etnikog identiteta i predstavljala kljuan geopolitiki gubitak za rusku dravu. Ukrajinsko odbacivanje vie od tri stoljea povijesti ruskog imperija znailo je gubitak potencijalno bogate industrijske i poljoprivredne zemlje s 52 milijuna ljudi, etniki i vjerski dovoljno bliskih Rusima, koja je bitno pridonosila znaaju i veliini ruske imperijalne drave. Ujedno je ukrajinska neovisnost liila Rusiju njezinog dominantnog poloaja na Crnom moru, gdje je Odessa predstavljala vitalnu luku za rusku trgovinu na Sredozemlju i dalje. Gubitak Ukrajine bio je u geopolitikom smislu kljuan, jer je drastino umanjio ruske geostrateke opcije. ak i bez Baltikih drava i Poljske, Rusija koja bi zadrala kontrolu nad Ukrajinom jo bi uvijek mogla polagati prava na vodei poloaj unutar irokog euroazijskog imperija, u kojem bi Moskva mogla dominirati nad neslavenima na jugu i jugoistoku biveg Sovjetskog Saveza. No, bez Ukrajine i njezinih 52 milijuna Slavena, bilo kakav pokuaj Moskve na ponovnoj izgradnji euroazijskog imperija vjerojatno bi rezultirao neprekidnom uvuenou Rusije, same, u beskonane sukobe s nacionalno i vjerski osvijetenim ne-Slavenima, u emu bi rat s eenima predstavljao samo prvi primjer. tovie, rastui bi negativan prirodni prirataj kod Rusa, a pozitivan u zemljama Sredinje Azije, svaki novi euroazijski entitet temeljen iskljuivo na 86 ruskoj sili, bez Ukrajine, nuno inio iz godine u godinu sve manje europskim, a sve vie azijskim. Gubitak Ukrajine nije bio samo geopolitiki znaajan, ve je on imao i katalitike uinke. Naime, upravo zbog ukrajinskog djelovanja izglasavanja deklaracije o neovisnosti Ukrajine 1991. godine, njezinom insistiranju tijekom pregovora u Bela Vezha da se Sovjetski Savez zamijeni labavijom Zajednicom neovisnih drava, te posebice, iznenadno, gotovo prevratniko nametanje ukrajinskog zapovjednitva snagama Sovjetske armije stacioniranim na ukrajinskom tlu nova Zajednica nije postala samo novim imenom za SSSR s neto naglaenjim konfederalnim elementima. Ukrajinsko politiko samoodreenje iznenadilo je Moskvu i postavilo primjer koji su ostale sovjetske republike, iako ispoetka srameljivo, pratile.

Ruski gubitak dominantne pozicije na Baltikom moru replicirao se i na Crnom moru, ne samo zbog ukrajinske neovisnosti, ve i zbog osamostaljenja novih drava u kavkaskom podruju Gruzije, Armenije i Azerbejdana to je otvorilo mogunosti Turskoj da ponovno uspostavi izgubljeni utjecaj u regiji. Prije 1991. godine, Crno je more predstavljalo polazinu toku za projekciju ruske pomorske sile dalje u Sredozemlje. Ve sredinom 90-tih Rusiji je ostao samo mali obalni pojas na Crnom moru, te je, uz nerijeeni spor s Ukrajinom glede prava stacioniranja ostataka ruske Crnomorske flote na Krimu, bila prisiljena promatrati iritirajue zajednike NATO-ukrajinske pomorske i iskrcajne manevre, kao i rastuu ulogu Turske u crnomorskom podruju. Osim toga, Rusija je stalno sumnjala kako Turska aktivno pomae eenski otpor. Dalje prema jugoistoku, geopolitiki su preokreti doveli do slinih, znaajnih promjena u statusu Kaspijskog bazena, ali i Sredinje Azije u cjelini. Do raspada Sovjetskog Saveza, Kaspijsko je more, u stvari, bilo rusko jezero, uz mali juni sektor koji je potpadao pod iransko podruje. Uz pojavu neovisnog i nacionalno snano odreenog Azerbejdana ojaanog ulaskom zainteresiranih naftnih ulagaa sa Zapada kao i samostalnog Kazahstana i Turkmenistana, Rusija je postala samo jednim od pet polagaa prava na bogatstva Kaspijskog bazena. Vie nije mogla raunati na samostalno raspolaganje tim prirodnim izvorima. Pojavom neovisnih drava Sredinje Azije, ruske su jugoistone granice na nekim mjestima pomaknute za vie od tisuu milja 87 prema sjeveru. Nove su drave sada nadzirale ogromna rudna i energetska nalazita, koja su nuno privlaila i strane interese. Pored toga, bilo je neizbjeno da politike elite, ali i ostalo puanstvo tih drava, postanu nacionalno osvjetenije, a vjerojatno i vjerski islamski odreenije. U Kazahstanu, ogromnoj zemlji obdarenoj golemim prirodnim bogatstvima, ali s 20 milijuna podjednako podijeljenog stanovnitva Kazaka i Slavena lako moe doi do intenziviranja jezinih i nacionalnih trvenja. Uzbekistan s nekih 25 milijuna etniki bitno homogenijeg puanstva, i s voama koji naglaavaju povijesnu slavu zemlje postaje sve odluniji u uvrivanju svog postkolonijalnog statusa u regiji. Turkmenistan, kojeg Kazahstan zemljopisno odjeljuje od izravnog kontakta s Rusijom, razvio je nove veze s Iranom u cilju umanjivanja svoje ovisnosti o ruskim komunikacijskim sustavima prema svjetskim tritima.

Podrane izvana od strane Turske, Irana, Pakistana i Saudijske Arabije, drave sredinje Azije nisu pale u iskuenje da svoju novosteenu suverenost zamijene za neke vrste korisnih gospodarskih integracija s Rusijom, iako su se mnogi Rusi tomu nadali. U najmanju ruku, neka razina napetosti i neprijateljstava u njihovim odnosima s Rusijom neizbjena je, a bolni primjeri eenije i Tadikistana navode na pomisao kako i gore situacije 88 nisu potpuno iskljuene. Za Ruse, spektar potencijalnih arita konflikata s islamskim dravama du junih ruskih granica (koje s Turskom, Iranom i Pakistanom broje preko 300 milijuna ljudi), trebao bi biti predmetom ozbiljnih razmiljanja. Konano, u vrijeme raspadanja imperija, Rusija je ve bila suoena s novom, prijeteom geopolitikom situacijom na Dalekom Istoku, iako tamo nije dolo niti do teritorijalnih niti politikih promjena. Tijekom nekoliko stoljea Kina je bila slabija i zaostalija od Rusije, barem na vojnopolitikom planu. Danas niti jedan Rus kojem je budunost zemlje na srcu ne moe ignorirati injenicu kako je Kina na najboljem putu da postane naprednija, dinaminija i uspjenija drava od Rusije. Gospodarska mo Kine, istkana od dinamike energije njezinih 1,2 milijarde stanovnika, iz temelja mijenja povijesnu jednadbu koja je vrijedila za ove dvije zemlje, pri emu prazna podruja Sibira gotovo da dozivaju kinesku kolonizaciju. Ova oamuujua stvarnost morala je utjecati na ruski osjeaj sigurnosti u dalekoistonim podrujima, kao i na ruske interese u Sredinjoj Aziji. Do nedavno, ovakav razvoj dogaaja mogao je zasjeniti geopolitiki znaaj gubitka Ukrajine. Njegove strateke implikacije dobro je izrazio Vladimir Lukin, prvi ruski postkomunistiki veleposlanik u SAD-u, a kasnije predsjedavajui Vanjsko-politikog odbora Dume: U prolosti, Rusija se doivljavala naprednijom od Azije, ali u zaostatku za Europom. No, otada se Azija razvijala znatno bre...danas se nalazimo ne toliko izmeu "moderne " Europe i "zaostale " Azije, ve prije na nekom udnom mjestu izmeu dviju "Europa".1 Ukratko, Rusija, donedavno stvoritelj velikog teritorijalnog imperija i ideoloki voa bloka satelitskih zemalja koji se protezao do samog srca Europe i, u jednom trenutku, do Junog kineskog mora, postala je nacionalna drava prepuna problema, bez zemljopisnog izlaza u vanjski svijet i potencijalno podlona iscrpljujuim konfliktima sa svojim susjedima na zapadnom, junom i istonom krilu. Jedino se nenastanjivi i nepristupani sjeverni dijelovi, gotovo vjeno zamrznuti, ine geopolitiki sigurnim. 89 Geostrateka fantazmagorija Slijedom navedenoga, u postimperijalnoj je Rusiji razdoblje povijesne i strateke konfuzije bilo neizbjeno. okirajui kolaps Sovjetskog Saveza i, posebno, zapanjujui i neoekivan raspad Velikog ruskog carstva kao njegove jezgre, potaknuo je u Rusiji nevjerojatnu introspekciju, iroku raspravu o tomu kakva bi trebala biti trenutna ruska povijesna samodefinicija, te intenzivne javne i privatne diskusije oko pitanja koja se u veini drugih velikih nacija niti ne postavljaju: to je Rusija? Gdje je Rusija? to znai biti Rusom? Ta pitanja nisu samo teoretske naravi: svaki odgovor ukljuuje i znaajne geopolitike sadraje. Je li Rusija nacionalna drava, temeljena iskljuivo na ruskoj nacionalnosti, ili je Rusija po definiciji neto
1

U "Our Security Predicaments", Foreign Policy 88 (Jesen 1992.):60

vie (kao to je Britanija vie od Engleske), i samim time predodreena da bude imperijalna drava? Koje su povijesno, strateki i etniki prave granice Rusije? Treba li na samostalnu Ukrajinu, u takvim povijesnim, stratekim i etnikim okvirima, gledati samo kao na privremeni otklon? (Mnogi Rusi ele vjerovati da je to tako.) Da bi se bilo Rusom, mora li se etniki pripadati ruskoj naciji ("Russkij"), ili se Rusom moe biti politiki, iako ne i etniki (to jest, biti "Rosjaninom" kao ekvivalent "Britancu", ali ne "Englezu")? Tako su na primjer Jeljcin i neki Rusi tvrdili (s traginim posljedicama) kako bi eeni mogli tovie, trebali biti smatrani Rusima. Godinu dana prije nestanka Sovjetskog Saveza, Ruski je nacionalist, jedan od rijetkih koji je vidio kraj kako dolazi, zavapio: Ako do strane nesree, nezamislive ruskom narodu, zaista doe i drava se raspadne, i ljudi, opljakani i prevareni u svojoj tisuljetnoj povijesti odjednom ostanu sami, a njihova donedavna "braa" odnesu sa sobom svoje stvari, nestanu u svoje "nacionalne brodice za spaavanje" i otplove dalje od broda koji tone e, pa mi nemamo kamo... Ruska dravnost, koja politiki, ekonomski i duhovno utjelovljuje "Rusku ideju", izgraditi e se iznova. Okupiti e ono najbolje iz svojeg tisuljetnog carstva i 70 godina sovjetske povijesti koja je prohujala u jednom trenutku.2 90 No, kako? Potekoa u definiranju odgovora koji bi bio prihvatljiv ruskom narodu, a opet realistian, sadrana je u povijesnoj krizi same ruske drave. Tijekom gotovo cijele svoje povijesti ta je drava bila instrumentom teritorijalne ekspanzije i gospodarskog razvitka. Ujedno, bila je to drava koja namjerno sebe nije definirala kao isto nacionalni instrument, u tradicionalnom zapadnoeuropskom smislu, ve se definirala izvriteljem posebne, nadnacionalne misije, s time da je ta "Ruska ideja" razliito odreivana u vjerskom, geopolitikom, odnosno ideolokom smislu. Danas, kad je drava suena na, uglavnom, etniku dimenziju, ta je misija odjednom postala upitna. tovie, postsovjetska kriza ruske drave ne ogleda se samo u izazovima koji proizlaze iz gubitka njezine imperijalne misionarske vokacije, ve, s ciljem suavanja jaza izmeu ruske drutvene zaostalosti i napretka ostvarenog u nekim dijelovima Euroazije, i u pritiscima vlastitih zagovaratelja modernizacije (i njihovim zapadnim savjetnicima) za naputanjem njezine tradicionalne ekonomske uloge kao mentora, vlasnika i distributera svekolikog drutvenog bogatstva. Sve ovo zahtijevalo je politiki gotovo revolucionarno ograniavanje meunarodne i domae uloge ruske drave, to je imalo razarajue uinke upravo na najrazvijenije aspekte ruskog unutranjeg ivota, te je bitno pridonijelo podijeljenim osjeajima i geopolitikoj dezorijentaciji meu ruskom politikom elitom. I kao to se moglo i oekivati u tako sloenim okolnostima, pitanje "gdje je Rusija i to je Rusija?" potaknulo je razliite odgovore. Naglaeno euroazijski smjetaj Rusije odavno je usmjerio njezino politiko vodstvo na razmiljanje u geopolitikim parametrima. Prvi ministar vanjskih poslova u postimperijalnoj i postkomunistikoj Rusiji, Andrej Kozirjev, ponovno je oivio taj nain razmiljanja u jednom od njegovih ranih pokuaja definiranja naina na koji bi se nova Rusija trebala ponaati na meunarodnoj sceni. Jedva mjesec dana nakon raspada Sovjetskog Saveza on je izjavio: "Naputajui mesijanstvo odreujemo kurs pragmatizmu... sve bre poinjemo shvaati kako geopolitika...zamjenjuje ideologiju."3 Openito govorei, moe se rei kako su u reakcijama na raspad Sovjetskog Saveza izronile tri iroke, i djelomice meusobno preklapajue geostrateke opcije, od kojih se svaka u konanici
2 3

Aleksandr Prokhanov. "Tragedy of Centralism", Literaturnaya Rossiya, Sijeanj 1990, str. 4-5. Interview u Rossiyskaya Gazeta, 12. sijeanj 1992.

91 odnosi na rusku preokupaciju svojim statusom u odnosu na Ameriku, te od kojih svaka sadri i neke unutranje varijante. Ova razmiljanja moemo razvrstati na sljedei nain: 1. davanje prioriteta "zrelom stratekom partnerstvu" s Amerikom, koji je za neke njegove pristalice zapravo drugi izraz za globalno zajedniko djelovanje; 2. naglaavanje "bliskog inozemstva" kao sredinjeg ruskog interesa, uz neke autore koji zagovaraju ekonomsku integraciju predvoenu Moskvom, dok drugi oekuju eventualno obnavljanje barem neke razine imperijalne kontrole, ime bi se ipak stvorila sila koja bi bila u stanju odravati ravnoteu prema Americi i Europi; te 3. stvaranje kontrasaveza, koji bi oznaavao neku vrstu euroazijske antiamerike koalicije s ciljem reduciranja amerike premoi u Euroaziji. Iako je prvi nain razmiljanja u poetku bio preteito zastupljen u novom vladajuem timu predsjednika Jeljcina, drugo je razmiljanje ubrzo postalo politiki prisutnije, dijelom i kao kritika Jeljcinovih geopolitikih prioriteta; trei se pojavio neto kasnije, sredinom 90-tih, kao reakcija na rastui osjeaj kako je ruska postsovjetska geostrategija i nejasna i neuspjena. No, pokazalo se kako su sva tri naina razmiljanja bila povijesno neutemeljena i izvirala iz fantazmagorinih pogleda na trenutnu rusku mo, meunarodne mogunosti i strane interese. Neposredno nakon kolapsa Sovjetskog Saveza, Jeljcin je zauzeo stav koji je predstavljao vrhunac stare, ali nikad sasvim uspjene "zapadnjake" koncepcije u ruskom politikom razmiljanju: Rusija pripada Zapadu, treba biti dio Zapada, i treba u to veoj mjeri oponaati Zapad u svom unutranjem razvitku. Taj su stav zastupali Jeljcin i njegov ministar vanjskih poslova, pri emu je Jeljcin bio sasvim nedvosmislen u odricanju od ruskog imperijalnog nasljea. Govorei u Kijevu 19. studenog 1990., rijeima na koje su ga Ukrajinci i eeni mogli podsjetiti kasnije, Jeljcin je jasno obznanio: Rusija ne tei da postane sreditem neke vrste novog imperija...Rusija razumije bolje nego drugi opasnosti takve uloge, jer je Rusija takvu ulogu vrila dugo vremena. I to je od toga imala? Jesu li kao rezultat toga Rusi 92 postali slobodniji? Bogatiji? Sretniji? ...povijest nas ui kako ljudi koji vladaju drugim ljudima ne mogu biti sretni. Prijateljski stav koji je Zapad, posebno SAD, promiljeno zauzeo u odnosu prema novom ruskom vodstvu, predstavljao je podrku i pruao poticaj postsovjetskim "zapadnjacima" u ruskim vanjskopolitikim krugovima. Njime je pojaano njihovo gravitiranje Americi, a i osobno ih se nastojalo "zavesti". Novim voama laskalo je to se mogu imenom obraati najviim kreatorima politike jedine supersile, a nije im bilo teko ni samozavaravati se kako su i oni voe jedne supersile. Kad su Amerikanci lansirali slogan "zrelog stratekog partnerstva" izmeu Washingtona i Moskve, Rusima se inilo kako je novo, demokratsko ameriko-rusko zajednitvo zamijenilo prijanje natjecanje. To bi zajednitvo u svom opsegu bilo globalno. Rusija bi time postala ne samo pravni sljednik biveg Sovjetskog Saveza, ve i de facto partner u globalnom sporazumijevanju temeljenom na istinskoj jednakopravnosti. I kao to su ruski voe pretpostavljali, to je znailo da e ostatak svijeta priznati Rusiju kao ravnopravnu Americi, te da niti jedan globalni problem nee moi biti razmatran ili rijeen bez

ruskog sudjelovanja i/ili doputenja. Iako se to nije otvoreno govorilo, u ovoj iluziji bilo je sadrano i vjerovanje kako e Sredinja Europa na neki nain ostati, ili e ak sama izabrati da ostane, regija politiki bliska Rusiji. Rasputanje Varavskog Pakta i SEV-a, vjerovalo se, ne bi rezultiralo gravitiranjem bivih lanica NATO-u u EU-i. U meuvremenu bi zapadna pomo omoguila ruskim dravnim vlastima da pokrenu domae reforme, udalje dravu iz gospodarskog ivota i uvrste demokratske institucije. Ruski gospodarski oporavak, njezin ravnopravni partnerski odnos s Amerikom, i njezina atraktivnost sama po sebi ohrabrile bi nove samostalne drave ZND-a zahvalne to ih nova Rusija ne ugroava i svjesne koristi od nekih vrsta povezanosti s Rusijom na stvaranje sve uih gospodarskih, a kasnije i politikih, integracija s Rusijom, jaajui time i opseg i snagu ruske moi. Problem ovakvog pristupa lei u tomu to je bio lien svake meunarodne i domae realnosti. I dok je koncept "zrelog stratekog partnerstva" zaista bio laskav, istovremeno je bio i varljiv. Amerika nije teila podjeli globalne moi s Rusijom, niti bi to mogla, ak i da je htjela. Nova je Rusija jednostavno bila 93 preslaba, suvie iscrpljena nakon trietvrt stoljea komunistike i vladavine, i drutveno suvie zaostala, a da bi bila pravi globalni partner. Po gledanju Washingtona, Njemaka, Japan i Kina bili su barem jednako tako znaajni i utjecajni. Pored toga, u nekim sredinjim geostratekim pitanjima od amerikog nacionalnog interesa u Europi, Bliskom Istoku i Dalekom Istoku amerike i ruske tenje bile su vrlo razliite. Onog trenutka kad bi takve razlike poele izvirati na povrinu, nesrazmjer u politikoj moi, financijskim mogunostima, tehnolokoj inovativnosti i kulturolokoj privlanosti, nuno bi ukazao na upljinu "zrelog stratekog partnerstva" i sve ga je vie Rusa poelo doivljavati kao neto stvoreno s namjerom da se Rusiju zavara. Moda se takvo razoaranje moglo izbjei da je Amerika neto ranije tijekom ameriko-ruskog medenog mjeseca prihvatila koncept irenja NATO-a i istovremeno ponudila Rusiji "dogovor koji se ne moe odbiti", odnosno, ponudila poseban odnos suradnje izmeu Rusije i NATO-a. Da je Amerika jasno i odluno prihvatila ideju irenja Saveza, uz odredbu kako i Rusija na neki nain mora biti ukljuena u taj proces, moda bi osjeaj razoaranja u "zrelo strateko partnerstvo" koji je u Moskvi uslijedio, a time i stalno slabljenje politikih pozicija "zapadnjaka" u Kremlju, bio izbjegnut. Trenutak za tako neto postojao je u drugoj polovici 1993. godine, neposredno nakon Jeljcinove javne potvrde, u kolovozu, kako je interes Poljske za pridruivanjem transatlantskoj alijansi sukladan "interesima Rusije". Umjesto toga, Clintonova je administracija, tada jo uvijek na crti politike "Rusija prva", otezala jo dvije godine, dok je Kremlj postupno okretao stranicu i postajao sve neprijateljskije nastrojen prema pojavi jo uvijek neodlunih signala glede amerikih namjera u proirivanju NATO-a. Do vremena kad je Washington odluio postaviti proirenje NATO-a u sredite svoje politike zacrtavanja vee i sigurnije Euro-Atlantske zajednice, 1996. godine, Rusi su ve zauzeli izrazito protivne stavove. Prema tomu, godina 1993. moe se promatrati kao godina kad je proputena povijesna prilika. Valja priznati kako nisu sve ruske bojazni glede proirenja NATO-a bile neosnovane, niti motivirane istom zlobom. Naravno, neki protivnici irenja NATO-a, posebice u ruskoj vojsci, s nainom razmiljanja iz doba Hladnog rata, nisu u tom irenju vidjeli samo rast Europe kao takve, ve napredovanje neprijateljske alijanse, predvoene Amerikom, sve blie Rusiji. Neki pripadnici ruske 94 vanjskopolitike elite veina kojih su u stvari bili raniji sovjetski dunosnici uporno su ostajali na starom geostratekom pogledu kako Amerika nema to traiti u Euroaziji, te da u pozadini NATO-vog

irenja stoji amerika elja za poveanjem sfere svog utjecaja. Osim toga, jednim je dijelom njihovo protivljenje bilo temeljeno i na vjerovanju kako bi nevezana Sredinja Europa jednom kad se Rusija oporavi opet mogla potpasti u sferu geopolitikog utjecaja Moskve. Ali i mnogi su se ruski demokrati pribojavali kako irenje NATO-a znai da e Rusija biti ostavljena izvan Europe, politiki izopena, te smatrana nedostojnom bilo kakvog lanstva u institucionalnim okvirima europske civilizacije. Kulturoloka nesigurnost potaknula je politika strahovanja, te uinila da irenje NATO-a izgleda kao kulminacija dugotrajne politike Zapada s ciljem izoliranja Rusije, njenog ostavljanja po strani i izruenja na milost raznim neprijateljima. Pored toga, ruski demokrati nisu mogli shvatiti dubinu odbojnosti koju su Srednjoeuropljani osjeali prema polustoljetnoj moskovskoj dominaciji, niti snagu njihove elje za pripadanjem proirenom Euro-Atlantskom sustavu. Istini za volju, treba rei kako se niti razoaranje, niti slabljenje pozicija ruskih "zapadnjaka" nije moglo izbjei. Nova ruska elita, podijeljena unutar sebe, bez predsjednika ili ministra vanjskih poslova koji bi bili u stanju osigurati dosljedno geostrateko vodstvo, nije bila u stanju jasno definirati to to nova Rusija u Europi eli, kao niti realistino odrediti stvarna ogranienja nametnuta oslabljenou Rusije. Podijeljeni moskovski demokrati nisu se usudili odluno izjaviti kako se Rusija ne protivi poveanju transatlantske demokratske zajednice, ve tovie, kako se s tom zajednicom eli povezati. Pored toga, privid dijeljenja globalnog statusa s Amerikom oteavao je moskovskoj politikoj eliti naputanje ideje o privilegiranoj geopolitikoj poziciji Rusije, ne samo u odnosu na prostore biveg Sovjetskog Saveza, ve i u odnosu na bive satelite iz Sredinje Europe. Ovakav slijed dogaaja iao je na ruku nacionalistima, koji su do 1994. godine ve vratili svoje pozicije, i militaristima koji su do tada ve postali glavnim Jeljcinovim domaim pristaama. Njihove otre, i ponekad prijetee reakcije na srednjoeuropske tenje, samo su pojaale odlunost u bivim satelitskim zemljama tek osloboenim od ruske vlasti da potrae zatitu u okviru NATO-a. 95 Jaz izmeu Washingtona i Moskve dodatno je proiren nespremnou Kremlja da se odrekne svih Staljinovih osvajanja. Zapadno je javno miljenje, poglavito u Skandinaviji, ali i u Sjedinjenim Dravama, posebno bilo zabrinuto zbog podvojenog ruskog stava prema Baltikim republikama. Iako priznajui njihovu samostalnost i ne ustrajui na njihovom lanstvu u Zajednici Neovisnih Drava, ak su i demokratski orijentirani ruski politiari povremeno pribjegavali prijetnjama s ciljem osiguravanja povoljnijeg odnosa prema velikim zajednicama ruskih kolonizatora, namjerno nastanjivanih u tim zemljama u Staljinovo doba. Ozraje je bilo dodatno zamagljeno nevoljkou Kremlja da se ogradi od naci-sovjetskog sporazuma iz 1939. godine, kojim je utrt put za nasilno prikljuenje ovih republika Sovjetskom Savezu. ak i pet godina nakon raspada Sovjetskog Saveza, slubeni je glasnogovornik Kremlja (u slubenom priopenju od 10. rujna 1996,) insistirao na tomu da su Baltike drave 1940. godine dragovoljno "pristupile" Sovjetskom Savezu. Naime, ini se da je i postsovjetska ruska elita oekivala kako e Zapad pomoi, ili barem nee smetati, u ponovnoj uspostavi sredinje uloge Rusije na postsovjetskim prostorima. Stoga su s odreenom zlovoljom gledali na spremnost Zapada da pomogne postsovjetskim neovisnim dravama uvrstiti njihovu samostalnost. Iako upozoravajui kako je "konfrontacija sa Sjedinjenim Dravama...opcija koju treba izbjegavati", iskusni ruski analitiar amerike vanjske politike tvrdio je (ne sasvim netono) kako Sjedinjene Drave tee "reorganizaciji meudravnih odnosa u itavoj Euroaziji...pri emu vie ne bi bilo jedne vodee sile na kontinentu, ve mnogo srednjih, relativno stabilnih i donekle snanih no nuno inferiornih moi Sjedinjenih Drava, bilo samih bilo u zajednitvu." 4
A. Bogaturov i V. Kremenyuk (oba vii znanstvenici na Institutu za Sjedinjene Drave i Kanadu), u "The Americans Themselves Will Never Stop," Nezavisimaya Gazeta, 28. lipanj 1996.
4

U tom je pogledu Ukrajina bila od kritine vanosti. Rastua amerika elja za davanjem najvie razine prioriteta ameriko-ukrajinskim odnosima i pomaganjem odravanja novosteene nacionalne slobode, doivljena je u Moskvi ak i meu "zapadnjacima" kao politika izravno usmjerena protiv vitalnog ruskog interesa za eventualnim vraanjem Ukrajine pod zajedniki krov .Vjera kako e Ukrajina, kad-tad, biti "reintegrirana" ostaje 96 snano usaena kod mnogih pripadnika ruske politike elite.5 Kao rezultat toga, rusko geopolitiko i povijesno preispitivanje odvojenog statusa Ukrajine izravno se sukobilo s amerikim stajalitem kako imperijalna Rusija ne moe biti demokratska Rusija. Uz to, postojali su i sasvim domai razlozi koji su ukazivali na to da je "zrelo strateko partnerstvo" izmeu dviju "demokracija" iluzorno. Rusija je jednostavno bila previe zaostala i unitena komunistikom vladavinom da bi mogla biti vitalnim partnerom Sjedinjenim Amerikim Dravama. Ta temeljna istina nije mogla biti zamagljena zvunom retorikom o partnerstvu. Postsovjetska je Rusija, pored toga, samo djelomice raskinula sa svojom prolou. Gotovo svi njeni "demokratski" voe iako sasvim razoarani u sovjetskoj prolosti ne samo da su bili proizvodi sovjetskog sustava, ve su u sovjetskom sustavu bili visoko pozicionirani pripadnici vladajue elite. Oni nisu bili bivi disidenti, kao to je bio sluaj u Poljskoj i ekoj. Kljune institucije sovjetske moi iako oslabljene, demoralizirane i korumpirane jo uvijek su postojale. Takvu stvarnost, kao i grevito oslanjanje na komunistiku prolost, simbolizira i povijesni, sredinji moskovski prizor: Lenjinov mauzolej jo uvijek je tamo. To je bilo kao kad bi postnacistikom Njemakom upravljali bivi naci "gauleiteri" srednjih inova, uzvikujui demokratske parole, uz Hitlerov mauzolej koji bi jo uvijek stajao u centru Berlina. Politika slabost nove demokratske elite odreena je i samom teinom ruske gospodarske krize. Potreba za sveobuhvatnim reformama s ciljem udaljavanja ruske drave iz gospodarstva potaknula je pretjerana oekivanja glede zapadne, posebice amerike pomoi. Iako je ta pomo, posebno iz Njemake i Amerike, s vremenom poprimila velike razmjere, ona ak ni u najboljim uvjetima nije mogla dovesti do brzog gospodarskog 97 oporavka. Time nastalo drutveno nezadovoljstvo samo je pridonijelo rastuem broju razoaranih kritiara koji su tvrdili kako je partnerstvo sa SAD-om prijevara, korisna za Ameriku, a tetna za Rusiju. Ukratko, niti objektivni niti subjektivni preduvjeti za uinkovito globalno partnerstvo u godinama neposredno nakon raspada Sovjetskog Saveza nisu postojali. Demokratski "zapadnjaci" jednostavno su eljeli previe, a bili su u stanju ostvariti premalo. eljeli su jednakopravno partnerstvo ili, tonije, zajednitvo s Amerikom, eljeli su relativno slobodne ruke u odnosu na ZND, i prieljkivali Sredinju Europu kao geopolitiki niiju zemlju. Ipak, njihova neodlunost kad je u pitanju sovjetska povijest, nedostatak realistinog sagledavanja vlastite globalne moi, dubina gospodarske krize, kao i nedostatak iroke drutvene podrke, znaio je kako oni nee biti u stanju ostvariti stabilnu i zaista demokratsku Rusiju, kakvu je koncept jednakopravnog partnerstva pretpostavljao. Da bi takvo stvarno partnerstvo s
Na primjer, ak i vrhunski Jeljcinov savjetnik, Dmitrij Rjurkov, citiran je u Interfax-u (20. studeni 1996.) kako smatra da je Ukrajina "privremeni fenomen", dok je moskovska Obshchaya Gazeta (10. prosinac 1996.) izvijestila kako bi "dogaaji u istonoj Ukrajini u doglednoj budunosti mogli postaviti Rusiju pred teak problem. Masovne manifestacije nezadovoljstva...biti e popraene pozivima Rusiji, ili ak zahtjevima, da preuzme tu regiju. Vrlo bi malo ljudi u Moskvi bilo spremno poduprijeti takve planove." Zapadna zabrinutost zbog ruskih namjera sigurno nije bila umirena ruskim zahtijevanjem Krima i Sevastopolja, ili tako provokativnim djelima kao to je namjerno uvrtenje Sevastopolja na listu vremenske prognoze za ruske gradove, koncem 1996. godine.
5

Amerikom postalo realnom geopolitikom opcijom, Rusija bi prvo morala proi dugotrajni proces politikih reformi, jednako dugotrajan proces stabiliziranja demokracije, i jo dui proces drutvene i ekonomske modernizacije, te promijeniti nain razmiljanja iz imperijalnog u nacionalni kad su u pitanju nove geopolitike realnosti, ne samo u Sredinjoj Europi ve posebno u okvirima biveg Ruskog Carstva. U takvim okolnostima nije iznenaujue da je prioritet "bliskog inozemstva" ujedno postao glavnom kritikom prozapadne opcije, i zaetkom nove vanjskopolitike alternative. Temeljeno je to na argumentu kako je koncept "partnerstva" doveo do isputanja iz ruku neeg to je trebalo biti najznaajnije za Rusiju odnose s bivim sovjetskim republikama. "Blisko inozemstvo" postalo je skraenom formulacijom politike koja bi naglasak stavljala na potrebu rekonstrukcije neke vrste odrivog okvira, uz odluujuu ulogu Moskve, u geopolitikom prostoru koji je nekad zauzimao Sovjetski Savez. Polazei od ove premise, postojalo je raireno suglasje kako je politika koncentracije na Zapad, posebice Ameriku, davala premalo, a kotala previe. Osim toga, olakala je Zapadu iskoritavanje mogunosti koje su se otvorile raspadom Sovjetskog Saveza. No, geopolitika opcija "bliskog inozemstva" predstavljala je kiobran ispod kojeg se okupilo nekoliko razliitih geopolitikih koncepcija. Nalazili su se tu ekonomski funkcionalisti i deterministi 98 (kao i neki "zapadnjaci"), koji su vjerovali kako bi ZND mogao prerasti u neku vrstu Moskvom predvoene EU; no i neki drugi, koji su na gospodarske integracije gledali kao na jedno od moguih orua za imperijalnu restauraciju, koja bi mogla djelovati ili pod kiobranom ZND-a, ili kroz specijalne sporazume (formulirane 1996. godine) izmeu Rusije i Bjelorusije, ili izmeu Rusije, Bjelorusije, Kazahstana i Kirgistana; kao i slavenofilski romantiari koji su zagovarali uspostavu Slavenske Unije izmeu Rusije, Ukrajine i Bjelorusije; i konano, predlagai poneto mistine ideje euroazijanstva kao definicije za trajnu rusku povijesnu misiju. U svom najuem obliku, prioritet "bliskog inozemstva" ukljuivao je savreno razuman prijedlog po kojem bi se Rusija morala najprije usredotoiti na odnose s novonastalim neovisnim dravama, poglavito stoga to su one temeljem namjerno naglaavane meudravne ekonomske ovisnosti u sovjetsko vrijeme u velikoj mjeri ostale upuene na Rusiju. To je bilo i geopolitiki i gospodarski razumno. Taj "zajedniki gospodarski prostor", o kojem su novi ruski voe esto govorili, bio je realnost koju voe novonastalih drava nisu mogli samo tako ignorirati. Suradnja, pa ak i neki oblici integracije, predstavljali su gospodarsku nunost. Stoga je bilo je ne samo normalno, ve i poeljno, promicati zajednike institucije ZND-a, s ciljem zaustavljanja i ublaavanja gospodarskih prekida i fragmentiranja kao posljedica raspada Sovjetskog Saveza. Za neke je Ruse promicanje gospodarske integracije, prema tomu, bilo funkcionalno efikasna i politiki primjerena reakcija na ono to je nestalo. Analogija s EU-om esto je spominjana kao odgovarajua, obzirom na postsovjetsku situaciju. Zagovaratelji gospodarske integracije izriito su odbacivali bilo kakvo obnavljanje imperija. Na primjer, utjecajno izvjee naslovljeno "Strategija za Rusiju", izdano jo u kolovozu 1992. godine od Vijea za vanjsku i obrambenu politiku, dakle skupine uvaenih osoba i dravnih dunosnika, ciljano je zagovarala "postimperijalno osvijetenu integraciju" kao prikladni program za postsovjetski "zajedniki gospodarski prostor". Ipak, naglasak na "blisko inozemstvo" nije bila samo politiki benigna doktrina regionalne gospodarske suradnje. Njezini geopolitiki sadraji imali su imperijalne tonove. ak je i relativno umjereno izvjee iz 1992. godine spominjalo oporavljenu Rusiju koja bi s vremenom uspostavila strateke partnerske odnose sa Zapadom, u kojima bi Rusija imala ulogu "regulatora situacije u Istonoj Europi, Sredinjoj Aziji i Dalekom Istoku". Drugi 99

zagovornici ovog prioriteta jo su smjeliji, i otvoreno govore o ruskoj "ekskluzivnoj ulozi" unutar postsovjetskog prostora, te optuuju Zapad za provoenje antiruske politike kroz pruanje pomoi Ukrajini i drugim novim neovisnim dravama. Tipini, iako ne i krajnji primjer, predstavlja i tvrdnja Y. Ambartsumova, predsjedavajueg parlamentarnog Odbora za vanjske poslove 1993. godine, i biveg zagovornika "partnerstva", koji je otvoreno ustvrdio da je bivi sovjetski prostor sfera ekskluzivnog ruskog geopolitikog utjecaja. U sijenju 1994. godine slian je stav ponovio jo jedan, do tada energini zagovornik "prozapadnog" prioriteta ministar vanjskih poslova Andrej Kozirjev izjavivi kako Rusija "mora odrati svoju vojnu nazonost u podrujima koja su bila stoljeima unutar ruske interesne sfere." U stvari, Izvestia je 8. travnja 1994. izvijestila kako je Rusija uspjela zadrati dvadeset i osam vojnih baza na teritoriju novih neovisnih zemalja uz nacrtanu liniju koja na karti spaja ruska vojna postrojenja u Kaliningradu, Moldaviji, na Krimu, Armeniji, Tadikistanu i Kurilskom otoju i podsjea na vanjske limite biveg Sovjetskog Saveza, kao na karti na str. 101. U rujnu 1995., predsjednik je Jeljcin izdao slubeni dokument o ruskoj politici u odnosu na ZND, prema kojem su ruski ciljevi kodificirani kako slijedi : Glavni cilj ruske politike prema ZND-u je u stvaranju gospodarski i politiki integrirane asocijacije drava koja bi bila u stanju zauzeti svoje pravo mjesto u svjetskoj zajednici...konsolidirati Rusiju kao vodeu snagu u stvaranju novog sustava meudravnih politikih i ekonomskih odnosa na podruju biveg Saveza. Treba skrenuti pozornost na naglasak politike dimenzije ovog pokuaja, kao i na jedninu koritenu za entitet koji bi trebao zauzeti "svoje" pravo mjesto u svjetskom sustavu, te na dominantnu ulogu Rusije u tom entitetu. U skladu sa svojim naglascima, Moskva je ustrajala na ponovnom jaanju politikih i vojnih veza izmeu Rusije i novoustanovljenog ZND-a; na stvaranju zajednikog vojnog zapovjednitva; na povezanosti vojnih snaga ZND-a temeljenoj na formalnom sporazumu; na centraliziranom nadzoru vanjskih granica ZND-a (itaj pod kontrolom Moskve); na odluujuoj ulozi ruskih snaga u bilo kakvim peace-keeping snagama unutar ZND-a; na stvaranju zajednike vanjske politike unutar ZND-a, kao i da temeljna tijela 100 budu smjetena u Moskvi (a ne u Minsku, kako je bilo originalno dogovoreno 1991. godine), uz ruskog predsjednika koji predsjedava summitima ZND-a.

No, niti to nije bilo sve. Dokument iz rujna 1995. godine proglaava kako Odailjanje ruskog radija i TV u bliskom inozemstvu mora biti zajameno, distribucija ruskog tiska u regiji treba biti podrana, obuka nacionalnih kadrova zemalja ZND-a treba biti izvoena u Rusiji. Posebnu pozornost treba posvetiti vraanju ruske pozicije glavnog edukativnog centra na postsovjetskom prostoru, imajui na umu potrebu da se mlade generacije u zemljama ZND-a odgajaju u duhu prijateljskih odnosa s Rusijom. U ozraju takvog raspoloenja, ruska je Duma poetkom 1996. godine otila tako daleko da je proglasila rasputanje Sovjetskog Saveza nevaeim. Jo i vie, tijekom proljea iste godine, Rusija je potpisala dva sporazuma kojima se osigurava tjenja gospodarska i politika integracija izmeu Rusije i nekih popustljivijih zemalja ZND-a. Jedan od sporazuma, potpisan uz veliku pompu, u stvari je stvorio uniju izmeu Rusije i Bjelorusije, unutar nove "Zajednice suverenih republika" (ruska skraenica "SSR" namjerno je podsjeala na skraenicu Sovjetskog Saveza "SSSR"), a drugi 101 potpisan od strane Rusije, Kazahstana, Bjelorusije i Kirgistana dugorono je postulirao stvaranje "Zajednice Udruenih Drava). Obje su inicijative ukazivale na nestrpljivost potaknutu sporim napretkom integracije unutar ZND-a i na rusku odlunost i upornost u promicanju iste. Naglasak prioriteta "bliskog inozemstva" na jaanje sredinjih mehanizama ZND-a kombinirao je neke elemente oslanjanja na objektivnu gospodarsku predodreenost sa snanom dozom subjektivne imperijalne odlunosti. No, niti jedno nije pruilo odgovor, u filozofskom niti geopolitikom smislu, na pitanje "to je Rusija, to je njena prava misija i pravi opseg?" Upravo je tu prazninu pokuala ispuniti sve privlanija doktrina "euroazijanstva" takoer usredotoena na "blisko inozemstvo". Polazina toka za ovu orijentaciju definirana kulturolokom, i poneto mistinom terminologijom bila je tvrdnja kako Rusija nije niti potpuno europska niti potpuno azijska

zemlja, pa prema tomu, ima poseban, euroazijski identitet. Taj identitet izvire iz ruske jedinstvene kontrole nad ogromnim podrujima koja se nalaze izmeu Sredinje Europe i obala Pacifikog oceana, te iz nasljea imperijalne dravnosti koju je Moskva odravala tijekom etiri stoljea svog irenja na istok. Tom je ekspanzijom u Rusiju asimilirano brojno nerusko i ne-europsko stanovnitvo, stvarajui tako jedinstveni euroazijski politiki i kulturoloki identitet. Euroazijanstvo kao doktrina nije iskljuivo postsovjetska ideja. Pojavila se jo u devetnaestom stoljeu, a jae se probila u dvadesetom, kao artikulirana alternativa sovjetskom komunizmu i kao odgovor na tobonju dekadenciju Zapada. Ruski emigranti bili su posebno aktivni u propagiranju ove doktrine kao alternative sovjetskom modelu, shvaajui kako e nacionalno buenje neruske populacije unutar Sovjetskog Saveza zahtijevati neku vrstu nadnacionalne doktrine koja bi sprijeila da eventualnom propau komunizma doe do raspadanja starog Velikog Ruskog Carstva. Ve je sredinom 20-tih godina ovog stoljea ovo stajalite uvjerljivo artikulirao princ N. S. Trubetzkoy , vodei eksponent Euroazijanstva, napisavi : komunizam je u unitavanju duhovnih temelja i nacionalne posebnosti ruskog ivota, u biti, bio maskirana inaica Europejstva, propagirajui materijalistike okvire i vrednote koji prevladavaju u Europi i Americi... 102 Na je zadatak da stvorimo sasvim novu kulturu, nau kulturu, koja nee oponaati europsku civilizaciju... kad Rusija prestane bit[ iskrivljeni odraz europske civilizacije...kad opet postane svoja: Rusija-Euroazija, svjesni nasljednik i nositelj velike ostavtine Dingis-Kana.6 Ovo je gledite nalo eljnu publiku u zbunjenom postsovjetskom okruenju. s jedne je strane komunizam optuen za izdaju ruskog pravoslavlja i posebne, mistine, "ruske ideje"; s druge, zapadnjatvo je odbaeno jer se na Zapad, posebice na Ameriku, gledalo kao na korumpirano drutvo, kulturoloki antirusko i drutvo koje tei negiranju ruskog povijesnog i zemljopisnog prava na iskljuivu kontrolu nad euroazijskim kopnom. Euroazijanstvo je dobio i znanstvenu dimenziju u pisanju esto citiranog Leva Gumileva, povjesniara, geografa i etnografa, ije su knjige Srednjovjekovna Rusija i velika stepa, Ritmovi Euroazije i Geografija i etnos u povijesnom vremenu, snano potvrivale stajalite po komu je Euroazija prirodno zemljopisno okruenje za jedinstveni "etnos" ruskog naroda, posljedica povijesne simbioze izmeu njih i neruskih stanovnika otvorenih stepa, ime je stvoren jedinstveni euroazijski kulturni i duhovni identitet. Gumilev je upozoravao kako e prilagoavanje Zapadu kao posljedicu za ruski narod imati gubitak vlastitog "etnosa i vlastite due". Ova su stajalita, u neto primitivnijem obliku, ponavljali mnogi ruski nacionalistiki politiari. Tako je, na primjer, bivi Jeljcinov dopredsjednik, Aleksandar Rutskoi, tvrdio kako je "oigledno, gledajui geopolitiku situaciju nae zemlje, da Rusija predstavlja jedini most izmeu Azije i Europe. Tko god zavladao ovim prostorom, vladati e svijetom."7 Jeljcinov komunistiki protivnik, Genadij Zjuganov, usprkos svojoj marksistiko-lenjinistikoj vokaciji, prihvatio je mistini naglasak euroazijanstva na posebnoj duhovnoj i misionarskoj ulozi ruskog naroda u ogromnim prostranstvima Euroazije, tvrdei kako je Rusija obdarena jedinstvenom kulturolokom vokacijom i posebno povoljnim zemljopisnim poloajem za upranjavanje globalnog vodstva.
6 7

N. S. Trubetskoy. "The Legacy of Genghis Khan," Cross Currents 9 (1990.):68. Interview u L'Espresso (Rim), 15. srpanj 1994.

Trezveniju i pragmatiniju inaicu euroazijanstva promicao je i poglavar Kazahstana, Nursultan Nazarbajev. Suoen kod kue s gotovo podjednakim brojem Kazaka i ruskih doseljenika, i traei 103 formulu koja bi na neki nain oslabila pritiske za politikom integracijom koji su dolazili iz Moskve, Nazarbajev propagira koncept "Euroazijske Unije" kao alternative bezlinoj i neuinkovitoj ZND. Iako njegova verzija nije imala one mistine komponente tradicionalnog euroazijanstva, i svakako nije polazila od posebne misionarske uloge Rusa kao predvodnika Euroazije, temeljila se na ideji kako Euroazija zemljopisno definirana slino definicijama Sovjetskog Saveza predstavlja organsko jedinstvo, koje bi trebalo imati i svoju politiku dimenziju. Do odreenog stupnja, pokuaj davanja "bliskom inozemstvu" najvie razine prioriteta u ruskom geopolitikom razmiljanju bilo je opravdano, u smislu da je neka mjera sporazuma izmeu postimperijalne Rusije i novonastalih neovisnih drava bila apsolutno nuna, kako na polju sigurnosti, tako i na gospodarskim podrujima. Ipak, ono to je cijeloj raspravi davalo nerealan ton bilo je stalno provlaenje stava kako je na neki nain, bilo da do toga doe dragovoljno (temeljem gospodarske povezanosti), ili kao posljedica povrata izgubljene ruske moi da i ne govorimo o ruskoj euroazijskoj i slavenskoj misiji politika "integracija" negdanjeg imperija poeljna i mogua. U tom pogledu esto povlaenje usporedbi s EU-om zanemaruje jednu bitnu razliku: EU, ak i ako dopustimo poseban utjecaj Njemake unutar nje, ne dominira jedna sila koja sama zasjenjuje sve ostale lanice zajedno, bilo relativnim BNP-om, bilo brojem stanovnitva, bilo povrinom svog teritorija. Pored toga, EU nije nasljednica nacionalnog imperija, niti su neovisne lanice zabrinute kako "integracija" u biti oznaava vraanje subordinacije. Mogu se lako zamisliti reakcije europskih drava da je, kojim sluajem, Njemaka slubeno proglasila kako je njezin cilj uvrivanje i irenje njezine vodee uloge unutar EU, kako je to Rusija uinila svojim, ranije citiranim, proglasom iz rujna 1995. godine. Osim toga, analogiji s EU-om nedostaje jo jedan aspekt. Otvorena i relativno razvijena gospodarstva Zapadne Europe bila su spremna za demokratsku integraciju, a veina je zapadnih Europljana osjeala opipljive gospodarske i politike koristi od takvog integriranja. ak su i siromanije zapadnoeuropske zemlje imale koristi od znaajnih subvencija. Suprotno tomu, novonastale neovisne drave gledale su na Rusiju kao politiki nestabilnu dravu, koja jo uvijek gaji ambicije za dominacijom, i u 104 gospodarskom pogledu, kao na prepreku njihovom sudjelovanju u globalnom gospodarstvu i toliko potrebnim stranim ulaganjima. Protivljenje moskovskim zamislima o "integraciji" posebno je bilo izraeno u Ukrajini. Njezino vodstvo brzo je prepoznalo kako bi takvo "integriranje", posebno u svjetlu ruskih rezervi glede legitimiteta ukrajinske neovisnosti, vjerojatno dovelo do gubitka suvereniteta. Pored toga, grubo rusko odnoenje prema novoj ukrajinskoj dravi nespremnost na priznavanje granica, propitivanje ukrajinskog prava na Krim, ustrajanje na iskljuivoj, ekstrateritorijalnoj kontroli nad lukom Sevastopolj dodalo je probuenoj ukrajinskoj nacionalnoj svijesti jasno izraeni antiruski ton. Stoga je ukrajinsko nacionalno samoodreenje, u kritinom razdoblju formiranja nove drave, umjesto tradicionalne antipoljske ili antirumunjske orijentacije poprimilo znaajke otpora prema svakoj ruskoj inicijativi za jaim integriranjem ZND-a, za posebnom zajednicom Slavena (s Rusijom i Bjelorusijom), ili uspostavom Euroazijske Unije, videi u njima samo nove ruske imperijalne taktike. Ukrajinska odlunost na ouvanju neovisnosti dodatno je ohrabrena podrkom iz inozemstva. Iako je u poetku Zapad, posebice SAD, bio spor u prepoznavanju geopolitike vanosti neovisne ukrajinske

drave, do sredine 90-tih i Amerika i Njemaka poele su snano podupirati posebni identitet Kijeva. U srpnju 1996. godine, ministar obrane SAD-a izjavio je: "Ne mogu dovoljno naglasiti znaaj Ukrajine kao samostalne drave za sigurnost i stabilnost itave Europe," dok je u rujnu njemaki kancelar bez obzira na njegovu podrku predsjedniku Jeljcinu otiao jo dalje proglasivi kako "Nitko vie ne moe osporiti vrsto mjesto Ukrajine u Europi... Nitko vie nee moi dovesti u pitanje ukrajinsku neovisnost niti njezin teritorijalni integritet." Kreatori amerike politike doli su do toga da su ameriko-ukrajinske odnose opisivali kao "strateko partnerstvo", namjerno koristei istu frazu kojom su se sluili za naglaavanje ameriko-ruskih odnosa. Bez Ukrajine, kao to je ve reeno, imperijalno oivljavanje, temeljeno bilo na ZND-u bilo na euroazijanstvu, nije predstavljalo odrivu mogunost. Imperij bez Ukrajine znaio bi, s vremenom, "azijatizaciju" Rusije i njeno udaljavanje od Europe. Pored toga, euroazijanstvo nije bio ni posebno privlaan novonastalim neovisnim dravama Sredinje Azije, od kojih su samo malobrojne bile spremne na novu uniju s Moskvom. Uzbekistan se posebno 105 isticao u podravanju ukrajinskog protivljenja u odnosu na bilo kakvo podizanje statusa ZND-a prema nekom nadnacionalnom tijelu, kao i u opiranju odnosnim ruskim inicijativama s ciljem promicanja ZNDa. Druge drave ZND-a, isto tako svjesne namjera Moskve, nastojale su se okupiti oko Ukrajine i Uzbekistana u otporu ili izbjegavanju moskovskih pritisaka za tjenjom politikom i vojnom integracijom. Uz to, osjeaj nacionalne svijesti jaao je u gotovo svim novim dravama, svijesti koja je u sve veoj mjeri bila usredotoena na ponitavanje nekadanje kolonijalne podinjenosti Moskvi, kao i posljedica koje je ona ostavila. Tako se ak i etniki osjetljiv Kazahstan priklonio ostalim zemljama Sredinje Azije u naputanju i zamjeni irilinog pisma latinicom. U stvarnosti, ve sredinom 90-tih, dolo je do pojave jednog neformalnog bloka, potiho predvoenog Ukrajinom, a kojeg su sainjavali jo Uzbekistan, Turkmenistan, Azerbejdan, i povremeno Kazahstan, Gruzija i Moldavija, s ciljem ometanja ruskih napora na uporabi ZND-a kao orua za politiku integraciju. Ukrajinsko ustrajanje na ogranienoj, u najveem dijelu iskljuivo gospodarskoj integraciji, imalo je kao daljnju posljedicu negiranje bilo kakva praktinog znaenja pojma "Slavenske Unije". Propagirali su je neki slavenofili, i podravao je Aleksandar Solenjicin, no ova je ideja automatski postala geopolitiki beznaajna onog trenutka kad ju je Ukrajina odbacila. Time je, uz Rusiju, samo za Bjelorusiju ostala mogunost sudjelovanja u takvoj uniji, uz eventualno sudjelovanje Kazahstana zbog injenice kako su njegova sjeverna podruja nastanjena ruskom veinom. Razumljivo, takva opcija nije djelovala umirujue na vodstvo Kazahstana te je samo intenzivirala antirusku komponentu u njihovom nacionalizmu. U Bjelorusiji, Slavenska Unija bez Ukrajine nije znaila nita vie od ponovnog ukljuivanja u Rusiju, pa je i tamo potakla nacionalnu nesklonost. Ove vanjske prepreke politici "bliskog inozemstva" znaajno su ojaane jednim vanim unutarnjim ogranienjem: raspoloenjem ruskih ljudi. Usprkos retorici ruskog vodstva i politikoj promidbi specijalne uloge Rusije na prostoru biveg imperija, ruski je narod dijelom iz istog zamora, a dijelom temeljem zdravog razuma pokazivao vrlo malo entuzijazma za bilo kakve ambiciozne projekte obnavljanja imperija. Ruski su ljudi cijenili otvorene granice, slobodnu trgovinu, slobodu kretanja, specijalni status ruskog 106 jezika, no politika integracija, posebno ako bi ona ukljuivala gospodarske trokove ili rtve u krvi, nije nailazila na pretjerani entuzijazam. Raspadanje "Saveza" popraeno je aljenjem, njegovo ponovno

uspostavljanje bilo bi poeljno; no reakcija javnosti na rat u eeniji ukazivala je na to kako nikakva politika koja bi ila preko primjene gospodarskih i/ili politikih pritisaka ne bi bila podrana od javnosti. Ukratko, krajnji geopolitiki nedostatak za ostvarenje prioriteta "bliskog inozemstva" nalazio se u injenici kako Rusija nije bila politiki dovoljno snana da nametne svoju volju, niti dovoljno gospodarski atraktivna da bi zainteresirala novonastale drave. Ruski pritisci samo su ih natjerali na traenje i uspostavljanje dodatnih vanjskih veza, prvenstveno sa Zapadom, no u nekim sluajevima i s Kinom, kao i kljunim islamskim dravama na jugu. Kad je Rusija zaprijetila kako e, kao odgovor na irenje NATO-a, uspostaviti svoj vlastiti vojni blok, pitanje koje se nametalo glasilo je "s kim?" Odgovor je bio jo bolniji: u najboljem sluaju, moda, s Bjelorusijom i Tadikistanom. Nove su drave, ako nita drugo, iskazivale sve vie nepovjerenja ak i u odnosu na savreno legitimne i potrebne oblike gospodarskog povezivanja s Rusijom, bojei se njihovih potencijalnih politikih posljedica. Istovremeno, ideje o navodnoj ruskoj euroazijskoj misiji i one temeljene na slavenskoj mistici, sluile su jedino daljnjoj izolaciji Rusije od Europe, odnosno od Zapada openito, pojaavajui time postsovjetsku krizu i odlaui toliko potrebnu modernizaciju i uvoenje zapadnih standarda u rusko drutvo na crti onoga to je Ataturk uinio u Turskoj u osvit propasti Otomanskog Carstva. Prema tomu, ova opcija "bliskog inozemstva" nije se za Rusiju pokazala kao geopolitiko rjeenje, ve kao geopolitika iluzija. Ako ne zajednitvo s Amerikom, i ako ne "blisko inozemstvo", koja onda geopolitika opcija ostaje Rusiji otvorena. Neuspjeh zapadnjake orijentacije u stvaranju globalne ravnopravnosti s Amerikom a za demokratsku Rusiju to je bio vie slogan nego stvarnost, rezultirao je razoaranjem kod demokrata, a neugodna spoznaja kako je "reintegracija" starog imperija u najboljem sluaju samo daleka mogunost, potaknula je neke ruske geopolitiare na promiljanje ideje o stvaranju neke vrste kontra-alijanse protiv amerike hegemonske pozicije u Euroaziji. 107 Poetkom 1996. godine, predsjednik je Jeljcin zamijenio svog zapadno orijentiranog ministra vanjskih poslova, Kozirjeva, s iskusnijim, bivim ortodoksnim komunistikim strunjakom za meunarodne odnose, Evgenijem Primakovim, ija su dugotrajna podruja interesa bili Iran i Kina. Neki su ruski komentatori nagaali kako ta orijentacija Primakova podrazumijeva napor na stvaranju nove "antihegemonijske" koalicije, koja bi se formirala oko tri sile s najveim geopolitikim interesom za reduciranjem amerikog primata u Euroaziji. Neka poetna Primakovljeva putovanja i komentari dodatno su ojaala takav utisak. Pored toga, postojei kinesko-iranski odnosi u trgovini orujem, kao i ruska spremnost na suradnju s Iranom u cilju olakavanja iranskog pristupa nuklearnoj energiji, inili su se savrenim okvirom za tjenji politiki dijalog i eventualno saveznitvo. Rezultat bi mogao biti, barem teoretski, okupljanje vodee svjetske slavenske sile, vodee militantno-islamske sile i najmnogoljudnije svjetske i mone azijske sile, u vrlo snanu koaliciju. Nuna pretpostavka za bilo kakvu opciju ove vrste bila bi obnavljanje bilateralnih kinesko-ruskih veza, temeljenih na nevoljnom gledanju politikih elita obiju drava na izranjanje Amerika kao jedine globalne supersile. Poetkom 1996. godine, Jeljcin je otputovao u Peking, gdje je potpisao deklaraciju kojom se izriito osuuju tendencije k globalnoj "hegemoniji", implicirajui time kako e se dvije drave udruiti protiv SAD-a. U prosincu iste godine, kineski je premijer Li Peng uzvratio posjet i tom su prilikom obje strane potvrdile svoje neslaganje s meunarodnim sustavom "kojim dominira jedna sila" i podrale jaanje postojeih meusobnih veza. Ruski su komentatori pozdravili ovakav tijek dogaaja, sagledavajui ga kao pozitivan pomak u globalnim odnosima snaga, te kao prikladan odgovor na ameriku podrku irenju NATO-a. Neki su u tomu ak zvuali slavodobitno, naznaujui kako e kinesko-ruska alijansa dati Americi "to joj ide".

Ipak, do koalicije koja bi udruila Rusiju s Kinom i Iranom moe doi jedino u sluaju takve amerike geopolitike kratkovidnosti koja bi rezultirala istovremenim antagonizmima u odnosima s Kinom i Iranom. Sigurno je da se takvu eventualnost ne moe potpuno iskljuiti, a ameriko je ponaanje u razdoblju 1995.-1996. gotovo nametalo zakljuak kako Amerika trai antagonistike odnose i s Teheranom i s Pekingom. No, niti Kina niti Iran nisu bili spremni strateki udruiti svoje potencijale s Rusijom koja je bila i 108 nestabilna i slaba. Obje su zemlje shvatile kako bi koalicija takve vrste, jednom kad bi prerasla povremeno taktiko usuglaavanje, mogla ugroziti njihove veze s naprednijim svijetom, koji im je jedini u stanju osigurati potrebna ulaganja i pristup novim tehnologijama. Rusija je imala premalo toga za ponuditi da bi bila doivljena kao znaajan i vrijedan partner u takvoj antihegemonijskoj koaliciji. U stvari, u nedostatku bilo kakve zajednike ideologije, te svrstavanjem temeljenim iskljuivo na "antihegemonijskim" emocijama, takva bi koalicija, u biti, predstavljala savez dijela Treeg svijeta protiv najnaprednijih dijelova Prvog svijeta. Niti jedna od lanica time ne bi mnogo dobila, a posebno bi Kina riskirala prestanak dotoka ogromnog ulagakog kapitala. Za Rusiju, pak, kao to je to primijetio jedan od vodeih ruskih geopolitiara: "fantom rusko-kineske alijanse...otro bi poveao izglede da Rusija opet ostane bez zapadne tehnologije i kapitala."8 Ovakav bi savez na koncu osudio sve lanice, bile dvije ili tri, na dugoronu izolaciju i nazadovanje. Nadalje, u svakom ozbiljnom pokuaju Rusije na stvaranju "antihegemonijske" koalicije, Kina bi bila jai partner. Obzirom da je mnogoljudnija, poduzetnija, inovativnija, dinaminija, a gaji i neke teritorijalne pretenzije prema Rusiji, Kina bi neizostavno potisnula Rusiju prema statusu slabijeg partnera, nemajui istovremeno sredstava (a vjerojatno niti iskrene volje), kojima bi mogla pomoi Rusiji u premoivanju njezine zaostalosti. Rusija bi, prema tomu, postala zemljom izmeu iree Europe i Kine koja bi irenju teila. I konano, neki ruski strunjaci za meunarodne odnose nastavljaju se nadati kako bi zastoj u europskoj integraciji, ukljuujui tu moda i unutarnja neslaganja oko budueg oblika NATO-a, mogao eventualno stvoriti prigodu za, barem taktike, rusko-njemake ili rusko-francuske flertove, koji bi u oba sluaja bili usmjereni na slabljenje transatlantskih veza s Amerikom. Ovo nipoto nije nova perspektiva, obzirom da je tijekom Hladnog rata Moskva redovito pokuavala igrati na francusku ili na njemaku kartu. No, bez obzira na to, nije nerazumno kalkuliranje nekih ruskih geopolitiara s mogunou po kojoj bi zastoj u europskim 109 odnosima mogao otvoriti neke taktike mogunosti koje bi se mogle iskoristiti na tetu Amerike. No, to je i otprilike sve to bi se time zaista moglo dobiti: samo taktike opcije. Nije vjerojatno da bi Francuska ili Njemaka samo tako odustale od povezanosti s Amerikom. Povremeno oijukanje, posebno s Francuzima, po nekom uskom pitanju, ne moe se iskljuiti no pravoj geopolitikoj promjeni strana morala bi prethoditi potpuna pomutnja u europskim odnosima, prekid s europskom unifikacijom i prekid transatlantskih veza. Pa ak i tada, nije vjerojatno da bi europske drave teile istinski znaajnom geopolitikom saveznitvu s dezorijentiranom Rusijom.

Aleksei Bogaturov: "Current Relations and Prospects for Interaction Between Russia and the United States", Nezavisimaja Gazeta, 28. lipanj 1996.

Prema tomu, niti jedna od opcija koje ukljuuju stvaranje kontraalijanse, u konanoj ralambi, ne nudi vjerojatnu alternativu. Rjeenje novih ruskih geopolitikih dilema nee se nai niti u stvaranju kontrasaveza, niti e ono proizai iz iluzije o jednakopravnom stratekom partnerstvu s Amerikom, kao niti iz pokuaja stvaranja nekih novih, politiki i gospodarski "integriranih" struktura na prostoru biveg Sovjetskog Saveza. Sve ove varijante samo zamuuju jednu jedinu opciju koja je Rusiji zaista otvorena. Dilema jedne alternative Ruska jedina geostrateka opcija opcija koja bi Rusiji omoguila stvarnu meunarodnu ulogu i maksimizirala mogunost vlastite transformacije i modernizacije je Europa. I to ne bilo kakva Europa, ve transatlantska Europa rastuih EU-e i NATO-a. Takva Europa se oblikuje, kao to smo vidjeli u Treem poglavlju, i vrlo je vjerojatno da e ona ostati usko povezana s Amerikom. To je Europa s kojom e Rusija morati imati neke odnose, ukoliko eli izbjei opasnu geopolitiku izolaciju. Za Ameriku, Rusija je daleko preslaba da bi joj bila partnerom, a jo uvijek presnana da bi bila pacijentom. Vjerojatnije je da e postati problemom, osim ukoliko Amerika ne potakne stvaranje povoljnog ozraja u kojem bi se Ruse moglo uvjeriti kako bi za njihovu zemlju najbolju opciju predstavljalo jaanje organske vezanosti s transatlantskom Europom. Iako dugorono gledano 110 rusko-kineske ili rusko-iranske strateke alijanse nisu vjerojatne, vano je da Amerika izbjegava politike koje bi Rusiju mogle udaljiti od donoenja potrebne geopolitike odluke. Do mjere u kojoj je to mogue, amerike veze s Kinom i Iranom trebale bi, shodno tomu, biti promiljane imajui stalno u vidu njihove mogue uinke na ruske geopolitike kalkulacije. Daljnjim odravanjem iluzija glede velikih geostratekih opcija samo bi se odgaao povijesni izbor koji Rusija mora uiniti ukoliko eli okonati duboku krizu u kojoj se nalazi. Samo Rusija koja je voljna prihvatiti novu europsku stvarnost, ekonomsku i geopolitiku, biti e u stanju profitirati na unutranjem planu od rastueg opsega transkontinentalne suradnje u trgovini, komunikacijama, investicijama i obrazovanju. Rusko sudjelovanje u Vijeu Europe stoga predstavlja korak u pravom smjeru. Na njega se moe gledati kao na pokus za daljnju institucionalizaciju veza izmeu rastue Europe i Rusije. Isto tako, to navjeuje da e Rusija, nastavi li tim smjerom, prije ili poslije morati oponaati post-otomansku Tursku, u odluci da se odrekne imperijalnih ambicija i krene putem modernizacije, europeizacije i demokratizacije. Niti jedna druga opcija ne moe ponuditi Rusiji ono to moe suvremena, bogata i demokratska Europa, vezana uz Ameriku. Europa i Amerika ne predstavljaju prijetnju Rusiji kao neekspanzivnoj, nacionalnoj i demokratskoj dravi. One nemaju nikakvih teritorijalnih pretenzija prema Rusiji, a koje bi Kina jednog dana mogla imati; ne dijele nesigurnu granicu na kojoj bi moglo doi do nasilja, to sigurno nije sluaj s ruskim etniki i teritorijalno nejasnim granicama prema islamskim zemljama na jugu. Upravo suprotno, za Europu, kao i za Ameriku, nacionalna i demokratska Rusija je geopolitiki poeljan entitet, izvor stabilnosti u nepostojanom euroazijskom prostoru. Prema tomu, kako bi izbor u korist Europe i Amerike rezultirao opipljivim koristima za Rusiju, ona se prvo mora jasno ograditi od svoje imperijalne prolosti; drugo, u potpunosti prihvatiti politike i sigurnosne veze rastue Europe s Amerikom. Prva pretpostavka znai pomirbu s geopolitikim pluralizmom koji je prevagnuo na prostorima biveg Sovjetskog Saveza. Takvo prihvaanje nove situacije ne iskljuuje gospodarsku suradnju, na primjer temeljenu na modelu ranije Europske zone slobodne trgovine, no bez ikakvih ograniavanja suvereniteta novonastalih drava iz jednostavnog 111

razloga jer one to ne ele. U tom pogledu najznaajnija je potreba jasnog i nedvosmislenog prihvaanja postojanja samostalne Ukrajine, njenih granica i razliitog nacionalnog identiteta. Ispunjavanje druge pretpostavka moglo bi biti jo tee. Odnos istinske suradnje s transatlantskom zajednicom ne moe se temeljiti na odnosu u kojem demokratske drave Europe koje bi eljele postati dijelom te zajednice to ne bi mogle zbog ruskog neslaganja. irenje te zajednice ne treba pourivati, a sigurno je da ono ne bi smjelo biti temeljeno niti na antiruskoj temi. Ali isto tako, niti bi trebalo, niti moglo biti zaustavljeno politikim odlukama koje se temelje na zastarjelom poimanju sigurnosnih odnosa u Europi. Sve vea i demokratska Europa treba biti otvorenim povijesnim procesom, koji ne bi bio podvrgnut politiki arbitrarnim zemljopisnim ogranienjima. Za mnoge e Ruse, dileme ove jedne alternative, u poetku, ali i za neko budue vrijeme, biti teko rijeiti. Zahtijevati e to veliku dozu politike volje, moda ak i izuzetnog vou, koji bi bio u stanju donijeti takvu odluku i artikulirati viziju demokratske, nacionalne, suvremene i europske Rusije. Moe se desiti da do toga ne doe skoro. Premoivanje postimperijalne i postkomunistike krize zahtijevati e ne samo vie vremena nego u drugim postkomunistikim zemljama Sredinje Europe, ve i pojavu dalekovidnog i stabilnog politikog vodstva. Trenutno, ruski Ataturk nije na vidiku. No, bez obzira na to, Rusi e morati doi do spoznaje kako rusko nacionalno redefiniranje ne predstavlja kapitulaciju, ve osloboenje.9 Morati e prihvatiti da je ono to je Jeljcin rekao u Kijevu 1990. godine o ne-imperijalnoj budunosti Rusije istina. A istinski ne-imperijalna Rusija jo e uvijek biti velika sila, sila koja se protee itavom Euroazijom i koja predstavlja daleko najveu teritorijalnu jedinicu na svijetu. U svakom sluaju, do redefinicije pitanja "to je Rusija i gdje je Rusija" dolaziti e se postupno i zahtijevati e mudro i vrsto dranje Zapada. Amerika i Europa morati e pomoi. Trebale bi ponuditi Rusiji ne samo poseban sporazum, ili pakt, s NATO-om, ve i zapoeti postupak zajednikog promiljanja eventualnog transkontinentalnog sustava sigurnosti i suradnje koji bi iao 112 znatno preko labave strukture Organizacije za sigurnost i suradnju u Europi (OSCE). I ako Rusija uvrsti svoje unutranje demokratske institucije, te ostvari opipljivi napredak u gospodarskom razvitku temeljenom na slobodnom tritu, njezino stalno pribliavanje NATO-u i EU ne bi trebalo iskljuiti. Istovremeno, za Zapad, posebice Ameriku, jednako je vano da nastave s politikama koje naglaavaju i podravaju ovu dilemu jedne alternative za Rusiju. Politika i gospodarska stabilnost novonastalih postsovjetskih drava predstavlja bitan imbenik u shvaanju nunosti potrebe za ruskim povijesnim samodefiniranjem. Shodno tomu, podrka novim postsovjetskim dravama odnosno geopolitikom pluralizmu na podrujima biveg Sovjetskog Saveza mora biti integralnim dijelom politike voene s ciljem usmjeravanja Rusije na nedvosmisleno prihvaanje europske opcije. Meu ovim dravama, tri su od posebne geopolitike vanosti: Azerbejdan, Uzbekistan i Ukrajina. Neovisni Azerbejdan moe Zapadu posluiti kao pristupni koridor prema prirodnim bogatstvima Kaspijskog bazena i prema Sredinjoj Aziji. Obratno, podinjeni Azerbejdan znaio bi mogunost zatvaranja Sredinje Azije od vanjskog svijeta, i time njezinu podlonost ruskim pritiscima za reintegracijom. Nacionalno najvitalnija, i najmnogoljudnija drava Sredinje Azije Uzbekistan predstavlja glavnu prepreku bilo kakvom obnavljanju ruske kontrole nad ovom regijom. Njegova neovisnost od kljune je vanosti za opstanak drugih zemalja Sredinje Azije, a najmanje je podloan ruskim pritiscima.
Poetkom 1996. godine, general Aleksandar Lebed objavio je vrlo zanimljiv lanak koji razrauje ovakav stav: "The Fading of Empire or the Rebirth of Russia", Segodnya, 26 travanj 1996.
9

Ipak, najznaajnija je Ukrajina. Kako se EU i NATO budu irili, Ukrajina e vjerojatno biti u mogunosti izabrati eli li pripadati ijednoj od tih organizacija ili ne. Vjerojatno je kako e, u cilju jaanja svog neovisnog statusa, eljeti pristupiti obim organizacijama, naravno, kad stupnjem svoje unutranje transformacije postane za to kvalificirana. Iako e do tog trenutka protei jo neko vrijeme, nije prerano da Zapad i dalje razvijajui gospodarske i sigurnosne veze s Kijevom ukae na desetljee izmeu 2005. i 2015. godine kao na vrijeme zapoinjanja postupnog ukrajinskog ulanjivanja, ime bi se umanjio rizik od ukrajinskog strahovanja kako e irenje Europe biti zaustavljeno na poljsko-ukrajinskoj granici. 113 Usprkos prosvjedima, Rusija e se vjerojatno pomiriti s irenjem NATO-a na nekoliko zemalja Sredinje Europe 1999. godine, obzirom kako je kulturni i drutveni jaz izmeu Rusije i Sredinje Europe znaajno povean od pada komunizma. Suprotno tomu, Rusiji e biti znatno tee prihvatiti lanstvo Ukrajine u NATO-u, jer bi to znailo otvoreno priznanje kako sudbina Ukrajine vie nije organski povezana s ruskom. No, da bi Ukrajina mogla opstati kao neovisna drava, mora postati dijelom Sredinje Europe, a ne Euroazije, a da bi postala dijelom Sredinje Europe mora u potpunosti sudjelovati u vezama Sredinje Europe s NATO-om i Europskom Unijom. Rusko prihvaanje ovih veza bi tada odredilo odluku Rusije da i sama istinski postane dijelom Europe. Rusko odbijanje bilo bi istoznano odbacivanju Europe u korist usamljenog "euroazijskog" postojanja i identiteta . Kljuna injenica koju treba imati na umu je kako Rusija ne moe biti u Europi ukoliko i Ukrajina nije u Europi, dok Ukrajina moe biti u Europi i ako Rusija nije u Europi. Pod pretpostavkom kako e se Rusija ipak odluiti za europsku opciju, slijedi kako je, konano, u njezinom interesu da Ukrajina bude ukljuena u iree europske strukture. Zaista, ukrajinski odnosi s Europom mogli bi predstavljati prekretnicu i za samu Rusiju. No, to istovremeno znai kako bi na trenutak definiranja ruskog odnosa s Europom jo trebalo priekati "definiranja" u smislu da e ukrajinski izbor u korist Europe Rusiju suoiti s njezinim konanim izborom glede sljedee faze njezine povijesti: ili postati dijelom Europe, ili euroazijskim usamljenikom, niti potpuno europskim niti azijskim, i uvuenim u konflikte s "bliskim inozemstvom". Za nadati se kako e se odnosi izmeu Europe i Rusije, temeljeni na suradnji, pomaknuti s formalnih bilateralnih veza prema jaim organskim, obvezujuim gospodarskim, politikim i sigurnosnim vezama. Na taj bi nain, tijekom prva dva desetljea sljedeeg stoljea, Rusija mogla u sve veoj mjeri postajati integralnim dijelom Europe koja bi obuhvaala ne samo Ukrajinu, ve bi se protezala do Urala, pa ak i dalje. Povezanost, moda ak i neki oblik ruskog lanstva u europskim i transatlantskim strukturama otvorio bi vrata i za pribliavanje tri kavkaske drave Gruzije, Armenije i Azerbejdana koje oajniki tee europskim vezama. Ne moe se predvidjeti brzina kojom e se taj proces odvijati: pomaci e biti bri ako se stvori geopolitiki kontekst koji e poticati Rusiju u tom pravcu, istovremeno ograniavajui druga 114 iskuenja. A to se Rusija bude bre pribliavala Europi, prije e crna rupa u Euroaziji biti ispunjena sve suvremenijim i demokratinijim drutvom. I zaista, dilema jedne alternative za Rusiju vie nije pitanje odluke o geopolitikom izboru, ve se svodi na prihvaanje imperativa koje namee opstanak. 115

Peto poglavlje Euroazijski Balkan U EUROPI RIJE "BALKAN" priziva slike etnikih konflikata i regionalnog rivaliteta velikih sila. I Euroazija ima svoj "Balkan", no taj je daleko vei, mnogoljudniji, vjerski i etniki jo heterogeniji. Smjeten je unutar velikog pravokutnika koji oznaava sredinju zonu nestabilnosti odreenu u Drugom poglavlju, i koji obuhvaa dijelove jugoistone Europe, Sredinje Azije s dijelovima June Azije, podruje Perzijskog zaljeva i Bliski Istok. Euroazijski Balkan ini unutranju jezgru tog velikog pravokutnika (vidi kartu na str 117.) i razlikuje se od vanjske zone u jednoj bitnoj injenici: to je prazan prostor - vakuum -glede nazonost velikih sila. Iako je veina drava u Perzijskom zaljevu i na Bliskom Istoku takoer nestabilna, amerika sila u tim podrujima ima ulogu konanog arbitra. Nestabilna regija u vanjskoj zoni je, prema tomu, podruje dominacije jedne sile koja odrava red. Suprotno tomu, Euroazijski Balkan puno je sliniji starijem i poznatijem Balkanu na jugoistoku Europe: ne samo da su politiki entiteti ovdje nestabilni, ve predstavljaju kunju za uplitanje snanijih susjeda, od koji je svaki odluan u sprjeavanju dominantne regionalne uloge onog drugog. Upravo tom poznatom kombinacijom vakuuma sile i privlaenjem sila opravdava se naziv "Euroazijski Balkan." Tradicionalni je Balkan predstavljao potencijalni geopolitiki dobitak u nadmetanju za supremaciju u Europi. Euroazijski Balkan, uz postojanje transportne mree namijenjene izravnijem povezivanju najbogatijih i najproduktivnijih zapadnih i istonih krajeva Euroazije, takoer je geopolitiki znaajan. tovie, to je podruje, s motrita sigurnosti i povijesnih ambicija, vrlo vano barem trima neposrednim, monijim susjedima - Rusiji, Turskoj i Iranu, uz Kinu koja isto tako signalizira pojaani politiki interes za regiju. No, Euroazijski Balkan daleko je znaajniji kao potencijalni ekonomski dobitak: u regiji se nalazi ogromna koncentracija prirodnog plina i rezervi nafte, pored ostalih vanih rudnih bogatstava, ukljuujui i nalazita zlata. 116 Svjetska potronja energije u sljedea dva ili tri desetljea pokazuje tendenciju znaajnog porasta. Procjene Ministarstva energije SAD-a predviaju porast svjetske potranje za vie od 50% u godinama izmeu 1993. i 2015., uz najznaajnije poveanje potronje na Dalekom Istoku. Zamah azijskog gospodarskog napretka ve danas rezultira snanim pritiscima za istraivanjem i iskoritavanjem novih izvora energije, a poznato je kako podruje Sredinje Azije i Kaspijskog bazena skriva priuve prirodnog plina i nafte koje daleko premauju one u Kuvajtu, Meksikom Zaljevu i Sjevernom moru. Pristup tim izvoritima, i sudjelovanje u iskoritavanju tog potencijalnog bogatstva, predstavljaju ciljeve na kojima se potiu nacionalne ambicije, motiviraju gospodarski interesi, obnavljaju

117 povijesna prava, oivljavaju imperijalne tenje i pothranjuju meunarodni rivaliteti. Situaciju ini dodatno nepostojanom injenica da u tom podruju postoji vakuum sile, kao i nestabilnost unutranjih situacija. Svaka od drava ovog podruja ima ozbiljne unutranje tekoe, sve imaju granice koje su ili predmetom pretenzija susjednih zemalja ili su podrujima etnikih netrpeljivosti, malo je nacionalno homogenih drava, a neke su ve umijeane u teritorijalne, etnike ili vjerske sukobe. Etniki kotao Euroazijski Balkan obuhvaa devet zemalja koje su, na ovaj ili onaj nain, sukladne gornjem opisu, uz jo dva potencijalna kandidata. U devet zemalja spadaju: Kazahstan, Kirgistan, Tadikistan, Uzbekistan, Turkmenistan, Azerbejdan, Armenija i Gruzija - sve nekadanji dijelovi raspalog Sovjetskog Saveza - te Afganistan. Potencijalni kandidati su Turska i Iran, obje zemlje politiki i gospodarski mnogo naprednije, obje aktivni pretendenti na regionalni utjecaj u Euroazijskom Balkanu, i prema tomu, obje znaajni geopolitiki igrai u regiji. Istovremeno, obje zemlje podlone su unutranjim etnikim konfliktima. Ako bi se jedna od njih, ili obje, destabilizirale, unutranjim problemima regije ne bi se vie moglo upravljati, a napori na sprjeavanju regionalne dominacije Rusije mogli bi postati uzaludni. Za tri kavkaske drave - Armeniju, Gruziju i Azerbejdan - moe se rei da su utemeljene na istinski povijesnim nacijama. Kao rezultat toga njihov je nacionalizam proimajui i intenzivan, a vanjski konflikti kljuni izazovi njihovoj dobrobiti. Suprotno tomu, za pet se novih drava Sredinje Azije moe rei kako se tek nalaze u fazi izgradnje svojih nacija, s jo uvijek naglaenim plemenskim i etnikim

identitetima, pri emu je donoenje unutranjih odluka najvea potekoa. U obje skupine drava, ove slabosti nastojali su iskoristiti njihovi snaniji, imperijalno ambiciozni susjedi. 118 Azerbejdana, a druga na sjeveroistok prema Turkmenistanu, Afganistanu i Tadikistanu. Ove strelice ne samo da se kriaju ve se mogu i sukobiti. U ovom stadiju, uloga Kine je ograniena a njeni ciljevi manje oiti. Razumno je pretpostaviti kako Kini na zapadu vie odgovara skupina relativno neovisnih drava nego Ruski imperij. U najmanju ruku, nove drave mogu posluiti kao tit, no Kina je isto tako uznemirena mogunou da stvaranje novih neovisnih drava u Sredinjoj Aziji prui atraktivan primjer njenim turskim manjinama u pokrajini Xinjiang. Zbog toga je Kina od Kazahstana traila uvjeravanja kako e se prekogranina djelatnost manjina nastojati suzbijati. Dugorono gledano, zalihe energenata ove regije mogle bi privui posebnu pozornost Pekinga, a izravan pristup do njih koji ne bi bio objektom moskovske kontrole mogao bi postati sredinjim ciljem. Sukladno tomu, ukupni kineski geopolitiki interesi mogli bi se sukobiti s ruskom tenjom za stjecanjem dominantne uloge u regiji, a komplementarni su s Turskim i Iranskim pretenzijama.

119 Euroazijski Balkan predstavlja etniki mozaik (vidi tablicu na str. 119.). Granice ovih drava arbitrarno su iscrtavali sovjetski kartografi tijekom 20-tih i 30-tih godina, kad su odnosne sovjetske republike bile slubeno uspostavljene. (Afganistan, koji nikada nije bio dijelom Sovjetskog Saveza u tomu je iznimka.) Njihove su granice veinom odreene na etnikom naelu, no one su odraavale i interes Kremlja za podjelom, i time lakim upravljanjem, junih regija Ruskog Carstva.

Temeljem takvih razmiljanja Moskva je odbacila prijedloge nacionalista iz Sredinje Azije za stapanjem svih naroda Sredinje Azije (od kojih veina tada jo nije bila nacionalno motivirana) u jednu politiku jedinicu - koja bi se nazvala "Turkestan" - i radije podijelila podruje u pet odvojenih "republika", svaka s novim, razliitim imenom, i krivudavim granicama. Vjerojatno je temeljem slinih kalkulacija Kremlj odustao od planova stvaranja jedinstvene kavkaske federacije. Stoga ne udi kako nakon kolapsa Sovjetskog Saveza, niti tri kavkaske drave, niti pet drava Sredinje Azije, nisu bile u potpunosti spremne za svoj novi neovisni status, niti za potrebnu regionalnu suradnju. U podruju Kavkaza, Armenija sa svojih 4 milijuna stanovnika i Azerbejdan sa 8 milijuna odmah su otvoreno zaratile oko statusa Nagorno-Karabaha, enklave s armenskom veinom unutar Azerbejdana. Konflikt je prouzroio etniko ienje velikih razmjera, sa stotinama tisua izbjeglica i prognanika na obje strane. Obzirom da je Armenija kranska, a Azerbejdan muslimanska zemlja, sukob je imao i neke vjerske konotacije. Teke gospodarske posljedice kojima je rat rezultirao oteale su ovim zemljama uspostavu stabilne neovisnosti. Armenija je bila prisiljena osloniti se na Rusiju, koja joj je pruala i znaajnu vojnu pomo, dok je Azerbejdan svoju novu neovisnost i stabilnost morao kompenzirati gubitkom Nagorno-Karabaha. Ranjivost Azerbejdana ima i ire regionalne implikacije iz razloga to ga njegov poloaj ini geopolitikom osi. Azerbejdan se moe opisati kao kljuno vaan "ep" koji kontrolira pristup "boci" koja sadri bogatstva Kaspijskog bazena i Sredinje Azije. Neovisan Azerbejdan, u kojem se govori turski, s naftovodima koji vode u etniki srodnu i politiki naklonjenu Tursku, sprijeiti e Rusiju u iskoritavanju monopolistikog nadzora nad pristupom regiji i time umanjiti njenu mogunost politikog utjecaja na politike novih drava Sredinje Azije. No, usprkos tomu, Azerbejdan je vrlo osjetljiv na ruske pritiske na sjeveru i iranske na jugu. Na 120 sjeverozapadu Irana ivi dvostruko vie Azera - neki procjenjuju 20 milijuna - nego u samom Azerbejdanu. Ta injenica zabrinjava Iran zbog mogue pojave separatizma meu Azerima, te stoga s podijeljenim osjeajima gleda na postojanje neovisnog Azerbejdana, iako obje zemlje pripadaju istoj vjeri. Kao rezultat toga, Azerbejdan je postao objektom kombiniranih ruskih i iranskih pritisaka s ciljem ograniavanja njegovih odnosa s Zapadom. Za razliku od Armenije i Azerbejdana, koje su etniki relativno homogene zemlje, manjine ine nekih 30% stanovnitva Gruzije. tovie, te male zajednice, uglavnom plemenske po organizaciji i identitetu, silno su nezadovoljne gruzijskom dominacijom. Po rasputanju Sovjetskog Saveza, Oseti i Abkazi nastojali su iskoristili unutranje gruzijske prilike kako bi pokuali sa secesijom, to je Rusija potiho podravala kako bi prisilila Gruziju na ostanak u ZND-u (iz kojeg je Gruzija odmah htjela u potpunosti istupiti), i prihvaanje ruskih vojnih uporita na gruzijskom tlu, s ciljem odvraanja Turske. U Sredinjoj su Aziji unutranji imbenici bili znaajniji u stvaranju nestabilnosti. Kulturoloki i jezino, etiri od pet novonastalih drava u Sredinjoj Aziji dijelom su turskog svijeta. Tadikistan je jezino i kulturoloki perzijski, dok Afganistan (izvan biveg Sovjetskog Saveza) predstavlja mozaik Pathana, Tadika, Pashtuna i Perzijaca. Svih est zemalja su muslimanske. Tijekom povijesti, veina tih zemalja bila je izloena utjecajima perzijskog, turskog i ruskog imperija, no ta iskustva nisu potaknula stvaranje svijesti o zajednikim regionalnim interesima. Upravo suprotno, njihov raznoliki etniki sastav ini ih podlonim unutranjim i vanjskim konfliktima, to predstavlja kunju za uplitanje njihovih snanijih susjeda. Od pet novonastalih, neovisnih drava Sredinje Azije, Kazahstan i Uzbekistan su najznaajniji. Gledano regionalno. Kazahstan ini tit, a Uzbekistan duu nacionalnih buenja u regiji. Veliina i zemljopisni

poloaj Kazahstana titi ostale zemlje od ruskih fizikih pritisaka. Naime, Kazahstan jedini granii s Rusijom. No, otprilike 35% njegovog stanovnitva, od ukupno 18 milijuna ljudi, ine Rusi (broj ruskog puanstva u regiji u stalnom je opadanju), a 20% ostalo, ne-kazako stanovnitvo. Ova injenica predstavlja veliku potekou kazakom vodstvu - sve jae nacionalno odreenom, a 121 koje predstavlja samo polovicu puanstva zemlje - u formiranju nacije temeljene na etnikoj pripadnosti i jeziku. Prirodno, Rusi koji obitavaju u novoj dravi nisu naklonjeni novom kazakom vodstvu, a kao pripadnici bive vladajue, kolonijalne klase, bolje su obrazovani i situirani, te stoga strahuju zbog mogueg gubitka privilegija. Osim toga, na novi kazaki nacionalizam gledaju s jedva prikrivenim kulturolokim prezirom. Uz sjeverozapadna i sjeveroistona podruja zemlje preteito naseljena ruskim kolonistima, u sluaju bitnog pogoranja rusko-kazahstanskih odnosa Kazahstan bi se mogao nai sueljen s pokuajima secesije. U isto vrijeme nekoliko stotina tisua Kazaka ivi s ruske strane granice, ali i u Uzbekistanu dravi koju Kazaci doivljavaju kao glavnog rivala za preuzimanje vodee uloge u Sredinjoj Aziji. Uzbekistan je, u stvari, glavni kandidat za preuzimanje regionalnog vodstva u Sredinjoj Aziji. Iako povrinom manji, i manje obdaren prirodnim bogatstvima od Kazahstana, ima brojnije stanovnitvo (gotovo 25 milijuna), i to je vrlo bitno, etniki daleko homogenije. Uzimajui u obzir porast prirodnog prirataja i postupno iseljavanje nekad dominantnih Rusa, uskoro e oko 75% puanstva initi Uzbeci, a ruska manjina ostati e uglavnom u Tashkentu - glavnom gradu. Pored toga, politika elita zemlje namjerno odreuje novu dravu kao izravnu nasljednicu velikog srednjovjekovnog carstva Tamerlane (1336. - 1404.), iji je glavni grad Samarkand bio poznato regionalno sredite za izuavanje religije, astronomije i umjetnosti. U usporedbi sa susjedima, ova crta daje suvremenom Uzbekistanu dublji osjeaj povijesnog kontinuiteta i regionalnog poslanja. tovie, neki uzbekistanski elnici vide Uzbekistan kao nacionalnu jezgru jedinstvenog srednjoazijskog entiteta, s prijestolnicom u Tashkentu. Politika elita Uzbekistana, a sve vie i njegovi stanovnici, u mjeri veoj nego u drugim dravama Sredinje Azije ve imaju subjektivne znaajke neophodne za postojanje nacionalne drave i odluni su - bez obzira na domae probleme - nikada ne vratiti se kolonijalnom statusu. Takvo stanje daje Uzbekistanu vodeu ulogu u poticanju svijesti o suvremenoj postetnikoj nacionalnosti, ali rezultira i odreenom nelagodom kod susjednih zemalja. Kako uzbekistanski vode napreduju u izgradnji nacije i kako zagovaraju vei stupanj 122 regionalne samodovoljnosti, vea nacionalna homogenost i jaa nacionalna svijest potie strahovanja meu elnicima Turkmenistana, Kirgistana, Tadikistana i ak Kazahstana, kako bi vodea uloga Uzbekistana mogla prerasti u regionalnu dominaciju. Ta zabrinutost koi regionalnu suradnju meu novim suverenim dravama -koju Rusija u svakom sluaju ne potie - i pojaava ranjivost regije. No, kao i ostale drave tog podruja, niti Uzbekistan nije potpuno imun na etnike napetosti. U dijelovima junog Uzbekistana, posebice oko gradova Samarkand i Buhara, ivi znatan broj Tadika, koji nikada nisu u potpunosti prihvatili granice nacrtane u Moskvi. Situaciju dodatno komplicira nazonost Uzbeka u Tadikistanu, te Uzbeka i Tadika u gospodarski znaajnoj dolini Fergana u Kirgistanu (gdje je u prolim godinama ve dolo do erupcije krvavog etnikog nasilja), da ne spominjemo i Uzbeke u sjevernom Afganistanu.

Od ostale tri srednjoazijske drave nastale iz ruske kolonijalne vladavine - Kirgistan, Tadikistan i Turkmenistan - samo je ova trea etniki relativno homogena. Oko 75% puanstva ine Turkmeni, a Uzbeci i Rusi ispod 10% svaki. Zatieni poloaj ini Turkmenistan relativno udaljenim od Rusije, a Uzbekistan i Iran geopolitiki daleko relevantnijim za budunost zemlje. Jednom kad plinovodi i naftovodi u regiji budu dovreni, zaista ogromne priuve zemnog plina Turkmenistanu osiguravaju lijepu budunost. Pet milijuna stanovnika Kirgistana znatno su raznolikiji. Kirgizi ine 55%, Uzbeci oko 13%, a Rusi su nedavno opali s 20% na neto vie od 15% ukupnog stanovnitva. Prije stjecanja neovisnosti Rusi su inili veinu tehniko-inenjerske inteligencije, te je njihov egzodus natetio kirgistanskom gospodarstvu. Iako bogat rudama i obdaren prirodnim ljepotama koji su naveli neke da ga prozovu vicarskom Sredinje Azije (i time potencijalnim turistikim odreditem), geopolitiki smjetaj Kirgistana, stijenjenog izmeu Kine i Kazahstana, ini ga snano ovisnim o stupnju u kojem e Kazahstan biti u stanju odrati svoju neovisnost. Tadikistan je samo u maloj mjeri etniki homogeniji. Od 6,5 milijuna stanovnika neto manje od dvije treine su Tadici, vie od 25% su Uzbeci (na koje Tadici gledaju s dozom nesklonosti), dok preostali Rusi ine nekih 3% puanstva. No, kao i na nekim drugim ,mjestima, ak je i dominantna etnika zajednica otro - ponegdje i 123 uz pojavu nasilja - podijeljena po plemenskim osnovama, dok je suvremena nacionalna svijest uglavnom ograniena na urbanu politike elitu. Kao rezultat toga, neovisnost je dovela ne samo do graanskih napetosti, ve i ponudila Rusiji zgodan izgovor za zadravanje svojih postrojbi u zemlji. Etnika situacija dodatno je komplicirana nazonou velikog broja Tadika preko granice, u sjeveroistonom Afganistanu. U stvari, gotovo jednak broj Tadika ivi u Afganistanu kao i u Tadikistanu, to je jo jedan imbenik koji moe negativno utjecati na regionalnu stabilnost. Trenutno stanje pomutnje u Afganistanu takoer je sovjetska ostavtina, iako zemlja nije jedna od bivih sovjetskih republika. Podijeljen sovjetskom okupacijom i dugotrajnim gerilskim ratovanjem protiv nje, Afganistan je nacionalna drava samo po imenu. Njegovih 22 milijuna stanovnika otro se podijelilo po etnikim crtama, uz rastue podjele izmeu Pashtuna, Tadika i Hazara. Istovremeno je dihad protiv ruskog okupatora postao dominantnom dimenzijom politikog ivota u zemlji, dodavi dogmatski ar u ve postojee politike razlike. Na Afganistan, prema tomu, treba gledati ne samo kao na dio srednjoazijskog etnikog kotla, ve, politiki, i kao na dio Euroazijskog Balkana. Iako je veina bivih sovjetskih zemalja Sredinje Azije, kao i Azerbejdan, nastanjena muslimanskim stanovnitvom, njihove su politike elite - jo uvijek u znatnoj mjeri kadar iz sovjetskog doba - gotovo u pravilu nereligiozne, a drave su formalno sekularne. No, kako se njihove populacije sve vie pomiu od rodovskog ili plemenskog identiteta ka suvremenijoj nacionalnoj svijesti, vjerojatno je da e i sve vie padati pod utjecaj jaajue muslimanske svijesti. U stvari e oivljavanje Islama - ve poticano izvana od strane Irana, pa ak i Saudijske Arabije - vrlo vjerojatno postati mobilizirajuim impulsom za nastajanje novog, proimajueg nacionalizma, odlunog u otporu bilo kakvoj reintegraciji pod ruskom - znai nevjernikom - kontrolom. tovie, vjerojatno je kako e postupak islamizacije zahvatiti i muslimane koji su ostali unutar ruskih granica. Njihov broj kree se oko 20 milijuna - gotovo dvostruko vie od broja Rusa koji su ostali ivjeti u dravama Sredinje Azije (oko 9,5 milijuna). Ruski muslimani time ine oko 13% ruskog stanovnitva, i gotovo nije mogue izbjei njihovo otvorenije zahtijevanje prava na poseban vjerski i politiki identitet.

ak i kad takvi zahtjevi ne bi odmah poprimili oblike kojima se tei potpunoj neovisnosti, kao u eeniji, sigurno je da e se oni mijeati s dilemama koje e Rusija, u svojoj 124 trenutnoj imperijalnoj umijeanosti i obzirom na rusku manjinu u novim dravama, i dalje imati glede ovog podruja. Na znaajno pojaavanje nestabilnosti u Euroazijskom Balkanu, i stvaranje situacije potencijalno jo eksplozivnijom, utjee injenica da su dvije susjedne snane nacionalne drave, obje s povijesnoimperijalnim, kulturnim, vjerskim i ekonomskim interesima u regiji - Turska i Iran - i same nepostojane u svojim geopolitikim orijentacijama, a na unutranjem planu politiki osjetljive. Ukoliko bi dolo do destabiliziranja ovih dviju drave, vrlo je vjerojatno kako bi itava regija bila gurnuta prema velikim poremeajima, uz izmicanje postojeih etnikih i teritorijalnih konflikata kontroli, te poremeaju postojee, vrlo osjetljive ravnotee snaga u regiji. Sukladno tomu, Turska i Iran nisu samo znaajni geopolitiki igrai, ve istovremeno i geopolitike osi, ije su unutranje situacije od kritinog znaaja za sudbinu regije. Obje drave su sile srednje jaine sa snanim regionalnim pretenzijama i osjeajem povijesnog znaaja. Usprkos tomu, budua je geopolitika orijentacija, pa ak i unutranja nacionalna kohezija ovih drava neizvjesna. Turska, postimperijalistika drava u kojoj je postupak redefiniranja vlastitog identiteta jo uvijek u tijeku, razapeta je u tri smjera: modernisti bi ju eljeli vidjeti kao europsku dravu s pogledom usmjerenim prema zapadu; muslimani naginju u pravcu Bliskog Istoka i muslimanskoj zajednici, stoga gledaju na jug; a krugovi koji razmiljaju u povijesnim okvirima vide priliku za novu regionalnu ulogu Turske meu srodnim narodima Kaspijskog bazena i Sredinje Azije, pa gledaju prema istoku. Svaka od ovih perspektiva pretpostavlja drugaije strateke temelje, pa sukobi meu njihovim pobornicima unose, po prvi put nakon kemalistike revolucije, odreenu mjeru neizvjesnosti glede turske uloge u regiji. Pored toga, Turska bi djelomice mogla postati rtvom etnikih konflikata u regiji. Iako je njeno stanovnitvo od 65 milijuna ljudi preteito tursko, s oko 80% Turaka i njima srodnih naroda (ukljuujui tu i Kirkeze, Albance, Bonjake, Bugare i Arape), nekih 20% puanstva ine Kurdi. Koncentrirani u istonim predjelima zemlje, turski su Kurdi sve vie uvueni u borbu za nacionalnu neovisnost, podravani u tome od Kurda iz Irana i Iraka. Bilo kakve unutranje napetosti glede openitog smjera u kojem e Turska krenuti nesumnjivo bi ohrabrile Kurde u jo eem pritisku za stjecanje odvojenog nacionalnog statusa. 125 Budua orijentacija Irana jo je problematinija. Moe se pretpostaviti kako fundamentalistika ijitska revolucija koja je pobijedila kasnih 70-tih godina ulazi u svoju "thermidorijansku" fazu, to naglaava neizvjesnosti glede iranske geostrateke uloge. S jedne strane je kolaps ateistikog Sovjetskog Saveza otvorio mogunost vjerskog utjecaja na iranske sjeverne susjede, no, s druge strane, iransko neprijateljstvo prema SAD-u prisiljava ga na barem taktiku pro-moskovsku orijentaciju, ojaanu iranskom zabrinutou zbog neovisnosti Azerbejdana i utjecaja koji bi ona mogla imati na iransku koheziju. Ta strahovanja proizlaze iz osjetljivosti Irana na etnike napetosti. Od 65 milijuna stanovnika (gotovo identino Turskoj), samo je neto vie od polovice perzijsko. Otprilike etvrtina su Azeri, a ostatak obuhvaa Kurde, Baluije, Turkmene, Arape i neka druga plemena. Osim Kurda i Azera, ostali u ovom trenutku nemaju sposobnost ugroavanja iranskog nacionalnog integriteta, posebice ako se ima u vidu visoko razvijena nacionalna, ak imperijalna, svijest meu Perzijancima. No to bi se moglo brzo promijeniti, osobito ukoliko bi dolo do nove politike krize u iranskoj politici.

Nadalje, sama injenica da u tom podruju danas postoji nekoliko novih "-stana"1, te da je svega 1 milijun eena uspjelo u nametanju svojih politikih tenji, sigurno ima utjecaja na Kurde i ostale etnike manjine u Iranu. Ako Azerbejdan uspije odrati stabilan politiki i gospodarski razvitak, ideja nekog veeg Azerbejdana mogla bi uhvatiti korijenje meu iranskim Azerima. Prema tomu, politike nestabilnosti i podjele u Teheranu mogle bi se pretvoriti u izazov samoj iranskoj dravi, i time dramatino proiriti opseg i poveati ulog o kojem se radi na podruju Euroazijskog Balkana. 126 Viestrano natjecanje Na tradicionalnom, europskom Balkanu sueljavala su se tri imperijalna rivala: Otomansko Carstvo, Austrougarsko Carstvo i Rusko Carstvo. Neizravno su sudjelovale jo tri sile koje su imale razloga strahovati za svoje europske interese u sluaju da neki od pretendenata odnese pobjedu: Njemaka iz straha od ruske moi, Francuska kao protivnik Austrougarske, te Velika Britanija kojoj je vie od pitanja tko e dominirati Balkanom odgovarala oslabljena Turska na Dardanelima. Tijekom 19. stoljea ove su sile uspijevale zadravati balkanski konflikt u granicama koje nisu utjecale ni na ije vitalne interese, no u tome nisu uspjele i 1914. godine, uz katastrofalne posljedice za sve. Dananje natjecanje na podruju Euroazijskog Balkana takoer izravno ukljuuje tri susjedne sile: Rusiju, Tursku i Iran, iako i Kina moe postati znaajnim protagonistom. Na manje izravan nain u natjecanje su jo ukljuene: Ukrajina, Pakistan, Indija i udaljena Amerika. Svaki od tri izravno ukljuena rivala motiviran je ne samo izgledima buduih politikih i gospodarskih koristi, ve i snanim povijesnim poticajima. Svaki je od njih, u nekom vremenu, predstavljao politiki ili kulturoloki dominantnu silu na ovim prostorima. Svaki od njih nepovjerljiv je prema ostalima. Iako je vjerojatnost izravnog ratnog sukoba meu njima vrlo mala, kumulativni uinak njihovog rivaliteta mogao bi bitno doprinijeti nastanu kaosa u regiji. U ruskom sluaju, neprijateljski stav prema Turcima granii s opsesijom. Ruski mediji prikazuju Turke kao opsjednute idejom o kontroli nad regijom, kao poticatelje lokalnih otpora protiv Rusije (donekle opravdano u sluaju eenije), te kao prijetnju ruskoj sigurnosti openito i to do mjere koja je u potpunom nesrazmjeru sa stvarnim turskim mogunostima. Turci na to uzvraaju istom mjerom opisujui svoju ulogu kao osloboditelja bratskih naroda od dugotrajnog ruskog ugnjetavanja. Turci i Iranci (Perzijanci) isto tako imaju dugu povijest meusobnog nadmetanja u regiji, a taj je rivalitet u zadnje vrijeme ponovno oivljen, pri emu se Turska nastoji prikazati kao suvremena, sekularna alternativa iranskom konceptu islamskog drutva. Iako se za svaku od ove tri drave moe rei kako, u najmanju ruku, pokuavaju osigurati sferu svog utjecaja, ruske ambicije su 127 daleko ire, obzirom na relativno svjee iskustvo imperijalne kontrole nad ovim podrujem, na nekoliko milijuna Rusa koji u ovom podruju ive, te nastojanja Kremlja da Rusiju ponovno podigne na status znaajne globalne sile. Vanjskopolitiki stavovi Moskve jasno ukazuju na to kako ona itavo podruje biveg Sovjetskog Saveza sagledava kao zonu od posebnog geopolitikog interesa, iz koje bi vanjski politiki - pa ak i gospodarski - utjecaji trebali biti iskljueni.

Rije STANS je zapravo sufiks koji je autor izveo iz imena drava koje su nastale raspadom SSSR-a, a radi se o Turkmenistanu, Kazah-stanu, Kirgi-stanu, Uzbeki-stanu i drugima (op. pr.).

Suprotno tomu, iako i turske tenje za regionalnim utjecajem sadre neke znaajke imperijalne, iako vrlo davne, prolosti (Otomansko je Carstvo svoj vrhunac doivjelo 1590. godine zauzimanjem podruja Kavkaza i Azerbejdana, iako nikada nije obuhvaalo Sredinju Aziju), one se jae oslanjaju na osjeaj srodnosti etniko-lingvistikih identiteta meu narodima ovog podruja (vidi zemljovid na str. 129.). Obzirom na daleko ogranienije politike i vojne mogunosti Turske, sfera iskljuivog politikog utjecaja jednostavno je nedostina. Za razliku od toga, Turska sebe vidi kao predvodnika labave zajednice naroda turskog govornog podruja, pri emu rauna i na privlanost svoje relativne suvremenosti, na lingvistike srodnosti te svoje gospodarske mogunosti, sve kako bi se nametnula kao najutjecajnija sila u sadanjem postupku izgradnje nacionalnih identiteta na ovom podruju. Iranske tenje jo su neodreenije, no dugorono nita manje suprotne ruskim ambicijama. Perzijski imperij daleka je uspomena. Na svom vrhuncu, oko godine 500. p.n.e. obuhvaao je podruje triju kavkaskih drava, Turkmenistana, Uzbekistana i Tadikistana, Afganistana, kao i Turske, Iraka, Sirije, Libanona i Izraela. Iako su dananje geopolitike ambicije Irana ue od Turskih, usmjerene uglavnom prema Azerbejdanu i Afganistanu, itavo je muslimansko stanovnitvo ovog podruja - ak i ono unutar Rusije - predmetom iranskog vjerskog interesa. I zaista, oivljavanje Islama u Sredinjoj Aziji postalo je organskim dijelom pretenzija sadanjih iranskih voda. Meusobno preklapajui interesi Rusije, Turske i Irana prikazani su na zemljovidu na str. 130.: ruski geopolitiki prodori dvjema strelicama koje pokazuju ravno na jug prema Azerbejdanu i Kazahstanu; u sluaju Turske, jednom strelicom koja se protee istono, preko Azerbejdana i Kaspijskog Mora u Sredinju Aziju; a u iranskom sluaju dvjema strelicama: jedna u pravcu sjevera i 128 Azerbejdana, a druga na sjeveroistok prema Turkmenistanu, Afganistanu i Tadikistanu. Ove strelice ne samo da se kriaju ve se mogu i sukobiti.

U ovom stadiju, uloga Kine je ograniena a njeni ciljevi manje oiti. Razumno je pretpostaviti kako Kini na zapadu vie odgovara skupina relativno neovisnih drava nego Ruski imperij. U najmanju ruku, nove drave mogu posluiti kao tit, no Kina je isto tako uznemirena mogunou da stvaranje novih neovisnih drava u Sredinjoj Aziji prui atraktivan primjer njenim turskim manjinama u pokrajini Xinjiang. Zbog toga je Kina od Kazahstana traila uvjeravanja kako e se prekogranina djelatnost manjina nastojati suzbijati. Dugorono gledano, zalihe energenata ove regije mogle bi privui posebnu pozornost Pekinga, a izravan pristup do njih koji ne bi bio objektom moskovske kontrole mogao bi postati sredinjim ciljem. Sukladno tomu, ukupni kineski geopolitiki interesi mogli bi se sukobiti s ruskom tenjom za stjecanjem dominantne uloge u regiji, a komplementarni su s Turskim i Iranskim pretenzijama. 129 Za Ukrajinu sredinja pitanja predstavljaju budui karakter ZND-a i slobodniji pristup energetskim izvorima koji bi umanjio njezinu ovisnost o Rusiji. U tom pogledu, blii odnosi s Azerbejdanom, Turkmenistanom i Uzbekistanom postali su Kijevu vrlo vani, pri emu ukrajinska podrka dravama s jae izraenim tenjama za samostalnou predstavlja nastavak ukrajinskih napora za jaanjem svoje neovisnosti o Moskvi. Shodno tomu, Ukrajina je podrala napore Gruzije da naftovod za izvoz azerske nafte na zapad prolazi kroz Gruziju. Ukrajina je isto tako suraivala s Turskom na slabljenju ruske uloge na Crnom Moru, te podrala turske elje da nafta koja tee iz Sredinje Azije prolazi kroz turske terminale.

Umijeanost Pakistana i Indije jo je neizravnija, no obje su zemlje vrlo zainteresirane za daljnji razvitak dogaaja u tom novom Euroazijskom Balkanu. Prvenstveni interes Pakistana je stjecanje geostratekog znaaja putem politikih utjecaja u Afganistanu - i istovremeno onemoguavanje takvog utjecaja Irana u

Afganistanu i Tadikistanu - te eventualno stjecanje koristi od izgradnje naftovoda od Sredinje Azije prema Arapskom moru. Indija pak, kao reakciju na pakistanske pokuaje, i vjerojatno na dugi rok 130 zabrinuta kineskim utjecajem u regiji, doivljava iranski utjecaj u Afganistanu kao i znaajniju rusku nazonost u bivem sovjetskom prostoru kao povoljniju varijantu. Iako udaljene, Sjedinjene Amerike Drave sa svojim interesom za odravanje geopolitikog pluralizma u podrujima postsovjetske Euroazije pojavljuju se iz pozadine kao vaan neizravan igra. Osim toga, Amerika je jasno zainteresirana i za razvitak potencijala ove regije, kao i za sprjeavanje Rusije u stjecanju iskljuive dominacije nad geopolitikim prostorima regije. Time Amerika ne pridonosi samo ostvarenju svojih irih euroazijskih geostratekih ciljeva, ve isto tako zastupa sve izraenije vlastite gospodarske interese, kao i one europske i dalekoistone, za nesmetanim pristupom ovom, do sada zatvorenom prostoru. Prema tomu, u ovom kotlu ulozi su geopolitika mo, pristup potencijalno znaajnom bogatstvu, ispunjenje nacionalnih i/ili vjerskih misija i sigurnost. No, u ovom natjecanju poseban je naglasak na pristupu. Do raspada Sovjetskog Saveza, pristup ovom podruju bio je pod iskljuivim nadzorom Moskve. Sav eljezniki promet, plinovodi i naftovodi, ak i zrani promet, sve je usmjeravano preko sredita. Ruski geopolitiari voljeli bi da to tako i ostane, jer su svjesni injenice kako e onaj tko nadzire ili dominira pristupom regiji vjerojatno pokupiti geopolitiki i gospodarski dobitak. Upravo zbog toga je pitanje naftovoda tako visoko pozicionirano u promiljanjima budunosti Kaspijskog bazena i Sredinje Azije. Ukoliko glavni naftovodni pravci regije nastave prolaziti kroz ruski teritorij i prema Novorosijsku na Crnom Moru, politike posljedice toga uvijek e se osjeati, ak i bez otvorenih ruskih politikih manevara. Regija e time ostati politiki ovisna, uz veliku mogunost Moskve da odluuje o nainima raspodjele novih bogatstava regije. Suprotno tomu, ako bi jo jedan pravac prolazio Kaspijskim morem i Azerbejdanom i dalje do Mediterana preko Turske, i jo jedan prema arapskom moru peko Afganistana, niti jedna sila ne bi imala monopol na pristup ovom podruju. Zabrinjava injenica da neki elementi unutar ruske politike elite djeluju kao da bi vie voljeli da se potencijali ovog podruja uope ne razviju ukoliko Rusija ne moe imati potpuni nadzor nad pristupom. Ukoliko je alternativa ta da strana ulaganja postupno dovedu do izravnije nazonosti stranih gospodarskih, a time i politikih interesa, onda je bolje da bogatstvo ostane neiskoriteno. 131 Takav posjedniki stav ima povijesne korijene i trebati e vremena, i vanjskih pritisaka, da se on izmijeni. Caristika ekspanzija u podruja Kavkaza i Sredinje Azije odvijala se tijekom gotovo tri stoljea, no skonala je zapanjujue brzo. Kako je Otomansko Carstvo gubilo na vitalnosti, ruski se imperij probijao u pravcu juga, uz obale Kaspijskog mora prema Perziji. Osvojio je Astrahanski kanat 1556. godine i dosegnuo Perziju 1607. godine. Krim je osvojen tijekom 1774.-1784. godine, 1801. godine preuzeto je gruzijsko kraljevstvo, a plemena koja su bila smjetena du kavkaskog masiva pokorena su tijekom druge polovice 19. st. (eeni su i tada pruili estok otpor), dok je preuzimanje Armenije zavreno do 1878. godine. Osvajanje Sredinje Azije bilo je vie stvar pokoravanja izoliranih, kvazifeudalnih kanata i emirata, sposobnih samo za sporadini otpor, nego svladavanje nekog suprotstavljenog imperija. Uzbekistan i Kazahstan zauzeti su serijom vojnih ekspedicija u godinama izmeu 1801. i 1881., a otpor u Turkmenistanu slomljen je u kampanjama od 1873. do 1886. Ipak, moe se rei kako je do 1850. godine

osvojena veina Sredinje Azije, uz povremeno izbijanje lokalnih otpora, do ega je dolazilo ak i u sovjetskoj eri. Iz navedenoga slijedi kako se Rusija mora prilagoditi novoj, postimperijalnoj stvarnosti, istovremeno pokuavajui ograniiti tursku i iransku nazonost, sprijeiti gravitiranje novih drava prema njenim rivalima, obeshrabriti stvaranje bilo kakve neovisne srednjoazijske regionalne suradnje, te ograniiti ameriki geopolitiki utjecaj u novim prijestolnicama. Prema tomu, problem se vie ne sastoji u oivljavanju imperija - to bi bilo preskupo i nailazilo na estoke otpore - ve u stvaranju mree odnosa koja bi mogla obuzdavati nove drave i osigurati nastavljanje ruske geopolitike i gospodarske dominacije. Instrument izabran za postizanje tog zadatka u prvom je redu bio ZND, iako je na nekim mjestima i ruska vojska, kao i vjeta primjena ruske "zavadi pa vladaj" diplomacije Kremlju isto tako dobro posluila. U zahtjevima prema novim dravama Moskva je iskoristila svu svoju politiku teinu i traila od njih maksimalnu razinu suglasja s njezinim vienjem sve jae integriranog "commonwealtha", primjenjivala pritisak za uspostavu sredinjeg nadzora nad vanjskim granicama ZND-a; ustrajala na tjenjoj vojnoj integraciji unutar okvira zajednike vanjske politike; te na daljnjoj izgradnji postojeeg (iz doba Sovjetskog Saveza) sustava 132 cjevovoda, kako bi se onemoguila izgradnja novih koji bi zaobili Rusiju. Ruske strateke analize jasno su polazile od stava kako Moskva taj prostor vidi kao iskljuivo svoje geopolitiko podruje, usprkos injenici da formalno vie nije dijelom njezinog imperija. Klju za odgonetanje ruskih geopolitikih namjera mogao se nai i u upornosti kojom je Kremlj insistirao na zadravanju ruske vojne nazonosti na teritoriju novih drava. Maksimalno koristei secesionistika gibanja u Abhaziji Moskva je dobila pravo na smjetanje vojnih snaga u Gruziji, iskoristivi potrebu Armenije za pomoi u ratu s Azerbejdanom ishodila je legitimaciju prava na zadravanje vojne nazonosti u Armeniji, u Kazahstanu je to isto postignuto politikim i financijskim pritiscima, a graanski rat u Tadikistanu omoguio je nastavak vojne nazonosti u toj zemlji. U definiranju svoje politike, Moskva je polazila od oekivanja kako e mrea njezinih postimperijalnih odnosa sa zemljama Sredinje Azije vremenom oslabiti ionako slabu podlogu na kojoj se temelji suverenost novih drava i time ih uinkovito podrediti zapovjednom centru integriranog ZND-a. U postizanju tog cilja, Rusija obeshrabruje nove drave u stvaranju vlastitih vojnih snaga, odvraa ih od poticanja uporabe njihovih razliitih jezika (u kojima ove zemlje ve zamjenjuju irilicu latinicom), od uspostave novih veza s zemljama izvan tog kruga, od izgradnje novih naftovoda koji bi izlazili izravno na Sredozemno ili Arapsko more. Ukoliko bi u tomu uspjela, Rusija bi dominirala njihovim vanjskopolitikim odnosima i odreivala raspodjelu prihoda od iskoritavanja prirodnih bogatstava. U opravdavanju takvih stavova, kao to smo ve spomenuli u Drugom poglavlju, ruski su se glasnogovornici esto pozivali na primjer Europske Unije. No, u stvari je ruska politika prema dravama Sredinje Azije vie podsjeala na zajednitvo frankofonske Afrike - uz nazonost francuskih vojnih kontingenata i proraunskih subvencija kojima se utjee na odreivanje politika frankofonih drava postkolonijalne Afrike. I dok obnova najveeg mogueg stupnja ruskog politikog i gospodarskog utjecaja u regiji predstavlja konaan cilj, a pojaavanje ZND-a glavni mehanizam za njegovo ostvarivanje, primarne geopolitike mete za politiko podinjavanje Moskvi bili su Azerbejdan i Kazahstan. Kako bi ruska politika protuofenziva uspjela, Moskva mora imati mogunost nadzora i upravljanja

133 "epom" kojim se zatvara pristup regiji, te mora probiti "tit" koji regiju odvaja od Rusije. Za Rusiju Azerbejdan mora biti prioritetna meta. Njegovo podinjavanje omoguilo bi zatvaranje Sredinje Azije od Zapada, posebno od Turske, a time ujedno i pojaavanje ruskog pritiska na tvrdoglavi Uzbekistan i Turkmenistan. U tu svrhu, taktika suradnja s Iranom po tako spornim pitanjima kao to je nain podjele koncesija za eksploataciju kaspijskog podmorja mogu posluiti za navoenje Baku-a da se povinuje eljama Moskve. Pokoravanje Azerbejdana bi, pak, ubrzalo zauzimanje dominantne uloge Rusije prema Gruziji i Armeniji. Kazahstan je, sa svojim mijeanim stanovnitvom takoer izazovna meta, iz razloga to njegova osjetljivost na etnika pitanja onemoguava kazahstanskim vlastima potrebnu vrstinu u otvorenom sukobu s Moskvom. Isto tako, Moskva bi mogla iskoristiti strah Kazaka od rastueg kineskog dinamizma, kao i vjerojatnost porasta kazakog nezadovoljstva zbog sinifikacije susjedne Xinjiang provincije u Kini. Postupno pokoravanje Kazahstana za posljedicu bi imalo gotovo automatsko uvlaenje Kirgistana i Tadikistana u sferu moskovske kontrole, a Uzbekistan i Turkmenistan time bi bili izloeni izravnijim ruskim pritiscima. No, takva ruska strategija u potpunosti je suprotna tenjama gotovo svih zemalja smjetenih u podruju Euroazijskog Balkana. Njihove nove politike elite nee se dragovoljno odrei moi i privilegija koje su stekle neovisnou. Kako domae rusko stanovnitvo postupno naputa te zemlje i oslobaa svoje, ranije povlatene pozicije, tako raste interes i rastu koristi koje nove elite imaju od suverenosti, to je vrlo dinamian i drutveno privlaan proces. Osim toga, nekad politiki pasivno puanstvo postaje sve jae nacionalistiki nastrojeno, te osim Gruzije i Armenije, sve svjesnije svog islamskog identiteta. to se, pak, vanjsko-politikih odnosa tie, i Gruzija i Armenija bi (usprkos ovisnosti ove potonje o ruskoj podrci protiv Azerbejdana), voljele postupno jaati svoje veze s Europom. Prirodnim izvorima bogate zemlje Sredinje Azije, uz Azerbejdan, eljele bi vidjeti maksimiziranje gospodarske nazonosti amerikog, europskog, japanskog, a odnedavno i korejskog kapitala na svom tlu, nadajui se kako bi time znaajno ubrzale svoj gospodarski napredak i uvrstile neovisnost. U tom pogledu one pozdravljaju i 134 jaanje uloge Turske i Irana, videi u njima protuteu ruskoj moi i most prema velikom muslimanskom svijetu na jugu. Azerbejdan - ohrabren od Turske i Amerike - ne samo da je odbio ruske zahtjeve za vojnim uporitima, ve i rusko insistiranje na zadravanju samo jednog naftovoda prema luci na ruskom Crnom moru, odluujui se i za drugi pravac - do Turske preko Gruzije. (Projekt naftovoda prema jugu, kroz Iran, a koji se trebao graditi amerikim novcem, naputen je zbog embarga SAD-a na financijsko poslovanje s Iranom.) Godine 1995., uz mnogo pompe, putena je u promet eljeznika veza izmeu Turkmenistana i Irana, ime je omoguena izravna trgovina izmeu Europe i Sredinje Azije, zaobilazei Rusiju. U tom ponovnom otvaranju drevnog Puta Svile osjetilo se i poneto dramatske simbolike obzirom kako Rusija vie nije bila u mogunosti odvajati Europu od Azije. Uzbekistan postaje sve otvoreniji u svom protivljenju ruskim naporima na "integraciji". Njegov je ministar vanjskih poslova u kolovozu 1996. godine jasno rekao kako se "Uzbekistan protivi stvaranju nadnacionalnih institucija ZND-a koje bi se mogle iskoristiti kao instrumenti centralizirane kontrole." Njegov naglaeno nacionalistiki stav ve je izazvao otre napade u ruskom tisku, glede:

njegove naglaene prozapadne orijentacije u gospodarstvu, otrog napadanja integracijskih sporazuma s ZND-om, odlunog odbijanja stupanja ak i u Carinsku Uniju, te metodine antiruske nacionalne politike (ak se i vrtii u kojima se slui ruskim jezikom zatvaraju) ... Za Sjedinjene Drave, koje nastav jaju s politikom slabljenja Rusije u azijskoj regiji, takav je stav izrazito atraktivan.2 Kao reakciju na ruske pritiske, ak i Kazahstan sada favorizira sekundarni, neruski pravac za svoj izvoz. Kao to je to izrazio Umirserik Kasenov, savjetnik predsjednika Kazahstana: injenica je da je kazahstanska potraga za alternativnim cjevovodima bila potaknuta ruskim akcijama, kao na primjer koliinskim ograniavanjem protoka kazahstanske nafte u Novorosijsk i nafte iz Tyumena u rafineriju u Pavlodaru. Napori Turkmenistana na promicanju izgradnje plinovoda prema 135 Iranu dijelom su uzrokovani i injenicom kako zemlje ZND-a plaaju 60% svjetske cijene plina, ili uope ne plaaju.3 Turkmenistan je, iz istog razloga, aktivno ispitivao mogunosti izgradnje novog cjevovoda kroz Afganistan i Pakistan do Arapskog mora, pored energine izgradnje novih eljeznikih veza s Kazahstanom i Uzbekistanom na sjeveru, i Iranom i Afganistanom na jugu. Preliminarni, ispitujui razgovori vodili su se i izmeu Kazaka, Kineza i Japanaca, po pitanju ambicioznog projekta izgradnje cjevovoda od Sredinje Azije do Kineskog mora (vidi kartu na str. 137.). Uz dugorone zapadne investicije u naftu i plin koje se penju na 13 milijardi USD u Azerbejdanu i preko 20 milijardi USD u Kazahstanu (podaci iz 1996.), razvidno je kako ekonomska i politika izolacija ovog podruja poputa pred globalnim ekonomskim pritiscima s jedne, i ogranienim ruskim financijskim mogunostima, s druge strane. Strah je od Rusije imao kao posljedicu i okretanje drava Sredinje Azije snanijoj regionalnoj suradnji. U poetku neaktivna Gospodarska Unija Sredinje Azije, osnovana u sijenju 1993, postupno se aktivira. ak je i predsjednik Kazahstana, Nursultan Nazarbajev, ispoetka zagovornik nove "Euroazijske Unije", s vremenom prihvatio ideju o tjenjoj suradnji unutar Sredinje Azije, pojaanoj vojnoj suradnji, zajednikoj podrci azerbejdanskim naporima na usmjeravanju nafte iz Kaspijskog jezera i Kazahstana prema Turskoj, te zajednikom otporu ruskim i iranskim naporima na sprjeavanju sektorske podjele prava iskoritavanja Kaspijskog jezera meu obalnim dravama. Imajui na umu injenicu kako su vlade u regiji naglaeno autoritarne, moda je jo znaajnija bila osobna pomirba meu elnicima ovih drava. Bilo je ope poznato kako predsjednici Kazahstana, Uzbekistana i Turkmenistana ne misle ba najbolje jedni o drugima (to su i otvoreno pokazivali stranim posjetiteljima), te su ta osobna neprijateljstva olakavala Kremlju iskoritavanje takve situacije. Do sredine 90-tih sva trojica su dola do spoznaje kako je njihova meusobna suradnja nuna za odravanje suvereniteta njihovih drava, te su zapoeli s javnim iskazivanjem navodno bliskih meusobnih odnosa, naglaavajui kako e od tada pa nadalje usklaivati svoje vanjske politike. 136 No, jo je znaajnija bila pojava neformalne koalicije unutar ZND-a, predvoene Ukrajinom i Uzbekistanom, posveene ideji zajednitva temeljenog na "suradnji", a ne na "integraciji". U tom pravcu je Ukrajina potpisala sporazume o vojnoj suradnji s Uzbekistanom, Turkmenistanom i Gruzijom; a u rujnu 1996. godine ministri vanjskih poslova Ukrajine i Uzbekistana izdali su deklaraciju kojom se trai
2 3

Zavtra 28 (srpanj 1996). "What Russia Wants in Transcaucasus and Central Asia", Nezavisimaja Gazeta, 24. sijeanj 1995.

da od tog trenutka summitima ZND-a ne predsjedava iskljuivo predsjednik Rusije, ve da se sve lanice u tome izmjenjuju.

Primjer Ukrajine i Uzbekistana imao je uinka ak i na vodstva koja su imala vie razumijevanja za sredinje interese Moskve. U Kremlju su vjerojatno bili vrlo zabrinuti kad su uli predsjednika Kazahstana, Nursultana Nazarbajeva, i predsjednika Gruzije, Eduarda evarnadzea, kako u rujnu 1996. izjavljuju kako e napustiti ZND "ako njihova neovisnost bude ugroena". S druge 137 strane, kao mjeru suprotstavljanja ZND-u, drave Sredinje Azije pojaale su svoje aktivnosti unutar Organizacije za ekonomsku suradnju, jo uvijek relativno labave asocijacije islamskih zemalja regije koja ukljuuje i Tursku, Iran i Pakistan - usredotoenu na unaprjeenje financijskih, gospodarskih i transportnih veza meu zemljama lanicama. Moskva je javno kritizirala ovakve inicijative, smatrajui, sasvim opravdano, kako one razvodnjavaju lanstvo u ZND-u. Iz slinih razloga stalno su jaane veze s Turskom, i u neto manjoj mjeri s Iranom. Zemlje turskog govornog podruja rado su prihvatile tursku ponudu za izobrazbu novih nacionalnih vojnih kadrova, a pored toga Turska je prihvatila na desetine tisua studenata iz ovih zemalja. etvrti summit zemalja turskog govornog podruja, odran u Takentu u listopadu 1996. godine uz tursku podrku, u aritu je imao unaprjeenje prometnih veza, trgovine, uspostavu zajednikih obrazovnih standarda te jaanje kulturne suradnje s Turskom. Turska i Iran bili su vrlo aktivni u pomaganju emitiranja TV programa novih drava, i time si omoguili izravni utjecaj na brojnu publiku.

Ceremonija povodom proslave petogodinjice neovisnosti Kazahstana, odrana u Alma-Ati u prosincu 1996., simbolino je odraavala tursku povezanost s neovisnosti novonastalih drava. Turski je predsjednik Sulejman Demirel stajao uz svog domaina, predsjednika Nazarbajeva, dok se otkrivao 28 m visok stup, zlatne boje, na vrhu kojeg je stajala figura legendarnog kazaksko-turskog ratnika nad orlom s lavljim tijelom i krilima (grifon). Tom je prilikom Kazahstan zahvalio Turskoj na tomu to je "stajala uz Kazahstan na svakom koraku njegovog razvitka kao samostalne drave", a Turska je uzvratila s 300 milijuna USD kredita, pored postojeih privatnih turskih investicija od oko 1,2 milijarde USD. Iako niti Turska niti Iran nemaju naina da potpuno iskljue ruski utjecaj u regiji, Turska i (neto ue) Iran uspjeno su pomagali i snaili volju i sposobnosti novih drava da se odupru reintegraciji s njihovim sjevernim susjedom i donedavnim gospodarom. Ova injenica svakako pomae u odravanju geopolitike budunosti ove regije otvorenom. 138 Ni dominacija ni iskljuenje Geostrateke implikacije za Ameriku su jasne: Amerika je predaleko da bi bila dominantna u ovom dijelu Euroazije, a opet je presnana da bi se iz njega potpuno iskljuila. Sve zemlje regije vide ameriko sudjelovanje nunim za njihovo odranje. Rusija je preslaba da bi ponovno stekla imperijalnu dominaciju nad regijom, ili iz nje iskljuila druge, ali je isto tako preblizu i presnana da bi bila u potpunosti iskljuena. Turska i Iran su dovoljno snani da budu utjecajni, no njihova unutarnja osjetljivost mogla bi uiniti regiju nesposobnom da se odupre istovremenim izazovima sa sjevera i konfliktima unutar regije. Kina je presnana da Rusija i zemlje Sredinje Azije ne bi od nje strahovale, s druge strane, njezina nazonost i gospodarski dinamizam pruaju Sredinjoj Aziji priliku za stjecanje ireg globalnog domaaja. Iz ovoga slijedi kako se primarni ameriki interes nalazi u osiguravanju situacije u kojoj niti jedna sila ne bi mogla stei kontrolu nad ovim geopolitikim prostorom i u kojoj globalna zajednica ima nesmetan financijski i gospodarski pristup regiji. Geopolitiki pluralizam postati e trajna stvarnost samo onda kad mrea cjevovoda i prometnih pravaca povee regiju s glavnim sreditima globalne gospodarske aktivnosti, kako preko Sredozemnog i Arapskog mora, tako i kopnom. Prema tomu, ruskim nastojanjima na stjecanju monopola na pristup regiji treba se oduprijeti kao nespojivim sa stabilnou regije. Ipak, potpuno iskljuenje Rusije iz regije niti je poeljno niti prihvatljivo, kao niti podgrijavanje neprijateljskog stava zemalja regije prema Rusiji. U stvari, aktivna gospodarska nazonost Rusije u razvitku regije nuna je za stabilnost regije - a situacija u kojoj se Rusija pojavljuje kao partner, a ne iskljuivi dominator, moe rezultirati znaajnim gospodarskim koristima. Vea stabilnost i vee bogatstvo regije mogu izravno pomoi veem blagostanju u Rusiji, te dati pravo znaenje "zajednitvu" obeanom stvaranjem ZND-a. No, ta e kooperativna opcija postati ruskom politikom tek kad se uinkovito odbace one ambicioznije, povijesno anakrone opcije koje bi bolno podsjeale na originalni Balkan. Drave koje zasluuju najsnaniju ameriku geopolitiku podrku su Azerbejdan, Uzbekistan, i (izvan ove regije) Ukrajina, obzirom kako sve tri predstavljaju geopolitike osi. I zaista, dosadanja 139 uloga Kijeva potvruje tvrdnju kako je, po pitanju budue ruske evolucije, Ukrajina kljuna drava. Istovremeno Kazahstan - obzirom na veliinu, ekonomski potencijal i zemljopisno znaajan smjetaj takoer zasluuje mudru meunarodnu podrku, te posebno, trajnu gospodarsku pomo. Vremenom bi

gospodarski rast u Kazahstanu mogao pomoi u premoivanju unutranje etnike podijeljenosti koja ini ovaj "tit" Sredinje Azije tako osjetljivim na ruske pritiske. U ovoj regiji Amerika dijeli zajednike interese ne samo sa stabilnom, prozapadnom Turskom, ve i s Iranom i Kinom. Postupno poboljanje ameriko-iranskih odnosa znatno bi olakalo pristup ovom podruju i time umanjilo neposredne prijetnje opstanku Azerbejdana. Rastua kineska gospodarska nazonost u regiji, kao i njezina politika zainteresiranost za neovisnost regije, takoer su sukladne s amerikim interesima. Kineska podrka pakistanskim nastojanjima u Afganistanu isto tako predstavlja pozitivan faktor jer bi tjenji pakistansko-afganistanski odnosi olakali meunarodni pristup Turkmenistanu i time osnaili poloaj kako Turkmenistana, tako i Uzbekistana (u sluaju da Kazahstan posrne). Turski razvitak i orijentacija vjerojatno e biti posebno znaajni za budunost kavkaskih drava. Ako Turska ostane na svom putu prema Europi - i ako Europa ne zatvori vrata Turskoj - drave Kavkaza e takoer vjerojatno gravitirati europskoj orbiti, to je mogunost koju one gorljivo prieljkuju. No, ako turska europeizacija zastane, bilo iz vanjskih ili unutranjih razloga, tada Gruziji i Armeniji ne preostaje nita drugo nego prilagoditi se ruskim namjerama. Tada bi budunost ovih zemalja postala odreujuom za razvitak ruskih odnosa s rastuom Europom, bilo po dobru, bilo po zlu. Uloga Irana e vjerojatno biti jo problematinija. Povratak prozapadnjakog stava sigurno bi bio poticajan za stabilizaciju i konsolidaciju regije, stoga je poeljno za Ameriku da ohrabruje takvu promjenu u iranskom ponaanju. No, dok se to ne dogodi, vjerojatnije je kako e Iran odigrati negativnu ulogu, u prvom redu umanjujui izglede Azerbejdanu, ak ako istovremeno i poduzme neke pozitivne korake, kao na primjer otvaranje Turkmenistana svijetu i, usprkos trenutnom iranskom fundamentalizmu, rad na poticanju svijesti Srednjoazijata o njihovom vjerskom nasljeu. 140 I konano, vjerojatno je kako e budunost Sredinje Azije ovisiti o jo sloenijem spletu okolnosti, pri emu e sudbina ovih zemalja biti odreena zakuenim medudjelovanjem ruskih, turskih, iranskih i kineskih interesa, kao i od mjere u kojoj e SAD uvjetovati svoje odnose s Rusijom ruskim priznavanjem neovisnosti novih drava. Realitet takvog meudjelovanja iskljuuje postavljanje bilo imperija, bilo monopola, kao ostvarivog cilja djelovanja bilo kojeg od ukljuenih geostratekih igraa. Temeljni izbor svoditi e se ili na odravanje osjetljive ravnotee snaga u regiji - ravnotee koja e doputati postupno ukljuivanje regije u nastajue globalno gospodarstvo, uz istovremenu konsolidaciju ovih drava, i vjerojatno poprimanje naglaenijeg islamskog identiteta - ili na etnike sukobe, politiku rascjepkanost, te mogua otvorena neprijateljstva uzdu june ruske granice. Odravanje i uvrivanje te regionalne ravnotee mora predstavljati osnovni cilj svake razumne amerike geostrategije za Euroaziju. 141

esto poglavlje Dalekoistono sidro UINKOVITA AMERIKA POLITIKA za Euroaziju mora imati dalekoistono sidro. Ta potreba nee biti zadovoljena ukoliko Amerika bude iskljuena, ili se iskljui, iz euroazijske unutranjosti. Bliski odnosi s pomorski razvijenim Japanom bitni su za ameriku globalnu politiku, no odnosi suradnje s kopnenom Kinom predstavljaju imperativ za ameriku euroazijsku geostrategiju. S posljedicama te stvarnosti treba se suoiti, obzirom da postojea meudjelovanja izmeu triju sila na Dalekom Istoku Amerike, Kine i Japana - stvaraju potencijalno opasnu regionalnu jednadbu koja moe pokrenuti tektonske geopolitike pomake. Amerika s druge strane Pacifika za Kinu bi trebala predstavljati prirodnog saveznika, obzirom da nema nikakvih pretenzija u azijskoj unutranjosti, a pored toga je uvijek u povijesti bila suprotstavljena bilo ruskom, bilo japanskom posezanju za slabijom Kinom. Za Kineze Japan predstavlja glavnog neprijatelja u ovom stoljeu; prema Rusiji - to na kineskom znai "gladna zemlja" - postoji dugotrajno nepovjerenje; a Indija se danas takoer pojavljuje kao potencijalni rival. Prema tomu, naelo po kojem je "susjed moga susjeda moj saveznik" odgovara sadanjem geopolitikom i povijesnom odnosu izmeu Kine i Amerike. No, Amerika vie nije japanski protivnik s druge strane oceana ve je njegov bliski saveznik. Isto tako, Amerika ima vrste veze s Tajvanom i s nekoliko drugih nacija na jugoistoku Azije. Kinezi su pored toga osjetljivi na amerike doktrinarne rezerve glede unutranjeg karaktera trenutnog kineskog reima. Stoga se na Ameriku gleda i kao na glavnu prepreku, ne samo ostvarivanju kineskih tenji za stjecanjem globalne premoi, nego ak i regionalnog primata. Je li, sukladno tomu, kolizija izmeu Amerika i Kine neizbjena? Za Japan, Amerika je predstavljala kiobran pod kojim se ta zemlja mogla sigurno oporavljati od razornog poraza, razviti svoj gospodarski zamah i temeljem toga postupno preuzeti poziciju jedne od vodeih svjetskih sila. No sama injenica postojanja spomenutog kiobrana namee ogranienja slobodi japanskog djelovanja, stvarajui paradoksalnu situaciju u kojoj je jedna 142 svjetska sila istovremeno i protektorat. Amerika ostaje vitalnim partnerom u japanskom razvitku u jednu od vodeih svjetskih sila. No, Amerika predstavlja i glavni razlog japanske trajne nesamostalnosti u sigurnosnim pitanjima. Koliko jo takva situacija moe potrajati? Drugim rijeima, u predvidivoj budunosti dva e centralna geopolitika pitanja - meusobno preklapajua - odrediti ameriku ulogu u Euroaziji i na Dalekom Istoku: 1. Kakva je praktina definicija i - s amerike toke gledanja - prihvatljiva mjera potencijalne pojave Kine kao dominantne regionalne sile, odnosno njezinih rastuih ambicija za stjecanjem statusa globalne sile? 2. Imajui na umu japanska nastojanja na definiranju svoje globalne uloge, kako e Amerika upravljati regionalnim posljedicama neizbjenog slabljenja japanske suglasnosti sa statusom amerikog protektorata? Geopolitiku scenu Istone Azije trenutno karakterizira metastabilnost odnosa snaga. Meta-stabilnost podrazumijeva stanje oznaeno vanjskom vrstinom, ali s relativno malom fleksibilnou, to moemo usporediti sa svojstvima eljeza i elika. Takvo stanje neotporno je na lananu reakciju zbivanja koja bi mogla uslijediti nakon nekog snanog udarca. Dananji Daleki Istok doivljava neuobiajen gospodarski dinamizam paralelno s politikom neizvjesnosti. tovie, azijski gospodarski rast moe ak doprinijeti toj neizvjesnosti obzirom da napredak zamagljuje stvarnu politiku osjetljivost regije, istovremeno snaei nacionalne ambicije i drutvena oekivanja.

injenicu kako Azija predstavlja gospodarski uspjeh nezabiljeen u povijesti ne treba posebno ni naglaavati. Navodimo samo nekoliko statistikih pokazatelja koji slikovito naglaavaju tu stvarnost. Jedva etiri desetljea ranije, Istona je Azija (ukljuujui i Japan) sudjelovala s nekih 4% u svjetskom BDP-u, dok je Sjeverna Amerika vodila s otprilike 35-40%; sredinom 90-tih ove dvije regije bile su ve izjednaene (s blizu 25% svaka). Pored toga, stopa rasta ostvarena u Aziji najvea je u povijesti. Ekonomisti su zapazili kako je u poetnoj fazi industrijalizacije Velikoj Britaniji trebalo neto vie, a Americi neto manje od pedeset godina da udvostrue svoj BNP. Kina i Juna Koreja postigle su to isto u manje od deset 143 godina. Osim u sluaju znaajnog poremeaja u regiji, vjerojatno je da e vrijednost azijskog BDP-a prestii i ameriki i europski u sljedeih 25 godina. Ipak, pored zauzimanja sredinje uloge u svjetskom gospodarstvu, Azija predstavlja i potencijalni svjetski politiki vulkan. Iako prestie Europu u gospodarskom rastu, Azija zaostaje u regionalnom politikom razvitku. Nedostaju joj multilateralne strukture suradnje kakve danas dominiraju europskim politikim krajobrazom, i koje ublaavaju, upijaju i potiskuju tradicionalne europske teritorijalne, etnike i nacionalne konflikte. U Aziji ne postoji nita slino niti Europskoj Uniji niti NATO-u. Niti jedna od tri regionalne asocijacije - ASEAN (Association of Southeast Asian Nations), ARF (Asian Regional Forum, ASEAN-ova platforma za politiko-sigurnosni dijalog), i APEC (Asian-Pacific Economic Cooperation Group) - niti izdaleka ne slii mrei multilateralnih i regionalnih veza suradnje koje povezuju Europu. Upravo suprotno, Azija je danas mjestom najvee koncentracije sve jaih, nedavno probuenih nacionalizama, dodatno potaknutih naglim pristupom sredstvima masovne komunikacije i hiperaktiviranih rastuim drutvenim oekivanjima temeljenim na gospodarskom prosperitetu, ali i sve veim socijalnim razlikama, te pogodnih za politiku mobilizaciju zahvaljujui eksplozivnom porastu puanstva i nekontrolirane urbanizacije. Ovo je stanje jo zloslutnije ako se uzme u obzir stopa vojnog naoruavanja. Prema podacima Meunarodnog instituta za strateka istraivanja (International Institute for Strategic Studies) ova je regija 1995. godine postala najveim uvoznikom oruja na svijetu, prestiui Europu i Bliski Istok. Ukratko, Azija kipi od gospodarske aktivnosti, za sada miroljubivo usmjeravane brzim gospodarskim rastom. No taj bi sigurnosni ventil u nekom trenutku mogao postati nedovoljnim za zauzdavanje otrgnutih politikih strasti, potaknutih nekim kritinim dogaajem, koji ak moe biti trivijalan. Kriznih arita, trenutno potisnutih, ali vrlo pogodnih za demagoko iskoritavanje i time potencijalno opasnih, ovom podruju ne nedostaje: Kinesko nezadovoljstvo odvojenim statusom Tajvana jaa kako Kina dobiva na snazi i kako gospodarski prosperitetan Tajvan poinje zagovarati i formalno stjecanje statusa nacionalne drave. 144 Otoja Paracel i Spratly u Junom Kineskom moru predstavljaju rizik za izbijanje sukoba izmeu Kine i nekoliko drava Jugoistone Azije zbog pristupa potencijalno vrijednim podmorskim leitima energenata, pri emu Kina na Juno Kinesko more gleda kao na nacionalnu steevinu. Otoje Senkaku predmet je zahtijeva Kine i Japana (pri emu rivali Tajvan i kopnena Kina oko ovog pitanja imaju naglaeno istovjetan stav), a njihov meusobni povijesni rivalitet ovom pitanju dodaje i simbolino znaaj.

Podjela Koreje i nestabilnost Sjeverne Koreje - tim opasnija ako se uzmu u obzir njezini napori na stjecanju nuklearnih sposobnosti - predstavljaju rizik iznenadne eksplozije koja bi itav poluotok mogla gurnuti u rat, u koji bi bila uvuena i Amerika i, posredno, Japan.

145 Pitanje Kurilskog otoja, koje je unilateralno okupirao Sovjetski Savez 1945. godine, i dalje paralizira i zamuuje rusko-japanske odnose. Ostali latentni teritorijalni ili etniki konflikti ukljuuju rusko-kineske, kinesko-vijetnamske, japansko-korejske i kinesko-indijske granine sporove; etnike nemire u provinciji Xinjiang; te kinesko-indonezijska neslaganja oko oceanskih podruja. (Vidi zemljovid na str. 145.) Distribucija moi u regiji takoer nije uravnoteena. Kina - nuklearna sila s brojnim ljudstvom - svakako je dominantna vojna sila (vidi tablicu na str. 147.). Kineska je mornarica ve prihvatila strateku doktrinu "aktivne obrane na otvorenom moru", i nastoji u sljedeih petnaestak godina stei oceansku sposobnost za "uinkovit nadzor mora unutar prvog otokog lanca", to oznaava Tajvanski tjesnac i Juno Kinesko more. Japanske vojne sposobnosti takoer rastu, a po kvaliteti im u regiji nema ravne. No, trenutno japanske oruane snage ne predstavljaju orue japanske vanjske politike te se na njih gleda vie kao na produetak amerike vojne nazonosti u regiji. Pojava Kine ve je navela njezine jugoistone susjede na sve veu popustljivost u odnosu na kineske interese. Zanimljivo je spomenuti kako je tijekom tajvanske mini-krize 1996. godine, (kojom se prigodom Kina upustila u neke prijetee vojne manevre i zabranila zrani i pomorski pristup u zonu oko Tajvana, to je potaknulo demonstrativno razmjetanje amerike mornarice), ministar vanjskih poslova Tajlanda urno izjavio kako je takva zabrana normalna, njegov indonezijski kolega kako je to strogo kineska unutranja stvar, a Filipini i Malezija su se proglasili politiki neutralnima u tom pitanju.

Nepostojanje regionalne ravnotee sila potaklo je u posljednje vrijeme Australiju i Indoneziju - do tada prilino oprezne u meusobnim odnosima - na tijenjen vojno usuglaavanje. Obje zemlje otvoreno su pokazale svoju bojazan glede dugoronih posljedica kineske vojne dominacije u regiji kao i glede amerike izdrljivosti kao jamca regionalne sigurnosti. To je navelo i Singapur na ispitivanje mogunosti blie sigurnosne suradnje s ovim dravama. U stvari, meu stratezima diljem regije sredinje je pitanje, za sada bez odgovora, postalo sljedee: "Kako dugo se moe osiguravati mir u najnapuenijoj i najnaoruanijoj regiji 146 svijeta sa svega stotinu tisua amerikih vojnika, i koliko e dugo oni tu uope ostati?"

Napomena: Brojke u zagradama oznaavaju suvremene sustave. Osoblje ukljuuje svo aktivno vojno osoblje; tenkovi ukljuuju borbene tenkove i laka oklopna vozila; zrakoplovi su lovci presretai i zrakoplovi za ciljeve na zemlji; brodovlje ukljuuje nosae zrakoplova, krstarice, razarae i fregate; podmornice svih vrsta. Pod suvremenim sustavima podrazumijevaju se oni razvijeni od sredine 60-tih sa suvremenom tehnologijama, npr. laserski daljinari na tenkovima. * Tajvan je naruio 150 zrakoplova tipa F-16, 60 Mirage-a i 130 zrakoplova drugih tipova, te ima nekoliko ratnih brodova u izgradnji. **Malezija nabavlja 8 zrakoplova tima F-18, i vjerojatno 18 MiG-29. Izvor: Izvijee General Accounting Office, "Impact of China's Military Modernization in the Pacific Region," srpanj 1995. U takvom nepostojanom okruenju, obiljeenom sve intenzivnijim nacionalizmima, sve brojnijim puanstvom, rastuim gospodarstvom, poveanim oekivanjima i preklapanjem pretenzija sila, dolazi do stvarnih tektonskih pomaka u geopolitikoj slici Istone Azije: Kina, bez obzira na njene specifine izglede, rastua je i potencijalno dominantna sila. Amerika sigurnosna uloga sve vie ovisi o suradnji s Japanom.

Japan se pregrupira za odreeniju i samostalniju politiku ulogu. 147 Uloga Rusije u velikoj je mjeri umanjena, a Sredinja Azija, kojom je Rusija nekad dominirala, postaje objektom meunarodnih rivaliteta. Podjela Koreje postaje sve tee odriva, ime budua orijentacija Koreje postaje sve vie predmetom pojaanih geostratekih interesa njenih jaih susjeda. Ovi tektonski pomaci stavljaju dodatnu teinu na dva sredinja pitanja postavljena na poetku ovog poglavlja. Kina: ne globalna, ve regionalna Povijest Kine je povijest velike nacije. Trenutano intenzivan nacionalizam kineskih ljudi novina je samo u svojoj drutvenoj rairenosti, obzirom da se iskazuje kroz samoodreenje i emocije dosad najveeg broja Kineza. Vie nije rije o pojavnosti ogranienoj uglavnom na studentsku populaciju koja je, u prvim godinama ovog stoljea, stvorila pretpostavke za kasniju pojavu Kuomintanga i Kineske komunistike partije. Kineski nacionalizam danas je masovna pojava koja u mnogo emu odreuje nain razmiljanja najmnogoljudnije drave svijeta. Taj nain razmiljanja ima i duboke povijesne korijene. Povijest je predodredila kinesku elitu da Kinu promilja kao prirodno sredite svijeta. U stvari, kineska rije za Kinu - Chung-kuo, ili "Sredinje Carstvo" - sadri u sebi i vienje o sredinjem mjestu Kine u svjetskim odnosima, i potvruje znaaj nacionalnog jedinstva. Takvo stajalite podrazumijeva i hijerarhijsko irenje utjecaja od sredita prema periferijama, stoga Kina, kao sredite, oekuje od drugih da joj se pokore. Pored toga, Kina je sa svojim ogromnim stanovnitvom od pamtivijeka bila jedinstvena i ponosna civilizacija. Ta je civilizacija bila iznimno napredna u svim podrujima: filozofiji, kulturi, umjetnosti, drutvenim vjetinama, tehnikoj inventivnosti i politikoj moi. Kinezi se prisjeaju kako je Kina, do otprilike 1600. godine, bila vodei svjetski poljoprivredni proizvoa, veliki industrijski inovator i imala najvii ivotni standard. No. za razliku od europske ili islamske civilizacije, koje su obuhvaale preko 75 148 razliitih drava, Kina je veinom svoje povijesti ostala jedinstvenom dravom, koja je u vrijeme proglaenja amerike Deklaracije o neovisnosti brojala nekih 200 milijuna stanovnika i bila vodeim svjetskim manufakturnim proizvoaem. Gledano iz te perspektive, kinesko propadanje - tijekom posljednjih 150 godina kineskog poniavanja - predstavlja odstupanje s tog puta, oskvrnue kineske posebnosti i osobnu uvredu za svakog pojedinog Kineza. Ono mora biti izbrisano, a oni koji su pomogli da do toga doe moraju biti primjereno kanjeni. Krivci za takvo stanje vide se, u najveem dijelu, meu sljedee etiri sile: Velika Britanija, Japan, Rusija i Amerika - Velika Britanija zbog Opijumskog rata i sramotnog ponienja koje je on Kini donio; Japan zbog osvajakih ratova tijekom itavog stoljea koji su rezultirali stravinim stradanjima (jo uvijek neokajanima) kineskih ljudi; Rusija zbog dugotrajnog zahvaanja u kineski teritorij na sjeveru, kao i zbog Staljinove poniavajue neosjetljivosti za kineski osjeaj samopotovanja; i konano Amerika, koja svojom nazonou u Aziji i podrkom Japanu stoji na putu kineskim vanjskim pretenzijama. Po kineskom gledanju, dvije od ove etiri sile ve je kaznila povijest. Velika Britanija vie nije imperij, a sputanjem Union Jacka u Hong Kongu zauvijek se zatvara to posebno bolno poglavlje. Rusija ostaje prvim susjedom, no bitno umanjene uloge, povrine i prestia. Ostaju Amerika i Japan koji Kini

predstavljaju najozbiljniji problem i upravo e se kroz meusobne odnose s njima u velikoj mjeri odreivati regionalna i globalna uloga Kine. Ipak, to e odreenje u prvom redu ovisiti o tomu kako e se Kina razvijati, odnosno kolikom e gospodarskom i vojnom silom ona postati. U tom dijelu su prognoze za Kinu uglavnom pozitivne, iako ne sasvim osloboene odreenih bitnijih neizvjesnosti i pitanja. Zamah kineskog gospodarskog rasta, kao i veliina stranih ulaganja u Kinu - oba meu najviima u svijetu - pruaju statistiki temelj za konvencionalnu prognozu kako e Kina u sljedea dva desetljea, ili neto vie, postati globalnom silom, priblino ravnopravna SAD-u i Europi (pod uvjetom da se ova potonja ujedini i proiri). Tada bi Kina mogla dosegnuti BNP koji bi daleko nadmaivao japanski, a Rusiju znaajno nadmauje ve i sada. Takav gospodarski rast trebao bi omoguiti Kini i stjecanje takve vojne snage koja e predstavljati ozbiljnu prijetnju svim susjednim zemljama, a moda i udaljenijim oponentima kineskim pretenzijama. Dodatno ojaana prikljuenjem Hong Konga i Makaa, 149 a moda s vremenom i politikim podinjavanjem Tajvana, Vea Kina e se pojaviti ne samo kao dominantna drava Dalekog Istoka, ve i prvorazredna globalna sila. No, u svakoj takvoj prognozi kojom se predvia ponovno oivljavanje "Sredinjeg Carstva" kao sredinje globalne sile postoje i zamke, od kojih je najoiglednija ona koja se odnosi na mehaniko oslanjanje na statistike projekcije. U istu su zamku upali i svi oni koji su, ne tako davno, prognozirali kako e Japan prestii SAD kao vodeu svjetsku gospodarsku silu i kako je Japan predodreen za novu svjetsku supersilu. Ovo je stajalite propustilo uzeti u obzir japansku gospodarsku osjetljivost kao i problem politikog diskontinuiteta - a ista se pogreka potkrada i onima koji predviaju, i koji strahuju od neizbjene pojave Kine kao svjetske sile. Kao prvo, nije ba sigurno kako e Kina uspjeti odrati eksplozivnu stopu svoga rasta tijekom sljedea dva desetljea. Gospodarsko usporavanje ne moe se iskljuiti, a time bi ovakve prognoze bile dovedene u pitanje. U stvari, odravanje ovako visokih stopa gospodarskog rasta kroz povijesno dugo vremensko razdoblje zahtijevalo bi sretan splet niza okolnosti: uinkovito nacionalno vodstvo, politiku stabilnost, domau drutvenu disciplinu, visoke stope domae tednje, stalan, visoki, dotok stranog kapitala te regionalnu stabilnost. Dugotrajno je odravanje pozitivne kombinacija svih navedenih imbenika upitno. tovie, ovako brz rast kineskog gospodarstva lako moe proizvesti popratne politike posljedice koje bi joj ograniile slobodu djelovanja. Kina ve sada troi koliine energije koje daleko premauju domau proizvodnju. Ta razlika e se u svakom sluaju poveavati, no posebice ukoliko stopa rasta ostane tako visoka. Slina je situacija i s hranom. ak i pod uvjetom usporavanja demografskog rasta kinesko puanstvo e se i dalje poveavati u velikim apsolutnim brojkama, a uvoz hrane postajati sve znaajnijim u odravanju unutranjeg blagostanja i politike stabilnosti. Ovisnost o uvozu sputavat e kinesko gospodarstvo zbog poveanih trokova, i initi ga neotpornijim na vanjske pritiske. U vojnom pogledu, Kina bi se djelomino mogla okvalificirati kao globalna sila, iz razloga to bi sama veliina i rast njezinog gospodarstva trebala omoguiti njenom vodstvu odvajanje znatnog 150 dijela kineskog BNP-a za osjetno poveanje i osuvremenjivanje vojnih snaga, ukljuujui i daljnji razvitak stratekog nuklearnog arsenala. No, ako bi se ti napori pokazali pretjeranima (a po nekim zapadnim procjenama, Kina je ve sredinom 90-tih troila oko 20% svog BNP-a u vojne svrhe) dugorono bi to moglo rezultirati istim posljedicama kakve je neuspjean pokuaj Sovjetskog Saveza da se odri u utrci u naoruavanju sa SAD-om imao po sovjetsko gospodarstvo. Nadalje, znaajniji kineski

napori u tom smjeru vjerojatno bi potakli pojaanu izgradnju japanskih vojnih snaga, i time ponitili neke politike koristi koje bi Kina imala od jaanja vojne sile. A treba imati na umu i injenicu kako e Kini, osim nuklearnih snaga, jo neko vrijeme nedostajati sredstava za projekciju njezine vojne sile izvan regionalnih okvira. Kao rezultat neravnomjernog ubrzanja gospodarskog rasta, potaknutog neogranienim iskoritavanjem nekih marginalnih prednosti, napetosti unutar Kine takoer bi se mogle pojaati. Juni i sjeverni obalni dijelovi, kao i urbana sredita - lake dostupna stranim ulaganjima i pogodnija za prekomorsku trgovinu do sada su imali najvie koristi od impresivnog rasta kineskog gospodarstva. Suprotno tomu, unutranja ruralna podruja, kao i neke druge regije, zaostaju (uz nekih 100 milijuna nezaposlenog ruralnog stanovnitva). Nezadovoljstvo regionalnom neujednaenou razvitka moglo bi se stopiti s nezadovoljstvom zbog postojeih socijalnih nejednakosti. Ubrzani gospodarski rast poveava drutvene razlike u raspodjeli bogatstva. Bilo zbog pokuaja dravnih vlasti da ogranie takove razlike, ili zbog drutvenog nezadovoljstva koje bi se irilo odozdo, regionalna neujednaenost i drutveni jaz mogli bi naruiti stabilnost zemlje. Drugi razlog za oprezni skepticizam prema rairenim predvianjima po kojima bi Kina tijekom sljedeih etvrt stoljea mogla postati dominantna sila u globalnim odnosima lei u samoj kineskoj politici. Dinamiki karakter kineske gospodarske transformacije, ukljuujui i njezinu drutvenu otvorenost prema ostatku svijeta, na dugi rok je nekompatibilan s relativnom birokratskom rigidnou komunistike diktature. Proglaeni komunizam te diktature nije toliko stvar ideolokog svjetonazora, koliko steenih interesa postojee birokracije. Kineska politika elita i dalje je organizirana kao samodostatna, rigidna, disciplinirana i monopolistiki netolerantna hijerarhija, koja jo uvijek ritualno proglaava svoju 151 privrenost dogmi koja opravdava njezinu mo, no iji socijalni nauk ta elita vie ne primjenjuje u stvarnosti. U nekom trenutku ove e se dvije dimenzije ivota sukobiti, osim ako se kineska politika ne pone postupno prilagoavati drutvenim imperativima koje namee kineska ekonomija. Prema tomu, pitanje demokratizacije nee se moi odgaati unedogled, osim ako Kina iznenada ne donese istu odluku kao 1774. godine: izolaciju od svijeta slinu onoj dananje Sjeverne Koreje. Da bi to uinila, Kina bi morala pozvati nazad nekih 70.000 studenata koji studiraju u Americi, protjerati strane poslovne ljude, iskljuiti svoja raunala i iupati satelitske antene iz milijuna kineskih domova. Bio bi to in ludila koji bi podsjeao na Kulturnu revoluciju. Moda bi za trenutak, u kontekstu domaih borbi za vlast, vladajua, ali sve slabija Kineska komunistika partija mogla pokuati oponaati Sjevernu Koreju, no to ne bi moglo biti vie od kratke epizode. To bi, vjerojatno, samo rezultiralo usporavanjem gospodarstva, a zatim politikom eksplozijom. U svakom sluaju, samoizolacija bi oznaila kraj ne samo kineskim tenjama za stjecanjem globalnog statusa, ve i regionalnog primata. Osim toga, Kina je ve previe toga uloila u svoj pristup svijetu, a i taj svijet, za razliku od onog iz 1747. godine, je previe prodoran da bi ga se uinkovito moglo iskljuiti. Prema tomu, ne postoji druga praktina, gospodarski produktivna i politiki odriva alternativa Kineskoj otvorenosti svijetu. Pitanje demokratizacije e stoga sve vie proganjati Kinu. Niti to, niti srodno pitanje ljudskih prava nee se moi izbjegavati jo dugo. Prema tomu, budui napredak Kine, kao i njezino pojavljivanje kao globalne sile, ovisiti e u velikoj mjeri od vjetine kojom e politika elita rijeiti dva povezana problema:

predaju vlasti sa sadanje generacije mlaem timu; i ublaavanje rastueg nesklada izmeu gospodarskog i politikog sustava zemlje. Kineski vode mogli bi moda uspjeti u promicanju polagane, postupne tranzicije prema autoritarnom sustavu s ogranienim pravom izbora, u kojem bi se neka vrsta politikog izbora na niim razinama tolerirala, a tek nakon toga prema stvarnom politikom pluralizmu, uz poetno naglaavanje kategorije ustavnosti. Takva bi kontrolirana tranzicija bila vie u skladu s imperativima sve otvorenijeg gospodarskog dinamizma od ustrajavanja na zadravanju iskljuivog partijskog monopola na politiku mo. 152 U cilju ostvarivanja takve kontrolirane demokratizacije, kineska e politika elita morati biti vrlo vjeto usmjeravana, voditi se pragmatinim zdravim razumom i ostati relativno jedinstvena, a opet spremna na podjelu svog monopola na mo (i osobne privilegije) - dok e stanovnitvo morati biti strpljivo i ne postavljati prevelike zahtjeve. Takvu kombinaciju sretnih okolnosti takoer bi moglo biti teko ostvariti. Iskustvo pokazuje kako pritisci za demokraciju koji dolaze odozdo, od onih koji se osjeaju politiki ugnjetavani (intelektualci i studenti) ili ekonomski izrabljivani (nova urbana radnika klasa i ruralna sirotinja), uglavnom nadmauju spremnost vlastodraca na podjelu svoje vlasti. U nekom bi trenutku politiki i socijalno nezadovoljni slojevi u Kini mogli udruiti snage u zahtjevima za vie demokracije, slobode izraavanja i potivanja ljudskih prava. Do toga nije dolo na trgu Tiananmen 1989. godine, ali moglo bi se dogoditi sljedeom prilikom. Isto tako, nije vjerojatno kako e Kina biti u stanju izbjei razdoblje politikih nemira. Imajui na umu njenu veliinu, vjerojatnost porasta regionalnih razliitosti, te nasljee nekih pedeset godina doktrinarne diktature, takvo bi razdoblje moglo biti tetno, kako politiki, tako i ekonomski. ini se kako ak i samo kinesko vodstvo ne bi bilo iznenaeno neim takvim, obzirom da su neka unutranja istraivanja Komunistike partije iz 1990. godine predviala izbijanje ozbiljnih politikih nemira.1 Neki kineski eksperti predviaju kako bi Kina mogla opet zapasti u jedno od svojih povijesnih razdoblja unutranjeg cijepanja, i time sasvim zaustaviti kineski put ka veliini. No, vjerojatnost takve krajnosti umanjuje pojava rairene nacionalne svijesti i suvremenih sredstava komunikacije, ije postojanje ide u korist jedinstva kineske drave. I konano, postoji i trei razlog za skepsu glede vjerojatnosti izrastanja Kine u zaista veliku - a po nekim Amerikancima ve i sada prijeteu - globalnu silu tijekom sljedeih dvadesetak godina. ak i ako Kina uspije izbjei ozbiljne politike probleme, te ako uspije odrati svoju neuobiajeno visoku stopu gospodarskog rasta 153 tijekom etvrt stoljea - u oba sluaja uz veliki naglasak na "ako" - Kina e i dalje biti relativno siromana. ak bi i utrostruenje BNP-a Kinu ostavilo meu zemljama s niim dohotkom po glavi stanovnika, a da ne spominjemo trenutno siromatvo znaajnog dijela njezinog puanstva.2 Isto tako, usporedne brojke glede pristupa telefonima, automobilima i raunalima, da ne govorimo o robi iroke potronje, ostati e vrlo niske.
"Slubeni dokument predvia nerede tijekom post-Dengovog razdoblja" Cheng Ming (Hong Kong), 1. veljae 1995., prua detaljan pregled dviju analiza sainjenih za partijsko vodstvo u kojima se predvidaju razne vrste nemira. Zapadni pogled na isto pitanje sadran je u: Richard Baum, "China After Deng: Ten Scenarios in Search of Reality", China Quarterly, (oujek 1996.). 2 U poneto optimistinom izvijeu "China's Economy Toward the 21st Century" (Zou xiang 21 shi ji de Zhongguo jinji), izdanom 1996. godine od Kineskog instituta za kvantitativnu ekonomiju i tehnoloke studije, procijenjeno je kako e dohodak per capita u Kini 2010. godine iznositi priblino 735 USD, ili samo 30 USD vie od praga koji po definiciji Svjetske banke oznaava zemlju s niskim dohotkom.
1

Moe se zakljuiti kako je malo vjerojatno da e ak i 2020. godine Kina postati napredna drava po svim kljunim dimenzijama globalne sile. No ak i takva Kina ve je na dobrom putu da postane nadmonom regionalnom silom u Istonoj Aziji. Ve je sada geopolitiki dominantna na kopnu. Njezina vojna i gospodarska mo zasjenjuje one njezinih susjeda, uz iznimku Indije. Prema tomu, prirodno je da e se Kina nastojati nametnuti u regionalnim okvirima, a u skladu sa svojom povijeu, zemljopisnim poloajem i gospodarskim mogunostima. Kineski studenti povijesti znaju da se, ne tako davne 1840. godine, Kinesko carstvo protezalo cijelom jugoistonom Azijom, sve do tjesnaca Malacca, ukljuivalo Burmu, dijelove dananjeg Bangladea i Nepala, podruja dananjeg Kazahstana, itavu Mongoliju kao i regiju koja se danas zove Ruski Daleki Istok, sjeverno od ua rijeke Amur u more (vidi zemljovid na str. 11. Prvog poglavlja). Ta su podruja bila ili pod nekim oblikom kineske kontrole ili su Kini plaala danak. Francusko-britanska kolonijalna ekspanzija izgurala je kineski utjecaj iz Jugoistone Azije tijekom godina 1885-1895., dok su dva sporazuma nametnuta od Rusije 1858. i 1864. godine rezultirala gubitkom teritorija na sjeveroistoku i sjeverozapadu. Godine 1895., nakon kinesko-japanskog rata, Kina je izgubila i Tajvan. Sasvim je sigurno kako e povijest i zemljopis initi Kinu upornom - ak i emocionalno motiviranom - u tenji za nunim povratkom Tajvana matici zemlji. Isto tako. Razumno je pretpostaviti da e Kina, kako joj snaga bude rasla, postaviti postignue tog cilja kao svoj glavni zadatak tijekom prvog desetljea sljedeeg stoljea, 154 nakon to je uspjeno gospodarski i politiki apsorbirala Hong Kong. Moda bi mirnu reintegraciju - na primjer po formuli "jedan narod, vie sustava" (kao inaice Deng Xiaopingova slogana iz 1984. godine "jedna zemlja, dva sustava") - mogao prihvatiti i Tajvan, i ne bi izazvala ameriko protivljenje, no samo u sluaju da Kina uspije u odravanju svog gospodarskog napretka i primjeni demokratskih reformi. U suprotnom bi ak i regionalno dominantnoj Kini nedostajala vojna sposobnost za nametanje svoje volje, posebice uz ameriko protivljenje, u kojem sluaju bi to pitanje nastavilo galvanizirati kineski nacionalizam i optereivati ameriko-kineske odnose. Zemljopis je isto tako vaan imbenik koji stoji iza kineskih interesa za stvaranjem saveza s Pakistanom i uspostavom vojne nazonosti u Burmi. U oba sluaja, Indija predstavlja geostrateku metu. Tijesna vojna suradnja s Pakistanom pojaava indijske sigurnosne dileme i ograniava njezine mogunosti u stjecanju regionalno dominantne uloge i u natjecanju s Kinom. Vojna suradnja s Burmom osigurava Kini pristup nekolicini mornarikih baza na burmanskom otoju u Indijskom oceanu i time ojaava njezinu strateku poziciju u Jugoistonoj Aziji openito i Malakom tjesnacu posebno. A ako bi Kina stekla nadzor nad Malakim tjesnacem i geostratekim lijevkom u Singapuru, mogla bi kontrolirati i japanski pristup bliskoistonoj nafti i europskim tritima. Zemljopis, pojaan povijeu, odreuje i kineski interes u Koreji. Situaciju u kojoj bi se Koreja, drava koja je nekad Kini plaala danak, ujedinila pod amerikim utjecajem (a time i japanskim), Kina ne bi mogla tolerirati. Kina bi, u najmanju ruku, ustrajala na ujedinjenoj Koreji kao nesvrstanoj zemlji koja bi sluila kao tampon zona izmeu Kine i Japana i oekivala da povijesno ukorijenjena korejska nesklonost prema Japanu sama po sebi gurne Koreju u sferu kineskog utjecaja. No, za sada, podijeljena Koreja najbolje odgovara Kini, te e Kina vjerojatno i nadalje preferirati postojanje sjeverno korejskog reima.

I gospodarske e prilike najvjerojatnije utjecati na stanje kineskih regionalnih ambicija. U tom smislu stalno rastua potreba za novim izvorima energije ve rezultira kineskim insistiranjem na dominantnoj ulozi u bilo kakvom buduem iskoritavanju podmorja 155 Junog Kineskog mora. Iz istog razloga Kina poinje pokazivati sve vei interes za neovisnost energijom bogatih drava Sredinje Azije. U travnju 1996. godine Kina, Rusija, Kazahstan, Kirgistan i Tadikistan potpisali su zajedniki sporazum o granicama i sigurnosti; a za vrijeme posjeta predsjednika Jiang Zemina Kazahstanu, u srpnju iste godine, za kinesku je stranu reeno kako je pruila uvjeravanja da e podravati "kazahstanske napore u obrani svoje neovisnosti, suvereniteta i teritorijalnog integriteta." Navedeno jasno upuuje na porast kineske uloge u geopolitici Sredinje Azije. Kombinacija povijesti i ekonomije rezultirala je i porastom interesa regionalno snanije Kine za podruja ruskog dalekog istoka. Po prvi puta otkad Rusija i Kina slubeno dijele granicu, Kina se pojavljuje kao gospodarski dinaminija i politiki snanija strana. Postupno prodiranje kineskih imigranata i trgovaca u ruska podruja ve je poprimilo znaajne razmjere, a Kina postaje aktivnija i u promicanju sjeveroistone azijske gospodarske suradnje koja ukljuuje i Japan i Koreju. U toj suradnju Rusija danas dri slabije karte, dok ruski daleki istok postaje gospodarski sve ovisniji o tijesnim vezama s kineskom Mandurijom. Sline ekonomske sile na djelu su i u kineskim odnosima s Mongolijom, koja vie nije ruskim satelitom i iju je formalnu neovisnost Kina nevoljko priznala. Prema svemu navedenom, kineska sfera utjecaja je u nastajanju. No, sferu utjecaja nipoto ne treba poistovjetiti s zonom iskljuive politike dominacije, kakvu je, na primjer, Sovjetski Savez imao u Istonoj Europi. Sfera utjecaja socioekonomski je poroznija i politiki manje monopolisitika. Ipak, ona podrazumijeva zemljopisni prostor u kojem razne drave koje ga zauzimaju, u formuliranju svojih politika obraaju posebnu pozornost na interese, stajalita i predvidive reakcije regionalno predominantne sile. Ukratko, kineska sfera utjecaja - moda je bolje rei sfera popustljivosti - moe se definirati kao podruje u kojem prvo pitanje koje se postavlja u svakoj prijestolnici o svakoj ozbiljnijoj temi glasi: "Kako na to gleda Peking?" Zemljovid na str. 158 prati potencijalni domet koji bi regionalno dominantna Kina, kao i Kina - globalna sila, mogla imati u sljedeih etvrt stoljea u sluaju da - usprkos spomenutih unutranjih i vanjskih prepreka - zaista takvom i postane. Regionalno dominantna Velika Kina, koja bi mobilizirala politiku potporu svoje 156 silno bogate dijaspore u Singapuru, Bangkoku, Kuala Lumpuru, Manili i Jakarti, da i ne spominjemo Tajvan i Hong Kong (obratite pozornost na biljeku u dnu stranice i neke zapanjujue podatke)3 i koja bi prodrla u Sredinju Aziju i ruski daleki istok, podsjeala bi svojim opsegom na Kinesko Carstvo prije poetka njegovog slabljenja, prije nekih 150 godina, pa ak ga i nadmaila zahvaljujui savezu s Pakistanom. Kako Kina bude rasla u svojoj snazi i prestiu, prekomorski Kinezi mogli bi se u veoj mjeri identificirati s kineskim -tenjama i postati snanom okosnicom kineskog zamaha. Zemlje Jugoistone
Prema pisanju Yazhou Zhoukan (Asiaweek), od 25. rujna 1994., ukupna imovina 500 vodeih tvrtki u kineskom vlasnitvu u Jugoistonoj Aziji iznosila je nekih 540 milijardi USD. Neke druge procjene idu ak i vie: International Economy, studeni/prosinac 1996., procjenjuje kako se samo godinji prihod 50 milijuna prekomorskih Kineza penje do naprijed spomenute brojke, prema tomu otprilike je jednak BNP-u Kine. Tvrdi se kako Kinezi nadziru preko 90% gospodarstva Indonezije, 75% tajlandskog, 50-60% malezijskog i cijelo gospodarstvo Tajvana, Hong Konga i Singapura. Zabrinutosti zbog takvog stanja ak je navelo biveg indonezijskog veleposlanika u Japanu da javno upozori na "kinesku ekonomsku intervenciju u regiji", koja bi mogla ne samo okoristiti se takvom kineskom nazonou, ve i dovesti do uspostave "marionetskih vlada" pod kineskom kontrolom." Saydiman Suryohadiprojo, "How to Deal with China and Taiwan", Asahi Shimbun (Tokio), 23. rujan 1996.)
3

Azije mogle bi procijeniti kako je vrlo oportuno voditi rauna o politikim osjetljivostima i ekonomskim interesima Kine - a to sve vie i ine.4 Isto tako, nove zemlje Sredinje Azije sve vie na Kinu gledaju kao na silu koja nalazi vlastiti interes u njihovoj samostalnosti, kao i njihovoj ulozi tampon zone izmeu Kine i Rusije. Opseg Kine kao globalne sile vjerojatno bi zahtijevao znatno dublji juni grudobran, uz Indoneziju i Filipine koji bi bili primorani prilagoditi se postojanju kineske mornarice kao dominantne sile u Junom Kineskom moru. Takva Kina bi se mnogo lake mogla nai u iskuenju da pokua problem Tajvana rijeiti silom, bez obzira na amerike stavove. Na zapadu bi Uzbekistan, srednjoazijska drava najodlunija u otporu ruskim pokuajima ovladavanja bivim imperijalnim podrujima, mogao protuteu traiti u svrstavanju s Kinom, to bi mogao uiniti i Turkmenistan; a Kina bi mogla jae 157 naglasiti svoj utjecaj u etniki podijeljenom, i stoga nacionalno osjetljivom Kazahstanu. Kina koja bi postala istinskim politikim i gospodarskim divom mogla bi zraiti otvorenijim politikim utjecajem na ruski daleki istok, istovremeno podravajui korejsko ujedinjenje pod vlastitim pokroviteljstvom (vidi kartu).

No, takva bi narasla Kina bila suoena i s jaim vanjskim otporima. Prethodni zemljovid oigledno pokazuje kako bi na zapadu Rusija i Indija imale dobrih geopolitikih razloga za udruivanjem u cilju odgovaranja na kineske izazove. Njihova suradnja bi sigurno u aritu imala Sredinju Aziju i Pakistan gdje bi njihovi interesi bili najvie ugroeni kineskom aktivnou. Na jugu bi se najsnaniji otpor mogao oekivati od Vijetnama i Indonezije (uz vjerojatnu podrku Australije). Na istoku bi se Amerika, uz japansku suradnju, suprotstavila svakom kineskom pokuaju za stjecanjem dominacije u Koreji i
U tom smislu znakovito je izvijee objavljeno u dnevnim novinama na engleskom jeziku u Bangkoku, The Nation (31. oujak 1997.) o posjeti tajvanskog premijera, Chavalit Yongchaiyudh-a. Svrha posjeta opisana je kao uspostava vrste alijanse s "Velikom Kinom". Reeno je kako tajvansko vodstvo "prepoznaje Kinu kao supersilu s globalnom ulogom", te kako eli sluiti "kao most izmeu Kine i ASEAN-a." Singapur je u tome otiao ak i dalje naglaavajui svoju identifikaciju s Kinom.
4

nasilnom integracijom Tajvana, ime bi amerika nazonost na Dalekom istoku bila svedena samo na, potencijalno nestabilnu, poziciju u Japanu. 158 Na koncu, vjerojatnost potpunog ostvarivanja oba scenarija skicirana na zemljovidima ovisiti e ne samo o tomu kako e se Kina razvijati, ve u velikoj mjeri i o amerikom djelovanju i postavljanju. Neaktivna Amerika uinila bi vjerojatnost drugog scenarija veom, no ak bi i naznake ostvarivanja onog prvog zahtijevale neke amerike prilagodbe i samoograniavanja. Kinezi su stoga svjesni stoga se njihova politika mora u prvom redu usredotoiti na utjecanje na ameriko ponaanje, i posebno, na kljune ameriko-japanske odnose, uz taktiko manipuliranje ostalim kineskim odnosima i vezama sukladno tom cilju. Temeljno kinesko nezadovoljstvo glede Amerike ne odnosi se toliko na ono to Amerika trenutno ini, ve vie na ono to Amerika jest i gdje se nalazi. Amerika je, po kineskim vienjima, trenutni svjetski hegemon ija sama nazonost u regiji, temeljena na njezinoj dominantnoj poziciji u Japanu, rezultira ograniavanjem kineskog utjecaja. Po rijeima kineskog analitiara zaposlenog u istraivakom odjelu kineskog Ministarstva vanjskih poslova, Song Yimina: "Strateki cilj SAD-a je stjecanja hegemonije u itavom svijetu stoga ona ne moe tolerirati pojavu bilo kakve druge velike sile koja bi predstavljala prijetnju njenom vodeem poloaju, niti na Europskom niti na Azijskom kontinentu".5 Dakle, jednostavnom injenicom da je Amerika to to jest i gdje jest, ona nenamjerno postaje kineskim protivnikom, umjesto prirodnim saveznikom. Sukladno tomu, zadatak je kineske politike - u skladu s drevnom stratekom mudrou Sun Tsua iskoristiti ameriku mo za mirno nadvladavanje amerike hegemonije, istovremeno pazei da se time ne oslobode bilo kakve latentne japanske regionalne tenje. U tom smislu, prema poneto pretjeranom tumaenju Deng Xiaopinga iz 1994, godine, kineska politika mora istovremeno teiti ostvarenju dvaju ciljeva: "Prvo, suprotstaviti se hegemonizmu i politici sile, te tititi svjetski mir; drugo izgraditi novi meunarodni politiki i gospodarski poredak." Prvo se oigledno odnosi na SAD s namjerom ograniavanja njihove svjetske premoi, ali uz paljivo izbjegavanje vojnog sukoba koji bi okonao kineska nastojanja za 159 stjecanjem gospodarske moi, drugo predstavlja zahtjev za promjenama u raspodjeli svjetske moi koji se oslanja na postojee nezadovoljstvo u nekim kljunim dravama glede trenutnog globalnog poretka snaga u kojem se SAD nalaze na vrhu, podravani od Europe (ili Njemake) na krajnjem zapadu Euroazije, i Japana na krajnjem istoku. Drugi kineski cilj navodi Peking na primjenu regionalne geostrategije koja ide za izbjegavanjem bilo kakvih ozbiljnih sukoba s neposrednim susjedstvom, uz istovremeno nastavljanje s nastojanjima na stjecanju regionalne prevage. Taktiko poboljanje kinesko-ruskih odnosa vremenski je dobro pogoeno, posebice imajui u vidu injenicu kako je Rusija sada slabija od Kine. U skladu s time, obje su zemlje u travnju 1997. godine osudile "hegemonizam" i proglasile irenje NATO-a "nedopustivim". Ipak, malo je vjerojatno da bi Kina ozbiljno raunala na neko dugorono i sveobuhvatno saveznitvo s Rusijom, a protiv Amerike. To bi za posljedicu moglo imati samo daljnje produbljivanje i proirivanje amerikojapanske alijanse za koju bi Kina voljela da se postupno razgradi, kao i izoliranje Kine od pristupa suvremenim tehnologijama koje su joj od kljune vanosti.
Song Yimin. "A Discussion of the Division and Grouping of Forces in the World After the End of the Cold War", International Studies (China Institute of International Studies, Beijing) 6-8 (1996.):10. Da takva ocjena Amerike predstavlja stajalite najvie razine kineskog vodstva potvruje i injenica kako je skraena verzija ove analize objavljena i u visoko nakladnom slubenom listu komunistike partije, Renmin Ribao (Narodni dnevnik), 29. travanj 1996.
5

Kao i u sluaju kinesko-ruskih odnosa, Kini odgovara izbjegavanje bilo kakvih izravnih konflikata s Indijom, uz istovremeno zadravanje bliske vojne suradnje s Pakistanom i Burmom. Politika otvorenog neprijateljstva za posljedicu bi imala kompliciranje taktiki korisnih odnosa s Rusijom, te prisiljavanje Indije na blie odnose suradnje s Amerikom. Pored toga, u mjeri u kojoj Indija s Kinom dijeli zajedniki, donekle antizapadni stav usmjeren protiv postojee globalne "hegemonije", poputanje napetosti u kinesko-indijskim odnosima sukladno je irem kineskom geostratekom pogledu. Iste znaajke mogu se primijeniti i na trenutne kineske odnose s Jugoistonom Azijom. Usprkos pojaanim zahtjevima glede Junog Kineskog mora Kinezi su uspjeli pridobiti vode iz Jugoistone Azije (uz iznimku povijesno neprijateljskog Vijetnama), eksploatirajui one naglaenije elemente antizapadnjakih osjeaja (posebice one glede zapadnih vrednota i ljudskih prava) to ih zadnjih godina istiu malezijski i singapurski elnici. Posebno su pozdravili povremene izljeve antiamerike retorike kod Datuk Mahathira, premijera Malezije, koji je tijekom tokijskog foruma odranog u svibnju 1996. godine javno postavio znak pitanja uz potrebu 160 ameriko-japanskog Sporazuma o sigurnosti, zahtijevajui objavljivanje identiteta neprijatelja zbog kojih je takva alijansa stvorena, te ustvrdio kako Malezija ne treba saveznike. Jasno je kako Kinezi kalkuliraju da e svakim slabljenjem amerikih pozicija njihov utjecaj u regiji jaati. ini se da, u istom cilju, strpljivo koritenje pritiska predstavlja znaajku trenutne kineske politike prema Tajvanu. Usprkos u zauzimanju beskompromisnog stava glede meunarodnog statusa Tajvana - do mjere u kojoj se ak pribjegava stvaranju meunarodnih napetosti kako bi se potvrdila kineska ozbiljnost u ovom pitanju (kao u oujku 1996.) - za pretpostaviti je kako kinesko vodstvo shvaa da im u ovom trenutku nedostaje snage za prisilno postizanje zadovoljavajueg rjeenja problema. U Kini su svjesni da bi preuranjeno oslanjanje na silu rezultiralo sukobom s Amerikom u kojem ne bi mogli pobijediti, a time bi amerika uloga regionalnog jamca sigurnosti istovremeno bila ojaana. Pored toga, i sami Kinezi priznaju kako e uspjenost apsorbiranja Hong Konga, kao prvog, u velikoj mjeri odrediti budue izglede za stvaranje Vee Kine. Prilagodbe do kojih dolazi u kineskim odnosima s Junom Korejom takoer predstavljaju nedjeljiv dio politike uvrivanja krilnih pozicija kako bi se omoguila uinkovitija koncentracija na postizanje sredinjeg cilja. Imajui u vidu povijest Koreje te osjeaje javnosti, svaka kinesko-korejska suradnja pridonosi redukciji potencijalne japanske uloge u regiji i priprema tlo za oivljavanje tradicionalnijih veza izmeu Kine i Koreje (bilo ujedinjene, bilo podijeljene). I najvanije, jaanje kineske regionalne pozicije mirnim putem olakati e napore na dosezanju sredinjeg cilja, koji bi drevni kineski strateg Sun Tsu vjerojatno formulirao na sljedei nain: razgraditi ameriku mo u regiji do mjere u kojoj bi oslabljena Amerika trebala regionalno dominantnu Kinu kao saveznika, a eventualno i globalno monu Kinu kao partnera. Ovaj cilj treba ostvarivati na nain koji nee uzrokovati defenzivno jaanje ameriko-japanskog partnerstva niti nadomjetanje amerike sile u regiji japanskom silom. Kako bi dosegla svoj sredinji cilj, Kina kratkorono nastoji sprijeiti uvrenje i irenje amerikojapanske sigurnosne suradnje. Kina je bila posebno uznemirena najavljenim irenjem 161 opsega ameriko-japanske sigurnosne suradnje, poetkom 1996. godine, s ueg pojma "Daleki istok" na iri, "Azija-Pacifik", doivljavajui ga ne samo kao neposredno ugroavanje kineskih interesa, ve i kao

polazinu toku za uspostavu ameriki dominiranog sustava azijske sigurnosti usmjerene na ograniavanje Kine (u kojem bi Japan predstavljao vitalnu kariku,6 slinu ulozi Njemake unutar NATOa za vrijeme Hladnog rata). U Pekingu je ovaj sporazum uglavnom sagledavan kao mogunost moebitne pojave Japana kao znaajne vojne sile, moda ak sposobnog za oslanjanje na silu u samostalnom rjeavanju postojeih nerijeenih gospodarskih ili pomorskih sporova. Kina je, prema tomu, u cilju obuzdavanja Amerike i zastraivanja Japana, vjerojatno spremna na raspirivanje jo uvijek snanih azijskih strahovanja od bilo kakve znaajnije japanske vojne uloge u regiji. No ipak, gledano dugorono, prema kineskim stratekim kalkulacijama, amerika hegemonija ne moe potrajati. Iako neki Kinezi, posebice u vojnim krugovima, gledaju Ameriku kao nepopravljivog neprijatelja, u Pekingu preteu oekivanja kako e Amerika, zbog pretjeranog oslanjanja na Japan, postajati sve vie regionalno izolirana, to e, zauzvrat, rezultirati jo veom ovisnou o Japanu, to e, opet, uzrokovati jaanje ameriko-japanskih razlika i amerikih strahovanja od japanskog militarizma. Tada e Kina biti u mogunosti okrenuti Ameriku i Japan jedne protiv drugih, kao to je inila i ranije u primjeru SAD-a i Sovjetskog Saveza. Prema pekinkom gledanju, doi e vrijeme kada e Amerika spoznati kako se - da bi ostala utjecajnom azijsko-pacifikom silom - mora okrenuti svom prirodnom savezniku na azijskom kopnu. 162 Japan: ne regionalni, ve meunarodni Prema tomu, smjer u kojem e se razvijati ameriko-japanski odnosi predstavlja kritinu dimenziju za odreivanje kineske geopolitike budunosti. Od doba zavretka kineskog graanskog rata 1949. godine, amerika se politika na Dalekom Istoku oslanjala na Japan. Ispoetka samo mjesto za amerike okupacijske snage, Japan je prerastao u temelje amerike politike i vojne nazonosti u azijsko-pacifikoj regiji i u amerikog sredinjeg saveznika u globalnim odnosima, ali za itavo to vrijeme ostaje sigurnosnim protektoratom. Jaanjem Kine, postavlja se pitanje mogu li - i do koje mjere - bliski ameriko-japanski odnosi izdrati promjene u regionalnom kontekstu. Japanska uloga u antikineskom savezu bila bi jasna; no kakva bi trebala biti uloga Japana u sluaju da se kineskom jaanju mora popustiti po cijeni reduciranja amerikog primata u regiji? Kao i Kina, Japan je nacionalna drava s duboko usaenim osjeajem jedinstvenosti i specijalnog statusa. Njegova otoka povijest i imperijalna mitologija utjecali su na izrazito poduzetne i disciplinirane Japance da se doivljavaju obdarenima posebnim, superiornim nainom ivota, koji je Japan prvo branio potpunom izolacijom, a kasnije, kad mu se svijet nametnuo u 19. stoljeu, oponaanjem europskih imperija i nastojanjima za stvaranjem vlastitog imperija na azijskom kopnu. Katastrofa IIL svjetskog rata nagnala je Japance da se usredotoe na ostvarivanje jednodimenzionalnog cilja gospodarskog oporavka, ali ih je ostavila i nesigurnim glede ire misije njihove zemlje. Dananja amerika strahovanja od dominantne Kine slina su, relativno starijoj, amerikoj paranoji u odnosu na Japan. Japanofobija ustupila je danas mjesto sinofobiji. Niti desetljee ranije predvianja neizbjene i bliske pojave Japana kao svjetske "supersile" - koja bi ne samo skinula Ameriku s prijestolja (ak ga otkupila), nego ju prisilila i na neku vrstu "Pax Nipponice" - predstavljala su rairenu "kunu
Opsena ralamba navodne amerike namjere da uspostavi takav anti-kineski azijski sustav nalazi se u radu Wang Chunyina, "Looking Ahead to Asia-Pacific Security in Early Twenty-first Century," Guoji Zhanwung (Pogled u svijet), veljaa 1996. Drugi je kineski komentator tvrdio kako je ameriko-japanski sigurnosni aranman promijenjen od "obrambenog tita" usmjerenog protiv sovjetske sile u "napadaku strijelu" usmjerenu prema Kini (Yang Baijiang, "Implications of Japan U.S. Security Declaration Outlined", Xiandai Guoji Guanxi (Suvremeni medunarodni odnosi), 20. lipanj 1996.) Slubene dnevne novine Kineske komunistike partije, Renmin Ribao, objavile su 31. sijenja 1997. godine lanak pod naslovom "Strengthening Military Alliance Does Not Conform with the Trend of the Times", u kojem je redefiniranje opsega japanskoamerike vojne suradnje osuen kao "opasan potez".
6

radinost" meu mnogim amerikim komentatorima i politiarima. No ne i samo meu Amerikancima. I Japanci sami uskoro su postali revnim imitatorima, s nizom bestselera napisanih na temu japanske predodreenosti na pobjedu u high-tech rivalitetu sa SAD-om i kako e Japan uskoro postati sreditem globalnog "informatikog 163 carstva", dok Amerika navodno zaostaje zbog povijesnog zamora i drutvenog hedonizma. No, te su povrne analize zamagljivale stupanj u kojem je Japan bio, i ostaje, ranjivom zemljom. Japan je neotporan ak i na najmanje poremeaje u redovitim tijekovima sirovina i trgovine, da i ne spominjemo globalnu stabilnost openito, a pored toga je optereen i unutranjim slabostima - demografskim, drutvenim i politikim. Japan je istovremeno i bogat, dinamian i ekonomski moan, ali i regionalno izoliran i politiki limitiran svojom sigurnosnom ovisnou o monom savezniku, koji je ujedno i glavni uvar globalne stabilnosti (o kojoj Japan tako mnogo ovisi), i njegov neposredni gospodarski takmac. Nije vjerojatno kako e dananji poloaj Japana - s jedne strane globalno cijenjene gospodarske sile, a s druge geopolitiki privjesak Amerike - zadovoljiti i nove generacije Japanaca, koje nemaju osjeaj traumatiziranosti ili srama zbog iskustava iz II. Svjetskog rata. Kako iz povijesnih razloga tako i iz samopotovanja, Japan je zemlja koja nije sasvim zadovoljna svojim status quo, iako to iskazuje na prikriveniji nain od Kine. U Japanu osjeaju, donekle opravdano, da ih se treba priznati kao svjetsku silu, ali su isto tako svjesni da ih regionalno korisna (a njihovim azijskim susjedima umirujua) sigurnosna ovisnost o Americi u tome sputava. Pored toga, jaanje Kine na azijskom kopnu uz vjerojatnost kako e njezin utjecaj uskoro dosegnuti i neke morske dijelove od gospodarske vanosti za Japan, intenzivira podvojenost japanskih osjeaja glede geopolitike budunosti zemlje. S jedne strane, u Japanu postoji snana kulturoloka i emotivna identifikacija s Kinom, kao i latentan osjeaj azijskog identiteta. Neki Japanci mogu smatrati kako bi pojava snanije Kine, i time reduciranja amerikog regionalnog primata, poveala vanost Japana za Sjedinjene Drave. S druge strane, za mnoge je Japance Kina tradicionalni takmac, nekadanji neprijatelj i potencijalna opasnost za stabilnost regije. To ini sigurnosnu vezu s Amerikom vanijom no ikad, usprkos osjeaju nezadovoljstva koje to potie kod nekih jae nacionalistiki odreenih Japanaca, a zbog ogranienja koja takva situacija namee politikoj i vojnoj neovisnosti Japana. Postoji i povrinska slinost izmeu japanske situacije na Dalekom Istoku i Njemakog statusa na krajnjem zapadu Euroazije. Obje su drave glavni regionalni saveznici SAD-a. tovie, amerika mo u Europi i u Aziji crpi se izravno iz bliskih saveznikih odnosa s te 164 dvije zemlje. Obje imaju respektabilne vojne sposobnosti, no nisu neovisne u tom pogledu: Njemaka je vezana svojom pripadnou NATO-u, a Japan je ogranien vlastitim ustavnim limitima (iako ih je skrojila Amerika) i ameriko-japanskim Sigurnosnim sporazumom. Obje drave su trgovinske i financijske velesile, dominantne u svojim regijama, ali i na svjetskoj sceni. Obje se mogu klasificirati kao kvaziglobalne sile i obje iritira injenica da im se taj status formalno ne priznaje, recimo kroz dodjelu stalnog mjesta u Vijeu sigurnosti UN-a. No razlike u njihovim odnosnim geopolitikim poloajima mogu iznjedriti potencijalno znaajne posljedice. Njemaki odnosi s NATO-om stavljaju zemlju u ravnopravni poloaj s njezinim najznaajnijim europskim saveznicima, i po Sjevernoatlantskom paktu Njemaka ima formalne reciprone obrambene obveze sa SAD-om. Ameriko-japanski Sigurnosni sporazum uglavljuje ameriku obvezu obrane Japana, no ne spominje (barem ne formalno) uporabu japanske vojne sile u obrani Amerike. Sporazum, u stvari, kodificira odnos protektorata.

Osim toga Njemaka se, temeljem svog proaktivnog lanstva u Europskoj Uniji i NATO-u, vie ne doivljava kao prijetnja od strane susjednih zemalja koje su u povijesti bile rtvama njemake agresije, ve se na nju gleda kao na poeljnog gospodarskog i politikog partnera. Neki ak i pozdravljaju izranjanje Mitteleurope predvoene Njemakom, obzirom da na Njemaku gledaju kao na benignu regionalnu silu. U ovome postoji bitna razlika u odnosu na Japan i njegove azijske susjede koji jo uvijek gaje neprijateljske osjeaje prema Japanu zbog II. Svjetskog rata. Dodatni razlog za susjedsko nepovjerenje i zamjerke predstavlja rast vrijednosti jena, to je ne samo potaknulo ogorene prosvjede, ve i usporilo proces pomirbe s Malezijom, Indonezijom, Filipinima, pa ak i Kinom, iz razloga to je preko 30% dugoronog zaduenja ovih zemalja prema Japanu izraeno u jenima. Isto tako, Japan u Aziji nema ekvivalent za ono to Francuska predstavlja Njemakoj: iskrenog i manjevie ravnopravnog regionalnog partnera. Dodue, postoji snana kulturoloka privlanost Kine, moda pomijeana i s osjeajem krivnje, no ta je privlanost politiki dvojbena, obzirom kako ni jedna strana drugoj ne vjeruje, niti je spremna prihvatiti regionalno vodstvo one druge. Pored toga, Japan nema ekvivalenta niti za ono to je Njemakoj Poljska: t.j. daleko slabijeg, ali geopolitiki znaajnog susjeda s 165 kojim pomirenje, pa ak i suradnja postaju stvarnost. Moda bi Koreja, posebice nakon eventualnog ujedinjenja, mogla postati takvim ekvivalentom, no japansko-korejski odnosi samo su formalno dobri, imajui na umu korejska sjeanja na japansku dominaciju u prolosti i japanski osjeaj kulturoloke superiornosti, to sve koi iskrenu pomirbu.7 I na koncu, Japanski odnosi s Rusijom bili su uvijek daleko hladniji nego njemaki. Rusija jo uvijek silom dri Kurilsko otoje, koje je zauzela neposredno pred kraj II. Svjetskog rata, to dri rusko-japanske odnose zamrznutim. Ukratko, unutar svoje regije Japan je izoliran, to Njemaka nije. Nadalje, Njemaka sa svojim susjedima dijeli zajednika demokratska naela i ire europsko kransko nasljee. Pored toga, Njemaka se nastoji identificirati, ak se sublimirati unutar entiteta i konanog cilja veeg od nje same - "Europe". Suprotno tomu, ne postoji nikakva usporediva "Azija". tovie, japanska otoka prolost, pa ak i sadanji demokratski sustav, odvajaju ga od ostatka regije usprkos nedavne pojave demokracije u nekoliko drugih azijskih zemalja. Mnogi Azijci doivljavaju Japan ne samo nacionalno sebinim, ve i previe revnim u oponaanju Zapada i neodlunim da im se pridrui u propitivanju zapadnih stajalita glede ljudskih prava i vanosti individualizma. Sukladno tomu, mnogi Azijci ne gledaju na Japan kao istinskog pripadnika azijskom krugu, a na Zapadu se mnogi povremeno pitaju do koje je mjere Japan u stvari postao Zapadom. Kao posljedica navedenog, iako smjeten u Aziji, Japan se ne osjea potpuno azijskim. Takvo stanje u mnogome suava njegove geopolitike opcije. Stvarna regionalna opcija, ona po kojoj regionalno predominantni Japan zasjenjuje Kinu - iako ne temeljem japanske dominacije ve prije putem nekog oblika regionalne suradnje predvoene Japanom - ne ini se vjerojatnom iz niza povijesnih, politikih, i kulturolokih razloga. Nadalje, u meunarodnim odnosima Japan nastavlja ovisiti o amerikoj vojnoj zatiti i politikom pokroviteljstvu. Odbacivanje, ili ak postupno slabljenje ameriko-japanskog Sporazuma o sigurnosti odmah bi Japan uinilo neotpornim na bilo kakve poremeaje do kojih bi moglo dovesti svako ozbiljnije pomicanje regionalnih ili globalnih odnosa. U takvom sluaju jedine bi preostale alternative bile: ili 166

The Japan Digest izvijestio je 25. veljae 1997. kako, prema vladinom istraivanju samo 36% Japanaca osjea prijateljstvo prema Junoj Koreji.

prihvatiti kinesku regionalnu predominaciju, ili zapoeti program masovnog naoruavanja - to bi bilo ne samo vrlo skupo, ve i vrlo opasno. Razumljivo je kako mnogi Japanci danas sagledavaju poziciju svoje zemlje - istovremeno kvaziglobalne sile i sigurnosnog protektorata - kao anomaliju. No, dramatino razliite a ipak odrive alternative postojeem stanju ne vide se. Ako se za kineske nacionalne ciljeve moe kazati kako su, bez obzira na neizbjene razliitosti meu kineskim geostratezima glede specifinih aspekata, relativno jasni, a kineska regionalna nastojanja i geopolitike ambicije relativno predvidive, japanska geostrateka vizija neto je zamagljenija, a raspoloenje japanske javnosti daleko neodreenije. Veina Japanaca shvaa da bi strateki znaajna i nagla promjena kursa mogla biti opasna. Moe li Japan postati regionalnom silom u regiji u kojoj je jo uvijek predmetom neprihvaanja i zamjeranja i u kojoj se i Kina pojavljuje kao eminentna sila? Moe li Japan postati potpunom globalnom silom (u svim njenim dimenzijama), a da time ne ugrozi ameriku podrku i ne potakne jo vee regionalne animozitete? I hoe li Amerika u svakom sluaju ostati nazona u Aziji, te ako hoe, kakve e biti posljedice njenih reakcija na rastui kineski utjecaj na prioritet koji je do sada imala ameriko-japanska veza? Tijekom trajanja Hladnog rata veinu ovih pitanja nije trebalo niti postavljati. Danas ona postaju strateki bitna i oko njih se u Japanu razvija iva rasprava. Jo od 50-tih godina japanskom su vanjskom politikom rukovodila etiri naela proglaena od poslijeratnog Premijera Shigeru Yoshide. Yoshideova Doktrina postulira da 1) glavnim japanskim ciljem treba biti gospodarski razvitak, 2) Japan treba biti lako naoruan i treba izbjegavati mijeanje u meunarodne sukobe, 3) Japan treba slijediti politiko vodstvo Sjedinjenih Drava i prihvatiti njihovu vojnu zatitu, i 4) japanska bi diplomacija trebala biti neideoloka i u arite postavljati meunarodnu suradnju. No, kako je mnogo Japanaca osjealo nelagodu zbog japanske uloge u Hladnom ratu, istovremeno je stvarana fikcija kvazi-neutralnosti. Tako je ministar vanjskih poslova Masayoshi Ito bio prisiljen dati ostavku 1981. godine zbog toga to je uporabio termin "alijansa" (domei) za amerikojapanske odnose. No to je sada sve prolost. Japan se tada oporavljao, Kina je bila u samoizolaciji, a Euroazija polarizirana. Kao kontrast tomu, 167 dananja japanska politika elita osjea kako ve bogat Japan, gospodarski povezan s itavim svijetom, vie ne moe postavljati vlastito bogaenje kao sredinji nacionalni cilj, a da to ne izazove meunarodnu odbojnost. Dalje, ekonomski snaan Japan, posebice Japan koji se nadmee s Amerikom, ne moe ostati pukim produetkom amerike vanjske politike i istovremeno izbjegavati bilo kakve meunarodne odgovornosti. Politiki utjecajniji Japan, Japan koji trai globalno priznanje (stalno mjesto u Vijeu sigurnosti UN-a, na primjer), ne moe izbjegavati zauzimanje vlastitog stava o znaajnijim sigurnosnim ili geopolitikim pitanjima koja utjeu na mir u svijetu. Kao rezultat toga, u proteklih nekoliko godina mnoile su se posebne studije i izvjea izraena od raznih japanskih javnih i privatnih tijela, a poznati politiari i profesori napisali su obilje knjiga u kojima se pokuava zacrtati nova misija Japana u posthladnoratovskoj eri.8 Mnogi su u to ukljuili i spekulacije o
Na primjer, Higuchi Commission, savjetodavno tijelo premijera, razvilo je "Three Pillars of Japanese Security Policy" objavljeno u izvijeu u ljeto 1994., kojim se naglaava primat ameriko-japanskih sigurnosnih veza, ali istovremeno zagovara poticanje azijskog multilateralnog dijaloga o sigurnosnim pitanjima; izvijee Ozawa povjerenstva iz 1994. "The Blueprint for a New Japan"; nacrt Yomiuri Shimbuna za "Comprehensive Security Policy" iz 1995. godine kojim se zagovara uporaba japanske vojske u mirovnim snagama izvijee Japan Association of Corporate Executives pripremljeno u suradnji sa strunjacima Fuji Bank iz 1996. godine kojim se poziva na uspostavu vee simetrije u ameriko-japanskom obrambenom
8

trajnosti i poeljnosti ameriko-japanskog sigurnosnog saveza te zagovarali jau japansku diplomatsku aktivnost, posebno prema Kini, ili pak naglaeniju japansku vojnu ulogu u regiji. Ako bi trebalo procijeniti stanje ameriko-japanske veze na temelju tih javnih rasprava, ispravno bi se moglo zakljuiti kako su sredinom 90-tih godina ti odnosi zapali u krizu. 168 Ipak, na razini javne politike, preporuke o kojima se raspravljalo bile su, uglavnom, trezvene, odmjerene i skromne. Ekstremne opcije - one o potpunom pacifizmu (obojane antiamerikim tonovima), ili one o znaajnom unilateralnom naoruavanju (koje bi zahtijevale promjenu ustava i koje su vjerojatno spominjane u inat suprotnim amerikim i regionalnim reakcijama) - nisu osvojile mnogo pristaa. Privlanost pacifizma splasnula je tijekom posljednjih godina, a unilateralizam i militarizam nisu dobile neku znatniju podrku javnosti, unato zagovaranju od nekih javnosti zanimljivih osoba. Javnost u cjelini, a svakako utjecajna poslovna elita, instinktivno je osjetila kako niti jedna od ovih opcija ne predstavlja pravi politiki izbor, te bi one, u stvari, mogle samo ugroziti japansko blagostanje i dobrobit. Politiki dominantna javna rasprava prvenstveno se odnosila na razlike u gledanjima na japansko temeljno meunarodno postavljanje, uz neke sekundarne varijacije u svezi geopolitikih prioriteta. Openito uzevi, moe se rei kako su se mogle identificirati tri glavne orijentacije, i jedna pobona, a moemo ih oznaiti kako slijedi: pobornici razmiljanja "Amerika prva", globalni merkantilisti, proaktivni realisti, te meunarodni vizionari. No, u konanoj ralambi vidi se kako sve etiri pravca razmiljanja imaju zajedniki opi cilj, i jednu sredinju brigu: iskoristiti specijalne odnose sa SAD-om za stjecanje globalnog priznavanja Japana, istovremeno izbjegavajui azijsko neprijateljstvo te prerano ugroavanje amerikog sigurnosnog kiobrana Prvi pravac razmiljanja polazi od pretpostavke da zadravanje postojeeg (priznaje se, asimetrinog) ameriko-japanskog odnosa treba ostati centralnom jezgrom japanske geostrategije. Pristalice ovog pravca ele, kao i veina Japanaca, potpunije meunarodno priznanje Japana, kao i vie jednakosti unutar alijanse, no njihovo je temeljno vjerovanje, kao to je to izrazio premijer Kiichi Miyazawa u sijenju 1993. godine, "da e izgled svijeta koji ulazi u 21. stoljee u velikoj mjeri ovisiti o tomu jesu li SAD i Japan...u stanju osigurati koordinirano vodstvo u zajednikoj viziji". Takvo gledite bilo je dominantno meu internacionalistikom elitom i vanjskopolitikim krugovima koji su drali mo tijekom, priblino, posljednja dva desetljea. Po kljunim geostratekim pitanjima glede regionalne uloge Kine i amerike nazonosti u Koreji, to je vodstvo podravalo SAD, no ono je isto tako smatralo svojom ulogom nametanje ogranienja bilo kakvom amerikom naginjanju prema zauzimanju agresivnog stava prema Kini. U stvari, ak je i 169 ova grupa sve vie naglaavala potrebu bliih japansko-kineskih odnosa, smjetajui ih po vanosti odmah iza odnosa s Amerikom. Drugo razmiljanje takoer ne osporava geostrateku identifikaciju japanske politike s amerikom, no polazi od toga da je za zadovoljenje japanskih interesa potrebno najprije priznati kako je Japan prvenstveno ekonomska sila. Ovo se gledanje najee povezuje sa stajalitima tradicionalno utjecajnog
sustavu; izvijee naslovljeno "Possibility and Role of a Security System in the Asia-Pacific Region", predano premijeru u ljeto 1996. od Japan Forum on International Affairs; kao i brojne knjige i lanci objavljeni proteklih godina, esto daleko poleminiji i ekstremniji u svojim preporukama i ee citirani u zapadnim medijima nego li naprijed navedeni radovi blii slubenim stajalitima. Na primjer, 1996. godine knjiga ureena od strane japanskog generala potakla je rairene novinske komentare jer se on usudio spomenuti mogunost da Amerika, iz bilo kojeg razloga propusti braniti Japan, te bi stoga Japan trebao ojaati svoje nacionalne obrambene sposobnosti (vidi General Yasuhiro Morino, ed., Next Generation Ground SelfDefense Force i komentar koji je izazvala u "Myths of the U.S. Coming to Our Aid", Sankei Shimbum, 4. oujak 1996.).

MITI-a (Ministry of International Trade and Industry - Ministarstvo meunarodne trgovine i industrije) i vodstvima izvozno orijentiranog japanskog gospodarstva. Po tom stajalitu japanska relativna demilitariziranost predstavlja prednost koju vrijedi zadrati. Uz Ameriku koja jami sigurnost zemlje Japan ima odrijeene ruke u voenju politike globalnog ekonomskog djelovanja, koja bi postupno pridonosila japanskom globalnom ugledu. U idealnom svijetu, ovo bi razmiljanje prieljkivalo barem de facto neutralnu politiku, uz Ameriku koja bi parirala kineskoj regionalnoj sili i time titila Tajvan i Koreju, to bi Japanu omoguilo razvitak tjenjih gospodarskih veza s kopnom i Jugoistonom Azijom. No, uzimajui u obzir postojee realitete, globalni merkantilisti prihvaaju ameriko-japansko saveznitvo kao nuni oblik suradnje, koji ukljuuje i relativno skromnu proraunsku potronju za japanske vojne snage (koja se jo uvijek kree malo iznad 1% BNP-a), ali isto tako ne bi voljeli da se to saveznitvo ispuni i nekim regionalno znaajnim sadrajima. Trea skupina, proaktivni realisti, predstavlja neto noviju vrstu politiara i geopolitikih mislioca. Oni smatraju kako Japan, kao bogata i uspjena demokracija, ima i priliku i obvezu utjecati na posthladnoratovski svijet. Time moe ujedno stei globalno priznanje koje mu pripada kao gospodarskom generatoru i kao naciji koja povijesno pripada meu nekoliko najznaajnijih nacija svijeta. Pojava ovakvog, neto snanijeg, japanskog stava naznaena je jo 1980. godine od premijera Yasuhira Nakasone, no moda je najpoznatiji izraz te perspektive sadran u kontroverznom izvjeu Ozawina povjerenstva, sugestivno naslovljenog "Nacrt za novi Japan: Novo promiljanje nacije". Nazvano po njegovom predsjedavatelju, Ichiro Ozawi, politiaru centra ija je karijera bila u usponu, ovo povjerenstvo zagovara demokratizaciju hijerarhijske politike kulture zemlje te ponovno promiljanje japanskih vanjskopolitikih stavova. Pourujui Japan 170 da postane "normalnom zemljom", izvjee preporuuje zadravanje ameriko-japanske sigurnosne veze, ali istovremeno savjetuje naputanje japanske meunarodne pasivnosti i snanije angairanje u globalnoj politici, posebice preuzimanjem vodee uloge u meunarodnim mirovnim naporima. U tom smislu izvjee predlae i kidanje japanskih ustavnih ogranienja glede primjene japanskih vojnih snaga u inozemstvu. Iako nije izrijekom izreena, ali je naznaena naglaavanjem pojma "normalna zemlja", ideja znaajnije geopolitike emancipacije Japana u odnosu na ameriki sigurnosni pokriva takoer se provlai ovim izvjeem. Zagovornici ovakvog naina razmiljanja nastojali su dokazati kako Japan ne bi smio oklijevati u promicanju azijskih interesa od globalnog znaaja, umjesto pukog, automatskog praenja amerikog vodstva. Ipak, autori ovog pristupa ostali su znakovito neodreeni u takvim osjetljivim pitanjima kao to je rastua regionalna uloga Kine ili budunost Koreje, ne razlikujui se u tome bitno od svojih tradicionalnijih kolega. Stoga, kad je regionalna sigurnost u pitanju, prihvaali su jo uvijek snanu japansku inklinaciju ostavljanja ovih dvaju pitanja u prvenstveno ameriku obvezu, u emu Japan ima samo ulogu povremenog smirivanja pretjerane amerike gorljivosti. Drugom polovicom 90-tih godina ova proaktivna, realistika orijentacija poinje prevladavati u javnom miljenju i utjecati na formuliranje japanske vanjske politike. U prvoj polovici 1996. godine japanska je vlada poela govoriti o japanskoj "samostalnoj diplomaciji" (jishu gaiko), iako je tradicionalno oprezno Ministarstvo vanjskih poslova ovu frazu prevodilo kao neodreeniji (ali Amerikancima neupadljiviji) termin "proaktivna diplomacija".

etvrto razmiljanje, ono meunarodnih vizionara, imalo je manje utjecaja od prethodnih, no sluilo je ponekad za unoenje vie idealistike retorike u japanska stajalita. U javnosti se ova razmiljanja povezuju s izuzetnim osobama - kao Akio Morita iz Sony-a - koje su osobno naglaavale vanost japanske demonstrativne privrenosti pozitivnim globalnim moralnim ciljevima. esto se pozivajui na frazu "novog svjetskog poretka", vizionari su pozivali Japan - upravo zato to je neoptereen geopolitikim obvezama - da preuzme globalno vodstvo u razvijanju i promicanju istinski humanih ciljeva u korist itave svjetske zajednice. 171 Sva su etiri pravca razmiljanja suglasna u jednom, kljunom regionalnom pitanju: kako je pojava jae naglaene multilateralne suradnje u azijsko-pacifikoj regiji u japanskom interesu. Takva bi suradnja mogla rezultirati, protokom vremena, trima pozitivnim uincima: pomogla bi u ukljuivanju (a time i suptilnom ograniavanju) Kine; u zadravanju Amerike u Aziji, istovremeno umanjujui njezinu premo; te u nadvladavanju antijapanskih raspoloenja i time u poveavanju japanskog utjecaja. Iako je malo vjerojatno da e doi do stvaranja sfere japanskog regionalnog utjecaja, moglo bi to Japanu omoguiti stjecanje neke razine regionalnog statusa, posebice kod otokih, pomorskih drava koje zabrinuto prate rast kineske moi. Sva etiri stajalita daju prednost opreznom "kultiviranju" Kine, za razliku od izravnih pokuaja zatvaranja Kine pod Amerikim vodstvom. U stvari ideja zatvaranja Kine, ili ona o stvaranju neformalne koalicije za postizanje ravnotee, sastavljene od otonih drava Tajvana, Filipina, Bruneia i Indonezije i podrane od Amerika i Japana, nisu bile privlane japanskoj vanjskopolitikoj eliti. Iz japanske perspektive, svaki napor takve vrste bi zahtijevao ne samo dugotrajnu i snanu ameriku nazonost u Koreji i Japanu, ve bi se - zbog pojave opasnog geopolitikog preklapanja kineskih i ameriko-japanskih interesa (vidi kartu na str. 173.) - mogao pretvoriti u ispunjenje predskazanja i dovesti do sukoba s Kinom.9 Rezultat bi mogao biti ponovno guenje postupne japanske emancipacije i prijetnja ukupnoj gospodarskoj dobrobiti na Dalekom Istoku. Iz istog razloga vrlo su rijetki oni koji bi mogli zamisliti suprotno: neku vrstu velikog sporazuma izmeu Japana i Kine. Regionalne posljedice takve klasine zamjene saveznika bile bi preozbiljne: ameriko povlaenje iz regije, trenutna subordinacija Tajvana i Koreje Kini, a Japan bi bio ostavljen Kini na milost i nemilost. Ovo svakako nije privlaan scenarij, osim moda nekolicini ekstremista. Prema tomu, uz geopolitiki marginaliziranu i povijesno prezrenu Rusiju, ne postoji alternativa ovom temeljnom suglasju kako veza s Amerikom ostaje japanskom sredinjom opcijom. Bez nje, Japan nije u stanju niti osigurati stalan dotok nafte niti se zatititi od 172 kineske (a vjerojatno uskoro i Korejske) nuklearne bombe. Jedino pravo politiko pitanje je na koji nain najbolje manipulirati amerikom vezom s ciljem unaprjeenja japanskih interesa. Sukladno tomu, Japanci su se priklonili amerikim tenjama za unaprjeenjem ameriko-japanske vojne suradnje, ukljuujui tu i prividno irenje opsega suradnje prijelazom s ue "Dalekoistone" na iru formulu "Azija - Pacifik". U skladu s time, u preispitivanju tzv. japansko-amerikih obrambenih smjernica japanska je vlada poetkom 1996. godine proirila i svoje odreenje glede mogue uporabe japanskih obrambenih snaga s "Dalekoistonih kriznih situacija" na "krizne situacije u Japanu susjednim regijama". Japanski ustupak Americi po ovom pitanju takoer izvire iz sve jaih sumnji glede dugorone izdrljivosti amerike sile u Aziji te bojazni da bi kineski rast - i amerika nervoza zbog toga - u nekom
9

Neki su konzervativni Japanci pali u iskuenje glede zamisli o posebnoj japansko-tajvanskoj vezi, a 1996. godine je formirana i "Japansko-tajvanska parlamentarna udruga" sa zadatkom promicanja tog cilja. Kineska reakcija je bila predvidivo neprijateljska.

trenutku u budunosti mogli staviti Japan pred neprihvatljiv izbor: svrstati se uz Ameriku protiv Kine, ili bez Amerike, a u savezu s Kinom.

173 Za Japan, ta temeljna dilema sadri i povijesni imperativ: obzirom kako prerastanje u dominantnu regionalnu silu vie ne moe biti dostinim ciljem, te kako je bez regionalne baze stjecanje istinske globalne moi nerealno, slijedi kako je najbolji nain za stjecanje statusa globalnog predvodnika onaj kroz aktivno djelovanje u svjetskim mirotvornim naporima i naporima na gospodarskom razvitku. Koritei prednosti koje nudi ameriko-japanska vojna alijansa u osiguranju stabilnosti na Dalekom Istoku - uz sprjeavanje da se ona pretvori u antikinesku koaliciju - Japan moe mirno raditi na svojoj prepoznatljivoj i utjecajnoj globalnoj misiji kao sila koja promie nastanak istinske meunarodne i uinkovito institucionalizirane suradnje. Time bi Japan mogao postati znatno moniji i globalno utjecajniji ekvivalent Kanadi: drava koju se cijeni zbog konstruktivne uporabe bogatstva i moi, ali koje se nitko ne boji, niti prema njoj osjea odbojnost. Amerika geostrateka prilagodba Zadatak amerike politike trebao bi biti da osigura ovakav japanski izbor i da kinesko uzdizanje k regionalnoj prevazi ne poremeti stabilnu triangularnu ravnoteu snaga u Istonoj Aziji. Pokuaji upravljanja Japanom i Kinom istovremeno, uz odravanje stabilne trostrane interakcije koja ukljuuje i Ameriku, predstavljati e veliki napor za ameriko umijee diplomacije i politiku matovitost. Odbacivanje ranije opsjedutosti prijetnjom koju navodno predstavlja japansko gospodarsko uzdizanje te izbjegavanje straha od kineske politike sile mogli bi unijeti hladan realizam u politiku koja mora biti temeljena prvenstveno na paljivoj stratekoj kalkulaciji: kako kanalizirati japansku energiju u meunarodnom smjeru i kako usmjeriti kinesku silu na regionalno sporazumijevanje.

Samo e na takav nain Amerika biti u stanju u istonim podrujima Euroazije stvoriti geopolitiki ekvivalent onomu to je Europa na zapadnim rubovima Euroazije, to jest, strukturu regionalne sile temeljenu na zajednikim interesima. No, za razliku od europskog sluaja, demokratski mostobran na istonom kopnu nee se pojaviti tako skoro. Umjesto toga, preureena alijansa s Japanom mora ujedno posluiti kao temelj za ameriko sporazumijevanje s regionalno dominantnom Kinom. 174 Iz ralambe izloene u prethodna dva dijela ovog poglavlja proizlazi za Ameriku nekoliko vanih geostratekih zakljuaka. Trenutno rasprostranjeno miljenje po kojem je Kina sljedea globalna sila stvara paranoju glede Kine i potie megalomanska oekivanja unutar Kine same. Strahovi od agresivne i antagonistike Kine, predodreene na skoranju ulogu globalne sile su, u najboljem sluaju, preuranjeni; a u najgorem mogu postati ispunjenje proroanstva. Slijedi kako bi bilo kontraproduktivno organizirati koaliciju sa ciljem ograniavanja kineskog rasta prema globalnoj sili. Time bi se samo postiglo da regionalno utjecajna Kina postane neprijateljski nastrojena. Istovremeno, bilo kakav napor takve vrste opteretio bi amerikojapanske odnose, obzirom da veina Japanaca ne bi podravala takav savez. Sukladno tomu, SAD bi trebale odustati od pritiska na Japan da ovaj preuzme vee obrambene odgovornosti u azijsko-pacifikoj regiji. Insistiranje u tom pravcu moglo bi samo umanjiti mogunost uspostave stabilnih odnosa izmeu Japana i Kine, uz istovremeno dodatno izoliranje Japana unutar regije. No upravo zato to se Kina vjerojatno nee uskoro pojaviti kao globalna sila - pa bi zbog toga bilo i nerazumno ustrajavati na zatvaranju Kine u regionalnim okvirima - poeljno je Kinu tretirati kao globalno znaajnog igraa. Privlaenje Kine u iru meunarodnu suradnju i osiguravanje statusa koji prieljkuje mogu imati efekt otupljivanja otrijih rubova kineskih nacionalnih ambicija. Vaan korak u tom smjeru bio bi ukljuivanje Kine u godinje sastanke najrazvijenijih zemalja svijeta, takozvane G-7 (Group of Seven), posebice iz razloga to je ve pozvana i Rusija. Iako to tako ne izgleda, Kina u stvari nema neke velike strateke opcije. Kineski gospodarski uspjeh ostaje u velikoj mjeri ovisan o ulasku zapadnog kapitala i tehnologija, kao i o pristupu stranim tritima, to sve bitno suava kineske opcije. Alijansa s nestabilnom i osiromaenom Rusijom ne bi poboljala niti kineske gospodarske niti geopolitike izglede (a za Rusiju to bi znailo subordinaciju Kini). Prema tomu niti to nije realna geopolitika opcija, iako je taktiki privlana i Kini i Rusiji. Kineska podrka Iranu i Pakistanu ima za Kinu neposredniji regionalni i geopolitiki znaaj, -no niti to ne predstavlja neku vrstu polazinu toku za napore na stjecanju statusa globalne sile. "Antihegemonska" koalicija mogla bi Kini predstavljati opciju "zadnje prilike" ukoliko bi 175 Kina zakljuila kako Sjedinjene Drave (uz japansku podrku) blokiraju njene nacionalne ili regionalne interese. No to bi bila koalicija siromanih, koji bi time, za neko vrijeme i svi zajedno, i ostali siromani. Velika Kina izranja kao regionalno dominantna sila. Kao takva, mogla bi se pokuati nametnuti svojim susjedima na nain koji bi bio destabilizirajui za regiju; ili se moe zadovoljiti vrenjem utjecaja na neizravniji nain, ostavi dosljedna kineskoj imperijalnoj povijesti. Hoe li doi do stvaranja hegemonske sfere utjecaja, ili neto neodreenije sfere popustljivosti, ovisiti e dijelom koliko e kineski reim biti autoritaran i brutalan, a dijelom i o nainu na koji e kljuni vanjski igrai, prvenstveno Amerika i Japan, reagirati na pojavu Vee Kine. Politika olakog prihvaanja takve injenice mogla bi potaknuti jo nasilnije kinesko postavljanje; no politika ometanja nastanka takve Kine mogla bi rezultirati istom posljedicom. Paljivom prilagodbom po nekim pitanjima, uz odluno povlaenje crte po nekim drugim, moglo bi se izbjei obje krajnosti.

U svakom sluaju, u nekim podrujima Euroazije, Vea bi Kina mogla ak vriti geopolitiki utjecaj koji bi bio sukladan irim amerikim geostratekim interesima u stabilnoj, ali politiki pluralistikoj Euroaziji. Na primjer, rastui kineski interes u Sredinjoj Aziji neizbjeno ograniava Rusiji slobodu djelovanja u nastojanju za reintegracijom ove regije u podruje moskovske kontrole. S tim u svezi, a odnosi se i na Perzijski zaljev, rastue kineske potrebe za energijom diktiraju zajedniki interes s Amerikom za osiguranjem prohodnosti, kao i politike stabilnosti regija u kojima se proizvodi nafta. Slino tomu, kineska podrka Pakistanu ograniava ambicije Indije za pokoravanjem te zemlje i neutralizira indijsko naginjanje suradnji s Rusijom po pitanjima Afganistana i Sredinje Azije. Konano, kinesko i japansko sudjelovanje u razvitku istonog Sibira takoer moe pomoi u poticanju bolje regionalne stabilnosti. Takvi zajedniki interesi trebali bi biti istraivani putem trajnog politikog dijaloga.10 176 Postoje i podruja u kojima bi se kineske ambicije mogle sudariti s amerikim (kao i japanskim) interesima, posebice ako bi se te ambicije nastojale ostvariti putem povijesno poznatije taktike sile i vrste ruke. Ovo se posebno odnosi na pitanja Jugoistone Azije, Tajvana i Koreje. Jugoistona je Azija potencijalno previe bogata, zemljopisno previe razvuena i jednostavno prevelika da bi se mogla lako pokoriti - ak i od mone Kine - no ujedno je i preslaba i politiki previe fragmentirana da ne bi potpala u sferu poputanja Kini. Kineski regionalni utjecaj, pojaan kineskom financijskom i gospodarskom nazonou u svim zemljama regije, jaati e kako bude jaala Kina. Mnogo toga e ovisiti o nainu na koji e Kina primjenjivati svoju mo, no nije sasvim vidljivo da Amerika ima nekog posebnog interesa tomu se izravno suprotstaviti ili se umijeati u takva pitanja kao to je spor oko Junog Kineskog mora. Kinezi imaju znatno povijesno iskustvo u suptilnom upravljanju neravnopravnim (ili vazalnim) odnosima, i svakako bi bilo u kineskom interesu suzdravati se kako se u regiji ne bi poticao strah od kineskog imperijalizma. Takav bi strah mogao rezultirati antikineskom koalicijom (a neki takvi tonovi ve se mogu nai u nastajuoj indonezijsko-australskoj vojnoj suradnji) koja bi sigurno podrku traila od Sjedinjenih Drava, Japana i Australije. Vea Kina, posebice nakon probavljanja Hong Konga, sigurno e jo energinije zahtijevati pripojenje Tajvana matici. Vano je imati na umu injenicu da Kina nikada nije pristala ne beskonanu odvojenost Tajvana. Prema tomu, u nekom trenutku, to bi pitanje moglo dovesti do izravnog ameriko-kineskog sueljavanja. Posljedice za sve umijeane mogle bi biti izuzetno tetne: kineski gospodarski izgledi bili bi unazaeni; amerike veze s Japanom bile bi ozbiljno optereene; ameriki napori na stvaranju stabilne ravnotee snaga na istoku Euroazije skrenuti s pravca. Sukladno tomu, nuno je zauzeti i odravati recipronu jasnou u stavovima po ovim pitanjima. Iako e Kini u doglednoj budunosti jo nedostajati sredstva za uinkovito pripojenje Tajvana, Peking mora razumjeti - i biti vjerodostojno uvjeren - da bi ameriko pasivno promatranje pokuaja nasilne reintegracija Tajvana uz uporabu vojnih sredstava, imalo tako razarajue uinke na ameriku poziciju na Dalekom Istoku da si, u sluaju da se Tajvan 177 ne moe sam obraniti, Amerika jednostavno ne bi mogla dopustiti vojnu pasivnost.

Na sastanku s najviim kineskim dunosnicima iz podruja nacionalne sigurnosti i obrane, 1996. godine, identificirao sam (uz povremenu namjernu uporabu openitih formulacija) sljedea podruja na kojima postoji zajedniki strateki interes, kao temelj za takav dijalog: 1) mir u Jugoistonoj Aziji; 2) izbjegavanje uporabe sile u rjeavanju pomorskih sporova; 3) mirna reunifikacija Koreje; 4) stabilnost u Koreji; 5) neovisnost Sredinje Azije; 6) ravnotea izmeu Indije i Pakistana; 7) ekonomski dinamian, a meunarodno benigni Japan; 8) stabilna, ali ne presnana Rusija.

10

Drugim rijeima, Amerika bi morala intervenirati ne u korist odvojenog Tajvana ve zbog amerikih geopolitikih interesa u azijsko-pacifikom podruju. To je vrlo bitna razlika. Sjedinjene Drave, per se, nemaju nikakvog specijalnog interesa u postojanju odvojenog Tajvana. U stvari slubeni je stav SAD-a uvijek bio, i trebao bi ostati, kako postoji samo jedna Kina. No nain na koji Kina nastoji ostvariti reunifikaciju moe se odraziti na amerike interese, i Kinezi toga moraju biti svjesni. Tajvansko pitanje ujedno legitimira amerika posezanja za pitanjem ljudskih prava u obraanjima Kini, bez mogunosti da zbog toga bude prozvana za mijeanje u unutranja pitanja. Sasvim je prikladno odvratiti Pekingu kako e do reunifikacije doi kad Kina postane prosperitetnija i demokratinija. Samo e takva Kina moi privui Tajvan i asimilirati ga u Veu Kinu koja e ujedno biti spremna na konfederalno ureenje temeljno na naelu "jedna zemlja, vie sustava". U svakom sluaju, zbog Tajvana je Kini u vlastitom interesu unaprijediti potivanje ljudskih prava, kao to je prikladno da Amerika u tom kontekstu to pitanje postavlja. Istovremeno, SAD-u odgovara - u skladu s obeanjem zadanom Kini - da se suzdrava od izravnog ili neizravnog podravanja bilo kakovog podizanja meunarodnog statusa Tajvana. Tijekom 90-tih godina neki slubeni ameriko-tajvanski kontakti stvorili su dojam kako SAD poinju tretirati Tajvan kao posebnu dravu a Kineska ljutnja zbog toga bila je razumljiva, kao i kinesko neodobravanje intenzivnijih napora tajvanskih dunosnika na dobivanju meunarodnog priznanja Tajvana. Isto tako, SAD se ne bi trebale stidjeti jasno dati Tajvanu da znanje kako e se njihov odnos prema Tajvanu promijeniti u sluaju tajvanskog insistiranja na mijenjanju davno uspostavljenih i namjerno ambivalentno postavljenih kinesko-tajvanskih odnosa. Nadalje, ako Kina zaista ostvari napredak i demokratizaciju, te ako njezino apsorbiranje Hong Konga ne rezultira nazadovanjem u podruju graanskih prava, ameriko ohrabrivanje ozbiljnih razgovora preko Tajvanskog tjesnaca o uvjetima eventualne reunifikacije moglo bi pomoi i u generiranju pritiska za daljnjom demokratizacijom unutar same Kine, te pospjeiti iri strateki dogovor izmeu Sjedinjenih Amerikih Drava i Vee Kine. 178 Koreja, drava koja je geopolitika os u Sjeveroistonoj Aziji mogla bi ponovno postati kamenom smutnje izmeu Amerike i Kine, a njezina e budunost takoer utjecati na ameriko-japanske odnose. I sve dok Koreja ostane podijeljena i potencijalnim aritem ratnog sukoba izmeu nestabilnog Sjevera i sve bogatijeg Juga, amerike e snage morati ostati na poluotoku. Svako unilateralno povlaenje SAD-a moglo bi dovesti do zapoinjanja novog rata, te bi vrlo vjerojatno, signaliziralo kraj amerike vojne nazonosti u Japanu. U sluaju amerikog naputanja June Koreje teko bi bilo zamisliti daljnje japansko oslanjanje na ostanak amerikih snaga na japanskom tlu. Vjerojatnija bi posljedica bila ubrzano japansko naoruavanje koje bi imalo destabilizirajue posljedice za itavu regiju. Korejsko ujedinjenje bi isto tako moglo otvoriti ozbiljne geopolitike dileme. Ako bi amerike snage ostale u jedinstvenoj Koreji, Kina bi ih nuno doivljavala usmjerenima protiv sebe. U stvari, nije vjerojatno da bi Kina uope pristala na ujedinjenje pod takvim uvjetima. Ako bi do takvog ujedinjenja dolazilo postupno, u fazama - tzv. mekim prizemljenjem - Kina bi ga politiki ometala i podravala one snage u Sjevernoj Koreji koje se protive reunifikaciji. Ako bi, pak, do ujedinjenja dolo nasilno, uz "prisilno sputanje" Sjeverne Koreje, ak se ni kineska vojna intervencija ne bi mogla iskljuiti. Iz Kineskog kuta gledanja, ujedinjena Koreja bila bi prihvatljiva jedino ako ne bi bila izravnim nastavkom amerike sile (uz Japan u pozadini kao odskona daska). S druge strane, ujedinjena Koreja bez amerikih postrojbi na njezinom teritoriju vjerojatno bi gravitirala prvo prema nekom obliku neutralnosti u odnosu na Kinu i Japan, a kasnije postupno - vodena ostatcima, ali jo uvijek snanih, antijapanskih osjeaja - bilo prema sferi otvorenog kineskog utjecaja, bilo prema

sferi neto delikatnije zone poputanja kineskim interesima. U tom bi se sluaju otvorilo i pitanje japanske spremnosti da ostane kao jedina azijska baza za ameriku silu. U najmanju bi ruku to pitanje podijelilo domau japansku politiku. Svako smanjenje amerikih vojnih dosega na Dalekom Istoku, kao posljedica toga, otealo bi odravanje stabilne ravnotee snaga u Euroaziji. Ova razmiljanja, prema tomu, poveavaju amerike i japanske interese za zadravanjem statusa quo u Koreji (iako iz donekle razliitih razloga), a ako bi taj status morao biti izmijenjen, do toga bi 179 moralo doi u vrlo polaganim fazama, najbolje u okruenju dubljeg ameriko-kineskog regionalnog sporazumijevanja. U meuvremenu, istinska japansko-korejska pomirba znatno bi pridonijela stvaranju stabilnijeg regionalnog ozraja za eventualno ujedinjenje. Razliite meunarodne komplikacije koje bi mogle proizai iz Korejskog ujedinjenja bile bi umanjene u sluaju iskrene pomirbe izmeu Japana i Koreje koja bi rezultirala jaanjem obvezujuih politikih odnosa i suradnje izmeu te dvije zemlje. Sjedinjene bi Drave mogle odigrati kritinu ulogu u poticanju takve pomirbe. Mnogi specifini koraci poduzeti u poticanju njemako-francuske, a kasnije i njemako-poljske pomirbe (npr. u rasponu od zajednikih sveuilinih programa do kombiniranih vojnih snaga), mogli bi se primijeniti i u ovom sluaju. Sveobuhvatno i regionalno stabilizirajue japansko-korejsko partnerstvo bi, s druge strane, omoguilo trajnu ameriku nazonost na Dalekom Istoku, moda ak i nakon ujedinjenja Koreje. Gotovo da ne treba niti spominjati da bliske politike veze s Japanom predstavljaju znaajan ameriki geopolitiki interes. No hoe li Japan biti amerikim vazalom, rivalom ili partnerom, ovisiti e o sposobnosti Amerikanaca i Japanaca da jasnije definiraju meunarodne ciljeve koje bi trebali nastojati ostvariti u zajednikoj suradnji, kao i crtu koja ragraniuje ameriku geostrateku misiju na Dalekom Istoku od japanskih pretenzija za sjecanjem globalne uloge. Za Japan, usprkos domaim raspravama glede japanske vanjske politike, odnosi s Amerikom ostaju sredinjim stupom u odreivanju vlastitog smjera meunarodnog djelovanja. Dezorijentirani Japan, koji bi naginjao ili prema vlastitom naoruavanju ili prema zasebnom sporazumijevanju s Kinom, znaio bi kraj amerike uloge u azijskopacifikoj regiji, te unaprijed iskljuio mogunost pojave stabilnih trostranih odnosa izmeu Amerike, Japana i Kine. Time bi bilo onemogueno i oblikovanje politike ravnotee - ameriki upravljane - za cjelokupan prostor Euroazije. Ukratko, dezorijentirani bi Japan podsjeao na nasukanog kita: udarao bi oko sebe bespomono, ali opasno. To bi moglo dovesti do destabiliziranja Azije, a ne bi ponudilo realnu alternativu potrebnom stabilizirajuem balansu izmeu Amerike, Japana i Kine. Samo e kroz tijesnu suradnju s Japanom Amerika biti u stanju postii razumijevanje s Kinom glede njezinih regionalnih pretenzija i 180 istovremeno ograniavati one arbitrarnije Kineske manifestacije. Samo se na toj osnovi moe ostvariti zamreno, trostrano razumijevanje koje ukljuuje ameriku globalnu silu, kinesku regionalnu prevagu i japansko meunarodno vodstvo. Slijedi kako u doglednoj budunosti redukcija postojee razine amerike vojne nazonosti u Japanu (prema tomu i u Koreji) nije poeljna. Isto tako, znaajan porast geopolitikog opsega ili stvarne veliine japanskih vojnih aktivnosti takoer je nepoeljan. Osjetno povlaenje SAD-a bi, u kontekstu uznemirujue japanske strateke dezorijentiranosti, vrlo vjerojatno pokrenulo znatan program japanskog naoruavanja, pri emu bi ameriki pritisci na Japan da preuzme veu vojnu ulogu mogli nanijeti tetu izgledima za postizanje regionalne stabilnosti, oteali ire regionalno sporazumijevanje s Veom Kinom,

obeshrabrili Japan u preuzimanju konstruktivnije meunarodne misije, i time zakomplicirali napore na poticanju stabilnog geopolitikog pluralizma na itavom prostoru Euroazije. Slijedi kako se Japanu - ako se eli licem okrenuti svijetu, a leima Aziji - mora dati znaajan poticaj i poseban status, kako bi njegovi vlastiti nacionalni interesi bili u velikoj mjeri zadovoljeni. Za razliku od Kine, koja moe teiti stjecanju statusa globalne sile tako da prvo postane regionalnom silom, Japan moe traiti globalni utjecaj samo ako izbjegne nastojanjima za stjecanjem regionalne uloge. Stoga je jo znaajnije potvrivati japanski osjeaj da ima status specijalnog amerikog partnera u globalnim tenjama koje su mu u jednakoj mjeri politiki zadovoljavajue koliko i ekonomski korisne. U cilju toga, Sjedinjene Drave bi dobro postupile kad bi razmotrile mogunost prihvaanja ameriko-japanskog sporazuma o slobodnoj trgovini i time stvorile zajedniki ameriko-japanski trgovinski prostor. Takav korak, koji bi formalizirao sve tjenje veze izmeu dvaju gospodarstava, osigurao bi i geopolitiku podlogu za nastavak amerike nazonosti na Dalekom Istoku, kao i za japansko konstruktivno globalno djelovanje.11 Kao zakljuak: za Ameriku bi Japan trebao biti njezin vitalni i najznaajniji partner u stvaranju proimajueg globalnog sustava temeljenog na suradnji, ali istovremeno ne i primarni vojni partner 181 u regionalnim aranmanima stvorenim u cilju suprotstavljanja kineskoj regionalnoj prevazi. U stvari, Japan bi trebao biti ameriki globalni partner u sastavljanju smjernica za nove svjetske odnose. Regionalno eminentna Kina trebala bi postati amerikim dalekoistonim sidrom u tradicionalnijim podrujima politike temeljene na sili, pomaui time u stvaranju ravnotee snaga u Euroaziji, pri emu bi Velika Kina na Dalekom Istoku imala ulogu rastue Europe na zapadu Euroazije. 182

11

Snanu argumentaciju u prilog ovoj inicijativi iznosi Kurt Tong, naglaavajui obostrane koristi koje bi iz nje proizale, u "Revolutionizing America's Japan Policy,= Foreign Policy, (Winter 1996-97).

Sedmo poglavlje Zakljuak Dolo je vrijeme da Sjedinjene Drave formuliraju i provedu integralnu, sveobuhvatnu i dugoronu geostrategiju za itavu Euroaziju. Ova potreba izvire iz meudjelovanja dvaju temeljnih realiteta: Amerika je danas jedina globalna supersila, a Euroazija je sredinja arena globusa. Prema tomu, o distribuciji snaga na euroazijskom kontinentu ovisiti e ameriki primat i amerika povijesna batina. Ameriki globalni primat jedinstven je po svom opsegu i po svom karakteru. Rije je o hegemoniji nove vrste koja odraava mnoge znaajke amerikog demokratskog sustava: ona je pluralistika, propusna i fleksibilna. Steena tijekom manje od jednog stoljea, njena temeljna geopolitika pojavnost ogleda se u, do danas nezabiljeenoj, amerikoj ulozi na euroazijskom kopnu koje je oduvijek predstavljalo polazinu toku za sve ranije pretendente na globalnu mo. Amerika je danas euroazijskim arbitrom, pri emu niti jedno vanije pitanje ne moe biti rijeeno bez amerikog sudjelovanja, ili protivno amerikim interesima. Nain na koji e Sjedinjene Drave manipulirati glavnim geostratekim igraima na euroazijskoj ahovskoj ploi i istovremeno zadovoljavati njihove potrebe, te nain na koji e upravljati geostratekim osima Euroazije biti e kljuan za dugotrajnost i stabilnost amerikog globalnog primata. Francuska i Njemaka e i dalje ostati glavnim igraima u Europi, a ameriki je sredinji cilj uvrivanje i proirivanje demokratskog mostobrana na zapadnom rubu Euroazije. Na Dalekom Istoku Euroazije, Kina e vjerojatno sve vre zauzimati sredinju ulogu, a Amerika nee imati snano uporite u unutranjosti Azije ukoliko uspjeno ne odnjeguje neku vrstu ameriko-kineskog stratekog konsenzusa. U sreditu Euroazije, prostoru izmeu sve vee Europe i regionalno rastue Kine, ostati e "crna rupa", osim ukoliko Rusija ne razrijei svoje unutranje dileme glede vlastitog postimperijalnog samoodreenja, a prostor juno od Rusije - Euroazijski Balkan 183 prijeti pretvaranjem u kotao u kojem kljuaju etniki konflikti i rivaliteti meu velikim silama. U takvom okruenju, u neko dogledno vrijeme - vjerojatno vie od jedne generacije - malo je vjerojatno da ameriki status prve svjetske sile bude ozbiljnije doveden u pitanje od neke druge, pojedinane sile. Niti ,jedna nacionalna drava ne moe se mjeriti s Amerikom u etiri kljune dimenzije sile (vojnoj, ekonomskoj, tehnolokoj i kulturolokoj) koje sve zajedno proizvode globalnu politiku mo. Ako iskljuimo namjernu ili sluajnu ameriku abdikaciju, jedina realna alternativa amerikom globalnom vodstvu u doglednoj budunosti bila bi meunarodna anarhija. U tom pogledu, ispravno je ustvrditi kako je Amerika, po rijeima Predsjednika Clintona, postala "nezamjenjiva nacija" svijeta. Vano je ovdje naglasiti kako ova tvrdnja o nezamjenjivosti Amerike, kao i aktualnost mogue globalne anarhije, stoji. Razarajue posljedice demografske eksplozije, siromatvom potaknutih migracija, radikalne urbanizacije, etnikih i vjerskih neprijateljstava te razvitka sredstava za masovno unitenje, mogle bi izmaknuti kontroli ukoliko bi se razorio postojei okvir makar rudimentarne stabilnosti temeljen na nacionalnim drava. Bez stalnog i usmjerenog amerikog mijeanja snage globalnog nereda mogle bi dominirati svijetom. A mogunost takvog cijepanja sadrana je u geopolitikim tenzijama dananje Euroazije, kao i svijeta u cjelini. Rizici za globalnu stabilnost koji iz toga proizlaze vjerojatno e biti dodatno pojaani predvidivom daljnjom degradacijom stanja u kojem se nalazi ljudska vrsta. Posebice u siromanijim zemljama svijeta gdje demografska eksplozija i pratea rapidna urbanizacija ubrzano proizvode nove obespravljene mase, stotine milijuna nezaposlenih, te sve nemirnije mlade ljude ija razina frustracije eksponencijalno raste. Suvremena sredstva komunikacije intenziviraju njihov raskid s tradicionalnim autoritetima, inei ih istovremeno sve svjesnijim - i nezadovoljnijim - globalne nejednakosti i time podlonijim mobilizaciji za ekstremne stavove. S jedne strane rastui fenomen globalnih migracija,

koje u brojkama doseu desetine milijuna, moe privremeno posluiti kao sigurnosni ventil, no s druge moe rezultirati i transkontinentalnim rasprostiranjem etnikih i drutvenih konflikata. 184 U ulozi globalnog kormilara koju je Amerika naslijedila, vjerojatno e se susretati turbulencijama, napetostima i barem povremenim nasiljem. Novi sloeni meunarodni poredak, oblikovan amerikom hegemonijom, u kojem je "strah od rata skinut s dnevnog reda", vjerojatno e biti ogranien na one dijelove svijeta gdje se amerika sila podrana demokratskim drutvenim i politikim sustavima kao i razgranatim vanjskim multilateralnim okvirima - iako njima takoer dominira Amerika. Amerika e se geostrategija za Euroaziju, prema tomu, morati suoiti sa silama turbulencije. U Europi ve postoje signali koji ukazuju na slabljenje integrativnog zamaha i na mogunost skorog oivljavanja tradicionalnih europskih nacionalizama. Visoke stope nezaposlenosti odravaju se ak i u najuspjenijim europskim dravama, a meu ostalim, rezultiraju i porastom ksenofobije koja bi mogla gurnuti francusku ili njemaku politiku u pravcu znaajnog politikog ekstremizma i introvertnog ovinizma. tovie, stvarno predrevolucionarno stanje stvara se ve ovog trenutka. Povijesni vremenski raspored za Europu, naznaen u Treem poglavlju, ispuniti e se jedino ako Sjedinjene Drave ohrabre, pa ak i podbodu, europske tenje za jedinstvom. Nepoznanice glede ruske budunosti jo su vee, a izgledi pozitivnog razvoja dogaaja jo upitniji. Stoga je za Ameriku imperativ oblikovati geopolitiki kontekst koji e biti pogodan za asimilaciju Rusije u ire okvire europske suradnje i koji e podravati samodostatnu neovisnost novih, suverenih ruskih susjeda. Pa ipak, odrivost Ukrajine ili Uzbekistana, na primjer (da i ne spominjemo etniki uzburkan Kazahstan), ostaje nesigurnom, posebno ako amerika pozornost bude odvuena nekom novom internom krizom u Europi, irenjem jaza izmeu Turske i Europe, ili intenziviranjem neprijateljstva u ameriko-iranskim odnosima. Mogunost za postizanje znaajnog dogovora s Kinom mogla bi nestati zbog zaotravanja tajvanske krize; ili zbog toga to bi unutranja kineska dinamika rezultirala pojavom agresivnog i neprijateljskog reima, ili kompliciranjem samih ameriko-kineskih odnosa. Kina bi tada mogla postati destabilizirajua sila u svijetu, optereujui time ameriko-japanske odnose moda do mjere u kojoj bi dolo do japanske dezorijentacije i pucanja tih veza. U takvoj situaciji bi stabilnost u Jugoistonoj Aziji bila ugroena, i moemo samo nagaati kako bi kombinacija takvih dogaaja utjecala na Indiju, kljunu zemlju za stabilnost June Azije. 185 Ove opservacije slue kao temelj za tvrdnju kako se niti novi globalni problemi koji prelaze opseg nacionalnih drava, niti ona tradicionalnija geopolitika pitanja, vjerojatno nee moi rijeiti ukoliko doe do nestajanja temeljnog geopolitikog sustava koji poiva na postojanju jedne globalne sile. Uz zabrinjavajue znakove na horizontima Europe i Azije, svaka amerika politika mora se usredotoiti na Euroaziju kao cjelinu i mora biti vodena preciznim geostratekim smjernicama. Geostrategija za Euroaziju Polazina toka za potrebnu politiku trebala bi biti u potpunom prihvaanju triju novih uvjeta koji trenutno karakteriziraju geopolitiko stanje svjetskih odnosa: po prvi puta u povijesti 1) jedna je drava istinska globalna sila, 2) jedna je ne-euroazijska drava globalno dominantna, i 3) centralnom arenom globusa, Euroazijom, dominira ne-euroazijska sila. No, sveobuhvatna i cjelokupna geostrategija za Euroaziju mora se temeljiti i na prepoznavanju limita amerike snage te, s vremenom, neizbjenog smanjivanja njezinog opsega. Kao to je ve reeno, sama veliina i raznolikost Euroazije, kao i potencijalna mo nekih njenih drava, ograniavaju dubinu amerikog utjecaja i stupanj kontrole nad razvojem dogaaja. Ovakvo stanje postavlja teite na geostrateko razumijevanje navedenih prilika te na mudro i selektivno koritenje amerikih

mogunosti na ogromnoj ahovskoj ploi Euroazije. A kako amerika sila nee trajati vjeno, prioritet se mora staviti na poticanje kontroliranog rasta drugih regionalnih sila, ali koje nee dovesti do ugroavanja amerikog primata. I kao u ahu, ameriki globalni planeri moraju razmiljati nekoliko poteza unaprijed i predviati mogue poteze protivnika. Kontinuirana geostrategija mora, prema tomu, razlikovati kratkoronu perspektivu (otprilike sljedeih pet godina), srednjorone planove (do dvadesetak godina) i dugorone (preko dvadeset godina). Pored toga, na ove faze ne smije se gledati kao na zatvorene i odvojene kategorije, ve na dijelove postupka u tijeku. Prvi stupanj mora ciljano, postupno i dosljedno voditi drugom, a drugi prema treem. 186 Na kratki rok je u amerikom interesu konsolidirati i unaprijediti sadanji geopolitiki pluralizam na zemljovidu Euroazije. Time se teite stavlja na manevriranje i uprav janje s ciljem sprjeavanja stvaranja neprijateljske koalicije koja bi mogla predstavljati izazov amerikom primatu, a da i ne spominjemo mogunost, dodue ne veliku, pojave jedne zemlje koja bi to mogla predstavljati. Tijekom srednjoronog razdoblja navedeno bi trebalo postupno ustupiti prioritet nastajanju sve znaajnijih, ali strateki kompatibilnih partnera koji bi, uz ameriko vodstvo, pokuali oblikovati transeuroazijski sigurnosni sustav temeljen u veoj mjeri na meusobnoj suradnji. I konano, na dugi bi rok sve naprijed navedeno trebalo prerasti u globalnu jezgru istinski podijeljene politike odgovornosti. Neposredni cilj sastoji se u sprjeavanju pojave jedne drave ili kombinacije drava koja bi mogla izgurati Ameriku iz Euroazije, ili znatno umanjiti njezinu ulogu odluujueg arbitra. No, na uspostavu transkontinentalnog geopolitikog pluralizma ne smije se gledati kao na cilj sam za sebe, ve kao na sredstvo za oblikovanje iskrenog stratekog partnerstva u kljunim regijama Euroazije kao srednjoronog cilja. Nije vjerojatno kako e Amerika kao demokratska zemlja htjeti beskonano dugo sudjelovati u skupom, sloenom i napornom upravljanju Euroazijom kroz stalnu manipulaciju i manevriranje podrano amerikim vojnim mogunostima, a u cilju onemoguavanja regionalne dominacije jedne sile. Prema tomu, prva faza mora logino i ciljano dovesti do druge, one u kojoj benigna amerika hegemonija jo uvijek obeshrabruje druge od takvih tenji, i to ne samo na nain da cijenu njihovog ostvarenja ini previsokom, ve i kroz izbjegavanje ugroavanja vitalnih interesa potencijalnih euroazijskih pretendenata. Da bi se ostvario tako postavljen srednjoroni cilj potrebno je poticanje istinskih partnerstva, prvenstveno onog s ujedinjenom i politiki definiranom Europom, onog s regionalno predominantnom Kinom, kao i (za nadati se) onog s postimperijalnom, europski orijentiranom Rusijom, a na junom rubu Euroazije s demokratskom Indijom koja ima stabilizirajui utjecaj na regiju. No uspjeh ovih napora ogledati e se u stvaranju takvih stratekih odnosa s Europom i Kinom koji e stvoriti pogodno okruenje za definiranje ruske uloge - bilo pozitivne, bilo negativne. Slijedi kako e vea Europa i proireni NATO biti iznimno korisni, kako za ostvarenje kratkoronih, tako i dugoronih ciljeva amerike politike. Vea Europa proiriti e i podruje amerikog utjecaja - a 187 temeljem pristupanja novih lanica iz Sredinje Europe poveati e se i broj zemalja s proamerikim stavovima u europskim tijelima - bez istovremenog nastanka tako politiki integrirane Europe koja bi bila u stanju ugroziti interese SAD-a drugdje, posebno na Bliskom Istoku. Osim toga, politiki definirana Europa nuna je i za postupnu asimilaciju Rusije u globalni sustav suradnje. Treba priznati kako Amerika ne moe sama utjecati na jae integriranje Europe - to ovisi o Europljanima, posebice Francuzima i Nijemcima - ali moe omesti takvu integraciju. I upravo bi se to moglo pokazati kobnim za stabilnost Euroazije, a time i za amerike interese. I zaista, ukoliko Europa ne postane jedinstvenija mogla bi se jo vie razjediniti. Sukladno tomu, kao to je ve spomenuto ranije, Amerika nuno mora suraivati s Francuskom i Njemakom u stvaranju Europe koja je

politiki vitalna, koja ostaje vezana uz Sjedinjene Amerike Drave i koja proiruje opsege demokratskog meunarodnog sustava temeljenog na suradnji. Pitanje izbora izmeu Francuske i Njemake za Ameriku ne postoji. Bez Francuske, kao i bez Njemake nema niti Europe, a bez Europe nee biti niti transeuroazijskog sustava suradnje. Navedeno e u praksi zahtijevati odreenu postupnu prilagodbu prema zajednikom voenju NATOa, poklanjanju vee pozornosti francuskim zahtjevima za naglaeniju ulogu Europe, ne samo u Africi ve i na Bliskom Istoku, te trajnoj podrci europskom irenju na istok, iako e time EU postati politiki i gospodarski vrlo samouvjeren globalni igra.1 Sporazum o transatlantskoj slobodnoj trgovini, kojeg ve sada zagovaraju mnogi utjecajni atlantski vode mogao bi umanjiti rizike rastueg gospodarskog rivaliteta izmeu ujedinjene Europe i SAD-a. U svakom sluaju, eventualni uspjeh EUa u zakopavanju stoljetnih europskih nacionalnih antagonizama, s njihovim globalno tetnim posljedicama, bio bi vrijedan odreenog postupnog smanjivanja amerike odluujue uloge kao trenutnog euroazijskog arbitra. 188 irenje NATO-a i EU-a moglo bi osvjeiti sve slabiju europsku svijest o viem cilju, uz istovremeno uvrivanje demokratskih pomaka ostvarenih uspjenim zavretkom Hladnog rata, to je i u amerikom i europskom interesu. Ulog u ovim naporima su ameriki dugoroni odnosi s Europom. Nova Europa tek se gradi, a da bi ta nova Europa ostala geopolitikim dijelom "Euro-atlantskog" prostora irenje NATO-a je nuno. Jednako tako, neuspjeh u irenju NATO-a, nakon to je takva obveza preuzeta, razbio bi koncept iree Europe i demoralizirao Srednjoeuropljane. To bi ak moglo ponovno potaknuti i ruske geopolitike pretenzije u Sredinjoj Europi. Zaista, neuspjeh napora na proirenju NATO-a, predvoenih Amerikom, mogao bi probuditi ak i ambicioznije Ruske tenje. Jo uvijek nije sasvim sigurno - a povijest nas upuuje na suprotno - da ruska politika elita dijeli europsku elju za snanu i trajnu ameriku nazonost. Sukladno tomu, iako je poeljno promicati sve tjenje odnose suradnje s Rusijom, za Ameriku je isto tako vano da poalje jasne signale glede svojih globalnih prioriteta. Ako treba birati izmeu veeg euro-atlantskog sustava i boljih odnosa s Rusijom, prvo mora biti smjeteno daleko vie na listi amerikih prioriteta. Iz istog razloga bilo kakvi dogovori s Rusijom glede proirenja NATO-a ne bi smjeli rezultirati situacijom u kojoj Rusija postaje de facto lanom alijanse s pravom glasa i time istovremeno razvodnjava NATO-ov specijalni euro-atlantski karakter i degradira novoprimljene lanice na drugorazredan status. Time bi se Rusiji pruile mogunosti ne samo za ponovno stjecanje sfere utjecaja u Sredinjoj Europi, ve i za iskoritavanje svoje nazonosti u NATO-u za igru na eventualna ameriko-europska neslaganja u cilju reduciranja amerike uloge u europskim poslovima. Isto je tako od kljune vanosti da, kako Sredinja Europa pristupa NATO-u, bilo kakve sigurnosne garancije date Rusiji budu reciprone i obostrano umirujue. Ogranienja glede rasporeivanja NATO snaga i nuklearnih sustava na teritoriju novih lanica mogla bi biti znaajnim imbenikom umirivanja opravdanih ruskih strahovanja, no ona bi trebala biti uzvraena simetrinim ruskim garancijama glede demilitarizacije potencijalno strateki opasnog podruja Kaliningrada i ogranienja u postavljanju znatnijih snaga blizu granica moguih novih lanica NATO-a i EU-a. Istovremeno 189

Na Konferenciji o Americi i Europi, organiziranoj od strane CSIS-a (Center for International and Strategic Studies) u veljai 1997. u Bruxellesu, razvijen je itav je niz konstruktivnih prijedloga u tom smislu. Kretali su se od zajednikih napora na strukturalnim reformama usmjerenih na smanjenje proraunskih deficita, unaprjeenju gospodarskih temelja europske vojne industrije ime bi se olakala i transatlantska suradnja u podruju obrane te pojaala europska uloga u NATO-u. Koristan popis ovakvih i slinih aktivnosti usmjerenih na jaanje europske uloge moe se nai u: David C. Gompert and F. Stephen Larrabee, eds., America and Europe: A Partnership for a New Era (Santa Monica, Calif.: RAND, 1997).

dok svi ruski zapadni susjedi ele imati stabilne i suradujue odnose s Rusijom ostaje injenica kako oni, iz povijesno opravdanih razloga, i dalje strahuju od Rusije. Prema tomu, postizanje ravnopravnog dogovora izmeu NATO/EU-a i Rusije pozdravili bi svi Europljani i u tomu vidjeli signal da Rusija konano provodi svoj postimperijalni izbor u korist Europe. Takav bi izbor mogao utvrditi put za ire napore na unaprjeenju ruskog statusa i samopotovanja. Formalno lanstvo u G-7, kao i podizanje razine sustava donoenja odluka unutar OESS-a (u kojem bi se moglo ustanoviti poseban odbor za sigurnosna pitanja, sastavljenog od SAD, Rusije i nekoliko znaajnijih europskih zemalja), stvorili bi prigode za konstruktivno rusko sudjelovanje u oblikovanju europskih politikih i sigurnosnih dimenzija. Uz financijsku pomo Zapada, te razvitak daleko ambicioznijih planova za bolje prometno povezivanje Rusije s Europom putem brzih cestovnih i eljeznikih pravaca, proces davanja stvarnog sadraja ruskom izboru u korist Europe znatno bi uznapredovao. Dugoronija uloga Rusije u Euroaziji ovisiti e u velikoj mjeri od povijesnog izbora koji Rusija mora izvriti, vjerojatno jo u ovom desetljeu, glede svog samoodreenja. ak i uz Europu i Kinu koje ire doseg svojih regionalnih utjecaja Rusija e ostati vlasnikom najvee nekretnine na svijetu. Ruski teritorij protee se kroz deset vremenskih zona, dvostruko je vei od povrine SAD-a ili Kine te povrinom daleko nadmauje ak i poveanu Europu. Prema tomu, teritorijalna ogranienost nije ruski sredinji problem. tovie, ogromna Rusija mora se izravno suoiti, i izvui ispravne zakljuke, s injenicom kako su i Europa i Kina ekonomski snanije, a Kina je i na dobrom putu da Rusiju pretekne i u podruju drutvene modernizacije. U takvim okolnostima ruskoj bi politikoj eliti trebalo postati jasno kako je prvi ruski prioritet vlastita modernizacija, a ne iscrpljivanje u nerealnim tenjama za stjecanje nekadanjeg statusa. Obzirom na ogromnu veliinu i razliitost zemlje vjerojatno je kako bi decentralizirani sustav upravljanja, temeljen na otvorenom gospodarstvu, pogodovao oslobaanju kreativnih potencijala ruskih ljudi i iskoritavanju velikih prirodnih bogatstava. S druge strane, takva bi decentralizirana Rusija bila daleko manje podlona bilo kakvoj imperijalnoj mobilizaciji. Rusija kao labava konfederacija sastavljena od Europske Rusije, Sibirske Republike i Dalekoistone Republike - lake bi gradila bliske gospodarske veze s Europom, s 190 novim dravama Sredinje Azije i s Orijentom, ime bi se ubrzao razvitak cijele zemlje. Pored toga, svaki od tri entiteta bio bi uinkovitiji u oslobaanju vlastitih, lokalnih potencijala, stoljeima zauzdanih moskovskom birokratskom krutou. Jasno rusko okretanju europskoj opciji, umjesto imperijalnoj, vjerojatnije je ukoliko Amerika uspjeno nastavi slijediti drugi imperativni dio njezine strategije u odnosu na Rusiju: podravanje postojeeg geopolitikog pluralizma u post-sovjetskom prostoru. Ta podrka trebala bi obeshrabriti bilo kakve imperijalne kunje. Postimperijalna i europski orijentirana Rusija trebala bi u stvari amerike napore u tom pravcu vidjeti kao pozitivne za stvaranje regionalne stabilnosti i reduciranje mogunosti izbijanja konflikata du junih ruskih granica. No politika uvrivanju geopolitikog pluralizma ne bi smjela biti uvjetovana dobrim odnosima s Rusijom. tovie, ak i u sluaju da do tako dobrih odnosa ne doe, navedeno bi predstavljalo dobro osiguranje obzirom da ograniava mogunosti oivljavanja stvarno prijetee ruske imperijalne politike. Slijedi kako politika i gospodarska podrka kljunim novim samostalnim dravama ini integralni dio ire strategije za Euroaziju. Konsolidacija suverene Ukrajine, koja se u meuvremenu redefinira kao srednjoeuropska drava i djeluje u pravcu tjenje integracije sa Sredinjom Europom, kljuno je vana sastavnica takve politike, jednako kao poticanje bliih odnosa s tako strateki vanim zemljama kao to su Azerbejdan i Uzbekistan, pored openitijih napora na otvaranju Sredinje Azije (usprkos ruskih zapreka) globalnom gospodarstvu.

Velika strana ulaganja u sve dostupniju regiju Kaspijski bazen - Sredinja Azija pomoi e ne samo u uvrivanju neovisnosti novih zemalja ve, dugorono, i samoj postimperijalnoj i demokratskoj Rusiji. Oslobaanje energetskih i mineralnih bogatstava regije generirati e napredak, a time i snaniji osjeaj stabilnosti i sigurnosti, uz istovremeno smanjivanje rizika za izbijanje konflikata balkanskog tipa. Koristi od ubrzanog regionalnog razvitka, financiranog vanjskim ulaganjima, irile bi se i prema susjednim ruskim provincijama, uglavnom nedovoljno razvijenim. Pored toga, kad jednom nove vladajue elite u regiji uvide kako se Rusija ne protivi integriranju regije u globalno gospodarstvo, umanjiti e se i njihova strahovanja od eventualnih politikih posljedica gospodarske suradnje s Rusijom. S vremenom bi, dakle, ne 191 imperijalna Rusija mogla biti prihvaena od ostatka regije kao poeljni gospodarski partner, a ne vie imperijalni vladar. Kako bi se osigurali stabilni i neovisni juni Kavkaz i Sredinja Azija, Amerika bi morala paziti da ne obeshrabri Tursku, te ispitati postojanje mogunosti za poboljanje odnosa s Iranom. Turska koja se osjea izopenom iz Europe kojoj se eljela pridruiti postati e jae naglaeno islamska Turska, Turska za koju je vjerojatnije kako e iz inata staviti veto na proirenje NATO-a, i koja e biti manje spremna na suradnju sa Zapadom na stabiliziranju i integriranju sekularne Sredinje Azije u svjetsku zajednicu. Shodno tomu, Amerika bi trebala uporabiti svoj utjecaj u Europi kako bi se omoguilo eventualno pristupanje Turske u EU, a s Turskom bi se trebala odnositi kao s europskom dravom pod uvjetom da unutranja turska politika ne uini dramatian zaokret prema Islamu. Stalne konzultacije glede Kaspijskog mora i Sredinje Azije s Ankarom pojaao bi u Turskoj osjeaj stratekog partnerstva sa Sjedinjenim Dravama. Amerika bi takoer trebala snano podrati turske elje da cjevovod iz Bakua u Azerbejdanu do Ceyhana na turskoj sredozemnoj obali poslui kao glavni pravac za izvoz energenata iz Kaspijskog mora. Pored toga, nastavak ameriko-iranskih nesklonosti nije u amerikom interesu. Svako eventualno poboljanje ovih odnosa trebalo bi biti temeljeno na prepoznavanju zajednikog stratekog interesa u stabiliziranju trenutno, za Iran, vrlo nestabilnog regionalnog okruenja. Naravno, svaka bi strana trebala poduzeti odreene napore za postizanje takve pomirbe, jer ona ne bi smjela izgledati kao usluga koju jedna strana ini drugoj. Snaan, pa ak i vjerski motiviran Iran, koji ne bi bio fanatino antizapadni, bio bi u interesu SAD-a, a i iranska politika elita bi na koncu mogla doi do te spoznaje. U meuvremenu, dugoronim amerikim interesima vie bi odgovaralo naputanje postojeeg amerikog protivljenja tjenjim tursko-iranskim odnosima, posebice u gradnji novih cjevovoda i drugih prometnih pravaca izmeu Irana, Azerbejdana i Turkmenistana. Dugorono ameriko sudjelovanje u financiranju takvih projekata takoer bi bilo u amerikom interesu.2 192 Potencijalnu ulogu Indije takoer treba naglasiti, iako je ona trenutno relativno pasivan igra na euroazijskoj sceni. Indija je geopolitiki sputana kinesko-pakistanskom koalicijom, a oslabljena Rusija ne moe joj pruiti politiku podrku kakvu joj je davao Sovjetski Savez. Ipak, opstanak demokracije u Indiji vrlo je znaajan obzirom da bolje od bilo kakve akademske rasprave pobija stav po kojem su ljudska prava i demokracija prvenstveno zapadne malograanske manifestacije. Indija
2

Primjereno je ovdje citirati mudar savjet moga kolege iz CSIS-a, Anthony H. Cordesmana (iz njegovog referata "The American Threat to the United States", veljaa 1997., str. 16, odranog u Army War College), u kojem upozorava na ameriku sklonost demoniziranju problema, pa ak i naroda. Po njegovim rijeima: "Iran, Irak i Libija su primjeri u kojima su se SAD obruile na reime koji predstavljaju stvarnu, ali ogranienu prijetnju, te ih "demonizirale" bez istovremenog promiljanja ostvarivih srednjoronih ili dugoronih zavrnica svoje strategije. Planeri SAD-a ne mogu se nadati kako e totalno izolirati ove drave, a nema smisla odnositi se prema njima kao da su one utjelovljenje "divljih" ili "teroristikih" drava.... SAD postoji u svijetu koji je moralno siv i nee uspjeti ukoliko ga pokuaju promijeniti u crno-bijeli svijet."

dokazuje kako su antidemokratske "azijske vrednote", promicane od zagovornika od Sinagapura do Kine iskljuivo antidemokratske, a ne nuno i karakteristine za Aziju. Indijski bi neuspjeh, s druge strane, predstavljao udarac izgledima za irenje demokracije, te istovremeno udaljio sa scene silu koja doprinosi boljoj ravnotei snaga u azijskom prostoru, posebice kad se uzme u obzir jaanje kineske nazonosti. Slijedi kako je dolo vrijeme za progresivno ukljuivanje Indije u razgovore o regionalnoj stabilnosti, a u sklopu toga posebice o budunosti Sredinje Azije, i jaanja izravnijih bilateralnih veza izmeu amerikih i indijskih obrambenih krugova. Geopolitiki pluralizam u Euroaziji nee se moi u cijelosti ostvariti, niti odrati, bez produbljivanja stratekog razumijevanja izmeu Amerike i Kine. Iz toga slijedi kako politika usmjerena na ukljuivanje Kine u ozbiljan dijalog, uz moebitno sudjelovanje Japana, predstavlja nuni prvi korak u poticanju kineskog interesa za postizanje razumijevanja s Amerikom, a koje bi odraavalo nekoliko geopolitikih interesa (posebice u Sjeveroistonoj Aziji i Sredinjoj Aziji) koji su ovim dravama u stvari zajedniki. Bilo bi prikladno kad bi Amerika pri tome odstranila bilo kakve dvojbe glede amerike privrenosti politici jedne Kine, i time izbjegla pogoranje tajvanskog pitanja, posebice nakon kineske apsorpcije Hong Konga. Sukladno tomu, u kineskom je interesu da se pripojenje Hong Konga pokae kao uspjean primjer kako i Vea Kina moe tolerirati i tititi veu raznolikost u svom unutranjem politikom ureenju. 193 Iako nije vjerojatno da bi - kao to je prikazano u etvrtom i estom poglavlju - neka potencijalna kinesko-rusko-iranska koalicija protiv Amerike prelazila povremena taktika postavljanja, za Sjedinjene je Drave vano odnositi se prema Kini na nain koji Peking ne bi usmjeravao u tom pravcu. U svakoj "antihegemonskoj" alijansi takve vrste Kina bi predstavljala kljunu kariku. Kina bi bila najsnaniji, najdinaminiji, i time vodei imbenik. Takva bi se koalicija mogla okupiti jedino oko nezadovoljne, frustrirane i neprijateljske Kine. Niti Rusija niti Iran nemaju ono to je potrebno da bi bile sredinjim magnetom takve koalicije. Prema tomu, strateki ameriko-kineski dijalog glede podruja koje bi obje zemlje eljele vidjeti slobodne od dominacije nekih drugih potencijalnih hegemona predstavlja nunost. No da bi se u tomu postigao napredak dijalog bi morao biti trajan i ozbiljan. Tijekom trajanja takve komunikacije mogla bi se temeljitije obraditi i ona sloenija pitanja u svezi Tajvana, pa ak i ljudskih prava. U stvari, moglo bi se vrsto argumentirati kako pitanje kineske unutranje liberalizacije nije iskljuivo unutranje politiko pitanje Kine, obzirom kako jedino demokratizirana i prosperitetna Kina moe raunati na mirno privlaenje Tajvana. Svaki pokuaj nasilnog pripojenja ne samo da bi ugrozio ameriko-kineske odnose, ve bi sigurno negativno djelovao i na kineske mogunosti privlaenja stranog kapitala i odravanja svog razvitka. Time bi Kina rtvovala i svoje tenje za stjecanjem regionalnog primata i globalnog statusa. Iako se Kina sve vie pojavljuje kao regionalno dominantna sila, nije vjerojatno kako e u dogledno vrijeme postati globalnom silom - iz razloga navedenih u estom poglavlju - a paranoja od Kine kao globalne sile samo pothranjuje megalomaniju unutar Kine, i moda prua temelje za stvaranje ispunjenja proroanstva u intenziviranju ameriko-kineskih napetosti. Shodno tomu, Kinu ne bi trebalo niti ograniavati, niti joj podilaziti. Treba ju tretirati s potovanjem kao najveu dravu koja se razvija, i to - bar za sada - uspjeno. Njezina geopolitika uloga, kako na Dalekom Istoku, tako i itavoj Euroaziji, vjerojatno e nastaviti rasti. Prema tomu, bilo bi razumno ukljuiti Kinu u godinje summite vodeih zemalja svijeta - G-7 - tim vie to je ukljuenje Rusije ve proirilo teme summita s gospodarskih i na politika pitanja. Kako Kina postaje sve vie integrirana u svjetski sustav, tako e biti i sve manje spremna i manje sposobna za iskoritavanje svoje 194

regionalne uloge na politiki nerazuman nain. Stoga je za pretpostaviti kako e u podrujima od njezinog povijesnog interesa, a u sklopu nastajue euroazijske strukture geopolitikog dogovaranja, de facto doi do pojave zone poputanja Kini. Odgovor na pitanje hoe li ujedinjena Koreja naginjati prema toj sferi, u mnogome ovisi od stupnja japansko-korejske pomirbe, no u svakom sluaju, reunifikacija Koreje bez dogovora s Kinom nije vjerojatna. Vea Kina e u nekom trenutku neizostavno vre postaviti pitanje Tajvana, no stupanj u kojem e Kina do tada biti ukljuena u splet obvezujuih meunarodnih gospodarskih i politikih odnosa vjerojatno e vriti pozitivan utjecaj na prirodu kineske unutranje politike. Ukoliko se pokae kako kineska apsorpcija Hong Konga nema represivnih posljedica, Dengova formula za Tajvan - "jedna zemlja, dva sustava" - moda bude redefinirana u "jedna zemlja, vie sustava". To bi reunifikaciju moglo uiniti prihvatljivijom svim stranama - to opet pojaava tvrdnju kako bez odreene politike evolucije same Kine nee biti mogua ponovna uspostava jedne Kine. U svakom sluaju, kako iz povijesnih tako i iz geopolitikih razloga, Kina bi Ameriku trebala promiljati kao prirodnog saveznika. Za razliku od Japana ili Rusije, Amerika nikada nije imala nekih teritorijalnih pretenzija prema Kini; i za razliku od Velike Britanije, nikada ju nije ponizila. Osim toga, bez realnog stratekog konsenzusa s Amerikom Kina vjerojatno ne bi bila u mogunosti privlaiti ogromna strana ulaganja toliko potrebna njezinom gospodarskom rastu, i time stjecanju naglaene regionalne nazonosti. Slino vrijedi i za Ameriku: bez ameriko-kineskog stratekog razumijevanja, kao istonog sidra amerikog angamana u Euroaziji, Amerika nema geostrategiju za unutranjost Azije; a bez geostrategije za unutranjost Azije Amerika nema ni geostrategiju za Euroaziju. Prema tomu, kineska regionalna mo kooptirana u ire okvire meunarodne suradnje za Ameriku moe predstavljati strateki dobitak od vitalne vanosti za osiguranje euroazijske stabilnosti. U tom pogledu taj bi dobitak mogao bi se usporediti sa znaajem Europe, a nadmaivao bi znaaj Japana. No, za razliku od europske situacije, do pojave demokratskog mostobrana na istonim obalama nee doi tako brzo. Time postaje jo znaajnije da ameriki napori na razvitku dubljih stratekih 195 odnosa s Kinom budu temeljeni na nedvosmislenom razumijevanju kako je.demokratski i ekonomski uspjean Japan ipak prvi ameriki partner na Pacifiku i kljuni globalni saveznik. Iako Japan zbog snane averzije koja prema njemu postoji ne moe postati dominantnom regionalnom silom u Aziji, moe postati meunarodnom silom. Usko suraujui sa SAD-om na neemu to bi se moglo nazvati novim rasporedom globalnih prioriteta, Tokio za sebe moe uobliiti vrlo utjecajnu ulogu na globalnom planu, pri emu treba izbjegavati bilo kakve uzaludne i potencijalno kontraproduktivne napore na stjecanju statusa regionalne sile. Zadatak amerikog dravnog vodstva trebao biti da usmjerava Japan u tom pravcu. Ameriko-japanski ugovor o slobodnoj trgovini, kojim bi se stvorio zajedniki gospodarski prostor, uvrstio bi meusobne odnose i pomogao ostvarenju cilja, stoga bi takav prijedlog trebalo zajedniki razmotriti. Upravo e bliski politiki odnosi s Japanom Americi omoguiti sigurnije sporazumijevanje s Kinom glede njezinih regionalnih pretenzija, sprjeavajui istovremeno one politiki arbitrarnije kineske manifestacije. Samo se na takvim temeljima moe zaeti trostrano razumijevanje - ono koje obuhvaa ameriku globalnu mo, kinesku regionalnu nazonost i japansko meunarodno vodstvo. No, to bi ire geostrateko sporazumijevanje moglo biti ugroeno nepotrebnom ekspanzijom ameriko-japanske vojne suradnje. Sredinja uloga Japana ne bi se trebala svoditi na status amerikog nepotopivog nosaa zrakoplova na Dalekom Istoku, niti amerikog glavnog vojnog saveznika u Aziji, niti na potencijalnu azijsku regionalnu silu. Pogreno usmjereni napori na promicanju ovakvih uloga Japana samo bi posluili odsjecanju Amerike od azijskog kopna, umanjivanju izgleda za postizanje stratekog sporazuma s Kinom, i time frustriranju amerike sposobnosti da uvrsti postojanje stabilnog geopolitikog pluralizma u itavoj Euroaziji.

Trans-euroazijski sustav sigurnosti Stabilnost euroazijskog politikog pluralizma, koji bi unaprijed iskljuivao pojavu jedne dominantne sile, biti e ojaana nastankom Trans-euroazijskog sustava sigurnosti (TESS), vjerojatno poetkom sljedeeg stoljea. Takav bi 196 transkontinentalan sigurnosni sporazum obuhvatio proireni NATO - povezan s Rusijom poveljom o suradnji - kao i Kinu i Japan (koji bi i dalje bilateralnim sporazumom o sigurnosti ostao povezan sa SAD-om). No, da bi do toga dolo prvo se mora proiriti NATO, istovremeno ukljuujui Rusiju u ire regionalne okvire sigurnosne suradnje. Pored toga, Amerikanci i Japanci moraju se konzultirati i usko suraivati u pokretanju trostranog politikog i sigurnosnog dijaloga koji e ukljuiti i Kinu. Trostrani ameriko-japansko-kineski sigurnosni razgovori mogli bi s vremenom ukljuiti i neke druge azijske sudionike, te kasnije dovesti do njihovog zajednikog dijaloga s Organizacijom za europsku sigurnost i suradnju. Takvi bi razgovori mogli utrti put nizu konferencija na kojima bi sudjelovale sve europske i azijske drave ime bi se zapoeo postupak institucionalizacije transkontinentalnog sustava sigurnosti. S vremenom bi se mogla poeti oblikovati jae formalizirana struktura koja bi potakla pojavu Transeuroazijskog sustava sigurnosti koji bi po prvi puta obuhvatio itav kontinent. Jednom kad naprijed naznaene politike stvore preduvjete za to, oblikovanje takvog sustava - definiranje njegovog sadraja i zatim institucionalnih oblika - moglo bi postati glavnom arhitektonskom inicijativom sljedeih desetljea. Tako iroki okvir transkontinentalne sigurnosti mogao bi imati i stalna vijea sigurnosti, sastavljena od najznaajnijih euroazijskih entiteta, s ciljem jaanja TESS-ove sposobnosti za promicanje uinkovite suradnje na pitanjima od kritine vanosti za globalnu stabilnost. Amerika, Europa, Kina, Japan, konfederalna Rusija, Indija, te mogue i neke druge zemlje mogle bi zajedno tvoriti jezgru takvog transkontinentalnog sustava sigurnosti. Eventualna pojava TESS-a mogla bi postupno osloboditi Ameriku od nekih njezinih tereta, uz istovremeno zadravanje njezine odluujue uloge kao euroazijskog stabilizatora i arbitra. Nakon posljednje globalne supersile Dugorono gledano, globalna politika e postajati sve manje kompatibilna s koncentracijom hegemonske moi u rukama jedne drave. Prema tomu, Amerika nije samo prva, i jedina, istinski globalna supersila, ve vrlo vjerojatno i posljednja. 197 Tomu nije tako samo zato to nacionalne drave postupno postaju sve propusnije, ve i zbog toga to znanje kao mo postaje sve rasprostranjenije, pristupanije i sve manje zatvoreno u nacionalne granice. Disperzija gospodarske moi takoer e biti sve vea. U godinama koje dolaze nije vjerojatno da e ijedna sila dosegnuti udio od 30% u svjetskom BDP-u kao to je Amerika imala najveim dijelom ovog stoljea, da i ne spominjemo onih 50% koje je imala 1945. godine. Neke procjene sugeriraju kako e do konca ovog desetljea Amerika jo uvijek initi oko 20% svjetskog BDP-a, uz postupan pad prema 10-15% oko 2020. godine kako druge sile - Europa, Kina, Japan - budu poveavale svoje udjele do razine sline amerikoj. No globalna premo jednog entiteta, kakvu je Amerika stekla tijekom ovog stoljea, nije vie vjerojatna, to ima dalekosene vojne i politike implikacije. Osim toga, multinacionalni i iznimni karakter samog amerikog drutva omoguio je Americi da svoju hegemoniju uini univerzalnom, a da istovremeno ne izgleda strogo nacionalna. Na primjer, svaki napor Kine u stjecanju globalnog primata nuno bi kod ostalih bio doivljen kao nametanje nacionalne hegemonije. Ili jo jednostavnije, svatko moe postati Amerikancem, no samo Kinez moe

biti Kinezom - i to postavlja znaajnu dodatnu prepreku pred svaki pokuaj uspostave strogo nacionalne globalne hegemonije. Sukladno tomu, jednom kad ameriko vodstvo pone slabiti, nije vjerojatno da e ono biti zamijenjeno vodstvom neke druge pojedinane drave. Stoga kljuno pitanje za budunost glasi: "to e Amerika ostaviti svijetu kao svoju trajnu ostavtinu?" Odgovor dijelom ovisi o tomu koliko e dugo trajati ameriki primat i koliko energino e Amerika ustrajati na oblikovanju okvira kljunih partnerskih odnosa koji bi s vremenom mogli postati i jae institucionalizirani. U stvari, moglo bi se pokazati kako je povijesno vremensko razdoblje za konstruktivno iskoritavanje amerike globalne moi relativno kratko, i to zbog vanjskih i unutranjih razloga. Nikada prije jedna istinski narodna demokracija nije ostvarila meunarodnu premo. Jaanje sile, i posebno gospodarski trokovi i ljudske rtve koje takva sila ponekad zahtijeva, uglavnom nisu sukladni demokratskim instinktima. Demokracija je nespojiva s mobilizacijom u imperijalne svrhe. 198 I zaista, temeljna nepoznanica glede budunosti mogla bi biti sadrana u pitanju hoe li Amerika postati prvom supersilom koja nije sposobna, ili ne eli, koristiti svoju mo. Nee li postati impotentnom globalnom silom? Istraivanja javnog miljenja pokazala su kako je samo manjina Amerikanaca (13%) suglasna s prijedlogom po kojem bi "SAD, kao jedina preostala sila, trebale i dalje biti prvenstvenim svjetskim vodom u rjeavanju svjetskih problema." Dok velika veina (74%) preferira da Amerika "u rjeavanju svjetskih problema obavlja samo dio posla koji na nju otpada, zajedno s drugim zemljama."3 Nadalje, kako se multikulturalnost amerikog drutva bude poveavala, tako e biti sve tee postizanje konsenzusa u pitanjima vanjskopolitikog djelovanja, osim u sluajevima znaajnog i snanog osjeaja vanjske prijetnje. Takav je konsenzus uglavnom postojao tijekom II. Svjetskog rata, pa ak i Hladnog rata. No tada je svoje korijene imao ne samo u dubokoj privrenosti demokratskim steevinama, za koje je javnost osjeala da su ugroene, ve i u kulturolokom i etnikom suosjeanju s, uglavnom, europskim rtvama neprijateljskih totalitarizama. U nedostatku usporedivog vanjskog izazova, amerikom bi drutvu moglo postati bitno tee postizanje sporazuma glede vanjskih politika koje se ne mogu izravno povezati sa sredinjim vjerovanjima ili rairenim, zajednikim kulturno-etnikim simpatijama, a koji je jo uvijek potreban za trajno, i ponekad skupo, imperijalno djelovanje. Ako nita drugo, dva su druga, sasvim razliita pogleda na implikacije amerike povijesne pobjede u Hladnom ratu daleko privlanija: s jedne strane, stajalite kako zavretak Hladnog rata opravdava znatno smanjivanje amerike globalne nazonosti, bez obzira na posljedice koje bi to moglo imati na ukupni ameriki globalni poloaj; i s druge, stav kako je dolo vrijeme za istinski meunarodni multilateralizam, kojem bi Amerika ak trebala ustupiti dio svoga suvereniteta. Oba razmiljanja imaju svoje pristalice u amerikom drutvu. 199 I jo openitije, kulturoloke promjene u Americi mogle bi takoer dovesti do neodrivosti produene primjene stvarne imperijalne sile u inozemstvu. Takva primjena sile pretpostavlja visoki stupanj doktrinarne motivacije, intelektualnih napora i domoljubnog zanosa. A dominantna kultura zemlje postaje sve vie usredotoena na masovnu zabavu kojom dominiraju teme koje polaze od osobnog hedonizma i drutvenog eskapizma. Kumulativne posljedice navedenog osjeaju se u sve teem postizanju potrebnog konsenzusa za trajnu, i povremeno skupu, vodeu ulogu Amerike u inozemstvu.
"An Emerging Consensus - A Study of American Public Attitudes on America's Role in the World" (College Park: Center for International and Security Studies at the University of Maryland, srpanj 1996.). Valja spomenuti, a to nije u neskladu s naprijed navedenim, kako su istraivanja istog centra provedena poetkom 1997. (pod vodstvom Steven Kulla), pokazala kako znatna veina Amerikanaca podupire irenje NATO-a (62% za, 27% snano podupire, a samo 29% se protivi, od toga se 14% snano protivi).
3

Sredstva su masovne komunikacije odigrala posebno vanu ulogu u tom smislu potiui snanu odbojnost prema svakoj selektivnoj primjeni sile koja moe dovesti i do najmanjih gubitaka. Pored toga, Amerika i Zapadna Europa sve se tee nose s kulturolokim posljedicama drutvenog hedonizma i dramatinog opadanja znaaja drutvenih vrednota temeljenih na vjeri. (Paralele koje se u tom smislu mogu povui s propadanjima ranijih imperija opisanih u Prvom poglavlju vrlo su zanimljive). Kulturoloku krizu do koje je to dovelo oznaava rairena uporaba droga i, posebno u Americi, povezanost s rasnim pitanjem. I konano, stopa ekonomskog rasta ne moe vie zadovoljiti poveana materijalna oekivanja, dodatno potaknuta kulturom koja potronju stavlja na prvo mjesto. Nije pretjerano rei kako se u mnogim segmentima Zapadnih drutava pojavljuje osjeaj povijesne nelagode, moda ak i pesimizma. Prije gotovo pola stoljea, priznati se povjesniar, Hans Kohn, nakon traginih iskustava dva svjetska rata i nazadovanja izazvanog totalitarnim reimima, zapitao nije li Zapad "umoran i iscrpljen". Bojao se da je ovjek dvadesetog stoljea postao manje samopouzdan od njegovih predaka iz devetnaestog stoljea. Iskusio je tamne sile povijesti na vlastitom iskustvu. Pojave za koje se vjerovalo kako pripadaju prolosti ponovno su se pojavile: fanatina vjera, nepogreivi voe, ropstvo i masakri, iskorjenjivanje itavih naroda, bezobzirnost i barbarizam."4 Taj nedostatak samopouzdanja dodatno jer pojaan gotovo opim razoaranjem posljedicama zavretka Hladnog rata. Umjesto "novog svjetskog poretka" temeljenog na suglasju i skladu, "pojave 200 za koje se vjerovalo da pripadaju prolosti" odjednom su postale budunost. Iako etniko-nacionalni sukobi vie ne predstavljaju rizik za izbijanje nekog veeg rata, ipak ugroavaju mir u mnogim dijelovima svijeta. Prema tomu, rat jo neko vrijeme nee postati zaboravljen pojam. U situaciji u kojoj su bogatije i snanije zemlje ograniene vlastitim tehnolokim kapacitetima za samounitenje te vlastitim interesima, ini se da rat postaje luksuz koji si mogu priutiti samo siromani. U doglednoj budunosti one dvije treine osiromaenog ovjeanstva vjerojatno nee imati iste motive za suzdravanje kao oni povlateni. Isto tako valja napomenuti kako se u meunarodnim konfliktima i teroristikim djelovanjima do sada zaudo nije pribjeglo uporabi sredstava masovnog unitenja. Ne moe se predvidjeti koliko e dugo takvo suzdravanje potrajati, no olakana dostupnost sredstava za nanoenje velikih gubitaka - bilo nuklearnih bilo bakteriolokih - ne samo dravama ve i drugim organiziranim grupama, nuno poveava opasnost od njihove uporabe. Ukratko, Amerika kao vodea svjetska sila zaista je suoena s kratkim vremenskim razdobljem za iskoritavanje svoje povijesne prigode. Sadanji trenutak relativnog globalnog mira moda nee potrajati dugo. Takva mogunost naglaava vanost hitnog amerikog djelovanja usmjerenog na jaanje meunarodne geopolitike stabilnosti i oivljavanje osjeaja povijesnog optimizma na Zapadu. Tom optimizmu potrebno je uvjerenje o sposobnosti istovremenog noenja s unutranjim drutvenim i vanjskim geopolitikim izazovima. No, ponovno poticanje zapadnog optimizma i svijesti o univerzalnosti zapadnih vrednota ne ovise iskljuivo o Americi i Europi. Japan i Indija pruaju primjer kako ideje ljudskih prava i demokracije vrijede i u azijskim okolnostima, i to kako u visoko razvijenim sredinama tako i u onima koje se razvijaju. Stoga je kontinuirani demokratski uspjeh Japana i Indije od ogromne vanosti za pozitivno gledanje na budui politiki izgled svijeta. Zaista, njihovi uspjesi, kao i uspjesi June Koreje i Tajvana, pruaju temelj za vjerovanje kako bi i trajan kineski rast, u kombinaciji s vanjskim pritiscima
4

Hans Kohn. The Twentieth Century (New York: 1949), str. 53.

usmjerenim na poticanje promjena koje bi generiralo jae ukljuivanje u meunarodne okvire, mogao voditi napretku demokratizacije kineskog sustava. 201 Postavljanje prema ovim izazovima predstavlja ameriki teret i njezinu jedinstvenu obvezu. Imajui u vidu stvarno stanje amerike demokracije, uinkovit odgovor zahtijevat e poticanje razumijevanja kod amerike javnosti trajnog znaaja amerike sile u oblikovanju irih okvira za stabilnu geopolitiku suradnju, suradnju koja istovremeno sprjeava globalnu anarhiju i uspjeno onemoguuje pojavu nove, prijetee sile. Ova dva cilja - sprjeavanje anarhije i onemoguavanje pojave monog rivala - neodvojivi su od dugorone definicije svrhe amerikog globalnog djelovanja - stvaranja i odravanja okvira za globalnu geopolitiku suradnju. Naalost, do sada su napori na odreivanju amerikog sredinjeg globalnog cilja u doba zavretka Hladnog rata bili jednodimenzionalni. Nisu uspjeli u povezivanju potrebe za poboljanjem stanja u kojem se nalazi ljudska vrsta s nunou zadravanja sredinje uloge amerike sile u svjetskim odnosa. Moe se identificirati nekoliko takvih pokuaja u posljednje vrijeme. Tijekom prve dvije godine Clintonove administracije zagovarani "izriiti multilateralizam" propustio je uzeti u obzir temeljne realitete suvremene moi. U kasnijoj alternativi po kojoj se Amerika trebala usredotoiti na globalno "irenje demokracije" izostavljen je znaaj koji za Ameriku ima odravanje globalne stabilnosti ili ak unaprjeenje nekih uinkovitih (ali naalost ne i "demokratskih") odnosa temeljenih na sili, kao na primjer onih s Kinom. Neki ui pokuaji, postavljeni kao sredinji ameriki prioriteti, kao na primjer oni usredotoeni na eliminaciju postojeih nepravdi u globalnoj raspodjeli prihoda, na oblikovanje "zrelog stratekog partnerstva" s Rusijom ili na ograniavanje irenja naoruanja, zadovoljili su u jo manjoj mjeri. Ostale alternative - po kojima se Amerika trebala koncentrirati na ouvanje okolia, ili jo ue, na rjeavanje lokalnih ratova - takoer su ignorirali temeljne realitete globalne moi. Kao rezultat toga, niti jedna od naprijed nabrojanih formulacija nije u punoj mjeri posvetila pozornost potrebi stvaranja minimuma globalne geopolitike stabilnosti kao neophodnog temelja za istovremeno zadravanje amerike hegemonije i uinkovito izbjegavanje anarhije. Ukratko, cilj politike SAD-a mora biti beskompromisno dvostran: zadravanje amerike dominantne pozicije kroz barem jo jednu generaciju, ili dulje; i stvaranje geopolitikog okvira koji je u stanju 202 apsorbirati neizbjene udarce i napetosti drutveno-politikih promjena, uz istovremeno prerastanje u geopolitiku jezgru podijeljene odgovornosti za miroljubivo globalno upravljanje. Produeno razdoblje postupnog irenja suradnje s kljunim euroazijskim partnerima, stimulirano i arbitrirano od Amerike, moe takoer pomoi stvaranju pretpostavki za eventualnu dogradnju postojeih struktura UN-a koje ubrzano zastarijevaju. Tada bi nova podjela odgovornosti i privilegija bila u stanju voditi rauna o promjenama u realitetima globalne moi, drastino razliitih od onih koji su postojali 1945. godine. Ovi e napori imati dodatnu povijesnu prednost obzirom na postojanje nove mree globalnih veza koje se, izvan tradicionalnog sustava temeljenog na nacionalnim dravama, ire eksponencijalnom stopom. Ta mrea - istkana od multinacionalnih korporacija, NGO-a (ne-vladinih organizacija od kojih su mnoge transnacionalnog karaktera) i znanstvenih zajednica, a sve pojaano postojanjem Interneta - ve sada tvori neformalni globalni sustav koji je sutinski sukladan jae institucionaliziranoj i obvezujuoj globalnoj suradnji. Prema tomu, tijekom sljedeih nekoliko desetljea mogla bi se pojaviti djelatna struktura globalne suradnje, temeljena na geopolitikim stvarnostima, i postupno na sebe preuzeti vei dio ingerencija dananjeg svjetskog "regenta", koji za sada nosi breme odgovornosti za stabilnost i mir u svijetu.

Geostrateki uspjeh u oivotvorenju tog cilja predstavljao bi primjerenu ostavtinu koju bi dananja Amerika, kao prva, jedina i posljednja istinski globalna sila, ostavila buduim generacijama. 203