Wolfgang Merkel

Transformacija politikih sustava Teorije i analize

Preveli Mirjana Kasapovi i Nenad Zakoek

Zagreb, 2009.

Naslov izvornika Wolfgang Merkel Systemtransformation: Theorien und Analysen VS-Verlag fr Sozialwissenschaften, Wiesbaden, 2009. Copyright Fakultet politikih znanosti Sveuilita u Zagrebu Biblioteka Politika misao Svezak 62

Glavni urednik Nenad Zakoek Urednitvo Davor Boban, Enes Kulenovi, Ana Matan, Kreimir Petkovi, Berto alaj, Nenad Zakoek Izvrni urednik Davor Boban Tehniki urednik Hrvoje Stani

Izdava Fakultet politikih znanosti Sveuilita u Zagrebu Za izdavaa Vlatko Cvrtila

Predgovor drugom izdanju Uvod I. 1. 1.1. 1.1.1 . 1.1.2. 1.1.3. 1.2. 1.2.1. 1.2.2. 1.2.3. 2. 2.1. 2.2. 3. 3.1. 3.2. 4. 4.1. 4.1.1. 4.1.2. 4.1.3. 4.2. 4.2.1. 4.2.2. 4.3. 4.3.1. 4.3.2. 4.3.3. 4.4. 4.4.1. 4.4.2. 4.5. 5. 5.1. 5.2. 6. 6.1. 6.1.1. 6.1.2. 6.1.3. Teorija Tipologija politikih sustava Demokratski sustavi Poliarhije Usidrena demokracija Defektne demokracije Autokratski sustavi Autoritarni sustavi Totalitarni sustavi Tipovi totalitarnih sustava Stabilnost politikih sustava Unutarnja stabilnost demokratskih sustava Unutarnja nestabilnost autokratskih sustava Pojmovi transformacije Vlada, reim, drava, sustav Mijenjanje reima, promjena reima, tranzicija, transformacija Teorije transformacije Teorije sustava Parsonsova teorija sustava Luhmanova autopoietika teorija sustava Teorija modernizacije Strukturalistike teorije Neomarksistiki strukturalizam Teorem o disperziji moi Kulturalistike teorije Religijsko-kulturni tipovi civilizacije Religija, fundamentalizam i demokracija Socijalni kapital Teorije aktera Deskriptivno-empirijske teorije aktera Pristupi racionalnog izbora Teorijska sinteza Mase i elite u transformaciji Uloga masa i elita u literaturi o transformaciji Uloga masa i elita u fazama transformacije Faze transformacije Kraj autokratskog sustava Kompleksi uzrok Uzroci unutar sustava Uzroci izvan sustava

6.1.4. 6.2. 6.2.1. 6.2.2. 6.3. 6.3.1. 6.3.2. 6.3.3. 6.3.4. II. 1. 2. 3. 3.1. 3.1.1. 3.1.2. 3.2. 3.2.1. 3.2.2. 3.2.3. 3.2.4. 3.2.5. III. 1. 1.1. 1.1.1. 1.1.2. 1.1.3. 1.2. 1.2.1. 1.2.2. 1.2.3. 1.3. 1.3.1. 1.3.2. 1.3.3. 1.4. 1.4.1. 1.4.2. 1.4.3. 1.4.4.

Procesni oblici Demokratizacija Institucionalizacija demokracije Geneza demokratskih sustava vlasti Konsolidacija Ustavna konsolidacija Predstavnika konsolidacija Konsolidacija ponaanja neformalnih politikih aktera Konsolidacija graanskog drutva Valovi demokratizacije u 20. stoljeu Prvi val demokratizacije: nastanak demokracija Prvi autokratski protuval: slom demokracija Drugi val demokratizacije: poslijeratne demokracije u Njemakoj, Italiji i Japanu Vanjski imbenici utjecaja Izvanjska potpora demokratizaciji Privredni razvoj i demokratizacija Unutarnji imbenici utjecaja Predautokratska iskustva s demokracijom Iskustva s autokratskim reimima Kraj autokratskih reima Institucionalizacija demokracije Konsolidacija demokracije Trei val demokratizacije: Juna Europa Demokratizacija u Junoj Europi Tipovi autoritarnih reima Portugal: korporativistiki Estado Novo Grka: nehijerarhijski vojni reim panjolska: Francov institucionalizirani reim voe Prijelazi u druge reime Portugal: vojni pu i ruptura Grka: kolaps zbog vojnog poraza panjolska: reforma pactada upravljana odozgo Institucionalizacija demokracija Portugal: dug proces institucionalizacije Grka: kratak proces institucionalizacije panjolska: proces pogodbene institucionalizacije Uspjena konsolidacija demokracija Ustavna konsolidacija: sustavi vlasti Predstavnika konsolidacija: stranaki sustavi i udruenja Integracija veto aktera Demokratska legitimnost i graansko drutvo

IV. 1. 1.1. 1.2. 1.3. 1.4. 1.5. 1.6. 2. 2.1. 2.2. 2.3. 2.4. 2.5. 2.6. 3. 3.1. 3.2. 3.3. 3.4. 3.5. 3.6. 4. 4.1. 4.2. 4.3. 4.4. 4.5. 4.6. 5. V. 1 1.1. 1.2. 1.3. 1.4. 1.5. 2

Trei val demokratizacije: Latinska Amerika (Peter Thiery i Wolfgang Merkel) Tipovi autoritarnih reima Argentina: birokratska vojna diktatura nesposobna za reformu (1976-1983) ile: modernizirajua birokratska vojna diktatura (1973-1990) Peru: socijalnoreformska vojna diktatura (1968-1980) Venezuela: anakronistini vojni reim (1948-1958) Nikaragva: sultanistina Somozina diktatura Meksiko: institucionalizirani jednostranaki reim (1917-1997) Prijelazi u druge reime Argentina: kolaps vojne diktature (1982-1983) ile: upravljana tranzicija (1988-1990) Peru: pritisak odozdo, , upravljana tranzicija i pregovori (1978-1980) Venezuela: raskid s vojnim kaudiljizmom (1958) Nikaragva: sandinistika tranzicija (1979-1990) Meksiko: jako prolongirana tranzicija (upravljanje i pregovori 1977-1997) Institucionalizacija Argentina: obnova prezidencijalizma (Ustav iz 1853) ile: modifikacija i korektura autoritarnog ustava Peru: prekarna institucionalizacija Venezuela: uspjela institucionalizacija pomou paktova elita Nikaragva: borbe oko institucionalizacije Meksiko: inkrementalna institucionalizacija pomou reformi Problemi konsolidacije defektnih demokracija Argentina: problemi konsolidacije delegativne demokracije ile: napredujua konsolidacija Peru: uspon i raspad defektne demokracije Venezuela: dekonsolidacija ogledne demokracije Nikaragva: teka stabilizacija neliberalne demokracije Meksiko: neliberalna demokracija i blokade reformi Facit i pogled u budunost Trei val demokratizacije: Istona i Jugoistona Azija (Aurel Croissant i Wolfgang Merkel) Tipovi autoritarnih reima Filipini: Marcosov sultanistiki reim Juna Koreja: birokratsko-vojni reim Tajvan: jednostranaki reim Kuomintanga Tajland: birokratsko-vojni reim Indonezija: izmeu birokratsko-vojne vladavine i sultanizma Prijelazi u druge reime

2.1. 2.2. 2.3. 2.4. 2.5. 3 3.1. 3.2. 3.3. 3.4. 3.5. 3.6. 4. 4.1. 4.2. 4.3. 4.4. 4.5. 5. 5.1. 5.2. 5.3. 5.4. 6. VI. 1. 1.1. 1.2. 1.3. 2. 2.1. 2.2. 2.3. 2.4. 2.5. 3. 3.1. 3.1.1. 3.1.2. 3.1.3. 3.1.4. 3.2.

Filipini: kolaps reima i demokratizacija odozdo Juna Koreja: pogodbena promjena reima Tajvan: odozgo upravljana promjena sustava Tajland: odozgo zapoeta promjena reima Indonezija: odozdo iznuena i odozgo zapoeta demokratizacija Institucionalizacija demokracija Filipini: obnova predsjednikog sustava vlasti Juna Koreja: predsjedniko-parlamentarni sustav i logika podjele vlasti Tajvan: spori proces institucionalizacije demokracije Tajland: obnova parlamentarnog sustava vlasti Indonezija: reforma parlamentarnog sustava vlasti Saetak Konsolidacija demokracija Filipini: blokirana konsolidacija Juna Koreja: odgoena konsolidacija Tajvan: napredujua konsolidacija Tajland: zastala konsolidacija Indonezija: teka konsolidacija Facit: Usporedba konsolidacija Institucionalna konsolidacija Predstavnika razina Razina konsolidacije ponaanja Razina graanske kulture i civilnog drutva Postoji li azijski oblik demokracije? Trei val demokratizacije: Istona Europa Posebna problematika transformacije u Istonoj Europi Problemi stvaranja (nacionalne) drave Problemi demokratizacije Problemi privredne reforme Put transformacije: od komunistikog reima do demokracije Odozgo kontrolirana promjena sustava: Balkan Pogodbena promjena sustava: Poljska Kolaps reima: ehoslovaka Kolaps reima i kraj drave: posebni sluaj DR Njemake Novo utemeljenje drava: baltike demokracije Institucionalizacija demokracije Tipovi demokratskih sustava vlasti u Istonoj Europi Parlamentarni sustavi vlasti: primjer Maarske Parlamentarno-predsjedniki sustavi vlasti: primjer Poljske Mjeoviti predsjedniko-parlamentarni sustavi: primjer Rusije Predsjedniki sustavi vlasti: primjer Bjelorusije Geneza demokratskih sustava vlasti

3.2.1. 3.2.2. 3.2.3. 4. 4.1. 4.2. 4.2.1. 4.2.2. 4.3. 4.4. VII. 1. 1.1. 1.2. 1.3. 1.4. 1.5. 1.6. 2. 2.1. 2.1.1. 2.1.2. 2.1.3. 2.1.4. 2.2. 2.2.1. 2.2.2. 2.2.3. 2.3. 2.3.1. 2.3.2. 2.3.3. 2.4.

Historijsko-ustavno objanjenje Objanjenje o uvozu Objanjenje usmjereno na procese i aktere Demokratska konsolidacija, stagnacija i propast: usporedba Maarske, Poljske, Rusije i Bjelorusije Ustavna konsolidacija: sustavi vlasti Predstavnika konsolidacija: stranaki sustavi i savezi Stranaki sustavi Savezi u industrijskim odnosima Konsolidacija ponaanja veto aktera Konsolidacija graanskog drutva Demokratizacija izvana Promicanje demokracije Tko? Promicatelji demokracije Koga? Problem odabira Kada? Problem odabira pravog trenutka Kako? Problem strategije to? Problem analize uinka Facit Demokracija kroz rat? Empirija Demokratski mir: to znamo? Vode li demokracije manje ratova nego autokracije? Vode li demokracije ratove protiv demokracija? Jesu li ratovi babice demokracije? Znai li vie demokracija manje ratova? Pravo Meunarodno pravo: to smijemo? Obrambeni rat Humanitarna intervencija Demokratska intervencija Moral Pravedna intervencija: to trebamo uiniti? Ius ad bellum Ius in bello Ius post bellum Zakljuak

Pogled u budunost: kraj vala demokratizacije?

Literatura Kazalo osoba Predmetno kazalo

Predgovor drugom izdanju

Ova je knjiga uvod u politoloko istraivanje transformacije. Pod pojmom istraivanja transformacije shvaam temeljitu promjenu politikih reima, drutvenih poredaka i privrednih sustava. Predmet je knjige, dakle, prijelaz iz jednoga poretka u naelno drukiji poredak: prijelaz iz diktatura u demokracije, iz planske i komandne privrede u trinu privredu, te mijenjanje zatvorenih u otvorena drutva. U ovoj je knjizi analitika perspektiva usmjerena na politiko. Kako se kod promjena politikih reima veinom temeljito mijenjaju i privredni i socijalni sustavi bilo kao pretpostavka, bilo kao rezultat politike transformacije naa teorijska razmatranja i empirijske analize ukljuuju i promjene odnosa u parcijalnim politikim, drutvenim i ekonomskim sustavima. Bez te se meuovisnosti ne moe razumjeti ni transformacija politike ni transformacija privrede ili drutva. Knjiga je, pak, vie od uvoda u istraivanje transformacije, i to u trostrukom smislu. Prvo, ona ne uvodi samo u istraivanje transformacije, nego i odraava najnovije stanje u politolokom istraivanju promjena sustava, to jest state of the art. Drugo, u prvom su dijelu knjige definirani i meusobno razgranieni temeljni pojmovi nauka o vladavini, kao to su sustav, reim, drava, demokracija, autokracija, autoritarizam i totalitarizam. Veliki dijelovi knjige stoga se mogu itati i kao prilog komparativnom nauku o sustavima. Naposljetku, u najopsenijem dijelu knjige izloene su samostalne empirijske analize proces demokratizacije u etiri velike svjetske regije: u Junoj Europi, Latinskoj Americi, Istonoj Aziji, te Srednjoj i Istonoj Europi. U odnosu prema prvom izdanju, ovom je izdanju dodano opseno poglavlje o Latinskoj Americi. Taj sam dio napisao sa svojim kolegom Peterom Thieryjem. Knjiga je napisana za iru publiku. Ona se obraa studentima i nastavnicima politike znanosti, ali i sociologije, povijesti i ekonomskih znanosti. Od njezina itanja mogu, osim toga, imati koristi elite koje politiki odluuju i zastupnici zahtjevnog novinarstva. Knjiga je profitirala od brojnih rasprava u kojima sam od poetka devedesetih godina stalno tematski izlagao pojedine analize i teze i raspravljao o njima. Na prvom mjestu navodim studente u mojim seminarima na sveuilitima u Mainzu, Heidelbergu, Berlinu i Madridu. Profitirao sam, i to u mjeri koju je teko precijeniti, i od svojih kolegica i kolega u radnom kruoku Promjena sustava unutar Njemakog udruenja za politiku znanost (DVPW), u istraivakoj skupini Bertelsmannov indeks transformacije (BTI), od svojih suboraca u istraivakoj skupini Defektne demokracije Hansa-Jrgena Puhlea, Claudije Eicher, Petera Thieryja i Aurela Croissanta, te od svojih kolega i suradnika u odsjeku Istraivanje demokracije u Znanstvenom centru za socijalno istraivanje u Berlinu (WZB). Svojoj suradnici Gudrun Mouna elim se zahvaliti na urednikom radu. S Aurelom Croissantom napisao sam poglavlje o transformaciji sustava u Istonoj Aziji, a s Peterom Thieryjem poglavlje o Latinskoj Americi. Zahvalan sam im, iznad svega, na dragocjenim uputama i konstruktivnoj kritici cijele knjige.

10

Posebno se elim zahvaliti svojem uitelju Klausu von Beymeu, ija su linost i djelo, prije svega, probudili i hranili moj interes i moju strast prema politikoj znanosti. Ovu knjigu posveujem njemu. U Berlinu, svibnja 2009.

11

Uvod
Ako se 20. stoljee promatra s gledita prijelaza iz autoritarnih u liberalnodemokratske politike sustave, raspoznaju se tri velika vala. Prvi dugi val, kojemu su korijeni u Francuskoj i Amerikoj revoluciji i koji se, polako jaajui, protegao kroz cijelo 19. stoljee, dosegao je vrhunac neposredno nakon Prvoga svjetskog rata. Do poetka dvadesetih godina prolog stoljea taj je val pomou opih, jednakih i slobodnih izbora uspostavio proceduralni minimum (Dahl, 1971) demokratskih sustava u, kao to je izraunao Samuel Huntington (1991, 17), tridesetak zemalja. Prvi dugi trend demokratizacije europske i amerike povijesti prekinut je autoritarnim protuvalom koji je otpoeo Mussolinijevim Marem na Rim 1922. godine. On je omoguio nastanak niza faistikih, autoritarno-korporativistikih, populistikih ili vojno-diktatorskih reima u Europi i Latinskoj Americi. Kao i 1918, svretak svjetskog rata opet je potaknuo kratak zamah demokratizacije u drugom valu nakon 1945. Pod nadzorom pobjednikih saveznikih sila dekretirana je i otpoela je demokratizacija politikih sustava Zapadne Njemake, Austrije, Italije i Japana. U Latinskoj Americi est je zemalja ulo u kratku fazu demokratske promjene, prije no to su je poetkom pedesetih i ezdesetih godina, opet u jednome protuvalu, otplavile vojne diktature. Trei val demokratizacije poeo je, paradoksalno, vojnim puem u Portugalu 1974, te je iste godine zahvatio Gru, a nedugo potom i panjolsku (1975). Nastavio se poetkom osamdesetih godina u Latinskoj Americi, kad su slomljeni mnogi vojni reimi ili su reformistike vojske zapoele liberalizirati i demokratizirati svoje zemlje. Slijedei, takorei, mehaniku regionalnog dominouinka, ustrajni je trei val demokratizacije zahvatio i Istonu Aziju. Poeo se mijenjati jednostranaki reim na Tajvanu, na Filipinima je sruen diktator Marcos koji je vladao sultanistiki, a u Junoj Koreji i Tajlandu vojske su se opet povukle u vojarne. Sve etiri zemlje uputile su se munom stazom demokratizacije. No the third wave (Huntington, 1991) nedvojbeno je dostignuo vrhunac u slomu komunistikih reima Istone Europe. Tim epohalnim lomom 1989-1991. preobrazba autoritarnih i totalitarnih politikih sustava nije postala samo dominantan problem politike agende mnogih transformacijskih zemalja, nego je promaknuta i u jednu od dominantnih tema na podruju ekonomskoga, sociolokoga i politolokog istraivanja. Politika znanost se, prije ekonomije i sociologije, mora osjetiti izazvanom da razloi uzroke i procese promjene politikih sustava i analizira izglede i probleme konsolidiranja mladih demokracija to nastaju. To vrijedi i za propast promjena sustava ili udnu otpornost cijelih regija, kao to su arapsko-islamske zemlje, na tendencije demokratizacije diljem svijeta. Knjiga je ralanjena na etiri dijela. Prvi se dio bavi temeljnim pojmovima, konceptima i teorijama istraivanja transformacije. Najprije se predstavlja tipologija poredaka politike vladavine. Ona treba dati jasan uvid u strukture i postupke koji odreuju identitet nekoga politikog sustava. Naime, o promjeni sustava moe se govoriti tek kad se naelno promijene konstitutivni

12

strukturni i proceduralni elementi politikog sustava. Slijede kratko objanjenje i razgranienje temeljnih pojmova istraivanja transformacije, kao to su mijenjanje reima, promjena reima, mijenjanje sustava, promjena sustava, tranzicija i transformacija. Politiki reimi i sustavi ne kolabiraju i ne nastaju bez djelovanja politikih aktera. Bez teorijske refleksije ne moe se shvatiti kakvo se znaenje u procesima transformacije moe pripisati strukturama ili respektivnim akterima. Pregled ponude najvanijih teorija u drutvenim znanostima treba pokazati da analize transformacije odavno nisu vie osuene na puko opisivanje, nego da se ona moe analizirati na teorijski zahtjevan nain. Premda se demokratizacija politikih reima ponajprije hrani iz unutarnjih izvora i premda je potiu domai akteri, u promjenama sustava esto sudjeluju i izvanjski akteri. To se moe dogoditi na miran nain kao poticanje demokracije ili nasilno kroz rat. Toj je tematici u novom izdanju posveeno posebno poglavlje. Potom se iscrpno obrauju pitanja u kojim se etapama politiki sustavi transformiraju u demokraciju, kakvi posebni problemi nastaju u pojedinim fazama, te koji politiki akteri, i zbog kojih razloga, u jednoj fazi imaju utjecajnu ulogu, a u sljedeoj fazi dramatino gube vanost. Vanost i utjecaj politikih aktera ne ovise najposlije o njihovim strategijama i o tijeku promjene sustava na koji utjeu. Pritom su posebno vani konkretni oblici interakcije izmeu elita i masa. Za ustrajnost procesa demokratizacije vana je i kontekstualna primjerenost politikog djelovanja. Na podlozi pojmovnih objanjenja i teorijskih promiljanja u prvom dijelu, u drugom dijelu knjige prikazani su posebni procesi, problemi, uspjesi i neuspjesi najprije drugoga (nakon 1945), a potom i treeg vala demokratizacije (19741995).1 Osobito se sustavno rasvjetljuju one strukture, akteri, djelovanja, te unutarnji i vanjski imbenici utjecaja koji su u procesima transformacije nakon Drugoga svjetskog rata uzrokovali nastanak stabilnih demokracija u Saveznoj Republici Njemakoj, Austriji, Italiji i Japanu. Podrobno je analiziran i sluaj posljednjih desnih diktatura u Zapadnoj Europi - u Portugalu (1974), Grkoj (1974) i panjolskoj (1975). Razlau se, ponajprije, razlozi sloma posljednjih zapadnoeuropskih diktatura i neoekivano brze i uspjene demokratske transformacije. U nastavku su prikazane posebnosti promjena reima u Latinskoj Americi i Istonoj Aziji. Te analize ne slue najposlije tome da se odgovori na pitanje kako su specifini politiki i kulturni konteksti tih dviju regija osobito utjecali i utjeu na uspjeh ili propast procesa demokratizacije. Meu empirijskim analizama irok prostor zauzimaju procesi transformacije u Istonoj Europi. Prema vladajuem miljenju u meunarodnom istraivanju transformacije (Huntington, 1991; Przeworski, 1991; Merkel, 1994; Linz i Stepan, 1996; Diamond i dr., 1997), oni se, dodue, ubrajaju u trei val demokratizacije, ali posebnost promjena sustava od zatvorenih komunistikih diktatura u veinom otvorene demokratske sustave opravdava njihovu obradu u posebnom poglavlju.2 Stoga se nakon uzrone analize sloma komunistikih sustava razmatra posebna transformacijska problematika u Istonoj Europi,
1

Prvi dugi val demokratizacije (1828-1918) i autokratski protuval to je uslijedio za njim (19221943) (Huntington, 1991, 16) ukratko su opisani na poetku drugog dijela, ali na tom mjestu nisu posebno analizirani.

13

koja je ponajprije proizala iz karaktera prethodnih autoritarnih odnosno totalitarnih sustava. Slijedi diferencirana analiza razliitih putova transformacije i institucionalnih oblika novih demokracija. Glavni je cilj objanjenja u tom dijelu da se iz posebnog tereta naslijea, zapoetog puta transformacije, kontekstu primjerenog ili neprimjerenog institucionaliziranja demokracije i socijalnoekonomskih imbenika utjecaja objasni uspjeh ili propast procesa demokratizacije. Zanemare li se Rusija (defektna demokracija) i Bjelorusija (autoritarni reim), nove su se demokracije u Srednjoj i Istonoj Europi, unato svakoj teoriji, iznenaujue brzo konsolidirale. I to treba objasniti. Ova knjiga o transformaciji sustava treba uvesti u: pojmovlje istraivanja transformacije periodizaciju transformacija sustava procesne oblike transformacija sustava najvanije teorije u istraivanju transformacije izvanjsko poticanje demokracije empirijsko istraivanje transformacijskih reima ogledne analize odabranih transformacijskih zemalja uzroke uspjenih i propalih procesa demokratizacije rizike deformiranja mladih demokracija u hibridne reime. Prvi se put predstavlja knjiga koja je i uvod i udbenik o politolokom istraivanju transformacije, a koja saima sve sredinje pojmove i teorijske pristupe toj tematici i primjenjuje ih na primjerima brojnih analiza zemalja Zapadne, June i Istone Europe, Latinske Amerike i Istone Azije.

Koristei valjane sustavne prigovore, neki autori govore o posebnome, etvrtom valu demokratizacije (Beyme, 1994; Offe, 1994; Bunce, 2003). No u vladajuem miljenju u istraivanju transformacije ta se oznaka nije zapravo probila u odnosu prema ranoj Huntingtonovoj (1991) tvorbi pojmova.

14

I. Teorija
1. Tipologija politikih sustava
Politiki je sustav funkcionalno specijalizirani parcijalni sustav kojemu je zadaa osigurati preivljavanje cijelog drutva posredstvom drutveno obvezatne raspodjele vrijednosti i dobara (Easton, 1965). Da bi mogao ispuniti tu funkciju, potrebna su mu posebna sredstva dravne sile i sankcija, koja nemaju ostali parcijalni sustavi poput privrede, znanosti ili prava. Max Weber (1972, 822) je govorio o monopolu legitimnoga fizikog nasilja koji pripada samo dravi kao unutarnjoj organizacijskoj jezgri politikog sustava. Politiki sustavi nisu, dakle, samo funkcionalno specijalizirani, nego su i manifestacije politike vladavine, a legitimirani su razliitim oblicima (Waschkuhn, 1995, 237). Sukladno vrsti i nainu svoje legitimacije, politiki sustavi izgrauju odreene strukture i mehanizme pristupa politikoj vlasti i osiguranja politike vlasti. Te se strukture i mehanizmi mogu shvatiti kao unutarnja normativna i institucionalna oprema politikog sustava. Pri tome vrijedi pravilo: norme na kojima se temelje respektivni politiki sustavi odreuju pretenziju na opseg vlasti i posebnu konfiguraciju institucija dravne vlasti. One utjeu na oblike, postupke i organizacije pristupa vlasti, strukture vlasti i naine vladanja. Klasificikacija oblika drave i vladavine prema odreenim obiljejima unutarnje organizacije vlasti ubraja se u najstarije i najpree zadae znanosti o politici. Nastaje u 5. stoljeu prije Krista s Herodotovim razgovorom s Perzijcima, a prvi vrhunac dostie u grkoj antici u Platonovoj i Aristotelovoj trodiobi u nauku o tipovima vlasti. Aristotel (384-323. prije Krista) je u svojoj akademiji prikupio ukupno 158 ustava i usustavio ih prema brojanome (koliko ih vlada?) i kvalitativnom kriteriju (kako se vlada u odnosu prema opem dobru?) (Politika 1278 b 6-1279 b 10). Pomou ta dva kriterija Aristotel ralanjuje tri oblika vlasti u kojima su tri dobra oblika suprotstavljena trima izopaenima: u samovladavini, to je monarhija nasuprot tiraniji; u vladavini malobrojnih, aristokracija nasuprot oligarhiji; u vladavini mnogih, politiea nasuprot demokraciji. Na poetku novog vijeka Machiavelli (1469-1527) svodi mnotvo pojavnih oblika drave na dva temeljna tipa: republiku i kneevinu. Pri tome ne odgovara na to koji on tip naelno preferira. U svojemu epohalnom spisu O duhu zakona Montesquieu (1689-1755) opet razlikuje tri oblika vlasti (1965, 104): republiku (u aristokratskom ili demokratskom obliku), monarhiju i despociju. Nije teko uvidjeti kako se tu mijeaju kvantitativni i kvalitativni kriteriji. Popis znaajnih teoretiara drave, koji su sa stajalita dvaju spomenutih obiljeja sustava ili kompleksnijeg rastera kriterija pokuali razviti sustavni nauk o oblicima drave, nastavlja se znaajnim imenima 19. i 20. stoljea. Navodimo samo Ope nauke o dravi Roberta von Mohla (1799-1875), J. K. Bluntschlija (1808-1881) i Georga Jellineka (1851-1911). U 20. su stoljeu na obuhvatnim i sustavnim tipologijama raznovrsnih pojavnih oblika politike vladavine radili, meu ostalima, Britanac Samuel Finer, Amerikanac MacIver, te Carl Joachim Friedrich i Karl Loewenstein, njemaki politiki znanstvenici koji su emigrirali u

15

Sjedinjene Drave. Ovdje se ne mogu saeti, pa ak ni ocrtati, njihovi rezultati (o tome ukratko u: Brunner, 1979, 22-77). Za nau je svrhu dostatno napraviti kratku temeljnu tipologiju politikih sustava, sustavnost koje je razumljiva. Naime, samo ako su pojedini tipovi vladavine tono definirani i meusobno razgranieni, openito moemo odluiti je li posrijedi transformacija nekoga politikog sustava, dakle zbiljska promjena sustava, ili nije. Osim toga, tipoloki potkrijepljena analiza pojedinih sustava omoguuje otriji uvid u posebnosti i dinaminosti razliitih promjena sustava. Tako se u promjeni sustava od komunistikih reima u demokraciju pojavljuju drukiji problemi nego u demokratskoj transformaciji desnih diktatura u Junoj Europi nakon 1974. Tipolokoj podjeli politikih sustava pristupam deduktivno. Deduktivno znai da konstruiram idealne tipove u smislu Maxa Webera (1968, 234. i d.). Kaotino mnotvo razliitih realnih sustava treba sustavno svrstati u neki idealni sklop, i to tako da se misaono-logiki uvae bitna obiljeja koja karakteriziraju poretke politike vladavine. Najprije se pozivam samo na kriterij politike vlasti. U razvoju svojih kriterija podjele - pri emu se oslanjam na Hannah Arendt (1955, 703), Loewensteina (1969, 14. i d.) i Brunnera (1979, 62. i d.) - predstavljam est kriterija klasifikacije, koje povezujem s naelnim pitanjima, a koji se odnose iskljuivo na sredinje aspekte vlasti u nekome politikom sustavu: legitimacija vlasti pristup vlasti monopol na vlast struktura vlasti pretenzija na opseg vlasti nain vladanja. Legitimacija vlasti: Kako se i u kojem opsegu vlast legitimira? Dogaa li se to na naelu narodne suverenosti, koritenjem razliitih mentaliteta kao to su nacionalizam, patriotizam, sigurnost i red ili zatvorenog svjetonazora koji pretendira na aspolutnu istinu? Pristup vlasti: Kako je ureen pristup vlasti? To dotie pitanje o izboru onih koji vladaju. Postoji li univerzalno (jednako, slobodno, ope i tajno) birako pravo svih odraslih graana ili birako pravo podlijee nekim ogranienjima koja su motivirana politikom vlau, svjetonazorom, rasom, etninou, rodom ili neim drugim? Jesu li adresati vlasti potpuno iskljueni iz izbora nositelja vlasti? Monopol na vlast: Tko donosi politiki obvezujue odluke? Jesu li to samo demokratski legitimirane i ustavno predviene instancije, jesu li to samoimenovani despoti ili se demokratski nelegitimnim akterima (primjerice vojsci) ustupaju izvanustavne domene odluivanja? Struktura vlasti: je li dravna vlast podijeljena na vie nositelja vlasti ili je objedinjena u rukama jednoga jedinog nositelja vlasti? Jedini nositelj vlasti moe biti pojedinana osoba, jedna skupina, hunta, stranka ili komitet. Pitanje o strukturi vlasti dotie tradicionalno pitanje, to su ga postavili ve Locke i Montesquieu, o podjeli, ogranienju i kontroli vlasti.

16

Pretenzija na opseg vlasti: Je li pretenzija drave da vlada nad svojim graanima jasno ograniena ili tendencijski neograniena? To je pitanje o dubini regulacije i intervencije to ih zahtijevaju nositelji dravne vlasti u odnosu prema drutvu i njegovim lanovima. Nain vladanja: Obavlja li se dravna vlast u skladu s naelima pravne drave ili je protivna njima, represivna, samovoljna ili ak teroristika? To dotie pitanje obvezatnog normiranja dravne sile pomou legitimnih zakonskih normi. U demokracijama je pristup vlasti otvoren, struktura vlasti je pluralistika, pretenzija na opseg vlasti je ograniena, vlast se obavlja u skladu s pravnom dravom, a pravo na vlast temelji se na naelu narodne suverenosti. Monopol na vlast imaju samo demokratski i ustavno legitimirane institucije. U defektnim varijantama demokratskih sustava ogranien je nain funkcioniranja koji je u skladu s demokracijom i pravnom dravom jednoga ili vie kriterija vlasti. Cjelokupna logika vlasti ipak vie slijedi demokratske nego autokratske oblike vladavine (pogl. 1.1.3). U autoritarnoj varijanti autokratskih sustava pristup vlasti podlijee znatnim ogranienjima, pluralistika struktura vlasti vidljivo je ograniena, vlast pretendira na to da uvelike zae u individualnu sferu, nain vladanja nije normiran u skladu s pravnom dravom, a vlast se nastoji legitimirati uporabom odreenih mentaliteta. Monopol na vlast imaju voe, oligarsi ili hunte, koji uope nisu demokratski legitimirani ili su nedostatno demokratski legitimirani. U totalitarnim podsustavima autokratskih sustava pristup vlasti je zatvoren, struktura vlasti je monistika, tj. usmjerena na jedno jedino sredite vlasti, pretendira se na totalan opseg vlasti, nain vladanja je represivan, teroristiki i nadkriljen sveobuhvatnim svjetonazorom koji pretendira na aspolutnu istinu. Drukije formulirano: dok su u defektnim demokracijama neki od est kriterija demokratske vladavine samo narueni, ali nije dokinuta logika demokratskih izbora, u autoritarnim su reimima kriteriji demokratske vladavine narueni tako da se logika demokratske interakcije potiskuje i zamjenjue autoritarnim oblikom vladavine, koji suspendira institut opih, slobodnih i jednakih izbora. Razdjelnica izmeu vrlo defektnih demokracija i mekih autoritarnih reima moe biti vrlo tanka i uoljiva je samo u konkretnim kontekstima i sluajevima. U totalitarnim je reimima svaki od est kriterija demokratske vladavine zamijenjen potpuno suprotnom logikom vladavine (Merkel, 2004). Dva temeljna tipa politikih sustava i njihovi podtipovi prikazani su u tablici 1. Tu je vidljivo je da je razdjelnica izmeu demokracija i autoritarnih reima otrija nego razdjelnica unutar temeljnih demokratskih i autokratskih tipova. To je u skladu sa sistematikom Hansa Kelsena (1881-1973), koji takoer spominje samo dva temeljna tipa politike vladavine: demokraciju i autokraciju (Kelsen, 1925, 320. i d.). Prema njemu, ta se dva tipa vladavine naelno razlikuju po tome to u demokratskim sustavima zakone prave oni na koje se oni primjenjuju (autonomne norme), dok se u autokratskim sustavima razlikuju zakonodavci i adresati zakona (heteronomne norme). Dakako, Kelsen je svoj Opi nauk o dravi napisao prije 1925, dakle u trenutku kad ni staljinizam ni nacionalsocijalizam nisu istaknuli pretenziju za totalitarnom vladavinom, a da se ne govori o tome da je nisu bili ostvarili. Znatne razlike koje postoje izmeu

17

meke autoritarne vlasti u ustavnoj monarhiji Njemake Carevine i pretenzije za totalnom vlau u staljinistikom Sovjetskom Savezu i nacionalsocijalistikoj Njemakoj, a s obzirom na est kriterija koje sam odabrao, omoguavali su ustavnim pravnicima, politikim znanstvenicima3 i historiarima da govore o totalitarnom sustavu sui generis. Iz deskriptivne perspektive to je i razumljivo, ali potkopava preciznu sustavnost Hansa Kelsena. U ustavnoj sistematici, totalitarne reime treba shvatiti kao podtip autokratskog poretka vladavine. Tablica 1: Obiljeja demokratskih i autokratskih sustava
Totalitarni reim Legitimiranje vlasti Pristup vlasti svjetonazor zatvoren (aklamacijski plebisciti umjesto opega birakog prava) Autokracija Autoritarni reim mentaliteti Demokracija Defektna Demokracija demokracija pravne drave narodna suverenost narodna suverenost otvoren (univerzalno birako pravo)

a Jedino ogranienje: podtip ekskluzivne demokracije. Izvor: Merkel i Croissant, 2000, 7.

restriktivan otvoren (postoji birako pravo, (univerzalno birako a ali nema pluralistikih, pravo ) slobodnih i potenih izbora ili su ogranieni) Pretenzija na neograniena obuhvatna ograniena; definirana opseg vlasti u skladu s pravnom (totalna) dravom, ali naruava granice Monopol vlasti voa/stranka voa/ oligarhija (nisu autoriteti legitimirani legitimirani izborima ili izborima i demokrat(nisu legitimirani su to samo djelomice) skim ustavom, ali ih izborima i katkad ograniuju veto demokratskim ustavom akteri Struktura monistika polupluralistika pluralistika vlasti Nain vladanja samovoljan, ogranieno naruena pravna drava sustavno represivan, represivan teroristian

ograniena; definirana u skladu s pravnom dravom, definirane i zajamene granice autoriteti legitimirani izborima i demokratskim ustavom pluralistika pravna drava

Tipologiju politikih sustava treba jo jedanput pojasniti grafiki. ak ni izmeu dvaju temeljnih tipova granice se ne mogu povui potpuno hermetino. Defektne demokracije, u kojima se stvarno naruavaju naela pravne drave i izvrna vlast djelomice zaobilazi kontrolu vlasti, zalaze u sivu zonu mekih autoritarnih reima. I obratno, u poluautoritarnim reima ve se mogu oblikovati vani elementi pravne drave i demokracije. Jo su propusnija preklapanja podtipova demokracije i autokracije. Ne moe se kategorijalno sama rasvijetliti ni siva zona izmeu predtotalitarnih i posttotalitarnih te potpuno razvijenih totalitarnih sustava. Prijelazi iz autoritarnih u totalitarne sustave katkad se zbivaju samo kao intenzivnije izraavanje pojedinih obiljeja. Meutim, tek njihov zbroj proizvodi totalitarni sindrom koji opravdava konceptualizaciju posebnog podtipa.
3

Meu njih ukljuujem i sebe. U prvom izdanju ove knjige i ja govorim o totalitarnom podsustavu sui generis (Merkel, 1999, 27). Pritom sam slijedio konstrukciju idealnog tipa Maxa Webera (1968, 233), no ona u opoj ustavnoj sistematici ne moe razviti istu logiku selektivnost kao Kelsenovo odreenje samo dvaju temeljnih tipova politike vladavine.

18

Da bi se realni politiki sustavi svrstali, kontinuum od idealnih demokracija do potpunog totalitarizma moe se povezati s vremenskom osi. Politiki reimi pojedinih zemalja na toj se osi mogu kretati tamo-amo. Tako se Njemaka Carevina 1913. moe svrstati u poluautoritarne sustave, a Weimarska Republika dvadesetih godina na podruje poliarhija. Na poetku tridesetih godina Republika se kree u sivoj zoni defektne demokracije i poluautoritarnog reima. Nakon 1933. nacionalsocijalistiki Trei Reich brzo prelazi autoritarnu zonu i nakon 1938. svrstava se u tip totalitarnog sustava. Stupanjem na snagu Temeljnog zakona i prvim slobodnim izborima 1949. godine politiki reim Savezne Republike Njemake opet se smjestio u demokratsku zonu, te se tijekom sljedeeg desetljea u njoj uspio konsolidirati kao poliarhija (pogl. II.2). Povezivanjem kontinuuma sustava i vremenske osi jasno se moe prikazati kako politiki sustavi mogu brzo promijeniti karakter svoga reima. Jednom dostignuto stanje reima moe se opet potpuno promijeniti ako se dramatino promijene kontekstualni imbenici. U sljedeem poglavlju pokazat u kako razliiti tipovi reima mogu izgraditi razliite potencijale stabilnosti i otpornosti na podlozi posebnih unutarnjih konfiguracija. Slika 1: Tipovi politikih sustava
polarni tip polarni tip

idealna demokracija

KONTINUUM POLITIKIH SUSTAVA

potpuni totalitarni sustav

Demokracija

Autokracija

Usidrena demokracija

Defektna demokracija

Autoritarni reimi

Totalitarni reimi

Realni tipovi - veinska demokracija - konsenzusna demokracija - predsjedniki sustav - parlamentarni sustav

Realni tipovi - ekskluzivna demokracija - enklavna demokracija - vojni reimi - neliberalna demokracija - delegativna demokracija

Realni tipovi - komunistiki autoritarni reimi - faistiki autoritarni reimi - vojni reimi - korporativistiki autoritarni reimi - rasistiki autoritarni reimi - autoritarni modernizacijski reimi - teokratski autoritarni

Realni tipovi - komunistiki reimi - faistiki reimi - teokratski reimi

19

20

1.1. Demokratski sustavi Demokracija nije izum modernog doba. To vrijedi i za teoriju demokracije i za razliite pokuaje da se ona ostvari tijekom vie od dva tisuljea ljudske povijesti (Held, 1987; Schmidt, 2006; i dr.). Teorija i stvarnost stekli su toliko razliitih normativnih temelja i poprimili toliko konkretnih oblika da je najprije nuno pojmovno objasniti izraz demokracija. Rije demokratia sastoji se od dviju sastavnica - demos (narod) i kratein (vladati) i postoji od sredine 5. stoljea prije Krista. Demos je tada znaio i svi (tj. narod, osobito narodna skuptina), i mnogi (tj. iroka masa, odnosno veina u narodnoj skuptini). Pojam demos odreuje narod politiki, a ne etniki (ethnos). Zbog politike definicije do 20. stoljea stalno se razliito odgovaralo na pitanje tko se ubraja u narod. U atenskoj demokraciji to su bili samo punodobni muki graani, tijekom 18. i 19. stoljea u nekim naprednim industrijskim zemljama samo muki graani koji su ispunjavali odreeni cenzus, a tek su tijekom 20. stoljea u demos malo-pomalo ubrajane i ene:4 u Njemakoj 1918, u Velikoj Britaniji 1928, u Francuskoj 1946. i u vicarskoj 1971. U grkoj antici demokratia je koritena kao istoznanica isonomiai (otprilike, jednakosti pred zakonom) (Meier i dr., 1972, 823). U atikoj se demokraciji smatralo da se pravna jednakost najbolje titi pomou veine. Polazilo se od toga da se jednakost pred zakonom najdjelotvornije osigurava pomou politike jednakosti, tj. pomou vladavine naroda. To je historijska i logika spojnica izmeu isonomiae i demokratiae. Demokracija, dakle, nije bila zamisliva bez ureenja jednakopravnosti dravljana. Narodna skuptina trebala je biti institucionalno jamstvo i isonomiae i demokratiae.

I u demokracijama 21. stoljea na parcijalnim je podrujima djelomice razliito ureeno pitanje pripadnosti demosu, kao to je oito iz odredaba o stjecanju dravljanstva koje odstupaju jedne od drugih.

21

U grkoj se antici vladavinski poredak demokracije odnosio na prostorno mali, pregledni grad-dravu, koji je nedvojbeno bio vie grad nego drava (Sartori, 1992, 274). Atika demokracija bila je, osim toga, vrlo ekskluzivna. Iz sudjelovanja u demokraciji iskljuivala je robove, meteke i ene. Samo su punodobni muki graani imali pravo politiki sudjelovati u zajednici. Kako je antika demokracija bila ekskluzivna i kako je bila ostvarena samo u malim gradskim demokracijama, mogla je poprimiti oblik izravne demokracije u kojoj politiko sudjelovanje i politiko odluivanje nisu bili razdvojeni posrednikim predstavnikim gremijima i institucijama. Zakonodavna i izvrna vlast poklapale su se u narodnoj skuptini koja je bila pristupana svim punodobnim graanima (Meier i dr., 1972, 832; Held, 1987, 21). Demokracija je postupno gubila na svojoj iskljuivosti tek politikim razvojem u 19. i 20. stoljeu sve veim irenjem birakog prava. Jo se glasoviti gettysburki govor Abrahama Lincolna, od 19. studenog 1863, koji demokraciju prikazuje kao vladavinu naroda, od strane naroda i za narod, temeljio na ekskluzivnom pojmu naroda koji je, dodue, ukljuivao muko crnako stanovnitvo, ali je jo iskljuivao ene i neplatie poreza. U mnogim zapadnim industrijskim dravama birako je pravo postalo opim tek nedugo prije Prvoga svjetskog rata, a napose poslije 1918. (Schmidt, 2006, 392). Tek se otada moe govoriti o modernim, inkluzivnim demokracijama prema prethodno navedenim kriterijima. Dakako, u velikim dravama demokracije su odavno izgubile izravni karakter i pretvorile su se u predstavnike sustave liberalne demokracije. Na ovome se mjestu ne moe opisati ni historijsko ostvarenje demokracije u Sjevernoj Americi i u Europi (Dunn, 1992; Schmidt, 2006), ni njezin teorijski razvoj od Johna Lockea preko Jean-Jacquesa Rousseaua, Charles-Louisa de Secondat, baruna de la Brde et de Montesquieua, Alexisa de Tocquevillea, Johna Stuarta Milla, Josepha Schumpetera, Roberta Dahla ili Jrgena Habermasa (usp. npr. Held, 1987). No ve taj kratki niz istaknutih teoretiara demokracije upuuje na lepezu razliitih koncepata i modela u kojima se shvaa pojam demokracije. I doista, neprestance se spori o normativnim osnovama vaenja i o ostvarivosti jakih i slabih, izravnih i neizravnih, elitnih i participacijskih, proceduralnih ili supstancijalnih modela demokracije. Ta rasprava to se dosad vodila u teoriji demokracije gotovo i nije utjecala na istraivanje transformacije (Merkel, 1996b, 33). Posljednjih se godina nova debata o kvaliteti demokracije rairila unutar komparativnog istraivanja demokracije i transformacije (Merkel, Puhle i dr., 2003; Merkel, Puhle i dr., 2006; Lauth, 2004; Bertelsmann Stiftung, 2004; Morlino, 2004). Ipak, ve od sedamdesetih godina 20. stoljea postoje manje ili vie uspjena mjerenja demokratske kvalitete politikih reima, poput Freedom Housea, Polity I-IV i Bertelsmannova transformacijskog indeksa (BTI) (Freedom House od 1972; Vanhanen, 1989; Gurr i dr., 1990; Jaggers i Gurr, 1995; Bertelsmann Stiftung 2004; saetak u: Lauth, 2004, 297; Schmidt, 2006, 389. i d.). 1.1.1. Poliarhije

22

Premda su razliiti sadraji i oblici demokracije nadasve vani za socijalnokulturnu primjerenost, izglede i domet demokratizacije u sklopu transformacije sustava, najprije treba poi od minimalne definicije demokracije. Ona konkretizita naih est kriterija to su prethodno navedeni, ali ostaje dostatno selektivna da bi se razlikovali autokratski i demokratski sustavi. Iz te minimalistike perspektive, ameriki istraiva demokracije Robert Dahl navodi dva elementarna, meusobno povezana, definicijska obiljeja demokracije: mora se zajamiti otvoreno natjecanje za politike dunosti i vlast i istodobno dostatan prostor za politiku participaciju svih graana. Dahl (1971, 5) to jezgrovito naziva public contestation and the right to participate (javnim osporavanjem i pravom na participaciju, nap. prev.). No kako bi se u nekoj demokratskoj zajednici zajamio nuan stupanj odgovornosti vlasti prema preferencijama jednakih graana, moraju im prema Dahlu (1971, 2) biti otvorene i tri sljedee mogunosti: mogunost da oni oblikuju svoje preferencije, mogunost da svoje preferencije pojasne sugraanima i vlasti pojedinanim i kolektivnim djelovanjem, dunost vlast da jednako vrednuje sve preferencije, neovisno o njihovu sadraju i podrijetlu. To su, kako istie i sam Dahl, samo nuni, ali ne i dovoljni uvjeti demokracije. Stoga ih mora osigurati osam institucionalnih jamstava: sloboda udruivanja i koaliranja, pravo na slobodno iskazivanje miljenja, pravo da se bira (aktivno birako pravo), pravo da se bude biran na javne dunosti (pasivno birako pravo), pravo politikih elita da se natjeu za glasove i potporu biraa; postojanje alternativnih, pluralistikih izvora informiranja (sloboda informiranja), slobodni i poteni izbori, institucije koje politiku vlasti ine ovisnom o glasovima biraa i ostalim oblicima izraavanja preferencija graana.

23

Proizlazi da iz Dahlovih minimalnih kriterija nije eksplicitno oita podjela vlasti, koju je Locke (1689, O vladavini, pogl. XII) prvi put tematizirao, a Montesqueiu izdiferencirao (1748, O duhu zakona, knj. 11, pogl. 5). Ona je samo implicitno istaknuta u osmoj toki. U svojemu kasnijem, blago modificiranom, modelu poliarhije Dahl (1989) brie tu osmu toku bez nadomjestka. U svojemu drugom kriteriju o strukturi vladavine istaknuo sam toku o podjeli vlasti, a osobito o kontroli i ogranienju vlasti, kao vanu razdjelnicu izmeu autokratskomonistikih i demokratsko-pluralistikih sustava. Time ne tvrdim da u svakoj demokraciji zakonodavna i izvrna vlast moraju biti potpuno odvojene. U suvremenim demokracijama takvu klasinu podjelu vlasti nalazimo, priblino, samo u predsjednikim sustavima vlasti u SAD-u (Steffani, 1979) i (djelomice) u Latinskoj Americi. U parlamentarnim sustavima vlasti (Beyme, 1970, 1999), poput onih u Velikoj Britaniji i SR Njemakoj ili ak u konkordancijskoj demokraciji u vicarskoj (Lijphart, 1999, 31. i d.), granice izmeu izvrne i zakonodavne vlasti de facto su vrlo nejasne. Institutom referenduma i radikalnom federalizacijom, osobito u vicarskoj, institucionalizirane su jasne instancije izravne demokracije (referendum) i vertikalne instancije (federalizam) meusobnog ograniavanja i kontrole vlasti. to se tie sudaca i sudova, sudbena vlast u svim je demokratskim sustavima uvelike neovisna o izvrnoj i zakonodavnoj vlasti. Kontrola vlasti postoji, prema tome, i u parlamentarnim sustavima vlasti. Imamo, dakle, posla s modernim sustavima liberalne demokracije s razliitim institucionalnim aranmanima koji se tiu horizontalne i vertikalne podjele vlasti, kao i s mjeovitim odnosom izmeu izravnih demokratskih i predstavnikih postupaka odluivanja. Razdjelnica u odnosu prema autokratskim sustavima osim malobrojnih mjeovitih sustava - moe se povui pomou est kriterija razlikovanja to sam ih prethodno naveo i pomou osam Dahlovih minimalnih institucionalnih jamstava. Samo ako su oni zajameni, politiki sustavi ispunjavaju ope obiljeje demokracija: naime, naelnu neizvjesnost rezultata politikih odluka. Ameriki politiki znanstvenik Adam Przeworski (1991, 13) dosljedno definira demokraciju kao a system of ruled openendedness, or organized uncertainty. Demokracija se, dakle, mora shvatiti kao institucionalizirani sustav pravila o preradi drutvenih sukoba u kojemu jedna vlast, jedna institucija ili jedan akter ne smije odreivati ili kontrolirati rezultate politikih odluka. Rezultati politikih odluka u demokracijama nisu, kao u autoritarnim i totalitarnim sustavima, odreeni ex ante, nego nastaju kao rezultanta djelovanja konkurentskih politikih snaga. Politika se djelovanja ograniuju i donekle kanaliziraju pomou a priori (veinom u ustavu) utvrenih i demokratski legitimiranih proceduralnih pravila i institucija.

24

Ako se politiki sustavi smjeste na kontinuum koji se protee od idealne demokracije do potpunog totalitarizma, na njega se ne mogu unijeti samo dva temeljna tipa: demokracija i autokracija. Na toj se osi i demokracija i autokracija opet mogu podijeliti na podtipove: autokracija na autoritarne i totalitarne reime, s jedne, a demokracija na poliarhiju i defektnu demokraciju, s druge strane. Idealna demokracija pritom ostaje utopijski idealni tip, kao uostalom i potpuni totalitarizam. Poliarhija, doslovce vladavina mnogih, oznauje, prema Robertu Dahlu (1971), svojemu pojmovnom zaetniku u modernoj teoriji demokracije, prosjean tip demokracija koje stvarno postoje. Ona je udaljena od idealne demokracije, ali ne ukazuje na rastue defekte, budui da je u njoj ostvareno osam institucionalnih jamstava pluralistike vladavine mnogih, koja je isfiltrirao Dahl (Merkel, Puhle i dr., 2003; Croissant i Merkel, 2004). Dahlov koncept poliarhije postao je referentni model u istraivanju transformacije. No deset godina nakon vrhunca treeg vala demokratizacije (1995) postalo je jasno da su se mnoge nove demokracije mogle, dodue, oznaiti kao dahlovske poliarhije, ali da su izraavale sve vee normativne i funkcionalne nedostatke. Analitika slabost Dahlova modela poliarhije sastoji se u tome to su iz njega koncepcijski iskljuene jamstvene dimenzije horizontalne kontrole vlasti i pravne drave koje su za demokraciju ivotno vane. Prema Dahlovim kriterijima, Rusija, Turska ili Venezuela morale bi se 2006. godine oznaiti kao poliarhije. Tako bi se nale u istoj skupini reima kao i vedska, Francuska ili vicarska. Proliferacijom hibridnih reima i defektnih demokracija na tragu treeg vala demokratizacije, Dahlov je koncept izgubio mnogo empirijskoanalitikog sadraja. Sljedei model usidrene demokracije nastoji nadoknaditi taj analitiki nedostatak. 1.1.2. Usidrena demokracija5 Koncept usidrene demokracije slijedi zamisao da su stabilne demokracije u pravnoj dravi dvostruko usidrene: iznutra, budui da pojedini parcijalni reimi u demokraciji osiguravaju svoje normativno i funkcionalno postojanje pomou meusobne ovisnosti i samostalnosti; izvanjski, budui da su parcijalni reimi u demokraciji usidreni pomou niza uvjeta koji omoguuju demokraciju i tite je od izvanjskih i unutarnjih okova i tendencija destabilizacije. Parcijalni reimi demokracije Demokraciju u pravnoj dravi definira pet parcijalnih reima: demokratski izborni reim (A), reim prava na politiku participaciju (B), parcijalni reim graanskih prava na slobodu (C), institucionalno osiguranje kontrole podjele vlasti (horizontal accountability) (D), i jamstvo da je, de jure i de facto, osigurano uinkovito vladanje vlasti demokratski izabranih predstavnika (E).
5

Koncept usidrene demokracije (embedded democracy) razvijen je unutar projekta Defektne demokracije Njemake istraivake zajednice (DFG), to smo ga zajedno vodili Hans-Jrgen Puhle i ja. U svezi s razvojem koncepta posebno sam zahvalan Aurelu Croissantu (Heidelberg) i Peteru Thieryju (Heidelberg i Mnchen).

25

Tim ralanjenjem postaje jasno da pojam usidrene demokracije nadilazi Downsa (1968), Huntingtona (1991),6 Przeworskoga (1991), ali i Dahlovo (1971) shvaanje poliarhije. On je ipak realistian jer se odnosi iskljuivo na institucionalnu arhitekturu, a output-dimenziju poeljnih policies ili ak rezultata politike ne shvaa kao odreujue obiljeje demokracije u pravnoj dravi. Nae shvaanje demokracije nalazi se, dakle, izmeu shvaanja Josepha Schumpetera i Hermanna Hellera.7 Socijalna drava, fairness u raspodjeli privrednih dobara ili ak drutvena pravednost8 mogu biti poeljni politiki rezultati u demokratskim procesima odluivanja, ali nisu njezini konstitutivni, odreujui elementi. Usidrena demokracija nadilazi jednostavni demokratski elektoralizam, jer tek etiri dodatna parcijalna reima osiguravaju da ne bude zajamen samo postupak, nego i ciljevi demokratskih izbora. Nije dostatan samo demokratski poten proces izbora onih koji vladaju. Mora se i institucionalno zajamiti da demokratski izabrani predstavnici vladaju izmeu izbora prema naelima demokracije i pravne drave. To nipoto nije samo normativni nego, ponajprije, logiki tjesnac zagovornika uskog pojma izborne demokracije.9 Oni demokraciju svode na korektan postupak demokratskih izbora, ali njihova definicija demokracije ne predvia zadovoljavajua institucionalna jamstva koja osiguravaju da izbori budu democratically menaingful (Beetham), tj. da se demokratski vlada na ustavnom temelju naela pravne drave.

6 7

Huntington saeto govori o tome da je demokracija metoda za sprjeavanje diktature. Ono je i ispod normativnog zahtjeva socijalne demokracije to ga je nedavno razvio Thomas Meyer (2005). 8 O problematici i konstrukciji modernog pojma pravednosti vidjeti, meu ostalim: Rawls (1971, 1991), Walzer (1992), Kersting (1997), Sen (2000), Merkel (2001).
9

Neki su kritiari, koji naim konceptima usidrene ili defektne demokracije predbacuju preveliku normativnu rastezljivost, pogreno shvatili upravo logiki prisilnu funkcionalnu komplementarnost. Naravno, tu nije rije o savrenoj demokraciji, koja nam se pojmovno podmee zbog pogrenog razumijevanja semantikog dispozitiva (savreno nije semiotikologika suprotnost defektnome), nego o funkcionirajuoj demokraciji pravne drave.

26

Slika 2: Koncept usidrene demokracije

Ekonomske pretpostavke/drutvena pravednost Civilno drutvo Meunarodna/regionalna integracija Graanska prava C Politike slobode B

Izborni reim A

Horizontalna odgovornost vlade D

Efektivna vlast vlade E

(A) Izborni reim Izborni reim u demokraciji ima funkciju povezivanja pristupa sredinjim poloajima u dravnoj vlasti s otvorenim natjecanjem za glasove graana. Meu parcijalnim reimima usidrene demokracije on zauzima sredinje mjesto jer su izbori najoitiji izraz suverenosti naroda. Osim toga, zbog otvorene pluralistike konkurencije za sredinje poloaje u vlasti, izborni reim predstavlja i kardinalnu razliku u odnosu prema autokraciji. Kako bi se trajno etablirao djelotvoran demokratski izborni reim periodini, slobodni, opi, jednaki i poteni izbori jednaka prava na sudjelovanje u politici (parcijalni reim B) nisu minimalni uvjeti koji se mogu izigrati (Hadenius, 1992). Oba parcijalna reima koja su usko upuena jedan na drugoga institucionaliziraju bit vertikalne legitimacije vlasti u demokraciji. Prema Robertu Dahlu (1989, 221), demokratski izborni reim obuhvaa etiri nosiva elementa: univerzalno aktivno birako pravo, univerzalno pasivno birako pravo, slobodne i potene izbore, te izabrane nositelje mandata. S gledita

27

naela kontrole vlasti, izbori su mehanizam sankcioniranja koji ih moe pretvoriti u posljedino bogati, premda vremenski punktualan, postupak vertikalne odgovornosti. No to ne jami ni demokratsko vladanje, ni vladanje koje je vezano za pravnu dravu, kao to pokazuju mnogi primjeri mladih izbornih demokracija u treem valu demokratizacije (Merkel, Puhle i dr., 2003). Demokratski izborni reim jest, dakle, nuan, ali odavno nije i dostatan uvjet demokratskog vladanja. (B) Prava na politiku participaciju Prava na politiku participaciju, koja prethode izborima i nadilaze izbore, upotpunjuju vertikalnu dimenziju demokracije. Ona konstituiraju arenu javnosti kao samostalnu sferu politikog djelovanja u kojoj se razvija organizacijska i komunikativna mo. U njoj kolektivni procesi miljenja i oblikovanja volje odreuju i pojaavaju konkurenciju za poloaje u politikoj vlasti. Njezina je prva funkcija da omogui demokratske izbore u kojima se nadovezuje na organizirane i neorganizirane pluralistike interese kompleksnih drutava. Oni, konkretno, sadravaju neogranieno vaenje prava na slobodu miljenja i govora, te pravo na udruivanje, prosvjedovanje i peticije. Uz javne medije, vrlo su vani i privatni mediji. Ni irenje ni dobivanje informacija i vijesti ne smiju podlijezati nikakvim, politiki motiviranima, ogranienjima.Ta prava konstituiraju samostalnu sferu demokracije i mogu biti kraljenica vlastitoga parcijalnog reima (Beetham, 1994; Bollen, 1993, 6. i d.). S toga gledita, parcijalni reimi A i B osiguravaju funkcionalnu logiku demokratskih izbora samo ako su meusobno povezani. Zajednikim djelovanjem potiu responzivnu vlast, jer tvrdu periodinu kontrolu pomou izbora dopunjuju mekom, ali stalnom kontrolom javnosti izmeu izbora.

28

(C) Graanska prava na slobodu Parcijalne reime A i B treba dopuniti graanskim pravima na slobodu i zatitu. I prije institucionalizacije meusobne kontrole vlasti, ona ine sredinji kamen temeljac pravne drave u usidrenoj demokraciji. Kao negativna prava na slobodu u odnosu prema dravi, graanska prava na slobodu dotiu pitanje dometa vlasti, odnosno pretenzije na opseg vlasti. To su prava koja su u demokracijama pravne drave izuzeta iz odluka veine. Kad ne bi bilo tako, veinske demokracije brzo bi se pretvorile u tiranije veine (Tocqueville, 1835). Izvrnoj i zakonodavnoj vlasti moraju se postaviti prepreke koje sprjeavaju da se pomou ovlasti demokratske veine potinjavaju pojedinci, skupine ili politika opozicija. Prava na slobodu tako tite elementarni, temeljni uvjet ivota dravljana uope (Jelin, 1995; Linz i Stepan, 1996, 10). Pojedinana prava na zatitu jame pravnu zatitu ivota, slobode i vlasnitva, ona jame zatitu od nepravednog uhienja, egzila, terora, progona ili nedoputenog mijeanja u privatni ivot. To implicira da su jednak pristup pravu i jednak postupak pred zakonom shvaeni kao temeljno graansko pravo.10 Temeljna graanska prava ograniuju cirkularne tokove moi u veinskoj demokraciji i tako, prividno paradoksalno, pridonose demokratizaciji demokracije (Offe, 2003). (D) Podjela vlasti i horizontalna odgovornost Kao etvrti konstitutivni parcijalni reim demokracije u pravnoj dravi razmatramo podjelu vlasti i horizontalnu odgovornost to je institucionalizirana posredstvom nje. Pod horizontalnom odgovornou mislimo, poput ODonnella (1994, 61), na to da se izabrani dunosnici kontroliraju preko mree razmjerno samostalnih institucija i da u njezinoj ustavno definiranoj sferi utemeljuju svoje zakonito djelovanje. Institucionalizacija horizontalne odgovornosti dravnih vlasti uklanja sredinji kontrolni nedostatak to ga ostali parcijalni reimi ostavljaju otvorenim u temeljnoj konstrukciji demokracije. Horizontalna odgovornost vlasti tie se pitanja strukture vladavine i izraava zakonitost djelovanja vlasti i njezino preispitivanje posredstvom kontrole vlasti u smislu uravnoteene meusobne ovisnosti i samostalnosti zakonodavne, izvrne i sudbene vlasti.

10

To znai i da kulturne, etnike, jezine ili vjerske manjine ne smiju biti sprjeavane ili pravno diskriminirane u prakticiranju svoje kulture, jezika ili vjere.

29

Na taj se nain responzivnost i odgovornost vlasti ne osiguravaju samo punktualno izborima, nego i stalno, posredstvom ustavnih vlasti koje se meusobno kontroliraju i ograniuju, ime se osobito ograniuje obavljanje izvrne vlasti (Maus, 1994; Beetham i Boyle, 1995, 66. i d.). To pretpostavlja, prije svega, neovisnu i funkcionalno sposobnu sudbenu vlast, koja omoguuje pravnu kontrolu (judical review) akata izvrne i/ili zakonodavne vlasti (Reitz, 1997, 113. i d.). Ameriko, britansko i njemako shvaanje prava suglasno je o tome da je taj aspekt podjele vlasti neizostavan element demokracije u pravnoj dravi. (E) Uinkovito vladanje vlasti Peti parcijalni reim naglaava nunost da izabrani predstavnici doista budu oni koji vladaju. Kriterij uinkovita vladanja vlasti zadobiva pridjev koji se u etabliranima, ali ne i u novim, demokracijama smatrao razumljivim samim po sebi (Karl i Schmitter, 1991, 81; Collier i Levitsky, 1997, 442. i d.). Akteri, kao to je vojska ili ostali moni akteri koji nisu podreeni demokratskoj odgovornosti, nemaju (posljednju) vlast raspolaganja odreenim podrujima politike ili podrujima unutar drave. To se tie takozvanih rezerviranih domena politike nad kojima vlada, odnosno zakonodavna vlast, ne raspolae dostatnom ovlau u odluivanju, ali i posebne problematike nezadovoljavajue civilne kontrole nad vojskom i policijom (Valenzuela, 1992; Loveman, 1994; Morlino, 1998, 71. i d.). Uinkovito vladanje vlasti demokratskih autoriteta nuna je implikacija usidrene demokracije. To je osobito jasno u mnogim mladim demokracijama u Latinskoj Americi, Istonoj, Junoj i Jugoistonoj Aziji, gdje vojska jo ima djelomice samostalne domene u vanjskoj i sigurnosnoj politici koje nisu spojive sa smislenim demokratskim izborima. Tablica 2. jo jednom prikazuje pet parcijalnih reima i najvanije unutarnje elemente koji ih konstituiraju. Radi empirijskih analiza potonji se mogu jo vie izidferencirati kao ispitni kriteriji kako bi se komparativno analiziralo respektivno stanje konkretne demokracije. Tablica 2: Dimenzije, parcijalni reimi i kriteriji usidrene demokracije
I. Vertikalna dimenzija legitimacije i kontrole vlasti A. Izborni reim Aktivno birako pravo Pasivno birako pravo Slobodni i poteni izbori Izabrani nositelji mandata B. Prava na politiku participaciju Sloboda miljenja, tiska i informiranja Sloboda udruivanja Graansko drutvo II. Dimenzija liberalne pravne i ustavne drave

30

C. Graanska prava na slobodu Pojedinana prava na zatitu od dravnih i privatnih aktera Jednako postupanje pred zakonom Slobodan i jednak pristup sudovima D. Horizontalna odgovornost Kontrola vlasti Horizontalna odgovornost III. Dimenzija kontrole agende E. Uinkovito vladanje vlasti Izabrani nositelji mandata sa stvarnom moi oblikovanja Nepostojanje rezerviranih domena Nepostojanje protuustavnih veto sila

Unutarnja usidrenost Opisani parcijalni sustavi mogu potpuno razviti svoj utjecaj na demokraciju samo ako su meusobno usidreni. Meusobna usidrenost znai obavljanje komplementarno nunih dostavnih usluga za neki drugi parcijalni reim, kao to parcijalni reimi B (prava na politiku participaciju) i C (graanska prava na slobodu) ine za parcijalni reim A (demokratski izbori) ili kao to druge parcijalne reime sprjeavaju da uzurpirajue presegnu u granine sfere, kao to to, meu ostalim, jame parcijalni reimi C, D i E. Demokraciju stoga ne treba shvaati kao jedinstven reim, nego kao sklop parcijalnih reima (Schmitter, 1997, 243). Demokracija se, dodue, moe dezagrerirati na spomenute parcijalne reime, ali oni su u meusobnom odnosu i svaki podlijee funkcionalnim imperativima ostalih parcijalnih reima. Navlastita logika jednoga parcijalnog reima ne ukida se, istina, tim usidrenjem, ali se sprjeavaju uzurpirajua presezanja koja tete demokraciji. Posrijedi je, dakle, uzajamno usidrenje pojedinih demokratskih institucija u ukupni splet institucionalnih parcijalnih reima to demokraciju ini funcionalnom i otpornom. Ralanjenje parcijalnih reima jasno pokazuje da usidrena demokracija pravne drave normativno nadilazi izbornu demokraciju, ali i Dahlovu poliarhiju. Diferenciranje parcijalnih reima ima i znatnu analitiku prednost. Prvo, ono omoguuje preciznije lociranje defekata u konkretnoj demokraciji. Drugo, omoguuje da se usporedbom zemalja uoe specifina gomilanja defekata unutar odreenih parcijalnih reima u demokraciji. Tree, omoguuje da se sustavno prati kako defekti u jednome parcijalnom reimu inficiraju druge parcijalne reime, to potkopava demokratsku logiku i uzrokuje puzajuu autokratizaciju, unato periodinom odravanju pluralistikih izbora. Vanjska usidrenost

31

Svaka je demokracija kao cjeloukupni reim usidrena u okolinu. Ona okruuje, omoguuje i stabilizira demokraciju, odnosno sprjeava je ili destabilizira. Njezino oteenje ili nedovoljna razvijenost esto povlai za sobom defekte i destabilizacije same demokracije. Te usidrujue karike jesu okolina predstavnike demokracije. One su uvjeti mogunosti ili nemogunosti, one poboljavaju ili pogoravaju kvalitetu demokracija u pravnoj dravi, ali nisu odreujue sastavnice same demokracije. Najvanije vanjske karike usidrenja jesu: drutveno-ekonomski kontekst, civilno drutvo, meunarodna i regionalna integriranost (usporediti sliku 2). Drutveno-ekonomski kontekst Lipset (1959; 1981, 31) je pregnantno definirao locus classicus veze izmeu stupnja drutveno-ekonomskog razvoja i sposobnosti nekoga drutva za demokraciju: The more well-to-do a nation, the greater the chances that it will sustain democracy. Veza izmeu privrednog razvoja i sposobnosti za demokraciju uvijek se statistiki ispitivala, te se pokazala izvanredno stabilnom (usporediti, meu ostalim, Cutright, 1963; Dahl, 1971; Vanhanen, 1984, 1990; Lipset i dr., 1993; Moore, 1995; Welzel, 1996; Przeworski i dr. 2000). Premda su grubi mjerni pokazatelji (drutveni bruto proizvod po glavi stanovnika; izborna demokracija) povremeno s pravom kritizirani (Lauth, 2004), dobro razvijena i prosperirajua privreda neosporno je vana za demokraciju. Razvijena privreda koja sprjeava krajnju bijedu, pluralizira drutvenu strukturu, te pridonosi tome da se materijalni i kognitivni resursi drutva ne raspodjeljuju eklatantno nejednako i nepravedno jest zatitnik demokracije i obino pridonosi kvaliteti pravne drave i participacije u demokratskoj zajednici. Vrijedi i obratno: nedovoljna razvijena privreda i krajnje nejednaka raspodjela materijalnih i kognitivnih resursa tete stabilnosti i kvaliteti demokracija u pravnoj dravi.

32

Civilno drutvo Uvjerenje da razvijeno civilno drutvo pridonosi snazi demokracije ima dugu tradiciju. Oslanja se na vane argumente to su u politikoj filozofiji ranoga novog vijeka razvijani od Johna Lockea preko Montesquieua, Alexisa de Tocquevillea do Ralfa Dahrendorfa, Roberta Putnama i Jrgena Habermasa. Na ovom mjestu treba samo navesti pet najvanijih sredinjih argumenata koji istodobno oznauju sredinje funkcije teorije demokracije:11 zatita od samovolje drave (Lockeova funkcija), ravnotea izmeu autoriteta drave i civilnog drutva (Montesquieuova funkcija), kola demokracije (Tocquevilleova funkcija), proizvodnja socijalnog kapitala (Putnamova funkcija), javnost i kritika (Habermasova funkcija). Meunarodna i regionalna integriranost Uklopljenost u meunarodne, multilateralne, privredne ili demokratske politike integracijske sklopove vrlo je vana za stabilnost i kvalitetu demokracije. Vojni savezi ili vanjskopolitike sigurnosne strukture nemaju jednak demokratski uinak, ak i kad njima dominiraju veinom demokratske drave, kao u NATO-u. Primjeri Portugala do 1974. ili Turske pokazuju kako u takvim savezima mogu preivjeti autoritarni i defektni demokratski reimi koji naruavaju ljudska i graanska prava, jer su njihove unutarnje politike strukture podreene respektivnome sigurnosnom cilju u vanjskoj politici.

11

Usporediti iscrpnije o civilnom drutvu u pogl. 6.3.4. (Konsolidacija graanskog drutva).

33

Historijski najuspjenijim meunarodnim, odnosno regionalnim usidrenjem demokracija pokazala se Europska Unija (EU), odnosno Europska zajednica za ugljen i elik (EZU), Europska ekonomska zajednica (EEZ) i Europska Zajednica (EZ) kao njezine prethodne organizacije. Rana integracija SR Njemake i Italije 1951. godine u Europsku zajednicu za ugljen i elik, te primanje postautoritarnih reima Grke, panjolske i Portugala u Europsku zajednicu osamdesetih godina stabilizirali su mlade demokracije, kao to su nakon 1989. potaknuli punu demokratizaciju istonoeuropskih drava pristupnica. Kombinacija interesne zajednice trine privrede i demokratske vrijednosne zajednice ini Europsku Uniju dosad jedinstvenim modelom u cijelom svijetu. Ni ASEAN, ni MERCOSUR, ni NATO nemaju usporediv uinak, budui da se nisu obvezali ili to nisu uinili na jednak nain naelu demokratskih vrijednosti. Ukljuenost u OUN i njezine podorganizacije dosad se pokazala umnogome nevanom za uspostavu i stabilizaciju pravne drave i demokracije. Usidrenost u meunarodne i regionalne organizacije posebno je poticajna za demokraciju onda kada nadilazi iste ekonomske ili sigurnosno-politike interese te lanstvo vezuje za naela demokracije i pravne drave. Nijedna vana meunarodna organizacija nije to uinila na jednak nain kao Europska Unija (Kneuer, 2006). to su gua, konsolidiranija i otpornija vanjska usidrenja sredinjih reima demokracije, to su unutarnji parcijalni reimi demokracije nedohvatljiviji vanjskim prijetnjama. to je meuovisnost parcijalnih reima bolje institucionalizirana, to je jaa suradnja meu akterima tih reima i to su vei prihvaenost i uvaavanje te meuovisnosti, to je demokratskiji cijeli politiki reim. Vrijedi i obratan zakljuak: to su vanjska usidrenja slabija, to su manji uvaavanje i suradnja meu akterima parcijalnih reima, to vie imamo posla s defektnim demokracijama s onu stranu autokratskih reima. 1. 1. 3. Defektne demokracije Ako je neki parcijalni reim usidrene demokracije toliko oteen da mijenja cjelokupnu logiku demokracije u pravnoj dravi, ne moe se vie govoriti o intaktnoj demokraciji pravne drave. Ovisno o tome koji je parcijalni reim demokracije u pravnoj dravi naruen, imamo posla s odreenim tipom defektne demokracije. Iz te su perspektive defektne demokracije one demokracije u kojima je razorena uzajamna usidrenost parcijalnih reima i poremeena cijela logika demokracije u pravnoj dravi. Defektne demokracije definiraju se kao sustavi vladavine koje odlikuje postojanje uvelike funkcionalnoga demokratskoga izbornog reima koji regulira pristup vlasti, ali su zbog poremeaja u funkcionalnoj logici jednoga ili vie ostalih parcijalnih reima izgubljeni komplementarni oslonci koji su u funkcionalnoj demokraciji nuni kako bi se osigurali sloboda, jednakost i kontrola (Merkel, Puhle i dr., 2003, 66, sv. 1). Oblici Razlikujemo etiri oblika defektnih demokracija: ekskluzivnu, enklavnu, neliberalnu i delegativnu demokraciju (Merkel, Puhle i dr., 2003, 239).

34

Ekskluzivna demokracija. Budui da je temeljno naelo demokracije suverenost naroda, ono mora biti zajameno univerzalnim birakim pravom i njegovom potenom primjenom. To ne postoji ako je jedan ili vie vanih segmenata odraslih graana iskljueno iz dravljanskog prava na univerzalne izbore. S druge strane, ako je iz birakog prava iskljueno pet do deset posto stalnog stanovnitva neke zemlje, ne moe se, neovisno o okolnostima, zakljuiti da je sustav autokratski (Merkel, Puhle i dr., 2003, 239. i d.).12

12

Sa stajalita teorije demokracije ipak je problematino ako se useljenicima i nakon mnogo godina stalnog prebivanja u nekoj zemlji uskrauje graanski status, a da useljenik pritom eli i da je pripravan odustati od svoje prvobitne pripadnosti nekoj dravi.

35

Enklavna demokracija. Ako veto sile vojska, gerila, milicija, poduzetnici ili veleposjednici, multinacionalni koncerni izvuku odreene politike domene iz dohvata demokratski legitimiranih predstavnika, nastaje poseban sindrom iskrivljene tvorbe vlasti. Enklavna je demokracija ponajprije regionalno specifian tip Latinske Amerike i Jugoistone Azije, jer vojska preuzima veto ulogu u politici. U Istonoj Europi ili Srednjoj Aziji to je rijedak tip (249. i d.). Neliberalna demokracija. U nepotpunoj ustavnoj i naruenoj pravnoj dravi neliberalne demokracije ograniena je kontrola izvrne i zakonodavne vlasti od strane tree vlasti. Slab je obvezujui uinak ustavnih normi na djelovanje vlade i na zakonodavstvo. Prava pojedinca na graansku slobodu i zatitu djelomice su suspendirana ili jo nisu etablirana. Neliberalne demokracije obiljeuju naruavanja dimenzije pravne drave, koja pogaaju navlastitu sr liberalnog samorazumijevanja, naime jednaku slobodu svih pojedinaca. Neliberalna je demokracija najei tip defektne demokracije. Susree se u svim regijama svijeta (261. i d.). Delegativna demokracija. U delegativnoj je demokraciji kontrola izvrne vlasti od strane zakonodavne i tree vlasti ograniena. Slab je obvezujui uinak ustavnih normi na djelovanje vlade. Naruene su kontrole podijeljenih vlasti, koje su funkcionalnim demokracijama potrebne kako bi odrale uravnoteenim lanac politikog predstavnitva. Vlade, koje veinom vode karizmatini predsjednici, zaobilaze parlament, utjeu na pravosue, naruavaju naelo legalnosti, potkopavaju kontrolu vlasti i jednostrano pomiu odmjerenu ravnoteu vlasti u korist (predsjednike) izvrne vlasti.13 Uzroci Ne moe se izluiti jedan premoan imbenik koji bi slovio kao primarni uzrok nastanka sve veih defekata u mladim demokracijama (Merkel, Puhle i dr., 2003, 187. i d.). Uglavnom su postojale posebne kombinacije vie uzroka koji su odreenim akterima pruali posebne prigode da uzurpiraju vlast, suspendiraju norme ili da zaobiu kontrole koje ograniuju vlast. Ovdje se ne moe prikazati ta posebna sveza izmeu struktura i djelovanja aktera (Merkel, Puhle i dr., 2003, 2006). Stoga rezultate naih istraivanja treba hipotetski saeti za svaki od najvanijih skupova uzroka. U obzir su uzeti: put i razina modernizacije, privredna konjunktura, socijalni kapital i civilno drutvo, stvaranje drave i nacije, tip prethodnoga autoritarnog reima, vrsta tranzicijskog modusa, politike institucije i okvirni meunarodni uvjeti. Put modernizacije. Vjerojatnost nastanka demokratskih defekata vea je ako drutveno-ekonomska modernizacija neke zemlje slijedi polumoderni put koji

13

ODonnellov (1994) pojam delegativne demokracije, koji pomou fenomena populistike aklamacije jae naglaava vertikalnu dimenziju legitimnosti, nije potpuno istovjetan ovom razumijevanju, ali je ipak blizak naem shvaanju tog tipa.

36

proizvodi eklatantne neravnotee u moi i posjednike klase koje demokraciju shvaaju kao prijetnju svojim privrednim i politikim interesima.14 Razina modernizacije. Vee je vjerojatnost nastanka defektne demokracije to je nia razina drutveno-ekonomskog razvoja i to je nejednakija raspodjela drutvenih resursa. Asimetrina raspodjela ekonomskih, kulturnih i kognitivnih resursa potie eklatantno nejednaku raspodjelu resursa politikog djelovanja i moi meu politikim akterima i oteava ostvarenje standarda pravne drave i demokracije.15 Privredna konjunktura. Ekonomske krize nude situacijske poticaje za institucionalizaciju defekata u nekonsolidiranim demokracijama. One su esto razdoblja posebnih ovlasti i uredbi iz nude, napose u predsjednikim i polupredsjednikim sustavima vlasti,16 koje esto prelaze ustavne granice i uvruju se i izvan akutnoga izvanrednog stanja. Socijalni kapital. Vjerojatnost nastanka defektnih demokracija povezana je s vrstom i opsegom socijalnog kapitala to je historijski akumuliran u nekom drutvu. Socijalni kapital koji se pojavljuje u etniki ili vjerski segmentiranom obliku pogoduje nastanku demokratskih defekata. Socijalni kapital u Tocquevillevoj ili Putnamovoj varijanti, koja premouje etnika i vjerska segmentiranja u nekom drutvu, suprotstavlja se ekskluzivnim ili neliberalnim tendencijama. Civilno drutvo. Slabo povjerenje meu osobama oteava izgradnju dobro institucionaliziranog sustava politikih stranaka, udruenja i asocijacija civilnog drutva. Tako nedostaju vani posredniki oslonci za priznavanje politikih i osiguranje graanskih prava. U okolini takve politike kulture nastanak karizmatino-populistikih obrazaca odluivanja u izvrnoj vlasti u defektnim demokracijama vrlo je obeavajui put ka alternativnom stvaranju suglasnosti. Stvaranje nacije i drave. Uvjeti za razvoj liberalne demokracije bez optereujuih defekata posebno su loi ako je transformacija optereena nerijeenim krizama identiteta ili dravnosti politike zajednice. Secesionistike tenje ili diskriminacije manjina naruavaju nune standarde prava graana na slobodu i politiku participaciju. Tip prethodnoga autoritarnog reima. to su totalitarni, posttotalitarni, sultanistiki ili novopatrimonijalni reimi bili dulje institucionalizirani i/ili to su dulje obiljeavali politike kulture drutva, to su vjerojatniji defekti u demokraciji koja ih nasljeuje. Takva drutva tendiraju tome da izvrna vlast zaobilazi kontrole vlasti i da se primjena delegativnih praksi vlasti nagrauje premijama u izbornoj areni.

14 15

I naa su istraivanja potvrdila tu postavku Barringtona Moorea (1969). Ta empirijski zasnovana hipoteza potvruje i Lipsetovu (1959, 1981) teoriju rekvizita kao i Vanhanenovo (1989) shvaanje sveze izmeu disperzije resursa moi i izgleda za demokratizaciju. 16 To podupire postavku Linza (1990), Lijpharta (1992), Stepana i Skachove (1993) i Merkela (1996b) da su parlamentarni sustavi vlasti ceteris paribus povoljniji za konsolidaciju mladih demokracija od predsjednikih ili polupredsjednikih sustava.

37

Modus tranzicije. to je inkluzivniji konstitutivni kompromis elita (elite settlement) neposredno nakon promjene sustava (o tome u pogl. 5.1), to vani akteri jae prihvaaju i tite nova demokratska pravila igre. to elite vie potuju nove demokratske institucije, to im bre raste potpora stanovnitva kojom se legitimira sustav. Politike institucije. to je obrazac interakcije elita i stanovnitva jae obiljeen klijentelizmom, patrimonijalizmom i korupcijom, to nove formalne institucije tee razvijaju vaeu i normativnu snagu. Neformalne institucije prijete da slome, preoblikuju i potisnu funkcionalne kodove formalnih, demokratski legitimiranih institucija. Na bitnim podrujima odluivanja demokracija onda funkcionira u skladu s nelegitimnim, neformalnim institucijama i pravilima koja protuslove nosivim naelima demokratske pravne drave. Meunarodna i regionalna ukljuenost. Ondje gdje nema regionalnih mehanizama (primjerice, Europske Unije, Vijea Europe) za zatitu institucija liberalne demokracije ili ondje gdje su oni slabi, iri je prostor za djelovanje vlada koje ih naruavaju, jer su oportunitetni trokovi takva djelovanja znatno nii. Defektne demokracije nipoto nisu nuno prijelazni reimi. One mogu uspostaviti stabilan odnos sa svojom okolinom, a znatni dijelovi stanovnitva mogu na njih gledati kao na prikladan odgovor na krajnje gomilanje problema u postautokratskim demokracijama. To se ponajprije dogaa u drutvima s niskom razinom obrazovanja, te s klijentelistikim i patrimonijalnim strukturama.

38

1.2. Autokratski sustavi Ve sam obrazloio zato se autoritarni i totalitarni sustavi mogu meusobno razlikovati kao podtipovi autokracije. Polazei od toga najprije u izloiti neka zajednika obiljeja autoritarnih i totalitarnih poredaka vladavine, da bih potom jo jedanput oznaio razlike izmeu autoritarnih i totalitarnih sustava vladavine. Oslanjajui se na Opi nauk o pravu (1925) Hansa Kelsena, svi se nedemokratski politiki sustavi mogu nazvati autokracijama. Zbog pojmovne jasnoe pojam autokracija pretpostavljam, kao i Kelsen, izrazu diktatura. U republikanskom Rimu diktatura je bila vremenski ogranieno, ali stvarno neogranieno izvanredno stanje (Merkel, 2007a). U toj ustavnoj diktaturi diktator nije mogao sam ni proglasiti ni produljiti izvanredno stanje. Taj su republikanski ustavni institut naposljetku razorili Sulla i Cezar. Carl Schmitt (1920, 1964) pravno precizno razlikuje komesarsku i suverenu diktaturu jo u 20. stoljeu. Poslije je diktatura postala, pa i u anglosaksonskoj uporabi kao dictatorship, opi pojam za gotovo sve nedemokratske oblike vladavine. Time je tipoloki pojam diktatura izgubio analitiku otrinu. U sustavnoj tipologiji vladavina pojmu dikatature treba pretpostaviti obuhvatniji, ali ipak preciznije definiran pojam autokracije. U autokracijama su rezultati politikog odluivanja manje otvoreni nego u demokracijama, a pravila odluivanja esto nisu a priori utvrena. Autokracije su takve zato to im nedostaje demokratska legitimacija. Autokratski politiki sustavi nisu time, dakako, nipoto zadovoljavajue definirani, a kamoli da su tipoloki odreeni razliiti oblici njihova pojavljivanja. Stoga elim jo jedanput, a na temelju est kriterija to sam ih uvodno prikazao u pogl. 1.1. o demokratskim sustavima, precizno pojasniti kad se politiki sustavi mogu nazvati autokratskima. Legitimacija vlasti. O autokratskim sustavima moe se govoriti kad se politika vlast ne temelji na naelu narodne suverenosti nego zahtijeva poslunost i sljedbenitvo, pozivajui se na ope mentalitete ili objektivno istinite svjetonazore. Pristup vlasti. O punoj demokraciji ne moe se govoriti ako je zbog etnikih, vjerskih, rodnih motiva i/ili motiva politike vlasti ogranieno ili ak ukinuto aktivno ili pasivno birako pravo za politike dunosti. To vrijedi i ako se odlukom izvrne vlasti odreene stranke iskljue iz kandidature. Monopol vlasti. O autokratskim se reimima govori kad monopol dravne vlasti nije pod kontrolom demokratski legitimiranih institucija i kad akteri koji nisu demokratski legitimirani prisvajaju monopol nad dravnom vlau i silom.

39

Struktura vlasti. O autokratskim reimima moramo govoriti kad nema ogranienja vlasti i uzajamne kontrola vlasti, te kad su vlasti monistiki koncentrirane u izvrnoj vlasti. To napose vrijedi onda kada neovisni sudovi (ponajprije upravni sud, eventualno i ustavni sud) ne mogu preuzeti kontrolu nad dravnom primjenom normi, te su sudovi prisiljeni izricati politike presude. Ogranienje i kontrola vlasti autokratski su ukinuti i onda kada je zakonodavnoj vlasti, de iure ili de facto, uskraen odluujui utjecaj na zakonodavstvo. Pretenzija na opseg vlasti. O autokratskom sustavu vlasti moe se govoriti kad su povrijeena ili ak stavljena izvan snage ljudska odnosno temeljna graanska prava, te kad su ona stavljena na raspolaganje dravnoj izvrnoj vlasti kako bi svoj zahtjev da vlada uvelike proirila i na svakidanji ivot graana. to je pretenzija da se vlada, u smislu kontrole nad drutvom i individualnom sferom, opsenija, to politiki sustav vie tendira ka polarnom tipu totalitarizma (slika 1). Nain vladanja. O autokratskoj se vladavini mora govoriti kad stvaranje i primjena pravnih normi ne potuju naela koja su primjerena ustavu i pravnoj dravi, te kad oni koji vladaju ostvaruju svoje pretenzije za vlau nad onima kojima vladaju samovoljno, nezakonito, represivno ili ak teroristiki. Uzimajui u obzir navedenu problematiku, u nastavku elim najprije razviti tipologiju autoritarnih sustava. Potom u iz kritikog pregleda rasprave o totalitarizmu ponuditi prijedlog tipologije totalitarnih reima koji se reflektira u drutvenim znanostima. 1.2.1. Autoritarni sustavi Najutjecajniju definiciju autoritarnih sustava u politikoj znanosti dao je Juan Linz (1975, 1985, 2000). Prema njemu, autoritarne sustave razlikuju od demokratskih i totalitarnih sustava ponajprije tri obiljeja (1985, 62): U autoritarnim je sustavima politiki pluralizam ogranien nasuprot naelno neograniemu pluralizmu u demokracijama i monizmu u totalitarnoj vladavini. Ne legitimiraju se svjetonazorom koji obuhvaa sva podruja ivota, kao totalitarni sustavi, nego posezanjem za pojedinanim vrijednostima i mentalitetima, kao to su patriotizam, nacionalizam, unutarnja i vanjska nacionalna sigurnost ili drutveno-ekonomska modernizacija. Politika je participacija ograniena, a drutvo demobilizirano (osim u poetnoj fazi autoritarne vladavine); nasuprot tome, totalitarne sustave obiljeuje trajna, odozgo inscenirana, kontrolirana i ritualizirana mobilizacija.

40

Linzovo razgranienje autoritarnih i totalitarnih sustava izvanredno je utjecajno, povijesno informirano, ali nije politoloki dostatno sustavno. Ono, naime, ne navodi precizna kriterije za to kad pluralizam nije samo ogranien nego je i stvorio mjesto monizmu, kad drutvo slovi kao demobilizirano, a kad kao mobilizirano. No tri Linzova obiljeja ponajprije ne nude sustavna mjerila prema kojima bi se mogli definirati pojedini podtipovi autoritarnih sustava. Linzova tipologija autoritarnih reima pokazuje da je, dodue, sastavljena na temelju velikog znanja o autoritarnim oblicima vladavine u povijesti, ali ne dokazuje strogu sustavnost. Linz tako razlikuje: birokratsko-vojne reime (kriteriji: nositelji vlasti, struktura vlasti), korporativistiko-autoritarne reime (kriteriji: struktura vlasti, nain vladanja), mobilizirajue autoritarne reime (kriterij: nain vladanja), poslijekolonijalne autoritarne reime (kriterij: naslijee vladavine), rasne i etnike demokracije (kriteriji: iskljuenost iz vlasti, nositelji vlasti), nepotpune totalitarne i predtotalitarne reime (kriterij: razvoj vladavine), posttotalitarne autoritarne reime (kriterij: razvoj vladavine). Koliko god se plauzibilnima mogu opisati odreeni tipovi realnih sustava to ih je odredio Juan Linz, toliko se pokazuju nesustavnima kao idealni tipovi. Prevelik broj implicitnih kriterija klasifikacije, to sam ih stavio u zagrade (est kriterija uz sedam tipova), naruava potrebni minimalizam u izboru kriterija klasifikacije. U nastavku bih se stoga ograniio na jedan jedini, primarni definicijski kriterij, naime na ideoloki zahtjev za legitimiranjem vlasti. I tu slijedim Maxa Webera, koji ukazuje na to da su drutveno djelovanje i drutveni odnosi ponajprije usmjereni na predodbu o legitimnom poretku. ... Prema tome, svrhovito je razlikovati vrste vladavine prema njihovu tipinom zahtjevu za legitimacijom (Weber, 1972, pogl. 3, 122). Promatrajui povijesnu stvarnost 20. stoljea, uzimam u obzir slijedee tipine oblike legitimacije autoritarne vladavine: komunizam, faizam, militarizam, korporativizam, rasizam, modernizaciju, religiju, dinastiju. Ti se oblici legitimacije nipoto meusobno ne iskljuuju. Autoritarni su vlastodrci obino koristili neku kombinaciju tih oblika. I komunistike i vojne diktature mogu unijeti u katalog obrazloenja svog zahtjeva za vlau modernizaciju drutva. To vrijedi i za korporativistikoautoritarne reime, koji svojoj primarnoj legitimaciji vlasti veinom dodaju i umjerene faistike ideologeme. Za terminoloko oznaavanje tipova autoritarnih reima u nastavku u ipak koristiti samo jednu, i to dominantnu, legitimacijsku ideologiju. Tako dolazim do devet temeljnih tipova autoritarne vladavine u 20. stoljeu: komunistiki autoritarni partijski reimi, faistiki autoritarni reimi, vojni reimi, korporativistiki autoritarni reimi, rasistiki autoritarni reimi, modernizacijski autoritarni reimi, teokratski autoritarni reimi, dinastijski autoritarni reimi,

41

sultanistiki autoritarni reimi. Unutar tih temeljnih oblika mogu se opet promiljati i pronai razliite varijante. No, da se ne bi zapalo u deskriptivnu samovolju u stvaranju tipova, uvodim jedan jedini dodatni kriterij kako bih preciznije kategorizirao autoritarne podtipove: kriterij nositelja vlasti. Pritom uzimam u obzir nositelje vlasti kao to su: voa, stranka, vojska, kler, monarh. Odatle proizlaze sljedei podtipovi autoritarne vladavine, koje ilustriraju historijski primjeri. 1. Komunistiki autoritarni partijski reimi: Komunistiki reimi povijesno su se pojavili ponajprije u dvije varijante: kao komunistika partijska diktatura ili kao komunistika diktatura voe. Kao autoritarni reimi u obzir dolaze ponajprije komunistike partijske diktature, dok su komunistike diktature voa veinom obuhvaene totalitarnim tipom. Na podlozi lenjinistike teorije partije i drave, komunistika partija fungira kao avangarda radnike klase i jedino legitimno sredite dravne vlasti. Osim nje, po pravilu nema drugih stranaka. Ako ih i ima, postoje samo u liku ovisnih satelitskih stranaka, kakve su bile blokovske stranke u bivoj DR Njemakoj ili u komunistikoj Poljskoj. Sredite vlasti obino je mali politbiro na partijskom vrhu. Taj najui krug vodstva donosi politike odluke uvelike neovisno o partijskoj bazi kojom se upravlja centralistiki. Znaajno je, ipak, da vlast dri kolektivni vodstveni gremij, da se prihvaa minimalni pluralizam i da pretenzija da se vlada ne obuhvaa sve zakutke svakidanjeg ivota. Povijesni primjeri bili su, meu ostalima, Sovjetski Savez 1924-1929, 1953-1956, 19851991. ili komunistiki sustavi Poljske i Maarske. Narodna Republika Kina transformirala se devedesetih godina iz totalitarnoga u autoritarni komunistiki partijski reim. Titova snano personalizirana vladavina u Jugoslaviji (19451980) ostala je jedini primjer autoritarne komunistike diktature voe.

42

2. Faistiki autoritarni reimi: Nasuprot komunistikim reimima, faistiki oblik vladavine postoji samo kao faistika diktatura voe. To znai da faistiki pokret, faistika stranka ili faistiki dravni aparat mogu, dodue, biti posve relevantni imbenici vlasti, ali su uvijek podreeni neospornom voi pokreta, stranke, drave i naroda. U posljednjoj instanciji, on dri autoritarnu ili totalitarnu politiku vlast u svojim rukama. Prema Ernstu Nolteu (1966, 64. i d.), o faistikoj se diktaturi moe govoriti onda kada postoji faistiki minimum sljedeih obiljeja: protusocijalizam, protuliberalizam, naelo voe, korporativistika ideologija i organizacijske strukture, stranaka vojska, reakcionarni cilj kombiniran s modernim sredstvima masovne mobilizacije, te podupiranje kapitalistikoga privrednog poretka uz istodobno zadravanje zahtjeva za totalnou u politikim pitanjima (Puhle, 1995a, 194). Povijesni prototip faizma uspostavio je Mussolini u Italiji od 1922. (Mar na Rim) odnosno od 1926. (iskljuenje politike opozicije) do 1943. odnosno 1945. Unato razlikama u odnosu prema talijanskom faizmu, i njemaki nacionalsocijalizam slovi kao klasian sluaj faistike diktature voe. Njegova pretenzija za opsegom vlasti i njegovo ostvarivanje vlasti od poetka su bili obuhvatniji. U svojemu historijskom razvoju nacionalsocijalistiki Trei Reich moe se oznaiti kao totalitarni sustav vjerojatno od 1938. (od iskljuenja starog vrha Wehrmachta),17 a najkasnije od 1941. Faistiki reimi esto se pokuavaju ideoloki legitimirati pozivanjem na mitske, predmoderne obrasce poretka, kao to je mit o germanstvu ili mit o romanstvu. S time je povezan pokuaj da se emancipacijski i prosvjetiteljski proces, koji je otpoeo s novim vijekom, sprijei najmodernijim socijalno-tehnikim sredstvima represije i manipulacije u okviru karizmatske vladavine (Saage, 1995, 23). Povijesno manje vane varijante faistike drave voe jesu: ustaka Nezavisne Drava Hrvatska (1941-1945) pod zatitom njemakog Wehrmachta, faistiki reim Antonescua u Rumunjskoj (1940-1944) ili klerikalni faizam monsinjora Tise u Hitlerovom milou otcijepljenoj krnjoj dravi Slovakoj (1938-1945). 3. Vojni reimi: Militarizam kao oblik legitimacije vlasti shvaen je kao skupni pojam za nacionalne vrijednosti i tradicionalne mentalitete na koje se puistike vojske esto pozivaju. Najvaniji su patriotizam, nacionalna sigurnost, te mir i red. Nerijetko se tradicionalni mentaliteti nadopunjuju ciljem modernizacije privrede i uprave. Vojske se nastoje legitimirati kao jamci tih vrijednosti, to im veinom uspijeva samo kratkorono. Kad se te vrijednosti i ciljevi osiguraju i ostvare vojnom silom, dogaa se da se vojske opet povuku u vojarne, budui da se gase temelji legitimacije koji su otpoetka bili slabi. Vojna diktatura pojavljuje se u nizu varijanti. Ovdje se navode tri najvanije.

17

Prema drugoj procjeni, prijelomnica bi mogla biti 1934. godina, kad su zabranjene ili unificirane stranke i udruenja, a umorstvom vrha SA (takozvani Rhmov pu) uklonjen je posljednji potencijalni izazov unutar nacionalsocijalistikog pokreta.

43

3.a Birokratsko-vojni reimi: Birokratsko-vojne reime veinom vodi hunta nekarizmatinih vojnih asnika. Unutar birokratsko-vojnog autoritarizma oni se vie usmjeravaju na ideoloki siromaan pragmatizam koji se orijentira na vrijednosti nacionalne sigurnosti, modernizacije i law and order. esto nasljeuju liberalne demokracije u kojima su se politike stranke pokazale nesposobnima da ostvare te tri vrijednosti i stvore dostatnu suglasnost u stanovnitvu koje je pripravno participirati (ODonnell, 1973). Na taj se tip reima, koji je na svojim zastavama zapisao ostvarenje drutvenog tradicionalizma i ekonomske modernizacije vojnom represijom, nailazilo ponajprije u Latinskoj Americi ezdesetih i sedamdesetih godina, u Grkoj 1967-1974, te od kasnih tridesetih godina do 1988. u Tajlandu i od 1961. do 1988. u Junoj Koreji. 3.b Vojni reimi voa: Njima ne vlada hunta nekarizmatinih vojnih asnika nego jedan, najee karizmatski vojni voa. Nakon osvajanja vlasti on se esto odvaja od preuske povezanosti s vojskom kao institucijom i pokuava proiriti osnovicu svoje vlasti nekom vrstom izravnoga plebiscitarnog odnosa s narodom. Povijesni su primjeri reimi admirala Horthyja u Maarskoj (19201944), meka diktatura poljskog generala Pilsudskoga (1926-1935) ili Paragvaj pod vojnim diktatorom Alfredom Stroessnerom (1954-1989). 3.c Vojni reimi gangstera i gospodara rata (warlords). Posebna su varijanta vojnih diktatura voa vojni reimi koji stalno nastaju ponajprije u Africi. esto ih treba promatrati kao iste represivne reime bez vrijednosno orijentiranih ciljeva, koji su gotovo iskljuivo zainteresirani za puku uzurpaciju vlasti i osobno bogaenje gospodara rata. Takvi vojni gangsterski reimi esto su uzrok ili rezultat raspadajue odnosno propale dravnosti. Gospodari rata ispunjavaju dravni vakuum privatizacijom vojne sile, koja se esto ispreplee s privatnim poslovnim interesima. Ti su reimi prekarni i uglavnom kratkotrajni. Bili su oiti u zavrnoj fazi Mobutova reima (1965-1997) u Kongu, u Afganistanu (1990-1995), u Liberiji pod Charlesom Taylorom (1997-2003), u Somaliji od devedesetih godina i sve vie u Myanmaru. 4. Korporativistiki autoritarni reimi. Od dvadesetih godina prolog stoljea autoritarni korporativizam s takozvanom organskom demokracijom homogenoga narodnog tijela predstavljao se kao alternativa i izlaz iz pluralistikih i vrlo konfliktnih klasnih drutava parlamentarnih demokracija. Autoritarne korporativistike reime obiljeava sustav rjeavanja drutvenih sukoba kojega je drava prisilno institucionalizirala. Krupni privredni i drutveni interesi obuhvaeni su u privrednim i profesionalnim staleima odnosno korporacijama koje kontrolira drava, te su pod dravnim nadzorom prisiljeni da se nekonfliktno pogaaju o svojim interesima. Institucionalno mjesto za to stalno prisilno poravnavanje u zajednikome nacionalnom interesu veinom je drugi dom parlamenta koji postoji formalno. Povijesni su primjeri tog tipa reima Estado Novo (Nova drava) pod diktatorima Salazarom i Caetanom u Portugalu (1926-1974), Dollfuov reim u Austriji (1934-1938), te povremeno i djelomice Francov reim u panjolskoj i Mussolinijev u Italiji u ranoj fazi njegove autoritarne vladavine. Iz perspektive 21. stoljea, taj se tip reima pojavljuje kao historijski preivjeli oblik politike vladavine.

44

5. Rasistiki autoritarni reimi. Te reime obiljeuje iskljuenost neke rasno ili etniki definirane skupine iz sudjelovanja u demokratskim procesima i graanskim pravima, kao to je bilo u prijanjoj Junoj Africi ili u nekadanjoj Rodeziji, gdje je bijela manjina, koja je vladala sama, iskljuila obojenu veinu stanovnitva iz izbora, opeg sudjelovanja u politici i priznavanja graanskih prava. Unutar bijele manjine vladalo se prema demokratskim normama i postupcima, to je Juana Linza (1975, 1985) potaknulo da govori o etnikim demokracijama.18 Osim June Afrike i Rodezije, kao primjer rasistikoga autoritarnog reima mogu se oznaiti i Sjedinjene Amerike Drave do graanskog rata (1861-1865). Premda se taj tip moe smatrati historijski prevladanim, jo su ivi preostali oblici formalnih i neformalnih etnikih diskriminacija u brojnim autoritarnim reimima i defektnim demokracijama u Istonoj Europi, Srednjoj Aziji, Istonoj Aziji i Africi. 6. Modernizacijski autoritarni reimi. Taj se tip pojavljuje kao vojni reimi u Latinskoj Americi i Istonoj Aziji (primjerice, u Junoj Koreji), kao jednostranaki reimi u Istonoj Aziji (Tajvan) ili kao reimi voa ili jednostranaki reimi ponajprije u poslijekolonijalnoj Africi. Nastanak tih reima, osobito u poslijekolonijalnoj Africi pedesetih i ezdesetih godina (meu ostalim, u Aliru, Libiji, Tanzaniji), moe se svesti na nedostatak, odnosno na fragmentaciju tradicionalnog autoriteta vlasti, te na nerazumijevanje kompleksnosti legalne vladavine. Poslijekolonijalna dravna vodstva, koja su esto potjecala iz oslobodilakih pokreta, nerijetko su vjerovala da se autoritarnim modernizacijskim reimom moe potaknuti zakanjeli proces stvaranja nacije i drutveno-ekonomske modernizacije (prevladavanje etnikih, plemenskih suparnitava, slabljenje drutveno-ekonomskog jaza izmeu centra i periferije, uspostava moderne birokracije). Na elu tih reima esto su bile figure karizmatskih voa. Primjeri su Atatrkova Turska (1920-1938), populistiki modernizirajui reim Juana Dominga Perna u Argentini (1946-1955), Egipat Gamala Abdela Nasera (1954-1970), Alir Ben Belle (1963-1965), ali i vojni modernizacijski reim generala Augusta Pinocheta u ileu (1973-1990).

18

Za oznaku reima aparthejda ini se prikladnijim pojam rasna oligarhija to ga je odabrao Huntington (1991, 111).

45

7. Teokratski autoritarni reimi. Teokratski autoritarni reimi (teokracija = Boja vladavina) imaju, kao i komunistiki reimi, svjetonazor koji je obvezan za sva podruja ivota. Ne odnose se, dakako, na neku racionalistino-sekularnu ideologiju, nego na obvezujue propise nekoga vjerskog nauka o spasenju. Kao takvi, teokratski autoritarni reimi ili fundamentalistiki vjerski pokreti (ponajprije islamski) integralno tendiraju ka totalitarizmu, kao i komunistiki reimi (Tibi, 1995, 313). Teokratski autoritarni reimi dosad nisu imali etatistiko-birokratske organizacijske strukture za totalno vladanje svojim podanicima. To vrijedi ak i za fundamentalistiku islamsku vladavinu mula u erijatskom Iranu osamdesetih godina, a pogotovo za pokuaje fundamentalistikih islamskih milicija i talibanskog pokreta da uspostave teokratsku dravnost u razorenom Afganistanu. ijitski kler u Iranu prvi je uspio uvrstiti trajnu teokratsku autoritarnu vladavinu. Nakon 25 godina oit je jaz izmeu teokratskih reimskih klerika i potroaki usmjerenoga mladog narataja. I Tibetom pod vladavinom Dalaj Lame od 1911. do 1950. (do pripojenja NR Kini) vladalo se autoritarno teokratski. Nakon islamske revolucije u Iranu (1979), slijedeih je desetljea dolo do sve veega uzajamnog isprepletanja svjetovnih diktatura (primjerice, Sadama Huseina u Iraku devedesetih godina, u Siriji pod Hafizom al-Asadom, u Egiptu pod Hosnijem Mubarakom), vojske (Pakistan pod Muhamedom Zia ul-Haqom 1977-1988. i Pervezom Muarafom od 1999) i monarhijskih despota (Saudijska Arabija, Maroko), pri emu su svjetovni vladari uspjeno zadravali formalnu mo vladanja unato ustupcima vjerskim i vjersko- fundamentalistikim snagama. Poseban je sluaj Saudijska Arabija, u kojoj tradicionalistiki fundamentalistiki vahabizam u znatnoj mjeri kao dravna doktrina odreuje unutarnji nain vladanja Sauda. ini se da je tu religija jae instrumentalizirala politiku nego obratno. 8. Dinastijski autoritarni reimi. Pristup vlasti na vrhu drave nije ureen birakim pravom demosa nego dinastijskim naelom. Dinastijski odnosno monarhijski reimi postoje u najmanje dvije razliite varijante. Prva je oblik ustavne monarhije u kojoj vlast monarha ograniuju ustav i uglavnom neka vrsta poludemokratski nastalog parlamenta. Za taj poluautoritarni tip reima znaajne su ustavne monarhije u Engleskoj od 17. do 20. stoljea i na europskom kontinentu od 19. do 20. stoljea na svojemu dugom evolucijskom putu do pune demokracije. Druga autoritarna varijanta jesu neustavne monarhije. Kralj je istodobno vrhovna izvrna i zakonodavna vlast. Nema pravih ovlasti parlamenta ili jasnih ogranienja monarhijske vlasti od strane pravne drave. Primjeri su tog tipa reima kraljevine Maroko i Jordan ili kraljevske diktature u Istonoj Europi u meuratnom dobu.

46

9. Sultanistiki autoritarni reimi. On su, u stanovitom pogledu, srodni dinastijskim reimima, koji se nipoto ne poklapaju sa sultanistikim oblicima vladavine. Pomijeaju li se krajnje personalistiki stil vladanja, strukture i mehanizmi vladavine obiteljskog klana s elementima autoritarnih ili totalitarnih sustava, moemo poput Linza i Stepana (1996, 346), a vraajui se Maxu Weberu govoriti o sultanistikom reimu. On je zamisliv i ostvariv u autoritarnom ili totalitarnom obliku. Kao totalitarna varijanta tog tipa reima moe se oznaiti kasni Ceausescuov reim u Rumunjskoj. Autoritarne varijante19 tog tipa bili bi eikati u zaljevskoj regiji i sultanat Brunej. Premda je ova tipologija autoritarnih reima konstruirana sustavnije od tipologije Juana Linza, ni ona nipoto nije savrena. Ne moe se svaki postojei oblik autoritarne vladavine neproblematino i jednoznano podvesti pod samo jedan tip. U stvarnosti nisu rijetki mjeoviti tipovi. No, slijedi li se pravilo svrstavanja prema prevladavajuoj legitimacijskoj ideologiji, to je podvoenje izvedivo, osim malobrojnih dvojbenih sluajeva. Na kontinuumu izmeu idealne demokracije i potpunog totalitarizma autoritarni se reimi mogu smjestiti u srednju zonu (slika 1). U toj zoni devet navedenih realnih autoritarnih tipova nipoto se pak ne mogu jednoznano plasirati. Ovisno o tome kako su organizirali pristup vlasti, strukturu vlasti, pretenziju na opseg vlasti i nain vladanja, mogu se oznaiti kao poluautoritarni, autoritarni ili predtotalitarni reimi. Dva podtipa, poluautoritarni ili predtotalitarni reimi, veinom se nalaze u prijelaznom stadiju ka demokraciji ili ka totalitarizmu. Prijelazni stadij moe, ustvari, obuhvatiti dulje razdoblje, tj. ti se reimi mogu vrsto etablirati a da se u dogledno vrijeme ne pretvore u demokraciju ili u totalitarni reim. 1.2.2. Totalitarni sustavi Pojam totalitaran potjee iz talijanskog jezika. Prvi ga je put upotrijebio 1923. liberalni opozicijski politiar Giovanni Amendola kad je o Mussolinijevoj Italiji govorio kao o sistema totalitario (Petersen, 1995, 104). Mussolini je preuzeo pojam i pridao mu pozitivno znaenje, oznaujui faistiku dravu kao stato totalitario, to je bilo primjerenije njegovim eljama i ciljevima nego talijanskoj stvarnosti izmeu 1926. i 1943.

19

Saudijska Arabija je u posljednja dva desetljea sve vie poprimila i totalitarne crte.

47

Samorazumijevanje talijanskog faizma i njemakog nacionalsocijalizma osobito su obiljeavala dva sredinja aspekta: prvo, etatistiki aspekt, tj. svjesno postdemokratsko utemeljenje novoga protuliberalnog i protupluralistikog oblika vladavine; drugo, akcijski aspekt, tj. tendencijski iracionalni radikalizam neogranienoga, militantnog vladanja voe u sklopu etatistikog oblika vladavine (Schlangen, 1976, 19). Iz te dvostruke etatistike i akcijske perspektive totalitarizam se moe definirati kao naelo onoga oblika politike vladavine koji zahtijeva neogranieno vodstvo nad onima kojima vlada: nad njihovom politikom egzistencijom, nad svijetom njihove svakidanjice i nad svijeu svakog pojedinca. Hannah Arendt, zacijelo najvanija filozofska utemeljiteljica teorije totalitarizma nakon Drugoga svjetskog rata, razlikovala je autoritarne sustave od totalitarnih prema razliitom unitavanju osobne slobode: autoritarna vladavina, pisala je 1955, ograniuje slobodu, a totalitarna je vladavina ukida. Teorijska sr pojma jest, dakle, neogranieni dispozicijski zahtjev vlastodraca kao dominantno naelo vladavine. Prvenstveni nositelj vlasti nije drava. tovie, vladavinu ideoloki legitimiraju (besklasno drutvo, superiornost vlastite rase i vlastitog naroda, jedinstvo vjere i politike) i proglaavaju obvezatnom za sve pojedince totalitarna svjetonazorska stranka ili njezin voa. Dravni aparat stvara samo dio sredstava vladavine kojima se ostvaruje totalna kontrola nad drutvom. Naime, totalitarnu vladavinu definira upravo komplementarno djelovanje izvan dravnih institucija, dakle politika vlast koja nije vezana za norme.20 U posljednjoj instanciji ona je usmjerena na potpuni prodor u drutvo i politiku kontrolu nad njim (Fraenkel, 1974, 814. i d.). Lav Trocki, boljevik i bivi Lenjinov ratni drug, koji zasigurno nije bio demokrat, vrlo je primjereno opisao tu pretenziju na opseg vlasti na primjeru staljinizma: Staljin moe s pravom kazati... la socit cest moi (nav. u: Sartori, 1992, 201).

20

Ernst Fraenkel (1974) je na primjeru Treeg Reicha nazvao to napetom komplementarnou normativne i samovoljne drave.

48

Bit totalitarnog reima ponajprije, dakle, ini totalna vladavina reima nad svakidanjim ivotom graana, kontrola njihovih djelovanja, miljenja i zamisli. Ipak, u povijesnoj se stvarnosti totalitarni reimi nipoto ne mogu zadovoljavajue i nedvojbeno identificirati pomou kriterija politiko-ideolokog prodora vlasti u drutvo. Jer, kad je ostvaren totalitarni prodor u drutvo? Mogu li postojati drutvene "nie", poput onih u okruju crkava (Katolike crkve u faistikoj Italiji ili u komunistikoj Poljskoj, Evangelike crkve u DR Njemakoj) ili privatnih poduzetnika (u Treem Reichu)? Je li dostatno da stanovnitvo ne oponira reimu i povue se u pojedinanu unutarnju emigraciju? Ili totalitarni reim mora ovladati i svijeu, mislima i mozgovima ljudi? Kako se sve to moe shvatiti metodama drutvenih znanosti? I doista, taj problem nije posve zadovoljavajue rijeen. Tako je izraz totalitarizam neprestance bivao prijeporan tijekom svoje pojmovne povijesti, te je njegov teorijski razvoj dosad poprimio razliit znaenjski sadraj i znaenjski opseg. Kako pojam totalitarizam nije nezadovoljavajue definiran, ideoloki optereen i politiki upotrebljavan samo u publicistici ili u politikom sueljavanju nego i u nekim znanstvenim raspravama, u nastavku treba vrlo kratko ocrtati razvoj teorijskog koncepta totalitarizma. U tom se razvoju raspoznaje pet faza (Ballestrem, 1995; Jesse, 1995). 1. 1922-1930: Podrijetlo koncepta datira iz dvadesetih godina i potjee od nekih ranih talijanskih i njemakih kritiara faizma, veinom liberala, socijalista i socijaldemokrata, kao to su Giorgio Amendola (1923), Lelio Basso (1925) i Hermann Heller (1929). Oni su posebnu dinamiku vladavine u faizmu uoili ponajprije u vezi izmeu njegove upadljivo iroke socijalne osnovice, zahtjeva za totalnom vlau i militantnog karaktera protudemokratizma koji se ponaao revolucionarno. Nastojali su pojmovno uobliiti ono to je tipino u tome novom i u njihovim oima nadasve opasnom obliku vladavine (Ballestrem, 1995, 238), te su ga nazvali totalitarnim. 2. 1930-1945: U drugoj fazi bilo je prvih sustavnih pokuaja da se usporedbom faistikoga odnosno nacionalsocijalistikog sustava vladavine s boljevikim iznae ono to je strukturno i funkcionalno zajedniko totalitarnim diktaturama. Dvije najpoznatije studije u drutvenim znanostima jesu studija The Totalitarian Enemy (1940) Franza Borkenaua i Permanent Revolution. Totalitarianism in the Age of Civil War (1942) Sigmunda Neumanna. Kasnije je postala jo poznatija literarna obrada novoga totalitarnog fenomena od strane razoaranih lijevih socijalista Arthura Koestlera, Ignazija Silonea i, prije svih, Georgea Orwella (ivotinjska farma i 1984). 3. 1950-1965: Vrhunac filozofijske i politoloke teorije totalitarizma nedvojbeno su bile pedesete i ezdesete godine. On se ponajprije povezuje s radovima Hannah Arendt (The Origins of Totalitarianism, 1951), Carla. J. Friedricha (1954, 1957), Carla J. Friedricha i Zbigniewa Brzezinskoga (1968) te Karla Dietricha Brachera (1955). Za tu su fazu bila znaajna tri temeljna uvida: totalitarizam je historijski nov oblik vladavine, tipian za masovno doba 20. stoljea;

49

unato razliitim ciljevima i vlastitim ocjenama, nacionalsocijalizam i staljinizam imaju bitna zajednika svojstva; mase se mobiliziraju pomou ideologija napetka i utopijskih ciljeva. 4. Kraj ezdesetih i sedamdesete godine: Christian Peter Ludz i drugi politiki znanstvenici, koji su se bavili konkretnim empirijskim analizama komunistikih sustava, posumnjali su u znanstvenu plodnost koncepta totalitarizma i uputili su mu slijedee kritike prigovore: to je bio politiki borbeni pojam iz Hladnoga rata; ogrijeio se o temeljno metodiko naelo21 da se poe od samorazumijevanja sustava; ima statini nain gledanja i stoga ne moe shvatiti poststaljinistiki razvoj Istone Europe.

21

U drutvenim znanostima ne postoji temeljno metodiko naelo po kojemu se polazi od samorazumijevanja sustava. Kad bi ono postojalo, to bi znailo odustajanje znanosti od vlastitih normi i pravila koja je obvezuju.

50

5. Od 1989. nadalje: Slomom komunistikih sustava u Istonoj Europi renesansu je vie doivio izraz totalitarizam nego njegovo daljnje teorijsko utemeljenje. Osobito su istonoeuropski disidenti, kao lijeve tako i desne provenijencije, primjenjivali taj pojam nerazlikovno na Husakovu staljinistiku ehoslovaku, kao i na djelomice liberaliziranu Kdrovu Maarsku, na dogmatski krutu Honeckerovu DR Njemaku, kao i na komunistiki reim Poljske kojega je izazivala Solidarnost. Pojam, koji se jo pedesetih godina nastojao znanstveno utemeljiti, u politici i publicistici se srozao na difuzni svakidanji i borbeni pojam. U politikoj su znanosti ostali najutjecajnijima pokuaji Carla Joachima Friedricha da tipoloki precizira pojam; on je kasnije, u suradnji s Zbigniewom Brzezinskim, svoj koncept i proirio. Da bi se diktature mogle nazvati totalitarnima, moraju, prema Friedrichu i Brzezinskome (1968, 610. i d.), ispuniti najmanje est slijedeih kriterija: Ideologija koja nadsvouje cijeli sustav: ona obuhvaa sve ivotno vane aspekte ljudskog postojanja. Ideologija ima telos, obino neku vrstu idealnoga konanog stanja. Ostvarenje tog cilja legitimira radikalno odbacivanje pluralistiki izdiferenciranog drutva, s jedne strane, i izbor sredstava za izgradnju novoga homogenog drutva, s druge strane. Jedna jedina masovna stranka: njome obino upravlja jedan voa i po pravilu je organizirana kao centralistiko-hijerarhijska zapovjedna struktura. esto je izvan, odnosno iznad dravnog aparata s kojim je ipak uvelike isprepletena. Sustav terora: izgradile su ga i kontroliraju ga stranka i tajna sluba. Medijski monopol: reim ima potpuni monopol nad svim medijima masovnog komuniciranja. Monopol nad oruanim snagama: samo reim ima monopol nad borbenim orujem. entralno upravljanje privredom: reim kontrolira cijelu privredu i upravlja njome.

51

Friedrich i Brzezinski naglaavaju da se tih est znaajnih obiljeja ne smije promatrati izolirano jedne od drugih. Naime, oni se upravo svojim prepletanjem i uzajamnim podupiranjem pojaavaju do sindroma totalitarne vladavine. Koliko uvjerljivo zvui, ponajprije, postavka o uzajamnom pojaavanju do nastanka totalitarnog sindroma, toliko su neprecizne pojedine komponente sindroma kao razlikovna obiljeja u odnosu prema autoritarnim sustavima. Unutarnji teror, kontrola koju provode tajne slube i strah to ga proizvodi drava postoje i u autoritarnim vojnim diktaturama ili u sultanistikim reimima. Dravni monopol nad naoruanjem poznaje i veina demokracija. Nejasno je i to dvojica autora podrazumijevaju pod centralnim upravljanjem i kontrolom cijele privrede. Uzme li se, primjerice, taj kriterij ozbiljno, onda se nacionalsocijalistika Njemaka do 1938. ne moe oznaiti kao totalitarni sustav. To jo vie vrijedi za talijanski faizam, koji je morao prihvatiti da su, uz njega, djelomice neovisni nositelji moi bili crkva, kralj i kapital. Ako se ti kriteriji strogo primijene na stvarne politike sustave, faistika Italija i nacionalsocijalistika Njemaka do 1938. ispadaju iz rubrike totalitarnih sustava. U njoj je ostao samo niz komunistikih reima. Ustvari, u istom bi se tipu sustava nali Sovjetski Savez iz visoke faze staljinizma (1929-1953), reim Crvenih Khmera masovnog ubojice Pola Pota u Kambodi sedamdesetih godina ili hermetino zatvorena Sjeverna Koreja s Kdrovim reimom u Maarskoj, koji je od 1968. djelomice liberaliziran, ili s Poljskom kasnog komunizma osamdesetih godina u kojoj je Solidarnost ve bila slomila monopol vlasti komunistike partije.

52

Vrlo utjecajnome tipolokom konstruktu Friedricha i Brzezinskoga osim problematinog prenoenja est nedostatnih obiljeja idealnog tipa na povijesno realne politike sustave teti i njegova analitika statika. Naime, pomou neoperacionaliziranih kriterija teko se moe shvatiti mijenjanje nekoga totalitarnog sustava tijekom vremena. Ne moe se kazati nita o tome koliko je totalitaran ili koliko je autoritaran neki politiki sustav bio i jest u trenutku t1 ili t2. Tako se zamrauje pogled na mogue pomicanje teita meu pojedinim komponentama totalitarnog sindroma. Time se jako smanjuje sposobnost politoloke analize da predvidi sposobnost preivljavanja ili opasnost od kolapsa nekoga totalitarnog sustava. Zapravo, jedna od sredinjih slabosti teorije totalitarizma koju ona djelomice dijeli s velikim dijelom teorija u drutvenim znanostima bilo je to to ne samo da nije predvidjela iznutra uzrokovan slom komunistikih sustava Istone Europe, nego ga na temelju vlastite logike uope nije ni mogla predvidjeti. Naime, ako je neki sustav savreno zatvoren, ako sva fizika, psihika, kognitivna i ideoloka sredstva vlasti u nekome drutvenopolitikom sustavu kontrolira jedna stranka kojom se upravlja centralistiki ili kojom upravlja njezin voa, onda nije jasno kada su i zato opozicijski akteri odjednom postali tako moni da su mogli uspjeno postaviti pitanje vlasti. Ni postojanje Solidarnosti u Poljskoj osamdesetihih godina, ni irenje moi prosvjednika u DR Njemakoj 1989. ili uspjeh opozicije za graanska prava u ehoslovakoj, ni slom navodno totalitarnih komunistikih reima openito se ne mogu objasniti pomou tradicionalnog koncepta totalitarizma (Beyme, 1994a, 17). Jedna od velikih slabosti teorije totalitarizma i njihove primjene bilo je nezadovoljavajue razdvajanje konstrukcije idealnog tipa22 totalitarnog sustava i realnih pojavnih oblika komunistikih i faistikih diktatura. Budui da su staljinistiki Sovjetski Savez i nacionalsocijalistika Njemaka definirani kao totalitarni sustavi, svi su postojei faistiki i komunistiki reimi beziznimno podvedeni pod tip totalitarne vladavine. Pretenzija reima za opsegom vlasti zamijenjena je sa stvarnom vlau. 1.2.3. Tipovi totalitarnih sustava Unutar idealnog tipa mogu se razlikovati tri podtipa totalitarne vladavine: komunistiki, faistiki i teokratski totalitarni sustavi.

22

Giovanni Sartori naziva totalitarni sustav polarnim tipom, jer je smjeten na krajnjem polu kontinuuma reim to ga ograniuju idealna demokracija i totalitarni sustav (vidjeti sliku 1).

53

1. Komunistiki totalitarni sustavi. U totalitarnim komunistikim sustavima pristup vlasti potpuno je zatvoren. Komunistika partija ima, prema ustavu, iskljuivu vodeu ulogu. Pristup vlasti de facto kontrolira politbiro komunistike partije, odnosno njegov generalni sekretar uz pomo partije. Vlast je strukturirana monistiki i nema zaetaka politikoga, drutvenoga ili privrednog pluralizma. Pretendira se na potpunu vlast koja see do svijesti podanika vlasti. Pretenzija na takav opseg vlasti ostvaruje se pomou naina vladanja koji svaku opoziciju i odstupanje unitava represivno i teroristiki, sve do masovnoga fizikog unitenja. U najrjeim sluajevima to se moe organizirati u obliku komunistike partijske diktature. Stoga je navlastiti oblik totalitarne komunistike vladavine diktatura voe, koja uz pomo partije i obuhvatnoga marksistiko-lenjinistikog svjetonazora ostvaruje svoju pretenziju za totalnom vlau. Nerijetko su se poetne partijske komunistike diktature, potpomognute centralistikim ustrojstvom drave i partije, pretvarale u komunistike diktature voa. Ne mijenjajui ustav drave ili statute partije, generalni sekretar komunistike partije esto je naputao ulogu primusa inter pares u politbirou, te je u svojim rukama koncentrirao svu vlast u partiji i dravi. Komunistikim reimom tada de facto nije vie upravljao kolektiv, nego jedan jedini karizmatini voa. Tipini su primjeri Staljinov Sovjetski Savez (1929-1953), NR Kina pod Mao Zedongom (1949-1976), Kamboda pod Polom Potom (1975-1979), Sjeverna Koreja pod Kim Il Sungom i njegovim sinom kao nasljednikom na vlasti (od 1948. do danas), Albanija pod Enverom Hoxhom (1946-1985.) ili Rumunjska pod Ceauescuom (1974-1990).23 Dok se prema jaini prodora i kontrole drutva od strane aparata komunistike drave komunistike partijske diktature mogu zamisliti i mogu historijski postojati kao autoritarne (Poljska, Maarska) i totalitarne varijante vladavine (ehoslovaka, DR Njemaka), komunistike diktature voa gotovo se uvijek mogu obuhvatiti tipom totalitarnih sustava. U odreenim fazama, kao u Ceauescuovoj Rumunjskoj nakon 1974. ili u Sjevernoj Koreji pod Kim Il Sungom, one mogu poprimiti i sultanistikototalitarne crte. 2. Faistiki totalitarni reimi. I tu vrijedi da pristup vlasti mora biti potpuno zatvoren, vlast je strukturirana monistiki, pretendira se na totalan opseg vlasti, a nain vladanja je teroristiki. Za njih inae vrijede svi karakteristini elementi koji su navedeni uz tip faistikoga autoritarnog sustava (pogl. 1.2.1). Jedini je historijski primjer nacionalsocijalistika Njemaka od 1938. do 1945.

23

Nicolae Ceaucescu probio se na elo partije i komunistikog aparata vlasti ve 1965. No do 1974. otresao se ostataka kolektivnog vodstva u partiji i dravi, da bi se u sultanistikoj maniri okrunio za predsjednika koji vlada sam (Linz i Stepan, 1996, 349).

54

3. Teokratski totalitarni reimi. S obzirom na svoju pretenziju na opseg vlasti, teokratski reimi, osobito u islamskoj varijanti, mogu se svrstati u totalitarne sustave. Da bi osigurali politiku vlast nisu im dostatne samo teokratska legitimacija i fizika represija, nego pretendiraju na to da reglementiraju i kontroliraju drutveni ivot sve do intimne sfere pojedinih graana. Religija se, kao u islamistikom fundamentalizmu, instrumentalizira u sveobuhvatnu ideologiju politike legitimacije. Zahvaljujui mulama, islamistiki fundamentalizam raspolae kapilarnim organizacijskim sustavom koji se moe promatrati kao funkcionalni ekvivalent komunistikih i faistikih partijskih organizacija u kontroli oblika ivota i svijesti podanika vlasti. Islamska teokracija jedva da ustvari dira kapitalistiku organizaciju privrede. Time odustaje od kontrole vanoga parcijalnog podruja drutva. Teokratski totalitarni sustav stoga je, dodue, idealan tip totalitarne vladavine, ali u povijesnoj stvarnosti nikad jo nije bio ostvaren. Budui da je razdjelnica izmeu autoritarnih i totalitarnih sustava manje otra od razdjelnice izmeu autokratskih i demokratskih sustava, potreban je diferenciran metodiki instrumentarij koji nadilazi idealne tipove, kako bi se odluilo o tome je li konkretni historijski sustav po karakteru autoritaran ili totalitaran. Politiki znanstvenik Giovanni Sartori (1995) predloio je da se pomou takozvanoga kontrolnog popisa, koji nominalnim skaliranjem mjeri razliita sredinja obiljeja totalitarnih sustava u razliitim trenucima, prvo, obuhvate promjene oblika i intenziteta vladavine u totalitarnim i autoritarnim sustavima te, drugo, omogui diferencirana usporedba razliitih totalitarnih sustava. Kontrolni popis, koji sam modificirao radi istraivanja totalitarnih i autoritarnih sustava, izgleda ovako: Tablica 3: Kontrolni popis elemenata totalitarnih sustava (u odreenim trenucima)
1940. 1a Ideologija religija 1b Ideologija kao izam, npr. marksizam 1c Ideologija mentalitet 2a Prodor (stvarni) 2b Prodor (potencijalni) 3a Prisila pomou terora 3b Prisila pomou straha 4a Ovisnost kontrola obrazovanja 4b Ovisnost medija 4c Ovisnost crkve 4d Ovisnost pravosua 5a Razbijanje rubnih skupina 5b Iskljuenje rubnih skupina 6 Samovolja 7 Sredinje mjesto stranke 8 Sredinje mjesto voe 9 Kontrola privrede 1950. 1960.

55

Napomena: Bodovni sustav za svaki stupac bio bi: +++ = vrlo jaka prisutnost (intenzitet); ++ = jaka prisutnost; + = slab intenzitet (prisutnost); 0 = obrat trenda. Izvor: Sartori, 1995, 550.

Pomou toga kontrolnog popisa Sartori izbjegava neke analitike slabosti koje su pokazivali realni tipovi totalitarnih sustava Friedricha i Brzezinskoga. Promijenivi idealni tip Maxa Webera, Sartori oznauje totalitarni sustav kao polarni tip. Kao takav, on ini logian kraj kontinuuma (pol), iji suprotni kraj ini idealna demokracija, koja je takoer koncipirana kao polarni tip. Tako gledajui, najpotpuniji totalitarizam naprosto postoji u svim svojstvima tlaiteljskih reima. (...) To znai da se ni od jednoga konkretnog sustava ne oekuje da bude isto totalitaran, kao to se ne oekuje ni to da se u nekoj demokraciji otkrije ista demokracija. Samo se pretpostavlja da se u stvarnom svijetu totalitarizmi jednako kao i stvarne demokracije vie ili manje pribliuju svojim polarnim uzorima (Sartori, 1995, 203). Sartori tako ublaava kritiku prema kojoj kategorija totalitarni sustav pati od statinog naina promatranja. U razliitim trenucima konkretni se politiki sustavi mogu smjestiti na neki kontinuum te pokazati da se politiki sustavi mogu kretati u zoni totalitarizma i izlaziti iz nje. Sartori je usput donekle rijeio jo jedan problem teorije totalitarizma: u temeljne aksiome koncepata totalitarizma, osobito u treoj fazi pedesetihih i ezdesetih godina, ubrajalo se to da slom ili radikalne promjene totalitarnih sustava mogu doi samo izvana. Nisu se smatrale zamislivima ni duboke reforme, poput perestrojke u Sovjetskom Savezu, ni implozija komunistikih totalitarnih reima, kao u ehoslovakoj 1989. Sartorijeva fleksibilniji kontrolni popis otvara pak pogled na oba scenarija razvoja. Ona omoguuje da se analitiki obuhvate promjene u ideologiji vlasti, u pristupu vlasti s obzirom na monopol vlasti, u strukturi vlasti, u pretenziji na opseg vlasti, u sredstvima vlasti, budui da zahvaa intenzitete prodora totalitarnih ili autoritarnih vlasti koji se mijenjaju tijekom vremena. Sartori (1995, 551) ima pravo da dobri klasifikacijski sustavi moraju ukazati na tendencije sustava i omoguiti predvianja. Tradicionalni teorijski koncepti u istraivanju totalitarizma nisu ispunili taj zahtjev. Sartorijeva teorijska inovacija omoguuje da se tijekom odreenih protoka vremena sustavno prate trendovi, procesi i promjene vie autoritarnih ili totalitarnih sustava. No ni Sartori nije mogao na svojemu kontinuumu smisleno odrediti crtu razdvajanja izmeu autoritarnih i totalitarnih sustava. Logika je posljedica to da se pojam totalitarni sustav, dodue, i dalje koristi kao idealan tip (ili polaran tip), ali da se odustalo od njega kao jasno oznaenoga temeljnog tipa politike vladavine, te da se on poima samo kao ekstremni podtip autokratskih sustava kojega nije mogue tono razgraniiti.

2. Stabilnost politikih sustava

56

Demokraciju i autokratsku vladavinu prikazao sam kao dva temeljna tipa politikih sustava. Osim malobrojnih iznimaka, sve varijante povijesnih i suvremenih poredaka vladavine mogu se svrstati u jedan od ta dva temeljna tipa. To vrijedi i za takozvane hibridne sustave ili reime u sivim zonama (Bendel i dr., 2002). Koncept defektnih demokracija, koliko god to bilo teko u svakoj pojedinosti, prua raster kriterija koji realne defektne demokracije moe svrstati u temeljni tip demokracija i razgraniiti ih od poluauutoritarnih reima. Diskriminantu ini poremeena (u defekntoj demokraciji) odnosno razorena (u autoritarnim reimima) logika demokratske igre izmeu parcijalnih reima cjelokupnoga politikog sustava (pogl. 1.1.3). Kad se, zbog kojih uzroka i u kojim okolnostima autokratski sustavi mijenjaju u demokratske poretke vladavine i vice versa? Da bismo objasnili to pitanje, moramo poblie razmotriti kljuan pojam promjene sustava, a to je stabilnost politikih sustava. Pitanje na koje u istraivanju transformacije treba odgovoriti glasi: Koliko su zapravo stabilni autokratski i demokratski sustavi zahvaljujui svojim posebnim strukturama i postupcima? Kada i zato gube stabilnost? Moe li se na ta pitanja uope odgovoriti na openitoj razini ili se precizan odgovor moe dati samo za konkretan sluaj? Ipak, nipoto nije nuno da poopavajue drutvene znanosti kapituliraju pred pojedinanim historiografskim studijama sluaja i analizama zemalja. Naime, posve poopivi iskazi o stabilnosti i nestabilnosti politikih sustava mogui su iz povezivanja strukturnih (institucije) i proceduralnih (postupci) komponenata koje su specifine za neki sustav. Politiki sustavi apstraktno se mogu shvatiti kao cjelina struktura (institucija) i pravila (postupaka), koja politike i drutvene aktere (stranke, udruenja, organizacije, pojedince) dovodi u meusobne, pravilima odreene, interakcijske odnose. Da bi politiki sustav bio stabilan, unutarnja konstrukcija raznovrsnih uzajamnih odnosa izmeu struktura i aktera mora biti postavljena tako da bude sposoban rijeiti zadatke koje sustavu postavlja okolina (privreda, drutvo, meunarodni svijet drava itd.). Kako se okolina politikog sustava stalno mijenja, i od njega se trae znatne sposobnosti prilagodbe, mijenjanja i inoviranja. Sposobnost djelovanja, a time i sposobnost preivljavanja, politikog sustava ovisi, naime, ponajprije o tome kako savladava pet bitnih izazova (Almond, 1979, 216. i d.; Sandschneider, 1995, 121): politiku i drutvenu integraciju (integracijski kapacitet), mobilizaciju resursa (mobilizacijski kapacitet), odravanje mirno ureenih odnosa s drugim dravama (kapacitet za meunarodnu prilagodbu), sudjelovanje stanovnitva u procesu politikog odluivanja (participacijski kapacitet), raspodjelu drutvenog proizvoda pomou izvantrinih mjera privredne i socijalne politike (distribucijski kapacitet).

57

Da bi se mogao suoiti s tim izazovima, politiki sustav mora razviti kapacitete za rjeavanje problema na razini koja je odriva za sustav. To se moe predoiti pomou modela sustava Davida Eastona (1965) i njegova razvoja od strane Almonda i Powela (1988).

58

Slika 3: Politiki sustav

okolina funkcije sustava
socijalizacija regrutacija komunikacija

okolina

procesne funkcije

policy funkcije

artikulacija agregacija policy-making implementacija interesa interesa i provjera difuzna potpora upravljanje

inputs

outputs
specifina potpora

raspodjela

strukture
stranke interesne skupine /udruenja parlament vlada uprava pravosue

okolna povratni utjecaji

Izvor: Almond i Powel, 1988, 8 (modificirano).

okolina

Merkel i Hauck

outcomes

reguliranje

59

Da bi preivio, politikom je sustavu potreban zadovoljavajui input za aktivnu i pasivnu potporu, tj. onaj stupanj lojalnosti masa koji podrava njegovo postojanje. Te su potporne usluge graana (supports) neizostavni resursi koji su politikom sustavu potrebni da bi zahtjeve (demands) to dolaze iz okoline pretvorio u politike odluke i primijenio ih (outputs). Proces pretvaranja i provedbe u politolokoj teoriji sustava obuhvaa etiri sredinje procesne funkcije: artikulaciju interesa, agregaciju interesa, oblikovanje politike (policy making) i primjenu politike, te moguu kontrolu normi od strane ustavnog suda ili preispitivanje dravnih mjera od strane upravnog suda. Procesne su funkcije nadsvoene funkcijama sustava: socijalizacijom, regrutacijom elita i drutvenom komunikacijom. One znatno utjeu na uinkovitost, razvidnost i legitimnost politikog sustava.

60

Iz procesnih funkcija politikog sustava proizlazi output. On se sastoji od provedenih politikih odluka kao to su zakoni, naredbe i propisi. Te sadrajno raznovrsne odluke mogu se povezati s trima temeljnim policy funkcijama: extraction, regulation i distribution. Extraction se odnosi, u prvom redu, na sposobnost politikog sustava da iz drutva izvue nune poreze koji su mu neophodni da bi obavio svoje zadatke. Regulation znai ureenje ponaanja i odnosa graana jednih s drugima i s politikim institucijama. S distribution Almond i Powell (1988, 27) oznauju raspodjelu materijalnih dobara, usluga, statusa i ivotnih ansi u drutvu. Output odnosno outcome (materijalni rezultati politike) i input povezani su povratnim mehanizmom. Ako nastane output/outcome koji ne zadovoljava iroke dijelove stanovnitva, a koji je izazvan funkcionalnim krizama odreenih dijelova politikog sustava, smanjuju se input aktivne potpore koji stabilizira sustav i pasivna lojalnost prema politikom sustavu. Pritom se openito razlikuju difuzna i specifina potpora (Easton, 1965, 267. i d.). Specifina (utilitaristika) potpora reagira na rezultate djelovanja politikog sustava koje je stanovnitvo uoilo i i nositelja vlasti u njemu. To znai da se ona ponajprije ravna prema tome u kojoj mjeri graani smatraju da su osigurani njihovo materijalno blagostanje i sigurnost. Difuzna (i afektivna) potpora tie se temelja politikog poretka, njegova naelnog priznavanja i legitimnosti. Izvori difuzne i specifine legitimnosti mogu privremeno nadoknaivaiti meusobne slabosti. U odreenim okolnostima smanjena djelotvornost sustava (specifina potpora) moe se nadoknaditi time to graani naelno prihvaaju njegove norme, strukture i postupke (difuzna potpora). I obratno, nedostatak difuzne potpore privremeno se moe nadoknaditi dobrom bilancom djelovanja politikog sustava. No, ako politikom sustavu dugorono nedostaje dostatna i specifina i difuzna potpora, on ne moe zadovoljavajue ispunjavati svoje funkcije te postaje nestabilan. Izlaz za one koji vladaju bio bi da nedostatnu potporu nadomjeste sve veim stupnjem represije. No, kao to u pokazati, osim funkcije privremene stabilizacije vlasti, represija ne proizvodi i eljene uinke koji djeluju stabilizirajue. Naelna postavka to je proizala iz razmatranja teorije sustava glasi: zbog svoje unutarnje konstrukcije i vee sposobnosti procesuiranja informacija koje su vane za sustav, kao i zbog mobilizacije potpore stanovnitva, demokracije su dugorono stabilnije od autokracija. U nastavku to treba poblie izvesti. 2. 1. Unutarnja stabilnost demokratskih sustava

61

Nasuprot autokratskim sustavima, demokracije imaju jednu izrazitu prednost: pomou opih i slobodnih izbora one su institucionalizirale mehanizam feedbacka (pristup vlasti) koji ih, u velikoj mjeri, prisiljava na stalan proces uenja. Ako demokratski izabrane vlasti zakau u proizvodnji dovoljne koline dobara koju zahtijevaju birai poput unutarnje i vanjske sigurnosti, privrednog napretka, socijalne sigurnosti ili drutvene integracije nastaje opasnost da budu opozvane. Slubene vlade to prisiljava da se neprestance prilagouju promijenjenim uvjetima u okolini i da razvijaju nove, djelotvornije pristupe rjeenju. Ako ne uspiju u tome i ako opozicija ponudi privlanije prijedloge rjeenja drutvenih pitanja koja su vana za ivot i budunost drutva, slubene e vlade biti opozvane. Pomou izbora u politiki je sustav ugraen mehanizam konkurencije koji prisiljava na fleksibilnost, prilagodbu i inovativnost. Institucija izbora osobito je osjetljiv sustav ranog upozorenja onih koji vladaju da se njihova politika ne smije previe udaljiti od elja onih kojima se vlada. Osim pristupa vlasti koji je ureen slobodnim izborima te time institucionalizirane prisile uenja, demokratski sustavi imaju i tu prednost to samoograniuju pretenziju na opseg vlasti. Kako ne pretendiraju na to da urede i kontroliraju sva podruja ivota, daju vie prostora pojedinim parcijalnim drutvenim sustavima kao to su privreda, kultura, pravo i znanost da upravljaju sami sobom pomou pravila i komunikacijskih kodova koji su specifini za te parcijalne sustave. Politika ne pokuava radi politike moi suspendirati te komunikacijske kodove koji su prilagoeni internoj uinkovitosti (Luhmann, 1984). Demokratski sustavi stoga su prisiljeni stalno odravati institucionalnu ravnoteu izmeu regulacijskih zahtjeva drave i mogunosti politike participacije. Nasuprot institucionalno osiguranima mogunostima djelovanja vlasti, i oni kojima se vlada imaju institucionalno osigurane prilike da sudjeluju u politici. Zbog prilika da sudjeluju u politici meu graanima se stvara opi pristanak na demokratski sustav, premda ne moraju biti zadovoljni svim politikim odlukama i politikim rezultatima. No, upravo zahvaljujui to birai mogu uskraivanjem svojih glasova izraziti nezadovoljstvo vlau, u demokratski je sustav ugraen stalan poticaj da se ui (Welzel, 1996, 64).

62

Te komparativne prednosti demokratskih sustava nipoto zapravo ne proizvode automatski njihovu stabilnost. I demokracijama su za to obino potrebne povoljne pretpostavke. Najvanije su od njih odreeni stupanj drutveno-ekonomskog razvoja, kulturna integracija i naelni konsenzus ili kompromis politikih elita o temeljnim pravilima igre u demokraciji i pravnoj dravi (Burton i dr., 1992, 13). Ako toga nema, demokracije su od poetka nestabilne ili ak ugroene. Polarizacija politikih elita, odnosno postojanje nelojalnih ili polulojalnih elita sprjeava kontinuirano poveanje legitimnosti sustava. Pojave li se, uz to, privredni, socijalni ili vanjskopolitiki potresi, otpornost demokracije na krize moe se pokazati preslabom da bi preivjela autoritarne napade. Ta opasnost objanjava kraj demokracija u Njemakoj (19181933), u Austriji (1919-1934), u panjolskoj (1931-1936) i u ileu24 (1932/19701973) (Linz i Stepan, 1978). Stvori li se pak naelni kompromis meu relevantnim politikim i drutvenim elitama kao u SR Njemakoj nakon 1949, poslijeratnoj Austriji ili postfrankistikoj panjolskoj mlade demokracije postiu brze uspjehe u konsolidaciji ak i u tekim uvjetima. Taj nalaz i empirijski potvruje jedna, statistiki iroko usmjerena, komparativna studija o uspjesima demokracija i autokracija u 20. stoljeu u pogledu stabilizacije (Welzel, 1996, 54. i d.): ako demokracije preive prvih 15 godina, ini se da dostiu prag nakon prekoraenja kojega je krajnje nevjerojatno da e se sruiti. Vrlo rijetki suprotni primjeri Brazila 1964, ilea 1973. i Urugvaja 1973. teko da ograniuju valjanost te empirijski potvrene postavke. U diktaturama se pak ne uoava usporediv prag stabilizacije (Welzel, 1996, 56). Valja se suglasiti s istraivaem demokracije Juanom Linzom (1978, 11) da je demokracija jedini vladavinski poredak koji ne mora mijenjati svoj naelni oblik ni onda kada se u sferi privrede, drutva i kulture dogaaju vane promjene. Procesi promjene stalna su prijetnja cjelokupnome politikom postojanju autokratskih sustava.

24

Temeljita demokratizacija ilea dogodila se 1932, ali uz strogi izborni cenzus. ene su dobile birako pravo 1949, a nepismeni tek 1970.

63

2.2. Unutarnja nestabilnost autokratskih sustava U usporedbi s demokracijama, autokratski su sustavi neprijateljski prema participaciji, zatvoreni, nefleksibilni, adaptacijski i inovacijski tromi. To smanjuje sposobnost politikog sustava da djeluje i mogunost da pribavi legitimnost. Ta se dva svojstva meusobno isprepleu i pojaavaju sve dok ne nastane znatan unutarnji destabilizacijski potencijal, koji se u razvijenijim drutvima moe kompenzirati samo ogranieno, i to poveanom represijom. Destabilizacijski potencijal u autokratskim sustavima stalno se iznova stvara, ponajprije na normativnoj i djelatnoj razini legitimacije. Normativna razina legitimacije: Protuliberalizam, protuindividualizam, protuparlamentarizam, rasizam, evokacije anakronistikih poredaka, ali i marksistiko-lenjinistiki nacrti budunosti besklasnog drutva svakako su mogli kratkorono i srednjorono mobilizirati ogranieni pristanak graana. Dugorono, ti opravdavajui nacrti ne mogu proizvesti vjeru u legitimnost koja je nuna da bi se politiki sustav stabilizirao (Weber). U onoj mjeri u kojoj su lijeve ili desne autokracije pretvarale ukidanje ljudskih i graanskih prava pojedinaca u temelj svoga vladavinskog poretka, u toj su mjeri isuivale drutvene, kulturne i politike izvore legitimnosti koja je osiguravala njihovu vladavinu (Saage, 1995, 25). To vrijedi i za marksistiko-lenjinistiku ideologiju, koja je u prva dva desetljea Sovjetskog Saveza i u prvoj poslijeratnoj fazi komunistikih reima u Istonoj Europi privremeno mogla proizvesti legitimacijski uinak za nove reime. Naime, politiki moral marksizma-lenjinizma, koji je obeavao osloboenje od klasne vladavine, krizne iracionalnosti trita i izrabljivanja ovjeka od strane ovjeka, bio je ponajprije usmjeren na budunost. Od pojedinaca je traio da u sadanjosti budu pripravni odustati od mnotva neposrednih interesa i motivacija kako bi povijesno-objektivno ispravnim putem doli u budue carstvo slobode (Marx). to je taj put postajao dulji, to materijalne poboljice nisu bile na vidiku ili su daleko zaostajale za iracionalnim trinim drutvima, a pojedinana su se odstupanja od kolektivno obvezatnog puta istodobno kanjavala eljeznom represijom, marksistiko-lenjinistika legitimacija pretvarala se u altruistinu etiku. U sadanjosti je zahtijevala odricanje i potinjavanje, a obeavala je slobodu i blagostanje u sve neizvjesnijoj budunosti. Takva etika stoji na glinenim nogama kad se u sadanjosti ne uoavaju vidljivi djelomini uspjesi (Merkel, 1991, 37). U onoj mjeri u kojoj se to dogaalo, presuivao je i ideoloki izvor legitimnosti. Upravo se to dogodilo tijekom vremena u svim komunistikim diktaturama.

64

Ni desne diktature ne izmiu zamci ideoloke legitimacije koju su same postavile. One esto obeavaju sigurnost, red, blagostanje i razvoj. Ako privredno blagostanje i razvoj izostanu, punoljetni privredni graani zahtijevaju okonanje svoje politike nepunoljetnosti, a time i kraj autoritarne vladavine. To pokazuju primjeri panjolske 1975, Tajvana, June Koreje i ilea osamdesetih godina. Te su autoritarne razvojne diktature, dodue, privremeno bile stvorile vaan izvor legitimacije uspjesima u modernizaciji, ali su istodobno proizvele samosvjesne srednje slojeve i radnike koji su zahtijevali da, osim u privredi, sudjeluju i u politici. Dok dobre drutveno-ekonomske bilance djelovanja uvijek stabiliziraju demokratske sustave, u autokratskim su vladavinskim porecima uspjesi u privrednoj modernizaciji proizveli podvojeni uinak: prvotno stabilizirajui, a dugorono enormno destabilizirajui. U demokraciji je odnos izmeu pretenzije drave da vlada i prava graana na zatitu i participaciju mukotrpno uravnoteivan. Suprotno tome, u autokracijama postoji gruba asimetrinost izmeu obveza i prava graana. Nasuprot znatnim ili ak obuhvatnim pretenzijama drave da vlada stoje minimalne, ritualizirane i kontrolirane mogunosti participacije u politici. Spoznaja mnogih graana o nama dolje i njima gore, koja je esto problematina i u demokraciji, u autokratskim se sustavima pretvara u nepremostiv jaz izmeu onih koji vladaju i onih kojima se vlada. Ondje gdje graani ne mogu suoblikovati res publicu, teko e dugorono razviti afektivne veze s politikim poretkom. Stoga se diffuse support, koju je David Easton (1965) smatrao temeljem preivljavanja politikih sustava, u njima teko moe dugorono razviti. Djelatna razina legitimacije: Zbog suspendiranja odnosno neuvoenja slobodnih izbora autokratski su sustavi sami u sebe ugradili strukturnu slabost uenja. Kako nemaju nikakve uinkovite mehanizme povratne povezanosti s drutvom, izgubili su sposobnost da uope prepoznaju kad politiki sustav ugroava sam sebe. Tajne slube, koliko god bile monstruozno izgraene, ne mogu nadomjestiti dojavni sustav slobodnih izbora. Nasuprot izborima, informacije tajnih slubi ne uzrokuju eventualno kanjavanje onih koji vladaju (opoziv), nego uvijek kanjavaju one kojima se vlada. Ako se izbori ukinu, a posljednji ostaci opozicije sustavu likvidiraju ili uutkaju, kao u Sovjetskom Savezu Josifa Staljina nakon 1929. ili u nacionalsocijalistikoj Njemakoj nakon uvoenja apsolutizma voe 1934, tromost sustava u uenju pretvara se u nesposobnost da se ui. I tu, dakle, vrijedi: to su autokracije blie polu potpunih totalitarnih sustava, to su dugorono nesposobnije uiti.

65

Autokratskim sustavima ne nedostaje samo institut slobodnih izbora kao integrativni mehanizam uenja. Zamrznuta je ili unazaena i funkcionalna diferencijacija drutva na specijalizirane parcijalne sustave to je nastala u procesu modernizacije. Politiki je sustav represivnim sredstvima uzdignut na poloaj dominantnoga, nadreenoga zapovjednog sustava, te duboko presee u parcijalna podruja privrede, prava, znanosti ili kulture, koja funkcioniraju prema svojim unutarnjim logikama. to na kontinuumu od idealne demokracije do potpunog totalitarizma politiki reimi tendiraju vie ka totalitarnom polu, to su ta presezanja dublja. Posljedino se parcijalnim drutvenim sustavima privrede, prava i znanosti, koji su svoje mehanizme komunikacije i eficijencije izgradili u procesu funkcionalne diferencijacije, postavljaju manji politiki imperativi da budu uinkoviti. To vrijedi vie za lijeve diktature, koje ponajprije ele politiki zapovijedati i u privredi, nego za desne diktature, koje nerijetko supostoje s trinim privredama. Posljedice funkcionalne dediferencijacije drutva, koje su disfunkcionalne za autokratske vladavinske poretke, treba ukratko objasniti na primjeru komunistikih reima. Komunistike su diktature privreivanje, znanstvenost, zakonitost i strukovnu kompetentnost uvelike podredile prevlasti binarnoga kontrolnog kriterija socijalistiko nasuprot nesocijalistikome. U privredi se stoga esto ne odluuje prema tome to je eficijentno ili neeficijentno, a u pravnome sustavu prema tome to je pravedno ili nepravedno, nego prema politikom codu socijalistiko ili nesocijalistiko. Privredna eficijentnost i pravednost rtvuju se uvijek kad se presudi da su nesocijalistike. S gledita sociologije organizacije, politbiroi komunistikih partija postavili su sami sebe na elo svojih drutava te odatle samostalno odluuju o kodovima, programima i osoblju u pojedinim parcijalnim drutvenim sustavima (usp. Pollack, 1990, o primjeru DR Njemake). Pritom podlijeu velikoj iluziji da komunistiki aparat moe zadovoljavajue obraditi informaciju i dostatno kompleksno planirati kako bi izvana mogao diktirati optimalne naine djelovanja parcijalnih sustava. Vjerovali su da mogu fleksibilno reagirati na modernizacijske izazove okoline koja se stalno mijenja. Nadali su se, povrh toga, da obuhvatnim upravljanjem mogu iskljuiti sve sluajnosti u razvoju drutva. To je moralo propasti ve i zato to je funkcionalna diferencijacija u parcijalnim podrujima drutva bra, dinaminija i preokretljivija nego na podruju dravne administracije (Willke, 1988, 286).

66

Nasilnim instaliranjem drave kao svenadlenog vrha drutva, koje je anakronistino u modernim drutvima, parcijalni su sustavi postali preusko vezani za politiku. Funkcionalne krize u parcijalnim drutvenim sustavima (primjerice u privredi), a koje su uglavnom bile politiki proizvedene, stoga su se izravno probijale do politikog sustava. One su, prvo, smanjivale sposobnost privrede da djeluje tako da graane opskrbi dostatnim materijalnim dobrima i, drugo, politiko vodstvo, koje je samo sebe reklamiralo svenadlenim za sve, postalo je odgovornim za sve krize. Rezultat je bio daljnje iscrpljivanje postojee, tanke legitimacijske osnove sustava politike vladavine. To se, dodue, privremeno moglo i moe se nadoknaditi poveanom represijom i/ili usavravanjem politike kontrole nad drutvom (stranake organizacije, prisilna udruenja, pogonski kolektivi, tajne slube). No, represija ima, kao i modernizacija, neeljene usputne posljedice: kratkorono i srednjorono stabiliziranje politike vlasti iskljuenjem nastojanja opozicije plaa se dugoronom posljedicom u obliku stalne erozije ideolokih temelja legitimacije i odbacivanjem sustava. Nestaje vjera podanika vlasti u legitimnost koja je, prema Maxu Weberu, od sredinje vanosti za stabilnost politike vladavine. Politiki sustav u kojemu se funkcije vlasti i nositelji vlasti oslanjaju gotovo iskljuivo na represiju jest neeficijentan, nelegitiman i nestabilan. I statistika potvruje da su demokracije mnogo stabilnije od diktatura (Welzel, 1996, 56). Pretena veina privredno razvijenih demokracija pokazala se stabilnima (iznimke su Njemaka 1918-1933, Austrija 1919-1934, Urugvaj 19421973). Nasuprot tome, teko da je nekoj diktaturi, koja se prema standardima drutveno-ekonomskog razvoja pribliila industrijskim zemljama, uspjelo sprijeiti nicanje drutvenog pritiska da se demokratizira. Sve do danas je iznimka grad-drava Singapur. Istraivaka skupina oko amerikog istraivaa transformacije Adama Przeworskoga statistikim je analizama potvrdila visoku stabilnost sustava u razvijenim demokracijama. Sredinji rezultat svoje studije saeli su jasno: Doista, otkrili smo da je samo u zemlji koja je dovoljna bogata, u kojoj je godinji dohodak po glavi stanovnika vei od est tisua dolara, sigurno da e demokracija opstati, to god se dogodilo (Przeworski i dr., 1996, 49). Diktaturama ta sveza prijeti obratnim posljedicama.

3. Pojmovi transformacije

67

Na poetku treeg vala demokratizacije sredinom sedamdesetih godina, pojaanoga slomom komunistikih reima u Istonoj Europi, u drutvenim je znanostima dolo do poplave analiza transformacije. S konkretnim istraivanjima procesa transformacije u Junoj Europi, Latinskoj Americi, Istonoj Aziji i Istonoj Europi izdiferencirao se i pojmovni instrumentarij te prosperirajue istraivake grane. Pojmovi kao to su tranzicija, transformacija, revolucija, slom, modernizacija, liberalizacija, demokratizacija, konsolidacija, mijenjanje reima ili promjena sustava ubrzo su postali terminoloko oruje istraivaa transformacije. No, razliiti su pojmovi rijetko zadovoljavajue objanjavani, pa su se katkad koristili i kao istoznanica za opis jednih te istih povijesnih dogaaja i procesa. Dopune li se njemaki pojmovi engleskima i panjolskima jezinim kovanicama kao to su transformation, replacement, transplacement (Huntington, 1991), transaction, breakdown, extrication (Share i Mainwaring, 1984) ili reforma, ruptura, ruptforma, koje su upotrebljavali Juan Linz i Alfred Stepan (1978, 1996), poveava se opasnost od pojmovne zbrke. Ona se moe izbjei ako u nastavku definiramo i razgraniimo najkoritenije pojmove. U istraivanju procesa drutvene, privredne i politike transformacije moraju se primjereno uvaiti i tono pojmovno shvatiti dvije meusobno isprepletene dimenzije. Prvo, rije je o preciziranju predmeta analize, tj. o odgovoru na pitanje to se transformira. Je li rije o vladi, sustavu vlasti, politikom reimu, dravi ili ak o cijelome drutveno-politikom sustavu? Drugo pitanje koje iziskuje odgovor glasi: kako se transformacija dogaa, tj, u kojemu obliku, kojom brzinom i u kojim etapama, koji politiki i drutveni akteri sudjeluju u njoj i kakav je njihov utjecaj na nju? Na to se nadovezuje jo jedno pitanje na koje treba odgovoriti: moemo li govoriti o reformi, mijenjanju ili moramo govoriti o revoluciji ili promjeni? 3.1. Vlada, reim, drava, sustav Ameriki politiki znanstvenik Robert Fishman (1990) meu prvima je upozorio na to da u analizi konkretne transformacije moramo otro pojmovno razluiti transformira li se vlada, reim ili drava. Ovisno o tome koja je jedinica pogoena mijenjanjem ili promjenom, pojavljuju se razliiti problemi transformacije, koji su za respektivni entitet esto i specifini.

68

Vlada. Najmanje je problematina promjena vlade. To je konstitutivna sastavnica i dio politike normalnosti etabliranih demokracija. No, u mladim je demokracijama prva promjena politikih pravaca u vladi pouan ispit u napredovanju konsolidacije novog sustava. Protekne li bez nemira, pridonosi stabilizaciji demokracije. Istraivai transformacije, kao to je Samuel Huntington (1991, 266. i d.), pripisuju prvoj promjeni vlade veliko simbolino znaenje. No druga promjena vlade, koja rezultira drukijom stranako-politikom konstelacijom izmeu vlade i opozicije, posebno je znaajan dokaz konsolidacije mladoga demokratskog sustava. A second turnover shows two things. First, two major groups of political leaders in the society are sufficiently committed to democracy to surrender office and power after losing an election. Second, both elites and publics are operating within the democratic system; when things go wrong you change the rulers, not the regime. Two turnovers is a tough test of democracy25 (Huntington, 1991, 267). Vlade se mogu promijeniti i u autoritarnim i totalitarnim sustavima, kad diktator ili vladajua stranka, hunta ili klika promijeni efa vlade kako bi razrijeila neku istroenu i nepopularnu vladu. S time, dodue, nije povezana prava promjena vlasti, ali zamjena vlada moe signalizirati promjenu pravca u politici. Tako je bilo kad je panjolski diktator Francisco Franco 1959. pozvao u vladu tehnokrate katolikoga laikog reda kako bi smanjili ekonomsku izoliranost zemlje i zapoeli modernizirati privredu. Openito, promjene vlada u diktaturama ne znae temeljne promjene vlasti. A ipak su katkad opasne za cijeli reim. Mogu biti izraz unutarnje krize sustava (primjerice u Poljskoj 1956, 1970, 1981, u Maarskoj 1956, u ehoslovakoj 1968) ili same proizvode krize. Upravo je u komunistikim reimima promjena politikog vodstva esto bila praena borbama suparnikih klika u vlasti za politiku vlast. Primjeri su Sovjetski Savez nakon Staljinove smrti (1953-1956) i u trenutku razvlatenja Hruova 1964. I potresi u NR Kini nakon smrti Mao Zedonga 1976. imali su karakter krize. Spomenute promjene vlada bile su, dodue, praene privremenom destabilizacijom reima, ali nisu promijenile temeljne strukture vlasti u politikom poretku. Usporede li se s reimom, dravom ili sustavom, vlade su najmanje trajni oblici organizacije politike vladavine.

25

Druga promjena vlasti pokazuje dvije strane. Prvo, dvije glavne skupine politikih voa u drutvu dovoljno su vjerni demokraciji da predaju dunost i vlast nakon izgubljenih izbora. Drugo, kako elite, tako i javnost djeluju unutar demokratskog sustava; kad stvari pou loe, mijenjaju se vladajui, a ne reim. Dvije promjene vlasti robustan su ispit demokracije. (nap. prev.).

69

Reim. Reimi oznauju formalnu i neformalnu organizaciju sredita politike vladavine, s jedne strane, i njegove posebno oblikovane odnose s cjelokupnim drutvom, s druge strane. Reim odreuje pristupe politikoj vlasti, odnose moi meu vladajuim elitama, te odnos nositelja vlasti prema onima koji su potinjeni vlasti. Oba odnosa moi onaj unutar vladajuih reimskih elita i onaj izmeu reimskih elita i stanovnitva u odreenoj mjeri moraju biti institucionalizirani. To znai da moraju biti prihvaeni, prakticirani i, nadasve, da moraju normirati ponaanje nositelja vlasti. Uspjeno institucionalizirati neki reim znai, dakle, dati mu odreenu trajnost. Demokracije, autoritarni i totalitarni politiki sustavi meusobno se razlikuju prema posebnom karakteru njihovih reima (unutarnjoj organizaciji vlasti, odnosu izmeu nositelja i podanika vlasti) (ODonnell, Schmitter i Whitehead, 1986, 73; Fishman, 1990, 428). Promjene makar samo jedne od dviju dimenzija reima uzrokuju destabilizaciju reima i mogu biti poetak promjene reima. Na taj nain demokracije mogu prijei u autoritarne ili totalitarne reime i vice versa. Promjena je izvrena kad se temeljito promijene pristup vlasti, struktura vlasti, pretenzija na opseg vlasti i nain vladanja (tablica 1 i slika 1). Reimi su trajniji oblici organizacije politike vladavine no to su to odreene vlade, ali obino postoje krae od drave (Fishman, 1990, 428). Drava. Drava je trajna struktura vladavine koja u svoju jezgru ukljuuje legitimna ili nelegitimna sredstva prisile koja su nuna da bi vladala drutvom i iz njega izvlaila resurse (poreze, pristanak, potporu) koji su nuni za vladanje. Kad se promijeni reim, manje se mijenja sam organizacijski oblik drave od definicije onoga to je legitimna ili nelegitimna primjena sredstava dravne prisile. To ne pogaa dravu kao organizaciju, nego oblik reima koji njom dirigira. A state may remain in place even when regimes come and go26 (Fishman, 1990, 428). Reimi utjelovljuju norme, naela i postupke politike organizacije drave, a vlast se moe dovesti u poloaj da vlada pomou dravnog monopola i instrumentarija vlasti. Dok se u procesu politike transformacije mijenjaju norme i naela koja su konstitutivna za reim, formalne strukture drave esto bivaju poteene od usporedivih procesa promjene. Koliko god to uvijek bilo uznemirujue iz normativno-demokratske perspektive, dravni aparati, koji se strukturno jedva razlikuju, mogu jednako dobro sluiti demokratskom sustavu kao to su prije sluili autoritarnom reimu.27 To ne vrijedi samo za organizacijsku strukturu drave, nego i za dravne dunosnike. Tako se nakon promjene reima osoblje dravne uprave, a katkad i stare politike elite drugog reda, esto opet nau na starim podrujima svoga djelovanja. To dokazuju vrlo razliita transformacijska iskustva iz povijesti, kao to su promjene reima u Njemakoj nakon 1918. (politike elite, pravosue, uprava) ili 1945. (pravosue, uprava), u Italiji (pravosue, uprava) i Japanu (pravosue, uprava) nakon 1945, u panjolskoj nakon 1975. (politike elite, pravosue, uprava), te u Istonoj Europi nakon 1989. (politike elite, uprava).
26 27

Drava ostaje i kad reimi dolaze i odlaze (nap. prev.). Iz toga se veinom izuzimaju represivna i sigurnosna tijela, kao i politika policija i unutarnje tajne slube.

70

Sustav. Politiki sustav je najobuhvatniji od sva etiri pojma (usp. sliku 2). Obuhvaa vladu, reim i dravu. Slomom komunistikih reima opet je znatno porasla vanost pojma sustav u istraivanju transformacije u politikoj znanosti (Merkel, 1994b; Sandschneider, 1995; Welzel, 1996). Dodue, i procesi transformacije u Junoj Europi i Latinskoj Americi, kao i oni u Istonoj Europi, imali su zajedniki cilj uspostavu pluralistike demokracije. No, njihovo ishodino stanje, problemi i opseg mijenjanja znatno su se razlikovali od dotad poznatih procesa transformacije (Beyme, 1994a, 47. i d.). Dok je u Junoj Europi i Latinskoj Americi transformacija u bitnome zahvatila samo politiki reim, u Istonoj Europi morali su, i jo moraju, dubokom mijenjanju biti podvrgnuti i drutveni mentaliteti i privredne strukture. Za analizu tih istodobnih procesa transformacije ini se plodonosnijim pojam sustav. Prvo, on je obuhvatniji od pojmova drave i reima, pa podruje analize moe obuhvatiti i raznovrsne meuovisne procese transformacije parcijalnih politikih, privrednih, socijalnih i kulturnih sustava. Drugo, on je i specifiniji zato to je primjenjiv na svaki pojedini, funkcionalno razgraniiv, parcijalni sustav (na politiku, privredu, pravo, kulturu itd.). Pojam sustav skriva stoga u sebi poseban heuristini potencijal za istraivanje transformacije jer je najue povezan s pitanjem legitimnosti i stabilnosti politikih poredaka. Pomou njega, sustavno se mogu spoznavati veze izmeu disfunkcija pojedinih parcijalnih podruja i ravnotee koja je vana za preivljavanje cijelog sustava. Razlikovanje difuzne i specifine potpore, koje je utvrdio David Easton (1965), dakle izmeu opih posljedica potpore koje su usmjerene na temeljne norme, pravila i postupke sustava i supports koje su usmjerene na materijalne rezultate politike, daje vane upute o tome kako i zato neki sustav moe proizvesti ili ne proizvesti nuni dotok legitimnosti. Smanji li se koliina obaju izvora legitimnosti (difuzne i specifine potpore) ispod razine koja osigurava opstanak, politiki sustav postaje nestabilnim i izlae se pritisku da se transformira. 3.2. Mijenjanje reima, promjena reima, tranzicija i transformacija U istraivanju transformacije treba razlikovati i to kako neki reim prelazi u drugi tip reima. Mijenjanje reima. O mijenjanju reima govori se onda kada se ponu mijenjati temeljni naini funkcioniranja i strukture poretka vladavine. Proces mijenjanja tee evolucijski, tj. postupno, a ne naglo. Otvoreno je, ponajprije, to vodi li mijenjanje u drugi tip reima. Ako je tako, o izvrenoj promjeni reima moemo govoriti ex post, onda kada su temeljito promijenjeni pristup vlasti, struktura vlasti, pretenzija na opseg vlasti i nain vladanja. Primjeri uspjenog mijenjanja reima, koje se dogodilo kao promjena autoritarnog u demokratski reim tijekom vie godina, bili su procesi demokratizacije to su dogovoreni izmeu vojnih i civilnih elita u panjolskoj (1975-1978), Brazilu (1978-1985), Urugvaju (1980-1985), Tajvanu (1986-1994) i u Junoj Koreji (1985-1987).

71

Ako se odstrane vanjski i unutarnji imbenici poremeaja, proces mijenjanja moe se opet svesti na razmjerno stabilnu ravnoteu istog tipa reima. U tom sluaju mijenjanje reima ne uzrokuje promjenu reima. Primjeri koji to potvruju su vojnom silom zaustavljeni procesi reforme u komunistikim sustavima Maarske (1956) i ehoslovake (1968). Ako procesi mijenjanja ne obuhvate samo strukture politike vlasti nego i drutveno-ekonomske odnose, govorimo o promjeni sustava. Promjena reima i sustava. Dok je u mijenjanju reima i sustava ishod naelno otvoren, pojam promjene reima odnosi se na procese transformacije koji definitivno dovode do drukijeg tipa sustava (Beyme i Nohlen, 1995). Vijesnici promjene reima i sustava mogu biti tendencije evolucijskoga ili reformski induciranog mijenjanja. U pretenom dijelu literature o transformaciji pod promjenom reima i sustava misli se ponajprije vremenski dramatine prijelaze iz jednoga reima ili sustava u drugi. Da bi se pojmovno razlikovala od mijenjanja reima, presudno je da se o promjeni reima govori samo onda kada su naelno promijenjeni pristup vlasti, struktura vlasti, pretenzija na opseg vlasti i nain vladanja u nekom reimu. Hibridni reimi i vrlo defektne demokracije nisu se potpuno promijenili u novi tip reima demokratske pravne drave. Tu se moe govoriti o zaustavljenoj ili nepotpunoj promjeni reima. Tranzicija. Pojam tranzicije postao je vaan u politikoj znanosti zahvaljujui meunarodnome istraivakom projektu Transition to democracy iz sredine osamdesetih godina. Pod znanstvenim vodstvom Guillerma ODonnella, Philippea Schmittera i Lawrenca Whiteheada (1986) razvijen je teorijski i komparativni koncept tranzicije, koji se osobito primjenjivao na procese demokratizacije u Latinskoj Americi i Junoj Europi. Transition odnosno transicin, doslovce prevedeno, znai prijelaz. Pojam se gotovo iskljuivo koristi da oznai prijelaz iz autokratskih u demokratske sustave. Tranzicija je, dakle, semantiki istoznana prijelazu u demokraciju (Sandschneider, 1995, 36). Takozvano istraivanje tranzicije nastalo je ponajprije u sklopu politolokog istraivanja procesa demokratizacije u Junoj Europi i Latinskoj Americi, a predmet mu je bilo istraivanje pretpostavki, uzroka i procesnih obrazaca demokratizacije politikih sustava (Nohlen, 1988, 4). Njegova velika zasluga i posebna snaga sastoje se, ponajprije, od dviju injenica: prvo, ono posveuje posebnu pozornost ulozi aktera u prijelazu u demokraciju; drugo, ono prvi put razvija sustavnu periodizaciju procesa tranzicije. Na promjenu komunistikih sustava u Istonoj Europi i Aziji primjenjivo je samo ogranieno (Beyme, 1994a; Bunce, 2003; Carothers, 2004). Transformacija. Radi potpunosti, zakljuno se navodi i pojam transformacije sustava. On nema posebno znaenje nego je, kao to signalizira i naslov knjige, vii pojam za sve oblike, vremenske strukture i aspekte mijenjanja sustava i promjene sustava (Sandschneider, 1995, 38). Ukljuuje, dakle, mijenjanje reima, promjenu reima, mijenjanje sustava i promjenu sustava ili tranziciju.

4. Teorije transformacije

72

Premda pojmovi ak i kad se diferencirano odnose na drutvene i politike sustave, strukture i aktere kondenziraju razliite konkretne injenice u poopujue konstrukte, oni sami ne mogu usmjeravati empirijska istraivanja. Pojmovi moraju biti meusobno povezani i dovedeni u uzajamni odnos. Tek kad su na sustavan nain meusobno umreeni, moemo govoriti o teorijama. Premda je upravo trei veliki val demokratizacije uzrokovao pojaanu teorijsku raspravu u drutvenim znanostima, transformacija se poela teorijski usmjereno istraivati ve pedesetih i ezdesetih godina. U ta dva desetljea tvorbu teorije osobito su obiljeili funkcionalistiki i strukturalistiki makrosocioloki koncepti Parsonsa (1951, 1969a, 1969b), Lipseta (1959), Barringtona Moorea (1969) i Huntingtona (1968). Tijekom osamdesetih i na poetku devedesetih godina u prvi su se plan sve vie probijala mikropolitoloka razmatranja teorije aktera. Teorijske su standarde postavili, prije svih, radovi Schmittera (1985), ODonnella, Schmittera i Whiteheada(1986) i Przeworskoga (1986, 1991, 1992), koji su postali dominantnom konceptualnom referencijom u empirijskom istraivanju transformacije. Tijekom devedesetih godina opet je dolo do uravnoteenijeg supostojanja sustavskih, strukturnih i akterskih paradigmi. U sljedeem razdoblju ponajprije su se pojavile komparativne teorijske analize koje su bile obiljeene odmjerenijim uvaavanjem funkcionalistikih, strukturalistikih, kulturalistikih razmatranja, kao i razmatranja u teorijama djelovanja (Karl i Schmitter, 1991; Huntington, 1991; Beyme, 1994a; Merkel, 1994a; Offe, 1994; Linz i Stepan, 1996; Morlino, 1998; Merkel, Puhle i dr. 2003, 2006). U teoriji i istraivanju transformacije prepoznaju se etiri velika pravca: teorije sustava, strukturne i kulturne teorije i teorije aktera. Ti razliiti pristupi tragaju za uzrocima, uspjesima i neuspjesima demokratskih promjena sustava u razliitim parcijalnim sustavima drutva: na sustav usmjereni teoretiari modernizacije trae ih ponajprije u privredi i drutvu, strukturalisti u dravi i drutvenim klasama, kulturalisti u religiji i kulturi te iz njih proizalim odnosima drutvene interakcije, a teoretiari aktera u genuinoj politikoj sferi djelovanja. U nastavku treba prikazati teorijsku bit tih etiriju pravaca. Iz kratke analize snage i slabosti tih teorijskih koncepata treba izraditi nosivi, sintetini analitiki koncept. 4.1. Teorije sustava S obzirom na teorije transformacije, teorija sustava moe se ralaniti na tri razliita pravca: ranu socioloku teoriju sustava u Parsonsovoj tradiciji, Luhmannov autopoietiki obrat i teoriju modernizacije. Pristupi teorija sustava osobito osvjetljavaju svezu izmeu funkcionalnih zahtjeva drutveno-ekonomskih sustava i izgradnje drutvenih i politikih struktura koje te zahtjeve ispunjavaju. Posebnu eksplanacijsku snagu razvijaju kad obrauju disfunkcije staroga (autokratskoga) sustava koje su uzrokovale transformaciju, te drutvenoekonomske i politiko-legitimacijske uvjete koji omoguuju novi (demokratski) sustav.

73

4.1.1. Parsonsova teorija sustava Moderna socioloka teorija sustava poinje s Talcottom Parsonsom koji je uveo teorem o funkcionalnoj diferencijaciji. Razvoj od tradicionalnih do modernih drutava moe se opisati kao diferencijacija parcijalnih drutvenih sustava: polazei od industrijske revolucije, u zapadnim se drutvima provodila diferencijacija ekonomije i politike vlasti, politikog sustava i civilnog drutva, kao i odvajanje drutvenih normi od vjerskih obrazloenja. U tom procesu diferencijacije izgraena je temeljna struktura modernih drutava. Oslanjajui se na Durkheima i Webera, Parsonsov put u modernost vodi preko diferencijacije etiriju sredinjih funkcionalnih sustava: privrede (prilagodba), politike (ostvarenje cilja), drutvene zajednice (integracija) i kulture (odranje vrijednosnih obrazaca). Parsonsov je put normativno i povijesno utvren i stoga je univerzalnog karaktera. Samo ako drutva izgrade odreene evolucijske univerzalije, argumentira Parsons, mogu dugorono osigurati razinu kapaciteta svoje prilagodbe okolini, a time i vlastito postojanje. U najvanije univerzalije koje su nune za postojanje modernih, funkcionalno izdiferenciranih drutava Parsons (1969b, 57) ubraja birokraciju, organizaciju trita, univerzalistike norme u pravnom sustavu, pravo na demokratsko udruivanje i ope slobodne izbore. Ako nema sredinjih evolucijskih univerzalija, politiki sustav ne moe vie obavljati nunu selekciju u redukciji sve vee kompleksnosti okoline, ime potkopava svoju legitimnost i postaje nestabilnim. U procesu modernizacije kompleksna se drutva ne mogu vie integrirati autoritarnim oktroiranjem drutvenih normi. Obrazac moderne integracije ne temelji se primarno na prisili, nego na reflektiranom priznavanju vrijednosti i njihovu internaliziranju od strane lanova drutva. Mijenjanje struktura Parsons dosljedno odreuje i kao mijenjanje normativne kulture. Demokratske strukture i postupci neizostavne su univerzalije da bi se to mijenjanje razvilo do stupnja viega, tj. modernijeg stupnja drutva. Naime, to je drutvo funkcionalno diferenciranije, to je vanija uinkovita politika organizacija, i to ne samo u pogledu kapaciteta uprave, nego ponajprije u pogledu potpore univerzalistikome pravnom poretku. Iz te perspektive, poseban uinak demokratskih institucija nije ope legitimiranje vlasti i vladavine, nego posredovanje konsenzusa o obavljanju vlasti. Nijedna institucija koja se temeljito razlikuje od demokratskih institucija nije sposobna proizvesti takav uinak (Parsons, 1969b, 70). Parsons tematizira oba odluujua aspekta stabilnosti politikih sustava: funkcionalnu diferencijaciju drutva i zadovoljavajuu legitimaciju oblika politike vladavine od strane drutva. Vladajue komunistike elite u istonoeuropskim drutvima uskraivale su, sprjeavale ili revidirale funkcionalnu diferencijaciju parcijalnih drutvenih sustava, a moderno reflektirano priznavanje vrijednosti zamjenjivale su predmodernim oblikom prisile i propisanom ideologijom koja nije imala konkurencije. Privreda, kultura i drutvena zajednica bile su podreene diktatu politike, jer je njihov samostalan razvoj vodio ka decentralizaciji izvora informacija i moi, a dugorono i do gubitka politike kontrole i vlasti. to autokratski oblici vladavine jae ostvaruju

74

totalitarno prodiranje politike u drutvo, to snanije sprjeavaju funkcionalnu diferencijaciju parcijalnih drutvenih sustava. Dodue, totalitarno prodiranje u drutvo olakava i upotpunjuje kontrolu vlasti na neko vrijeme, a potom, ako se ona i djelomice izgubi, uzrokuje tim temeljitiji slom autokratskog sustava. Tu svezu osobito osvjetljava teorijsko pojmovlje novije autopoietine teorije sustava. 4.1.2. Luhmannova autopoietina teorija sustava Ve je Parsons (1969b, 70) prognozirao da e se komunistika formacija drutva pokazati nestabilnom, te da e se prilagoditi demokraciji birakih prava i pluralistikoga stranakog sustava ili da e regredirati u nerazvijenije i politiki neuinkovitije oblike organizacije. Luhmann radikalizira Parsonsov teorem o funkcionalnoj diferencijaciji. On smatra da su Parsonsove predodbe o hijerarhijskom poloaju politikog sustava iznad ostalih parcijalnih drutvenih sustava iluzija. Teorije, tvrdi Luhmann (1986, 203), koje jo uvijek polaze od nekog vrha ili sredita ne shvaaju injenicu da je s prijelazom od stratifikacijske na funkcionalnu diferencijaciju postala opsolentnom i mogunost jedne upravljake instancije koja je nadreena parcijalnim drutvenim sustavima. Za Luhmanna vai: Nijedan funkcionalni sustav ne moe nadomjestiti neki drugi, nijedan ne moe zamijeniti ili samo rasteretiti nekoga drugog (207). To vrijedi i za politiku u odnosu prema parcijalnim sustavima privrede, religije i prava. Prema Luhmannu (1984, 81), parcijalni sustavi izgrauju temeljne komunikacijske kdove koji se naelno meusobno razlikuju. To djeluje poput nekoga prirodnog osiguranja samostalnosti, koje ga makar djelomice titi od presezanja drugih kdova (primjerice, kda politikog sustava) koji umanjuju njegovu uinkovitost. Ako su ta, politiki ili vjerski motivirana, presezanja masivna i represivna, kao u komunistikim sustavima, u erijatskom Iranu i u talibanskom Afganistanu, ti se pokuaji zamjene moraju platiti dediferencijacijom, tj. odustajanjem od prednosti funkcionalne diferencijacije (81). Primijeni li se Luhmannova argumentacija na kontinuum oblik politikih sustava to smo ga predoili, moe se formulirati slijedea postavka: to politiki reimi na kontinuumu od idealne demokracije do potpunog totalitarizma vie tendiraju k totalitarnom polu, to su funkcionalni imperativi politike nadmoniji kdovima parcijalnih sustava, sprjeavaju njihovo prevoenje u programe i tako koe daljnju funkcionalnu diferencijaciju parcijalnih drutvenih sustava, poput privrednoga, pravnoga i znanstvenog sustava, koja je nuna za porast eficijentnosti. Protegne li se to politiko oktroiranje na dulje razdoblje, napose nad parcijalnim privrednim sustavom, ono uzrokuje smanjenje eficijentnosti, regresiju razvoja ekonomskog blagostanja, a time i nove gubitke legitimnosti autoritarnih politikih sustava. Pojam autopoiesis u teoriji sustava znai da je naruen kod koji poiva na plaanjima i koji sam jami ekonomsku racionalnost u rukovanju s oskudnim dobrima, kao i to da mu je nadreen politiki kd koji je obvezan zatititi vlast i komunistiki model drutva. To je uvjerljivo pokazao istononjemaki sociolog Detlef Pollack (1990) u svojoj analizi drutvenog prevrata u DR Njemakoj iz perspektive teorije sustava.

75

Struktura te argumentacije moe se odnositi i na sve ostale sustave negdanjega realnog socijalizma. U njima su privreivanje, znanstvenost, zakonitost, strukovna kompetentnost bili podreeni dominaciji sveprisutnoga politikog kda socijalistiko-nesocijalistiko, koliko god je to administrativno i represivno bilo nuno i mogue. Velika je iluzija vladajuih komunistikih elita bila vjera da komunistiki Levijatan, kojega su one kontrolirale, moe prikupiti dovoljno informacija, preraditi ih i dostatno kompleksno planirati kako bi parcijalnim drutvenim sustavima bilo politiki propisano, izvana i odozgo, optimalno selekcijsko djelovanje. Ta se iluzija razbila ve na tome to je funkcionalna diferencijacija na parcijalnim podrujima drutva bra, dinaminija i prevratnikija nego na podruju dravne uprave (Willke, 1988, 286). Umjetnim i nasilnim instaliranjem drave kao svenadlenog vrha drutva parcijalni su sustavi bili preusko vezani za politiku. Stoga su se gubici u eficijentnosti i funkcionalne krize u parcijalnim sustavima, napose u privredi, izravno probijali u politiki sustav. Nakon gubitka slobode, nestalo je i jamstvo da e materijalna opskrba biti dostatna i da e se poveavati. Kako je stagnacija postajala sve oitijom, smanjivala se i pripravnost stanovnitva da se prilagouje komunistikom sustavu vladavine. Sustav su, dakle, oslabjela ona protuslovlja institucionalizaciju kojih je on desetljeima stabilizirao. Stoga je upravo stabilizacija u sebe zatvorenog sustava uzrokovala njegovu destabilizaciju, neku vrstu unutarnjeg iscrpljivanja (Pollack, 1990, 296). Prema tome, sredinji argument teorije sustava glasi: ako se funkcionalna diferencijacija parcijalnih drutvenih sustava blokira i sprijei, to dugorono uzrokuje krize eficijentnosti i legitimnosti koje potkopavaju stabilnost sustava. Ako vladajue autokratske elite dopuste ili ak potaknu funkcionalnu diferencijaciju, i odatle proizlazi razvoj koji destabilizira sustav. Nijedan koncept nije to bolje razradio od teorije modernizacije koja je nastala ezdesetih godina. 4.1.3. Teorija modernizacije Oslanjajui se na naelne teoreme Talcotta Parsonsa, Seymour Martin Lipset (1959) formulirao je locus classicus istraivanja transformacije koje je orijentirano na teoriju modernizacije i oznaio temeljni uvjet uspjeha demokratizacije: The more well-to-do a nation, the greater the chances that it will sustain democracy. From Aristotle down to the present, men have argued that only in a wealthy society in which relatively few citizens lived at the level of real poverty could there be a situation in which the mass of the population intelligently participate in politics and develop the selfrestraint necessary to avoid succumbing to the appeals of irresponsible demagogues28 (Lipset, 1981, 31).
28

to je nacija bogatija, vei su izgledi da e odravati demokraciju. Od Aristotela do danas argumentiralo se da je samo u bogatom drutvu, u kojem relativno malo graana ivi na razini stvarnog siromatva, mogua situacija u kojoj masa stanovnitva inteligentno sudjeluje u politici i razvija samoogranienje nuno da se ne podlegne pozivima neodgovornih demagoga (nap. prev.).

76

Najvaniji uvjet uspjeha demokratizacije jest, dakle, privredni razvoj i prevladavanje bijede i siromatva. Lipset najprije formulira jasan meuodnos izmeu stupnja drutveno-ekonomskog razvoja i sposobnosti nekog drutva za demokraciju. U nastavku klasine formulacije ta se korelacija stalno statistiki provjerava na agreriranome ekonomskom indikatoru drutvenog bruto proizvoda po glavi stanovnika i na nizu minimalistiki definiranih demokracija, te se tijekom vie od etiri desetljea pokazala izvanredno robusnom (Cutright, 1963; Dahl, 1971; Vanhanen, 1984, 1989; Lipset i dr., 1993; Moore, 1995; Welzel, 1996, Przeworski i dr. 2000; itd.). Na podlozi dojmljivih statistikih dokaza ne moe se vie zanemarivati uska povezanost privrednog razvoja i sposobnosti drutva za demokraciju. Brojne studije jasno pokazuju da se razina privrednog razvoja, mjerena drutvenim bruto proizvodom po glavi stanovnika, mora promatrati kao najvanija pojedinana varijabla koja objanjava stupanj demokratizacije neke zemlje ili razliku izmeu demokracije i diktature na globalnoj razini. To znai: to je neka zemlja privredno razvijenija, manja je vjerojatnost da u njoj postoji diktatura ili da ona u njoj moe dugorono opstati. 29 I obratno: to je neka zemlja bogatija, vjerojatnije je da je politiki sustav demokratski i da e demokracija opstati (Schmidt, 2006, 438. i d.). Statistike korelacije izmeu ekonomskog razvoja, mjerena agreriranim indikatorom drutvenog bruto proizvoda po glavi stanovnika, i zrelosti neke zemlje za demokraciju jo ne otkrivaju diferencirane injenice ili ak uzronosti. Eksplanacijsku snagu teze o demokratizaciji u teoriji modernizacije stoga treba poblie ispitati pomou odgovora na tri pitanja: 1. Kakve se drutvene injenice skrivaju iza visoko agreriranoga ekonomskog indikatora drutvenog bruto proizvoda po glavi stanovnika? 2. Koje su injenice rekviziti, dakle nune pretpostavke nastanka i opstanka demokracije? 3. Postoji li uzroni odnos izmeu ekonomskog razvoja i demokracije? ad 1. injenice. Sam Lipset (1981, 64. i d.) navodi sljedee drutvene i politike komponente koje, prema svim pravilima, stoje iza drutvenog bruto proizvoda po glavi stanovnika kao agreriranoga ekonomskog pokazatelja: razmjerno visoka razina drutveno-ekonomskog razvoja, mjerena odabranim pokazateljima kao to su opa obrazovna razina, urbaniziranost, tehnika sredstva informiranja i komuniciranja; velika vertikalna mobilnost, tj. propusna klasna struktura koja nudi raznovrsne izglede za drutveni uspon; brojan srednji sloj ili makar srednji sloj koji brzo raste, te radnika klasa i donji sloj koji nije ugroen egzistencijalnom nesigurnou; zadovoljavajue obrazovno stanje, mjereno, primjerice, prosjenim trajanjem kolovanja;
29

Malo je iznimaka koje ne potvruju to ope pravilo: primjerice, Njemaka 1933, Singapur ili bliskoistone zemlje izvoznice nafte. Potonje, dodue, imaju visok drutveni bruto proizvod po glavi stanovnika, ali se zbog oblika rentijerskog kapitalizma, politikog neopatrimonijalizma, vjerske netolerancije i diskriminacije ena ne mogu oznaiti kao moderna drutva u Lipsetovu smislu.

77

sustav razmjerno egalitarnih vrijednosti; visoka razina organizacije i participacije u klubovima i udruenjima. U novije se doba kao pretpostavka sposobnosti za demokraciju navodi i raspodjela dohotka koja ne smije podijeliti drutvo na krajnje siromane i bogate skupine (Przeworski, 1991). ad 2. Rekviziti. Za Lipseta i klasinu teoriju modernizacije ti drutvenoekonomski imbenici nipoto nisu ni nune ni dostatne pretpostavke demokratizacije i sposobnosti demokracije da preivi. Lipsetov modernizacijski pristup stoga nikako ne znai da i drutva koja nemaju te ekonomske pridjeve modernosti ne bi mogla uvesti sredinje demokratske institucije i procese poput jednakih i slobodnih izbora. No, izvanredno su slabi izgledi da te demokratske institucije preive i potaknu daljnju demokratizaciju drave i drutva.30 Premda Lipset pretpostavlja meki pojam rekviziti (zahtjevi) jaem izrazu prerekviziti (preduvjeti), nema dvojbe da su napreci u drutveno-ekonomskoj modernizaciji temelji koji obeavaju najvei uspjeh u uvoenju i konsolidaciji demokracije. ad 3. Uzronost. Uzroni odnos izmeu ekonomskoga i demokratskog razvoja ukratko se moe prikazati u slijedeoj sekvenciji: privredni razvoj uzrokuje porast razine obrazovanja i demokratiniju politiku kulturu, tj. graani razvijaju snoljivije i umjerenije stavove, naine ponaanja i vrijednosti, koji uzrokuju racionalniji i suzdraniji politiki stil onih koji vladaju prema opozicijskim tendencijama. Zato je via razina obrazovanja nuan, ali ne i dostatan uvjet procesa uspjene demokratizacije. U studiji o povezanosti obrazovne razine i stupnja demokratizacije Henry Rowen (1995, 57) je otkrio da na ljestvici slobode i demokracije, koja ima sto bodova, samo godinu dulja kolska naobrazba donosi nekoj zemlji 6,6 bodova. Tendenciju politike umjerenosti, koja se poveava porastom obrazovanosti, osnauje i mijenjanje klasne i socijalne strukture izazvano ekonomskom modernizacijom. Vii prihod irokih dijelova stanovnitva i proirenje privredne egzistencijalne sigurnosti ublaavaju klasnu borbu i sukob oko ekonomske raspodjele. Ako mase jae razviju gradualistinije dugorono shvaanje politike, mijenja se i stav viih slojeva prema irokom stanovnitvu na kojega sve manje gledaju kao na nekoga tko je nesposoban razumno sudjelovati u politici (Lipset, 1981, 39-51). Openito formulirano, vee privredno blagostanje smanjuje krajnju ekonomsku nejednakost, oslabljuje staleke, klasne i statusne razlike, ublaava politiki ekstremizam i donjih i gornjih slojeva, te jaa srednje slojeve koji zahtijevaju demokratsko pravo rijei. Kao usputni proizvod uspjenoga privrednog razvoja Lipset vidi, u Tocquevilleovu smislu, poveanje sklonosti graana da se angairaju u neovisnim civilnim udruenjima koja poveavaju politiku participaciju, jaaju demokratske vrijednosti i politike sposobnosti, te sprjeavaju dravu ili druge dominirajue snage da monopoliziraju politike resurse i ograniuju graanske i politike slobode.
30

Premda postoji sigurna statistika veza izmeu povezanosti razine privrednog razvoja i zrelosti demokracije, globalnim se mjerilom ne moe statistiki pokazati da demokracije proizvode vei ekonomski rast od autokratskih reima (Moore, M., 1995, 3; Przeworski i Limongi, 1997).

78

Zbog plauzibilnih razloga i uvjerljive statistike evidencije, na privredni rast i stanje u drutveno-ekonomskom razvoju gleda se, dakle, kao na jedan uzrok, a u globalnom prosjeku ak kao na najvaniji uzrok, uspjene demokratizacije. Obratan zakljuak da je drutveno siromatvo sredinja zapreka na putu u demokraciju nije samo logiki dopustiv, nego i dostatno empirijski utemeljen. Taj uzroni odnos izmeu ekonomije i politike Huntington (1991, 311) je jasno formulirao: Poverty is a principal and probably the principal obstacle to democratic development. The future of democracy depends on the future of economic development. Obstacles to economic development are obstacles to the expansion of democracy.31 Uzroni je odnos jasan: drutveno je blagostanje jedan od najvanijih uzroka uspjenih procesa demokratizacije, kao to je drutveno siromatvo jedna od najveih prepreka na putu u konsolidiranu demokraciju. Odnos izmeu ekonomske modernizacije i demokracije jest uzroan, ali nije jednouzroan. To znai da ekonomska modernizacija nije dovoljna, pa ak nije u svakome konkretnom sluaju ni nuna da se neki politiki sustav demokratizira. Ali, u skupu rekvizita za demokraciju ona je ona temeljna pretpostavka koja stvara drutvene uvjete i drutvene aktere, te uvjete za djelovanje koji izazivaju autokratski reim i jaaju aktere koji ele demokratizaciju. Zakljuimo: pristupi teorije modernizacije nude dobre uzrone argumente i uvjerljive rezultate empirijsko-statistikih ispitivanja prema kojima je modernizacija trine privrede, a s njome i drutva, dugorono temeljna pretpostavka razvoja demokracije. Prema razmatranjima teorije modernizacije, drutveno-ekonomska modernizacija ima, dakle, sljedee uinke na demokratizaciju: Ona uvodi zemlju u ekonomsku tranzicijsku zonu (Huntington, 1991) u kojoj se autokratski reim destabilizira, a provociraju se procesi demokratizacije. Kad neka zemlja ue u fazu tranzicije, razina privredne modernizacije snano utjee na izglede demokracije da se konsolidira. Jaajui srednje slojeve, modernizacija jaa onu drutvenu klasu koja ublauje klasnu suprotnost i koja je zbog svoga obrazovanja i privrednog poloaja sve zainteresiranija za politiku participaciju. Privredni rast uvijek legitimira demokracije. U autokratskim reimima, napose onima koji se kreu u drutveno-ekonomskoj zoni tranzicije, on proizvodi gotovo bezizlaznu dvojbu. Naime, ako je privredna bilanca autokratskih reima loa, oni gube legitimnost, kao i demokracije. Ako je pak bilanca privrede i rasta dobra, bude se drutveni akteri i zahtjevi za
31

Siromatvo je velika, ak vjerojatno najvea prepreka razvoju demokracije. Budunost demokracije ovisi o budunosti ekonomskog razvoja. Prepreke ekonomskom razvoju prepreke su irenju demokracije (nap. prev.). To miljenje dijele mnogi istraivai demokracije, pa i Larry Diamond (1993, 486): For the democratic prospect, one aspect of economic development overrides all others in importance: reducing the level of absolute poverty and human deprivation (Za demokratske izglede, vanost jednoga aspekta ekonomskog razvoja reduciranje razine potpunog siromatva i ljudske deprivacije nadmauje sve ostale, nap. prev.).

79

politikim pravom glasa i participacijom, koji se mogu ispuniti samo ako reimi odustanu od vlastitoga autokratskog ivota. Nasuprot tim vanim uvidima, postoje i neprevidivi nedostaci i slijepa mjesta klasine teorije modernizacije:32 Teorija modernizacije nedostatno je utvrdila stupanj modernizacije na kojemu vrlo vjerojatno poinje prijelaz u demokraciju. Raspon od tisuu do est tisua amerikih dolara prihoda po glavi stanovnika prevelik je, te jasno ukazuje na granice jednouzronih objanjenja.33 Teorija modernizacije nije mogla objasniti poetak i uzroke procesa demokratizacije u slabije razvijenim drutvima. Teorija modernizacije ne objanjuje slom demokratskih sustava u razmjerno vrlo razvijenim drutvima (primjerice, u Njemakoj i Austriji u meuratnom razdoblju, te u Argentini, ileu i Urugvaju sedamdesetih godina). Teorija modernizacije ne moe, napokon, dati ni utemeljene podatke o kulturnim i vjerskim kontekstima koji potiu ili sprjeavaju demokratizaciju.34 Teorija modernizacije navodi samo dugorone i globalne prosjene trendove, te ne moe odrediti vremensku toku na kojoj poinje demokratizacija. Te nedostatke uzrokuje ponajprije to to su pristupi teorije modernizacije osim aristotelovskog fiksiranja na umjerene srednje slojeve koji su spremni participirati ute o konstelacijama aktera i stanjima za djelovanje to su povoljni i nepovoljni za izglede da se demokratizacija ostvari. Osim toga, ona ne govori ni o politiko-institucionalnim aranmanima koji potiu i koe demokraciju. Stupanj vjerojatnosti da e poeti demokratske transformacije sustava, te to kada se i u kojim okolnostima demokracija moe uspostaviti i odrati treba objasniti argumentima izvan iste teorije modernizacije, a da se pritom ne izgube dragocjeni spoznajni potencijali teorija modernizacije. Posebno se moraju ispitati teorije koje premouju otvorene praznine izmeu drutveno-ekonomskih pretpostavki i politikog djelovanja. Prvi vaan element daju strukturalistike teorije transformacije. 4.2. Strukturalistike teorije
32

Ostavljamo po strani injenicu da postoje razliite varijante teorije modernizacije i razmatramo klasinu Lipsetovu eksplikaciju. 33 Raspon drutvenog bruto proizvoda po glavi stanovnika u novim demokracijama na poetku treeg vala demokratizacije kretao se od 340 dolara u Albaniji (1993. godine) do 6.500 dolara u Sloveniji (Schmidt, 2006: 467). 34 To ne znai da pojedini politiki znanstvenici koju su zastupali teoriju modernizacije, a najistaknutiji od njih je Samuel Huntington (1991, 294. i d.), nisu ukazivali i na vjerske i kulturne imbenike (civilizations).

80

4.2.1. Novomarksistiki strukturalizam Strukturalistiko istraivanje transformacije (Moore, B., 1969; Rueschemeyer i dr., 1992) istie prisile socijalnih struktura i struktura moi (Giddens, 1993) kojima podlijeu procesi transformacije. Na uspjeh ili neuspjeh procesa demokratizacije i konsolidacije gleda se kao na rezultat dugoronih pomicanja u strukturama moi u drutvu. Strukturalistiki usmjereni istraivai pokuavaju historijsko-kvalitativnim usporedbama (Moore, B., 1969, 9) izluiti imbenike koji utjeu na put nekoga drutva u diktaturu ili u demokraciju. Nasuprot postavkama klasine socioloke teorije modernizacije Talcotta Parsonsa, istie se da postoji vie putova u modernizaciju drutva.35 Demokracija se ne pojavljuje kao prisilni nego kao mogui rezultat promjena odnosa meu drutvenim klasama i ostvarenja njihovih interesa. Iz strukturalistike perspektive uspostava demokracije ovisi ponajprije o pet sljedeih imbenika (Moore, B., 1969, 495): raspodjeli moi unutar elita, ekonomskoj osnovici gornjega agrarnog sloja, konstelaciji klasnih koalicija, raspodjeli moi meu drutvenim klasama, samostalnosti drave u odnosu prema dominantnim klasama. Pokretaku drutvenu snagu demokratskog razvoja Barrington Moore vidi u privrednom graanstvu. Njegov poloaj kao snane, neovisne klase nuna je pretpostavka demokracije. Moore to poantira u postavci da bez buroazije nema demokracije (Moore, 1969, 481). Buroazija djeluje tako da potie demokraciju, obino zapravo samo onda kada je dostatno (privredno) samostalna u odnosu prema zemljinoj aristokraciji, te nije gurnuta u klasni savez s njom protiv uspinjujueg radnitva, sitnih seljaka i zemljoradnika (495). Iz kritike nekih premisa Barringtona Moorea, Rueschemeyer i dr. (1992, 47) modificirali su i razvili njegova strukturalistika razmatranja. Oni smatraju da su za izglede neke drave da se demokratizira presudni oblikovanje odnosa moi izmeu drave i drutvenih klasa, meu samim klasama, te nadnacionalni utjecaj na te odnose. Iz proirene strukturalistike perespektive, na izglede da se demokracija uspostavi i konsolidira utjeu ponajprije dvije varijable: 1. Klasne strukture i klasne koalicije. U klasi zemljinih veleposjednika autori vide najveu prepreku, a u radnikoj klasi istinski motor demokratskog razvoja (Rueschemeyer i dr., 1992, 6). Kapitalistiki razvoj potie demokraciju, budui da uzrokuje nastanak i porast radnitva i srednjih slojeva. Demokracija je mogua samo onda kada klasa zemljinih veleposjednika nije vie politiki i ekonomski dominantna snaga, ne kontrolira dravni aparat, a privredno nije vie upuena na stalni priljev
35

Barrington Moore (1969, 13. i d.) naznauje tri mogua puta drutvenog razvoja od predindustrijskog u moderni svijet: (1) graansku revoluciju (Engleska, SAD, Francuska) koja uzrokuje nastanak kapitalistike demokracije; (2) odozgo iniciranu revoluciju koja je uzrokovala reakcionarni kapitalizam, faizam i militarizam, kao u Njemakoj i Japanu; (3) destruktivnu seljaku revoluciju, koja je odvela u komunizam (Rusija, Kina).

81

jeftine radne snage. Ako klasnu strukturu obiljeava slabo radnitvo, koje nije sposobno nastupiti kao relevantna snaga koja potie demokraciju, onda tu funkciju mogu preuzeti srednji slojevi i sitno graanstvo. No, njihovi su stavovi prema demokraciji i demokratizaciji podvojeni. Naime, sitno graanstvo i srednji slojevi zauzimaju se za demokraciju samo ako zahtjeve radnitva za sudjelovanjem u politici i ekonomiji ne doivljavaju kao prijetnju vlastitom statusu. Rueschemeyer i drugi gledaju na radnitvo kao na najvanijeg aktera demokratizacije poredaka politike vladavine koji je, u najmanju ruku, dorastao buroaziji ili srednjim slojevima; 2. Odnos moi izmeu drave i civilnog drutva. to dravne elite kontroliraju vie resursa neovisno o privrednim elitama i to monije predstavljaju ideoloki jedinstven i hijerarhijski integriran dravni aparat, to su jai samostalnost i vlastiti interesi drave, te je i vjerojatnija izgradnja autoritarnog reima. Posebno je vana unutarnja organizacija dravnog monopola sile. Osobito se postavlja pitanje podlijeu li sigurnosna tijela (vojska, policija, tajne slube) civilnom nadzoru ili djeluju kao drava u dravi. U posljednjem sluaju oni su moni veto akteri u odnosu prema demokraciji. Ako su u civilnom drutvu nastale samostalne organizacije poput stranaka i udruenja, one ine protuteu dravi (isto, 275. i d.) i tako poveavaju izglede da se politiki sustav uspjeno demokratizira. Nastaje, dakle, stanovita ravnotea moi izmeu drave i civilnog drutva. 4.2.2. Teorem o disperziji moi Strukturalistika teorija koja je fiksirana na dravu i teoriju drutvenih klasa moe se dopuniti kvantitativno orijentiranim pristupom izvora moi, odnosno pristupom disperzije moi to ga je razvio Finac Tatu Vanhanen (1989, 1992, 1994). Vanhanen prihvaa naelno razmatranje teorije modernizacije o pluralizaciji i diferencijaciji drutveno-ekonomskih struktura i dopunjuje ga dalekosenim razmatranjima o raspodjeli moi. Nasuprot Mooreu, Rueschemeyeru i drugima, on raspodjelu moi u drutvu nastoji shvatiti preciznije no to je to uinjeno u teoriji klasa i drave. Njegova pozornost glede izgleda da se demokracija razvije usmjerena je na rasprivanje izvora moi u privredi i drutvu. Nastavljajui izvoditi sredinju misao koncepta poliarhije Roberta Dahla, Vanhanen razvija sljedeu postavku: to su izvori moi u drutvu raspreniji, vii je stupanj njegove demokratizacije. Drukije formulirano: to je mo u drutvu koncentriranija, vee su prepreke na putu u demokraciju. U pozadini je te postavke naelna zamisao da procesi demokratizacije u nekom drutvu obeavaju uspjeh samo ako su izvori drutvene moi iroko raspreni, tako da nijedna skupina nije vie sposobna potiniti svoje drutvene konkurente ili druge skupine, te odrati svoju drutvenu i politiku hegemoniju. Vanhanenova je postavka (1992, 21) da demokracija nastaje ponajprije kao racionalni kompromis meu elitama i skupinama u nekom drutvu. to su drutveni izvori moi raspodijeljeni manje asimetrino, vjerojatniji je temeljni demokratski kompromis.

82

Da bi empirijski zahvatio rasprenost izvora moi u drutvu i uinio usporedivim velik broj sluajeva istraivanih zemalja, Vanhanen je izradio indeks izvora moi (Index of Power Resources, IPR). Indeks se sastoji od triju komponenti koje mjere disperziju privrednih, kognitivnih i profesionalnih resursa u nekom drutvu na podlozi stupnja njegove urbaniziranosti, raspodjele resursa znanja i obrazovanja, raspodjele zemljinog posjeda i drugih ekonomskih resursa.36 Tri glavna pokazatelja operacionalizirana su u est varijabli i naposljetku su spojena pomou multiplikacije. Minimalni IPR je 0, a maksimalni 100. U etabliranim zapadnim demokracijama indeks je, primjerice, varirao izmeu 52,2 (SAD), 44,3 (SR Njemaka) i 33,9 (Austrija). Autoritarni reimi varirali su izmeu 22 (Juna Koreja), 12,1 (Meksiko), 10,1 (Poljska) i 6,2 (Tajland). Totalitarno zatvoreni reimi, poput NR Kine, dosezali su samo 0,1 (Vanhanen, 1992, 33. i d.). Premda pokazatelji koji se izraunavaju do decimala sugeriraju preciznost koja ne izraava uvijek stvarne danosti i statistike probleme, rezultati Vahanenovih korelacija i regresija vrlo su znaajni: to su resursi moi raspreniji, vei je stupanj demokratizacije neke zemlje i vice versa. Nasuprot analizama teorije modernizacije, koje veinom koriste pokazatelj drutvenog bruto proizvoda po glavi stanovnika, a koji ne omoguuje da se bilo to kae o pitanju raspodjele, Vanhanenov indeks resursa moi moe dati diferenciranije iskaze. U cjelini se moe saeti da su strukturalistiki koncepti korisni zbog isticanja da demokraciju uvjetuje i struktura moi. Tako modificiraju ekonomski determiniran demokratizacijski optimizam teorija modernizacije. Kako strukturalistiki koncepti ne istiu samo jedan sloj kao posebnog nositelja demokratizacije u teoriji modernizacije to su srednji slojevi nego posebno upuuju na odnose moi meu drutvenim klasama te na njihov odnos prema dravi (Moore, B.; Rueschemeyer i dr.) ili zahvaaju opu raspodjelu izvora moi u drutvu (Vanhanen), mogu tonije objasniti drutvene i politike konstelacije moi s obzirom na izglede demokratizacije. Najpovoljniju konstelaciju za demokraciju vide u snanom radnitvu, snanim modernim srednjim slojevima, modernoj, tj. neoligarhijskoj buroaziji, slabom sloju zemljinih veleposjednika i vrlo rasprenoj raspodjeli izvora moi. Drava mora biti dovoljno samostalna i snana da zatiti svoju neovisnost o dominantnim klasama, ali istodobno mora biti dovoljno slaba da ne moe potiniti prodemokratske drutvene snage. Najnepovoljniju konstelaciju ine snaan sloj zemljinih veleposjednika, potinjeni zemljoradnici, slabi srednji slojevi podreeni dravi kojom dominira zemljina aristokracija, te krajnje nejednaka raspodjela izvora moi. Unato tim uvidima u strukture dravne i drutvene moi, strukturalistiki su pristupi potcijenili kompleksnost interesnih poloaja velikih drutvenih klasa. Drutvene klase nisu, naime, kolektivni akteri koji automatski djeluju
36

Da bi izradio svoj indeks izvora moi Vanhanen (1992, 23) je posegnuo za est Rokkanovih (1973) varijabli: (1) udio gradskog stanovnitva u ukupnom stanovnitvu; (2) udio onih koji ne rade u poljoprivredi u ukupnom stanovnitvu; (3) broj studenata na 100.000 stanovnika; (4) stopa nepismenosti ukupnog stanovnitva; (5) povrinski udio seljakih imanja u obiteljskom posjedu u cjelokupnome zemljinom posjedu; (6) stupanj decentralizacije neagrarnih privrednih resursa.

83

jedinstveno, kao to to prikazuju neki strukturalistiki autori. Nisu se uvijek sposobne ni kolektivno organizirati, ni stalno jedinstveno djelovati. Strukturalistiki pristupi nisu zadovoljavajue shvatili ni strateko djelovanje elita tijekom procesa transformacije. Jednako su malo uzeli u obzir i religijskokulturnu usidrenost klasnih odnosa, djelovanja drave i raspodjele moi. Oba aspekta, vjersko-kulturni sklopovi i strateko politiko djelovanje, takoer odreuju izglede da se pokrenu procesi demokratizacije. 4.3. Kulturne teorije Religijsko-kulturni imbenici i njihov utjecaj na razvoj kapitalizma i ustave odreenih drava ve su na poetku 20. stoljea stalno isticani u sociologiji religije Maxa Webera. Na kraju 20. stoljea pitanje kulturnih i civilizacijskih pretpostavki demokracije iznova je privuklo veliku pozornost zahvaljujui eseju Sukob civilizacija (1993) Samuela Huntingtona. U analizi pretpostavki i prepreka uspjene demokratizacije vane su duboko ukorijenjene religijsko-kulturne tradicije zato to one za razliku od politikih institucija (institutional engineering) i drutvenih struktura (social engineering) izmiu kratkorono usmjerenim promjenama.37 Ako postoje dostatni razlozi da se odreene vjerske kulture ocijene kao zapreke demokraciji, treba poi od toga da se one mogu razgraditi - ako se uope mogu razgraditi samo dugorono. I onda se to, po pravilu, nee dogoditi u smislu nekoga stratekog utjecaja, nego neusmjeravano evolucijski. Sljedei kulturni aspekt onaj s onu stranu vjerskog obiljeja kulture koji utjee na sposobnost nekog drutva za demokraciju jest u njemu nagomilani socijalni kapital (Putnam, 1993). Stoga treba ispitati u kojoj su mjeri religijskokulturni tip civilizacije i socijalni kapital pretpostavke ili prepreke uspjene demokratizacije. 4.3.1. Religijsko-kulturni tipovi civilizacije Prevladavajua postavka glasi: fundamentalistika religijska kultura sprjeava irenje normi i naina ponaanja u drutvu koji podupiru demokraciju. Demokratskim institucijama oduzima navlastitu demokratsku legitimnost i tako optereuje demokratizaciju drave i drutva (Merkel, Puhle i dr., 1999, 49). Kulturalistika hipoteza moe se formulirati na dva naina: u restriktivnoj i u umjerenoj verziji. Restriktivna postavka postulira da je samo zapadna kultura poticajna osnovica demokracije, a da je (liberalna) demokracije neprikladna nezapadnim drutvima.38 Premda historijski razvoj zapadnih demokracija
37

Cultural factors deriving from varying histories are extraordinarily difficult to manipulate. Political institutions including electoral systems and constitutional arrangements are more easily changed (Kulturnim imbenicima to nastaju iz razliitih povijesti izvanredno je teko manipulirati. Lake je mijenjati politike institucije, ukljuujui izborne sustave i ustavne aranmane, Lipset i dr., 1993, 137). 38 Tu je postavku jo na poetku treeg vala demokratizacije zastupao, primjerice, George F. Kennan (Huntington, 1991, 298).

84

djelomice podupire tu postavku, obratan zakljuak, prema kojemu demokracija protuslovi kulturnim normama nezapadnih drutava, in toto nije odriv i pobijaju ga azijske demokracije (Japan, Juna Koreja, Tajvan), veinska hinduistika (Indija) ili pravoslavno-kranska drutva (Grka, Bugarska) koja su se demokratski ustrojila. Manje restriktivna varijanta kulturalistike hipoteze glasi: ne postoji samo jedna (zapadna) civilizacija koja je prikladna osnovica demokracije, nego ima nekoliko vjerskih kultura koje se odnose pozitivno prema demokraciji, dok su ostale izrazito skeptine, pa ak i neprijateljske prema njoj (Huntington, 1991, 300). Ta nam se postavka ini plauzibilnom i analitiki plodnom za pitanje o uvjetima uspjeha i preprekama demokratizaciji. U nastavku je stoga treba ispitati. Poe li se od osam tipova civilizacije Samuela Huntingtona (1993), u pogledu njihove sklonosti ka demokraciji nadaje se sljedei redoslijed: 1. zapadna kultura (liberalizam, protestantizam), 2. latinskoamerika kultura (katolianstvo) 3. japanska kultura 4. slavensko-pravoslavna kultura 5. hinduistika kultura 6. afrika kultura 7. konfucijanska kultura 8. islamska kultura. Prema Huntingtonu, prva tri tipa religijske kulture, uz stupnjevite razlike, posve su kompatibilna s oblicima zapadne demokracije. Slavensko-pravoslavna, hinduistika i afrika kultura ne smatraju se, dodue, osobito poticajnima za demokraciju, ali nisu ni naelno neprijateljske prema demokraciji.39 Konfucijanske i islamske kulture esto se pak smatraju nespojivima s liberalnom demokracijom. Konfucijanske kulture Samuel Huntington (1991, 6) formulira postavku da su konfucijanska drutva ili drutva pod utjecajem konfucijanstva inhospitable (negostoljubiva, nap. prev.) prema demokraciji. Huntington je kategorian: Confucian Democracy is clearly a contradiction in terms (Konfucijanska demokracija je oito kontradiktoran izraz, nap. prev.). Ameriki politiki znanstvenik iznosi sljedee argumente u prilog tome: klasino kinesko konfucijanstvo i njegovi ogranci u Koreji, Vijetnamu, Singapuru i na Tajvanu stavljaju skupinu iznad pojedinca, autoritet iznad slobode, tradicionalne odgovornosti iznad prava zapisanih u pravnoj dravi, te harmoniju iznad konfliktnog nadmetanja. Konfucijanska drutva nemaju tradiciju prava pojedinaca u odnosu prema dravi. U odreenim se okolnostima i konfliktno nadmetanje meu idejama, skupinama i strankama smatra tetnim za zajednicu ili ak nelegitimnim.
39

Pojedini tipovi religijskih kultura znatno se u sebi razlikuju, bile to zapadne kranske, afrike ili islamske kulture. Ipak, uz iznimku afrike kulture, postoji zajednika kulturna jezgra na koju misle Huntington i ostali.

85

Huntington, istina, ima pravo da protuindividualistika vjera u autoritet i harmonina odbojnost prema sukobu i nadmetanju protuslove odreenim temeljnim naelima liberalne demokracije. No Huntington ne izvodi taj zakljuak najposlije zato to je potpuno previdio kompatibilne elemente konfucijanstva i demokracije, ili zato to ih je neodgovorno potcijenio. U svojem odgovoru Huntingtonu, Fukuyama (1995) navodi etiri komponente konfucijanstva koje potiu demokraciju: 1. Posebno isticanje obrazovanja i izobrazbe, na koje se ne gleda kao na kardinalne pokretake snage uspjene demokratizacije samo u teoriji modernizacije. Uska povezanost obrazovanja i demokracije govori u prilog izgledima za demokraciju i u konfucijanstvom obiljeenim drutvima, kao to se moe argumentirati u teoriji modernizacije.40 2. Konfucijanstvo je razmjerno tolerantno. U tom pogledu zasigurno ima manje okrutnu historijsku bilancu od islama, hinduizma ili kranstva. 3. Konfucijanstvo je razmjerno egalitarno, to je posve poticajno za demokraciju u smislu Vahanenova indeksa disperzije moi.41 4. U kineskom konfucijanstvu najvia vrijednost nije autoritet drave nego obitelj. Ona moe djelovati kao zatitni bedem od autoritarnoga dravnog presezanja u privatnu sferu. Politiko konfucijanstvo, kakvo opisuje Huntington, uostalom bolje odraava etatistiko japansko nego obiteljski snano obiljeeno kinesko konfucijanstvo. A u Japanu demokracija postoji vie od pedeset godina (Fukuyama, 1995, 27). Unato argumentima to su ih izloili Fukuyama i Rowen, treba uzeti u obzir i spomenute aspekte koji sprjeavaju demokraciju. Odmjere li se suprotni argumenti, konfucijanstvom obiljeena drutva nisu, dodue, na jednak nain otvorena prema demokraciji kao protestantizmom obiljeene kulturne tradicije Sjeverozapadne Europe i Sjeverne Amerike. Ipak, konfucijanska demokracija zasigurno nije kontradiktoran izraz, kao to tvrdi Huntington. Osim toga, tijekom vremena i u procesu drutveno-ekonomske modernizacije mijenjaju se i obrasci religijskih kultura. To pokazuje razvoj katolianstva (meu ostalim, u Italiji, panjolskoj, Portugalu), koje je jo poetkom prolog stoljea bilo neprijateljsko prema demokraciji, kao i najnovije promjene u konfucijanstvom obiljeenim drutvima Japana, June Koreje, Tajvana, Tajlanda i Filipina.42 Islamske kulture

40

Prosjeno trajanje kolovanja u Huntingtonovim civilizacijskim tipovima bilo je 1985. slijedee: u zapadnoj civilizaciji 8,7 godina, u pravoslavnoj 7,6, u konfucijanskoj 7,1, u latinskoamerikoj 4,9, u budistikoj 4,2, u islamskoj 3,1 i u crnoj Africi 2,8 godina (usp. Rowen, 1995, 57). 41 Taj Fukuyamin prigovor ne dijele svi autori, primjerice Croissant (2000). 42 Usporediti razmatranja o azijskom obliku demokracije u pogl. V, 6.

86

Nasuprot konfucijanstvu oito je da islamizam,43 kao fundamentalistiki zaotrena varijanta islama, protuslovi demokraciji. U onoj mjeri u kojoj se politika legitimnost temelji na vjerskim naelima, konkretna politika ne ovisi o demokratski promjenjivim preferencijama nego o nadvremenski vaeim dogmama koje kontroliraju islamski duhovnici, nema mogunosti pomirenja s demokracijom u kojoj je politika podreena kontingentnosti periodino odravanih izbora. To je teorijski nerjeivo protuslovlje potvreno i empirijski. Nijedna suvremena zemlja arapsko-islamskog svijeta nije demokratska, premda je drutveno-ekonomski razvoj mnoge od njih odavno odveo u tranzicijsku zonu koju su privredno definirali Huntington i drugi. Na ljestvicama politikih prava i graanskih sloboda Freedom Housea ili na Bertelsmannovu indeksu transformacije, arapsko-islamske drave, uz NR Kinu i Sjevernu Koreju, imaju najvie negativne vrijednosti (Freedom House, 1995, 678. i d.; Bertelsmann Stiftung, 2004, 2005; Merkel, 2003b, 103). U islamskom svijetu Prednjega Orijenta samo je Turska u stanovitom razdoblju uspostavila razmjerno demokratski politiki sustav (Huntington, 1991). On se zasnivao upravo na sekularnoj zapadnoj ideji nacionalne drave Mustafe Kemala Atatrka i dogodio se tako da su eksplicitno odbaeni islamistiki koncepti drutva. Konsenzusna demokracija u Libanonu kolabirala je upravo u trenutku kad su se muslimani fundamentalizirali i uz sirijsku potporu odbacili konsenzus. I izvan arapskog svijeta i Prednjega Orijenta islam ima negativnu demokratsku bilancu. U Pakistanu su islamistiki pripadnici oruanih snaga opetovano prekidali pokuaje da se moderna demokracija vrsto etablira. No, i u islamu se politiki i drutveni zahtjev mijenja. Umjerene varijante islama u Maliju ili Indoneziji pokazuju da je mogue pomiriti islamsku vjeru i demokraciju.44 Ideji i praksi demokracije ne protuslovi islam openito, ali im ipak dijametralno protuslovi suvremeni fundamentalistiki islam u svojoj trenutno dominantnoj varijanti. S obzirom na utjecaj religijsko-kulturnih imbenika treba ustvrditi da oni djeluju kao zapreke demokratizaciji drutva onda kada se reklamira prednost tobonjega Bojeg prava nad demokratski konstituiranim porecima pravne drave, to se prije svega dogaa u islamizmu. Fundamentalistike interpretacije islama dodjeljuju enama ulogu u dravi i drutvu koja je nespojiva s demokratskim naelom o politikoj jednakosti. Nejednakost ena moe se protezati od sprjeavanja da participiraju u politici preko djelominog uskraivanja graanskih prava do naruavanja opih ljudskih prava. Potpuno razdvajanje drave i religije nije, dodue, bezuvjetna pretpostavka funkcionalne demokracije. No, to nositelji religije vie vjeruju da protiv odluka usvojenih u demokraciji i u pravnoj dravi mogu reklamirati vjerski utemeljeno pravo na opoziciju i otpor, to se vie moraju oznaavati kao imbenici koji ometaju demokraciju. Poopeno, to znai: to se religije manje mire sa svojom ulogom u sekulariziranim drutvima i to vie tee ulozi vieg suca u
43

Pojam islamizam koristimo kao oznaku za fundamentalistiku varijantu islama koja zahtijeva opu nadreenost vjerskih naela politikim odlukama. 44 Podaci Freedom Housea (2005) i Bertelsmannov indeks transformacije (2006) prikazuju jedino Mali kao punu demokraciju pravne drave. Indonezija ili, primjerice, Turska, unato znatnom napretku demokratizacije, oznaavaju se kao defektne varijante demokracije.

87

odnosu prema demokratski donesenim odlukama, to su vea prepreka za demokratizaciju drave i drutva. Sekularizacija drutva, kao i razdvajanje crkve i drave, jesu povoljne pretpostavke demokracije. 4.3.2. Socijalni kapital Osim religijskih kultura, vanu ulogu imaju drutvene vrijednosti, socijalne tradicije i historijska iskustva zajednice i suradnje, na koje opet utjeu religijske kulture. Vjeruje se da su same formalne politike institucije nestabilne i da nisu dostatno institucionalizirane ako nemaju primjerenu drutvenu potporu civilne kulture koja je sklona demokraciji. Jasan je problem s kojim se sueljavaju nastajue i mlade demokracije: dok se ustavi, politike institucije, stranke i udruenja mogu konstruirati, osnovati i organizirati u kratkim rokovima, drutvene vrijednosti i naini ponaanja koji podupiru demokraciju ne mogu se planirati na crtaoj dasci socijalnih inenjera. tovie, oni se moraju nauiti, habitualizirati i povijesno akumulirati kao socijalni kapital dugoronim angamanom u civilnom drutvu (Putnam, 1993). Ako su neformalne norme recipronosti i uzajamnog povjerenja u zajednici, graanski angaman i civilna samoorganizacija obiljeile drutvenu komunikaciju, takvo drutvo sa svoje strane civilizira ne samo oblike dravne vladavine, nego i komplementarno stabilizira demokratske politike institucije i ini ih djelotvornima. Socijalni kapital pomae da se hobsovski ekvilibrij (Putnam, 1993, 181) izmeu nepovjerenja i vertikalne drutvene ovisnosti, koji postoji u mnogim mladim demokracijama, rijei bez prijeteeg posezanja za autoritarnim Levijatanom. Moralni resursi (Hirschmann), poput povjerenja i suradnje u zajednici, ne iscrpljuju se uporabom, nego se upravo njome stalno poveavaju. to je vee drutveno povjerenje, vjerojatnija je drutvena suradnja; suradnja, sa svoje strane, stvara sve vee povjerenje meu sudionicima. Dva su, dakle, mogua izvora drutvenog povjerenja koja se meusobno jaaju: norme uzajamnosti i mree kooperativnoga civilnog angamana. Kao to te drutvene institucije jaaju demokratske politike institucije, mogu pomoi i da se one izgrade. Dok je prvo kratkoroan proces, u potonjem se mora raunati na dulja razdoblja. U demokratskim porecima povijesno akumulirani socijalni kapital u naelu poveava stabilnost, djelotvornost i kvalitetu demokracije. Drukije formulirano: to je u nekom drutvu skupljeno vie socijalnog kapitala, moe se, ceteris paribus, oekivati da autokratski sustavi nee preivjeti i da e se demokratski poreci konsolidirati.45 4.4. Teorije aktera Vremenska i politiko-kontekstualna neodreenost modernizacijskih, kulturalistikih i strukturalistikih teorija u pogledu na konkretne izglede da se demokracija ostvari upuuje na znaajne dodatne spoznajne potencijale koje nam
45

O ulozi socijalnog kapitala i civilnog drutva vidjeti iscrpnije pogl. I, 6.3.4. Konsolidacija graanskog drutva.

88

otvaraju teorije aktera i djelovanja. ak bi se moglo argumentirati ovako: ako postoji nuan minimum ekonomskih, kulturnih i strukturnih pretpostavki, onda politike strategije, savezi i djelovanja postaju tim vanijima to su nuni uvjeti udaljeniji od dovoljnih uvjeta uspjene demokratizacije. Nasuprot teorijama modernizacije, kulturalistima i strukturalistima, teorije aktera postavljaju djelatne aktere na mikrorazinu i mezorazinu. Time probijaju dotad statino promatranje strukturnih pretpostavki i zapreka uspjene demokratizacije. Nipoto ne poriu njihove spoznaje, nego ih promatraju kao strukture koje oznauju okvire djelovanja aktera koji ele demokratizaciju i njihovih oponenata. Nasuprot ekonomskom, kulturnom i socijalnostrukturnom determinizmu, teorije aktera naglaavaju neodreenost politikog djelovanja s obzirom na tijek i ishod promjene sustava. One smatraju da je odluka za ili protiv demokracije, naposljetku, rezultat situacijski odreenoga, stalno novog definiranja uoenih preferencije, strategija i mogunosti djelovanja relevantnih aktera (Przeworski, 1986, 1991). Iz perspektive teorije djelovanja, ishod procesa transformacije manje ovisi o objektivnim okolnostima (strukturama) ili konstelacijama moi nego o subjektivnim procjenama, strategijama i djelovanjima relevantnih aktera. Oni odreuju odluke, promjenjive saveze, procese i procesne obrasce transformacije (Karl i Schmitter, 1991, 270). Djelovanje aktera pritom se primarno shvaa kao djelovanje elita: sudjelovanje masa samo je kratkorona, prolazna pojava na poetku tranzicije. Dominantni akteri jesu elite. Drutveno-ekonomske strukture, politike institucije, meunarodni utjecaji i povijesna iskustva ine samo koridor za djelovanje unutar kojega demokratski i autokratski nastrojene elite slijede svoje politike ciljeve. Teorije aktera meusobno se razlikuju prema polaznim premisama i znaenju to ga pripisuju pojedinanim raunicama trokova i dobiti djelatnih aktera. Raspoznaju se dvije glavne struje, a svaka omoguuje nove uvide u uinak djelovanja elita na demokratizaciju: deskriptivno-empirijska struja (ODonnell, Schmitter i Whitehead, 1986; DiPalma, 1990; i dr.); deduktivni pristup racionalnog izbora (Przeworski, 1986, 1991; Elster, 1990; Colomer, 1995a). 4.4.1. Deskriptivno-empirijske teorije aktera Kakav poseban analitiki potencijal skrivaju deskriptivno-empirijske teorije aktera u istraivanju demokratske promjene sustava? Njihova je prva posebna zasluga to to su nau pozornost usmjerile na promjenjive konstelacije aktera u pojedinim fazama transformacije i izmeu njih. Naime, obino je ve liberalizacija autoritarnog reima proizvod vieslojnih promjena u vladajuem bloku. Tijekom nje se u drutvenim slojevima koji podupiru reim smanjuju percepcije opasnosti od opozicijskih skupina. Poputanje reima i njegova privola da otpone demokratizacija ponajprije su rezultat racionalnih raunica trokova starih reimskih elita. Autokratske reimske elite odluuju se za demokratizaciju ako nisu izravno prisiljene na to kad misle da e oekivani drutveni i

89

politiki trokovi represije to bi nastali pri novome autoritarnom zatvaranju reima biti vei od pretpostavljenih trokova gubitka vlasti zbog demokratizacije (Dahl, 1971, 15. i d.). U nastavku procesa demokratizacije obino dolazi do promjene aktera na strani opozicije. Mobiliziranje masa veinom zamjenjuju pregovori kojima dominiraju elite, organizacije civilnog drutva ili ak stranke, te institucionalizacija demokratskih postupaka (Schmitter, 1985, 21. i d.). Reimske elite koje su pripravne na reformu i voe opozicije koji su voljni pregovarati odreuju poetnu fazu paktovske tranzicije (Schmitter). Faze tranzicije jesu trenuci velike politike neizvjesnosti: politiki akteri ne znaju kakvi su tono odnosi moi, a stalno se mijenanju politika pravila (rules of the game), izvori moi i strategije. Demokratizacija stoga znai pretvaranje tih politiko-institucionalnih neizvjesnosti u izvjesnosti, jer relevantni akteri esto, eksplicitno ili implicitno, sklapaju konstitutivne paktove koji definiraju sadraje i granice demokratizacije (ODonnell, Schmitter i Whitehead, 1986; Kraus, 1990, 191). Oslanjajui se na Dahla (1971, 5. i d.), oni obuhvaaju dvije dimenzije: utvrivanje opih graanskih prava i sloboda, te proirenje politike participacije na relevantna podruja i institucije. Procesi demokratizacije mogu, dakako, uspjeno tei i bez paktova. To se dogaaja ponajprije onda kada stari vlastodrci naglo izgube osnovicu vlasti u svojoj autokratskoj vladavini, kao u Grkoj 1974, u Argentini 1982. ili u ehoslovakoj 1989. Akteri opozicije tada praktino gube kontrahenta s kojim bi se isplatilo zapeatiti privremenu podjelu vlasti paktom. Sklapanje politikih, drutvenih i privrednih paktova izmeu starih reimskih elita i demokratske opozicije ograniuje nesigurnosti od sukoba to bi tetili demokratizaciji u ranoj fazi transformacije. Paktovi su najvjerojatniji ako ni autoritarne ni opozicijske elite nemaju resurse pomou kojih mogu jednostrano ostvariti svoje interese. Unato njihovu esto nedemokratskom karakteru, u istraivanju transformacije koje je usmjereno na teorije aktera oni se smatraju poeljnima, jer ograniavanjem politikih sukoba poveavaju izglede konsolidacije (ODonnell, Schmitter i Whitehead, 1986, 38. i d.). U svakom sluaju, na nastavak procesa demokratizacije u toj fazi jae utjee situacijski odreeno djelovanje ili nedjelovanje relevantnih aktera nego dugoroni uinci procesa drutveno-ekonomske modernizacije. U argumentaciji tog pravca teorija aktera, uspjena je demokratizacija mogua samo ako se, sukladno raunicama trokova i koristi relevantnih aktera, racionalno odlui za demokratsku alternativu sustavu. Formulira li se bit razmatranja teorija aktera u kondicionalnim reenicama, onda uspjean tijek prvih faza liberalizacije i demokratizacije openito ovisi o sljedeim konstelacijama aktera i interesa: ako unutar autokratskog reima nastane rascjep na hardliners i softliners; ako potonji steknu politiku prevlast ili uvjere hardliners da strategija liberalizacije ima izgleda uspjeti; ako ogranieno otvaranje autoritarnog reima to ga je zapoela reformska reimska frakcija drutvo uoi i iskoristi za oblikovanje opozicijskih potencijala;

90

ako reformske snage starog reima i umjereni opozicionari sklope liberalizacijsku i/ili demokratizacijsku koaliciju, te demokracija postane stvarnom alternativom sustavu; ako su reformske elite starog reima sposobne neutralizirati vetovski potencijal reimskih snaga koje su ostale ortodoksne; ako u opozicijskom spektru nastanu snage s umjerenim stavovima; ako se demokratska opozicija i umjerene autoritarne reimske elite ujedine oko ustavnoga i politikog pakta, to osobito pogoduje institucionalizaciji demokracije.

Premda se rezultati deskriptivno-empirijskih teorija aktera u istraivanju transformacije mogu obuhvatiti u iskazima ako-onda, u postupku analize one vie opisuju konstelacije aktera i politika djelovanja nego to ih analiziraju u formaliziranim modelima u, ceteris paribus, uvjetima njihova meusobnog odnosa. Taj strogi analitiki raster slijede samo istraivai transformacije koji su usmjereni na teorijsku paradigmu racionalnog izbora. 4.4.2. Pristupi racionalnog izbora Pristup racionalnog izbora odbacuje opis aktera samo prema njihovim interesima i strategijama kao nedostatan (Przeworski, 1986, 52. i d.). Iz perspektive racionalnog izbora u teoriji aktera, na liberalizaciju autokratskog sustava gleda se kao na niz promjenjivih stratekih situacija (Przeworski, 1992, 106) koje se mogu rijeiti u teoriji igara. Svaka je situacija odreena konfiguracijom odreenih politikih snaga s razliitim interesima, koji djeluju u uvjetima koji su opet rezultati prethodnih akcija i izvanjskog pritiska. Promjene jedne situacije u drugu rezultat su djelovanja aktera, koje se moe okonati demokracijom kao kontingentnim rezultatom politikih sukoba (Przeworski, 1988, 60. i d.; 1992, 106). Konkretno, ta razmatranja mogu dati sljedee odgovore na pitanje o povoljnim konstelacijama aktera: Iz perspektive teorije aktera, uspjena je transformacija rezultat aktera koji djeluju racionalno, a koji ustvari katkad podlijeu pogrenim ocjenama vlastitih izgleda da steknu vlast i da pristupe vlasti te time protiv volje zapoinju procese tranzicije. Demokratizacija esto, iako ne uvijek (primjerice, Njemaka, Italija i Japan 1945, Grka 1974, Argentina 1982, Rumunjska 1989), poinje fazom liberalizacije. Za tu fazu vrijedi vaan teorem istraivanja transformacije koje je usmjereno na racionalni izbor: do liberalizacije autokratskog sustava, a time i do poetka demokratske promjene sustava, dolazi samo onda kada snage u propadajuemu autokratskom reimu koje imaju umjerene stavove podlegnu pogrenim raunicama da je transformacija projekt koji se moe kontrolirati odozgo, a koji se prije svoga konanog rezultata (demokracije) moe zaustaviti bez znatnih politikih trokova ako interesi (ili ak postojanje) starih reimskih elita budu bitno ugroeni.

91

Ako i vladajue elite starog reima, i akteri demokratske opozicije raspolau vanim izvorima moi, uspjena demokratizacija esto pretpostavlja da se umjerene skupine aktera starog reima i umjerene snage demokratske opozicije ujedine oko ustavnih i politikih paktova koji ograniuju neizvjesnost razvoja transformacije i tako ublauju rizinu fazu tranzicije. Mladu nastajuu demokraciju, paradoksalno, omoguuju demokratski dvojbena sredstva - naime paktovi i dogovori elita izvan demokratskih institucija, a koje veinom nisu zadovoljavajue demokratski legitimirane. Prednost razmatranja u teorijama aktera nedvojbeno je u njihovu potencijalu da modeliraju mogunosti uspjeha i opasnosti u promjenjivim etapama procesa demokratizacije, kao i onda kada se konstelacije aktera esto mijenjaju. Pomou modela teorije igara mogu se katkad razboritije izraditi i objasniti racionalne raunice, suradnje, koalicije, ali i sukobi sudjelujuih aktera, nego to bi to bilo mogue samo pomou gustog opisa (Geertz) historijskih dogaaja. Stoga teorije aktera koje su vezane za paradigmu racionalnog izbora nemaju samo eksplanacijski, nego i poopivi prognostiki potencijal (Przeworski, 1986; Colomer, 1991).

4.5. Teorijska sinteza Nema dvojbe da su velike paradigme sustava i aktera u tvorbi teorije u drutvenim znanostima znatno utjecale i na istraivanje transformacije. No one nisu dostatne za obuhvatne analize transformacije, pa moraju biti dopunjene drugim teorijskim konceptima koji se mogu nadovezati jedni na druge. Teorije sustava i djelovanja ne konkuriraju vie paradigmatski jedne drugima ako se pomou teorijskih koncepata struktura, kultura i institucija umree u sintetski pristup. Iz kratkog prikaza razliitih teorija i koncepata transformacije izvodimo sljedee zakljuke: 1. Teorije sustava i teorije aktera ne mogu same zadovoljavajue objasniti ni poetak, ni tijek, ni rezultat promjena sustava. 2. Teorije sustava i teorije aktera imaju djelomice razliite objekte analize i, prema tome, razliite analitike snage. 3. Teorijama sustava i aktera potrebni su odreeni povezujui koncepti koji se meusobno mogu nadovezivati i sluiti kao teorijski most izmeu makrosociolokih i mikropolitokih pristupa. 4. Povezujui se koncepti mogu nai u teorijskim razmatranjima kultura, struktura i institucija. 5. Politiki znanstvenici imaju prednosti u analizi procesa promjene sustava ako socijalno-ekonomske, kulturne i institucionalne oportunitne strukture shvate kao koridor djelovanja unutar kojega mjerodavni akteri donose odluke koje su vane za transformaciju. Opredjeljenje za perspektivu teorije aktera nipoto ne znai prihvatiti da akteri uvijek imaju najvaniju ulogu u svim fazama promjene sustava. Osim

92

navedenih kontekstualnih uvjeta, to ovisi i o nainu promjene sustava i o respektivnim fazama promjene sustava (usporediti pogl. 6). O pitanju imaju li najvaniju ulogu strukture, kulture ili akteri ne moe se, dakle, odluiti neovisno o kontekstu a priori, nego to varira od jednoga sluaja transformacije do drugoga. I unutar odreene promjene sustava moe se promijeniti znaenje spomenutih imbenika utjecaja, kao to emo pokazati u analizama konkretnih transformacija (pogl. II, III, IV, V, VI). Pristupima u teorijama aktera potrebna je iscrpna analiza ogranienja (constraints), jer oni utvruju koridor i prostor djelovanja aktera. Ovisno o situaciji, oni mogu biti uski ili iroki, tj. akterima su otvoreni razliiti stupnjevi slobode i mogunosti oblikovanja to utjeu na to kako e tei proces transformacije. Da bi se taj prostor oblikovanja odredio tonije, nune su teorije sustava, strukturne i kulturne teorije, koje su u biti prethodno ukratko izloene. Samo precizna analiza okvirnih uvjeta iz razliitih teorijskih kutova gledanja omoguuje zadovoljavajui prikaz mogunosti djelovanja u istraivanim procesima transformacije. Ali, analitiar transformacije ne sudi o tijeku i rezultatu deterministiki, iz pritisaka sustava, struktura i kultura, gotovo bez subjekta, nego konkretne odluke, djelovanja i interakcije vanih aktera transformacije moraju biti vezani za analitika ogranienja. Teorije djelovanja odnosno teorije aktera vode od ope razine ekonomskih, strukturnih i kulturnih pretpostavki demokratske promjene sustava na konkretnu situaciju politikih aktera.46 Bez nje se ne mogu objasniti uspjeni ili propali procesi transformacije. Modeliranje stratekih igara izmeu (autokratskog) reima i (demokratske) opozicije, s jedne strane, kao i metaigara unutar reimskih elita i opozicije, s druge strane, promatrau moe osigurati uvid u racionalni, kognitivni proces oblikovanja stratekih preferencija i politikih djelovanja. Osim toga, racionalne teorije aktera izotruju na pogled za interaktivne uzroke i posljedice politikog djelovanja. Skreu nam pozornost na to da strateki izbor djelovanja kljunih aktera uvijek ovisi o njihovoj spoznaji stratekih nakana drugih aktera. Teorije aktera odnosno teorije djelovanja tako popunjavaju analitiku prazninu koju za sobom nuno ostavlja determinizam puristiki primijenjenih teorija sustava, strukturnih i kulturnih teorija. Istodobno upuuju na to da je neodreenost ishoda konkretnih procesa promjene sustava istaknuto obiljeje transformacijskih situacija u kojima privremeno rastapanje institucija i normi u odreenim okolnostima snano proiruje mogunosti stratekog djelovanja. Ustvari, obiljeenost teorija aktera teorijama igara moe biti samo komplementarno heuristino sredstvo. Ono ne zamjenjuje analizu konkretnog djelovanja. Teorije racionalnog izbora mogu se stoga uvesti u konkretne analize samo kao heuristina dopuna. Od njih se ne moe odustati, jer samo one omoguuju genuino povezivanje analiza konkretnih ogranienja i djelovanja. No, u takvoj se sintetskoj povezanosti mogu dokinuti analitiki potencijali obaju teorijskih pristupa u hegelovskom smislu: u meusobnom ukidanju nedostataka
46

U apstraktnim varijantama teorije igara priznaje se, dodue, implicitno da su konteksti djelovanja vani, ali se eksplicitno, pomou klauzule ceteris paribus, oni iskljuuju iz modelskih razmatranja.

93

to su im svojstveni na viemu teorijskom stupnju one omoguuju obuhvatniji i otriji pogled na procese demokratske promjene sustava.

94

5. Mase i elite u transformaciji

5.1. Uloga masa i elita u literaturi o transformaciji Nije veliko iznenaenje to to funkcionalistiki i strukturalistiki inspirirani pristupi, kao i pristupi inspirirani teorijama aktera u istraivanju transformacije pridaju razliitu vanost akterima tijekom promjene sustava. Kad se u istraivanju transformacije posebna uloga pripisuje akterima, jasno prevladava miljenje da su elite nadmoni akteri, a mase uglavnom ovisna drutvena kategorija koju elite mobiliziraju ili demobiliziraju ovisno o problemskom sklopu, vrsti reima, kontekstu moi i fazi transformacije. U teorijama modernizacije ezdesetih godina, koje su se vezivale za postavku Martina Seymoura Lipseta (1959, 1981) o drutvenim pretpostavkama demokracije, akterima, bile to elite ili mase, pridaje se mala vanost u stvaranju sposobnosti politikog sustava za demokraciju. Elite su samo implicitno generatori modernizacije koju proizvodi ekonomska razina drutva to je nuna za demokraciju. Mase se obino spominju samo kao novonastali srednji slojevi koji imaju stavove sklone demokraciji. Za izglede demokratizacije inae je odluna razina ekonomskog razvoja. Prvi odgovor na zapostavljanje djelatnih aktera u teorijama modernizacije bio je novomarksistiki pristup Barringtona Moorea (1969) fiksiran na drutvene klase. Prema njemu, o tome hoe li se neka zemlja uputiti u Modernu preko diktature ili preko demokracije odluuju ponajprije trenutak industrijalizacije, u njoj nastale drutvene klase, njihovi meusobni odnosi moi, kao i utjecaj na djelovanje drave (1969, 475. i d.). Elite i mase Moore ne razlikuje sustavno, nego odreenim drutvenim klasama pripisuje preferiranje demokratskih (buroazija, gradske klase) ili autoritarnih oblika vladavine (zemljini veleposjednici, zemljoradnici). Svojim nainom gledanja Moore izbjegava drutveno-ekonomska pojednostavnjenja teorije modernizacije. Meutim, on se ne moe potpuno osloboditi klasno fiksiranog determinizma, jer na podlozi njihova drutveno-ekonomskoga interesnog poloaja drutvenim klasama pripisuje vrsta preferiranja demokracije ili diktature. Time potcjenjuje historijsku kontigentnost u stratekim odlukama skupina elita, koje su katkad suprotne shematskom svrstavanju klasnog interesa uz oblik drave. Dankwart Rustow je, prije svih, u jednome svojem utjecajnom lanku iz 1970. istaknuo nadmonu ulogu stavova i ponaanja elita u uspostavi, stabilizaciji i destabilizaciji demokracija. U svojemu etverofaznom modelu47 historijskih procesa demokratizacije Rustow (1970, 355) je pridao elitama odluujuu ulogu u, ponajprije, vanoj treoj fazi (institucionaliziranja demokracije): demokratska pravila igre svjesno mogu uspostaviti samo politike voe. I u etvrtoj fazi transformacije, uvjebavanju i habitualiziranju demokratskih pravila igre, elite jo imaju primjernu inicijativu koju, u sluaju
47

etiri su faze: (1) nacionalno jedinstvo kao neophodan preduvjet; (2) polarizirajui sukob meu klasama ili skupinama oko sredinjih ekonomskih i politikih pitanja; (3) svjesna uspostava demokratskih pravila igre od strane politikih voa; (4) uvjebavanje i habitualiziranje demokratskih pravila igre od strane politikih elita i njihovih biraa (Rustow, 1970, 355).

95

pozitivnog razvoja, iroki slojevi biraa slijede sa stanovitim vremenskim odmakom. Juan Linz i Alfred Stepan (1978) takoer su pridavali elitama sredinje znaenje u promjenama sustava. U pionirskim studijama o slomu demokracija sedamdesetih godina njihova je spoznajna perspektiva bila usmjerena na ponaanje elita u pogledu na razaranje demokracije. I kolaps meuratnih demokracija u Europi, i slom poslijeratnih demokracija u Latinskoj Americi oni posebno svode na duboke razlike i otro polariziranje unutar politikih elita. Elite esto, po potrebi, mobiliziraju, demobiliziraju, odnosno instrumentaliziraju masovne pokrete radi ciljeva svoje politike vlasti. U utjecajnim studijama o tranziciji u demokraciju iz sredine osamdesetih godina Guillermo ODonnell, Philippe Schmitter i Laurence Whitehead (1986) jo su jae istaknuli sredinju ulogu elita. Nisu ostavili sumnje u to da uspjene promjene sustava ovise o dispozicijama, raunicama i paktovima elita. Na primjeru liberalizacije autoritarnih sustava tonije su odredili to znai dinamika procesa otvaranja to su ga zapoele elite za civilno drutvo i otvarajue mogunosti djelovanja irokih slojeva stanovnitva (ODonnell, Schmitter i Whitehead, 1986, 48). Istaknutu ulogu elita tijekom transformacije nekog sustava nedavno su najjasnije naglasili sjevernoameriki istraivai transformacije i elita Burton, Gunther i Higley (1992, 1. i d.). Ponaanje elita je, prema njima, kljuna varijabla za objanjenje uspjeha i neuspjeha procesa demokratizacije. Naglauju temeljno znaenje elite settlementa i elite convergence u procesima transformacije. Njihova sredinja postavka glasi: mlade se demokracije mogu uspjeno konsolidirati samo ako nastane naelni kompromis elita o temeljnim demokratskim pravilima igre. Kompromis elita mora se odnositi, u najmanju ruku, na proceduralnu razinu politike interakcije. Za konsolidaciju demokracije jo je povoljnije ako se istodobno oblikuje i naelni, temeljni konsenzus o vrijednostima na kojima se procedure zasnivaju. Ako se, osim toga, stvori i programski konsenzus (Rb, 1996b, 54) o najhitnijim reformama, na razini elita nastaju optimalne pretpostavke za konsolidaciju demokracije. Naelni kompromisi elita (elite settlements) obino se sklapaju brzo i, pod dominacijom malobrojnih iskusnih politikih voa, umnogome tajno, tj. to je mogue samostalnije od skupina, pokreta i masa koje ih podupiru (Burton i dr., 1992, 16; ODonnell, Schmitter i Whitehead, 1986, 37. i d.). Mase se pojavljuju samo kao dio konteksta djelovanja na koji elite moraju raunati, ali ga one znatno mogu oblikovati i instrumentalno ukljuiti u svoje strategije. Iz te su perspektive paktovi i sporazumi elita istinski temeljni in demokracije. Nastanu li, dobri su izgledi da se demokracija ostvari. No, ako nosei kompromisi elita propadnu ili uope ne nastanu, akutna je opasnost od povratka u autoritarne oblike vladavine ili prijeti stvaranje hibridnih oblika sustava, koje je Schmitter (1986) nazvao democradurom, ODonnell (1986) delegative democracies, a ja defektnim demokracijama (Merkel, 1999a; Merkel, Puhle i dr., 2003; Croissant i Merkel, 2004).

96

5.2. Uloga masa i elita u fazama transformacije Promatraju li se procesi transformacije u treemu valu demokratizacije od 1974. do danas najprije neovisno o posebnom modusu tranzicije, moe se utvrditi opa tendencija da su mobiliziranje masa i znaenje drutvenih pokreta najjai u poetnoj fazi promjene sustava. Prema mojoj podjeli na faze, to znai da kolektivne mobilizacije obino dostiu vrhunac u posljednjoj fazi autoritarnog reima i/ili na poetku institucionaliziranja demokracije. U toj fazi mobilizacije masa uglavnom znaajno proiruju ili suzuju opcije djelovanja razliitih skupina elita. Ako su mase snano mobilizirane kao drutveni pokreti, u ranome razdoblju promjene sustava privremeno mogu uvelike utjecati ak i na agendu transformacije. Tu postavku potvruju razliiti sluajevi poput Portugala nakon 1974, Brazila nakon 1984/85, Koreje nakon 1986, Poljske nakon 1988 i DR Njemake nakon 1989. Vrhunac drutvene mobilizacije zavrava na kraju faze demokratizacije, po pravilu ustavnim etabliranjem demokratskih institucija. Ve se pregovoranje o ustavu uglavnom zbiva kao na elite usmjeren i uvelike ekskluzivan proces. Tri su nadregionalna i nadkulturna razloga slabljenja masovnih pokreta i aktivnosti civilnog drutva u toj fazi promjene sustava: 1. Usvajanjem novih ustavnih normi, uspostavom demokratskih institucija i konstitutivnim demokratskim izborima popunjava se vakuum vlasti i institucija to je nastao na poetku transformacije. Pomou novih demokratskih institucija normiraju se, kanaliziraju, a time i iznova suzuju mogunosti djelovanja drutvenih pokreta, udruenja civilnog drutva i stanovnitva uope 2. Konstitutiraju se i konsolidiraju novi politiki akteri (stranke, parlamenti, vlade) koji raspolau pravnim, upravnim i privrednim resursima i povlasticama. Na vrhu tih institucija kristaliziraju se nove elite katkad su to i preobraene stare elite koje donose usmjeravajue politike odluke. 3. Istodobno se kod graana pojavljuju otrenjujui uinci o spoznatim granicama utjecaja drutvene mobilizacije (Plasser i dr., 1997, 38. i d., 113. i d.). Na mikrorazini pojedinaca to esto uzrokuje povlaenje graana iz res publicae u res privatae (openito o tome: Hirschmann, 1988, 101. i d.).

97

Slika 4: Transformacija s nagodobom elita i bez nje (elite settlements)

konsolidirana demokracija

institucionalizacija i stabilizacija

pakt elita; demokratizacija mase i elite zahtijevaju da se sustav naelno mijenja; autokratski sustav se slama

nekonsolidirana demokracija

nema pakta elita; nastavlja se mobilizacija

polarizacija elita i masa

pseudodemokracija

povratak u autokratski sustav

Izvor: Burton i dr., 1992, 23.

Merkel i Hauck

Nasuprot oekivanjima euforinih istraivaa pokreta, u prijelazu iz demokratizacije u konsolidaciju prozor prigoda civilnog drutva opet se brzo zatvara, a ostaje samo mali otvor. Iz procesa konsolidacije postautoritarnih demokracija u Junoj Europi, Latinskoj Americi, Aziji i Istonoj Europi znamo da se otrenjujui uinci neko mobiliziranog stanovnitva obino odravaju dulja razdoblja. Ako u pozitivnom sluaju time opet zapoinje revitalizacija civilnog drutva nakon faze razoaranja (desencanto), kao u Portugalu, panjolskoj, ekoj, civil society veinom se pojavljuje u drugome obliku. Ako je na poetku demokratizacije prevladavala mobilizacija drutvenih pokreta, oblike drutvenopolitike participacije sada sve vie odreuju trajno organizirane asocijacije i interesna udruenja (Croissant i dr., 2000, 33. i d.). Empirijski rezultati istraivanja transformacije u drugome i treem valu demokratizacije navode na zakljuak da stupanj sudjelovanja masa u procesu transformacije nita ne govori o izgledima demokracije da se konsolidira. Stoga nije empirijski odriva teorijski plauzibilna postavka prema kojoj se stabilna demokracija uspostavlja to bre to su graani jae aktivno sudjelovali u procesu transformacije. U poslijeratnim demokracijama u Njemakoj, Austriji i Japanu iroke mase stanovnitva nisu bile vane u uklanjanju diktature. U institucionalizaciji demokracije to je uslijedila potom vie su bile promatrai saveznikih i nacionalnih elita koje su djelovale nego samostalna pokretaka

98

snaga. A ipak, upravo se u tim zemljama demokracija stabilizirala iznenaujue uspjeno. U Italiji, gdje su mobilizirani dijelovi irokog stanovnitva imali vidljivo aktivniju ulogu i u uklanjanju faistike diktature i u prvoj fazi demokratizacije, razvila se, komparativno gledano, manje stabilna demokracija. U panjolskoj se demokracija, to je nastala iz procesa transformacije kojim su upravljale elite, konsolidirala nakon 1975. nita manje uspjeno nego u Portugalu, gdje su uspjenom revolucijom karanfila mobilizirane mase od 1974. do 1976. znatno obiljeile prve korake u demokraciju. Tajvan je danas vie napredovao na putu u konsolidaciju demokracije od June Koreje u kojoj su mobilizirani graani otpoetka imali vaniju ulogu u promjeni sustava (Croissant, 2002). Premda su promjenom sustava u Maarskoj uvelike upravljale umjerene autoritarne i opozicijske elite, maarska demokracija danas nipoto nije manje konsolidirana od demokratske Poljske, iako je dugi proces transformacije u Poljskoj bio obiljeen upravo intenzivnim i ustrajnim mobiliziranjem drutva (usp. Bertelsmann Stiftung, 2004). Rezultati drugoga i treeg vala demokratizacije mogu se saeti ovako: mase izlaze iz sjene podreenosti elitama ako uope izau odatle u procesu uspjene promjene sustava u demokraciju samo izmeu agonije autokratskog reima i institucionalizacije demokracije. Obino bi potom uslijedila radikalna demobilizacija, koju bi tek kasnije, u uznapredovaloj fazi demokratske konsolidacije, zamijenila ira, aktivna politika participacija (Merkel, 2000). Dogodi li se doista, ona pridonosi produbljenju demokracije intenzivnom participacijom graana. Na taj nain moe pomoi da se smanji opasnost od elitnog ukruivanja struktura politikog odluivanja, da se proiri politika participacija i da se postautoritarna demokracija oslobodi iz Schumpeterove sfere elitnog modela. Demos kojemu demokracija, naposljetku, zahvaljuje svoje ime opet dobiva veu politiku vanost. To se zapravo dosad dogodilo u vrlo malo mladih demokracija treeg vala. Istonoeuropske drave koje su nove lanice Europske Unije u tom su pogledu prije iznimka.

99

6. Faze transformacije
Faze promjene sustava od autokracije u demokraciju najjasnije su izloili Guillermo ODonnell i osobito Philippe Schmitter. Svoj fazni model ustvari su uvelike orijentirali na procese tranzicije u Junoj Europi i Latinskoj Americi, a koje su esto poinjale elite starog reima (ODonnell, Schmitter i Whitehead, 1986, 6. i d.). Kako u transformacijama sustava nipoto nije uvijek tako, jer autoritarni i totalitarni sustavi okonavaju i revolucijama odozdo ili, kao u nekim dijelovima Istone Europe, iznenadnom implozijom, model ODonnella i Schmittera potrebno je malo modificirati da bi se mogao primijeniti i na promjenu sustava u Istonoj Europi i Istonoj Aziji. Promjena autokratskog sustava u demokraciju idealtipski se moe skicirati kao na slici 5. Promjena sustava openito se moe definirati kao interval izmeu staroga i novoga politikog sustava. Sadrava raspad stare i izgradnju nove strukture politike vlasti. Mijenjaju se temeljne strukture, funkcije i mehanizmi integracije. Promjena je sustava, dakle, ponajprije povezana sa zamanom dediferencijacijom (razgradnjom) starih institucija i potom s rediferencijacijom (izgradnjom) novih. U procesu nove diferencijacije grade se nove politike strukture koje su usklaene s naelima i normama demokracije i pravne drave i koje su mnogo otvorenije prema drutvenoj okolini. Promjena autokracije u demokraciju razgraniena je s dviju strana. Prvo razgranienje obiljeava poetak raspadanja staroga autoritarnog odnosno totalitarnog reima. Drugo razgranienje obiljeeno je novouspostavljenim demokratskim sustavom. Izmeu autokratskog sustava i konsolidirane demokracije nalaze se tri faze prave promjene sustava: (1) kraj autokratskog reima, (2) institucionalizacija demokracije, (3) konsolidacija demokracije. Te su tri faze svjesno preuzete openito tako da mogu obuhvatiti historijsku raznovrsnost svih uspjenih prijelaza od autokratskih u demokratske sustave. Dakako, tri su faze razdvojene zbog analitikih razloga. U stvarnosti se ti dijelovi esto preklapaju. Tako se parcijalnim podrujima politikog sustava jo moe vladati autoritarno, a na drugim se podrujima ve reglementira pomou demokratskih institucija i normi (Merkel, 1998, 36). To se moe dogoditi kad stari vojni vlastodrci oklijevaju staviti vojnu vlast pod civilnu kontrolu. Primjer za to je ile nakon 1990, gdje je i nakon uvoenja demokracije bivi diktator, general Pinochet, zahtijevao izvanustavne ovlasti, te ih je i dobio (Thiery, 2000). Jo je tee tono razdvojiti institucionalizaciju i konsolidaciju demokracije. I tu moe konsolidacija odnosa u sustavu vlasti dakle izmeu vlade, parlamenta, predsjednika drave i sudstva ve poeti, dok se ostala podruja, kao to su stranaki sustav i sustav udruenja, jo nalaze u fazi institucionalizacije. O svretku faze institucionalizacije openito se moe govoriti kad su obrasci politikog ponaanja koji su nastali ad hoc u prijelazu reima prevedeni u zakonski osigurane norme i strukture te kad se pristup vlasti i proces politikog odluivanja de facto odvijaju prema a priori utvrenim i legitimnim postupcima (Schmitter, 1985; Merkel, 1996b, 36). To se obino dogaa nakon usvajanja novoga ustava, odnosno nakon vaee revizije starog ustava.

100

Na slici 5 poetku promjene sustava (kraj autokratskog sustava) prikljuena su jo dva dodatna razdoblja: faza predautokratskih iskustava s demokracijom i faza autokratskog sustava. One se, dodue, ne ubrajaju u samu promjenu sustava, ali u odreenim okolnostima imaju vaan utjecaj na izglede, probleme i vremenski tijek cjelokupnog procesa demokratizacije. Moe biti vano mogu li nove demokracije posegnuti za demokratskim iskustvima vlastite zemlje. Ako se prije autokratske vladavine u zemlji ve vladalo demokratski, nova demokracija moe posegnuti za starim demokratskim elitama, institucionalnim iskustvima ili ak kulturama civilnog drutva. U Njemakoj i Italiji, primjerice, na elu novih demokracija nakon 1945. dugo su bili Adenauer i De Gasperi, dvojica politiara iz predfaistikoga demokratskog sustava. No dok je Temeljni zakon SR Njemake oblikovan tako da se svjesno razgranii sa slabostima weimarskog ustava, druge su demokracije, poput Argentine 1983. i Urugvaja 1985, jednostavno opet osnaile ouvane predautoritarne demokratske ustave. Slino vrijedi za Letoniju u kojoj je 1993, nakon obnove neovisnosti poslije raspada Sovjetskog Saveza, umnogome opet stupio na snagu ustav iz 1922. godine (Schmidt, 2004, 114). Na poetku analize transformacije mora se takoer odrediti karakter konkretnoga autokratskog reima. Naime, na fazu institucionalizacije, a osobito konsolidacije demokracije mogu utjecati posebna obiljeja autoritarnoga ili totalitarnog reima, kao i njihovo vremensko trajanje. Teret naslijea totalitarnoga komunistikog sustava, u kojemu su gotovo svi pluralistiki pristupi politici, privredi i drutvu bili uniteni ili zaprijeeni, tei je od tereta naslijea autoritarnog sustava koji je tolerirao polupluralistike strukture.48 To se zapravo ne smije pogreno interpretirati kao eljezni zakon. Brza konsolidacija postkomunistikih reima u Istonoj Europi nakon prevrata 1990. pokazuje da se u povoljnim suvremenim uvjetima brzo mogu prevladati i tereti totalitarnog naslijea (usporediti pogl. VI). Ipak, iz specifinih osobina i trajnosti postojanja prethodnoga autokratskog reima openito se mogu izvesti precizniji zakljuci o posebnoj problematici demokratizacije umjesto da se analiza prolosti iscrpi samo u nepreciznom etiketiranju neega kao totalitarnoga ili autoritarnoga.

48

Ne smiju se zanemariti ni uspjesi komunistikih reima u modernizaciji, kao to su visoka naobrazba, mala nejednakost u prihodima ili modernizirani poljoprivredni sektor (osim Poljske) (usporediti pogl. VI).

101

Slika 5: Promjena sustava: od autokratskog sustava do demokracije

autokratska struktura

kraj autokratskog sustava

institucionalizacija demokracije

konsolidacija demokracije

proces tranzicije: kriza nestabilnost autokratskog sustava (liberalizacija) podjela vlasti, naputanje vlasti ili kolaps tranzicija

izgradnja demokratski strukturiranoga sustava - ustavna tijela - teritorijalno predstavnitvo (stranke) - funkcionalno predstavnitvo (udruenja)

- ustav - posrednike strukture - integracija neformalnih politikih aktera konsolidacija dravljanske kulture konsolidirana demokracija

predautokratska demokratska iskustva

vrsta i trajanje autokratskog sustava

Merkel i Hauck

102

6.1. Kraj autokratskog sustava U povijesti je autokracija prelazila u demokraciju na razliite naine. To vrijedi i za poetak transformacija sustava, tj. za zavrnu fazu autoritarnih ili totalitarnih sustava. Pritom treba razlikovati (a) uzroke i (b) procesne oblike kraja autokratskih sustava. 6.1.1. Uzroni kompleksi Uzroci promjene nekog sustava mogu se istraiti samo u konkretnoj analizi transformacije svakog sustava. Samo takvo istraivanje omoguuje da se analizom specifinih prepletanja, povezivanja, pojaavanja ili neutraliziranja razliitih imbenika to se odnose na dani sluaj shvati njihovo djelovanje na kraj autokratskog sustava i poetak demokratizacije. Dosad su zapravo istraene tako brojne razliite transformacije u svim velikim regijama na zemlji da se mogu izrei i openiti iskazi o skupovima uzroka i tipinim obrascima povezivanja uzroka. Iz tih poopenih iskaza potom se opet mogu postaviti smislene hipoteze koje upuuju na teorijski usmjerene analize konkretnog sluaja. Nerijetko se strukturne promjene i strukturni problemi u privrednim, socijalnim i politikim parcijalnim sustavima zgunjavaju u krize koje ugroavaju postojanje autoritarnih ili totalitarnih sustava vladavine. Ipak, esto omiljeno nabrajanje ekonomskih, socijalnih i politikih uzroka promjena sustava jest analitiki prekratko. Skupovi imbenika ne smiju se jednostavno zbrojno popisati, nego se moraju obuhvatiti u specifinoj uzajamnoj isprepletenosti (interdependenciji) u odreenom trenutku. Nijedan se politiki sustav ne slama automatski samo zato to su se nagomilali strukturni uzroci koji ugroavaju sustav. Za to su uvijek potrebna i odreena djelovanja razliitih aktera, kao to su reimske elite, opozicija ili iroko stanovnitvo. Prvo, ta su djelovanja reakcije na promjene u privrednoj, socijalnoj i politikoj sfeti. Drugo, i strukturne su promjene, sa svoje strane, esto rezultat odreenih djelovanja, odnosno proputenih djelovanja elita autokratskih reima (Karl i Schmitter, 1991, 271). Posebne kombinacije strukturnih uzroka koji izazivaju slom autokratskog sustava mijenjaju se, kao i broj, vrsta i vanost aktera koji sudjeluju i njihova djelovanja. Stoga je uvijek potrebna konkretna analiza povezanosti strukturnih promjena i politikih djelovanja kako bi se objasnio slom nekoga politikog sustava. Na ovom se mjestu ne mogu navesti mogui obrasci interakcije u opem obliku. Oni su konkretno opisani u regionalnim analizama u pogl. II-VI. Strukture i djelovanja jesu, dakle, dvije temeljne dimenzije koje u analizama sloma autokratskih sustava, kao i promjene cijeloga sustava, uvijek moraju biti meusobno povezane. Strukture definiraju koridor djelovanja kroz koji razliiti akteri pokuavaju ostvariti svoje interese pomou vlastitih strategija djelovanja. Uspjene su akcije posve sposobne proiriti koridor djelovanja i omoguiti dodatne opcije djelovanja. Strukture nisu samo ogranienja djelovanja, nego su u stanovitim okolnostima i izvori djelovanja (Giddens, 1992, 77. i d.). Kao takve, one tvore okvir, oportunitetnu strukturu djelovanja svih aktera koji sudjeluju u promjeni sustava.

103

Sustavno moemo razlikovati unutarnje i izvanjske imbenike sustava koji izazivaju odreene reakcije u autokratskim elitama i u opoziciji reimu, a koje mogu uzrokovati kraj autokratskog sustava. 6.1.2. Uzroci unutar sustava Kriza legitimnosti zbog ekonomske neeficijentnosti Zbog pretendiranja vladajuih elita na sveobuhvatnu vlast, iskljuivanja velikih dijelova stanovnitva iz vlasti i represivnog naina vladanja, autokratski su sustavi optereeni stalnim, sustavom uvjetovanim nedostatkom legitimnosti. Kako bi nadoknadili nedostatak politike legitimnosti, mnogim se autoritarnim odnosno totalitarnim sustavima ini kako je privredna modernizacija, komparativno gledano, put s malo rizika da se stanovnitvo materijalno obeteti zbog politikog tutorstva. No, ako privredna modernizacija propadne, diktature u razvoju bez razvoja dospijevaju u opasnu krizu legitimnosti. To se dogaa osobito onda kada se pone oblikovati masovni politiki prosvjed, a vladajue se elite podijele oko pitanja treba li tom prosvjedu prii s pojaanom ili s opreznom politikom liberalizacijom. Svaka je reakcija reima povezana s nepredvidim rizicima za sigurnost autokratske vlasti (Przeworski, 1991, 62; Merkel, 1996, 314. i d.). To vrijedi za strategiju liberalizacije, kao to pokazuju primjeri Maarske potkraj ezdesetih godina, Poljske i Rusije osamdesetih godina, te Brazila i Urugvaja potkraj sedamdesetih godina. To vrijedi i za strategiju represije, kao to pokazuju primjeri DR Njemake, ehoslovake i Rumunjske 1989. godine, gdje su komunistiki reimi reagirali pojaanim nadzorom, kontrolom i potinjavanjem. Kriza legitimnosti zbog ekonomske eficijentnosti Teorija modernizacije (primjerice, Lipset, 1981, 469. i d.), ali i istraivanje Latinske Amerike (primjerice, Nohlen, 1986, 10), ukazali su na posebnu podvojenost procesa modernizacije u autokratskim sustavima. Krizu i kraj autoritarne ili totalitarne vlasti ne mora uzrokovati samo propast, nego ponajprije uspjeh drutveno-ekonomske modernizacije. Teorijski plauzibilna i empirijski esto potvrivana argumentacija u teoriji modernizacije glasi ovako: ako strategija modernizacije uspije, tj. ako privreda raste, poveava se razina obrazovanja i potronje, a sektorska struktura privrede pomie se od poljoprivrednoga ka industrijskome i uslunom sektoru, to uzrokuje znatne promjene drutvene strukture. Slabi utjecaj reakcionarnih zemljinih veleposjednika (Moore, B., 1969; Rueschemeyer i dr., 1992, 23). Veliki dijelovi politiki pasivnoga seoskog stanovnitva, vezani uz parohijalnu politiku kulturu, koji se tradicionalno ubrajaju meu drutvene oslonce autoritarnih reima, postupno nestaju uslijed modernizacije. Istodobno, snano raste gradski industrijski proletarijat i stvaraju se novi, obrazovani, samosvjesni srednji slojevi. Obje drutvene klase zahtijevaju vie politikih prava, poboljanje izgleda za drutveni uspon i pravedniju raspodjelu prihoda narodne privrede. Predmoderna,

104

pasivna i rezignirana lojalnost prema autoritarnom reimu, koja ponajprije obiljeuje agrarna drutva, ustupa pred zahtjevima za sudjelovanjem u politici i privredi. Nastaje drutvena i politika opozicija. Ti neeljeni uinci modernizacije, koji su prvotno trebali samo ojaati izvore legitimnosti autokratskog sustava, mogu ubrzati njegov kraj. Primjeri su panjolska sedamdesetih, Tajvan i Juna Koreja osamdesetih, te Tajland i Indonezija devedesetih godina. Kriza legitimnosti zbog kljunih politikih dogaaja I propali i uspjeni procesi modernizacije drutva i privrede razvijaju posebnu razornu snagu ako se poklope s odreenim kljunim politikim dogaajima. To, recimo, moe biti smrt diktatora (primjerice Franca 1975) ili sukobi elita unutar reima (Juna Koreja osamdesetih godina). Gomilanje skandala i korupcija, kao u zavrnoj fazi Marcosova reima na Filipinima, obznanjivanje flagrantnih povreda ljudskih prava u Argentini poetkom osamdesetih ili u Namibiji i Junoj Africi potkraj devedesetih godina mogu uzrokovati rast unutarnjih prosvjednih pokreta i jaanje izolacije u vanjskoj politici. Kljuni politiki dogaaji proizvode dramatine osobito uinke ako se poklope sa sve veim latentnim problemima legitimnosti, bilo da su izazvani ekonomskom eficijentnou, bilo neeficijentnou. Spajanje dvaju uinaka, kratkoronoga i dugoronog, nerijetko znai poetak kraja autokratskog reima. 6.1.3. Uzroci izvan sustava Poraz u ratu Kraj autokratskog sustava mogu proizvesti i izvanjski uzroci. Najei je nedvojbeno poraz u nekome vojnom sukobu. Alfred Stepan (1986, 66. i d.), istraiva transformacije i specijalist za Latinsku Ameriku, razlikuje dvije varijante, kojima bi se mogla dodati i trea varijanta. U prvom sluaju slom autokratskog reima zbiva se kao posljedica njegova poraza u vojnom sukobu s demokratskim dravama. Pobjednike demokratske sile esto potom uvode i nadziru poetke (re)demokratizacije. Istaknuti primjeri za to u drugom valu demokratizacije jesu kraj nacionalsocijalistike vladavine u Njemakoj i nacionalistikoga vojnog reima u Japanu 1945. Slom faistike vladavine u Italiji bio je, dodue, bitno uzrokovan porazom u ratu, ali je, makar u Sjevernoj Italiji, postojao i aktivni pokret otpora, resistenza, borba kojega je pridonijela propasti ostataka Mussolinijeva reima u Sjevernoj Italiji (Republika Sal) (Lill, 1988, 366. i d.). Primjeri kraja autoritarne vladavine u treem valu demokratizacije jesu porazi grke (1974) i argentinske (1983) vojne hunte nakon njihovih vojnih pustolovina na Cipru i Falklandskim otocima. No proces redemokratizacije to je uslijedio u tim zemljama nisu nadzirale druge demokratske drave.

105

Od druge polovice devedesetih godina oblikovana je nova varijanta: humanitarne intervencije koalicija drava kao napadaki ratovi protiv autokratskih reima. Humanitarne intervencije imaju implicitni (Srbija/Kosovu 1999) ili implicitni cilj (Afganistan 2001, Irak 2003) da, osim nunih humanitarnih pomoi, uvedu demokraciju. Humanitarne intervencije pretau se u demokratske intervencije (usporediti pogl. VII. 3). Sva tri sluaja pokazuju da uklanjanje diktature nipoto ne vodi automatski u demokraciju. U blioj bi se budunosti to najprije moglo dogoditi u Srbiji. Afganistan i Irak su (2008. godine) hibridni reimi koji jo nisu uspostavili monopol sile, te bez meunarodne pomoi ne bi mogli preivjeti ni kao poludemokratski reimi. U treem sluaju porazi autokratskih okupacijskih reima oslobaaju put za redemokratizaciju okupirane zemlje. To vai, primjerice, za Norveku i Nizozemsku nakon 1945, gdje monarhijski vrh drave i biva demokratska vlada nisu bili upleteni u nikakvu kolaboraciju s nacionalsocijalistikom okupacijskom silom (Stepan, 1986, 66). Ali, to vai i za Austriju gdje je veina elita i stanovnitva oduevljeno kolaborirala s nacionalsocijalistikim okupatorima.

Izostanak izvanjske potpore Sredinji uzrok i nuan uvjet kraja nekoga autokratskog sustava moe biti i izostanak vane potpore izvana. To je bilo posebno oito u slomu komunistikih reima u Istonoj Europi. Najprije ga je omoguilo odustajanje od naela socijalistikog internacionalizma i Brenjevljeve doktrine,49 to se dogodilo u Sovjetskom Savezu pod Gorbaovim od 1987. do 1989. godine. Promjenu sustava u Istonoj Europi openito je omoguio tek izostanak opasnosti od intervencije Sovjetskog Saveza i postrojbi Varavskog ugovora (Beyme, 1994a, 54). Premda nema jednako znaenje, promjena vanjske politike SAD-a nakon 1976. bila je vana za procese demokratizacije u treem valu. Nakon to su SAD, koje su jo 1973. podrale ruenje demokratskog Allendeova reima u ileu, usmjerile svoju vanjsku politiku prema autokratskim dravama na potporu ljudskim pravima i demokraciji, vojne diktature u Latinskoj Americi izgubile su vanu vanjsku osnovicu potpore (Huntington, 1991, 45. i d.). Stoga nije sluajno to su potkraj sedamdesetih godina mnogi autoritarni reimi u Junoj Americi doivjeli kraj. Istraivanja daju empirijska uporita za to da uskraivanje potpore elitama autokratske vlasti moe biti vanije od izravne potpore demokratskim opozicijskim skupinama (Hartmann, C., 1999, 60). Uinak domina
49

Pod Brenjevljevom doktrinom mislilo se na ogranienu suverenost socijalistikih drava u vanjskoj politici, ali i u unutarnjemu drutvenom razvoju. Ta je doktrina stvarno prvi put primijenjena kad su postrojbe Varavskog ugovora nasilno okonale projekt socijalizma s ljudskim licem u ehoslovakoj 1968.

106

I svretak desnih diktatura u Junoj Europi sredinom sedamdesetih godina, i povlaenje vojnih reima u Latinskoj Americi potkraj sedamdesetih i poetkom osamdesetih godina, i slom komunistikih sustava nakon 1989. tekli su u vremenski koncentriranim regionalnim valovima. Ako zarazni uinci (Huntington, 1991, 46) i nisu bili primarni uzroci kraja autokratskih poredaka vladavine, u razdoblju intenzivne meunarodne komunikacije djelovali su kao pravi pojaavajui uinci. To je bilo najoitije u Istonoj Europi, gdje su privredno, politiki i vojno usko isprepleteni komunistiki reimi nakon 1989, a uz intenzivno televizijsko praenje, padali poput domino kockica. Uzroci koji izazivaju slom nekoga autokratskog sustava vlasti u znatnoj mjeri obiljeuju i procesne oblike smjene staroga reima i poetak faze demokratizacije. U nastavku e to biti prikazano poblie. 6.1.4. Procesni oblici Unutar tri vala demokratizacije u 19. i 20. stoljeu raspoznaje se est idealtipskih oblika procesa smjene autokratskih sustava: dugotrajna evolucija promjena sustava kojom su upravljale elite starog reima odozdo iznuena promjena sustava pogodbena promjena sustava kolaps reima raspad i osnutak novih drava. Dugotrajna evolucija. Za taj tip transformacije znaajno je da se demokracija ostvaruje evolucijski u dugom razdoblju, a ne zbog dramatine historijske prijelomnice. Tijekom 19. stoljea u zemljama Europe, Oceanije i Amerike, kao i u Australiji i Novom Zelandu, kojima se ve upravljalo djelomice parlamentarno i u skladu s pravnom dravom, birako je pravo polako gubilo ekskluzivni cenzus, ukinuto je birako pravo s vie glasova povlatenih skupina osoba, uvedeni su tajni izbori, a premijer i vlada podreeni su odgovornosti parlamenta (Huntington, 1991, 16. i d.; Rueschemeyer i dr., 1992, 83. i d.). Zemlje koje su uspostavile demokraciju evolucijskim putem, odnosno koje su joj se vrlo pribliile ve prije Prvoga svjetskog rata, bile su: Novi Zeland, Australija, Finska, Norveka, SAD (ene su dobile birako pravo tek od 1920), Velika Britanija (ene su dobile birako pravo tek od 1928) i vicarska (ene su dobile birako pravo tek od 1971) (Schmidt, 2006, 392). Taj procesni oblik promjene sustava ograniio se na prvi val demokratizacije. U drugome i treem valu nema usporedivih sluajeva dugotrajne, evolucijske demokratizacije. Promjena sustava kojom su upravljale elite starog reima. Promjenu sustava potiu elite staroga autokratskog reima te uvelike kontroliraju nastavak tog procesa. Stare elite ne odreuju, dakle, samo na koji e nain autokratski reim biti zamijenjen nego, u znatnoj mjeri, odreuju i strukture novoga demokratskog sustava. Stoga elite bivega autokratskog reima mogu djelomice, makar u kratkom razdoblju, svoju politiku vlast ponijeti sa sobom iz

107

autokratskoga u novi demokratski sustav. To pretpostavlja da se te elite nisu previe diskreditirale svojom autokratskom vladavinom, da jo uvijek raspolau znatnim izvorima politike moi, te da je opozicija reimu, komparativno gledano, bespomona. Primjeri iz treeg vala demokratizacije (1974-1995) jesu: panjolska, Brazil, Paragvaj, Tajvan, Meksiko, Bugarska i Rumunjska. Ako u starom reimu vlast nisu imali vojnici, onda u tom obliku promjene sustava bive autokratske elite imaju veliku ansu da se i u novoj demokraciji etabliraju kao politike elite, kao to su to pokazali primjeri Paragvaja, Tajvana, Rumunjske, Poljske i drugih istonoeuropskih zemalja devedesetih godina. Odozdo iznuena promjena sustava. Odozdo iznuene promjene sustava, koje se ne pretau u pregovore reimskih i opozicijskih elita, gotovo uvijek obiljeuje brza smjena autokratskih vlastodraca. Promjene sustava mogu biti uvedene odozdo ako mobilizirana javnost svoj prosvjed protiv autokratskog reima manifestira tako mono da suzbijanje opozicije represivnom silom obeava malo uspjeha autokratskim elitama. Po svim pravilima, iz tog oblika promjene sustava ne slijedi podjela vlasti, nego nositelji stare vlasti bivaju politiki potpuno razvlateni. Tako je bilo u Portugalu nakon vojnog pua 1974, kad su radikalizirani asnici srednjeg ranga i vrlo mobilizirano stanovnitvo iznudili dalekosene politike, ekonomske i socijalne reforme. Filipini su mjeovit sluaj, budui da su mobilizirani graani iznudili odstup diktatora Marcosa i njegova klana, ali je 100 monih obitelji to su stajale iza Marcosa (Thompson, 1995; Croissant, 2002a) nastavilo odreivati politiku i privrednu sudbinu zemlje. Pogodbena promjena sustava. Ako se izmeu reimskih elita i opozicije reimu iskristalizira pat stanje, pa nijedna strana nema mo da jednostrano definira modalitete budue politike vlasti, a uz pretpostavku da obje strane djeluju racionalno, dolazi do pregovora o novom obliku politike vlasti. U nizu sklopljenih kompromisa i paktova iznova se definiraju pristup vlasti, struktura vlasti, pretenzija na opseg vlasti i nain vladanja. Pritom nipoto nije od poetka jasno hoe li opozicija reimu moi postupno ostvariti svoj demokratski projekt. Mogue je da hardliners (ODonnell, Schmitter i Whitehead, 1986) iznova suzbiju dijelove elita staroga reima koji su pripravni za pregovore (softliners) i represijom zaustave liberalizaciju i demokratizaciju politikog sustava. Ta mogunost postoji i u ostalim oblicima promjene sustava, osim transformacije zbog kolapsa. Zapravo, ta je opasnost u pogodbenoj promjeni sustava izraenija nego u drukijim prijelazima, budui da stare autokratske elite na vlasti jo raspolau znatnim izvorima politike moi. Ako se pogodbena promjena sustava stvarno okona demokracijom, rezultat dogovorene podjele vlasti nerijetko se odraava i u posebnoj konfiguraciji novih politikih institucija (Rb, 1996b). Procesi pregovora obavijeni su posebnom podvojenou sa stajalita teorije demokracije. S jedne strane, pregovori i paktovi izmeu elita starog reima i demokratske opozicije u stanju koje obiljeuje pat u politikoj moi pridonose mirnoj promjeni sustava. S druge strane, kompromisi i sporazumi nastaju na upitan i nedemokratski nain. Naime, stare autokratske elite nemaju vie legitimnost ili je nikad nisu ni imale a demokratska opozicija esto jo nije stekla pregovaraki mandat u demokratskome izbornom postupku. Ako se

108

mjere demokratskim normama, kompromisi elita koji pomau demokraciji nastaju upitnim postupcima. To je u sa stajalita teorije demokracije paradoks pogodbene promjene sustava. Primjeri pogodbenih promjena sustava u treem valu demokratizacije jesu Urugvaj (1985), Juna Koreja (1986), Poljska (1988), Maarska (1989), Tajland (1992) i Juna Afrika (1994). Kolaps reima. O kolapsu reima govorimo kad nastupi nagli slom autokratskog sustava. Nasuprot revoluciji, za smjenu autoritarne ili totalitarne vlasti nisu odgovorni unutarnji akteri, bile to elite ili mobilizirane mase. Naprotiv, esti su izvanjski uzroci potpunog gubitka legitimnosti i moi vladajuih autokratskih elita, poput izgubljenih ratova. Stari se vlastodrci nerijetko pogubljuju (Njemaka i Japan nakon 1945), osuuju na visoke zatvorske kazne (Grka nakon ciparskog rata 1974, Argentina nakon falklandskog rata 1983) ili potpuno nestaju s politike pozornice. Iznimka je Njemaka nakon 1918, kad je monarhija dodue odstupila, ali su pruska vojna aristokracija i birokracija prenijele znatan dio svoje politike moi u prvu njemaku demokraciju. Primjeri kolapsa reima zbog rata u drugom valu demokratizacije jesu, meu ostalima, Italija (1943-1945), Njemaka (1945), Austrija (1945), Japan (1945), a u treem valu demokratizacije Grka (1974) i Argentina (1983). Autokratski sustav moe kolabirati i bez izravnog utjecaja izvana. To se dogaa osobito onda kada zbog promjena konstelacija u vanjskoj politici postanu manifestne dotad latentne krize legitimnosti. Ako je reim karakterom bio kvazitotalitaran te stoga nije doputao ni formiranje reformskih elita unutar vladajueg bloka, ni djelatno sposobnih aktera na strani opozicije, stari se sustav obino slama potpuno i brzo. Primjeri za to s podruja komunistike vlasti u Srednjoj Europi jesu ehoslovaka i, u stanovitom smislu, DR Njemaka 1989. godine. Raspad drave i osnutak novih drava. Autokratski reimi katkad nestaju i zbog raspada autoritarnoga ili totalitarnog imperija. Nastaju nove drave, koje u osnutku drave vide i priliku za novi demokratski poetak. To se osobito dogaalo u prvome i treem valu demokratizacije. Raspadom Habsburkog Carstva 1918, zapeaena parikim mirovnim sporazumima u St. Germainu (1919) i Trianonu (1920), nastao je niz suverenih drava, od kojih su demokratski ustav imale Austrija (1918-1934) i ehoslovaka (1918-1938). Na vrhuncu treeg vala demokratizacije raspali su se Sovjetski Savez i Jugoslavija kao vienacionalne drave. Od devet novoosnovanih drava to su proizale iz raspada nakon 1990, demokracijama s pravnom dravom mogle su se 2005. godine smatrati Slovenija, Estonija, Litva i Letonija. Kao defektne demokracije slovile su 2005. godine Rusija, Srbija, Ukrajina i Makedonija. Hrvatska je 2007. bila na putu da se konsolidira kao demokracija s pravnom dravom (Bertelsmann Stiftung, 2005). est prikazanih mogunosti smjene autokratskih reima takoer su idealtipska poopavanja. U stvarnosti ti se oblici esto mijeaju. Tako se oblici kolapsa i osnutka novih drava mogu povezati s revolucionarnim mobilizacijama (odozdo iznuenom promjenom sustava). To se dogodilo u DR Njemakoj i u ehoslovakoj 1989. (kolaps i odozdo ubrzana promjena sustava) ili u Sloveniji,

109

Estoniji, Letoniji i Litvi (1990/91), gdje je tek revolucionarna mobilizacija nacionalnih elita i dijelova stanovnitva omoguila novi osnutak tih drava. Mijeanje vanjskih i unutarnjih imbenika osobito je uzrokovalo kraj komunistikih reima u Istonoj Europi. Izvanjski povod sloma satelitskih reima u Istonoj Europi bilo je odustajanje od Brenjevljeve doktrine o ogranienoj suverenosti socijalistikih drava kao jamstvu opstanka komunistikih poredaka vladavine koji su ovisili o Sovjetskom Savezu. Kad je ef sovjetske partije Mihail Gorbaov 1987-1988. odustao od jamstva opstanka, komunistiki reimi u Istonoj Europi implodirali su u nekoj vrsti domino uinka. Klaus von Beyme (1994a, 91) tono pie da socijalistike drave nisu, dodue, izgubile vrui rat, ali jesu izgubile hladni rat. Legitimnost njihovih politikih sustava odavno je bila potroena. ista represija bez sovjetskog jamstva opstanka nije vie bila strategija koja je obeavala uspjeh u osiguranju vlasti nacionalnih elita komunistikih vlasti. Tablica 4: Oblici smjene autokratskih reima u treem valu demokratizacije u Junoj Europi, Istonoj Europi, Latinskoj Americi i Istonoj Aziji
Tip promjene sustava Pogodbena tranzicija Tranzicija kojom su upravljale elite starog reima Juna Europa panjolska Istona Europa Maarska Poljska Albanija Rumunjska Bugarska Latinska Amerika Urugvaj Bolivija Brazil ile Salvador Gvatemala Honduras Nikaragva Paragvaj Peru (1980) Meksiko Ekvador Argentina Peru (2000) Panama Belorusija Slovaka Estonija Slovenija Hrvatska eka Litva Ukrajina Letonija Rusija Srbija Crna Gora Istoni Timor Istona Azija Juna Koreja Tajland Tajvan

Odozdo iznuena Portugal tranzicija Kolaps reima Grka Osnutak novih drava

DR Njemaka ehoslovaka

Filipini Indonezija

Kratak prikaz mjeovitih oblika promjena sustava treba izotriti uvid u to da se stvarni tijek konkretnih historijskih procesa transformacije rijetko potpuno poklapao s konstruiranom unutarnjom strukturom opih idealnih tipova. Prethodna svrstavanja historijskih primjera u idealne tipove stoga se temelje na dominantnome obrascu procesa.

110

6.2. Demokratizacija Guillermo ODonnell, Philippe Schmitter i Laurence Whitehead (1986, 7. i d.) podijelili su promjenu sustava na tri faze: liberalizaciju, demokratizaciju i konsolidaciju. Neki istraivai transformacije slijedili su ih u tome (Przeworski, 1991, 51. i d.; Bos, 1996a, 85; Rb, 1996a, 112). Ta podjela na faze nije, meutim, dostatno openita da bi bila primjenjiva na sve promjene sustava u treem valu demokratizacije (Bunce, 2003; Carothers, 2004, 185. i d.). Naime, demokratizaciji nije uvijek nuno prethodila liberalizacija autokratskog sustava. To je jednoznano tono samo za tri od est moguih oblika smjene autokratskog sustava to sam ih naveo: za dugotrajnu evolucijsku demokratizaciju tijekom 19. i poetkom 20. stoljea, za procese transformacije kojima upravljaju elite staroga reima i za promjenu sustava dogovorenu izmeu reima i opozicije. Dosad su se, ali ne uvijek, mogle raspoznati kratke faze liberalizacije i u odozdo iznuenima promjenama sustava i u osnutku novih drava. U promjenama sustava zbog kolapsa liberalizacija i demokratizacija veinom su tekle potpuno sinkrono ili je liberalizacija politikog ivota velikim dijelom bila tek posljedica prvih procesa demokratizacije. Razdvajanje faze liberalizacije i demokratizacijeu raskoraku je s historijskom stvarnou brojnih promjena sustava drugoga (u Njemakoj, Italiji, Austriji i Japanu) i treeg vala demokratizacije (u Grkoj, Portugalu, Argentini, Rumunjskoj). 6.2.1. Institucionalizacija demokracije Slijedim stoga openitiju periodizaciju promjena sustava u tri faze: smjena starog reima, institucionalizacija i konsolidacija demokracije. Unutar te periodizacije liberalizacija se protee od posljednje faze autokratskog reima do poetka demokratske konsolidacije. Demokratizacija je pak definirana kao proces u kojemu se neograniena, nekontrolirana i beskompromisna politika vlast jedne drutvene skupine ili osobe premjeta u institucionalizirane postupke koji izvrnu vlast ograniuju, stalno kontroliraju, ine propisno odgovornom i omoguuju kontingentne rezultate (Rb, 1996a, 114). Presudan korak ka demokraciji jest, dakle, prijelaz politike vlasti s jedne osobe ili skupine osoba na niz institucionalnih pravila koja moraju priznati svi i koja moraju jednako vrijediti za sve, tj. za one koji vladaju i one kojima se vlada (usporediti i Przeworski, 1991, 14). Faza demokratizacije poinje kad se kontrola politikih odluka oduzme elitama stare autokratske vlasti i prenese na demokratske postupke, supstancijalni rezultati kojih nisu odredivi a priori (Rb, 1996a, 114). Faza institucionalizacije zavrava kad se usvoji novi demokratski ustav i kad on obvezatno normira politiko natjecanje i postupke politikog odluivanja. Ako se tako shvati, onda je faza institucionalizacije demokracije onaj dio promjene sustava u kojemu se uspostavljaju nove demokratske institucije. To znai da u razdoblju demokratizacije imamo posla s etapom u kojoj stare norme i institucije vie ne vae ili vae jo samo djelomice, dok nova pravila i institucije

111

jo nisu uspostavljeni ili su uspostavljeni samo djelomice. Politiki akteri stoga imaju mnogo vei prostor za djelovanje nego u konsolidiranim demokracijama u kojima manevarski prostor politikih elita znatno ograniuju obvezujue norme, etablirane institucije i drutveno ukorijenjeni interesi. No kako norme, institucije i interesi jo nisu dovedeni u prihvatljivu ravnoteu i kako stoga politike odluke jednako i ograniuju i legitimiraju, faza demokratizacije jo je suoena sa znatnim rizikom od propasti. Posebno je problematino to to u procesu institucionalizacije politiki akteri stvaraju pravila prema kojima izravno i sami potom moraju agirati. Ta se pravila trebaju etablirati kao norme koje bi postale opeprihvaeni postupci za budue politike snage, narataje i sukobe. Napetost izmeu vlastitih partikularnih i opih interesa u uspjenoj se demokratizaciji mora rijeiti tako da se pronae ravnotea izmeu monih parcijalnih interesa i opeg dobra. Jer, ako se posebni interesi monih politikih aktera ignoriraju, oni mogu kao veto sile dovesti u pitanje i time ugroziti demokratizaciju. Ako, opet, ne vode dostatno rauna o opem interesu i problemima koje treba svladati, nee imati iroku legitimnost stanovnitva. Ostat e nestabilni, skliznut e u defektnu demokraciju (Merkel, 1999a; Merkel, Puhle i dr., 2003, 2006), ili u hibridni reim (Rb, 2002), ili ak u autokraciju. U promjenama sustava institucionalne poretke mogu stvoriti i politiki akteri koji slijede vlastite interese i imaju normativne predodbe o optimalnim institucijama demokratske zajednice koje meusobno odstupaju. Demokratski institucionalni poreci stoga su i rezultati sukoba oko politike vlasti, te ekonomskih i normativnih sukoba (Przeworski, 1988, 76). No zato se u odreenim kontekstima neki politiki akteri probijaju sa svojim ustavnim projektima, a drugi ne? Kako objasniti konstituiranje razliitih institucionalnih poredaka? Zato u nekim novim demokracijama nastaju parlamentarni, u drugima predsjedniki ili polupredsjedniki sustavi vlasti, te kad se uspostavlja veinska, a kada konsenzusna demokracija? 6.2.2. Geneza demokratskih sustava vlasti Demokratski sustavi vlasti sustavno se razlikuju na temelju odnosa izmeu zakonodavne i izvrne vlasti (Sartori, 1994a, 83. i d.). Stupanj podjele, ogranienja i dominacije dviju vlasti odluuje o tome moe li se govoriti o parlamentarnome ili predsjednikom sustavu. U stvarnosti ima i raznovrsnih sustava vlasti koji imaju elemente oba tipa i koji se ne mogu svrstati u neki isti tip. Nuno je, dakle, konstruirati dodatne tipove kako bi se vodilo rauna o stvarnoj raznovrsnosti demokratskih institucionalnih poredaka. U komparativnom nauku o vladavini postoji mnotvo razliitih kataloga kriterija za konstrukciju tipova sustava vlasti (Fraenkel, 1957; Loewenstein, 1969; Beyme, 1970; Steffani, 1979; Duverger, 1980; Sartori, 1994b). Najuvjerljiviju izdiferenciranu tipologiju ponudili su Shugart i Carey (1992) te Shugart (1993). Osim kriterija prava parlamenta da opozove vladu, odnosno pitanja ovisi li vlada o povjerenju parlamenta (usporediti Steffani, 1979), koji se esto naziva sredinjim, Shugart je u svoj nauk o tipovima unio i sljedea obiljeja: pravo parlamenta da kontrolira

112

vladu, pravo predsjednika drave da raspusti parlament, pravo dravnog poglavara da smijeni vladu, zakonodavna prava veta i politike domene dravnog poglavara u vanjskoj, sigurnosnoj i unutarnjoj politici. Pomou tih kriterija, Shugart dolazi do etiri tipa sustava vlasti. 1. Predsjedniki sustavi vlasti. Predsjednika kao efa vlade izravno biraju graani. On nominira ili imenuje lanove kabineta. Ne postoji ni glasovanje o nepovjerenju parlamenta vladi, ni mogunost da vlada raspusti parlament. 2. Predsjedniko-parlamentarni sustavi vlasti. Predsjedniko-parlamentarni sustav vlasti ima dvoglavu izvrnu vlast u kojoj predsjednika drave izravno bira narod, a premijera nominira predsjednik i (neizravno) bira parlament. Predsjednik ima prava opozvati pojedine ministre ili cijeli kabinet i protiv volje parlamentarne veine. Parlament ima, istina, ovlasti da glasuje o nepovjerenju vladinu kabinetu, ali predsjednik moe uloiti veto na glasovanje parlamenta o nepovjerenju, odnosno u posljednjoj instanciji moe raspustiti parlament. 3. Parlamentarno-predsjedniki sustavi vlasti. Parlamentarno-predsjedniki sustav vlasti takoer ima dvoglavu izvrnu vlast. No nasuprot predsjedniko-parlamentarnom sustavu, predsjednik ne moe otpustiti vladu ili efa vlade protiv volje parlamentarne veine. 4. Parlamentarni sustavi vlasti. Parlament je suveren kako u izboru ili opozivu vlade, tako i u zakonodavstvu. Dravni poglavar (izravno ili neizravno izabrani predsjednik ili monarh nema samostalnih ovlasti da intervenira u tvorbu vlade ili da raspusti parlament. Nema ni neovisnih ovlasti da intervenira u zakonodavni proces u parlamentu. Ako se sustavi vlasti to su nastali u treem valu demokratizacije usustave u etvornu tipologiju predsjednikih, predsjedniko-parlamentarnih, parlamentarno-predsjednikih i parlamentarnih sustava vlasti, dobiva se sljedea slika u tablici 5.

113

Tablica 5: Tipovi demokratskih sustava vlasti u treem valu demokratizacije u Junoj Europi, Istonoj Europi, Latinskoj Americi i Istonoj Aziji (2005)
Tip sustava vlasti Predsjedniki Juna Europa Istona Europa (Belorusija)a Latinska Amerika Argentina Bolivija Brasilien ile Ekvador Salvador Gvatemala Honduras Meksiko Nikaragva Panama Paragvaj Perub Urugvaj Istona Azija Indonezija Filipini

Predsjednikoparlamentarni Parlamentarnopredsjedniki Portugal (1975-1982) Grka (1974-1986) Grka (od 1986) panjolska Portugal (od 1982)

Russija Ukraine Bugarska Hrvatska Litva Poljska Rumunjska Srbija Albanija eka Estonija Letonija Maarska Makedonija Slovaka

Istoni Timor Juna Koreja Tajvan

Parlamentarni

Tajland

a Bjelorusija se s ustavnim promjenama 1996. i praksom vlasti predsjednika drave Lukaenka kretala od defektne demokracije do predsjednike diktature. b Peru je potkraj devedesetih godina skrenuo u autoritarni reim, a 2000. vratio se demokraciji.

U dvije regije obrasci su jasni. U Junoj Europi nametnuli su se iskljuivo parlamentarni, a u Latinskoj Americi samo predsjedniki sustavi vlasti. U Istonoj Aziji i Istonoj Europi nisu uoljivi usporedivi homogeni obrasci. No zato su u Junoj Americi nastali samo predsjedniki, a u Junoj Europi samo parlamentarni sustavi vlasti? Zato su u Istonoj Aziji i Istonoj Europi uoljive razliite strukturne tvorevine u sustavima vlasti? Da bi se odgovorilo na to pitanje, u ustavnom nauku i u institucionalno usmjerenom istraivanju transformacije razmatraju se etiri eksplanacijska pristupa (Merkel, 1996c, 80. i d.): 1. Historijsko-ustavna objanjenja. Vrsta i oblik ustava tumae se kao rezultat konkretnih historijsko-ustavnih iskustava u nekoj zemlji, normativnih uvjerenja ustavotvoraca i posebnosti u drutvenoj strukturi neke zemlje (primjerice, Loewenstein, 1969). 2. Procesno orijentirana objanjenja. Utvruje se povezanost procesa promjene sustava s konkretnim oblikom nastajueg sustava vlasti (Glaener, 1994, 217).

114

3. Perspektiva teorije aktera. Ustav i oblik sustava vlasti tumae se kao rezultanta racionalnih strategija i djelovanja racionalnih aktera koji su ponajprije zainteresirani za vlastitu korist (Elster, 1988; Przeworski, 1991; Offe, 1994; Colomer, 1995a). 4. Objanjenje o uvozu. Ustav i sustav vlasti oblikuju se ponajprije prema obrascu uspjenih uzornih demokracija (Brunner, 1991). Ta se etiri eksplanacijska pristupa nipoto uzajamno ne iskljuuju. tovie, oni obino samo djelomice objanjavaju nastanak odreenih ustava i vrstu sustava vlasti. Zato ih treba primjenjivati komplementarno, jer se razliite kombinacije i znaenja pokazuju pounijima u konkretnim analizama od primjene svakoga pristupa zasebno. Historijsko-ustavna objanjenja predsjednikih sustava vlasti u Latinskoj Americi najpounija su kad se poveu s objanjenjem o uvozu. U procesu redemokratizacije zemalja tog podkontinenta, u kojima su predsjednike demokracije postojale i prije autoritarnih vojnih reima, stari su ustavi esto, malo izmijenjeni, opet stupali na snagu. Neko uvezena tradicija prezidencijalizma iz Sjeverne Amerike, u Latinskoj se Americi pokazala kao oblik vlasti to ga elite i stanovnitvo preferiraju ne najposlije zato to je u skladu s tradicionalnim obrascima politike kulture, poput kazikizma (caciquismo), klijentelizma i personalizacije oblika vladavine (eksplanacijski pristup 1 i 4). Polupredsjedniki sustavi vlasti, kako u predsjedniko-parlamentarnoj tako i u parlamentarno-predsjednikoj varijanti, mogu se ponajprije promatrati kao tipini rezultati pat stanja u politikoj moi u kojemu ni elite starog reima ni demokratske reformske snage ne mogu same odreivati ustavotvornu agendu. U takvom stanju, bivi autokratski vlastodrci misle da e svoje interese najprije zatititi pomou jakog predsjednika, dok demokratska opozicija ustrajava na jakome parlamentu o povjerenju kojega ovisi vlada (Lijphart, 1992; Rb, 1994, 263). Tipini su primjeri za to postautokratski sustavi vlasti u Poljskoj, Rumunjskoj, Litvi i Rusiji50 (eksplanacijski pristupi 2 i 3). Meutim, iz pogodbenih promjena sustava mogu proizai i parlamentarni sustavi vlasti, to dokazuju primjeri Maarske (1989-1990) i panjolske (19751977). Parlamentarni sustavi vlasti nastali su u treem valu demokratizacije ponajprije kao posljedica osnivanja novih drava (Estonija, eka, Letonija, Makedonija, Slovaka, Slovenija), u kojima je dominantnu ulogu imala demokratska opozicija. I drugi su imbenici, poput parlamentarne ustavne tradicije u povijesti June Europe, pogodovali obnovljenoj izgradnji parlamentarnih sustava vlasti.51 Parlamentarni sustavi vlasti najslabije se mogu objasniti tipinom kombinacijom eksplanacijskih pristupa.
50

Premda se ruski sustav vlasti dosad oznaavao superpredsjednikim (Holmes, 1993-1994) i premda predsjednik doista ima izvanredno veliku vlast, prema ustavnoj sistematici on odgovara polupredsjednikom sustavu vlasti (Mommsen, 2004, 378).
51

To vrijedi i za Portugal, koji se nakon faze eksperimentiranja s parlamentarno-predsjednikim strukturama (1974-1982), posredstvom nekoliko promjena Ustava, napokon konsolidirao kao parlamentarni sustav vlasti.

115

Donoenjem ustava zavrava faza demokratizacije. Demokracija time nipoto nije osigurana, a njezina regresija u oblike autokratske vladavine nije iskljuena. No prolo je vrijeme najvee nesigurnosti. Proces konsolidacije to slijedi moe se osloniti na razmjernu sigurnost institucionalnog sklopa kojega je prihvatila veina i koji se titi sankcijama. Strateke opcije politikih aktera stoga su opet znatno ograniene, a njihova su djelovanja uzajamno proraunljivija. Koridor djelovanja, koji se tijekom procesa demokratizacije proirio, opet se suzuje. U fazi demokratske konsolidacije demokratske institucije moraju stei unutarnju stabilnost kako bi slale vane konsolidacijske impulse cijelome politikom sustavu i njegovim akterima. 6. 3. Konsolidacija Demokracija se moe poeti konsolidirati na pojedinim parcijalnim podrujima politikog sustava i prije nego to se vane demokratske institucije etabliraju pomou ustava ili jednostavnih zakona. U literaturi o transformaciji poetkom demokratske konsolidacije se esto nazivaju prvi slobodni izbori, takozvani konstitutivni izbori (founding elections) (ODonnell, Schmitter i Whitehead, 1986). Smislenijim se pak ini da se kao poetak demokratske konsolidacije uzme donoenje ustava ili demokratska revizija starog ustava. Tada se normiraju najvanija pravila politike igre i uspostavljaju sredinje politike institucije kao to su parlament, vlada, predsjednik drave i sudstvo. Okonava se stanje fluidnih struktura i nenormiranosti odnosno normativne nesigurnosti. Najvaniji akteri u politikom sustavu poinju prilagoavati svoje strategije, ponaanje i odluke institucionalno osiguranim demokratskim normama. Ograniene su opcije djelovanja, a politika opet poinje biti predvidiva. Od pitanja o poetku demokratske konsolidacije u istraivanju transformacije jo je prijepornije pitanje o tome kad je neka demokracija konsolidirana. Da bi se taj trenutak tonije odredio, najprije moramo razjasniti: (a) to se shvaa pod demokracijom. (b) to znai konsolidacija? Pojam demokracije odredili smo u poglavlju 1.1. O demokraciji se moe govoriti onda kada je uspostavljeno osam institucionalnih i proceduralnih minimalnih kriterija Roberta Dahla. Ako govorimo o funkcionalnoj demokraciji pravne drave, treba uputiti na zahtjevniji koncept usidrene demokracije (pogl. 1.1.2). U nastavku treba razviti analitiki plodan pojam konsolidacije koji se moe operacionalizirati (Merkel, 1996c).

116

Slika 6: Vierazinski model demokratske konsolidacije

privredni kontekst
- ukljuenost u svjetsko trite - meunarodni ekonomski ciklusi - nacionalna privredna struktura

okolina
4 razine demokratske konsolidacije

regionalni kontekst (susjedne drave)

institucionalna konsolidacija ustav

elite

sve vea konsolidacija, legitimnost i stabilnost

predstavnika konsolidacija stranke, interesna udruenja

elite

okolina

vrijeme

konsolidacija ponaanja moni neformalni politiki akteri:

vojska, financijski kapital, veleposjednici, teroristike skupine
elite

elite

okolina

konsolidacija dravljanske kulture

legitimnost stabilnost
okolina

meunarodna potpora
- politika - privredna - vojna

drutveni sukobi
- etniko-lingvistiki - nejednakost - siromatvo - potencijal nasilja

117

U istraivanju transformacije prijeporan je pojam demokratske konsolidacije. Minimalistike postavke (DiPalma, 1990, 138. i d.; Przeworski, 1991, 26) natjeu se sa zahtjevnijim konceptima (Pridham, 1995; Gunther i dr., 1995). Istraivai transformacije nisu suglasni o tome koje politike i drutvene institucije moraju biti stabilizirane da bi se moglo govoriti o konsolidiranoj demokraciji. Razlika postoji i u pogledu na irinu vremenskog horizonta, i u pogledu na put koji najbre vodi do konsolidacije. Engleski politiki znanstvenik Geoffrey Pridham (1995, 168) razlikuje negativnu i pozitivnu konsolidaciju. Demokracije su, po njemu, konsolidirane negativno kad nijedan vaan politiki ili drutveni akter ne trai svoje interese i ciljeve izvan demokratskih institucija, jer u tom trenutku ne postoji nikakva privlana sustavska alternativa demokraciji. Politiki je sustav pozitivno konsolidiran ne samo onda kada je cijeli sustav legitiman i kad nema alternative u oima elita, nego i kada obrasci stavova, vrijednosti i ponaanja graana odravaju stabilnu vjeru u legitimnost demokracije. Taj koncept konsolidacije rauna na mnogo dulji vremenski horizont za stabiliziranje postautoritarne demokracije od koncepta negativne demokratske konsolidacije koji se tie samo elita. Prihvaam koncept pozitivne konsolidacije i diferenciram ga na etiri analitike razine na kojima se odluuje o izgledima da se cijeli politiki sustav konsolidira.52 etiri analitike razine istodobno se reproduciraju i kao esto uoljiv vremenski slijed stupnjeva demokratske konsolidacije, jer se prva razina, po pravilu, konsolidira najranije, dok demokratska konsolidacija etvrte razine po pravilu traje najdulje. Prva razina: ustavna konsolidacija. Odnosi se na sredinje ustavne politike institucije kao to su dravni poglavar, vlada, parlament, sudstvo i izborni sustav53 (makrorazina: strukture). Od navedene etiri razine ustavna konsolidacija biva u pravilu najranije dovrena, te djeluje kroz normativne, sankcionirajue naputke i utjee na drugu, treu i etvrtu razinu time to strukturira i ograniava djelovanje. Druga razina: predstavnika konsolidacija. Tie se teritorijalnoga i funkcionalnog predstavljanja interesa, ponajprije stranaka i interesnih udruenja (mezorazina: akteri). Konstelacije i djelovanja aktera na drugoj razini odluuju, s jedne strane, o tome kako se konsolidiraju norme i strukture na prvoj razini te, s druge strane, utjee li konfiguracija prve i druge razine pozitivno ili negativno na ponaanje aktera na treoj razini s obzirom na demokratsku konsolidaciju. Trea razina: konsolidacija ponaanja. Na treoj razini djeluju neformalni, tj. potencijalni politiki akteri kao to su vojska, zemljini veleposjednici, financijski kapital, poduzetnici, radikalni pokreti i skupine (mezorazina: neformalni politiki akteri). Uspjesi u konsolidaciji prve i druge razine vrlo su vani za to hoe li takozvani neformalni politiki akteri ostvarivati svoje interese unutar
52 53

Pritom se oslanjam na razmatranja to su ih razvili Juan J. Linz i Alfred Stepan (1996). Premda izborni sustavi rijetko imaju ustavni rang, zbog svojega stvarnog znaenja u dodjeli izgleda da se bude politiki predstavljen komparativno su vani za konsolidaciju demokracije kao i ustavna tijela (Sartori, 1994b).

118

demokratskih institucija ili izvan njih, odnosno nasuprot demokratskim normama. Ako su prve tri razine konsolidirane, s njih potjeu odluujui poticaji da se izgradi graansko drutvo koje stabilizira demokraciju. etvrta razina: konsolidacija graanskog drutva (civic culture i civil society). Na etvrtoj se razini zavrava konsolidacija demokratskoga politikog sustava izgradnjom graanske kulture kao socijalno-kulturnog temelja demokracije. Moe, kao to znamo iz istraivanja politike kulture drugog vala demokratizacije (Italije, SR Njemake, Austrije i Japana nakon 1945), trajati desetljeima i biti zapeaena smjenom narataja (Almond i Verba, 1963, 1980) (mikrorazina: graani). Iz konsolidirane demokratske civilne kulture proizlaze imunizirajui utjecaji na prvu, drugu i treu razinu, ako su njihova stabilnost (prva i druga razina) ili integracija (trea razina) ugroene izvanjskim (privrednim, vanjskopolitikim i dr.) krizama. Tek kad se sve etiri razine konsolidiraju, moe se govoriti o demokraciji koja je uvelike otporna na krize. Nasuprot minimalistikom shvaanju demokratske konsolidacije, koje se uvelike ograniuje na prvu i treu razinu, ukljuivanjem druge razine (politikih aktera: stranaka i udruenja) i etvrte razine (graanske kulture i civilnog drutva) dolazim do maksimalistikog pojma demokratske konsolidacije. No, ak i tako maksimalno konsolidiran demokratski sustav nije potpuno imun na tendencije potencijalne dekonsolidacije. Zapravo, konsolidirana demokracija skriva na sve etiri razine velike rezerve otpora izvanjskim destabilizirajuim okovima koji mogu nastati u dramatinim ekonomskim i vanjskopolitikim krizama. Proces dekonsolidacije morao bi se protegnuti na dulja razdoblja i obuhvatiti sve etiri razine prije nego to bi autokratske tendencije mogle potkopati ili ak razoriti demokratski karakter sustava. 6.3.1. Ustavna konsolidacija Ustav se vremenski donosi na poetku procesa konsolidacije i stoga u znatnoj mjeri odreuje izglede sljedeih razina i narednih faza konsolidacije. Ustav zauzima hijerarhijski nadreen poloaj, jer prvi put tijekom procesa transformacije uzrokuje drastino reduciranje kontingentnosti u ponaanju. Ustav jami utvrivanje postupka u procesima odluivanja (Merkel i dr., 1996, 18). U dijelu o dravnom pravu on ureuje kako se i u kojoj instituciji stvaraju ope i posebne norme pravnog poretka. U odreenim granicama moe ak utjecati i na njihove materijalno-politike i socijalno-politike sadraje. Pomou obvezujuih ustavnih normi i institucija koje ih utjelovljuju moe vezati strateka djelovanja politikih aktera za temeljni konsenzus, te tako smanjiti prekomjerno meusobno nepovjerenje i nepredvidivost. Iz empirijskog istraivanja demokratizacije znamo da je ponaanje elita izvanredno vano za demokratsku konsolidaciju (Higley i Gunther, 1992). Naime, ako meu elitama nastane minimalni konsenzus o temeljnim demokratskim pravilima igre, demokracija ima dobre izglede da se konsolidira na sve etiri razine. To pretpostavlja da politike i drutvene elite ostvaruju svoje interese i i da se sukobljavaju unutar ustavnih institucija. Ustavni poreci tako stjeu mo da upravljaju ponaanjem, ali karakterom moraju biti

119

poteni i inkluzivni prema vanim drutvenim skupinama i istodobno stvoriti primjerene potencijale za rjeavanje predstojeih drutvenih sukoba i politikih problema. Postautokratski ustavi trebaju, dakle, dati legitimnost i stabilnost mladim demokratskim porecima. Kako mladi ustavi postaju nuno obvezatni? U dravnopravnoj i politolokoj raspravi o tome postoje dva odgovora: prvo, ustavi stjeu stabilnost pomou dravnopravno obveznih postupaka izrade i usvajanja (formalna legitimnost) i, drugo, osobito pomou svoje sposobnosti da poteno i uinkovito rijee drutvene sukobe i probleme (empirijska legitimnost). Formalna legitimacija ustava. U dravnom se pravu legitimnost i stabilnost demokratskog ustava primarno izvodi iz postupka njegova postavljanja, tj. izrade i usvajanja. Dva pitanja na koja moramo odgovoriti u naem kontekstu glase: kako se ustavu moe pripisati formalna legitimnost? Kakvo je znaenje te formalne pretpostavke za stvarnu vjeru graana u legitimnost tog ustava? Na pitanje o demokratskoj legitimnosti postupka kojim se donosi ustav moe se odgovoriti na tri razine (Elster, 1994, 43): legitimacija odozgo: ustav moe pretendirati da bude demokratski legitiman ako je ustavotvorna skuptina nastala demokratski legitimno; interna legitimacija ustava: postupak u ustavotvornoj skuptini mora potovati demokratska naela; legitimacija odozdo: nacrt ustava daje se na referendum kako bi ga ratificirao narod. Nadovezujui se na Bckenfrdea (1994, 67. i d.) i na praksu ustavotvorstva demokratskih drava (Beyme, 1968, 1971), ta tri naela legitimacije u tvorbi ustava mogu se usustaviti pomou etiri tipa legitimacije ustava (Merkel, 1996c, 92). Redoslijed etiriju tipova ustavotvorstva hijerarhijski tee odozgo prema dolje, te see od vrlo demokratskih (prvi tip) do postupaka dvojbenih sa stajalita teorije demokracije (etvrti tip): 1. Narod bira skuptinu (konvent) koja, neovisno o slubenom parlamentu, stvara ustav. Ona izrauje nacrt ustava, usvaja ga i podnosi na glasovanje naroda (pouvoir constituant) na referendumu. Primjer je trostupanjsko legitimiranje Ustava etvrte Republike u Francuskoj 1946. 2. Ustavotvorna skuptina (konstituanta) bira se demokratski. Ona izrauje ustav, odluuje i usvaja ga sama. Ustav se ne podnosi na glasovanje narodu u smislu dravljana s birakim pravom. Primjer druge varijante dvostupanjskog legitimiranja jest Ustav Weimarske Republike. 3. Odreeno dravno tijelo (primjerice parlament, vlada) izrauje nacrt ustava kojega obino, ali ne uvijek usvaja parlament. Ne bira se skuptina neovisna o postojeem sazivu parlamenta i vladi koja treba izraditi nacrt ustava. Odrava se referendum o nacrtu ustava. Primjer te varijante dvostupanjske legitimacije jest Ustav Pete Republike u Francuskoj 1958. 4. Odreeno dravno tijelo izrauje nacrt ustava odnosno revidira stari ustav a usvaja ga parlament. Ne provodi se referendum o ustavu.

120

Primjeri su jednostupanjske legitimacije revidiranih ustava Maarske i Poljske 1989. godine. U tablici 6. prikazano je kako je u tu etvornu tipologiju svrstano ustavotvorstvo u etiri velike regije u treem valu demokratizacije. Nijedna mlada demokracija iz treeg vala nije izabrala demokratski uzoran put tvorbe ustava (prvi tip). To ukazuje na vremensku stisku koja vlada osobito u dramatinim promjenama sustava (kolapsi reima). Ustavotvorci su odvagivali izmeu prednosti demokratski uzornih procedura i dulje, moda rizine, meufaze bez demokratskog ustava ili breg postupka donoenja ustava s nekim proceduralnim i sadrajnim nedostacima. Primjedba Klausa von Beymea (1994a, 236) da su istonoeuropske elite koje su eljele demokratizaciju obino morale rijeiti hitnije probleme i da nisu imale vremena za dvostruko sudjelovanje naroda" u tvorbi ustava oito je openito tona za tvorbu ustava u sklopu promjena reima. Referendum o ustavu, legitimnost odozdo, esto se precjenjuje kao neto to ima utemeljujuu kvalitetu za demokraciju. To vrijedi ponajprije za postautoritarna i posttotalitarna stanja u kojima se ustav stvara pod vremenskim pritiskom i u uvjetima nedovoljno razvijenoga civilnog drutva. Ako nije mogua sadrajna rasprava o ustavu, plebisciti o ustavu imaju malo znaenje i uvelike aklamacijski karakter. Odre li se u neprosvijeenim, nasilnim i izmanipuliranim kontekstima, kao u Rumunjskoj (1991), u Rusiji (1993) ili u Iraku (2005), mora im se osporiti svaka funkcija demokratske legitimacije. Tablica 6: Postupci donoenja ustava u Junoj Europi, Istonoj Europi, Junoj i Srednjoj Americi i u Istonoj Aziji
Istona Europa Latinska Amerika Istona Azija

Nain donoenja ustava Juna Europa

Nacrt ustava donosi panjolska demokratski izabrana (1978) Konstituanta; ustav se prihvaa na refeerendumu Ustav donosi demokratski Portugal (1976) Bugarska (1991) izabrana Konstituanta; prihvaa se bez referenduma

Ustav predlae neko dravno panjolska tijelo; prihvaa se na (1978) referendumu Ustav donosi neko dravno Grka tijelo; prihvaa se na (1974) referendumu

a Skuptina koja je izradila Ustav sastojala se od predstavnika koje je izabrao parlament, a koji su prije toga bili predlagani iz stanovnitva u viemjesenom postupku. b Argentina se vratila Ustavu iz 1853. c Urugvaj se vratio Ustavu iz 1967.

Rusija (1993) Rumunjska (1991) Litauen (1992) Albanija (1991: privremeni ustav) Poljska (1992: mali ustav) Maarska (1989: privremeni ustav) Slovaka (1992: privremeni ustav) eka (1992: privremeni ustav) Letonija (1992) Slovenija (1991) Belorusija (1994)

Paragvaj (1992) Honduras (1981) Salvador (1984) Gvatemala (1985) Nikaragva (1987) Peru (1979) Brazil (1988) ile (1980, 1989) Ekvador (1978) Argentina (1983)b Urugvaj (1984)c Meksikod Bolivija (1982)e

Tajland (1997)a

Filipini (1987) Juna Koreja (1987) Indonezija (1999)f Taiwan (od 1991)g Tajland (1992)h

121

d U Meksiku je vaei Ustav iz 1917. vie puta reformiran, posljednji put 1998. e Bolivija se vratila Ustavu iz 1967. f Kontinuirani proces reforme Ustava od 1999. u Savjetodavnoj narodnoj skuptini (Majelis Permusyawaratan Rakyat/MPR). g Izabrana Nacionalna skuptina je od 1991. reformirala Ustav u vie krugova. h Zajednika skuptina Donjega i Gornjeg doma revidirala je Ustav iz 1991. Napomena: panjolska je poseban sluaj to ga je teko svrstati. Same li se kompleksni proces tvorbe ustava, on bi trebao biti najbolje legitimiran meu demokracijama treeg vala (usporediti pogl. III, 1.3.3). Argentina, Bolivija i Urugvaj vratili su se predautoritarnom ustavu. U Grkoj je Ustavotvorna skuptina iznijela samo prijedlog revizije Ustava. Revidiran je Ustav iz 1952. Referendum 1974. odnosio se samo na pitanje treba li Grka ostati monarhija ili postati republika za republiku je glasovalo 69,2 posto. U sluaju Albanije, eke, Maarske, Poljske i Slovake posrijedi su bili privremeni ustavi. Izvor: Merkel i dr. (1996, 21), uz neke dopune.

Empirijska legitimacija. Empirijska legitimacija znai da ustav stjee dostatnu vjeru u legitimnost (Max Weber), odnosno specifinu i difuznu potporu (David Easton), posredstvom svoga utjecaja na stvarnu politiku i drutvene odnose. Izgledi za to posebno su dobri ako su u ustav snano ugraena tri naela: drutvena i politika inkluzivnost: ne smije biti veih strukturnih manjina (rasnih, etnikih, vjerskih), kao ni politikih i drutvenih skupina koje su grubo oteene u institucionalnom pristupu politikoj vlasti; institucionalna eficijentnost: politike institucije moraju omoguiti neometana odluivanja i implementacije; politika uinkovitost: politike odluke moraju vidljivo pridonositi rjeavanju drutvenih problema (ekonomskih, socijalnopolitikih, problema unutarnje i vanjske sigurnosti i dr.). O problemu inkluzivnosti, eficijentnosti i uinkovitosti u istraivanju transformacije od kraja devedesetih godina raspravlja se na dvije razine: na razini sustava vlasti: rasprava se kree oko pitanja jesu li za konsolidaciju mladih demokracija najprikladniji parlamentarni, predsjedniki ili polupredsjedniki sustavi vlasti; na razini vrste politikog predstavnitva i oblika odluivanja: pita se o tome ispunjavaju li potrebe za konsolidacijom najbolje veinske ili konsenzusne demokracije. Napose se iroko raspravljalo o pitanju o prikladnom sustavu vlasti, to emo samo kurzivno prikazati (usporediti Merkel i dr., 1996, 25. i d.). Pozicije koje parlamentarne sustave vlasti naelno smatraju najprikladnijima (Linz, 1990; Lijphart, 1992; Stepan i Skach, 1993) suprotstavile su se zagovornicima prezidencijalizma (Horowitz, 1993). Naposljetku se pojavio i zagovornik polupredsjednikog sustava vlasti u liku Giovannija Sartorija (1994b). Spomenuti autori stalno su navodili razliite kombinacije etiri sredinja argumenta kako bi poduprli svoju postavku (usporediti, meu ostalima, Stepan i Skach, 1993, 6. i d.). U parlamentarnim sustavima vlasti obino ima vie stranaka nego u predsjednikim sustavima. To omoguuje inkluzivnije i fleksibilnije

122

tvorbe koalicija u drutvima s kompleksnom strukturom etnikih, ekonomskih i ideolokih sukoba. Vlade u parlamentarnim sustavima ee raspolau sa stabilnim parlamentarnim veinama za svoje programe reformi nego predsjednike izvrne vlasti. Ako predsjednik u predsjednikom sustavu nema veinu u parlamentu, suoen je s velikim kunjama i mogunostima da na rubu ustava vlada dekretima ili da u dvostranoj trgovini zastupnika i parlamenta potrai nune ad hoc veine. Oboje su neprimjerene strategije za vane programe reformi u razdobljima transformacije i za konsolidaciju jo krhkih ustavnih struktura. Uska meusobna ovisnost zakonodavne i izvrne vlasti u parlamentarnim sustavima naime, pravo vlade da raspusti parlament i mogunost parlamenta da smijeni vladu glasovanjem o nepovjerenju sadrava ustavne postupke kojima se mogu prevladati paralizirajue uzajamne blokade. Na taj nain krize vlasti mogu biti rijeene prije no to se pretvore u krize reima. Predsjedniki sustavi, naprotiv, potiu politiku polarizaciju i sadravaju opasnost blokirajuih sukoba i blokada odluivanja uvijek kad izvrna i zakonodavna vlast imaju veine s razliitim stranakopolitikim preferencijama. Juan Linz (1990) je saeo prednosti parlamentarnog sustava vlasti u pojmu fleksibilnosti, koju suprotstavlja rigidnosti prezidencijalizma. Fleksibilnost znai da parlamentarni sustavi vie jame drutvenopolitiku inkluzivnost i eficijentnost vlasti kao imperative konsolidacije.

Kritiari poput Nohlena (1992, 2003) i Thibauta (1996) osobito su prigovarali Linzu da apstraktna argumentacija zanemaruje institucionalne i socijalno-kulturne okoline u kojima moraju djelovati velika ustavna tijela u sustavu vlasti. tovie, za demokratsku je konsolidaciju presudan nain na koji su sredinje politike institucije usklaene s izbornim i stranakim sustavom, sustavom udruenja, dravnom upravom, regrutacijom elita i politikom kulturom. To je nedvojbeno neizbjena opomena koja ukazuje na znaenje konkretnih institucionalnih i kulturnih konteksta, kao i konstelacija aktera. Samo se tako mogu objasniti odstupajui sluajevi. No s gledita statistike (Stepan i Skach, 1993) i argumentacije iz interne logike institucija, vie toga govori u prilog Linzovoj argumentaciji, koja bi dodue trebala biti institucionalno izdiferencirana u onome smislu u kojemu na to misle njegovi kritiari. Kao to pokazuju novije empirijske studije (Przeworski i dr., 2000, 129. i d.; Cheibub i Limongi, 2002, 151), kritika nipoto ne pogaa temeljni Linzov iskaz. Przeworski i drugi (2000, 137) zakljuili su na temelju dojmljive statistike da su: presidential democracies are less likely to survive under circumstances we could observe than are parliamentary ones.54
54

Manje je vjerojatno da e predsjednike demokracije preivjeti u svim okolnostima koje smo promatrali nego one parlamentarne. (nap. prev.).

123

Za konsolidaciju demokracije jo su se nepovoljnjima pokazale razliite varijante semiprezidencijalizma (Rb, 1994; Merkel, 1996c, 104). Njegova unutarnja konstrukcija omoguuje da se, ovisno o kontekstu, kae da on nudi posebno nepovoljne institucionalne aranmane za mlade nekonsolidirane demokracije. Institucionalna konkurencija izmeu predsjednika drave i efa vlade unutar izvrne vlasti, te rijetko dostatno diferencirane ovlasti izmeu izvrne vlasti predsjednika i zakonodavne vlasti parlamenta ometaju sposobnost odluivanja kad veine pripadaju razliitim politikim strankama. Odgaaju se hitna rjeenja problema, a zamjenjuju ih problematini postupci u politikoj vlasti. U stanovnitvu to moe vrlo brzo izazvati gubitak specifine potpore (Easton, 1965). Primjeri su Juna Koreja od 1988. do 1999, Poljska nakon 1990. i Rusija nakon 1993. Unutarnja konkurencija u izvrnoj vlasti ukida se ako predsjednik drave i parlamentarna veina pripadaju istoj stranci, kao to je to devedesetih godina povremeno bilo u Hrvatskoj, Rumunjskoj, Junoj Koreji (od 1990), Litvi (od 1994) i Poljskoj. No, poglavar drave onda ima takvu mo primjer je Rusija pod Putinom nakon 2003. kakvu obino nemaju ni premijeri u parlamentarnim sustavima ni predsjednici drava u predsjednikim sustavima. Nema vanih checks and balances koji nekonsolidirane demokracije tite od degeneriranja u defektnu demokraciju u kojoj izabrani predsjednik, kojega ustavne kontrole jedva ograniuju, vlada na plebiscitarno-autoritaran nain (Merkel, Puhle i dr., 2003). Ipak, u vrednovanju sposobnosti i uinkovitosti predsjednikih, polupredsjednikih i parlamentarnih sustava vlasti mora se prosuditi mogu li konkretni stranaki sustavi i sustavi udruenja ukinuti konstelaciju ustavnih vlasti. tovie, moraju se analitiki povezati prethodno skicirane prva razina konsolidacije (ustavne institucije, sustav vlasti) i druga razina konsolidacije (institucije intermedijarnog posredovanja interesa), uzimajui u obzir ulogu politikih elita i politike kulture. Tek se uzajamnim prepletanjem tih dviju razina mogu raspoznati konture odnosa u vlasti i komunikacijskih odnosa meuovisnih institucija i aktera. Arend Lijphart (1984, 1999) je to makar pokuao s posebnog aspekta koncentracije vlasti, podjele vlasti i inkluzije preko idelanih tipova veinske i konsenzusne demokracije, budui da je u analizu institucija ukljuio stranaki sustav, oblike koalicija u tvorbi vlade i proceduralne oblike politikog odluivanja. 6.3.2. Predstavnika konsolidacija Konfiguracija i otvorenost dravnih institucija, vrsta izbornog sustava i zakonsko normiranje interesnih udruenja imaju prvi oblikovni utjecaj na nastajui oblik intermedijarnih struktura. Oblici intermedijarnog posredovanja interesa izmeu drutva i dravnih instancija odluivanja razlikuju se prema svojoj teritorijalnoj i funkcionalnoj dimenziji. Prvu ostvaruju politike stranke, a potonju interesna udruenja. Stranaki sustavi. U postautoritarnim transformacijskim drutvima stranaki se sustavu oblikuju, ponajprije, pod tri utjecaja: (1) kroz transformacijski sukob izmeu autoritarnog reima i demokratske opozicije

124

(Kitschelt, 1992); (2) kroz strukturu drutvenih rascjepa (Lipset i Rokkan, 1967; Sartori, 1976); tree, kroz izborni sustav (Nohlen, 2004). Sredinji transformacijski sukob izmeu autoritarnog reima i demokratske opzicije ima oblikovnu snagu samo prijelazno, u razmjerno ranoj fazi promjene sustava. Kako demokratska konsolidacija napreduje, tako se forumske stranke kao biva opozicija reimu raspadaju uzdu ideolokih, socijalnih i osobnih crta polarizacije (Beyme, 1994a, 296), kao to pokazuju primjeri poljske Solidarnosti, litavskog Sajudisa, maarskoga Demokratskog foruma i ekoga Graanskog foruma. Nakon nestanka zajednikog neprijatelja, staroga autokratskog reima, strukturu dinamike natjecanja u stranakom sustavu dugorono obiljeuju ponajprije socijalne i, u manjoj mjeri, osobne crte sukoba. Izborni sustavi mogu pak znatno pridonijeti tome da se stranaki sustavi racionaliziraju tako da grubo ne naruavaju imperativ o socijalnoj inkluzivnosti, ali i da potiu formiranje stabilnih vladinih veina. Izborni sustavi. Zbog prvoga spomenutoga razloga demokratsku konsolidaciju mogu poticati izborni sustavi relativne i apsolutne veine, a zbog drugoga razloga isti razmjerni izborni sustavi bez prohibitivne klauzule. Veinski izborni sustavi esto diskriminiraju vee drutvene i politike skupine u pristupu politikoj vlasti (primjerice, u Makedoniji, Ukrajini i Bjelorusiji). One se stoga mogu otuiti od demokracije ili ak postati njezini odluni protivnici. Nasuprot tome, isti razmjerni sustavi izbora oteavaju formiranje stabilnih vladinih veina, kao to pokazuju primjeri Weimarske Republike (1919-1933), Italije (nakon 1948) i Poljske (1990-1993). Spektar izbornih sustava koji potiu demokraciju protee se od razmjernih izbornih sustava s prohibitivnom klauzulom do rovovskih odnosno kompenzacijskih izbornih sustava koji, priblino uravnoteeno, kombiniraju elemente razmjernih i veinskih izbornih sustava (Kasapovi i Nohlen, 1996). Posljednji pogoduju stabilnim vladinim veinama, u sebi obino ne skrivaju eklatantne diskriminacije manjih stranaka i potiu smjene u odgovornosti za vladu. Primjeri panjolske nakon 1975. s pojaanim razmjernim izbornim sustavom i Maarske nakon 1990. s kompenzacijskim rovovskim sustavom pokazuju da su izborni sustavi koji potiu demokraciju vie smjeteni na sredini izmeu istih tipova veinskih i razmjernih izbora. isti razmjerni sustavi izbora koe konsolidaciju. Tako je isti razmjerni sustav izbora bez prohibitivne klauzule, koji je vaio u Poljskoj od 1990. do 1993, propustio u parlament (Sejm) 29 grupacija koje su nalikovale na stranke. Posljedica su bili neprozirni odnosi u glasovanju u Sejmu, heterogene vladine koalicije i kratkovjeni kabineti (Merkel, 1996c). Mogunost vladanja zemljom osiguravala se mukotrpno. Zbog pogrenih institucionalnih odluka, kao to su semiprezidencijalizam i razmjerni izborni sustav u viemandatnim izbornim okruzima, konsolidacija nove demokracije u Poljskoj izgubila je dragocjeno vrijeme. Istina, nejasni odnosi u razgranienju izmeu parlamenta i izvrne vlasti predsjednika, te snani razmjerni uinci razmjernoga izbornog sustava nisu prouzroili, nego su samo pojaali i produbili fragmentaciju elita i polarizaciju politike kulture. Koji stranaki sustavi potiu odnosno ugroavaju demokratsku konsolidaciju? Uvaavajui kriterije iroke drutvene inkluzivnosti i stabilnosti

125

vlade, demokratsku konsolidaciju potiu varijante umjerenih viestranakih sustava koji se nalaze izmeu dvostranakog sustava i ekstremnoga polariziranog pluralizma (Beyme, 1982, 312). To znai da stranaki sustavi djeluju poticajno na demokratsku konsolidaciju ako imaju odreena svojstva s obzirom na tri kriterija: fragmentaciju, polarizaciju i volatilnost (neto fluktuaciju biraa). Fragmentacija. U istraivanju stabilnosti politikih sustava vrlo fragmentirani stranaki sustavi slove opasnima za stabilnost cijeloga politikog sustava. To je osobito esto sluaj onda kada se snana fragmentacija povee s ideolokom polarizacijom, slabim i heterogenim koalicijskim vladama i estim smjenama vlada (Sartori, 1976). Primjeri su Weimarska Republika, etvrta Republika u Francuskoj, Talijanska Republika prije i poslije 1994, Poljska od 1990. do 1993. i Slovaka od 1993. do 1998.. Jedan od imbenika koji je uzrokovao brzu konsolidaciju postautoritarnih demokracija u Grkoj, Portugalu i panjolskoj sedamdesetih i osamdesetih godina bio je nizak stupanj fragmentacije stranakih sustava (Merkel, 1990, 6; Morlino, 1995, 324). Osim za Maarskeu to ne vrijedi ni za jednu drugu zemlju meu postkomunistikim demokracijama u Istonoj Europi. Polarizacija i protusustavske stranke. Stranaki sustavi u kojima je mala distanca izmeu vanih stranaka na lijevome i desnom krilu i u kojima nema protusustavskih stranaka imaju prednosti u konsolidaciji. Dok je u Junoj Europi samo portugalsku demokraciju kratkotrajno (1974-1976) destabilizirala protusustavska komunistika partija i dok novim demokracijama u Istonoj Aziji ne prijeti opasnost od protusustavskih stranaka, demokratsku konsolidaciju u Istonoj Europi, napose u Rusiji, Letoniji i Slovakoj, oteavalo je postojanje dviju antagonistikih protusustavskih stranaka (Beyme, 1994, 301. i d.). Openito, konsolidaciju demokracije u treem valu, kao i u prvome, manje sprjeavaju protusustavske stranke nego injenica da su mnoge stranke u Africi, Istonoj Aziji i Istonoj Europi jedva ukorijenjene u drutvu. Fluktuacija biraa (volatilnost). Stranaki sustavi u kojima je fluktuacija biraa niska ili srednja djeluju poticajno na konsolidaciju cijeloga politikog sustava. Smanjivanje fluktuacije biraa ukazuje na to da se stvara stabilizirajui element stranake identifikacije. On pokazuje da stranke kao intermedijarne strukture stvaraju nune korijene u drutvu, a da pri tome ne onemoguuju interesno posredovanje izmeu drave i drutva. Osim toga, opadanjem fluktuacije biraa postaju nevjerojatnima i nemiri pri promjeni vlada i radikalni obrati u politici vlada. Komparativno visoka fluktuacija biraa bila je, i jo jest, tvrdokoran problem konsolidacije u gotovo svim postautokratskim demokracijama treeg vala Taj se problem pojavio u veem obliku u Africi, Aziji i Istonoj Europi, nego u poslijeratnim demokracijama u Njemakoj i Austriji te u postautoritarnim sustavima u Junoj Europi 1974. i 1975. (Beyme, 1997, 47).

126

Tablica 7: Stupanj fragmentiranosti stranakih sustava Istone Europe na parlamentarnoj razini

Raeov indeks fragmentacije

Maarska Poljska eka Slovaka (1990, 1994, (1991, 1993, (1990, 1992, (1990, 1992, 1998, 2002) 1997, 2001) 1996, 2002) 1994, 1998) Konstitutivni Glasovi 73,5 91,9 68,3 81,8 izbori Mandati 72,0 91,4 49,2 74,7 Drugi izbori Glasovi 82,0 91,2 85,1 84,5 Mandati 65,5 74,4 79,0 69,0 Trei izbori Glasovi 80,7 78,2 81,5 83,1 Mandati 63,7 66,1 75,9 77,3 etvrti izbori Glasovi 64,7 78,1 79,4 83,5 Mandati 54,8 72,0 72,7 73,9 Napomena: Zapadnoeuropski prosjek 1998-2000: glasovi 75,5, mandati 68,3. Indeks fragmentacije prema Raeu (1968) rauna se tako da se zbroje kvadrirani udjeli u glasovima odnosno u mandatima svih stranaka i odbiju od 1. Radi bolje zornosti, pokazatelji su pomnoeni sa 100. U obzir se uzimaju samo stranke koje imaju najmanje 3,2 posto udjela u ukupnim glasovima odnosno u ukupnim mandatima, jer stranke s manjim udjelom pridonose indeksu fragmentacije manje od 0,001 odnosno 0,1. Izvor: vlastiti izraun na osnovi podataka iz: Kitschelt i dr. (1999, 112. i d.); http//www.electionsworld.org; www2essex.ac.uk/elect/electer/slovakia_er_nl.htm.

Sustav udruenja. Same stranke ne mogu zajamiti posredovanje interesa izmeu drutva i drave. Teritorijalno predstavnitvo mora biti dopunjeno funkcionalnim posredovanjem interesa od strane udruenja. A upravo je ta razina intermedijarnih struktura kronino nedostatno razvijena u postautoritarnim drutvima. Fiksiranost veine autoritarnih sustava na dravu ostavlja za sobom slabo civilno drutvo. U autoritarnim reimima jedva da postoji - ili postoji samo u nadziranim niama - sfera drutva koja je zatiena od drave, a u kojoj se organiziraju i artikuliraju privredni interesi, drutvene skupine i kulturne struje. To nije ostavilo za sobom samo znatan teret naslijea u postkomunistikim demokracijama Istone Europe (Offe, 1994, 121), nego je optereivalo i postautoritarna drutva u Africi ili mlade demokracije u Istonoj Aziji (Merkel, 2000; Croissant, 2003). Diferencijacija i pluralizacija drutva, koje su poele s promjenom sustava, nipoto automatski ne rjeavaju demokratski i funkcionalni problem posredovanja drutvenih interesa unutar drutva i nasuprot dravi. Drutvo, pie Jacek Kuro (1991), jedan od istaknutih aktera transformacije u Poljskoj, moe biti nevjerojatno diferencirano; problem je u tome je li i organizirano, jer je samo onda i integrirano. Tek uzajmano prihvaanje i organiziranje socijalnih i privrednih interesa osposobljava neko drutvo da kolektivno djeluje nasuprot konkurentskim interesima i dravi. To djelovanje postaje trajnim pomou udruenja, te se tako jami minimalna sigurnost recipronih oekivanja privrednih, socijalnih i dravnih aktera (Kraus, 1999, 29. i d.). Iz perspektive teorije demokracije, samoorganiziranje udruenja u drutvu osigurava prostore za samostalno uinkovito djelovanje nasuprot dravi. Po svim pravilima, ono znai i upravljako rastereenje drave, a time i stjecanje racionalnosti u privrednoj politici. Bez sustava funkcionalnih interesa nad mladim se dravnim institucijama i politikim strankama nadvio Damoklov ma pretjerane zahtjevnosti u odnosu prema sustavu (Wiesenthal, 1993, 15). U uvjetima politike nesigurnosti i porasta partikularnih interesa, to su tipini za transformacijska drutva u kojima ne bi bilo ni zamislivo a ni poeljno

127

okretanje k premonoj dravi ili istome trinom drutvu, reprezentativna interesna udruenja ine znatan potencijal poretka u smanjivanju nesigurnosti u politikom upravljanju. Osim toga, oblikovanje intermedijarnih organizacija i organiziranih mrea izmeu drutva i drave ne ini se samo kao reakcija na propuste u upravljanju, nego i kao posljednji oprotaj od autokratskog shvaanja drave (Wiesenthal, 1993, 16). Koje vrste sustava udruenja potiu, a koje koe demokratsku konsolidaciju? I tu vrijede kriteriji to su prethodno navedeni za ustavne institucije: sustavi udruenja trebali bi biti inkluzivni i eficijentni. Inkluzivni su ako su reprezentativni; eficijentni su ako, prije svega, djeluju kooperativno. Ako su velika udruenja rada i kapitala reprezentativna, njihove interesne raunice manje konfligiraju s opim interesom drutva (Olson, 1968). to se respektivni drutveni interesi organiziraju vie i obuhvatnije, to su pripravniji za kooperativno djelovanje sa svojim interesnopolitikim protuigraima i dravom. Kooperacija opet znai eficijentnost u procesima odluivanja i provedbe privredne politike. Izraeno Eastonovim pojmovljem, udruenja mogu pridonositi i specifinoj i difuznoj legitimnosti nekog sustava (Croissant i dr., 1998, 329. i d.). Mlada udruenja u nekonsolidiranim demokracijama rijetko su organizirana i centralizirana do onoga stupnja koji je nuan za usklaeno djelovanje, te koji ih osposobljuje da se samoobvezuju u odnosu prema lanovima vlastite organizacije. A to je opet nuna pretpostavka suradnje s ostalim udruenjima i dravom. Stoga nije udno to u ranim fazama demokratske konsolidacije interesna udruenja obino imaju sekundarnu ulogu (Schmitter, 1999, 46. i d.). Napredovanjem procesa konsolidacije raste i demokratsko, ekonomsko i socijalno znaenje organiziranih interesnih udruenja, jer bez izdiferenciranoga i reprezentativnog sustava udruenja drutva nisu, ak ni u demokracijama, sigurna ni od etatistike prevlasti, ni od socijalnodarvinistikih posljedica istih trinih privreda. Ako je sustav udruenja slab, nedostatna struktura posredovanja funkcionalnih interesa moe uzrokovati overparlamentarization i overpartitization politikog sustava (gh, 1995, 251) i sprjeavati proces konsolidacije demokracije. Zbog toga se moe preopteretiti sustav teritorijalnog predstavnitva, te uzrokovati problematian gubitak legitimnosti parlamenta i stranaka koji same nose teret svih nepopularnih odluka (gh, 1995, 252; Montero i Morlino, 1995, 259). To pokazuje da uvrenje asimetrinih struktura interesnog posredovanja skriva latentni potencijal dekonsolidacije pojedinih parcijalnih podruja, kao i cijeloga politikog sustava. 6.3.3. Konsolidacija ponaanja neformalnih politikih aktera U istraivanju uzroka sloma demokracija openito (Linz, 1978a), kao i demokratskih sustava u Latinskoj Americi i Junoj Europi posebno (Rueschemeyer i dr., 1992), opravdano se istie vana uloga potencijalnih veto sila. U sklopu promjene sustava veto sile se shvaaju kao moni drutveni i

128

dravni akteri koji nemaju ustavni mandat da politiki djeluju. Najvaniji neformalni politiki akteri, odnosno politike veto sile koje utjeu na uspjeh ili neuspjeh procesa demokratizacije jesu: vojska, paravojna udruenja, predstavnici financijskoga i industrijskog kapitala, krupni zemljoposjednici, radikalni sindikati ili teroristike grupacije. Njihovo djelovanje, njihove privredne transakcije ili drutvene mobilizacije izvanredno su vani za konsolidaciju, dekonsolidaciju ili slom demokracija. Njihovi motivi i prostori djelovanja, koji odreuju oblik politike vladavine izvan ustava, osobito rastu u stanjima privrednih, socijalnih i politikih kriza. Promjenjiva povijest demokracija u Latinskoj Americi nudi raznovrsne primjere za to (Nohlen, 1986). Ako je u percepciji vojske ugroena teritorijalna cjelovitost drave ili njezina unutarnja sigurnost kao u Brazilu 1964, Argentini 1966, Peruu 1968. i Urugvaju 1974. oruane snage nerijetko se pretvaraju od virtualne u stvarnu veto silu. Ako radikalne privredne i socijalne reforme ugroze tradicionalne klasne, posjednike i statusne odnose kao u ileu od 1970. do 1973. mogu nastati aktivne veto koalicije vojske, krupnih zemljoposjednika, industrijskoga i financijskog kapitala, te SAD-a. Openito se moe kazati: to je slabije povjerenje neformalnih aktera u slubene politike institucije (na prvoj razini), te u stranke, udruenja i politike elite (na drugoj razini), to svoje vitalne interese smatraju ugroenijim njihovim odlukama ili propustima, to je vea opasnost od akcija koje ugroavaju demokraciju na treoj razini. U takvoj worst-case-situation moe doi do toga da vojska intervenira, da krupni zemljoposjednici konspiriraju, da poduzetnici prestanu investirati, da banke organiziraju bijeg kapitala, da se sindikati mobiliziraju, da paravojne skupine mariraju i da gerile teroriziraju.. Drukije reeno: to su prva i druga razina konsolidiranije, to nevedene skupine politikih i drutvenih elita vie gube motiv za veto i potencijal za intervenciju protiv novih demokracija. Ako prema svojim stavovima i vrijednosnim obrascima i nisu uvjereni demokrati, konsolidirani politiki kontekst ih prisiljava da se ponaaju konformno u odnosu prema demokraciji, jer stabilni okvirni politiki i institucionalni uvjeti ne obeavaju uspjeh sustava koji je alternativa demokraciji. Uostalom, kad se politiko-institucionalni kontekst postojano stabilizira, vrlo je vjerojatno da e se prvotno racionalnoinstrumentalno ponaanje dugorono pretvoriti u vrijednosno zasnovani pristanak na demokraciju. Mladim demokracijama u Junoj i Srednjoj Europi u meuratnom vremenu ili u Latinskoj Americi od dvadesetih godina nedostajali su taj stabilni institucionalni kontekst i minimalni konsenzus politikih elita o prihvaanju naelnih pravila politike igre. Smrtni udarac jo nestabilnim demokracijama veinom su zadavale kombinacije i koalicije razliitih formalnih i neformalnih politikih aktera u kriznim socijalno-ekonomskim stanjima. U tim neformalnim protudemokratskim koalicijama uvijek su sudjelovali i slubeni politiki predstavnici i ustavna tijela, poput predsjednika Reicha na kraju Weimarske Republike (1933), monarhijskih dravnih poglavara u Italiji (1922-1926) i Grkoj (1936; 1965-1967) ili efova vlada u Portugalu (1932) i Austriji (1936), koji bi se

129

potom, poput Salazara u Portugalu ili Dollfua u Austriji, i sami uzdigli u diktatore. U pet zemalja Srednjoistone Europe u Poljskoj, ekoj, Slovakoj, Maarskoj i Sloveniji ni vojska ni drugi potencijalni veto akteri nisu bili prijetnja demokraciji nakon 1989. Na daljem Istoku Europe poloaj je bitno neprozirniji. Ondje bi, prije svih, militantne etnike i nacionalistike skupine mogle nedemokratski aktivirati vojsku kao veto silu koja je neprijateljska prema demokraciji. To je mogue osobito onda kada, kao u eeniji, ive na teritorijalno zatvorenim podrujima i raspolau oruanim potencijalima i gerilskom vojskom koja je spremna za borbu. Njihova je prijetnja secesijom pridonijela jaanju novih autokratskih tendencija u Rusiji, jer je predsjednika izvrna vlast, pomou vojske i mimo kontrole parlamenta, suzbila tenje za autonomijom oruanom silom. Silu, koju takoer ne treba potcijeniti, ini i organizirani kriminal. Ako sfera njegova utjecaja see daleko u vojsku, upravu, privredu i vlast, prijeti uvrivanje nepravnih prostora u postkomunistikim drutvima, koji stoje na putu konsolidaciji pravne drave i civilne demokracije. Time su posebno ugroene Rusija, Kavkaz, ali i neke zemlje Latinske Amerike. 6.3.4. Konsolidacija graanskog drutva Ako su konsolidirane tri prve razine na kojima dominiraju elite, a ne iroko stanovnitvo, kao tvorbeni i utjecajni akteri, demokracija je sposobna preivjeti. Paradoksalno, do odreenog stupnja konsolidacije demokracije potreban je nizak stupanj aktivnog sudjelovanja demosa, premda se demokracija imenuje po njemu. Ipak, demokracija ne slovi stvarno konsolidiranom bez pristanka velikih dijelova stanovnitva. Njihova stalna i stabilna potpora moe se zasnovati samo u solidnoj graanskoj kulturi, koja demokratski sustav znatnim dijelom podupire i stabilizira neovisno o bilanci privrednih i politikih uinaka. Alexis de Tocqueville (1985 [1835], 183) je ve 1835. u svojoj glasovitoj knjizi O demokraciji u Americi pisao: U Sjedinjenim Dravama zakoni vie slue nego fizike okolnosti, a obiaji vie nego zakoni odranja demokratske drave. Graanska kultura, pojmljena kao temelji demokracije, moe se podijeliti na dvije, meusobno isprepletene, dimenzije: civic culture i civil society. Civic culture. U svojoj pionirskoj studiji o politikoj kulturi Almond i Verba (1963) su na pitanje o tome koji kognitivni, evaluacijski i afektivni stavovi i koje vrijednosti stabiliziraju demokraciju odgovorili mjeovitim tipom politike kulture to su ga nazvali civic culture. Saeto, tu idealnu graansku (odnosno dravljansku) kulturu obiljeuje trostruka ravnotea: ravnotea meu ideolokim podkulturama nekog drutva; ravnotea izmeu triju idealnih politikih kultura u drutvu: parohijalnih, integrativno-pasivnih i demokratsko-participacijskih podkultura; ravnotea izmeu parohijalnih, integrativno-pasivnih i demokratskoparticipacijskih stavova i vrijednosti u svijesti svakoga pojedinca.

130

Nisu posve neopravdani prigovori u kasnijoj kritici te politike kulture, koja je navodno idealna za demokraciju, da je obojena jednostrano anglosaksonski. Osobito je potcijenjena vrijednost participativne strane. Ta je kritika uvjerljiva za konsolidirane demokracije razvijenih industrijskih drutava. No, u kontekstu demokracija koje se jo nalaze u procesu konsolidacije i koje su slabije drutveno-ekonomski razvijene mjeoviti tip civic culture opet je zapravo uvjerljivo plauzibilan. Participativna strana mora i tu postati najvaniji imbenik politike kulture. No, lokalistiki ogranien nain promatranja politikoga (parohijalno) i odreena doza podanike kulture (pasivno-integrativno) mogu tititi od pretjerane mobilizacije. Naime, pregrijana sklonost dravljana da participiraju moe uzrokovati drutvene polarizacije, ponajprije u vieetnikim i vereligijskim drutvima, blokirati vane reformske mjere vlasti, uzdrmati jo krhke demokratske institucije, te neformalne veto aktere uiniti nesigurnima i mobilizirati ih u akcije protiv demokracije. to je neka demokracija konsolidiranija, parohijalni i pasivni stavovi podanika mogu i trebaju iezavati i stvarati mjesto irokoj participaciji dravljana. Mjeavina triju istih tipova parochial, subject and participatory political culture unutar politike kulture nekog drutva objanjava stoga dokle e napredovati posljednja faza demokratske konsolidacije. Civil society. Dok se pojam civic culture ponajprije odnosi na stavove i vrijednosti graana, teorijski konstrukt civil society mnogo jae oznauje aspekt djelovanja graana u drutvu i prema dravi. Duga je tradicija ideje da razvijeno civilno drutvo pridonosi jaanju demokracije. Moe se osloniti na vane argumente: od Johna Lockea preko Alexisa de Tocquevillea do Ralfa Dahrendorfa i Jrgena Habermasa. Ukratko emo navesti etiri najvanija obrazloenja. 1. Zamisao o neovisnoj sferi drutva i kontroli drave posebno je izvedena u liberalnoj tradiciji koja se vraa na Johna Lockea (1974, 1689). Prava pojedinaca treba zatititi od mogue samovolje drave. Sredinja je funkcija civil societyja autonomija pojedinca, osiguranje vlasnitva i sfera drutva zatienih od drave. Prema tom shvaanju, civilno drutvo ima negativnu funkciju: osiguranje slobode i vlasnitva od intervencija drave. Slui tome da se ogranie pretenzija i opseg vlasti drave. U toj se teorijskoj tradiciji gotovo i ne tematizira posredovanje izmeu civilne i dravne sfere. 2. Teoretiari pluralizma (Truman, 1951; Lipset i Rokkan, 1967) obrazlau da gusta i meusobno isprepletena komunikacijska mrea, kao i preklapajua lanstva u drutvenim organizacijama, pridonose slabljenju drutvenih sukoba. Organizacije civilnog drutva stvaraju, osim toga, potencijal za regrutiranje politikih elita i rastereuju dravu preuzimanjem usluga na sebe (solidarne zajednice, pripomo u javnim poslovima i dr.). Odstupajui od lokovske tradicije, iz perspektive teorija pluralizma civilno se drutvo ponajprije pita o svojim funkcionalnim doprinosima odranju predstavnike demokracije na temelju trine privrede (Sandschneider, 1995, 745). Ona ga, dakle, postavlja upravo kao poveznicu civilnog drutva i dravne vlasti.

131

3. Alexis de Tocqueville (1985, 1835) je prije vie od stotinu godina otiao korak dalje. Njegov sredinji argument glasi: organizacije i udruenja civilnog drutva jesu kole demokracije u kojima se demokratsko miljenje i ponaanje uvjebava u svakodenvnoj praksi. Prema tome, one slue ukorjenjivanju graanskih vrlina poput snoljivosti, uzajamnog prihvaanja, pripravnosti i sposobnosti za kompromis, povjerenja, asnosti i pouzdanosti. Civilno drutvo tako stavlja na raspolagnje demokraciji normativni, participacijski i osobni potencijal koji slui imuniziranju demokracije od autoritarnih napada i nastojanja. U Tocquevilleovoj tradiciji (meu ostalima, Putnam, 1993, 1995) istaknute su pozitivne funkcije civilnog drutva za demokraciju i povezane su s participacijskom komponentom. 4. Normativni korak dalje idu koncepti civilnog drutva na koje je utjecala kritika teorija (Keane, 1988; Rdel i dr., 1989; Cohen i Arato, 1992; Habermas, 1992). Strukture civilnog drutva proiruju podruje artikulacije i agregacije interesa izgradnjom predpolitike pluralistike interesne mree u kojoj se i interesne skupine koje je teko organizirati ili su zapostavljene mogu obratiti javnosti odnosno uspostaviti javnost. Mogunost agenda-settinga i javnog tematiziranja drutvenih sukoba trebali bi imati odreujui utjecaj na input-stranu politikog sustava. Svako, uistinu demokratsko, oblikovanje miljenja i volje u udruenjima, strankama i parlamentima upravo je upueno na dotok neformalnih javnih miljenja koja se oblikuju samo izvan struktura politike javnosti koje nisu pod kontrolom vlasti (Habermas, 1992, 375). Participacijski aspekt mimo tradicionalnih institucija politikog predstavnitva naglaeno je izraen i zgusnut do kljunog pojma emancipacijski shvaene koncepcije demokracije. U toj se perspektivi civilno drutvo i demokracija stapaju. U sve etiri teorijske tradicije, ali iz potpuno razliite perspektive, naglaene su ponajprije pozitivne funkcije vitalnih civilnih drutava u odnosu prema demokraciji. U odnosu prema posebnom stanju demokratske konsolidacije, moe se argumentirati da ga druga i trea pozicija (teorija pluralizma i Tocqueville) potpuno pozitivno vrednuju, dok je civilno drutvo prema obrascu prve (Locke) i etvrte pozicije (Habermas i drugi) optereeno stanovitim rizicima (Merkel i Lauth, 1998). U Lockeovoj tradiciji previe je jednostrano naglaeno razgranienje u odnosu prema (sada demokratskoj) dravi. U sustavima u kojima se vlada autokratski to je razgranienje zasigurno bilo nuno. No, u demokratskim sustavima moglo bi se zadrati nepovjerenje prema dravi i ne bi se zadovoljavajue razvilo u liberalnu kontrolu drave. U idealtipskoj kritikoj teoriji (etvrta pozicija) civilno drutvo skriva problematiku, koja je ve skicirana uz civic culture, prerane politike participacije, neprimjereno snane za stupanj stabiliziranosti mlade demokracije, izvan demokratskih predstavnikih institucija, a katkad i protiv njih. To moe uzrokovati konfliktna stanja u kojima socijalni pokreti civilnog drutva blokiraju demokratske institucije ili demokratski donesene odluke. No, kako je legitimacijska osnova akcija civilnog drutva, po pravilu, partikularna i stoga slabija od legitimacijske osnove odluivakih tijela

132

predstavnike demokracije, uspostavljenih pomou univerzalnoga birakog prava, postoje valjani normativni razlozi zbog kojih bi u takvim konfliktnim stanjima akteri civilnog drutva trebali ograniavati sami sebe. Konfliktne akcije civilnog drutva gube svoj potencijalno destabilizacijski karakter tek u daljnjem tijeku demokratske konsolidacije. Razmjerno nerizina dvostruka strategija komplementarne demokratizacije drave i drutva tek tada moe ojaati ne samo legitimacijsku osnovu demokracije, nego i dovesti do djelotvornijega politikog upravljanja uz sudjelovanje drutvenih aktera. To, ustvari, uspijeva samo onda kada su politiko i civilno drutvo, uzajamno ograniujui same sebe, uvijek pripravni za suradnju. Ako se uspostavi taj oblik reflektirane suradnje, moe se pretpostaviti da je konsolidirana i etvrta razina demokracije. Tek onda imamo posla s demokracijom koja je uvelike otporna na krize, te njezino postojanje ne ugroavaju kratkorone ekonomske, socijalne i politike krize.

133

II. Valovi demokratizacije u 20. stoljeu

Demokracija nije, kako je izloeno ve u prvom poglavlju, izum modernog doba. Do 19. stoljea predodbe o demokraciji uvijek su se ostvarivale koliko god to bilo ogranieno na malim prostorima i unutar ekskluzivno odreenog kruga osoba, kao to su antiki gradovi-drave, gradske republike u renesansnoj Italiji ili plemike republike u Litvi i Poljskoj. Samuel Huntington pie (1991, 14. i d.): In 1750 no democratic institutions at the national level existed in the Western World. In 1900 such institutions existed in many countries. By the late twentieth century many more countries possessed democratic institutions. These institutions emerged in waves of democratization.55 Huntington navodi razdoblja koja se mogu ograniiti, a u kojima su se autokratski sustavi pojaano mijenjali u demokracije. Ta statistiki obuhvatna razdoblja naziva valovima demokratizacije. Val demokratizacije definira kao group of transitions from non-democratic to democratic regimes that occur within a specified period of time and that significantly outnumber transitions in the opposite direction during that period of time (Huntington, 1991, 15).56 Huntington raspoznaje tri velika vala demokratizacije, pri emu je nakon prva dva vala uslijedio autoritarni protuval u kojemu su se mnoge demokracije slomile, te su opet morale ustuknuti pred autoritarnim i totalitarnim reimima. Huntington jo nije mogao prepoznati oiti autoritarni protuval nakon treeg razdoblja demokratizacije. Zapravo, trei val57 se sredinom devedesetih godina iscrpio (Diamond, 1996, 2001; Merkel i Puhle, 1999, 16. i d.), a mnoge nove izborne demokracije degenerirale su u defektne demokracije (Merkel, Puhle i dr., 2003). Huntington periodizira velike valove demokratizacije i autokratizacije ovako: prvi dugi val demokratizacije: 1828-1922/1926, prvi autokratski protuval: 1922/1926-1942, drugi kratki val demokratizacije: 1943-1962, drugi autokratski protuval: 1958/1962-1974, trei val demokratizacije: 1974-1995.58
55

U zapadnom svijetu 1750. nije bilo demokratskih institucija na nacionalnoj razini. Godine 1900. takve su institucije postojale u mnogim zemljama. Potkraj 20. stoljea takve je institucije imalo mnogo vie zemalja. Te su institucije nastale u valovima demokratizacije. (nap. prev.) 56 ...skupinu prijelaza iz nedemokratskih u demokratske reime koji su se dogodili u specifinom razdoblju i koji su brojano znatno nadmaili prijelaze u suprotnom pravcu u istome tom razdoblju (nap. prev.). 57 Prijeporno je Huntingtonovo podvoenje vrlo razliitih procesa demokratizacije, kao to su oni u Junoj Europi sedamdesetih godina, u Latinskoj Americi i Istonoj Aziji osamdesetih i devedesetih godina, u Africi ili Istonoj Europi nakon 1989. (Beyme, 1994a; Schmitter i Schneider, 2004). Dijelimo te sadrajne rezerve, ali zbog konvencionalnih razloga ipak slijedimo Huntingtonovu, isto statistiku, periodizaciju.
58

Huntington, ija se knjiga The Third Wave pojavila 1991, ostavio je otvorenim svretak treeg vala demokratizacije. Prikaz pokazuje da se trei val demokratizacije nakon 1995. smirio (Diamond, 1996, 28; Merkel, Puhle i dr., 2003, 11).

134

Slika 7 pojanjava epohu porasta izbornih demokracija od 1974. do 1995. Ona pokazuje i to da je demokratizacija autokratskih zemalja nakon 1995. stagnirala, tj. da se trei val demokratizacije iscrpio. Slika 7: Izborne demokracije od 1880. do 2004.

Broj izbornih demokracija

Izvor: Freedom House, 2003; Diamond, 1997; vlastiti prorauni.

1. Prvi val demokratizacije: nastanak demokracija

Prvi val demokratizacije dobio je duhovne i politike pokretake impulse od amerike i francuske revolucije. Prolazio je razdoblja stagnacije i regresije (od Napoleona do faze restauracije koja se nadovezala na Beki kongres 1815), povremeno i uzlete (europske graanske revolucije 1848) tijekom cijeloga 19. stoljea, te je dostigao vrhunac neposredno nakon Prvoga svjetskog rata. Huntington smjeta poetak prvog vala demokratizacije u 1828, jer je u Sjedinjenim Amerikim Dravama u tom trenutku prvi put vie od 50 posto bijeloga mukog stanovnitva imalo birako pravo, te je vlast postavljana izravnim izborima to su se odravali periodino ili je morala imati povjerenje veine u parlamentu da bi bila inaugurirana (Huntington, 1991, 16). Premda prema naim strogim kriterijima definicije moderne demokracije to nije dostatno, Huntingtonovo datiranje poetka prvog vala demokratizacije moe se obrazloiti ondanjim historijskim uvjetima.

raler" Demokratien

125 100

godine

75

135

Tablica 8: Demokratizacijski valovi i protuvalovi (izbor: 1828-2004)

Prvi val 18281922. Argentinia panjolska Australija vedska Austrija vicarska Belgija Urugvaj ehoslovaka Velika Britanija ile Danska Estonija Finska Francuska Irska Island Italija Japan Kanada Kolumbija Letonija Litva Maarska Nizozemska Novi Zeland Norveka Njemaka Poljska Portugal SAD Prvi protuval Argentina Austrija Belgija ehoslovaka Danska Francuska Italija Japan Kolumbija Maarska Nizozemska Norveka Njemaka Poljska Portugal panjolska Urugvaj Drugi val 19431962. Argentina Pakistan Austrija Peru Belgija Sri Lanka Bolivija Trinidad i Brazil Tobago Botsvana Turska Cipar Urugvaj Bahami Venezuela Barbados ehoslovaka Danska Ekvador Filipini Francuska Grka Indonezija Indija Italija Izrael Jamajka Japan Juna Koreja Kolumbija Kostarika Maarska Nizozemska Nigerija Norveka Drugi protuval Argentina Bolivija Brazil ile ehoslovaka Ekvador Filipini Grka Indonezija Juna Koreja Maarska Nigerija Pakistan Peru Turska Urugvaj Trei val Trei 19741995. protuval Albanija Maarska Armenija Argentina Malavi Bjelorusija Armenija Mali Gruzija Banglade Mauricijus Haiti Benin Makedonija Fidi Bjeorusija Meksiko Kamboda Bolivija Moldavija Niger Bosna i Mongolija Nigerija Hercegovina Namibija Pakistan Brazil Nepal Perua Bugarska Niger Sudan CentralnoafrikaR Nigerija Surinam epublika Nikaragva Ukrajinab eka Pakistan ile Panama DR Njemaka Paragvaj Ekvador Peru Salvador Poljska Estonija Portugal Filipini Rusija Gruzija Rumunjska Gana Sao Tome i Grka Principe Gvatemala Senegal Gvineja-Bissau Sejeli Haiti Slovaka Honduras Slovenija Hrvatska Sudan Indonezija Surinam Jugoslavija panjolska Juna Afrika Tajland Juna Koreja Tajvan Kamboda Ukrajina Letonija Venezuela Litva Zelenortski otoci Madagaskar

a Izmeu 1997. i 2000. godine. b S drugim predsjednikim izborima u prosincu 2004. zemlja je dobila novu prigodu da se demokratizira, a to do 2006. jo nije bilo postojano iskoriteno. Izvor: Huntington (1991, 15). Tablica je grafiki promijenjena i dodan je potencijalni trei protuval. Neizmijenjena podjela na demokracije i autokratske sustave preuzeta je od Huntingtona, koji je primijenio nezahtjevnije kriterije za definiciju demokracije od nas (usporediti pogl. 1.1). To je osobito jasno u prvom valu, kad Huntington govori o demokraciji premda je jedva bilo etablirano i ogranieno birako pravo mukaraca.

2. Prvi autokratski protuval: slom demokracija

Prvi autoritarni val protiv novih demokracija zapoeo je Mussolinijevim Marom na Rim 1922, posljedica kojega je bila kapitulacija krizama potresane, krhke talijanske demokracije gotovo bez reakcije. Do sredine tridesetih godina raspale su se mnoge demokracije koje su na kraju Prvoga svjetskog rata poprimile oblik demokratske drave. U Estoniji, Letoniji, Litvi, Poljskoj, Maarskoj, Portugalu, Grkoj, panjolskoj i Japanu demokracije su razorene vojnim puevima ili mijeanjem oruanih snaga, bilo postupno (Maarska, Poljska), odjednom (Portugal, Japan) ili u duljem graanskom ratu (panjolska). Poetkom tridesetih

136

godina vojni su udari zapeatili privremeni kraj mladih demokracija u Brazilu, Argentini i Urugvaju. U studenome 1932. Nacionalsocijalistika radnika stranka Njemake (NSDAP) postala je s 33,1 posto glasova najjaa stranka u Njemakoj (usp. npr. Falter, 1991). Zahvaljujui reakcionarnome nacionalistikom savezu s Njemakom nacionalnom pukom strankom (DNVP) i potpori znatnih dijelova rajnske teke industrije, predsjednik Carstva Hindenburg pozvao je 30. sijenja 1933. Hitlera da doe na elo predsjednikog kabineta. Hitler i NSDAP su osvojili vlast legalno, u okviru vaeega demokratskog ustava (usp. npr. Bracher, 1955; Lepsius, 1978). Nakon samo nekoliko mjeseci demokratske institucije i organizacije uklonjene su na ilegalan nain, te je zapoeo mar u totalitarni sustav (Bracher, 1969; Bracher i dr., 1986). Nakon kratkoga graanskog rata 1934. u Austriji je instaliran Dollfuov autoritarno-korporativistiki reim (Maderthaner, 1995), koji je nakon etiri godine okupacijom od strane njemake vojske prikljuen Njemakoj i zamijenjen otvorenim nacionalsocijalistikim reimom. Nacionalsocijalisti su iste godine razorili razmjerno stabilnu demokraciju u ehoslovakoj, te eku i Moravsku ukljuili u Njemako Carstvo. U Slovakoj je pod zatitom njemake vojske uspostavljen marionetski klerikalno-faistiki reima pod monsinjorom Tisom. Godine 1938, dakle prije nego to su Hitler i njemaka vojska napali europske zemlje i u njima uspostavili okupacijske reime, 16 od 28 demokracija iz 1920. godine bilo je zamijenjeno diktaturama. Godine 1938. u Europi je bilo 16 demokracija i 16 diktatura. Jo osam od preostalih demokracija palo je 1940. kao rtva nacionalsocijalistike agresije. Demokratski se vladalo samo jo u Velikoj Britaniji, Irskoj, Islandu, Finskoj, vedskoj i vicarskoj (Mann, 1993, 2). Od 16 demokracija iz 1938. godine 12 je bilo smjeteno na sjeveru i zapadu Europe, dok su se diktature nalazile u Junoj, Srednjoj i Istonoj Europi. Godine 1939. osim Francuske i Belgije, sve su demokracije veinom bile protestantske, dok su, osim Njemake, svi autoritarni reimi veinom bili katolike ili pravoslavne vjere (Mann, 1993). Ne treba pretpostavljati jednouzronu vezu izmeu religije i oblika reima, nego ponajprije ukazati na zemljopisnu i religijsko-kulturnu homogenost demokratskih i autoritarnih regija u Europi u meuratnom vremenu. Ipak, historijski se jasno pokazalo da je protestantska regija na sjeveru i zapadu oito imala dulja iskustva s parlamentarnim ili (polu)demokratskim institucijama, postupcima i tradicijama od katolikih i pravoslavnih zemalja u Junoj, Srednjoj i Istonoj Europi (Mann, 1993). Prema tome, zemljopisno-religijska razdjelnica izmeu demokratske i autoritarne Europe postojala je jo u meuratnom vremenu. Istodobno, zemlje svjerozapadne demokratske Europe u prosjeku su drutveno-ekonomski bile razvijenije od zemalja na jugu i istoku Europe. No, taj argument teorije modernizacije o opoj sposobnosti za demokraciju (Lipset, 1981, 469. i d.), koji ne treba potcjenjivati, nije se odnosio na Njemaku i Austriju u meuratnom vremenu. Dvadesetih i tridesetih godina obje su se ubrajale u privredno najrazvijenije zemlje, dok su skandinavske drave, koje su u meuratnom vremenu bile nerazvijenije od njih i u kojima je prevladavala poljoprivreda, oblikovale stabilne demokracije. Od vjerskoga, pa ak i od argumenta o ekonomskoj modernizaciji, jai je imbenik da su se u meuratnom

137

vremenu raspale ponajprije one demokracije koje su bile nastale nedavno, nakon 1918, ili koje su stekle dravnost kao posljedicu parikih mirovnih sporazuma 1919-1920. To se moe objasniti ponajprije slabom legitimacijskom podlogom tih mladih drava i demokracija. Naime, difuzna legitimnost (Easton, 1965) koja je nosiva za sustav ili, kako je formulirao Max Weber (1972), vjera u legitimnost veine stanovnitva s obzirom na odreeni vladavinski poredak nastaje i ukorjenjuje se, po pravilu, dugorono, a ne kratkorono. To je mladim demokracijama, koje su odmah na poetku svoje uspostave bile izoene velikim vanjskim ekonomskim okovima, vanjskopolitikim problemima i unutarnjim institucionalnim, ideolokim i kulturnopolitikim sukobima, stvorilo znatne probleme. Vrijedilo je to i za demokracije prvoga, kao i drugog vala. Ni na kraju 20. stoljea nipoto nije nestao ovaj tipini rizik za opstanak demokracija treeg vala. Osvajanje vlasti od strane autoritarnih elita u prvom protuvalu karakteriziralo je to to se nekonsolidirane mlade demokracije jo nisu bile obraunale sa sredinjim politikim problemima (privrednom krizom, raspadom unutarnjeg poretka, iredentizmom,59 vanjskopolitikom prijetnjom). Stoga su nove demokratske institucije brzo gubile potporu graana. Istodobno su se radikalizirale i dobivale snaan zamah protudemokratske grupacije. U stanovnitvu su se irili polulojalni stavovi prema demokraciji (Linz, 1978). Uvjereni demokrati nerijetko su postajali manjina. U takvim kriznim stanjima suzio se prostor djelovanja demokratskih vlasti. Dogovori o koalicijama, savezima i politici sve su se vie premjetali iz legitimnih politikih institucija u neformalne krugove osoba. Tako je i formuliranje obvezujuih politikih odluka, makar djelomice, bilo deinstitucionalizirano. Vrijednosni stavovi djelatnih elita dobili su mnogo veu ulogu no to ih imaju u normalnim vremenima zbog normativnog ogranienja intaktnih institucija (Lepsius, 1978, 173). U mnogim mladim demokracijama upravo su stavovi i vrijednosti relevantnih elita (vojske, aristokracije, teke industrije) esto bili oblikovani u skladu s autoritarnim obrascima. Zanemare li se konkretne, razliite okolnosti slomova demokracija, u meuratnom je vremenu uoljivo neto poput tipinog ciklusa kriza i sloma: politika je zakazala u rjeavanju presudnih privrednih, socijalnih i politikih problema; to uzrokuje smanjenje prihvaenosti novoga demokratskog sustava meu graanima; posljedino se gubi specifina legitimnost (Easton, 1965), to se brzo proiruje u krizu koja ugroava opstanak jo nekonsolidirane demokracije, budui da se jo nije mogla izgraditi podloga difuzne legitimnosti; u takvom stanju esto dolazi do hiperpolitizacije i porasta politiki organiziranoga i anomijskog nasilja; protudemokratska opozicija pripravna je iskoristiti krizno stanje za svoje autoritarne ciljeve;
59

Pojam iredenta odnosno iredentizam izvorno je nastao neposredno nakon ujedinjenja Italije u jednu nacionalnu dravu 1861-1870, a oznaavao je nerijeene teritorijalne pretenzije. Ubrzo se poeo openito primjenjivati za nerijeene teritorijalne pretenzije i izvan Italije.

138

parlament je veinom oslabljen ili ak suspendiran, dok je istodobno ojaala izvrna vlast; u takvu se stanju bitne politike odluke esto premjetaju s institucija na osobe, veinom na jake vojne linosti ili karizmatine voe; nasuprot odlukama koje su vezane za institucije, politike odluke postaju neproraunljive i ovisne o kontigentnoj vrijednosnoj lojalnosti djelatnih elita; u veini demokracija to su se raspale elite veinom nisu bile demokratske (prije svih, zemljoposjedniko plemstvo, vojska, vlasnici teke industrije) te su u krizi djelovale protiv nestabilnoga demokratskog poretka; posljedica je slom demokracije i preuzimanje vlasti od strane vojske ili (polu)faistikih stranaka i njihovih voa.

Donekle ispod toga opeg ciklusa kriza Juan Linz (1978a, 81. i d.) je uoio razliite obrasce prema kojima su propale demokracije u meuratnom dobu. Ukratko emo prikazati etiri najvanija od njih: 1. Protuustavno zbacivanje demokratski izabrane vlasti od strane neke skupine to je pripravna upotrijebiti nasilje (veinom vojni asnici), kojoj pristup vlasti esto olakavaju mjere koje su predviene za izvanredna stanja unutar demokratskog sustava. Uglavnom je postojala nakana da se nakon stanovite faze sreivanja, a uz odreene popravke (primjerice, zabranu lijevih stranaka, cenzuru, posebna prava vojske), opet instaliraju demokracije. Taj je obrazac bio posebno uoljiv u vojnim puevima u Portugalu i panjolskoj, kao i u Latinskoj Americi dvadesetih i tridesetih godina. 2. Vlast se preuzima kombinacijom izvanustavnih koraka, pri emu se dijelovi politike klase staroga, djelomice demokratskog, reima kooptiraju u novi, autoritarni poredak vladavine. Osim toga, nema zapravo bitnih strukturnih promjena u drutvu. Taj tip autoritarne vladavine bio je tipian za kraljevske diktature u Istonoj Europi (u Rumunjskoj, Jugoslaviji i Bugarskoj), ali i za ovinistiki vojni reim u Japanu od 1932. do 1945. 3. Vlast se osvaja pomou dobro organizirane protusustavske opozicije koja je mobilizirala masovnu drutvenu osnovicu. Uspostavljaju se nove institucije politike vlasti i tei se novome drutvenom poretku. Osim u kratkoj prijelaznoj fazi, bivi demokratski politiari iskljuuju se iz politike vlasti. Rezultat je nastanak autoritarnog sustava koji tijekom vremena nastoji svoju vladavinu osigurati totalitarno. Primjeri su faistika Italija i nacionalsocijalistika Njemaka. 4. Unato oslabljenome demokratskom sustavu, autoritarne snage ne uspijevaju preuzeti vlast polulegalnim puem u irokome ustavnom okviru, nego to moraju postii dugotrajnim graanskim ratom. Primjer je Francovo osvajanje vlasti nakon graanskog rata (1936-1939) kojega je on izazvao.

139

Ako se zemlje koje su u Europi preivjele kao demokracije do 1938. suele s demokratskim sustavima koji su u meuratnom vremenu propali, uoavaju se vani imbenici koji stabiliziraju i destabiliziraju demokracije. U kvalitativnoj komparativnoj analizi demokracija izmeu 1920. i 1938. BergSchlosser i De Meur (1996) su izdvojili sljedee zajednike varijable preivljavanja meuratnih demokracija: razmjerno visok stupanj drutveno-ekonomskog razvoja, mjeren bruto drutvenim proizvodom po glavi stanovnika i razinom obrazovanja; komparativno snani srednji slojevi; politika kultura obiljeena tolerancijom, sekularnou i razmjerno visokom participacijom; i obratno, slabo su bili izraeni nasilje, obrasci parohijalnih stavova i podanika kultura;60 vojska se suzdrava od mijeanja u unutarnju politiku, a ne postoje ni znaajne paravojne skupine; izvrna vlast u dravi potuje politika i civilna prava graana; esto su postojala parlamentarna i demokratska iskustva prije Prvoga svjetskog rata. Rezultati empirijske studije Berg-Schlossera i de Meura potvruju konvencionalnu postavku teorije modernizacije, kao i istraivanja politike kulture (usp. npr. Almond i Verba, 1963; Lipset, 1981; Dahl, 1971, 1989). Same li se zajedniko obiljeje propalih demokracija u meuratnom vremenu, pokazuje se da su bili gotovo izokrenuti pozadinski uvjeti koji su obiljeavali preivjele demokracije u meuratnom dobu. To su: komparativno niska razina drutveno-ekonomskog razvoja; ekstremne klasne i socijalne razlike; slaba tolerancija, visoka pripravnost na uporabu nasilja, niska politika participacija i proireni obrasci parohijalnih stavova u politikoj kulturi; mijeanje vojske u unutarnju politiku i postojanje paramilitarnih politikih milicija; zanemarivi utjecaji pragmatine, parlamentarne i demokratske anglosaksonske politike kulture: fragmentirani i polarizirani stranaki krajolici; visoka nestabilnost vlada. To su zapravo dva skupa kontekstualnih varijabli i uvjeta koji omoguuju diktature i demokracije. Oni ne odreuju oblik politike vladavine automatski. Premda ti uvjeti znae neku vrstu strukturne predodluke o obliku vladavine, odluku naposljetku donose relevantni politiki i drutveni akteri odnosno, po pravilu, elite (Przeworski, 1986; Higley i Gunther, 1996; Merkel, 1997). To se osobito pokazuje na odstupajuem sluaju Njemake. Njemaka je u meuratnom vremenu ispunjavala gotovo sve pretpostavke drutveno-ekonomske modernizacije da bi demokracija funkcionirala. No
60

O parochial political culture i subject political cukture (podanika kultura) usporediti Almond i Verba (1963).

140

posljedice svjetske privredne krize, politika i privredna optereenja iz Versajskog ugovora o kontribucijama, stavovi drutvenih i politikih elita koje su bile nelojalne ili samo polulojalne prema demokraciji, slaba demokratska iskustva sve to osnaeno izraenom podanikom kulturom uzrokovali su radikalizaciju politikih snaga. Polarizacija i radikalizacija stranakog krajolika omoguile su da se potkraj Weimarske Republike stranke koje su podupirale demokraciju svedu na manjinu. U takvom su stanju koalicije i igre u vlasti reakcionarnih drutvenih (plemstvo, dijelovi teke industrije) i radikalnih politikih snaga (elina kaciga, Njemaka nacionalna puka stranka, Nacionalsocijalistika radnika stranka Njemake), kao i Hindenburga i njegovih utjecajnih savjetnika, bili usmjereni na potkopavanje i zaobilaenje mrskih demokratskih institucija. Ukroivanje nacionalsocijalista uvlaenjem Hitlera u tu reakcionarnu koaliciju nije uspjelo. Prolo je samo nekoliko mjeseci dok se Hitler nije oslobodio stremena (usp. npr. Bracher, 1955; Funke, 1988). Primjer Njemake opetovano pokazuje da o pitanju vodi li put u modernost bez zaobilaznica u demokraciju ili diktaturu nikako ne odluuju samo strukturni uvjeti. U metaforinom smislu, oni su samo koridor djelovanja (Elster, 1979, 112. i d.). U posljednjoj instanciji, uspostavu autoritarnih ili demokratskih struktura sustava uzrokuju veinom oblici socijalnih i politikih koalicija, strategija i djelovanja elita (Moore, B., 1969; Rueschemeyer i dr., 1992; i dr.). Pored svih razlika u strukturama vladavine to su ih oblikovali autokratski reimi izmeu 1922. i 1938. u Europi, postoje najmanje etiri zajednika obiljeja sustava, od kojih prva dva pomau da se objasni uspon, a druga dva propast diktatura (Mann, 1993, 6. i d.): 1. Tijekom prvoga autoritarnog protuvala beziznimno su nastale desne diktature. Nova faistika ili stara konzervativno-reakcionarna desnica traila je uz potporu deklasiranog sitnog graanstva spas u desnim autoritarnim dravnim porecima. 2. Bile su to etatistike diktature. Beziznimno su irile mo izvrne vlasti na raun, ponajprije, parlamenta, koji je esto bio prokazivan kao brbljaonica.61 Eksplicitno su odbacivale demokraciju i federalnu podjelu dravne vlasti. Njihove su vrijednosti bile red, disciplina i nejednakost politikih, graanskih i socijalno-ekonomskih prava. uvar tih autoritarnih vrijednosti trebala je biti jaka centralistika drava. 3. Bilo je diktatura koje su uglavnom bile uspostavljene kao vladavina jednog ovjeka. To vrijedi i onda kada se ti reimi shvaaju kao diktature vojske, pokreta ili stranke. Nain vlasti esto je bio obiljeen institucionalnim kaosom, tj. konkurencijom institucija, monih skupina i osoba koje su esto izigravali jedni druge prema naelu divide et impera. Ta strategija, koja je trebala jaati poloaj diktatora, istodobno je bila i sustavska slabost diktatura. 4. Sve su diktature bile nacionalistike. Jedan od njihovih politikih ciljeva i istaknuti obrazac legitimiranja bio je postulat o vlastitoj superiornosti u
61

U raspravama o dravnom i ustavnom pravu Weimarske Republike tu je poziciju najjasnije i nautjecajnije zastupao Carl Schmitt (1923, 1931, 1932; usporediti i pregled weimarskoga nauka o dravi u: Staff, 1981, 347-420).

141

odnosu prema ostalim nacijama, a nerijetko i potinjavanje etnikih i vjerskih manjina u vlastitoj zemlji. Iz te su se nacionalistike inspiracije esto razvijale agresije u vanjskoj politici, kao to se posebno jasno isticalo u faistikoj Italiji i nacionalsocijalistikoj Njemakoj. Premda evociranje predodbi o historijskim porecima (primjerice u Horthyjevoj Maarskoj, Pilsudskijevoj Poljskoj, Dollfuovoj Austriji) nije odvelo daleko, premda su agresivno-ovinistiki obrasci legitimacije (u Italiji, Njemakoj) skrivali znatan potencijal samorazaranja, te premda su ukidanjem, ograniavanjem ili manipuliranjem izborima autokratski reimi dvadesetih i tridesetih godina sami u sebe ugradili nesposobnost uenja, ti sustavi nisu implodirali zbog svoje legitimacijske slabosti. Udarac je doao izvana, u obliku Drugoga svjetskog rata kojega su izazvali njemaki nacionalsocijalisti, a koji je razorio autokratske sustave, s iznimkom Portugala i panjolske te nekih latinskoamerikih diktatura, i oslobodio put pokuaju obnove demokratizacije.

3. Drugi val demokratizacije: poslijeratne demokracije u Njemakoj, Italiji i Japanu

Kao i u prvome dugom valu demokratizacije (1828-1922) ubrzo nakon Prvoga svjetskog rata, vrhunac drugoga kratkog vala demokratizacije (1943-1962) bio je neposredno nakon Drugoga svjetskog rata. Izravna posljedica ratnog poraza faistikih i vojnih reima u Italiji, Njemakoj, Austriji i Japanu bila je okupacija tih zemalja od strane pobjednikih saveznikih sila, te dekretiranje, iniciranje i nadgledanje demokratizacije pod posebnim nadzorom SAD-a. Zemlje Sjeverne i Zapadne Europe (Danska, Norveka, Nizozemska, Belgija i Francuska), koje je bila okupirala nacionalsocijalistika Njemaka, uspjeno su poele obnavljati svoje demokracije. Zemljama Istone Europe nije bila zajamena usporediva prigoda da se demokratiziraju. U skladu s konferencijama pobjednika u Teheranu, na Jalti i u Potsdamu one su pripale podruju sovjetske vlasti. A nakon to je izbio Hladni rat 1947-1948, to je znailo kraj svih pokuaja demokratizacije. To je vrijedilo za zonu Istone Njemake koju su okupirali Sovjeti, kao i za razmjerno stabilnu meuratnu demokraciju u ehoslovakoj, gdje je poetak demokratizacije uniten savezom jakih ehoslovakih komunista sa Sovjetskim Savezom kao bratskom silom (Seton Watson, 1986, 186. i d.). U Aziji i Africi pedesetih je godina poeo proces dekolonizacije, tijekom kojega su nastale nove drave. I dok u Africi gotovo i nisu poduzeti ozbiljni pokuaji demokratizacije ili oni uope nisu bili uspjeni, u Indiji, Indoneziji i Sri Lanki uspostavljene su demokratske institucije. U Indoneziji i Sri Lanki one su opet kolabirale nakon neto vie od jednog desetljea, no vieetnike,

142

fragmentirane i ugroene drave Indija62 i Izrael63 uspjele su trajno uspostaviti demokraciju. U Latinskoj Americi je Urugvaj preao u demokraciju jo tijekom rata, a Kostarika i Brazil na njegovu svretku etrdesetih godina. U Argentini, Kolumbiji, Peruu i Venezueli 1945. i 1946. odrani su umnogome otvoreni, pluralistiki i demokratski izbori. No, demokratski izabrane vlasti sruene su ve poetkom pedesetih godina i zamijenjene diktaturama (Huntington, 1991, 18. i d.; Thibaut, 1996, 80. i d.). U Latinskoj Americi je, posebno ezdesetih i sedamdesetih godina, reimsko klatno opet prevagnulo u pravcu autokratskih sustava vladavine, veinom u obliku vojnih diktatura. U istraivanju o breakdown of democracy (Linz i Stepan, 1978) i u studijama o politikom razvoju (Pye, 1966; Binder, 1971; Almond, 1979) iskristaliziralo se, prije svega, pet uzroka novog sloma demokratskih sustava u Latinskoj Americi i djelomice u Africi, ako su u njoj demokracije uope i nastale: propala odnosno blokirana privredna modernizacija blokirane socijalne promjene nerijeeni problemi tvorbe nacije i drave (ponajprije u postkolonijalnim dravama Afrike) mali kapital civilnog drutva i visoka pripravnost da su upotrijebi nasilje geostrateka instrumentalizacija pitanja demokracije od strane SAD-a u sklopu sukoba Istoka i Zapada.

62

Ustvari, u Indiji je postojao kratak prekid demokracije kad je premijerka Indira Ghandi 1975. proglasila ratno stanje i time ustav djelomice stavila izvan snage. Ve nakon dvije godine Indija se vratila demokraciji, nakon to su Indira Ghandi i vladajua Kongresna stranka poraeni u demokratskim i potenim izborima. 63 Izrael nije nastao u procesu dekolonizacije pedesetih i ezdesetih godina, nego su neovisnu dravu Izrael osnovali 1948. Nacionalno vijee idova i Ope vijee Svjetskoga cionistikog pokreta nakon svretka britanskog mandata nad Palestinom, a pozivajui se na odluku OUN-a o podjeli.

143

Tablica 9. Demokracije drugog vala (1943-1962) a

Zemlja (25) Godina demokratizacije 1949. 1943. 1952. 1950. 1960. 1947. 1948. 1950. 1950. 1947. 1946. 1946. 1948. 1948. 1946. 1945. 1948. 1948. 1962. 1939. 1962. 1942. 1945. 1960. 1956. Godina sloma 1960. (1975.) 1957. 1958. 1972. 1947. 1950. 1982. 1951. 1964. 1961. 1948. 1973. 1948. 1966. 1958. Europa Njemaka Italija Austrija Turska Cipar (grki) Azija Indija Izrael Indonezija Japan Pakistan Filipini Tajland Juna Koreja Sri Lanka Juna i Srednja Amerika / Karibi Argentina Brazil Kostarika Ekvador Jamajka Peru Trinidad i Tobago Urugvaj Venezuela Afrika Nigerija Sudan

Stopa Vrsta sustava vlasti Vrsta promjene sustava preivljavanja (u u demokraciju godinama)b 45 51 42 10 34 28 46 7 44 11 26 1 2 34 5 19 46 13 32 9 38 21 3 6 2 parlamentarni parlamentarni parlamentarni parlamentarni predsjedniki parlamentarni parlamentarni predsjedniki parlamentarni polupredsjedniki predsjedniki parlamentarni predsjedniki parlamentarni predsjedniki predsjedniki predsjedniki predsjedniki parlamentarni predsjedniki parlamentarni predsjedniki predsjedniki parlamentarni parlamentarni kolaps (poraz u ratu) kolaps (poraz u ratu) kolaps (poraz u ratu) upravljana odozgo osnutak nove drave osnutak nove drave osnutak nove drave osnutak nove drave kolaps (poraz u ratu) osnutak nove drave osnutak nove drave upravljana odozgo osnutak nove drave osnutak nove drave upravljana odozgo upravljana odozgo iznuena odozdo pogodbena osnutak nove drave pogodbena osnutak nove drave pogodbena kolaps osnutak nove drave osnutak nove drave

a Samo primjeri demokratizacije izmeu 1943. i 1962. b Do 1994. i raunato u zapoetim godinama. Izvor: Vlastito razvrstavanje i sastavljanje prema podacima Huntingtona (1991), Merkela i dr. (1996), Schmidta (2006), Nohlena i Nuschelera (1992-1993, sv. 2-8).

Samu li se ti kompleksi uzroka sloma novih demokracija u drugom valu, i one se mogu obuhvatiti takozvanom dvojbom istodobnosti u Istonoj Europi, o kojoj su kasnije raspravljali, meu ostalima, Jon Elster i Claus Offe (1991), naime, konsolidiranje mladih demokracija ne ugroava samo zbroj socijalnih, privrednih i politikih problema, nego i istodobnost elementarnih problema, kao to su tvorba nacije i drave, privredna modernizacija i mijenjanje drutva. Prema mojim istraivanjima, u razdoblju drugog vala demokratizacije (1943-1962) u demokraciju je prelo 25 zemalja (tablica 9). Do 2000. samo je osam od njih bilo poteeno povrataka u autoritarnost: Austrija, Cipar (od 1974. grki dio), Italija i Njemaka, te Izrael, Japan, Jamajka i Kostarika. Tome treba pribrojiti i predratne demokracije koje su bili okupirali njemaki nacionalsocijalisti: Belgiju, Dansku, Francusku Nizozemsku i Norveku. U svim ostalim zemljama iznova su bili uspostavljeni autoritarni reimi, veinom do treeg vala demokratizacije. Kako bih prikazao uspjene procese demokratske konsolidacije u drugom valu, u nastavku u se usredotoiti na procese demokratizacije ratnih gubitnika Italije, Njemake i Japana. Za istraivanje transformacije oni su posebno pouni,

144

jer su u tim trima zemljama bili institucionalizirani osobito izraeni autokratski reimi, koje je veina stanovnitva prihvatila i dugo podupirala i u ratu. Ipak, nakon najvie dva desetljea moglo se ustvrditi da je proces demokratizacije u svim trima zemljama zavrio izrazitom priom o uspjehu. Te procese demokratske konsolidacije analiziram oslanjajui se na model sekvencija Philippea Schmittera, uzimajui pritom u obzir i unutarnje i vanjske imbenike. 3.1. Vanjski imbenici utjecaja Ameriki istraiva transformacije Philippe Schmitter (1985, 64) navodi etiri skupa vanjskih imbenika koji suodreuju napredak, uspjeh ili neuspjeh prijelaza iz autokratskih u demokratske sustave: timing, events, trends i cycles. Pod timingom shvaa ponajprije norme koje vladaju u meunarodnoj zajednici, izvanjske potpore i mree, kao i istodobne regionalne procese u zemljama koje su susjedi transformacijskoj dravi. Events obuhvaaju inozemne intervencije i okupaciju, vojne urote i bijeg kapitala. S trends Schmitter oznauje stupanj i budui razvoj drutveno-ekonomske modernizacije, integraciju u svjetsko trite i intenzitet drutvenih sukoba. Cycles se odnose na razvoj meunarodne privredne konjunkture, razvoj vanjske trgovine, kao i razvoj nacionalne zaposlenosti i proizvodnje. U nastavku u timing i events obuhvatiti u zajednikoj toki o ideolokoj i materijalnoj potpori demokratizaciji izvana, a trends i cycles saet u u zajedniki naziv privredni razvoj u razdoblju demokratizacije. Openito se moe primijetiti da su se vanjski kontekstualni imbenici, koji su u velikoj mjeri djelovali negativno na sposobnost preivljavanja meuratnih demokracija u Europi, pokazali izvanredno povoljnima u konsolidiranju mladih demokracija drugog vala nakon 1945. 3.1.1. Izvanjska potpora demokratizaciji Demokratizacija triju zemalja dogodila se u povoljnom razdoblju: to vrijedi s obzirom na vladajue ideologije, dominirajue politike norme, meunarodne odnose, inozemne potpore i privredni razvoj u zapadnome kapitalistikom svijetu. Najvaniji pozitivni kontekstualni uvjeti za razvoj demokracije u Njemakoj, Italiji i Japanu bili su: diskreditiranje faistikih i militaristikih ideologija vladavine; kanjavanje ratnih zloinaca (u Njemakoj i Japanu) od strane saveznika; u sklopu Hladnog rata i ideoloko-politike konkurencije sustava SAD su, kao hegemonijska sila, osobito podupirale zapadne demokracije kao model suprotan komunistikoj diktaturi; okupacija od strane saveznika; demokratizacijske kampanje (obrazovanje, mediji); Marshallov plan kao uinkovita i ciljana materijalna pomo za izgradnju stabilnih struktura sustava trine privrede i demokracije nakon 1947; ukljuivanje u meunarodne privredne kooperacije i zapadne vojne saveze;

145

irelevantnost odnosno nepostojanje vojske, koja je u sve tri zemlje nosila autokratski reim (u Japanu) ili je s njime kolaborirala (u Njemakoj i Italiji), zbog demilitarizacijske politike okupacijskih sila u prvome poratnom desetljeu.

Ti su imbenici djelovali stabilizirajue na sve tri mlade demokracije. Razlikovali su se samo konkretni oblik i snaga djelovanja. Faizam i ovinistiki militarizam u japanskom sluaju bili su meunarodno diskreditirani zbog svoje politike, privredne i moralne propasti. Faizam vie nije bio, kao u meuratnom dobu, privlana vladavinska alternativa demokratskom sustavu. Realistine reimske opcije bile su svedene na dvojstvo demokracije s trinom privredom i komunizma s planskom privredom. Totalitarni razvoj DR Njemake nakon 1948. ubrzao je potpuno odbacivanje alternative komunistikog sustava u Zapadnoj Njemakoj. U Japanu su neposredan pogled na Korejski rat i susjedstvo s komunistikom NR Kinom i Sovjetskim Savezom uzrokovali potpuno drutveno odbacivanje autokratskoga realnog socijalizma. Samo su u Italiji reformirana komunistika ideologija i stranka stekle zamjetnu privlanost. Aktivno sudjelovanje u izradi demokratskog ustava i prihvaanje ustava od strane Komunistike partije (PCI) omoguili su joj da se ni na vrhuncu Hladnog rata ne pretvori u protivnika talijanske demokracije (Pasquino, 1986, 57). Najvanije jamstvo uspjenog okretanja ka demokraciji u prvoj fazi bila je nazonost zapadnih saveznikih okupacijskih sila, prije svih SAD-a. To posebno vrijedi za Zapadnu Njemaku i Japan. Saveznici su nadzirali i podupirali izradu demokratskog ustava. Dok su japanski ustav izravno izradile amerike vlasti i oktroirale ga Japancima (Halliday, 1989, 114. i d.; Pohl, 1994a, 72), zapadni su saveznici kontrolirali donoenje Temeljnog zakona u SR Njemakoj samo pomou malobrojnih supstantivnih preferencija (primjerice, federalizam). Ipak, ako se ocijeni ukupno djelovanje SAD-a, Engleske i Francuske denacifikacija, kontrola izgradnje uprave, doputanje politikih stranaka, logistika potpora, privredna pomo itd. i za Zapadnu Njemaku vrijedi da je demokratizacija poela pod protektoratom okupacijskih sila (Sontheimer, 1989, 21). Osnutkom Savezne Republike Njemake i sve veim povlaenjem Amerikanaca iz izravnog mijeanja u unutarnju politiku zemlje, vanjsku kontrolnu funkciju preuzelo je jasno vezivanje demokracije SR Njemake za Zapad, kojega je ostvario Adenauer. Integracija Zapadne Njemake u proces europskog ujedinjenja od 1951. (Loth, 1990, 48. i d.), primanje u atlantski obrambeni savez 1955. godine i sve vea privredna isprepletenost tono su izraeni konceptom vezivanja vlasti posredstvom meunarodnog ukljuivanja (Katzenstein, 1991, 70). Zapadna Njemaka ak se moe oznaiti kao uzoran primjer penetrated system, budui da su ponovno naoruavanje Zapadne Njemake, lanstvo u zapadnom savezu, te proces integracije Zapadne Europe usidrili Zapadnu Njemaku mnogo dublje u meunarodni poslijeratni sustav nego prije 1945. i nego to je to bilo karakteristino za druge europske drave poput Engleske, Francuske i Italije (Katzenstein, 1991, 70. i d.). Meunarodna isprepletenost i vrsto vezivanje za Zapad otpoetka su sprjeavali nacionalistiku politiku moi koja je bila toliko kobna u novijoj njemakoj

146

povijesti (Bracher, 1989, 33) i uvelikoj su mjeri stabilizirali mladu demokraciju u Zapadnoj Njemakoj. U Japanu je izravno mijeanje SAD-a kao okupacijske sile prvotno bilo jo izraenije nego u Zapadnoj Njemakoj. Pod nadzorom Supreme Commander of the Allied Powers (SCAP), generala McArthura, razbijen je vojnoindustrijski kompleks, te je u poslijeratnom Japanu postala opsolentnom opcija militaristike restauracije. Dvostrani sporazum o sigurnosti sa SAD-om, uska vezanost za zapadnu supersilu u vanjskoj politici i dalekosena amerika jamstva sigurnosti vrsto su vezali Japan za zapadni demokratski svijet (Arase, 1994, 81. i d.). Osim toga, Japan je kao i Njemaka do 1955. upravo u poetnoj fazi demokratizacije bio rastereen od izdataka za naoruanje. Tako je mogao vea dravna sredstva ciljano upotrebljavati za obnovu privrede, to je, sa svoje strane, jaalo legitimnost novoga demokratskog sustava s gledita graana. Novi je demokratski ustav izraen prema preciznim amerikim smjernicama, a japanski su ga politiari prihvatili 1947. tek pod krajnjim pritiskom vrhovnog zapovjednika saveznika (Halliday, 1989, 115). Do proglaenja suverenosti drave 1. svibnja 1952. mirovnim ugovorom iz San Franciska, amerika okupacijska vlast djelovala je izravnije i obuhvatnije na strukture i mehanizme nove japanske demokracije nego u Njemakoj. U Italiji je utjecaj saveznika najprije Engleza, a potom ponajprije Amerikanaca bio mnogo manji. Oni su, dodue, najprije u junoj Italiji (1943), a nakon 1945. i u cijeloj Italiji, osigurali da se stare faistike snage dre dalje od politike vlasti. No, nisu znatno utjecali ni na referendum o pitanju monarhije ili republike 1946. (54 posto glasovalo je za republiku), ni na izradu ustava koji je stupio na snagu 1948. (Beyme, 1970; Scoppola, 1980). U Italiji nije postojao okupacijski reim saveznika kao u Njemakoj i Japanu. Gledano iz perspektive demokracije, to je bilo i najmanje nuno. Nasuprot drugim dvjema zemljama, u Italiji se 1943. s resistenza stvorila iroka politika i drutvena fronta otpora, iz ije jezgre su potekli mnogi demokratski politiari u prvo vrijeme. Ni u Njemakoj, ni u Japanu nakon rata nije postojao usporediv protufaistiki i protumilitaristiki demokratski konsenzus. Sve su tri zemlje dobile izdane kredite i pomo u kapitalu iz SAD-a. Sredstva iz European Recovery Programa (ERP), tzv. Marshalova plana, znaila su pravi poetak privrednog uda u Njemakoj i Italiji. Izmeu 1945. i 1956. Njemaka je iz ERP-a i drugih amerikih programa pomoi dobila 15,5 milijardi njemakih maraka. Od toga je vie od 10 milijardi poklonjeno, a ostatak je trebalo vratiti u dugom razdoblju (Leptin, 1980, 58). Za zemlju poput Njemake, koja je imala dobro obrazovanu radnu snagu koja je bila spremna raditi i u kojoj je postojala enormna, gotovo nezasitna potranja, poklonjeno ili kreditno dostavljanje takvih investicijskih sredstava moralo je donijeti sa sobom uzlet proizvodnje (Leptin, 1980, 58), to se pedesetih godina doista i dogodilo kao privredno udo. U cjelini, logistika, financijska, politika i reedukacijska pomo SAD-a, brzo ukljuivanje Njemake u integraciju Zapadne Europe64, susjedstvo stabilnih
64

Godine 1948. u Organization for European Economic Co-operation (OEEC), 1951. u Europsku zajednicu za ugljen i elik (European Coal and Steel Community), ECSC) i 1957. u Europsku

147

demokracija na Zapadu, modelsko razgranienje od komunistikih diktatura u Istonoj Njemakoj i Istonoj Europi koje je poticalo legitimnost, te ukljuenost u zapadni obrambeni savez NATO 1955. konano su zaprijeili posebni njemaki put izmeu Istoka i Zapada i stabilizirali demokraciju. Arnold Heidenheimer (1991, 34) je u kratkoj retrospektivi govorio o staroj SR Njemakoj kao idealnome ideological space za prvo trajno etabliranje demokracije u Njemakoj. Samu li se svi kontekstualni uvjeti u kojima je etablirana demokracija u Zapadnoj Njemakoj, mora se govoriti o gotovo idealnome ideolokom, privrednom i politikom prostoru koji je od kraja etrdesetih godina i tijekom najmanje dva desetljea stvorio krajnje povoljne vanjske pretpostavke za unutarnje konsolidiranje demokracije u SR Njemakoj. U bipolarnom svijetu Hladnoga rata taj je pogodni prostor zbog geostratekog stanja zasigurno bio najpovoljniji za demokraciju u Zapadnoj Njemakoj. Uz neka ogranienja, on se otvorio i za mlade demokracije u Italiji i Japanu. 3.1.2. Privredni razvoj i demokratizacija Konsolidaciju poslijeratnih demokracija u SR Njemakoj, Italiji i Japanu nakon svretka rata pratile su izvanredno povoljne privredne okolnosti. Ni demokracijama prvoga, kao ni onima treeg vala nije pogodovao, komparativno gledano, tako pozitivan ekonomski razvoj. Potkraj etrdesetih godina poeo je dugi, postojani val ekonomskog rasta, neovisno o manjim konjunkturnim kolebanjima, koji je okonan tek s naftnom krizom 1974. Gotovo tri desetljea historijski jedinstvenoga privrednog rasta u kapitalistikom svijetu izvana su podupirala fazu konsolidacije triju novih demokracija. Japan, SR Njemaka i Italija profitirali su, osim toga, od tipinih unutarnjih uinaka obnove i potranje. To je stvorilo, osobito u SR Njemakoj i Japanu, ali i u sjevernoj Italiji, zalihu krajnje moderna kapitala i u meunarodnoj komparaciji. Nastala je vana osnova koja je do kasnih ezdesetih godina trima zemljama omoguavala jae privredno irenje nego ostatku kapitalistikog svijeta. U prvom redu to vrijedi za Japan u kojemu je meunarodno besprimjeran rast privrede od 1950. do 1974. bio dva i pol puta vei nego u SAD-u (Hadley, 1989, 301). I Njemaka i Italija doivjele su svoje privredno udo. Prosjena godinja stopa rasta bruto domaeg proizvoda od 1950. do 1960. u Japanu je iznosila 14 posto, u SR Njemakoj 10,9 posto, a u Italiji 8,7 posto. Tri su zemlje vodile izvoznu strategiju rasta koja je preko poreznih zahvata drave (oporezivanja, amortizacije, pristupa kreditima, subvencija itd.) uspjeno ciljala na prioritetno poticanje akumulacije industrijskog kapitala (Hine, 1993, 37; Hadley, 1989; Klemann, 1986, 226; Abelshauser, 1983). To je, dodue, vrlo brzo uzrokovalo sve veu razliku izmeu prihoda od kapitala i prihoda od rada, ali su stope rasta bile tako visoke da je i razina plaa i potronje irokih slojeva stanovnita umjereno, ali stalno rasla. Ni u Japanu, ni u SR Njemakoj nije dolo do otrih sukoba oko raspodjele, koji bi mlade demokratske institucije podvrgnuli ranome testu optereenja.
ekonomsku zajednicu (European Economic Community, EEC).

148

U sve je tri zemlje do kraja etrdesetih godina bio savladan i problem inflacije: u SR Njemakoj reformom valute, a u Japanu tedljivom konzervativnim fiskalnim Dodge Lineom.65 Kad je s Korejskim ratom (1950-1953) izazvan bum potranje diljem svijeta, narodne privrede Japana i Njemake profitirale su od goleme potranje za industrijskim dobrima, a da pritom nisu dospjele pod pritisak inflacije. Zapoeti burni privredni rast ni u jednoj od triju zemalja nisu pratile stope inflacije koje su brzo rasle, a to bi u odreenim okolnostima iziskivalo koenje strategije rasta. I to pokazuje da je, unato politici asimetrine raspodjele, izvozna strategija, koja je preferirala akumulaciju kapitala i umjereni rast plaa, srednjorono djelovala povoljno na poveanje blagostanja, a time i na konsolidaciju demokracije. Primijene li se Machiavellijevi (1972) pojmovi na demokratsku konsolidaciju, to znai da su virt politiara u privrednoj politici i fortuna korejskim ratom izazvanog privrednog buma bili vrlo poticajni za stabilizaciju mladih demokracija. Primjer pokazuje da se kao imbenici utjecaja moraju uvaiti i kontingentni vanjski dogaaji u svjetskoj politici na koje se ne moe utjecati i globalni ekonomski trendovi, povezani s politikim djelovanjem unutarnjih elita, da bi se objasnili uspjesi ili neuspjesi procesa demokratske transformacije. Privredni rast svih triju zemalja profitirao je, osim od sve ire meunarodne potranje, i od gotovo neiscrpne nacionalne ponude radne snage. U Japanu i Italiji potranja za jeftinom industrijskom radnom snagom zadovoljavala se ponajprije iz poljoprivrednog sektora. U Japanu je udio poljoprivrede u zaposlenosti pao s 48,5 (1950) na 13,9 posto (1975) (Hadley, 1989, 304). Ta strukturna promjena od slabije produktivnoga poljoprivrednog sektora u visoko razvijeni industrijski sektor opetovano osvjetljuje enormni modernizacijski skok japanske narodne privrede za dva i pol desetljea. U SR Njemakoj su pedesetih godina ekspandirajuu industriju opskrbljivali ponajprije prognanici i izbjeglice iz DR Njemake kao jeftina, vrlo motivirana i dostatno obrazovana radna snaga (Abelshauser, 1983). I dok je SR Njemaka do kraja pedesetih godina iscrpila trite rada, a u Japanu nezaposlenost nikad nije bila privredni ili socijalni problem,66 u Italiji se pedesetih godina kvota nezaposlenosti gotovo i nije smanjivala. To je zasigurno rezultat dualistinoga privrednog razvoja, koji je na Sjeveru uzrokovao brzu industrijalizaciju i modernizaciju, dok je na Jugu zemlja ostala nedovoljno razvijena (Alf, 1977, 252; Hine, 1993, 35). Tek je masovni uvoz radne snage u zemlje Europske ekonomske zajednice i sjeverne Europe od kraja pedesetih godina osjetno rasteretio trite rada. Meutim, ni u Italiji problem nezaposlenosti nije skrivao snaan socijalni eksploziv, jer su rastui socijalni transferi i nedirnute obiteljske mree uvelike apsorbirali konfliktni potencijal.
65

Dodge Line potjee od amerikog bankara Josepha M. Dodgea, kojega je predsjednik SAD-a Truman 1949. imenovao komesarom za financije Japana i koji je ondje provodio protuinflacijsku, fiskalno ortodoksnu financijsku i kreditnu politiku, unato japanskim otporima (Schonberger, 1989, 198. i d.) 66 Krajnje niski broj nezaposlenih u Japanu mogu se objasniti poljoprivrednim sektorom, koji je pedesetih godina jo uvijek bio velik, s jedne strane, te velikodunom statistikom o nezaposlenosti, koja u tom razdoblju u statistiku nije unosila i one koji su bili vrlo kratko zaposleni, s druge strane.

149

Promatra li se privredni razvoj u cjelini, on je bez ogranienja uvrstio konsolidaciju demokracije u SR Njemakoj i Japanu. Unato odreenim izvedbenim i strukturnim slabostima, i talijanski je miracolo economico sa stalnim poveanjem blagostanja pribliio demokraciju trine privrede graanima. Kad je sredinom sedamdesetih godina poela prva gravirajua meunarodna privredna kriza, demokracije u tim trima zemljama ve su bile dostatno konsolidirane. 3. 2. Unutarnji imbenici utjecaja Opisani izvanjski utjecaji jesu meunarodni i privredni kontekstualni uvjeti unutar kojih su se odvijali procesi demokratizacije. Oni potiu ili koe uspjenu promjenu sustava u demokraciju, ali je ne odreuju. Unato izvanredno povoljnoj konstelaciji nakon 1945, oni nisu sami osigurali uspjenu konsolidaciju demokracija u Njemakoj, Italiji i Japanu, nego su joj samo pogodovali. Pravi proces demokratizacije zbiva se i odluuje u politikom sustavu koji je, istina, usko isprepleten s privredom i drutvom. Pomou faznog tijeka promjene sustava, koji je prikazan na slici 5, u nastavku treba komparativno prikazati utjecaj razliitih etapa na uspjeh demokratizacije u Njemakoj, Italiji i Japanu. Ukratko u skicirati pet sljedeih faza: (1) predautokratska demokratska iskustva, (2) vrstu autokratskog reima, (3) kraj autokratskog reima, (4) institucionalizaciju demokracije i (5) konsolidaciju demokracije. 3.2.1. Predautokratska iskustva s demokracijom Sve su tri zemlje 1945. mogle posegnuti samo za kratkim fazama iskustava s demokratskim sustavom. S 14 godina Weimarske Republike (1919-1933) Njemaka je imala najdulje razdoblje demokracije. Japan je s taisho demokracijom (1918-1932, odnosno 1925-1932) doivo 13 odnosno 7 godina nepotpunih demokratskih institucija i postupaka, dok se Italijom vladalo demokratski samo etiri godine (1918-1922). Osim toga, na Japan i Italiju pojam se demokracije primjenjuje velikoduno, budui da su te dvije zemlje uvele samo ope, jednako i slobodno birako pravo mukaraca (Italija 1918, Japan 1925). U vaeemu japanskom ustavu iz 1889. bila je, uz to, utvrena i velika mo tennoa, birako je pravo do 1925. bilo podvrgnuto strogom cenzusu, a ustav je davao posebne ovlasti vojsci koja nije bila pod civilnom kontrolom (Hartmann, J., 1983, 53. i d.). U Japanu, dakle, nije bila posrijedi intaktna poliarhija nego, u biti, ustavno osiguranje, modernizacija i ureenje oligarhijskog reima s demokratskom fasadom. Nisu samo bila izrazito kratka iskustva s demokratskim sustavom. Sve su tri zemlje imale posla i s nestabilnim demokracijama koje su potresale krize, te u kojima drutvene i politike elite nisu dostatno prihvatile upravo sredinje demokratske institucije i organizacije (ope birako pravo, parlament, stanke, sindikate). Dominantne politike elite u Njemakoj, Italiji i Japanu ostale su plemike i vojne oligarhije, krupni zemljoposjednici i reakcionarni poduzetnici u

150

tekoj industriji. Kako su se privredne i politike krize zaotravale, oni su se povezivali u neformalne protudemokratske saveze, te su se najprije prikriveno, a kako je kriza napredovala i sve otvorenije mijeali u poslove unutarnje politike. U tom se stanju pokazalo da je bio slabo razvijen i civilno-kulturni temelj politike kulture koja je sklona demokraciji. Oznaka Weimarske Republike kao demokracije bez demokrata opisuje smrtnu slabost ne samo njemake, nego i talijanske i japanske meuratne demokracije. Ukorjenjivanje demokratskih vrijednosti i stavova koila je i funkcionalna slabost vanih institucija. U sve su tri zemlje vlade bile krajnje nestabilne. U Weimarskoj Republici 22 vladina kabineta prosjeno su ostala na dunosti jedva osam mjeseci (Bracher i dr., 1986, 632. i d.). U Italiji su vlade ostajale na poloaju samo devet mjeseci (Michels, 1930, 379. i d.). Stranaki su sustavi bili ideoloki jako polarizirani (u Italiji), polupluralistiki sa strankama koje su bile usko isprepletene s velikim koncernima (u Japanu) ili su, kao u sluaju Weimarske Republike, bili snano fragmentirani i krajnje polarizirani, te obiljeeni sve veom centrifugalnom dinamikom u natjecanju. Nijedan od tih stranakih sustava nije mogao istodobno ispunjavati dvije funkcije koje stabiliziraju demokraciju: drutvenu ukljuenost (predstavljanje drutvenih interesa) i politiku uinkovitost (tvorbu stabilnih vlada sposobnih djelovati). U sve je tri zemlje iskustvo s demokracijom bilo prekratko, prejako obiljeno krizama i po svojim uincima preslabo da bi se demokratske institucije i postupci pozitivno upisali u kolektivnu svijest drutva i u upravnu strukturu drave. Nedostajale su, i to ne samo u Njemakoj, snane liberalne tradicije koje bi mlade demokracije zatitile od presezanja jake drave. U uvjetima sve veih socijalnih i privrednih problema, uz istodobno slabu politiku legitimnost demokratskih institucija, teko se mogla oblikovati racionalno inspirirana i afektivno osnaena politika kultura koja bi nosila demokraciju. Osim toga, u sve je tri zemlje ustavna struktura otvarala institucionalne putove autoritarnim politikim snagama da legalno preuzmu vlast. Iz kratkih i kriznih iskustava demokracije naslijeeni su slabo znaenje pozitivne ostavtine tek steene suverenosti naroda (ope birako pravo) i na njoj izgraenih demokratskih institucija. Nakon 1945. mnogo je prisutnije bilo negativno iskustvo da sama uspostava demokratskih institucija nije dostatna da neka mlada demokracija bude dovoljno otporna na izvanjske okove (svjetska privredna kriza, vanjskopolitike krize) i unutarnja prijetnje (nelojalne elite, radikalne skupine), ako te institucije ne nose prodemokratske elite i ako ih sve vie ne podupire demokratska civilna kultura graana. 3.2.2. Iskustva s autokratskim reimima Autokratski reimi u Njemakoj i Japanu, koji su vladali 12 odnosno 13 godina, bili su vidno krai od Mussolinijeve faistike diktature u Italiji, koja je trajala 21 godinu. Na kontinuumu politikih sustava, koji je ogranien polovima idealne demokracije i potpunog totalitarizma (slika 1), nacionalsocijalistiki reim Njemake rangiran je najdalje na totalitarnom kraju, dok su autoritarna intervencija i kontrola drutva od strane japanskoga vojnog reima bili

151

intenzivniji nego u Italiji (Rutkowski, 1994, 64). U Italiji su s monarhijom savojske dinastije, a napose s vojskom koja je ostala lojalna kralju, te s crkvom, ostala vana sredita moi koja nikad nisu bila potpuno podreena faistikom sustavu (Lill, 1986, 302; Pasquino, 1986, 46). Faizam nije mogao osigurati nespornu ideoloku hegemoniju ak ni u drutvu. Uvijek su opstajali ostaci ogranienog pluralizma u dravi i drutvu. U faistikoj Italiji nikad nije ostvareno prinudno izjednaavanje kao u njemakom nacionalsocijalizmu nakon 1934. Talijanski faizam pokazao se razmjerno neuspjenim i u tvorbi institucija. Djelotvorno se nisu mogli institucionalizirati ni faistika stranka PNV, ni korporativne staleke komore, ni faistiki sindikati. U faistiki se sustav nije mogao jednoznano ukljuiti ak ni monarhistiko-autoritarni dravni i upravni aparat. Mussolinijev san o stato totalitario ostao je neispunjenom eljom, kojem je nakon 1934. odnosno 1938. mnogo blie bila nacionalsocijalistika Njemaka. Talijanskom faizmu nije polo za rukom totalitarno proimanje privrede, drave, drutva i svijesti, kao ni institucionalno osiguranje vlastite vladavine: Italian fascism can thus be characterized as a failed totalitarian experiment (Pasquino, 1986, 46).67 U Njemakoj je proimanje drave i drutva totalitarnom vlau bilo mnogo uspjenije. Nakon preputanja vlasti (Tyrell, 1986, 52) odnosno predaje vlasti (Lepsius, 1978) 31. sijenja 1933, koja je pogreno oznaavana kao preuzimanje vlasti, uslijedila je godina i pol osvajanja vlasti, tijekom koje su politiki protivnici iskljueni, demokratske institucije razorene, pluralistike organizacije razbijene, a instancije pravne drave ukinute. Ali, nakon razbijanja demokratskih struktura i kolektivnih pluralistikih aktera nije uslijedila, komparativno gledano, dosljedna uspostava jasnih struktura totalitarne vlasti. Stoga se ni u nacionalsocijalistikoj Njemakoj ne smije precijeniti snaga oblikovanja djelotvornih institucija. Ernst Fraenkel, politiki znanstvenik koji je emigrirao u SAD, ve je sredinom rata (1941) nacionalsocijalistiki sustav vlasti tono okarakterizirao kao dvostruku dravu u kojoj je normativna drava supostojala s uredbovnom dravom. Normativna drava, koja je po pravilu potovala zakone, sluila je legitimaciji, dok je uredbovna drava omalovaavala zakone kako bi nacionalsocijalistiku vlast zatitila od stvarnih ili navodnih unutarnjih politikih protivnika (Fraenkel, 1974, 13). Ni unutar te dvostruke strukture nije bio jasno i hijerahijski izgraen aparat vlasti i dravni aparat. Diferencirana historijska istraivanja revidirala su sliku racionalno konstruirane i savreno organizirane strukture vlasti. Ona su pokazala da je struktura vlasti u nacionalsocijalistikoj diktaturi bila obiljeena karakteristinom podvojenou izmeu monokratskih i polikratskih elemenata. Besprimjerna institucionalna anarhija (Mommsen, 1971, 702) bila je dokinuta samo u osobi voe (Broszat, 1969). Nacionalsocijalistiki sustav vlasti obiljeavala je diskrepancija izmeu pretenzije da se vlada monolitno i dualistikih ili polikratskih struktura vlasti, odreenih upravljanim kaosom tipinim za anarhistiki nered u ovlastima (Bracher, 1976, 64). Institucionalno naslijee nacionalsocijalistike diktature teko se moe smatrati hipotekom za demokratsku SR Njemaku. Teret naslijea inile su,
67

Talijanski se faizam moe okarakterizirati kao propali totalitarni eksperiment (nap. prev.).

152

naprotiv, mnoge inkriminirane srednje elite nacionalsocijalistike drave koje su i nakon 1945. opet preuzele vane funkcije u dravi, pravosuu i privredi. Jo je vie optereivala tradirana podanika svijest, koja se dugo konzervirala u politikoj kulturi SR Njemake (Almond i Verba, 1963; Reichel, 1981). Teret naslijea pogaao je sve tri drave, dok se tradirana podanika svijest odnosilo ponajprije na Japan i SR Njemaku. 3.2.3. Kraj autokratskog reima Sve su tri diktature okonane porazom u ratu, nakon to su i same presudno pridonijele izbijanju Drugoga svjetskog rata. Nakon vojnog poraza uslijedio je kolaps reima. Potom su, Njemaka i Japan posebno, krenule putem demokratizacije, kojega Alfred Stepan (1986, 71) idealtipski opisuje kao izvana nadziranu (re)demokratizaciju. Demokratizaciju i donoenje ustava u Japanu nadgledale su SAD, a u Zapadnoj Njemakoj zapadne pobjednike sile pod vodstvom Amerikanaca. Italija je bila meusluaj koji se nalazi izmeu izvana nadzirane (re)demokratizacije i tranzicije putem unutarnje redemokratizacije, nakon to je okupacijska vlast pobijeena pomou vanjske sile (Stepan, 1986, 67). U Italiji se ne moe, kao u Njemakoj,68 utvrditi precizan datum kraja faistike vladavine. Kolaps se zbivao u dvije etape. Prva etapa poela je iskrcavanjem saveznika na Siciliju 10. srpnja 1943. Kako je ratni poraz postao oitim, faistiko Veliko vijee smijenilo je diktatora Mussolinija veinom od 19 naprema 9 glasova (Lill, 1986, 360). Mussolinija je potom otpustio kralj i on je bio uhien. Italija je promijenila ratne fronte. To je znailo kraj faistike vladavine u cijeloj Italiji. Hitlerovom milou faizam je preivio jo gotovo dvadeset mjeseci kao krnja socijalnofaistika drava Repubblica Sociale Italiano. Istodobno, u drugoj fazi sloma talijanski pokret otpora (resistenza) ujedinio se u iroki pokret u kojemu su se protiv nacionalsocijalistikih okupatora i ostataka talijanskog faizma zajedno oruano borili katolici, laicisti, liberali, socijalisti i komunisti. Presudna je razlika u odnosu prema Njemakoj i Japanu bilo to to su diktaturu okonali sami Talijani i to su od 1942. poeli formirati irok pokret otpora faizmu. I ponovna uspostava ustava, pravne drave i demokracije u Italiji u mnogo je veoj mjeri bila politiko djelo samih Talijana. U Italiji stoga nije bilo vakuuma u suverenosti i legitimnosti izmeu kraja faizma i stupanja na snagu ustava, koji bi bio usporediv s onim u Njemakoj i Japanu. Na novome demokratskom poetku pristanak na demokraciju i aktivna potpora demokraciji u Italiji bili su izraeniji nego u Njemakoj i Japanu. Premda je u poslijeratnom dobu znaenje pokreta otpora predimenzionirano do nacionalnog mita, on je potaknuo i novi demokratski poetak, i konsolidaciju poslijeratne demokracije u Italiji (Pasquino, 1986, 59). Ni Nijemaka ni Japan nisu se mogli ili se nisu htjeli osloboditi svojih diktatura. Kraj autokratskih sustava vladavine bio je iskljuivo djelo saveznika.
68

Datum kraja faistike vladavine u Njemakoj jest 8. svibnja 1945, dan konane kapitulacije Njemakog Carstva.

153

Uz blage ograde, to vrijedi i za prve korake u demokratizaciji. Put demokratizacije kojega izvana nadzire neka okupacijska sila, kao u Njemakoj i Japanu nakon 1945, nosi u sebi podjednako i rizike i prednosti. Umjereni rizik ini legitimacijski vakuum. Naime, ako stanovnitvo doivi novi demokratski poredak kao dar stranih sila, ono prvotno moe i demokratski ustav doivjeti kao neto strano i nametnuto. I afektivna difuzna potpora graana novom ustavu teko da nastaje ve u samom procesu donoenja ustava, nego se moe stvoriti tek kasnije, preko utilitaristiki orijentirane specifine potpore, i to zbog dobre materijalne bilance uinka novog sustava. Prednost je demokratizacije pod stranim nadzorom brzo, nerizino i dugorono djelotvorno politiko razvlaivanje preostalih vladajuih elita staroga autokratskog sustava pomou nadmone vojne i politike sile okupacijske vlasti.69 U sluaju Zapadne Njemake i Japana prevagnule su prednosti saveznike okupacije. U obje je zemlje veina stanovnitva prihvaala stare reime i u kasnoj fazi rata. U Njemakoj i Japanu uvjereni demokrati bili su manjina (Beyme, 1993, 62; Watanuki, 1977, 119. i d.). Faistiki, nacionalistiki i protudemokratski potencijal bio je znatan. Kako su saveznici licencirali stranke i zabranili nacionalistike stranke nasljednice, bila je sprijeena politika reorganizacija politikih ostataka starog reima. U prihvaanju i konsolidaciji nove demokracije problematinima su se pokazale mjere denacifikacije koje su provodili, prije svih, Amerikanci. Apstrahiraju li se nrnberki procesi protiv glavnih ratnih zloinaca, arbitrani sudovi u kojima su sjedili Nijemci smatraju se dvojbenim postupkom (Sontheimer, 1989, 24). Ti sudovi nisu mogli istraiti stvarni udio onih pristaa nacionalsocijalistike stranke koji su pojedinano sudjelovali u zloinima nacionalsocijalistikog reima, kao to nisu mogli preispitati ni optube u postupcima sukladnima pravnoj dravi. Takozvana isprava o istoi u oslobaajuoj presudi pomagala je, osim toga, da se u Adenauerovoj eri potisne moralno i politiko suoavanje sa zloinima nacionalsocijalista: Proces denacifikacije subjektivno je sprijeio mnoge Nijemce da spoznaju kako su objektivno, vie ili manje, bili vaan dio mainerije totalitarne nacistike drave bez kojega Trei Reich nikad ne bi mogao nastati (Sontheimer, 1989, 25). U Japanu je nakon kratka vremena obustavljen obuhvatan program ienja politike, privrede i uprave kakav je bio planiran na poetku. Oieni politiari ve su se 1950. opet mogli vratiti u politiki ivot. Optereenim politiarima vojnog reima osobito je, u velikoj mjeri, bila proeta Liberalnodemokratska stranka (LDS) koja je vladala stalno od 1955. do 1993. Pozitivna strana toga normativno uznemirujueg razvoja bilo je ukljuivanje i kooptacija starih autokratskih elita u nove demokratske organizacije i strukture (Pohl, 1994a, 80). Njemaki i, na slian nain, japanski nain postupanja s elitama starog reima ukazuje na est problem postautokratskog razvoja demokracije: kako
69

Sluaj Irak pokazuje posebne potekoe neke okupacijske sile da izgradi demokratski sustav ako je okupacijska sila omraena, ako djeluje u kulturnom kontekstu koji ne razumije i koji je otvoreno neprijateljski prema njoj, te ako ne moe brzo rijeiti hobsovski problem unutarnjeg mira (usporediti pogl. VII. 3).

154

postupati s politikim voama, elitama, pomagaima i suputnicima starog reima, a da se izvri pravda na nain pravne drave, s jedne strane, te da se ne ugrozi demokratizacija i da se ojaa konsolidacija demokracije, s druge strane? Taj je problem Samuel Huntington (1991, 211) jezgrovito sveo na alternativu: prosecute and punish versus forgive and forget70. Premda okupacijske sile ne bi ugrozile demokraciju kad bi kaznile zloince, u Zapadnoj Njemakoj osueni su apsolutni vodei vrhovi reima (nrnberki procesi), malobrojne privredne voe, a kasnije i neke neposredne ubojice iz koncentracijskih logora. S obzirom na gnjusne zloine, to zbog moralnih razloga moe biti vrijedno aljenja. No, upitno je bi li zamanije sudsko osuivanje mnogih voljnih pomagaa reima sredstvima pravne drave uope bilo provedivo. Premda u prilog sudske obrade zloina reima govore valjani normativni razlozi, ona esto nailazi na organizacijske granice i granice pravne drave. 71 Zbog iskljuivanja veih dijelova stanovnitva, masovne osude mogu, osim toga, ugroziti drutvenu integraciju i stabilizaciju demokracije. Ono to je, dakle, u odreenim okolnostima teorijski i normativno poeljno, moe biti zaprekom uspjenoj demokratizaciji i konsolidaciji demokracije. Najvanije aspekte te problematike Max Weber je oznaio pojmovima etika uvjerenja i etika odgovornosti. Samuel Huntington (1991, 213. i d.) je suprotstavio argumente oprotaja i zaborava argumentima procesuiranja i kanjavanja.72 Najvaniji argumenti koji govore u prilog kanjavanju jesu: nasljedni demokratski reim ima moralnu obvezu kazniti zloine protiv ovjenosti; to ponajprije vrijedi u odnosu prema rtvama reima; kanjavanje je nuno kako bi se odvratilo od buduih povreda ljudskih prava; kanjavanje treba pokazati da je demokracija dostatno mona da ne poklekne pred prijetnjama elita starog reima i da demonstrira nadmo pravne drave i demokracije. Protiv kanjavanja mogu govoriti slijedei razlozi: demokracija se mora temeljiti na pomirenju i ne smije iznova stvarati jazove u drutvu; krhki proces demokratizacije trai jamstvo da nee biti odmazde prema zloinima prijanjeg reima kako se ne bi stvorili veto potencijali protiv mlade demokracije; kako su esto u povredama ljudskih prava sudjelovale, u razliitoj mjeri, mnoge skupine i pojedinci, amnestija stvara povoljniju polazinu osnovu za demokraciju od moguega arbitrarnog kanjavanja nositelja starog reima; kanjavanje moe ugroziti konsolidaciju demokracije. Stabilizacija suvremene demokracije jest vie dobro od kanjavanja prolih zloina.

70 71

Procesuiranje i kanjavanje nasuprot oprotaju i zaboravu (nap. prev.). Ako se ne mogu kvalificirati kao genocid ili zloini protiv ovjenosti, oni nerijetko kolidiraju sa zabranom retrospektivnosti u pravnoj dravi. 72 O problematici takozvane tranzicijske pravde vidjeti, meu ostalim, Kritz (1995), Arenhvel (2000) i Elster (2004).

155

Huntington (1991, 231) ne ostaje samo na pukom nabrajanju i suprotstavljanju argumenata, nego ih formulira u reenicama ako-onda, koje su primjenjive na konkretna postautokratska stanja. 1. Ako tranformacija zapone pregovorima izmeu elita starog reima i opozicije reimu, onda se moe zanemariti kanjavanje dijelova autokratskih elita, budui da politiki trokovi preteu nad moralnim dobitima. 2. Ako se sustav promijeni kolapsom ili naglim prekidom sa starim reimom te ako je oita opa moralna i politika elja za kanjavanjem, onda vodee elite, i to odmah, prve godine, trebaju biti kanjene. No odmah se mora jasno objasniti da srednji i donji rangovi nee biti kanjeni. U prekarnoj, neposrednoj postautokratskoj fazi Huntington u dvojbenom sluaju optira za amnestiju umjesto progona i kanjavanja. Temelj tome je prosudbeni kriterij etike odgovornosti da se ne ugrozi proces demokratizacije i tako ne rizikuje nastanak novih rtava. Od triju drava tu je smjernicu nakon 1945. potpuno slijedila samo Italija. U Zapadnoj Njemakoj su vodei ratni i reimski zloinci kanjeni, odnosno provedeni su dvojbeni postupci denacifikacije, kao u zapadnim zonama. U Japanu je ienje pogodilo gotovo iskljuivo vojsku i samo malobrojne politike vrhove, izuzimajui Tenn. U sve tri drave premona veina pomagaa biveg reima opet se vratila u dravnu, sudbenu i sveuilinu slubu (Sontheimer, 1989, 25; Pasquiono, 1986, 56; Halliday, 1989, 118). To, dodue, nije ugrozilo nove demokracije, ali je tijekom prva dva desetljea nakon rata pretvorilo dravne i pravosudne aparate u utvrde neliberalnih i poluautoritarnih shvaanja drutva. 3.2.4. Institucionalizacija demokracije Presudan je korak u prijelazu iz autokracije u demokraciju prenoenje politike vlasti s neke skupine osoba na set institucionaliziranih pravila (Przeworski, 1991, 14). Novouspostavljene norme i institucije odreuju doputene politike postupke kojima se obrauju i rjeavaju drutveni i politiki sukobi. To su metapravila (Beyme, 1994b, 233) novoga demokratskog sustava i ona mjerodavno odluuju o izgledima za vlast, utjecaj i raspodjelu u dravi, privredi i drutvu. Ipak, u institucionalizaciji demokracije imamo posla s fazom kojoj nisu jasno odreeni poetak i svretak u svim promjenama sustava. Osobito njezin svretak u velikoj mjeri ovisi o vrsti promjene sustava. Kraj autokratske vladavine moe se shvatiti kao deinstitucionalizacija, a poetak demokracije kao reinstitucionalizacija nekoga politikog poretka. Openito se moe ustvrditi da institucionalizacija demokracije poinje (1) kad su pravila autokratske vladavine potpuno ili djelomice suspendirana i (2) kad su stare vladajue elite izgubile vlast ili je moraju dijeliti s novim demokratskim elitama. U istraivanju tijeka institucionaliziranja demokracije posebno se mora odgovoriti na tri slijedea pitanja: 1. Koji su akteri presudno utjecali na institucionalizaciju demokracije?

156

2. Kojim je postupcima demokracija institucionalizirana? 3. Kakva institucionalna konfiguracija upuuje na novi, demokratski sustav vlasti? ad 1. Akteri Sudjelujui akteri sustavno se mogu podijeliti na vansjke i unutarnje. U drugom valu demokratizacije vanjski su akteri bile saveznike pobjednike sile. Pod unutarnjim akterima misli se na nove demokratske snage koje su u tri zemlje bile ukljuene u proces institucionalizacije na razliite naine. Najjaiji utjecaj pobjednike sile, SAD-a, bio je u Japanu. Utjecaji saveznikih zapadnih sila na osnutak SR Njemake na poetku su, dodue, bili presudni, ali su tijekom institucionalizacije demokracije sve vie slabjeli. Izvana se najmanje utjecalo na novo utemeljenje talijanske demokracije. Nasuprot Njemakoj, u Japanu zemlja nije bila podijeljena na razliite okupacijske zone, unato poetnim eljama Sovjetskog Saveza, kao to nije bilo ni zajednike uprave pobjednikih sila. tovie, okupacijska je politika pripala samo Supreme Commander of the Allied Powers (SCAP) koji je, unato svojoj formalnoj vezanosti za sve saveznike nadzorne vlasti, bio ovisan samo o uputama vlade SAD-a u Washingtonu i samo je njoj polagao raune. Dok su okvirni politiki uvjeti demokratizacije bili oblikovani u Washingtonu, SCAP je donosio svakodnevne politike odluke na licu mjestu. Prema tome, SAD su u biti odreivale tijek i rezultat institucionalizacije demokracije u Japanu. Pritom su okupacijske vlasti samo posredno snosile odgovornost za vladu. Japanska vlada koju su kontrolirale SAD ostajala je u meuvremenu na dunosti i bila je odgovorna za provoenje direktiva SCAP-a pomou japanske ministarstvene birokracije. U demokratizaciji Japana raspoznaju se, dakle, tri relevantna aktera: amerike vojne vlasti (vanjski demokratizatori), japanska vladina birokracija, u kojoj su od predstavnika autoritarnog reima bili oieni samo vodei poloaji u vojsci, politici i privredi (izvana nadzirana unutarnja demokratizacija), ameriki ustavni pravnici (izvana ovlateni civilni strunjaci). Okupacijske vlasti uvelike su odustale od svoje politike ienja ve tijekom 1946. godine. U novome politikom ureenju zemlje usko su suraivali s jedva promijenjenom, starom japanskom dravnom birokracijom koja je, nakon iskljuenja vojske i znatne oslabljenosti civilnih politikih elita, ostala jedina dravna institucija koja je dobro funkcionirala. Osim to je provodila odluke SCAP-a, japanskoj je birokraciji ostao i irok prostor za samostalno djelovanje koji je ona koristila za ouvanje svojih ovlasti u planiranju i upravljanju koje su se poveale u ozraju ratne privrede. Izrada novog ustava, za to je bila nadlena skupina amerikih pravnika, bila je glavno sredstvo institucionaliziranja demokracije. Kljuna podruja koja su ameriki strunjaci izradili, a koja je japanski parlament usvojio 1947, bila su: svoenje uloge tenna na isto simboline funkcije, bez ikakvih politikih ovlasti;

157

ukidanje vojske i zabrana uspostave oruanih snaga (l. 9); znatno ouvanje centralistikog ureenja drave; preuzimanje parlamentarnog sustava vlasti s asimetrinim dvodomnim sustavom i kabinetom koji je odgovoran samo Donjem domu.

SCAP je, osim toga, legalizirao prethodno zabranjene politike stranke, te decentralizirao obrazovni sustav kako bi se odgajali demokratski i punoljetni graani. Decentralizirana je i policija i ojaane su lokalne uprave. Kult shinto, koji je autoritarnom reimu sluio kao ideoloki instrument, ukinut je kao slubena dravna religija. Promjena u amerikom ponaanju moe se utvrditi ve poetkom 1947. godine kad su zbog pogoranoga privrednog stanja izbili masovni prosvjedi. SCAP je nastojao depolitizirati stanovnitvo. Opozvana je decentralizacija policijskih i obrazovnih ustanova. Pod dojmom poetka sukoba izmeu Istoka i Zapada u amerikoj upravi sve se vie probijalo gledite da SAD trebaju biti primarno zainteresirane za stabilnoga i pouzdanog saveznika, te je stoga oivljavanju ekonomije dana prednost pred demokratizacijom (Eccleston, 1993, 18). Zbog premoi imperativa sukoba izmeu Istoka i Zapada u vanjskoj politici, SAD su se sukcesivno povlaile iz aktivne demokratizacije zemlje nakon to su u Japanu usaene temeljne crte kapitalistike demokracije. Unutarnji demokratizatori provodili su potom projekt demokracije, to su ga potaknuli i prvotno snano kontrolirali Amerikanci, manje angairano i u pravcu konzervativno interpretirane elitne demokracije (u Schumpeterovu smislu) u kojoj je participacija slaba, ali demokracija funkcionira. Politika je u poslijeratnoj Njemakoj poela nakon 1945. pod protektoratom okupacijskih sila (Sontheimer, 1989, 21). Saveznici su decentralizirali njemaku upravu. Politika i upravna obnova poela je s najnie, komunalne razine. Pritom su zapadni saveznici u svojim okupacijskim zonama posegnuli ponajprije za demokratskim politiarima Weimarske Republike, odnosno za linostima koje nisu bile optereene nacionalsocijalizmom. Kako su Britanci i Francuzi htjeli sprijeiti oivljavanje jake sredinje vlasti, najvanije nacionalne politike jedinice vrlo su brzo, nakon komuna, postale pokrajine, koje su djelomice iznova stvorene. Politiku legitimnost da djeluju dali su im demokratski ustavi (Pfetsch, 1990), te su one oblikovale federalnu teritorijalnu strukturu kasnije Zapadne Njemake. I ostale politike institucije Zapadne Njemake izgraivane su takoer pod kontrolom saveznikih vojnih guvernera, osobito u ameriko-britanskoj zoni (Sontheimer, 1989, 29). Vodei politiari u tim institucijama, koji su esto bili lanovi demokratskih stranaka u Weimarskoj Republici, postali su prvi narataj politikih voa Bonnske Republike.73 Pravi konstitucionalni znak za start SR Njemake dan je na konferenciji est sila u Londonu kad su premijeri pokrajina ovlateni da sazovu ustavotvornu skuptinu (Klemann, 1986, 193). Upute zapadnih saveznika, koje su zapisane u frankfurtskim dokumentima, u biti su se ograniavale na osiguranje temeljnih prava i federalizaciju SR Njemake. Premda
73

To nije znailo da i bivi lanovi nacistike stranke, kao to su Globke, Carstens, Kiesinger ili Filbinger, nisu dospjeli do najviih poloaja u SR Njemakoj.

158

su se okupacijske sile samo dva puta decidirano umijeale u vijeanje o Temeljnom zakonu, te su Parlamentarnom vijeu uvelike dale slobodne ruke u izradi ustava, otpoetka su dale do znanja da e Temeljni zakon najprije morati odobriti one. Stoga se treba suglasiti sa Sontheimerovom (1989, 37) tvrdnjom da je posrijedi bilo nadzirano donoenje ustava, premda u blagom obliku. Njemaki politiari prvog narataja nedvojbeno su bili najvaniji konstruktori ustava, ali su ih stalno nadzirali saveznici, koji su utvrdili njegov (iroki) okvir. Engleski i ameriki saveznici odreivali su samo vrlo kratku fazu institucionalizacije demokracije u Italiji. Prvotno su, od jeseni 1943. do svibnja 1945, postojale dvije Italije, koje su bile u meusobnome ratnom stanju: faistika Repubblica Sociale Italiano (RSI) na sjeveru Italije pod Mussolinijem i zahvaljujui milosti Njemake i Kraljevina Italija pod nadzorom engleskih i amerikih saveznika. U demokratizaciji se mogu uoiti tri vana aktera: Saveznici, Velika Britanija i SAD, pri emu su SAD brzo postale odluujua snaga. Monarh Vittorio Emanuele i maral Badoglio, koji su dodue objavili rat Mussolinijevoj RSI, ali su se i sami diskreditirali kolaboracijom s faizmom od 1923. do 1943. Comitati di Liberazione Nazionale (CLN), koji su proizali iz resistenze i koji su se sastojali od komunista, socijalista, radikalnih republikanaca, umjerenih liberala, kranskih demokrata i katolika. Unato znatnim unutarnjim svjetonazorskim i politikim razlikama, nacionalni oslobodilaki odbori i politike stranke to su kasnije proizale iz njih uvelike su usklaeno djelovali u stilu nacionalne koalicije za izvanredno stanje sve do izbijanja Hladnog rata 1947. Saveznici su imali vanu ulogu samo od 1943. do 1944. Nakon poraza Njemake i sloma RSI-a Amerikanci su prenijeli gotovo sve ovlasti na privremenu talijansku vladu. Ve u svibnju 1946. potpuno je rasputeno savezniko kontrolno povjerenstvo. Amerikanci su intervenirali u talijansku politiku samo jo da bi poduprli umjerene graanske snage protiv komunista, potaknuli kapitalistiku rekonstrukciju Italije, vezali financijsku pomo 1947. za iskljuenje komunista iz privremene svestranake vlade te, nakon izbijanja Hladnog rata, jako ubrzali integraciju Italije u Zapad. No nema sumnje da su s krajem rata odluujuu ulogu u demokratizaciji zemlje imali talijanski politiari (Alf, 1977, 57. i d.; Scoppola, 1980, 17. i d.; Pasquino, 1986, 59; Lill, 1988, 381). Unato politikoj mitologizaciji resistenze u unutarnjoj politici Italije u prvim desetljeima poslije rata, mora se ustvrditi da je pokret otpora bio jezgra i pokretaka snaga demokratizacije Italije. Po tome se institucionalizacija demokracije u Italiji razlikuje od one u Japanu i Zapadnoj Njemakoj, gdje su njezinu genezu i strukturu mnogo jae obiljeile pobjednike saveznike sile, tj. vanjski akteri. ad 2. Postupci

159

Vrlo su se razlikovali i postupci institucionalizacije demokracije. Ako se na ustavnu konsolidaciju primijene prikazani kriteriji formalne legitimacije kao osnova za ocjenu (Elster, 1994), prema postupku izrade i usvajanja najsolidnije je bio legitimiran talijanski ustav, dok je ustav SR Njemake ispunio ako ga je uope ispunio samo podnoljivi minimum demokratskih standarda. Modus nastanka japanskog ustava mora se oznaiti nedemokratskim. U sluaju donoenja talijanskog ustava jednoznano su bili ostvareni legitimacija odozgo i unutarnji postupak legitimacije, ali ne i legitimacija odozdo. Ustavotvorna skuptina nedvojbeno je nastala prema demokratskim naelima. To se dogodilo u dva odvojena postupka 2. lipnja 1946: referendumom je utvren republikanski oblik drave, s jedne strane, i pukim je izborima uspostavljena Konstituanta, s druge strane. Ona je potom izradila nacrt ustava i usvojila ga s 455 glasova za i 55 glasova protiv. Nije bilo dodatne legitimacije ustavnim referendumom (Beyme, 1970, 26). U SR Njemakoj je mjerodavan prijedlog za Temeljni zakon izradila skupina strunjaka koju su sastavili premijeri pokrajina (konferencija na Herrenchiemseeu), potom se o njemu raspravljalo u Parlamentarnom vijeu, gdje je i usvojen s 53 glasa za i 12 glasova protiv. Nakon toga s Temeljnim zakonom su se suglasili svi pokrajinski parlamenti, osim bavarskoga. Nasuprot talijanskoj Konstituanti, Parlamentarno vijee nije bilo ustavotvorna skuptina nastala pukim izborima. Ustavotvorci su se potpuno svjesno odrekli referenduma o ustavu, jer je Temeljni zakon bio shvaen samo kao privremeni ustav zapadnog dijela njemake drave (Mugnug, 1987; Pfetsch, 1990; Storost, 1990). Dok je u SR Njemakoj legitimacija odozgo bila uvaena samo djelomice, unutarnja proceduralna legitimacija potpuno, a legitimacija odozdo uope nije bila uvaena, donoenje japanskog ustava odmah je povrijedilo sva tri zahtjeva za legitimnou u donoenju demokratskih ustava. Nacrt Ustava nije izradila i o njemu nije raspravljala ustavotvorna skuptina, nego skupina amerikih pravnika koju je za to ovlastio Supreme Commander for the Allied Powers, general McArthur. U toj skupini nije bilo Japanaca. Prvi nacrt Ustava japanski je parlament odbacio. Pod pritiskom amerike okupacijske vlasti japanski je parlament neto kasnije prihvatio samo malo promijenjeni nacrt bez ikakvih izmjena. Nije odran referendum o Ustavu (Halliday, 1989; Hartmann, J., 1992). Od tri postupka samo je, dakle, proces donoenja ustava u Italiji potpuno udovoljio standardima demokratske legitimacije. Paradoksalno, upravo se talijanski ustav pokazao najslabijim i u vlastitoj zemlji sve prijepornijim ustavom. Nasuprot tome, privremeni Temeljni zakon u SR Njemakoj, koji je formalnodemokratski bio nezadovoljavajue legitimiran, pokazao se vanim stupom konsolidacije demokracije. Svojim faktinim politikim dokazivanjem on je, kako je to formulirao Josef Isensee (1992, 37), izrastao u neizravni, stalni referendum o ustavu. Otkako je Temeljni zakon nastao, stalno su se, unato poroajnoj mani, poveavali njegova nova legitimnost..., normativna snaga i stabilnost (Isensee, 1992, 37). ak je i Ustav Japana, koji su u velikoj mjeri odredili stranci, stjecao prihvaenost i suglasnost, a time i legitimnost, kako se poveavalo trajanje njegova vaenja (Nakamura, 1994, 76.

160

Povijest djelovanja triju ustava, ponajprije empirijski, upuuje na to da je korektnost demokratskih postupaka u donoenju ustava oito od marginalne vanosti za dokazivanje demokracije i za empirijski uoljivu konsolidaciju demokratskog sustava vlasti. Taj je nalaz potvrdila i analiza procesa demokratizacije u treem valu. ad3. Institucije Zbog historijskog kompleksa tiranina iz totalitarnih i autoritarnih iskustava s faizmom i militarizmom, u tri poslijeratne demokracije nije bilo izgleda da se ostvare zamisli ni o predsjednikome niti o polupredsjednikom sustavu.74 Stoga su se tvorci ustava u sve tri zemlje odluili za parlamentarne sustave vlasti. Dravni poglavari tenn u Japanu, savezni predsjednik u SR Njemakoj i predsjednik drave u Italiji dobili su male politike ovlasti. Svjesno su ograniene njihove mogunosti da interveniraju u politiku vlade tako da je oblikuju. Male ovlasti dravnih poglavara sprjeavaju nastanak problematinih, neprozirnih i po legitimnost tetnih sukoba oko vlasti i blokada odluivanja izmeu efa vlade i predsjednika drave, a to je ustavom ugraeno u predsjednike i polupredsjednike sustave vlasti. I stvarno, takvi se sukobi nisu pojavili ni u jednoj od tri zemlje otkako su nastale. Vlade u trima poslijeratnim demokracijama birali su parlamenti i one su ovisile o njihovu povjerenju (Beyme, 1970, 1999). Zato je vladama ustavom bila dana mogunost da u dogovoru s predsjednikom drave i pod strogo odreenim uvjetima raspuste parlament. Time su u sve tri zemlje utvreni ustavni postupci kojima se razrjeavaju meusobne blokade u odluivanju koje Linz (1990) te Stepan i Skach (1993) smatraju velikom opasnou za destabilizaciju mladih, jo nekonsolidiranih demokracija. Dok je u Italiji opoziv razmjerno lak jednostavnim glasovanjem o nepovjerenju, Temeljni zakon SR Njemake svojim je konstruktivnim glasovanjem o nepovjerenju postavio razmjerno visok prag za smjenu vlade. Jednostavno glasovanje o povjerenju u Italiji je olakalo vrlo este smjene vlada u parlamentu,75 kao to je konstruktivno glasovanje o nepovjerenju u SR Njemakoj institucionalno sprijeilo takvu praksu. U konstruktivnom glasovanju o nepovjerenju sustav vlasti SR Njemake otpoetka je imao ustavno zajamen postupak koji je pridonosio stabilnosti vlade, a da se to nije plaalo opasnim blokadama odluivanja djelatno nesposobnih vlada. Sve tri zemlje imaju dvodomne parlamente, premda s razliitom predstavnikom osnovicom i s razliitim ovlastima. Najasimetriniji je japanski parlament. U procesu odluivanja u japanskom parlamentu jednoznano dominira Predstavniki dom (Donji dom). Vlada ovisi samo o glasovanju o povjerenju u Predstavnikom domu. Dom savjetnika, Gornji dom, ima, dodue, obvezu da se u zakonodavstvu openito suglasi sa zakonom o proraunu i meunarodnim ugovorima, ali njegovo glasovanje moe nadglasovati Predstavniki dom (Pohl, 1994, 73). Premda ni u SR Njemakoj nije nastao simetrian dvodomni sustav,
74

U SR Njemakoj vanu su ulogu imala negativna iskustva s polupredsjednikim sustavom vlasti u Weimarskoj Republici. 75 Prosjeni ivotni vijek talijanskih vlada od 1948. do 2006. bio je jedanaest mjeseci.

161

Savezno vijee (Bundesrat) ipak dobiva znatno pravo glasa u saveznom zakonodavstvu onda kada u Bundestagu i u Bundesratu veine imaju razliite politike stranke. U tom smislu, Bundesrat ne djeluje primarno kao pokrajinska kontrolna instancija, nego i to uglavnom preko odbora za posredovanje kao institucija koju su instrumentalizirale politike stranke, koja u SR Njemakoj prisiljava na kompromise ili doputa da zakonski nacrti propadnu. Samo je u Italiji nastao simetrini dvodomni sustav. Predstavniki dom i Senat otpoetka su imali jednake ovlasti i zbog gotovo jednakoga izbornog sustava i jednakih zakonodavnih razdoblja gotovo zrcalno predstavnitvo. Da bi preuzela dunost, talijanskoj je vladi potrebno povjerenje oba doma. Dvodomni sustav u Italiji, u kojemu nema nikakva odbora za posredovanje, u zakonodavnom se procesu pokazao vrlo sporim, a zbog slinih veinskih odnosa nije se razvio u pravu demokratsku instanciju meusobne kontrole. Ustavi svih triju zemalja predvidjeli su ustavne sudove kao vanu kontrolnu instanciju zatite mladih demokracija od prekoraivanja granica zakonodavca (parlamenta), presezanja izvrne vlasti ili organskih sporova ustavnih institucija. Na temelju svojih ovlasti (odluivanje o federalnim sporovima, o sporovima dravnih tijela, kontrola normi, ustavne albe) Savezni ustavni sud razvio je najintenzivnije ustavno sudstvo u nekoj demokratskoj dravi u zapadnom svijetu (Sontheimer, 1989, 286; Kneip, 2006). Kao uvar ustava, on se dokazao kao vaan element podjele vlasti u demokraciji SR Njemake, a da se to nije pretvorilo u problematinu juridifikaciju politike. U Italiji je, unato odredbi Ustava koja to nalae, Ustavni sud, Corte Constituzionale, osnovan tek 1956. Kako ima manja prava, nije mogao dostii ni utjecaj ni ugled Ustavnog suda SR Njemake. Zato nije ni imao vanu ulogu u stabiliziranju demokracije s podjelom vlasti u Italiji. Premda se zbog jakih formalnih ovlasti Vrhovni sud u Japanu povremeno oznauje kao uvar Ustava, ni on nije imao znaajnu ulogu u konsolidiranju demokracije. Nikad se nije bavio apstraktnom kontrolom normi koja je u raspravi o ustavnom pravu u Japanu prijeporna a uvijek se suzdravao i u kontroli dravnih tijela (Kevenhrster, 1969, 61). Najvii japanski sud uvijek se isticaosamoograniavanjem sudaca u odnosu prema ustavnim pitanjima. Samimo: zbog centralistikog ustrojstva drave, ogranienih ovlasti drugog doma (Gornjeg doma), veinskoga izbornog sustava u viemandatnim izbornim okruzima (do 1993), te slabog znaenja ustavnog suda, ustavni poredak japanskoga sustava vlasti snanije je usmjeren na strukture odluivanja veinske nego konsenzusne demokracije (Lijphart, 1984). Uinkovito djelovanje pretpostavlja se uvaavanju manjinskih pozicija, demokratskih checks and balances te socijalne i politike participacije. Promatra li se samo slovo ustava, u sustav vlasti Italije i SR Njemake mnogo su vie ugraena kontrolna ustavna tijela i politike institucije koje sile na stvaranje kompromisa i konsenzusno usmjerenih obrazaca odluivanja. To vrijedi napose za Italiju. Njezin je politiki sustav mnogo manje usmjeren na uinkovito politiko odluivanje nego to se brine za posve razmjerno predstavljanje (razmjerno izborno pravo bez prohibitivne klauzule), ako je mogue, svih drutvenih interesa i politikih grupacija. Mo i ovlasti premijera podreene su zatiti demokratskog

162

predstavljanja i najmanjih politikih struja i drutvenih manjina. U tome je institucionalnom aranmanu zakonodavna vlast avansirala u dominantnu politiku instituciju (Merkel, 1993b, 31). To bitno nisu promijenile ni izmjene Ustava 1992. (Trautmann, 1999, 519). Sukladno Temeljnom zakonu, u sustav vlasti SR Njemake, isto formalno, ugraeni su jai checks and balances. Federalizam, Savezno vijee kao drugi dom i moni Savezni ustavni sud stoje nasuprot saveznoj vladi i njezinoj parlamentarnoj veini kao znaajne veto sile. 3.2.5. Konsolidacija demokracije Unutarnji uzroci brze konsolidacije poslijeratnih demokracija u drugom valu bit e jo jednom saeti u komparativnome zavrnom poglavlju. Varijable usporedbe jesu: sredinje institucije sustava vlasti. stabilnost vlada, izborni sustav, struktura stranakog sustava, struktura industrijskih odnosa, razvoj civilne kulture i civilnog drutva, privredno postignue, izvanjska potpora. Demokratska konsolidacija Savezne Republike Njemake Od triju zemalja samo se meu graanima Savezne Republike Njemake trajno razvio ustavni patriotizam (Sternberger, 1990; Habermas, 1990). Patriotizam u Njemakoj prvi put nije vie bio ovinistiki usmjeren na imperijalistiku politiku velike sile, kao u Carevini, ili na narodnosno definiranu naciju, kao u razdoblju nacionalsocijalistike vladavine, nego na norme i institucije demokratske zajednice. Nove demokratske institucije prvotno nisu bile primarno potovane zbog mogunosti politike participacije, nego ponajprije zbog reda to su ga priskrbile sustavu vlasti. Najvanije su: Stabilnost vlade: Do 1972. zakonodavno razdoblje nijedanput nije okonano prije vremena i nije bilo nijednih prijevremenih izbora. Samo je 1963. izvrena planirana smjena kancelara, a 1966. promjena koalicija izmeu termina izbora. Autoritet vlade: Istaknuti poloaj saveznog kancelara (ovlast da daje smjernice), koji je do 1963. vjerodostojno obavljao i gradio Konrad Adenauer, simbolizirao je autoritet vlade. To je odgovaralo izraenoj podanikoj kulturi koja je jo postojala kod mnogih graana (Almond i Verba, 1963; Sontheimer, 1989, 133). Zbog svoje stabilnosti, autoriteta i uinkovita djelovanja, kancelarska je demokracija nedvojbeno bila povoljan institucionalni kontekst u kojemu se stanovnitvo, koje je veinom bilo autoritarno socijalizirano i koje je samo prije nekoliko

163

godina oduevljeno podupiralo Hitlera, moglo polako uiti demokraciji, prihvaati je i afektivno podupirati. Izborni i stranaki sustav: Stabilnost, autoritet i eficijentnost vlade podupirao je izborni sustav koji je, nakon nekoliko modifikacija 1953. i 1956, znatno poticao tendencije koncentracije u stranakom sustavu. Djelomice personalizirani razmjerni izborni sustav s petpostotnom prohibitivnom klauzulom omoguavao je smanjenje poetno visoke fragmentacije stranakog krajolika (1949. je u Bundestagu bilo devet stranaka) na trostranaki sustav76 (u Bundestagu su 1957. bile etiri, a 1961. tri stranke), a da nije ukinuta razmjernost kao odluujui element izbornog sustava (Nohlen, 1990, 192). Koncentraciji i deideologizaciji stranakog sustava dodatno je pridonio Savezni ustavni sud zabranom protuustavne Stranke Njemakog Carstva (1952) i Komunistike partije Njemake (1956). Osim toga, privredno udo, koje je poelo brzo, dalo je vanu temeljnu pretpostavku za umjerenost stranakog krajolika u SR Njemakoj. Uspostavio se umjereno pluralistiki stranaki sustav koji je bio sposoban proizvesti stabilne i djelatno sposobne vlade (stabilnost), ne iskrivljujui volju biraa u raspodjeli mandata i ne sprjeavajui ukljuivanje u predstavnitvo drutvenih interesa i politikih struja (inkluzivnost).

U SR Njemakoj nije se povoljno razvijalo samo predstavljanje teritorijalnih interesa (stranke), nego i predstavljanje funkcionalnih interesa posredstvom udruenja. To se osobito odnosi na odnos izmeu kapitala i rada. Ustavotvorci su se ve u Temeljnom zakonu suglasili o temeljnim pravilima rjeavanja sukoba na podruju radnih odnosa, ukljuivi slobodu koaliranja, negativnu slobodu koaliranja i pravo na trajk. Zakon o suodluivanju u tekoj industriji iz 1951, Zakon o ustrojstvu poduzea iz 1952. te Sporazum o modelu rjeavanja sukoba izmeu Njemakoga saveza sindikata i Saveza njemakih udruenja poduzetnika iz 1954. ine prijelomne datume u gustoj juridifikaciji industrijskih odnosa, koje je u razdoblju to je slijedilo i nastavljeno (Beyme, 1993, 211; Armingeon, 1994, 182. i d.; Weels, 2003). Spoj velike organizacijske koncentracije i reprezentativnosti sindikata i udruenja poduzetnika, reformistike orijentacije sindikata, njihova prihvaanja od strane poslodavaca kao pregovarakog partnera i stabilizirajuega pravnog okvira u SR Njemakoj je ve pedesetih godina rezultirao razvojem kooperativnih radnih odnosa. Nikad, dodue, nisu dostigli intenzivnost neokorporativistike isprepletenosti vedske ili Austrije, ali su ipak uzrokovali brzo sniavanje stopa sukoba, veu pripravnost na suradnju, a time i stabilnu proizvodnu snagu za privredu i demokraciju. U SR Njemakoj sukob rada i kapitala ni u jednom trenutku nije bio optereenje u konsolidaciji mlade demokracije. Pozitivni ekonomski razvoj, brzo smanjivanje nezaposlenosti i dobra bilanca privredne politike bili su istaknuti imbenici brze konsolidacije demokracije u SR Njemakoj. Oni su pridonijeli deideologizaciji stranakog
76

Kako imaju zajedniku frakciju, CDU i CSU su, iz parlamentarne perspektive, funkcionalistiki shvaene kao jedna stranka.

164

sustava, pruili materijalnu osnovicu za deradikalizaciju industrijskih odnosa, ublaili sukob oko raspodjele i pomogli da se milijuni prognanika ekonomski i politiki integriraju u zapadnonjemaki dio drave. Neoekivani ekonomski prosperitet podupirao je i nove demokratske institucije u politikom sustavu, koje su opet davale stabilan okvir u obliku politikog poretka za poveanje privredne uinkovitosti. Tako je iz motiva koji su prvotno bili orijentirani primarno utilitaristiki izrastala specifina potpora demokraciji trine privrede. Pedesetih se godina specifina potpora sustavu pretvarala u difuznu potporu, i to najprije sporo. Izgradnja demokratske politike kulture u SR Njemakoj trajala je dulje nego to u to eli povjerovati suvremeno povijesno istraivanje ex post. Historiar Hans-Peter Schwarz (1981, 287. i d.) posve tono oznauje 1955-1957. kao razdoblje konsolidacije s obzirom na stabilizaciju institucija, izgradnju samostalne vanjske politike i odreene reforme u socijalnoj politici. Ako bi se pak konsolidacija trebala openito odnositi na cijelu demokraciju u SR Njemakoj, rije je o institucionalistiki skraenome shvaanju politike. Ono potpuno isputa iz vida da je konsolidiranoj demokraciji potreban i razvoj graanskog drutva koje podupire demokraciju. Upravo ono nije bilo izgraeno do kraja pedesetih godina, kao to su to dokazali Gabriel Almond i Sidney Verba (1963) u svojoj pionirskoj studiji Civic Culture.77 U usporedbi pet nacija, civilna kultura SR Njemake jasno je rangirana iza stabilnih anglosaksonskih demokracija u SAD-u i Velikoj Britaniji, ali ipak ispred Italije i Meksika. Prema Almondu i Verbi (1963, 1980), politiku kulturu SR Njemake potkraj pedesetih godina obiljeavale su slijedee znaajke: graani SR Njemake dobro su poznavali kako djeluju politike institucije (kognitivni element), ali su ponajprije bili zainteresirani za politiki output (evaluativni element);78 kljunim institucijama parlamentarne demokracije, kao to su izbori, stranke i parlament, graani su izraavali slabu afektivnu potporu (afektivni element); razina aktivne politike komunikacije i participacije bila je, komparativno gledano, niska (participacijski element); u znatnom dijelu graana SR Njemake prvo su demokratsko desetljee preivjeli podaniki nazor, podlonost vlasti i klerikalno-tradicionalni vrijednosni stavovi; unato dobro razvijenom lanstvu u drutvenim organizacijama, graani su pokazivali tek nisku razinu meusobnog povjerenja i slabu sklonost ka
77

Idealni tip civic culture (graanske kulture) Almond i Verba (1963, 474) smatraju najpovoljnijom varijantom za stabilnost demokratskog sustava: The civic culture is a mixed political culture. In it many individuals are active in politics, but there are also many who take the more passive role of subject: (Graanska kultura jest mijeana politika kultura. U njoj je mnogo pojedinaca aktivno u politici, ali je i mnogo onih koji imaju pasivniju ulogu podanika. nap. prev.). 78 Prema studiji Civic Culture, stabilnost politikog sustava SR Njemake bila je ovisnija o postignuu sustava nego u ostale etiri zemlje koje su usporeivane: u SAD-u, Velikoj Britaniji, Italiji i Meksiku.

165

suradnji u drutvenim pitanjima koja se nisu ticala zastupanja vlastitih privrednih interesa. Gabriel Almond i Sidney Verba (1980, 219), dvojica pionira u istraivanju politike kulture, jezgrovito su saeli nalaze o SR Njemakoj potkraj pedesetih godina: Premda su u Njemakoj uspostavljene demokratske ustavne institucije, te postoji dobro razvijena infrastruktura politikih stranaka i interesnih skupina, nedostaju oni politiki stavovi koji omoguuju da se izrazi demokratski nain djelovanja tih institucija. Nakon dva desetljea Almond (1987, 34. i d.) priznaje SR Njemakoj punu sposobnost da bude demokracija. Obrazloio je da su se promijenili temeljni stavovi, to je ponajprije sveo na tri imbenika: 1. Duboka osobna historijska iskustva, poput vojnog sloma, okupacije, podjele i meunarodnog ponienja, uzrokovali su veliku distancu prema nacionalsocijalistikoj diktaturi i autoritarnim oblicima vladavine uope. (Taj je argument vaio, ustvari, i za stanovnitvo SR Njemake pedesetih godina.). 2. Tijekom prvih dvadeset godina od nastanka SR Njemake umjeno je ustavotvorstvo (federalizam, konstruktivno glasovanje o nepovjerenju, izborni sustav koji potie stabilnost, Savezni ustavni sud) djelovalo sve pozitivnije. Politike institucije tada su uvaavane i potovane i neovisno o svojemu outputu. To vrijedi ak i za stranaki pluralizam, koji je 1950. preferiralo samo 53 posto stanovnitva, dok je 25 posto graana jo smatralo poeljnom jednostranaku dravu. Ta je skupina 1968. spala na 7 posto, dok je 81 posto graana optiralo samo za viestranaki sustav (Beyme, 1993, 64). 3. Generacijska smjena proizvela je uinak kohorte u politikoj kulturi. Mladi graani, koji nisu bili politiki socijalizirani ni u Carstvu, ni u Weimarskoj Republici, ni u Treem Carstvu nego u SR Njemakoj inili su sve vei dio stanovnitva i sve su vie dolazili na socijalizacijske i kulturne multiplikatorske poloaje poput kole, visokog kolstva i medija. Razvoj politike kulture koja je stabilizirala demokraciju tako je, s jedne strane, sveden na kolektivni drutveni proces uenja, dok je, s druge strane, pripisan biolokom uinku smjene generacija. Almondovi su argumenti uvjerljivi, te ih njemaka istraivanja politike kulture uvelike dijele, ali i dopunjuju (Barnes, Kaase i dr., 1979; Reichel, 1981; Gabriel, 1992). Dopunuju ih, meu ostalim, i sljedeim elementima: studentskim pokretom 1968. i promjenom u politici, drutvu i kulturi koju je on izazvao; promjenom vrijednosti, koju je Ronald Inglehart (1977) utvrdio u svim naprednim industrijskim dravama, s pomicanjem preferencija s materijalnih na postmaterijalistike vrijednosti, to je sedamdesetih godina posebno zahvatilo mladu poslijeratnu generaciju u SR Njemakoj;

166

pojavom graanskih inicijativa i novih drutvenih pokreta sedamdesetih godina

Ti su imbenici utjecali na duboku promjenu stavova i kulture veine stanovnitva SR Njemake. Ali, dominantan uzrok izgradnje civic culture koja podupire demokraciju (a, prema nekima, i prethodno spomenute imbenike) bila je respektabilna pozitivna politika i, ponajprije, privredna bilanca djelovanja SR Njemake. U nacionalnome, kao i u meunarodnom istraivanju kulture SR Njemaka slovi kao primjer zemlje u kojoj je ekonomsko-politika uinkovitost povukla za sobom i sukcesivno legitimiranje demokratskih institucija i postupaka (Almond i Verba, 1963; Gabriel, 1992, 113; Greifenhagen i Greifenhagen, 1993, 116). Konsolidacija demokracije u SR Njemakoj nije, dakle, nipoto bila zavrena potkraj pedesetih godina. I dok se ve u prvoj polovici pedesetih godina moe govoriti o konsolidaciji velikih ustavnih institucija, dok je konsolidacija stranaka bila zavrena poetkom ezdesetih godina (1961), dok nije bilo ozbiljnih veto aktera protivnih demokraciji, prola su vie od dva desetljea dok politika kultura nije poela civilno podupirati demokratske institucije i politike organizacije. Tek se tada Schnwetterdemokratie79 (Gabriel, 1992, 113) pretvorila u stabilan demokratski poredak. Demokratska konsolidacija Republike Italije Na konsolidaciju demokracije u Italiji utjecali su drugi uzroci i konstelacije problema od onih u SR Njemakoj. Dvjema je zemljama bila zajednika ukljuenost u europske privredne integracije i sjevernoatlantski savez (NATO), kao i Wirtschaftswunder odnosno miracolo economico. Ustvari, talijanska varijanta privrednog uda imala je jedan optereujui nedostatak: nije uzrokovala punu zaposlenost kao u Zapadnoj Njemakoj i Japanu. Politika i privrednopolitika bilanca demokratskih, dravnih i ekonomskih institucija pokazala se oito loijom. U Italiji se nikad nije razvio ustavni i privredni patriotizam kao u SR Njemakoj. U Italiji je stoga uvelike bio zaprijeen njemaki put od utilitaristiki motivirane potpore, specific support, do afektivnog prihvaanja novoga demokratskog sustava, diffuse support. Sredinje institucije politikog sustava udovoljavale su, dodue, demokratskom imperativu o drutvenoj i politikoj inkluzivnosti, ali ne dovoljno i imperativu politike stabilnosti i eficijentnosti (eficijentnosti u odluivanju i implementaciji). S prosjenim ivotnim vijekom od 11 mjeseci, vladini kabineti u Italiji bili su, uz one u etvrtoj Republici u Francuskoj, najkratkovjeniji meu zapadnim demokracijama nakon 1945. No, same su smjene vlada manje uzrokovale nedostatnu eficijentnost u odluivanju u talijanskoj politici. Vladale su de facto stalno iste stranke (Pasquino, 1995, 272). Vladinim su kabinetima od 1946. do 1992. dominirali demokrani (Democrazia Cristiana, DC) u promjenljivim koalicijskim obrascima (centar-desnica, centar-ljevica). Isti su
79

Schnwetterdemokratie, doslovce demokracija koja se ostvaruje po lijepu vremenu, odnosno demokracija koja se ostvaruje i postoji u povoljnim okolnostima (nap. prev.).

167

politiari bili premijeri zemlje vie puta: De Gasperi osam, Andreotti sedam, Fanfani est, Moro i Rumor po pet puta, opet zauzimajui i prije i poslije toga najvanije ministarske poloaje u zemlji (Braun, 1994, 183. i d.). U stanovitom je smislu manji problem bilo esto smjenjivanje kabineta nego izostanak smjene politikih stranaka u vladi. Faktina suspenzija smjene vlade i opozicije uzrokovala je stagnaciju, reformsku slabost i nedostatnu kontrolu trajne vlade od strane funkcionalno prepolovljene opozicije. Posljedice su bile korupcija, dravni klijentelizam, osobno pokroviteljstvo i stranaki motivirana kolonijalizacija dravnog aparata i podravljenog sektora privrede (Alf, 1977; Pasquino, 1980). Iz te perspektive, izvrna je vlast u zemlji bila manje nestabilna nego to je bila nesklona inovacijama i nedovoljno demokratski kontrolirana. U prvom desetljeu demokratske konsolidacije taj je nedostatak izostanak smjene pojaavao stabilnost politikog sustava. Promjena u pravcu neke vlade Narodne fronte komunista i socijalista nedvojbeno bi izazvala znatne nacionalne, kao i meunarodne turbulencije. Blokiranje promjene politikog pravca vlade pridonosilo je stabilizaciji talijanske demokracije do poetka ezdesetih godina. Tek se u desetljeima to su slijedila trajna vladavina DC, koja je mutirala u dravnu stranku, i njezinih satelitskih stranaka uvrstila u optereujui nedostatak. Stabilnost se pretvorila u politiku stagnaciju. Blokiranje igre smjene izmeu vlade i opozicije raspalo se tek poetkom devedesetih godina zbog krizne, privremene dekonsolidacije politikog sustava (Morlino, 1995, 375. i d.). Razmjerno izborno pravo bez prohibitivne klauzule omoguilo je oblikovanje polariziranoga mnogostranakog sustava. U parlamentu je uglavnom imalo zastupnike vie od deset stranaka. Od 1948. je protusustavski novofaistiki Movimento Sociale Italiano (MSI) zaposjeo desni pol stranakog sustava, dok je na lijevom polu moan poloaj imala najjaa Komunistika partija u Zapadnoj Europi, Partito Comunista Italiano (PCI). Dok se MSI do 1994. jednoznano mogao oznaavati kao nedemokratska protusustavska stranka, donoenjem Ustava 1947-1948. poela je lagana integracija PCI u talijansku demokraciju (Farneti, 1983; Merkel, 1984, 228. i d.). Premda se od ezdesetih godina moe govoriti o stanovitoj depolarizaciji talijanskoga stranakog sustava, nikad se, kao u stranakom krajoliku SR Njemake, nije smanjila krajnja fragmentiranost stranakog sustava i samih stranaka. No problem nije bila, kao u Weimarskoj Republici, sve vea centrifugalnost stranakog natjecanja koja bi polako potkopavala politiki centar koji je nosio sustav. Naime, sve do 1992. vrsto je opstajala dominantna Demokranska stranka sa svojim koalicijskim partnerima.80 Pravi je problem bilo to to su neofaisti i komunisti, dvije relevantne stranke, neformalnim sporazumom ostalih stranaka (takozvana conventio ad excludendum) a priori bile iskljuene iz svakoga formalnog sudjelovanja u vladi gotovo pet desetljea (Pasquino, 1982; Hine, 1993, 96. i d.). Zahvaljujui tom mehanizmu, do 1994. bila je sprijeena smjena politike vlasti. Smjenu u vladi sprjeavali su, dakle, struktura stranakog sustava i neformalni pakt graanskih stranaka sa socijalistima. U Italiji su se i industrijski odnosi razvijali nepovoljnije za konsolidaciju demokracije nego u SR Njemakoj. Slijedi li se vladajue miljenje u istraivanju
80

To su bili: liberali (PLI), republikanci (PRI), soocijaldemokrati (PSDI) i socijalisti (PSI).

168

korporativizma (usp. npr. Schmitter, 1974; Schmitter i Lembruch, 1979; Lehmbruch i Schmitter, 1982), za dobru suradnju kapitala i rada te, eventualno, drave, uglavnom su vane tri dimenzije: reprezentativnost i centraliziranost interesnih udruenja, te obvezatni mehanizmi usklaivanja izmeu interesnih udruenja i drave. U prvome desetljeu konsolidacije Italija se mogla mjeriti sa SR Njemakom samo po reprezentativnosti, tj. po stupnju organiziranosti sindikata i udruenja poduzetnika (Schmitter, 1995b, 293). No, ni centralizacija udruenja, ni njihova pripravnost na suradnju u Italiji nikad nisu bili na njemakoj razini. Sindikati su bili podijeljeni na konkurentska komunistika, socijalistiko-socijaldemokratska, demokranska i neofaistika udruenja. Sposobnost usklaenoga stratekog djelovanja ideoloki rascijepljenih sindikalnih tabora u prva je dva desetljea nakon rata bila izrazito slaba (Kreile, 1985). To je posljedovalo radnim odnosima obiljeenima snanim sukobima i visokom stopom trajkova. Industrijski odnosi u poslijeratnoj Italiji stoga se ne mogu oznaiti kao privredna proizvodna snaga, a nisu davali ni pozitivan doprinos konsolidaciji talijanske demokracije. Drutveni su znanstvenici politiku kulturu interpretirali vie kao teret nego kao oslonac talijanske demokracije. U svojoj studiji pet nacija Almond i Verba (1963, 402) su ocijenili: The picture of Italian political culture that has emerged from our data is one of relatively unrelieved political alienation and of social isolation and distrust81. U politikoj kulturi Italije nije bilo ni specifinog zadovoljstva politikim outputom, ni difuzne potpore demokratskim institucijama (Almond i Verba, 1963, 496). Tom ocjenom Almond i Verba ostaju zapravo previe zarobljeni u bihavioralistikome zaaranome krugu svojih podataka i konvencionalnoga anglosaksonskog ideala demokracije.82 Naime, postojali su i povjerenje i komunikacija, ali unutar odvojenih politikih kultura: bijele katolike i crvene komunistike potkulture, kao i laikog tabora (Caciagli, 1988; Sowaidnig, 1996, 130. i d.). Parcijalne politike kulture bile su, dodue, uvelike izolirane jedna od druge, ali su unutar njihovih kulturnih granica vladali participacija, politika komunikacija, povjerenje i suradnja (Fritsche, 1987, 152. i d.). Talijanska varijanta segmentirane integracije nije, istina, proizvela anglosaksonski ideal civic culture, ali nije ni destabilizirala mladu talijansku demokraciju. Tvorba kulturnih tabora, individualistika skeptinost prema dravi, familijalizam i klijentelizam imali su dvostruki karakter s obzirom na konsolidaciju talijanske demokracije: s jedne se strane mogu protumaiti kao defekti u civilnoj kulturi, a s druge su strane djelovali kao uinkovite prepreke tendencijama ka autoritarno-etatistikom sustavu i takvim predodbama drave. U posljedice demokratskog sustava u poslijeratnoj Italiji nedvojbeno se ubrajaju ublaavanje potencijala drutvenih sukoba i centrifugalnih tendencija u
81

Sliku talijanske politike kulture koja proizlazi iz naih podataka obiljeavaju relativno intenzivna politika alijenacija te socijalna izolacija i nepovjerenje. (nap. prev.). 82 I neovisno o konkretnome istraivakom sluaju Italije, ta je kritika esto upuivana pionirima istraivanja politike kulture (Barnes, Kaase i dr., 1979; Reichel, 1981; Fritsche, 1987, 25. i d.; i dr.).

169

drutvu koje je bilo podijeljeno na potkulturno uvrene, komunikacijski otuene i meusobno suprotstavljene svjetove ivota katolika, komunista i laika. U stanovitom smislu to je pridonijelo i naknadnoj integraciji velike komunistike ljevice u demokratski sustav. Naime, uz negativnu integraciju komunistikih pristaa u svoju izoliranu potkulturu, komunisti su sve vie zaposjedali vane poloaje u komunama, gradovima i regijama,83 te su se tako i pozitivno integrirali u politiki sustav. Od ezdesetih godina komunisti su se postupno konstruktivno ukljuivali u parlamentarno zakonodavstvo (DiPalma, 1977). Komunisti su sve vie shvaali talijansku republiku kao svoj politiki sustav, te su umnogome suraivali na njegovu ustrojstvu. Stoga su postajali sve manja opasnost za demokraciju, a sve vie vana, premda ne i dostatna, kontrolna instancija nasuprot hegemoniji demokrana u poslijeratnoj talijanskoj demokraciji. Poseban talijanski put konsolidacije demokracije pokazuje da nema uzorna puta ka konsolidaciji mladih demokracija, nego da pogled moramo usredotoiti na funkcionalne ekvivalente koji u razliitim kontekstima mogu proizvesti jednake konsolidirajue uinke. Na paradoksalan nain to se pokazalo i u kriznom razvoju u prvoj polovici devedesetih godina. Unato smjeni gotovo cijele politike klase, unato potpunom raspadu staroga dravnog aparata Democraziae Cristianae i unato uspjesima medijskog populista Berlusconija i njegovih desnih populistikih koalicijskih partnera Lega Nord i Alleanza Nazionale, legitimacijski temelj demokracije u Italiji bio je dovoljno velik da se politiki sustav iznova konsolidira (Morlino, 1998).84 Premda se Italija oznauje i kao republic without government (Allum, 1973), talijanska je demokracija preivjela i bez jake vlade (DiPalma, 1977; LaPalombara, 1988). Osim prethodno navedenih funkcionalnih ekvivalenata za vladu koja je sposobna djelovati, postoji i dublji, temeljni razlog za to. Ni u jednome trenutku nije bilo alternative demokraciji koja bi dobila potpuru u elitama i veini stanovnitvu zemlje. Demokratska konsolidacija Japana Unato znatnim razlikama u ishodinim uvjetima, konsolidacija poslijeratne demokracije u Japanu vrlo je slina konsolidaciji demokracije u SR Njemakoj. Premda se do svretka Drugoga svjetskog rata civilno drutvo gotovo nije ni poelo razvijati, premda su demokratska iskustva bila slaba i premda nisu postojali vanjski mehanizmi potpore koji bi bili usporedivi sa zapadnoeuropskim privrednim sustavom, ipak su djelomice bili slini uinci poretka trine privrede i demokracije koji su poticali prihvaanje demokratskih institucija u japanskom stanovnitvu. Sredinje institucije politikog sustava jednako su ispunjavale demokratske imperative politike stabilnosti i eficijentnosti, te drutvene i politike integracije. S prosjenim trajanjem vlada od 20 mjeseci Japan zauzima srednju poziciju izmeu SR Njemake i Italije. Za stabilnost i eficijentnost demokratskog sustava
83 84

Regije su uspostavljene tek 1970. kao polufederalna tijela. Berlusconijeva zadiranja u pravnu dravu i politika instrumentalizacija vlastite medijske moi mogli su, zapravo, Italiju srozati blizu defektnim demokracijama. No smjena Berlusconija 2006. mogla bi brzo uzrokovati smanjivanje defekata demokracije to ih je donio Berlusconi.

170

ipak je bilo znaajnije to to je od 1955. kad je osnovana Liberalnodemokratska stranka (LDS) pa do 1993. ta stranka neprestance bila odgovorna za vladu. Istina, to je potaknulo, slino kao i u Italiji, oligarhizaciju, okotavanje i korupciju u politikom sustavu, jer je parlamentarna opozicija (socijalisti, komunisti) nezadovoljavajue obavljala kontrolnu funkciju kao potencijalna vlada. S druge strane, snano frakcionirani LDS85 nastojao je mnotvo razliitih drutvenih interesa objediniti pod jednim organizacijskim krovom, te pomou uravnoteenog sustava unutarnje podjele moi ouvati vlastitu politiku fleksibilnost i visoku sposobnost prilagodbe zahtjevima najrazliitijih socijalnih slojeva. este smjene vlada i s njima povezani novi izbori za Donji dom manje su izraavali unutarnju politiku nestabilnost, a vie su bili sredstvo rotacija na vlasti razliitih grupacija unutar LDS-a (Cheng i Womack, 1996, 322. i d.). I premda nije bilo efektivne promjene politikih pravaca u odgovornosti za vladu, koja bi bila u skladu s anglosaksonskim obrascem demokracije, socijalna i politika heterogenost vladajue stranke ipak je jamila djelomini pluralizam u natjecanju za dunosti u vlasti, koji je funkcionirao makar ogranieno. Predominantni status LDS-a86 temeljio se ponajprije na izbornom sustavu koji mu je pogodovao,87 snanoj ukorijenjenosti frakcijski vezanih nositelja mandata u stanovnitvu, te na uskoj povezanosti stranke s dravnom birokracijom. Status quo u politikoj vlasti osiguravala joj je uska povezanost s interesnim udruenjima poduzetnika i poljoprivrednih proizvoaa (Dolan i Worden, 1992, 320. i d., 343. i d.). Hegemonijski poloaj liberalnodemokratskog industrijskog kompleksa na vlasti naruio se tek sa sve veom istroenou mehanizama za reguliranje sukoba unutar stranke te porastom javnog nezadovoljstva i kritike vrha LDS-a, koji se potkraj osamdesetih godina sve dublje zapletao u korupcijske skandale. Dok su, dakle, interesi politikih i privrednih elita staroga autoritarnog reima bili zatieni i u uvjetima novoga demokratskog sustava, to je uvelike apsorbiralo njihov veto potencijal protiv nove demokracije, predstavljanje opozicijskih stranaka u oba doma parlamenta sprjeavalo je puzajui povratak u autokraciju (Dolan i Worden, 1992, 308, 357). Opozicija, koja je imala veto potencijal na podruju ustavnih promjena, takoer je bila vrsto ukljuena u demokratski sustav. Dodue, i socijalisti i komunisti esto su se u javnome
85

Frakcionatvo oznauje uspostavu stranaka sa specifinim unutarnjim skupinama moi (frakcijama) koje imaju vlastiti identitet koji ih razdvaja od ostalih lanova stranke, esto posjeduju vlastite publikacije i izvore financiranja i katkad su trajnije od samih stranaka (Sartori, 1976, 75). 86 Prema Sartoriju (1976, 193. i d.), neka se stranka oznauje predominantnom kad u slobodnim i potenim izborima, u konkurenciji s ostalim neovisnim i legalnim strankama, uspije dulje vrijeme osvajati apsolutnu veinu parlamentarnih mandata. 87 U svojemu empirijskom istraivanju japanskoga izbornog sustava do 1993. (single nontransferable vote) Cox (1996) pokazuje da, unato teorijskim postavkama, nije dolo do nadrazmjernih rezultata (nadpredstavljenosti malih stranaka u raspodjeli mandata), nego da su se pojavili podrazmjerni uinci (povlaivanje velikih stranaka). Za to su odgovorne bile, u prvom redu, organizacijske prednosti stranke (LDS-a) koja je desetljeima neprestance vladala i koja je bila vrsto ukorijenjena na razini izbornih okruga u odnosu prema resursima siromanoj opoziciji.

171

politikom sueljavanju sluili politikim stilom koji je bio radikalno kritian prema sustavu, ali posrijedi je bila, makar u veoj socijalistikoj stranci, tribunistika retorika koja je imala malo to zajednikoga sa stvarnom ukljuenou stranke u demokratski sustav. Unato otklonu od prosovjetskoga ponaanja potkraj pedesetih godina, odnosno od prokineske orijentacije poetkom sedamdesetih godina, Komunistika partija (KP) mora se u prva tri desetljea nakon rata oznaiti kao protusustavska stranka (Dolan i Worden, 1992, 361). Ustvari, KPJ nikad nije uspjela osigurati dostatan oslonac u birakom tijelu na nacionalnoj razini da bi se uspela do relevantnoga politikog aktera koji je protivnik demokratskog sustava. Razvoj je tekao poticajno za konsolidaciju demokracije i na razini predstavljanja funkcionalnih interesa. Neovisno o ideoloko-organizacijskoj fragmentaciji velikih, krovnih sindikalnih udruenja na socijalistike, socijaldemokratske do 1989, te na komunistike sindikate (Dolan i Worden, 1992, 339. i d.), industrijski odnosi na razini poduzea pokazivali su izrazito nisku razinu konfliktnog potencijala (Seifert, 1994). Suradnja tvornikih sindikata kao relevantnih predstavnika radnika u tarifnoj politici i poduzetnika bila je, osobito na podruju krupne industrije, obiljeana velikom pripravnou za konsenzus u okviru benevolentnog paternalizma poduzetnika (Haley, 1995, 103; Sato, 1989, 107). Odustajanje od mjera radnike borbe manje je proizlazilo iz miroljubive konfucijanske radne etike, a vie je bilo reakcija na spoznaju vlastite bespomonosti. Zbog kooperativnih radnih odnosa na razini poduzea, sukob rada i kapitala svakako nije optereivao konsolidaciju demokracije. Istodobno je formalna i neformalna isprepletenost udruenja poduzetnika i kapitala, planske birokracije i vlade u okviru korporativizma bez sindikata (Pempel, 1979) bila jedna od kljunih varijabli japanskoga privrednog uda. Ekonomski izvanredno uspjena varijanta usklaena djelovanja znatno je pridonijela utilitaristiki motiviranoj potpori graana te, Eastonovim pojmovljem izraeno, intenziviranju specifine potpore. Slino kao u SR Njemakoj, pozitivni ekonomski razvoj bio je izvanredno vaan za stabilnost i konsolidiranje japanske demokracije. Japansko privredno udo, koje je u znatnoj mjeri bilo potaknuto Korejskim ratom, s niskom nezaposlenou, koja je do devedesetih godina bila bez konkurencije, i s najviim stopama rasta meu dravama OECD-a, stvorilo je ekonomske pretpostavke za ublaavanje suprotnosti izmeu rada i kapitala, industrije i poljoprivrede, te je pomoglo da se integriraju oni koji su 1945. bili prognani iz Kine, Koreje i s poluotoka Sahalina. U Njemakoj i Japanu nakon 1950. uspjesi trine privrede uvelike su djelovali stabilizirajue na demokraciju. Unato pozitivnoj bilanci djelovanja politikog sustava, na podruju politike kulture sve do sedamdesetih godina mogli su se utvrditi znatni demokratski i participacijski nedostaci, koji su razliite autore potaknuli na pretjeranu interpretaciju da je Japan samo djelomice demokratiziran (Richardson, 1975, 245). Najvaniji su sljedei nedostaci: izraena usmjerenost politikih vezanosti i orijentacija na osobe, ponajprije meu seoskim stanovnitvom; posljedice su bile personalizam,

172

pokroviteljstvo i klijentelizam kao elementi politikog sustava koji se materijalno reproduciraju; politiki formalizam, kojega obiljeuje, meu ostalim, i to da veina biraa shvaa glasovanje na izborima manje kao mogunost sudjelovanja u democratic choice, a vie kao obvezu prema dravnoj vlasti; parohijalne politike orijentacije i interesi koji se uglavnom tiu neposrednih podruja vlastitog ivota, a kojima je komplementaran element nezainteresiranosti za nacionalnu politiku.

Politiku kulturu Japana pedesetih i ezdesetih godina karakterizirali su prevlast parohijalnih orijentacija i podanikih mentaliteta, s jedne strane, te napetost izmeu pasivne output-orijentacije preteno u seoskom stanovnitvu i aktivne input-orijentacije mlaih, urbanih i bolje obrazovanih slojeva stanovnitva. Od poetka sedamdesetih godina rastao je demokratski proces sazrijevanja (Watanuki, 1977). Proirenje stavova koji su podupirali demokraciju u svim slojevima stanovnitva i proliferacija mnotva organizacija civilnog drutva i novih drutvenih pokreta na podrujima zatite okolia, potroaa ili manjina i prava ena (Dolan i Worden, 1992, 341) bili su izraz civilnog drutva koje se emancipiralo. Oni su istodobno ukazivali i na sve vee difuzno prihvaanje demokratskog sustava. Unato participacijskim nedostacima, politika kultura i drutvene tradicije Japana nipoto se ne mogu paualno ocijeniti kao prepreka konsolidaciji demokracije. tovie, visok stupanj usmjerenosti na zajednicu i tradicionalni obrasci odluivanja koji su usmjereni na iznalaenje konsenzusa pridonijeli su ublaavanju drutvenih sukoba i politikog disidenstva, te su time drutveno stabilizirali japansku demokraciju (Haley, 1995, 107. i d.). Japanski put u konsolidiranu demokraciju pokazuje da se u azijskim drutvima moe etablirati liberalna demokracija kao poredak politike vladavine. Monopol vlasti LDS-a, koji je desetljeima bio dravna stranka, raspao se devedesetih godina, ne ugroavajui ozbiljno stabilnost japanske demokracije. Utjecaji na uspjenu konsolidaciju poslijeratnih demokracija u SR Njemakoj, Italiji i Japanu zakljuno se mogu saeti u tabelarnom pregledu.

173

Tablica 10: Utjecaji politike, privrede i graanske kulture na konsolidaciju demokracije u drugom valu demokratizacije
Sustav vlasti SR parlamentarni; Njemaka dominanacija
kancelara; konstruktivno glasovanje o nepovjerenju; federalna drava

Stabilnost vladea
prosjeno trajanje vlada: 25 mjeseci; 1949 2002: 26 vlada

Izborni sustav
razmjerni izbori s izbornim pragom od 5 posto

Stranaki sustavb

Industrijski odnosi

Civilno drutvo

Veto akteri

Privredno postignue
rani poetak snanoga privrednog rasta; dobro privredno postignue rani poetak snanoga privrednog rasta; srednje privredno postignue rani poetak snanoga privrednog rasta; dobro privredno postignue

Izvanjska potpora
rana privredna potpora (Marshallov plan); rana privredna i politika. integracija: EEC, NATO rana privredna potpora (Marshallov plan); rana privredna i politika. integracija: EEC, NATO rana privredna potpora zbog korejskog buma, nije politiki integriran

brza koncentracija umjereno od 1957; kooperativni umjereni pluralistiki stranaki sustav

razmjerno kasna nema ih izgradnja civilne kulture i vitalnoga civilnog drutva koji podupiru demokraciju slaba civilna nema ih kultura i civilno drutvo; djelomice parohijalne crte

Italija

Japan

parlamentarni; kolegijalni kabinet; destruktivno glasovanje o nepovjerenju; decentralizirana unitarna drava parlamentarni; dominacija premijera; destruktivno glasovanje o nepovjerenju; centralistika drava

prosjeno razmjerni izbori trajanje vlada: bez zakonskog 11,5 mjeseci; praga (1946-1993) 1948 2000: 57 vlada

nema koncentracije; polarizirani viestranaki sustav

sindikalistiki konfliktni

prosjeno trajanje vlada: 14 mjeseci; 1947 2000: 47 vlada

veinski izbori u viemandatnim okruzima (1947-1994)

brza koncentracija od 1955; hegemonijski umjereni pluralistiki stranaki sustav

autoritarnopaternalistiki korporativizam bez sindikata

slaba civilna nema ih kultura i civilno drutvo; djelomice podanika kultura

a Stabilnost vlade mjeri se prema broju mjeseci prosjenog opstanka na dunosti nakon to je stupio na snagu novi demokratski sustav. b Uzeta su u obzir etiri prva desetljea demokracije.

174

III. Trei val demokratizacije: Juna Europa

1. Demokratizacija u Junoj Europi
Trei val demokratizacije u 20. stoljeu potekao je iz June Europe. Kad su sredinom sedamdesetih godina Portugal, Grka i panjolska poeli zbacivati svoje autoritarne sustave vladavine, bio je to poetak dugog vala demokratizacije koji je iz June Europe zapljusnuo Latinsku Ameriku, dosegnuo pacifiku Istonu Aziju i dotaknuo Afriku, te kulminirao u Istonoj Europi annus mirabilis 1989. Tijekom tog vala od 1974. do 1995. diktatorske oblike vladavine zamijenilo je demokratskima nita manje no 78 drava (Huntington, 1991, 26; Diamond, 1996, 28). I dok mnoge od tih demokracija ni nakon 2000. godine nisu konsolidirane (Diamond, 1997, 33) ili su defektne (Merkel, Puhle i dr., 2003; Merkel, Puhle i dr., 2006), u meunarodnom istraivanju transformacije postoji suglasnost o tome da su se junoeuropske zemlje brzo konsolidirale i dostatno imunizirale u odnosu prema moguim tendencijama destabilizacije ili autoritarnih pokuaja (usp., meu ostalima, O'Donnell i dr., 1986; Kraus, 1990; Huntington, 1991; Gunther i dr., 1995; Linz i Stepan, 1996; Diamandouros, 1997; Morlino, 1998). Premda su promjene reima od 1974/75. do 1981/82. protekle neobino sinkrono, u konsolidiranu su demokraciju vodili vrlo razliiti putovi, koji e se ocrtati kroz sljedee etiri etape: (1) tip starog autoritarnog reima; (2) proces prijelaza jednoga reima u drugi; (3) institucionalizaciju; (4) konsolidaciju demokracije. 1.1. Tipovi autoritarnih reima Prije uspostave autoritarnih reima Grka, Portugal i panjolska imale su slaba vlastita iskustva s demokracijom. U sluaju Portugala i panjolske ona su potjecala iz davne prolosti i bila su obiljeena sukobima i nestabilnou prvih demokratskih sustava. I grki su pokuaji s krhkim liberalnim, parlamentarnim i demokratskim oblicima poretka sve do ezdesetih godina 20. stoljea stalno bili prekidani razdobljima autoritarne vladavine, unutarnjim politikim potresima i destabilizacijama. 1.1.1. Portugal: korporativistika Estado Novo Demokratska iskustva Portugala leala su najdalje u prolosti. Portugal je od 1910. do 1926. formalno bio ustavna poludemokratska parlamentarna republika, u kojoj je 1911. bilo uvedeno ope birako pravo mukaraca. U tih esnaest godina republika je doivjela jednu vojnu diktaturu (1917-1918), 20 pokuaja pua i pobuna, 8 predsjednika drave, 42 vladina kabineta, 158 velikih trajkova i 325 bombakih napada (Bieber, 1975, 66). Kolektivno historijsko pamenje zemlje nisu obiljeila pozitivna iskustva s demokracijom, nego desordem, politiki kaos koji se iz tog razdoblja prenio u portugalsku povijest 20. stoljea. Kao suprotnost kaotinim neredima u jednoj mobiliziranoj, polariziranoj i nasilnoj politikoj kulturi nastao je autoritarni reim Antnija de Oliveire

175

Salazara. Financijski znanstvenik Salazar, koji je doao na vlast 1932. nakon est godina razliitih vojnih diktatura, uvelike je uspio iskljuiti graane zemlje iz sudjelovanja u politici, demoblizirati drutvo i s Ustavom Estado Novo dati stabilnu institucionalnu osnovu autoritarnome korporativistikom reimu. To je pridonijelo pretvaranju Portugala u najtrajniju, etrdesetosmogodinju, desnu diktaturu u Europi u 20. stoljeu. Salazarova Estado Novo (nova drava) bila je drava bez stranaka. Portugalci nisu bili punodobni dravljani, nego samo pasivni promatrai. Politika je opozicija bila slabo izraena te, kad bi i istupila, brzo bi bila progonjena i djelotvorno suzbijena (Puhle, 1995a, 203). Trebalo je odrati tradicionalnu, staleku i predindustrijsku strukturu drutva, time to su drutveni sukobi suzbijani pomou prisilnog korporativizma i stavljeni pod autoritarni nadzor drave (Pinto, 1992, 91). U politolokoj literaturi salazarismo se esto oznauje kao korporativni autoritarizam (Linz, 1991), a katkad ak i kao faizam ili faizam bez stranke (Lucena, 1976). Preciznije je pak o Estado Novo govoriti kao o korporativnoj dravi bez korporacija. Naime, u revidiranome starom republikanskom ustavu iz 1933. prisilni je korporativizam uvelike ostao puko slovo ustava. U korporacije je stvarno bila organizirana samo manjina stanovnitva. Za stabilnost autoritarnog sustava vanijom se pokazala politika demobilizacija graana od njihova ukljuivanja u korporacije. Portugalski autoritarizam razlikovao se od faizma po nepostojanju kulta voe i velianja nasilja, demobilizaciji drutva i nepostojanju dvostruke strukture stranakog reima i dravnog aparata (Bruneau i MacLeod, 1986, 1; Puhle, 1995a, 203). Estado Novo mora se stoga opisati kao personalistiki autoritarni reim koji se korijenio u protuliberalnome, protumodernistikome i autoritarnokorporativistikom misaonom blagu katolikog integralizma (Pinto, 1992, 127). Autoritarno-korporativistiki je reim nadivio svoga utemeljitelja Salazara samo est godina (1968-1974). U tih est godina reim je nastavio pobolijevati pod Marcellom Caetanom, a tek je nakratko bio prekinut bezvoljnom fazom liberalizacije. Nije bio moderniziran ni privredno, ni drutveno. Rat u afrikim kolonijama sve je vie unitavao dravne financije. Stanovnitvo je ostalo uvelike demobilizirano. Poetkom sedamdesetih godina reim je, dodue, postao anakronistian i morbidan, ali ga politiki uvelike apatino i parohijalno stanovnitvo nije ugroavalo. Stoga nije udno to su reim sruili izvana asnici koji su u ratu u portugalskim kolonijama u Africi izgubili i posljednje iluzije o starom reimu. Zbog politike demobilizacije, slabe ideologizacije i anakronistinih dravnih struktura stari reim nije ostavio za sobom teko politiko naslijee demokratizaciji, ali je ostavio teak socijalno-ekonomski teret. 1.1.2. Grka: nehijerarhijski vojni reim I Grka je u prvoj polovici 20. stoljea prikupila tek ograniena iskustva s demokracijom. Od nacionalne katastrofe 1922. godine, kad je nakon grkoturskog rata (1919-1922) iz Male Azije protjerano milijun i pol Grka, do 1940. zemljom su naizmjence vladale vojne i kraljevske diktature ili slabi, nestabilni,

176

liberalni, poludemokratski kabineti.88 U Drugome svjetskom ratu Grku su okupirale sile osovine Njemaka i Italija. Godinu dana nakon svretka rata u Grkoj je izbio graanski rat (1946-1949) izmeu desno orijentiranih snaga i komunista, koji je uzrokovao desetke tisua mrtvih i masovna uhienja. Stotine tisua ljudi otjerano je u egzil. Traumatska iskustva graanskog rata obiljeavala su politiku, drutvo i kulturu zemlje do sedamdesetih godina i podijelila su zemlju na dva tabora: na jednoj je strani bio kartel vlasti politike desnice, vojske, krune, te povremeno i liberalne Unije centra; na drugoj je strani bila socijalistika i komunistika ljevica, koja je bila zabranjivana, progonjena i masovno uhoena. Uvelike su joj bila uskraena legalna prava na sudjelovanje u politici (Ganslandt, 1990, 50. i d.). Grka je izmeu 1949. i pua pukovnika 1967. godine bila, dodue, formalna demokracija. No zbog diskriminirajue zabrane i progona ljevice ona je de iure bila ograniena na nedemokratski nain. Osim toga, paradravna sredita vlasti, dvor i vojska, de facto su stalno intervenirali u civilnu politiku, stvorivi tako izvanustavne enklave. Zabranama stranaka, dekretima nacionalnokonzervativne izvrne vlasti i protudemokratskim odlukama sudova u Grkoj je nakon 1949. uspostavljen utjecajni usporedni ustav (Diamondouros, 1986, 143). On bi suspendirao slubeni demokratski ustav iz 1952. uvijek kad se inilo da se to tie podruja krajnje iroko tumaene nacionalne sigurnosti. To je uzrokovalo znatno ograniavanje jamstava pravne drave i prava na politiku participaciju. Stoga se to prvo kontinuirano demokratsko razdoblje u modernoj povijesti Grke opravdano oznauje kao restriktivna, ekskluzivna, upravljana ili kontrolirana demokracija (Diamondouros, 1986; Ganslandt, 1990, 35). Sukobi izmeu Unije centra oko Georgiosa Papandreua, koja je ezdesetih godina ojaala, i radikalne socijalistike ljevice oko njegova sina Andreasa Papandreua s nacionalno-konzervativnim taborom i krunom uzrokovali su nakon 1965. unutarnje politike krize i nemire. Politiko trojstvo parlamenta, monarhije i vojske zapalo je u meusobnu blokadu, koja je jednostrano rijeena puem pukovnika 1967. godine (Mouzelis, 1978, 115. i d.). Nedemokratski usporedni ustav, koji je znatno utjecao na poslijeratno razdoblje u Grkoj, postao je slubenim oblikom vlasti vojne diktature od 1967. do 1973. Pukovniki reim otpoetka je bio suoen s pet problema koji su sprjeavali njegovu legitimaciju, institucionalizaciju i konsolidaciju (Diamondouros, 1986, 146. i d.; Linz i Stepan, 1996, 130. i d.): 1. Raspadom unutarnje kohezije konzervativnog saveza: kruna se distancirala od dravnog udara pukovnika i oponirala je vojnom reimu. Tradicionalna protukomunistika desnica rascijepila se na zagovornike parlamenta i zagovornike reima. 2. Podjelom vojske: kao tradicionalistiki rojalisti, znaajni su dijelovi zranih snaga i mornarice uskratili potporu puistima u vojsci; visoki generali, koji su smatrali da su pukovnici naruili zapovjednu hijerarhiju u
88

Prema naim kriterijima, ta kratka razdoblja treba oznaiti kao poludemokratska zato to je postojalo samo ope birako pravo mukaraca, to je odgovornost vlade parlamentu bila slabo izraena i to su u pozadini demokratskog procesa kralj i vojska djelovali kao veto akteri (Legg, 1969).

177

oruanim snagama i da su oruane snage poistili od njih, pretvorili su se u protivnike vojne hunte. 3. Propau ideoloke legitimacije: pokuaj pukovnika oko Papadopoulosa da svoju autoritarnu vlast ideoloki legitimiraju oivljavanjem militantnog protukomunizma i protuparlamentarizma, te helenistikim mitom, ostao je bez odjeka. Reim nije uspio stvoriti ideologiju koja bi legitimirala vlast. 4. Privrednim rastom: forsirani napredak socijalno-ekonomske modernizacije uzrokovao je iri porast industrijskog radnitva i novih srednjih slojeva. Pretena veina i jednih i drugih bila je protiv reima. 5. Meunarodnim izopenjem: pukovniki reim nastao je u fazi kad diktatorski reimi u Europi nisu vie nailazili na politiku, ideoloku i kulturnu podrku, kao to je to bio sluaj dvadesetih i tridesetih godina s Portugalom i panjolskom. Europska zajednica je zamrznula svoje sporazume o pridruivanju s Grkom. Iz tih je pet toaka jasno da je reim imao izvanredno usku vlastitu osnovicu vlasti, da nije imao uvjerljivu ideologiju vladavine i da je istodobno bio suoen s monim politikim i drutvenim protivnicima. Propali su pokuaji da se reim institucionalizira i legalizira pomou dva ustava (1968, 1973). U usporedbi s autoritarnim reimima u Portugalu i panjolskoj, vojna diktatura grkih pukovnika ni u jednom se trenutku nije mogla osloniti na usporedivu institucionalnu, politiku i ideoloku infrastrukturu. Osim toga, vojni vlastodrci nikad nisu uspjeli politiki demobilizirati stanovnitvo, kao to je to polo za rukom Salazaru u Portugalu. Mobilizirani i moni protivnici pukovnike diktature ostali su stalni izazov reimu. Promatra li se iz perspektive teorije vladavine, kratak ivot grke vojne diktature gotovo je nuno proizaao iz uske drutvene i politike osnovice potpore. 1.1.3. panjolska: Francov institucionalizirani reim voe Povijest 19. stoljea u panjolskoj obiljeio je sukob liberalnih konstitucionalista i monarhistikih tradicionalista. Politiki razvoj zemlje u tom razdoblju odreivali su reforma i protureforma, revolucija i vojni pu. I konzervativni Ustav iz 1876. to su ga donijeli Bourboni omoguio je samo privremenu stabilizaciju panjolske drave i drutva. On je, istina, omoguio smjenu konzervativnih i liberalnih stranaka u odgovornosti za vladu; no i ona se, kao i sastav parlamenta, temeljila na izborima koji su bili odreeni cenzusom, iskljuenou ena i golemom manipulacijom (Nohlen i Hildenbrand, 1992, 268). U meteima privrednih, politikih i vojnih kriza tijekom prva dva desetljea 20. stoljea, restaurativna faza ustavne monarhije okonana je 1923. puem Miquela Prima de Rivere, generalnog kapetana Katalonije. No u panjolskom drutvu koje se raspadalo nije se mogao primiti ni koncept drave Prima de Rivere. Izgradnja autoritarne staleke drave s faistikim elementima propala je ve u zaecima. Krhki autoritarni sustav Prima de Rivere raspao se pod sve veom opozicijom radnika, sindikata, intelektualaca te, naposljetku, ak i znatnih dijelova vojske.

178

Godine 1931. utemeljena je Druga Republika u panjolskoj (19311936/1939). Prijelaz u demokraciju protekao je mirno. Temeljio se na izbornim uspjesima republikanskih stranaka, a njime su kooperativno upravljale konzervativne, liberalne i socijalistike elite (Linz, 1978a, 143). Nasuprot tome, est godina prve panjolske demokracije, osobito nakon 1933, nije bilo obiljeeno suradnjom, nego svjetonazorskim sukobima, nepremostivo oprenim politikim interesima i proliferacijom politikog nasilja. Duboke crte sukoba dijelile su crkvu i laicizam, anarhosindikalistiki organizirane radnike i protureformske kapitaliste, poljoprivrednike i krupne zemljoposjednike, nacionalistike zagovornike sredinje drave i regionalistike secesioniste, te politiki organizirane stranke ljevice i desnice (Linz, 1978a, 145. i d.). Unato mnotvu sukoba, kratka faza demokratskih reformi u pozitivnom je smislu jae obiljeila svijest mnogih graana no to su to uinila iskustava s demokracijom meu grkim i portugalskim stanovnitvom. Druga Republika u panjolskoj propala je zbog krajnjeg gomilanja problema te jake polarizacije i mobilizacije politikih i drutvenih organizacija, klasa i skupina. Istina, oni nisu uzrokovali slom demokracije, ali su motivirali znaajne dijelove vojske pod generalom Franciskom Francom na oruani napad na republiku, koji se pretvorio u dugi graanski rat (1936-1939) s desecima tisua rtava (Brou i Tmine, 1975). rtve tog rata, kojega je Franco shvatio kao cruzadu (kriarski rat) dobre protiv zle panjolske, obiljeavale su i dijelile zemlju do sedamdesetih godina. One su bile traumatski doivljaj panjolske u 20. stoljeu. Frankistiki revolt prvotno je, u biti, bio vojni. Podupirao ga je iroki savez tradicionalne, monarhistike, konzervativne i katolike panjolske (Puhle, 1995, 195). Nakon tri godine graanskog rata Franco je 1939. jednostavnim zakonom uspostavio diktaturu. Stupanj njezine institucionalizacije i kasnije je ostao nii od prvotno pretpostavljene autoritarno-korporativistike pretenzije. Historiar i politolog Hans-Jrgen Puhle (1995, 197. i d.) ovako je saeo sr frankistikog reima: Franco je shvaao samoga sebe kao caudillo por la gracia de dios, koji je odgovoran samo povijesti... Frankistika vladavina bila je katolika, vojna, polufaistika ali ne i klerikalno-faistika autoritarna diktatura u kojoj su se tijekom vremena poveavali monarhijski elementi, a kasnije i elementi upravljane diktature. Reim je bio skrojen prema Francovoj linosti. No koalicija vojske, policije, veleposjednika, reakcionarnoga industrijskog kapitala, Katolike crkve i konzervativnoga dravnoga aparata koja je podupirala reim ostala je politiko i kulturno optereenje za svaku demokratizaciju i nakon Francove smrti. Osim toga, nesavladana trauma graanskog rata i potlaena ljevica, uz latentnu opasnost od obnavljanja polarizacije, inili su svaku demokratsku promjenu reima potencijalno vrlo rizinom. Kako je stari Francov reim uivao mnogo veu potporu stanovnitva od autoritarnih reima Portugala i Grke, ostavio je za sobom, u usporedbi s drugim dvjema zemljama, najtee politiko naslijee za uspostavu demokracije.

179

1.2. Prijelazi iz jednoga reima u drugi Historijsko poklapanje kraja posljednjih autoritarnih reima u Zapadnoj i Junoj Europi 1974-1975. i konsolidacija mladih demokracija 1981-1982. godine provociraju usporedbu (Pridham, 1984; Schmitter i dr., 1986; Kraus, 1990; Gunther i dr., 1995). U toj se usporedbi, ispod povrine istodobnog razvoja, vrlo brzo pokazuju razliiti procesi, sukobi, akteri, pregovori, obrasci rjeavanja i rezultati prijelaza iz jednoga reima u drugi. Meunarodni kontekst sredinom sedamdesetih godina nedvojbeno je pogodovao mijenjanju reima i demokratizaciji u Junoj Europi. Grka, Portugal i panjolska u to su vrijeme bile okruene iskljuivo konsolidiranim zapadnoeuropskim demokracijama. Europska zajednica (EZ) jednoznano je uspostavu demokracije postavila kao preduvjet pristupa triju zemalja. lanstvo u Europskoj zajednici zagovarali su dinamini dijelovi poduzetnitva. I SAD, koje su u junoamerikom kontekstu do kasnih sedamdesetih godina prema diktaturama esto zauzimale podvojen stav, podreen vlastitim vanjskopolitikim interesima, izjasnile su se za demokratske odnose u Junoj Europi. Od vanjskih okvirnih uvjeta za kraj posljednjih diktatura u Zapadnoj Europi znaajniji su bili procesi unutarnje drutveno-ekonomske modernizacije. Od kraja pedesetih godina oni su potkopavali temelje legitimnosti i socijalnu osnovicu autoritarnih reima, osobito u panjolskoj, a malo kasnije i u Grkoj i Portugalu. Autoritarne politike reime nisu, dakle, ugrozili privredno-politiki neuspjesi nego, naprotiv, uspjesi u modernizaciji. Narodne privrede triju zemalja imale su izmeu 1960. i 1973. vidljivo vie stope rasta od ostale Zapadne Europe (Williams, 1984). Dok su u panjolskoj ve potkraj pedesetih godina privredu poeli otvarati i modernizirati tehnokrati Opusa Dei koje je pozvao Franco, reformski tehnokrati u Portugalu provodili su otvaranje privrede prema vani (pristup EFTA-i 1960), oprezno su liberalizirali prava na sindikalno zastupanje i poeli modernizirati Salazarovu Estado Novo (Dauerstdt, 1988). No, procesi modernizacije koje su eljele i forsirale reformama otvorenije reimske snage kako bi stabilizirale i legitimirale svoju politiku vlast naposljetku su proizveli neeljene uinke koji su uzrokovali destabilizaciju autoritarne vladavine. Prvo, internacionalizacija kapitala i proizvodnje, irenje zapadnih potroakih navika i moderni oblici ivota to su uvezeni kroz turizam i preko radnika emigranata uinili su oitim funkcionalni rascjep izmeu ekonomije koja se otvarala i zatvorenih struktura politike vlasti. Drugo, ubrzanim strukturnim promjenama od poljoprivrede ka podrujima industrije i usluga nastajali su rastui industrijski proletarijat i novi gradski srednji slojevi. Seosko stanovnitvo okovano parohijalnom politikom kulturom, koje se ubrajalo u socijalne oslonce autoritarnih reima osobito u Portugalu i panjolskoj, sukcesivno je otpadalo od modernizacije. Ekspandirajui novi srednji slojevi i industrijsko radnitvo zahtijevali su pak vee sudjelovanje u politici i pravednije sudjelovanje u privrednom blagostanju. Pasivno-rezignacijska lojalnost prema autoritarnom reimu ezdesetih je godina sve vie uzmicala pred zahtjevima za politikom i privrednom participacijom. Ipak, nenamjeravani popratni socijalni uinci privredne modernizacije razvili su svoj puni utjecaj na destabilizaciju sustava tek

180

onda kada je u privrednoj krizi 1973. prekinuta duga faza prosperiteta i kad se materijalna oekivanja i karijerne nade probuene u bumu nisu vie zadovoljavajue ispunjavale. Dugoroni procesi socijalno-ekonomske modernizacije bili su vani materijalni i socijalni temelji promjene reima. Ipak, ona se ne moe objasniti samo njima. Upravo se na tri junoeuropske zemlje moe pokazati kako akteri mogu imati vanu ulogu u konkretnom prijelazu u demokraciju. 1.2.1. Portugal: vojni pu i ruptura U Portugalu su se elite starog reima pokazale nesposobnima same poeti mijenjanje reima i tako zadrati utjecaj na tijek procesa demokratizacije. Poticaj za promjenu nije potekao iz reima, nego od vojnih asnika srednjeg ranga. Profesionalno nezadovoljni i vojno deziluzionirani asnici portugalske vojske u afrikim su kolonijama u rujnu 1983. osnovali opozicijski Pokret oruanih snaga. Najkasnije do prosinca iste godine zajedno su se obvezali da e sruiti nesposobni Caetanov reim (Maxwell, 1986, 114). Nakon pet mjeseci, 25. travnja 1974, reim je sruen vojnim puem. Brz pad reima omoguilo je vie imbenika: eklatantna slabost u djelovanju starog reima, dok su konspirativne skupine u vojsci raspolagale strukturom za eficijentno djelovanje i golemom odlunou da djeluju; Caetanov reim mogao se ak i u dravnom aparatu osloniti samo na dijelove sigurnosne policije; reim nije imao oslonca u drutvu. Masovni trajkovi od 1973, najprije u industriji, a potom i na podruju usluga, ukazivali su na sve vei aktivni prosvjed protiv reima; u podzemlju su bile osobito dobro organizirane Komunistika partija i njezine sindikalne organizacije (Intersindical). One su bile pripravne poduprijeti pad reima aktivnom mobilizacijom odozdo. Tako je 1974. nastalo paradoksalno stanje u kojemu su reimu izmicala sva sredstva vlasti, koja su se koncentrirala na strani opozicije reimu. To je stanje tono saeo Kenneth Maxwell (1986,115): Portugalska revolucija dogodila se, dakle, kako zbog kolapsa staroga politikog sustava, tako i zbog jakosti snaga promjene. Ubrzo nakon to su vojni asnici preuzeli vlast raspalo se jedinstvo u djelovanju oruanih snaga. Sukob u oruanim snagama izbio je oko pitanja dekolonizacije Angole, Gvineje Bissau i Mozambika. Dok je lijevo usmjereni pokret oruanih snaga (MFA) zahtijevao trenutanu neovisnost, to je odbio privremeni predsjednik drave general Spinola. Kad su obje strane mobilizirale svoje pristae, pokazalo se da je MFA u neformalnom savezu s komunistikim organizacijama ve stvorio vlastito sredite moi u zemlji. U rujnu 1974. Spinola je bio prisiljen odstupiti. Kasnije ukljuivanje generala u priprave za pu u oujku 1975. MFA je iskoristio da vodstvo drave i vladu oisti od umjerenih asnika.

181

Oivljeno je Revolucionarno vijee kao najvia vodstvena instancija, koju je kontrolirao MFA (Maxwell, 1986, 121). Naposredno nakon travnja 1974. u zemlji je dolo do eksplozivne socijalne i socijalnorevolucionarne mobilizacije. Revolucionarna pobuna prvotno se mogla objasniti vakuumom u vodstvu drave to je nastao u drugoj polovici 1974. Nakon travnja 1974. vojska nije bila sposobna jedinstveno djelovati. To je otvorilo drutvene i politike prostore za socijalnorevolucionarne mobilizacije (Fishman, 1990, 433). To, kao i povezanost pojedinih dijelova oruanih snaga s ortodoksnim komunistima i skupinama krajnje ljevice, uzrokovali su revolucionarnu mobilizaciju irokih dijelova stanovnitva koja je potrajala 18 mjeseci. Dok su se u panjolskoj reformski usmjereni eurokomunisti pod Santiagom Carillom u politikim i socijalnim paktovima dokazali kao paficirajui i na konsenzus pripravan partner u prekarnim fazama prijelaza u demokraciju, Partido Comunista Portugues (PCP) u revolucionarnom je mobiliziranju igrala ulogu koja je ugroavala demokraciju u ranome politikom, socijalnom i ekonomskom mijenjanju reima u Portugalu. To se svodilo na trenutano iskljuenje elita starog reima i konstelaciju lijevih vojnih asnika i Komunistike partije koja je samu sebe shvaala revolucionarno, te mobilizaciju masa kako bi se usporedno s politikom demokratizacijom a za razliku od panjolske i Grke provele privredne reforme kao to su kolektivizacija latifundija (ponajprije u junome Alentejou), nacionalizacija banaka i industrije. Nasuprot procesima demokratizacije u panjolskoj koje su potaknule frankistike elite, u Portugalu su iroki dijelovi dravnog aparata i tajne policije (PIDE) oieni od pristaa starog reima. U Portugalu se smjena starog reima dogodila kao radikalan lom (ruptura), koji je poeo vojnim dravnim udarom, a nastavilo ga je revolucionarno mobilizirano stanovnitvo. Stari je dravni aparat dezintegriran u najkraem vremenu. Toj posebnoj politikoj konstelaciji treba pripisati to promjena reima u Portugalu nije zahvatila samo politiku nego i privrednu sferu. 1.2.2. Grka: kolaps zbog vojnog poraza Grki pukovniki reim opisali smo, kao i Diamondouros (1986) te Linz i Stepan (1996), kao nehijerarhijski vojni reim, dakle vojnu diktaturu koja je djelomice stavila izvan snage tradicionalnu zapovjednu hijerahiju u vojsci. Taj se posebni karakter pukovnike diktature u Grkoj pokazao kao slabost reima kad je on zapao u teku krizu koja je poela u ljeto 1973. Jaki ovjek reima, Georgios Papadoulos, pokuao je svojoj vlasti pribaviti prijeko potrebnu legitimnost ustavnim uvoenjem predsjednikog sustava. Predsjednik je trebao imati iroke ovlasti, ali bi ipak bio postavljan opim demokratskim izborima na sedam godina. Kako bi tim planovima podario politiku vjerodostojnost, amnestirao je politike zatvorenike, opet de iure uspostavio graanske slobode, uveo civilni kabinet pod konzervativnim Markezinisom, te unio izglednima slobodne parlamentarne izbore u roku od godinu dana (Diamandouros, 1986, 152). Kao i u mnogim drugim sluajevima na Filipinima 1986, na Tajvanu i u Junoj Koreji osamdesetih godina, u Maarskoj 1988, Poljskoj 1989. ili u Sovjetskom Savezu

182

pod Gorbaovim i u Grkoj se stvaranje novih izvora legitimnosti pokazalo rizinim za autoritarni reim: prvo, grki vojni reim pokuao se legitimirati prekasno; drugo, otvorio je nove prostore irenja za aktivnosti opozicije; tree, uzrokovao je novu podjelu u vladajuoj vojsci. Studenti Politehnike kole u Ateni iskoristili su mjere liberalizacije kako bi zaposjeli sveuilite i, uz simpatiju irokih dijelova stanovnitva, zahtijevali da se demokracija obnovi odmah. Studentska je pobuna uguena u krvi, ali je uzrokovala pu unutar hunte kojim su iskljueni softliners i na vlast dovedeni hardliners oko brigadnog generala i efa vojne sigurnosne policije Ionnadesa. I sam je vrh vojske opet podvrgnut istkama. U oruanim su se snagama produbile podjele, koje su jo jae naglasile nehijerahijsku osnovu vojnog reima (Linz i Stepan, 1996, 131). Zemlja je opet podvrgnuta pootrenoj represiji. Propao je prvi pokuaj vojnih asnika da reimu pribave minimalnu legitimnost. Jo se rizinijim pokazao drugi pokuaj da se reimu pribavi legitimnost. On je izravno uzrokovao kraj vojne diktature. Upravo klasinom manirom, vojni su vlastodrci pokuali nedostatak unutarnje legitimnosti nadoknaditi uspjesima u vanjskoj politici.89 Tajne spletke vojne hunte o stavljanju cijelog Cipra pod grku kontrolu propale su zbog turske invazije na otok. Zbog vojne katastrofe i prijetee dezintegracije vojska kao institucija suprotstavila se vojsci kao vlasti (Stepan, 1986, 72. i d.). Kako bi se izbjegla ratna opasnost, generalni stoer opet je uspostavio hijerarhijski zapovjedni lanac u oruanim snagama, smijenio Ioannidisa i postavio generala Ghizikisa kao privremenog predsjednika. Tako su se vrhovi grke vojske distancirali od reima koji se raspadao kako ne bi bio ugroen integritet vojske kao institucije (Diamandouros, 1986, 157). No, cijela je vojska bila previe diskreditirana i uivala je preslabu politiku i drutvenu potporu da bi izvela zemlju iz tako prekarna stanja. Vodstvo vojske stoga je pozvalo bivega konzervativnog premijera Karamanlisa da se vrati iz egzila. Njegov entuzijastini prijem u grkom stanovnitvu i oito zakazivanje vojske u odnosu prema turskoj prijetnji ratom oduzeli su vojsci svaki budui neposredni utjecaj na tranziciju u demokraciju koja je uslijedila (Linz i Stepan, 1986, 132). Vojska se vratila u vojarne i nestala kao veto akter iz grke politike. Ubrzani kraj pukovnike diktature bio je posljedica pogrene strateke raunice koja nije netipina za autoritarni reim. Kako bi smanjili nedostatak legitimnosti, vlastodrci su se upustili u djelominu liberalizaciju reima. Oprezno liberaliziranje razvilo je dinamiku na iji su neeljeni utjecaj koji je destabilizirao sustav pukovnici odgovorili pojaanom represijom. Zaotrio se problem legitimnosti. Novo rizino nastojanje da se on ublai vanjskopolitikim pokuajem aneksije pokazao se kao kobna pogrena procjena koja je izravno uzrokovala kolaps pukovnikog reima. 1.2.3. panjolska: reforma pactada upravljana odozgo I prije Francove smrti u studenome 1975. osnovica vlasti autoritarnog reima postala je krhka. Crkva je povukla svoju aktivnu potporu Francovu reimu, nova
89

Treba usporediti jednake motive i istovjetan rezultat pustolovine argentinske generalske hunte na Falklandima 1982, koja je zavrila njezinim zbacivanjem.

183

industrijska elita gledala je na diktaturu kao na prepreku daljnjoj privrednoj ekspanziji, dravne su institucije sve vie gubile potporu stanovnitva, a tradicionalne vrijednosti katolike i autoritarne panjolske sve su manje korespondirale s modernou uvelike sekulariziranog drutva (Maraval i Santamaria, 1986, 80). No, faktini monopol nad dravni aparatom sile (vojskom, policijom, sigurnosnim slubama, politikim sudstvom i upravom) jo je bio u rukama elita frankistikog reima. Pogodbeni karakter promjene reima u panjolskoj ponajprije se moe objasniti iz te nestabilne ravnotee izmeu dravne i drutvene moi. Pod golemim djelovanjem vanjskih utjecaja i zbog potpunog zakazivanja vodeih reimskih elita kraj autoritarnih reima u Portugalu i Grkoj zbio se kao nagli slom (ruptura). Smrt diktatora Franciska Franca u panjolskoj nije pak donijela sa sobom i nagli kraj autoritarnog poretka. Ali, sredinom sedamdesetih godina teko je bio zamisliv neprekinuti kontinuitet frankistikog sustava vladavine bez caudilla ili nekoga karizmatinog nasljednika. U tim okolnostima proces prijelaza u panjolskoj nije protekao kao brza promjena reima, nego kao sporo mijenjanje reima (Maraval i Santamaria, 1986; Tezanos i dr., 1989; Kraus, 1990; Linz i Stepan, 1986, 88). Reimske elite nisu odmah smijenjene, uhiene ili protjerane u egzil, nego su prvotno ostale na vlasti. I dok su elite stare frankistike vlasti prvotno eljele oblikovati prijelaz kao reformu kojom se iskljuivo upravlja odozgo, opozicija reimu preferirala je jednoznano i brzo naputanje autoritarizma. Softliners staroga reima stoga nisu mogli jednostrano odozgo upravljati mijenjanjem reima, nego su morali stupiti u dijalog s najjaim snagama opozicije (Maraval i Santamaria, 1986, 83. i d.). Kao rezultat natezanja izmeu reformistikih frankista i opozicije naposljetku je nastao kompromis: transicin pactada pogodbena tranzicija. U politolokom istraivanju transformacije promjena reima u panjolskoj ubrzo se pretvorila u paradigmatian sluaj paktovske tranzicije90 (Maraval i Santamaria, 1986, 85. i d.; Linz i Stepan, 1996, 90) u kojoj je pritisak odozdo suodreivao i ubrzavao pravac transformacije kojom se upravljalo odozgo. Jo za ivota Franco je izabrao princa Juana Carlosa da stane na monarhijski vrh drave kao njegov nasljednik. Kralj ustvari nije trebao imati obilje moi caudilla, nego su ga trebale podupirati i initi vjernim reimu institucije vlasti starog reima (primjerice Consejo del Reino i Cortes91). Na poetku tranzicije nije, dakle, jo bilo jasno hoe li se novi kralj jae okrenuti demokraciji ili monarhijsko-autoritarnom obliku vladavine. U prilog potonjemu govorili su postavljanje staroga frankista Ariasa Navarra za premijera i prevlast
90

Zahvaljujui politikoj znanosti uspjeh pogodbene i paktovske promjene reima odrazio se i u realnoj politici. Kasnije su se sredinji akteri transformacije u promjenama sustava u Poljskoj i Maarskoj orijentirali prema uspjenome panjolskom modelu.
91

Cortes je nastao u 12. stoljeu kao dvorsko vijee kralja koje je imalo znatne ovlasti u poreznome, proraunskome i opem zakonodavstvu. Razvlaten je u apsolutizmu 16. stoljea, a opet je uveden s liberalizacijom 1810. Otada pa do 20. stoljea uglavnom je fungirao kao parlamentarno tijelo ustavne monarhije. Cortes je pod Francom 1942. formalno postavljen kao zakonodavno tijelo. Zastupnici su bili imenovani ili su ih birale staleke skupine drutva. U Cortesu 1975-1976. jo su dominirale uvjerene pristae Francova reima.

184

reimu vjernih frankista u Cortesu. Strategija Ariasa Navarra da uspostavi ogranienu demokraciju kojom bi upravljao reim (Maraval i Santamaria, 1986, 82) propala je zbog opozicije reimu i kralja. Razliite opozicijske skupine u meuvremenu su iskoristile liberalizaciju starog reima i ujedinile se u Coordinacin Democrtica (CD). Pod tim organizacijskim krovom uspjele su se uskladiti opozicijske aktivnosti kranskih demokrata, liberala, socijaldemokrata, socijalista, komunista, maoista i ilegalnih sindikata, te sprijeiti restauracijska politika Ariasa Navarra trajkovima i socijalnom mobilizacijom. Kad je postalo jasno da Navarrova vlada nije eljela prihvatiti nastavak pregovora s opozicijom, poraz frankistikih hardliners (takozvanih bunkers) u glasovanju u parlamentu i pritisak kralja potaknuli su Ariasa Navarra da odstupi. Imenovanjem Adolfa Sureza92 novim premijerom kralj je usmjerio buduu demokratizaciju. Nakon Francove smrti time je bilo zakoraeno u drugu vanu etapu smjene starog reima. Treu fazu od lipnja 1976. do prosinca 1978. odredili su pregovori izmeu reformski usmjerenih postfrankistikih elita, s jedne, i opozicije reimu, s druge strane. U pregovorima nije vie bilo samo govora o pitanju demokracija ili autokracija, nego o konkretnim oblicima i tempu procesa prijelaza te o obliku demokratske vlasti. Dogovoreni su temeljni Zakon o politikoj reformi (1976), modus prvih slobodnih parlamentarnih izbora (1977) i sadraj demokratskog Ustava (1978). Poela je institucionalizacija demokracije. Tablica 11. Institucionalni karakter autoritarnih reima u Junoj Europi i njihova smjena
Zemlja Stupanj Stupanj politikog i Smjena institucionaliziranosti drutvenog autoritarnog reima pluralizma to ga je reima reim tolerirao Portugal korporativistika srednji-visok politiki: nizakvojni pu desna dikatura srednji drutveni: srednji Grka nehijerarhijska nizak politiki: nizak kolaps desna vojna drutveni: nizakdiktatura srednji panjolska 1939 1960: srednji-visok 1939 1960: promjenu su tradicionalistika odozgo zapoele politiki: nizak katolika, reimske elite, drutveni: nizak polufaistika vojna nakon toga diktatura; dogovorena izmeu 1960 1975: reima i opozicije 1960 1975: politiki: nizak mjeovita drutveni: srednjicivilno-vojna visok modernizirajua diktatura Tip autoritarnog reima

1.3. Institucionalizacija demokracija

92

Adolfo Surez pripadao je krilu frankistike vladajue koalicije koje je bilo otvoreno prema reformama. Jo za Francova ivota bio je generalni tajnik Movimientoa, institucionaliziranoga jedinstvenog pokreta Francova reima, a naposljetku je bio odgovoran za informativnu politiku (dravne) televizije.

185

Nain smjene starog reima do odreenog je stupnja odredio trajanje, modus i sadraj institucionalizacije demokracije. U Grkoj je proces institucionalizacije, od srpnja do prosinca 1974, trajao krae nego u dvjema iberijskim zemljama, budui da su ga provodili samo civili bez sudjelovanja starog reima. U panjolskoj su reformski usmjerene elite starog reima i opozicija reimu morali pregovarati od studenoga 1975. do prosinca 1978. o prekarnom procesu demokratizacije etapu po etapu, pa je i trajao znatno dulje. U Portugalu se prvotno inilo da radikalni prekid s prolou reima u revoluciji karanfila 25. travnja 1975. obeava brzu institucionalizaciju demokracije. No, aktivistika uloga vojske u politici dugo je odgaala zavretak institucionalizacije demokracije. Stoga se u sluaju Portugala opravdano govori (Linz i Stepan, 1996, 120) o istodobnom zavretku tranzicije i demokratske konsolidacije u kolovozu 1982, kad su promjenom Ustava uklonjene posljednje vojne enklave u civilnoj politici. 1.3.1. Portugal: dug proces institucionalizacije Institucionalizacija demokracije u Portugalu poela je izborima za Ustavotvornu skuptinu 25. travnja 1975, a zavrila je prvom revizijom Ustava u kolovozu 1982. kad je rasputeno Revolucionarno vijee koje su zaposjeli vojni asnici i kad su oruane snage podreene civilnoj kontroli (Merkel i Stiehl, 1997, 592). Osmogodinje razdoblje institucionalizacije demokracije moe se podijeliti u dvije faze: (1) od izbora za Ustavotvornu skuptinu 25. travnja 1975. do stupanja na snagu Ustava 25. studenoga 1976; (2) od stupanja na snagu Ustava u studenome 1976. do revizije Ustava 1982. Prva faza. Izbori za Ustavotvornu skuptinu u travnju 1975. mogu se oznaiti kao pravi demokratski konstitutivni izbori u Portugalu. Bili su znaajni za budui proces demokratizacije u Portugalu u trostrukom smislu. Prvo, opim, slobodnim i potenim izborima kao sredinjim postupkom liberalne demokracije godinu dana nakon rupture 1974. stvorena je demokratski legitimirana parlamentarna skuptina, a time i kljuna institucija sustava parlamentarne demokracije. Uz MFA i Revolucionarno vijee, koji su svoju politiko-revolucionarnu legitimnost izvodili iz ruenja autoritarnog reima, prvi se put pojavila demokratska institucija koja je bila uspostavljena i legitimirana demokratskim postupkom. Od tog se trenutka u Portugalu poela uspostavljati podijeljena legitimnost izmeu izabranih politikih stranaka i revolucionarnoga MFA (Maxwell, 1996, 124), koja je obiljeavala ustavnu stvarnost zemlje do 1982. Drugo, prvi demokratski izbori djelovali su kao katalizator u konsolidaciji demokratskih politikih aktera. Nastali otvoreni politiki prostor ispunili su strankama koje su ovisile o potpori graana i koje su stoga bile odgovorne njima. Tree znaenje izbora proizlazilo je iz njihova rezultata. U trenutku kad su u MFA-u prevlast stekle radikalne snage i kad je socijalna mobilizacija komunista dostigla vrhunac, na izborima su uvjerljivo pobijedili socijaldemokratski usmjereni socijalisti Mrija Soaresa s 37,9 posto glasova. Komunisti su s 12,5

186

posto glasova postali tek trea jakosna stranka u zemlji. S 7,6 posto glasova biraa jednako je nemoan ostao i reakcionarni Centro Democrtico Social (CDS) u kojemu su bili organizirani zaostali ostaci salazarizma. etvrta stranka, novoliberalna Socijaldemokratska stranka (Partido Social-Democrata), dobila je 26,4 posto glasova biraa. Tako su dvije jednoznano demokratske stranke, PS i PSD, zajedno objedinile dvije treine svih glasova biraa, dok su PCP i CDS, stranke koje su bile polulojalne prema demokraciji, dobile samo 20 posto potpore biraa (Merkel i Stiehl, 1997, 603). Takvim je rezultatom portugalsko birako tijelo optiralo za demokratski sustav prema zapadnoeuropskom standardu. Druga faza. Rezultatom izbora za Ustavotvornu skuptinu u travnju 1975. i iskljuenjem propuistikih lijevoradikalnih vojnih asnika u studenome 1975. postali su nevjerojatnima komunizam ili neki napredni vojni reim kao alternativa sustavu. Ustav iz travnja 1976. u Portugalu je uspostavio demokratski model. Ustvari, u njemu je bio vidljiv i rukopis komunista i naprednih vojnih asnika. Asimetrini kompromis izmeu stranaka centra s najjaim utjecajem, s jedne, i PCP-a i MFA-i, s druge strane, bio je vidljiv u supstancijalnim ustavnim propisima koji su duboko zadirali u kapitalistiki privredni poredak. Sredstva za proizvodnju trebalo je socijalizirati te provesti radikalnu zemljinu reformu kako bi se pribliilo proklamiranom cilju besklasnog drutva. Liberalnodemokratske aspekte Ustava, kao to su slobodarska i graanska prava, politiki pluralizam i parlamentarizam, djelotvorno su isticali i zapisali u Ustav, prije svih, socijalisti i novoliberalni socijaldemokrati. Pod pritiskom komunista, lijevog krila socijalista i vodeih vojnih asnika u Ustav su uneseni i podravljenje, kolektivizacija i etatistiko upravljanje privredom. Zahvaljujui tome kompromisnom obrascu koji je nastao pregovorima, s Ustavom su se mogle identificirati tri najvanije stranke i vojska. Ustavom 1976. prvotno je nastao parlamentarno-predsjedniki sustav vlasti. On se moe svesti, ponajprije, na tri imbenika: negativna iskustva sa slabom i nestabilnom parlamentarnom republikom od 1910. do 1926; ona su posluila kao argument protiv istoga parlamentarnog sustava vlasti; krajnje jaka izvrna vlast u Salazarovu reimu; ona je posluila kao argument protiv predsjednikog sustava vlasti koji u sebi krije opasnost od autoritarnoga predsjednikog reima; kompromis o politikoj vlasti izmeu vojnih asnika koji su preferirali prezidencijalizam i demokratskih stranaka politikog centra koje su preferirale parlamentarni sustav vlasti. Parlamentarno-predsjedniki sustav u Portugalu opstao je do 1982. U tom je trenutku vojni utjecaj na civilnu politiku de facto bio uvelike potisnut. Istroila se revolucionarna legitimnost vojske. Nakon stvarnog pomicanja u moi uslijedila je i korektura Ustava. Revizijom Ustava 1982. nije samo rasputeno Revolucionarno vijee i uspostavljen civilni Ustavni sud, nego su smanjene i ovlasti predsjednika u korist parlamenta i kabineta vlade. Osam godina nakon revolucije karanfila u Portugalu je bio uspostavljen parlamentarni sustav vlasti (Merkel i Stiehl, 1997, 591. i d.).

187

1.3.2. Grka: kratak proces institucionalizacije Grka tranzicija strictu senso (Diamondouros, 1986, 155) protezala se od 20. srpnja 1974. (povlaenje vojske) do dana prvih demokratskih izbora za parlament (konstitutivnih izbora) 17. studenoga 1974. Prolo je, dakle, 116 dana dok zemljom nije zavladala demokratskim postupkom postavljena vlast. To nije bila jednoznano najkraa faza samo u Junoj Europi, nego i u meunarodnoj komparaciji slovi kao izvanredno kratka faza unutar cijeloga treeg vala demokratizacije. Razlozi su brzog uspjeha tranzicije, prije svega, nain sloma starog reima i politika strategija Konstantina Karamanlisa kao istaknute vodee figure u promjeni sustava. Grka stoga moe biti uvjerljiv primjer za to koliko je vana uloga politikog djelovanja u procesima transformacije. Zapravo, i Karamanlisu su prostor djelovanja ograniavali imbenici i dogaaji na koje grki dravnik nije mogao utjecati. Brzoj promjeni reima pogodovala je ponajprije injenica to je reim bio potpuno diskreditiran jer je zakazao u unutarnjoj i, prije svega, u vanjskoj politici. Legitimacijska osnova pukovnikog reima, koja je otpoetka bila slabija nego u ostalim dvjema junoeuropskim diktaturama (Linz i Stepan, 1996, 135), istroila je i posljednje zalihe legitimnosti zbog guenja studentskih pobuna u studenome 1973. i propale ciparske pustolovine. U stanju otvorene ratne opasnosti inilo se da je vanjskopolitika i vojna sposobnost zemlje da djeluje dovedena u pitanje. Sigurnost nacije i sposobnost vojnog djelovanja najvia su dobra profesionalnih vojnih asnika. Kako bi se ona obnovila, vojska kao institucija smatrala se prisiljenom ukinuti vojsku kao reim i vratiti se u vojarne. inilo se kako je samo na taj nain mogue spasiti integritet oruanih snaga (Diamondouros, 1986, 156). Zbog brzog povlaenja grke vojske s politike vlasti demokratizatorima iz opozicije reimu nedostajao je pravi protivnik i partner za pregovore (Huntington, 1991). No, za razliku od Portugalu, i unutar opozicije reimu u tom su trenutku radikalne snage bile mala manjina. Rizik da bi zbog njihove radikalne strategije transformacije na politiku pozornicu opet mogla biti pozvana vojska kao veto akter bio je manje nego u dvjema ostalim junoeuropskim zemljama. Osim toga, Karamanlis je ublaio preostale rizika od vojske, militantne lijeve opozicije reimu, nemilitaristike reakcionarne desnice i problem monarhije tako to je prihvatio gradualistiku strategiju koja je u sekvencioniranju transformacijskih koraka uvaavala ponajprije, i to s upravo makijavelistkim virt, vremenski imbenik. Ciljevi su bili: brzo iskoristiti situacijski uvjetovanu slabost vojske, odrati na okupu veliku i heterogenu demokratizacijsku koaliciju, sukcesivno se distancirati od nacionalne i poludemokratske desnice, uiniti umjerenima radikalne snage u opoziciji, rijeiti problem krune koja je u prolost uglavnom bila polulojalna demokraciji, te kazniti zloine reima, ali bez rizika od destabilizacije (Diamondouros, 1986, 159). Jedna od prvih Karamanlisovih odluka bilo je privremeno ponovno uvoenje starog Ustava iz 1952, dok legitimna Konstituanta ne izvri nune revizije Ustava. Monarhija je suspendirana referendumom o obliku drave.

188

Neposredno su doneseni ustavni dekreti kojima su ukinuti propisi hunte i autokratski ostaci u pravosuu, upravi i obrazovnom sustavu. Istodobno je objavljena amnestija politikih zatvorenika. Legalizirane su sve politike stranke, ukljuujui i Komunistiku partiju (KKE). U jo prekarnoj fazi tranzicije konzervativni politiar Karamanlis provodio je strategiju inkluzivne legitimacije koja je, nasuprot neliberalnosti predautoritarne poslijeratne demokracije (1949-1967), u novi demokratski sustav trebala ukljuiti sve vane politike snage. Karamanlis je istodobno opet postavio oko 75 posto viih asnika koji su pali kao rtve istki pukovnike hunte (Linz i Stepan, 1996, 133). Ta je mjera nedvojbeno pridonijela osiguranju odanosti vojske procesu demokratizacije. Grci su 8. prosinca 1974. odluili ukinuti monarhiju i istodobno izabrati prvi demokratski parlament bez neliberalnih ogranienja, kao to je bilo prije 1967. Linz i Stepan (1996, 132) smatraju da je najkasnije u tom trenutku (nakon 142 dana) tranzicija bila uspjeno zavrena. Za razliku od panjolske i Portugala, vrhovi hunte i vojni asnici i sigurnosni policajci koji su izravno sudjelovali u muenju i u zloinima reima ve su 1975. izvedeni pred sud. Trojica voa pua Papadopoulos, Pattakos i Makarezos kanjeni su tako to su doivotno lieni slobode. U vie od stotinu sudskih postupaka podignute su optunice i osueni su zloini reima, povrede ljudskih prava i veleizdaja. Grka je jedna od malobrojnih zemalja iz treeg vala demokratizacije koja je, u skladu s pravnom dravom i opseno, osudila i kaznila eklatantne zloine reima. Novi demokratski Ustav Tree Republike u Grkoj stupio je na snagu 9. lipnja 1975.93 Najkasnije u tom trenutku uspjeno je bio zavren proces institucionalizacije demokracije u Grkoj. 1.3.3. panjolska: proces pogodbene institucionalizacije Od svih triju junoeuropskih zemalja institucionalizacija demokracije pokazala se najteom u panjolskoj. Nasuprot Portugalu i Grkoj, ni institucije ni vladajue elite frankistikoga reima nisu bile odstranjene ili razvlatene radikalnim lomom. Opozicija je bila preslaba, a vojska kao veto akter previe mona. Ipak, opozicija reimu bila je jaka, a pukotina u frankistikome vladajuem bloku dostatno duboka da nakon Francove smrti dvije strane zatrebaju jedna drugu. Sve jasnija svijest o meusobnoj upuenosti uzrokovala je razgovore politikih voa dvaju tabora, koji su ubrzo poprimili karakter pregovora. Rezultat je bio proces institucionalizacije o kojemu su se dogovorile elite dviju strana, a koji je protekao u etiri etape i zavrio 1978. ustavno potpuno razvijenim sustavom liberalne demokracije (Maravall i Santamaria, 1986, 82. i d.; Arias-Salgado, 1988, 315; Kraus, 1996, 271. i d.; Linz i Stepan, 1996, 92. i d.).
1.

Zakon o politikoj reformi. Nakon to je imenovan premijerom, Adolfo Surez je uspio nagovoriti vrh Movimienta i Cortes koji su jo uvijek zaposjedali frankisti da pristanu na zakon koji bi sa suverenou naroda, uvoenjem opega birakog prava i postupkom ustavne reforme poloio

93

O pojedinim ustavnim odredbama o organizaciji drave usporediti Zervakis (1988, 1997).

189

temeljac institucionalizaciji politikog sustava (Arias-Salgado, 1988, 318). Zakon je prihvaen u frankistikom Cortesu s 426 glasova 59 bilo je protiv, a 13 suzdranih i na referendumu 15. prosinca 1975, na kojemu je sudjelovalo 78 posto biraa, s 94 posto glasova (Maravall i Santamaria, 1986, 83). Pomou Ley para la Reforma Politica Surez je uspio ouvati proceduralnu legalnost frankistikog ustava, dobiti pristanak najveeg dijela elita starog reima i jednoznano krenuti putem demokracije. Visoka potpora graana na referendumu 15. prosinca 1975. osigurala je taj put i legitimacijski. 2. Legalizacija Komunistike partije. U travnju se Surez odvaio na korak legalizacije Komunistike partije protiv koje su vojska i hardliners iz frankistikog bunkera vodili gotovo kriarski rat i etrdeset godina nakon graanskog rata (Arias-Salgado, 1988, 319). Unato kritici s njihove strane, nije stavljen politiki veto. Priputanjem Komunistike partije na predstojee parlamentarne izbore Surez nije samo uklonio jedno neliberalno ogranienje u demokratskom sustavu, nego je i stvorio pretpostavku da se i komunisti, koji su imali znatnu sposobnost da mobiliziraju industrijsko radnitvo, ukljue u niz dogovora i paktova u projektu institucionalizacije demokracije (Linz i Stepan, 1996, 98). 3. Konstitutivni izbori 1977. U lipnju 1977. u panjolskoj su odrani prvi slobodni i neogranieno kompetitivni izbori. Graanska Unija centra (UCD) Adolfa Sureza dobila je relativnu veinu glasova (34,6 posto). Socijalisti (PSOE) su postali druga jakosna stranka (29,4 posto). Desno usmjerena Allianza Popular (AP) i Komunistika partija (PCE) s 8,4 odnosno 9,4 posto proli su vidljivo slabije (Barrios, 1997, 567). Rezultat izbora donio je sa sobom dva pozitivna uinka za nastavak procesa demokratizacije: prvo, dvije umjerene stranke centra dobile su dvije treine glasova biraa i, zahvaljujui pojaanome razmjernome izbornom sustavu, tri etvrtine mjesta u parlamentu (Nohlen, 1990, 218); drugo, izmeu ljevice i desnice oblikovala su se dva tabora otprilike jednake veliine, koja su slijedila centripetalnu logiku natjecanja. 4. Izrada i usvajanje Ustava. Sve etiri opepanjolske stranke koje su bile zastupljene u parlamentu (AP, UCD, PSOE, PCE), te katalonski nacionalisti (CiU) aktivno su sudjelovali u radu na demokratskom Ustavu, ali su kljune odluke donijeli samo vrhovi stranaka (Arias-Salgado, 1988, 320). Ton su davale dvije najvee stranke - UCD i PSOE. Kao to su pregovore izmeu reima i opozicije u ranoj fazi institucionalizacije demokracije nosile vodee politike elite, voe stranaka odredile su i donoenje Ustava. Objema fazama jednoznano su, dakle, upravljale elite (Kraus, 1996, 272). Dok je izvanparlamentarni pritisak trajkovima, prijetnjama trajkom i demonstracijama jaao pregovaraki poloaj demokratskih snaga, i puko je postojanje vojske stalno djelovalo kao ogranienje i rizik u cjelokupnom procesu demokratizacije. Kompromisni i konsenzusni karakter izrade Ustava podupirali su gotovo svi lanovi parlamenta. To je postalo jasno kad je nacrt Ustava prihvaen gotovo

190

jednoglasno u demokratski legitimiranom Cortesu, osim vrlo malo glasova protiv s krajnjega desnog krila AP-a (Maravall i Santamaria, 1986, 88). Prihvaanje Ustava na referendumu potvrdilo je iroku suglasnost panjolskih graana. Tako je institucionalizacija demokracije u panjolskoj, koja se prvotno inila prekarnom, uvelike zavrena u viestupanjskom postupku. I Zakon o politikoj reformi (1976) i Ustav prihvatile su premone veine u parlamentu i na referendumu. Od triju novih ustava u Junoj Europi, panjolski constitucin nedvojbeno je proceduralno najdemokratskije legitimiran. U iremu smislu, institucionalizacija demokracije ipak je trajala do 31. listopada 1979. Tada je privremenim rjeenjem u odnosu prema kasnijemu ustavnopravnom ureenju uspostavljen posljednji od 13 reima autonomije u panjolskim regijama autonomnim zajednicama (Kraus, 1996). Kako o tom pitanju u Ustavu nije pronaeno kompromisno rjeenje izmeu desnice i ljevice, zagovornika centralizirane drave i regionalnih nacionalista, koje bi omoguilo konsenzus, kompromisom o odgaanju rjeenja precizno ureenje regionalnih autonomija bilo je odgoeno u budunost. Tako je izbjegnut rizik da se pozove vojska kao samoimenovani uvar teritorijalne cjelovitosti panjolske drave. Drugo, sprijeene su zajednike destruktivne prosvjedne akcije regionalnih nacionalista, koje bi dodatno potaknule teror baskijske ETA-e. Privremenu odluku o neodluivanju (Kraus, 1996, 274) o pitanju autonomije stoga je opravdano shvatiti kao bitnu sastavnicu rastereenja tranzicijske agende. Problem dravnosti (Linz i Stepan, 1996), koji je u Istonoj Europi (u Jugoslaviji, Sovjetskom Savezu i na Kavkazu) uzrokovao graanske ratove i koji u njoj stalno ugroava proces demokratizacije, u panjolskoj je znatno ublaen razumnom politikom timing and sequencing. U politiki razumno sekvencioniranje koraka u tranziciji ubraja se i termin izbora. Izbori su promiljeno najprije provedeni na nacionalnoj razini 1977, a potom postupno i u autonomnim zajednicama. Tako su politike agende, organizacije, institucije, autorizirana vlast i demokratska legitimnost najprije stvoreni i stabilizirani u cijeloj panjolskoj dravi (Linz i Stepan, 1996, 100). Tek su nakon toga izborima i uspostavom regionalnih tijela comunidades autnomas stekle politiku vlast i legitimnost. U dravama u kojima zbog snanih regionalistiko-nacionalistikih zahtjeva za autonomijom postoji virtualni problem dravnosti redoslijed izbora prvo nacionalni, a potom regionalni moe, dakle, ublaiti opasnost od secesionistike dezintegracije94 Zakljuno treba spomenuti i imbenika koji je nedvojbeno bitno pridonio uspjehu institucionalizacije demokracije: bili su to osoba i konkretno politiko djelovanje kralja Juana Carlosa. Kao monarh, predstavljao je jedinstvo i teritorijalni integritet drave. Kako je bio nasljednik kojega je imenovao Franco, najprije se inilo da e utjelovljavati kontinuitet starog reima. To je dvoje bilo pretpostavka da ga oruane snage prihvate kao vrhovnog zapovjednika i da vojska i frankistiki bunker gledaju na njega kao na jamca njihovih interesa i
94

Linz i Stepan (1996, 106) upozoravaju na obratan redoslijed izbora u Jugoslaviji i Sovjetskom Savezu. Ondje je prijevremeno odravanje regionalnih izbora uzrokovalo jaanje problematike nacionalizma. To je pak uzrokovalo zaotravanje secesionistikih tenji za nacionalnom neovisnou bivih republika i graanski rat.

191

vrijednosti. Istodobno, politike odluke kralja pokazale su da je otvoren za reforme. To to je Juan Carlos izabrao Adolfa Sureza za premijera mora se promatrati kao jedna od kljunih ranih odluka u demokratizaciji. Naime, legitimno imenovanje od strane kralja dalo je Surezu dodatan prostor za djelovanje koji nikad ne bi dobio demokratskim izborima nasuprot autoritarnim veto snagama. Pregled u tablici 12 jo jedanput komparativno osvjetljuje obiljeja institucionalizacije triju demokracija. Tablica 12: Institucionalizacija demokracije u Junoj Europi
Zemlja Portugal Trajanje institucionalizacije demokracije u irokom smislu: travanj 1974. kolovoz 1982. (8 godina, 3 mjeseca)a u uskom smislu: travanj 1974. travanj 1976. (2 godine)b Nain institucionalizacije ruptura: dogovorena izmeu lijevih asnika i demokratskih stranaka, bez elita starog reima Postupak donoenja ustava ustav usvojen u aktualnom sazivu parlamenta, nije bilo referenduma Tip demokratskog sustava vlasti parlamentarnopredsjedniki sustav vlasti do 1982; od 1982. parlamentarni sustav vlasti

u irokom smislu: jednostrano ustav usvojen u parlamentarnosrpanj 1974. lipanj upravljana od strane aktualnom sazivu predsjedniki 1975. (23 mjeseca)c (umnogome parlamenta, nije sustav vlasti do konzervativne) bilo referenduma 1986; od 1986. u uskom smislu: opozicije reimu (osim referenduma parlamentarni srpanj 1974. o pitanju oblika sustav vlasti prosinac 1974 (4 drave) mjeseca)d panjolska u irokom smislu: reforma pactada: Zakon o politikoj parlamentarni studeni 1975. dogovorena izmeu reformi sustav vlasti s listopad 1979. (47 reimskih elita i (referendum 1976); krajem kao mjeseci)e opozicije ustav usvojen u poglavarom drave aktualnom sazivu u uskom smislu: parlamenta studeni 1975. (referendum 1978) sijeanj 1978. (20 mjeseci)f a iroko razdoblje protee se od zbacivanja Salazarova reima 1974. do iezavanja posljednjih ustavnih enklava vojske u prvoj reviziji Ustava. b Usko razdoblje protee se od zbacivanja Salazarova reima 1974. do stupanja na snagu Ustava 1976. c iroko razdoblje protee se od pada hunte 1974. do stupanja na snagu Ustava 1975. d Usko razdoblje protee se od pada hunte do 9. prosinca 1974, kad se sastao izabrani grki parlament i kad je premijer postao odgovoran parlamentu. e iroko razdoblje protee se od Francove smrti 1975. do uspostave autonomnih zajednica 1979. f Usko razdoblje protee se od Francove smrti do stupanja na snagu Ustava 1. sijenja 1979.

Grka

1.4. Uspjena konsolidacija demokracija Razdvajanje putova tranzicije u Junoj Europi ponajprije se moe svesti na razliit karakter diktatura. A ipak su se poetkom osamdesetih godina tri mlade

192

demokracije u Grkoj, Portugalu i panjolskoj nastojale konsolidirati gotovo istodobno (Gunther i dr., 1995, 389. i d.; Linz i Stepan, 1996, 87. i d.; Morlino, 1998; itd.). 1.4.1. Ustavna konsolidacija: sustavi vlasti Od triju ustava, samo je panjolski otpoetka propisivao isti parlamentarni sustav vlasti. panjolska je vlada odgovorna parlamentu i on je moe smijeniti konstruktivnim glasovanjem o nepovjerenju (l. 113. i l. 175). Premijer moe, u suradnji s poglavarom drave i prema precizno utvrenim pravilima, raspustiti parlament (l. 115). Ovlasti izmeu parlamenta i vlade, kao i izmeu poglavara drave i kabineta, jednoznano su razgraniene i daju jak poloaj vladi i premijeru. Stabilnost kabineta dodatno jaa konstruktivni element glasovanja o nepovjerenju. Rasputanje parlamenta od strane efa vlade iziskuje manje pretpostavki no to je to ureeno Temeljnim zakonom SR Njemake. Oboje jaa vladu i osobito premijera koji, prema slovu Ustava, ima vaniji poloaj od saveznog kancelara u Njemakoj (Barrios, 1997, 560). Odnos izmeu parlamenta, vlade i poglavara drave u panjolskom je sluaju ureen tako da moe optimalno ispuniti konsolidacijske imperative o stabilnosti vlade, djelotvornosti i kontroli odluivanja. U panjolskoj je nejasnije, prekarnije i konfliktnije ureena vertikalna nego horizontalna podjela vlasti (Kraus, 1996a). I dok je nedostatno preciziranje ustavnih odnosa izmeu sredinje drave i regija rasteretilo institucionalizaciju demokracije, ono je opteretilo konsolidaciju demokracije. U sukobima sredinje drave i autonomnih zajednica kao arbitar se zapravo pojavio Ustavni sud. Zanemare li se teroristika ETA i lijevi nacionalistiki Herri Batasuna u Baskiji, politiki kontrahenti prihvatili su arbitrarnu ulogu Tribunala Constitucional. U panjolskoj je Ustavni sud imao mnogo vaniju ulogu u konsolidaciji institucija nego u Grkoj i Portugalu (Kraus, 1996a, 274).

193

Tablica 13. Tip i trajanje mandata vlada u Grkoj 1974-2003.

Premijer Vladina stranka ili stranke ND ND ND PASOK PASOK ND svestranaka vlada NP PASOK PASOK PASOK Tip vlade Vrijeme mandata Trajanje mandata 30 mjeseci 36 mjeseci 12 mjeseci 48 mjeseci 48 mjeseci 5 mjeseci 5 mjeseci 36 mjeseci 36 mjeseci 43 mjeseca 48 mjeseci prosjeno 28,1 mjesec

Konstantin Karamanlis Konstantin Karamanlis Georgios Rallis Andreas Papandreou Andreas Papandreou Tsanis Tsannetakis Ksenofon Zoltas Konstantin Mitsotakis Andreas Papandreou Kostas Simitis Kostas Simitis

jednostranaka jednostranaka jednostranaka jednostranaka jednostranaka jednostranaka svestranaka jednostranaka jednostranaka jednostranaka jednostranaka

19741977. 19771980. 19801981. 19811985. 19851989. 18.6. 4.11.1989. 5.11.19897.4.1990. 19901993. 19931996. 19962000. 20002004.a

a Promatrano razdoblje zavrava s krajem Simitisove vlade 2004. Izvor: Zervakis (1997, 623); dopunjeno na temelju baze podataka electionworld.org.

Odnosi unutar izvrne vlasti, kao i izmeu izvrne i zakonodavne vlasti, u Ustavu Tree Republike u Grkoj ureeni su nejednoznanije nego u panjolskoj. Prema l. 26 II, predsjednik drave i vlada zajedno ine dvostruku izvrnu vlast. l. 38 II. ovlauje predsjednika drave da u svako doba moe raspustiti vladu, ak i protiv volje parlamenta95 (Zervakis, 1988, 398). Vladi je potrebno povjerenje i parlamenta i predsjednika drave, ali se parlament ne moe raspustiti protiv volje predsjednika drave. Parlament moe pak sruiti vladu apsolutnom veinom, ali ne mora pribaviti konstruktivnu veinu da bi izabrao novog efa vlade (Zervakis, 1997, 630). Bitni dijelovi ustavne konstrukcije podsjeaju na parlamentarnopredsjedniki sustav vlasti Pete Republike u Francuskoj i Republike Poljske nakon 1989. Ovlasti zakonodavne i izvrne vlasti, kao i vlast predsjednika drave i efa vlade, nisu precizno razgraniene. Sposobnost vlade da surauje i odluuje u velikoj mjeri ovisi o stranakopolitikim konstelacijama izmeu predsjednika, premijera i parlamentarne veine. U Ustav su tako ugraene pretpostavke za institucionalne sukobe, koji su se u politikoj stvarnosti Poljske izmeu 1990. i 1993. doista i razvili. Grka je ostala poteena takvih institucionalnih sukoba u fazi konsolidacije od 1975. do 1981. Aktualnom je politikom dominirala nadmona figura premijera Karamanlisa, dok se predsjednik drave Konstantin Tsatsos uvelike ograniio na ceremonijalne dunosti. Kad je Karamanlis 1980. zasjeo na poloaj predsjednika drave, povukao se iz dnevne politike. Njegov nasljednik na dunosti premijera, socijalist Anfreas Papandreou, vodio je od 1981. poslove vlade s jednakom karizmom i s jo jaim autoritetom. Politiki sustav Grke otpoetka je de facto funkcionirao prema pravilima parlamentarnog sustava vlasti. Revizijom Ustava 1986. on je i de iure utvren u Ustavu. Mlada je
95

Revizijom Ustava 1982. ovlasti predsjednika drave znatno su ograniene. On moe raspustiti parlament samo pod znatno oteanim uvjetima (o pojedinostima: Zervakis, 1997, 622). Revizijom Ustava 1986. predsjedniko-parlamentarni sustav vlasti pretvorio se u isti parlamentarni sustav.

194

grka demokracija bila poteena blokirajuih ustavnih sukoba koji su strukturno ugraeni u polupredsjednike sustave vlasti i koji su se kasnije manifestirali u Poljskoj i Rusiji. Tablica 14. Tip i trajanje mandata vlada u Portugalu 1976-2005.
Premijer Mrio Soares Stranka PS Tip vlade manjinska vlada (1 stranka) neslubena dvostranaka koalicija predsjednika inicijativa predsjednika inicijativa predsjednika inicijativa trostranaka koalicija Vrijeme mandata Trajanje mandata 18 mjeseci

srpanj 1976. sijeanj 1978. Mrio Soares PS sijeanj 1978. kolovoz 8 mjeseci 1978. Alfredo Nobre da neovisni 28.8.1978 22.11.1978. 3 mjeseca Costa (87 dana) Carlos da Mota Pinto neovisni studeni 1978. srpanj 8 mjeseci (PSD) 1979. Maria de Lurdes neovisni srpanj 1979. sijeanj 6 mjeseci Pintasilgo 1980. Francisco S Carneiro PSD sijeanj 1980. prosinac 12 mjeseci 1980. Francisco Pinto PSD trostranaka koalicija sijeanj 1981. rujan 8 mjeseci Balsemao 1981. Francisco Pinto PSD trostranaka koalicija rujan 1981. lipanj 21 mjesec Balsemao 1983. Mrio Soares PS dvostranaka koalicija lipanj 1983. studeni 29 mjeseci 1985. Anibal Cavaco Silva PSD manjinska vlada studeni 1985. kolovoz 21,5 mjeseci (1 stranka) 1987. Anibal Cavaco Silva PSD manjinska vlada kolovoz 1987. listopad 50,5 mjeseci (1 stranka) 1991. Anibal Cavaco Silva PSD manjinska vlada studeni 1991. listopad 48 mjeseci (1 stranka) 1995. Antnio Guterres PS manjinska vlada listopad 1995. listopad 47 mjeseci (1 stranka) 1999. Antnio Guterres PS manjinska vladaa listopad 1999. travanj 29 mjeseci (1 stranka) 2002. Jos Barroso PSD/PS dvostranaka koalicija travanj 2002. srpanj 29 mjeseci 2004. Pedro Santana Lopez PSD/PS srpanj 2004. oujak 8 mjeseci 2005. prosjeno 21,2 mjeseca a Nedostajalo je jedno mjesto za veinu. Izjednaena raspodjela mjesta izmeu socijalista i opozicije. Izvor: Merkel i Stiehl (1997, 599); dopunjeno na temelju baze podataka electionworld.org.

Konsolidacija ustavnih vlasti u Portugalu trajala je znatno dulje nego u panjolskoj i Grkoj. Zbog prethodno navedenih razloga, tranzicijske elite u Portugalu prvotno su se odluile za parlamentarno-predsjedniki sustav. Kako je prvi predsjednik drave od 1976. do 1986. bio Antnio Ramalho Eanes, vojni asnik kojega je izabrao narod, pripisivala mu se, makar do revizije Ustava 1982, dvostruka dominirajua uloga. Do 1982. predsjednik drave imao je posla sa est razliitih premijera. Neki od njih, kao socijalist Mrio Soares (1976-1978), takoer su bili jake vodee politike linosti koje su svoju dunost efa vlade interpretirale samosvjesno i iroko. Posljedino, kroz oba su se mandatna

195

razdoblja Eanesa stalno provlaili sukobi oko ovlasti izmeu poglavara drave i efa vlade (Bruneau i MacLeod, 1986, 4), koji su posebno optereivali konsolidaciju demokracije do promjene Ustava 1982. U Portugalu se i stvarno aktualizirala opasnost koja se latentno nalazi u polupredsjednikim sustavima vlasti: dolazi do sukoba oko ovlasti unutar dvoglave izvrne vlasti, kao i izmeu poglavara drave i parlamenta, koji su pridonosili neuinkovitosti politikih odluka i nestabilnosti vlada do 1983. Dodue, stabilnost vlade ne ovisi samo o tipu sustava vlasti, nego je posebno odreena i strukturom stranakog krajolika i modusom izbornog sustava. Openito, ipak, vai postavka da upravo u mladim postautokratskim demokracijama stabilne vlade jaaju sposobnost za reforme i djelovanje, te pridonose legitimnosti politikih institucija, a time i konsolidaciji demokracije. Tri desetljea nakon promjene reima vlade u trima novim junoeuropskim demokracijama dostigle su, s blagim razlikama, zapadnoeuropske standarde u pogledu trajanja svog mandata (stabilnost). Prosjeni mandat panjolskih vlada od 1977. do 2004. trajao je 35,5 mjeseci, grkih 28,1 (1974-2004) i portugalskih 21,2 mjeseca (1976-2005). Stabilnost vlada u sve tri zemlje bila je vea od zapadnoeuropskog prosjeka. U Portugalu su se velika ustavna tijela u sustavu vlasti konsolidirala vidljivo kasnije nego u Grkoj i panjolskoj. Dok su se u tim dvjema zemljama konsolidacijski poticaji kretali iz sredinjih ustavnih institucija ka ostalim razinama politikog sustava, u Portugalu je bilo obratno: poticaji s razine stranakog sustava te poticaji nastali nestajanjem vojske kao veto aktera djelovali su konsolidirajue na institucionalnu razinu sustava vlasti. Tablica 15. Tip i trajanje mandata vlada u panjolskoj 1977-2004.
Premijer Adolfo Surez Adolfo Surez Leopoldo Calvo-Sotelo Felipe Gonzles Felipe Gonzles Felipe Gonzles Felipe Gonzles Jos Mara Aznar Jos Mara Aznar Jos Luis R. Zapatero Stranka Tip vlade UCD manjinska vlada UCD manjinska vlada UCD manjinska vlada PSOE jednostranaka vlada PSOE jednostranaka vlada PSOE manjinska vlada PSOE manjinska vlada PP PP manjinska vlada manjinska vlada Vrijeme mandata Trajanje mandata 21 mjesec 22 mjeseca 22 mjeseca 43 mjeseca 41 mjesec 43 mjeseca 34 mjeseca 46 mjeseci 48 mjeseci

PSOE koalicijska vlada

srpanj 1977. travanj 1979. travanj 1979. veljaa 1981. veljaa 1981. prosinac 1982. prosinac 1982. srpanj 1986. srpanj 1986. prosinac 1989. prosinac 1989. srpanj 1993. srpanj 1993 svibanj 1996. svibanj 1996. oujak 2000. oujak 2000. oujak 2004. oujak 2004.a

prosjeno 35,5 mjeseci a Promatrano razdoblje zavrava 2004. U tom je trenutku Zapaterova vlada jo bila na dunosti. Izvor: Barrios (1997, 560); dopunjeno na temelju baze podataka electionworls.org.

196

1.4.2. Predstavnika konsolidacija: stranaki sustavi i udruenja U istraivanju transformacije u Junoj Europi postoji irok konsenzus o tome da je konsolidaciji demokracije bitno pridonijela brza konsolidacija stranakih sustava (Merkel, 1990, 6; Morlino, 1995, 324. i d.; Morlino i Montero, 1995, 257; Puhle, 1997, 151). Ta postavka treba postati eksplicitnom na temelju etiriju dimenzija stranakih sustava koje su osobito vane za konsolidaciju: fragmentacije, polarizacije, volatilnosti i takozvanih kritinih izbora. Fragmentacija. Fragmentacija stranakog sustava nije bila problem ni u jednoj zemlji. Otpoetka se kretala unutar zapadnoeuropskog prosjeka (Merkel, 1990, 6). U Grkoj su dominirale dvije velike stranke: konzervativna Nova demokracija i Svehelenska socijalistika stranka (PASOK). Udio dviju stranaka u glasovima iznosio je ve 1974. 68 posto, a nakon izbora 1981. uvijek je bio vii od 80 posto (Zervakis, 1997, 636). Politika interakcija na razini parlamenta i u tvorbi vlade stoga je slijedila pravila dvostranakog sustava. U Portugalu se od prvih parlamentarnih izbora 1975. razvijao etverostranaki sustav u kojemu su stranke na desnome (CDS) i lijevom krilu (PCP) bile, dodue, vane, ali je gravitacijsko sredite stranakog sustava uvijek bilo na dvjema strankama lijevoga (PS) i desnoga centra (PSD).96 One su posljednjih godina dobivale od 60 do 80 posto glasova biraa (Merkel i Stiehl, 1997, 621). Slina se struktura oblikovala i u panjolskome stranakom sustavu. Do 1981. u naklonosti biraa dominirale su takoer stranka desnog centra (UCD) i stranka lijevog centra (PSOE) s oko 65 posto glasova biraa. Ostalo je odlazilo komunistima (oko 10 posto) i reakcionarnoj Allianzi Popular, kasnijoj Partido Popular (oko 7 posto). Nakon raspada vladajue stranke UCD, osamdesetih je godina dominirala socijaldemokratska PSOE. Nakon reforme PP-a u modernu konzervativnu stranku, panjolski stranaki sustav funkcionira gotovo prema obrascu dvostranakog sustava. Izborni savez Izquierda Unida, kojim su dominirali komunisti i manje regionalne stranke, dosad je sluio kao namicatelj veine i vladajuim socijalistima (1989-1996, te od 2004), i Pukoj stranci (1996-2004). Umjerena fragmentacija stranakih sustava nije bila konsolidacijski problem ni za jednu od triju junoeuropskih demokracija. To se moe opetovano pojasniti i pomou dvaju pokazatelja fragmentacije koji se primjenjuju u istraivanju stranaka. Efektivni broj stranaka (Laakso i Tagepera, 1979) i sedamdesetih i osamdesetih godina u sve je tri zemlje uvijek bio izmeu tri i etiri (Merkel, 1997a, 369). I mjerenje indeksom fragmentacije (Rae, 1968) pokazuje da su Grka i Portugal bile blago ispod, a panjolska neznatno iznad zapadnoeuropskog prosjeka (Morlino, 1995, 324). Polarizacija i protusustavske strane. Polarizacija stranakog sustava moe se mjeriti kao ideoloka distanca izmeu relevantnih stranaka na lijevome i desnom krilu stranakog sustava (Sartori, 1976). O tome nema usporedivih istraivakih podataka za tri junoeuropske zemlje. Stoga se, umjesto toga, polarizacija moe utvrditi procjenom o tome jesu li se na lijevome ili desnom
96

DS Centro Democrtico Social; PCP Partido Comunista Portugues; PS Partido Socialista; PSD Partido Social Democrata.

197

rubu etablirale relevantne protusustavske stranke. Krajnja desnica ni u jednoj od triju zemalja nije mogla stvoriti spomena vrijedne stranke. Potpora biraa oito je manja nego u veini etabliranih zapadnoeuropskih demokracija (u Francuskoj, Italiji, Austriji, Belgiji i dr.). To se, prvo, moe objasniti diskreditiranjem upravo prevladanih desnih diktatura i, drugo, desne konzervativne stranke - Nova demokracija u Grkoj, Puka stranka u panjolskoj i CDS u Portugalu uspjele su potencijal biraa krajnje desnice gotovo potpuno ukljuiti u spektar demokratskih sustavskih stranaka (Puhle, 1997, 158). Ni komunistika ljevica, uz poetnu iznimku portugalske Komunistike partije, nije djelovala destabilizirajue u fazi demokratske konsolidacije. Eurokomunistika partija panjolske (PCE), koja je sedamdesetih godina postala umjerenom, ukljuila se, osobito nakon 1977, u politiku demokratskog konsenzusa (meu ostalim, u Moncloa paktove 1977) i tako dala vaan aktivan doprinos stabilizaciji panjolske demokracije (Kraus i Merkel, 1993, 204). Ortodoksne komunistike partije pod starim staljinistima Cunhalom i Florakisom u Portugalu i Grkoj osigurale su vei i stabilniji segment birakog tijela svojih zemalja. Za obje je stranke vailo i jo vai da su nesposobne za koalicije na nacionalnoj razini. Komunistika partija Portugala bila je jedina komunistika partija u trima junoeuropskim zemljama koja je privremeno, u prvih dvadeset mjeseci nakon revolucije karanfila 25. travnja 1974, znatno destabilizacijski utjecala na demokratizaciju zemlje. Nakon to je 1976. stupio na snagu Ustav, KP je izgubila utjecaj, te je oslabjelo njezino neko negativno djelovanje na konsolidaciju demokracije. Od kraja sedamdesetih godina komunisti su zauzeli poziciju vie protuvladine nego protusustavske stranke. Osim toga, obavljali su slino kao Komunistika partija Francuske vanu tribunsku funkciju, jer su se u slubenome politikom procesu pretvorili u glasnogovornika drutveno marginaliziranih i politiki radikaliziranih skupina i tako ukrotili njihov destabilizacijski potencijal unutar demokratskog sustava (Bruneau i MacLeod, 1986, 56). Destabilizacijske tendencije to ih proizvode protusustavske stranke mogu se primjereno shvatiti samo ako se promatraju u sklopu dinamike natjecanja u stranakom sustavu. Ako protusustavske stranke izazovu centrifugalnu dinamiku koja, kao u sluaju Weimarske Republike, privlai birae na dva krajnja pola stranakog spektra, one postaju virulentan rizik za demokraciju. Ako protusustavske stranke ostanu izolirane na krilima, a natjecanje za birae uvelike se koncentrira na birae politikog centra, onda one gotovo i nisu opasne za konsolidaciju demokracije. I u panjolskoj i u Portugalu otpoetka su se razvile snane centripetalne tendencije u natjecanju (Morlino, 1995, 325). Samo se u Grkoj pojavila umjereno centrifugalna tendencija, koju zapravo nisu izazvale protusustavske stranke, nego dvije stranke koje su konkurirale za vlast: konzervativna Nova demokracija i ekspresivno socijalistiki PASOK. To je, istina, pridonijelo polarizaciji politike kulture u Grkoj, ali nije prekorailo demokratske granice na stranakoj razini. Volatilnost. Pomou koncepta volatility mjeri se zbroj neto dobitaka i neto gubitaka biraa relevantnih stranaka od izbora do izbora. Niska fluktuacija biraa ukazuje na stupanj konsolidiranosti stranakog sustava. Prosjena stopa

198

volatilnosti u zapadnoeuropskim dravama osamdesetih je godina iznosila 9,6 posto97 (Morlino, 1995, 319). Nasuprot tome, u trima junoeuropskim dravama od prvih slobodnih izbora sredinom sedamdesetih do devedesetih godina (do1994) fluktuacija biraa bila je vea. To napose vrijedi za panjolsku s 16,9 posto, ali i za Portugal s 13,3 posto i Grku s 12,5 posto (Morlino, 1995, 318). Stabilna vezanost biraa slabije je izraena, osobito u panjolskoj, od prosjeka u etabliranim zapadnoeuropskim demokracijama, ali razlike nipoto nisu dramatine, a u posljednjemu su se desetljeu jo i smanjile. Ni razvoj fluktuacije biraa u Junoj Europi ne pokazuje destabilizirajue anomalije u odnosu prema etabliranim demokracijama Zapadne Europe. Kritini izbori. Prosjene vrijednosti volatilnosti, koje se mjere vie od dva desetljea, prikrivaju mogue cezure ili dramatina pomicanja biraa u odreenim parlamentarnim izborima. Pojave li se znatna pomicanja, moe se govoriti o "kritinim izborima" (Morlino, 1995, 319). Oni su kritini u odnosu prema demokratskoj konsolidaciji zato to je prvotno otvoreno hoe li dekonsolidirajui dealigment98 prijei u konsolidirajui realigment obnovljene veze izmeu biraa i stranaka. Ako se birai iznova ne veu za stranke, konfiguracija stranakog sustava ostaje nestabilna. U nekonsolidiranim demokracijama nestabilan stranaki sustav moe proizvesti znatne destabilizirajue uinke. To se dogaa osobito onda kada se birai u brzim razmacima pomiu izmeu stranakih tabora (interbloc volatility), te se induciraju nestabilnosti vlada i uzrokuju opetovani U-turns u politici vlade. Stoga se ne moe odrati nuan kontinuitet reformske politike. Umjesto toga, postojana volatilnost mogla bi prijei u zasienost strankama, odnosno izraziti zasienost strankama, to u najgorem sluaju prijeti pretvaranjem u zasienost demokracijom. Ako pak nakon kritinih izbora uslijedi brzi realigment, onda oni moda mogu biti odluujua prijelomnica izmeu jo neuvrenoga, privremenoga i stabilnoga stranakog sustava. Kritini izbori odrani su u Grkoj 1981, a u panjolskoj 1982 (Morlino, 1995, 318. i d.). U obje se zemlje nakon tih izbora stranaki sustav opet stabilizirao. Kasnije nije vie bilo bitnih strukturnih promjena. Stranaki su sustavi, u stanovitom smislu, zamrznuti, kako bi se to reklo pojmovima Lipseta i Rokkana (1967). U Portugalu su se kritini izbori odrali kasnije. Volatilnost je 1987. opet porasla na 23,3 posto (Morlino, 1995, 318), a potom je pala na srednju razinu. Od 1987. i portugalski stranaki sustav slovi konsolidiranim. Dok su u panjolskoj i Grkoj rano konsolidirani stranaki sustavi dali vaan doprinos konsolidaciji mladih demokracija, u Portugalu bi se prije moglo poi od obratnoga uzronog odnosa: u njemu su ostali parcijalni sustavi konsolidirajue demokracije pomogli stabilizaciji stranakog sustava. Udruenja u industrijskim odnosima
97

Prosjena stopa volatilnosti u 16 zapadnoeuropskih drava od 1945. do 1984. bila je 10,6 posto (Lane i Ersson, 1987, 165). 98 O klasinom se dealigmentu u kritinim izborima u ranoj fazi konsolidacije moe govoriti samo uvjetno, jer se obino uope jo nisu izgradile stabilne veze izmeu biraa i stranaka. Ipak, u kritinim izborima se poetno nastale stranake preferencije uvelike iznova uspostavljaju.

199

Kao i u veini transformacijskih zemalja, tako je i u Portugalu, Grkoj i panjolskoj konsolidacija predstavnitva funkcionalnih interesa u dva velika udruenja kapitala i rada trajala dulje nego brza, prva konsolidacija stranaka i stranakih sustava (Schmitter, 1995, 287). Prvotno se posebno tekim i proetim raznovrsnim sukobima pokazalo oblikovanje stabilnih obrazaca pregovaranja izmeu sindikata i udruenja poslodavaca. Industrijski odnosi u tim trima zemljama ne mogu se svrstati ni u sindikalistiki, ni u korporativistiki tip (Beyme, 1984, 211. i d.). Prema organizacijskoj strukturi, ti su odnosi u panjolskoj i Portugalu vie nalik na prvi tip, ali je iznenaujue to su se prema nainu ponaanja povremeno pribliavali drugom tipu. Radni odnosi u Grkoj i prije 1967, kao i nakon 1974, bili su obiljeeni etatistikim korporativizmom. Portugal Od 1978. u Portugalu su postojala dva sindikalna udruenja koja su otro konkurirala jedno drugome, pri emu je vei CGTP-ID s 1,15 milijuna lanova usko povezan s Komunistikom partijom, UGT s milijun lanova blizak je socijalistima, a manji njegovi dijelovi i socijaldemokratima. Dva udruenja nisu jedinstveno organizirana prema granskome i profesionalnom naelu. Sposobnost djelovanja i suradnje sindikata dodatno slabe lokalna i regionalna sindikalna udruenja. Poetkom osamdesetih godina u CGTP-IS-u bilo je organizirano 348, a u UGT-u 207 pojedinanih sindikata (Mathe, 1983, 283). I poslodavci su izdiferencirani regionalno (Lisabon, Porto) i sektorski (industrija, trgovina, poljoprivreda), a to se provlai od temeljnih organizacija do krovnih udruenja (Dauerstdt, 1988, 447). Posljedica fragmentiranosti krajolika udruenja jest i voenje tarifnih pregovora na razliitim razinama. U Portugalu je bilo, i jo ima, tarifnih sporazuma kako na granskoj razini, tako i na razini poduzea i pogona (Pinto, 1990, 255). Organizacijska rascjepkanost udruenja i iz nje proizala unutarnja konkurencija meu sindikatima i meu organizacijama poslodavaca nepovoljne su pretpostavke kooperativnoga interesnog pregovaranja. A konfliktni radni odnosi opet su nepovoljni za racionalne opeprivredne tarifne sporazume. Nepovoljan privredni razvoj moe odgoditi stvaranje specifine legitimnosti (Easton, 1965). Sindikalno udruenje (CGTP-IS) kojim su dominirali komunisti nije se od 1974. do 1977. stvarno nikad ustezalo od trajka ili bio za umjerene nadnice, nego je Komunistika partija zaotravala klasne sukobe u Portugalu. Radni sukobi i inflacijom potaknuti sporazumi o visokim tarifama odrali su se do poetka osamdesetih godina. U kontekstu razmjerno konsolidirane demokracije od sredine osamdesetih godina bilo je sve vie koncentriranih akcija izmeu sindikata (CGPT-IS, UGT), udruenja poduzetnika i vlade, tako da su istraivai transformacije i sindikata govorili o neokorporativizmu u Portugalu (Dauerstdt, 1988, 447; Pinto, 1990, 252; Schmitter, 1995, 331). Ustvari, ti su kooperativni radni odnosi nastali tek nakon to su se konsolidirala vana parcijalna podruja (sustav vlasti, stranaki sustav, privreda) portugalske demokracije.

200

Grka Interesne skupine i udruenja u Grkoj uvijek su bili organizacijski nedostatno razvijeni, institucionalno slabi i usko usmjereni na dualizam politikih stranaka Nove demokracije (ND) i PASOK-a (Zervakis, 1997, 641). To osobito vrijedi za sindikate i udruenja poslodavaca. U Ustav 1975. prvi su put izrijekom ugraeni sindikalno pravo na trajk i pravo na kolektivni tarifni sporazum. Konzervativna Karamanlisova vlada to je pravo tumaila restriktivno, napose u fazi konsolidacije od 1975. do 1980, te nastavila staru tradiciju etatistike kontrole sindikata od strane vlade. Noveliranjem radnog zakonodavstva socijalistiki premijer Papandreou uspostavio je, dodue, jednakost u oruju izmeu poduzetnika i sindikata, ali nakon 1981. ni sam nije mogao odustati od etatistiko-paternalistike kontrole. Grki su sindikati organizacijski rascjepkani i proeti sukobima politikih stranaka. Sindikati su, istina, organizirani prema naelu jedinstvenog sindikata, no to je jedinstvo odmah viekratno naruavano: konkurencijom profesionalnostalekih organizacija i granskih sindikata, od strane oko 4.000 pojedinanih sindikata, te konkurencijom politikih pravaca unutar najveega krovnog sindikalnog udruenja GSEE-a (Katsanevas, 1984; Fakiolas, 1987). Sindikati se suprotstavljaju slabim udruenjima poduzetnika. Do 1985. u vladi se za njih jedva ulo. Udruenje grke industrije (SEV) predstavlja samo treinu svih industrijskih poslodavaca. Ima slabu sposobnost nametanja obveze svojim lanovima, pa zbog toga to udruenje nije bilo privlaan partner za pregovore ni sindikatima ni vladi. Vie od 90 posto svih poduzea ima samo deset ili manje namjetenika. Njihove heterogene interese teko je povezati u zajedniku politiku udruenja (Zervakis, 1997, 642). Organizacijsko fragmentiranje na strani poslodavaca i posloprimaca, zatvorenost udruenja poduzetnika za reforme sve do osamdesetih godina i stalni pokuaji vlade da instrumentalizira sindikate nisu omoguili nastanak kooperativnih radnih odnosa u fazi demokratske konsolidacije u Grkoj. Posljedino, sindikati su esto posezali za trajkom kao sredstvom ostvarenja interesa. Sedamdesetih i osamdesetih godina Grka se ubrajala u zapadnoeuropske zemlje s najviim stopama trajkova (Axt, 1994, 89). To, istina, nije ugrozilo konsolidaciju demokracije, ali je s gledita liberalne demokracije u drutvu stvorilo podruja koja nisu organizirale drutvene snage na vlastitu odgovornost, nego su ih ureivale i kontrolirale grke vlade prema etatistikopaternalistikom obrascu. panjolska Kolektivno samoorganiziranje drutveno-ekonomskih interesa i njihova sposobnost za djelovanje i suradnju na poetku demokratizacije sedamdesetih godina openito su bili slabo izgraeni (Prez Diaz, 1987, 66). Poduzetnici, koji su pod Francom predstavljanje svojih kolektivnih interesa uvelike preputali dravi, zbog nepostojanja slobodnih sindikata i zatite svojih interesa od strane

201

dominantne autoritarne drave nisu vidjeli razloge koji bi ih prisiljavali da izgrade jaa interesna udruenja. Sredinje udruenje poduzetnika nastalo je stoga tek u fazi tranzicije 1977. fuzijom triju pojedinanih udruenja u jednu krovnu organizaciju (Confederatin Espaola de Organizaciones Empreseriales, CEOE). On se vrlo brzo pretvorio u kvazimonopolistiku interesnu organizaciju poduzetnika koja je organizirala gotovo 80 posto poduzetnika (Merkel, 1989, 637). Prvotno su to bile povoljne organizacijske pretpostavke za koncentriranu privrednu politiku poslodavaca. panjolski su sindikati na poetku demokratizacije bili, dodue, razmjerno dobro organizirani, budui da su mogli posegnuti za jezgrama stabilnih organizacija Comisiones Obreras (CCOO)99 koje su bile tolerirane u zavrnoj fazi Francova reima. No u panjolskome sindikalnom pokretu nakon 1975. nikad nije dolo do koncentracije koja bi bila usporediva s onom na strani poslodavaca. Naime, u panjolskoj kao i u cijeloj Junoj Europi sindikati su bili i jesu podijeljeni prema politikim pravcima na komunistike (CCOO), socijalistike (UGT) i regionalistiko-autonomistike (ELA-STV i dr.) sindikate. Uz stupanj organiziranosti od oko 10 posto (1990),100 njihova je reprezentativnost ve vie od desetljea najnia u cijeloj Zapadnoj Europi. Prema tome, od kasnih sedamdesetih godina na strani su posloprimaca postojale nepovoljne organizacijske pretpostavke za neokorporativistiku suradnju u industrijskim odnosima. Unato loim poetnim uvjetima i protivno sredinjem teoremu istraivanja neokorporativizma, u odlunoj fazi tranzicije i konsolidacije demokracije u panjolskoj od 1977. do 1986. sklopljen je niz privrednih i socijalnih paktova izmeu sindikata, CEOE i drave. Sadraji sporazuma ticali su se politikih, privrednih i socijalnih pitanja. Unato niskom stupnju reprezentativnosti i organizacijskoj fragmentiranosti, sindikati su se uvelike pridravali svoje obveze da budu suzdrani u pogledu nadnica. No, niti je udruenje poduzetnika moglo ostvariti svoja investicijska obeanja dana klijenteli svoga udruenja, niti su vlade nakon 1980. zadovoljavajue ispunile svoje obveze u privrednoj i socijalnoj politici. Sindikati su stoga 1986. otkazali socijalnoekonomske paktove i nisu ih vie produljivali. Dolo je do loma izmeu socijalistike vlade i sindikata, koji nije ugrozio ni, u meuvremenu konsolidiranu, demokraciju, ni privredni polet. Pravi se uinak paktova manje izraavao u njihovim posljedicama na privredno stanje u zemlji. Mnogo je vanija posljedica sporazuma bilo stabiliziranje demokracije u ranoj i prekarnoj fazi tranzicije posredstvom pakta Monsloa iz 1977. (Maravall, 1995, 223). Vlada, politike stranke i sindikati dogovorili su se o vanim mjerama privredne i politike reforme. Dogovori o reformi su se odrali te su, meu ostalim, ostvareni i u Ustavu 1978. (Bernecker, 1990, 51). Paktovi su bili ponajprije znaajni za to to su proizveli politiku klimu kompromisa i konsenzusa meu najvanijim politikim i drutvenim snagama.
99

Radnika povjerenstva (CCOO) osnovana su unutar prisilnih dravnih sindikata pod prevlau komunista. Bila su ilegalna, ali su od ezdesetih godina uvelike tolerirana (Bernecker, 1985). 100 Schmitter (1995, 294) navodi da je kvota reprezentativnosti portugalskih sindikata 28,6 posto, a grkih 35 posto.

202

Od svih triju zemalja June Europe samo su u panjolskoj politiki i socijalnoekonomski paktovi izmeu drave, stranaka i sindikata odnosno, rjee, izmeu drave, sindikata i poslodavaca pridonijeli uspjenoj institucionalizaciji i konsolidaciji demokracije. U fazi od 1977. do 1981. tome su osobito dragocjen prinos dale lijeve stranke i sindikati, i to tako to su svoje politike ciljeve i sredstva uinili umjerenijima, te tako disciplinirano vodili rauna o ranjivosti mlade demokracije (Kraus i Merkel, 1993, 210). 1.4.3. Integracija veto aktera Razdoblje postautoritarnih lomova karakterizira to da akteri starog reima skupine elita, organizacije, institucije koji jo raspolau vanim sredstvima moi zahtijevaju za sebe izvanustavnu veto ulogu u odnosu prema demokratskoj civilnoj politici. Vojska je najmoniji i za konsolidaciju demokracije najopasniji veto akter. Ona je rizina za demokraciju osobito onda kada je usko povezana s prethodnim autoritarnim reimom ili je ak inila jezgru njegove vladavine. Od triju junoeuropskih zemalja tako je bilo ponajprije u Grkoj i panjolskoj. Portugal se razlikovao od tog obrasca po tome to je u njemu sama vojska sruila stari autoritarni reim. No, upravo su zbog tog ruenja oruane snage reklamirale kako su one revolucionarno legitimirane da obavljaju ulogu uvara koji titi tekovine revolucije karanfila od 25. travnja 1974. U Grkoj i panjolskoj desni vojni asnici morali su zbog vlastitog interesa sprijeiti da budu pozvani na odgovornost za zloine starog reima. Istodobno su sami sebe shvaali kao uvara tradicionalnih vrijednosti, kao to su nacija, domovina i teritorijalna cjelovitost. Lijevim vojnim asnicima u Portugalu bilo je ponajprije stalo da osiguraju napredne socijalno-ekonomske reforme iz 1974. i 1975. Samo u Grkoj vojni asnici nisu vie imali nikakvu ulogu u fazi demokratske konsolidacije. Ve su spomenuti razlozi za to, koji su ponajprije bili u potpunoj diskreditaciji vojne hunte. Ve je opisana uloga vojske u fazi institucionalizacije demokracije od 1974. do 1982. u Portugalu. Budui da je njezin politiki poloaj legalziran Ustavom, portugalski vojni asnici nisu bili klasini veto akter koji svoj izvanustavni utjecaj na politiku ostvaruje kao faktina vlast izvan ustavnih normi. U prvih osam godina nakon promjene reima oruane su snage bile, preko Revolucionarnog vijea, ustavno legitimiran i institucionaliziran politiki akter. Njihova se uloga, dodue, ograniavala na demokratsku kvalitetu portugalske demokracije, a opasnost od pua protiv demokracije postojala je ako je uope postojala samo u prvome revolucionarnom razdoblju, tj. 1975. godine. Glasine o puu pojavile su se prvi put kao dubiozna urota konzervativnih asnika kojom je u proljee 1975. na vlast trebao doi general Spinola. Ako su i postojali, puistike su planove onemoguili lijevo usmjereni vojni asnici koji su imali vodstvo unutar Pokreta oruanih snaga (MFA). Drugi se pokuaj pua dogodio nekoliko mjeseci kasnije, u studenome 1975. Onda su lijevo usmjereni asnici elitne jedinice COPCON u Lisabonu, koju je vodio Otelo de Cavalho,101 pokuali
101

Major Otelo de Cavalho bio je vojni organizator revolucije karanfila u Lisabonu i brzo se svrstao u radikalno lijevo krilo MFA-a.

203

izvriti pu protiv umjerenih struja u oruanim snagama. Pokuaj pua propao je zbog loe pripreme i nedostatka potpore u vojsci. Nakon toga su umjerenije snage u oruanim snagama preuzele vojnu kontrolu nad nastavkom portugalske tranzicije i opet su uspostavile hijerarhijski zapovjedni lanac u vojsci (Agero, 1995, 162; Linz i Stepan, 1996, 122. i d.). Istina, time jo zadugo nije bila okonana politika uloga vojske, ali nije vie bilo opasnosti od revolucionarnog pua. Vojska je od 1976. do revizije Ustava 1982. bila ustavno legitimiran akter portugalske politike i potovala je temeljna pravila pluralistike demokracije koja su bila utvrena u Ustavu. Jednako temeljno razumijevanje demokracije nije potvreno u panjolskoj vojsci. Ona je nedvojbeno bila najopasniji veto akter i istaknuti primjer poder factico, dakle faktini veto akter u odnosu prema procesima demokratizacije u trima junoeuropskim zemljama. Francov reim nije, dodue, ni u jednome trenutku, a osobito u svojoj kasnoj fazi, bio prava vojna diktatura (Linz, 1978a; Puhle, 1995). No vojni su asnici do Francove smrti obavljali znaajnu kontrolnu funkciju unutar reima i redovito su imali elne dunosti u vladi, pravosuu i upravi. Nakon Francove smrti znatni dijelovi vojnog vodstva signalizirali su kako su nepovjerljivi prema reformama. Ostavljali su malo sumnje u to da su pripravni intervenirati protiv dalekosenih liberalizacijskih, demokratizacijskih i federalistikih reformi. Neki su generali esto izraavali svoje nezadovoljstvo time to je Surezova vlada dopustila legalizaciju Komunistike partije u travnju 1977. Vojni su asnici bili jo jasniji u pogledu na reformski projekt politike decentralizacije. Nisu se pozivali samo na izdaju Francova naslijea, nego i na sankrosantno teritorijalno jedinstvo panjolske domovine. Skeptinost oruanih snaga prema demokratizaciji pojaao je broj vojnih asnika koji su pali kao rtve teroristikih napada ETA-e, a koji se nakon 1975. poveao (Agero, 1995, 158). U tim politikim okolnostima nijedna od vlada UCD-a nije uspjela nagnati vojsku da bude politiki suzdrana. Politika vlade stoga se eksplicitno i implicitno ravnala prema prijetnjama vojnom intervencijom. S napretkom demokratskih reformi u doba vlada UCD-a od 1977. do 1982. mnoili su se i znakovi otvorenoga vojnog otpora nastavku procesa reformi. U toj su fazi opet otkriveni puistiki planovi vojske. asnici koji su bili upleteni u planove dravnog udara do 1981. uvijek su mogli raunati na blagost vojnih sudova koji su bili nadleni za njih (Morales i Calada, 1981). U veljai je stvarno dolo do otvorenog pua kad su jedinice paravojne Guardia Civil zaposjele Cortes, a oklopne jedinice napustile vojarne u Valenciji. Ponajprije treba zahvaliti osobnom zauzimanju kralja to u puu nisu sudjelovale i druge vojne jedinice i to je on naposljetku propao. Pokuaji vojnog vrha da i ubudue utjee na politiki razvoj panjolske izgubili su prijetei karakter tek nakon trijumfalne izborne pobjede socijalista u jesen 1982. Socijalistika vlada pod Felipeom Gonzlesom provela je presudne mjere reforme vojske. Osobito se polagalo na modernizaciju i profesionalizaciju oruanih snaga. Ulazak u NATO pomogao je da se unaprijede profesionalizacija vojske i njezina dunost prema vanjskoj sigurnosti zemlje. No, o uspjenoj integraciji oruanih snaga u novu panjolsku demokraciju moe se govoriti tek nakon to su kljune strateke poloaje na razini zapovjednitva vojskom zauzeli

204

demokratski asnici i nakon to su paketom zakona 1984. ukinute korporativne povlastice vojske (Agero, 1995, 132. i d.). Propast vojnog pua 1981, ulazak socijalista u vladu 1982. i reformske mjere to su ih oni proveli 1984. bili su odluujui koraci kojima je ostvareno povlaenje oruanih snaga iz panjolske politike (Kraus i Merkel, 1998, 56). Osim oruanih snaga, najveom prijetnjom demokraciji pokazala se teroristika podzemna organizacija ETA. Oruana ruka baskijskog nacionalizma stalno je pokuavala spektakularnim atentatima destabilizirati proces demokratizacije i iznuditi neovisnost Baskije. Premda ETA nije predstavljala poziciju veine Baska, bila je snano ukorijenjena u sredini radikalnoga nacionalistikog pokreta Baskije, napose u prvoj fazi konsolidacije (Waldmann, 1989, 132. i d.). Preko lijeve nacionalistike stranke Herri Batasuna njezin je utjecaj dosezao do slubenih politikih institucija u Baskiji. Teroristike su akcije do 1982. bile stalni izazov vojsci, ali povremeno i demokratskoj liberalnosti pravosua i dravnog aparata. Potonji nisu uvijek reagirali mjerama pravne drave. Moralo je zapravo biti sumnjivo to su ETA i drutvenopolitika okolina koja ju je podupirala ikad raspolagali izvorima moi pravog veto aktera. Osim toga, anketni podaci pokazuju da su simpatija i potpora ETA-i osamdesetih godina stalno opadali (Linz i Stepan, 1996, 104. i d.). Najkasnije od sredine osamdesetih godina ni panjolsku demokraciju nisu vie ugroavali veto akteri. 1.4.4. Demokratska legitimnost i graansko drutvo Mlada je demokracija zbilja konsolidirana tek onda kada se u veini drutva izgrade demokratski stavovi i vrijednosti. Graani moraju podravati demokratski sustav svojim vrijednosnim stavovima i djelovanjem. Dogodi li se to, demokracija je legitimna i stabilizira se pomou solidne civic culture (Almond i Verba, 1963) ili ak aktivnoga civil society (Merkel i Lauth, 1998; Merkel, 2000). Stabilna legitimnost je rezerva otpornosti koja je demokracijama potrebna kako bi kao poreci vladavine preivjele unutarnje i vanjske, privredne i politike krize bez velikih teta. Na primjeru drugog vala demokratizacije (pogl. I) obrazloili smo i pojasnili da je za konsolidaciju graanskog drutva obino potrebno dulje razodblje nego za ustavne institucije, stranke i demokratsku integraciju veto aktera. Morlino i Montero (1995, 232) upozorili su, meu ostalim, i na to da sve skupine i pojedinci u nekom drutvu nikad ne smatraju da su svi dijelovi politikog sustava potpuno legitimni. Oni stoga plediraju za pojam relativne legitimnosti, koji odraava snagu i kakvou vjere u legitimnost (Weber) nekog drutva. Opi je Morlinov i Monterov nalaz za Junu Europu jednoznaan (1995, 259): ... U sve etiri zemlje102 otkrili smo realistinu politiku kulturu gdje je potpora demokraciji visoka, gdje nema odrivih alternativa demokracija i gdje su prema autoritarnoj prolosti nostalgine samo male manjine... Iz te
102

Morlino i Montero govore o etiri zemlje zato to su, osim Grke, Portugala i panjolske, u svoju analizu ukljuili i Italiju.

205

perspektive, demokratski su reimi June Europe bili legitimirani i konsolidirani sredinom osamdesetih godina. Tu tvrdnju podupiru i druge komparativne ili pojedinane studije zemalja.103 Ona vrijedi i u usporedbi s ostalim dravama lanicama europske zajednice (Morlino i Montero, 1995, 238. i d.; Gabriel, 1992, 104), kao i s obzirom na drutvene slojeve i skupine u tri junoeuropska drutva (Morlino i Montero, 1995, 245). Nastavljajui se na Eastonove (1965), Lipsetove (1981) i Linzove (1988) teorijske konceptualizacije, Morlino i Montero (1995, 237) takoer se usmjeravaju na dvije naelne dimenzije politike legitimnosti: diffuse legitimacy i perceived efficacy. One uvelike odgovaraju diffuse support i specific support Davida Eastona. Iz tih dviju dimenzija legitimnosti Morlino i Montero konstruiraju etiri idealna tipa graana s obzirom na njihove stavove prema demokraciji. Ta etiri tipa jesu: full democrats, uvjereni demokrati koji bezuvjetno priznaju demokratsku legitimnost i demokracije promatraju kao eficijentne sustave; critics, kritiki demokrati koji demokraciju pretpostavljaju autokraciji, ali istodobno vlastiti demokratski sustav smatraju neeficijentnim; satisfied, demokrati u najpovoljnijim okolnostima koji, dodue, svoj demokratski sustav smatraju eficijentnim, ali bi u odreenim okolnostima (kad opada eficijentnost) prihvatili i autoritarni sustav; anti-democrats, odbacuju demokraciju kao poredak vladavine. Tablica 16. Legitimnost i uoena eficijentnost demokracija u Junoj Europi (podaci svih ispitanika u postocima)
Uoena eficijentnost + uvjereni demokrati kritiki demokrati 77 9 75 12 65 19 84 11 demokrati u povoljnim protudemokrati okolnostima 10 5 7 6 7 9 3 2

+ Difuzna legitimnost

Portugal panjolska Italija Grka

Portugal panjolska Italija Grka

Iz tablice 16 mogu se stei tri vane spoznaje. Prvo, 1985. godine premona veina svih graana svrstavala se u uvjerene demokrate, a samo vrlo mala manjina u protudemokrate. Drugo, najdemokratskije vrijednosti kako s obzirom na uvjerene demokrate, tako i s obzirom na protudemokrate pokazala je Grka. Tree, u svima trima novim demokracijama oito ima vie uvjerenih
103

O komparaciji u Zapadnoj Europi, meu ostalima, Gabriel (1992); o Portugalu Bruneau (1983); o panjolskoj McDonough, Barnes i Pina (1986); o Grkoj Dimitrias (1987).

206

demokrata i manje protudemokrata nego u Italiji, koja je ipak demokracija drugog vala. Tri junoeuropske zemlje nemaju samo demokratskije stavove u odnosu prema Italiji, nego i u usporedbi s prosjekom drava Europske zajednice. Na pitanje treba li demokracije pretpostaviti autoritarnim reimima, 90 posto Grka, 83 posto Portugalaca i 78 posto panjolaca odgovorilo je potvrdno. Prosjek svih graana Europske zajednice u odnosu prema tom pitanju 1992. godine bio je oko 78 posto (Morlino i Montero, 1995, 238). Tablica 17. Preferiranje demokracije u odnosu prema autokraciji (difuzna legitimnost) 1992. godine (podaci u postocima).
Zemlja Demokracija Autokracija Sve su iste Danska 92 4 2 Grka 90 4 3 Portugal 83 9 4 Luksemburg 82 2 6 (Zapadna) Njemaka 81 8 7 Nizozemska 81 9 5 panjolska 78 9 7 Francuska 78 7 11 Velika Britanija 76 6 11 Italija 73 14 6 Belgija 70 10 10 Irska 63 10 21 Prosjek EZ-a 78 9 8 Izvor: Morlino i Montero (1995, 238). Podaci su uzeti iz Eurobarometra (7, 1992). Ne znam, bez odgovora 1 2 4 9 3 5 6 5 6 7 10 6 5

Tablica 18. Ocjena vlastitih autoritarnih reima u Grkoj, panjolskoj i Porugalu (1985)
Grka panjolska % % Iskljuivo lo 59 28 Djelomice dobar, djelomice lo 31 44 Dobar 6 17 Ne znam, bez odgovora 4 11 N 1 998 2 488 Izvor: Linz i Stepan (1996, 135); podaci uzeti iz: Morlino i Montero (1995, 236) Miljenje Portugal % 30 42 13 15 2 000

I tu su opet najbolje vrijednosti u Grkoj, koja je 1992. bila na drugom mjestu meu svim dravama lanicama Europske Unije. Morlino i Montero navode dva plauzibilna razloga za to. Prvo, Grka ima najjae polarizirano drutvo od svih triju zemalja (1995, 251; slino i Dimitras, 1987, 64. i d.; Zervakis, 1997, 643). Grki graani oito imaju vie interesa, strasti, entuzijazma i pozitivnih stavova prema demokraciji openito nego stanovnitvo panjolske i Portugala. Drugo, s odstojanja se pokazuje da je u Grkoj najsnanije odbacivanje diktatura iz vlastite neposredne prolosti. To se ponajprije moe svesti na kratko trajanje vladavine autoritarnog reima (1967-1974), njegovu slabu drutvenu

207

ukorijenjenost, krajnje usku vladajuu koaliciju, jedva postojeu institucionalizaciju vojne diktature, njezine neuspjehe u vanjskoj politici i njezin sramotan kraj. Tablica 19. Potpora demokraciji u Grkoj, panjolskoj i Portugalu (1985)
Miljenje Demokraciju treba pretpostaviti svakome drugom reimu U nekim sluajevima treba pretpostaviti autoritarni reim Za ljude kao to sam ja nema razlike Ne znam, bez odgovora Izvor: Morlino i Montero (1995, 236). Grka % 87 5 6 2 panjolska Portugal % % 70 61 10 9 9 7 11 23

Podaci o odbacivanju autoritarnih sustava vladavine djelomice dopunjuju, potvruju i objanjavaju vrijednosti o potpori demokraciji. Premda i tu velika veina graana bez ograda glasuje za demokraciju, postoje znatne razlike izmeu Grke i Portugala. Pozitivne vrijednosti u Grkoj velikim se dijelom tumae iz strogog odbacivanja prethodne vojne diktature. Ipak treba objasniti komparativno oito nie vrijednosti suglasnosti s demokracijom u Portugalu. Morlino i Montero (1995, 240) to obrazlau niim stupnjem drutveno-ekonomske modernizacije i snanim ostacima parohijalne politike kulture koji su povezani s niskim interesom za informiranjem i sudjelovanjem u politici. Uz sve razlike, ne smije se zaboraviti da se vrijednosti o suglasnosti s demokracijom i odbacivanje autoritarnih oblika reima u svim trima junoeuropskima zemljama kreu unutar prosjeka ostalih zapadnoeuropskih zemalja i da su vidljivo vie od vrijednosti u Istonoj Europi (pogl. VI). Tablica 20. Prosjene vrijednosti simpatije prema politikim institucijama i organizacijama (1985)
Institucija Portugal panjolska Grka Crkva 7,0 5,4 7,3 Vojska 6,3 5,2 6,7 Ustavna tijela 6,0 5,4 6,9 Pravosue 5,8 4,9 7,1 Policija 5,8 6,1 Interesne skupine 5,3 5,7 5,4 Sindikati 4,5 4,3 7,9 Stranke 4,4 4,2 4,9 Izvor: Morlino i Montero (1995, 258); najnia je toka 1 (oznauje krajnje odbacivanje), a najvia je toka 10 (oznauje najviu moguu simpatiju).

Ne moe se osporiti potpora veine demokraciji u novim demokracijama u smislu difuzne legitimnosti. No kako je ta potpora raspodijeljena na sredinje demokratske institucije i organizacije? Svim je trima zemljama zajedniko to to se prema povjerenju politike stranke nalaze na posljednjem mjestu. To se prvotno ini paradoksalnim, jer su

208

upravo stranke imale nadmonu ulogu u institucionalizaciji i ranoj konsolidaciji demokracije u trima zemljama. Ipak, postoje objanjenja koja makar djelomice rjeavaju taj paradoks: snani prodor stranaka u sve dravne institucije i na mnoga podruja drutva; esta ukljuenost lanova stranaka u korupciju, pokroviteljstvo i klijentelizam; posebna proizvodnja stranakih skandala u masovnim medijima; negativan doivljaj konfliktnog ponaanja stranaka meu graanima; nedostaci u vjerodostojnosti izmeu stranakih programa i politike vlade. Popis tih toaka pokazuje da one nisu specifine samo za Junu Europu, nego da vae za veinu zapadnih demokracija. Ankete u Zapadnoj i Istonoj Europi pokazuju da su u gotovo svim zemljama politike stranke plasirane na kraju ljestvice politike simpatije i povjerenja graana (Plasser i dr., 1997; itd.).104 Velika potpora demokraciji u trima junoeuropskim drutvima uvelike je ravnomjerno raspodijeljena na sve drutvene slojeve i profesionalne skupine. No to se ne odnosi na birae i simpatizere razliitih stranaka. Morlino i Montero (1995, 248. i d.) utvrdili su sljedee znaajne razlike u trima zemljama: birai desnih stranaka pokazuju najmanju potporu u odnosu na difuznu legitimnost i najpovoljnije vrednuju autoritarnu prolost; birai lijevih stranaka, napose komunista, pokazuju znaajno vie vrijednosti potpore demokraciji od biraa desnih stranaka. unato opozicijskom statusu portugalskih, panjolskih i grkih komunista, njihovi su pristalice snanije izraavali difuznu legitimaciju nego pristalice socijalista, ija je stranka bila na vlasti samostalno ili kao dominantna stranka. Openito, ispitanici na ljevici znaajno su i konzistentno vie podupirali demokraciju nego oni na desnici (Morlino i Montero, 1995, 248 i d.).

104

Pretpostavlja se da su uzrok tome bili ponajprije masovni mediji koji, sukladno zakonima trita informacija, mogu raunati na posebnu potranju i prou ako kompleksnost politikih problema reduciraju na osobe, skandale i korupciju.

209

To podupire nau postavku da su razmjerno velike komunistike partije u Junoj Europi u usporedbi sa Zapadnom Europom manje protusustavske nego protureimske stranke. To trai da se ispita izjednaavanje, koje nije nepopularno ni u politikoj znanosti, decidirano desnih i lijevih stranaka te njihovih biraa kao jednako neprijateljskih prema demokraciji. Ta je postavka u Junoj Europi svakako jednoznano netona. Zakljuno se openito moe ustvrditi da su sredinom osamdesetih godina stavovi i vrijednosti koji su podupirali demokraciju u trima junoeuropskim zemljama dostigli zapadnoeuropske standarde, ako ih nisu i nadmaili. Neovisno o odreenim razlikama i slabostima na nekim parcijalnim podrujima, od tog razdoblja moemo smatrati da je konsolidacija demokracije u sve tri zemlje bila zavrena. U Grkoj, Portugalu i panjolskoj dravljanska kultura koja podupire demokraciju konsolidirala se vidljivo bre u usporedbi s demokracijama drugog vala (SR Njemakom, Italijom i Japanom). U odnosu prema demokracijama drugog vala to je tim vanije to su se demokracije u Junoj Europi konsolidirale u desetljeu privrednih problema (1974-1985), a ne, kao nakon 1945, u fazi prosperiteta diljem svijeta. Postoje i jasne naznake da se i legitimnost u Junoj Europi akumulirala fazno obratnim redoslijedom: dok se potpora demokraciji u Njemakoj, Italiji i Japanu prvotno uvelike gradila preko specific support zbog drutvenoekonomskih uinaka, u Junoj je Europi neposredno nakon 1974. izgraena ponajprije diffuse support, dok se speficina potpora vremenski otegla i nastala u manjoj mjeri.

210

IV. Trei val demokratizacije: Latinska Amerika

Peter Thiery i Wolfgang Merkel Nakon vie od etvrt stoljea od poetka treeg vala demokratizacije u Latinskoj Americi, koji je zapoeo u Ekvadoru i uglavnom je dovren 1990. godine, demokracija je dostigla stabilnost koju prije nitko nije oekivao. Jo 1977. godine sve su zemlje osim Kostarike, Venezuele i Kolumbije imale neki oblik autoritarne vlasti, najee vojni. Danas, naprotiv, sve drave potkontinenta juno od Ro Grandea, bez iznimke, imaju demokratske vlade. Samo dvije karipske drave, Haiti i Kuba, plivaju protiv te snane struje demokratizacije. Latinska Amerika stoga se moe smatrati najdemokratskijom transformacijskom regijom nakon Istone Europe.105 Za razliku od novih demokracija u Junoj i Istonoj Europi odnosno u Istonoj Aziji, valja istaknuti da je Latinska Amerika nedostatno obuhvaena etiketom treeg vala demokratizacije. Naime, s jedne strane, tri se drave (Kostarika, Kolumbija i Venezuela) ubrajaju u demokracije drugog vala, a Kostariku, uz to, valja oznaiti i kao demokraciju koja je ve dugo konsolidirana. S druge strane, veina je zemalja ve imala iskustva s demokratskim vladama koje su trajale dulje od kratkog intermezza kakav je bio onaj u panjolskoj od 1931. do 1936. To osobito vai za Urugvaj i ile, koje se mora oznaiti demokracijama i prvoga i treeg vala. No i Argentina, Brazil ili Peru mogli su se, unato estim pomacima klatna, u autoritarnom smjeru osloniti na stanovite demokratske tradicije (Mainwaring i Hagopian, 2005; Peeler, 1998, 25. i d.). Uz jednu iznimku (Venezuela), ovdje emo se, ipak, u prvom redu baviti demokracijama treeg vala. Velik broj demokracija ini nunim izbor zemalja koji e omoguiti prikaz tipinih problema demokracije, kao i imbenika koji na nju utjeu. U tu smo svrhu izabrali po dvije zemlje iz velikih podregija Latinske Amerike, naime iz Cono Sura, andske regije i Srednje Amerike. Te podregije predstavljaju karakteristine ekonomske, socijalne i kulturne razlike unutar kontinenta, koje utjeu i na razvoj demokracije:

105

Usp. o tome i mjerenja demokracije u Bertelsmannovom transformacijskom indeksu 2003. te meuregionalne usporedbe (Bertelsmann Stiftung 2004, osobito str. 61. i d.).

211

Tablica 21: Demokracije i autokracije u Latinskoj Americi (1. sijenja 2005)

Cono Sur/ Brazil Demokracij Brazil (1985) e Paragvaj (1989) Urugvaj (1984) Argentina (1983) ile (1990) Andska regija Venezuela (1958) Kolumbija (1958) Ekvador (1979) Bolivija (1982) Srednja Amerika Meksiko (1997) Karibia Dominikanska Republika (1978)

Gvatemala (1985) Haiti (1994)b Honduras (1981) El Salvador (1984) Kostarika (1949) Panama (1990)

Peru (1980, 2000)b Nikaragva (1990)

Autokracije

Peru (1997-2000)b

Kuba

Haiti (1997-2004)b a Samo izabrane zemlje; sve ostale, koje su po pravilu male otone drave poput Grenade, imaju bez iznimke demokratsku vlast. b Peru se pod predsjednikom Fujimorijem vratio u autokratski sustav; Haiti je to isto iskusio pod predsjednikom Aristideom, koji je nakon nemira u proljee 2004. pod meunarodnim pritiskom SAD-a i Francuske bio prisiljen povui se s vlasti. Izbori su bili predvieni 2006. godine, u prijelaznom razdoblju na vlasti je bila krhka i izolirana prijelazna vlada premijera Latortuea. Napomena: (19xx) = godina prvih demokratskih izbora (samo drugi i trei val demokratizacije). Izvor: Autorovo samostalno istraivanje.

Kao predstavnici najrazvijenije podregije Cono Sur analiziraju se Argentina i ile, a toj regiji, osim Urugvaja, pripada i zaostaliji Paragvaj. Dok je Argentina unato povoljnim preduvjetima u posljednjih dvadeset godina opetovano prolazila kroz krize, ile se nakon 15 godina Pinochetove diktature etablirao kao zemlja koja se unato prisutnim deficitima moe promatrati kao mjerilo politikoga, privrednoga i socijalnog razvoja u Latinskoj Americi. Argentina i ile, osim toga, predstavljaju demokratske i socijalne problemske konstelacije (uloga vojske, vladavina dekretima, socijalna nejednakost i sl.) koje su karakteristine i za Brazil, koji se ovdje ne obrauje. Peru i Venezuela izabrani su iz andskog prostora, kojemu pripadaju jo Kolumbija, Bolivija i Ekvador. Obiljeja su andskog prostora mnogo neujednaeniji razvoj, nii stupanj industrijalizacije, vea etnika hterogenost te, naposljetku, vee siromatvo nego u regiji Cono Sur. Pritom, Peru najbolje obuhvaa problemske konstelacije andskih zemalja to jest, osim prethodno navedenog profila. i uzgoj koke i trgovinu njome, gerilske skupine, slabe politike institucije te velik utjecaj vojske. Kao drugi sluaj obrauje se Venezuela, demokracija drugog vala, koja bi meu andskim zemljma mogla biti iznimka, budui da je desetljeima bila dodue defektna, ali stabilna demokracija. Venezuelu smo izabrali kako bismo, prvo, ilustrirali proces dekonsolidacije kojim je zemlja od ogledne latinoamerike demokracije postala jedna od uobiajenih

212

defektnih demokracija i, drugo, kako bismo problematizirali sposobnost latinoamerikih drava da se reformiraju. Nikaragva i Meksiko predstavljaju regiju Srednje Amerike, u koju se ubrajaju i ostale zemlje na prevlaci to spaja Sjevernu i Junu Ameriku (Kostarika, El Salvador, Gvateala, Honduras i Panama). Nikaragva je ogledan primjer za probleme srednjoamerikih zemalja, kao to su, primjerice, arhaine strukture vlasti to su se odrale sve do kasnih devedesetih godina, drutvena zaostalost, graanski ratovi, prekomjeran utjecaj SAD-a, koji je Srednju Ameriku dugo vremena promatrao kao svoje stranje dvorite. Nasuprot tome, Meksiko je kao neposredni latinoameriki susjed SAD-a zbog svoga relativno monog poloaja tretiran s mnogo vie potovanja. Tako su SAD desetljeima trpjele reim koji je, primjerice, peruanski pisac Mario Vargas Llosa jo poetkom devedesetih godina nazvao perfektnom diktaturom. Meutim, autoritarni, ali civilni, jednostranaki reim Meksika kontinuirano je doputao slobode koje nisu bile dostupne ni u jednoj drugoj latinoamerikoj diktaturi. Dok su autoritarne drave Srednje Amerike osamdesetih godina prole iznenaujue brzu transformaciju, meksika se tranzicija pokazala mnogo dugotrajnijom.

1. Tipovi autoritarnih reima

Osim Meksika, svi autoritarni reimi koji su uspostavljeni nakon 1978. godine bili su pod vlau oruanih snaga ili su se na njih oslanjali. Premda Latinska Amerika zbog toga opravdano slovi kao kontinent vojnih diktatura, prikazani reimi predstavljaju irok spektar atoritarnih sustava, koji see od vrlo represivnoga, birokratsko-vojnog reima u Argentini preko personalizirane, sultanistike vladavine Somozina klana u Nikaragvi do civilnoga jednostranakog reima u Meksiku (Linz i Stepan, 1996, 149. i d.). Ti se reimi ne razlikuju vrlo jasno samo po strukturi vlasti, stupnju institucionalizacije, legitimacijskoj osnovici i sposobnosti preivljavanja, nego i po bilanci svojih uinaka a to su sve imbenici koji su trajno utjecali na daljnji demokratski razvoj. 1.1. Argentina: birokratska vojna diktatura nesposobna za reformu (19761983) Poeci demokratskog razvoja u Argentini, koji su se nadovezali na dugotrajnu fazu ustavnih vlada i vezuju se za pobjedu liberalne stranke UCR 1916. godine, naglo su prekinuti 1930. godine intervencijom vojske u korist konzervativnih krugova. Time je poeo naizmjenini niz vojnih reima i demokratski izabranih civilnih vlada, koji je trajao do 1983. godine (Cavarozzi, 1987). Nakon sramnog desetljea tridesetih godina 20. stoljea s masivnom korupcijom i stalnim izbornim prijevarama, poetkom etrdesetih godina s usponom Perna i peronizma uslijedio je fenomen koji e sve do danas odluno oblikovati zemlju. Argentina, koja je 1930. pripadala najrazvijenijim zemljama svijeta, postupno je krajem etrdesetih godina zapoela svoj polagani pad, koji su stalno pratile duboke krize. Civilne i vojne vlade nastupale su s pretenzijom da definitivno

213

rijee razvojne probleme zemlje, ali su opetovano doivljavale neuspjeh (Carreras, 2002). Nakon to je vojska 1955. godine izvrila pu protiv Perna, koji je ponovno izabran 1952. godine, u Argentini se uspostavila nemogua igra (O'Donnell, 1973b), koja nije mogla imati pobjednika i koja je obiljeila sljedea desetljea. Budui da je vojska htjela udaljiti peronistike politike snage iz argentinske politike, nije dopustila sidjelovanje u politici. Kratkotrajne civilne vlade zbog toga, meutim, nisu bile dovoljno legitimne da bi bile politiki sposobne djelovati, primjerice, da bi provele svoj naum protiv ojaalih peronistikih sindikata. To je opetovano provociralo novu intervenciju vojske. Tome valja dodati injenicu da je politiki razvoj od ezdesetih godina obiljeila eskalacija nasilja (lijevi terorizam, odredi smrti, snage sigurnosti). Vojna diktatura od 1976. do 1983. bila je dotad posljednja u lancu vlada de facto nakon 1930. godine. Za razliku od prethodnih faza, taj je put vojska nastupila s vlastitim politikim projektom to ga je nazvala procesom nacionalne reorganizacije (ukratko: proceso) (Alermo i Novaro, 1996, 50. i d.). Cilj procesa bilo je razbijanje populistikoga politikog drutva, sastavljenog od peronizma, sindikata, stranake demokracije i etatizma, koji su smatrao odgovornim za dugotrajno propadanje Argentine. Taj je program sadravao ne samo pokuaj dalekosene institucionalizacije politikog reima, nego i reformu etatiziranoga privrednog sustava. Meutim, najotrijom mjerom postalo je prakticiranje dravnog terora, kojim je vojska htjela ukloniti strukturne temelje pogrenog razvoja, kako ga je sama definirala. Vlade general (Videle 1976-1981, Viole 1981, Galtierija 1981-1982, Bignonea 1982-1983) s vie od 30.000 mrtvih ubrajaju se u najrepresivnije to ih poznaje latinoameriki kontinent. Unato tome, vojsci ni u jednoj fazi nije polo za rukom da trajno stabilizira zemlju. Nakon prve faze osiguranja vlasti u koju, osim privrednog oporavka, pada i svjetsko nogometno prvenstvo na kojemu je Argentina pobijedila, masivna je represija izazvala rastui protest i odbijanje. Nakon 1979. godine postale su vidljive i posljedice njezine nekoherentne privredne politike (Birle, 1995, 145. i d.). Jer, premda je vojska nastupila s trino orijentiranom reformskom politikom, njezine su reformske mjere ostale nedosljedne. Opadajua legitimnost i sposobnost oblikovanja koja je, meu ostalim, dola do izraaja u porastu (ilegalnih) trajkova, naposljetku je potaknula vojsku na pustolovinu Falklandskog rata (Guerra de las Malvinas), koji je, dodue, isprva probudio nacionalistiki obojeno raspoloenje, ali je na kraju doveo do vojne katastrofe i politikog povlaenja vojske (O'Donnell, 1999, 72. i d.). 1.2. ile: modernizirajua birokratska vojna diktatura (1973-1990) ile je od osnutka republike 1830. imao samo kratke faze neustavne vlasti (1890, 1924-1932). Premda nije bio potpuno razvijena liberalna demokracija, u ileu se od tridesetih godina razvijao sve stabilniji demokratski poredak, unutar kojega su konzervativni sektori ipak uspjeli osigurati snane povlastice za sebe (poput, meu ostalim, zabrane sindikalnoga i politikog organiziranja u sektoru veleposjednikih hacienda). Ta se igra, koju su oblikovala tri politika tabora,

214

tijekom pedesetih godina poela raspadati, isprva neprimjetno, a onda tijekom ezdesetih ubrzano (Huneeus, 1981). U sklpu rastuih socioekonomskih problema politiki su razvoj obiljeile sve vea ideologizacija i erozija etabliranih crta kompromisa. Jedni za drugima sa svojim su reformskim projektima nastupili konzervativci (Alessandri 1958-1964), kranski demokrati (Frei 1964-1970) i ljevica (nakon 1970), a da nisu trajno uspjeli smanjiti sve vee politike i drutvene deformacije. U ozraju politikog zaotravanja, poticana iznutra i izvana, vladi socijalista Salvadora Allendea naposljetku vie nije polazilo za rukom da za eskalirajue napetosti pronae politika rjeenja (Tagle, 1992; Thiery, 2000, 64. i d.). Pu generala Pinocheta 11. rujna 1973. za ile je znaio ne samo neobino dug prekid tradicije civilne vlasti, nego i kraj kontinuiranoga demokratsko-politikog razvoja. Za razliku od drugih vojnih vlada, Pinochet je najprije uspio represivno osigurati svoju vlast, zatim je i uz pomo civilnih politiara stabilizirati. te je Ustavom iz 1981. godine institucionalizirati. Represivno osiguranje reima s vie od 3000 mrtvih i nestalih izvreno je do 1978. godine, to simbolizira zakon o amnestiji usvojen 1979. godine, kojim su od kaznene odgovornosti izuzeti vojnici to su sudjelovali u krenjima ljudskih prava. U istom razdoblju Pinochet se nametnuo kao neosporni elnik hunte, koji je pod svojim zapovjednitvom imao lojalnu i strogo hijerarhiziranu vojsku. Konsolidacija reima bila je do 1981. obiljeena procesom izrade ustava, koji je zavrio dodue dvojbenim referendumom 1980. i stupanjem ustava na snagu 1981. godine (Loveman, 1988; Garretn, 1989; Thierry, 2000, 72. i d.). Osim toga, bila je to i faza ileanskoga privrednog uda, jer su neoliberalne privredne reforme, koje je nakon 1976. zapoela prva generacija Chicago Boys.106 do 1981. godine rezultirale kako makroekonomskom stabilnou, tako i visokim rastom u novim dinaminim sektorima. Za razliku od Argentine, reforme su strogo i sustavno obuhvatile kljune probleme privrednoga i socijalnog poretka (privatizaciju, liberalizaciju, mirovinsku reformu, zdravstveni sustav, radno i sindikalno pravo). Poetni uspjesi uvrstili su podrku reimu u gornjem sloju te, osobito, u novim i dijelovima starih srednjih slojeva (Imbusch, 1995). Mjeavinom represije (koja se jo uvijek prakticirala), uspjene institucionalizacije i ekonomske legitimacije Pinochetu je polo za rukom izdrati najdublju ileansku privrednu krizu nakon svjetske ekonomske depresije tridesetih godina kao i masovan socijalni protest 1982-1983. U tome je uspio i zato to je opozicija, sastavljena od snaga ljevice i lijevog centra, nepomirljivo inzistirala na maksimalistikom zahtjevu da se Pinochet smijeni, to je on znao iskoristiti u svojoj strategiji moi (Thierry, 2000, 136. i d.). Vladi je nakon 1984. godine polo za rukom da pragmatinom ekonomskom politikom vrati ileansku privredu na dinamian kurs rasta te tako iznova stabilizira reim unato bolje
106

Chicago Boys su bili skupina od stotinjak ileanskih ekonomista koji su studije zavrili diplomom Sveuilita u Chicagu te su po povratku zauzeli vane poloaje u znanosti, privredi i politici. I dalje su inili neku vrstu ideological community, koja je naposljetku dala programatski oslonac protualjendeovskoj koaliciji. Meu njima je, dodue, bilo i ekonomsko-programatskih umjerenjaka, no veinom su bili stranaki neovisni dogmatski zastupnici neoliberalnog uenja, povezani s najmonijim privrednim konglomeratima ilea (usp. Valds, 1993; Silva, 1991; Imbusch, 1995, 281. i d.).

215

organiziranoj opoziciji. U toj je situaciji umjerena opozicija napokon prihvatila politiki red vonje koji je Pinochet dao utvrditi u Ustavu, a kojim je najprije, 1988. godinu, bio predvien plebiscit o jo jednome mandatu diktatora kao ileanskog predsjednika (Garretn, 1991). 1.3. Peru: socijalnoreformska vojna diktatura (1968-1980) Za razliku od desnih, represivnih vojnih diktatura na Cono Sur, peruanski se vojni reim mora promatrati kao meka, socijalnoreformska vojna diktatura (Stepan, 1978). Ona se ralanjuje na eru puistikog generala Velasca Alvarada (do 1975) i eru politiki konzervativnijeg generala Moralesa Bermdeza, koji je napokon inicirao povlaenje vojske u vojarne. Vojno preuzimanje vlasti 1968. godine naglo je okonalo mandat predsjednika Fernanda Belandea Terryja, izabranog 1963. godine.Uzroke vojnog pua treba, prije svega, vidjeti u politikim i socioekonomskim imbenicima (Cotler, 1994, 112. i d.). Pritom se u dublje uzroke ubrajaju procesi socioekonomskog razvoja, koji su dodue sadravali djelominu modernizaciju, ali ne i prevladavanje dubokih socijalnih i regionalnih podjela Perua. Na politikoj su se razini ti defekti naposljetku pretvarali u dinamiku koju su pokretali akteri i koja je dovela do pua. Predsjednik Belande bio je, dodue, nastupio s reformskom agendom, no njegovi su pokuaji reformi ostali tek u naznakama. Mogunosti djelovanja dodatno su mu suzile nepovoljne stranakopolitike konstelacije i, prije svega, institucionalne blokade peruanskoga predsjednikog sustava. Uz to je napokon dola i promjena uloge peruanske vojske u strateku dravnu elitu (Stepan, 1978, 117. i d.). Nezadovoljstvo vodeih profesionalnih slojeva u vojsci sve snanijim centrifugalnim tendencijama (gerilske skupine, bijeg sa sela, socijalne napetosti) nagnalo ih je da razviju samostalan politiki reformski projekt, za koji su civilne politiare smatrali nesposobnima. Kao kovanica kadrova figurirala je vojna akademija CAEM, u kojoj su recipirana i djela poput onih marksista Josa Carlosa Mariteguija inicijatora KP Perua. Opsene reforme nedvojbeno su bile i u korporativnom interesu vojske, koja je u socijalnim nedaama vidjela bitan uzrok nedovoljne nacionalne integracije, to je bio odluan nedostatak u moguim vojnim sukobima (s ileom) (Klein, 1983). Dolazak vojske na vlast za Peru je znaio inovaciju utoliko to vojska taj put nije kao ranije djelovala u ulozi pomonika oligarhije u cilju jamstva zakona i reda, nego prvi put kao institucija i s vlastitim politikim interesom meu ostalim, s namjerom da slomi mo tradicionalne oligarhije (Cotler, 1994, 114. i d.). Velascova vlada teila je uspostavi autoritarno-korporativistikog modela politike i drutva radi modernizacije Perua te je ispoetka bez oklijevanja provodila svoju reformsku agendu, no ve se sredinom sedamdesetih godina mogao nazrijeti neuspjeh njezine razvojne strategije. Dotad je vojna vlada provela brojne privredne i socijalne reforme, poput, meu ostalim, nacionalizacije kljunih industrija (nafte, bakra) ili obuhvatne zemljine reforme. Za budui politiki razvoj Perua bilo je znaajno i to to je vojska u skladu sa svojim korporativistikim modelom pokuala, tako rei odozgo, mobilizirati drutvene slojeve koji su dotad bili neorganizirani, pri emu su svakako imali na umu

216

autonomne organizacije (Stepan, 1978, 190. i d.). To se protuslovlje izmeu kontrole i mobilizacije izrazilo kad je dolo do zastoja reformi, uzrokovana i neuspjehom ekonomske politike u nepovoljnim meunarodnim uvjetima (Cotler, 1994, 120. i d.). Osobito je zemljina reforma zaostala za oekivanjima i nije dovela do stvarno nove strukture poljoprivrede, budui da su sitnim seljacima i zadrugama najee nedostajali nuni krediti. Poetna legitimacija reima kod velikog dijela donjih slojeva, koja nije iskoritena za institucionalizaciju, nestala je s porastom kriznih tendencija. Tako su se zajedno s tradicionalnim segmentima peruanskog drutva srednjim i gornjim slojem artikulirali sve jai prosvjedi protiv vojne vlade. Neuspjeh reformske strategije doveo je 1975. godine najprije do zamjene oboljelog Velasca Alvarada Moralesom Bermdezom, koji je opozvao brojne reforme, a onda je pokrenuo postupno povlaenje vojske (Ustav 1979, izbori 1980) S ponovnim stupanjem na dunost predsjednika Belandea Terryja zavrio je eksperiment koji se ipak, u usporedbi s ostalim vojnim diktaturama na kontinentu, zadovoljio relativno umjerenom represijijom (Vsquez, 1996). 1.4. Venezuela: anakronistiki vojni reim (1948-1958) Kao to smo napomenuli, Venezuela se analizira kao poseban sluaj, budui da vai za demokraciju drugog vala koja je, meutim, stabilnost iz ezdesetih i sedamdesetih godina kasnije sukcesivno izgubila. Kad su se ostale zemlje Latinske Amerike osamdesetih godina vratile demokraciji, nekadanja ogledna demokracija Latinske Amerike sve je vie otklizavala u krizu (Sonntag, 2001). Budui da su u prvom planu nae analize ta kriza i njezino rjeenje od strane Huga Chveza, ostale etape tranzicije navode se tek usputno. I roenje venezuelanske demokracije drugog vala odluno je obiljeeno prethodnim vojnim reimom (1948-1958), koji je pridonio ujedinjenju ranije zavaenih civilnih tabora (Levine, 1978). Poeci venezuelanske demokracije seu tridesete i etrdesete godine, nakon to je zavrila era predsjednika Gmeza, koji je bio na vlasti od 1908. godine, i kada je Venezuela oslanjajui se na prosperirajuu naftnu industriju prola fazu ekonomske, drutvene, a djelomice i politike modernizacije (Hellinger, 1991, 30. i d.). Kasnija faza liberalizacije (1936-1948) bila je obiljeena politikom konkurencijom izmeu nacionalne buroazije i srednjih slojeva u usponu i njihovih stranaka, dok se Venezuela poela razvijati u tipinu naftnu zemlju sa skokovitim irenjem domae potronje, privrednom strukturom determiniranom prihodima od nafte i precijenjenom valutom (Boeckh i Hrmann, 1992, 515). Venezuela je prvi put imala genuino demokratsku vlast u fazi trienio (1945-1948) pod populistikom strankom srednje klase Accin Democrtica (AD) koja je, kao tada jedina masovna stranka, ubrzo postala dominantnom u politikim zbivanjima te je ostalim skupinama zaprijetila marginalizacija. Njezin projekt, koji je osim demokratskog Ustava 1947. godine doveo i do izbora predsjednika drave iz Accin Democrtica, onemoguen je 1948. godine intervencijom vojske u korist gornjeg sloja i opozicije. Jakim ovjekom vojne hunte postao je general Prez Jimnez, koji je 1952. preuzeo predsjedniku dunost (Levine, 1989, 252. i d.).

217

Diktatura Preza Jimneza bila je ipak samo kratkorono odriva. S obzirom na stupanj razvoja zemlje bogate nafrom to je meuvremenu dostignut, njezinu ratmjerno diferenciranu drutvenu strukturu i razinu organiziranosti drutvenih interesnih skupina, praksa vladanja vojne diktature bivala je sve disfunkcionalnijom za trajan dinamian ekonomski razvoj (Hillmann, 1994, 36. i d.). Nije imala politiku strategiju za vidljive strukturne probleme zemlje ovisne o izvozu nafte. Ciljano je suzbijala politiku opoziciju, no populistike mjere, poput irenja dravnih graevinskih aktivnosti, ostale su bez uinka. Neko suprotstavljene drutvene i politike opozicijske skupine poele su razvijati zajedniku strategiju protiv sve autoritarnijega, represivnijega i korumpiranijeg reima. To je napokon u sijenju 1958. dovelo do smjene Preza Jimneza (Levine, 1978). 1.5. Nikaragva: sultanistika Somozina diktatura Povijest Nikaragve u 20. stoljeu, kao i povijest njoj susjednih drava u Srednjoj Americi, odluno je obiljeena hegemonijalnom ulogom SAD-a, koje su srednjoameriku prevlaku neskriveno smatrale svojim stranjim dvoritem. Bitne vanjskopolitike i unutarpolitike odluke esto su donoene u amerikom veleposlanstvu dotinih zemalja, a i dikatature i demokracije imale su samo ogranien radijus odluivanja. Samo se Costa Rica uspjela svojim posebnim demokratskim razvojnim putem donekle osloboditi iz tog kruga (Pearce, 1981). Demokracija nikad nije uspjela istinski uhvatiti korijena u Nikaragvi, najsiromanijoj zemlji regije. Jedino su izmeu 1928. i 1932. godine pod nadzorom SAD-a odrani relativno korektni izbori. Nakon povlaenja amerikih postrojbi 1933. godine poeo je uspon Anastasija Somoze, koji je 1936. konano preuzeo vlast i sve do svoga ubojstva 1956. godine bio stvarni vladar; da bi nakon toga tu funkciju do 1979. obnaali njegovi sinovi. Izbori koji su odrani u tom razdoblju sluili su pseudolegitimaciji reima i nikad nisu bili demokratske prirode. I velik broj ustava odnosno temeljnih ustavnih reformi prije su imali svrhu da uvrste vlast nego da moderniziraju politiki sustav (Bulmer-Thomas, 1990). Diktarura Somozina klana stvarno se temeljila na drugim, kako unutarnjim tako i vanjskim imbenicima (Krennerich, 1992, 207): (1) osiguranju dravnog monopola sile putem kontrole i ouvanja lojalnosti nacionalne garde, koja je istodobno bila vojska, policija i tajna sluba; (2) kontroli korumpiranoga dravnog aparata, ukljuujui i reimsku stranku; (3) kontroli privrednih sredstava moi koja su, meu ostalim, sluila odranju iroko razgranatoga klijentelistikog sustava; (4) sudionitvu starih domaih oligarhijskih obitelji, koje su profitirale od politike Somoza; (5) te last but not leas,t podrci SAD-a, iju je naklonost Somozin klan uspio ouvati i u razdobljima krize. Time je obitelji Somoza polo za rukom da se vie od 40 godina odri na vlasti i da na bestidan nain opljaka zemlju. Nedostatak supstancije te sultanistike vladavine, kojoj nije bilo stalo do institucionalizacije te je s vremenom prokockala svoje posljednje legitimacijske resurse, bio je - uz povlaenje amerike podrke od

218

strane administracije predsjednika Cartera - jedan od glavnih imbenika njezine relativno brze propasti krajem sedamdesetih godina (Booth, 1998). 1.6. Meksiko: institucionalizirani jednostranaki reim (1917-1997) Prolongirana tranzicija Meksika posljeduje stanovitom nedoumicom kad se pokua jednoznano odrediti kraj autoritarnog reima i poetak demokratske ere. Kako emo kasnije poblie objasniti, poetak tranzicije datiramo u godinu 1977, a njezin kraj, a time i kraj jednostranakog reima, u 1997. godinu. No, ipak je nedvojbeno da je dugotrajna vladavina Partido Revolucionario Institucional (PRI) jedinstven sluaj (Mols i Tobler, 1976). Nakon konsolidacije reima tridesetih godina, u estogodinjem je ritmu (sexenio) biran nov civilni predsjednik. Taj je predsjedniki reim bio civilna autokracija, koji je dodue odozgo organizirao drutveno ustrojstvo i participaciju, ali je bio razmjerno iroko usidren u drutvu i malo je ovisio o pojedinanim osobnostima voa (Lauth i Horn, 1995; Faust, 2001). Tri su imbenika obiljeila (u konanici autoritarni) meksiki prezidencijalizam, koji po svojim formalnim ustavnim odredbama nije osobito snano konfiguriran (Weldon, 1997). Prvo, stvarno iskljuenje djelotvorne stranake konkurencije jamilo je PRI-u, a time i dotinom predsjedniku, parlamentarnu veinu. Time je bila iskljuena mogunost konstelacije divided government sve do ozbiljnih reformi izbornog zakonodavstva krajem osamdesetih i devedesetih godina (Lujambio, 2000). Drugo, ve su u ranoj fazi reima (Maximato 1928-1935) stvoreni institucionalni mehanizmi koji su jamili strogu stranaku disciplinu, poput zabrane neposrednoga ponovnog izbora zastupnika (1933) i posljedine koncentracije politike nominiranja u sredinjem vijeu stranke i time u rukama vladajueg predsjednika. Uz to je za vrijeme Crdenasa (1934-1940) uslijedila sektoralna organizacija stranke te, naposljetku, sredinja organizacija izbora, to je PRI-u osiguralo hegemoniju (Mols, 1983). Tree, od Crdenasova razdoblja bili su objedinjeni poloaji predsjednika i efa stranke, to je bitno povealo regulativne mogunosti predsjednika u pogledu raspodjele dunosti i disciplinske kontrole. Tako su sveukupno, iz formalno nimalo spektakularnih kompetencija predsjednika, nastale metakonstitucionalne ovlasti koje su toj funkciji dale karakter imperijalnog hiperprezidencijalizma, u kojemu podjela vlasti nije stvarno imala nikakvu ulogu (Weldon, 1997). I pravosue se neminovno prilagodilo toj strukturi moi: ono je, dodue, uspjelo ouvati stanovitu organizacijsku neovisnost, ali su njegovi resursi i ovlasti u tvrdim politikim materijama bili ogranieni (Lpez-Aylln i Fix-Fierro, 2000, 169. i d). Organizacija i promicanje takozvanih sektora PRI-a (radnitvo, seosko stanovnitvo, sector popular),107 koji se poevi od tridesetih godina provode odozgo, bili su nedvojbeno nacionalni razvojni projekt utemeljen na uzajamnosti,
107

Sector popular uglavnom je obuhvaao skupine iz srednjeg sloja, poput slubenika, zanimanja u uslunom sektoru, malih i srednjih poduzetnika i dravnih zaposlenika. Krajem sedamdesetih godina vie od 13 milijuna Meksikanaca bilo je kroz te sektore integrirano u PRI (58 posto u sector campesino, 25 posto u sector obrero i 17 posto u sector popular) (usp. Cansino, 2000, 93. i d).

219

koji su se dodatno moglo poduprijeti revolucionarnim mitom. Drava je postala sredinji motor razvoja, i u tome je Meksiko zasigurno slijedio latinoameriki trend tridesetih godina, uspostavljen zbog svjetske privredne krize. Drava se nije brinula samo za nacionalni napredak ipak je meksika privreda izmeu 1940. i 1970. u prosjeku rasla 6 posto godinje nego i za preraspodjelu drutvenog blagostanja (Lauth, 1991). Iz toga se sljedeih desetljea razvio korporativistikoklijentelistiki sustav vladavine, u kojemu su kontrola i ideologija bivale sve nunijima kako bi ouvale legitimaciju i u uvjetima oskudnih resursa. Klijentelizam i korupcija koriteni su kao neformalne i reimski konformne strukture raspodjele u svrhu stabilizacije sustava u kojemu su se stranka i drava sve vie meusobno stapale (Bizberg, 1999). Drugi sredinji sastavni dio toga korporativistiko-klijentelistikog sustava tvorio je specifian nain organizacije i funkcioniranja samoga dravnog aparata. Snaan poloaj drave u procesu razvoja, kao i prema drutvu bio je povezan s velikim javnim sektorom, kao i napuhanim dravnim aparatom koji je gutao goleme financijske i personalne resurse (Faust, 2001). Za njegovo je funkcioniranje bila karakteristina osebujna koegzistencija, s jedne strane, stabilnih formalnih i neformalnih institucija koje su snano centralistiki bile usmjerene na predsjednika i, s druge strane, personalizma u politikoadministrativnom sustavu, koji se teko moglo kontrolirati odozgo (Morris, 1991, 21. i d).Taj je personalizam obiljeio ne samo odnose izmeu elita i stanovnitva, nego ponajprije i obrazac odnosa meu elitama, koji se izraavao u nepreglednom mnotvu krugova, mrea i klika (grupos, camarillas itd). Tako su, dodue, zbog relativno kompleksne strukture meksike drave vie razine poloaja bile uklopljene u sklop koji je u veoj mjeri bio formalan, centralistiki i autoritarnokorporativan. Meutim, nie razine dravne birokracije, sve do razine pojedinanih saveznih drava i lokalne vlasti, tvorile su u veoj mjeri decentraliziran splet, koji se slabo moglo kontrolirati, koji je bio obiljeen partikularistikim interesima i koji se slabo mogao upotrijebiti za stvarnu implementaciju politika. Kohezija tog sustava mogla se osigurati sve dok su postojali sljedei uvjeti: (1) bitne su se odluke o politikim poloajima, sve do razine gradonaelnika, donosile u predsjednikom uredu; (2) PRI je mogao ouvati svoj hegemonijski poloaj u politici i dravi te je na taj nain sluio kao politiki filter korumpiranih klijentelistikih odnosa; (3) legtimacijska je ideologija opstajala u svojim osnovnim crtama te je osobito predsjednik imao status nedodirljive institucije; (4) drava je raspolagala dostatnim resursima da opsluuje klijentele. vrstoa meksike piramide poela je poputati sedamdesetih godina 20. stoljea, kad su sve vei socijalni i ekonomski poblemi prisilili reim da proiri svoju legitimacijsku osnovu (Weldon, 2002; Lujambio, 2001). Prve temeljne reforme izbornog prava za vrijeme predsjednika Lpeza Portilla 1977. godine, koje su u klasinoj maniri bile miljene kao kontrolirano otvaranje radi ukljuivanja, prije svih, lijevih disidenata, oznaile su napokon isprva nezamjetan poetak tranzicije (Whitehead, 2001, 74. i d).

220

2. Prijelazi u druge reime

U skladu s prirodom autoritarnih sustava i s time povezanim konstelacijama aktera, prijelazi iz jednoga reima u drugi u Latinskoj su Americi bili vrlo razliiti, te s razlikovalo i njihovo trajanje. Najsnaniji utjecaj autoritarnog reima na tijek tranzicije imao je nedvojbeno Pinochet u ileu, a supotni pol ini revolucija u Nikaragvi 1979. godine. Najdugotrajnija je tranzicija bila postupna smjena reima PRI-a u Meksiku, dok su se prijelazi u Argentini i ileu 108 odvijali razmjerno brzo. Tablica 22: Prijelazi iz jednoga reima u drugi u Latinskoj Americi
Zemlja ile Argentinia Peru Venezuela Nikaragva Meksiko Razdoblje 1988-1990. 1982-1983. 1978-1980. 1958. 1979-1990. 1977-1997. Tip upravljana tranzicija kolaps pritisak odozdo, upravljana tranzicija, pregovori prevrat (pu) prevrat (revolucija) jako prolongirana tranzicija: upravljana s pregovorima

2.1. Argentina: kolaps vojne diktature (1982-1983) Argentinska tranzicija obiljeena je kolapsom vojne vlasti nakon poraza u Falklandskom ratu. Na tijek tranzicije utjecala je, meutim, i iznova formirana politika opozicija u zemlji (Pion-Berlin, 1985). Poetkom osamdesetih godina legitimacijski su problemi vojne hunte, zajedno s problemima uinka u sredinjim podrujima politike, ve doveli do zamjetnog gubitka sposobnosti za vladavinu. Stabilnost reima dotad se uglavnom oslanjala na injenicu da je opozicija bila ili pasivna ili je bila onemoguena represivnim mjerama. S redovnom zamjenom generala Videle generalom Violom unutar vojne hunte u oujku 1981. poeli su oprezni koraci u liberalizaciji, koji su sadravali toleriranje neformalnh stranakih aktivnosti i obeanje izbora 1984. godine (Cavarozzi, 1987). Stranke su iskoristile slobodan postor za prve dogovore o zajednikoj politikoj strategiji, dok su sindikati, organizacije civilnog drutva i tisak artikulirali sve kritinije tonove. Ve u prosincu 1981. Violu su sruili zagovornici vrste ruke (hardliners) unutar reima i zamijenili ga generalom Galtierijem, koji je ponovno pokuao suzbiti tendencije liberalizacije (Birle, 1995, 145. i d). Budui da su se prosvjedi ipak nastavili, ukljuujui i uspjean opi trajk, vojska je odigrala svoju posljednju kartu u namjeri da stekne veu legitimnost. U travnju 1982. argentinska je vojska zauzela Falklandse otoke (Falkland Islands, Islas Malvinas), koji su od 19. stoljea britanski, kako bi vanjskopolitikim uspjehom prikrila unutarnje potekoe i opet proizvela iroku nacionalnu podrku za svoju vladavinu. Isprva joj je to i polo za rukom, no ve u lipnju
108

To vai i za prijelaz iz jednoga reima u drugi u Venezueli 1958.

221

vojska je izgubila rat. Tako je i u vlastitom zanimanju neslavno propala. Nakon poraza uslijedili su, s jedne strane, razbuktavanje masovnih politikih prosvjeda sa zahtjevom za ostavkom a, s druge strane, podjela unutar vojske. Nakon toga sama je vojska pod vodstvom generala Bignonea vodila poslove vlade (Linz i Stepan, 1996, 190. i d.). Bignone je najavio povlaenje vojske i nove izbore 1983. godine, pokuavajui u meuvremenu u pregovorima dogovoriti uvjete prijelaza. Vojska je, meu ostalim, traila sveobuhvatnu nekanjivost kako za masivne povrede ljudskih prava, tako i za loe ekonomsko upravljanje, koje je takoer dovelo do eksplozivnog porasta tereta dugova argentinske drave. No za razliku od ranijih desetljea, taj put je poloaj vojske bio toliko oslabljen da nije mogla nametnuti nijedan od svojih zahtjeva. Stoga je prijelazna faza bila manje odreena civilnovojnim sporovima, a vie raspravama o ljudskim pravima, pluralizmu, miru i demokraciji (189). U listopadu 1983. odrani su predsjedniki i parlamentarni izbori, koji su rezultirali jednoznanom pobjedom radikalne stranke UCR. Osim slabljenja vojske, to je znailo drugi povijesni rez, jer su suprotno dugo njegovanome mitu prvi put na demokratskim izborima peronisti doivjeli poraz. S preuzimanjem dunosti predsjednika Rala Alfonsna (UCR) u prosincu 1983. zavrila je kratka argentinska tranzicija (Palermoi Novaro, 1996, 48. i d.). 2.2. ile: upravljana tranzicija (1988-1990) ileanska tranzicija u uem smislu poinje s referendumom u listopadu 1988. na kojemu je trebalo odluiti o ostanku Pinocheta na dunosti predsjednika do 1997. godine. Suprotno namjerama vojne vlasti, pobijedila je opozicija sa svojom kampanjom za ne, to je naposljetku rezultiralo konstitutivnim izborima u prosincu 1989. i nakon izborne pobjede opozicije stupanjem na dunost kranskodemokratskog predsjednika Aylwina u oujku 1990. (Huneeus, 1990). Cum grano salis ileanska se tranzicija mora oznaiti kao upravljana od strane stare reimske elite. U biti je slijedila put i postupak koji je zacrtao autoritarni Pinochetov Ustav iz 1981. godine. U njemu je bilo predvieno da se na kraju konstitucionalnoga prvog Pinochetova mandata (1981-1989) mora odrati referendum o moguem drugome Pinochetovom mandatu odnosno mandatu nekoga drugog reimskog kandidata do 1997. godine. Ako bi se na referendumu negativno odgovorili na taj prijedlog, Ustav je odredio da se moraju odrati predsjedniki i parlamentarni izbori i da Pinochet treba ostati na poloaju do stupanja na dunost novoizabranog predsjednika u oujku 1990. Tog su se reda vonje u konanici svi akteri drali gotovo do pojedinosti (Krumwiede, 2004). Tijek ileanske tranzicije odraava u krajnjoj konzekvenciji snagu vojne vlasti i, obratno, relativnu slabost opozicije (Thiery, 2000, 136. i d). Nakon prevladavanja privredne krize 1982-1983. i masovnih socijalnih prosvjeda to su uslijedili nakon toga, vlast je ponovno uspjela uvrstiti svoj poloaj sredinom osamdesetih godina i osigurati podrku irokih segmenata drutva i relevantnih monih skupina. Dok su radikalnije lijeve opozicijske skupine tijekom osamdesetih godina slijedile maksimalistiku strategiju povlaenja vojske, umjerena se opozicija, sastavljena od kranskih demokrata, liberala i umjerenih

222

socijalista , postupno priklonila strategiji da slijedi ustavni red vonje te da, po mogunosti, tue reim njegovim vlastitim sredstvima. Za razliku od Argentine, ileanska je vojna vlast zbog toga bila u stanju uglavnom ouvati svoje interese i osigurati velik broj steenih pozicija. To da je vojska uope izabrala , a onda i potovala, takvu proceduru, povezano je kako s njezinom strategijom legitimacije, tako i s legalistikim dranjem ileanske vojske (Garretn, 1989). Kao to smo prethodno pokazali, odlika je ileanske vojne vlasti bilo njezino relativno uspjeno reformistiko djelovanje, to je za posljedicu imalo novo utemeljenje ilea, koje je dodue bilo sporno, no koje je u oima vojske i njezinih pristaa ipak bilo uspjeno. Ustav i njime utemeljene institucije tvorile su, pored uloge vojske kao spasitelja ilea, temeljni oslonac njezine legitimacije. Sve drugo osim potivanja vlastitog Ustava potpuno bi diskreditiralo vojnu vlast ne samo unutar desnog tabora, nego i unutar oruanih snaga, a time bi upropastilo plodove njezina vlastitog rada. Zasigurno je takav postupak vojske olakan time to su raunali s pobjedom na referendumu. No ak je i s tog gledita bilo strateki uputno da se nakon referenduma ne bude optereen optubom da se na njime manipuliralo. Strategija opozicije bila je, dodue, s vie aspekata rizina (Krumwiede, 2004, 255. i d.), no na kraju je dovela do uspjeha. Nakon izgubljenog referenduma reimske su elite nastojale iskoristi slobodan prostor kojim su raspolagale unutar worst case scenario. Spomenuti pregovori izmeu reima i opozicije odnosili su se uglavnom na ublaavanje autoritarnog Ustava, koji je predviao zatienu demokraciju pod tutorstvom vojske. To je dovelo do omekavanja nekih odredbi ustava (poveanja broja izabranih senatora, ukidanja zabrane Komunistike partije, olakavanja reforme Ustava i jaanja civilne komponente u Vijeu nacionalne sigurnosti). Te su promjene na referendumu u srpnju 1989. usvojili ileanski graani. Time je autoritarni Ustav stekao makar djelominu legitimnost, dok su najutjecajnije opozicijske stranke, unato normativnoj i politikoj kritici, prihvatile Ustav kao osnovu buduega politikog razvoja (Thiery, 2000, 160. i d.). Tijekom preostalih devet mjeseci nisu, meutim, odrani samo konstitutivni izbori u prosincu 1989. godine. Naprotiv, Pinochet je iskoristio ovlasti koje su mu bile dane, kao i slabe mogunosti prigovora opozicije, da pomou provedbenih zakona, statuta i personalnih odluka (leyes de amarre) provede u praksu autoritarne enklave zacrtane u ustavu. To je desnom taboru nakon njegova izbornog poraza 1989. sve do kasnih devedesetih godina osiguralo gustu mreu faktikih manjinskih veto-ovlasti, koje su demokratskim vladama doputale samo ogranienu mo vladanja (Garretn, 1995). 2.3. Peru: pritisak odozdo, upravljana tranzicija i pregovori (1978-1980) Za razliku od kolapsa u Argentini i vrsto voene tranzicije u ileu, peruanski se povratak demokraciji dogodio mjeavinom pritiska odozdo, povlaenjem vojske, pokuajem upravljanja tim procesom odozgo i elementima pregovora (Cotler, 1994, 105. i d.). Sredinom sedamdesetih godina plodovi sveobuhvatne reformske strategije bili su oskudni te je dolo do zastoja njezine dinamike. Nedostatkom se

223

pokazala injenica da je vojska propustila stvoriti vlastitu politiku osnovicu i nije osnovala vlastitu politiku stranku (Lynch,. 1999, 109. i d.). Problem je bilo i to to je vojska, dodue, imala relativno jasan temeljni program, ali nije imala strog politiki dnevni red niti koherentnu strategiju njegove provedbe. Tako su vojnici teili restrukturiranju tiskovnog sustava, no u stvarnosti je to uzrokovalo smanjenje raznolikosti tiska, to zapravo nije bila namjera. Proturjeja izmeu pretenzije na participativnu i socijalnu demokraciju, s jedne strane, i korporativistikih organizacijskih predodbi, s druge, tako su samo jo otvorenije dole do izraaja. Uz to su slobodni prostori za djelovanje bili dodatno sueni sve veim makroekonomskim problemima, osobito rastuim deficitom javnih financija. Nejasnoe u pogledu budue politike strategije dovele su postupno do raskola unutar same vojske (Stepan, 1978). Prvi odluan rez koji je bio korak k peruanskoj tranziciji bila je zamjena generala Velasca Moralesom Bermdezom 1975. godine, koja je bila ekvivalent dvorskog pua (Huhle, 1998, 78. i d.). Morales, koji je slovio kao politiki umjerenjak unutar hunte, poduhvatio se niega manjeg do preokreta programatike peruanske revolucije. S obzirom na sve izraenije krizne socijalno-ekonomske tendencije, pokuao je na ortodoksan nain stabilizirati privredu, to je, meutim, rezultiralo tek slabim makroekonomskim uincima i negativnim socijalnim posljedicama. No, ipak je zadrao snanu ulogu drave u privredi. I zemljina je reforma veim dijelom ostala nedirnuta. Naposljetku je 1977. godine poeo zaokret k ponovnoj demokratizaciji. Rastui socijalni nemiri i prosvjedi, sve do nekoliko opih trajkova to su organizirani poevi od 1977. godine, kao i ekstremno snaan pritisak meunarodnih financijskih institucija, doveli su vlast u nezgodan poloaj na dvije fronte. Isprva preteno ekonomski motivirani socijalni prosvjedi preokrenuli su se zbog reakcije vojske uhienja sindikalista, masovnih otputanja u politike demonstracije. Ta je situacija neposljetku stavila huntu pred izbor izmeu politikog otvaranja uz povlaenje vojske i zaotravanja represije, kakva je prakticirana u Argentini i ileu. Suoen sa snanim unutarnjim i vanjskim pritiskom, Morales je na nacionalni praznik 1977. godine obznanio povratak demokraciji. Taj je povratak trebao voditi preko izbora za ustavotvornu skuptinu 1978. i usvajanja novog ustava 1979. do konstitutivnih izbora 1980. (Lynch, 1999, 114. i d.). Otvaranje je znaajno promijenilo konstelaciju snaga. Bivi predsjednik Belande odbio je, dodue, suraivati s vojskom ili ak sudjelovati na izborima za ustavotvornu skuptinu, no druge dvije tradicionalne stranke umjereno lijevo orijentirana APRA sa svojim karizmatskim voom Haya de la Torreom i kransko-konzervativna PPC prihvatile su ponudu vojske. Njihov je savez ne samo okonao izolaciju vojne hunte, nego i doveo do toleriranja politike koju je vojna vlast provodila posljednjih mjeseci (primjerice, ortodoksne politike makroekonomske prilagodbe, ali opet i represivnih mjera protiv prosvjeda to su ih organizirale preteno lijevo-revolucionarne skupine). To je stvorilo uvjete u kojima je vojna vlast mogla u relativno stabilnom poloaju do kraja obnaati svoje dunosti sve do predvienog prijenosa vlasti na novoizabranog predsjednika.

224

U toj uoj fazi tranzicije vojna je hunta bila sposobna zadrati uzde u svojim rukama unato stalnim prosvjedima i, takoer, unijeti interese vojske u budui politiki poredak. Osobito je bliska suradnja s voom APRA-e Haya de la Torreom, koji je bio na elu ustavotvorne skuptine i kojega je vojska favorizirala kao civilnog predsjednika, omoguila vojsci da prilikom donoenja ustava nastupi kao implicitan partner u pregovorima (Cotler, 1994, 125. i d). Morales Bermdez je u prijelaznoj fazi takoer donio zakon o imunitetu kako bi sprijeio postupke protiv vojske zbog povrede ljudskih prava, kao i dekret koji je omoguio mobilizaciju vojske u sluaju unutarnje subverzije (Vsquez, 1996, 351. i d.). Unato krhkome prethodnom demokratskom iskustvu, u Peruu nisu bili prisutni bitni izvori sukoba koji su optereivali druge tranzicije. Predsjedniki izbori 1980. zavrili su neospornom izbornom pobjedom Fernanda Belandea, dakle upravo onoga politiara kojega je vojska 1968. puem smijenila s dunosti. Povratak demokracije nakon 12 godina tako je vratio na vlast stare politike elite. I stranaki sustav ispoetka se ponovno etablirao s ranije prisutnim strankama. U meuvremenu proirene mogunosti politike participacije po prvi put je vailo univerzalno birako pravo naizgled su ojaale njihovu politiku ulogu (McClintock, 1989). 2.4. Venezuela: raskid s vojnim kaudiljizmom (1958) U Venezueli je korumpirana praksa vlasti Preza Jimneza uzrokovala sve vee nezadovoljstvo vojnim reimom ak i meu prijanjim zagovornicima pua, ukljuujui i Katoliku crkvu, koja je postala glasnogovornicom sve brojnije opozicije. Progresivna izolacija reima dodatno je potaknuta kad je Prez Jimnez najprije najavio izbore za prosinac 1957, ali ih je preko noi pretvorio u plebiscit (Levine, 1989, 255). Opozicija, iji su vodei politiari od sredine pedesetih godina vodili razgovore o buduem oblikovanju zemlje, time je dodatno ujedinjena. Naposljetku je i unutar vojske raslo nezadovoljstvo politikom reima, to je pridonijelo u konanici neuspjenome vojnom puu na Novu godinu 1958. Meutim, pod pritiskom stalnih prosvjeda i sve veih nemira reim se u najkraem vremenu uruio, a Prez Jimnez jo je u sijenju 1958. pobjegao iz zemlje. Privremena vlada, sastavljena od vojnika i civila, preuzela je vlast do izbora novog predsjednika krajem 1958. Prijelazno je razdoblje bilo obiljeeno nizom paktova meu politikim grupacijama kao i relevantnim drutvenim skupinama, koji su sljedeih desetljea imali bitnu ulogu u politikom razvoju Venezuele (Werz, 1983). 2.5. Nikaragva: sandinistika tranzicija (1979-1990) Nikaragvanska je tranzicija, nasuprot pet ostalih zemalja, obiljeena trima posebnostima. Prvo, kod smjene autoritarnog Somozina reima bila je rije o revoluciji u kojoj je sruen stari poredak i zamijenjen novim (Torres Rivas, 2001, 100. i d). Drugo, ta je revolucija sa sandinistikom oslobodilakom frontom (Frente Sandinista de Liberacin Nacional (FSLN) na vlast dovela lijevu

225

grupaciju s vlastitom predodbom o demokraciji, koja nije bila potpuno spojiva s liberalnom demokracijom. Tree, demokratizacija Nikaragve kao i u ostalim tranzicijama u Srednjoj Americi bila je obiljeena graanskim ratom i njegovim zaotravanjem sredinom osamdesetih godina. Graanski je rat pretvorio sandinistiku eru jo vie u tranzicijsku fazu u kojoj su meunarodni akteri igrali sredinju ulogu, djelomice konstruktivnu (Contadora, Esquipulas, Europa), a djelomice destruktivnu (SAD) (Krennerich, 1996). U sluaju Nikaragve moe se sporiti o tome je li sandinistika era bila faza tranzicije u demokraciju ili autoritarni reim sui generis. Dok su suvremene analize i akteri, koji politiki nisu simpatizirali sandiniste, njihov reim smatrali lijevom diktaturom, kako se poveavala vremenski odmak ta se faza vie interpretira kao tranzicijska faza te se promatra u regionalnom okviru (Torres Rivas, 2001). I mi shvaamo eru sandinista kao tranzicijsku fazu, koja poinje padom Somoze i zavrava konstitutivnim izborima 1990. i izbornim porazom te silaskom s vlasti sandinista. Jer, unato autoritarnim crtama u pojedinim fazama, osobito izmeu 1982. i 1986, sandinistika vlast nije bila doista sposobna institucionalizirati ili ak konsolidirati autoritarni reim. Bitni konstitutivni elementi demokratskog razvoja (zakon o strankama i izborni zakon, neovisna izborna vlast, osnivanje stranaka, formiranje opozicije) postavljeni su u njihovoj eri. I Ustav iz 1987. godine u svojoj je jezgri bio podoban kao osnova nikaragvanske demokracije. Osim toga, neke su represivne mjere bile povezane s graanskim ratom koji je potican izvana. U cjelini, sandinistika Nikaragva stoga se prije moe karakterizirati kao hibridni reim, koji je oscilirao izmeu autoritarnih i demokratskih tendencija (Krennerich, 1992, 209). Nikaragvanska se tranzicija moe podijeliti u etiri faze: (1) od ruenja Somozine diktature sandinistikom revolucijom 1979. do etabliranja postrevolucionarnoga prijelaznog poretka 1980. godine (ukljuujui agrarnu reformu, osnovni statut, dravno vijee, izgradnju vojske, policije i masovnih organizacija); (2) pokuaj stabilizacije i legitimiranja socijalne, participativne demokracije pod vodstvom FSLN-a, uz istodobno jaanje civilne i vojne opozicije, koji je okonan korektno provedenim, iako ogranieno kompetitivnim, predsjednikim i parlamentarnim izborima 1984; (3) faza izrade novog ustava od strane izabranog parlamenta, koji je stupio na snagu 1987. godine te, uz nekoliko veih reformi, vai i danas; u toj je fazi gerilski rat dostigao vrhunac, ali i mirovna nastojanja u Srednjoj Americi (sporazum iz Esquipulasa 1987); (4) napokon, definitivno otvaranje reima, koje je uz snanu meunarodnu asistenciju dovelo do izbora 1990. i do neoekivane izborne pobjede opozicije (Bendel i Krennerich, 1996, 316). Za tijek sandinistike tranzicije odluni su bili kako interni, tako i eksterni pomaci moi. Nakon raspada heterogene revolucionarne koalicije i uspona FSLN-a na poloaj hegemonijalne sile poelo je formiranje unutarnje opozicije, sastavljene od graanskih snaga i katolike institucionalne crkve, koja je stalno zahtijevala potivanje temeljnih liberalnih prava. Meunarodni pritisak na vladu FSLN-a takoer je bivao sve snaniji ubrzo nakon njihova preuzimanja vlasti. Dok se predsjednik SAD-a Carter jo trudio uspostaviti kooperaciju, s revitaliziranjem Hladnog rata (ulazak Sovjetskog Saveza u Afganistan 1979) i

226

stupanjm na dunost predsjednikan SAD-a Ronalda Regana 1981. poela je snana protusandinistika politika, koja je dovela do ustrojavanja i poticanja problematike takozvanih kontrakih pobunjenika. U drugoj polovici osamdesetih godina reim FSLN-a, k tome u uvjetima stalne privredne krize, bio je sve snanije izloen unutarnjemu i vanjskom pritisku (Herrera Zniga, 1996, 290. i d.). Uklapanjem u srednjoameriki mirovni proces uspjelo se nakon 1987. dodue ublaiti problematika kontraa, ali je privredni razvoj prisiljavao na drastinu politiku prilagodbe, koja je dodatno poticala nezadovoljstvo stanovnitva. Drugije no 1984, ujedinjena opozicija (UNO), unato nekim rezervama, nije bojkotirala izbore u veljai 1990. te je njezina kandidatkinja, Violeta Chamorro, neoekivano pobijedila. Vlada je priznala rezultat izbora, ali je i u prijelaznom razdoblju pokazala svoje svijetle i tamne strane. Tako je, s jedne strane, suraivala s opozicijom u pogledu neometana prijenosa vlasti, no s druge je strane agirala na korumpiran nain u Somozinu stilu, transferirajui dekretom u velikim razmjerima dravno vlasnitvo elitama. FSLN-a. Stupanjem na vlast Violette Chamorro u travnju 1990. sandinistika je tranzicija bila okonana (Williams, 1994). 2.6. Meksiko: jako prolongirana tranzicija (upravljanje i pregovori 19771997) Poetak prolongirane meksike tranzicije (Eisenstadt, 2000) u istraivanjima se razliito datira kao i njezin kraj. Kao najraniji poetak navodi se 1968, kad su studenti i skupine urbanih srednjih slojeva dospjeli u otvoreni sukob s reimom, koji je doivio alostan vrhunac u masakru u Tlatelolcu, te je razotkrio smanjenu integrativnu snagu sustava vlasti. U razdoblju nakon toga (1970-1976) pod predsjednikom Echeverrom ponovno se pokuala stabilizirati izgubljena snaga nadzora pomou skupe politike kooptiranja, to je, meutim, negativno utjecalo na ekonomsku uinkovitost i dovelo do novih sukoba. Njegov je nasljednik, Lpez Portillo pokuao prevladati tu nestabilnu perzistenciju (Cansino, 2000, 87. i d.) ortodoksnim politikama stabilizacije, uz istodobnu politiku liberalizaciju. S izbornom reformom 1977, koju smatramo pravim poetkom tranzicije, htjelo se ponajprije integrirati neslubene stranke lijevog spektra u politiki sustav, a da se ipak ne ugrozi pretenzija na hegemoniju PRI-a (Nohlen, 1993). Zajedno s poetkom naftnog buma, koji je omoguio povratak na rast zasnovan na intenzivnom koritenju resursa i preraspodjeli, sustav se privremeno mogao stabilizirati (Lauth, 1991, 96. i d.). Meutim, nakon dunike krize 1982. drutvene su suprotnosti ponovno izbile na vidjelo, tako da se isprva funkcionalna liberalizacija, koja je stabilizirala vlast, poela pretvarati u disfunkcionalnu, koju je PRI uspijevao drati pod kontrolom samo jo izbornom manipulacijom. Po prvi put su postale vidljive i jasne pukotine unutar stranke, koje su u konanici dovele do formiranja pokreta lijevog centra izvan PRI-a te su tako uz ve dugo tolerirani desnokonzervativni PAN109 i zahvaljujui daljnjem poputanju
109

PAN (Partido de Accin Nacional) jo je od 1939. proao dug put od funkcije alibija, lojalne opozicije do prosvjedne stranke (usp. Loaeza, 1999).

227

izbornog zakona 1987. jo vie oivjele stranaku konkurenciju. Privremeni vrhunac tog razvoja sve do krize autoritarnog sustava bilo je falsificiranje predsjednikih izbora 1988, koje je Carlosu Salinasu otvorilo put do predsjednike dunosti (Lauth i Wagner, 1993). Salinas je poeo dva temeljna modernizacijska pothvata, koji su naizgled do 1993. vodili uspjenoj rekonsolidaciji reima. Pomou neoliberalno inspiriranih reformi privrednog poretka (otvaranje prema vani, privatizacija, deregulacija) pokuao je, pomou ekonomske uinkovitosti, opet ojaati jedan od bitnih stupova legitimacije reima. U nastojanju da osigura svoj projekt reforme Salinas je, drugo, bio ponukan napraviti politike ustupke opoziciji osobito PAN-u. Namjeravana rekonsolidacija pokazala se, meutim, poetkom 1994. iluzornom. Istodobno sa stupanjem na snagu ugovora o NAFTA-i, u Chiapasu su zapatisti proglasili otvorenu pobunu protiv meksike drave, ime se zaljuljao i posljednji stup legitimacije reima ouvanje socijalnog mira. Politika ubojstva tijekom iste godine prije svega, atentat na imenovanoga Salinasova nasljednika Colossia pojaala su dojam da se stabilnost drave smanjuje (Mols, 1996a, 256. i d.). U tim su uvjetima 1994. odrani dotad najslobodniji i najpoteniji izbori na saveznoj razini. To to ti izbori ipak nisu imali kvalitetu demokratskih konstitutivnih izbora uvjetovano je kako instrumentalnim karakterom koji su PRI i dravna elita pridavali procesu demokratizacije, tako i posebnim povijesnim uvjetima. Osim nejednakih ansi u izbornoj kampanji110 te manjim, no i u praksi jo prisutnim metodama izborne prijevare i drugim neregularnostima,111 niz akata politikog nasilja, koji je poeo ubojstvom kardinala Posadasa te je nakon izbora spektakularno nastavljen ubojstvom generalnog sekretara PRI-a Ruiza Massieua, stvorili su klimu straha, koju je PRI upozoravanjem na daljnju nestabilnost usljed politike promjene znao iskoristiti sebi u prilog (Cansino, 2000, 248. i d.). Ta je klima pridonijela i nesigurnosti o tome bi li i u kojoj mjeri PRI prihvatio eventualni izborni poraz sa svim konzekvencijama. To se inilo malo vjerojatnim, budui da je stopljenost stranke i dravnog aparata tvorila osnovu resursa moi u golemom imperiju PRI-a, od kojeg bi se teko odustalo bez borbe, a s druge strane nije raspolagala gotovo nikakvim mogunostima da provede svoju izbornu pobjedu. Niti je u tom trenutku savezno izborno tijelo IFE bilo istinski neovisno, niti je postojalo nepristrano izborno sudstvo. Salinasov nasljednik Zedillo ipak je, zbog relativno potenih izbora, raspolagao znatnom mjerom legitimnosti, koju je, meutim, brzo opet prokockao neuspjenim menadmentom devalvacije pesosa krajem 1994. (Faust, 2000). Monetarna i privredna kriza koja je uslijedila nakon toga te rastue socijalne napetosti bila je, dodue, prouzroena nekoherentnom reformskom politikom
110

Dominaciji u medijima treba pridodati nejednaku raspodjelu sredstava za izbornu kampanju, od kojih je 73 posto pripalo PRI-u (usp. Becerra i dr., 2000, 426). 111 Iscrpna analiza izbora 1994. dana je u Caldern Alzati i Cazs (1996, 145. i d.), u poglavlju o promatranju izbora, koje sadrava i konano izvjee Alianza Civica, nevladine organizacije koja je do danas najprofiliranija u toj materiji. To kritiko zavrno izvjee u mnogim tokama odgovara miljenju lanova Vrhovnoga izbornog tijela IFE (Instituto Federal Electoral) iz civilnog drutva . Slubeno stajalite Glavnog vijea IFE-a, kojemu je na elu bio lan vlade Carpizo, smatralo je, naprotiv, da su izbori bili gotovo savreni (168).

228

Salinasa, ali je odgovornost za nju pripisana cijeloj novoj vladi i PRI-u. Taj rapidni gubitak legitimnosti u konanici je potkopao i dotad sredinju politiku instituciju Meksika - predsjednika drave (Rubio, 1998). U kontekstu sve samosvjesnije stranake konkurencije, iznuene demokratizacije izbornog reima kao i erozije metakonstitucionalnih ovlasti predsjednika, a time i PRI-a, Zedillu nije preostalo nita drugo nego da prizna rezultate kongresnih izbora 1997. i time konstelaciju divided government, koja je zadala konani udarac neformalnome politikom poretku Meksika (Carillo i Lujambio, 1998). Pobjeda Vincenta Foxa na predsjednikim izborima 2000. znaila je kraj vie od sedamdesetogodinje ere PRI-a.

3. Institucionalizacija
Na pitanje o institucionalizaciji latinskoamerikih demokracija nije lako odgovoriti zato to su sve zapoele kao defektne demokracije ili su se kao takve razvijale. To, osobito u sluaju ilea, namee pitanje je li institucionalizacija bila zavrena s ustavnim reformama i nakon toga konstitutivnim izborima 1989. ili tek s uklanjanjem autoritarnih enklava 15 godina kasnije. Zbog analitikih se razloga proces institucionalizacije usko povezuje s tranzicijskim procesom, dakle s fazom smjene autoritarnog reima sve do opeprihvaenih konstitutivnih izbora, te se stoga shvaa u uem smislu, dok se pitanje defektne demokracije svrstava u fazu konsolidacije. U nastavku teksta to emo poblie objasniti na primjeru ilea. Uz to znaajnoogranienje, moemo konstatirati da se institucionalizacija u demokracijama Latinske Amerike u usporedbi s ostalim transformacijskim regijama odvijala razmjerno brzo. To je, s jedne strane, povezano s injenicom da obino nije bilo spora o temeljnoj konfiguraciji politikih sustava.112 U gotovo svim zemljama postojali su uzori u republikanskim ustavima koji su se etablirali poevi od 19. stoljea i koji su se najee prilagoavali drutvenim razvojnim procesima makar u pogledu konstitucionalnog dizajna. Sve do danas sve su latinskoamerike zemlje zadrale predsjedniki sustav vlasti, premda se dizajni ipak meusobno razlikuju. S druge strane, u mnogim su zemljama ve postojala iskustva s demokratskom vladavinom, koja su se ak i kad su bila negativna mogla ukljuiti u fazu institucionalizacije (Peeler, 1998, 25. i d.). Najtei temeljni problem latinskoamerikih drava uz iznimku Urugvaja, Kostarike i ilea bio je pak jaz izmeu ustavne norme i ustavne stvarnosti, kojim emo se pozabaviti kod pitanja o defektnim demokracijama.

112

Iznimke su dva obraena sluaja, naime sandinistika tranzicija i prolongirana tranzicija Meksika.

229

Tablica 23: Ustavi u tranzicijskom procesu

Poetak Pregovori o ustavu demokracije tijekom tranzicije (godina) Argentina (1983) ne Ustavni diskurs nakon tranzicije sposobnost djelovanja egzekutive ile (1990) da 1981. uklanjanje reforme 1989. autoritarnih referendum 1989. enklava (2004/2005) Peru (1980) da 1979. sposobnost Ustav 1979. djelovanja egzekutive Venezuela (1958) ne 1947. Bolivarska pakt meu elitama novi Ustav 1962. republika Nikaragva ispoetka: ne 1987. temeljne liberalne (1979-1990) (revolucija) reforme Vaei ustav na poetku demokracije 1853. Vaei ustav 2005. 1994 . referendum 1981. sa sukcesivnim promjenama 1993. referendum 1999. referendum 1987. sa sukcesivnim promjenama (prije svega 1995, 2000) 1917.

Meksiko (1997)

ne

1917.

punktualne reforme

3.1. Argentina: obnova prezidencijalizma (Ustav iz 1853) Kolaps vojnog reima nakon Falklandskog rata nije, dodue. izazvao trenutano povlaenje vojske, ali ona do prijenosa vlasti nije vie imala znaajniju ulogu u tranziciji (Linz i Stepan, 1996, 190. i d.). Meu etabliranim strankama peronista (PJ) i radikala (UCR) nije bilo spora o institucionalnim temeljima iznova steene demokracije. Napotiv, Argentina se vratila Ustavu iz 1853, koji je bio na snazi prije pua i koji je dodue vie puta bio modificiran tijekom desetljea, ali mu je temeljna struktura ostala nepromijenjena. U nju se, osim naglaenog prezidencijalizma, ubrajala ponajprije federalna struktura zemlje, koja se povijesno razvijala i koja je u zemlji imala stvarnu politiku teinu kako u obliku drugoga parlamentarnog doma, tako i u politikoj ulozi provincijskih guvernera. S konstitutivnim izborima 1983. ustavna je struktura implicitno iznova legitimirana i faza institucionalizacije bila je privremeno bila dovrena (Waldmann, 1992, 170. i d.). Godine 1994. ipak je provedena znaajna ustavna reforma, koja se kasnije obrauje kao aspekt problema konsolidacije, budui da nije u uoj svezi s tranzicijom. Alfonsin je na predsjednikim izborima s 52 posto glasova ostvario neupitnu pobjedu nad kandidatom peronista (40 posto), koji su prvi put doivjeli poraz. Meutim, u parlamentu odnosi veine i manjine nisu bili tako jasni. Radikalna je stranka s 47,4 posto vaeih glasova dobila 50,8 posto mjesta u donjem domu i time neznatnu veinu; peronisti su kao mjerodavna opozicijska stranka osvojili 33,5 posto glasova i 43,7 posto mandata (Molinelli i dr., 1999). Meutim, u Senatu su peronisti uspjeli osigurati relativnu veinu (43,7 posto

230

mjesta), UCR je dobio 39,1 posto mjesta, no postojala je mogunost tvorbe veine uz pomo pojedinih provincijskih senatora (Birle, 1995, 191. i d.). Otvorenima su ostala u svakom sluaju promatrano iz perspektive 1983. u biti dva problema demokratizacije. Prvo, vojska se nalazila u svojemu povijesno najslabijem poloaju, no moglo se oekivati da e pitanje procesiranja povreda ljudskih prava izazvati sukobe. Dok su Alfonsin kao i veina Argentinaca zagovarali podizanje optunica i donoenje presuda, pokuaji vojne vlade tijekom tranzicije da proglasi amnestiju pokazali su da oruane snage to nee bezuvjetno prihvatiti (Heinz, 2001a, 81. i d.). Drugo, bilo je upitno je li se promijenio stav politikih aktera prema ustavnim normama. Jer, u praksi su i izabrane vlade bile sklone da u sluaju dvojbe zanemare Ustav, zbog ega se i govori o krenju Ustava kao politikoj konstanti (Carreras, 2002, 32). Ta problematika ticala se, primjerice, zaobilaenja Kongresa, koje se obrazlagalo osiguranjem sposobnosti vladanja te nadasve, dodue ustavno zajamene ali u stvarnosti nedostatne, neovisnosti pravosua. U biti se tek trebalo pokazati jesu li se mjerodavni politiki akteri doista sporazumjeli o opeobvezujuim pravilima igre. 3.2. ile: modifikacija i korektura autoritarnog ustava Posve je drukije izgledalo stanje u ileu, gdje se zbog specifine upravljane tranzicije moraju razlikovati dva procesa institucionalizacije (Garretn, 2004). U uem smislu je ukljuenim akterima s jedne strane reimskim elitama sastavljenim od predstavnika vojske i civilnih pristaa vojske, a s druge strane opozicijskim strankama ljevice i centra polo za rukom da izmeu referenduma u listopadu 1988. i stupanja na dunost predsjednika Aylwina institucionaliziraju demokraciju, koja je, meutim, zbog autoritarnih enklava ureena kao defektna demokracija. Od toga treba razlikovati institucionalizaciju u irem smislu, koja se uglavnom ticala uklanjanja tih autoritarnih odredbi i trajala je do 2005. . Institucionalizacija u uem smislu bila je izraz specifinih odnosa moi prije i tijekom tranzicije, koji su opoziciji doputali samo modifikaciju ali nipoto i potpunu reviziju Ustava iz 1981. (Krumwiede, 2004). Promjene Ustava prvotno su dodue slijedile strogu raunicu s ciljem osiguranja moi autoritarne reimske koalicije, time to su predvidjele zatienu demokraciju pod tutorstvom vojske, no u znatnom su dijelu bile oblikovane tako da su stvorile osnove demokratskog sustava sa snanim predsjednikim reimom. Ustavne reforme 1989. uspjele su ukloniti samo dio autoritarnih odredbi. U elji da ne ugrozi riskantnu tranziciju i smjenu vojnog reima, opozicija je prihvatila ne samo ustavni red vonje, nego i politike okove koji su joj nametnuti u godinama to su slijedile. Temeljni graevni element zatiene demokracije (Loveman, 1994) postala je konstitucionalno usidrena uloga vojske. Ona je opremljena snanim vlastitim kompetencijama (proraun, osoblje, doktrina) i, osim toga, uspostavljena je kao uvar ustavnog poretka. Povrh toga, vojska je sebi formalnim putem osigurala politiki utjecaj, budui da je utvrivala polovicu Vijea nacionalne sigurnosti koje je, meu ostalim, moglo suodluivati o izvanrednom stanju i imenovati dio senatora. (Thiery, 2000, 163. i d.). Tako je

231

demokracija s enklavama imala uinka i na izborno natjecanje i time na sredinje podruje svake demokracije. Sustav vlasti snaan predsjedniki reim sa simetrinim dvodomnim parlamentom bio je poremeen time to se otprilike petina gornjeg doma sastojala od imenovanih senatora. Budui da ih isprva imenovao sam Pinochet, odnosno tijela pod njegovim utjecajem (Vrhovni sud), vladi drukijeg politikog usmjerenja bilo je gotovo nemogue vladati protiv desnog tabora. Osobito su promjene Ustava, unato dostatnim izbornim veinama, bile mogue samo uz suglasnost makar dijela desne opozicije. To je ustrojstvo moi zacementirano izbornim sustavom, koji je faktiki desnom taboru osigurao veto-mo manjine, a istodobno je male stranke lijevo od Concertacin ponajprije komuniste dralo podalje od parlamenta. Sukladno namjerama, u parlamentu su tako bila zastupljena dva politika tabora, a desni je tabor kao opozicija bio u povlatenom poloaju (Siavelis i Valenzuela, 1996). Demokratska opozicija koalicije centra i ljevice bila je, dodue, svjesna ograniavajuih ustavnih odredbi, ali nije imala dovoljno moi da poduzme daljne korekture Ustava niti da sprijei daljnje ahovske poteze Pinocheta do kraja tranzicijske faze (prije svega, personalne odluke, leyes de amarre). U odnosu prema institucijama te (defektne) demokracije mora se ipak poi od snanoga negativnog konsenzusa meu politikim elitama ilea. Jer, s jedne je strane dodue svim akterima, a to znai naposljetku svim ileancima, bilo jasno da je vladajua koalicija centra i ljevice, sastavljena od kranskih demokrata, umjerenih socijalista (PS, PPD) i manjih stranaka, odbijala autoritarne elemente politikog poretka s obzirom na njihov normativni sadraj, te se takoer namjeravala boriti protiv njih, to je otpoetka jasno izrekla u svom programu. No, s druge je strane bila u stanju pruiti uvjerljiva jamstva desnoj opoziciji i vojsci da e to initi iskljuivo na osnovi samog Ustava a time, u konanici, samo u sporazumu s opozicijom (Thiery, 2000, 304. i d.). Stupanjem na dunost predsjednika Aylwina u travnju 1990. poela je stoga institucionalizacija u irem smislu, ija se dinamika u kasnijem izlaganju obrauje kao aspekt problema konsolidacije. Ona je dodue ne iskljuivo, no ipak latentno odredila politiku igru devedesetih godina u ileu. Taj proces druge institucionalizacije ileanske demokracije trajao je gotovo 15 godina, sve dok naposljetku 2004. konsenzusom politikih stranaka najprije u Senatu nisu ukinute autoritarne enklave. 3.3. Peru: prekarna institucionalizacija Skicirani problem institucionalizacije defektne demokracije u jo veoj mjeri pogaa Peru, gdje je demokracija tijekom osamdesetih sve vie dospjevala u turbulencije, sve do takozvanog autogolpea predsjednika Fujimorija 1992. U uem je smislu institucionalizacija demokracije u Peruu bila dovrena razmjerno brzo: nakon saziva Ustavotvorne skuptine 1978. uslijedilo je usvajanje novog Ustava 1979, da bi naposljetku bili odrani konstitutivni izbori 1980. (McClintock, 1989). I u Peruu je stoga Ustav bio jedna od sredinjih tema tranzicije. No za razliku od ilea, Ustav nije bio u aritu spora izmeu autoritarnih elita i demokratske opozicije, premda je revolucionarna ljevica pokuala proglasiti Ustavotvornu skuptinu legitimnom vladom protiv vojnog

232

reima. Meutim, taj je pokuaj vojska uspjela sprijeiti u suglasnosti s umjerenim strankama APRA i PPC (Cotler, 1994, 120. i d.). U cjelini su, meutim, politike elite iz svih tabora, ukljuujui i vojsku, bile suglasne da promijenjena socijalna i politika realnost zemlje trai i novu konstitucionalnu osnovu svakako i zato da se jasno oznai novi demokratski poetak. Ustavotvorna skuptina, koja je izabrana 1978, predstavljala je sve politike snage zemlje uz iznimku Belandeove Accin Popular, koja je sazivanje skuptine smatrala nelegitimnim te nije sudjelovala u izborima (Lynch, 1999, 116. i d.). Ustav je, ipak, neosporno imao sveobuhvatnu legitimnost veu nego danas vaei Ustav iz 1993, koji je usvojen u reiji Fujimorija te je skrojen u skladu s njegovim ambicijama za stjecanje moi. U ustavne tekovine ubraja se, meu ostalim, i to to su prvi put i nepismeni stekli aktivno i pasivno pravo glasa. Ipak, bilo je i spornih toaka izmeu civilnih elita i vojske, koja je nastupila kao implicitni partner u pregovorima prilikom usvajanja Ustava. Tako je vojska bila u stanju razmjerno lako izraditi i nametnuti ustavno poglavlje o vojnim pitanjima kojim joj se jami institucionalna auonomija te se potuje njezina uloga pokroviteljske sile (Cotler, 1994. 125. i d.). U cjelini, Ustav iz 1979. ojaao je poloaj predsjednika. On je dobio mogunost donoenja predsjednikih dekreta kao i rasputanja parlamenta jednom tijekom svog mandata ako se njegovoj vladi tri puta iskae nepovjerenje (Schmidt, 1998, 109. i d.). Time je trebalo izbjei situacije u kojima se nekadanji predsjednik Belande1967-1968. doveo u poloaj u kojem je bio nesposoban za djelovanje. Rasprave i pregovori o Ustavu u Peruu 1978-1979. djelomice su oivjeli stara neprijateljstva te su povremeno i zbog ponekad tvrdih pregovarakih pozicija vojske dospijevali u slijepu ulicu, no ujedno su budili nade u sveukupno vii stupanj politike stabilnosti obeanje koje elite sljedeih godina ipak nisu bile sposobne ispuniti (Lynch, 1999, 173. i d.). S izborima 1980. i stupanjem na dunost Belandea dovrena je prva institucionalizacija demokracije. Nakon to je 1979. umro Haya de la Torre, kandidat s najveim izbornim izgledima, APRA nije bila u stanju ponuditi jednako snanog kandidata. Tako je Fernando Belande ve u prvom krugu izbora s 45 posto glasova i s velikom prednou pred ostalim kandidatima izabran za predsjednika. I u dvodomnom je parlamentu novi predsjednik raspolagao jasnom veinom: U Predstavnikom domu je AP osvojio apsolutnu veinu, a u Senatu je Belande uspio osigurati suradnju kransko-socijalne stranke PPC, pa se i tu mogao osloniti na apsolutnu veinu. No ve je njegov mandat pokazao da su institucionalni temelji demokracije bili sve drugo nego stabilni: delegativna praksa vladanja, ponovno rastua uloga vojske, razbuktavanje gerilskog rata te, nipoto najmanje vano, masivne povrede ljudskih prava retrospektivno doputaju samo sud da je institucionalizacija demokracije u Peruu propala mnogo prije nego to se dogodio autogolpe 1992. (Tanaka, 2005). 3.4. Venezuela: uspjela institucionalizacija pomou paktova elita I u Venezueli je uspjela razmjerno brza institucionalizacija demokracije, to je dovelo do dugotrajne faze politike stabilnosti (Werz, 1983). S obzirom na slabo

233

prethodno demokratsko iskustvo, koje je ogranieno na trienio 1945-1948, ta institucionalizacija, kao i posljedina stabilizacija demokracije, vrijedne su pozornosti. Za to je zasluan proces uenja, koji su politike elite ukljuujui i dijelove vojske prole u pedesetim godinama. Kako politike snage koje su poduprle pu 1948, tako i Accin Democrtica, sada su smatrali dogovore, kompromis, politiku umjerenost i (dodue ipak kanaliziranu) participaciju nunima da bi se ublailo stranake sukobe i etabliralo trajan politiki poredak (Levine, 1989, 256. i d.). To je napokon dovelo do niza paktova 1958, koji su postavili kamen temeljac za kasniji politiki razvoj. Osobito su u Pacto de Punto Fijo, koji su tri velike stranke potpisale jo prije izbora 1958, AD, kranskodemokratski COPEI i liberalni URD dogovorili da e potovati izborne rezultate neovisno o ishodu, usmjeriti politika sporenja na sadrajna pitanja, teiti kompromisu u spornim pitanjima te jamiti organizirano zastupanje interesa (Kster, 2002, 32. i d.). Zajedno sa sporazumom o politikim smjernicama i pomirenju interesa kapitala i rada tako je neutralizirana potencijalna opozicija sustavu od strane relevantnih monih skupina (Levine i Crisp, 1999, 378. i d.; Karl, 1986). Osim podjele odgovornosti, stranke su utvrdile i udjele u zaposjedanju poloaja te time i mogunosti utjecaja i patronae. Za razliku od trienia, sada su obje najvee stranke (AD i COPEI) podjednako sudjelovale u sinekurama, koje je dravni aparat mogao podijeliti. Ukljuivanjem najvanije opozicijske stranke u sustav patronae iz pakta iz Punto Fijo proizaao je bitan uinak na stabilizaciju sustava (Werz, 1983, 103. i d.). Da bi ti paktovi bili mogui, iz dogovora je naprotiv iskljuena komunistika partija PCV. Izbori u prosincu 1958. napokon su postavili prve temelje institucionalizacije demokracije. Nimalo iznenaujue, parlamentarne je izbore osvojila jo uvijek najbolje organizirana AD s gotovo 49,5 posto glasova, znatno ispred URD-a (26,8 posto) i COPEI-a (15,2 posto). Predsjednik je s 49,2 posto glasova postao predsjednik AD-a Rmulo Betancourt (1959-1964). U duhu paktova meu elitama iz 1958. raspravljalo se i o novom ustavu, koji je usvojen 1961. Ustav je uspostavio liberalnu demokraciju sa snanim predsjednikim reimom (Crisp, 1997). Time je institucionalizacija privremeno dovrena. Nerijeen je, meutim, ostao problem to su iskljuenjem ljevice iz paktova marginalizirani njezini politiki interesi u venezuelanskoj politici. Reakcija na to stanje bilo je daljnje (samo)iskljuenje ljevice. Poevi od 1960. pod dojmom uspjene kubanske revolucije KP Venezuele je podupirala lijevi gerilski pokret koji, meutim, nikad nije uspio uzeti maha. Reintegracija Komunistike partije naposljetku je uspjela nakon izbora 1968. i amnestije 1969, ime je dovrena poetna faza vezuelanske demokracije (Levine, 1989). 3.5. Nikaragva: borbe oko institucionalizacije Najtei proces institucionalizacije nedvojbeno je prola Nikaragva, koja je ujedno jedina od est zemalja koja se nije mogla nadovezati na institucionalne uzore iz vlastite povijesti (Williams, 1994). Revolucija 1979. znaila je politikoinstitucionalni rez u povijesti zemlje, koja je, k tome, na poetku tranzicije bila u

234

katastrofalnome ekonomskom stanju.113 Tako je proces institucionalizacije praktiki zapoeo u nultom satu te je prolazio ukljuujui autoritarne otklone vlade FSLN-a i izvanredna stanja uvjetovana graanskim ratom nemirne i oscilirajue faze, koje su sezale duboko u devedesete godine. Odlune su etape bile donoenje Temeljnog statuta 1979, izbori 1984, Ustav iz 1987, konstitutivni izbori 1990. kao i dvije reforme Ustava 1995. i 2000. To ve upuuje na injenicu da institucionalizacija nikaragvanske demokracije stoji na nesigurnim temeljima (Walker, 2003, 139. i d.). Temeljni statut iz 1979. znaio je nakon sloma Somozina reima neku vrstu privremenog ustava, koji je ipak vie sluio ponovnoj uspostavi dravnog poretka (Williams, 1994). Politika mo bila je koncentrirana u vladajuoj hunti FSLN-a, koja je faktiki, osim izvrne, obnaala i zakonodavnu vlast. Prava faza demokratske institucionalizacije podudara se sa estokim sporenjima s tek formiranom opozicijom o izbornom zakonu i zakonu o strankama, to se, osim u bojkotu izbora 1984, osobito pokazalo i u sueljavanjima o ustavu. Na izborima 1984. prvi je put, osim predsjednika, izabrana i nacionalna skuptina koja je, za razliku od prethodnoga dravnog vijea (1980-1984), bila isto stranaki parlament liberalno-reprezentativnog profila. Ona je osim toga o emu se takoer sporilo imala funkciju ustavotvorne skuptine, koja je izradom Ustava 1987. poela novu etapu institucionalizacije. Ustav, koji je uz dvije vee reforme ostao do danas na snazi, uglavnom je odgovarao, unato elementima revolucionarne retorike, graansko-liberalnom ustavu, te je utemeljio unitarnu republiku s predsjednikim sustavom vlasti (Krennerich, 1992, 230). Na tim su institucionalnim temeljima, koji su u praksi ipak bili jasno obiljeeni hegemonijskom ulogom FSLN-a, napokon odrani izbori 1990, koji su donijeli pobjedu opoziciji (Anderson i Dodd, 2005). Institucionalizacija demokracije u Nikaragvi nije, meutim, zavrila konstitutivnim izborima. Progresivna podjela politikog drutva na sandiniste i protusandiniste, koja je jako ograniila kapacitet djelovanja vlade Violete Chamorro, dovela je tijekom devedesetih godina do estokih konfrontacija meu taborima i do burnih rasprava o promjenama Ustava. Nakon viemjesenih tekih pregovora napokon je 1995. usvojeno 65 ustavnih amandmana, koji su za posljedicu imali znaajne promjene u meusobnom odnosu dravnih vlasti. Znatno je ojaana uloga nacionalne skuptine spram predsjednika, meu ostalim i tako time to joj je dano pravo da jednostavnom veinom srui predsjedniki veto, ukinito je i pravo predsjednika na suspenzivni veto, a parlament je dobio vee kontrolne ovlasti (proraunsko i porezno zakonodavstvo). Poveane su i ovlasti Vrhovnog suda (Herrera Zniga, 1996). Izbori 1996. i 2001. rezultirali su izbornim pobjedama liberalnog saveza Partido Liberal Constitucionalista (PLC) nad sandinistima, koje su potvrdile politiku podjelu zemlje (Anderson i Dodd, 2005). Za mandata vlade Arnolda Alemna (1997-2002) ipak je dolo do dogovora o podjeli moi izmeu predsjednika i voe FSLN-a, Daniela Ortege, koji su, osim osiguranja osobnih
113

Privreda je 1978. doivjela pad za 8 posto, a 1979. za 26 posto; BDP po glavi stanovnika smanjio se izmeu 1976. i 1979. s 1.018 USD na 681 USD (World Development Indicators, 2001).

235

sinekura, u konanici rezultirali politiziranjem sredinjih politikih institucija (Vrhovnog suda, izbornog povjerenstva, dravne revizije). Ta se tendencija potkopavanja, odnosno instrumentalizacije institucija nastavila i za mandata vlade Enriquea Bolaosa (od 2002) i pokazatelj je trajnih problema konsolidacije u Nikaragvi (Krennerich, 2003). 3.6. Meksiko: inkrementalna institucionalizacija pomou reformi Iskazi o institucionalizaciji meksike demokracije moraju ivjeti s paradoksom da se nova meksika demokracija uzdie na istim temeljima kao i savrena diktatura PRI-a naime na Ustavu iz 1917. Skica starog reima kao i meksike prolongirane tranzicije ve je pokazala da je Ustav koji je jo na snazi unato raspravama o njegovoj reformi dovoljan okvir za izgradnju demokracije. Meutim, za to je ipak bilo nuno, s jedne strane, donijeti izvrne zakone o ustavnim tijelima, koji su se ponajprije ticali aspekta slobodnih i potenih izbora, te, s druge strane, ukinuti neformalna pravila koja su meksikog predsjednika pretvorila u izbornog cara (Domnguez, 1999). Institucionalizacija meksike demokracije koja se odvijala usporedno s tranzicijom u biti se odnosila na izborni reim (Cansino, 2000). Tu su se dogaale temeljne zakonske promjene kako u odnosu na norme, tako i na njihovu primjenu. Taj je proces doivio svoj vrhunac uspostavom neovisnoga izbornog tijela i, nakon toga, provedbom slobodnih i potenih izbora na saveznoj razini 1997. i 2000. Osim toga, bio je praen napretkom u ostvarivanju politikih sloboda i prava, premda je potpun razvoj slobode miljenja i tiska osjetno kasnio za razvojem demokratskoga izbornog reima. Poslijeizborni sukobi, koji su nadasve u sluajevima izborne pobjede opozicije izmeu 1989. i 1994. nerijetko rjeavani pregovorima izmeu stranaka i predsjednika, sad se kanaliziraju u institucije pravne drave (Eisenstadt, 1999). Poveanje stupnja stranakopolitikog natjecanja od kraja osamdesetih godina dovelo je ve za Salinasova mandata do vie reformi izbornog sustava (Becerra i dr., 2000). Kao i izborne reforme 1977. i 1987, one su, dodue, bile posljedica legitimacijskih problema reima, ali su zbog dostignute dinamike natjecanja te nadasve vlastite dinamike stvorenih institucija sukcesivno poluile porast kvalitete izbora. Reforme tih godina (1990, 1993, 1994. i 1996) vrtjele su se oko dviju sredinjih tema: neovisnosti tijela vlasti koje je nadleno za organizaciju izbora i postupaka za rjeavanje izbornih sporova. Instituto Federal Electoral (IFE), koji je osnovan 1990. i zaduen je za provedbu izbore, registre biraa i izborne iskaznice, bio je dodue kao institucija osnovan odozgo, ali se ipak razvio u izborno tijelo koje je postajalo sve neovisnije od PRI-a i vladi. S poveanjem utjecaja IFE-a bilo je mogue za sve stranke bitno poboljati i pravila o financiranju stranaka i pristup medijima, koji su desetljeima bili pod kontrolom PRI-a i jo su 1994. djelovali u njegovu korist. Izborno sudstvo, koje je do 1987. bilo u nadlenosti Kongresa, a nakon toga je bilo podijeljeno izmeu legislative i judikative, nakon reforme 1996. u nadlenosti je Tribunal Electoral Federal del Poder Judicial. Konani je rezultat reformi bila potpuna autonomija

236

izbornog tijela vlasti kao i potpun prijenos nadlenosti za rjeavanje izbornih sporova na judikativu (Thiery, 2005). Institucionalizacija demokracije u Meksiku privremeno je dovrena 2. srpnja 2000. izborom Vincentea Foxa za predsjednika drave, koji je stupanjem na dunost u prosincu 2000. okonao sedamdesetogodinju vladavinu Partido Revolucionario Institucional (PRI). Tek je nakon te promjene vlasti postalo mogue ukloniti defekte meksike demokracije koje je ustanovio odnosno ostavio PRI, a koji se, prije svega, nalaz na podrujima dravnosti i pravne drave i koji su Meksiko pretvorili u neliberalnu demokraciju s djelomice ogranienom vlau (Hernndez Rodrgez, 2004). estoki viemjeseni prosvjedi opozicije koja je izgubila s vrlo malom razlikom u glasovima na predsjednikim izborima 2006. pokazuju, meutim, da je demokratska kultura prihvaanja izbornog poraza, ak i desetljee nakon konstitutivnih izbora, slabo razvijena.

4. Konsolidacija
Razmjerno brza, makar naizgled uspjena, institucionalizacija demokracij u Latinskoj Americi ne moe prikriti injenicu da se gotovo sve one moraju ocijeniti kao defektne demokracije. Samo su se Kostarika, Urugvaj te odnedavno ile 2005. godine mogle smatrati institucionalno intaktnim demokracijama, to jest te drave ispunjavaju minimalne kriterije koji se moraju uzeti za vrednovanje nekoga politikog reima kao demokracije. To izraavaju i podaci Bertelsmann Transformation Indeksa (BTI), koji se u bitnome oslanjaju na koncept demokracije koji je predstavljen u ovoj knjizi. Sve ostale zemlje uz autokracija Kubu i Haiti moraju se, naprotiv, svrstati u defektne demokracije. One ne ispunjavaju u dovoljnoj mjeri minimalne koncepcijske kriterije demokracije, premda se mogu utvrditi znaajne razlike u njihovim uincima (v. tablicu 24). Budui da se kao ope pravilo uzima da se defektne demokracije, dodue, mogu stabilizirati, ali se ne mogu konsolidirati kao demokracije, u analizama zemalja to slijede u nastavku analiziraju se respektivni sindromi defekata. Oni pokazuju u koji parcijalnim reimima politiki sustavi imaju temeljne probleme konstitucionalne konsolidacije. Pritom je lako vidjeti da su i drugi imbenici koji ine konsolidaciju demokracije stranaki i asocijacijski sustav, kontrola protudemokratskih veto-aktera i civilna kultura po pravilu slabo izraeni i u uskoj su svezi s razvojem defektnih demokracija. Na temelju podataka o demokraciji Bertelsmann Transformation Indeksa drave Latinske Amerike mogle su e 2005. svrstati u sljedee tipove reima:

237

Tablica 24: Tipovi reima u Latinskoj Americi/Karibima (2005)

Konsolidirane ili gotovo konsolidirane demokracije 10,0-8,1 Urugvaj Kostarika ile Defektne demokracije s ogranienom stabilnou 8,0-7,1 Brazil Argentina Meksiko Panama El Salvador Dominikanska Republika 7,0-6,1 Peru Honduras Bolivija Nikaragva Paragvaj Ekvador Venezuela Jako defektne demokracije s malom stabilnou 6,0-4,1 Kolumbija Gvatemala Autokracije

< 4,1 Kuba Haiti

Napomena: Zemlje su razvrstane u skladu s podacima statusnog indeksa demokracije BTI-a 2006. (referentni datum: sijeanj 2005), koji obuhvaaju i podatke o demokratskoj konsolidaciji i dravnosti. Skupina defektnih demokracija diferencirana je za Latinsku Ameriku na dvije podskupine. redoslijed zemalja u stupcima slijedi opadajue vrijednosti indeksa. Izvor: Bertelsmann Stiftung (2005).

Ovdje se ne moemo opirnije baviti jednim od temeljnih problema politikog oblikovanja koji je znatno utjecao na razvoj demokracija ukljuujui i naftnu dravu Venezuelu naime neoliberalnim strukturnim reformama zasnovanima na Waingtonskom konsenzusu (Williamson, 1990), koje su pod pritiskom opadajue privredne snage, visoke dravne i privatne zaduenosti kao i reformskih koncepata Meunarodnoga monetarnog fonda (IMF) i Svjetske banke izazvale dramatine socioekonomske promjene. Samo su ile i djelomice Meksiko apsolvirali te reforme ve za vrijeme autoritarnog reima. U svim ostalim zemljama demokratske su vlade bile konfrontirane s time da moraju mijenjati etablirane drutvene strukture moi te poduzimati duboke socijalne rezove. U gotovo svim zemljama Latinske Amerike to je dovelo do politikih kriza, koje su vlade u razliitoj mjeri bile u stanju savladati. Unato tome, nijedna se zemlja nije vratila u autokratski reim.

238

Slika 8: Razine demokracije u Latinskoj Americi (2003-2005)

Urugvaj Kostarika ile Brazil Argentina Meksiko Dominikanska Rep. Peru Panama Honduras El Salvador Bolivija Nikaragva Paragvaj Venezuela Ekvador Gvatemala Kolumbija 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10

Napomena: stupci pokazuju za svaku zemlju srednju vrijednost pet kriterija demokracije, koji odgovaraju parcijalnim reimima embedded democracy; indikatori BTI-a 2006. u tu su svrhu iznova grupirani odnosno agregirani. Ljestvica see od 1 (nije prisutno) do 10 (potpuno ispunjeno). Izvor: Bertelsmann Stiftung (2005).

Slabosti latinskoamerikih demokracija nedvojbeno se nalaze u podruju pravne drave: obje njezine dimenzije, vaenje graanskih prava i sloboda i horizontal accountability, u Lastinskoj Americi nedovoljno su ostvarene. Podaci BTI za 2006. upuuju na izrazit raskorak izmeu elemenata poliarhije i komponenti pravne drave. To znai da se politika mo uglavnom generira prema demokratskim pravilima igre, ali njezina kontrola ne funkcionira ni izmeu grana vlasti niti u pogledu elementarnih prava graana. To odvajanje demokratski legitimirane politike moi od institucionalnih mehanizama osiguranja od njezine zlouporabe u svim se defektnim demokracijama Latinske Amerike toliko etabliralo da se vie ne moe oznaiti kao prolazni fenomen.

239

Slika 9: Raskorak izmeu poliarhije i pravne drave (2003-2005)

10

1
El Sa lv ad or H on du ra s N ik ar ag va Pa ra gv aj Ek va do r V en ez ue la K ol um bi ja G va te m al a U ru gv aj K os ta rik a u Pe r Pa n A rg en a Bo liv i ja zi l ek sik o tin a Re p. Br a am

Pravna drava Poliarhija Napomena: stupci pokazuju za svaku zemlju srednju vrijednost iznova agregiranih kriterija pravne drave u Statusnom indeksu BTI 2006; toke pokazuju za svaku zemlju srednju vrijednost kriterija poliarhije. Podaci su prikupljeni za razdoblje 2003-2005. Izvor: Bertelsmann Stiftung (2005).

4.1. Argentina: problemi konsolidacije delegativne demokracije Unato povoljnim izgledima za konsolidaciju, Argentinu su u poljednjih 20 godina opetovano potresale duboke krize, koje su se negativno odrazile i na konsolidaciju demokratskih institucija (Levitsky, 2005). U povijesnoj usporedbi treba kao pozitivnu pojavu zabiljeiti da su vlade, poevi od 1983, beziznimno dolazile na poloaj slobodnim i potenim izborima te da su se 1989. i 1999. dva puta dogodile demokratske promjene vlasti u kojima su se smjenjivale vlade razliitih politikih boja. Jedina su iznimka turbulentan kraj predsjednika De la Re u prosincu 2001. te, nakon toga, prijelazna faza za mandata predsjednika Duhaldea. Meutim, u Argentini se uspostavila delegativna demokracija u kojoj predsjednici djeuluju na rubu Ustava i opetovano negiraju kompetencije dviju drugih grana dravne vlasti (Merkel i Puhle i dr., 2006, 84. i d.). Ve za mandata predsjednika Alfonsna (1983-1989), koji je nastupio s decidiranim opredjeljenjem da uvrsti demokraciju, konstitucionalna konsolidacija jedva je postigla ikakav napredak. U pogledu dvaju najvanijih politikih izazova privrednog razvoja i civilne kontrole vojske njegov se mandat, unato poetnim uspjesima, u cjelini mora smatrati neuspjenim. Nakon 1987. pojava hiperinflacije, tri vojne pobune i sukobi sa sindikatima torpedirali su demokratski razvoj. Nakon toga su radikali sukcesivno izgubili sve izbore protiv peronista, naposljetku i predsjednike izbore 1989. Kad je postalo jasno da Alfonsn vie nije mogao djelotvorno vladati, svoju je dunost u srpnju 1989, prije roka. predao Carlosu Menemu (Palermo i Novaro, 1996, 35. i d.).

D om

in ik an

sk a

240

Menemova je strategija rjeenja krize neoliberalno inspirirane privredne i dravne reforme, politika povlaenja konane crte u pitanjima vojske i problematici ljudskih prava u institucionalnom pogledu bila praena uspostavom hiperprezidencijalizma i domesticiranjem pravosua. Djelujui na rubu Ustava, Menem je eliminirao veinu instancija horizontalne kontrole ili ih je doveo na svoju liniju (Thiery, 2002; Nino, 1992; Verbitsky, 1993, 77. i d.). Ta je praksa vladanja poluila rezultate utoliko to su savladane akutne krizne tendencije te su uspjeno provedene strukturne reforme i protiv otpora u vlastitom taboru. Putem pravno i etiki dvojbenih aranmana Menem je uspio osigurati civilnu supremaciju nad vojskom. Argentinci su, iscrpljeni krizom, bili spremni zagovarati ili tolerirati Menemovo zaokruivanje vlasti u korist egzekutive no nakon to se stiala akutna kriza u razdoblju nakon 1993. graani su strpljenje spram vlasti zamijenli sve otvorenijom kritikom (Levitsky, 2000). Delegativna praksa vladavine nastala u sklopu krize uvrstila se za vrijeme oba Menemova mandata (1989-1995; 1995-1999). Ona je obuhvaala formalno i neformalno ojaanu ulogu predsjednika, njegov odnos prema legislativi kao i intervencije u pravosue (Thiery, 2001). Dio tih promjena ukljuen je u novi Ustav iz 1994. Osnove koje su prije toga neformalno dogovorene izmeu Menema i Alfonsna u paktu iz Olivosa imale su isprva cilj omoguiti ponovni izbor predsjednika (to jest Menema), a pritom je zauzvrat njegov mandat smanjen na etiri godine. Nadalje, formalizirane su njegove legislativne kompetencije preko dekreta u izvanrednom stanju. Meutim, namjera da se te kompetencije pomou kontrolnog povjerenstva Kongresa obuzdaju unutar strogo kontrolirane mree nije ostvarena do danas. Podjednako su ozbiljni bili zahvati Menema u pravosue, koje je ionako u argentinskoj povijesti bilo podreeno drugim dvjema granama vlasti (Carro, 1996). No to se stanje ovisnosti pravosua postupno pogoravalo nakon 1989, to se osobito odnosi na Vrhovni sud, ije su presude tradicionalno ionako bile naklonjene vladi, no za Menemova su se mandata pretvorile u dranje koje je podupiralo vladu i koje je na sudu jamilo zloglasnu automatsku veinu (mayora automatica) (Gargarella, 1996, 228. i d.).Takvi su se funkcionalni nedostaci reproducirali i na niim razinama pravosua i izraz su u cjelini vrlo krhkog funkcioniranja pravne drave, to je prouzroilo klimu pravne nesigurnosti te je pridonijelo kontinuiranom padu ugleda sudbene vlasti kod graana. Ta ostavtina Menemove ere nije se mogla ukloniti ni nakon 1999. Ni slabi predsjednik De la Ra (19992001) ni privremeni predsjednik Duhalde (2002-2003). kao ni njegov nasljednik Kirchner nisu odustali od delegativne prakse vladanja, niti su bili sposobni ako zanemarimo nekoliko simbolini gesta ojaati argentinsko pravosue (Bertelsmann Stiftung, 2005). Razlog za to stanje u krajnjoj je liniji nepromijenjeno dranje argentinske politike klase, koja djelotvorna ustavna ogranienja smatra neugodnim optereenjem za politike poslove i koja ima koristi od slabih politikih i pravnih konrolnih instancija (Thiery, 2005). Problemi institucionalne konsolidacije usko su povezani s obrascima politikoga i drutvenog predstavljanja, koji sadravaju povijesno nastale, kako poticajne tako i opstruktivne potencijale za demokratsku konsolidaciju (Berensztein, 2004). Za razliku od europskih zemalja, kompleksne drutvene crte

241

sukoba, koje su se oblikovale tijekom 19. i 20. stoljea, nisu nale odgovarajui izraz u stranakom sustavu. Dvije najvanije politike snage graanska stranka Unin Cvica Radical (UCR), ukorijenjena u srednjim slojevima, i Partido Justicialista (PJ) kao organicistiki pokret s masovnom podrkom radnikih i donjih slojeva zastupale su razliite drutvenopolitike koncepcije, koje se teko mogu smjestiti unutar sheme lijevo-desno; osim toga, u Argentini se nikad nije uspjela etablirati desna stranka koja bi predstavljala konzervativne sektore (Birle, 2002, 214. i d.). U obje je stranke unutarnje frakcioniranje jako veliko i nestabilno, obje su decentralno strukturirane, njihova je ideoloka kohezija i unutarstranaka disciplina slaba. To oteava i oblikovanje konsenzusa preko stranakih granica. Umjesto toga, prevladava kultura konfrontacije, koja je, primjerice, pridonijela padu De la Re. Premda su zato efektivni broj stranaka (1983: 2,22; 1989: 2,80; 1995: 2,96; 1999: 3,39) i stupanj fragmentacije niski, protiv toga pozitivnog konsolidacijskog uinka djeluju slaba kohezija stranaka i unutarnje podjele. Ni slaba ideoloka polarizacije nije dovela do ublaavanja politike konfrontacije (235. i d.). Ipak se do ponovnog neuspjeha UCR-a 2001. inilo da se u Argentini formirao stabilan stranaki sustav pod pokroviteljstvom PJ-a i UCR-a, kojega je, uz neznatne konjunkturne oscilacije, obiljeavala bila niska volatilnost biraa. Proces restrukturiranja koji otad traje rezultirao je umjereno fragmentiranim stranakim sustavom s jednom dosad dominatnom veinskom strankom (PJ), oslabljenim strankama (UCR i FREPASO) i malim regionalnim strankama. Jako narasle stope apstinencije biraa na izborima, jednako kao i otvoreno odbijanje politike klase od strane graana, upuuju na krizu predstavljanja i nedostatak politikih alternativa (Jackisch, 2000; Bernsztein, 2004, 40. i d.). Za razliku od Perua, kriza povjerenja ipak dosad nije dovela do sloma etabliranoga stranakog sustava. I razina funkcionalnog predstavnitva nudi tek ambivalentan potencijal za jaanje argentinske demokracije. Poevi, najkasnije, od pedesetih godina 20. stoljea zemlja je raspolagala izdiferenciranom mreom korporativistikih aktera, pri emu su neupitno dominirala udruenja poslodavaca i (peronistiki) sindikati. Tipina obiljeja bila su snana politizacija i strategije djelovanja koje su se u okviru etatistikoga razvojnog modela po pravilu izravno obraale dravnim donositeljima odluka (Palomino, 2002). S privrednom krizom kasnih osamdesetih godina i neoliberalnim reformama za Menemova mandata slabili su, meutim, integracijski potencijal, sposobnost kooperacije i intermedijarni uinci argentinskih udruenja. Sustav sindikata oslabio je ne samo zbog reformi (meu ostalim, vee tarifne autonomije umjesto politikog posredovanja, decentralizacije tarifnih pregovora), nego i zbog sve brojnijih raskola (primjerice, konkurentskih krovnih udruga sindikata), smanjivanja lanstva, sve veih potekoa u mobilizaciji i slabog ugleda sindikalnih voa. Umjesto tradicionalno bliske isprepletenosti izmeu sindikata i peronizma, sindikalni krajobraz sve se vie pluralizirao (Catalano i Novick, 1997). Za razliku od sindikata, makar je dio (udruenja) poslodavaca za Menemova mandata uspio ostvariti svoje zahtjeve, ali se i argentinski poslovni krajobraz dramatino promijenio zbog otvaranja prema vani i deindustrijalizacije (Birle, 1991). U cjelini, time je politiko znaenje interesnih skupina tijekom devedesetih godina znatno oslabilo. Kao pandan krizi

242

politikog predstavnitva na taj je nain, nakon raspada korporativistikog modela, i funkcionalno predstavnitvo bilo sposobno izvravati svoju funkciju samo ogranieno. Bila je, makar privremeno, uoljiva tendencija k fragmentiranju i partikularizaciji interesnog krajobraza, koji raspolae slabim agregacijskim kanalima prema politikom sustavu i ne tvori sustav industrijskih odnosa podoban za koncertiranje (Palomino, 2002). Paradoksalna slika izgleda argentinske demokracije da se konsolidira potkrijepljena je injenicom da je razina civilne kulture i civilnog drutva vjerojatno njezin najjai temelj. Unato skromnoj sposobnosti za djelovanje politikih elita te privrednih i socijalnih kriza, koje se mogu oznaiti dramatinima, podrka stanovnitva demokratskim normama i postupcima jo je vrlo viskoka. Porasla je i kritika svijest prema korupciji i krenju pravila. Meutim, kriza uinkovitosti i predstavnitva izraava se posljednjih godina u daljnjem padu povjerenja u dravne institucije, u vladu, parlament, pravosue, stranke i udruenja, te se kree na razini od samo 15-30 posto podrke. Ipak, podrka demokraciji kao politikom poretku kojemu treba dati prednost pred svakim drugim sustavom nakon krizne 2000-2001. godine (58 posto) porasla je na 68 posto odnosno 64 posto 2003. i 2004, te je opet jednako visoka kao sredinom devedesetih godina (Latinobarmetro, 2004). Preivljavanje argentinske demokracije u dramatinoj privrednoj krizi nakon 2000. pokazuje da su se temeljne demokratske norme stabilizirale. 4.2. ile: napredujua konsolidacija Poetkom devedesetih godina ile je ve imao iza sebe privredne reforme, koje su jako oteavale konsolidaciju ostalih zemalja (Ensignia i Nolte, 1992). U kontekstu povoljnoga privrednog razvoja, koji je bio priguen samo zbog azijske krize izmeu 1998. i 2000, bilo je mogue sukcesivno prevladati demokratske defekte. Petnaest godina nakon tranzicije konsolidacija ileanske demokracije jako je uznapredovala. Razvoj demokracije tijekom devedesetih godina bio je, s jedne strane, obiljeen trajnim, no uglavnom na umjeren nain prakticiranim sukobljavanjem oko uklanjanja autoritarnih enklava, a s druge su se strane vlade koalicije Concertacin de Partidos por la Democracia, koje su dotad osvojile sve nacionalne izbore, primarno trudile da uvrste demokratski poredak, te su stoga u konanici nastojale postii konsenzus s desnim strankama (Fernndez, 1998). To je bitno odredilo kako mandat Patricia Aylwina (1990-1994), tako i njegovih nasljednika Eduarda Freia Ruiz-Taglea (1994-2000) i Ricarda lagosa (20002006), tako da su se na politikom podruju mogle zamijetiti tek manje turbulencije. Unato ispoetka jo prisutnim prijeteim gestama Pinocheta, demokratska se igra vidljivo stabilizirala te je povremeno rezultirala sporazumima koji su nadilazili granice politikih blokova (Thiery, 2000, 159. i d.). Politiki proces koji se preteno glatko odvijao i razmjerno niska razina sukoba tvorili su pak, zajedno s visokom institucionalnom stabilnou, povoljne izglede za postupno rjeavanje ekonomskih i socijalnih izazova. Dok je vlada predsjednika Aylwina osigurala nunu stabilizaciju okvirnih uvjeta, za

243

predsjednika Freia uspostavio se gotovo obian politiki tijek, tako da je unato postojeim autoritarnim enklavama, koje su se ipak smanjivale, postignut napredan stupanj konsolidacije (270. i d.). Taj je razvoj jo vie naglaen uhienjem Pinocheta u Londonu 1998. i njegovim posljedicama optubom za krenja ljudskih prava, procesnom nesposobnou zbog starosne demencije, gubitkom senatorskog mandata te je doveo do produbljene naknadne prerade krenja ljudskih prava. S druge strane, u ileanskoj je vojsci to je bilo povezano i sa smjenom generacija dolo do procesa uenja, koji su pospjeili normalizaciju civilno-vojnih odnosa. I ileanska se desnica sve vie udaljavala od starog reima i osobito od Pinocheta, pokuavajui traiti svoju politiku budunost kao konzervativna snaga ilea s onu stranu autoritarnog naslijea (Garretn, 2004). Krajem 2004. u ileanskom su Senatu usvojene reforme Ustava koje pod pretpostavkom vjerojatne suglasnosti u Zastupnikom domu 2005. /??/ vode uklanjanju autoritarnih enklava. Spornim ostaje samo binominalni izborni sustav koji, meutim, vie nema ustavni rang i stoga je predmet zasebne reformske rasprave. U tom procesu postupnog rastvaranja autoritarnih enklava u snanoj opreci spram ostatka Latinske Amerike uloga pravne drave pokazala se najpozitivnijim imbenikom razvoja demokracije. Pravna je drava u posljednjim godinama uvijek bila u aritu javnosti kad je bila rije o prevladavanju povijesti vojne diktature. Pritom je osobito istaknuto bilo pitanje je li i u kojoj mjeri ileansko pravosue neovisno i stoga sposobno pozvati na odgovornost visoko pozicionirane predstavnike reima, kao napokon i samog Pinocheta (Matus, 1999; Zalaquett, 1999). Pokazalo se da se ileansko pravosue oslobodilo svoje ispoetka pasivne uloge te je zauzelo samostalnu poziciju. Potivanje konstitucionalno propisanih postupaka vidi se i u tome to su u ileu dosad bile nepoznate delegativne praktike poput onih u Argentini ili u Brazilu za mandata predsjednika Collor de Mella. Meusoban odnos grana vlasti obiljeen je prononsiranim prezidencijalizmom, koji je ipak obuzdan funkcionirajuim dvodomnim parlamentom i drugim autonomnim organima (Fernndez, 1998, 41. i d.). Kongres uspostavio kao veto-igra osobito zahvaljujui odnosima veine u Senatu uspostavio kao veto-igra koji, u naelu, moe blokirati zakonodavne inicijative izvrne vlasti. Obuzdavanje predstavnikih tijela nadopunjeno je nizom samostalnih ustavnih tijela koja kontroliraju i ograniavaju njihove kompetencije djelovanja, kakvo je osobito sredinja banka (Thiery, 2000, 160. i d.). Tih su se pravila igre u posljednjih 15 godina politike elite ilea beziznimno pridravale. Ta pravna kultura, koja se najprije moe shvatiti kao konsenzus elita, ima svoj pandan u odgovarajuim oekivanjima ileanskog stanovnitva, koje dijeli taj legalizam i od politikih elita oekuje strogo ouvanje legalnosti politikog procesa (Fernndez, 1998, 34. i d.). To, meutim, ne znai da povrh toga postoji vrsti konsenzus o temeljnim drutvenopolitikim pitanjima, primjerice o modelu razvoja (Garretn, 1999, 153. i d.; Krumwied, 2004, 270). Naprotiv, moe se oekivati da e se politika pozornica ponovno pokrenuti kad se jednom pone rastvarati disciplinirajui negativni konsenzus nastao kao obrana od autoritarne opasnosti (Tironi i Agero, 1999). Meutim, novija politika rasprava u ileu pokazuje da vladajua

244

koalicija prije tei omekavanju binominalnoga izbornog sustava, a time i definitivnom raskidu s Pinochetovom erom. Od ustavne reforme 2004-2005. ureenje izbornog sustava vie nema ustavni rang; za promjenu je dovoljna tropetinska veina u oba doma parlamenta. Pregovori izmeu vlade i umjerene desnice poeli su nakon stupanja na dunost Michelle Bachelet u oujku 2006. Pored postupne konstitucionalne konsolidacije, koja je ukljuila sukcesivno potinjavanje vojske kao jedinog veto-aktera, i na drugim se razinama pruaju povoljne anse za konsolidaciju. Tako je politika stabilnost ilea velikim dijelom povezana sa stabilnim obrascima organizacije politikog predstavnitva (Bodemer i Carreras, 1997). Dodue, efektivni broj stranaka koje su zastupljene u parlamentu naigled je visok (6,25). No, budui da stranke uz postojei izborni sustav na izborima (moraju) nastupiti u listovnim savezima, u ileu trenutno stvarno postoji dvostranaki sustav (efektivni broj stranaka 2,03). Pored stranaka u koaliciji Concertacin kranskih demokrata (PDC) i socijaldemokrata (PS, PPD, PRSD) to je savez dviju desnih stranaka (umjerene RN i UDI, koja je dugo vremena bila najblia starim reimskim snagama). Na parlamentarnim izborima u prosincu 2001. dolo je, dodue, do znaajnih pomaka unutar blokova, ali ne i izmeu njih. U cjelini je stranaki sustav organizacijski stabilan i drutveno dovoljno usidren, uz rastue veze sa civilnim drutvom (Alcntara Sez i Luna, 2004). Stupanj polarizacije ako se raunaju i stranke koje nisu zastupljene u parlamentu, poput Komunistike partije u cjelini je prilino umjeren, no u pojedinanim pitanjima, poput primjerice postupanja s povredom ljudskih prava, bio je dugo vremena visok. I stupanj volatilnosti biraa ako se mjeri dvama politiki relevantnim blokovima prilino je nizak (Wehr, 2004). Uz to, ile raspolae diferenciranim krajobrazom interesnih skupina u kojemu znaajnu ulogu, pored Katolike crkve, imaju ponajprije udruenja kapitala i rada kao i organizacije za zatitu ljudskih prava. Najutjecajnije su ipak udruge poslodavaca, ija se struktura konsolidirala ve u procesu neoliberalnih reformi za vrijeme Pinocheta i koji su uspjeli zadrati svoj jak poloaj i pod demokratskim vladama (Imbusch, 1995, 2004). Upravo u poetnoj fazi mandata predsjednika Aylwina te su udruge, uz desne stranke, bile odluan moni imbenik u prilog ouvanja liberalnoga privrednog poretka. Obratno su, meutim, vodei ekonomski politiari koalicije Concertacin rano signalizirali da ne tee iz temelja promijeniti kurs. Kao pandan poslodavcima pod demokratskim su se vladama organizacijski opet uspjeli stabilizirati sindikati, koji su nakon diktature bili jako oslabljeni. Niz reformi radnoga i sindikalnog prava podupro je taj razvojni proces (Thiery, 1997). Sindikati, meutim, vie nemaju snagu koju su imali prije diktature, to je osim liberalnim radnim i sindikalnim pravom u cjelini koje je, meu ostalim, rezultiralo atomizacijom sindikata uvjetovano i openito smanjenom kohezivnom snagom velikih drutvenih organizacija (Ensignia, 2004). Bolni procesi uenja nakon 1973. doveli su do toga da su unato jo prisutnom utjecaju stranaka pozicije sindikata manje ideoloki fiksirane, a vie pragmatino orijentirane. Premda su ispoetka postojale snane diskrepancije meu udrugama, koje su se ponajprije ticale prava na trajk i zatite radnika od otputanja, demokratske su vlade sa svojom politikom koncertiranja

245

uspjele obvezati obje interesne skupine, premda su kompromisna rjeenja ostala daleko ispod oekivanja sindikata. Podrka demokratskim normama i postupcima u ileu se kree od osrednje do visoke (50-60 posto), no od ponovne uspostave demokracije uenje izaziva to to, unato uspjehu demokracije i trine privrede i visokog priznanja koje uiva rad vlade, razina podrke nije via (Bodemer i Carreras, 1997, 195. i d.). Otprilike treina stanovnitva i 2004. iskazivala je indiferentnan stav prema demokraciji ili autokraciji, koji je osobito snano izraen kod niih slojeva, dok je potpora autokraciji s 25 posto najvea kod srednjih slojeva dobitnika Pinochetove diktature (Latinobarmetro, 2004). Ti obrasci stavova u politikoj praksi, meutim, ne znae da je konstitucionalni okvir demokracije upitan, premda politika klasa ilea uz uoljivu iznimku predsjednika drave ne uiva visok ugled. 4.3. Peru: uspon i raspad defektne demokracije Novi demokratski poetak Perua 1980. bio je nakon smjene vojnog reima zapravo pod pozitivnim predznacima. Meu njima su, meu ostalim, bili oslabljen poloaj vojske, etabliranje razraenog kataloga temeljnih prava s jamstvenim instrumentima, naznake uspostave reprezentativnoga stranakog sustava te, napokon, prihvaanje slobodnih i potenih izbora od 1980. na temelju opega izbornog prava kao jedinog modusa pristupa vlasti. No politike elite nisu bile sposobne iskoristiti tu ansu. Umjesto toga, Peru je u posljednjih 25 godina iskusio turbulentan politiki razvoj (Tanaka, 2005). Dok se tijekom osamdesetih godina najprije uspostavila delegativna demokracija s izrazito protuliberalnim crtama i sa sve veim enklavama vojske, Peru je devedesetih godina oscilirao izmeu jako defektne demokracije i mekog autoritarizma. Nagli kraj Fujimorijeva reima u studenom 2000. znaio je, dodue, ponovni povratak demokraciji, no ona se za mandata vlade Alejandra Toleda (od 2001) jo nije uspjela dovoljno stabilizirati (Conaghan, 2005). Ve je Belandeova vlada (1980-1985) propustila djelotvorno se pozabaviti ekonomskim i politikim izazovima (kriza zaduivanja, strukturne privredne reforme, irenje terora maoistike gerile Sendero Luminoso). Te su se tendencije dramatino zaotrile pod predsjednikom Alanom Garcom (19851990). nakon 1988, pa su se negativne tendencije pretvorile u temeljnu dravnu krizu. Eratian, populistiko-delegativni stil vladanja Alana Garce nije se vie mogao djelotvorno uhvatiti u kotac s eskalacijom graanskog rata i bankrotom razvojnog modela. Garcjin mandat zavrio je u kaosu privredne krize, hiperinflacije i raspada drave, te je isprovocirao traumu koja je ostavila dugotrajnog traga u peruanskom stanovnitvu (McClinock, 1994).114 Taj je krizni scenarij pozadina na kojoj se dogodio Fujimorijev nagli uspon, a koji je iao ruku pod ruku s jednako brzim raspadom staroga stranakog sustava (Tanaka, 1998; Lynch, 1999). Izbor Fujimorija protiv Vargasa Llose znaio je neku vrstu revolucije putem glasakog listia protiv etabliranih stranaka i politikih elita, to
114

Petnaest godina kasnije ini se da je trauma ipak zaboravljena odnosno da nije vie usko vezana za Alana Garcju, kad je on ponovno osvojio predsjednike izbore.

246

Fujimori osobito znao dodatno iskoristiti tijekom takozvanog pua protiv samog sebe (autogolpe). Veina peruanskog stanovnitva prihvatila je autoritarnu politiku i honorirala je Fujimorijevu sposobnost politikog djelovanja (dalekosenu eliminaciju terorizma, ponovnu stabilizaciju privrede i ponovno ukljuivanje u meunarodni privredni sustav) kako prigodom izbora za Ustavotvornu skuptinu 1992, tako i prigodom izbora 1995. (Peetz, 2001; Conaghan, 2005). Regresivne tendencije nisu, meutim, ostale ograniene na krizno razdoblje te su sve vie pogaale sve demokratske institucije. Tako je Peru u u junoamerikoj usporedbi bio jedina zemlja u kojoj je drutveno, ekonomsko i nadasve politiko znaenje vojske nakon demokratzacije jako poraslo (Obando, 1999). Pogrena percepcija dinamike terorizma od strane Belandea i Alana Garcje osobito je ponukala vojsku da razvije vlastite (protu)teroristike strategije. U kontekstu izbora 1990. posjedovala je ak vrlo razraen puistiki plan. Iznenaujui izbor Fujimorija ponukao je, meutim, vojsku da kao povoljniju prihvati opciju uske suradnje vojnog vodstva i predsjednika drave. U cjelini se vojska kojoj je 1996. zajamena opa amnestija zbog krenja ljudskih prava, a 1998. su joj priznate proirene ovlasti u suzbijanju kriminala razvila u preteno nekontroliran kompleks, u kojemu su bili uobiajeni krijumarenje, trgovina drogom, preprodaja oruja i pranje novca (Rospigliosi, 2000). Oslabljeno je i funkcioniranje peruanske pravne drave, prije svega tijekom devedesetih godina. Ve otprije kronino slabu pravnu dravu, podreenu stvarnim silama, dodatno su potkopali odnosno demontirali Fujimori i ef tajne slube Montesinos, najprije kako bi osigurali sposobnost vladanja, a onda kako bi ouvali vlast (Hammergren, 1998). Formalno su Ustavom iz 1993. ionako snae ovlasti predsjednika jo vie ojane (ponovni izbor, proraunska prava, ovlasti da donosi dekrete, imenovanje na najvie vojne poloaje). Strukturna dominacija izvrne nad zakonodavnom vlau dodatno je naglaena uspostavom simultano biranoga jednodomnog parlamenta. Unato vlastitoj parlamentarnoj veini, Fujimori je pojaao vladavinu putem dekreta, koju su ve Belande i Alan Garca koristili u velikom opsegu (Bernales, 1996). I pravosue je sustavno domesticirano i instrumentalizirano. Godine 1992. 60 posto sudaca koji su slovili kao korumpirani zamijenili su privremeni suci, 1999. se Peru povukao iz Interamerikog suda za ljudska prava (Hammergren, 1998, 150. i d.). Faktiko rasputanje Ustavnog suda, koji se 1997. izjasnio protiv mogunosti ponovnog izbora Fujimorija, treba promatrati kao toku prevrata hiperdelegativne demokracije u autoritarni reim, budui da je uklonjen posljednji institucionalni veto-igra potiv vlade. Slabost pravosua, koja je dodatno naglaena irenjem ovlasti vojnih sudova, pretvorila se u krhko ostvarivanje individualnih sloboda i prava (poput izvanrednih stanja, proirene sudbene nadlenosti vojnih sudova, nekanjivosti prijestupa snaga sigurnosti, muenja) (Burt, 2004). Nakon turbulentnog kraja Fujimorijeva reima 2000, peruanska je demokracija poela u znatno nepovoljnijim uvjetima nego 1980. Dodue, uglavnom se uspjelo suzbiti mo koncentriranu u enklavama vojske i tajne slube, no institucije demokratske drave nakon propadanja tijekom osamdesetih godina i sukcesivne demontae tijekom devedesetih jo nisu bile ponovno uvrene.

247

Osim pitanja novog ustava, to se posebno tie institucija pravne drave, koje su tek na poetku nunoga reformskog procesa, kao i ishitrene decentralizacije zapoete 2002. Dok je prijelazna vlada pod Valentnom Paniaguom (2000-2001) jo bila sposobna dati neke pozitivne naglaske, mandat Alejandra Toleda obiljeilo je stalno propadanje sposobnosti djelovanja drave, koje je zajedno s brojnim korupcijskim skandalima rezultiralo vidljivim gubitkom legitimnosti demokratskih institucija (Barr, 2003). Tabica 25: Glasovni udjeli stranaka i neovisnih kandidata 1978-1995. (u %)
1978. (U) 1980 (P) 1985 (P) 1990 (P) 1992 (U) 1995 (P) Stare stranke (S) 88,5 96,5 97,0 68,0 33,3 6,3 Neovisni + nove 11,5 3,2 3,0 31,7 84,8 93,7 stranke (N) Nevaei 15,8 22,2 13,8 15,2 23,7 17,9 Apstinenti 16,0 21,0 9,0 22,0 29,0 26,1 Napomena: U = Ustavotvorna skuptina; P = predsjedniki izbori; S = stare stranke: AP, PPC, APRA i (razmrvljena) ljevica; N = nezavisni i nove stranke: Cambio 90 / Nueva Mayora (Fujimori) i dr. Izvor: Tanaka (1998, 55).

Jedna je od najveih prepreka na putu u stabilnu demokraciju slabost stranaka i civilnog drutva, koja neposredno utjee i na institucionalnu stabilnost i djelotvornost (Tanaka, 1998; Lynch, 1999). U Peruu postoje samo labilne strukture politikog predstavnitva, koje ne mogu na zadovoljavajui nain posredovati izmeu vrlo heterogenoga i segmentiranog drutva i drave. A inilo se da se nakon 1980. formira stranaki sustav koji je pokrivao irok politiki spektar i, osobito je na ljevici, raspolagao znaajnim potencijalom mobilizacije. Meutim, katastrofalni uinci vlade, kako konzervativaca tako i (socijaldemokratski orijentirane) APRA-e, kod graana su uzrokovali - zajedno s dravnom i privrednom krizom, porastom neformalnih odnosa u drutvu i polarizirajuim stranakim razmiricama - sve vei gubitak povjerenja u stranke. Etablirane stranke nisu ni programski ni strateki znale pronai odgovor na simptome raspada koji su se manifestirali u usponu neovisnih kandidata.Tablica 25. pokazuje da su krizni simptomi, koji su se poeli nazirati ve na lokalnim izborima 1989. godine, 1990. zahvatili nacionalnu razinu. Autsajder Fujimori iskoristio je prigodu izmeu 1990. i 199,. te se u nedostatku drugih politikih resursa svojim (desno) populistikim diskursom izravno obratio peruanskoj javnosti, kojoj je je obeao uinkovit rad vlade i u svakoj je prilici kritizirao opstruktivnu ulogu stranaka odnosno tradicionalnih elita (Peetz, 2001, 69. i d.). Uspjeh njegove strategije pokazao se u tome to je 70 posto stanovnitva podralo njegov autogolpe u travnju 1992. Nakon sloma etabliranih stranaka do danas se nije uspio ponovno uspostaviti organizacijski stabilan, drutveno ukorijenjen stranaki sustav. Naprotiv, obiljeen je jakom fragmentacijom, slabim programskim sposobnostima, snanim personalistikim i klijentelistikim tendencijama i visokim stupnjem volatilnosti graana. Samo se tradicionalna stranka APRA uspjela sukcesivno ponovno stabilizirati, je jedina grupacija koja raspolae snanom organizacijom koja obuhvaa cijelu zemlju. Konzervativne stranke

248

Unidad Nacional odnosno Unin por el Per, a jo vie izborne platforme novopridolica (Fujimori, Toledo) najee se uspinju i padaju sa svojim vodeim likovima i stoga ne djeluju kao element stabilizacije politikog posredovanja i oblikovanja (Barr, 2003). Slini deficiti karakteriziraju i razinu funkcionalnog predstavnitva interesa. Peru ima razmjerno iroko diferenciran, no istodobno krajnje razmrvljen spektar artikulacije interesa u civilnom drutvu (Tanaka, 1999). Meutim, ve podruje radnih odnosa pokazuje da sustav interesnog posredovanja unutar drutva, kao i izmeu civilnog drutva i politikog sustava, funkcionira vrlo slabo. Najvei politiki utjecaj imaju udruge poslodavaca, koje su osobito preko krovne udruge CONFIEP mjerodavno utjecale na reformsku politiku pod Fujimorijem i od nje su profitirale (Cotler, 1998a, 1998b). Nasuprot tome, sindikati, koji su ionako u posljednjih 50 godina igrali prilino marginalnu ulogu, nakon viedesetljetne investicijske krize i krize rasta, masovnog osiromaenja od kraja sedamdesetih godina i neoliberalnih reformi radnoga i tarifnog prava jedva jo imaju neku politiku teinu i utjecaj koji su relevantni u tarifnim kolektivnim pregovorima (Balbi, 1997). Zbog iroke rasprostranjenosti neformalnih odnosa u svijetu rada, otprilike polovica zaposlenih radi na tritu rada koje je potpuno neregulirano radnim pravom. Prema nekim raunicama, stupanj sindikalnog organiziranja u privatnom sektoru opao je s oko 33 posto 1982. preko 15 posto 1990. na samo 3 posto 1997. (Bernedo Alvarado, 1998, 279). Slinu tendenciju pokazuje smanjenje broja sklopljenih kolektivnih ugovora i osobito trajkova u privatnom sektoru (1980: 739; 1997: 66). Samo su se u javnom sektoru uspjele odrati neke organizacije, poput nastavnikog sindikata SUTEP. Zbog malog kapaciteta intermedijarnih organizacija i posljedine razmrvljenosti slabo je izraena spremnost organizacija civilnog drutva za kooperativno i strateko djelovanje. U cjelini, na razini civilnog drutva nedostaju sposobnosti kanaliziranja velikog broja partikularnih zahteva. To opetovano uzrokuje kao, primjerice, zbog planirane privatizacije pojedinih javnih poduzea u sektoru opskrbe 2002, trajka nastavnika 2004. ili opetovanih prosvjeda seljaka koji uzgajaju koku eruptivan politiki prosvjed s posljedinim krizama vlade (Cotler, 2005). Dok dinamika organizacija civilnog drutva ve i zbog visoke razine samoorganiziranja sve u svemu tee uglavnom pozitivno, posljednjih je godina bilo uoljivo smanjenje zadovoljstva demokracijom i povjerenja graana u institucije koje nose demokraciju. Podrka demokraciji opada unato iskustvu s autoritarnim Fujimorijevim reimom. Izmeu 1996. i 2004. potpora je opala s 63 na 45 posto, to je jedna od najniih stopa potpore u Latinskoj Americi (Latinobarmetro, 2004). S postignuima demokracije bila je zadovoljna jedva petina ispitanika. Kuriozitet je da je odbjegli Fujimori jo 2004. u anketama s 20 posto glasova vodio ispred konkurenata, moguih predsjednikih kandidata. 4.4. Venezuela: dekonsolidacija ogledne demokracije Venezuela se nakon faze institucionalizacije demokracije, okonane najkasnije s integacijom lijevih grupacija u politiki sustav tijekom ezdesetih godina 20.

249

stoljea, mogla ocijeniti kao stabilna demokracija. Stabilnost, koja je Venezuelu u kontekstu autoritarne regresije na kontinentu ezdesetih i sedamdesetih godina uinila oglednom demokracijom, zasnivala se, meutim, na krhkim osnovama, koje je na okupu drala naftna renta (Crisp, 1997). U svjetlu novijega, diferenciranijeg istraivanja tranzicije valja utvrditi da se u Venezueli nije uspostavila puna liberalna demokracija, nego defektna demokracija, u kojoj su se redovito odravali slobodni i poteni izbori, no u kojoj su konstitucionalno predvieni mehanizmi odgovornosti (accountability) uglavnom prestali funkcionirati zbog paktirane partidocracea dviju velikih stranaka (Zimmerling, 2004). Ti su uvjeti, zajedno sa slabim kohezivnim uinkom politikih institucija openito, rezultirali razvojem defektne demokracije s osebujnom mjeavinom delegativnih, neliberalnih i ekskluzivnih crta, koja je provocirala svoju propast i gotovo je neminovno zavrila erom Chveza (od 1998) (Coppedge, 1994a). Etape razvoja demokracije u Venezueli mogu se stoga podijeliti u tri vee faze: (1) uspjena uspostava i uvrenje demokracije izmeu 1958. i kraja sedamdesetih godina; (2) kriza modela tijekom osamdesetih godina s neuspjenim pokuajima stabilizacije do kasnih devedesetih godina; (3) rastvaranje starog poretka i uspostava bolivarske republike pod Hugom Chvezom poevi od 1998. Tablica 26: Predsjednici Venezuele 1958-2005. i BDP per capita
Mandatno razdoblje 1959-1964. 1964-1969. 1969-1974. 1974-1979. 1979-1984. 1984-1989. 1989-1993. 1993-1994. Predsjednik Stranka BDP per capitaa 4.145 4.133 4.219 4.305 3.426 3.241 3.645 3.482 3.213 4.820 n.p.

Rmulo Betancourt AD Ral Leoni AD Rafael Caldera COPEI Carlos Andrs Prez AD Luis Herrera Campns COPEI Jaime Lusinchi AD Carlos Andrs Prez AD Ramn Velsquez neovisan (prijelazni predsjednik) 1994-1999. Rafael Caldera neovisan 1999-2005. Hugo Chvez neovisan 2005Hugo Chvez neovisan a Izraen u amerikim dolarima iz 1995, uvijek posljednje godine mandata. Izvor: World Development Indicators (2001, 2007).

1. Stabiliziranje demokracije (1958-1983). Dugotrajna stabilnost venezuelanske demokracije bila je rezultat uspjenog saveza elita, koji su dvije najvanije stranke, dakle socijaldemokratski usmjerena AD i kransko-socijalna COPEI, konstruirale tijekom ezdesetih godina i koji je doveo do trajne populistike distributivne koalicije koja je proela cijelo drutvo (Coppedge, 1994b). Ciljevi koji su utvreni paktovima iz 1958. osim Ustava (1961), to su bili dugoroni razvojni planovi, agrarna i porezna reforma, socijalno zakonodavstvo, poboljanje odgojnog sustava i modernizacija oruanih snaga uspjeno su ostvareni pomou prihoda od nafte i doveli su do rastuega klijentelistikog i subvencijskog sustava kao imbenika koji je osiguravao integraciju i stabilizaciju poretka (Levine i Crisp, 1999). Boeckh tono opisuje tu populistiku distributivnu koaliciju:

250

Putem mnotva izravnih i neizravnih dravnih transfera, pri emu izravne transfere financirane iz dravnog prorauna vladajua stranka najee instrumentalizira za stvaranje stranakih lojalnosti (klijentelizam), putem vjete uporabe politikih simbola, koji su tematizirali izbavljenje masa, kao i putem relativno otvorenih karijernih mogunosti za dunosnike sindikata i seljakih udruga u dvama velikim strankama uspjelo se politiki integrirati organizacijski sposobne dijelove drutva te stvoriti stabilne i za stabilnost poticajne lojalnosti spram politikog sustava (Boeckh, 1988, 643). Ta je politika, takoer, uzrokovala snano irenje dravnog aparata, ije su sinekure obje stranke dogovorno i na miran nain podijelile. Vrhunac takva razvoja bilo je prvo mandatno razdoblje Carlosa Andrsa Preza sedamesetih godina, kad su se zbog dramatinog porasta cijene sirove nafte 1973/1974. utrostruili prihodi drave i poluili jo jau tendenciju prema dravnom kapitalizmu. Uz to su naftna industrija i proizvodnja eljezne rudae podravljeni 1975-1976. (Boeckh i Hrmann, 1992, 516. i d.). Dok je velik dio petrodolara tijekom sedamdesetih godina nestao na neproduktivan nain, odnosno zavrio je u privatnim depovima, razvojni su projekti, noeni snovima o Gran Venezuela, najee financirani kratkoronim kreditima (Muno, 2004, 15. i d.). Pod tim reimom, koji se formirao kao partidocracia i ije je obiljeje bio dogovor o podjeli moi izmeu dvije stranke, a ne uvrenje demokratskih institucija kao takvih, neminovno je nestala najprije responsiveness venezuelanske politike, a zatim i horizontal accountability. Stranke su poele nadomjetati ionako slabu tvorbu politike volje odozdo opsenim dogovorima odozgo, pa su izbori vie nalikovali na plebiscit o redistributivnim stranakim elitama (Hellinger, 1991, 155. i d.). Odvojenost od dugoronih drutvenih interesnih pozicija ne moe se opisati kao ekskluzivna demokracija u uem smislu, no sve je snanije manifestirala obiljeja kartela elita koji je sve vie Dahlovim rijeima reeno bivao slijep za preferencije graana.115 2. Destabilizacija demokracije (1983-1998). Opadajua stabilnost venezuelanske partidocracie osamdesetih godina izravno je povezana s vrloo poraslom ovisnou o nafti i loim menadmentom politikih elita. Umjesto da potiu uravnoteenu privrednu strukturu zemlje, zbog usredotoenosti na dravu, fiksiranosti na naftu i slabljenja institucija uklonjeni su i srednjoroni temelji za to. Na koncu su loe upravljanje privredom, opadanje prihoda od nafte i poetak dunike krize poetkom osamdesetih godina pod vladom Herrera Campnsa okonali pretjerane predodbe venezuelanskih elita o razvoju (Carrasquero, 2004, 397. i d.). Godina 1983. znaila je s insolventnou i devalvacijom domae valute za 300 posto poetak kraja razvojnog modela, to ni predsjednik Lusinchi nije mogao zaustaviti svojom populistikom politikom orijentiranom na poticanje potranje. Naprotiv, 1989. ostavio je zemlju na rubu bankrota, uz vrlo negativnu
115

Poznato je da Freedom House ne moe registrirati takve defekte. Od poetka prikupljanja podataka 1973-1974. Venezuela je u politikim odnosno graanskim slobodama bila ocijenjena svaki put ocjenom 2, a od 1976-1997. ak s 1/2. Izmeu 1978. i 1989. time je dobivala jednaku ocjenu kao i stara Savezna Republika Njemaka.

251

socijalnu bilancu s poveanjem siromatva, veom smrtnou djece i gubicima dohotka (Muno, 2004, 17. i d.). Naposljetku je predsjednicima Carlosu Andrsu Prezu (1989-1993) odnosno Rafaelu Calderu (1994-1998), koji je nastupio kao neovisni kandidat, preostalo samo da organiziraju krizni menadment. No neoliberalna politika strukturne prilagodbe, koju je preko noi 1989. inicirao Andrs Prez, dovela je s vremenom do socijalne eksplozije. Krvavi neredi 1989. u Caracasu (poznatiji kao Caracazo) potpuno su razotkrili krizu legitimnosti politikog sustava, to e obiljeiti razvoj tijekom devedesetih godina ukljuujui dva neuspjena vojna pua 1992. (Welsch i Carrasquero, 2000). Dok je Andrs Prez 1993. maknut s poloaja pod optubom za korupciju, Caldera je najprije pokuao opet provoditi heterodoksnu ekonomsku politiku, ali se nakon njezina neuspjeha morao vratiti ortodoksnome stabilizacijskom programu. Oba su predsjednika intenzivirala delegativnu praksu vladanja time to ih je Kongres autorizirao da donose dekrete sa zakonskom snagom. U cjelini, ta su proturjeja i neusklaenosti u kriznom menadmentu kao i nedostatak politike potpore rezultirali jo veim udaljavanjem stanovnitva od politikih elita (Muno, 1997, Faust i Muno, 1998). 3. Chvezova era (1999-2005 i poslije). Od stupanja na dunost Huga Chveza 1999. politiki se sustav Venezuele drastino promijenio. Promjene se uglavnom zasnivaju na institucionalzaciji jako delegativne demokracije s velikom koncentracijom moi u rukama predsjednika, ukljuivanju donjih slojeva, namjernom poticanju politike polarizacije, ulozi vojske kao oslonca vlasti i imbenika reda te lijevom populizmu predsjednika, koji nadilazi venezuelanske granice (Shifter, 2006). Meutim, mogu se uoiti i snani kontinuiteti starog poretka, koji izazivaju sumnje u to da je kod Bolivarske Republike, unato vehementno proklamiranoj revolucionarnoj retorici, doista rije o novoj eri venezuelanske demoracije (Zimmerling, 2004). Izbori u prosincu 1998. znaili su potres u venezuelanskoj politici. Chvezu je s njegovim pokretom Movimiento Quinta Republica (MVR) polo za rukom iskoristiti stalno raspoloenje protiv politikog establimenta i s 56 posto glasova osvojiti apsolutnu veinu na predsjednikim izborima. Nekad stabilni dvostranaki sustav Venezuele, koji su jo od poetka devedesetih godina obiljeavale progresivna fragmentacija, nestabilnost stranaka i visoka volatilnost birakih glasova (McCoy, 1999), time je doivio konaan slom. Na izborima za Ustavotvornu skuptinu, koje je Chvez nametnuo 1999, njegov je MVR osvojio 121 od 131 mandata, a tradicionalne stranke samo pet mandata. Chvez je iskoristio povoljan trenutak i trajno raspoloenje jednog dijela stanovnitva da ispoetka delegativnom prakse vladanja, a onda oslonjen na novi ustav sigurne parlamentarne veine, proiri koncentraciju vlasti u rukama predsjednika, a time i radijus svoga odluivanja (Muno i Thiery, 2002). Ve je Ustavotvorna skuptina eliminirala izabrani Kongres i judikativu (pravosudno izvanredno stanje). U prosincu 1999. novi je venezuelanski Ustav usvojen na plebiscitu sa 71 posto glasova podrke. Ustav je produljio predsjedniki mandat s pet na est godina i dopustio jednokratan neposredan ponovni izbor.116 Ukinut je
116

Pritom Chvez, kao prethodno Fujimori u Peruu tijekom devedesetih godina, polazi od toga da je njegov sadanji mandat (2000-2006) njegov prvi mandat po novom Ustavu te tako moe biti

252

Senat, pa je Kongres sveden na jedan dom (Nacionalnu skuptinu), te je time eliminiran jedan potencijalni veto-akter. Ustav, koji je skrojen po Chvezoj mjeri, znaajno je pojaao predsjednike ovlasti, osobito pravo da raspusti Nacionalnu skuptinu i raspie nove izbore, to je jo vie pomaknulo ravnoteu moi u njegovu korist (Bodemer i Nolte, 1999). No, koncentracija moi u Chvezovim rukama jo vie se temelji na injenici da vie ne postoji nijedno dravno tijelo koje ne kontroliraju njegove pristae (Vrhovni sud, ombudsman, glavni dravni odvjetnik, napokon i nacionalno izborno povjerenstvo). I sredinja je banka izgubila autonomiju te je sad podreena izvrnoj vlasti (Shifter, 2006). Ustavom predvieni izbori 2000. potvrdili su Chveza s jo veom veinom (60 posto naspram 6 posto). Ipak, njegova strategija aktivne polarizacije, sporni politiki zahvati (u dravnu naftnu kompaniju PDVSA, u sindikalne izbore), kao i slabi privredni socijalni uspjesi (Burchardt, 2004) rezultirali su dramatinim smanjenjem podrke. Zaotrena klima u unutarnjoj politici, u kojoj se Chvezov tabor, koji preteno predstavlja jako narasle donje slojeve, sueljava s heterogenom koalicijom gornjih i srednjih slojeva, poduzetnika i sindikata, politiara starih stranaka, kao i monoga venezuelanskog tiska, izazvala je vie trajkova kao i pu u proljee 2002, koji je najprije uspio, ali ga je Chvezu vjerni dio vojske ipak sprijeio, te dugotrajne sukobe oko referenduma o opozivu Chveza (Carrasquero, 2004). Referendum je opet zavrio neupitnom pobjedom Hugu Chvezu (58,25 posto spram 41,75 posto), koji je uspio iskoristiti nejedinstvo i nedostatak vjerodostojnosti opozicije. ini se da se time postupno stabilizira Chvezova Peta Republika, bre se provode vei politiki projekti poput agrarne reforme, te su porasli izgledi da Chvez, kako je i planirano, ostane predsjednik do 2012. (Diehl i Muno, 2004). Osim toga, anketni podaci pokazuju da je podrka demokraciji od 2001. sve vie izrazito iznad latinskooamerikog prosjeka.
Tablica 27: Podrka demokraciji kao obliku vladavine (u % graana s pravom glasa) 1996. 1997. 1998. 2000. 2001. 2002. 2003. 2004. Venezuela 62 64 60 61 57 75 67 74 Latinska Amerika 61 62 62 60 48 56 53 53 Izvor: Latinobarmetro (2004). 2005. 76 53

Promjene od stupanja Chveza na dunost doimaju se kao temeljni preokret i zbog toga to je rije o lijevopopulistikom caudillu, koji se bori protiv etabliranog poretka i njegovih nositelja (Shifter, 2006). Ipak, postoji i visok stupanj kontinuiteta, ako se posljednje godine promatraju s gledita funkcionalno intaktne demokracije. Jer, Chvez je, unato svojoj retorici koja inzistira na distanciranju od stare politike, opet oivio patrimonijalnu dravu, ija su klijentela i profiteri sada, meutim, osiromaene mase, udio kojih se ponekad procjenjuju na 80 posto stanovnitva, a ne vie srednji i gornji slojevi. I tip defektne demokracije samo se u nijansama promijenio, premda su defekti sada jae izraeni i djelomice su usidreni u Ustavu. Ni ekonomski, a jo manje deficitarni politiki obrasci nisu stvarno prevladani (Zmmerling, 2004).
ponovno izabran.

253

U tom scenariju stalnih turbulencija iskazi o drugim razinama konsolidacije samo su ogranieno odrivi. To se osobito tie sustava predstavnitva, koji se kako smo skicirali dramatino promijenio od konsolidiranoga dvostranakog sustava preko fragmentiranoga viestranakog sustava devedesetih godina do stranakog sustava s hegemonijskom strankom pod Chvezom (Boeckh, 2001). Tradicionalne stranke gotovo su potpuno izgubile utjecaj, no na njihovom mjestu na strani opozicije Chvezu do danas nije nastala nijedna nova politika snaga. U polarizirani politiki krajobraz uvuen je i sustav udruenja i interesnih skupina, koji je zbog toga slabo djelovao kao posrednik, a nije uspio osigurati ni fukcionalan sustav posredovanja interesa (Crisp, 2000). Budui da su u stari klijentelistiki sustav u okviru partidocracie bila ukljuena i interesna udruenja, te su tako bila pod kontrolom, pod avizmom ona su dio neprijateljske oligarhije (Snchez Lpez, 2001). Nakon propasti starih stranaka AD i COPEI, ulogu artikulacije interesa opozicije preuzele su, pored snanih masovnih medija koji su kritini prema Chvezu, poduzetnike udruge, a djelomice i sindikati. Zauzvrat je Chvez dao zaposjesti mnoge intermedijarne organizacije svojim sljedbenicima, a dio tih organizacija iznova je stvorio kako bi nadomjestio stare organizacije. Organizacije civilnog drutva koje su osnovane osamdesetih godina izgubile su dotadanji karakter ili se zbog drutvene polarizacije artikuliraju, prije svega, u taboru Chvezovih protivnika. Kao traak nade za demokraciju Vezeuele treba ipak vrednovati okolnost da se politiki razvoj od 1998, unato nekolicini zaotrenih stanja, odvijao turbulentno, ali rrazmjerno mirno i, drugo, podrka graana Venezuele demokraciji kao obliku vlasti i dalje je visoka. 4.5. Nikaragva: teka stabilizacija neliberalne demokracije U Nikaragvi su tegobna tranzicija i institucionalizacija praena borbama zavrile vrlo optereenom fazom konsolidacije, koja jo nije okonana. Ispoetka neprevladane posljedice graanskog rata, nestabilan privredni razvoj u zemlji koja je ionako siromana, privredni poredak optereen etatizmom, dravni aparat proet sandinistikim sljedbenicima, organizacijski snana sandinistika opozicija i vladajua koalicija objedinjena samo svojim protusandinizmom neki su od kumuliranih problema s kojima se Nikaragva suoila nakon 1990. (Nuzzi OShaughnessy i Dodson, 1999, 111. i d.). U tim se uvjetima velikim napretkom moe smatrati injenica da se smjena vlada do danas odvijala u skladu s konstitucionalno propisanim postupcima (Anderson i Dodd, 2005). Tome je pridonijelo to to su u meuvremenu i socijalnorevolucionarne frakcije sandinista u naelu prihvatile da su demokratske procedure legitimne. Na temelju slobodnih i potenih izbora 1990, 1996. i 2001. otad su na vlast dolazili graanski predsjednici: Violeta Barrios de Chamorro (1990-1997), izabrana kao kandidatkinja opozicijskog saveza Unin Nacional Opositora (UNO), nakon nje su slijedili Arnoldo Alemn (1997-2002) i Enrrique Bolaos (od 2002), oba iz Partido Liberal Constitucionalista (PLC). Retrospektivno se moe rei da je samo Chamorro, koja je slovila kao apolitina i neiskusna, uspjela ojaati nikaragvansku

254

demokraciju i pokazati makar djelomice uspjean politiki menadment, u to osobito ubraja tegobna reintegracija vie od 20.000 kontrakih pobunjenika (Nuzzi OShaughnessy i Dodson, 1999, 111. i d.). Podjednako teko nasljee bilo je kaotino privredno stanje. Sandinistiki je reim nakon revoluije 1979. nacionalizirao golemi imetak diktatora Somoze, domae banke i vanjsku trgovinu. te je od 1978. do 1980. udio drave u privredi porastao s 15 na 41 posto. Nakon to su sandinisti zbog ekonomske krize (hiperinflacija 1988: 33.603 posto, vanjski dug 700 posto BDP-a) krajem osamdesetih godina morali uvesti drastine mjere tednje i programe prilagodbe, vlada Violete Chamorro provela je rigorozan program stabilizacije i strukturne prilagodbe utemeljen na strogom modelu trine privrede i izvozne orijentacije, ukinula je vanjskotrgovinski monopol i veinu propisanih cijena, otvorila je bankovni sektor i privatizirala oko 350 dravnih poduzea. Te su mjere rezultirale stabilnou bez rasta, to je dodatno zaotrilo ionako teke socijalne probleme u zemlji (Krennerich, 1992, 210. i d.; Williams 1994). Ve su se za Chamorrina mandata pokazali jo prisutni problemi institucionalne konsolidacije, kako s obzirom na dravni aparat, ukljuujui vojsku i policiju, tako i s obzirom na meusobni odnos izmeu izvrne i zakonodavne vlasti, te na funkcioniranje pravosua (Torres Rivas, 2001; Krenneich, 2003). Pozadina je tih konsolidacijskih problema bila snana polarizacija zemlje, zbog koje su institucije postale vie igraka monih politikih interesa nego to su vlastitom normativnom kvalitetom oblikovale demokratsku igru. Pritom je odlunu ulogu odigralo naslijee sandinistike vladavine, koje se sastojalo ne samo od snane, drutveno ukorijenjene opozicije FSLN-a s odreenim potencijalom opstrukcije, nego i od dravnog aparata koji je bio proet pristaama sandinista. Tako su, prije svega, oruane snage i snage sigurnosti vrlo polagano depolitizirane i politiki neutralizirane u procesu koji je trajao do sredine devedesetih godina (Nuzzi OShaughnessy i Dodson, 1999, 123. i d.). Snana uloga sandinistike opozicije unutar i izvan parlamenta dovela je do toga da je Chamorro bila prisiljena u pojedinim tokama suraivati s FSLN-om. Zbog svoga kursa prema sandinistima predsjednica je, meutim, brzo izgubila parlamentarnu potporu jednog dijela svoga vladajueg saveza UNO, koji se raspao ubrzo nako Chamorrina stupanja na dunost. Posljedica su bili stalni sukobi s parlamentom i znatni problemi u nastojanju da se osigura sposobnost vladanja (Bendel, 1997, 224, i d.). Desnoliberalna vlada predsjednika Arnolda Alemna, koja je dola nakon toga, imala je, za razliku od Violete Chamorro, sigurnu parlamentarnu veinu (51 od 90 parlamentarnih mandata). No Alemnov autokratsko-populistiki stil vladanja, bujanje korupcije i dogovori o podjeli moi sa sandinistima potkopali su podjelu vlasti i dodatno omeli funkcioniranje dravnih institucija (Nuzzi OShaughnessy i Dodson, 1999, 124. i d.). Uoljivu regresiju znaili su dogovori meu elitama, koje je Alemnova vlada 1999. sklopila sa sandinistima, koji su zapravo bili njezini neprijatelji. Dogovori o personalnom popunjavanju dravne revizije, vrhovnoga izbornog tijela i Vrhovnog suda, koji su nazvani opskurnim paktom i naknadno su potvreni Ustavom, sluili su tome da osigura utjecaj dviju stranaka u tim kljunim dravnim institucijama. Osim toga, oba su

255

caudillosa Alemn i Ortega izborili sebi zajamene parlamentarne mandate kako za osiguranje pozicija i sinekura, tako i za zatitu od kaznenog progona putem parlamentarnog imuniteta (Torres Rivas, 2001, 114). U tom kontekstu ne zauuje, naposljetku, ni injenica to je masovna korupcija jo jedan problem u funkcioniranju demokratskih institucija (Dvila, 2000). Tako je prva godina liberalne Bolaosove vlade (od sijenja 2000) bila obiljeena protukorupcijskom kampanjom protiv Alemna, koji je u meuvremenu u parlamentu osigurao krug sljedbenika koji mu je jamio osobnu mo. Tijekom kaznene istrage 2002. postalo je vidljivo da je Alemnova vlada izgradila iroku korupcijsku mreu te je poduzela pravi pljakaki pohod kroz dravna i poludravna poduzea i institucije. U prosincu 2002. Alemn, kojega Transparency International vodi na popisu deset najkorumpiranijih (bivih) efova drave, osuen je zbog utaje i pranja novca u iznosu od ukupno 11,5 milijuna amerikih dolara. Zajedno s drugim pomagaima, meu njima i efom financijske vlasti, bivi je predsjednik navodno utajio ukupno gotovo 100 milijuna dolara, to iznosi 4 posto nikaragvanskog BDP-a 2001. (Krennerich, 2003, 4). Personalizam, klijentelizam i korupcija sastavni su dio politike kulture u zemlji, dok su mehanizmi njihove kontrole vrlo slabi. Osim toga, borba za mo izmeu staroga i novog predsjednika neko je vrijeme paralizirala parlament. Bolaos je izgubio parlamentarnu veinu te je kao prije njega Violeta Chamorro u parlamentu bio upuen na potporu sandinista, zbog ega se moglo naslutiti da e se nastaviti sukobi izmeu vlade i parlamenta. Povrh toga, slabo funkcioniranje pravosua jo uvijek oteava stabilizaciju demokratskih institucija. Pored tipino latinskooamerikih nedostataka kao to su nedovoljna pravna tradicija i profesionalnost, nikaragvansko je pravosue jo uvijek uvelike proeto pristaama sandinista. Zbog toga se stranakopolitiki sukobi opetovano unose u pravosue kao, primjerice, u sluaju Alemn, ije pristae optuuju sandinistike suce za politiko pravosue. Zaeci nunih reformi, koje su inicirane posljednjih godina, tako jo uvijek pate od stalne politizacije i uzrokuju nove estoke sukobe (Krennerich, 2003). Skicirani problemi konstitucionalne konsolidacije upuuju na deficite sustava politikog predstavnitva, koji oteavaju izglede nikaragvanske demokracije da se konsolidira. Stranaki je krajobraz Nikaragve i 15 godina nakon tranzicije jo snano polariziran te pokazuje, pojaan uincima izbornog zakona (visoke prepreke za sudjelovanje malih stranaka na izborima), obiljeja lanoga dvostranakog sustava (Torres Rivas, 2001, 114). U bitnom je konfiguriran oprekom izmeu sandinista i antisandinista, pri emu je tabor antisandinista skupina krajnje heterogenih grupacija. Premda su stranke snano orijentirane prema osobama, razliiti politiki tabori, to jest liberali i, prije svih, sandinisti, za latinskoamerike prilike dobro su ukorijenjeni u drutvu. To je dijelom posljedica klijentelistikih struktura i injenice da stranke proimaju udruge i interesne organizacije, to u sluaju sandinista potjee od njihove ranije organizacijske snage i time proizvedene legitimnosti. Osobne ambicije za stjecanje moi i unutarstranaki sukobi dovode, meutim, povremeno do stranakih raskola koji mogu promijeniti parlamentarne odnose veine i manjine to se 2002. dogodilo cijepanjem liberalne stranke na pristae novoga i starog

256

predsjednika (bolaistas protiv alemanistas), kao ranije, za mandata Violete Chamorro, raspadom stranakog saveza UNO (Bendel, 1997; Krennerich, 2003). Tablica 28: Podrka demokraciji kao obliku vladavine (u %)
1996. 1997. Nikaragva 59 68 Latinska Amerika 61 62 Izvor: Latinobarmetro (2004). 1998. 72 62 2000. 64 60 2001. 43 48 2002. 63 56 2003. 51 53 2004. 39 53 2005. 57 53

I ostale razine konsolidacije samo umjereno potiu stabilizaciju. Dodue, sustav udruenja Nikaragve opet u usporedbi s ostatkom Srednje Amerike relativno je iroko organiziran, ali je zbog djelomice velikog utjecaja stranakopolitikih aktera njegov kapacitet posredovanja vrlo slab (Bendel, 2000, 131. i d.). I autonomna samoorganizacija stanovnitva nailazi na socioekonomske prepreke, te je sveukupno slaba, no stalno se izraava trajkovima, prosvjedima, blokadama cesta i zauzimanjem zemljita, kao to je razina participacije openito relativno visoka (Torres Rivas, 2991, 114). Podrka demokraciji pala je, dodue, od 1998, ali je s oko 60 posto jo uvijek bila srednja do visoka i nije, uz iznimku 1998. i 2003, znaajno odstupala od latinskooamerikog prosjeka. 4.6. Meksiko: neliberalna demokracija i blokade reformi Meksika demokracija nije prola dug put od stupanja na dunost Vincentea Foxa u prosincu 2000, zbog ega iskazi o demokratskoj konsolidaciji Meksika moraju biti privremene prirode. est godina kasnije to su potvrdili dugotrajni prosvjedi pristaa socijalistikog kandidata Andrsa Manuela Lpeza Obradora, koji je poraen na predsjednikim izborima 2006, protiv ishoda izbora. Prosvjedi pokazuju da je demokratska kultura prihvaanja izbornog poraza nedovoljno izgraena u Meksiku. Vrhovni sud je napokon 7. kolovoza 2006. proglasio Felipea Calderna zakonitim pobjednikom. Kao i veina drugih latinskoamerikih zemalja, Meksiko se mora boriti sa strukturnim problemima defektne demokracije, koji e jo dulje vremena nepovoljno utjecati na konsolidaciju. Osnovni obrasci meksikih problema konsolidacije ipak su, unato kratkom vremenu, jasno prepoznatljivi i na stanovit nain znae produljenje povijesti tranzicije. Dok su izbori, politiko natjecanje i politike slobode i prava neogranieni, a podjela vlasti makar je djelomice etablirana, teko naslijee ine porozna dravnost, deficiti pravne drave, nesigurnost graanskih sloboda i prava te duboko ukorijenjena korupcija. Potporu konsolidaciji vjerojatno prua stranaki sustav, dok su civilno drutvo i civilna kultura zbog goleme socijalne heterogenosti meksikog drutva samo vrlo ogranieno sposobni za to.

257

Tablica 29: Rezultati predsjednikih izbora 2. srpnja 2006.

Stranka Kandidat PAN 15,000,284 35,89 Felipe Caldern Andrs Manuel Lpez Obrador PRD 14,756,350 35,31 Roberto Madrazo PRI 9,301,441 22,26 Napomena: Uzeti su podaci iz prvoga slubenog izbornog rezultata od 6. srpnja 2006, koji je za posljedicu imao 375 prigovora i vietjedne prosvjede PRD-a. Dana 6. rujna 2006. izborni je sud proglasio izbore valjanima te Calderna za izbornog pobjednika. Participacija na izborima bila je 58,55 posto. Broj glasova %

Zbog osobitosti tranzicije konstitucionalna konsolidacija, osobito na podruju sustava vlasti, uznapredovala je vie nego na drugim razinama (Hernndez Rodrguez, 2004). Razgradnja metakonstitucionalnoga hiperprezidencijalizma i time prijelaz na Ustavom propisani predsjedniki sustav vlasti, koji su ve pod Zedillom bili gotovo dovreni, uglavnom su okonani pod Foxom. Kao i njegov prethodnik, Fox je morao vladati u uvjetima divided government, budui da njegova stranka ni u Predstavnikom domu ni u Senatu nije imala veinu. Dodue, 42,52 posto biraa dali su svoj glas Foxu kao predsjedniku, ali samo 38,23 posto izbornom savezu Alianza por el Cambio, koji se sastojao od PAN-a i PVEM-a (zelene stranke, koja je 2001. napustila savez i otada je koalirala s PRI-em). Njegova je stranka ve u razdoblju 2000-2003 imala manje zastupnika (207) od PRI-a (210), a ni u Senatu nije imala veinu. Taj se odnos dodatno pogorao za PAN na izborima u sredini predsjednikog mandata 2003. (151 prema 222 mandata) (Mainhold, 2003). U usporedbi s veinom njegovih latinskooamerikih kolega, meksiki predsjednik ima najmanje ovlasti (Weldon, 1997). Zakonodavne kompetencije ima, osim u pravu na zakonsku inicijativu, prije svega na podruju reaktivnih prava (pravo potpunoga ili djelominog veta). Njegov se veto moe nadglasovati samo dvotreinskom veinom u oba doma parlamenta. Meutim, on nema ni proaktivne zakonodavne kompetencije (konstitucionalno pravo na donoenje dekreta) niti delegirane ovlasti koritenja dekreta. Osim toga, pravo donoenja prorauna popuno je u rukama parlamenta, dok ambivalentnosti ustava izazivaju nesigurnost glede pitanja moe li uope predsjednik protiv toga uloiti veto (Carillo i Lujambio, 1998).117 Razvoj stanja divided government jo vie naglaava diverzifikacija moi na razini pojedinih saveznih drava i na lokalnoj razini (Lujambio, 2000), gdje otprilike polovicom vlada PRI, treinom PAN, a ostalim jedinicama PRD (Partido de la Revolucin Democrtica). Ta konstelacija, koja po prvi put daje parlamentu sredinje znaenje naspram izvrne vlasti i predsjednika, a ujedno pojedinim saveznim dravama i, prije svega, njihovim guvernerima otvara nove mogunosti djelovanja spram sredinjih vlasti i dosad monog prezidencijalizma, strukturno je ojaala i parlamentarizam i federalizam. Obratno, ubrzo su se pokazale i tamne strane divided government, naime esto ograniena uinkovitost sustava vlasti sve do blokade politika, koja
117

Odluke o proraunu donosi Predstavniki dom (l. 74), a predsjednik prema l. 72 ima pravo veta samo na odluke obaju domova parlamenta.

258

je onemoguavala brze odluke i osjetne promjene to su ih Meksikanci oekivale od nove ere (Hernndez Rodrguez, 2004). Tako je, primjerice, nerijeenim ostao sukob u Chiapasu, a porezna je reforma, predsjednikov sredinji ekonomski projekt reforme, bila blokirana (Maihold, 2003). Ipak, sa stajalita konsolidacije te blokade reformi imaju i pozitivne uinke. Fox, kojemu su ustavom bila formalno zatvorena vrata prema delegativnom nainu vladanja, nije se, kako su se ispoetka mnogi bojali, pretvorio u Foximorija u nastojanju da populistikim mjerama i vladavinom dekretima ostvari politiki napredak. Naprotiv, pridravao se dugotrajnih postupaka ustavne drave, premda je tek kasno poeo intenzivnije traiti kompromise s opozicijom. Funkcionalna sposobnost tih aranmana ipak e jako ovisiti o tome hoe li se nastaviti institucionalno uenje koje je obiljeilo posljednje godine ili e dugotrajna politika stagnacijan dovesti do dekonsolidacijskih uinaka. Problemi dravnosti i, prije svega, pravne drave i dalje su pak vrlo veliki (Thiery, 2001). Drava se, dodue, vie ne suoava s temeljnom krizom dravnoga monopola sile, no doseg je drave djelomice jako ogranien. Popis deficita see od trgovine drogama i narkomafije, feudalizacije moi koja je ranije bila koncentrirana u rukama predsjednika a sad se akumulira osobito na lokalnoj razini (u rukama caciques, lokalnih gospodara), razliitih gerilskih skupina sve do krijumarenja oruja i ljudi. Ograniavanje graanskih prava zbog toga je u Meksiku i dalje vrlo veliko, a uz to je strukturne naravi, to jest potreban je golem reformski napor da bi se to prevladalo (Human Rights Watch, 2006a). Deficiti se tiu kako aktivne uloge pojedinih dravnih aktera u krenju prava, tako i pasivnog toleriranja kaznenih djela treih aktera te, napokon, esta nedostatka spremnosti pravosua da osigura jamstvo prava. Proizvoljna uhienja, muenje, ubojstva, mafijake strukture odnosno veze s organiziranim kriminalom endemski su problemi, koje nerijetko pokrivaju nadreena tijela vlasti ili ih ak potiu. Tijela za kazneni progon povremeno koriste iznuena priznanja, uvuena su u kriminalne radnje poput, primjerice, trgovine drogom te se dre odgovornima za ubojstva ili za nestanke osoba. Nadzor je vie no nedovoljan, tako da se poinitelji obino ne trebaju bojati kaznenih konzekvencija (Lpez Portillo, 2000). Tome treba dodati slabu dravnu i pravnu zatitu od svakidanjega i organiziranog nasilja, kriminala i organiziranih otmica. Pravosue je, kao i u mnogim drugim latinskoamerikim dravama, ne samo preoptereeno, neuinkovito i u smislu pravne drave neprofesionalno, nego i podlono manipulaciji. Napokon, potrebne su dobre veze ili znatna financijska sredstva da bi se moglo upustiti u pravne sporove. Mehanizmi pravne drave potpuno zakazuju osobito u nekim gradskim zonama kao i na seoskim podrujima na kojima operiraju paravojne skupine i gerila (Salinas Torre, 2000). Nalije te kolajne sve u svemu nedovoljne (pravne) dravnosti jest rutinsko pojavljivanje nasilja i uzurpacija prava sve do privatnog provoenja pravde. Izgledi Meksika da se konsolidira povoljniji su na podruju predstavnike konsolidacije, premda i tu jo djeluju posljedice dugotrajne vladavine PRI-a. Prolongirana je tranzicija omoguila da se uspostavi slabo fragmentirani, umjereno polarizirani stranaki sustav koji je obiljeen relativno niskom volatilnou. Premda proces restrukturiranja meksikih stranaka i stranakog

259

sustava jo nije dovren, ini se da se srednjorono formirao trostranaki sustav, ija je interakcija obiljeena konkurencijom stare dravne stranke PRI, PAN-a koji je pobijedio na izborima 2000. i PRD-a koji se formirao kao opozicija PRI-u na izborima 1988. (Eisenstadt, 2004, 162. i d.). Njihov zajedniki udio u parlamentarnim mandatima iznosi vie od 90 posto te se od izbora 1997. nije nimalo promijenio, upravo kao ni udio triju stranaka u birakim glasovima, premda je na predsjednikim izborima 2000. dolo do smjene vlasti (tablica 29). Sve tri stranke raspolau znaajnom snagom vezivanja biraa na izborima, kao to pokazuju izborni rezultati u pojedinim saveznim dravama i na lokalnoj razini. U usporedbi s drugim latinskoamerikim zemljama, te su tri stranke iroko ukorijenjene u drutvu, premda se ta drutvena osnovica upravo u sluaju PRI-a temelji na izrazito klijentelistikim obrascima (Lujambio, 2001). Tablica 30: Rezultati izbora za Predstavniki dom 1991-2003. (u %)
1991. PRI 61,5 PAN 17,7 PRD 8,3 PVEM PT 1,1 PRI+PAN+PRD 87,5 Izvor: Grayson (2003, 4. i d.). 1994. 50,2 25,8 16,7 1,4 2,7 92,7 1997. 39,1 26,6 25,7 3,8 2,6 91,4 2000. 36,9 38,3 18,7 s PAN-om s PRD-om 93,9 2003. 36,5 30,7 17,7 4,0 2,4 84,9

I razina funkcionalnoga interesnog predstavnitva obiljeena je postupnim rastvaranjem korporativistike povezanosti, koja je bila jedan od stupova dugotrajne stabilnosti PRI-ova reima (Lauth, 1996). Nakon njegova kraja pod demokratskom se vladom jo nisu izgradili znaajni novi funkcionalni obrasci, premda se oekivao bri razvoj u pravcu autonomnog organiziranja i slabljenja korporativistikih udruga PRI-a. Jedan od razloga za tu stagnaciju vidi se u tome to vlada predsjednika Foxa pridaje socijalnom miru u Meksiku vei prioritet nego brzim socijalno-politikim promjenama (Bizberg, 2003). Na podruju radnih odnosa, meutim, to se ponajprije odnosi na sindikalni sektor, jer su se poduzetnici ve sedamdesetih godina uspjeli osloboditi iz dravnog zagrljaja te su preuzeli autonomnu ulogu koja je u sve veoj mjeri podrazumijevala i kritiku reima (Lauth, 1991). Njihov se utjecaj pojaao zbog krize etatistikoga razvojnog modela 1982. i neoliberalnih reformi to su pokrenute nakon toga, na koje su udruge poslodavaca uspjele mjerodavno utjecati. Njihovo je politiko uporite postao PAN, nakon to je izgradio svoje poduzetniko krilo, te su preko njega nakon izborne pobjede 2000. dominirali u vladinoj ekipi predsjednika Foxa. Nasuprot tome, meksiki se sindikati a time, u krajnjoj liniji, i industrijski odnosi jo uvijek nalaze u fazi promjena. Zbog okonanja PRI-ova reima, stari sustavski sindikati poinju gubiti na znaenju, dok neovisni sindikati dobivaju na teini. Stupovi staroga korporativistikog sustava bili su dravni sindikati pod okriljem Congreso del Trabajo, koji je kao koordinacijska platforma jo uvijek najvea organizacija; Broj njegovih lanova smanjio se, meutim, od nekadanjih 5 do 8 milijuna na oko 1 milijun. Najvanija neovisna sindikalna krovna udruga, Union Nacional de Trabajadores (UNT), zabiljeila je posljednjih godina brz

260

porast lanova, iji se broj procjenjuje na pola milijuna do milijun (Bizberg, 2003, 41. i d.). Ako se taj trend nastavi, sindikalni bi se sustav mogao sukcesivno demokratizirati i osloboditi se iz zagrljaja stranaka te eventualno izai iz svoje, sve u svemu, marginalne uloge u ekonomskoj i socijalnoj politici. Zbog promjena koje jo karakteriziraju meksiko drutvo napokon je i civilna kultura Meksika koja je poticajna za demokraciju prisutna vrlo razliito (Otero, 2004). Znaajne su razlike izmeu metropola i periferije esto i unutar metropola kao i izmeu dinaminog sjevera uz granicu sa SAD-om i jo uvijek zaostaloga srednjoamerikog juga, nedvojbeno i zbog vrlo razliitih socijalnih i politikih uvjeta. Umreenost i snaga autonomne osnovice civilnog drutva zbog toga je i u tome je meksiko stanje civilnog drutva slino onome u cijeloj Latinskoj Americi jo uvijek vie patchwork sastavljen od egzistencijalnog samoorganiziranja i profiliranoga interesnog diskursa (Bizberg, 2003). Imajui na umu tu pozadinu, ne zauuje da se prema agregiranim podacima koje donosi Latinobrometro (2004) podrka demokraciji kao obliku vladavine ne moe ocijeniti visokom: u prosjeku je posljednjih deset godina, uz neznatne oscilacije, iznosila samo 52 posto i time je bila neznatno ispod latinskoamerikog prosjeka. Pritom, ipak, snanu ulogu igraju konjunkturni utjecaji, jer je zadovoljstvo uincima meksike demokracije sa samo 17 posto vrlo nisko te je, kao i u mnogim drugim zemljama, izraz iznevjerenih oekivanja glede postignua vladavine politikih elita.

5. Facit i pogled unaprijed

Na smjenu autoritarnih reima u Latinskoj Americi znaajno su utjecali njihovi resursi stabilnosti, koji se sastoje od kombinacije stupnja institucionalizacije, legitimacije i resursa moi. Ondje gdje su ti resursi bili veliki, stari su vlastodrci uspjeli odrediti ili odgoditi tijek tranzicije, kao to pokazuju primjeri Meksika i ilea. Ipak, pokretake snage tranzicije upravo su se u ta dva reima pokazala senzibilnima u pitanju legitimacije. Jer, oba su u ouvanju svog opstanka vie bila upuena na podrku relevantnih drutvenih skupina nego na silu, to najjasnije vai za civilni reim Meksika. No, ak je i u ileu vojna vlast za nastavak svoga projekta modernizacije, koji je ovisio i o otvaranju privrede prema vani, bila upuena upravo na odustanak od vladavine silom. U Meksiku je nuan dotok legitimacije doveo u konanici do disfunkcionalne liberalizacije koja se vie nije mogla kontrolirati, dok je u ileu vojni reim raspisivanjem referenduma, u krajnjoj liniji, postao rtva vlastite legitimacijske zamke. Reimima u ostale etiri zemlje gotovo su potpuno nedostajali ti resursi stabilnosti. Najdrastinije je to bilo u Nikaragvi, gdje se Somozina vladavina naposljetku nakon nestanka podrke od strane SAD-a oslanjala samo jo na aparat sile, a nikako na legitimnost i institucionalizaciju. Premda je bio manje izraen, taj je nedostatak resursa stabilnosti bio prisutan i u Argentini, Peruu i Venezueli Preza Jimneza, gdje su reimi na razne naine pokuali kompenzirati svoju slabost. Dok je pod Prezom Jimnezom dolo do pojaane uporabe nasilnih mjera, vojska se u

261

Argentini118 i Peruu pokuala, u krajnjoj liniji, legitimirati opsenim reformskim projektim, a time i putem vlastitih uinaka u oba je sluaja vojska doivjela neupjeh, dok su, obratno, upravo reimi u ileu i Meksiku bili uspjeni u provedbi opsenih reformi. Sukladno toj snazi autoritarnih reima varirali su i slobodni prostori djelovanja politike opozicije i opozicije civilnog drutva i njezine sposobnosti da vri pritisak u pravcu liberalizacije i demokatizacije odnosno da odredi njihov smjer. Pored tih specifinosti autoritarnih reima, koje ciljaju vie na konstelacije aktera tranzicije, kod demokratizacije su odreenu ulogu imali i drugi, strukturni imbenici, koje valja osvijetliti upravo u njihovoj povijesnoj dimenziji. Pritom treba uzeti u obzir da su autoritarni reimi u veini sluajeva osim Meksika i Nikaragve sa svoje strane smijenili demokratske ili poludemokratske reime, dakle da su postojala prethodna demokratska iskustva, a djelomice i demokratske podstrukture. Skup strukturnih uzroka koje navodi teorija modernizacije najjasnije je vidljiv u Meksiku, unato prolongiranoj tranziciji, gdje je drava pod vlau PRI-a provodila mjere socijalno-ekonomske modernizacije koje su dovele do nove drutvene dinamike, poetaka autonomnog organiziranja, umjerenog pluralizma itd., te su nakon 1968. potaknule spiralu liberalizacije. I u razvijenijim i djelomice industrijaliziranim zemljama Cono Sur ve su dulje postojale strukturne pretpostavke demokratizacije, koje su se u ileu i Urugvaju odrale do poetka sedamdesetih godina 20. stoljea. To to se te pretpostavke nisu pretvorile u trajno stabilne demokracije, to jest to je dolo do sloma demokracije ili kao u Argentini ona nikad nije istinski uhvatila korijena, posljedica je, meu ostalim, strukturne heterogenosti tih drutava, koje su ile ruku pod ruku sa stvarnom moi blokade nekih elita (primjerice, veleposjednika). Potonje jo u veoj mjeri vai za Peru, gdje je u osnovi do ezdesetih godina 20. stoljea postojala oligarhijska republika. Jedino u Nikaragvi nisu 1979. bili prisutni nikakvi povoljni strukturni preduvjeti, no tu su vanu ulogu imali nadasve meunarodni imbenici. Meunarodno okruenje takoer ima odreenu ulogu u objanjenju pitanja zato su se latinskoamerike zemlje osim naih posebnih sluajeva Meksika i Venezuele demokratizirale u razdoblju od, otprilike, deset godina (1979-1990). Osim stanovitoga regionalnog domino uinka, utjecaja je imalo i ire meunarodno okruenje, osobito dranje SAD-a i Europe, koje je u drugoj polovici osamdesetih godina zbog nove politike poputanja postalo sve vie prodemokratsko te se osobito odrazilo na mirovni proces u Srednjoj Americi. Tome valja dodati jo jedan imbenik, koji je putem vrlo razliitih obrazaca uinaka utjecao na relativno sinkronu demokratizaciju, naime iscrpljivanje latinskoamerikog modela razvoja kejnzijanski inspirirane industijalizacije pomou supstitucije uvoza (ISI). Prakticiran od tridesetih godina 20. stoljea, a kasnije promican pod pokroviteljstvom UN-ova Privrednog povjerenstva za Latinsku Ameriku i Karibe (CEPAL) s ciljem kompenzacije gubitka izvoznih trita nakon svjetske privredne krize, taj je model razvoja neko vrijeme poluivao uspjenu privrednu dinamiku, koja je do pedesetih godina
118

Unato tome je vojna diktatura 1976-1983. s oko 30.000 ubijenih rtava bila jedan od najrepresivnijih reima Latinske Amerike u 20. stoljeu.

262

rezultirala visokim stopama rasta. Iscrpljivanje modela meu ostalim, slabljenje konkurentnosti, monetarni problemi, sektorske neravnotee, visok udio drave u privredi, nabujali dravni aparat uspjeno se prikrivalo u mnogim sluajevima, no u sedamdesetim je godinama prouzroilo sve dublje privredne krize, sve do izbijanja dunike krize 1982. Krizni su se sindromi u pojedinim zemljama zbog etabliranih distributivnih koalicija vrlo razliito manifestirali, ali su ipak, zajedno s pokuajima njihova prevladavanja, usko povezani s demokratizacijom osamdesetih godina. Tako je u ileu upravo relativan uspjeh neoliberalnih privrednih i socijalnih reformi inio jezgru obrasca legitimacije, zbog ega se vojska akribijski pridravala tranzicijskog reda vonje. U Argentini je, obratno, upravo neuspjeh reformi koje je potaknuo proceso te nedovoljna sposobnost djelovanja vojne vlade bio poetak njezina katastrofalnog kraja. U Peruu su zakanjelo dovrenje modela ISI-a pod vojnom vladom i njegov ipak oskudan uspjeh pridonijeli najprije neupjehu Velascosa i naposljetku povlaenju vojske. I u posebnom sluaju Meksika neoliberalne reforme pod Miguelom de la Madridom (1982-1988), koje su provedene nakon dunike krize, znaile su odluan korak prema demokratizaciji, jer su osim otvaranja meksike privrede rezultirale i jaanjem privatnoga poduzetnikog sektora, koji je postao jedna od pokretakih demokratskih snaga. U zemljama u kojima je vojska doivjela neuspjeh u nunim temeljnim reformama te su zadae ostale civilnim vladama, koje su se u svojoj (demokratskoj) sposobnosti vladanja esto osjeale preoptereenima. U tim problemima upravljanja valja ujedno vidjeti jedan od bitnih imbenika nastanka defektnih, osobito delegativnih, demokracija. Nita to ne moe plastinije ilustrirati od razvoja Venezuele kao demokracije drugog vala, gdje su najavljene i otkazane reforme tijekom devedesetih godina u konanici bile bitan element dekonsolidacije. I probleme razvoja demokracije nakon konstitutivnih izbora, odnosno demokratske institucionalizacije treba stoga smjestiti unutar kombinacije strukturnih imbenika i imbenika specifinih za aktere.119 Razliite potekoe institucionalne konsolidacije u est zemalja pokazuju se u prisutnosti rezliitih tipova, razmjera i dinamika napredovanja defektnih demokracija. U Cono Sur ileanska se enklavna demokracija uspjela korak po korak osloboditi ogranienja i time se usidriti, dok se u Argentini uspostavila i u osnovi takoer uvrstila delegativna demokracija. U andskoj regiji je peruanska defektna demokracija pod Fujimorijem prolazno regredirala u autoritarni reim, dok je u Venezueli ogledna demokracija mutirala u lijevopopulistiki obojenu delegativnu demokraciju. Naposljetku, u Srednjoj Americi, kako u Nikaragvi tako i u Meksiku, prevladavaju neliberalni defekti. Ti su obrasci u konanici reprezentativni za cijelu Latinsku Ameriku (tablica 31).

119

Opirnije o nainu djelovanja takvih imbenika na razvoj demokracije usp. i Merkel, Puhle, Croissant, Eicher i Thiery (2005).

263

Tablica 31: Autokracije, defektne i liberalne demokracije treeg vala u Latinskoj Americi
Autokracija Defektne demokracije Ekskluzivna Neliberalna demokracija demokracija Delegativna demokracija Enklavna demokracija

Liberalna demo kraci ja

Kuba Haiti Peru (1997-2000)a

Brazil (1, 2) Brazil (2) Argentina (2) Gvatemala (1, Bolivija (1, 2) Peru (1) 2) Gvatemala (1, 2) El Salvador (2) Honduras (2) Meksiko (1,2) Nikaragva (2) Panama (2) Paragvaj (2) Peru (2)a

Brazil (1) Argentina (1) ile (1) Urugvaj (1, 2) Ekvador (1, 2) ile (2) El Salvador (1) Honduras (1) Nikaragva (1) Panama (1) Paragvaj (1)

a Peru se u razdoblju 1997-2000. ocjenjuje kao autokracija, nakon toga kao defektna demokracija (founding elections u proljee 2001), no s nejasnim profilom defekata. Napomene: (1) = prva godina nakon founding elections; (2) = kraj 2004. godine; kurziv = defektne demokracije s mijeanim profilom defekata. Ne mogu se jednoznano svrstati ni u jedan tip. Izvor: Merkel, Puhle i dr. (2003, 121; 2006).

Unato prikazanim razlikama u usporedbi se mogu prepoznati i neke zajednike karakteristike, koje vae za Latinsku Ameriku u cjelini. Tako elementi poliarhije jednoznano pripadaju jakim stranama novih demokracija. I javna arena, uz neka ogranienja, tvori uglavnom uporite demokratskog razvoja; strategije sustavne okupacije, osobito medijskog krajobraza, mogle su se uoiti samo u Peruu. Potonje, naprotiv, ne znai da se razvila pluralistika socijalno-politika osnovica koja obiljeava demokratsku javnu arenu. Naprotiv, postoje dijelom vrlo krhke strukture politikoga i civilnog drutva, povezane sa socijalno-ekonomskim i politiko-kulturnim imbenicima (prije svega u Peruu, Venezueli, Nikaragvi i djelomice u Meksiku), koje negativno djeluju na tvorbu javnog miljenja i volje. Slabosti latinskoamerikih demokracija nalaze se, meutim, ponajprije na podruju pravne drave: njezine dvije dimenzije, vaenje graanskih sloboda i prava i horizontal accountability, u Latinskoj Americi nedovoljno su ostvarene. Podaci Bertelsmannova transformacijskog indeksa upuuju na vidljiv jaz izmeu elemenata poliarhije i komponenti pravne drave. To znai da se politika mo uglavnom generira u skladu s demokratskim pravilima igre, no njezina kontrola ne funkcionira ni izmeu grana dravne vlasti niti s obzirom na elementarna prava graanki i graana. To odvajanje demokratski legitimirane politike vlasti od institucionalnih osiguraa protiv njezine zlouporabe u svim se defektnim demokracijama Latinske Amerike toliko se etabliralo da se vie ne moe oznaiti samo kao prolazna pojava. Delegativna demokracija nasuprot institucionalnoj konsolidaciji i konsolidaciji ponaanja

264

Sindromi defekata koji se nalaze u raznim kombinacijama povezani su s temeljnim problemima konsolidacije. Problematika delegativnih demokracija pritom se moe smjestiti u sjecite institucionalne konsolidacije i konsolidacije ponaanja. Zemlje koje su bile ili su jo uvijek pogoene tim defektima jesu Argentina, Peru, Venezuela i djelomice Nikaragva, dok ile, a dosad ni Meksiko, nisu time pogoeni. U Peruu se delegativna praksa u politikim uvjetima nakon Fujimorijeve ere nije ponovno uspostavila, no tu treba zadrati skepsu s obzirom na trajnu krizu u toj zemlji. U cjelini se uloga podjele vlasti u svim zemljama Latinske Amerike, osim u ileu, Urugvaju i Kostariki, moe ocijeniti kao vrlo krhka. ak i ondje gdje nema delegativnih sindroma, kao u Meksiku, judikativa je premalo funkcionalno sposobna da bi imala aktivnu ulogu u meusobnom odnosu grana vlasti. Osim toga, ni u jednoj zemlji, osim u ileu, dosad nije postignut nikakav napredak u suzbijanju korupcije. Zbog uspjenih medijskih izvjetaja porasla je i percepcija korupcije, to sve vie utjee na prihvatljivost politikih institucija, a time i demokracije. Izraziti latinskoameriki prezidencijalizam openito se moe smatrati institucionalnim poticajem za delegativnu demokraciju. Unato varijacijama koje su specifine za pojedine zemlje, moe se utvrditi da postoji i konstitucionalno naglaena pozicija moi predsjednike egzekutive uz relativno slab poloaj kontrolnih tijela. To vai za Argentinu i ile te, u jo veoj mjeri, za Peru i Venezuelu nakon ustavnih reformi. Meutim, tek su specifine konstelacije aktera u kombinaciji s dubokim drutvenim strukturnim krizama omoguile uspon delegativne demokracije. U Argentini su homogenost sektora Menem, koja je dovela do degradacije Kongresa i Vrhovnog suda od veto aktera do juniorskih partnera, kao i vezivanje poduzetnika za Menemovu reformsku koaliciju pospjeili nastanak delegativne demokracije. U Peruu i Venezueli slabost, odnosno praktiki slom starih elita potaknuli su preuzimanje vlasti od strane novih populistikih caudillos Fujimorija i Chveza, koji su instrumentalizirali protuelitistiko raspoloenje osobito siromanijih slojeva stanovnitva. U sva tri sluaja vlade su bile suoene (u percepciji elita) s nunou radikalne socijalno-ekonomske promjene zbog kriza vladanja ili ak kriza drave, koje su djelomice nastale kao posljedini problemi staroga razvojnog modela. Konsolidacija ponaanja i enklavna demokracija U podruje konsolidacije ponaanja ubrajaju se, nadalje, problemi enklavne demokracije, to jest integracija potencijalnih veto-aktera protiv demokratskih pravila igre. U Latinskoj Americi to se uglavnom odnosi na vojsku, ali djelomice i na odreene privredne elite, poput veleposjednika na sjeveru Brazila. U naih est zemalja ta su pitanja su imala odnosno jo uvijek imaju prilino razliitu ulogu. Tako je ile, koji je devedesetih godina bio par excellence enklavna demokracija, sukcesivnom supremacijom civilne politike nad vojskom vjerojatno trajno rijeio taj problem, upravo kao i Argentina, gdje ipak jo treba preraditi etike i pravne posljedine probleme reimskih zloina. I u Nikaragvi se sukcesivnom depolitizacijom neko sandinistikih oruanih snaga uspjelo

265

eliminirati opasnog veto- aktera. U andskoj regiji, naprotiv, vojska jo ima vanu ulogu, budui da je i dalje potpora i rezervna sila vlade, dok u Venezueli oit raskol unutar oruanih snaga stanje ini jo neizvjesnijim. U Peruu treba priekati da se vidi hoe li slaboj civilnoj vladi poi za rukom ouvati istku vojske nakon 2000. Uzmemo li jo i primjer Brazila, gdje je nekad snana pozicija vojske brzo svedena na mjeru koja je podnoljiva za demokraciju, pokazuje se da za sindrom enklavne demokracije ne moemo okriviti samo modus jako kontrolirane tranzicije s uspostavom posebnih prava. ile se razlikuje po tome to tu nije rije o konstelaciji elita nego, naprotiv, o konstelaciji dvaju drutvenih tabora, koja je bila uzrokom relativne stabilnosti enklava. Jo je jedan znaajan neovisno o modusu tranzicije, a to je okolnost da je u nekim drutvima prije svega u andskoj regiji i u Srednjoj Americi vojska ostala (relativno) funkcionalno sposobna institucija kao i izvor regrutacije politikih elita. Oba aspekta imaju tim veu teinu to je vie problema vladanja, latentnih dugotrajnih kriza i erozije zastarjelih predstavnikih struktura koje paraliziraju drutvene funkcije civilnih instancija. Razina predstavnitva Razliite razvojne tendencije kvalitete demokracije i konsolidacije u est zemalja vrlo su usko povezane s nainom funkcioniranja politikih i funkcionalnih struktura predstavnitva. Samo su u ileu razmjerno snano izraeni kako stranaki sustav i sustav udruenja, tako i civilno drutvo, te funkcioniraju kao kanali posredovanja drutvene artikulacije interesa. Osobito su stranke dobro ukorijenjene u drutvu, komparativno su vie programski orijentirane, a manje organizirane prema personalistiko-klijentelistikim obrascima, premda desnica ve nekoliko godina agira sve vie populistiki. Nasuprot tome, Argentina je unato snanom civilnom drutvu i stranakom sustavu naizgled naklonjenom konsolidaciji optereena jasnim znacima krize predstavnitva, ishod koje je neizvjestan. U Meksiku je zbog izrazite koncentracije na izborni reim tijekom tranzicije relativno funkcionalno sposoban stranaki sustav suprotstavljen slabome civilnom drutvu, koje je uglavnom jo proeto korporativistikim i klijentelistikim obrascima. Slino je u Nikaragvi, gdje je, meutim, stranaki sustav dodatno optereen konfrontacijom sandinista i antisandinista. Nasuprot tome, u Peruu i Venezueli stranaki su se sustavi potpuno ili u velikoj mjeri raspali, a civilno drutvo je atomizirano ili kooptirano. Dok su stabilniji i, u naelu, pluralistikiji predstavniki sustavi Argentine i ilea kao i meksiki stranaki sustav bili sposobni sadrajno i organizacijski preraditi strukturnu promjenu drutva, vie elitistike odnosno klijentelistike stranke Perua i Venezuele bile su za to nesposobne. Civilno drutvo Naposljetku, na razini civilne kulture moe se utvrditi jasna razlika izmeu juga i sjevera, to zemljama daje prilino razliite izglede da se konsolidiraju. Tako Argentina i ile u odnosu prema ostalim etirima zemljama imaju znatno

266

vitalnija civilna drutva i stabilniju civilnu kulturu, koji zajedno djeluju na umjerene politike stavove i naine ponaanja. Politiki polarizirana drutva Venezuele i Nikaragve, kao i atomizirano i djelomice anomino drutvo Perua, te djelomice jo tradicionalni Meksiko proeti su, naprotiv, protuliberalnim, autoritarnim ili patrimonijalnim mreama odnosa. Ti deficitarni drutveni obrasci imaju svoju osnovicu u heterogenim, sektorski asinkronim i isprekidanim procesima modernizacije, koji se velikom dijelu stanovnitva prezentiraju kao permanentna socijalno-ekonomska kriza. Podaci Latinobarmetra sugeriraju da to stanje dugorono provocira opasnost pomaka preferencija na taj nain da se podrka doivljenoj demokraciji stavlja iza rjeavanja goruih problema. To upuuje na neku vrstu avoljeg kruga: S jedne strane, mlade demokracije nisu sposobne ostvariti socijalno-ekonomsku strukturnu promjenu koja bi onda mogla proizvesti sinergijske uinke za svoje drutveno vezivanje i stabilizaciju. Naprotiv, procesi modernizacije ostaju neravnomjerni i koncentrirani na interese malog broja drutvenih segmenata. S druge strane, ti nerijeeni razvojni problemi dovode do drutvenih raskola i segmentacija i do vika zahtjeva za jednakou, koji se privremeno mogu zadovoljiti populistikim kanaliziranjem, ali se na taj nain ne mogu dugotrajno rijeiti.

267

V. Trei val demokratizacije: Istona i Jugoistona Azija

Aurel Croissant i Wolfgang Merkel Istraivanja razvoja demokracije u Aziji pokazuju da su demokratski sustavi vlasti u azijsko-pacifikom prostoru ak i na poetku 21. stoljea iznimke (usp. tablicu 33. i sliku 10). Unato tome, trei val demokratizacije ostavio je traga i u Istonoj i Jugoistonoj Aziji. Tako se od ukupno sedam demokracija u azijskopacifikome prostoru, Indonezija, Tajvan, Juna Koreja, Tajland i Filipini mogu svrstati u trei val demokratizacije. Poevi s padom reima predsjednika Ferdinanda Marcosa na Filipinima u veljai 1986, autoritarni su reimi popustili drutvenim zahtjevima za demokracijom i u Tajvanu (1986-1992), Junoj Koreji (1987-1988), Tajlandu (1992) i naposljetku u Indoneziji (1998-1999). Tako se mogu smjestiti u drugu polovicu treeg vala demokratizacije. Juna Koreja, Tajland i Tajvan mogu se svrstati u dogovorene tranzicije odnosno tranzicije kojima su upravljale stare reimske elite. Filipini su, naprotiv, jedan od rijetkih sluajeva tranzicije iznuene odozdo unutar treeg vala (usp. Merkel i dr., 1996, 17), dok je u Indoneziji tranzicija iznuena odozdo, ali je onda odozgo kontrolirana, da bi napokon prela u fazu pregovora izmeu starih i novih elita. Zajedno s Japanom i Istonim Timorom, koji je 2002. stekao neovisnost, te zemlje ine cijelu skupinu demokracija u Istonoj i Jugoistonoj Aziji.120 Dok se u Indoneziji i na Filipinima promjena sustava odvijala u uvjetima ekonomske i drutvene krize, u Tajvanu i Tajlandu zbivala se u fazi dugotrajnoga ekonomskog prosperiteta, koju je tek krajem prolog desetljea prekinula takozvana azijska kriza (usp. tablicu 33).121

120

O japanskom procesu transformacije raspravljali smo u poglavlju II..2. Istoni Timor je u stvarnosti bio dio Indonezije od kraja portugalske kolonijalne vladavine 1975. do 1999. Nakon prijelazne faze pod upravom UN-a, koja je uspostavljena u rujnu 1999, Istoni Timor je stekao neovisnost u svibnju 2002. Kamboda, gdje je proces demokratizacije poeo pod pokroviteljstvom UN-a u razdoblju 1991-1993, ali je u meuvremenu okonan ponovnom uspostavom autoritarnog reima pod vodstvom premijera Hun Sena, zbog sustavnih razloga ne moe biti uzeta u obzir (usp. o Kambodi: Croissant, 2006a; Peou, 2006). 121 O azijskoj krizi i njezinim uincima na zemlje o kojima ovdje govorimo usp. poglavlja o pojedinim zeljama u Dosch i Faust (2000).

268

Tablica 32: Demokratski i autokratski sustavi u pacifikoj Aziji (2005)a

Zemlja Politika prava Graanska prava Kriteriji Politiki status prema Freedom Houseu neslobodan neslobodna neslobodna neslobodna djelomice slobodna slobodan neslobodna Tip reima

Brunej 6 5 dinastiko-autoritaran Burma 7 7 vojno-autoritaran Kamboda 6 5 vojno-autoritaran NR Kina 7 6 komunistiko-autoritaran Indonezija 3 4 defektna demokracija Japan 1 2 liberalna demokracija Koreja, 7 7 totalitaran Sjeverna Koreja, Juna 1 2 slobodna defektna demokracija Laos 7 6 neslobodan komunistiko-autoritaran Malezija 4 4 djelomice slobodna autoritarni modernizacijski reim Istoni Timor 3 3 djelomice slobodan defektna demokracija Filipini 2 3 slobodni defektna demokracija Singapur 5 4 djelomice slobodan autoritarni modernizacijski reim Tajvan 2 1 slobodan liberalna demokracija Tajland 2 3 slobodan defektna demokracija Vijetnam 7 6 neslobodan komunistiko-autoritaran a Indeksi za ostvarivanje politikih prava (odravanje slobodnih i potenih izbora, odgovornost vladajuih spram biraa, ostvarivanje politikih sloboda, prava na participaciju i manjinskih prava) i graanskih prava (primjerice, sloboda miljenja, vjeroispovijesti, udruivanja, govora i tiska) seu od 1 (najvii mogui stupanj ostvarivanja) do 7 (potpuna odsutnost tih prava zbog dravne represije). Izvor: Freedom House (2006); kategorizaciju poredaka vlasti izvrili su autori.

Svih pet politikih sustava ima, meutim, znaajna zajednika obiljeja: nastali su iz autoritarnih, ali trino orijentiranih reima, koji su u dugim fazama svoga autokratskog postojanja unutar kontroliranih drutvenih i politikih slobodnih prostora u odreenoj mjeri tolerirali legalnu politiku opoziciju koja je, osim u Tajvanu, bila organizirana u stranakom obliku. Premda ne treba precijeniti vanost tih elemenata demokratskog iskustva za procese transformacije samo su Filipini prije posljednje promjene sustava imali dugo iskustvo odravanja slobodnih i potenih izbora, kao i ureene demokratske smjene vlasti iskustva s oblicima legalne politike konkurencije i kolektivna sjeanja, kao i institucionalne tradicije mogli bi utjecati na izglede da se demokracija konsolidira.

269

Slika 10: Istona i Jugoistona Azija: kvaliteta demokracije i stupanj otvorenosti autokracija
Taiw an Sdkorea Philippinen Thailand Indones ien Singapur Malaysia Kambodscha V ietnam China Laos Nordkorea Myanmar 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10

Napomena: Grafikon za svaku zemlju pokazuje srednju vrijednost sastavljenu od pet vrijednosti demokracije, koje odgovaraju parcijalnim reimima usidrene demokracije; podaci BTI-a u tu su svrhu iznova grupirani odnosno agregirani. Ljestvica see od 1 (nije prisutno) do 10 (potpuno ispunjeno). Redoslijed je ureen prema ukupnoj vrijednosti za demokraciju u BTI-u. Myanmar (Burma) dostie samo minimalnu vrijednost od 1,0. Izvor: Bertelsmann Stiftung (2005).

Tablica33: Socijalno-ekonomski okvirni uvjeti demokratske transformacije u Istonoj i Jugoistonoj Aziji

Prosjeni rast BDP-a per capita (1993-2002) BDP per capita u USD (PPP, 1999) Prosjena. stopa inflacije (1993-2002) Stopa zaduenosti (1999) Nezaposlenost(1990-2000) Razina pismenosti (1992-1996) Indonezija 2,0 2.439 13,9 33,4 4,7 86,3 Filipini Juna Koreja 1,2 4,9 (1993-2001) 3.815 14.637 7,3 15,4 8,6 95,1 4,1 n.a. 3,2 97,6 Tajvan 4,9 14.216 2,1 n.a. 2,6 (1995-2000) n.a. n.a. 0,30 5,4 = paritet Tajland 3,4 5.599 4,0 14,8 1,9 95,3 2.252 0,44 9,3

Broj studenata na 100. 000 stanovnika 1.157 2.958 6.106 (1992-1996) Raspodjela dohodaka 0,31 0,49 0,32 (Gini-Index, 1990-2000) Raspodjela dohodaka 4,0 12,7 5,3 (odnos bogati/siromani, 1990-2000) Napomene: n.a. = nije dostupno (not available); BDP = drutveni bruto proizvod; PPP kupovne moi.

270

Izvor: Podaci su sastavljeni prema: Croissant i dr. (2001, 132. i d.); Sandschneider (2001, 360. i d.); Merkel (2002).

S gledita teorije modernizacije, Tajvan i Juna Koreja imaju neusporedivo bolje izglede da se konsolidiraju od ostalih azijskih, ali i veine latinskoamerikih demokracija, budui da su privredno znatno razvijeniji, a raspodjela dohodaka, imetka i pristupa obrazovanju vrlo je otvorena i za iroke slojeve. Uvjeti transformacije na Filipinima i, osobito, u Indoneziji, naprotiv, bitno su nepovoljniji za demokratsku konsolidaciju, budui da je u njima promjena sustava praena pojavama ekonomske krize, krize dravnosti i nasilja na lokalnoj razini. U ovom poglavlju analizirat emo osobitosti procesa transformacije u Istonoj i Jugoistonoj Aziji. Pritom je analiza kao i u drugim regionalnim poglavljima strukturirana prema trima sveobuhvatnim problematikama: 1. Kako su i zbog kojih razloga autoritarni sustavi doivjeli neuspjeh? 2. Kako se i s kakvim rezultatima odvijala institucionalizacija demokracije u pojedinim transformacijskim zemljama? 3. to se sustavno moe rei o stanju konsolidacije i buduim izgledima da se u Istonoj i Jugoistonoj Aziji demokracija konsolidira? Zakljuno emo na podlozi rasprave o azijskoj demokraciji, voene devedesetih godina, razmotriti pitanje je li u pet analiziranih zemalja nastao izvorno azijski oblik demokracije (meu ostalima, v. Neher, 1994; Bell i dr., 1995; Neher i Marlay, 1995).

1. Tipovi autoritarnih reima

Pet je mladih demokracija proizalo iz razliitih autoritarnih reima. Mogu se prepoznati tri razliita tipa, od kojih je svaki ostavio iza sebe specifine hipoteke. 1.1. Filipini: Marcosov sultanistiki reim Od istraivanih zemalja Filipini mogu posegnuti za najveim fundusom demokratskog iskustva. Ve pod amerikom kolonijalnom upravom (1899-1946) razvile su se prve strukture, na koje se filipinska demokracija mogla osloniti nakon stjecanja neovisnosti zemlje: primjerice, neovisno pravosue prema amerikom uzoru (od 1901), politike stranke (od 1907), poludemokratski ustav (1935), civilna vlada pod pokroviteljstvom SAD-a i uprava u rukama domaih elita (Buendia, 1994: 85-88; Celoza, 1997). Za razliku od veine drugih azijskih demokracija drugog vala i unato dubokoj socijalnoj nejednakosti i odvojenosti politikih struktura od irokih masa stanovnitva, demokraciji snano centriranoj na elite najprije je polo za rukom uspjeno ukljuiti razliite socijalne skupine i frakcije elita u politiki sustav. I predsjednik Ferdinand Marcos je 1965. doao na vlast demokratskim izborima. Kao jedini predsjednik u povijesti Filipina uspio je biti ponovno izabran 1969. Meutim, proglaenjem ratnog stanja 1972, zabranom politikih

271

stranaka te usvajanjem Ustava skrojenog po mjeri jedne osobe Marcos je okonao demokraciju. Time je reagirao na postupke starih vladajuih elita koje su sve ee kritizirale njegov nain obnaanja vlasti, kojim je fragilnu ravnoteu moi filipinske elitistike i klijentelistike demokracije progresivno mijenjao u svoju korist i u korist svojih osobnih sljedbenika (Pei, 1998b, 61). Premda se u poetnoj fazi reima pokuavalo ideoloki legitimirati autokratsku vlast pozivanjem na vrijednosti poput nacionalnog razvoja i socijalne pravde, ta je ideoloka pretenzija, saeta u programatskoj proklamaciji novog drutva, stupila u drugi plan s duljinom trajanja Marcosove vladavine. Umjesto toga, autoritarni modernizacijski reim sve je vie degenerirao u personalistiki i patrimonijalistiki reim voe s jako izraenim sultanistikim (Max Weber) crtama. Naposljetku vie nije bilo dravne institucije koju nisu kolonizirali Marcos, njegova obitelj i predsjednikovi cronies (drugovi). Pored Marcosa i njegove osobne kamarile, ulogu predsjednikovih juniorskih partnera zauzeli su filipinska vojska i vladajua stranka Kilusang Bagong Lipunan (Pokret za novo drutvo), premda nisu mogli znaajno utjecati na nain obnaanja vlasti (Celoza, 1997). Tako je autoritarni reim u prvom redu sluio bogaenju Marcosa i klike koja ga je podupirala, a da pritom nije mogao bitno utjecati na patrimonijalnu strukturu filipinskoga drutvenog poretka te socijalni i privredni poloaj politiki marginalizirane stare oligarhije. 1.2. Juna Koreja: birokratsko-vojni reim Za razliku od Filipina, Juna Koreja moe se osloniti samo na vrlo kratko demokratsko iskustvo. Od stjecanja neovisnosti 15. kolovoza 1948. Republika Koreja doivjela je ukupno est razliitih politikih reima. S iznimkom kratkotrajne Druge Republike (1960-1961) kao i este Republike (od 1988), rije je o autoritarnim reimima. Epizoda kvazicivilnih reima,122 sastavljenih od vojnika i civilnih birokrata, poela je nakon pua mladih asnika oko brigadnog generala Park Chun-heea u svibnju 1961. i trajala je do veljae 1988. Privremeno posljednji autoritarni reim nastao je nakon smrti autokratskog predsjednika Park Chun-heea. Pod okolnostima koje do danas nisu posve razjanjene, Parka je 26. listopada 1979. ustrijelio njegov vlastiti ef tajne slube. Nakon njegova umorstva reim je najprije zapoeo ogranienu liberalizaciju. Meutim, za samo nekoliko mjeseci vojsci je pod vodstvom general Chun Doo-hwana i Roh Tae-wooa polo za rukom da puzajuim dravnim udarom nasilno okona zapoete procese liberalizacije. Vrlo se brzo Chun Doo-hwan kristalizirao kao vodea vojna i politika osoba. U pseudodemokratskim izborima Chun je 1981. dao da ga izaberu za predsjednika.123 Institucionalna arhitektura Pete Republike pod predsjednikom Chun Doohwanom (1980-1988)124 dopustila je razmjerno visok stupanj politikih i graanskih sloboda. Tolerirane su opozicijske stranke te su postojale ograniene
122

Kvazicivilni reimi jesu vojni reimi koji imaju formalno civilni karakter (civilnog predsjednika, ustav, prividno demokratske izbore), ali su stvarno pod dominacijom oruanih snaga. Tipino je da je bivi asnik na elu reima (usp. Finer, 1962). 123 Pseudodemokratski, budui da je Chuna izabrao nedemokratski konstituirano izborniko tijelo.

272

mogunosti politike participacije u okviru polukompetitivnih izbora. Kontrola zakonodavne od strane izvrne vlasti i ogranienje politike konkurencije manipulacijom sigurnosnim zakonima, izbornim zakonodavstvom i zakonom o strankama kao i samim Ustavom tvorili su, meutim, formalne i neformalne prepreke koje su faktiki trajno iskljuile opoziciju iz politikog odluivanja. Nosei stupovi bili su civilna birokracija, vojska i poduzetnici. Naglaavanje openitih vrijednosti poput patriotizma i modernizacije kao i formalno-legalnih osnova vladavine u Ustavu koji je skrojen po mjeri vojske moe se tumaiti kao pokuaj legalistikog legitimiranja sustava. Manipulacija formalno demokratskim insitucijama, koju je reim eksplicitno obrazloio nunou ekonomskog razvoja i ugroavanjem nacionalne sigurnosti od strane Sjeverne Koreje, imala je samo ogranien uspjeh. Privredna uinkovitost dala je, meutim, reimu visoku mjeru empirijske legitimnosti, tako da se stabilnost politikog sustava mogla odravati na razmjerno niskoj razini represije (usp. Croissant, 1998b). 1.3. Tajvan: jednostranaki reim Kuomintanga Autoritarni reim u Tajvanu zauzimao je posebno mjesto meu diktaturama zapadno-kapitalistikog tabora. Uz iznimku Meksika, bila je rije o jedinoj dugotrajnoj jednostranakoj diktaturi u skupini autoritarnih modernizacijskih reima s trinom privredom nakon Drugoga svjetskog rata. Nositelj autoritarne vlasti bio je Kuomintang (Nacionalna stranka, KMT), koji se esto pogreno oznaava kao lenjinistika dravna stranka,125 pod vodstvom karizmatinog predsjednika drave Chiang Kai-sheka (1949-1975) te njegova sina Chiang Ching-kuoa (1975-1987). Pobjegavi nakon poraza u kineskome graankom ratu na otok Tajvan (1949), nacionalni kineski reim svoju je legitimnost uglavnom crpio iz triju izvora (Chao i Myers, 1998, 19-101): ideoloke legitimnosti, koja se trebala postii pozivanjem na nacionalnu ideologiju triju narodnih naela Sun Yat-sena;126 s time je bila povezana pretenzija na to da reim predstavlja jedinu legitimnu vladu i meunarodnopravnog zastupnika cijele Kine; ugroavanja sigurnosti Tajvana od strane NR Kine, koje je imalo poseban uinak kod vie od dva milijuna sljedbenika KMT-a koji su s vladom pobjegli na Tajvan;
124

Prema francuskom uzoru, uvoenje novog ustava u Junoj Koreji se oznaava kao prelazak iz jedne republike u drugu. Tako se Prva Republika (1948-1960) pod predsjednikom Syngmanom Rheeom moe oznaiti kao sultanistiki reim, Druga Republika (1960-1961) kao parlamentarna demokracija, a Trea (1963-1973) i etvrta Republika (1973-1979) respektivno kao birokratskovojni reimi (1998b). 125 Slubeno osnovan 1912. godine i 1924. uz sovjetsku pomo reorganiziran, KMT je po svome organizacijskom ustrojstvu dodue bio lenjinistika kadrovska partija. Meutim, za taj tip stranaka nedostajali su mu karakteristina stroga hijerarhija odluivanja (demokratski centralizam), rigidna stranaka disciplina te stranaka ideologija kao zatvoren sustav vjerovanja i vrijednosti (Lu Yali, 1991, 111. i d.). 126 Tri narodna naela su: (1) narodna drava, to jest nacionalna neovisnost; (2) narodna vlast, to jest ozbiljenje kineske demokracije s graanskim pravima za sve Kineze; (3) narodna dobrobit, to jest socijalno blagostanje i pravedan privredni sustav s privatnim vlasnitvom i dravnim planiranjem u okviru mijeanoga privrednog poretka (usp. Mller, 1997, 67-69).

273

velikog uspjeha privredne modernizacije, osobito u prva tri desetljea vlasti KMT-a. Vladavina dravne stranke KMT temeljila se pritom na est sigurnosnih mehanizama (Tien, 1992, 5, i d.; Pei, 1998a): 1. proimanju cijeloga dravnog aparata stranakim kadrovima, a drutva masovnim organizacijama stranke; 2. uspostavi hegemonije KMT-a u stranakom sustavu;127 3. inkluzivnome dravnom korporativizmu, koji je velika udruenja kapitala, sindikate i druge interesne skupine podredio strogoj i djelotvornoj kontroli reima; 4. prijenosu sustava vlasti Republike Kine (1911-1949) na politiki sustav otoka Tajvana, uz ouvanje personalnoga i institucionalnog kontinuiteta kontinentalnog reima; 5. potkopavanju demokratskog Nankinkog ustava iz 1947. gustim spletom odredbi o izvanrednom stanju i stanju nude; 6. monopolizaciji politikih kompetencija vodstva i odluivanja od strane karizmatskoga politikog voe. Premda je reimska stranka bila usko isprepletena s nacionalnim kineskim oruanim snagama, a s Chiang Kai-shekom je do njegove smrti 1975. na elu reima bio general, izvan je svake sumnje da je autoritarni reim iz vremena KMT-a bio autoritarni modernizacijski reim pod civilnim vodstvom politike stranke. 1.4. Tajland: birokratsko-vojni reim Autokratski sustav vlasti Tajlanda moe se jednoznano svrstati u skupinu birokratsko-vojnih reima. Pritom su se stalno smjenjivali otvoreni vojni reimi s kvazicivilnim reimima, koje su, dodue, formalno vodili civilni politiari ili bivi vojnici, alu su stvarno bili pod nadzorom oruanih snaga. Sredinji instrument legitimacije vlasti bilo je pozivanje na naela nacionalnog razvoja (modernizacije), nacionalne suverenosti te budizma i monarhije, koji su ve prilikom pua reformski orijentiranih vojnika protiv apsolutistike monarhije Siama (1932) sluili kao opravdanje. Kao nositelji vlasti fungirali su civilna birokracija i vojska. Za razliku od usporedivih reima, primjerice u Latinskoj Americi, u Tajlandu najee nije vladala hunta, a stupanj represije bio je preteno nizak. No, slino kao i u Latinskoj Americi, opetovano su se smjenjivale demokratske faze s autokratskim razdobljima.128 Autoritarni reimi Tajlanda mogu se od ranih sedamdesetih godina 20. stoljea, kad je dolo do opreznog otvaranja i liberalizacije bureaucratic polity
127

Hegemonijski stranaki sustavi su, prema Sartoriju (1976, 230. i d.), obiljeeni time da pored vladajue hegemonijske stranke, koja monopolizira politiku mo, ne postoje druge politike stranke; ako ipak postoje, ograniene su na status satelitskih ili blokovskih stranaka. Ne postoji slobodno politiko natjecanje za birake glasove. Tako su na Tajvanu, osim KMT-a, postojale jo Omladinska stranka te Demokratsko-socijalistika stranka, koje su, meutim, zbog infiltracije KMT-ovih kadrova stvarno bile kooptirane u aparat vlasti (Jacobs, 1981, 24. i d.). 128 Demokratski reimi postojali su u Tajlandu 1974-1976 i od 1988-1991. (Hewison i Brown, 1994).

274

(Riggs 1966), najtonije oznaiti kao poludemokracije (Chai-anan, 1995). Snana izvrna vlast s premijerom koji nije izabran na izborima, najee bivim vojnikom, kontrolirala je politiki proces odluivanja. Predstavniki dom proizaao iz slobodnih izbora mora je dijeliti ovlasti sa Senatom koji nije bio demokratski legitimiran i koji se veinom sastojao od civilnih birokrata i vojnika. Restriktivni zakoni o medijima, strankama i udrugama osiguravali su konstitucionalne prerogative vojne i civilne birokracije (Chai-anan, 1995, 341). 1.5. Indonezija: izmeu birokratsko-vojne vladavine i sultanizma S otprilike 210 milijuna stanovnika, rasporeenih na 13.000 otoka i s vie od 500 narodnih i jezinih skupina, Indonezija je meu istraivanim zemljama ne samo najvee, nego i etniki i vjerski najheterogenije drutvo. Osim toga, Indonezija je s udjelom od oko 85 posto muslimanskog stanovnitva (oko 180 milijuna) najvea islamska drava na svijetu. Osim muslimana postoje skupine stanovnitva katolike, protestantske, hinduistike i budistike vjeroispovijesti, kao i sljedbenici tradicionalnih religija. Biva kolonijalna podruja Holandske Istone Indije stekla su 1949. neovisnost kao Sjedinjene Drave Indonzije. Tome je prethodila viegodinja borba za nacionalnu neovisnost protiv nizozemskih kolonijalnih postrojbi, koje su nakon povlaenja japanskih okupacijskih postrojbi u Drugome svjetskom ratu (1942-1945) uzaludno pokuavale ponovno uspostaviti kontrolu nad indonezijskim arhipelagom. Ve je 1945. godine indonezijski Nacionalni kongres usvojio Ustav za federativnu indonezijsku republiku s predsjednikim sustavom. Voa pokreta za neovisnost, Sukarno, postao je predsjednik. Premda je Ustav predvidio izabrani Predstavniki dom (Dewan Perwakilan Rakyat, DPR), izbor predsjednika od strane demokratski izabrane takozvane Savjetodavne narodne skuptine (Majelis Permusyawaratan Rakya) i dalekosena prava pojedinih subjekata federacije naspram sredinje vlade u Dakarti, erozija ustavnog ustrojstva indonezijske demokracije zapoela je neposredno nakon stjecanja neovisnosti. Vie predsjednikih dekreta eliminirali su u samo nekoliko mjeseci federativni poredak, a na njegovo je mjesto stupila Republika Indonezija kao jedinstvena drava sa Sukarnom kao predsjednikom. Godine 1950. usvojen privremeni ustav institucionalizirao je parlamentarni sustav vlasti, u kojem su, meutim, tek 1955. prvi put odrani opi izbori. Premda su nacionalni izbori 1955. nakon kojih su uslijedili lokalni izbori 1957. bili slobodni i poteni, nisu pridonijeli rjeenju kronine politike krize. Borba izmeu sekularnih nacionalista, islamskih stranaka i komunistike ljevice, kao i izljev komunistikog nasilja nakon toga jo su vie intenzivirali politiku nestabilnost. Uz potporu vojske predsjednik Sukarno je 1957. objavom ratnog stanja okonao prvu indonezijsku demokraciju. Umjesto nje nastupila je takozvana upravljana demokracija (guided democracy), eufemizam iza kojega se skrivao personalizirani autoritarni sustav (Feith, 1962). Izabrani je parlament zamijelila

275

skuptina sastavljena od pojedinaca koje je Sukarno sam izabrao. Ponovno je na snagu stupio Ustav iz 1945, umjesto parlamentarnog sustava vlasti uveden je predsjedniki, a veina je politikih stranaka zabranjena. Unutarnje politike napetosti kulminirale su 1965. u navodnome dravnom udaru to ga je planirala komunistika partija, ijom su rtvom postali estorica po rangu najviih asnika ABRI-a.129 Pod vodstvom po rangu najviega preivjelog asnika vojske, general-bojnika Suharta, pu su krvavo uguile oruane snage uz pomo islamskih milicija.130 Na Suhartovu inicijativu, koji je de facto ve od 1965. imao politiku mo u rukama, Sukarna je 1967. smijenila Savjetodavna narodna skuptina i stavila ga u kuni pritvor, gdje je 1970. umro. Umjesto njega Suharto je 1968. izabran za predsjednika (Sulistyo, 2002, 76). Autoritarni reim takozvanoga Novog poretka, koji je nastao kao posljedica tih dogaaja, moe se obiljeiti kao vojno-birokratski reim u kvazicivilnom ruhu. Formalno zasnovan na Ustavu iz 1945, reim je stvarno bio predsjednika diktatura pod vodstvom biveg generala Suharta, iji su nositelji u biti bile tri skupine aktera (usp. Sundhausen, 1982; Malley, 2000; Ufen, 2002b): oruane snage i dravna birokracija, koji su meusobno bili usko isprepleteni; reimska stranka Golkar (Partai Golongan Karya); strogo uzevi, ona nije bila politika stranka, nego krovna organizacija razliitih drutvenih grupacija koje su ranih ezdesetih godina osnovane kao frontovske organizacije u borbi protiv komunista, no pod Suhartom su de facto igrale ulogu reimske stranke, iji su se vodei kadrovi gotovo iskljuivo regrutirali iz asnikog zbora i birokracije; nacionalni poduzetnici kao i sino-indijski poslovni svijet. Politike su stranke, osim Golkara, bile zabranjene, poput dviju velih stranaka iz pedesetih godina, islamske Masyumi i Komunisike partije Indonezije, ili su se morale prisilno ujediniti u Ujedinjenu stranku razvoja (PPP) i Indonezijsku demokratsku stranku (PDI). Slino kao i u birokratsko-vojnim reimima u Junoj Koreji, provoeni su parlamentarni izbori (1971, 1977, 1982, 1987, 1992, 1997). Izbori za Predstavniki dom nisu bili ni kompetitivni, ni slobodni, ni poteni. Osim toga, znaenje izabranog parlamenta bilo je marginalno u odnosu prema predsjedniku . Premda nije nedostajalo pokuaja legitimacije Novog poretka treba ponajprije spomenuti u preambuli Ustava usidrenu ideologiju Pansacilla,131 koju je formulirao Sukarno empirijska se legitimnost reima u biti oslanjala na njegovu ekonomsku uinkovitost kao i njegovu protukomunistiku deklariranost (Liddle, 1999, 100-103; Emmerson, 1999, 39). ABRI je svoj politiki dominantan
129 130

Angkatan Besenjata Republik Indonesia, Oruane snage Republike Indonezije. Lov na stvarne ili navodne komuniste uzrokovao je vie stotina tisua rtava, pri emu neke procjene navode ak brojku od jedan i pol milijun mrtvih. 131 Pansacilla sadrava pet naela vodilja indonezijske drave: (1) nacionalno jedinstvo, (2) ovjenost, (3) demokracja utemeljena na jedinstvu i konsenzusu, (4) socijalna pravda, (5) vjera u Boga. Ideja (Pansaclle) najprije se sastojala od ne mnogo vie od pukog nacta fiktivne konstrukcije, koja je kao ujedinjujua platforma svih Indoneana trebala ukinuti vjerske i etnike napetosti (Arenhvel, 2003).

276

poloaj obrazloio ulogom oruanih snaga u borbi za neovisnost protiv Nizozemske i kao uvara nacije protiv komunistike prijetnje 1965, kao i njegovim znaenjem za razvojni proces zemlje (Harymurti, 1999, 72-75; Robinson, 2001, 230-234). Sve do osamdesetih godina utjecaj se oruanih snaga unutar reima smanjivao. Jaao je poloaj civilne birokracije i tehnokracije. Na je taj nain nastao nov obrazac odnosa sastavljen od predsjednika i politikih birokrata, koji je obuhvaao znanstvenike, tehnokrate i vojsku, a pripadali su mu i islamski intelektualci i voe sino-indijskih privrednih konglomerata (Dosch, 2000, 221). Paralelno sa sve veom patrimonijalizacijom reima dolo je do zgunjavanja aranmana meu elitama, u ijem su sreditu bili predsjednik i njegova obitelj kao i mala skupina njihovih cronies (drugova). Pojednostavlneno se razvoj Novog poretka od sredine ezdesetih do kraja devedesetih godina moe karakterizirati kao razvoj koji se odvijao od birokratsko-vojne razvojne diktature prema reimu sa sultanistikim obiljejima. Meutim, intenzitet patrimonijalizacije struktura vlasti u Indoneziji ak i na kraju Suhartove vladavine nije odgovarao onome Marcosa na Filipinima. Do kraja Novog poretka 1998. ABRI je ostao sredinje uporite reima. I reimska stranka Golkar bila je organizacijski jae institucionalizirana i dublje ukorijenjena u drutvu nego Marcosov KBL, koji je politiki tavorio u sjeni.132

2. Prijelazi u druge reime

Prijelazi iz jednoga u drugi reim u tri od pet zemalja odvijali su se brzo. U Junoj Koreji (1985-1987), na Filipinima (1986-1987) i Tajlandu 1992. kraj tranzicije i poetak faze demokratske konolidacije mogu se jednoznano odrediti, budui da su se konstitutivni demokratski izbori i donoenje ustava uglavnom sinkrono odvijali, te su dovreni za nekoliko mjeseci. Tee je odrediti granice pojedinih faza u Tajvanu. One se razlikuju ovisno o tome odaberemo li kao razdjelnicu izmeu tranzicije i konsolidacije prve slobodne parlamentarne izbore (1992), prve slobodne i izravne predsjednike izbore (1996) ili (privremeni) kraj demokratske institucionalizacije u obliku revizije ustava (1997). U Indoneziji se moe govoriti o kraju tranzicije ako se kao zavretak uzmu slobodni parlamentarni izbori i slobodan (neizravan) izbor predsjednika od strane palamenta (1999). Ako se, meutim, kao okonanje tranzicije odabere kraj uvoenja (institucionalizacije) demokratskih ustavnih pravila, onda je tranzicija u Indoneziji dovrena tek 2003. godine. 2.1. Filipini: Kolaps reima i demokratizacija odozdo Filipini su bili zaetak treeg vala u pacifikoj Aziji. Sultanistiki reim koji je institucionaliziran puem protiv samog sebe demokratski izabranog predsjednika Ferdinanda Marcosa 1972. oslabljen je poetkom osamdesetih godina sve dubljom ekonomskom i u borbi protiv komunistikih odnosno
132

Dosch (2000, 14) stoga oznaava Suhartov reim kao mijeani oblik sultanistikoga i autoritarno-birokratskog reima s istaknutim poloajem oruanih snaga.

277

muslimansko-secesionistikih ustanikih pokreta krizom vojne djelotvornosti. Filipinska srednja klasa, poduzetnici, sindikati i dijelovi ujecajne katolike crkve tako su se sve vie otuivali od reima. Dijelovi vojske nezadovoljni reimom i njegovom nedovoljnom politikom suzbijanja ustanaka poeli su se distancirati od reima. Neuinkovitost dravne uprave, endemski razmjeri korupcije Marcosova klana i njemu bliskih cronies, kao i nepotizam u popunjavanju vodeih dravnih i privrednih poloaja stimulirali su osnivanje niza skupina za ljudska i graanska prava, koje su djelomice potajno, a djelomice otvoreno izazivale autoritarni reim (Lane, 1990; Kunz, 1995). Politike pogreke sa stajalita ouvanja moi, poput ubojstva opozicijskog politiara Benigna Aquina (1983), koji se vratio iz amerikog egzila, politizirale su filipinske gornje i srednje slojeve i zaotrile legitimacijsku krizu autoritarnog reima. I SAD se kao najvaniji partner i vanjskopolitiki mentor predsjednika Marcosa distancirao od svog saveznika. Premda su u tom trenutku opozicijske stranke ponovno bile legalizirane,133 zbog raznih oblika represije, razbijanja starih politikih struktura, suparnitva meu razliitim grupacijama, pa u konanici i zbog djelomine kooptacije od strane reima, one nisu bile djelotvoran izazov za Markosov Pokret za novo drutvo (Hernandez, 1991, 175; Thompson, 1995, 53, 182). Naprotiv, akteri civilnog drutva, poput udruenja poslodavaca, lijevo orijentiranih sindikata ili temeljnih organizacija katolike crkve, uspjeno su u kasnoj fazi autoritarnog reima preuzeli kljunu funkciju u protureimskom otporu (Clarke, 1998). S obzirom na erodiranu osnovicu moi reima, Marcos je postao rtvom krive procjene, koja je proirena meu autoritarnim elitama (Przeworski, 1991, 55. i d.), da e odravanjem pseudodemokratskih izbora moi zadobiti legitimnost i time stabilizirati svoju vlast. U potpunoj zabludi glede stvarne podrke meu biraima, kratkorono je zakazao predsjednike izbore za veljau 1986. Fragmentiranoj opoziciji neoekivano je polo za rukom da se suglasi o Corazon Aquino (udovici Benigna Aquina) kao zajednikoj kandidatkinjI. Time je opozicija raspolagala politiki simbolinom figurom koja je, s jedne strane, uivala simpatije irokih slojeva biraa, ali i potporu opozicijske krovne organizacije Namfrel (Nacionalni graanski pokret za slobodne izbore), skupina bliskih poduzetnicima (Makati Business Club) i, prije svega, katolike crkve. S druge strane, Corazon Aquino nije imala osobnu politiku infrastrukturu moi i stoga u percepciji umjerenih opozicijskih politiara nije ugroavala njihovu pretenziju na politiko vodstvo. Izbori su odrani 7. veljae 1986. Rezultirali su time da su oba kandidata proglasila izbornu pobjedu. Premda se ni navodi opozicije djelomice nisu mogli provjeriti, za velike dijelove javnosti bilo je potpuno neupitno da je Marcosova pobjeda rezultat opsenih manipulacija pri prebrojavanju glasova. U kratkotrajno nejasnoj politikoj situaciji, dok su oba kandidata za sebe reklamirala pobjedu, 14. veljae dijelovi vojske oko tadanjeg zamjenika naelnika glavnog stoera Fidela V. Ramosa, ministra obrane Juana Poncea Enrilea te skupine mladih asnika koja se sama nazvala RAM (Reform the Armed Forces Movement) pokuali su izvriti pu (usp. McCoy, 2000). Pokuaj pua je propao, no bio je
133

Stranke, koje su najprije bile zabranjene nakon Marcosova preuzimanja vlasti, od 1978. slubeno su opet bile doputene.

278

povod za masovne prosvjede koji su nazvani People Power, a koji su doveli do pada reima. U situaciji brzog raspada vlastite osnovice politike potpore i kritikog dranja amerike vlade, Marcos je shvatio da je otjeran u politiku izolaciju. Pod pritiskom SAD-a naposljetku je otiao u egzil na Havaje, ali se nije slubeno odrekao svoga predsjednikog poloaja. U saetku se moe utvrditi da su za kraj autoritarno-sultanistikog Marcosova reima vani sljedei uzroci i oblici dogaanja: Uzroci: Pad Marcosova reima je gotovo klasino posljedica isprepletanja unutarnjih sistemskih i vanjskih uzroka, kao i strukturnih imbenika i politikog djelovanja. Interno su privredna kriza te korupcija i klijentelistika praksa, koje su postale disfunkcionalne, meu skupinama koje su podravale reim dovele do raspada legitimnosti opasnog po njegov opstanak. U krizi reima Ferdinand Marcos poinio je dvije kobne pogreke koje su dovele do gubitka vlasti. Prvo, nije sprijeio umorstvo opozicijskog politiara Aquina i potcijenio je reakciju SAD-a. Nakon to je SAD makar djelomino uskratio podrku reimu, dospio je i pod vanjskopolitiki pritisak. Da bi parirao unutarnjemu i vanjskom pritisku i pribavio reimu novu legitimnost nunu za njegov opstanak, Marcos je dopustio izbore. To je bila druga strateka pogreka. Marcos je doivio izborni poraz. Nakon toga vie nije raspolagao manipulativnim i represivnim resursima da bi probuenome i mobiliziranom civilnom drutvu mogao nametnuti svoju pretenziju na autoritarnu vlast. Tijek: Kraj Marcosova reima bio je mjeavina kolapsa reima kojega je on sam prouzroio i odozdo iznuene tranzicije. Svoj kolaps reim je prouzroio neuinkovitom privrednom i unutarnjom politikom (legitimacijska kriza zbog ekonomske i vojne neuinkovitosti) i grubih pogreaka u politici ouvanja moi. Kolaps je iznuen odozdo jer je u meuvremenu mobilizirano drutvo diktatoru, nakon njegovih mjera liberalizacije, zaprijeilo povratak staroj autoritarnoj vladavini. 2.2. Juna Koreja: dogovorena promjena reima U Junoj Koreji pad autoritarnog reima, unato razliitim strukturnim kontekstualnim uvjetima, ima neke slinosti s Filipinima. Tradicionalno snana junokorejska drava zbog svoje je uspjene socijalno-ekonomske modernizacije u sve veoj mjeri izgubila autonomiju u odnosu prema drudrtvu. Razliiti drutveni slojevi i skupine sve su vie konfrontirale birokratsko-vojni reim s novim zahtjevima za ekonomskim, socijalnim i politikim sudjelovanjem. Dodue, koaliciji dravnih inovnika, politiara, krupnih poduzetnika i vojske, koja je vladala od pua vojske pod vodstvom generala Park Chun-heeja 1961. godine, polo je jo krajem sedamdesetih godina za rukom da krvavo ugui demokratski otpor. No nasilno suzbijanje opozivije (Kwangju masakar)134
134

U svibnju 1980. dolo je u jugozapadnoj metropoli Kwangju do masovnih opozicijskih prosvjeda protiv pua generala Chun Doo-hwana i Roh Tae-wooa, tijekom kojih je demonstrantima polo za rukom preuzeti kontrolu nad gradom. Samo nekoliko dana kasnije puisti su naredili napad elitnih postrojbi na Kwangju. Do danas nije poznat stvaran broj rtava: dok su slubeni navodi govorili o 189 mrtvih, disidentski su krugovi govorili o vie od 2.100

279

zaotrilo je permanentnu krizu (Yang, 1994b, 18) reima pod vodstvom biveg generala Chun Doo-hwana, koji je obnaao dunost predsjednika. Istodobno je rigidna privredna modernizacija ranih osamdesetih godina uzrokovala sve vee otuenje velikih skupina stanovnitva od reima Studenti, skupine za ljudska prava i crkve sve snanije su dovodile u pitanje pretenziju starih elita na autokratsku vlast. Opozicija je ojaala, dok je podrka birokratsko-vojnom reimu kopnila. To je reimske elite prisililo da reagiraju prilagodbom. U proljee 1985.doputeni su gotovo slobodni izbori za nacionalnu skuptinu. Izbori koji su uprilieni s namjerom da se neutralizira opozicijski prosvjedni potencijal pokrenuli su liberalizaciju, koja je isprva bila kontrolirana, ali se onda progresivno poela odvijati vlastitom dinamikom. Opozicija je u pripremi za izbore iskoristila proirene slobodne prostore politikog razvoja za osnivanje Nove korejske demokratske stranke (NKDP). Opozicijska integracijska stranka pretvorila je izbore iz kontroliranog glasovanja o bilanci postignua Chunove vlade u referendum o samom reimu (Croissant, 1997b, 297). U savezu s razliitim skupinama civilnog drutva NKDP-u je polo za rukom da, koristei vjetu strategiju pregovora i mobilizacije, reim sve vie dovodi u pitanje. Autoritarne elite vlasti bile su pod dodatnim pritiskom da reagiraju zbog predsjednikih izbora, koji su zakazani za prosinac 1987. Prvobitno su ti izbori zamiljeni kao instrument formalno demokratske legitimacije reima i trebali su osigurati miran prijenos vlasti na predsjednikoj dunosti s Chun Doo-hwana na njegova sudionika u puu Roh Tae-wooa, no sad su znaajno ograniili slobodan prostor djelovanja reimskih elita. Za razliku od Filipina, u Junoj Koreji su proces tranzicije odredili pregovori. Najprije je autoritarnom reimu polo za rukom da umjereno raspoloenu opoziciju ponudom razgovora o ustavu obvee unutar postojeih politikih institucija. Zbog nedostatka spremnosti na kompromis pregovori su propali ve nakon nekoliko mjeseci. Opozicija je tumaila da je pregovaraka pozicija reima toliko oslabljena da je vjerovala kako moe jednostrano nametnusti svoje predodbe. Reimske elite spremne na pregovore potcijenile su pak odlunost vodstva NKDP-a i potporu koje je uivalo meu radikalnijom opozicijom. Koncesijama pojedinim skupinama unutar fragmentiranoga NKDP-a reimske su elite pokuale, kao i prethodnih desetljea, kooptirati razliite opozicijske grupacije, a da ti akteri nisu raspolagali irokim osloncem u demokratskom pokretu (Croissant, 1998b). Ishod je bio pomak unutar reima u korist zagovornika vrste ruke (hardliner) Chun Doo-hwana. Prekid pregovora izmeu vlade i opozicije u travnju 1987, dakle pokuaj ponovnog zatvaranja autoritarnog reima, izazvao je, meutim, nenamjeravani uinak naime opozicijsku mobilizaciju irokih slojeva gradskog stanovnitva. U situaciji eskalacije u svibnju i lipnju 1987. milijuni Junokoreanaca demonstrirali su protiv Chunova reima. Vojska se suoila s odlukom da bira izmeu krvavog suzbijanja protesta intervencijom vojnih postrojbi i prihvaanja zahtjeva demokratskog pokreta. Kao i na Filipinima, vanjski utjecajni imbenici ograniili su opcije djelovanja autoritarnih vlastodraca. Demonstracijsi uinak koji je poluio pad
rtava (usp. Cummings, 1997, 377. i d.).

280

Marcosova reima godinu dana ranije morao je junokorejskoj vojsci biti jasan znak za to da SAD kao najvaniji saveznik zemlje vie nije bio spreman podravati autoritarne vlade ak i protiv snanog otpora u njihovim drutvima. Osim toga, zbog predstojeih olimpijskih igara sljedeeg ljeta zemlja je bila u aritu pozornosti meunarodnih medija. Pomicanje ili otkazivanje igara, koje se u danim okolnostima vjerojatno ne bi mogle odrati, dovelo bi do meunarodne izolacije zemlje. S obzirom na visoke unutarpolitike i vanjskopolitike trokove represivnog rjeenja naposljetku su umjerenjaci (softliners) oko Roh Tae-wooa, reimskoga predsjednikog kandidata, uspjeli rijeiti pitanje moi unutar reima u svoju korist (Croissant, 1998b). Izjavom od 29. lipnja 1987. (6/29-Declaration) Roh je pristao na veinu zahtjeva demokratskog pokreta te tako oslobodio put demokratizaciji. U saetku se o kraju birokratsko-vojnog reima June Koreje moe utvrditi sljedee: Uzroci. I u Junoj Koreji moe se uoiti meusobno pojaavanje isprepletenih unutarnjih i vanjskih imbenika kao uzrok kraja autoritarnog reima. Kao i na Filipinima, socijalno-ekonomske strukturne promjene i time prouzroeno zaotravanje krize legitimnosti prisilili su reimska elite na politiko djelovanje. I u Junoj Koreji su vladajue elite podlegle krivim procjenama. Meutim, postoje i neka odstupanja u usporedbi s krajem Marcosova reima na Filipinima. Najuoljivija razlika izmeu dvije zemlje bila je to to u Junoj Koreji zaotrenu krizu legitimnosti autokratske vlasti nije izazvala ekonomska neuinkovitost nego izrazit uspjeh privredne modernizacije. Gotovo na klasian nain slijedei paradigmu teorije modernizacije, novonastali srednji slojevi, radikalizirani studenti i dijelovi radnitva sve su jae zahtijevali politiku participaciju. Istodobno je SAD kao saveznik od ivotne vanosti za Junu Koreju jasno pokazao da vie nee poduprijeti ponovnu vojnu represiju nad drutvenom opozicijom. To je vladajuim elitama suzilo opcije djelovanja u tolikoj mjeri da je otvaranje reima izgledalo kao najracionalnije rjeenje za djelomino osiguranje vlasti. Meutim, odluna pogrena percepcija vojske bila je da se liberalizacija moe ograniiti i kontrolirati odozgo. Zbog mobilizacije civilnog drutva vojni su vlastodrci ubrzo izgubili kontrolu nad zbivanjima, koja su okonana demokratizacijom. Tijek. U Junoj Koreji je u pogledu promjene reima bila rije o mjeavini dogovorene tranzicije i tranzicije iznuene odozdo. Dok se na poetku kraja vojne diktature pojavio pritisak odozdo, srednja je faza (1985-1987) bila obiljeena pregovorima. U zavrnoj fazi autoritarnog reima (travanj-lipanj 1987) opet je dinamiku demokratizacije jae odreivao pritisak odozdo. 2.3. Tajvan: odozgo upravljana promjena sustava Mnogo jae nego na Filipinima ili u Junoj Koreji kraj autoritarnog reima u Tajvanu bio je obiljeen djelovanjem reimskih elita. Nakon njihova bijega od pobjedonosnih komunista 1949. s kontinenta na otok Tajvan, nacionalnoj kineskoj vladi pod vodstvom predsjednika drave Chiang Kai-sheka, koji je obnaao svoju dunost do 1975, polo je za rukom uspostaviti stabilan i

281

institucionalno izdiferenciran autoritarni reim. Predvoene Kuomintangom, autoritarne su elite mjeavinom dravnokorporativistike kontrole udruenja, vezivanjem razliitih socijalnih skupina u masovne organizacije stranke, kao i faktikog suspendiranja demokratskoga nankinkog ustava iz 1947, koji je uveden jo na kontinentu, reimom izvanrednog stanja, uspjele osigurati svoju jednostranaku vladavinu te zatvoriti politiki prostor spram svakoga organiziranoga drutvenog protesta (Chao i Myers, 1998, 48. i d.). Tek se sedamdesetih godina kao odgovor na krizu legitimnosti, izazvanu vanjskim i zaotrenu unutarnjim imbenicima, poeo formirati nacionalni opozicijski pokret koji je sezao dalje od lokalne razine i individualnog disidenstva (Schubert, 1994, 46. i d.). S pogresivnom urbanizacijom, podizanjem obrazovne razine i smanjenjem znaenja teritorijalnih i etnikih cleavages (prije svega izmeu kontinentalnih Kineza, koji su krajem etrdesetih godina pobjegli na Tajvan, i domaih Tajvanaca) u korist funkcionalnih crta sukoba, srednji su slojevi i mladi intelektualci (Lo, 1992, 384. i d.) osobito zahtijevali vie prava na politiko, privredno i socijalno sudjelovanje. U drutvu je nastao opozicijski potencijal koji se naposljetku, u razdoblju prije dopunskih izbora za Legislativni yuan (zakonodavni dom) i Nacionalnu skuptinu u prosincu 1978, formirao kao takozvani Dangwai pokret.135 Dangwai (izvan stranke) pokret nije bio organizacija ili stranka s vrstim strukturama i jasnim kriterijima lanstva nego, naprotiv, mrea koja okuplja protivnike jednostranake diktature KMT-a, omladinske reformatore i zagovornike socijalnoga, privrednoga i nadasve politikog izjednaavanja domae tajvanske veine stanovnitva s Kinezima koji su pobjegli s kontinenta (Halbeisen, 1982, 209). Dangwai je otpoetka ciljao na zauzimanje politikih poloaja. Reimski umjerenjaci (softliner) oko Chiang Ching-kuoa, Chiang Kai-shekova sina i od sredine sedamdesetih godina vritelja dunosti predsjednika drave, odluili su se, suoeni s virulentnom unutarpolitikom i vanjskopolitikom krizom potpore reimu,136 na faktiko toleriranje ilegalne opozicije, te su u okviru oprezne politike liberalizacije dopustili njezino sudjelovanje na lokalnim i nacionalnim izborima (Wu, 1995, 34. i d.). Iz Dangwai pokreta naposljetku je proizala prva samostalna opozicijska stranka Tajvana Demokratska stranka napretka (DFP). Nakon njezina faktikog priznavanja od strane reima uslijedili su ukidanje opsadnog stanja koje je bilo na snazi od 1949. i legalizacija politikih stranaka. Istodobno je KMT dao do znanja da je spreman pregovarati s DFP-om o daljnjog demokratizaciji ustava i sredinjih politikih institucija. Na pritisak politike opozicije i razliitih aktera civilnog drutva reimske su elite reagirale strategijom politikog preivljavanja, kojom su dugu fazu liberalizacije, zapoetu ve sedamdesetih godina, preveli u demokratizaciju upravljanu odozgo. Uzroci i tijek propasti autoritarne vladavine Kuomintanga mogu se saeti na sljedei nain:
135

Zbog progresivnog starenja Nacionalne skuptine i Legislativnog yuana od ezdesetih su godina odravani takozvani dopunski izbori, kako bi se popunila prazna mjesta. 136 Godine 1971. nacionalni kineski predstavnici iskljueni su iz Ujedinjenih naroda, a zamijenili su ih predstavnici NR Kine.

282

Uzroci. Za razliku od Filipina i June Koreje, kraj tajvanskoga autoritarnog reima znatno je jae bio dodatno potaknut vanjskim uzrocima. Zbog vanjskopolitikog otvaranja SAD-a prema Narodnoj Republici Kini pod Richardom Nixonom (1971) i s time povezanom meunarodnom izolacijom Republike Tajvan (zaotrenom 1979) reim KMT-a poeo je gubiti unutarnju politiku legitimnost. Problemi legitimnosti pojaani su uspjesima tajvanske politike modernizacije, koji su, kao i u sluaju June Koreje, zajedno s dobro obrazovanim srednjim slojevima ujedno proizveli i zahtjeve za politikom participacijom. Dvostruki pritisak, s jedne strane vanjskopolitike izolacije i, s druge strane, zahtjeva u unutarnjoj politici, potaknuo je reim na korake liberalizacije u nastojanju da opet postigne razinu legitimnosti sustava nunu za njegov opstanak (Pei, 1998a, 9-12). No, za razliku od Filipina i June Koreje, otvaranje reima nije se zasnivalo na pogrenoj kalkulaciji vladajuih elita glede izgleda da se odre na vlasti. Jer, zbog snane drutvene ukorijenjenosti i kontrolirane korporativistike integracije stanovnitva u reimske strukture, Kuomintang se mogao nadati da e i u uvjetima demokratske strukture vladavine ostati na vlasti. Vanjskopolitiki pritisak uslijed latentne prijetnje od strane NR Kine dodatno je djelovao kao stabilizator iskuanih vanjskopolitikih sigurnosnih struktura reima, a time i ansi preivljavanja reimske stranke u uvjetima transformacije. Tijek. U sluaju Tajvana rije je o klasinom sluaju promjene sustava kojom su upravljale stare reimske elite. Mo mobilizacije unutarpolitike opozicije nije bila dovoljna ni da odozdo prinudi reim na povlaenje ni da joj omogui da kao ravnopravan partner u pregovorima s reimskim elitama dogovori uvjete promjene sustava. Reimska stranka KMT ni u jednoj fazi nije izgubila kontrolu nad tijekom demokratizacije. 2.4. Tajland: promjena reima upravljana odozgo U Tajlandu je vladajua koalicija reformski orijentirane vojske i civilne birokracije nakon pua bez prolijevanja krvi protiv apsolutistike monarhije 1932. uspjela u dugom razdoblju izolirati politiki sustav od ostalih drutvenih skupina (Reinecke, 1994, 216). Za razliku od ostalih etiriju transformacijskih zemalja, nije, meutim, postojala kontinuirana faza autoritarne vlasti. Naprotiv, liberalnije vlade smjenjivale su se s djelomice jako represivnim reimima (Hewison, 1996, 75-80). PravO sredite politike moi u zemlji uvijek je bila civilna i vojna birokracija. Istodobno, nedovoljan institucionalni kontinuitet politikog sustava nije mogao sprijeiti faktiku institucionalizaciju dravnog udara kao instrumenta promjene vlasti alternirajuih vojnih elita (Sukhumbhand, 1993, 880).137 Politike stranke i drutvene organizacije nisu se u tome birokratiziranom politikom prostoru uspjele ukorijeniti, osobito stoga to su i same dijelom bile kooptirane od strane vojske (Hewison, 1997). Slabljenje dravne autonomije, koje je uvjetovano ekonomskom i drutvenom promjenom i koje je jasno dolo do izraaja u politikim potresima ranih sedamdesetih godina
137

Tajland je izmeu 1932. i 1992. doivio 15 razliitih ustava, 16 vojnih pueva (devet je bilo uspjeno) te ukupno 50 vlada (Chaianan, 1995, 340).

283

20. stoljea,138 dovelo je do opreznog otvaranja i liberalizacije bureaucratic polity. Socijalno-ekonomska promjena djelovala je razarajue i na korporativnu zatvorenost vojske, to je dovelo do pojaanih tendencija fragmentacije unutar oruanih snaga (147. i d.). Kao reakcija na promijenjene odnose moi u politici i drutvu u korist civilnih aktera, poetkom osamdesetih godina dolo je do institucionalizacije mekoga autoritarnog sustava, koji se u literaturi oznaava kao demidemocracy ili semidemocracy (Likhit, 1992; Chai-anan, 1995). Snana izvrna vlast na elu s premijerom koji nije izabran, najee bivim vojnikom, kontrolirala je proces politikog odluivanja. Predstavniki dom proizaao iz slobodnih izbora morao je svoje ovlasti dijeliti s imenovanim Senatom, u kojemu su veinu inili birokrati i vojnici. Premda je i samo otvaranje bureaucratic polity u vojsci i upravi bilo sporno, ono je najprije dovelo do kratke demokratske faze s parlamentarnim izborima 1988. i formiranjem vlade ovisne o povjerenju parlamenta. Ona je ve u proljee 1991. okonana puem nezadovoljnih vojnika okupljenih oko generala Suchinde. Nominiranje Suchinde za premijera od strane parlamentarnih stranaka bliskih vojsci suprotno njegovu prethodnom obeanju da e se prilikom tvorbe vlade drati po strani urbani su srednji slojevi u glavnom gradu Bangkoku doivjeli kao eklatantno krenje politikih dogovora (Murray, 1996, 119-167). Reagirajui na to, akteri civilnog drutva u savezu s protuvojnim strankama mobilizirali su viednevne prosvjede u glavnom gradu. Pokuaji suzbijanja nemira silom oduzeli su vojsci posljednje rezerve legitimnosti. Naposljetku se i kralj distancirao od puista. Suchindina je pozicija postala neodrivom. U svibnu 1992. odstupio je s premijerskog poloaja. Kao i prethodno nakon pua u veljai 1991, instalirana je prijelazna vlada koja je upravljala prijelazom. Za Tajland se u saetku moe rei sljedee: Uzroci. Za razliku od Filipina, June Koreje i Tajvana, vanjski imbenici nisu imali gotovo nikakvu ulogu u vie puta prekidanom procesu demokratizacije Tajlanda. Dodue, okonanje konfrontacije izmeu komunistikih drava Indokine i Tajlanda kao drave na fronti nedvojbeno je utjecalo na tajlandsku unutarnju politiku, budui da je time oteano iskljuivanje politike opozicije kao prokomunistike subverzije. No vojni je reim sruen iskljuivo zbog unutarnjih uzroka. Oni se, prije svega, mogu nai u pogrenoj stratekoj odluci vladajuih generala. Vojna je hunta potcijenila snagu opozicije kad je Suchinda prekrio implicitni dogovor da nee preuzeti poloaj premijera. Kad je otvorenom represijom (s vie od 50 mrtvih) pokuao suzbiti prosvjede izazvane njegovom pogrenom odlukom, puisti su napravili i drugu pogrenu raunicu. Represija posljedovala time da se opozicija vre povezala, a unutar koalicije koja je bila za Suchindu oslabila je podrka koju je uivao. Slabljenje osnovice koja ga je podravala i jaanje opozicije kao posljedice pogreno proraunatih odluka pravi su uzroci kraja zasad posljednjega birokratsko-vojnog reima Tajlanda. Tijek. Promjena politikog sustava u Tajlandu mijeani je oblik izmeu tranzicije poete odozgo i tranzicije iznuene odozdo. Izborima 1992. proces
138

Misli se na studentsku pobunu u listopadu 1973, koja je pokrenula kratak demokratski intermezzo, krvavi vojni pu 1976. i komunistiki otpor tijekom sedamdesetih godina.

284

transformacije bio je pokrenut odozgo. Nakon toga je, meutim, pritisak odozdo onemoguio vojsci da nastavi vladati u formalno demokratskim uvjetima. 2.5. Indonezija: demokratizacija iznuena odozdo i zapoeta odozgo Tijek tranzicije u Indoneziji moe se podijeliti u etiri faze (usp. Malley, 2000). Dvije prve faze destabilizacija autoritarnog reima (1997-1998) i neposredni slom Suhartove vladavine (svibanj 1998) u pravom smislu markiraju prijelaz iz jednoga reima u drugi. Trea i etvrta faza dogovaranja demokratskog prijelaza pod privremenom vladom predsjednika Habibiea (1998-1999) i nastavak tranzicije pod demokratskim vladama predsjednika Abdurrahmana Wahida (1999-2001) i Megawati Sukarnoputri (2991-004) obuhvaaju proces institucionalizacije demokracije. Prve naznake pukotina u autoritarnoj reimskoj koaliciji vojske, Golkara i klana oko predsjednika Suharta pokazale su se kasnih osamdesetih godina nakon vie od dva desetljea autoritarne vlasti, kad je dolo do rekonfiguracije reimske elite u korist civilnih aktera, a na tetu vojske. Unutar oruanih snaga sve su glasniji bili zahtjevi za reformama, primjerice 1989, kad su vojni zastupnici u Predstavnikom domu podrali niz sasluanja o temi otvorenost reima (Robinson, 2001). Uspjena razvojna politika Suhartova reima pospjeila je u indonezijskom drutvu duboku drutvenu promjenu, koja je uzrokovala nastanak novoga srednjeg sloja u velegradskim sreditima, kao i nove skupine domaih poduzetnika (Emmerson, 1999, 44; Harymurti 1999, 72. i d.). Premda su sekundarni socijalni uinci ekonomskog procesa modernizacije bili slabije izraeni nego, primjerice, u Tajvanu i Junoj Koreji, ipak su rezultirali poveanjem opozicijskog potencijala u drutvu. Suharto je vladao uz otvaranje politikog sustva, koje je, meutim, ve sredinom devedesetih godina obustavljeno. U to doba nije ni unutar reima ni izvan njega postojala ozbiljna politika konkurencija Suhartu i njegovu Novom poretku. Reimu, koji je prema vani izgledao monolitan, suprotstavljala se nemona opozicija, ijim je strankama i grupacijama nedostajalo jedinstva, prodornosti i drutvene potpore da bi inicirale slian prosvjedni pokret kao u Junoj Koreji i Filipinima od sredine osamdesetih godina. Kraj Suhartove vladavine nakon 32 godine stoga je za reimske elite, kao i za opoziciju doao jednako neoekivano. U ljeto 1997. izdanci takozvane azijske krize dostigli su Indoneziju. Indonezijska rupija snano je devalvirana i nacionalni financijski sektor dospio je pod masivan pritisak. Unutar reima izbila su estoka sporenja o pitanju kako treba reagirati na prijeteu monetarnu i financijsku krizu. Kad su privredni problemi eskalirali, dolo je do socijalnih nemira. Oni su u travnju 1998. dosegnuli razmjere koji su ugroavali vlast kad su se studentski prosvjedi proirili na druge drutvene sektore. No reimu je najprije polo za rukom da se stabilizira. S jedne je strane to bilo posljedica nesposobnosti opozicijskih voa da prevladaju osobna suparnitva i slijede zajedniku strategiju (Mietzner, 1999, 70. i d.). S druge su se strane demonstracije protiv reima do

285

svibnja 1998. odvijale praktiki bez vodstva, ali su stalno oivljavale zbog pogrenih odluka reimskih elita i sukoba unutar autoritarnog bloka. Poetkom svibnja 1998, nakon niza neodlunih reakcija vlade u ekonomskoj politici i nakon to je vlada povisila cijene goriva, dolo je do eskalacije nemira protiv reima. Upotrijebljeno je masivno politiko nasilje, otprilike 1200 ljudi je palo kao njegove rtve. To je dovelo do raspada autoritarne reimske koalicije. Politiari Golkara, podpredsjednik Habibie kao i dijelovi vojske oko glavnog zapovjednika oruanih snagam generala Wiranta, distancirali su se od Suharta. Suharto je naposljetku odstupio kad su se vodei lanovi reima okrenuli protiv predsjednika, koji je tek nekoliko mjeseci prije toga potvren na svoju dunosti. Vodstvo parlamenta javno je pozvalo Suharta na ostavku, a u protivnom su prijetili smjenom s poloaja, Dana 21. svibnja Suharto je nakon jo jednoga, posljednjeg razgovora s generalom Wirantom obznanio svoju ostavku. Vojska, koja je posljednjih godina Suhartove vladavine bila potpuno pod osobnom kontrolom predsjednika i interno je bila podijeljena, vidjela je prigodu da sama preuzme vlast (Walters, 1999, 61; Liddle, 1999). Na Suhartovo mjesto je kao poglavar drave prisegnuo potpredsjednik B. J. Habibie. Habibie, koji je unutar samog reima bio snano osporavan i pod pritiskom opozicije i inozemstva, nedugo nakon svoga stupanja na dunost objavio je spremnost da u okviru ustavnih postupaka zapone politiko otvaranje i demokratizaciju. Time je tranzicijski proces preao u fazu dogovaranja o demokratskim postupcima i institucijama, koja je uglavnom bila pod dominacijom razliitih skupina elita Suhartova reima. Uzroci i tijek prijelaza u demokraciju mogu se saeti na sljedei nain: Uzroci. Od demokracija koje istraujemo u Indoneziji su vanjski razvojni procesi imali najvei utjecaj na kraj autoritarnog reima, dok su strukturne promjene, u smislu drutvene transformacije potaknue modernizacijom, imale malu ulogu. Eksterno izazvana privredna kriza na koju je Indonezija, meutim, bila ranjiva zbog disfunkcionalne privrede reima, kojom su dominirali Suhartovi cronies dovela je do rastakanja legitimnosti reima koje je bilo opasno za njegov opstanak. Kriza legitimnosti rezultirala je krizom reima. Nedostatak fleksibilnosti reima i nespremnost Suharta da zapone nune reforme kako bi korak po korak izaao u susret zahtjevima studentske opozicije i tako smanjio pritisak na reim suzili su slobodni unutarpolitiki prostor reima u odnosu prema njegovim kritiarima i pojaali su pritisak meunarodnih kreditora (IMF, SAD, EU). Ovisnost reima o meunarodnoj podrci zbog monetarne i financijske krize postavila mu je uske granice u pogledu mogunosti primjene represije. U takvu je stanju dolo do podjele u reimu na softliners, koji su se zauzimali za smjenu Suharta, i hardliners, koji su odbijali povlaenje predsjednika. Softliners su bili sposobni da se s opcijom civilne prijelazne vlade pod novim vodstvom nametnu u odnosu na hardliners i radikalnu studentsku opoziciju. Potonja je bila preslaba da iznudi trenutanu promjenu vlasti (kao na Filipinima). Oruane su snage zbog Suhartove politike bile preslabe da bi kao samostalni akter mogle utjecati na tranziciju. Tijek. Na prvi se pogled prijelaz iz jednoga reima u drugi u Indoneziji odvijao slino kao na Filipinima - kao revolucija odozdo - koja je uzrokovala brz

286

kolaps patrimonijalne vladavine predsjednika Suharta. Faza liberalizacije u pravom smislu nije prepoznatljiva. No, za razliku od Filipina, autoritarni je vladavinski blok pokazao pukotine vrlo kasno i na vrhuncu reimske krie. Slino kao i u Junoj Koreji, rjeenje za nasljednika autoritarnog vladara pronaeno je unutar reima. Pod vodstvom prijelazne vlade predsjednika Habibiea, koja je preuzela dunost slijedom internog ureenja pitanja nasljednika, slino kao i u Tajlandu pod prijelaznom vladom premijera Ananda, provedene su reforme nune za odravanje slobodnih i potenih izbora. Proces revizije institucija zavrio je nakon 18 mjeseci prvim demokratskim izborima od 1955. i izborom nove vlade pod predsjednikom Wahidom u prosincu 1999. Paralele s tijekom tranzicije u Tajvanu mogu se vidjeti u tome to su stare elite autoritarnog reima zadrale politiku kontrolu nad prvom fazom institucionalizacije demokracije. Pregovori o Suhartovoj ostavci odvijali su se gotovo iskljuivo izmeu softliners i hardliners unutar samoga autoritarnog reima, na to opozicija nije imala gotovo nikakva utjecaja. Rezultat je bio da su temeljni elementi autoritarnog reima isprva ostali ouvani. 2.6. Zakljuak Koje se specifine zajednike crte i razlike mogu prepoznati u pojedinim primjerima transformacije u istonoj Aziji? to ih razlikuje od razvoja u drugim transformacijskim regijama u treem valu demokratizacije? Kao sveprisutan obrazac uoljivo je da se demokratizacija autoritarnih reima moe objasniti zajednikim djelovanjem strukturnih imbenika i politikog djelovanja. U Tajlandu, Tajvanu i Junoj Koreji uzroci podrivanja socijalno-strukturne osnovice autoritarne vladavine, a time srednjorone i dugorone promjene ravnotee moi izmeu drave i drutva u korist potonjega bili su socijalna transformacija i socijalna mobilizacija, koje je potaknula modernizacija. Teorija modernizacije u naelu moe objasniti uzroke promjena sustava. Na Filipinima je, prije svega, nesposobnost autoritarnih vladajuih elita da ispune modernizacijska obeanja rastvorila osnovicu legitimnosti autoritarnog reima. U Indoneziji su strukturna promjena i azijska kriza potresli stabilnost autoritarnog reima. Istonoazijska iskustva s transformacijom potvruju tezu da su autoritarni sustavi koji svoju pretenziju na vlast obrazlau nunou privrednog razvoja suoeni s osebujnom dilemom. Jer, uspjesi modernizacije s progresivnim diferenciranjem, pluraliziranjem i organiziranjem drutva poveavaju i pritisak da se autokratski reim demokratizira. Zbog toga postoji velika vjerojatnost da e se reim dugorono suoiti s alternativom izmeu demokratskog otvaranja i pojaane represije. Ta, na prvi pogled uvjerljiva, argumentacija teorije modernizacije objanjava dodue naelnu sklonost autoritarnih (ne i totalitarnih) reima krizama stabilnosti, ali ne i to zato u konkretnom trenutku poinje politika demokratizacija, kao ni to kako se ona odvija i do kakvih ishoda dovodi. U odnosu na ta pitanja naa je analiza pokazala da su poetak, oblici odvijanja i uspjeh procesa demokratizacije u velikoj mjeri uvjetovani percepcijom, interesima i djelovanjem aktera. Tako su pogrene procjene autoritarnih elita

287

vlasti u Tajlandu, Junoj Koreji, Indoneziji i na Filipinima bile u velikoj mjeri odgovorne za injenicu da su se opoziciji otvorili politiki prostori koji su se mogli iskoristiti protiv reima. Samo je u Tajvanu autoritarnim elitama polo za rukom da kontroliraju dinamiku politikih reformi tijekom cijelog razdoblja promjene sustava. Kontingencija stratekog djelovanja hardliners i softliners autokratskih reim, kao i umjerene i radikalne opozicije u procesima demokratizacije biva ipak ograniena institucionalnim i meunarodnim restrikcijama djelovanja. Vanjskopolitiki pritisak SAD-a na Chunov reim u Junoj Koreji, Ferdinanda Marcosa na Filipinima kao i dravno i stranako vodstvo u Tajvanu, te upuenost dravnog vodstva Indonezije na financijsku pomo meunarodnih kreditora radi potpore vlastitoj privredi svaki su put potaknuli autoritarne elite na pokretanje odnosno forsiranje politike liberalizacije i znatno poveali potencijalne trokove represivnog rjeenja unutarnjih politikih kriza legitimnosti. Konkretni oblici odvijanja i rezultati procesa politike liberalizacije i demokratizacije u istonoj Aziji obiljeeni su, meutim, i karakterom i institucionalnom strukturom autoritarnih reima. Vai sljedee pravilo: to su autoritarni reimi institucionaliziraniji i to su granice drutvenog i politikog pluralizma bile restriktivnije, to je bio manji utjecaj civilnodrutvene i politike opozicije na poetak transfomacije i njezin tijek. Ondje gdje su institucionalna koherentnost i trajnost reima (openito: Linz, 1975; Eckstein i Gurr, 1975) bili osobito niski, gdje su socijalni i politiki prostori slobode pod reimom bili osobito veliki, a slaba je drava jedva imala autonomiju i autoritet spram drutvenih aktera, utjecaj je civilnog drutva i opozicije na tranziciju bio osobito velik. To ponajprije vai za Filipine. Najslabiji je bio utjecaj opozicije u Tajvanu, reimu s najviim stupnjem institucionalne koherentnosti i trajnosti, kao i s najslabijim drutvenim i politikim pluralizmom.

3. Institucionalizacija demokracij
Kao to se kraj autokratskih reima dogodio na razliite naine, tako se razliito odvijala i institucionalizacija demokracije u zemljama Istone i Jugoistone Azije. Ali, ne razlikuju se samo postupci i razdoblja konstitucionalizacije demokracija, meusobno znaajno odstupaju i rezultati: u pet drava nastala su u etiri razliita postupka donoenja ustava, tri razliita tipa demokratskih sustava vlasti sa irokim spektrom varijacija ustavnopravnih finih podeavanja u spletu ovlasti izvrne, zakonodavne i sudbene vlasti. 3.1. Filipini: ponovna uspostava predsjednikog sustava vlasti Izborna pobjeda Corazon Aquino i raspad autoritarne koalicije vlasti, skrojene po Marcosovoj osobnoj mjeri, oslobodili su put opoziciji da ponovno demokratski osvoji politike institucije. Meutim, privremena revolucionarna vlada pod vodstvom Corazon Aquino suoila se ne samo sa estokim otporom pristaa starog reima, neposlunih vojnika i razliitih gerilskih organizacija, nego je zbog

288

svoje dvojbene demokratske legitimnosti bila osporavana i u taboru protivnika Marcosa. Ve mjesec dana nakon stupanja na dunost nove privremene vlade doneen je prijelazni ustav, koji je stavio izvan snage stari Marcosov ustav. Za vrijeme prijelaznog ureenja izrada novog ustava povjerena je jednom povjerenstvu, ije je lanove imenovala predsjednica. Ustavno se povjerenstvo u nekoliko mjeseci uglavnom suglasilo o kljunim tokama novoga temeljnog poretka, koji se oslanja na prvi filipinski ustav iz 1935. (Croissant, 2002a): (1) jaanje Vrhovnog suda, koji je pod Marcosom razvlaten, (2) obnova predsjednikog sustava vlasti, (3) obnova dvodomnog sustava, sastavljenog od Senata i Predstavnikog doma. (1) U pogledu ovlasti to su dane Vrhovnom sudu, ustavotvorci druge filipinske demokracije (ponovno) su se orijentirali prema amerikom modelu (usp. tablicu 35). Politika neovisnost Vrhovnog suda Filipina, koja je suspendirana pod Marcosom, znatno je ojaana novim ureenjem postupka za popunjavanje sudakih poloaja. U kombinaciji s naelom neopozivosti vrhovnih sudaca to je trebalo sprijeiti da izvrna vlast moe jednostrano utjecati na sastav suda. (2) Umjesto polupredsjednikog sustava, koji je Marcos formalno uveo ali ga u stvarnosti nikad nije provodio, obnovljen je predsjedniki sustav vlasti prve filipinske demokracije. Istodobno su ograniene predsjednike ovlasti povezane s izvanrednim stanjem i i donoenjem uredbi, koje su pod Marcosom bile iroko postavljene. Prema novom Ustavu, filipinski predsjednik ima iskljuivu nadlenost za izradu nacrta i predlaganje proraunskog zakona. No predsjednik nema pravo na zakonodavnu inicijativu. Ima pravo u sluaju pobune, privredne krize te epidemija i prirodnih katastrofa nacionalnih razmjera proglasiti stanje nude. Proklamacija izvanrednoga ili ratnog stanja zahtijeva, meutim, suglasnost kvalificirane veine u oba doma Kongresa. Mandat predsjednika ogranien je na est godina bez mogunosti ponovnog izbora. (3) Napokon je ponovno uveden simetrini dvodomni sustav s Predstavnikim domom i Senatom, koji je 1946. uspostavljen prema amerikom uzoru. Oba doma uglavnom ravnopravno sudjeluju u zakonodavnom postupku. Slino kao i za instituciju predsjednika, filipinski je zakonodavac i za parlament uveo ogranienja mandata. Ono iznosi dva konzekutivna mandata za Senat odnosno tri za Predstavniki dom, uz mogunost ponovne kandidature u nekome kasnijem trenutku. Institucionalizacija demokracije dovrena je ustavnim referendumom u veljai 1987, na kojem je Ustav prihvaen troetvrtinskom veinom danih glasova. Nakon toga su u svibnju 1987. odrani slobodni izbori za Kongres. Oni mogu sloviti kao konstitutivni izbori za demokraciju. Premda je prigodom smjene Marcosova reima mobilizacija odozdo imala vanu ulogu, faza institucionalizacije demokracije ipak vai kao projekt kojim je upravljala stara politika elita koja je desetljeima ukorijenjena u politikom sustavu. Ona je samo privremeno bila protjerana s poloaja politikog odluivanja, ali se ponovno vratila onamo (Rland, 1996, 288).

289

3.2. Juna Koreja: predsjedniko-parlamentarni sustav i logika podjele moi Suprotno od Filipina, odnosi moi izmeu reima i opozicije u Junoj Koreji bili su bitno ujednaeniji. Nijedna od dvije strane nije mogla diktirati odluku o novim demokratskim institucijama. Ve nekoliko tjedana nakon poetka demokratizacije sastao se ustavotvorni parlamentarni odbor u kojemu su paritetno bile zastupljene vladine i opozicijske stranke. Drutvene skupine poput pravnikih udruga, odbora za graanska prava ili studentskih organizacija nisu, meutim, bile sasluane, ba kao ni manje opozicijske stranke. Novi demokratski ustav reprezentirao je u biti interese dviju politikih stranaka s najveim resursima moi: vladajue Demokratske stranke pravde (DJP) i Demokratske stranke ponovnog ujedinjenja (RDP), koja je proizala iz NKDP-a to se raspao nekoliko mjeseci ranije. Pregovori o politikim institucijama novoga demokratskog sustava vlasti odvijali su se kao ekskluzivan i stranaki centriran proces izmeu dvije velike stranke. Aktualni parlament posluio je kao arena odluivanja. Najvanije promjene Ustava dogovorene su za horizontalnu podjelu vlasti, jamstva politikih i graanskih prava, depolitizaciju vojske kao i uvoenje lokalne samouprave, pri emu je ouvana predsjedniki obiljeena ustavna tradicija zemlje (Croissant, 2002a). Slino kao i kod prethodnih ustava, institucija predsjednika drave zauzima istaknuto mjesto u sustavu vlasti. Njemu uz bok su premijer i kabinet. Oni zajedno tvore izvrnu vlast. Njoj su suprotstavljene zakonodavna vlast, koja se sastoji od jednodomnog parlamenta (Nacionalne skuptine) i sudbena vlast (meu ostalim i ustavni sud). Ravnotea moi izmeu triju grana vlasti s novim se Ustavom pomaknula u korist zakonodavne i sudbene vlasti, tako da se moe govoriti o institucionalnoj transformaciji od autokratskog neoprezidencijalizma ka konstitucionalno ukroenome demokratskom prezidencijalizmu. Predsjednika drave kao efa vlade izravno biraju birai jednostavnom veinom danih glasova. Njegov je mandat skraen na etiri godine bez mogunosti ponovnog izbora, ak ni u nekome kasnijem trenutku. Za politiku mo na poloaju predsjednika i njegov odnos sa zakonodavnom vlau osobito su znaajne njegove ovlasti da sudjeluje u zakonodavnom procesu i formiranju kabineta (usp. Shugart i Carey, 1992). Junokorejski predsjednik raspolae vetom u paketu. Meutim, parlament moe dvotreinskom veinom svih zastupnika ukinuti predsjedniki veto. Ustav zabranjuje djelomini veto, kojim bi predsjednik mogao blokirati pojedine odredbe nekog zakona. Predsjednik ima pravo na zakonodavnu inicijativu, predlaganja referenduma te predlae nacrt prorauna. Najvea su prava predsjednika da sudjeluje u izradi dravnog prorauna. Parlament moe u predsjednikom nacrtu prorauna samo ograniavati pojedine proraunske pozicije, no ne moe ih poveavati. U sluaju ugroenosti nacionalne sigurnosti i javnog poretka, te prirodnih kriza ili financijskih i privrednih kriza predsjednik moe donositi uredbe u nudi, no za to mora ex post dobiti suglasnost Nacionalne skuptine. Osim u stanju nude, moe donositi dekrete samo ako je prethodno za to ovlaten zakonom usvojenim u parlamentu.

290

Predsjednik imenuje ministre u kabinetu, a premijera uz suglasnost Nacionalne skuptine. Premijer asistira predsjedniku u voenju vlade te prema predsjednikim uputama nadzire ministre. Predsjednik moe smijeniti ministre i premijera bez prava Nacionalne skuptine na suodluivanje. Prilikom otputanja kabineta odlunu ulogu ima, dakle, predsjednik, a ne parlament. Pandan nesmjenjivosti lanova vlade u parlamentu jest neovisnost parlamenta o predsjedniku drave; njemu je ustavnom reformom oduzeto pravo rasputanja parlamenta. Zakonodavna vlast iskljuivo je u nadlenosti parlamenta, koji se na opim, jednakim, izravnim i tajnim izborima bira na mandatno razdoblje od etiri godine. Nacionalna skuptina ima pravo donoenja prorauna, kao i uobiajena parlamentarna prava kontrole (interpelacija, kontrola prorauna, kontrola uprave, sustav istranih povjerenstava). Poloaj ministra i parlamentarni mandat su inkompatibilni. Najvea institucionalna inovacija u ustavnom procesu 1987. tie se ustavnog suda, koji je prvi put uveden 1988. Sastoji se od devet sudaca, od kojih po tri respektivno predlau predsjednik drave, predsjednik Vrhovnog suda i Nacionalna skuptina, a imenuje ih predsjednik drave. Mandat sudaca traje est godina, uz mogunost ponovnog izbora (osim u sluaju predsjednika suda). Ustavni sud djeluje prilikom konkretne kontrole normi, u postupcima spora izmeu dravnih tijela, prilikom sporenja o nadlenosti izmeu tijela lokalne samouprave i nadreenih tijela, u postupcima zabrane stranaka i organizacija te u postupku smjene s dunosti (usp. tablicu 36). Ponovno uvoenje demokracije nije u Junoj Koreji dovelo do potpuno novoga institucionalnog poetka. Naprotiv, junokorejski ustavotvorac na mnogim se podrujima nadovezao na ustavnu tradiciju zemlje. Budui da se u pitanjima raspodjele politike moi politiko sueljavanje koncentriralo na pitanje modusa izbora i poloaja predsjednika drave, a najsnanija opozicija istodobno je odbijala parlamentarni sustav vlasti, institucionalne opcije vrlo su brzo svedene na predsjedniki ili polupredsjedniki sustav vlasti. U sluaju junokorejskog ustava nije, dakle, rije o nacrtu utemeljenom na jedinstvenom konceptu (iz jednoga komada eljeza), nego o povezivanju razliitih strukturnih elemenata prezidencijalizma i parlamentarizma, koji su jae obiljeeni demokratskim naelom veine nego naelom konsenzusa (Croissant, 2002d). Osobito podjela moi izmeu izvrne i zakonodavne vlasti, kao i podjela moi unutar izvrne vlasti izmeu predsjednika drave i premijera odraavaju spremnost aktera na kompromis tijekom dogovora o ustavu. Karakter demokratskih institucija bio je obiljeen razliitim percepcijama, pregovorima i kompromisima aktera u fazi demokratizacije (Croissant, 1998b). Usvajanje ustava uz podrku od 93,1 posto glasaa dalo mu je legitimnost odozdo (Elster, 1994, 43) i zajedno s predsjednikim izborima u prosincu 1987. i parlamentarnim izborima u travnju 1988. inilo je zavrnu toku tranzicije. 3.3. Tajvan: polagani proces institucionalizacije demokracije Donoenje ustava u Tajvanu protegnulo se na vie od pet godina u sveukupno etiri etape koje se meusobno mogu odijeliti. Nije se odvijalo kao na Filipinima u obliku jasnog raskida s autoritarnom prolou ili u obliku dogovorenoga novog

291

poetka kao u Junoj Koreji. Naprotiv, institucionalizacija demokracije na Tajvanu odvijala se kao inkrementalni proces revizije (Trnkmann, 1997; Wu, 1998), na ijem kraju nije bio novi ustav, nego demokratizirani temeljni zakon nadopunjen dodatnim lancima. Demokratizacija se odvijala kao niz konsenzusno orijentiranih pregovora izmeu KMT-a i DFP-a. Kao trajni obrazac moglo se uoiti da je KMT uzimao i implementirao politike reformske projekte koje je tematizirala opozicija. Meutim, specifini institucionalni rezultati demokratizacije, kako su se manifestirali u dopunama ustava (1991, 1992, 1994, 1997), bili su, prije svega, ishod sueljavanja razliitih ideolokih krila unutar KMT-a (Leng i Lin 1993, 808-818; Schneider, 1996, 32). U prvoj fazi institucionalizacije 1989-1991. moralo se poglavito odgovoriti na pitanje o pravnom statusu starih dravnih tijela koja nisu demokratski legitimirana. Usvajanjem prve dopune ustava u staroj Nacionalnoj skuptini stvoreni su konstitucionalni okvirni uvjeti za rasputanje ustavotvornog doma bez demokratske legitimacije (Nacionalne skuptine) kao i zakonodavne skuptine (Legislativnog yuana) (Wu 1995, 121. i d.). Istodobno je ukinuta veina autoritarnih ogranienja graanskih i politikih prava iz doba neposredno nakon graanskog rata. S prvim slobodnim izborima za Nacionalnu skuptinu u prosincu 1991, koje je KMT neupitno rijeio u svoju korist, institucionalizacija demokracije prela je u drugu fazu. Od tada se su svi budui koraci u donoenju ustava odvijali u Nacionalnoj skuptini, koja je imala demokratski mandat. U toj drugoj fazi politika se rasprava vrtila, prije svega, oko budueg oblika sustava vlasti. Ponovno su stare reimske elite nametnule svoje predodbe opoziciji. Tako je DFP doivio neuspjeh sa svojim zahtjevom za ukidanjem sustava pet grana vlasti, koji je prvobitno koncipiran za cijelu Kinu i potom je 1949. preneen na Tajvan, u korist klasinog poretka triju grana vlasti s predsjednikom kao elnikom izvrne vlasti, jednodomnim parlamentom i ustavnim sudom (Heuser, 1993, 662, 672. i d.). Za KMT bi odustajanje od svekineskog ustrojstva drave bilo istoznano s priznavanjem samostalne Republike Tajvan. Meutim, na taj korak reimski softliners oko predsjednika Lee Teng-huija, koji je tu dunost obnaao od 1988, nisu bili spremni kako zbog svoga politikog samorazumijevanja i realnoga politikog obzira prema moguim reakcijama pekinkog vodstva, tako i zbog otpora konzervativnoga, svekineski orijentiranog stranakog krila (Lasars, 1992). S drugom dopunom ustava 1992 konkretizirano je ponajprije razgranienje ovlasti izmeu predsjednika drave i premijera kao i izmeu Legislativnog yuana i Nacionalne skuptine. Novi izbori za cijeli Legislativni yuan u prosincu 1992. oznaili su dovrenje te etape (Schubert i Thompson, 1996, 387) i ujedno su bili konstitutivni demokratski izbori. Nakon to su uspostavljene temeljne politike strukture novoga demokratskog Tajvana i nakon to su bila demokratski legitimirana oba parlamentarna tijela koja je izabrao narod, u sredite je dospjelo pitanje institucije predsjednika. KMT se suglasio sa zahtjevom opozicije da se predsjednik drave, koji je dotad biran u Nacionalnoj skuptini, bira izravnim opim izborima. Predsjedniki izbori u oujku 1996. potvrdili su Lee Teng-huija, koji je otprije

292

obavljao tu dunost, na njegovu poloaju te su tako inili posljednji in tree faze demokratske institucionalizacije. Time je jo prije okonanja revizije ustava de facto demokratiziran pristup pozicijama politikog odluivanja. Opet je postalo jasno da su se faze demokratske institucionalizacije i konsolidacije u Tajvanu osobito jako podudarale. Odreeni parcijalni reimi (stranaki sustav, izborni reim) demokracije ve su se nalazili u stadiju konsolidacije, premda donoenje ustava jo nije bilo sasvim dovreno (Tien, 1996, 23). Naposljetku je etvrtom dopunom ustava od 21. srpnja 1997. okonano novo institucionalno ureenje politikog sustava. U temeljnim je strukturama ouvan sustav vlasti Republike Kine s pet grana vlasti, kako je prenesen nakon bijega nacionalne kineske vlade na Tajvan. On se zasniva na podjeli dravne vlasti na pet grana vlasti: Egzekutivni yuan kao najvie izvrno tijelo drave, koji uglavnom obuhvaa premijera i kabinet (Vijee Egzekutivnog yuana); Legislativni yuan kao najvie zakonodavno tijelo drave; Kontrolni yuan kao neku vrstu vrhovnoga revizorskog suda; Judikativni yuan kao najvie pravosudno tijelo drave; Selekcijski yuan kao vrhovno tijelo zadueno za odabir inovnika. Unutar predsjedniko-parlamentarnog sustava vlasti ojaana su, prije svega, prava predsjednika drave i Legislativnog yuana kao zakonodavne skuptine, a oslabljen je poloaj Nacionalne skuptine kao i Egzekutivnog yuana. Unutar dvoglave egzekutive predsjednik drave, koji se izravno bira na najvie dva konzekutivna mandata, moe imenovati odnosno otpustiti premijera bez suglasnosti parlamenta. Bez obzira na to, mogunosti tajvanskog predsjednika da utjee na zakonodavni proces po svojoj su ustavnoj osnovi u regionalnoj usporedbi izrazito slabe (usp. tablicu 34). On nema ni pravo na zakonodavnu inicijativu, ni pravo na prijedlog zakona o proraunu. Obje ovlasti ima Egzekutivni yuan. Svoje pravo veta predsjednik moe koristiti samo na zahtjev Egzekutivnog yuana. Predsjednik moe dominirati nad Egzekutivnim yuanom samo ako premijer i predsjednik pripadaju istoj stranci. Meutim, u sluaju cohabitation, koji se dosad jo nije dogodio, ustav jaa premijerovu mo oblikovanja politike. S druge strane, Legislativni yuan ima u odnosu prema premijeru instrument glasovanja o nepovjerenju, kao i proirene kontrolne i proraunske ovlasti. Predsjednik drave u sluaju uspjenog glasovanja o nepovjerenju protiv premijera moe raspustiti parlament. Nacionalna skuptina uglavnom je ograniena na svoje nadlenosti u pitanjima ustava i svoju ulogu u postupku smjenjivanja s poloaja predsjednika ili potpredsjednika. Ustavno je sudovanje preputeno Visokom vijeu sudaca u Judikativnom yuanu. Od etvrte ustavne reforme 1997. godine Vijee se sastoji od 15 sudaca koje imenuje predsjednik drave uz suglasnost Nacionalne skuptine na jednokratno osmogodinje (od 2003. etverogodinje) mandatno razdoblje. U kolovozu 2000. u novom krugu ustavnih promjena veina je ovlasti to su jo bile preostale Nacionalnoj skuptini prenesena na Legislativno vijee. Nakon potpunog ukidanja Nacionalne skuptine u svibnju 2005, na parlament je

293

preneseno i pravo promjene ustava, ije je smanjenje s trenutno 225 na 13 mjesta bilo predvieno za izbore u prosincu 2007. godine. Time se sustav vlasti Republike Kine u znatnoj mjeri odvojio od svojih kontinentalnih korijena u nankinkom ustavu iz 1947. i poprimio je genuino tajvanski karakter. Racionalizacija ustavnih struktura pojednostavnjenjem institucionalnog poretka, koji je prvobitno dizajniran za cjelokupnu Kinu i nije bio primjeren za otonu dravu, sa stajalita teorije konsolidacije moe se ocijeniti kao povoljna, no ipak nije mogla pridonijeti smanjenju politikih trvenja izmeu parlamenta i vlade to su posljednjih godina pojaana. 3.4. Tajland: ponovna uspostava parlamentarnog sustava vlasti Ni u Tajlandu isprva nije izraen novi ustav, nego je ustav, koji je 1991. donesen na poticaj vladajue vojne hunte, samo promijenjen u bitnim tokama (Pretzell, 1994a, 64). Te je ustavne promjene izradilo povjerenstvo strunjaka, koje je imenovala prijelazna vlada, te su stupile na snagu u jesen 1992. Ostala je ouvana temeljna struktura dvodomnoga parlamentarnog sustava, koji je jako orijentiran prema britanskom vestminsterskom modelu, u okviru postojee ustavne monarhije. Meutim, revidirane su sredinje odredbe koje su u prolosti sluile osiguranju utjecaja vojne moi. Najvanije odredbe u tom su pogledu bile sljedee (Pretzell, 1994a, 1994b): 1. Slabljenje Senata u korist Predstavnikog doma: Senat, kojega imenuje kralj, sad ima samo jo suspenzivni (odgaajui) veto na zakonske odluke Predstavnikog doma i nema pravo na zakonodavnu inicijativu. No ostala su mu prava da sudjeluje u buduim ustavnim promjenama. Time je vojska, iji su simpatizeri u prolosti inili velik dio lanova Senata, osigurala sebi neizravnu mogunost veta prilikom ustavnih promjena. 2. Jaanje Predstavnikog doma u odnosu prema vladi. Ministar predsjednik (premijer) sad mora biti izabrani lan Predstavnikog doma. Time je ispunjen jedan od najvanijih zahtjeva demokratskog pokreta i istodobno ogranien utjecaj izvanparlamentarnih snaga na formiranje vlade. Nadalje, Predstavniki dom ima mogunost jednostavnog glasovanja o nepovjerenju vladi, kojemu je pandan pravo premijera da raspusti dom. 3. Jaanje poloaja premijera naspram vojske i civilne birokracije. Pravo predlaganja prilikom imenovanja lanova Senata nije vie u rukama vojnog vijea, kao to je bilo jo 1991,-19/92, nego u rukama samog ministra predsjednika. Mogunosti autoritarnih elita vlasti da, kao u prolosti, preko Senata kontroliraju proces politikog odluivanja (Pretzell, 1994a, 229) time su uglavnom iskljuene. Demokratska je institucionalizacija dovrena izborima za Predstavniki dom u rujnu 1992. Iz tih su izbora kao pobjednici izale prodemokratske grupacije, koje je tajlandski tisak nazvao aneoskim strankama, osvojivi 51,4 posto mandata. Proarmijske stranke, oznaene kao avolje, koje su podravale vojnu huntu, doivjele su neugodan poraz, postigavi zajedno samo 46,4 posto mandata (Chaianan, 1995, 338). Slino kao u Junoj Koreji i osobito kao u Tajvanu, izbori koji

294

su provedeni tijekom demokratske institucionalizacije nisu doveli do sveobuhvatne zamjene vodeih elita autoritarnog reima. I u Tajlandu je autoritarnim elitama polo za rukom da i nakon promjene sustava zadre znaajne resurse moi, osobito stoga to je vojska uspjela osigurati svoju institucionalnu autonomiju i znaajne politike povlastice (Reinecke, 248. i d.). Meutim, druga zakanjela faza donoenja ustava poela je ve 1994. Ona je u rujnu 1996. dovela do ustanovljavanja ustavotvorne skuptine (Constitutional Draft Assembly, CDA), na iji su sastav etablirane politike snage imale tek mali utjecaj (usp. Borwornsak i Burns, 1998). Nacrt ustava koji je izradila CDA upuen je zajednikoj skuptini obaju domova parlamenta (Nacionalnoj skuptini) na odluivanje. Premda je nacrt bio jasno usmjeren protiv etabliranih interesnih skupina u dravnoj upravi, vojsci i Predstavnikom domu, velika je veina zastupnika glasovala za usvajanje ustava. Naposljetku je novi ustav stupio na snagu u listopadu 1997. Parlamentarni sustav vlasti u sklopu ustavne monarhije u osnovnim je crtama ouvan, pri emu teite ovlasti izvrne vlasti jednoznano u rukama vlade koja je odgovorna parlamentu, dok je kralj ustavnopravno ogranien na kontrolnu i moderirajuu ulogu spram parlamenta i vlade (Croissant, 2002a). Osim toga, posezanje kralja u politiki proces uvijek je iznova pokazivalo da je monarh samo suzdrano i oprezno rabio svoje mogunosti politikog utjecaja (Vatikiotis, 1996, 52. i d.). Osim razliitih promjena, koje su imale cilj da ojaaju politiku ulogu stranaka, bolje zatite graanska prava i djelotvornije kontroliraju izborni proces, uvoenje izravnog izbora Senata inilo je sredinju toku drugog kruga donoenja ustava. U tajlandskome dvodomnom sustavu ovlasti izmeu dvaju domova parlamenta (Nacionalne skuptine) podijeljene su asimetrino. Senat ne raspolae ni pravom zakonodavnu inicijativu, niti utjee na nastanak ili smjenjivanje vlade. No zato ima pravo veta koje mu omoguuje da blokira prijedloge zakona na, najvie, 180 dana. U postupku smjenjivanja s poloaja lanova vlade, Predstavnikog doma, drugih ustavnih tijela, kao i protiv visokih inovnika Senat djeluje kao porota. Nove znaajne ustavne reforme bile su jaanje poloaja premijera naspram Predstavnikog doma uvoenjem konstruktivnog glasovanja o nepovjerenju, povezivanje izbornog sustava, koji kombinira veinske izbore u jednomandatnim okruzima i listovne izbore, s obvezom izlaska na izbore, stvaranje neovisnoga izbornog povjerenstva, te poboljanje ustavnopravne zatite graanskih prava i stroa kontrola korupcije. Osim novouspostavljene National Counter Corruption Commission, treba osobito spomenuti uspostavu ustavnog suda kao nove institucije. Sastoji se od 15 sudaca, koje na prijedlog Senata imenuje kralj. Dominacija samo jedne politike snage u ustavnom sudstvu speava se uravnoteenim postupkom postavljanja sudaca. Utjecaj politikih stranaka na sastav suda time je uglavnom iskljuen. Sudaki mandat traje devet godina, a ponovljena kandidatura nije mogua. U nadlenost ustavnog suda pripadaju postupci apstraktne i konkretne kontrole normi, sporovi izmeu dravnih tijela, ustavna tuba kao i kompetencija odluivanja u postupcima zabrane stranaka (usp. tablicu 35).

295

3.5. Indonezija: reforma parlamentarnog sustava vlasti Slino kao i u Tajvanu, u Indoneziji se ne moe konkretno odrediti vremenski kraj tranzicije. Kao i u Tajlandu i Tajvanu, zadran je stari ustav autoritarnog reima te je podvrgnut znaajnim promjenama. I u Indoneziji je dominirao institucionalni kontinuitet u odnosu na autoritarni reim, koji je nadopunjen komponentom personalnog kontinuiteta. Tako se prva znaajna sekvencija procesa ustavnih reformi, koja je institucionalno i omoguila demokratizaciju, odvijala pod vodstvom prijelaznog predsjednika B. J. Habibiea, koji je uznapredovao od Suhartova potpredsjednika do predsjednika drave. Promjene ustava i nekih zakona koji su bili posebno vani za prijelaz u demokraciju dogovorene su u Savjetodavnoj narodnoj skuptini (MPR), ije je lanove imenovao jo Suharto. Tijekom prvih 11 mjeseci predsjednikog mandata Habibiea proces institucionalne revizije gotovo su iskljuivo provodile osobe i grupacije koje su svoju utjecajnu poziciju zahvaljivale sudjelovanju u Suhartovu reimu (Malley, 2000, 173). Osim to sadrajno nije bio precizan, indonezijski je ustav (1959) do tranzicije bio obiljeen time to je sustav vlasti bio skrojen po mjeri predsjednika. On je bio ef drave i vlade te glavni zapovjednik oruanih snaga, mogao je proglasiti stanje nude, imao je dalekosene ovlasti da donosi dektrete te je raspolagao opim pravom na zakonodavnu inicijativu kao i opim pravom veta. Predstavniki dom (DPR) imao je samo ogranieno pravo na zakonodavnu inicijativu i morao se formalno suglasiti sa zakonima i proraunom. Promjene koje su provedene do, zakljuno, 2002. trajno su promijenile temeljnu strukturu predsjednikog sustava vlasti. Do 2002. nasuprot predsjedniku bili su Predstavniki dom (DPR) i Savjetodavna nacionalna skuptina (MPR). DPR je klasino zakonodavno tijelo, dok MPR nije bio drugi dom koji je sudjelovao u zakonodavnoj aktivnosti, nego je bio ogranien na kompetencije u ustavnim pitanjima i osobito izbor predsjednika. Meutim, sredinje odredbe koje su u prolosti sluile osiguranju moi predsjednika, Golkara i vojske revidirane su treim i etvrtim promjenama ustava u listopadu 2001. i kolovozu 2002. MPR je izgubio pravo biranja predsjednika i potpredsjednika. Oba je prvi put 2004. izravno birao narod. Za izbore za DPR uveden je modificirani razmjerni sustav. Ukupno 500 lanova Predstavnikog doma bira se na petogodinje zakonodavno razdoblje, pri emu svaka provincija tvori izborni okrug veliine od 4 do 82 mandata, ovisno o broju stanovnika. Mandati koji su dotad bili rezervirani za predstavnike vojske i policije ukinuti su na izborima u ljeto 2004. Uz to je osnaen poloaj parlamenta u odnosu prema izvrnoj vlasti tako to su proirene zakonodavne, proraunske, kontrolne i istrane ovlasti DPR-a. Ogranieno je pravo predsjednika da donosi uredbe iz nude, te je uvedeno ogranienje na najvie dva mandatna razdoblja (usp. Herberg, 2002). Naposljetku je MPR odluio da se uvedu neovisno izborno povjerenstvo, ustavni sud, neovisno sudako povjerenstvo za kontrolu postupka imenovanja sudaca Vrhovnog suda i drugi dom, takozvano Regionalno vijee (DPD), kao predstavnitvo provincija sa 128 izravno biranih lanova (Hadiwinata, 2006a).

296

Specifian indonezijski asimetrini dvodomni sustav, koji je odatle proizaao, obiljeen je time to su ovlasti drugog doma ustavno ograniene na pitanja regionalne autonomije, odnosa centra i lokalnih teritorijalnih tijela, promjenu granica regija, upravljanje prirodnim resursima kao i fiskalne odnose izmeu sredinje vlasti i regija (Rland i dr., 2005, 71. i d.). Kao konstitutivni demokratski izbori mogu se vrednovati izbori za DPR u svibnju 1999. Vaei je razmjerni izborni zakon pogodovao na izborima jakome stranakopolitikom usitnjavanju parlamenta, u kojemu je ukupno bilo zastupljeno 20 stranaka. Izbori nisu dali jasnog pobjednika. S 33,8 posto glasova i 30,8 posto mandata stranka PDI-P Megawati Sukarnoputri bila je najjaa frakcija u parlamentu, slijedili su je biva reimska stranka Golkar, umjereno tradicionalistiki islamistiki PKP (Partai Kebangkitan Bangsa) islamskog intelektualca Abdurahmana Wahida, PPP i modernistiko islamski PAN (Partai Amanat Nasional) muslimanskog voe Amiana Raisa. Izborni rezultat odraavao je jaku razmrvljenost indonezijskoga stranakog krajolika. Ta pojava, koja e esta u mladim tranzicijskim demokracijama koje na prvim izborima prakticiraju razmjerni izborni sustav, u Indoneziji je dobila posebno znaenje zato to je prvog predsjednika birala Savjetodavna narodna skuptina. Tako se razmrvljenost parlamenta neposredno odrazila na formiranje vlade u indonezijskom prezidencijalizmu. Stara reimska stranka Golkar osvojila je 22,5 posto birakih glasova i ve je na prvim slobodnim izborima izgubila dominantan poloaj u stranakom sustavu. Meutim, Golkar je kao druga najjaa snaga u jako fragmentiranom parlamentu imao znaajan koalicijski potencijal koji je stranka mogla iskoristiti prilikom formiranja vlade. Kao na posljednjim slobodnim izborima 1955, stranke su se ponovno mogle razvrstati u dvije velike skupine islamskih i nacionalno-sekularnih stranaka. Otvaranjem politikog reima politika se utakmica nakon vie od 40 godina nepromijenjeno nadovezala na predautoritarne strukture sukoba (Sulistyo, 2002, 82). Nakon izbora kao dominantni akteri unutar nacionalno-sekularnog tabora iskristalizirali su se PDI-P i Golkar. Dok se PDI-P profilirao kao stranka gradskih donjih slojeva, te se Megawati uspjeno trudila nadovezati se na mit o svome ocu kao predstavniku siromanih, Golkaru je polo za rukom zadrati snaan poloaj na vanjskim otocima i u seoskim provincijama, gdje se mrea izmeu stranke, vojske i lokalne uprave pokazala djelotvornom. Islamske su se pak stranke mogle podijeliti u dvije skupine. To su, s jedne strane, bile vie tradicionalistike grupacije u irem okruenju muslimanske organizacije Nahdlatul Ulama (NU), koja je imala 34 milijuna pristaa. Nju je u prvom redu predstavljao PKB pod vodstvom Abdurrahmana Wahida, koji je bio politiko krilo NU-a. S druge je strane spektar islamskih stranaka obuhvaao modernistike grupacije u irem okruenju Muhammadiyaha (Jamhari, 1999, 184. i d.). 3.6. Saetak U svih pet transformacijskih zemalja Istone i Jugoistone Azije izbori su bili kljuan element prijelaza u demokraciju. Na Filipinima i u Junoj Koreji to su bili predsjedniki izbori, a u Indoneziji, Tajvanu i Tajlandu parlamentarni izbori.

297

Uvoenje demokratskih postupaka samo se u dva sluaja (Juna Koreja, Filipini) odvijalo vremenski usporedno s tim izborima. Dok je tu izmeu usvajanja novoga, demokratskog ustava i konstitutivnih izbora proteklo samo nekoliko mjeseci, u Tajvanu se donoenje ustava odvijalo inkrementalno i dovreno je tek nakon prvih demokratskih parlamentarnih i predsjednikih izbora. U Indoneziji je 2003. ishod procesa donoenja ustava bio jo otvoren. Dok je u Junoj Koreji i na Filipinima usvojen formalno izvorno nov ustav, koji je ipak bio duboko ukorijenjen u konstitucionalnim tradicijama dviu zemalja, Indonezja, Tajvan i (isprva) Tajland zadrali su stari ustav u modificiranom i prilagoenom obliku. Tablica 34: Institucionalizacija demokracije u istonoj i jugoistonoj Aziji
Indonezija (1999) Indonezija (od 2000) Vrsta institucionalizacije pod dominacijom starih reimskih elita dogovorena Postupci donoenja ustava revizija ustava od strane dravnog tijela i usvajanje bez referenduma revizija ustava od strane demokratski izabranoga dravnog tijela i usvajanje bez referenduma revizija ustava od strane imenovane konstituante i usvajanje na referendumu revizija ustava od 1992. od strane demokratski izabranoga dravnog tijela i usvajanje beze referenduma revizija ustava od strane dravnog tijela i usvajanje bez referenduma nacrt ustava od strane demokratski izabrane konstituante; usvajanje od strane Nacionalne skuptine bez referenduma donoenje ustava od strane dravnog tijela i usvajanje na referendumu Tip demokratskog Proceduralna sustava vlasti legitimnost predsjedniki nije postojala

predsjedniki

legitimnost odozgo i interna proceduralna legitimnost interna proceduralna legitimnost i legitimnost odozdo od 1992. legitimnost odozgo i interna proceduralna legitimnost nije postojala

Filipini (1987) Tajvan (1991-1997)

jednostrana od strane opozicije pod dominacijom reimskih elita

predsjedniki

predsjednikoparlamentarni

Tajland (1992) Tajland (1997)

dogovorena

parlamentarni

parlamentarni

legitimnost odozgo i interna proceduralna legitimnost

Juna Koreja dogovorena (1987)

predsjednikoparlamentarni

interna proceduralna legitimnost i legitimnost odozdo

Izvor: Vlastita elaboracija

U sistematci Jona Elstera (v. pogl. I) donoenje ustava na Tajvanu (od 1992) i u Indoneziji (od 2000) imalo je legitimnost odozgo, budui da je ustavotvorno tijelo bilo demokratski legitimno. Dok se na Filipinima i u Junoj Koreji ustav zbog usvajanja na referendumu moe osloniti na legitimnost odozdo, tajlandskom je postupku donoenja ustava u prvome krugu (1992) nedostajala svaka demokratska legitimnost. Naprotiv, proces donoenja ustava u

298

Tajlandu 1997. imao je u najmanju ruku legitimnost odozgo, kao i internu proceduralnu legitimnost. U pogledu institucionalnih rezultata transformacijskog procesa treba utvrditi dvije stvari: prvo, promjene sustava u Istonoj i Jugoistonoj Aziji pokazuju da su institucionalne revolucije i u tranzicijskim procesima rijetke. Ni u jednoj od pet zemalja prijelomna situacija nije iskoritena za temeljnu promjenu sustava vlasti od sustava pod dominacijom predsjednika u parlamentarni sustav. Najee su nastavljene vlastite ustavne tradicije ili su kao na Filipinima ponovno oivljene i modificirane novim institucionalnim finim podeavanjem. Na razini sustava vlasti to se fino podeavanje uz razliite naglaske ticalo odnosa dvaju elnih poloaja vlade, predsjednika i premijera, u dvoglavim egzekutivama predsjedniko-parlamentarnih sustava (Tajvan i Juna Koreja), odnosa izvrne i zakonodavne vlasti, kao i poloaja (ustavnog) sudstva. Dok su reforme na prvom podruju dovele do pojaane prezidencijalizacije mijeanih sustava vlasti uvoenjem izravnog izbora predsjednika (Juna Koreja, Tajvan, vjerojatno Indonezija), na drugom su reformskom podruju pojaane kontrolne ovlasti zakonodavne u odnosu prema izvrnoj vlasti, a oslabljene su ovlasti predsjednika u odnosu prema zakonodavnom tijelu. I u parlamentarnom sustavu Tajlanda proces donoenja ustava iskoriten je za bolje uravnoteenje odnosa izmeu izvrne i zakonodavne vlasti. Glede poloaja sudbene vlasti u ustavnom ustroju valja istaknuti institucionalizaciju ustavnog sudstva u svim zemljama. Ono je ustanovljeno u obliku samostalnoga ustavnog suda, kao u Tajlandu, Junoj Koreji i Indoneziji, u obliku amerikog modela funkcionalnoga ustavnog sudstva od strane vrhovnog suda (Filipini) ili mjeavinom dvaju modela (Tajvan). Unato znaajnim razlikama u dodjeli ovlasti tim sudovima, svih pet sustava vlasti ispunjava temeljne uvjete judicial review u demokratskoj pravnoj i ustavnoj dravi.

4. Konsolidacija demokracije
Kraj autoritarnih reima i instirucionalizacija demokracije transformacijskim zemljama istone i jugoistone Azije doveli su do novog ureenja politike organizacije drave u njezinim odnosima s drutvom. Meutim, promjena reima najprije nije dovela (Tajvan, Juna Koreja), ili samo u vrlo ogranienoj mjeri (Indonezija, Tajland, Filipini), do promjene starih politikih elita. Osobito se pokazalo da konstitutivni demokratski izbori nisu djelotvoran instrument zamjene elita. U Junoj Koreji je kandidat autoritarnog reima, Roh Tae-woo, osvojio prve slobodne predsjednike izbore 1987. godine. Tek s pobjedom Kim Dae-junga na predsjednikim izborima u prosincu 1997. uspjela je promjena vlasti izmeu opozicije i vlade. U Tajvanu je to ak bio sluaj tek s pobjedom kandidata opozicijske Demokratske stranke napretka, Chena Shuibiana, na predsjednikim izborima u oujku 2000. godine. U Indoneziji je nakon prijelaznog predsjednika B.J. Habibiea dodue najvii poloaj preuzela opozicijska politiarka. No stare su reimske elite i dalje snano zastupljene u parlamentu, vojsci i birokraciji. Slino vai i za Tajland na kraju demokratizacije. Iako je na Filipinima jo najprije dolo

299

do promjene elita, pokazuje se da je konsolidacija demokracije tu u najveoj mjeri optereena rekonkvistom politikih poloaja vlasti od strane novih (starih) demokratskih elita iz razdoblja prije Marcosova reima (1946-1972). 4.1. Filipini: blokirana konsolidacija U kritinim prvim godinama demokracije djelotvorna je vlast prve demokratske vlade pod vodstvom Corazon Aquino odmah masivno dovedena u pitanje s vie strana. Na desnom rubu ideolokog spektra demokratsku su vlast osporavali pristae Marcosova reima (lojalisti), spremni na nasilje, koji su dolazili iz redova vojske i ekstremnih desnih skupina mladih, puistiki orijentiranih vojnika srednje razine asnike hijerarhije. Njihov ideoloki pandan bila je maoistiki orijentirana Komunistika partija Filipina (CPP) sa svojom narodnofrontovskom organizacijom i Nacionalnom narodnom armijom (NPA). Osim toga, razliite secesionistike muslimanske pobunjenike organizacije na junoj su otonoj skupini Mindanao agirale protiv sredinje vlasti u Manili. Te su grupacije suoile mladu demokraciju sa svojom konkurentskom pretenzijom na primjenu sile. Komunistika je gerila, koja je od sedamdesetih godina 20. stoljea vodila revolucionarni narodni rat, na vrhuncu svoga uspjeha sredinom osamdesetih godina kontrolirala otprilike 20 posto dravnog teritorija i imala je pod orujem 25.000 boraca. Na jugu zemlje jedno je vrijeme operiralo vie od 20.000 muslimanskih boraca. No, filipinska se demokracija u prve etiri godine suoila, ponajprije, s pravom opsadom od strane dijelova vlastite vojske. Izmeu veljae 1986. i oujka 1990. dogodilo se osam vojnih pobuna; udari ili prijetnje udarom tih su godina dominirali u politici, blokirali su drutvene reforme i usporili ionako usporen razvoj nacionalne privrede (McCoy, 2000, 260). Premda su propali pokuaji prevrata pobunjenikih vojnika, te premda je komunistiki ustanak nakon niza vojnih i politikih poraza tijekom devedesetih godina kontrolirao jo samo mala podruja, a muslimanskoj gerili nije polo za rukom da uspostavi stabilne teritorijalne enklave na jugu zemlje, negativni uinci na konsolidaciju demokracije bili su znatni. Na pojedinim podrujima nastao je vakuum vlasti, koji su nedravni akteri iskoristili za izgradnju paralelnih struktura moi. No, prije svega je kontinuirani otpor komunista i secesionista ometao institucionalizaciju civilne kontrole nad oruanim snagama, budui da su one iskoristile ugroavanje teritorijalnog integriteta kao izliku za politike intervencije. Tako se vojska razvila u jednoga od najvanijih aktera filipinske politike, koji svoju lojalnost izabranim vladama naplauje politikim povlasticama. Nakon prividne normalizacije stanja u drugoj polovici desetljea, to je ponovno postalo vidljivo prilikom razmirica oko smjene s dunosti predsjednika Josepha Estrade u sijenju 2001. Kao i u veljai 1986, ponovno je bila presudna intervencija oruanih snaga u korist jedne strane, naime nove predsjednice Glorije Macapagal Arroyo (usp. Land, 2001). Na dvadesetu obljetnicu takozvane EDSA revolucije protiv predsjednika Marcosa 24. veljae 2006. predsjednica je proglasila izvanredno stanje nakon to su je snage sigurnosti

300

informirale da predstoji neposredni pokuaj pua nekih specijalnih jedinica oruanih snaga. Nedovoljna sposobnost izabrane vlade da nametne monopol vlasti i sile nije jedini konsolidacijski nedostatak filipinske demokracije. Dodue, od 1987. redovito se odravaju opi i slobodni izbori, no njihova je korektna provedba obiljeena velikim nedostacima. Najvei su problemi politiko nasilje na izborima i manipulacija popisima biraa, glasakim listiima i prebrojavanjem glasova. Kupovina glasova i krenja izbornih zakona su pravilo. Politika desnica kao i predstavnici dominantne privredne oligarhije dosad su znali kako iskoristiti izbore i demokratske institucije za osiguranje svojih vested interests (usp. takoer Gills i dr., 1993, 25). Premda su organizacijska poboljanja u provedbi izbora, slabljenje komunistike gerile i djelomini uspjesi u suzbijanju paravojnih skupina doveli do smanjenja razine i intenziteta politiki motiviranog nasilja, jo ima zastraivanja biraa i kandidata, sve do politikih ubojstava. Izbornom tijelu vlasti, unato opsenim ovlastima za osiguranje korektnog odvijanja izbora, dosad nije polo za rukom da u svim izbornim okruzima omogui korektnu provedbu izbornog postupka (usp. Linantud, 1998, 304). Ponovni izbor predsjednice Glorije Macapagal Arroyo u svibnju 2004. pratile su masivne optube za izbornu prijevaru, koje su posljedovale (neuspjelim) pokuajem pokretanja postupka za smjenu s dunosti i masovnim prosvjedima (usp. Teehankee, 2006). Politiko nasilje na izborima jo nesmanjeno dostie razmjere koji znatno nadmauju prilike u ostalim demokracijama istone i jugoistone Azije. Nasuprot tim problemima konsolidacije, Filipini su se sve do nedavne prolosti odlikovali gotovo striktnim pridravanjem konstitucionalno zadanih ogranienja ovlasti i proceduralnih pravila na podruju horizontalne kontrole vlasti. Osobito se Senat uspostavio kao kompetitivni veto akter koji ima veliku sposobnost blokade politikih pothvata izvrne vlasti. To je opetovano dovodilo do toga da Kongres nije raspravljao o prominentnim projektima vlade ili je vlada odustajala od njih zbog toga to bi vjerojatno doivjeli neuspjeh u parlamentu. Parlamentarna protutea koja je sposobna ograniiti predsjednike pretenzije na mo ima, meutim, i svoju cijenu: dugotrajni zakonodavni postupci i blokade te razvodnjavanje reformskih projekata na podruju privrednoga i socijalnog zakonodavstva u Kongresu postali su pravilo (Croissant, 2000/2001). Vaan oslonac funkcionirajue kontrole vlasti dosad je inio Vrhovni sud. U dva desetljea od poetka demokratizacije Vrhovni je sud znao ouvati svoju institucionalnu samostalnost u odnosu prema vladi i Kongresu, te se nadovezati na tradiciju samosvjesnog suda iz predautoritarnog vremena (Tate, 1997, 282). Taj je razvoj u poetnim godinama demokracije podupiralo naglaeno pasivno dranje predsjednice Corazon Aquino spram suda. Tijekom kritine faze osnivanja institucija takvo je njezino dranje, kao i njezina politika imenovanja sudaca koja je teila irokom predstavljanju razliitih drutvenih skupina i politikih interesa meu sucima, pridonijeli su tome da je Supreme Court uspio vrlo brzo akumulirati visok stupanj suglasnosti i institucionalnog povjerenja graana.

301

Sustav checks and balances izmeu predsjednika, Kongresa i vrhovnog suda, koji se orijentirao prema amerikom prezidencijalizmu, pokazao se do kraja devedesetih godina otpornim, no rezultirao je time da su nun reforme u dravi, politici, privredi i drutvu esto bile blokirane. Reforme su dodatno oteavali drugi imbenici poput politike ekonomije filipinskih izbora, organizacijski slaboga, fluidnog stranakog sustava i visoke razine politike korupcije. Uz to su dogaaji oko zamjene vlade Josepha Estrade vladom Glorije Macapagal Arroyo (2001) doveli u pitanje temeljni konstitucionalni konsenzus filipinske demokracije. S premjetanjem politikih sukobljavanja na ulicu opozicija je u sijenju 2001. odbacila minimalni proceduralni konsenzus, koji je mjesecima prije toga jamio politiku stabilnost (Land, 2001, 100). Sukobi su rezultirali time da je opozicija prisilila predsjednika na ostavku. Umjesto njega, instalirana je podpredsjednica Gloria Macapagal Arroyo, koja je uzdignuta u simbolinu figuru prosvjeda. Ustavom propisano pravilo o sukcesiji bilo je, dodue, potovano, no tek nakon to je ostavka Estrade iznuena uglavnom mimo ustava. Najtei defekti filipinske demokracije postoje na podruju graanskih sloboda i prava. Pravna drava, koja je oduvijek bila slaba i u velikoj je mjeri bila podreena stvarnoj raspodjeli moi, u posljednjih 15 godina nije ojaala. Ustav iz 1987. jami dodue graanske slobode i prava, procesna prava pojedinaca te osobita prava zatite vjerskih i etnikih manjina. Ona su, meutim, u najboljem sluaju nepotpuno ostvarena. Za velike dijelove stanovnitva postoji low intensity citizenship, to na pojedinim podrujima odgovara no intensity citizenship. No u posljednja se dva desetljea mogu utvrditi i pozitivne tendencije. Broj povreda ljudskih prava poinjenih tijekom tvrde faze suzbijanja gerile osamdesetih godina u meuvremenu je smanjen. Sluajevi politiki motiviranog nestanka osoba, uhienja zbog politikih razloga ili ak proizvoljnih ubojstava jo nipoto nisu nestali iz svakidanjice filipinske demokracije. 4.2. Juna Koreja: odgoena konsolidacija Za razliku od Filipina, junokorejska je demokracija u poetnom razdoblju konsolidacije profitirala od privrednog uzleta bez premca (usp. tablicu 32). U usporedbi s Filipinima (kao i s Indonezijom i Tajlandom), visoka razina socijalno-ekonomskog razvoja te osobito visok stupanj obrazovanja junokorejskog drutva, kao i niska sklonost nasilju meu stanovnitvom, takoer su stvorili razmjerno povoljne pretpostavke za daljnju konsolidaciju demokracije. Vojni pobunjeniki pokret, kao na Filipinima, u Junoj Koreji nije postojao. Meutim, osim tih pozitivnih uvjeta konsolidacije, junokorejska je demokracija optereena hipotekom koja ne postoji na Filipinima: nerijeenim problemom dravnosti junokorejskog dijela drave, kao i ugroavanjem od strane neprijateljske bratske drave na sjeveru.Korejsko pitanje nije rijeeno ni nakon okonanja Hladnog rata. S obzirom na razliite ishodine uvjete ne zauuje to to su problemi konsolidacije junokorejske demokracije drukije postavljeni nego u dravama jugoistone Azije. To se ponajprije tie uloge vojske u demokratskom sustavu. Dodue, izborna pobjeda biveg puista i designiranog nasljednika autoritarnog

302

reima Roh Tae-wooa na predsjednikim izborima u prosincu 1987. isprva je dopustila oruanim snagama da, neovisno o demokratizaciji, i nakon 1987. osiguraju vlastite organizacijske, financijske i osobne interese od civilnih intervencija. Junokorejska vojska nije se morala bojati ni toga da e je nova demokratska vlada pozvati na odgovornost zbog poinjenih povreda ljudskih prava. Za razliku od svog prethodnika na predsjednikoj dunosti, predsjednik Kim Young-sam (1993-1998) posvetio je ve u ranoj fazi svog mandata veliku pozornost vojnoj politici. Koristei svoje ustavne ovlasti, novoizabrani je predsjednik ubrzo nakon stupanja na dunost poeo podvrgavati oruane snage i sigurnosne slube civilnoj kontroli. Iznenaujue dosljedna personalna politika, razotkrivanje veeg broja korupcijskih skandala u oruanim snagama, kazneni progon odgovornih asnika, kao i rasputanje razliitih tajnih vojnih saveza, koji su tijekom autoritarnog reima inili unutarnji krug moi, pridonijeli su djelotvornom smanjenju politikog utjecaja vojske (usp. Croissant, 2002b). Demontaa vojske kao veto sile dostigla je vrhunac u procesu protiv odgovornih za pu 1979-1980. Postupak vlasti protiv bivih pripadnika vojske visokog ranga, koji je pokrenut pod nazivom Campaign to Rectify the Authoritarian Past, doveo je do pokuaja da se pravno obradi autoritarni reim, to bi samo nekoliko godina ranije bilo nezamislivo. injenica da je vlada neometano mogla provoditi svoje reforme jasno pokazuje naraslu spremnost vojske na povlaenje iz politike i njezinu preobrazbu iz veto sile u, ipak, utjecajnoga aktera sigurnosne politike. Problematinije se odvijala potpuna provedba konstitutivnih prava na politiko organiziranje i komunikaciju. Jamstva ustavnih prava na slobodno udruivanje, izraavanje miljenja i informiranje te, nadasve, na sindikalnu aktivnost bila su ograniena do kasnih devedesetih godina. Mnogobrojne klauzule o iskljuenju u zakonima o izborima, strankama i radu openito su spreavale drutvene organizacije, a posebno sindikate, da se djelotvorno angairaju za svoje politike vrijednosti i privredne interese. Tek se krajem prolog desetljea supstancijalno promijenilo dranje vlade i uprave na tom podruju, tako da nakon 2000. stanje uglavnom odgovara standardima liberalne demokracije. No jo uvijek postoje ogranienja prava na trajk i prava na sindikalno organiziranje u javnom sektoru, koja su suprotna zatitnoj konvenciji Meunarodne organizacije rada (ILO). Sloboda informiranja, miljenja i udruivanja graana jo nailazi na granice kad je rije o odnosu prema neprijateljskoj bratskoj dravi na sjeveru. Treba, ponajprije. spomenuti notorni Zakon o nacionalnoj sigurnosti (National Security Act, NSA). Zakon doputa vladi da primjenjuje represiju protiv osobito kritikih dijelova drutva. Nije problematino samo postojanje NSA. Kritika NSA tie se, naprotiv, njegove sadrajne neodreenosti i proizvoljne interpretacije od strane vlade, dravnog odvjetnitva i sudova. Zanimljivo je da je nakon demokratizacije (1988-1995) bilo gotovo jednako toliko uhienja na temelju NSA kao i za vrijeme ukupnog trajanja autoritarnog reima predsjednika Chun Doohwana (1980-1988). Dostupni podaci pokazuju da se stanje samo popravilo za nijanse i nakon stupanja na dunost predsjednika Kim Young-sama i Kim Daejunga (1993. odnosno 1998) (Croissant, 2002a). Ciljane intervencije tajne slube,

303

vojne obavjetajne slube, Antikomunistikog ureda Nacionalne policije, kao i dravnog odvjetnitva protiv politikih protivnika pokazuju da postoje defekti u pravnoj dravi. Pokretanje ciljanih istraga poreznih vlasti slui takoer prije kao osveta politikim protivnicima nego nametanju pravnih normi (Han, 2000, 387. i d.; Chong, 2000, 19). Ta oteenja pravne drave uklapaju se u irok sindrom defekata delegativne demokracije (Merkel i Puhle i dr., 2003, 2006). U odnosu izmeu izvrne i zakonodavne vlasti pokazuju se u uvjetima sinkronih stranakopolitikih veina u parlamentu i vladi koje su kontinuirano postojale izmeu 1990. i 1998. snane crte delegativne demokracije. U vremenima divided government (1988-1990; 1998; od travnja 2000) junokorejski prezidencijalizam tendira ka institucionalnim blokadama, za koje ustavna struktura nema spremne institucionalne mogunosti rjeenja. Odnos izmeu izvrne i zakonodavne vlasti tijekom prve, dugotrajne faze konfrontacije predsjednika drave i parlamenta pod dominacijom opozicije, izmeu travnja 1988. i veljae 1990, bio je obiljeen uzajamnim blokadama. U stanju divided government 1988-1990, 1998-1999. i ponovno od travnja 2000. pokazuje se da junokorejski predsjednik moe iskoristiti svoj poloaj da monopolizira zakonodavne ovlasti samo ako postoji sinkrona politika veina. Meutim, tijekom dugotrajne faze veinske dominacije (1990-1998; 1999-2000) korejski je prezidencijalizam bio obiljeen opsenom zakonodavnom aktivnou vlade. Budui da vlada preko svoje disciplinirane parlamentarne frakcije dominira u Nacionalnoj skuptini te da i vlada i opozicija primarno slijede strategije usmjerene na konfrontaciju, parlamentarni procesi odluivanja obino su nalik na stanja nekooperativnih igara. Teror veine vladajuih stranaka u parlamentu izraava se nadasve u iskljuenju opozicije s relevantnih poloaja u odborima i u postupku u kojemu vlada svoje prijedloge zakona bez vijeanja, u paketu i za samo nekoliko minuta, progura kroz plenum i time oduzima opoziciji prigodu da razmatra vlastite prijedloge zakona (Park, 2000, 87; Shin, 2000). Zakonodavna inicijativa preteno je u rukama izvrne vlasti; prijedlozi zakona koji dolaze iz parlamenta imaju slabe izglede da budu prihvaeni. Velik utjecaj predsjednika na zakonodavnu aktivnost, koji je vidljiv ve u redovnome zakonodavnom postupku, nadopunjava izrazit predsjedniki dekretizam. Parlament nema supstancijalnu kontrolu nad tom legislativnom djelatnou predsjednika drave. Materijalna proizvodnja politika time se znaajnim dijelom u stvarnosti premjeta iz zakonodavne arene u prostor djelovanja izvrne vlasti. Odnosi izvrne i sudbene vlasti zasluuju diferenciraniju ocjenu. Ustavni se sud tijekom vremena etablirao kao neovisna, aktivna instancija kontrole i provjeravanja (West i Yoon, 1996). Junokorejski Ustavni sud je nizom presuda zauzeo stav suprotan poziciji vlade i time je ukazao na nuna poboljanja zatite graanskih sloboda i prava politike participacije. Nisu uoljivi pokuaji kolonizacije Vrhovnog suda manipulacijom njegovim osobnim sastavom. 4.3. Tajvan: uznapredovala konsolidacija Slino kao i u Junoj Koreji, demokracija je u Tajvanu do druge polovice devedesetih godina imala koristi od pozitivnoga privrednog razvoja (usp. tablicu

304

32). Meutim, zajednika je tajvanskoj i junokorejskoj demokraciji neposredna (vanjska) politika prijetnja. Takoer, ni u Tajvanu pitanje dravnosti neovisna Republika Tajvan ili Republika Kina na Tajvanu dosad nije rijeeno. NR Kina je opetovano dala jasno do znanja da ne bi prihvatila rjeenje tog pitanja u korist dravne samostalnosti Tajvana. Time se konsolidacija demokracije odvija pod znaajnim izvanjskim ogranienjima koja ine latentnu prijetnju egzistenciji tajvanske drave i demokracije. Unato toj izvanjskoj prijetnji, a u nekim aspektima i zbog nje, tajvanska je demokracija, meutim, u usporedbi s drugim demokracijama treeg vala u pacifikoj Aziji dostigla zauujue visok stupanj konsolidacije. Prijetnja NR Kine prisiljava unutarnje aktere da ublae svoje politike sukobe i ini element koji ujedinjuje i stvara konsenzus meu politikim elitama. Premda meu elitama ne postoji konsenzus o dravnoj budunosti otoka, sve su relevantne stranke ipak suglasne o tome da ni povratak na jednostranaku diktaturu iz prolosti ni preuzimanje komunistikog reima koji bi se orijentirao prema uzoru na kontinentalnu Kinu nisu poeljne alternative demokraciji. U tajvanskom sluaju nerijeeno pitanje dravnosti (stateness) poticajno djeluje na demokratsku konsolidaciju, budui da je tvorilo motiv za uspjean elite settlement (Higley i dr., 1998). Problem podvrgavanja vojske civilnoj kontroli, koji je u drugim sluajevima treeg vala demokratizacije u Aziji bio neuralgian te je rijeen s razliitim uspjehom, dosad u Tajvanu nije imao utjecaja koji bi spreavao konsolidaciju. Kao stranaka vojska (Schubert, 1994, 180) nacionalne kineske oruane snage jednoznano su bile u slubi stranke; vojska kao organizacija nije razvila pretenzije na vodeu politiku ulogu (usp. Lo, 2001). Bliska povezanost KMT-a i vojske postojala je jo tijekom devedesetih godina 20. stoljea, ali je sukcesivno razvrgavana reformskom politikom predsjednika Lee Teng-huija (1988-2000). Za vrijeme njegova mandata vojnici su uklonjeni s vodeih poloaja u vladi i stranci, usvajanjem Zakona o nacionalnoj obrani poboljale su se mogunosti civilne politike da kontrolira vojsku, te su proirena prava parlamenta na suodluivanje u pitanjima obrambene politike (Lo, 2001, 143-149). S obzirom na vie desetljea indoktrinacije od strane KMT-a i etniki sastav asnikog korpusa, koji se preteno sastoji od kontinentalnih Kineza, postavilo se pitanje kako bi oruane snage reagirale na smjenu s vlasti KMT-a ili na jasan politiki kurs vlade u pravcu neovisnosti (144). Sa stupanjem na dunost predsjednika Chena Shuibiana, izabranog u oujku 2000, civilno-vojni odnosi u Tajvanu u najmanju su ruku uspjeno izdrali prvi test promjene vlasti. Oruane snage nisu dovodile u pitanje primat civilne nadmoi ni tijekom ni nakon preuzimanja vlasti od strane dosadanje opozicije. U Tajvanu su sredinje institucije sustava vlasti do poetka ovoga desetljea u veoj mjeri ispunjavale konsolidacijske kriterije stabilnosti, uinkovitosti i politike integracije nego u drugim azijskim demokracijama. S osnaenim poloajem predsjednika drave kao i jednoznanim prijenosom ovlasti na tijela sredinje drave smanjena je opasnost institucionalnih blokada izmeu predsjednika i Egzekutivnog yuana, kao i izmeu sredinje i provincijskih vlasti. Od bitnog se znaenja za stabilnost i uinkovitost demokratskog sustava pokazala

305

okolnost da je KMT i nakon promjene sustava u demokraciju bio u stanju zadrati odgovornost obnaanja vlasti u svojim rukama. Visoka stabilnost vlasti u Tajvanu imala je, sa stajalita teorije konsolidacije, Janusovo oblije. S jedne strane, ona pridonosi kontinuitetu vladine politike. S druge strane, meutim, to je plaeno kolonizirajuim proimanjem javne uprave, dravnih poduzea i vojske od strane stare i nove dravne stranke KMT (Xu, 1997; Hsieh, 2001). Upravo na podruju raspletanja veza izmeu drave i stranke, KMT dugo nije bio spreman uiniti vie od kozmetikih korektura i doista prekinuti okupaciju dravnih struktura (Chu, 1996, 76). Za daljnju konsolidaciju tajvanske demokracije stoga je bilo znaajno kako e se i s kojim posljedicama obaviti prvi test promjene vlasti (turnover test) (Huntington, 1991). Na predsjednikim izborima u oujku 2000. vlast je prela iz ruku KMT-a u ruke opozicije. Unutarnje politike turbulencije to su uslijedile nakon toga pokazale su da na institucionalnoj razini postoji niz sukoba koji se, uz povoljne odnose veine u izvrnoj i zakonodavnoj vlasti, mogu rijeiti samo konsenzualno orijentiranim strategijama politikih stranaka, ali ne i institucionalnim mehanizmima. Treba, svega treba, pomenuti odnos napetosti izmeu predsjednika i parlamenta. Snaan politiki poloaj predsjednika u prolosti se manje oslanjao na institucionalne prerogative u odnosu prema premijeru ili Legislativnom yuanu, nego ponajprije na injenicu da je predsjednik KMT-a Lee Teng-hui (1988-2000) istodobno imao discipliniranu veinu svoje stranke u Legislativnom yuanu (Cheng i Haggard, 2001, 193. i d.). S razlaganjem politikog monopola KMT-a tijekom devedesetih godina parlamentarna jednostranaka veina ve je i prije promjene vlasti izgubila koherentnost i sposobnost djelovanja (Tien i Cheng, 1999, 42. i d.). Nakon promjene vlasti u proljee 2000. i na Tajvanu je nastao divided government, to jest stanje u kojemu se predsjednik iz Demokratske stranke napretka u parlamentu suelio s opozicijskom veinom KMT-a. Zbog svoje strategije ouvanja moi KMT nije bio spreman suraivati s predsjednikom u formiranja vlade, primjerice posredstvom cohabitation. Ujedno je, meutim, KMT-ova veina zbog izbornostratekih razloga sprijeila da predsjednik raspusti Legislativni yuan. Unato izbornom porazu KMT-a na parlamentarnim izborima u prosincu 2001, to stanje asinkronih odnosa veine u vladi i parlamentu, koje lako dovodi do politikih blokada, nije se mogla rijeiti, budui da DFP nije imao vlastitu parlamentarnu veinu. Ni kasniji parlamentarni i predsjedniki izbori posljednji godine 2004. nisu doveli do rjeenja problema konkurentskih veina. Zbog toga funkcionalni problemi predsjedniko-parlamentarnog sustava vlasti na Tajvanu, nakon duge faze uinkovitih i stabilnih odnosa vlasti, u meuvremenu su postali slini junokorejskom stanju divided government. Dok je promjena vlasti izmeu stranakih tabora, koja je poeljna sa stajalita teorije demokracije, potpuno jasno pokazala institucionalne zamke u daljnjoj konsolidaciji demokracije na razini sustava vlasti, na drugim se podrujima ne mogu previdjeti uspjesi u konsolidaciji demokracije na Tajvanu.

306

Ljudska prava, prava manjina, sloboda miljenja i informiranja te izbori dosegli su kvalitativnu razinu koja je usporediva s drugim konsolidiranim demokracijama u Junoj, Srednjoj i Istonoj Europi. To izriito vai i za electoral quality tajvanske demokracije. Korupcija i kupovina glasova (money politics), koji su se esto navodili kao popratne pojave tajvanskoga izbornog sustava i snanog frakcioniranja stranaka, jo se dogaaju, ali ne dostiu razinu koja bi ograniila znaenje izbora kao mehanizma politike participacije graana (Tien i Cheng, 1999, 35). Posebnu ulogu u razvoju liberalne komponente tajvanske demokracije devedesetih je godina imao ustavni sud. Aktivna pravosudna praksa Visokoga sudakog vijea pri Judikativnom yuanu, esto suprotstavljena shvaanjima izvrne vlasti, upadljivo se razlikuje od suzdrane sudbene prakse ustavnog suda u Junoj Koreji. Ve je na poetku tranzicije Vijee svojom presudom o nunosti novih izbora za Nacionalnu skuptinu i Legislativni yuan (1990) aktivno poduprlo politiku demokratizacije reformista iz KMT-a pod vodstvom predsjednika lee Teng-huija (Ginsburg, 2001, 13). Otad su suci Visokog vijea, pod utjecajem njemakoga ustavnog prava, nizom svojih odluka potaknuli postupne reforme autoritarnog reima. Valja, meu ostalim, spomenuti presude o ogranienju ovlasti policije i vojske, o slobodi sindikalnog organiziranja, o slobodi demonstracija i miljenja i o slobodi djelovanja politikih stranaka.139 Praksa monopola politike vladavine KMT-a sve do sedamdesetih godina 20. stoljea oslanjala se na osebujnu konstrukciju vlasti: u formalnoinstitucionalnu strukturu drave i vlasti bila je ukljuena politika dominacija skupine kontinentalnih Kineza, koji su 1949. pobjegli na Tajvan, dok je velika veina stanovnitva to su je inili domai Tajvanci prevladavala u privrednom ivotu otoka (u uvjetima izrazito dirigistike vlasti). To podetniko segmentiranje drutva u prolosti je prekrivalo socijalno-ekonomske sukobe.140 Smanjenjem politike diskriminacije domae tajvanske veine stanovnitva tijekom posljednjih 20 godina taj je sukob, meutim, sve vie gubio na znaenju (Lin i dr., 1996, 478. i d.; Rigger, 1996, 310. i d.; Chu i Lin, 2001). Dosad, meutim, nije zamijenjen crtom sukoba izmeu kapitala i rada, karakteristinom za industrijske drave. Jer, zbog posebnoga meunarodnog poloaja Tajvana i nerijeenog pitanja nacionalnog identiteta i klasifikacija stranaka unutar spektra lijevo-desno tijekom devedesetih godina uglavnom nije utjecala na strukturu stranakog sustava. Umjesto toga, devedesetih godina postala je prepoznatljiva nova crta sukoba. Ona nastaje na temelju politikoga i etnonacionalnog identiteta tajvanskog stanovnitva (Huang i Yu, 1999; Liu, 1999). Trenutno na to pitanje
139

Utjecaj ustavnog prava Savezne Republike Njemake pokazuje se u ustavnim reformama koje se tiu ustavnog suda, osobito u novim propisima o postupku zabrane stranaka, koji je modeliran prema odredbama u njemakome Temeljnom zakonu (Ginsburg, 2001, 16. i d.). 140 Postoje etiri skupine stanovnitva na Tajvanu: (1) kontinentalni Kinezi, to jest sljedbenici nacionalne kineske vlade, koji su 1949. pred pobjedonosnim komunistima pobjegli na otok Tajvan i njihovi potomci; (2) Kinezi iz provincije Fujan; (3) domae stanovnitvo Tajvanaca, koje ini veinu populacije; (4) domorodake skupine stanovnitva koje su priznate kao etnika manjina. Prve tri skupine su Han Kinezi, dok su prvobitni stanovnici malajskog podrijetla. Strogo uzevi, sukob izmeu kontinentalnih Kineza i Tajvanaca jest podetniki rascjep drutva, koji se manifestira kroz pripadnost pojedinim provincijama i jezinim skupinama (Hsieh, 2001).

307

razliite skupine stanovnika daju razliite odgovore. Premda ankete o nacionalnom samorazumijevanju otoana ne daju jasnu sliku, moe se uzeti kao neosporno da je od poetka demokratizacije kontinuirano rastao udio tajvanskih graana koji su se oznaavali kao Tajvanci, dok se tek vrlo mala manjina ispitanika oznaava iskljuivo kao Kinezi. S obzirom na razvoj demokracije, uvrivanje tajvanskoga nacionalnog identiteta (Schubert, 2006, 85) sadrava znaajan unutarnji i vanjski politiki potencijal sukoba koji bi eventualno mogao ugroziti demokraciju, budui da prijeti produbljivanjem polarizacije izmeu unutarnjih politikih tabora, kao i zaotravanjem vanjskopolitike konfrontacije s kontinentalnom Kinom. Za razliku od June Koreje i Filipina, u autoritarnom Tajvanu nije postojao opozicijski radniki pokret. On se formirao tek nakon 1988, dakle nakon poetka demokratizacije (Chu Y., 1996). Slino kao u Junoj Koreji, smanjenje autoritarne represije dopustilo je osnivanje velikog broja novih sindikata izvan dravnoga korporativistikog Chinese Federation of Labor (CFL). Meutim, autoritarni korporativizam KMT-ova reima nije se potpuno transformirao u liberalni neokorporativizam. Privredna udruenja, dodue, i dalje usko surauju s dravnom administracijom. No trei stup neokorporativistikoga politikog upravljanja, organizirano radnitvo, jo se premalo uvaava. Uinak relativno nekonfliktnih radnih odnosa (usp. tablicu 40) na demokratsku konsolidaciju Tajvana stoga je ambivalentan. Najvanija tema za veinu aktera civilnog drutva jest izravan zahtjev upuen reimu za opsenim socijalnim i politikim reformama, kao i za veom autonomijom civilnog drutva. Pritom su asocijacije, inicijative i graanski pokreti civilnog drutva preteno koristili nepolitike strategije, nastojei zadrati distancu prema politikim strankama. Drutveni pokreti u meuvremenu su meu stanovnitvom priznati kao neizostavni elementi demokratske tvorbe volje (Lo, 1992, 385; Shiau, 1999). 4.4. Tajland: neuspjela konsolidacija Tajland je jedini od primjera transformacije u Istonoj Aziji to ih obraujemo u kojemu je konsolidacija demokracije doivjela neuspjeh. Pritom je pu dijela kraljevskih tajlandskih oruanih snaga oko vrhovnog zapovjednika vojske, generala Sonthija Boonyaratklina, 19. rujna 2006. bio samo privremeni zavrni in krize koja je poela ve u proljee te godine i podijelila je tajlandsko drutvo na dva tabora. Demokratska konsolidacija tijekom devedesetih godina isprva se kretala u pozitivnom smjeru. Nakon faze nestabilnih viestranakih koalicija i krize povjerenja tajlandskih graana u uinkovitost i funkcionalnu sposobnost parlamentarne demokracije, izazvane izbijanjem monetarne i financijske krize u ljeto 1997, usvajanje novog ustava u listopadu 1997. oznailo je prvi djelomini uspjeh u produbljenju i stabilizaciji demokratske ustavne drave. Pored niza institucionalnih reformi, iji je cilj bio da osnae parlamentarne institucije, stranaki sustav i ustavnu dravu te prava graana u odnosu prema dravi, ustavna je reforma takoer pridonijela jaanju civilne kontrole nad oruanim

308

snagama. Ve je u prethodnim godinama bilo vidljivo opadanje politikog utjecaja vojske. Nakon to je drutveni ugled vojske oslabljen zbog krvave represije protiv demokratskih prosvjeda u svibnju 1992, pa su politike stranke i nabujalo civilno drutvo sve vie potiskivali vojsku na marginu, ona je morala promatrati kako njezin utjecaj na civilnu politiku slabi. Po okonanju indokineskog sukoba i privremenog smirivanja pobunjenike problematike na muslimanskom jugu zemlje, bez sigurnosnopolitike misije i nesigurne zbog brze drutvene, privredne i politike promjene, unutar oruanih snaga na znaenju su dobile one snage koje su se zauzimale za novu orijentaciju oruanih snaga prema manje politiki i snanije profesionalno orijentiranoj vojsci. Navedene ustavne reforme prikrile su, pak, tamne strane i slabosti tajlandske demokracije. Kao to je pokazao razvoj slijedeih godina, institucionalne inovacije nisu bile bez nenamjeravanih politikih posljedica (McCargo, 2002, 114). Tako je Temeljni zakon iz 1997. kao i raniji ustavi predviao ope izborno pravo za sve odrasle dravljane. Novo je, meutim, bilo paradoksalno ogranienje pasivnoga izbornog prava na one graana koji su imali zavrenu visoku kolu ili neku usporedivu kvalifikaciju. Ta klauzula, koja je uvedena kako bi se poboljale intelektualne i moralne kvalitete nositelja mandata, iskljuivala je otprilike devedeset posto graana s aktivnim pravom glasa iz kandidature na parlamentarnim izborima. Za razliku od, primjerice, Filipina, politiki motivirano nasilje s ciljem zastraivanja biraa ili kandidata u Tajlandu je bio lokalni fenomen, ogranien na problematine provincije na jugu i sjeveroistoku. Problematina je bila provedba izbora. Falsificiranje popisa biraa i glasakih listia, zamjena glasakih kutija i manipulacija u prebrojavanju glasova esto su bili na dnevnom redu u ruralnim podrujima, gdje se bira velika veina zastupnika (Callahan, 2000, 45-61). Ustavnom reformom 1997. odlueno je, dodue, da se uvede neovisno izborno povjerenstvo. No samo je djelomice ispunjena nada da e se time poveati kvaliteta izbornog procesa. Tako su i na izborima za Senat 2000. kao i za donji dom iste godine registrirane nepravilnosti i kupovina glasova u velikim razmjerima. Kao i na svim dotadanjim izborima od poetka demokratizacije korektna je provedba glasovanja najvie bila ometana na sjeveroistoku zemlje (Croissant i Dosch, 2001). U gotovo polovici provincija izborno je povjerenstvo proglasilo izbore za Senat djelomice ili potpuno nevaeima. Na izborima za donji dom u sijenju 2001. ponovilo se slino stanje; zbog neregularnosti u nekim izbornim okruzima izborno je povjerenstvo zakazalo ponovljene izbore (Orathai, 2002). Uvoenje samostalnoga ustavnog suda 1997. korespondiralo je sa snanijim poloajem graanskih sloboda i prava u novom ustavu. Zajamen je jednak pristup pravu i pravnoj zatiti te zatiti od diskriminacije, kao i uobiajena procesna prava. Meutim, ta su se prava, kao i mnogobrojna politika prava, mogla ograniiti jednostavnim zakonima ili vladinim dekretima. Uz to, u svakidanjici su ta prava kao i pravna drava u cjelini potkopavani netransparentnou uprave, pravosua i policije, korupcijom kao i nepotivanjem prava manjina i pripadnika niih drutvenih slojeva. Premda je Tajland u usporedbi sa svojom turbulentnom prolou u prvih deset godina nakon

309

demokratizacije doivio iznenaujuu mjeru kontinuiteta izmeu 1992 . i 2005. sveukupno je odrano pet demokratskih izbora od 2002. gomilale su se naznake da je dolo do zastoja procesa demokratizacije. Taj je razvoj bio usko povezan s izbornim uspjehom na izborima za donji dom u sijenju 2001. stranke Thai Rak Thai (TRT), koju je 1998. osnovao poduzetnik i milijarder Thaksin Shinawatra. Za razliku od nestabilnih viestranakih koalicija u prolosti, Thaksinova je vlada, koja je bila osobito omiljena meu ruralnim biraima, ponudila dodue stabilnost te je ostvarila neka od svojih izbornih obeanja, koja su esto karakterizirana kao izraz lijevog populizma (Hewison, 2003). Privredni uspjesi i implementacija socijalnopolitikih inicijativa bili su kombinirani s marginalizacijom parlamentarne opozicije, koja je sve vie bila potiskivana na rub politikih zbivanja. Vlada je politikim intervencijama, otvorenim nepotivanjem procedure i nominacijom pristaa i simpatizera, kao i naglaavanjem svoje demokratske legitimnosti uspjela potkopati poloaj neovisnih dravnih tijela, poput ustavnog suda, nacionalnog ureda za borbu protiv korupcije i izbornog povjerenstva. Za pokuaj uspostave delegativne demokracije (O'Donnell, 1994) pokazalo se korisnim to to je vladi polo za rukom da meu nestranakim lanovima Senata organizira veinu naklonjenu vladi, koja je u skladu s njezinim interesima utjecala na sastav tih kontrolnih tijela. Istodobno je vlada pojaala svoj pritisak na radio i televiziju. U kombinaciji s medijskom moi konglomerata poduzea Shin Corporation pod Thaksinovom kontrolom to je vladi omoguilo da sve vie ograniava slobodu tiska i medija. Osim toga, Thaksin je ve nakon svoga stupanja na dunost 2001. poeo na vodee poloaje u vojsci postavljati prijatelje, pripadnike obitelji i polaznike istoga zavrnog razreda pripremne kole za vojnu akademiju koji je pohaao premijer prije svog ulaska u policiju. Istodobno su povremeno i u pojedinim dijelovima zemlje tvrde povrede ljudskih prava poprimile zabrinjavajue razmjere. U veljai 2003. rat protiv droge to ga je objavila vlada odnio je u samo tri mjeseca 2.245 ivota (usp. Amnesty International, 2004). U suzbijanju pobune u tri veinski muslimanske june provincije dolo je do masivnih povreda ljudskih prava (Croissant, 2005). Popularnost vlade meu ruralnim i siromanijim biraima isprva nije zbog toga pretrpjela nikakvu tetu. Naprotiv, vladajua je stranka TRT na parlamentarnim izborima u veljai 2005. uspjela poveati svoju parlamentarnu veinu na sedamdeset i pet posto mandata (Croissant i Pojar, 2006). Izborna pobjeda Thaksinove vlade stoga je izazivala zabrinutost glede razvoja demokracije. I doista se najprije jo vie poveala erozija demokratske kvalitete politikog sustava. No kasnija su zbivanja pokazala da se Thaksinova delegativna demokracija nije uvrstila. Koncentracija moi osobno u rukama premijera, slabljenje stranaka koje ionako nisu bile drutveno usidrene, marginalizacija birokracije, vojske i krune, uz oit neuspjeh politikog vodstva da savlada problematiku pobunjenika na jugu te opadanje privrednog razvoja, oslabili su osnovicu potpore vladi meu stanovnitvom i produbili polarizaciju politikih snaga. Formirala se iroka izvanparlamentarna opozicija, sastavljena od akademskih nastavnika, intelektualaca, gradskih srednjih slojeva i nevladinih organizacija, koji su u masovnim prosvjedima zahtijevali Thaksinovu ostavku. Vlada je reagirala rasputanjem parlamenta i raspisivanjem novih izbora u travnju

310

2006. Opozicija je bojkotirala te izbore, a na kraljevu je intervenciju izborno povjerenstvo zbog tehnikih razloga proglasilo izbore nevaeima. Istodobno su se, meutim, zaotrile napetosti izmeu dijelova vojske i politikih i privrednih krugova bliskih monarhiji, koji su u Thaksinovoj politici vidjeli prijetnju kraljevu poloaju i drutvenoj stabilnosti. U tom sukobu, koji se sve vie zaotravao, dijelovi vojske su naposljetku iskoristili prigodu da puem bez krvi 19. rujna 2006. razvlaste predsjednika vlade, koji je boravio u inozemstvu. Puisti su pred tajlandskom i meunarodnom javnou opravdali svoje preuzimanje vlasti kao posljednje sredstvo za ouvanje drutvene stabilnosti te su najavili brz povratak demokraciji u roku od godinu dana. Doista se nastanak delegativne demokracije pod Thaksinom i prijetnja da se ona pretvori u plebiscitarno legitimiranu autokraciju moraju uzeti kao vaan imbenik neuspjeha demokratske konsolidacije u Tajlandu. No pu je posljedica drugih uzroka. Na dolazak vojske na vlast vjerojatno su presudno utjecala tri imbenika. Prvo, vojska je svoj institucionalni integritet, koheziju asnikog korpusa te svoju autonomiju spram civilne vlasti smatrala sve ugroenijima Thaksinovom pretenzijom na vlast. Premijeru je doista polo za rukom uspostaviti u vojsci razgranatu mreu osobnih privrenika, prijatelja i pobornika, ija je svrha bila da u oruanim snagama sprijee otpor politici njegove vlasti. To to je taj pothvat u konanici doivio neuspjeh posljedica je i druga dva imbenika koji su pridonijeli rujanskom puu. Tako su vojska, privredni krugovi i konzervativne politike elite bliske monarhiji Thaksinovu politiku konfrontacije s opozicijom i njegovu neuspjenu politiku vrste ruke prema muslimanskim pobunjenicima sve vie percipirali kao opasnost za integritet i koheziju tajlandskog drutva i nacije. Tree, u dijelovima vojske oito je postojala bojazan da e Thaksinova politika delegativne demokracije ugroziti poloaj monarhije kao najvieg autoriteta koji stoji iznad civilnih politiara i izvan demokratskog procesa. Naprotiv, sekundarnu je ulogu vjerojatno imala injenica da su urbani srednji slojevi kao i nositelji drutvenog prosvjeda iz civilnog drutva predbacivali Thaksinovoj vladi ponejprije korupciju te politiku manipulacije i potkopavanja demokratskih postupaka, na izborima uspjeno legitimiranu populistikom mobilizacijom ruralnog stanovnitva. Time se neuspjela konsolidacija demokracije iz perspektive strukturalistike teorije transformacije u krajnjoj crti moe objasniti interesnim sukobima i pretenzijama na mo razliitih drutvenih skupina, njihovih politikih elita i tradicionalnih elita moi u vojsci, dravnoj birokraciji i monarhiji, koji se nisu mogli razrijeiti u okviru postojeih (formalno) demokratskih postupaka. Ta konstelacija strukturnih sukoba za budui razvoj demokracije u Tajlandu nakon povlaenja vojske s vlasti implicira da se moe oekivati da njezina konsolidacija bude vrlo teka. 4.5. Indonezija: teka konsolidacija Meu sluajevima transformacije koje analiziramo Indonezija je ne samo najmlaa demokracija nego se, osim toga, mora boriti s najteim socijalnim, politikim i privrednim kontekstualnim uvjetima. Slino kao u Tajvanu, i u Indoneziji su prvi slobodni i poteni izbori odrani prije nego to je dovren

311

proces institucionalizacije demokracije. No drukije nego u Tajvanu, upravo sredinja podruja sustava vlasti nisu bila institucionalno ureena. To se ve nakon kratkog vremena pokazalo nepovoljnim za razvoj demokracije. Tako je uspostava funkcionalno sposobnoga i stabilnog odnosa izmeu vlade i parlamenta jedan od najhitnijih problema za srednjoronu i dugoronu konsolidaciju demokraciju. Vaei je razmjerni izborni zakon na izborima 1999. godine poluio stranaki jako razmrvljen parlament u kojem nijedna stranka nije bila sposobna sama formirati veinu. Odnosi veine u MPR-u bili su zbog sastava skuptine jo tjenji. Dodue, redoslijed stranaka samo se neznatno izmijenio. Golkar, koji je u provincijama ostao jak, gotovo se potpuno izjednaio s PDI-P-om, a u Skuptini je, osim toga, mogao raunati na podrku vojske. Nejasni odnosi veine prisilili su stranke da koaliraju u izboru predsjednika kao i, nakon toga, u tvorbi vladina kabineta. Abdurrahman Wahid izabran je naposljetku glasovima islamistikih stranaka i Golkara kao kompromisni kandidat, ija je vlastita stranka PKB u MRP-u imala manje od 10 posto zastupnika. Nakon stupanja na dunost predsjednika Wahida i kabineta nacionalnog jedinstva, koji je formirao uz potporu est najveih stranaka, izvrna je vlast napokon stekla demokratsku legitimnost. Meutim, zbog dubokih osobnih razlika meu stranakim voama i teko premostivih ideolokih suprotnosti meu strankama, prva se slobodno izabrana vlada ve nakon kratkog vremena pokazala nestabilnom i nesposobnom da svoju nominalnu veinu u DPR-u iskoristi za djelotvornu provedbu policies (Mallay, 2002, 124. i d; Sulistyo, 2002, 88). U srpnju 2001. izabrani je predsjednik Wahib smijenjen s dunosti u postupku tube protiv predsjednika. Na njegovo je mjesto izabrana dotadanja potpredsjednica Megawati Sukarnoputro. Tijekom konfrontacije izmeu dvaju parlamentarnih domova, s jedne, i predsjednika Wahida, s druge strane, jasno se pokazala tadanja slabost indonezijskog sustava vlasti s nejasnim ovlastima i odgovornostima. Ustav iz 1945. formalno ne sadrava iskaze o mogunostima kontrole i smjene predsjednika. Samo odluke MPR-a, iji je rang ispod ustava, tematiziraju ustavnopravna pitanja poloaja predsjednika (Herberg, 2002). DPR, dodue, nije imao pravo smijeniti predsjednika s dunosti, ali je mogao sazvati MPR na posebno zasjedanje. Na temelju institucionalne mogunosti DPR-a da se obrati MPR-u, te na temelju interpretacije prava Savjetodavne narodne skuptine (MPR) ravnotea moi u indonezijskom sustavu vlasti pomaknula se neupitno u korist DPR-a. Umjesto nesmjenjivosti vlade od strane parlamenta, koja je openito karakteristina za predsjednike sustave i eksplicitno je ureena u indonezijskom ustavu, uspostavljena je ovisnost predsjednika o politikoj volji parlamentarne veine, dakle svojevrsna parlamentarizacija predsjednikog sustava vlasti. ini se da se tek izborom biveg generala Susilo Bambang Yudhoyonoa za predsjednika u rujnu 2004. donekle stabilizirao odnos izvrne i zakonodavne vlasti u indonezijskoj demokraciji. No i jo se optereenjem za demokratsku konsolidaciju pokazuje relativna slabost izravno izabranog predsjednika, ija je stranka na izborima 2004. osvojila samo 10,3 posto parlamentarnih mandata, u odnosu prema njegovim brojnim koalicijskim partnerima kao i injenici da u indonezijskom hung parliament nisu na pomolu

312

jasne veine te su stoga slabi izgledi za stabilne vladine koalicije (Croissant, 2006b, 347). Novo ureenje odnosa izmeu civilne vlade i oruanih snaga daljnji je nerijeeni izazov za indonezijsku demokraciju (Schuck, 2003, 163. i d.). Imajui na umu istaknut poloaj oruanih snaga u autoritarnom reimu, ne iznenauje to kontrola demokratske vlade nad vojskom jo uvijek nije osobito djelotvorna. Tako je predsjednik Wahid dodue mogao isticati injenicu da je u svojem kabinetu nacionalnog jedinstva imenovao prvoga civilnog ministra obrane Indonezije. Tu je politiku postavljanja slijedila i Megawati Sukarnoputro u svojemu prvom kabinetu. Meutim, druga mona ministarstva, poput ministarstva unutarnjih poslova, koordinativnog ministarstva za sigurnost i politiku itd., predana su kako pod Wahidom tako i u vladi Megawati u ruke bivih vojnika. To uvaavanje interesa oruanih snaga, unato tome to je njihova zastupljenost u Predstavnikom domu reducirana na 38 zastupnika, osigurala im je sudjelovanje u politikim odlukama (Malley, 2000, 175; 2002, 126). Za vrijeme kratkotrajnog Wahidova mandata postignut je tek neznatan napredak u provedbi civilne kontrole nad vojskom. No, predsjedniko razdoblje Wahida nenamjeravano je ipak pridonijelo tome da je demokracija uspjeno izdrala prvu probu u civilno-vojnim odnosima. To se dogodilo kad su oruane snage odbile slijediti predsjednika koji je u posljednjim danima svoga predsjednikog mandata pokuao sprijeiti svoju smjenu s dunosti proglaavanjem izvanrednog stanja i protuustavnim rasputanjem parlamenta (Malley 2002, 132). Ipak, oruane snage u pojedinim regijama, osobito u problematinim podrujima poput Aceha, Papue ili Molukka, jo operiraju po starim metodama, ciljano upotrebljavaju silu ili prijete njome stvarnim odnosno navodnim neprijateljima indonezijske drave (Robinson, 2001, 227). Vojska u borbi protiv separatista jo nepromijenjeno koristi milicije, koje su osnovane na inicijativu i uz financijsku potporu oruanih snaga. Osim toga, oruane snage i dalje dominiraju u svim vanim domaim obavjetajnim i tajnim slubama. U okviru dwifungsi doktrine vojska je imala ne samo povlaten pristup poloajima u vladi i politici, upravi i pravosuu, nego i zakonski zajameno pravo na vlastite privredne aktivnosti (Schuck, 2003, 170). Potonje su oruane snage iskoristile legalnim ili ilegalnim putem za stjecanje znatnih udjela u poduzeima: ta se praksa oznaava eufemizmom nekonvencionalnog financiranja. Takvo isprepletanje vojnih i poduzetnikih funkcija, koje je problematino za podinjavanje vojske supremaciji civilnih vlasti, jo je na djelu bez ikakvih ogranienja. I nakon promjene reima vojska financira najvie 25 posto svojih stvarnih izdataka iz dravnog prorauna, ostatak se pokriva udjelima u privrednim poduzeima () Time su aktivnosti asnika na razliite naine ekonomski, socijalno, politiki isprepletene s lokalnom razinom te je politika kontrola u tim uvjetima teko mogua (Heinz, 2001b, 122). Unato nekim reformskim mjerama koje su poduzete posljednjih godina poput slubenog ukidanja dwifungsi doktrine, preuzimanja ministarstva obrane od strane civilnih ministara i podinjavanja glavnog stoera oruanih snaga ministarstvu obrane, razdvajanja policije i armije (TNI), rasputanja nekih jedinica oruanih snaga kojima su bile povjerene drutvene i politike funkcije,

313

ukidanja kekaryaan doktrine prema kojoj su pripadnici vojske po okonanju aktivne slube postavljani na poloaje u vladi, te reduciranja predstavnitva oruanih snaga u DPR-u i MPR-u civilno-vojni odnosi jo su preteno problematini. Ni takozvana nova paradigma oruanih snaga ne moe se uskladiti s konceptom civilne kontrole. Mogunosti civilnih ministara da nadziru i kontroliraju vojsku jako su ograniene; aktivni i bivi pripadnici vojske i dalje su zastupljeni u kabinetu; glavni zapovjednik oruanih snaga ima rang ministra. Borba protiv pobunjenika zadaa je oruanih snaga, a razdvajanje policije i oruanih snaga je nedostatno. Restrukturiranje tajnih slubi i njihovo podvrgavanje civilnoj kontroli tek treba provesti. Obuhvatna reforma vojske nije na pomolu. Oruane snage jo uvijek imaju, osobito u regijama, znaajnu politiku teinu. Vojska i dalje raspolae zajamenim predstavnitvom od 38 zastupnika u parlamentu. Stoga valja ustvrditi da se unato provedenim reformama nipoto ne moe govoriti o sigurnoj kontroli demokratskih vlasti nad njihovom vojskom (Human Rights Watch, 2006b). Najvea prijetnja demokratskoj transformaciji dolazi od mnogobrojnih lokalnih sukoba u indonezijskome multietnikom drutvu, koji ukljuuju znatne razmjere nasilja i ugroavaju integritet drave. Ionako oslabljena dravnost Indonezije time erodira. Razlozi sukoba esto su etniki, socijalni, vjerski i politiki. Vjerske i etnike pripadnosti u mnogim se sluajevima podudaraju i povezane su s pripisivanjem ekonomskog statusa. Lokalni sukobi poput onih na Borneu i na Molucima stoga su najee viedimenzionalni i ne mogu se svesti na svoj vjerski aspekt, premda se tvorba skupina i solidarnosti esto podudara s tom crtom sukoba (usp. Kreuzer, 2000). Poevi od 1999, tinjajui etniki ili vjerski sukobi manifestiraju se u ponovljenim nasilnim ekscesima. Nasilje izmeu snaga sigurnosti i proindonezijskih milicija, kojima esto zapovijeda vojska, s jedne, te etnija odnosno njihovih pobunjenikih organizacije koje zahtijevaju svoju dravnu neovisnost, poput Aceha, zapadne Papue (Irian Jaya) ili Istonog Timora 1999, s druge strane, intenziviralo se nakon pada Suhartova reima. Poloaja etnikih Kineza skupine stanovnitva iji je udio u ukupnoj populaciji otprilike samo 3 posto, no ija elita raspolae istaknutim privrednim utjecajem i bogatstvom (Harymutri, 1999, 78. i d.) i dalje je nesiguran, premda nakon nemira u svibnju 1998. vie nije bilo protiv njih uperenih previranja slinih pogromima. Danas je otprilike 1,3 milijuna prognanika unutar Indonezije u bijegu pred nasilnim razmiricama. Jedino se u Acehu u meuvremenu nazire mogunost smirivanja secesijskog sukoba politikim koncesijama sredinje vlade i novim institucionalnim ureenjem odnosa izmeu centra i periferije (Schuck, 2006; Hadiwanata, 2006b). I islamistike teroristike skupine, poput Jemaah Islamiyah i milicija to su ih osnovale islamistike stranke i drutvene organizacije, dovode u pitanje dravni monopol sile. Tome valja pridodati da su reakcionarni akteri u vojsci i politici nakon bombakih napada na Baliju (2002) prijetnju od strane islamistikih skupina prepoznali kao mogunost da opravdaju (ponovna) ogranienja graanskih i politikih sloboda.

5. Facit: usporedba konsolidacija

314

Analiza tijeka demokratske konsolidacije i tranzicije u Indoneziji pokazala je da se, eventualno, samo Tajvan moe ocijeniti kao liberalna demokracija utemeljena na pravnoj dravi. Unato razliitim ishodinim uvjetima, raznolikim oblicima tijeka promjene sustava, kao i djelomice jako divergentnim rezultatima demokratske institucionalizacije, neki deficiti i rizici demokratske konsolidacije u pet zemalja meusobno su slini. 5.1. Institucionalna konsolidacija Pet demokracija Istone i Jugoistone Azije pokazuju da su nain funkcioniranja i izgledi da se demokratske institucije konsolidiraju odluno suodreeni sazdanou intermedijarnih organizacija. To osobito vai za stranke i za ophoenje politikih i drutvenih elita s novim demokratskim institucijama. Ako se orijentiramo prema dvama indikatorima vertikalne i horizontalne autonomije (Rb, 1996b) institucija sustava vlasti, onda se za dva od pet sluajeva transformacije najprije moe utvrditi da su na vertikalnoj razini dostigli relativno visok stupanj konsolidacije. U Junoj Koreji i na Filipinima ustav, otkako je stupio na snagu, nije doivio nijednu jedinu promjenu. U Tajlandu i Tajvanu dolo je do dalekosenih promjena ustava, odnosno do usvajanja novog ustava. Iz perspektive teorije konsolidacije to se moe ocijeniti pozitivnim, budui da su ustavni sustavi time oieni od nasljea autoritarnih reima. U Tajlandu /??/, Junoj Koreji i Tajvanu parlament i predsjednik dosad su bili u stanju rjeavati posljedine probleme na miran nain i u skladu s ustavom. To za Filipine vai samo u ogranienoj mjeri zbog problematinog oblika promjene vlade smjenom Josepha Estrade i dolaskom na vlast Glorije Macapagal Arroyo. U Junoj Koreji i Tajvanu dolo je jednom do smjene vladajuih stranaka od strane opozicije, na Filipinima tri puta, a u Tajlandu ak etiri puta. Za Indoneziju, najmlau od demokracija koje istraujemo, jo uvijek se nakon ustavnih promjena 2001. i 2002. te izbora 2004. ne moe nita pouzdano rei o vertikalnoj autonomiji ustava. S komparativnog stajalita pozitivan facit relativizira se ako promatramo horizontalnu razinu institucionalne autonomije. ini se da, prije svega u Junoj Koreji i Indoneziji, funkcionalne logike odgovarajuih institucija nisu dovoljno odvojene jedne od drugih. U Junoj Koreji predsjednik je u uvjetima sinkrone stranake veine u izvrnoj i zakonodavnoj vlasti toliko dominantan da je politiki sustav poprimio izraene crte delegativne demokracije. Indonezija je suprotan primjer od junokorejske delegativne demokracije pod dominacijom izvrne vlasti. Predstava oko smjene s dunosti predsjednika i sukob izmeu predsjednika, parlamenta i MRP-a pokazali su da ni tu nema jasnog razgranienja ovlasti i ustavnopravnog samoogranienja ustavnih tijela. Ako horizontalnu kontrolu vlasti, zajedno s ouvanjem graanskih prava i nepristranim djelovanjem sudbene vlasti, podvedemo pod pojam pravne drave, onda se u Istonoj Aziji, jednako kao i u Latinskoj Americi i Istonoj Europi, moe zamijetiti znaajan kvalitativni jaz izmeu participativno-poliarhijskih elemenata politikih reima i njihova jamstva pravne drave (usp. sliku 11).

315

Slika 11: Istona i Jugoistona Azija: jaz poliarhija - pravna drava

10

Pravna drava Poiiarhija

4

1 Tajvan Juna Koreja Filipini Tajland Indonezija

Napomena: Stupci pokazuju za svaku zemlju srednju vrijednost ocjene pravne drave u Statusnom indeksu BTI-a za 2006; toke predstavljaju odgovarajuu srednju vrijednost ocjene poliarhije grupirane prema parcijalnim reimima. Izvor: Bertelsmann Stiftung (2005).

I utjecaj institucija sustava vlasti na sveukupnu konsolidaciju demokracije mora se makar za Junu Koreju, Tajland i Filipine ocijeniti kritiki. Uz iznimku Tajvana, tijekom devedesetih godina 20. stoljea sustavi vlasti pet mladih demokracija pokazuju nedostatke u uinkovitosti i djelotvornosti, koji se manifestiraju kratkotrajnim mandatima vlada (Indonezija, Tajland) ili trajnim institucionalnim policy blokadama. ak i ondje gdje je sposobnost preivljavanja vlada relativno visoka, institucionalne su blokade politika este, kao povremeno u Junoj Koreji, od poetka ovog desetljea u Tajvanu, a osobito na Filipinima. Te prepreke konsolidaciji sa svoje su strane djelomice uzrokovane institucionalnim imbenicima. Tako predsjedniki i predsjedniko-parlamentarni sustavi vlasti u mladim azijskim demokracijama dosad beziznimno potvruju argument kritiara prezidencijalizma da su predsjedniki sustavi vlasti skloni tvorbi konkurentskih stranakih veina u izvrnoj i zakonodavnoj vlasti. Prije svega, kod vremenski neistodobnih predsjednikih i parlamentarnih izbora (staggered elections) prijeti opasnost od asinkronih odnosa veine koji mogu dovesti do uzajamnih politikih blokada, a u najgorem sluaju i do sloma ustavnog poretka (Linz i Valenzuela, 1994; Ackerman 2000, 645. i d.). Ta teza, koja je formulirana u kontekstu istraivanja Latinske Amerike, moe pretendirati na empirijsko vaenje i izvan konteksta sustava vlasti Srednje i June Amerike. Nizak stupanj institucionalizacije stranaka i neznatno programsko diferenciranje stranakih sustava, te slabe obrambene snage stranakih organizacija protiv pokuaja vrbovanja njihovih parlamentarnih zastupnika od strane politike konkurencije isprva su u Junoj Koreji i na Filipinima pozitivno

316

utjecali na funkcionalnu sposobnost sustava vlasti. Slaba institucionalizacija stranakog sustava omoguila je vladama u obje zemlje da, neovisno o rezultatima izbora ili stranakoj pripadnosti zastupnika, organiziraju glasake blokove u predstavnikom domu odnosno u nacionalnoj skuptini koje su sposobne stvoriti veine tako to bi im polo za rukom da neovisne ili opozicijske parlamentarne zastupnike potaknu na prelazak u vladine stranke ili da koalicijskim dogovorima pridobiju dodatne stranke u vladin tabor. U Indoneziji su potencijalno opozicijske stranke dosad svojom suradnjom u svestranakim vladama bile ukljuene u odgovornost za vladu. Unato tome, te nominalne veine nisu se, osim u Junoj Koreji, mogle iskoristiti za uinkovito i djelotvorno vladanje. Razlozi su za to, prije svega, u kombiniranom djelovanju institucionalnih aranmana i deficita u konsolidaciji stranakog sustava. 5.2. Predstavnika razina Snana personalistika orijentacija politikih sueljavanja i disfunkcionalni poticaji koji imaju uinka na stranke spreavaju institucionalizaciju funkcionalnih i stabilnih masovnih stranaka u Junoj Koreji, Tajlandu i na Filipinima. Nizak stupanj institucionalizacije, osobito na Filipinima i u Junoj Koreji, odraava se u kratkome ivotnom vijeku stranakih organizacija, velikom udjelu neovisnih zastupnika u parlamentu i visokoj stopi volatilnosti stranakog sustava, koja je bez konkurencije u regionalnoj i interregionalnoj usporedbi. Prosjena stopa volatilnosti u Junoj Koreji od oko 33 posto pokazuje, u promatranom razdoblju, vrlo jake pomake biraa izmeu stranaka, koje u usporedbi nadmauje jo samo volatilnost na Filipinima. Slaba drutvena ukorijenjenost kartelskih stranaka u birakom tijelu umanjuje njihovu sposobnost da artikuliraju i agreriraju drutvene interese i slabi njihove socijalno-politike integrativne uinke. Kao funkcionalni ekvivalenti esto fungiraju neformalne politike, ekonomske i drutvene mree. No one su jo netransparentnije i nepodobnije za kontrolu u pravnoj dravi nego politike stranke i privredna udruenja. Jedan dio slabosti konsolidacije i defekata mladih istonoazijskih demokracija moe se objasniti neformalnim ustrojstvom intermedijarnoga interesnog predstavnitva koje je proeto klijentelizmom. Jedino se u Tajvanu, koji je sluaj s najmanjim prethodnim demokratskim iskustvom i s najue povuenim granicama politikog pluralizma u autoritarnoj fazi, devedesetih godina mogla nazrijeti uspjena stabilizacija stranakog sustava. U pogledu fragmentacije i slabe polarizacije stranakog natjecanja, tajvanski stranaki sustav u regionalnoj usporedbi najvie slii junokorejskome viestranakom sustavu. Razlike, meutim, postoje glede strukture rascjepa i stabilnosti stranakog sustava. Dok u Tajvanu formativni sukobi kontinentalni Kinezi protiv Tajvanaca, te neovisnost protiv integralne Kine dodue jo uvijek utjeu na strukturu stranakog natjecanja i ponaanje biraa, ali ih sve vie nadopunjuju drugi, socijalno-ekonomski, ekoloki i postmaterijalistiki issues ili sukobi, junokorejski je stranaki sustav od poetka demokratizacije kontinuirano obiljeen jednim dominantnim sukobom - regionalizmom. Treba, ponajprije, spomenuti sukob izmeu jugozapadne regije Honam i jugozapadne regije

317

Yongnam. Regionalni rascjep (Lipset i Rokkan, 1967) pritom se pojavljuje kao kumulativni uinak ekonomskih crta sukoba unutar junokorejskog drutva, ije je podrijetlo u sustavnoj povlatenosti jedne regije. Snana regionalistika usmjerenost stranakog sustava i birakog ponaanja junokorejskih graana dosad je djelovala protiv jaega programskog diferenciranja stranakog sustava. Tablica 36: Volatilnost, fragmentacija i efektivni broj stranaka
Zemlja Efektivni broj stranaka (udjeli u glasovima) Efektivni broj stranaka (udjeli u mandatima) Volatilnost

Indonezija 1999. 5,05 5,40 2004. 8,79 7,10 (posljednji izbori) Filipini 1987-2001.a 3,99 4,90 2004. n. p. 3,50 (posljednji izbori) Juna Koreja 1988-2000. 3,99 2,95 2004. 3,36 2,30 (posljednji izbori) Tajvan 1992-2001. 3,09 2,69 2004. 3,37 3,30 (posljednji izbori) Tajland 1992-2001. 5,64 5,03 2005. 2,31 1,60 (posljednji izbori) a Raspoloivi podaci za razdoblje od 1995. do 1998. Napomena: Vlastiti izraun prema podacima u Nohlen i dr. (2001), Croissant i Martin (2006). Izvori: vidi napomenu.

32,86 23,0 42,15 n. p. 32,86 48,50 15,75 10,80 15,75 15,10 Croissant i dr. (2002) i

Slino kao u Junoj Koreji, i na Filipinima je stranaki sustav obiljeen estim odcjepljenjima, fuzioniranjima i osnivanjima novih stranaka. Za volatilni karakter i fluidne strukture filipinskih stranaka odgovorni su, prije svega, usmjerenost politikih lojalnosti primarno na osobe, izraziti frakcionalizam, kao i neznatna organizacijska dubina stranaka. Velika veina organizacija koje obiljeavaju stranaki spektar nastala je, kao i u Junoj Koreji, tek u devedesetim godinama 20. stoljea. Stranke koje su nakon toga osnovane najee su izborne udruge snano usredotoene na osobe, koje ne raspolau gotovo nikakvim formalno birokratiziranim strukturama. Kao to je bio sluaj ve prije 1972, te su stranke u prvom redu labave izborne koalicije politikih obitelji na razini provincija i regija, koje po svojemu strukturnom obrascu odgovaraju mreama odnosa osobne ovisnosti izmeu regionalnih i lokalnih elita s geografski ogranienim izbornim utvrdama, a na nacionalnoj su razini ujedinjene u osobi stranakog voe (Foth, 1996, 104). Po svojoj svrsi filipinske su stranke preteno izborni strojevi za

318

zaposjedanje politikih poloaja. Njihova ideoloka i programska naela samo su rudimentarno izraena. Politike stranke na Filipinima ne tvore organizacijske jedinice s jedinstvenim politikim preferencijama i sposobnou za slono nastupanje u situacijama politikog pregovaranja i sukoba. Osobito je kod vladajuih stranaka dosad beziznimno bilo rijeI o patchwork coalitions (Timberman, 1991, 268), sastavljenima od vie politikih frakcija i skupina, koje stranke (odnosno koalicije) nisu promatrale kao instrument tvorbe politike veine, nego ponajprije kao sredstvo uspjenog opstanka u borbi politikih elita oko raspodjele dravnih resursa. Premda je i u Tajlandu stranaki sustav obiljeen organizacijskim diskontinuitetima, veze sa stranakim krajolikom iz preddemokratskog razdoblja jae su nego u Junoj Koreji ili na Filipinima. Glede polarizacije, valja utvrditi da su stranaki obrasci interakcije nedvojbeno povoljni za funkcioniranje parlamentarne demokracije. Ve su u konstitutivnim izborima granice izmeu reformski orijentiranih, demokratskih stranaka (aneoske stranke) i konzervativno-proarmijskih grupacija (vraje stranke) bile razvodnjene, te je empirijski bila teko odriva podjela stranaka na lojalne demokratske i nelojalne antidemokratske (McCargo, 1997, 120. i d.), tako da ubrzo nakon poetka demokratizacije transformacijski sukob izmeu7 starih i novih elita nije imao nikakvo znaenje za meusobno razgranienje stranaka. Umjesto da se orijentira prema drutvenim crtama sukoba, razvoj stranakog sustava devedesetih godina bio je pod utjecajem, ponajprije, triju imbenika: (1) vertikalne centralizacije politike moi i kontrole resursa unutar jedinstvene centralistike drave; (2) horizontalne decentralizacije autoriteta odluivanja izmeu vladinih ustanova i ministarstava u kontekstu slabih koalicijskih vlada; (3) disperzije unutarstranakih resursa moi zbog izrazitoga stranakog fakcionalizma. Vladajui veinski izborni sustav u viemandatnim izbornim okruzima s vie glasova i sveprisutnost money politics pojaali su te imbenike. Rezultat je bio fragmentiran, frakcioniran i ideoloko-programski slabo izdiferenciran stranaki sustav sa centripetalnim tendencijama stranakog natjecanja i bez znaajne socijalne ukorijenjenosti. Mnogobrojni korupcijski skandali, este promjene vlade i azijska kriza 1997. doveli su do toga da je povjerenje u stranke palo na najniu toku; u oima intelektualaca, mnogobrojnih predstavnika civilnog drutva i medija stranaka je politika bila istoznana s politikom nestabilnou, kroninom korupcijom, kupovinom glasova i kolizijom mranih interesa izmeu privrede ili podzemlja i stranke. Nastao je irok taktiki savez sastavljen od liberalnih, progresivnih i konzervativnih snaga, koji je reformskoj raspravi devedesetih godina dao eksplicitno usmjerenje protiv etabliranog stranakog sustava (McCargo, 5). Ustav iz listopada 1997. vodio je rauna o tome te daje naslutiti pet reformskih ciljeva za stranaki sustav: (1) smanjenje stranake fragmentacije; (2) borba protiv utjecaja money politics i jaanje programske orijentacije stranaka; (3) izgradnja stranakih organizacija s mnogobrojnim lanstvom koje obuhvaaju cijelu zemlju; (4) profesionalizacija stranakih aparata te (5) jaanje kohezije stranaka i stranakih frakcija. Da bi se postiglo te ciljeve ustav utvruje novi

319

izborno pravo, reformirane zakone o izborima i strankama, stvaranje neovisnog izbornog povjerenstva kao i izravan izbor Senata uz iskljuenje politikih stranaka te jaa poloaj premijera spram parlamenta i kabineta. Tajlandski je stranaki sustav doista doivio duboke promjene nakon 1997. One su najvee u pogledu broja relevantnih stranaka. Uinci potaknuti izbornim pravom te sposobnost stranke Thai Rak Thai za strateko uenje nakon dvaju izbora reducirali su efektivni broj stranaka od prosjeno 5,6 prije 1997. na 1,6 2005. godine. U izborima 2005. samo je jo etirima strankama polo za rukom poslati zastupnike u parlament: Mahachon (2), Chart Thai Party (28), Democratic Party i Thai Rak Thai (376).141 Usporedo s koncentracijom stranakog krajolika na dvije stranke, koja je rezultirala neznatnpm fragmentacijom, izbornom kompetitivnou, visokim stupnjem agregiranosti stranakog sustava te dominacijom vlade u parlamentu, posljednjih se godina poveala polarizacija stranakog natjecanja. Dok su izbori 2001. pojaali taj razvojni trend, izbori 2005. su ga konsolidirali. Na jednoj je strani politikog spektra Demokratska stranka (DP), koja se od provincijske stranke transformirala u stranku urbanih srednjih slojeva i poduzetnika, prije svega na irem podruju Bangkoka, premda je stranka jo uvijek najjaa na jugu zemlje. Na drugoj je strani TRT premijera Thaksina Shinawatre, u osnovi fakcionalizirana koalicijska stranka razliitih grupacija. Najveu podrku stranka dobiva meu sitnim obrtnicima i poduzetnicima, kod gradske sirotinje i ruralnih biraa. Rastua polarizacija stranakog sustava ima i jasnu zemljopisnu dimenziju. U izborima 2005. TRT je dominirao u svim tajlandskim regijama osim na jugu, gdje je DP osvojila 52 od svoja 54 mandata, i u sredinjoj regiji, gdje je Chart Thai imao uspjeha (Croissant i Pojar, 2005). U Indoneziji ideoloke razdjelnice u stranakom sustavu prolaze uzdu dvaju sukoba: centar-periferija i sekularna protiv islamistike orijentacije. Odatle proizlaze dva velika stranaka tabora koja obuhvaaju legalne politike stranke: sekularno-nacionalistike stranke (PDI-P, Golkar) i islamistike stranke, koje se opet diferenciraju na tradicionalistike (PKB) i modernistike stranke (PAN). K tome dolaze regionalistike grupacije te, na krajnjem rubu spektra, fundamentalistiki, islamistiki pokreti. Time indonezijski stranaki sustav pokazuje bitno vei stupanj polarizacije nego ostali prikazani stranaki sustavi. Slabost stranaka uvelike korelira s deficitima na podruju asocijacijskog organiziranja (radnikih) interesa. Demokratizacija je, dodue, u zemljama to ih istraujemo dovela do znaajnog porasta sindikalnih aktivnosti. To, uz ogranienja, vai i za Tajland, gdje je do porasta dolo na izrazito niskoj razini. Kako u Tajvanu tako i u Junoj Koreji, nakon smanjenja autoritarnoga represivnog potencijala organizirao se velik broj novih sindikata izvan starih reimskih udruenja. No to se ne moe nuno interpretirati kao pokazatelj etabliranja neokorporativistikih aranmana. Trenutno je prilino dvojbeno hoe li se taj obrazac ureenja industrijskih odnosa, koji se u istraivanjima smatra povoljnim za demokratsku konsolidaciju (Schmitter, 1992; Merkel, 1996a), uspjeti etablirati. ini se izglednijim da e nekadanji dravni korporativizam degenerirati u skup autonomnih, kompetitivnih i meusobno kongruentnih
141

Podaci prema: Croissant (2006b).

320

organizacija, to oteava konsolidaciju uinkovitoga i inkluzivnoga pluralistikog sustava udruenja. Kao korporativni akteri sindikati su opet s djelominom iznimkom Tajvana preteno slabi. S time povezan deficit formalno organiziranoga interesnog predstavnitva na podruju radnikih interesa moe se, iz perspektive teorije upravljanja, djelomice kompenzirati funkcionalnim ekvivalentima u obliku neformalnih, no najee klijentelistiki strukturiranih mrea. Meutim, iz perspektive teorije demokracije i konsolidacije, ta ocjena ne vai, jer tim neformalnim oblicima predstavljanja interesa u znaajnoj mjeri nedostaju demokratska inkluzivnost, reprezentativnost i transparentnost. Takve klijentelistike mree nisu podobne kao kole demokracije (Tocqueville) (Croissant i dr., 1998, 352). Personalistiki i klijentelistiki element osobito je izraen u tajlandskome i filipinskom radnikom pokretu. U oba sluaja dualistiki strukturirani sindikalni krajolik tendira k organizacijskom pluralizmu koji se izraava u velikom broju neovisnih sindikata na razini poduzea, krovnim udruenjima koja meusobno konkuriraju, niskom stupnju centralizacije i jakoj fragmentaciji sindikata. 5.3. Razina konsolidacije ponaanja Autoritarnim elitama u pet zemalja ponovno je polo za rukom da se u uvjetima demokratskog sustava trajno etabliraju u politikim institucijama i prisvoje znaajne resurse politike moi. Stoga privredne, politike i vojne elite uglavnom nisu imale motiva da u veem opsegu mobiliziraju svoje resurse moi protiv demokratskog sustava. Meutim, u Tajlandu i na Filipinima, kao i u Indoneziji, vojska ostaje potencijalni veto akter u odnosu prema pravnoj dravi i demokraciji. Djelotvornost civilne kontrole oruanih snaga u tim je zemljama ograniena. Dok se, uz iznimku Indonezije, moe govoriti o relativno uspjenom elite settlement, jo uvijek istodobno postoje znaajni deficiti u pogledu habitualizacije demokratskih naina ponaanja meu tim elitama. Pritisak konkurencije unutar politikih elita, koji je narastao zbog liberalizacije i demokratizacije politikih trita, potaknuo je u Tajvanu, Tajlandu, Junoj Koreji i na Filipinima trend k monetarizaciji politike (Pye, 1996), tj. k politikoj korupciji. U svim azijskim demokracijama treeg vala politika i dravna uprava suoeni su s vrlo opsenim problemom korupcije. Time se razmjena novca, roba i usluga ne ograniava na ekonomsku sferu, nego zahvaa znatno ire krugove (Rb, 1996, 64) u politikom podruju, to ide ruku pod ruku s klijentelizmom, endemskom korupcijom i nedostatnom pravnom sigurnou. Politikom moi motivirano ophoenje aktera s ustavnim pravilima u Junoj Koreji i na Filipinima, kao i pokuaji manipulacije ustavom u obje zemlje, pokazuju da se meu relevantnim politikim elitama u tim zemljama dosad nije razvilo nadstranako prihvaanje demokratskih postupaka, koje bi sezalo dalje od kratkoronoga individualnog maksimiziranja koristi. U okviru opravdane rasprave o institucionalnim reformama radi poveanja uinkovitosti, djelotvornosti i inkluzivnosti sredinjih politikih institucija, politike se elite ne orijentiraju prema tim ciljevima, nego prema poveanju vlastite politike moi.

321

5.4. Razina graanske kulture i civilnog drutva Dehijerarhizacija odnosa izmeu drave i drutva zahtijeva uvjebavanje novih oblika drutvenog upravljanja. Prije svega, drutveni pokreti i njihove organizacije moraju prevladati etablirane obrasce drutvenog ponaanja i dravnog djelovanja i nauiti nove tehnike artikulacije interesa. Dok u svih pet zemalja raste znaenje interesnih skupina i graanskih udruga to nadilaze granice klasa i rascjepa, uz istodobno diferenciranje njihovih interesa i aktivnosti, znaenje tradicionalnih oblika radikalne opozicije u civilnom drutvu studentskih i kranskih disidentskih skupina u Junoj Koreji, radikalnih lijevih organizacija u Tajlandu i osobito na Filipinima te radikalnog pokreta za neovisnost na Tajvanu stalno se smanjivalo (Schubert, 1994; Grauwels, 1996; Abelmann, 1996, 227; Hewison i Rodan, 1996). Istraivanje politike kulture i demokracije posljednjih je godina prikupilo prilino opsene podatke o politikoj kulturi i osobito o politikim vrijednostima, stavovima i mnijenjima stanovnitva mladih azijskih demokracija to se odnose na politiki poredak i njegove predstavnike. Uglavnom su za Tajvan i Junu Koreju od polovice devedesetih godina podastrte analize kulturalne dinamike (Shin i Lee, 2006) demokratizacije (v. i Rose i Shin, 1997; Shin i Shyu, 1997; Helgesen, 1998; Chu i dr., 2001; Shin, D. Ch., 1999; Shin, M., 2005; Chaiwat i Stern, 2005; Shin i Wells, 2005; Lee i Shin, 2003; Shin, M., 2006). Ipak, veina serija podataka i na njima zasnovanih analiza pokrivaju samo dio pet prikazanih drutava; stoga su, sukladno tome, problematini pokuaji da se razliiti skupovi podataka i rezultati istraivanja meusobno usporeuju ili ak kombiniraju. Ipak se mogu uoiti neki trendovi u politiko-kulturnoj konsolidaciji demokracija u Istonoj i Jugoistonoj Aziji. Tako veina istraivanja pokazuje da je relativno visoka openita privrenost graana demokraciji kao tipu politikog reima. Meutim, postoje velike razlike glede potpore demokraciji kao naelno prihvaenom poretku vlasti i vrednovanja demokracije kao procesa i to kako unutar drutava, tako i izmeu zemalja regije. Dok demokracija kao oblik vlasti u veini zemalja uiva premonu prednost u podrci graana u odnosu prema autokraciji, znaajno manji broj ispitanika u svim zemljama zagovara demokraciju kao proces, pri emu je udio pristaa u Tajvanu i Junoj Koreji ipak vii nego, primjerice, na Filipinima i u Tajlandu.

322

Tablica 37. Podrka demokraciji (2002-2003)

Postotaka Neto preferencijeb Demokracija kao Demokracija kao Demokracija kao Demokracija kao reim proces reim proces Koreja 90 66 +1,9 +1,0 Filipini 75 48 +1,5 +0,3 Tajvan 83 69 +1,6 +1,0 Tajland 90 40 +2,0 0,1 a Postotak ispitanika s neto preferencijom za demokraciju kao reim ili kao proces (nasuprot autokraciji). b Sredinja vrijednost na ljestvici od 7 bodova: od do +3. Pozitivna vrijednost znai da 3 pojedinac ima makar neznatnu preferenciju za demokraciju (kao proces ili reim) nasuprot autokraciji; to je via vrijednost indeksa, to je vea preferencija. Izvor: Shin i Wells (2005), na osnovi Asia Barometer Survey 2002-2003. Zemlja

Komparativni podaci iz drugih regija zahvaenih transformacijom pokazuju da je zadovoljstvo demokracijom u Koreji, Tajlandu i Tajvanu iznad prosjene razine zadovoljstva u latinskoamerikim i junoeuropskim demokracijama; na Filipinima je ono ispod toga, to ne iznenauje s obzirom na opisane probleme demokracije. Meutim, povjerenje graana u razliite institucije i organizacije politikog ivota djelomice znaajno oscilira i u Junoj Koreji i Tajvanu. Komparativni podaci za druge regije to prolaze transformaciju, primjerice za Istonu Europu, pokazuju, takoer, da udio graana koji iskazuju povjerenje dotinim institucijama, poput sudova, policije, parlamenata, vojske, politikih stranaka ili birokracije, ni kod jedne institucije nije ispod prosjene vrijednosti za Istonu Europu, tovie, kod mnogih je ak znatno iznad toga (Chu i dr., 2001. 130). Ispitivani demokratski stavovi graana, u najmanju ruku u onim zemljama za koje postoje usporedivi anketni podaci, potvruju porast podrke (defektnoj) demokraciji. Latentno nezadovoljstvo graana funkcioniranjem njihove demokracije, koje je posljednjih godina znaajno poraslo tijekom politikih ili privrednih kriza, opadanje povjerenja u sposobnost izabranih autoriteta da rjeavaju probleme, te u Junoj Koreji prepoznatljiva autoritarna nostalgija u usporedbi postignua demokracije i autokracije (Shin, 2003) srednjorono predstavljaju potencijal nestabilnosti za demokraciju. Ipak je oito da se u nekim drutvima podrka graana demokraciji openito privremeno odvojila od specifine legitimnosti vlastitoga demokratskog reima, koja je dakle orijentirana na uinke (outputs). Ta postavka ima pozitivne implikacije za izglede da se demokracije u Junoj Koreji i Tajvanu stabiliziraju. One podupiru tezu, koja se esto zastupa i u literaturi, da u te dvije zemlje nema neposrednih prijetnji demokratskom sustavu. Bitni je uvjet ukidanja demokracije da protivnici demokracije najprije uspostave jedinstvo oko alternative, za koju moraju dobiti drutvenu podrku (Rose i dr., 1998, 211). Nipoto nije jednostavno pretvoriti nezadovoljstvo graana svakidanjim funkcioniranjem demokracije u konkretnu alternativu sustavu, pa je takav pokuaj u obje zemlje, s obzirom na iroku podrku demokraciji kao obliku vlasti koji se naelno preferira, suoen sa znaajnom preprekom.

323

Dok raspoloivi podaci o politikim stavovima graana spram demokracije i njezinih nosivih institucija, makar u Tajvanu i Junoj Koreji, ne daju naslutiti uskraivanje povjerenja i podrke koje bi moglo biti opasno za demokraciju, trenutano se u ostale tri azijske zemlje ne moe govoriti o konsolidaciji civilnog drutva koje bi podupiralo demokraciju. Deficiti na podruju habitualizacije demokratskih naina ponaanja i stavova meu aktivistima civilnog drutva, nedostatak demokratske kulture sporenja, kao i logika igara nultog zbroja obiljeavaju praksu sukoba i interesno posredovanje izmeu civilnog drutva i drave. U Tajvanu ideoloka konfrontacija izmeu aktera civilnog drutva i aktera reima sadrava znatno manji potencijal sukoba (Chu, 1993, 180). Mnogo su znaajnija etnika i ekonomska pitanja. Ali i tu se civilno drutvo razvilo u prostor potencijalnih i virtuelnih sukoba izmeu konkurentskih interesa i tradicija ponaanja, koji se jednim dijelom nasilno odvijaju. U Tajlandu i na Filipinima se, naprotiv, od osamdesetih godina 20. stoljea mogu uoiti tendencije deradikalizacije civil society (Hewison i Rodan, 1996, 48). Istodobno, civilno drutvo ima koristi od opadanja komunistikih pokreta u jugoistonoj Aziji, koje su srednji slojevi uvijek percipirali kao prijetnju, zbog ega je efektivno bilo mogue difamirati organizacije civilnog drutva kao prokomunistike. Meutim, svih je pet zemalja jo znatno udaljeno od stanja u kojemu se demokracija temelji na vitalnom civilnom drutvu.

6. Postoji li azijski oblik demokracije?

Poetkom devedesetih godina 20. stoljea uzela je maha rasprava u kojoj su se mogli uti kritiki glasovi iz zemalja Istone i Jugoistone Azije, kao i sa Zapada (iz Sjeverne Amerike i Zapadne Europe), koji naelno dovode u pitanje uskladivost azijskih sustava vrijednosti i normi, politikih i filozofskih tradicija s liberalnom (zapadnom) demokracijom pravne drave. Ishodina je premisa te rasprave o vrijednostima pozivanje na pojam kulture i kulturne razlike izmeu Azije i Zapada. U tom se kontekstu konfucijanstvu openito kao kvazireligijskome etikom sustavu, te konceptu socijalnoga i politikog poretka pridaje osobito znaenje. Spektar miljenja o kompatibilnosti politikih, filozofskih i etikih tradicija azijskih drutava sa suvremenim oblicima demokracije pritom see od ideje demokratskog konfucijanizma (Kang, 1996) do konstatacije da je konfucijanska demokracija contradiction in terms (Huntington, 1991, 307). Svoj naziv rasprava o vrijednostima zahvaljuje tvrdnji da veina azijskih drutava ima slian sustav vrijednosti i normi, koji se po obliku i sutini bitno razlikuje od drutvenih sustava izvan Azije. Stoga je opravdano govoriti o genuino azijskim vrijednostima. Specifina sazdanost tih vrijednosti dovodi pak nuno do navlastite, upravo azijske interpretacije ljudskih prava, te do odbacivanja zapadnog koncepta liberalne demokracije. Sustavna i argumentativna slaba mjesta tih pokuaja objanjenja vezanih za kulturu izlaze na vidjelo ako se meusobno suprotstave dosadanji pokuaji

324

konceptualizacije azijskih oblika demokracije s drugim konceptima demokratskih sustava vlasti, koji ne argumentiraju kulturalistiki nego rabe openite argumente. Tako je sredinom devedesetih godina ameriki politolog Clark D. Neher argumentirao da su demokracije to su poetkom prolog desetljea postojale u regiji bile obiljeene kako liberalno demokratskim, tako i autoritarno nedemokratskim elementima (Neher, 1994; Neher i Marlay, 1995). Tu specifinu azijsku, zajednikim znaajkama obiljeenu varijantu stapanja autoritarnih i demokratskih elemenata u neku vrstu poludemokracije odnosno semiautoritarizma, Neher je nazvao Asian Style Democracy, koju karakterizira pet specifinih crta (Neher, 1994, 951-958; Neher i Marlay 1995, 12-29): Pravi temelj politikih i drutvenih struktura azijskih drutava ine hijerarhijski strukturirani odnosi klijenta i patrona, koji se zgunjavaju u neformalne politike i ekonomske mree tipine za informal politics. Snaan personalistiki znaaj politikih procesa dovodi do toga da politiki voe imaju mnogo veu ulogu nego u zapadnim demokracijama. Potencijali moi i utjecaja vodeih osoba manje ovise o njihovim ustavnim ovlastima, a vie o osobnoj karizmi. To dovodi do prvenstva osoba u odnosu prema institucijama i postupcima pravne drave i demokracije, to je problematino za demokracije. Iz konfucijanske tradicije mnogih azijskih drutava moe se obrazloiti naelno vee prihvaanje autoritarnih oblika vlasti. U politikim sustavima obiljeenima formalno demokratskim institucijama, poput June Koreje, Filipina i Tajlanda, dominacija pojedinanih stranaka u stvarnosti dovodi do ogranienja demokratskog natjecanja i do trajne monopolizacije moi od strane elnitva vlade (odnosno vladajue stranke). Dodatno su azijske demokracije obiljeene jakom intervencionistikom dravom, koja neovisne interesne skupine (udruenja poduzetnika i seljaka, sindikate itd.) uglavnom iskljuuje iz procesa odluivanja ili ih pak paternalistiki asimilira. Slino su Daniel Bell i dr. (1995) sredinom devedesetih godina u Aziji utvrdili razvoj u smjeru jednog oblika neliberalne demokracije u kojemu se snana drava to intervenira u vlastitom interesu slui formalno demokratskim politikim institucijama, ali ih pritom reinterpretira etatistiki i protuliberalno. Institucije i postupci, djelomice lieni svoje liberalno-demokratske supstancije, slue nacionalnim elitama koje donose odluke da odozgo etatistiki upravljaju azijskim drutvima kao korporativistikim entitetima. Pritom je zadaa civilnog drutva da dravno unaprijed definirane socijalne, politike i ekonomske ciljeve posreduje u smislu kontroliranoga javnog prostora. Formalna demokratizacija u Istonoj i Jugoistonoj Aziji, smatraju Bell i dr. (1995, 9), samo je sredstvo ouvanja tehnokratske sposobnosti upravljanja drutvom. Politike se reforme vrte oko upravljanja sukobima unutar elite, a ne oko demokratski orijentirana restrukturiranja drave i drutva. Posljedica je stvaranje paternalistikog modela demokracije na utrb liberalno-demokratskih elemenata.

325

Politike promjene u Aziji nisu dosad znaile nedvojben razvoj u smjeru liberalne demokracije. Dok je demokratizacija na Zapadu bila reakcija na zahtjeve razliitih drutvenih aktera, u Istonoj Aziji ona je, ponajprije, sredstvo koje odgovara tehnokratskim potrebama drave: Drava ima odgojnu i disciplinirajuu funkciju. Da bi ouvala harmoninu i ureenu politiku zajednicu, drava smije gotovo neogranieno intervenirati u drutveni ivot. Na pravo se gleda prvenstveno kao na instrument administrativne strategije za ostvarenje kolektivnih ekonomskih i socijalnih ciljeva, a ne zatite graanskih sloboda pojedinca od dravne samovolje. Primarni je cilj politikih reformi da osiguraju podrku nacionalnim razvojnim ciljevima (Bell i dr., 1995, 163. i d.). Postoji li, dakle, genuini azijski oblik demokracije? Slijedimo li deskriptivni popis posebnih znaajki azijskih demokracija, nastaju znatne dvojbe: Prvo, navedene azijske posebnosti rezultat su metodiki dvojbenog postupka. Za empirijsko potkrepljivanje prezentiranih teza nediferencirano slue autoritarni sustavi, poput Singapura, Indonezije pod Suhartovim Novim poretkom i Malezije (Bell i dr., 1995), pa ak i komunistike dikatature u Sjevernoj Koreji, Vijetnamu i NR Kini (Neher), zajedno s demokracijama treeg vala u Junoj Koreji i Tajlandu, na Filipinima i u Tajvanu. Drugo, postoje znaajni problemi u konceptualizaciji kulture. Premda je rije o kljunom konceptu, znaenje kulture kao analitike jedinice na razini deskripcije ostaje vrlo neodreeno. Nije jasno prepoznatljivo to oznaavaju azijske vrijednosti ili azijska kultura. Pojmovi djelomice slue kao kd za kineske ili konfucijanske vrijednosti, a djelomice i za ideal vrlo centraliziranoga i reguliranoga politikog poretka. Pojam vrijednosti neodreeno se rabi kako za oznaavanje vrijednosti u sociolokom smislu rijei ili kultura odnosno civilizacija, tako i za opis predodbi o politikom poretku. Meutim, upravo kulturalistika argumentacija time kri vlastiti zahtjev za diferenciranim promatranjem kulturnih fundamenata politikih sustava. Glavne konfucijanske zemlje obuhvaaju samo mali dio azijskih drutava. Na razini objanjenja status kulture oscilira izmeu nadreene neovisne varijable i njezine gotovo potpune podreenosti drutvenim institucijama i strukturama ili ekonomskim imperativima djelovanja dravnih planerskih elita. Postulirani uzroni odnos izmeu kulturnih fenomena i pripisanim im uinaka teorijski se ne diferencira, niti se empirijski potkrepljuje. Tree, postulirane sredinje znaajke azijske demokracije ve su sredinom prolog desetljea samo djelomice mogle izdrati empirijsku provjeru; njihova je empirijska valjanost otad dodatno smanjena. Konfucijanizam ne moe pretendirati na to da bude sredinja kulturna eksplikativna varijabla za politike procese u drutvima koja su povijesno-kulturno preteno budistika (Tajland), kranska (Filipini), intoistika (Japan), islamska (Pakistan, Banglade, Indonezija), hinduistika (Indija, Nepal) i animistika (Papua Nova Gvineja), a kod kojih je takoer rije o (defektnim) demokracijama u Aziji. Osim toga, Neherova teza o dominantnim jednostranakim sustavima koji su tipini za

326

azijske demokracije u meuvremenu je postala neodriva za sve demokracije koje smo istraili. ak je i u Japanu predominantni poloaj Liberalnodemokratske stranke (LDP), koja je desetljeima bila pretplaena na vlast, tijekom devedesetih godina bio izloen kontinuiranom procesu erozije. To je u jednom razdoblju dovelo do njezine smjene s vlasti, te je otad prisiljena na koalicije u kojima vie nije jedina stranka koja odreuje vladinu politiku. Karakteriziranje procesa demokratizacije, u sluajevima to smo ih istraili, kao strategije dravnih elita kojima je cilj da amortiziraju vlastite kompetencije odluivanja od drutvenoga participacijskog pritiska u sebi je nekonzistentno. Upravo zbog navedenih kulturnih dispozicija tih drutava takav pritisak ne bi uope smio nastati ili, u svakom sluaju, ne bi smio biti dovoljno jak da iznudi politike i socijalne reforme. Osim toga, analiza procesa demokratizacije u tim zemljama pokazala je da, uz iznimku Tajvana i (djelomice) Indonezije, ni u jednom od etiri sluaja autokratske elite nisu raspolagale dostatnim resursima djelovanja da bi bile sposobne implementirati unilateralno usmjeravan projekt formalne demokratizacije. U Tajvanu i Indoneziji stare su elite izgubile kontrolu nad procesom transformacije, te su smijenjene na izborima. etvrto, nabrojani elementi vlasti ne postoje samo u iItonoj Aziji, nego i u drugim regijama, primjerice u Latinskoj Americi i Istonoj Europi. Oni mogu imati djelomice razliite ideoloke korijene. Po svojim su oblicima, meutim, slini. Ako navodne posebnosti azijskih demokracija uvrstimo u shemu kriterija oblika politike vlasti, koja je razvijena u prvom poglavlju (slika 1), onda se tri od pet specifinosti to ih navodi Neher (1994) i dvije od tri specifinosti navede u knjizi Bell i dr. (1995) mogu svrstati u odgovarajue kriterije naina vladavine odnosno monopola vlasti. Time azijski oblik demokracije u svojim sredinjim elementima odgovara defektnoj demokraciji ili, tonije, neliberalnom tipu defektne demokracije, kakav se moe nai i u Istonoj Europi (Rusiji, Bjelorusiji) i Latinskoj Americi (Argentini, Peruu) (Merkel, Puhle i dr., 2003; Merkel, Puhle i dr., 2006). U usporedbi s mladim demokracijama u drugim svjetskim regijama, defektne demokracije u Aziji pokazuju, osim toga, upadljive nadregionalne zajednike znaajke, osobito glede strukturnih uzroka svoga nastanka. Tako se informal politics ubraja u istaknuta obiljeja neliberalnih demokracija u Istonoj Europi odnosno Latinskoj Americi. U sve tri regije ta su obiljeja rezultat formativnoga politikog djelovanja drutvenih normi i vrijednosti. No neformalno je politiko djelovanje, prije svega, naslijeeni teret tvorbe institucija iz razdoblja autoritarnog reima. Gusti splet klijentelistikih i personalistikih mrea, neformalni pressure regimes i unutardravni sustavi lobiranja mogu se lokalizirati u razliitim kulturnim kontekstima te su, u manjoj mjeri, specifini kulturni fenomeni nego to je tu rije o funkcionalnim ekvivalentima koji, makar privremeno i djelomice, nude uinkovite oblike komunikacije, posredovanja interesa i implementacije politika i na nedemokratski nain kompenziraju neuinkovitost formalnih struktura i institucija mladih demokratskih reima. Oblici prodora drave ili egoistinih, profitno orijentiranih politikih rentseekers u intermedijarni prostor, to se navode kao azijska specifinost, takoer se pojavljuju u neliberalnim demokracijama izvan Azije. Dakle, pokuaj

327

dravnih i drutvenih aktera da slabost formalnih institucionalnih pravila i pravne drave kompenziraju tvorbom netransparentnih interpersonalnih mrea opa je znaajka defektnih demokracija, koja nadilazi kulturne i regionalne granice. Peto, treba odbaciti oznaku azijske demokracije kao legitimnog oblika demokratske vlasti. Jer, kao to je objanjeno, upravo su navodna obiljeja azijske demokracije po pravilu njezini defekti. Klijentelizam, korupcija, krenje podjele vlasti od strane izvrne vlasti, potinjavanje (civilnog) drutva dravnoj supremaciji ili ideoloki obrazloeno ogranienje individualnih sloboda nisu regionalna posebnost demokracije, nego su to njezine povrede koje se pojavljuju u razliitim regijama i kulturama. Te povrede openito nisu karakteristine za demos, nego osobito za vladajue elite. Simptomatino je da razliiti autokrati i ideolozi142 Istone Azije iznose tezu o kulturno specifinoj varijanti istonoazijske demokracije, to je ponajprije posljedica motiva da legitimacijski osiguraju vlastitu nedemokratsku praksu vladavine. Zapadni istraivai, koji su ponekad suglasni s tezom o posebnoj azijskoj demokraciji, time vie udovoljavaju zabrani etnocentrizma to je namee kulturno relativistiki duh vremena, nego to se analitiki referiraju na jasne kriterije definicije onoga to se moe nazvati demokracijom.

142

To oosbito vai za Lee Kwan Yewa (Singapur) i biveg premijera Malezije, Mohammeda Mahatiara.

328

VI. Trei val demokratizacije: Istona Europa

1. Posebna problematika transformacije u Istonoj Europi
Transformacija komunistikih reima u Istonoj Europi i dravama-sljednicama Sovjetskog Saveza u Srednjoj Aziji kategorijalno se razlikuje od svih promjena sustava u prvom i drugom valu demokratizacije (Offe, 1991, 1994; Beyme, 1994, 47 i d.; Glaener, 1994, 141; McFaul, 2002). Michael McFaul govori o etvrtom valu demokracije i diktature, mislei pritom na dvoje: prvo, promjene reim u postkomunistikim zemljama sustavno se razlikuju od onih u treem valu u Junoj Europi i Latinskoj Americi; drugo, od 28 postkomunistikih drava samo se osam razvilo u liberalnodemokratske reime (eka, Estonija, Letonija, Litva, Maarska, Poljska, Slovenija i kasnije Hrvatska). Ostatak su diktature i tranzicijski reimi (McFaul, 2002). Dijelimo tu ocjenu uz dvije modifikacije: od 2005. u liberalnodemokratske reime svrstava se i Slovaka; oni reimi koje McFaul oznauje tranzicijskim reimima esto nisu privremeni reimi nego stabilni hibridi ili defektne demokracije koje su razvile trajni ekvilibrij izmeu politikog reima i njegove drutveno-ekonomske okoline. Kao to je obrazloeno u prvom dijelu, ostajemo kod terminologije o trima valovima demokratizacije, koje je Samuel Huntington definirao isto statistiki, unato tome to priznajemo sustavne transformacijske razlike. No, promjene sustava u Istonoj Europi razlikuju se i od transformacija u Junoj Europi (od 1974), Latinskoj Americi (od 1983) i Istonoj Aziji (od 1983) koje se ubrajaju u trei val demokratizacije. Naelna razlika izmeu istonoeuropskih i svih ostalih promjena sustava jest u problemu ili, otrije formulirano, u dvojbi istodobnosti. Tim su pojmom dvojica teoretiara transformacije, Jon Elster (1990) i Claus Offe (1991, 1994), oznaili problematiku prema kojoj u postkomunistikoj Istonoj Europi istodobno teku najmanje dva, ako ne i tri, procesa transformacije: politika transformacija (prijelaz iz diktature u demokraciju), privredna transformacija (preobrazba zapovjedne u trinu privredu) i, u nekim sluajevima, dravna transformacija (raspad Sovjetskog Saveza kao vienacionalnog imperija i osnutak novih nacionalnih drava).143 U promjenama sustava u Istonoj Europi imamo, dakle, posla s transformacijskim procesima koji su u normalnom sluaju u Zapadnoj Europi evolucijski i uvelike konzekutivno tekli stoljeima korak po korak. U Istonoj Europi oni su bili ponajprije politiki projekt to su ga u jednom desetljeu trebale mjerodavno koncipirati i istodobno ostvariti politike elite. Za taj transformacijski projekt nema ni historijskih uzora ni dobrohotne pobjednike okupacijske sile koja bi odozgo okroirala rjeenje naelnih teritorijalnih, ustavnih i privrednih pitanja, kao to je to bilo u drugom valu demokratizacije u Njemakoj i Japanu.

143

Tome treba dodati i sluajeve mirne podjele drave u ehoslovakoj (1993) i raspada Jugoslavije u graanskom ratu (od 1991. nadalje).

329

To stvara znatne probleme u uspjenosti postkomunistikih promjena sustava. Tri najvanija turo su prikazana kao (1) problemi stvaranja (nacionalne) drave, (2) problemi demokratizacije i (3) problemi preobrazbe privrede. Jednostavan zbroj problema na tim trima razinama nipoto ne nudi pun uvid u kompleksnu problematiku transformacije postkomunistikih drava. Sve tri sfere slijede logiku vlastitog razvoja, s jedne strane, a s druge su strane meusobno vrlo ovisne. injenica da transformacijski procesi na trima razinama slijede logiku vlastite evolucije, ali i teku istodobno i razvojno su upueni jedni na druge otvara nove probleme transformacije koji lako mogu uzrokovati interferencije ili ak uzajamne opstrukcijske uinke (Offe, 1991, 283) u trima naknadnim procesima modernizacije (Habermas). U tome je pravi problem istodobnosti koji, u krajnjim sluajevima, moe poprimiti oblik dvojbe. 1. 1. Problemi stvaranja (nacionalne) drave U mnogim se konceptualnim studijama transformacije i teorijama demokracije izgradnja nacionalnog identiteta (Mill, 1872, 222; Dahl, 1971, 110 i d.), dravnog integriteta (Rustow, 1970, 355) i unutarnje suverenosti drave (stateness, u: Linz i Stepan, 1996, 16 i d.) istie kao temeljna pretpostavka demokratizacije politikih sustava. U normalnom sluaju na Zapadu ta temeljna pretpostavka, to jest izgradnja nacije i nacionalne ili vienacionalne drave, ostvarivala se dugorono, necivilizirano i nedemokratski. Odluke o tvorbi drava nisu se donosile demokratskim postupcima nego, kao to pokazuje povijest, u stvarnosti rata, osvajanja, graanskog rata i asimilacije, koji su svakako bili ublaeni krhkim pravilima meunarodnog prava i nadnacionalnih organizacija (Offe, 1994, 63). Graanski ratovi u bivoj Jugoslaviji i na Kavkazu pokazuju kako to historijsko pravilo nije izgubilo gotovo nita na vanosti ni na kraju 20. stoljea. Barunasti raspad ehoslovake 1993. treba promatrati kao historijsku iznimku. to tono ini problematiku dravnosti i zato je stateness144 poseban problem unutar promjene sustava openito i u konsolidiranju demokracije u Istonoj Europi posebno? Openito se moe ustvrditi da je dravnost neke zemlje posebno ugroena, odnosno da nije dostatno etablirana, kada postoje: nejasnoa i unutarnje razlike o teritorijalnim granicama, to jest o teritorijalnom integritetu drave; nejasnoa i unutarnje razlike o tome kako se konstituira politika zajednica (Easton, 1965) neke drave, odnosno kada takva nacionalna politika zajednica uope ne postoji; nejasnoa i unutarnje razlike o tome koji se demos ili koji demoi kao jednakopravni graani pripisuju dravi; sporovi o monopolnom poloaju drave koja je jedini legitiman akter koji primjenjuje silu i definira politiki obvezatna i sankcijama zatiena pravila.

144

Nedostatna dravnost (fragile states, failed states) najjae je izraena u Africi i ondje ini fundamentalnu zapreku demokratizaciji (BTI 2003, 2005).

330

Sva etiri izazova dravnosti na tipian se nain pojavljuju onda kada etniki ili vjerski sukobi nisu smireni ni socijalno ni politiki.145 Ako se dravnost, suverenost i samostalnost neke drave stalno izazivaju iznutra,146 ona se teko moe demokratizirati i jo tee demokratski konsolidirati. John Stuart Mill, veliki teoretiar demokratskog liberalizma u 19. stoljeu, taj je problem dalekovido izrazio prije vie od stotinu godina u svojem spisu Considerations on Representative Government: U dravi koja se sastoji od razliitih nacija slobodne su institucije gotovo nemogue. U stanovnitvu koje nema zajedniki osjeaj cjeline, osobito ako ita i govori razliitim jezicima, ne moe postojati jedinstveno javno mnijenje koje je bitan uvjet djelotvornosti predstavnikog ustava. Utjecaji koji tvore gledita i odreuju politika djelovanja u tom se sluaju razlikuju na razliitim tokama dravnog podruja, te u jednom dijelu zemlje povjerenje javnosti uivaju posve razliite voe nego u drugome (Mill, 1872, 222). Tono nakon stotinu godina Robert Dahl, jedan od najznaajnijih teoretiara demokracije u 20. stoljeu, potvrdio je nalaz Johna Stuarta Milla. Na osnovi empirijskih podataka Dahl (1971, 111) pokazuje da je od 114 drava karakter poliarhija ili gotovo poliarhija steklo 58 posto drava s niskim stupnjem podkulturne segmentacije,147 36 posto sa srednjim i samo 15 posto s izraenim subcultural pluralism. U Millovoj tradiciji, ameriki teoretiar demokracije argumentira da su vienacionalne drave sklone ograniavanju politike participacije jednog dijela svojih graana, to jest manjina, a time i umanjivanju izgleda da se izgradi razvijena poliarhija. Stvarno se pokazalo, ponajprije na Blakanu i u Slovakoj, da upravo demokratske institucije, postupci i napose izbori u slabim civilnim drutvima ine instrumentarij koji se moe lako funkcionalizirati da bi se zaotrile crte etnikih sukoba. Ako se etniki identiteti mogu mobilizirati lako, racionalnim maksimizatorima glasova meu "politikim poduzetnicima" razumljivo je da u natjecateljski otvorenim izborima konkuriraju za glasove i resurse du etnikih rascjepa (Gallagher, 1995, 349). Dogodi li se to kao u bivoj Jugoslaviji, Slovakoj ili u baltikim dravama, paradoksalno je da se etniki sukobi zaotravaju upravo demokratskim postupcima i da integritet drave izaziva sustav koji se demokratski mijenja. Iz injenice da unutarnju suverenost drave izazivaju ponajprije neprimirene i nacionalistiki mobilizirane skupine i pokreti najprije se moe teorijski izvesti i empirijski potvrditi ope pravilo da se postautokratske vienacionalne, vieetnike i multikulturne drave znatno tee konsolidiraju kao demokracija od etniki i kulturno homogenih drutava. Posebni problemi mladih, nekonsolidiranih vienacionalnih ili viereligijskih demokracija proizlaze iz slijedeih problema: nacionalistike ili vjerske elite mogu kao politiki
145

Autokratski sustavi mogu do stanovitog stupnja i oito u stanovitom razdoblju kontrolirati etniko-nacionalistike sukobe (meu ostalim) pomou represije tako da oni ne predstavljaju aktualnu prijetnju dravnosti. Primjer za to je Sovjetski Savez. 146 O pojmu drave i monopolnom poloaju drave u primjeni fizike sile, kao i o samostalnosti drave sa sociolokog i historijskog gledita. Weber (1972, 822. i d.), Tilly (1975), Poggi (1978, 86. i d.). 147 Pod podkulturnom segmentacijom, odnosno subcultural pluralism, Robert Dahl (1971, 108) razumije ponajprije etnike i vjerske podkulture.

331

poduzetnici upravo u razdobljima postkomunistike transformacije, u kojima se izgradilo i organiziralo malo drugih vrstih kolektivnih identiteta (klasa, sloj, profesija itd.), ostvarivati svoje interese za vlau posredstvom nacionalistikoovinistikih strategija mobilizacije (Offe, 1994, 135. i d.). Najnoviji primjer za to jest strategija srpskih i hrvatskih elita u politici, vojsci, kulturi i znanosti u raspadajuoj Jugoslaviji od sredine osamdesetih godina. Ako se, uz to, moraju povui nove granice i iznova definirati demos, kao u dravama sljednicama Sovjetskog Saveza i Socijalistike Federativne Republike Jugoslavije, mogu nastati dva posebna problema koja ugroavaju demokraciju: Problemi iredente: ako se ne pronae naelan, miran i trajan konsenzus o spornim teritorijalnim zahtjevima, izvanpolitiki sukobi ugroavaju mirni unutarnji razvoj demokracije. Problemi manjina: ako nove naslovne nacije uskrauju etnikim manjinama (puna) graanska prava te ih politiki, privredno i socijalno oteuju, to ne znai samo kvalitativno ograniavanje demokracije, nego bi oteene, potisnute i iskljuene manjine mogle osporiti legitimnost cijele drave. Za postojanje mlade demokracije osobito je opasno ako je manjina jaka ili se moe obratiti monoim nozemnim zatitnim silama, kao to je bio sluaj s diskriminiranim ruskim graanima u baltikim republikama (osobito u Letoniji) i kao to je jo esto u kavkaskim dravama. Nije sluajno i ne moe se pripisati samo naprednijoj ekonomskoj modernizaciji to su meu istonoeuropskim demokracijama na reformskom vrhu etiri drave Maarska, eka, Slovenija i Poljska u kojima je udio graana koji se identificiraju s naslovnom nacijom vei od 92 posto (Offe, 1997, 217) te su, dakle, posrijedi uvelike homogene politike zajednice. Samimo: Ako je stanovnitvo neke zemlje sastavljeno od razliitih i segmentiranih nacionalnih, etnikih, jezinih, vjerskih skupina i parcijalnih kultura, tee je postii opi drutveni konsenzus o temeljnim strukturama demokratskog sustava (Mill, 1872; Dahl, 1971).. To nipoto ne znai da se samo etniki i vjerski homogena drutva mogu demokratski ustrojiti i konsolidirati. Etniki identiteti nisu primordijalno zadani nego su ponajprije historijski konstituirani, pa se stoga mogu i dekonstituirati (Przeworski, 1995, 21). Vienacionalna i viereligijska drutva iskljuuju zapravo cijeli niz institucionalnih rjeenja veinske demokracije. Osim toga, ona zahtijevaju visoku spremnost za kompromis i stvaralaku politiku snagu (DiPalma, 1990) upravo politikih elita (Lijphart, 1984; Burton i dr., 1992; Merkel, 1997). to su vienacionalna drutva fragmentiranija i segmentiranija, to se u institucionalnu ustavnu arhitekturu zemlje mora ugraivati vie elemenata konsenzusa i prava veta.148 No takva inkluzivna politika struktura
148

O institucionalnim varijantama konsenzusne ili konsocijacijske demokracije usporediti Lijphart (1984, 1999).

332

prua politikim elitama koje odbijaju kompromis raznovrsne opcije sabotiranja i ometanja procesa reformi u nekoj zemlji.149 Kako dravnost neke zemlji ne bi bila potkopana ve na poetku procesa transformacije, inkluzivna politika demokratizacije u strukturno heterogenim drutvima nema alternative. Juan Linz i Alfred Stepan (1996, 28) to su pregnantno izrazili u obrascu: Bez drave nema dravljana; bez dravljana nema demokracije. 1.2. Problemi demokratizacije Prema Davidu Eastonu (1965; usporediti i Offe, 1994, 60), politiki sustav moe se shvatiti kao rezultat triju razluivih i hijerarhijskih obveza. Na najdonjoj razini nalazi se izgradnja kolektivnog identiteta, dakle politike zajednice. Na toj se osnovi razvija, unutarnja i vanjska, suverena dravnost. Na njoj se gradi druga razina politikog poretka, koja se konstitutira, definira i, u temeljnim crtama, ureuje normativnim ustavnim odredbama. Tu se, dakle, utvruju pravila politikog procesa prema kojima kasnije djeluju politiki akteri (meu ostalim, Elster, 1993; Merkel i dr., 1996; Rb, 1996a). Na treoj razini smjeteni su politiki akteri (vlada, parlament, stranke i dr.) koji donose odluke, ostvaruju interese i rjeavaju sukobe prema pravilima i postupcima to su utvreni ustavom. Tri skicirane razine povezane su i vremenski i uzrono-hijerarhijski. Najdonja razina (politika zajednica) jest, vremenski i stvarno, temeljna pretpostavka nastanka ustava (politiki poredak) na drugoj razini. Prije nego to politika zajednica donese zajedniki ustav koji vai za sve graane, mora postojati minimalni zajedniki politiki identitet, a teritorijalni integritet zemlje mora biti iznutra nesporan. Tek se potom mogu razviti normativno ureeni, legitimirani i sankcionirani politiki procesi, kao to su agregacija i artikulacija interesa, obvezatne politike odluke i njihovo dravno implementiranje. Drukije formulirano: donja razina u znatnoj mjeri odreuje obrise razine iznad sebe (Offe, 1994, 61). U normalnom sluaju zapadnoeuropskih demokracija te su se tri razine izgraivale konzekutivnim koracima i tijekom dugih razdoblja. Pretpostavke i temeljne strukture politikog sustava bile su, dakle, predmet dugoronih procesa evolucije to su ih poinjali i provodili razliiti narataji elita. Izmeu tih triju razina (a osobito izmeu prve i druge razine) leao je kako je to formulirao Claus Offe (1994, 63), nadovezujui se na Johna Rawlsa veo neznanja koji je uvelike sprjeavao da se prva (politika zajednica, demos) i druga razina (politiki poredak, ustav) oblikuju na treoj razini prema raunicama i prema interesnom poloaju politikih aktera koji djeluju strateki. Pod diktatom istodobnosti, politikoj zajednici i ustavu prijeti pretvaranje u objekta stratekog djelovanja. Oni to postaju utoliko vie (u Istonoj Europi, W. M.) ukoliko su sve karte iznova izmijeane, pa se tako dugorono utvruju ivotni izgledi cijelih etnikih skupina i drutvenih klasa (1994, 64). Formulira li se opet drukije, to znai: ako slubeni parlamenti, stranke i politiari odluuju o dravnim
149

Primjer za to nudi ehoslovaka 1992. godine.

333

granicama, graanskom statusu i ustavu, onda sami propisuju pravila igre prema kojima odmah potom trebaju igrati. Pritom ne definiraju samo pravila igre (ustavne norme), nego odreuju i mimo tih normi tko je dobivanjem punih graanskih prava uope ovlaten sudjelovati u igri pod jednakim uvjetima. Diskriminiranja ruskih graana u baltikim dravama ili privremeno (19941998) zapostavljanje maarske manjine u Slovakoj demokratski su tetan i nerazuman primjer etniko-nacionalne definicije citizenshipa. Opasnost je, dakle, u tome to su ustavi s posljedinom nakanom planirani prema stranakim interesima te nisu, dakle, doneseni prema mjerilima razuma ili bonum commune nego strasti i interesa.150 1. 3. Problemi preobrazbe privrede Dostatno je nabrojiti najvanije nune reforme - liberalizacija cijena, makroekonomska stabilizacija, promjena vlasnikog poretka, privatizacija poduzea, izgradnja poduzetnitva, uspostava trita rada, suzbijanje nezaposlenosti, nedoknaivanje nedostatka domaeg kapitala, struktura poticaja nunome inozemnom kapitalu, modernizacija oskudnih izvora kapitala i razmjena zastarjelih proizvoda da bi se naznaio silan teret reformi koji nastaje u preobrazbi privrednog sustava. Projekt ekonomske preobrazbe funkcionalna i uinkovita trina privreda, koja se na Zapadu gradila polako, evolucijski - u Istonoj Europi na kraju 20. stoljea treba politiki provesti u kratkom roku (ok terapija). U tom smislu u Istonoj Europi imamo posla s capitalism by design (Offe) ili s political capitalism. Kao to je na makrorazini velikih, konzekutivnih modernizacijskih zamaha (nacionalna drava, trina privreda, demokracija, socijalna drava) etapama modernizacije u Zapadnoj i Sjevernoj Europi pogodovao dostatan vremenski razmak, krajnje skraena vremenska struktura istodobne modernizacije politike i ekonomije u Istonoj Europi na mikrorazini pojedinih aktera i graana prijeti znatnim rizikom za ukupni uspjeh reformi. Politika ekonomija strpljivosti (Offe, 1994, 76), odnosno opasnost od uzajamnih opstrukcijskih uinaka demokratske politike i reformi trine privrede, pojednostavnjeno se moe prikazati na sljedei nain (Przeworski, 1991, 162. i d.): u fazi transformacije iz bive zapovjedne ekonomije u prosperitetnu trinu privredu neizbjeno se mora, u razdoblju koje je teko unaprijed odrediti, proi kroz ekonomsku dolinu. Trokovi privredne i socijalne tranzicije kao i slom zastarjelih proizvodnih struktura, sve vee stope nezaposlenosti, pad ivotnog standarda velikih dijelova stanovnitva, egzistencijalna nesigurnost, strahovi od nazadovanja i prijetee osiromaenje, ponajprije starijeg narataja, gotovo su neizbjeni. Ekonomski razvoj koji zaostaje za oekivanjima stanovnitva potie
150

Claus Offe (1994, 61) povezuje tri razine politike Davida Eastona s trima temeljnim kvalifikacijama ljudi to su ih razlikovali filozofi drave, napose u 18. stoljeu: naime, sa strastima, obdarenou razumom i interesima: Razini na kojoj se odreuje temeljni identitet neke politike zajednice odgovaraju strasti poput vrline, asti, domoljublja i udoredne ukorijenjenosti u tradicije nacionalne zajednice i njezinu kolektivnu povijest. Druga razina odgovara obdarenosti graana razumom, a trea njihovim interesima.

334

razoaranje graana koje se nipoto ne usmjerava samo protiv trine privrede nego i protiv jo nestabilne i slabo opteretive demokracije. Najkasnije od iskustava kasne Weimarske Republike i rane SR Njemake znamo da materijalni rezultati outputa politike i privrede mogu, primjereno razini svoje djelotvornosti, delegitimirati (Weimar) ili legitimirati (SR Njemaka) demokratski sustav. Nasuprot procesima demokratizacije drugog vala u Europi i Japanu ili transformacijama treeg vala u Junoj Europi, Istonoj Aziji, pa ak i u Latinskoj Americi, prvih est godina demokratizacije u Istonoj Europi proteklo je u uvjetima jasnog (primjerice, ehoslovaka) ili dramatinog (primjerice, Balkan) opadanja privrednoga i socijalnog standarda (usporediti tablicu 29). Prema izvjetaju OUN-a, pretrpljeni gubitak u privrednom blagostanju u istonoeuropskim zemljama u fazi od 1990. do 1993. bio je mnogo vei od onoga koji je pogodio kapitalistike industrijske zemlje tijekom svjetske privredne krize 1929. i nakon nje. Vrlo je malo primjera demokracija koje su preivjele tako dramatian pad privredne uinkovitosti i egzistencijalne socijalne sigurnosti irokih slojeva. Ako privreda i politika ne mogu isporuiti dobra koja graani oekuju, u politikom se sustavu ne moe izgraditi ni specifina utilitaristika, ni afektivna difuzna potpora demokratskim institucijama i postupcima. U takvim stanjima prijeti troenje poetnog kredita kojega su graani dali politikim elitama koje su provodile demokratizaciju neposredno nakon sloma sustava. Drastino se poveava opasnost od ponovne autokratizacije (primjerice, Bjelorusija, Gruzija) ili uvrivanja sve veih demokratskih defekata (primjerice, Albanija, Bugarska, Hrvatska, Rusija, Ukrajina). Politika ekonomija strpljivosti ne pretvara se time u zamku demokratizacije, nego rjeenje kompleksne ekonomske i politike transformacije ovisi ponajprije o tome kako relevantne politike elite i privredni akteri meusobno povezuju, usklauju, sekvencioniraju i harmoniziraju pojedine transformacijske politike (Offe, 1991; Przeworski, 1991; Schmitter, 1995; Merkel, 2006a). Ekonomisti i drutveni znanstvenici predloili su poetkom devedesetih godina dva idealtipska puta rjeenja privredne preobrazbe. Prvi je big bang, radikalna i brza transformacija privrede, koju su propagirali OECD-e i harvardski ekonomist Jeffrey Sachs. Ekonomske okrutnosti trebale su nastupiti prodorno i u kratkome vremenskom rasponu odmah na poetku kako bi samoregulacija trine privrede i drutva to bre razvila snage koje potiu prosperitet. Socijalni trokovi bili bi brzi i silni, ali bi i uspjesi privredne reforme mogli uslijediti brzo. U tom bi sluaju koraanje dolinom suza (Dahrendorf) bilo dublje, ali krae. Ostaje otvorenim i rizinim to ne bi li kratkorono nastali socijalni trokovi bili toliko visoki da bi proizveli tako jak politiki prosvjed meu graanima koji bi ozbiljno ugrozio demokraciju. U prilog tome govori opseg socijalnih odbacivanja (Verwerfungen), a protiv kratkoa tranzicijske faze. Posve je oprena druga, postupna strategija transformacije. Socijalni trokovi nastajali bi sporije i, moda, u manjem opsegu, ali bi privredne uspjehe reformske politike trebalo ekati dulje. Dolina bi bila plia, ali ira. Postavlja se pitanje: moe li se strpljivost prema stvaralakom razaranju (Joseph Schumpeter) odrati toliko da ne ugrozi demokratski poredak?

335

Tablica 38: Temeljni makroekonomski podaci za Istonu Europu Bruto domai proizvod
Bruto domai proizvod u stalnim cijenama (postotna promjena u odnosu prema prethodnoj godini) Prosjek 1990. 1991. 1992. 1993. 1994. 1995. 1996. 1997. 1998. 1999. 2000. 2001. 2002. 2003. 2004. 2005. 1990 2005. Istona Srednja Europa Poljska Slovenija ekaa Slovakaa Maarska Balkan Albanija Bugarska Rumunjska Baltik Estonija Letonija Litva Rusija -11,5 -1,2 -2,5 -3,5 -7,0 -8,9 -11,6 -14,5 -11,9 2,7 -5,5 -0,5 -6,6 -3,1 3,7 2,8 0,1 1,9 -0,6 5,3 5,3 2,2 6,2 2,9 7,0 4,1 5,9 5,8 1,5 8,9 2,9 7,1 4,3 -0,8 3,3 -4,1 6,0 3,6 4,2 6,1 1,3 6,8 4,8 -0,7 4,6 4,6 4,8 3,6 -1,1 4,2 4,9 4,1 5,6 1,2 1,5 4,2 4,0 3,9 3,9 2,0 5,2 1,0 2,7 2,6 3,8 4,3 7,1 4,1 5,7 6,5 8,0 6,4 5,1 1,4 3,3 1,5 4,6 3,8 4,3 4,9 5,1 7,2 6,4 6,8 4,7 3,8 2,5 3,2 4,5 3,4 5,7 4,5 5,2 6,7 7,2 10,5 7,3 5,3 5,6 4,7 5,5 5,2 6,7 5,6 8,4 7,8 8,5 7,0 7,1 3,2 3,9 6,0 6,1 4,1 6,0 6,0 4,1 8,4 9,1 7,0 6,4 2,5 2,5 1,3 2,1 1,6 2,5 0,0 0,5 2,1 0,4 0,7 -0,4

-9,6 -27,5 -7,2 9,6 9,4 -9,1 -8,6 -7,3 -1,5 1,8 -5,6 -12,9 -8,8 1,5 3,9 -8,0 -10,4 -5,7 -5,0 -21,2 -34,9 -21,3 -14,5 -5,9 -14,9 -16,2 -8,7 -2,0 0,6 -9,8 -12,7

9,1 -10,9 8,6 13,3 6,5 -9,4 -5,6 4,0 2,3 5,4 3,9 -6,1 -4,8 -1,2 2,1 4,5 3,8 4,7 -3,6 11,1 8,3 7,0 1,4 4,4 4,7 7,3 -5,3 0,3 3,3 -1,7 6,4 7,9 6,9 4,7 10,0

a Odgovarajue vrijednosti prije samostalnosti izraunate su kao ponderirani udjeli u ukupnom gospodarskom rastu. Izvor: United Nations Statistical Division (2007).

Stopa nezaposlenosti
Stopa nezaposlenosti (metoda ILO-a) Prosjek 1990. 1991. 1992. 1993. 1994. 1995. 1996. 1997. 1998. 1999. 2000. 2001. 2002. 2003. 2004. 2005. 1990 2005. Istona Srednja Europa Poljska Slovenija eka Slovaka Maarska Balkan Albanija Bugarska Rumunjska Baltik Estonija Letonija Litva Rusija 6,5 4,7 0,7 1,7 9,5 1,7 0,6 11,8 8,2 4,1 6,6 8,5 13,6 11,5 2,6 11,4 9,8 16,4 9,1 3,5 12,9 11,9 16,0 9,0 3,2 13,7 10,7 14,9 7,4 2,9 13,1 10,2 13,2 7,3 3,5 11,3 9,9 10,3 7,1 5,2 11,8 8,7 10,4 7,7 7,5 12,5 7,8 13,1 7,4 9,4 16,2 7,0 15,1 7,2 8,8 18,6 6,4 17,5 5,9 8,9 19,2 5,7 20,0 5,9 9,8 18,5 5,8 20,0 6,6 10,3 17,4 5,7 19,1 6,1 9,5 18,1 6,1 17,6 5,8 7,9 16,2 7,2 14,7 7,3 6,1 14,5 7,7 16,0 13,2 8,5 8,5 7,3 12,0 9,1

9,1 26,5 22,3 18,4 12,9 12,3 14,9 17,7 18,4 16,8 16,4 15,8 15,0 14,4 11,1 15,3 16,4 12,8 11,1 12,5 13,7 12,2 16,0 17,9 17,3 16,3 13,5 12,2 10,7 3,0 8,2 10,4 10,9 9,5 6,6 8,9 10,4 11,8 10,5 8,8 8,4 7,4 6,2 7,2 1,5 0,3 3,7 2,3 3,5 5,2 6,6 5,8 3,5 5,9 7,6 6,5 17,4 8,1 9,7 6,6 17,1 9,5 9,9 7,2 16,4 9,7 9,6 7,0 14,1 11,8 9,8 9,2 13,2 13,3 12,2 9,1 14,6 12,6 13,6 7,8 16,4 9,8 12,6 7,7 17,4 8,9 10,3 8,5 13,8 7,9 10,0 8,6 12,4 8,0 9,7 7,9 8,5 7,4 11,4 8,3 7,8 -

Izvor: ILO (2007).

336

Stopa inflacije
Stopa inflacije CPI (postotna promjena u odnosu prema prethodnoj godini) Prosjek 1990. 1991. 1992. 1993. 1994. 1995. 1996. 1997. 1998. 1999. 2000. 2001. 2002. 2003. 2004. 2005. 1990 2005. Istona Srednja Europa Poljska Slovenija eka Slovaka Maarska Balkan Albanija Bugarska Rumunjska Baltik Estonija Letonija Litva Rusija 555,4 552,0 29,0 23,8 5,3 76,7 70,3 56,7 61,2 34,2 45,3 43,0 11,1 10,2 22,9 36,9 31,7 14,3 25,0 22,5 33,3 28,1 19,8 21,0 13,4 9,8 9,9 9,5 8,8 13,4 9,9 5,8 18,9 28,3 23,6 15,1 8,4 8,4 6,1 18,3 11,7 7,3 10,4 7,9 6,1 8,9 10,7 2,1 3,9 6,7 10,6 12,0 14,2 10,0 9,8 5,5 8,4 4,7 7,3 9,2 1,9 7,5 1,8 3,3 5,3 0,8 5,6 0,1 8,6 4,6 3,6 3,6 2,8 7,5 6,8 2,1 2,5 1,8 2,7 3,6 53,4 50,0 9,8 12,7 16,3

104,0 226,0 85,0 22,6 7,8 12,7 33,2 20,6 0,4 0,1 3,1 7,8 0,5 2,3 338,4 91,3 72,9 96,1 62,1 121,6 1058,4 18,7 2,6 10,3 7,4 5,8 2,2 6,3 230,6 211,2 255,2 136,8 32,2 38,8 154,8 59,1 45,8 45,7 34,5 22,5 15,3 11,9 283,0 969,0 89,8 47,7 28,8 172,0 243,3 108,8 35,9 25,0 216,0 1020,0410,2 72,2 39,7 100,0 1648,0874,6 307,6 197,5 23,1 17,6 24,6 47,7 10,6 8,4 8,9 14,8

2,4 35,2 5,0 120,2 9,0 86,9

8,2 3,3 4,0 5,7 3,6 1,3 3,0 4,1 99,0 4,7 2,4 2,7 2,5 1,9 2,9 6,2 6,8 42,7 5,1 0,8 1,0 1,3 0,3 -1,2 1,2 2,7 120,2 27,7 85,7 20,8 21,5 15,8 13,7 10,9 12,7 212,8

Izvor: IMF (2007).

Razvoj realnih plaa

Razvoj realnih plaa (postotna promjena u odnosu prema prethodnoj godini) Prosjek 1990. 1991. 1992. 1993. 1994. 1995. 1996. 1997. 1998. 1999. 2000. 2001. 2002. 2003. 2004. 2005. 1990 2005. Istona Srednja Europa Poljska Slovenija eka Slovaka Maarska Balkan Albanija Bugarska Rumunjska Baltik Estonija Letonija Litva Rusija

-24,4 -26,5 -5,5 -5,7 -3,7 5,3 5,6 8,2 9,0

-0,3 -15,0 -26,3 -26,3 -7,0

-2,7 -2,9 10,2 8,9 -1,4

-2,9 14,4 3,8 -3,9 -3,9

0,5 6,0 7,8 3,0 7,2

3,0 4,7 8,7 4,3 -12,2

5,7 4,4 8,7 7,1 -5,0

7,3 2,9 1,3 6,5 4,9

4,5 1,5 -1,4 1,7 3,6

4,7 3,0 6,2 -2,8 2,5

1,0 1,4 2,4 -4,5 1,5

2,5 3,1 3,8 1,0 6,4

0,7 2,1 5,4 5,8 13,6

3,4 1,8 6,5 -2,0 9,2

0,7 2,1 3,7 2,5 -1,0

2,6 3,5 3,4 6,3 6,2

0,4 0,4 2,4 0,1 1,3 9,4 -3,7 0,3 0,5 3,4 -1,6 0,1

- -6,6 26,4 24,4 19,6 -16,9 -0,2 9,9 17,7 11,6 8,1 -38,9 5,8 -8,7 -21,7 -5,5 -17,1 -16,6 20,7 6,9 1,3 -0,5 1,5 -18,8 -13,1 -16,8 0,3 12,5 9,3 -22,7 3,9 -2,4 4,2 5,1 2,4 -39,1 -34,4 2,3 10,1 - 8,2 -28,9 -38,1 -39,0 14,2 -3,0 -32,7 0,4 -7,9 6,2 -2,6 3,5 -28,0 2,1 -8,8 3,3 6,4 7,6 3,6 13,4 4,7 6,7 5,3 12,8 -13,3 6,9 2,9 4,8 -22,0 6,3 3,0 -5,1 20,9 6,1 3,5 -0,3 19,9 7,6 6,0 3,8 16,2

6,1 11,2 11,0 3,7 0,8 4,1 10,8 10,6 13,1 8,0 7,8 9,3 10,9 5,2 2,4 4,9 10,7 6,4 9,7 7,8 10,2

Izvor: WIIW (2006).

337

Bruto zaduenost zemlje u inozemstvu

Bruto zaduenost zemlje u inozemstvu (u postocima izvoza) Prosjek 1990. 1991. 1992. 1993. 1994. 1995. 1996. 1997. 1998. 1999. 2000. 2001. 2002. 2003. 2004. 2005. 1990 2005. Istona Srednja Europa Poljska - 163,6 148,3 128,5 128,1 131,2 180,6 148,3 141,8 135,3 133,2 123,0 122,9 140,4 Slovenija - 23,5 26,1 50,9 53,3 64,3 66,7 65,3 81,2 81,6 82,4 84,9 95,5 97,2 109,9 70,2 eka - 71,7 52,9 56,3 61,6 71,0 74,9 69,4 72,8 59,8 56,2 53,4 55,3 53,8 54,2 61,7 Slovaka n.v. 50,6 46,3 53,1 71,5 103,9 86,7 90,7 76,0 74,1 69,4 65,8 69,0 77,5 71,9 Maarska - 161,0 128,3 99,1 91,5 100,9 86,4 87,8 86,4 100,0 102,5 110,9 105,0 Balkan Albanija - 521,2 431,4 258,5 230,2 398,4 229,5 216,9 173,1 148,6 117,5 108,3 90,4 80,1 231,1 Bugarska 288,0 273,9 294,8 295,5 213,2 152,2 146,8 151,0 173,8 200,1 156,0 146,6 126,4 113,2 111,8 112,2 184,7 Rumunjska 18,2 39,9 69,4 76,7 76,1 69,7 87,4 97,5 100,7 98,7 91,8 98,6 94,5 97,5 99,4 117,4 83,3 Baltik Estonija -. 53,0 72,5 67,5 76,0 62,1 66,7 81,6 93,2 103,6 107,8 78,4 Letonija - 74,2 80,7 97,3 94,7 138,4 146,3 165,9 171,2 181,3 202,6 213,1 142,3 Litva - 57,2 64,0 70,9 113,1 94,2 88,5 75,0 79,1 81,4 87,2 81,0 Rusija - 171,4 155,6 130,9 126,6 180,7 210,1 222,0 139,6 134,0 115,0 110,5 96,2 99,5 145,5

Izvor: WIIW (2006).

U oba scenarija najvaniju ulogu imaju dvije skupine aktera: elite koje politiki odluuju i njihovi birai (Przeworski, 1991, 162. i d.). Njihova interakcija odreuje kojom se strategijom privredne politike kree i kakve su njezine posljedice za demokratsku konsolidaciju. Ako birai imaju povjerenja u vladu, ona moe odabrati tvrdu opciju radikalne i brze ekonomske transformacije (big bang). To se moe izraziti u sljedeem obrascu: Radikalna reforma > Postupna reforma > Status quo, dakle: R>P>S Ne budu li reformski uspjesi dostatno brzi i porastu li socijalni trokovi u stanovnitvu, opada povjerenje mnogih biraa u politiku radikalne privredne reforme i zaotrava se politika opozicija u odnosu prema njoj. Racionalan odgovor politiar u natjecateljskim demokracijama na taj gubitak povjerenja bio bi - s obzirom na slijedee izbore - ublaavanje radikalne strategije, smanjivanje socijalnih trokova, izbjegavanje udara u socijalnoj politici i lagani prijelaz na politiku postupnih reformi. Obrazac bi tada glasio: P > R > S. Ako se ni postupnom privrednom politikom osjetno ne poboljaju ivotni poloaj i ivotne perspektive i ako resursi nisu dostatni za djelotvornu socijalnu politiku kompenzacija, to obino zavrava u strahovima stanovnitva od nazadovanja i budunosti. To uzrokuje novi gubitak povjerenja graana u

338

reformsku politiku. Preferencije graana u odnosu prema privrednoj politici pomicat e se od (usporediti Przeworski, 1991, 164): P>S>R prema S>P>R

Prikazana logika ekonomskih reformi u demokratskim uvjetima pokazuje da nisu vjerojatne optimalne ili samo dosljedne privredne reforme u demokratskim uvjetima i, poredbeno gledano, u kratkim izbornim ciklusima u Istonoj Europi. Ta se postavka doista empirijski potvrdila u veini istonoeuropskih zemalja. U proces ekonomskih reformi najradikalnije je nedvojbeno startao poljski ministar privrede Leszek Balcerowicz. Premda je neoliberalna privredna politika, koja je poela pod Balcerowiczem 1989.-1990. i koju je nastavila Hanna Suchocka 1992-1993, premijerka Demokratskog saveza,151 ukazivala na uspjehe u makroekonomskoj stabilizaciji (OECD, 1993, 121), prema iskustvu veine stanovnitva socijalne su rtve bile prevelike. Poljaci su 1993. smijenili koalicijsku vladu stranaka sljednica Solidarnosti i izabrali postkomunistiki lijevi savez (SLD), bivi blok Seljake stranke (PSL) i socijaldemokratsku Uniju rada (UP). Sve tri stranke u izbornoj su se borbi izriito izjasnile protiv tempa neoliberalnih reformi, a za sporiji, postupni kurs. 152 Neposredno nakon to su ule u vladu one su dosljedno zagovarale jau ulogu drave u socijalnoj i privrednoj politici i usporile su tempo reformi. I u Maarskoj, gdje je vlada desnog centra (1990-1994) pod Jzsefom Antallom provodila umjereni kurs privredne reforme, nisu bili jednako raspodijeljeni trokovi i koristi od takve privredne politike u stanovnitvu. Stoga su maarski biraki pripremili vladinim strankama unitavajui poraz i s apsolutnom veinom mandata u parlamentu izabrali 1994. postkomunistiki USP pod Gyulom Hornom za dominantnu stranku u vladi (Krsnyi, 1997, 176-177). Smjena graanskog predsjednika drave i graanske vlade 1994. zbog nedostatnih uspjeha u reformi i neprestanog opadanja ivotnog standarda jo je jedan primjer propasti prvih graanskih vlada nakon promjene sustava. Smijenjena je i socijalistiko-liberalna koalicijska vlada 1998. No, tada zapravo nisu bili presudni privredno-politiki razlozi nego reorganizacija liberalnokonzervativnoga stranakog tabora i iskrivljujui disproporcijski uinci maarskoga izbornog sustava (gh, 1998, 7). ak ni neoliberalna privredna politika ekog premijera Vclava Klausa, koji je od 1993. do 1997. kontinuirano vodio eku vladu, nije uvjerljiv protuprimjer skicirane sveze izmeu privredne politike i izbornog uspjeha u postkomunistikoj Istonoj Europi. Klaus, dodue, gotovo i nije promijenio neoliberalnu retoriku tijekom svog mandata u vladi kad je, kao priznati taerist, zahtijevao trinu privredu bez pridjeva. No, paljive analize eke privredne politike otkrile su da ve polovicom devedesetihih godina radikalnu neoliberalnu retoriku uglavnom nisu slijedile jednako radikalne privredne reforme. To napose
151 152

Demokratski savez jedna je od politikih stranaka koje su proizale iz sindikalnog pokreta. Ne treba koristiti jednouzronu argumentaciju prema kojoj je privredna politika vlade bila jedini razlog izbornog poraza. No, prema analizama izbora nema dvojbe da je razoaranje rezultatima privredne reformw bilo presudno za pobjedu postkomunistike opozicije.

339

vrijedi za nain privatizacije, prestrukturiranje velikih dravnih poduzea, politiku trita rada, pa ak i proraunsku politiku (OECD Economic Surveys The Czech Republic 1996; Jennewein i Larischova, 1996, 223. i d.). Propusti u politici privredne reforme jasno su se izrazili u ekonomskoj krizi 1997. godine. Potkraj 1997. ona je uzrokovala a u svezi s nekim korupcijskim sluajevima u najveoj vladinoj stranci ODS-u (Demokratskoj graanskoj stranci) raspad koalicije u vladinu taboru i iznueni odstup Vclava Klausa. U slijedeim parlamentarnim izborima 1998. godine smijenjena je liberalno-konzervativna koalicija i zamijenjena vladom koju su vodili socijaldemokrati, a koja je zagovarala postupnu i socijalnopolitiki elastiniju preobrazbu privrede. No, ni privredna politika koja je uvelike bila usmjerena na status quo nije zatitila prve postkomunistike vlade od smjene i gubitka vlasti. To potvruju primjeri rumunjskih i bugarskih vlada koje su vodili postkomunisti ili graanskih vlada u Albaniji. Okolnosti njihove smjene (1996. u Rumunjskoj i Bugarskoj) ili njihova prisilnog odstupa (1997. u Albaniji) pokazuju da su u tim zemljama tete za demokraciju i njezinu konsolidaciju bile mnogo vee nego u dravama koje su otpoetka provodile radikalnu privrednu strategiju. Kad su privatizacije poele, tekle su nekontrolirano i vie su pogodovale staroj nomenklaturi nego u srednjoistonoeuropskim zemljama. Ekonomska preobrazba tekla je manje od plana do trita nego od plana do klana, kako se jo 1990. pribojavao istraiva Istone Europe David Stark (1990). U tim je zemljama izgubljeno dragocjeno vrijeme za privredne reforme, a znatno je izgubljeno i povjerenje u trinu privredu i demokraciju. Je li, dakle, staza postupnih reformi kraljevski put koji pronalazi zlatnu sredinu izmeu ekonomske uinkovitosti, zahtjeva socijalne politike i demokratskih nunosti? Prikazani uzajamni uinci izmeu privrednih reformi, preferencija biraa i raunica politikih elita bliski su toj pretpostavci. Razliita reformska iskustva u postkomunistikoj Istonoj Europi153 pokazuju pak (usporediti tablicu 29) da nema ni opega kraljevskog puta ni puta koji bi mogao biti pravocrtan. tovie, postoje dva logina i ujedno empirijski potvrena razloga zbog kojih put privredne transformacije obino tee cik-cak, to jest izmeu radikalnih reformi, postupnosti i orijentacije na status quo. 1. Neposredne postkomunistike vlade jednostavno su se slomile pod silnim reformskim teretom prvih mjera privredne preobrazbe. Po pravilu ih je smijenila opozicija koja je dobila izbore uglavnom zato to je obeavala kurs postupnih reformi. Samo su u krajnje rijetkim sluajevima one mogle i ispuniti oekivanja graana u pogledu blagostanja to su ih budile u izborima, te su, kao u iznimnom sluaju eke 1996, bile opet izabrane. Kurs cik-caka u privrednoj politici bivao je zapeaen gotovo obvezatnom smjenom politikih stranaka na vlasti nakon jednoga zakonodavnog razdoblja i tako je, paradoksalno, uzrokovao vaan napredak u konsolidaciji, naime postautokratsku smjenu vlasti (turnover test), koju su zahtijevali Huntington (1991) i drugi.
153

Usporediti razliite uspjehe reformi u Maarskoj, ekoj i Sloveniji, na jednoj, i Albaniji, Rumunjskoj i Bugarskoj, na drugoj strani.

340

2.

Privredna politika veine vlada bila je nedosljedna i unutar jednoga zakonodavnog razdoblja. Neposredno nakon pobjeda u izborima one su veinom najavljivale radikalne reforme; kako je tijekom vremena na vlasti slabila potpora graana zbog gubitaka ekonomskog blagostanja i socijalnih tereta, mnoge su vlade zbog pribliavanja izbora tendirale ka postupnoj privrednoj politici ili ak privrednoj politici koja je bila usmjerena na status quo.154

Iz perspektive politiara koji su nuno ponajprije zainteresirani za uspjehe u izborima, optimalna straegija privredne politike u istonoeuropskim reformskim zemljama bila je nedosljedna (Przeworski, 1991, 174). Premda je s gledita ekonomske znanosti ta nedosljedna strategija u ovladavanju enormnim problemima u reformi sve drugo do optimalna, niz istonoeuropskih zemalja ostvario je zauujue uspjene privredne bilance unato poucima iz ekonomskih udbenika ili fino konstruiranom pesimizmu politike ekonomije. To napose vrijedi za Estoniju, Sloveniju, Maarsku, eku, Poljsku, pa ak i Slovaku (usporediti tablicu 38). Dva su imbenika osobito jae pozitivno utjecala od pretpostavljenih destruktivnih interferencija istodobnog uvoenja trine privrede i demokracije: visok stupanj obrazovanja i izobrazbe stanovnitva u srednjoistonim europskim zemljama pokazao se kao enormna proizvodna snaga u trinoj privredi, a za kojom nisu mogle posegnuti ni zemlje Latinske Amerike, ni Jugoistone Azije, pa ak ni June Europe na poetku promjena svojih reima u demokraciju. Blizina Zapadne Europe i izglednost primanja u Europsku Uniju (EU) 2004. razvili su se u imbenika push and pull, koji je poticao forsiranu modernizaciju. Privlanost lanstva u Europskoj Uniji i njezine financijske i logistike pomoi pokazale su se kao premoan imbenik privredne transformacije u osam novih drava lanica Europske Unije (Kneuer, 2006). Singularnim problemima dravnosti, demokratizacije politikih struktura, ekonomske preobrazbe i istodobnosti koja ih nadsvouje i uslonjuje treba pridodati i etvrtu problematiku koja promjenu sustava u Istonoj Europi razlikuje od procesa demokratizacije u drugom valu i od veine zemalja u Junoj Europi i Latinskoj Americi: posrijedi uglavnom nisu, uz malobrojne iznimke, redemokratizacije nego prva puna demokratizacija politikih sustava. Stoga nema demokratski provjerenih politikih elita (kao u Zapadnoj Njemakoj nakon 1945.), predautoritarnih demokratskih politikih stranaka i institucija (kao u Urugvaju i ileu) ili tradicija civilnog drutva (kao u Zapadnoj Njemakoj i Italiji) na koje bi se moglo materijalno ili idejno nadovezati. Ako su takva
154

To zapravo nije samo transformacijska pojava u Istonoj Europi nego se, uz blago promijenjene pretpostavke i argumente, o teoremu political business cycle raspravlja i u zapadnim demokracijama s razvijenom trinom privredom. Ondje (prijeporna) postavka glasi: to su blii izbori, to su slubene vlade sklonije sustavno poveavati dravne izdatke kako bi raspodijelile privredno-politike i socijalno-politike darove.

341

iskustva i postojala kao u ehoslovakoj (1919-1938.) ili, u manjoj mjeri, u Maarskoj, Poljskoj i baltikim drvama bila su mnogo slabije izraena i uvelike su izblijedjela (Glaener, 1994, 141). Iz posebne problematike promjene sustava u Istonoj Europi proizlazi da je uspjeh dvostruke i trostruke transformacije ovisio o rjeenju problema dravnosti, ponaanju elita, sekvencioniranju reformi, institucionalnom oblikovanju politikog sustava, kao i o uspjehu drutveno-ekonomske modernizacije, te da u istonijoj Istonoj Europi jo ovisi o tome. U nastavku treba analizirati putove transformacije, institucionalizaciju i konsolidaciju postkomunistikih demokracija na konkretnim primjerima odabranih istonoeuropskih zemalja. Treba posebno pokazati kako se i zato unato posebnoj problematici viestruke transformacije - cijeli niz transformacijskih drava u Istonoj Europi (ponajprije u Srednjoj i Sjevernoj Europi) konsolidirao bre nego u svim ostalim regijama svijeta u treem valu demokratizacije (usporediti Bertelsmann Stiftung, 2004, 2005; Freedom House od 1990; Schmitter i Schneider, 2004, 59. i d.).

2. Putovi transformacije: od komunistikog reima do demokracije

Uzmu li se u obzir unutarnji i vanjski uzroci raspada autokratskih reima, idealtipski se moe navesti najmanje est uzronih konstelacija kraja autokratskih oblika vladavine u 20. stoljeu: egzistencijalno opasna kriza legitimnosti zbog ekonomske neuinkovitosti autokratskog sustava; egzistencijalno opasna kriza legitimnosti zbog ekonomske uinkovitosti autokratskog sustava; egzistencijalno opasna kriza legitimnosti zbog kljunih politikih dogaaja; ratni porazi autokratskih reima; izostanak egzistencijalno vane izvanjske potpore; domino-uinak slamanja autokratskih reima u regiji i (u manjoj mjeri) u globalnom opsegu. Za svaki od tih uzroka mogu se navesti zemlje u kojima su politiki sustavi demokratizirani tijekom treeg vala. Ustvari, slomovi pojedinih reima rijetko se jednoznano mogu svesti na jedan jedini, nadmoni uzrok. To je najprije mogue u sluaju ratnih poraza, kao to potvruju primjeri Njemake, Italije i Japana nakon 1945. Veinom su posrijedi konstelacije uzroka, dakle povezivanje vie pojedinih uzroka koji su naposljetku doveli do sloma starog reima. Promatraju li se slomovi reima u treem valu demokratizacije iz perspektive transformacijskih regija June Europe, Latinske Amerike, Istone Azije, Afrike i Istone Europe, uoava se da su u etiri prvonavedene areas kraj autokratskih sustava vladavine uzrokovale vrlo razliite konstelacije uzroka. I tu je istonoeuropska regija iznimka. U njoj se, naime, moe raspoznati nadmoan

342

zajedniki uzroni obrazac koji je doveo do propasti gotovo svih komunistikih reima. U regiji nije bilo ni ratnih poraza reima niti su uspjeni zamasi u drutveno-ekonomskoj modernizaciji izazvali autokratske elite vlasti, kao u Tajvanu i Junoj Koreji. Ako se Gorbaovljevo preuzimanje vlasti 1985. ex post ne stilizira u premoan kljuni dogaaj, raspoznaju se mnogi vani dogaaji155 tijekom promjena sustava, ali oni uglavnom nisu bili sam uzrok nego politike posljedice dubljih uzroka. Izuzme li se prvotno Sovjetski Savez, u slomovima reima u gotovo svim istonoeuropskim zemljama156 raspoznaje se sljedei zajedniki uzroni lanac: zaotravanje krize legitimnosti zbog privrednih neuinkovitosti vodi ka pokuajima reformi u Sovjetskom Savezu, tijekom kojih, a najkasnije 1988, konanim odustajanjem od Brenjevljeve doktrine Gorbaov oduzima izvanjsko jamstvo postojanja bratskim zemljama realnog socijalizma. Oduzimanje sovjetskog jamstva postojanja zaotrilo je probleme legitimnosti komunistikih vlastodraca u bratskim istonoeuropskim dravama i smanjilo rizik od prosvjeda politikih pokreta opozicije. Kad je 1989. komunistiko vodstvo Ujedinjene radnike stranke Poljske pristalo na poluslobodne izbore, a maarski ministar vanjskih poslova Gyula Horn prerezao eljeznu zavjesu, u pojedinim su zemljama porasli prosvjedni pokreti. Sljedei lanac dogaaja proizveo je zarazne uinke na cijelom prostoru Istone Europe, koji su omoguili da se komunistiki reimi srue, bez velikog otpora, poput domino kockica. Promjene sustava u Istonoj Europi nisu poele revolucijama157 nego implozijom starih, izrabljenih reima (meu ostalim, Beyme, 1994, 51. i d.; Offe, 1997, 215). Latentno i sve zaotrenije delegitimiranje oblika vladavine i vladavinskih elita realnog socijalizma dugorono je prouzrokovalo krizu komunistikih reima u Istonoj Europi, ali se trenutak sloma reima kratkorono moe objasniti samo meunarodnim kontekstom, osobito oklijevajuim ponaanjem Sovjetskog Saveta (Beyme, 1994, 61). Domino-uinak i brzina implozije komunistikih reima gotovo bez reakcije u teorijama sustava objanjivi su pomou paradoksa: uska unutarnja politika povezanost parcijalnih drutvenih sustava i vanjskopolitika povezanost komunistikih drava, koja je desetljeima jamila stabilnost njihove vlasti, u krizi sustava 1989. uzrokovali su ubrzanu kolektivnu propast svih istonoeuropskih komunistikih drava. Predmoderni komunistiki diktat sustava politike vladavine nad svim ostalim parcijalnim drutvenim sustavima (privredom, pravom, kulturom, znanou itd.) oduzeo je tim parcijalnim sustavima samoupravljanje (Luhmann) i samoodgovornost i omoguio da u velikoj krizi sustava 1989. sve parcijalne drutvene krize nefiltrirano eksplodiraju
155

Primjerice: Sovjetski Savez: 1985. Gorbaov postaje generalni sekretar KP SSSR-a; 1988. kraj Brenjevljeve doktrine o ogranienoj suverenosti drava Varavskog ugovora; Poljska: 1980. osnutak Solidarnosti; 1981. uvoenje ratnog prava; 1989. okrugli stol i (gotovo) slobodni izbori; Maarska: 1988. smjena Jnosa Kdra s vrha partije i drave; 1989. okrugli stol i otvaranje eljezne zavjese; DR Njemaka: 1989. masovni bijeg, masovne demonstracije i otvaranje njemako-njemake granice. 156 Djelomine su iznimke Jugoslavija, Albanija i Rumunjska koje nisu bile izravno pod hegemonijskom zatitom i dohvatom Sovjetskog Saveza, ali je i njihovo postojanje neizravno u velikoj mjeri ovisilo o opastanku komunistikog tabora. 157 O pojmu revolucije usporediti, meu ostalim, Rittberger (1973).

343

u svenadlenomu politikom sustavu. Zatvorenost sustava takozvanoga Istonog bloka pod diktatom Sovjetskog Saveza i pod unutarnjim titom Varavskog ugovora prvotno je bila vana pretpostavka preivljavanja komunistikih reima i u vanjskoj politici.158 No u trenutku u kojemu se raspao element unutarnje i vanjske zatvorenosti, on je povukao za sobom i ostale dijelove sustava. U Istonoj Europi su perestrojka, odustajanje od Brenjevljeve doktrine, sustavska priznanja Solidarnosti i otvaranje granice u Maarskoj uzrokovali egzistencijalnu krizu komunistikog vladavinskog bloka. Preuska internacionalistika povezanost komunistikih bratskih drava u vanjskoj politici i preuska povezanost parcijalnih sustava u unutarnjoj politici proizveli su jednak uzroni obrazac zajednikog sloma gotovo svih komunistikih sustava vladavine u Istonoj Europi (Pollack, 1990). Takva argumentacija teorije sustava nedvojbeno najbolje rasvjetljuje zajednike uzroke implozije komunistikih sustava. No ona uvelike zakazuje u objanjenju razliitih tijekova promjena sustava. Takva se objanjenja mogu stei samo iz konkretne analize aktera djelovanja u specifinim sklopovima. A budui da su se meusobno razlikovale konkretne nacionalne okolnosti, respektivne konstelacije relevantnih politikih aktera transformacije i njihove strategije u pojedinim zemljama, odatle su proizali vidljivo razliiti procesni oblici nasuprot uvelike slinim uzronim obrascima propasti komunistikih reima u Istonoj Europi. U teorijskom dijelu nae analize utvrdili smo est idealtipskih procesnih oblika u tri vala demokratizacije u 20. stoljeu: dugotrajna evolucija, promjena sustava kojom se upravlja odozgo, promjena sustava koja je iznuena odozdo, pogodbena promjena sustava, kolaps reima, raspad i osnutak novih drava. Prvi procesni oblik dugotrajne evolucije liberalnih i demokratskih struktura te struktura pravne drave bio je tipian za klasine sluajeve prvoga vala demokratizacije u SAD-u, Velikoj Britaniji ili Francuskoj. On ne dolazi u obzir za nagle promjene sustava u Istonoj Europi. Za ostalih pet putova transformacije postoje primjeri u Istonoj Europi nakon 1989. Kojim se putem stvarno koraalo, u velikoj je mjeri bilo povezano s postojanjem, respektivnom konstelacijom politike vlasti i zapoetom strategijom transformacije etiriju sljedeih relevantnih aktera (Przeworski, 1991, 67. i d.): ortodoksnih hardliners starog reima, reformskih softliners starog reima, umjerenih snaga u opoziciji, radikalnih snaga u opoziciji.
158

To vrijedi u ekonomskom, ali i u vojnom smislu. Postalo je osobito oito u krizama reima u DR Njemakoj 1953, Maarskoj 1956. i ehoslovakoj 1968.

344

Oslanjajui se na taj pristup tumaenju u teorijama aktera i uvaavajui konkretne strukturne uvjete djelovanja, u nastavku treba ilustrirati svaki navedeni put transformacije pomou osobito tipinih primjera u Istonoj Europi. 2. 1. Odozgo kontrolirana promjena sustava: Balkan159 U veini studija o transformaciji u Istonoj Europi kao uzorni primjeri odozgo upravljane promjene reima posebno se navode Albanija, Bugarska i Rumunjska (Beyme, 1994, 95; Glaener, 1994, 211; Merkel, 1996b, 84; itd.). Tona analiza tih triju sluajeva pokazuje da je, paradoksalno, najjaa kontrola odozgo bila u Rumunjskoj, gdje je promjena sustava poela revolucionarnim nemirima, znatnim nasiljem i mnogim smrtnim rtvama.160 Ta postavka potrebuje najprije kratko definicijsko, a potom i dulje empirijsko-deskriptivno objanjenje. Ako kontrolu odozgo definiramo tako da elite starog reima ne iniciraju samo promjenu sustava nego i odreuju na koji se nain raspada stari autokratski reim te kako se i koje strukture novog poretka vladavine etabliraju, Rumunjska je nedvojbeno ogledni primjer odozgo orkestrirane i kontrolirane transformacije. Skupina odozgo kontroliranih promjena sustava moe, dodue, obuhvatiti i Albaniju i Bugarsku, ali je u njima faza kontrole starih komunistikih elita bila znatno kraa. U Albaniji su pod domino-pritiskom dogaaja u Istonoj Europi komunistike elite starog reima inicirale oprezno otvaranje potpuno zatvorene autokracije. Jo u prosincu 1989. Ramiz Alija, prvi sekretar Albanske partije rada koja je vladala sama, izjavio je u povodu rumunjskih nemira da kriza komunistikog reima u Rumunjskoj i ostaloj Istonoj Europi ne znai krizu socijalizma u teoriji i praksi, nego pogaa sovjetizirane drave takozvanoga Istonog bloka: Prema tome, dogaaji se odvijaju tako da to nema nikakve veze s nama (nav. u: Biberaj, 1992, 189). Nakon godinu dana Alija je morao dopustiti legalizaciju konkurentskih politikih stranaka. Nakon samo tri mjeseca, u oujku 1991, u Albaniji su odrani prvi demokratski izbori. Vladajue komunistike elite jedva su dale vremena opozicijskim strankama da se organiziraju i pripreme za izbore. Postkomunisti, koji su se nazvali Socijalistikom partijom rada, kontrolirali su dravni aparat, medije i najvanije ekonomske resurse u zemlji. Stoga je njihova izborna pobjeda s 56,2 posto glasova biraa bila uvjerljiva, osobito na selu (Domaschke, 1997, 274), jer ondje gotovo i nije bilo alternativnih, nedravnih izvora informiranja, a birai su u prosjeku bili stariji, neobrazovaniji i konformistiniji nego u gradovima. Opozicija nije priznala rezultate izbora zbog oitih neregularnosti. Drutveni nemiri, koji su pratili ve izbornu borbu, opet su se zaotrili neposredno prije faze naknadnih izbora. Opozicija je koristila izvanparlamentarni
159

Na ovome mjestu u razmatranja nisu ukljuene Jugoslavija i njezine drave sljednice. Ipak, brz napredak u konsolidaciji svoje demokracije, koja je devedesetih godina jo bila defektna, osobito je ostvarila Hrvatska nakon smrti Franje Tumana (Bertelsman Stiftung, 2003, 2006). 160 Kako nema slubenih odnosno pouzdanih brojki o rtvama nemira u prosincu 1989, procjene variraju izmeu otprilike 1.000 (Gallagher, 1995, 342) i 2.000 do 6.000 (Linz i Stepan, 1996, 346).

345

pritisak, te su u oujku 1992. provedeni novi parlamentarni izbori. Vladajuim socijalistima oko Ramiza Alije kontrola je poela kliziti iz ruku. Rapidan gubitak kontrole i vlasti zapeatilo je politiko strmoglavljivanje u parlamentarnim izborima. Udio biraa opozicijske Demokratske stranke (PDSh) oko Salija Berishe porastao je s 38,7 (1991) na 62,1 posto (1992), dok su socijalisti (PDSSh) za sobom imali samo jo 25,7 posto biraa. Pod dojmom izborne katastrofe Ramiz Alija je odstupio kao predsjednik drave, a Sali Berisha izabran je za njegova nasljednika u parlamentu kojim je dominirala njegova stranka. Alija je bio uhien i osuen na dulju kaznu zatvora. U proljee 1992. postkomunistiki neosocijalisti potpuno su izgubili kontrolu nad promjenom sustava u Albaniji. Osim toga, uzme li se u obzir da u kratkom razdoblju od kraja 1990. do poetka 1992. gotovo i nisu provedene dublje politike i drutvene reforme izvan formalnih demokratskih institucija i postupaka, o transformaciji kojom su odozgo upravljale elite starog reima moe se govoriti u vrlo kratkoj fazi od jeseni 1990. do proljea 1992. Komunistike elite starog reima u Albaniji jedva su dvije godine raspolagale - kako tipinima, tako i nunima - prednostima i resursima koji su omoguavali upravljanjem sporom promjenom sustava odozgo (Merkel, Puhle i dr. 2006, 423. i d.): monopolistikom kontrolom dravnog aparata, znatnom moi raspolaganja privredom, zamanom kontrolom informativnih medija, napose (dravne) televizije, vakuumom u civilnom drutvu koji nije omoguavao djelotvornu socijalnu protumo u odnosu prema etatistikoj supremaciji i koji je stanovnitvo inio gotovo nezatienim od manipulacija drave. Kako se pretjerana izborna obeanja vladajuih socijalista nisu mogla ispuniti i kako su potpuno nerealna oekivanja stanovnitva od trine privrede i demokracije propala zbog kolapsa industrije i brzog propadanja poljoprivrede, razoarano stanovnitvo okrenulo se takoer nerealnim i demagokim izbornim obeanjima opozicijske Demokratske stranke. Kad je ona dola na vlast, umnogome je slijedila vlastiti obrazac upravljanja odozgo. Stvarno ga nisu vie provodile samo razvlatene elite starog reima nego i nove elite dvojbene demokratske opozicije.161 U Bugarskoj je put transformacije bio slian albanskome. I u Bugarskoj je, kao u Albaniji i Rumunjskoj, do 1989. postojao vrlo zatvoren komunistiki sustav koji je jo umnogome imao crte totalitarne vladavine (Linz i Stepan, 1996, 336). Nasuprot Albaniji, oprezno otvaranje reima nije pokrenuo partijski i dravni vrh, nego je poelo unutarpartijskim puem protiv starog staljinista Todora ivkova, koji je Komunistiku partiju Bugarske vodio od 1954. do 10. studenoga 1989. Nema zapravo sumnje da su pad ivkova planirali i proveli najvii vodei krugovi Komunistike partije. On je najusporediviji sa
161

Koliko su skromni bili reformski uspjesi sve koruptnije graanske vlade pod Berishom nakon etiri godine pokazali su besprimjerni nemiri 1997, nalik na graanski rat, i rapidno propadanje dravnosti zemlje. Novi izbori, koji su opet bili iznueni izvan parlamenta, doveli su do povratka socijalista na vlast ( Merkel, Puhle i dr., 2006, 433. i d.)..

346

svrgavanjem Ericha Honeckera od strane Politbiroa Jedinstvene socijalistike Partije DR Njemake (SED) u jesen 1989. Unutarpartijski nezadovoljnici oko predsjednika komunistike Narodne skuptine Petra Mladenova i bivega ideolokog efa partije Aleksandra Lilova prvotno su vie bili orijentirani na Gorbaovljev reformskokomunistiki kurs Perestrojke nego na mjere potpune liberalizacije i demokratizacije zapadnog podrijetla (Gallagher, 1995, 342; Todorova, 1992, 163). No pod pritiskom dogaaja u Istonoj Europi i, osobito, snanih javnih prosvjeda u vlastitoj zemlji reformski su komunisti bili prinueni na mjere dalekosene liberalizacije. Inicirali su okrugli stol, ali su njegovu organizaciju, dnevni red, pregovore i rezultate uvelike odredili komunisti (Linz i Stepan, 1996, 338). Proveli su, kao i u Albaniji, rane nove izbore u lipnju 1990. prije nego to se opozicija uinkovito organizirala. Kao u Albaniji, bivi komunisti, koji su se u travnju 1990. preimenovali u Bugarsku socijalistiku partiju (BSP), osvojili su s 47,2 posto glasova biraa apsolutnu veinu mjesta u parlamentu. Postkomunisti su dobili najvie glasova ponajprije na selu i meu starijim biraima, dok su u urbanim sreditima, osobito u mlaim i obrazovanijim slojevima biraa, zaostali za opozicijom. Opozicijski Savez demokratskih snaga (SDS) izgubio je izbore s 34,1 posto, premda se oni zanemari li se rani termin izbora mogu smatrati u osnovi potenim. Tu nipoto ne zavravaju usporedbe s ranom fazom albanske transformacije. I u Bugarskoj je, naime, opozicija, osporavala legitimnost rezultata izbora, blokirala rad izabranog parlamenta i sprjeavala izradu novog ustava. Istodobno je mobilizirala izvanparlamentarne prosvjede i trajkove. Koncentrirane izvanparlamentarne akcije prisilile su starog komunista Mladenova da odstupi s poloaja predsjednika drave, nakon ega je za novog predsjednika Bugarske izabran ugledni disident i filozof eljo elev. Malo kasnije, u sijenju 1991, premijerom je imenovan nestranaki Popov, a za jesen iste godine najavljeni su novi, prijevremeni izbori (Segert, 1996, 121). Do tog se trenutka ravnotea moi u zemlji ve promijenila. Postkomunistima je izmaknula kontrola nad promjenom sustava. To je postalo i konanim nakon njihova poraza u prijevremenim parlamentarnim izborima u listopadu 1991, kad su s 33,1 posto glasova ostali tik iza opozicijskog Saveza demokratskih snaga (SDS) (Schliewenz, 1997, 256). I u Bugarskoj se, dakle, moe govoriti samo o kratkoj fazi, malo duljoj od godinu dana, odozgo upravljane transformacije. Startne strukturne prednosti jo gotovo nepreobraenih postkomunista (raspolaganje dravnim i medijskim aparatom, kontrola ekonomskih resursa, fragmentacija opozicije, iskoritavanje slaboga civilnog drutva) vrlo su brzo obezvrijeene izvanparlamentarnim pritiskom. Paradoksalno, inilo se da su i u Bugarskoj izvanparlamentarne, izvanustavne i demokratski dvojbene metode (neprihvaanje rezultata izbora, mobilizacija ulice protiv slobodno izabranog parlamenta) nastupajue graanske opozicije (SDS), koja je bila samo polulojalna demokraciji (Linz i Stepan, 1996, 341), ubrzale nastavak transformacije. estoki sukobi vlade SDS-a s obazrivim i nadstranakim predsjednikom drave elevim, unutarnja posvaanost i nestabilnost te, naposljetku, brz raspad bugarske koalicijske vlade u

347

prosincu 1992. malo su kasnije pokazali da je to bio zapravo mnogo vie privid nego stvarnost. Vlada strunjaka, koju je postavio elev, potom je inicirala najvanije ciljeve reforme u privrednoj politici, ali je pala nakon dvije godine u sedmom izglasavanju nepovjerenja u parlamentu (Schliewenz, 1997, 255). U novim prijevremenim parlamentarnim izborima pobijedila je izborna koalicija oko Socijalistike stranke s 43,5 posto glasova i apsolutnom veinom mandata u parlamentu. I koalicijska vlada Bugarske socijalistike partije (BSP) i Pokreta za prava i slobode turske manjine pala je u prosincu 1996. pod silnim teretom reforme i ulinim pritiskom. U Albaniji i Bugarskoj jasno se pokazuje da sam prijenos odgovornosti za vladu od postkomunista na graanske stranke ne mora protei ni demokratski korektno, niti je po sebi kriterij koji izraava uspjeh institucionalizacije i konsolidacije demokracije u Istonoj Europi (Segert, 1996, 113). Uzajamna nepomirljivost, nesklonost kompromisu i blokiranje dvaju gotovo jednako jakih politikih tabora znatno su odgodili proces politike, privredne i drutvene reforme u Albaniji i Bugarskoj. Rumunjska je nedvojbeno ogledni primjer odozgo kontrolirane promjene sustava, to jest promjene sustava koju su kontrolirale komunistike elite starog reima. U prilog toj postavci govore ponajprije slijedei imbenici (Gallagher, 1995, 347; 1996.; Linz i Stepan, 1996, 344; Segert, 1996): U Rumunjskoj Ion Iliescu nije 1990. izabran za prvog predsjednika drave samo kao visokorangirani lan stare komunistike nomenklature, nego je taj poloaj iznova potvrdio nakon dvije godine u izravnim demokratskim izborima. Tek nakon est godina neprekinutog predsjednikovanja Iliescua je, nakon poraza u izborima u studenome 1996, smijenio kandidat graanske opozicije (CDR) Emil Constantinescu. Polupredsjedniki sustav vlasti u Rumunjskoj daje rumunjskom predsjedniku dalekosene ustavne ovlasti, koje je Iliescu svojim autoritarnim stilom vladanja proirio izvan granice Ustava. Iliescu je imao iroku biraku osnovicu, budui da nasuprot postkomunistima u Albaniji i Bugarskoj veine biraa nije osvajao samo na selu nego i u gradu. U Rumunjskoj nije bilo ni na poetku transformacije, a ni kasnije, institucije koja bi bila usporediva s okruglim stolom za kojim bi, pored bivih elita komunistike partije, u tvorbu institucija i odluivanje bile ukljuene i ostale politike snage. Opozicija je bila fragmentirana i nije imala nikakva utjecaja na odluke parlamentarne veine i zakljuke vlade. Dravni i sigurnosni aparat, te iroka podruja podravljene privrede i elektronikih informativnih medija uvelike su kontrolirali postkomunisti oko Iliescua.

348

Tijekom razdoblja postkomunistike vlade taj se opseg vlasti malo promijenio. Iliescuova predsjednika stranka,162 koja se prozvala Rumunjskom socijaldemokratskom strankom, i njezini nacionalistiki i staljinistiki koalicijski partneri tek su u studenome 1996. tijesno izgubili izbore od graanskokonzervativnoga opozicijskog saveza oko Demokratske konvencije Rumunjske (CDR) (Shafir, 1997, 148). Malo kasnije Iliescua je (45,6 posto glasova) u drugom krugu predsjednikih izbora porazio njegov graanski protivnik Constanescu (54,4 posto glasova) iz Demokratske konvencije Rumunjske (153). Razdoblje transformacije to su ga kontrolirale postkomunistike elite starog reima okonano tek nakon gotovo sedam godina. Ni u jednoj istonoeuropskoj zemlji postkomunisti nisu vladali toliko dugo (1990-1996), s tako velikim resursima vlasti i uz tako malu kontrolu slabe politike opozicije kao u Rumunjskoj. Nedvojbeno je da su bile uspostavljene elementarne demokratske institucije, poput slobodnih izbora, parlamenta, vlade, predsjednika i sudstva. Postkomunistike elite bile su, osim toga, demokratski legitimirane slobodnim i uvelike potenim izborima. Ako izmeu termina izbora i nije uspjela iskljuiti najvanije horizontalne kontrole vlasti, stara-nova nomenklatura uspjela je djelotvorno potkresati mogunosti njihove kontrole. Od 1990. do 1996. u Rumunjskoj se etablirala jedna varijanta oblika demokracije koju je Larry Diamond (1996) nazvao electoral democracy, ODonnell (1994) delegative democracy, a mi (Merkel, 1999; Merkle, Puhle i dr., 2003; Merkel i Croissant, 2004) defektnom demokracijom. U takvoj se demokraciji stabiliziraju, kao u Rumunjskoj, opi, slobodni i jednaki izbori na natjecateljskoj osnovi, te se tako ostvaruje vertikalna odgovornost politikih elita u minimalistikome umpeterijanskom smislu. No, upravljanje transformacijom odozgo od strane elita starog reima sprjeavalo je izgradnju pravne drave i liberalne demokracije u Rumunjskoj, koja bi, uz vertikalnu, jamila i horizontalnu odgovornost izmeu ustavnih vlasti i tako zajamila sigurnost pravne dravnosti, graanskih slobodarskih prava i zatite manjina. Kad bi, naime, gotovo nepromijenjena staranova nomenklatura dopustila takvo liberalno produbljivanje demokracije, nikad ne bi, unato svojim izbornim uspjesima, bila u poloaju da u jednakoj mjeri kontrolira politiki razvoj zemlje. Tako je pak mogla filtrirati i povremeno bojkotirati sve politike, privredne i socijalne reforme s aspekta odranja svoje vlasti. Dugorono upravljanje transformacijskim procesima od strane elita starog reima moe se, kao to pokazuje primjer Rumunjske, odrati samo onda kada formalne demokratske institucije nisu ispunjene sadrajima pravne drave i liberalizma. Cijena strategije odranja vlasti, koja je legitimirana formalno demokratski, jesu sve vei demokratski nedostaci, odgaanje demokratske konsolidacije i spor tempo drutveno-ekonomskih reformi. Unato viestrukoj smjeni politikih stranaka na vlasti, u Rumunjskoj se ni 2006. nije moglo govoriti o konsolidiranoj liberlanoj demokraciji i pravnoj dravi. Znatni nedostaci postoje napose na
162

Iliescuova predsjednika stranka, koja se prvotno (1990) pojavila pod imenom Fronta nacionalnog spasa (FSN), promijenila je ime nakon rascjepa u stranci 1992. u Demokratsku frontu nacionalnog spasa (FDSN), da bi u parlamentarnim izborima 1996. naposljetku nastupila kao Rumunjska socijaldemokratska stranka (PDSR) (usporediti Gabanyi, 1997, 196. i d.).

349

podruju pravne drave (Bertelsmann Stiftung, 2005). To ne mijenja ni ciljani pristup Europskoj Uniji 2007, jer je Europska Unija zbog politikih razloga toliko irila takozvane kopenhagenke kriterije iz 1993. za Bugarsku i Rumunjsku dok ih te dvije balkanske zemlje nisu ispunile u skladu sa eljama. S druge strane, moe se oekivati da e pristup Europskoj Uniji pridonijeti brzom smanjivanju deficita u demokraciji i pravnoj dravi. Zato su upravo u Rumunjskoj elite starog reima kontrolirale proces transformacije dulje nego u ostalim istonoeuropskim dravama? Linz i Stepan (1996) objanjavaju to ponajprije posebnim karakterom prethodnoga autokratskog reima pod Ceauescuom. On se nije razlikovao samo od autoritarnih reima Poljske i Maarske, nego i od umnogome totalitarnih reima Albanije i Bugarske bizarnim personalizmom i stilom vladavine kojega dvojica politikih znanstvenika, oslanjajui se na kategorije vladavine Maxa Webera, nazivaju sultanistikim, odnosno sultanistikim totalitarizmom: U Rumunjskoj nije bilo samostalnih ili polusamostalnih putova karijere u dravnom aparatu. ak su i najvii pripadnici nomenklature bili zapoljavani, tretirani, otputani i premjetani kao da su lanovi kune posluge. Personalizam je bivao sve jai, poevi od imenovanja Elene Ceauescu u Politbiro 1972. do dobro poznatoga socijalizma u jednoj obitelji osamdesetih godina. U biti, Ceauescu je tretirao Rumunjsku kao osobni posjed (Linz i Stepan, 1996, 346. i d.). Bio je to upravo onaj bizarni sultanizam koji je reimskim elitama iza velikog voe omoguavao da tlaenje, nasilje i otimanje slobode pod starim reimom pripiu osobi Ceauescua. Budui da su unutarstranaki puisti osudili brani par Ceauescu na smrt u javnom procesu nepravne drave i potom omoguili televizijsku egzekuciju, kao ubojice tirana stekli su novi politiki identitet i revolucionarnu legitimnost. Brzo povlaenje najtvrih represivnih mjera starog reima, uvoenje potpuno nepoznatih sloboda i priprema slobodnih izbora podarili su starim-novim vlastodrcima novu demokratsku legitimnost i popularnost. Sultanistiko iskljuivanje svih kolektivnih stranakih gremija nije omogaavalo mirnu zamjenu starog vrha partije reformskim softliners starog reima, kao u Bugarskoj. Nije bila jako vjerojatna ni revolucionarna pobuna koju bi planirale opozicijske organizacije ili iznijeli drutveni pokreti u civilnom drutvu, jer je sultanistiki reim znao djelotvornom represijom zaustaviti svako opozicijsko gibanje ili gibanje u civilnom drutvu. Put ka opreznoj promjeni reima mogao se stoga otvoriti samo iskljuenjem Ceauescuova klana nasilnim puem, kojega je rumunjski egzilant Codrescu, a s obzirom na ulogu komunistikih elita, primjereno nazvao scripted revolution (nav. u: Linz i Stepan, 1996, 346). 2. 2. Pogodbena promjena sustava: Poljska Kad se u akutnim kriznim stanjima nekoga autoritarnog sustava iskristalizira pat stanje izmeu reimskih elita i opozicije reimu i kad nijedna strana ne moe jednostrano definirati modalitete budue politike vladavine, a pretpostavivi da obje strane reagiraju racionalno, dolazi do pregovora o novom obliku politike

350

vladavine. Tono takvo stanje nastalo je u kasnokomunistikoj Poljskoj 1988. godine. Ni reim ni opozicija nisu vidjeli mogunost koja je obeavala uspjeh da svoje interese ostvare nasiljem prema drugoj strani. U Poljskoj je dolo do, udbeniki skiciranih, pregovora koji su okonani paktovima o transformaciji. Poljska je stoga poput panjolske u Junoj Europi te Brazila i Urugvaja u Latinskoj Americi - ogledni primjer pacted transition u Istonoj Europi (Przeworski, 1991, 78; Colomer, 1995, 79; Linz i Stepan, 1996, 244. i d.), to jest pogodbene promjene sustava (Beyme, 1994, 94; Rb, 1994, 272; Merkel, 1996b, 86). U Poljskoj je duga faza politike transformacije poela 1980. godine. Novoosnovani sindikat Solidarnost organizirao je masovne trajkove koji su okonani zaposjedanjem brodogradilita u Gdanjsku. Nasuprot velikim trajkovima 1970-1971, radnici su tada naili na iroku potporu u krugovima intelektualaca163 i Katolike crkve. Za manje od godinu dana to meusobno isprepleteno i mobilizirano civilno drutvo steklo je hegemoniju u drutvu (Linz i Stepan, 1996, 263) i sve je vie potiskivalo utjecaj komunistikog reima iz drutva na dravni i sigurnosni aparat. Tu postaje jasnom razlika izmeu sultanistiko-totalitarnoga sustava Rumunjske i birokratsko-autoritarnog oblika vladavine u Poljskoj:164 dok su u Rumunjskoj gotovo sve inicijative civilnog drutva bile potisnute, u Poljskoj se izgradio horizontalni odnos civilnog drutva sa samim sobom (262). Pod hegemonijom Solidarnosti nastao je moan i djelatan akter civilnog drutva koji je izazivao elite starog reima. Reim je odgovorio na taj izazov zabranom Solidarnosti i proglaenjem ratnog prava u prosincu 1981. Od kraja 1981. do kraja 1987. godine vodstvo u dravi preuzeo je autoritarno-birokratski, ali ne i ideoloki vojni reim (Staniszki, nav. u: Linz i Stepan, 1996, 264). No nije se vie mogla povratiti hegemonija u drutvu. Unato zabrani Solidarnosti i slabljenju mobilizacije civilnog drutva, polako se iskristalizirao pat u politikoj moi. Nakon to je general Jaruzelski u studenome 1987. izgubio referendum o svojemu kriznom privrednom programu, a malo su kasnije iznova oivjeli masovni trajkovi, iskristalizirala se klasina transformacijska situacija kao u teoriji igara, koju su jo 1986. koncipirali Schmitter i ODonnell, a Adam Przeworski (1991) i Josep Colomer (1995) opetovano su je teorijski modelirali. Suprotstavila su se dva tabora, a u svakome od njih mogle su se prepoznati dvije struje: Reim:

umjerene reimske elite oko generala Jaruzelskoga (softliners), preostali ortodoksni ideolozi u partiji i aparatu unutarnje sigurnosti (hardliners).

163

Intelektualci oko Jaceka Kuroa i Adama Michnika osnovali su 1977. Komitet za obranu radnika (KOR).
164

Linz i Stepan uvjerljivo obrazlau da Poljska nije bila totalitarni reim ak ni u visokoj staljinistikoj fazi do 1953. To napose vrijedi za razdoblje nakon 1956, kad je, meu ostalim, crkvi doputeno da ponovno uvede vjeronauk u kole.

351

Opozicija: umjereni reformatori oko Lecha Wase, radikalni novi narataj mlaih sindikalnih aktivista. U oba tabora prevladavale su umjerene snage spremne za kompromis. U stanju u kojemu su obje strane spoznale pat u politikoj moi pregovori su se inili gotovo loginom posljedicom. Pregovori su poeli u jesen 1988: izumljen je okrugli stol. Poela je pregovaraka igra politike moi o reformskim koracima i konanom obliku novoustrojenoga politikog poretka. U svakom su se krugu morali sklapati kompromisi meu pregovarakim partnerima. Iz kruga u krug mijenjali su se resursi moi to su ih mogle mobilizirati komunistike reformske elite i opozicija. U prvom krugu pregovora sjedili su jedni nasuprot drugima reformski dijelovi starog reima i umjerene snage politike opozicije kao glavni protagonisti (Rb, 1994, 272). Softliners iz Ujedinjene radnike stranke Poljske (PVAP) eljeli su proiriti legitimacijsku osnovu reima kontroliranim i to podreenijim ukljuivanjem Solidarnosti u politiko vodstvo zemlje. Solidarnost je pak eljela da nakon svoje legalizacije ugovorom utvrdi prve korake u zapadno orijentirani sustav pluralistike demokracije. Podjela vlasti izmeu dvaju aktera bila je, dakako, asimetrina. Jezgru dravne vlasti jo su uvijek kontrolirale reimske elite. Opozicija je, dodue, tome mogla suprotstaviti spremnost radnitva i stanovnitva da se mobilizira. Obje su strane bile nesigurne u budunost i nisu mogle tono procijeniti ni vlastitu, ni protivniku poziciju moi. Taj je veo neznanja (Rawls)165 poticao spremnost oba partnera za kompromis. Prvi temeljni kompromis u pregovorima sklopljen je o jednokratnom postupku izbora za Sejm 1989. Reimske elite eljele su iznova definiranom poloaju predsjednika drave dati iroke ovlasti i prilagoditi ga osobi Jaruzelskoga kao dravnog jamca osiguranja vladavine reformiranih komunista. Pregovaraki partneri iz Solidarnosti na bitnim su se podrujima suglasili: predsjednik bi mogao imenovati premijera, sazivati ministarsko vijee i predsjedavati mu. Sejm bi trebao imati pravo veta na njegovu zakonodavnu inicijativu. Trebao je, naposljetku, dobiti ak i pravo da raspusti parlament pod odreenim, ustavno zadanim uvjetima (Ziemer, 1993, 100). Predsjedniku drave bile bi priznate ustavne ovlasti koje, prema opsegu vlasti, podsjeaju na predsjednika Pete Republike u Francuskoj. Protuustupak Solidarnosti bilo je polupluralistiko izborno pravo: 65 posto mjesta u Sejmu trebalo je biti rezervirano za vladajuu koalicijui, a 35 posto za opoziciju. Izbori za novoosnovani Senat166 nisu imali kvote. Takav je kompromis bio mogu zato to se zasnivao na pogrenim raunicama oba aktera o vlastitim, srednjoronim izgledima za vlast (Colomer i
165

I Adam Przeworski (1991, 87) i Linz i Stepan (1996, 266) pozivaju se na misaonu figuru veil of ignorance Johna Rawlsa kako bi objasnili pozitivne uinke pregovora onda kada akterima koji djeluju strateki nisu jasni vlastita snaga i budue posljedice odluka. Ti uvjeti nesigurnosti pokazuju se pogodnima za oprezne kompromise kao druga najbolja rjeenja, budui da mogue negativne posljedice ne pogaaju, kao u igri nultog zbroja, samo jednog partnera. 166 Senat, kao drugi dom, bio je rasputen 1947.

352

Pascual, 1994, 291). Reim je precjenjivao, a opozicija potcjenjivala vlastitu mo i oslonac u stanovnitvu. Pogreno proraunata oekivanja obiju strana odreivala su, dakle, dinamiku mjera liberalizacije i demokratizacije u prvom krugu pregovora. PVAP je pretrpjela katastrofalan poraz u prvim, poluslobodnim izborima 1989. u kojima se u Senat probio samo jedan njezin kandidat. Jaruzelski je izabran u parlamentu s vrlo tijesnom veinom zahvaljujui taktikom samoograniavanju Solidarnosti. Bive stranke saveznice, Ujedinjena seljaka stranka (ZSL) i Demokratska stranka (SD), napustile su brod koji tone stare reimske koalicije. Odvojile su se od komunistike partije i omoguile Sejmu da za premijera izabere lana Solidarnosti Mazowieckoga. Malo kasnije, u sijenju 1990, PVAP se raspustila i preimenovala u Socijaldemokraciju Republike Poljske (SdRP). Tako je prestao postojati stari reim, protuigra opozicije, kao mjerodavan partner sporazuma s okruglog stola (Ziemer, 1993, 103). Promijenio se krug igraa. Do drugog kruga pregovora o novom Ustavu promijenile su se pozicije moi i opskrbljenost resursima konkurentskih aktera u korist opozicije. Tipino je to se nestankom partnera rascijepila i nekadanja opozicija reimu. Solidarnost se raspala na konzervativnu gdanjsku skupinu oko Lecha Wase i liberalnu varavsku skupinu oko Mazowieckoga, Geremeka i Michnika. Obje skupine bile su odluujui igrai u drugoj rundi. Trei igra bio je predsjednik drave Jaruzelski, koji je bio suzdran zbog nedostatne demokratske legitimacije. On je brzo smijenjen nakon to je Wasa 1990. ishodio izravne izbore predsjednika i u prosincu iste godine bio izabran za nasljednika Jaruzelskoga. Uslijedili su prvi stvarno slobodni i jednaki izbori u listopadu 1991. Time je bili zavreno prijelazno razdoblje pogodbene promjene sustava. 2. 3. Kolaps reima: ehoslovaka Izmeu kolapsa reima, na jednoj, i pogodbene ili odozgo kontrolirane promjene sustava, na drugoj strani, postoji bitna razlika: u stanju kolapsa organizirani akteri i strategije koje su usmjerene na mijenjanje ili promjenu sustava nemaju gotovo nikakvu ulogu. Reim esto kolabira zbog vanjskih uzroka, kao u Njemakoj, Italiji i Japanu nakon poraza u ratu 1945. No autokratski reimi mogu kolabirati i bez izravnih vanjskih utjecaja. Takav kolaps poinje brzim raspadom ostataka postojee legitimnosti te gubitkom sposobnosti starog reima za represiju i djelovanje. Nestaje transformacijski akter reim; reformski komunisti koji, su se nejedanput brzo preobratitili, jo uvijek mogu znatno utjecati na tijek transformacijskih dogaaja. S druge strane, nije potrebna organizirana opozicija koja djeluje strateki ili koncentrirano da bi se elite starog reima prisilile na predaju. Juan Linz i Alfred Stepan (1996, 324) definiraju kolaps reima na sljedei nain: U kritinim stadijima krize reima vitalni dijelovi dravnog aparata prinude postaju neodluni, buntovni ili se tope. Vidjevi to iznenadno odsustvo uinkovite sile, prosvjednici postaju sve brojniji i sve smjeliji. U stanovitom trenutku moe biti toliko mnogo protureimskih prosvjednika i toliko malo branitelja reima da voe reima gube svu svoju

353

pregovaraku sposobnost. U tom trenutku, reim se ne zbacuje nego kolabira. Taj openito opisan obrazac kolapsa u Istonoj se Europi najbolje uoava u ehoslovakoj 1989. U nastavku treba malo poblie ocrtati ehoslovaki put transformacije. Kolaps komunistikog reima u ehoslovakoj za tri tjedna od 17. studenoga do 10. prosinca omoguila je lanana reakcija dogaaja. Tijekom tih dogaaka komunistikoj partiji oduzet je svaki utjecaj na budui razvoj transformacije, a na elo drave popela se skupina vodeih disidenata (Smutny, 1992, 26). Dogaaji su pretjecali jedni druge: 9. studenoga, osam dana nakon otvaranja Berlinskog zida, policija je uguila demonstracije studenata u Pragu. Studenti su se odluili za trajk, koji se neposredno pretvorio u iroku raspravu o opem trajku. Istodobno su jaale demonstracije u kojima je kao najvaniji glas prosvjeda nastupao Vclav Havel, vodei disident u zemlji. ehoslovaki radnici su 27. studenoga stupili u opi dvosatni trajk. Ve u tom trenutku vrh omladine komunistike partije suraivao je s prosvjednicima. Poeo je masovni bijeg ispod zastave lanova i suputnika partije, kao i mnogih dunosnika vanih dravnih institucija. Policija je ignorirala zapovijedi i javno se ustruavala posluati poziv hardliners iz prakog vodstva komunistike partije da prosvjede ugui silom. Vrhovni zapovjednik ehoslovake vojske, general Vaclavk, izjavio je da se oruane snage nee okrenuti protiv naroda (Bradley, 1992, 93). Partijskom su vodstvu izmicala najvanija sredstva vlasti. Generalni sekretar Komunistike partije odstupio je 24. studenoga, a 4. prosinca odstupio je i Gustav Husk, predsjednik ehoslovake Socijalistike Republike. Stari komunistiki parlament izabrao je 29. prosinca Vclava Havela za novog predsjednika drave. Pobjede ekoga Graanskog foruma (OF) i slovake Javnosti protiv nasilja (VPN) u prvim slobodnim izborima u lipnju 1990. samo su zapeatile one to se dogodilo davno prije: kolaps starog reima, potpunu smjenu elita komunistikog reima i preuzimanje dravne vlasti od strane opozicije mobilizirane u dogaajima iz studenoga. Toliko o dogaajima. Pitanje to se postavlja s gledita teorija transformacije glasi: je li taj slom bio nuan? Zato je kolabirao upravo ehoslovaki komunistiki sustav? Zato dijelovi starih reimskih elita nisu mogli utjecati na budui proces transformacije, kao to se to na razliit nain dogodilo u Bugarskoj i Rumunjskoj (kontrola odozgo) ili u Poljskoj i Maarskoj (pogodbena promjena sustava)? Iz perspektive teorije aktera odgovor se ini jasnim. Brz raspad reima, nenasilno i brzo razvlaivanje partijskoga i dravnog vodstva posredstvom masovnog bijega ispod zastave vlastitih dravnih dunosnika te izjave policije i vojske o neutralnosti utjecali su na to da na strani komunistikog reima nije vie bilo nijednog aktera sposobnog da djeluje. Na strani opozicije nije bilo organiziranog pokreta koji bi pokazivao makar poetne kvalitete aktera kao to su poljska Solidarnost, poljska Katolika crkva ili KOR. To vrijedi i za malu skupinu disidenata Povelja 77. Ako ni na jednoj strani nema djelatno sposobnih aktera, ne moe biti ni pregovora. Upravo je tako bilo u ehoslovakoj u studenome 1989. (Rb, 1994, 284). Pod dojmom sloma struktura svoje vlasti,

354

elite starog reima predale su dravnu vlast neorganiziranoj eti disidenata, koja se tek u posljednjoj fazi agonije reima i neposredno nakon nje (kratkorono) pretvorila u djelatno sposobnoga politikog aktera kojega podupire stanovnitvo. Na pitanje o uzroku kolapsa i nevjerojatnosti pogodbene promjene sustava ili transformacije kojom se upravlja odozgo nipoto se ne moe zadovoljavajue odgovoriti ukazivanjem na to da nije bilo aktera transformacije. Jer, dalekoseno sljedee pitanje glasi: zato ni na strani reima ni na strani drutva nisu nastali djelatno sposobni akteri transformacije? Duboki uzrok mora se ponajprije traiti u karakteru autokratskog sustava.167 Linz i Stepan (1996, 317) oznaili su ehoslovaki komunistiki sustav kao zamrznuti posttotalitarni reim. To znai da se poststaljinistiki reim na osi sustav (usporediti odj. 1) nije kretao u zoni autoritarnih sustava vladavine, kao u Poljskoj nakon 1956. i kasnije u Maarskoj. Prako proljee ostalo je kratko meurazdoblje nakon kojega su se reimske elite pod vodstvom Huska opet zatvorile i restaljinizirale sustav. Nije dolo ni do reformi, kao u Maarskoj 1968, koje bi civilnom drutvu dale makar mali samostalan prostor za samoorganiziranje, niti se razvila ehoslovaka Perestrojka usporedo s onom u Sovjetskom Savezu nakon 1985. Posljedica zatvaranja staljinistikog sustava bila je nemogunost nastanka i reformskih softliners unutar reima, i uzajamno premreenoga civilnog drutva koje je sposobno kolektivno djelovati. Razvio se, kao u DR Njemakoj, specifini kasnokomunistiki ugovor o vladavini, prema kojemu je reim odustao od tradicionalne drutvene mobilizacije, razmjenjujui skromnu materijalnu sigurnost za politiku apatiju i javni mir. Notorni remetitelji toga ugovornog mira, kao Povelja 77, bili su iznimka. Tako karakter zamrznutoga kvazitotalitarnog reima nije doputao nastanak djelatno sposobnih elita ni na strani reima niti na strani drutva, koje bi pregovorima ili kontrolom odozgo upravljale tijekom procesa transformacije. 2. 4. Kolaps reima i kraj drave: poseban sluaj DR Njemake Iz perspektive teorije transformacije i promjena reima u DR Njemakoj prije se moe opisati kao kolaps nego kao revolucija 168 (Merkel, 1991, 30. i d.; Offe, 1994, 43; Beyme, 1994, 95; Linz i Stepan, 1996, 322). No, kako je kolapsom reima Jedinstvene socijalistike partije Njemake (SED) nestao i temelj postojanja cijele DR Njemake kao drave, DR Njemaku treba analizirati kao poseban sluaj. Pojam mirna revolucija, koji se veinom koristi u publicistici i politikom diskursu, prejednostrano istie mirno revolucionarno djelovanje, jer je u uzronom lancu gubitka legitimnosti, vanjskopolitikog pritiska i masovnog prosvjeda ono tek na treemu i posljednjem mjestu. Ni u revolucijama ni u slomovima reima ne mogu prije toga nastati pregovaraki sposobni softliners na strani reima. Kako se DR Njemaka, kao i ehoslovaka, osamdesetih godina
167

Vaan utjecaj tipa autokratskog reima na tijek transformacije opetovano je isticao, i prije promjena sustava u Istonoj Europi, Philippe Schmitter (Schmitter, 1985; ODonnell i Schmitter, 1986; Karl i Schmitter, 1991). 168 Vani dijelovi odjeljka o DR Njemakoj oslanjaju se na moj lanak Warum brach das DDRRegime zusammen? (Merkel, 1991, 19. i d.).

355

moe oznaiti kao zamrznuti postotalitarni reim, u jesen 1989. nije bilo mogue profiliranje skupine reformskih komunista unutar kruto organiziranog vodstva Jedinstvene socijalistike partije Njemake (SED).169 Otvaranje uvelike zatvorenoga autokratskog reima DR Njemake nije se stoga dogodilo na inicijativu dijelova vodstva SED-a, kao to se dogodilo 1988. unutar Socijalistike radnike partije Maarske (Szb, 1993, 18). Do ljeta 1989. u DR Njemakoj nije moglo biti ni govora o nekome prosvjednom pokretu koji bi dosegnuo sposobnost djelovanja Solidarnosti ili samo izraajnost civilnog drutva u Maarskoj (Knabe, 1990). Ipak, masovni prosvjed koji je nastao u kasno ljeto imao je potpuno jednaku ulogu u padu reima SED-a. No, njega treba - kako znaenjski, tako i vremenski - primjereno svrstati u uzroni lanac krize legitimnosti, vanjskopolitike promjene i unutarnjega politikog prosvjeda. Gubitak legitimnosti reima SED-a Politiki sustavi mogu proizvesti legitimnost koja osigurava njihov opstanak na razliitim razinama. Najvanije razine legitimacije jesu: privredna i politika razina, razina pravne drave i drave blagostanja, ideoloko-moralna i nacionalno-dravna razina (Merkel, 1991, 32. i d.). Privredna razina legitimacije Premda se centralno upravljane zapovjedne privrede ne mogu, neovisno o okolnostima, mjeriti makroekonomskim i mikroekonomskim pokazateljima kapitalistikih narodnih privreda, danas znamo da su se strukturno postavljene neuinkovitosti i sustavom uvjetovana odbojnost prema inovacijama ekonomije DR Njemake osamdesetih godina koncentrirale u brizantnoj privrednoj krizi. Tenja ka autarkiji i zatvaranje domae privrede u odnosu prema svjetskom tritu u DR Njemakoj su kao i u svim komunistikim sustavima obesnaili sve vee uinke komparativnih trokovnih prednosti meunarodne podjele rada. Slabo privredno natjecanje, nedostatna usmjerenost na potranju, visoke subvencije, nedostatni poticaji za uinak, nedostatna motivacija proizvoaa i iskrivljeni sustav cijena inili su privredu neuinkovitom i usmjerenom na proizvodnju mimo potreba stanovnitva. Nasuprot vodstvu SED-a, koje je privredni napredak uvijek mjerilo standardima na prostoru Varavskog ugovora i umirivalo se tamonjom vodeom ulogom u tehnologiji, potroake elje graana DR Njemake u velikoj su mjeri bile obiljeene standardom zapadnih proizvoda kojega im je prenosila zapadna televizija. Svakodnevni gubici legitimnosti morali su imati posljedice za reim koji je drutveni napredak vrlo snano izraavao u produktivistikim kategorijama. Taj sraz izmeu slubenog zaklinjanja u vlastiti privredni napredak i spoznaje graana o proizvodnoj i
169

Do rujna 1989. u Politbirou SED-a nisu se mogli prepoznati softliners. Kad je pod pritiskom prosvjeda veina u Politbirou prisilila bolesnoga Ericha Honeckera da se povue i jednoglasno odredila Egona Krenza za njegova nasljednika, prvi su put bile vidljive razlike u pogledu procjene stanja unutar vodstva SED-a. Ipak, skupina oko Krenza i Schabowskoga ne moe se odrediti kao reformski komunistiki softliners koji su eljeli promjenu reima.

356

potroakoj prednosti Zapada ni u jednoj drugoj zemlji Istonog bloka nije imao takvo znaenje kao u istonom dijelu njemake drave, kojega je gotovo potpuno pokrivala zapadnonjemaka televizija. Politika razina legitimacije Nasuprot zapadnim demokracijama, u DR Njemakoj kao ni u ostalim komunistikim dravama Istone Europe nije bilo politikog postupka koji bi posredstvom rezultatski neizvjesnoga sudjelovanja graana u politikom oblikovanju zemlje proizveo suglasnost stanovnitva sa sustavom vladavine. Ritualna politika participacija to je mogla samo djelomice i privremeno u herojskoj fazi antifaizma i socijalistike izgradnje pedesetih godina. Faktini poloaj SED-a kao vodee partije (i Politbiroa kao prave odluivake instancije) naposljetku je 1968. zapisana i de iure u socijalistiki ustav DR Njemake. etiri male prijateljske stranke (Honecker) CDU, LDPD, NDPD, DBD i masovne organizacije poput Slobodnog saveza njemakih sindikata (FDGB) bile su okupljene u demokratskom bloku i podreene vodstvu i kontroli SED-a u Nacionalnoj fronti. Strankama bloka priznat je samo savjetodavni status (Lohmann, 1989, 471); sindikalni savez nikad se nije oslobodio podreene funkcije transmisijskog remena vodee partije, odnosno zakljuaka Politbiroa (Staritz, 1989, 301. i d.). Na podlozi unaprijed utvrene podjele funkcija i vlasti izbori nisu mogli proizvesti legitimacijski sadraj, koji je bio neodvojivo povezan upravo s kontingentnou njihovih rezultata. U podravljenom drutvu DR Njemake bili su, dodue, otvoreni kontrolirani i ritualizirani kanali participacije, ali nisu bile predviene alternativne mogunosti izbora graana. Demokratska legitimacija drave ne moe pak nastati ondje gdje drava autokratski i ekskluzivno definira, kontrolira i sankcionira drutvene interese (Merkel, 1991, 34). Ritualizirani oblici participacije, koji nisu imali posljedica za sredinje politike odluke, nisu mogli popuniti taj nedostatak. Legitimacija na razini pravne drave I izvor legitimacije pravne drave bio je na vanom mjestu zatvoren za dravu DR Njemaku. Karakter pravne dravnosti nekog reima mjeri se osobito prema njegovu zakonodavstvu, upravi i pravosuu. Na sva tri podruja reim DR Njemake pokazivao je znatne deficite u pravnoj dravi. U DR Njemakoj veina pravnih normi nije donoena zakonima parlamenta, dakle Doma naroda, nego uredbama izvrne vlasti, Ministarskog vijea, kojega je kontrolirao Politbiro SED-a (Wolf, 1990, 252). Ustavnopravno propisana ovlast Doma naroda da uspostavlja pravo bila je zaobiena. Nije postojao Ustavni sud koji bi preispitivao genezu i sadraj donesenih pravnih normi. Pravna dravnost nije samo vezana za propis o postupcima nastanka normi to ga utvruje ustavno pravo. Ona se osobito ostvaruje u mogunosti preispitivanja djelovanja drave na temelju tih normi, a od strane neovisnih sudova. Odluujua kontrolna instancija graana u odnosu prema dravi na tom su mjestu upravno pravo i upravno sudstvo. U DR Njemakoj je pak dravna

357

uprava imala nekontroliran prostor za slobodnu procjenu u odnosu prema graanima. Graanin se nije mogao aliti na upravne akte drave. Postojanje upravnog suda nije bilo spojivo s marksistiko-lenjinistikom filozofijom o identitetu drave i drutva. Premda se pretean broj svih kaznenih djela i civilno-pravnih postupaka odvijao prema pravu i zakonu, tri su nedostatka autokratsko donoenje normi, represivno politiko kazneno pravo i nedostatak upravnog sudstva imali osobito delegitimirajui uinak na reim SED-a. To je sprjeavalo da preostali elementi pravne drave proizvedu stanovitu lojalnost prema reimu iz pravnog sustava. Legitimacija na razini drave blagostanja Razina sigurnosti socijalne drave vjerojatno je bio onaj element sustava koji je najprije mogao stvoriti ogranienu legitimnost reima SED-a (Beyme, 1990). Iz sustava dravnog socijalizma DR Njemake uvelike su bili iskljueni standardizirani socijalni rizici u ivotu (Schmidt, 2006, 138. i d.). DR Njemaka je doista uspostavila najzahtjevnije usluge drave blagostanja meu svim dravama na podruju Varavskog ugovora. Osim toga, graani DR Njemake smatrali su vlastita dostignua u socijalnoj politici kao to su dravni sustav zdravstva, skrb o djeci ili pravo na rad razvijenijima od onih u SR Njemakoj. Iz perspektive socijalne politike, reim SED-a temeljio se na jednoj vrsti socijalnog ugovora prema kojemu je drava razmjenjivala materijalnu sigurnost i podnoljivu razinu blagostanja i potronje za ogranienje slobode kretanja i uskraivanje prava na politike slobode. I dok je taj socijalni ugovor nedvojbeno stvorio odreenu obveznost u starijem narataju, u mlaem narataju, koji u prolosti nije doivio usporedivu materijalnu nevolju, oito je izgubio obveznost (Staritz, 1990, 23. i d.). Posljedice su sezale od kriza u profesionalnoj motivaciji do cininog distanciranja od dravne vlasti DR Njemake. Ideoloko-moralna razina legitimacije Marksizam-lenjinizam je uvijek u nekome deformiranom obliku odreivao okvir slubenog diskursa unutar kojega su elite starog reima pokuavale legitimirati svoju politiku u odnosu prema svojim podanicima (Lukes, 1990, 440). Kao politiki moral, marksizam-lenjinizam je usmjeren na budunost. On obeava osloboenje od klasne vladavine, privatnog vlasnitva, iracionalnosti trinih odnosa, otuenja i izrabljivanja ovjeka po ovjeku. Obeava drutvo osloboeno oskudice i iracionalnosti, u kojemu je raspodjela dobara organizirana prema potrebama ljudi. Prema Marxovoj eshatolokoj povijesnoj perspektivi, ljudi prvi put, svjesno i kolektivno, sami stvaraju svoju povijest. Taj razvoj zavrava besklasnim drutvom carstvom slobode (Marx, 1957). Ta objektivistika povijesna perspektiva, obrazlae Steven Lukes (1990, 437), iziskuje monistiku etiku koja trai od graana da odustanu od konkretnog mnotva pojedinanih interesa i prihvate objektivno i kolektivno stajalite. Izostanu li vidljivi, djelomini materijalni uspjesi na putu u carstvo slobode, osobito u usporedbi s iracionalnim kapitalistikim drutvima, marksistiko-

358

lenjinistika ideologija zapada u punu opasnost da se pretvori u altruistinu etiku. Neposredna nagrada pojedincu sastoji se samo od svijesti da posjeduje vii moral i da je na strani povijesne istine. Takva je etika na glinenim nogama. Politike elite, koje svoja drutva obvezuju na tu povijesno-filozofijsku perspektivu, srednjorono moraju pokazati i materijalne uspjehe koji bi vjerodostojano dokazivali da se doista nalaze na pravom putu. A sustav realnog socijalizma u DR Njemakoj, kao i u svim komunistikim sustavima Istonog bloka, nije mogao upravo to. Bilo je upravo suprotno: nisu samo izostali materijalni uspjesi, nego je bio sve oitiji dvostruki moral reima. Propaganda reima SED-a ritualiziranim je diskursima slubeno proklamirala napredak, mir, socijalnu pravdu i uspostavu jednakih ivotnih uvjeta. Stvarno su pak uspostavljena zasebna potroaka trita na kojima je nomenklatura imala pristup cijeloj paleti proizvoda zapadnoga klasnog neprijatelja, dok je vodea klasa radnika morala ekati na manje vrijedne robe socijalistike proizvodnje. Premda se moe posumnjati u to da vii moral altruistine etike moe odoljeti iskuenjima vidljivo uspjenijeg utilitarizma trinih drutava, zbog dvostrukog morala reima s ideolokim se resursima rtvuju i legitimacijski potencijali, koje bi u fazi sloma reimske elite mogle unijeti kao pregovaraku masu u odnosu prema graanima koji prosvjeduju. I kasno reformirani komunisti oko Modrowa izgubili su svaku vjerodostojnost u fazi sloma zbog svoje vjernosti reimu koje su se drali do kraja. Navedeni legitimacijski problemi u razliitoj su mjeri pritiskali sve komunistike reime u Istonoj Europi. No, u usporedbi s DR Njemakom oni nisu imali jedan specifini problem: njihovo dravno postojanje nije bilo neposredno vezano za sposobnost preivljavanja drutvenog poretka realnog socijalizma. Upravo se tu istononjemaki dio drave sukobio s posebnim problemom opstanka. Legitimacija na razini nacionalne drave Zbog podjele Njemake i karaktera reima, dravnom vodstvu DR Njemake nisu bile na raspolaganju klasine ponude za identifikaciju nacije kao narodne nacije, kulturne nacije ili dravljanske nacije (Lepsius, 1982, 21. i d.). Pokuaj rjeenja problema nacionalne drave pedesetih je godina doveo do doktrine o dvjema dravama u jednoj naciji. Nastojei se to vie razgraniiti u odnosu prema SR Njemakoj i probuditi nacionalnu svijest Istonih Nijemaca onkraj ponuda narodnoga, kulturnoga i dravljanskog identiteta, vodstvo SED-a pokualo je omoguiti tvorbu izvornog identiteta DR Njemake pomou pojma klase. Klasna nacija, u kojoj je legitimacijska figura socijalizma nadilazila kolektivnu narodnu i kulturnu naciju koja se dijelila sa Zapadnom Njemakom, trebala je biti i kriterij za opravdanje vanjskih granica i unutarnjeg ureenja DR Njemake (22). Zbog privrednih, politikih i ideolokih legitimacijskih problema graani, ustvari, nisu prihvatili tu identifikacijsku ponudu. U DR Njemakoj nije uspjela konstrukcija socijalistikoga nacionalnog osjeaja.

359

Reim SED-a bio je suoen s tim problemima legitimnosti ubrzo nakon to je nastao. Zaotravanje ideoloko-moralne krize i sve vei sraz u odnosu prema blagostanju SR Njemake osamdesetih godina ne mogu objasniti trenutak sloma. tovie, dodatno treba objasniti zato su se latentni problemi legitimnosti reima DR Njemake u odreenom trenutku pretvorili u akutnu krizu opstanka reima i drave. Uzroke treba ponajprije traiti u promjeni imbenika vanjskopolitikog konteksta. Vanjskopolitiki pritisak U autokratskom reimu koji ne raspolae liberalnodemokratskim postupcima kao konstitutivnim izvorima legitimnosti, u kojemu nisu institucionalizirana jamstva graanina kao u pravnoj dravi i gdje ne postoji identifikacija s nacionalnom dravom, znatni latentni problemi legitimnosti mogu postati osobito virulentnima onda kada se usko povezane, susjedne autokratske drave reformiraju, a vanjskopolitika jamstva opstanka revidiraju. Puni destabilizirajui uinak obiju promjena u vanjskoj politici pogodio je zamrznuti ortodoksni komunistiki reim DR Njemake od 1989. Opozicija u Poljskoj te reforme u Poljskoj, Maarskoj i Sovjetskom Savezu oito su 1988-1989. i u istonoeuropskim drutvima okonale fikciju o jedinstvenome socijalistikom razvoju unutar Istonog bloka. Kao posljedica, a ujedno i sve jaa pokretaka snaga tih reformi, djelovalo je konano odustajanje od socijalistikog internacionalizma i Brenjevljeve doktrine, koje se dogaalo etapno od 1987. do 1989. Reforme u Poljskoj i Maarskoj, kao i promjena reima u DR Njemakoj postali su openito zamislivi tek nakon otklanjanja opasnosti od intervencije postrojbi Varavskog ugovora. Najkasnije od Gorbaovljeva govora u povodu proslave etrdesete obljetnice DR Njemake u listopadu 1989. i stanovnitvo DR Njemake i vrh SED-a mogli su poi od toga da sovjetske postrojbe koje su bile stacionirane u DR Njemakoj (380.000 ljudi) nee uiniti nita kako bi nasilno uguile prosvjedne akcije protiv reima. Time je konano povueno sovjetsko jamstvo opstanku DR Njemake. Istodobno su Perestrojka u SSSR-u, uspjesi Solidarnosti u Poljskoj i trinoprivredne i politike reforme u Maarskoj proizveli neku vrstu zaraznog uinka meu graanima DR Njemake. Kako se u tom stanju vodstvo SED-a pokazalo posebno nesklonim reformama, akutno su se zaotrili latentni legitimacijski deficiti. U toj je fazi u DR Njemakoj postao oitim upravo klasian sluaj proputene politike prilagodbe, to su i reim i sve reimske elite u kratkom vremenu platile gubitkom svake politike vlasti. No, ni kriza legitimnosti reima SED-a, prestanak sovjetskog jamstva opstanka i nesposobnost politikih elita za reforme ne objanjavaju zadovoljavajue slom cijelog sustava. Posljednja kockica objanjenja mora se potraiti u djelovanju stanovnitva DR Njemake. I tu postoje neke posebnosti koje su objanjive samo iz dravne podjele Njemake. Masovni prosvjedi i masovni bijeg

360

Krize legitimnosti nekog sustava mogu, dodue, pomoi u tome da se oportunitetni prostori kolektivnog djelovanja objasne motivima i gubitkom vanjskopolitike potpore, ali ne mogu objasniti sam pad reima, njegove oblike, njegov uspjeh. Za to je potreban dodatan uvid u mikrologiku kolektivnog djelovanja. A on se stjee nadovezivanjem na razmiljanje teoretiara djelovanja Adama Przeworskoga (1986) i jednu argumentacijsku figuru ekonomista Alberta O. Hirschmana (1970). U teorijskoj studiji o problemima demokratske transformacije Przeworski je pisao (1986, 51. i d.): Stabilnost nekog reima ne ini legitimnost njegova partikularnog sustava dominacije nego prisutnost ili odsustvo preferabilnih alternativa. Premda potpun gubitak legitimnosti ne izaziva nuno, kao to smo pokazali, preferabilne alternative sustavu meu graanima, time se zadovoljavajue ne objanjava zato se i kako u odreenome historijskom stanju ljudi pobunjuju protiv reima kojega su dotad trpjeli. Mora se, dakle, objasniti zato su graani DR Njemake u jesen 1989. masovno preuzeli rizik prosvjednog ponaanja koje je bilo opozicijsko prema reimu, a od kojega dotad nisu prezali samo malobrojni uvjereni disidenti. Teorija racionalnog izbora daje neke vane upute o tome: pojedinanim politikim djelovanjem po pravilu upravlja racionalna raunica o trokovima i koristima; i kolektivno djelovanje moe se objasniti samo pomou mikrologike utilitaristike raunice pojedinaca koji su pripravni djelovati; akteri biraju onu alternativu djelovanja od koje oekuju najvee koristi; moraju se izgraditi ostvarive alternative sustavu. Prosvjed u autokratskim sustavima vladavine utoliko je vjerojatniji ukoliko se realistinije oslikavaju promjene ili ak alternative sustavu bez velikih pojedinanih rizika. Prema teoriji racionalnog djelovanja, graani DR Njemaki u jesen 1989. bili su stavljeni pred sljedeu raunicu: ako od sudjelovanju u prosvjedu preteu oekivane koristi - kao to su proirenje pojedinanih prava na slobodu, proirenje politike participacije, uvoenje vee slobode kretanja ili poveanje izgled u profesionalnom ivotu nad oekivanim trokovima prosvjeda kao to su daljnje ograniavanje prostora individualnog ivota, profesionalne tete ili zatvorske kazne, onda su pritisak na autokratski reim i prosvjed protiv njega racionalni, odgovorni i stoga smisleni. Ta raunica u prilog korisnosne strane mora biti presudna meu premonom veinom prosvjednika. Masovna promjena raunice objanjiva je ponaanjem Sovjetskog Saveza i vidljivim slabostima u djelovanju vodstva DR Njemake u odnosu prema republici bijega mnogih graana preko Maarske i Praga u jesen 1989. U trenutku u kojemu mnogi graani tako kalkuliraju, zakon velikog broja ima specifian uinak na prosvjed. Naime, poveanjem broja prosvjednika smanjuje se pojedinani rizik od sudjelovanja (Przeworski, 1986, 316). to vie ljudi sudjeluje u demonstracijama, to sudjelovanje u demonstracijama postaje racionalnijim za sve vie graana, budui da mogu oekivati izravnu posljedicu prosvjeda. S druge strane, masovni prosvjed ini sve neracionalnijom otvorenu

361

represiju reimskih hardliners, jer njezin uspjeh nije vjerojatan, a povezan je i s visokim trokovima za reimske elite (meunarodno izopenje, potpuna diskreditacija u stanovnitvu, opasnost od kanjavanja nakon gubitka vlasti). Iz naknadnih anketa danas moemo rekonstruirati da vie od dvije treine takozvanih vodeih snaga (Einsatzleitungen) nije smatralo da je nasilno guenje prosvjeda legitimno (Linz i Stepan, 1996, 323). Ta mikrologika kolektivnog djelovanja moe se ugraditi u shemu objanjenja koju je Albert O. Hirschman (1970) dobio kako iz reakcije potroaa na tvrtke, tako i iz reakcije graana na politike organizacije. Hirschman obrazlae da su potroaima ili graanima, u naelu, otvorene tri temeljne opcije djelovanja u odnosu prema tvrtkama odnosno politikim organizacijama: exit, voice i loyalty. Ako kupac nije zadovoljan proizvodom neke tvrtke, okrenut e se konkurenciji (exit); ne odobrava li lan stranke vane odluke svoje stranke, po pravilu e najprije prosvjedovati (voice), te nakon ponovnoga neuspjenog prosvjeda istupiti; ako je kupac ili lan stranke zadovoljan tvrtkom ili strankom, zadrat e odanost (loyalty) prema njima. Te tri mogunosti djelovanja mogu se primijeniti i na graane DR Njemake u jesen 1989. Kad je Maarska u rujnu 1989. odustala od zajednice sigurnih granica s DR Njemakom, prvi put od izgradnje Zida 1961. stanovnitvu DR Njemake otvorila se opcija exita, to jest opcija naputanja zemlje. Mogunost odlaska u SR Njemaku preko Maarske iskoristili su najprije mlai graani. Ohrabreni slabou djelovanja reima protiv tog vala bijega, graani DR Njemake iznudili su odlazak i preko zapadnonjemakih veleposlanstava u Pragu i Varavi. Nemo vodstva SED-a da djeluje protiv odlaska stotina stanovnika DR Njemake sve je vie ohrabrivala graane u samoj zemlji da podignu svoj voice. Prosvjed pojedinanih osoba, koji je neko bio pojedinano vrlo rizian, rastao je u sve neriziniji masovni prosvjed. To je uzrokovalo odluku Politbiroa od 9. studenog 1989. da se Zid otvori. Nakon bijega mnogih uslijedio je masovni odlazak desetaka tisua graana koji su, zahvaljujui pravu u Temeljnom zakonu SR Njemake, odmah mogli postati i graani SR Njemake. Na taj su se nain spojili odlazak i prosvjed. Paradoksalno, upravo je exit iz zemlje dao posebnu teinu voiceu u zemlji. Nasuprot uincima odlaska i otpora koji su se uzajamno pojaavali, u partiji, dravnom aparatu i stanovnitvu izblijedjeli su preostali ostaci lojalnosti reimu kao resursi djelovanja. Nosei stupovi reima sruili su se kao u ubrzanom filmu . Nakon smjene Honeckera i pada Zida 3. prosinca 1898. odstupio je cijeli Politbiro SED-a. To je bio poetak kraja bilo kakva utjecaja elita komunistike partije na budui tijek dogaaja. To je, naposljetku, zapeaeno trijumfalnom izbornom pobjedom demokratskih stranaka u oujku 1990, koje su uvezene, kopirane i financirane iz SR Njemake (Merkel, 1991, 42. i d.). Slika 12 jo jednom rasvjetljuje tijek dogaaja koji su doveli do sloma.

362

Slika 12. Slom posttotalitarnog sustava DR Njemake Autokratski sustav DRNj zamrznuti posttotalitarni sustav Akutna kriza legitimnosti Latentna kriza legitimnosti Akutni pritisak - ekonomska Vanjskopolitiki pritisak - politika/demokratska - odustajanje od Brenjevljeve doktrine - socijalnopolitika - zarazni uinak reformi u Istonoj Europi - pravne drave - SRNj ponuda za ponovno ujedinjenje Nesposobnost za politiku prilagodbu Slabost vodstva Masovni prosvjed Reakcija graana (Kriza reima) exit (Maarska, Prag pad Zida) voice (opozicijske skupine,. masovne demonstracije)

Reakcija reimskih elita (Kriza prilagodbe)

Otkazivanje (aktivne/pasivne) loyalty Slom autokratskog reima Proces demokratizacije Kraj drave DRNj Smjena Honeckera Pad Zida Odstup cijelog Politbiroa Okrugli stol Demokratski izbori (oujak 1990) Privredna i monetarna unija Ponovno ujedinjenje (listopad 1990)

Merkel i Hauck

363

2. 5. Novi osnutak drava: baltike demokracije U sve tri baltike republike put transformacije bio je slian i uvelike je odgovarao tipu paktovskog prijelaza. Promjena sustava dogodila se, ustvari, pod naelno drukijom pretpostavkom i s naelno odstupajuim rezultatom: pretpostavka je bio raspad sovjetskog imperija, a rezultat novi osnutak baltikih nacionalnih drava. Demokratizacija i tvorba drave tekli su u procesu koji se dijalektiki pojaavao, tako da se nije uvijek moglo nedvojbeno odluiti o tome je li tvorba nacionalne drave bila pretpostavka a demokracija rezultat ili je, obratno, tek demokratizacija omoguila tvorbu nacionalne drave. Historijski poetak transformacije na Baltiku jednoznano je bilo politiko otvaranje Sovjetskog Saveza to su ga zapoele Gorbaovljeve glasnost i perestrojka. Liberalizacijski koraci to ih je uveo novi generalni sekretar KP SSSR-a forsirali su formiranje nacionalnih i snano etniki obiljeenih prosvjednih pokreta koji su se nazirali ve poetkom osamdesetih godina. Estonska Socijalistika Sovjetska Republika (ESSR) bila je neka vrsta predvodnice pokreta za demokratizaciju i neovisnost u pojedinim sovjetskim republikama (Lieven, 1994). U ranim osamdesetim godinama u njoj je nastao pokret za zatitu okolia koji se prvotno usmjeravao samo protiv prijetnje opstanku vlastite kulturne nacije politikom snane rusifikacije i imigracije sovjetskih vlasti u Moskvi, ali se brzo irio. Pod utjecajem estonskih krugova u egzilu u Skandinaviji i SAD-u, kao i nacionalnih tendencija u vlastitoj zemlji, izvorno kulturalistiki pokreti od 1987. razvijali su jai nacionalistiki karakter, da bi osnutkom takozvane estonske puke fronte eksplicitno usmjerili pravac udara na ponovnu uspostavu nacionalne neovisnosti (Raun, 1997, 345; Lieven, 1994, 220. i d.). Demokracija i vlastita dravnost kao politiki ciljevi koncepcijski su bili usko povezani i u meusobnom su prepletanju ubrzo postali funkcionalni uzor ostalim dvjema baltikim republikama. Ohrabreni liberalizacijskom politikom sovjetskih reformatora oko Gorbaova, estonski komunisti nisu reagirali represijom nego ustupcima nacionalnoj opoziciji. U svojemu ideolokom i socijalno-strukturnom sastavu heterogena puka fronta od osnutka je objedinjavala nacionalne opozicionare umjerenih stavova i pripravne pregovarati i veliki broj dunosnika estonske KP. U ocrtanoj konstelaciji aktera, koja je obiljeila cijelu fazu transformacije do neovisnosti, politiko sueljavanje u biti su odreivali akteri koji su bili pripravni pregovarati umjerena opozicijska nacionalna puka fronta i preteno estonski nacionalno-komunistiki dijelovi KP Estonije kao reimski softliners. Radikalna nacionalistika opozicija,170 koja se okupila pod krovom estonskoga Graanskog kongresa, kao i prosovjetsko ortodoksno krilo KP Estonije bili su sve marginaliziraniji, pa nisu imali spomena vrijednu ulogu ni za demokraciju, ni za vlastitu dravnost.

170

Radikalni zagovornici neovisnosti u Estoniji, kao i u Letoniji, poricali su legitimnost slubenih vrhovnih sovjeta kao republikih parlamenata jer su, prema njihovu miljenju, posrijedi bili organi sovjetske okupacijske sile (Lieven, 1994, 274. i d.).

364

Takvu konstelaciju aktera objanjavaju ponajprije dva imbenika. Prvo, puka fronta i nacionalno-komunistiko krilo KP Estonije uvelike su bili jedinstveni u izboru gradualistike strategije neovisnosti u odnosu prema Moskvi i odbacivanju predodbi radikalne opozicije o postupanju s ruskom manjinom. S obzirom na udio ruske manjine u ukupnom stanovnitvu od 30,3 posto 1989. (Raun, 1997, 336) i nejednake odnose moi izmeu sovjetske vlasti u Moskvi i estonske vlasti u Tallinu, zahtjev Graanskog kongresa za potpunim iskljuenjem stanovnitva koje se doselilo nakon 1940. iz politikih, ekonomskih i socijalnih prava te trenutanom neovisnou, to je traila radikalna opozicija, nije se inio samo nerealistinim nego u velikoj mjeri i opasnim. Drugo, pobjeda puke fronte u izborima za Vrhovni sovjet u proljee 1990. nije samo gurnula radikalnu opoziciju na marginu (Reetz, 1995, 302). Radikalna nacionalistika opozicija dodatno je potom marginalizirana time to je Vrhovni sovjet jo Socijalistike Sovjetske Republike Estonije brzo donio Deklaraciju o neovisnosti. Nakon izbora odcijepilo se reformski usmjereno krilo Komunistike partije Estonije i konstituiralo kao samostalna nacionalna KP. Time su izolirani estonski hardliners i u svijesti javnosti diskreditirani kao prosovjetska manjina. Izborna pobjeda i preuzimanje vlasti od strane estonske puke fronte to je uslijedilo nipoto nisu potisnuli s politike vlasti elite starog reima. Dodue, nacionalna Komunistika partija kao organizacija sve je vie gubila uporite, ali se to nije automatski prenosilo i na pojedine dunosnike KP. tovie, neki od njih uspjeli su se etablirati kao nacionalno svjesne vodee linosti i aktivirati u pukoj fronti. Estonska puka fronta, koja se sastojala od disidenata, reformskih komunista i nacionalno orijentiranih novih drutvenih pokreta, preuzela je 1990. vladu Republike Estonije u jo postojeemu Sovjetskom Savezu. U onoj mjeri u kojoj se raspadao Sovjetski Savez, mijenjala se i konstelacija aktera u sukobu oko nacionalne neovisnosti i demokracije. Sovjetski savez/KP SSSR-a nestao je kao reimski kontrahent, utjeui time na raspadanje protureimske koalicije. Ona je sada sjedila u estonskoj vladi i raspala se, i to bez izravnog protivnika, zbog svoje unutarnje heterogenosti. Tijekom 1991-1992. godine istinski se rodio estonski stranaki pluralizam, ime je bila ispunjena vana pretpostavka funkcioniranja demokracije u Estoniji (Steen, 1997, 155. i d.). Posve je slino tekao i proces transformacije u Letoniji. U njoj - gdje je rusifikacijska i imigracijska politika sovjetskog vodstva nakon 1940. uzrokovala najjae naruavanje demografske ravnotee, pa je ruska manjina s udjelom od 34 posto (1989) u ukupnom stanovnitvu bila najvea manjina, odnosno letonska naslovna nacija s 52 posto (Plakans, 1997, 249) bila je najmanja naslovna nacija do prvih je demonstracija protiv sovjetskih vlasti dolo 1987. Nasuprot razvoju u Estoniji, sovjetske su snage sigurnosti intervenirale, te je dolo do nasilnih sukoba. Nakon godinu dana, a po uzoru na Estoniju, letonske opozicijske skupine osnovale su letonsku puku frontu unutar i izvan Komunistike partije koja je, jo umjerenije nego u susjednoj baltikoj republici, prvotno provodila gradualistiku strategiju. Neposredni cilj nije bila nacionalna neovisnost nego samo Republika Letonija u savezu suverenih republika (Reetz, 1995, 301). Letonski predstavnici staroga sovjetskog reima ili komunisti iz razdoblja otopljavanja (1956-1961)

365

pod Hruovom koji su jo bili ivi, i tu su zauzeli vane poloaje u opoziciji i prometnuli se u simboline figure nacionalnog preporoda. Sve vei pritisak Letonskog pokreta za nacionalnu neovisnost, koji je uspjeno nastupao kao radikalni pobornik nacionalne neovisnosti, prisilio je umjerenu puku frontu da se pridrui zahtjevu za potpuno suverenom dravom Letonijom. Istodobno je reformsko komunistiko krilo letonske KP zapadalo u sve jau suprotnost s frakcijom sovjetskih hardliners koji su se veinom regrutirali iz ruske manjine u stanovnitvu (Lieven, 1994, 228). Pod vodstvom bivega ideolokog efa Komunistike partije Letonske Sovjetske Socijalistike Republike, a potom i predsjednika Vrhovnog sovjeta, Letonje Anatolija Gorbunovsa, u proljee 1990. umjereno se krilo odcijepilo od Komunistike partije Letonije i veinom prikljuilo letonskoj pukoj fronti (Plakans, 1997, 256). Meu baltikim transformacijskim zemljama Letonija ini jedinstven sluaj u kojemu su i partija nacionalnih komunista odnosno postkomunista i ortodoksna Komunistika partija prvotno uspjele utjecati na proces transformacije kao relevantni politiki akteri (Lieven, 1994, 228. i d.). Puka je fronta, dodue, dobila izbore za Vrhovni sovjet Letonske SSR koji su odrani u proljee 1990. Nacionalnim komunistima pripala je samo treina mandata. Ipak je Gorbunovs postavljen za predsjednika parlamenta, pri emu nisu bili zanemarivi njegovi dobri kontakti s Politbiroom KP SSSR-a i napose s Mihailom Gorbaovim. Slino kao u razvoju u Estoniji, i tu je pat stanje ve u ranoj fazi transformacije iznudilo stvaranje pakta izmeu umjerene opozicije i reimskih sofliners, i to na dvije razine: unutar estonske i letonske puke fronte: pakt izmeu reimskih softliners i umjerene opozicije; unutar politikih institucija: podjela vlasti izmeu reimskih softliners i umjerene opozicije. Premda je ortodoksna Komunistika partija Letonije s veinom ruskih hardliners doivjela unitavajui poraz u izborima 1990, slijedeih je mjeseci bila nezanemariv imbenik moi u unutarnjoj politici Letonije, pogotovo to je imala jako uporite kako u manjini koja je govorila ruski, tako i meu moskovskim hardliners. No, nakon to je propao pokuaj pua prosovjetskih komunista oko Alfredsa Rubiksa u kolovozu 1991, hardliners starog reima iskljueni su kao relevantan akter iz procesa transformacije i u Letoniji. S obzirom na ideoloke i programske razlike meu razliitim krilima puke fronte koje su se u Letoniji, slino kao i u Estoniji, ponajprije sastojale od pitanja budueg odnosa prema jakoj ruskoj manjini i odnosa s ruskom republikom, ubrzo nakon neovisnosti u ljeto 1991. opozicijska se fronta raspala, a u izborima 1993. izrazito su se izdiferencirala oba stranaka sustava (Lieven, 1994, 256). Obje su puke fronte postale tako rtvama vlastitog uspjeha, to je tipian transformacijski obrazac mnogih irokih protureimskih koalicija u Istonoj Europi, ali ne samo u njoj. Dramatini trokovi privredne transformacije, neiskustvo novih politikih elita s demokratskim postupcima i dravnim institucijama, te blokiranje procesa politikog odluivanja u parlamentu fragmentiranome na politike stranke mogu se smatrati uzrocima poraza pukih

366

fronti u konstitutivnim demokratskim izborima u mladim dravama u ljeto 1992. Dok je u Estoniji vlast preuzela koalicija nacionalno-konzervativnih stranaka te je, osobito u parlamentarnim izborima 1995, bio vidljiv pomak udesno u politikom sustavu (Reetz, 1995; Raun, 1997), vlast u Letoniji prela je 1993. s puke fronte na umjerene konzervativne stranke. Komunistike ili postkomunistike partije nisu se uspjele opet iznova uvrstiti u demokratskom sustavu. Jo su preveliki bili ressentimenti naslovnih nacija u Estoniji i Letonij prema ruskoj manjini, jo je prejaka bila identifikacija organizacija sljednica baltikih komunistikih partija s prosovjetskim ponaanjem. Prejako je bilo osobno krvarenje (Aderlass) i preduboka diskredacija satelitskih komunistikih partija (Rumpfparteien) zbog njihova ravnodunoga ili ak neprijateljskog odnosa prema pitanju neovisnosti a da bi se mogle vratiti na vlast. Kongruentno nadilaenje sustavskog sukoba reim protiv opozicije crtom sukoba Rusija protiv Estonije/Letonije svojim je kumulativnim djelovanjem uinilo nacionalne stranke sljednice KP SSSR-a politiki beznaajnima. Raspadom Sovjetskog Saveza 1991. neovisnost nije pala u ruke iznenada i mnogo bre nego to je bilo oekivano samo vladama pukih fronti u Estoniji i Letonji, nego i u Litvi (Reetz, 1995, 320). Prema uzoru na Estoniju, i u njoj je ve 1988. nastao pokret puke fronte Sajdis koji je, nasuprot estonskome opozicijskom pokretu, bio manje skup vodeih politikih linosti i njihovih sljedbenika, a vie udruenje razliitih politikih institucija i organizacija.171 Premda je i u njemu bio velik broj visoko rangiranih predstavnika komunistikog establishmenta, litavskom pukom frontom rano su prevladale radikalne nacionalistike struje u opoziciji. Pod vodstvom Vyautasa Landsbergisa Sajdis je znao ouvati svoj organizacijski integritet i nakon tranzicije, te su se vee politike grupacije, uspjeno i bez rascjepa, konstituirale kao stranka (Ruutsoo i Siisiinen, 1996, 426. i d.). Dok su sljednice komunistikih partija u Estoniji i Letoniji potunule u politiku beznaajnost, litavski reformski komunisti pod vodstvom Algirdasa Mykolasa Brazauskasa uspjeli su se uvrstiti kao vaan politiki akter tijekom cijelog procesa transformacije. Ve u prosincu 1989. veinsko nacionalnokomunistiko krilo odcijepilo se od KP Litve i iznova konstituiralo pod nazivom Litavska demokratska stranka rada. Slobodni viestranaki sustav legaliziran je prije nego u dvjema ostalim baltikim republikama. Uspjeno etabliranje postkomunista u politikom sustavu Litve prvotno je imalo paradoksalan uinak po tome to je nasuprot Estoniji i Letoniji nakon trijumfa u izborima za Vrhovni sovjet Sovjetske Socijalistike Republike Litve nacionalistika puka fronta iskljuivo zaposjela sve najvie politike dunosti i potisnula postkomuniste u politiku opoziciju. U reimskoj eliti stoga nije bilo onoga umjerenog elementa u ophoenju s vodstvom Sovjetskog Saveza koji je obiljeio kooperativnu i kompromisnu strategiju nacionalnih vlada u Estoniji i Letoniji. Litavsko vodstvo na elu s Landbergisom kao predsjednikom parlamenta i de facto dravnim poglavarom otpoetka je slijedilo pravac sukoba sa sovjetskim vodstvom oko Gorbaova. Dosljedno tome, litavska vlada nije samo prva meu baltikim republikama proglasila suverenost svoje republike unutar Sovjetskog
171

Po tome je bio posve slian letonskoj pukoj fronti.

367

Saveza,172 nego i punu dravnu neovisnost ve u oujku 1990. (Ruutsoo i Siisiinen, 1996). Litavska puka fronta organizacijski je preivjela proces transformacije jer se uspjeno reorganizirala u politiku stranku. Rastue autoritarne tendencije u vodstvu Sajdisa, njihovo uvrivanje u sukobima s litavskim postkomunistima u unutarnjoj politici i odbijanju suradnje s Rusijom u vanjskoj politici uzrokovali su sve vee razoaranje graana. Nesposobnost za suradnju u unutarnjoj i vanjskoj politici i neprestano pogoravanje privrednog stanja u ranim devedesetim godinama (usporediti tablicu 40) ubrzo su potkopali osnovicu potpore Sajdisu meu biraima (Krickus, 1997, 301. i d.). U ljeto 1992, samo godinu dana nakon neovisnosti, otrenjenje biraa uzrokovalo je smjenu vlasti nacionalne puke fronte. Sajdis je morao predati politiku vlast postkomunistima oko Brazauskasa, koji je nakon nekoliko mjeseci izabran za prvog predsjednika Litve (Reetz, 1995). Navodni politiki pomak ulijevo nije bio i trajni razvoj. To se pokazalo u parlamentarnim izborima u jesen 1995. kad je Domovinski savez, stranka sljednica Sajdisa, osvojila vladinu veinu (Girnius, 1997, 20). Samimo: dok su u skladu s postavkama teorije aktera na opozicijskim stranama nastale dvije skupine aktera - umjerene baltike puke fronte i radikalne nacionalistike snage, na reimskim je stranama nasuprot ostalim istonoeuropskim diktaturama konstelacija aktera bila sloenija. Naime, kako unutar aparata vlasti i dravnih aparata na Baltiku, tako i na nadreenoj razini cjelokupnoga sovjetskog reima reformski su se komunisti kao softliners natjecali za politiki utjecaj s ortodoksnim komunistikim hardliners. Pritom su interesi i strategije baltikih i sovjetskih elita u oba tabora bili, u naelu, suprotni. Dok su reformski usmjerena krila komunistikih partija Estonije (KPE), Letonije (KPLe) i Litve (KPLi) prvotno teila ekonomskim i politikim reformama unutar cjelokupnoga sovjetskog sustava te su se njihovi interesi uvelike poklapali s interesima softliners oko Gorbaova, pritisak opozicije u sve tri zemlje sve je vie prisiljavao reformske komuniste da odustanu od gradualistike strategije. Tako se produbljivao rascjep u nacionalnim komunistikim partijama, s jedne, i irio jaz izmeu baltikih reformskih komunista i ortodoksnih moskovskih hardliners, s druge strane. Istodobno se poveavala distanca izmeu softliners u komunistikim partijama Sovjetskog Saveza i baltikih republika. Stvorilo se, dakle, est relevantnih aktera: etiri aktera na strani baltikih drava (radikalna nacionalistika opozicija, umjerena nacionalistika opozicija, reformski softliners i ortodoksni hardliners) i dva aktera na sovjetskoj strani (softliners i hardliners).

172

Vrhovni sovjet Estonske Socijalistike Sovjetske Republike (ESSR) objavio je ve u studenome 1988, dodue jo ogranienu, Deklaraciju o suverenosti.

368

Slika 13. Konstelacije aktera u baltikim republikama u ranoj fazi demokratizacije

Baltike republike radikalni nacionalisti Opozicija umjereni nacionalisti reformski softliners Reim ortodoksni hardliners orthodoksni hardliners reformski softliners reim Sovjetski Savez

U dinamici dogaaja od 1987. do 1991. odlunim se pokazao sukob izmeu zagovornika vlastite nacionalne dravnosti i branitelja sovjetskog statusa quo. Crta sukoba izmeu demokracije i autokracije ostala je iza njega. Na tu se posebnu konstelaciju sukoba moe svesti to to su umjereni nacionalisti mogli paktirati s reformskim softliners unutar baltikih nacionalnih drava, ali ne i baltiki reformski komunisti (baltiki softliners) sa sovjetskim reformskim komunistima (sovjetskim softliners) oko Gorbaova. Jezgru pobjednike koalicije, koja je naposljetku ostvarila nacionalnu neovisnost i demokraciju, inili su umjereni nacionalisti i baltiki reformski komunisti, dok su ortodoksni hardliners na Baltiku, kao i hardliners i softliners sovjetskog reima u Moskvi zakasnili, pa ih je povijest kaznila politikom marginalizacijom. Puke fronte - koje su po ideolokome i osobnom sastavu bile vrlo heterogene i koje su ujedinjavale kako umjerenu i radikalnu opoziciju, tako i nacionalne reimske softliners bile su izvanredno vane za brz uspjeh elite settlement te neovisnost i demokraciju koje su time omoguene. Demokraciju i nacionalnu neovisnost u baltikim dravama nije, dakle, izborila sama nacionalno-revolucionarna opozicija reimu, nego su one bile djelo koalicije umjerenih nacionalno-konzervativnih disidenata i opozicionara i predstavnika staroga komunistikog reima koji su se prebacili u nacionalni i demokratski tabor na temelju racionalne politike raunice te kako bi politiki preivjeli (Lieven, 1994, 290. i d.; Plakans, 1997, 264; Raun, 1997, 345). No, kako objasniti razlike u transformaciji triju baltikih drava? Openito je uoljivo da su se stare reimske stranke najbolje uspjele uvrstiti ondje gdje je etnika segmentacija drutva bila najslabije izraena. U Litvi je Moskvi vjerno, prosovjetsko krilo Komunistike partije bilo najslabije, a istodobno je i identifikacija Komunistike partije s ruskom stranom vlau bila najmanje izraena. Tu, gdje je ruska manjina 1995. inila samo 8,4 posto stanovnitva (Krickus, 1997, 320), postkomunisti su uspjeli ve potkraj osamdesetih godina izgraditi vlastiti nacionalno-domoljubni profil koji je bio uvjerljiv biraima. Nacionalno pitanje imalo je manju vanost u politikom sueljavanju (Lieven, 1994, 268. i d.). Nasuprot tome, komunistike partije u Estoniji i osobito u Letoniji veinom su se regrutirale iz ruske manjine173 (Steen, 1997, 160). Pitanje komunistike prolosti imalo je bitno manju ulogu u politikom sueljavanju i bilo je podreeno pitanju o etnikoj pozadini politikih elita (156. i d.). Dok je
173

U etnikom sastavu KP Letonije od ezdesetih godina bilo je oko 60 posto Rusa, odnosno neletonaca prema 40 posto Letonaca. U KP Estonije mjeoviti etniki odnos bio je ujednaen.

369

pukofrontovskoj opoziciji u Litvi demokratizacija uvelike bila jednoznaana dekomunizaciji, nacionalistike opozicijske elite u Estoniji i Letoniji manje su ciljale na iskljuenje (post)komunista s kljunih politikih poloaja nego, ponajprije, na derusificiranje politikog sustava (Lieven, 1994, 167). Racionalna politika strategija preivljavanja estonskih i letonskih reformskih komunista, a kasnije postkomunista, bilo je, dakle, prikljuenje opozicijskim pokretima i strankama te ponovno stjecanje pristupa politikoj vlasti preko njih.

3. Institucionalizacija demokracije
Etapa institucionalizacije demokracije nalazi se izmeu raspada staroga autokratskog i konsolidiranja novoga demokratskog sustava. U stvarnim promjenama sustava ona nije tono razgraniena ni prema jednoj strani. Poinje u okolnostima u kojima stari reim jo nije potpuno otkazao kao u pogodbenoj promjeni sustava i katkad se ne zavrava ni onda kada je ve poeo proces konsolidacije demokracije. U temeljnom smislu, ona je ipak sr promjene sustava u demokraciju, jer se u njoj definiraju i uspostavljaju naelna pravila i norme novoga demokratskog sustava. Demokratski oblik vladavine utemeljuje se demokratskim ustavima. Usporede li se ustavotvorni procesi i procesi institucionalizacije, koji su u Istonoj Europi nakon 1989. tekli gotovo sinkrono, mogu se utvrditi znatne razlike kako u pogledu na genezu, tako i u pogledu na oblike novoinstitucionaliziranih demokracija. S gledita politike znanosti, one se mogu analizirati posredstvom triju sredinjih pitanja: 1. Koji su tipovi demokratskih sustava vlasti instalirani? 2. Zato su stvorene te, a ne neke druge institucije? 3. Kakve su posljedice unutarnjega institucionalnog ureenja za konsolidaciju demokracije? U ovom poglavlju bavit u se dvama prvim pitanjima. Tree pitanje o svezi konkretnoga institucionalnog dizajna i izgleda za konsolidaciju bit e obraeno u sljedeem poglavlju o demokratskoj konsolidaciji. 3.1. Tipovi demokratskih sustava vlasti u Istonoj Europi U teorijskom dijelu knjige izjasnili smo se protiv nedovoljno kompleksne dihotomije parlamentarnih nasuprot predsjednikim sustavima vlasti i pridruili se gleditu Shugarta (1993) i Careya (1992) koji razlikuju etiri razliita tipa demokratskih sustava vlasti: predsjednike sustave vlasti, predsjedniko-parlamentarne sustave vlasti, parlamentarno-predsjednike sustave vlasti, parlamentarne sustave vlasti. Promatraju li se Istona Europa i drave sljednice Sovjetskog Saveza u Srednjoj Aziji s gledita sustava vlasti u njima, mogu se pronai konkretni

370

primjeri zemalja za sva etiri navedena tipa sustava (usporediti tablicu 40). Istodobno se ocrtavaju i regionalno specifini obrasci sustava. U srednjoj i sjevernoj Istonoj Europi prevladavju kao i u Zapadnoj Europi parlamentarni sustavi vlasti. Markantne strukturne razlike meu njima proizlaze, ponajprije, iz dodjele razliitih ovlasti instituciji predsjednika drave. Odstupanja od prevladavajueg obrasca parlamentarizma u regiji ine mjeoviti polupredsjedniki sustavi Poljske, Litve i Hrvatske (Brunner, 1996, 96). Tablica 39. Tipologija sustava vlasti u Istonoj Europi i Srednjoj Aziji
Parlamentarni sustavi Parlamentarno- PredsjednikoPredsjediki sustavi predsjedniki parlamentarni s kabinetom sustavi sustavi jak jak jak s bez predsjednik predsjednik premijer premijerom premijera Kazahstan Gruzija Tadikistan Turkmenistan Uzbekistan Bjelorusija

slab srednje jak predsjednik predsjednik SR Estonija Jugoslavija Slovaka Slovenija eka Maarska

Armenija Kirgizija Hrvatska Rumunjska Rusija Srbija Ukrajina Napomena: Popis ukljuuje i demokratske i autokratske sustave vlasti. Izvor: Brunner (1996, 113).

Albanija Litva Bugarska Moldavija Makedonija Crna Gora Poljska

U jugoistonoj i slavenskoj Istonoj Europi uspostavljeni su, prije svega, mjeoviti polupredsjedniki sustavi, bilo u parlamentarno-predsjednikoj, bilo u predsjedniko-parlamentarnoj varijanti. Iznimke su parlamentarni sustavi vlasti u Albaniji, Bugarskoj i Makedoniji. Znakovito je, pak, da je i u njima posebno jak poloaj predsjednika. Najmoniji poloaj meu mjeovitim polupredsjednikim sustavima jednoznano ima ruski predsjednik drave. Njegova vlast u unutarnjoj politici jasno nadilazi, de iure i de facto, vlast amerikog predsjednika. Izuzme li se Bjelorusija nakon 1996, za predsjedniki sustav vlasti odluile su se samo postsovjetske, veinom islamske drave u Srednjoj Aziji. U njima je naslijeena biva komunistika elita vlasti skrojila autoritarni predsjedniki ustav po mjeri svog voe (Brunner, 1996, 98). Nijedna od njih ne moe se nazvati demokratskom (Freedom House, 2004). Meu regionalno specifinim obrascima moe se raspoznati vidljiv cluster i u pogledu napretka u demokratizaciji. Parlamentarni sustavi vlasti u srednjoistonoj i sjevernoj Europi jednoznano su najvie napredovali u konsolidiranju svojih politikih sustava. to zemlje lee istonije i to je ustavno jae definiran poloaj predsjednika drave, to su udaljenije od funkcionirajuih ili konsolidiranih demokratskih struktura. Meu predsjednikim sustavima vlasti nijedna jedina zemlja ne ispunjava Dahlove minimalne zahtjeve liberalnih demokracija.174
174

Premda se to ne moe jednostavno objasniti jednouzronim odnosom, na nekim se primjerima kasnije pokazuje koje posebne rizike za konsolidaciju mogu skrivati (polu)predsjedniki sustavi vlasti i kakve probleme u konsolidaciji mogu izbjei parlamentarni sustavi vlasti.

371

Najprije se primjerno predstavlja po jedna zemlja za svaki od etiri tipa sustava vlasti (Maarska, Poljska, Rusija i Bjelorusija). Pritom se nuno ograniujemo na grube crte triju konstitucionalnih vlasti izvrne, zakonodavne i sudbene i osobito na njihove meusobne odnose. Oni nisu bile posebno prijeporni samo u najnovijem ustavotvorstvu svojih zemalja, nego je njihov konkretni dizajni imao, i ima, vaan utjecaj i na razvoj konsolidacije mladih demokracija u Istonoj Europi (Ismayr, 2004a, 11). 3.1.1. Parlamentarni sustavi vlasti: primjer Maarske U teorijskom dijelu parlamentarni sustavi vlasti definirani su na sljedei nain: Parlament je suveren kako u izboru i opozivu vlade, tako i u zakonodavstvu. Dravni poglavar (izravno ili neizravno izabrani predsjednik; monarh) nema samostalne ovlasti da se mijea u tvorbu vlade ili da raspusti parlament. On nema neovisnih ovlasti da se mijea u parlamentarni zakonodavni proces. Prema toj definiciji, parlamentarni sustav vlasti u Istonoj Europi sredinom devedesetih godina imale su sljedee drave: Albanija, Bugarska, eka Republika, Estonija, Letonija, Maarska, Slovaka Republika i Slovenija. Posebnosti parlamentarnog sustava vlasti u nastavku se pokazuju na primjeru Maarske. Dravna organizacija Maarske slijedi klasinu podjelu vlasti i ogranienja vlasti u parlamentarnim sustavima vlasti: ima zakonodavno tijelo (parlament), dvodijelnu izvrnu vlast (predsjednik drave i vlada), neovisno sudstvo (sudove, dravno odvjetnitvo) i kao neku vrstu etvrte vlasti (Brunner, 1993, 65) ustavni sud s brojnim ovlastima. Parlament Parlament se sastoji od jednog doma, a njegovih se 386 zastupnika bira na mandat od etiri godine. Pripadaju mu, ponajprije, klasini zadaci parlamentarnih demokracija: zakonodavstvo, proraunsko pravo, postavljanje nekih visokih dravnih slubenika, kontrola vlade i vijeanje o pravcima velikih odluka u unutarnjoj i vanjskoj politici. Predsjednik drave Nakon otrih sueljavanja, osobito izmeu postkomunistikih reformskih elita i graanske opozicije, postignuto je jedinstvo o srednje jakom predsjedniku unutar granica parlamentarnog sustava vlasti (Brunner, 1996, 66; tablica 30). Bira ga parlament na pet godina, a mogu je samo jo jedan ponovni izbor. Ovlasti predsjednika drave nipoto nisu ograniene samo na ceremonijalne i simboline funkcije. Dodue, postupke predsjednika drave, ak i na podruju njegove nadlenosti, mora supotpisati premijer. No, dravni poglavar posjeduje niz ovlasti u odnosu prema parlamentu koje oito nadilaze ovlasti predsjednika SR Njemake. Ima neogranieno pravo da nazoi, govori i predlae u parlamentu, kao i pravo na zakonsku inicijativu. Posjeduje i suspenzivni veto, to jest usvojene zakone moe vratiti parlamentu na raspravu i novo odluivanje. Ako sumnja u

372

ustavnost, moe predloiti da se o zakonima oituje ustavni sud. U tono odreenim i usko ogranienim sluajevima moe i raspustiti parlament (Majoros, 1990, 9. i d.; Brunner, 1991, 310. i d.; 1993, 66. i d.). Vlada Premijera bira parlament na prijedlog predsjednika drave, a on prije toga predstavlja program vlade. Prema ustavnoj promjeni iz svibnja 1990, ef vlade slobodan je u osobnom sastavljanju svoga kabineta (Brunner, 1993, 69). Prema ustavnoj promjeni iz lipnja 1990, izvorno destruktivno glasovanje o nepovjerenju pretvoreno je u konstruktivno i izbrisana je mogunost glasovanja o nepovjerenju pojedinom ministru (311). Tako je vlada znatno ojaana i stabilizirana u odnosu prema parlamentu. Ustavni sud Prema uzoru na SR Njemaku, u Maarskoj je uspostavljen jak ustavni sud. Njegove ovlasti nadmauju ovlasti svoga njemakog uzora i ine ga jednim od najutjecajnijih ustavnih sudova u meunarodnom svijetu drava. Suce bira parlament dvotreinskom veinom na devet godina. Mogu je jednokratni ponovni izbor. Brojna najvia dravna tijela mogu ga pozvati da kontrolira norme ex post, kao i da preventivno kontrolira norme jo tijekom zakonodavnog procesa. U kontroli apstraktnih normi u Maarskoj postoji oblik puke tube pomou koje graani mogu zatraiti da se preispita usklaenost zakona i pravnih propisa s Ustavom i kad nisu osobno pogoeni (316). Brojne ovlasti uinile su ustavni sud i de facto, kao to pokazuju prve godine njegova djelovanja, vanim akterom maarske politike. Izborni sustav Maarski izborni sustav je previe sloen da bi bio ovdje opisan (Lijphart, 1992, 221). To je zabiljeeno i na drugom mjestu.175 Ipak treba turo prikazati njegove temeljne crte. Nohlen i Kasapovi (1996, 35) ubrajaju maarski sustav u takozvane kompenzacijske izborne sustave koji na kompleksan nain i razliitim postupcima prebrojavanja kombiniraju elemente izbora apsolutnom veinom i razmjernih izbora. Prema izbornom zakonu, bira ima dva glasa i oba nasuprot personaliziranome razmjernom izbornom sustavu u SR Njemakoj utjeu na raspodjelu mandata meu strankama.176 Prema naelu apsolutne veine raspodjeljuje se 176, a prema razmjernom naelu 210 mjesta (126. i d.). Od mjest koja se raspodjeljuju prema razmjernom naelu, 152 se dijele u 20 regionalnih viemandatnih izbornih okruga. Preostalih 58 mandata dijeli se listama na nacionalnoj razini, i to prema mjerilu ukupnog broja svih glasova biraa koji nisu uzeti u obzir u podjeli mandata u regionalnim izbornim
175 176

Toan opis tehnikih pojedinosti u: Nohlen i Kasapovi (1996, 125). U izbornom sustavu SR Njemake to se dogaa samo ako nastanu prekomjerni mandati.

373

okruzima. Za liste u regionalnim izbornim okruzima, kao i za poravnavajuu nacionalnu listu, vrijedi klauzula od etiri posto. Izborni sustav proizvodi dva uinka: prvo, nastaju jaki disproporcijski uinci izmeu glasova biraa i parlamentarnih mandata koji pogoduju, prije svega, najjaoj stranci ili najjaim strankama; drugo, veinski izborni sustav i klauzula od etiri posto imaju uinak koncentracije koji smanjuje broj stranaka u parlamentu i stvarnim disproporcijskim bonusom pomae najjaoj stranci da stvori veine koje su sposobne vladati. Dakle, i pomou izbornog sustava nainjeni su ustupci u demokratskom predstavnitvu u korist stabilnosti vlade i sposobnosti parlamenta da odluuje i stvara veinu. Raspodjela ovlasti izmeu izvrne i zakonodavne vlasti, te izmeu premijera i predsjednika drave unutar izvrne vlasti, jasno je ureena. Ustavnim dodjelama ovlasti maarski ustav potie jaku izvrnu vlast. Parlament je podvrgnut odreenim ogranienjima zbog stabilnosti vlade i sposobnosti odluivanja. Poloaj parlamenta, a stvarno i vlade, dodatno sudski ograniuje utjecajni ustavni sud. 3.1.2. Parlamentarno-predsjedniki sustavi vlasti: primjer Poljske Odreujue strukturno naelo koje razlikuje polupredsjednike od parlamentarnih sustava vlasti jest dvostruka politika odgovornost vlade kako parlamentu, tako i predsjedniku drave (Brunner, 1996, 82). Sve mjeovite polupredsjednike sustave u Istonoj Europi karakterizira i to to predsjednika drave izravno bira narod. To je, kao to opravdano primjeuje Georg Brunner (1996, 91), nuan legitimacijski zahtjev koji u semiprezidencijalizmu drukije nego u parlamentarnim sustavima vlasti auctoritas dravnog poglavara uzdie u potestas. Ako u polupredsjednikom sustavu prevladavaju ovlasti parlamenta, on se naziva parlamentarno-predsjednikim sustavom kako bi se razlikovao od predsjedniko-parlamentarnih sustava vlasti u kojima preteu predsjedniki elementi. U nastavku se prvi tip poblie prikazuje na Poljskoj, a drugi na Rusiji. Od poetka demokracije u Poljskoj pitanje ustava bilo je vrlo prijeporno. Nakon to je potkraj 1989. komunistiki ustav iz 1952. revidiran pod demokratskim premisama, nakon znatnih sporova o ovlastima izmeu ustavnih tijela usvojen je takozvani Mali ustav 1992, koji se zapravo ustavnopravno jo uvijek temeljio na potpuno revidiranom ustavu iz 1952. Mali ustav uklonio je, dodue, neke toke sukoba, ali sve do 1995. nije mogao sprijeiti opetovane estoke ustavne sporove izmeu parlamenta, na jednoj, i predsjednika drave Lecha Wase, na drugoj strani. Tek u travnju 1997, nakon brojnih propalih pokuaja, nacrt Ustava proao je u parlamentu (Sejmu), da bi u svibnju iste godine bio legitimiran ustavnim referendumom te je potom stupio na snagu. Struktura dravne organizacije koja je propisana Ustavom jednoznano prikazuje Poljsku ka mjeoviti parlamentarno-predsjedniki sustav (Rb, 1994; Brunner, 1996, 82; Merkel, 1996, 98). Parlament

374

Prema strukturi svoga parlamenta, Poljska odstupa od uobiajenoga istonoeuropskog obrasca jer ima dvodomni sustav. Prvi i politiki mnogo vaniji dom je Sejm. Na tragu kompromisa o politikoj vlasti izmeu komunistikog reima i opozicije u Solidarnosti opet je uveden Senat, koji je bio ukinut 1947, kao drugi dom parlamenta. Premda Poljska nije federalna zemlja, senatori se biraju na osnovi 49 (ovlastima siromanih) vojvodstava u zemlji. U zakonodavnom postupku Senat se moe izjasniti protiv nekog zakona samo u razdoblju od 30 dana nakon njegova usvajanja. Odbaci li zakone koje je usvojio Sejm, potonji moe nadglasovati Senat apsolutnom veinom (Ziemer, 1993, 117). Znatna razlika u ovlastima izmeu dvaju domova u korist Sejma oznauje poljski parlament kao asimetrini dvodomni sustav. Predsjednik drave Predsjednika drave bira izravno narod na pet godina i moe biti ponovno izabran samo jo jedanput. On se ne bavi samo ratificiranjem meunarodnih ugovora nego i opim voenjem vanjske i sigurnosne politike. Pritom ga savjetuje Vijee nacionalne sigurnosti, koje sam postavlja, te moe mjerodavno odreivati vanjsku i sigurnosnu politiku (Furtak, 1996, 132). Ako mu se to uini vanim, dravni poglavar moe sazvati sjednicu kabineta, odrediti dnevni red i predsjedavati njome. Pravni akti predsjednika potrebuju supotpis premijera ili nadlenoga resornog ministra. Od toga je izuzeto 13 nabrojenih sluajeva, kao to su sazivanje prve sjednice novoizabranog Sejma, rasputanje parlamenta ili zakonska inicijativa predsjednika (Ziemer, 1993, 116). Predsjednik drave ima pravo veta na zakone to ih je usvojio parlament, a moe ga nadglasovati samo tropetinska veina u Sejmu (East European Constitutional Review, 1997, 1:21). Predsjednici drava u polupredsjednikim sustavima vlasti u Istonoj Europi openito imaju znatan utjecaj na tvorbu vlade zahvaljujui svojim ovlastima da predlau, designiraju ili imenuju. S jedne strane, poljski parlament ne moe predsjedniku nametnuti efa vlade. S druge strane, nadlenosti parlamenta ipak su dostatne da sprijee da predsjednik jednostrano oktroira Sejmu premijera protiv njegove volje. Taj konfliktni ustavni problem nije konstitucionalno jednoznano ureen u veini polupredsjednikih sustava vlasti u Istonoj Europi. Od Malog ustava iz 1992. Poljska nastoji rijeiti taj sukob tako to doputa da se pravo inicijative u postavljanju vlade klati izmeu parlamenta i predsjednika drave (Brunner, 1996, 83. i d.). Predsjednik imenuje premijera 14 dana nakon konstituirajue sjednice Sejma ili nakon demisije efa vlade. Izjasni li se apsolutna veina u Sejmu za premijera i njegov program vlade, on biva izabran. Ne dobije li kandidat kojega je predloio predsjednik suglasnost parlamenta, inicijativa prelazi u Sejm. Ako on, sa svoje strane, nije sposoban izabrati efa vlade, inicijativa se vraa predsjedniku koji onda moe imenovati privremenu vladu na est mjeseci ili raspustiti parlament (Brunner, 1996, 84). Premda je postupak uspostave vlade u Poljskoj ureen preciznije nego u veini ostalih polupredsjednikih sustava vlasti u Istonoj Europi, i to ureenje nosi znatan konfliktni potencijal izmeu predsjednika i parlamenta, kao i dugo vrijeme ako se dva ustavna tijela ne mogu suglasiti. To vrijedi i za postavljanje

375

ministara vanjskih poslova, obrane i unutarnjih poslova u kojemu predsjednik drave ima posebno pravo rijei. Ipak, u ustavnoj teoriji nije jednoznano, a u ustavnoj praksi je vrlo prijeporno, kao to dokazuju sukobi u doba mandata Lecha Wase, zadrava li predsjednik krajnje pravo odluivanja (Ziemer, 1993, 106. i d.; Furtak, 1996, 134. i d.). Vlada Vlada je u prvom redu odgovorna parlamentu i ovisi o njegovu povjerenju. No pravo Sejma da opozove vladu nije jednoznano ureeno. U pitanju prava parlamenta da opozove vladu ili ustavne pomoi u stabiliziranju vladinih kabineta poljski su se ustavotvorci odluili tek u novom Ustavu iz 1997. da ojaaju poloaj premijera i dopuste samo konstruktivno glasovanje o nepovjerenju (l. 158). Ukinuta je opcija destruktivnog glasovanja o nepovjerenju. Unato jaanju premijera, Sejmu ostaje mogunost da pojedine ministre u kabinetu opozove bez konstruktivnog protuprijedloga. Ustavni sud Poljska je bila prva zemlja u Istonoj Europi koja je jo u vremenima komunistikog reima (1986) osnovala ustavni sud. U kontroli normi on je, dodue, bio uvelike usredotoen na djelatnost vlade, a i tu ga je mogla nadglasovati dvotreinska veina u Sejmu, ali je rana uspostava ustavnog suda ipak znaila prvi korak ka pravno-dravnoj kontroli izvrne vlasti (Garlicki, 1996, 281). Usvajanjem novog ustava 1997. ustavni je sud uzdignut u posljednju instanciju kontrole apstraktnih normi. Nakon jo dviju prijelaznih godina i nakon cijelog desetljea demokratske pravne dravnosti, Sejmu je oduzeta mogunost nadglasavanja. Suce ustavnog suda bira Sejm na osam godina. Iskljuen je ponovni izbor. Glavna je zadaa ustavnog suda kontrola apstraktnih i konkretnih normi. Dravne institucije (predsjednik, premijer, 50 zastupnika Sejma odnosno 30 senatora, puki pravobranitelj) i vii sudovi mogu ga pozvati da odlui o spornim pitanjima to su predana sudu. Graani nemaju pojedinano pravo da se pozovu na ustavni sud. Paradoksalno, ali ovlastima ustavnog suda vie je tetila nego koristila rana uspostava jo pod komunistikim reimom (Brzezinski, 1993, 40. i d.), jer su se u njegovu sluaju ustavotvorci prvotno ograniili na nastavak institucionalnog kontinuiteta. Tek je faktino izricanje presuda nakon 1989. povealo ugled, a time i politiki utjecaj, ustavnog suda. Tome su nemalo pridonijeli raiavanje brizantnih organizacijskih sporova izmeu Sejma i predsjednika drave Lecha Wase (Garlicki, 1996, 306 i d.). Unato porastu utjecaja i ukidanju prava nadglasavanja u Sejmu u novom ustavu 1997, poljski ustavni sud ipak je, i de jure i de facto, vrlo daleko od politikog utjecaja maarskoga ustavnog suda. Izborni sustav

376

U ljeto 1991, nedugo prije prvih, potpuno demokratskih konstitutivnih izbora, usvojen je novi izborni zakon. Rascjepkani Sejm mogao se suglasiti samo o razmjernome izbornom sustavu s jakim razmjernim uinkom. Dvokratni veto predsjednika drave nadglasovala je dvotreinska veina (Nohlen i Kasapovi, 1996, 120). Izborni sustav je omoguio da 1991. u Sejm ue 29 stranaka. Premda modus izbora nije proizveo to ekstremno fragmentiranje stranakog sustava, ni na koji nain nije ni sprijeio prenoenje snane rascjepkanosti politikih elita i segmentiranih podkultura na razinu parlamenta. Kao reakcija na enormu rascjepkanost parlamentarnih stranaka, a u skladu s Malim ustavom iz 1992, izborni je sustav promijenjen ve prije parlamentarnih izbora 1993. U 52 izborna okruga otada vai petpostotni prag za stranke i osampostotni prag za izborne saveze; prohibitivna klauzula na nacionalnoj razini poveana je s 5 na 7 posto. Novi izborni sustav znatno je pridonio reduciranju stranakog spektra, pa je 1993. u parlament ulo samo sedam stranaka ili stranakih saveza. Taj racionalizirajui i stabilizirajui uinak kupljen je znatnim porastom disproporcijskog uinka u odnosu glasova biraa i mjesta u parlamentu. Glasovi biraa koji nisu uvaeni iznosili su 1993. vie od 34 posto svih danih glasova (124). Racionalizirajui uinak zadrao se i u izborima 1997, te se broj stranaka zastupljenih u parlamentu smanjio na est. U cjelini, za Poljsku se moe ponajprije ustvrditi da su ustavnopravne ovlasti izmeu izvrne i zakonodavne vlasti, kao i unutar dvojne izvrne vlasti, definirane nejasnije nego u parlamentarnom sustavu vlasti u Maarskoj. Nejasna razgranienja ovlasti unutar dvojne izvrne vlasti ipak su umnogome uklonjena Ustavom od 2. travnja 1997. Ovlasti predsjednika znatno su smanjene. U vanim odlukama predsjedniku je veinom potreban prijedlog ili potvrda premijera. Premijer je zatien i u odnosu prema predsjedniku, i prema parlamentu, budui da u parlamentu moe biti opozvan samo konstruktivnim glasovanjem o nepovjerenju. Loa iskustva s difuznim polupredsjednikim sustavom demokratske poljske republike tijekom prvih sedam godina bitno su pridonijela njegovoj racionalizaciji i parlamentarizaciju u ustavnoj reformi (Bos, 2004, 201). Od 1997. Poljska ima parlamentarno-predsjedniki sustav vlasti u kojemu jasno preteu ustavni elementi parlamentarizma. 3.1.3. Mjeoviti predsjedniko-parlamentarni sustavi: primjer Rusije U predsjedniko-parlamentarnom sustavu vlasti poloaj predsjednika drave jae je naglaen i u imenovanju efa vlade, i u opozivu vlade nego u mjeovitim parlamentarno-predsjednikim sustavima. To vai i za odreivanje smjernica politike vlade. U teorijskom dijelu knjige taj smo podtip polupredsjednikih sustava vlasti definirali na sljedei nain: Predsjedniko-parlamentarni sustav vlasti ima dvojnu izvrnu vlast u kojoj predsjednika drave izravno bira narod, premijera nominira predsjednik, a neizravno ga potvruje parlament. Predsjednik ima pravo opozvati pojedine ministre ili cijeli kabinet i protiv volje veine u parlamentu. Parlament ima, dodue, ovlasti da izglasuje nepovjerenje kabinetu vlade, ali predsjednik zadrava prava veta na glasovanje o nepovjerenju u parlamentu odnosno, u posljednjoj instanciji, mogunost da raspusti parlament.

377

Ruski ustav daje sustavu vlasti ruske federacije, upravo idealtipski, obrise takvoga predsjedniko-parlamentarnog sustava vlasti. U Rusiji je bio zaotreniji sukob izmeu zagovornika parlamentarnog sustava vlasti, na jednoj, i prezidencijalizma, na drugoj strani, nego kod veine ostalih tvorbi ustava u Istonoj Europi (Beyme, 1994, 238, 2001; Bos, 1996a, 180. i d.;Brie, 1996, 155. i d.; Schneider, 2001). Od 1990. sustav politikih institucija u Rusiji konstitucionalno se oblikovao opsenim revizijama staroga sovjetskog ustava iz 1978. godine, s jedne, i usporednom izradom novog ustava, s druge strane (Bos, 1996, 181). Nakon krvavog sukoba starog Kongresa narodnih deputata (zakonodavnog tijela) i demokratski izabranog predsjednika drave Jeljcina (izvrne vlasti), na referendumu u prosincu 1993. prihvaen je (s potporom od 58,4 posto) ustav koji je bio izraen prema Jeljcinovim predobama. Ustav je stupio na snagu 25. prosinca iste godine i dao je predsjedniku iroke ovlasti koje su ga uinile dominantnim imbenikom vlasti (Furtak, 1996, 116, nav. u: Ismayr, 2004), odnosno dominantnim ustavnim tijelom u ruskoj politici (Lutherhandt, 1996, 253).177 Predsjednik drave Ruski ustav uzdie predsjednika drave u prvu vlast i dominantno ustavno tijelo. Predsjednik je istodobno dravni poglavar, jamac ustava, uvar suverenosti i zatitnik dravnog integriteta. On osigurava usklaeno funkcioniranje i zajedniko djelovanje ustavnih tijela (l. 80, odj. 2). Ustavni pravnik Otto Luchterhandt opravdano ocjenjuje da to nije samo opi funkcionalni opis predsjednikovih zadataka, nego odredba koja predsjednika neposredno i bjanko ovlauje na sve mjere koje mu definitivno nisu uskraene ustavom i zakonom (1996., 253). Znatne su i ovlasti koje mu je Ustav dodijelio eksplicitno. To se najprije oituje u dominantnoj ulozi predsjednika drave u tvorbi vlade. Prema l. 83 Ustava, predsjednik imenuje predsjednika ministarskog vijea i, na njegov konkretan prijedlog, vladu. Za to mu je, dodue, potrebna suglasnost Dravne dume. Ako Dravna duma tri puta za redom odbije kandidata za dunost premijera kojega je nominirao predsjednik, predsjednik ga moe privremeno imenovati i bez te suglasnosti, potom raspustiti domove i raspisati nove izbore (l. 11, odj. 4). Premda predsjednik drave nema samostalno pravo da raspusti vladu, i tu su njegove ovlasti znatne. Ponajprije, Duma moe izraziti nepovjerenje vladi (destruktivno glasovanje o nepovjerenju) ili negativno odgovoriti na pitanje o povjerenju vladi (l. 117, odj. 3 i 4). No, u ovlasti je predsjednika da odlui hoe li raspustiti vladu. Ako predsjednik drave zadri vladu, a Duma joj opet iskae nepovjerenje, on moe optirati za otputanje vlade ili rasputanje Dume i raspisivanje novih izbora. Duma i predsjednik moraju, dodue, djelovati zajedniki u tvorbi i opozivu vlade, ali zahvaljujui pravu da raspusti Dumu predsjednik ima nadasve djelotvoran kapacitet prijetnje u odnosu prema parlamentu. To vai kako u pitanju tvorbe vlade, tako i u pogledu snage
177

Tekst ruskog ustava, kao i veine ostalih demokratskih ustava u Istonoj Europi, vidjeti u: Brunner (1995).

378

predsjednika da provede svoju politiku nasuprot Dumi (Bos, 1996a, 197; Furtak, 1996, 118; Mommsen, 2004). Predsjednik ima i ovlast da daje vlastite smjernice u politici vlade. To se ne odnosi samo na tradicionalna predsjednika podruja u vanjskoj i sigurnosnoj politici, nego i na unutarnju politiku (l. 89, odj. 3). Ovlast premijera da daje smjernice subsidijarna je i razumljiva samo u okviru prednosti predsjednika: ona nije vie od specifine provedbene ovlasti (Luchterhandt, 1996, 254). To je oito i u tome to predsjednik moe voditi sjednice kabineta, pa premijer u tom trenutku postaje njegov prvi ministar. Kako bi svoju ovlast da daje smjernice pretvorio u politiki i pravno obvezatne odluke, predsjednik drave ima , meu ostalim, tri sredinja instrumenta: zakonske inicijative, predsjednike dekrete i odluke predsjednike egzekutive. Dravni poglavar ima pravo na zakonsku inicijativu u Dumi (l. 104). Istodobno, ustav mu daje pravo suspenzivnog veta na zakonske odluke federalne skuptine (Dravna duma i Vijee federacije). Pogleda li se tona odredba, postaje jasnim da se pravo na suspenzivni veto stvarno pribliuje pravu na apsolutni veto (Lutherhandt, 1996, 257). Naime, da bi suspenzivni veto predsjednika bio nadglasovan, potrebna je dvotreinska veina nominalnog broja lanova Dume i Vijea federacije. Ta visoka prepreka djeluje i kao poticaj Dumi da se u vanim pitanjima jae ujedini kako pod prijetnjom predsjednikova veta ne bi degenerirala u niu ratifikacijsku vlast.178 Osim toga, parlamentu prijeti dodatna defunkcionalizacija i zbog ovlasti predsjednika da stvara pravo u obliku dekreta na onima slobodnim normativnim prostorima to ih je parlament ostavio otvorenima (Luchterhandt, 1996, 258). Kako su i Jeljcin i Putin intenzivno koristili tu mogunost tijekom svojih mandata, dekretstvo katkad djelovalo poput neke vrste Damoklova maa za poveanje pripravnosti parlamenta na unutarnji konsenzus i kompromis. Trea mogunost provedbe politikih odluka otvara se predsjedniku drave posredstvom predsjednike egzekutive u obliku Vijea za sigurnost Ruske federacije ili predsjednikove administracije koja katkad raspolae vertikalnim administrativnim zapovjednim lancem do donje teritorijalne razine (Furtak, 1996, 120). Parlament Ruski se parlament sastoji od dva doma - Dravne dume i Vijea federacije. Dravna duma ima 450 zastupnika koji su biraju na etiri godine. U drugi dom, Vijee federacije, svaki od 89 subjekata federacije alje po jednoga predstavnika zakonodavne i izvrne vlasti. Nasuprot poljskom Senatu, Vijee federacije izvodi opravdanje svoga postojanja iz federativne strukture ruske drave. Novi Ustav pretvorio je asimetrini u de jure simetrini federalizam, pri emu je uvelike ujednaen razliiti stupanj samostalnosti subjekata federacije. Prema Ustavu, izjednaeni su 21 republika, 6 regija, 49 oblasti, gradovi Moskva i Petrograd,
178

Kad je predsjednik Jeljcin pokuao promijeniti izborni zakon nasuprot volji opozicije u parlamentu i poveati udio izravnih mandata na dvije treine svih mjesta, Duma i Vijee federacije reagirali su odluno i nadglasovali predsjedniki veto dvotreinskom veinom u oba doma (Bos i Steinsdorff, 1997, 107).

379

idovska autonomna oblast i 10 autonomnih okruga.179 Dok se republikama priznaje ustav, oblasti imaju samo statut te one nisu de facto ravne prvima. U Ustavu nije ureeno postavljanje predstavnika subjekata federacije u Vijee federacije. Provedbenim zakonima preputeno je da se odlue za puke izbore, izbore unutar federativnih domova ili imenovanje od strane izvrne vlasti (Alyushin, 1995, 62). Prema dosadanjoj praksi, efovi izvrnih vlasti u subjektima federacije (primjerice, guverneri) automatski su postajali lanovi Vijea federacije. U zakonodavnu vlast predstavnici se biraju iz saveznih domova ili predsjednik doma preuzima funkciju po dunosti. U Vijeu federacije sjede po dva predstavnika subjekata federacije, dakle ukupno 178 predstavnika. Duma ima mnogo vaniju ulogu u zakonodavstvu. Ako ona usvoji neki zakon, Vijee federacije moe vratiti zakon u roku od 14 dana. Ako to ne uini, zakon je potvren. Ako ono protuslovi zakonu, posredniki odbor dvaju domova moe potraiti kompromis. Uspije li u tome, promijenjeni zakon treba jo jednu potvrdu Dume. Ako ne bude suglasnosti, Duma moe odbaciti prigovor Vijea federacije dvotreinskom veinom (Alyushin, 1995, 62). Vlada Izvrna vlast sastoji se, kao to je prethodno navedeno, od dvojne egzekutive s predsjednikom drave, s jedne, i kabinetom vlade kojega vodi premijer, s druge strane. Kabinet ovisi i o povjerenju parlamenta i predsjednika drave. Predsjednik i parlament znatno ograniuju kabinet vlade i u oblikovanju politike. Koridori u prostoru djelovanja posebno se suzuju kad opozicija ima veinu u parlamentu nasuprot predsjedniku, kao nakon izbora za Dumu 1995. Kako, s druge strane, predsjednik ima organizacijsku vlast u vladi, kako predsjedava kabinetom, ima ovlast da daje vlastite smjernice, pravo da suspendira sve akte vlade, kao i pravo da otpusti premijera, prema slovu Ustava vlada bez predsjednika vie se ini kao dio egzekutivne uprave nego kao aktivan tvorac ruske politike. Ako se stranake ili koalicijske politike veine predsjednika, vlade i parlamenta poklope, predsjednik drave ima toliku mo da ju je teko kontrolirati. To se dogodilo osobito nakon izbora za Dumu 2003, kad je Putinova predsjednika stranka Jedinstvena Rusija dobila dvotreinsku veinu u parlamentu. Putinov autoritarni stil vodstva, koji se nakon toga uvrstio, pokazao je da ustavna konstrukcija predsjedniko-parlamentarnog sustava vlasti u Rusiji ugroava demokraciju (Beichelt, 2004, 122; Mommsen, 2004, 423; Merkel, Puhle i dr., 2006, 320). Ustavni sud Suce ustavnog suda bira parlament na iskljuivi prijedlog predsjednika drave. Mandat im traje 12 godina (Garlicki, 1996, 288). U prvoj fazi postojanja od studenoga 1991. do listopada 1993. ustavni je sud imao dalekosene ovlasti. Meu njima je bilo posebno pravo da na vlastitu inicijativu preispituje ustavnost politikih organizacija i politikih odluka dravnih tijela. Teki ustavni sukob
179

Ta podjela u biti odgovara teritorijalnom ralanjenju iz sovjetskog doba.

380

Kongresa narodnih deputata pod vodstvom Hazbulatova i predsjednika drave Jeljcina uzrokovao je jaku politizaciju ustavnog suda, koji je donio neke, Jeljcinu nemile, odluke. Nakon to je Jeljcin, ukinuvi vaei ustav, u zimu 1993. uspostavio novi demokratski Ustav, predsjednik drave je obustavio rad ustavnog suda, prislio predsjednika ustavnog suda Zorkina da odstupi i dekretom suspendirao rad ustavnog suda do donoenja novog zakona o ustavnom sudu koji je stupio na snagu u lipnju 1994. (Garlicki, 1996, 309). Jeljcin je odugovlaio obnoviti rad ustavnog suda sve do veljae 1995, jer je Vijee federacije prvotno blokiralo izbor est novih sudaca. Novi zakon, koji je napokon stupio na snagu, znatno je smanjio ovlasti ustavnog suda. Ukinuto je pravo inicijative suda da preispituje ustavnost politikih odluka i politikog djelovanja dravnih tijela i nositelja najviih dravnih dunosti. Ustavnom sudu oduzeto je pravo da odluuje o suprotnosti politikih stranaka s Ustavom (Nikitinski, 1997, 85. i d.). Ostale su mu ovlasti da odluuje u organizacijskim sporovima, da kontrolira apstraktne i konkretne norme i preispituje pojedinane ustavne tube. U potonjem se ustavni sud dokazao kao nadasve djelotvorna kontrolna instancija graana u odnosu prema dravnim odlukama (Beyme, 2001, 12). Izborni sustav Poput Ustava openito, izborni je sustav posebno bio predmet brizantna sukoba Kongresa narodnih deputata i predsjednika drave u ustavnom sporu od 1991. do 1993. Tek kad je Jeljcin ukidanjem vaeeg Ustava rijeio sukob u vlastitu korist, donesene su i odluke o izbornom sustavu. Za izbore za Dumu u prosincu 1993. predsjednikim je dekretom uveden rovovski sustav (Bos i Steinsdorff, 1997, 106). Tek se usvajanjem Ustava nakon izbora dekret pretvorio u izborni zakon. Ruski rovovski sustav predvia da se u 225 izbornih okruga bira prema naelu relativne veine, a ostalih 225 mandata raspodjeljuje se zemaljskim listama prema razmjernom naelu. U raspodjeli mandata nacionalnim izbornim listama mogu sudjelovati samo stranke koje su dobile vie od pet posto glasova na cjelokupnome izbornom podruju Rusije (Nohlen i Kasapovi, 1996, 76). U izborima za Dumu 1993. i 1995. elementi razmjernih izbora uzrokovali su, paradoksalno, znatne disproporcijske uinke u preraunavanju glasova u mandate. To se moe ponajprije pripisati krajnjoj rascjepkanosti stranakog sustava koja je povezana s petpostotnom prohibitivnom klauzulom. Tako se u izborima za Dumu 1995. na petpostotnu prepreku nasukalo osam stranaka s glasovnim rezultatima izmeu 3,9 i 4,8 posto. Sa stajalita teorija demokracije, opasna je posljedica bilo to to je u raspodjeli mandata pod stol palo 47,1 posto glasova biraa (Nohlen i Kasapovi, 1996, 80). Zbog stvaranja regionalnih utvrda i snage neovisnih regionalnih kandidata naelo veinskih uzbora pridonijelo je to je takoer paradoksalno jo veoj rascjepkanosti parlamentarnih stranaka, ali je ipak malo smanjilo disproporcijski uinak koji je nastao u razmjernim izborima. Sukladno razmatranjima izbornih sustava, uinci bi trebali biti upravo obratni ako imalo napreduju konsolidacija i nacionalizacija stranakog sustava: Sustavne bi posljedice morale biti trajno smanjivanje disproporcijskih uinaka veinskih izbora zahvaljujui razmjernim izborima, a ne obratno (81).

381

Za ruski sustav vlasti na ovome mjestu treba ponajprije ustvrditi da su Ustav i, jo vie, Jeljcinova ustavna praksa dali nadmoan poloaj predsjedniku drave. Time je znatno poremeena horizontalna ravnotea izmeu triju vlasti. O tome otvara li takav superprezidencijalizam (Holmes, 1993/1994) ustavne oportunitetne strukture defektnoj demokraciji (Knobloch, 2002; Mangott, 2002; Beochelt, 2004; Merkel, Puhle i dr., 2006), ili mu prijeti otklizavanje u autoritarni predsjedniki reim (Lutherhandt, 1996, 258), ili je on openito osiguravao samo minimalnu mogunost vladanja u politikom sustavu Rusije devedesetih godina, raspravlja se u poglavlju o demokratskoj konsolidaciji. 3.1.4. Predsjedniki sustavi vlasti: primjer Bjelorusije U predsjednikim sustavima vlasti predsjednika drave, u naelu, izravno bira narod. On imenuje ili nominira vladu. Izvrna i zakonodavna vlast ustavno su razdvojene jasnije nego u parlamentarnim sustavima, tako da u klasinoj varijanti ne postoji glasovanje o nepovjerenju vladi, s jedne, ni pravo efa drave i vlade da raspusti parlament, s druge strane. Kabinet nije, dakle, odgovoran parlamentu nego predsjedniku drave. Predsjednik ima, po pravilu, od zemlje do zemlje razliito definiranu mo veta u odnosu prema zakonodavstvu parlamenta. Kao klasine varijante predsjednikog sustava vlasti slove SAD i veina drava Latinske Amerike. U predsjednike sustave vlasti u Istonoj Europi ubraja se samo Bjelorusija od ustava iz 1994. i osobito nakon ustavnih promjena 1996. Ustvari, od proglaenja neovisne bjeloruske drave 25. kolovoza 1991. njegov se karakter viestruko mijenjao. U prve tri godine od Deklaracije o neovisnosti do usvajanja Ustava bjeloruski sustav vlasti imao je preteno parlamentarni oblik. Parlament, Vrhovni sovjet, bio je dominantno ustavno tijelo. Njegov predsjednik, Stanislav ukijevi, bio je istodobno i poglavar drave. Od svih postsovjetskih drava u Bjelorusiji se najdulje odrala Gorbaovljeva konstrukcija identiteta predsjednika parlamenta i poglavara drave (Luchterhandt, 1996, 264). To je promijenjeno kad je usvojen Ustav 1994. Njime je politiki sustav zadobio prezidencijalistiki karakter. Njegovi su obrisi, k tome, mijenjani jo dvaput na referendumima 1995. i 1996. u korist vlasti predsjednika drave (Sahm, 1997; Timmermann, 1997). U nastavku se prikazuju institucije bjeloruskog sustava vlasti nakon usvajanja ustava 1994. i ustavnih promjena 1996 (usporediti Osteuropaheft, 1995, 2:134158; Steinsdorff, 2004, 431. i d.). Predsjednik drave Predsjednik Republike je poglavar drave i izvrna vlast (l. 95). Bira ga izravno narod na pet godina i moe biti ponovno izabran samo jo jedanput. Predsjednik je tradicionalno jamac suverenosti i sigurnosti zemlje. Ima sve bitne ovlasti koje se odnose na to: on je vrhovni zapovjednik oruanih snaga i moe proglasiti izvanredno stanje.180 Predsjedniku je dana organizacijska, poslovna i
180

Izvanredno stanje mora zapravo potvrditi parlament nakon tri dana. Ustav ostavlja otvorenim to se dogaa ako ga ne potvrdi (Luchterhandt, 1996, 265).

382

personalna vlast. On moe odluiti o uspostavi i ukidanju ministarskih resora. Imenuje i otputa premijera, ali je tu, kao i u imenovanju i otputanju ministara u kljunim resorima, vezan za suglasnost parlamenta (Luchterhandt, 1996, 266). Predsjednik ima pravo inicijative u zakonodavstvu i posjeduje suspenzivni veto na odluke parlamenta. Parlament moe odbaciti predsjedniki veto samo dvotreinskom veinom. U posebnim sluajevima predsjedniku je dana ovlast da donosi dekrete. Te ovlasti, koje su utemeljene u Ustavu 1994, dale su bjeloruskom predsjedniku znatnu vlast u ustavnoj strukturi, premda ona de jure zaostaje za vlau ruskoga ili ukrajinskog poglavara drave (Lucherhandt, 1996, 265). U lipnju 1994. Aleksandar Grigorijevi Lukaenko izabran je, iznenaujue trijumfalno, za predsjednika drave s 81 posto glasova u uim izborima protiv slubenog efa vlade i predstavnika stare sovjetske nomenklature Vjaeslava Klebia. Izbori su bili slobodni i umnogome poteni. No, ubrzo nakon izborne pobjede demokratski legitimirani predsjednik drave inscenirao je ustavni sukob s parlamentom koji je bio izabran jo prije raspada Sovjetskog Saveza u prosincu 1991, a na koji ga je motivirala politika vlast. Pomou dvaju referenduma 1995. i osobito 1996,181 koji su bila provedeni ustavnopravno opasnim sredstvima, Lukaenko je znatno proirio svoju predsjedniku vlast: Predsjedniki dekreti mogu u posebnim okolnostima, a na prijedlog predsjednika, biti uzdignuti do zakona; parlament to moe odbaciti samo dvotreinskom veinom. To vrijedi i za dravni proraun kojega predsjednik donosi dekretom i kojega parlament moe odbiti dvotreinskom veinom u roku od tri dana. Ukinuta je podjela izmeu zakonodavne i izvrne vlasti u jednostranu korist predsjednika. Dravni je poglavar ovlaten raspustiti parlament ako on izrazi nepovjerenje vladi ili oklijeva potvrditi efa vlade kojega je imenovao predsjednik (Sahm, 1997, 477). Nasuprot tome, predsjednik moe biti smijenjen samo pomou dravne tube. Predsjednik dobiva pravo da predloi promjene ustava. Predsjednik imenuje polovicu lanova i predsjednika ustavnog suda. Predsjednik imenuje predsjednika i polovicu lanova izbornog povjerenstva koje nadzire izbore na nacionalnoj razini. Tim znatnim promjenama Ustava, a napose novostvorenim pravom predsjednika da raspusti parlament i zakonodavnom ovlau predsjednika, jednostrano je, u korist predsjednika drave, ukinuta podjela izmeu izvrne i zakonodavne vlasti koja je tipina za demokratske predsjednike sustave vlasti. U Bjelorusiji se, jae nego u Rusiji, iskristalizirao poseban postsovjetski superprezidencijalizam (Holmes, 1993/1994), koji nije obiljeen samo demokratskim defektima, kao u Rusiji, nego je na kraju devdesetih godina imao obiljeja otvorenoga cezaristiko-plebiscitarnog autoritarizma, koji je nakon
181

S Lukaenkovim nacrtom Ustava suglasilo se 70,5 posto. Prema podacima vlade, u glasovanju je sudjelovalo 84,1 posto biraa. U literaturi i i meunarodnim organizacijama taj se rezultat uglavnom oznauje izmanipuliranim (Markus, 1996, 15; Sahm, 1997, 479; Timmermann, 1997, 19).

383

1996. poprimio izvanjski oblik predsjednike diktature (Luchterhandt, 1996, 268). Analitiki je zapravo kratkovido zakljuiti da se otklizavanje Bjelorusije u otvoreni autoritarni reim moe svesti samo na makijavelistiku spletku Lukaenkove manipulacije i represije. tovie, znaajno je da se promjena vlasti sredinom devedesetih godina dogodila uz snanu suglasnost stanovnitva. Lukaenko se tako, kao i Fujimori 1992. u Peruu, domogao populistike premije jakog voe u zemlji s nedovoljno razvijenim civilnim drutvom. Parlament Ustav 1994. odluio se za jednodomni parlament (l. 79).182 Sastojao se od 260 zastupnika koji se biraju na pet godina. Parlament se moe prijevremeno raspustiti samo uz suglasnost dvije treine svojih lanova. Uz tradicionalne ovlasti u zakonodavstvu, u ratifikaciji meunarodnih ugovora i proglaenju rata i mira, Vrhovni sovjet ima, meu ostalim, i pravo izbora ustavnog suda, vie vrhovnih sudova, opega dravnog odvjetnika i lanova uprave sredinje banke (l. 83). Tako je Ustav 1994. jakom predsjedniku de jure suprotstavio jaki parlament. No ustavnim promjenama 1996. parlamentu je oduzet znatan broj ovlasti.183 Vrhovni sovjet zamijenjen je dvodomnim parlamentom: Predstavnikim domom (donji dom) s 110 zastupnika i Vijeem Republike (gornji dom) s 66 lanova. Predsjednik imenuje treinu lanova Vijea Republike, a ostale lanove odreuju mjesne izvrne vlasti koje, pak, imenuje predsjednik (ukijevi, 1997). Pretvaranjem predsjednikih dekreta u zakone probijene su najvanije ovlasti parlamenta, naime samo pravo veta u donoenju zakona. Predsjednik saziva redovita i izvanredna zasjedanja parlamenta. Pravo predsjednika da raspusti parlament, a da pritom ne postoji ustavni instrument koji bi mu bio komplementaran (glasovanje o nepovjerenju),184 omoguuje izvrnoj vlasti da ucjenjuje parlament. Parlamentu su, dosljedno tome, oduzeta ili smanjena i vana prava izbora i imenovanja sudova i sredinjega izbornog povjerenstva i dodijeljena predsjedniku. Parlament je de facto degradiran na sekundarno ustavno tijelo. Vlada Izvrna vlast u Bjelorusiji podijeljena je izmeu predsjednika drave i premijera, a ta je dvodioba neobina u predsjednikim sustavima vlasti. Iz historijske
182

Prijevod bjeloruskog ustava na njemaki jezik tiskan je u: Osteuropaheft (1995, 2:134-156). Svi navodi i upute slijede taj prijevod. 183 Protiv tih ustavnih promjena udruila se, inae vrlo heterogena, opozicija. Njezin je otpor slomljen klasinom cezaristiko-plebiscitarnom manirom pomou referenduma (Timmermann, 1997, 17. i d.). 184 Predsjednik kao ef izvrne vlasti moe biti smijenjen suradnjom parlamenta i ustavnog suda samo pomou sloenog postupka impeachmenta ako prekri Ustav ili poini kazneno djelo (l. 104 starog ustava). U novom Ustavu iz 1996. postupak impeachmenta jo je vie otean (l. 88 i 97, odj. 8).

384

perspektive nastanka sustava vlasti, to se moe svesti na preobrazbu sovjetskoga ministarskog vijea na ministarski kabinet. S gledita ustavnog sustava, time se bjeloruski predsjedniki sustav ne pretvara u mjeoviti polupredsjedniki sustav, jer ne postoji tipina dvostruka odgovornost vlade parlamentu i predsjedniku,185 kao ni komplementarno pravo izvrne vlasti da raspusti parlament (Ooyen i Schfer, 1995, 403). Vladu kao ministarski kabinet uspostavlja predsjednik Republike Bjelorusije (l. 106), to jest kabinet je podreen njemu (l. 95). Ta je podreenost jo oitija u l. 107: Ministarski kabinet gubi svoje ovlasti nasuprot novoizabranom predsjedniku. Ustav stoga stvarno ne priznaje ministarski kabinet kao samostalnu politiku snagu (Luchterhandt, 1996, 265). Lukaenko je, osim toga, od 1994. ciljano gradio vlastitu predsjedniku administraciju i mimo ustava. Nalik na sovjetski sustav politbiroa , ona je vrlo brzo postala pravo sredite odluivanja vlasti. Ta predsjednika vertikala, a ne vlada, imenuje regionalna i lokalna tijela izvrne vlasti. I prije referenduma o Ustavu 1996. vlada je, dakle, degenerirala u izvrno tijelo predsjednike administracije (Timmermann, 1997, 16). Ustavni sud Ustavni se sud sastoji od jedanaest sudaca koje bira Vrhovni sovjet na jedanest godina. Ustavom 1994. ustavnom su sudu dodijeljene iroke ovlasti u kontroli normi, koju moe poduzeti i na vlastitu inicijativu. Pored kontrole apstraktnih i konkretnih normi, ustavni je sud ovlaten, meu ostalim, da preispituje ustavnost odredaba ministarskog kabineta ili predsjednikih dekreta (l. 127). Nema mogunosti pojedinane tube. iroke ovlasti upadljivo su protuslovile stvarnoj nemoi ustavnog suda i prije promjene ustava 1996. Naime, premda je sud viekratno presuivao protiv predsjednika drave Lukaenka i njegove administracije, presude nisu primjenjivane. Za neuvaavanje presuda ustavnog suda od strane predsjednike egzekutive karakteristian je iskaz jednoga ustavnog suca koji je odstupio nakon referenduma o Ustavu iz studenoga 1996:186 The president issued a psecial decree ordering all officials to executive his orders, including those that had been struck down by the Court. The Courts ruling were published, therefore, but not implemented. In reality, not a single decision of the Court was ever implemented (Lukauk, 1997, 64). Nakon referenduma o Ustavu predsjednik je promijenio i obrazac uspostave ustavnog suda. Poglavar drave otad imenuje polovicu od 12 ustavnih sudaca. Osim toga, znatno su ogranieni pravo suda na vlastitu inicijativu i mogunosti da mu se obrati parlament. Ustavni sud de jure jako se pribliio nemoi de facto.
185

Usporediti, nasuprot tome, dvostruku odgovornost u parlamentarno-predsjednikom sustavu vlasti Poljske i predsjedniko-parlamentarnom sustavu Rusije.
186

Nakon referenduma o Ustavu sedam lanova ustavnog suda je odstupilo ili su bili otputeni predsjednikim dekretom (Lukauk, 1997, 63).

385

Izborni sustav Izborni sustav Bjelorusije etabliran je jo u Sovjetskom Savezu i otad se nije bitno mijenjao. U povodu predkonstitutivnih izbora u oujku 1990. vladajua Komunistika partija Bjelorusije odluila se za sovjetski izborni sustav apsolutne veine (Nohlen i Kasapovi, 1996, 73). On je primijenjen i nakon Ustava iz 1994. u prvim demokratskim konstitutivnim izborima u svibnju 1995. Sukladno broju mjesta u parlamentu, zemlja je bila podijeljena na 260 jednomandatnih izbornih okruga. Ustvari, bjeloruski izborni sustav ima dvije dodatne posebnosti. Prvo, kandidat je izabran samo ako je sudjelovanje u izborima bilo vie od 50 posto i, drugo, ako je u eventualnim uim izborima dobio vie glasova za sebe nego protiv sebe. U bjelorusko izborno pravo tako je integriran takozvani negativni izborni postupak koji biraima doputa da glasuju protiv svih kandidata tako to mogu precrtati cijelu izbornu listu (Nohlen i Kasapovi, 1996, 74). U spoju s protuparlamentarnim kampanjama predsjednika drave ta je posebna odredba dovela do toga da je u prvome izbornom krugu 14. svibnja 1995. bilo izabrano samo 18, a u uim izborima to su uslijedili tek 101 zastupnik. Budui da je to bilo manje od nunoga dvotreinskog kvoruma, novi se parlament nije formirao. Vrhovni sovjet postao je sposoban odluivati tek nakon to je u prosincu 1995. izabrano jo 79 zastupnika. U Bjelorusiji se vie nego u bilo kojoj drugoj istonoeuropskoj zemlji razlikuju ustavno slovo i ustavna praksa. To napose vrijedi za fazu od 1994. do 1996. Novim Ustavom pisani je Ustav, zapravo, na irokim podrujima prilagoen politikoj stvarnosti. Dok se Bjelorusija od 1994. do referenduma o Ustavu 1996. de jure mogla oznaiti demokracijom a de facto defektnom demokracijom, od prosinca 1996. sustav vlasti se i prema slovu ustava moe ocijeniti kao defektna demokracija (Beichelt, 2004, 119. i d.; Bertelsmann Stiftung, 2004, 2005). Osobni Lukaenkov reim je pomou referenduma stvarno poprimio obiljeja predsjednike diktature. 3.2. Geneza demokratskih sustava vlasti Zato su u nekim zemljama i regijama Istone Europe nastali parlamentarni, a u drugim pak polupredsjedniki ili predsjedniki sustavi vlasti? U I. dijelu, pogl. 6.2.2. (Geneza demokratskih sustava vlasti) predstavili smo etiri opa pristupa objanjenju geneze demokratskih sustava vlasti: historijsko-ustavno objanjenje, objanjenje o uvozu, procesno orijentirano objanjenje i objanjenje sa stajalita teorije aktera. U nastavku emo ispitati eksplikativnu snagu tih pojedinanih pristupa na primjeru etiriju prikazanih sustava vlasti Maarske, Poljske, Rusije i Bjelorusije. Pritom u procesno orijentirani i pristup sa stajalita teorije aktera, koji se preklapaju, povezati u jednu vrstu objanjenja, pristup usmjeren na procese i aktere. 3.2.1. Historijsko-ustavno objanjenje

386

Historijsko-ustavne tradicije i iskustva imali su neku ulogu samo u Maarskoj, Poljskoj i Rusiji, a i tu je ona bila vrlo skromna. Budui da Bjelorusija do raspada Sovjetskog Saveza 1991. uope nije imala nikakvu tradiciju vlastite drave, ne moe postojati nikakav bjeloruski nacionalni ustavni kontinuitet. U dvije drave Istone Srednje Europe, Poljskoj i Maarskoj, ustavotvorci su vrlo malo posezali za iskustvima kratkotrajnih, nestabilnih i demokratski manjkavih ustava meuratnog razdoblja, dok su vie koristili pojedinane dijelove ustava iz faze komunistikog reima. Jer drukije nego nakon sloma faistikih reima u Italiji i Njemakoj ili desnih autoritarnih poredaka u panjolskoj i Portugalu, stari ustavi nisu sasvim nestali neposredno sa slomom reima; oni su djelomice preuzeti, revidirani i dopunjeni. Formalno su preivjele neke institucije ili ak cjelokupna formalna ustavna ljutura starih reima. Ali mrtvim formama parlamenta, pravosua ili lokalne uprave tek je promjena sustava udahnula ivot (Beyme, 1994b, 230. i d.). Nakon to su potpuno novi ustavi stupili na snagu 1993. u Rusiji, 1994. u Bjelorusiji i 1997. u Poljskoj, formalni ustavni kontinuitet sa starim komunistikim reimom postoji jo samo u Maarskoj. U Maarskoj je staljinistiki ustav iz 1949, koji je 1972. reformiran u skladu s mekim autoritarizmom Kdrova reima, 1989. godine podvrgnut totalnoj reviziji, koja je stari autoritarni pretvorila u novi demokratskopluralistiki vladavinski poredak (Brunner, 1991, 298). Meutim, time jo nije stvoren novi ustav. Reformski, no nedovoljno demokratski legitimirani reimski parlament iz 1989. zbog svoje je manjkave legitimnosti svjesno sam sebe ograniio u odnosu na takav temeljni osnivaki in. Konanu odluku o ustavu trebao je donijeti slobodno izabrani parlament 1990. godine. Od tada su dodue izvrene neke ustavne promjene, dijelomice i zbog drastinih i opsenih odluka ustavnog suda (Brunner, 1993, 102; Szab, 1994, 84), ali je sazivanje ustavotvorne skuptine pomaknuto na neodreeni rok. Parlament je dodue izmeu 1989. i 2002. usvojio 20 ustavnih promjena, ali je revolucionarni prozor mogunosti za iroki ustavni konsenzus u Maarskoj bio otvoren samo u vrlo kratkom razdoblju (Krsnyi i Fodor, 2004, 327). Parlamentarni sustav vlasti, koji je uveden 1990, nadovezuje se na odreenu maarsku tradiciju, koja se protee od ustavno-parlamentarnih poetaka u austro-ugarskoj dvojnoj monarhiji nakon 1867. do poetne faze poluautoritarnog Horthyjeva reima (1920-1944). Meutim, konstitucionalna monarhija kojom je upravljao kraljevski namjesnik Horthy imala je dvodomni parlament, u ijem su gornjem domu bili predstavljeni izaslanici visoke aristokracije, udruenja i crkve ili predstavnici tijela komunalne samouprave to ih je imenovao kraljevski namjesnik. Tako se tanka tradicijska linija moe dodue uoiti za parlamentarno naelo, ali ne i za njegov konkretan institucionalni oblik. Nasuprot tome, elementi klasine tradicije predsjednikog sustava uope ne postoje u ustavnoj povijesti Maarske (Szoboszlai, 1992, 323). Maarska je doista bila jedina zemlja komunistike Istone Europe u kojoj je parlament ve u reimsko doba (od 1985. nadalje) igrao sve vaniju ulogu za parlamentarizaciju i demokratizaciju sustava (gh, 1995, 254).

387

Od etiri razmatrane zemlje linije povijesnog kontinuiteta najjasnije su vidljive u Poljskoj. Dodue, 1997. je dotad samo revidirani (1992) socijalistiki ustav zamijenjen demokratskim, no ipak su uoljive neke veze s ustavima kako meuratnog razdoblja, tako i poratnog komunistikog reima. Tako je, kao i 1992. (Mali Ustav) i 1997. (Ustav Republike Poljske), prvi demokratski ustav Poljske takoer usvojen u dva koraka, 1919. i 1921. Razmjerni izborni sustav bez prohibitivne klauzule iz 1921. odgovarao je onom iz 1991, koji je onda ipak izmijenjen 1993. Meutim, ustav iz 1921. propisivao je parlamentarni sustav vlasti, u kojem je predsjednik drave imao slab poloaj.187 To se dogodilo zbog straha od jakog ovjeka Poljske, generala Jzefa Pisudskog, kojeg se smatralo najvjerojatnijim predsjednikom. Pisudski je doista odbio slabu funkciju predsjednika drave te je vojnim udarom (1926) sebi osigurao dalekosena ovlatenja, koja su onda 1935, nakon njegove smrti, de jure ugraena u novi ustav. Istodobno je ustavom utvreno institucionalno trojstvo Sejma (prvog doma), Senata (drugog doma) i predsjednika. Tako poljski demokratski sustav vlasti nakon 1990. strukturno vie slii sustavu predsjednike diktature iz 1935. nego onome prvog demokratskog ustava iz 1921. Odreeni ustavni kontinuitet proizaao je takoer i iz institucionalnih reformi u kasnoj fazi komunistikog reima. Ustavni sud, koji je ustanovljen 1985, i ombudsman, uspostavljen 1987. godine, u novoj su demokraciji preuzeti kao institucije te su prema demokratskim naelima opremljeni veim kompetencijama. Paradoksalno je da se izmeu 1989. i 1997. moe dokazati snaniji institucionalni kontinuitet s desnim i lijevim autokracijama poljske povijesti nego s prvim demokratskim ustavom iz 1921. godine. To se promijenilo s ustavom iz 1997, kad je oslabljen predsjednik, a ojaan parlament (Sejm) (Ziemer i Matthes, 2004, 194). U Rusiji ne postoje nikakve autentine demokratske ustavne tradicije. Duma, koja je nakon graanske revolucije 1905. uspostavljena kao oprezan pokuaj ustavno-parlamentarnog ogranienja apsolutistike carske vlasti, tu je funkciju uspjela preuzeti samo u kratkom razdoblju. Meutim, time nije utemeljena parlamentarna tradicija. Stoga se ini da je oznaavanje sadanjeg donjeg doma kao Dume bilo prije posezanje za ranijim terminom nego institucionalno posezanje za nacionalnom ustavnom tradicijom. 3.2.2. Objanjenje o uvozu Poput pristupa povijesnog kontinuiteta i objanjenje o uvozu posjeduje samo sekundarnu eksplikacijsku snagu. Ono vai samo utoliko to akteri transformacije trae u inozemstvu uzore i uspjene obrasce te ih usporeuju sa svojim vlastitim trenutanim interesnim kalkulacijama. Pritom su, nedvojbeno, povijesne linije prijateljstva izmeu dviju nacija poticajne za to da se u vlastitoj zemlji pomou uglednog inozemnog sustava vlasti uspjeno vrbuje za vlastite interese. Ispod razine velikih stratekih kalkulacija o moi najvanijih politikih aktera, u sluaju Rusije su odreenu ulogu u ustavotvornoj komisiji igrali kako prezidencijalizam
187

Snani poloaj parlamenta meu ustavnim granama vlasti naao je svoj izraz u pojmu demokracije Sejma, koji su formulirali lijevi i desni kritiari demokracije.

388

Sjedinjenih Amerikih Drava, tako i semiprezidencijalizam Francuske (Bos, 1996a; Mommsen, 2004). Meutim, novi ustav koji je u prosincu 1993. nametnuo Jeljcin s primarnim motivom politike moi mijea i nadopunjuje elemente francuskog i amerikog sustava vlasti. Tako je nastao autentini novi ruski superprezidencijalizam (Holmes, 1993/94, 123), krojen po mjeri Jeljcinove osobe, koji je Jeljcinovu i kasnije Putinovu poziciju moi uinio gotovo nedodirljivom, a u znatnoj mjeri ju je takoer izmaknuo svakom nadzoru. U procesu stvaranja poljskog ustava esto se eksplicitno referiralo na uzor polupredsjednikog sustava vlasti francuske Pete Republike. U konanici se doista ne mogu previdjeti paralele izmeu dvaju sustava vlasti (Ziemer, 1993, 104). To osobito vai za mogunost kohabitacije (cohabitation)188 predsjednika drave i vlade, koja je ugraena u ustav te je postojala od 1993. do 1995. i od 1997. do 2000; rije je o konstelaciji koju moni ruski predsjednik moe ustavno sprijeiti. Kao to se mogu povui historijske i ustavnosistematske poveznice izmeu demokratskih ustava Francuske i Poljske, tako je jasno vidljiv utjecaj Savezne Republike Njemake na novi maarski ustav. Konstruktivno glasovanje o nepovjerenju u parlamentu i preuzimanje njemakog modela ustavnog sudstva osobito su prepoznatljive poveznice s Temeljnim zakonom Savezne Republike Njemake. U stvari se ve rano tijekom osamdesetih godina 20. stoljea razvila uska pravnoznanstvena suradnja izmeu kasnijih utjecajnih oeva maarskog ustava Kilnyija (reimskog reformatora) i Slyoma (opozicionara) te dravnih i ustavnih pravnika iz SR Njemake. U Rusiji su djelovali osobito francuski ustavni eksperti, kako kao savjetnici predsjednika, tako i parlamenta. Meutim, konani nacrt ustava, koji je u prosincu 1993. podnesen ruskim graanima da se o njemu izjasne na referendumu, nosio je obiljeja autentinog rukopisa taktiara politike moi Jeljcina. 3.2.3. Objanjenje usmjereno na procese i aktere Glavni pouak objanjenja sa stajalita teorije procesa i aktera glasi: Konkretne institucionalne konfiguracije sustava vlasti prije svega ravnotea moi izmeu parlamenta i egzekutive, vlade i predsjednika drave, kao i modus izbornog sustava u odlunoj su mjeri oblikovane egoistinim strategijama racionalno djelatnih aktera tijekom faze institucionalizacije demokracije. Pritom je presudno to kako relevantni individualni i kolektivni akteri (vodee osobnosti, skupine unutar elite, drutveni pokreti, organizacije i institucije) procjenjuju svoje trenutana interese i budue mogunosti utjecaja, koje resurse moi mogu mobilizirati, koje strategije slijede i u koje koalicije ulaze (Colomer, 1995a; Colomer i Pascual, 1994; Elster, 1994; Offe, 1994). Politike se institucije, dakle, ustanovljuju prije svega zato to odgovaraju stratekim raunicama politikih aktera koji se najbolje mogu nametnuti, a manje zato to su u skladu s
188

Pojam kohabitacije dolazi iz politike terminologije polupredsjednikog sustava vlasti Francuske. Oznaava zajedniko vladanje kabineta i predsjednika drave koji pripadaju razliitim stranakim politikim taborima.

389

ekonomskom, socijalnom i politikom tradicijom neke zemlje. Slijedee sveze mogu se pojednostavljeno teorijski formulirati u tri hipoteze: 1. Ako jedan akter ima presudnu nadmo u procesu donoenja ustava, njegove e se interesne i politike preferencije kasnije moi prepoznati u strukturi sustava vlasti. U istonoeuropskim procesima transformacije starim se reimskim elitama openito pripisuje preferencija za snanije predsjedniki obiljeene sustave vlasti s veinskim izbornim pravom, a demokratskoj opoziciji tendencija k parlamentarnim sustavima s razmjernim izborima (Rb, 1994; 1996a, 49; 2001). 2. Ako je odnos moi izmeu starih reimskih elita i novih opozicijskih elita uglavnom izjednaen i ako zbog toga doe do ustavnih rjeenja na temelju pregovora, to se esto iskazuje u mijeanim sustavima podjele vlasti u dravi i u konkretnom oblikovanju izbornog prava. 3. Ako se trenutani i budui odnos politikih snaga teko moe sagledati, racionalni akteri u procesu donoenja ustava tendiraju tome da iz opreza izbjegavaju igre nulte sume sa stajalita politike moi i da preferiraju institucionalna rjeenja koja pogoduju kompromisu, konsenzusu, zatiti manjina i pravima veta (Rb, 1996a, 50). Institucionalni obrasci koji se onda uspostavljaju esto su konsenzualnog karaktera. U kojoj mjeri praksa i rezultati ustavotvorstva u Istonoj Europi odgovaraju tim hipotezama? U Maarskoj je totalno revidirani demokratski ustav nastao u dva kruga pregovora izmeu reimskih reformatora i opozicije. U prvom krugu pregovora sjedili su jedni nasuprot drugima reformske snage jo uvijek vladajue Maarske socijalistike radnike partije (MSZMP)189, Opozicijski okrugli stol i neke drutvene organizacije kao manje vana trea strana (Brunner, 1991, 297). Raspodjela moi izmeu MSZMP-a (dravni resursi, ali ograniena legitimnost) i demokratske opozicije (drutveni mobilizacijski potencijal i moralna legitimnost) tendencijski je vodila k pat situaciji, u kojoj je svaka strana trebala suglasnost drugog kontrahenta da bi ostala sposobna za djelovanje i da bi ostvarila barem dio vlastitih interesa. Obje su se strane slagale oko toga da zajedniki moraju pronai rjeenja. Nisu se, meutim, slagali oko institucionalnog oblikovanja arena politikog odluivanja. Meu kontrahentima je osobito sporna bila ona institucija novoga demokratskog poretka vlasti koja je imala veliko znaenje za buduu raspodjelu moi: kompetencije i osnova demokratske legitimacije predsjednika drave, prava i uzajamna ovisnost vlade i parlamenta, ovlasti ustavnog suda i modaliteti izbornog sustava. Osim toga, pokazalo se da je institucionalno oblikovanje izbornog sustava i dunosti predsjednika drave osobito sporno. U pitanju izbornog sustava reformski socijalisti preferirali su veinski sustav, a opozicija naprotiv preteno razmjerni sustav.

189

Stari MSZMP raspustio se na svom partijskom saboru u listopadu 1989. i preimenovao u Maarska socijalistika stranka (MSZP). Novi je MSZP bio pravni sljednik starog MSZMP-a.

390

VII. Demokratizacija izvana

2. Demokracija kroz rat?

U ovoj se raspravi povezuju tri teorijska odvojka i pravca empirijskog istraivanja koji su dosad bili nedostatno informirani - ako su uope bili informirani jedni o drugima. To je, prvo, empirijsko istraivanje o demokratskom miru, koje su dosad gotovo iskljuivo provodili strunjaci za meunarodne odnose. Oni, dodue, djelomice koriste usavrene statistike metode, ali nerijetko slijede rudimentarno razumijevanje demokracije i meuovisnih naina funkcioniranja njezinih institucija. Oni su vie istraivai rata i mira, a jedva da su istraivai demokracije.190 Nedostaje isprepletanje komparativnog istraivanja reima i strunjaka za meunarodne odnose.191 To je, drugo, pravno-normativno pitanje legalnosti, koje ponajprije razmatraju meunarodni pravnici. To su, tree, moralno-filozofska pitanja, kakva se postavljaju o pravednom ratu u politikoj etici. Kako u pitanju o pravednim i nepravednim ratovima filozofi ne mogu odbaciti pitanje o meunarodnopravnoj legalnosti i ignorirati empirijske rezultate istraivanja rata, tako potonje mora ozbiljno shvatiti normativna pitanja, ako se ne eli svesti na statistike korelacije s djelomice upitnom bazom podataka. U suprotnu sluaju nee mnogo pridonijeti velikim politikim pitanjima o tome smiju li se ratovi voditi u ime humanosti i demokracije i mogu li se u to ime voditi uspjeno. Politika bi znanost tako taj izvorni politiki teren prepustila normativnoj pravnoj i filozofskoj znanosti. Posrijedi je, dakle, nita manje od toga da se statistike korelacijske analize u istraivanju demokratskog mira nadoveu na, teorijski sadrajno, komparativno istraivanje demokracije i oslone na pravnu i filozofsku raspravu o normama. Polazei od Immanuela Kanta, treba postaviti tri sljedea velika pitanja, odgovoriti na njih i meusobno ih povezati: empirija: to znamo? pravo: to smijemo initi? moral: to trebamo initi? 2.1. Empirija demokratski mir: to znamo? U zakljunim lancima svoga spisa o miru Immanuel Kant formulira tri odluujue pretpostavke vjenog mira: pojedine drave trebaju se iznutra zasnivati na republikanskim ustavima, meunarodno pravo treba se temeljiti na federativnom udruivanju slobodnih drava te se, nadopunom javnim pravom ljudi, razvijati u pravo graana svijeta. Samo ako se stalno pribliuje ostvarenju svih triju maksima drave, smije se laskati da se kroi putem ka javnom miru (Kant, 1795, 2005, 24).
190 191

asna su iznimka Mansfield i Snyder (2002). Tim vie to su u protekla tri desetljea posrijedi esto bili i unutardravni i meudravni ratovi. Oni su mnogo shvatljiviji iz istraivanja politikih reima, nego pomou teorija meunarodnih odnosa.

391

U meunarodnim odnosima kao disciplini politike znanosti Kantove su teze uzete kao ishodite da se ponajprije, nadilazei Kanta, empirijski ispitaju sljedea pitanja o vezi izmeu rata i demokracije: Ratuju li demokracije manje od autokracija? Ratuju li demokracije protiv demokracija? Jesu li ratovi babice demokracija? Smanjuje li se broj ratova s porastom kvantitete i kvalitete demokracija? Na ovom mjestu treba decidirano formulirati vano upozorenje: demokracije se zasnivaju, vjerojatno ak preteno, na unutarnjim imbenicima. Najvaniji su: privredni razvoj, obrazovanje, ublaavanje klasnih suprotnosti, nastanak srednjih slojeva, tradicije pravne drave, povjerenje meu osobama i, prije svega, pripravnost elita da priznaju temeljna pravila igre u ustavnome demokratskom poretku (Merkel, 2008; itd.). No, ovdje nije rije ponajprije o tome. Tek u se u zakljuku vratiti na to stanje stvari, kad bude rije o neophodnoj suradnji intervencijskih i okupacijskih snaga s relevantnim unutarnjim akterima zemlje koja se demokratizira. 2.1.1. Ratuju li demokracije manje od autokracija? Odgovor glasi: ne. Gotovo sve studije dolaze do jednoznana rezultata da demokracije teko da vode manje ratova od nedemokratskih reima. Ako se potom pita jesu li u tim ratnim sukobima demokracije vie branitelji ili napadai, statistiki odgovor nije laskaviji za demokracije: i demokracije vode napadake ratove (Small i Singer, 1976; Russett i Oneal, 2001; Hasenclever i Wagner, 2004). Biraki i trokovno osjetljivim demokracijama to olakava injenica da, ponajprije, zbog visokotehnolokih ratova koji se vode negdje drugdje nipoto ne trpi uvijek stanovnitvo demokracije koja vode rat, kao to se inilo da je to pretpostavljao Kant (2005, 12. i d.). Osim toga, demokracije po pravilu, statistiki gledano, dobivaju ratove (1816-1992: 81 posto naprama 19 posto), kuju zajednike ratne i obrambene saveze, te u ratovima moraju oplakivati manje rtava nego nedemokracije: Democracies chose their wars more wisely, tend to win them and suffer fewer casualities, are less likely to initiate crises, rarely fight preventive wars (Manfield i Snyder, 2002, 300). Demokracije se, ustvari, znatno razlikuju s obzirom na pripravnost za rat i ukljuenost u ratne sukobe. Nakon 1945. ratove nisu vodile male demokracije poput vicarske, vedske ili Austrije, nego bive kolonijalne sile Francuska i Velika Britanija te, osobito, SAD kao hegemonijska sila (Brock i dr., 2006, 6). U razdoblju od 1946. do 2002. SAD su vojno intervenirale u druge drave 13, Francuska 8, a Velika Britanija 6 puta. Razvoj modernoga visokotehnolokog oruja, strategija kirurkih udaraca i sve vea uporaba privatnih vojnih tvrtki uinili su trokove demokratskih intervencijskih drava proraunljivima i prenosivijima. U takvu bi razvoju Kantov argument da su republike teko pripravne snositi tete i trokove trebao sve manje ograniavati spremnost velikih

392

demokatskih drava za rat. Diktum Johana Galtunga (1996) da su demokracije bile posebno nekritine prema sebi i ratoborne mogao bi opstati i u budunosti. Ipak, to vrijedi (gotovo) iskljuivo za ratne sukobe izmeu demokracija i autokracija. 2.1.2. Ratuju li demokracije protiv demokracija? to je s postavkom da demokracije ne ratuju s demokracijama? Kantova propozicija da demokracije (republike) ne vode ratove protiv demokracija (republika) u statistikim se analizama pokazala izvanredno robusnom (Rummel, 1983; Doyle, 1986, 2005; Russett, 1993; Russett i Oneal, 2001; i dr.). Istraivanje demokratskog mira to oznauje kao dyadic peace phenomenon (Kinsella, 2005), te istodobno decidirano istie da liberalizam nipoto nije inherently peace loving (Doyle, 1983, 206). Nakon 1989. nije vie odriva tvrdnja da je sve to bio samo artefakt bipolarne konfrontacije izmeu Istoka i Zapada. Ni nakon 1991. nije bilo oruanih sukoba izmeu demokracija u pravnim dravama. Primjeri ratova izmeu demokracija, koji su dosad navedeni za razdoblje nakon 1945, slabo su uvjerljivi, budui da intervencijske drave nisu bile razvijene demokracije s pravnim dravama. To vrijedi za rasistike aparthejdske demokracije u Junoj Africi i Rodeziji i njihove intervencije u Botswanu, kao i za ratne sukobe Indije i Pakistana.192 Rije je o sukobu defektne demokracije u Indiji s Pakistanom u kojemu je reim stalno prelazio iz hibridnih u otvoreno autoritarne oblike. Ostanimo kod graninih okraja izmeu Ekvadora, koji se (optimistino) naziva liberalnim, i defektno demokratskog Perua (1981, 1984). Freedom House i Polity IV. iskazali su za Indiju, Pakistan, Peru i Ekvador sljedee vrijednosti: Tablica 46: Freedom House: Politika i graanska prava
1981. Ekvador Peru PP 2 2 GP 2 3 1983-1984/1984/1985. PP GP 2 2 2 3 1994-1995/1995-1996. PP GP 2 3 5 4

1965-66. 1972. 1982. 1984-85. 1985-86. 1986-87. 1987-88. PP GP PP GP PP GP PP GP PP GP PP GP PP GP Indija 2 3 2 3 2 3 2 3 2 3 2 3 Pakistan 3 5 7 5 7 5 4 5 4 5 4 5 Napomena: PP = politika prava, GP = graanska prava. Najloija je vrijednost 7, a najbolja 1. Izvor: Freedom House (2007).

192

Usp. indijske intervencije u Pakistan 1965-1966, 1971-1972, 1981, 1984-1987.

393

Tablica 47: Polity IV: Ocjene reima

Ekvador Peru 1981. 9 7 1985. 8 7 1996. 9 1

1966. 1972. 1981. 1985. 1986. 1987. 1988. Indija 9 9 8 8 8 8 8 Pakistan 1 4 -7 -4 -4 -4 8 Napomena: Vrijednosti odgovaraju indikatoru polity2 iz baze podataka projekta Polity IV. Izvor: Marshall i Jaggers (2006). Vrijednosti se kreu od -10 (potpuno izraen totalitarni reim) do +10 (potpuno razvijena demokracija u pravnoj dravi). Prema individualnoj ocjeni, Democratic Peace Research ubraja u demokracije sve reime koji imaju vie vrijednosti od + 6 ili + 7.

Vrlo su uvjerljivi normativni argument, prema kojemu je rat izmeu demokracija nespojiv s njihovim temeljnim vrijednosnim obrascima (Mller i Wolff, 2006, 68), i strukturni argument, prema kojemu u demokraciji postoji mnogo vie institucionalnih kontrola i proceduralnih prepreka za ulazak neke zemlje u rat (Mansfield i Snyder, 2002, 300). Dopune li se naznakama da su demokracije openito sklonije pregovorima i kompromisima, da su meusobno usko privredno isprepletene i da su zajedno lanice mnogih meunarodnih organizacija, da vjeruju jedne drugima,193 oba se argumenta koja uope nisu daleko do Kanta prepleu u uvjerljivo objanjenje izostanka isto demokratskih ratova. Argumentacija prema kojoj ratove izmeu demokracija skidaju s politikoga dnevnog reda ponajprije demokratske institucije, postupci i vrsto usidrene demokratske vrijednosti ukazuje na to da bi se postavka o demokratskom miru morala odnositi samo na konsolidirane demokracije, jer samo u njima demokratske institucije djeluju na opisane naine koji spreavaju rat. U prijelaznim reimima, defektnim i nekonsolidiranim demokracijama institucije ne razvijaju jednaku snagu koja odreuje ponaanje (Merkel, 2004). Stoga su primjeri ratova meu demokracijama, koji su dosad navoeni u istraivanju demokratskog mira, varljivi i otkrivaju konceptualno nerazumijevanje onoga to je demokracija. No, nedostatan je samo prvi pogled na podatke Polityja IV., koji nisu uvijek uvjerljivi.194 2.1.3. Pokazuju li se ratovi kao babice demokracija? Pitanje o povezanosti demokracije i rata moe se obrnuti. Onda ono glasi: pokazuju li se ratovi kao babice demokracija? Skokovit porast demokracija nakon Prvoga i Drugog svjetskog rata upuuje na empirijsku, premda ne i na uzronu, povezanost (v. sliku 1). To osobito sugeriraju spektakularni uspjesi u demokra193

Doyle (1997) argumentira da je injenica kako demokracije naelno vjeruju demokracijama, ali ne i autokracijama, to ratove meu demokracijama ini nevjerojatnima, ali ne i ratove izmeu demokracija i diktatura. 194 Poseban primjer podkomplesnog razumijevanja demokracije prua Sebastian Rosato (2003, 589. i d.), koji je na na temelju nekonzistentnih podataka napreac proglasio demokracijama Veliku Britaniju u 19. stoljeu, Belgiju na kraju 19. stoljea, Iran 1953, Indoneziju 1957. i Nikaragvu 1984.

394

tizaciji nakon Drugoga svjetskog rata. Ubilake diktature totalitarnog nacionalsocijalizma i militaristika autokracija u Japanu nakon rata i ratnog poraza izvanredno su se brzo preobrazile u stabilne demokracije s pravnom dravom. Kao daljnji primjeri izglednosti da se diktature demokratiziraju nakon pretrpljenih ratnih poraza slove meki autoritarni reim talijanskog faizma i Austrija kojom se ve prije 1938. vladalo autoritarno-korporatistiki. Tu postavku potvruju sluaj grkih pukovnika nakon ciparske pustolovine 1974. godine i poraz argentinskih genarala u ratu na Falklandima 1982. Empirijski treba uzeti u obzir da su oba svjetska rata uzrokovala irenje demokracije, premda se nisu primarno vodila radi tog cilja i zbog tog razloga.195 Istodobno, uoavaju se, dakako, i suprotni primjeri: Panama 1989, Haiti 1994, moda i Bosna 1995, Afganistan196 i Irak. Ti su sluajevi, dodue, pouni u objanjenju uzroka uspjene i propale demokratizacije , ali statistiki gledano oni su ipak samo anegdotski. Slika 23: Razvoj demokracije 1816-2000.

2.1.4. Vie demokracije, manje ratova? Jedna skandinavska studija sa statistiki profinjenim metodama iz 2004. godine doista je pokazala da su intervencije koje su provodile demokracije uzrokovale umjereni porast vrijednosti demokracije na 21 toku obuhvatne ljestvice autokracija - demokracija u Polityju IV. (Gleditsch i dr., 2004, 26. i d.).
195

Ipak, i Wilson i Roosevelt obrazlagali su ulazak SAD-a u oba svjetska rata ponajprije time to su eljele obraniti demokraciju. 196 O sluajevima Somalije, Haitija, Bosne, Afganistana usp. Zangl i Zrn (2003, 224. i d.).

395

Takav se rezultat objanjava i iz sljedee sveze: demokracije tendiraju k tome da dobiju ratove. Ratni porazi destabiliziraju autokratske reime i esto izazivaju demokratsku promjenu reima. Demokracije, dodue, veinom mijenjaju svoje vlade zbog ratnih poraza, ali ne mijenjaju karakter politikog reima. Makar se statistiki moe, dakle, dokazati iskaz da su ratovi to su ih demokracije veinom uspjeno vodile protiv autokracija pridonijeli podizanju razine demokracije u svijetu. Ako se, osim toga, uzme u obzir injenica da demokracije ne vode ratove protiv demokracija, rjeava se i prividni paradoks prema kojemu poetno irenje ratova srednjorono vodi k njihovu smanjivanju.197 Je li to doista tono ili imamo posla s pokuajem statistike opsjene? Mislim da moramo odgovoriti na, najmanje, jo tri dodatna pitanja kako bi se iskaz potkrijepio: Koliko su oktroirane demokracije stabilne? O kakvoj je vrsti demokracija rije? Jesu li demokracije stvarno miroljubivije jedne prema drugima nego drugi reimi? Apstrahira li se ponovno od oglednih sluajeva Njemake i Japana, statistiki reprezentativne studije (Gates i Strand, 2004) pokazuju da su demokracije koje su oktroirane izvana i koje slijede iz ratnog poraza nestabilnije i netrajnije od politikih reima koji su uvelike demokratizirani iznutra. To je institucionalno objanjivo kontekstualnom primjerenou novih institucija (March i Olsen, 1984: logic of appropriateness), koja esto nedostaje, i nedostatnom komplementarnou neformalnih socijalnih i formalnih politikih institucija (North, 1990; Lauth, 2004). Brzo oktroiranje izvana ne moe dovesti do stabilnih politikih poredaka ako proces demokratizacije ne podupiru snani unutarnji akteri u samoj zemlji. Samo naelni sporazum elita izmeu najjaih politikih snaga moe pribaviti vaenje formalnim demokratskim institucijama (Merkel, 2008). Stalno opetovano pridravanje pravila vodi k faktinom institucionaliziranju najprije formalnih institucija. U pozitivnom sluaju mijenjaju se i neformalne institucije i naini ponaanja i elita i stanovnitva, te se prilagouju nainima funkcioniranja formalnih institucija. Ako demokratske elite mogu pridonijeti institucionaliziranju demokracije pod meunarodnim nadzorom, demokracija ustvari nipoto nije nuno odreen rezultat. Demokratske intervencije nerijetko uzrokuju kratkorone demokratske posljedice. Oblici stabilnih demokratskih reima nakon oruane intervencije dugorono su prije iznimka nego pravilo (Gleditsch i dr., 2004, 33). Poslijeratni poreci najee naputaju svoj otvoreni autokratski karakter i pretvaraju se u hibridne reime, ali rijetko u konsolidirane demokracije. Ta spoznaja nosi sa sobom dvije vane implikacije za nau postavku o demokratskom miru. Prvo, institucionalno nekonzistentni hibridni reimi manje su stabilni od autokracija, a mnogo manje od demokracija. Drugo, takvi su meureimi, statistiki gledano, znatno spremniji za nasilje, neotporniji na rat i
197

U nastavku moje argumentacije bit e jasno da ni to odavno ne legitimira demokratske napadake ratove.

396

ugroeniji graanskim ratom od zrelih demokracija ili stabilnih autokratskih sustava (Mansfield i Snyder, 1995, 2002, 2005). Slika 24: Drave u graanskim ratovima (intrastate) 1945-1997.

Napomena: obuhvaene su drave koje su od 1945. do 1997. proivjele graanski rat. Podaci o ratovima potjeu iz Correlate of War Project (COW) (Sarkees, 2000). COW definira graanski rat kao postojani nasilni sukob u kojemu su dravna vojska i snage drugih skupina ukljueni u borbu za sredinju vlast ili u okvir lokalnih sukoba s vie od tisuu vojnika i civila po godini rata. Podjela na demokraciju, hibridne reime i autokraciju izvrena je na temelju baze podataka Polityja IV. (Marshall i Jaggers, 2002). Polity IV. kodira drave na osnovi razliitih obiljeja reima na ljestvici od 10 do 10. Demokracije su drave koje imaju vrijednosti vee od 7 ili jednake 7 Polityja IV; drave izmeu 6 i - 6 su hibridni reimi, a drave s vrijednostima Polityja IV. manjima od 7 jesu autokracije.

Razlikuju se, dakle, konsolidirane demokracije i drave koje se demokratiziraju. Razlika je kardinalna. Ona nerijetko odluuje o ratu i miru.198 U prekarnim prijelaznim reimima ugroene elite autokratskoga ancien rgimes u novome politikom natjecanju esto poseu za strategijama koje najbre obeavaju izborne i vladavinske premije. To su obino nacionalistike ili etnike mobilizacije ili rizine vanjskopolitike agresije koje, pak, obeavaju presti u unutarnjoj politici.199 Takve strategije tek malo ublaavaju opsolentne stare i nove institucije koje jo nedostatno odreuju ponaanje. Otvoreni rascjep izmeu sve vee politike mobilizacije, na jednoj, i niske socijalne integracijske snage, na drugoj strani (Huntington, 1968), nerijetko zavrava u kratkotkoronome, bezobzirnom politikom djelovanju. To olakava i jo slabo uvjebana i
198

Brz pogled na godinje vrijednosti demokracije u Polityju IV. i Freedom Houseu nedostatan je i zato to indeks esto ne otkriva nita o trajanju demokratizacije. 199 Okupacija Cipra 1973. od strane grkoh pukovnika i Falklanski rat argentinskih generala 1982. objanjavaju egzistencijalni rizik takvih vanjskopolitikih strategija legitimacije. Balkanski ratovi devedesetih godina i vjerski sektaki sukobi za vlast u Iraku pokazuju opasnost od primordijalnih mobilizacija.

397

djelotvorna accountability izmeu onih koji vladaju i njihovih biraa. U cjelini, 60 posto je vjerojatnije da e se u ratove uplesti reimi koji se demokratiziraju nego drave koje se ne nalaze u demokratskoj promjeni reima (Mansfield i Snyder, 1995, 13). Opasnost o ratnih sukoba osobito je izraena u prvoj fazi demokratizacije. Prijelazni reimi, koji se ne konsolidiraju brzo, nisu samo definicijski nestabilniji od demokracija ili autokracija, nego se bitno ee upleu u graanske ratove od drugi reima, kao to jasno pokazuje slika 2. Sredinji iskaz o Kantovu demokratskom miru mora se, dakle, precizirati: meusobni rat ne vode zrele demokracije. Glavna struja istraivanja demokratskog mira zapostavlja tu vanu analitiku razliku. Demokracije i autokracije se zemljopisno koncentriraju. Demokratski reimi u Europi, Sjevernoj Americi i sve vie u Latinskoj Americi jasno se razlikuju od gotovo istih regija diktatura, kao to su arapski islamski pojas Magreba i Bliski istok, ali i regije u Srednjoj Aziji. Demokracije podupiru demokracije, kao to se autoritarni reimi u regionalnim klasterima imuniziraju od demokratskih promjena reima (v. sliku 3). Utoliko je teorija o demokratskom dominu neokonzervativaca oko Paula Wolfowitza na empirijski klimavim nogama. ak kad bi se Irak nakon intervencije 2003. brzo demokratizirao, izgledi novoga demokratskog Iraka da preivi bili bi vjerojatno jednako slabi kao to je to danas uspjeno irenje virusa demokratskog reima u doboko autokratsku regiju velikoga Srednjeg istoka. Slika 25: Klaster i tipovi reima

Ako su posljednje primjedbe tone a podupiru ih empirijska istraivanja (Mansfield i Snyder, 1995, 2002, 2005; Gates i Strand, 2004; Gleditsch i dr., 2004) odatle bi morale proizai najmanje tri posljedice koje su vane za djelovanje aktera demokratskih intervencija. Prvo, kad bi im cilj bio samo da srue s vlasti autokratske voe, intervencije ne bi obeavale poseban uspjeh na blii rok ni demokraciji ni

398

miru. Naime, takve demokracije prijete time da ostanu nepotpune i nestabilne, a time se poveava i opasnost od rata. Drugo, pretpostavlja se da bi demokratske sile koje interveniraju trebale podupirati novi reim sve dok on na demokratskoj ljestvici ne izae iz zone hibridnih reima koji su pripravni primijeniti nasilje. Prije svake oruane intervencije trebalo bi ispitati kolika je ta spremnost na strani intervencijskih sila. Ako nje nema, vojna intervencija ne moe reklamirati ni uspostavu mira ni demokratizaciju neke zemlje kao legitimno opravdanje za bellum iustum. Tree, znamo da u pojedinim sluajevima regionalno izolirane demokracije mogu, dodue, preivjeti, ali je njihov prosjeni ivotni vijek znatno manji od onoga u regijama u kojima su susjedne drave stabilne demokracije. Empirijski se ne moe poduprijeti zamisao o uspostavi svjetlog uzora demokracije u duboko autokratskoj regiji kako bi on pomou domino uinka uzrokovao pad drugih autokracija. Naprotiv, takve demokracije po pravilu ostaju nestabilne, neotporne na krize, pripravne na nasilje i kratka ivotnog vijeka. Moglo bi se, dakle, dogoditi da prijetnja regionalnom miru i teina povreda ljudskih prava, koji su dali legitiman povod za kratkoronu intervenciju, nakon nje porastu i tako naknadno dezavuiraju razlog za intervenciju.

Prvi saetak tih, empirijski zasnovanih, razmatranja glasi: svijet u cjelini postaje demokratskiji ne samo ako se uvede demokratizacija, nego i ako uspjeno tee konsolidacija demokracije. Za intervencije, dakle, vrijedi da nije dostatno samo sruiti diktaturu i poeti demokratizaciju, nego ponajprije treba poduprijeti konsolidaciju nove demokracije. Samo e se onda smanjiti i ratovi unutar drava i, dugorono, ratovi meu dravama. Ta je empirijska spoznaja znaajna za etiko-normativno pitanje ius ad bellum i ius post bellum. Uzmu li se u obzir ta vana kvalificirajua ogranienja demokratskog mira, bi li, statistiki gledano, informirani demokratski dihad (Gleditsch i dr., 2004) mogao svijet pribliiti Kantovu vjenom miru? Odgovor glasi: ne. Nisu, naime, odluujui globalno utvreni umjereni porasti ne ljestvici demokracija, nego to mijenjaju li se autokratski reima doista u stabilne demokracije u pravnim dravama. Kao to je pokazano, mali demokratski napreci na ljestvici demokracije mogu stabilne autokratske reime odvesti u ratno neotpornu zonu hibridnih reima. Opravdan je, dakako, ponajprije prigovor da dobar cilj (demokracija i mir) ne opravdava loa sredstva (rat). Osim toga, od Davida Humea znamo za zakljuak bez zadrke da od Biti do Trebati nije nita do pogrean naturalistiki zakljuak. Demokratski napadaki ratovi200 protiv svih diktatura ne mogu se legitimirati samo na temelju neodreene statistike postavke da s porastom konsolidiranih demokracija opada ratno nasilje, a da se ne navedu i drugi razlozi za rat.

200

Demokratski napadaki rat znai: ratovi demokracija koji poinju s ciljem demokratizacije napadnutih autokracija.

399

Statistiari 20. stoljea ukazuju nam, ustvari, na to da je zbog unutardravnog nasilja masovnih ubilakih reima bilo vie ljudskih rtava nego u oba svjetska rata zajedno (Rummel, 1994; Gleditsch i dr., 2004, 13). Premda ne slijedimo prostu utilitarnost brojaka, to moe biti empirijski i normativni argument da se izbriu granice suverenosti vestfalskog svijeta drava i da se pravno i politiki stalno olakavaju vojne intervencije na podruju vrhovne vlasti suverenih drava i mimo obrambenog rata ako se mogu sprijeiti masovni pokolji. Smije li to demokratska vrijednosna zajednica? I ako smije, u kojim uvjetima to smije? Koliki bi mogli biti trokovi? Ta pitanja treba ispitati na pravnoj i potom na moralno-filozofskoj razini. 2.2. Pravo meunarodno pravo: to smijemo? 2.2.1. Obrambeni rat U modernome meunarodnom pravu, koje je u prolosti, suprotno svojem nazivu, bilo ponajprije dravno pravo (Preu, 2000), nauk o bellum iustum iz skolastikog srednjovjekovlja preobrazio se preko Grotiusa (1950, 1625) i, napose, nakon Vestfalskog mira 1648. u ius ad bellum novog doba. Svaka je suverena drava mogla sama odluiti je li rat primjereno sredstvo njezina samoodranja. U glasovitim Clausewitzovim rijeima rat je postao nastavak politikog openja upotrebom drugih sredstava.201 S Kellog-Briandovim paktom iz 1928. rat je prvi put ugovorno zabranjen kao sredstvo rjeavanja spornih meunarodnih sluajeva. No, tek je traumatino iskustvo Drugoga svjetskog rata dovelo do univerzalnog iskljuivanja primjene nasilja u l. 2. br. 4 Povelje UN-a od 26. lipnja 1945. Meunardono je pravo ilegaliziralo upletanje posredstvom rata (Preu, 2000, 118). Kao prva materijalna iznimka doputeno je pojedinano i kolektivno pravo na samoobranu od agresije treih drava. Poput nune obrane pojedinca, i kolektivno pravo na samoobranu oznauje se kao prirodno dano, a time i neukidivo pravo. No, Vijee sigurnosti nije to pravo jamilo, ali ga je u danom sluaju ograniavalo, kao to je utvreno u l. 51 Povelje UN-a (Merkel, 2000). Druga je iznimka utvrena u sedmom poglavlju Povelje UN-a. Prema njoj, Vijee sigurnosti daje mandat za vojnu akciju ako utvrdi prijetnju ili povredu mira. 2.2.2. Humanitarna intervencija Zabrana nasilja u meunarodnom pravu je nepobitna, a s l. 2 (4) Povelje UN-a mora vaiti kao univerzalni ius cogens (Sima, 2000, 11). Ako se, pak, genocidom, pokoljima, masovnim progonom koji ugroavaju mir prekre temeljne norme meunarodne zajednice, iz l. 24 Povelje proizlaze obveze Vijea sigurnosti da se tome suprotstavi.
201

Nav. prema Preuu u: Merkel (2000, 118).

400

Osobito nakon napada NATO-a na Republiku Jugoslaviju u kosovskom ratu 1999. u meunarodnom se pravu rasplamsala rasprava o tome dokle see ta obveza i s onu stranu davanja mandata od strane Vijea sigurnosti (Merkel, 2000, 86. i d.). U humanitarnoj intervenciji trebali su biti zaustavljeni masakri nad kosovskim stanovnitvom i etnika ienja od strane Srba. Mandat Vijea sigurnosti ipak to nije predviao, budui da je Rusija prijetila da e to sprijeiti vetom. Analogija s masovnim ubojstvom europskih idova nije samo nedopustiva, nego i suvina. I bez nje se moe opravdati ius ad bellum u uskim normativnim granicama, a time i ulazak NATO-a u rat. Jedno je takvo opravdanje, meu ostalima, obrazloio hamburki kazneni pravnik i filozof prava Reinhard Merkel pravnim naelom pomoi u nudi.202 Kao to je nuna obrana prirodno pravo, tako je pomo u nudi u korist treega koji je protupravno ugroen u kaznenom pravu temeljna norma koja nepobitno vai. l. 51 Povelje UN-a proklamira da je to temeljno naelo primjenjivo i na drave. Meunarodno pravo danas priznaje sve vie etnija i vjerskih zajednica, pa ak i pojedinaca, kao nositelje naddravno obvezujuih pravnih pozicija (Hailbronner, 2007, 169. i d.). U to se ubrajaju pravo na ivot, tjelesni integritet i zatitu od progona. Protupravni napadi neke drave na tu uu jezgru negativnih ljudskih prava vlastitih graana ne kre stoga samo objektivno meunarodno pravo, nego i meunarodno priznata subjektivna prava pogoenih. Kao takve, pravne pozicije rtava podobne su za pomo u nudi. Time se otvara naelna mogunost prava meunarodne zajednice da intervenira na legitimnim temeljima suverene drave (Merkel, 2000, 81). Uostalom, pogrean je prigovor da i tako obrazloenu intervenciju uvijek treba opunomoiti Vijee sigurnosti. Naime, onoliko malo koliko Vijee sigurnosti ne moe obrazloiti postojea meusobna prava drava, toliko malo moe odstraniti postojea prava (Merkel, 2000, 79-80). Vijee sigurnosti nema nikakvu ovlast da kompetetntno uspostavlja i osporava pravo. Prava na pomo u nudi jesu prava na samopomo i, kao takva, definirana su upravo time to su njihova prava izvedena izvan postupka pravnoga mirovnog poretka. Budui da svaku odluku Vijea sigurnosti, pie Reinhard Merkel, moe sprijeiti jednostavni, neobrazloeni, isto egoistino motivirani veto neke od pet njegovih stalnih lanica, pravo ije bi postojanje ovisilo o takvoj odluci oito bi bilo bezvrijedno, a time i nepostojee. To moe biti sporno u pozitivistikome meunarodnom pravu, koje nije uvijek jasno izvedeno, ali slijedi li se stroija logika subsumpcije pravnih naela nema dvojbe da moe postojati meunarodno pravo na pom u nudi. U krajnjim sluajevima gravirajuih povreda ljudskih prava postoji, dakle, pravo treega na pomo u nudi. U meunarodnom pravu nije, dakako, nipoto nedvojbeno definirano to su gravirajue povrede ljudskih prava. Jasno je da one i kvalitativno i kvantitativno moraju imati nesvakidanju, gnusnu dimenziju. Ve sam spomenuo kvalitativne kriterije kao to su pravo na ivot, tjelesni
202

Reinhard Merkel ipak je doao do miljenja da je u konkretnom sluaju kosovskog rata vojna intervencija NATO-a bila meunarodnopravno nelegalna i pravnoetiki nelegitimna. O obrazloenju v. Merkel (2000, 66. i d.).

401

integritet, zatita od progona. To su univerzalna ljudska prava o kojima je mogu globalni konsenzus. Vladajuem miljenju trebalo bi posve odgovarati da to moe biti samo uska jezgra temeljnih negativnih prava na obranu. No, nejasan je kvantitativni kriterij. Jesu li dovoljni historijski manje istaknuti progoni i masakri na Kosovu? Je li za to potrebno ubojstvo 400.000 graana, kao to se pripisuje Sadamu Huseinu?203 Ili bismo trebali misliti u dimenzijama Kambode, Ruande ili ak holokausta? Granica intervencije jasno se pokazuje ondje gdje sama drava, na neki nain, naruava jamstvo unutarnjih sloboda kao svoju primarnu funkciju koja je, prije svega, legitimira, te se sama vie ne pojavljuje kao protector, nego kao hostis populi. Taj, potpuno hobsijanski, argument u svojemu je apstraktnom znaenju plauzibilan. Ipak, ostaju teka pitanja njegova preciziranja. A prije svih sljedee: kad se tono prelazi granica gdje sam Levijatan potie nasilnu proizvodnju prirodnog stanja, u tom sluaju bellum unius contra omnes? Ondje gdje takve granice ne mogu biti odreene ni supstancijalno ni aritmetiki, hoe li biti procedualizirane pravno i politiki te prenesene na neku arbitrarnu instanciju? Ako su pak nju zaposjeli, kao u Vijeu sigurnosti UN-a, neki lanovi koji koji imaju veto, dakle imaju punomo da blokiraju, a koji sami flagrantno kre ljudska prava,204 takva odluka normativno postaje farsa. Ne bi li u takvu stanju demokratska koalicija voljnih bila normativno legitimna da intervenira i bez mandata UN-a? Meunarodno pravo nipoto ne kae tome naelno ne, kao to sam pokuao pokazati na pojmu pomoi u nudi. Kao i za kolektivnu samoobranu, pomou u nudi mora vaiti kao prirodno dano pravo na koje se moe pozivati sve dok Vijee sigurnosti ne ispuni svoju obvezu (Senghaas, 2000, 2018). Postoje, dakle, pravno prihvaeni razlozi za humanitarnu intervenciju uz povredu dravne suverenosti (Delbrck, 1999, 139. i d.). Nasuprot apsolutiziranju dravne suverenosti u vestfalskom sustavu drava, smatram da je to jednim, ako ne i najznaajnijim, humanitarnim napretkom od meunarodnoga dravnog prava ka pravu graana svijeta (slino i Hffe, 1999, 352. i d.). 2.2.3. Demokratska intervencija Humanitarne intervencije se obrazlau fragrantnim krenjima sri negativnih ljudskih prava. Prihvaanje toga legitimirajueg obrazloenja dobiva sve vee znaenje u meunarodnom pravu. Ljudska se prava sve vie tite sukladno meunarodnom obiaju, a djelomice se ak na njih gleda kao na ius cogens (Reisman, 1990; Tomuschat, 1993; Chesterman, 2001). Time im se ne pridaje vie samo izvedena, nego temeljna uloga. Ona ograniuju i kondicioniraju suverenost drava u meunarodnim odnosima. Tomaschut (1993, 199) govori o tome da su drave samo instrumenti u odnosu prema temeljnim (negativnim) ljudskim pravima. Nico Krisch (2004, 202. i d.) govori ak o liberalnoj revoluciji u meunarodnom pravu. Vrijedi li ta argumentacija, koja je usmjerena na humanitarne intervencije, i za demokratske intervencije, dakle za
203

Nije uraunato oko milijun mrtvih koji se oplakuju zbog Sadamova, meunarodnopravno nelegalnog, napada u irako-iranskom ratu. 204 To vrijedi, u prvom redu, za Kinu, ali i za Rusiju, te katkad ak i za samu demokraciju SAD-a.

402

intervencije radi uspostave demokratskoga politikog poretka u sluaju masovnog krenja pozitivnih ljudskih prava? Vrijedi li to i onda kada je svim podanicima vladavine ili dijelu njih uskraeno birako pravo ili vana politika, civilna i socijalna prava na participaciju zbog rasnih, etnikih ili rodno specifinih razloga? Odgovor glasi: ne. Pozitivna ljudska prava, dakle prava na participaciju, nemaju istu legitimacijsku teinu kao negativna zatitna prava (Hffe, 1999, 79). Ne poznajem nijednoga spomena vrijednog filozofa prava ili meunarodnog pravnika koji bi zastupao drukiju poziciju. Je li itko ozbiljno doao na zamisao da umarira u vicarsku prije nego to je 1970. uvedeno birako pravo ena ili da intervenira u dobro ureeni autoritarni sustav Singapura? ak se nikad nije raspravljalo o oruanim intervencijama u Junoj Africi i Rodeziji u vremenima aparthejda. Nitko ne vidi ozbiljan razlog za intervenciju ni zbog teke politike i graansko-pravne diskriminacije ena u Saudijskoj Arabiji. Prag svake vojne intervencije mora, dako, biti postavljen vrlo visoko. I to ne samo zbog opasnosti od irenja vojnih sukoba ili gotovo neizbjenih kolateralnih rtava tih intervencija, nego ponajprije zato da se ouvaju legitimni zahtjevi i funkcije suverenosti pojedinih drava kao ope pravno dobro kojim se izbjegava rat u meunarodnim odnosima. Suverenost drava nije, zapravo, konani cilj koji je utemeljen u samome sebi, nego se zasniva na stalnom legitimiranju drave od strane njezinih graana. Je li time svrena rasprava o znaenju i legitimnosti demokratskih intervencija? Mislim da nije. Demokratske interevncije nikad se, zapravo, ne mogu obrazloiti samo pomou argumenta o uspostavi demokratskih odnosa. Demokratske se intervencije mogu razumjeti i legitimirati samo u sklopu humanitarne intervencije, u neku ruku kao (uspjean) svretak naloga za humantarnu intervenciju ili nakon poraza diktatorskih reima u napadakim ratovima koje su sami potaknuli (Njemaka, Japan, Italija 1945). Izbjegavanje novih pokolja ili novoga napadakog rata jesu pravna dobra koja legitimiraju demokratizacijski protektorat. Demokratske intervencije u pratnji humanitarnih intervencija radi osiguranja humanitarnih ciljeva ine se plauzibilnima, legitimnima te, u granicama, legalnima. Demokratski intervenirati onda znai graditi pravnu dravu i demokraciju pomou neke vrste protektorata umjesto legitimnih i neinkriminiranih predstavnika ili zajedno s njima. U posljednjih deset godina najjasniji primjeri za to nedvojbeno su bili Bosna i Hercegovina, Afganistan i Irak. U sve tri intervencije demokratizacija je sve drugo do osigurana. Pogled na sluajeve demokratizacijskih protektorata od 1945. izgleda samo malo optimistinije (v. tablicu 2). Od 14 sluajeva mirovnih i demokratizacijskih protektorata zabiljeeno je osim Njemake, Japana i Austrije malo znaajnih sluajeva kao to su Panama i Grenada. Sluajevi Bosne i Hercegovine, Kosova i Istonog Timora jo su premladi da bi se sigurno mogao dijagnosticirati uspjeh demokratizacije. Afganistan i, jo vie, Irak daleko su od cilja stabilne demokracije, pravne drave, pa ak i osigurane dravnosti. Premda realnohistorijsko gledanje opominje na strogu suzdranost u pogledu demokratskih kriarskih ratova, strogi protivnici su obrazloili zato bi bilo bolje ne tititi ugroena stanovnitva od masovnog

403

ubojstva i surovih krenja ljudskih prava, te tu zatitu trajno osigurati pomou demokracije u pravnoj dravi. S onu stranu nacionalno egoistinog cinizma i apsolutizacije vestfalskog miljenja o suverenosti teko se mogu nai dosljednija obrazloenja. 2.3. Moral opravdana intervencija: to trebamo initi? Ako smatramo da moderno meunarodno pravo moe opravdati humanitarnu intervenciju, time jo nije indicirana obveza da se intervenira. Postoji li ona? Moe li uope postojati? Ako postoji, nalae li humanitarna intervencija ispunjavanje odreenih obveza ne samo do rata i u ratu, nego i nakon rata? Jesu li to obveze koje, dakle, nadilaze ono to poznajemo kao meunarodnopravni nalog takozvanoga humanitarnoga meunarodnog prava? Ako nai nagoni za pravednost sugeriraju da, moe li se ta odluka obrazloiti konsenzusno? Tablica 48: Vanjski nadzor demokratizacije nakon vojne intervencije od 1945.*
Zemlja Razdoblje Najvaniji vanjski akteri SAD, VB, F Saveznici SAD SAD SAD SAD UN SAD SAD SAD, UN NATO NATO/UN UN SAD, Saveznici SAD, Tip uprave Polity IVb 10 (10) 10 (10) 10 (10) -3 (8) -7 (-7) -66 (2) 2 9 (9) -2 (-2) -66 (-66) 6 (6) -66 (-66) Nakon 10 godina Freedom DemokraHousec cijad (1,1) da (1,1) (1,2) 7,7 (2,2) 7,6 (7,6) 7,7 6,5 (6,5) 1,2 (1,2) 2,3 (1,2) 6,5 (7,6) 4,4 (4,3) 3,3 (3,3) 6,6 (5,6) da da ne ne ne ne da da ne ? ? ? ?

Njemaka (Zapadna) Austrija Japan Dominikanska Republika Juni Vijetnam Kamboda Kamboda Grenada Panama Haiti Bosna i Hercegovina Kosovoa Istoni Timor Afganistan

1946-1949. 1945-1952. 1945-1952. 1965-1966. 1984-1973. 1970-1973. 1991-1993. 1983. 1989. 1994-1996. 1995-? 1999-? 1999-2002 2001-?

Irak

2002-?

multilateralna uprava multilateralna uprava uprava SAD-a lokalna uprava pod supervizijom SAD-a lokalna uprava pod supervizijom SAD-a lokalna uprava pod supervizijom SAD-a lokalna uprava pod supervizijom SAD-a lokalna uprava pod supervizijom SAD-a lokalna uprava pod supervizijom SAD-a lokalna uprava pod supervizijom SAD-a uprava NATO-a, EU-a i UN-a uprava NATO-a, EU-a i UN-a uprava UN-a lokalna uprava pod supervizijom NATOa i UN-a uprava SAD-a

-66 (-66)

7,5 (7,5)

404

Saveznici * Zahvaljujem se suradnici Sonji Grimm za sastavljanje tablice. a Teritorijalni status Kosova jo nije utvren, te stoga Polity IV. i Freedom House ne daju ocjenu. b Vrijednosti Polityja IV. deset godina nakon svretka intervencije. Procjena za Bosnu i Hercegovinu, Kosovo, Istoni Timor, Afganistan i Irak odnosi se na 2002, a u zagradama za 2003. c Freedom House: politika prava, graanska prava. Vrednovanje Freedom Housea dostuno je od 1973. Vrednovanje 10 godina nakon svretka intervencije. Ocjene za Haiti, Bosnu i Hercegovinu, Kosovo, Istoni Timor, Afganistan i Irak odnose se na 2004; u zagradama politika prava, graanska prava za 2005. d U Polityju IV. neka je zemlja demokracija ako ima najmanje 6 od 10 bodova. Freedom House oznauje zemlju slobodnom ako je prosjena vrijednost 2,5 i bolja (1 = slobodna, 7 = neslobodna).

Ako dobro vidim, meunarodno pravo nije zasad spremno zadovoljavajue odgovoriti na ta pitanja. ini se da se jo uvijek potvruje diktum Hansa Kelsena da je meunarodno pravo primitivno pravo primitivno, zato to nema ni mogunosti provedbe i sankcioniranja niti cjelovitost i difirenciranost nacionalnog prava. Stoga u argumente koji bi mogli popuniti te praznine potraiti u politikoj etici.205 2.3.1. Ius ad bellum Intervenirati ili ne to je prvo pitanje i u modernoj moralnoj teoriji pravednih ratova (Walzer, 2000, 2003, 2005). Pokolji, etnika ienja, dravni terorizam bilo to u bivoj Jugoslaviji, na Kavkazu, na Bliskom istoku ili u Africi obrazlau moralno pravo, a katkad ak i obvezu, da se oruano intervenira. To je jedan od temeljnih iskaza moderne teorije pravednih ratova. U cjelini, suzdranost prema humanitarnim intervencijama na irokim podrujima politike etike manja je od suzdranosti u meunarodnom pravu, budui da je vanjska suverenost drava neraskidivo povezana s unutarnjom legitimacijom drava. Samo ona drava koja nije postala hostis populi te stoga ima odreenu unutarnju legitimnost moe reklamirati i svoju punu vanjsku suverenost.206 Iz te legitimacijske ovisnosti proizlazi superiornost temeljnoga ljudskog prava na ivot u odnosu prema pravnom dobru dravne suverenosti. U sluaju masovnih zloina protiv ovjenosti odvagivanje dobara izmeu dravne suverenosti i zatite od genocida ili democida veinom je dolo do jednoznana zakljuka: u dvojbi za intervenciju (Walzer, 2003; Hffe, 2000, 169; Bass, 2004).207 Dieter Senghaas (2000, 105) govori ak o tome da u takvim sluajevima intervencija nije samo doputena, nego je obvezna.
205

Termin ius ne koristim samo onako kako se upotrebljava u pravu, nego i u politikoj etici i moralnoj filozofiji. 206 Tu poziciju osobito ne priznaju pozitivisti u meunarodnom pravu. Dravna suverenost postaje tako dostatnom samosvrhom. U tome jasnome pozitivistikom svijetu dravnu suverenost ne gube ni masovni ubilaki totalitarni reimi. 207 Usporedite i memorandum ezdeset amerikih intelektulaca od Huntingtona preko Fukuyame do Rortyja, Walzera i Etzionija u kojemu su se izrazili u korist obrane univerzalnih (negativnih) ljudskih prava i oruanom silom u krajnjem sluaju (Huntington i dr., 2002). Drukije je Otvoreno pismo njemakih intelektualaca drugog reda, koji su to odbacili na primjeru irakog rata.

405

I u etikoj raspravi o opravdanim razlozima za rat preferiraju se meunarodne, multilateralne intervencije, za koje bi idealno bilo da imaju mandat Vijea sigurnosti UN-a. Stalno je, pak, aktualno pitanje to ako se ta multilateralna rjeenja ne otvore ili ih sprijei upravo Vijee sigurnosti? to ako Francuska poalje u Ruandu simbolino tek bezazlene fragmente postrojbi? to kad se Zapadni Europljani ne mogu odluiti da interveniraju u bivoj Jugoslaviji kako bi okonali etnike pokolje? to ako Kina, lanica Vijea sigurnost u kojoj se kri ljudsko pravo, uloi veto? to ako postrojbe UN-a iz najblie blizine promatraju deportaciju, a potom i egzekuciju 7.000 mukaraca, ena i djece, kao u Srebrenici, ali ih ne spreavaju? Onaj tko ne intervenira, uprljat e ruke,208 pri emu je svejedno to nije djelovao zbog politike raunice, cinine nezainteresiranosti ili apstinencije zbog specifina uvjerenja. Sve dok ne budemo mogli sigurno raunati na sposobnost i spremnost UN-a da e initi tako, moramo traiti jednostrane intervencije i ivjeti s time (Walzer, 2003, 96). Humanitarne intervencije mogu se etiki (a i pravno) opravdati i nasuprot vetu Vijea sigurnosti. Ako se etika i pravna obveza nune obrane i pomoi u nudi shvati ozbiljno, onda je ona kao prirodnopravno naelo iznad odluka i nedonoenja odluka dravnih ili meunarodnih instancija. No, mora se odvagnuti izmeu dobra zabrane nasilja i opasnosti od njegove erozije. Osim masovnih zloina protiv ovjenosti kao temeljnog razloga, treba, ustvari, ispuniti jo dva legitimacijska razloga u moralnome ius ad bellum: prvo, mora postojati utemeljen izgled na uspjeh i, drugo, ostati u zemlji u koju se intervenira sve dok se u njoj ne ostati makar well-ordered people (Rawls, 2002), koji ini nevjerojatnim novo nicanje pokolja koje je naredila drava ili graanskih ratova (Bass, 2004, 386, 406). Ta dva legitimacijska uvjeta stvaraju znantne probleme empiriji. Moralnofilozofski obrazloiva obveza iziskuje rizinu intervenciju duga daha, koja je slijepa na trokove. Nasuprot tome, demokratske su javnosti osjetljive na rtve, boje se rizika i svjesne su troka. Graani i birai demokratske intervencijske drave skloni su stoga odbiti duge okupacije ako su visoki trokovi za njihove resurse i ivot.209 Vlada koja zanemaruje takve preferencije dolazi u opasnost da bude smijenjena. U demokracijama postoji institucionalno ugraena prepreka sposobnosti da se intervenira. Taj realni Biti ne moe, dakako, dezavuirati moralnu normu Trebati. No, racionalne demokratske vlade moraju a priori uraunati ta ogranienja u svaku odluku o intervenciji. 2.3.2. Ius in bello

208

O etikom problemu prljavih ruku v. , meu ostalim, Sutherland (1995) i Walzer (1973). Takvo je stanje u SAD-u, najkasnije od 2006, nakon to su porasle amerike rtve tijekom okupacije Iraka; a forteriori, takav mehanizam demokratske javnosti bio je uoljiv u posljednjim godinama rata u Vijetnamu.
209

406

Kao u meunarodnom pravu, tako su i u politikoj etici dva uvjeta za pravo u ratu kategorika: razdvajanje boraca od neboraca i razmjernost sredstava (Walzer, 2000, 127. i d.). O tome naelu postoji neupitna normativna suglasnost, ali se de facto ignorira. Najoitije prekoraenje dogaa se kod namjernih ili kolateralnih ubijanja civila koja su neizbjena u razdoblju visokotehnolokih ratova. Pravu svojstveno binarno razlikovanje prava i neprava samo uvjetno pomae da se razjasni pitanje je li neka humanitarna intervencija u cjelini nedopustiva stoga to naruava ius in bello. Pravna norma prema kojoj nevini ne smije biti ubijen izvan je dvojbe i mora ostati. Kao norma, ona se ne smije dirati. No, ako se ta norma uzdigne do potpunog imperativa u svakoj situaciji, ona vodi ka faktinoj zabrani djelovanja u svakoj humanitarnoj intervenciji. Takav pravni apsolutizam oduzeo bi moralnu obvezu da se zaustave masovno ubojstvo i masovni progon, a to nije neslino slabo odgovornome pacifistikom uvjerenju. Utilitaristi argumentiraju drukije. Oni podlijeu napasti da ljdske ivote stave na kocku: prihvaa se kolateralno ubijanje stotina civila kako bi se spasile stotine tisua. To bi vrijedilo za bombardiranje Srbije u kosovskom ratu, kao to bi moglo legitimirati ciljano bombardiranje Bagdada u drugome irakom ratu. Jesmo li uvjereni u to? Ne vjerujem. Machiavellijev taktiki recept za vlast ondje gdje optuuje djelo, oprata rezultat, teko se moe legitimirati kao humanitarno-utilitaristiki primijenjena maksima. Postoji li srednji put izmeu apsolutizma teorije prava i radikalne fleksibilnosti utilitarizma? Michael Walzer pokuava kroiti njime. Kako moemo, pie, s naim naelima i zabranama stajati postrance i gledati kako se razara moralni svijet u kojemu ta naela i zabrane imaju uporite? Kako se moemo mi, protivnici ubojstva, ne suprotstavljati masovnom ubojstvu samo ako otpor zahtijeva da uprljamo ruke (Walzer, 2003, 64, 66). Walzer naziva takve situacije krajnjim nunim sluajem, pojmom koji je posudio od Winstona Churchilla. Krajnji nuni sluajevi jesu situacije u kojima prijetea katastrofa ugroava temelje ovjeanstva i obezvreuje sam moral; situacije u kojima je nemoralno djelovanje nuno, premda ukljuuje ubijanje nevinih. Takav bi nuan sluaj bio holokaust. Walzer (2003) i Rawls (2002), uostalom, argumentiraju da bombardiranje njemakih gradova do 1941. ne bi, dodue, bilo opravdano, ali bi bilo moralno podnoljivo sve dok ne bi bila iskljuena pobjeda nacistikog reima koji je odustao od moralnih temelja civilizacije. No, bombardiranje njemakih gradova 1944. i 1945. na kraju ve odluenog rata nije bilo ni opravdano ni moralno prihvatljivo. Odbaciti treba, a tu slijedim Walzera, i nain voenja rata na Kosovu i u Iraku. Nerizino voenje rata intervencijske sile, naime bacanje bombi s velike visine i doputanje kolateralnog ubijanja kako bi se potedjeli vlastiti vojnici, objanjivo je politiki, ali moralno nije spojivo ni s Walzerom ni s ius in bello. S Kosova, osim toga, znamo da je zrani rat opet uzrokovao zaotravanje srpskih pokolja i progona. Nema dvojbe da je za te rtve uzrono bio odgovoran Miloeviev reim. Nain NATO-va voenja rata poveao je, pak, broj rtava.

407

To je oblik humanitarne intervencije koji prijeti dezavuiranjem opravdana razloga za intervenciju. 2.3.3. Ius post bellum Humanitarne intervencije zahtijevaju drukiji svretak nego obrambeni ratovi. Ius in bello mora biti ue povezan s ius post bellum. To ima posljedice. Ima posljedice osobito za obveze onih koji interveniraju, ali i za cijelu meunarodnu zajednicu. Tu opet ulazi u igru demokracija. Nasuprot meunarodnom pravu, iznuene promjene reima u demokraciju i pravnu dravu nakon humanitarne intervencije ne smatram samo doputenima, nego i obveznim. Jer, da bi pravo na rat, naime zaustavljanje najteih zloina protiv ovjenosti bilo potpuno opravdano, potrebno ga je dopuniti pravom poslije rata. To je, ponajprije, obveza intervencijskih sila da trajno sprijee krenja ljudskih prava kao razlog zbog kojega su ule u rat. Kao to znamo iz iznesenih empirijskih spoznaja iz istraivanja rata i demokracije, to se najbolje dogaa ako se etabliraju pravna drava i demokracija. U humanitarnim intervencijama neraskidivo su normativno i logiki povezani ius ad bellum i ius post bellum.210 Humanitarne intervencije moraju biti dopunjene demokratskim intervencijama i tako dovedene do kraja (Keohane, 2003, 275. i d.). Hibridni reimi ne ispunjavaju taj cilj. Upravo su oni, kao to je pokazano, najskloniji ratu i nasilju. Vaee meunarodno pravo ne pokriva tu maksimu. I glavna struja u teoriji pravednog rata to odbacuje kao preduboko zadiranje u nacionalnu suverenost ili pravo narod na samoodreenje. Brian Orend (2000, 217. i d.) navodi precizno, ali ujedno i suzdrano, pet uvjeta za moralni ius post bellum: (1) okonanje rata kad su postignuti njegovi ciljevi; (2) ispravna nakana, to znai da, ponajprije, nema osvete; (3) suradnja s legitimiranim autoritetom u zemlji koji, u najmanju ruku, potuje ljudska prava; (4) izostanak kolektivnog kanjavanja; (5) razmjerna sredstva. Od Rawlsa do Walzera vrijedi imperativ: pobjednike sile trebaju napustiti zemlju to je mogue prije. To nalae pravo pobijeene nacije na politiko samoodreenje. Stoga je obveza pobjednika prema pobijeenome bila da podri da optereena drutva sama ureuju svoje poslove na razuman i racionalan nain, te da naposljetku stupe u drutvo dobro ureenih naroda (Rawls, 2002, 137). Tome je teko protusloviti. Ipak, Rawlsova i Orendova izvoenja nisu dostatna. Naime, to ako takav demos uope ne postoji, nego postoje samo narodi, etnije, vjerske zajednice, dakle fragmenti dravnog naroda, koji su jedni drugima najvei naprijatelji, te bi bez okupacije stranih trupa brzo zapali u graanski rat? to ako vladajua kultura u nekoj zemlji tendira k masovnom potinjavanju manjinskih etnija, vjerskih zajednica ili ena? Zar se drutvo ni tada, kao to kae Rawls, ne smije rekonstruirati? Je li reedukacija u postnacistikoj Njemakoj bila primjerena, dok bi vanjsko mijeanje u kulturno impregnirano potinjavanje drugih zemalja ili civilizacijskih krugova bilo nelegitimno? Kakvi bi tada bili argumenti?
210

The theory of end in war is shaped by the same rights that justify the fighting in the first place (Walzer, 2000, 123).

408

Prema Walzeru, Rawlsu i drugima, izvana iznuena promjena reima nije legitimna u normalnoj diktaturi. Iznimke su samo genocidne drave (Walzer, 2000, 107). Tu bi se na novo ureenje politike i, eventualno, ak drutva gledalo kao na legitiman in humanitarne intervencije. Walzer smatra da je izvana iznuena i nadzirana demokratizacija Njemake bila, dodue, opravdana, ali Japana nakon 1945. nije. Premda se okrutnosti japanske okupacijske sile u Nanjingu 1937-1938. ne mogu izjednaavati s ubilakim ludilom holokausta, i barbarski su pokolji Japanaca nad Kinezima bili razumski neshvatljivi. Openito se proputa gotovo potpuna povezanost legitimnoga novog ureenja politikog sustava s okrutnostima nasilnog reima prije prave toke: spreavanja buduih zloina protiv ovjenosti, izbijanja ubilakih graanskih ratova, te izglednosti da se za sobom ostave mirno drutvo i poten politiki sustav. Ius post bellum treba shvatiti kao integralnu sastavnicu opravdanih razloga koji legitimiraju rat (Bass, 2004, 412). Budui da se demokratska drutva i smjenjive vlade esto boje takvih dugoronih trokova, kriterij ius post bellum podie prag za pravedne ratove i smanjuje njihov broj. O ovim razmiljanjima zakljuno elim raspraviti na primjeru rata u Iraku. 2. 4. Zakljuak Slubeni razlog SAD-a za rat, oruje za masovno unitenje u Iraku, pokazao se kao samoobmana, ako hegemonijska sila, o emu govori mnogo toga, otpoetka nije htjela podmuklo zavarati svijet. Ako je postojao etiki odriv razlog za drugi rat u Iraku, onda je to bilo to to je Sadam Husein bio jedan od najkrvolonijih diktatora na izmaku 20. stoljea i to je trebalo izbjei budue rtve. Prema procjenama Amnesty International, reim je ubio 400.000 svojih graana: Kurda, ijita, politikih i osobnih neprijatelja. U napadu Sadamovih postrojbi na Iran, koji su podrale SAD, bilo je oko milijun mrtvih. To ima teinu. Moglo bi se, ustvari, prigovoriti da je to bila prolost i da su Sadamove mogunosti za represiju nakon pokolja u ijitskom maru Arapa 1991. bile konrolirane iz zraka, a time i ograniene. Ipak, postojao je strah da bi svako slabljenje kontrole reima iznova omoguilo represiju, muenje i, ako bi bilo politiki oportuno, masovno ubijanje. Slabljenje zrane kontrole reima prekrilo bi ius post bellum nakon prvoga Zaljevskog rata. Iz perspektive teorije pravednog rata, ius ad bellum ostao je sporan za napad na Irak. Ius in bello jednoznano je, pak, prekren u obliku bombardiranja. To ne oslobaa od razmiljanja o stanju nakon rata. I to ne najposlije zato to rat u Iraku moe sluiti kao paradigmatski sluaj obveza pobjednik prema pravednoj okupaciji nakon humanitarne intervencije. Moja teza glasi: prijevremeno povlaenje Amerikanaca, Britanaca i simbolikih ostataka ratne koalicije bilo bi flagrantno krenje poslijeratnih obveza pobjednikih sila. Irak je duboko podijeljena zemlja. Kurdi ne vjeruju Arapima, ijitima i sunitima, umjereni radikalima, klerikalni sekularnima, pristae Batova

409

reima svima ostalima. Zloini reima u prolosti, to su ih ponajprije poinili suniti, predodreuju cijelu tu narodnu skupinu kao cilj osvete u oblicima diskriminacije i represije. Kurdi su odavno osnovali paradravu. U suvremenom Iraku sporna su, prema Jellineku, sva tri temeljna elementa drave: dravni narod, dravno podruje i dravna vlast. Ostvarenje monopola na silu, poetak svake dravnosti, vrlo je daleko i nakon etiri godine od poetka rata. Isto vrijedi i za tvorbu nacije. U tom je pogledu redemokratizacija Njemake nakon 1945. bila gotovo djeja igra. Bez skrbnikog protektorata Iraku prije prijeti hobsovsko prirodno stanje nego to bismo se smjeli nadati Rawlsovoj perspektivi wellordered people. Povlaenje Amerikanaca ne bi naposljetku okonalo jedan nepravedan rat. Naprotiv, to bi rat, koji teko da je bio pravedan, uinilo jo nepravednijim. Ako je uope postojao neki humanitarni smisao, osim ruenja diktature koja je krila ljudska prava, onda bi to bilo ne preputanje Iraka ijitskoj i sunitskoj strani u graanskom ratu. Ta se postavka zasniva i na empirijski snanoj spoznaji Mansfielda i Snydera (2002, 334) da su politiki reimi u fazi svoje demokratizacije neotporni na rat osobito onda kada su sredinje dravne institucije slabe. Irak se ini oglednim primjerom za to. Kao i uvijek nakon humanitarnih intervencija, ustvari je potrebna neka neutralna okupacijska sila, neki moralni agent, kako formulira Walzer. To vie ne mogu biti SAD. No, bez snage i spremnosti za intervenciju vojske SAD-a teko bi se izbjeglo izbijanje moguega graanskog rata. SAD, koje su otpoetka nailazile na ogranieno prihvaanje, ako ne i na otvoreno kulturno i politiko neprijateljstvo, potpuno su izgubile ulogu moralnog agenta nakon muenja, Guantanama i seksualnih poniavanja u Abu Graibu. To je dilema sadanje situacije. SAD moraju doivjeti da ih ostave same i posljednji saveznici u poslijeratnom Iraku. To je osveta za to to se nije pokuao izgraditi vrst multilateralni savez na injenicama (pokolji, krenja ljudskih prava), nego je stvoren bauk Sadama Huseina koji ugroava svjetski mir orujem za masovno unitenje. Ni Njemaka ni Francuska nisu, zapravo, smjele pristupiti savezu. Da bi savez za humanitarno-demokratsku intervenciju bio uspjean, SAD nisu smjele imperijalno diktirati i (veinu) Europljana neugodno ostaviti postrance.211 Arapske i islamske zemlje moralo se uvjeriti da pomau u multilateralnoj izgradnji zemlje. Samo bi tako neprijateljska okupacija SAD-a mogla postati multirateralna pokroviteljska okupacija. Pokroviteljska okupacija morala bi se zasnivati na potenome, etiko-vjerski inkluzivnom ustavu i njegovoj provedbi. Tek bi onda bila izgledna postojana demokratizacija. To zvui kao kvadratura kruga.Tako i jest etiri godine nakon invazije. To upuuje na mnoge pogreke koje nisu poinile samo SAD, ali su ih prije svih poinile one kao glavna intervencijska sila. To upuuje i na krenje jednoga od kategorijalnih uvjeta opravdanog rata naime, na vjerojatnost da intervencija bude uspjena. Ako ona ne postoji, ratovi se ne mogu opravdati ni prema klasinom nauku o bellum justum ni prema modernoj teoriji pravednog rata. To
211

Samo su Britanci pod Tonyjem Blairom poslali spomena vrijedan kontingent. Italija i Poljska rado bi bile na pobjednikoj strani s postrojbama simbolinih snaga. panjolski premijer Aznar htio je Bushovoj administraciji posebno dokazati da je vjeran svojemu desnome konzervativnom uvjerenju.

410

moe jednako umiriti i pacifiste i realiste. Ipak, ni oni nisu ista obraza. Hffe (2000, 169), u naelu, uvjerljivo pie: Pomo u nudi je pravno-moralno nesporna praksa; zanemarivanje pomoi u nudi nije izraz nadmona morala, kao to sugeriraju sebi i svojoj okolini pacifisti koji odbacuju intervenciju, nego priznanje nedostatka moi ili izraz nedostatka volje. Izbjegava se moralna odgovornost i ostaje pri jeftinim rezolucijama o pogoenosti i protivljenju. Protiv pacifista, realista i nacionalno-izolacionistikih egoista i danas vrijede ne samo Walzerova moralna folozofija pravednog rata ili Hffeovo zauzimanje za humanitarnu pomo u nudi, nego i Goetheova jetka kritika filistarskih malograana njegova doba: Nedjeljama i blagdanima ne znam nita bolje od razgovora o ratu i ratnoj galami, ako se narodi meusobno tuku straga, daleko, u Turskoj. Gleda se kroz prozor, ispija svoja aica i promatra kako areni brodovi klize rijekom; naveer se veselo vraa kui i blagosiljaju mir i mirna vremena Gospodine susjedu, da, tako se i dogaa: oni si mogu razbiti glave, sve moe propasti; samo doma ostaje po starom (Faust I, Pred vratima).

411

Pogled u budunost: kraj vala demokratizacije?

Kad su se 1989. graani Istone Europe poeli buniti protiv potinjavanja i kad su beznadni sustavi realno postojeeg socijalizma implodirali gotovo bezglasno, Francis Fukuyama (1992), suradnik stoera za planiranje u Ministarstvu vanjskih poslova SAD-a, navijestio je kraj povijesti. Njegova je postavka glasila: zapadne vrijednosti privrednoga i politikog liberalizma, to jest kapitalizma i demokracije, konano su pobijedile u natjecanju nacrta sustava i ostale su bez alternativa. Za Fukuyamu je stoga bilo samo pitanje vremena kad e se pobjednika ideja liberalizma materijalizirati u stvarnim demokracijama s trinim privredama u svim regijama svijeta. Fukuyamina vizija fascinirajue jasna i jednostavna kroz publicistiku je krenula na pobjedniki pohod diljem svijeta. No, je li ona odriva i na drugi pogled? Ili, formulirano neto trezvenije: to moemo na kraju 20. stoljea kazati o buduem tijeku etvrtog vala demokratizacije? Prvotno se inilo da empirijske injenice s poetka devedesetih godina podupiru Fukuyaminu postavku. Naime, tijekom treeg vala demokratizacije od 1974. do 1996. ak je 79 drava prelo iz diktatorskih u demokratske sustave vladavine (Huntington, 1991, 26; Diamond, 1997, 22). Premda su raspadom Sovjetskog Saveza i Jugoslavije nastale nove neovisne drave, nije porastao samo apsolutni broj demokracija, nego se poveao i njihov postotni udio u svjetskim dravama s 27,5 posto 1974. na 61,8 posto 1996. ak i kad statistiki uzmemo u obzir samo drave koje imaju vie od milijun stanovnika, postotni udio demokracija jo je uvijek 1996. bio 57 posto (Diamond, 1997, 21). Tablica 49: Broj izbornih demokracija (1974, 1990-1996)
Postotni udio Postotna godinja demokracija u svim stopa rasta dravama demokracija 1974. 39 142 27,5 1990. 76 165 46,1 1991. 91 183 49,7 19,7 1992. 99 186 53,2 8,1 1993. 108 190 56,8 8,3 1994. 114 191 59,7 5,3 1995. 117 191 61,3 2,6 1996. 118 191 61,8 0,9 Izvor: Diamond (1997, 22). Podaci se temelje na godinjim izvjeima Freedom Housea od 1990. Godina Broj demokracija Broj drava

U interpretaciji podataka kao besprimjernoga pobjednikog pohoda demokracija moraju se, zapravo, navesti dva ogranienja. Prvo, stope rasta novih demokracija nakon 1991. oito su opadale i nakon 1995. tendirale su ka nuli. Drugo, a taj je prigovor jo tei, izborne demokracije moramo razmatrati diferencirano. U njih Larry Diamond (1996, 28. i d.) ubraja sve politike sustave koji su opim, slobodnim i jednakim izborima na nacionalnoj razini ostvarile vertikalnu demokratsku legitimnost vladajuih politikih elita. Ta je minimalna

412

definicija ispod Schumpeterova ili Dahlova demokratskog minimuma (Dahl, 1971; usp. i pogl. 11.1.2). Tablica 50: Formalne i liberalne demokracije (1990-1996)
Postotak Broj liberalnih Postotak Postotni udio Ukupno formalnih deokracija liberalnih liberalnih demokracija u demokracija u demokracja u svim dravama svim dravama formalnim demokracijama 1990. 76 46,1 65 39,4 85,5 165 1991. 91 49,7 76 41,5 83,5 183 1992. 99 53,2 75 40,3 75,8 186 1993. 108 56,8 72 37,9 66,7 190 1994. 114 59,7 76 39,8 66,7 191 1995. 117 61,3 76 39,8 65,0 191 1996. 118 61,8 79 41,4 67,0 191 Izvor: Diamond (1996, 28; 1997, 22). Godina Broj formalnih

ini se stoga smislenim da se najprije izborne demokracije podijele na dvije skupine formalnih i liberalnih demokracija, kako to ini Diamond. Formalne demokracije, kako ih definira taj ameriki istraiva demokracije, ispunjavaju samo zahtjev za spomenutom vetikalnom demokratskom legitimnou. No, i on je katkad ugroen. Moe, dodue, biti ispunjen u nacionalnim izborima, ali se ve u regionalnim i lokalnim izborima, kao u Africi i Srednjoj Americi, katkad ne moe vie govoriti o potenim izborima (usp., meu ostalim, Karl, 1995, 72. i d.). Zbog tog je razloga kod formalnih demokracija preciznije govoriti o defektnim demokracijama. Liberalne demokracije pokazuju pak, uz intaktnu vertikalnu demokratsku legitimnost, i funkcionalnu horizontalnu odgovornost i kontrolu izmeu ustavnih vlasti, potuju sva graanska slobodarska prava, jame pravnu dravu i zadovoljavajuu zatitu manjina (Diamond, 19996, 23). Razlikuju li se, dakle, formalne i liberalne demokracije, onda navodno nezadrivi trijumfalni pohod demokracije ima neke nedostatke. Naime, dok su se izborne odnosno formalne demokracije do 1995-1996. poveavale, od 1991. stagnira broj razvijenih liberalnih demokracija. Uzme li se ak u obzir udio liberalnih u formalnim demokracijama, onda je on od 1990. (85,5 posto) do 1996. (67 posto) jasno i stalno opadao. S obzirom na te brojke, postavljaju se najmanje dva pitanja: je li trei val demokratizacije proao? Doivljavamo li na kraju 20. stoljea poetak treeg protuvala? U prilog postavci o kraju treeg vala demokratizacije jasno govore sljedei znakovi: porast novih demokracija nakon 1995. tendira ka nuli; udio liberalnih demokracija u svim dravama, a napose u izbornim demokracijama, od 1991. stalno opada; mnoge se nove demokracije iz treeg vala u Africi, Srednjoj Aziji, Istonoj Europi i Latinskoj Americi jo nisu konsolidirale;

413

veina socijalnih i privrednih problema tih drava nije rijeena, a djelomice su se i zaotrili (privredni prosperitet, siromatvo, obrazovanje, etniki sukobi, kriminal, nasilje); mnogi su se defekti demokracije stabilizirali (klijentelizam, korupcija, povrede pravne drave, ogranienja graanskih sloboda, presezanja izvrne vlasti u zakonodavnu i sudbenu vlast); danas nema na vidiku nove (regionalne) skupine zemalja koje bi se demokratizirale; preostali autokratski sustavi imaju, s gledita teorija modernizacije, loe pretpostavke (privredni razvoj, razina drutvene modernizacije, stupanj obrazovanja, religija itd.) za uspjenu i postojanu demokratizaciju.

Svi ti razlozi potkrepljuju postavku Larryja Diamonda (1996, 1997) i Samuela Huntingtona (1996) da se trei val demokratizacije nakon dvadeset godina iscrpio. Sljedee desetljee vie e obiljeiti stagnacija, erozija i deformiranje postojeih demokracija. Ako erozija demokracija nije nevjerojatna, ocrtavaju li se obrisi treega autoritarnog protuvala? Samuel Huntington, koji je obiljeio pojam demokratizacijskih valova, to ne iskljuuje i upozorava na posebne opasnosti koje prijete novim demokracijama. Ako bi trei protuval bio izazvan, kae Huntington, onda mjerodavni akteri vjerojatno nee biti vojnici, faisti ili revolucionari, kao to je bilo esto u drugome i treem protuvalu. tovie, demokracijama prijeti prava opasnost od onih koji sudjeluju na izborima, a potom demokratski poredak potkopavaju iznutra. O tome Samuel Huntington pie (1996, 8): Problem demokracija treeg vala nije njihovo ruenje, nego erozija; povremeno ili stupnjevito slabljenje demokracije od strane onih koji su izabrani da ih vode. ini se, ustvari, da je to najvea opasnost. efovi vlasti, predsjednici drava koje je ponajprije izravno izabrao narod, koriste svoju izravnu demokratsku legitimnost kao izliku da bi proirili svoje ovlasti u odnosu prema drugim ustavnim tijelima poput parlamenta i sudstva. Dogodi li se to u vieetnikim dravama, nosi i opasnost od tiranije etnike veine nad strukturno fiksiranom etnikom manjinom. Za to se mogu nai brojni najnoviji primjeri u razliitim dravama: Rusiji, Hrvatskoj, Srbiji, Bosni, Slovakoj, Turskoj, dravama sljednicama Sovjetskog Saveza u Srednjoj Aziji, Argentini, Peruu, Venezueli ili u veini izbornih demokracija u crnoj Africi (usp., meu ostalim, Karl, 1995; Huntington, 1996, 9. i d.; Diamond, 1997, 33. i d.; Merkel, 1999a, 361. i d.). Sljedea opasnost prijeti novim demokracijama od paradoksa teorija demokracije: svjetonazorski, vjerski i narodnosno fundamentalistiki fiksirane skupine, pokreti i stranke dolaze na vlast demokratskim izborima i razaraju demokraciju iznutra. Ta opasnost prijeti najvie od fundamentalistikih islamskih skupina, a u manjoj mjeri i od autoritarnih konfucijanskih voa. U Aliru je izborna pobjeda nedemokratske i iliberalne Islamske fronte spasa (FIS) pozvala vojnike u akciju, koji sekularnu dravu ele spasiti od prema demokraciji neprijateljskih, vjerskih fundamentalista, paradoksalno, nedemokratskim sredstvima. Blai oblik tog sukoba nasluuje se izmeu Islamske stranke

414

blagostanja i vojske u Turskoj (Huntington, 1996, 9). Demokratski paradoks prijeti i ako se u polariziranim vieetnikim drutvima uvedu demokratski izbori prije vremena. Kao to pokazuje primjer Jugoslavije, onda je vrlo velika opasnost da politike elite vode izbornu borbu uzdu crta etnikih sukoba, te tako raspire etnike sukobe zbog racionalnih raunica o politikoj vlasti (Offe, 1994, 135. i d.). Huntington (1996, 6) je to paradoksalno stanje stvari saeo u poanti: U nezapadnim drutvima uvoenje demokracije stvara ono to se moe opisati samo kao demokratski paradoks. To omoguuje da na vlast dou skupine koje se pozivaju na uroene etnike i vjerske lojalnosti i vjerojatno su protuzapadne i protudemokratske. Na dvjema opasnostima, to su ih skicirali Huntington i drugi, mogu se zasnovati razmatranja o stratekom djelovanju za potporu procesima demokratizacije. Budui da su resursi za pomo koji se mogu uloiti konani, suvremeni napori oko izvoza demokracije trebali bi se vie usredotoiti na stabiliziranje mladih nekonsolidiranih demokracija, nego na demokratsku transformaciju svih autokratskih sustava, ija demokratizacija esto ima slabe izglede da dugorono uspije. U jo nekonsolidiranim demokracijama osobito bi trebalo poduprijeti stvaranje stabilnog konsenzusa elita o temeljnim pretpostavkama, vrijednostima i pravilima igre u pravnoj dravi i demokraciji. Trebalo bi osnaiti posrednike organizacije izmeu civilnog drutva i drave, kao i one u samome civilnom drutvu. Last, but not least, potrebno je izgraditi potene, socijalno i demokratski prihvatljive, strukture trine privrede. Ako se prui potpora na tom podruju, poveavaju se izgledi da e se akumulirati dostatan kulturni, socijalni i ekonomski kapital koji je nuan za trajnu demokratizaciju.

415

Literatura Abelmann, Nancy (1996). Echoes of the Past, Epics of Dissident: A South Korean Social Movement. Berkeley, Los Angeles i London. Abelshauser, Werner (1983). Wirtschaftsgeschichte der Bundesrepublik Deutschland. Frankfurt na Majni. Ackerman, Bruce (2000). The New Separation of Powers. Harvard Law Review. (113) 3: 633-730. gh, Attila (1993). The Comparative Revolution and the Transition in Central and Southern Europe. Journal of Theoretical Politics. 2: 231252. gh, Attila (1995). The Role of the First Parliament in Democratic Transition. U: gh, Attila, Kurtn, Sndor (ur.). The First Parliament (1990-1994). Budimpeta, 249-261. gh, Attila (1996). The Emergence of the Multiparty System in East Central Europe: The Partial Consolidation of the New Political Structure. Arbeitspapiere der AG Transformationsprozesse in den neuen Bundeslndern, (Max-Planck-Gesellschaft) 2/96. Berlin. gh, Attila (1998). Party Formation Process and the 1998 Elections in Hungary: Defeat as promoter of change for the HSP. Budapest Papers on Democratic Transition. br. 233. gh, Attila (2001). Ten Years of Political and Social Reforms in Central Europe. Central European Political Science Review. 3: 24-43. Agero, Felipe (1995). Democratic Consolidation and the Military in Southern Europe and South America. U: Gunther, Richard, Diamandouros, Nikiforos, Puhle, Hans-Jrgen (ur.). The Politics of Democratic Consolidation. Southern Europe in Comparative Perspective. Baltimore, 124-165. Ahn, Byong-man, Kil, Soong-hoom, Kim, Kwang-woong (1988). Elections in Korea. Seoul. Ahn, Chung Si (1997). Economic Dimensions of Democratization in South Korea. U: Laothamatas, Anek (ur.). Democratization in Southeast and East Asia. Singapur i Chiang Mai, 237-259. Albrecht, Holger (2006). Politischer Islam und autoritre Regime im Vorderen Orient. Internationale Politik und Gesellschaft. 3: 11-31. Alcntara, Sez, Luna, Juan Pablo (2004): Ideologa y competencia partidaria en dos post-transiciones: Chile y Uruguay en perspectiva comparada. Revista de Ciencia Poltica (Chile). (26) 1: 128-168. Alf, Sophie (1977). Leitfaden Italien. Berlin. Allison, Graham T., Beschel, Robert P. (1992). Can the United States Promote Democracy?. Political Science Quarterly. (107) 1: 81-98. Allum, Percy A. (1973). Italy Republic without Government. New York. Almond, Gabriel A. (1979). Politische Systeme und politischer Wandel. U: Zapf, Wolfgang (ur.). Theorien des sozialen Wandels. Knigstein (4. izd.), 211-227.

416

Almond, Gabriel A. (1987). Politische Kulturforschung Rckblick und Ausblick. U: Berg-Schlosser, Dirk, Schissler, Jakob (ur.). PVS Sonderheft. 18: 27-38. Almond, Gabriel A., Verba, Sidney (1963). The Civic Culture. Princeton. Almond, Gabriel A., Verba, Sidney (ur.) (1980). The Civic Culture Revisited. Newbury Park, London i New Delhi. Almond, Gabriel A., Powel, Bingham G. (ur.) (1988). Comparative Politics Today. A World View. Glenview. Alonso, Sonia, Maravall, Jos Mara (2001). Democratizacin en la periferia europea. Revista Espaola de Ciencia Poltica. 5: 7-47. Alonso, Sonia, Ruiz-Rufino, Rubn (2007). Political Representation and Ethnic Conflict in New Democracies. European Journal of Political Research. (46) 2: 237-267. Alyushin, Alexey (1995). Political Consequences of Parliamentary Rules: Russia. East European Constitutional Review. (4) 2: 61-66. Amnesty International (2004). Thailand: Memorandum on Human Rights Concerns, Index: ASA 39/013/2004. Anderson, Leslie E., Dodd, Lawrence C. (2005). Learning Democracy. Citizen Engagement and Electoral Choice in Nicaragua, 1990-2001. Chicago. Andreatta, Filippo (2005). Democrazia Politica Internazionale: Pace democratica e democratizzazione del sistema internazionale. Rivista Italiana di Scienza Politica. (35) 2: 213-234. Anek, Laothamatas (1992). Business Associations and the New Political Economy of Thailand: from Bureaucratic Polity to Liberal Corporatism. Boulder i Oxford. Anek, Laothamatas (1996). A Tale of Two Democracies: Conflicting Perceptions of Elections and Democracy in Thailand. U: Taylor, R. H. (ur.). The Politics of Elections in Southeast Asia. Cambridge, New York i Melbourne, 201-223. Anusorn, Limmanee (1998). Thailand. U: Sachsenrder, Wolfgang, Frings, Ulrike (ur.). Political Party and Democratic Development in East and Southeast Asia. God. I: Southeast Asia. Aldershot, 403-448. Arase, David (1994). Japans Foreign Policy and Asian Democratization. U: Friedman, Edward (ur.). The Politics of Democratization. Generalizing East Asian Experiences. Boulder, CO, 81-102. Arendt, Hannah (1951). The Origins of Totalitarianism. New York. Arendt, Hannah (1955). Elemente und Ursprnge totaler Herrschaft. Frankfurt na Majni (njem. prijevod). Arenhvel, Mark (2000). Demokratie und Erinnerung. Der Blick zurck auf Diktatur und Menschenrechtsverbrechen. Frankfurt na Majni. Arenhvel, Mark (2003). Konkurrierende Narrative zu Nation, Staat und Demokratie in Indonesien. U: Bendel, Petra, Croissant, Aurel, Rb, Friedbert W. (ur.). Demokratie und Staatlichkeit. Systemwechsel zwischen Staatsreform und Staatskollaps. Opladen, 183-202.

417

Arias-Salgado, Rafael (1988). Planung und Improvisation im Proze des bergangs zur Demokratie in Spanien. Zeitschrift fr Parlamentsfragen. (19) 3: 315-322. Aristoteles (1970). Politik. Zrich. Armingeon, Klaus (1994). Staat und Arbeitsbeziehungen. Opladen. Auw, David C. L. (1994). Political Evolution in Post-Martial Law in Taiwan: Issues, Problems, and Prospects. Issues & Studies. (30) 6: 1-16. Axt, Heinz-Jrgen (1994). Verzgerter Wandel und innovationshemmende Regulativmuster. Politische Institutionen in Griechenland. U: Papalekas, Johannes Chr. (ur.). Institutionen und institutioneller Wandel in Sdosteuropa. Mnchen, 87-100. Bakker, Jan Willem (1997). The Philippine Justice System. The Independence and Impartiality of the Judiciary and Human Rights from 1986 till 1997. Leiden. Balbi, Carmen Rosa (1997). Politics and Trade Unions in Peru. U: Cameron, Maxwell A., Mauceri, Philip (ur.). The Peruvian Labyrinth: Polity, Society, Economy. Pennsylvania, 134-151. Ballestrem, Karl Graf (1995). Aporien der Totalitarismus-Theorie. U: Jesse, Eckhard (ur.). Totalitarismus im 20. Jahrhundert. Bonn, 237-251. Barnes, Samuel i dr. (1979). Political Action. Mass Participation in Five Western Democracies. Beverly Hills i London. Barr, Robert R. (2003). The Persistence of Neopopulism in Peru? From Fujimori to Toledo. Third World Quarterly. (24) 6: 1161-1178. Barrios, Harald (1997). Das politische System Spaniens. U: Ismayr, Wolfgang (ur.): Die politischen Systeme Westeuropas. Opladen, 549588. Bass, Gary J. (2004). Jus post bellum. Philosophy and Public Affairs. (32) 4: 384-412. Becerra, Ricardo, Salazar, Pedro, Woldenberg, Jos (2000). La mecnica del cambio poltico en Mxico. Elecciones, partidos y reformas. Mxico. Becker, Sebastian (1998). Verfassungswandel in Polen: Ein Vergleich der sozialistischen Verfassung von 1952 mit der demokratischen Verfassung von 1997. Mainz (magistarski rad). Becker, Michael, Lauth, Hans-Joachim, Pickel, Gert (ur.) (2001). Rechtsstaat und Demokratie. Wiesbaden. Beetham, David (1994). Key Principles and Indices for a Democratic Audit. U: Beetham, David (ur.). Defining and Measuring Democracy. London, Thousand Oaks i New Delhi, 25-43. Beichelt, Timm (1996). Die Konsolidierungschancen des russischen Parteiensystems. Osteuropa. 6: 597-609. Beichelt, Timm (2004). Autocracy and Democracy in Belarus, Russia and Ukraine. U: Croissant, Aurel, Merkel, Wolfgang (ur.). Consolidated or Defective Democracy? Problems of Regime Change, Special Issue of Democratization. (11) 5: 113-132. Bell, Daniel, Brown, David, Jayasuriya, Kanishka, Jones, David M. (1995). Towards Illiberal Democracy in Pacific Asia. Basingstoke i London.

418

Bendel, Petra (1997). Parteien, Parteiensysteme und Demokratisierung in Zentralamerika: El Salavador, Guatemala, Honduras und Nicaragua im Vergleich. U: Merkel, Wolfgang, Sandschneider, Eberhard (ur.). Systemwechsel 3. Parteien im Transformationsprozess. Opladen, 215250. Bendel, Petra (2000). Zivilgesellschaftliche Organisation und Partizipation jenseits des Anti-Parteien-Effekts? U: Hengstenberg, Peter, Kohut, Karl, Maihold, Gnther (ur.). Zivilgesellschaft in Lateinamerika. Interessenvertretung und Regierbarkeit. Frankfurt na Majni, 127-140. Bendel, Petra, Krennerich, Michael (1996). Zentralamerika: Die schwierige Institutionalisierung. U: Merkel, Wolfgang, Sandschneider, Eberhard, Segert, Dieter (ur.). Systemwechsel 2. Die Institutionalisierung der Demokratie. Opladen, 315-340. Bendel, Petra, Krennerich, Michael (2000). Zivilgesellschaft und demokratische Transformation in Zentralamerika. U: Merkel, Wolfgang (ur.). Systemwechsel 5: Zivilgesellschaft und Transformation. Opladen, 273-294. Bendel, Petra, Croissant, Aurel, Rb, Friedbert W. (ur.) (2002). Zwischen Demokratie und Diktatur. Zur Konzeption und Empirie demokratischer Grauzonen. Opladen. Berg-Schlosser, Dirk, De Meur, Gisle (1996). Conditions of Authoritarianism, Fascism, and Democracy in Inter-War Europe. Systematic Matching and Contrasting of Cases for Small N Analysis. Comparative Political Studies. 2: 423-468. Berensztein, Sergio (2004). Hacia un nuevo diseo institucional: gobernabilidad democrtica y reformas polticas en Argentina. U: Hofmeister, Wilhelm (ur.). Reformas polticas en Amrica Latina. Rio de Janeiro, 25-63. Bernales, Enrique (1996). La Constitucin de 1993. Anlisis comparado. Lima. Bernecker, Walther L. (1985). Gewerkschaftsbewegung und Staatssyndikalismus in Spanien. Frankfurt na Majni.. Bernecker, Walther L. (1988). Spaniens Geschichte seit dem Brgerkrieg. Mnchen. Bernecker, Walther L. (1990). Spanien und Portugal zwischen Regimebergang und stabilisierter Demokratie. Aus Politik und Zeitgeschichte. 51: 15-28. Bernedo Alvarado, Jorge (1998). Visin integral del sindicalismo en el Per. U: CIEDLA (ur.): El sindicalismo ante los procesos de cambio econmico y social en Amrica Latina. Buenos Aires, 239-296. Bertelsmann Stiftung (ur.) (2004). Bertelsmann Transformation Index 2003. Auf dem Weg zur marktwirtschaftlichen Demokratie. Gtersloh. Bertelsmann Stiftung (ur.) (2005). Bertelsmann Transformation Index 2006. Auf dem Weg zur marktwirtschaftlichen Demokratie. Gtersloh. Bertelsmann Stiftung (ur.) (2007). BRI (Bertelsmann Reform Index) 2008. Gtersloh.

419

Beyme, Klaus von (1968). Die verfassungsgebende Gewalt des Volkes. Tbingen. Beyme, Klaus von (1970). Das politische System Italiens. Stuttgart. Beyme, Klaus von (1977). Gewerkschaften und Arbeitsbeziehungen in kapitalistischen Lndern. Mnchen i Zrich. Beyme, Klaus von (1982). Parteien in westlichen Demokratien. Mnchen. Beyme, Klaus von (1984). Der Neokorporatismus neuer Wein in alte Schluche. Geschichte und Gesellschaft. (10): 211-233. Beyme, Klaus von (1990). Transition to Democracy or Anschlu? The Two Germanies and Europe. Government and Opposition. 2: 170-191. Beyme, Klaus von (1991). Theorie der Politik im 20. Jahrhundert. Frankfurt na Majni. Beyme, Klaus von (1993). Das politische System der Bundesrepublik Deutschland nach der Vereinigung. Mnchen. Beyme, Klaus von (1994a). Systemwechsel in Osteuropa. Frankfurt na Majni. Beyme, Klaus von (1994b). Anstze zu einer Theorie der Transformation der ex-sozialistischen Lnder Osteuropas. U: Merkel, Wolfgang (ur.). Systemwechsel 1. Theorien, Anstze und Konzeptionen. Opladen, 141172. Beyme, Klaus von (1997). Parteien im Proze der demokratischen Konsolidierung. U: Merkel, Wolfgang, Sandschneider, Eberhard (ur.). Systemwechsel 3. Parteien im Transformationsproze. Opladen, 23-56. Beyme, Klaus von (1999). Die parlamentarische Demokratie: Entstehung und Funktionsweise 1989-1999. Wiesbaden (3. izd.). Beyme, Klaus von (2000). Parteien im Wandel. Von den Volksparteien zu den professionalisierten Whlerparteien. Wiesbaden. Beyme, Klaus von (2001). Russland zwischen Anarchie und Autokratie. Wiesbaden. Beyme, Klaus von, Nohlen, Dieter (1995). Systemwechsel. U: Nohlen, Dieter (ur.): Lexikon der Politik. Sv. 1: Politische Theorien. Mnchen, 636649. Biberaj, Elez (1992). Albania: The Last Domino. U: Banac, Ivo (ur.). Eastern Europe in Revolution. Ithaca i London, 188-206. Bieber, Horst (1975). Portugal. Hannover. Bionat, Marvin P. (1998). How to Win (or Lose) in Philippine Elections. Anvil. Birle, Peter (1995). Argentinien: Unternehmer, Staat und Demokratie. Frankfurt na Majni. Birle Peter (2000). Zivilgesellschaft in Sdamerika Mythos und Realitt. U: Merkel, Wolfgang (ur.). Systemwechsel 5: Zivilgesellschaft und Transformation. Opladen, 231-272. Birle, Peter (2002). Parteien und Parteiensystem in der ra Menem Krisensymptome und Anpassungsprozesse. U: Birle, Peter, Carreras, Sandra (ur.). Argentinien nach zehn Jahren Menem Wandel und Kontinuitt. Frankfurt na Majni, 213-242. Bizberg, Iln (1999). Las Transformaciones del Poder Poltico en Mxico. Revista Mexicana de Sociologa. (61) 3: 139-161.

420

Bizberg, Iln (2003). Estado, organizaciones corporativas y democracia. U: Aziz, Alberto (ur.). Mxico al inicio del siglo XXI: democracia, ciudadana y desarrollo. Mxico. Blondel, Jean, Mller-Rommel, Ferdinand (2001). Cabinets in Eastern Europe. London. Blondel, Jean, Mller-Rommel, Ferdinand, Malov, Darina (2007). Governing New European Democracies. Houndsmills/Basingstoke. Bckenfrde, Ernst (1994). Die verfassungsgebende Gewalt des Volkes ein Grenzbegriff des Verfassungsrechts. U: Preu, Ulrich K. (ur.). Zum Begriff der Verfassung. Frankfurt na Majni, 58-82. Bodemer, Klaus, Carreras, Sandra (1997). Die politischen Parteien im demokratischen Transitionsund Konsolidierungsproze in Sdamerika. U: Merkel, Wolfgang, Sandschneider, Eberhard (ur.). Systemwechsel 3. Parteien im Transformationsprozess. Opladen, 171213. Bodemer, Klaus, Nolte, Detlef (1999). Politischer Umbruch in Venezuela. Der Wahlsieg von Hugo Chvez und seine Folgen. Institut fr Iberoamerika-Kunde Hamburg (ur.). Brennpunkt Lateinamerika 01-99. Boeckh, Andreas (1988). Die Schuldenkrise und die Krise des brokratischen Entwicklungsstaates in Venezuela. Politische Vierteljahresschrift. (29) 4: 636-655. Boeckh, Andreas (2001). Venezuela auf dem Weg zu einem autoritren Neopopulismus? WeltTrends. (29) 8: 79-96. Boeckh, Andreas, Hrmann, Marion (1992). Venezuela. U: Nohlen, Dieter, Nuscheler, Franz (ur.). Handbuch der Dritten Welt. Sv. 2: Sdamerika. Bonn, 510-536. Booth, John A. (1998). The Somoza Regime in Nicaragua. U: Chehabi, Houchang E., Linz, Juan J. (ur.). Sultanistic Regimes. Baltimor i London, 132-152. Borkenau, Franz (1940). The Totalitarian Enemy. New York. Bos, Ellen (1996a). Die Rolle von Eliten und kollektiven Akteuren in Transitionsprozessen. U: Merkel, Wolfgang (ur.). Systemwechsel 1. Theorien, Anstze und Konzeptionen. Opladen (2. izd.), 81-109. Bos, Ellen (1996b). Verfassungsgebungsproze und Regierungssystem in Russland. U: Merkel, Wolfgang, Sandschneider, Eberhard, Segert, Dieter (ur.). Systemwechsel 2. Die Institutionalisierung der Demokratie. Opladen, 179-212. Bos, Ellen (2004). Verfassungsgebung und Systemwechsel. Die Institutionalisierung von Demokratie im postsozialistischen Europa. Wiesbaden. Bos, Ellen, von Steinsdorff, Silvia (1997). Zu viele Parteien zu wenig System: zur verzgerten Entwicklung eines Parteiensystems im postsowjetischen Russland. U: Merkel, Wolfgang, Sandschneider, Eberhard (ur.). Systemwechsel 3. Parteien im Transformationsproze. Opladen, 101-142.

421

Boyd, Carolyn P., Boyden, James M. (1985). The Armed Forces and the Transition to Democracy in Spain. U: Lancaster, Thomas D., Prevost, Gary (ur.). Politics and Change in Spain. New York, 94-124. Bracher, Karl Dietrich (1955). Die Auflsung der Weimarer Republik. Eine Studie zum Problem des Machtzerfalls in der Demokratie. Stuttgart. Bracher, Karl Dietrich (1969). Die deutsche Diktatur. Entstehung Struktur Folgen des Nationalsozialismus. Kln. Bracher, Karl Dietrich (1976). Zeitgeschichte. Kontroversen um Faschismus, Totalitarismus, Demokratie. Mnchen. Bracher, Karl Dietrich (1989). Wertorientierung als Problem deutscher Demokratie. U: Bleek, Wilhelm, Maull, Hans (ur.). Ein ganz normaler Staat?. Mnchen, 21-26. Bracher, Karl Dietrich, Funke, Manfred, Jacobsen, Hans-Adolf (ur.) (1986). Nationalsozialistische Diktatur 1933-1945. Bonn. Bradley, John F. N. (1992). Czechoslovakias Velvet Revolution: A Political Analysis. Boulder, CO. Braga da Cruz, Manuel (1994). O Presidente da Repblica na Gnese e Evolucao do Governo Portugues. Anlise Social. (24): 97-125. Braun, Michael (1994). Italiens politische Zukunft. Frankfurt na Majni. Brie, Michael (1996). Ruland: Das Entstehen einer delegierten Demokratie. U: Merkel, Wolfgang, Sandschneider, Eberhard, Segert, Dieter (ur.). Systemwechsel 2. Die Institutionalisierung der Demokratie. Opladen, 143-178. Brock, Lothar, Geis, Anna, Mller, Harald (2006). Democratic Wars. Looking at the Dark Side of Democratic Peace. Houndmills. Broszat, Martin (1969). Der Staat Hitlers. Mnchen. Brou, Pierre, Tmime, Emile (1975). Revolution und Krieg in Spanien. Frankfurt na Majni.. Brown, Andrew (1997). Locating Working-Class Power. U: Hewison, Kevin (ur.). Political Change in Thailand: Democracy and Participation. London i New York, 163-179. Brown, Andrew, Frenkel, Stephen (1993). Union Unevenness and Insecurity in Thailand. U: Frenkel, Stephen (ur.). Organized Labor in the AsiaPacific Region: A Comparative Study of Trade Unionism in Nine Countries. Ithaca, 82-107. Bruneau, Thomas C. (1983). Popular Support for Democracy in PostRevolutionary Portugal. U: Graham, Lawrence S., Wheeler, Douglas L. (ur.). Portugal: The Revolution and Its Consequences. Madison, 21-42. Bruneau, Thomas, MacLeod, Alex (1986). Politics in Contemporary Portugal. Boulder, CO. Brunner, Georg (1979). Vergleichende Regierungslehre. Sv. 1, Paderborn, Mnchen, Zrich i Be. Brunner, Georg (1991). Die neue Verfassung der Republik Ungarn: Entstehungsgeschichte und Grundprobleme. Jahrbuch fr Politik. 1: 297-319.

422

Brunner, Georg (1993). Die Verfassungsordnung. U: Brunner, Georg (ur.). Ungarn auf dem Weg der Demokratie. Bonn, 42-86. Brunner, Georg (ur.) (1995). Verfassungs- und Verwaltungsrecht der Staaten Osteuropas (VSO). Berlin. Brunner, Georg (1996). Prsident, Regierung und Parlament. Machtverteilung zwischen Exekutive und Legislative. U: Luchterhand, Otto (ur.). Neue Regierungssysteme in Osteuropa und der GUS. Berlin, 63-114. Brusis, Martin (2008). Indirekte Effekte der EU-Beitrittskonstellation fr die Demokratien in Beitrittslndern. U: Erdmann, Gero, Kneuer, Marianne (ur.). Externe Faktoren der Demokratisierung. Baden-Baden: Nomos, 195212. Brzezinski, Mark F. (1993). Poland: Constitutionalism within Limits. East European Constitutional Review. (2) 2: 38-43. Budge, Ian, Keman, Hans (1990). Parties and Democracy. Oxford. Buendia, Rizal G. (1994). The Philippines. U: Mahmood, Norma (ur.). Rethinking Political Development in Southeast Asia. Kuala Lumpur, 81115. Bugrova, Irina (1995). Political Actors and Channels of Interest Articulation in the Republic of Belarus. U: Segbers, Klaus, De Spiegeleire, Stephan (ur.). Post-Soviet Puzzles. Mapping the Political Economy of the Former Soviet Union. God. III, Baden-Baden, 685-708. Bhlmann, Marc, Merkel, Wolfgang, Weels, Bernhard (2007). Quality of Democracy. Democracy Barometer for Established Democracies, NCCR Working Paper. Zrich/Berlin. Bulmer-Thomas, Victor (1990). Nicaragua since 1930. U: Bethell, Leslie (ur.). The Cambridge History of Latin America. Sv. 7: Latin America since 1930. Mexico, Central America and the Caribbean. Cambridge, 317-366. Bunce, Valerie (2003). Rethinking Recent Democratization: Lessons from the Postcommunist Experience. World Politics. (55) 2: 167-192. Bunce, Valerie, Wolchik, Sharon (2005). Bringing down Dictators: American Democracy Promotion and Electoral Revolutions in Postcommunist Eurasia. Michigan: http://sitemaker.umich.edu/comparative.speaker.series/files/bunceAmeri can democracypromotion.pdf. Bnte, Marco (2000). Probleme der demokratischen Konsolidierung in Thailand. Hamburg. Burchardt, Hans-Jrgen (2004). Das soziale Elend des Hugo Chvez: Die Wirtschafts- und Sozialpolitik der Fnften Republik. U: Diehl, Oliver, Muno, Wolfgang (ur.). Venezuela unter Chvez Aufbruch oder Niedergang?. Frankfurt na Majni, 99-125. Burnell, Peter (ur.) (2000). Democracy Assistance. International Co-operation for Democratisation. London: Frank Cass Publishers. Burnell, Peter (2000). Democracy Assistance: The State of the Discourse. U: Burnell, Peter (ur.). Democracy Assistance. International Co-operation for Democratisation. London: Frank Cass Publishers, 333.

423

Burnell, Peter (2004). Democracy Promotion: The Elusive Quest for Grand Strategies. Internationale Politik und Gesellschaft (IPG). (3): 100-116. Burnell, Peter (2005). Political Strategies of External Support for Democratization. Foreign Policy Analysis. (1) 3: 361-384. Burnell, Peter (2006). Globalising Party Politics in Emerging Democracies. U: Burnell, Peter (ur.). Globalising Democracy. Party Politics in Emerging Democracies. Abington, 1-15. Burnell, Peter (2007). Does International Democracy Promotion Work?. Bonn: Deutsches Institut fr Entwicklungspolitik, 17. Burnell, Peter (2008a). International Democracy Promotion: A Role for Public Goods Theory?. Contemporary Politics. (14) 1: 37-52. Burnell, Peter (2008b). From Evaluating Democracy Assistance to Appraising Democracy Promotion. Political Studies. 56: 414434. Burt, Jo-Marie (2004). State Making against Democracy. The Case of Fujimoris Peru. U: Burt, Jo-Marie, Mauceri, Philip (ur.). Politics in the Andes. Identity, Conflict, Reform. Pittsburgh, 247-268. Burton, Michael G., Gunther, Richard, Higley, John (1992). Introduction: Elite Transformations and Democratic Regimes. U: Higley, John, Gunther, Richard (ur.). Elites and Democratic Consolidation in Latin America and Southern Europe. Cambridge, New York i Melbourne, 1-38. Burton, Michael G., Higley, John (1987). Elite Settlement. American Sociological Review. (52): 295-306. Caciagli, Mario (1988). Klientelismus versus wei und rot. Die Zersplitterung der politischen Kultur Italiens. U: Namuth, Michaela (ur.). Modell Italien?. Stuttgart, 39-50. Caldern Alzati, Enrique, Cazs, Daniel (ur.) (1996). Las elecciones presidenciales de 1994. Mxico. Callahan, William A. (1998). Imaging Democracy. Reading the Events of May in Thailand. Singapur i London. Callahan, William A. (2000). Pollwatching, Elections and Civil Society in Southeast Asia. Singapur i Aldershot. Cansino, Csar (2000). La transicin mexicana 1977-2000. Mxico. Carillo, Ulises, Lujambio, Alonso (1998). La incertidumbre constitucional. Gobierno dividido y aprobacin presupuestal en la LVII Legislatura del congreso mexicano, 1997-2000. Revista Mexicana de Sociologa. (60) 2: 239-263. Carothers, Thomas (1997). Democracy Assistance: The Question of Strategy. Democratization. (4) 3: 109-132. Carothers, Thomas (1999). Aiding Democracy Abroad The Learning Curve. Washington, DC: Carnegie Endowment for International Peace. Carothers, Thomas (2002). The End of the Transition Paradigm. Journal of Democracy. (13) 1: 5-21. Carothers, Thomas (2003). Promoting Democracy and Fighting Terror. Foreign Affairs. (82) 1: 84-97. Carothers, Thomas (2004a). Critical Mission Essays on Democracy Promotion. Washington, DC.

424

Carothers, Thomas (2004b). Political Party Aid, paper prepared for the Swedish International Development Agency. Washington, DC. Carothers, Thomas (ur.) (2006a). Promoting the Rule of Law Abroad: In Search of Knowledge. Washington, DC. Carothers, Thomas (2006b). Confronting the Weakest Link. Aiding Political Parties in New Democracies. Washington, DC: Carnegie Endowment for International Peace. Carothers, Thomas (ur.) (2006c). Promoting the Rule of Law Abroad. In Search of Knowledge. Washington, DC. Carothers, Thomas (2007). The Sequencing Fallacy. Journal of Democracy. (18) 3: 12-27. Carothers, Thomas (2009). Democracy Assistance: Political vs. Developmental. Journal of Democracy. (20) 1: 5-19. Carothers, Thomas, Ottaway, Marina (ur.) (2000). Funding Virtue Civil Society Aid and Democracy Promotion. Washington, DC: Carnegie Endowment for International Peace. Carrasquero, Jos Vicente (2004). Gobernabilidad democrtica y reformas polticas en Venezuela. U: Hofmeister, Wilhelm (ur.). Reformas polticas en Amrica Latina. Rio de Janeiro, 397-440. Carreras, Sandra (2002). Instabilitt als Konstante? Entwicklungslinien Argentiniens im 20. Jahrhundert. U: Birle, Peter, Carreras, Sandra (ur.). Argentinien nach zehn Jahren Menem Wandel und Kontinuitt. Frankfurt na Majni, 19-51. Carri, Alejandro (1996). La Corte Suprema y su independencia. Buenos Aires. Catalano, Ana Mara, Novick, Marta (1997). Wirtschaftliche Modernisierung und gewerkschaftliche Strategien in Argentinien: Erneuerung oder taktische Anpassung?. U: Dombois, Rainer i dr. (ur.). Neoliberalismus und Arbeitsbeziehungen in Lateinamerika. Frankfurt na Majni, 149-167. Catn, Matthias (2007). Effective Party Assistance. Stronger Parties for Better Democracy. Policy Paper, International Institute for Democracy and Electoral Assistance (IDEA), November 2007, Stockholm. Cavarozzi, Marcelo (1987). Autoritarismo y Democracia (1955-1983). Buenos Aires. Cedermann, Lars-Erik, Gleditsch, Kristian S. (2004). Conquest and Regime Change: An Evolutionary Model of the Spread of Democracy and Peace. International Studies Quarterly. (48) 3: 603-629. Celoza, Albert F. (1997). Ferdinand Marcos and the Philippines: The Political Economy of Authoritarianism. Westport. Chai-anan, Samudavanija (1995). Thailand: A Stable Semidemocracy. U: Diamond. Larry, Linz, Juan J., Lipset, Seymour Martin (ur.). Politics in Developing Countries. Comparing Experiences with Democracy. London i Boulder, CO (2. izd.), 323-369. Chai-anan, Samudavanija (1997). Old Soldiers Never Die, They are Just Bypassed: The Military, Bureaucracy and Globalisation. U: Hewison, Kevin (ur.). Political Change in Thailand: Democracy and Participation. London i New York, 42-58.

425

Chaiwat, Khamchoo, Stern, Aaron (2005). Thailand: The Primacy of Prosperity in Democracy. U: Inoguchi, Takashi i dr. (ur.). Values and Life Styles in Urban Asia. A Cross-Cultural Analysis and Scorebook Based on the Asia Barometer Survey of 2003. Mexico City, 79-102. Chang, Mao-kuei (1996). Political Transformation and the Ethnization of Politics in Taiwan. U: Schubert, Gunther, Schneider, Axel (ur.). Taiwan an der Schwelle zum 21. Jahrhundert. Hamburg, 135-153. Chao, Linda, Myers, Ramon H. (1998). The First Chinese Democracy. Political Life in the Republic of China on Taiwan. Baltimore i London. Cheibub, Jos Antonio, Limongi, Fernando (2002). Democratic Institutions and Regime Survival: Parliamentary and Presidential Democracies Reconsidered. Annual Review of Political Science. 5: 151-179. Chen, Shyuh Jer (1997). The Determinants of Union Growth in Taiwan: An Empirical Study. Issues & Studies. (33) 3: 110-120. Cheng, Tun-jen, Womack, Brantly (1996). General Reflections on Informal Politics in East Asia. Asian Survey. (36) 3: 320-337. Chen, Tun-jen, Chou, Tein-cheng (2000). Informal Politics in Taiwan. U: Dittmer, Lowell, Fukui, Haruhiro, Lee, Peter N. S. (ur.). Informal Politics in East Asia. Cambridge, New York i Melbourne, 42-66. Chen, Tun-jen, Haggard, Stephan (2001). Democracy and Deficits in Taiwan: The Politics of Fiscal Policy 1986-1996. U: Haggard, Stephan, D. McCubbins, Mathews (ur.). Presidents, Parliaments and Policy. Cambridge, New York, Oakleigh, Madrid i Cape Town, 183-225. Chesterman, Simon (2001). Just War or Just Peace? Humanitarian Intervention and International Law. Oxford, pogl. 3. Chiu, Hungdah (1993). Constitutional Development and Reform in the Republic of China on Taiwan. Issues & Studies. (29) 1: 1-38. Choi, Yearn Hong, Lee, Yearn Ho (1995). Political Reform and the Government-Business (Chaebol) Relationship in South Korea. Korea Observer. (26) 1: 39-63. Chong, Jong-sup (2000). Political Power and Constitutionalism. U: Yoon, Dae-kyu (ur.). Recent Transformations in Korean Law and Society. Seoul, 11-33. Chu, Godwin C. (1993). Modernization versus Revolution. Cultural Change in Korea and China. Seoul. Chu, J. J. (1993). Political Liberalization and the Rise of Taiwanese Labour Radicalism. Journal of Contemporary Asia. (23) 2: 173-188. Chu, Yin Wah (1996). Democracy and Organized Labor in Taiwan. Asian Survey. (36) 5: 495-510. Chu, Yun-han, Diamond, Larry, Shin, Doh Chull (2001). Halting Progress in Korea and Taiwan. Journal of Democracy. (12) 1: 122-136. Chu, Yun-han, Lin, Jih-wen (2001). Political Development in 20th-Century Taiwan: State-Building, Regime Tranfsformation and the Construction of National Identity. The China Quarterly. (165): 102-130. Chung, Eun Sung (1989). Transition to Democracy in South Korea. Political Studies. (37) 1: 25-38.

426

Clarke, Gerhard (1993). Peoples Power? Non-Governmental Organisations and Philippine Politics since 1986. Philippine Quarterly of Culture & Society. 23 (3): 231-256. Clarke, Gerald (1998). The Politics of NGOs in South-East Asia. Participation and Protest in the Philippines. London. Cohen, Jean, Arato, Andrew (1992). Civil Society and Political Theory. Cambridge i London. Colomer, Josep M. (1991). Transitions by Agreement: Modeling the Spanish Way. American Political Science Review. (85): 1283-1302. Colomer, Josep M. (1995a). Game Theory and the Transition to Democracy: The Spanish Model. Aldershot i Brooksfield. Colomer, Josep M. (1995b). Strategies and Outcomes in Eastern Europe. Journal of Democracy. (6) 2: 74-86. Colomer, Josep M., Pascual, Margot (1994). The Polish Games of Transition. Communist and Post-Communist Studies. (27) 3: 275-294. Conaghan, Catherine M. (2005). Fujimori's Peru. Deception in the Public Sphere. Pittsburgh. Coppedge, Michael (1994a). Venezuela: Democratic despite Presidentialism. U: Linz, Juan J. Linz, Valenzuela, Arturo (ur.). The Failure of Presidential Democracy. The Case of Latin America. Sv. 2. Baltimore i London, 322-347. Coppedge, Michael (1994b). Strong Parties and Lame Ducks. Presidential Partyarchy and Factionalism in Venezuela. Stanford. Coronle, Sheila S. (ur.) (1998). Pork & Other Perks: Corruption & Governance in the Philippines. Quezon City. Cotler, Julio (1994). Poltica y sociedad en el Per. Lima. Cotler, Julio (1998). La articulacin y los mecanismos de representacin de las organizaciones empresariales. Lima. Cotler, Julio (1998a). Los empresarios y las reformas econmicas en el Per. Lima. Cotler, Julio (2005). Bolivia Ecuador Per, 2003-2004: tempestad en los Andes? Real Instituto Elcano, Documento de Trabajo 51. Cotton, James (1992). Understanding the State in South Korea: Bureaucratic Authoritarianism or State Autonomy Theory?. Comparative Political Studies. (24) 4: 512-531. Cox, Gary W. (1996). Is the Single Nontransferable Vote Superproportional? Evidence from Japan and Taiwan. American Journal of Political Science. (40) 3: 740-755. Crawford, Gordon (2002). Evaluating Democracy Assistance: The inadequacy of numbers and the promise of participation, paper prepared for the conference on Combining Qualitative and Quantitaive Methods in Development Research. University of Wales, Swansea, July, 1-2, 2002. Crisp, Brian F. (1997). Presidential Behavior in a System with Strong Parties: Venezuela 1958-1995. U: Mainwaring, Scott, Shugart, Soberg Matthew (ur.). Presidentialism and Democracy in Latin America. Cambridge, 160-198.

427

Crisp, Brian F. (2000). Democratic Institutional Design. The Powers and Incentives of Venezuelan Politicians and Interest Groups. Stanford. Croissant, Aurel (1997a). Demokratisierung in Sdkorea: Die Rolle der Gewerkschaften und Unternehmerverbnde. Asien. (64): 5-21. Croissant, Aurel (1997b). Genese, Funktion und Gestalt von Parteiensystemen in jungen asiatischen Demokratien. U: Merkel, Wolfgang, Sandschneider, Eberhard (ur.). Systemwechsel 3. Parteien im Transformationsproze. Opladen, 293-337. Croissant, Aurel (1997c). Sdkorea: Schwierigkeiten auf dem Weg zur konsolidierten Demokratie. U: Pickel, Gert, Pickel, Susanne, Jacobs, Jrg Jacobs (ur.). Demokratie: Entwicklungsformen und Erscheinungsbilder im interkulturellen Vergleich. Frankfurt na Odri i Bamberg, 245-269. Croissant, Aurel (1997d). Politische Transformation in Sdkorea und der Beitrag der Zivilgesellschaft. U: Lauth, Hans-Joachim, Merkel, Wolfgang (ur.). Zivilgesellschaft im Transformationsproze: Lnderstudien zu Mittelost- und Sdeuropa, Asien, Afrika, Lateinamerika und Nahost. Mainz, 150-176. Croissant, Aurel (1998a). Machtwechsel im Zeichen der Krise: Die 15. Prsidentschaftswahl und die Konsolidierung der Demokratie in Sdkorea. Asien. (68): 36-58. Croissant, Aurel (1998b). Politischer Systemwechsel in Sdkorea. Hamburg. Croissant, Aurel (2000). Zivilgesellschaft und Transformation in Ostasien. U: Merkel, Wolfgang (ur.). Systemwechsel 5. Zivilgesellschaft und Transformation. Opladen, 335-372. Croissant, Aurel (2000). Zivilgesellschaft und Transformation in Ostasien. U: Merkel, Wolfgang (ur.). Systemwechsel 5. Die Rolle der Zivilgesellschaft. Opladen, 335-372. Croissant, Aurel (2000/2001). Delegative Demokratie und Prsidentialismus in Sdkorea und auf den Philippinen. WeltTrends. (29): 115-143. Croissant, Aurel (2001). Korea (Republic of Korea). U: Nohlen, Dieter, Grotz, Florian Grotz, Hartmann, Christof (ur.). Elections in Asia and the Pacific. A Data Handbook. Sv. II: South East Asia, East Asia, and the South Pacific. Oxford, 411-481. Croissant, Aurel (2002a). Von der Transition zur defekten Demokratie. Demokratische Entwicklung in den Philippinen, Sdkorea und Thailan., Wiesbaden. Croissant, Aurel (2002b). Die Zhmung der Widerspenstigen. Zivile Kontrolle und das Militr im demokratischen Sdkorea. Korea Forum. (10) 1: 17-21. Croissant, Aurel (2002c). Einleitung: Demokratische Grauzonen Konturen und Konzepte eines Forschungszweiges. U: Bendel, Petra, Croissant, Aurel, Rb, Friebert W. (ur.). Zwischen Demokratie und Diktatur. Zur Konzeption und Empirie demokratischer Grauzonen. Opladen, 9-54. Croissant, Aurel (2002d). Electoral Politics in Southeast and East Asia: Comparative Perspectives. U: Croissant, Aurel, Bruns, Gabi, John,

428

Marei (ur.). Electoral Politics in Southeast and East Asia. Singapur, 321-369. Croissant, Aurel (2002e). Majoritarian and Consensus Demoracy, Electoral Systems, and Democratic Consolidation. Asian Perspective. (26) 2: 539. Croissant, Aurel (2003). Das Politische System Sdkoreas, U: Dericks, Claudia, Heberer, Thomas (ur.). Einfhrung in die politischen Systeme in Ostasiens. Opladen, 225-270. Croissant, Aurel (2005). Unrest in Southern Thailand. Contemporary Southeast Asia. (27) 1: 21-44. Croissant, Aurel (2006a). International Interim Governments, Democratization, and Post-conflict Peace-Building: Lessons from Cambodia and East Timor. Strategic Insights (V) 1: http://www.ccc.nps.navy.mil/si/2006/Jan/croissantJan06.asp; 28.08. 2006. Croissant, Aurel (2006b). Conclusion: Electoral Politics in Southeast Asia. U: Croissant, Aurel, Martin, Beate (ur.). Between Consolidation and Crisis. Elections and Democracy in Five Nations in Southeast Asia. Mnster, 329-384. Croissant, Aurel (2008). The Perils and Promises of Democratization through United Nations Transitional Authority Lessons from Cambodia and East Timor. U: Grimm, Sonja, Merkel, Wolfgang (ur.). Special Issue of Democratization War and Democratization: Legality, Legitimacy and Effectiveness. (15) 3: 649-668. Croissant, Aurel, Merkel, Wolfgang, Sandschneider, Eberhard (1998). Verbnde und Verbndesysteme im Transformationsproze: Ein zusammenfassender Vergleich. U: Merkel, Wolfgang, Sandschneider, Eberhard (ur.). Systemwechsel, Bd. 4: Die Rolle von Verbnden im Transformationsproze. Opladen, 329-356. Croissant, Aurel, Lauth, Hans-Joachim Lauth, Merkel, Wolfgang (2000). Zivilgesellschaft und Transformation: ein internationaler Vergleich. U: Merkel, Wolfgang (ur.). Systemwechsel. Sv. 5: Zivilgesellschaft und Transformation. Opladen, 9-49. Croissant, Aurel, Puhle, Hans-Jrgen Puhle, Sandschneider, Eberhard (2001). Die wirtschaftliche und politische Transformation in Sdkorea, Taiwan und Uruguay. U: Weidenfeld, Werner (ur.). Den Wandel gestalten Strategien der Transformation. Sv. 1. Gtersloh, 107-151. Croissant, Aurel, Dosch, Jrn (2001). Old Wine in New Bottlenecks? Elections in Thailand under the 1997 Constitution, Leeds East Asia Papers. Br. 63. Department of East Asian Studies, University of Leeds. Croissant, Aurel, Bruns, Gabriele, John, Marei (ur.) (2002). Electoral Politics in Southeast Asia. Singapur. Croissant, Aurel, Merkel, Wolfgang (ur.) (2004). Consolidated or Defective Democracy? Problems of Regime Change. Special Issue of Democratization. (11) 5.

429

Croissant, Aurel, Pojar, Daniel ml. (2005). The Parliamentary Election in Thailand, February 2005. Electoral Studies. (25) 1: 184-191. Croissant, Aurel, Martin, Beate (ur.) (2006). Between Consolidation and Crisis. Elections and Democracy in Five Nations in Southeast Asia. Mnster. Cummings, Bruce (1997). Koreas Place in the Sun. A Modern History. New York i London. Cutright, Phillips (1963). National Political Development. Its Measurement and Social Correlates. U: Polsby, Nelson W., Dentler, Robert A., Smith, Pauls A. (ur.). Politics and Social Life. Boston, 569-581. Dahl, Robert (1971). Polyarchy. Participation and Opposition. New Haven i London. Dahl, Robert (1989). Democracy and its Critics. New Haven. Dahrendorf, Ralf (1992). Die Zukunft der Brgergesellschaft. U: Guggenberger, Bernd, Hansen, Klaus (ur.). Die Mitte. Vermessungen in Politik und Kultur. Opladen, 74-83. Dauderstdt, Michael (1988). Schwacher Staat und schwacher Markt. Politische Vierteljahresschrift. (29): 433-453. Dvila, Jos (2000). Demokratie und Korruption in Mittelamerika: Der Fall Jarqun in Nicaragua. KAS-Auslandsinformationen. 3: 33-54. De Felice, Renzo (1969). Le interpretazioni del fascismo. Bari. De Mesquita, Bruce B., Morrow, James D., Siverson, Randolph M., Smith, Alastair (1999). An Institutional Explanantion of the Democratic Peace. American Political Science Review. (93) 4: 791-807. Delbrck, Jost (1999). Effektivitt des UN-Gewaltverbots. Bedarf es einer Modifikation der Reichweite des Art. 2 (4) UNO-Charta? Die Friedenswarte. (74) 1-2: 139-158. Deppe, Rainer, Tatur, Melanie (1997). Transformationssequenzen und Gewerkschaftskonstellationen in Polen und Ungarn. U: Dittrich, Eckhard, Frstenberg, Friedrich, Schmidt, Gert (ur.). Kontinuitt im Wandel. Betriebe und Gesellschaften Zentraleuropas in der Transformation. Mnchen, 131-154. Deppe, Rainer, Tatur, Melanie (2002). Rekonstruktion und Marginalisierung. Transformationsprozesse und Gewerkschaften in Polen und Ungarn. Frankfurt na Majni. Der Fischer Taschenbuch Verlag (1991). Der Fischer Weltalmanach 91. Zahlen, Daten, Fakten. Frankfurt na Majni. De Zeeuw, Jeroen (2005). Projects Do not Create Institutions: The Record of Democracy Assistance in Post-Conflict Societies. Democratization. (12) 4: 481-504. Di Palma, Giuseppe (1977). Surviving Without Governing. The Italian Parties in Parliament. Berkeley. Di Palma, Giuseppe (1990). To Craft Democracies. An Essay on Democratic Transitions. Berkeley. Diamandouros, Nikiforos P. (1986). Regime Change and the Prospects for Democracy. U: O'Donnell, Guillermo, Schmitter, Philippe C.,

430

Whitehead, Laurence (ur.). Transition from Authoritarian Rule: Southern Europe. Baltimore, 138-164. Diamandouros, Nikiforos P. (1997). Southern Europe: A Third Wave Success Story. U: Diamond, Larry i dr. (ur.). Consolidating the Third Wave Democracies. Themes and Perspectives. Baltimore i London, 3-25. Diamond, Larry (1993). The Globalization of Democracy. U: Slater, Robert O., Schulz, Barry M., Dorr, Stephen R. (ur.). Global Transformation and the Third World. Boulder i London, 31-70. Diamond, Larry (1996). Is the Third Wave Over?. Journal of Democracy. (7) 3: 20-37. Diamond, Larry (1997). The End of the Third Wave and the Global Future of Democracy. Reihe Politikwissenschaft. Br. 45. Institut fr Hhere Studien, Be. Diamond, Larry (ur.) (2001). The Global Divergence of Democracies. Baltimore. Diamond, Larry (2008). The Spirit of Democracy: The Struggle to Build Free Societies Throughout the World. New York: Times Books. Diamond, Larry, Plattner, Marc F. (ur.) (2002).Democracy after Communism. Baltimore. Diamond, Larry, Morlino, Leonardo (2004). The Quality of Democracy. An Overview. Journal of Democracy. (15) 4: 14-25. Diamond, Larry i dr. (ur.) (1997): Consolidating the Third Wave Democracies. Themes and Perspectives. Baltimore. Diehl, Oliver, Muno, Wolfgang (2004). Nach dem Referendum: Sieg fr die Revolution Aufbruch in Venezuela? U: Diehl, Oliver, Muno, Wolfgang (ur.). Venezuela unter Chvez Aufbruch oder Niedergang? Frankfurt na Majni, 167-174. Dimitras, Panayote E. (1987). Changes in Public Attitudes. U: Featherstone, Kevin, Katsoudas, Dimitrios K. (ur.). Political Change in Greece: Before and After the Colonels. London, 64-84. Dittrich, Eckhard (1997). Der ausgehandelte Kapitalismus Arbeitsbeziehungen in Polen, Ungarn und Bulgarien. U: Dittrich, Eckhard, Frstenberg, Friedrich, Schmidt, Gert (ur.). Kontinuitt im Wandel. Betriebe und Gesellschaften Zentraleuropas in der Transformation. Mnchen, 117-130. Djiwandono, J. Soedjati (1998).Civil-Military Relations in Indonesia: The Case of ABRIs Dual Function. U: Mares, David R. (ur.). CivilMilitary Relations: Building Democracy and Regional Security in Latin America, Southern Asia, and Central Europe. Boulder i Oxford, 45-69. Dobbins, James F., McGinn, John G., Crane, Keith, Jones, Seth G., Lal, Rollie, Rathmell, Andrew, Swanger, Rachel, Timils, Anga (2003). Americas Role in Nation-Building. From Germany to Iraq. Washington, DC: Rand Corporation. Dolan, Ronald E., Worden, Robert L. (ur.) (1992). Japan: A Country Study. Washington, DC (5. izd.).

431

Domaschke, Cornelia (1997). Das Parteiensystem Albaniens. U: Segert, Dieter, Stss, Richard, Niedermayer, Oskar (ur.). Parteiensysteme in postkommunistischen Gesellschaften Osteuropas. Opladen, 264-284. Domnguez, Jorge (1999). The Transformation of Mexicos Electoral and Party Systems, 1988-97: An Introduction. U: Domnguez, Jorge, Poir, Alejandro (ur.). Toward Mexicos Democratization. New York i London, 1-23. Dong, Wonmo (1995). Regional Cleavage in South Korean Politics. Korea Observer. (26) 2: 1-27. Dosch, Jrn (2000). Indonesien: Autoritre Klientelstrukturen und wirtschaftliche Entwicklung. U: Dosch, Jrn, Faust, Jrg (ur.). Die konomische Dynamik politischer Herrschaft. Das pazifische Asien und Lateinamerika. Opladen, 212-233. Downs, Anthony (1968). An Economic Theory of Democracy. New York. Doyle, Michael W. (1983). Kant, Liberal Legacies and Foreign Affairs, Part I. Philosophy and Public Affairs. (12) 3: 205-235. Doyle, Michael W. (1986). Liberalism and World Politics. American Political Science Review. (80) 4: 1151-1169. Doyle, Michael W. (1997). Ways of War and Peace. New York. Doyle, Michael W. (2005). Three Pillars of the Liberal Peace. American Political Science Review. (99) 3: 463-466. Dunn, John (1992). Democracy. The Unfinished Journey. Oxford. Duverger, Maurice (1980). A New Political System Model: Semi-Presidential Government. Journal of Political Research. 8: 165-187. EECR (East European Constitutional Review) (1997). Constitution Watch: Poland. 1: 20-22. Easton, David (1965). A Systems Analysis of Political Life. New York. Eccleston, Bernard (1993). State and Society in Post-War Japan. Cambridge. Eckstein, Harry, Gurr, Ted R. (1975). Patterns of Authority: A Structural Basis for Political Inquiry. New York. Eisenstadt, Todd (1999). La Justicia Electoral en Mxico: De Contradiccin en S a Norma Jurdica en una Dcada. Un Anlisis de Casos de la Evolucin de los Tribunales Federales Electorales de Mxico 19881997. U: Henrquez, Orozco, Jsus, Jos de (ur.). Justicia Electoral en el Umbral del Siglo XXI. Memoria del III Congreso Internacional de Derecho Electoral. Mxico, 988-1050. Eisenstadt, Todd (2000). Eddies in the Third Wave: Protracted Transitions and Theories of Democratization. Democratization. (7) 3: 3-24. Elster, Jon (1979). Ulysses and the Sirens. Cambridge. Elster, Jon (1988). Consequences of Constitutional Choice: Reflections on Tocqueville. U: Elster, Jon, Slagstad, Rune (ur.). Constitutionalism and Democracy. Cambridge, 81-101. Elster, Jon (1990). The Necessity and Impossibility of Simultaneous Economic and Political Reform. U: Polszajski, Piotr (ur.). Philosophy of Social Choice. Varava, 309-316.

432

Elster, Jon (1993). Constitution Making in Eastern Europe: Rebuilding the Boat in the Open Sea. Public Administration. (71) 1/2: 167-217. Elster, Jon (1994). Die Schaffung von Verfassungen: Analyse der allgemeinen Grundlagen. U: Preu, Ulrich K. (ur.). Zum Begriff der Verfassung. Frankfurt na Majni, 37-57. Elster, Jon (2004). Closing the Books: Transitional Justice in Historical Perspective. Cambridge. Elster, Jon, Offe, Claus, Preu, Ulrich K. (1998). Institutional Design in Postcommunist Societies. Rebuilding the Ship at Sea. Cambridge. Emmerson, Donald (1999). A Tale of Three Countries. Journal of Democracy. (10) 4: 35-54. Eng, Peter (1997). Thai Democracy: The People Speak. Washington Quarterly. (20) 4: 169-189. Ensignia, Jaime (2004). Die chilenische Gewerkschaftsbewegung nach der Diktatur. U: Imbusch, Peter, Messner, Dirk, Nolte, Detlef (ur.). Chile heute. Politik, Wirtschaft, Kultur. Frankfurt na Majni, 127-139. Ensignia, Jaime, Nolte, Detlef (ur.) (1992). Modellfall Chile? Ein Jahr nach dem demokratischen Neuanfang. Hamburg. Erdmann, Gero (2004). Party Research: The Western European Bias and the African Labyrinth. Democratization. (11) 3: 6387. Erdmann, Gero (2008). Parteienfrderung im Kontext von Transitions- und Parteienforschung. U: Erdmann, Gero, Kneuer, Marianne (ur.). Externe Faktoren der Demokratisierung. Baden-Baden: Nomos, 235260. Erdmann, Gero, Kneuer, Marianne (2008). Externe Faktoren der Demokratisierung: Forschungsperspektiven und Entwicklungspotenzial. U: Erdmann, Gero, Kneuer, Marianne (ur.). Externe Faktoren der Demokratisierung. Baden-Baden: Nomos, 319 338. European Council of Ministers (2006). The EU Approach to Democracy Promotion in External Relations: Food for Thought. Online: http://www.democracy assistance.eu (besucht: 12.12.2007). European Values Study Group and World Values Survey Association (2000). Madrid, Tillburg i Kln. Fakiolas, Rossetos (1987). Interest Groups: An Overview. U: Featherstone, Kevin, Katsoudas, Dimitrios (ur.). Political Change in Greece. London i Sidney, 174-188. Falter, Jrgen W. (1991). Hitlers Whler. Mnchen. Far Eastern Economic Review (1987-1991). Asia Yearbook. Hongkong, http//www. feer.com (02.07.1997). Farber, Henry S., Gowa, Joanne (1997). Common Interests or Common Polities? Reinterpreting the Democratic Peace. Journal of Politics. (59) 2: 393-417. Farneti, Paolo (1983). Il sistema dei partiti in Italia 1946-1979. Bologna. Farrington, John, Lewis, David J. (ur.) (1993). Non-Governmental Organizations and the State in Asia. London i New York.

433

Faust, Jrg (2000). Politische konomie der mexikanischen Peso-Krise. Verteilungskoalitionen im historischen Lngsschnitt. U: Boris, Dieter i dr. (ur.). Finanzkrisen im bergang zum 21. Jahrhundert: Probleme der Peripherie oder globale Gefahr? Marburg, 205-240. Faust, Jrg (2001). Aufstieg und Niedergang der mexikanischen Autokratie. U: Bodemer, Klaus, Nolte, Detlef, Sangmeister, Hartmut (ur.). Lateinamerika-Jahrbuch 2001. Hamburg, 57-81. Faust, Jrg (2006). Die Dividende der Demokratie: Politische Herrschaft und wirtschaftliche Produktivittsentwicklung. Politische Vierteljahresschrift. (47) 1: 62-83. Faust, Jrg, Muno, Wolfgang (1998). konomische Reformen versus Demokratie. Die Beispiele Costa Rica, Mexiko und Venezuela. WeltTrends. 20: 127-150. Faust, Jrg, Dirk Messner (2007). Organizational challenges for an effective aid architecture: traditional deficits, the Paris Agenda and beyond. Bonn: Deutsches Institut fr Entwicklungspolitik (Discussion Paper 20/2007) Faust, Jrg, Stefan Leiderer (2008). Zur Effektivitt und politischen konomie der Entwicklungszusammenarbeit. PVS Politische Vierteljahresschrift. (49) 1: 326. Feith, Herbert (1962). The Decline of Constitutional Democracy in Indonesia. Ithaca. Fernndez, Mario (1998). El sistema poltico chileno: caractersticas y tendencias. U: Toloza, Cristin, Lahera, Eugenio (ur.). Chile en los noventa. Santiago de Chile, 27-51. Finer, Samuel E. (1962). The Man on Horseback. The Role of the Military in Politics. London. Finkel, Steven E., Prez-Lin, Anbal, Seligson, Mitchell A. (2007). The Effects of U.S. Foreign Assistance on Democracy Building, 19902003. World Politics. (59) 3: 404-439. Fish, Steven (1995). The Advent of Multipartism in Russia, 1993-1995. PostSoviet Affairs. (11) 4: 340-383. Fishman, Robert (1990). Rethinking State and Regime: Southern Europes Transition to Democracy. World Politics. 3: 422-440. Foth, Hans-Peter (1991). Der Kongre der Philippinen. Ein Beitrag zum Parlamentarismus in der Dritten Welt. Hamburg. Foth, Hans-Peter (1996). Landreformpolitik auf den Philippinen: Die ra Aquino. Hamburg. Fraenkel, Ernst (1957). Parlamentarisches Regierungssystem. U: Bracher, Karl-Dietrich Bracher, Fraenkel, Ernst (ur.). Staat und Politik, Frankfurt na Majni, 223-238. Fraenkel, Ernst (ur.) (1962). Staat und Politik. Frankfurt na Majni. Fraenkel, Ernst (1974). Der Doppelstaat. Frankfurt na Majni i Kln (engl. The Dual State, New York, 1941). Freedom House (razliite godine). http://www.freedomhouse.org/

434

Freedom House (1995). Freedom in the World. The Annual Survey of Political Rights and Civil Liberties, 1994-1995. New York. Freedom House (1996). Freedom in the World. The Annual Survey of Political Rights and Civil Liberties, 1995-1996. New York. Freedom House (2002). Freedom in the World, 2001-2002. (http://www.freedom.org; 12/08/2002) Freedom House (2003). (http://www.freedomhouse.org/reports/century.html). Freedom House (2004). Freedom House 2003 Annual Report. (http://www.freedomhouse. org/research/specreports/ar2003.pdf). Freedom House (2005). Freedom in the World. Country Ratings 1972-2005. http://www.freedomhouse.org/uploads/fiw/FIWAllScores.xls (Download: 22. Januar 2006). Freedom House (2007). Freedom in the World. Country Ratings 1972-2007. http://www.freedomhouse.org/uploads/fiw/FIWAllScores.xls (Download: 8. Oktober 2007). Freise, Matthias (2004). Externe Demokratiefrderung in postsozialistischen Transformationsstaaten, Schriftenreihe der Stipendiatinnen und Stipendiaten der Friedrich-Ebert-Stiftung. Bd. 27, Berlin/Hamburg/Mnster: LIT Verlag. Friedrich, Carl Joachim (ur.) (1954). Totalitarianism. Proceedings of a Conference held at the American Academy of Arts and Sciences, March 1953. Cambridge, Mass. Friedrich, Carl Joachim (1957). Totalitre Diktatur (u suradnji sa Zbigniewom Brzezinskim). Stuttgart. Friedrich, Carl Joachim, Brzezinski, Zbigniew (1968). Die allgemeinen Merkmale der totalitren Diktatur. U: Seidel, Bruno, Jenkner, Siegfried (ur.). Wege der Totalitarismusforschung. Darmstadt, 600-617. Fritsche, Peter (1987). Die politische Kultur Italiens. Frankfurt na Majni. Frye, Timothy (1997). A Politics of Institutional Choice: Post-Communist Presidencies. Comparative Political Studies. (30) 5: 523-552. Fukuyama, Francis (1992). Das Ende der Geschichte. Wo stehen wir?. Mnchen. Fukuyama, Francis (1995). Confucianism and Democracy. Journal of Democracy. (6) 2: 20-33. Funke, Manfred (1988). Republik im Untergang. Die Zerstrung des Parlamentarismus als Vorbereitung der Diktatur. U: Bracher, Karl Dietrich, Funke, Manfred, Jacobson, Hans-Adolf Jacobson (ur.). Die Weimarer Republik 1918-1933. Politik. Wirtschaft. Gesellschaft. Frankfurt na Majni, 505-532. Furtak, Robert K. (1996). Zum Verhltnis von Staatsprsident und Regierung in postkommunistischen Staaten. U: Luchterhand, Otto (ur.). Neue Regierungssysteme in Osteuropa und der GUS. Probleme der Ausbildung stabiler Machtinstitutionen. Berlin. Gabanyi, Anneli Ute (1997). Das Parteiensystem Rumniens. U: Segert, Dieter, Stss, Richard, Niedermayer, Oskar (ur.). Parteiensysteme in postkommunistischen Gesellschaften Osteuropas. Opladen, 181-236.

435

Gabriel, Oscar W. (1992). Politische Einstellungen und politische Kultur. U: Gabriel, Oskar W. (ur.). Die EG-Staaten im Vergleich. Opladen, 95-134. Gallagher, Tom (1995). Democratization in the Balkans: Challenges and Prospects. Democratization. (2) 3: 337-361. Gallagher, Tom (1996). A Feeble Embrace: Romanias Engagement with Democracy, 1989-1994. Journal of Communist Studies and Transition Politics. (12) 2: 145-172. Galtung, Johan (1996). Democracy: Dictatorship = Peace: War?. U: Galtung, Johan. Peace by Peaceful Means: Peace and Conflict, Development and Civilisation. London, 49-59. Ganslandt, Herbert R. (1990). Politische Kultur und politisches System in Griechenland. Aus Politik und Zeitgeschichte. 51: 29-38. Gargarella, Roberto (1996). La Justicia frente al Gobierno. Barcelona. Garlicki, Leszek Lech (1996). Das Verfassungsgericht im politischen Proze. U: Luchterhand, Otto (ur.). Neue Regierungssysteme in Osteuropa und der GUS. Probleme der Ausbildung stabiler Machtinstitutionen. Berlin, 275-310. Garretn, Manuel Antonio (1989). The Chilean Political Process. Boston. Garretn, Manuel Antonio (1991). La redemocratizacin poltica en Chile. Transicin, inauguracin y evolucin. Estudios Pblicos. 42: 101-133. Garretn, Manuel Antonio (1995). Redemocratization in Chile. Journal of Democracy. (6) 1: 146-158. Garretn, Manuel Antonio (1999). Chile 1997-1998: Las revanchas de la democratizacin incompleta. U: FLACSO (ur.). Entre la II Cumbre y la detencin de Pinochet. Chile 98, Santiago de Chile, 153-166. Garretn, Manuel Antonio (2004). De la transicin a los problemas de calidad en la democracia chilena. Revista Poltica. (42) (http://www.manuelantoniogarreton. esmartstudent.com/documentos/calidademoc.pdf; 28.01.2005). Gates, Scott, Strand, Harvard (2004). Military Intervention, Democratization, and Post-Conflict Political Stability. Ms. Montreal. Gerlich, Peter, Plasser, Fritz, Ulram, Peter A. (ur.) (1992). Regimewechsel. Demokratisierung und politische Kultur in Ost-Mitteleuropa. Be, Kln i Graz. Giddens, Anthony (1992). Die Konstitution der Gesellschaft. Frankfurt na Majni. Giddens, Anthony (1993). Sociology. Cambridge (2. izd.). Gills, Barry, Wilson, Richard L., Rocamora, Joel (1993). Low Intensity Democracy. U: Wilson, Richard L., Rocamora, Joel, Gills, (ur.). Low Intensity Democracy: Political Power in the New World Order. Boulder i London, 3-35. Giner, Salvador (1986). Political Economy, Legitimation, and the State in Southern Europe. U: O'Donnell, Guillermo, Schmitter, Philippe C., Whitehead, Laurence (ur.). Transitions from Authoritarian Rule: Southern Europe. Baltimore, 11-44.

436

Ginsburg, Tomas B. (2001). Confucian Constitutionalism: Globalization and Judicial Review in Korea and Taiwan. Ilinois Public Law and Legal Theory Research Papers Series, Research Paper br. 00-03. Girnius, Saulius (1997). The Political Pendulum Swings Back in Lithuania. Transition. (3) 2: 20-21. Glaener, Joachim (1994). Demokratie nach dem Ende des Kommunismus. Opladen. Gleditsch, Kristian S., Ward, Michael D. (1997). Double Take: A Reexamination of Democracy and Autocracy in Modern Polities. Journal of Conflict Resolution. (41) 3: 361-383. Gleditsch, Nils Petter, Christiansen, Lene Siljeholm, Hegre, Hrvard (2004). Democratic Jihad? Military Intervention and Democracy. Oslo. Gnauck, Gerhard, Harms, Michael (1997). Das Parteiensystem Russlands. U: Segert, Dieter Segert, Stss, Richard, Niedermayer, Oskar (ur.). Parteiensysteme in postkommunistischen Gesellschaften Osteuropas. Opladen, 285-339. Gtting, Ulrike (1998). Transformation der Wohlfahrtsstaaten in Mittel- und Osteuropa. Opladen. Grauwels, Stephan (1996). The Democratic Progressive Party at a Turning Point: From Radical Opposition to a Potential Coalition Partner. U: Schubert, Gunther, Schneider, Axel (ur.). Taiwan an der Schwelle zum 21. Jahrhundert. Hamburg, 61-85. Gray, Lawrence (1997). The Aftermath of Democratization in the Philippines: The Task of Consolidating Progress. U: Schmiegelow, Michle (ur.). Democracy in Asia. Frankfurt na Majni i New York, 453-473. Grvingholt, Jrn, Leininger, Julia, Schlumberger, Oliver (2009). Demokratiefrderung: Quo vadis?. Aus Politik und Zeitgeschichte. 8: 2833. Grayson, George W. (2003). Beyond the Mid-term Elections. Mexicos Political Outlook 2003-2006. Western Hemisphere Election Study Series, Center for Strategic and International Studies (CSIS), Washington, DC, listopad, (http://www.csis.org/americas/mexico/0310_grayson.pdf; 28.02.2005). Greifenhagen, Martin, Greifenhagen, Sylvia (1993). Ein schwieriges Vaterland. Zur politischen Kultur im vereinigten Deutschland. Mnchen i Leipzig. Grimm, Dieter (1991). Die Zukunft der Verfassung. Frankfurt na Majni: Suhrkamp. Grimm, Sonja (2008a). External Democratization after War: Success and Failure. U: Grimm, Sonja, Merkel, Wolfgang (ur.). Special Issue of Democratization: War and Democratization: Legality, Legitimacy and Effectiveness. (15) 3: 525-549. Grimm, Sonja (2008b). Demokratisierung von auen: Der Beitrag externer Akteure zur politischen Transformation nach Kriegen und Intervention. U: Erdmann, Gero, Kneuer, Marianne (ur.). Externe Faktoren der Demokratisierung. Baden-Baden: Nomos, 103126.

437

Grimm, Sonja (2009). Erzwungene Demokratie. Politische Neuordnung nach militrischer Intervention unter externer Aufsicht. (doktorska disertacija) Humboldt-Universitt zu Berlin. Grimm, Sonja, Merkel, Wolfgang (ur.) (2008). Special Issue of Democratization: War and Democratization: Legality, Legitimacy and Effectiveness. (15) 3. Grotius, Hugo ([1625] 1950). Hugo Grotius: De Jure Belli Ac Pacis Libri Tres. Drei Bcher vom Recht des Krieges und des Friedens. Paris 1625. Neuer deutscher Text und Einleitung von Walter Schtzel. Tbingen 1950, III. Grotz, Florian (1998). Dauerhafte Strukturprgung oder akrobatische Wahlarithmetik? Die Auswirkungen des ungarischen Wahlsystems in den 90er Jahren. Zeitschrift fr Parlamentsfragen. 4: 624-647. Gunther, Richard, Diamandouros, Nikiforos P., Puhle, Hans-Jrgen Puhle (ur.) (1995). The Politics of Democratic Consolidation. Southern Europe in Comparative Perspective. Baltimore. Gurr, Ted Robert (1974). Persistence and Change in Political Systems, 18001971. American Political Science Review. 68 (prosinac): 1482-1504. Gurr, Ted Robert, Jaggers, Keith, Moore, Will H. (1989). Polity II Codebook. University of Colorado (neobjavljeni rukopis). Gurr, Ted Robert, Jaggers, Keith, Moore, Will H. (1990). The Transformation of the Western State: The Growth of Democracy, Autocracy, and State Power since 1800. Studies in Comparative International Development. 25 (proljee): 73-108. Gutierrez, Eric (1994). The Ties that Bind. Quezon City. Gutierrez, Eric i dr. (1992). All in the Familiy. A Study of Elites and Power Relations in the Philippines. Quezon City. Habermas, Jrgen (1981). Theorie des kommunikativen Handelns. Frankfurt na Majni. Habermas, Jrgen (1990). Die nachholende Revolution. Frankfurt na Majni. Habermas, Jrgen (1992). Faktizitt und Geltung. Frankfurt na Majni. Habermas, Jrgen (1996a). ber den internen Zusammenhang von Rechtsstaat und Demokratie. U: Habermas, Jrgen (ur.). Die Einbeziehung des Anderen. Studien zur politischen Theorie. Frankfurt na Majni (2. izd.), 31-66. Habermas, Jrgen (1996b). Between Facts and Norms. Contributions to a Discourse Theory of Law and Democracy. Cambridge, MA: MIT Press. Hadenius, Axel (1992). Democracy and Development. Cambridge. Hadiwinata, Bob S. (2006a). The 2004 Parliamentary and Presidential Elections in Indonesia. U: Croissant, Aurel, Mertin, Beate (ur.). Between Consolidation and Crisis: Elections and Democracy in Five Nations in Southeast Asia. Mnster, 85-146. Hadiwinata, Bob S. (2006b). From Violence to Voting. Post-conflict Settlement and Democratization in Aceh. (neobjavljeni rukopis) Hadiwinata, Bob S., Schuck, Christoph (ur.) (2007). Democracy in Indonesia. The Challenge of Consolidation. Baden-Baden.

438

Hadley, Eleanor M. (1989). The Diffusion of Keynesian Ideas in Japan. U: Hall, Peter (ur.). The Political Power of Keynesian Ideas. Keynesianism across Nations. Cambridge. Hagopian, Frances, Mainwaring, Scott (ur.) (2005). The Third Wave of Democratization in Latin America: Advances and Setbacks. Cambridge. Hailbronner, Kay (2007). Der Staat und der Einzelne als Vlkerrechtssubjekte. U: Graf Vitzthum, Wolfgang (ur.). Vlkerrecht, 4. Aufl. Berlin. Halbeisen, Hermann (1982). Tangwai: Entwicklung und gegenwrtige Lage der Opposition in Taiwan. Zeitschrift fr Politik. (31) 2: 206-220. Halbeisen, Hermann (1992). Politische Reformen in Taiwan. Arbeitspapiere zur Politik Ostasiens 1, Ruhr-Universitt. Bochum. Haley, John O. (1995). Political Culture and Constitutionalism in Japan. U: Franklin, Daniel P. Franklin, Baun, Michael J. (ur.). Political Culture and Constitutionalism: A Comparative Approach. Armonk, 98-115. Hall, Peter, Soskice, David (ur.) (2001). Varieties of Capitalism. The Institutional Foundations of Comparative Advantage. Oxford. Halliday, Jon (1989). Japan unter amerikanischer Besatzung: Zwischenspiel und Neuordnung. U: Menzel, Ulrich (ur.). Im Schatten des Siegers: Japan. Sv. 2. Frankfurt na Majni, 99-185. Hammergren, Linn A. (1998). The Politics of Justice and Justice Reform in Latin America. The Peruvian Case in Comparative Perspective. Boulder. Han, In Sup (2000). A Dilemma of Public Prosecution of Political Corruption. U: Yoon, Dae-kyu (ur.). Recent Transformations in Korean Law and Society. Seoul, 363-377. Hanke, Stefanie (2001). Systemwechsel in Mali: Bedingungen und Perspektiven der Demokratisierung eines neopatrimonialen Systems. Hamburg: Institut fr Afrika-Kunde. Harfst, Philipp (2007). Wahlsystemwandel in Mittelosteuropa. Strategisches Design einer politischen Institution. Wiesbaden. Hartmann, Cristof (1999). Externe Faktoren im Demokratisierungsproze. Eine vergleichende Untersuchung afrikanischer Lnder. Opladen. Hartmann, Jrgen (1983). Politik und Gesellschaft in Japan, USA, Westeuropa: ein einfhrender Vergleich. Frankfurt na Majni. Hartmann, Jrgen (1992). Politik in Japan: Das Innenleben einer Weltwirtschaftsmacht. Frankfurt na Majni i New York. Haryumurti, Bambang (1999). Challenges of Change in Indonesia. Journal of Democracy. (10) 4: 69-83. Hasenclever, Andreas, Wagner, Wolfgang (2004). From the Analysis of a Separate Democratic Peace to the Liberal Study of International Conflict. International Politics. (41) 4: 465-471. Heck, Peter (1995). Taiwan vom Wirtschaftswunder zur kologischen Krise. Eine kritische Analyse. Hamburg.

439

Hedman, Eva-Lotta E. (2001). The Philippines: not so Military, not so Civil. U: Alagappa, Muthiah (ur.). Coercion and Governance. The Declining Political Role of the Military in Asia. Stanford, 165-187. Heilmann, Sebastian (1998). Politische Institutionen und wirtschaftliche Strukturreformen. Eine vergleichende Analyse der chinesischen und russischen Transformationspolitik. Mnster (habilitacijski rad).. Heinz, Wolfgang S. (2001a). Neue Demokratien und Militr in Lateinamerika. Die Erfahrungen in Argentinien und Brasilien (1983-1999). Frankfurt na Majni. Heinz, Wolfgang S. (2001b). Militrs und Demokratie in Indonesien. NordSd aktuell. 1: 119-128. Held, David (1987). Models of Democracy. Cambridge i Oxford. Helgesen, Geir (1998). Democracy and Authority in Korea. The Cultural Dimension in Korean Politics. Richmond. Heller, Herrmann (1928). Demokratie und soziale Homogenitt. U: Heller, Herrmann. Gesammelte Schriften. Sv. 2. Leiden. Hellinger, Daniel C. (1991). Venezuela. Tarnished Democracy. Boulder. Herberg, Mirko (2002). Auf dem Weg zu einer neuen Verfassung? Indonesien-Information 1 (http://home.snafu.de/watchin/II_Feb_02/neuVerfass.html; 14.08. 2002). Hernandez, Carolina G. (1991). Political Development in the Philippines. U: Robinson, Thomas W. (ur.). Democracy and Development in East Asia: Taiwan, South Korea and the Philippines. Lanham i London, 171-193. Hernandez, Carolina G. (1997). The Military and Constitutional Change. Problems and Prospects in a Redemocratized Philippines. Public Policy. (1) 1: 42-61 Hernndez Rodrguez, Rogelio (2004). Instituciones y gobernabilidad democrtica. La experiencia mexicana. U: Hofmeister, Wilhelm (ur.). Reformas polticas en Amrica Latina. Rio de Janeiro, 277-305. Herrera Zniga, Ren (1996). Der Wandel des politischen Systems in Nicaragua. U: Hofmeister, Wilhelm, Thesing, Josef (ur.). Der Wandel politischer Systeme in Lateinamerika. Frankfurt na Majni, 279-300. Herz, John D. (ur.) (1982). From Dictatorship to Democracy: Coping with the Legacies of Authoritarianism and Totalitarianism. Westport. Heuser, Robert (1993). Verfassungsreform in Taiwan. Jahrbuch des ffentlichen Rechts. (41): 659-682. Hewison, Kevin (1996). Political Oppositions and Regime Change in Thailand. U: Rodan, Garry (ur.). Political Oppositions in Industrialising Asia. London i New York, 72-95. Hewison, Kevin (1997). Introduction: Power, Oppositions and Democratization. U: Hewison, Kevin (ur.). Political Change in Thailand: Democracy and Participation. London i New York, 1-21. Hewison, Kevin (2003). The Politics of Neo-Liberalism: Class and Capitalism in Contemporary Thailand. City University of Hong Kong SEARC Working Papers Series br. 44. Hongkong.

440

Hewison, Kevin, Brown, Andrew (1994). Labour and Unions in an Industrialising Thailand. Journal of Contemporary Asia. (24) 4: 483514. Hewison, Kevin, Rodan, Garry (1996). The Ebb and Flow of Civil Society and the Decline of the Left in Southeast Asia. U: Rodan, Garry (ur.). Political Oppositions in Industrialising Asia. London i New York, 4072. Higley, John, Gunther, Richard (ur.) (1992). Elites and Democratic Consolidation in Latin America and Southern Europe. Cambridge. Higley, John, Huang, Tong-yi Huang, Lin, Tse-min (1998). Elite Settlements in Taiwan. Journal of Democracy. (9) 2: 148-164. Hillenbrand, Olaf, Kempe, Iris (2002). Der schwerfllige Riese. Wie Russland den Wandel gestalten soll. Gtersloh. Hillman, Richard S. (1994). Democracy for the Privileged. Crisis and Transition in Venezuela. Boulder, CO. Hine, David (1993). Governing Italy. The Politics of Bargained Pluralism. Oxford. Hippler, Jochen (2008). Democratization after Civil Wars Key Problems and Experiences. U: Grimm, Sonja, Merkel, Wolfgang (ur.). Special Issue of Democratization: War and Democratization: Legality, Legitimacy and Effectiveness. (15) 3: 550-569. Hirschman, Albert O. (1970). Exit, Voice and Loyalty: Responses to Decline in Firms, Organizations, and States. Cambridge. Hirschman, Albert O. (1982). Shifting Involvements: Private Interest and Public Action. Princeton. Hirschman, Albert O. (1988). Engagement und Enttuschung. ber das Schwanken der Brger zwischen Privatwohl und Gemeinwohl. Frankfurt na Majni. Hffe, Otfried (1999). Demokratie im Zeitalter der Globalisierung. Mnchen: C. H. Beck. Hffe, Otfried (2000). Humanitre Intervention? Rechtsethische berlegungen. U: Merkel, Reinhard (ur.). Der Kosovo-Krieg und das Vlkerrecht. Frankfurt na Majni, 167-186. Hoffer, Frank (1994). Umbruch ohne Aufbruch. Beobachtungen zum Wandel industrieller Beziehungen in Russland. WSI-Mitteilungen. 8: 507-515. Hoffer, Frank (1996). Russland. U: Wolfgang Lecher, Optenhgel, Uwe (ur.). Wirtschaft, Gesellschaft und Gewerkschaften in Mittel- und Osteuropa. Kln, 194-215. Holmes, Stephen (1993/94). Superpresidentialism and its Problems. East European Constitutional Review. (2-3) 4-1: 123-126. Hong, Joon-Hyung (2000). Administrative Law in the Institutionalized Administrative State. U: Yoon, Dae-kyu (ur.). Recent Transformations in Korean Law and Society. Seoul, 47-73. Horowitz, Donald L. (1993). Comparing Democratic Systems. U: Diamond, Larry,. Plattner, Marc F. (ur.). The Global Resurgence of Democracy. Baltimore, 127-133.

441

Hsiao, Michael Hsin Huang (1990). Emerging Social Movements and the Rise of a Demanding Civil Society in Taiwan. Australian Journal of Chinese Affairs. 24 (srpanj): 163-180. Hsiao, Michael Hsin Huang (1994). Political Liberalization and the Farmers Movement in Taiwan. U: Friedman, Edward (ur.). The Politics of Democratization: Generalizing East Asian Experience. Boulder, CO, 202-218. Hsieh, John Fuh-sheng (2001). Whither the Kuomintang?. The China Quarterly. (168): 930-944. Huang, Te-fu, Yu, Ching-hsin (1999). Developing a Party System and Democratic Consolidation. U: Tsang, Steve, Tien, Hung-mao (ur.). Democratization in Tiawan: Implications for China. Houndmills i London, 85-101. Huh, Young (1989). Die Grundzge der neuen koreanischen Verfassung von 1987. Jahrbuch des ffentlichen Rechts der Gegenwart. (38): 565-602. Huh, Young (1997). Sechs Jahre Verfassungsgerichtsbarkeit in der Republik Korea. Jahrbuch des ffentlichen Rechts der Gegenwart. (9) 45: 535555. Huh, Young (2000a). Zur neueren Entwicklung des Verfassungsrechts in der Republik Korea. Jahrbuch des ffentlichen Rechts der Gegenwart. (48): 471-489. Huh, Young (2000b). Parteienstaatlich-reprsentative Demokratie und die Wahl. Public Law. (28) 2: 56-72. Huhle, Rainer (1998). Peru Von der Entlegitimierung der Demokratie zur Autorisierung des Autoritarismus. U: Schubert, Gunter, Tetzlaff, Rainer, (ur.). Blockierte Demokratien in der Dritten Welt. Opaden, 67115. Human Rights Watch (2006a). Lost in Transition. Bold Ambitions, Limited Results for Human Rights under Fox. New York. (http://hrw.org/reports/2006/mexico0506/ mexico0506web.pdf; 25.05.2006). Human Rights Watch (2006b). Too High a Risk. The Human Rights Cost of the Indonesian Militarys Economic Activities. New York. Huneeus, Carlos (1981). Der Zusammenbruch der Demokratie in Chile. Eine vergleichende Analyse. Heidelberg. Huneeus, Carlos (1987). La transicin a la democracia en Chile. Sntesis. 1: 215-272. Huneeus, Carlos (1990). Ein Schlsselereignis fr den bergang zur Demokratie: Die Niederlage General Pinochets im Plebiszit vom 5. Oktober 1988. Lateinamerika. Analysen, Daten, Dokumentation. 15: 516. Huneeus, Carlos (1995). En defensa de la transicin: el primer gobierno de la democracia en Chile. U: Nohlen, Dieter (ur.). Democracia y neocrtica en Amrica Latina. En defensa de la transicin. Frankfurt na Majni, 192-224.

442

Huntington, Samuel P. (1968). Political Orders in Changing Societies. New Haven i London. Huntington, Samuel P. (1991). The Third Wave. Democratization in the Late Twentieth Century. Oklahoma. Huntington, Samuel P. (1993). The Clash of Civilizations. Foreign Affairs. (72) 3: 22-49. Huntington, Samuel P. (1996a). Democracy for the Long Haul. Journal of Democracy. (7) 2: 3-13. Huntington, Samuel P. (1996b). The Clash of Civilizations and the Remaking of World Order. New York: Simon & Schuster. Huntington, Samuel P. (2002). What We Are Fighting For: A Letter from America. New York. Hutchcroft, Paul (1998). Booty Capitalism. The Politics of Banking in the Philippines. Ithaca i London. Hutchcroft, Paul (1999). After the Fall: Prospects for Political and Insitutional Reform in Post-Crisis Thailand and the Philippines. Govenment and Opposition. (34) 4: 473-497. ICFTU (International Confederation of Free Trade Unions) (2000). Internationally-Recognised Core Labour Standards in Korea. Report for the WTO General Council Review of Trade Policies of the Republic of Korea. eneva, 26-28. rujna (rukopis). ILO (International Labour Organization) (razliita godita). Yearbook of Labour Statistics. Genf: ILO. ILO (International Labour Organization) (2007). Laborsta Internet. http//laborsta.ilo.org/ (22.06.2007). Imbusch, Peter (1995). Unternehmer und Politik in Chile. Frankfurt na Majni. Imbusch, Peter (2004). Unternehmer und ihre Verbnde als gesellschaftliche Akteure. U: Imbusch, Peter, Messner, Dirk, Nolte, Detlef (ur.). Chile heute. Politik, Wirtschaft, Kultur. Frankfurt na Majni, 105-125. IMF (International Monetary Fund) (2007). International Financial Statistics. http://ifs. apdi.net/imf/logon.aspx (11.06.2007). Inglehart, Ronald F. (1977). The Silent Revolution. Changing Values and Political Styles among Western Publics. Princeton. Inglehart, Ronald F. (2006). East European Value Systems in Global Perspective. U: Klingemann, Hans-Dieter, Fuchs, Dieter, Zielonka, Jan (ur.). Democracy and Political Culture in Eastern Europe. Abingdon i New York, 67-84. Inglehart, Ronald F., Welzel, Christian (2005). Modernization, Cultural Change and Democracy. The Human Development Sequence. New York. International Crisis Group (2001a). Indonesias Presidential Crisis, February 21, 2001 (http://www.crisisweb.org; 01.08.2002). International Crisis Group (2001b). Indonesias Presidential Crisis: The Second Round, May 22, 2001 (http://www.crisisweb.org; 01.08.2002).

443

Isensee, Josef (1992). Schlubestimmung des Grundgesetzes. U: Isensee, Josef, Kirchhof, Paul (ur.). Staatsrecht fr die Bundesrepublik Deutschland, Band VII. Heidelberg. Paragraph 166. Ismayr, Wolfgang (ur.) (1997). Die politischen Systeme Westeuropas. Opladen. Ismayr, Wolfgang (ur.) (2004a). Die politischen Systeme Osteuropas. Opladen (2. izd.). Ismayr, Wolfgang (2004b). Die politischen Systeme Osteuropas im Vergleich. U: Ismayr, Wolfgang (ur.). Die politischen Systeme Osteuropas. Opladen (2. izd.), 9-70. Jackisch, Carlota (2000). Reprsentativittskrise des politischen Systems in Argentinien. U: Hengstenberg, Peter, Kohut, Karl, Maihold, Gnther (ur.). Zivilgesellschaft in Lateinamerika. Interessenvertretung und Regierbarkeit. Frankfurt na. Majni, 195-203. Jacobs, Bruce J. (1981). Political Opposition and Taiwans Political Future. The Australian Journal of Chinese Affairs. 6: 21-44. Jaggers, Keith, Gurr, Ted Robert (1995). Transition to Democracy: Tracking Democ-racys Third Wave with the Polity III Data. Journal of Peace Research. 32 (studeni): 469-482. Jamhari (1999). Islamic Political Parties: Threats or Prospects? U: Forrester, Geoff (ur.). Post-Soeharto Indonesia: Renewal or Chaos?. Singapur i Leiden, 181-186. Jennewein, Marga, Larishov, Kristina (1996). Tschechische Republik. Gtersloh, 217-240. Jesse, Eckhard (ur.) (1995). Totalitarismus im 20. Jahrhundert. Bonn. Joyner, Christopher C. (2002). The United Nations: Strenghtening an International Norm. U: Schraeder, Peter J. (ur.). Exporting Democracy. Rethoric vs. Reality. Boulder i London: Lynne Rienner, 147-172. Kang, Chi Wong (1992). The Pros and Cons of the Political Choice between the Presidential System and the Cabinet System for Koreas Political Development. Korea & World Affairs. (16) 4: 695-713. Kant, Immanuel ([1795] 2005). Zum ewigen Frieden. Stuttgart. Kaplan, Robert (1997). Was Democracy Just a Moment?. The Atlantic Monthly. (280) 6: 55-80. Karl, Terry L. (1986). Petroleum and Political Pacts: The Transition to Democracy in Venezuela. U: O'Donnell, Guillermo, Schmitter, Philippe C. Schmitter, Whitehead, Laurence (ur.). Transitions from Authoritarian Rule: Latin America. Baltimore i London, 196-219. Karl, Terry L. (1995). The Hybrid Regimes of Central America. Journal of Democracy. (6) 3: 72-86. Karl, Terry L., Schmitter, Philippe C. (1991). Modes of Transition in Latin America, Southern and Eastern Europe. International Social Science Journal. 128: 269-285. Kasapovi, Mirjana, Nohlen, Dieter (1996). Wahlsysteme und Systemwechsel in Osteuropa. U: Merkel, Wolfgang, Sandschneider, Eberhard, Segert, Dieter (ur.). Systemwechsel 2. Die Institutionalisierung der Demokratie. Opladen, 213-259.

444

Ksler, Dirk (1995). Max Weber. Eine Einfhrung in Leben, Werk und Wirkung. Frankfurt na Majni. Katsanevas, Theodore (1984). Trade Unions in Greece. Atena. Katz, Richard, Mair, Peter (1995). How Parties Organize. Change and Adaptions in Western Democracies. London. Katzenstein, Peter J. (1991). Die Fesselung der deutschen Macht im internationalen System: der Einigungsproze 1989-1990. U: Blanke, Bernhard, Wollmann, Hellmut (ur.). Die alte Bundesrepublik. Kontinuitt und Wandel. Leviathan Sonderheft 12. Opladen, 68-80. Kaufman, Daniel, Kraay, Aart, Mastruzzi, Massimo (2008). Governance Matters VII: Aggregate and Individual Governance Indicators, 19962007, World Bank Policy Research Working Paper No. 4654. Washington, DC: World Bank Institute. Keane, John (1988). Democracy and Civil Society. London. Kelsen, Hans (1925). Allgemeine Staatslehre. Enzyklopdie der Rechts- und Staatswissenschaften. Sv. 23. Berlin. Kelsen, Hans (1945). General Theory of Law and State. Cambridge. Keohane, Robert O. (2003). Political Authority after Interventions: Gradations in Sovereignty. U: Holzgrefe, Jeff L., Keohane, Robert O. (ur.). Humanitarian Intervention: Ethical, Legal, and Political Dilemmas. Cambridge, 275-298. Kersting, Wolfgang (1997). Recht, Gerechtigkeit und demokratische Tugend. Frankfurt na Majni. Kersting, Wolfgang (2000). Bewaffnete Intervention als Menschenrechtsschutz. U: Merkel, Reinhard (ur.). Der Kosovo-Krieg und das Vlkerrecht. Frankfurt na Majni, 187-231. Kevenhrster, Paul (1969). Das politische System Japans. Kln i Opladen. Kim, Byung-Kook (1998). Koreas Crisis of Success. U: Diamond, Larry, Plattner, Marc F. (ur.). Democracy in East Asia. Baltimore, 113-133. Kim, Chong Lim i dr. (1991). Electoral Systems and the Dominance of Government Party in Korean Politics. U: KPSA (ur.). The Second International Conference of the Korean Political Science Association, July 25-27, 1991, Report: Korean Politics in the Challenging Global Order. Seoul, 355-383. Kim, Hyun Woo, Thomsen, Soeren Risbjerg (1991). Voter Mobility in the Korean National Assembly Elections, 1985-1988. U: KPSA (ur.). The Second International Conference of the Korean Political Science Association, July 25-27, 1991, Report: Korean Politics in the Challenging Global Order. Seoul, 443-475. Kim, Kwan S. (1997). From Neo-Mercantilism to Globalism: The Changing Role of the State and South Koreas Economic Prowess. U: Berger, Mark T., Borer, Douglas A. (ur.). The Rise of East Asia: Critical Visions of the Pacific Century. London i New York, 82-106. Kim, Kyong Dong (1991). Sociocultural Developments in the Republic of Korea. U: Robinson, Thomas W. (ur.). Democracy and Development

445

in East Asia: Taiwan, South Korea, and the Philippines. Lanham i London, 137-155. King, Daniel E. (1996). Thailand in 1995: Open Society, Dynamic Economy, Troubled Politics. Asian Survey. (36) 2: 135-141. King, Daniel E. (1997). Thailand in 1996: Economic Slowdown Clouds Year. Asian Survey. (37) 2: 160-166. Kinsella, David (2005). No Rest for the Democratic Peace. American Political Science Review. (99) 3: 453-458. Kitschelt, Herbert (1992). The Formation of Party Systems in East Central Europe. Politics and Society. (20) 1: 7-52. Kitschelt, Herbert (1995). Die Entwicklung post-sozialistischer Parteiensysteme: Vergleichende Perspektiven. U: Wollmann, Hellmut, Wiesenthal, Helmut, Bnker, Frank (ur.). Transformation sozialistischer Gesellschaften: Am Ende des Anfangs. Opladen: Westdeutscher Verlag, 475-505. Kitschelt, Herbert, Mansfeldov, Zdenka, Markowski, Radoslaw, Tka, Gbor (1999). Post-Communist Party Systems: Competition, Representation, and Intra-Party Cooperation. Cambridge, New York i Melbourne. Klein, Harald (1983). Die Ideologie der peruanischen Revolution. Stuttgart. Klemann, Cristoph (1986). Die doppelte Staatsgrndung. Deutsche Geschichte 1945-1955. Bonn (4. izd.). Klingemann, Hans-Dieter, Neidhardt, Friedhelm (ur.) (2000). Zur Zukunft der Demokratie. Herausforderungen im Zeitalter der Demokratisierung, WZB-Jahrbuch 2000. Berlin. Klingemann, Hans-Dieter, Fuchs, Dieter, Zielonka, Jan (ur.) (2006). Democracy and Political Culture in Eastern Europe. Abingdon i New York. Knabe, Hubertus (1990). Politische Opposition in der DDR. Aus Politik und Zeitgeschichte. 1-2: 21-32. Knack, Steve, Rahman, Aminur (2004). Donor Fragmentation and Bureaucratic Quality in Aid Recipients. Journal of Development Economics. (83) 1: 176197. Kneip, Sascha (2006). Demokratieimmanente Grenzen der Verfassungsgerichtsbarkeit. U: Becker, Michael, Zimmerling, Ruth (ur.). Politik und Recht. PVS-Sonderheft 36/2006. Wiesbaden, 259-281. Kneuer, Marianne R. (2006). Die Europische Union als externer Akteur bei Demokratisierungen. Sd- und Osteuropa im Vergleich (habilitacijski rad). Kneuer, Marianne (2008). Externe Faktoren der Demokratisierung zum Stand der Forschung. U: Erdmann, Gero, Kneuer, Marianne (ur.). Externe Faktoren der Demokratisierung. Baden-Baden: Nomos, 935. Knobloch, Jrn (2002). Defekte Demokratie oder keine? Das politische System Russlands. Mnster. Kollmorgen, Raj (1996). Schne Aussichten? Eine Kritik integrativer Transformationstheorien. U: Kollmorgen, Raj, Reiig, Rolf, Wei,

446

Johannes (ur.). Sozialer Wandel und Akteure in Ostdeutschland. Opladen, 281-331. Kollmorgen, Raj (2004). Zwei konkurrierende Disziplinen? Entwicklungssoziologie und Transformationsforschung. Berliner Debatte Initial. (15) 3: 24-40. Krsnyi, Andrs (1997). Das Parteiensystem Ungarns. U: Segert, Dieter, Stss, Richard, Niedermayer, Oskar (ur.). Parteiensysteme in postkommunistischen Gesellschaften Osteuropas. Opladen, 157-180. Krsnyi, Andrs, Fodor, Gbor G. (2004). Das politische System Ungarns. U: Ismayr, Wolfgang (ur.). Die politischen Systeme Osteuropas. Opladen (2. izd.), 323-372. Kster, Mathias (2002). Venezuela. Merkmale und Ursachen einer defekten Demokratie in Lateinamerika. Heidelberg (Magistarski rad). Kraatz, Susanne, Steinsdorff, Silvia von (ur.) (2002). Parlamente und Systemtransformation im postsozialistischen Europa. Opladen. Krasner, Stephen (2005). The Case of Shared Sovereignty. Journal of Democracy. (16) 1: 69-83. Kraus, Peter A. (1990). Elemente einer Theorie postautoritrer Demokratisierungsprozesse im sdeuropischen Kontext. Politische Vierteljahresschrift. 2: 191-213. Kraus, Peter A. (1996a). Nationalismus und Demokratie. Wiesbaden. Kraus, Peter A. (1996b). Sdeuropa: Die erfolgreiche Institutionalisierung der Demokratie und ihre gesellschaftlichen Voraussetzungen. U: Merkel, Wolfgang, Sandschneider, Eberhard, Segert, Dieter (ur.). Systemwechsel 2. Die Institutionalisierung der Demokratie. Opladen. Kraus, Peter A. (1999). Assoziationen und Interessenreprsentation in neuen Demokratien. U: Merkel, Wolfgang, Sandschneider, Eberhard (ur.). Systemwechsel 4. Die Rolle von Verbnden im Transformationsproze. Opladen, 23-44. Kraus, Peter A, Merkel, Wolfgang (1993). Die Linksparteien. U: Bernecker, Walter L., Seidel, Carlos Collado (ur.). Der bergang von der Diktatur zur Demokratie 1975-1982. Oldenbourg, 192-211. Kraus, Peter A., Merkel, Wolfgang (1998). Die Konsolidierung der Demokratie in Spanien nach Franco. U: Bernecker, Walther L., Oehrlein, Josef (ur.). Spanien heute. Politik, Wirtschaft, Kultur. Frankfurt na Majni, 37-62. Kreile, Michael (1985). Gewerkschaften und Arbeitsbeziehungen in Italien (1968-1982). Frankfurt na Majni. Krennerich, Michael (1992). Nicaragua. U: Nohlen, Dieter, Nuscheler, Franz (ur.). Handbuch der Dritten Welt. Mittelamerika und Karibik. Sv. 3. Bonn, 203-236. Krennerich, Michael (1996). Wahlen und Antiregimekriege in Zentralamerika. Opladen. Krennerich, Michael (2003). Der Kampf gegen die Korruption. Nicaragua nach dem ersten Regierungsjahr von Enrique Bolaos. Brennpunkt Lateinamerika 01-03. Institut fr Iberoamerika-Kunde. Hamburg.

447

Kreuzer, Peter (2000). Politik der Gewalt Gewalt in der Politik: Indonesien. Hessische Stiftung Friedens- und Konfliktforschung, HSFK-Report 4. Frankfurt na Majni. Krickus, Richard J. (1997). Democratization in Lithuania. U: Karen Dawisha, Parrott, Bruce (ur.). The Consolidation of Democracy in East-Central Europe. Cambridge, 290-333. Krisch, Nico (2004). Amerikanische Hegemonie und liberale Revolution im Vlkerrecht. Der Staat. 43: 267-297. Kristiadi, J. (1999). The Future Role of ABRI in Politics. U: Forrester, Geoff (ur.). Post-Soeharto Indonesia: Renewal or Chaos?. Singapur i Leiden, 48-59. Kritz, Neil J. (ur.) (1995). Transitional Justice. How Emerging Democracies Reckon with Former Regimes. Volume II: Country Studies. Washington, DC. Kronberg, Julia (2006). Zielsetzungen und Strategien der Demokratiefrderung der USA und Deutschland. Heidelberg. Krumwiede, Heinrich W. (2004). Die chilenische Regimetransformation im Rckblick. U: Imbusch, Peter, Messner, Dirk, Nolte, Detlef (ur.). Chile heute. Politik, Wirtschaft, Kultur. Frankfurt na Majni, 253-273. Kunz, Hildegard Maria (1995). Von Marcos zu Aquino: Der Machtwechsel auf den Philippinen und die Katholische Kirche. Hamburg. Kuro, Jacek (1991). Interview in die Tageszeitung (taz) od 15. oujka 1991. Kurtan, Sandor (1998). Gewerkschaften und Tripartismus im ostmitteleuropischen Systemwechsel. U: Merkel, Wolfgang, Sandschneider; Eberhard (ur.). Systemwechsel 4: Verbnde im Transformationsproze. Opladen, 115-136. Kuruvilla, Sarosh (1996). Linkages between Indutrializations Strategies and Industrial Relations / Human Ressource Policies: Singapore, Malaysia, the Philippines, and India. Industrial and Labor Relations Review. (49) 4: 635-657. Laakso, Markku, Taagepera, Rein (1979). Effective Number of Parties. A Measure with Applications to Western Europe. Comparative Political Studies. (12) 1: 3-27. Land, Carl H. (1965). Leaders, Factions and Parties: The Structure of Philippine Politics. New Haven. Land, Carl H. (2001). The Return of People Power in the Philippines. Journal of Democracy. (12) 2: 88-103. Lane, Jan-Erik, Ersson, Svante O. (1987). Politics and Society in Western Europe. London. Lane, Max (1990). The Urban Mass Movement in the Philippines, 1983-1987. Canberra i Singapur. LaPalombara, Joseph (1988). Die Italiener oder Demokratie als Lebenskunst. Darmstadt. Lasars, Wolfgang (1992). Rckkehr zur Verfassung, Reform der Verfassung oder Erla einer neuen Verfassung? Ein Zwischenbericht ber die

448

demokratische Reform im national-chinesischen Verfassungsrecht. Verfassung und Recht in bersee. (2): 115-153. Latinobarmetro (2004). Informe Resumen Latinobarmetro 2004. Una dcada de mediciones. Santiago de Chile (http://www.latinobarometro.org/Upload/Informe LB2004Final.pdf; 21.02.2005). Lauth, Hans-Joachim (1991). Mexiko zwischen traditioneller Herrschaft und Modernisierung. Mnster. Lauth, Hans-Joachim (1995). Autoritre versus totalitre Regime. U: Nohlen, Dieter (ur.). Lexikon der Politik, sv. 1: Politische Theorien. Mnchen, 27-32. Lauth, Hans-Joachim (1996). Neokorporatismus en vogue? Neoliberalismus und Arbeitsbeziehungen in Mexiko. U: Dombois, Rainer, Imbusch, Peter, Lauth, Hans-Joachim, Thiery, Peter (ur.). Neoliberalismus und Arbeitsbeziehungen in Lateinamerika. Frankfurt na Majni, 302-318. Lauth, Hans-Joachim (1997). Drei Dimensionen der Demokratie und das Konzept einer defekten Demokratie. U: Pickel, Gert, Pickel, Susanne, Jacobs, Jrg (ur.). Demokratie Entwicklungsformen und Erscheinungsbilder im interkulturellen Vergleich. Frankfurt na Odri, 33-54. Lauth, Hans-Joachim (1999). Strategische, reflexive und ambivalente Zivilgesellschaften: Ein Vorschlag zur Typologie von Zivilgesellschaften im Systemwechsel. U: Zinnecker, Heidrun (ur.). Unvollendete Demokratisierung in Nichtmarktkonomien. Amsterdam, 95-120. Lauth, Hans-Joachim (2001). Rechtsstaat, Rechtssysteme und Demokratie. U: Becker, Michael, Lauth, Hans-Joachim, Pickel, Gert (ur.). Rechtsstaat und Demokratie. Wiesbaden, 21-44. Lauth, Hans-Joachim (2002). Die empirische Messung demokratischer Grauzonen: Das Problem der Schwellenwertbestimmung. U: Bendel, Petra, Croissant, Aurel, Rb, Friedbert W. (ur.). Demokratie und Staatlichkeit. Systemwechsel zwischen Staatsreform und Staatskollaps. Opladen, 119-138. Lauth, Hans-Joachim (2004). Demokratie und Demokratiemessung. Eine konzeptionelle Grundlegung fr den interkulturellen Bereich. Wiesbaden. Lauth, Hans-Joachim, Wagner, Christoph (1993). Die mexikanischen Prsidentschaftswahlen 1988, Dokumente und Materialien Nr. 18. Institut fr Politikwissenschaft der Johannes-Gutenberg Universitt Mainz. Mainz. Lauth, Hans-Joachim; Horn, Hans-Rudolf (1995). Mexiko im Wandel. Bilanz und Perspektiven in Politik, Wirtschaft, Gesellschaft und Kultur. Frankfurt na Majni. Lauth, Hans-Joachim, Pickel, Gert (2008). Diffusion der Demokratie Transfer eines erfolgreichen Modells?. U: Erdmann, Gero, Kneuer,

449

Marianne (ur.). Externe Faktoren der Demokratisierung. Baden-Baden: Nomos, 3774. Lee, Eun Jung (1993). Autoritre Herrschaft und wirtschaftliche Entwicklung in Sdkorea: Rckblick und Ausblick. Internationales Asienforum. (24) 1-2: 75-90. Lee, Junhan, Shin, Doh Chull (2003). Divergent Paths of Democratization in Asia and Former Communist Europe. Korea Observer. (34) 1: 145172. Lee, Manwoo (1990). The Odyssey of Korean Democracy: Korean Politics, 1987-1990. New York. Legg, Keith R. (1969). Politics in Modern Greece. Stanford. Lehmbruch, Gerhard, Schmitter, Philippe C. (1982). Patterns of Corporatist Policy-Making. Beverly Hills/London. Lemke, Christiane (1997). Protestverhalten in TransformationsGesellschaften. Politische Vierteljahresschrift. 1: 50-78. Leng, Shao-chuan, Lin, Cheng-yi (1993). Political Change on Taiwan: Transition to Democracy?. The China Quarterly. (136): 805-839. Lepsius, M. Rainer (1978). From Fragmented Party Democracy to Government by Emergency Decree and National Socialist Takeover: Germany. U: Linz, Juan J., Stepan, Alfred (ur.). The Breakdown of Democratic Regimes. Baltimore, 34-79. Lepsius, M. Rainer (1982). Nation und Nationalismus in Deutschland. U: Winkler, Heinrich August (ur.). Nationalismus in der Welt von heute. Gttingen, 12-27. Leptin, Gert (1980). Deutsche Wirtschaft nach 1945. Opladen. Levine, Daniel (1978). Venezuela since 1958: The Consolidation of Democratic Politics. U: Linz, Juan J., Stepan, Alfred (ur.). The Breakdown of Democratic Regimes. Baltimore, 82-109. Levine, Daniel (1989). Venezuela: The Nature, Scope, and Prospects of Democracy. Diamond, Larry, Linz, Juan J, Lipset, Seymour Martin (ur.). Democracy in Developing Countries. Vol. 4: Latin America. Boulder, CO, 247-289. Levine, Daniel, Crisp, Brian (1999). Venezuela: The Character, Crisis, and Posible Future of Democracy. U: Diamond, Larry, Hartlyn, Jonathan Hartlyn; Linz, Juan J., Lipset, Seymour Martin (ur.). Democracy in Developing Countries. Latin America. Boulder, CO, 367-428. Levitsky, Steven (2000). The Normalization of Argentine Politics. Journal of Democracy. (11) 2: 56-69. Levitsky, Steven (2005). Democratic Survival amidst Economic Failure. U: Hagopian; Frances, Mainwaring, Scott (ur.). The Third Wave of Democratization in Latin America: Advances and Setbacks. Cambridge, 63-89. Levitsky, Steven, Way, Lucan (2002). The Rise of Competitive Authoritarianism. Journal of Democracy. (13) 2: 51-65. Liddle, R. William (1999). Indonesias Democratic Opening. Government and Opposition. (34) 1: 94-116.

450

Liddle, R. William (2001). Indonesia in 2000. A Shaky Start for Democracy. Asian Survey. (41) 1: 208-220. Lieven, Anatol (1994). The Baltic Revolution: Estonia, Latvia, Lithuania, and the Path to Independence. Guildford (2. izd.). Lijphart, Arend (1992). Democratization and Constitutional Choices in Czecho-Slovakia, Hungary and Poland 1989-91. Journal of Theoretical Politics. (3) 4: 207-233. Lijphart, Arend (1999). Patterns of Democracy Government Forms and Performance in Thirty-six Countries. New Haven i London. Lijphart, Arend, Grofman, Bernard N. (ur.) (1984). Choosing an Electoral System: Issues and Alternatives. Westport, CT: Greenwood Pub Group. Likhit, Dhiravegin (1992). Demi-Democracy: The Evolution of the Thai Political System. Singapur. Lill, Rudolf (1986). Geschichte Italiens. Darmstadt (2. izd.). Lim, Jong Hoon (1996). Constitution-Making of Unified Korea: An Institutional Analysis with Special Reference to the Legislative Process. U: Song, Sang-Hyun (ur.). Korean Law in the Global Economy. Seoul, 244-279. Lim, Jong Hoon (1998). Parlamentarische Kontrolle und bersicht ber die Exekutive whrend der neuen Regierung. Korean Journal of Legislative Studies. (1): 28-54 (na korejskome). Lin, Tse-min, Chu, Yun-han, Hinich, Melvin J. (1996). Conflict Displacement and Regime Transition in Taiwan: A Spatial Analysis. World Politics. (48) 4: 453-482. Linantud, John L. (1998). Whither Guns, Goons, and Gold? The Decline of Factional Election Violence in the Philippines. Contemporary Southeast Asia. (20) 3: 298-319. Lindner, Rainer (1997). Prsidialdiktatur in Weiruland. Wirtschaft, Politik und Gesellschaft unter Lukaschenka. Osteuropa. (10) 11: 1038-1052. Linz, Juan J. (1975). Totalitarian and Authoritarian Regimes. U: Greenstein, Fred, Polsby, Nelson (ur.). Handbook of Political Science, Bd. 3: Macropolitical Theory. Reading, MA, 175-411. Linz, Juan J. (1978a). The Breakdown of Democratic Regimes. Crisis Breakdown and Reequilibration. Baltimore i London. Linz, Juan J. (1978b). From Great Hopes to Civil War: The Breakdown of Democracy in Spain. U: Linz, Juan J., Stepan, Alfred (ur.). The Breakdown of Democratic Regimes. Baltimore, 142-215. Linz, Juan J. (1985). Autoritre Regime. U: Nohlen, Dieter (ur.). Pipers Wrterbuch zur Politik, sv. 1. Mnchen, 62-65. Linz, Juan J. (1988). Legitimacy of Democracy and the Socio-Economic System. U: Dogan, Mattei (ur.). Comparing Pluralist Democracies. Boulder, CO, 65-113. Linz, Juan J. (1990). The Virtues of Parlamentarism. Journal of Democracy. (1) 1: 84-91. Linz, Juan J. (1991). Autoritre Systeme. U: Nohlen, Dieter (ur.). Wrterbuch Staat und Politik. Mnchen, 375-38.

451

Linz, Juan J. (2000). Totalitre und autoritre Regime, Potsdamer Textbcher 4. Berlin. Linz, Juan, Stepan, Alfred (ur.) (1978). The Breakdown of Democratic Regimes. Baltimore. Linz, Juan J., Valenzuela, Arturo (ur.) (1994). The Failure of Presidential Democracy. Baltimore. Linz, Juan J., Stepan, Alfred (1996). Problems of Democratic Transition and Consolidation: Southern Europe, South America and Post-Communist Europe. Baltimore. Lipset, Seymour Martin (1959). Some Social Requisites of Democracy: Economic Development and Political Legitimacy. American Political Science Review. 53: 69-105; Ponovno tiskano u: Lipset, Seymour Martin (1980). Political Man. Baltimore, 459-476. Lipset, Seymour Martin (1981). Political Man. The Social Basis of Politics, Baltimore (proireno izd.). Lipset, Seymour Martin (1994). The Social Requisites of Democracy Revisited. American Sociological Review. 59: 1-22. Lipset, Seymour Martin, Rokkan, Stein (1967). Party Systems and Voter Alignments. New York. Lipset, Seymour Martin, Seong, Kyung-Ryung, Torres, John C. (1993). A Comparative Analysis of the Social Requisites of Democracy. International Journal Science. (45) 2: 155-176. Liu, I-chou (1999). The Development of the Opposition. U: Tsang, Steve, Tien, Hung-mao (ur.). Democratization in Tiawan: Implications for China. Houndmills i London, 67-85. Lo, Chih-cheng (2001). Taiwan: The Remaining Challenges. U: Alagappa, Muthiah (ur.). Coercion and Governance. The Declining Political Role of the Military in Asia. Stanford, 143-161. Lo, Shiu-Hing (1992). Taiwan Business People, Intellectuals, and Democratization. Pacific Review. (5) 4: 382-389. Loaeza, Soledad (1999). El Partido Accin Nacional: la larga marcha 19931994. Oposicin leal y partido de protesta. Mxico D.F. Locke, John (1974[1689]). ber die Regierung. Stuttgart. Loewenstein, Karl (1969). Verfassungslehre. Tbingen (2. izd.). Loewenstein, Karl (2000). Verfassungslehre. Tbingen (4. izd.). Lohmann, Ulrich (1989). Legitimation und Verfassung in der DDR. U: Weidenfeld, Werner, Zimmermann, Hartmut (ur.). Deutschland Handbuch. Eine doppelte Bilanz 1949-1989. Bonn. Lpez Portillo, Ernesto (2000). La polica en Mxico: funcin poltica y reforma. Dilogo y Debate. 12: 177-213. Lpez-Aylln, Sergio, Fix-Fierro, Hctor (2000). Tan cerca, tan lejos!. Estado de derecho y cambio jurdico en Mxico (1970-1999). Boletn Mexicano de Derecho Comparado. (33) 97 enero-abril: 155-267. Lorenz, Astrid (1998). Neo-institutionalistische Anstze als Analysemodell. Einige Betrachtungen zum konstitutionellen Wandel in Belarus seit 1991. U: Segbers, Klaus (ur.). Transformationstheorien konkret:

452

Wandel in der Ukraine, Belarus und Ruland. Arbeitspapier des Osteuropa-Instituts. Berlin, 17-22. Loth, Wilfried (1990). Der Weg nach Europa. Gttingen. Loveman, Brian (1994). Protected Democracies and Military Guardianship: Political Transitions in Latin America, 1978-1993. Journal of Interamerican Studies and World Affairs. (36) 2: 105-189. L, Ya-li (1991). Political Modernization in the ROC. U: Myers, Robert (ur.): Two Societies in Opposition. Armonk i London, 111-126. Lucena, Manuel de (1976). A Evolucao do Sistema Corporativo Portugues. Lisabon. Luchterhandt, Otto (1996). Prsidentialismus in den GUS-Staaten. U: Luchterhand, Otto (ur.). Neue Regierungssysteme in Osteuropa und der GUS. Berlin, 223-275. Luhmann, Niklas (1984). kologische Kommunikation. Opladen. Luhmann, Niklas (1986). Soziale Systeme. Frankfurt na Majni. Lujambio, Alonso (2000). El poder compartido. Un ensayo sobre la democratizacin en Mxico. Mxico. Lujambio, Alonso (2001). Adis a la excepcionalidad: rgimen presidencial y gobierno dividido en Mxico. U: Lanzaro, Jorge (ur.). Tipos de presidencialismo y coaliciones polticas en Amrica Latina. Buenos Aires, 251-282. Lukashuk, Alexander (1997). Interview with Mikhail Chudakou, former Justice of the Belarusian Constitutional Court. East European Constitutional Review. 1: 63-65. Lukes, Stephen (1990). Die Prinzipien von 1989. Neue Gesellschaft / Frankfurter Hefte. 5: 438-448. Lynch, Nicols (1999). Una tragedia sin hroes. La derrata de los partidos y el origen de los independientes, Peru 1980-1992. Lima. Machiavelli, Niccolo (1968). Der Frst. Stuttgart. Maderthaner, Wolfgang (1995). Legitimationsmuster des Austrofaschismus. U: Saage, Richard (ur.). Das Scheitern diktatorischer Legitimationsmuster und die Zukunftsfhigkeit der Demokratie. Berlin, 159-179. Maihold, Gnther (2003). Cohabitation la Mexicana? Die Zwischenwahlen vom 6. Juli und ihre Folgen eine Halbzeitbilanz der Regierung Fox. Brennpunkt Lateinamerika 14. Institut fr Iberoamerikakunde. Hamburg. Mair, Stefan (2000). Germany`s Stiftungen and Democracy Assistance: Comparative Advantages and New Challenges. U: Burnell, Peter (ur.). Democracy Assistance. International Cooperation for Democratization. London: Frank Cass, 128-149. Majoros, Ferenc (1990). nderung der ungarischen Staats- und Verfassungsordnung. Dio II. Berichte des Bundesinstituts fr ostwissenschaftliche und internationale Studien 27. Malley, Michael (2000). Beyond Democratic Elections: Indonesia Embarks on a Protracted Transition. Democratization. (7) 3: 153-180.

453

Malley, Michael (2002). Indonesia in 2001. Restoring Stability in Jakarta. Asian Survey. (42) 1: 124-132. Malov, Darina, Haughton, Tim (2002). Parliament and System Change in Slovakia. U: Kraatz, Susanne, Steinsdorff, Siliva von (ur.). Parlamente und Systemtransformation im postsozialistischen Europa. Opladen, 127144. Mangott, Gerhard (2002). Zur Demokratisierung Russlands. Sv. 1: Russland als defekte Demokratie. Baden-Baden. Mann, Michael (1993). The Struggle between Authoritarian Rightism and Democracy, 1920-1975. Instituto Juan March de Estudios e Investigaciones, Working Papers 1993/45. Madrid. Mansfeldov, Zdenka (1998). Zivilgesellschaft in der Tschechischen und Slowakischen Republik. Aus Politik und Zeitgeschichte. 6-7: 13-20. Mansfeldov, Zdenka (2002). Das tschechische Parlament im Zeichen allmhlicher Stabilisierung. U: Kraatz, Susanne, Steinsdorff, Siliva von (ur.). Parlamente und Systemtransformation im postsozialistischen Europa. Opladen, 111-126. Mansfeldov, Zdenka (2006). The Czech Republic: Critical Democrats and the Persistence of Democratic Values. U: Klingemann, Hans-Dieter, Fuchs, Dieter, Zielonka, Jan (ur.). Democracy and Political Culture in Eastern Europe. Abingdon i New York, 101-118. Mansfield, Edward D., Pevehouse, Jon (2006). Democratization and International Organizations. International Organization. (60) 1: 137167. Mansfield, Edward D., Snyder, Jack (1995). Democratization and the Danger of War. International Security. (20) 1: 5-38. Mansfield, Edward D., Snyder, Jack (2002). Democratic Transitions, Institutional Strength, and War. International Organization. (56) 2: 297-237. Mansfield, Edward D., Snyder, Jack (2005). Electing to Fight. Why Emerging Democracies Go To War. Cambridge i London. Maravall, Jos Maria (1995). Los resultados de la democracia. Madrid. Maravall, Jos Maria (1997). Regimes, Politics and Markets. Democratization and Economic Change in Southern and Eastern Europe. Oxford. Maravall, Jos Mara, Santamara, Julin (1986). Political Change in Spain and the Prospects for Democracy. U: ODonnell, Guillermo, Schmitter, Philippe C., Whitehead, Laurence (ur.). Transition from Authoritarian Rule: Southern Europe. Baltimore, 71-108. March, James G., Olson, Johan P. (1984). The New Institutionalism: Organizational Factors in Political Life. American Political Science Review. (78): 738-749. Marshall, Monty G., Jaggers, Keith (2002). Polity IV Dataset. College Park, Md., Center for International Development and Conflict Management, University of Maryland.

454

Marshall, Monty G., Jaggers, Keith (2003). Polity IV Country Reports 2003. http://www.cidcm.umd.edu/polity/country_reports/report.htm (Download: 20. Juli 2005). Marshall, Monty G., Jaggers, Keith (2006). Polity IV Project. Political Regime Characteristics and Transitions, 1800-2004. http://www.cidcm.umd.edu/polity/ (Download: 12. April 2006). Marx, Karl (1957). Die Deutsche Ideologie, MEW. Sv. 3. Berlin. Mathe, Ulrich (1983). Das Gewerkschaftssystem Portugals. U: Rhle, Hans, Veen, Hans-Joachim (ur.). Gewerkschaften in den Demokratien Westeuropas. Paderborn, Mnchen, Zrich i Be, 267-362. Matus, Alejandra (1999). El libro negro de la justicia. Santiago. Maurer, Andreas (1996). Taiwan in den internationalen Beziehungen. Hamburg. Maxwell, Kenneth (1986). Regime Overthrow and the Prospects for Democratic Transition. U: ODonnell, Guillermo, Schmitter, Philippe C., Whitehead, Laurence (ur.). Transition from Authoritarian Rule: Southern Europe. Baltimore, 109-137. McBeth, John (1999). Political Update. U: Forrester, Geoff (ur.). PostSoeharto Indonesia: Renewal or Chaos?. Singapur i Leiden, 21-33. McCargo, Duncan (1997). Thailands Political Parties: Real, Authentic and Actual. U: Hewison, Kevin (ur.). Political Change in Thailand: Democracy and Participation. London i New York, 114-131. McCargo, Duncan (2002a). Introduction: Understanding Political Reform in Thailand. U: McCargo, Duncan (ur.). Reforming Thai Politics. Kopenhagen, 1-20. McCargo, Duncan (2002b). Democracy under Stress in Thaksins Thailand. Journal of Democracy. (13) 3: 112-126. McClintock, Cynthia (1989). The Prospects for Democratic Consolidation in a Least Likely Case: Peru. Comparative Politics. (21) 2: 127-149. McClintock, Cynthia (1994). Presidents, Messiahs, and Constitutional Breakdowns in Peru. U: Linz, Juan J., Valenzuela, Arturo (ur.). The Failure of Presidential Democracy. Comparative Perspectives. Sv. 2. Baltimore i London, 286-321. McCoy, Jennifer (1999). Chvez and the End of Partyarchy in Venezuela, Journal of Democracy. (10) 3: 64-77. McCoy, Alfred W. (2000). Closer than Brothers. Manhood at the Philippine Military Academy. New Haven i London. McDonough, Peter, Barnes, Samuel H., Pina, Antonio Lpez (1986). The Growth of Democratic Legitimacy in Spain. American Political Science Review. (80): 735-760. McGee, Douglas A., Kwanok, Kim (1997). Constitutions, Economic Policy, and Citizen Support for Democratic Institutions: Peru and the Philippines in Comparative Perspective. Pacific Focus. (12) 2: 111138.

455

McLoughlin, Sara, Gates, Scott, Hegre, Hrvard (1999). Evolution in Democracy-War Dynamics. Journal of Conflict Resolution. (43) 6: 771-792. Meier, Christian, Maier, Hans, Kosselleck, Reinhart, Conze, Werner (1972). Demokratie. U: Brunner, Otto, Conze, Werner, Kosselleck, Reinhart (ur.). Geschichtliche Grundbegriffe. Historisches Lexikon zur politischsozialen Sprache in Deutschland. Sv. 1. Stuttgart, 821-899. Merkel, Karlheinz (1996). Die verfassungsgebende Gewalt des Volkes. BadenBaden. Merkel, Reinhard (2000). Das Elend der Beschtzten. Rechtsethische Grundlagen und Grenzen der sog. Humanitren Intervention und die Verwerflichkeit der NATO-Aktion im Kosovo-Krieg. U: Merkel, Reinhard (ur.). Der Kosovo-Krieg und das Vlkerrecht. Frankfurt na Majni, 66-98. Merkel, Reinhard (2008). Basic Principles of Law as Normative Foundations of, and Limits to, Military Enforcement of Human Rights Aross State Boundaries. U: Grimm, Sonja, Merkel, Wolfgang (ur.). Special Issue of Democratization: War and Democratization: Legality, Legitimacy and Effectiveness. (15) 3: 472-486. Merkel, Reinhard, Wittmann, Roland (ur.) (1996). Zum Ewigen Frieden Grundlagen, Aktualitt und Aussichten einer Idee von Immanuel Kant. Frankfurt na Majni. Merkel, Wolfgang (1984). Polarisierung oder Depolarisierung. Zentrifugalitt oder Zentripetalitt? Anmerkungen zur modelltheoretischen Diskussion des italienischen Parteiensystems. U: Falter, Jrgen W., Fenner, Christian, Greven, Michael Th. (ur.). Politische Willensbildung und Interessenvermittlung. Opladen, 226-236. Merkel, Wolfgang (1989). Sozialdemokratische Politik in einer postkeynesianischen ra? Das Beispiel der sozialistischen Regierung Spaniens. Politische Vierteljahresschrift. (30) 4: 629-654. Merkel, Wolfgang (1990a). Vom Ende der Diktaturen zum Binnenmarkt 1993. Griechenland, Portugal und Spanien auf dem Weg zurck nach Europa. Aus Politik und Zeitgeschichte. 51: 3-14. Merkel, Wolfgang (1990b). Wider den Mythos der Unregierbarkeit. Braucht Italien eine neue Verfassung? U: Namuth, Michaela (ur.). Modell Italien?. Stuttgart, 29-37. Merkel, Wolfgang (1991). Warum brach das SED-Regime zusammen? Der Fall (der DDR) im Lichte der Demokratisierungstheorie. U: Liebert, Ulrike, Merkel, Wolfgang (ur.). Die Politik zur deutschen Einheit. Probleme Strategien Kontroversen. Opladen, 17-49. Merkel, Wolfgang (1994a). Italien: Das Phantom der Zweiten Republik. Sozialwissenschaftliche Informationen (SOWI). 4: 293-304. Merkel, Wolfgang (1994b). Restriktionen und Chancen demokratischer Konsolidierung in postkommunistischen Gesellschaften. Ostmitteleuropa im Vergleich. Berliner Journal fr Soziologie. 4: 463484.

456

Merkel, Wolfgang (1996a). Struktur oder Akteur, System oder Handlung: Gibt es einen Knigsweg in der sozialwissenschaftlichen Transformationsforschung. U: Merkel, Wolfgang (ur.). Systemwechsel 1. Theorien, Anstze und Konzeptionen. Opladen (2. izd.), 303-332. Merkel, Wolfgang (1996b). Theorien der Transformation: Die demokratische Konsolidierung postautoritrer Gesellschaften. U: Beyme, Klaus von, Offe, Claus (ur.). Politische Theorien in der ra der Transformation, PVS-Sonderheft 25. Opladen, 30-58. Merkel, Wolfgang (1996c). Institutionalisierung und Konsolidierung der Demokratien in Ostmitteleuropa. U: Merkel, Wolfgang, Sandschneider, Eberhard, Segert, Dieter (ur.). Systemwechsel 2. Die Institutionalisierung der Demokratie. Opladen, 73-112. Merkel, Wolfgang (1997a). Die Rolle von Eliten und Massen beim bergang von autokratischen zu demokratischen Herrschaftssystemen. U: Wielgohs, Jan, Wiesenthal, Helmut (ur.). Einheit und Differenz. Die Transformation Ostdeutschlands in vergleichender Perspektive. Berlin, 8-32. Merkel, Wolfgang (1997b). Parteien und Parteiensysteme im Transformationsproze: ein interregionaler Vergleich. U: Merkel, Wolfgang, Sandschneider, Eberhard (ur.). Systemwechsel 3. Parteien im Transformationsproze. Opladen, 337-372. Merkel, Wolfgang (1999a). Systemtransformation. Opladen. Merkel, Wolfgang (1999b). Defekte Demokratien. U: Merkel, Wolfgang, Busch, Andreas (ur.). Demokratie in Ost und West. Festschrift fr Klaus von Beyme. Frankfurt na Majni, 361-381. Merkel, Wolfgang (ur.) (2000). Systermwechsel. Sv. 5: Zivilgesellschaft und Transformation. Opladen. Merkel, Wolfgang (2001). Soziale Gerechtigkeit und die Reform des Sozialstaats. U: Grser, Marcus, Lammert, Christian, Schreyer, Shnke (ur.). Staat, Nation, Demokratie, Traditionen und Perspektiven moderner Gesellschaften Festschrift fr Hans-Jrgen Puhle. Gttingen, 77-93. Merkel, Wolfgang (2003a). Demokratie in Asien. Ein Kontinent zwischen Diktatur und Demokratie. Bonn. Merkel, Wolfgang (2003b). Religion, Fundamentalismus und Demokratie. U: Schluchter, Wolfgang (ur.). Fundamentalismus, Terrorismus, Krieg. Weilerwist, 61-85. Merkel, Wolfgang (2004a). Totalitre Regimes. U: Hannah-Arendt-Institut fr Totalitarismusforschung Dresden (ur.). Totalitarismus und Demokratie. Zeitschrift fr Internationale Diktaturund Freiheitsforschung/Totalitarianism and Democracy. An International Journal Special Study of Dictatorship and Liberty. 1/2: 183-201. Merkel, Wolfgang (2004b). Embedded and Defective Democracies. U: Croissant, Aurel, Merkel, Wolfgang (ur.). Special Issue of Democratization: Consolidated or Defective Democracy? Problems of Regime Change. (11) 5: 33-58.

457

Merkel, Wolfgang (2005). Schlsselsequenzen der Transformation. U: Bertelsmann Stiftung (ur.). Bertelsmann Transformation Index 2006 Auf dem Weg zur marktwirtschaftlichen Demokratie. Gtersloh, 66-82. Merkel, Wolfgang (2007a). Diktatur. U: Fuchs, Dieter, Roller, Edeltraud (ur.). Lexikon Politik. Hundert Grundbegriffe. Stuttgart, 47-49. Merkel, Wolfgang (2007b). Gegen alle Theorie? Die Konsolidierung der Demokratie in Ostmitteleuropa. Politische Vierteljahresschrift (PVS). (48) 3: 413-433. Merkel, Wolfgang (2007c): Embedded and Defective Democracies. U: Hadiwinata, Bob S., Schuck, Christoph (ur.). Democracy in Indonesia. The Challenge of Consolidation. Baden-Baden: Nomos, 31-63. Merkel, Wolfgang (2008). Democracy through War?. U: Grimm, Sonja, Merkel, Wolfgang (ur.). Special Issue of Democratization: War and Democratization: Legality, Legitimacy and Effectiveness. (15) 3: 487509. Merkel, Wolfgang (2009). Systemtransformation. (2. nadopunjeno izdanje) Wiesbaden. Merkel, Wolfgang, Sandschneider, Eberhard, Segert, Dieter (ur.) (1996). Systemwechsel 2. Die Institutionalisierung der Demokratie. Opladen. Merkel, Wolfgang, Stiehl, Volker (1997). Das politische System Portugals. U: Ismayr, Wolfgang (ur.). Die politischen Systeme Westeuropas. Opladen, 589-618. Merkel, Wolfgang, Lauth, Hans-Joachim (1998). Systemwechsel und Zivilgesellschaft: Welche Zivilgesellschaft braucht die Demokratie? Aus Politik und Zeitgeschichte. B 6-7: 3-12. Merkel, Wolfgang, Puhle, Hans-Jrgen (1999). Von der Diktatur zur Demokratie. Transformationen, Erfolgsbedingungen, Entwicklungspfade. Opladen. Merkel, Wolfgang, Croissant, Aurel (2000). Formale und informale Institutionen in defekten Demokratien, Politische Vierteljahresschrift. (PVS) 1: 3-30. Merkel, Wolfgang, Puhle, Hans-Jrgen, Croissant, Aurel, Eicher, Claudia, Thiery, Peter (2003). Defekte Demokratie. Sv. 1: Theorie. Opladen. Merkel, Wolfgang, Croissant, Aurel (2004). Conclusion: Good and Defective Democra-cies. U: Croissant, Aurel, Merkel, Wolfgang (ur.). Special Issue of Democratization: Consolidated or Defective Democracy? Problems of Regime Change. (11) 5: 199-213. Merkel, Wolfgang, Puhle, Hans-Jrgen, Croissant, Aurel, Thiery, Peter (2006). Defekte Demokratie. Sv. 2: Regionalanalysen. Wiesbaden. Meyer, Thomas (2005). Theorie der sozialen Demokratie. Wiesbaden. Michels, Robert (1930). Italien von heute. Politik, Kultur, Wirtschaft. Zrich i Leipzig. Mietzner, Marcus (1999). From Soehrto to Habibie: The Indonesian Armed Forces and Political Islam during the Transition. U: Forrester, Geoff (ur.). Post-Soeharto Indonesia: Renewal or Chaos?. Singapur i Leiden, 65-105.

458

Mill, John Stuart (1872). Betrachtungen ber Reprsentativ-Regierung. Sabrani radovi Sv. 8. Leipzig. Molinelli, Guillermo, Palanza, Valeria, Sin, Gisela (1999). Congreso, Presidencia y Justicia en Argentina. Buenos Aires. Mols, Manfred (1983). Mexiko im 20. Jahrhundert. Politisches System, Regierungsproze und politische Partizipation. Paderborn, Mnchen, Be i Zrich. Mols, Manfred (1996a). Politische Transformation in Mexiko. U: Hofmeister, Wilhelm, Thesing, Josef (ur.). Der Wandel politischer Systeme in Lateinamerika. Frankfurt na Majni, 229-277. Mols, Manfred (1996b). ber den Export von Demokratie. U: Stammen, Theo, Oberreuther, Heinrich, Mikat, Paul (ur.). Politik Bildung Religion. Paderborn, Mnchen, Be i Zrich, 453-462. Mols, Manfred, Tobler, Hans Werner (1976). Mexiko. Die Institutionalisierte Revolution. Kln. Mommsen, Hans (1971). Nationalsozialismus. U: Sowjetsystem und demokratische Gesellschaft. Sv. 4. Freiburg, 695-713. Mommsen, Margareta (ur.) (1992). Nationalismus in Osteuropa. Mnchen. Mommsen, Margareta (1999). Das System Jelzin Struktur und Funktionsweise des russischen Superprsidentialismus. U: Merkel, Wolfgang, Busch, Andreas (ur.). Demokratie in Ost und West. Festschrift fr Klaus von Beyme. Frankfurt na Majni, str. 290-309. Mommsen, Margareta (2004): . U: Ismayr, Wolfgang (ur.). (2004): Die politischen Systeme Osteuropas. Opladen (2. izd.), 373-428. Montero, Jos R., Morlino, Leonardo (1995). Legitimacy and Democracy in Southern Europe. U: Gunther, Richard, Diamandouros, Nikiforos P., Puhle, Hans-Jrgen (ur.). The Politics of Democratic Consolidation. Southern Europe in Comparative Perspective. Baltimore, 231-260. Montesquieu, Charles de (1965, 1748). Vom Geist der Gesetze. Predgovor napisao, izabrao i preveo Kurt Weigand. Stuttgart. Moore, Barrington (1969). Soziale Ursprnge von Diktatur und Demokratie. Frankfurt na Majni. Moore, Mick (1995). Democracy and Development in Cross-National Perspective: A New Look at the Statistics. Democratization. (2) 2: 119. Morales, Jos Luis, Calada, Juan (1981). La alternativa militar: el golpismo despus de Franco. Madrid. Morlino, Leonardo (1995). Political Parties and Democratic Consolidation in Southern Europe. U: Gunther, Richard, Diamandouros, Nikiforos P., Puhle, Hans-Jrgen (ur.). The Politics of Democratic Consolidation. Southern Europe in Comparative Perspective. Baltimore, 315-388. Morlino, Leonardo (1998). Democracy between Consolidation and Crisis. Oxford. Morlino, Leonardo (2004). What is a Good Democracy?. U: Croissant, Aurel, Merkel, Wolfgang (ur.). Special Issue of Democratization:

459

Consolidated or Defective Democracy? Problems of Regime Change. (11) 5: 10-32. Morlino, Leonardo, Montero, Jos R. (1995). Legitimacy and Democracy in Southern Europe. U: Gunther, Richard, Diamandouros, Nikiforos P., Puhle, Hans-Jrgen (ur.). Southern Europe in Comparative Perspective. Baltimore, 231-260. Morris, Stephen D. (1991). Corruption and Politics in Contemporary Mexico. Tuscaloosa i London. Mouzelis, Nicos (1978). Modern Greece: Facets of Underdevelopment. London. MPR (Majelis Permusyawaratan Rakyat) (2001). Third Amendment to the 1945 Constitution of the Republic of Indonesia, 7th Plenary Session of the MPR (2nd continuation) on 9 November 2001 during the Annual Session of the MPR, Jakart, (http.//confinder.richmond.edu/Indonesia_third_amend.html; 14.08.2002). Mller, Harald, Wolff, Jonas (2006). Democratic Peace: Many Data, Little Explanation?. U: Geiss, Anna, Brock, Lothar, Mller, Harald (ur.). Democratic Wars. Looking at the Dark Side of Democratic Peace. London, 41-73. Mller, Sven-Uwe (1997). Konzeptionen der Menschenrechte im China des 20. Jahrhunderts. Hamburg. Mller-Rommel, Ferdinand, Fettelschoss, Katja, Harfst, Philipp (2004). Party government in Central Eastern European democracies: A data collection (1990-2003). European Journal of Political Research. (43) 6: 869-893. Muno, Wolfgang (1997). Die politische Dynamik konomischer Reformen. Mainz. Muno, Wolfgang (2004). l und Demokratie Venezuela im 20. Jahrhundert. U: Diehl, Oliver, Muno, Wolfgang (ur.). Venezuela unter Chvez Aufbruch oder Niedergang?. Frankfurt na Majni, 11-34. Muno, Wolfgang, Thiery, Peter (2002). Defekte Demokratien in Sdamerika. U: Bendel, Petra, Croissant, Aurel, Rb, Friedbert W. (ur.). Demokratie und Staatlichkeit. Systemwechsel zwischenStaatsreform und Staatskollaps. Opladen, 283-307. Muravshik, Joshua (1991). Exporting Democracy: Fulfilling Americas Destiny. Washington, DC: American Enterprise Institute Press. Mugnug, Reinhard (1987). Zustandekommen des Grundgesetzes und Entstehen der Bundesrepublik Deutschland. U: Isensee, Josef, Kirchhof, Paul (ur.). Handbuch des Staatsrechts der Bundesrepublik Deutschland. Sv. I. Heidelberg, paragraf 6. Nakamura, Masanori (1994). Democratization, Peace, and Economic Development in Occupied Japan, 1945-1952. U: Friedman, Edward (ur.). The Politics of Democratization: Generalizing East Asian Experiences. Boulder, CO, 61-78. National Statistical Office Republic of Korea (1995). Korea Statistical Yearbook 1994. Seoul.

460

Neher, Clark D. (1994). Asian Style Democracy. Asian Survey. (43) 11: 949961. Neher, Clark D., Marlay, Ross (1995). Democracy and Development in Southeast Asia: the Winds of Change. Boulder i Oxford. Neumann, Siegmund (1942). Permanent Revolution. New York. Newman, Edward (2004). UN Democracy Promotion: Comparative Advantages and Constraints. U: Newman, Edward, Rich, Roland (ur.). The UN Role in Promoting Democracy. Between Ideals and Reality. Tokio, New York i Paris: United Nations University Press, 188-207. Nikitinski, Leonid (1997). Interview with Boris Ebzeev, Justice of the Russian Constitutional Court. East European Constitutional Review. (6) 1: 8385. Nino, Carlos S. (1992). Un pas al margen de la ley. Buenos Aires. Nohlen, Dieter (1986). Militrregime und Redemokratisierung in Lateinamerika. Aus Politik und Zeitgeschichte. 9: 3-16. Nohlen, Dieter (1988). Mehr Demokratie in der Dritten Welt? Aus Politik und Zeitgeschichte. 25-26: 3-18. Nohlen, Dieter (1992). Prsidentialismus und Parlamentarismus in Lateinamerika. Lateinamerika Jahrbuch 1992. Frankfurt na. Majni, 8699. Nohlen, Dieter (1993). Politische Reform la mexicana Zur mexikanischen Wahlreform. U: Sevilla, Rafael, Azuela, Arturo (ur.). Mexiko. Die institutionalisierte Revolution. Unkel i Bad Honnef, 195206. Nohlen, Dieter (2003). El contexto hace la diferencia: Reformas institucionales y el enfoque histrico-emprico. Mexico. Nohlen, Dieter (2004). Wahlrecht und Parteiensystem. Opladen (5. izdanje). Nohlen, Dieter, Nuschler, Franz (ur.) (1992/93). Handbuch der Dritten Welt, Sv. 2-8. Bonn. Nohlen, Dieter, Hildenbrand, Andreas (1992). Spanien: Wirtschaft, Gesellschaft, Politik, Opladen. Nohlen, Dieter, Kasapovi, Mirjana (1996). Wahlsysteme und Systemwechsel in Osteuropa, Opladen. Nohlen, Dieter, Grotz, Florian, Hartmann, Christof (ur.) (2001). Elections in Asia and the Pacific. A Data Handbook, Sv. 2. Oxford. Nolte, Detlev (1996). Sdamerika: Reinstitutionalisierung und Konsolidierung der Demokratie. U: Merkel, Wolfgang, Sandschneider, Eberhard, Segert, Dieter (ur.). Systemwechsel 2. Die Institutionalisierung der Demokratie. Opladen, 287-314. Nolte, Ernst (1966). Die faschistischen Bewegungen. Mnchen. North, Douglass C. (1990). Institutions, Institutional Change and Economic Performance. Cambridge. Nuzzi OShaughnessy, Laura, Dodson, Michael (1999). Political Bargaining and Democratic Transition: A Comparison of Nicaragua and El Salvador. Journal of Latin American Studies. (31): 99-127.

461

Obando, Enrique (1999). Fujimori y las Fuerzas Armadas. U: Crabtree, John, Thomas, Jim (ur.). El Per de Fujimori. Lima, 353-378. Ockey, James (2001). Thailand. The Struggle in Redifne Civil-Military Relations. U: Alagappa, Muthiah (ur.). Coercion and Governance. The Declining Political Role of the Military in Asia. Stanford, 187-209. ODonnell, Guillermo (1973a). Modernization and BureaucraticAuthoritarianism. Berkeley. ODonnell, Guillermo (1973b). An Impossible Game: Party Competition in Argentina, 1955-1966. U: ODonnell, Guillermo (ur.). Modernization and Bureaucratic-Authoritarianism: Studies in South American Politics. Berkeley, 166-200. ODonnell, Guillermo (1994). Delegative Democracy. Journal of Democracy. (5) 1: 55-70. ODonnell, Guillermo (1999). On the Fruitful Convergences of Hirschmans Exit, Voice, and Loyalty and Shifting Involvements: Reflections from the Recent Argentine Experience. U: ODonnell, Guillermo. Counterpoints. Selected Essays on Authoritarianism and Democratization. Notre Dame, 63-79. ODonnell, Guillermo, Schmitter, Philippe C. (1986). Transition from Authoritarian Rule. Tentative Conclusions about Uncertain Democracies. Baltimore. OECD (1993). Economic Outlook. (53) June. Paris. OECD (1996). Economic Surveys, the Czech Republic. Paris. Offe, Claus (1991). Das Dilemma der Gleichzeitigkeit. Demokratisierung und Marktwirtschaft in Osteuropa. Merkur. (45) 4: 279-292. Offe, Claus (1994). Der Tunnel am Ende des Lichts. Frankfurt na Majni. Offe, Claus (1996). Designing Institutions for East European Transitions. U: Goodin, Robert (ur.). The Theory of Institutional Design. Cambridge, 199-226. Offe, Claus (1997). Die politische Innenseite der Konsolidierung. U: Wielgohs, Jan, Wiesenthal, Helmut (ur.). Einheit und Differenz. Die Transformation Ostdeutschlands in vergleichender Perspektive. Berlin, 214-220. Offe, Claus (ur.) (2003). Die Demokratisierung der Demokratie. Diagnosen und Reformvorschlge, Frankfurt na Majni. Olson, Mancur (1968). Die Logik des kollektiven Handelns. Tbingen. Orathai, Kokpol (2002). Electoral Politics in Thailand. U: Croissant, Aurel, Bruns, Gabriele, John, Marei (ur.). Electoral Politics in Southeast & East Asia. Singapur, 277-321. Orend, Brian (2000). War and International Justice: A Kantian Perspective. Waterloo, Ontario. Osiatynski, Wiktor (1997). . East European Constitutional Review. 2: 66-75. Otero, Gerardo (ur.) (2004). Mexico in Transition: Neoliberal Globalism, the State and Civil Society. New York. Ottaway, Marina (2003). Promoting Democracy after Conflict: The Difficult Choices. International Studies Perspectives. (4): 314322.

462

Paik, Young Chul (1994). Political Reform and Democratic Consolidation in Korea. Korea & World Affairs. (18) 4: 730-748. Palermo, Vicente, Novaro, Marcos (1996). Poltica y poder en el gobierno de Menem. Buenos Aires. Palomino, Hctor (2002). Die Beziehungen zwischen Gewerkschaften, Unternehmern und Staat: Akteure und Spielregeln im Wandel. U: Birle, Peter, Carreras, Sandra (ur.). Argentinien nach zehn Jahren Menem Bilanz und Perspektiven. Frankfurt na Majni, 243-278. Panebianco, Angelo (1988). Political Parties: Organization and Power. Cambridge: Cambridge University Press. Panitan, Wattanayagorn (1998). Thailand. U: Singh, Ravinder Pal (ur.). Arms Procurement Decision Making. Vol. 1: China, India, Israel, Japan, South Korea and Thailand. New York, 212-241. Park, Chan Wook (1996). The National Assembly in the Consolidation of Korean Democracy. Paper delivered at the Duke Conference on Democatic Institutions in East Asia, Durham, NC, 8.-9. November 1996. Park, Chan Wook (1998). The Organisation and Workings of Committees in the Korean National Assembly. Journal of Legislative Studies. (4) 1: 206-224. Park, Chan Wook (2000). Legislative-Executive Relations and Legislative Reforms. U: Diamond, Larry, Shin, Doh Chull (ur.). Institutional Reform and Democratic Consolidation in Korea. Stanford, 73-97. Park, Jai Chang (1999). Functional Locus of the Annual Auditing of the Executive by the Korean National Assembly. International Review of Public Administration. (4) 2: 79-95. Parsons, Talcott (1951). The Social System. New York. Parsons, Talcott (1969a). Das Problem des Strukturwandels: eine theoretische Skizze. U: Zapf, Wolfgang (ur.). Theorien des sozialen Wandels. Kln i Berlin, 35-54. Parsons, Talcott (1969b). Evolutionre Universalien der Gesellschaft. U: Zapf, Wolfgang (ur.). Theorien des sozialen Wandels. Kln i Berlin, 5574. Pasquino, Gianfranco (1980). Crisi dei partiti e governabilit. Bologna. Pasquino, Gianfranco (1982). Degenerazioni dei partiti e riformi istitutionali. Roma i Bari. Pasquino, Gianfranco (1986). The Demise of the First Fascist Regime and Italys Transition to Democracy: 1943-1948. U: ODonnell, Guillermo, Schmitter, Philippe C., Whitehead, Laurence (ur.). Transition from Authoritarian Rule: Southern Europe. Baltimore, 45-70. Pasquino, Gianfranco (1995). Executive-Legislative Relations in Southern Europe. U: Gunther, Richard, Diamandouros, Nikiforos P., Puhle, Hans-Jrgen (ur.). The Politics of Democratic Consolidation in Southern Europe in Comparative Persepctive. Baltimore, 261-283. Pasuk, Phongpaichit, Baker, Chris (1997a). Thailand. Economy and Politics. Oxford.

463

Pasuk, Phongpaichit, Baker, Chris (1997b). Power in Transition: Thailand in the 1990s. U: Hewison, Kevin (ur.). Political Change in Thailand: Democracy and Participation. London i New York, 21-42. Paxton, Pamela, Morishima, Rumi (2005). Does Democracy Aid Promote Democracy?. The John Glenn Institute for Public Service and Public Policy, Ohio State University. Pearce, Jenny (1981). Under the Eagle: U.S. Intervention in Central America and the Caribbean. London. Peeler, John (1998). Building Democracy in Latin America. Boulder i London. Peetz, Peter (2001). Neopopulismus in Lateinamerika. Die Politik von Alberto Fujimori (Peru) und Hugo Chvez (Venezuela) im Vergleich. Hamburg. Pei, Minxin (1998a). Democratization in the Greater China Region. Access Asia Review. (1) 2: 5-40. Pei, Minxin (1998b). The Fall and Rise of Democracy in East Asia. U: Diamond, Larry, Plattner, Marc F. (ur.). Democracy in East Asia. Baltimore, 57-79. Pempel, T. J. (1982). Corporatism without Labor? U: Gerhard Lehmbruch, Schmitter, Philippe C. (ur.). Patterns of Corporatist Policy-Making. Beverly Hills, ??-??. Peou, Sorpong (2006). From the Battlefield into the State: Post-UNCTAC Political Violence and the Limits of Peacebuilding. U: Croissant, Aurel, Martin, Beate, Kneip, Sascha (ur.). The Politics of Death. Political Violence in Southeast Asia. Mnster, 283-317. Prz Diaz, Victor (1987). El retorno de la sociedad civil. Madrid. Perthes, Volker, Schlumberger, Oliver (2007). Regionale Ordnung, politische Reformen und die Rolle externer Akteure im Vorderen Orient. U: Holger, Albrecht (ur.). Politik, Wirtschaft und Gesellschaft im Vorderen Orient. Baden-Baden: Nomos, 2342. Petersen, Jens (1995). Die Entstehung des Totalitarismusbegriffs in Italien. U: Jesse, Eckhard (ur.). Totalitarismus im 20. Jahrhundert. Bonn, 95117. Pfetsch, Frank R. (1990). Ursprnge der Zweiten Republik. Prozesse der Verfassungsgebung in den Westzonen. Opladen. Pfetsch, Frank R. (1995). Entwicklung und Evaluation. Empirische Dimensionen des Politischen. Darmstadt. Pickel, Gert (2001). Legitimitt von Rechtsstaat und Demokratie in den osteuropischen Transitionsstaaten 10 Jahre nach dem Umbruch. U: Becker, Michael, Lauth, Hans-Joachim, Pickel, Gert (ur.). Rechtsstaat und Demokratie. Theoretische und empirische Studien zum Recht in der Demokratie. Wiesbaden, 299-326. Pickel, Susanne, Pickel, Gert (2006). Politische Kultur- und Demokratieforschung Grundbegriffe, Theorien, Methoden. Wiesbaden. Pierson, Paul (2000). Increasing Returns, Path Dependence and the Study of Politics. American Political Science Review. (94) 2: 251-267. Pinto, Antnio Costa (1992). O Salazarismo e o Fascismo Europeu. Lisabon.

464

Pinto, Mario (1990). Trade Union Action and Industrial Relations in Portugal. U: Baglioni, Guido, Crouch, Colin (ur.). European Industrial Relations. London, Newbury Park i New Dehli, 243-264. Pion-Berlin, David (1985). The Fall of Military Rule in Argentina: 19761983. Journal of Interamerican Studies and World Affairs. (27) 2: 5576. Plakans, Andrejs (1997). Democratization and Political Partizipation in Postcommunist Societies: The Case of Latvia. U: Dawisha, Karen, Parrott, Bruce (ur.). The Consolidation of Democracy in East-Central Europe. Cambridge, 245-289 Plasser, Fritz, Ulram, Peter A., Waldrauch, Harald (1997). Politischer Kulturwandel und demokratische Konsolidierung in Ost-Mitteleuropa: Theorien und Trends. Opladen. Poggi, Gianfranco (1978). The Development of the Modern State. A sociological introduction. Stanford. Pohl, Manfred (1994). Das Regierungssystem. U: Mayer, Hans Jrgen, Pohl, Manfred (ur.). Lnderbericht Italien. Bonn, 72-79. Pohl, Manfred (1994a). Die politischen Parteien. U: Mayer, Hans Jrgen, Pohl, Manfred (ur.). Lnderbericht Japan. Bonn, 54-66. Pollack, Detlev (1990). Das Ende einer Organisationsgesellschaft. Systemtheoretische berlegungen zum gesellschaftlichen Umbruch in der DDR. Zeitschrift fr Soziologie. 19: 292-307. Pretzell, Klaus A. (1994a). Grundlagen der Demokratie in der Verfassung Thailands (Dio 1). Sdostasien aktuell. (Sijeanj): 4-69. Pretzell, Klaus A. (1994b). Grundlagen der Demokratie in der Verfassung Thailands (Dio 2). Sdostasien aktuell. (Svibanj): 229-254. Preu, Ulrich K. (1995). Patterns of Constitutional Evolution and Change in Eastern Europe. U: Hesse, Joachim J., Johnson, Nevil (ur.). Constitutional Policy and Change in Europe. Oxford: Oxford University Press, 95-126. Preu, Ulrich K. (2000). Der Kosovo-Krieg, das Vlkerrecht und die Moral. U: Merkel, Reinhard (ur.). Der Kosovo-Krieg und das Vlkerrecht. Frankfurt na Majni, 115-137. Pridham, Geoffrey (ur.) (1984). The New Mediterranean Democracies: Regime Transition in Spain, Greece and Portugal. London. Pridham, Geoffrey (1995). The International Context of Democratic Consolidation: Southern Europe in Comparative Perspective. U: Gunther, Richard, Diamandouros, Nikiforos P., Puhle, Hans-Jrgen (ur.). The Politics of Democratic Consolidation. Southern Europe in Comparative Perspective. Baltimore, 166-203. Priller, Eckhard (2006). Zivilgesellschaftliches Engagement in Europa. U: Alber, Jens, Merkel, Wolfgang (ur.). Europas Osterweiterung: Das Ende der Vertiefung. WZB-Jahrbuch 2005. Berlin, 135-158. Przeworski, Adam (1986). Some Problems in the Study of the Transition to Democracy. U: ODonnell, Guillermo, Schmitter, Philippe C.,

465

Whitehead, Laurence (ur.). Transition from Authoritarian Rule: Comparative Perspectives. Baltimore, 47-63. Przeworski, Adam (1988). Democracy as a Contingent Outcome of Conflicts. U: Elster, Jon, Slagstad, Rune (ur.). Constitutionalism and Democracy. Cambridge, 59-80. Przeworski, Adam (1991). Democracy and the Market. Political and Economic Reforms in Eastern Europe and Latin America. Cambridge. Przeworski, Adam (1992). The Games of Transition. U: Mainwairing, Scott, ODonnell, Guillermo, Valenzuela, J. Samuel (ur.). Issues in Democratic Consolidation: The New South American Democracies in Comparative Perspective. Notre Dame, 105-152. Przeworski, Adam (ur.) (1995). Sustainable Democracy. Cambridge. Przeworski, Adam, Teune, Henry (1970). The Logic of Comparative Social Inquiry. New York. Przeworski, Adam, Alvarez, Michael, Cheibub, Jos Antonio, Limongi, Fernando (1996). What Makes Democracies Endure?. Journal of Democracy. (7) 1: 39-55. Przeworski, Adam, Limongi, Fernando (1997). Modernization. Theories and Facts. World Politics. (49) 1: 155-183. Przeworski, Adam, Alvarez, Michael E., Cheibub, Jos Antonio, Limongi, Fernando (2000). Democracy and Development. Political Institutions and Well-Being in the World, 1950-1990. Cambridge. Puhle, Hans-Jrgen (1994). Transitions, Demokratisierung und Transformationsprozesse in Sdeuropa. U: Merkel, Wolfgang (ur.). Systemwechsel 1. Theorien, Anstze und Konzeptionen. Opladen, 173194. Puhle, Hans-Jrgen (1995a). Autoritre Regime in Spanien und Portugal. Zum Legitimationsbedarf der Herrschaft Francos und Salazars. U: Saage, Richard (ur.). Das Scheitern diktatorischer Legitimationsmuster und die Zukunftsfhigkeit der Demokratie. Berlin, 191-205. Puhle, Hans-Jrgen (ur.) (1995b). The Politics of Democratic Consolidation. Southern Europe in Comparative Perspective. Baltimore, 166-203. Puhle, Hans-Jrgen (1997). Politische Parteien und demokratische Konsolidierung in Sdeuropa. U: Merkel, Wolfgang, Sandschneider, Eberhard (ur.). Systemwechsel 3. Parteien im Transformationsproze. Opladen, 143-170. Puhle, Hans-Jrgen (2002). Staaten, Nationen und Regionen in Europa. Be. Putnam, Robert D. (1993). Making Democracy Work. Civic Tradition in Modern Italy. Princeton. Putnam, Robert D. (1995). Bowling Alone. Journal of Democracy. (6) 1: 6578. Putnam, Robert D. (2001). Gesellschaft und Gemeinsinn. Sozialkapital im internationalen Vergleich. Gtersloh. Pye, Lucian W. (1996). Money Politics and Transitions to Democracy in East Asia. Asian Survey. (27) 3: 213-238.

466

Quaisser, Wolfgang (1997). Strategieanstze und Ergebnisse des bergangs der mittel- und osteuropischen Lnder zur Marktwirtschaft. Aus Politik und Zeitgeschichte. 44-45: 3-15. Quigley, Kevin F. F. (1996). Towards Consolidating Democracy: The Paradoxial Role of Democracy Groups in Thailand. Democratization. (3) 3: 264-286. Rae, Douglas (1968). A Note on the Fractionalization of Some European Party Systems. Comparative Political Studies. 1: 413-418. Ramos, Elias T. (1990). Dualistic Unionism and Industrial Relations. Quezon City. Raun, Tovio U. (1997). Democratization and Political Development in Estonia, 1987-96. U: Dawisha, Karen, Parrott, Bruce (ur.). The Consolidation of Democracy in East-Central Europe. Cambridge, 334374. Rawls, John (1971). A Theory of Justice. Cambridge. Rawls, John (1993). Political Liberalism. New York. Rawls, John (2002). Das Recht der Vlker. Berlin i New York. Reetz, Axel (1995). Wahlen im Baltikum seit 1990. Parlamente in den Paradoxien der Selbstbestimmung. U: Steffani, Winfried, Thaysen, Uwe (ur.). Demokratie in Europa: Zur Rolle der Parlamente, Zeitschrift fr Parlamentsfragen. Sonderband 1. Opladen, 300-323. Reiber, Tatjana (2008). Instrumente der Demokratiefrderung: Wer, wann, wie? Eine Strukturierung von Erfolgsbedingungen. U: Erdmann, Gero, Kneuer, Marianne (ur.). Externe Faktoren der Demokratisierung. Baden-Baden: Nomos, 213234. Reichel, Peter (1981). Politische Kultur der Bundesrepublik. Opladen. Reinecke, Gerd (1994). Thailand die gefhrdete Demokratie. U: Schubert, Gunter, Tetzlaff, Rainer, Vennewald, Werner (ur.). Demokratisierung und politischer Wandel. Theorie und Anwendung des Konzeptes der strategischen und konfliktfhigen Gruppen (SKOG). Mnster i Hamburg, 215-262. Reinecke, Gerhard, Sander, Ingvar (2000). Thailands Demokratisierung: Ein Schaubild in vielen Akten. U: Reinecke, Gerhard, Sander, Ingvar (ur.). Thailand: Aktuelle Wandlungsprozesse in Politik, Wirtschaft, Umwelt und Gesellschaft. Hamburg, 21-73. Reisman, W. Michael (1990). Sovereignty and Human Rights in Contemporary International Law. American Journal of International Law. 84: 866-876. Reitz, John (1997). Constitutionalism and the Rule of Law. U: Grey, Robert D. (ur.). Democratic Theory and Post-communist Change. London i New York, 111143. Rich, Roland, Newman, Edward (2004). Introduction: Approaching democratization policy. U: Newman, Edward, Rich, Roland (ur.). The UN Role in Promoting Democracy. Between Ideals and Reality. Tokio, New York i Paris: United Nations University Press, 3-31. Richardson, Bradley M. (1975). The Political Culture of Japan. Berkeley.

467

Richter, Solveig (2008). Fluch oder Segen? Wirkungsmechanismen politischer Konsitionalitt in den Demokratisierungsprozessen Osteuropas. U: Erdmann, Gero, Kneuer, Marianne (ur.). Externe Faktoren der Demokratisierung. Baden-Baden: Nomos, 147168. Riedinger, Jeffrey (1994). The Philippines in 1993: Halting Steps toward Liberalization. Asian Survey. (34) 2: 139-146. Riedinger, Jeffrey (1995a). Agrarian Reform in the Philippines. Democratic Transition and Redistributive Reform. Stanford. Riedinger, Jeffrey (1995b). The Philippines in 1994: Renewed Growth and Contested Reforms. Asian Survey. (35) 2: 209-216. Rigger, Shelley (1996). Mobilisational Authoritarianism and Political Opposition in Taiwan. U: Rodan, Garry (ur.). Political Opposition in Industrialising Asia. London i New York, 300-323. Rigger, Shelley (2001). The Democratic Progressive Party in 2000: Obstacles and Opportunities. The China Quarterly. 168: 944-960. Riggs, Fred W. (1966). Thailand: The Modernization of a Bureaucratic Policy. Honolulu. Riker, William H. (1962). The Theory of Political Coalitions. New Haven. Risse, Thomas (2008). Regieren in Rumen begrenzter Staatlichkeit: Zur Reisefhigkeit des Governance-Konzeptes. U: Schuppert, Gunnar Folke, Zrn, Michael (ur.). Governance in einer sich wandelnden Welt. Wiesbaden (PVS-Sonderheft 41/2008), 149-170. Rittberger, Volker (1973). ber sozialwissenschaftliche Theorien der Revolution Kritik und Versuch eines Neuansatzes. U: Beyme, Klaus von (ur.). Empirische Revolutionsforschung. Opladen, 39-80. Robinson, Geoffrey (2001). Indonesia: On a New Course? U: Alagappa, Muthiah (ur.). Coercion and Governance. The Declining Political Role of the Military in Asia. Stanford, 226-256. Robinson, William I. (1996). Promoting Polyarchy: Globalisation, US Intervention, and Hegemony. Cambridge: Cambridge University Press. Rdel, Ulrich, Frankenberg, Gnter, Dubiel, Helmut (1989). Die demokratische Frage. Ein Essay. Frankfurt na Majni. Rosato, Sebastian (2003). The Flawed Logic of Democratic Peace Theory. American Political Science Review. (97) 4: 585-602. Rosato, Sebastian (2005). Explaining the Democratic Peace. American Political Science Review. (99) 3: 467-472. Rose, Richard, Mishler, William, Haerpfer, Christian (1998). Democracy and Its Alternatives. Understanding Post-communist Societies. Baltimore. Rose, Richard, Shin, Doh Chull (1997). Koreans Evaluate Democracy: A New Korea Barometer Survey. Centre for the Study of Public Policy, University of Strathclyde, Glasgow. Rosen, Gary (ur.) (2005). The Right War? The Conservative Debate on Iraq. Cambridge. Rospigliosi, Fernando (2000). Montesinos y las Fuerzas Armadas: Cmo Control Durante una Dcada las Instituciones Militares. Lima.

468

Rothstein, Bo (1996). Political Institutions. An Overview. U: Goodin, Robert E., Klingemann, Hans-Dieter (ur.). A New Handbook for Political Science. Oxford: Oxford University Press, 133166. Rowen, Henry S. (1995). The Tide Underneath the Third Wave. Journal of Democracy. (6) 1: 52-64. RSSP Expert Institute (1995). Lobbyism in Russia: Stages of a Long Road. U: Segbers, Klaus, De Spiegeleire, Stephan (ur.). Post-Soviet Puzzles. Mapping the Political Economy of the Former Soviet Union. Vol. III. Baden-Baden, 77-122. Rubio, Luis (1998). Coping with Political Change. U: Kaufman Purcell, Susan, Rubio, Luis (ur.). Mexico under Zedillo. Boulder i London, 5-36. Rb, Friedbert W. (1994). Schach dem Parlament! ber semi-prsidentielle Regierungssysteme in einigen postkommunistischen Gesellschaften. Leviathan. (22) 2: 260-292. Rb, Friedbert W. (1996a). Die Herausbildung politischer Institutionen in Demokratisierungsprozessen. U: Merkel, Wolfgang (ur.). Systemwechsel 1. Theorien, Anstze und Konzeptionen. Opladen (2. izd.), 111-140. Rb, Friedbert W. (1996b). Zur Funktion und Bedeutung politischer Institutionen in Systemwechselprozessen. Eine vergleichende Betrachtung. U: Merkel, Wolfgang, Sandschneider, Eberhard, Segert, Dieter (ur.). Systemwechsel 2. Die Institutionalisierung der Demokratie. Opladen, 37-72. Rb, Friedbert W. (2000). Von der zivilen zur unzivilen Gesellschaft. Das Beispiel des ehemaligen Jugoslawien. U: Merkel, Wolfgang (ur.). Systemwechsel 5. Zivilgesellschaft und Transformation. Opladen, 173202. Rb, Friedbert W. (2001). Schach dem Parlament! Regierungssysteme und Staatsprsidenten in den Demokratisierungsprozessen Osteuropas. Wiesbaden. Rb, Friedbert W. (2004). Einleitung: Demokratisierung, Wohlfahrtsstaat. U: Croissant, Aurel, Erdmann, Gero, Rb, Friedbert (ur.). Wohlfahrtsstaatliche Politik in jungen Demokratien. Wiesbaden, 11-42. Rueschemeyer, Dietrich, Huber Stephens, Evelyn, Stephens, John (1992). Capitalist Development & Democracy. Cambridge. Rland, Jrgen (1993). Wahlen in Thailand kein eindeutiges Votum fr die Demokratie. Asien. 46 (Sijeanj): 60-67. Rland, Jrgen (1996). Theoretische, methodische und thematische Schwerpunkte der Systemwechselforschung in Asien. U: Merkel, Wolfgang (ur.). Systemwechsel 1. Theorien, Anstze und Konzepte. Opladen (2. izd.), 271-302. Rland, Jrgen (1998). Politische Systeme in Sdostasien. Eine Einfhrung. Landsberg am Lech. Rland, Jrgen (1999). Januskpfige Mittelschichten in Sdostasien. U: Becker, Bert, Rland, Jrgen, Werz, Nikolaus (ur.). Mythos

469

Mittelschichten. Zur Wiederkehr eines Paradigmas der Demokratieforschung. Bonn. Rland, Jrgen (2000). Thailand: Finanzkrise und politische Transformation. U: Dosch, Jrn, Faust, Jrg (ur.). Die konomische Dynamik politischer Herrschaft. Das pazifische Asien und Lateinamerika. Opladen, 189-213. Rland, Jrgen, Jrgenmeyer, Clemens, Nelson, Michael H., Ziegenhain, Patrick (2005). Parliaments and Political Change in Asia. Singapur. Rummel, Rudolph J. (1983). Libertarianism and International Violence. Journal of Conflict Resolution. (27) 1: 27-71. Rummel, Rudolph J. (1994). Focus on: Power, Genocide, and Mass Murder. Journal of Peace Research. (31) 1: 1-10. Russett, Bruce M. (1993). Grasping the Democratic Peace: Principles for a Post-Cold-War. Princeton. Russett, Bruce M., Oneal, John (2001). Triangulating Peace: Democracy, Interdependence, and International Organizations. New York. Rustow, Dankwart A. (1970). Transitions to Democracy. Comparative Politics. 2: 337-363. Ruttkowski, Renate (1994). Geschichte. U: Mayer, Hans Jrgen, Pohl, Manfred (ur.). Lnderbericht Japan. Bonn, 54-66. Ruutsoo, Rein, Siisiinen, Marti (1996). Restoring Civil Society in the Baltic States, 1988-1994. U: Szabo, Mt (ur.). The Challenge of Europeanization in the Region: East Central Europe. Budapest, 419447. Saage, Richard (ur.) (1995). Das Scheitern diktatorischer Legitimationsmuster und die Zukunftsfhigkeit der Demokratie. Berlin. Sahm, Astrid (1995a). Kein politischer Frhling in Belarus. Das Scheitern der Parlamentswahlen im Mai 1995 und die Verselbstndigungstendenzen der Exekutive. Osteuropa. 11: 1021-1033. Sahm, Astrid (1995b). Politische Konstruktionsversuche weirussischer Identitt. Jahrbcher fr Geschichte Osteuropas. (42) 4: 541-561. Sahm, Astrid (1997). Schleichender Staatsstreich in Belarus. Hintergrnde und Konsequenzen des Verfassungsreferendums im November 1996. Osteuropa. 5: 475-487. Salinas Torre, Armando (2000). Seguridad pblica en la ciudad de Mxico: crisis y polticas alternativas. Dilogo y Debate. 12: 120-150. Same, Varayudej (1999). Thailands Legal System and Business Law. U: Tay, Alice (ur.). East Asia Human Rights, Nation-Building, Trade. Baden-Baden, 538-598. Snchez Lpez, Francisco (2001). Drei Jahre Bolivarische Revolution in Venezuela: Trabajadores y empresarios unidos jams sern vencidos. Brennpunkt Lateinamerika. 24: 266. Sandschneider, Eberhard (1995). Stabilitt und Transformation politischer Systeme. Opladen. Sandschneider, Eberhard (2001). Taiwan. U: Weidenfeld, Werner (ur.). Den Wandel gestalten Strategien der Transformation. Sv. 2. Gtersloh, 362-385.

470

Sandschneider, Eberhard (2003). Externe Demokratiefrderung. Theoretische und praktische Aspekte der Auenuntersttzung von Transformationsprozessen. Gutachten fr das Centrum fr angewandte Politikforschung der Ludwig-Maximilian-Universitt Mnchen, 10. Santiso, Carlos (2002). Promoting Democracy by Conditioning Aid? Towards a More Effective EU Development Assistance. Internationale Politik und Gesellschaft. 3: 107133. Santos, Soliman M. Jr. (1997). Parliamentary versus Presidential in the Philippines. U: isti i dr.: ?? Quezon City, 11-48. Sarkees, Merideth Reid (2000). The Correlates of War Data on War: An Update to 1997. Conflict Management and Peace Science. (18) 1: 23144. Sartori, Giovanni (1976). Parties and Party Systems. Cambridge. Sartori, Giovanni (1992). Demokratietheorie. Darmstadt. Sartori, Giovanni (1994a). Comparative Constitutional Engineering. An Inquiry into Structures, Incentives and Outcomes. New York. Sartori, Giovanni (1994b). Neither Presidentialism nor Parliamentarism. U: Linz, Juan, Valenzuela, Arturo (ur.). The Failure of Presidential Democracy. Baltimore, 106-118. Sartori, Giovanni (1995). Totalitarismus, Modellmanie und Lernen aus Irrtmern. U: Jesse, Eckhard (ur.). Totalitarismus im 20. Jahrhundert. Bonn, 538-556. Sato, Seizaburo (1989). Institutionalization and Democracy in Japan. U: Scalapino, Robert A., Sato, Seizaburo, Wanadi, Jusuf (ur.). Asian Political Institutionalization. Berkeley (2. izd.), 95-116. Schedler, Andreas (ur.) (2006). Electoral Authoritarianism: The Dynamics of Unfree Competition. Colorado: Lynne Rienner. Schelling, Thomas (1971). Dynamic Models of Segregation. Journal of Mathematical Sociology. 1: 143-186. Schienstock, Gerd, Traxler, Franz (1993). Von der stalinistischen zur marktvermittelten Konvergenz? Zur Transformation der Struktur und Politik der Gewerkschaften in Osteuropa. Klner Hefte fr Soziologie und Sozialpsychologie. 3: 484-506. Schlangen, Walter (1976). Die Totalitarismustheorie: Entwicklung und Probleme. Stuttgart. Schliewenz, Birgit (1997). Das Parteiensystem Bulgariens. U: Segert, Dieter, Stss, Richard, Niedermayer, Oskar (ur.). Parteiensysteme in postkommunistischen Gesellschaften Osteuropas. Opladen, 237-264. Schlumberger, Oliver (2008). Autoritarismus in der arabischen Welt. BadenBaden: Nomos. Schmidt, Gregory (1998). Presidential Usurpation or Congressional Preference. The Evolution of Executive Decree Authority in Peru. U: Carey, John M., Shugart, Matthew Soberg (ur.). Executive Decree Authority. Cambridge, 104-141. Schmidt, Manfred G. (1996). Der Januskopf der Transformationsperiode. Kontinuitt und Wandel der Demokratietheorien. U: Beyme, Klaus

471

von, Offe, Claus (ur.). Politische Theorien in der ra der Transformation, PVS-Sonderheft 25. Opladen, 182-210. Schmidt, Manfred G. (2005). Sozialpolitik in der DDR, Wiesbaden (3. izdanje). Schmidt, Manfred G. (2006). Demokratietheorien. Eine Einfhrung. Wiesbaden (3., preraeno i proireno izd.). Schmidt, Thomas (2004). Das politische System Lettlands. U: Ismayr, Wolfgang (ur.). Die politischen Systeme Osteuropas. Opladen (2. izd.), 111-142. Schmitt, Carl (1923). Die geistesgeschichtliche Lage des heutigen Parlamentarismus. Leipzig. Schmitt, Carl (1931). Der Hter der Verfassung. Tbingen. Schmitt, Carl (1932). Legalitt und Legitimitt. Mnchen i Leipzig. Schmitt, Carl (1964, 1920). Die Diktatur. Von den Anfngen des souvernen Staatsgedankens bis zum proletarischen Klassenkampf. Berlin (3. izd.). Schmitter, Philippe C. (1974). Still the Century of Corporatism?. Review of Politics. (36) 1: 85-131. Schmitter, Philippe C. (1985). The Consolidation of Political Democracy in Southern Europe (and Latin America). Firenca (neobjavljeni rukopis). Schmitter, Philippe C. (1992). Interest Systems and the Consolidation of Democracies. U: Marks, Garry, Diamond, Larry (ur.). Reexamining Democracy: Essays in Honour of Seymour Martin Lipset. Thousand Oaks, CA i London, 156-181. Schmitter, Philippe C. (1995a). Von der Autokratie zur Demokratie. Zwlf berlegungen zur politischen Transformation. Internationale Politik. (50) 6: 47-52. Schmitter, Philippe C. (1995b). Organized Interests and Democratic Consolidation in Southern Europe. U: Gunther, Richard, Diamandouros, Nikiforos P., Puhle, Hans-Jrgen (ur.). The Politics of Democratic Consolidation. Southern Europe in Comparative Perspective. Baltimore, 231-260. Schmitter, Philippe C. (1997). Exploring the Problematic Triumph of Liberal Democ-racy and Concluding with a Modest Proposal for Improving its International Impact. U: Hadenius, Axel (ur.). Democracys Victory and Crisis. Cambridge, 297-308. Schmitter, Philippe C. (1999). Organisierte Interessen und die Konsolidierung der Demokratie in Sdeuropa. U: Merkel, Wolfgang, Sandschneider, Eberhard (ur.). Systemwechsel 4. Die Rolle von Verbnden im Transformationsproze. Opladen, 45-82. Schmitter, Philippe C. (2009). Diagnosing and Designing Democracy in Europe. U: Alonso, Sona, Keane, John, Merkel, Wolfgang (ur.). The Future of Representative Democracy. Cambridge: Cambridge University Press (u tisku). Schmitter, Philippe C., Lehmbruch, Gerhard (ur.) (1979). Trends Toward Corporatist Intermediation. Beverly Hills i London. Schmitter, Philippe C., Schneider, Carsten Q. (2004). Liberalization, Transition and Consolidation: Measuring the Components of

472

Democratization. U: Croissant, Aurel, Merkel, Wolfgang (ur.). Consolidated or Defective Democracy? Problems of Regime Change, Special Issue of Democratization. Abingdon, 59-90. Schneckener, Ulrich (ur.) (2006). Fragile Staatlichkeit, States at Risk zwischen Stabilitt und Scheitern. Baden-Baden: Nomos. Schneider, Axel (1996). Die Verfassungsreform in der Republik China auf Taiwan, 1990-1995 Verlauf, Ergebnisse und beeinflussende Faktoren. U: Schubert, Gunther, Schneider, Axel (ur.). Taiwan an der Schwelle zum 21. Jahrhundert. Hamburg, 7-39. Schneider, Axel, Schubert, Gunther (1997). 'Sind wir Chinesen oder Taiwanesen?' Taiwan im Konflikt konkurrierender nationaler und kultureller Identitten. Asien. (62): 46-68. Schneider, Eberhard (1995). Politische und institutionelle Vernderungen in Ruland 1993-1995. U: Bundesinstitut fr ostwissenschaftliche und internationale Studien (ur.). Zwischen Krise und Konsolidierung. Gefhrdeter Systemwechsel im Osten Europas. Mnchen i Be, 40-51. Schneider, Eberhard (1997). Begriffe und theoretische Konzepte zur politischen Transformation. U: Bundesinstitut fr ostwissenschaftliche und internationale Studien (ur.). Der Osten Europas im Proze der Differenzierung. Mnchen i Be, 17-24. Schneider, Eberhard (2001). Das politische System der Russischen Fderation. Eine Einfhrung. Wiesbaden (2. izd.). Schonberger, Howard B. (1989). Aftermath of War. Americans and the Remaking of Japan, 1945-1952. Kent. Schraeder, Peter J. (2003). The State of the Art in International Democracy Promotion: Results of a Joint European-North American Research Network. Democratization. (10) 2: 21-44. Schramm, Hans-Joachim (1995). Die Verfassung der Republik Belarus vom 30. Mrz 1994. Osteuropa-Recht. (41) 2: 134-158. Schrder, Hans-Henning (2001). Mchte im Hintergrund: Die Rolle von Familie und Oligarchen im politischen Krftespiel. U: Hhmann, Hans-Hermann, Schrder, Hans-Henning (ur.). Russland unter neuer Fhrung: Politik, Wirtschaft und Gesellschaft am Beginn des 21. Jahrhunderts. Bonn, 67-77. Schrder, Wolfgang (2004). Wandel und Kontinuitt der Arbeitsbeziehungen in Mittel- und Osteuropa (rukopis), aktualizirana verzija priloga u WSI-Mitteilungen. 1/2003: 51-59. Schubert, Gunter (1994). Taiwan die chinesische Alternative: Demokratisierung in einem ostasiatischen Schwellenland (1986-1993). Hamburg. Schubert, Gunter (1996). Faktionalismus, Abspaltung und konservative Rckzugsgefechte Die KMT im Umbruch. U: Schubert, Gunter, Schneider, Axel (ur.). Taiwan an der Schwelle zum 21. Jahrhundert. Hamburg, 61-85. Schubert, Gunter (2006). Riskante Nationsbildung in Taiwan. Internationale Politik und Gesellschaft. 2: 85-101.

473

Schubert, Gunter, Thompson, Mark (1996). Demokratische Institutionalisierung in Ost- und Sdostasien: Verlaufsmuster und Perspektiven in Taiwan, Sdkorea, Thailand und den Philippinen. U: Merkel, Wolfgang, Sandschneider, Eberhard, Segert, Dieter (ur.). Systemwechsel 2. Die Institutionalisierung der Demokratie. Opladen, 381-417. Schuck, Christoph (2003). Der indonesische Demokratisierungsprozess. Politischer Neubeginn und historische Kontinuitt. Baden-Baden. Schuck, Christoph (2006). The End of the New Order and Ethno-Religious Conflicts in Indonesia. U: Croissant, Aurel, Martin, Beate, Kneip, Sascha (ur.). The Politics of Death. Political Violence in Southeast Asia. Mnster, 71-106. Schumpeter, Joseph A. (1950). Kapitalismus, Sozialismus und Demokratie. Bern. Schuschkewitsch, Stanislaus (1997). Der Staatsstreich des Prsidenten von Weiruland. Frankfurter Allgemeine Zeitung od 24.01.1997. Schwartz, Adam (1999). A Nation in Waiting. Indonesias Search for Stability. Singapur. Schwarz, Hans-Peter (1981). Die ra Adenauer 1949-1957. Grnderjahre der Republik. U: Bracher, Karl Dietrich, Eschenburg, Theodor, Fest, Joachim C., Jckel, Eberhard (ur.). Geschichte der Bundesrepublik. Sv. 2. Wiesbaden. Scoppola, Pietro (1980). Gli anni della Costitutente fra politica e storia. Bologna. Scott, James M., Steele, Carie A. (2005). Assisting Democrats or Resisting Dictators? The Nature and Impact of Democracy Support by the United States Endowment for Democracy, 1990-99. Democratization. (12) 4: 439-460. Segert, Dieter (1996). Institutionalisierung der Demokratie am balkanischen Rand Osteuropas. U: Merkel, Wolfgang, Sandschneider, Eberhard, Segert, Dieter (ur.). Systemwechsel 2. Die Institutionalisierung der Demokratie. Opladen, 113-142. Segert, Dieter (1997). Parteien und Parteiensysteme in der Konsolidierung. U: Merkel, Wolfgang, Sandschneider, Eberhard (ur.). Systemwechsel 3. Parteien im Transformationsproze. Opladen, 57-100. Segert, Dieter (2002). Die Grenzen Osteuropas. Wiesbaden. Segert, Dieter, Stss, Richard, Niedermayer, Oskar (ur.) (1996). Parteiensysteme in postkommunistischen Gesellschaften Osteuropas. Opladen. Segert, Dieter, Stss, Richard (1997). Entstehung, Struktur und Entwicklung von Parteiensystemen in Osteuropa nach 1989 Eine Bilanz. U: Segert, Dieter, Stss, Richard, Niedermayer, Oskar (ur.). Parteiensysteme in postkommunistischen Gesellschaften Osteuropas. Opladen, 379-428. Seifert, Wolfgang (1994). Gewerkschaften heute: Existenzbedrohung durch Kooperation. U: Mayer, Hans-Jrgen, Pohl, Manfred (ur.). Lnderbericht Japan. Bonn, 107-114.

474

Sen, Amartya (1999). Democracy as a Universal Value. Journal of Democracy. (10) 3: 3-17. Sen, Amartya (2000). konomie fr den Menschen. Wege zur Gerechtigkeit und Solidaritt in der Marktwirtschaft. Mnchen. Senghaas, Dieter (2000). Recht auf Nothilfe.. U: Merkel, Reinhard (ur.). Der Kosovo-Krieg und das Vlkerrecht. Frankfurt na Majni, 99-114. Senghaas, Dieter (2004). Zum irdischen Frieden. Frankfurt na Majni. Seton-Watson, Hugh (1986). Ruland und Osteuropa. Propylen Weltgeschichte. 10: 165-220. Shafir, Michal (1997). Romania's Road to 'Normalcy'. Journal of Democracy. (8) 2: 144-158. Share, Donald, Mainwaring, Scott (1984). Transition Through Transaction: Democratization in Brazil and Spain. U: Selcher, Wayne A. (ur.). Political Liberalization in Brazil: Dynamics, Dilemmas, and Future Prospects. Boulder, CO, 175-216. Shevtsova, Lilia (2003). Putins Russia. Washington, DC. Shiau, Chyuan-jeng (1999). Civil Society and Democratization. Tsang, Steve, Tien, Hung-mao (ur.). Democratization in Taiwan: Implications for China. Houndmills i London, 101-116. Shifter, Michael (2006). In Search of Hugo Chvez. Foreign Affairs. (85) 3: 45-59. Shin, Doh Chull (1999). Mass Politics and Culture in Democratizing Korea. Oxford. Shin, Doh Chull (2002). The Cultural Foundation of Korea Democracy: A Comparative Perspective on Popular Support for Democracy. U: Kim, Young Rae, Lee, Hochul, Mah, In-sub (ur.). Redefining Korean Politics. Lost Paradigm and New Vision. Seoul, 291-331. Shin, Doh Chull (2003). Democratic Governance in South Korea: The Perspectives of Ordinary Citizens and Their Elected Representatives. Japanese Journal of Political Science. (4) 2: 215-240. Shin, Doh Chull, Shyu, Huoyan (1997). Political Ambivalence in South Korea and Taiwan. Journal of Democracy. (8) 3: 108-124. Shin, Doh Chull, Wells, Jason (2005). Is Democracy the Only Game in Town?. Journal of Democracy. (16) 2: 88-101. Shin, Do Chull, Jaechul, Lee (2006). The Korean Democracy Barometer Surveys: Unraveling the Cultural and Institutional Dynamics of Democratization, 1997-2004. Korea Observer. (37) 2: 237-276. Shin, Myungsoon (2000). Change and Continuity of Parliamentary Politics in Democratizating Korea. Paper presented at the 4th Korea-Britain Conference organized by Sheffield Universitys Management School and Yonsei Universitys Institute of East & West Studies, May 17-18, 2000 (apirografirano). Shin, Myungsoon (2005). South Korea: Citizens Confidence in Public Institutions. U: Inoguchi, Takashi, Basanez, Miguel, Tanaka, Akihiko, Dadabaev, Timur (ur.). Values and Life Styles in Urban Asia. A Cross-

475

Cultural Analysis and Scorebook Based on the Asia Barometer Survey of 2003. Mexiko City, 57-76. Shin, Myungsoon (2006). Confidence in Public Institutions and Democracy in South Korea. Korea Observer. (37) 2: 277-304. Shugart, Matthew S. (1993). Of Presidents and Parliaments. East European Constitutional Review. (2) 1: 30-32. Shugart, Matthew S., Carey, John (1992). Presidents and Assemblies. Constitutional Design and Electoral Dynamics. Cambridge. Siavelis, Peter, Valenzuela, Arturo (1996). Electoral Engineering and Democratic Stability: The Legacy of Authoritarian Rule in Chile. U: Lijphart, Arend, Waisman, Carlos H. (ur.). Institutional Design in New Democracies. Boulder, CO, 77-99. Sidel, John T. (1999). Capital, Coercion and Crime. Bossim in the Philippines. Stanford. Siemers, Gnter (1986). Machtwechsel in den Philippinen: Ablauf, Faktoren, Zukunftsperspektiven. Sdostasien aktuell. (Oujak): 183-213. Silva, Patricio (1991). Technocrats and Politics in Chile. From the Chicago boys to the CIEPLAN monks. Journal of Latin American Studies. 23/2: 385-410. Sima, Bruno (2000). Die NATO, die UN und militrische Gewaltanwendung. U: Merkel, Reinhard (ur.). Der Kosovo-Krieg und das Vlkerrecht. Frankfurt na Majni, 9-50. Slantchev, Branislaw L., Alexandrova, Anna, Gartzke, Erik (2005). Probabilistic Causality, Selection Bias, and the Logic of the Democratic Peace. American Political Science Review. (99) 3: 459462. Small, Melvin, Singer, J. David (1976). The War-proneness of Democratic Regimes, 1816-1965. The Jerusalem Journal of International Relations. 1 (travanj): 50-69. Smutny, Pavel (1992). Die Tschechoslowakei eine Rckkehr zu sich selbst. Aus Politik und Zeitgeschichte. 6: 24-35. Snyder, Richard (1998). Paths out of Sultanistic Regimes: Combining Structural and Voluntarist Perspectives. U: Chehabi, H.E., Linz, Juan J. (ur.). Sultanistic Regimes. Baltimore i London, 49-85 Social Weather Bulletin (1993). 13. Quezon City. Social Weather Bulletin (1994). 15/16. Quezon City. Social Weather Bulletin (1995a). 17. Quezon City. Social Weather Bulletin (1995b). 19/20. Quezon City. Sonntag, Heinz R. (2001). Crisis and Regression: Ecuador, Paraguay, Peru, and Venezuela. U: Garretn, Manuel Antonio, Newman, Edward (ur.). Democracy in Latin America. (Re)Constructing Political Society. Tokio, 126-157. Sontheimer, Kurt (1989). Grundzge des politischen Systems der Bundesrepublik Deutschland. Mnchen (12. preraeno izd.). Sowaidnig, Ina (1996). Die Untersttzung der Demokratie in Deutschland und Italien. Frankfurt na Majni i Berlin.

476

Staff, Ilse (1981). Lehren vom Staat. Baden-Baden. Staritz, Dietrich (1990). Ursachen und Konsequenzen einer deutschen Revolution. U: Der Fischer Weltalmanach: Sonderband DDR. Frankfurt na Majni. Stark, David (1990). Privatization in Hungary: From Plan to Market or From Plan to Clan? East European Politics and Societies. (4) 3: 351-392. Steen, Anton (1997). The Baltic Elites after the Change of the Regime. U: Best, Heinrich, Becker, Ulrike (ur.). Elites in Transition: Elite Research in Central and Eastern Europe. Opladen, 149-171. Steffani, Winfried (1979). Parlamentarische und prsidentielle Demokratie. Opladen. Steiner, Helmut, Tams, Pal (ur.) (2005). The Business Elites of East-Central Europe. Berlin. Steinsdorff, Silvia von (1995). Zur Verfassungsgenese der Zweiten Russischen und der Fnften Franzsischen Republik im Vergleich. Zeitschrift fr Parlamentsfragen. (26) 3: 486-504. Steinsdorff, Silvia von (2004). Das politische System Weirusslands. U: Ismayr, Wolfgang (ur). Die politischen Systeme Osteuropas. Opladen (2. izd.), 429-468. Stepan, Alfred (1978). The State and Society. Peru in Comparative Perspective. Princeton. Stepan, Alfred (1986). Paths Toward Redemocratization: Theoretical and Comparative Considerations. U: ODonnell, Guillermo, Schmitter, Philippe C., Whitehead, Laurence (ur.). Transition from Authoritarian Rule. Comparative Perspectives. Baltimore, 64-84. Stepan, Alfred, Skach, Cindy (1993). Constitutional Frameworks and Democratic Consolidation: Parlamentarism versus Presidentialism. World Politics. (46) 1: 1-22. Sternberger, Dolf (1990). Verfassungspatriotismus. Frankfurt na Majni. Storost, Ulrich (1990). Das Ende der bergangszeit. Erinnerungen an die verfassungsgebende Gewalt. Der Staat. (29) 3: 321-331. Stss, Richard, Segert, Dieter (1997). Entstehung, Struktur und Entwicklung von Parteiensystemen in Osteuropa nach 1989 Eine Bilanz. U: Segert, Dieter, Stss, Richard, Niedermayer, Oskar (ur.). Parteiensysteme in postkommunistischen Gesellschaften Osteuropas. Opladen, 379-428. Stykow, Petra (1998). Staat, Verbnde und Interessengruppen in der russischen Politik. U: Merkel, Wolfgang, Sandschneider, Eberhard (ur.). Systemwechsel 4. Verbnde im Transformationsproze. Opladen, 137-180. Stykow, Petra, Zotov, Sergej (1996). Funktionale Interessenvermittlung in der russischen Transformationsgesellschaft als Gegenstand wissenschaftlicher Analyse. Arbeitspapiere der Max-PlanckGesellschaft, AG Transformationsprozesse No. 5. Berlin. Suhrke, Astrid (2008). Democratizing a Dependent State: The Case of Afghanistan. U: Grimm, Sonja, Merkel, Wolfgang (ur.). Special Issue

477

of Democratization: War and Democratization: Legality, Legitimacy and Effectiveness. (15) 3: 630-648. Sulistyo, Hermawan (2002). Electoral Politics in Indonesia: A Hard Way to Democracy. U: Croissant, Aurel, Bruns, Gabi, John, Mareike (ur.). Electoral Politics in Southeast & East Asia. Singapur, 75-101. Sundhausen, Ulf (1982). The Road to Power: Indonesian Military Politics, 1945-1967. Kuala Lumpur i Oxford. Sunstein, Cass (1992). Something Old, Something New. East European Constitutional Review. (1) 1: 18-21. Surarchart, Bamrungsuk (1998). Changing Patterns of Civil-Military Relations and Thailand's Regional Outlook. U: Mares, David R. (ur.). CivilMilitary Relations. Building Democracy and Regional Security in Latin America, Southern Asia, and Central Europe. Boulder i Oxford, 187206. Surarchart, Bamrungsuk (1999). From Dominance to Power Sharing The Military and Politics in Thailand, 1973-1992. Neobjavljena doktorska disertacija, Columbia University. Suchit, Bunbonkarn (1996). Elections and Democratization in Thailand. U: Taylor, R. H. (ur.). The Politics of Elections in Southeast Asia. Cambridge, New York i Melbourne, 184-201. Suchit, Bunbonkarn (1997). Thailands November 1996 Elections and Its Impact on Democratic Consolidation. Democratization. (4) 2: 154-165. Sukhumbhand, Paribatra (1993). State and Society in Thailand. How Fragile is the Democracy? Asian Survey. (33) 9: 879-893. Surin, Maisrikrod (1992). Thailands Two General Elections in 1992: Democracy Sustained. Singapur. Surin, Maisrikrod, McCargo, Duncan (1997). Electoral Politics: Commercialisation and Exclusion. U: Hewison, Kevin (ur.). Political Change in Thailand: Democracy and Participation. London i New York, 132-148. Sutherland, Sharon L. (1995). The Problem of Dirty Hands in Politics: Peace in the Vegetable Trade. Canadian Journal of Political Science. (28) 3: 479-507. Szab, Mt (1993). Die politische Entwicklung. U: Brunner, Georg (ur.). Ungarn auf dem Weg der Demokratie. Bonn, 5-41. Szab, Mt (1994). Ungarn auf dem Weg zur Demokratie. Bonn. Szoboszlai, Gyrgy (ur.) (1992). Flying Blind. Emerging Democracies in EastCentral Europe. Budapest, 315-333. Tagle, Matas (ur.) (1992). La crisis de la democracia en Chile. Antecedentes y causas. Santiago de Chile. Tanaka, Martn (1998). Los espejismos de la democracia. El colapso del sistema de partidos en el Per. Lima. Tanaka, Martn (1999). Del movimientismo a la media-poltica: cambios en las relaciones entre la sociedad y la poltica en el Per de Fujimori. U: Crabtree, John, Thomas, Jim (ur.). El Per de Fujimori. Lima, 411-436.

478

Tanaka, Martn (2005). Peru 1980-2000: Chronicle of a Death Foretold? Determinism, Political Decisions, and Open Outcomes. U: Hagopian, Frances, Mainwaring, Scott (ur.). The Third Wave of Democratization in Latin America: Advances and Setbacks. Cambridge, 261-288. Tate, C. Neal (1997). Courts and the Breakdown and Re-creation of Philippine Democracy: Evidence from the Supreme Courts Agenda. International Social Science Journal. (152): 279-291. Taylor, Charles (1993). Der Begriff der brgerlichen Gesellschaft im politischen Denken des Westens. U: Brumlik, Micha, Brunkhorst, Hauke (ur.). Gemeinschaft und Gerechtigkeit. Frankfurt na Majni, 117144. Teehankee, Julio C. (1999). Political Clan Reproduction in the 11th House of Representatives. Paper presented at the PPSA 1999 National Conference Poverty in the Philippines: An Assessment, July 23-24, UP, Diliman, Quezon City. Teehankee, Julio (2006). Consolidation or Crisis of Clientelistic Democracy? The 2004 Synchronized Elections in the Philippines. U: Croissant, Aurel, Martin, Beate (ur.). Between Consolidation and Crisis: Elections and Democracy in Five Nations in Southeast Asia. Mnster, 215-276. Tezanos, Jos F., Cotarelo, Ramn, De Blas, Andrs (ur.) (1989). La Transicin Democrtica Espanola. Madrid. Thelen, Kathleen, Steinmo, Sven, Longstreth, Frank (ur.) (1992). Structuring Politics: Historical Institutionalism in Comparative Analysis. Cambridge: Cambridge University Press. Thibaut, Bernhard (1996). Prsidentialismus und Demokratie in Lateinamerika. Opladen. Thiel, Rainer H. (2008). Nested Games of External Democracy Promotion: The United States and the Polish Liberalization, 1980-1989. Doktorska disertacija, Freie Universitt Berlin. Thiery, Peter (1997). Der Wandel der Arbeitsbeziehungen im demokratischen Chile. U: Dombois, Rainer, Imbusch, Peter, Lauth, Hans-Joachim, Thiery, Peter (ur.). Neoliberalismus und Arbeitsbeziehungen in Lateinamerika. Frankfurt na Majni, 254-275. Thiery, Peter (2000). Transformation in Chile. Institutioneller Wandel, Entwicklung und Demokratie (1973-1996). Frankfurt na Majni. Thiery, Peter (2001). Rechtsstaat und Demokratie in Lateinamerika. U: Becker, Michael, Lauth, Hans-Joachim, Pickel, Gert (ur.). Demokratie und Rechtsstaat. Wiesbaden, 252-274. Thiery, Peter (2002). Demokratie und Rechtsstaatlichkeit auf dem Weg zur Konsolidierung? U: Birle, Pete, Carreras, Sandra (ur.). Argentinien nach zehn Jahren Menem Bilanz und Perspektiven. Frankfurt na Majni, 341-369. Thiery, Peter (2006). Lateinamerika. U: Merkel, Wolfgang, Puhle, HansJrgen, Croissant, Aurel, Thiery, Peter. Defekte Demokratie. Sv. 2: Regionalanalysen. Wiesbaden, 21-161.

479

Thompson, Mark R. (1995). The Anti-Marcos Struggle. Personalistic Rule and Democratic Transition in the Philippines. New Haven i London. Thompson, Mark R. (1998). The Marcos Regime in the Philippines. U: Chehabi, H. E., Linz, Juan J. (ur.). Sultanistic Regimes. Baltimore, 206231. Tibi, Bassam (1995). Fundamentalismus und Totalitarismus in der Welt des Islam. Legitimationsideologien im Zivilisationskonflikt: Die Hakimiyyat Allah / Gottesherrschaft. U: Saage, Richard (ur.). Das Scheitern diktatorischer Legitimationsmuster und die Zukunftsfhigkeit der Demokratie. Berlin, 305-318. Tien, Hung-mao (1992). Taiwans Evolution Toward Democracy: A Historical Perspective. U: Simon, Denis Fred, Kau, Michael Y. M. (ur.). Taiwan: Beyond the Economic Miracle. Armonk i London, 3-25. Tien, Hung-mao (1996). Elections and Taiwans Democratic Development. U: Tien, Hung Mao (ur.). Taiwans Electoral Politics and Democratic Transition: Riding the Third Wave. New York, 3-27. Tien, Hung-mao, Cheng, Tun-jen (1999). Crafting Democratic Institutions. U: Tsang, Steve, Tien, Hung-mao (ur.). Democratization in Taiwan: Implications for China. Houndmills i London, 23-49. Tilly, Charles (ur.) (1975). The Formation of National States in Western Europe. Princeton. Timberman, David (1991). A Changeless Land: Continuity and Change in Philippine Politics. Singapur i New York. Timmermann, Heinz (1997). Belarus: Eine Diktatur im Herzen Europas? U: Berichte des Bundesinstituts fr ostwissenschaftliche und internationale Studien 10. Kln. Timmermann, Heinz, Ott, Alexander (1997). Restauration und Reaktion in Belarus. U: Bundesinstitut fr ostwissenschaftliche und internationale Studien (ur.). Der Osten Europas im Proze der Differenzierung. Mnchen i Be, 94-104. Tironi, Eugenio, Agero, Felipe (1999). Sobrevivir el nuevo paisaje poltico chileno?. Estudios Pblicos. 74: 151-168. Tocqueville, Alexis de (1985[1835]). ber die Demokratie in Amerika. Stuttgart. Todorova, Maria N. (1992). Improbable Maverick or Typical Conformist? Seven Thoughts on the New Bulgaria. U: Banac, Ivo (ur.). Eastern Europe in Revolution. Ithaca i London, 148-167. Tomuschat, Christian (1993). Obligations Arising for States Without or Against Their Will. Recueil des cours de l'Acadmie internationale de la Haye. (241) 4: 195-374. Torres Rivas, Edelberto (2001). Foundations: Central America. U: Garretn, Manuel Antonio, Newman, Edward (ur.). Democracy in Latin America. (Re) Constructing Political Society. Tokio, 99-125. Trnkmann, Beate (1997). Demokratisierung und Reform des politischen Systems auf Taiwan seit 1990. Frankfurt na Majni.

480

Trnkmann, Beate (1998). Verfassungsreform auf Taiwan in den neunziger Jahren. Asien. (67): 53-75. Trautmann, Gnter (1999). Italien. U: Ismayr, Wolfgang (ur.). Die politischen Systeme Westeuropas. Opladen, 519-562. (2. izd.). Truman, David B. (1951). The Governmental Process. New York. Tsebelis, George (1990). Nested Games: Rational Choice in Comparative Politics. Berkeley: University of California Press. Tyrell, Albrecht (1986). Voraussetzungen und Strukturelemente des nationalsozialistischen Herrschaftssystems. U: Bracher, Karl Dietrich, Funke, Manfred, Jacobsen, Hans-Adolf (ur.). Nationalsozialistische Diktatur. Bonn, 37-72. Ufen Andreas (2002a). Die politischen Folgen des 11. Septembers in Sdostasien. Nord-Sd aktuell. (1): 120-128. Ufen, Andreas (2002b). Herrschaftsfiguration und Demokratisierung in Indonesien (1965-2000). Hamburg. United Nations Development Programm (UNDP) (1994). Bericht ber die menschliche Entwicklung. Bonn. United Nations Economic Commission for Europe (UNECE) (2002). Foreign Direct Investment in Eastern Europe, the Baltic States and the CIS, 1990-2001 (www.unece.org/press/pr2002/02gen13e_table.pdf; 22.08.2006). United Nations Statistical Division (2007). National Accounts Main Aggregates Data Base. http://unstats.un.org/unsd/snaama/Introduction.asp (22.06.2007). Valds, Jun Gabriel (1993). Die Chicago-Schule: Operation Chile, in: Lateinamerika Analysen und Berichte. Sv. 17. Bad Honnef, 36-60. Van Oyen, Robert Chr., Schfer, Wolfgang (1995). Die neue Verfassung Weirulands. Wirtschaft und Recht in Osteuropa. 11: 401-407. Vanhanen, Tatu (1984). The Emergency of Democracy. A Comparative Study of 119 States, 1850-1979. Helsinki. Vanhanen, Tatu (1989). The level of democratization related to socioeconomic variables in 147 states, 1980-1985. Scandinavian Political Studies. (12) 2: 95-127. Vanhanen, Tatu (ur.) (1992). Strategies of Democratization. Washington, DC. Vanhanen, Tatu, Kimber, Richard (1994). Predicting and Explaining Democratization in Eastern Europe. U: Pridham, Geoffrey, Vanhanen, Tatu (ur.). Democratization in Eastern Europe. London i New York. Vsquez, George L. (1996). Peru. U: Danopoulos, Constantine P., Watson, Cynthia A. (ur.). The Political Role of the Military: An International Handbook. Westport, Conn., 338-360. Vatikiotis, Michael R. J. (1996). Political Change in Southeast Asia: Trimming the Banyan Tree. London i New York. Verbitsky, Horacio (1993). Hacer la Corte. Buenos Aires. Verfassung der Republik Belarus vom 30. Mrz 1994. Osteuropa Recht. 2: 134158.

481

Villanueva, A. B. (1996). Parties and Elections in Philippine Politics. Contemporary Southeast Asia. (18) 2: 175-192 Vodika, Karel (2005). Das politische System Tschechiens. Wiesbaden. Wagner, Barbara (1993). Das koreanische Verfassungsgericht (Dio I). Koreana. (25) 1: 6-13. Waldmann, Peter (1989). Ethnischer Radikalismus. Opladen. Walker, Thomas (2003). Nicaragua. Living in the Shadow of the Eagle. Boulder, CO. Walters, Patrick (1999). The Indonesian Armed Forces in the Post-SoehartoEra. U: Forrester, Geoff (ur.). Post-Soeharto Indonesia: Renewal or Chaos?. Singapur i Leiden, 59-65. Walzer, Michael (1973). Political Action: The Problem of Dirty Hands. Philosophy and Public Affairs. (2) 2: 160-180. Walzer, Michael (1992a). Sphren der Gerechtigkeit. Ein Pldoyer fr Pluralitt und Gleichheit. Frankfurt na Majni. Walzer, Michael (1992). Zivile Gesellschaft und amerikanische Demokratie. Berlin. Walzer, Michael (2000). Just and Unjust Wars: a Moral Argument with Historical Illustrations. Harmondsworth (3. izdanje). Walzer, Michael (2003). Erklrte Kriege Kriegserklrungen. Eseji. Hamburg. Walzer, Michael (2005). Arguing about War. New Haven i London. Ward, Michael D., Gleditsch, Kristian S. (1998). Democratizing for Peace. American Political Science Review. (92) 1: 51-61. Waschkuhn, Arno (1995). Politische Systeme. U: Mohr, Arno (ur.). Grundzge der Politikwissenschaft. Mnchen i Be, 237-326. Waschkuhn, Arno, (1997). Demokratietheorien. Mnchen i Be. Watanuki, Joji (1977). Politics in Postwar Japanese Society. Tokio. Weber, Max (1968). Soziologie, Weltgeschichtliche Analysen, Politik. Stuttgart (ur. Johannes Winkelmann). Weber, Max (1972). Wirtschaft und Gesellschaft. Tbingen (5. izd.). Wehr, Ingrid (2004). Das Parteiensystem des nach-autoritren Chile: Vom polarisierten Pluralismus zur Nordamerikanisierung? U: Imbusch, Peter, Messner, Dirk, Nolte, Detlef (ur.). Chile heute. Politik, Wirtschaft, Kultur. Frankfurt na Majni, 379-400. Weldon, Jeffrey (1997). Political Sources of Presidencialismo in Mexico. U: Mainwaring, Scott, Shugart, Matthew Soberg (ur.). Presidentialism and Democracy in Latin America. Cambridge, 225-258. Weldon, Jeffrey (2002). The Legal and Partisan Framework of the Legislative Delegation of the Budget in Mexico. U: Morgenstern, Scott, Nacif, Benito (ur.). Legislative Politics in Latin America. Cambridge, 377-410. Welsch, Friedrich, Carrasquero, Jos Vicente (2000). Auflsungserscheinungen einer etablierten Demokratie? Politischkulturelle Analyse des Falles Venezuela. U: Hengstenberg, Peter, Kohut, Karl, Maihold, Gnther (ur.). Zivilgesellschaft in Lateinamerika. Interessenvertretung und Regierbarkeit. Frankfurt na Majni, 87-110. Weltbank (1997). Weltentwicklungsbericht 1997. Bonn.

482

Welzel, Christian (1996). Systemwechsel in der globalen Systemkonkurrenz: Ein evolutionstheoretischer Erklrungsversuch. U: Merkel, Wolfgang (ur.). Systemwechsel 1. Theorien, Anstze und Konzeptionen. Opladen, str. 47-79. Werz, Nikolaus (1983). Parteien, Staat und Entwicklung in Venezuela. Mnchen. West, James M., Kyu, Yoon Dae (1996). The Constitutional Court of the Republic of Korea: Transforming the Jurisprudence of the Vortex? U: Sang-Hyun, Song (ur.). Korean Law in the Global Economy. Seoul, 208-243. Weels, Bernhard (2003). Die Entwicklung der Zivilgesellschaft in Mittelund Osteuropa: Intermedire Akteure, Vertrauen und Partizipation. U: Daele, Wolfgang van den, Gosewinkel, Dieter, Kocka, Jrgen, Rucht, Dieter (ur.). Zivilgesellschaft: Bedingungen, Pfade, Abwege WZBJahrbuch 2003. Berlin, 173-198. Wessels, Bernhard, Klingemann, Hans-Dieter (1998). Transformation and the Prerequisites of Democratic Opposition in Central and Eastern Europe. U: Barnes, Samuel H., Simon, Jnos (ur.). The Postcommunist Citizen. Budimpeta, 1-34. Weels, Bernhard, Klingemann, Hans-Dieter (2006). Parties and Voters Representative Consolidation in Central and Eastern Europe? International Journal of Sociology. 36: 11-44. White, Stephen, Wyman, Matthew, Kryshtanovskaja, Olga (1995). Parties and Politics in Postcommunist Russia. Communist and Post-Communist Studies. (28) 2: 183-202. White, Nigel D. (2000). The United Nations and Democracy Assistance: Developing Practice within a Constitutional Framework. U: Burnell, Peter (ur.). Democracy Assistance. International Co-operation for Democratization. London i Portland: Frank Cass, 67-89. Whitehead, Laurence (1986). International Aspects of Democratization. U: ODonnell, Guillermo, Schmitter, Philippe C., Whitehead, Laurence (ur.). Transition from Authoritarian Rule: Comparative Perspectives. Baltimore, 3-46. Whitehead, Laurence (2001). Reforms: Mexico and Colombia, U: Garretn, Manuel Antonio, Newman, Edward (ur.). Democracy in Latin America. (Re)Constructing Political Society. Tokio, 66-98. Whitehead, Laurence (2004). Democratization with the Benefit of Hindsight: The Changing International Components. U: Newman, Edward, Rich, Roland (ur.). The UN Role in Promoting Democracy. Between Ideals and Reality. Tokio, New York i Paris: United Nations University Press, 135-165. Wiesenthal, Helmut (1993). Die Politische konomie des fortgeschrittenen Transformationsprozesses und die potentiellen Funktionen intermedirer Akteure (I). Arbeitspapier der Max-Planck-Gesellschaft, AG Transformationsprozesse No. 1. Berlin.

483

Wiesenthal, Helmut (1994). Die Krise holistischer Politikanstze und das Projekt der gesteuerten Systemtransformation. Arbeitspapier der MaxPlanck-Gesellschaft, AG Transformationsprozesse Nr. 10. Berlin. Wiesenthal, Helmut (1995). Preemptive Institutionenbildung: Korporative Akteure und institutionelle Innovationen im Transformationsproze postsozialistischer Staaten. Arbeitspapier der Max-Planck-Gesellschaft, AG Transformationsprozesse br. 4. Berlin. Wiesenthal, Helmut (1998). Interessenverbnde in Ostmitteleuropa Startbedingungen und Entwicklungsprobleme. U: Merkel, Wolfgang, Sandschneider, Eberhard (ur.). Systemwechsel 4. Verbnde im Transformationsproze. Opladen. Wiesenthal, Helmut (ur.) (2001). Gelegenheit und Entscheidung. Policies und Politics erfolgreicher Transformationssteuerung. Wiesbaden. Williams, Allan M. (ur.) (1984). Southern Europe Transformed: Political and Economic Change in Greece, Italy, Portugal and Spain. New York. WIIW (Wiener Institut fr Internationale Wirtschaftsvergleiche) (2006). WIIW Handbook of Statistics 2006. Central, East and Southeast Europe. Wien. Williams, Philip J. (1994). Dual Transition from Authoritarian Rule: Popular and Electoral Democracy in Nicaragua. Comparative Politics. 23 (4): 169-185. Williamson, John (1990). What Washington Means by Policy Reform. U: Williamson, John (ur.). Latin American Adjustment: How Much Has Happened. Washington, DC, 7-20. Willke, Helmut (1988). Die Entzauberung des Staates. Grundlinien einer systemtheoretischen Organisation. U: Ellwein, Thomas, Hesse, Joachim Jens, Mayntz, Renate, Scharpf, Fritz W. (ur.). Jahrbuch zur Staats- und Verwaltungswissenschaft. Baden-Baden, 285-308. Wolf, Friedrich (1990). Ist die DDR ein Rechtsstaat? U: Knabe, Hubertus (ur.): Aufbruch in eine andere DDR. Reinbeck, 249-258. Wooden, Amanda E., Stefes, Christoph H. (2009). The Politics of Transition: Policymaking at the Crossroads of the Caucasus and Central Asia. New York: Routledge. World Bank (1992). Governance and Development. Washington, DC. World Bank (1997). World Development Report 1997. The State in a Changing World. Washington, DC. World Bank (2001). World Development Indicators 2001. Washinton, DC. World Bank (2007). http://devdata.worldbank.org/data-query/ (20.06.2007). World Development Report (1996). From Plan to Market. Oxford. Wu, Jaushieh Joseph (1995). Taiwans Democratization. Forces behind the New Momentum. Studies on Contemporary Taiwan. Hongkong, New York i Oxford. Wu, Jaushieh Joseph (1998). Institutional Aspect of Democratic Consolidation: A Taiwan Experience. Issues & Studies. (34) 1: 100128.

484

Xu, Dianqing (1997). The KMT Party's Enterprises in Taiwan. Modern Asian Studies. (31) 2: 399-413. Yang, Sung Chul (1994a). The North and South Korean Political Systems. A Comparative Approach. Seoul. Yang, Sung Chul (1994b). Where does South Korean Political Development Stands Now? From Legitimacy Crisis to Democratization Trial. Korea & World Affairs. (18) 1: 5-22. Yen, Chen Shen (1995). Sandang Bu Guoban and Political Stability in Taiwan: The Relevancy of Electoral System and Subethnic Cleavage. Issues & Studies. (31): 1-21. Yoon, Dae Kyu (1994). Constitutionalism in Korea. Asian Affairs. (25) 2: 178-187. Yoon, Young O. (1991). Korean Legislative Behaviour. A Longitudinal Analysis in Comparative Perspective. Seoul. Youngs, Richard (2006). Survey of European Democracy Promotion Policies 2000-2006. Madrid: Fundacin para las Relaciones Internacionales y el Dilogo Exterior (FRIDE). Youngs, Richard (2008). Is European Democracy Promotion on the Wane?. CEPS Working Document No. 292/May 2008. Brssels: Centre for European Policy Studies (CEPS). Youngs, Richard (ur.) (2008). Is the European Union supporting democracy in its neighbourhood? Madrid, FRIDE. Zagorulskaya, Olga (1995). The System of Interest Representation in the Republic of Belarus. U: Segbers, Klaus, De Spiegeleire, Stephan (ur.). Post-Soviet Puzzles. Mapping the Political Economy of the Former Soviet Union. Vol. III. Baden-Baden, 657-684. Zakaria, Fareed (1997). The Rise of Illiberal Democracy. Foreign Affairs. (76) 6, sudeni-prosinac: 22-43. Zakoek, Nenad, Kasapovi, Mirjana (1997). Democratic Transition in Croatia: Be-tween Democracy, Sovereignty and War. U: iber, Ivan (ur.). The 1990 and 1992/93 Sabor Elections in Croatia. Berlin, 11-33. Zakoek, Nenad (2000). The Legitimation of War: Political Construction of a New Reality. U: Skopljanac Brunner, Neda, Gredelj, Stjepan, Hodi, Alija, Kritofi, Branimir (ur.). Media and War. Zagreb, 109-116. Zakoek, Nenad, ular, Goran (2004). Croatia. U: Berglund, Sten, Ekman, Joakim, Aarebrot, Frank H. (ur.). The Handbook of Political Change in Eastern Europe. Cheltenham/Northampton, 451-492 (2. izdanje). Zakoek, Nenad (2008). Democratization, State-buildung and War: The Cases of Serbia and Croatia. U: Merkel, Wolfgang, Grimm, Sonja (ur.). Special Issue of Democratization War and Democratization: Legality, Legitimacy, and Effectiveness. (15) 3: 588 610. Zalaquett, Jos (1999). Balance de la Poltica de Derechos Humanos en la transicin chilena a la Democracia. U: FLACSO (ur.): Entre la II. Cumbre y la detencin de Pinochet. Chile 1998. Santiago, 87-98.

485

Zangl, Bernhard, Zrn, Michael (2003). Frieden und Krieg. Sicherheit in der nationalen und postnationalen Konstellation. Frankfurt na Majni: Suhrkamp. Zervakis, Peter (1988). Regierungsmehrheit und Opposition in Griechenland von 1975 bis heute. Zeitschrift fr Parlamentsfragen. (19) 3: 392-414. Zervakis, Peter (1997). Das politische System Griechenlands. U: Ismayr, Wolfgang (ur.). Die politischen Systeme Westeuropas. Opladen, 619654. Ziemer, Klaus (1993). Probleme des politischen Systemwechsels der Republik Polen. Eine Zwischenbilanz nach drei Jahren. Jahrbuch fr Politik. (3) 1: 93-123. Ziemer, Klaus (1997). Das Parteiensystem Polens. U: Segert, Dieter, Stss, Richard, Niedermayer, Oskar (ur.). Parteiensysteme in postkommunistischen Gesellschaften Osteuropas. Opladen, 39-89. Ziemer, Klaus, Matthes, Claudia-Yvette (2004). Das politische System Polens. U: Ismayr, Wolfgang (ur.). Die politischen Systeme Osteuropas. Opladen, 185-237 (2. izd.). Zimmerling, Ruth (2004). Venezolanische Demokratie in den Zeiten des Chvez: Die Schne und das Biest? U: Diehl, Oliver, Muno, Wolfgang (ur.). Venezuela unter Chvez Aufbruch oder Niedergang?. Frankfurt na Majni, 35-56.