Sie sind auf Seite 1von 14

1975.

bUDEN, bORiS
Ideologija postkomunistike tranzicije razgovarao Ozren Pupovac

K
bUDEN, bORiS
Ideologija postkomunistike tranzicije razgovarao Ozren Pupovac

294

ako biste u glavnim crtama opisali glavne drutveno-povijesne tendencije u osamdesetim godinama 20. stoljea, nakon smrti Tita? Drutveno-povijesne tendencije prilino su teoretska stvar za nekoga tko je bio ukljuen u prakse mijenjanja odreene povijesne situacije. Ne posjedujem, ini mi se, odgovarajuu distancu za opisati ih, nisam u stanju izjednaiti svoje gledite s gleditem objektivnog promatraa situacije. Danas koristimo pojam demokratizacije iako nitko ne zna to taj pojam u dananje vrijeme zapravo znai. No, retroaktivno govorei, demokratizacija je za mene u to vrijeme, tijekom osamdesetih godina 20. stoljea, bila prije svega otvaranje prostora za neto to bih nazvao slobodom na svim razinama drutva: od kulturalne preko politike pa nadalje. Ono to je za mene sada (i to mi je u ono vrijeme bilo) najvanije, ali je sada zaboravljeno ili potisnuto, jest sljedee: osjeaj da je budunost u potpunosti otvorena. Za mene osobno upravo je taj osjeaj da pred sobom ima otvorenu budunost to istovremeno znai otvorene mogunosti za sve vrste kreativnosti bila glavna tendencija tog vremena. Objektivno govorei, glavna je tendencija bila neka vrsta slabljenja staroga komunistikog sustava. To znai da je prostor slobode postajao sve veim, a ja sam imao sljedei osjeaj: ovo to e se dogoditi potpuno je otvaranje drutva. Sjeam se rasprava meu svim ljudima ukljuenim u pokret demokratizacije. Nitko nije imao sasvim jasnu predodbu o tome, ak ni o takozvanom viestranakom sustavu. Ne mislim da bih se u to vrijeme bio odluio za viestranaki sustav. Ono to uistinu elim naglasiti jest da je pojam demokracije bio istinski, kompletno otvoren. Nismo imali nikakav tip modela koji je trebalo slijediti. To je moje glavno iskustvo iz toga vremena. Ranije sam spomenuo da je u pitanju prilino osobno iskustvo; objektivno bi ga se pak dalo opisati kao slabljenje staroga sustava. Drutvo se pripremalo za neto to emo kasnije nazivati slomom komunizma, jednopartijskog sistema, i slino. No, rekao bih da je upravo zbog tog posve otvorenog pogleda u budunost ovo bio trenutak realne istinske slobode. U to je vrijeme u bivoj Jugoslaviji bilo tek par stvari koje su bile uistinu zabranjene. Nije nam bilo doputeno otvoreno se okomiti na drugu naciju, napasti ime i znaenje Tita, njegovu ulogu te, po svoj prilici, ni vladajui poloaj Komunistike partije. No, sve se druge stvari moglo slobodno kritizirati. U tom se trenutku, posebice u Ljubljani, u

krugovima oko Mladine, poelo primjerice kritizirati Jugoslavensku narodnu armiju. Ako postoji neto to bih trebao naglasiti, onda je to situacija i to je za mene glavna tendencija slobode, pod ime mislim na slobodu koja je u potpunosti otvorena prema svim mogunostima uivanja u njoj ili njezina ponovnog pronalaska, slobodu bivanja u sukobu s onime to je tada bio stari sustav, sustav na zalasku.
Josip Broz Tito

Zato je socijalizam bio na zalasku, zato je naglasak na slobodi bio postavljen u antagonistikom smislu naspram institucija realno postojeeg socijalizma? Jesu li one bile neto upravo opreno slobodi? Prilino je teko uvaiti taj problem kritike institucija realno postojeeg socijalizma u Jugoslaviji jer bi se ak dalo ustvrditi da je dio tih institucija ve bio ukljuen u samokritiku. Nije postojao jasan rez izmeu takozvanog civilnog drutva na jednoj strani, odnosno ljudi kojima su bila oduzeta sva prava, te totalitarnih institucija realno postojeeg socijalizma na drugoj. Sve je to bilo u potpunosti izmijeano, tako da su neke institucije ak kritizirale druge. Htio sam samo rei da su ova jednostavna vizija siromanih ljudi potlaenih u totalitarnom sistemu i takozvano civilno drutvo bivih socijalistikih zemalja, civilnih drutava...bili na jednoj strani, a na drugoj smo strani imali te okamenjene totalitarne institucije socijalistikog sustava u krizi. Ova pojednostavljena slika stvari jednostavno ne funkcionira, posebno ne u bivoj Jugoslaviji. Budui da ne samo da je dio ovih institucija bio aktivno ukljuen u kritiziranje sustava kao cjeline i kritiziranje drugih institucija, nego su ak i frakcije Komunistike partije kao dijela vladajueg nivoa drutva bile ukljuene u razliite vrste kritike socijalistike stvarnosti. Ova kritika dijelom nije bila demokratska, a dijelom je bila vrlo opasna. Danas bih rekao da sam u to vrijeme ve mogao prepoznati one tendencije koje nisam podravao i da sam se bojao da bi nas moglo odvesti u katastrofu. Sve se to kasnije doista i dogodilo. Kada stvari pogledate iz retrospektive, koje su bile prednosti i iluzije Vaih intelektualnih aktivnosti u osamdesetim godinama 20. stoljea? Osim toga, ideja slobode bila je, na odreeni nain, retrospektivno, artikulirana u jugoslavenskom kontekstu na dva naina: s jedne je strane formalizirana u instituciji sustava liberalnih dr-

ava, a s druge je strane bila upisana u drugaiju ideologiju slobode, ideologiju nacionalizma i nacionalne slobode. Kako se, dakle, ta ideja slobode reflektira na Va vlastiti intelektualni angaman, njegove prednosti i iluzije? Onomad je postojala jedna velika iluzija: danas bih rekao da je ta velika iluzija bilo vjerovanje da je sloboda neto otvoreno, da je u pitanju prostor kreativnosti. Uzrok te iluzije jest razlog zato u to vrijeme slobodu nisam mislio politiki. Bila je to stanovita vrsta zajednikog osjeaja, to je vjerojatno temeljna situacija za pokretanje revolucije ili neke druge radikalne promjene. No, upravo u trenutku kada je sloboda postala dijelom politike borbe, iznenada su se pojavili razliiti pojmovi slobode, njezini razliiti koncepti te razliiti dojmovi o tome to znai biti slobodan u drutvu ili to znai slobodno drutvo po sebi. Osim toga, postojale su i razliite ideologije slobode. Tako da bih rekao da nije bilo onako kao to ljudi obino priaju o socijalizmu: sloboda na jednoj strani i ideologija na drugoj. Bio je to trenutak u povijesnoj situaciji gdje smo... Progovorimo malo vie o konkretnim konceptima, gdje i posebice kada je sloboda bila artikulirana. ini se kako je dominantan prikaz Jugoslavije i politikih sukoba u Jugoslaviji opozicija izmeu demokracije i slobode s jedne strane, a nacionalizma i etniciteta s druge. Nalazite li tu opoziciju problematinom; je li to bila stvarna i uinkovita opozicija u politikim borbama? Jasna opozicija izmeu nacionalizma s jedne i slobode s druge strane bila je neto u to sam u to vrijeme vjerovao. Za mene je ta opozicija bila jasna. Postojale su nacionalistike ideje, nacionalistika ideologija te konkretno u Hrvatskoj hrvatski nacionalizam. No u to vrijeme, kasnih osamdesetih, tu je bila i euforija srpskog nacionalizma. No, oba su nacionalizma u to vrijeme bili realni i jasno suprotstavljeni svim idejama o slobodi koje sam u to vrijeme imao. No, da ponovim, samo zato to o slobodi nisam mislio politiki. Mogli bismo rei da su se kasnije ove dvije ideje politiki stopile i u potpunosti pomijeale pa je liberalna ideologija, koja se pojavila poetkom devedesetih, ve bila u potpunosti hegemonijska. Nije bila u pitanju samo najvanija, najvea ideologija u gradu liberalna je ideologija bila jedina ideologija u gradu. No, ve je bila prevedena u nacionalistiki diskurs, pa nije bilo opozicije izmeu ta dva momenta:

295

bUDEN, bORiS
Ideologija postkomunistike tranzicije

UP&UNDERGROUND
Proljee 2010.

slobode s jedne strane i nacionalizma s druge. Ljudi su o slobodi mislili samo u kontekstu nacionalne slobode, to je takoer znailo i slobode bivanja nacionalistikim, slobode nacionalistike mrnje, ovinistike propagande, kulturalnog rasizma i tako dalje. Poetkom devedesetih sve su te slobode subjektivno bile doivljavane kao sloboda, kao istinska sloboda. To znai sljedee: komunizam je bio lo, u pitanju je bio totalitarni sustav jer nam nije bilo dozvoljeno rei Srbima da su Cigani i da bi se trebali maknuti iz nae zemlje. No sada, kad smo slobodni, moemo to rei posve otvoreno. Sada moemo organizirati i etniko ienje, to znai da ih ak moemo i ubiti, jer je to bilo neto to smo doivjeli. Ne kaem da je u pitanju manipulacija, to je dio istinske slobode, i to zato to je bilo zabranjeno u starome sustavu, a doputeno u novom izbaciti, primjerice, svoga susjeda iz njegova stana i uzeti mu stan. Sve je to bio dio te nove slobode. To znai da osloboenje prije svega znai osloboenje vlastite nacije. I to je povijesno prevoenje iz kasnih osamdesetih u diskurs ranih devedesetih godina, to je ve vrijeme kada je rat bio zapoeo otvoreno, takozvani graanski rat ili rat sloma Jugoslavije ili kako god ga zvali. Moemo li to povezati s konkretnom povijesnom epizodom? Naime, paradoks preobrazbe diskursa slobode u diskurs nacionalizma vrlo je zanimljiv. Ve ste spomenuli sluaj slovenskog ustanka koji zapoinje kao pokret civilnog drutva, odnosno graanskih prava, a zavrava u potraivanju odcjepljenja Slovenije od Jugoslavije. Kako biste objasnili taj paradoks? Ono to se dogodilo u Sloveniji i bivoj Jugoslaviji neto je to bih nazvao temeljnim najveim paradoksom takozvanih demokratskih revolucija iz 1989. Prvo se pojavio taj novi povijesni subjekt: subjekt demokratizacije nazvan civilnim drutvom. Zapravo je sve poelo u Gdanjsku, poelo je kao Solidarnos I to je bio poe tak koncepta osloboenja u bivem Istonom bloku. Ljudi bi u teoriji rekli da je pravi subjekt ovih demokratskih revolucija u istonoj Europi zapravo bilo civilno drutvo, ili civilna drutva tih zemalja ne samo u Poljskoj ve i u Rumunjskoj, Sloveniji, ekoj, gdje se dogodila takozvana barunasta revolucija. Ti su ljudi, intelektualci, stari sustav rastavili pod pritiskom i manje-vie mirno ga promijenili. To je bio sluaj i u Sloveniji: sis

tem je promijenjen mirnim putem. Isto u Hrvatskoj: promijenjen je mirnim putem, kroz slobodne izbore i sve to ide uz to. No, gdje je tu paradoks? S jedne je strane postojao vrlo jak povijesni subjekt, subjekt osloboenja, demokratizacije i slobode, koji je nakon revolucije iznenada nestao. Demokratska je revolucija 1989. bila pretvorena u takozvanu tranziciju k demokraciji, u proces tranzicije. to je jednom bio in osloboenja, in slobode, sada je postao dugi proces prilagoavanja. Ono to je jednom bio osjeaj otvorene slobode, sada je postao sloboda kao model koji je trebalo slijediti i koji je ve bio ostvaren u najrazvijenijim kapitalistikim demokratskim dravama Zapada. Razlika izmeu borbe za slobodu, ina nepokoravanja, otvorene kritike i protesta kao vrlo popularnog ina s jedne strane vrlo je jasna. A kasnije se sve promijenilo u dugom procesu prilagoavanja na ve postojei model procesu koji je od samoga poetka bio pod kontrolom drugih subjekata. Najvea je ironija i paradoks ovdje to to je jedan dio ovoga procesa, proces tranzicije, takoer u teoriji tranzicije, a opisan je kroz izgradnju civilnog drutva kao uvara ili subjekta demokracije. ovjek bi se stvarno mogao zapitati kako to da imamo civilno drutvo koje je dovoljno jako da srui totalitarni komunistiki sistem sa svom njegovom vojnom moi, tajnim slubama i svim ostalim, a potom taj subjekt jednostavno nestaje, a teorija takozvane tranzicije k demokraciji objavi kako civilnog drutva nema i kako bismo ga trebali graditi polagano, graditi nove i nezavisne medije; da postoji stanovita politika kultura, ali da bismo trebali educirati ljude kako slobodu koristiti ispravno, i tako redom. elim naglasiti da je najvei paradoks u svemu to se dogodilo 1989. onaj izmeu civilnog drutva kao subjekta demokratske revolucije i njega kao nemonog dijela ili ak praznog prostora u osloboenom, novom, demokratskom drutvu, neega to je potrebno izgraditi, razviti, konstruirati u dugom procesu tranzicije k demokraciji. Usudio bih se rei kako je u pitanju tranzicija od slobode ka neemu to uope nije sloboda. Kad bi me netko upitao koji je naziv ideologije koja je dola na vlast nakon 1989., odgovorio bih da se tu ideologiju mora shvatiti upravo pomou koncepta tranzicije k demokraciji, to je najvei spremnik postkomunistike ideologije i to je ime za postkomunistiku ideologiju ili takozvanu ideju tranzicije k demokraciji.

296

Je li temeljno proturjeje, odnosno temeljni izvor paradoksa bilo to to je ponueni model slobode bio model drave i, u osnovi, model suverenosti drave? Mislim da nije mogue odrediti jasnu razliku izmeu modela drave i modela suverenosti jer je u povijesnoj stvarnosti kraja osamdesetih i poetka devedesetih praktiki jedina postojea ideja drave bila takozvana drava-nacija. Ovu dravu moemo zvati i vestfalskom dravom, u smislu subjekta takozvanog vestfalskog poretka, suverene drave-nacije. To je bilo u pitanju krajem osamdesetih i poetkom devedesetih. Ljudi su u tom trenutku slobodu shvaali kao oblik imanja suverene drave-nacije. A suverenost se shvaalo iskljuivo kao nacionalnu suverenost. Moemo takoer rei da dio tog pokreta u to vrijeme na umu nije imao etniki usmjerenu, odnosno utemeljenu nacionalnu dravu nego otvorenu multikulturalnu, takozvanu jakobinsku dravu gdje unutar drave postoje univerzalna prava i sve ostalo. No, ovo je takoer koncept suverene drave-nacije, zapravo koncept nacije. U to vrijeme nije bilo politikih alternativa ovome modelu, to je bio hegemonijski model toga vremena. Jesu li taj model i ta ideja u sluaju Jugoslavije bili neizbjeno nasilni? biste li nam mogli rei vie o nainu na koji je model slobode bio upisan, ili nainu na koji je ideja slobode bila upisana u model drave te, u osnovi, u model suverenosti? Zato je taj model doveo do nasilja, zato je samo ostvarenje drava-nacija na teritoriju bive Jugoslavije dovelo do sukoba i ratova? Problem je samo podrijetlo modela. Naime, klasini model na kojemu je moderna liberalna drava na Zapadu izgraena model je takozvanog drutvenog ugovora. To je temeljna zamisao, doim je uloga drave u konceptu drutvenog ugovora kontrola nasilja. To znai da drava proizlazi iz razlike gdje na jednoj strani imamo takozvano prirodno stanje, pod im se misli na stanje nekontroliranog nasilja kojemu su svi izloeni, nasilja jednih prema drugima, bellum omnium contra omnem. Na drugoj se pak strani nalazi suverenost, to znai da suveren ima pravo koristiti se nasiljem, odnosno kontrolirati ga. A ideja ili koncept drutvenog ugovora nalazi se iza hegemonijskog shvaanja onoga to se dogodilo 1989., i nakon takozvane demokratizacije koja takoer objanjava pojavu takozvanog nacionalizma

shvaenog kao svojevrsnu regresiju u prirodno stanje, raspad drave, sustava... Potom imamo i graanski rat ne samo u Jugoslaviji, dakako, ali Jugoslavija je glavna slika onoga do ega doe kada se cijeli sustav izgubi u prirodnom stanju. A to je nain na koji se shvatilo ratove u Jugoslaviji. Ideja demokratizacije, tranzicije, jest rekonstruirati dravu iz ovoga prirodnog stanja, to znai izgraditi jedinstveno drutvo, demokratske institucije parlamentarizma, funkcionalnog javnog prostora, slobodnih i nezavisnih medija radi se o izgradnji, konstruiranju ili rekonstruiranju takozvane normalne, liberalno-demokratske drave. U pitanju je, dakle, rekonstrukcija originalnog drutvenog ugovora. Dakle, nasilje... Ja nikada ne kaem da postoji nuno nasilje jer je to pitanje povijesne kontingencije. A ako je neto kontingentno, onda postoji i mogunost da do nasilja ne doe, da bude mir i da doe do razumijevanja meu ljudima bez uporabe nasilja, organizacije drutvenog ivota bez nasilja. O tomu je rije kod povijesne kontingencije. No, budui da je do nasilja dolo, da je do njega dolazilo sve vrijeme, rjeenje koje je bilo ponueno bila je takozvana normalna drava. To je takoer i prevladavajue objanjenje onoga to se dogodilo u bivoj Jugoslaviji: raspad drutvenog ugovora i pojava prirodnog stanja. Ovo znai da je budunost mogua kroz rekonstrukciju poremeenog procesa drutvenog ugovora. Moja je kritika ovdje usmjerena na injenicu da je ono to se u tom trenutku dogodilo upravo raspad staroga sustava suverenosti te kolaps drutvenih ugovora. No, ne postoji jasan put do rekonstrukcije. U pitanju je vjerojatno bio (i sloio bih se s tvrdnjama da ovo nije ulog samo u bivoj Jugoslaviji nego i u svim ovim dogaajima pojave nacionalizma nakon propasti komunizma) etniki identitet, graanski ratovi ili stanja odnosno situacije sline graanskim ratovima. Vjerujem da su to glasnici kaotine budunosti koja ima doi, to znai da nema naina rekonstrukcije onoga to je nekada bio vestfalski poredak ili poredak modela liberalne drave-nacije utemeljene na konceptu drutvenog ugovora. Ono do ega je ovdje dolo jest konani raspad upravo ovoga koncepta, a nasilje koje je buknulo simptom je raspada, a ne vrsta prirodnog stanja. Paradoks je u tomu to se, ako pogledamo konkretne injenice, ini da je objanjenje upravo suprotno, jer ne govorimo o raspadu drave nego o razliitim politikim projektima koji poku-

297

bUDEN, bORiS
Ideologija postkomunistike tranzicije

UP&UNDERGROUND
Proljee 2010.

avaju stvoriti nove drave-nacije, nove projekte za drave-nacije, nove projekte suverenosti kako dolazi do ovog paradoksa u situaciji gdje sm oblik suverenosti nestaje, a iznova se pojavljuju stanovite fetiistike opsesije idejom suverenosti drave, od Srbije preko Slovenije pa do Hrvatske? Ako je ova opsjednutost idejom suverenosti doista fetiistika, onda ve imamo rjeenje: feti se, naime, u psihoanalizi izvorno koristi za pomirenje suprotnosti koje nije mogue razrijeiti. Ako je, dakle, suverenost uistinu feti, onda to znai da je u pitanju odreeni Ersatz pokuaja pomirenja tog glavnog proturjeja koje nije mogue politiki razrijeiti. U pitanju je vie simptom nego model koji treba realizirati ili slijediti u realnosti. Narod ve zna da je suverenost neto od ega nema prave koristi, svi znaju da nove drave-nacije zapravo nisu suverene. U politici je rije o konstrukciji novih i veih prostora novoga poretka. U Europi je to projekt Europske unije, koja nije drava-nacija nego neto za to nitko zapravo ne zna to je u pitanju. No to je projekt koji, u svakom sluaju, mora ugroziti prvobitnu ideju suverenosti drava-nacija. Ne moemo ni zamisliti sve ove drave-nacije kao lanice Europske unije, suverene u smislu stare ideje suverenosti. Ve je postalo sasma oito da je suverenost odreeni oblik ideologije. ak i narod to zna, ali odgovor je ve pitanje, vjerojatno se radi o fetiu, o potiskivanju glavnog proturjeja koje nije mogue razrijeiti u ovoj novoj situaciji. Ovo proturjeje nije mogue shvatiti samo unutar projekta drave-nacije, unutar narativa nacije koja se oslobaa od komunistike autoritarnosti i iznova se pojavljuje nakon povijesne pauze kao nova, demokratska, suverena drava. Ono o emu zapravo priamo jest utjecaj odnosno uloga takozvane globalizacije, to je bilo u pitanju ve na samome poetku ovoga procesa postkomunistikog rasapa te naknadne rekonstrukcije. Koja je, unutar jugoslavenskog sukoba, bila uloga sme ideje Europe, ideje europske integracije? Ako promotrimo nain na koji se pomou ideje Europa sada predstavio posljednji kongres slovenske Komunistike partije, do koje je mjere uskakanje u europski vlak bio jednim od uzroka sukoba oko suverenosti te opsjednutosti suverenou?

Nadam se da ovo nee biti shvaeno kao ala, no rekao bih vrlo jednostavno da je uloga Europe bila svojevrsni komunizam. Ono to je, kao ideja, neko bio komunizam, nakon 1989. postala je Europa. Ovdje mislim na utopijsku viziju ivota s onu stranu svih velikih problema. Ljudi koji dolaze iz socijalizma ideju Europe doivljavaju kao ideju vee, otvorenije, demokratske drave blagostanja; e pa, to je socijalizam plus demokracija, plus sloboda kretanja, postajanja bogatim ili sigurnim pomou drave blagostanja. Ponavljam, nije ala rei da je u pitanju nastavljanje stare socijalistike vizije savreno funkcionalne drave blagostanja. I to je razlog zato se upravo to koristilo u novoj politikoj propagandi demokratizacije. Europa sada u to je vrijeme znailo da ne elimo samo komunizam i totalitarizam, nego i da ne elimo pripadati onom dijelu svijeta koji je siromaan, nedovoljno razvijen, kulturalno nazadan, dijelu svijeta koji nema perspektive, gdje dolazi do sukoba i tako dalje. To je to znailo u to vrijeme, bez ikakve konkretne ideje. Europa je jednostavno bila glavni ideoloki koncept u vrijeme sloma socijalizma. Zato je etnicitet bio operativni element u politikim programima suverenosti? Zato je bilo nuno stvoriti etnike drave umjesto formalnih liberalnih drava utemeljenih na formalnom dravljanstvu? To se i sm pitam. Ne znam kako odgovoriti na pitanje zato je bilo nuno stvoriti upravo etniku dravu, etniki usmjerenu, novu nacionalnu zajednicu, zato je upravo to bilo etiki prevladavajue, ili zato je etnicitet bio takozvanom esencijom nacije koja se ponovno raala nakon sloma komunizma. Vjerojatno zato to model takozvanih liberalno-demokratskih drava-nacija ne moe funkcionirati bez ovoga okrutnog elementa, odnosno elementa rasistike rigidnosti. Vjerojatno je to sama sr ideje, prvobitna razina modela drave-nacije. Ne smijemo zaboraviti ni na mogunost da se dravanacija uvijek moe u to vratiti... Isto tako, ideja drutvenog ugovora uzrokovala je prirodno stanje. No, volio bih se vratiti na ideju Europe jer u pitanju nije samo proces postajanja lanom novog projekta u nastajanju, za koji nitko ne moe rei hoe li se pretvoriti u dravu-naciju ili federalnu dravu-naciju, ili moda u neto posve drugaije. Nitko ne zna to nas eka u budunosti, danas vidimo da se projekt pokuava prive

298

sti kraju, nai njegove granice, njegove konane okvire upravo kroz konstrukciju novih sukoba. No, iznova se pojavljuje veliko proturjeje i ve je na samome poetku, upravo na tom kongresu slovenskih komunista 1989. bilo jasno da je Europa sada u to vrijeme znaila izgradnju novog zida prema ostalima. No, to je danas realnost, kada neke od tih bivih socijalistikih nacija i drava ve jesu lanice proirene Europe? To je neto to je u potpunosti iskljueno iz rasprava u dananje vrijeme. Glavni simboliki element sloma komunizma pad je Berlinskog zida. Eto, sada smo ovdje, u Berlinu koji je bio simboliki centar tog proturjeja vidljivog slika nemogunosti slobode unutar stvarno postojeeg socijalizma. I upravo je pad Berlinskog zida bio metaforom nadolazeeg osloboenja, nove demokracije, slobode. To je vrlo vano znati jer je pad Berlinskog zida s jedne strane bio simbolom novog otvaranja i ideje Europa sada, a u Sloveniji (ali ne samo u Sloveniji) bio je shvaen kao simbol novog zatvaranja, zatvaranja ve otvorenog prostora takozvane slobode. Danas postoje milijuni imigranata koji koriste isti taj slogan, Europa sada, podrazumijevajui pod time sljedee: elim doi u Europu zaraditi novac, nahraniti svoju obitelj, elim prijei u Europu da iskoristim slobodu kretanja koja je predstavljena u ovoj slici ljudi koji prelaze preko Zida na Zapad. Tako da bih i ja elio uiniti isto, no nailazim na novi zid. I ljudi pod ovim zidom umiru u brojkama koje su nevjerojatne, a normalni europski graanin nikada ne razmilja o tome koliko su ove nove granice okrutne, koliko ljudi umire pod tim novim zidovima. Uzmimo samo jedan primjer: samo je prole godine, izvjetava BBC, vie od 6000 ljudi umrlo pokuavajui prijei kanal izmeu afrikog kopna i Kanarskih otoka. est tisua ljudi! Nitko ne razmilja, nitko ne promilja o ovim injenicama. I kada kaem: promislimo o ovome, mislim na promiljanje ovih injenica u kontekstu pada Berlinskog zida i otvaranja slobode jer je otvaranje, od samoga poetka, bilo svojevrsno zatvaranje: tako opet imamo veliko proturjeje europskog projekta izgradnje novog demokratskog drutva unutar transnacionalnog prostora pod imenom Europa. Moemo li govoriti o kontekstu Kosova za koje smatram da vrlo direktno povezuje neke od procesa koje ste upravo opisivali? Moete li nam

rei vie o kontekstu u kojemu se politiko razilaenje na Kosovu razvija poetkom 1980-ih u Jugoslaviji? Na koji se nain problem Kosova pojavio? Naime, on jo uvijek postoji, danas oito nemamo konano rjeenje tog problema. Mi, naravno, satima moemo priati o tome, no rekao bih da je glavni problem ideja suverenosti. Prvi je problem predstavljalo albansko stanovnitvo u bivoj Jugoslaviji, slavenskoj zemlji, koje je bilo izloeno svojevrsnoj potlaenosti, iako su bili najvea manjina s mnogim prava i mnogo autonomije, no sve je to bilo pod uvjetima klasinog komunistikog sustava, vladavine partije i slino. No, taj je problem bio onaj albanske potlaenosti kao potlaenosti nacije. Oni su svoj sluaj shvatili pomou lenjinistikog antiimperijalizma, u smislu dijalektike potlaenih nacija i nacija tlaitelja, govorei, mi smo potlaena nacija, ne samo od strane Srba i Jugoslavije nego, nakon Berlinskog kongresa koji je podijelio takozvane albanske zemlje u nekoliko razliitih drava, i od strane imperijalistikih snaga. Druga vrsta problema suvereniteta problem je suverenosti srpskog naroda koji je imao toliko veliku manjinu i razmiljao kako biti suverenim kao srpski narod unutar prostora svoje vlastite nacionalne drave. Ovaj problem, rekao bih, nema rjeenje. A ono emu smo tijekom posljednjih 20-30 godina svjedoili propalo je, a velik je broj razliitih subjekata postojee moi pokualo rijeiti ovaj problem i, na koncu, podbacio. Prvi je pokuaj rjeenja bio klasini teritorijalni srpski pokuaj, odnosno ideja terora nad manjinom sluei se vojskom, policijskim snagama, nasiljem, terorom i slinim. Drugi je bio demokratska srpska drava koja je manjinama obeavala to ja znam to, a trei je element takozvana intervencija meunarodne zajednice 1999. Godine. Nitko ne zna kakva je vrsta subjekta ta, meunarodna zajednica. U pitanju su najmoniji igrai na pozornici svjetske politike, to znai Sjedinjene Amerike Drave, Europa, i tako dalje. Svi su ti subjekti moi sve vrijeme pokuavali (i jo uvijek pokuavaju) rijeiti problem unutar koncepta suverenosti, pa je tako albanska ponuda druga suverena albanska drava na Balkanu, srpska je ponuda srpska suverenost i tako dalje. No, ne postoji ideja koja tvrdi kako je problem Kosova simptom konanog zatvaranja koncepta suverenosti u smislu da unutar tog koncepta vie i ne postoji rjeenje.

299

bUDEN, bORiS
Ideologija postkomunistike tranzicije

UP&UNDERGROUND
Proljee 2010.

Bill Clinton

Uvijek se iznova javlja pitanje to Albanci i Srbi imaju zajedniko. Moj bi odgovor bio da je za Albance suverenost neto izvan njihova dosega: oni nikada, pod okolnostima novoga globalnog poretka, nee postati uistinu suvereni. A za Srbe oni ve jesu suvereni... No, prekasno je za suverenost. I tako za obje nacije postoji samo jedna razina na kojoj se mogu susresti, jer je ono to obje imaju zajedniko to to su i jedna i druga s one strane suverenosti. To je toka na kojoj bi trebalo zapoeti rjeavati problem: na ruevinama ovog koncepta, a ne na iluziji da postoji mogunost rekonstrukcije ove ideje. Takozvana meunarodna intervencija imala je poprilino moralistike argumente, tvrdei u trenutku intervencije kako postoji opresija, neumjereno nasilje te kako je nuno intervenirati da bi ga se zaustavilo. to je sasvim u redu, ali ne postoji nain univerzalizacije ovoga stava. Naime, previe je nasilja na svijetu. Tako da ovdje u pitanju nije bilo naelo nego zaseban sluaj iz ove intervencije nije mogue napraviti nikakav politiki princip. Koliko god dotino ponueno rjeenje danas bilo pod nadzorom, suverenost Albanaca takoer je zaseban sluaj koji nam govori da postoji singularnost ovog sluaja i da drugih sluajeva nema. Ovo emo rjeenje tako primijeniti samo ovdje jer su svi drugi sluajevi potlaenih naroda i manjina koje trae suverenost i bore se za nju drugaiji. Nema naina za univerzalizaciju ovih sluajeva, iz ovoga nije mogue napraviti univerzalno naelo, na ovoj intervenciji i ovim rjeenjima nije mogue izgraditi novi koncept meunarodne politike. Ovo je kraj neega, no ne (jo) i poetak neega drugog; ono za to su ljudi vjerovali da je na stvari bila je stanovita vrsta regresije, neto to je potrebno rekonstruirati. No, ne postoji nita to je mogue rekonstruirati, iz ovih ruevina ni u Srbiji ni na Kosovu nikada nee ponovno izroniti zdrav, normalan demokratski sustav suverene nacije koja organizira blagostanje napretka te bivanja dijelom normalnog svijeta. Pa ak i ako trenutno ne postoji sukob, ovo nije mir, nego tek odsustvo sukoba, a razlika izmeu toga dvoga je velika. Recite nam neto vie o nekima od paradoksa intervencije. U jednom od tekstova koje ste napisali odmah nakon intervencije ili za vrijeme nje, povukli ste vrlo provokativnu paralelu izmeu Miloevia i Clintona, pozivajui se na grafit koji se pojavio u beogradu tog vremena, Slobo, Clintone!. Moete li nam rei neto vie o toj paraleli?

Paralela izmeu Slobodana Miloevia i Billa Clintona neto je o emu moemo razmiljati s onu stranu moralistikog naina miljenja koji danas prevladava. Ne radi se o tomu tko je ubio vie ljudi i tko je odgovorniji, tko je istinski demokrat, a tko nije, tko je postkomunist, a tko antikomunist. Radi se o povijesnim akterima koji se pojavljuju na istoj pozornici koju opisujem kao pozornicu novog kaotinog nereda, takozvanog postvestfalskog poretka, a ono to njih dvojica u mojim oima imaju zajedniko jest moja univerzalizacija njihovih poloaja. Miloevieva je ideja bila vrlo tradicionalna ideja suverenosti jedne nacije unutar drave-nacije. Ideja Billa Clintona bila je da je suverenost vjerojatno dobra ideja, ali samo za one koji si je mogu priutiti na globalnom nivou. I jedna i druga pozicije su moi. Nain ne postoji, to i jest bio problem intervencije. Nitko, pa ni takozvana meunarodna zajednica nije nakon intervencije proglasio: sa starim je sustavom gotovo, a nacionalna suverenost nije koncept na koji je mogue raunati u budunosti. Ne, ona je samo provela intervenciju i rekla vidjet emo to je u potpunosti pragmatino i ovaj pragmatini element je onaj koji je uvijek prisutan u takozvanoj liberalnoj politici. No, kako preuzeti odgovornost na globalnom nivou koristei ove argumente i svoju mo s vremena na vrijeme, s mjesta na mjesto? Da, ti siromani, potlaeni Albanci, moramo im pomoi jer eto, toliko je nasilja. U redu, no to je s Palestincima? Pa, to je komplicirano, znate, drugaije je. Ovaj tip neprevodivosti politikih opcija glavni je problem. I to je toka u kojoj su se Slobodan Miloevi i Bill Clinton susreli u tom trenutku. No, u emu je razlika? Razlika bi, naravno, trebala biti izraena u principima ili moralistikim pojmovima, ali je na koncu u tome to jedan od njih ima puno vie moi od drugoga, i to je prilino prirodno stanje. to je znailo ozakoniti rat, nasilje i vojnu intervenciju pozivajui se na ideju ljudskih prava? Ljudska su prava oito jedan tip politikog opravdanja, i u potpunosti su instrumentalizirana u suvremenoj politici. No, ovo je veliki problem dananjeg politikog ivota diljem svijeta: ne postoji nain univerzalizacije odreenih pozicija. Jedini nain univerzalizacije jo je uvijek najprogresivnija vizija drave-nacije, odnosno takozvane jakobinske drave-nacije kao drave u kojoj postoji stvarna jednakost pojedinaca (ne klasa), barem na pravnom nivou. I to je mjesto gdje takozvana ljudska prava vrijede i gdje je mogue, ukoliko su prekrena, po

300

zvati se na odreene instance ili izvriti pritisak, iskoristiti svoj javni prostor i tako dalje. No, s onu stranu tog nivoa na takozvanom transnacionalnom nivou ne postoji vie nita univerzalno, nita u obliku suvremene politike, pa tako nema ni koncepta ljudskih prava koji je univerzalan. Postoji univerzalna deklaracija koja je dio itavog projekta Ujedinjenih naroda, no oni su postali institucija koja danas vie ne igra nikakvu bitnu ulogu jer su posljednje velike odluke u globalnoj politici donesene izvan institucije Ujedinjenih naroda. Ujedinjeni su narodi prilino stara ideja, vjerojatno je u pitanju Kantova ideja o vjenom miru, skupini suverenih nacija koje imaju ugovore jedna s drugom i ive mirno jedna pored druge, a svaka zemlja koja, osim svojeg, ima i razne druge etnike ili kulturne identitete ivi s njima u savrenom stanju multikulturalnosti. No, taj sistem ne funkcionira, on je mrtav, njegovu smo raspadu odnosno raspadu ovog poretka svjedoili tijekom zadnjih 20 i vie godina. Ne mogu odgovoriti na pitanje to dolazi poslije njega, ali Kosovo, koje je bilo simptom tog raspada, nije rjeenje nego simptom neuspjelog rjeenja. Zato nam jugoslavenski sluaj predstavlja paradigmatski primjer i to nam to govori o ovoj perverznoj su-egzistenciji univerzalistikih, ak moralistikih ideja i uzroka mira, tolerancije i pomirenja kao to su ljudska prava i nasilje? Na odreeni nain ovdje postoji potpuna tranzitivnost izmeu ljudskih prava s jedne i nasilja s druge strane, gdje su ljudska prava iskoritena za legitimaciju nasilja, a nasilje za sprovoenje i osnaivanje ljudskih prava. to nam primjer Jugoslavije govori u vezi s tim? Jugoslavenski problem nije bio pitanje ljudskih prava jer nitko od glavnih aktera na jugoslavenskoj sceni na poetku i tijekom 1990-ih nije imao ideju o ljudskim pravima kao vodeem konceptu ili neemu s ime bi mogli identificirati svoju politiku. Nije se radilo o ljudskim pravima, nego o neemu to su neki od tih politiara i intelektualaca eksplicitno izrazili odnosno opisali kao borbu za metarazinom, za samu mogunost (postojanja) ljudskih prava. Jedan je hrvatski politiar rekao: Da, vi kritizirate nas Hrvate kako krimo ljudska prava i slino, no politika logika glasi: prvo drava, a tek potom prava.. Ova logika nije glupa, u pitanju je upravo logika koja se u potpunosti uklapa u koncept drutvenog ugovora. Budui da jo uvijek nemamo dravu, po-

stoji prirodno stanje i nasilje svuda, tako da nije udo to postoji i krenje ljudskih prava. No, tko bi mogao jamiti ljudska prava? Drava-nacija! Napravimo, dakle, dravu-naciju, pa ete dobiti svoja ljudska prava o kojima ste govorili cijelo vrijeme, uredit emo ih nakon to naa drava konano pone funkcionirati. Eto, tako upravo ideologija koja koristi ljudska prava kao svoju glavnu propagandu, ideologija liberalne drave-nacije, proizvodi ovo proturjeje. Akteri drame jugoslavenskog raspada djelovali su politiki, ne moralistiki. Upravo u to vrijeme, kada je takozvana meunarodna zajednica zapoela s intervencijom, tvrdei kako se u intervenciji radi o ljudskim pravima, zatiti ljudskih prava, zaustavljanju nasilja i tako dalje, oni su poeli proizvoditi sve vie i vie problema. Glavni je problem dananja Bosna koja je pacificirana na temelju takozvanog Daytonskog sporazuma koji je multikulturalno, mijeano drutvo, izmijeano tijekom posljednjih est ili vie stoljea, podijelio na temelju etnikih razlika, takozvanih multikulturalnih i stavio ih u svojevrsnu dravnu konstrukciju koja zapravo uope ne funkcionira. Ovo to sada postoji u Bosni nije drava, to je ala, ali vrlo opasna ala. Ono emu sam osobno svjedoio cijelo vrijeme tijekom jugoslavenskog sukoba niz je razina instrumentalizacije ljudskih prava, ali problem je u tome to je jedini postojei i stvarni politiki koncept koji moe omoguiti ljudska prava onaj takozvane Realpolitik, kako bi rekli Nijemci. To je koncept suverene drave-nacije, a sve ono to je s onu stranu tog koncepta kaotini je sistem raspada globalnog poretka. Je li taj koncept kao takav bio kontradiktoran unutar konteksta multinacionalnog, multikulturalnog, iznimno raznolikog i u isto vrijeme visoko integriranog i rasutog te fragmentiranog jugoslavenskog drutva? Koncept ljudskih prava zahtijeva, oito je, prava ljudi. A u politikoj situaciji na poetku 1990-ih nije bilo ljudi, postojali su Hrvati, Srbi, manjine ili religije i ostalo. Ni jednog ovjeka nije bilo, tako da nije bilo ni mjesta ljudskim pravima. Postojala su hrvatska, srpska, bosanska, muslimanska, katolika i pravoslavna prava. Sada imamo prava Roma, i tako dalje. Tako da univerzalni nivo ljudskih prava, onih prav koja bi pripadala svakome ljudskom biu kao takvome, nikada nije bio u pitanju. Nije bilo niega ljudskog u onome to se dogaalo u bivoj Jugoslaviji. Postojala je realna okrutna politika s ve

301

bUDEN, bORiS
Ideologija postkomunistike tranzicije

UP&UNDERGROUND
Proljee 2010.

postojeim politikim subjektima na ovom ideolokom nivou diljem svijeta. Postojale su nacije koje su se borile za dravu-naciju ne bi li dostigle takozvani civilizirani nivo normalnih nacija. Je li sam koncept drave-nacije bio kontradiktoran unutar multinacionalnog drutva Jugoslavije? Uobiajeni liberalni pristup rekao bi kako postoje dva koncepta: prvi od njih je etniki koncentrirano shvaanje nacije pomou etnikog identiteta. No, postoji i liberalnija nacija, ona koja je u sebi otvorena, koja posjeduje svojevrsni nivo ravnopravnosti razliitih etniciteta ili kultura. Meutim, problem je u tome to taj liberalni koncept nikada nije dobio zamah u bivoj Jugoslaviji, uvijek je bio tek neto obeano, primjerice: ako uinimo ovo, dobit emo mogunost izgradnje stvarnog sustava, i slino. To je nalikovalo bivoj socijalistikoj tranziciji naravno da jo uvijek postoje klase u naem drutvu, mi jo uvijek nismo rijeili problem klasnog sukoba, no na dobrome smo putu i u naoj budunosti postoji besklasno drutvo, samo morate uiniti napor i otii korak dalje te uiniti to i to. To je ono o emu se radilo u 1990-im godinama: radilo se o koraku dalje koji je trebalo napraviti u smjeru rjeenja, prema pomirenju. I eto, sada ga imamo, i prilino je mirno, postoji i svojevrsno ekonomsko blagostanje, a ljudi su ve poeli zaboravljati to se dogodilo te vjeruju kako se ve nalaze na putu prema demokraciji. I uistinu, ini se kao da je upravo tako, no taj dojam imamo samo zato to iskljuujemo globalni kontekst, ideju onoga to je intervencija nakon 1999. godine postala. to je, recimo, s intervencijom u Iraku, koja vrsta rjeenja koje vrste problema je ovdje u pitanju, sve su to jo uvijek otvorena pitanja. Tako da, ukoliko se Slovenci ili Hrvati danas shvaaju kao dio normalnog, mirnog, demokratskog svijeta, oni to ve shvaaju u kontekstu iskljuivosti i izgradnje novih zidova spram drugih razlika, odnosno onoga to je nekada bio takozvani Trei svijet. Moete li povui jo jasnije paralele izmeu Kosova i Iraka? Rekao bih da je intervenciji na Kosovu 1999. i onoj u Iraku zajedniko to to nijedan od tih sluajeva ne moe ponuditi nikakav racionalni argument za budue intervencije. Najvanijim mi se ini to to ih se cijelo vrijeme tretiralo kao razliite sluajeve, no nema univer

zalne politike koja bi iz ovih sluajeva mogla izroniti. Albansko bi se stanovnitvo na Kosovu kroz ovu intervenciju moglo identificirati puno bolje i bre nego Irak, no ovdje je prisutan raspad poretka i na Kosovu i u Iraku, kolaps koncepta drave-nacije koji je sada u Iraku na kocki u dramatinu obliku. Moete li nam rei neto vie o svojem vlastitom intelektualnom angamanu u jugoslavenskom i(li) postjugoslavenskom politikom kontekstu? Ako moram iskoristiti neki koncept kako bih opisao svoj stvarni politiki angaman, ili moj angaman tijekom 1990-ih u bivoj Jugoslaviji, dakle Zagrebu, odnosno Hrvatskoj, iskoristio bih koncept kritike. Bila je to vrlo tradicionalna, intelektualna kritika koristio sam zdravi razum da bih kritizirao politike, kulturalne i drutvene fenomene tog vremena. Na samome sam poetku imao jednu metu, bilo je to ono to bih danas nazvao kasnim komunistikim sustavom, ne posve totalitarnim, ali u potpunosti petrificiranim, ali to je jo uvijek bilo prilino autoritarno. To je bio glavni objekt moje kritike. Kasnije je to bio nacionalizam, ali nisam ciljao iskljuivo politiku ili bolje reeno, uope nisam u tolikoj mjeri ciljao politike fenomene koliko kulturalne i intelektualne, nacionalizam u kulturalnom i intelektualnom polju. Glavna mi je meta u sociolokom smislu bila hrvatska kulturna elita, kako zbog njihova nacionalizma tako i zbog njihova liberalizma. Naime, taj je liberalizam, rekao bih, bio lani liberalizam, vrsta liberalizma koja nikada nije ula u sukob s nacionalizmom. A to je bio problem. Sloboda i liberalne ideje bile su u redu. No, u to vrijeme nisam mogao shvatiti sljedee: ako zaista vjeruju u te, tako dragocjene ideje slobode i ljudskih prava, kako to da neprestano izbjegavaju sukob s ratnim kriminalcima u svojem susjedstvu? Zato nisu u sukobu s ljudima koji otvoreno priznaju da su ubili ak i djecu? Kontradikcija je bila vrlo jasna, i to je bila glavna toka moje kritike. Bio je to klasini pristup, kritika koja je otvarala ili pokazivala razlike izmeu stvarnosti i ideala demokracije, slobode, i tako dalje. Pitanje je je li ta kritika, odnosno moja uloga u njoj, uistinu djelovala, postoji li neto to sam postigao kritizirajui, piui o tomu, organizirajui slobodne i nezavisne medije sa svojim kolegicama i kolegama, bivajui angairanim i u hrvatskom antiratnom pokretu. Pitanje je je li u tomu uope bilo uspjeha.

302

Auschwitz

303

Kako biste objasnili izostanak kritike nacionalizma meu liberalima u Hrvatskoj? Oni su od samoga poetka vjerovali kako ne postoji potreba za naelnom kritikom nacionalizma jer su ve imali koncept liberalnog nacionalizma. Ovaj koncept nije mogue shvatiti bez da se na umu ima sliku tih ljudi, te nacionalne elite. Ova je nacionalna elita bila problem politikog angamana. Oni sami nisu bili nacionalisti i svi su to znali jer je Hrvatska, Zagreb pogotovo, prilino mala pozornica za politiku i intelektualnu intervenciju. Tako da je meu kulturalnom elitom postojao prilian broj intelektualaca koji smi nisu bili nacionalisti. No, oni su se vodili stanovitom racionalnom logikom koja tvrdi kako je nacija subjekt stvaranja politike par excellence. Ako se eli politiki angairati, potrebno je iskoristiti naciju, a postoji i mogunost da nije uvijek u pitanju ovinistika, etniki odreena nacija nego neka vrsta liberalnog nacionalizma. Liberali u Hrvatskoj vjerovali su kako postoji mogunost postizanja pakta s nacionalistima, vjerovali su to sve ovo vrijeme i vjeruju u to jo uvijek. A danas ak ni vani politiari vie nisu nacionalisti. Danas bi oni vjerojatno rekli kako su uvijek bili liberalni nacionalisti, kako su znali da moraju koristiti nacionalnu propagandu kako bi postigli liberalne ciljeve. Ova perspektiva retroaktivno vjerojatno ima nekog smisla, no ona nikada ne moe imati smisla za ljude koji su bili rtve tog procesa u to vrijeme, nikada nee imati smisla za ljude ubijene u Srebrenici ili sve one ljude ija su ljudska prava bila prekrena, koji su izgubili svoje obitelji u ratu. Prekasno je. Da, znam da je to vrlo runo, no ako elim politiki djelovati, moram koristiti tu perspektivu, a bolje je da je koristim ja nego oni koji uistinu vjeruju u naciju kao neki tip esencije. A potom bi rekli, znam da je u pitanju imaginarna zajednica, da, sve je konstruirano, no mi te nacionalne, kulturalne institucije moramo izgraditi jer bez tih institucija ne bi bilo normalnog funkcioniranja drave. Imat emo svoje demokratske stranke i na e se glas uti u saboru. Sjeam se svog prijatelja koji je napravio karijeru kao liberalni nacionalist, a koji osobno nikada nije bio nacionalist. Kasne 1995., nakon to su Srbi istjerani, a suverenost na cijelom teritoriju Hrvatske ponovno uspostavljena, bilo je takoer i vrijeme velikih krenja ljudskih prava. Velik je broj Srba koji su u to vrijeme ostali u Hrvatskoj ubijen, njihove su kue bile spaljene, a mi smo drali intervju i pitali ga: znao si o tome, zato nisi podigao svoj glas u saboru? Zato se ne pobuni, jer oito

je da posvuda dolazi do krenja ljudskih prava? A njegov je odgovor bio i bio je posve ozbiljan ali zna, sada dolaze izbori, a ako potegnem problem ljudskih prava, izgubit u svaku mogunost uspjeha na njima, vjerojatno i svoje mjesto u saboru. Moja e stranka izgubiti, doim je ono to mi elimo doi na vlast i potom se pozabaviti problemom ljudskih prava. Nikada nije doao na vlast, postao je hrvatski ambasador, a svi su ti silni ljudi u to vrijeme bili ubijeni. Ta je logika, taj problem, bio meta moje kritike, ne samo injenica da su ljudi bili nacionalistiki nastrojeni. Ljudi jesu bili nacionalisti. No to je bilo tako oito, svojevrsna banalnost, banalnost zla. Imali smo problema jer smo radili za nezavisni biweekly, ljudi sa Zapada su nam govorili kako je vrlo vano da se na glas uje i da pomognemo izgraditi funkcionalan javni prostor jer e ljudi, ako budu znali to se dogaa, djelovati ne bi li to sprijeili. No, to zasigurno nije bilo tako, jer su ljudi bili savreno informirani u vezi svih zlodjela koja su se dogaala oko njih; problem nije bio manjak informacija, nego svojevrsna transparentnost nasilja, krenja ljudskih prava i inog. Naravno da smo mogli pustiti na slabi glas u javni prostor kako bi nas se ulo, no to nikada nije rijeilo problem: glas su uli, ali se nita nije dogodilo. Bilo je to kao da ivi u akvariju gdje je sve u potpunosti transparentno, gdje se vidi kako velika riba dolazi i jede malu, ali nije mogue uiniti nita da se to sprijei. Problem nisu bili znanje, javni prostor niti tajne. Znam za sluaj gdje je u Zagrebu 1992. ubijena jedna obitelj, a ve 1993. ili 94. to je bilo objavljeno u nekom asopisu. Poinitelji su priznali zloin, detaljno opisavi nain na koji su ga poinili. No, nita se nije dogodilo. Poinitelje se sve do dana dananjeg nije kazneno gonilo. Jedan od njih je umro od raka, dakle ne zato to je hrvatski narod shvatio da je loe ubiti dvanaestogodinju djevojicu i da bi ljudi koji tako neto uine trebali biti optueni. Ne, to se nije dogodilo, ovjek je umro zbog loeg zdravlja, ne zbog pomoi hrvatske javnosti. Kako objanjavate banalnost zla, prisutnost banalnosti zla u to vrijeme? Mislim da postoji ogroman rascjep izmeu onoga kako shvaamo demokraciju, javni prostor i 20. stoljee, odnosno najvei dio 20. stoljea. Postoji uvjerenje kako je problem bio u znanju ili neznanju injenica, u smislu, da je nacija znala to se dogaa u Auschwitzu, ona bi to sprijeila. Ja u to ne vjerujem. Prije rata u Jugoslaviji jesam, ali sada, nakon svega to sam iskusio tijekom 1990-

bUDEN, bORiS
Ideologija postkomunistike tranzicije

UP&UNDERGROUND
Proljee 2010.

Zoran ini

ih, vie ne. Ne vjerujem da postoji zdrava, nevina jezgra nacije kao politikog subjekta kojoj je mogue pristupiti ili je aktivirati da sprijei takve zloine. Za mene su nacije politiki mrtve zato to su moralno mrtve kao to rekoh, ne vjerujem da postoji takva zdrava jezgra primarne nevinosti nacije koja joj omoguuje da shvati da je uinila neto loe, bio u pitanju Auschwitz, Srebrenica ili neto tree. Sluaj dananje Srbije je, vjerujem, oit: svi znaju to se dogodilo u Srebrenici, no ne postoji ni politika ni javna volja za kaznenim gonjenjem onih koji su za to odgovorni. Neki ljudi na Zapadu, ali i mnogo njih u Srbiji i na tim prostorima vjeruju kako e trebati vremena da srpski narod konano shvati da je loe ubiti toliko ljudi. No, za mene je nekako kasno. Ne vjerujem u oporavak nacije, nacija je nekako mrtva, ali ne postoji groblje nacija nego to mjesto imaginarne, zdrave jezgre prvobitne nevinosti tog politikog subjekta. No, to mjesto je prazno, tamo nema niega: iz tog razloga vjerujem da je ono to se dogodilo u bivoj Jugoslaviji kraj neega, a ne poetak neega boljeg. Koja je bila uloga intelektualaca nacionalista i nacionalistikih ideolokih programa u normalizaciji nasilja? Uzmimo, primjerice, memorandum sanu i prispevki za slovenski nacionalni program u Sloveniji. Nacionalni intelektualci, djelujui u ve postojeim nacionalnim intelektualnim institucijama poput Akademije u Srbiji ili kroz takozvano civilno drutvo, u oba su se sluaja pobrinuli ne samo za nacionalnu ideologiju, nego takoer i za neto to bismo mogli nazvati svojevrsnom normalizacijom. Razumljivo je, tvrdili su, imati potekoe s ratom i sukobom s drugim nacijama jer postoji vii cilj, u pitanju je budunost nacije i nae nacionalne kulture. Puno je, ipak, zanimljivije promotriti to su ti intelektualci osigurali intelektualno, kulturalno te putem znanosti. Sve je to, naime, hrpa gluposti, a veina njihovih argumenata i knjiga koje su napisali, veina njihovih javnih intervencija na odreeni su transparentan nain bili potpuno glupi. No, to su oni bili gluplji, to su ih bolje prihvaali u javnosti. Meni je bilo prilino lagano (i to je neto to zapravo nisam inio u tolikoj mjeri) razotkriti tu glupost jer je u pitanju bila glupost po sebi, posve oita glupost. No, nain na koji je funkcionirala je zanimljiv, jer je te idiotske ideologije, ti imaginarni narativi o srpskom i hrvatskom narodu, ili o 700 godina ovoga ili onoga politiki producirala i repro-

ducirala kulturalna nacionalistika elita. Oni su zaokupili prostor zadovoljstva nacije, no sadrajno su bili prazni, glupi. Meutim, radi se samo o okupaciji tog prostora, nije zapravo stvar u sadraju. Tako da se, po mome miljenju, prava kritika i moja kritika nikad nisu koncentrirale na te gluposti; to je jednostavno bio dobar primjer shvaanja da liberalna pozicija, koja je tome bila blago suprotstavljena, nije liberalna verzija politike opcije, nije opozicija. Naravno da postoji razlika izmeu Slovenije, Hrvatske i Srbije, ali u principu liberalna je opozicija nacionalizmu ve bila iskvarena istim tim nacionalizmom. Ista se pria ponavlja ak i kada je u pitanju ini, kao u Srbiji, koji je funkcionirao kao projekt demokratske opozicije Miloeviu; upravo u trenutku postajanja politikim odnosno politiki relevantnim, koristei se tom liberalnom pragmatikom logikom, on je bio ukljuen u injenje istog te je umjesto da se suprotstavi, da ga sprijei, zapravo pomogao Miloeviu. Je li ta poveznica izmeu liberalizma i nacionalizma bila upravo ono to je nacionalizam uinilo toliko djelotvornim? Takozvani liberali zapravo nisu bili toliko jaki jer liberalizam oito nije bio opcija za izgradnju drave iz temelja. to nam, openito uzevi, cijela jugoslavenska pria, a posebno pria o intelektualcima, govori o nasilju politikih ideja? I u kojem je smislu nasilje upisano, odnosno u kojemu ga se smislu moe shvatiti kao uinak politikih ideja? Neke politike ideje nuno postanu nasilne, ovisno, naravno, o konkretnoj povijesnoj situaciji. Jugoslavija je jasan primjer toga. Postoji skala nasilja: manje u Sloveniji, vie u Hrvatskoj, a jo vie od toga u Bosni i na Kosovu. Nacionalistika je ideja u multinacionalnom kontekstu izuzetno nasilna. Sve je to, naravno, bilo i vie nego poznato akterima jugoslavenske krize. No, problem je u tomu to nije bilo nijedne druge korisne ideje koja je bila politiki upotrebljiva. Vie nije postojala ideja transnacionalne proleterske ili antikolonijalne solidarnosti. Ideoloki i povijesni kontekst bio je u potpunosti ispranjen od tih zastarjelih modernistikih univerzalistikih ideja internacionalizma, transnacionalnih klasa, solidarnosti i inog. Ne elim ponuditi opravdanje za sve te ljude, ponavljajui da, ako je bilo povijesne kontingentnosti (to

304

305

stoji), takoer postoje razne mogunosti izbjegavanja nasilja. Koritenje tih ideja u ovome kontekstu bilo je zloin od samoga poetka. To je bio moj problem, uz onaj da krajem 1980-ih nisam mogao nikakvim pragmatikim pristupom identificirati te ideje jer sam bio uvjeren, ak sam o tome 1989. i pisao, da e Srbija, ako nastavi s tim tipom nasilne politike u Kosovu, dotino izgubiti, da drugog ishoda nema. To mi nije bilo jasno zbog nekog nadmonog intelektualnog kapaciteta, nego je bilo oito da u ovome kontekstu nacionalna politika mora proizvesti nasilje. No, nasilje je danas opet, s post-politikog gledita, neto to postoji prije ili s one strane politike. No, nasilje je sama jezgra politike, onoga to je politika nekada bila. Ako se ljudima na Balkanu kae da moraju izgraditi modernu, demokratsku naciju liberalnih drava, oni e odgovoriti: u redu, izgradit emo je, a potom e uzeti svoje puke i krenuti. Zato? Zato to je grade iz temelja, a temelj je, prema vaoj zapadnoj ideologiji, prirodno stanje gdje ljudi jedni druge ubijaju zbog svojih uvjerenja. To je razlog zato je etniko ienje unutar tog konceptualnog okvira takoer bilo nunost. Ta je logika i ta su uvjerenja, naime, nuno proizvodili dotini uinak. Problem je u Hrvatskoj bio to to je bilo vie od 12% srpskog stanovnitva a, prema Ustavu, ukoliko ih ima vie od 7%, moraju dobiti politiku autonomiju. I, to je nacionalistikom politiaru bilo logino? Smanjimo postotak Srba tako da tu politiku autonomiju ne dobiju: imat emo komforniju centraliziranu nacionalnu dravu, nama Hrvatima bit e bolje. To je logika koja je posve racionalna unutar tog koncepta. Djelovali su, dakle, racionalno, a ne zato to je postojala drevna mrnja stara nekoliko stoljea i koju su ljudi, nakon pada komunistikog totalitarnog sistema, poeli iskazivati. Ne, ta je logika proizvodila sve to nasilje, i ovo je rjeenje proizvelo nasilje. Nije nasilje ono to treba zaustaviti izgradnjom drave, nego je izgradnja drave ono to proizvodi nasilje jer postoji vjera u to da drutva prije ili s one strane drave nema. To je logika koncepta drutvenog ugovora, koji nas retroaktivno pokuava uvjeriti da je ono to je postojalo prije izgradnje drave bila hrpa pojedinaca, a ne drutvo, da nema drutvenog ivota izvan drave, samo prirodnog stanja. U pitanju je vrlo hegemonijski koncept drutvenog ugovora kao konceptualne osnove na kojoj su moderne demokratske drave izgraene. Iz tog bih razloga rekao kako upravo ovaj koncept proizvodi to nasilje.

Zato je bilo nuno poeti s istom, neporonom prolou i izbrisati svaku referencu na prethodni politiki poredak? Zato je ideja postkomunistikog sloma bila toliko nasilna? Vjerovanje u to da postoji nulta razina, razina prvobitne poetne toke, ima veze s onime to sam ve pokuao konceptualizirati kao zdravu jezgru nevinosti, prvobitne nevinosti nacije. To je neto to moramo zamisliti ako elimo stvoriti dravu, naciju ili kulturu. U pitanju je neto poput kompjutorskog jezika, gdje nacije nalikuju sustavu: ako se sustav srui, uvijek ga je mogue iznova pokrenuti. Dovraga, Auschwitz se dogodio, no to ako ga, poput bombe, bacimo u kameno doba ba kao to sam napisao u svojem lanku o Kosovu: baci ga se poput bombe u prvobitnu nevinost. Kreui potom iz te toke mogue ga je ponovno izgraditi, kao da se nikada nita nije dogodilo, mogue je izgraditi iluziju da nacija o tomu nije znala nita, kao i da Srbi stvarno nisu shvaali to se dogodilo u Srebrenici. Postoji razina prvobitne nevinosti koja je pretpostavljena u svim tim konceptima izgradnje nacije. Nije nimalo udno to poznati Rossellinijev film o Njemakoj 1945. nosi naslov Germania Anno Zero Njemaka u nultoj godini. Pria je to o djetetu, jasno, jer ono to kree iznova kree s djecom, ne s odraslima koji bi za neto mogli snositi odgovornost. To je vrlo okrutna pria o zloinu koji nije mogue sudski progoniti jer ga je poinilo dijete. To je ono to on naziva nultom razinom, i to imamo u tranzitologiji, u ideologiji postkomunistike tranzicije k demokraciji. Uvijek se koriste pojmovi demokracije u pelenama, dok pravi svoje prve korake, jo u koli, demokracije koja je jo uvijek nevino dijete. Ako je dijete, nije nikakvo udo to ne zna, to nije odgovorna za ono to je itavo vrijeme radila: za zloine, ratove, za sve to skupa. Taj nivo prvobitne nevinosti, taj fundamentalni infantilizam, infantilnost politike zajednice koja se naziva nacijom ide s onu stranu onoga to je Kant nazivao zrelou u smislu poetne razine modernih vremena. Ne, to je staro, starije i od same modernosti. Ja to dijete nazivam biopolitikom apstrakcijom, a naciju oblikom biopolitike apstrakcije, jer ona ima tu biopolitiku jezgru reprodukcije istog ivota. Vjerojatno je upravo to ono o emu se ovdje radi, zato uvijek postoji mogunost ponovnog pokretanja svake nacije iz temelja nakon to je svaka mogua vrsta zloina bila poinjena.

S engleskoga prevela Vlasta Pauli

bUDEN, bORiS
Ideologija postkomunistike tranzicije

UP&UNDERGROUND
Proljee 2010.