Sie sind auf Seite 1von 33

DOBA FRANCUSKE REVOLUCIJE

Uzroci i reformni pokuaji


Uzroci i opi znaaj Francuske revolucije. - Uzroci su revolucije: zlouporabe uprave i sudova, nejednaka srazmera posjeda i dravnih tereta, kupovanje slube, plemiske povlastice, ravo stanje graana i seljaka, bezumno rasipanje dravnih dohodaka i dobara, raskonost na dvoru, prosvjeenost XVIII stoljea i naroito rave financije ili krae: uzroci su gospodarski, drutveni, dravni i sudar tenja i ustanova. francuska revolucija - ustanak, buna, prevrat - otvara novo doba u povesnici. ruenje staroga poretka u Francuskoj izaziva itav niz povijesnih promjena u cijeloj zapadnoj Europi, a cjelokupna je povijest devetnaestoga stoljea bila pod jakim utjecajem izvrenih prevrata pri kraju osamnaestoga stoljea. Prijanje su revolucije europske imale mesni znaaj. Vjerska se reformacija esnaestoga stoljea iz Njemake rairi po cijeloj zapadnoj Europi, ali revolucija, koja se tada desi u Njemakoj, osta kao mesni pojav. To se isto moe rei za revoluciju u Niderlandiji iu obje engleske revolucije; one nisu imale neposrednog utjecaja na unutarnji ivot drugih naroda. Drukija je osobina francuske revolucije. Ona je veoma utjecala na sve zapadne narode i to iz ovih uzroka: to su svi ti narodi imali podjednake nedostatke, za iju se popravak zauzmu Francuzi (1789), i to fracuske ideje prosvijeene knjievnosti ve bijahu rairene po svim krajevima. Jo prosvijeeni apsolutizam uini pokuaj s preureenjem drutvenoga ivota na osnovici novih ideja. To je bila reforma ozgo, od vlade, i ona se rairi gotovo po cijeloj Europi. U Francuskoj je poeta reforma ozdo, od naroda, a zatim Francuzi ponu iriti svoje reforme i po susjedstvu, laajui se pritom i oruja za utvrivanje novih naela. Kako je Filip II ratovao za uvanje katolianstva a Luj XIV za prevlast i odravanje apsolutizma, tako je Francuska, u doba revolucije, vojevala radi obrane od vanjskih i unutarnjih neprijatelja, irenja svojih novih reforama i potom zbog Napoleonove sebinosti, samovolje i slavoljublja, to je odobravao i francuski narod. Stanje Francuske u XVIII stoljeu. - Za vlade je Luja XV (1715-1774) i Luja XVI. (1774-1793) bilo doba razvia prosvijeene knjievnosti, ali je to ujedno i doba francuskoga opadanja iu politici meunarodnoj iu ivotu unutarnjem pod teretom velikih pristojbi, ogromnoga dravnoga duga i postojanog deficita. Ovo se pak tako moralo dogoditi, jer reakcionarno katolianstvo, koje je odralo pobjedu nad protestanstvom poslije ukidanja Nantskog zakona, i kraljevski apsolutizam, koji je bio pod utjecajem dvorskoga plemstva, produe svoju ravu vladu u Francuskoj iu ono vrijeme kada je ona bila ognjite novih tenja i kada su vladari i ministri drugih zemalja radili u duhu prosvijeenog apsolutizma. Stoga i Luj XV i Louis XVI, budui jo i ljudi nemarni i ne poznavajui drugoga ivota do onoga u Versalju, uope nita ne uine na poboljanju stanja u svojoj zemlji, Do sredine su osamnaestoga stoljea svi Francuzi eljeli preporoajem i jasno poimaju njegovu potrebu,

polaui pri tom svoju nadu na kraljevsku vlast kao na jednu silu, koja je u stanju izvriti reforme; tako je mislio i Volter i fiziokrati. Kada, meutim, drutvo uvide da se u svojim oekivanjima vara, posta protivnikom te vlasti i poe iriti misli o politikim slobodama, koje su izraavali Montenskije i Ruso. Ovo je dovelo francusku vladu u jo tei poloaj I dok je po drugim dravama vlada za prosvijeenog apsolutizma imala protiv sebe uvare staroga poretka - duhovnistva i plemstvo, dotle u Francuskoj, pored ovake protivnosti, izazva i nezadovoljnu a bogatu i prosvijeeni buroaziju. Isprva je buroazija teila samo za reformama, ne dotiui se kraljevske vlasti; ali se kasnije kod nje razvi i elja za politikim slobodama. uvanjem staroga poretka vlada Luja XV i Luja XVI. ve izazva nezadovoljstvo u ogromne veine stanovnitva, a ako bi se desilo da nekim mjerama okrnji korist povlatenih stalea, stupala je s njima u borbu i pribjegavala otrijim sredstvima, to izazva nezadovoljstvo ne samo kod tih stalea, nego i kod ostaloga naroda, koji je to osuivao kao povredu ope slobode. Regenstvo. - Za mladoletstva je Luja XV, praunuka Luja XIV, Francuskom upravljao njegov roak vojvoda Filip Orleanski (1715-23), za ijega je regenstva vladala lakomislenost i razvrat kod predstavnika vlasti i viega drutva. Francuska u to vrijeme, pored inae rava stanja, pretrpi i veliki gospodarski potres. U Pariz tada doe Scott John Low, koji se bijae obogatio razlinim novanim poslovima, i predloi regentu popraviti fracuske financije. Njegov se nain sastajao u ovom: da drava, koristei se narodnim povjerenjem, pusti u promet papirni novac u veoj koliini i tim da oivi trgovinu i proizvodnju. Regent primi ovaj (1716-20) isto merkantilni nain, i Lou pone ostvarivati svoj prijedlog, koji je sve bolje i bolje napredovao. Dobiv ogromnu koliinu novca kao podlogu za putene u promet novane papire (dionice), on osnova banku, koja stade izdavati novanice u vrijednosti kovanoga novca. Potom Lou rairi radnju ove banke razlinim poduzeima: trgovanjem, zakupljivanje monopola itd. Prema veliini su rairene radnje izdavane nove akcije i putana je u promet sve vea i vea koliina baninih novanica. Isprva akcije imaahu veliki uspjeh i prvobitna im se vrijednost veoma povea. Cijelim drutvom, osobito viim staleima, ovlada velika udnja za bogaenjem, te su prodavane i zalagan zemlje i pojedine dragocjenosti, samo da se dobije vei broj dionica, koje su preprodavane. Mnogi se ovako i obogate, ali nasta trenutak kada ogromno poduzee pokaza svu svoju tronost; jer im vlada zbog nedostatka kovanoga novca ograniiti razmjenu baninih novanica, odmah u drutvu nasta uzbuenost, i svi pourie s prodajom svojih dionica samo za kovani novac. Ovo ubrzo povue za sobom propast samoga poduzea i mnogo uglednih ljudi, to je uostalom lakomislenog i razvratnog regenta malo uznemirilo. Favoritkinje i ministri Luja XV. Kada Luj podorastu primi vladu, malo se brinuo za dravne poslove: on se zanimao uivanjima i dvorskim spletkama, a poslove je ostavio ministrima, koje je postavljao i smjenjivao prema volji svojih favoritkinja. Od favoritkinja se svojim utjecajem na kralja i svojim bezumnim troenjem osobito proslavila markiza Pompadour, koja se zanimala i viom politikom. U ratu je za austrijsko nasljee Francuska bila protiv

Marije Terezije, ali kada carica napisa silnoj markizi pismo, nazvavi je ljubaznom roakom, Luj XV stade na stranicu Austrije i zatiavae njene koristi u sedmogodinjem ratu. Pompadur je odravala ministra oazela, koji stupi u borbu s jezuitima, te je jezuitski red i uniten u Francuskoj njenom pomoi. Ministar Fleri ipak odri mir tednjom i pomaganjem radinosti, trgovine i zemljoradnje, to Francusku neto oporavi. Luj XV i njegova vlada najbolje se pokazuju ovim dvjema izrekama, koje se njemu pripisuju: "Poslije nas - potop" i "Da sam ja mjesto svojih podanika, ja bih se bunio ". Borba s parlamentima. - Kraj je vlade Luja XV oznaen borbom s parlamentima. Luj XIV je drao parlamente u potpunoj pokornosti, ali za regenstva oni ponu zadobivati neovisnost i ak stupati u raspravu s vladom i pretresati njene postupke. U stvari, lanovi tih sudova, koji su kupovanjem ili nasljeem dolazili na ta mjesta, bijahu vatreni zatitnici staroga poretka i neprijatelji novih ideja, to su dokazali spaljivanjem mnogih knjievnih proizvoda osamnaestoga stoljea; ali ipak njih neovisnost i smjelost naspram vlade uiniti omiljenim u narodu. Najzad poslije osude jednog mesnog starjeine, koga htjede zatititi dvor, i slaganjem s tom osudom svih pokrajinskih parlamenata pa i pariskog, ministar pravde ukide sve parlamente i zavede nove sudove ("mopovi parlamenti" 1771). Meutim je razdraenje zbog toga bilo veliko, i kada umre Luj XV, njegov poslednik vrati stare parlamente. Luj XVI. i Tirgu reforme. - U dvadesetoj godini stupi na prijestolje Luj XVI., unuk Luja XV, on je po prirodi bio dobar i elio je svu snagu svoju posvetiti otadbini; ali nije imao ni odlunosti, ni radljivosti, ni spreme, a pritom bijae pod utjecajem svoje okoline: ene Marije Antoanete, keri Marije Terezije, brae - barona od Provaisa i grofa od Artois i dvorskih plemia, koji ga svojim postupcima sve vie omalovaavaju u narodu. Ipak mladi kralj isprva stee narodnu ljubav povraenjem parlamenata i postavljanjem Tirgu za ministra financija. Tirgo je bio fiziokrati, ugledan knjievnik i iskusan upravlja, a pritom se odlikovao rodoljubljem, tonim ispunjavanjem dunosti i velikim reformatorskim idejama. Njegov je rad bio po naelima prosvijeenog apsolutizma, i stoga se protivio umnoavanju kraljevske vlasti, pa i povraanju parlamenta, govorei uz to: kako bi Francusku sretnom uinio, da mu se za pet godina da despotska vlast. Budui nekoliko godina intendant, znao je dobro sve nedostatke dravne uprave i bio je mimo ostale radnike prosvijeenog apsolutizma protivnik centralizaciji, a kao filosof osamnaestoga stoljea i protivnik svih stalekih povlastica. Stoga je on radio na zavoenju seoske, gradske i oblasne samouprave, na optereivanju dankom plemstva i duhovnistva i na ukidanju svih feudalnih prava i cehova, monopola i unutarnjih carina. On je ak pomiljao io povraanju ravnopravnosti protestantima io poboljanju narodnoga prosvjeivanja. Nu ministar - reformator uzbudi protiv sebe sve pristalice staroga poretka: i dvorane (naroito zbog tednje), i plemstvo, i duhovnistva, i parlamente. Pristalice staroga poretka razlinim spletkama pobune protiv njega i sam narod, te doe i do oruja. I ako je Luj XVI uviao potrebu Tirgovih reforama,

ipak nije imao odlunosti da ga zadri, te on poslije nepune dvije godine ministrovanja (1774-76) odstupi, a sve to je uradio, bi uniteno. Neker. - Poslije Tirgu ostavke vlada se Luja XVI potini utjecaju povlatenih inilaca; ali se ipak potreba reforama osjeala, te su neki Tirgu poslednici inili nove pokuaje na preureenju. Nu ovi se njegovi poslednici nisu odlikovali ni umom, ni odlunou, ni iskrenou. Najvieniji meu njima bijae Neker, preanji bankar enevski i prema ekonomskom pravcu protivnik Tirgov-merkantilisti. On je bio dobar finansist, ali nije imao irokih pogleda i vrstine Tirgu, a pritom je volio omiljenost u narodu. Neker za etiri godine svojega prvoga ministrovanja (1777-81) pokua izvesti neto u duhu Tirgovu, ali bez stvarnoga uspjeha; a bio je udaljen zbog objavljivanja dravnoga prorauna, u koji unose i ogromne rashode dvorske. U to je vrijeme pogorano financijsko stanje u Francuskoj i njenim mijeanjem u rat za amerikansku slobodu, as druge strane sudjelovanje u osnivanju nove republike ojaalo tenju Francuzima graanskoj slobodi. Za poslednik se Nekerovih opet mislilo o financijskim i upravnim popravcima, a da bi se zato imalo i oslonca u narodu, dva puta su sazivani na savjetovanje vieniji ljudi iz sva tri stalea (notable), koje je sam kralj birao. Nu i ovi su ljudi otro napadali neumesnosti vladina rada. Vlada potom doe ponovo u sukob i s parlamentima, koji su bili protivni novinama, ali ih po ukidanju, morade nanovo ustanoviti. Uskoro se tada (1787) javi misao o potrebi sazivanja dravnih stalea, koji se nisu odavno sastajali (od 1614). Prvu misao o tom iznese junak u amerikanskom ratu Lafayette, koji je bio u prvom sazivu onih vienijih ljudi, a ta je misao potom prihvaena i od ostalih. Neker se tada primi po drugi put ministarstva samo pod pogodbom: da se sazovu dravni stalei, na to prista i Luj XVI..

Ustavotvorna i zakonodavna skuptina


Saziv dravnih stalea. - Cjelokupno je javno mnijenje osjealo kao neminovnu potrebu sazivanje dravnih stalea. I povlateni stalei i graani bijahu za to da se kraljevska vlast ogranii narodnim predstavnicima, ali samo oni nisu imali isti pojam o narodu. Plemstvo je i vie duhovnistva pod narodom razumijevali samo skup od sva tri samostalna stalea, a graani sve ravnopravno graanstvo. Zbog nametanja danka i na povlatene stalee, vlada se rijei da bude vei broj predstavnika treega stalea; ali ona ipak naie na velike tekoe, jer nije odluila kako e se stalei sastajati i kako e rjeavati. Dvorska je okolina eljela stalei rade po starom nainu (Glasovanje po staleima a ne pojedinano), trei je stale u svima pitanjima bio u velikoj protivnosti, a Neker nije spremio nikakva nacrta za rad stalekim predstavnicima. Meutim su birai svoje predstavnike opskrbili upustvima (cahiers des dolances), u kojima iskau sve svoje elje. I u plemiskim, iu duhovnikim, iu graanskim upustvima stajae: da se skuptina dravnih stalea pretvori u stalnu ustanovu. Osim toga, trei je stale traio ukidanje svih feudalnih prava i povlastica viim staleima, koji uostalom pristaja na danak, ali su vrsto uvali druga prava svoja. Uz

ovo, u svima je upustvima izjavljena elja za upravnim, sudskim i finansiskim reformama; za vjerskim trpljenjem, osobnom slobodom, slobodnom tampom itd.. Pred izbore iu samih izbora izie nekoliko politikih spisa, od kojih je najznatniji bio arhimandrita Sija, u kojem se dokazivalo da je upravo trei stale narod. Skoro su svi izabrani predstavnici bili slobodoumniji ljudi, od kojih je: duhovnika 291, plemia 270, i predstavnika treega stalea 557, meu kojima se Sije i grof Mirabo bijahu prouli svojim protivnikim spisima. Sastav narodne skuptine. - Skuptina je dravnih stalea otvorena u Versalju (5 svibnja 1789), ali nekoliko sedmica proe u prepirci izmeu stalea o nainu rjeavanja. Najzad (17 lipnja) trei stale izda znamenitu odluku, kojom sebe oglasi za narodnu skuptinu, kao predstavnika devedeset i est od sto cjelokupnog naroda, ime izgubi znaaj skupljanje srednjovjekovnih dravnih stalea. Uskoro poslije ove odluke treem staleu prie nie sveenstvo i nekoji plemii, ali je dvor bio tim veoma nezadovoljan, i kralj naredi da se zatvori skuptinska Dvornica. Tada se poslanici iskupe u jednom maneu (Jeu de paume) i zakunu se jedan drugom: da se ne razilaze dokle Francuska ne dobije stalno dravno ureenje, pa se sastajali ma gdje. I drugi je sastanak ve dran u jednoj crkvi, jer je mane bio zatvoren. Meutim dvor uskoro (23 lipnja) zakae kraljevsku sjednicu dravnih stalea, u kojoj Luj XVI. naredi da unaprijed stalei podvojeno rjeavaju. Kada kralj napusti dvornici i predstavnici dvaju prvih stalea iziu za njim, trei stale produi sjednicu. Na zapovijed jednoga dvoranina da se razilaze, Mirabo odgovori znamenitim rijeima: da su se zastupnici sastali po volji narodnoj i da ih je moguno samo bajonetima udaljiti. Poslije nekoliko dana kralj popusti, i gotovo svi poslanici uu u sastav narodne skuptine. Zauzimanje Bastia i ukidanje staroga poretka. - Dvor u stvari nije mislio popustiti. Stoga u okolici Pariza i Versalja stade skupljati veliku vojsku, to veoma uznemiri skuptinu i narod. Kada se uz ovo prenese glas da je od tada omiljenoga Nekera uzeta ostavka s naredbom da napusti Francusku, Pariz se pobuni, kojom su prilikom glavnu ulogu igrali gladni radnici zbog nemanja posla i skupoe kruha. Gomila svijeta razgrabi orunici i pukarski radnje, pa napadne dravnu kulu Bastia (nekadanji dvorac i potom zatvor i politikihkrivaca) i ovlada tom tvravom (14 srpnja). Da bi stalo na put ve zapoetom pljakanju ai napadanju kraljevske vojske, pariski se graani takoer naoruaju i obrazuju narodnu gardu, izabravi za njena stareinu Lafajeta, plemiskoga zastupnika. Ovim je narodna skuptina spasena od dvorskih namjera, a Luj XVI. opet je popustio. On ak sie u Pariz, gdje se pokazivao narod s trobojnom narodnom znakom na eiru (crvena i plava - parika, a bijela kraljeva; 1792 usvojena je i trobojna zastava). Uzimanje i ruenje Bastia poslui kao znak za ustanak po svima pokrajinama. Osobito se uzbune seljaci, koji odrekoe plaanje feudalnih dabina, crkvenoga desetka i dravnoga poreza. Oni su napali na zamkove, ruili ih i palili, pri em je ubijeno nekoliko plemia i oblasnih upravitelja. Kad o ovim dogaajima ponu stizati glasovi u Versalj, dva su slabodoumna plemia iznijela u skuptini prijedlog: da se ukinu feudalna prava - nekoja prostim

oduzimanjem, a nekoja otkupom. Tada je odrana znamenita nona sjednica (4 kolovoza), u kojoj se poslanici viih stalea natjecanjem branili svojih povlastica, a skuptina donese odluke o ukidanju staleke nadmonosti, feudalnih i vlasnikih prava, crkvene desetine, povlastica pojedinih podruja, gradova i udruga, i objavi jednakost svega naroda pred zakonom u glede suenja, plaanja danka i zanimanja graanskim, vojnim i crkvenim dunostima. Na taj se nain za jednu no srui u Francuskoj cijeli srednjovjekovni drutveni sklop i zamijeni se nestalekim graanstvom. Izbjeglice; nova buna; klubovi. - U ovo je vrijeme narodna skuptina ve radila na novom ureenju francuske drave. Ona se jo na nekoliko dana prije zauzimanja Bastia nazvala Ustavotvornom (Assemcle nationale constituant), uzimajui pravo za dravu propie novo ureenje. U dvoru se pak nije mislilo ni na kakva poputanja, a meutim za onih nereda prilikom zauzimanja Bastia, nasta begstvo plemia, u ijem je broju prvi bio mlai brat kraljev D'Artoa. Otiavi za granicu, izbjeglice su radile kod tuih dvorova da ih i vojskom pomognu protiv Ustavotvorne skuptine i naroda. U samom Versalju nisu gubili nadu na vojniki prevrat, i premda Luj XVI., poslije zauzimanja Bastia, obea da nee skupljati vojsku u Pariz, ipak u Versalj stizahu novi pukovnije. Kada pak u Parizu, na jednoj oficirskoj zabavi, u nazonosti kralja i njegove obitelji, asnici Zbacie sa sebe trobojne znake, pariski se graani po drugi put uzbune, a ogromna se gomila svijeta, u kojoj je bilo mnogo ena iu prvim redovima s orujem i vikom: "Kruha! kruha! " uputi na Versalj, prodre u sam dvor i zahte od kralja da se preseli u Pariz (5 i 6 listopada). Ovo zahtijevanje Luj XVI. izvri, a zbog toga se i Ustavotvorna skuptina preseli u Pariz. Prvom je bunom (14 srpnja) skuptina sauvana od vojne sile, a drugom je (5 i 6 listopada) liene slobode u sredini uzbuenog stanovnitva pariskog, koje je svoju volju nametalo predstavnicima cijeloga naroda. Nu, u svakom je sluaju sada Ustavotvorna skuptina bila najmonije tijelo u Francuskoj, ije su naredbe sluane. Meutim uz skuptinu ponii jedna druga snaga. Pariz, kao prijestolnica onako ujedinjene Francuske, zadobi gotovo neogranieni utjecaj na pokrajine preko osnovanih politikih klubova, koji se takoer zanimahu pitanjima o novom ureenju i suvremenim dogaajima. jedan od takvih klubova, koji dobi naziv Jakobinski (prvo le club des Amis de la Constitution; nastanili ce u starom manastiru Jakobinaca, po emu su od protivnika nazvani i ije je ime odjekivalo kroz cijelu revoluciju), stee najvei znaaj, i to iz ovoga razloga: u njemu bijahu najomiljeniji poslanici, mnogi su lanovi njegovi imali veliku mo kod parikog stanovnitva i on otvori svoje klubove po svima znatnijim gradovima francuskim. Po ovim klubovima zavladaju krajnja miljenja koja obuhvate i politike novine. to se pak ranije osjeao jai pritisak, tim se sada otrije i drskije izraavaju protivnici staroga poretka. Mirabo i narodna skuptina. - Za ovoga se vremena u Ustavotvornoj skuptini ponu osnivati politike stranke. O uvanju staroga poretka miljae mali broj predstavnika viih stalea, a ogromna je veina skuptinska bila za ustavnu monarhiju, pa ak i kasniji republikanci, ne slaui se samo u

glavnim tokama pitanja o sastavu i pravima narodnoga predstavnitva. Nitko pak nije jasnije i trezvenije pojmio tadanje dogaaje kao Mirabo. Meu zastupnicima se on u jedan mah izdigao na prvo mjesto. Mirabo je imao um pravoga dravnika: vladao je dobrim teoriskim i istoriskim znanjem u politici; imao je veliku podobnost da se brzo nae u najsloenijim predmetima i da u isti mah radi pa rjeavanju razlinih pitanja, a ujedno je bio i prvi govornik u skuptini, u kojoj bijae cvijet tadanje prosvjeenosti francuske, te je umio potiniti svojem raspoloenju ak i take ljude, koji nisu dijelili njegovo miljenje. Osetiv sam vlasniku samovolju i dopav jedno vrijeme zatvora, Mirabo posta vatreni zatitnik osobne slobode. I ako je bio porijeklom plemi i ponosio se svojim precima, on ipak prie narodnom pokretu tadanjem, traei zatitu narodnih prava i graansku jednakost. Nu Mirabo postavi sebi zadatak da utvrdi ono to se revolucijom do tada zadobilo, jer ga za ove tekovine s jedne strane plaam dvorske i plemiske spletke, as druge strane narodno uzbuenje, koje je moglo prijei u bezvlae. Stoga htjede da oslobodi kralja od utjecaja njegove okoline i da narodnu skuptinu uini nezavisnom od parikog stanovnitva, koje je rukovoeno klupskim demagozima. Po njegovu miljenju, kralj je morao pristati na izvrene promjene i ne pokuavati na povratak staroga poretka, a slogu izmeu njega i narodnoga predstavnitva trebalo je izvesti sastavljanjem ministarstva od najvienijih lanova narodne skuptine po primjeru engleske parlamentarne vlade. On je bio protivan dijeljenju zakonodavne skuptine na dva doma i elio je da kralj ima veto za skuptinske odluke, da se ne bi skuptina uinila neogranienom i opasnom za vladaoevu slobodu. Mirabo ne privede u ivot ove svoje zamisli, jer je protiv njegovih savjeta bio i dvor i narodna skuptina, koja se razlono bojala da ve se kralj moi koristiti svojim veto i pri zatiavanju staroga stanja. Uskoro poslije druge pobune parike (oktobarske) Mirabo stupi u tajne odnose s dvorom, savjetujui kralju da se izmiri s tadanjim stanjem i da premjesti narodnu skuptinu u mirnije mjesto. Luj XVI i Marija Antoaneta itahu njegove sastave, u kojima on izlagae svoje misli, i ak ga nagraivahu za te savjete, ali ga nisu ni mislili sluati, jer su dobro pamtili njegov postupak u poetku revolucije, a nisu ni poimali sutinu njegovih ideja. I narodna Skuptina nije poimala Mirabo tenje a nije mu ni vjerovala, naroito od kada se u da je u tajnim odnosima s dvorom, koji mu takoer nije vjerovao i nagraivae ga uostalom samo zato da mu ne bude neprijatelj. U svom je domaem ivotu Mirabo imao gotovo neugledan primjer ovjeka od prekomjerna uivanja, koji se sputavao dugovima i nije birao sredstva za dobivanje novaca. Stoga su poslanici mislili da se on toliko zauzimao za kralja, to je od neprijatelja revolucije potkupljen velikim novcem, au klubovima i po novinama ponu ga za to ak i okrivljavati. Nu usred svojih planova umre poslije kratke bolesti (2 travnja 1791). Veliki je tribun sveano sahranjen, kojom prilikom uestvovae dvor, vie duhovnistva, narodna skuptina, narodna garda, klubovi i mnogo naroda. Svi su tada osjeali da je s Mirabo sila u grob velika politika snaga.

Narodno raspoloenje i blagdan federacije. - Kada je umro Mirabo, ve je druga godina revolucije bila na izmaku, ali se ipak onaj zatalasali pokret od prvih dana revoluciskih produio za sve ovo vrijeme, i ogromna je veina narodna bila raspoloena i oduevljena. Jo o jeseni prve godine revoluciske poee ustanovljavati praznike u ast slobodi po mnogim mjestima u zemlji, a od osobitoga je znaaja bio blagdan federacije, koji je kao poetan nove budunosti narodnoga jedinstva proslavljen na Marsovom polju parikom po navretka godine od zauzimanja Bastia (14 srpnja 1790). U proslavi je sudjelovao kralj, narodna skuptina, narodna garda iz cijele Francuske i na stotine tisua naroda. Nu ovo se raspoloenje narodno poe ve mijenjati u treoj godini (1791) i narod se ve stade plaiti za sudbinu uinjenih promjena. Najvea je planje bila od izbjeglikih spletaka kod tuih dvorova, naroito kada se doznalo da izbjeglice ak skupljaju vojsku u pograninim podrujima njemakim. Odnosi s drugim dravama. - U isto vrijeme ponikoe nesporazumi i sukobi s tuim dravama. Unitavanje feudalnih prava nekim njemakim knezovima u Elzasu, Lotaringije i Frankontiji izazva nezadovoljstvo u Njemakoj, a izgnanje papskih inovnika iz njegova Avignona, koji je pridruen Francuskoj veoma razdrai papu. Austrija je pak bila nezadovoljna tim, to su Francuzi pomagali belgiski ustanak, koji je izazvao Josip II svojim reformama. Meu Francuzima je opet sve vie rasla misao: da se revolucija ne moe ograniiti samo na njihovu domovinu, ve da se mora iriti i po ostalim zemljama. Sve je ovo spremalo sukob revolucionarne Francuske s Europom, ali za ovaj mah (u 1791) Francuzi jo nisu mislili o napadanju susjednih zemalja i vie su se bojali tuinakoga mijeanja u njihove unutarnje stvari a u korist staroga pokreta. Meutim, prvih godina revoluciskih Austrija, Pruska i Rusija bijahu zauzete diobom Poljske, a osim toga Austrija i Rusija ratovahu s Turcima, Rusija vojevae sa vedskom i Austrija umirivae Belgiju i Maarsku. Ovo je i zadralo mijeanje europskih drava u francuske poslove, to, razumije se, nije bilo po volji izbjeglicama i okolici Luja XVI.. Begstvo Luja XVI. i posljedice. - Mirabo je za ivota odvraao kralja od veza s emigrantima i pozivanja u pomo vojne sile tuih drava. Nakon smrti Mirabo Luj XVI. s obitelji tajno ostavi Pariz (u lipnju 1791) u namjeri: da se dohvati istone granice, gdje je bilo vie vojske, i da pomou Leopolda II, brata Marije Antoanete, povrati stari poredak. Ovaj mu pokuaj ne ispade za rukom, jer bude zadran na putu (u Varenu) i brzo vraen u Pariz. Skuptina ga stavi pod strau i odlui od vlade do primanja novoga ustava. U taj se mah ustav dovravao, a begstvo Luja XVI uini da se kraljevska vlast vie ogranii od stranke koja je to eljela i da se meu stanovnicima pariskim pone raditi o zbacivanju njegovu. U ovom je smislu bila sastavljena peticija skuptini i izloena na potpis narodu na Marsovu polju (na "Oltaru domovine "). Pariki mer Baji i Lafayette dou s narodnom gardom, da to sprijee, ali iz gomile skupljenog naroda polete kamenje na njih, na to narodna garda odgovori orujem, te mnogi budu ubijeni i ranjeni (17 srpnja 1791). U isto se vrijeme u jakobinskom klubu stanu iskazivati republikanske misli i od njega se odvoji (16 srpnja) ustavno-monarhiski klub fejanski (Lafayette, Baji, Sije i

dr..). Stanje pak Luja XVI izazva Leopolda II predloiti svima vladaocima zajedniki rad u korist francuskoga kralja, iu tom je smislu sastavljen proglas, koji je potpisao Leopold II i pruski kralj Friedrich Wilhelm II. Ovo je tako pogoralo poloaj Luja XVI. da ga tek sada ponu okrivljavati za dogovor s tuincima protiv otadbine. Svretak i nedostatci rada skuptinskog. - Pri ovakvim okolnostima Ustavotvorna skuptina zavri svoj posao. Novi je ustav iznesen Luju XVI., kome je ostavljeno: ili ga primi ili da se odree krune. On prista na prvo i zakle se ustav, te bude osloboen strae. Meutim Luj XVI. izvan zemlje priopi da je njegov pristanak na ustav iznuen. Ovo ve nije obeavalo stalnosti novom ureenju dravnom. Novom pak ustavu nije dugovjenost ujameni ni odlukom Ustavotvorne skuptine, kojom ustavovci sprijee sebi izbor za Zakonodavnu skuptinu, koja se morala sastati po ustavu. Ova je odluka bila velikoduna, ali je nju savjetovalo netono poimanje demokratske jednakosti i ona se u primjeni pokazala kao nerazumna. lanovi su Ustavotvorne skuptine pogreno mislili da je dugo bavljenje u sastavu narodnoga predstavnitva protivno graanskoj jednakosti i nisu mogli unaprijed vidjeti da novi ljudi u Zakonodavnoj skuptini nee imati dovoljno iskustva i da nee s voljom uvati njihovo svreno djelo. Za skoro dvije godine Ustavotvorna skuptina svri ogromni posao preureenja svega dravnoga i drutvenoga ivota u Francuskoj. Moe se rei da se stari poredak, koji je odavno trebalo preurediti, odmah sruio im je dodirnut, i Ustavotvorna skuptina morade sve iznova stvarati. U svojem neraspoloenju naspram preanjega poretka, ona se trudila da uniti sve ostatke starine, ne razmiljajui suvie o tome, ta je sasvim ravo i ta bi se moglo popraviti ili zadrati. Pogreke su se u ovako sloenom poslu mogle uveati i zbog toga, to radnici, koji stavie sebi zadatak da preurede Francusku, u primjeni bijahu malo poznati s prijanjim stanjem, to nisu imali iskustva u dravnim poslovima i to se suvie povedu za neostvarljivim miljenjima, koja se nisu slagala s naelnim pogodbama stvarnosti. Sama je politika filosofija osamnaestoga stoljea bila vie posljedica isto neostvarljivoga razmiljanja, nego zakljuak iz promatranja drutvenog ivota. Uope, rad je Ustavotvorne skuptine: pokuaj preureenja drave i drutava na osnovi uenja filosofije prirodnoga prava a po naelima slobode i jednakosti. Ogroman se pak znaaj rada Ustavotvorne skuptine ogleda u tom, to se tadanje francuske tenje rairie i izvan Francuske. Deklaracija prava. - Prvi je znatniji posao Ustavotvorne skuptine Deklaracija ovjejih prava, koja je na prijedlog Lafajetov objavljena poslije dueg pretresanja (12-VII-1789) i koja sadri glavna naela o ureenju novoga drutva i drave. U deklaraciji je najbolje istaknuto naelo o slobodi linosti i o vrhovnoj vlasti narodnoj. Ona je glasila da se ljudi raaju i da ive slobodni i jednaki u pravima, a prava su: sloboda, vlasnitvo, sigurnost i otpor ugnjetavanju. Naelo se cijele vrhovne vlasti nalazi u narodu. Zakon je izraz ope volje, i svi graani imaju prava uesestvovati u izdavanju zakona iu odreivanju poreza, pred im su svi jednaki. Drutvena je ili dravna vlast za sreu svih lanova, a ne za osobnu korist onih kojima je povjerena, a

drutvo ima prava traiti rauna od svakoga javnoga i odgovornoga vritelja svoje uprave. Drava u kojoj nema jamstva za prava i podijeljene vlasti, nema ustava. Osim toga, Deklaracija osigurava vrenje dravnih i drutvenih dunosti svima podobnim linostima, a ujedno objavljuje slobodu linosti od samovoljnog zatvaranja, slobodu vjerskog mnijenja, slobodu rijei, tiska i sigurnost privatne svojine. U svima se ovim izjavama Deklaracije prava pojavljuju samo tenje politikih pisaca osamnaestoga stoljea, poglavito Monteskije i Rusa, a sve se mogu ukratko izraziti revoluciskom lozinkom: sloboda, jednakost, bratstvo, to je posluilo za osnovicu pri izradi novog ustava. Novo ureenje po novom ustavu. - Novi je ustav (od 1791) bio osnovan na naelu narodne prevlasti (Ruso) ali s vladaocem i diobom vlasti (Montesquieu). Vladalac je predstavnik narodni, a sve druge vlasti ovise o narodnoga izbora. Zakonodavnu vlast i ope upravljanje dravnim poslovima vri zakonodavno tijelo, iji su lanovi (750) birani na dvije godine. Narod se dijeli na aktivne i pasivne graane; politikim se pravima koristiti samo aktivni graani, iji je najmanji porez morao biti jednak trodnevnoj zaradi, to se kosilo s Deklaracijom prava. Prema zakonodavnom tijelu kralj ima veto, ali ako neka odluka, koju kralj ne odobri, proe kroz tri naizmjenina zakonodavna tijela, ona dobiva zakonsku silu i bez kraljeve suglasnosti. Prema ovome je glavni znaaj kraljev bio u izvrivanju vlasti. Kraljeva se linost priznaje za svetu i neprikosnovenu, ali se ukidanje i mijenjanje ustava smatra odricanjem prijestolja. Kralj vri vlast samo preko odgovornih ministara pred skuptinom, a ministri ne mogu biti skuptinski lanovi. U stvari, ni kralj ni njime imenovani ministri nisu imali mogunosti upravljati dravom, jer inovnici nisu ovisili od njih. Ustavotvorna je skuptina ukinula dijeljenje Francuske na provincije, koje su istoriski i geografski postale, i razdijelila zemlju na osamdeset tri departmana, koji su izdeljeni na distrikte i komune, pri em se rukovodilo isto neprimenjenim naelima geometrijske i artimetike jednakosti. Prema naelu narodne vrhovne vlasti, uprava je komuna (seoskih i gradskih), distrikata i departmana morala biti izborna, to je inilo potpuno neovisnom od sredinje vlasti. Departmanska je uprava bila od trideset i est lanova, ija je polovina obnavljana poslije dvije godine, a dijeljena je na savjet, koji zasedava mjesec dana u godini, i stalnu direktoriju od osam lanova. Distriktska uprava bijae od dvanaest lanova, koji zasedava petnaest dana u godini i od kojih etvorica ine distriktsku direktoriju. Po jedan je izabrani prokurator generalni pridavan na etiri godine svakoj direktoriji. Opinska (komunska) je uprava bila od savjeta i mjera. Za staroga poretka Francuska nije bila vina samoupravi ak ni u poslovima mesnim, a sada su i dravni poslovi doli u ruke izabranih organa mjesne samouprave. Osim uprave i sudovi su bili izborni,, a prema ugledu je na Englesku uvedena i porota. Isto je naelo narodne vlasti uvedeno iu ovako nazvano graansko ureenje duhovnistva, emu je prethodila izmjena njegova poloaja. Duhovnike su povlastice bile ukinute a tako isto i desetina. Zemlja je crkvena oduzeta i

zajedno je s kraljevskim posjedom inila narodno imanje, kojim je osiguran dravni dug, a kaluerstvu objavljeno kao protivnost osobnoj slobodi. Duhovnistva je osigurano dravnom plaom kao i inovnitvo. Sve je ovo izmijenilo vanjski poloaj duhovnistva u drutvu, ali nije diralo unutarnje ureenje crkveno. Naelo je vjerske slobode trailo da se svjetovna vlast ne mijea u unutarnji ivot crkveni, ali je Ustavotvorna skuptina gledala na crkvu kao na dravnu ustanovu i stade je prilagoavati novim naelima. Po graanskom ureenju duhovnistva, francuska se crkva uini nezavisnom od pape; granice se pojedinih episkopija moradoe poklapati s departmanskim granicama, a ukinu se nazivi arhiepiskopa, abata, kanonika i dr.. I sveenici su i episkopi birani, a pri njihovu su odabiru mogli sudjelovati i nekatolici. Donoenjem ovakvoga ureenja skuptina uini dosta neprilika, jer isprva pri oduzimanju crkvenih imanja i ukidanju desetine, im se ranije koristilo uglavnom vie duhovnistva, gotovo je sve nie sveenstvo bilo na strani skuptinskoj; ali sada veina toga sveenstva bijae nezadovoljna novim ureenjem, koje je diralo vjerska uvjerenja, a po mnogim se mjestima i pastva povede za duhovnim voama svojim. Ovo proizvede u Francuskoj vjerski raskol i izazva tadanju dravnu vlast na progon ljudi, koji se ne htjedoe potiniti novom ureenju vjerskom. Novi se ustav i graansko ureenje crkveno nije odralo u Francuskoj. Meutim postanu stalnim odluke skuptinske s one none sjednice (4 kolovoza) o ukidanju stalekih, pokrajinskih, feudalnih i vlasnikih prava. Ukidanje pak ovih prava donese graansku jednakost, te su se svi Francuzi duni bili nazivati graanima, jer su uniteni svi plemiski inovi s njihovim nazivima i grbovima. U pravima su izjednaene i sve vjeroispovijesti. Ukidanjem cehova objavljena je sloboda proizvodnje i rada, pri em se rukovodilo Fiziokratski uenjem. Produenje revolucije. - Uope, ova je francuska revolucija imala demokratsko obiljeje, ali je buroazija u njoj glavnu ulogu igrala i glavne koristi od nje dobila. Dijeljenje je graana na aktivne i pasivne oduzelo politika prava skoro treini odraslih Francuza, koji tim, razumije se, nisu bili zadovoljni. Koliko su oduzeta politika prava siromanijim graanima, vidi se po tom, to se i za sudjelovanje u departmanskim skuptinama trailo prilino bogatstvo. Na ovaj se nain buroazija uini prvim redom drutvenim, a, pored toga, ona se i obogati kupovanjem crkvenog imanja, za koje je skuptina odluila da se prodaje u korist otplate dravnoga duga. Revolucija se pak ne svri uvoenjem u ivot novoga ustava. Ravo je imovno stanje narodno bilo stalan izvor za nerede, ali je i glavni uzrok i daljnjem pokretu bio u glasovima o dvorskim namjerama, izbjeglikim spletkama, namjerama tuih dvorova, u nezadovoljstvu gotovo veine graanstva zbog oduzimanja politikih prava siromanijim redovima i zbog tekih pogodaba za otkup feudalnog prava, kao io mijeanju vlasti u vjerske poslove. Nemirno je raspoloenje i razdraenje narodno osiguravalo uspjeh jakobinci, koji su imali jako ureenje u cijeloj zemlji i odlikovali se dobrim stranakim redom. Oni su nalazili da revolucija jo nije svrena i teili da se potpuno ostvare naela Rusova.

Zakonodavna skuptina. - im Ustavotvorna skuptina presta, njeno mjesto zauze Zakonodavna skuptina (od 1 listopada 1791 do 21 rujna 1792), za koju su izabrani novi i jo manje iskusni ljudi. U ovoj se skuptini osnuju ovake stranke: desnu stranu u skuptinskoj dvornici zauzee ustavni monarhisti (Fejanci), sredinu ljudi bez jasno opredijeljenih pogleda, a lijevu su stranu inile dvije stranke: irodinci i montanjari. Prva je od ovih dviju ("ljevica") bila sastavljena od vrlo prihvatljivih ljudi i imala nekoliko odlinih govornika, a dobi ime po irondskom departmanu, odakle joj bijahu voe. Najznatniji su njeni predstavnici: Vernjo, Briso i Kondorse, matematiar i filozof. Njihov utjecaj na skuptinu i narod spreavaju montanjari, koji dobiju ime zauzimanjem gornjih klupa u amfiteatralnoj dvornici skuptinskoj ("Breuljak") i ija glavna snaga bijae u jakobinskom klubu. Glavni su montanjarski predstavnici, koji i ne bijahu u skuptini, ovi: vlastoljubivi i jednostrani Robespier, najustrije lan jakobinskog kluba, daroviti ali poroni Danton, osniva kordelierskoga kluba demokratskog; i pomamni Marat, koji dobi naziv Prijatelj narodni po svojim novinama i koji propovijedae potpuno istrebljenje revoluciskih neprijatelja. Natjecanje se izmeu irondinaca i jakobinaca poe u prvim mjesecima Zakonodavne skuptine i posta jednim od glavnih imbenika unutarnje povesnice ustanike. irondinsko ministarstvo i poetak ratova. - Ustavotvorna skuptina ostavi u nasljee Zakonodavnoj borbu s najveim neprijateljima revolucije: s izbjeglicama, koji su u tuini radili protiv Francuske, i s duhovnicima, koji nisu priznali crkvene reforme (nezakleti sveenici). Zakonodavna skuptina odlui da se oduzmu izbjeglicama imanja a da se nepokorni duhovnici lie graanskih prava i. da se ak i zatvore. Luj XVI. ne htje potvrditi skuptinske odluke o izbjeglicama i nezakletom sveenstvu, to proizvede veliko nezadovoljstvo kod naroda. Ujedno s ovim, na kralja se sve vie sumnjalo da ima tajne odnose s tuim dvorovima. irondinci iu skuptini, iu klubovima, i po novinama, na izazivako ponaanje tuih vlada, propovijedahu potrebu da se odgovori ratom naroda protiv kraljeva i okrivljavaju ministre za izdajstvo. Luj XVI. najzad uze ostavku od ministarstva i imenuje novo ministarstvo od irondinskih jednomislenika ("Ministarstvo g-e Rolan": jer ova ena ministra unutarnjih poslova iz svoga salona, kao politikog sredita, imaae veliki utjecaj). irondinsko ministarstvo objavi rat Austriji (u travnju 1792), gdje tada vladae sin Leopolda II Franja II (1792-1835). U savez s Austrijom stupi i Pruska, i to bi poetak revoluciskih ratova, koji imaahu velikoga utjecaja na cijelu Europu. Uskoro, meutim, Luj XVI. uze ostavku i od ovoga ministarstva, to izazva narodni ustanak u Parizu (20 lipnja 1792). Gomila ustanka ovlada kraljevim dvorcem i gonjae Luja XVI. potvrditi skuptinske odluke o izbjeglicama i duhovnicima i da povrati irondinsko ministarstvo. Tek pred veer kralja oslobodi od ove gomile pariki mer Petion.

Konvenat i prva republika


Pad monarhije. - Meutim, glavni zapovjednik savezne austrisko-pruske vojske vojvoda od Braunschweiga dogovorno s izbjeglicama izda proglas, u kojem zaprijeti Francuzima kaznama, spaljivanjem domova i ruenjem Pariza, ako se kralju uini togod. Ovo izazva u prijestolnici studenog ustanak (10 kolovoza 1792), kojom prilikom bude pogubljena kraljeva straa od vicaraca i nekoliko dvorana, a kralj se s obitelji s spase begstvom u dvornici Zakonodavne skuptine. Tada skuptina u kraljevu prisustvu donese odluku: da se on razrijei od vlasti i da se stavi pod strau, a za rjeenje pitanja o novom ureenju Francuske sazvana je nova skuptina pod nazivom Narodni konvenat (od 21 rujna 1792 do 26 listopada 1795). Tada se ukide novi ustav (od 1791), a Zakonodavna skuptina ustupi izvrnu vlast novom ministarstvu, u kojem ministar pravde posta Danton, jedan od glavnih pokretaa posljednjega ustanka (Od 10 kolovoza). Cijela je Francuska u to vrijeme prezivljala burne dane: unutra bijahu neredi, izvana je nastupao neprijatelj, vojska nepodobna, a vojskovoe nepouzdane. Poslije ovoga prevrata u Parizu, Lafayette, koji zapovijedae jednim odjelom vojske, htjede poi na prijestolnicu da ugui nered, ali ga vojnici ne posluae i on pobjee u Njemaku. U Parizu se samo govorilo o zavjeri i izdajstvu, a razdraenje narodno prijee svaku granicu. Grad je bio u vlasti novoga opinskog savjeta (komuna), koji zauze opinsku zgradu prilikom posljednje pobune (nou 10 avgusta). Danton dobije od Zakonodavne skuptine doputenje da se mogu istraivati izbjegliki roaci, nezakleti sveenici i druga sumnjiva lica. Agenti novih vlasti i najrevnosnije pristalice njezine ponu tada hvatati sve na koje se moglo posumnjati, i kada se zatvori napunie ljudima i enama, starcima i djecom, ponu ih prosto ubijati: u zatvor su ule pijane ete ubojica, sastavljene od drutvenoga taloga, i tu su vrile svoju divlju presudu prvih dana mjeseca rujna ("rujanski pokolj "). Izbori su za konvenat svreni pod dojmovima ovih uasa i neugodnih vijesti s istone granice, koju prijee austrisko-pruska vojska, ali ova najezda neprijateljska na zemlju izazva burno oduevljenje kod francuskoga naroda i na granicu potre gomile dobrovoljaca. Ba pred sam dan sastanka narodnoga konventa Dimurije odbi napad pruski kod Valmija (20 rujna 1792), poslije ega Francuzi prijeu u nastupanje i ponu osvajati. Stranke konventu. - U narodnom su konventu irondinci zauzeli desnu stranu, lijevu - jakobinci - montanjari, a sredite - nereljivi ljudi ("Ravnica") koji su se neprestano kolebali izmeu prvih dviju stranaka. I irodinici su i jakobinici bili demokrati i republikanci, poklonici Rusov i oboavatelji starih republika; alu su se pak razlikovali u svima vanijim tokama. irondinci bijahu vatreni zatitnici osobne slobode i plaili su se svemonosti dravne ma iu republikanskom obliku, a ujedno s tim nisu voljeli nasilje narodne gomile. Prema ovom oni stupe u borbu s novim gradskim savjetom i s Danton, koji su izvrili rujanski pokolj. Na protiv, montanjari bijahu za politiku straha ("teror"), za neposredno djelovanje

narodne gomile protiv svih nejednomislenika, za dravnu vlast s neogranienim punomo i za uguivanje tenje osobnoj slobodi, u kojoj su gledali izvor svakom drutvenom zlu. U stvari jakobinci u obliku republikanske diktature obnavljaju svu vlasniku primjenu stare monarhije i to s veom odlunou i jainom. I dok irondici bijahu rastureni, jakobinska stranka bijae odlino ujedinjena i ureena. Uostalom, sam francuski narod, starim poretkom spremljen, vie je za potinjavanje sili no za koritenje slobodom, te najzad jakobinci i odnesu pobjedu. Proglaenje republike i suenje kralju. - Konventov je prvi posao bio proglaenje francuske republike (11 rujna 1792). Stoga irondinci stave pitanje o suenju kralju. Jakobinci se vrsto uhvatie za tu misao, pri em Robespier izjavi da kraljevo djelo nije za sud, nego e se protiv njega upotrijebiti politika mjera, i da Luj mora umrijeti, da bi ivjela republika. U samoj stvari, s pravnoga gledita, nije bilo osnove za suenje kralju, koji je po novom ustavu (od 1791) bio neodgovoran i s kojim se moglo razraunati samo odricanjem prijestolja. irondinci je uplaila otvorena izjava jakobinska da Luj XVI. mora umrijeti radi uvrivanja republike, te su izmiljali sredstva za kraljevo spasenje i predloe da se konventska presuda narodu predati na potvrdu, ega se opet bojali jakobinci. Najzad otpoe suenje, pri em se Luj XVI. drao prilino dostojanstveno; ali irondinci nisu imali dovoljno snage da ga spasu od kazne. Ogromnom je veinom glasova Luj Kapetproglaen za krivca kao zaverenik protiv narodne slobode i ope sigurnosti dravne. Pozivanje je na narod odbijeno takoer ogromnom veinom, pri em glasuju i mnogi irondinci. Meutim, za smrtnu kaznu glasa neznaajna veina. U broju, koji glasae za ovakvu kaznu, bio je i kraljev roak vojvoda Orleanski, koji se poe nazivati graanin Filip Egalite, hotei s tim da spase od oduzimanja svoje veliko imanje. Presuda je nad kraljem uskoro izvrena (21 sijenja 1793). Ovaj je dogaaj proizveo straan dojam za cijelu Europu i protiv se revolucije sastavi veliki savez (ili prva koalicija 1799-95) sa zadatkom da se povrati u Francuskoj monarhija i prijanji poredak. Poetak terora i napad na irondinci. - U ovo vrijeme, kada Francuskoj zaprijeti nova najezda tuinska i narod bijae gotov dii se kao jedan ovjek protiv vanjskog neprijatelja, bila je borba izmeu irondinaca i montanjari. Prvi htedne stati na put teroru, a njima je gotov bio prii i Danton, koji se pokazao kao darovit izvoa, ali ga irondinci odbiju, ne hotei imati udjela sa rujanskim ubicem.Naprotiv, montanjari, kojim se za glavnoga vou istae Robespier, htedne produenje terora, imajui uza se jakobinski klub i nie slojeve parikog stanovnitva ("sankiloti"). Montanjari su prosto traili uzroka za svau sa irondincima. Uskoro je (u proljee 1793) Dimurije bio razbijen u jednom sukobu, i pobjegao je preko granice sa sinom Filipa Egalite, koga je htio pomou vojske dovesti na francuski presto. Ovo je stavljeno u grijeh irondincima, jer se Dimurije raunao kao njihov eneral. S ovom pak vanjskom opasnou udrui se i unutarnja buna, jer Vende i Bretanja, rukovoene nezakletim sveenstvom i plemiima, ustanu protiv konventa. Za spasenje domovine konvenat odlui se skupi trista tisua boraca i da se nain terora uvede u cijeloj upravi. Na

ureenju se francuske vojske osobito odlikova Karno. Izvrna je vlast s neogranienim punomo predana znaajnom Odboru drutvenoga spacenja, koji je slao po provincijama svoje komesare (povjerenike) od konventovskih lanova. Glavnim se oruem terora naini Revolucion sud, koji je rjeavao djelo skoro bez ikakvih propisa i osuivao na gilotinovanje samo po sumnji. Sve je ovo bilo uglavnom djelo Dantonovo, koji se, odbijen od irondinaca, priblii montanjari. Na poticanje su ove stranke dva puta (pri kraju svibnja iu poetku lipnja) gomile narodne upadale u konvetovsku dvornici i traile iskljuenje irondinaca i predavanje Revolucion sudu, kao izdajnika. Konvenat ustupi tom nasilju i iskljui najvidnije irondinci, od kojih neki poslije pobjegoe iz Pariza, neki bie zatvoreni, a neki predani Revolucion sudu. Jo se vie osili teror kada jedna prijateljica irondinska, mlada djevojka arlota Korde, noem usmrti Marata, koji je najvie raspaljivao na pokolj, i kada se die ustanak u Normandiji i nekim veim gradovima (Bordeaux, Lyon, Marseille, Toulon), u kojem uestvovahu i odbjegli irondinci. Ovaj pokret i uini da se irondinci okrive za federaciju, t. j. tenju da se Francuska razdijeli na nekoliko saveznih republika, to bi bilo opasno zbog tuinske najezde. Meutim su jakubinci odluno traili jaku centralizaciju - jednu nerazdeljenu republiku. Jakobinska diktatura. - Poslije pada irondinaca, od kojih mnogi bie gilitinovani (meu njima i ga Rolan), a neki zavrie samoubojstvom (Kondorse), gospodari poloaja postanu jakobinski teroristi s robespier na elu. U ovo je vrijeme Francuskom upravljao Odbor drutvenoga spasenja, koji je zapovijedao pomou Komiteta ope bezbednostii konventskih povjerenika po pokrajinama, koji su od jakobinaca sastavili revolucion komitete. Najznatniji je pomonik Robispierov bio mladi pjesnik Sen ist, koji je matao o uvoenju spartanskog dravnoga i drutvenoga poretka kod Francuza. Sam je Ribespier bio uskih pogleda, krajnji zanesenjak i nemilostiv; glava mu je bila napunjena stavovima iz drutvenog ugovoraRusova, a sluio se nerazumljivim izrazima u oholom govoru o vrlini i srei oveanskoj. On je potpuno bio uvjeren u tonost svojih tenja i sve nejednomislenike smatrao za neprijatelje ovjejeg roda. Ljudi iz njegove stranke sastave nov ustav ("Ustav od 1793") na irokoj osnovi vrhovne vlasti narodne; ali i ako je primljen opim glasovanjem narodnim, jakobinska stranka rijei da se ne uvodi u ivot dok se ne uklone svi neprijatelji republiki. Jakobinci se uglavnom oslanjaju na male zanatlije i prestonike radenika, u korist iju konvenat izda zakon o najvioj cijeni za proizvode. Konventsko uguivanje ustanka i gilotinovanje. - Konvenat s velikom odlunou i brzinom ugui ustanak po pokrajinama Umirivanje je ustanka i zavjera, esto i zamiljenih, svreno s najveom surovou. Pohvatani su ustanici u Lionu ubijani karteima, i sam su grad htjeli sravniti sa zemljom, au Nantu su gomile svijeta topljene u Loire. U Parizu je Revolucion sud gilotinovao svakoga mjeseca na stotine sumnjivih lica ili konventskih protivnika. Osim irondinaca, tada su gilotinovani: Marija Antoaneta, Filip Egalite, Malerba, ministar i odvjetnik Luja XVI., kemiar Lavoazije,

pjesnik enijei mnoga druga viena lica. Nu i meu samim pobedioce poe razdor, te se stanu slati na gilotina svi koji se bez pogodbe ne potinjavaju Robespier. . Ukidanje katolianstva i gilotinovanje glavnih terorista. - U doba se terora pojavi u pobjednikoj stranci neprijateljska gomila kranstvu. Ona uspije konvenat (u jesen 1793) zamijeni kranski kalendar republikanskim, po kojem su godine brojane od proglaenja republike i po kojem su izmenjana imena mjeseca. Jesenji: vandemier, brimer i frimer; zimski: Nivoz, plivoz i vantoz; proletnji: erminal, florial i prerial, ljetni: mesidor, termidora friktidor. Svaki je mjesec imao trideset dana i dijelio se dekade, a viak je prijestupne godine praznovan, kao i deseti dan (dcada) mjesto tjedna. Ovaj je kalendar vaio do 1806. Uz ovo se javi tenja da se u Francuskoj mjesto katolianstva uvede kult razuma, to usvoji optinski savjet u Parizu i to po provincijama iri konventski povjerenici. Katolike crkve stanu zatvarati, au Bogorodiinoj crkvi parikoj u ast razuma ustanove blagdan, to se potom inilo i po drugim mjestima. Drei se deistikih nazora Rusovih, Ribespier je bio protivan tom i govorio u konventu iu klubu protiv ateista, ai Danton usta protiv religioznih maskarada, nazivajui tako praznovanje u ast razumu. Na elu je ove vjerske gomile bio ciniki Eber, koji je teio za unitenjem svega staroga. Meutim Danton zatrai da se prekrati teror, bez kojega bi se francuska republika mogla spasiti i od vanjskih neprijatelja i od unutarnjih protivnika. Za robespier ebertistibehu suvie pretjerani, a dantonisti, na protiv, odvie umjereni, te povede borbu i protiv jednih i protiv drugih u konventu. Posljedica je ove borbe bila da se prvo Eber sa svojim pristaama, pa zatim Danton sa svojim jednomislenicima zatvore, predadu Revolucion sudu i gilotiniraju (u proljee 1794). Danton htjede prije izvrenja zagrliti svoga druga Seseli, ali ga izvritelj zaustavi. "Ti hoe dakle da bude suroviji od smrti", ree moni tribun; "odlazi, nee sprijeiti da se nae glave zagrle u dnu kotarice ". Poslije ovoga Robespier nije imao suparnika, i prvi mu posao bi konventskim dekretom ustanovi u Francuskoj potovanje Vrhovnoga biaprema graanskoj veriRusovoj. Novi je kult sveano obavljen naroitom ceremonijom, koju je izveo sam Robespier, pri em je igrao ulogu prvosvetenika graanske vjere. Preko oekivanja se potom osili teror. Revolucioni sud dobi pravo ispitivanje i konventskim lanovima bez konventskoga rjeenja. Najzad suvinim terorom Robespier zaplai i same teroriste, osobito kada se poe govoriti o njegovoj diktaturi, te se meu njima sklopi zavjera protiv, njega i njegovih najbliih pomagaa i oni budu zatvoreni (9 termidora II godine - 27 srpnja 1794). Opinski ih savjet oslobodi silom, ali Odbor drutvenoga spasenja i konvenat polju vojnike i narodnu gardu, te iznova budu zatvoreni. Drugoga dana gilotiniraju robespier sa Sen-ist i drugima. Broj je rtava revolucionoga suda parikoga bio 2763. Svretak konventa. - Ljudi koji obore robespier dobie naziv termidorci, a poslije ovoga dogaaja revolucija poe opadati. Sve to je bilo ugnjetavani za terora podie glavu i stade pomagati termidorce. Najzad jakobinski klub bi predlae

zakone, i Vijee starijih (Anciens od 250 lanova), koji odobrava zakone. Za lanove je savjeta odreen veliki cens, a izvrna je vlast data petorici direktora ("Direktorija"), koji su naimenovali ministre i druge inovnike. Bojei se da novi izbori ne dadu veinu protivnicima republike, konvenat rijei da je prvi put obavezno izabrati za oba doma dvije treine konventovaca. U narodu se tada zaista poela javljati reakcija protiv republike, to su poticali rojalisti, i kada konvenat objavi svoje rjeenje, rojalisti u samom Parizu dignu ustanak protiv njega, pri em najveega utjecaja uze buroazija, koja se bojala od povratka jakobinske vlade. Konvenat je ovoga puta spasio Napoleon Bonaparte, koji buntovnike rastera karteima (13 vandemiera - 5 listopada 1795). Uskoro se po ovom konvenat razie (26 listopada) i ustupi svoje mjesto direktoriji i dvama zakonodavnim tijelima (sastala se 28 listopada 1795). Konvent poslovi. - Za konventske su vlade ustanovljeni: Institut s diobom na strune akademije, mjesto stare akademije, normalna, politehnika, medecinska, pravna i veterinarska kola, muzej istorisko-prirodnjaki, Konservatorija umjetnost i obrt, glazbena Konservatorija; preureena je narodna nastava, pripreman je graanski zakonik, ureen je narodni dug, usvojen je metarski sustav na osnovici znanstvenoj i upotrijebljen je telegraf i zrani balon u ratu, te je konvenat, vele Francuzi, bio i veliki i straan. Direktorija. - Novi je ustav (II godine) trajao etiri godine (1795-99), za koje je vrijeme dravom upravljala direktorija. Od pada robespier u Francuskoj nasta malaksalost i razoarenje. Politika su naela s opim koristima zapostavljena, a na prvo su mjesto stavljene osobne koristi i tenja za ivotnim nasladama. Uz ovo je novi ustav stalno povreivan ba od onih ljudi koji bijahu najpozvaniji da ga tite, a rojalisti su meutim sve vie napredovali. Drugi su izbori (1797) dali rojalistima veinu u oba doma to nagna republikanske ravnatelje da pomou vojske oiste savjet od rojalista i upotrijebiti itav niz terorskih mjera ("18 friktidor"). Jednom direktori, pomou savjeta, nasilno istisnu iz sastava direktorije svoja dva druga. Ovakim se opim povredama ustavnim nisu mogla utvrditi oeenje zakonitosti kod naroda. Pristae jakobinske nisu takoer mirovale i ranije se (1796) u njihovoj sredini stvori zavjera jednakih, na elu koje je stajao Grah Babef, koji zatvoren (pri kraju 1794), a zaostali se irondinci vrate u konvenat (u poetku 1795). Pristae oborenih terorista dva puta uzbune parisko stanovnitvo protiv konventa (12 erminala i 1 preriala 1795); ali konvenat obje pobune vojskom ugui i kazni nekoliko prijanjih terorista ("posljednji montanjari "). Konvenat izradi nov ustav ("Ustav II godine", 1795), po kojem je zakonodavno tijelo dijeljeno na dva doma: Savjet od pet stotina (Cinq-Cents), koji je matao o uvoenju komunizma. Zavera bude otkrivena, a Babef osuen na smrt (sam se probo 1797). Uope, nitko nije vjerovao u stalnost ovoga stanja, koje je stvoreno novim ustavom (II godine), a zemaljska je uprava bila u najveem rastrojstvu i zbog nesloge u direktoriji. Revoluciska vojska. - Za ovoga je direktorskog doba od ovakoga unutranjega stanja sasvim drukije stajala revolucijska vojska i vanjski poslovi republikanske uprave. Kada je Francuska ratovala (1793) s prvim savezom

europskim, konvenat je pokazao neobinu odlunost u zatiavanju zemlje. Karno je za kratko vrijeme skupio i uredio nekolike vojske, u kojima se istakoe za vojskovoe predu-zimljive i odluni ljudi iz svih redova drutvenih. U vojsku su stupali: koji su eljeli svojim grudima zatiti otadbinu, koji su matali o irenju republikanskoga ureenja i demokratskoga poretka po cijeloj Europi, koji su eljeli za Francusku vojne slave i zavojevanja, koji su silom stjerana zbog neslaganja s republikom i koji su u vojnoj slubi gledali bolje sredstvo za osobno odlikovanje i napredovanje. U novoj je demokratskoj vojsci bio otvoren put do najviih inova svakom podobnom ovjeku, i tada nije malo znamenitih vojskovoa postalo od obinih vojnika. Meutim, malo po malo revolucionarni ar republikanske vojske ustupi mjesto isto vojnikom oduevljenju i rodoljublju, i njoj slava Francuske posta milijom od njene slobode, a konvenat se i direktorija drahu oslanjanjem na ovaku vojsku (13 vandemiera i 18 friktidora). Direktorija je imala naroitih pobuda da kod naroda pojaa vojni duh; ona je tim odvlaila pozornost s unutranjega rastrojstva i imovno zemlju popravljala. Revolucija nije popravila ravo stanje finansisko, jer su stalni neredi unazadili proizvodnju i trgovinu. Jo je Ustavotvorna skuptina pustila u saobraaj papirni novac (asignat), osiguran crkvenim imanjima; ali tom novcu tako pade cijena, da se njim nita nije pomoglo. Direktorija je za popravak financijskoga stanja izumila drugo sredstvo: udari vei danak na sve zavojevanim zemlje, i tada se u Francusku stekoe novci i nizozemski, i njemaki, i talijanski u tolikoj koliini, da je njima bilo moguno produiti i ratovanje. Mladost Napoleonova. - U doba se direktorije istae i onaj ovjek, kome je bilo sueno da postane vladaocem u Francuskoj. Bio je to Napoleon Bonaparta.On se rodio na Korzici (1769), koja je tek bila pripala Francuskoj (1768), a porijeklom je od niega plemstva. U desetoj ga godini roditelji dadnu u Briensku kolu a potom svri vojnu kolu u Parizu, gdje je naimenovan cadet gentil-hommes (1784), a koju je zavrio kao artiljeriski potporunik. Kada je otpoela revolucija, bilo mu je tek dvadeset godina i odmah je pristao uz novi pokret, a za terora je stajao u vrlo bliskim odnosima s Robespierovom strankom, zato u malo ne postrada poslije njena pada (poslije 9 termidora zatvoren i izgnan iz slube). Prvi je put svoju vojnu darovitost pokazao kod Tulona (1793), koji se pobunio protiv konventa i koji se bio predao Englezima, a potom sauva konvenat od jedne parike pobune (13 vandemiera 1795) zato dobi nanovo slubu i generalski in. U doba se direktorije Bonaparte sprijatelji s direktorom Barom, i dvadesetsedmogodinji eneral posta glavnim zapovjednikom vojske, koja je odreena na vojnu u Italiji (1796). U ovo je vrijeme on jo jednom pomogao republikansku stranku u Parizu preko jednoga svoga enerala (18 friktidora). Znaaj revoluciskog ratovanja. - Francuska je revolucija planula poslije smrti Fridriha II a za ivota Josipa II i Katarine II, koji su najvidniju ulogu igrali u meunarodnim odnosima. U osamnaestom stoljeu europske vlade hotimino pomagahu i ak potie unutarnje smutnje kod susjeda kada je to bilo korisno za njih, pa tako smatrahu i ove dogaaje u Francuskoj dok ne pojmi da su oni uope naperenim protiv monarhiske uprave i tadanjega

poretka. to se tie prosveenih ljudi, koji bijahu pod utjecajem ideja osamnaestoga stoljea, oni su bili oduevljeni revolucijom do poetka terora, koji mnoge od nje odvrati. Francuzi sami objave rat staroj Europi u licu Austrije (1792), a po tom konvenat sveano oglasi: da republika vodi rat za slobodu svih naroda. S druge strane, demokrati i uope stanovnici susjednih zemalja pozdravljahu pojav francuske vojske kao izbavitelja od apsolutizma i feudalstva, te je sasvim pojmljivo to se tada protiv Francuske die gotovo cijela Europa staroga poretka. Meutim u saveznika nije bilo jednodunosti, jer je svaki gledao da ostvari svoje elje. Izmeu . Ostaloga, Austrija i Pruska, koje prve povedoe rat s Francuskom, bijahu zauzete dogaajima u Poljskoj, ija je ba tada druga (1893) i trea (1795) dioba izvrivana. I zbog revolucionarnoga ara samih Francuza i suosjeanja pojedinih stanovnika u susjednim zemljama, a tako isto i zbog uzajamnoga nepovjerenja saveznikog i njihova zanimanja i poljskim pitanjem, Francuska republika ne samo to odbi tuu najezdu, nego izvri itav niz zavojevanja. Revoluciski ratovi prvih godina. - Revoluciski su ratovi (1792-99) povratili Francuskoj njenu prijanju vojnu slavu. U samom poetku Francuzi odbiju Pruse kod Valmija i pobjede Austrijance kod emape, poslije ega brzo zauzmu Belgiju (Dimurije), u kojoj je bio ustanak zbog reforama Josipa II. Tada Francuzi zavladaju lijevom obalom rajnskom i prisajedine Francuskoj Savoju i Nicu. Porajnski Nijemci i Savojci sami pristanu uz Francusku (1792). Nakon kanjena Luja XVI., osim Austrije i Pruske, protiv Francuza se die Engleska, Nizozemska, panjolska, Sardinija, talijanski i ostali njemaki vladaoci (prva velika koalicija), te Francuskoj opet zagrozi najezda tue vojske. Nu nakon malih nedaa (poraz Dimurijev), republikanska vojska odbi saveznike, kojom se prilikom istae nekoliko znamenitih vojskovoa, kao: Ho, Moro, Piegrije i dr.. Piegrije zauze Nizozemsku, koja bude od federativne republike aristokratske pretvorena u jednu i nerazdeljenu Batavsku republikudemokratsku, kao saveznicu francusku. Uz ratni uspjeh ove godine (1795) doe i diplomatska pobjeda. Pruska izae iz saveza i zakljui u Baselu mir s Francuskom. Ove je godine (1795) umirena i pobunjena Vende s drugim krajevima, a za Pruskom ostave savez Toskana i panjolska, te u narednim dvjema godinama Francuzi odre niz sjajnih pobjeda nad Austrijancima i drugim saveznicima. Ratovanje u Italiji i drugi savez. - Republikanska vojska pree preko Rajne u Njemaku i preko Alpa u Italiju. S vojskom, koja je odreena za Italiju i koja nije bila najbolja ni po odijelu ni po oruju, Bonaparta pokaza svu darovitost svoje vojnike podobnosti (1796-97). Za nekoliko mjeseca on primora Sardiniju da se odree Savoje, zauze Lombardiju i nametne danak na Parmu, Modenu, Papinsku dravu i Veneciju, a neke papinske oblasti prisajedini Lombardiji, koja bi pretvorena u Cisalpsku republiku. U borbi je s Bonapartom Austrija trpjela poraz za porazom i zamoli za mir, koji se zakljui u Campo-Formiju (1797). Ona se tada odrekla Belgije, vladavina na lijevoj obali rajnskoj i Lombardije, a zadobi dio mletakih vladavina (Istru i Dalmaciju). Mletaku republiku Bonaparte uniti zbog pomaganja talijanskim ustanicima, au njoj je ba tada bio narodni

ustanak. Drugi su krajevi mletaki prisajedinjeni Cisalpskoj republici, a Jonski su otoci pridruena Francuskoj. Narodni je ustanak izvren iu Genovi, koja je ovom prigodom pretvorena u Ligurisku republiku.Ugovoriv mir s Austrijom, Bonaparta poduze Misirsku ekspediciju, a Francuska pretvori papske drave, vicarsku i Napuljsku kraljevinu u demokratske republike: Rimsku, Helvetskui Partenopsku. Pijemont i Toskana pridrueni su Francuskoj, pri em se sardinski kralj sasvim odrekao Pijemonta. Na ovaj je nain Francuska zavladala Belgijom, lijevom obalom rajnskom, Savoje i nekim podrujima u Italiji, a bila je okruena nizom "Republika - keri" (Batavska, Helvetske, Liguriska, Cisalpska, Rimska i Partenopska). Nu tada se protiv Francuske sastavi novi (drugi) savezod Austrije, Rusije, Sardinije i Turske (1798-1802). Car Pavao I (1796-1801), sin i nasljednik Katarine II, posla u Italiju uvarova, koji nad Francuzima odra itav niz pobjeda i oisti Italiju od njih (1799). uvarov potom prijee preko Sv. Gotharda u vicarsku, ali doav ovdje kada je ve jedna austrisko-ruska vojska bila potuena, morade se vratiti u Rusiju. Nezadovoljan tim, Pavao I istupi iz saveza. Englezi pak nisu mogli Nizozemsku oteti od Francuza. Francuske su uspjehe saoseali oni narodi koji bijahu nezadovoljni svojim poloajem. Irci, nadajui se osloboenju od Engleza, pomou francuske mornarice ak su podigli ustanak, a Poljaci, koji su tek bili konano pobijeeni, gomilama su izbjegli preko granice i stupali u francusku vojsku. Misirska ekspedicija. - U ovo vrijeme kada je Francuska ratovala s drugim savezom, njezin se najbolji vojskovoa Bonaparta nalazio u Misiru. Engleska odluno produi rat s republikom i poslije toga kada su druge drave jedna za drugom poele istupati iz saveza. Zahvaljujui svojem otonom poloaju i dobroj mornarici, ona je bila nepobedljiv i imala je nadmonost na morima, nanosei poraz i francuskim i saveznim panjolskim i nizozemskim eskadra i otimajui od svojih protivnika pomorske naseobine. Uz ovo, kada Irci dignu ustanak i obrate se za pomo Francuzima, bura razbi francuske lae, koje bijahu spremljene za prijevoz pomone vojske. Tada Bonaparta predloi direktoriji zavojevanje Misira, ime bi se nanio udar engleskoj trgovini na Sredozemnom moru i dovela u pitanje Indija. Direktorija dade svoj pristanak, i Misirska je ekspedicija izvrena (1798-99). Na pokrenutoj mornarici iz Tulona od etrnaest laa Bonaparta uspije doi do Egipta i iskrcati suvozemnu vojsku, ali francusku mornaricu kod Abukira uniti engleski admiral Nelson.Ipak je Misir osvojen poslije bitke kod piramida ("Vojnici! s visine ovih piramida etrdeset stoljea gleda na vas ") i Bonaparta poe nastupati u Siriju, da bi sprijeio dolazak Turaka, koji su bili poli za Misir. Meutim glasovi iz Europe nagnaju Bonapartu napustiti zapoeti posao i da se potajno vrati u Francusku i pored engleskih krstarica. Nakon njegova odlaska Francuzi u Egiptu naioe na ogromne prepreke i najzad su bili primorani ostaviti zemlju po zakljuenoj (1801) predaji Englezima (Ekspedicija na mornarici od znanstvenika i umjetnika; zaetak prouavanja kolijevke stare prosvjeenosti). Uskoro Bonaparta postade gospodarom u Francuskoj i dade studenog obrt ratovima, voenim s Europom.

Osamnaesti brimer. - Dok je Bonaparta pobjeivao Italiju i ratovao po Misiru, unutarnje je stanje u Francuskoj bilo vrlo ravo. Ve poslije talijanskoga pohoda direktorija se poela plaiti slavoljubivoga enerala, koji posta uzorom vojnikim i najomiljenijim ovjekom u zemlji. Da bi ga udaljila iz Francuske, vlada je pristala na Misirsku ekspediciju. Kada se pak unutarnjim nezgodama pridruie i vanjske nedae (1799) u narodu se poe prekorevati direktorija to je tako daleko poslala najiskusnijeg vojskovou republikanskoga. Doznav za ovo i ostale dogaaje, Bonaparta doe u Francusku. Njegov neoekivani dolazak narod doeka s ushienjem. U to je vrijeme jedan od direktora, Sije, ve bio sastavio nacrt za nov ustav, samo nije znao kako e ga ostvariti. Bonaparte stupi s njim u sporazum, a uz njih prista jo jedan direktor. Osamnaestoga Brimer (9 studenoga 1799), pod izgovorom opasne zavjere jakobinske, Savjet starijih rijei da se predstavnika zasjedanja prenesu u Sen-Klu (blizu Pariza) i naimenuju Bonapartu za vojnoga zapovjednika u prijestolnici. U isti mah dva direktora dadu ostavku, od jednoga bi iznuena, a drugu dvojicu zatvore. Drugoga dana Bonaparta raspusti u SenKlu-u Savjet starijih a vojnicima rastera Savjet od pet stotina. Nekoliko lanova posljednjega savjeta, koji bijahu posveeni u zavjeru, prime ovaj Sijev ustav, po kojem vrhovna vlast u Francuskoj posta Konsulstvo, sastavljeno od Bonaparte i od ona dva ravnatelja, koja su pomogla da se izvri dravni udar osamnaestoga Brimer, kako se i naziva ovaj dogaaj. Konzulstvo i carstvo Revolucija i Napoleon. - Stvarno u Francuskoj revoluciju zamijeni gospodarstvo Napoleonovo. Po nekim osobinama Napoleonovo je doba i za Francusku i za ostalu Europu bilo produenje revolucije a po nekim reakcija protiv nje. Napoleon nije ni mislio povraati stare povlastice staleke i feudalna prava, a po mnogim ih europskim mjestima i uniti. Isto tako on ne povrati ni duhovnistva imanja i povlastice, ve i po drugim mjestima to oduze od sveenstva. Osim toga, on je od katolike crkve gledao da naini prosto orue za dravnu vlast. Po svima ovim stvarima, Napoleon produi revoluciju, koja je sada samo ila stopama prosvijeenog apsolutizma; ali s pogledom na dravne poslove, Napoleon ustanovi u Francuskoj apsolutizam, ali samo u drugom obliku - u obliku vojnikodemokratske diktature (cezarizam). Premda je on s prenebregavanja govorio o ideologiji, kako je nazivao prosvijeene i revoluciske tenje, u samoj je stvari njegova vlada samo neto izmijenjen prosvijeeni apsolutizam. S ove toke gledita, prosvijeeni apsolutizam, francuska revolucija i Napoleon predstavljaju jedno povesniko vrijeme: ukidanje staroga poretka, bilo ustancima narodnim bilo vladarskim udarima. Ureenje za konsulstva i carstva. - Nakon osamnaestoga Brimer Francuska dobi novo dravno ureenje prema novom ustavu (VIII godine), koji je primljen opim narodnim glasovanjem (kao i ustavi od 1793 i II godine). Prvi je ustav (1791) bio samo po nazivu monarhiski, au stvari republikanski; sada, naprotiv, Francuska dobi ustav samo po imenu republikanski, koji je u stvarnosti bio monarhiski. Na elu je dravnom bio prvi konsul, "graanin Bonaparte ", i ma da su mu za drugove data jo dva konsula, sva je upravna vlast

bila sjedinjena u njegove ruke. Njemu je bila potinjena sva dravna uprava i sva vojna snaga zemljina, a od njegove je volje ovisio rat i mir. Zakonodavna je vlast oslabljena do krajnih granica, jer je narod birao samo ogroman broj kandidita za lanove zakonodavnih tijela, a pravi je izbor ostavljen prvom konsulu i njegovim potinjenim organima. Osim toga je pitanje o novim zakonima pokretao samo prvi konsul, i kada se oni rijee, bez njegova odobrenja ne vrijede. Zakonodavna je vlast bila razdijeljena na: 1. Dravni Savjet, koji je radio zakonske prijedloge i potpuno ovisio od prvoga konsula 0,2) Tribunat, koji je rjeavao o zakonskim prijedlozima stavljanjem svojih napomena 0,3) Zakonodavno tijelo, koje je samo primalo (za) ili odbijalo ("protiv") zakonske prijedloge i 4) Senat, koji je mogao obustaviti nov zakon objavljivanjem njegova neslaganja sa ustavom, ali je potpuno ovisio od prvoga konsula. Osim toga, Senat je imao prava i zavoditi nove zakone pod nazivom senatskih odluka (Senatus consults). Ovim se oruem Napoleon obilato koristio: dvjema senatskim odlukama (X i XII godina) on jo bolje uvrstiti svoju vlast, potraiva uostalom njihovo potvrenje opim glasovanjem narodnim. Po jednoj senatskoj odluci on dobi doivotno konzulstvo (1802), a po drugoj - naziv francuskoga imperatora - cara (1804). Uz ovo je samo doveden u sklad novi ustav (VIII godine - ustav imperijski), na koji Napoleon nije mnogo ni pazio. Kako se njemu najvie nije dopadao Tribunat, koji je ocjenjivao zakonske prijedloge, on prvo suzi njegova prava (1802), pa ga po tom sasvim uniti (1807). Zakonodavno tijelo, koje je rjeavalo io danku, moralo se sastajati svake godine, ali kad ga jednom (1809) ne sazva, na to nitko i ne obrati panje. Pored ostaloga, kada je god trebalo, Napoleon je bez nasilja obilazio i druge odredbe ustavne. Centralizacija. - Pri starom se poretku francuski narod vie nauio sluanju, nego samostalnosti, te je cijelom zemljom vladala centralizacija. Decentralizacija Ustavotvorne skuptine nije ostvarena i jakobinci su upravljali zemljom po starom. Upravna je centralizacija odgovarala i pogledima samoga Napoleona. U prvoj godini svoga konsulovanja on naimenova nad depertmanima prefekte, nad diskritima - potprefekte, a nad opinama (Gradskim i seoskim) - merove, pri em su ovi inovnici stavljeni pod neposrednu ovisnost od sredinje uprave i pod opu disciplinu. ak je i lanove savjeta, koji pomagahu svojim objanjenjima ovim inovnicima, postavljala vlada, te o nekoj samouravi nije moglo biti ni rijei. Novi se nain odlikovae prostom brzinom, skladnou i silom. Takve su uope bile i ostale reforme Napoleonove: sudska, finansiska i druge, koje su veinom izvrene za njegova konsulovanja. On je imao ureivakog dara i svuda je unosio jasnost, prostotu i slonost, ali je uvijek teio za tim, da vlada sve zna i sve rukovodi a da se narod samo odano pokorava. U svima je znatnijim poslovima Napoleon osobno uzimao uea, iznenaujui svoje suradnike neumornim radom, podobnou i bistrim rasuivanjem u najsloenijim pitanjima. Konkordat s papom. - Za prvih godina svojega konsulovanja Napoleon uredi i crkvene poslove u Francuskoj. On osobno nije bio ravnoduan spram vjere ve i po tom, to je smatrae kao politiko sredstvo. Graansko ureenje duhovnistva Ustavotvorne skuptine i jakobinske gonjenje katolianstva

sasvim su razorili crkveni ivot u Francuskoj i stvorili meu Francuzima vjerski raskol i smutnju. Direktorija je zaustavila vjerska gonjenja i povratila katoliko bogosluje u nekih etrdeset crkava; ali se za njene vlade pojaa razdor izmeu zakletih i nezakletih sveenika, pri em se jai pokau nezakleti sveenici, poto bijahu u vezi s Rimom. Napoleon prekide tu borbu i zakljui konkordat s papom Pijom VII (1801). Katolianstvo je priznato za vjeru ogromne veine Francuskih graana, ali ne i dravnom crkvom. Vrenje je javnoga bogosluja stavljeno pod policiski nadzor, radi odravanja potrebnog reda. Episkope je imenovao prvi konsul, i tek poslije dobivae konano postavljenje. Sveenike naimenovahu episkopi, ali u dogovoru s vladom. Crkvena su imanja objavljena kao svojina novih gospodara. Konkordatom je duhovnistva potinjeno svjetovnoj vlasti, i sa zahvalnosti je za povraanje vjere sveenstvo revnosno pomagalo Napoleona svojim utjecajem na narod. Napoleonov kodeksi umirenje izbjeglica. - Napoleon je u mladosti bio revolucionar, ali je rano napustio revolucion ideologiju i narodni pokret. Za njega je politika sloboda bila nepojmljiva, ali je dobro uvidio kako Francuzi cijene graansku jednakost. Izvrive dravni udar (18 Brimer), on ga opravda kao potrebu da se spasu naela prve godine revolucije (1789) i glavni dobici revoluciski. Ovim u isto vrijeme objasni i potrebu nasljedne monarhije za Francusku, koja je, po njegovu miljenju, jedina mogla uvrstiti novi poredak. Uspjeh se Napoleonov u unutarnjim stvarima francuskim objanjava ne samo umorom narodnim od revolucije, nego i ustanovljenjem stalne i vrste vlasti, koja je uzela na se uvanje novoga drutvenoga reda. Napoleon ostavi u punoj neprikosnovenosti jednakost svih graana pred zakonom, vjersku ravnopravnost, ukidanje desetine i feudalnih prava, izvren raspored crkvenih imanja itd.. On ak svri jedan posao, koji revolucija samo poe. Ustavotvorna skuptina svojim reformama sasvim pokoleba staro graansko pravo u Francuskoj, a revolucija nije uspjela izradi studenog kodeks zakonski, o em su mislili jo ustavovci. Napoleon prvih godina svoga konsulovanja uze na se taj zadatak i stavi ga u dunost iskusnim pravnicima, sudjelujui kadkad i sam u njihovom radu. Na taj je nain izraen graanski zakonik (1804), koji se naziva Napoleonov kodeks. Po obliku se zakonik odlikovao prostotom, jasnou i zaokrugljenou, a sadrinom je uglavnom zatiavao jednakost svih graana pred zakonom i potovanje slobode pojedinih osoba u njihovim uzajamnim odnosima. Napoleon se u samom poetku rijeio da izmiri s novim poretkom i sve izbjeglice. Prvo je zaustavio njihovo gonjenje, a zatim dopusti povratak u domovinu onima koji su to eljeli, ne vraajui im meutim oduzeta imanja. Napoleonova vlada. - uvajui revoluciski poredak, Napoleon je malo mislio o tom, da Francuzima da unutarnju slobodu. On nije trpio nikakve nezavisne sile u drutvu. Novinarstvo, kazaline predstave, znanstvena predavanja, rijeju svi prosvjetni poslovi bijahu do sitnica potinjeni otrini cenzure, policiskom nadzoru i mijeanju dravnih inovnika. Napoleon osobito mnogo truda potroi na ureenje dravne policije, koja je bila duna sve iznai, sve znati io svemu izvijestiti. S najveom je obazrivou pazio na

uporne rojaliste i nepomirljive republikance; ali je, uostalom, rado primao u slubu i stare monarhiste i prijanje revolucionare, koji su mu obeali vjernost. Od mnogih jakobinaca ak postanu najrevnosnije sluge njegova despotizma. Takav je, primjerice, bio njegov ministar policije Fue. Protiv upornih upotrebljavane su najotrije mjere. Jednom je bila namjetena paklena maina protiv prvoga konsula (1800), i Napoleon se koristio tim i posla na zatoenje mnoge jakobince, premda je zavjera bila udeena od rojalista, koji u Napoleonu gledahu smetnju za povraanje zakonite monarhije. Poslije nekolike godine policija otkri drugu rojalistiki zavjeru, u koju su bili umijeani i neki enerali (Moro poslan u Ameriku), i Napoleon, da bi se osvetio, naredi svojim andarmima da na tuem zemljitu, u Njemakoj, uhvate francuskoga princa hercega Angijenskoga i dovedu u Francusku, gdje je strijeljan. Uope se Napoleon u sluaju potrebe nije ustruavao pribjei i teroru. Skoro se odmah poslije dravnoga udara prvi konsul okrui dvorskim asnicima. Njemu je darovano doivotno konsulstvo, kao nagrada za velika djela u ratu iu miru, kao prvi korak ustanovljavanju carevine (ustanovljena 1804, ali je Francuska slubeno raunati kao republika do 1806, to je oznaavano i na novcima). Na velianstveno krunisanje novoga cara, koji se uzdie na prijestolje voljom narodnom, doe u Pariz i sam papa. S monarhijom je zaveden i raskoan dvor, u kojem je blistala imperatorica Jozefina (udovica enerala Boharna). Ujedno s ovim bijahu ustanovljeni, bez povlastica, plemiski nazivi baruna, grofova, vojvoda i knezova, kojima je Napoleon nagraivao vienije dravne poslanike i vojskovoe. Za vojskovoe ustanovi naziv marala (vojvode). Osim toga zaveo je i orden poasne legije. Novo plemstvo, meutim, nije potovalo staro plemstvo, koje je Napoleon uniavao. to se Napoleon vie uzdizao, tim je oholiji i suroviji bio prema ljudima, ne trpei ni najmanji odgovor i drei sve u strahu od gnjeva. Vrlo je bio izdaan u zvanjima za svoje prijanje drugove, ali svakom stavi do znanja da za unapreivanja treba zahvaliti jedino njegovoj milosti. Napoleon naroito zaeli da se orodi sa starim dinastijama. Stoga oeni svoga pastorka Evgenija Boharna i svojega brata Jeronima njemakim princezama, a jednu srodnici Jozefininu uda za jednog njemakog princa, pa potom i sam stupiti u brak s kerju austriskog vladaoca. Svojoj je brai, najbliim roacima i najboljim pomagaima razdavao zavojevanim kraljevstva i vojvodstva. Uope je Napoleon htio sjajem svoje imperije da zasjeni sva prijanja carstva, to se ogledalo iu zavoenju vee raskonosti, starih obiaja, skupocjenom i raznobojnom odijelu, naroitim ceremonijama i sjajnim zabavama. Napoleon i vojska. - Glavna je sila na koju se oslanjao Napoleon bila vojska. Naslediv od revolucije rat s cijelom Europom, on produi tu borbu kao najbolji znalac vojnih poslova i najdarovitiji vojskovoa. Borei se pod njegovom zastavom u Italiji, vojnici vie mislie o slavi i dobiti, nego o slobodi narodnoj. Napoleon veoma razvi nametanja danka za bogaenje francuske blagajnice i razdavae bogate poklone eneral i asnicima. Vojnici koje on smatrae kao topovsku hranu, njega oboavahu. Po svom sastavu i po svom ureenju i disciplini, njegova je vojska bila najbolja u Europi, iu

njoj je bio veliki broj znamenitih talenata, koji su izili iz narodnih redaka. Nitko pak nije znao kao Napoleon odueviti svoju vojsku kratkim, jasnim, brzim i uvjerljivim govorima i proglasima. Napoleonovi ratovi. - Napoleonovi ratovi, t. j. ratovi za konsulstva i carstva (1800-15), neposredno su produenje revoluciskih ratova. Kada se Napoleon vrati iz Egipta, Francuska je bila u ratu s Engleskom, Austrijom i drugim njemakim dravama. Osim jednoga maloga prekida (1802-1803), Engleska je neprestano ratovala s Francuskom do konana pada Napoleonova, sastavljajui protiv nje nove saveze i novano pomaui svoje saveznike. Nu i ove je saveze dugo postizala sudbina prijanjih: savezi su raskidani, a jueranji neprijatelji francuski postoje prijatelji, starajui se da na taj nain dobiju kakve koristi. S druge strave, Francuska produi irenje svojih granica na raun susjeda i ustanovljavanja novih drava ili preureenja starih, ali koje su morale biti u njenoj ovisnosti. Razlika je izmeu preanjega ratovanja i ovoga, to sada nisu osloboavani narodi, nego je stvarano svjetsko gospodarstvo, i to se Francuska nije okruavala republikama - kerima, ve kraljevstvima, koja su ustupana brai i roacima novoga zapovjednika. Ujedno raunajui, revoluciski su i Napoleonovi ratovi voeni gotovo etvrt stoljea (1792-1815), za koje se vrijeme mapa europskih drava mijenjala nekoliko puta. Ratovanje u Italiji i trea koalicija. - im Napoleon posta prvim konsulom, odmah se krene u Italiju da popravi to je uvarov unitio. On pobijedi Austrijance kod Marenga i oduzme im Lombardiju (1800) ba u ono vrijeme kada mu druga vojska ue u Njemaku i poe kriti put za samu Austriju. Car Franjo II zatrai mir i prista (u Linevilju 1801) na ustupanje lijeve obale rajnske i na osnivanje Lombardiske republike, iji predsjednik posta prvi konsul. Napoleon tada u Italiji i Njemakoj izvri niz promjena, poloziv tim temelju kako svojem gospodarstvu u objema zemljama tako iu ruenju Svete rimske imperije. Uskoro je potom zakljuen mir s Engleskom u Amijenu (1802), koji je bio kratka vijeka. Kada Napoleon posta francuskim imperatorom (1804) i kada odmah po tom Lombardisku republiku preobrati u Talijansku kraljevinu, METNUV na glavu i eljeznu krunu u Milanu, izmeu Engleske i Francuske ponovno otpoe rat. Imperator stade spremati vojsku i mornaricu za napadanje Engleske, ali engleski ministar Pit sastavi protiv njega nov savez od Austrije, Rusije, vedske i Napulja (trea koalicija). U poetku borbe engleski admiral Nelson uniti francusku mornaricu kod Trafalgara (1805), te pohod na Englesku posta nemogunim i ona na moru vie nije imala suparnica. Bitka kod Austerlitza. - Suvozemni je rat prvih pet godina Napoleonova kraljevanja (1805-9) bio veoma uspjean za Francusku i skoro je uvijek praen neprekidnim promjenama granica i to poglavito u Njemakoj i Italiji. Odmah Napoleon, uz pomo junonemakih vladalaca, pobijedi Austriju (1805), pri em nagna na predaju jednu austrijsku vojsku u Bavarskoj (kod Ulma), zauze Be razbi austro-rusku vojsku kod Austerlitza (2-XII-1805; "borba triju careva"), gdje se nalaahu i Franja II i Aleksandar I (1801-25), nasljednik i sin Pavla I, kojega udavie zavjerenici zbog nasilja u zemlji i prema eni i sinu

Aleksandru, poglavito s utjecaja francuske revolucije. Austrija nije mogla vie voditi rata i zakljui s Napoleonom mir u Pounu (1805), izgubivi neto od svojih vladavina i davi pristanak za nove promjene u Italiji i Njemakoj. U drugoj godini jo gora sudbina snae Prusku. Na Austerlica. - Nakon predaje Ulma, Napoleon nastavi put i nita ga ne sprijei do ulaska u Be (13 studenog 1805). Poto se ruska i austrijska vojska nalazae u Moravskoj, on se ne zaustavi u Beu. Generali Lan i Mirat bijahu drskim lukavstvom zauzeli dunavske mostove, te Napoleon mogae prijei rijeku. On se uputi na Brno i stie prema saveznicima nedaleko od sela Austerlitza. Oko 100.000 Austrijanaca i Rusa, pod zapovjednitvom Franje II i Aleksandra I bijae rasporeeno na jednoj visoravni. Napoleon s jedva 80.000 ljudi namisli da ih zavara; istae malo vojske na svoju desnu stranu, da tu privue cijeli napor saveznicima, i sauva pod svojom rukom moan ostatak. Na poetku je bitke video kretanje saveznike vojske i naputanje visoravni, kljua od poloaja, gdje je raunao baciti svoju glavnu silu. ,, Ova je vojska moja "ree svojoj okolini. Dekembra 2 sjajno sunce izjutra rastjera maglu i obasja smrznuto zemljite od cie. On protra redove, koji mu pred bitku uzvicima obeae pobjedu na godinjicu njegova krunisanja, i ponavljae: "Treba borbu svriti jednim gromovitim pucnjem ". Rusi neobazrivo napuste visoravan i s Austrijancima ponu napadati malobrojno francusko desno krilo, koje se neustraivo odupirae u jednom selu; ali se trajno povlailo i tako lanom borbom uvlailo sve vie saveznike vojske na udubljeno zemljite, kao u neka klijeta. Napoleon tada prebaci sredina odjela pod maralom Sulta na onu visoravan, koja zatvarae dolinu. Opkoljena saveznika odjela uzalud pokuavaju da povrate Francuze. Videi kako su se francuski bojne uzanim nagibima uspjeli na visoravan, eneral Kutuzov i car Aleksandar razumjeli su da od ovoga poloaja ovisi sudbina ove bitke. Ali njihove priuve bijahu ve borbom zauzete, jer Lan i Mirat prema putu za Olmuc bijahu na lijevom krilu otpoeli pravu borbu i zauzeli vei dio saveznikih sila. Kutuzov posla zapovijed odjelima u dolini da se povuku, te se uporno spremahu da otmu visoravan. Meu tima gomila pod Sulta pred sobom rastera sve. asnici, enerali i sam car Aleksandar uzalud povraaju vojnike. Poto Francuzi plahovito jurnue, najhladnijom neustraivou odupru se napadu ruske carske garde. Pjeaka garda, konjika garda od cvijeta ruskoga plemstva, lovci, kozaci, oklopnici naizmjence vrie slavne jurie protiv francuskih oklopnika, granadir i Mameluka - i visoravan osta u moi francuskoj. Francuzi zatim sioe s visoravni i s uspjehom opkolie u dolini ruska odjela u napornoj borbi. Nesretni se zgomilana Rusi u ovom tjesnacu naoe izmeu dvije vatre. Artiljerija u njihovim zbunjenim redovima otvori uasne brazde. Preko 4000 Rusa na zaleenoj bari potrai spasenja, ali topovskim zrnima bijae razlupan led i veine bjegunaca propadajui nestade. Pobjeda u sredini i na desnoj strani dopusti Lanu i Mirat da s lijeve strane dovre bitku potiskivanjem i odsjecanjem neprijateljskoga desnoga krila, ime je zauzet put za Olmuc i presjeena odstupnica pobijeenim, koji se

preko borita kolebaju u neopisanoj zabuni. Saveznici su u borbi izgubili 15.000 ljudi ,20.000 zarobljenika i 189 topova. Jedan je savezniki general rekao: "Dobro sam vidio izgubljenu bitku, ali ne mogu zamisliti slian poraz ", a Napoleon u proglasu veli:" Vojnici, ja sam zadovoljan s vama. Kada se vratite na ognjite, bie vam dovoljno rei: bio sam na Austerlica, pa da vam se odgovori: "Evo junaka!" Poraz Pruske. - Od Bazelskog mira (1795) Pruska nije sudjelovala u ratovima protiv Francuske, za to je Francuzi, uz nova obeanja, nisu zaboravljali pri delenju zemljita. Pruska je naroito eljela da zavlada Hanoveranskom, vladavinom engleskoga kralja, i u tom bijae suglasnosti izmeu Napoleona i Fridriha Vilhema II (1797-1840). Meutim kad Napoleon pobijedi Austriju, vie se nije obazirao na Prusku, a pruski kralj im u da on neto pregovara s Engleskom o vraanju Hanoveranske, odmah prie francuskim neprijateljima (1806). Nu prije no to Pruska dobi pomoi od Rusije (s kojom je po prijedlogu engleskom sastavila etvrtu koaliciju), Napoleon je strano porazi kod Jene i poslije dvije sedmice zauze Berlin. Potom pokori sjeverne njemake knezove (1806), koji bijahu uz Prusku, i stupi u prusku Poljsku, pri em zauze i Varavu (1807). Ruska pomo Prusima odocni, te Francuzi zauzee Dancig, a kada Rusi pretrpee poraz kod Fridland, pade i Kenigzberg. Tilzitski mir i nove promjene. - Aleksandar I uvide da je bolje prekratiti borbu i zakljui s Napoleonom mir u Tilzitu (1807). Ovdje se sastanu oba cara i dogovore se da pomau jedan drugoga, podijelivi meu sobom Europu. Na ovom je sastanku Aleksandar I spasio Prusku od konane propasti, ali ipak ona izgubi polovicu svojih vladavina, optereena je velikim dancima i primila francuske posade. Od poljskih zemalja, koje Pruska dobi pri drugoj i treoj diobi, Napoleon stvori Varavsko veliko hercegstvo, a od pruskih oblasti izmeu Elbe i Rajne sa susjednim dijelovima Hanoveranske i drugih kneevina, otetih od pruskih saveznika, osnova Vestfalski kraljevinu za svoga brata Jeronima. Porazom Austrije i Pruske i savezom s Rusijom Napoleon dostie neuvenu mo .. Oduzev od Austrije Veneciju, on je prisajedini svojoj Talijanskoj kraljevini, u kojoj za namjesnika postavi svoga pastorka Evgenija Boharna. Toskana je neposredno pridruena Francuskoj. Na drugi dan poslije pounskog mira Napoleon objavi: da dinastija burbonska prestaje vladati u Napulju, i Napuljsku kraljevinu dade bratu Josipu. U isto vrijeme Holandsku kraljevinu (Batavsku republiku) ustupi bratu Luju. Osobito su se pak njegovom naklonou koristile Bavarska, Virtemberka i Saksonska, koje podie na stupanj kraljevina, i to prve dvije poslije austriskog poraza, a posljednju, ijem kralju ustupi i Varavsko hercegstvo, poslije pruskoga poraza. Ranije Napoleon ustanovi, pod svojom zatitom, Rajnski savez od jugozapadnih i porajnskih kneevina njemakih, a poslije pruskoga poraza tom savezu priu i ostale kneevine, kao i Vestfalski i Saksonska. Kontinentalna sustava. - Po tilzitskom je miru europski istok ostavljen Rusiji, te ona od vedske uzme Finsku (1809) a od Turske Besarabiju (1812). Na europskom je pak zapadu gospodarila Francuska. Potkrijepivi svoj savez

carskim sastankom u Erfurtu, ove se dvije prijateljske drave obavezae, izmeu ostaloga, da nanesu udar Engleskoj pomou tako nazvane kontinentalne sustave (blokade). O ovoj mjeri: da se europska pristanita zatvore za trgovinu englesku i da brodovi kontinentalnim drava ne idu u engleske luke, Napoleon je mislio jo prije tilzitskoga mira, ali je ona tek sada primijenjena. Mjera se nije pokazala korisnom. Napoleon nije bio u snazi da je tono ostvari i samo je pomogao razvijanju krijumarske trgovine s naseobinske robom. Engleska meutim zapovedajui na moru, zadobi novih naseobina i savreno uniti pomorsku trgovinu francusku i nizozemsku. Istina kontinentalna blokada pomoe neto razvijanju kopnene proizvodnje, ali poslui za izvor novih meunarodnih zapleta i izazva Napoleona na nova poduzea na kopnu. vedska, Danska, Portugal i panjolska. - Poslije je tilzitskoga mira uz Englesku bila vedska, Danska i Portugal, i Napoleon je, u savezu s Aleksandrom I, morao nagnati i ove drave na primanje kontinentalne sustave. Za vedsko-ruskoga rata u Stockholmu se desi prevrat: dravni sabor Gustafa IV zamijeni njegovim stricem Karlom XIII, koji, kao nemoan, usine i naimenuje sebi za nasljednika francuskoga marala Bernadota (1810), poslije ega i vedska prie Francuskoj i odree se Finske u korist rusku. Danska je bila namjerna ostati mirna, ali nakon engleskih napada i ona prijee na francusku stranu. Zakljuiv tajni savez sa panjolskom (1807), Napoleon objavi da i Braganaka dinastija prestaje vladati u Portugalu, emu je poglaviti uzrok njeno neprimanje blokade. Poetkom rata Braganaka dinastija pobjee u Braziliju, a francuska vojska ue u Lisabon. Sad doe red i na samu panjolsku. Ovom je dravom tada upravljao Manuel Godoy, ministar Karla IV (1788-1808) i ljubimac njegove ene, i ona se ve vie od deset godina nalazila pod potpunim utjecajem francuskim. Napoleon obea panjolskoj diobu portugalskih vladavina s naseobinama i koristi se njenom pomou pri zauzimanju Portugala. Zatim se umjeno koristio svaom i neuviavnou astoljubivoga Godoja, koji poslui kao posrednik. Godoj je umio skloniti Karla IV da se odree prijestolja u korist francuskoga cara, kao jedinoga gospodara, koji je podoban da uredi unutarnje stvari u zemlji. Ovaj novi dobitak Napoleon ustupi bratu Josipu, napuljskom kralju, a napuljsku kraljevinu dade svojem zetu po sestri Joakimu Mirat, koji dotle upravljae jednom njemakom kneevinom (1808). U isto je vrijeme francuska vojska ula u Rim. Vrhunac Napoleonove moi. - Svoju mo Napoleon pokaza Europi na sastanku s Aleksandrom I u Erfurtu (1808), gdje se skupi veliki broj kraljeva, knezova, nasljednih prineva, diplomat i vojskovoa. Pred svojim se zatitnikom ovdje naroito odlikovahu ulizavanjem vladari Rajnskog saveza. Engleska tada odbi nueni joj mir i pomagae ustanak koji se javi u panjolskoj protiv Francuza i koji Napoleonu uini dosta muke. Uostalom, on je potom olako savladao taj ustanak i osobno je zauzeo Madrid. Austrija se takoer ne htje izmiriti s ovakim poloajem, te i ona po panjolskom ustanku otpoe nov rat s Napoleonom (1809 u savezu s Engleskom - peta koalicija). Ona u isti mah posla vojsku na Bavarsku, Italiju i Varavsko hercegstvo; ali ubrzo pretrpe niz poraza. Napoleon ponovno zauze Be, a kod Vagrama poslije manjih uspjeha

Austrijanci pretrpe savren poraz. Po bekom (enbrunskom) miru Austrija izgubi nekoliko znatnih pokrajina, koje bie podijeljene izmeu Napoleona, Bavarske, Talijanskoga kraljevstva i Varavskog hercegstva, kojem pripade vei dio prijanjih poljskih zemalja s krakovima - Nova Galicija, a istona - Stara Galicija pripade Rusiji. Napoleon tada dobi sjeveroistonu obalu Jadranskoga mora, to Francuzi urede kao Ilirsku oblast. U isto vrijeme prostim dekretom ukine svjetsku vlast papsku, pridrui Papski oblast svojoj imperiji i oglasi Rim za drugu prijestolnicu. Ova pobjeda nad Austrijom zavrena je tim, to car Franjo II morade dati za Napoleona svoju ker Mariju Lujzu (1810), poto se Napoleon u to vrijeme razveo s Jozefinom. Kad mu se od ovoga braka rodi (1811) sin, dade mu naziv rimskoga kralja. Poslije pobjede nad Austrijom Francuska se nalazila na vrhuncu svoje moi. Njezina se granica ponovno rairi kada se prijanjim dobicima revoluciskim i Napoleonovim (Belgija, lijeva obala rajnska, neki krajevi vicarski, Savoja, Piemonat s Genovom, Toskana i Papska oblast) prisajedini jo i Nizozemska i kraj sjeverne Njemake s uima svih rijeka od Rajne do Elbe. Napoleon Nizozemsku oduze od svoga brata Luja (1810), to je ravo pazio na blokadu, a zauzimanje ga Nizozemske pobudi pridruiti Francuskoj i onaj kraj sjeverne Njemake od zakonitih vladalaca. meu kojima je bio i oldenburki herceg. Na ovaj nain Francuska za Napoleona dosta prekorai svoje prirodne granice (Rajnu i Alpe). I kada se ovem doda: da su Talijanska kraljevina, Ilirija, Napuljska kraljevina, panjolska i Vestfalski bile u stvari samo provincije francuske, da su vicarska i Rajnski savez priznavali francuskoga kralja za zatitnika, da Austrija i Pruska bijahu sasvim uniene i smanjene i da je iza Austrije i Pruske Varavsko hercegstvo stajalo kao predstraa za Rusiju, onda se tek moe uvidjeti vrhunac Napoleonove moi. Promjene u Njemakoj. - Poslije mirova u Linevilju (1801), Pounu (1805), Tilzitu (1807), i enbrunu (1809) velike se promjene desie u Njemakoj i posebno u Austriji. Na prvom mjestu tada Nemaka izgubi dosta svojih pokrajina, a potom su mnoge manje vladavine prisajedinjen veim kneevinama, te se tako broj njemakih drava veoma smanji, to kasnije i pomoe ujedinjenju Njemake. U isto su vrijeme iezle duhovne vladavine, i te su sekularizirana zemlje pridruene svjetovnim gospodarima. Osim toga veliki broj malih kneevina i gotovo svi carski gradovi (45 od 51) bijahu medijatisovani, tj.. i ovo je razdijeljeno izmeu veih kneeva, a dotle je bilo, kao samoupravno, pod neposrednom vlau carskom (immediata). Sve pak ovo uini kraj srednjovjekovnoj Svetoj rimskoj imperiji njemakoj, jer odmah za Napoleonova proglaenja imperatorom, Franja II objavi carsku krunu nasljednom u svojoj porodici (1804), a kasnije izdvoji svoju monarhiju iz sastava njemake carevine i poe se nazivati: Franja I, imperator austriski. Tako se Njemaka za Napoleona raspala na etiri dijela: 1) krajeve pod francuskom od lijeve obale rajnske i primorja Njemakog mora 0,2) Rajnski savez od dvadeset i dvije srednje njemake vladavine 0,3) Austriju i 4) Prusku. U mnogim su ovim njemakim zemljama, osobito u zapadnim, ukinute duhovnike i plemiske povlastice, sekularizirana su crkvena imanja, uniteno je feudalno pravo, uveden je Napoleonova kodeks i po francuskom su nainu

zavedene upravne, sudske, financiske i druge reforme. Jedina, meutim, Austrija sauva za ovo vrijeme nedirnut stari poredak, dok su, na protiv, iu Pruskoj zaokretne velike reforme. Reforme u Pruskoj. - Nasljednik i sinovac Fridriha II Friedrich Wilhelm II (1786-97) uvelia Prusku drugom i treom diobom Poljske, ali nije ni mislio o kakvim reformama. ak je bio i neprijatelj onoga to je u prosvijeenom duhu radio njegov stric. Njegov pak poslednik i sin Fridrih Vilhelm II (1797-1840) osobno ne poduzme nikakvih popravaka. Meutim, bitka kod Jene (1706) razrui i onu staru slavu vojniku, a dalje su borbe s Napoleonom pokazale da je i sva unutarnja uprava rastrojena. Napoleon njemu ostavi samo polovicu vladavine i to iz milosti. Ovako stanje nagna prusku vladu da pristupi reformama. Pri samom se poetku francuske revolucije u Pruskoj javi stranka, koja je zahtijevala ukidanje stalekih povlastica i ustanovljenje graanske jednakosti. Ova je stranka u isto vrijeme htjela Napoleonovu upravnu centralizaciju, ali s narodnim predstavnitvom. Za ovakve se tenje najvie istaknuo Hardenberg. U ovo se vrijeme u pruskoj slubi nalazio barun Stein, koji je bio neprijatelj i revoluciji i Napoleonu, ma da je uviao svu valjanost novoga poretka. Kralj ga postavi za glavnoga ministra i on smjelo pristupiti reformama. tajn ukine ovisnost seljaka od vlasnika (1807) i dopusti da graani mogu kupiti plemiska imanja, ostavljajui za vrijeme vlasnicima prijanja sudska i upravna prava na njihovim imanjima. On je bio neprijatelj birokratske centralizacije i teio je da se u drutvu razvije samoradnja. Dalje je htio uvesti gradsku i oblasnu samoupravu i uspije izdati uredbu samo za gradsku samoupravu. Doznav da mu je tajn neprijatelj, Napoleon zatrai odstupanje ministra-reformatora. Friedrich Vilhem II morade ispuniti to traenje i za ministra postaviti Hardenberg. I ako je Hardenberg bio protivnik samouprave a prijatelj centralizacije, ipak je on radio na zavoenju narodnog predstavnitva i na produenju drugih tajnovih reforama, kao na ukidanju cehova, unapreenju narodne prosvjete itd.. Pruska je vlada u to vrijeme naroito radila na podizanju narodne prosvjete u em dosta pomoe znameniti mislilac i znanstvenik Wilhelm Humboldt (1767-1831), brat uvenoga prirodnjaka ("Aristotela XIX st..") Aleksandra Humbolta (1769 1853). On se u mladosti oduevljavao francuskim reformama, i njemu treba najvie pripasti u zaslugu podizanje berlinskoga universiteta (1809), za ije su nastavnike postavljani najbolji profesori njemaki. U sredini se njihovoj naroito istakao filozof Fichte (1762-1814), zatitnik francuskoga poretka, koji je najvie utjecao na rodoljublje svojih sunarodnjaka znamenitim Rijeima njemakom narodu. Tada se radilo i na ureenju vojske. Po tilzitskom je miru Pruska mogla drati pod orujem samo odreen broj vojnika (42.000). Meutim eneral arnhorst doskoi tom na ovaj nain: uzimani su mladi ljudi u vojsku za krae vrijeme i putani kuama s vojnikom obavezom u sluaju rata. Tako je spremljena rezervna vojska (landver) i narodna vojska (landturm), a ujedno je zavedena i opa vojnika obaveza. Reforme tajna, Handerberga i arnhorsta ne samo to ojaaju Prusku, no je uine takom dravom, na koju su njemaki rodoljubi polagali svu svoju nadu u

borbi protiv Napoleona. Pruska je ovu nadu opravdala, ali su za borbe reforme obustavljene, a poslije je borbe Friedrich Vilhem II bio reakcionar. Pohod na Rusiju. - Poetak je Napoleonove propasti - njegov pohod na Rusiju (1812). Zbog vlastoljublja su Napoleonova tizlitski saveznici doli do sukoba; jer Napoleon zavlada jednom polovicom Europe i htjede biti gospodar i druge polovice. Blokada nanese tete ruskoj trgovini a Napoleon nae da se ruski car ravo brine o njoj i da je jednim ukazom o poveanju carine zadao teak udar francuskoj trgovini. S druge strane Aleksandar I bijae nezadovoljan oduzimanjem Oldenburke od zakonitoga hercega, njegova srodnika, au isto je vrijeme s nezadovoljstvom promatrao uveliavanje Varavskoga hercegstva, u em je gledao obnavljanje Poljske na raun Rusije. Sve ovo uini da se Napoleon (1812) krene protiv Rusije na elu velike armije - vojske (oko 600.000 Francuza i druge narodnosti), koja je sastavljena iz dvanaest jezika, raunajui na potporu obaju krila od pruskih i ausrijskih odjela. Vojska je Napoleonova imala preko pola milijuna ljudi, a ruska je bila tri put manja, i stoga su Rusi morali odstupiti. Poslije sukoba kod Smolenska i najkrvavije bitke Napoleonove izmeu Borodina i Moskve, velika armija (14-IX) zauze Moskvu. Po cijelom putu do Moskve narod popali i napusti sela ("francusko opustoavanje"). Moskva je takoer ostavljena od veine stanovnitva i gotovo (nou od 14 do 16-IX) sva spaljena. Ne docekav traeni mir od cara, a elei prijei u neopustoene june gubernije, Napoleon se krene iz Moskve junim gubernijama, ali bude od Rusa odbijen i prisiljen vratiti istim putom preko Smolenska. Potom otpoe gonjenje Francuza od ruske vojske pod Kutuzov i od samoga naroda ruskoga, a otra zima dovri istrebljivanje velike armije. Poslije nesrenoga prijelaza preko Berezina, gdje sam Napoleon umalo ne bi zarobljen, granice se doepa alostan ostatak ove armije. Napoleon ostavi vojsku jo u Litvi i pohita u Francusku, da bi skupio novu armiju od vojne snage, koja se nalazila u zemlji iu podvlaeni podrujima. Narodni ustanci. - Glavna je sila, koja srui Napoleonovu vladavinu, probueni duh narodni u potinjenim zemljama. panjolci su i Portugalci dali prvi primjer narodnoga protivljenja tuem zavojevanju i odmah su neprijateljski susreli Francuze (1808), sastavljajui protiv njih gerilsku vojnu i primajui pomo od Engleza pod vodstvom lorda Wellingtona. Docnije (u Kadiksu 1812) panjolski Kortes izrade za panjolsku vrlo slobodouman ustav, za koji je rijeeno da se uvede u ivot po izgnanju Francuza. Za panjolcima i Portugalcima ustanu i Nijemci u raznim mjestima (osobito u Tirolskoj 1809; Andrija Hoffer streljan), to je sve nasilno uguivani. Nesretan je pak svretak pohoda na Rusiju bio znak za opi ustanak u Njemakoj radi osloboenja od Napoleona. Tada se narodna tenja probudi iu Talijana: meu prosveeniji se redovima na Apeninskom poluotoku javi misao o ujedinjenu cijele Italije u jednu narodnu dravu. Za ovu se misao u vrijeme padanja imperije uhvatio i sam Mirat. Od svih naroda europskih samo jedino Poljaci bijahu napoleonovci, jer su jo od pada svoje drave svu nadu polagali na Francusku. Oni su u gomilama ili u njenu vojsku iu republike iu imperije. Osnivanje Varavskog velikoga hercegstva od zemljita koje Pruska bijae

zauzela, uveliavanje njegovo od onih dijelova pod Austrijom i Napoleonova objava rata Rusiji - sve je to smatrano od Poljaka kao poetak obnavljanja njihove drave. Ova gotovo opa mrnja prema Francuzima posljedica je imovne iscrpnosti i narodnoga ugnjetavanja. Poveanje poreza, izazvano neprestanim ratovanje plaanje velikih danaka, traenih i od saveznika i od pobijeenih, tetna strana kontinentalne sustave, novaenje vojske, poniavanje i nasilja nad pokorenim narodima - sve to stvori taku silu koja najzad odnese pobjedu. S druge strane, izmjeni se i politika europskih vladalaca. Po njima preanji pokreti njihovih naroda imaahu revolucion osobinu i oni su se za republikog i Napoleonova ratovanja oslanjali samo na svoju vojsku. Stoga, im bijahu pobijeeni, morali su se smiriti. Meutim, oni se sada nisu bojali narodnoga pokreta iu posljednjoj su borbi protiv Napoleona (1812-15) radili u savezu sa svojim narodom. Uz ovo se Francuzi, i za republike iu Napoleona, starahu da rastave pojedine vladaoce, koji tek sada uvide da je samo u njihovu zajednikom radu moguan otpor pobediocu cijele Europe. S ovih je razloga novi savez i postigao svoj smjer. Napoleonov pad. - im se nesretno svri Napoleonov pohod na Rusiju, u Njemakoj otpoe rat za osloboenje (1813). Aleksandar I rijei da prenese borbu s Napoleonom izvan Rusije i Nijemci pozdrave ruske vojnike kao izbavitelje. Istina, njemaki vladaoci odmah ne priu savezu, koji Aleksandar I sklopi s Pruskom; neki su od njih ak pomagali Napoleona, u kom gledahu oslonac svoje vlasti. Na narodno su pak oduevljenje silno utjecali proglasi pruskoga kralja, u kojima je govoreno o pravu da narod slobodno raspolae svojom sudbinom. Nijemci ne klonu duhom ak i nakon nekoliko izgubljenih bitaka s Francuzima (primirje u Plezvicu 4-VI -1813 i neuspjeli kongres u Pragu u kolovozu iste godine posredovanjem austrijskoga cara, jer Napoleon ne prista na pogodbe kao ni pa novembarske ponude saveznike iz Frankfurta); ali poslije trodnevne bitke kod Leipziga (u jesen 1813), u kojoj Saksonska vojska izdade Francuze, Napoleon morade odstupati. Tada vladaoci Rajnskog saveza ponu jedan za drugim prelaziti na stranu Rusije, Pruske i Austrije, koja se ranije bijae pridruila koaliciji. Pri ovom su, meutim, oni traili osiguranje svojih zemljita i vladalakih prava. U isto se vrijeme stanu vraati u svoje vladavine knezovi, koje je Napoleon liio vlasti. Kada (1 sijenja 1814) jedan dio pruske vojske pod Bliher prijee Rajnu, ratitem posta sama Francuska. Zemlja je bila suvie iscrpljena i obesnaen, da bi se moglo usprotiviti saveznicima, koji ne naioe ni na kakav otpor od narodne strane. Na protiv, kod francuskoga se naroda ve objelodanilo neraspoloenje naspram Napoleona. Imperator jo nekoliko puta pokaza svoje vojno iskustvo, dok najzad jedan poraz nije otvorio saveznim put za Pariz. Nakon nekoliko dana oni zauzee visove iznad francuske glavnog grada, a potom uu iu grad. Francuski su enerali, veoma bliski Napoleonu, preli na stranu njegovih neprijatelja. Napoleonu ne osta nita drugo, nego da se odree prijestolja i da otide s neto garde na talijansko otok Elbu, koje mu je dano u vladavinu. U Francusku se povrate Burbonci u licu Luja XVIII, brata Luja XVI. (rojalisti su nazivali Lujem XVII maloga sina

Luja XVI., koji je umro za revolucije). Sama je Francuska liena svih zavojevanja dotadanjih (granice od 1792) a tako isto srueno i sve ono to je Napoleon uradio van zemlje. Vlada od sto dana. - Kada saveznici obore Napoleona, iskupe se kongres u Beu (1814), da rijee politika pitanja, koja su izazvana novim stanjem, ali kongres nije jo bio ni dovrio svoj zapleteni posao, a Napoleon se vrati u Francusku i ponovo zauze prijestolje. U tuini Burbonci i emigranti nita nisu zaboravili i niem se nisu nauili. Oni su htjeli povratiti stari poredak, to veoma razdrai narod .. Napoleon sazna za ovo i javi se u Francuskoj (u oujku 1815), a narod ga doeka kao spasioca revoluciskih tekovina. Luj XVIII posla protiv Napoleona marala Neja, ali on pree na stranu svoga preanjega gospodara, i Napoleon ue u Pariz uz velianstveno klicanje narodno. Obeava Francuzima vee slobode i saglasiv se na nov ustav, Napoleon se rijei sprijeiti saveznike u poslu i krene se na Belgiju. Ovdje se ve skupljala engleska i pruska vojska pod vojskovoama Wellington i Bliher. Napoleon prvo potue Pruse, pa potom napadne Engleze kod Vaterloa, ali Wellingtonu stigne u pomo Bliher, i bitka se svri potpunim porazom Napoleonovim (18 lipnja 1815). Uskoro se zatim saveznika vojska po drugi put javi pred Parizom. Ovoga puta Napoleon bi poslat na otok Sv. Jelenu, gdje osta do smrti (1821). Tako se svri ova Napoleonova vlada od sto dana. Saveznici opet povrate u Francusku Burbonce i zakljue s Lujem XVIII nov (drugi pariki) mir, po kojem Francuska bi ograniena, obvezujui se da plati veliku otetu i da pet godina dri u sebi brojne tisue vojske. Francuzi sami kau da su skupo platili jednodunom vojskom po svijetu raznesenu slavu, koja bi bila trajnija da Napoleon bijae manje sebian, manje slavoljubiv i manje samovoljan. Prosveenost za Napoleonove vlade. - I ako je Napoleon ograniio slobodu osobnu, tiska i trgovine, ipak je za njegove vlade bilo i prosvjetnog i privrednoga napretka. Obraena je pozornost na bolju nastavu i ureen je pariki universitet. Bilo je dosta znanstvenika (Laplace, Kivije i dr..) I umjetnika (David, Gerard i dr..). Htio je imati oko sebe darovitih pisaca kao i Luj XIV, iju je dvorsku etikeciju i usvojio; ali su mu bili neprijatelji najuveniji pisci njegova doba: atobrijan i gospoa Stajel. Poduzeti su mnogi javni radovi: uljepavanje Pariza, izrada bolje tkanine svilene, eera od repe i dr..