Ivan Aralica-Put bez sna

Tridesetogodinji Pavao Vukovi, fratar ramskog samostana, i deset godina mlai od njega imun Grabovac, sin seoskog kovaa i majstora jo najmanje tri zanata, obueni u skromnu odjeu mostarskih trgovaca, sa dva konjia koja su vie vodili na povocu nego jahali, spustili su se u Sinjsko polje niz Kamenicu sredinom sunoga kolovoza tisuu est stotina osamdeset i sedme, godine znamenite po velikoj seobi. Trgovaku odjeu, pokrpanu, izlizanu i neistu, nosili su i da se prerue i da im se, u tim godinama rata i grabea, za njom netko usput ne polakomi. A mrave konjie, zelenka komu su rebra strila pa ga je sedlo na dva mjesta nauljalo, i vrania slinoga magaretu, da se siledije na putu ne bi otimale za njih, vodili su i stoga to su, na uskim stazama i velikim usponima, bili bolji od brzih i snanih sedlanika kojima obilno tijelo na takvim tjesnacima i uzbrdicama vie smeta nego koristi. S ruba polja, odonud gdje izvire Ruda, na ijem su vrelu ruali i napili se hladne vode, pa sve do sinjske tvrave, proli su mnoga sela i zaseoke, nagledali se ravnih njiva i livada, ali ovjeka, zasijanu njivu i naseljenu kuu nisu vidjeli sve dok ne dooe pod Sinj. Pa ni tu nije bilo bogzna to, nekoliko cijelih krovova i oko njih okunice zasijane prosom. I da pred njih ne izioe vojnici iz tvrave, koji su ih zapazili na velikoj udaljenosti, moglo bi se rei da i tu vlada ona posvemanja pusto kakva je zadesila ovaj kraj kad su lani iz njega protjerani

Turci. Da bi osvetili poraz koji je neku godinu prije toga pod Sinjem doivjela mletaka voj-

ska, i sprali sramotu to je i sam namjesnik Pietro Valier morao gologuz bjeati preko kra i jaruga, ovoga puta sve ivo, bez zarobljavanja, podvrgnuto je mau, a sve stvari, bez potede, vatri. Kapetan tvrave nije im vjerovao kad su mu rekli tko su i kamo idu. Kakvo preruavanje, kakav poziv, za njega u ovim pustim predjelima ivi posebna vrst ovjeka, razularena i bezduna, koji lae, ubija i otimlje. Kao i njihovu subrau, kapetan e ih okovane baciti u tamnicu i ekati to e im oni iz Splita javiti o njima. Ali je Vukovi s prednje strane sedla na svom magaretolikom vraniu rasparao platnenu stelju i otuda, iz lanene kudjelje, izvukao pismo zapovjednika konjice Antonija ena, u kojemu poziva jednog od ramskih fratara na razgovor k sebi u Split, gdje e se, kako sam javlja, nalaziti sve do duboke zime, pa ga u svako doba dana i noi, prerueni ili otkriveni, mogu nai. Kapetan se Vukoviu dugo i ponizno ispriavao: bez obzira to Vukovi tako dobro govori talijanski da mu je moralo biti jasno na prvi pogled kako to nije protuha kakvih u ovoj pustari ima ispod svakog kamena, sluba je sluba i oprez je oprez, a njemu nitko oprostio ne bi, eno najmanje, da je posjetioce na rije, bez provjere, pustio u grad, dao im konak, a oni preko noi pomogli napadaima ui u grad. Ponudio im je odmorne konje, a njihovi e ih ekati kad se iz Splita budu vratili. Htio im je za pratnju dati tri konjanika, ali je Vukovi sve to odbio i zamolio ga da mu, ako ve hoe, dade jednog vodia, preobuena u seljako ruho i posadi ga na konja slina njihovim konjima. On bi ih odveo u Split, smjestio u neku skromnu krmu i najavio enu, da se vie nikomu ne bi trebali ispovijedati odakle dolaze i tko ih sebi zove, jer tamo otkuda je doao, on se namjerava i vratiti, a doznaju li da je ovdje bio, teko njemu i ovom momku do njega! enu ide a da i ne zna radi ega je pozvan. Moda je to neto zbog ega e se zastidjeti, pa je i zato najbolje da se posjet njih dvojice ne udara na velika zvona. U svratitu, kamo ih je pratilac doveo, nali su gazdu, boleljiva, mrava i mrzovoljna ovjeka, koji ih je primio vie kao skitnice a manje kao ugledne goste. Kao gosti uinili su mu se odve ubogi, a kao skitnice prepoznatljivi neprijatelji. I premda je njegovo svratiste nekada, u mirna vremena, rado primalo ovakve posjetioce, imali hlae nove ili pohabane, pa je ak i dvojan naslov nosila, BosiljakRejhana, da bi se trgovci iz Bosne osjeali kao kod kue, on ih na noenje ne bi primio da nije bilo pratioeva zagovora da su to nai ljudi. Vodei ih u spavaonicu na katu po zavojitom stubitu, to je kripalo kao da e se rasuti, upitao ih je da li su proli kroz Biteli. Rekli su da ne znaju kroz koja su sela prolazili jer su sela popaljena i bez ljudi koji bi im izgovarali ime. A to on njih za Biteli pita? Tamo mu je lani u listopadu eta zloglasnog etovoe Gariba Poprena uhvatila sina koji je sluio vojsku u konjikom eskadronu kapetana Albertija. Prepoznade ga neki Delalija koji je kod njih esto odsjedao kad bi na skeli kupovao sol. On zamoli Poprena da ovoga roba, koga dobro poznaje, njega i njegovu rodbinu, naisto zakolje; on e se Poprenu oduiti im novo roblje zarobe i njega u diobi zapadne jedan. A to? Pa, eto, kae Delalija, ratujem i ubijam, a ne znam ni koga ni zato; koje sam skinuo s nogu ne poznajem, pa kao da ih ni skinuo nisam, kao da nikomu nisam nanio ni bol ni tetu; jer ne poznajem njihove ukuane, ne mogu zamisliti ni kako ih boli ni kako pate; a ovoga znam i tek se nadam osjetiti zadovoljstvo osvete za svoje razoreno kuite, eno ono na brijegu pored potoka to su od njega ostala samo kamena avlijska vrata. - Jeste li i vi doli kod ena na razgovor? - upita ih gostioniar dok je prostirao plahtu po slamarici. - Ne! Tko je taj? - zanijeka Vukovi. - Nije mogue! Kod njega su svi odlazili koji su kod mene odsjedali. I svi kau kao i vi da k njemu ne idu, a ve u zoru spreme se i krenu tamo gdje on stanuje. to vas zove, ne znam i ne tie me se. Ali to krijete kad e sutra, tko god bude htio, znati da ste tamo bili? Jedino

to se o tom ovjeku sigurno zna, otkako je pred pet mjeseci ovamo doao, jest da vas gornjake k sebi stalno zove. On to vjeto oglaava: sutra e vas na vratima svoje rezidencije ostaviti da na kamenim klupama sjedite jedan sat licem okrenuti trgu, da vas moe prepoznati tko vas poznaje, i zapamtiti tko vas prvi put vidi. A vi se preda mnom krijete! - Ne! - snalazio se Vukovi. - Ako i poemo k njemu, poi emo da nam u poslu pomogne. to mari, neka nas izlae pred vratima, nije Split grad u kojemu ima uhoda, a ni mi nismo ljudi koje bi vrijedilo uho diti. - Rat je trgovina, a Split je i trgovaki grad; kad zarati, oni koji su trgovali robom, trguju savjeu. Tu pred neki dan bio jedan ovjek iz Sarajeva i, kao i ostale, odvedoe ga enu. Pitam ga, kad se vratio, kako je bilo. Kae, uti, taj e te uti. Gdje je eno a gdje je Sarajevo, i on, tako mi Bog pomogao, znade vie o Sarajevu i Sarajlijama, to se tamo dogaa, tko koga mrzi a tko koga voli, nego ja koji tamo ivim od djetinjstva. - Kad ste tako dobri pa nam kazujete vie nego vas pitamo, moe li se znati to se jo govori o enu? - Mnogo se govori, ali se malo kae - priao je krmar dok je prostirao krevet i namjetao prostirae po podu, da pokrije rupe koje su zjapile na sastavcima dasaka, a kroz koje se moglo viriti u toionicu, jer ta donja soba, kao i ova u koju su doli spavati, nije imala stropa. Da se iz kuhinje ne bi dizala para od zelja, ribe i prenih balancana, gostioniar je pod prekrivao koma dima grube rase od koje seljaci prave vree za brano. Dakle, mnogo se o enu pria, a malo se zna, a pria se zato to bi se htjelo vie znati, pa su prie prava meljava uprazno. Ovamo je doao kad je generalni namjesnik Dalmacije s vojskom otiao zaposjesti Herceg-Novi. Nastanio se u kneevoj palai u Splitu kao na sredokrai podruja od Neretve do Zrmanje koje mu je preputeno na upravu. Slubeno slovi kao zapovjednik konjice, ali ne jedino zato to konja znade jahati samo u hodu i kasu, a galopom samo ako ga uzetom za sedlo veu kao vreu za samar, njemu je konjica zaklon iza koga se skriva ovjek sa specijalnim ovlastima mletake vlade, jedan od onih ljudi koji uivaju povjerenje osoba na vrhu vlasti, pa ih alju na poprita zamrenih politikih zbivanja da stvari razmrse, jer nemaju povjerenja u slubene osobe na tom podruju. eno je ovjek s maskom na licu; masku vidimo, a to je ispod nje, to emo tek vidjeti. Kneevu palau pretvorio je u svoju rezidenciju, a knezu naredio da se iseli i dunost vri u svojoj vlastitoj kui. Na kat je uselio sebe i svoje pisare, u prizemlje sluge, a na drugom katu i u potkrovlju ive teklii i Zenova osobna straa. Do jedanaest sati, nekad i preko toga a nekad ni dotle, eno prima svoje posjetioce, sluajne, zvane, nasrtljive, tko to zna, sigurno meu tim mnotvom ima svega i svaega. Na tim klupama vidi se sjediti siromahe, prave i preruene, harambae, kapetane, serdare, moda i njih zakrinkane, sveenike svih vjerozakona i svih redova, trgovce, vojnike i neto svijeta kojemu ni po obliju ni po odjei nitko ne bi mogao pogoditi tko su, odakle su, jer takve u Splitu do sada nitko nije viao. Oni to su dolazili enu nisu se tim posjetom razmetali, jedva su podnosili izlaganje pred vratima, a jo se manje hvalili to su od njega uli, to im je saopio ili savjetovao. Izlazili su kao opinjeni tajnovitou, zastraeni prijetnjama ili iznenaeni blagonaklonim obeanjima, jednostavno, imali su drven jezik i olovom zalivena usta. Ako bi to i rekli, nije ilo dalje od onoga to ree Sarajlija: taj sve vidi, taj sve uje. Tajna se toga glasa, da eno zna sve, vjerojatno krije u injenici to taj ovjek svoje sugovornike samo pita i slua, a oni odgovaraju i odgovaraju, i to znaju i to ne znaju. Kad odlaze, ini im se po pitanjima koja su im upuena da je taj i prije njihova iskaza o upitanom znao sve. On bi njima od svog znanja kazao samo ono malo to bi kroz pitanja promaklo, a oni su pred njim, da budu uvjerljiviji, da se opravdaju ili zbog neega treega, vreu istresali do dna. Ostajali su zastraeni i jednim i drugim: i kako on sve zna, i kako su se do

kraja izlajali. Moda je te ljude vie stid nego strah prijeio da kau poneto od onoga to se meu njima i enom govorilo. Ali, eno nije osobenjak koji bi se krio iza zidova, pozivao druge sebi, a sam ne izlazio nikamo. On je plovio i jahao, posjeivao gradove i tvrave na kopnu i otocima, zalazio u duboku unutranjost, pratio kaznene ekspedicije, posjeivao javna mjesta, odlazio u etnje i ribolov. Ve u jedanaest sati, ako ne i ranije, sa dva tjelohranitelja iza sebe, koji su ga smjeli samo na oku drati, eno izlazi u obilazak grada, koji traje do jedan sat. U njegovoj ophodnji nema niega slubenog, dapae, ponaa se kao svaki drugi graanin koji je poao neto kupiti ili neto prodati, koji lunja ulicama, koji je u potrazi za sluajnim susretima. etao je trnicom, sluao kako ljudi prodaju i kupuju, pitao poto je blitva, poto rajice i patlidani, kuao mrkvice, trenje i dinje, primjeivao da su kisele ili slatke i nudio da e platiti ono to je pojeo. Onda bi zaao u duane i radionice, sjedao na stolac kao kakav danguba i gledao kako ljudi rade i kupuju, pitao koliko to kota, i odlazio bez pozdrava, da bi se poslije nekoliko koraka zaustavio pred novim duanom, povirio u nj, svratio ili produio. Kad bi ga netko htio prepoznati i poastiti neim, ljepom stolicom, piem ili bar ljubeznom rijeju, on bi rekao: radite vi svoj posao; i to tako osorno da ga se poslije nekoliko beznadnih pokuaja nitko vie ne usuuje zapaziti, ni kad mu kao tat ue u radnju i utke sjedne u kut. Samo ako eno neto pita, moe mu se odgovoriti, inae imaju utjeti. A i kad ih pita, ne smiju pokazivati udvornost, moraju mu odgovarati kao da odgovaraju posljednjem bijedniku. Trgovcima, obrtnicima, inovnitvu, svima kojima je grad mjesto gdje ive i rade, njegova je prisutnost postala nepodnoljiva. Sretni su kad se iz Splita udalji na nekoliko dana. Je li uplovio u luku ili sjahao pred gradskim vratima, ljudi opet hodaju potiteni sve do njegova ponovnog odlaska. Nekima je ve prevrilo. Jedan je od njih rekao: bolje bi bilo da nas po deset svaki dan biuje i po jednog vjea, nego to ovo od nas radi; ili je ovaj eno zbilja velika budala ili je u njemu nevieno velika politika. Gostioniar je ponjavama preprijeio dopiranje svjetla iz prizemlja, pa je u sobi, kad su legli i ugasili svijeu, nastao mrak. Ali ljetno doba, kad se po ulicama do kasno seta i do kasno sjedi po terasama i dvoritima, i kad nitko ne bi vikao ni pjevao, nije pogodno za rani poinak, jer uvijek odnekuda dopiru glasovi izgovoreni u mraku, bat koraka, tresak vratnica i prozora. Dolje ispod njih, u prostoriji za pie i blagovanje, i kroz prozor od malog dvorita sa dva oleandra u dvije stare bave za kupus, s vremena na vrijeme uo bi se ljutit apat. Gostioniar je igrae upozoravao da su mu na katu pozaspali gosti, neka ne galame, a kako su to bili njegovi susjedi i roaci, oni su ga dijelom i posluali. aptalo se samo kad se moralo nekomu neto saopiti uz igru i pie. Vie od apta ulo se struganje koraka po kamenu, klokotanje vina niz grlo i na grli boce, zveckanje stakla i pljuckanje u jagodicu prsta kad bi je trebalo ovlaiti da se bolje nalijepi na poleinu karte prilikom pekanja. Slaba tavanska daska, propusni sagovi, a uz to irom otvoren prozor, i apat je bio ujan kao da je izgovoren nad uhom. Neusporedivo nesnosniji nego da je bio glasan razgovor, izreen negdje u daljini. Pogotovo onima koji nisu naueni na ivot u tijesnim prostorima kakvi su ovi meu gradskim zidinama. Ni Vukovi ni Grabovac u toj zapari, pod tim pljuskom apata, nisu mogli zaspati. Kao da ih je tko ubacio u vru kazan pa iba po njima vrelim pruem. Vukovia nisu uzbuivale krmareve prie o enu. Osobenjak! Pa to? A da je lud, valjda ga mudraci koji vladaju ne bi poslali ovamo da obavlja odgovorne poslove! Njega je brinula odgovornost koju je preuzeo onoga trenutka kad je pred okupljenom braom gvardijan Stjepan Mati, poto su proitali Zenovo pismo i odluili da mu se odazovu, rekao, ti bi, Pavle, trebao tamo poi. I dosad je on prihvaao odgovornost: kad su ga slali na studije u Rim i Padovu, kad su odluili

da ide u Budim i dvije godine predaje filozofiju. Ali, sve se u tim poslovima svodilo na njegov ulog, na niiji vie, svi su ostali bili promatrai dobre ili zle volje. Meutim, kad mu rekoe, idi enu, vidi to hoe i odlui to dri da valja, uz ponos da je ponio takvu odgovornost, uvukla se u nj i neizmjerna zebnja. One sigurnosti, ja to mogu i hou, iz prijanjih obveza, posve je nestalo, tovie, nestalo je i njega sama, rasplinuo se, pretvorio u druge, one o kojima e odluivati. Pavao Vukovi bio je mlad ovjek i, kao svi mladi, sklon prijekim postupcima, osobito kad su gorljivi i neukrotivi kao on. Ali on nije bio zelen ovjek, balav zanesenjak kojeg u javne poslove gura sebeljublje, pa da ne bi vidio kako je sve njegovo znanje, sve njegovo iskustvo i uroena bistrina jo uvijek premalen ulog u igri s prepredenim igraima kakve je nalazio u povijesnom tivu. Eto od ega je Vukovi strahovao: ne od osobenjaka ena, ve hoe li u svemu biti dostojni protivnik tom osobenjaku? A njegov pratilac imun Grabovac, koji, isto kao i on, i zbog apata oko sebe i zbog apata u sebi, nema sna, njegove brige nije dijelio, zapravo o njima ni znao nije nita. Jest, da oni idu nekom mletakom velikodostojniku na vaan razgovor, ali kakve bi posljedice toga razgovora mogle biti, to i da je htio i da mu je kazivano, ne bi mogao do kraja sagledati. Njega je zeblo srce to se ni kriv ni duan, naglavake izbaen iz oinske kue, gonjen smru, naao u tuem gradu i meu tuim ljudima. Njega nije zabrinjavalo kako e proi susret sa enom, njega je brinulo neto mnogo vlastitije: to e sutra, kad se Vukovi sam vrati u Ramu, biti s njim u tuem svijetu? A kad se zna kako je iz Rame najuren, ne treba ga optuivati ni za sebinjatvo ni za nemar prema zajednikoj sudbini. 2. Selo Kopii lei u najplodnijem dijelu ramske kotline, uza samu rijeku, tamo gdje tee ispod ljivorodnih breuljaka, posljednjih odvojaka Proslapske planine. Ima damiju i uz nju lijep han, najudniji u Bosni, o emu emo priati ako ikada na njega doe red. Pred damijom je izvorska voda, uokolo nekoliko duana i zanatske radionice, vie kao trag stare parbe Kopia s Prozoranima da im u tom kraju oduzmu prednost jedine varoice nego to bi to bila prava arija. Tu se tkalo i ilo samo za domae potrebe, a ni trgovine nije moglo biti jer kroz Kopie ne vodi nijedan od glavnih putova. Da je to selo moglo, kod onolike elje Kopia, davno bi bilo varoica, ali nije bilo nikakvih uvjeta. Neto od tenje da budu nad ostalima, vie nego u izgledu kua i ulica, ostalo je u naravi Kopia. Svi u Kopiima nose prezime Kopi i po tomu su vjerojatno jedno od rijetkih sela. Prema planini nalazi se na iljatu brijegu, s okomitom stijenom na jednoj strani, davno oronuo a jo davnije naputen ardak. Kad su ovdje ratovi prestali, nikomu se nije penjalo na onoliku visinu, niti se komu isplatilo popravljati utvrdu pred kojom se nije niti e se ikada zaustaviti kakva vojska. To je Kopiima zajednika imovina, zamak njihova praroditelja, nekog Kasumbega, od koga potjeu svi Kopii, i oni u Duvnu i oni u Skoplju, a ovi ovdje su uvari njegove uspomene i batinici njegovih posjeda i povlastica. Ako je posjedovao samo to to Kopii posjeduju, taj Kasumbeg morao je biti bogat ovjek. 19

Ali, njegovi potomci koji su se obilno mnoili, diobom imanja postajali su sve siromaniji, dok se, osim po nazivu beg, ne prestadoe razlikovati od drugih seljaka. Kao u svakom selu, ima meu njima i bogatih i siromanih. Putovi diobe u razliitim obiteljima ili su razliitim rukavcima: neke se obitelji u jednom koljenu raspadnu na pet ognjita, i od bogataa u jednom, postanu siromasi u drugom pokoljenju; a negdje je prirast muke djece manji, pa se kuite raspada polaganije jer se iz koljena u koljeno dijeli na manje dijelova. Moda su Kopii imali razloga da svi skupa budu ponosni na svoje selo i zajednikog pretka, ali da se svi odreda uznose svojom imovnom moi, bilo je previe u onim sluajevima kad te imovine, ni moi uz nju vezane, nije bilo. Meu ove spadao je Durmi Beganovi zvani Treho, jer su mu se tresle ruke, glava, ramena a pomalo i koljena. Kao da mu se u tijelo uvukla neka trajna i bezbolna groznica. Boe sauvaj da ga tko zovne Treho, ve je dvojicu zbog toga noem u bedro badnuo. Do Beganovia, koje su mnoenje i dioba ostavili na tankoj grani nekad monog posjednika Kasuma, nije drao mnogo, jer na prozivku siromae nitko se s veseljem ne odziva. Ostalo je da ga zovu Durmibeg, a tko bi uz to dodao jo i Kopi, zvao ga je na kavu ako su bili u ariji, a ako bi se vidjeli na polju, obeavao bi astiti ga kad se u ariji susretnu. Tim ponosom postao je najvieniji uvar prie o Kasumbegu Kopiu. Pria nije jedino Trehina, nju su svi znali, Trehina je samo po tomu to je vie od ikoga iz nje sisao sokove za svoju nadutost. Kau da potomci u precima trae veliinu kad je sami nemaju. To ne mora uvijek biti istina, ali kad je rije o Trehi, u tu bi tvrdnju trebalo vjerovati. Neki car iz Stambola zaratio s madarskim kraljem Janoom i ovaj Kopi bi pozvan u vojsku. Na ratitu mu poe od ruke da uhvati kralja Janoa. I doe jedan etovoa i otme ga od Kopia. A Jano kralj kae: Priekajde! I odree komad od svoje zelene dolame i dade je Kopiu: uvaj to, valjat e ti! Od etovoe odue Janoa alajbeg, od alajbega vojskovoa, pa s njim pred sultana, kae: Ja sam ga uhvatio. Pita sultan Janoa: Je li te ovaj zarobio? Nije, padia, veli njemu Jano. Onda sultan posla glasnika u vojsku neka mu se javi za nagradu onaj koji je uhvatio Janoa kralja. I javljali su se po redu svi koji su ga preotimali jedan od drugoga. A Jano bi odgovorio: Nije taj, nije ni taj. Najposlije doe onaj goljo redov, bijeda gologuza iz Rame. Kae Jano kralj: Mislim da je ovaj. Ako si ti onaj to me je zarobio, istrgao mi sablju i koplje iz ruku i svezao ih naopake, pokai mi onaj skut od dolame. Kopi iz njedara izvue komad zelena sukna, prinese ga Janoovoj dolami, i oni koji su tu za svjedoke pozvani, vide da se boje i tkanina podudaraju. Pita sultan Kopia: to e da ti dadem? Ja, vala, svijetli padia, neu nita nego mi daj onoliko zemlje koliko u na svom konju Mlikoti optrati za jedan dan. Kae njemu sultan: Budalo ramska, to e vrat lomiti po brdu i jarugama, zaiti neto drugo! Nita nego to, kae Kopi, to objaem konjem, da je moje. I sultan mu dade to je traio. Za jedan dan objaio je svu Ramu, Vukovsko, Kupreko polje i jedan dio Duvanjskoga. Za sobom je bacao kruh kao biljeg kuda je proao. Po tom su tragu ili carski inovnici i graniili. Na tu zemlju sultan mu je svojeruno napisao pismo. Osim ardaka, imena i prie, od starog je Kasumbega ostalo jo jedno obiljeje, posljednje i najdugovjenije, njegova grobnica na kosini ispod sela Rumboka. Uokolo nje nema niega to bi zapelo za oko i uputilo nas na razlog zbog kojeg su Kasumbeg ili njegovi potomci to mjesto izabrali za vjeno poivalite: ni livade ni vrtova da se na njima razlistaju trave i cvjeta cvijee, ni pitke vode ni vode tekuice da zastane tko je edan i eljan ubora, ni visokog drvea da se pod njim hladuje i uiva u sagovima jesenskog

lia, niega, samo glinasta zemlja, laporast kamen, na kojima moe rasti jedino glogovina i ipak. Ako nije sahranjen ondje gdje ga je smrt zatekla, prirodna ili nasilna, ovjek bi do sudnjeg dana mogao pogaati i ne bi pogodio to su ga, pored toliko lijepih mjesta u Rami, ovdje pokopali. Neki kau da je tomu kriva bezimena vraara iz Varvare. Kad je zapjenjeni Kopi objahivao Duvno, pred sam zalazak sunca doe u Varvaru i, ne znajui, onako umoran, hoe li na premorenu konju stii do mjesta otkuda je jutros poao i tako zaokruiti svoje posjede, upita prvog ovjeka na koga je naiao, neku babu, ime se najlake mogu okrijepiti malaksao konj i umoran ovjek. Baba ga posavjetova da je za okrepu najbolje: ovjeku, da se napije kisela mlijeka, a konju, hladne vode. Kopi je poslua jer ga baba nije samo posavjetovala nego i posluila. U zao as po se i svog konja Mlikotu: obojica crkoe za malo puta na onoj kosi ispod Rumboka. Potomci, zahvalni Kasumbegu za onolike objahane zemlje, podigoe mu turbe, a na Mlikotu navalie toliku gomilu kamenja da mu se grobnica, jer je bila na viem zemljitu, uzvila nad gospodarevu. Turbe je graeno od jedva klesanog kamenja. Na zidu do Varvare mali je prozori premreen reetkom od plosnata lima, a na zidu do Rumboka stoje niska eljezna vrata, snano zabravljena, i ako eli vidjeti nian, moe samo kroz prozori kad sunce prijee podne i neto vie svjetla padne u Kasumbegov mrak. Mrak unutranjosti Kasumbegove grobnice bar otpodnevno sunce malko osvijetli, pa moe vidjeti kamen, jedino to s vremenom od ovjekove tatine ostane. Ali u mrak tajne njegova objahivanja nitko iv ne moe ui, ni Treho jer je osvjetljava svjetiljkom koja mu u ruci treperi, a pri tom treperavom svjetlu ne daju se otkriti obrisi ni njegova lika ni njegova imena, djela ponajmanje. Ono to je bilo, uvijek je jedno, udno, nedohvatljivo, a ono to se pria o tom, sasvim je neto drugo, vie suobrazno licu i naliju pripovjedaa nego licu i ~..-l. naliju onoga o emu se pria. Kopii nisu voljeli toliku Trehinu hvalisavost zajednikim pretkom jer se i pred njima, iz dana u dan, iz sata u sat, hvalio njime kao da je samo njegov, pa se inilo da ga njima nijee dok ga za sebe svojata. Bilo je pametnih ljudi, kakav je bio Lutvo Hadibegovi, koji su drali da ovjek hvalisavou sam rui svoj ugled, pa nije sramota, ak je i poeljno, da ga i drugi ponize odriui mu pravo na sve ono to sebi pripisuje. Treho se hvalio da ono pismo to ga je car dao Kasumbegu, smotano u svitak i zavezano zelenom vrpcom, lei u rupi ispod jedne od deset kunih greda, i da je on po tom pismu, iji je vlasnik, pravi i jedini pretkov nasljednik; ako ne i svih imanja koje je objahao, jer nee da svoje roake pravi sirotinjom, onda sigurno sve njegove slave i ugleda. Ako ga ima, iznesi ga i pokai, govorili su mu susjedi. Ne moe, pravdao se Treho, pisano je da e onoga trenutka kad netko i samo dirne u to pismo, a nekmoli da ga iznosi preko praga, iz moje kue izii sav beriet. - teta - rekao je Lutvo Hadibegovi - da si ga bar ti mogao proitati, ako svi mi ne moemo. Moda bi naao da tamo pie o objahivanju kojim se nitko iv ne hvali. Kad sam lani bio u Sarajevu i susreo se s uenim Farikom aueviem, knjiniarem nekolikih tamonjih bogomolja, pitam ga, gospodine, pie li togod u starodrevnim knjigama o onom naem Kopiu, bijae li junak kako pria kazuje, i je li zarobio kralja Janoa. Ne znam, kae auevi, je li bio junak ili kukavica, jer poslije boja sve kukavice postaju junaci pa se ne zna tko je kakav bio. O tom Janou nikad nisam nita proitao. Ali sam uo za jednog Kopia, ako je to taj va. Taj je u dokumentima zabiljeen kao ovjek koji je izdao svoga kralja pod Kljuem i za tu izdaju od Mehmeda Osvajaa dobio prostran timar. Lutvin savjet da se prema predaji treba odnositi oprezno, ne zatirati je, ali ni svoju ljudskost ne graditi iskljuivo poduprt na taj oslonac, nije poljuljao Trehinu samouvjerenost da njegovo to je najvei dio sebe zahvaljuje onomu od koga je. Nita izuzetno, na 2 Pllt . ,., 17

svijetu je dosta takvih. Pa ako se poslovica naslijeena od ovjeka koji lei u turbetu ispod Rumboka, objahuje kao Kopi Duvno, odnosila na sve njih koji o sebi i svojemu priaju vie nego jesu i nego mogu biti, onda se ona odnosi i na Durmia Beganovia zvanog Trehu, koji se nije samo hvalio nego i doslovce svojim smicalicama objahivao ljude. Trehina je kua bila na jednom od onih blagih izbreaka Proslapske planine na kojima su graene sve kue Kopia s june strane puta. Bile su na ljepem mjestu od onih uz rijeku, kojima s proljea i u jesen, za velikih kia, prijeti poplava i podljev vode, to prizemne prostorije uini memljivim sve do sunog razdoblja. Ali kue uz rijeku, kad nadzemnih i podzemnih voda nema, imale su sve prednosti to ih imaju naselja uz tekuu vodu: lake je doi do vode, a korito rijeke slui za ispiranje svega i svaega. Dok su kue na brijegu morale kopati crne jame, ove uz rijeku bile su osloboene tog tekog posla i stalnog izvora neugodnih mirisa. Tako je i Trehina kua, drvenjara uobiajena kod dobro stojeeg seljaka, podignuta na kamenom zidu, s krovom od imle, imala zahod straga, u starom ljiviku. Ispod njega je u ilovai i laporu iskopana nevelika jama, slabo propusna i za najveih sua, pa je u sebi zadravala preteit dio onoga to bi u nju bilo uljeveno. Osim to se brzo punio i teko praznio, zahod je imao i taj nedostatak to se do njega dolazilo izlazei na ulazna vrata i zaobilazei kuu, sve preko zemlje, ljeti pranjave, a zimi blatnjave ili smrznute. Treho zasnuje plan kako e uz dogradnje na starom mjestu napraviti sasvim nov zahod, koji se nee ni praktinou ni istoom stidjeti zahoda to ih imaju kue uz rijeku. Po tom planu, na kui bi se otvorila stranja vrata, niska i uska, toliko da se kroz njih sagnut provue. Od njih do zahoda, koji bi s proirenom jamom bio nanovo sagraen iz temelja, ilo bi se puteljkom od rijenih bjelutaka, koji bi bio ograen zidiem i nadsvoen krovom na dvije vode, da onomu koji je nudom potjeran iz kue, vie ne bi ni kia lila za vrat ni blato se lijepilo za opanke. Sav taj posao mogli su obaviti i manje vjeti majstori, ali Treho nije htio nikoga nego Grabovce, oca i tri sina, uvene po svoj Rami kao kovae, zidare, drvodjelje, bavare, majstore svih onih zanata to ih treba ivot na selu, koji se ni u kakvoj koli ne ue, za koje se nikakve diplome ne daju, koji se u obitelji prenose s oca na sina i iji nosioci nemaju drugog imena nego majstori. Treho se nadao da e oni dignuti ugled njegovoj gradnji, a da ga nee ni kotati vie od nekog nevjesta majstora iz Kopia, jer se nee usuditi da od njega previe zaitu. Otac je imuna poslao prvog da na stranjem zidu kue provali vrata, da poravna zemljite za pristupni puteljak i da ukloni daurine i erpi ugraene u stari zahod, da, kako se to kae, pripremi gradilite, dok on s druga dva sina kod kue bude pilio jelovu imlu i tesao stupice od jasike. Kad i tamo i ovamo bude posao gotov, prenijet e materijal Trehinoj kui, navesti pijeska i oblutaka, pa za dva-tri dana na horuk sagraditi Trehi nunik. Prvog dana imun je poravnao zemlju, a drugi teslom razbijao izgnjile daske nad zahodskom jamom. Nova je gradnja privukla ljude. Prou, uju kopanje i lupu, svrate, pitaju to se dobro gradi, sasluaju i odu, a im jedni zaminu, evo na vidiku drugih, pa ta dva dana imun na gradilitu nije bio ni minutu sam. Ako bi se gledalite kadgod i prorijedilo, sam nije mogao biti jer se uz njeg uvijek nalazio Treho, da saeka prolaznike, da ih zovne ako se nemaju volju svratiti. Proljetni dani s opranim plavim nebom, toplim suncem, bijelim oblacima u visini i bijelim kronjama rascvalih ljiva po udolinama i pribrejima pitome Rame! Ranke su ve deseti dan u cvatu. Peteljke u aki su omlohavjele im se cvijet oplodio, pa vjetar, koji se na mahove javlja odozgor preko polja, podie rojeve latica to se tiho rune i jo tie, kao velike pahulje tihog snijega, padaju po travi, vrtovima i krovovima. Bijeljela su se ne samo stabla nego i zemlja i

stvari na njoj; i kako je pela bilo na sve strane, a miris smole s tuokova napajao nosnice, ovjeku se inilo da nije u vonjaku, nego u sreditu cvijeta. I u takav je dan trebalo otkriti i izlijevati zahodsku jamu. Ali, sa ovjekom je tako: gdje god to radi, uglavnom smradi i prlja. Kad je imun uz pomo Trehe i jo nekolicine sluajnih promatraa uklonio veliki daani poklopac na kojemu je bio izgraen stari nunik, ukazala sejama do vrha puna. Zaudo, nije jako zaudaralo, pa se svi koji su tu bili, a bilo ih je desetak, djece i odraslih, pribliie da pogledaju to je unutra. Vjetar to je preko noi, neto prije zore, zapuhao jae nego smije u ovo doba godine, kroz procijepe dasaka na poklopcu, u jamu je navijao korpe latica koje su se lijepo, jedna do druge i jedna na drugoj, rasprostrte po vodenoj povrini. Po vodenoj povrini, prije nego su latice nahrupile, plivalo je poneto, ali' to - sada se nije razaznavalo, jer su latice sve prekrile i samo se po izbrecima moglo nasluivati da pod njima neto jest. One male hrpice nisu izazivale niiju radoznalost, znalo se unaprijed to ispod njih pliva, ali ono neto na sredini jame izazvalo bi znatielju i da Treho nije upitao to bi onako veliko moglo biti. imun, kojemu je to bila dunost, jer je on radnik a svi su ostali samo gledalite, uzme letvu i gurkajui polagano onaj predmet s tovarom cvjetnih latica na sebi dogura ga kroz cvjetnu vodu pred svoje noge. Tek kad ga je dogurao preda se, okrenuo ga naopake da s njega strese cvjetni nanos. U cvijeu je, na drvenom kriu od laganog maslinova drva, plivalo sitno, vjerojatno zbog tednje metala, kositreno raspelo. Treho se tresao od smijeha. Smiji se, smiji, jesi veliko junatvo napravio ree imun, klekne i rukom izvadi raspelo. - to se ljuti! Neist i valja da stoji u neisti - ree Treho. - Daj ga ovamo da ga ponovo u neist bacim. On posegnu za kriem, imun se izmaknu, zgrabi svoju torbu s alatom i potra preko ljivika kui. Eto ti pa sam gradi zahod, mi ti ga neemo graditi. - Hoe, hoe! Sagradit e ga i polizati. A nov cima tvoga ae na dasci u srebrnim slovima napi sati: OVDJE SU SE I NAJHRABRIJI USRALI PRVI IMUN GRABOVAC. imuna su usput susretali mnogi ljudi i pitali to mu je. Samo je Lutvi Hadibegoviu, koji ga je presreo stojei u vratnicama svoga dvorita, kazao da Treho vrijea njegovu vjeru. Lutvo je otiao Trehi i, kad ga je ovaj, usta razglavljenih od radosti to mu je uspjela ala, doekao u svom ljiviku, rekao mu je: - Ti se ponosi onim ega bi se pametan ovjek stidio. Zar nije dosta to se posvuda oko nas zakrvilo, nego ti treba da se i ovdje zakrvi? Kad doe do gusta, nitko nee rei, eno mu Durmia, neka njemu vrati; rei e, hajdmo na Kopie - eto, ega je meni ao. - Ej, Lutvo, kud ti otjera! Nee do tako visoka doi. Nee koditi malo ale ni njemu ni njegovu svecu. Veina je u selu mislila da je Treho pretjerao i kad bi vremena bila mirna, a kamoli u ovim nemirima, kad ti uskoci svaku veer mogu doi na konak bez najave i naplate. Oni na njega, a on kao za inat sutradan teko oboli. Oi mu zakrvavile, ispod njih se objesile plave kesice krvnog podljeva, a lice podbuhlo, ublijedjelo i pocrnjelo - slika ovjeka koji ve mjesecima stoji iza reetaka ludnice. Ukuani su mu prsa opasali irokom panjaom, jer bi ga uska uljala, a panjau su otraga konopom zavezali za nekakav kolut u stupu na komu je poivalo kuno sljeme. Da ne bi sama sebe odrijeio, na ruke su mu natakli rukavice od ovje koe i vrsto ih vezali oko zglavaka. Tako, vezan kao bijesan pas, doekivao je posjetioce, reao na njih, zavraao oima, kesio zube i onim rukama u rukavicama prinosio neto razglavljenim ustima, odgrizao i vakao. Sliio je na psa kad prednjim apama po zemlji privue kost i gloe je okreui glavu da zagrize sad s ove, sad s one strane. Nije nikoga poznavao, pa su razgovorljivog Trehu zamijenili ukuani da posjetiocima saope vrijeme kad se pojavila i objasne oblike oitovanja ove udne i

neuvene bolesti. Poelo je sino, neto prije veernje molitve: Treho je, kao da se u njegovu kou uvukla mahnita zvijer, istrao na dvorite i otuda ravno na crnu jamu. Kad su Lutvu Hadibegovia obavijestili to je Trehu snalo, on je rekao: - Nije mu nita. Taj je i do sada jeo svoja govna, pa e ih jesti i unaprijed. Ali svi nisu mislili kao Lutvo. udu ne treba ni glasnik ni potar, ono samo sebe iri, pogotovo kad uz njeg ide njegova sjenka - opredjeljivanje. Zar je taj Grabovac smio takvo zlo i sramotu baciti na jednog od vienijih Kopia! Tko je on, iako je iz kue uvenih majstora! I zna li on gdje ivi? Trebalo bi njega uzeti ozbiljno, preko toga se ne smije olako prijei. O tomu bi se morali izjasniti sudski organi. Moda se neto krupnije krije iza njegovih vradbina? - Otprilike tako, suzdranije od ovog ili u povienijem tonu, opredjeljivala se povlaena strana, ona koja trenutno vlada i koja prijeti da e vlast zadrati vjeno. Nasuprot njima, ona Graboveva, obespravljena strana, ona to je vlastodrci zovu podrivakom i prema kojoj usmjeravaju svu svoju budnost i okrutnost, u Trehinoj bolesti vidjela je prst Boji. Kanjavajui nasilnika, on daje za pravo potlaenima i ohrabruje ih da istraju u tihom prkosu koji se sveo na to da se preivi od danas do sutra, da se sauva svoje tijelo i svoja duhovnost, bez slavlja, samozatajno, s mnogo slasti i gorine u isti mah. Sveenik se treeg dana Trehina ludila vratio s puta u Konjic i odmah s veeri doao Trehi, ispisao zapis na komadu utog papira, savio ga u trubicu i ugurao u suho ovje crijevo koje je na sebi imalo uzicu od crvena konca, pa bolesniku objesio o goli vrat. I kako je to uinio i naplatio trideset groa sve zajedno, materijal i trud, onako je, kao da si je rukom skinuo, s Trehe sila bolest. Iziao je na dvorite, u svjeoj bunarskoj vodi oprao lice, ubrisao se istim runikom, i kao da je voda s njega sve ari sprala, po drugi put poslije zapisa, priao je ukuanima i upitao ih to je za vrijeme bolesti radio, sam se niega ne sjea. A kad su mu ukuani kazali kakve je gadosti inio, kakvim je ponienjima bio unien, naredio je sinu da mu osedla konja, nee ekati jutra, ide odmah u Prozor i tuit e sudu imuna Grabovca to je arima na njega nabacio tu runu bolest zbog koje e mu se do kraja ivota ljudi rugati. U prozorskoj ispostavi sarajevskog kadiluka u to je vrijeme radio Arif Lokman, rodom iz Tenja, mlad ovjek sklon ali, koji je nedavno doao ovamo, netom je zavrio kolu u Skoplju, i bio, poput stotine drugih pravnika na poetku svog poziva, stopostotno uvjeren u pravdu. Uz to, htio se dopasti, a mislio je da je klju za dopadanje pravino dijeljenje pravde. Neiskusan, nije mogao znati da taj put u deliktima politike naravi, ili takvima koji izdaleka miriu na politiku, vodi prije u propast nego do uspjeha. U sistemima gdje vlada jedan ovjek, jedna stranka, jedna skupina ili jedan narod kod vie njih, sudovi su pristrani ak i onda kad im pripisuju boansko nadahnue. I ako se dogodi da se u takvom sporu pravda dodijeli pripadniku obespravljene skupine, vladajui sloj to redovno dri pogrekom suca, njegovim neoprezom i neosjetljivou za politike prekraje. Ne preostaje onda nita nego da pravine ishode takvih parnica pripiemo dobroti suca, njegovoj mladenakoj vjeri u istotu svoga poziva ili zakrabuljenim interesima sudaca i politiara. Ovo posljednje ne moe se pripisati Arifu Lokmanu, bio je daleko od politikih kuhinja, u zabaenu gradiu, vie na probi, da se vidi to je s njim, valja li ili ne valja, nego u odreenoj misiji s tono utvrenim obvezama. On je sluaju gradnje Trehina zahoda dao visok sudski tretman, sudei po onomu kakvu je presudu donio i kako ju je obrazloio. Naime, suenje je trajalo do podne, a presuda je bila nevieno dugaka, na pola stranice. Koliko se zna, a to ni tuitelj ne tvrdi, imun Grabovac nije ni vjetac ni vilenjak, niti bilo kakvo nadnaravno stvorenje koje posjeduje mo da arima nabaci

bolest na bilo koga, ovjeka ili ivinu, pa ni na svog poslodavca Durmia Beganovia. Nijednom kretnjom, nijednom rijeju, on nije dao povoda miljenju da je posjednik crne magije, i s te je strane potpuno neduan. Jedini uzronik Durmiova ponienja mogao je biti Grabovev svetac, koga je Durmi ponizio. A svakomu je jasno da Grabovac za sveevu osvetu ne moe biti kriv. Prije bi se moglo rei da je za tu osvetu kriv onaj tko je kri tamo bacio. to se tie Durmieve tvrdnje da njemu tui svetac nije svet, o njoj bi se dalo nairoko raspravljati i teko da bi je poten ovjek mogao braniti. U sluaju proroka Ise, sina Mejrimina, iji je raspeti lik bio na kriu, ne bi Durmi mogao rei da taj svetac nije i njemu svet. Poznato je da Kur'an tuje proroka Isu i knjige o njegovim prorotvima zvane Indil, ali ne dri da je on bog, jer Bog je jedan i ne moe imati druga, niti vjeruje da je propet na kriu, ve je, kao svi proroci, pozvan na nebo s mjesta El-mesdidulaksa, tamo i otiao. Durmi tvrdi da je on u smee bacio upravo taj simbol raspela i boanstva koji stoji izvan islamskog vjerozakona. To je tono. Ali, ako je, prorok Isa bio jedini koji je na Durmia mogao poslati kaznu sramotne bolesti, mora se vjerovati da proroku Isi, sinu Mejriminu, nije bilo drago to Durmi oskvrnjuje ni taj dio njegove uspomene i tovanja. Tko je onda kriv u ovom nemilom sluaju oko kria u Durmievu nuniku? Grabovac nije. Nije ni prorok Isa, jer njemu ne moemo propisivati koga e i zato kanjavati. Jedini bi krivac mogao biti Durmi Beganovi. A kako je on za svoj prekraj ve kanjen od vie sile, sud mu upuuje oinski savjet da vie nikad ne ponizuje svetinje drugih ljudi, osobito one koje su dijelom zajednike svim ljudima. Kad Prozor ne bi bio zaturen u besputna brda, a Lokmanova presuda izreena na neznatnu sporu i izgubljena u vremenu za koje mnogi tvrde da je zauvijek prolo, njegovo suenje moglo bi posluiti kao ogledalo u kojem e se ogledati crni obraz onih sudaca koji po nalogu samodraca sude nevine ljude, pravdajui se da drukije nisu mogli. U sumrak, da ne bude primijeen, istog dana kad je i presuda donesena, vraajui se iz Prozora u Kopie, Lutvo Hadibegovi je proao pored ulaznih vrata samostana u itu koji se iznova gradio. Po aku to je, kad su majstori napustili gradilite i otili na veeru, uvao grau, pozvao je gvardijana Stjepana Matica i u etiri mu oka rekao neka ode Grabovcu i kae da sina negdje sakrije. Treho je s jo nekolicinom iz Kopia i Prozora (zna se da on nikada ne ide sam) razjaren otiao preko Fojnice u Sarajevo i tamonjem e sudu ponovo podnijeti tubu. On je sutra u Sarajevu, pa ako dobro plati, a hoe, tuba e odmah biti stavljena u postupak, i za tri dana doi e kavazi i mladog Grabovca odvesti u tamnicu. A Mati bolje od ikoga zna kako erif lij a sudi. Tko doe u ruke tom starom Osmanliji koji ve deset godina sjedi u sarajevskom kadiluku kao crn oblak na vrhu planine, od ije su crnoe sva lica u dolini siva, taj iz njih ili izie iscijeen ili nikako i ne izie. Je li kriv ili je pravedan, to ga, dodue, pitaju, ali to nije najvanije, jer eriflija dere a tek potom sudi. Prije tri godine Stjepan Mati je vidio kakvo je to suenje. Ovaj isti Treho, koji nije samo ohol i svojeglav ovjek nego i eriflijin ortak zaduen da uz odreenu nagradu nalazi ljude duboka depa i smilja im krivicu, tuio je Matica da nou, kad selo zaspi, dolazi na groblje u Kopiima i iz grobova vadi djecu to su umrla pred nekoliko dana, nosi ih u svoju crkvu, mrtve ih krsti, a potom sveano sahranjuje u katoliko groblje. Arif Lokman, kao prvostepeni sudac, brzo je presudio da je optuba nevjerojatna, a djelo nedokazano; kad bi se dokazalo, krivca bi trebalo strpati u ludnicu, a ne u zatvor. Stjepan Mati ne moe imati nikakve koristi od mrtvih djejih tjelesa: gnjila u katolikom ili muslimanskom groblju, ona su samo zemljin prah, kao sve ostalo to zemlju ini, gnjila, crvenica ili lapor. A ono to bi ga moglo zanimati, dua koju bi krtenjem iz rajskih vrtova prenio u vjene tmine gdje prebivaju svi nevjernici, odrasli i njihova djeca, ta je

dua ve stigla na zelene livade nebeske i Mati je otuda nikakvim vradbinama, ni krtenjem tjeleca u komu je do smrti boravila, ne moe opozvati natrag. Kad je eriflija u ruke dobio Trehinu tubu, dao je straarno i okovana u lance u Sarajevo dovesti Stjepana Matica, strpao ga u podrum i tu ga s lopovima i ubojicama na kruhu i vodi drao dva mjeseca a da ga nijednom nije pozvao na presluanje. Ispoena glau i smekana tamnovanjem, doveo ga je na sudite i rekao mu kako je nekoliko ljudi iz Kopia svjedoilo da je krivo optuen, pa ga zato sud oslobaa krivnje, ali prije odlaska kui, mora platiti globu od tri tisue groa. - Zato u platiti, estiti beg - rekao je Mati kad sam ist kao suza. - Ne mora - rekao mu je eriflija - ne plati li meni, platit e njemu - i pokae mu na kavaza golih ramena i udesno tupog lica. - Ti kako hoe, na izbor ti je: ili e biti pravedan i platiti a da ne zna zato plaa, ili e biti kriv i platiti krivnju, ali e zato znati zato si platio... A kriv si, kako ne bi bio! Onaj utokljunac Arif misli da su svi prijestupi razloni. Taman posla! Ti si mrtvu djecu prenaao iz groblja u groblje, ne da im due preseli iz rajskih baa u vjeni mrak, nego to si u svojoj prostoti i neznanju mislio da due i ne idu dalje od groblja. Mislio si da s tijelom i duu prenosi u svoje groblje. Eto, krivnju ti je lako doka zati, jo lake proglasiti budalatinom. Onda, plati, pa idi kui! Kad je Mati iziao iz sudnice, u predvorju je susreo dva svoja fratra iz ita koji su ve erifliji platili tisuu groa samo da pospjei sudski postupak. Oni su se razletjeli po gradu traei kod znanaca novac na posudbu da bi sutradan Matica izvukli na ist zrak. Prenosei starom Grabovcu Lutvin savjet da se imun izgubi na mjesec-dva, dok se Treho ne istutnji i dok on meu ljudima zdrave pameti ne prikupi svjedoke, Mati ga je obavijestio da noas, kriom, Pavao Vukovi odlazi u Split i imun bi mogao poi s njime. Kad se krije, ne krij se sasvim, i miris e te odati. Krij se tako da te to manje ljudi vidi, ali da ni jednom ne bude udno to te na tom mjestu susree. Tako nisu ! krenuli u pono nego u zoru, i sunce im je granulo kad , su bili na Kamenu iznad Oraca. Obojica su sjahali s konja i stali licem okrenuti kotlini Rame. ljive su se odavna oplodile, plodovi imaju tamnozelenu boju, istu kao i listii i, gledano s visine, njihovo se zelenilo gotovo crni. Travnjaci, smjeteni po padinama breuljaka, preplanuli su dobivi utozelen sjaj slian mjesecu u magli. A proso je po dolinama uto, uto. Raslinje i kolovoz uinili su da Rama nalikuje na more s prosenom vodom od zlata, obalama od crnog ljivina granita i s otocima od mjeseevih odraza. Ni jedan ni drugi nije ni pomiljao da je posljednji put takvu vide.

3. Pavao Vukovi, koji se prije zareenja zvao Josip, nikad se nije mogao prisjetiti kada se javilo njegovo osjeanje izdvojenosti iz svoje obitelji: je li to bilo u estoj, sedmoj ili osmoj godini, pred sam odlazak, ili tog tjeskobnog osjeaja, da nisi onih iji si, nikad nije ni bilo u tim godinama, nego ga je naknadno, kad je ve znao od koga je, protegnuo i na prve dane svog ivota, sve tamo dokle sjeanje see. Bio je prvo dijete svojoj majci. Svake godine jedan novi brat ili sestra gurnuli bi ga dalje od majinih prsa i oeva srca. Ali, da bi njemu u to vrijeme netko rekao, ti nisi na, kao to se djeci u ali kae, tebe je roda donijela, nali smo te na putu - to nikada, ak ni u ali. Imao je sve to su i druga djeca imala, a ipak mu se ini da je u neemu zakidan i da mu je ba to uskraeno mnogo nedostajalo. Majina je brinost za njim po neemu bila udna: nikad je ne bi pokazivala pred ocem ni pred drugom eljadi, jedino kad bi njih dvoje bili sami. Mazila ga je i grlila suznih oiju, uz to dijelila darove vadei ih iz dubokih depova na bijeloj suknji. Ako me voli, to me voli tajno? Isto tako udila ga je oeva hladnoa. Ne da bi ga tukao ili progonio, da bi mu bilo to uskraivao, nego hladnoa popraena gaenjem koju imamo prema ljigavim stvarima, stvarima koje su nam suvine, mrske i nametnute, a mi ih moramo trpjeti. Ta odbojnost, ini se, dosegla je vrhunac kad mu je, negdje u osmoj godini, prilikom lomljenja pogae, rekao. - Na, ti i tako nee kod nas dugo - a imalo je znaiti da s njima vie nee lomiti boinog kruha. OQ Slijedee godine potkraj lipnja majka ga je odvela svom ocu Peri Lukiu - Potoaru, dobro stojeem teaku iz Kreeva, koji je posjedovao dosta uma, livada i oranica, a najbolje su mu bile one u Kojsini. Uz dva sina, oenjena, drao je u najmu i dvije sluge, a kako su mu snahe po kui prosule samu ensku djecu, obrnuto nego u kui Vukovia, doekali su ga ukuani radoznalo, ali uz razliite osjeaje, od kojih su oni kod ujaka bili jedno, oni kod ujna drugo, a oni u bake i djeda tree. Ostali e se poslije iskazati, za djedov valja rei da je s poetka bio mjeavina ljubavi, dunosti i milosra. Majka je otila tek to ga je dovela, odmah sutradan, a punu brigu nad njim preuzeo je djed. Zaudo, baka se drala suzdrano, ne samo da nije toplinom prema doljaku htjela ozlovoljiti svoje snahe i njihove djevojice nego, i kad je mogla kriom, nije prema njemu pokazivala vie od prisne hladnoe, onoga dranja za koje se kae niti smrdi niti mirie. Djed ga je vodio kreevskom ulicom, za ruku, da sva arija vidi, on ga je upisao u puku kolu, iji su uitelji bili kreevski fratri, a izdravali su je roditelji. kola se nalazila u iznajmljenoj kui, a pohaali su je oni koji se kane zarediti, i oni kojima neto nauka treba za trgovinu i zanat. Uili su hrvatski jezik a od pisma bosanicu i latinicu, uili su vjeronauk, latinski jezik, raun i mali zemljopis. Prvu godinu bio je najbolji u svojoj klasi, drugu je godinu bio najbolji u koli, u treoj su ga postavili za dekana svoj djeci, i tu je ast, na beskrajnu radost svoga djeda, nosio sve dok iz Kreeva nije iznenada otiao. Majke se sjeao i viao je jednom godinje, ali gubitak njene ljubavi djed mu je udvostruio: ne samo da ga je volio koliko i ona, nego je to javno pokazivao i na sve strane razglaavao. Bio je voljen onom djedovskom ljubavlju koja po odanosti i dareljivosti nadmauje i oinsku i majinsku, jer potjee od ovjeka komu sebinost vie ne pristaje, pa se razdaje bez ostatka. Sklonost znanosti razvijala se u tijesnoj sprezi s pobonou. Crtu razgranienja u njegovu kolovanju

izmeu to dvoje nije bilo mogue povui. Nad rtvenikom svete Katarine, djevice aleksandrijske, zatitnice kreevskih metalaca, rudara i poljodjelaca, na bijelom kamenom luku pisalo je: Gospode, obljubio sam diku kue Tvoje i mjesto prebivanja slave Tvoje. Za njega to nije bio samo odlomak iz psalma, za njega je to bila odluka da u toj kui nae prostor i svrhu svom ivotu. Ali, odmah s desne strane pored glavnog rtvenika svetici, kojoj je bila posveena crkva, visila je slika na kojoj posljednja bosanska kraljica, zajedno sa elavim fratrom, prinosi na dar minijaturnu maketu kreevskog samostana Majci Bojoj, u ijem se krilu igra sin dotiui ruicom kraljiine prste. Iz usta kraljice Katarine tekla je bijela lenta na kojoj je pisalo: Zatiti Bosnu od neprijatelja. A na istoj takvoj lenti Marija joj odgovara: Ja u im biti majka. Taj razgovor preko slova na vijugavim vrpcama sputao je pobonost iz nebeskih sfera na tvrdo zemljino tlo, gdje je sve ivo, ako je ivjeti htjelo, moralo ogresti u politici, u beskrajno zamrenom spletu ljudskih odnosa, gdje se i pojedinci i ljudske zajednice bestraga gube ako nemaju vrstu jezgru koja ih privlai i vee, koja im pomae da duhom i tijelom pregrme nedae turobnih vremena. Mutni zanosi, kojima su obrisi bili neulovljivi, ulijevali su u malog dekana snagu da ustraje. I uglavnom u njima, iako ih do kraja ivota nee saeti u neto sasvim jasno, nalazio je vrelo izdrljivosti da svlada neprilike kojih bi bilo preko glave i kad bi se podijelile na desetoricu. Ali, i to se mora rei, taj mutni zanos, koji je tinjao u svakom njegovu postupku, postat e uzronik najveeg dijela njegovih stradanja i njegovih ponienja. Kad bi u travnju kola zavrila rad i djeaci odlazili za poljskim poslovima to e potrajati sve do rujna, njemu djed nije doputao da ode u Ramu, majka ga i otac nisu zvali, kao da ga ne trebaju, i tako je preko ljeta ostajao u Kreevu na djedovu imanju. Da sebi zaradi odjeu, da ovrsne ili da okusi ivot sa sedam kora, kako je govorio Potoar, iz Visoice, Tiljina Vagnja i Mihovrja nosio je snopove drva povezane tankim uzetom i prodavao ih u ariji po cijeni tri snopia jedan gro. Treu godinu kolovanja, kad je postalo izvjesno da e u redovnike, preko ljeta ga je triput tjedno, a preko zime svaki drugi dan zvao k sebi stari Josip unji na poduku talijanskog jezikoslovlja, da dijete zna govoriti kad ode u tuinu. Zauzvrat, vie kao zahvalnost nego obveza nastala pogodbom, on mu je loio pe u eliji, donosio vodu, brisao prainu s pokustva i mokrom krpom prelazio preko kamenog poda. Na papiru to mu ga je unji dao, a on je i vie nego Potoar zavolio malog Vukovia, napisao je majci u Oraac prvo sauvano pismo. U njemu pie: Moj djed Pero Luki - Potoar, pokoj vjeni daruj mu Gospodine i svjetlo vjeno svijetlilo njemu, pred dva tjedna promijenio je svijet. Kad je dola njegova smrtna ura, sjedio je na tronocu i srkao kavu. Bio sam kraj njega i zadrao ga na svojim rukama kad je ispustio oljicu i poeo padati na lea kao pokoena trava. Ni rijei nije izustio. Ja sam mu zauvijek zaklopio oi. Tako hoe Bog. Ode moj djed Pero, a menije, grenom i nekorisnom sluzi, daljnji salamet (srea) po svijetu kao peli po cvijetu. Ujaci se meu sobom svaaju i hoe da se dijele, a mene alju u Oraac. Ja bih ve doao, ali mi je ao ostaviti kolu. Odmah doi: ili me vodi odavde ili me kamo drugdje zbrini. Svi ovjekovi dani kao da su poredani na usporedno povjeane nisce, godina do godine, nizac do nisca. Ali, postoji nekoliko dana u ivotu, ili samo jedan jedini, kad se svi nisci veu u vor. Taj vor onda biva, s jedne strane, ue u koje se stijee sav dotadanji ovjekov ivot, a s druge, izvorite za sve konce na koje e unaprijed nizati svoje dane, tjedne i godine. Vukoviu je takav dan bio onaj kad je, poslije njegova pisma, dola majka. Kako je sjahala s konjskog samara, onako je ula u kuu, rastreseno se pozdravila sa svima i pozvala ujake da negdje nasamu porazgovaraju, ona je zbog toga dola i ona ne moe na to ekati.

Bila je jesen, on je kleknuo na dasku ispod prozora i gledao u ute ljeskove ume. U susjednoj sobi razgovarali su ujaci i majka, dugo, bez zastoja, upadajui jedno drugomu u rije, na trenutke preglasno, ali uvijek nerazgovijetno. Ukuani su se, ak i bune djevojice, razili ili posakrivali, pa je kua ivjela samo u toj prepirci. Kad su razgovor zavrili, majka ga je pozvala. Na vratima sobe mimoiao se s ujacima, koji ga nisu ni pogledali. I oni su se iz kue ili negdje u kui izgubili, pa su on i majka imali mira i vremena da se razgovore koliko su htjeli i o emu su htjeli. Majku je naao zaplakanu, ali ve u poodmaklom stadiju, kad suze presue a raznjeenost ustupi mjesto gorini, prkosu i mrnji. Tako je i poela: veliki si (a bilo mu je svega jedanaest godina), kau da si i pametan, pa e razumjeti to se od tebe trai da zna; bude li vrst, i izdrat e, ne bude li vrst, ode moja muka utaman. Zatim je rekla: Njegov otac nije onaj koga poznaje kao oca. On mu je dao svoje ime, on ga je odgojio kao svoje dijete, ali ne bi bilo pravo da i dalje ostane u njegovoj kui i oduzima batinu njegovim sinovima. Dakle, povratka u Oraac nema. Neka je ne pita za ime svoga pravog oca, on nije nepoznat, njegovi ive u Kreevu, on ih sigurno poznaje, a preklinje ga svojim mlijekom da ni druge o tomu ne ispituje, niti da sam istrauje, sada ni bilo kada, da se dvije obitelji ne bi zamrzile i da ne bi blatio svoju majku i vrijeao uspomenu svoga oca, ma tko on bio. Istina, u grijehu ga je zaela, ali se njen grijeh moe donekle opravdati. Izmeu nje i njegova oca bilo je najavljeno vjenanje, druga crkvena napovijed, kad je pred njega izila smrt u jednom kiseljakom hanu. Tamo ga je zatekao neki Balaban, potureni Grk, pijan ljudeskara, i im je vidio mlada i pristala momka, priao je njegovu stolu i poeo ga nagovarati na protuprirodan blud, za novac, za zlato, za to hoe. Mladi se gnuao i na ponudu i na Balabana. Ovaj mu zaprijeti prstom i ode nekamo. Ali, kad momak poe u Kreevo, on, taj Balaban, uzjae konja i sustigne ga na pustu mjestu kod nekih vodenica. Momak izvue kuburu i saspe naboj Balabanu u trbuh dok je svlaio gae. Sam se prijavi sudu, mlinari posvjedoie da je bio napastovan, to potvrdi i handija iz Kiseljaka i sud ga oslobodi krivnje. Ali brat Balabanov razjari balije po ariji sarajevskoj i njih tridesetak dojau nou u Kreevo, izvuku mladia na ulicu i na komade sasijeku. Kad joj je zarunik poginuo, ona je bila nosea, ne vie od dva tjedna jer je poela grijeiti poslije druge napovijedi, a enik je poginuo tri dana prije vjenanja. Ocu Petru Lukiu odmah je rekla to nosi pod paom. On je imao odluiti hoe li pred svijetom pokazati da mu je ki grenica i traiti posmrtno vjenanje, ime bi stekao nasljedno pravo svom unuetu, a emu e se obitelj pokojnikova odluno oprijeti - ili e smisliti neki drugi izlaz, manje buan. I on ga smisli: ponudio je ker svom sluzi Vukoviu, vrijednu ali neuglednu ovjeku, zatutuljenu, plaljivu i siromanu. Pred njim nije krio da je nosea, dapae, odatle su i poeli: on e njemu dati ker i bogat miraz kojim e u Oracu sagraditi kuu i prikupiti zemlju, a Vukovi e zauzvrat kao svoje dijete odgojiti unue do osme godine. U osmoj godini, svejedno, bio djeak ili djevojica, dovest e ga k njemu i otada e se o djetetu, ne otkrivajui pred svijetom tajnu, brinuti djed. Da ne bi sramota pala na Potoarevu kuu u kojoj enska eljad zainju prije vjenanja, Vukovi e dijete drati svojim. To mu nee biti teko: kad doe u Ramu, moe rei da sa enom ivi vjenan ve nekoliko mjeseci, koga e se ticati je li nekoliko ili nijedan, tko bi to i zato iao provjeravati! Ujaci bi njega sada izdravali jo dvije godine, koliko mu treba da stekne pravo polaganja ispita i stupanja u redovniku kunju, ali oni ne pristaju platiti otpremninu na koju je djed bio pristao. Oni to nisu duni. Jer, tko je vidio sestrino izvanbrano dijete uzimati kao brata, ako je njegovoj majci dan miraz vei od dijela to ga braa u diobi mogu dobiti! Naime, otpremnina koja se davala mladiima prili-

kom zareivanja bila je razliita, ovisno o imovnom stanju oca, ali se vrtjela oko tri tisue groa. Ako je momkov dio u oevu nasljeu bio vei od te svote, otpremnina bi ila navie, a ako je dio manji, onda na manje. Ali se nije smjela spustiti ispod dvije tisue groa. Upravo toliko stajalo je samostan najoskudnije opremanje i upuivanje u daleku zemlju mladog novaka. To je bilo toliko uobiajeno da su porodice koje bi se na takav nain rjaavale jednog djeljenika tu otpremninu skupljale godinama. Njena visina nije bila neznatna kad se od pet kandidata trebalo odluiti za dva, i kad su u bogatijih bile skromnije sposobnosti. E, tu otpremninu ujaci ne ele platiti. Oni znaju mnogo bolje rjeenje i za sebe i za djeaka i za njegovu majku. Mali znade pismo i raun, i to e mu vie? Mnogi duani takve e primiti za slugu, u mnogim hanovima njih ekaju slobodna mjesta. Od sluge takvi doguraju do gazde, ako imaju soli u glavi. Njihov poznanik Kuak, handija u Bravardiluku sarajevskom, trai po Kreevu jedno vrijedno pismeno mome, jer zna da tu neto pismenih ima. Samo da se sestra sloi, oni e djeaka odvesti u Sarajevo. Ne proe ni tri mjeseca, a Vukovi pie majci: Kuak je strog gazda, a ena mu je kuka. Daju mi dvadeset etiri groa mjeseno i prie hranu i stan u sobici ostrag kue, ali mi odjeu ne daju. Sam ne znam kako u kad mi se ova podere, a doe zima. Moj je rad jedno te jedno od sunca do sunca: u dva velika vjedra na brezovoj motki nosim vodu sa esme ispod Kovaa i njome opskrbljujem han i gazdariinu kuu. U Baariji rade moji Kreevljaci, Ivan Andri (Paljo) kao bravar, Niko i Marko oe kao mlinari. Vide me usput ili seja kod njih na trenutak svratim, pa me saaljevaju i ude se kako mogu povazdan vui na sebi onoliku vodu. A ja im kaem, nita to nije, ja mogu, samo me uveer malo ramena bole. Majka ga je dola obii poslije sedam mjeseci. Dola bi i ranije da nije bila u kasnim mjesecima trudnoe s osmim djetetom. Tek kad je dijete ojaalo i moglo sisati kravlje mlijeko, ona iskoristi priliku, odlazak nekih Ramljaka na sud, i s njima poe u Sarajevo. Noila je u sobi gdje je i njen sin noivao, jela je hranu koju on jede, i vidjela ona vedra na brezovoj motki. Nije rekla ni jao tebi ni blago tebi. Samo je esto ponavljala: takav je ivot, trpi, svaki udarac koji te ne ubije uinit e te jaim. Postelja je bila iroka, i ona ne zamoli gazdaricu da joj prostre po podu, legla je uz njega. Rano su legli, a do kasno su razgovarali. Sutra rano on e po vodu za han, a ona na put, prilike za razgovor vie nee biti, i kako da zaspu. U tom razgovoru zaboravi prije spavanja izii na dvorite i izmusti prsa koja odpodneva nije izmuzala. ena u najboljim godinama, mljekata, dva mjeseca poslije poroda, morala se, da joj prsi nenabreknu, izmuzati svaka tri sata. Usput, gdje je zgoda na svakom koraku, ona je to i inila, ali u gradu, u tjesnoi i u razgovoru sa sinom, nije bilo prigode, pamet odlutala drugdje i ona zaboravi. Neto poslije ponoi bol je probudi. Nae koulju na prsima sasvim mokru. I sina je probudila da joj pomogne. Nisu imali ime upaliti svijeu, ali je mjesec kao za njih naruen zasjao kroz prozor i sobu osvijetlio da su se igle po podu mogle kupiti. Gdje da se ovdje izmuze? Da proe kroz kuu i izie na dvorite, u hodniku podnice tako kripe da bi sve ukuane probudila. Njemu gazdarica nou zabranjuje etnje hodnikom. Pa to i da krene hodnikom, kuna su vrata zakljuana, a klju je Kuku ispod jastuka. Da se nagne, pa kroz prozor, to bi se moglo da ispod prozora nije gazdariin cvijetnjak pun mladih jasmina. Ako ih poprska mlijekom, pa to gazdarica sutra otkrije, past e u nesvijest, isto kao to je pala kad je jednom vidjela da joj pas zapiava rascvjetalu bekovinu. Nema druge nego u alice to su na polici poredane kao ukras, njih devet, a na svih devet naslikane su unakrst poloene borove granice. Sin je drao alicu i pazio da bradavica, crvena kao zrela jagoda, bude na sredini otvora. Majka se nagnula, i! i i

elom dodiruje njegovo, a objema rukama, obujmivi sisu prstima, polako klizi od korijena prema vrku, dok bijeli mlaz iklja i buci u alici. Mjesec, jedini pomonik i jedini svjedok, iako je prilino star, jedva da je ikada vidio takav prizor. Ali, ako ga je i vidio, onaj djeak nije bio sretan koliko ovaj to gleda kako iz prsa njegove majke tee ivodajno vrelo. Izmuzli su jednu dojku i napunili dvije alice, izmuzli su drugu i napunili jo dvije. On dohvati i petu, ali majka prsa prekri kouljom i ree da je do svanua nee vie boljeti. Kad ona ne htjede, on uze one etiri pune alice i poreda ih na polici onako kako su uvijek bile poredane. Leei nauznak, s otvorenim oima, gledao je borove granice obasjane mjeseinom i udisao blagi miris toplog mlijeka. Tek desetak dana potom pisao je majci: Kad si ti ono jutro otila i rekla mi da ne zaboravim izliti mlijeko iz alica, ja rekoh, to da ga sada na dvorite iznosim alicu po alicu, vidjet e me gazdarica, donijet u ja iz hana kabli, uliti u njeg sve mlijeko i iznijeti ga iz kue skrivena pod skut. Ja se pred ruak vratim s vjedrima vode za gazdariinu kuu i s onim kabliem za mlijeko, a mene gazdarica ap za uho, i vuci, i vuci kroz hodnik i sobu sve do police, i pita, to ti je ovo. Ja rekoh to je, a ona meni: stoko, svu ste mi kuu zasrali, po smradu sam ovo i nanjuila. Uzmi, kae, ove alice, nosi ih i baci na ubraluk. I jo kae, od tvoje mjesene plae ustavit u petnaest groa i namiriti sebi tetu. O zloo! O nevjero! Zar se mlijekom moe opoganiti kua! Zar ima to slae, istije i zdravije od zdrave matere mlijeka! O sljepoo! Uzmem alice i ispraznim ih u kabli, mlijeko prolijem na dvoritu, a alice odnesem na esmu ispod Kovaa, dobro ih operem i osuim. Kupio sam ensku maramu, onakvu kakvu ti nosi, tkanje kafeno a po njem izvezeni bijeli kriii, alice u nju zaveem i odnesem ih kod naeg Kreevljaka Ivana Andria (Paljoa) i reem mu, priuvaj mi ovo. Odluio sam, od ovih me alica samo smrt ili kakva druga sila mogu odvojiti. A sebi sam rekao, tko se gadi na mlijeko tvoje matere, s tim za stolom nee jesti, niti e s njim stanovati pod istim krovom. Na preporuku Ivana Andria (Paljoa) u slubu gaje primio Mio Nasti, trgovac raznom robom. Prodavao je travniki sir u kacama, kravlje maslo, loj govei i loj ovji prije topa i poslije topa, krupicu, kau, suhe ljive i kruke, suho groe i bravlje meso - radio je i ovdje sve i svata, ali mu je bilo lake nego povazdan nositi vodu. I zaraivao je vie, pedeset groa na mjesec. Kad se uputio u posao i kad je kod Nastia stekao povjerenje, hvalisavo je pisao majci: Nasti je dobar ovjek, sve mi povjerava. Tako je mene, nekorisnog slugu, zavolio da svog roenog sina Arsena zgrabi i baci kao vreu soli s kraja na kraj duana ako mi togod naao uini ili mi togod runo kae. Od svih njegovih magaza imam kljueve u depu i tako mi je, ne budi mi poredenje za zlo primljeno, kao Josipu u Misiru. U istom pismu majku neizravno podsjea da je jo uvijek dekan, ponos Pere Lukia-Potoara u kreevskoj ariji: Kod Nastia sam upoznao majstora Radovana Kablara iz Klokota blizu Busovae. Veliki je aljivdija i dobriina. Sad je moj metar iz panjolskog jezika. Kablar obilazi kue i popravlja i prodaje drveno posue, zdjele, kablie, tanjure i sve to je po kui drveno. Obavljajui tako svoj obrt po kuama idovske sirotinje, a razgovorljiv je ovjek, nauio je njihov jezik. Za dva sata nauka, kao za alu, plaam mu dva okanja rakije. A kad je vidio kako brzo pamtim, odveo me je kod jednog starca u ifutsko naselje, da me nedjeljom poduava talijanskom jezikoslovlju, da ne zaboravim ono to me je Josip unji nauio.

Njemu jo manje plaam nego Kablaru, jedan okanj za dva sata, ali mu ja od svoje volje svaki put i somun sa sirom donesem, jer je siromah vie gladan nego sit. Bio je kod Nastia punu godinu dana i svakog drugog mjeseca javljao se majci. Nikad nita loe nije javio, sve dobro i sve bolje. Ne samo da ui talijanski i panjolski nego je poeo uiti i turski, ali mu ne ide od srca. A onda odjednom majka dobiva pismo: napustio je dobroga Nastia kod koga je ivio kao Josip kod faraona. Zato? Iz dobra nitko ne bjei. O tomu je u pismu jedan do kraja nejasan stavak: Hvala svetom Anti, ija je kapela u Latinluku blizu moga stana, uslijed jedne kunje pobjegao sam kraj kue Konstantina Jeftanovia i nakon godinu dana slube u dobrog Nastia napustio ga zauvijek. O kakvoj se kunji radi? Netko ga je napao, naao se u prilici da poini grijeh koji Bog i suci strogo kanjavaju, netko ga je nagovarao na neto nedostojno, da ukrade, da izda, netko je nasrnuo na njegovu nevinost (bio je mlai, ali nimalo runiji od svog oca, prema majinu kazivanju, isti on), neka ga je ena mamila, neki ga je mukarac htio - nema odgovora, ni u tom pismu ni u kojoj drugoj biljeci, a od njega ih je dosta ostalo. Ali, to god se dogodilo, moralo je biti neto opasno kad nije napustio samo Nastiev duan nego se i iz Sarajeva izmaknuo. Sada radim kad gdje ustreba, malo ovamo malo onamo, u trgovini i hanu kod Drage Pamuine na Ilidi. Han se zove eljeznica, a duan je odmah uza nj. Plaa mi sto groa na mjesec, stan i hranu, a od bakia to ga u hanu dobijem za Ijubeznu podvorbu sve ide meni. Plaa je bila mnogo vea od one to su mu je davale dotadanje gazde, ali je i rad bio dvostruko tei. Po danu je radio u trgovini, a do kasno nou u hanu, ali je i po danu stalno trkarao od hana do duana. Han je pun uiju i imavica, a voda je oko hana mlaka, smrdi na sumpor, puna je gnjilei i abokreine, nalikuje na konjsku mokrau. Ovdje je teko biti ist i zdrav. Kad uveer odlazim u han, i ostat u tamo do ponoi da posluujem, istim i njegujem bolesne, obuem odijelo to ga preko dana drim objeena na murvu, ako sunce grije, da iz njeg ui poispadaju. Jer, kad bih u istom odijelu bio i danju u duanu i nou u hanu, gamad bi me izjela. Svejedno me jede. Ja i jo dva najamnika to sa mnom u hanu rade, im gazdi izbrojimo novce, trimo kui, svlaimo pred vratima hansku odjeu i oblaimo onu duansku. A sutradan, ako u duanu nema muterija, i tu duansku svuemo i gledamo nije li u nju zalutala koja u. Svi su hanovi uljivi, ali uljivijeg od ovoga u Ilidi u carevini nema. Svi putnici tako priaju, a Pamuina kae da on tu ne moe nita, uima prija mlaka sumporna voda pa se razmnoavaju. Ni tu nije ilo bez tekoa. teta! Moj gazda Drago izgubi tisuu groa, a i meni voda odnije pedeset, polovinu moje siromane mjesene zarade. A evo kako. Gazdi Dragi Hercegovci kriomice donose duvan zvan skija i on ga prodaje ispod banka, najvie vojsci koja luduje za tim duvanom. Prodavali smo ga onako iz vree pa na kantar, a prodavali smo ga i u zamotuljcima koje smo sami pravili od starog platna. Prodaja skije vie je obogatila gazda Dragu nego sva roba iz duana i uz nju han. Ali, zlo ne miruje. Doe pred deset dana financ i dva mu pomonika, iznenada, ba kad je naiao buljuk vojske i kad smo uveliko trgovali skijom iz vrea i s paketiima. Zaplijenie sav duvan, oglobie vlasnika i sve u svemu tete, kako rekoh, tisuu groa. A na ti gazda Drago, ne budi lijen, od sve trojice nas najamnika uze po pedeset I

groa da i mi osjetimo tetu. Kae, drugi ete put raditi kako sam vas uio: kad se skija prodaje, jedan izlazi van i gleda tko dolazi u duan. Na jednoj strani teta, na drugoj dobitak. ini se da je zaradom, i pored tetovanja, bio zadovoljan. Ovuda pored hana prolaze velike kolone azijatske vojske, sve ode u Ugarsku, tamo mora biti grdno klanje. U jednom danu proe vie tabora, a Ugarska ih sve proguta. Pa to se to tamo radi! S Turcima sam po itav dan i sada kao nikad imam priliku nauiti njihov jezik, a i od srca mi ide jer osjeam korist koju mi donosi znanje toga jezika. A evo o emu se radi. Od vojske to se u Ugarsku izlijeva vraaju se samo male skupine bolesnih i ranjenih ljudi kojima je dua u nosu, koji se dovuku do hana i tu ostaju nekoliko dana, da se odmore, da im rane zacijele, da bolest mine. Nekada ostanu jer su sami nemoni dalje krenuti, a nekada ekaju bolesnog druga. Ova vojska, premda je to ista ona koja je ovuda iz Azije prola, sasvim je drukije naravi. Kad u Ugarsku odlaze, bahati su i veseli, vie zli nego podnoljivi, vie ludi nego pametni. A kad se odonud vraaju, krotki su kao janjci, pametni kao mudraci, ravnoduni prema politici i, ako si im pri ruci, vrlo naklonjeni i dareljivi. Kakav je to ovjek, majko! Kad je zdrav i nahranjen, onda je osion silnik i ohol tiranin, a kad ga pritisnu bolest, glad i rane, iz njega proviri dobrota. Ili ni tada dobrote nema: pred nama je nemo kao nalije svaije moi. Meu bolesnicima prepoznao sam jednog alajbega koji je u hanu bolovao deset dana od rane na bedru. Pred polazak iz Kanjie, uinilo mu se da je zacijeljela, ali se po putu dala na zlo. Sjeam ga se kad je pred alajem odlazio na Ugarsku, govorio je, dosta su kopita naih konja pa da je osvojimo. Ja sam mu ranu ispirao rakijom, dovodio sam mu lijenika, kuhao ovje meso po njegovu naputku, pa ga upitah, je li, efendija, hoete li uskoro osvojiti tu Ugarsku. Sinko, rekao je, 40 efendiji je ovo osvajanje dolo do grla, do vraga i Ugarska i sve to nas iza nje eka. Samo on, zato to sam ga lijepo dvorio, dao mi je na polasku etrdeset groa. A oni drugi jadnici, siromasi i propalice, dadu manje, ali dadu, valja biti pravedan, koliko mogu dati, jer do Azije dalek je put, mnogo je hanova, pa e im i kupljenog milosra mnogo trebati. Meni svaka mala pomae, pa kad sraunam kraj s koncem, doe mi da vie u hanu bakia primim nego me Pamuina mjeseno plaa. A mislim i ovo: dobro je da se nauim oko ranjenih i bolesnih, ovjek mora pomagati druge ljude, pa i ne bili od njegova naroda i njegova vjerozakona. Otkako odlazim na poduku kod Hode Japalaka (ne hvalei mu zakona, a osobu da, po mom miljenju, ovakvi ljudi i mudraci rijetki su na ovoj zemlji), govorim i piem turski posve dobro. A malo ih oko mene zna taj jezik, pa me ti nesretni vojnici ba vole. Jedini im ja mogu pomoi jer razumijem to me pitaju i to im treba. I svaki se put, kad me uju govoriti njihov jezik, ude gdje ga tako zelen nauih kad nisam bio u Aziji. Mnogo vie od svojih radnika, na vojsci je zaraivao njihov gazda, koji je uz tri stara najamnika za godinu dana primio jo dva nova i, poslije njihova uvoenja u posao, vie nije dizao nita tee od pera i papira. Htio je da se njegova imovina vidi, htio je bre stizati u Sarajevo i otuda u Ilidu, s poslom i u posjete, pa je kupio lagana kola na dva kotaa, sa dva sjedala od koe, s krovom koji titi od kie i sunca. Kupio je i novog konja koji e samo ta kola vui. I kako se nee uprezati ni u plug ni u taljige za gnojivo, trebao je biti vatra iva. I pogodio je na takvog, na neukopljenog arapskog drijepca. Zamolio je Radovana Kablara, koji je osim koritarskog zanata znao i konje krotiti, da mu drijepca naui voziti ta lagana kola. Kablar je dolazio svaki dan poslije ruka i, naoigled mnogih vojnika, kupaca i radoznalaca, vjebao bijesnog arapina po putu i livadi kako e kasom, galopom i hodom

vozati gazda Pamuinu. to bi ga danas nauio, do sutra bi zaboravio, i svako je uprezanje sliilo na prvo. Sedmoga dana te konjske torture, kad se inilo daje arapinu dosta prkosa, Kablar ponudi Vukoviu da sjedne uz njega. Tu vonju on ovako opisuje: Radovan potjera konja, a konj nee da povue. Radovan onda biem po konju, a on nee pa nee. A Radovan opet udri po njemu, i konj potegne, ali nee pravo nego gura ukraj puta, u tarabu i grmlje. I slomi rudu. A gazda, nesklon gubitku, plati popravak rude sa sto groa od Vukovieve plae. Ogoren sumnjom da je taj strvoder nauo neto o njegovoj namjeri da ode, pa ga je oglobio vie za odlazak nego za rudu, pisao je majci: Dao sam da mi se napravi tuba, i ba kad sam je mislio predati, zamolie me ugledni seljaci iz Luana da ne tuim svoga gazdu. Vele mi, ti si najamnik, a on je handija, tko zna kud koga puti vode, moda e ti opet valjati. Mislim, ja sam jo dijete, a oni su stariji ljudi, kako da ih ne sluam kad si me ti uila: tko ne slua ljude, taj nije ovjek. Uvijek su se na slabijem kola lomila. Ali, i to u rei, svijet je pun Pilatovih sljedbenika. Ti isti ljudi iz Luana mogli su Pamuinu savjetovati ovim rijeima: ako je dijete istralo iz duana i uskoilo u kola, nije ono uzde dralo ni biem tuklo, niti je ono uprezalo konja u nova kola, nego je sve to inio Radovan Kablar iz Klokota; ti si, gazda Drago, bogat, a Vukovi je siromah, ne uini mu krivo, jer je suza siromahova teak grijeh i pred Bogom i pred ljudima. ovjek treba podupirati potlaenog siromaha, a ne svojim podupiranjem ohole ljude initi jo oholijima. Onoga dana kad se mali Vukovi, nakon tri i pol godine izbivanja pojavio u Kreevu, Josip je unji bio u svojoj sobi, u prvoj do ulaza s lijeve strane hodnika. Prozor joj je gledao na dolinu i suprotni brijeg, po kojemu je bukva i jasikovina oblaila pepeljavo proljetno lie popunjavajui zelen to su je za duge zime odravali samo otoii jela i omorika. Slabo je na daljinu vidio i pred tri godine, a sada vidi jo slabije. Kad se na njegovim vratima pojavio mladi, nazirao ga je kao kroz maglu. Mislei da ga uitelj prepoznaje, Vukovi je pozdravio, stao i nasmijeio se. (Na alost, uitelji slabo pamte svoje ake, samo aci pamte svoje uitelje, sve odreda, i loe i dobre. Uitelji se najtrajnije sjeaju uenika kojih se ne bi trebali sjeati, onih slabijih koji su im svojom tupoglavou zadavali mnogo briga ili su ih bezobratinama dovodili do oaja i inili im ivot gorkim a znanje mrskim. Oni dobri uenici, zbog kojih je vrijedilo biti uitelj, zbog kojih su i predavali vie nego su morali, i kojih su se stidjeli ako su kadgod ovla obavljali svoju dunost, oni se slijevaju jedan u drugoga, dobivaju jedno lice i jedno ime, zovu se vrijedni, pametni, obzirni, radini. Nema se vremena; dobro se lako zaboravlja, a ravo dugo pamti; pamet svijetom tiho tee, a glupost larma - i stotinu slinih opravdanja. A doista bi samo njih trebalo pamtiti, samo oni mogu opravdati ivot utroen u uiteljevanje). Vukovia je povrijedilo kad ga unji nije prepoznao ni na metar udaljenosti kad ga je upitao koji je on i to bi htio. Nije oekivao da e ga tako brzo zaboraviti, a on se njega sjeao svakog dana. Tek kad mu je kazao da je unuk pokojnog Potoara, unjiu je sijevnulo tko je pred njim. Da se ispria zbog zaboravljivosti, a dobrim je dijelom i istinu govorio, potapa ga po ramenima i ree da je mladi okrupnjao, promijenio se i u licu i u stasu. Eto, otiao je golobrad, a vratio se s briima. Draga majko, to je moje srce eljelo, to je moje srce dobilo: ja sam ponovo u Kreevu. Stanujem kod ujaka i pohaam kolu. Ujaci su me primili isto lijepo, i jedan i drugi ponudili su mi da kod njih stanujem, a ja sam, da ne bude jednom krivo, odluio da tjedan dana stanujem kod jednoga, a drugi tjedan kod drugoga.

Kad sam doao Jozi unjiu, iz svoje sam kese na njegov stol istresao dvije tisue i osam stotina groa. Rekao sam mu, ujae, ja bih bio donio jo dvjesta groa da se nije slomila ruda od kola Drage Pamuine, ali se slomi, on mi odnese sto groa, ja napustih slubu, i tako nisam mogao namiriti ravno tri tisue. Bio bih ja naao drugu slubu, mene su mnogi trgovci molili da kod njih doem, ali, budem li sluio jo dva mjeseca, primaknut u se granici od etrnaest godina, poslije koje neu moi biti primljen u red. Pa vas molim, rekoh ja unjiu, da me s ovoliko novca primite. A on onda pita otkuda meni toliki novac, da ga nisam pokrao. Nisam, ujae, rekao sam, sve sam to svojim trudom zaradio. Ako meni ne vjerujete, pitajte naeg Kreevljaka Ivana Andria (Paljoa), kad u Kreevo doe, kako sam ih zaraivao. On mije svjedok jer sam ih u njegovoj gvozdenoj krinji uvao. Svakog sam mjeseca donosio viak svoje zarade, on mi je otvarao krinju i ja sam novac pohranjivao u devet bijelih alica na kojima su naslikane unakrst poloene dvije borove granice. I pitali su Andria, a on im je odgovorio da je to istina. A za onih dvjesta groa do dvije tisue nitko i ne pita, svi kau, dosta je i ovo. A koliko sam se ja zbog toga srdio i alostio! Ti bi sigurno htjela znati to sada radim ? Uim. Ali to? Zaudit e se, hrvatski jezik najvie. Kad sam unjiu rekao da sam uz latinski i talijanski uio i panjolski i turski, on mije rekao, sinko, to ti je sve to trebalo i to si ti sam mogao nauiti. A jesi li uio hrvatski? Nisam, njega znam. Ma ne zna. I pokazao mi je pismo provincijalovo o tomu kakvi e ispiti ove godine biti za novake. U tom pismu pie i ovo: Budui smo mi Hrvati, za udo je to se meu nama nalaze neki koji ne znaju pisati svojim pismom na svom materinskom jeziku. Zato nareujem svim uiteljima da sv,oje uenike poduavaju itanju, pisanju i lijepom govorenju hrvatskog jezika, jer ako ih oni tomu ne naue, kad odu na kole u tuinu, tamo ih nitko nauiti nee. Zato dajem svakomu znati: niti e se mladii u redovnike oblaiti, niti aci na reenje slati, ako na ispitu ne dokau da su reeno pismo zvano bosanica i jezik hrvatski nauili. Obdan malo na njivi radim i uvam krave, a uveer doem u unjievu sobu, kleknem pred njega i on me ispituje to sam i kako sam nauio. Molim te, otii u it i neka ti dadu moju krtenicu, pa mi je poalji, trebat e mi kad budem pristupio ispitu. A ispiti su ove godine u Visovcu i odrat e se za vrijeme godinjeg sastanka uprave bosanske redodrave, pa e nas ispitivati sam provincijal i definitori. Veselim se odlasku na Visovac, gdje u, ako budem sretan na ispitu, provesti godinu dana kunje, a veselim se i to u na putu proi kroz Ramu i Oraac i vidjeti tebe, Draga moja, Voljena moja! Ako i nije mogao galopom i kasom, Vukovi je polagano, s noge na nogu, doao na rimsko uilite Ara Coelli, a potom godinu dana sluao graevinarstvo u Padovi, da bi i neto praktino znao raditi. Nakon studija pohaao je vjebe za predavaa filozofije, da bi protiv svoje volje, jer se htio odmah vratiti u Bosnu, bio poslan u Budim za nastavnika, pri emu je nemalo znaenje imalo njegovo poznavanje turskog jezika. Otiao je uz obeanje da e se nakon dvije godine, kad ispredaje jedan kolegij, ponovo vratiti u Rim i da e ponovo, u skladu s opim potrebama reda, biti razmatrana i njegova elja za povratkom kui. Kad je iz Budima doputovao, nakon tekih nagovaranja da odustane od svoje namjere, jer da je takav ovjek potrebniji svugdje prije nego u Bosni, ipak su mu odobrili da ode, uz napomenu da bude spreman da ga otuda pozovu u Rim i poalju na bilo koju stranu svijeta kad se ukae potreba. Na izlasku iz zgrade, poto su mu dopustili odlazak, dok se sputao dugim stubitem, njegov pratilac, neki otac Pavao, rodom iz Ravenne, koji je znao za njegovu

borbu, a nekoliko puta prisustvovao i razgovorima o njegovoj elji, zamolio ga je da bude iskren i da mu kae to ga vue u tu Bosnu. Bio je zateen. Kao dobru prijatelju, trebao mu je rei pravi razlog, ne ono to je javno govorio i to Pavao ve znade. A to da mu odgovori? Zar je mogue da je togod prikrio? Niega vie nema. Ili ima? I da li slinost imena ili slino pitanje, tek, prisjetio se onog pohoditelja Pavla iz Ravenne koji je trebao obii bosansku provinciju i o tomu podnijeti izvjee u Rimu, a na Visovac je doao u sijenju one godine kad je on tamo izdravao kunju. Koliko je god Visovac pitom komad zemlje na irokoj rijeci, kad su dani topli i lisnata zemlja, u proljee i ljeto, bliz i onima koji su na obalama i koji izdaleka dolaze, u zimi, kad pute do njega zaviju snjegovi, pritisne mraz i blato, a bura zapuhne, podigne valove i ne izlazi iz jablanovih kroanja, on je pusti otok nakraj svijeta, u ije itelje, premda su se sami odluili na samou, ulazi amotinja, i da ih izgubljenost u svijetu ne povezuje s onim koji nad svijetom stoji, ni zimsku no tu ne bi prenoili. A pohoditelj iz Ravenne tu je ve deset dana noivao. Na katu uske duguljaste kue, na kojemu su svi spavali. Na nj se penjalo drvenim ljestvama, koje bi se podigle i uvukle u kuu, kad bi se svi na kat ispeli, da nou ne bi doli razbojnici i nali stepenice po kojima e uljesti u njihov san. Sitna mjera opreza, ali dovoljno govori kako se tu ivjelo. Tih naivnih obrambenih rjeenja u graevinarstvu pohoditelj je vidio nekoliko. U iritovcima crkva svetog Petra ima mala vrata, mora se dobro sagnuti kad kroz njih ulazi, jer gornji prag i osrednjeg ovjeka tue po prsima. Vidi se da su nekada bila visoka kao i sva druga. Rekli su mu da su ih morali i sniziti i suziti, jer su se softe iz drnike kole navadile ovamo dolaziti u vrijeme bogosluenja i ujahivati u crkvu na konjima, tamo s njih sjahivati, timariti ih, zobiti i pojiti. Pitao je svakoga o svaemu i poneke odgovore biljeio u uski ali debeli svei s konim koricama koje su, kad bi ih sklopio i zasponio, sasvim zatiivale papir i sliile na malu torbu. I knjige je pregledavao. Toga dana dugo se zadrao na nekrologiju, knjizi umrlih, i dosta biljeaka iz nje crpao. Njih je desetak, aka i odraslih, stajalo ispod kue na suncu koje se ukazalo kad je bura rastjerala oblake. Znali su to je toga dana itao i zapisivao, pa su znali i to je u glavi pohoditeljevoj kad im je prilazio nekako uplaen i rastresen dok su mu zapui vitlali onih nekoliko bijelih dlaka na glavi. Uz ime mrtvih, u mrtvaru je biljeen njihov dan roenja, ako je bio poznat, i vrijeme smrti, takoer ako se tono znalo, a uz to i nain na koji je preminuo. Ravenjanina je, kako su poslije uli, ovo posljednje zanimalo. A tu su ubiljeeni ovakvi podaci: posjeen u bici kod Grahova, prostrijeljen prilikom opsade Nevena, umro u Lianima viajui kune bolesnike, prodan na galiju i tamo nestao, zaklan na spavanju u vlastitoj kui, ubijen iz puke dok je propovijedao blizu Zvonigrada, umlatio ga topuzom na pravdi Boga neki pijani aga iz Bogoina, nali ga zadavljena u ikoli nie Kljuia, rastrgao ga vuk, pao niz Ronjak kad je prelazio Krku i udavio se, na sudu u Livnu pred kadijom zadavljen utim rupcem, pozvan na gozbu i otrovan, srce ga izdalo dok ga je naib nevenski jahao uza stranu od Stinice do Pozdravljenja. Pa je li tu netko umirao naravnom smru? Jest. Te to su tako umirali vidio je Ravenjanin kako na krevetima lee zgreni, ubogi, osakaeni, zamrli i zabezeknuti. Lake bi mi se dalo plakati nego ovo opisivati, dodao je Ravenjanin na kraju svojih biljeaka i doao k njima. Oni su se skupili uokrug njega, a on je upitao: - to vas privlai da ivite u ovoj divljini? Pitanje je, samo drukije oblikovano, bilo isto ono kakvo e drugi Pavao iz Ravenne postaviti Vukoviu na stubitu Ara Coelli. I onda je nastao muk, i sada je Vukovi utio. Najednom je, istim onim glasom kojim je bilo odgovoreno pohoditelju na Visovcu, i isto

onako trljajui promrzle ruke i pokazujui na burno vrijeme, sam rekao: - Zrak, isti zrak. - isti zrak? - Jest. Ako te netko ne umlati, ne umre od kuge ili od gladi, doivjet e starost od sto godina. Zrak, nego to! Zato stranomu ovjeku, koji ga moe razumjeti ali i izrugati, priati tamo o nekim alicama sa dvije borove granice unakrst, o nekom napisu na bijelim lentama, o nekom najamniku koji ne bi trebao plaati kad se lomi ruda na gazdinim paradnim kolima? Te stvari, ako se ikad kazuju, kazuju se tek na kraju ivota. I onda samo bude li prilika i postie li se time kakva svrha. Neka oprosti Ravenjanin, ovjek ne treba izuvati obuu i svlaiti haljine sto milja prije nego doe na rijeku zaborava, jer gol i bos na trnovitu bespuu neusporedivo je ranjiviji nego da je odjeven i obuven. 4. Ali, uzalud ovjek uskrauje rije koja bi ga odvie razgolitila, uzalud svrh sebe oblai svakojake haljine s oitom namjerom da mu odjea govori to je i tko je, u nenadanoj prilici, ak i neizgovorena, prava rije, ona koja otkriva istinu, isplutat e iz mora drugih rijei. Odjea je i tijelu slabo pokrivalo: kroz nju se vidi da smo trbuasti kad imamo trbuh, i da smo vitki kad nam se rebra mogu prebrojiti ispod koe. Kako onda da pokrije ovjekov znaaj? Ta vrea je vrea, tvrdo tkanje od vune i kostrijeti, pa vjet ovjek, neka je samo prstom kucne, znade koje je ito u nju usuto. I oni koji su mnogo znaili i bili nadaleko uveni, a u ivotu su uinili neto ega se valja stidjeti i to nije u skladu sa slikom koju su u javnosti sami o sebi ostavili, kad prestaje nasilje njihova opsjenarstva, smru ili padom, postaju prozirni i ostaju goli. to goli? Postaju kosturi kroz ija se rebra i duplje nazire sve to im je bilo u lubanji i meu zdjelinim kostima. Dugi skuti ne pokrivaju krive noge ni svilene haljine sramotu, jer ovjekova usta nisu vrsto zakovana kutija u kojoj bi zabranjena rije amila i istrunula. tovie, najee su usta bez poklopca, pa to im odozgo u tjeme upadne kao u mlinski ko, to dolje u ustima jezik i zubi samelju, pa prospu po putu. Tako se, istina, melje svata i svijetom prosiplje kojeta, ali tko umije sluati tu meljavu i luiti brano od trica, taj e lako umijesiti lik javnih ljudi o kojima zubni mlini najee melju. Tako se i dogodilo da je Vukovi, ekajui na primanje, uo jo jednu priu o enu, pa kad ju je, kao dva poluprstena, sastavio s onom gostioniarevom o i!

enu njukalu, nainio se okvir iz koga se kao iz zaaranog ogledala pojavila Zenova slika. Na klupu za ekanje sjeli su prvi, ali su kratko vrijeme bili-sami. Jedan po jedan, i do osam sati bilo ih je vie od dvadesetorice. Neki su se poznavali, pitali za zdravlje, a poslije prepriavali to su uli i doivjeli. Grabovca i Vukovia niti je tko poznavao da ih to pita, niti su oni koga to pitali, utjeli su i drali se postrance. A kad bi togod meusobno i progovorili, rijei su izgovarali tiho jedan drugomu blizu uha. Tom su povuenou i tajnovitou privukli na sebe neugodnu panju. Srea pa se u neko doba na trgu iz pravca obale pojavi asnik mletakih plaenika iz kontingenta uvara gradskih zidina. Pred sobom je, drei ih ovla za miice, gurao dva otoka seljaka, koji su se, dok ih je on uutkivao, meusobno prepirali, izbacujui komade nedoreenih reenica iz kojih se moglo razumjeti da se ne slau oko nekog prvenstva i da o tomu presudu mora donijeti eno, na koga se plaenik pozivao prijetnjom: Vidjet e se u zapisniku. Oba su seljaka istih godina, istog uzrasta i nalik jedan na drugoga kao da su braa blizanci. Tu je slinost poticala ista odjea: crna kapica navrh tjemena, bijela lanena koulja i iroke hlae. A od odjee jo vie nain na koji ih je sunce ispeklo. Ruke, od vrha prstiju do ispod lakata, ono to ostaje golo kad se zavrnu rukavi, lice i vrat, doslovce su sasueni, onako kao kozovina nakon dva mjeseca dimljenja nad ognjitem. Ali, umjesto da boja ispeene koe bude bakrena, crna i masna, popepelila je, kao da su, crnei na suncu, pobjeljivali. Tu istu pepeljastu boju, za koju ne zna je li bjelina ili crnoa, poprimili su im i brci, ekinje i obrve. Samo su oi bile drukije. A prepirka im je, bez razgranienja koji to govori, ovako izgledala: ja sam ve pet puta bio, a misli da ja nisam, ma jesi bar jednom manje, to manje, vie, ako smo i po pet, na tebi je red, a zato ne bi bio na tebi, ja samo znam da mene ne ide, i ja samo znam da nije moj red. - Vidjet emo to pie - kae asnik i ugura ih na vrata Zenova glavnog stana, ali ne ode s njima uz stepenice gdje je rezidencija zapovjednika konjice, nego nekamo u dubinu dvorita. Valjda tamo gdje uvaju onu knjigu u kojoj je sve zapisano. Kad se pred mnotvom neto udno dogodi, uvijek se nae ovjek koji e to razjasniti. ini se da takav nikne samo zato to ima zajamene sluaoce. Ako je to istina, onda na zemlji istrunu mnogi proroci i propovjednici, ne objavivi svoja vienja samo zato to nisu imali sluateljstva. Ovaj to se ponudio da im ispria o emu se radi, ekao je na primanje kao i ostali. Nije se predstavio jer to nitko nije ni traio, samovoljno je uzeo rije i zadrao je jer su ostali jedva doekali da uju. Imao je isturene vilice i debele usne, a kad takvi priaju, uini se kao da neto slasno jedu. Oito, ena nije volio, pa mu se priom unaprijed sveti za ono to e mu konjanik, kako ga je s podsmijehom nazvao, uiniti kad se kod njega nae. Matina palaa obitelji eno nije nala mjesto na obalama Velikog kanala, na kojemu je svoje domove sagradio najvei dio mletakog plemstva. To bi mogao biti podatak o njenu zakanjelu usponu. Sagraena je na samom rubu lagune, izloena sjevernim vjetrovima, okruena neuglednim graanskim kuama i, premda je svega nekoliko trenutaka plovidbe udaljena od sredita grada, njenim se vlasnicima inila izvan svijeta. Nije gora od drugih, ali da je i tri puta bolja od svake, sasvim malo vrijedi kad joj proelje ne gleda na vodu po kojoj se u jednom danu provoza sve to u Veneciju doe i to u njoj ivi. Kad se Antonio eno odluio odvojiti od obitelji i zasnovati novo ognjite, slobodnih prostora na Velikom kanalu nije bilo i on se opredijeli za prostran komad zemlje na zapadnom izlazu kanala, koji je od vode dijelio panjolski prilaz i blok kua. Tako se bar centru svijeta pribliio kad nije mogao i ugaziti u njegovo sredite. Da neim nadomjesti tu manjkavost, kupio je sve raspoloivo zemljite, ogradio ga i zasadio ukrasnim grmljem i drveem, dobivi vrt nevien u

zaleu bilo koje palae koja svoje proelje izlae arenom svijetu na vodi Velikog kanala. A hoe li mu i graevina nadvisiti sve ostale, to tek treba vidjeti. Gradnja kue opustoi i duhovno i materijalno svakog gospodara i kad joj je jedina svrha da se u njoj stanuje. Kad se pak gradi da bi pokazala presti gospodarev, ne samo da ga zakida nego ga potpuno dokine i postaje istovjetna s njime. Tek tada se ne zna ni kad e joj se gradnja zavriti ni kakva e biti dogotovljena. Presti je, naime, u nadlenosti sree, a srea je varljiva. Nikad se ne moe znati koliko e ija prsa na kraju puta nositi lenta, lanaca i ordenja, ni koliko e ija kua, kad je dovre, imati stupova, vijenaca, grbova i reljefa. Znat e se, vjerojatno usporedo, kad se zavri i gradnja i gospodareva karijera. S druge strane, potivala se navada da svaki mletaki inovnik i starjeina pojedinih gradova u svom mandatu sagradi neto po emu e njegova vlast ostati trajno obiljeena. Nisu to neki zamani radovi od veeg javnog znaenja, takvi bi iziskivali mnogo napora i novca, bile su to spomenike gradnje: poploio bi se glavni trg, napravila fontana, luka dobila lukobran, iskopao se novi bunar, sagradio tornji sa satom koji otkucava ure. inovnika na gradnju nitko ne obvezuje, to je njegova privatna stvar za koju e mu drava odati dolinu zahvalnost, ali trokove nee snositi niti eli znati otkuda su namaknuti. inovnik ih moe nai u svom depu, a moe privoljeti graane da mu pomognu radom i novcem. Malo ih je plaalo iz svoje kese, svi su nali nain da privole graane na pomo. I nisu bili na teti. Uostalom, obiaj da se neto gradi i nastao je tako to je drava htjela da inovnik bude nagraen vie nego ga ona moe nagraivati. eno se odluio na spomenarski in u Splitu. Tu mu je sijelo i moe sam nadzirati poslove. A odluio se za popravak oronulog Cornerova bastiona jer je htio naglasiti svoju ratniku slubu i znaaj ulaganja u vojne objekte. Cornerov bastion nije stariji od sto godina, ali je i u tom kratkom vremenu silno ostario. Uzrok naglom starenju bio je kamen vaen u kamenolomu povie rnovnice. To je suri vapnenac, izbrazdan jedva zamjetljivim crvenim venama. Kad je vaen, klesan i ugraivan u oblogu, djelovao je stameno i lijepo. Crvene su brazde bile vre i tee za obradbu dlijetom od surog dijela kamena. A kad bi se blokovi ugradili, te su are stvarale dojam da je kamen na sastavcima zaljeven mjedom i da je itav bastion vie obloen metalom nego kamenom. Vrijeme je, meutim, pokazalo da rnovniki kamen sa crvenim rigama nije otporan ni na sunce ni na kiu, a najmanje na sol. Crveni su spojevi popucali i kamen se stao kriati na stotine kriki. Padale su niza zid i u temeljima stvarale hrpe krilja. U nastale rupe vjetar je unosio zemlju, sjemenje trava i drvea. Ponikla je kopriva, sljez i razorna turutva. Bilo je i divljih smokvica i crvenog trna. Sad je suncu, soli i vjetru pomoglo korijenje i do koju godinu sva e obloga biti oglodana, a potom e se bastionovo punjenje, zemlja i ljaka, uruiti i rasuti. Nije li pravo vrijeme da se bastion popravi i prozove Cornero-Zenov? Otoko stanovnitvo, po Zenovu sudu, nije nosilo teret rata ravan onomu to ga nose stanovnici kopnenog dijela zemlje, otkako je Otomanski imperij izgubio svaku silu na moru i ratne operacije bile preteno kopnene. Istina, i oni su sudjelovali u etovanju, i oni su plaali poveane ratne poreze i laama prebacivali trupe, ali njihovi domovi nisu bili izloeni razaranjima pa su bili u neizmjernoj prednosti pred svojim sunarodnjacima na kopnu. Tu su prednost morali platiti udjelom u javnim radovima. I eno je za graditelje Cornerova bastiona uzeo zidare iz Puia i Pranice, vine obradi i ugraivanju brakog kamena, a za dovoz, prema odreenom redu to ga je propisivao njegov nadstojnik radova (onaj asnik to je enu doveo dva zavaena ovjeka), zaduio je dvadesetak brodovlasnika iz Sutivana, Milne, Supetra i Postira. Dolazak Antonija ena za zapovjednika konjice pada u vrijeme kad i odlazak namjesnika Girolama Cornera pod opsjednuti Herceg-Novi. Cornero je so-

bom poveo najvei dio vojske i gotovo cjelokupnu flotu. Ona mu je trebala za prijevoz trupa, ona mu je dovozila hranu iz gradova june Italije, ona je straarila na Otrantskim vratima da se do Herceg-Novog ne bi probila turska flota. Zauzetost vojnog brodovlja i nedostatak trgovakih plovila pruio je enu izliku za mobilizaciju svih preostalih brodova. Mogao ih je upotrebljavati za to je htio, pa i za prijenos pote do Mletaka i natrag, ako je njegova galija Stella, brzi potanski brod, zauzeta nekim drugim poslom ili je, prenosei potu, bila ve na putu. Nekad je Stellu pstavljao u luci da eka hitnije poiljke, a na put je slao privatne brodove, neka polagano guraju do Mletaka s pismom koje nije hitno, a nekada je slao u june vode, pa su, ini se, privatni brodari prevozili i hitnu i neaurnu potu. Prilikom polaska na put, na njihove su brodove, kao pomo postojeoj posadi, ukrcavani i vojnici da budu straa, potari i veslai, ne bude li u jedrima povoljna vjetra, pa osim po sporosti, ta potanska veza po sigurnosti nije zaostajala za Stellom. Onaj ovjek debelih usana i isturene vilice to je slasno priao o Zenovoj kui, Cornerovu bastionu i brakim laarima, nije uspio zavriti, a dva se brodara, sad se ve znalo koja, vratie natmureni, utljivi i pomireni. Njihova speena lica, u ijem su bojenju sudjelovala tri elementa, sunce, sol i kamena praina, bila su ne samo siva od truda nego i plava od srdbe. asnik, njihov pratilac, iao je za njima smijeei se. ovjek koji je priao upita: - Onda, svaalice, to je u knjigama zapisano? Umjesto njih, odgovorio je asnik: - Oba su plovila po pet puta. - I to eno odlui: koji e danas ii? - Obojica. to? - Kad se nisu mogli nagoditi na komu je red, neka obojica idu odjednom! Drugi e se put lake dogovo riti. Kad se asnik udaljio, prialica se glasno nasmijao i uskliknuo: - Ej, to je vjetina! Po njegovu tumaenju, eno nije kaznio dva brodovlasnika nego je iz njihove svae izvukao nenadanu korist, oni su mu naletjeli kao trica na keca. Ti braki brodari to dovoze kamen i odmah iz Splita kreu na potansku rutu u Mletke, ne nose u glavni grad samo pisma. Jedan dio tereta istovare u splitskoj luci, a drugi, najbolji, pragove, ugaono kamenje, ljebove, balustrade, zadravaju na brodu i voze sve do pristanita na panjolskom prilazu, tu ih pred Zenovom novogradnjom istovare i onda odu predati pismo adresantu. - Tako se grade proelja na prsima i palaama rekao je ovjek komu je govor velik uitak i ne manja opasnost. Nitko nije prigovorio kad je sluga pozvao Vukovia prvoga da ue, on je prvi i po redu bio, ali bi ga eno prvog pozvao i da je posljednji doao na vrata, jer se znalo da ne potiva redoslijed niiji osim svoga. Kroz iroki hodnik doli su do kamenih stuba s izlizanim nogostupom, vidi se, gaze ih noge obuvene u obuu tvrdih potplata. Stubite se zavravalo na uskom podiju, popoenu samo sa dvije velike ploe. Jedna od njih zalazila je pod iroka vrata i sluila im kao prag. Ta je raskono ureena vrata otvorio straar, i Vukovi, a imun Grabovac za njim kao umanjena sjenka, ue u dvoranu za primanje posjetilaca. S kraja dvorane, podigavi se iz naslonjaa u elu velikog stola to je dvoranu presijecao nadvoje, prilazio im je Antonio eno, srdaan i nasmijan. Gospodstvo i sluba prijee ga da ih doeka raskriljenih ruku i da s njima izmijeni poljupce, ali odlunost koju je nosio u svom hodu i smijeak nalik na onaj to ga viamo na ljudima kad se nakon dugih godina ponovo susreu sa starim znancima, htjeli su rei da e i vrst stisak ruke znaiti isto kao kad bi se izljubili. Ako ne ba isto, jer gluma i spontanost ni kod najboljih glumaca nisu bez razlike, onda bar dovoljno da se potcrta kako je eljno oekivao svoje goste iz Rame. eno je ovjek srednjeg rasta, ivih, odsjenih kretuk.

nji, odjeven u dolamu od zelenog sukna sa irokim rukavima, obilnim naborima i skutima do zemlje. Opasan je konim pojasom sa mnotvom zlatnih koljkica koje su ukucane u kou, i s obrubima od zlatotkane vrpce. O tom pojasu visi crna sedefna torbica s lijeve i kratki bode s desne strane. Oko vrata nosi srebrn lanac, a na glavi plitku kapicu nataknutu na tjeme odozgor, pa kosa ispod nje viri i na elu i na zatiljku. Mogao je imati trideset, ali i pedeset godina. To je ona vrst lica koja brzo ostare, ve u tridesetoj, pa starjeti prestanu i zadre gotovo nepromijenjen izgled sve do ezdesete, kad naglo omrave, ublijede i oronu. Istina bi mogla biti negdje na sredini, da mu je bilo oko etrdeset. Znai, i dovoljno iskusan da se ima pouzdanja u njegovu zrelost, i dovoljno poletan da se od njega dozive iznenaenja. Vie nego godine, iskustvo i temperament, Vukovia je zabrinuo udan izraz Zenova lica, premda na njemu nije bilo niega udnog, osim prerane starosti koja ga je inila slinim kruhu peenu prije nego je nakvasan. Lice svakog ovjeka moe se prispodobiti izrazu neke ptice. Neki nalikuju na sokola, neki na sovuljagu, a neki na orla. Svako lice ima svoju pticu, i svaka ptica ima svoje lice. Za slinost ovjeka i ptice vana je svaka pojedinost, ali se najvanijim ini odnos u kojem se nalaze nos i oi. Iz tog odnosa, kao iz sraza kamena i eljeza, vrca spojna iskra svjetlosti. Neki je odnos nosa i oiju postojao i kod ena, mogao se tono opisati, ali se nije moglo pogoditi kojoj ptici odgovara. ini se, svim pticama skupa i nijednoj posebno. Njemu se nije moglo rei Ptico, znam ti perje, jer se boja ptijeg perja ne ita ni na repu ni na krilu, nego iz smjera u kojem nos zrak sijee i iz naina kojim oi svijet gledaju. Kod ena je izmeu nosa i oiju postojala trajna neusklaenost: koliko god se nos trudio da istri u susret, da se klanja, rukuje, prijateljski razgovara, obeava, nagrauje, toliko su oi bjeale nekamo unatrag i toj susretljivosti davale drugi smisao. Koji? Pa, kad bi Vukovi to znao, znao bi i u kakvom su odnosu nos i oi. Tada bi kao od ale za Zenovo lice naao prikladnu pticu. Moglo bi se rei: Znam te, ptico. I ne dati se iznenaditi. Svi zidovi velike dvorane u kojoj su razgovarali, izuzevi otvore za prozore i vrata, od poda do stropa obloeni su ormarima. U njima su mnogobrojne knjige, ukorieni spisi ili gomile uzicom povezanih papira. Dva sveska, uvezana u blijedu kou u kakvu se korice evanelistari, stajala su - jedan pred imunom, drugi pred Vukoviem. Ispod njih je nekoliko neispisanih listova ponuenih gostima da se njima poslue bude li im trabalo togod zabiljeiti. Odmah do bijelog papira nalazila se prekrasna tintarnica s perorezom i snopiem zailjenih pera. Isti pribor za pisanje, samo s perima na koje je navuena metalna cjevica da ih je lake drati meu prstima, stajao je i enu nadohvat ruke, ali se ni on, kao ni gosti, nije njime posluio. Obje su strane u pregovorima imale povjerenja u svoje pamenje. Ipak, najzanimljiviji predmet na stolu, a moda i u dvorani, bila je velika kona torba od telee koe obojene u crveno. Nalikovala je na dvije korice velike knjige, pa je, isto kao korice takvih knjiga, da se ne izlie, na rubovima zatiena metalnim bridom, a na uglovima srebrnim zakovicama sa estokrakim glavama Davidove zvijezde. Zatvarala se pozlaenim katancem, to ga je eno otvorio vrlo malim kljuiem koji mu lancem bijae vezan za depni sat. Taj mehanizam za otvaranje, koji je omalovaen nazivom lokot, s nutarnje strane morao je biti nekom oprugom spojen s napravom nalik na zvonce i sirenu. Jer, kad je eno zavrnuo kljuem i podigao poklopac ispod kojeg se pokazala unutranjost torbe s mnotvom malih i velikih pretinaca, dvoranom se razlegao krajnje neugodan zvuk, uestao kao jecanje i prodoran kao krik, zvuk koji je u kui ulo i nenaviklo uho, a budno, izvjebano, mnogo dalje, na dvoritu i ulici. imun je protrnuo, Vukovi pogledom ispitivao to to drei, a eno ih umirivao da se ne plae, to je

igraka. Iz jednog pretinca izvadio je primjerak istog onog pisma koje je bio poslao ramskim franjevcima i s kojim je, uivi ga u stelju sedla, Vukovi doao u Split. Sad se znalo: u crvenoj torbi pod kljuem sa zv.onom eno uva svoju korespondenciju. Kad je zatvorio poklopac i okrenuo klju, mehanizam je otkucao nekoliko njenih akorda, kao da nekomu svira uspavanku. Jo dok je sviralo, privukao je torbu sebi i na nju poloio oba lakta drei pismo u aci pred oima. S tom torbom pod lavljim apama, s vjenim smijekom, s licem nepoznate ptice, ovoga je puta nalikovao na sfingu koja pod ploom u postamentu uva skiriveno blago, tajne svoje korespondencije, u kojoj se nalazi mnogo vie od onoga to e s Vukoviem dogovoriti nego to e svom sugovorniku rei. 5. (Antonio eno Dravnoj inkviziciji u pismu iz Ostrovice od 25. svibnja 1687.) Ve su tri mjeseca otkako sam napustio Mletke, a jo se nijednom nisam javio asnom sudu. To je za mjesec dana prekoraenje vremena danog mi da preuzmem pijunsku mreu u Dalmaciji, da se uputim u poslove, upoznam suradnike, izvore obavijesti i predmete koje ste naveli u strogo povjerljivom naputku. Ispriavam se za prekoraenje, nisam prije mogao obaviti te opsene poslove. Ovo je zemlja izduena uz more, bez dobrih putova i brzih laa, a mrea uhoda, koju sam imao naslijediti od svog predasnika, nevrijedna spomena, bila je u tolikom neredu da je to premailo moja oekivanja. Glavna krivnja da je mrea olabavila i postala nedjelotvorna lei u pogrenom shvaanju upute tajnoj slubi da se novac tedi, "upute to ga je asna inkvizicija izdala svojim povjerenicima. To je moj predasnik doslovno shvatio, pa je uhode slabo plaao i time ih odbijao od sebe. Poznato je da je uhoda esto osoba i bez asti i bez ideala, osoba dvojna, pod stalnom prijetnjom da bude otkrivena, masakrirana i obeaena, i ako joj se rizik ne plaa, zato bi se izlagala tolikim opasnostima? A to sam ih zatekao na popisu i na rijeima vjerne da nam i dalje slue, to se nisu odvrgli i rasprili, moe se zahvaliti injenici da pijuni isto toliko strepe od onih za koje rade koliko i od onih koje pijuniraju. Svakoga od njih morao sam u etiri oka ohrabriti za daljnji posao, a ako FiQ

to nije mogue, onda pismeno. Za sve je to trebalo vremena i dovitljivosti, jer je asnom sudu poznato kako se na posao odvija ispod pet neprozirnih velova. Za ubrzanu cirkulaciju vijesti, oko ega su morale nastojati i velike i male uhode, trebalo je utroiti i mnogo novca. Bankar iz Zadra kod kojega, prema uputi asne inkvizicije, uzimam onoliko novca koliko trebam, ovih e vam dana, ako ve nije, poslati izvjetaj o svoti koju sam do sada utroio. Meni je ona poznata i bojim se da mi asni sud ne zamjeri kako je previsoka. Neto kota onoliko koliko kota i, ako e to imati, toliko mora i platiti. Ako si platio vie nego je cijena, onda je to rasipanje; ali je rasipanje i ako si platio neki kart upol cijene, jer je novac uzalud utroen im kupnjom nisi dobio ono to ti treba. Zato je moja deviza da se ratna ekonomija ne sastoji u krtarenju, makar ga zvali tednjom, nego u razumnom troenju novca. Htio bih uvjeriti asnu inkviziciju da troim novac na najbolji nain. Hrvati su rijetko surov i grabljiv narod, sumnjiave i nestalne udi. Njime se moe vladati, ili da mu se dijele velike nagrade koje bi zasiivale njegovu grabljivost, ili da se dri pod stegom, da se kanjava za svaku sitnicu. Stanje je naih financija takvo da nam ne doputa prvi oblik vladanja, a nae su snage male, pa kad bismo pokuali strogou i kaznama, izazvali bismo protiv sebe jaega. Zato je novac, utroen u tajnu slubu koja e vladi i asnoj inkviziciji pomoi da se upravlja ovim neobuzdanim narodom, najsvrsishodnije upotrijebljen novac. Nae je najubojitije oruje prijetvornost i neujna i nevidljiva osveta nad nepokornim pojedincima koji kolo vode. Zato nam ne preostaje drugo nego troiti novac na kupovanje dua i obavijesti kojima emo se razumno sluiti u svoju korist. Jo jednom molim asnu inkviziciju da mi oprosti prekoraenje vremena i novanih sredstava, a ja u se ve u slijedeem pismu potruditi da pokaem kako je to prekoraenje bilo za nae dobro. (Dravna inkvizicija svom povjereniku Antoniju enu u pismu od 2. lipnja 1687.) Ovaj je sud i do sada znao cijeniti svoje revne slubenike, a nastojat e da to i nadalje ini. Mi oinski savjetujemo svakoga od njih, pa i tebe, dragi sine, da tedite svaki novi, jer samo budale vjeruju da se rat dobiva na bojnom polju. Doista, svaka bitka, prije nego e se odigrati, kupljena je novcem. Dakako, i poraz se kupuje. Mi nikada neemo nama povjerljivu osobu upitati zato je potroio toliko i toliko, ako nam je kupio pobjedu, ak ako je i premaio doputeno. Ali emo ga upitati to uradi, sinko, ako je kupio poraz, ak i po desetorostruko nioj cijeni nego bi nas pobjeda stajala. Nadamo se da nas razumije. Oekujemo uskoro priliku da te za revnu slubu obilno nagradimo. Giovanni Marcello, inkvizitor Nicolo Soranco, inkvizitor (Antonio eno Dravnoj inkviziciji u pismu iz Posedarja od 10. lipnja 1687.) Na prvom mjestu naputka za rad u Dalmaciji to mi ga je asni sud uruio na polasku bili su kotarski serdari, i ja sam taj poredak prioritetnosti potivao. Usporedo sam obraivao svih pet serdara koje asni sud eli ispitati, ne samo da posao to prije zavrim, nego i da utvrdim koji je od njih petorice za nas trenutno najzanimljiviji i da pokuam ustanoviti njihove meusobne odnose, jer je za obavjetajca vanije kakvo je kolektivno raspoloenje nekog vodstva nego to koga pojedinano boli, kamo se okree i to bi htio. Toliko da asnom sudu poslui kao jamstvo uvjerljivosti onoga to u napisati, navodim da sam oko spomenutih serdara aktivirao stare dounike, ali, kako sam se bojao da su raskrinkani i da su se slizali sa serdarima, poslao sam pod razliitim izlikama na posao i druge, pa sada svakog serdara promatra i po

deset pari oiju, a nijedan par ne zna za drugi. Ne pouzdavajui se do kraja ni u tako dobivene podatke, i sam sam po vie dana bio u drutvu s tim ljudima, a u tri navrata iao s njima u ratni pohod, jednom do Bilaja, dva puta do Glamoa. Od pet kotarskih serdara, za nas su zanimljiva samo dvojica, Stojan Jankovi i Smoljan Smiljani. Zakrki serdar Matija Naki najmanje je trenutno opasan, a po mom sudu takav e do kraja ostati. To je nagao ovjek, brzo se raspaljuje i jo bre smiruje. U ljutnji skree u brk sve to je trijezan mislio. Kad se ocijeni ono to bijesan istrese, vidi se prostodunost toga ovjeka. On, doista, malo misli, pa nita opasno i ne moe smisliti. Omiljen je meu svojim ljudima, koji znaju njegovu ud, pa mu sve oprataju i ostaju odani, to vie to on malo to poduzima ako se oni s time ne slau. Takav kakav je, Naki nije ni prst odmakao ispred svoje druine koja je sva odreda seljaka. Oni do podne oru, a od podne idu u tunjavu i ljute se na nju jer im je omela oranje. Matija Naki, premda ne bi morao, i sam ore svoje njive (ja sam ga zatjecao kako brana i sije). To je ona vrst vojnika koja jo ne zna da vojnistvo nije samo obrana ognjita, ve i vrsta lagodna ivota s obilnim komadom vlasti. Kau da Naki od etrdeset dukata, koje mu dajemo mjeseno, trideset upotrijebi za kupovinu naboja i to dijeli svojim oraimaratnicima, i pria da te novce i dobiva za obranu Petrova polja, a ne za svoju kesu. ujem da ga stariji sin naziva budalom, kriom, jer kad bi ga Matija uo, zavrnuo bi mu vratom prije nego ga takav naslijedi. Bozo Miljkovi je mlad ovjek, svega mu je dvadeset i dvije godine. Na mjestu serdara Gornjih Kotara naslijedio je svoga strica imuna, iji je bio miljenik i uz koga je etovao od etrnaeste godine. On je zauzet brigom da bude dostojan striev nasljednik. Kao svaka promjena, i ta je izazvala protivljenje i slaganje. Unutar serdarije ima velikih otpora od ljudi ija je tjelesna mo na zalasku. On lijepo postupa s njima, ali su oni jo bezobrazniji. Ja sam ga savjetovao da ih se otrese i da na njihove poloaje dovede mlae i svoje ljude. Rekao je da e me posluati, i zamolio da mu budem pri ruci. Neu se uriti da ga oslobodim svih suparnika, jer, dokle god bude ovisan o meni, za asnu inkviziciju nee biti zanimljiv. imun Bartulai, vranski serdar, takva je budala da se uz njegovo ime ne moe postaviti pitanje je li ili nije zanimljiv, nego kako se naa vlada moe ogluiti o bezbroj upozorenja da je taj ovjek nedolina luda, i ostavljati ga na tom visokom poloaju. Ne, on niti zna, niti bi htio okrenuti drugim pravcem od ovoga kojim sada ide i kojemu moe zahvaliti da je jo serdar: ulizivati se naim inovnicima, podmiivati ih i dvoriti u svojoj kui i tako im drati zavezane jezike i ruke. To je jedini serdar ije sam darove morao primiti da u njega ne izazovem sumnju, i po onomu koliko meni daje, vidim koliko je davao drugima i emu zahvaljuje svoj poloaj. Vidio sam na ratnom pohodu kako se prema svom serdaru ophode Vranjanci: kao prema budali. A drukije ne bi mogli ni kad bi htjeli. Njega u zatitu uzima Smoljan Smiljani. Ali kakvu? Pustite ludonju na miru, kae Smoljan, a vi sluajte mene! Proirujui svoju vlast na vransko podruje, Smoljan je, vojniki gledano, najmoniji serdar. Naoj je vladi poznato da su Vranjanci nekoliko puta traili da im Smoljan bude serdar, a vlada se na te glasove uvijek ogluivala. Molim asnu inkviziciju da obavijesti nau vladu da e Bartulai biti serdar dokle to Smoljan bude htio. Ali, kad jednog dana Smoljan kae, ova nam budala smeta, Vranjanci e Bartulaia kamenjem kao ugavog psa zatui toliko ga mrze. Tako sam odvojio ono to za nas moe biti zanimljivo od onoga to zasad moemo gurnuti u stranu. Oekujem daljnje upute asnog suda. (Dravna inkvizicija svom povjereniku Antoniju enu u pismu od 18. lipnja 1687.) ini nam se da je na dragi sin stao na pravu stazu i nanjuio miris zvjerke koju treba slijediti. Zato mu IL

nareujemo da otvori zapeaene omotnice broj tri i etiri. U njima e poklonik nae pravinosti nai podatke koje smo do sada znali o Jankoviu i Srriiljaniu. Neka ih paljivo proui i jo paljivije s njima postupa. Oprez, sinko, u naem poslu nekada vie vrijedi nego obavljen posao: uz oprez, to nisi obavio danas, obavit e do nekoliko dana; ali to si obavio, pa se otkrilo da ti stoji iza toga, bolje da nisi nita uradio. Samo onaj ribar koji ne doputa da njegova sjenka pada po rijeci, ulovit e ribu; onaj koji se ne skriva, ija sjenka kao i jablanova premouje vodu, taj e ribe otjerati u dubinu. Oinski te savjetujui, elimo tvoju opreznost uiniti jo opreznijom, jer nijedno savrenstvo nije krajnji oblik savrenosti. Giovanni Marcello, inkvizitor Nicolo Soranso, inkvizitor (Antonio eno Dravnoj inkviziciji u pismu iz Novigrada od 30. lipnja 1687.) Proitao sam tajni dosje dvojice serdara i sjetio se pisma asne inkvizicije koje mi je. uputila dok sam djelovao na Peleponezu. Tamo je reeno da inkvizitor i njegovi pomagai ovjeka gledaju s lica, kao i drugi ljudi, ali ga vide s nalija. Kad se odluuju na udarac, nikad nee udariti sprijeda. Bolje da rtvu opine svojom panjom, da je uljuljaju i polagano navode da sama natri na rupu u kojoj e se udaviti, ili na bode koji e je, zato to se kretala natrake, s lea probosti. Na ovaj savjet, kad sam ga se sjetio, nadovezala se moja misao kako nijedan ovjek, vien ostraga, ne zavreuje divljenje koje mu se poklanja kad se gleda s lica. ini mi se da otuda izvire naa nadmo nad ljudima, ak i nad onima koji su, promatrani sprijeda, izrasli u gorostase, jer, gledani s nalija, manji su od patuljaka. Tu nadmo osjeam danas i prema Jankoviu i prema Smiljaniu. I to je najvea vrijednost tajnih spisa to sam ih o njima proitao. Javljam asnom sudu da se Stojanov dosje obogatio zanimljivim pismom. Pismo sam dobio od mog dounika koji se kree u Jankovievoj blizini zahvaljujui smrti starog sveenika, potpuno nepotkupljivog, koji je do sada itao i otpisivao svu Jankovievu potu na hrvatskom i talijanskom jeziku. Jankovi je nepismen i naao se u nevolji tko da mu proita pismo koje je dobio preko carske pote u Senju. Naletio je na mog ovjeka. On kae da mi nije mogao dostaviti pismo koje mu je Jankovi dao da proita, nego jedno drugo od nekoliko njih s istim potanskim peatom. Dakle, ovo nije ni prvo ni posljednje pismo koje je Jankovi dobio iz Bea. Upozorio sam moga ovjeka da bude oprezan, ali da svakako vidi to u tim pismima pie i od koga su. Meutim, on mi javlja da su pisma negdje skrivena i da njega Jankovi ne trai vie za pisara. On zasad ne zna tko mu to radi. Doznat e. Trebalo bi provjeriti tko je grof Ilijanovi. Nije li to izmiljena osoba? Iz pisma izdvajam dvije stvari: nazivanje Jankovia generalom i peati koji se ine pravi. Uhoda kae da se Jankovi tom naslovu slatko smijao, odbacujui ga od sebe, kakav sam ti ja general. A peate je uzeo meu prste i dugo ih zamiljen trljao, kao da ih provjerava jesu li pravi ili lani. Tako neuki primitivci u trenucima velikih odluka zazivaju tajne sile da ih posavjetuju to e i kuda e. (Matija Ilijanovi Stojanu Jankoviu u pismu iz Bea od 30. srpnja 1686.) Gospodine generale i moj najbolji prijatelju! Ne sumnjam da se Vaa Svjetlost ne bi sjeala teke sudbine plemenitake porodice Ilijanovia koji su bili grofovi od Gabele i vojvode Huma. Njihovo se gospodstvo prostiralo na svu hrvatsku Dalmaciju, pa je u njihovu posjedu bila i sva bogata i lijepa zadarska okolica, gdje vaa uzoritost danas ima zapovjednitvo nad tisuama Ilijanovievih vojnika. Od slavne porodice Ilijanovia, koja je stradala u turskim provalama,

ja sam jedini ivi potomak. A ni ja ne bih bio meu ivima da me iz turskog ropstva nije otkupila kua Habsburgovaca. Ali sada, kad je sklopljen savez izmeu Svetog Rimskog Carstva i Mletake Republike, pa zdruene snage biljee slavodobie jedno za drugim, i mojoj lozi sviu bolji dani, vrijeme kad e joj se povratiti sve to joj je s nepravom oduzeto. Zato vas molim, moj prijatelju i generale, da, vie nego ratne potrebe iziskuju, ne doputate svojim vojnicima da mrcvare moje jadne podanike, plijene njihovo dobro i njih same prodaju u ropstvo. Jer, kako sam ve rekao, ja u se u najskorije vrijeme vratiti u svoju domovinu i ustoliiti kao vlasnik zemlje koja mi legitimno pripada. Sauvate li moje kmetove na njihovim kuitima, ja Vam tu velikodunost nikada neu zaboraviti. Uinit u sve da se na Vas obilno izlije milost rimskog cara. Ako bi Vaa Svjetlost bila voljna, i prije nego se naemo pod slavolukom pobjede, u meuvremenu bismo se mogli vidjeti negdje na podruju Karlobaga i Brinja. Ostajem va najvei dunik. Grof Mutimir Matija Ilijanovi, vojvoda Huma i nasljednik itave hrvatske Dalmacije. (Dravna inkvizicija svom povjereniku Antoniju enu u pismu od 13. srpnja 1687.) Ako naem dragom sinu kaemo da nas je zaduio obavijeu kako se Stojan Jankovi dopisuje s Ilijanoviem, to nas je bacilo u velike brige, nae dijete moe znati koliko smo zadovoljni njegovim dosadanjim radom i koliko unaprijed od njega oekujemo. Na alost, Ilijanovi nije fantom. Postoji takva osoba koja se u Be doselila iz Dubrovnika i koja se zanosi ostvarenjem planova to ih je izloila u pismu. Ali, u krugu nekolicine njih, koji vre pritisak na dvor da s vojskom upadne u turske zemlje, Ilijanovi nije najglavniji, nego moda samo najgrlatiji, pa tri pred rudu. Taj krug ljudi, meu kojima je najvie Dubrovana, trai da vojska rimskog cara upadne u Bosnu i Hercegovinu i pripoji ih hrvatskom kraljevstvu, jer da je to uvijek bio hrvatski posjed. Molimo naeg sina predragoga da nam javi o emu je govorilo pismo koje je na uhoda itao Jankoviu, i tko ga je pisao, jer je propust naeg djeteta da je zaboravilo o tomu obavijestiti ovaj sud, zbog ega mu upuujemo oinski prijekor, uz savjet da to vie ne ini. Jer, tko nemarnou ili hotimice propusti obavijestiti ovaj sud o onomu to zna, a zakleo se da e to initi i uiva blagodati te zakletve, bit e opomenut, a proizie li iz toga teta, i strogo kanjen. Na sin dobro zna kako bi se nae srce rastuilo kad bi tu kaznu izvrilo, i kako bi bilo kivno na ruku koja pri izvrenju kazne ne bi zadrhtala. Podsjeamo te da Jankoviu, dokle god bude pod tvojom punom paskom, na svakom koraku iskazuje poast: pisma koja pie senatu, daj javno itati i u njima ga hvali na sva usta; u sporovima vojnim i imovinskim, a ujemo da su brojni, bili oni s harambaama ili s obinim vojnicima, budi na njegovoj strani, i kad nema pravo. To je korisno iz vie razloga: jedno, to ga tako pridobivamo ako je u dvojbama na koju e stranu, a drugo, mislei da nije pod paskom, ono to bi radio skriveno ispod pet velova, sakrit e samo pod jedan. A iza toga jednoga na sin sigurno ima oi koje za nj gledaju. Iako nije na prvom mjestu, slijedi najvanije: odmah, na osnovi podataka koje ima, onoga to si sam zapazio i onoga to ti u toku rada bude prispjelo, pristupi izradi odgovora na pitanje - da li je Jankovi linost koja bi u ovom trenutku promijenila smjer, i da li oko njega postoji raspoloenje da se smjer promijeni? Giovanni Marcello, inkvizitor Nicolo Soranso, inkvizitor

(Antonio eno Dravnoj inkviziciji u pismu iz Nadina od 17. srpnja 1687.) Iako sam vam brzopleto poslao samo staro Ilijanovievo pismo, a zaboravio javiti to u posljednjem pismu pie, nisam propustio poduzeti potrebne mjere da pratim to e se s porukom u tom pismu zbiti. Sada vam mogu javiti i tko pismo pie i to je unutra napisano i, najvanije, to je Jankovi uinio. Pismo je od Ilijanovia koji preuzima posredovanje izmeu Jankovia i nekog generala Gundulia. Ilijanovi pie da se Jankovi nou od etrnaestog na petnaesti srpnja nae u pustoj luci ispod starog grada Ljupa, da e tamo zatei usidrenu galiju, a na njoj reenog generala, o kojemu, osim da je visoki austrijski asnik, ne znam nita. Ja sam se uoi dana ugovorena za sastanak izmaknuo dalje od tih krajeva, u Ostrovicu i Skradin, ali sam petorici svojih ljudi naredio da s Jankovia ne skidaju oiju. Iz vlastitog iskustva znam kakav je to prepredenjak. etrnaestoga srpnja otiao je u Jovie. Tamo je harambaa Iveko Jovi slavio zaruke svoje keri sa raanakim vojvodom Lukom Martiniem. Do pola noi svi su se uzvanici izopijali, kao to redovito biva kod ovog naroda neumjerena u svaemu. Najednom je negdje ispod sela opalila puka, a Jankovi je, inilo se, mrtav pijan, rekao da je njemu dosta, da on ide povratiti, pa e negdje u slamu. Doista, na dvoritu je povraao, izbacio je dva kljua iz sebe, umio se na bunaru i, jo onako mokar, bacio konju u sedlo. Odjahao je u pravcu Ljupa. Kod ruevina staroga grada pred njeg je izjahao konjanik, pozdravili su se, sjahali i, vodei konje na povocu, obojica sili u luku. .Tamo ih je ekala galija na ijem se pramcu njihao zapaljen feral. S galije je siao krupan ovjek i na gatu se izljubio s dvojicom koje mu je donijela no. Razgovarali su na hrvatskom jeziku. General je govorio preglasno, a Jankovi ga je upozorio da govori tie, ovdje i no ima oi, a kamen ui. Zatim su stupili na galiju i tamo se zadrali vie od dva sata. Pred zoru je Jankovi doao u kuu Iveka Jovia, tamo se jo banilo, i glumio bunovna, tek probuena ovjeka. Bila je no bez mjeseine, uhoda se bojao primai jer bi mu iak s galije osvijetlio lice, taj se kod Iveka Jovia nije svraao, odjezdio je u no - i tako moji momci nisu ustanovili tko je bio ovjek koji je s Jankoviem posjetio galiju. Ako me predvianja ne varaju, to je morao biti Smoljan Smiljani. Moji su ljudi naizmjence, i kao da ga trae nekim poslom, dolazili kui Smiljanievoj i pitali njegovu enu Maricu gdje je Smoljan. Ona je svima odgovorila da je u Zadru, a njega u Zadru za ta tri dana nije bilo. Vi ete rei, ako je to bio Smoljan, to one veeri kad je galija zanoila u Ljupu nije bio na gozbi kod Iveka Jovia? Pa, ima tomu vie razloga, onoliko po koliko se osobina Smoljan razlikuje od Jankovia. Nama Jankovi vjeruje i ne vjeruje, voli nas i ne voli, onako i onoliko kako se i s koliko ljubavi najamnik odnosi prema svom poslodavcu, najamnik koji ne misli da je njegov poslodavac vjean i da je najbolji, nego da je u ovom trenutku podnoljiv, a kakav e biti sutra, kad se pojavi bolji, to e se sutra vidjeti, kad se, moda, ljubav i vjernost, kao voda u vino u Kani Galilejskoj, pretvori u mrnju i nevjeru. A Smoljan nas mrzi iz dna due i ne vjeruje nam onako kao to se ne vjeruje omrznutom. Slui nas samo zato to se ne moe osamostaliti. On ne bira gospodare, pa da kae, kod ovoga hou, kod ovoga neu, njemu je svaki gospodar sotona. On sluti da su nam poznati njegovi osjeaji i da ga zbog toga stavljamo na drugo mjesto, uvijek iza Jankovia - on do tog poretka ne dri, jer misli da je mjesto prvog sluge goTe od mjesta drugoga sluge. On odavna neto eka, to, ne zna - ali da se bilo to pojavi na obzorju, makar i ne bilo ono to godinama eka, on e mu poletjeti u naruje, u nadi da e ga taj osloboditi gadljivog osjeaja sluganstva. Zbog nabujale mrnje prema nama ima dojam da mu se ona na obrazima ita, i zato pred nama skriva i ono to se ne bi moralo skrivati - a

upravo ga to odaje. On nije kao Jankovi mogao riskirati da se ne povjeruje njegovu odlasku i povratku, on se puna dva dana krio negdje u umi, jer zna da e Jankoviu susret na galiji inkvizitori oprostiti ako za nj doznaju, ali njemu nee, jer Jankovi se moe sastati s Gunduliem, pa opet ne izdati, a sastane li se on, izdat e, jer je za izdaju spreman i prije nego se za izdaju ukae prilika. Gledajte i ovo: Jankovia opija vlastita slava, pohvale, odlija, darovi, zlatna pera i dolame od samura; on ne proputa bitku da se u njoj osobno ne bi istakao, i u prilikama kad njegovo junatvo ne rjeava ishod bitke; njemu pobjeda nije pobjeda kad nije dobivena njegovom zaslugom; on se bogati na sve naine, kupuje kue u Zadru, kupuje zemlju i mlinove, prisvaja najvei dio ratnog plijena, i tko mu to moe, nee on za nita ratovati; oko sebe je okupio skupinu ljudi koji ga u zboru i pojedinano hvale i stvaraju uvjerenje da je nezamjenljiv. Ne treba misliti da je Smoljan siromah, da ne prima ordenje i pohvale. On je od ujaka naslijedio veliko imanje u zemunikom polju, ali to imanje nije mnogo uveao. Ordenje koje se daje njegovu alaju rasporeuje pravino, da zadovolji svoje ljude, jer je najnagraeniji kad se oni osjeaju nagraeni. Desetinu ratnog plijena plati dravi od svog dijela, a od ljudi trai da mu to namire ime im to bude najlake. U bojevima ne izlae ni sebe ni svoje ljude smrtnim opasnostima; geslo mu je da se spaava onaj koji bjei, i da je glava uvijek prea od obraza. Ne trai od svojih ljudi da ga veliaju, trai da ga sluaju i potivaju. A guslare ne hrani da pjevaju o njemu nego o njegovim ujacima Iliji i Filipu, koji su mladi izginuli i ija je slava potpora njegovu ugledu. I na kraju, njegovo slizavanje sa svojim starjeinama i vojnicima, njegova politika meusobnog poravnavanja i njegovo stvaranje mita od umrlih haramija, nije nevina igra, to je najbolja priprema da nam okrene lea. I da samemo: Jankovi ima svoju cijenu i moe se kupiti kao svaki najamnik; Smiljani nee da bude najamnik, on nema cijene i ne moemo ga kupiti; prvi je opasan kad nemamo novca da platimo njegovu cijenu, a na pazaru se pojavi trgovac koji plaa i preko nas i preko onoga to on trai; a drugi je opasan im se pojavi netko, makar bio opsjenar, koji mu obea da najamnik nee biti. U ovom su se trenutku stekle okolnosti kad su obojica postali opasni, ako je taj Gunduli s jedne strane platean trgovac, a s druge opsjenar. (Dravna inkvizicija svom povjereniku Antoniju enu od 26. srpnja 1687.) Da se umnoi znanje naega sina, javljamo mu da je general Gunduli kolovoa skupine Dubrovana koja u Beu snuje da se ovaj rat pretvori u osloboenje svih Slavena od turskog jarma. Ako ba i nije kolovoa, jer nam se ini da to drutvo bezglavih sanjalica nema svoje glave, jedan je od onih to ih potiu i okupljaju. Snovi njegovi i njegovih istomiljenika ne zanimaju nas odve. Te snove ispod naeg nosa snivaju u Dubrovniku ve due vrijeme, uglavnom zaludu. Sada, kad je Cornero opsjeo Herceg-Novi i zaao im pod rep, snovi su im se pretvorili u grozomorna stanja. Otuda tolika povika i buncanje. General Gunduli velika im je nada, pa su ga pozvali da doe u Dubrovnik. Koliko on na taj put odlazi svojevoljno, koliko kao predvodnik skupine iz Bea, a koliko opet kao austrijski asnik, ne znamo tono. Jedno je sigurno, kad austrijska vlada ne bi bila suglasna s tim putom, on na nj ne bi iao. I to je ono to ovaj sud brine: na saveznik u ovom ratu provjerava koliko bi mu Dubrovani mogli pomoi da ostvari svoje osvajake planove. Nas ne brine da e on ispuniti njihova oekivanja, on za to ima manje razloga nego mi, jer bi mu velika hrvatska drava na ovom prostoru smetala vie nego nama, nego nas brine da on njihove elje

uklopi u svoje planove, da iskoristi snove hrvatskih sanjalica, i tako nas pretekne i prevari. Vjeto su ocijenili da bi takvu misiju Gunduli najbolje mogao obaviti. S jedne strane, on ima neokaljan glas patriota jer se takvim iskazuje, s druge, sin je pjesnika Ivana Gundulia koji je pjevao o slovinskom carstvu, pa se misli da je dio tih snova prenio i na sina. Moramo ti, sinko, uputiti jo jedan prijekor. Zato nam nisi javio kamo je otiao Gunduli poslije susreta s Jankoviem i Smiljaniem, kad zna od kakve je vanosti kuda je proao i s kim se sastao? Znamo da ti je teko, da su vremena prevrtljiva a ljudi neposluni, ali znamo i to da gradnja tvoje kue lijepo napreduje i da ne bi trebao pokazivati rastresenost mislei na ono to ti se u obitelji dogaa. Svjetovali bismo te, kad si se ve odluio da stupovi trijema budu od bijela uglaanog mramora, a ne mogu biti od jednog komada jer u brakom kamenolomu nema velikih dizalica, da komadi od kojih e stup biti napravljen budu od kamena iste boje. Neka se stupovi, iako sastavljeni od vie dijelova, doimlju monolitno. Kako je za ovjeka lijepo uti, gledaj ga, kao da je od kamena odvaljen, jo je ljepe to isto uti za kamenje na kojemu poiva proelje nae kue. Giovanni Marcello, inkvizitor Nicolo Soranso, inkvizitor (Antonio eno Dravnoj inkviziciji u pismu iz Sinja od 29. srpnja 1687.) mimohodu isticanjem zastave na drugi jarbol i topovskim hicem s pramca. Nai su bili iznenaeni, na pozdrav nisu ni uzvratili. Kad sam se vratio iz Nadina i kad su mi to saopili, u isto mi je vrijeme doao uhoda iz Kule Atlagia i javio da je sino kroz njegovo selo proao austrijski general preodjeven u seljaku odjeu s jo dva pratioca. Dao sam se u potjeru. Slijedio sam ga sve do Klisa, tragovi su mu posvuda, vidio se s mnogim poglavicama. U Klisu mi rekoe da je pred nekoliko sati kod Stobrea pristala galija i Gunduli se u nju ukrcao. Kakva drskost! Neka mi asna inkvizicija ne kae da sam ovo mogao sprijeiti. Da sam se s njim i susreo, to sam mu mogao? Nita, biti mu pratnja. Zar nam nije saveznik? Pokoran, oekujem savjete asnog suda. (Dravna inkvizicija svom povjereniku Antoniju enu u pismu od 6. kolovoza 1687.) Oekivao sam da e Gundulieva galija sutradan, zorom, kad lae obino kreu, poi na put i da e se oko podne svratiti u zadarsku luku i tu prenoiti, pa sam se drao dalje od grada, da se ne moram s njim susresti im stupi na obalu. Neka ga moji inovnici nagovore na dva dana odmora dok ja doem. Mislio sam ga gostiti, opiti i togod izmusti iz njega. Ali Gundulieva laa nije svraala, pozdravila je grad u Ne alosti se, sine! to da se ljutimo na Gundulia! On je vee zlo nanio onima koje je posjetio nego nama. Nama je samo dobro uinio. Zamisli da se nije pojavio, mi bismo jo oklijevali i oklijevajui doivjeli iznenaenje. On nas je podsjetio na nae geslo: ako se neto mora otpisati, najbolje odjednom, i glasno za gubitkom zaplakati; a ne gledati kako se neto samo od sebe udaljava i zbog toga uzdisati. Imali smo muke uvjeriti nau vladu u ispravnost odluke da Jankoviu i Smiljaniu zahvalimo na dugogodinjoj slubi, uza sve poasti koje smo im na odlasku duni, i uz obilne nagrade njihovim nasljednicima. Naa je vlada mislila da Gunduliev posjet ne bi trebalo precjenjivati, njegovo je slovinstvo napuhani mjehur. Zbog Gundulieva posjeta liiti se usluga dvojice serdara u trenutku kad su sve ratne operacije na njihovim leima, politiko je i vojno sljepilo koje e snano oslabiti nae partnerstvo sa savez. nikom sutra, kad se prema ratnom ulogu bude dijelio

plijen. Rekli smo naoj vladi, u redu, to to govorite jedna je strana, ona bolja. Ono drugo, to inkvizicija vidi, posve je drukije. I Jankovi i Smiljani, neto svojim zaslugama, neto naom potporom, prerasli su od vojnih zapovjednika u kondotijere. Svatko tko se u politiku razumije znade da je duevno stanje kondotijera sloeno, njihovi postupci nepredvidljivi, a narav promjenljiva. Kao plaenici, duni su se pokoravati civilnoj vladi, a kao voe su dorasli da zbace sa sebe tu vladu i postanu sami sebi gospodari. Samo iznimno skromni, tupi i nepokretni kondotijeri ne podlijeu toj kunji. Tko ima vojsku, imat e i vlast. Do prevrata dolazi i u sluaju kad su kondotijer i vlada pripadnici istog naroda, uz ispriku da je vlada nesposobna a kondotijer sposoban. A kad su kondotijer i njegova vojska od drugog naroda, isprika se i ne trai, ona se sama namee: zbacimo s lea tuina! Moda je Gunduli o ovom poduio Jankovia i Smiljania. Za nas je vrlo opasno na vrijeme ne shvatiti prijetnju koja vije iz te poduke. Neka nam vlada odgovori ime bi ona suzbila pobunu dvadeset tisua vojnika koje bi serdari za sobom mogli povesti! Kad smo uvjerili nau vladu, pouili smo je o njenim postupcima. Rekli smo, budite bez straha, mjesta dvojice serdara nee ostati prazna. Hrvati nisu ni prvi ni posljednji narod u kojih je obilje onih koji e sluiti strancu zapovijedajui svojima. Kad se ti novi uvode u dunost, da se pazi (Inkvizicija nee biti posljednja koja e o tomu voditi brigu): nitko se ne smije uzvisiti do voe, do kondotijera, ni jedan ni nekoliko njih, neka se biraju vie odane nego samosvojne i snane linosti, neka nam slue sive, neugledne osobe, male pameti i velike podlosti, koje se ne uzdaju uzdii, koje puu trbuhom i tre na koljenima - od njih neemo doekati da se uzvise i osamostale. A to da su malih moi, naknadit emo umnaajui ih - neka ih bude to vie i neka se meusobno upaju za nau milost. U naoj vladi sjede pametni ljudi, ini se da su nas shvatili. Dijete nae, sad imamo odrijeene ruke da izvrimo neujnu i nevidljivu osvetu nad dvojicom serdara. Na tebi je red, sinko, da nam javi kako emo to obaviti. Giovanni Marcello, inkvizitor Nicolo Soranso, inkvizitor (Antonio eno Dravnoj inkviziciji u pismu iz Splita od 15. kolovoza 1687.) Poznato mi je da asni sud svako odugovlaenje u izvravanju svojih odluka biljei kao propust. Isto tako znam da je i urba jedan od sedam smrtnih grijeha. To su razlozi to sam, pribran i smiren kao da je preda mnom godina dana, pristupio izradi prijedloga kako emo sveano otpratiti dvojicu serdara. Jednu po jednu razmotrit u svaku mogunost kojom se sluimo u slinim sluajevima. OTROV. Odmah po dolasku u Zadar stupio sam u dodir s lijenikom Mistochiellijem, koji je, kako sam iz spisa vidio, stari suradnik Inkvizicije. On mi je obeao pomo, napominjui da je takve stvari radio i do sada u zajednici s fizikom Bonafigliom, pa moli da tako i odsada bude. A za pokrie sebe i svog suradnika trai da mu se Inkvizicija u svakom sluaju obrati kratkim pismom i da mu poalje odgovarajuu tekuinu. Jer, kae, on ne eli odgovarati za djelotvornost napitka, on odgovara samo da e ga bolesnik popiti. A kako se kod njega ve nekoliko mjeseci lijei Smoljan Smiljani, a kura e jo dugo potrajati, jer su posrijedi nekakav nadim i grevi u elucu, nema muke da Smoljan umre naravnom smru i da ga, kao i njegova ujaka Filipa, sveano sahranimo u Svetoj Stoiji. Jankoviu, otkako mu je u sijenju umrla ena Antonija, kuha neka Soka Laki iz Karina, koju su Turci kao djevojicu uhvatili na gumnu i dali je za jabuku Mehmedu Atlagiu. Nju je, dok je s Atlagievim haremom bjeala iz Knina u Livno, negdje u blizini Vrljike odrobio Jankoviev alaj. Bio bi je vratio njenim roditeljima da ih je nala ive. Kad nije imala kamo, ostala je .75

s Jankoviem. Vrlo mu je privrena. Da njega otruje, posluala bi jedino Mehmeda Atlagia, za koga pria da joj je bio dobar i da joj je ao to su je oslobodili ropstva. A da joj tko od mojih ljudi kae da otruje Jankovia, ona bi mu to odmah rekla. Na ratnom pohodu Jankovi je oprezan, ne jede nita drugo nego to je u svojim bisagama ponio, pije vodu koju je sam na izvorima natoio u drvenu uturu. Kad jede s drutvom, grabi licom iz iste zdjele i pije iz istog vra. Ako se na trovanje ipak odluimo, trebat e kupiti nekoga iz njegove pratnje i dati mu otrov koji u malim koliinama brzo i razorno djeluje. DA JE SAM UZRONIK NEZGODE U KOJOJ POGIBA. Mo se najlake nametne kroz usta. Mi smo to znali, pa smo najvei dio pomoi to smo je povremeno davali ovom stanovnitvu slali preko Jankovia. Preko njega smo primali molbe, on je dijelio zaslune od nezaslunih, on je govorio koga treba pomoi, a koga kazniti. Stvarajui tako mo nad duama kroz eludac, on je stvorio i mnogo mrnje. Ima ljudi kojima se smrtno zamjerio i koje ne bi trebalo ni mnogo ohrabrivati ni mnogo plaati, dovoljno bi im bilo samo pruiti zgodnu priliku i preko stote osobe apnuti da e kazna biti samo koja godina tamnice. Vie takvih nalo bi se meu potpisnicima ovoga pisma za koje znade i naa vlada, ali, kako takve pritube na njene kondotijere pristiu odsvukud, ona ih neproitane do kraja baca u ko. Istina je da su neki od nas uskoili u Kotare kad je u Udbinu doao strogi nalog da se selimo, ali je istina i to da su mnogi od nas doli svojevoljno. IH prisiljeni na selidbu ili doli od svoje volje, svi smo ili u uvjerenju da emo biti lijepo doekani. Prije polaska na put, nae smo vrijednosti, vie od pet stotina reala u novcu i vreu punu srebrnih toka i igala, pohranili na tovarne konje Jankovia i Bartulaia, koji su nam jamili da e vrijednosti kod njih biti na sigurnom, ako za nama krene potjera. Nismo ni posumnjali da bi nam to mogli ne vratiti. A oni, prokleti bili, ne samo to nam to nisu vratili, nego su otjerali i svu nau stoku, sitnu i krupnu, i otrijebili nam sve to je bilo vrednije u prtljazi. Kad smo im rekli da nam vrate to je nae, odgovorili su da su oni sada nai gospodari, da emo odsle njih sluati. U narodu se pria da je Jankovi za na novac, i za novac to ga je dobio za prodaju naeg blaga, kupio kuu u Zadru od Cattarine, keri Grigorija Grizogona. Mi traimo pravdu! Zato vas molimo da Jankoviu, njegovoj brai i njegovoj opakoj druini stanete na kraj, jer emo biti prisiljeni uiniti neto protivno Bojoj volji i dudevoj vlasti: ili emo se vratiti na svoja stara ognjita ili emo sami dii ruke na nasilnika. DA POGINE NA MEGDANU ILI U BORBI. Otkako je vlada zabranila megdane kao tetan barbarski obiaj, jer se vrijednost voa mjerila po snazi miica, a ne po razumu, pa su vojsku vodile snane budale, a ne lukavi mudraci, taj obiaj obrauna meu vojskovoama potpuno je nestao. Kad bi se to danas i moglo prirediti, Jankovia na megdan nitko ne bi prisilio. Za njeg je budalasto da se pred dvije vojske mjeri s nekim snanim mamlazom. Ipak, svaku bitku prikazuje kao svoju osobnu pobjedu. To ga prisiljava da u toku okraja poduzima smione zalete, u kojima presudnu ulogu ne igra gola snaga ve ratna varka i drskost. To su riskantni pothvati. On ih smilja na licu mjesta, ovisno o terenu, rasporedu trupa, vremena, raspoloenju, i im ih je smislio, odmah ih izvodi, zadivljujue tono. ovjek mora imati sreu da u takvim prilikama ne pogrijei. On je ima. Ne to ne bi grijeio, nego to svaki promaaj u hodu ispravlja. Primijetio sam da tih pogreaka ima vie kad je ljut, da ih nespretno ispravlja, da pada u jarost i gotovo pobudali. Nije nemogue izabrati trenutak kad bi se raspalila njegova tatina, na to je osobito razdraljiv, i natjerati ga da donese odluku punu smrtnih opasnosti. On bi dokazao svoje junatvo, ali posljednji put. Mogli bismo ga sveano sahraniti, nitko ne bi pogodio da ispod alobnog ispra77

aja s procesijom i pozdravnim govorima lei naa neujna osveta. (Dravna inkvizicija svom povjereniku Antoniju enu u pismu od 20. kolovoza 1687.) Nae dijete zna da ovaj sud nerado uzima na se ono to je u Bojim rukama. Svaki put kad smo na ovakva djela nadahnuti, opredjeljujemo se za nain gdje se ne prolijeva krv, jer prolijevanje krvi ne prilii ovom sudu. A kad se mora i tog sredstva latiti, gleda da sjeivo ne bude u njegovoj ruci. To nas je, dragi sine, opredijelio za otrov Smiljaniu i pogibiju u borbi Jankoviu. Dva stupa od bijelog mramora koji dri trijem u proelju tvoje kue - lijepi su, ali e ova dva posla biti ljepi stupovi s kojih e se uzdizati tvoja karijera kad ih, kao neprolazne zasluge, ubiljeimo u nae knjige. Giovanni Marcello, inkvizitor Nicolo Soranso, inkvizitor 6. (Antonio eno Dravnoj inkviziciji u pismu iz Nadina od 18. srpnja 1687.) Na alost, potvrena je vijest da je bosanskim paom postao Mehmed Atlagi. Ispunila se elja svih vienijih Bosanaca koji svoj spas vide u ovom darovitom ovjeku. Vezirstvo je dobio bez ikakva mita i bez uobiajenog dara velikom veziru, koji je za njegova prethodnika iznosio nita manje nego pedeset tisua reala. A osloboen je dara to se obvezao za godinu dana carstvu povratiti sve izgubljene posjede du jadranske obale, primiriti kranske stanovnike, uvesti red na granici. Svu krivnju za dotadanje nemire u unutranjosti i gubitke na granicama pripisao je carskim namjesnicima, koji su iz Stambola dolazili u Bosnu ne poznajui ni zemlju ni njene obiaje. Oni su runo postupali s kranskim stanovnitvom, rekao je Atlagi na Visokoj Porti, umjesto da ga ostave ivjeti u okvirima starih pravica. Tako su ga otjerali od nas. Ti su prebjezi dananja mletaka vojska od koje trpimo mnogo zla. Otkako je s alajem od tisua Tatara siao u Knin, svakodnevno pie pisma malim i velikim glavarima. Imam kod sebe nekoliko njegovih pisama. Drugi adresat, izmijenjen poredak rijei, a smisao u svima isti. Oni su, dok ih Mleani nisu zavadili, ivjeli u slozi i blagostanju; sad je i malom djetetu jasno da je zavada koristila samo Mleanima, svima ostalima donijela je rane, bolesti i glad; neka se vrate svojim kuama i svi e im grijesi biti oproteni, svatko e posjedovati ono

to je i prije rata imao, a od ratnog plijena kod svakog e ostati ono to se kod njega zatekne. to mi moemo suprotstaviti Atlagiu? Vlastite plaenike vojske nemamo. To to je, niti e se boriti, niti bi njihovo rtvovanje imalo kakvu svrhu. Mogu mu se suprotstaviti samo oni kojima sada pie ljubezna pisma. Koliko moemo biti sigurni u taj vjerolomni narod? Malo i nimalo. Hrvati jesu krani, ali je njihovo kranstvo od posebne vrste, ono s muhamedanstvom nije nepomirljivo do te mjere da s njim ne bi moglo ivjeti u istoj dravnoj zajednici. Mi smo imali, i sada imamo, velikih muka kad nagovaramo narod da ustane i uskoi u nae krajeve. Vara se svaki onaj koji misli da su se oni digli u obranu kranske vjere. Uostalom, nisu ni trebali, jer im je nitko nije ni branio. Oni su ustali jer su nezasitno grabljivi. Htjeli su dobra svojih muhamedanskih gospodara, njihove dvore, konje, njive, odjeu. Briga njih za kranstvo! Ja oduvijek tvrdim, ovo je barbarski, pljakaki narod, surov i nepokoran. Poznato je da su hrvatski sveenici, koji se usuuju i kojima je doputeno bogosluenje u turskoj carevini, odreda franjevci. Ovamo, s ovu stranu granice, oni se prikazuju kao muenici, alje im se podrka i pomo, sluaju se njihova pisma i usmene jadikovke. Mi smo uvjerenja kako oni vrsto stoje na braniku katolianstva, a u isto nam je vrijeme misteriozno kako se, ako su progoni takvi, jo uvijek odravaju. Pripisujemo to kupovanju nekakvih povlastica. U tomu ima istine, ali nije itava. Istina je da su se oni privikli na zajedniki ivot s turskim vlastodrcima toliko da ih Turci dre za nekakvu sektu, koja, zaudo, jo uvijek odrava pokornost papi i silno ih udi zato se, kad su ve krani, ne podrede pravoslavnim vladikama i uivaju sve blagodati religije iji je starjeina ovjek po rangu ravan velikom veziru. Kakvi su katolici, takvi su i muslimani. Njih Osmanlije zovu balijama (neistima), jer dre da im je vjera upola kranska, upola muhamedanska. Mnogi roditelji svoju djecu krste kriomice a sunete javno, neka djeca budu i tamo i ovamo. Turska vlast to strogo zabranjuje, kanjava fratre i igoe roditelje, a roditelji ipak sabljom prisiljavaju sveenike da im nou krste djecu. Za Mehmeda Atlagia pria se da je balija, da su ga krstili u karinskom samostanu. Jest ili nije, tko bi to znao, ali je taj isti Atlagi dao lani poveu svotu novca ramskim fratrima da podignu zapaljeni samostan. A neki Halil Mati, graditelj drnike moeje, Atlagiev roak, na samrti je ostavio pet stotina reala visovakim fratrima da samostan s otoia prenesu u uvalu Kobljau, jer ih na otoiu uznemiravaju pustahije koje se prevoze preko rijeke. Nije li i graditelj drnike damije, iji je sin, kako ujem, gvardijan samostana u Rami, jedan od neistih dvovjeraca? U posjedu sam pisma to ga je Atlagi poslao visovakim fratrima. Trebali biste to proitati: on e im vratiti stara imanja i uveati ih novima, on e im obnoviti zapaljeni samostan, on e im nadoknaditi svu tetu koju su u ratu imali, a sve uz poziv na staro prijateljstvo i kumstvo. Zato Hrvati ne bi vjerovali tim obeanjima? Sada, u petoj godini ratovanja, kad je bjelodano da se od velikih nada koje su u nas polagali nijedna nije ispunila? Mi ih ostavljamo u popaljenim selima, bez orne stoke koja je pojedena, bez ita i krova nad glavom. Oni roenu djecu prodaju u ropstvo, jednoga od petero, da bi mogli prezimiti. esto na sebi nemaju nita osim komada sukna preko golog tijela. Ako su mladi, javljaju se u etu i etuju, starci, ene, djeca rtve su zime, gladi i ovjekove zloe. Mi smo uinili malo da im olakamo ivot. Ne kaem, moda, u uzbuenju koje u svakom ovjeku budi vizija golemog neuspjeha, i kaem koju preteku, neumjesnu rije. Priznajem, prvi put piem Dravnoj inkviziciji neumjereno i nesreeno. Neka sve to ide na moju duu, ali ne doputam da mi se kae kako u ovom kritinom trenutku omalovaavam hrvatsko osjeanje katolianstva, kako u njemu ne nalazim nikakvo jamstvo njihove lojalnosti. Ne znam i ne tie me se, a nije za ovu priliku ni nuno, koliko je ono pravovjerno, samo tvrdim da nam ono ne moe biti 6 Put bez sna 81

oslonac. Strpat e svoje stvari u torbu i otii Atlagiu na poklon. ujem kako mi asni sud odgovara: nevjerojatno. A zato nevjerojatno? Zar nisu oevi naih dananjih serdara, kapetana i harambaa, bile one zloglasne akindije koje su pretravale i pustoile nae posjede bez grinje savjesti to kao krani ubijaju krane. Zar nije djed Smoljana Smiljania bio prijatelj i vojnik oca Mustajbega Likog, a Jankoviev otac Hasanage Kune? Zar nisu njihovi oevi i djedovi bili nai najvei zatornici? Zato da im djeca i unuci to ne budu pod vodstvom Mehmeda Atlagia, za koga dre da je dobar ovjek, hoe rei na ovjek? Ne dogodi li se neto to e onemoguiti Atlagia, predviam potpuno rasulo kad se paa pokrene iz Knina. Slutim to e se dogoditi: ni jedan od glavara nee se sada pridruiti Atlagiu, vjerojatno kao mudar ovjek on to od njih i ne trai, ali, kad on iz Knina u nekoliko kolona krene prema moru svi glavari koji ga posluaju ostat e kod svojih kua i Atlagi e bez muke doi pred vrata primorskih gradova. Bit emo opet stjerani u more. Sto je naina da se onemogui Mehmed Atlagi. Molim Dravnu inkviziciju da od njih sto nae jedan koji e ga zbrisati s lica zemlje. (Dravna inkvizicija svom povjereniku Antoniju enu u pismu od 2. kolovoza 1687.) bude obeao. Nagradu mu ne daj prije nego ti doe s obavljenim poslom, a pri nagraivanju bolje je da bude umjeren nego rastroan, jer ako ih nauimo na visoke nagrade, odnijet e nam mnogo novca. Dok ti bude nastojao da ga ukloni, ni mi, ni bilo tko drugi koji nam je do sada pomagao, neemo mirovati. Pa, ili ga ubili ili ga prisilili da tri velikom veziru u Ugarsku, ega se on najvie boji jer ratuje u tuini dok mu vlastita kua gori, ili na ovaj ili na onaj nain, skinut emo ga s vrata, a bude li sree, i s vlastitih nogu. Od sto klijeta koja oko njega steemo, jedna e mu prerezati grkljan. Giovanni Marcello, inkvizitor Nicolo Soranso, inkvizitor (Antonio eno Dravnoj inkviziciji u pismu iz Splita od 17. kolovoza 1687.) Trovanje Mehmeda Atlagia, ako dobro vidim, bit e vrlo teko izvesti. Nema povjerljive osobe koja bi se toga dragovoljno prihvatila. Da nekoga ucijenim zasad ne vidim koga. Tvoje pismo, sine na, o tetama koje bi nam mogao nanijeti Mehmed Atlagi, duboko nas je potreslo. Mi u cijelosti dijelimo tvoje misli o Atlagiu i o tom vjerolomnom narodu. Zato je trenutak da ujedinimo sve svoje duhovne i materijalne snage i da smaknemo tog opasnog ovjeka. Tebi aljemo otrov da ga upotrijebi onako kako je opisano u pismu koje je spakirano zajedno s njim. Nai e ovjeka koji e to uraditi vrlo oprezno. Ti nai nain kako e ga prisiliti da i napravi ono to

7. (Antonio eno Senatu i Dravnoj inkviziciji u pismu iz Splita od 20. kolovoza 1687.) Htio sam ovo pismo zapoeti ovako: Na moj poziv iz Rame je doao, ali sam se sjetio da ne bi bilo nita netonije nego taj posjet smatrati sastankom koji sam samo ja htio. Jo prije nego sam ih pozvao, bit e negdje polovicom lipnja, meni su neke uhode doapnule da bi se oni iz Rame odzvali, i sada ne mogu rei jesam li ja pozvao Vukovia k sebi ili je on traio da ga pozovem. to je, dodue, svejedno za ono to emo nas dva dogovoriti, ali nije kad se eli znati kakve se stvari danas u Bosni zbivaju. U posljednjih nekoliko godina turska drava izgubila je prostrana podruja na svim graninim dijelovima. Plima koja je nekada potapala Panoniju povukla se, i za sobom u Bosnu, gdje se jo kako-tako dri, doplavila mnoge gnjevne age i begove, inovnike i oerupanu vojsku. Oni su izgubili svoje posjede, kue i ukuane, a nerijetko i duu. Jedino ega su imali u bisagama preko mjere jest mrnja na krane, esto na obine seljake i obane, jer su oni vie nego vojske susjednih drava krivi to su postali beskunici i potucala. Gnjev koji je u njima otada buknuo naao je oduak kad su doli u Bosnu na tamonjim, ni krivim ni dunim, kranima. Ovi prebjezi potiu domae pustahije i propalice vezane uz vlast da, dok je vrijeme, ibama krote svoje krane: takvi su njih otjerali s kuita, takvi e i bosansko plemstvo otjerati. Nekoliko ljudi, kakav je i Mehmed Atlagi, uviaju da je ovo ubilaka rabota. Srea naa pa ih je malo. A treba priznati, takvih se u slinim prilikama ni drugdje ne bi mnogo nalo. Ljudi u pravilu ne znaju ni gubiti ni dobivati, i u jednom i u drugom sluaju gube prisebnost: kad uspijevaju, onda u pijanstvu od uspjeha; kad gube, onda u okrutnoj bezglavosti. Osim izbjeglica, u Bosni su digli glave svi oni anonimni nosioci reima koji u mirnim vremenima ute u zapeku i primaju svoj dio kolaa za nekakve zasluge, vojniku mirovinu, posjed, duan ili radionicu na dobru poloaju, ili obino priznanje taj je taj jer je taj s nedokuivim smislom. Ukratko, pasmina ljudi koju oko sebe okuplja svaki reim. Ili se oni na njega lijepe vie nego to bi ih on oko sebe okupljao - to je svejedno. Glavno da ih ima to vie uza se. Istina, oni taj reim kompromitiraju i svojim zaslugama i naplatom tih zasluga, jer ljudi ne vole vlast koja je svijet podijelila na zaslune i nezaslune. Ali su oni i pijedestal na kojemu ta vlast poiva. Vlast je njihov dirigent, a oni su orkestar i, kad je sree, oni lijepo otpjevaju i nadaleko razbubnjaju svaku skladateljevu ariju. To je tako kad vlast vlada, ali kad se vlast uplai pa vie ne zna ponuditi skladbu, nego, mucava, mlatara rukama bez pravila, onda orkestar zapjeva svoju vlastitu pjesmu, pripremljenu za tu nezgodu. Iz sto grla sto pjesama: mi smo pozvani da uspostavimo red, mi uvamo ovu dravu. Kad se ta pjesma pjeva, ili je vlast onemoala, posenilila, smrtno ranjena i, nemajui u sebi snagu da vlada, eli reprizu potresa koji su je doveli na kormilo, ili umire sama u sebi kao u bunilu, pa orkestar, osjetljiv na gubitak svojih prava, eli da je probudi, obnovi ili zamijeni. to god da jest, takve pjesme upozoravaju. Taj je orkestar danas najnemirniji dio bosanskog stanovnitva, on divlja, i vlast vie ne zna to da s njime radi, ili da ga pusti divljati, ili da ga ukroti: ako mu dopusti divljanje, on e dravu iznutra rastoiti jer e zakrviti kua na kuu, ovjek na ovjeka; ako ga pone krotiti, okrenut e se protiv nje i tek onda do kraja podivljati. et;

I prebjezi i orkestar nama ine velike usluge. Da bi te usluge potrajale, njihov bijes treba pothranjivati. A nita mu nije hranjivije nego nai upadi duboko u Bosnu. To je razlog to sam Vukovia pozvao k sebi. Zasad ne ulazim u to to je njega vuklo k meni, ali da ne bude iznenaenja, odmah u kazati, nas jednoga drugomu ne privlai ista stvar. S njim sam se dogovorio da odmah sutradan poslije naeg razgovora (to je dananji dan) krene sam u Ramu i pripremi narod za na dolazak. Mladi koga je sobom doveo, ostat e uza me. On e nam biti vodi do Rame. Dao sam Vukoviu na lijep nain znati - i talac ija e sudbina ovisiti 0 Vukovievoj vjernosti. Vukovi je preda mnom poduio momka, koji je krotak i prostoduan, da se od mene ne smije odvajati sve dok se nas trojica ponovo ne naemo oi u oi, u Rami ili negdje drugdje. Pitao sam Vukovia je li siguran da e nam se narod pridruiti kad se u Rami pojavimo s vojskom koja e brojnou ulijevati povjerenje. Odgovorio je da hoe. A otkuda zna? Da su prebjezi i stupovi vlasti unijeli nemir meu ljude, pa na ispovijedi uz grijehe ispovijedaju i strahove i elju da se bjei iz ovog lonca dok se nije zapalio. Pored toliko propalih veliina, alajbegova to ne dogurae ni do eto voe, i budala iji se snovi skrhae na zubu stvarnosti, ono nekoliko ljudi s kranske i turske strane to trae podnoljivost i pratanje, potpuno su nemoni jer su pretvoreni u lude izvan vremena i prostora. Sklon sam vjerovati Vukoviu da e narod s nama krenuti. Bude li meu njima netko tko bi zdvajao, kad mi upadnemo u Ramu 1 popalimo sve to je tursko, konano e se odluiti, jer iza naeg odlaska tamo ni za maku kransku nee biti mjesta. Vukovi me pita kamo namjeravam smjestiti izbjeglice i, ne doputajui mi da ita kaem, podastire mi svoju elju, vjerojatno kao uvjet da se pokrene iz Rame: njemu se svidjela Cetina, ta pusta plodna zemlja bila bi dobra zamjena za onu to e je izgubiti. Rekao sam, moe, ali onaj koji je dobije, morat e je i braniti. Da je ne treba orati plugom i braniti jataganom, ne bi je tri godine ostavljali nenaseljenu ljudi uz more. Sloio se sa mnom. Moda, rekao sam, ali je neete obraniti i obraditi bez sedam tisua ljudi, meu kojima e biti tisuu vojnika i dvjesta konjanika na dobrim konjima. Moe li se toliko ljudi u Rami nai? Bio je iskren, ne moe. Ali moe u susjednim krajevima, Kupresu, Skoplju i Doljanima. Dogovorili smo se da i u ta tri kraja narod bude pripravan na seobu. Moj je dojam da je Vukovi zadovoljan onim o emu smo se dogovorili, ali i da je zabrinut obvezama koje je na sebe preuzeo. Kad je razgovor svrio, momak to je s njim bio a od naeg razgovora nije razumio nita, upitao ga je o emu smo razgovarali. Vukovi je mislio da ja hrvatski ni toliko ne razumijem, pa mu je rekao: Ne pitaj, imune, sve u ti poslije rei. A sad se molimo Bogu da ovim dogovorom nismo dogovorili svoju propast. Ne budimo lakovjerni, ova briga ne sadrava u sebi samo uobiajeni strah od rizika, u njoj je sadrana i velika koliina nepovjerenja prema nama. Ovaj mi pohod prua priliku da zavrim posao s Mehmedom Atlagiem. Do sada nisam mogao nai povjerljivu osobu. Bilo ih je smjelih i od povjerenja, ali su im planovi bili zamreni. Koliko su god oni, primamljeni dobrom nagradom, vjerovali u njihovu ostvarljivost, toliko ja nisam. I taman kad sam bio pred odlukom da jednom od njih povjerim boicu, u razgovoru s uhodom o Rami i njenim sveenicima doznadoh da tamo ivi neki fratar Stjepan, koji je Atlagiev roak i koji, kad god zaeli, moe doi u Atlagievu kuu. Vukovia sam pitao je li to istina, i da nam otuda ne bi dola kakva opasnost, mislei da bi taj Stjepan mogao dojaviti Atlagiu na upad. On mi ree da otuda ne moe doi nikakvo iznenaenje: ako je taj fratar kadgod iao Atlagiu, radio je to samo u dogovoru s braom, to je Atlagi znao, pa ga je i potivao kao predstavnika ramskih fratara, posve sluajno i svog roaka. Rekao sam Vukoviu da se poslije dva sata navrati

ponovo k meni, da u mu dati paketi koji e zajedno sa Stjepanom otvoriti onoga dana kad mi doemo u Ramu, ne prije, i da za sadraj tog paketa mogu znati samo on i taj Stjepan, i jo samo zemlja na kojoj e ga otvoriti. Nita vie, unutra je uputa kako e obaviti sitan posao prije nego dou u Cetinu. A nita vie ni Dravnoj inkviziciji o tom planu neu rei. Vau preporuku da o svakoj osobi, koja e igrati ili ve igra neku ulogu u javnom ivotu, poaljem iscrpno ispunjen upitnik, ne mogu odmah izvriti i to se tie Pavla Vukovia, jer je ovo malo podataka to ih o njemu imam nedovoljno za tako temeljan dokument. Skupljanje podataka o njemu je u toku, s vie strana, pa vjerujem, dok se on spusti u Cetinu, da ete dobiti njegov upitnik,sa svim podacima to ih dounici budu poslali. 8. Sa Zenovom plaenom konjicom, koja se sastojala od tri eskadrona od po stotinu vojnika, Grabovac je iz Splita poao ranom zorom. U Sinju ih je doekao Stojan Jankovi sa Smoljanom Smiljaniem i Bozom Miljkoviem, koji su sobom vodili dvije i pol tisue pjeaka i jednu konjanika, pa je Zenova vojska, kad se u podne dvadeset prvoga kolovoza prebrojavala na sjenokoama uz Cetinu, s desne strane mosta u Hanu, brojala neto manje od etiri tisue ljudi, boraca, neto vie ako joj se pribroje i neborci kojih je u ovom pohodu bilo neobino mnogo, jer se pronio glas da se ide tamo gdje se nikad nije stizalo, tamo gdje su ambari puni, krinje neispranjene, a torovi tijesni. Grabovac se i na putu i u logoru nalazio u Zenovoj blizini. Nije bio sam, s njim je u grupi bilo jo njih dvadesetak, razliitih godina i nejednakih fizionomija, mlaih od Grabovca i staraca to su prevalili ezdesetu; bilo je sabranih ljudi, malorjeivih, obzirnih i uz njih budalastih brbljavaca i razmetljivih hvalia. aroliko drutvo bez jednoobrazne odjee i vrste discipline, hrpa ratimanih osobenjaka. Sudei po tomu to je imuna dovelo ovamo, i oni su morali biti nekakvi vodii. I bili su, ali ne za putove. Svi su oni znali neto ili nekoga i svojim znanjem usluivali ena kad bi mu togod zatrebalo. Naizgled su morali biti svakakvi, jer nisu birani ni po stasu ni po ljepoti, nego da li to znaju i umiju, i da li su to enu pripravni dati. S trojicom vojvoda oko sebe eno je ispod stare vrbe zasjeo na travnato zemljite koje se sputalo od vrha spruda prema koritu rijeke. Odluivali su to

uiniti s malim teritorijalnim jedinicama koje bi mogli susresti na putu, ili koje bi mogle same, zapazivi ih, istrati na ogled iz dva vea usputna mjesta, Livna i Duvna. Da li da s njima stupe u borbu, vrlo izvjesnu, jer im te male snage ne mogu mnogo nauditi, ili se skrivati, izbjegavati ih i omoguiti sebi laki povratak kui? I dogovorili su se da e putovati samo nou, danju e danovati negdje u skrovitom; ako ih netko napadne, na njeg e uputiti samo manji odred, neka neprijatelja odbije dok glavnina proe, a poslije neka se i sam skriveno povue i pridrui glavnoj koloni. Ostalo je da rijee kojim e putem krenuti i kojim upasti u Ramu. Do Duvna nisu trebali usluge Zenovih mozgova, znaju svako selo, svaku planinu i svaku vodu. Ali odatle nastaju tekoe. Serdari su tim pravcem putovali samo jednom, i taj put nou pa se malo ega sjeaju. Padala je kia, oblaci se spustili nisko, a oni potpuno predani u ruke vodia, dvojice iskusnih Kupreaka. Samo se ne uzdaju nou voditi vojsku putem koji vijuga golim strminama, prelazi doline i potoke, penje se u klance. Pozvali su imuna Grabovca da se s njim dogovore. On je doao i stao pred njih, tri koraka nie k rijeci. Glava mu se izravnala s njihovima, oi s oima. Da Treho nije odluio graditi novi zahod, ove ljude, na koje se jedni groze a drugi im pjesme pjevaju, nikada ne bi vidio, ni njih ni njihove pute. Pa bi li volio da nije vidio crnu jamu zavijanu ljivinim laticama? Tko zna, on ne zna. Sa ovjekom je tako: u miru, uz pun lonac i istu postelju, u danima slinim jedan drugomu, osjea da gnjili, propada nizata i tada ezne za burnim doivljajima, ljubovanjem i ratovanjem; a kad je svega toga preko grla, kad je jedan dan vatreniji od sto drugih, kad novine pljute sa svih strana i srce jedva podnosi uzbuenja, prieljkuje miran zakutak gdje vjetrovi pusu a ne stude, gdje sunce grije a ne pee. Grabovcu se ovdje, pod vrbom kod Hana, inilo da je ivot lijep i tamo i ovamo, i kad neprogonjen ivi u pitomoj Rami i kad se progonjen drui s ovim jakim ljudima. Onaj do vrbe, Bozo Miljkovi, nije mnogo stariji od njega. Rumena izbrijana lica, velike glave i irokih ramena, ovjek za iju ljepotu kau cakli se kao zrela jabuka, za snagu da je nabijen kao puka, a za narav zrno iz puke, to e rei da okida tamo gdje ga usmjere, bez obzira hoe li mu glava udariti u travnatu ledinu ili o nazubljenu stijenu. Do njega je Stojan Jankovi, srednjih godina, duguljasta speena lica s jakim kostima i dubokim borama uz krajeve usta. Sijeda mu je i kosa u zaliscima i brada, dva dana nebrijana, ali mu je brk, udnovato, crn i sjajan kao u mladia. Ne moe due od nekoliko trenutaka zadrati pogled na sugovorniku, ini se, ni na kojem drugom predmetu. Pogledao bi ovjeka, s poetka prodorno i ljutito, pa sve blae, a kad bi mu se oi sasvim smekale, odvraao bi pogled u stranu, na neto drugo to ni gledao ne bi. Traio je mogunost da razmisli o onome to je naao na sugovornikovu licu. I kad bi razmislio, kao da mu je trebalo neto provjeriti, opet bi, estoko usredotoen, gledao predmet svoga promatranja. Pri tom se stalno smijeio sebi pod brk, pa je nalikovao na podrugljivca vie nego na nedostiiva vojvodu. Lupea li, govorili su oni koji ga, bilo kao suparnika, bilo kao neprijatelja, nisu voljeli. Na sebi je imao bijelu lanenu koulju uvuenu u plave pamune hlae, a na ovratniku koulje veliko zlatno dugme. Na prstenjaku desne ruke nosio je prsten s opalom koji je na suncu bacao odsjaje kao signalno ogledalo. Ta ruka s prstenom bubnjala je po drcima pale, kubure i sablje i dok je gledao Grabovcu ravno u elo i dok je bludio pogledom negdje po rijeci i vrbovoj kori. - Je li, Ramljae, ti zna put od Duvna do Prozora? - rekao je. - Znam, vojvodo! Ih, koliko smo ja i aa tuda tovara protjerali na pazar. Sad eljezo, sad penicu, sad jabuke, sad ljive. U nas ima dobrih jabuka, vidjet ete. - Ostavi jabuke, pobogu, jo su zelene. Nego, jesi li kadgod iao od Kupresa do Duvna?

- I od Kupresa do Duvna i od Kupresa do Skoplja. Kad pokrenemo konje, onda od pazara do pazara, dok ne prodamo, kui se ne vraamo. - A bi li iz Duvna znao doi u dolinu Doljanke? *- Nita lake. - to si tamo prodavao? - Ispod Vrana moji imaju tor i panjak. Tamo ljetu jemo s ovcama. Sastane se nas nekoliko obana, uzmemo po mjeinu sira, i stopu po stopu na Blidinje jezero, pa na Kongoru i eto nas u Duvnu. Tu prodamo sir, kupimo vina i duvana, pa natrag pod Vran. - uj, Ramljae, nemoj lagati! Niste vi prodavali samo sir, prodali biste vi i koju ovcu, a roditeljima kaete: pojeo je vuk. - Bilo je i toga, vojvodo. Ali ja to nikad nisam inio. - Dobro, nije ni vano. Kae se: tko ukrade koko, taj e vola. Vano je da si ti trgovac i lupe. Ni zbog trgovine ni zbog krae, nego zato to nitko tako dobro ne poznaje putove kao trgovci i lopovi. - Samo, on je jedan, a puta su tri. Ima li jo dvojica takvih kao ti u ovoj gomili mudraca to ih komesar eno sa sobom vue? - rekao je serdar riih brkova. Smoljan Smiljani mogao je biti negdje ispred ili iza pedesete. I dosta ispred i dosta iza, jer je to onaj uzorak Kotaraca koji do kraja ivota niti sijedi niti elavi, kojemu kosa pomalo rijedi, a brada i brkovi divljaju, ije lice dugo zadrava puninu i glatkou, sve tamo do sedamdesete, kad se naglo nabora, kao da je netko na slamku iscijedio onaj rumeni naboj ispod koe. Da li je Smoljan krenuo prema zalasku? Sunce itavo ljeto pri, a koa mu je i dalje blijeda i, umjesto da je vruine zaravne, ona se poela sitno mrekati, kao da je slamica, kroz koju e obrazi iscuriti, ve pod nju podvuena. Od svega na njemu najljepi je njegov brk slian objeenom mladom mjesecu, brk ut kao to je uta zemunika ilovaa, brk komu su vrci dlaka, kad su se rascijepile nadvoje, natroje, pobijeljele i sve zajedno stvorile obrub, po kojemu se ini da je serdar maloprije pio neko pjenuavo pie i zaboravio obrisati usta. To je davalo neto eretsko i drago njegovu dokraja ozbiljnu izgledu i nastupu. imunu e zauvijek ostati nerazjanjeno iz tog dogovora o prodoru u dubinu Bosne i svih ostalih kojima je prisustvovao, kako su ta dva ovjeka, Smoljan i Stojan, donosili opasne i stravine odluke kao da se neim igraju, neim to prebacuju s koljena na koljeno, neozbiljno, bez srdbe i zanosa, ak nezainteresirano sve zajedno, igra djece koja su doivjela starost a ostarjela nisu, niti e sazrijeti ako kadgod i ostare. Ostat e mu nerazjanjeno da li su njegovi dojmovi ispravni, da li tako vode rat svi koji su ga prisiljeni voditi, ili to rade njih dvojica i nitko drugi na svijetu. Ostali su pri odluci da nadomak Duvnu idu zajedno, a otale razdvojeni u tri kolone. Svaku e voditi njen serdar, a eno neka poe s kim ga volja. Jedna e kolona, ona koju povede Bozo Miljkovi, ii na Kongoru i ispod Vrana upasti u korito Doljanke, pokupiti plijen i stanovnitvo pripravno na seobu pa se s njim uputiti prema gornjoj Rami i tamo stii dvadeset petoga kolovoza, u zoru, ni uru kasnije, jer ba tada na istom mjestu mora se nai kolona s kojom e Jankovi orobiti Kupres i preko Vukovskoga spustiti se u Ramu. Tu e obje kolone nai Smiljania spremna na povratak. Obrazovala bi se jedinstvena kolona: na elu jaka konjika prethodnica, u sredini obitelji koje sele, uz bokove pjeadija i na zaelju konjika zalaznica. Treba ii najpreim i najboljim putovima, ne zaobilaziti ni sela ni varoice, silovito ruiti sve pred sobom i tijetiti iz ljudi, ena i djece posljednju kaplju snage da se u danononom maru izbjegne dodir s neprijateljem, svako iznenaenje, svaka arka, jer i najmanji zastoj izaziva tetu, nestanak ovaca ^ lipsavanje goveda. Upad u neprijateljsku zemlju moe biti polagan, glavno da je iznenadan, bijeg mora biti brz, jer pas koji zagrize i dugo ostavi zube u mesu, dobit e kolac preko rebara. Za dana su prevalili put od Hana do Tijarice i obradovali se zalasku sunca i nastupu none hladovine. Nesnoljiva vruina prati ih od vrela Rude: put uko-

Ji pan u planinu, usponit, ispod litica koje se peku po itav dan pa od njih sipa vatra kao od zaarena ognjita, vjetar koji vie pari nego hladi. I dalje je mlako ali ugodno, pogotovo kad se nad vrhom planine pojavio mjesec i nadomjestio im sunevu svjetlost. Ljudi su obuveni u opanke, konji potkovani, govori se apatom, pa se uje samo ljapkanje volovske koe po kamenju, zveka potkova, frktanje konja i zveckanje alkica, spona, kuka i ukrasa na konjskoj ormi. Osim starjeina i kojeg mladia komu se omaklo, tu su rijetki oenjeni; meu pjeacima se i nae tkogod, meu konjanicima nikoga. Vojnik je vojnik samo izmeu sedamnaeste i dvadeset i pete; prije toga je zelen i straiv, a poslije previe mudar, lijen i sklon udomljenju. Najei su suvini sinovi s rednim brojem od tri pa nadalje, koji su na ainu ognjitu bili bez posla. Bilo je i prvenaca, oni su pod turom vie voljeli imati sedlo i u rukama balak nego sjediti na kunom pragu i drati ruice pluga na njivi. Njihovu pustopanost, volju da vide i da se prou mogao je suzbiti samo strah, dubok, razoran strah. Takav je jo daleko pred njima, tamo iza one granine dvadeset i pete. Do tada smrt je, i kad oko njih dere ivote njihovih drugova i njihovih neprijatelja, stvar neugodna ali namijenjena drugima, njih nee, oni ne mogu umrijeti jer ne mogu zamisliti stanje smrti i ivot bez sebe. I tako: rije po rije, apatom; stopa do stope, meko, da se opanci odve ne deru; iba na ibu, da ivotinja slua; misao do misli, magleno i pospano; nada za nadom, i bit e ovo i bit e ono - i kratkotrajna ljetna no s punim mjesecom ne izdra due nego oni prispjee na obale Bukog blata, ija se voda povukla do evarastog obruba uz potok Riinu, na mjesto zvano Bukova Gora, gdje su nekada bile dvije kue, a gdje sada nema niega, ni ruevina. Tu e pod bukovom umom ljudi imati dobar hlad i pitku vodu na Kuelju, Mukinici i Babinu vrelu, a konji dobru barsku travu na dnu blata koje u kolovozu isui i zazeleni se. Na put kojim su doli od Kamenskoga i koji od Bukove Gore vodi u Duvno, postavili su jake strae da hvataju i veu za drvee svakoga tko naie. Da je mogue, ni ptice iznad njih ne bi smjele prelijetati. Ona straa to je straarila na prilazu od Duvna, oko deset sati, kad je vojska tvrdo spavala, uhvatila je ovjeka koji se bez opiranja dao vezati za hrasti, ali je dodijavao molei da ga straari vode svome starjeini, on mu ima neto vano rei, on je i poao na put da mu to kae, drukije ga ne bi ulovili. Te, pokajat ete se ako me k njemu ne privedete, te, ja poznajem carinika u Klisu, i vi ete dobiti pohvalu ako me k njemu odvedete, nikako da prestane. A sve to govori ovjek koji treba biti samo strpljiv i nita mu se nee dogoditi. On je tako ubog da ga nitko ne bi zarobio jer ga nikomu ne bi mogao prodati, a njemu samu ne bi niemu sluio. On ne moe pukom pucati ni sabljom mahati, njega bi mogao ubiti samo zadrti strvoder koji vjeruje da ima pravo ovjeku oduzeti ivot i kad je taj ivot manje od nita, jer nikomu ne slui osim onomu tko ga ivi. Napokon straarima dojadi. Jedan ga odrijei od hrastia, zaveza mu ruke, uhvati ga ispod lakta i povede u logor, ravno pred ena, on je glavni. Ali, dok su meu pozaspalim ljudima traili gdje je eno prilegao, naili su na njegove mozgove, koji su, suprotno od mladih Kotaraca, to su ih gazili a nisu probudili, imali tanak san i, im ue da netko koraa, digoe glave kao uplaeni poskoci. Zarobljenik je meu tim glavama prepoznao svog carinika. Rakao mu je: - Tu li si, kliski umruk emine! On mu odvrati: - Kud tebe, Coto, ejtan nosa! - Die se i njih se dvojica ponijee kao svi stari poznanici. Coto, koji je bio itav lakat nii od umruk emina, dade mu znak zavezanim rukama da prinese uho njegovim ustima. A umruk emin, ne sumnjajui da bi ga ovaj ovjek mogao ime iznenaditi, nadnese svoje uho nad nje gove usne. Dok je Coto govorio i govorio, umruk emin je mahao glavom potvrujui ono to uje. Oi su mu bivale sve vee, usta se u udu otvarala, a u I.

dranje tijela ulazila napetost kakva u ovjeka ulazi netom e potrati. Kad je Coto proaptao to je imao kazati, umruk emin mu je odrijeio ue na rukama, rekao straaru da se odsle on za njega brine, i poveo ga prema zelenom atoru ispod stare bukve u kojemu je spavao eno. Kad se vratio, kliski je umruk emin priao mozgovima otkuda poznaje Cotu i kakav je to ovjek. Odmah da kae, on mu ne zna ni ime ni prezimena, ni mjesta otkuda je. to e ti moje ime, rekao mu je Coto, dovoljno je da me zna i po glasu i po stasu, a u mene su te stvari takve da me ni u dva alaja slinih nee zamijeniti s drugim ovjekom. A mjesto stanovanja, da je i htio, nije mogao navesti, taj je na putu i po ljeti i po zimi. Kakav je na oi vidjeti, umruk emin nema nita dodati onomu to su mozgovi mogli opaziti. Nizak rastom, izrazito kokojih grudi i krajnje rahitinih nogu, s ukoenim laktom na lijevoj ruci, s desnicom dvaput krljavijom od ljevice. Mora da je u djetinjstvu prebolio paralizu ili se sve to iskrivilo i utanjilo od bijede, a moda i od udaraca koji bijedu prate kao sjenka predmete. Na bijedu kao izvorite svih njegovih iskrivljenja upozoravala je jedna karakterna crta, vidljiva koliko i njegova ispupena prsa: siromah, siromatva se bojao u sutranjem danu kao da je bogatstvo ono to trenutno ima, pa je bio spreman na svata da togod zaradi, bilo kako i bilo u koga. Ipak, sve su oznake njegove osebujne linosti stale u zasjenak nogu i njihova neviena hoda. Malo je rei bile su tanke kao u pijevca, jo manje - krive kao u tatarskih jahaa. Kad bi hodao tim rakovim klijetima, lijevo mu je stopalo letjelo udesno ispred desne, a desno ulijevo ispred lijeve noge. Da ne bi prstima jedne zapeo za petu druge, da se ne bi spotaknuo sam o sebe, kruio je nogama onako kao to krui estar kad ga eemo po papiru, oslanjajui se jednom na jedan a drugi put na drugi krak. Reklo bi se da on putuje teko, samo po ravnu i kad mora. E, to je ono to nije. Kretao se brzo i lagano kao cari, i po ravnu i po neravnu, kao cari s kamena na kamen, s grane na granu. Toliko je putovao da mu je put postao kua. Dok je bio mir, motao se oko trgovakih karavana; otkako traje rat, oko vojske na putu i u logoru. Mnogi su obikli na njegovu prisutnost negdje na zaelju ili tamo gdje je najvea guva, oko voa. Nisu pitali ni sebe ni njega to ga tu dovelo. Takvih rabljenih, nedovrenih ljudi, ljudi s manama i nedostacima, uvijek se nae uz potpune, savrene i izvrsne, da im zavide i da im se dive. Neka i Coto na njima pari oi. asnici koji bi tek doli u logor upitali bi ga, kad ga prvi put susretnu, to on tu radi, ali bi im umjesto njega odgovorili starosjedioci, pusti ga, taj je uvijek tu. Tako su se i u trgovakim karavanama i u vojnim taborima privikli priviknuti, a nepriviknuti su se privikavali po staroj navadi da novajlija prihvati poglede starosjedilaca. Dok je kliski umruk emin radio u carinarnici, jer umruk emin nije drugo nego inovnik carinarnice, upoznao je Cota s one strane s koje ga nisu poznavali ni vojnici ni trgovci. Coto je pomogao da se o njemu proiri glas, da postane carinik sa dva para oiju, da gleda tamo gdje nijedan carinik ne poviruje, i da nalazi skriveno to se ne moe nai bez nekog paklenog ula. Pravo je udo to nijedan trgovac nije posumnjao u Cota. On bi jo u Splitu, na pazaru i kod pripreme karavane za put, nanjuio gdje je koji trgovac togod vrijedno sakrio od carine. Negdje pred Klisom, kad se put pone izvijati serpentinama, udario bi preacem i prvi izbio pred carinika, izbrbljao se i doekao karavanu sa slavodobitnim smijekom. Kao, vidi kako on, epav i kljast, moe uza stranu bre od zdravih ljudi. On se time ponosio, oni su ga hvalili, zapravo, rugali su se. I tako su se meusobno varali. A Coto nije ni zbog zabave ni zbog zavisti odavao trgovce, nego samo za novac, samo za nj. Nijednom nije odao tajnu prije nego je ispruio ruku, rekao, daj, i na dlanu ugledao novi. Ako bi bilo malo, a tajna je velika, zatresao bi noviem i rekao, jo, jo. Carinik bi dao, jer se nije sluilo da bi Coto prodavao skuplje nego to vrijedi, ili da bi unovio ono ega nema.

im je poeo rat a karavane prestale prolaziti, potraio je kliski umruk emin, sada lan Zenove skupine mozgova, svoga Cota, naao ga i dogovorio se s njim da e mu svaku vijest platiti onoliko koliko zatrai, ali da bude kao i do tada poten procjenitelj, jer, prethodna obavijest, ona ve plaena i potroena, govorit e da li se kvari i na novoj trai vie nego vrijedi. Evo, sve do ovog susreta u Bukovoj Gori, Coto je njegov najkorisniji dounik o pokretima neprijateljske vojske, i nikad skuplji nego to mu roba vrijedi. Poto je Matija Naki doekao grupu od pedeset konjanika, koja je iz Knina ila u Sinj, dok je jo Sinj bio turski (o emu je pravodobnu vijest donio Coto), s bokova je uhvatio u unakrsnu vatru, a sa zaelja i ela potisnuo konjima i svu sasjekao, nakon toga pokolja upitao ga je carinik zato svoje izdaje. Samo to, a mislio je da li ga pee savjest, da li se boji Boga to je tolike u grob poslao. Ni na jedno od pitanja nije odgovorio. Ili jest? Naime, rekao je: Svatko zna svoje. Malo ali dovoljno. I u ratu i u trgovini, netko neto prodaje, netko neto kupuje rat je gubljenje i otimanje. Njega nitko ne gleda, njega nitko ne uzima za druga; vojnik ne moe biti, takav sluga nikomu ne treba. Nitko ga nee - ali on sam sebi treba, on sam sebe hoe. Pa, kad svi rade svoje, to on ne bi radio? Odbaen u kraj, on se, kao i ostali, pobrinuo da sam sebi postane sredite svijeta. Ne moe se rei da izdajice odreda postaju kao to je Coto postao, ali tu negdje, kuda se motaju odbaeni kojima je sebeljublje jedini izlaz, sve bismo ih mogli smjestiti. Izdajice su najee stvorili oni koji su bili izdani. O vijesti koju je Coto donio nije trebalo sumnjati. Mehmed Atlagi, kao sve druge valije, morao se odzvati pozivu velikog vezira i dovesti bosansku vojsku u carski tabor kod Osijeka. Gnjevni to moraju svoje kue ostaviti nezatiene, molili su velikog vezira da za njih i njihova valiju napravi iznimku i povrati ih u Bosnu, da tamo srede prilike, kao to su obeali i uspjeno zapoeli. Vezir ih nije usliao u cijelosti. Obeao im je povratak kui im ponovo zauzmu izgubljeni Budim i Gran, najkasnije do kraja rujna, a zasad neka od svoje vojske odvoje ete hercegovakog alajbega da one, koliko mogu, brane junu bosansku granicu do jeseni. Bolje i zrno prosa nego prazan eludac. I alajbeg je sada u Duvnu, s njim je barjak spahijske vojske od dvjesta ljudi, a stotinu ih je juer otilo u Livno. to uraditi? Nema se tu ime razbijati glavu, rekao je Smoljan, zna se i to dalje i kako. Zaobii Duvno i otii u Ramu, pokupiti to se ima skupiti, nije teko. Tekoe nastaju u povratku. Prolazak tolike vojske, makar se ide nou, ne moe ostati nezapaen, i alajbeg e ih ekati kad se budu vraali. Skupit e i staro i mlado. Nee se ogledati na bojnom polju ni na jednom mjestu. On e se kao kobac na zmiju zalijetati na izduenu kolonu optereenu stokom, enama, djecom i staradi. Kljucat e je kljunom sad u glavu, sad u trbuh, sad u rep, i veliko je pitanje to e od nje ivo i zdravo doi pod Sinj. Zna se da je plijen tee do kue donijeti nego zaplijeniti. Ovog bi puta bilo jo tee jer su s njima izbjeglice. Roblje i plijen moe isputati iz ruku kad ti postane preteko, ali kako da za sobom ostavljaju ljude koji su im povjerili svoj ivot? Zato nema druge nego sutra, im prvi pijevci zapjevaju, alajbegu u Duvnu nazvati pomoz bog, bee! Alajbeg je znao da tu ne moe imati miran san. Ta jadna varoica, na putu mnogim etama, nije se uspjela oporaviti od lanjskog napada, kad je bila temeljito razorena. Ono malo kua to je odonda do danas podignuto, Kotarani su ve tri puta napadali, na sreu, zadovoljili bi se ponekom paljevinom kakve staje ili pojate, toliko da branitelje zaplae i da nesmetano robe sela Duvanjskog polja. Umjesto razorene tvrave, za tu godinu dana popravljena je samo damija i preureena za sklonite u nunoj obrani. Straara u alaj begovu konaku, bijednoj kuici skrpljenoj od dasaka, upozorili su pucnji isturenih straa da se u okolici varoi neto dogaa. Probudio je alaj-

bega koji je spavao odjeven i obuven. Oekivali su ponovne pucnje ili koga od straara. Umjesto njih, uli su kako se po padinama gradine kotrlja kamenje, kako u polju umi ito kao da ga iba najjai vjetar, i kako od Kola muklo kopitaju kopita. Alajbeg je naredio slugi da se s rogom popne na minaret i zatuli na uzbunu, vojnicima da nadadnu viku ime god znaju, zviducima, zavijanjem, udarcima u peke i lonce, a buljuku snanih momaka da potre do udaljenih kua, pripucaju na neprijatelja i pomognu enama, starcima i djeci doi do damije. Sam se prihvatio rasporeda vojske i civila za obranu damije i dvorita oko nje. Mlad, pribran ovjek u tim trenucima neizbjeive panike nije zaboravio pozvati dva vojnika i narediti im da u razmaku od pet minuta svaki svojim putom krene u Livno i javi da je alajbeg napadnut. Svitala je jedna od onih vedrih ljetnih zora na kraju noi punog mjeseca, kad se ne zna dolazi li svjetlost od sunca na istoku ili od mjeseca na zapadu, jer je onaj koji svie upravo toliko svijetao i mraan koliko i onaj koji zalazi. Oba su krvava. Jedva da se uje koji pucanj, i ti su slabi, izraz bunovne srdbe napadnutih u snu, jer napadai u prvom naletu, dok neometano prevaljuju put, razbijaju vrata, preskau plotove i uvlae se kroz prozore, ne pucaju na svoju lovinu. ovjek je esto jedini vrijedan komad plijena koji se moe nai u ovim straarama, pa ubije li njega, trud e ti ostati nenagraen. Zato se napada potajice, da te ne otkriju gdje si, da ne troi uzalud baruta, da zatee rtvu nepripravnu na otpor i bijeg. Ali su zato rtve, im bi bile uhvaene, vriskale i zapomagale iz sveg grla. Ni da upozore druge na bijeg, tko na koga sada misli, ni da ispuste predsmrtni urlik, ne odupru li se, njih nee ubiti. Vrite jer se njihov ivot, koliko god bio teak i tekao po krivu putu, od sada lomi i tei e nepoznatim pravcem. A prijelaz iz poznatoga u neizvjesnost nije laki nego prijelaz iz ivota u smrt. Ovo je lov, a ne rat. Rat je samo zato to se ovdje tako ratovalo. Gdje su junaki megdani? Trice! Njih e izmisliti maloumni pjeva, koji u stare fraze nadijeva nove sadraje. A kako je fraza prazna i kad je punjena i kad u sebi niega nema, nee se iz pjesama vidjeti kakav je to ivot bio kad su Kotarani plijen gonili i roblje vodili, usput pocikujui i pjesme pjevajui. O tomu da je sunce usporilo svoj izlazak, a mjesec propao u sumaglicu, oba da ne vide to se jutros u Duvnu dogaa, fraze nee rei nita. Prava je pucnjava poela tek kad su napadai pretraili sve kue, ambare i staje, povezali roblje i doli pred ogradu oko damije kojoj se nisu mogli pribliiti. A do tada se bilo razdanilo. Vidjeli su pred im stoje i to je pred njima. Damija je na uzviici iznad puta, na mjestu prikladnu za obranu, a put je usjeen u brdo. Ako se podvue ispod usjeka, alajbegovi te strijelci ne mogu dohvatiti. Ali, ako otuda krene na juri preko potpornog zida, im iznad njega pomoli glavu, iat e je puana vatra. Usjek je posluio za dobar zaklon i zatitio put kroz sredinu grada, pa su ga napadai mogli oprezno koristiti drei se strane do brda. Bogomolja je sa svih strana opasana krivudavim i nejednakim zidom, koji je graditelj zidao na brzinu, ne ispravljajui ulegnua to ih je nametalo neravno zemljite. Visok preko dva metra, prepun pukarnica i eljeznih ipaka na vrhovima, moe se uz pomo ljestava i dasaka preskoiti, ali mu se ne moe pribliiti bez velikih gubitaka. U obziu je nekoliko obrambenih mjesta koja slue obrani usporedo sa zidom, ali bi pravu svrhu dobila tek kad bi se iz njih unitavali oni koji preskau zid. Odmah uz damiju uzdie se minaret. Nema krova, ali je vikaonica, okruena kamenim ploama, ostala cijela. S nje se moe i pucati i promatrati. S druge strane bogomolje, u dvorinom zidu, uzidana je sahat-kula na kojoj nema ni krova ni sata, ali je dobra za obranu prilaza s Gradine. U tom okruenju, osim neto balvana, nema niega da se zapali, ni tako malih povrina kakvi su krovovi na sahat-kuli i minaretu. A damija je pokrivena olovom.

U nedostatku topova, koje nisu mogli vui na daleki put, Kotarci su znali i tvravice i ardake, odreda pokrivene imlom, koja u ljetno vrijeme gori kao lu, zapaliti pucnjevima iz puaka koje su nabili epovima natopljenima u smoli. Iz stotina puaka letjeli su naboji od zapaljene kuine, mnogi bi se pogasili u letu i na zemlji, pokoji bi pao u suho i meko, i vatra bi planula. Zid, sahat-kulu, minaret i olovni krov oganj nije mogao sagati, i Smiljani je rekao: - Ovo bi bilo ludo osvajati. Unutra neemo nai nita osim leeva. Ti se nee predavati. - Ti bi podvio rep - kae mu eno. Bezvrijednu stvar nikad nisam volio skupo pla ati. Osvojili ili ne osvojili, ovdje emo samo prenoiti. A jednu no moemo mi i u polju spavati. - I to predlae? - Zasad nita. Htio sam rei da smo se zaglavili, nije ilo kako smo predviali. Trebalo bi se povui. - Tko je mogao znati da je alajbeg u Duvnu sagradio tvravu! - rekao je Stojan. - Vidim ja to vi hoete: opljakati pa itavi pod Sinj! Tamo devet dana logorovati i ponovo u Ramu. To je jo deset dana. Dok se vratite kui, sve u svemu, na pohodu ete biti pun mjesec. Svaki dan vojnik vladu kota hljeb kruha i deset soldina. Ovaj e pohod stajati kao tri druga. - Znam, komesare, da je skupo, ali ni mi ne mo emo glavom kroza zid. Ako se s ovog pohoda vratimo sa sto leeva, drugi put neemo vojnika nai ni za deset lira - uvjeravao ga je Smoljan. - Komesare - egaio se Stojan - mora razumjeti Smoljana. Da nije kotarskih udovica, njihove crnine, plaa i pomame, on bi skupljao tri puta veu vojsku i za manje pare. One su krive to u naoj vojsci ima jedva tkogod oenjen. - Priznajem, meni je najtee kad ene plau. - A to kavalir Janko misli? - upitao je eno ovoga puta strogo slubeno. - to i Smoljan. Samo bih ja priekao do veeri. Moda se neto preokrene u nau korist. Plaena konjica neka opkoli damiju i pomalo pripucava. Kad vide da nas je malo oko njih, moda pokuaju proboj. Ako ih izmamimo da bjee, nai su. Da vide kako nas oko zida nema, neka vojska popali varo, pa onda polje. Smoljan i Bozo neka pou s vojskom u pljenidbu, a ja u ovdje mudrovati s komesarom. U prolazu pored rastuenog imuna Grabovca, koji je sluao razgovor ena i dvojice serdara, Smiljani ga je udario po ramenu. - Ne ljuti se, Ramljae - rekao mu je. - Ti e svoju Ramu vidjeti do jeseni. Ako nju voli, njoj bi bilo bolje da je nikad ne vidi. Seiz mu je priveo konja, mlada, mirna vranca, i uruio dizgine. On vodi vojsku, vodi je dobro, napada kad misli da e pobijediti, povlai se kad oekuje da e ga namlatiti. Kao da se neka vatra gasi u njemu, vatra to jo i pri i grije. Otiao je polako, konjskim hodom. Zaao je meu drvene kue oko puta i skrenuo prema polju, onamo otkuda je i doao u varo. Tamo kud je proao i kamo je otiao, planule su vatre. Gorjele su rasuene drvenjare, staje, plastovi, gorjelo je prue u plotu, trava i zelene grane oskorua. Po vatrama se vidjelo dokle je u polju doao. Gorjeli su snopovi sadjeveni u krstine, gorjeli su otkosi i neponjevena ita. Vjetar u kolovoskim danima pue do podne od pravca sunca, zato ga zovu vjetar ispod sunca. Dananji vjetar ispod sunca nosio je s polja prema gradu miris sprenog zrnja i izduene pahuljice sagorjele slame. Sipi taj crni snijeg, bit e ga na zapadnim rubovima polja sve do jesenskih kia. A Smoljan Smiljani jae umoran na crnu konju. Nije smrt, nema kosu i nije kostur. Smije se ispod mjeseeva brka, ljudi ga sluaju i zovu Smoljane. Pa ipak, kad ga ne gleda, kad ga samo zamilja onako blijeda i bezvoljna, Grabovcu se priinja da serdar, ako i nije smrt s kosom, najvie smrti slii. Po emu? Jae posred dima i vatre, oborio je glavu, a na prsima mu je velik drven kri s malim kositrenim propelom. Isti onaj kri koji je, posut laticama, plivao u Trehinoj

crnoj jami. uo ga je kako govori isti, moj Ramljae, isti i gledao mu ispod brka neugasivi osmijeh dosmrtnog ludova. Dok je po polju izgarala ljetina, a Kotarani trijebili iz kua to se dalo natovariti, povesti i ponijeti, Stojan je mamio alajbega. to sve nije uinio! Jedan eskadron konjice smjestio je ispod pobrijeja Rudine, daleko od damije, u gajiu oskorua, da ekaju znak roga; drugi je skrio u usjek, jer eno nije dao da ga isturi negdje daleko. A uokrug damije rasporedio je samo vojnike treeg eskadrona, narijetko, i da se vidi koliko ih je. Gotovo je dignuo opsadu. Ali se alajbeg ne pomae. Moda eka no. Da i to vidimo, nee se dugo ekati, sada su ve popasna doba, vrijeme ljetnog otpodneva kad zahladi i ovce se izgone na veernju pau. Kad se njih pet pojavilo na putu od Blauja prema varoi, stabla su imala dugake sjene koje su proarale itav put i njegovu okolicu, kanale za odvod kinice, dvije hrpe zemlje sa dvije strane i bunje po njima. A kako su sjene od mladih jablanova, uske su, pa je prani put zebrasto osjenan suncem i sjenkama. Ljetni su dani, pravo vrijeme za privienja, u svako doba drukija. Ujutro se privida djeji pla negdje u rosnoj travi, krilati aneli u kosim zrakama sunca. U podne vrite vjetice, ru vatreni konji i sijeva ispod paklenog kotaa to se vozi nebom. A uveer, uveer se privienja javljaju zaodjevena sjenkama: slie snu i vrbovim macama, jer su meka i prozrana, a smrti jedino stoga to su sve sjenke u crnini. I pet spahijskih vojnika odjeveno je u odijela od crnog sukna, samo su im fesovi crveni. Presijecajui pruge sjena i svjetla, jahali su na pet crnih konja. Dok ih prekriva jablanova sjena, crni su od konjskoga kopita do vrha fesa; a kad ih okupa mlaz sunca, odjea i dlaka se i dalje crne, ali blijeti oruje, puceta, spone i orma. A kako se svih pet nije moglo odjednom nai ni u sjeni ni na suncu, zasjenjeni ili osvijetljeni, ve naizmjenino, inilo se da odbljesci nisu prelomljene suneve zrake, nego da to njihovo oruje, sad jednog sad drugog, samo od sebe sijeva. Najudnije, nisu ni stajali, nisu ni dolazili. Otkako su se pojavili, nisu se pomakli ni deset lakata. A dok su tih deset prevalili, njihovi su konji toliko zakoraili, da su ve i do damije mogli doi. Crni su konjanici mamuzali konje i u isto im vrijeme pritezali uzde, pa su konjske gubice bile pune krvave pjene. Samo da im malo vodice popuste, razjarene bi ih ivotinje u tren oka donijele do usjeka. Stojan je netremice u njih gledao, onda je preao dlanom preko lica od ela do brade kao da skida pauinu na koju je naiao jaui kroz mranu umu. Ote mu se uzvik uenja: - Otkuda ovi? okrenuo se prvom od svojih voj nika i naredio mu: - Tri Smoljanu i reci mu da iskupi vojsku na mjestu zgodnu za obranu. Momak je uzjahao konja i smjesta klisnuo galopom prema Vedaiu i Opleanima, gdje je Smoljan mogao biti, tri milje, ne vie, udaljen od grada. Kad prestade topot njegova konja, zavlada tiina, ulo se kako sipi pepeo to ga donosi vjetar sa zapaljena polja. - Da vidimo to hoe - rekao je Stojan i ietao nasred puta, elom u elo sa crnim konjanicima. Od niandija s minareta titio ga je zid usjeka, ali eno, i pored oite sigurnosti, ne htjede za njim na sredinu puta. Naprotiv, on se povue dva koraka, sve dok leima ne dodirnu kamen. Od crnih jahaa dijelilo ga je stablo platane. I u tom e zaklonu, kao sadreni kip sveca u dubokoj nii, ostati do kraja. Tiina. Od sveg lia ulo se kako ume samo vrhovi jablanova, ostalo treperi bez glasa, pa se ini da je vjetar u visinama jai. ulo se kako konji dau i kako kopita grebu po putu. Prestalo je ono malo povremene pucnjave to je oko damije tinjalo od jutros. Otkako su se pojavili crni jahai, nitko nije izmetnuo puku. Svi su, i opsjednuti i opsjedai, gledali to se dogaa na putu iaranu jablanovim sjenama. Zatajio je Stojanov smisao za alu, za pronalaenje smijenoga u stranomu i za sprdnju s mistinim i nadutim. Mrtvo oko njega, mrtvo je bilo i u njemu, a

trebala bi mu, kao ednu voda, surova primjedba o ovima to jau a ne dojahuju. Sjurio se konjanik i donio Smoljanovu poruku. Smiljani poruuje da je sva vojska na okupu, na podvornicama ispod sela Vedaia i Opleana, zemljitu ravnu i polegnutu, ispod kojeg tee ujica, sada plitka, ali i njena suha jaruga dovoljna je zatita vojsci koja je iza nje polegla po strnitu, jede i odmara se. Upljakalo se nije mnogo, pa su tovarni konji pokretljivi. Smoljan ne vidi pet crnih jahaa, ali po padinama Kljua i Janarice vidi neke ljude. Ne zna jesu li to vojnici koji dolaze opkoljenima u pomo, ili su bjegunci koji se tamo od jutros kriju. Na durbinu su mu slabe lee i na tu udaljenost ne moe raspoznati oruana od nenaoruana, ni enu od mukarca. Stojanu poruuje da o tim sjenkama vodi vie rauna nego o crnim jahaima. - Kad taj odlui da ne gine, uvijek vidi neke prijetee sjenke - rekao je eno i izderao se na vojnika. Reci mu da odmah ovamo dolazi. Ne plaam ga da sjedi u slami, nego da ratuje. Stojan je namjeravao Smoljanu odgovoriti da ga ovdje ne treba. Ako se togod nepredvieno dogodi, bit e dobro da ih u bijegu preko polja ima tko zatititi. A ovdje se moe dogoditi svata. Iznad glave je damija s niandijama na minaretu i sahat-kuli, na brdima su sjenke ljudi koji mogu biti sve, a ne prijatelji, pred njima se koe jahai. Ali, kad je eno uz tu naredbu prikrpio i onaj prigovor o slami i plai, sprijei ga neto. Dobro, neka Smoljan doe, sam e u meuvremenu motriti okoli, njive, raslinje, ograde i travu. uj, pa to se zna, samo jedan kamen, koliko aka, ako se nae izmeu srca i puane cijevi, spasit e ti srce kad cijev rigne vatru. to tek moe uiniti stablo, hrpa zemlje, udolina, brdo - oni spaavaju ili upropatavaju ete i itave vojske. areni put prolazi dnom doline koju sa zapadne strane tvore blago poloene njive, a s istone kose Janarice, sve obradivo zemljite, lijehe poloene u svim smjerovima s ogradama od trnja. Iako ravno, zbog tih je izmreanih plotova nepregledno. Ako tamo nekoga ima, onda je onako kako Smoljan poruuje, da se naziru sjenke, jer se mogu vidjeti samo kad pretravaju preko istine. Krijui se iza ivica, vjet ovjek moe nezapaen prii sve do ceste. A opet cesta? Pruajui se po dnu, gdje se sastaju dva vodena sijeva, dok je nisu nasuli kamenjem, malo podigli i oko nje iskopali kanale za otjecanje kinice, morala je biti kaljua na kii, vododerina na suhu vremenu. Vjetar, stoka i putnik nanosili su na nju prainu i blato, a kia je to spirala u odvodne jaruge, pa su ih svakih nekoliko godina morali istiti od nataloena kala. Blato se bacalo u strane i tako su uzdu puta narasla dva grebena kao dva obrambena nasipa. Puni gnojiva, gnojili su drvored jablanova i uza nj svakojako bunje i travu. Trebalo se bojati onoga to se krije iza toga grmlja i travuljine na gomilama osuena blata. Doao je tekli od Smoljana. Smoljanov durbin po brdima otkriva sve vie ljudi. Moda se kriju da prikriju kako ih je malo, kako mogu zaplaiti ali ne i napasti? Kad bi znao da je to razlog njihovu skrivanju, Smoljan bi odmah pregazio ujicu. Ali, ako se prikradaju da prikriju svoju brojnost, koja bi nas, kad bismo je vidjeli, uplaila i odmah natjerala u bijeg, onda bi njegov prelazak ujice bio put u miolovku. Smoljan misli da je igra murke sraunata na to da njega namame u grad, gdje bi ispali oni iz damije i sjurilo se mnotvo s brda, gdje bi nastalo guanje i klanje u kojemu pobjeuju oni kojih je vie. Zato Smoljan predlae enu i Stojanu da sa tri konjika eskadrona izazovu neprijatelja da se pokae; bude li ih malo, da svi skupa navalimo i razbijemo ih; a bude li ih mnogo, da se svrstamo u kolonu i bjeimo. - Je li na kraju izrekao i svoju omiljenu: tko bjei, taj se spaava? - upita eno. - Nije, gospodine. - A to nije ba sad kad bi najbolje pristajala? ree Stojan. Prvi put otkako su se pojavili crni konjanici, rekao je neto nalik svom nainu razgovora. Kratko je trajala volja za alu. Nastavio se brinuti to

ovi u crnoj odjei hoe. Ne pucaju, ne viu, ne slie ni na ta to je do sada vidio. Otkada dolaze, da su na mjesecu bili kad ih je ugledao, do sada bi sili u usjek. Samo jedno da mu je znati: prethode li stotinama drugih ili se samo grade da im prethode? - Ajde - rekao je Stojan desetorici momaka iz svoje pratnje - napnite puke i stanite jedan uz drugoga preko puta. Ja pucam prvi, onda onaj do mene, ali samo na moj znak. Prema crnim jahaima poli su usporedo, korak po korak. Kad su im prili na pukomet, konjanici zategnue uzde i prisilie konje da uzmiu. Drali su razmak neto vei od dometa puke. Kad bi Stojan sa svojima pourio, i konjanici su hitrije uzmicali. Stojan se naljutio i opalio. Moda je tane i okrznulo o neto, ali u to god da je pogodilo, od njega se i odbilo kao da je izbaeno iz djeje prake. Bili su zali duboko u sjene jablanova i bedeme blata, pa Stojan naredi da se uzmie natrake. Kako oni krenue prema zaklonu, onako crni konji za njima u stopu... Tako ili slino tomu igra se ponovila tri puta. - Ne ide - rekao je Stojan kad se naao uz ena. Naredi Smoljanu da doe, pa e ii. - Komesare, trebalo bi vidjeti da li on treba ili ne treba dolaziti. Ostalo je lako. - Koga mi zlatom plaamo! Nateu se tu kao dvije babe! - Pa, tko vam je kriv to plaate! Mogli biste i sami ratovati. Ako vam mi nismo dobri, naite druge. - Gdje bi trebalo plakati, ti se ruga; gdje bi trebalo pokazati junatvo, ti pria viceve; gdje treba munuti glavom, ti pjeva uspavanku. Pa, dokle tako? - Komesare, ti daleko otjera! - Nimalo! Nakon svake bitke na zapisniku u Zadru prva ti je briga da istakne osobne zasluge. Ne proe mnogo vremena, a ti senatu molbicu da ti povisi plau. Kad je tako, evo mene, evo tebe, prilika je tu, pokai se. Poviica ne gine. - Zato je sam? Zar je tu malo vojnika! - Nema tvojih. - Nemamo vremena za ovakve razgovore. Ovako, komesare: pozvat emo Radoa da doe s treim eskadronom, jedan je eskadron ve tu, i sa dva emo eskadrona navaliti. - to? A ja da ostanem bez zatite? Pa da ovi iz damije ispadnu dok vi njih budete progonili! Nikako! S mojim vojnicima ti ne zapovijeda. Tvoji te ne slu aju, onda ti nema nego sam. ' - Ima, da se svi povuemo. - Neemo se povui prije nego doznamo jesu li ta petorica makare ili prethodnica nekoj vojsci. Ako me ne poslua, pisat u senatu kakve kondotijere plaa. Ono to je slijedilo dogodilo se brzo i bez ikakva sjaja. Jankovi je otkopao sponu pojasa na kojemu je visila sablja, i pritegao je za jednu rupicu. Idui prema konju, uhvatio je sablju desnom za balak, lijevom za korice i polako je izvukao dopola, a onda je naglo sjurio u leite. Uinio je to tri puta uzastopce. Dok je uzjahivao, nije gledao ni konja ni ormu kojom se sluio, uzde, uzengije, sedlo, gledao je crne konjanike i neto sam sebi govorio u brk. Nestalo je njegova eretluka, hvatao je remenje kao da je u bunilu. Jarost u koju je pao nije nastupala esto, od zgode do zgode, ali svi koji su ga poznavali onako bezbrina i podrugljiva, znali su ga i jarosna, prilika za ljutnju bilo je posvuda. Prije nego e konju popustiti dizgine, okrenuo se enu i rekao: - Sam u. Tko e ako neu ja? Propustio ih je. Konj, otprije razdraen paranjem mamuza po trbuhu, potrao je svom brzinom. Ono deset vojnika u Stojanovoj tjelesnoj strai hvatalo je svoje konje i spremalo se uzjahati dok je serdar jezdio. eno je kao opijen govorio: - Sam e, sam e. Priao mu je Ivan Rado, komandir treeg eskadrona, koji je upravo prispio od gaja oskorua da pita to e initi, po brdima je neprijatelja kao mrava, stoje, ne napadaju. Kad je vidio kamo Stojan odjezdi, rekao je enu: - Gospodine, moramo za njim, poginut e. - A eno je sa mnotvom naglasaka ponavljao: - On e sam. -

Istim je rijeima izricao razliite misli, jednom: - Kad e sam, idi sam - drugi put: - Ba mi je mrsko to e sam - trei put: - Samo razjarena budala moe tamo jurnuti sama. Iza gomile blata opalilo je nekoliko puaka. Strijelci su ostali skriveni, pa se inilo da nita ni opalilo nije. Stojan se drao u sedlu, ali mu se ruka sa sabljom objesila i ispustila oruje. Lijeva je jo pridravala dizgine i uspjela zaustavljenog konja zaokrenuti i usmjeriti tamo otkuda je poao. Prema njemu je jahalo njegovih deset vojnika, a Ivan Rado, koji je od ena dobio odobrenje da s pola eskadrona izvue ranjenog Stojana s dometa puaka, zapovjedio je uzjahivanje. U isti mah i jedan od crnih konjanika odvojio se od svog jata. Kad se, kao crna zvijezda puna sunevih zraka, spustio prema ranjenom serdaru, Stojan se njihao u sedlu, neupravljen konj hodao je tamo-amo, a kad je vidio busen sone trave, slasno ga je zagrizao ne marei za ratovanje. Crni je jaha namjeravao protrati pored Stojana i u trku mu sabljom skinuti glavu, obrnuti konja i pobjei svojima. Ali se sluilo da je Stojanov konj, kad je osjetio topot progonitelja iza sebe, prestao pasti i zanio se ukraj puta da propusti trkaa. To je zaljuljalo Stojana vie nego je mogao izdrati, i sablja, namijenjena vratu, udarila ga je od vratnog prljena ukoso preko lijeve pleke. Ve je bio u padu. Udarac sablje i skok konja uinili su pad nezgodnijim. Glava mu je pala u kanal na ijem je dnu rasla mekana trava, a noge su ostale na pranom putu. Crni je jaha pobjegao. Doao je Ivan Rado i njegovi momci i bez ikakve smetnje pokupili su sve to je od njega ostalo: mrtvo tijelo, konja i sablju. eno je dignuo opsadu damije i naredio povlaenje preko polja. Neprijatelj je polako, kao da mu se pod no nikamo ne uri, nadolazio sa svih strana. Ni oni to su dolazili ni alajbeg, komu su bila otvorena vrata i na damiji i na dvoritu, nisu ih u povlaenju progonili. Doli su do posljednjih kua, sad u pepelu, stali i gledali za njima kao da ispraaju prijatelje koji su im bili u gostima. Stojanovo su tijelo prebacili trbuhom preko sedla. Dva su ga vojnika pridravala sa strane, da se ne bi okliznulo. Poloili su ga pred njegovu vojsku, na strnite. eno je, jaui na konju, viknuo: - Kad sam vas zvao da mi pomognete, niste htjeli doi. I eto to je od tog neposluha ispalo. Ali bar sada budite ljudi i osvetite mrtvo tijelo svoga vojvode! - Na komu emo ga osvetiti? - upitao je Smoljan. Nastao je muk kakav nastaje kad se molitva moli. Susjed je govorio sa susjedom, ali nita od tog govora nije prelazilo veu udaljenost od razmaka koliki je od usta do prislonjenog uha. Oekivali su to e na ovakvo pitanje odgovoriti eno kad mu ga prevodilac prevede i rastumai. Zbilja rastumai, jer je eno od prevodioca traio da mu kae je li Smiljani rekao na komu da se osveuje ili zato da se osveuje. Prevodilac prevodi, a eno ima pravo pitati serdara to je time mislio rei. Ali, eno nije toliko naivan da zatrai razjanjenje i doeka nemio odgovor koji e uti sva vojska. - A, onda nita - rekao je - idemo kui dok jo moemo. (Konano, ovjek moe odluiti da jednim hicem ubije dva zeca, ali i kad samo jednog ubije, ne moe se rei da je lo lovac.) Oko Stojanova lesa okupili su se ranarnici da ga pripreme za dug put, najmanje etiri dana hoda na velikoj vruini. Trojica ih je, jedan s jedne, drugi s druge strane mra, a trei je prostro kou po zemlji i na nju slae noeve razliitih oblika i veliina. Ima ih slinih kosi i kosijeru, srpu i sjekiri, ima ih manjih od prsta i veih od kasapa. Vadio ih je iz konog torbaka, a kad bi im obrisao drak i otricu i jagodicom provjerio da li su naotreni, redao na kou jedan kraj drugoga. Stevan Mitrovi iz egara i njegov susjed iz Paria Janko Vojvodi uzee iz konjskih samara trnokop i lopatu i ogledae se oko sebe gdje bi iskopali jamu, usku, ni previe plitku da je pas apom isprpa, ni odve duboku. Neki su ih savjetovali, ne nasred njive 111 'ii

gdje je zemlja orna, vlasnik e ve na jesen sijui penicu grob zaorati prije nego e plugom zaobilaziti oko njega. Ne mogu ni u kru, kad bi ga iskopali! Najbolje je potraiti okrajak uvrh njive, negdje u kutu gdje plug ne dohvaa, tu e trunuti neometan lemeem i motikom. Eno u sastavku onih dviju lijeha komadia neobraivane zemlje. Kod trna s plavim bobicama, koji je kao koprena ovila divoloza u bijelom cvatu. Tu je zgodno. Nijedan mea ne zna iji je taj komadi zemlje, ne smije ga obraivati jedan, ne smije drugi, posvadili bi se, pa zemlja ostaje neobraena, na njoj objeduju i dre je niijom. Tu e serdarovim ostacima biti lijepo. Od suneva kolaa, koji je porumenio kao prepeen kruh otkako je pao na rub vidokruga, vidjela se samo etvrt, ostalo je zaklonio planinski hrbat. Zato, kad se pred vojskom ponovo pojavi onih pet crnih jahaa, na njima i oko njih nisu vie igrale sjenke, niti ih je svetlucanje metala po odori i opremi inilo slinim crnoj zvijezdi. Obasjani s ono malo sunca, sad su nalikovali na crno cvijee koje je niknulo u sumrak na putu ispred drvenog mosta preko plitke ujice. - Zovite mi Kuzmu Burula - rekao je Smoljan. Pred njeg doe momak runjavih grudi, bikovskih miica i velike okrugle glave s plavom kosom spletenom u perin. Na sebi je nosio itav arsenal oruja, palu, jatagan, dvije male puke, veliku aru i dva manja noa, a od odjee plave vunene hlae, dva para priuvnih opanaka prebaena preko lijevog ramena i neto nalik na koulju, toliko da ne bude gol i da ga remenje ne ulja. - Ti, Burule, sigurno vidi one konje - ree Smo ljan. - Gledam. - Bila bi ih teta ostaviti. - Bi. - A ti ih ne ostavljaj. Vidi li onu ra, njome bi se moglo do korita rijeke, a onda polako niz vodu do mostia... i otalen. Uzmi jo etvoricu, neka vas bude koliko i konja. 1 19 Burul je gledao usku lijenu zrele rai koja se protezala od postrojenih vojnika do ujiina korita. Sluajno je ostala nezapaljena. Oko nje je na sve strane ponjeveno strnite pa vatra do nje nije mogla doi, a da netko posebno potpaljuje to malo rai, nije bilo vrijedno truda. - Neu - rekao je Burul - nemam rauna. - Kako nema? - pita ga Smoljan. - Desetina dravi, desetina porezniku i biljeniku, polovica serdarima i harambaama, i to tu, to tamo, ode itav konj, a meni e ostati manje od dva kopita bez potkova. Zar mi se zato isplati gnjeiti ra? - Burule, ako one konje povede sobom u Kotare, porez na njih nee platiti. Ako nas gospodin eno prisili da ga platimo, ne brini se, ja u ga platiti. - E, kad je tako, serdare... Burul je izabrao trojicu iz Galovca, kae, neka u jedno selo dou etiri orna konja. Za petoga nije bilo dobrovoljca. Smoljan ugleda imuna Grabovca kako za ular dri svog konjia, izgubljen i on i njegovo ivine otkako rekoe da se ovaj put ne ide u Ramu. Ree mu: - to ti s njim ne bi poao, Ramljae? Ti nema pravog konja. - A Burulu: - Povedi ovoga, on e ti malo pomoi, ali oni koji prvi put sudjeluju u kreevu donose sreu kao da su roeni na Preobraenje. Burul se sloio, neka poe, nosit e mu puke. imun nije znao ni kako ni zato se najednom nae u rai s pet puaka na leima iza ovjeka koga zovu Burul, koji je puzio prvi i upozoravao njih pet za sobom, ne dii, polako, ne gnjei ra, provlai se izmeu slame kao zmija, ne govori, a jedini je on govorio. Pucala su i ostala trojica Galovana, ali je Kuzma Burul pucao vie od svih i gaao bolje od drugih. Morao je, trebalo je strijeljati za sebe i za tutlavog Ramljaka. Rzali su crni razjahani konji. Dali su se bez muke uhvatiti. Samo je pria da konji ale svoje gospodare. Konj voli gospodara, bilo koga. 113 ...... . , ..... n i .

Kad su ih uzjahali i krenuli prema mostiu na ujici, pogledali su oko sebe, provjeravajui nisu li za sobom togod vrijedno ostavili. Na garitu, gdje je jutros zrelo ito, lealo je pet leeva kao pet liinki koje je netko skinuo s grane, na kojoj su se sveano njihale, zgulio s njih sjajnu crnu kukuljicu i bacio ih u pepeo i gar. Naime, na poginulima nije bilo ni oruja ni odjee. To pripada onima koji jau crne konje. Oni su ih odnijeli, i obui e ih jo tople i krvave. - Eto, komesare, ovdje se tako osveuje ili se ne osveuje nikako. Ranarnici su povadili sve dijelove Stojanova tijela koji se na vruini brzo kvare, samo u glavu nisu dirali. Paljivo su ih poloili na bijelu bou, dvaput veu od one to je Kotarke nose na kosama, podigli joj uzlove i nasumit ih zavezali oko komada drveta, koje e posluiti kao ruka kad ostatke ranarnici ponesu na pogreb tamo ispod plavog trna s divolozom, gdje otvorena zemlja eka svoje. Stojana su zaili, zakopali mu dugmad na koulji i hlaama, a potom utrpali u mrtvaki arar onu duguljastu vreu tkanu od vune i kostrijeti da bude to gua i to nepromoivija, da iz nje mirisi ne izlaze niti da u nju togod ue. Voda, ako bude padala kia, praina, ako se putuje pranjavim putom. Imao je dno kao sve ostale vree, a na otvoru petlje kroz koje prolazi uzica, koju su smrsili i zavezali kad se tijelo nalo unutra. Podigli su ga na sedlo i irokom panjaom, koja je opasivala arar, vezali za prednji i stranji unjka. Kad su arar s druga dva kraka panjae, koja su ila uzdu, vezali ispod konjskog trbuha kao to se vee kolan, konj je s mrtvim- serdarom mogao juriti i galopom i kasom, bez straha da e mrtvac pasti iz sedla. Grobari su nad serdarovim ostacima poravnali zemlju. Smoljan je iz mee iupao velik kamen, dignuo ga objema rukama nad glavu i svom ga snagom bacio na grob. Sipka ga zemlja primi u se kao da je od brana. To isto za redom uinie nekoliko harambaa, ranarnici, grobari i ostali koji su se nali u blizini groba. Stojanov seiz povede konja koji je nosio mrtvaki arar. Smoljan se uspe na sedlo i dade vojsci znak da krene na zapad. Kolovoski sumrak bio je mlak. U nepopaljenom itu i strnitu oglasili su se zrikavci. Lagani vjetar podizao je upepeljene slamke po zgaritu, ali ih nije mogao rasijati. Mijeajui se s pepelom, poljem je raznosio neto jai miris garei. Nijedan vojnik nije htio proi pored groba da ne uini to su i oni na elu kolone uinili. Vojska je bila u potrazi za kamenjem. Nema ga oko njih, na njivi, pa moraju ii tamo gdje prestaje polje i poinje kr, gdje je obilje kamena u kupini i travi. Neki bi se uvrgli velikim, neki su uzimali dva manja, nitko nije bacio samo krilju, premda se i kameniem mogla odati poast vojvodi. Kako bi koji proao pokraj groba, onako bi na nj hitnuo kamen, prekriio se i neto nerazgovijetno kazao... No. ulo se kako koraci ljapkaju, kako kopita stupce, poneki apat, a sve su nadglasavali udarci kamenja o kamenje. Sijevale su iskre i u nosnicama se osjeao miris kamenog kreeva, kao da ga tko dlijetom klee. etiri tisue ljudi, etiri tisue kamenova, malih, srednjih, velikih. Koliko kamenja na jednom mjestu... Sa svakim kamenom na hrpu bijae baen i doivljaj serdara Stojana. Netko je bacao zavist na uspjenog kondotijera; netko je kriao: Ne ustao dabogda, mislei na njegovu pohlepu; netko je uzdisao: Prosto ti bilo, sjeajui se uvrede koja i nije tako velika kad se stavi usporedo s uslugama; netko je kukao: Takvog vie zemlja ne raa, spominjui se uspjenih pohoda, dobra plijena, sretna i vesela drugovanja; netko bi procvilio: Tko poslije tebe, svjestan da je jedno vrijeme nepovratno prolo; netko je... ali tko da nabroji sve to je s kamenom na grob baeno, svu ljubav, mrnju i ravnodunost koje ovjeka veu i razdvajaju od ovjeka. Najmanje su imali pravo oni koji su se zaklinjali: Nikad te neemo zaboraviti i uvijek emo ii tvojim putem. Tima kao da je mrena zatamnila oi, pa ne vide da je sve to je bilo prekrila sjenka zaborava. 1 1F1

Kad je eno meu prvima bacio svoj kamen, jer se i on pokorio ovom drevnom obiaju divljaka, pomislio je na pismo to ga mora napisati Dravnoj inkviziciji, a u liku dva oblaka na zapadu vidio dvije glave u perikama kako, nagnute nad stol, itaju to im pie. Jedna se od dvije glave uspravi, nasmijei i proapta: Sine na. Veeras, kad pun mjesec grane tamo od Vrana, obasjat e gromilu kamenja koje prole noi na tom mjestu nije bilo. Izdigla se nad ostale mee i grmove, prekrila lapti sporne zemlje izmeu dva meaa, pod njom je nestao i plavi trn s divolozom. Sutradan e se gromili zauditi sunce. Malo ono, malo kie, prit e ga i prati, za koju godinu od novog kamenja uinit e staro. Pozaboravit e se to je pod njim ukopano. to dalje, to vie pobuivat e radoznalost radi ega je tu nabacano. Priat e se da gromila skriva neku tajnu. Ako netko bude dovoljno lud, dokon i bogat, raskopat e kamenje. I to e nai? Nita. Smije li nakon toga tvrditi da je gromila bez tajne samo zato to je i boa i ono u nju uvezano ubrzo poslije ukopa pretvoreno u zemlju, a ono to je uz kamen na grob bacano, onu istu veer u beskraj zaborava ponio vjetri s mirisom garei? Moe mu se prigovoriti da je tajnu groba poao traiti u grobu. Tajna ivljenja, a na nju se misli kad se kae tajna groba, nikad se u grob ne zakopava. Ona isto kao i dua u samrtnom asu izlazi iz tijela i seli se u ivot nekog drugog ovjeka, drugog kraja i drugog naroda. Tajne ivljenja uvijek ive i ostaju tajne. I zato, kad trai tajnu groba iz nekog dalekog vremena, ne trai je u sarkofagu, u zemlji ili gromili, trai je tu negdje oko sebe i u sebi. Budi siguran, nai e je. Ako je sretne a ne prepozna, ne reci, nema je, reci, ne vidim je. 9. Trei dan nakon Stojanove pogibije, dok se od naporna puta odmarao u Sinju, eno je, po obiaju da se nadreenima javlja s bojita, napisao Senatu i Dravnoj inkviziciji pismo istovjetna sadraja. Pismo je uzorak politikog govora koji uspijeva stvarnost prepriati u tanine skrivajui potpunu istinu o toj stvarnosti. U osamnaest sati na uzvisicama oko grada poee se u velikom broju pokazivati Turci. Nekoliko sam puta Hrvatima, koji su bili tri milje udaljeni od nas, slao asnike iz svoje pratnje s porukom da nam se pridrue, ali ih na to nisam mogao privoljeti. A broj je Turaka neprestano rastao. Vitez Janko, ne mogavi podnijeti toliki kukaviluk svojih ljudi, a ne znajui obuzdati svoje junako srce, sa samo deset drugova zametne s Turcima borbu. Ali se oni ne htjedoe odmai dalje od pukometa. Vie sam mu puta svjetovao da se ne uputa u boj i da ostane uza me, ali ga nisam uspio odvojiti od neprijatelja, jer je bio zanesen vlastitim junatvom. Hrvati su izdaleka promatrali to se dogaa, ali nisu htjeli pritei u pomo svome poglavici. Videi da je vitez Janko odmakao daleko naprijed, pobojao sam se za njegov ivot i poslao mu u pomo jedan konjiki eskadron pod zapovjednitvom kapetana Radoa. Nastade i s jedne i s druge strane silovit okraj, u kojemu pade vitez Janko pogoen puanim metkom i udarcem sablje preko lea. Sila na koju je udario bila je kudikamo nadmonija

njegovoj, ja sam mu u nekoliko navrata strogo zapovjedio da ne napada, pa se slobodno moe kazati da je sam potraio smrt. S mrtvim njegovim tijelom otiao sam osobno u hrvatski odred i pokuao ih nagovoriti da osvete svoga gospodara. Ni moje nukanje ni mrtvo tijelo nisu pomogli. Divlji i nepostojani, vjerolomni i neukrotivi, bili su odluni na povratak i bez moga doputenja. S mukom sam ih zadrao i povukao se uredno i bez gubitaka. S obzirom na mali broj plaene konjice i mogunost da u povlaenju budem iznenada napadnut, izabrao sam meu Hrvatima dvije stotine konjanika i od njih obrazovao dva eskadrona da se napadau uini brojniji i jai odred dudeve vojske. Nou, u munim , trenucima, dok smo obilazili Duvanjsko polje i verali se po planinskom bespuu, kao i ostali njihovi sunarodnjaci, i oni sii me napustili, pa ujutro ni jednog od njih nije vie bilo uza me. Sav teret moga osiguranja moralo je izdrati ono malo plaene konjice. Strah da su mu se Hrvati oduprli otvorenim neposluhom, i da su ga napustili kad mu je bilo najtee, nee lako naputati ena, a pojaat e se i izazvati nesanice kad Senat i Cornero iz Herceg-Novog stanu uzastopnim pismima pourivati novi upad u Ramu. Pohod na Duvno nije ga odvikao navade da se odmara posjeujui obrtnike radionice, prodavaonice, krme i svratita. Sva se razlika od onoga to je radio nekad, a to radi danas oitovala u tomu da je, prije nego obrtnicima i trgovcima, svraao gostioniarima, moda zato to je njegov posjet krmi manje zazoran. Kad ga je vidio, vlasnik Rejhane-Bosiljka nije se ni obradovao ni iznenadio, kao to openito postupaju nasmrt uvrijeeni ljudi. Ponio se ravnoduno i, kao svakog gosta, upitao ga to eli, pie, jelo, konak. Bit e ljubezno podvoren. A kad ga je eno odbio, rekavi da od svega ponuenog ne trai nita osim da sjedi i gleda, vlasnik ga je jednom teatralnom gestom ovlastio da mu sav okoli stoji na raspolaganju, stolice i stol za sjedenje, a dvorite i oleandri u njemu za uitak u vidicima. Dok je eno ulazio u krmu, udovite s lutnjom, leao je na komadu sukna na niskoj ploi podno zida, uz bave iz kojih su rasli oleandri. im je vidio da eno ostade sam, protegnu se, ustade, namjesti lutnju na prsima i prie enu. Duboko se nakloni, elom dotaknu stol, ruke smjerno drei na prsima dok mu je lutnja visila na uzici o vratu kao zvono na ovnu, i ne ekajui da bude ponuen, sjede nasuprot kapetanu dudeve konjice. Prialo se da je udovite nesvreni lijenik, da je bio udo od djeteta prije nego je siao sa vere. Bila je to strana pria o tome kako odve pameti kodi zdravoj pameti, i kako ne treba uiti jer e poludjeti. Tko e u te prie vjerovati, slobodno mu je, neka vjeruje, ali je istina da pred ena nije sjela obina luda koja mahnita, cmizdri i psuje, pred njega je sjeo ovjek koji je znao dugo i zanimljivo priati. Jer, ako i nije istina da je samo gram vika pameti dosta da ostalu pamet Smuti, pa je u pameti sigurnije biti ubog nego bogat, istina je da je udovite proveo u Padovi vie od deset godina. Na studijama ili ne, morao je tamo neto i nauiti. udovite je bio starac, ne po godinama nego po onomu to je od njega ostalo. Na mravoj bradici, koja se namrekala sitnije nego prezrela maslina u prosincu, raslo je u tri uperka po desetak sijedih dlaka. Usne mu bijahu rastvorene, usta izduena kao pri smijehu, a desni prazne ili s kojim crnim krnjatkom, pa se inilo da se udovite stalno smijei. A kako je smijeh bezubih uvijek aloban, udovite je na svom licu nosio uvean bolni osmijeh svih luda, ime je razoruavao ljude i kad bi se na nj morali ljutiti, i ime je javno pokazivao da je s onu stranu pameti. Jer, zna se, u ivotu se malo emu moemo nasmijati, pa i onda nakratko. Taj izraz dobroudne ludosti pojaavale su oi s nateenim kapcima koje su i na najveoj sui bile vlane, kao da e, evo sad, zaplakati zbog neke teke uvrede. I da ne zaplae, da ne bude ti onaj koji e

otvoriti slavinu dugo skupljanih suza, ljudi su ga bili voljni sasluati. Ukratko, opinjavao je tim istroenim i nasmijeenim licem, pa je udno to je prozvan udovitem. Vjerojatno ne zbog oblija, udovitem je prozvan zbog onog to je govorio i to je uz pratnju lutnje pjevao. Gospodine - rekao je - mudri ljudi govore: staru ovjeku bjei od oiju jer staro svaemu nalazi zamjerku, a mladu bjei od prkna jer mlado sve pojede. Ja vas gledam i mislim, je li ovaj mlad ili star? Kad pomislim da ste stari, onda ste zbilja staro zanovijetalo; a kad pomislim da ste mladi, vidim vas kao deraa zdravih zubi. to je to, pitam se. Da on nije u srednjim godinama kad se u jedno spajaju mana mladosti i mana starosti? Kao starac sve prati i sve ocjenjuje, a kao mladac sve proguta. Poseban ovjek, zamjerke daje da bi ono to je opisao i progutao. I kad sam se tomu dosjetio, pade mi na pamet: ovaj ovjek mnogo zna, hajde da ga upitam za gluhonijemog svinjara. Jeste li uli da je nestao? Niste? Ispriat u vam. Zvali su ga gluhi svinjar, zvali su ga Pako, kako mu je navodno bilo ime, ali zovi ti gluha kako hoe, on se ne odzivlje ni na jedno ime, pa mu je svejedno, bilo runo ili lijepo, omraeno ili slavno, do ega ljudi zdrava sluha mnogo dre, pa kadikad poeli da svi oglue. Potjecao je od porodice Metrovia. Ali - potjecao! Pripadao im je ili, najtonije, uvao je njihove svinje, pod njihovim se krovom krio od kie i za njihovim je stolom lomio prosov kruh. Ve kad mu je bilo trideset godina, nitko nije znao rei po emu bi on bio rod Metroviima, obitelji od etrdeset lanova u kojoj se mnogo enilo, raalo i umiralo, pa se nije znalo ni tko je komu to u rodu, ni tko je od koga potekao, kad je tko koga rodio, pa opet tko je kada umro i koga je iza sebe ostavio. Pri tolikom protoku ljudi kroz korito ivota i smrti jedne obitelji, nije se moglo znati tko je iji ako sam nisi pamtio tko su ti roditelji a tko kakav rod. To su svi mogli, samo nije mogao gluhonijemi svinjar. Majka i otac, koji bi sigurno znali njegov ivotopis, umrli su ne proirivi porod, da Pako ne dobije svjedoka svog podrijetla. Neki su tvrdili da je nezakonito dijete neke Metrovike, koja se poslije udala i zapustila majinstvo. A bilo je i onih koji su se kleli da nije njihov, da su ga Metrovii nali negdje i gluha i nijema, doveli ga u svoju mnogolanu obitelj i odgojili za svinjara, jer im je za taj svinjski posao trebao netko stran. udno, ne znaju iji je, a svi pamte kako je mali Pako postao veliki svinjar, neki kau, svinja gora od ijedne u krdu. U njegovu sluaju, potreban je oprez i kad kae ovo je, i kad kae da to nije. Svinjare zamiljamo prljavima, a Pako je iao odjeven i ist kao da je svaki dan svetkovina. S druge strane, kako e nego svinjom nazvati svinjara koji svoje krdo namjerno pusti da kida klasove tueg ita dok se on gradi da spava, i komu vlasnik ne smije svinje istjerati iz tete dok se njihov himbeni pastir ne probudi? Pa, zbilja, kako je taj Pako svinjar postao toliko prase? Oni koji ne poznaju selo misle da je prvi posao djeteta uvanje stada janjaca. Tko bi nejaku dao da uva te vilaste ivotinje na koje vreba vuk, lisica, orao i podivljao pas! Prvi posao seoskog djeteta je sakupljanje balega, konjskih, volovskih i magareih. Splete se koara od vrbova prua i na nju priveu dvije naramnjae da je dijete moe uprtiti na lea. Kae mu se: ako do podne nakupi punu korpu balega, dobit e itav ruak; ne bude li nego dopola, objed e ti se prepoloviti; a donese li praznu, nee imati to jesti. Korpe s ubretom istovaruju se na njive, u vrtove i vinograde. Na tim mjestima bilo to da usije, raa zemlja trostruko. Preko godine vrijedno dijete moe zagnojiti dan oranja. Svaka kua ima vie djece nego dana oranja. Zapnu li sva, moe se zamisliti koliko e te male ruke i nejaka lea pridonijeti urodu. Jedina je neprilika to balega nema u izobilju. Stoke je toliko koliko je ima. Po njenoj brojnosti, gnojiva bi moralo biti i na putu i na panjacima da nije mnotva djece koja gnoj kupe, i da nema obana koji ne doputaju da

njihovo ivine ostavi za sobom balegu. Oni uza se nose vrbove sprtvice i izmet, jo neohlaen, kupe sa zemlje. Takve nazivaju svakakvim imenima, u kojima se sramoti krtost a ne sakupljanje izmeta. (Tako odvjetnik splitski, inae rodom Trogiranin, ugledni gospodin Neugakazati i danas nosi ime Balegar, jer nije doputao da se njegova ivina pobalega na tuu njivu pa da netko ubere deset klasova jema vie. A priznat ete, biti odvjetnik s tim imenom nije ugodno. Ljudi su zlobni, pa i za njegove govore kau baleganje balegara. Vidite dokle ovjeka moe dovesti oskudica: u mladosti, gnojiva; pod starost, pameti). Kad su Paki natovarili koaru na lea i nauili ga da nema ruka bez balege, on je brzo pojmio u emu je stvar: lako je nakupiti korpu balega kad bi balega bilo. Pred krmom Maksima Bilara uvijek je mnogo konja, i po pedeset kad turma naie. Ali je ena krmareva naredila slugama da balege kupe i nose na njenu gnojnicu iza kue. Bila je imuna, ali nitko nije toliko imuan da bi svoje balege prepustio drugomu, jer je to isto kao kad bi od tri klasa ponikla na svojim oranicama dva iupao i bacio u vodu. Pako, koji jo nije bio svinjar, ali se pripremao za to zvanje, napuni svoju koaru pred Bilarevom krmom krijui se za repove malih bosanskih konja pod velikim samarima. Uspijevao je dok ga s prozora nije ugledala Ana, ena Bilareva, i naredila sluzi da mu oduzme koaricu, gnojivo istovari na njenu gnojnicu, a potom je pred Pakom izgazi nogama. Sluga obavi posao kako mu je gazdarica naredila, a Pako ode u mladi Bilarev vinograd, u ^kojemu su uz jednogodinje loze rasli i ovogodinji navrci, i jednog po jednog, udarcem nogom u panj, polomi vie od sto navrtaka. Kad je Bilar doznao to mu je uinio gluhi skuplja balega, dohvati svoj lijepi tap to ga je kupio na sajmu u Mostaru. Pred Metrovievom kuom zatekne Paku i, razjaren, baci se na njega tapom. Nije ga pogodio, osim malo po petama. A Pako zgrabi skupocjeni tap i udari njim o zid, jednom, drugi put, i prebi ga u tri komada. Bilar se uhvati objema rukama za glavu i ree: - Ne znam to mi bi da sam za onim smradom bacio onako skup tap. - I sam vidi, Maksime - ree mu jedan od Metrovia. - Takav je: ti njemu jednu, on tefii dvije. S njim se ne moe nego ga pustiti da radi to hoe, ili ga... a to bi bio grijeh. Zbog balege? Sutradan je Pako dobio novu koaricu i otiao ravno pred Bilarevu krmu, pokupio to je naao ispod konjskih nogu i, kako nije napunio koaru jer je karavana dojahala tek pred njegov dolazak, sjeo je na dvorini zid i ekao da konji isprazne crijeva. Vidjela ga Ana Bilareva, zgrabila prut i nasrnula: - Opet si doao, lopove! Maksim je uhvati za suknju i ne dade joj da iz kue izie: - Pusti dijete neka kupi! To i nije nae. Udari li ga, napravit e veu tetu nego u vinogradu i na mom tapu. Tako je odsle Pako bez velike muke zaraivao svoj ruak. Mnogi su mu odobravali: neka, ako su Bilarevi gosti, nije Bilarevo i ono to konji iz sebe istresu, jer bi ivotinje to prosule putem da im vlasnici ne piju u krmi. Zamalo, Pako postade istjeriva pravde. Ali, onaj koji se naui od drugoga uzimati, pravdajui uzimanje pravinom podjelom dobara, uzimat e i kad ne bude potrebe za dijeljenjem pravde. U selu je bilo mnogo smokava, ali takve kao to je u Sie Pokrajca zvanog Kizle nije bilo. Najranije bi sazrela, davala sone plodove i trajala sve do kasne jeseni ako mrazovi ne dou ranije. Pako bi se ujutro rano, dok su smokve hladne i rosne, popeo na najviu granu. Neka ga vide, to se on koga boji! Jedno ga jutro doeka Kizle s kolcem u rukama. im se poeo penjati, Kizle ispade iza stoga sijena i kolcem po njemu. Pako polagano sie i ode zlovoljan. Nije otiao daleko, sakrio se iza zida i ekao da Kizle ode kui. Onda je donio zapaljenu glavnju i sjurio je u stog sijena iza kojega ga je Kizle doekao. Sijeno izgori, i Kizle doe Metroviima, kae:

- unaj mi va gad zapalio sijeno. - A zato ? - pita ga jedan od Metrovia. - Jutros sam ga uhvatio na smokvi. - Ni mi ne znamo to emo s njim. Ja sam mu jednom rekao da ne bere zelene bajame, a on uzme stolac i razbije mi njime glavu. Pusti vraga neka bere, a mi emo ti svakog dana platiti oku smokava. Kad ga je Kizle ponovo otjerao sa svoje smokve, on mu je uhvatio sina, vezao ga za stablo i ostavio vezanih usta dva dana i dvije noi dok na njega nisu naili obani. Kad ga je Kizle jo jednom ispraio, on ga je doekao u zasjedi, bacio na njeg kamen i pogodio njegovu enu posred ela. Sva krvava, rekla je muu: - Vrag odnio i njega i smokve, pusti ga neka ih bere, udavio se u njima! Selo je znalo to se dogaa Kizli i njegovoj smokvi. Selo se smijalo, selo je prepriavalo. I kad je Pako poeo brati trenje, ne Kizline nego nekoga drugog seljaka, ovaj je znao kakve je muke s njim muio Kizle, kako se selo rugalo, i ostavio je Paku na miru, neka bere. Neki bi priznali da su ga vidjeli na svome i alili se to mu nita ne mogu; neki su rekli da bi voljeli da ga nisu susreli; a neki su se gradili da ga ne vide i kad im pod nosom inio tetu. Kao neminovna posljedica straha i stida, nastao je obiaj da se s njim razgovara na udaljenosti. Kad bi ga ljudi vidjeli da njihovo krade, izdaleka bi vikali da bjei, da se goni u... psovali mu sve po redu, i ono to ima i ono to nema. Ali ga nisu napadali, nisu ga progonili. Bili su mu smijeni dok ih je gledao kako lamataju rukama, kako prijete kolevima, otvaraju usta i vitlaju jezicima. I smijao im se. On ih nije uo, nije im mogao odgovoriti ni raspravljati s njima. Izmeu njega i njih stajao je i vei razmak nego to su ga sami izabrali - more nerazumijevanja koje nijedna galija dobre volje ne moe prebroditi. Svojom gluhom pameu spoznao je vanu istinu da svaki ovjek radije ustupa jedno nego ostaje i bez drugoga i, zaintai li se, bez iega. Kad je to zloduhovo ' i doaptavanje provjerio na Bilarevim balegama i Kizlinim smokvama, mogao je u ivot krenuti vedra ela. Postavi jednom pastir, svinjario je do kraja ivota. Nitko ga na to nije silio, mogao je svinjarski prut zamijeniti motikom i kosom, ali nije htio, lake je hodati za svinjama nego se grbiti na njivi i livadi. A to je kao svinjar bio osamljen, nije ga zabrinjavalo, jer i kad bi se nalazio u mnotvu, nijemu i gluhu, bilo mu je isto kao da je usred puste ume. Ve smo vidjeli kako je svoje svinje nauio napasati u tuem polju i iriti u tuem hrau. Predstojalo mu je nauiti krdo na bezuvjetnu pokornost, da svaka svinja potuje zakonitosti krda i ugled svinjara. Uskoro, krdo mu je bilo uzorno, a sam je postao savren svinjar od koga bi svi svinjari svijeta morali uiti. A tek kako je korist od svinja znao izvlaiti! U jesen, o Boiu, kad su godovi, imendani, slave, enidbe i roenja, Metrovii su klali svinje, pekli praie, suili kobasice. Ali zaklati nijednu nisu smjeli bez Pakina odobrenja. Ve nekoliko dana unaprijed itava obitelj, pogotovo njen enski dio, na mote mu je saopavala to hoe, davali mu najbolja jela, pojili ga orahovaom i travaricom, pitali to mu od odjee treba, arape, hlae, opanci. On bi kazao to hoe, oni bi mu elju morali ispuniti prije nego zatraenu svinju odvuku na klanje. Zbog toga je Pako bio najbolje odjeveni svinjar. Ali, to nije bilo sve. Dan uoi klanja morao se ispuniti posljednji Pakin uvjet: ekanje pred san. Ispruio bi se na svoj leaj svuen dogola i pokrio pokrivaem ispod kojeg su strile noge. Dvije ene, koje Pako odabere, s pijevevim perom u rukama klekle bi pred njegova stopala i blago, as mekanim vrhom, as tvrdim korijenom, prevlaile pero uzdu, poprijeko i ukri Pakina velikog stopala. S poetka se kikotao, grio se, poskakivao; kad se stopalo navikne na pero, prelazi u slatko protezanje, uzdisanje i mekano previjanje; i naposljetku, preplavljen blaenstvom, zaspi osjeajui ovaj svijet i ovaj ivot tako ugodnim kao to je prijelaz pera pijeveva repa preko tabana.

Mnogi misle da je Pako ekanje po tabanima nauio od svinja. Svinju poekaj ispod trbuha i ona e ti lei na ruku. Neka misle! Zar vrijedi nekomu sklonu zabludi tumaiti da ekanje po trbuhu jest, dodue, svinjska navada, ali da ne moe biti samo svinjska kad svatko zna da izmeu ekanja i podilaenja nema nikakve razlike. A podilaenje je esta ljudska vrlina. Svaki bi svinjar morao biti zadovoljan i polovicom onoga to je gluhi Pako znao i imao. Vjerojatno je i on bio zadovoljan, nije govorio, ali se moglo zakljuiti po odluci da posao svinjara zadri i u zrelim godinama. Zato je zastraujua istina da ga je mogla unititi pojava bijele lasice, te lijepe ivotinje sline privienju koja navjeuje sreu i nesreu, apui i gluhima o vjenim zakonitostima koje jo niija drskost nije pobijedila. Neki tvrde: svinjara je upropastila bijela lasica. Neki im protuslove: ako se izgubio poto je susreo bijelu lasicu, ne znai da ga je ona upropastila; znai samo ono to jest, da je od tog dana poeo propadati. Ali, kakve razlike ima u tomu da je lasica kriva, i da je zlo dolo bez njena udjela nakon njene pojave? Konano, zar je malo ljudi, hodajui za sreom koja im je namigivala, nailo na jamu s otrim koljem? Pako je jednog nezapameno sunog ljeta uvao svinje kod Ostojia koliba u prodoljima izmeu vrha Jastrebovca i Varde. Svi su izvori bili presuili, lokve presahle davno prije njih, pa je svinje mogao pojiti samo snijegom to ga je s mukom vadio iz spilja na Vardi i Jastrebovcu. Bilo je podne. Svinjama je podijelio anak vode po glavi tako da ih je pet po pet putao u ogradu s koritom, u koje je prethodno bio izlio deset lonia snijenice. Kad su svinje polegle ispod hrastia daui od topline i ei, i Pako je legao na rogoinu ispod grma rujevine. Nekoliko koraka pred njim, u kamenim liticama koje su obani koristili za solilo, bile su dvije prirodne kamenice u kojima se, samo kad su kie padale i kad je vode bilo na svim pojilima, pa na kamenice ni ivina ni ovjek nisu navraali, gdjekad zrcalila ista zelenkasta voda. Sad im je dno bilo suho. Eto, tu je, na to solilo i nad te kamenice, tko zna otkuda, iz koje duplje u drvetu i krape u stijeni, ietala bijela lasica koju zbog njene bijele svijetle dlake, tankog struka i umiljate glave narod zove nevjesticom. Hodala je po vruoj ploi, kruila oko kamenica, gurala glavu u njih, lizala im suho dno suhim jezikom, vrtjela se oko vlastita repa i saginjala glavu kao da e proplakati od jada to ne nalazi gutljaj vode. Pako se die, uze loni i ode u spilju. Otvori mijeh i nali anak hladnom vodom. Kad je s njom doao na solilo, ne nae tamo nevjesticu, ali je znao da nije daleko. Ulije vodu u jednu od kamenica i ode ponovo na svoju rogoinu ispod rujevine. Nevjestica se povrati i naduak popi svu vodu. Obliznula je jezikom gubicu, poskoila i nestala u grmlju i ne pogledavi svoga dobroinitelja. Pako ode do kamenice da vidi je li sve popila. Kad, sa dna ga gleda zlatni dukat deset puta vei odijednog u kesi krmara Bilara. On se osvrne oko sebe da vidi kamo je nestala nevjestica. Ugleda je na vrhu jedne stijene. Kao da mu se nasmijeila i namignula. A potom nestade. Ni toga dana, ni toga ljeta, nikad je vie nije vidio, premda je i dalje trajalo pakleno suno ljeto. Prostro bi rogoinu, ispruio se u hladu rujeva drveta i gledao na solilo i kamenice. Drao je anak napunjen vodom, ali se bijela nevjestica nije pojavljivala ni s dukatom ni bez njega. U gluhoj tiini, u kojoj, usput kazano, ne ivi samo Pako, nego svaki svinjar i mnogi ljudi, neki mu je duh aptao dui: ne dolazi nikad vie na kamenicu gdje ti je nevjestica jednom dukat ostavila, jer, gdje ti se jednom posrei, drugi put nee; sreu ne moe ni | uhvatiti ni doekati, nego samo susresti, zato hodaj, j zato hodaj; neki e rei da bjei, a ti tvrdi da trai, j I gluhi svinjar ode, kao da je u zemlju propao, nitko ga ne susree na putovima, nitko ne zna u ijoj se kui krije od kie. Ima dva tumaenja gdje bi mogao biti: jedno, da je 127

na vrijeme uvidio kako sreu, koju je postigao otimljui Bilaru balege, Kizli smokve, krotei stado i prodajui njegove mjeine za ekanje tabana, ne moe dvaput postii na istom mjestu, jer se svakoj napasti nae obrana, pa je skupio svoje stvari i otiao s onim to zna tamo gdje ga ne poznaju; a drugo, da nije bio pronicav, predvidio stoga eka i pobjegao, nego ekao do posljednjeg trenutka, do utog lasiina dukata i oka koje namiguje, dok nije doekao onoga komu je bilo dosta ekanja tabana i koji je prebrodio more nerazumijevanja izmeu svinjara i onih koji su na nj izdaleka vikali. Tumaenja su daleko jedno od drugoga kao smrt od ivota, s jedne strane, a s druge, tako su blizi kao to su blizi najsliniji blizanci ovoga svijeta ivljenje i umiranje. Pokraj dvorinog zida sumorne Rejhane-Bosiljka proe visok seljak. Zid je vei od bave, ali mnogo nii od oleandrova stabla, pa se seljak pokazao kroz lie. inilo se da negdje daleko na obzoru u nekoj umi, gdje se zbivaju prie, neki ovjek, zna se koji, urno zamie pred potjerom. - Vidim svinjara rekao je udovite - eto ga u vaim oima, gospodine! Slika mu je jasna kao odraz ribia u jezeru iznad solinskih mlina. Kad mu je odraz u vaim oima, vi biste morali znati gdje ga vidite, na kojoj strani svijeta, na kojoj gomili gnojiva i meu kojim svinjama. Onaj koji mnogo zna, znat e i gdje je jedan gluhonijemi svinjar. - Ne znam, pjesnie. Iskreno vam kaem da ne znam. Ja ga, istina, vidim, on je u mojim oima i u mojoj dui, sve o njemu znam, ali ne znam gdje bi se mogao nalaziti rekao je eno i zamolio krmara da mu neto donese, da skvasi grlo. - Svinjara bi bilo lako nai da je jedini, da postoji samo taj to je Kizli krao smokve. Ali, ja znam mnoge koji, da bi svoje svinje drali na okupu, jednog lana krda prisile da skvii i zapomae; znam i one koji utjeruju u tor i tuku da nitko ne vidi, pa modrice postaju tajni govor izmeu svinje i gluhog svinjara; znam i one koji prodaju jedno 198 po jedno iz svoga krda pribavljajui sebi korist, one koji lako svakoga rtvuju za ekanje po tabanima - ali tko bi meu njima bio Pako, ne znam! - Potrudite se, gospodine! Zavrijedio je. Bit e bolje da ga i kasnije naete nego nikada. Moda o njemu ujete jo togod, ali ako ste i ovo uli, osobito priu o I bijeloj lasici, za mudra e biti dosta. Zato sretan | ovjek postane budala? Zato to srea otupljuje ula, i i bie obuzeto sreom ne moe uti opomenu. Opo- !\ mena je u ivotu vrlo malo. Ne uj i one to se rijetko javljaju, pa e iza prve okuke nosom u ledinu. Krmar je donio vino u dva vra, u Pij Ante i Pij Mate. eno je vr obgrlio dlanovima, hladio znojne prste, pio esto i pomalo. udovite je nagnuo i potegao. Kad je vr skinuo s usana, duboko je udahnuo, nasmijao se, obrisao rukavom razrovana usta i rekao enu da e mu sada pjevati puke pjesme, vie vesele nego poune. Pjevao je o tri hajduka, o Muciu, Skuji i Suvaru, koje su kod Zagvozda uhvatili na spavanju, odsjekli im glave i donijeli na kopljima u Omi. Boe, svakoga sauvaj nenadane smrti, i mirna domaina i gorskog hajduka. A Muciu, Skuji i Suvaru poruuje: eto, to vam sila vrijedi! Opako ivjeli, opako ste i zavrili. Nosi ruke dalje od tue muke. Tako su rekli, a kako su rekli, tako je on opjevao. Po svem je svijetu smutnja, nesklad je na sve strane. Bogzna kamo je pokoj otiao, zna se samo da ga vie nema. Zemljom hodaju dobri ljudi mlake pameti. Kad--ih metnu u hladovinu, oni misle da su sklonjeni sa 1-sunca. Dva su se susjeda posvaala, potukla i jedan dru goga ubila. Za njih se jedino moe rei da jedan dru gomu nisu nita duni ostali. Svi ostali umiru kao dunici svojim ubojicama. '

10. Umjesto da sam predvodi ete, kako mu je izrijekom zapovjedio namjesnik Cornero, eno je u Ramu poslao Smiljania, Nakia i Miljkovia, pridodavi im zapovjednika plaene konjice Ivana Radoa. Pred namjesnikom i Senatom ispriao se boleu. Kad je od njih dobio pristanak, ispratio je vojsku do Prologa, vratio se u Split, sjeo za stol i poeo pisati dugo pismo Dravnoj inkviziciji o Pavlu Vukoviu. Pred sobom je imao obrazac upitnika po kojemu se taj dokument sainjava. Nije bio zadovoljan ni izborom ni rasporedom pitanja. Lini opis, ene, vino, srebroljublje, pa onda vrstina vjerovanja, politika pripadnost, potpora i pomagai. I nepotpuno i zbrkano. Ako se na ta pitanja daju nepovezani odgovori, inkvizitor nee stvoriti ni priblino ispravnu predodbu o obraenoj osobi, jer su odgovori nuno turi a nerijetko i protuslovni. Bilo bi mu ao da Inkvizicija iz njegova pisma ne zakljui kakav je to ovjek, jer je on uvjeren da zna s kim ima posla. Ni izvjetajima nije zadovoljan. Doslovno, o svemu i svaemu, polovica je materijala smijena, jedna treina napuhavanje uhoda da se vidi kako zasluuju plau, a tek se preostali dio moe iskoristiti. U prevedenim ispisima iz dvije Vukovieve knjige propovijedi ima najvie njegovih tragova, ali ni ta predradnja nije enu po volji: prireivai tih ulomaka, dva prevodioca u zadarskom Uredu za prijevode s hrvatskog na talijanski, birali su samo odlomke politikoga sadraja odvajajui ih od ostalog dijela propovijedi, redovno neke prie iz Svetog pisma i ivota svetaca, uz koje su ti odlomci pristajali kao kora uz drvo, i sad, kad ih eno proita, ne znajui uz kakvu priu pristaju, teko mu je pogoditi njihovo pravo znaenje. Sam nije znao itati hrvatski, prijevode Vukovievih spisa trebalo bi godinu dana prevoditi, pa je vie od polovice ulomaka bacio u vjetar. Na alost! Moda se ba u odbaenom nalazi skrivena poruka koja bi predvidjela ponaanje ovog ovjeka u nekom sudbonosnom sluaju. Usuprot svemu, pisao je, nije htio da Vukovi doe u Cetinu prije nego Inkvizicija sloi u svoj arhiv debele korice njegova fascikla. Nije bio siguran da opisuje stvarnog Pavla Vukovia, jer od osjeaja da nekoga poznaje do opisa iz kojeg e i drugi stei tvoju sigurnost dalek je i vijugav put, pa mu se povremeno inilo da opisuje sjenku ovjeka koju je sam stvorio, a da mu ovjek izmie. Pavao Vukovi je osrednjeg stasa, nabijen, irokih ramena, skladna struka i lijepa oblija. ive arene oi odaju neobinu pronicavost, a visoko elo dubok um i veliko lukavstvo. Vjeto jae, jo vjetije baca koplje, to je u drugim zemljama nespojivo s redovnitvom. Podjednako zna i kako se politika vodi i kako se proso sije. Raspoloen je i nasmijan, pa u neprilikama ohrabri one koje oko sebe okuplja. U njemu se na sretan nain spajaju dva suprotna pola ljudske naravi: pretjeran vitalizam i bolesna sklonost umovanju. Dinamizam podreuje misaonost pretvarajui je u svoju vodilju, a misaonost crpi snagu iz sudaranja u nimalo laganom ivotu. Takvi neminovno pod starost dozive prijekor da nisu bili dosljedni, da su neko govorili jedno a sada govore drugo, da su se pokazali kao prevrtljivi i nepostojani ljudi. Sami nikad ne shvate kako se njihove mijene nisu razumjele. Jer, zato bi razvoj smatrali nepostojanou a spoznavanje prevrtljivou? Kao da je ovjek duan ve na poetku ivota znati sve ono to e ga snai do kraja! Kao da nije puka sluajnost to ponetko u dvadesetoj predvidi ono to e mu se dogoditi u pedesetoj. Obina je natega kad pojedinca uje da se hvali kako je u tanine predvidio budua zbiva-

nja. Ne, Vukovi nije od takvih. On je ovjek mijene i prilagodbe. Ali se ne prilagoava bez vlastite cijene. Postavi je, cjenka se i uzima ono to se trenutno najvie moe dobiti. Kad Vukovi sie u Cetinu, pod njegovim utjecajem bit e vie od dvije tisue vojnika. Senat e dobiti lukavog i prilagodljivog politiara s kojim e, ako ga bude htio trpjeti, morati biti oprezan i uporan. Ne treba smetnuti s uma da je on redovnik i da se s te strane na razliite naine moe utjecati na njega, ali se u tomu ne smije pretjerivati. U ovom narodu redovnik je jedini naobraen ovjek i zamjenjuje, kako ve umije, kolovane na svim onim dunostima koje ueni ljudi obavljaju ondje gdje ih ima. Jedan dounik javlja da Stjepan Mati, gvardijan samostana u Rami, katkad govori Vukoviu da su ga pijana zaredili. Vukovi se na to ne ljuti. Ako ga upita zato mu starjeina ree da je nedostojan nositi redovniku haljinu, on e sam, u smijehu, ispriati zgodu koja je Maticu posluila da izrekne takav sud. ivio ovjek sklon vinskoj kapljici. Kad ga vino uhvati, ostane i bez due i bez pameti. Prije nego bilo komu drugomu, dodijao je vlastitoj eni. Ona ga omrznu i smisli kako da ga se oslobodi. Kad se jednom opio da za sebe nije znao, ona zovne redovnike iz susjednog samostana i ree im, moj ovjek umire. Dok je bio zdrav, govorio mi je da e, prije nego umre, ako do tog doe, postati redovnik, kako bi ga zavjet spasio od smrti. Zato, oci moji, obucite ga u redovniku odjeu. Redovnici ga obukoe i odnesoe u samostan. Sutradan, kad se ovjeku razbistrila pamet, a dim od loze iziao iz glave, ugleda na sebi nabit i zaudi se. Tu prispije ena i ree mu, zar ne zna tuan da si imao umrijeti i da si u pravi trenutak, nekoliko asaka prije nego e pasti u nesvjesticu, zavjetovao se Bogu da e, ako te ozdravi, postati redovnikom? Kad je uo to mu ena ree, poboja se da e prekriti zavjet, makar da ga je dao u pijanstvu, i uvrijediti Boga, pa pristade na samostanski ivot, nepripremljen na nj. A njegova ena, koja je i do tada tajno prilijegala uz jednog krojaa, preudade se. Neupueni bi mogao pomisliti da Mati kori Vukovia to vie ne prilijee isposnikom ivotu. Naprotiv, stari gvardijan, koji ni kad je bio pri punoj snazi nije volio svjetovni dio svoga poziva, daje znati da je te poslove prepustio Vukoviu i da u njega ima povjerenja. Jer, zaboga, Vukovi je redovnik samo zato to je bio pijan dok su ga zareivali; trijezan, i dalje bi bio ono to jest. Dravnoj inkviziciji nije suvino poznavanje ove priice o prevarenom muu, ni zbog vinopije ni zbog njegove pohotljive ene, ve da zna: tko god stajao na elu ramskih fratara, bilo da im ga drugi nametnu ili ga oni sami istaknu, na elu e im biti, u sjenci ili javno, samo Pavao Vukovi. Isti onaj dounik u svom izvjetaju biljei jo jednu priicu. Kad fratri bacaju kamena s ramena, Vukovi je ili najbolji ili meu najboljima. Mati mu prie i pred svima kae, Pavle, sinko, ja se zbog tebe mnogo stidim. Evo priice iz knip nr."*- LStari sveen dijelio pustinji Vjeruj mi, Budui si osta koru, nisi mori poniznost s mr jednom pokori Vukovi e tim, dri da e i jeti nego da ga podrku, jer vje nakodilo. Dounici koji uiva u narodu, kolaju i u kojim nadahnut, i da .... ui.

neke su smijene, neke nezgrapne, ali se kroza sve protee misao o iznimnom ovjeku. Toj magiji podlijeu i dounici; ili izjavljuju da vjeruju u prie ili se, pripovijedajui ih bez otklona, poistovjeuju s pripovjedaima iz naroda. Inkvizitori i asne sjedine u Senatu pogaaju o emu se radi: o praznovjerju, o poznavanju ljudske due, o maioniarskim trikovima i komedijakoj neozbiljnosti. Prie e eno ispriati, uz dunu ogradu, u Vukovievu korist. Moda on sam niim nije ni zasluio ni skrivio prie, moda je u puku tim priama prethodilo uvjerenje da je to rijedak ovjek, osvjedoen na dodirima s ljudima u kojima nije bilo nikakvih uda, nego samo srdanost, ljubav, razboritost, pa je puk naknadno, ne znajui drukije veliati neku osobu nego kroz priu, te prie sam smislio ili ih, ve odavno smiljene, sada pripisao Vukoviu. Sve to ima znaenje za onoga tko istrauje praznovjerne tvorevine ovog neuljuenog naroda i stvarnu udotvornu mo Vukovievu, ali za Inkviziciju, koju zanima njegov politiki utjecaj nad narodom koji dolazi u Cetinu, to doe na isto: ili ga narod voli, pa o njem pria bajke, ili je on bajui obajao narod - on njime vlada, pa uvijek postoji mogunost da tu mo hotimice ili nehotice zloupotrijebi. im okopne snijegovi po okolnim planinama, iz doline Rame, gdje je preko zime pojedena sva trava sadjevena u plastove, krenu prema planinskim ispaama na tisue ovaca i na stotine obana. Oni e u planini ivjeti do prvih mrazova. U jednom stadu nau se ovce iz vie domainstava, od kojih tek treina svake tree godine, naizmjence, daju obane, a neke, koje imaju malen broz radnika za ramsku zemlju, nikako obane i ne alju, svoje blago ustupaju drugim obanima, ustupajui im za napasanje i mlijeko i sir to ga preko ljeta dobiju. Tako pet-est obana, ovisno o veliini stada, uvaju svoje ovce i ovce vie svojih susjeda ijega obana meu njima nema. Dogaa se da od tisuu ovaca, koliko ih stado moe brojiti, neke uginu, neke se strmoglave s hridina Vrana, neke se 1 izgube, a neke zadavi vuk ili agalj. Najee se to dogaa ovcama onih domainstava koja su svoje blago povjerila drugim obanima, pa takvo gazdinstvo rauna na gubitak jedne ovce ili dviju, to im doe kao ujam. Ali, ako im obani ujme i vie od toga, izbijaju svae, tunjave i zavlada dugotrajna mrnja. Za obanima krene u planinu i nekoliko mladih fratara. Misu, priea i ispovijedi obavljaju kraj izvora, na proplanku, pod kronjastim drvetom, na mjestima za koje svi znaju, koja se izdaleka vide. Misnici prevaljuju velike udaljenosti, stanuju u kolibama koje su sami sagradili ili su im pastiri privremeno ustupili svoje, i jedu ono to pastirske domaice spreme, a jelovnik je mlijeko ili neto od mlijeka. Te je dvije stvari potrebno znati da se pria razumije. obani koji su napasali ovce iznad Blidinjeg jezera kod Filipovievih jara odlue ispei brave, razumije se, ne svoje. Njih dvojica ostanu kod tora da saderu i ispeku, a ostali odu za ovcama pa, kad se u podne vrate, ekat e ih vrua peenka i topli kruh. Bilo je mirno sunano jutro. Dva su rr.< -iloila vatru i pritakla pei brava T- ' anj, drugi je i dalje r>^u , u bukviku i kao vukovi. \ nu, svi bi se \ psi nisu ni \ vi, kran, 3 promijeni ; e. a? van \ koji su ovca obraz 'iveva iti niz 135

.Ree i ode. Ni jedan jedini pas se ne pomae, samo se proteu i ekaju, napeti da togod u grmu sune. Sutradan Vukovi ne doe, i ona dva obana otioe sami u torinu da vide to je s proroanstvom. Doista, svaka od njihovih ovaca oplakivala je lopovluk svoga pastira, a ostale ovce gledale su sunev izlazak istih oiju. Treba li rei da su dva obana idue nedjelje zajedno sa svojim sukrivcima klekla pred Vukovia i ispovjedila svoj grijeh, da ima ga je on oprostio traei zauzvrat duboko pokajanje, i da je sluaj obilato iskoristio u svojoj propovijedi: eto, ivina nerazumna plae zbog naeg bezakonja, a mi, stvorovi s duom i razumom, ostajemo kamena srca. Vukovi vjeru ne prihvaa iskljuivo kao vjeru, njemu je vjerovanje u objavljenu istinu sredstvo uljuivanja svoga naroda. Da bi to postigao, spreman je neznatno odstupiti od pravovjerja. Isto onako kao to se ne moe vjerovati njegovim sunarodnjacima, ne treba vjerovati ni njemu, treba sumnjati da je njegov katolicizam od prave kovine. Od ega se vr pravi, od onoga je napravljena i ruica vra - ako se s pravom sumnja u kransku duu ovog naroda, korisno je sumnjati i u njihove pastire. Vie da zabavi sijede glave pod perikom nego da dokazuje to je ve, uzda se, dokazao, eno im priopuje jo jednu priicu. U selu Rumbocima, u zajednikom kuanstvu ivjela je Anica Beko i njen djever Bare, oboje obudovjeli, Anica bez mua, Bare bez ene. Baru su ljudi pitali to se ne eni, on im je odgovarao: tko je imao dobru prvu enu, taj se ponovo eni; tko je imao lou, nikad vie. To isto, preneseno na mua, govorila je i Anica. Ovo dvoje sigurno vie nee imati svatova. itak im je dobar, imaju svega, samo im je kua zaputena. imla izgnjila, prokinjava, a grede se iscrvotoile, napada li dubok snijeg, pod njim e se ulegnuti kao gljiva pod kopitom. Bare je od svake pare polovicu odvajao tedei novac za gradnju kue. Drao ga je po rupama u kunom zidu kojih je, hvala Bogu, bilo mnogo, pa ih je mogao premjetati iz jedne u drugu. Kod tolikih rupa teko je kradljivcu pogoditi u kojoj Bare uva novac. Ipak mu ih je netko napipao i odnio. Pogledao je u svaku rupu gdje ih je do tada uvao, ali novca nigdje. Ne znajui komu da se obrati za pomo, Bare ode s Anicom do Vukovia s molbom da s oltara pozove kradljivca neka vrati novac siromahu ovjeku, jer, ukrasti je grijeh, ali ukrasti siromanu - dvaput je vei. U razgovoru Vukovi je doznao da Anica ima kerku za udaju, vjerenu, napovjedi i vjenanje bit e na jesen. A za udaju se hoe ruha. Dvije udaje i bogatu kuu osiromae. Vukovi zapali svijee, neto proita iz Svetog pisma i ree djeveru i nevjesti: - Poite vi sada kui, ja mislim da e se novci nai. - A zato, oe, ne prokune lupea ? - ree Bare. - ovjee, to bi bio velik grijeh prije nego ga pozovnemo da se pokaje. Ako ja zapalim ove dvije svijee, ukrstim ih i okrenem plamen nadolje, onomu e stoje novac ukrao uskoro komadi mesa od tijela otpadati. Ne treba kleti, poite vi kui, pa ako za tjedan dana, a najdalje za petnaest. r\p n*-*-'-ioite, i ja u '~-~\ mu se tijelo ', pitali su ih Odgovorie sua i trava Pranje vune pokoena ni nee moi ^vera: ajmo, nee, mora , on unajmi ila i otjera nje i ugaze n kamena obali kod

kola, drijei vreu za vreom. Najednom vrisnu kao da je nala zmiju: - Braco, doi ovamo! Vidi to sam nala zamotano u ovu krpu. U vuni na listovima starog platna leali su svi novci to su Bari ukradeni. Dajui upute dounicima kako e istraiti linost Pavla Vukovia, eno im je posebno stavljao na duu da doznaju koji su mu poroci. Imao je na pameti obiaj Dravne inkvizicije da potkupljuje, pravi namjetaljke, podilazi i, ako ustreba, u poroku gui. Uhode su ispitivale da li trza na suknje, da li pijucka ili loe, voli li slan i mastan zalogaj, moe li se potkupiti, je li ogrezao u gadne nastranosti kakve su sodomija i pederastija, je li lan kojeg tajnog drutva, bavi li se okultistikim inima i je li praktikant istonjakih opskurnih kultova. Na kraju zdunog istraivanja nekolicine provjerenih njukala, ispade Vukovi bez mane. Vukovi pije, jer tko ne pije, toga ra pritie; ali pije u trbuh, a ne u glavu. Na vrhu ae, kao skorup po mlijeku, pliva blistava la, a na dnu je kao olovo teka istina. Istina koja ubija. Zbog toga je vie ljudi pomrlo od pia nego od ei. Kad bi ga netko bogato nagradio kuom, novcem, odjeom, ponio bi se kao je: jea poloi u svilu, on se izvue i ode u drau. Njemu se moe davati novac, i on e ga primiti. Ali e, im ga dobije, objaviti svojima da to nije njegovo, da je to svih njih. On nosi habit od grube rase i pod njim donju odjeu od ramskog lana i gornju od vune ramskih ovaca, to mu je pletu, predu i tkaju njegovih sedam nevjesta. Sva mu je imovina sanduk knjiga i jedna puka. Teko da bi ita drugo i poelio imati. Moda toplu sobicu sa zidanom pei u kutu, svijenjak sa mnogo svijea, dosta papira, koju novu knjigu i prozori kroz koji se vidi Rama i ronci kako rairenih krila sijeku zrak nisko nad vodom. Za suknjom pogleda, ali se nije sluilo da je i za jednom potrao. Pitaju ga u ali, oe, boji li se ena? On u ali odgovara, tko se zla ne boji? Pitaju ga, zato zlo kad je to najvea radost? Odgovara, trebalo bi da bude, ali koliko ujem od drugih i koliko sam vidim, bila krotka ili goropadna, sa enom je teko izii na kraj. Pria se da je u Rimu gledao sliku nekog slikara koja se zvala Sedam svetih sakramenata. U ravnoj liniji, uokvirene istim okvirom, bile su poredane odvojene scene od krtenja nadalje. Ne samo snjeno krtenje i djevianska krizma, nego i priest i ispovijed, pa ak i posljednja pomast, koja se malo komu svidi, istinski su ga oduevili. Ali enidba, pred kojom je zastao vrtei glavom, nije mu se svidjela. Vidi se, rekao je, da dobru enidbu nije lako ni naslikati. Pa ipak, kae Vukovi, o enama se moe i misliti i govoriti to god hoe, duhovito i glupo, zlobno i dobronamjerno, ali bez ene se ne moe ivjeti. Vukoviu je ta ena njegova majka. U njegovoj eliji, meu oskudnim pokustvom, obino na stoliu s knjigama, stoji njena slika u okviru od crvenkastog raeljkina drveta koje je Vukovi usjekao na Vranu, ispilio, osuio i poslao u Mostar da mu od njega izrezbare okvir, koji e zamijeniti jelov u kojemu je majinu sliku donio iz Italije. Da neka ena iz Rame ima svoj portret, pria je samo po sebi. A kako je u sreditu te prie Pavao Vukovi, zasluuje da se dvaput ispria, jednom, da se uje kako se portretirala ramska se ljanka, a drugi put, da se razmisli zbog ega Vukovi taj portret sobom nosa. Neto takvo svakoj je policiji poslastica, jer ta slika mnogo vie znai nego se u prvi mah ini. Bio bi propust ne potraiti njeno skriveno znaenje, a izbjegavanje da se o toj slici razmilja neoprostiva nebudnost, i Dravna bi inkvizicija mo rala postaviti pitanje sluV.^1 e revnosti. Tko bude znao it+' jedinu Vukovievu /jerenje, svojevrsno korisno upotrijebiti, ili da se njegovo esima. netom je zavrio svetkovine na Vi-

sovcu. S jo nekoliko ena i mukaraca, iji su sinovi bili zajedno s Vukoviem, iz Bosne je dola i njegova majka. Veini novaka prispjela su oba roditelja, njemu samo ona. Gosti, meu kojima je bilo mnogo ena, nisu mogli stanovati na otoiu, pa su im ustupili poljarice u Kobljai i Petrakui, dvije kuice pokrivene evarom, uza samu obalu rijeke, na imanju gdje se za potrebu moglo neto i raditi. Vukovieva majka bijae lijepa ena od trideset i tri godine, dugih i jakih pletenica, tamnoputa, snano istaknutih obrva i oiju zelenih kao da su salijevene od Krkine vode pod jesen, kad nezamuena tee meu zelenim brinama. Jest da je raala dijete za djetetom, da doji otkako se udala, ali ni porodi ni dojenje nisu naruili njeno zdravlje ni njenu ljepotu. Reklo bi se da niti stari niti grubi, da postaje sve jaa i sve izdrljivija. Kod tolike djece, ljubav prema prvencu nije slabila. Kao da je jedino njega voljela, a ostale je samo raala i odgajala. Bilo je neto u sluaju kako ga je zaela i donijela na svijet, neto opet u rasprostranjenoj naklonosti rnatera prema prvoroenoj djeci, a moda najvie u daljinama koje su ih razdvajale. Imali su tu ostati kao gosti samostana dva tjedna, da popriaju i da se izljube sa svojom djecom prije odlaska na dug put i na mnoge godine boravka u tuoj zemlji, a onda e se vratiti svojim kuama. Svima e se prebivanje na njivama uz rijeku priiniti dugim i nepotrebnim, samo Vukovievoj materi ta su dva tjedna bila kraa od dva treptaja oka. Uvijek se od njega teko dijelila, ovoga puta najtee. Svi su odlasci do sada bili u mjesta unutar vidokruga, mogla je do njih doi, a sada odlazi preko velike vode na kraj svijeta. Plakala je kad je dolazila u Visovac, plakala je logorujui u Kobljai, plakala je na polasku i koju godinu potom. U isto vrijeme na Visovcu je, s doputenjem starjeina 1 o svom troku, stanovao udak Adolf Franz, i beki student, navodno nezakoniti sin nekog grofa, te ga je otac bogato izdravao. Povazdan je slikao ene i mukarce u narodnim nonjama, s orujem i svom opremom. Slikao je dvorce, stare gradove, razorene i itave, pa su se na njegovim slikama nali Kamiak, Uzdah kula, Rog, Klju i Neven. Kad su Bosanci doli, ostavio je sve drugo i slikao samo njih, jer su imali nonju kakve do tada nije vidio i jer e uskoro otii. Prvu je portretirao Vukovievu majku, zna se zato, bila je najljepa i najurednija ena u tom skupu, to je Pavao doivio kao uvredu, a da slikar nikad nije pogodio zbog ega. A naslikao ju je zbilja onakvu kakva je bila i u licu i u odjei. Moda Adolf Franz, bolesna lutalica i nesretnik, nije napravio veliko umjetniko djelo, to e ga initi jo nesretnijim, ali se ena iz Rame na njegovoj slici mogla prepoznati. Imala je na sebi bijelu suknju od lana s vezom na skutima, troredim vijencem crvenkastih kriia kojima je izvezen i opleak i razrez na prsima. Pregau je pasala otraga, emu se Franz udom udio, a na ramena i lea obukla lagan, nevezen ile od crne arbanake abe. Na kosama obilat rubac od finog smeeg sukna po kojemu su u neredu izvezeni zeleni cvjetii. ini se da su pali sa cvjetnog stabla dok je ena ispod njega prolazila. Da li bi Adolf Franz neku od svojih slika ustupio da ga je netko za nju zamolio, nije se znalo, jer ga nitko ni molio nije. On nikomu nita nije dugovao da bi slike poklanjao, i tako, to je naslikao, to je sobom i odnio. Drugu godinu nastavnikovanja u Budimu Vukovi je doznao za majinu smrt. U opirnom pismu, u kojemu su ga iz ita molili da se vrati kui i nadugo opisivali goveu kugu koja je pomorila krave i volove i ospice na sitnoj rogatoj stoci, kozama i ovcama, pa su torovi ostali bez iva papka, u tom tunom pismu o stonoj moriji nakon koje e i ljudi od gladi umirati, oni mu sasvim uzgredno, na kraju i ukratko, jer je list bio ispisan, saopavaju da mu je na Jurjevdan, kad momci i djevojke u zoru kue kite zelenim granama, u petnaestom porodu umrla majka, dijete je ivo, nju je Bog pozvao sebi. Vie nee biti ni sastanaka ni rastanaka. Idueg ljeta, kad se vraao u Rim, zadrao se u Beu 141 1

nekoliko dana i, upitaj ovog, upitaj onog, s malo truda naao je Adolfa Franza, koji je, sav oronuo od pia i nerada, bio sretan to se netko zanima za njegove slike, koje ljudi ne znaju cijeniti, i jo sretniji to mu je taj za jednu od njih pripravan neto platiti. U Rimu je Franzovu sliku dao majstorima da je uljenom bojom vjerno prenesu na okruglo platno pa da, kad bude uokvirena, nalikuje na ovalni medaljon. S njim je u Ara Coelli bio jo jedan njegov sunarodnjak, predava kao i on, iz Makarskog primorja. Taj doe u Vukovievu sobu i ugleda sliku na zidu. - to si to izvjesio? - upita ga zaueno. - Ja sam davno odluio da ova slika visi ovdje, onda kad sam se od nje rastao u Kobljai. Onda kad mi je kroz suze rekla: Sinko, voljela bih uti da si mrtav, nego da si neto nevaljalo uinio. - Ah, to da ja ovima ovdje kazujem da me je se ljanka rodila - ree Makaranin. - uj, ako to nijee, onda zasluuje neto mnogo gore. U sadanjoj njegovoj sobi u sjevernom krilu nove zgrade ramskog samostana, majina slika stoji u maloj nii koju je sam poelio kad se zgrada iznutra dograivala, i koju mu je Stjepan Mati dao ugraditi kao znak starake naklonosti prema predavau filozofije i lijepih umjetnosti na ija se ramena zadnjih godina snano oslanja. Ispred slike po rubu nie poredano je est porculanskih alica na ijim su stijenkama ucrtane dvije unakrst poloene borove granice. Kad sliku sa alicama gleda poizdalje, ini ti se da je ispod nje poloen vijenac od borova granja. Nitko drugi ne zna, on ne kazuje, pa se ne moe pogoditi otkuda tu alice. Teko je vjerovati da ih je poredao radi borova vijenca. Ako je mislio ukrasiti podnoje slike, mogao je nai neto mnogo bolje. U Italiji bar ima mnotvo postamenata da ukrase podnoje uslikanih velikana! Ukraavati sliku alicama djeluje vulgarno i primitivno. Vjerojatno je smisao alica zakopan negdje u djetinjstvu i ima gotovo isto znaenje kao i majina slika. Dounici javljaju da bi alice mogle biti u tijesnoj vezi s Vukovievom izrekom, nekoliko puta napisanoj i bezbroj puta usmeno izreenoj da ovjek ne bi trebao dijeliti trpezu i krov s onim koji se gadi na mlijeko svoje matere. Ako je to istina, onda se alice i slika lijepo slau, i valjalo bi da ih i Dravna inkvizicija smjesti u istu niu. Ako se meu mnogobrojnim kranskim patrijarsima i muenicima potrai Vukoviev uzor, izbor pada na Josipa koga su braa prodala u Egipat. Vukovi je, po svoj prilici, iako se pokriva imenom zajednikog oinstva, nezakonito dijete koje je njegova majka muu donijela zajedno s bogatim mirazom. Zbog toga su ga uklonili iz obitelji, na drugi nain i on je prodan u svijet kao Josip u Egipat. Moglo se oekivati da zamrzi Vukovie, ali se to nije dogodilo. Svu svoju brau i sve svoje sestre, one to ih je majka rodila dok je on bio u Oracu i one koje je izrodila nakon njegova odlaska, jednako voli i, koliko moe, brine se o njima. Mukih Vukovia ima sedam i bez njega osmog, kao djeljenika imanja koje nije veliko, oni su puki siromasi. Jednim dijelom njihova uroena darovitost, ljepota i radinost, koju su naslijedili od majke, a drugim ugleda njihova brata i njegovo pokroviteljstvo ine da su Vukovii, iako siromasi, meu uglednijim ljudima u Rami. Moe se oekivati da e, kad se nau u Cetini, uz brata igrati znatnu ulogu meu doseljenicima, to najstariji meu braom, Bozo, ve ini, pa e i u seobi biti jedan od voa. Upitan na vienju u Splitu to trai kao protuuslugu za prelazak naroda iz Rame u Cetinu, i za obvezu da taj narod dade pod oruje dvije tisue vojnika, on je kao iz puke odapeo da za sebe ne trai nita, za narod trai Cetinu, sve zemljite iji e vlasnici plaati porez i sluiti pograninu vojsku. Za svoj red da u Sinju podignu samostan sa kolom, u kojoj bi se obrazovali sveenici i svjetovnjaci, i za to namijenjenu zgradu koja e biti bar onakva kakvu e ostaviti u Rami. Na kraju je zamolio da i sam sudjeluje u diobi zemlje i 14.3

smjetaju pojedinih obitelji. Nije otvoreno rekao, ali se moe naslutiti po njegovu josipovskom odreenju, da je ovo posljednje traio i da pojaa osobni utjecaj, i da svojoj brai i drugima koji ga podravaju i na koje se oslanja podijeli kljuna mjesta u vojsci i dodijeli kuita na najplodnijoj zemlji. Ovo dvoje, zidanje samostana sa kolom i podjelu zemlje, Senat i Inkvizicija trebaju imati na umu kao najprikladnije sredstvo da se Vukovi dri na uzdi. Moda e asni starci pomisliti: kakav samostan, kakva kola! Treba im dodijeliti neku staru opatiju, bilo gdje i bilo kakvu! O koli nema ni govora, ako e je imati, neka je dre pod hrastom, kao to su je i u Bosni odravali. Ne, Vukovi se nee zadovoljiti nikakvom oronulom crkvom, a pogotovo ne na mjestu daleko od svog naroda. Ni osnivanje kole nee zanemariti, to prije to je takva kola osnovana u Rami pred jedanaest godina i to e se u seobi nai i trideset njenih uenika sa est nastavnika. Ne moe se biti prorok, ali oko te kole i samostana bit e s Vukoviem gadnog loma. U oekivanju sukoba valja ve sada izabrati nain kako e ga se otarasiti. Nain e u mnogome ovisiti o taktici kojom se Vukovi bude sluio. eno e inkvizitorima predoiti i jedno i drugo. Vukovi u vrhovnom starjeinstvu franjevakog reda ima nekoliko prijatelja. Meu njima je najznaajniji neki Pavao Ravenjanin na koga se obraa kad mu treba kakva potpora. Zbog prisnih veza s Vukoviem, on je naimenovani odvjetnik bosanske provincije u Rimu. U franjevakoj sredinjici ili kod Svete stolice, najbolje i kod jednih i kod drugih, treba hitno obavijestiti nae ljude da pripreme sve potrebno, sluei se mitom, uplivom i pritiskom, kako bi Pavla Vukovia, pod izlikom unapreenja, povjerenja i potreba reda, povukli iz Cetine i poslali u neku daleku zemlju. Ovakvo je upanje Vukovia iz sredine u kojoj stri i u kojoj smeta - bezbolno, neprimjetno i odgovara miroljubivoj taktici koju e on prema nama primjenjivati. Dakako, ako Inkvizicija misli da svoju taktiku ne treba prilagoavati njegovoj, da od toga naela kod ovog naroda moe odstupiti, pa prema Vukoviu postupiti isto onako odsjeno kao to postupa s njegovim neobrazovanim sunarodnjacima, onda neka se u Rimu nikakve pripreme zasad ne vre. Samo, eno se usuuje primijetiti da pinceta i kasap nisu alat za isti posao. Pincetom se aka po finim ranama, a kasapom se odsijecaju volovski papci i rozi. Dokle god Vukovi, podravan iz Rima, bude postupao u okvirima doputenog, i Inkvizicija prema njemu mora postupati obzirno, jer bi se inae njeni postupci mogli izroditi u leglo gorih nevolja. to se tie Vukovia, on nee prijei ovlasti i nastojat e se prilagoditi svakoj neprilici, ali se nikad nee pokoriti. Evo dva bisera iz njegovih knjiga koji djeluju kao naputak za vlastito djelovanje, a ne vjerska pouka, to hoe da budu umetnute u propovijedi. Jedan je o ljubici. Tko kae da ovjek svoj ivot mora staviti pred izbor: ili da ivi slobodan, na otvorenim prostorima i istom zraku, pod sunanim nebom bez oblaka, gdje se sve njegove vrijednosti razlistavaju i bivaju ukras ivljenju, ili da se pobuni protiv onoga to ga sputava, protiv silnika koji ga tlae i amotinje koja ga pritie, drugim rijeima i uobiajenom frazom, ili da asno ivi niim nesputan ili da asno padne - najee padne. Tko govori da je to ivot izmeu dostojnog i nedostojnog, obino ne misli da je to ivot izmeu smrti i ivota. Nema ga tko u rano proljee, dok su jo snjegovi na zemlji a hladni vjetrovi nad njom, u zaklonici ispod kamena, u aci humusa koji je, zagrijan nutarnjim sagorijevanjem, davno okopnio, na zubatom suncu koje tu u pramioku jae sjaji i bolje zagrijava, nema ga tko na takvom mjestu nije vidio procvalu ljubicu. Bilo bi lijepo kad bi ljubica imala mo da se odvoji od zemlje u kojoj raste i omeenog, svijeta u kojemu mirie, da se uzvisi nad zemlju, okopni snjegove, po10 Piit bez sna I 145

jaa sunevu toplinu a otre vjetrove preobrazi u ugodne lahore ljetnih veeri. Ali, ona to ne moe. Treba li rei to bi joj se dogodilo kad bi napustila svoje zaklonite ? Onda je bolje da ostane tamo gdje jest, tamo ivi i mirie, na zadovoljstvo sebi i uskom komadu svijeta oko sebe. Od njena kukaviluka svijetu e ostati vie ljepote nego od njene smionosti. Smionost bi samo umnoila nesree. Druga je pouka prikazana na hiru jednog psa. Dosadi psu ivot u domovini i odlui otii u svijet, nai mjesto gdje se bolje ivi. Lutao je nekoliko godina, vidio je razne drave i narode, i doao kui olinjale dlake i natuenih rebara. Pitaju ga to se vratio. - Gdje god sam bio, ivot je pasji kao i ovdje - ree pas. - Ovdje je ipak bolje: tamo ti ni zareati ne doputaju, a ovdje moe lajati koliko ti drago. Ne tie me se ni koja je to zemlja psu domovina u kojoj lajati doputaju, ni koje uto zemlje gdje se pasji ivi sa zatvorenom gubicom, premda je usmenim pripovjedaima ove ale upravo to od prvenstvenog znaenja, mene ova pria privlai neskrivenom porukom da je ivot, koji je posvuda pasji, podnoljiviji i ljepi kad se ivi s ustima punim lavea na patnju koju nam nanose drugi, mi sami sebi i sudbina to smo se morali roditi. Iz prie o ljubici i psu dade se razumjeti da e Vukovi, kad se nae u Cetini, zahtijevati najmanje dvoje: da mu se doputa postojanje u punom znaenju te rijei, i da mu se ne zabranjuje govoriti. Kako mu to osporiti a da se ne osramotimo pred javnou? 11. Sva prodolja od mora do Save gdje se moe sijati i kositi zovu poljima, samo Ramu kotlinom, premda su njene oranice i prostranije i plodnije od mnogih ravnica. S pravom, niemu Rama ne slii koliko mjedenom kotlu, razumije se, onaj njen predio uz gornji tok istoimene rijeke od Kolovrata do Ravna i Vukovskoga, na koji se netono misli kad se kae Rama, jer se tim imenom zovu i ostali krajevi uz rijeku sve do njena ua. Isto kao kotao stijenkama, obrubljena je vijencem visokih planina, ne zna se s koje strane viim. Kad je s tih visova gleda, ini ti se da ni kotlina nije prava rije, moda bi bolje pristajala rupa da je nije runo uti. Ostaje kotlina i zato to joj je dno neravno kao to je u kotla i kotlue. Dno ramske kotline po rubovima i sredini tvori mnotvo obradivih breuljaka, izmeu kojih zakratko teku mnogi potoci, vru ive vode i, ne zamorivi se od vlastita toka, ulijevaju u rijeku Ramu. Plodna zemlja i blage zime pogoduju uzgoju svih itarica, osobito penici kojoj je po jedrini i krunosti ravna samo ona sa zenikih polja. Ali, ni proso, ni bar, ni sve vrste grahorica ne zaostaju za njom, jer kad zemlja raa, onda raa svako sjeme. Na okolnim su brdima prostrani panjaci za uzgoj stoke sitnog i krupnog roga. Uz Slatinu i ostale potoke raste konoplja i lan za bijele ramske suknje i rubeninu. I u toj kotlini nema ega nema, ili bar nema onoga bez ega se ne moe ivjeti. Mira u Rami nema, niti ga je kada trajnije bilo. Kad bi mir rastao iz plodne zemlje, moda bi i njega zemlja rodila. Nemiri dolaze izvana, u kiama i vjetrovima, 14

obliznu ljude, i oni se od toga dodira mamom pomame. Tko poznaje Ramljake, te vrste, visoke i koate ljude, mirne udi i spore misli, hladnokrvne i temeljite u razgovoru, ne bi oekivao da ih vanjski vjetrovi iz korijena tresu i teko razgnjeve. Oito su i oni, uza sav razbor i trezvenost, samo ljudi i ivci im ne mogu izdrati plime strahova vie nego komu drugomu. A da nemir ovdje ne klija, da dojae na oblacima s istone ili june strane, pokazuje i pet paljenja ramskog samostana. Prvo poznato paljenje see u daleku tisuu pet stotina pedeset sedmu godinu, a ostala etiri novijeg su datuma. Je li bilo koje prije toga, ne zna se, a ni za ovo se ne bi znalo da nije ploe u desnom kutu poda ispod oltarskog uzvienja na kojoj pie Iam justificati in coelis, qvamuis corpora jacent in teris, pod kojom u zajednikoj raki lee njih estorica, jedan bezimen i ostalih pet s imenima. Njih bi raznijeli vjetrovi kud i pepeo s prvog zgarita, da se svake godine dvadeset i prvoga travnja u misi ne spominju ramski muenici Luka iz Brona, Lavoslav iz Vrljike, Luka iz Duvna, Marko iz Tihaljine i Petar iz Rame. A pobio ih je, porobio i popalio Ilhamija, razbojniki etovoa, koji je skupio etu od samih ratnih bjegunaca, to je i sam bio, i koji se prozvao nadahnutim kad je u glibu kod Novog Zrinja, gdje se tada ratovalo, doao na misao da moe bolje ivjeti za takve napore ako se prebaci u ume Radue i Vrana i stane ubijati i paliti za svoj raun. Posljedica je Ilhamijina nadahnua, kako na ploi pie, da su taj jedan nepoznati i pet s imenom sada na nebu, ve pred Bogom opravdani za sve grijehe, iako im greno tijelo lei u zemlji. Tisuu esto pedeset tree, poslije punog stoljea kakvog-takvog mira, prodro je Ilija Smiljani do Glamoa. Taj dvadeset etverogodinji pustahija izuzetnih vojnikih sposobnosti, kojima ga je nauio i u ile mu namro otac Petar, taj delija niska stasa, crnomanjast i ospiav, arenih oiju kao sve to se od Smiljanieve make raalo, koji je kod svojih vojnika budio pouzdanje a kod protivnika odvratnost, taj nije nikoga tedio, pa ni Glamo: zapaljivo je potpalio a ivo okrenuo pod no ili vezao uem. U mirnoj Rami pojavie se odrpani i uplaeni bjegunci. Ili su od praga do praga, prosili i sluili kao iv primjer onoga to Kotarani rade. Kopiki begovi ustupili su im gostinske sobe u svom aharu, hranili ih i darivali, a uveer na razgovoru sluali strahote koje je Smiljani poinio. Iz prie u priu, iz veeri u veer, i vatra, donesena iz Glamoa, uskuhala je lonac i u Kopiima. Uvijek se nae ljudi koji na nju bace suharke da prevrela orba uskipi. Jedan od takvih, mogao je biti i Treho da u to vrijeme nije bio momi koga slabo sluaju, ree da je prolo nedjelju, dva dana nakon potresa koji je tutnjio Proslapskom planinom, Andrija Ripanin s oltara narodu govorio da je potres siguran znak skore propasti sultana i njegova avolskog carstva. Neki Balaban, nezgrapan ovjek, kako mu i ime kae, ree da bi bjegunci imali pravo napasti samostan u itu, namiriti tetu koju im je Smiljani nanio i tamo se useliti, da ne bude vie na hrani i brizi dobrih begova Kopia. Oteeni, razjareni, podbadani, nemoni da se osvete na onima koji su im zlo skrivili, osveivali su se na nedunima, primjenjujui staro pravilo da ovjek odgovara za sve zlo svojih sunarodnjaka i istomiljenika, u kojem god vremenu i na kojem god prostoru bila poinjena. Navalili su u podne za vrijeme ruka. Fratri su ih vidjeli gdje dolaze i pobjegli. Ubijena su samo tri starca koja se nisu ni pomakla s mjesta. Osvajai utu prezimili. A kad su otili, ostalo je za njima neto dasaka i balvana, mnogo obijena krea i raskopane gline. Dosta da se zida iznova. Kuu lako podigne dokle god ima gdje. Za iduu poharu, koja se zbila tisuu esto ezdeset tree, i paljevinu sedam godina nakon toga, kriva je jedna vrba i ruka prozorskog krojaa Avdana Berzadagia, ostavljena na Bribirskom potoku. Vrba je rasla na Crncu, samostanskoj sjenokoi uz 1

rijeku Ramu, na koju su kopiki begovi bacali oko, ali je nitko nije prodavao da je kupe, niti je se bez povoda zakonitog vlasnika moglo otuiti. Pripadala je Kopiima -i bila vrlo stara, sa izgnjilim sreditem. Drala se nauzgor samo na tankom sloju drveta ispod kore izloene suncu od izlaska do zalaska. Svaku drugu godinu trebalo joj je okresati grane, da teina kronje ne premai izdrljivost oronulog debla. Starjela je kao to vrbe stare, nita udesno ni udnovato, a ipak je uz nju i oko nje sve u znaku uda i udesa. Livada fratarska, a vrba begova Kopia; na ijoj je zemlji, mora je trpjeti, onaj ija je, voli je vie zbog sjenokoe na kojoj je, nego zbog nje same. Je li zategnutost izmeu vlasnika vrbe i livade porodila priu o vrbinu porijeklu? Ne zna se, rodila se mnogo prije ivuih narataja. Kao da zategnutost nije jueranja. Navodno je jednom preko Crnca prolazio ejh Hasan Kafi, tu ga zateklo vrijeme molitve, pruio serdadu, zabio vrbov tap u zemlju, klanjao, pomolio se, a kad je ustao da poe, vidi, iz ruke tapa prolistale granice. On ga ne htjede iupati, i iz tapa izraste vrba. Zna se tko je bio ueni Hasan Kafi. Njegovo tijelo, itavo kao da je juer sahranjeno, lei u podzemlju tekije i medrese u Akhisaru (Pruscu), koju je on sam, kao i mnoge druge zadubine, sagradio u rodnom gradu. Bio je glasovit hiromant, nitko tako nije znao po crtama na licu i ruci pogoditi sudbinu. Meu njegovim mnogobrojnim djelima najglasovitiji je spis o logici, koji zadaje sto muka onomu tko ga poeli shvatiti. Da je bio uen, zna se; da je svet, svatko e se uvjeriti u podzemlju gdje prebivaju njegovi ostaci: tamo ne vonja na trule, tamo mous i ambra opijaju srce i um. Da je svet, znalo se i na Crncu: tko god bi bolestan pod vrbom klanjao, zdrav bi se kui vratio. U Prozoru je ivio kroja i tkalac ilima Avdan Berzadagi, jedan od onih ljudi koji rade ali ne uivaju u svom poslu, misle da su na nj nepravedno osueni i nadaju da je sve to privremeno, pa se, vie nego svojim poslom, bave tuim poslovima, onima za koje vjeruju da bi po sposobnostima i zaslugama njima pripadali i za koje odnekuda dre da su lagani, da je u njima vie asti nego truda i nesanica. Berzadagi se mijeao u poslove kadijina zamjenika Abdusamada, smirena ovjeka koji je razlikovao vjeru od budalatina i politiku od razbojstva, u poslove upravnih inovnika, plaenih i poasnih, u poslove asnika, jednom rijeju, ljudi u dravnoj slubi, bez razlike, od smetlara do kapetana tvrava Studenac. to god oni uradili, kakvu god odluku donijeli, to god mislili, on je od njih za tri koplja ei, pametniji i poteniji. Kao, oni su mlaki, on je vatren; oni su meki, on je tvrd; treba pritisnuti, treba udariti, dosta je ovoga, on bi ovo, on bi ono - i da se ne nabraja vie, poznato je kako takvi ljudi vojuju protiv svega i svaega, ne osvajajui nita, nikakav ivotni ni misaoni prostor, ve truju ljude raspaljujui u njima niske strasti, koje pametni teko smiruju. Neuspjehe turskog oruja, kojih je bilo posvuda, a bijahu jedan gori od drugoga, tumaio je kao posljedicu blagih postupaka prema drskostima domaih krana. I krani su mu davali povoda da tako misli: nepokornih ima i kad je drava vrsta, a kad se rasiplje, pokorni i pristojni svijeom se trae. Sredimo mi unutranje neprijatelje, govorio je Berzadagi, a za vanjske emo lako. Da njega samo mjesec dana postave na vlast, vidjeli bi, sve bi izdajice sabio u mije rupe, nastao bi pononi muk. Da pored toliko rijei neto i uini, na ruku mu je iao i Augustin Burilovi, razvratni svekar iz Podbora. Taj masni i rumeni ovjek etrdesetih godina oenio je boleljivog sina djevojkom koja je i stasom i glasom, onako jedra i grlata, vie dolikovala biti enom svekrvom nego enom suiava sina. To se i dogodilo jo za iva sina i ive svekrve. Augustin je ljeti kod koliba na Vranu spavao u istom krevetu gdje i njegova snaha. Ostala je nosea i rodila desetak dana nakon to je sahranila mua, od koga ni u postelji ni u polju nije bilo koristi. Tako je Augustin Burilovi po neemu postao jedinstven ovjek u Rami. Ne to bi bio prvi kranin sa dvije ene, na ovaj ili onaj nain, takvih je mnogo, skrivenih i javnih, koji su uz zakonitu enu

prikrpili i inou, zakonito nezakonitu. Burilovi je jedinstven po tomu to je u jednom djetetu imao sina, kako je ponosno izjavljivao, i unuka, kako je zakon na krtenju protumaio. Ta ena nikad nije bila njegova snaha, govorio je Burilovi, sin je snahom nije mogao uiniti. Ona je od prvoga dana u njegovoj kui njegova inoa, neka odsada bude inoa i za svijet i za crkvu. A dijete e na krstu dobiti njegovo oinstvo, jer ga je samo on mogao napraviti, jer je tamo gdje se to radi samo on imao pristup. Nitko njemu ne brani uzdravati inou, i dvije ako mu je jedna malo, rekao je gvardijan Bernardin Golija, ali nevjestu imati za prilenicu, i to za sinova ivota, i s njom dobiti sina-unuka, to crkva ne moe odobriti, to je rodoskvrnue. Pa nismo stoka! Spor se vukao punu godinu, do krizme koju je u svibnju obavljao makarski biskup Josip Delini kod sela Ustirame na glavici zvanoj Pokojie, usred mjesnog groblja. On tu odra poduku o bludnom grijehu i navede primjer Augustina Burilovia kao nedopustivo bezakonje, pozove ga na pokornost, odredi mu pokoru, da pet nedjelja misi dolazi i bos i gologlav. Ako se ne pokori i ne prihvati raskajanje, izopit e ga iz crkvene zajednice. Buriloviu, koji nije bio na Pokojiu, poruka je prenesena i dana dva dana za razmiljanje. Meutim, on ne ode biskupu na rukoljub, nego supijan ode u Prozor, stade nasred arije, pozva za svjedoke trgovce i obrtnike s obje strane puta, dokonjake i spadala, i tu se poturi. Tri je dana slavio prevjeru. Skupio hrpu besposliara da ga prate i za to im plaao objed i pie. Nala su se dvojica sa zurnama i jedan s doboem, pa je i svirka odjeknula. Ili bi arijom s kraja na kraj i pozivali da se poturi svakog kranina koji je doao neto pazariti. Kad ne bi htio, Burilovi mu je psovao majku, oca i sve svece. Sutradan kadija mu naredi da se isti iz arije, slavlja je dosta, kupci su se razbjeali pa nema pazara. Ako e slaviti, neka ide svojoj kui i slavi. Protiv Burilovieva izgona pobunio se Berzadagi, pa iz protesta krene s njim u Podbor, a odatle bezima u Kopie. Tu se slavlje nastavi jo tri dana. Svirci, rulja i Berzadagi noivali su i danjivali u aharu, banili, pucali, sve na troak Trehe i Berzadagia. Oni plaaju, neka se zna: ima ve trideset godina, tonije, otkako je na granici polo strmoglavce, da se nitko nije poturio; ovaj prijelomni trenutak treba razglasiti, pa e i na granici nakon Burilovieva turenja kola poi uzbrdo. U pijanstvu, usred zavijanja urne, kad bi mu krv prokljuala, Burilovi je vikao da e poturiti Bernardina Golijaa, ramskog gvardijana. Hoe, ili e ga ubiti. Pretjeruje, govorio mu je Treho, nisi ti te snage. Hou! Da vidimo, hukao ga je Berzadagi, pa da zajedno s Golijaem proemo arijom. Hou! I oni pou, trei dan, zajedniki. Naprijed Burilovi, uz jedno uho jedna urna, uz drugo druga, a iza stranjice bubanj grmi. Od Kopia do ita drutvo se osulo, neki su zastali nakraj sela, neki na pola puta, najvie ih se zaustavilo na brijegu nasuprot samostanu i otuda e gledati to Burilovi ini. Samo su ga svirai slijedili u stopu. Plaeno im je. Fratri su od prvog dana znali da Burilovi tereveni, vidjeli su ga kad je proao iz Podbora za Kopie, osjetili da sve moe jer je kamenjem razbijao prozore zovui ukuane da. se poture. Spremali su se da ga doekaju u goste. Vrata su zamandalili balvanima, a kapke na prozorima vezali uadima. Burilovi nije doao ni kriom ni po mraku, doao je usred dana, uz glazbu, i Golija je imao kad spremiti svoju obranu. Oekivao je bar desetak ljudi, viku i pucnjavu, a dola je samo ta budala. Pa ni on ne larma, skrueno zove Bernardina da izie na dvorina vrata, ne mora mu otvoriti, neka samo prisloni uho uz dasku, ima mu neto vano priapnuti. Golija se nekao povjerovati ovom raspusniku. Sie u dvorite, prisloni uho na vrata i ree: - Ajde, govori to ima rei! Uho je Golija prislonio na sastav dviju dasaka, koje nisu dobro sljubljene ni kad su vrata pravljena. A sad, kad se drvo osuilo, zinuo je procijep, pa se Golija 1

kroz njeg vidio od uha do sandala. Dok mu je aptao bezone rijei, kako ga je snaha zanijela rajskom mahovinom od koje se ne moe odlijepiti, izvukao je no i kroz rascijep medu daskama sjurio ga Golijau u slabine. Svirai su se razbjeali, a Burilovi je otiao svojoj snahi u Podbor da se naspava i rastrijezni. Kad se otrijeznio, nije mogao podnijeti spoznaju onoga to je uinio i to ga eka, pa se opet opio. Tako pijana, sutradan pred veer, strpale su ga zaptije u tamnicu. Uskoro je osuen, da mu se odsijeku obje ruke. Kad su rane zacijeljele, vratio se u Podbor eni i snahi da ga dvore. Postao je glasoviti vinopija: kako nije imao ruke da prinosi au ustima, sa stola bi je digao u zubima, hodao naokolo i s vremena na vrijeme naginjao nad grlo i kroz rijetke zube proputao pie da se u njeg slijeva. Kazna ga nije opametila, bio je uvijek pripravan sklopiti savez bilo s kim protiv onih koji su ga izopili i uinili niijim. Pet iduih nemirnih ljeta nakon poroda sina-unuka, koji je, kad se poteno prizna, glavni krivac i izopenju svoga oca i Golijaovoj smrti, pruila se prilika i Avdanu Berzadagiu da s rijei prijee na djela. I rije je djelo. I te kakvo! Zato nije lako razumjeti ljude koji misle da to dvoje ive odvojeno. Moda negdje duboko u sebi, a da toga ni svjesni nisu, dre da su rijei jedno, jer su sastavni dio njihove zapovijedi, oitovanje njihova prava da nareuju, a djelovanje je, rad i svi napori uz njega, na leima sluateljstva, onih koji ostvaruju to im je zapovjeeno poto su desetak puta i sami prevakali zapovijed. Ali, nitko ne osjea toliku razliku izmeu govorenja i djelovanja kao oni to su govorili i govorili, a onda iznenada bili prisiljeni da neto (za sve im nedostaje sto ivota) od izgovorenoga i urade. Oni spoznaju da ozloglaeni raskorak izmeu rijei i djela nije odatle to netko ne ini ono to je zapovjeeno, nego je posljedica izreene gluposti koju nitko i nikada ne moe odjelotvoriti. I Berzadagi e u takvom svjetlu upoznati raskorak izmeu rijei i djela, ali, tko zna zato, takve spoznaje ne opameuju takve ljude. Oni nakon tih svjetlosnih udaraca govore vie, trae vie i do smrti ne spoznaju da njihovo vie znai mahnitije. Mehmed Atlagi, koji je stolovao u Kninu, pade na Kupreko polje im okopnjee snjegovi, i pozva pod barjak sve junake koji ele toga ljeta s njim provaliti u Kotare. Atlagievi su ljudi povazdan prolazili prozorskom arijom i poimence prozivali. Kad netko kae da ne moe ii, trae da ree zato. Veina se trgovaca i obrtnika izvlaila, nemaju komu ostaviti duan, radionicu, nisu za borbu, slaba su zdravlja, ostarjeli, vie e koristiti kod kue nego na bojitu. Samo se Berzadagi nije mogao izvui, na njega su se kao kamena tua oborile njegove rijei. Da ne ode u vojsku samo tako, da se to pamti, dade da se na most preko Prozorice donese mangalo puno ara, snopi lui zbirka igala za tetoviranje. Neki Ciganin, koji se razumio u taj posao, po crteu to ga je sam Berzadagi nacrtao na svojoj desnici, grijui na upaljenoj lui igle razliitih vrhova, bockao ga je, palio i bojio sve do mraka. Pri posljednjem svjetlu prisutni su na ratnikovoj ruci vidjeli crte sablje, a ispod nje kronostih na arapskom jeziku, to ga je za ovu priliku Avdan bio davno naruio od Misali-elebije. Prema stihotvorevu tumaenju glasio je: OVA RUKA UINIT E ONO STO JE GOVORIO AVDIJA. Poetna slova rijei pretvorena u brojane vrijednosti ovjekovjeila su godinu i dan kad se ta zakletva na prijelaz od rijei na djela dogodila. Mehmed Atlagi s vojskom, u kojoj je kao etovoa bio i Avdan Berzadagi, iao je kroz Kotare bez otpora, ali i bez koristi: ni neprijatelja vidjeti, ni plijena zaplijeniti, sve se uklonilo. Paliti nije imao to: ito je ponjeveno, a kue sami suhozidovi prekriveni slamom i liem. Tek kad je doao pod Biograd, obavijestili su ga da je nasamaren. Jankovi i Smiljani zali su mu za lea i doekat e ga sa svom vojskom u nekom klancu na povratku. Sukobili su se gdje i obino, oko Bribira i Ostrovice, ovoga puta na nezgodnu mjestu, na Bribirskim potocima, na ravnici stijeI

njenoj brdima koju presijeca nekoliko potonih tokova i premouje nekoliko mostova. Kroz Smiljanievu i Jankovievu zasjedu probio se samo Mehmed Atlagi s nekoliko stotina konjanika, ostalo, vie od tisuu ljudi, ili je palo u proboju ili je zarobljeno. Da osvete svoje drugove, koje je Atlagi lani pobio u bici na Otresu, svi serdari, harambae i vojnici odrekoe se plijena, a to je, jao, znailo da se zarobljenici ne prodaju na galije niti daju na otkup, nego da se na mjestu zarobljavanja sreda pokolju. Berzadagi je, na sreu, izbjegao zarobljavanju, jer se naao u grupi Atlagievih konjanika, koja je sve pred sobom ruila, ali mu je u borbi odsjeena ona tetovirana ruka, pa su i hronostih i slika sablje ostali u polju izmeu Bribira i Ostrovice, gdje su mnogi ostavili i ruke i glavu. Kad se bezruk vratio u Prozor, kadija i ostali koje je ogovarao kao mlakonje i nikoristi, ponadae se da je opameen i da e se smiriti. Meutim, postade jo nesnoljiviji nego to je bio. Sad je kao osakaeni veteran imao na to pravo: on je svoju rtvu prinio, neka je odsle prinose drugi; on je sjedinio rijei i djelo, a to nije postignuto ono za im je teio, krivi su drugi, oni to ga nisu posluali. Da je Mehmed Atlagi umjesto dvije imao sedam tisua ljudi, ne bi na Bribirskim potocima pali onoliki muenici. Bez ruke, uz oaloene obitelji koje su teko zaboravljale svoje pokopane sinove, pa su odobravale Berzadagievu estinu, on je postao utjecajan ovjek. Moglo se oekivati u to e upotrijebiti svoj utjecaj. Kao naruena dola mu je petljavina s vrbom na Crncu koju je posadio ejh Hasan Kafi. Ivanko Depina bio je uvar samostanskih krava, momi od petnaest godina koga je majka, seljanka iz Sovica, u tekoj bolesti, kad su mislili da e umrijeti, zavjetovala da e godinu dana sluiti samostanu, ako mu sveti Roko skine s tijela osip i vatru. Zavjetnik je bio posluan, iv, spreman na alu, nikad od njega ni u njemu mira, pa su ga svi voljeli, ali nije znao nita o vrbi na Crncu jer je tek bio siao s planine. Popeo se na nju, sjeo na granu, vjeao se i prebacivao preko nje. Deblo gnjilo, samo malo zdravog drveta do sunane strane, i vrba se prelomila u korijenu. Uzalud je gvardijan Kopiima tumaio da nije bilo namjerno, da dijete nije znalo za vrbinu ljekovitost, Treho je u Kopiima dirigirao orkestrom bajkaa, u Prozoru je dirigentsku palicu jednom rukom drao Berzadagi: fratri su namjerno slomili svetu ejhovu vrbu. I Lutvo je Hadibegovi uzalud uvjeravao svoje Kopie da nije bilo hotimice, da e iz korijena stare vrbe ve na proljee niknuti mnotvo mladica, jedna se od njih moe uzgojiti do stabla. Rekli su mu neka uti, Mati ga je potplatio. Kad su mu nou hajkai kamenjem razbili prozor, uvidio je da zasad nita ne moe uiniti, lavina e ii kud ide. On e joj stati na put kad zaprijeti da zapali i one koji su je pokrenuli. Iste noi kad su Lutvi razbili prozor, netko je na putu susreo malog Ivanka i odrezao mu pola jednog uha. Nije bilo bogzna to, ali je upozoravalo na ono to dolazi. No je bila bez mjeseca, jesenska i oblana, a ljudi, to su sa svih strana prilazili i preko ograde u dvorite ubacivali naviljke slame, na glave su navukli kukuljice iz kojih su virile samo oi. im su snopovi slame poletjeli u dvorite, fratri su grabili to se dalo nositi i s tim pobjegli preko plotova. Nitko ih nije spreavao u bijegu, nitko nije trao za njima, nisu na njih ni panju obraali, ostali fratri ili pobjegli, palikue rade svoje i zavrit e to su zapoeli. Onda su zakukuljeni ljudi zapalili votanice i na njihovu plamenu uigali treice lui. Kad su ih zavitlali prema slami, nalikovale su na ivanjske krijesnice i rojeve iskrica. Lijepo ih je bilo vidjeti kako u luku lete i uskau u dvorite, sve dok tamo nije planula vatra zasmrdjelo i osvijetlilo sve oko sebe jae nego ijedno svjetlo do tada. Ako je i bio gdjegod izvor takve svjetlosti, nije bilo noi i strahova da u njima njegovo bljetavilo doe do izraaja. Od slame, suhih dasaka, balvana, indre i kojeega drugog to se tu godinama nanijelo, vatra je bila tako velika da se uz nju vidjela i oborena vrba ejha Hasana Kafija i zavoj na uhu Ivanka Depine. Sutradan je Abdusamad, zamjenik sarajevskog ka157 1

dije u prozorskoj ispostavi, sa tri svoje zaptije doao da se svojim oima uvjeri kako je izgorjela fratarska tekija, da uje pritube oteenih i da se propita za poinitelje. Na zgaritu je naao Matica i jo nekoliko fratara. Sjede na kamenju kao vrane nad leinom i tupo gledaju preda se. Samo je Mati neto ivahniji. Prilazi kadiji i u urbi kae: - Eto, dooe noas, ne znam tko je! - Znat u ja - kae kadija samouvjereno i alje jednog zaptiju u Kopie da mu dovede pametnog. Koga, pita zaptija. Zna se koga, odgovara mu kadija, u Kopiima su samo dva ovjeka, jedan lud^ drugi pa metan, svi se ostali svrstavaju iza njih. Kad je zaptija doveo Lutvu Hadibegovia, odvoje se njih trojica od straara i fratara, stanu postrance i kadija ree da e njih trojica odluiti. A sam nastavi izricati presudu: - Ti e, Maticu, onu vrbu Kopiima masno platiti. Jo u promisliti za koliko da te oderem. Htio ti ili ne htio, tvoj je oban kriv to vie ne stoji nauzgor. I da si iz starog korijena uzgojio novo drvo! A onu trojicu to su ovo zapalili ja u srediti. Dosta mi je Trehina i Berzadagieva zajebavanja. A onom pijanom nahojepcu ovoga u puta odsjei sve to mu stri iz trupa. - Nemoj, kadija, pobogu - ree Lutvo. - Uini li to, svake e noi negdje kukurijeknuti crveni pijetao i potei krv. I jedna e i druga strana zagaziti u bezako nje. Nego, ti mene posluaj: propitaj se, istrauj, saslu avaj, ionako nikad nee doznati tko ovo uradi. No pojela, pa tako neka i ostane! To e zajaziti raspirene strasti. A fratrima dopusti da u umi besplatno sijeku drva. Pomalo, sagradit e nove kue. A za vrbu ih ne deri suvie krvavo, ve su dosta platili. - Sve to kae - ree kadija - budalasto je. Ali u te posluati. Da se budale smire, vie vrijedi jedna pa metna budalatina nego stotinu mudrosti. I opet se radilo i gradilo na starom trlu. Neka radi, od rada ne treba aliti ni sveca, a nekmoli sveenika. I pisari i teaci, svi bi morali graditi svoju kuu. Glavno je da imaju mjesta i drva za nju. Jer, ovjek koji dvaput u svom vijeku nije gradio dom od temelja do krova niti zna to je ivot niti moe rei da je ivio. On je svakako i bez tih tuga i bez tih radosti negdje postojao, ali izvan ljudskog ivota, moda u svijetu trava i ivine. Nije udno kako je fratarska tekija do sada gorjela, jedni su je gradili, drugi palili, to se posvuda via. udno je kako e izgorjeti u dva idua navrata. Veinu zavrnih radova na crkvi i stambenoj zgradi izvelo je pet majstora iz Vukovskoga i Ravna. Predvodio ih je Lazar Goli, zatvoren, utljiv ovjek, komu nikad nisi znao to misli ni to e napraviti sutra, ma kako raspoloen bio danas. Potpuno nepredvidljive udi, bio je predvidljiv u poduzetnitvu: ako je neto pogodio za odreenu svotu, to e i napraviti, a uz to e, kao nagradu poslodavcu, neki posao obaviti i besplatno. Kao to je svugdje, majstori su radili samo od sredine ljeta, kad prestanu poljski poslovi, do prvih mrazova, tri do etiri mjeseca godinje. Ostalo vrijeme gradnja je mirovala, pripremao se materijal. Pa ni za ta tri-etiri mjeseca radovi nisu tekli neprestance. Uvijek bi se isprijeili nepredvieni poljski poslovi i predvidljive krsne slave. Majstori bi ostavljali bradve i mistrije i odlazili na vie dana u Ravno i Vukovsko. Oni su slavili pravoslavne svece, samostan katolike, iste ali ne na isti dan, pa se i od te kratke graevinske sezone otkidala dobra treina na svetkovanja. Radovi su tekli polagano. Kao da i nisu trebali tei bre, uvijek je nedostajalo novca i grae. Da su i odustali od svetkovanja i zimovanja, ne bi kuu prije sagradili. Nevolja je dola s druge strane. Stjepan Mati, koji je ugovarao poslove s Goliem, pazio je na majstorove potrebe, potivao njegove svetkovine i sve ostale odlaske u Vukovsko, brinuo se da ima dobru hranu i zatvarao oi kad bi u njegovu dranju zapazio drskost, nepovjerenje i podmuklost. Ali, kakav je bio Mati, nisu bili svi iz njegove obitelji. Najdalje je od svog starjeine odstupio Ivan veljo, samostanski kuhar. Hrom, neuk, isticao se krajnjom nesnoljivou prema svakom vjerovanju osim svoga.

Sitniav i zajedljiv, prigovarao je Goliu svetkovanje svetkovina, kao: to svetkuje svetog Petra danas kad ga treba svetkovati drugi dan? Osobito mu je bilo krivo kad je majstorima, po njihovoj elji i po Matievoj naredbi, morao kuhati posna jela svake srijede i svakog drugog dana kad po svom vjerozakonu poste. Ugaanje inovjercima doivljavao je kao napad na svoju vjeru i kao osobno poniavanje. Izmeu njega i Golievih majstora tinjao je stalan sukob, onaj primitivan, prijetei, na granici loma, kad se svaka sugovornikova rije tumai s one druge strane jer je i upuena da bi se naopake tumaila. U obliku ala i prepucavanja te su se rijei dimile sumporom i svim moguim otrovima. Mati nije pravodobno u sudaru tmurnog i nepredvidljivog Golica s jedne strane i zatucanog i zajedljivog velje s druge nanjuio krije vatre i miris dima. Mislio je, sve je to ala, a od ale glava ne boli. ak i onda kad mu se Goli poalio da sumnja kako mu veljo u posno jelo ukapava loj. Samo je kuharu strogo zaprijetio kaznom bude li to inio, a majstore je umirivao i davao im znati da potuje i njih i njihovu vjeru. Goli je rekao: - Oe, vjerujem ti, ali ako vidirn^ da mi post masti, bit e svata. Kad je u srijedu petnaestog listopada, na veliki post, u zdjelici kupusove orbe naao komadi kosti od svinjskog rebarca, ispljunuo je zalogaj, zabio kaiprst u grlo i povratio. Pogledao je prema kuhinji. Uini mu se da ga je veljo sve vrijeme promatrao iza prozorskog stakla. A, tako! Bez rijei je radio sve do veeri i bez veere otiao na spavanje u potkrovlje. Od potkrovlja je, neto iza ponoi, i poelo. Suho jelovo drvo, svjea smola i sve to se gradilo dvanaest godina do zore e biti dim i pepeo. No je bila tiha, plamen je sukljao visoko uvis, kao plamen goleme svijee. Od tog se plamena rasvijetlila ramska kotlina kao na dobroj mjeseini. Vidjeli su se bregovi i doline, na njima sela, vonjaci i oranice, ak se vidio i udaljeni Crnac i na njemu ve porasla vrba. L Toliko svjetlo korisno je posluilo i majstoru Goliu. Njemu i njegovim drugovima osvjetljavalo je put na bijegu sve do sela Ripaca. A kad se ugasilo, kad je na Ramu pala pomrina puna zvijezda na nebu, bez ikakve moi da rastjeraju mrak na zemlji, uao je mrak i u njihove due. Strah, bezglavi strah i nita drugo. Kako drukije objasniti da je Goli preostali dio noi, praskozorje i jutro utroio kruei oko glavice u Ripcima, na ijem je tjemenu groblje, sve bre, sve bre, mislei da bjei? Tu su ga nale kadijine zaptije i odvele na zgarite. Drugove mu je kadija dao odmah poubijati, a njega je zapretao iva u lug i eravu usred zgarita. Mrtve i ono to je od Golica u pepelu naeno sahranili su na oblinjem Bristu. U Golievu sluaju poznata uzreica da jedna vatra saie i ovjeka i njegovo djelo, ali bez prenesenog znaenja, pokazala se tonom. Usporedo s fratarskom tekijom izgorjeli su i posljednji dani krhkog dvanaestogodinjeg mira. Stie vijest da je veliki vezir Kara Mustafa u ime sultanovo navijestio rat Rimskom Carstvu. Idueg proljea kree se na osvajanje Bea, tog gnijezda svih zala, tog vragova osinjaka. Bilo je i do sada ratova, ni do sada nisu nedostajala obeanja da e rat donijeti junacima ono to je donio Kasumbegu, objahivanje Duvna, ali obeanja vezana uz pohod na Be prevrila su sva dotadanja: ono to nije uspjelo najveim meu njegovim precima, uspjet e sadanjem sultanu; ono to nije polo za rukom ni jednom vojskovoi, poi e Kara Mustafi, veziru rijei umilne kao ruin pupoljak i ljute kao otrica pale. A tamo, u tom Beu, nai e se plijena kakav nije naen ni u jednom gradu nakon osvojenja Carigrada: nenaete riznice, crkve pune zlata, odaje pretrpane odjeom i nakitom, lijepe kue, podatne ropkinje, sva ona blaga koja po davnanjim obiajima pripadaju osvajaima. Prostrani posjedi i visoki poloaji, svega e biti u neizmjernim koliinama za one koji se tamo nau i koji se u boju istaknu. Eto prilike za nezadovoljne amotinjom mira, 11 Put bez sna 1 161

tom rom na ljudskoj dui, eto zgode da se osvjetlaju i uzvise, postanu uveni ratnici na Bojem putu. Zna se, kad vlast hvali neku od svojih mjera, bila mahnita kao pijana koko ili neulovljiva kao vidra, to je tek hvala, sve ostale hvale nisu joj ni do koljena. Da je ovjeanstvo od pustih obeanja to ga iz godine u godinu zasiplju kao meteorska tua, dobilo i tisuiti dio, danas bi zemlja bila rajski vrt. Kad se pojedinac nadima, njegovo je nadimanje odvratno ljudima, ali kad se vlast hvali i udvara, ljudi joj olako podlijeu. Ne samo to vjeruju onomu to im je s vrha kazano, nego to jo tri puta uveliaju. Onaj na vrhu, im uje eho da je prihvaen i uvean, i sam umnaa umnoenu jeku bar dva puta. I tako krui zapovijed i njen utrostrueni eho, pretvarajui se na povratnom dijelu kruenja u dopunsku samohvalu nastalu udvostruavanjem podanike jeke - a sve zajedno kao zaarani vrtuljak vodi u ludilo. Zato je u Rami osvajanje Bea i odjeknulo kao opojna mahnitost. U danima ratnikih poklika i osvajakih zanosa Maticu je bilo lake zapoeti novu gradnju nego u doba nemirnog mira. Valjalo je oekivati da bude obratno. Meutim, u miru se strasti i pune i prazne na domaim razdiobama. Kad je navijeten rat, usmjerene su preko granice. Domae razmirice nisu nestale, one su samo odloene za neko drugo vrijeme. Nema boljeg naina da se vlast spasi unutarnjeg osipanja nego da glad, gramzljivost i bjesnilo skrene u kloaku koja otjee prema krajevima izvan njene nadlenosti. Tako je sav onaj mutljag u kojemu su plivale vrbe, potopljeni krievi, svinjea rebarca, snahojepci i srebroljupci potekao mimo Matica i splinuo u sabirnu lokvu, u taj bijeli Be - na proljee, kad sve vode ivlje teku i kad kukurijek cvjeta. Nije im se dalo opet graditi od smre, hrasta i jasikovine, od iblja, trijesaka i piljevine umijeane u glinu. Ni useliti se nee a ve e izgorjeti. U Rami je odvie vatre da bi u njoj drvena kua due vrijeme ostala nezapaljena. Odluie graditi od kamena. Moe i takva izgorjeti, ali ne sva. Ako se na tavan nabije debeli sloj 162 gline, izgorjet e samo krovna konstrukcija. Mogli bi imati priuvne krovove, pa im se stari zapali, natai ubrzo novi, kao kapu na elavu glavu. Zamisao je bila Matieva, zamisao dobra, ali za njeno oivotvorenje nije bilo novca. Dobri zidari mogli su se nai samo u Travniku, a za lomljenje kamena i dovoz nema ni vjetih ljudi ni snanih kola ni dobrih putova. Mati je zamolio roaka Mehmeda Atlagia da mu posudi novac, na godinu, na dvije, ali je Atlagi sve svoje, novac i nade, uloio u beki rat i nije mu mogao dati ni prebijene pare. Ponudio se da mu nae zajmodavca, ako je spreman platiti visoke kamate. Naao je nekog bega iz sela Kasapovia, koji je dao pozajmicu na pet godina da se za to vrijeme sto posto oplodi. Ne budu li fratri mogli platiti nakon tri godine polovicu, a nakon pet itavu glavnicu s kamatama, platit e Mehmed Atlagi. Radove preuze Mate Martinovi iz Fojnice. A kamen je vaen u kamenolomu Greben, pola sata hoda od graevine. Narod je kamen i lomio i donosio, u torbi, u konjskim sepetima, pred sobom u rukama. Nitko nije dolazio ni na misu ni kakvim drugim poslom a da sobom ne donese kamen. Domainstva su duna tjedno donijeti po dva tovara, a svaki lan po dva komada. Majstori su blokove oblikovali u kamenolomu da se ne nosi otpad, ali, ako je netko htio, mogao ga je donositi otkuda god i kakav god hoe, jer ma kakav da je, muljikav, zrnast, bjelutak, kriljav i tupinast, moe se upotrijebiti bilo s unutarnje strane zida, bilo u pregrade. Praljkom je obraivano samo ugaono kamenje, pragovi za vrata i prozore. Neto bolji kamen ispod ekia uzidavan je u vanjsku stranu zida, a s unutranje strane trpalo se svata. Da se zidovi ne bi sruili, kao veznice uzidavane su jasikove ioke. Suprotni zidovi povezani su smrekovim gredama, od jele je istesan tavan, a svrh njega nabacan debeo sloj gline kao na gumnu. Potom su dignuti ronjici, udarane letve, poslagana indra i odozgor premazana ukuhanom paklinom, da daice izdre vlagu i suu, i da kinica bre klizi. 1RS Ili

Posljednje to je sagraeno bio je mali tornji na crkvenom zabatu. Na etiri stupica podignut piramidalni krov i pod njim, da zamijene zvona, objeena dva komada eljeza to su ih Maticu na dar dali kreevski ljevai. Do krovia i eljeza zvanog tahte penjalo se ljestvama, a udaralo batom koji je nalikovao na mlatilo za kavu u avanu. Prvi je zazvonio Mati. Razlegao se ugodan zvon kao od dva osrednja zvona, jednog s debljim, drugog s tanjim glasom. Ve sutradan prestali su sa zvonjavom. Morali su. Tekao je listopad, pale su prve slane. Prolo je dovoljno vremena da dou i vijesti s bojita i oevici onoga to se dogodilo pod Beom dvanaestog dana u mjesecu, kad rujevina pocrveni pa se onima u dolini priinja da ume i planine krvare. Te je veeri Jan Sobieski porazio Kara Mustafinu vojsku. Vraali su se ranjeni, bolesni, utueni i izgubljeni ljudi. Nije bilo lijepo da se zvoni, premda bi se njihovu povratku valjalo veseliti, jer je dobitak da su se vratili, pa kakvi god da jesu. Zvoniti se nije smjelo zbog onih koji se nikad nee vratiti. Njima su na dan smrti i na dan pokopa zvonila zvona najmnogoljudnijeg grada, tisuu zvona odjednom, od praporaca do onih to im klatna poteu tri ovjeka, i zvonila su pun tjedan dana. Nakon tolike zvonjave nepotrebno je da u njihovu kraju zvone ta dva komada eljeza. I opasno jer bi njihov ucviljeni rod, koji ih mrtve oekuje, mogao pomisliti da je brencanje kreevskog eljeza jeka bekih zvona, koja su, mora se priznati, vie slavila smrt poraenih nego oplakivala izginule. Da ne bi tkogod, bez zle namjere, podlegao iskuenju radoznalosti i u vrijeme kad je doba zvonidbi udario batom o eljezo, Mati je skinuo tahte i pohranio ih u prvi mah ispod grmova borovnice. Za tiinu i poniznost nije jedini razlog u pristojnosti da pored tue alosti ne iskazuje veselje ako ne eli uvrijediti, nego i u tomu to je juni susjed zaratio: Kotarci prodiru sve dublje, i ono to se u jednom danu zbilo u Beu, svakodnevno se zbiva kod kue. Uvuci duu u se, ponizi se, ekaj i trpi! Teko da e svanuti dan dolian za veliku zvonjavu, ali da se cilikne i oglasi - moda i svane. I tri idue godine, pune podmuklog gloenja, strepnje da e se neto neuveno dogoditi, i brige hoe li se preivjeti od jutra do mraka, tahte su utjele namazane lojem, da ra ne nagrize njihov zvon, umotane u povjesmo i zakopane u konjunici ispod sijena, gdje je zemlja sua nego igdje. Nad njihovom utnjom bdio je Mati bojei se da tahte ne postanu vrba. utjele su i onog listopadskog dana oko druge podnevne ure, kad je imun Grabovac zaustavio svog Gavrana pokraj Smiljanieve bedevije Danke, na mjestu zvanu Kamen. Gavran je najnemirniji kad ga smiruju. Onda stupci prednjim nogama, njie sapima, sputa i die laloke da okua stee li ga uzda, a miran je samo kad gizdavo hoda, kaska i galopira. Danka je kobila ute grive i duga repa. iroka je i stabilna kao gajeta to mirno plovi i na bonaci i na valovima. I njoj je, kao gajeti, svejedno da li je napad, bjeanija ili miran hod. Uz nju, Smiljani vodi jo dva konja, brza i vatrena. Njih sada jau momci, a jednog od njih uzjahat e Smoljan samo ako doe da se mora stizati ili bjeati. U mirnom hodu, kakvo je ovo otpodnevno silaenje niz planinu, dobra je i gajeta Danka. Serdar pobolijeva, i angiroviti pastusi nisu vie za njega ako od njih nema potrebe. - Ovo je tvoja Rama, Grabove? - pita Smiljani. - Jest, vojvodo - kae Grabovac i jo uvijek smiruje Gavrana. Lijepa je - kae Smiljani. - Malo sam gdje vidio tako lijepa kraja. - Jest, vojvodo, ba je lijepa. I ja to sada vidim. - Pa to se onda selite iz nje? Grabovac uti, iako mu se Gavran primirio, pa bi mogao odgovoriti serdaru. A to da mu kae? Htio je rei: Tijesno, vojvodo, vidi, neto je vea od zemljana lonca, ali mu se odgovor uini besmislenim. uti i gleda. Pored njih prolazi vojska prema Oracu. Prethodnice su ve izbile na rijeku. II

Dolje pod njima, na itskom brijegu, bijeli se samostan. Ne pjeva guslar samo tako da se kula bijeli. Kad se zida u ivo ili ugaeno vapno, kamen se uvaljuje u rijetku buku koja ispunjava upljine, a to pretekne, cijedi se niz ozidani zid. Dok se dozie do vrha, curak svrh urka tee, sui se, kori, i na kamenu nastaje debeo sloj krea koji, kod se skrutne, odolijeva kiama i dugo ostaje bijel. Tek ga stoljea posive. I kad neki daleki potomak gleda taj zid to ga je guslar nazvao bijelim, nije u pravu ako misli da ga je pjeva pogreno opisao. Kad je pjesma ispjevana, on se zbilja bijelio, kao to se bijelio ramski samostan dok su ga s Kamena gledali Smiljani i Grabovac. To je prizemna, nevelika graevina kakvi su mnogi ljetnikovci po uvalama zadarskih otoka. Ljetnikovci odve zavodljiva rije. Oni su ljetnikovci samo zato to se u njima ljeti prebiva. Vie su to gospodarske kue podignute bez pomoi arhitekta, zbrda-zdola, kad to ustreba za stanovanje ili uskladitenje mota, smokava i maslina. Ni samostan nisu zidali ueni graevinari, teko da su imali togod na papiru prije nego to su poeli kopati temelje. Crkva i stambena zgrada teku usporedo, kao dvije rupe na dvojnicama. Sprijeda, gdje su ulazna vrata, povezuje ih zid, a straga nadstrenica okrenuta dvoritu na kojemu nema ni trijema ni bunara, kao to je u drugih samostana. Ta graevina bez raskoi i elegancije smjetena je na brijegu usred vonjaka ograena hrastovim stupovima, jasikovim iokama i ibljem okrenutim uvis. Sad, ujesen, kad su plodovi kruaka, jabuka i brekinja dozreli i postali rumeni, uti i crveni, a lie se povelo za plodovima pa se i ono iz zelenila iahurilo u sve mogue boje, vonjak izdaleka nalikuje na bokor u ijem je sreditu gljiva bijele stapke i crnog klobuka. Posvuda je po Rami lijepoga, i po selima i po njivama, ali taj jesenski struak na itskom brijegu u sebi usredotouje sav rasko njene uboge ljepote. - Gleda li, Ramljae? - pita Smiljani i potee lijevi dizgin da Danka krene. - Gledam, vojvodo. Dobro pogledaj! Kad se sutra ovuda budemo vra ali, nee je takvu vidjeti. Poli su nizbrdo, jedan za drugim, a od samostana su doprli zvui pozdravljenja udarana na dva zvona. Danka je stala im je osjetila pritisak zvala na gubicama, a Gavran se tek tada uznemirio. - to je ovo? - pita Smiljani. - Ne znam, jo je rano za pozdravljenje. - Da nas ne pozdravljaju? - Moe biti. Ispod tornjia podno ljestava, na koja se Mati bio uspeo, postavio tahte na svoje mjesto i udarao pozdravljenje kad mu nije vrijeme, Vukovi se udio to bijae gvardijanu da zazvoni kad nije dogovoreno da se Smiljani doekuje zvonjavom. Nije ga htio prekidati pitanjem emu to. Kad Mati neto ini, obino zna zato to ini. Juer je Mati susreo Lutvu Hadibegovia. - Zla vremena, fra tipane! Zla, moj Lutvo! - Budala konja uzjahuje, kurva mu dizgin dri. - Tako nekako! - Nego, gdje svrie one tvoje tahte? Mogao si ih objesiti, da ti taj tornji ne stoji prazan! - Vremena su nemirna, Lutvo. Neka lee. Ali u ti neto rei: kad ih zauje da zvone pozdravljenje, bjei glavom bez obzira. Siao je s ljestava, naredio nekom momku da se popne i nastavi zvoniti to god hoe i kako umije, glavno je da lupa. Potom je uao u dvorite gdje je stajao Vukovi sa zapeaenim paketiem to mu ga je eno uruio za Matica, s naredbom da se otpeati kad se Kotarci saspu u Ramu. - Zato si to uinio, ujae? Ti si rekao Lutvi, on 1!

svima ostalima. eno e nai prazne Kopie i optuiti nas za izdaju. - Morao sam, .Pavle. etrdeset godina nas dvojica ivimo u blizini jedan drugoga. Istina, svaki na svojoj strani, ali u blizini. I za tih dugih etrdeset godina ja sam postao njegov veliki dunik. I zar da odem a dug mune vratim? Ne vjerujem da je Lutvo o tahtama juer i s kim priao. Da je togod natuknuo i sat vremena prije nego je Smiljani doao na Kamen, mi bismo ve bili u plamenu. A ako je rekao kad je zazvonilo, pa to, neka je rekao! Zatim je ispriao kako je prije etrdeset godina upoznao Lutvu Hadibegovia. Dola kuga i ja pobjegnem u Fojnicu, kuga proe, a ja se vratim u Ramu. Po mene poslao Lutvo Kopi zvan po kui Hadibegovi. Kad sam k njemu doao, ree mi: Imam jednu oporuku na dui, imao sam momka kranina izRumboka, samca, i umrijesiromah od kuge, i rekao mi je za ivota da ga o njegova najma zakopam u kranskom groblju, i da mu usadim kri od kamena, i ogradim grob, i to sam sve uinio, ali mi je jo rekao da mu platim pjevnu misu na grobu, zato te molim, otii na rumboko groblje, uini mu oltar vie glave i reci misu za duu njegovu. Dao mi je novac za misu i rekao: Neka zna, njegovo pri meni nita ne ostaje, vratio sam mu sve to sam bio duan. Pa, uvjeravao je Mati zaprepatenog Vukovia, ako su ove tahte saljevene da samo jednom zazvone i tom jedinom zvonjavom u isti mah pozdrave Smiljaniev dolazak i jave Lutvi kako je od njega Mati nauio da ovjek, kad se rastaje s ovjekom, ne smije ostati dunik, onda su te tahte imale vie razloga da budu napravljene od onih koje su pedeset godina zvonile ne aljui nikomu ni pozdrav ni zahvalnost. 12. U tijesnu prostoriju, koja se nalazila odmah do ulaznih vrata u klaustar, iji je jedini prozor gledo prema ulazu, pa je vie sliila na vratarnicu nego na gostinsku sobu, kako su je uobiajili zvati i emu je doista sluila, u taj duguljasti prostor s tesanim stolom po sredini i dvije klupe uza nj, prvi je uao Mati a za njim Vukovi. Prvi je, im se primaknuo klupi, umorno sjeo, kao da dolazi s kopanja, a drugi gurnuo zasun na vratima, zapalio votanicu u svijenjaku od ljeskova panja, zatvorio kapke na prozoru i, kad je prostorija bila zamraena, potraio sjedite s druge strane stola, svijenjak stavio na srijedu, a paketi koji je nosao otkako se pojavila Smoljanova kolona, polako dogurao pred Matieve lakte. Neka ga otvori, njegov je. Mati je ostao miran. Vidjelo se, prije otpakivanja eli neto rei, neto emu je vrijeme prolo, neto o emu su raspravljali i raspravili. ovjek govori da bi utjecao na tok stvari, ali kad taj tok poprimi pravac s kojega ga nijedna sila ne moe skrenuti, i takvo ubrzanje da ga ni jedna zapreka ne moe zaustaviti, ovjek govori zbog sebe sama, za mir svoje due i obraz u sutranjem danu. Obojica su ovamo doli iz elije gdje je, poslije lagane veere i popijena lijeka, prilegao Smoljan Smiljani. Kae da je zamoren putem. Jedna no u istu krevetu i sutra je lagan kao zec. Koliko je umoran, ako je umoran, ni tri ga noi ne bi odmorile. Usuprot bolesti i umoru, vidljivu na svakoj bori lica i pokretu tijela, duh mu je io: zove k sebi asnike, zapovijeda im to imaju initi, prima obavijesti gdje e ljudi zanoifiO 1

iti, preporuuje oprez i zakazuje mjesto gdje e se okupiti budu li iznenada napadnuti. Njima je dvojici rekao, izuvi izme i lijeui na krevet u odjei: - Veeras objavite svim selima da polazimo sutra oko desete ure. Svatko svojim putem ide do sela Oraca. Tu emo se iskupiti i krenuti zajedno. - Nije mogao bez ale. - Odatle, recite im, neka samo stra nju nogu bacaju naprijed i ja im jamim da su preksu tra u Cetini. Nasuprot zdravom, mladom i snanom Vukoviu stajao je boleljiv, slabaan starac. Njegovo se tijelo izgubilo u habitu od crne rase, koja nije bojana jer je tkana vunom crnih ovaca. Iz kukuljice na tankom vratu sa staraki smeuranom koom, izviruje glava na kojoj nema niega obojenog osim oiju. I ono malo kose po potiljku, i onaj uperak navrh tjemena, brkovi i brada, sve je posijedjelo tako potpuno da bi samo jedna crna vlas nagrdila tu temeljitu bjelinu, kao to bjelinu snijega nagruje sve to je dotakne, osim pahuljica. Samo su ake, meu kojima je leao Zenov paketi, u neskladu s krhkou tijela. Ruke, do zapea tanke kao votane svijee, u akama se naglo proiruju, a u dlanu i koatim prstima jo vie. Nalikuju na drvene lopatice kojima mlinar na hrpu skuplja brano to ga mlinska kolesa ispod sebe siju u municu. Te su mu ruke namrli preci, ratnici i teaci, oni iz prvog koljena. Kad hoda i kad mu vise niz rasu, ne ini se da ga priteu zemlji, ve da ga dre vezana za nju. - Da mi, Pavle, jo jednom razmislimo! Moemo, ujae, iako je sve domiljeno. Vie nema izbora. - Nije pametna seoba kad ostavlja svoju zemlju i u bijelom svijetu postaje beskunik, niti je pametno kad jednu zemlju naputa a drugu zaposjeda. Pa metna je samo ona seoba kad staro zadrava, a na novom se iri. Zato predlaem da ti ode s onima koji te budu htjeli slijediti, a ja da ostanem ovdje s onima koji ele ostati. Bit e i takvih. Jer, isto je seliti i izgorjeti - u oba sluaja ostaje bez iega. - Poslije Smiljanieva odlaska ovdje ni naoj maki nema opstanka: mi smo ga pozdravili, mi smo ga ugostili - rei e da smo ga mi i pozvali. Ne mari to bi on doao i bez moga posjeta Splitu. - Rei u ti ovo, Pavle. Za mali narod koji ivi pod tuom vlau najvanije je pitanje da li iskoristiti pri liku i pobuniti se, ili ostati sagnute ije. Ja se za ovo posljednje ne opredjeljujem to bi mi bilo drago, nego to je probitanije. Pobuni se, istri pred nian, osje ti smjesu ponosa i oholosti i padne pokoen. Iza mrtva ovjeka na zemlji vlada vjena praznina, moe je ispuniti tko god hoe. Sagne vrat i trpi, nije ti lako, ali nije lake ni onomu tko nad tobom vlada kad te vidi iva, spaena svojim strpljivim prkosom. I tu nam priroda daje razumjeti ovjeka. Kad je kamen najtei? Kad, ukopan u zemlju, viri nad njom. Jao kamenu iupanu iz zemlje, taj nikada nee obrasti mahovi nom, znakom sjedilatva i spokoja. Toga e prvom prilikom pokupiti i uzidati u neki zid, gdje e mu novo podneblje promijeniti lice, a novo mjesto izobliiti duu. - Prilika je, ujae, i da dobijemo plodnu zemlju i da stresemo ropstvo s lea. Daj, Boe, da je tako! Za zemlju nita ne kaem, dobra je, ali ni ova nije gora. Za ropstvo ti imam prigovoriti. Nismo mi ovdje stradavali od susjeda. Ja i Lutvo jedan uz drugoga mogli smo ivjeti. Nama su ovdje zla nanosili ili oni na vlasti ili oni koji su se vlasti vjeali o vrat, koje je vlast okuila, koji su u vlasti traili pokriva za svoje poroke i sramotu. Ti e dolje nai istu takvu vlast i ljude koji oko nje kolo vode. Vlast voli rei da ona povezuje ljude i narode. Ali, s njenim porocima i porocima ljudi oko nje, najbolje bi bilo da je nema, pa da se ljudi sami dogovaraju. Ne znam je li to izvedivo, ali znam da ovjek s ovjekom moe preplivati svaku rijeku. Zato i mislim da bi uz pomo Lutvinu, koji se, ujem, spasio, i jo nekolicine, pokrpao rasparane avove Rame. - Vara se, ujae! Ne kaem da ti se za zvonjavu u tahte Lutvo ne bi oduio. Bojim se da nee moi. Kad zna sve o vlasti, znaj i to da postoji crta preko koje I , tiik.

ona ne doputa pristup onima koji je omekavaju i ine ljudskijom. To je ona granica koja razdvaja omekanje kao oblik njena jaanja i smekanje kao znak njene slabosti. Vidi, svojedobno se ona i Lutvinom ovjenou koristila. Vie joj ne treba i samljet e je. Rei e Lutvi: ako je taj zvonio u tahte da te upozori, on je znao za njihov dolazak - on ih je i pozvao. Poslije toga i Lutvo je nemoan. - to god ja veeras govorio, ne govorim ni da ti sprijeim odlazak ni da bih ti sutra, kad nas jadi priti snu, predbacivao kako sam te upozorio da ne srlja ludo u zamku. Kao juer, kao danas, ja u i sutra biti uza te. Svakim danom sve vie... Ti kae, eka nas u Cetini zemlja. Koja zemlja, Pavle? Narodi zaposjedaju zemlju, ovjek zaposjeda samo odreen komad zem lje. Zna li ti gdje e komu biti ognjite i podvornica? Je li ta zemlja uz rijeku ili e nas baciti na kreve? Kad ja alim odlazak iz Rame ja alim Crnac i Rakitu, sjenokoe uz Ramu, alim panjak Draevo na Radui i podvornice odavle do Slatine, ja ne alim bilo kakvu zemlju, a u Rami je ima svakakve. Tako ali svaki domain. Zima dolazi, zna li ti gdje e ti narod konakovati? - To ne znam, ali znam da je zemlja u Cetini pusta i da nas eka. - Pusta? Pa mora biti pusta kad je osvojena pred koju godinu, kad su njeni vlasnici pred kratko vrijeme protjerani. Ali ne zaboravi, ti vlasnici jo ive, tu neg dje u zbjegu, gladni, prozebli, ekaju as da se vrate. Ne daju nama Mleani zemlju samo tako, imali bi je oni komu dati kad nju ne bi trebalo plugom orati a jataganom braniti. Na se narod nauio pokornosti, mi smo ga tomu uili, on je kao koljka: kad je napadnut, zatvori svoju jezgru i prima udarce po ljuturama. Tamo dolje trebat e mijenjati ud, a kad ponu svaki danje borbe, zlu i opaini nee biti kraja. - Vidim, ujae, kud smjera. ivot koljke, ivotinje bezopasne okolini, koja stoji na dodijeljenom komadu zemlje, prima udarce i otvara se kad nema opasnosti takav ivot znamo ivjeti. Na onaj drugi, kad se koljka raspukne i jezgra ostane gola, pa se golotinja mora sabljom braniti - na taj ivot nismo naviknuti. I ja s tobom zbog toga strahujem. Ali nam ivot zatvorene koljke nije vie mogu. Zar se ne sjea to ti je Lutvo neki dan rekao? Ako je rekao, nije rekao samo da kae, rekao je da ti neto porui. Ja mislim da koljku vie ne moe zatititi od izme. Poetkom ovoga rata starjeinstvo franjevakog reda u Rimu, iji su redovnici na velikim prostorima turske carevine bilo iskljuivo, bilo u najveem broju obavljali slubu upnika, postiglo je od vrhovne crkvene vlasti doputenje da redovnici mogu pasati oruje i ratovati, bez straha da e prekriti crkvene zabrane. Najednom, taj mirotvorni red ubogara s torbom preko lea pretvorio se u borbenu jezgru. Dralo se to u strogoj tajnosti, dok jedan primjer i sto drugih iza njega ne otvorie oi zainteresiranima da motre kako se oruja laaju oni koji su do juer od njega zazirali. - Meni tu neto nije jasno, fra tipane. I dalje vam zabranjuju da budete mesari, a ovamo vam doputaju da sabljom u ruci mesarite nad ljudima? - Da ti pravo kaem, Lutvo, ni meni to nije jasno. Stvor je boji uvijek iznad ivineta. Ali, to mogu! Ja sam starinski ovjek, pa u se i starih obiaja drati. - Pokuat emo, ali se bojim, zgodi li se neto neo ekivano, da ni ja ni ti neemo moi ostati na starim adetima. - Jedan no drugoga iz korica izvlai - rekao je Vukovi. - Mi na nismo izvukli ni sami ni prvi. Na su no za nas izvukli neki drugi, i sad ga dre daleko od nas. Eno ga u Cetini. Ako se mislimo spasiti, mo ramo tamo poi i uzeti ga u ruke. Zar smo mi tu iemu krivi? Kao znak pristanka na odlazak, Mati je iz rukava habita izvukao britvicu s koricama od krivog jareeg roga, njome razrezao konac i rascijepio peate. Zatim je odmotavao, najprije platneni ovoj, zatim list po list 173 1

tri sloja papira. Konano se ukazala drvena kutija namijenjena pakiranju lomljivih predmeta. U njoj je boica nalik na ukrasnu tikvicu, a unutra tekuina koja se prelijeva jedva primjetnim plavilom. Kraj boice je utisnut list ispisana papira. Mati ga izvadi, razmota i prui Vukoviu. - Proitaj, bolje vidi! Veletovani oe Stjepane, Svaki od nas, koje je Providnost zaduila da upravljamo javnim poslovima, bar jednom u ivotu doe u priliku da se opredjeljuje izmeu vlastitog osjeaja i potreba to ih iziskuje javno djelovanje. Ne trebate me podsjeati kako je teko pogaziti vlastite osjeaje prema prijatelju, znancu i roaku iji se postupci kose sa stvarima to ih promie naa stranka. I sam sam nekoliko puta bio u tom paklu. Svaki put vlastiti su osjeaji ustuknuli pred javnim interesima. elim da se i vama to dogodi. Eto, koliko god bih vam elio pomoi, ne mogu nita vie uiniti nego sebe navesti za primjer. Bit e potrebno odglumiti kako niste bili suglasni s odlaskom iz Rame i da, hinei ljuti razlaz s braom, pobjegnete prije nego narod krene u Cetinu. Takvog e vas Atlagi, u trenutku kad mu takvi trebaju, ljubeznije primiti nego to vas je ikada do sada primao. Nee vam biti teko da mu u zgodnom trenutku podmetnete samo nekoliko kapi napitka zapeaena u boici. Kad vidite da je posao zavren, doite k meni u Split, gdje ete nai i vau obitelj i va narod. Dunost mi je podsjetiti vas, kako nam ne bi bilo drago da zbog sentimentalnosti, koju prema neprijatelju ne biste smjeli gajiti ni kad vam je roak, odbijete izvriti ovaj sitni posao od velikog javnog znaenja. Mi, istina, cijenimo ljudske osjeaje, ali ne moemo dopustiti da ovjek s tolikim naklonostima prema Atlagiu ivi u Cetini, dok taj isti Atlagi vlada na pukomet udaljenosti - u Kninu. U sluaju da se na taj nain izjasnite protiv nas, mjesto vam je u Bosni, a ne meu svojim narodom, ije ste interese prezreli. Slui li se da doete u Cetinu neobavljena posla, nae odluke neete izmijeniti, ali ete nas raalostiti zbog mjera opreza koje emo prema vama poduzeti. Antonio eno, zapovjednik konjice i komesar Dravne inkvizicije Nad Matiem se sklopilo nebo. Sve to mu se domaloprije inilo da moe, sada se ini da ne moe. Domaloprije je mogao ostati u Rami, ako je pripravan da se poniava, moli i trpi progone i uvrede, od sada ne moe, jer ne samo da e ga progoniti oni na koje su njegovi no izvukli, nego e ga i njegovi proglasiti za izdajicu i slabia. Domaloprije je mogao u Cetinu, kamo i ostali, sada ni tamo ne moe, ako ne otruje ujaka. On nee trovati nikoga. Njemu nema ni puta ni ostanka. Mrak, ije su sjenke itav ivot kruile oko njega, sad ga je uobruio, spojio i napravio grob. Ni Vukovi nije bio u manjoj pomrini, ali se nad njim nebesa nisu mogla sklopiti. On je iz svake rupe nalazio izlaz. Istina je sve to je Mati rekao o novoj vlasti koja ih eka u Cetini, dokaz je Zenovo pismo, ali bitka nije izgubljena, tek poinje. Rei e Smoljanu to eno trai, rei e narodu. Serdari bi morali, a narod e sigurno zatititi starca. Ako on tamo u Mlecima truje svoje ujake, mi svoje neemo trovati. Lupao je akama o stol, svijenjak je poskakivao, plamen se gasio. Ii e, sa mnom e ii. Mati je kao dijete, koje je roditelj prijekorom slomio i poduio to valja a to ne valja, na svako njegovo: Ii e, dometao svoje: - Ii u, Pavle. Po njegovim mutnim oima inilo se da je konano, iza mnogih raskrija i stranputica, izgubio put i vie ne zna ni kud se ide ni kamo e se doi, pa ponavlja da e odsle ii za onim koga je volio vie od svih, komu je vjerovao vie nego ikomu, u ono vrijeme kad je i sam znao kamo koji puti vode. I

13. Muno je, dragi tioe, ali potrebno vratiti se pedeset godina unatrag kad je ovaj slomljeni ovjek ispred svijee, koji je za itava ivota zidao to su drugi ruili, i spajao to su drugi rasijecali, bio desetogodinji djeak koji e, iako sada ne zna kamo da krene, jo tako mlad sam odluiti kuda e ii. Za Matice se prialo da su u vrijeme bosanskoga kraljevstva bili knezovi Varvare. Ako su i bili, kneevstvo im nije bilo veliko, jedno osrednje selo. Prije e biti da su bili slobodni seljaci koji su slobodu uivanja posjeda plaali slubom u vojsci. U vrijeme kad je ivio njegov otac, dok je Tursko Carstvo bilo u naponu irenja, Matici su umjesto haraa davali iz obitelji jednog vojnika, koji je sluio u pomonim plaenim jedinicama, najee tobdijama i martolozima. Kao najmlaeg i najnepotrebnijeg obitelji, ta je sluba izmeu petorice brae zapala Matieva oca Juru. Kad se naao u turskoj vojsci, htio je da se istakne, da vie zaradi i zaplijeni, pa da se s neto uteevine pod starost vrati kui. Nije sebi razbijao glavu time to kao kranin u turskoj slubi ubija krane. Tako ga je zapalo! Nije bio sam da bi ga to muilo. Rat je rat, a to znai, tko e koga. I najposlije, njegova se sluba plaa tri ake mjeseno. Bio je snaan, malo bandoglav, ba me briga i lako emo, a u tunjavama vie se znao snai, smisliti neku varku, nego to je bio hrabar. To dvoje, vjetina da nadmudri i lakoa da zaboravlja udarce to ih sam primi i sam zada, predodredili su ga za starjeinu martoloza. Ti nikad bojeve na bojnom polju nisu rjeavali, nego samo u zasjedama, prepa17fi dima, varkama, pa im je domiljatost vrijedila vie nego hrabrost. Nisu bili disciplinirani kao drugi rodovi, pa su trebali zapovjednika koji nee biti ni tako strog da polomi zube, ni tako nehajan da mu se jedinica raspe. Sluei na granici prema ibeniku i Biogradu s osloncem na Drni i Vranu, stekao je kod svojih zapovjednika lijep ugled, a s onu stranu granice, kao to se moglo oekivati za ovjeka komu je otimaina zanat, doao je na zao glas. Ono prvo donijelo mu je unapreenje, postao je drniki martoloz-baa, a ono drugo u protivnika elju da ga zarobe ili smaknu, jer gori od njega na to mjesto ne moe doi. Ni pet aki, koliko je plaan martoloz-baa, nije bogzna to, da dobro jede i pije, da se lijepo odijeva, da timari brza konja, a ako potrai i ensko, ne ostaje ti u kesi mnogo, nita ili neto crkavice. U to su vrijeme meu martolozima sluili i mnogi siromani muslimani. Sirotinji nije bilo zazorno da vojuje s nevjernicima kad se vojevanje dobro plaalo. Zato i on ne bi promijenio vjeru? Uinio je to na mostu preko ikole, ali pijan nije bio, samo pripit. Obuzimao ga je krilati zanos prvih aa, bilo mu je dosta svih ograda, sada moe i ono ega se trijezan bojao. U takvom stanju donio je sve presudne odluke u svom ivotu, pa e biti da su takvi trenuci njegovo nadahnue. Za prevjeru, u kojoj je najtea vjerska poduka, kad bi se on oko nje trudio, dobio je timar u selu ipiu, koji je nosio tisuu.aki godinjeg prihoda. Meu spahijama siromah, meu martolozima i junak i bogata. To uvijek ide jedno s drugim. Trebao se eniti, a ratovanje je pojelo dvadeset i dvije godine, sad mu je etrdeset. Ratnik ima ena, ali se na ene koje pokupi usput ili se na tebe nalijepe nije vie mogao osvrtati. Dosad je gledao kakva je, a ne od koga je, a sada mora nai neku od dobra roda, pa kakva bila. Nala se jedna iz porodice Atlagia koja se tri puta udavala i izrodila petoro djece. Potena i pametna ali nesretna ena, jer su joj svi muevi pali u borbama. A kako i nee kad su im svoj trojici ardaci nlfll

gledali nemirnu kotarsku granicu. Anisa je bila sve ono to se za nju prije udaje govorilo, ali, mnogo vie nego to se oekivalo od ene, bila je ratoborna, vjerski zagriena i puna mrnje na one koji su joj mueve uzimali iz naruja. Da se uda za Halila Matica, kako se nakon prevjere zvao, prevagnulo je njegovo glasovito ime junaka i gazije. Ostala je razoarana kad u tom bandoglavom ovjeku, obinoj pustahiji bez jezgre i korijena, nije nala ni mrnje ni svijesti zato se i protiv koga se tue. Ali, bila je tu, legla je s njim i rodila svoje posljednje dijete, krljavog djeaia komu su nadjenuli ime Hasan, ba zato to djeak nije bio lijep, kako mu je ime govorilo. U obliju je na udan nain sjedinio tjelesne osobine oca i majke: glavu i ruke, nepotrebno velike, batinio je od oca, a tijelo, ljupko ali izdrljivo, od majke. I dua mu je sastavljena pola od jednog, pola od drugoga: od majke je naslijedio gorljivost, zanesenjatvo i strastveno vjerovanje, a od oca onu nehajnost, lako emo, to je, kad se spojilo s majinim zanosima, dalo ovjeka vrsta u svojim uvjerenjima i snoljiva prema uvjerenjima drugih ljudi, sklona suradnji i dobrosusjedstvu. Majka ga takvog nije voljela, nije bio ni junak ni zanesenjak. A ni ocu se ovo dijete nije svialo, inilo mu se da sutra nee znati to bi s njim, kad za rat nije. Mali je Hasan poao u kolu i, dok je napamet uio prvu suru Kur'ana, njegova oca uhvatie vojnici harambae Dujma Omeljia, dovedoe ga vezana u ibenik i zatvorie u tamnicu. Za zloglasnog martoloz-bau traili su s poetka trideset tisua aki, onda su snizili na dvadeset, ali ni kad su spustili na deset, s otkupninom se nije nitko javio. Ni njegova ena koja tih novaca nije imala, ni njegov nadreeni, sandak-beg kliski, koji ih je mogao nai. Omelji je vidio da martoloz-baa manje vrijedi nego se njemu inilo kad ga je mjerio prema zlu glasu koji o njemu krui. Na kraju su i tu deseticu snizili na est tisua, koje e sam Mati za dvije godine u etiri rate platiti, a kao jamevinu svom potenju dat e Dujmu Omeljiu u tutiju, kako se to govorilo, svog jedinca Hasana. Kad je Hasan Mati uveden u kuu Dujma Omeljia, tvrdo zidanu katnicu ispod stijene na kojoj se uzdizala tvrava svete Ane, dva su domainova sina, jedan Hasanov vrnjak, a drugi godinu dana stariji, pohaali kolu to ju je pod nadstrenicom izmeu biskupove palae i gradskog zida drao Luka Posilovi za djecu vienijih graana koji su marili za hrvatsko pismo, i za djecu harambaa koji su Posilovia ovamo i dozvali i izdravali plaom i hranom na obred, svaki dan na kosti kod drugoga. Bilo je petnaest djeaka, a pod nadstrenicom mjesta jo za petoricu, pa je Omelji nagovorio Posilovia da primi i malog Hasana, ne zna to e od njega. Kad su mu sinovi u koli pa nema drutva za igru, on siromah stane negdje postrance, najvoli tamni kut kue, stisne se u se i gleda onim svojim svijetlim oima. ao mu ga je i strah ga je da dijete od tuge ne oboli, pa ne svisne. Izgubit e onda velike novce, jer Halil Mati nee za mrtvog sina u tutiji plaati svoj otkup. Omelji je djeaku nabavio sve to i svojoj djeci, votanu tablicu, pisaljku i rukom pisanu poetnicu, a Posilovia je drao na kosti i plaao udjel u njegovu mjesenom berivu kao da ima tri sina u koli pod nadstrenicom. Ali, uei hrvatsko pismo, talijansko i latinsko jezikoslovlje, uili su i vjeronauk jer su svi sadraji bili iz vjerouenja, pa je Hasan po naobrazbi postao kranin i prije nego stoje krten. Svima se to inilo smijenim, i Posiloviu i Omeljiu, ibenskim naklapalima pogotovo, samo je Hasan uenje shvaao ozbiljno. Bio je meu trojicom najboljih aka, a Omeljievu mlaem sinu, koji je volio sve vie od knjige, pomagao je i umnogome pomogao da neto naui. Dvaput godinje je Halil Mati na zakazani dan dolazio na graninu meu kod brda Trtra, predavao novac i primao od Omeljia priznanicu, svaki put, samo je etvrti, kad je otkupnina bila namirena, umjesto priznanice primio svoga Hasana, crvena lica, uplakanog, pa se raznjeio to ga njegovo dijete tako eljno oekuje, obgrlio ga, podigao na prsa i, ljubei ga, i sam zaplakao. Ali, i kad su odmakli od Trtra, i kad su doli i

u Drni i sastali se s majkom, i nekoliko dana zatim, Hasan je bio ili tuan ili zaplakan. Kad bi ga upitali da nije bolestan, eli li neto, on bi se jo gore snudio, pa su ga prestali zapitkivati, vjerujui da je dijete u ropstvu isprepadano, i oekujui da se oporavi im se privikne na dom i panju u njemu. Da tako misle, nisu krive samo njihove predrasude o djeakovu ivotu u tutiji, nego i sam Hasan, jer nijednom rijeju nije odavao zato plae, sluao je to mu se kae, prihvaao to su ga poduavali, kako da sjedi, kako da jede. Jedino kad bi grdili njegova pooima u tutiji i njegovu kuu nazivali svinjcem, bilo mu je navrh jezika da im proturijei. Nije. Odmalena je prkosio vjerom i plaem, a ne djelima. Opet je morao u mejtef, kao i ostala drnika djeca. Sa znanjem el Fatihe, temelja Kur'ana, koja se opetuje na poetku svake sure, i on je s uenjem svete objave bio na poetku, ali je u mejtefu takoer bio na poetku ili na kraju, svi pohaaju isti razred. kola je u podrumu hodine kue. Pod joj je prekriven ilimima, sukancima i komadima razliita tkanja koje su varoani darivali u sveanim prigodama, ponajvema na kraju i na poetku kolovanja. Bile su tri postave i mijenjale su se svakog petka. Na njima su uenici sjedili dva po dva, bez knjiga i pisaeg pribora. Uitelj je bio na podiju s dugakom trskom u rukama. Rasla je na Rokom slapu, a moe dohvatiti svaku ueniku glavu, u kojem god dijelu prostorije bila. aci posjedaju, a uitelj udarcem trske o poklopac to visi na gredi oglasi da nastava poinje. Uenici u jedan glas zamrmore razliite dijelove svete objave na nerazumljivu jeziku koji ne smiju prevoditi. Uilo se u paru, jedan je mentor, drugi uenik: mentor, koji je otprije izuio pojedina poglavlja, govori blizu uenikova uha ajet po ajet, to ovaj ponavlja sve dok ne zapamti. Matiev je mentor jedan susjed koga je majka Anisa izabrala i tom prilikom dobro nagradila. Samo sebi odlino znade sure napamet, ali kad ih prenosi drugomu, prenosi ih nerazgovijetno, ne zna je li mu neto jedna rije ili tri u jednoj. Tada bi Mati ili mrmljao ili stao, ne znajui to da govori. A im on prestane govoriti, ona trstika, to je neprestance kruila i vakala uenike po tjemenu, obori se na njegovo glavu. Ne bi jako boljelo, ali bi ga svrbjelo. Druga se djeca posprdno smiju, i da sami ne bi bili trstieni, izvikuju sve jae, i oni to u uho apu, i oni to za njima ponavljaju. On se povodi za njima pa izvikuje ono to je uo, neke glasove, komade rijei i odlomke reenica, a nije li ulovio nita, onda ono to je sam smislio, a nalikuje na ono to mentor ree. Mentor die lijevu ruku uvis, to uitelju znai: Ovaj ne ponavlja kako treba, a trstika se uas nadvije nad krivevu glavu i tresne ga dva puta, jer je takav kolski propis: za prestanak ponavljanja jedna trstika, za iskrivljavanje dvije. Mati je bio najtrstieniji uenik, pa su ga djeca drala blesavim, kvrcnutim, i zvala ga Kvrcko. Otkako su mu djeca rekla da glupanima od trstienja niu rozi na glavi, koje e kao obiljeje glupana nositi do kraja ivota, osjea pod jagodicama da mu neto raste na tjemenu. Pipkao bi svaki as po tom mjestu da vidi raste li. I raslo je, ili roi ili ulj od trstienja. U strahu da mu ne izrastu rozi kao jarcu, ne shvaajui nita od onoga emu su ga uili, sjeajui se Posilovieve kole u kojoj je bilo iba po prstima vie nego ovdje trstikom po glavi, kole u kojoj je uitelj druge uenike posramljivao njegovim znanjem: Srami se, vidi li kako mali Hasan znade, on je novom uitelju, kad ga je korio da ne zna i da je nemaran, rekao: Kod nas se drukije uilo. A kad ga je uitelj priupitao, a gdje to kod nas, kao da je preuo prijetei ton, izlanuo se do kraja: Ja sam u naoj koli bio meu trojicom najboljih. - Iskvarili su dijete - rekao je hoda Anisi. - Zatrovali su ga i trebat e vremena da se izlijei. Vi kod kue ne poputajte, ja u u koli trstiiti, pa e krenuti. Anisa je ono Ne poputajte shvatila kao Korite ga i savjetujte! Ali, kad se Hasan jednom pobunio, s njim je bilo sve tee, jedna je pobuna raala drugu. U njemu je prvi put buknula gorljivost, izloivi ivljenje mukama. I kad se progona i patnje nije uplaio, kad je II II

osjetio slast muenitva, izbor njegova ivotnog puta bio je dokonan, znalo se kakav e biti, a koji e biti odredit e sluaj. Za neznatnu stvar, za neko voe i povre koje bi majka nazvala imenom kako ga od roenja zove, on bi se toboe izlanuo i kazao: To kod nas zovu.... Kad je hotimice poao putem prkosa, da naglaava razlike i da ono to je u ibeniku zove svojim, nalazio je posvuda povode, i Anisu su njegovi To se kod nas kae, Moji to ovako ine, Nije tako kod nas bacali u oaj. Ona je zakljuila da Hasan postaje sve otrovniji. Dolo joj je da napusti i njega i njegova oca, koji je odmah, kako je doveo sina iz tutije, bacio krv na usta. Nije dugo ekala da se vrati djeci od prvog mua koja su je k sebi zvala. Umre Mati, suiavi martoloz-baa, u proljee, kad su se po rubovima Petrova polja brale trenje. To se oekivalo, ali se nije oekivala njegova oporuka. eni i sinu ostavlja to im po zakonu pripada, sve. Ali, da bi to nesmetano uivali, moraju za gradnju drnike moeje platiti pet stotina reala, i isto toliko visovakim fratrima da samostan s otoia, koji je na putu pa ga svaka bitanga uznemirava, presele u uvalu Kobljau, gdje e biti dalje i od oiju i od puta. Anisa ga je proklinjala, a razumni su ljudi govorili da je testament pravedan: pokojnik je pripadao i crkvi i moeji. Ako si pravi ovjek, ne odrii se onoga to si nekad bio, i ne veliaj iznad svega ono to si potom postao, i jedno i drugo je tvoje kao kozi glava i rep. Moda se u Matievu testamentu skriva nesnalaenje, ne zna ovjek kojemu carstvu da se privoli pa zadrava putnicu za oba, a moda vie mudrost: ispod ograda vlasti i vjera, koje zbunjuju, dijele ovjeka od ovjeka i ovjeka od sama sebe, ovjek trai vlastiti put da doe do ljudi i do sebe sama, itava i nepodijeljena. Mati je po svaku cijenu htio postati pravednik i doi do Boga, pa kad nije znao koji od dva puta k njemu vodi, poao je po oba odjednom. Ako jedan od ta dva puta nije pravi, moe mu se prigovoriti neznanje, ali ne moe da nije imao iskrene namjere i u ivotu i u smrti ii putom Bojim. Uveer, isti onaj dan kad su mu sahranili oca, Hasan je potegnuo ruku na Omeljievim vratima. Krstili su ga sveano i dali mu oevo ime Juraj. Iao je onim putom kojim idu svi djeaci predodreeni da postanu fratri: osnovne nauke zavrio je u Zaostrogu, a vie u Perugi, postigao zvanje predava i propovjednik i u dvadeset i petoj se obrnuo u Rami, da zida to su drugi ruili. Prvu propovijed u Rami odrao je u pojati, koju je narod pokrio liem i dobro je sluila kad nisu padale kie. Govorio je o Marijinu bijegu iz judejske zemlje pred Herodovim progonom, o majinskoj ljubavi i nadi da e svi prognani kao Marija doekati dan silnikove smrti i slobodni se vratiti u svoju zemlju. Neku je staricu, koja je pred njim sjedila na stoliu, to ga je sama od kue donijela, taklo ono o majinstvu i nadi progonjenih, pa je s uzdahom rekla: - Blago majci koja te je rodila kad te uje tako govoriti! Od tog se trenutka neto prekinulo u njegovu mekanom glasu. Na oi su mu navrle suze. Nekako je izdrao do kraja mise, a kad je zavrio, priao je zidu, zaklonio lice i zajecao. Kad su ga pitali to mu je, lagao je da ima jake bolove u predjelu srca. A opet nije lagao, ono zbog ega je plakao ticalo se srca. Pri kraju kolovanja u Perugi trebalo je odluiti u koji e se samostan bosanske provincije vratiti, jer je bio jedan od rijetkih koji nisu imali matine obitelji. Pomislio je na rodno mjesto svoga oca i prvi put napisao pismo ujaku Mehmedu Atlagiu. U pismu je saopio svoju elju i zamolio ga za zatitu: neka ga ne kore i ne progone to je prevjerio. Mehmed Atlagi je dalekovidan politiar, otpisao je da se Mati u Ramu moe vratiti, a bude li ga tkogod napastovao, neka se na njeg obrati u svako doba. Uostalom, pisao mu je Atlagi, tebe e u Rami svi poznavati kao dijete iz porodice Matica, sina onog martoloz-bae Jure to je ratovao oko Drnia, za koga u rodnom mjestu i ne znaju koju je vjeru na granici tjerao. tovie, kad se nakon Atlagieva odgovora due vrijeme nije javljao, 18?! I

ujak mu je ponovo pisao i zvao ga i u Bosnu i sebi na razgovor. Ujaka je naao u sreditu njegovih imanja, u Kuli Atlagia. Otprve, meu njima se razvilo tanano prijateljstvo. Istina, iz rauna. Pogreno je misliti da u slinim prijateljstvima razum kvari prisnost i povjerenje. Ima i takvih sluajeva, ali to se njihova prijateljstva tie, pored preutnog sporazuma da e jedan drugomu pomagati, njihovu dugogodinjem odnosu nije manjkalo iskrene naklonosti i topline u kojima su podjednako sudjelovale i njihove podudarne naravi i njihovo srodstvo. U razgovoru, ili se nje doticali ili je zaobilazili, bila je prisutna i majka Anisa. ivjela je u Peruiu, dva sata hoda od Kule Atlagia, sa dva sina iz prvog braka. Mehmed je zbog neeg njeno ime zaobilazio vie nego Mati, ali je ni tako nije mogao iskljuiti. Samo je dvije godine stariji od Matica, a igra ulogu starijega, pa ga zove netijakom kad mu se izravno obraa, a kad drugima o njemu pred njim govori, sin sestre Anise. Time bi izbjegao da Matica nazove imenom, ali bi se zakvaio za majku. U tom preganjanju Mati je iz obzira izrazio elju da je vidi. Mehmed je rekao da k njoj ne ide, poslat e slugu po nju. Momak, koji je otiao ujutro, vratio se iz Peruia pred veer. Majka ga ne eli vidjeti i po momku poruuje da mu pred Mehmedom kae: Neka ga vrag odnese i neka bude proklet! S tim blagoslovom otputovao je u Ramu. Pa ne misli valjda ova starica na stoliu da je Anisa zbog te kletve bila sretna! Da je zbog tih tekih rijei mogao itko biti sretan! Vrijedi li onda uloiti ivot da se nae put pomirenja koji bi pribliio ljude, a da pri tome nitko od njih ne prestane biti ono to jest? To pitanje, kako se pojavilo nad Matiem u pojati gdje je prvi put u Rami propovijedao, takvo u zraku visi do danas. Eno ga, leluja se iznad svijee u ljeskovu panju, to sporo dogorijeva kao vrijeme, proriui da e pitanje i dalje lebdjeti bez odgovora, jer je bez konanosti kao dani, kao godine. 14. Ne postoji ovjek sazdan od izvorne zloe i dobrote, jer se izvorno smijea, srodi i sraste s onim to se na ovjeka u toku ivota lijepi. On to moda nee i ne eli, ali snaga, slina maticama brzih voda, koja ga usrkne i ponese, koja ga moi izvana i iznutra, kad ga izbaci na obalu zdrava ili isprebijana, svejedno, potpuno ga je preobrazila. Na njegovim prvobitnim osobinama, zavisti, susretljivosti, jalu i strahu, svemu to je prije usrknjivanja u njemu bilo, zbivanja su udarila svoje boje i temeljito im izmijenila i oblije i bit. Jer, kad se ovjek politienjem umalja, to nikad nije povrinsko bojanje, to je tanganje do sri. Primjerice, njegova susretljivost, ako ju je imao prije moenja u pjenuavoj rijeci, nije vie stara srdanost, to je sada zavoenje, tjeranje vode na svoj mlin ili togod gore. Kako onda izravnim putem doi do ovjeka kad je onaj komu prilazi, iako o vlasti i politici ne zna nita, ni slovo da prozbori ni u njoj tvorno da sudjeluje, sav slijepljen od njenih taloga i namaza? Mati je ovakve tegobe doivio mnogo puta. Za priu je najslikovitije ono to je doivio s Bajrom Kopiem. Bajro je bio sin azima Kopia, stravino prazna ovjeka, koji je svoju lijenost hranio prodajui komad po komad panjaka i oranice. Na Bajru su prele oeve osobine neradie i izjee, ali njemu ne dopade u nasljee ono to je oev otac ostavio, jer su najbolje djedovske njive pojedene, i za sinov lijeni ivot nije se imalo to prodavati. ivjeti se moglo, ali ne najbolje, ne begovski. Kad se punu godinu dana bubalo da Kara Mustafa Hl I L 1RR

ide na Be i da e ga ovoga puta osvojiti, a oni koji s njim budu da e preko noi i za mali trud postati bogati, Bajro je na ta obeanja, kao dosljedna lijenina, ostao gluh sve do proljea, kad se vie nije prialo i nabrajalo tko ide a tko ne, kad se spremalo, ispraalo i odlazilo. Mislio je, to da se muim, ljepe je meni ostati kod kue. Kad se ne bi radilo o lijenosti, naao bi se netko da ga proglasi pametnim. Ovako, svi su se oborili na njega: to ne ide, drugi e se obogatiti, a on e ostati siromah; kad e ako sada nee, sada je i babama vrijeme da obuku gae i pou u taj smijeni boj; zar misli da e se uznojiti u borbi, ni govora, glavno je da tamo bude, njega u toj silnoj ordiji nee zapasti ni onoliko truda koliko da pretri s mijehom vode na leima od Kopia do ita. E pa, ako nije kadar za bogatstvo ni toliko uiniti, onda ne zasluuje ni kruh da jede. Poljuljali su ga i oborili. U proljee, u posljednji as, poe se i on spremati, na brzinu, nije bilo vremena. Prodao je dvije njive i panjak na Vranu, posljednje vrednije komade djedovine, i kupio sebi oruje, odjeu, ator i konja. Nije znao ni sjei ni jahati, bio je lijen nauiti, a ne mirotvoran, vjebali su ga nekoliko dana na fratarskom Crncu, uili ga bacati koplje i dilit, nisu ga mnogo nauili, rekli su, bit e vremena usput, do Bea e nauiti, moi e i zvijezdu kopljem pogoditi. Kad je povjerovao da e se obogatiti, to da ne vjeruje da e kopljem zvijezde obarati kao da su jabuke. Kad lijen neto poduzme, zamilja stoput vei dobitak nego vrijedan ovjek, jer ne zna kako se i najvei napori oskudno plaaju, pa rauna da je u dostignuima udio sree vei od udjela rada. Kad se vratio iz tog velikog rata, velikog jer je bio velika pogreka od koje su potekle velike nesree, vratio se i bez konja i bez oruja, polugol, bos, omravio, pun rana i smrada. Ali, tada se u Kopiima nije pitalo tko kakav dolazi, ve tko je doao, tko nije, a tko nikada ni doi nee. Ovih potonjih, koliko se znalo, bila su dvadeset i dva, pa su Bajru drali sretnikom, jer, ostali su vrijedni, brzi, probitani momci, a on koji ni jahati ni hodati nije znao, eto, vratio se. Ne zna se to je on sam o tomu mislio, nije se izjanjavao ni o onima koji su ga nagovarali da poe u rat, ni o Kara Mustafi koga su svi nazivali laovom, ni u kupcima svojih njiva koji su mu u ovoj nestaici novca platili upola manje, govorei da je bolje i za manje prodati kad e to u Beu umnogostruiti, nego ne prodati i ostati na istomu. Svi su povratnici priali gdje su bili, kako su doivjeli poraz turske vojske, na koji su se nain izvukli; koga su od poznatih vidjeli iva ili mrtva na bojnom polju, a osobito su uno napadali krivce, zapovjednike, i mudrovali kako bi pobjeda bila izvojevana da je bilo uinjeno ovo ili ono. Samo Bajro nije priao ni gdje je bio ni to je vidio. Kad bi ga pitali da togod kae, odmahnuo bi rukom, uti, ne vrijedi spominjati, bilo pa prolo. Svakomu drugom odbijanje da pria o strahotama poraza koje ovjeka i u sjeanju mue, pripisalo bi se osjetljivosti, njegovo odbijanje pripisalo se lijenosti. Takav je bio i prije Bea. Da su bolje gledali, vidjeli bi da to nije istina: prije odlaska u Be bio je samo lijen, nakon povratka lijenost je i proeo i obloio nemir, koji se nije primjeivao jer je, iako nemir, imao lice nepokretne lijenosti. Lijeni je Bajro bio kupan i ispiran u brzici koja ga je doplavila do pod beka vrata. To to je postao nema imena, jer ljudi nikada nisu imenovali, valjda jer nisu znali da postoji, ono to nastaje oplodnjom izvorne lijenosti i politike maglovitosti. im su se malo oporavili od stranih dojmova poraza i im su vidjeli da povratak jest srea, ali posebne vrste, i ne mora biti vea dobit od dobiti onih koji su s tijelom zakopali i brige zato ve godinu dana ne stiu iz Stambola balijske plae, im ih je poela progoniti dananja oskudica i strah od onoga to donosi sutra, okretali su se oko sebe i traili s kim da podijele troak to su ga imali pripremajui se za rat. Traili su ljude kojima u rat nitko nije iao i moljakali ih, a ako ne ide, prijetili ne plate li im bar neto. Nije pravedno da oni sami stradavaju, neka svi jednako snose teret poraza! Na obespravljenima bi se iskaljivali: ja sam bio na 1ft7

vojsci, govorili su, a vi ste ovdje zijevali u zrak; tukao sam se s Nijemcima, a vi ste eni lea grijali; ovoliko sam potroio, kuu sam raskuio, tko e to meni platiti? U opem pohodu ratnika koji su se, ne dobivi plau od drave, pretvorili u prosjake, ucjenjivae i nasilnike na pragovima susjeda, Bajro nije sudjelovao, i to ga je, kad je poeo odlaziti u it i gleda majstore kako rade, pribliilo Maticu, koji je s ostalim povratnicima imao muke i kad bi im neto dao, i kad bi ih uspio uvjeriti da nema i da nije duan. Za Bajru se mislilo da je za to lijen, on e prije leati, gladovati, trpjeti tetu nego ii od vrata do vrata, moliti i otimati. A to da se podigao s kunog praga i posjeuje it, kad mu je Treho rekao, budalo, to ne ide fratrima, tko e ti ako ne oni platiti prodane njive, tomu nitko nije pridao vanost jer je on i do tada, kao sve lijenine, volio doi gdje se radi, stati i gledati kako se drugi znoje, valjda, da vie uiva u svom ljenarenju. Jednom godinje, dan nakon blagdana svetog Petra, ije je ime nosila ramska crkva, samostan bi prireivao gozbu za uboge ljude, prosjake, isluene sluge, kljaste i trome, siromane duhom, gluhe i slijepe, sve kojima su ili priroda ili drutvo uskratili ono to bi morao imati svaki ovjek. Ispod kruaka i brekinja, koje su rasle do dvoritu na strani do polja, ravnijoj od ostalih dijelova, prue se daske po trupcima i tako naprave stolovi i klupe. Jelovnik je iz godine u godinu isti, pa se i ruak zove na fratarsku ovetinu, ovje meso, kupusova juha i jabuna ira. Dok se svetkovalo, naie Bajro Kopi, nasloni se na ioke od plota i gleda kako bogalji i prosjaci slave. Poznavao ga domain, a poznavali su ga i mnogi uzvanici. Mati ga zovnu, ajde, ulazi, to si se tu naslonio, i on je nakon kratkotrajnog oklijevanja uao. Kad se naao blizu zdjela punih ovjega mesa to se puilo i mirisalo, ne odoli da ne uzme jednu pleku, komad kruha, i da onako s nogu, kako je i Mati, slatko prigrize. Mati ga nije nukao da sjedne, sramota je begu sjesti meu ubogare, pa i kad je takav kao Bajro, polugladan i odrpan. Meu gostima je bio i neki Marko, stari sluga Cvitkovia, koji su na izvorima Rame imali mline i njega mlinara. Bio je poznat kao svira na dvojnicama, svirao je na sajmovima, dernecima, kod crkve, i ivio od te slave, jedinog svoga dobra. to se moe, svatko trai oblik svojoj izuzetnosti i svakomu treba omoguiti da to nae. I sad su ga, kad su se najeli, nagovarali da zasvira. Znalo se, on se bez dvojnica ne pojavljuje u drutvu, negdje su mu u torbaku. Dao se lako umoliti, abu nije teko natjerati da u vodu skoi, ali se izvlaio da njegova pjesma nije ona od nekada, da su mu se prsti ukrutili, ne igraju vie lako kao mlinske dirke, nema onoga to je nekada bilo niti e ga kada biti, a oni, hoe to sad moe, evo im, ut e. Odvie se prenemagao, svirao je i dalje lijepo, bez preduka, jer je, to je bila rijetkost, na nos zrak udisao a isputao ga na dvojnice. Svirka dvojnica nije prikladna za uveseljavanje bunih drutava, ona nema one snage to nadglasava buku kakvu ima bubanj, ni moi da pokrene noge kao argija, njen se glas gubi i pored obinog razgovora, nju gui i bat koraka. Dvojnice itu tiinu, pa su gosti na fratarskom ruku suspregli dah, prestali vakati i piti. Tako se stvorio ugoaj tiina ranih veeri i jutara, kad je sunce tek zalo ili se tek raa, onoga doba kad se dvojnice jedino i sviraju i kad u njihovu zvuku nau mjesto svi zvukovi to ih raa lijepa Rama, grgoljenje vode na brzici u vrbaku, um vjetra u jablanovoj kronji, cvrkut eve nad poutjelim prosom, pjesma cvraka u grudi zemlje i onaj uzdah, onaj bezimeni miris kojim die zemlja zrelog ploda, vlanih uma i vratolomnih vrleti. Ubogari su znali sluati tu svirku, i da je do veeri trajala, oni bi je do veeri sluali nijemi. Bogzna to im je taj govor govorio. Samo se Bajro upol svirke uznemirio. Uzvrpoljio se kao da su mu pod kou podili mravci, ekao se po leima i okretao tamo-amo traei neto to nije izgubljeno. Da svircu ne naudi, obratio se

Maticu ispod glasa, ali mu je rije zastala u prsima, ulo se nije nita, samo se vidjelo da otvara i zatvara usta. U nekoliko mahova kao mlazovi neisti pri povraanju, proitae nepoznate rijei, ali same za se dovoljno jasne: zemlja, meni, nadoknaditi. udno je to su te rijei, iz kojih bazdi alopojka i ucjena, izgovorene u nevrijeme, dok Marko prebire na dvojnicama. Svira ga je uo, zasmetalo mu je Bajrino krkljanje i predahnuo je. A Bajro, im je magija pjesme prestala, problijedi, zbuni se i, ne rekavi Maticu ni hvala, kao to je za svaku uslugu znao rei, pobjee na dvorina vrata. Mati, sluajui pitanja gostiju to Bajro pobjee, nije nita glasno rekao, ali jest u sebi: Siromah, prevaren je, trebalo bi mu neto dati. I u naredna dva susreta poklonio mu je neto bakrenog novca i svaki put ponudio ga kruhom. Za novu crkvu Mati je nabavio i nove orgulje jer su stare nestale u plamenu. Smjestio ih je na koru pri zidu suprotnu drvenim stubama koje vode u crkvenu lau, mjestu nikomu na putu. Mnogi su znali poneto svirati, ali pravi orguljai bili su samo Luka Sovianin i Stjepan Mati, koji su se u slubi izmjenjivali. Bile su to pokretne orgulje od sandalovine, koje su u Zadru kupljene za novac pozajmljen od Mehmeda Atlagia. Sovianin malokad, jer za tim nije imao potrebu, ali je Mati esto svirao i izvan molitve, za svoju duu, u trenucima odmora, samoe, neke posebne tjeskobe ili nekog krilatog veselja, u ono doba dana kad se takvi nemiri javljaju. Jednog takvog predveerja, dok je Mati glazbom ispunjavao praznu crkvu, naiao je Bajro, koji se u zadnje vrijeme uputao u daleka putovanja. Preao je neopaen preko dvorita, uao na otvorena crkvena vrata i paljivo, da ne lupnu, zatvorio ih za sobom. Po podu od kamenih ploa, koje nisu ni klesane ni glaane nego onakve kakve su u prirodi naene, koraao je mekano, da ne posrne na neravninama. Doao je do kamene krstionice prislonjene uz drveni stup, koji je nosio snanu gredu na kojoj je poivao sredinji dio kora. Vidio je crveni svod: splet smrekovih greda,, ronjika i na letve prikovanu imlu. Pored zidova razmjeteni su skromni drveni oltari, sprijeda Petrov, slijeva Gospin, a zdesna Martinov. Sviralo je negdje iznad glave, ali zvukovi ne dopiru od sviraa izravno do njega, ve se s kora diu pod imlu, meu grede i odozgo kao kia s neba liju, rominjaju, sipe, krope, prskaju i to sve ne, i to kia moe, a glazba ne moe, i to glazba umije, a kia ne zna. Njemu se ini da je ispod pjenuava vodopada ija voda nalijeva prostor oko njega, plavi i podie sve vie, u samo srce vodenog uma, pjene i kapljica. Postaje drugi ovjek, poduzetan, pun elja i snage da te elje ostvari. Kao da je zvuni slap omeo iz njega pljesnivu lijenost, otplavio je, a ispod parloine pojavila se Bajrina svijetla, nezarala nutranjost. Dolazilo mu je da podvikne, da se na nekoga izdere, da pokae kakva je u njega snaga i pamet kad zvui s njih skinu talog lijenosti. Dolazilo mu je da vrisne od radosti, da objavi svijetu promjenu to ju je slap zvukova izazvao kad je obgrlio njegovo srce. Spreman je da se susretne i s onim to je bilo i s onim to e tek doi. Samo neka ta glazba plavi, neka je bude od poda do svoda i neka bude gusta kao jesenska magla nad Ramom, neka je dlanom moe sjei i prstima grabiti, neka ga tako ovije da ga ni na lakat razmaka ne mogu prepoznati. Tko da ga prepozna, i to se ima prepoznati? S njim se slina preobrazba zbila samo jednom u ivotu, one noi na bojnom polju kod Bea. Ve u zaokretu, poto je netko viknuo natrag a on nemilice potegnuo lijevu uzdu da konja otpovrne, njegov se alat spotaknuo na mekoj oranici u koju su kopita upadala kao u tijesto, on je vrcnuo iz sedla ne zadravi uzde u rukama. Konj se uplaio i otkasao nejahan, a on je bjeao pjeice. Nije bio sam, mnogi su pri naglom prelasku eskadrona iz juria u povlaenje poispadali iz sedala, mnogi su se usput slijevali na taj pravac bijega, a neki kao da su iskrsavali iz zemlje. Bivalo ih je sve vie i vie. Najprije rasuti, pa sve zbijeniji to je konjica Poljaka bila blie, napokon su se zgomilali, pa je i za bjeanje bilo tijesno.

Gonio ih je mnogoljudni alaj samih vragova paklenih, odjevenih u ivotinjske koe, golih ruku, razdrljenih grudi, elavih glava i dugih brina. Oko njih su se vijala krzna medvjea i vuja, kesile glave risova i bjelasali zubi veprova, oni kao da ne znaju to je sukno i platno. Iznad glava vitlaju buzdovanima na lancu, diu se na sedla, vrite, ali ne jau svom brzinom, kao da se poigravaju s njima, kao da ih prije sudara ele zamoriti i sa svih strana stjerati na jednu hrpu. esto se osvrtao, iako je zbog toga mogao posrnuti, pasti i ne ustati se. Ali, kako e bjeati a da ne pogleda koliko ti je vremena preostalo za bjeanje! Svaki put bi otkrio novu pojedinost, neko novo krzno, rijetkog konja i udnog ovjeka, samo je jedno vidio stalno: red blistavih golih sabalja koje su se ustremile uvis kao perunikino lie, pa se ziblju kao to lie na tekom junom vjetru. Onda je pred sobom ugledao veliko heljdino polje. Heljda je podignuta na visoke koleve. Tko se doepa heljde, moda se spasi brkate konjice. Na heljdu su ih nagonili, ali im nisu doputali da ulaze meu koleve i gusto lie. Opkolili su ih i jurnuli sa svih strana. Poela je sjea, ali se Bajro ne sjea da je ikoga vidio poginuti. Pamti samo nevelik jarak iznad kojeg su pobodena dva vrbova kolca, a oko njih spletena heljda. Posljednje to je vidio heljdini su korjenii tik ispod njegova nosa. Mogle bi biti i dlake iz brka, da u padu brk nije umaljao blatom. Nikad nee doznati je li ga koji konjanik udario neim tupim ili je jurei naglavake prema heljdi udario glavom o kolac. Probudila ga je svirka. Mora da je bio nekakav brijeg, na njemu naloene vatre, oko vatara vreva, a jedan svira balalajku i pjeva. Kao da njemu pjeva ovakvu pjesmu: Budalo ramska, mi slavimo pobjedu, pogledaj, oko tebe je polje puno mrtvaca, kod nih je plijena svakojakog, oruja, novca, odjee, napusti tu heljdu, to si zabio glavu u korijenje, neka je no, to mari, no je doba za pljenidbu, zguli, svui, iz kese izvuci! Balalajkina ga pjesma nosi, otrat e ravno k njoj na brijeg, k vatrama i ljudima to slave pobjedu iza koje stoje sretni dani, konji, kue, ene. Jer, za to-bi se tko borio nego za svoje sretne dane? Iao bi tamo da nije skupljanja plijena, najprije nabiti depove, a onda se veseliti. Osvrnuo se oko sebe da nae koga e prvog oderati. No je, samo svjetlost vatara i zvijezda, teko je bilo koga nai. Ali, ona hrpa to je s njim bjeala uglavnom sada spava na zemlji, i na mra e nagaziti kuda god krene. Pretresao je mrtve, traio kese i tajne depove, zavlaio im ruke u njedra i gae, ali novca nigdje, sve nekakve tabakere, lule, kremenje i ognjila. Svjetlo, kad bi imao svjetlo, da vidi koga e pretresati, kod koga se moe nai zlato, a ne da prevre leeve golaa u kojih nema ni bakrena novia. Po polju, od heljde do brijega s balalajkom, lutala su neka svjetla, dizala se, sputala, bilo ih je posvuda. To su ti pametniji od njega. Nabasao je na enu, ali da je i mukarac bio, svjedno bi mu fenjer istrgnuo iz ruku. Ona je vrisnula i stala vikati: Einer ist ins Leben zuriickgerufen! (Jedan je oivio). Prema njemu su se, s one strane do brijega, primicali grozdovi svjetiljaka. A balalajkine pjesme nigdje. Kud nestade? Shvati da svijee njega trae, da su ti to lee njegovi, da on nije pobjednik i da nema pravo na plijen. teta to je balalajka prestala, teta to mu nisu dali da dulje uiva u pljenidbi, pobjednikom veselju, jer od pobjede i poraenima bar toliko pripada: da se zamiljaju u koi pobjednika, radi koje su u borbu i poli, ali nisu imali sree da je sebi privuku. Kad zlato pone govoriti, svatko zauti, ovjek, trava i marva, uje se samo njegov ubor, tako ut i tako zvonak kao to je glazba koja ispunjava Matievu crkvu. Nema niti je kada bilo arobnjaka koji bi dozivom uskrsavao mrtve iz grobova. Tu mo ima samo zlato. Ako je u pod ove crkve sahranjen ijedan mrtvac, on bi ovog trenutka morao dignuti plou nad sobom i prii Bajri to se usamio kraj krstionice. Da zlato koje pljuti u ovoj glazbi die na noge preminule i ustravljene, da im daje ivodajnu snagu, ivi je primjer ovaj Bajro, kukavelj, ruglo Kopia, a gledaj ga ovdje: da

pjeva, da pocikuje, da fes nakrivi i tko je, to je - on je. A sve to ine uti zvui, koji, bogzna kako, im udare u gredu i imlu, pretvaraju se u metal, zvonak i svijetao. Sad samo da napuni depove, njedra, hlae, da vee komade zadjene za panjau i da se izgubi dok traje svetkovina zvuka koja i blato ini zlatom. Priao je glavnom oltaru: sliice s odlomcima Svetog pisma uokvirene su drvom, oltar je drven, kipi svetog Petra od drva - je li ovo uma mrtvog drvea ili jezero naplavljeno zlatom? A, tu je! Na Petrovim sandalama dvije su velike zlatne kope, jo dvije na knjizi to je dri u rukama, a jedne eno na remenu kojim je opasao tuniku. Izvadio je no i ree, od nogu, ali... ispod ute boje obino je brijestovo drvo, jest, brijestovo jer se zacjepljuje i jer se crni kao da je u paklini kuhano. Tu se prevario. Tri do oltara s konjem, jahaem i prosjakom. Jaha je izvukao ma i odsijeca komad svoje dolame da tim komadom pokrije gola prosJakova lea. to e prosjaku taj lapat optoen zlatom! Noem zasijeca upravo tamo gdje je ma zapoeo, ali... to nije ni zlato ni platno, nije ni drvo, to nalikuje na muljikov kamen. A pored treeg oltara, malog udubljenja sa slikom crne gospe, proao je i ne osvrnuvi se. U mraku, ona niim zlatnim nije svjetlucala. Sam ne moe nai. Ide gore na kor upitati Matica gdje skriva zlato, nigdje ga uokolo nema, a toliko ga je od krova do poda da od njega ne moe prolaziti. Mati je osjetio prste koji su mu obuhvatili vrat, i zauo apat s krkljanjem. - Gdje si ga sakrio? Prestao je svirati, a prsti su se stegli. - Ne bude li svirao dok sa mnom razgovara, udavit u te. Mati je nastavio udarati po tipkama. - A to bi ti, Bajro, htio? - Zlato. Gdje si ga sakrio? Gdje si skario misniku haljinu punu zlata? Treho kae da stoji nauzgor, jer se silno zlato ne da privinuti. - Bog s tobom, moj Bajro, nikad ovdje zlata nije bilo, pa nije ni skriveno moglo biti. Crkveno sue nam je od obina lima kao ni u koga. - Mora ovdje biti zlata! Gdje ima ovakve pjesme, tu mora biti i zlata. Gledaj, sluaj, svugdje je oko nas. Kazuj gdje je ostojka ili davim! - Proi me se, Bajro! Ako ti ovo moje sviranje nazi va zlatom, sjedi do mene, pa u ti ga deti koliko hoe. - Neu. Hou tvrdo, teko, uto. Kazuj gdje si ostojku sakrio! - Tamo u kutu ima jedna krinja. Pogledaj, moda ostojku nae. Bajro ode do krinje, a Mati potra prema stubama to vode s kora. Nije trebao trati. Kad je prestala glazba, a u krinji naao samo nekoliko votanica i dvije krpe ispunjene voskom to se razlijeva niz svijenjake, i kad ga je zapahnuo ustajali zrak, okrenuo se oko sebe: nije bilo niega zlatnog, preko kora tri ustraeni fratar, podnice kripe, a iz crkve tue praznina, vani se sputa mrak. Kao da mu je netko utrobu rasporio od pupka do grla, Bajro prosjaki cvili: - A tko e meni platiti to sam u ratu potroio? Crkva, sada potpuno prazna, uzvraa mu doslovce iste rijei. Umnaanje svoga jauka on ne shvaa kako bi trebao shvatiti: da nije jedini s tim krikom, da oko njega hodaju mnogi poraeni koji trae da im se nadoknadi to su u porazu izgubili, i mnogi pobjednici koji opet, kau, s pravom, trae da im se daju nagrade i priznanja. Silazio je niza stube, kroz vrata izlazio iz mrane crkve u predveerje bez sjaja, mlako i sumorno, i u svakom zakoraaju osjeao kako mu je teko, kako je sam i prevaren, kako se nema komu poaliti, kako ga zanosi u glazbi samo sramote, i kako uza svirku tone sve dublje u blato i lijenost. Velika je teta, kad je tako cjelovito osjeao svoju nesreu i svoj spor s ljudima, to u jednakoj mjeri nije osjetio i muke drugih s njim. Da je bila neka glazba, koja bi mu, umjesto buenja strasti za bogatstvom, otvorila oi da vidi koliko Mati

trpi to ne moe ivjeti u miru uza nj, moda bi i sam bio manje nesretan. Ali, takve glazbe za njega nije bilo. Poslije Uskrsa, kad je Bajro, privuen Sovianinovim sviranjem, uao u crkvu za vrijeme bogosluja, zgrabio svijeu s oltara i gurnuo joj plamen Maticu u nos traei da mu dade ostojku, Mati je nabavio daske i avle i sam zakovao orgulje, da on ili tko drugi ne bi podlegao kunji i zasvirao, bilo kada, u slobodne sate ili za vrijeme molitve. Mnogo je poraenih, mnogo je pobjednika koji trae nadoknadu i nagrade, i misle da je bogatstvo u onih koji su od njih bogatiji duhom. E, kad bi oni bogatstvo duha traili i kad bi im se ono dalo, moda bi na svijetu bilo vie mira, ali oni svako duhovno bogatstvo pretvaraju u novac i mo, kao Bajro glazbu u zlato. Ili ga novcem i moi vau, to je isto. 15. Osim pisama prijateljima i roacima, dopisa crkvenim i svjetovnim vlastima, u Vukovievoj ostavtini nalazi se i neto zapisa vezanih uz vanije dane u njegovu ivotu ili uz dogaaje kojima je bio svjedok. Neki su nastajali istog dana, a neki poslije. Oni nalik na dnevnik to su pisani danomice, kad bi mu se inilo da se neto znaajno oko njega dogaa, imaju vrijednost samo ako su se njegova predvianja ispunila. A obino nisu, jer ovjek rijetko pogaa kad ivi jednolinu svakidanjicu, a kad neponovljive trenutke. Zato su mnogo privlaniji zapisi koji su nastajali kad se zbivanja slegnu, kad se zna to je vano a to su suvine sitnice. Jedan takav ovdje e zlata vrijediti, da ispuni no do sutranjeg polaska i posvjedoi nam iz prve ruke to su Smoljan i Vukovi razgovarali. Nije najvanije, ali nije ni nevano znati kako on pie svoje zapise, to vie to se oni ovdje ne pojavljuju u svom izvornom obliku. Ako se u njima govori o neemu to je politika, pisano je talijanski; ako su ope istine, bilo kakva porijekla i predmeta, ispisane su latintinom; ako treba neto skriti, ispisuje turski; a hrvatski pie pripovjedni dio koji slui kao osnova za vez reenicama u stranim jezicima koje su zakljuale mudrost, politiku i tajni govor. to postaje stariji, to je u njegovim zapisima vie jezinog arenila. Nije li to svojevrsna potvrda da ni oni kojima je makarada bila duboko odbojna, ako su eljeli uiniti neto korisno, nisu mogli ukoliko se ne premazu svim mastima? Naao sam serdara budna, pria Vukovi. Dva je jastuka metnuo pod lea, glavu naslonio na uzglavlje i

puio iz zelovske1 lule s dugim raeljkovim ibukom. Ispriavam se to sam doao. On kae da mu je drago to me vidi, u njega san kratko traje i kad je najumorniji; nauio se spavati na jedno uho i, im neto u blizini krgne, kao maloprije mi tamo u onom ormaru, on se probudi, a san odleti kao preplaena grlica s gnijezda na koje se nikad ne vraa, ako su je na njemu vidjele ljudske oi. Neka bjei, njemu je i malo sna velika okrepa, dosta mu je da ga u sedlu samo ovije i ispusti, nakon toga itavu no moe budan jahati, do pred zoru, ali zoru samu teko izdri. Zato, kae, moemo do zore, a onda mi se neko vrijeme smakni s oiju. Nije pretjerivao: koliko god mi se pri dolasku uinio umoran, sada je bio io. Ali je ilost obuhvatila samo duh, pokreti su mu ostali tromi. Ili se on tako odmara ili mu tijelo zbog truda i godina malaksava? Ni prije ni poslije njega nisam vido asnika s takvim mirom i s takvom usredotoenou. Svi se oni nekud ure, svi se oni nadimlju izdajui naredbe, znoje se kad propituju za putove i neprijatelje. A on, upao stotinu milja duboko u neprijateljsku zemlju i sve to mi je rekao pri susretu bilo je: Jeste li spremni, oe? izdao naredbe o sutranjem polasku, preporuio da se konji i ljudi dobro nahrane i zatraio krevet. Da me ne bi tkogod krivo shvatio kako ovog kondotjera elim prikazati kao mudraca u uniformi! Boe me sauvaj od tog svetogra! Smoljan nije kadar napraviti samo ono to e napraviti svaki kondotjer, spaliti, porobiti, poubijati, on je, budui da je vei vojnik, sposoban dva puta vie i gore nainiti od svakog drugoga. Hou samo da na neto drugo upozorim, na temnu stranu Smoljanovu. Hrvati su narod koji ivi u Mjeseevoj sjenci, pa i pojedinci koji se uzdignu i neto znae u javnosti, ljudi su s osvijetljenom i zasjenjenom stranom due. S vanjske strane vidite ono to je u javnosti, vidite serdara Smoljana, a sa zasjenjene Zelovo - selo nedaleko od Sinja u kojemu je bilo razvijeno lonarstvo. 1 strane vidite to bi bio kad bi mogao biti ono to hoe. I jo se kojeta vidi, skladite gdje je pohranio uvrede, neostvarene elje, tajne namjere koje se ne ostvaruju, i sve ostalo to je neprobitano pokazivati. To sam htio rei, a to e se videti i iz ovoga to u ispriati. Rekao sam to me mui: Zenovo pismo i otrov Atlagiu. Nakon dueg razmiljanja kae da boicu s otrovom zakopam negdje duboko kako se kokoi ne bi potrovale, a pismo neka zadrim za uspomenu! Onda se nasmijao i poeo povlaiti dim za dimom iz raeljkova kamia. - uj, oe - bile su njegove rijei sa zamraene strane. - Ide dolje k moru, vodi narod, ne ide sam. Bit e i dolje povuci-potegni. Ne bi valjalo da ti ovo ne kaem. Jer, tko se oee, a ne kae drutvu da je orba vrua, nije poten ovjek. Kae, ispriat e mi kako je upoznao kumicu konjike satnije Noru de Hobert, odjevenu u haljinu francuskog kroja od crvenog satena, s rukavima od mlijenog brokata i ovratnikom ipkanim na flamanski nain. Dat e mi savjet kako da se ponaam kad doem u priliku da s vukom loem krv. Ali, prije nego upoznam lijepu Noru, moram neto znati o rodu Smiljania, jer su Nora i njena haljina s tim u svezi. Petar Smiljani, osniva ogranka, ove porodice u Zadru, doao je ovamo s Udbine, gdje je sluio kao martoloz-baa kod oca monog Mustajbega Likog. S tim Mustajbegom i njegovom majkom dopisivao se i izmjenjivao darove i kad je u Zadar doao. Slao mu je mletake puke, svilu, sukno i rakiju, a Mustajbeg njemu krznene dolame, zlatna pera i ubare od samurovine. To prijateljstvo trajalo bi dok bi mir trajao, a kad ponu rat drave kojima su sluili, njih dvojica su se po Velebitu gonili kao najvei dumani. U takvom jednom naganjanju Petar je poginuo kod Ribnika. Jo za iva oca poginula su njegova dva sina, Ivan pri osvajanju Zemunika, a Mate na Vrani pred vratima Makovia hana. Za poglavicu Kotarani izabrae njegova mlaeg sina Iliju koji je s ocem etovao od esnaeste godine. to za iva oca, to poslije njega, etoli

vao je ukupno sedam godina i za tih sedam godina junakovanja poinio je vie junatva nego oni to su taj posao obavljali mnogo due. Ubio ga je na prepad, njega sama od itave druine, u klancu Vujaku martoloz Mustajbegov Marki Radojica, koga je Ilija tri puta otkupljivao s galije, a jednom s vjeala, dokazavi da je ulaganje dobroinstva u loa ovjeka ne samo ist gubitak nego i veliko zlo. Doao je red da starjeina hrvatskih glavara postane Filip, najmlai Petrov sin, koji je za iva Ilije bio u njegovoj sjeni, ali prvi do njega. Jednom taj neobuzdani djeak, kad se vraao iz boja, svrati s drutvom u ibenik da se tu ukrca na brod i otplovi u Zadar. Iako serdar, izvodio je svakojake psine o kojima se prialo i koje je on volio sluati. Nije mu zamjeriti, imao je samo dvadeset i pet godina. Kad su izlazili iz grada, Filip na vratima opazi malog crnoputog plaenika kako se ukipio, gleda prema Gospi Vanka Grada i dri koplje s drkom oboenim na izmicu. Filip mu se priulja s lea, izbaci neujno nogu naprijed, kljunom opanka poduhvati drak koplja i odbaci ga svom snagom uvis. Mali se soldat snebivao gledajui kako koplje leti prema vrhu gradskog zida i kako ga Filip na povratku uhvati jo u letu. U tom trenutku, dok je Filipova druina hihotala, straarev drug koji se tu sluajno naao, mislei da Filip izbijenim kopljem namjerava ubosti straara, izvukao je svoj ma i sjurio ga Filipu u slabinu s lea. Filipovi mu drugovi nisu ostali duni, ubili su njega, straara i jo desetoricu, koje su hvatali po ulicama i bez pitanja tko su probadali ih u slabine ili monje. A kad su navalili na tvravu, doekaju ih puanom vatrom i osmoricu pokose. S mrtvim serdarom i drugovima doplovili su u Zadar, bijesni, odluni da ponovo juriaju na bilo koga. Da ih umiri, namjesnik priredi Filipu i njegovim osvetnicima pogreb kakav su samo plemii imali. Bojei se nemira, ako se taj prljavi i neobuzdani hrvatski narod slije u Zadar i preplavi ulice i trgove, jer se s tom nepouzdanom eljadi nikad nije aliti, dopustio je da Smiljania otprati na vjeni poinak samo rodbina i sto ratnih drugova. Oni ostali to su htjeli vidjeti pogreb, a zaustavili su ih straari na gradskim vratima, oni u Draevcu, Diklu, Bokanjcu, Babindubu i dalje, i dalje, od sveanosti su mogli uti samo prelijepa zvona Svete Stoije kako ispraaju s ovoga svijeta posljednjeg potomka po mukoj lozi, udbinskog jahaa Petra. Smiljania vie nije bilo, a netko je Kotarcima morao biti Smiljani. Kau da je bolje biti mali gospodar nego veliki sluga. Pitanje je koliko netko moe biti tako malen gospodar a da nekomu ne bude sluga. Zato su mali gospodari ujedno i velike sluge. Zbog toga Smiljania nije lako nai, a jo je tee biti Smiljani. Ali, naao se. Petrova ki Anka udana Mihaljevi imala je sina Smoljana, od osamnaest godina. Taj e odbaciti oevo ime, uzeti ime svoga djeda i svojih ujaka, useliti se u njihove kue, naslijediti njihova imanja, kad doraste, postati serdar i ratovati dugo i sretno, sve do ove noi u ramskom samostanu. Sad tek moe poeti pria o satnijskoj kumici Nori u haljini od satena. Kad je Smoljan s obudovjelom majkom i bratom uao u ujakovu kuu, koja se nalazi na uglu ulice Del Paradiso i Trnice svetog Roka, zaredae trgovci, novari, inovnici i obrtnici s novanim potraivanjima. Od nekih su Filip i Ilija uzajmili novac, a nisu vratili; nekima su digli robu, a nisu platili; neki su s njima zajedniki ulagali novac u posao od kojega nisu vidjeli dobitak, pa trae svoj polog. Koji god je doao, imao je uredne dokumente zadarske prefekture, nije bilo druge nego plaati dok tee gotovina. Kad nje nestade, prodaj stoku, ito, a na kraju dooe na red stvari pohranjene u dvije krinje, vrijednosti to su ih Smiljanii donosili s ratnih pohoda. Tada se javi lijenik Mistochielli sa zahtjevom da mu se isplati stotina i devedeset reala, jer je vie puta viao rane Iliji, Filipu i njihovim drugovima. Taj zahtjev kao istinit i umjeren potvruje fizik Bonafiglio i ranarnik Fiorini, jer su i sami sudjelovali u tim lijee-

njima. Prefekt je donio neopozivu presudu da je Smoljan kao nasljednik duan platiti dugove svojih ujaka. Nije bilo gotovine, u stoku i sjeme vie se ne smije dirati. Otvorili su krinje i pozvali procjenitelje da procijene koliko koja stvar vrijedi, pa da se Mistochielliju isplate te zalijeene rane od kojih su ujaci umrli. Odoe haljine od damasta, svile, beza, brokata, satena, nakiti sa trideset srebrnih kruica, zlatne kolajne od dvadeset i etiri srca, mjeseca i zvijezda, srebrom okovane sjekirice, kabanice od skerleta na pola struka i do nogu, ode dosta toga, ne ode sve, mnogo je pohoda bilo, mnogo su serdari i nanijeli. Kad se Mistochielli namirio, nije trebalo dugo ekati da njegovi svjedoci podnesu svoje raune za vianje rana. Najprije je fizik Bonafiglio uz svjedoenje Mistochiellija i Fiorinija zatraio dvjesta dvadeset i tri reala za medikamente i usluge, a onda je ranarnik Fiorini, za iscjeljenje onih istih rana, potpomognut od svojih suradnika, reenog lijenika Mistochiellija i poznatog fizika Bonafiglia, traio skromnu svoticu od dvjesta i trideset reala, najvie od svih, zato to je on i u pohode s braom morao ii da im bude od pomoi na bojnom polju, a bit e i zato to su Fioriniju procjenitelji doapnuli da je u krinjama preostalo taman toliko stvari, da se namiri svota koju je zatraio. I tako, kad su se lijenik, fizik i ranarnik obredalitri puta u uloi vjerovnika i svjedoka, u krinjama od blaga to su ga Smiljanii nakupili etujui, o komu slijepci pjevaju roblje vode a plijeno nose, od svega tog ratom steenog bogatstva ostala su na dnu jedne krinje samo dva bijela kotana dugmeta, kao dva zauena oka u dnu krinjina mraka. Zar se obistinila izreka: kako je neto steeno, onako e biti i rasteeno? Ono to se s tim vjerovnicima, krinjama i strunjacima za vianje rana zamutilo, izbistrit e se im Senat odobri mladom nasljedniku Smiljanieve loze da osnuje satniju od pedeset konjanika s kojom e stacionirati u Nadinu. Bio je obiaj da svaka konjika satnija ima svoju kumicu. Birala se izmeu deset kandidatkinja glasovanjem momadi. Izbor je svetkovan na Trgu oruja. Pred pozornicom, na kojoj su slijeva nadesno poredane predloene djevojke a potom gradski slubenici, ulickani, uparaeni, postrojila bi se satnija, a iza nje se okupile sumnjive ene, znatieljnici, gradska lunjala i djeurlija. Jedno vrijeme djevojke su izloene pogledu momaka, ovoga puta Nadinjana, koji su, nenavikli na ovaj cirkus, u svakoj gledali vilu Ravijojlu i svlaili je negdje na travi, onoj mekanoj to ljeti raste na dnu Nadinskog blata. Onda su ile ukrug gegajui se u struku, vrckajui glavom, aljui vojnicima poljupce. Zatim su zaplesale, svaka posebice, dvije po dvije, i sve odjednom. Potom se prelo na glasovanje. Prva, druga, sve do sedme nije dobila ni jedan glas. Gledalite, ono asniko na pozornici, ono radoznalo i prostako na trgu, svaki bi put otpuhnulo protestirajui to za takvu krasoticu nijedan konjanik ne podie ruku. A kad je naila sedma, gospoica Nora de Hobert, itava je satnija podie. A enica je skromne ljepote, crnkica; kad se izboru nasmijala, pokazala je da nema dva prednja zuba i da je na pozornicu dovedena po nekoj protekciji. Slubenici, dostojni i nedostojni znatieljnici, svi uglas uzdahnue to bijae tupanima iz hrvatske konjike satnije da izabrae najruniju za svoju kumicu. Ali, Nadinjani nisu procjenjivali koja je kumica od koje ljepa, svaku su, kad bi im se naklonila, u mislima povaljivali na barsku travu, a ruku su digli kad su vidjeli da je serdar Smoljan podigao svoju. A Smoljan nije izabrao Noru de Hobert ni zbog njene ljepote, koju nije imala, ni zbog njene umiljatosti, jer se kiselije smijala nego je kiselo visila kad je bila ozbiljna, ni zbog imena je nije izabrao, jer ga nije ni znao. Izabrao ju je to je nosila haljinu krojenu francuskim krojem od crvenog satena, s rukavima od mlijenog brokata i ovratnikom ipkanim na flamanski nain, koju je nosila njegova ujna Kata, ena Ilije Smiljania. Samo zbog te haljine Nora je postala sat-

niji kuma i primila od Smoljana bokor crvenih rua, udjeven u konjiki kalpak. Ujna Kata, koja je tu Norinu haljinu nosila po muevoj elji svaki put kad bi ga doekivala na povratku s pohoda, bila je srednjeg rasta, vitka kao i Nora, ali je od Nore imala neusporedivo ljepu glavu. Dugu crnu kosu katkad je svijala oko glave kao to rade Zadranke, a katkad ju je, dok bi u kui boravila, plela u pletenicu i putala da joj pada niz lea, kao to je radila tamo u Bilaju, otkuda je dovedena. Pored crne kose mlijeno lice, na koje nisu padale suneve zrake, postajalo je i bljee i meke, pa se ujna doimala meu zadarskim enama, grubim alapaama i odnjegovanim gospoama, kao rijetka biljka koja je rasla u drugom kraju, u dubokim umama gdje je vie magle nego vjetra, vie oblano nego vedro. Dok je tamo bila, nosila je neko drugo ime, Kata je postala na krtenju nekoliko dana prije vjenanja, kad je pred svjedocima rekla da ne eli biti otkupljena iz ropstva, i kad je od oca primila pismo da je razbatinjuje i proklinje. Nije se ona jedina, dovedena kao ropkinja, udala za onoga koji ju je zarobio i bila mu dobra ena, jo bolja majka njegove djece. Samo kad bi mogla postati majkom! est mu je godina enom - i nita. A djecu je voljela. Iznad svih Smoljana, starijeg sina svoje zaove Anke. Govorila je: Ako izmeu mene i Ilije ne bude djece, ti e nam, Anka, dati svoga SmolJEna da ga posinimo. Smoljan je volio lice, kose, kretnje i stas svoje ujne, pa je volio i da jednom bude njen sin. Govorio je majci: Podaj me unji. A majka je odgovarala: to e joj , mlada je ujna, imat e ona svojih Smoljana vie nego krmaa praia. Meutim, godine su prolazile, ujna Kata je ostajala lijepom i u haljini od satena i u svakoj drugoj, ali djecu nije raala. A o djeci je, nego o emu, kriom aputala sa zaovom Ankom. Moda ju je Anka neemu savjetovala, moda je ona Anki povjeravala odnose s Ilijom, moda je bezdjetna ena traila od iskusne nain da zanese? Smoljan ne zna to je meu njih dvije govoreno, ali da su bile jedna drugoj vie nego jetrva zaovi, vidjelo se na svakom koraku, dok su bile same i vodile beskonane razgovore i kad bi se u drutvu preko tuih glava nijemo sporazumijevale. Samo je jednom Smoljan uo dio toga razgovora. Kad se upita o emu su one govorile, ini mu se da bi valjalo rei o djetetu, premda meu rijeima koje su izgovorene nijednom nije spomenuta rije dijete niti togod njoj nalik. Ilija se juer vratio s pohoda na Glamo, prenoio u kui na uglu Rajske ulice, a ujutro otiao vojsci na Ravnice i jo ga nema, a ujna Kata eka ga od podneva, odjevena u haljinu francuskog kroja. Dok njega eka, zaovi pria: itavu je no hodao po kui, nerazodjeven on, nerazodjevena ja. Nikada ne spava, ja ne znam kako izdri ostati budan. Pria i pria, svaku stvar po neko liko puta. Pitam ga, jesi li bolestan? Ti zna njega, nikad se na nita ne tui. Kae, nisam bolestan, nije mi nita, samo sna nemam. I moli me da ostanem budna, ne voli biti sam. U neko doba noi bio je na prozoru i gledao mjesec nad krovovima. Osjetila sam da mu nije dobro i pozovem ga da mi prie. Doe, stavi mi glavu u krilo i zaplaka. Pitam ga to mu je. On uzvraa ono svoje nita. Kad se ponovo pribrao, rekao mi je: im na te pomislim i im tebe ugledam, vidim neki klanac, stijene do neba, na dnu klanca potok, na nebu pun mjesec, klanac nosi ime neke ivotinje, a ja se pitam hou li ga proi ili je to tu? Anka gleda Katinu suknju od crvenog satena i kae: - Suze se poznaju. Operi to mjesto. I Anka i njena obitelj, braa, otac, mu, djeca, ivjeli su i ivjet e od junatva, pa slabost treba kriti od svijeta, jer nitko nee junatvo kupovati od slabia. Tu je kraj prii o haljini francuskog kroja od crvenog satena, s rukavima od mlijenog brokata i ovratnikom ipkanim na flamansku, koju je na sebi imala satinijska kumica Nora de Hobert kad joj je Smoljan predao buket rua u kalpaku i zauzvrat dobio pravo na rukoljub ruice, koja je virila iz mlijenog rukava one iste haljine koju je volio Ilija Smiljani i njegov neak, a koju je, kad se pred est mjeseci preudavala u ibeI

nik, Kata ostavila obitelji svoga prvog mua, i zato to je odve skupocjena, i zato to je u njoj u besanim noima ostajala bezdjetna, i zato to su u njena vlakna ukapane suze i strahovi ovjeka koga javnost znade kao junaka, pa je red da to obitelj uva i krije. Ali, pria ne bi imala kraja kad se ne bi kazalo kako je Katina haljina dola na Noru. Gospoica Nora bila je ki zadarskog prefekta Roberta de Hoberta, a to je isti onaj koji je ranarniku, fiziku i lijeniku davao pravo da naplate vianje rana Iliji, Filipu i njihovim drugovima. - Ti bi, oe - rekao mi je Smoljan - mogao kazati: to ima zajedniko Mati i Atlagi s tvojom ujnom i njenom suknjom? Ima! Nisam, a trebao sam pred vojnicima i cijelom onom svitom upitati Noru: Otkuda tebi haljina ene Ilije Smiljania? Ni napasti, ni svui, samo pristojno upitati, neka zna da i ja znam. Neka joj otac strepi, neka strepe svi oni koji su neto s nepravom dobili iz onih krinja. A nisam upitao jer je izbor takve ene za kumicu bio vie od pitanja. Ja njima nisam mogao nita, ali sam mogao uiniti neto da strepe. Oni nastoje svakoga ostaviti bez dlake, ali dok s tebe skidaju runo, strano se boje da se rtva ne pobuni, zgrabi noice i njih same ostriene vrati kui. Oni se niega toliko ne boje kao pobuna, zato Hrvate iaju jesmo li samo uhom maknuli. Ako se pobuni, ode glava; ako to kae, ode pod olovni krov. Preostaje nam da budemo mirni, ali tako da oni neprestance misle kako se spremamo na pobunu, i da nam ustupcima, mrvu po mrvu, plaaju nau mirnou... Zato e enu rei, mi ne trujemo svoje ujake, a otrov u grmlje! Bude li te gnjavio, reci mu da sam ti ja to dopustio i uz to rekao: Volim s ljudima padati s vrha, nego se s neljudima na vrh penjati. Moda e u tomu namirisati serdarovu pobunu, pa ako me Dravna inkvizicija nije otpisala, savjetovat e enu da s Matiem ne ide do kraja... Tko s vukom krv loe, po vuju mora i zavijati. Zna li zato eno ovoga puta nije s nama? Neki mu je udak priao o svinjaru koji se netragom izgubio. *16. Zna li tko zato pri zdravoj pameti ne moe ostati sretan nalaznik upa punog novca? Da li stoga to je up uklet, to se zemlji uzima njezino, ili zato to je pronalazak temeljito prodrmao nalaznikovu duu priviklu na dosadna traenja, neobiklu na iznenadna otkria? Ni jedno ni drugo. Kad netko neto trai, up s novcem ili togod deseto, on ne trai samo up sa zlatnicima, nego i istinu o skrivenom blagu, pa je pronaeni up isto to i pronaena istina. A otkrie istine, koja se pred nama krila zahvaljujui naem prirodnom i hotiminom sljepilu, ne da se lako preivjeti bez tete. Zato se Mati i probudio ujutro s osjeajem da je pronaao lonac pun zlatne istine. Dok je nou zamiljao to e u svitanje uiniti, inilo mu se da e i pripreme i izvrenje tei glatko i da e u njima biti dvaput vie ozarenja nego to ga ima puki naum, ali se na prvom koraku pokazalo da je u poslu sam, da se mora pouriti eli li ga zavriti do devet sati, i da je u poslu oduevljenja manje nego u noanjim privienjima. Tako je, vie nas oduevljavaju nai planovi nego djela po njima izvedena. Lueve cjepanice lako je pronaao, bilo ih je u ostavi do prozora za itavu zimu, nitko ih nije dirao ni u sveopoj zbrci otkako je najavljena seoba, ali sjekirice i pile nigdje, njih je ve netko spremio u sepet. Pitao je kuhare i dva laika, koji su se dotada brinuli o tom alatu, i nitko od njih nije znao u koji su ga prtljag spremili, a da je spakiran, jest. Onda su uslijedila pitanja i pouke, to e ti sada pila i sjekirica, vie se nema to piliti i sjei, za dva sata odlazimo, a kad tamo ..-, .... , ,..... .*..-.... , ......... , ............................ ,^, , ........... . __ , ... , 207

doemo i rasprtimo tovare, odnekuda e ispasti i pila i sjekirica. Ne moe on do tada ekati, pred njim je neodloiv posao, neka se kuhari i drvosjee prisjete kamo su ugurali taj alat, a ako se ne sjeaju u koju su ga vreu turili, neka pretrae sve u kojima bi mogao biti. Posluali su ga samo zato to je starjeina, svakomu drugomu rekli bi da je lud, to je najaio na pilu i sjekiru kad za sobom ostavljaju mnogo vee bogatstvo! Jedva su ih pronali, pilu meu loncima, tavama i buraama jer se prilikom pakiranja nala uz ognjite, a sjekiru meu posteljinom jer je naena u nekoj eliji kad su praznili slamnjae. Nije mu ao to se toliko trailo, nego to je tolike oi privukao na sebe, pa ne moe, kao to je zamiljao, uiniti sve sam, bez oevidaca. Na sredini dvorita, tamo gdje u drugih klaustara stoje raskone krune zdenaca, ovdje je brijestov panj, prepiljen visoko, a iupan s dijelovima ila. Ukopan je u itsku ilovau, pa se doima kao da je tu niknuo, rastao i da je tu posjeen. Na taj je panj Mati poslagao lueve cjepanice, donio pilu i sjekiricu i prihvatio se posla da izdrobi lu i pripremi je za gorenje. Nema drva kojemu bi bilo ime lu kao to klen, drijen, smreka i klekovina imaju svoja imena, lu je samo vrst jelovine. Kad se zdrava jela posijee nisko pri zemlji ili koji lakat vie, samo neka joj ne ostanu grane, ni stare ni one koje prvog proljea nakon sjee izrastu, sokovi, to kuljaju iz korijenja uvis, pojave se na posjekotini kao smola, uta, ljepljiva, snanog mirisa. Nemajui kamo uvis, pretvoreni u smolu, sokovi nabrizgavaju svaku poru preostalog dijela stabla, i tvrde godove i meke bjeline meu njima. Za nekoliko godina drvo postane tako smolavo da se ne razlikuje od grumenja smole koja se cijedi niz oiljke zdravih jela. A kad se skrutne, poto su ile umrle, nalikuje na kristal. Lu sporo dozrijeva, od sjee do iskristalizirane smole proe i deset godina, potranja je velika, pa niti ju je lako nai u planini niti ju je jeftino kupovati na trnici. Isjeckana na komadie, trijeske i grumenje, lu slasno gori na dnu plitke zemljane zdjelice, iri opojan jelov miris i svijetli pri veeri, pri razgovoru oko ognjita i pei, bolesniku nad uzglavljem i zaljubljenima koji vie vole svjetlo nego tamu, prognanima u planini, uznicima u tamnici, onima koji su bez sna pa se Bogu mole i onima koji su, zateeni nou na putu, potraili zaklon glavi u grmu ili kamenoj rupi. Svima njima svijetli jelova smola, po kojoj su luonoe dobile ime, one osobe u obitelji i druini, ponajee mlade djevojke i nevjeste, koje u ruci dre zdjelicu sa zapaljenom lui i brinu se oko nje da gori i svijetli dok drugi neto rade. Iz lika tih djevojaka i snaica, vitkih kao svijea i njenih kao kaplja, ljudi od znanosti za sebe su posvojili naziv luonoa, toboe, kao te ene svjetlom u noi, i oni znanou u neznanju razgone tmine, to nije nikakva teta, ali je teta to se netragom izgubi, im se lu prestane upotrebljavati, slika uslunih ena, naih matera, ljubavnica, sestara i keri koje nam dre svjetlo u stoljetnim noima, iji je mrak bio gui od smole to im je u rukama izgarala. Mati ispili cjepanice u kolutove od pedalj duine, njih sjekiricom iscijepa na treice debele kao palac, a kad te praljke udvoji udarajui sjekirom ukoso, dobiva unjeve s ravnom stopicom, da na njoj ule gdje god ih posadi, i koliko-toliko zailjen vrak da se lake pripaljuje. Dogotovljene lueve unjie ubacuje u upalj si koji odavno slui kao koara. Kad ga je napunio, odloio je alat na panj, otresao s haljine iverje, uzeo si za povrzlo i poao u crkvu. Oko sebe je ugledao pramenje magle, koje jutros nije bilo, i sunce na zabatu istonog krova kako ga gleda bez sjaja, kao veliko slijepo oko neba. U crkvi se sjeti da nema vatre na kojoj e pripaljivati vrhove unjeva. Pomisli na kadionicu koju e u kuhinji napuniti ugljenom, ali, niti je tko jutros loio vatru da ima dosta ara, niti bi arom u kadionici bilo lagano paliti lu. Zgodnije e biti ako uzme veu luevu cjepanicu, u lugu na ognjitu nae zapretanu aru, raspiri je, upali cjepanicu i, dok mu ona bude gorjela u jednoj ruci, drugom e o njenu vatru paliti unjeve. !..,., 14 Put bez sna ..... 209 .i.,_,i.^., u i

Na razbuktaloj glavnji, s velikim arom i jakim plamenom, vrhovi unjia palili su se tako brzo kao da su od navoena stijenja, jer je snana toplina omekavala smolu omoguavajui da je plamen obuzme im je dotakne. Poeo je od ograde kora, a zatim je jedan do drugoga poslagao mnotvo zapaljenih unjia po klupama, orguljama, na rubovima prozora. Kako je i dijelove potkrovlja mogao s kora dosei, velik broj lui zapali i na gredama i na vinanicama. Nastavio je kititi oltar svetog Martina, klupe, krstionicu, sve to je prikladno da se na nj postavi lu, bilo od kamena ili drva, bilo prekriveno vezom ili ogoljeno, sve, ak i dijelove kipova ako je na njima mogla dupsti stopica cunja. Kad je stupio na glavni oltar, okrenuo se licem crkvenoj lai i ugledao svoje djelo, stotine luevih svijea na sve strane, od poda do krova, ispustio je baklju iz ruke, priao stalku za knjigu i pripremio se za propovijed. Bilo je ljepe nego na pononici: niti se tko micao niti je tko kaljao, samo stotine plamenova kao stotine cvjetova to naoigled ive i cvjetaju u tiini i mirisu jelove smole. Osamnaesti je listopada, dan svetoga Luke Evanelista, a Mati propovijeda kao da je devetnaesti oujka, god Josipa drvodjelje. Poredak tekstova i svetkovina izgubio je smisao onog trenutka kad ga je noas nadahnula misao da zapali svoje djelo. Ovu je propovijed izabrao jer je u njoj najzgusnutija gruda straha koji je odluio saeci na plamenu luevih svijea. U vrijeme kad se imao Krist roditi, izie od cara Augusta zapovijed da se popie sav narod njegove prostrane drave. Tada poe Josip iz Galileje iz grada Nazareta u grad Davidov zvani Betlehem, jer on bijae iz doma i plemena Davidova, da se popie zajedno sa svojom enom Marijom koja bijae trudna. (Luka, 2, 3-5) Ovdje valja napomenuti da je August bio krivovjerac i da je dao popisati sve puanstvo ne samo zato da prebroji narod nego i da povisi sveopu glavarinu, jer je svatko kod popisa, bio star ili mlad, morao platiti deset sestercija. Pa ipak, Josip se odaziva pozivu vladara poganina, neka je i siromah, on mu ne prigovara ni na onomu to jest ni na onomu to od njega trai, on vjeruje da je to volja Boja. Jer, sveti Pavao u svom pismu upuenu Rimljanima pie svim kranima: Podajte svakomu ono to mu pripada: onomu koji s pravom trai porez, porez; koji carinu, carinu; koji potovanje, potovanje; koji ast, ast! (13,7) Blagoslivljajte one koji vas progone; blagoslivljajte, a ne proklinjite. (12, 14) Ne osveujte se, ljubljeni, sami, ve to prepustite srdbi Bojoj, jer stoji pisano: Osveta je moja - veli Gospodin - ja u je vratiti. (12, 19) I dok su tu bili, njoj doe vrijeme da rodi. I rodi sina svoga, prvoroenca, te ga povije u pelenice i poloi u jasle, jer u gostionici nije bilo mjesta za njih. (Luka, 2, 6-5) Siromani Josip! Kako mu je teko pri dui! On je rodom iz Betlehema, a u tom gradu ne moe nai konaita. Meu mnogobrojnim roacima i znancima nije se naao ovjek koji bi mu dao konaiti jednu no u svojoj kui. to bismo mi uinili da smo bili na njegovu mjestu? Mnogi bi meu nama uzdisali nad svojom nesreom, tuili nad krtou ljudskom, a mnogi bi i kleli i psovali. On nita, skrueno trpi. O, moj ljubljeni narode! to su sva tvoja ponienja u usporedbi s ponienjem to ga u as svoga roenja doivljava Sin Boji! to je siromatvo, glad, bosotinja i golotinja, to su progoni vlasti, tamnice, utjerivanje dabina, nenavidnost koja nas kao zmija vreba, to su svakodnevne pljuske bezdunih ljudi, to je skupoa i besparica od koje predahnuti ne moete, to je sve to prema nevoljama to ih je sveta Obitelj morala te noi pretrpjeti u betlehemskoj talici. Od njih se uite trpjeti. Saberite se sa svih strana, i vi mudri koji umujete da je najvea glupost drati ropski podvinut vrat, i vi s krutom kimom koji ga ni saviti ne moete kad biste i htjeli, doite i vi krotki jer nitko nije toliko krotak da jo krotkiji ne bi mogao biti, svi doite, tiho hodei na prstima da ne probudite usnulo dijete, u betlehemsku 911

talicu, i tu se uite daje u pokoravanju, patnji, trpnji i sveopem mirenju nae duhovno i tjelesno spasenje. Ne, ljubljeni moji, nema za nas drugog puta nego da se pokorno odazovemo kad nas Augusti pozivaju na popis i glavarinu. Doi u svoj Betlehem, reci koji si i plati? Niti za nas ima prenoita u javnim gostinjcima, u bijelim sobama i istoj postelji, za nas je talica, leaj na hrpi slame podno magareih nogu, da tu noivamo i danjivamo, da se tu raamo i umiremo. Ne, ljubljeni moji, nema, a kad bi bilo togod bolje, put kakav bolji od onoga to vodi na popis, neka kua na vidikovcu, zrana i sunana, ja bih bio najsretniji ovjek na svijetu dok bih vam pripopavao tu radosnu vijest. Dunost je ovjeka da svakom ovjeku prui utjehu kad mu je treba dati, i da svakomu oprosti komu se ima to oprostiti. Ali, sebi samu niti treba pruati utjehu, jer se onda obmanjujemo, niti sebi treba pratati, ni grijeha ni pogreke, jer e nas to jednom dovesti do propasti. Pred sobom samim ovjek treba biti bez utjehe i bez oprosta, tako e najlake shvatiti to je i u emu je. Jer smola istom brzinom gori, bile trijeske tanke ili debele, unjasti komadi lui, tanji i deblji, poslagani po ogradi kora, po gredama i orguljama, ve su dogorijevali do postolja. Kad plamen doe do kraja drvca, najprije izgore jelova vlakna, a smola, smekana i rastopljena, jer se nema kamo cijediti, razlije se po osloncu na kojemu je dubla stopica cunja. Plamen vie nije lisnata oblika, kakav je dok izgara uspravljena lu, sada je to plava, prozirna, lelujava vatrica, slina onoj u kojoj izgara ulje proljeveno po podu. U sredini Matieve propovijedi plamen je zahvatio drvo od kojeg je napravljen kor, orgulje, Anieve klenove klupe, krov i potkrovlje nad korom. Sa stotinu plamenia na stotinu mjesta, slino najezdi malih ivotinja koje su se priljubile uz drvo i grizu, grizu, od ega posvuda rska i pucketa, vatra je brzo osvajala suhu jelovinu. Rijei propovijedi padaju u vatru i izgaraju zajedno s drvom. Gori crkva koju je ne jednom zidao, gore. rijei koje je ne jednom propovijedao. Svi su se uspravni plamenovi, plamenovi koji svijetle i slave, pretvorili u gorue mrlje. U tom e plamenu nestati i ono to je govorio i ono to je inio. On sam moe poi put Oraca, tamo gdje se svi sabiru i gdje e njega ekati. Umrlo je u njemu sve to je bio, umrlo pa izgorjelo u plamenu luevih treica, a on je i nakon svoga umiranja produio ivjeti. Oni koji su ga poznavali dosad e govoriti da nije onaj koji je bio. Doista, prije je bio u rijeima koje su izgorjele, sad je nita jer je ostao bez rijei. Varaju se neki kad misle da se u vatri togod novo raa, vatra samo izgara, a novo nie, ako nikne, na garitu kad se ar ohladi. Ivan Ani, uitelj novaka, i Andrija Sovianin s jo dvojicom momaka povratili su se iz Kopia kad su primijetili da ih Stjepan Mati ne slijedi i da crkva jo nije planula. Pred dvorinim vratima, dok su se uz tornji s tahtama pomaljali plamenovi i uas zahvatili tanke daice, zapazie da Mati izlazi iz crkve i nosi neto zamotano u bijelo platno. Nasred dvorita stade, izu opanke i arape pa ih zavitla u bunje, a prema njima krene bos. - Zabrinuli smo se za te - ree mu Sovianin pri susretu. - Ne trebam ja vama, ne trebam ja nikomu! Moje je bilo i prolo. Neka me Pavao naslijedi - rekao je gazei na elu s bijelim zamotkom u rukama. To je bilo posljednje to je pri koliko-toliko zdravu razumu rekao sretni sin graditelja drnike moeje. Sve ostalo to je nakon toga govorio, a govorio je mnogo i dugo do skorog kraja, bilo je jednako onomu to je govorila Jela Lonari iz Proslapa i Salin Kopi iz Kopia. Jela je umislila sebi da je carica od dvadeset i est carstava koja je naslijedila od svog oca, da ima svoje dvore u Bagdadu, na kapiji broj osam, ali da joj ne daju krunu ni dostojnu odjeu da se pokae svome narodu. Salin Kopi je bio jednostavniji, on je tvrdio da je glavom car na Bosporu a da su Kopii Stambol, pa je traio od guslara da to tako u pjesme meu.

Mati je sebe vidio u ulozi Mojsija, koji se kao golem oblak s ljudskim oblijem nadvio nad Ramu i obeava narodu da e ga izvesti u obeanu zemlju, u kojoj ima toliko evarja da svatko, kad god zaeli, to e rei kad ga prognaju ili popale, moe za nepun sat naeti pedeset snopova, dosta za krov nad glavom. Kad su Vukoviu rekli to Mati za sebe tvrdi, pomislio je da bi bilo lako utvrditi od ega boluje jedan narod kad bi se pobrojalo od ega polude i to u ludilu umiljaju sebi ljudi koji su se za nj brinuli. 17. Opet su bili na Kamenu otkuda se lijepo vidi ramska kotlina, Smoljan s harambaama, Vukovi s fratrima i imun Grabovac, koji se od vojvode ne dijeli, iako je sada u narodu mnogo onih to poznaju put od Rame do Duvna preko Pakline planine. Smoljanu se svidio taj sabrani mladi, koji je nekako rano ostario i na koga su zbivanja u kojima se neduan naao potresno djelovala. Nije razmetljiv kao druga mladost; ne raspaljuju ga nade, kao starac vjeruje da nam se prije ispune naa strahovanja nego nae elje, pa je kao starac oprezan; ne hvali se onim to napravi; ne brine ga komu e se dopasti, ali se nikomu i ne zamjera. Juer je molio Smoljana da mu dopusti otii k svojima u Varvaru. Vojvoda mu dopusti, ne vie od tri sata, i da je natrag. On se vratio prije sata, rekao da je oca susreo kako dolazi na dogovor Vukoviu i s njim se vratio do samostana. Kue nije ni vidio, a to da je gleda, sutra je ionako nee biti. Drugi bi momak s tako lijepim konjem u bogatoj opremi projahao svim ramskim putovima, da ga vide to je za dva mjeseca postao, a on je itavo vrijeme zobio i timario konje i bio Smoljanu na usluzi, da pogleda gdje ima sijena, ita i mesa. Neobino krotku narav tog mladia Smoljan je i jutros zapazio, kad su kroz Kopie ili od ita prema Oracu. Kopii su u vatri, dimu, ugljenu i pepelu. Sve to je jo nauzgor, gori; sve to je palo, od vatre je palo. Put je zakren goruim daskama i gredama. Gui dim. Smrde izgorene roine, vuna i meso. Preko vrtova

zajedno bjee opaljena maka i takor. Zahvaen plamenom, cvili pas na lancu. Neko dijete vriti, neka ena plae. Oni utke jau kroz taj dim, smrad i predsmrtne glase ljudi i ivotinja. - Zato si, vojvodo, naredio da se Kopii spale? pita Grabovac. - Ja naredio? to je tebi? - Pa tko je, ako nisi ti? - Ni ja ni bilo tko drugi. - Zar je mogue da to vojska svojevoljno uini, a ti preko toga utke prijee? - E, ba to! Moj Ramljae, vidi se da si zelen. Voj niko je pravo da orobi, opljaka i zapali, i kad bih im ja to branio, oni bi se okrenuli protiv mene. To je tako i ne moe biti drukije. Ja u Kopie ne bih bio dirao. Dobro, uzeti to se moe nositi, to da, ali ih ne bih palio. - A to? - Jer je to bilo lijepo selo. A to je u njemu nekoliko budala, nita, koje selo takve budale nema! Na ledini izmeu ahara i damije jo se nisu pogasile vatre, na kojima su itavu no pekli bravad da na povratku bude peena mesa. Razbacane glavnje, lug umaen kapljevinom, goli ranjevi, kameni prikladi na kojima se vrtjele peenke, trupci i drvene klupice na kojima su sjedili oni to su peenje pripremali, a kraj njih desetak izmrcvarenih leeva. Sve odreda stariji ljudi koji nisu uspjeli pobjei, a za roblje su prestari. Nekima je odjea gorjela, jer su pri sjei upali u eravu, svrh drugih je padalo gorue drvlje od ahara i damije to su izgarali u bijesnom plamenu. Grabovac skrenu s puta na ledinu da izblie pogleda mrtvace. Treho je leao nauznak, izmeu dva kamena, s leima i potiljkom u nepogaenoj vatri. Kosa mu je to tjemena osmuena, a po bradi, brcima i oima napadao pepeo. Svlaio se, pa se ini da mu je lice oblijepljeno blatom. - Je li tu onaj komu si istio zahodsku jamu? - pita Smoljan kad je vidio da se Grabovac nad jednim due zadrao. - Nije - odgovorio je i krenuo za vojvodom i osta lima. - to, ili ti ga je ao? Grabovac nije htio odgovoriti, i to se Smoljanu svidjelo. Moi nakoditi svom neprijatelju, a proi mimo njega i ne uiniti mu nita naao, biti prisutan nesrei svoga dumanina koji te je kinjio i krivac je tvojim lutanjima, a ne nasladiti se to ga je snalo zlo - to je toliko rijetko viao da mu se mladi Grabovac uinio udnim. On, Smoljan, to nikada nije mogao. Do vremena zakazana za polazak nedostajalo je jo petnaest minuta, a Mati s onima koji su se po njeg vratili jo ne stie. Do mraka moraju pasti na Duvno, gdje je ostao Rado sa tri konjika eskadrona da im sauva isto Duvanjsko polje, na koje od Kupresa silazi Naki, od Doljana Miljkovi, s narodom kao to ga i Smoljan iz Rame vodi, a odatle e bez zastoja i konaka pored Bukog blata krenuti u Kamenicu. Svakom urom raste mogunost da budu odnekuda napadnuti i da se povlae pod borbom. Smoljan upozorava Vukovia da se u susret Maticu poalje nekoliko ljudi na konjima, pa gdje ga sretnu, da ga pokupe, ali ekanja ni zbog njega nema. Ako Mati od Kopia na Kamen ne izbije nekim preacem, onim putom to se od Varvare preko Oraca zalazi u planinu ne moe doi, jer je put u duini veoj od milje zakren stokom i ljudima. Na toj su gorskoj stazi poredana ramska sela, obitelj do obitelji, tor do tora. Na konje je upreno to se moglo prtiti i koliko je tovara bilo. Kreveti, kolijevke, biljci, vree, krinje s ruhom, koevi s kuhinjskim suem. U sepetima su neja i starci. A goni se sve to moe ii i to hoe da ide. Krave, ovce, koze, psi, konji. Ostale su samo konice, kunea legla i make - oni ne slijede gospodare. Kroz grabovinu i lijesku na Kamen je izbio Ivan Ani pet minuta prije polaska i donio vijest da Mati dolazi u Sovianinovoj pratnji. Bos je, nee da se obuje, a noge mu krvare. Sobom nosi sliku zamotanu u laneno platno. Kae, sam e je bos nositi do Cetine.

Nije onaj koji je bio, govori nesuvisle rijei. Ne moe biti odgovoran za ono to ini. Sliku mu treba oduzeti, a njega posaditi na konja. Ne bude li htio dragovoljno, vezati ga za samar. To je manje strano nego mu pustiti na volju. Tek to je momak, sluajui Vukovievu zapovijed, priveo zekasta konja s laganim tovarom i sukancem na sapima iza samara, gdje moe sjesti dijete ili ovjek djetinjeg tijela, kad Mati izviri iza stijene obrasle u vrijesak. Sa slike je skinuo platno i prebacio ga oko vrata kao maramu. Zbilja, noni su mu prsti prokrvarili i na jagodicama i ispod nokata. Oi mu pune mutnih suza, a na elavu tjemenu, dok se provlaio kroz grmlje ne gledajui kako da izbjegne grane, iscrtane su brazde, neke bijele, neke modre i napuhane. Sliku je objema rukama podigao iznad glave i okretao je na sve strane, zadravajui je naasak pred oima ljudi slijeva i zdesna, a onda se, kad mu se uinilo da su je dobro vidjeli, okrenuo ramskoj kotlini, neka se njih dvije pogledaju u oi - Rama i ramska Bogomajka. Slika ramske Bogomajke uokvirena je hrastovim letvicama, pola metra visoka i jedva neto manje uir; ni veliko platno da je njime teko vladati, ni preteak okvir da ga je muno nositi; bilo u malo veoj torbi, bilo zamotanu ispod ruke, mogao si je pronijeti kud god moe proi ovjek, i da bude neoteena, i da bude neprimijeena. Oko nje su bjesnjeli poari, izgarale su crkve, crkveno posue i pokustvo, a ona je uvijek spaavana, jer bi se uvijek naao tkogod hrabar i sjetio se nje, utrao u plamen, doao do nie u zidu gdje je godinama stajala, gurnuo je pod habit i s njom pobjegao od ognja. Evo i sad, kad naputaju Ramu, a vatra je pojela svoje, nje se sjetio Mati. Bogomajka je lice neiskazane ljepote prignula lijevom ramenu, a pogled oborila zemlji, kao da je maloprije bila zamoljena: Preista, pogledaj kud nas vode i kamo nas tjeraju - a ona na to poniknula glavom i rekla: Ne moram gledati, sve to znam. Otud se priinja da te oi poniknute niice izravno gledaju i vide ovjekovu vanjtinu i ovjekovu nutrinu. Iznad kestenjaste kose tee joj tamnopepeljasta koprena i u bogatim naborima pada po gornjem dijelu prsa i po ramenima. Nju, slian okrui ramskih ena, natkriljuje svijetlozeleni veo, podiven utom podstavom, koji donjim dijelom pada niz lea, a gornjim se oslikava na svijetleem svetokrugu koji ovija glavu, pa je kao i glava privinut ulijevo. Ispod prozirne koprene, zasjeeno, nazire se uho, usuglaeno s izrazom poniklog lica, kao da kae: Sve to bude izreeno, bit e sasluano. Pred njom se prostrla njezina Rama. Magla je prekrila breuljke, udoline, jaruge i ravnicu. I kao da se zbio potop, pa kotlina ispunjena sivom vodom. Predjeli koji su na viem, pa je nad njima tanji sloj magle, odaju neto mutno od svog raslinja i poloaja; a oni na niem potonuli su dublje nego su duboko, pa se nad njima protegla crnina. Tako je potop nie dijelove dna odvukao u bezdan, a povieni jo plutaju dok i oni ne potonu. Ali, i plutajui, potonuli predjeli tek su osnova za stranu sliku vatrenog potopa. Ispod maglenog pokrova razaznavalo se na kojem je mjestu koje selo. Iz svakog su kljuali dimovi, buili maglu i kao svrdla dizali se uvis. Ako je selo na breuljku i nad njim nije debela magla, vidi se kako dolje na potopljenoj zemlji svjetluca vatra. I ti dimovi to se povijaju iznad magle, i to palucanje vatara na dnu, stvaraju dojam da je Rama kotao u kojem se kuhaju voda i vatra, dim i magla. Vojska je zapalila Kopie, a ostala sela, Rumboke, it, Plou, Podbor, Sopot, Sokli, Proslap i Varvaru zapalili su njihovi stanovnici, svatko svoju kuu, jer je Vukovi rekao: - Pred nama e sutra biti mnogo planina, ali je planina vea od svih prag rodne kue. Tko njega prijee, taj e sve strmine, polja i klance preletjeti kao lastavica. Da nas ta planina ne bi sprijeila, raskopajmo je i predajmo plamenu. Ako ovjek eli nai dobro i sreu, mora za njima

poi na dalek i pogibeljan put. Samo glup trpi zlo tamo gdje se rodio; pametan ide tamo gdje e mu biti bolje. ovjek ne smije biti govee, i kao govee misliti da je itav svijet stijenjen na nekoliko livada po kojima pase. - Dosta je bilo - rekao je Smoljan - polazimo. Treba tedjeti suze, jer e za pla biti jo prilike, a ne valja kad ovjeku presue suze, pa gdje valja plakati, on zuri kao budala suhih oiju. Kad su bili na putu, a konj mu se izravnao s Grabovevim, pitao ga je: - Jesi li dobro pogledao svoju Ramu? - Jesam, vojvodo. - Zapamti: jednu seobu ovjek u ivotu preivi, dvije ne moe. Lau koji govore da je ovjek ptica selica. Za njega je najbolje da mu omrkne tamo gdje mu je i svanulo. Ne dao ti Bog da u ivotu jo jednom doivi seobu. Grabovac je zapamtio. I to i ostalo to je od Smoljana uo na tom putu. U sunev zalazak prolazili su pokraj Stojanova groba. U Duvanjskom su polju nali kolone koje su dole od Kupresa i Doljana. Put je za Cetinu bio slobodan i prethodnica, osloboena straha, zapjeva: Smiljaniu, Smiljaniu, pokislo ti perje... Da sunce nije bilo nisko, i da Smoljanovo lice nije gledalo prema zapadu, ne bi se ni vidjelo da on plae dok slua pjesmu koju su momci pjevali svim Smiljaniima, njegovu djedu, ujacima, njemu i njegovu bratu Marku. - Neka kine! - rekao je i nasmijao se Grabovcu. Zatim je skinuo kapu i drao je u ruci dok nisu projahali pored Stojanove gromile. Kad se smrailo i duboko zanoalo, a put se otegnuo, kolona razvukla, panja popustila, Smoljan ga ugleda pokraj sebe i, kako su usporedo jahali, upita ga: - Spava li, Ramljae? - Ne spavam, vojvodo. - Da razgovaramo? - Priaj, vojvodo. - Ovako neto razmiljam: ti si mlad, ja sam star; ti poinje gdje sam ja stao; ti dolazi tamo otkuda u ja uskoro otii. I sad, bio bi red da ti ja, istroeni starac, neto kaem, da savjetujem mlaega. alosno, moj Ramljae! Prevrem po glavi i ne nalazim nita to bih ti kazao a da ti bude od koristi. ovjek proivi ivot i na kraju, kad poeli iz tog ivota iscijediti kakvu mu drost i dati je drugomu, vidi da je njegov ivot bez te zlatne kaplje, suh kao suha drenovina. Slua li me? - Sluam, vojvodo. - Ipak u ti neto rei. Dri se onih kojima sam pripada, i pazi, ma to da postane i ma to da postigne, nikad ne umiljaj sebi da si od njih bolji ili da vie od njih zna. I dri se ovoga Vukovia. Samo ne znam dokle e se on ovako drati: ili nee htjeti ili mu nee dati. Kad bi mene pitao to da radi, ja bih ga savjeto vao da u kola, u koja e ga pozvati da sjedne, ne sjeda na mjesto koijaa i ne uzima redine u ruku, nego, kad ve mora ui, neka sjedne na zadnje sjedite, sasvim straga, i neka koijau okrene lea, a lice onoj koloni to e za tim koijama pjeaiti. Tako e dalje stii. Opet su jahali usporedo: pred njima se pruio dug put, no je mrklija, a san tei. - Ramljae, mislim kako bi valjalo nazvati ovo nae putovanje: put bez sna ili put iz sna. to je tebi ljepe? - Ispravnije je rei put bez sna, ali mi je put iz sna drae uti. - A sa mnom ti je ovako: dok putujem, ini mi se da ga je bolje zvati put bez sna, jer sna u njemu nema; a kad putovanje proe, kad se puta sjeam, ne jednog, stotinu njih slinih ovomu iz Rame, mnogo mi je bolje put iz sna, jer vie i ne zna sigurno jesi li ta putova nja sanjao ili si ih proputovao bez sna i nade. A tebi, kad ti se svia, neka bude put iz sna. Ti e njime i dalje putovati pa ima vee pravo od mene, ije puto vanje ovim zavrava, da ga krsti pravim imenom. 221 li

18. Od fra Pavla Vukovia, roba vezira Delbatana, serdaru Bozi Vukoviu poklon i veledrago i ljubezno pozdravljenje kao svom najdraem bratu. Dragi Bozo, evo tee etvrta godina od naeg susreta u Glavici kad si mi rekao da se pazim, a ja tebi da se ne brine, ti otiao kui pod Sinj, a ja u kulu Sultanovievu, prokleta bila, da se nikada vie otada ne vidimo, a Bog zna da li emo se ikad i vidjeti. Za te duge etiri godine, na putovanjima o kojima nije pretjerano rei da su beskrajna, jer da sam od Sinja do Bagdada po ravnoj crti iao, bilo bi previe, a gdje su mnogi zaobilasci kakve samo vojska znade praviti, za tih mukotrpnih godina, kaem, na noitima pod atorom i pod vedrim nebom, u najraskonijim palaama i u najbjednijim kolibama, gdje god bio, u bilo koje doba dana i noi, ja sam zamiljao kako piem ovo pismo, tebi, starjeinama i prijateljima, u kojemu ispovijedam ono to me pee, s namjerom da ispovijed bude moja oporuka. Neka od mene, koji nikakve imovine nisam imao jer mi nije trebala, za mnom ostane moja rije. I koliko god da sam ovo pismo u mislima sastavljao, sad, kad sam uzeo pero u ruku, ruka mi drhti, misao luta, ne znam kojim u redom ispisati ono to sam bezbroj puta ispisivao. Nije mi prvi put da se s tim susreem. Ne znam zato je tako, ali po sebi znam da pisac najvoli tivo koje smilja pod pero, tovie, da postaje zaljubljenik i rtva tih iznenadnih darova. S druge strane, teko i pipkavo ispisuje ono to je dugo kao zrelu misao i snaan osjeaj u sebi nosio, i nikad ispisanim nije . 222 zadovoljan, tekst mu se ini tur i blijed u poredbi s rumenilom i bujnou onoga ime je ispunjen, pa se na kraju pita je li rekao to je imao rei, ili je napisao neto deseto. ini se da smo najzadovoljniji onim pismom prije kojega nije bilo nita i poslije kojeg niega nema, koje je samo za sebe, kao list ubran u hodu na livadi i odloen u herbarij, a nezadovoljni smo pisanjem koje bi nas moralo rasteretiti i predstaviti, jer ono nikada ne sadrava dovoljno onoga to smo i kakvim bismo htjeli da nas drugi vide. Ako je to razlog to mi ruka dre, trudit u se da mi strah uini malo kvara, a tebe u, Bozo, i sve one koji budu itali ovo pismo, moliti da naete razumijevanja za moje strahove i obzire i da znate kako je u meni mnogo vie nego je u pismo stalo, nego u bilo kakvo pisanje moe stati. Ljudi testament obino piu na kraju ivota, pritijenjeni vremenom i pritisnuti boljkama, na brzinu i nevoljko, uz naprezanje i prisutnost drugih, pa to redovno ispadne suhoparno tivo koje su iskitili vie svjedoci nego autor. Malo ih oporuke pie u naponu snage, na krijesti zbivanja, zahuktani prilikama oko sebe i strahovima u sebi, pa se tekstovi koji bi morali nositi sok ivota i zrelu rije, piu na brzinu, s komadiem preostale pameti. Sa mnom je drukije. U muevnoj snazi, duhovno i tjelesno zdrava, mene su odvojili od mog naroda i moje obitelji i bacili bogzna kako daleko, u vrui Bagdad, u vrtove pune cvjetnih nasada, u svijet koji nije moj niti e kada biti, ma koliko mu se ja kao ivi stvor prilagodio. U cvjetnim vrtovima bagdadskog vezira Delbatana, za svijet kojem duom pripadam, ja sam na Elizejskim poljanama. Naki kazano, u grobnici, dragi brate. A nema boljeg poloaja za pisanje o svijetu kojim si proao od toga da bude iv i bistre pameti zakopan u grob. Dodue, pisarnica u grobnici nije udobna, ni zraka da se nadie slobode, ni leaja da se nauiva mirna sna. Njene su prednosti u neemu drugom: pisanje otuda ne moe biti spletkarenje, jer je pisac, poloen u grob, u budunosti predodreen za mrtvaca, a ne za povrat222 I

nika u svijet komu je slao poruke; pisanje iz groba moe biti samo oprotaj i, kao svaki odlazak bez povratka, moe izloiti iskrenost opasnosti. Nesebinost je glavna prednost pisanja s Elizejskih poljana. Red je da te upoznam kako sam i kako mi je, to radim i emu se nadam. Meni je Delbatan, im smo iz Sarajeva krenuli, dok jo nikakvih vrtova nije bilo oko nas, dodijelio mjesto bostandibae na svom dvoru. Tada sam mislio to e mi to, ja sam suanj i nikakve me asti nee iskupiti. Kad smo doli u Bagdad, vidim, nije bostandibaa velika ast, nikakva, samo mjesto u besprijekorno ureenom sustavu robovanja jednom ovjeku, sustavu u kojem svaki rob ima svoje mjesto na ljestvici vrijednosti, s izgledom da se penje navie ukoliko se iskae u slubi, i da pada ako je nevaljao. Jagma za poloajima vre ih dri u suanj stvu od ikakve strae, jer, daleko od prave mogunosti da pobjegnu, pod prijetnjom da e nakon pokuaja bijega biti zadavljeni, sunji se bore za gospodarevu milost, a meu sobom se mrze kao psi zaraeni oko kosti, pa otuda i nastade izreka da suanjstvo nije teko koliko su teki sunji. Ne bi valjalo kad bi me zamiljao, zaveden imenom bostandije, da s lopaticom u ruci i sadnicama ispod miice idem od lijehe do lijene po itav dan sadei cvijee i povre, premda ima dana kad u vrtu radim od sunca do sunca. Bostandibaa, bar ovaj Delbatanov, nadzire petoricu vrtlara, ali je to sitnica prema mnoini drugih poslova koje dnevno obavlja. Sve nabavke to ih prostrana kua i vie od dvjesta eljadi u njoj iziskuje idu preko mojih ruku. Hrana, odjea, popravci zgrade, dovoz vode, obraivanje polja, oranje, etva - itavo je Delbatanovo gospodarstvo na mojim pleima. U dnu vrta, blizu ulazne kapije, za mene je sagraena kuica slina vrtnim paviljonima u Italiji, s jednim zidom u staklu otkuda nadzirem radnike na dvoritu i u vrtu, s mojom spavaonicom i uredom. Sve to imaju evropski majordomi imam i ja, sve osim slobode da napustim posao i vratim se svojoj kui. U zadnje vrijeme Delbatan me sve vie koristi za 994 upravne poslove, u diplomaciji, i ako ovako nastavi, a uskoro uslijedi njegovo unapreenje, obeava me uiniti svojim tajnikom. On koristi moj rad i moje znanje, a ja, budui da mi ne preostaje nita drugo, elim li opet vidjeti vodu moje Cetine, sluim mu kako najbolje znam. A Bog samo zna ne radim li ja i protiv sebe i protiv svojih, mislei da u sebi i svojima koristiti. Ali, nijedno ljudsko djelo nije osloboeno ovakve upitnosti. Ima tri godine da sam upoznao gospodina Simona, Pariliju, kako se sam predstavlja, ali se bojim da Pariza nije ni vidio, da jest Francuz, ali iz neke prljave luke, iz Genove ili neke sline, gdje se raa taj nesretni svijet koji, trei za dobiti, dospije na dno pakla i tamo pred Luciferovom jamom otvori duan mirisa, nakita, svile i drugih drangulija, potrebnih muku i ensku da se ogrne i uljepa. Taj Bernard-Henri Simon ve treu godinu za redom, svaki put u jesen, doe u Bagdad i do proljea prodaje svoju robu po bazaru, a jo vie po kuama velikodostojnika kad stekne njihovo povjerenje. Meni je obeao brda i doline ako u Delbatana isposlujem dozvolu da on sa svojom robom doe u vezirov vrt i tu otvori trgovinu s njegovih etrdeset ena. To je obiaj vie nego da se enama doputa posjet bazaru, pa sam Delbatana lako uvjerio da gospodin Simon prodaje ljepe i jeftinije mirise od bilo kojeg trgovca. Jednom mjeseno priredim mu takav sajam ispred moga paviljona: doe, razastre svoje mirise i platna, i trguje dok u ena ima novaca, onda se pokupi, zahvali i pobjegne tamo u neku bazarsku rupu, gdje se sklanja sa svojim arapskim ortacima. Opasna eljad! Ne prodaju samo mirise i odjeu, prodaju sve to se kupuje, uz jednu ogradu, sebe ne prodaju, pa se dugo vremena nisam usudio traiti od njega protuuslugu. Plaio sam se, predloim li mu da mi u Italiju odnese pismo, da e s pismom otii k Delbatanu, uzeti od njega nagradu za prijavu i, s onim to sam mu ja dao, naplatiti skupo potarinu prije nego je postao listonoa. Ja u, u najboljem sluaju, otkriven kako se ne mirim s ropstvom im hvatam

veze sa svojima, pasti u dugotrajnu nemilost, izgubiti poloaj bostandibae i izglede na tajniko mjesto. A naljuti li se Delbatan na moju nezahvalnost, razapet e me na kri na nekom od bagdadskih trgova gdje su raspinjali odbjegle robove. Mnogo sam stavljao na kocku, pa sam mnogo i oklijevao. Zaudo, pristao je otprve, to me obradovalo i zabrinulo. Neto sam ipak uinio za svoju sigurnost: od ugovorene svote od trista reala platio sam mu samo sto, a ono dvjesta dobit e od onoga komu u Rimu pismo urui. Ne to novaca nemam, ja obrem vie novca nego se moe zamisliti, nego to sam mu dobit htio vezati za adresanta. Ali, sve je to nita bude li ovaj ovjek imao crnu duu kao to ima crno lice. On moe pismo odmah predati Delbatanu, a moe ga nositi uza se i prijetiti da e mu ga predati; moe ga u Rim. odnijeti i meni rei da ga je predao na eljeno mjesto, a moe ga baciti u prvi grm - to god da uradi, s ovim pismom u rukama ja sam njegov rob koliko i Delbatanov. Makar na kriu visio, odluujem se pisati. Zato, dragi Bozo, kad dobije ovo pismo, a ti e ga dobiti doe li ikada u Ara Coelli, gledaj odmah namiriti troak mom prijatelju Pavlu Ravenjaninu. Znam, nije ni tebi lako, time u te staviti na veliki troak, za te se novce kupuju podvornice, ali te preklinjem bratskom ljubavlju, ne ostavljaj Pavla Ravenjanina da se zbog mene po Rimu zaduuje i da pria kako sam nikakav ja i nikakav moj rod. Nikada nisam mislio ni od tebe ni od bilo koga brata, ni od kojeg drugog ovjeka, traiti da mi vratite to sam za vas uinio. Mojim je trudima bila nagrada zadovoljstvo da vas vidim kako imate. A sada, molim tebe i sve koji mi se osjeaju duni, da platite Pavlu Ravenjaninu potarinu ovoga pisma, da ne ostane grijeh na mojoj dui i ljaga na mom imenu. Kad pismo dobije, daj ga prepisati i prijepis pohrani u arhiv ramskog samostana koji je sada bez krova u Cetini. Neka tamo stoji, neka ga jedan ovjek u sto godina proita i vidi da su nai dani bili drugi, ali da su muke ovjekove iste i u nae i u njegovo vrijeme. Isto kao mjesec, i ljudsko se drutvo dijeli na tamnu i osvijetljenu stranu. Koje grije sunce vlasti, svijetla su strana mjeseeva. A oni koji u vladanju ne sudjeluju osim kao podanici, oni za koje mare koliko ih trebaju, ono mnotvo obespravljenih koje neki zovu nepodobnima, oni koje bije glas praroditeljskog grijeha, zbog kojeg su i postali nedostojni dostojna imena - takvi su sjenovita strana mjeseeva. Moja obitelj, zajedno s mojim narodom, pa i ja sam, iako bi se drukije moglo initi, ivimo u toj sjeni gdje suneve zrake nikada izravno ne padaju, a ono malo svjetla bez kojeg ivjeli ne bismo primamo sa strane od onih predmeta na koje se suneva svjetlost izobilno izlijeva, pa i nama od tog vodopada pripadne neto svjetlosne rose. Otkako sam poeo misliti o ivotu i smrti, a to je na moju nesreu bilo rano, negdje u petoj godini, ja sam, i dok nisam znao tko sam, otkuda dolazim i kamo idem, a pogotovo otkako s vremena na vrijeme i neto napiem, istraivao ivot ljudi u mjeseevoj sjeni. Izlaza nisam naao. Ili ga nisam znao nai ili ga nema. A izlaz sam, zaista, uporno traio. Jer ovjek, bio u sjeni koja gui poput tamnice, ili na svjetlosti koja zasljepljuje do kraja ivota nita ne radi nego trai izlaz iz zateena stanja. Ali, prstom na nj nisam uspio pokazati. Meutim, ako sam, istraujui ivot u sjeni, otkrio samo neto o poimanju grijeha i nevinosti, pitanja koja se kao nigdje postavljaju tako esto ba meu onima nad kojima visi sjena, moda se trud isplati, ako netko vidovitiji jednog dana ugleda i taj zaarani izlaz negdje na rubu obzora do kojih nijednom nije dola naa misao. Nikad se nee tono utvrditi, jer nitko o tomu nije vodio rauna, ali prema popisu to smo ga obavili nakon dvije godine, one je jeseni iz Rame i okolnih mjesta silo oko pet tisua ljudi vodei sobom dvade-

set tisua stoke krupnog i ezdeset tisua sitnog zuba. Sve je to trebalo skloniti u suho, a po itavoj Cetini i Zagori, od Boraje do Prologa, nije bilo vidjeti krova, samo crni zidovi puni ugljena i praznine, jer, i kad su odavde odlazili, palili su svoja kuita kao to smo i mi svoja zapalili. Sve je to trebalo nahraniti itom i sijenom, a u ovim krajevima posljednjih godina nitko nije ni zrna posijao, niti tko uzeo otkos trave; oranice su leale zaputene, a ledine nekoene. Ono malo hrane to je sobom poneseno, trajat e tjedan-dva; zatim e uslijediti klanje ovaca, i time e se jo koji tjedan progurati; onda e nii prve trave, ojanjiti se prve ovce i ojariti koze, kuhat e se trava na mlijeku. Moda ivi doekamo proljee, ako nam i drava dade neto pomoi. Mi smo znali da drava nije iroke ruke i da e tu sporo kapati, ali nismo znali da e nas eno strpati u tri logora i zabraniti nam naseljavanje prije nego doe doputenje Senata. Tako mi je rekao kad sam ga posjetio u Splitu. Nisam mu ostao duan i time je poeo na sukob. Rekao sam da je imao dosta vremena pitati Senat gdje e nas naseliti. I to ga ima pitati kad smo mi ve tu! Pa ne misli nas valjda vratiti u Ramu ako Senat odlui ne dati nam Cetinu? Mi se nemamo kamo vratiti, i mi emo se naseliti. A bolje da se naseljavamo dok je neto hrane pri nama. On je ponovio da je uputno priekati odgovor Senata, koji e, on jami, biti potvrdan. A u meuvremenu, rekao je eno, nas bismo dvojica mogli raspraviti da li su ispunjene sve obaveze koje sam ja preuzeo kad sam posljednji put kod njega bio. Pa, ako nisam ispunio, ne mogu ni dobiti ono to mi je obeano. Upitao sam ga na koju pojedinost misli. Rekao je da se ne pravim lud, valjda sam Maticu uruio paketi, otpakivao ga i proitao popratnu cedulju. Jesam, ali Mati nikakav posao ne moe vie obavljati, najmanje nekoga trovati, on je izgubio razum. I ako eno eli znati, njegovu je ludilu kriv onaj otrov, jer je po uputi u pismu morao otrovati svoga ujaka. eno se nasmijao i rekao mi da sam morao smisliti uvjerljiviju priu, pa nee on vjerovati da smo mi tako tankoutni da gubimo pamet kad nekomu trebamo usuti u orbu malo tekuine ili praka, makar nam taj bio brat, a nekmoli ujak. On eli Matica vidjeti to skorije kod sebe, neka doe i neka se opravda, jer, dokle god se ne raisti s njim i Atlagiem, nama se nee vjerovati i morat emo zimovati ulogoreni. Mati je u Dicmu, rekao sam, neka eno doe i uvjeri se u njegovo zdravlje, a narod nema to u karanteni ekati, razii e se po selima za dva dana. eno me je podsjetio da je u njih obiaj umiljatost nagraivati, a drskost kanjavati. Dok sam ja boravio u Splitu, narod je rastjerao malobrojne straare i raziao se po brdima i poljima traei sam sebi kuita. Oni koji su logorovali pod Sinjom naselili su okolicu grada, Turjake, Trilj, Biteli, Galu, Rudu, Grab, avinu i Hrvae; oni od Klisa otili su u Mu i Ogorje, a oni iz Dicma u Prugovo, Leevicu, Prgomet i Bliznu. U Dicmu ostade nas petorica, smjeteni u dvije pojate pokrivene hrastovim unjem, a ostali odoe s narodom. Trei dan to se narod raspri, porui mi eno da ga ekam. Mislio sam, bit e vatre, a kad tamo, dolazi nasmijan komesar, kae, Senat je odobrio naseljenje, sad treba popisati kamo se tko doselio i kojoj obitelji pripada koja zemlja, to e potrajati dugo, bez urbe. Njega sada zanima jedino Matievo zdravlje i zbog njega je doao. Za mnoge bolesti nae se lijeka, pa e se i njegovoj nai - rekao je bez dvosmislenosti. eno se raspitao za boicu s otrovom, je li kod mene, da mu je predam, on e s drugima pokuati, a mene vee zakletvom da utim. Nisam je zakopao, kako mi je Smoljan savjetovao, i sad sam je mogao izvaditi iz torbe i predati mu je zajedno s tobolcem u kojemu je bila. Iz trenutka u trenutak pred svima je davao znati da je sa mnom sudionik velikih tajni, da sam ja ovjek njegova povjerenja i da sam jedini s kime eli suobraati. Bio sam mu zahvalan to mi die ugled tih dana kad sam se i sam muio da ga odrim, jer glad i studen rastau i najvee autoritete. U isto vrijeme zaprepatavala me je Zenova nagla preobrazba. Ako je to prilagoIII

davanje ponaanja prema trenutku, protivniku i svojim potrebama, ako sama sebe moe skrivati pod sto obrazina, kako u unaprijed pogaati to namjerava, gdje je i to je on? Nije zaboravio ni kola sobom povesti, u njih e na povratku smjestiti bolesnika, ako se ne moe drati u sedlu; nije ni bez lijenika doao, on e pregledati Matica i pruiti mu pomo da lake doputuje do Splita, gdje e mu biti poklonjena puna lijenika briga,-njega i udoban smjetaj u splitskoj kneevskoj palai sve dok ne prizdravi. Bio bi grijeh ostaviti ga u ovoj pojati gdje prokinjava, a sutra e, kad na Dinaru padne snijeg i zapuu bure, voda mrznuti u loncu. Starac se ne zna uvati prehlade, dobit e upalu plua i moe se dogoditi ono najgore. Tek kad smo ga podigli s leaja u tamnom kutu, obukli i iznijeli na danje svjetlo da ga smjestimo u Zenova kola, vidio sam koliko je Mati propao u tih nekoliko dana puta, amotinje i beskunitva. ela mu je poplavila, lice ublijedjelo. S nekoliko slamki u vijencu sijede kose, koje mu je usput trijebio Sovianin, nije nalikovao na bolesnika koji se podie sa slamnata leaja, nego na mra koga su izvukli iz slamnata groba. Posve je podjetinjio, smijao se gdje ne treba, i mrtio kad tomu nije mjesto, a raspoloenje mu se mijenjalo bre nego se izmjenjuju koraci desne i lijeve noge. Prije nego emo ga podignuti u dvokolice s natkrivenim sjeditem, u kakvima se poslije studija nije vozio, i umotati u sukanac da mu putem bude toplo, on me pozva rukom s koje je skliznuo rukav od grube rase pa se vidjela pljesniva koa puna modrih ila, da mu prinesem uho na usta, ima mi neto tajno priapnuti, vano, samo za mene, jer ja sam njegovo uzdanje i njegova propast. aptao mi je: Pavle, sinko, ne zaboravi, evar, ra, mljeika, divoloza, zelenika, rdobrad, i jo, i jo... pa bi se opet navratio ispoetka: Pavle, sinko, ne zaboravi, evar, ra... i koliko god ja uho drao na njegovim ustima, on je stalno aptao isto. Bez obzira to sam potvrivao kimanjem glave i govorio: Hou, hou - nije bilo zgoreg jo jednom me posavjetovati to valja raditi. A valjalo je narodu preporuiti da u movarama oko Cetine anje evar i situ, da se providim za kupnju raene slame u Katelima, da naredim sjeu zelenike po umama, rdobradi po zabranima, mljeike po strnitima, sve gore, trave i ita ije su lie i stabljika prikladni da se od njih podignu krovovi, onakvi kakve su pravili obani po Vranu i Ljubui. S krovom nad glavom, mislio je Mati posljednjim djeliem preostalog razuma, lei emo na zemlju i nikakvi vjetrovi, zimski, koji slijede, i oni drugi, kojih e biti usred ljeta, nee nas rastepsti, rasijati. Rama natovarena na konja, Rama na konaku i u logoru, to je ranjiva Rama, i vjetar da je zamete, i orlovi da je rastrgaju, ali Rama polegla po zemlji od Boraje do Prologa - Rama je koja e ivjeti. - Hou, ujae - rekao sam mu na oprotaju - evar, zelenika, mljeika, ra... A on mi se nasmijao, posljednji put. Kada se danas sjetim tog osmijeha, daleko od svega to je moju duu inilo punom, s jedne strane ini mi se gorak i tajnovit kao moje bagdadsko ropstvo, a s druge, nevin kao u djeteta i ist kao nebo u ilintaku. (Prekid pisma Pavla Vukovia)

19. Studen je ena natjerala u natkrivene prostorije Rejhane-Bosiljka, na sjedalo ispod uskog prozora, kamo ne dopire hladni zrak kad se otvore ulazna vrata i gdje se, kad se nasloni na zid, osjea da u susjednoj prostoriji gori pe iji dimnjak prolazi kroza sredinu zida i zagrijava ga, pa su klupe, naslon i sjedala mlaki. Prilazi mu udovite s lutnjom i, bez pitanja moe li, sjeda za njegov stol, uzima vr vina to ga je eno naruio prije njegova dolaska, znajui da e se njegov znanac odnekuda stvoriti, togod priati, mnogo ta pjevati. Zbog njega eno ovamo i izlazi. Ili udovite zbog ena. To se ne zna. - Gospodine komesaru, grad je pun pria i pjesama, pa sam ih ja, koji kao pas lunjam ulicama, nakupio u svoju dlaku koliko hoete. Gdje god se poeem, pod noktima mi pjesma i pria. A najvie je pria o tom narodu iz Bosne i o njihovim prljavim fratrima koji se viaju kako smrde po gradu. Kao da je te prie s njima zajedno vjetar stjerao s planina... Pria se da je jedan od tih doljaka siao iz Spara u Solin i, kad je doao pred veliko raspelo to stoji ispred mlina na Jadru, kleknuo pred njega i upitao Raspetoga to je on komu skrivio da je morao zapaliti svoju kuu u Rami i otii u tui svijet, to je on kriv da ga progone gdje god doe, jer, da mu se i ovdje u Cetini dobro ne pie, doekale su ga opet strae i opkolile. A Isus mu je odgovorio: A to sam ja uinio, Ramljae, to sam ja uinio da su me na kri raspeli? Isto se tako pria da je u Imotskom ovjek imenom Stupalo ubio svome susjedu neuhranjena prasca, usred ljeta kad nije vrijeme kolinju. A zato je prasca ubio, nitko ne zna, u teti mu nije bio. Onaj iji je prasac otie k Stupalu i pita ga: Zato mi ubi svinje? A Stupalo mu odgovori: Za nita, za to u i tebe. Kad je ovaj to razumio, ree Stupalu: Radije u ja tebe nego da ekam kad e ti mene. Isprai puku i na mjestu ubije Stupala. Eto, uinie zamjenu: on njemu prasca za nita, on njega za nita - neka ide jedno za drugo - zbog nita. Kau da se ljudi uglavnom zbog toga i poinju tui, pa da su se i ovi iz Rame zbog toga grizli. A pria se... ali ovu priu neu zapoeti sa pria se, jer kad se tako zapone, kao da si kazao ljudi blebeu. Ja tako zapoinjem priu koju sam od drugoga uo, jer nikada ne znam je li pria napriana ili je pria ispriana, ono to sam sam vidio, zapoinjem sa bilo je i dogodilo se. A ovo su moje oi vidjele i moje ui ule. Uoi petog studenog (koji to dan bijae poto su ubogari ramski pali pod Klis?) svi koji su imali stanove u blizini kneeve palae, a imaju tanak san i grilje im dobro ne preklapaju, vidjeli su u pono kako neoekivano svie. Nisu znali otkuda svjetlost dolazi, do zore je est uri, mjesec je mlaak, vatru na trgu nitko ne pali, pa su se digli iz kreveta, rastvorili kure, ali izvor svjetlosti nisu vidjeli ni tada. Obukli su se i izili na ulicu, a ulica, svaka, vodi na trg pred kneevu palau, i tu naoe jo nekolicinu onih koje je nesanica i radoznalost potjerala u potragu za izvorima svjetlosti, meu njima i trgovca Turina koji je konaio u Rejhani, a ovjek je nemirna sna, i udovite s lutnjom koji ima san tanji od svih, a posebno krhak kad nou poteku vrela svjetla i obasjaju kutke noi i dnevnog mraka. Iz tamnog neba sputao se svjetlosni kolobar, a u njegovu sreditu, otkuda je izviralo obasjanje gradskih krovova, arila se gljiva i sputala sve nie, ravno na kneevu palau, tonije, na njen balkon. Probueni spavai koji su se nali na trgu, budni u duboku snovienju, pitali su se zbog koga silazi ovaj kolobar, ijoj je glavi aureola i komu baldakin za uzaae i, konano, zato se sputa na kuu u kojoj nikad nisu ivjeli sveci. A onaj ovjek iz 233

Rejhane, strani trgovac, koji kao stranac lake razaznaje istinu u tuim poslima, ree glasno da on zna. - Ja znam - ree razboriti inovjerac - a i vi ete uskoro znati. - Svi se okrenue prema njemu i pogle dima ga zamolie da kae to zna. - Noas e u ovoj kui umrijeti ovjek. Mora da je veliki hevlija, svetac, dok je ovolika svjetlost pala na dvore u kojima umire. Dok je stranac bio u rijei, area se gljiva spusti na terasu i stapka joj se priljubi uz kamenu ogradu. Svjetlost je prelila trg: da je ukosnica pala na plonik i skrila se u procijep meu dva kamena, vidjeli bi je ne saginjui se. Onda se otvorie balkonska vrata i na njih izie haljina od grube rase tkana vunom crnih ovaca. Da iz iskustva ne znaju kako haljina sama ne moe hodati, pa im je vide uspravljenu, treba pretpostaviti da je u nju netko obuen, ovoga puta ne bi znali da pred njih stupa ovjek, jer, to je god tjelesno od njega bilo, rasplinulo se, ostao je iv samo njegov meki glas, promukao, kojim je pozdravio okupljene ljude i zaelio im budan san i vrsto snivanje na javi. Oni mu svi od srca zahvalie to im je poelio prave stvari, i zamolie ga da jo neto kae prije nego se uhvati rukama areeg baldahina, jer su vidjeli da mu je dosta boravka na zemlji i da ozbiljno kani otii gore. - to da vam kaem, ljubljena brao u budnom snu! Sve to sam imao rei, rekao sam; a sve to sam rekao, progutao je plamen. - Reci nam, slavljeni, kako se postaje svet! - zavapie prisutni. - Najprije se u srcu ponizi, sebe dri onim koji nije dostojan primiti nikakvu milost, niti je dostojan govo riti s ljudima. Veseli se pogrdama, alosti se astima. Sebe sama radi grijeha mrzi vie nego avola. Ne vjeruj samu sebi, jer si, samu sebi najvei izdajica, i zato to te drugi nee nikada tako uvrijediti kao to e ti uvrijediti sama sebe. Sebe zovi runim imenom grenik nevoljni, ili kao David, kad je odredio ut jeti, mrtvi pas. Govori tihim glasom i kad je po trebno vikati, sputeni je glas znak poniznosti. Ne govori ono to tebe uzdie, zatvori usta i kad ima o sebi togod rei... Ali, to e vam ovo, ljubljeni? Kad meni nije korisno posluilo, nee ni vama. Ako se svet mora postati poniznou, bolje da se ne posvetite. Prihvatio se gljivine stapke, i ona ga odnese u visine. Zna se to je bilo sutradan. Doli su ramski fratri u kneev dvor s nosilima, na njih poloili mrtvo tijelo Stjepana Matica, odnijeli ga i pokopali na Sustjepanskom groblju. - Ali, gospodine eno - ree udovite - ovdje zavrava samo moje vienje i moja pria, prie ostalih tek se odavde nastavljaju... Pria se da je neki Pavao Vukovi rekao nekomu drugom slinom sebi da e zapamtiti kako je Mati umro. Navodno, u kneevoj palai, gdje su ga lijeili vrsni prekomorski ljekari, reeno mu je: Ili e sam popiti ovo to je u boici ili e otii u Knin Atlagiu i dati mu da to popije. Ostavili su ga sama da razmisli, a on, kao da se tu nema o emu razmiljati, popio sve to je bilo u muranskom staklu i prije zore dospio tamo gdje su vjene zore. udovite poduava ena: - To je divlji narod pun predrasuda. Oni vjeruju da se osveta ne moe zaboraviti ni kad hoe daje zabora vi. Jer, ako se slui da se roaci zaborave osvetiti ubojici svoga srodnika, u snu im se javlja dua ubije noga i proklinje nebrigu svojih ukuana, itava svoga roda. Ne uljuljkuj se, gospodine, nadom da je to praz novjerje, pa se dua umorenog Matica u snu nikomu nee prikazati. Ako oni vjeruju da takve snove snivaju, treba im vjerovati da ih doista snivaju. 235

20. (Nastavak pisma Pavla Vukovia) Posjeti Zenovoj kancelariji ili atoru, kad bi eno nekamo otputovao, a to je s potrebom i bez nje inio, uestali su od Matieve smrti, neto na moj a neto na Zenov zahtjev. Niti je u tom bilo togod udno meni, niti je, mislim, moglo biti zazorno nekomu tko je te posjete gledao sa strane. Jest da sam primjeivao kako me eno eli imati blizu sebe, to se kae, na oku, ali je bilo razloga s moje i s njegove strane da budem uz njega: sve se obitelji jo nisu bile smjestile, a neke, nezadovoljne smjetajem, traile su bolji; nezadovoljstvo na sve strane, a u meni gorina i elja da svakomu pomognem, pa sam enu dodijavao. Ali, valja rei istinu, strpljenja mu nije nedostajalo. Druga je stvar s molbama, mnogu je usliao, ali je mnogu uskratio i onda kad ga ne bi mnogo stajalo da je ispuni. Primljen kad god sam zatraio prijem, strpljivo sasluan u svakom sluaju, s promjenljivom susretljivou, kao to se moe i oekivati, jer nijedna vlast ne daje sve to se od nje zatrai, dobrohotno gledan ako sam koju sitnicu na svoju ruku uinio, nisam mogao biti nego zadovoljan odnosima sa enom. Kako je zapoelo kad smo se susreli i razgovarali o Maticu i Atlagiu, mislio sam, jao, ja u do koji dan odavde bjeati u Bosnu ili skoiti u more. Sve mi je ilo na ruku, a ipak sam bio nezadovoljan, jo nezadovoljniji jer sam nezadovoljstvo morao kriti, nitko me ne bi razumio da sam razumijevanje u nekoga traio. Je li sumnje u meni posijao sudar oko otrova, ili je u meni rovala nevjerica da Mati nije samo lijeen nego i provjeravan, muen, ucjenjivan? Jesu li me te dvije stvari otrovale, ne mogu rei, jer je posve mogue da su este Zenove mijene u duhu talijanske poslovice uno freddo, uno caldo (jedna vrua, jedna hladna) potakle buenje moje istraivake radoznalosti: da otkrijem gdje je izvorite tih promjena, da vidim kako izvorite promjene usmjerava, da, jasnije kazano, proitam toga ovjeka od korice do korice. Priznajem, taj tip ljudi, koji se vjerojatno doselio u nae primorske gradove s Apeninskog poluotoka, jer sam ga ja tamo i upoznao, meni nije bio ni drag ni jasan. Ta sklonost arlekinstvu, ta maska i ta makarada, to skrivanje iza dvosmislica i estih promjena, to mi je zauvijek ostalo tue i mrsko. To me razdraivalo, na to se nisam mogao naviknuti. Jedini nain da se tomu oprem bio je da skidam krinku za krinkom, da silazim do jezgre tog makaranog ovjeka, to me je stajalo truda i ime sam se izlagao opasnostima, jer su krinke gdjekad srasle s kostima i ne daju se zguliti bez tete po makaru, to izaziva njen surovi otpor. Deseti dan nakon Matieve sahrane bio je prema meni osobito susretljiv, ispunio mi je svaku molbu, ak i seobu jedne obitelji iz Prugova u Rudu, to nije doputao jer je uzela maha elja da se iz neplodnijih sela seli u upnija, ona uz rijeku. U toj provali dobrohotnosti ree mi da se brie njegova ljutnja to nije otrovan Atlagi, ta sjenka ne smije zasjenjivati nae odnose. On je Senatu javio kako sam ja bio voljan uiniti sve to se moglo, ali se vie nije dalo. Prui mi pismo, ne rekavi komu ga pie, i prstom oznai otkle dokle da proitam. Tamo pie da je njegov plan s Matiem bio pogreno zasnovan, jer se osobno uvjerio da je Mati umno poremeen ovjek. Skida se i svaka odgovornost s Pavla Vukovia. Kad sam proitao, jednom elegantnom kretnjom, koja je bila nadahnuta Arlecchinovim ulogama u comedia dell'arte, pokazao mi je komu pismo odlazi: Dravnoj inkviziciji. I znaajno me upita znam li tko je to. Naelno znam to 9.37

je Inkvizicija, rekoh, ali to je mletaka Dravna inkvizicija, ne bih se usudio rei. Hotei mi reljefno predoiti to je Dravna inkvizicija, najprije je upotrijebio poredbu - da je to svjetiljka koja nou i danju osvjetljava temelje Republike i pazi da neki lopov ne podmetne pod nju lagum - ali, kad je vidio da ta usporedba malo kazuje i da na mene ne ostavlja bogzna kakav dojam, znaajno je povisio glas izgovarajui: Trebate znati kako su to ljudi uzvieni i mudri, i obea mi ispriati zgodu koja se Dravnoj inkviziciji dogodila prije nekoliko stoljea i koja se prenosi s koljena na koljeno kao svetootajstvena tajna. Dakle, inkvizicijsku vrhuku tvore tri ovjeka, dva javna koji komuniciraju s vanjskim svijetom i suradnicima, i jedan tajni ije ime zna samo dud, a ne znaju ga ak ni dvojica njegovih drugova. Zato ovaj prikriveni? Bit e zbog kontrole u samom vrhu suda. Takvoj jednoj trojki sluilo se da su u posljednji as otkrili urotu nekolicine kondotjera koji su htjeli preuzeti vlast. Ipak su na vrijeme pohvatali urotnike i nakon kratkog sasluanja poskidali im glave. Kad su dovrili posao, ona dva javna i onaj tajni inkvizitor kleknuli su pred duda i Senat i zatraili da ih smijene, da se izabere nova Dravna inkvizicija koja e njih trojicu osuditi na smrt. Zato, upitae dud i senatori. Pa, zato, rekoe oni, to mi vie nismo dostojni te dunosti jer smo nebudnou do posljednjeg trenutka mogli skriviti propast drave. injenica da su katastrofu sprijeili u pet do dvanaest, nimalo ih ne opravdava. Pred ovom odanou dud i Senat ostadoe skamenjeni. Nisu ih kaznili smru, uzee u obzir olakotnu okolnost da su svoj zloin sami prijavili, i osudie ih na teku tamnicu: dvojici javnih po dvadeset godina, a tajnom, bezimenom jo i danas, dvadeset i pet godina, jer je njegova krivnja vea - nije bio budan pazei jesu li ona dvojica budni. S poetka sam mislio da bi pria u meni trebala pobuditi divljenje prema ustanovi kojoj eno slui, ali to je razgovor dalje odmicao, uviao sam da se od mene trai mnogo vie od pasivnog divljenja, da eno u meni nastoji probuditi elju da i sam tom sudu sluim, ako ne s velikim zadovoljstvom, a ono bar da se ne zgraam to u mu s vremena na vrijeme pruiti potrebne usluge. Konano, to sam i duan initi: drava u kojoj sam se sada naao, i moja je drava. Osim toga, sluba Inkviziciji ne podrazumijeva samo nagrade za usluge, sluba prua i pokroviteljstvo. Boljeg naina da se bude moan nema do njene skrivene zatite. Nije to jo sve. Uzmimo da sam dosljedni sin asikog siromaka, koji se zadovoljavao malim, meni e sluenje pruiti duevno zadovoljstvo obogaujui me spoznajama do kojih je samo posveenima pristup dostupan. Vidjet u da zbivanja imaju svoju povrinu, vidljivu svakomu, i dubinu, vidljivu rijetkima. - Gledajte, ova vaa seoba iz Rame! rekao je eno prelazei na primjer kojim e pokazati kako ovjek u slubi Inkvizicije ima potpuniji pregled nad zbiva njima. - Samo je dio istine kako nam je seoba trebala da naselimo praznu Cetinu. Sluajno ste upueni u jo jedan razlog, trovanje Atlagia, ali to nikako nije sve to smo tom seobom postigli, rekao bih, nije ni najglavnije. Moda treba, a moda i ne treba rei da sam postao radoznao koji su to nepoznati razlozi zbog kojih nas je eno pozvao u Cetinu. - S tom vaom seobom, sluajno ili ne, spetljao se i general Frano Gunduli. Dosta smo toga razmrsili, ali imamo jo potekoa. Nismo do tanina uspjeli utvr diti to hoe taj ovjek. On se sastao i sa Smiljaniem. Dobro bi bilo da odete u Zemunik i o tomu porazgova rate sa Smoljanom. uo sam da ste se s njim sprijate ljili. A kad se vratite, gledat u da se i vi sastanete s Gunduliem na njegovu povratku iz Dubrovnika. On e, kad uje koliko ste naroda sobom doveli, biti zain teresiran da se s vama vidi. Vas bih molio samo obavi jest: to eli taj ovjek? Mogu vam rei zato nama to treba: mi ne smijemo sprijeiti njegovo sastajanje sa serdarima, saveznik nam je, ali bismo htjeli znati to hoe, i parirati mu na odgovarajui nain. Nakon dva dana bio sam u sedlu jaui od Muca , 239 .

prema Vrbi, onda dolinom ikole preko Drnia u Visovac, gdje sam prenoio, a sutradan krenuo preko Rupa i Ostrovice u Karin na noite, da trei dan puta, negdje u prvim popodnevnim satima, konja pritjeram esmi ispred kua Smiljania, kako su mi prolaznici rekli da se zovu dvori na omalenu brijegu gdje se uzdizao zemuniki grad. Naao sam serdara u postelji. Krupne kaplje znoja izbijaju mu na elu, a supruga ih svaki as utire bijelom krpom. im ga pogledah u oi, znao sam koja je ura: nisam jednom ispovijedao samrtnike, zadnje dane u oi im se usele sjenke, ne znam ega, minulog ivota ili skoranje smrti, duge sjenke sline onima to ih jablanovi bacaju u sunev zalazak. Ali, im je progovorio poeljevi mi dobrodolicu u svojoj kui, vidjeh da e umiranje potrajati. Na udan se nain njegova dua rastajala od tijela. Tijelo je onemoalo i biva sve nemonije, a dua je kristalno bistra, pa se ini da e potpunu jasnou postii u posljednjim trenucima ivota ovog ratnika. Pitao je za Matica, a kad sam ga obavijestio da je promijenio svijet, rekao je: Pokoj mu vjeni, ali nije upitao ni kako je umro ni da li sam ga zatiivao, kako mi je svjetovao. Svoje je miljenje saeo u: Taj se spasio. A onda je, ivnuvi kao kad se ovjek sjeti neeg ugodnoga upitao gdje je onaj kova Grabovac, i jesam li mu porodicu smjestio na dobru zemlju. Porodica mu je, rekao sam, u boljoj kui i na boljoj zemlji od one to im ostade u Varvari, u Trilju su, u lijepoj kui, iji je vlasnik nekada bio Salihaga Zulalija. Momak je jo u vojsci, na svom vrancu, i dugo e biti, jer se naseljena zemlja mora braniti. teta, rekao je Smoljan, on je dobar mladi, ali za vojnika nije, ima pitomo srce i bolje bi bilo da konje potkiva nego da ih jae. - A kakvim dobrom tebe, oe, put dovede u moju kuu? - upitao je, a eni Marici svjetovao da nas ostavi same. - Pa, vojvodo, neto bih te pitao, ako se ne ljuti. - to u se ljutiti! Bit e mi drago ako ti budem imao to rei. - Zato je eno navalio trovati Mehmeda Atlagia? Bilo je i drugih turskih prvaka, pa ih nitko nije trovao. - Pa, Atlagi nam prua ruku, nudi bratstvo, kae, mi smo isti, a oni su tuinci. I eno se boji da emo, kao ovce na obansku ruku punu soli, potrati Atlagiu i lizati mu s dlana. Drugi, koji doe na njegovo mjesto, nee nas tako mamiti, udarit e po nama nemi lice, a to eno hoe, da se iba i krvari... A to s Atlagiem, i to da smo isti, to je glupost u koju nitko ne vjeruje. Nekad su takve prie palile, danas ne. Mani takvo bratstvo! Taj isti Atlagi misli da je pitanje vremena kad e se njegova vlast proiriti na Evropu. Njemu je glavno da se ne opire dok te objahuje, pa e ti, da bude miran, dopustiti i vjeru i narodnost, ali kad te objae, krv e ti na slamku piti, a trpjet e te uza se samo dokle bude morao. Ma ostavi takvo savezni tvo kad on misli da si zlo dokle si god to to jesi, a da e prestati zlo biti kad postane ono to i on. A to da e ti i sve tvoje nestati, on vrsto vjeruje. Pa ti tom vjeruj! On neiskrenost nudi kao svoju duhovnost i nije ga stid to je dvolian, jer on je svjetlo i napredak, a ti si mrak i otpad. Danas Atlagiima vjeruju samo bu dale ili oni koji- su izgubili pamenje. A eno toga ne vidi. On nas peca kao i Atlagi, pa ne shvaa da mi proziremo oba ribara, ali nam nema izlaza nego ivjeti u bari gdje njih obojica moe parangale. - Znai, nije ga vajde trovati. - to e ga trovati! Otruje li njega, doi e slian njemu. - Nego, vojvodo - poeo sam i zastao da podvuem crtu ispod Atlagia i otponem razgovor o drugoj stvari - kakav je ovjek taj Frano Gunduli? - A tko ti ree da ga poznajem? - eno, vojvodo! - ispriah mu bez uvijanja i tko me k njemu poslao, i to od mene zahtijeva, i da sam radoznao, i da mi je nuda posluati ena jer o njemu visim kao lonac o komatrama. Ja to izrekoh i zautjeh prestravljen nee li serdar preda mnom izdahnuti, jer mu je pozlilo, to li. Kapljice znoja po elu, koje su se dotad polako kupile, 16 Put bez sna . .................. ______ ,... _,.,,, ............. - .. ^ ^ ___ ,,...,. 241

^Ms'^i najednom su okrupnjale i izbile u tolikom broju da su se slile u potoie i potekle niz lice. Jablanove se sjene u oima uznemirie kao da je snaan vjetar grunuo u njihova stabla. Vidio sam da neto eli, pa ga upitah to hoe. Nita, rekao je nijeui glavom, i ispruio ruku da s nonog ormaria dohvati krpu za brisanje znoja. Obrisao sam mu lice, a on zovnu enu, koja odmah urno ue. - Ba ti hvala, oe, to si doao. Veliki si mi kamen svalio sa srca - ree kad se oporavio. Zatim se obrati eni: - Nai Marka i reci mu, kad doe lijenik Mistochielli, neka ga pusti u dvorite, a onda neka sva tri psa odrijei s lanca i nahuka ih na njega... Ne udi se! Toga kurvina sina najvolio bih nabiti na kolac. I bih, da nije vas koji ostajete za mnom. Neka prai pred mojim psima i neka kae enu da sve znam. Ne mogu im nanijeti mnogo zla, ali da se ritnem koliko mogu: njega da psi gone Zemunikom, a ena da povuku, pa ako kuu dosad nije sazidao brakim kamenom, nee je ni sazidati, bar nee besplatno. , Smoljan se od uzbuenja brzo oporavio kad ga je ena posluila lipovim ajem s dosta limunova soka. - Nisam znao, oe - govorio je smireno - da u svriti slino haljini ujne Kate, dogovorom dvojice... A evo zato ti zahvaljujem to si doao. Od ujne Kate imam mnogo uspomena, jedna me progoni od Stojanove pogibije. Sluao sam je priati da njen Ilija pati to je skrivio smrt Vuka Manduia. Pozivan je na zapisnik kod namjesnika, ibenani su mu prijetili, ali je on znao da ni od namjesnikova sasluanja ni od ibenskih prijetnji nema nita: namjesnik sasluava da sebe ispria pred Senatom pa e sa svojom kriv njom zatakati i Ilijinu, a ibenani viu da viu. On se u sebi grizao i bilo ga je stid. Hodao je nou po kui progonjen nesanicom i govorio: Nisam trebao, nisam trebao. A Vuk je poginuo kod Zeeva zbog Ilijinih konja. Ne znam tono, o tomu se nije mnogo prialo, ali se ini da je Ilija ostavio konje u oboru Zeeva, i kad su Turci naili i opkolili obor, on je molio Vuka da se ne povlai, kako su se bili dogovorili, nego da konje 949 odrobe pa da se onda povuku. Vuk, izuzetno plemenit ovjek, ljutio se to zbog konja stavljaju glavu u torbu, ali je Iliju posluao, nasrnuo i poginuo... Kad smo izgubili Jankovia, mislio sam, eto, i ja skrivih smrt ratnog druga i ja u odsle hodati nou i govoriti da nisam smio ostati s druge strane Duvanjskog polja... Sad mi je sve jasno, nakon susreta s Gunduliem, Stojan je morao otii, ja za njim. Da, mogli su nas zvati na sasluanje, ali tko zna to nas ovoga puta ne sasluae ... Ne umire mi se sa Stojanovom smrti na dui. Ne misli da smo se nas dvojica voljeli, ne, ni ja njega ni on mene. Ali smo se trpjeli i slagali. Htio je uvijek plivati kao ulje svrh vode, prvi biti pa ma to za prvenstvo platio. Vjerovao je samo sebi i nekolicini svojih. Kadikad je bio gramzljiv i neiskren, ali, ako si mu preputao prvenstvo, i da vodi, i da plijen dijeli, i da se Mleanima klanja, onda te je potivao. Ne, nije bio ovjek koji se moe voljeti. A to s Gunduliem na njega lii. Rekao sam mu, ne idimo k njemu. A on zapeo, idemo, da vidimo to hoe. Vjerujem da je elio vidjeti kako bi ga car prihvatio. Udarilo mu u glavu da ga neki Ilijanovi zove generalom. Pa, kad je Gunduli doao, kae, hajde da vidimo je li general vei od serdara. I sluilo se da nije bio nimalo vei. - Kakav je dojam ostavio na te, vojvodo? - Tko, Gunduli? Nita ja tebi o njemu neu rei nego da je to dubrovaki mudrija, beki vrtirep i evropski jebivjetar, koji je sve svoje inove i svu svoju slavu stekao podiui suknje dvorskih dama. A to hoe, rei e ti sam... Ilijanovi, pita! Pa, neki ishlap jeli dubrovaki gospar, kakvih je pun Stradun, koji je sebi uprdio u glavu da je grofovskog porijekla. Kukavelj i protuha! Zbog njega nije vrijedilo stradavati... Ali, ovako ili onako, stradat e im pokae da si svoj i sa svojima. Tuin, koji bdi nad tvojim mislima, steg nut e ti vrat, ne omom, previe je vidljiva, udavit e te kolajnom koju ti je na vrat nataknuo za slavna djela. I to mi vrijedi da ovo znam? Nita. I konj zna tko ga jae, pa se ipak dade jahati. Konjska je sudbina da ga jau. Jebem ti konjsku sudbinu! .243..

I dok u vrtu Delbatanova dvorca ispisujem ove retke, oivljavajui u sjeanju lik i rijei umornog serdara, iji je brk, ut i srpast, nalik na mlaak to visi iznad kule nad pustinjskim vratima, mislim je li njegova konjska sudbina da zna tko ga u grob tjera a da miran umire, gora od mog bagdadskog ropstva i pogleda iz grobnice, ili je to sudbina po usudu ista, samo na razliite naine odivljena? Bojim se da jest, a htio bih da nije. Htio bih da mi je drukije, to mogu svjedoiti o sebi i o njemu. (Prekid pisma Pavla Vukovia) 21. Tko prohoda na ploama Luarice i Straduna, itav e ivot, ma gdje bio, tamo i ostati. Uspomene iz djetinjstva silit e ga da se vraa tu pred Sponzu, a njegovi uspjesi u dalekom svijetu bit e neznatni ne budu li, mjereni mjerom lakta s Orlandova stupa, tu gdje se sve kupuje i prodaje, imali veliku cijenu. Tu ne raste nijedna biljka, jer je posvuda, u nogostupu, u skalinama i na predvraima samo oblikovani kamen, tu buja zavist, tatina, jagma, sve travke koje se razrastaju na tlu gdje se meu ljudima igra igra tko e biti bolji, ljepi, umniji, bogatiji i sretniji. A tih mirodija nema mnogo u oskudnom zaviaju, po njih treba u daleki svijet. Podgrijavajui u njima elju da se istaknu, Luarica ih tjera na smiona putovanja u daleke zemlje, da brode po morima, da ratuju pod tuim zastavama, da se snalaze na dvorima velmoa, a otuda se vraaju oni sami sa svojim bogatstvom, astima i ugledom ili o njima stiu vijesti. Nitko na Luarici ne pita kakvim je sredstvima neto postignuto, junatvom ili lukavou, pameu ili opsjenarstvom, darovitou ili arlekinstvom, glavno je da je postignuto i da se na Skalinama ima to pokazati. Ovako je mislio i Frano Diva Gundulia, ali u tomu nije bio osamljen. Frano je bio najstariji sin pjesnika Osmana, ija slava nije prelazila gradske mire niti je to nosila. Otac ga je s jo dva brata i dvije sestre ostavio siroetom u osmoj godini, a majka est godina poslije mua. Ruevna kua, hladno ognjite, imanje na kojemu se ne moe ivjeti ni kao puanin. Sirotovao je, trovao se ponosom bez pokria, uvao autograf oeva djela, svrOAA

io kolu u Sponzi, postao punoljetan, uvrstili ga u redove upravljaa dravom kojom su upravljali starci, vodio brigu o imanju u Radetiima i Trpnju, mnogo vie o onom u Trpnju, jer se tamo nala zrela udovica na koju je utroio svoje djevianstvo i koja ga je na poetku ljubavnog ivota nauila toliko korisnih stvari o enama, da e mu to u karijeri vrijediti vie nego dugogodinje uenje latinskog jezika. Udovica ga je i rijeju i djelom uila da e se s mladim djevojkama i loe provesti, jer su nevjeste i stidljive, i loe proi, jer je mlada djevojka bez utjecaja, a kad ga i ima, nee ili ga ne zna koristiti. Sa starijom e se i dobro provesti, jer taj posao zna, i dobro proi, jer zrele ene s majinskim nagnuima ne ostavljaju bez nagrade momke koji ih dvore i ine mlaima, a nagrada je bezgranina naklonost, potpora i ropska poslunost. Ona sama mogla mu je strast smiriti, bila je dareljiva, ali udijeliti nije imala nita vie od peena lubina i litru mokatela za veeru. Zato Frano uzme brata Matu pod ruku, pa odoe obojica u Napulj i tamo stupie u panjolsku vojsku. Domalo, ratujui s Portugalcima, Frano postade asnik. U Dubrovnik je pisao, sad sam na konju. Bio je doista na konju jer je unaprijeen u konjikog asnika, ali ja sam sada na konju pisat e odle svaki put kad se u karijeri s jedne stepenice popne na drugu. U garnizonima na panjolskoportugalskoj granici nee stei ni novac ni znaajniju ast, tamo nema ni dvoraca ni gradova sa ivahnim drutvenim ivotom, tamo su samo krme i u njima crnopute cure, jedino mjesto gdje osjeti ari vojnitva, najljepeg ivota na svijetu, kako su inae govorili veterani, a on jo kao regrut. Morat e nai boljeg gospodara. Kad je, putujui zemljama, birao gdje da spusti sidro, svidio mu se Be. inilo se da u carskoj prijestolnici vojnitvo ima sjajnih izgleda: ratuje se na sve strane, zapravo, pria se o ratu, spremaju se ete, dijele se inovi i poloaji. Privlano je to i na dvoru i u vojsci prevladava talijanski duh: govori se talijanski, slua se talijanska glazba, intrigira se po talijansku. Gotovo domaa sredina. I tu se ukotvi ali e ga godinama muiti eludac je li pogodio u pravu luku, ne bi li postigao vie da je otiao nekamo drugdje? Muke takve vrsti dolaze za kaznu onima, bili najamnici ili ljudi duhovnijeg zanimanja, koji ne mare ni za ta nego za svoje osobne probitke. E, ne mogu ni vjetropiri ostati nekanjeni! Be je mladom kapetanu pruao sve to mladiu treba, zabavu i ugledno drutvo, ak i jedno putovanje u daleku Moskvu caru Alekseju Mihajloviu, ali zabavu i kod kue i na putu moe uivati samo onaj komu uz redovitu plau pristiu i prihodi od kue. Onomu koji je kao Gunduli ivio od prvoga do prvoga, prilike da se zabavi bile su prilike da te mue, jer kako se drukije moe nazvati odricanje, kako nuda da zaimlje od ljudi koji jedva ekaju da razglase tvoje siromatvo, sramotu sramotniju od prostitucije? Nije mu ostalo nita drugo nego da u pismima savjetuje brata ika kako e unaprijediti gospodarstvo u Trpnju i Radetiima, koju vrst loze da zasadi, koji plodored da odredi i kako da gnoji, oekujui da e savjeti uveati prihode s posne zemlje i utrostruiti se godinja svota to mu je brat alje kao njegov dio. A kad savjeti nisu pomogli, grdio je brata da je kriv vlastitom siromatvu isto koliko i njegovoj nesrei da se u Beu odrie i onoga bez ega ovjek, koji dri do svog ugleda, ne moe biti... Oni koji su pobjegli od nekog posla, bilo to ga nisu voljeli, bilo to ga nisu znali, najvole biti savjetnici u tom poslu, najvjerojatnije da bi opravdali svoje neznanje i lijenost. Sva su dubrovaka djeca u Sponzi itala natpis da se sloboda ne prodaje za zlato, o tomu su im uitelji govorili, o tomu su u obitelji sluali. I lijepo je uti da su ih tomu uspijevali nauiti. Manje se zna da su im tu izreku morali tuviti u glavu, jer je bilo i rasprostranjeno i prihvaeno miljenje da se sve moe prodati ako se prodaje za paru vie nego vrijedi, odnosno, vie od cijene za koju je neto kupljeno, jer je kupovna cijena vrijednost svih stvari. Isto se tako kupuje sve ako to negdje drugdje moe za paru vie prodati. ak i slobodu moe kupovati po visokoj cijeni jer je njena 247

cijena neizmjerljiva. Eto, da djeca ne bi mislila, kad se sve kupuje i prodaje za zlato, da se isto moe initi sa slobodom, trebalo im je utuviti u glavu da od sveope trampe slobodu izuzmu... Da se sjeti nauka o svevaeoj kupnji i prodaji, Gunduliu je trebalo trinaest godina ivota u Beu, a tomu je kriva, kako e poslije objanjavati, mladenaka zabluda da se vie uzda u svoju pamet i snagu nego u pradjedovske poruke. Trebao je doivjeti tridest osmu, jesen ivota, pa da potpuno ozbiljno shvati djedovsku mudrost o kesi koja probija nebesa i bui tamo gdje burgija nee. Shvatio, pa to? Ostao je i dalje bez kese. U nekoliko pisama drugu iz djetinjstva Peri Bosiljeviu, radinu puaninu koji se nije oslobodio idolopoklonstva prema plemstvu ni onda kad ih je vidio manjima od goruiina zrna i niima od onoga to voda valja u kanalu, pisao je Frano da u Beu uspijevaju oni za koje se ima tko zauzeti, prijatelj, rod ili potkupljen ovjek. U tuem svijetu, bez blinjih, ne vidi naina da sebi pomogne nego da koga potkupi. Ali za kupnju koja mnogo nosi, on zasad nema novca. A prava je teta, njegove su sposobnosti uoene, trebao bi netko samo pogurnuti pitanje njegova unapreenja i on bi zajahao na konja... Oprezni Bosiljevi, koji je trgovakim njuhom nanjuio da negdje u daljini pisama zvoni molba za veliku pozajmicu, savjetovao je prijatelja prije nego ga stavi na kunju ili da dade novac ili da pomuti prijateljstvo, da bi se bilo dobro oeniti bogatom udavaom iz graanskog stalea, onako kako su sebi pomogli njegova braa iko i Mate kad su se oenili bogatim puankama i zakrpali rupe na skrletnim dolamama. I budui da mu je Frano u prethodnim pismima opisivao svoje zabave sa zgodnom enom zvanom Izolina, koja je za njim luda i trai da se vjenaju, Bosiljevi mu savjetuje da se njome oeni, prigrabi njen veliki imutak i potkupljuje koga hoe, pa e jahati i na strastvenoj Izolini i na konju... Frano mu uvrijeen odgovori da se vidi kako ga prijatelj ne poznaje: on je i u Beu ono to je vazda bio, ovjek koji vie potiva reputaciju nego sve bogatstvo ovoga svijeta. Za njega nije ta ena Izolina, ki bijednog glazbenika koji je bogatstvo svoje jedinice stekao svirajui po krmama, tuim, dok nije sagradio svoju krmu u kojoj jo i danas uz sluge posluuje i njegova Izolina, a najsretnija je posluiteljica kad joj za stol sjedne plemi dubrovaki i carski asnik Frano Diva Gundulia. On eli bogatstvo i reputaciju koji izviru jedno iz drugoga, najbolje bogatstvo iz reputacije, jer je reputacija iz bogatstva neista... Pisao je Frano tako Bosiljeviu, ne sumnjajui da bi se puanin mogao uvrijediti to mu prijatelj tako malo dri do stalea, jer je Bosiljevi Franov ponos tumaio sveer istom reenicom za takve nadutosti: zaludu, plemi je plemi i kad je prosjak - izreku koju je samo plemstvo smislilo da opravda svoju glupost i tvrdokornost. Onda se jedne nedjelje za velike mise more diglo nad lukobrane i kroz Vrata od Ploa na Stradun izlilo vodu, zajedno s algama, morskim konjicima i raiima koji su se, po svom obiaju, drali kamenja, pa su polizli i ta'mo dokle voda nije doprla... I zidovi su izgubili prisebnost. Ljuljali su se kao pijani mornari kad silaze niz skaline od Prijeka i, kao mornarima kape, njima padaju krovovi. Kanalice, letve, grede, sjurile su prema prvom katu, a otuda s katom tonule u prizemlje, pa se sve to je do tada stajalo nauzgor, rasulo po ulicama. I po Stradunu, gdje je drvenarija zaplivala, a kako je voda tekla as prema Kneevu dvoru, a as prema Vratima od Pila, graa je s pokustvom plivala tamo-amo, uglavnom nikamo, jer je gradsko tlo postalo tava koju netko moan nagiba sad na ovu, sad na onu stranu. Ljudima je na uzbibanoj zemlji bilo najtee, nisu znali kamo bi: potri li na ulicu, kako doi do nje kad se pragovi ljuljaju i rue, a stubite klizi i survava se; ako si se na ulici naao kojim sluajem, ne zna da li poi lijevo gdje se krovina obruava, desno gdje sa zida vrca kamenje kao topovski projektili, ili ravno otkuda netko krii: Ne ovamo? ... Ni u kui ne moe ostati. I kad bi mogao izdrati huku pod zemljom i iznad nje, ne moe gledati kako se ukrasi od alabastera i porculana ljuljaju, . -.......... ... - ..... . . ^ . . ..... ,....,.,.. ................................ 249

lete prema podu i ostaju bez glave, krila i nogu, ne moe gledati kako skupocjena kineska vaza na komodi najprije zaplee kao prozrana plesaica sa cvijeem u ruci, cvijeem to je na vazi naslikano, zatim se primakne rubu i tu plee i plee, ini ti se, skoit e s komode na ogledalo, otuda na perzijski sag i tek tu na ljiljanima pokazati to zna, onda se nesretno nagne i poleti prema eljeznom kaminu gdje ve lei hrpa staklovine i porculana - ne, to se ne da izdrati, ni pad, ni prasak, jer su mnogi, zaneseni igrom posua i ukrasa, prestravljeni zemljinom rikom i umom mora na ulici, bili zateeni padom krova i tako zauvijek ostavili dolinu potresa i poplava... Vatra u penicama na kojoj se kuhao nedjeljni ruak, kad su se opeke, gradele i lunica rasuli, a ona se nala u nekakvu lomu, nije marila to je i bez nje nesree koliko hoe, hvatala se svaega, a svega se mogla uhvatiti jer je sve bilo suho, pa se ak i kamen palio i drobio kad bi se plamen razmahao. Uz miris zagorenih jela, vjetar od Lokruma ponio je na Boninovo i zadah spaljenih tjelesa... Kad se spustila no, a more povuklo, s brda na konjiima, s mora u brodicama, grad su napali ljudi crni kao avke, one jesenske to u velikim jatima padaju na male komade zemlje, bogate zrnjem za njihov kljun. Razmiljele su se po ruevinama traei odjeu, pokustvo, posue, dragocjenosti. Pod okriljem noi, svlaili su mrtvace i ive pretvarali u mrtve, da bi ih lake svukli. Kao iope nad Stradunom, zaklikta i poletje u svijet tisue pisama. U njima su zvani sinovi da se vrate u svoju malu domovinu, a prijatelji moljeni da poalju pomo. I Bosiljevi je pisao Franu. Nabrajao mu je znance koji su se vratili im su uli da je grad poruen, navodio koji to ini i kolik je prilog dao obnovi, savjetovao mu da na neko vrijeme ostavi slubu u tuini i pomogne svojoj Luarici da se podigne iz ruevina... Frano mu odgovori da ali domovinu koju je potres unitio, a raii i avke je raznose, ali ne zna ime bi joj pomogao a da sebi ne odmogne, jer se upravo ovih dana otvaraju vrata na koja je kucao trinaest godina, pred kojima je mnoge patnje propatio i mnoga ponienja doivio. Novaca nema, a povratak ne dolazi u obzir - umjesto njega, rtve e podnijeti drugi. Eno, onaj promukli i boleljivi Nikolica Diva Bunia, sin pjesnika Mandaljene pokornice, koga e Kara Mustafa udaviti u Silistriji kad doe rei da je Dubrovnik razoren i da ne moe platiti godinji danak. Moda bi se spasio smrti da iz tamnice nije javio u domovinu: Vi danak ne plaajte, a sa mnom neka bude to biti mora. Nije "se jo slegla praina nad ruevinama, niti se ohladio pocrnjeli kamen, raii su jo lizli izmeu ploa na Stradunu, dok su se avke tek povukle u pristranke Sra, a iz Bea je Bosiljeviu stiglo pismo: Frano trai zajam od tisuu talira, naao je ovjeka koji e potegnuti za njega, sada ili nikada. Jedan pukovnik koji je postao general, ije e ime Frano zatajiti, jer svatko taji one koji ga podupiru da ne bude svjedoka mrljama i skrivenim igrama, rekao mu je: Ti se trudi da bude dobar vojnik, ti se uredno odijeva i uredno ivi, sve je to dobro, sve to pomae da u tebe steknu povjerenje, ali unapreenja dalje od pukovnika na taj se nain ne stjeu; sva su promaknua u generale prola kroz spavae sobe dvorskih dama, a najvei broj, otkako je umro Ferdinand Trei, prolazi kroz spavaonicu njegove ene, Carice Majke, i tomu se ima zahvaliti da njen sin cesar Leopold ima dobre zapovjednike, kakve on nikad ne bi znao izabrati. Obeao je da e prije odlaska vojsci na granicu upoznati Frana sa Caricom Majkom, ali da mu je potrebno tisuu talira da podmae kotaie i zglobove srebrnih kolica u kojima e se Gunduli dokoturati pred njeno pedesetogodinje velianstvo... Uviajui da je to prilika koja se u ivotu ukazuje samo jednom, Bosiljevi mu je uputio zatraeni novac, iako bi ta svota u danima alosti, gladi i svake druge neimatine nekolicini olakala patnje. Ali, neka mu bude, prijatelju se oprataju i gore stvari, da ne ostanemo sami. Za dokaz da su uzajmljeni novci uloeni u dobru trgovinu, koja jo ne nosi zlatna jaja, ali e ih uskoro

nesti, javlja Bosiljeviu da se sada udvara carici Eleonori, ali joj ne korteava zaludu: carica ga potiva i svi su izgledi da e mu dati za enu jednu od svojih ljubimica iz kruga dvorskih dama. Ne usuuje se rei, ali bi to mogla biti jedna dobra partija, na koju je bacio oko, i daje carici na znanje da mu je namijeni. Ali, bude li i neka druga, nee se opirati, jer meu njenim ljubimicama nema one koja ne nosi bogat miraz i asti koje pripadaju dvorskom ovjeku... Tu vijest, kad ju je Bosiljevi razlio, Luarica je primila bez usklika i bez srdbe, primila je uz ono pristojno drago nam je uti, koje, kako kada, znai i da im je drago i da nije, u isti mah i da im je svejedno. Dok smo sami u nesrei, neija parada sa sreom ne more biti sraunata na uvredu, ali kad se neumjesno namee, ne moe biti drugo nego uvreda. Mladi cesar Leopold ne bijae ni roen ni odgojen za vladara. Priroda ga je uinila neotpornim na prehladu, pa je vjeito kaljucao i nosio alove oko vrata, a odgoj ga je usmjeravao znanosti i bogoljublju, da ne bude rival starijem bratu, da svoje stremljenje znanju usuglasi s bratovom slavohlepnou, drugim rijeima, da bude pametan u bratovoj sjeni, savjetnik koji nee mariti za prvenstvo. Kad ga je bratovljeva i oeva smrt liila zasjenka, iziao je na prijestolje neprilagoen na jarku rasvjetu, kao ovjeja ribica koju su iz peinske lokve iznijeli pred peinska vrata. Kao i ribica, eznuo je za povratkom u svoj obasjani mrak. Vie je volio kleati pred oltarom nego sjediti na prijestolju, jer je pred oltarom molio Boga, to ine i drugi ljudi na tom mjestu, a na prijestolju je molio svoje savjetnike da mu posude misao koju e pretvoriti u carsku volju, to ine samo loi vlastodrci. Neodluan i bezvoljan, bio je dobar mamin sin, a kako je Eleonora bila punokrvna vladarica, nemilosrdna i pohotljiva kao kuja, sebe je nametnula sinu za glavnog savjetnika, a za sporedne svoga brata i tri biva ljubavnika iz rodne Mantove. Mogla je kraljevskom odlukom uiniti sve to je htjela, pa treba vjerovati Gundulievu savjetodavcu da su u njenu krevetu priivene generalske epolete. Ali, u jednom zasluuje priznanje, svoju je pohotu znala krotiti, nije se uputala u ljubakanja dobar soldat za jednu no, kako su inile mnoge ene njena poloaja i pasmine, nego je birala ljude zrele, u godinama kad se prepoznaje i kakav je tko u krevetu i kakav je tko kao ovjek, to mu se moe povjeriti i to se od njega moe oekivati. Zato, kad je Eleonora Gonzaga prihvatila da joj Frano korteava, on je ve bio prouen i preporuen kao ovjek zreo. Njegov navodni zagovornik bio je samo prevarant koji mu je ni za ta drpnuo onih tisuu talira... Da je Luarica za to znala, mislila bi o njemu i bolje nego to je zasluivao. Ba zato je morala znati, jer ona i inae umije do zvijezda veliati i one koji nemaju ni toliko vrijednosti koliko ih je imao Frano Diva Gundulia. Franova izabranica i Eleonorina ljubimica Ottavia Margherita contessa Strossi, neakinja austrijskog generala rodom iz Mantove, bila je suho eljade na dvije dugake noge, mravljeg struka, duga vrata, ravnih prsa i plosnate glave, na kojoj se itavo lice povelo za nosom kad je pri modeliranju izvueno malo vie naprijed. Dok je nezainteresirano gleda i nepristrano ocjenjuje, s onim njenim tankim strukom i ispaenim licem, koje se svega tui i svega stidi, a najvie sebe sama, bez imalo oholosti, Ottavia je vie lijepa nego runa, vie ugodna nego neugodna. Ako si joj priao, prihvaala te nesuzdrano, a ako si htio, bila ti prijatelj do groba. Ali, to joj vrijedi osrednjost kad kao ensko nije pobuivala erotski poriv, kao da i nije iva! Kad si joj se pribliio, a nekima se to u zao as dogodilo, ne kao udvara ve kao znanac i sugovornik, ona bi se uputala u povjerljive razgovore i otpoinjala seriju razornih jadanja na sebe samu i sve oko sebe, oitujui elju za samounitenjem, kao, sve je nita, pa bi nita trebalo uiniti niim. Njene prijateljice, znanci i ono malo mukaraca to joj se zbog imena kualo pribliiti, osupnuti dosadom i duevnom trulei, bjeali su od nje, a Ottavia, kao svaki ojaeni samotnik, ne odriui se lako onih koji su joj se jednom pribliili, trala je za 251

njima, progonila ih svojim drutvom i time zasluila glas nesnoljive ene od koje su bjeali kao od okuene, inei je osamljenijom nego je bila i razjaenijom nego se smije biti. To je uinilo da trideset drugu doeka neudana, uza sav miraz koji je nosila i asti koje su pripadale njenu eniku. Frano je carici otvoreno rekao, kad je za otvoren razgovor dolo vrijeme (jednom dok je uz nju leao), da je njegovo imovinsko stanje jadno, da ne zna hoe li njena miljenica pristati na ivot u njegovoj siromakoj obitelji. Carica ga je znaajno pogledala i, dok mu je usnama vlaila uzvinute oficirske brke, ree, naglaavajui rije po rije, da njega Ottavia ne uzima zbog bogatstva nego za kvalitat od persone, isto kao to on Ottaviju ne uzima to je favoritkinja cesariina, ni zato to nevjeste iz kue Strossi nose pune kovege, nego zbog toga to je pristala djevojica. Izdigla se, nadnijela nad njega i one mu zafitiljene brie poklopila sisama. Dok se on guio u njenu tijelu, ona ga je poduavala: ja se brinem da se Ottavia dobro uda, ti samo budi valjan u svom poslu. Cariin mu cinizam' nije pokvario raspoloenje ni nastavak krevetne igre. Ljubavnice, makar bile i vladarice, jer su ene i jer im je kao takvima pozicija da budu donje, kad barataju cinizmom vojniki kazano - pucaju bez smrtonosnog naboja. Osim toga, kad pretpostavljeni unapreuje podreenoga, iako cinino postupa, podreeni nije kadar razlikovati to je tu sprdnja, a to duhovitost. U tom trenutku, kad su s njega spali obrui siromatva, Frano nije imao dara za neznatne nijanse. Pripremala se vjeridba, koga i s kim, kada i gdje, Luarica je bila pravodobno obavijetena, a prainu je podigla vijest da Frano prodaje svoj dio imanja u Radetiima. Licitacija pred Kneevim dvorom bila je najbolja vjenana napovijed. Trgovci sagova nudili su se iku da e nabaviti pravu robu, gospar se Frano nee zastidjeti kad nevjesti bude predavao darove, i utrapie mu pet prizrenskih sagova, za to ode najvei dio novca prodanih Radetia. Za preostalo kupljena je u Mlecima nevjesti haljina i otpremljeno iz dubro254 vake luke u Be pet baava malvazije i sedam mokatela. Neka se na zarukama Dubrovanina i u dalekom svijetu pije domae vino... Nije najprezreniji oblik patriotizma piti vino ubrano na zaviajnim lozama. Mnogi izraavaju rodoljublje samo kad se opiju, drugi ne znaju ime bi ga iskazali nego udaranjem akama o stol i busanjem u prsa dok pjevaju iz svega grla. Njihovi protivnici kau: fuj! A oni koji ih ele razumjeti: to im drugo preostaje! Zaruke su proglaene na dvoru, u carskoj kapeli i na plesu koji je u ast vjeridbe svoje miljenice priredila carica Eleonora. Koata i mrzovoljna Ottavia doekala je svojih pet minuta bljeska i enstvenosti u predivnoj haljini venecijanskog krojaa nad ijim je ivanjem brigu vodila Kata, ena Marina Guetia, poklisara dubrovakog u Mlecima. Carica je usred plesa objavila da od veeras Frano Gunduli, juer unaprijeen u in pukovnika, prelazi u njenu dvorsku slubu s apanaom od tisuu forinti na godite. Kao svaki slubenik dvora, i on dobiva poasni naziv kamarijer zlatnog kljua cesarova ... to su dobro upueni prokomentirali da dunost i nije samo poasna, premda klju to otvara vrata cesariine spavaonice nije od ista zlata, nego samo pozlaena mjed - pa e biti da tu ima i neeg lanoga. enidbeni ugovor izmeu Frana i Ottavije imao je usmeni tajni dodatak za koji su znali samo snubokinja i enik, a mlada je za njegovo postojanje mogla uti sa strane, jer su i druge enidbe koje je Eleonora snubila imale takve dopune. Po tajnoj klauzuli Frano e se oeniti Ottavijom kad dobije regimentu i postane general. Njemu je redoslijed regimenta, pa enidba, pravedan, jer je namjeravao drati caricu za rije i osigurati se od prijevare: ne bude li regimente, nee biti ni enidbe s ploastom Ottavijom. Istina, redoslijed je carica predloila, on se samo sloio i oduevljeno zakljuio da ga ona cijeni i da e ispuniti, sve to je obeala. Pisao je pismo za pismom i iku i Bosiljeviu, neka doznaju i Luarica i sve ulice unutar gradskih mira, da 255

je on s ovakvom vjeridbom, apanaom cesariinom i podrkom njena brata kneza Gonzage, prvi put doista na konju. Bosiljevi, koji je bio i dobar trgovac i pronicav ovjek, vidio je kako stvar stoji i s apanaom i sa zlatnim cesariinim kljuem, a posebno s konjem na kojemu Frano jae prema svom zvjezdanom usponu. Znao je da Frano nije zaboravio poduke raskalaenice iz Trpnja i da od sukanja trai ne samo ono to suknja pokriva. Ali, Eleonora, ne to je cesarica, nego upravo po onomu to je kao sugovornica u sobi sa zlatnim kljuem i kao suradnica u krevetu s baldakinom, ne zasluuje da je Bosiljevi ugradi u tu konjsku reenicu s primilju da je jahana kobila, jer ono to je ona radila prije je nalikovalo na milostinju nego na bludnienje. Zato?... Kad prostitutka prima muteriju i bude za uslugu plaena, ponavljajui radnju vie puta u danu - to je prostitucija. Ali, kad prostituiran mukarac dobije muteriju jednom u svom vijeku, jer je stiska takva da se tisuu njih nude jednoj jedinoj eni, pa neki nikad ne dou na red i umru kao djevci onda je to srea, milost sudbine. Vrijeme je pokazalo da je redoslijed u tajnoj klauzuli enidbenog ugovora skrivio odgodu njegova unapreenja unedogled. Pourivati caricu da ga unaprijedi, dade regimentu i poalje na granicu, isto je kao da joj kae: dosta je bilo, djevojko, ja sam svoje odradio, htio bih da mi plati zaradu. Nakon takva razgovora mogle bi se razvrgnuti zaruke i ono to stoji u tajnom dodatku, jer tko je on da postavlja rok koliko je duan za regimentu kopati u njenu krevetu! Uostalom, zar ga ne tjei: dragane, na granici je mir, ne treba nam nova vojska, a u starim regimentama zapovjednika se mjesta ne prazne, pa ako vrijeme mira potraje, potrajat e i naa ljubav. Potiho je elio da izbije rat, buran rat s hitnim unapreenjima, ali ga nisu mogli izazvati ni on ni Ottavia. A da joj kae: Velianstvo, zaponite ve jednom rat, vi se guite u slastima, a Ottavia postaje sve tanja od iekivanja - ona bi mu rekla, kao to je ve jednom kazala, da Ottavia nije zainteresirana za tu vrst ratovanja i da mu je bolje ratovati u rovovima u kojima se ratuje otakako su iskopani, nego u onima koji su zarasli u dra jer nikad ne vidjee ni vojnika ni njegovo oruje... Eleonora se znala aliti, a on je osjeao tjeskobu ovjeka koji je za slavu i udoban ivot vragu prodao i duu i tijelo. Njemu je tee od svih koji su to prema priama uradili. Oni su vragu jednom rekli da pristaju i k njima je potekao med i mlijeko. On svaki dan svome vragu mora rei pristajem i dokazati da moe pristati, a svaki je dan u strahu da, i pored ogledala koja sa svih strana odraavaju to se na postelji radi, pomaui mu da se dokae, jednog dana nee moi dokazati, jer on svoje tijelo moe prodati crnoj sotoni samo u izvjesnom stanju zakae li, vrag mu nee biti kupac. U Wiener Neustadtu postoji golem panj do kojega se dolazi stubama. Za njega Chirardin Calcin, strunjak za krvnike panjeve, tvrdi da je brijestov, ali njegove dokaze jedan za drugim obaraju ostali znanstvenici koji tvrde da bi mogao biti i jasenov i lipov i od bilo kojeg drugog drveta, jer je panju kora, po kojoj bi se poznalo od koje je drvo vrste, odavno zguljena, a tkiva se meu godovima napila masti pa vie nijedan kemiar, ni jedan biolog ne znaju to je to, drvo, mineral, zemlja, a kamoli da znaju je li hrastovina ili cedar. Nad tim je panjem posljednjeg dana travnja etvrte godine od est, koliko je Gunduli ekao komandu regimente, zamahnut krvniki ma, jednom, pa drugi put, i s panja su poletjele dvije glave. Krv koja je istjecala iz vratova dvojice kanjenika, dok su ih mrtve drali priljubljene uz drvo, tekla je najprije po povrini panja, pomijeala se jedna s drugom, dotekla do rubova i slila niz uglaane i umaene panjeve stijenke, da bi se na zemlji svi potoci slili u jednu lokvu, koja je, kad se krv zgruala i kad su je oevici dobro pogledali, nalikovala na neki zemljovid. Koji - to ne bi znali da krv nije istekla iz vratova Zrinskoga i Frankopana. Ta lokva krvi podsjeti oevice na horvatski orsag, to protumaie kao veliko znamenje, ali koje se ni do danas ne zna. Tog istog jutra Frano se iz cesariine sobe vratio u 257

svoj apartman zlovoljan to ta ena ne spominje regimentu. U podne, kad je primio mjesenu plau i uz nju dvjesta talira u srebru za dopunsku zakletvu na vjernost caru Leopoldu, koju su nakon zrinsko-frankopanske urote poloili svi asnici, toliko se udobrovoljio da je do veeri skrpio nekakvo drutvo i zabavljao se sve do zore. I do njega je dola pria o krvi koja je oblikovala zemljovid. On se malo zamislio i upitao da li se to njega tie. Ne, ne tie! Ali, kad bi taj zemljovid pomijeao sa ekanjem regimente, moda bi se i ticalo. Ne, najbolje je da se ne mijea jer jedno s drugim nema nieg zajednikoga. Da se u tjeskobi prodane due zemljovid i regimenta ne bi ni sluajno pomijeali, dobro je udariti brigu na veselje... Ljudi se varaju kad misle da srebrnjake primaju izdajice. Toj zabludi kriv je Juda iz Karijeta. Ba obratno, pravovjerni broje srebrnjake, a izdajicama vratovi riu geografske karte. Mnogo godina nakon tih muka s regimentom jedan e Franov zluradi biograf, nemajui razumijevanja za njegove patnje, napisati da je to bio ozbiljan i strpljiv ovjek: zahvaljujui tim osobinama, vie nego sposobnostima, postigao je visoki in, jer se nije dao obeshrabriti uvredama koje je primao vie nego itko drugi; u krugu carskog dvora postao je voljen, jer je bio jedan od onih ljudi koji nemaju vlastito miljenje pa prihvaaju tue, da li sluajno ili s predumiljajem, uvijek onih od kojih na dvoru zavise. Biograf nema posve pravo, ili ne zna ili preuuje da je Frano u est godina ekanja regimente jednom pokazao nestrpljenje. im nije sve teklo glatko kako je predvidio, pomislio je na pogrean izbor: drugdje bi bilo bolje. Zvali su ga panjolci da doe u Milano i vjeba njihove regrute, a on, uzdajui se u zlatni carev klju, ne poslua. Zvali su ga u firentinsku vojsku, odmah mu priivaju generalske inove, a on odmahnuo rukom: to Firenca, to njezina vojska, Be je Be, vie vrijedi jedna polovica Eleonorine pozadine nego itava Toskana. Francuski poslanik u Beu, gospodin Gremonville, prijatelj njegove obitelji, kod koje svraa kad ide u Carigrad, ovjek komu je Gunduli spasio glavu kad mu je doapnuo to je uo od Eleonore - da je umijean u urotu Zrinskoga i da e ga dati tajno umoriti - taj mu je gospodin nudio, a nudi i sada, da prijee u slubu njegova kralja. Tako e i uiniti. Gremonvilleu je rekao da pie Luju etrnaestom kako e on otii u svoju zemlju, mobilizirati tri tisue Hrvata i Albanaca, i dovesti ih u slubu Njegova Velianstva. Sa svoje strane, Gremonville je dodao da je Gunduli nezadovoljan ponaanjem dvora prema sebi: obeali su mu dati regimentu i oeniti ga, godine prolaze, a njega nitko ne eni niti unapreuje, pa njegov bunt i namjeru treba ozbiljno shvatiti. Bosiljeviu pie neka mu oprosti to dug ne vraa, nema od ega, duboko je uvrijeen i zato namjerava prijei drugomu u slubu. Neka vidi ne bi li se tamo moglo skupiti tisuu hajduka Albanaca, Crnogoraca i Nikiana, po koje e doi brodom i odvesti ih tamo kamo treba. U slubu e uzeti i Bosiljevia i sve Dubrovane voljne da ratuju za dobru plau. Bilo bi im teta ne prihvatiti taj unosni posao... Namjeravao je Gremonvilleu podvaliti: rekao mu je dovesti Hrvate i Albance, a doveo bi mu Nikiane i Crnogorce, uzdajui se da ne bi bili gori ratnici od Hrvata, koji su u tridesetogodinjem ratu doli na glas kao azijatski koljai kojima u Evropi nema premca... Htio je unoviti i svoj narod i zao glas o njemu to su ga irili oni koji su ga prodavali. Vjet trgovac svata proda, a zao glas o svom narodu nije beznaajna roba kad je prodaje sin toga naroda onima kojima to radi neega treba. Luj etrnaesti odgovorio je svome poslaniku da bi mu dobro dolo tih tri tisue hrvatskih razbojnika da miri svoje podanike, jer se njih plae vie nego boginja, ali da staroj Eleonori ne moe uiniti takvu nepodoptinu, pa neka Gremonville savjetuje svome znancu strpljivo vrenje svoje dunosti... Odgovor je oamutio Frana. Omlohavila su mu ak i koljena i laktovi. ovjek se pobunio, htio izvesti spektakularan bijeg sa tri tisue ratnika, a sve se svrilo slomom iza vrata to ih zakljuava pozlaeni klju. Potresen 17* 259

neuspjehom kod Luja, koji je izazvao neuspjeh u ulozi kamarijera cesareva kljua, on je ugledao svoju propast, a dobra Eleonora da se siromah umorio i da je vrijeme dati mu regimentu, oeniti ga Ottavijom i poslati na frontu, rat je upravo poeo, Kara Mustafa sprema vojsku na Be. I bila je svadba, prisustvovali su joj Car i Carica Majka, i stajala je mnogo, i Bosiljeviu je vraen novac, od kojega je sve ovo i poelo, i Luarica je saznala da je njen Frano postao general kavalerije i dobio ast carskoga komornika, as, koju jotera nijedan Dubrovanin nije imo nigda, i poela su stizati pisma slina onomu za trgovite Gran... Sve stanovnike tog opasnog gnijezda, kad su provalili zemljane bedeme, stavili su na otricu noa. Nastao je takav pokolj da su generali i visoki vojni slubenici za sebe jedva spasili osamdesetoro djece i pedesetak ena, hodu, paina ehaju i desetak spahija. Trgovite je potpuno uniteno. On je za sebe uzeo sedam ena, sasvim mladih, i sedmoro djece. Neke e zadrati uza se, a neke e darovati prijateljima... Eto, putovi prema usponu i slavi zavrili su se vlau nad ivotima i smru ljudi. Kad se ozbiljno uzme to ta mo vrijedi, nije to ni tako malo dostignue. Vukovi je u svanue doao u bezimenu luicu kraj Stobrea gdje se od sino na povratku iz Dubrovnika usidrila Gundulieva galija. Sunce, koje je tek izronilo iza brda, obasjalo je veliki jarbol s koem i bljesnulo na staklu durbina kad ga je promatra skinuo s oka i zavikao odozgo nekomu na palubi: Eno ga, a taj mu odgovorio: I sam ga vidim. Onaj s palube spustio se u laicu vezanu uz bok galije, prihvatio se vesla i uas pristao uz kamen na kojemu je stajao fratar s torbom preko ramena. Od obale do galije doplovili su s nekoliko zaveslaja jer im je u lea puhala lagana bura, mrekajui more nasitno. Gundulia su nali u komesovoj kabini unutar asnikog kvadrata na krmi, grijao se i suio ruke nad peicom punom ara. Zle je volje, ili to su ga prerano izvukli iz postelje ili je turoban zbog neke bolesti, dugotrajne i tihe, koju nose starci i ne pitajui se kad e ozdraviti. - Onda, koliko mi ljudi moete dati? - Kakvih ljudi, generale! - udi se Vukovi. - Kakvih! Mladih. - Bog s vama, moj generale! - to? Nemate ljudi? Pa to ste onda doli k meni? - Bio sam radoznao. Eto, sada znam to vam treba. - Ja zapovijedam konjicom u korpusu marala Leslija koji operira u Hrvatskoj. Potrebni su nam konja nici. Bilo to da imate: suvine sinove, sirotinju, ubo jice, nasilnike, kradljivce, bludnike, propalice, kar tae, lijenine, bogohulnike, buntovnike, edoubice, sitne prijestupnike, krivokletnike, ocoubojice, siledije, depare, bjegunce s kolca i konopca, neuspjele samoubojice, mjeseare, hulitelje spreman sam uzeti sav taj otpad jer, kad se malo izmutraju, kad se nakite lijepom odorom i podigne im se nos da su netko i neto, to je paklena vojska. Nama e koristiti, a ni vama nee tetiti da sela oistite od tih izroda. Onda, koliko mi takvih moete dati, stotinu, dvjesta? - Nijednog, generale. Pa to onda radite ovdje? to ste me dizali iz kreveta? - Rekoh vam, nesretna radoznalost! Oprostite to ste se zbog mene morali rano ustajati. Ne mari, dug je put do Karlobaga, naspavat ete se. elim vam ugo dan san i mirno more. Na ovjeku je tue sve to su na njeg naslagali bez zasluga koje se temelje na njegovu umu i njegovim djelima. Dok ga ne vidi, dok samo slua o njemu priati, general-pukovnik, maral, kamarijer carskog kljua, carski komornik, nosilac odlikovanja zlatne kune i krilatog lava - misli, taj obilati nakit moe nositi samo orija. A kad se pred tobom naao, ne da ga svlai zavidnim oima, dapae, eli ga i pred sobom vidjeti kakvim si ga zamiljao, on sam, pero po pero, krpicu po krpicu, skida sa sebe ukrase i ostaje gol kao oerupan pijevac. Sve to su na njeg stavili,

tue je, i dok na njemu stoji, njegovo je samo ono to je umorni serdar mjeseeva brka kazao da mu pripada - mudrija, vrtirep i jebivjetar. A enu je, vrativi se iz Stobrea, Vukovi rekao da je i ovog proljea trn s vijencem divoloze u granama mogao mirno procvasti na neobraenu laptiu zemlje ' u Duvanjskom polju. Nepotrebno je bilo i ono to je u tu zemlju sahranjeno, i gromila kamenja koja je svrh tog navaljena, jer je Gunduli ptica koja nosi u kljunu goludrave mladune i pustoi gnijezda, a ne ptica koja gnijezdo vije, oko koje se jate druge ptice - ega se Dravna inkvizicija bojala. Zaludu je gromila, zaludna je smrt vojvode s brkom nalik na mlaak dok visi nad Pamanom. 22 (Nastavak pisma Pavla Vukovia) Dani bijahu sunani, a noi maglene, vlane i hladne, oujak je bivao sve topliji i topliji, da bi u posljednjih deset dana izgubio dah, stao i priekao novi mjesec da on odnese dane u proljee... Ne priam ovo da opisujem vrijeme (kamo bi me to vodilo), vrijeme opisujem da pokaem koliko sam ga tih dana pratio, i zbog sebe i zbog onih koji su kao i ja bez krova. Zato sam zamjerao oujku to nije gurao u proljee i kad je ostario, i zato sam mirisao maglu da njuhom osluhnem nije li negdje u blizini travanj koji e osuiti vlanu odjeu na nama. Ali, vlaga i zima ne ulaze samo u rasu i lanenu koulju, ulaze i pod kou, pa od ilice do ilice, dou i do srca, tamo se ulokve i smrznu. Onda ovjek kae: Led mi je oko srca, i ezne za danom kad e rei: Pao mi je led sa srca. A kad travanj doe, ojarit e se koze, sunce e s jaria suiti sluz dok ih matere budu lizale, i ve drugi dan vrcat e po ledini kao komadi otkinut od sunca, taj plod rastao u utrobi zime, to najljepe mladune od svih koje nam proljee dariva, meketat e pristajui na diobu mlijeka s gladnom gospodarevom djecom, da i ona, sita, uzigraju kao jarad. Hoe, samo da travanj doe, mjesec naeg spasa, mjesec najljepeg imena, kad u krapama lista divlja salata, po polju makalj i radi, na okrajcima loboda i kokina voljica, po plazinama tust i tir, u zaklonici, na ruevinama, u gnojnu bunju kopriva, sve trave po kojima je travanj dobio ime, trave po kojima ga prepoznajemo, po kojima mu 263

miris osjeamo, i kad trave rastu i kad ih u kotlui kuhamo u kozjem mlijeku, a para se iri, ulazi u nosnice i ini da ivot bude ljepi. Tako sam, lovei mirise proljea u splitskoj magli, s fenjerom u ruci iao u Rejhanu-Bosiljak, gdje me je eno naruio u ovu kasnu uru, i budui da sam namirisao kiseli zadah jaria, prvog proljetnog cvijea na naim livadama, koraao sam plonikom, umaenim netavljenom koom potplata na sandalima i opancima, kao da idem u susret proplancima na toplom travanjskom vjetru. Ali, kad sam izvadio aku zgrijanu u skutima habita i dlan oslonio na rezenu gostionikih vrata, kroz ruku mi je prostrujala hladnoa i svila se oko srca, tvra od gvoa i hladnija od kamena. U krmu se ulazi niz dvije stube. Strop je nizak, grede u razini vrata, a pod snien, pa se s ulaza ini da je ovo i vea rupa nego to jest. Osvjetljavala su je dvije lukijerne, jedan na krmarevoj tezgi meu dvolitraem i aama, a drugi na prozorskoj dasci iznad ena. Svjetlost potonje lukijerne rasipala se iznad njegove glave osvjetljavajui predmete s druge strane stola, a on sam i njegovo lice nalazili su se u sjeni. Nije vjerojatno da je on uredio rasvjetu, kako bi druge gledao a sam bio nevidljiv, najvjerojatnije je lukijerne naao gdje jesu, a sam se smjestio tamo gdje mu se svidjelo. Kad sam mu sjeo suelice i odloio svoj fenjer s desne strane, eno je otvorio vrataca na njemu i puhnuo ugasivi votanicu, a meni je rekao da tedim svijeu, kasno u se vratiti, bit e jo vea pomrina jer se nebo oblai, a ja u od pia malo obnevidjeti. Uvrh stola sjedi ovjek koga zovu udovite s lutnjom. Lutnju poloio po dasci, bradu naslonio na ice i gleda kao maka kad vreba. I dole sam ga viao sa enom i bez njega. Prialo se da je propali student, da je bio mudar, radin, uio i uio, ica se uma istegla, utanjila i najednom pukla, kao to dlaka pukne. Nasluao sam se pria o ljudima koji su uei poludjeli. Toliko ih je da na trenutak povjeruje kako se ludost u ljude uselila od pretjerane ei za znanjem. Ne kaem da mnogih ludosti ne bi bilo kad se ludosti ne bi znale praviti, ali poplava gluposti ipak dolazi vie od neznalica nego od znalaca. U nekoliko navrata krajem uha sluao sam udovite i, sudei po rijeima koje je izustio, ne znam zato ga dre ludim, neuspjelim, propalim. Osim ako u Splitu, kao i drugdje, ne smatraju da je viak pameti isto to i ludilo. Ali, ni tu veer u Bosiljku ni ikad prije ni poslije nisam proniknuo kakva je svrha njegovih pria i pjesama. E, ako je i to, da ne zna komu slui, takoer mjerilo ludosti, onda priznajem - bio je lui od svih budala, i pokvareniji od svih pokvarenjaka. - Rastajemo se, oe, zauvijek - rekao je eno. Smoljanu ste natuknuli da bih ja mogao biti njegov trova, a to je Inkviziciji dosta da me povue. I ja pogreke plaam. Ljutim se na vas. Ne stoga to ste uzrokovali moj odlazak iz ove zemlje, meni e i tamo gdje me sada poalju biti dobro. Ljutim se na vas jer ste mi namjerno zadali udarac i jer ste me zamrzili, a preko mene i ustanovu iji sam izaslanik. Ne, ne morate se pravdati. Da mi je do isprike, pozvao bih vas u svoj ured, a ne u krmu. Dapae, odluio sam vas na rastanku poastiti, vas i ovog ovjeka s lutnjom. Kad sam se odluivao, pitao sam se to je vama dvojici zajedniko i odgovorio da ste po koliini pameti ravni, a po uporabi vrlo razliiti. On je razbacuje na sve strane kao da je dri u bavi bez obrueva i u vrei bez dna, on ne gleda kako i komu, on je posvuda prosipa i neka kupi od nje bilo tko bilo to, ono to e mu posluiti i ono to e i sam baciti, jednom rijei, ovjek kojemu pronicavost niemu ne slui. Vi ste drukiji, vi elite biti korisni, ako se ne varam, onim alicama od bijelog porculana na kojima su borove granice, za koje sam tek juer doznao otkuda su i to znae, a kazao mi je ovaj ovjek s lutnjom, koji zaista mnogo toga nekorisnog zna. Pamet koja se prosipa, i pamet koja hoe biti korisna, za me su jednako zanimljive. Zato sam rekao, hajde da ih pogostim, obojica su mi podjednako prijatelji i neprijatelji. Vi ete me sasluati i zamisliti se nad mojim rijeima, a ovaj e ovdje, neto pjesmom, neto priom, razglasiti ono to bude reL

eno... Dobro doli, oe, na ovu malu oprotajnu sveanost! ... - Gostit e vas brudetom od kanjaca, crnim riotom i kolaiima od peljekih oraia, a trovat e vas samo rijeima. To je ipak bolje od onoga to je gospo din komesar do sada radio: da je trovao jelom i piem, a zavaravao slatkim rijeima. Zato, oe, grlo otvori, ui stisni - rekao je udovite. Jednim krnjatkom pred njeg zuba zakvaio je icu na lutnji i prolomio se zvuk odsjeen kao amen. - Posluajte - rekao je eno kad je turobni krmar donio riu s lignjama. - Vi se, oe, varate ako mislite da nama meu vaim narodom trebaju snane linosti. Moda koju i unajmimo na krai rok i za odreeni posao za koji se hoe pameti i ugleda. im obave taj posao, mi ih se otresemo, ili ih uutkamo, ili zaposta vimo, ili na silu gurnemo na stranu. Mnogo vie i na dui rok traimo ljude maloga znaenja, poluobrazo vane pripuze, ljudske patvorine koje se u svakoj zna ajki ine da jesu ono to nisu. Tu spadaju hrabre kukavice, pametni glupani, poteni podlaci, samo svojne ulizice, milostivi ugnjetai. Sve same utvare ija lica skrivaju nalija, a lice im je uvijek suprotno onomu to maska ima da iskae. Zato ba njih? Zato to jednu stranu njihove linosti, onu goru, mi krijemo u sjeni, a bolju izlaemo van. Recimo, ako je netko pametan glupan, njegovu glupost skrivamo, a pamet mu oglaavamo. On nam uzvraa vjernom slubom, inae bi bio demaskiran. I mogu vam rei da je pamet nije posluiti se pametnom budalom nego istokrv nim mudracem - moda nema vie pameti, ali daje veu korist. Gospodaru - rekao je udovite i ispruio ruku da na lutnji udari zavrni akord - kad ste ocu Pavlu tako lijepo protumaili koju pseu pasminu cijenite vie od ostalih, recite mu zato on, svoje kuke sin, ne moe prosperirati u vaoj tenari! - Hvala, ovog si puta pamet prosuo u pravo vrijeme i na pravom mjestu. - Uvijek je tako prosipam, ali se ne nae onaj tko bi pokupio. - Ve sam rekao da meu vama podupiremo male ljude. Mi sami, bez vas, narodom ne moemo uprav ljati. To starjeinstvo mora u narodu stvoriti privid da ono samo vlada. Za taj su posao najbolji srednjaci koji niti smrde niti miriu, koji iz sebe izaimaju onoliko mirisa i smrdea, koliko se toga svana u njih ubrizga. Kad malog ovjeka uini velikim, uinio si ga za svoje potrebe. Ali, kad si na velika ovjeka ukazao da je velik, ili mu stvorio prostor da velik postane, uvaj ga se! Dopustiti nekomu date nadraste i gurne u svoju sjenu, isto je kao da si namjerno stvorio onoga koji e te zamijeniti prije nego si i pomislio da se povue. Traio si slugu, a od sluge se razvila tvoja zamjena... Zato i mislim da u mom odlasku vi, oe, ne dobivate mnogo: moji nasljednici jesu drugi ljudi, ali nam je nauk isti. Gospodaru, dok vas ne poslue ribom, recite gdje je granina linija do koje je sluga sluga, a iza koje se osamostaljuje, kad vi mijenjate ponaanje. Vjerujem da ta mijena oca Pavla zanima vie od iega... I u slavu ovog pitanja neka odjekne zvuk s moje lutnje! - Nema tu vrsto zacrtane linije. Ima postupnosti, niz mjera da se ne doe do prijelomne crte. O tomu ne bih govorio. Moda posredno, preko sluaja koji je izazvao razdor izmeu mene i oca Vukovia. On je preda me doao s otkriem: nepotrebna je bila smrt serdara mjeseeva brka, a na komadiu zemlje u Duvanjskom polju mogao se i dalje trn osipati cvatom. Mislili ste da e me otkrie srezati u koljenima, da u se rasuti kao vaza pod toljagom. Inkvizicija sudi druk ije od vas: nezgodno je da i dalje ostaje tamo, misle suci, proulo se, ali je zavrijedio unapreenje, ui njeno je dobro uinio, ak je bolje da se za stvar doulo nego da je ostala skrivena. Ne traite u ovom obratu nita nepredvidljivo. Bilo je korisno ukloniti serdare, isto kao to je korisno narodu s jedne strane laskati, a s druge strane davati mu dokaze da je zao, prevrtljiv, nikakav. Tako se jednim potezom obaraju oni ija

veliina vie ne podnosi nae tutorstvo, i stvara osjeaj grijeha, skopan s pomilju o bilo kakvoj samostalnosti. Oe, vi ste sveenik, vi znate koliko je vano uvjeriti ovjeka da je grean, da je nedostojan, da u njegovim ilama teku bludne elje, da je vjeroloman, jer osjeanje grenosti raa pokorna i posluna ovjeka. Nije vano to Smoljan i Stojan s tim austrijskim generalom nisu skovali nikakav savez, aputanje o uzroku njihove smrti pomoi e da se u serdarima razvije osjeaj grijeha, da kau, ipak je tu bilo neega, i da se unaprijed uvaju od misli na urotu i osamostaljenje. Sluao sam melodiozni Zenov govor pun saaljenja prema mom neznanju i sveopoj grenosti. Sluao sam ga, a nije me bilo tu, pred njim u krmi. Bio sam na pranoj cesti pokraj vrela u Kovaima, sa dva velika kabla u rukama, na brodiu koji se ljulja plovei od Napulja u Capri, na grobu u Veroni na kojemu nema cvijea, samo mravi, suha trava i povaljen kri koji je naen meu grobljanskim otpadom. Posvuda su me, kao eno veeras, uvjeravali da sam sin kurve i razbojnika, da potjeem od prljavog, razvratnog i krvolonog naroda, da se imam stidjeti im se sjetim to sam i od koga sam, i da moram biti zahvalan kad me netko prima sebi, kad sa mnom govori i prua mi koricu kruha. Moram biti posluan i primati sa zahvalnou sve ispravke u svojoj glavi i sve izmjene u srcu oni koji vre te popravke ele me uiniti boljim, civiliziranijim, naprednijim, oni su majstori, a ja sam dijete sjena, mraka i kaljue, na meni je da ponavljam kao zelenci udarce u zvono sata: grean sam - hvala; grean sam - hvala. Dolo mi je da viknem: dosta! Sreom, pa nisam. Jer, kako sam podignuo glavu i zinuo da zaustim, onako mi je ruka ostavila viljuku i skliznula pod stol. Osjetio sam je kako trai otvor na haljini kroz koji se dolazi do noa. Odgurnuo sam svoju vlastitu ruku, kad sam vidio to hoe, i zatvorio usta. Eto kako nas ti to nam govore da smo djeca mraka ine da budemo ono ime nas dre. Nasmijao sam se i rekao enu da u mene nee I usaditi osjeaj o grenom porijeklu, uzalud se trudi, ja sam se izvjebao od toga braniti. Ne samo na brodu za Capri i u padovanskom internatu. (Prekid pisma Pavla Vukovia)

23. (Iz zapisa Pavla Vukovia) Otac Farlot, koga je Sveta Stolica poslala u nae krajeve da pohodi crkve, pogleda sela i gradove i izvijesti o stanju vjere, narodnoj udi i prilikama u kojima ivi, tiskao je svoj rukopis pod naslovom Pouke jedne ophodnje, proirivi ga prikladnim anegdotama. Ne bih rekao da je sve onako kako je Farlot vidio i opisao: ovjek iz drugog duhovnog podneblja, prolaznik, nije bio pripremljen dublje zaci u ono to se na povrini ukazivalo, pa najee pie o onom to ga iznenauje, to je udno strancu koji dolazi iz sredine s drukijim oblicima ivota, s drugim navadama i, to je za njegov rad najvanije, s ukorijenjenim zabludama o naem ovjeku. Knjiga mu je puna obrauna s tim pogrenim miljenjima. ud ovog puka, pie Farlot pobijajui predrasudu uvrijeenu u Italiji da je rije o surovu narodu, iako estoka i ratoborna, posve je naklona i prijateljevanju i duhovnim razgovorima. Nevjerojatno mnogo cijene svoje potenje i svoju ast, pa i za najmanju uvredu zaplamte srditou. Nikomu od svojih prava ne ele popustiti, pa ako ih u trenutku srdbe ne ublai neije posredovanje, za uvredu e se najsurovije osvetiti. Inae, kad nisu uvrijeeni, kad su u drutvu ljudi koji se meusobno vole i cijene, sasvim su pitomi, druevni, dareljivi, obdareni zamjernom tankoutnou, i moe ih, ako ti treba, lijepim nainom privoljeti na svaki koristan posao. 970 Ovdje sam vidio starca, pie dalje pisac Pouka jedne ophodnje, koji je petnaest godina po Italiji sluio vojsku u hrvatskim konjikim etama. Sasvim je dobroudan i priprost, nita posebno, isti je kao i ostali njegovi sunarodnjaci. Ja, koji sam u Palmanovi svojim oima vidio i na svojim leima osjetio pakosnu ud ovih vojnika, ostadoh zaprepaten kako se u jednom ovjeku moe dogoditi takva promjena da kod kue bude dobar, a u tuoj zemlji tako zao, pa ga zapitah: Zato ste ovdje nevini, a u Italiji se ne moe ivjeti od vae zloe? A on mi odgovori: Istina je, tamo smo takvi kakve nas poznajete, a zato smo takvi, nitko od nas ne zna; im se vratimo u naa polja i nae planine, kao da nam se odjednom povrati i naa prvotna narav; sam Bog zna zbog ega je to, moda zbog zraka koji ovdje udiemo, a koga tamo nema ? Ovo sa zrakom nije uvjerilo Farlota, a udnu pojavu nije .htio ostaviti neobjanjenu, pa zakljuuje da je njihovoj dobroudnosti u domovini uzrok stalni strah od Turaka. Kad bi ih strah pratio, i u Italiji bi bili dobri. No, tamo su puteni na slobodu i, kao pas koji je dugo bio vezan lancem, grizu sve oko sebe. Otac Farlot nije sretne ruke kad je u ulozi propovjednika i didakta. Ta strana njegova spisa ne moe odueviti, ali moe poduiti kako nas tumae s onu stranu mora i, uope, kakvima nas vide oni preko naih granica, bila granica more, planina ili rijeka, i oni koji meu nas zalaze kao stranci i ive meu nama kao stranci. O tomu i sam imam dva doivljaja koja su uslijedila jedan za drugim, ba dok sam itao Pouke jedne ophodnje. Putovao sam iz Napulja u Capri tronom brodicom na dva jedra. Bilo nas je zar vie od pedeset putnika. More uzburkano, putovanje nelagodno. Stisnuti na klupama pod palubom, traili smo razgovor sa susjedima, da nam spori sati bre prou. Moj je sugovornik bio malen, crn, razgovorljiv ovjek. Dolazio je iz kopnenog dijela Venecije, iz Montagnane, gdje je imao veliko imanje zasaeno vinogradima i tkaonicu pokri(k... ,..-_ .221.

vaa od vune. Naruilo mu se zdravlje i ide ga potraiti na otoku gdje ga je traio i car Tiberije. O svaemu smo razgovarali, o trgovini vinom, o vrstama loze, najvie o caru Tiberiju i njegovim neovjenim postupcima prema astrolozima koje bi, poto bi mu prorekli budunost, obarao u more niz klisuru da nikomu vie ne saope to cara oekuje u iduim danima, o njegovu braku i braku openito, koji moe biti srea i nesrea, o izreci Augustovoj koju je na samrti uputio svom nasljedniku Tiberiju: Jadna li naroda rimskog koji e doi pod tako polagane zube! Kad smo pristajali u luku, ovjek mi pokaza prstom na jednu izmeu mnogo lijepih vila razasutih po vinogradima iznad mora, i pozva me da ga u njoj posjetim ako se due zadrim na otoku. Spustili smo se s broda preko drvenog mostia i trebali se rastati. Moj suputnik htio je vie znati o meni od puke injenice da sam student bogoslovije i arhitekture. Rekao je da nema znaenja otkuda je tko, kojemu narodu tko pripada, koji kraj dri za domovinu, ovjek je ovjek, ipak, otkuda sam ja, naglasak i izgovor nisu mi ni rimski, ni toskanski, ni venecijanski. Ja sam se nasmijao i rekao da zaista nije, ja sam talijanski uio od mnogih uitelja, i dodao da sam Hrvat. ovjek se od tog udarca propeo na noge, razrogaio oi, uhvatio se akama za kosu, i kao da ga je zmija ujela za list ispod nogavica tijesnih hlaa, jauknuo je: - O, mamma mia! - Okrenuo se i pobjegao od mene kao od zmije koju je uspio istresti iz nogavice. Ne zaboravite, ovjek je ivio sa svojim podrumima punim vina u kopnenom dijelu Venecije kuda su nai jahali galopom i kasom snane konje, odjeveni u crvene dolame, s krivim turskim sabljama, brkati i vrlo edni. Vrlo edni, bez obzira da li je bila zima ili ega. Moj prijatelj (pripovijedam sluaj iz padovanskog internata) iz zaostrokog uilita, Peria Karapanda, sluio je kao kapelan u Petoj hrvatskoj konjikoj pukovniji koja je pod zapovjednitvom Alviza Difnika imala sijelo u Veroni i njenoj okolici. Jedinice su bile rasute po manjim mjestima i Perii je trebalo nekoliko 979. dana jahanja da ih sve obie, a putovi su do Roviga, Sola, Udina i Crema beskrajno dugi i izrovani. Na jednom takvom putovanju u selo Alberado, gdje je bila smjetena eta ljudi u godinama, slaba zdravlja, bilo je mnogo ispovijedi jer su ljudi umirali od starosti, malarije i iscrpljenosti. Peria je i sam obolio od malarije, vratio se u samostan svetog Bernarda u Veronu i sav ut, suhih usana, u groznici, eka ozdravljenje ili smrt, pa me zove da ga posjetim iz Padove, da ga ispovjedim pred smrt ako bude morao Bogu na raun. U tom pismu pisanu u vruici, sutradan nakon povratka iz Alberada, bio je ogoren na asnike one ete u kojoj je smrtnost tako esta, i ja sam se pobojao da, onako izvan sebe, u bolesti, nee znati prikriti misli koje nisu iz Alberada, koje su otprije roene, da e ga uhvatiti i odvesti pred Dravnu inkviziciju. Ve za pismo koje mi je pisao, kao vojnikom duobriniku, komu su u kriznim trenucima vojnici odaniji nego svojim asnicima, ne bi mi ginula elija sotto i piombi. On se na starjeinu te jadne jedinice plemia Nadala Nassija obara kao na neovjeka i strvinara koji, prodajui ljudsku bijedu, pokuava napuniti kesu, dobro ivjeti i bogat se vratiti na Kalelargu. Vojnici su mu loe odjeveni, neuhranjeni; mladii pate od slabokrvnosti i iscrpljenosti, a stariji od pia i pretekog rada. U kraju oko Alberada treba mnogo radne snage za podizanje nasipa i isuivanje movara. Rad se dobro plaa, ali je opasan: rojevi komaraca, vlaga, magla i rose napadaju ovjeka, zdravi izdre due, slabiji umiru. Vlada predrasuda da se protiv malarije moe braniti rakijom, pa je kopai blata neumjereno troe. Kad se isui, zemlja daje bogate plodove, zato posjednici ne ale platiti dobre radnike. Na vojnik, pie Peria, prima deset dukata mjeseno; kad bi radio na movarama, zaradio bi i trideset. One koji hoe, a hoe svi ako mogu, Nadal Nassi oslobaa strae, vjebe i svih poslova u vojarni i alje ih kao nadniare svojim ortacima. to u gazda zarade, to je njihovo, ali ne sve, treina ide u kesu Nadala Nassija.

Pismena ili usmena izjava, izreena u gnjevu ili vruici, svejedno, bila bi od Dravne inkvizicije protumaena kao uvreda asnika. Nitko se nee nai da posvjedoi ono to Peria pria, i kad bi Inkvizicija takve svjedoke traila. Gazde nee jer im stanje odgovara, domai ljudi jer ih se ne tie, a nai jer vjeruju da e i te bolesti preivjeti i da im je bolje zaepljene gubice doekati dan kad se s neto novca vrate kui. Pobojao sam se za zdravlje, slubu i ivot Perie Karapande, poao sam k upravitelju Doma stranih studenata, benediktincu Tommasu Fioravantiju, nekom Toskancu konjskih zubi i velikog trbuha, i zamolio ga da mi dopusti odlazak u Veronu. On se nasmijao od uha do uha i rekao, kad ga drugi put pokuam prevariti, da smislim neto pametnije: kakav kapelan Pete hrvatske konjike pukovnije? Mislio sam da sumnja u postojanje takvog ovjeka, ali mi nije dopustio da se dugo dvojim ni da togod progovorim u svoju obranu. Rekao je: - Misli li da ja ne znam kako su ti razbojnici nekr sti! Pokuao sam ga razuvjeriti, rekao sam, pa evo mene, ja sam njihov. - Ti si drugo - rekao je Fioravanti - tebe su malena doveli u primorje gdje ive civilizirani krani, a oni su odrasli u planinama. Ni mjesec dana nakon toga razgovora na moju adresu stigla je novana poiljka od dva dukata, a upravitelj me pozove da mi ih urui. Ree da mi to u oporuci ostavlja Peria Karapanda, kapelan Pete hrvatske konjike pukovnije. - Eto, sada vidite da su krani i da se krste - rekao sam plaui. - Ja ipak mislim da oni nisu krani - odgovorio mi je, ovoga puta ozbiljno i u sumnji za svoja dotadanja uvjerenja. - Jesu - rekao sam drsko na hrvatskom. Upitao je to kaem. - Da e otii u vjeni oganj to me nisi pustio da odem vidjeti Periu Karapandu. Pohoditelj Farlot - da se opet vratimo njegovu tivu - imao je i boljih trenutaka, kad je zapaao pojave koje su ga, da nije bio optereen predrasudama i opsjednut zloduhom poduavanja, mogle dovesti do istine zato su ti ljudi tako zli kad vojsku slue na tuem zemljitu. Odijevaju se - pie on - kao i njihovi sunarodnjaci Hrvati s onu stranu Velebita, u grubo sukno zvano rasa. Stanuju u stranim kolibama od kamena, s krovom od evara ili raene slame, svi u jednoj prostoriji. Spavaju na dasci ili na slami, kadikad zajedno sa svojom stokom, odijeljeni od nje samo ogradom od vrbova pletera. Kad nekoga od svojih sunarodnjaka vide odjevena na talijanski nain, to im se ne dogaa esto, ali se ipak dogodi s onima koji nau nekakav posao u primorskim gradovima, on postaje predmet njihova prezira i ope mrnje, jer dre, emu sam se neizmjerno udio, da promjenom odijela ovjek mijenja i narodnost i uvjerenje. Malim su zadovoljni, pa su redom siromani, a ako neki od njih pod utjecajem naina ivota u primorju pokua uvesti neku novotariju u poljodjelstvo ili kuanstvo, nabaviti nove vrste alata, posua i pokustva, svi se okreu protiv njega, nazivaju ga lacmanom, to e rei potalijanenim ovjekom, a to je isto kao da ga proglase izdajicom, i pripravni su mu napraviti svaku pakost, od one da mu se rugaju do one da mu sve te novotarije razlupaju i pokvare. Ljubomorno uvaju svoj nain ivota, ubogi edan, priprost i siromaan, u strahu da e i sami nestati kad se taj ivot izmijeni. Mrze sve strano. A kako su u svakoj zgodi prijatelji do smrti a neprijatelji i preko groba, njihova osobina da su odani svom narodu a protiv svih ostalih, ini ih nepovjerljivima prema svakom strancu, u najveoj mjeri prema Mleanima kojima za novac slue vojsku. L Ocu Farlotu je malo nedostajalo da zakljui kako prilike mijenjaju narav ovih ljudi. Kad se nau u tuini, svrstani u svoje bojne jedinice sastavljene po teritorijalnoj osnovi, gdje se nae brat uz brata, susjed

uz susjeda i roak uz roaka, a rod u njih traje sve do devetog koljena, pa su srodstvom vezana itava sela i krajevi, kad se nau tako svoji meu tuincima, u danima kad ne znaju kamo ih alju i to e s njima sutra biti, oni svoje zajednitvo doivljavaju kao svoju jedinu nadu i, ako emo vjerovati Farlotu, a ne znam zato ne bismo, njihova osobina da su odani svom narodu a da su protiv svih ostalih ima idealnu priliku da se razlista do herojskih i udovinih razmjera. Kakvih razmjera? Prepustimo pohoditelju Farlotu da nam kae: Mletaka vlada vie se boji svoga naroda nego to ga ljubi. A ovaj narod voli slavu, to vlada dobro zna, pa ih obasipa ispraznim titulama, dijeli im diplome, ordenje i gaji u njima jalove nade da e im u dogledno vrijeme povjeriti unosnije dunosti. Meutim, ona radije na ta mjesta postavlja svoje ljude iz Italije, u koje ima neogranieno povjerenje. Ona bi oduzela njihovu zemlju i dala je svojim plemiima, ali ne smije, jer bi se Hrvati pobunili, a ona ih nema ime pokoriti, jer su oni njezina udarna snaga i jer bi se ovaj gori narod raselio. Zato vlada i njeni slubenici javno pokazuju da ih vole, a u potaji se boje ovoga naroda i duboko ga mrze. Ove priproste ljude koji znaju biti zahvalni i za najsitnije dobroinstvo, irokogrudne i istinoljubive, ta lana naklonost gdjekad godinama uspavljuje u uvjerenju da im vlasti, ako i ne ine veliko dobro, ne ine ni veliko zlo. Ali, jao ako posumnjaju i ako im se ukae prilika da se za prijevaru osvete! Ovi ljudi, koji za najveu vrlinu dre hrabrost a za najruniju manu podlost i malodunost, potpuno su nemoni da u vatri uskipjele mrnje na one koji su ih uvrijedili pronau drugi put osim da se prihvate oruja. Kao i ostali ivalj po selima i planinskim kolibama, oni strpljivo podnose nepravde i nesree koje im donose nerodica, sua, bolesti, ali nepravdu i tetu koju im nanose ljudi ne mogu otrpjeti. Postaju okrutni u osveti, neumjereni u kanjavanju. I inae ljudi koji preziru pogibao i smrt, tad joj idu neustraivo u susret, nemilo taru svoje .... --.,.:,. \ neprijatelje i sebe same, tako da nam se ta neustraivost, s jednakim uinkom i na njihovoj i na protivnikovoj strani, ini posebnom vrstom bezosjeajnosti. Nismo mi drage volje silazili s bosanskih brda. Nevolja nas je natjerala. Znali smo: ako ostanemo kod Turaka, Turci e nam glavu odsjei; ako odemo Mleanima, oni e nam duu odnijeti. Hajde da bjeimo Mleanima: bez glave duu ne moemo sauvati, a sa ivom glavom moda uzmognemo. Eto, sad se za svoju duu s njima upamo. Neka nas Bog sauva od prosvjetitelja koji mrze na nain ivota, nau vjeru i nadanja, kojima je strana naa misao i nae pamenja, koji nae povijesno ivljenje dre za hrpu zabluda, nedostojnu pamenja i koji gledaj uda - kau da nas vole. to oni vole u nama? Cjelovite ljude ne vole. Oni, ini se, vole samo nae mjeine koje bi punili svojim nadjevom i tako nas preparirali *. druge ljude, u punjene ptice, ukras preparatorova umijea, mirne, stvorene po mjeri usreitelja. Ili ne ele ni nau mjeinu, odve je naa, odve prepoznatljiva, pa e i na njoj ostati mnogo tragova onoga to smo bili i emu smo se nadali. Moda od nas ele neto bezazlenije: nau sjenu. Jedno, ona je uvijek u leeem poloaju, a drugo, nestat e s ove zemlje ve nakon suneva zalaska, kad nastupi mrak i prvi strahovi. Oprimo se dok je u nama jo pun ivot ovjekov, njegova dua i njegovo pamenje, ono po emu jednog ovjeka u sto drugih ljudi poznaju. Bojim se da ne bude kasno kad se pred mrakom budemo borili za svoje sjene na zemlji.

24. (Nastavak pisma Pavla Vukovia) - Uzalud se na nas ljutite, oe - rekao je eno kad je veera bila pri kraju. - Od slabe se koe ne mbgu napraviti dobre izme. Vi ste najbolje to se od tog naroda moglo stvoriti. Vjera je oduvijek najmonije sredstvo koje djeluje na duu tog surovog svijeta. Ona ga smekava i svija, ona njime upravlja. Ja se nadam da ete znati koristno upotrijebiti tu vlast. Ja odlazim, ali moje miljenje o vama ostaje ovdje i preuzet e ga netko drugi, koga neete prepoznavati, pa bih vas molio da ne iznevjerite moja oekivanja. Pazite da svoju korist smjestite u ono to je nama korisno, pa se neemo sukobljavati, iako jedni drugima neemo vje rovati. Da ovo ozbiljno mislim, da vam dadem priliku i da vam ostavim neokrnjen ugled, pobrinuo sam se za smjetaj vae obitelji. Vi neete stajati u Cetini, tamo nema prikladne zgrade, a i Turci bi vam se mogli osvetiti. Vi ete ovdje stanovati, u naputenom bene diktinskom samostanu na Poljudu. Uredio sam s_ bi skupom da vam se ta zgrada dodijeli kao milostinja, a gradsku sam vlast privolio da vam dopusti prositi po Splitu. Eto, ispunio sam svoja obeanja: dodijelio sam vam prikladan smjetaj i zajamio sigurne prihode. - Sigurne prihode! - nasmijao se udovite. - Ne mora ni kopati ni orati, ne mora ljeti gledat i u oblake, ni zimi da li morem dolaze brodovi iz Apulije koji mijenjaju ito za ulje i vino. Pronja je pronja, ali za jednu veer uprositi kuu i prosjaku torbu nije mala stvar. Oe Pavle, imate se veeras rasta veseliti. - Ne dajemo za nita, sve e oni nama vratiti. Inae emo ih svrstati u Donin izuzetak. A otuda oe, kao ni iz pakla, nema povratka. Pitao sam to je Donin izuzetak, a udovite je pjevao pjesmu o tomu kako je sve bolje, ak i prosjaki tap, nego Donin izuzetak. Taj vjetar donosi najveu hladnou, na toj se vatri pee najcrnji ugljen. Dok je on pjevao, eno ga je nagovarao da prestane i da mi potanko ispria to je Donin izuzetak. To je znaajno otkrie, pjevao je udovite, suvremene arheologije i najnovije povijesti. Samo koji postanu Donin izuzetak znaju to je unutarnja emigracija, kad sjedi kod kue, a odselio si se u drugi svijet; to je mir uz zdjelu lee, kad kao pas na gospodarevu pragu lie tanjur; to je sloboda bez prava, kad te svi uvjeravaju da si slobodan ovjek, ali ti nitko ne doputa prava slobodnih ljudi. Donin izuzetak trpak je kao zelena oskorua, ali se njime nee uguiti; on je otrov od kojega jo nitko nije umro, ako ga je znao dostojanstveno nositi; njime se truju samo oni koji se ele otrovati. - Dosta je pjesme - rekoh. Hoe li mi netko od vas dvojice protumaiti to je to? - Tko drugi nego ja - ree udovite i odloi lutnju. - Kad bi vam priao gospodin eno, otkrivao bi dr avnu tajnu; kad ja budem govorio, nikomu nee sme tati, jer to ja kaem, nema svrhe, sipanje iz uplja u prazno, puhanje uz i niz vjetar. Ja sam jedini ovjek koji nikada nee biti Donin izuzetak, jer me nitko ne moe izuzeti ni od ega kad niemu ne pripadam. Ne pripadati niemu, to je jedini oblik slobode koji se moe imati... Onda, poinjemo! Providur Genero Dona namjesnikovao je Dalmacijom svega etiri godine, negdje pri kraju sedamdesetih godina prolog stoljea, i ne bi ostao ni u sjeanju ni u uzreici da nije bio dvaput gramzljiviji od drugih i da se u gramzljivosti nije sluio neuvenim smicalicama. Izdavao se za strastvenog numizmatiara i, tko mu je god s kakvom molbom dolazio, morao je doni. .,,,, 279

jeti zlatni ili srebrni novi. Ljudi su za velike pare kupovali primjerke starog novca i zahvaljivali Bogu ako su ga nali. Tko je imao numizmatiku zbirku, mogao ju je skupo rasprodati, to su mnogi i inili koristei neponovljivu zgodu. Da skupi to vie zlatnog i srebrnog novca, kojega je kao poznati numizmatiar mogao primati koliko ga je nueno, bez straha da mu se kae kako prima mito, ee je nego njegovi prethodnici obilazio provinciju, da vidi kako narod ivi, govorio je, da mu pomogne savjetom. Zna se kakvi su ti obilasci bili i koliko su narod stajali. Dona i njegova mnogobrojna svita ili su ugovorenim putom. Tim putom prije njihova nailaska, po naredbi pukovnika, serdara i harambaa, narod je morao pripremiti namirnice za jelo i pilo ljudima i konjima, prenoita, prijenos prtljage, i Donu doekati nasmijana lica uz pjesmu i prangije. Nijedno selo i nijedan asnik nisu smjeli zaboraviti strast najveeg numizmatiara svih vremena. Dona je drao govore u svakom veem mjestu, obino u sjeditu serdara. A kako je taj ovjek malo ta valjano znao, njegovi su govori bili beskrajno laskanje narodu koje se do ludila ponavljalo. Ve je postala glasovita njegova tvrdnja da imaju krivo oni koji kau da on, Dona, nije u narodu omiljen. Dokaz da je voljen - ovaj je divni narod koji se iskupio u velianstvenom broju sa svojim rumenim obrazima i nasmijanim licima! Neki zlobnici kau da ih pred njega starjeine na silu dogone. Lau! Jer, ako ih i mogu dotjerati, ne mogu ih natjerati da budu tako razdragani i oduevljeni Donom. Dokle god ga budu ovako doekivali, on e vjerovati daje njegova vlada mudra i dobra narodu. Ve je postala glasovita ta Donina besjeda uz primanje darova, jer su je barabe u krmama potezale kad bi se kriom egaili s Doninim imenom, kad negdje izmeu Ostrovice i Mostina na putu za Skradin na tajanstven nain nestade Donina prtljaga koju su nosila etiri konja. Ode u vjetar odjea, posue, torba puna svakojakog starog novca, to ju je Dona napunio 9.ftn ugoujui izaslanstva sela i gradova na svom putu kroz Kotare. Sutradan u hladovini pod vrbama pokraj Krke s jednog kamenog stola na koji se popeo, Dona otpoe svoju staru hvalu narodnoj dobroti i ovom velianstvenom doeku kao dokazu narodnog povjerenja njemu i njegovoj upravi: - Ovaj dobri narod koji se ovdje skupio pokazuje koliko me voli. Ne, nije on ovdje na silu doveden. Gledajte ta nasmijana lica! Neki grlat ovjek, drei glavu pod koporanom ili zaklonjen viima od sebe (nikada se nije doznalo ni tko je ni kako je uspio ostati nezapaen), viknu: - A jesu li dobri i oni to su ti noas prtljagu ukrali ? Nastade tiina. ulo se kako Krka grgolji meu granjem, aom i otpacima. Nakon kratkotrajne zabune Dona se naljuti i zapoe skalinadu svojih izreka, po kojima e ui u povijest i poslovice. - Oni su govna! - dreknuo je, ali mu se uinilo previe osobno tako pogrdno nazivati ljude, pa je od mah dodao: - Oni nisu narod! - U tom je ve bilo mnogo vie politike mudrosti, ali je nespojivo sa zdravom pameu kad se znalo da su kradljivci isto krvni pripadnici ovoga naroda. - Oni su izuzetak! obrazloio je Dona. Razlegao se smijeh koji Krka ne bi nadglasala ni u listopadu, kad je najbunija. Genero Dona opustoio je numizmatike zbirke po Dalmaciji. ak i onaj ukradeni novac kod Ostrovice, kad su ga lopovi, komad po komad, unosno rasprodali, otiao je s njim u Mletke. A nama je ostavio jedan jedini dukat - Donin izuzetak naziv za nesretnu sudbinu ovjeka koji nije po udi vladajuem pojedincu i njegovoj grupi, to se zaklinju da jedino njih narod voli, podrava i priznaje, a oni koji im se protive ili togod zamjeraju, tako su malobrojni, neznatni snijet u ivotu, guba u toru - jednom rijei, Donin izuzetak koji je zanemariv za sve osim za organe gonjenja i inkvizicije. 281

A sada, ljubljeni brate, na kraju ovog dugakog pisma, koje krae ne moe biti jer je jezgrovitost korisna samo dok sabijanjem ne pomuti izraz kad je maglovitija od svake opirnosti, da ti ispriam kako sam postao pestifer senex i antesignanus confusionum et inoebedientarum in familia signensi, to je, uenije kazano, Donin izuzetak. Ukratko nije lako, ali je mogue. Od naeg dolaska iz Rame do mog pada u ropstvo traje deset dugih godina, deset gladnih zima, vrijeme trpnje i ponienja, privikavanja na novu muku u novom podneblju, pa nije lako sve to zbiti na nekoliko stranica. A opet, kaem, moe se, jer se dugotrajna zbivanja daju oslikati u nekoliko sluajeva, s nekoliko usputnih komentara, jer se u najveem broju dugotrajna zbivanja svode na opetovanja istoga. Zbog tebe sama moda ni toliko ne bi trebalo, ti si sve to uivo gledao, ali zbog onog moebitnog pojedinca, o kojemu smo govorili na poetku spominjui svrhu ovog pisma, koji e traiti provjeru svoje misli da su samo dani podloni mijeni a muke ostaju netaknute, trebat u obujam uskladiti s onim to moram rei, da svaki poetak u ovom pripovijedanju ue u svoju zavrnicu i da nita ne ostane neobjanjeno, osim onoga to se ne da objasniti: zato nam se takve stvari dogaaju. Benediktinska opatija koja nam je dodijeljena da u njoj stanujemo, bez prava posjedovanja i bez doputenja upotrebe crkve, osim da je istimo, bila je trona katnica, nalik na vile splitske gospode, pusta vie od pedeset godina, s krovom od kanalica koji se na dva mjesta uruio, a na stotinu se kanalica zdrobilo od sunca, kie i starosti. Mnogo prije naeg dolaska neki su se prozori sami od sebe rasuli, daice su im popadale na zemlju i zarasle u travu. Ono to je od drvenarije ostalo, raspalo se kad smo je'prvi put otvorili. Streha se od ravnih ploa drobila, krilje su padale po istom tragu kuda i kinica kaplje kopajui jarak, pa se iskop bijelio podsjeajui nas da tu u vrijeme kia s krova ne pada samo voda ve s njom otjee buka i crijep. Starica je umrla davno prije nego to su je prije pedeset godina napustili benediktinci, a to to je pred .... ORO nama slii na slabo ouvanu mumiju. to nije raznesena, moe se zahvaliti vlasnikoj zagrienosti bratovtine. Bratovtina je pustoj kui nala ak i uvara. Taj nas je doekao. Glavom udovite s lutnjom. On nam je u ime vlasnika, koji nas ne ele vidjeti, dodijelio stanarsko pravo i odredio kuni red, posebice kako emo se vladati prema povjerenoj imovini: nita ne dirati, neka sve ostane kako jest, da sutra, kad odemo ili budemo protjerani, ne bismo postavili zahtjev za odtetu po kojemu bismo imali vee pravo na kuu nego bratovtina. On sam nije stanovao u unutranjosti kue. Za nj ili nekoga prije njega na prednjem je zidu, okrenutu zapadu i moru, podignut dodatak nalik na brodsku kabinu na galijama. Tu je nekada bila loa, jer se na stijenkama prepoznavala njena ograda od ute opeke, dok se netko nije sjetio da je obzida sa sve tri strane, postavi na nju krov i otvori tri velika prozora, kako bi se mogao i zimi u njoj sunati, gajiti cvijee i sadnice rajica, a na kii i olujama izravno gledati more. Ako je taj golubinjak, jer je na to dodatak najvie nalikovao, sagraen prije nego to je sadanjeg pazikuu izbacilo jugo u Kaunima, mora da se u nj ulazilo iz kue kroz vrata, sve do njegova useljenja, kad je on sam ta vrata pregradio, a otvorio nova prema vrtu, do kojih se uspinje brodskim stepenicama kakvima se penje do koa na jarbolu. Kad je natkrivena loa dobila mornarske ljestve na ulazu, oko nje se proirio ugoaj koji susreemo na galiji, gdje je asniki kvadar uvijek neim dopunskim osiguran od eventualne pobune galijota. Kad se uvlai u svoju nastambu, udovite ne zaboravlja za sobom podignuti ljestve, svejedno da li po danu dolazi na krai otpodnevni odmor ili uveer odlazi na spavanje. Naprotiv, kad izlazi u grad, samo zakljua za sobom vrata, a ljestve ostavi da vise. Dok je on u kabini, ne doputa sebi pristup, a tko e je posjetiti kad njega tamo nema, slobodno mu je, neka samo malo jae drmne vrata i brava e popustiti. Unutra se nije imalo to vidjeti: dva zemljana vra za ........... ^..... ^ , , ___ .......... ... 283

vodu, jedna drvena zdjela u kojoj se umivao, postelja opletena od prua i stolac. Vatrita nema jer nema za nj potrebe, on ivi od milostinje. Ako bi morao togod s pei podgrijati, sluio se ognjitem s velikom napom koje se nalazilo u prostoriji ispod njegove, pa je veliki, metar dugaak i pola irok, dimnjak prolazio kroza zid koji je dijelio kuu od kabine. Kad bi svanuo osobito hladan dan, oblaan i buran, pa se kabina preko dana ne bi zagrijavala od sunca, on bi na kaminu naloio vatru iji bi dim zagrijao zid i utoplio njegovu spavaonicu bar toliko da se ne smrzava voda u loncu, a na staklima se ne hvata mraz to zastire pogled na more. Zimi bi uz topli zid primaknuo krevet, uza nj priljubio lea, a glavu izdigao i gledao kako more bjesni. I kad bi spavao, danju i nou, mogao je zaspati samo okrenut licem morskom plavetnilu. Kao da je i u snu odande neto oekivao. Kako god udovitu bilo teko s penjanjem i sputanjem po ljestvama, sa zimom i grijanjem uza zid, s prijetnjama od zla to dolazi sa zapjenjena mora, bilo mu je bolje nego nama i, kad smo vidjeli u kakvoj smo se kui nali, poeljesmo sagraditi golubinjak, ali nama nisu dali, niti smo imali gdje ni ime graditi. Jo za ivota posljednjih benediktinaca, u vrijeme kad su ostarjeli i onemoali da se od njih brane, s okolnih kupusita, njiva i tratina, gdje je raslo ito i zrnasto povre, i s oblinje obale, gdje je more na alu svako jutro ostavljalo uginule sipe, moune i koljke, dolazili su u opatiju oni sivi poljski mievi i traili prolaz izmeu vrata i praga, drvo glodali ako je rupica bila tijesna, i skrivali se negdje izmeu poda i tavanice, u ostavama, ispod pokustva. U proljee bi opet odlazili u polje i blie obali. Ali, kad je opatija opustjela i oni nanjuili da ih tamo nitko ne progoni, a zimi je toplo kao nigdje, ljeti opet hladovina, oni su tamo vili svoja gnijezda, iegli mladunad, prikupljali hranu i udomaili se, kao da je bratovtina njima ustupila kuu. U potrazi za hranom sputali su se na alo i u oporima trali po mulju to ga more izbacuje, grickali koljke, moune, crve, sjemenje morskih trava i nala284 ...... ili dovoljno za zimsku prehranu. Ljeti je pred njima bilo polje i vrtovi. Grickajui tkanine, suui ovje dlake iz uperaka koje su donosili s njima, po rupama su svili gnijezda, parili se u njima, ciali i zaudili se kad su nas ugledali da ulazimo, ne bjeei od zapaha njihove mokrae i izmetina, dapae, zaudili se da emo se tu nastaniti, da smo ak i vatru naloili i lonac pristavili na tronoac. Borba s mievima uz pomo dvije make, koje smo nabavili iz Livna kad nam ih u Splitu nije imao tko dati, potrajala je sve do proljea, mogu rei, s polovinim uspjehom. Mievima smo utuvili u glavu da budu paljivi prema novim sustanarima i oprezni ele li ivjeti gdje i dosad, ali ih nismo ni unitili ni prognali jer su nam na put stale dvije nepremostive prepreke. Kanili smo oparati podnice i dobro proeljati njihova legla, ali kad je kuepazitelj javio bratovtini to namjeravamo, dolo je njih dvadesetak s toljagama prijetei nam da e nas umlatiti ne prestanemo li parati daske i progoniti njihove mieve. Ako nam se stanuje u toj kui takvoj kakva jest, trpjet e nas jo koje vrijeme, ako ne stanuje, torbu na rame i put pod noge! Usput smo od njih saznali i za koga nas dre. Najblae to su rekli bilo je bosanske skitnice, sve ostalo mnogo je tee i nije nas ostavljalo u zabludi kakvo je njihovo milosre... Ni livanjske make nisu bile od vee koristi. S poetka su lovile i hranile se lovom, a poslije, valjda im je meso dotuilo, lovile su samo s vremena na vrijeme onoliko koliko im je bilo dostatno da se omrse. Mieva je toliko da bi ih na taj nain unitilo samo opor od stotinjak maaka, a moda ni on, jer je prirataj miji straan i samo ga nedostatak hrane na morskoj obali spreava da ne poplavi njive i vrtove. Taman kad se u travnju ponadasmo da e mievi napustiti opatiju i preseliti se u rascvalo grmlje i mlada ita, jedan je momak vidio kako iz rupe u podu pokraj ognjita istra mi ciei kao da ga kolju, a za njim hitro isplazi zmijurina debela kao zapee i dugaka jedan korak. im joj se glava nala na otvoru, .-..... ... ..,.. 985

ispruila se tako brzo da jadni mii nije za to vrijeme uspio prijei put dui od njena tijela. Momak nas je zvao da vidimo novog stanara opatije, udnijeg od udovita, pa smo se trcali sa svih strana. Zmija se primirila na podnici, drei mia u zubima, i dok je mi sve nemonije cijukao, ona ga je zmijski polagano gutala itavoga. Zmiju je dunost ubiti, gdje god je ovjek vidi. Meutim, neki meu nama rekoe da ovu ne ubijamo, nije otrovnica, moda nam ona pomogne mieve istjerati, lake je u kui podnositi i jednu zmiju nego hrpe mieva. S njima smo se sloili vjerujui da je u toj zmiji, bjelouki ili blavoru, predznak naeg spasa, pa ne dopustismo momku s oegom u rukama da joj tu pred nama smrska glavu. Mislili smo, to god bila ta zmija, gmaz kao svaka druga ili prerueni spasilac, kad je neprijatelj naih neprijatelja, na je prijatelj. I, to da ne kaem, prevarili smo se: pomo koju primamo od neprijatelja mnogo je neugodnija od njihova neprijateljstva. Tih je dana zagrijalo sunce, i mi smo gledali kako se onakve ili iste zmije, due i krae, deblje i tanje, izvlae iz podova, iz zidova, iz kunih temelja, kako lijeno plaze po suncu, kako oivljavaju kad osjete mia u blizini; nalazili smo ta ljigava tjelesa na naim jastucima, na kuhinjskom stolu, pokraj ognjita, visila su na kukama kao nisci luka, plazila su po naoj odjei; gdje god zaviri, vidi da se neto lasti i areni; a nou smo osjeali da nam plaze po grudima, da nam se uvlae u ui, snivali smo zamrena klupka zmija, znojni se budili sa zmijama u oima; u jelu smo vidjeli njihov otrov, kojega nemaju, u pilu njihove ljuske - i poeljeli da nas ostave same s mievima, s malim smrdljivim stvorenjima koja ne ulijevaju strah ako i izazivlju gaenje. Da, tukli smo ih, nismo im pratali kao onoj lastavici kraj ognjita, ali smo pamtili svako mjesto gdje smo kojoj smrskali glavu. U izblijedjelim mrljama prepoznavali smo njihovu krv i njihove tragove, pazei da zaobiemo ta mjesta, sve dok svaka stopa opatije ne postade mjesto gdje smo koju zgnjeili. Ako si htio u kuu ui i u njoj ivjeti, nije se imalo 9Sfi oko ega zaobilaziti, pa neki predloie da se popnemo na kostjele to su rasli oko opatije, da u granama sagradimo leaje kao poljari i da tu poivimo do zime, kad e zmije opet na poinak ostavljajui nas da ivimo u idili s mievima. Tako smo i uradili, vjerujui da sada razumijemo zato je udovite pored onoliko soba morao od loe napraviti brodsku kabinu. Tko god ovo uje, rei e, pa to vas je u Poljudu dralo, to se niste pokupili i otili svom narodu u Cetinu, tamo stanovali u pojatama, zlopatili se, ali bez zmija i mieva? Nekom od svojih nasljednika, komu nisam znao, eno je ostavio miljenje o meni i uputio ga da je najbolje drati me daleko od naroda, drati me obeanjima da sada mora biti tako, meu zmijama i mievima, ali e se stanje uskoro izmijeniti, nai e se novac kojim emo opatiju otkupiti od bratovtine i popraviti to zmijsko leglo i miju rupu, doi e dani kad e graani postati uviavni prema nama. Ja tomu nisam vjerovao, znao sam da me prate, da me varaju i, da je po mojoj bilo, nikada onamo ne bismo ni doli. Ali starjeinstvo redodrave, koje se nalazilo u Bosni i koje nam je slalo upute kako da se ponaamo, ne znajui nita ni o mletakoj dravi ni o ljudima koji je vode, dralo je da smo mi najvei sretnici na zemlji jer smo, jedno, doli pod kransku vladu, a drugo, dobili smo opatiju ija je obitelj izumrla i nee se vie obnoviti, koju nam vlada i biskup rado daju, ali se tamo nekakva bratovtina odupire, to e se lako slomiti, ako ne danas, onda sutra, pa emo imati lijep samostan, u samoi, da nam ne smeta pretjerano kransko bogoljublje, pri moru u pitomu podneblju, kamo se moemo sklanjati pred tekim zimama, kamo emo smjestiti nae starce i bolesnike, kamo emo prenijeti neko od naih uilita, samostan blizu trvdoga grada u koji se moemo zakloniti pred turskim upadima. Isto tako, prema njihovu miljenju, dobiti pravo na pronju po Splitu nije za poetak mala stvar, od toga se moe izdravati, a s vremenom e i druge povlastice doi, treba se strpjeti, treba ih zasluiti. Oni nisu znali 9R7

kakva je mo bratovtina, oni nisu mogli znati to je to kad su se neki pobratimi, trojica najuglednijih splitskih graana, usprotivili ak i tomu da se od mieva branimo ubijajui ih. Rekli su, ostavite vi na miru nae mieve, dok je njih, nitko se u opatiju nee stalno nastaniti, ona e prazna doekati onoga komu emo je prodati; jer, ako vi zimi pobijete mnogo mieva, a ljeti ih zmije i tako mnogo pojedu, nee ih ostati za rasplod, a im nestanu mievi, nestat e i zmije, zato mieve ne tucite, a zmije moete. Neto takvo starjeinstvo nije moglo shvatiti, bilo je predaleko i ivjelo je u obmani da onaj koji u paklu ivi mora negdje imati svoj raj. Ja im ne zamjeram. U naravi je ljudskoj misliti da za onoga koji prolazi kroz trnje i batine, negdje u nekom kraju zemlje ili u nekom vremenu do kojega se kao i do zemlje mora putovati, postoji predodreeno blagostanje, pravda i spokoj. Usudi li se rei da toga nema gdje on misli da ga ima, ne vidi te kao ovjeka koji mu otvara oi, nego kao onoga koji je zubima pojeo sretnu zemlju u blaenim danima. Trpio sam, branio se od mieva i zmija i nosao prosjaku torbu od vrata do vrata. Nije mi bilo teko prositi, ali mi je bilo teko vaditi uvrede koje sam nalazio u prosjakoj torbi. Meu milodarima nalazili smo kamenje, magaree balege, ovje brabonjke i napise I, skitnice otkuda ste i doli! Zatim uvrede vezane uz ime Vlah: ispisivali su ga na kruhu koji su nam darivali; mijesili su i pekli figurice od tijesta na kojima su pisali Vlajo kad jede, Vlajo kad hoda i Vlajo kad govori; na ploicama od drva i muljike rezbarili su sliice kako lovac puca u zeca koji ima samo zeeve ui, a ostalo je Vlajo, kako ena iz kue izgoni nekog ovjeka na ijim je leima vrpca s natpisom Ovako treba s dotepencima, kako neki ovjek tue drugoga i vie: Tuci Vlaju kao vola u kupusu! Neke smo od tih milodara slagali na policu pokraj ognjita. Od toga to smo sauvali i to se dalo sauvati, jer bi figurice od tijesta preko noi pojeli mievi, napravili smo lijepu zbirku uvreda, jedinstvenu kod nas, a moda je ni u svijetu takve nije bilo. Kad bi nam tko doao u posjete, a malo je tko dolazio, pokazali bismo mu izlog i rekli, eto, takvim duhom die bratovtina koja nas dri meu zmijama i mievima. Ime Vlah u tim se natpisima i crteima posvuda povlailo. Izgovarali su ga u sklopu reenice i samoga, pisali ga na papiru, na kori sira i kruha, na ljuturi koljke, sluao sam ih kako ga izgovaraju u mnotvu inaica, kao psovku, kao karakteristiku, kao sinonim za glupost, a kako god ga izgovarali, oni su mu se smijali, pa mi se inilo navjerojatnim da su toliko gluposti, mrnje i jada zbili u jedno ime to su nam ga sami nadjenuli, jer ga mi ni u snu ni u svojoj ludosti nismo drali svojim. Na polici kraj ognjita, gdje je bio izlog uvreda, napisao sam bosanicom dvije poslovice naene u prosjakoj torbi: Jedan je Vlah dosta da usmrdi itav grad i Tri Vlaha i tri udijele est je lopova. I sami smo se smijali uvjerenju da smo lopovi i smrdljivci. Ali, nakon svakog smijeha, kad bismo utihli, mislei na se i na svoje, sluajui ciku mieva i psikanje zmija, pitali smo se je li nam ovdje mjesto ili odavde moramo otii. Da odgovorimo, pomogao nam je dimnjak. Jedne june noi njegov se gornji dio sruio, ali ne onako kako smo oekivali, da padne svrh kabine i udovita, nego se uruio u otvor i zaepio prolaz dimu. Prije nego ispriam kako smo ga oistili, da kaem to smo u meuvremenu doznali o udovitu, i emu nas je on poduavao. Bojim se da u onomu to smo od njega o njemu doznali, ima malo pouzdanog. Drugi nam o njemu nisu htjeli ili nisu znali nita rei, a naa zapaanja usmjerena na njegovo ponaanje samo su djelomino urodila plodom. Govorio je i hrvatski i talijanski dovoljno dobro i dovoljno nikako da je po jeziku mogao biti i s jedne i s druge obale. Taj sretni spoj dvojezinosti davao mu je mogunost da igra igru pomiritelja izmeu dva sueljena subjekta, priklanjajui se as jednoj, as drugoj strani, uvijek onoj koja mu je pruala priliku da zajae obojicu koju miri. 9.R9

Njegovi nazori o ivotu - da mane ovjeka koji ne voli derati, lokati i povaljivati, da je smisao ivota snai se, imati mnogo novca, za nita se i nikoga ne vezati, da je mudar ovjek onaj bez ideala, slobodan kao ptica, koji se svima ruga, sve zna a niim se ne slui, svakoj vlasti daje naklon sprijeda a straga joj odmjeri od lakta - njegovi su ga nazori, kaem, inili slinim mnogim sugraanima, ali teko da je od njih potjecao. Takvih se uzoraka nalazilo po svim obalnim gradiima, i ostaje nejasno jesu li se namnoili iz dvojezinih prilika budi i ovamo i onamo ili su to potomci propalica s druge obale kojima je oduvijek geslo: Snai se. Kad se tamo i ovamo spoji sa snai se, dobije se ovjek koji je posvuda i nigdje, koji je svata i nita, koji je isparenje pa ga ne moe ni vidjeti ni dohvatiti, kojemu je ivljenje, makar kakvo, vanije od iega u ivotu. To ima za posljedicu da postane luda koju nitko ne uzima ozbiljno, a zauzvrat, on sve oko sebe izvrgava nepotednom ruglu izigravajui ovjeka koji zna vie od svih, a svoje znanje saima u uzreicu: Sve je to isto, kao oblik znanja nad svim znanjima. udovite je najvie udnovato to uspijeva dokazati da je zbilja sve isto. Ne mora mu se vjerovati da dolazi otkuda kae da dolazi, s morske puine, kao tajna morskih dubina, ali vrijedi posluati kako tumai porijeklo svojih nazora. U nekom gradu gdje krilati magarci lete po zraku, a odmaraju se na granama kao drugdje orlovi, udovite s lutnjom, tada pod nekim drugim imenom komu se zameo trag otkako su ga sprale kie, osuen je na deset godina galije jer je na univerzi suvie ozbiljno uzimao tue rijei, a svoje upotrebljavao kao to se vatra upotrebljava: podmetao ih pod suhu slamu. Bilo je velikog plamenja, skrhanog stakla i razbijenih crepova. Na sudu su ga poduili da su usta krletka u kojoj ivi vatrena ptica, pa ako usta otvori, ptica izleti i zapali umu, kriv si to nisi drao zatvorenu gubicu. Usta, rekli su mu, moe slobodno otvarati i isputati iz njih itava jata ptica ako si im pljuvakom pogasio vatru u perju, a svojom ih slinom obloio da nikoga ne mogu zapaliti jer su ljigave, niti mogu letjeti jer je rije bez perja obian gmaz. Tomu su ga uili i tomu ga nauili prije nego e ga lancem prikovati za klupu i gurnuti mu u ruke drvo, koje nikada nee procvjetati za onoga koji u morskoj pjeni ne vidi ljiljane. Galija Superba nije sijala avle po morskom dnu, ali nije bila ni sasvim nova, svake su je godine krpali, premazivali paklinom, u upljine tiskali povjesmo umaljano u smolu, pa su sve daske stajale na svom mjestu, a madiri nisu proputali vodu. Kad je u travnju isplovila iz luke s kitom mimoza na jarbolu i bajamovim cvijetom u vrzama, nalikovala je na pomlaenu staricu za koju se kae: Nije za baciti. Pogotovo jer je njena posada bila u punom sastavu. Sto pedeset veslaa, podijeljenih u jedan odjel plaenika i dva odjela mladih drskih robijaa, koji su, veslajui naizmjence, mogli voziti galiju i po danu i po noi, i po mirnu i po nemirnu moru, koliko su dugo htjeli i kamo im se hoe. Nad veslaima je bdio kapo i njegova dva plaenika, a nad posadom natkomes, glavni zapovjednik, dva komea, tri plemia od krme i kormilar. Nakon nekoliko dana plovidbe po moru ravnu kao staklo, pored obala zastrtih sumaglicom, pa se ne razaznaje jesu li hridi ili poumljeni'kr, nitko se vie nije sjeao otkuda su poli, kako im se zove matina luka ni zemlja iju zastavu nose. Natkomes je rekao da je to dobro: kad je pred tobom neki cilj, luka u koju e uploviti, plijen koji e zaplijeniti, najbolje je ne znati otkuda si poao, jer bi mogao podlei kunji i vratiti se neobavljena posla. Ovako e se cilj sigurno dosei. Kidanje pupane vrpce sa zemljom i gradom gdje su ispljunuti na puinu, najvie se svidjela kapu veslaa. Meni je ime Requiem (Pokoj). Pod mojim zapovjednitvom bit e spokojan svaki onaj koji bude posluan. Tko ne bude, toga u ja upokojiti. Mora da je nalikovao na razbojnika kad bismo znali kakav lik razbojnik nosi, ali kako su razbojnici sva-

kakvi, sitni i krupni, veseli i namrgoeni, Requiem je nalikovao na sebe sama, na kapu veslaa u galiji. Teko da je u prsima imao srce, jer nije znao to je blaga rije, utjeha, ljudski prijekor i savjet. Bio je snaan, ali je vie nego jest svoju snagu isticao dranjem, to bi stajao rairenih nogu, pokretima, to bi podizao kratki rukav na koulji i pokazivao miice. Ni kad je spavao, nije iz ruku isputao bi sa est ibaluka na ijim je krajevima u kou uivena olovna kugla, a kad je budan stajao na zapovjednikom podiju ili etao izmeu veslakih klupa, vitlao je ibalucima iznad elavih veslakih glava i uivao gledajui kako od tog fijuka galijoti strepe i povijaju se kao trava na vjetru. Kao da mu je mau vrue u koricama, kao da e tamo zarati pa ga nee izvui kad mu ustreba, on ga je gola drao pod pazuhom, a otrica mu je strila nad leima kao uzdignut rep. Ali, njegovo istinsko obiljeje, 'ono po emu se razlikuje od druge gospode, volovski je rog koji mu o vratu visi na arenoj uzici i pada po prsima. U nj zatrubi da upozori veslae kad e izdati zapovijed koji odjel da zavesla i kojom brzinom, a trubi i prije" nego e bilo to rei, grditi, prijetiti, blebetati, jer drugo nije na galiji izlazilo iz njegovih usta. Imao je dva pomonika odjevena i opremljena kao i on, a budui da su u svemu htjeli biti kao njihov principalo, teko ih je razlikovati od njega, jedino po tomu to su se trudili da jednog dana i oni budu kape, pa su im zapovijedi bile ljue, a udarci biem krvaviji. - Ovdje ima novajlija - poduavao je Requiem pa u ponoviti neke stvari to ih stari galijoti znaju. U sluaju da netko od vas pobjegne, ja plaam dvadeset pet dukata, cijenu jednog ovjeka, a mornar koji je za vrijeme bijega bio na strai, okiva se doivotno za veslaku klupu. Zato emo paziti da ne pobjegnete. Ali, na oprez nije dovoljan, malo samozatite ni vama nee koditi. Zato susjedima onoga to pobjegne, onomu to s njim sjedi na istoj klupi, i onoj dvojici to usporedo s njim sjede na klupama sprijeda i straga, odsijeca se nos i oba uha. Ja toliko, zasad! Na Superbi se preokret dogodio nou, dok je sjao utap. Prolazili su kroz tjesnac sa snanim zranim strujama koje su zavijale u jarbolima i vrzama, tresle velikim atorom koji je natkrivao elave glave veslaa titei ih od sunca i kie. Vjetar je pred zoru uspio slomiti sredinji jarbol na kojemu je poivao ator, i platno im je palo po elama i ramenima. Kad su ga podigli, u svitanje, pojavio se kapo sa svoja dva pomonika i saopio im radosnu vijest da je od sada on i natkomes i komes i svi plemii od palube. Stare je zapovjednike noanji vjetar pomeo u more, ostao je on da zapovijeda, plovi se dalje - a tko bude posluan, bit e spokojan. Veslaima bi bilo svejedno je li Requiem postao natkomes ili je ostao kapo, oni su i do tada samo njega imali nad sobom, da robusni Requiem nije pocrnio, dobio roie, a sablja mu se pretvorila u rep, i tako postao vrag. Zastava je nestala, a jedra su pocrnjela. Na njima su se bijeljele samo lubanje i kljune kosti. ~ Ja ne znam kako vi mene vidite - rekao je crni Requiem - ali ja vas kao sto pedeset kostura, suhih kao dralo vesela. - Mi tebe kao vraga - odgovorili su mu veslai. Nema sumnje, obje strane ispravno gledaju na stvar. Ipak, da se ne bi bespotrebno prialo kakav sam u vaim oima, nai emo nekakvo rjeenje da se priama stane put. Nai? On je rjeenje ve imao. ep od pluta to veslau visi o vratu kao medaljon, a zabija se meu zube onima to previe i svata priaju, ili kad je u vonji potrebna mrtva tiina, taj elipsasti naboj to e ga vesla kupiti s trideset udaraca kandijom ako ga sluajno pregrize u mukama ili ljutnji, taj ep govora otada su veslai nosili zataknut meu zube po itav dan, izuzevi dok jedu i spavaju sklupani na klupi, zamotani u kabanice, jedinu svoju imovinu, jer se sa surom u ustima tako jako hre da Requiem u kabini ne moe imati miran san. Superba plovi morima ovijena u crna jedra, s veslaima kosturima i kormilarom avolom. Uz to 293

potpuno mutava. Jer se ljudskim govorom ne moe drati komanda, psovka, prijetnja i uvreda. Svih sto pedeset oianih robijakih glava, odjednom, a ne odjel po odjel kao to veslaju, sanjale su isti san: da im se u ruci naao predmet otar kao ma s jedne strane, a s druge nazubljen kao turpija, s drkom koji prirasta za dlan. Kad bi jedan vesla snivao takav san, od sna se nita ne bi ostvarilo, ali kad je sto pedeset ljudi pod jednim atorom nekoliko noi uzastopce snivalo isto, san je postao takva tvoraka snaga da se u njem iskovao i prekalio snivani predmet. Bode-turpiju, stvorenu u vatrenim snovima, neki su i budni vidjeli, ostalo je neizvjesno samo kada e i komu prvom dopasti aka. Jedne noi s vjetrom i mjeseinom, kakva je bila i ona kad je kapo postao natkomes i kormilar, bode-turpija dola je u ruke Korzikancu koji je na miici i elavom potiljku nosio ig Superba 103, a bio prikovan za petu klupu s desnog boka galije. Osvanuo je na podiju kape obasjan sreom i vrstog uvjerenja da se njegovu napredovanju i mi radujemo, pa nas je pozvao da zapjevamo Zaplovili smo u dane radosti. Osim to je bio nii rastom, niim se nije razlikovao od starog kape. F> prsima mu je volovski rog, pod pazuhom goli ma, u ruci bi sa est ibaluka, lice crno a na glavi roii. I predstavio se jednako kao stari kapo: - Meni je ime Requiem. Pod mojim e zapovjednitvom biti spokojan svaki onaj koji bude posluan. Jedino je posljednja reenica bila razliita: stari je kapo rekao da e onoga tko ne bude posluan, on sam uspokojiti, a novi da emo ga mi, mislei na sebe sama, jer je neshvatljivo kako bi nemirnjaka uspokojavali ljudi prikovani za klupe. Tri pomonika novog Requiema, vesla stoje sjedio uz njega i veslai s klupe sprijeda i straga, kojima bi stari kapo odrezao nos i ui da je zatekao Superbu 103 kako pili lanac, objasnili su da izmjena ja u mi nije omaka nego korjenita promjena u noi s utapom: nama vie ne upravlja Requiem koga su nam nametnuli kad su nas okovali, nama je sada na elu jedan od nas, komu smo mi, snivajui san o raskivanju lanaca, iskovali bode, ovjek koga je Providnost dovela na kormilo galije; a to nas odmah nije oslobodio lanaca i vesela, nije to ne eli pomoi starim supatnicima, nego to galija mora ploviti, a da bi plovila, netko mora veslati. Neka se smatraju slobodnima, jer oni vie ne prevoze teret iz luke u luku, oni plove u zemlju zelene mahovine po kojoj kao skakavci po livadi skau gole ljepotice i, raspomamljene kao drebice kad se pasu, ekaju svoje pomorce. to god tko govorio, a najbolje je da ne govori nita, oni e stii u zemlju mekanu kao mahovina. Kad je i dalje nastavljen ivot kakvim su do tada ivjeli - svako jutro pranje na podiu koji je iao uz bokove galije, nou leaj na klupi u kabanici koju su i do tada imali, naporno veslanje danju i nou, tjedno brijanje tjemena i svih dlaka na tijelu, to ga je tupom britvom vrio jedan od pomonika sa zvanjem brija i ranarnik - kad se vidjelo da morskoj plaveti nema kraja i da u zemlju mahovine nee skoro stii, netko ree da je sadanji Requiem isti onaj stari. O kleveti se nairoko raspravljalo dok Requiem sam ne presijee raspre: one epove od pluta to galijotima vise o vratu, a novi im kapo velikoduno izvadio iz usta hvalei se da im daje slobodu da govore, oekujui od njih da ga hvale, ponovo im je nabio meu zube tako jako da poalie to su ikada progovorili. Naime, nije mu smetalo hrkanje, imao je tvrd san, pa su ep u zubima drali i dok su spavali... Ponovo su nijemi sa crnim jedrima plovili morskim plavcem. Dok ne uplovie u tjesnac kojim su puhali suhi vjetrovi i ukazao se pun mjesec. Ujutro su imali novog Requiema na kormilu, njegove susjede za komese i brijae. Ovog se puta uzdigao Superba 75 iz osamnaestog reda klupa. Superba je sjekla valove, kako dugo - nitko nije raunao, jer je vrijeme proglaeno privremenim, istinsko e vrijeme doi kad uplove u zemlju mahovine, i njega e biti vrijedno brojati. Bilo je dana mirne plovidbe, a onda su ponovo uplovljavali u tjesnace suhih

vjetrova, pojavljivao bi se mjesec kao predznak promjena i osvit bi na postolju kape zatjecao novog veslaa preobraena u Requiema, dok su staroga, koji nije dospio ostarjeti, ribe ljubile u pomodrele obraze. Sve je vie klupa ostajalo praznih, sve se vie vesela podizalo iz mora i slagalo na palubi jer nije imao tko da ih pokree. Sve su polaganije plovili, a nezadovoljstvo je raslo razmjerno porastu uloena truda u pokretanje galije, pa je izmjena Requiema postajala sve bra, prijetei da galija ostane bez veslaa i da nikada ne stigne u zemlju mahovine: Svejedno, iako su vidjeli da e, nastavi li se s promjenama kapa, galiju u svoje okrilje uzeti vjetrovi, nisu prestajali sanjati kako e se osloboditi vesala. Onaj koji je to najee elio bio je na redu da postane novi Requiem. ini se da je udovite od svih veslaa i na poetku i na kraju promjena imao najslabiji san o raskivanju veriga, jer je ostao posljednji za veslom. S poetka plovidbe sanjao je kao i ostali, ali nije vjerovao u ostvarenje sna; kad je vidio da mnogima uspijeva, sumnjao je da to vodi ikamo osim u oluju bez mjeseeva svjetla. Dakle, najslabiji san ostavio ga je posljednjeg, ali kako vie nije bilo drugih snivaa, i njegov san male jaine privukao je bode-turpiju pa mu je jedne noi, dok je sam samcat upirao u dva vesla, u ruku kao ptica sletio u snu iskovani predmet. U vrzama je zazvidao vjetar, pojavio se pun mjesec. Kad je prepilio alkice na oba lanca i, uspevi se na mjesto kormilara, tamo zatekao Requiema, ovaj je, ne opirui se, zauen stao pred bodeom koji mu je sjurio u prsa i rekao: ~ Otkuda se pojavio? - Neto mu, oito, nije bilo jasno. Zora ga je zatekla na mjestu kape, samoga, bez pomonika i veslaa, pod crnim jedrima, s rogom na prsima, s golim maem ispod mike i sa licem avola. S podija, gdje se raskreio, vidio je sto pedeset okovanih kostura kako dre vesla u rukama, vezani lancima, oborene glave, kao da snivaju san o turpiji i bodeu. Zatrubio je u rog da najavi svoj prvi govor, ali se kosturi ne pomaknue, samo negdje neto kripnu; negdje neto zauka, kao da se galija zaljuljala. Besjedio je da se zove Requiem, da e posluni biti spokojni i da ih vidi kao kosture. Nitko mu ne odgovori da oni njega vide kao avola, ali kao da su odgovorili, on potvrdi da je takvo gledanje ispravno, bolje e ga sluati. Zatraio je od njih da veslaju to bolje, da zapjevaju, da ga smatraju svojim i da mu oproste to im ne moe izvaditi epove iz usta, previe razgovora usporava plovidbu. Obeao im je blagostanje u zemlji mahovine i ljepotice s tvrdim grudima, a potom je, ne uvlaei ma u korice, premda ga vie nije imao na koga uperiti, otiao na kormilo i kao pravi vizionar zagledao se u puinu. U objeenim jedrima pucketao je vjetar, valovi su ili od pramca prema krmi i stvarali priin da galija juri kao da najednom veslaju sva tri odjela veslaa. Zato ne bi vjerovao da plovi bre nego ikad? S kormilareva mjesta to se najbolje vidi, njegova rije ne trpi ispravke. Privid je da su jedra rasparana i spuzla, privid je da ih nema tko okrpati i podignuti na jarbol, privid je da vesla niz bokobrane vise, mrtva kao nepokretne noge uginule stonoge. Upravljao je mrtvim brodom, a bio je zadovoljan isto koliko i prvi kapo kad se preobrazio u Requiema. Sve do kobne noi. Umjesto u kou na vrh jarbola, gdje se javljaju svi vjetrovi, zviduk je zauo u veslarnici otkuda se danima nije ulo nita, jer je to ograen i atorom pokriven prostor. Dolje zvidi, ali ne kao to se vjetrovi glase, na mahove, ve neprestance, kao kad zmija sikui prolazi kroz suanj. Verui se ispod veslakih klupa, pijavica je vitlala stare kabanice, naputene od veslaa kad bi postali kape, zapletala se u lance i fijukala kao da nekoga trai, kao da nekoga budi i zove. Najednom se zviduk vihora prenio u jedra i vrze, a galija se zaljuljala kao da je more uskipjelo. Tada je na vrhu jarbola ugledao pun mjesec, svijetao i maglen u isto vrijeme, kao da je iz snova uznesen na nebo. to ga je vie gledao, i to mu je postajao sjajniji, to mu je bio blii. A kad mu se sasvim primaknuo i 297 Jl

klizio linijom izmeu njegovih oiju i vrka jarbola, uo je prodoran zviduk kakvoga nikada uo nije. Uspio je izgovoriti: - Otkuda se pojavila? - prisjeajui se daje taj predmet bacio u more zabodena u tijelo mrtvog Requiema. Pred njim ne sja nikakav mjesec, ve balak na nou-turpiji. Jurio je ravno u kormilareva prsa. Sreom, nije bilo ruke koja bi ga upotrijebila. Ispustio je kormilo, utrao u brodsku kabinu, zatvorio za sobom vrata i na njih oslonio lea. Galija se tresla kao da su je spopali grevi u utrobi. Od trenje su nevezani predmeti letjeli u more, a vezani se lomili. Balak slian mjesecu as je meu jarbolima, as u pramanim jedrima, a as ruje u potpalublju. Znao je da na brodu nema nikoga, ni okovana ni slobodna, koga bi turpija pretvorila u novog Requiema, jer da ga ima, da se negdje skrio, ve bi ga pobjenjela stvarca nala, pa opet je u strahu gledao nee li se odnekuda pojaviti crno lice s roiima, da od njeg preuzme kormilo. Iekujui posljednjeg gosta, zauo je kako pucaju madiri i kobilica kao da ih najednom sto sjekira cijepa - a voda je nadirala odasvuda. Otvorio je vrata i zaplivao. Kad su ga ribari nali na obali uvale Kauni, jo uvijek je uza se imao rog, korice od maa i bi, ali mu je more s lica spralo crnu boju, a roii se negdje izgubili. Bio je pri svijesti i stalno je ponavljao: Requiem ostaje Requiem, to nitko nije razumio. Malo zbog govora, malo zbog vanjtine, nazvali su ga udovitem, a kad je uzeo lutnju, dodali su i ono s lutnjom. Kad je nauio prostaki nain izraavanja, ukorijenjen u domaem dijalektu kao normalna stvar, izreku Requiem ostaje Requiem, s kojom je isplivao na alo, preinaio u: Ovako ili onako, sve je to isto sranje. Nerado je priao o plovidbi galijom, pa ih je malo znalo smisao njegova gesla, mislili su, ovjek zna tajnu svih stvari i ravno mu je sve do mora. inio je mnogo da se glas o njegovu nesvrhovitu znanju to vie proiri, neka se posvuda zna da on ne eli mjesto kormilara, jer ga groznica trese od pomisli na turpiju s mjeseevim drkom i vraia koji iz zemlje iskrsava nosei tu stvaricu u ruci. Sve to je od ivota traio bilo je malo hrane da se ivi, kabinu gdje e se sakriti i lutnju da uz nju pjeva i pria. Svega mu je dosta, on priznaje da je sve isto. Samo nikad vie pluta zabijena meu zube, naplovio se on s klinom u ustima. Doista, udovite je uzorak ovjeka po mjeri ena i enu slinih, jer im od njega ne prijeti nikakva opasnost. U tenji da preporode ljude, o emu rado priaju, imaju na umu da bi svi njihovi podanici jednog dana trebali postati ljudi kojima je svega dosta jer je sve postalo isto. Vjerujem da su u Kaunima mogli nai brodolomca s galije Superbe, ali ne vjerujem da je taj odande donio tajne morskih dubina, jer su sve duboke tajne odavna isplivale na pliak. Opazio sam da u njegovoj opustoenoj dui nema mjesta za tlapnju i zanos, u njoj kao akal zavija edni um, a s tom zvijeri nije lako ivjeti. I razumijevao sam ga i saaljevao. Njegova nevezanost ni za ta meni je potpuno strana. Kad bi me ona snala, drao bih to za veu nevolju od bagdadskog ropstva, kojeg sam dopao zbog onih koje sam ljubio. Jer, kad se ovjek oslobodi svega, postaje rob niega. Moda je u tom ovjeku i prije galije i prije brodoloma postojao velik strah koji je, malo-pomalo, kako se ivot lomio od hridi do hridi, iz njeg istisnuo sve obveze, pa je u praznini to je potom postala prostor jeci pitanja: Koga se vraga boji?, onaj akal um, da se opravda, izmislio priu o galiji kojom kormilare avoli. Tko zna. Teko je ita znati, a razloge ovjekovim postupcima najtee. Meutim, neto je sa strahom i avolom bilo kad se rasplet odigrao uz sudionitvo jednog i drugoga. Opeke, zaglavljene u upljini dimnjaka, s ognjita se nisu dale maknuti akijama. Tri su se opeke tako namjestile da smo ih guranjem odozdo jo vie zaglav299

ljivali. Nismo se usudili poslati nekoga na krov da kroz otvor dimnjaka pomakne opeke, jer je krov loman i provalit e se pod nogama. Zato smo sagradili uske ljestve i uputili jednog momia uskih ramena da se uspne do vrha i tamo s dlijetom i ekiem pomakne opeke. Dimnjak je bio duguljast, mjesta i za dva momia da se penju usporedo, ali preuzak i kad se jedan mrav penjao porebarke, pa su mu i prsa i lea strugala po stijenkama, od ega se podizala garevina. Dok se popeo u ravan kabine udovita, lice mu je sasvim pocrnjele Tog trenutka mu se na uskoj preki okliznula noga i, da ne padne, odupro se svom snagom o pobone stijenke. Ona strana do udovita, zidana uskom opekom, nije izdrala, i uz tresak i prainu uruila se u osamljenikovu sobu. S opekom, ai i bukom u nju je upao i momak drei u desnoj ruci dlijeto, a eki mu je pri padu bio iskliznuo iz ake. Kad se malo oporavio od oka, stao se pridizati ne isputajui dlijeto. udovite ga je ugledao meu sruenim opekama, u praini nalik na paklenu paru, kako se die prema njemu, crn, s bodeom u rukama. Potrao je prema izlazu kabine i, kako nikada nije ostavljao ljestve visiti dok bi boravio unutra, a u strahu ih nije imao kada spustiti, jer e ga prije nego ih otkvai pogoditi s lea turpija mjeseeva drka i odvui na morsko dno, skoio je da bi bez nje uronio u dubinu, nadajui se jednom iz nje iv izroniti. Na zemlji ga je doekao otar kamen i na potiljku mu, tamo gdje je ispod kose pisalo Superba 52 rascijepio lubanju... Eto, strah mu je pomogao da pozivi vie nego je smio s onako otrim umom i britkim jezikom, ali ga je taj isti strah i upro- . pastio. Ne zna to je gore: ne imati ga nimalo ili ga imati previe. Bratovtina je po gradu rastrubila la da smo namjerno otjerali u smrt njena pazikuu, prijetili da e bosanski skitnice kolcima istjerati iz svojega, i uspjeli da nam se zabrani pronja po gradu. Starjeinstvo nas je savjetovalo da se strpimo, a nevidljivi Zenovi nasljednici obeavali da e sutra biti bolje, i prijeili nam da se vratimo u Cetinu. Uz nos jednima i usprkos drugima, ja sam zabacio torbu na rame, uzeo tap u ruke i s braom otiao svom narodu. Jedni su se smjestili u Sinju pod evarast krov prislonjen uz poruenu damiju, a drugi su, i ja s njima, otili u itluk i nastanili se u praznoj kuli bega Sultanovia. Za otkazanu poslunost nazvan sam pestifer senex (kuni starjeina) i antesignanus confusionum et in oebedientarum in familia signensi (stjegonoa metea i predvodnik neposlunih lanova obitelji sinjske). Za te nazive znam, ne znam kako su me nazvali Zenovi nasljednici. Po onomu to mi se dogodilo u Sultanovievoj kuli, ini se da su i oni zakljuili da sam kuan i da kugu treba odstraniti iz svog tora. 1 U toku dvosatne borbe, kad su nas u kuli opkolili Delbatanovi vojnici i tukli sa svih strana, poginuli su od same Grgo Odrievi i Ivan Ani, a kad je u podrumu planula bava s barutom, poto je u nju upala zapaljena kuina iz puke, i raznijela prokletu kulu, pod ruevinama su nali smrt Andrija Ripanin, imun Filipovi, Ljudevit Ivani i Ante Duvnjak. Samo sam se ja, opaljen po licu i ranjen u bedro, izvukao iz tih ruevina, upao u ake napadaima i bio odveden pred Delbatana da on presudi na kakav u nain biti ubijen, na rijedak i muan, jer sam tri puta bio pozivan imenom i prezimenom da se predam, da se spasiti ni obraniti ne mogu, a ja sam sva tri puta odbio, skrivivi mnoge smrti i rane njegovih vojnika. Oekujui polagano muenje i dugu smrt, poalih to me barut nije raznio, a krov pritisnuo. - Ti se, papaze, kao mahnit tue - ree mi Delbatan kad sam doveden pred njega. Oekivao sam namrgo ena starca, a ono mlad ovjek s njegovanim brcima, nasmijan. Prislonio se uz jasen i ne brine brigu to mu ljudi izginue. - A zato bih puku nosio, pao? - Vidi, on i turski zna. A gdje si ga nauio? 301

- Nevolja svemu naui. A jezik se neprijateljev ui prije od svega. - Papaz je uen! A kad si tako vrijedan, to te tvoji meni izruie? Zanijemio sam. - Ne udi se! Ja tebe nisam sluajno zarobio, mene su po tebe poslali. Tko i zbog ega ne znam. Rekli su, otii tamo i pometi ga! To ti glavu spaava. Da sam sluajno na te naiao i da si se tako odupro, ili bih te iva oderao ili bih za te traio velik otkup. Ovako, bio si blesav to si se opirao kad su te tvoji ostavili na cjedilu. A lud vie zasluuje prezir nego osvetu... Da za tebe zatraim najmanji otkup, nitko te ne bi kupio, jer da su te mislili kupovati, ne bi te prodavali. Otada pa do danas u ali me podbada da sam ja njegov jedini rob koga mu je neprijatelj darovao, on ljepe kae: dao za jabuku. Ja u sebi mislim: podvalili su ti, pao. Umjesto dara, dali su ti gubavi Donin izuzetak, koga si ti znao pretvoriti u svog vrtlara. Dok sjedim u vrtnoj kui Delbatanova bagdadskog dvorca i preko papira gledam u grmlje magnolije, kozje krvi, ribiza, petoprste, zanovijeti, kaline i mnotva drugih grmova, penjaica i rua, ja se, dragi Bozo, sjeam kako sam nekada davno, isto ovako meu zelenjem, sjedio djedom Perom Lukiem-Potoarom na naim livadama u Kojsini iznad Kreeva. ' Poela je jesen i ume se zaarenile kao da e pod zimu procvjetati s veom raskoi boja nego u proljee - jer, trave cvjetaju u proljee, ume u jesen. Djed mi pokazuje prstom prema visini i kae: Sluaj, dolaze! Neka im Bog bude u pomo! Ne znam tko to dolazi, ujem samo da negdje visoko, na samim vrhovima brda, pa jo i vie, na vrhovima najviih jela, i jo vie, u luku neba to iznad naih glava spaja dva suprotna brda, tamo u visinama ujem da neto huji. A kako se no sputa, stiskam se uz djedovo koljeno i nita ne pitam. On me svjetuje da im poelim sreu, ovako: Sretno vam bilo, junaci, i ja ponavljam njegove rijei, oekujui da nam se netko iz tog luka u visinama javi. Djed me grli i poduava: - Kad u jesen ili u koje drugo doba godine, ali se to u jesen najee dogaa, uje da neto pod nebom fijue, ne misli da je to vjetar, vjetra u tim visinama nema, to putuju zduhai. Budi u misli s njima i zaeli im svako dobro od Boga. Jadna je zemlja koja ih nema, jadan je narod koji ih ne uje iznad svoje glave. Ima svakakvih duhova, pria mi djed, dobrih a jo vie zlih, ali ovi zduhai nisu kao ostali. Oni se raaju u bijeloj kouljici za koju samo njihova majka smije znati, jer, saznaju li tuinci da su oni ti koji jesu, jao si ga njima. Ali ni majka s kouljicom ne smije kako joj se svidi, nego lijepo da je osui, umota i saije svom djetetu u podstavu kaputia - neka to znamenje svoje radosti i svog prokletstva nosi sobom sav ivot. Ti ljudi trebaju spavati u odvojenim prostorijama, sami, to dalje od drugih, jer su njihovi snovi puni groze, pa u snu jauu, tue i kliku. Samo prividno spavaju: dok snivaju, biju teke bojeve. A to kako se biju ne slii na druge bitke, niti im je oruje kao u druge vojske. U jesen, kad nam se uini da su se digli vjetrovi i da gorom vitlaju lie, samo je privid, jedan izmeu tisua. Doista, to zduhai beru svoje oruje prije nego e stupiti u bitku, jer njihovo je oruje lie, zeleno i suho, sitne ljuske od kore drvea koje vjetar moe ponijeti, a najubojitije su izgorjeline od ugaene vatre, pa maslakovi klobuci i imelino sjeme. Oni krue nad naim planinama i, ekaju kad e doi da ih napadnu oni iz toplih zemalja preko mora, otkuda dolaze proljetne kie i zatopljenja. Bore se danima, mjesecima, neprestance i na prekide, kako gdje i kako kada, ali se bore do pobjede ili do poraza. Ako koji zduha bude ranjen, to nije rana u mesu, to je nevidljiva rana, i takav se u svojoj samotnikoj postelji budi izudaran, umoran, a da ni sam ne zna tko ga je mlatio. Drugu no, kad usne i kad s fijukom uz na blagoslov ode u boj, mora se osvetiti ili ga sutradan vie nee biti iva. Umrijet e od emera, kao to mu je sueno na roenju. U sretnu narodu uvijek mu se nae zamjena; u .303

nesretnima nesrea se ita po tomu kad im izginule zduhae nema tko zamijeniti. Jedne su godine, preao je djed na primjere zduhakih bitaka, nai zduhai one prekomorske susreli na Radui i tu poe takva bitka liem kakvu zemlja Bosna nije upamtila. A imalo se rasta tui. Boj se bio za penini rod te godine, hoe li kie pasti na vrijeme, hoe li nestati snijeti i kukolja. Kad nestade lia na Radui, nai se povukoe na Vran. Ej, crni Vrane i te tvoje dole! Oni to su doli preko mora donijeli su sobom mnogo lia pomijeana s garom, piljevinom i treicama, pa su naima oi zasljepljivali. U boju zduhaa najtei je udarac - zaslijepiti protivnika. Ali, ne bi oni nae zasljepljivanjem pobijedili, nego naima nestade lia. Bukve, grabovi, jasenje, sve po Vranu za jednu no ostade golo. Ma naima srea bila! U abljaku kraj Livna, u Ivana Vrdoljaka, bila djevojka imenom Ana koja se rodila u bijeloj kouljici. Ona usnu san da se naima crno na Vranu pie. Poleti iz sve snage kao golub listonoa, usput na Paklini iupa dvije velike bukve i s kronjama ih ponese u rukama, kao dvije svijee. Kad nai zduhai iz Aninih ruku primie novo lie, navale i pobijede. Da ne bi Ane, izgubismo! Te godine u Kreevu, Fojnici, Rami i Duvanjskom polju rodi penica kakve ni u Zenici nema, a grahorice i proso kakvog Cetina nikad vidjela nije. Samo je sijerak podbacio. - Djede - pitam ga - jesi li ti zduha? - Umukni! Da me to vie nisi upitao! Svatko mora nastojati da bude zduha, kazuje djed, a je li to tko ili nije, nitko ne moe znati, a najmanje je on sam pozvan da o tomu sudi. Sve se to dogaa u snu, u noima na visinama, iznad naeg razuma i pogleda, pa kako da znamo jesmo li zduhai ili nismo? Ali, na svakom je da to bude, pa makar samo jedan listi, u vihor vremena mogao otpuhnuti. Oprosti, dragi djede, oprosti sjeno koja si sunce u mom ivotu, nikada ne bih prekrio savjet koji si mi dao, da o sebi ne priam vie nego vrijedim i vie nego moja subraa o meni misle, nikada ne bih izustio da mi je elja bila vidjeti se u liku prognanog Josipa koji hrani svoju brau, niti da sam svojim snom kakvo dobro uinio ljudima koji su za mene, kao i za svakog drugog ovjeka, u prvom redu moja obitelj i moj narod, nikada i nitko od mene ne bi uo da sebi dajem ikakvo ime osim onoga koje mi po rodu i krtenju pripada, nikada da me nisu prozvali Donin izuzetak, pestifer senex, stjegonoa svih nezadovoljnika i zaetnik nemira u svom narodu. Ali, kad su me obruili, ja sam prisiljen braniti se iz dubokog mraka bagdadskog ropstva, i rei im: Ne PESTIFER SENEX, ja sam ZDUHA. Dok ovo piem i u zasjenku Delbatanove kue gledam patuljasti javor s liem zelene boje poprskane utim pjegicama, dok mi se usred vidokruga iri divlja mumula u cvatu s velom bijelih cvjetova na sebi i mladim granicama, na kojima je lie pokriveno srebrnim dlaicama, dok pogledom prelazim iznad zimzelene utike koja je kao vatra bljesnula sa svojim utim cvjetiima zbijenim u grozdove, ne mislim ni na to drugo nego kako da usnem, kako da u snu doznam gdje se bije boj za ljetinu i svako dobro, kako da u posljednji trenutak donesem to rascvalo grmlje iz Delbatanova vrta i pomognem naima da pobijede. Ali, daleko je Bagdad od Cetine, preko tih pustinja i zduha gubi mo da ivi s Duhom svoga naroda. Od sveg lia koje imam, tamo bi mogli dospjeti samo ovi listii, pisani sitnim pismom, i zaumjeti u fijuku vjetra iznad rodnih planina, od Baraje do Vrana. (Ovo pismo u Bagdadu na 15. svibnja 1702. napisa brat za svoga brata, i za svakog drugog ovjeka). II ,305,.

OSAMNAESTO KOLO BIBLIOTEKE 400 d Czeslavv Milosz: U DOLINI RIJEKE ISSE Kad je Nobelovu nagradu za knjievnost 1980. godine dobio poljski pjesnik Czeslavv Milosz (roen 1911), bilo je to opet jedno veliko iznenaenje za svjetsku kulturnu javnost. Samo su dobri poznavaoci poljske knjievnosti znali da je rije o jednom od najveih ivuih pjesnika, koji je 1951. napustio svoju domovinu, a od 1961. ivi u SAD. Milosz je napisao i dva romana, od kojih je prvi, U DOLINI RIJEKE ISSE, objavljen 1955. godine. To je zapravo lirska evokacija vlastitog djetinjstva provedenog u Litvi neposredno nakon prvog svjetskog rata. 250 d Boileau - Narcejac: NEIZVRENA OPORUKA Pierre Louis Boileau (1906) i Thomas Narcejac (1908) sainjavaju tandem koji se proslavio nizom uzbudljivih kriminalistikih romana. Mnogi su od njih i ekranizirani jedan je film reirao Clouzot, drugi Hitchcock, trei Decoin itd. Rije je dakle o izvanserijskim krimiima koje dobro poznaju ljubitelji tog anra irom svijeta. NEIZVRENA OPORUKA (1979), najnovije djelo tog tandema, izlazila je u nastavcima, kao feljton, u francuskom dnevniku France Soir koji ima viemilijunsku nakladu, to najbolje govori o popularnosti i privlanosti ovoga tiva. 250 d Hermann Hesse: U RVNJU Njemaki nobelovac Hermann Hesse (1877-1962) bio je nakon smrti gotovo zaboravljen, ali gaje hipijevski pokret u svijetu preko noi oivio i uinio jednim od svojih idola. Moda Hessea traje, evo, ve desetak godina, a nema sumnje da e potrajati i mnogo dulje, jer je rije o velikom piscu koji je bogatstvom svojih ideja posebno privlaan za mlade ljude. U RVNJU spada meu njegove ranije romane (napisan je 1906), a kao i veina Hesseovih djela nosi autobiografski peat. Rije je o akom doba koje mnogima od nas, pa oito i Hesseu, nije bilo ba najljepe. ItaloCalvino: AKO JEDNEZIMSKE NOI NEKI PUTNIK350d Suvremeni talijanski pisac Italo Calvino (roen 1923) bio je ve nekoliko puta u najuem krugu kandidata za Nobelovu nagradu. Naoj je publici poznat po vie svojih djela prevedenih kod nas, a o njegovom najnovijem romanu (objelodanjenom u Italiji 1979) AKO JEDNE ZIMSKE NOI NEKI PUTNIK izjavila je Mary McCarthv, amerika knjievnica i kritiarka, da je u njemu na virtuozan nain reeno sve to se moe rei o romansijerskom umijeu. Ipak, nije posrijedi nikakav suhoparan traktat nego ivo i poticajno djelo koje iznenauje itaoca neoekivanim obratima gotovo na svakoj stranici, tovie, uvlai ga i u samu radnju. Kurt Vonnegut: ZATVORSKA PTIICA 350 d Suvremeni ameriki pisac Kurt Vonnegut (roen 1922) autor je mnogobrojnih zanimljivih i nadasve duhovitih romana, od kojih je neke i sam ilustrirao. (Kod nas su do sada prevedeni njegovi romani KLAONICA 5 i KOLIJEVKA ZA MACU.) Ipak, tek se svojim najnovijim romanom ZATVORSKA PTIICA (objelodanjenom 1979) vinuo na sam vrh liste bestselera u svojoj domovini i zadrao se na tom mjestu vie mjeseci. U njemu je rije o simpatinu i pametnu ovjeku koji jednostavno nije imao sree u ivotu, pa je ni kriv ni duan proveo i neko vrijeme u zatvoru. Odatle i naslov knjige. Ostalo ete saznati itajui je. Neete se pokajati. Momo Kapor: UNA 300 d Najnoviji roman Mome Kapora (roenog 1937), autora desetak dosad objavljenih knjiga, nosi podnaslov ljubavni roman. I zaista, rije je o ljubavi izmeu sredovjenog sveuilinog profesora i njegove znatno mlae studentice, Une. Meutim, kao i obino kod Kapora, fabula nije toliko vana koliko mnotvo izvanredno uoenih i prikazanih detalja koji ine neodoljiv arm tog pisca. Gotovo se svatko od nas moe prepoznati u nekoj sitnici ili dogodovtini isprianoj na majstorski, kaporovski nain. Uostalom, ne radi se tu samo o ljubavi nego i o mnogo emu drugom. Nema sumnje da je ovim romanom Kapor jo jednom potvrdio svoju stvaralaku zrelost.