DUHOVNA BIBLIOTEKA

KNJIGA I

IZDAJE DOMINIKANSKA NAKLADA ;ISTINA" ZAGREB MAKSIMIR

Ovaj je portret izradio fra Ivan od Bijede god. 1576.. kad je Svetica bila u 61. godini ivota. Pod slikom je vlastoruni potpis Svetice.

DJELA SV. TEREZIJE OD ISUSA

SVEZAK I

KNJIGA O IVOTU

preveo dR FRAN BINIKI

ZAGREB 1933

Nrus. 1872. Ordinarictus A. Diozcesis Zagrebiensis

Nihil obstat.

KREIMIR PENJAK censor.

Imprimatur. Dr. DOM. PREMU, m. pr. Eppus Aux. Vicarius gen.

Zagrebiae, 11. III. 1933.

TISKARA BRAA KRALJ ZAGRE

SADRAJ
UVOD..........................................................................................................12

KNJIGA O IVOTU...............................................14
IVOT SV. TEREZIJE OD ISUSA, TO JE NAPISALA SAMA ONA.....................15 GLAVA I.......................................................................................................16 U njoj opisuje, kako je Gospodin poeo pobuivati u djetinjstvu ovu duu na kreposne vjebe i kako su joj u tom pomagali kreposni roditelji........16 GLAVA II......................................................................................................19 Pripovijeda, kako je izgubila one kreposti i kako je zamano u djetinjstvu opiti s kreposnim ljudima.......................................................................19 GLAVA III.....................................................................................................23 Raspravlja, kako je pripomoglo dobro drutvo, da opet probudi svoje elje i kako joj je Gospodin poeo rasvjetljivati varku, u koju je zapala.. 23 GLAVA IV.....................................................................................................26 Pripovijeda, kako ju je Gospodin prisilio, da uzme redovniku odjeu te kako joj je stalo Njegovo Velianstvo slati mnogo bolesti.......................26 GLAVA V......................................................................................................31 Opisuje dalje velike bolesti, to ih je podnosila i strpljivost, to joj je Gospodin dao u njima. Kako iz zla nastaje dobro. To potvruje sluajem, to se desio na mjestu, gdje je bila na lijeenju......................................31 GLAVA VI.....................................................................................................36 Raspreda, koliko duguje Gospodinu, to joj je u tako velikim mukama dao, da se prilagodi njegovoj volji i kako je za posrednika i odvjetnika uzela slavnoga sv. Josipa pa koliko joj on koristio...................................36 GLAVA VII....................................................................................................40 Pripovijeda, kako je malo po malo izgubila milosti, to joj je bio udijelio Gospodin i kako je poela provoditi zao ivot. Istie, kolika je teta, kad samostani redovnica nisu sasvim zatvoreni............................................40 GLAVA VIII...................................................................................................48 Pripovijeda, kolika je srea, to nije sasvim zanemarila unutarnju molitvu, da ne izgubi duu, a kakvo je izvrsno sredstvo, da se dobije izgubljeno. Nagovara sve, neka je obavljaju. Istie, koliki je dobitak i kako je velika korist, da se u takvo doba ta molitva obavlja neko vrijeme, sve ako se kasnije opet odustane.............................................................................48 GLAVA IX.....................................................................................................52 Pripovijeda, kojim je sredstvima poeo Gospodin bodriti njezinu duu i prosvjetljivati je u onoj velikoj tmini, te ojaavati njezine kreposti, da ga ne vrijea................................................................................................52 GLAVA X......................................................................................................55 Zapoinje razlagati milosti, to joj je Bog podijelio u molitvi. Koliko moemo mi sami pripomoi i koliko je do toga, da upoznamo milosti, to

nam ih Gospodin daje. Moli onoga, kojemu alje ovaj spis, neka dri tajnom ono, to je napisala, jer joj se nalae, da tako natanko opie milosti, to joj daje Gospodin...................................................................55 GLAVA XI.....................................................................................................59 Pripovijeda, to je uzrok, te se ne pone Bog savreno ljubiti u kratko vrijeme. Zapoinje razlagati navodei poredbu etiri stupnja molitve. Tumai prvi stupanj. Vrlo je korisna (ova glava) za poetnike i za one, koji ne osjeaju naslade u molitvi............................................................59 GLAVA XII....................................................................................................64 Nastavlja o ovom prvom stupnju. Kae, dokle moemo sami doprijeti s pomou Bojom. teta, koja nastaje, kad se hoe duh da digne u natprirodnim i vanrednim stvarima, prije nego to uini Gospodin...........64 GLAVA XIII...................................................................................................67 Nastavlja o tom prvom stupnju molitve i daje opomene o nekim napastima, to ih zloduh gdjekad obiava uzrokovati. Savjeti protiv njih. Veoma je korisna (ova glava)..................................................................67 GLAVA XIV..................................................................................................74 Zapoinje tumaiti drugi stupanj molitve, gdje ve Gospodin daje dui, da kua osobite slasti. Razlae to, eda uputi, da su to ve nadnaravske stvari. Treba dobro zapamtiti..................................................................74 GLAVA XV...................................................................................................78 Nastavlja isto gradivo i daje neke upute, kako se treba drati kod molitve mira. Istie, da ima mnogo dua, koje dopru dotle, te obavljaju ovu molitvu, a malo njih, koje napreduju. Ovdje se dotie stvari, koje su veoma potrebne i korisne........................................................................78 GLAVA XVI..................................................................................................83 Raspravlja o treem stupnju molitve. Tumai veoma uzviene stvari i to moe dua, koja dopre dovle, te uinke, to ih djeluju ove tako velike milosti Gospodnje (Ovaj sadraj) potie uvelike duh da hvali Boga, a na veliku je utjehu onome, ko dopre dovle..................................................83 GLAVA XVII..................................................................................................87 Nastavlja isto gradivo i tumai trei stupanj molitve. Zavruje tuma uinaka, to ih ini ova molitva. Istie tetu to je ovdje, ini mata i pamet......................................................................................................87 GLAVA XVIII.................................................................................................90 U njoj raspravlja o etvrtom stupnju molitve. Zapoinje tumaiti izvrsnim nainom, veliko dostojanstvo, na koje Gospodin die duu, koja je na ovom stupnju. Ovo moe ohrabriti uvelike one, koji se bave unutarnjom molitvom, da uznastoje doprijeti do tako uzvienog stupnja, jer se moe dosei na zemlji, ako i ne svojom zaslugom, a ono dobrotom Gospodnjom. Neka se ita pozorno, jer se razlae na vrlo slastan nain i sadrava vrlo znamenite stvari..............................................................90 GLAVA XIX..................................................................................................94 Nastavlja isto gradivo. Poinje tumaiti uinke, to ih djeluje u dui ovaj

stupanj molitve. Opominje, uvelike, da se ne vraamo natrag i ne odustajemo od molitve, sve ako padnemo nakon te milosti. Istie tete, koje e doi, ako to ne radimo. Treba dobro zapamtiti. Na veliku je utjehu slabiima i grenicima.............................................................................94 GLAVA XX...................................................................................................99 U njoj raspravlja o razlici meu sjedinjenjem i zanosom. Tumai, to je zanos i malko spominje, kakvo dobro uiva dua, to je Gospodin svojom dobrotom uzvisi do zanosa. Nabraja uinke. Vrlo je divno......................99 GLAVA XXI................................................................................................107 Nastavlja i zavruje posljednji stupanj molitve. Spominje, to uti dua, kad se mora opet vratiti, da ivi u svijetu, i kakvu joj svjetlost daje Gospodin, da upozna varke svijeta. Sadrava dobru pouku..................107 GLAVA XXII................................................................................................111 U njoj razlae, kako je siguran put za kontemplativce, ne diu li duha k visokim stvarima, ako ga Gospodin ne digne, i kako sredstvo za najviu kontemplaciju mora biti ovjeanstvo Kristovo. Govori o prevari, u kojoj je bila neko vrijeme. Veoma je korisna ova glava.................................111 GLAVA XXIII...............................................................................................117 Pripovijeda opet dalje, o svom ivotu i kako je poela teiti za veom savrenou i kakvim sredstvima. Korisno je za one, koji se bave upravom dua, to obavljaju molitvu, da znadu, kako se moraju drati na poetku. Kakvu je korist imala, jer su je znali voditi..............................117 GLAVA XXIV..............................................................................................123 Nastavlja zapoeto gradivo i pripovijeda, kako se okoristila njezina dua, otkad je poela sluati i kako joj je malo koristio otpor milostima Bojim te kako joj ih je Njegovo Velianstvo davalo sve obilatije.....................123 GLAVA XXV...............................................................................................126 Raspreda o nainu, kako se razumije ono, to Bog govori dui, kad se ne uje (uima). Kakve prevare mogu biti u tom i po emu e se poznati. Veoma je korisno za onoga, koji se desi na tom stupnju molitve, jer se tumai vrlo dobro i veoma pouno........................................................126 GLAVA XXVI..............................................................................................133 A ostavlja isto gradivo. Pripovijeda i razlae, to joj se dogodilo i sklonilo je, te odbaci strah, i tvrdi, da joj je govorio dobri duh...........................133 GLAVA XXVII.............................................................................................136 U njoj razlae drugi nain, na koji Gospodin pouava duu i ne govorei joj daje, te razumije njegovu volju na udesni nain. Pripovijeda o neumiljenom vienju i o velikoj milosti, to joj je iskazao Gospodin. Ova je glava veoma znamenita....................................................................136 GLAVA XXVIII............................................................................................142 Pripovijeda o velikim milostima, to joj je iskazao Gospodin i kako joj se ukazao prvi put. Tumai, to je imaginarno vienje. Spominje velike uinke i znakove, to ih ostavlja, kad je od Boga. Ova je glava vrlo korisna, pa je treba zapamtiti................................................................142

GLAVA XXIX..............................................................................................148 Nastavlja zapoeto gradivo. Spominje neke velike milosti, to joj je iskazao Gospodin, i to joj je govorio, da je uvjeri i da odgovara onima, koji su joj prigovarali.............................................................................148 GLAVA XXX...............................................................................................154 Opet nastavlja te pripovijeda o svojem ivotu i kako je pomogao Gospodin mnogo njezinim mukama, jer je doveo na mjesto, gdje je boravila, svetoga mua br. Petra Alkantarskoga, iz Reda slavnoga sv. Franje. Raspreda o velikim napastima i mukama unutarnjim, to ih je kadikad podnosila..................................................................................154 GLAVA XXXI..............................................................................................161 Raspreda o nekim vanjskim napastima i pojavama i mukama, to joj je zadavao zloduh. Isto tako govori o nekim stvarima vrlo dobrima za uputu onima, to idu putem kreposti...............................................................161 GLAVA XXXII.............................................................................................169 U njoj pripovijeda, kako se Gospodinu svidjelo, da je u duhu stavi na jedno mjesto u paklu, to ga je zasluila svojim grijesima. Pripovijeda samo neto od onoga, to joj se ondje pokazalo. Zapoinje pripovijedati, kako je osnovan samostan sv. Josipa, u kojem sad boravi....................169 GLAVA XXXIII............................................................................................175 Nastavlja isto gradivo o osnutku samostana slavnog sv. Josipa. Pripovijeda kako joj zapovjedile, da se ne bavi njime i koliko je to morala prekinuti. Kakve je muke podnijela i kako ju je tjeio u njima Gospodin. ..............................................................................................................175 GLAVA XXXIV............................................................................................182 Pripovijeda, kako se desilo, da je u ono vrijeme otila iz onoga mjesta. Spominje, zato je i kako ju je njezin starjeina poslao, da tjei neku vrlo uglednu gospou, koja je bila veoma alosna. Zapoinje pripovijedati, to joj se ondje desilo i kako joj je Gospodin dao veliku milost, te Njegovo Velianstvo pobudi vrlo uglednu linost, da mu slui posve istinski. Ta je linost kasnije njoj pogodovala i titila je. Veoma je znamenita ova glava. ..............................................................................................................182 GLAVA XXXV.............................................................................................189 Nastavlja isto gradivo o osnutku kue naega slavnog Oca sv. Josipa. Pripovijeda potanko, kako je naredio Gospodin, da se obdrava u njoj sveto siromatvo, i navodi uzrok, zato je opet otila od one gospoe, gdje je bila, te neke druge dogaaje, to nastadoe iza toga...............189 GLAVA XXXVI............................................................................................194 Nastavlja zapoeto gradivo i pripovijeda kako je odlueno i kako je osnovan ovaj samostan slavnoga sv. Josipa. Nabraja velike prigovore i progone, to ih je podnijela nakon oblaenja redovnica, pa velike tegobe i napasti, to ih je pretrpjela. Kako ju je Gospodin iz svega izbavio s pobjedom na svoju hvalu......................................................................194 GLAVA XXXVII...........................................................................................205

Pripovijeda o uincima, to su joj ostajali, kad bi joj Gospodin udijelio milost. S tim spaja veoma dobru pouku. Kae, kako treba veoma cijeniti i nastojati da se dosegne volj koliko vei stupanj slave, pa da ni zbog kakvih muka ne zaputamo dobara, koja su vjena..............................205 GLAVA XXXVIII..........................................................................................209 U njoj pripovijeda o nekim velikim milostima, to joj ih je Gospodin iskazao. Pokazao joj je neke nebeske tajne, pa druga vienja i objave, to se svidjelo Njegovu Velianstvu, da ih vidi ona. Spominje uinke, koje su joj ostavljale te milosti, pa korist, to je ostala njezinoj dui.................209 GLAVA XXXIX............................................................................................218 Nastavlja isto gradivo i pripovijeda o velikim milostima, to joj ih je iskazao Gospodin. Spominje, kako joj je obeao, da e uiniti za due, to ga ona zamoli. Nabraja nekoliko osobitih sluajeva, u kojima joj je Njegovo Velianstvo udijelilo tu milost..................................................218 GLAVA XL..................................................................................................226 Nastavlja isto gradivo i pripovijeda velike milosti, to joj je iskazao Gospodin. Iz nekih se moe uzeti veoma dobra pouka. Kao to je ve spomenula, bila je uz posluh njezina glavna nakana, da priopi one milosti, koje su na korist duama. S ovom se glavom zavruje opis njezina ivota, to ga je napisala. Neka bude na slavu Gospodnju. Amen. ..............................................................................................................226 List, to je pisala Svetica O. Garciji Toledskom aljui mu ivot.............232

RIJE IZDAVAA Pokretanjem Duhovne biblioteke hoemo da ispunimo jednu osjetljivu i esto isticanu prazninu u duhovnoj kulturi naeg naroda. Dok drugi narodi na polju askeze i mistike imaju bogatu to izvornu to prevedenu literaturu, na naoj domaoj duhovnoj njivi to je jo dosta slabo poznata biljka. Objavljujui zato, zasad, tuda najosnovnija i najmarkantnija djela sa tog podruja, nadamo se, da time ujedno postavljamo temelje za to puniji i bujniji duhovni preporod i ivot i u naem narodu. Jer, priznat emo, uza sve vjerskomoralne odlike i stoljetne patnje za vjeru, narod nam je nekako ostao na ivici i povrini one jae i dublje duhovnosti. No da i nas eka, dobrotom Boje milosti, cvat duhovnosti, u to vjerujemo nesumnjivo svi. Dapae po nekim znakovima vjerskog ivota (kult Euharistije, pobonost prema Mariji, pokret za zatvorenim duhovnim vjebama, porast sveenikih te redovnikih mukih i enskih zvanja) dalo bi se naslutiti, da su poeci tog cvjetanja i preporoda ve tu. Pa eto, i ovaj na pothvat ne e drugo, nego da vodi prema tom cilju i da ga bilo koliko uskoro. Da idemo ve sada iznosili detaljni program naeg rada, mislimo da bi to bilo preuranjeno, a i deplasirano. Meutim, da bar u glavnim crtama upoznamo itatelje sa pravcem naih osnova, spomenut emo nekoliko imena. Sa sv. Terezijom od Isusa u uskoj je vezi sv. Ivan od Kria. No trebat e meutim sezati za duhovnim blagom srednjeg vijeka (sv. Bernard,. Hugo od sv. Viktora, sv. Gertruda Velika, sv. Brigita iz vedske, bl. Anela iz Foligna, bi. Ivan Ruysbroeck, sv. Katarina Sijenska. Tauler, bl. Henrik Suzo, Toma iz Kempisa. Dionizije Kartuanin, Gerson te u nekojim djelima sv. Albert Veliki, sv. Toma Akvinski, sv. Bonaventura), da usto ne ostavimo po strani ni pisce iz drage crkvene starine (Klement Aleksandrijski, sv. Ciprijan, sv. Atanazije, Casijan. sv. Benedikt, Pseudo-Dionizije, sv. Ivan Klimak, te u nekojim djelima sv. Ambrozije, sv. Augustin, sv. Bazilije i sv. Ivan Hrisostom). Bit e nam meutim veoma na srcu, da se to prije uje duhovna rije novijih, pa i najnovijih asketsko-mistikih pisaca. Tu se mogu spomenuti: sv. Ignacije, Ljudevit iz Granade, kardinal Bona, sv. Petar iz Alkantare, sv. Franjo Saleki. Ljudevit de la Puente, sv. Marija Magdalena de' Pazzi, Olier. Bossuset. Fenelon, sv. Alfons Liguori, F. W. Faber. sv. Terezija od Djeteta Isusa, E. Leseur, dom Columba Marmion. Ovaj nacrt i popis nije dakako potpun, dapae ne treba da bude ni takav, jer elimo da sauvamo pri izdavanju to veu slobodu, kako bi svako izdanje bar donekle bilo uvjetovano razvojem prilika i potrebom asa. Meutim i takav program, dozivajui itateljima u pamet golemo bogatstvo duhovne literature, dovoljno govori o naim osnovama. Svakako je iz njega jasno da mislimo posezati samo za onim, to je na ovom polju dato i primljeno kao uzorno kao najvie. Ostvarivanje ovog programa vezano je dakako s raznim tekoama. Uz ostalo treba da raunamo i s ekonomskom mogunou naih irokih krugova. Uvjereni smo meutim, da e naa javnost potpuno shvatiti potrebu ovog djela i iskreno nas poduprijeti. I tako se nadamo, da emo ve kroz nekoliko godina imati na svom jeziku literaturu, koja e moi da udovolji prvim potrebama, a s vremenom tako bogat i zaokruen izbor duhovnih auktora, te emo se njime moi i pred drugim narodima plemenito da ponosimo. Auktore emo nastojati donositi ili po mogunosti cjelovito ili u najznaajnijem izboru, a u prijevodu vjernom i u jeziku to iem. Starat emo se ujedno, da ta djela visoke nauke, ivota i ljepote dademo naem narodu takoer u dostojnom vanjskom ruhu.

Istiemo na kraju jednu okolnost, koja nekom blagoslovljenom koincidencijom prati ovaj na pothvat. Ove naime godine, u vjeri i zahvalnosti, slavimo devetnaeststoljetnu obljetnicu naeg Otkupljenja, i mi smo sretni, to u sjeni i pod zatitom tako svetog i dubokog Spomena pokreemo ovo djelo. Neka eto i to bude jedno od sredstava, kako bi nam to obilnije bili primijenjeni plodovi Otkupljenja. A to e nam biti ujedno svima: i vama i nama za svaku rtvu i trud najbolja nagrada. Zagreb, u proljeu Svete Godine 1933. Naklada ISTINA.

UVOD Tereza de Ahumada, jedna od najsjajnijih zvijezda na katolikom nebu, kerka plemenitih i pobonih roditelja Don Alonsa de Cepeda i ene mu Donje Beatrice Davila y Ahumada, ugleda sunce Boje 28. oujka 1515. u gradu Avili. Zato se i zove Terezija Avilska. Dobra joj majka preminu jo mlada, kad je djevojici bilo 13 godina. Rascviljena Terezija uze bl. Dj. Mariju za svoju majku. Da ne skrene stramputice, smjesti je otac u samostan augustinaka, koje su uzgajale plemiske keri. Terezi ja ostade u samostanu podrugu godina, ali se radi bolesti morade vratiti u oinsku kuu. Pri svretku rujna 1536. ue kradomice u karmelski samostan od Utjelovi jenja, gdje obue redovniko odijelo 2. studenoga 1536. Bila joj je onda 21 godina 7 mjeseci i 5 dana. Sveane zavjete poloi naredne godine. Za svega je ivota bila boleljiva, a muile su je i velike napasti. Ali ju je i Gospodin tjeio i krijepio. Godine 1562. zapoe uz velike neprilike obnovu Karmela te osnova 17 enskih i 14 mukih samostana. Preminu sveto 4. listopada 1582. Sutradan je prema odredbi pape Grgura XIII. bio 15. listopada po ispravljenom kalendaru. Obnoviteljica je proglaena blaenom 24. travnja 1614., a sveticom 12. oujka 1622. Svetica je bila krasna i pristala tijela, a jo krasnije due. Sauvana je i njezina slika, koju je 1576. naslikao fra Ivan od Bijede, Hrvat iz pokrajine Molise u Abrucima. Kad je slika bila gotova, probijeli Svetica bezazlenom slikaru: Bog ti oprostio, br. Ivane, kad si me ve slikao, zato me naslika ovako runu i krmeljavu! SPISI: Serafska djevica (virgo seraphica) zaslui ve svojim ivotom i obnovom Karmela, da je Crkva uvelike asti, a uitelji duhovnog ivota joj dadoe naslov mistika nauiteljica (doctora mistica) radi njezinih divnih knjievnih djela. Svetica nije pisala naumice uena djela. Bila je veinom boleljiva, pa nije zaposlena, imala kada ni pisati. A ipak je na zapovijed starjeica napisala divne spise, i to prekidice. Po sadrini su ovi spisi: I. povjesniki: 1. Libro de la Vida, 2. Fundaciones, 3. Relaciones. II. asketsko-mistiki: I. Camino de perfeccin, 2. Conceptos del amor de Dios., 3. Las moradas ili Castillo interior. III spisi o ustrojstvu i upravi obnovljenih samostana: I. Avisos, 2. Constituciones, 3. Modo de visitacin. IV V. pjesniki spisi: Exclamaciones del alma a Dios. 2. Poesas. Cartas.

Ovaj prvi svezak obuhvata Libro de la Vida. autobiografiju Svetiinu. Ovo djelo zovu knjigom samilosti Bojih ili knjigom velija Bojih. Svetica ga je napisala na zapovijed svojih ispovjednika. Nije isto povjesniko, ve je zajedno povjesnika i asketska mistiko. Od glave X. do XXIX. Umetnuta je prekrasna rasprava o molitvi. Svetica je napisala svoj ivot tako njeno, iskreno i pouno, da i nehotice ovjeka osvaja, oarava. i v o t je sv. Terezije dragi alemkamen u katolikoj knjizi kao i Ispovijesti sv. Augustina. No dok Augustin priznaje i oplakuje zbiljske grijehe i zablude, sv. Terezija svijesna svoga nitavila uveava svoje pogrjeke pa i neznatne nedostatke istie kao grijehe. Nije to prenavljanje ve istinski osjeaj ponizne due.

Kolika razlika izmeu serafske djevice i razbudnoga Rousseaua, koji se hvasta svojim opainama! Dokazano je, da sv. Terezija nije nikad poinila tekog grijeha. Zato treba oprezno itati ono optuivanje same sebe. Inae ovo djelo pristaje svakome: staru i mladu, uenu i neuku. Svak moe crpsti, a Boe daj, da i crpe, obilne koristi. Na hrvatski su prevedena djela sv. Terezije prema panjolskom izdanju u Burgosu 1922. u redakciji i s biljekama o. Silvestra od sv. Terezije, karmelca. Pruamo naem hrvatskom narodu divna djela velike karmelske mistike, uvjereni da e ona donijeti obilatih nebeskih darova katolike duhovnosti u naim krajevima. Ovaj cvijet mistike ubran je sa brda karmelske kontemplacije, koja je veoma zasluna za katoliku duhovnost. Moda malo tko zna, da se taj red nalazi i u naim stranama, pa nee ni znati da se jedan muki samostan hrvatskih karmelaca nalazi u Somboru, u Bakoj, dok postoji jedan enski samostan u Selu kod Ljubljane. I u samom Zagrebu na Vrhovcu, kao i u Leskovcu postoji samostan karmelka, koje, ako i ne pripadaju redu ustanovljenu od same svete Majke Terezije, ipak ive po njezinom duhu i djeluju u njezinoj duhovnosti. I ba nastojanju somborskog samostana, moramo u dobrom dijelu zahvaliti, da imamo djela velike Svetice na naem hrvatskom jeziku. Dominikanska naklada Istina se rado primila tekog pothvata da izda u svojoj Duhovnoj biblioteci ta djela. Sinovi su sv. Dominika prvi bodrili, upuivali, ispovijedali i savjetovali su Tereziju, pa moemo sigurno kazali, da se njihovu nastojanju mora u mnogoem zahvalili djelo karmelske Uiteljice. Usvojivi odmah u poetku njezinu nauku, oni su je irili, tumaili i branili, pa su ostali uvijek njezini vjerni uenici. I ovim pothvatom oni hoe nastaviti svoju misiju rasvjetljivanja i irenja Boje istine. Nadamo se, da e hrvatski narod sa zahvalnou primiti ovaj lijepi cvijet ubran sa brda Karmela, pa e naim redovnicima odvratiti na ljubavi. Dominikovci su kod nas prilino odavna postavili svoje korijene pa jo danas uspjeno rade. Gojimo nadu, da e i karmelski red za kratko vrijeme ojaati u naim krajevima i donijeti plodove svoje visoke duhovne tradicije. Dr. F. B.

KNJIGA O IVOTU

IVOT SV. TEREZIJE OD ISUSA, TO JE NAPISALA SAMA ONA. IHS. 1. Naredie mi, da opiem nain molitve i milosti, to mi ih je Gospodin iskazao, a dadoe mi zato i omanu slobodu. A ja bih eljela, da su mi dali takvu slobodu i zato, da u najtanje tanine i jasno opiem svoje velike grijehe i loi ivot. To bi me uvelike utjeilo. Ali mi toga ne dopustie, van me u tome svojski svezae. I stoga molim za ljubav Gospodnju, ko bude itao ovaj opis moga ivota, nek ima pred oima, da je bio tako lo, te meu svecima, to su se obratili k Bogu, ne. mogu nai nijednoga, s kojim bih se utjeila. Jer gledam, otkad ih je Gospodin pozvao, da ga nisu ponovno vrijeali. A ja sam ne samo bivala sve gora, ve se ini, da sam se naumice opirala milostima, to mi ih je udjeljivalo Njegovo Velianstvo. Vidjela sam, da sam duna sluiti vie; a shvatala sam, da ni najmanje ne mogu platiti od onoga, to sam bila duna. 2. Neka bude blagosivan dovijeka, koji me je toliko ekao. Njemu se molim od svega srca, neka mi dade milost, da posve jasno i istinito opiem svoj ivot, kao to mi zapovijedaju moji ispovjednici. Znam, i Gospodin to eli odavno, ali se ja dosada nisam usudila. Neka bude njemu na slavu i hvalu. Neka me (ispovjednici) odsele bolje upoznaju i pomognu mojoj slabosti, da mogu bilo koliko sluiti Gospodinu, kao to moram. Neka Njega slave uvijek sve stvari. Amen.

GLAVA I.
U njoj opisuje, kako je Gospodin poeo pobuivati u djetinjstvu ovu duu na kreposne vjebe i kako su joj u tom pomagali kreposni roditelji.

ISUS. 1. Imala sam kreposne i bogobojne roditelje. Da nisam bila onako loa, bilo bi mi to dosta, da s pomou Bojom budem dobra. Moj je otac rado itao dobre knjige, a imao ih je i na panjolskom jeziku, da ih uzmognu itati njegova djeca.1 To2 i briga, s kojom nas je moja majka poticala na molitvu i na pobonost prema Naoj Gospi i nekim Svecima, zapoe me buditi u dobi, ini mi se, od est ili sedam godina. Pomagalo mi je, jer sam vidjela, da moji roditelji nemaju sklonosti ni na to van na krepost. Imali su ih mnogo. Moj je otac gojio osobito ljubav prema siromasima i samilost prema bolesnicima i prema slugama. A prema slugama toliko, te ga nikad nisu mogli skloniti, da dri robove, jer ih je vrlo alio.3 A kad je bila jedno u naoj kui robinja njegova brata, postupao je s njom kao sa svojom djecom. Rekao je, da od alosti ne moe podnositi, to nije slobodna. Bio je veoma istinit. Niko ga ne u, da kune ili ogovara. Bio je veoma poten na svake ruke. 2. I moja je majka imala mnogo kreposti, a pravila je svoj vijek u tekim bolestima. Bila je posve estita. Premda je bila veoma lijepa, nikad se nije ulo, da je to drala do svoje ljepote. Bile su joj trideset i tri godine, kad je umrla, a nosila je ve odjeu poput vremene ene. Bila je vrlo blage udi i veoma otroumna. Za ivota je podnijela velike nevolje. A umrla je ba pravo kranski.4

Iz popisa dobara, to ih je imao Svetiin otac Don Alfons Sunchez de Cepeda, kad mu preminu prva ena, gospoa Katarina del Peso, g. 1507., znamo, da je imao ove knjige: Retablo de la vida de Cristo i Tulije: De Officiis i otaca. Druga malena ukoriena sadrava: Raspravu o misi, razgovijetne misli od Guzmana, nevezano, te Sedam grijeha. Na pergament Osvojenje Prekomorja. I drugi svezak, u kojem je Boecij te pet knjiga i poslovica Senekinih i Vergilijevih, Las Triscientas Ivana de Mena, La Coronaciou Ivana de Mena i Lunario. Medu dobrom, to ga ostavi na smrti D. Alfonso, bijae knjiga evanelja i propovijedi procijenjena 2,1/2 reala. U vrijeme je Svetiino imala kua D. Alfonsova vie knjiga, kako se vidi iz prvih glava ovoga ivota. 2 ' Sve to je spomenuto, a ne samo knjige, jer je u rukopisu pogreno estos smjesto esto.
1

U Svetiino su vrijeme obiavale imunije porodice drati nekoliko maurskih robova izmeu onih, to ostadoe nakon ponovnog osvojenja pa iz Alpuhara i drugih andalusijskih skrovita, dok konano nisu pobijeeni i istjerani s Poluotoka.
3

4 Rodila se ga Beatrica de Ahumada 1495. Udala se za Don Alfonsa od 14 godina. Kad joj bilo 20, rodila je Sveticu. Umrla je kranski oko g. 1528. u Gotarrenduri, selu 3 1/2 milje sjeverno od Avile. Tijelo joj je preneseno u Avilu.
4

3. Bile smo tri sestre i devetero brae.5 Svi su s Bojom dobrotom naliili svojim roditeljima, jer su bili kreposni. Samo nisam ja, premda me je moj otac najvolio. A prije nego poeh vrijeati Boga, ini se, da je imao za to i nekakav razlog. Jer me obuzme alost, kad se sjetim dobrih sklonosti, to mi ih je bio Gospodin dao i kako sam ih ravo znala upotrebljavati. A moja mi braa ni u emu nisu smetala da sluim Bogu. 4. Jedan je bio nekako moje dobi. Zajedno smo itali ivote Svetaca. Njega sam najvie ljubila, premda sam ljubila sve i oni mene. Kad sam gledala muke, to su ih za Boga podnijele Svetice, inilo mi se, da su veoma cijene kupile put k uitku Boga, pa sam i ja uvelike eljela tako umrijeti. Ali ne iz ljubavi, to bih upoznala da je gojim, van da u tako kratko vrijeme uivam dobra, o kojima sam itala, da ih ima na nebu. I s onim sam svojim bratom pretresala, kakvo bi sredstvo bilo za to. Dogovorismo se, da emo poi u maursku zemlju prosei za ljubav Boju, eda nam ondje odrube glavu. A ini mi se, da bi nam Gospodin bio za to dao i sranosti u tako njenoj dobi, kad bismo pronali ikakvo sredstvo. No mislili smo, da je najvea zapreka, to jo imamo roditelje.6 Uvelike smo se divili, kad smo itali, da je onamo dovijeka muka i slava. Deavalo se vrlo esto, da smo o tom raspredali pa smo uivali, da esto ponavljamo rijei: Dovijeka, dovijeka, dovijeka! Izgovarajui esto puta te rijei svidjelo se Gospodinu, da mi se u djetinjoj dobi utisne put istine. 5. Kad vidjeh, da ne moemo ii onamo, gdje bi nas ubili za Boga, odluismo postati pustinjaci. U vrtu pokraj kue, kako mogosmo, pregnusmo napraviti samotnje od kamenia meui jedan na drugi. No oni odmah popadae, pa ni u emu ne naosmo sredstva za svoju elju. Jo me i danas potie na pobonost, kad vidim, kako mi je Bog tako rano dao ono, to izgubili svojom krivnjom. Dva puta se enio D. Alfonso Sanchez de Cepeda, otac Sv. Terezije. Prvi put s gom Katarinom del Paso y Henao. Iz toga je braka imao troje djece: Ivana Vazquez de Cepeda, gicu Mariju de Cepeda i jo tree dijete, koje neki zovu Petrom, ali se o njemu ne zna nita izvjesno. Drugi put se D. Alfonso oenio 1509. s gdicom Beatricom Davila y Ahumada. Bog im dade devetero djece: Fernanda, Rodriga, Terezu, Lorenca, Antuna, Petra, Jeronima, Augustina i Ivana. Roditelji su Svetiini bili plemenite krvi i vrlo ugledni, ako i ne prebogati. Sinovi im poput mnogo drugih plemiskih obitelji ovoga vremena odoe u Ameriku, gdje neki i poginue slavno u borbi za domovinu.
5

Dri se za izvjesno, da Svetica ovdje govori o svome bratu Rodrigu, pouzdanom drugu u molitvama, u itanju i djetinjim zabavama. Kad je Tereziji bilo sedam godina, dogovore se njih dvoje, da e otii u zemlju maursku. Da to dosegnu, pou iz grada putem prema Salamanci. Ali ih nedaleko od mosta Adaje, gdje je danas kapelica nazvana od etiri stupa, izvan grada zaustavi stric D. Franjo de Cepeda. O. Jepes (ivot sv. Terezije, sv. I. gl. 2.) pripovijeda o tom junakom pothvatu. Kad se vratie natrag, kae: ukori ih majka, to su otili. Brat se stane ispriavati velei: da ga je djevojica potakla i navela, da pou onim putem. Rodrigo ode u Ameriku u rujnu 1535. i pogibe 1536. ili 1537. borei se protiv Indijanaca Payagua u zemlji, to je natapa rijeka la Plata oko pustinje ako. Rodio se 1511., a tako je milovao sestru Tereziju, da je na polasku u Indiju darovao njoj svoj dio.
6

6. Davala sam milostinju, kako sam mogla. A mogla sam malo. Traila sam samou, da mogu obavljati svoje pobonosti. A tih je bilo mnogo. Osobito sam rado molila Ruarij, koji je vrlo pobono molila moja majka, pa je tu pobonost ulila i nama. Kad sam se igrala s drugim djevojicama, veoma sam uivala, da gradim samostane, kao da smo redovnice. A ini mi se, da sam i eljela biti redovnica, premda nisam onoliko koliko ono, to spomenuh. 7. Sjeam se, kad je umrla moja majka, bilo mi je 12 godina, neto manje.7 Kad poeli shvatati, to sam izgubila, utekoh se alosna k slici Nae Gospe i zamolili je ronei obilate suze, neka mi bude majkom. Uinili to dodue bezazleno, ali mislim, da mi je koristilo. Jer sam oevidno nalazila u ove uzviene Djevice pomo, za togod sam Joj se preporuivala. A napokon me je povratila k sebi.8 Sad me boli, kad gledam i pomiljam to je bio uzrok, da nisam ostala postojana u dobrim eljama, to sam ih zapoela. 8. O Gospodine moj! Odluio si, ini se, da se spasim. Neka se svidi Tvome Velianstvu, da i bude tako kad si mi ve udijelio toliko milosti, kao to zbilja jesi, zato se nisi udostojao ne radi moga dobitka ve radi Tvoje asti sauvati, da se tako ne okalja stan, u kojem e Ti neprestance boraviti? Muka mi je, Gospodine, i kazati to, jer znam, da sam svemu ja kriva. Mislim, da Ti nisi mogao uiniti vie, nego si uinio, da od one dobi budem sasvim tvoja. Sve da hou, ne mogu se potuiti ni na svoje roditelje. Ta u njima sam gledala samo sve dobro i brigu za moje dobro. A ja, im stupih iz djetinjstva i poeli upoznavati prirodne darove, to mi ih je dao Gospodin, a govorili su, da ih je bilo mnogo, moradoh mu na njima zahvaljivati. Ali ja stadoh sve te darove upotrebljavati, da ga vrijeam. O tom u sada govoriti.

Premda Svetica kae, da joj je bilo oko 12 godina, kad joj jr umrla majka, ne moemo je u tom slijediti: jer je poznato, da ba nije snana u navaanju godina. Gospoa Beatrici naini oporuku 24. studenoga 1528., pa po svoj prilici preminu malo poslije. Svetica se rodila u oujku 1515., pa je ve bila stupila u 14. godinu.
7

Kae predaja, da je slika, kojoj se Svetica molila, neka joj bude majkom, bila Gospa od Milosra, koja se onda astila u samotinji sv. Lazara kod Adaje; a asti se u stolnoj crkvi, otkad je poruen samostan u prvoj treini XIX. vijeka. Glasa se, da su se toj istoj slici preporuili Terezija i Rodrigo, prije nego e krenuti na put muenitva. Na spomen tih dogaaja iz ivota Svetiina ide svake godine ophod 15. listopada od stolnice do samostana Bosonogih Karmelaca.
8

GLAVA II.
Pripovijeda, kako je izgubila one kreposti i kako je zamano u djetinjstvu opiti s kreposnim ljudima.

1. ini mi se, da mi je poelo uvelike koditi evo ovo. Promiljam gdjekad, kako zlo rade roditelji, koji se ne trse, da njihova djeca vazda gledaju samo ono, to je u svaku ruku kreposno. Moja je majka, kako rekoh, bila vrlo kreposna. A ipak kad dooh k razumu, ne primili od dobra (to bijae u nje) ba mnogo, da, gotovo nita, a to loe primih mnogo mi naudi. Ona je rado itala viteke romane.9 Ona nije zlorabila tu razbibrigu kao ja, jer nije zanemarivala svojih poslova. A mi smo (djeca) zbacivali posao s vrata, eda ih uzmognemo itati.10 Ona je moda to inila, samo da odvrati svoje misli od velikih muka to ih je podnosila. A djecu je htjela zabaviti, da ih ne bi druge stvari upropastile. To je bilo teko mome ocu, pa smo morali paziti, da on ne vidi. Meni poe to tivo prelaziti u naviku. I mala mi pogrjeka, to je vidjeh u svoje majke, poe ohlaivati dobre elje, a stadoh pogrjeivati i u drugom. inilo mi se, da ba nije zlo, to mnogo sati danju i nou tratim u tako ispraznom poslu, i to potajice od moga oca. Napokon me tako silno zaplete ova sklonost, te se inilo, da nisam zadovoljna, nemam li nove knjige. 2. Stadoh nositi i gizdavo odijelo i vanjtinom se zaeljeh sviati. Zato vrlo brino njegovah ruke i kosu, upotrebljavah miomirise i sve tatine, kojih se mogoh doepati. A takvih je stvari bilo mnogo, jer sam bila gizdava. Nisam imala zle nakane, jer ne bih rado, da iko vrijea Boga radi mene. Mnogo mi godina potraja prevelika briga za izlinu istou i za stvari, to mi se nisu inile grijehom. Sad vidim, kako je loe sve to moralo biti. Imala sam nekoliko roaka, koji su sami bili priputeni u kuu moga oca, jer je on u tom bio vrlo oprezan. A kud sree da je Bog dao, te bude oprezan i prema njima. Sad vidim, kako je u dobi, kad treba da ponu nastajati kreposti, opasno drugovati s onima, to ne poznaju svjetske tatine, van jo potiu da joj se predamo. Bili su oni nekako moji vrnjaci, malko stariji od mene. Bili smo vazda zajedno. Veoma su me ljubili. Ja sam se razgovarala o svemu, to ih je veselilo, i sluala sam, kad bi mi priali o svojim uspjesima i djetinjarijama, koje ba nisu bile dobre. A najgore je bilo, da je dua zavoljela ono, to je bilo uzrok svemu njezinu zlu.11 3. Kad bih ja imala svjetovati roditelje, rekla bih im, neka u ovoj dobi uvelike paze, s kakvim ljudima ope njihova djeca. Kako je naa narav sklonija na zlo nego na dobro, nastaje tu mnogo zla. Tako se desi i meni. Imala sam sestru mnogo stariju nego to sam ja.12 Bila je veoma estita i Bile su to pripovijesti, to ih je vrlo volio i poboni svijet onih vremena. Bilo je neprilino, to se tim tivom gubilo vrijeme, a duh se rastrovao nevjerojatnim, vanrednim i nepotenim pustolovinama. Ondanji moralisti i asketi zapisae protiv njih veoma razjarene spise. 10 Hoe da kae, da im je majka olakavala itanje tih knjiga. 11 Svi ivotopisci i ispovjednici sv. Terezije suglasno misle, da to preveliko uveavanje pogrjeaka ne sadrava tekog grijeha, kojega ona nije nikad uinila; van da je bila izloena manjoj ili veoj opasnosti, te krene putem onih tatih zabava. 12 To je gica Marija de Cepeda, ki Don Alfonsa i prve mu ene Katarine del
9

kreposna. Ali ja od svega toga ne primih nita. A svu tetu primah od neke roakinje, koja je mnogo opila u naoj kui. Bila je ona tako lakomislena ponaanja, te je ve i moja majka mnogo nastojala, da joj zabrani pristup u kuu. (ini se, da je ona nasluivala, kakvo e me zlo snai). No bilo je toliko prilika, da ulazi u nau kuu, te joj nije mogla zabraniti. Ja sam rado s njom drugovala. S njom sam opila i razgovarala se, jer mi je pomagala u svakoj zabavi, to sam je eljela. Poticala me je na zabavu, pa je i sama dijelila sa mnom zabave i tatine. Dok sam drugovala s njom, bilo mi je 14 godina, a mislim i vie (ona je sa mnom prijateljevala i dijelila svoje stvari), ini mi se, da nisam smrtnim grijehom uvrijedila Boga ni izgubila straha Bojega. No vie sam drala do svoje asti. A to je i uinilo, da je nisam sasvim izgubila. Da, ini mi se, da me u tom ne bi moglo promijeniti nita na svijetu. A ni ljubav me bilo prema komu ne bi bila mogla na to sklonuti. Oj da sam tako bila jaka te ne radim protiv asti Boje, kao to me je narav jaala, da ne izgubim nita od onoga, u emu mi se inilo, da je ast pred svijetom! A nisam vidjela, da je gubim na mnogo drugih naina. 4. Ljubila sam tu ast do skrajnosti. A nisam upotrebljavala nikakva sredstva, to je bilo potrebno, da je sauvam. Samo sam uvelike pazila, da se sasvim ne sunovratim u propast. Mome se ocu i sestri nije nipoto svialo ono prijateljstvo, pa su me esto korili. Kako nisu mogli (onoj roakinji) oteti priliku, da ne ulazi u kuu, ne pomogoe im svi napori, jer sam ja bila vrlo otroumna za svaku zlou. Gdjekad se zgraam radi zla, to ga ini ravo drutvo. A ne bih mogla vjerovati, da sama nisam iskusila. Pogotovo u mladosti moe to prouzroiti najvee zlo. Rado bih, da moja nedaa opomene roditelje, neka na to vie paze. I zaista je mene ono drugovanje (s roakinjom) tako promijenilo, te mi nije ostavilo gotovo nita od kreposne naravi i due. I ini mi se, da mi je utisnula svoje zle sklonosti ona i druga roakinja, koja se isto tako zabavljala. 5. Iz toga upoznajem veliku korist, to je ini dobro drutvo. I drim zastalno, da bih sasvim bila istrajala u kreposti, kad bih u onoj dobi bila drugovala s kreposnim osobama. Jer da me je onda ko uio, neka se bojim Boga, bila bi moja dua dobila jakost, da ne padne. A kad je toga straha posve ponestalo, ostala mi je sama briga za ast, koja me je neprestance muila u svemu, to sam radila. Mislei, da se ne e doznati, ipak sam se smjelo davala na mnoge stvari i protiv nje i protiv Boga. 6. Isprvice mi naudie spomenute stvari, kako mi se ini, i tome nije kriva ona (roakinja) nego ja. Moja je opakost kasnije bila dosta za zlo. Usto smo imale slukinje, koje su mi bile dobro orue za svako zlo. Da me je koja dobro uvjetovala, moda bih se bila okoristila. No njih je zasljepljivala sebinost kao i mene moja sklonost. Nekad nisam bila sklona na neto veoma zlo, jer su mi se ve prirodno gadile nepotene stvari. Traila sam samo razbibrigu u ugodnom razgovoru. No bila sam u takvoj prilici, te mi je opasnost bila posve blizu, a izlagala sam opasnosti i svoga oca i brau. Od toga me izbavi Gospodin, i to tako, te se ini, da se on i protiv moje volje pobrinuo, te ne propadnem sasvim. No sve to ne mogae ostati tako tajno, te ne bih dosta okrnula svoju ast i probudila sumnju u moga oca. Ne minue, ini mi se, tri mjeseca, otkad sam ivjela u tim ispraznostima, kad me smjesti u samostan u onom mjestu, gdje su se uzgajale ovakve djevojke, ali ne onako loa vladanja poput mene. A to uine tako lukavo, te sam znala Peso y Henao

samo ja i jedan roak. Uvreba priliku, da ne upadne u oi. Udavala se naime moja sestra, pa nije bilo dobro, da ja ostanem sama bez majke.13 7. Otac me je odvie ljubio, a ja sam znala raditi veoma himbeno, pa nije mogao tako zlo o meni misliti. I tako ne izgubih njegove sklonosti. Bilo je kratko vrijeme, pa ako se to i doznalo, nije se moglo doglasiti nita izvjesno. Ja sam se toliko bojala za svoju ast, pa sam iz petnih ila pregnula, da sve ostane tajno. A nisam promiljala, da ne mogu sakriti nita pred onim, koji znade sve. O Boe moj, koliku tetu ini svijetu, kad se do toga malo dri i misli, da se moe sakriti, to je protiv Tebe! Drimo za stalno, da bi se izbjegla velika zla, kad bismo shvatili, da nije glavno uvati se ljudi, van se uvati, da Tebi ne omrznemo. 8. Prvih osam dana osjeah mnogo, i to vie bojei se, da e se doznati za moju tatinu, nego to sam ondje. Bila sam ve umorna i neprestance sam se veoma bojala Boga, jer sam ga prije vrijeala, pa sam nastojala da se to prije ispovjedim. Bila sam nekako nemirna. Ali za osam dana, a drim, jo i manje, postadoh zadovoljnija nego u kui svoga oca. Sve su bile zadovoljne sa mnom, jer mi je Gospodin dao milost, da zadovoljim sve, gdjegod budem, pa me zato vrlo zavoljee. Ja sam se onda veoma protivila, da budem redovnica.14 No radovala sam se, to vidim tako dobre redovnice, koje su bile u onoj kui. Bile su veoma kreposne, estite, nabone i sabrane. Uza sve to me ne prestade ni ondje zloduh napastovati i traiti one, to bi me izvana uznemirivali vijestima. No ne nae mjesta da to izvri. A moja se dua stade opet priuavati na dobro moga ranog djetinjstva, pa vidjeli, koliku milost iskazuje Bog onima, to ih stavlja u drutvo kreposnih ljudi. ini mi se, da je Njegovo Velianstvo mislilo i premiljalo, kako bi me moglo povratiti k sebi. Hvala Tebi, Gospodine, koji si me toliko podnosio! Amen. 9. Jedna me je stvar mogla donekle ispriavati, da nisam imala toliko grijeha. inilo se naime, da se sve moe dobro po mene svriti udajom. Zapitah i svoga ispovjednika i druge, za mnoge stvari, pa mi rekoe, da se ne protivim Bogu. S nama je svjetovnjakinjama spavala jedna redovnica, po kojoj je, ini se, Gospodin htio poeti da me prosvjetljuje, kao to u sada pripovijedati.15 Govori o samostanu Nae Gospe Milosne redovnica augustinaka izvan gradskih zidina, koji jo postoji na glasu s velike redovnike stege. Primali su u njega obino svjetovne gospoice, plemenite i imune. Pod paskom su jedne redovnice ivjele kreposno i zabitno, ali ne onako, kako se danas radi u redovnikim pitomitima. Kad je Svetica stupila u samostan, bila je navrila 16.
13

Enemigusima kae rukopis, a takva je zbilja bila onda Svetica, kako e se vidjeti iz III. glave, premda je cijenila uvelike gorljive redovnice.
14

Bila je to ga Marija de Briceo (Brisenjo) y Contreras iz slavnog avilskog roda, ena veoma razumna i kreposna. Rodi se 1498., a preminu 1584. O njoj pie o. Miguel Vorona u svome neizdanom djelu Noticias histricas y protocolo del Convento de Gracia (1695.): Poznajui darove, to ih je imala gospoa Brisenjo, imenovae je jednoglasno uiteljicom svjetovnih djevojica, to su ih openito zvali gospoice od poda. Dan i no se nije od njih odmicala. Danju bi ih zajedniki vodila u kor, da sluaju misu, a na posebno mjesto, kad bi u samostanu bila zajednika misa. Bila je tako oprezna i stroga sa mladei naa . ga Marija, da nije putala nijedne
15

djevojice da na stubama posjeti roditelje, van da i ona bude s njom.

GLAVA III.
Raspravlja, kako je pripomoglo dobro drutvo, da opet probudi svoje elje i kako joj je Gospodin poeo rasvjetljivati varku, u koju je zapala.

1. Poeh uivati dobro i sveto drutvo one redovnice. Jer je bila razborita i sveta, radovah se sluajui je, kako dobro govori o Bogu. ini mi se, da sam to vazda radosno sluala. Ona mi stade pripovijedati, kako je dola do toga, da postane redovnicom, i to samo itajui evaneoske rijei: Mnogo je zvanih, a malo izabranih (Mat. 20, 16). Ree mi, i kakvu nagradu daje Gospodin onima, koji ostave sve radi Njega. Ovo dobro drutvo poe razgoniti navike, to ih je navuklo zlo drutvo, i u moju duu povraati elje za vjenim dobrima. A umanji mi i neprijateljstvo protiv toga da budem redovnica, koje me je bilo previe obuzelo. Kad bih vidjela koju redovnicu, gdje pod molitvom roni suze, ili ma kakve druge kreposti, bila sam joj vrlo zavidna. Srce mi je u tom pogledu bilo tako tvrdo, te ne bih spustila nijedne suze, sve kad bih proitala itavu Muku. A to me je i te kako boljelo. 2. Ostadoh po drugu godinu u onom samostanu i veoma se popravih. Poeh moliti mnogo usmenih molitava, a zamolili i sve, neka me preporue Bogu, da mi dade stale, u kojem u mu sluiti. Ali jo nisam eljela, da budem redovnica, van da se svidi Bogu te mi toga i ne da. A bojala sam se i udaje. No na svretku vremena, to ga ondje proboravili, imadoh ve vie volje da postanem redovnica, ali ne u onoj kui, i to radi nekih kreposnih obiaja, za koje doznah, da se ondje obdravaju. A meni se inilo, da su odvie pretjerani. Neke me mlae redovnice u tom utvrdie. Da su sve jednako mislile, bilo bi mi to mnogo koristilo. Imala sam i u drugom samostanu veliku prijateljicu.16 To me je poticalo, ako ve postanem redovnica, da ne budem drugdje, ve ondje gdje je bila ona. Vie sam gledala na ono, to godi mojoj sjetilnosti i tatini, nego na ono, to je bilo na dobro mojoj dui. Kadikad mi dooe te dobre misli, da postanem redovnicom, i odmah iezoe. A ja se ne mogoh odluiti, da budem. 3. Ako i nisam u ono vrijeme bila bez brige za svoj spas, jo se uspjenije trsio Gospodin, da me pripravi za stale, koji e za me biti najbolji. Posla mi teku bolest pa se moradoh vratiti u svoju oinsku kuu. Kad ozdravih, poslae me kui moje sestre, koja je stanovala u nekom selu, da je posjetim. Ona me je silno ljubila i eljela je, da i ne odem od nje. I njezin me je mu vrlo volio. Barem mi je iskazivao svu ljubav. I to sve dugujem Gospodinu, jer su me svuda susretali s ljubavlju. A ja sam mu uzvraala onako (loe) kao to jesam. 4. Na putu je bio brat moga oca. vrlo pametan i krepostan, udovac. I njega je posjeivao Gospodin i pripravljao za svoju slubu. Ve pod stare Dona Ivana Suarez, redovnica u samostanu obuvenih Kamelovaka od Utjelovljenja u Avili. Dok je Svetica bila svjetovnjakinja, esto ju je posjeivala u njezinu samostanu Dona Marija Pinel, u listu upravljenu nekom karmelskom starjeini izvorni mu je rukopis u odsjeku rukopisa Narodne knjinice pie govorei o tim posjetima: Ga Ines de Quisada, koja je ve bila redovnica s pokrivaem (velom) kad je sv. Majka obukla redovniku haljinu, pripovijeda neznatnu stvaricu, koja u meni budi pobonost kae ona: Sjeam se, da je sv. Majka jo svjetovnjakinjom nekoliko puta dolazila u ovaj samostan. Evo znaka: nosila je naranastu haljinu s rubom od crnog baruna. (Bibliot. Mistica Carmelit. t. II. p. 113.).
16

dane ostavi sve, to je imao, i postade redovnik, a svri tako, te mislim, da uiva Boga. On zaeli, da ostanem kod njega nekoliko dana. Zanimao se itanjem dobrih knjiga, panjolski. Razgovarao se obino o Bogu i o tatini svijeta.17 On dade, da mu itam. Ako i nisam toga rado itala (t. j. asket. knjiga), pokazivala sam, da mi se svia. Vazda sam se uvelike trsila, da zadovoljim druge, sve ako mi je to bilo i teko. U drugih bi to bila krepost, no u mene je bila velika pogrjeka, jer sam esto ila pritom predaleko. O Boe moj, kakvim me je putovima pripravljalo Njegovo Velianstvo za stale, u kojem se htjelo posluiti sa mnom. Sve ako nisam toga htjela, sililo me je da sama sebe prisiljujem! Blagoslovljeno budi (Nj. Vel.) dovijeka. Amen. 5. Samo malo dana ostadoh kod strica. Ali boanske rijei, to ih itah i sluah, pa dobro drutvo djelovae s takvom silom u mojem srcu, te sve bolje shvatah istinu, to je upoznah jo u svojem djetinjstvu. Istinu, da je sve nita, da je svijet tatina i da se sve u kratko vrijeme svruje. Usto me obuze strah, da bih pala u pakao, kad bih umrla. Moja volja jo nije bila sklona, da budem redovnica, a ipak je redovniki stale bio najbolji i najsigurniji. I zato se malo po malo odluih, da u se prisiliti te prigrliti redovniki stale. 6. Ta borba potraja tri mjeseca. Ja sam silila sama sebe umujui, da tegoba i muka, to bih podnijela kao redovnica, ne moe biti vea nego muka istilina, dok sam ja i te kako zasluila pakao. Ne bi bilo ba premnogo, mislila sam, kad bih ivjela kao u istilitu, a poslije, kao to sam eljela, upravice otila u nebo. A u tom porivu da prihvatim (redovniki) stale, ini mi se, da me je vie poticao ropski strah nego ljubav. No zloduh mi je utuvljivao, da neu moi podnositi tegoba redovnitva, jer sam tako raznjeena. Protiv toga sam se branila mukama, to ih je podnio Krist. Jer ne bi bilo odvie, da i ja podnesem togod za Njega. Bit e da sam mislila, da e mi On sam pomagati snositi tegobe. No toga se ba ne sjeam. U ono doba podnesoh mnogo napasti. 7. Tresla me i groznica, a s njom i velike nesvjestice, jer sam vazda bila slaba zdravlja. No zavoljeh dobre knjige, a to mi dade ivot. itah poslanice sv. Jeronima, koje me tako oduevie, te odluih rei ocu, da sam u neku ve pripravna obui redovniku haljinu. Drali toliko do svoje asti, te nikako ne bih bila porekla, kao to sam mislila, svoje rijei, kad sam je dala jednom. A otac me je tako ljubio, da nikako nisam mogla s njim na kraj, pa ne pomogoe ni pronje onih, to ih zamolih, neka mu govore. Samo jedno postigoh od njega, da naime poslije njegove smrti uinim, to ushtijem. No, ja se ne uzdah u se i pobojah se, da e se moja slabost povratiti. Zato mi se to odgaanje inilo neprilinim, pa pregnuh drugaije, kao to u sada Kao to pripovijeda Svetica, nakon podruge godine vrlo uredna ivota u samostanu Milosti prisili je teka bolest, da se vrati u oinsku kuu. Kad prizdravi, a jo pravo ne ozdravi, pode k svojoj sestri Mariji, udatoj za D. Martina de Guzman y Barrientos, koja je ivjela u susjednom selu, zvanom Castellanos de la Canada ondje, gdje avilska pokrajina granii sa Salamankom. Prije nego c otii k njoj navrati se u selo Hortigosa oko 4 milje daleko od Avile. Ondje je boravio njezin stric D. Piedro de Cepeda, ovjek velike kreposti i pokore i vrlo odan asketskom tivu. Preminu kao redovnik u samostanu Avilskih Jeronimovaca. D. Pedro bijae oenjen s gdom Katarinom de Aguila. Svetica proboravi nekoliko dana kod svoga strica, po ide u Castellanos, gdje su je uvelike astili, jer su je svesrdice ljubili i sestra i svak, D. Martin.
17

pripovjediti.

GLAVA IV.
Pripovijeda, kako ju je Gospodin prisilio, da uzme redovniku odjeu te kako joj je stalo Njegovo Velianstvo slati mnogo bolesti.

1. U one dane, kad sam se bavila tim odlukama, pokazah i jednome bratu tatinu svijeta i nagovorih ga, da postane redovnik. Oboje se sloismo, da emo jedan dan posve zarana otii u samostan, u kojem je boravila ona moja prijateljica, to sam je onoliko voljela. No kad sam ve ono odluila, bila sam spremna poi kamogod, gdje bih mislila, da u vie sluiti Bogu ili bi elio moj otac; jer sam sada vie pazila na spasenje svoje due, a nisam nimalo marila za odmor.18 Sjeam se onoga asa, kad sam izila iz oinske kue. ini mi se sasvim i doista mislim, da mi ne hi bilo tee kad bih bila umrla. inilo mi se, da su mi se sve kosti raspale. Jo nisam imala ljubavi prema Bogu. koja bi potisnula ljubav prema ocu i rodbini, pa sam se tako silno borila sama sa sobom, te mi ne bi bilo dosta sve razmiljanje, da trgnem naprijed, da mi Gospodin im pomoe. No On me tako ohrabri protiv mene, te nakanu izvedoh tijelom. 2. im primih redovniko odijelo, odmah mi Gospodin dade te razumjeh, kako obasiplje milostivno one, to se sile, da mu slue. No niko na meni nije poznao, da se silim, van samo preveliku volju.19 U onaj mi as dade toliko zadovoljstvo, to sam prigrlila ovaj stale, te ga ne izgubih nikad do danas. Bog promijeni suhoparnost moje due u najslau nasladu. Bili su mi slatki svi poslovi redovniki, pa sam doista kadikada mela kuu u one sate, to sam ih upotrebljavala za zabavu i gizdanje. A kad bih se sjetila, da sam od toga slobodna, obuzimalo me je novo veselje, pa sam se tome udila i nisam mogla razumjeti, otkuda potjee. Kad pomislim na to, nema nita na svijetu, pa bilo i najtee, ega bih se ustruavala latiti. Ve sam iskusila u Svetica se u tom dogovori sa svojim mlaim bratom Antunom. Kad je Terezija stupila u Utjelovljenje, brat joj zamoli redovniku haljinu sv. Dominika u samostanu avilskom svetog Tome. Redovnici su bili u debelom prijateljstvu s Don Alfonsom de Cepeda pa se ne usudie da ga prime prije, nego upoznadu njegovu volju. Meutim je vjerojatno, da jc zamolio i postigao, te je stupio u samostan jeronimovaca u Avili. Naskoro izie radi slaba zdravlja. Ode u Indiju i umrije 20. sijenja 1510 od rana, to ih zadubi u bici kod Injakito Ekvadoru dva dana prije. Uz bok se D. Blaska Nuez Vela, prvoga potkralja u Peru protiv Gronzala Pizarra, borilo petero brae sv. Terezije: Hermando, Jernimo, Antonio, Lorenzo i Augustin. Sva se petorica prije bitke odrekoe svoga imetka, pa ako bi poginuli u borbi, ostavie za jedinu batinicu svoju sestru Ivanu.
18

Samostan je Utjelovljenja, osnovan 1479., bio isprvice bogomolja karmelskih treoredaka. Kasnije htjedoe one zapoeti ivot drugoga Reda, pa bogomolja bi pretvorena u samostan pod naslovom Naa Gospa od Utjelovljenja. Samostan je prostran, a ima vrlo lijep vrt. Stoji na sjeveru grada, izvan zidina. Medu ivotopiscima je sv. Terezije postajala velika razlika, kad su odreivali dan njezina ulaska u avilsko Utjelovljenje i godinu njezinih zavjeta. Danas se ini, da je posve utvreno ispravama, da je karmelsku haljinu primila 2. studenoga 1536. u 21. godini ivota, premda je ve vie dana proboravila u samostanu. Poloila je sveane zavjete 3. studenoga 1537.
19

mnogo sluajeva, ako svojski odluim, da u i uiniti. Ako je to za Boga, hoe Bog ve spoetka radi veih zasluga, da se dua u neku zgrozi, a to se vie zgraa, to veu nagradu zasluuje, pa joj je to slai kasnije rad. A to se svojski odlui, i u ovom ivotu plaa Njegovo Velianstvo tako, da moe razumjeti samo onaj, koji uiva. Znam to, kako rekoh iz iskustva u mnogo stvari vrlo tekih. I kad bih ja imala izrei svoje mnijenje, nikada ne bih svjetovala, da se od straha ne izvri nadahnue, koje se esto povraa. Ako se neto radi isto i samo za Boga, ne treba se bojati, da e se dogoditi zlo, jer je Bog moan da pomogne u svemu. Slava mu navijeke! Amen. 3. O najvee dobro i miru moj, bilo bi dosta milosti, to si mi ih uinio dosele. Tvoje me je milosre i veliina dovela kroz toliko stramputica u tako siguran stale i u kuu, gdje je bilo toliko slubenica Bojih, od kojih bih bila mogla nauiti, da napredujem u tvojoj slubi. Ne znam, kako bih nastavila, kad pomislim, kako sam poloila svoje redovnike zavjete, kako je bila tvrda odluka i koliko zadovoljstvo i kako sam se s Tobom zaruila. Ne mogu toga izrei bez suza. A morale bi biti krvave suze i srce bi mi moralo pui. A ne bi bilo preveliko uvstvo radi uvreda, kojim sam te kasnije vrijeala. Sad mi se ini, da sam imala razloga te ne elim tako velikog dostojanstva, jer sam ga kasnije tako zlo upotrebljavala. A Ti si, Gospodine, gotovo dvadeset godina, za kojih sam zloupotrebljavala tu milost, htio podnositi uvredu, da se ja poboljam. ini se, Boe moj, da sam samo obeala, da ne u dirati nita od onoga, to sam ti obeala. Nije dakako onda to bila moja nakana. No kad gledam tekar moja kasnija djela, ne znam, kakvu sam nakanu imala, eda se bolje vidi, ko si Ti, Zarunice moj, a ko sam ja. Istina je jamano, da mi esto bol radi velikih grijeha ublauje zadovoljstvo, to mi ga daje misao, da se tako upoznaje mnoina tvoga milosra. 4. Na kome bi, Gospodine, tvoje milosre moglo sinuti kao na meni, koja sam tako potamnjela svojim zlim djelima velike milosti, to si mi ih poeo iskazivati? Jao, Stvoritelju moj, sad bih htjela navesti kakav izgovor, nemam nikakva! A niko nije kriv nego ja. Jer da sam ti bilo koliko naplatila ljubav, koju si mi poeo iskazivati, ne bih bila mogla nikoga ljubiti nego Tebe, a time bi se bilo sve popravilo. No kad toga ne zasluih i ne imadoh takve sree. Gospodine, neka mi barem sad pomogne tvoje milosre. 5. Promjena ivota i hrane naudi mome zdravlju. Ako je i bilo veliko zadovoljstvo, nije bilo dosta. Poee nesvjestice, a uz druga me velika zla spopade tako velika srana bolest, te se prestravie svi, koji to vidjee. I tako minu prva godina u veoma lou zdravlju. No mislim, da ne uvrijedih mnogo puta Boga. Moja je bolest bila lako velika, te sam se nemalo uvijek onesvjeivala, a gdjekad sam bila sasvim u nesvjestici. Zato se moj otac uvelike trsio, da mi potrai pomo. A kad je ne dadoe ondjenji lijenici, poskrbi se, da me odvede na drugo mjesto, to je bilo na velikom glasu, jer su se lijeile druge bolesti. Tako rekoe, da e izlijeiti i moju. Sa mnom poe ona prijateljica, to sam ve spomenula da sam je imala u kui, a bila je starija. Nije bilo zaroka (klausura) u kui, u kojoj sam bila redovnica. 6. Ostadoh ondje nemalo godinu dana. A pretrpjeh tako goleme muke radi okrutnoga naina, kojim su me lijeili, te ne znam, kako sam ih mogla podnijeti. Podnesoh ih, ali ih napokon ne mogae vie podnositi moja narav, kao to u rei.20 Lijeenje se imalo zapoeti na poetku proljea, a ja
20

Hoe Svetica da kae, da njezino tijelo nije moglo odoljeti, ako i jest

otputovah na poetku zime. Sve to vrijeme proboravih u kui svoje sestre, koja je bila u selu, i ekah do travnja. Ono je mjesto bilo blizu pa mi nije trebalo ii amo tamo.21 7. Kad pooh, dade mi stric, za kojega spomenuh, da je bio na putu, knjigu Trei Abecedar, koja ui molitvu sabranosti. One sam prve godine ve itala dobre knjige. Nisam htjela upotrebljavati drugih, jer sam ve upoznala tetu, to su mi je nanijele. Ipak nisam znala, kako treba postupati u molitvi (unutarnjoj), kako li se sabrati. Zato se uvelike obradovah onoj knjizi i odluih, da u onim putem udariti svim silama.22 Gospodin mi je ve bio dao dar suza i uivala sam u itanju, pa sam stala dulje boraviti u samoi i esto sam se ispovijedala. A udarih i onim putem, to mi ga je pokazivala ova knjiga. Ona mi je bila i uitelj. Jer ne naoh odonda u dvadeset godina uitelja t. j. ispovjednika, koji bi me razumio, sve ako sam ga traila. To mi je i te kako kodilo, pa sam se esto vraala unatrag, a malo nisam i sasvim propala. Ispovjednik bi mi svakako bio pomogao, da izbjegnem prigode te ne vrijeam Boga.23 U onoj samoi ostadoh nekih devet mjeseci. Ako se i nisam sasvim ouvala, da ne vrijeam Boga, kao to mi je nalagala ona knjiga, nisam se na to puno osvrtala. Takav mi se oprez inio nemogu. uvala sam se, da ne grijeim smrtno, a kad bi Bog dao, da sam se vazda uvala! Za male sam grijehe malo marila, a to me je upropastilo. Njegovo mi Velianstvo ve na poetku stade iskazivati velike milosti. A na kraju mi toga vremena dade Gospodin takvu slast na tom putu, te mi iskaza milost i dade molitvu mira, a gdjekad me primae i k sjedinjenju. No ja jo nisam razumjela, to je jedno i drugo ni koliko treba oboje cijeniti. Da sam to znala, drim, da bi mi to bilo vrlo koristilo. Istina, molitva je sjedinjenja trajala tako malo, te ne znam, je li i koliko bi se izmolila Zdravo Marija. Ali je ostavljala u meni takve uinke, te mi se inilo, da mi je sav svijet pod nogama, premda nisam onda imala ni dvadeset godina. I sjeam se, alila sam one, to idu za svijetom pa i u doputenim stvarima. Trsila sam se, to sam vie mogla, da u sebi predoim nazonog Isukrsta, nae dobro i Gospodina. I takva je bila moja unutarnja molitva. Kad bih mislila o kojoj tajni, predoivala sam je u unutarnjosti, premda sam voljela itati dobre knjige. To je bio moj odmor. Bog mi nije dao dara, da promiljam razumom ni da se okoristim matom. Ona je tako troma, te nikad nisam mogla pravo razmiljati ni predoiti nastojala da se podvrgne estokoj boli prouzroenoj nesavjesnim lijeenjem. Mjesto se zvalo Becedas, daleko oko 15 milja od Avile prema zapadu. Ovdje je bila neka ena, koju je po narodnom pripovijedanju imala izvanrednu sposobnost za lijeenje. Tri mjeseca ostade Svetica u Becedama.
21

Prije nego e otii u Becedas, doe u Hortigosu, k svome stricu Don Pedru, koji Svetici za duhovno tivo dade Tercer Abecedario Fr. Franje de Osuna. To se djelo dojmilo uvelike njezina duha, kao to sama priznaje. Bosonoge karmelovke sv. Josipa Avilskoga prema staroj predaji zajednice uvaju onaj dragocjeni primjerak, koji je toliko listala sv. Terezija. Iz Hortigose uperi Svetica u Castellanos. Ondje proboravi dugo, prije nego e se dati lijeiti u kui D. Martina Barrintos i ge Marije. Pratio ju je na tom putu D. Alfonso de Cepeda i njezina dobra i stara prijateljica Dona Ivana Suarez, a od Castellanosa njezina sestra Marija.
22

Hoe da kae: da je imala ispovjednika, to ga je traila, da bi joj barem pomogao izbjegavati grene prilike, u kojima se deavala.
23

ovjeanstvo Gospodnje, kolikogod sam nastojala. Ovim se putem, gdje se ne moe raditi razumom, dolazi dodue prije u motrenje (kontemplaciju), ako se ustraje, ali je teak i muan. Jer ako se volja nema im baviti i ako se ljubav nema im zanimati uz nazoni predmet, dua ostaje kao bez oslonca i bez posla, pa joj samoa i suhoa zadaju veliku muku, a misli (ratrkane) preveliku borbu. 8. Takve se osobe moraju vie trsiti oko istoe savjesti, nego one, koje mogu djelovati razumom. Jer ko pomilja, to je svijet, to duguje Bogu, koliko je za nj ovaj Bog pretrpio, a kako malo on slui njemu (Bogu), pa to Bog daje onima, koji ga ljube: crpe iz toga dosta nauka, da se brani od misli, od (grjenih) prigoda i pogibli. A ko se ne moe tim posluiti, u veoj je pogibli, pa mu se treba mnogo baviti itanjem, jer sam ne moe izmisliti nikakva gradiva za razmiljanje. Veoma je muan taj postupak (unutarnja molitva), kad se ne moe pomiljati. itanje pomae mnogo, da se sabere. I ko tako postupa, potrebno je da barem malo ita, pa mu tivo zamjenjuje unutarnju molitvu, koje ne moe obavljati. Ako li uitelj, koji pouava, sili, da takvi razmiljaju bez itanja, pa ako bez te pomoi hoe da dugo obavljaju unutarnju molitvu, ne e moi dugo ustrajati u molitvi i naudit e zdravlju, navaljuje li tako, jer je to veoma muno. 9. Sad mi se ini, da je Gospodin udesio tako, te nisam mogla nai nikoga, ko bi me uio, jer mislim, da hi bilo nemogue ustrajati osamnaest godina u tom trudu i u toj velikoj suhoparnosti, budui da nisam mogla, kako rekoh, razmiljati. Za svih se tih godina nisam usuivala zapoeti razmiljati bez knjige, van kad bih se priestila, jer se moja dua tako bojala obavljati molitvu bez knjige, kanda joj se trebalo boriti s golemom vojskom. A tjeilo me je ovo sredstvo (knjiga), jer mi je to bilo poput drutva ili tita, koji je imao primati udarce mnogih misli. Sua me nije obuzimala obino, ali me je spopadala vazda, kad nisam imala pri ruci knjige, pa mi se dua odmah razbijala. A s knjigom bih stala sabirati rasijane misli i privlaiti duu kao mekom. esto nije trebalo drugo, van samo otvoriti knjigu. Gdjekad bih itala malo, gdjekad mnogo, ve kako mi je Gospodin iskazivao milost. Kad sam poela tako, kao to rekoh, inilo mi se, budem li imala knjigu i boravila u samoi, da me nikakva opasnost ne bi odvratila od tolikoga dobra. Drim, da bi s pomou Bojom i bilo tako, da sam imala uitelja ili volj koga, ko bi me opominjao, da izbjegavam iz poetka grene prilike i ako bih zapala u njih, brzo bi mi pomogao, da uteem. I inilo mi se, kad bi me onda neastivi oito napao, da ne bih vie nipoto teko sagrijeila. No on je bio tako lukav, a ja tako zloesta, te su mi malo koristile sve moje odluke, premda su mi mnogo koristile u dane, kad sam sluila Bogu, da mogu podnositi strane bolesti, to sam ih trpjela, i to veoma strpljivo, kao to mi je dalo Njegovo Velianstvo. 10. esto sam zauena mislila na veliku dobrotu Boju, a dua mi je uivala gledajui njegovu veledunost i milosre. Hvala mu na svemu. Vidjela sam jasno, da mi ni u ovom ivotu ne ostavlja bez plae nijedne dobre elje. Sve ako su moja djela bila jadna i nesavrena, ovaj ih je moj Gospodin poboljavao i usavravao i davao im vrednotu, a moja je zla i grijehe odmah pokrivao u oima onih, to su ih gledali. Doputa Njegovo Velianstvo, da se zaslijepe i brie im ih iz pameti. Pozlauje grijehe, ini, da sijeva krepost, koju sam Gospodin stavlja u me i u neku me sili, da je imam. 11. Vratit u se k onome, to su mi zapovjedili. Kaem, kad bi trebalo

opisati u tanine, kako se Gospodin vladao prema meni odmah spoetka, trebao bi drugaiji razum od mojega, da znade procijeniti, koliko mu u ovom sluaju dugujem, pa kako sam bila nezahvalna i zloesta, jer sam to zaboravila. Dovijeka slava onome, koji me je toliko podnosio. Amen.

GLAVA V.
Opisuje dalje velike bolesti, to ih je podnosila i strpljivost, to joj je Gospodin dao u njima. Kako iz zla nastaje dobro. To potvruje sluajem, to se desio na mjestu, gdje je bila na lijeenju.

1. Zaboravih rei, da sam u godini svoga novatva podnosila velike nemire radi stvari, to su po sebi bile neznatne, ah su mi esto za njih prigovarali, premda sam bila nevina. Ti su me prigovori vrlo muili, a podnosila sam ih vrlo nesavreno. Ali pretrpjeli sve radi velikoga zadovoljstva, to sam redovnica. Kad su vidjeli, da traim samou i gdjekad oplakujem svoje grijehe, mislili su i govorili, da sam nezadovoljna. Voljela sam sve stvari redovnikoga stalea, ali nisam mogla podnositi nikakve, koja mi se inila prezirom. Radovala sam se, to su me cijenili. Zato sam sve pomno radila. Sve mi se inilo krepou. No to me ne e ispriati, jer sam znala, da u svemu traim svoje zadovoljstvo. Zato me neznanje ne oslobaa od krivnje. Neka je krivnja ve u tom, to samostan nije bio osnovan na velikoj savrenosti. Ja sam bila loa, pa sam ila za pogrenim, to sam gledala, a zaputala sam dobro. 2. Onda je neka redovnica bolovala od veoma teke i uasne bolesti. Imala je na trbuhu otvore, koji su nastali radi zatvorenosti, pa je kroz njih prolazilo, to bi pojela. Naskoro je od toga i umrla. Vidjela sam, gdje se sve boje one bolesti, a ja sam uvelike zavidjela njezinoj strpljivosti. Molila sam Boga, neka je dade tako i meni, pa neka poalje bolesti, kakve mu se svide. Nikakve se, mislim, nisam bojala, jer sam ivo eznula za vjenim dobrima, pa sam ih odluila dobiti poto poto. I udim se sama sebi, jer onda, ini mi se, jo nisam imala ljubavi Boje, kao to sam drala, da je imam kasnije, kad sam poela obavljati unutarnju molitvu. Imala sam samo svjetlost, u kojoj sam vidjela, da treba malo drati do svega, to se svruje, a nadasve cijeniti dobra, koja se tim mogu dobiti, jer su vjena. Tu mi molbu i uslia Njegovo Velianstvo, jer ne minue ni dvije godine, a ja oboljeli tako, te mi bolest, ako i nije bila onakva, ipak nije bila manje muna i dosadna. A bolovala sam tri godine, kao to u evo opisati. 3. Kad doe vrijeme za lijeenje, to sam ga iekivala na spomenutom mjestu (Castellanos de la Canada) kod svoje sestre, povede me s velikom udobnou moj otac i sestra i ona redovnica, njena prijateljica (Dona Ivana Suarez), koja je bila pola sa mnom, a najvie me je voljela. Ovdje (u ljeilitu) zapoe neastivi rastavljati moju duu, ali Bog izvue iz toga neto vrlo dobro. Bio je u onom mjestu, gdje sam bila na lijeenju, sveenik veoma plemenita roda i razuma. Bio je i uen, ali ne Bog zna koliko. Ja mu se stadoh ispovijedati, jer sam oduvijek ljubila uenost, premda su poluueni ispovjednici mnogo naudili mojoj dui, jer nisam mogla nai onakvih pravih uenjaka, kao to sam eljela. Znam iz iskustva da je bolje da ispovjednici, ako su kreposni i sveta vladanja, budu sasvim neuki. Jer se ni oni ne uzdaju a se ve pitaju druge, koji su zbilja ueni, a ni ja se u njih ne bih pouzdala. Pravi me uenjak jo nikad ne prevari. Ni oni me drugi (poluuenjaci) ne htjedoe varati, no oni nisu znali vie. Ja sam mislila, da znadu i da nisam drugo duna nego vjerovati njima, jer su bih irokih rukava i davali su mi odvie slobode. Da su stiskali, ja sam tako loa, te bih bila traila druge. to je bio laki grijeh, govorili su mi, da nije nita; a to je bio najtei smrtni

grijeh, govorili su, da je laki. To mi je toliko naudilo, te nije suvino, da ovdje spomenem na opomenu drugima, da se uvaju tolikoga zla. Vidim dobro, da me to ne ispriava pred Bogom, jer nisu po svojoj naravi bile dobre stvari, o kojima se radilo; a to je bilo dosta, da ih se uvam. Bog je, drim, dopustio radi mojih grijeha, da se oni prevare pa da varaju i mene. Ja prevarih mnogo drugih govorei im ono isto, to oni (ispovjednici) rekoe meni. U toj sljepoi, drim, proivjeh vie od sedamnaest godina, dok mi vrlo ueni otac dominikovac24 ne pokaza zlou onih stvari. A oci mi Drube Isusove sasvim pokazae zlou onih zlih naela i utjerae mi strah u kosti. O tom u pripovijedati poslije. 4. Poeh se dakle ispovijedati onom spomenutom sveeniku.25 On me zavoli do skrajnosti, jer sam onda imala malo ispovijedati prema onom, to sam imala kasnije. A nisam znala ni otkad sam postala redovnica. Nije ta sklonost bila ba zla, ali je bila prevelika, pa nije bila ni dobra. On je znao, da ja ne bih odluila ni za to na svijetu uvrijediti Boga tekim grijehom; a uvjeravao me je, da tako ne bi ni on. I tako se mnogo razgovarasmo. Ja sam onda bila zadubljena u Boga, pa sam stoga na onim sastancima najvoljela govoriti o boanskim stvarima. Ja sam bila jo djevojica, a to je njega postiivalo, pa mi radi velike ljubavi prema meni stade razgaljivati svoju propast. A ta nije bila malena. ivio je gotovo sedam godina u pogibeljnom stanju, u nedoputenoj ljubavi i saobraaju s nekom enom u onom istom mjestu, a ipak je govorio misu. Bilo je to javno poznato, pa je izgubio ast i dobar glas, a niko mu se nije usudio govoriti protiv toga. Ja sam ga vrlo alila, jer sam ga veoma voljela. U svojoj sam velikoj lakomislenosti i sljepoi drala, da je krepost biti zahvalnom i vjernost ouvati onima, to su me ljubili. Proklet zakon, koji ide dotle, te se protivi zakonu Bojemu! To je ludost, to se upotrebljava u svijetu, pa je zaludila i mene. Ta Bogu imamo zahvaliti na svem dobru, to nam ine (ljudi), a drimo za krepost ne prekinuti prijateljstva ako i jest protiv Njega! O sljepoe svijeta! Kamo sree Gospodine, da si Ti uinio, te budem najnezahvalnija itavom svijetu, a Tebi ni u emu! Ali je sve bilo obratno radi mojih grijeha. 5. Pregnuh doznati i uputiti se vie od ukuana onoga sveenika. Upoznali bolje njegovu propast i doznah, da jadnik nije toliko kriv. Nesrena je ena u mjedeni idoli bila metnula vraarije i zamolila ga, da to nosi iz ljubavi prema njoj na vratu. A niko ga nije mogao skloniti, da to odbaci. Ja ne drim odluno za istinu, to se pria o vraarijama, van samo pripovijedam to vidjeh u opomenu muevima, neka se uvaju ena, koje bi rado zapoeti takav saobraaj. Da, neka vjeruju, da se nikako ne smiju pouzdavati u ene, koje izgube stid od Boga, jer su one vie od ljudi dune da budu potene. Jer one ne prezaju ni od ega, da dosegnu svoju svrhu i zadovolje sklonosti, to im usadi zloduh. Ako sam ja i bila tako zla, u takvo ta nikad ne padoh. Nikad ne pregnuh initi zlo. A sve da sam i mogla, ne bih tjela siliti volju drugih, da me ljube. Od toga me je ouvao Gospodin. No da me je On ostavio, bila bih inila zlo kao i u drugom: jer se ni u emu ne mogu u se pouzdavati.
24 25

O. Vinko Barron, duboki bogoslovac, ispovjednik i njezina oca Alfoasa.

Sa strane pie O. Banez: To je, ree, duhovnik upnik, koji dolazi s druge strane. Jamano slavi tu primjedbu, da se ne dri, e je to govor o ispovjedniku dominikovcu.

6. Kad sam dakle ono doznala (o spomenutom sveeniku), stanem mu iskazivati veu ljubav. Moja je nakana bila dobra, ali sam radila zlo. Da uinim neto dobro, pa bilo ne znam koliko veliko, nisam smjela raditi ni najmanjega zla. Govorila sam mu veoma obino o Bogu. To mu je moralo koristiti, premda drim, da je na nj vie djelovalo, jer me je veoma ljubio. Da mi ugodi, dade mi i kipi idola, koji ja bacih odmah u rijeku. Kad se rijei njega, stane se poput ovjeka, to se probudi iz tvrda sna, sjeati svega, to je uinio onih godina. Prestrai se sam sebe, kajui se za svoju propast stane mrziti na onu enu. Morala mu je mnogo pomoi i Naa Gospa, jer je uvelike tovao njezino Zaee, pa je veoma sveano slavio onaj dan. Napokon ne htjede vie ni gledati one ene i ne mogae dosta zahvaliti Bogu, to ga je prosvijetlio. Preminu za godinu dana, brojei od onoga dana, kad ga vidjeh prvi put. Meutim je gorljivo sluio Bogu, jer ne drah, da je bila zloesta ona sklonost prema meni, premda je mogla biti ia. Ipak je bilo prilika, u kojima smo najtee mogli vrijeati Boga, da ga nismo imali vazda svojski pred oima. Kako ve rekoh, onda ne bih bila mislila nita, to sam znala da je smrtni grijeh. A ini mi se, da je to pomagalo onome, da me zavoli gledajui to u mene. Drim, da svi ljudi moraju ljubiti one ene, koje vide da su sklone na krepost. A i one bi ba tim morale lake i u zemaljskim stvarima od njih dobivati ono, za im idu, kao to u rei kasnije. Drim za izvjesno, da je na putu spasenja (sveenik, to ga je spominjala). Umro je vrlo lijepo i posve daleko od one prigode. ini se, da je Gospodin htio, da se spasi onim sredstvima. 7. Ostadoh na onom mjestu tri mjeseca. Podnaah preteke muke, jer mi je lijeenje bilo prekruto za moj tjelesni sustav. Nakon dva mjeseca radi upotrebljavanih ljekarija dooh na rub groba. Srana bolest, koju dooh lijeiti, postade jo ea. Gdjekad mi se inilo, da me za srce hvataju otrim zubima, pa su se bojali, da u pobjesniti. Snage mi uvelike ponestade, jer mi se sve gadilo pa nisam mogla uivati nita osim pia. Groznica je bila trajna. Davali su mi sredstvo za ienje nemalo mjesec dana i to danomice, pa sam bila istroena i tako gorjela, te mi se ivci stadoe stiskati od nesnosnih boli, to mi danju ni nou ne dadoe mira. Teka i duboka alost. 8. S tim me dobitkom povrati moj otac kui. Ovdje me opet posjetie lijenici. Svi me napustile velei, da povrh svega imam suicu. Do toga sam malo drala. Mene su muili bolovi u jednom nizu od pete do glave, a ivani su bili nesnosni, kao to rekoe lijenici, jer su se svi ivci stiskali. Bila bi to za me strana muka, da je nisam izgubila svojom krivnjom. Tu sam stranu muku podnaala oko tri mjeseca, premda se inilo nemogue, da se podnosi zajedno toliko patnja. Sad se sama udim i drim za veliku milost Gospodnju onu strpljivost, to mi je dalo Njegovo Velianstvo, jer se jasno vidjelo, da dolazi od Njega. Mnogo mi je za strpljivost koristilo, jer sam itala povijest Jobovu u udoreu sv. Grgura.26 ini se, da me je tako Gospodin pripravio. Usto sam stala obavljati molitvu (unutarnju) pa sam tako mogla podnositi prilagoujui se tako Njegovoj volji. Ponajvie sam dozivala u pamet i izgovarala ove rijei Jobove: Kad primasmo dobro iz ruke Bosonoge kod Sv. Josipa Avilskoga uvaju zduno krupne sveske Moralke sv. Grgura, za koje se dri, da ih je listala Svetica. Na poetku drugoga sveska stoji biljeka: Ovo je moralka nae sv. Majke. U sate je za spavanje naslanjala na njih svoju svetu glavu. Neke je znakove u njima nainila svojim svetim rukama biljeei ono, to ju je poticalo na pobonost
26

Gospodnje, zato da ne podnosimo zlo? (Job, 2, 10.). ini mi se, da me je to jaalo. 9. Doe blagdan Nae Velike Gospe. Od travnja dotada potraja moje trpljenje, koje u posljednja tri mjeseca bijae najee. Ja sam silno eljela da se ispovjedim, kao to sam se oduvijek vrlo rado esto ispovijedala. Pomislie, da se ja bojim smrti, pa mi otac ne dopusti, da mi pritedi muku. O prevelika tjelesna ljubavi! Moj je otac bio katolik i veoma pametan, pa nije bilo u njega neznanja, a mogao mi je uiniti veliku tetu! One me noi spopade takva bol, te gotovo etiri dana ostadoh sasvim u nesvjestici. Onda mi podijelie sakramenat posljednju pomast. Svaki sat pa i as pomiljahu: eto izdahnut u. Zato i nisu drugo radili, ve mi molili Vjerovanje, kanda sam ja to razumjela. Kadikad su me drali posve mrtvom, pa su i vosak kapali na oi, a ja sam ga kasnije nala ti oima.27 10. Moga oca spopade velika alost, to mi ne dopusti, da se ispovjedim. Stade vapiti i mnogo moliti Boga. Slava Njemu, koji je usliio te molitve! Ve je po drugi dan bila otvorena u mojem samostanu raka, ekajui moje tijelo, a bile su u drugom samostanu nae brae obavljene za me zadunice, kad Gospodin htjede, da doem k sebi. Odmah se zaeljeh ispovjediti. Priestih se uz obilate suze. No ini mi se, da te suze ne potekoe zbog kajanja i boli samo zato, jer sam vrijeala Boga, a to bi mi bilo dosta za spasenje, da mi nije koristila prevara, to su me varali oni, koji mi rekoe, da neke stvari nisu smrtni grijeh. Bile su nesnosne boli, to sam ili jo trpjela. Malo sam se razabrala, ali mislim, da sam potpuno ispovjedila sve, za to sam znala, da sam uvrijedila Boga. Jer mi je Njegovo Velianstvo meu ostalim milostima udijelilo i tu, da nisam od svoje prve priesti zanemarila ispovijedati sve, to sam drala za grijeh, pa bio to i laki grijeh, ne bih ga propustila. No mislim nedvoumno, da bi bilo sumnjivo moje spasenje, kad bih onda bila umrla, jer su u jednu ispovjednici bili tako slabo ueni, a u drugu sam ja bila zloesta, i to zbog mnogo razloga. 11. Istina je i zbilja, dok ovo piem, zgraam se uvelike, a drem sama u sebi gledajui, kako me je Gospodin, ini se, uskrisio. Dobro bi bilo, ini mi se, o duo moja, da si promatrala pogibao, od koje te je izbavio Gospodin, pa da ga nisi vie vrijeala iz straha, ako ve ne iz ljubavi, jer te je jo tisuu puta mogao skonati u pogibeljnijem stanju. Mislim, da ne tvrdim odvie, kad kaem jo tisuu, sve ako me i ukori onaj, koji mi je zapovjedio, da umjereno pripovijedam svoje grijehe, premda su oni dosta poljepani. Molim ga za ljubav Boju, neka ne odbacuje nita od mojih grijeha, jer se iz toga vie vidi, kako je Bog milosrdan i kako podnosi duu. Slava mu dovijeka. Neka se svidi Njegovom Velianstvu, da me prije uniti, nego ga prestanem sve vie ljubiti. O toj posljednjoj Svetiinoj bolesti pripovijeda o. Ribera (ivot knj. I. gl. 7.): Raka je bila otvorena u samostanu Utjelovljenja pa su oekivali tijelo, da ga ukopaju. Bile su ondje i redovnice poslane, da budu kod tijela. Bili bi je i ukopali, da njezin otac nije zaprijeio esto protiv mnijenja svih drugih. Dobro je poznavao bilo, pa se nije mogao osvjedoiti, da je mrtva. A kad su govorili, neka se ukopa, odgovarao je: Ova kerka nije za ukope. Nemar brata Lovre malo daje ne skona. Spomenuti povjesniar pripovijeda u ovoj istoj glavi: Jedne je noi bdio uz nju brat joj Lovre Cepeda. No on zaspi. Uto dogori svijea uz postelju, a zapali uzglavnicu, plahte i pokrivai od postelje. I da njega ne probudi dim, mogla je bolesnica izgorjeti ili umrijeti.
27

GLAVA VI.
Raspreda, koliko duguje Gospodinu, to joj je u tako velikim mukama dao, da se prilagodi njegovoj volji i kako je za posrednika i odvjetnika uzela slavnoga sv. Josipa pa koliko joj on koristio.

1. Od onoga napada bolesti u etiri dana ostadoh tako slaba, te sam Gospodin moe znati, kakve sam nesnosne muke trpjela u sebi. Jezik mi je bio sav izgrien. Jer nita nisam jela te sam bila sasvim oslabila, grkljan mi se stisnuo i guio me tako, da nisam mogla ni vode progutati. inilo mi se, da sam sva iaena, a glava sasvim smuena. Sva sam bila stisnuta u jedno klupko. Muka me je onih dana bila sasvim satrla, pa nisam mogla ganuti ni laktom, ni nogom, ni rukom, ni glavom, van sam leala kao mrtva, ako me ne bi pomaknuli. ini mi se, da sam mogla micati samo jednini jedinim prstom od desne ruke. Nisu znali, ni kako e mi se pribliiti, jer sam bila sva tako ozlijeena, te nisam mogla trpjeti. Dizali su me na jednoj plahti, koju je drala jedna s jedne strane, a druga s druge. Tako je bilo do cvjetnog Uskrsa. Samo mi je bilo lake, ako me se nije niko doticao, pa bi mi esto jenjavali bolovi. elei malko poinuti priinjala sam se, da mi je dobro; jer sam se bojala, da e mi ponestati strpljivosti. Bila sam vrlo zadovoljna, kad sam vidjela, da je nestalo onih estokih i trajnih boli. No bile su nesnosne, kad me uhvatila groza dvostruke groznice etvrtae, koja me je najstranije prodrmala. Veoma mi se gadilo svako jelo. 2. Odmah zaeljeh silno poi u samostan. Dadoh, da me onako odnesu. Koju su mislile primiti mrtvu, primile ivu. Ali je tijelo bilo gore od mrtva. Bilo ga je muka i pogledati. Ne da se iskazati, kako sam bila oslabila: sama kost i koa. Kako rekoh, tako kukavna ostadoh vie od osam mjeseci. Sakata ostadoh oko tri godine, ako mi je i bivalo bolje. Kad poeh hodati etveronoke, proslavih Boga. Sve sam provela podlaui se volji Bojoj, a izuzevi ono poetka, i vrlo veselo. Sve mi se to inilo nita prema bolima i mukama, to sam ih podnijela na poetku. Predala sam se sasvim u volju Boju, pa da me onako ostavi zauvijek. ini mi se, da sam samo zato eljela ozdraviti, eda mogu na samu razmatrati, kao to sam pouena, jer u bolnici nije bilo za to zgode. Ispovijedala sam se vrlo esto. Govorila sam mnogo o Bogu i pobuivala sve, pa su se udile strpljivosti, to mi je Gospodin dao. Da nije dolazila iz ruke Njegova Velianstva, inilo se, da ne bih mogla podnositi tolikoga zla s tolikim zadovoljstvom. 3. Bila je velika ona milost, to mi je dao u molitvi, koju mi je dao, a ona me je nauila, to znai njega ljubiti. Jer odonda u kratko vrijeme opazih u sebe nove kreposti, ako i ne ba jake, jer me nisu mogle uzdrati u pravednosti. Nisam ni o kome govorila ni najmanjega zla, van sam obino zapreavala svaki ogovor; jer sam vazda imala na pameti naelo, da, ne smijem ni eljeti ni govoriti o drugom, to ne bih rado da govore o meni. Toga sam se u prilikama drala izvanredno savjesno, ako i nisam savreno, jer sam kadikad popustila malko u veim prilikama, to bi se pruile. Ali je redovito bilo tako, pa sam i druge, to su sa mnom ivjele i razgovarale, toliko nagovarala, da prisvoje tu naviku. Doznalo se, da su sigurna lea ondje, gdje sam ja. A na takav glas izioe i moje prijateljice i rodbina i one, to sam ih uila. No u drugim stvarima moram i te kakav raun davati Bogu radi zla primjera, to sam im davala. Neka se svidi Njegovu Velianstvu, da

mi oprosti, jer sam prouzroila mnogo zla, premda moja nakana nije bila tako tetna, kao kasniji rad. 4. eznula sam za samoom, rado se zabavljala i govorila o Bogu. Kad bih nala nekoga, s kim bih (se mogla razgovarati), to bi mi dalo vie zadovoljstva i okrepe, nego sva uljudnost i recimo bolje prostatvo svjetskog razgovora. Ispovijedala sam se i prieivala mnogo ee, a i eljela sam. itala sam vrlo rado dobre knjige. Pregorko sam se kajala, to sam vrijeala Boga. Sjeam se, esto se nisam usuivala obavljati (unutarnju) molitvu, jer sam se bojala prevelike muke kao velike kazne zato, to sam ga vrijeala. Ta mi muka naraste kasnije tako silno, te ne znam, s im bih je isporedila. A nije bila nipoto radi straha. Kad sam se sjeala velikih darova, to mi je Gospodin dijelio u molitvi, i onoga velikoga duga, to sam mu dugovala, te kad sam vidjela, kako mu ravo plaam, nisam mogla podnositi. Bila sam izvanredno zlovoljna na mnogo suza, to sam ih ronila radi grijeha, kad sam gledala, kako se slabo popravljam, i kako nedostaju ni odluke ni muka, to me je muila, da ne padam ponovno, kada bih se nala u grenoj prilici. inilo mi se, da su suze varave i da e kasnije biti jo vea krivnja, jer sam vidjela, koliku mi je milost udijelio Gospodin, kad mi je dao njih (suze) i toliko kajanje. Onda sam se nastojala naskoro ispovjediti, pa sam, ini mi se, radila sve, to sam mogla, da se opet vratim u milost. Sva je nesrea bila, to nisam korjenito izbjegavala grene prigode i to su mi ispovjednici malo pomagali. Da su mi oni pokazali pogibao, u kojoj sam bila, i naloili dunost, da prekinem ovo drugovanje, drim nedvoumno, da bi se zlu bilo doskoilo. Jer znalice ni jedan cigli dan ne bih htjela ostati u smrtnom grijehu. Svi mi ti znaci straha Bojega dooe u nutarnjoj molitvi. A najvei je znak bio zavijen u ljubav, jer mi se pritom nije predoivala kazna. Dokle god sam bila tako bolesna, pomno sam uvala svoju savjest od raznih grijeha. O Boe moj! eljela sam zdravlje, da mu mogu bolje sluiti, a zdravlje je ba bilo uzrok ovoj mojoj teti! 5. Kad sam vidjela, da sam tako mlada, a sakata, pa to su mi uinili zemaljski lijenici, odluim se utei nebeskim lijenicima, da me izlijee. Ako sam i podnosila s velikim veseljem, ipak sam eljela zdravlje. Kadikad sam pomiljala, ako mi moe biti na osudu, ozdravim li, da bi mi bilo bolje ostati onako. A ipak sam mislila, da u mnogo vie sluiti Bogu, ako ozdravim. Tako mi sami sebe varamo, jer se sasvim ne preputamo Gospodinu, da radi to hoe, jer on zna bolje, to nam koristi. 6. Zapoeh misne pobonosti obavljati i moliti sasvim odobrene molitve. Nikad nisam voljela pobonosti. to ili obavljaju neki, pogotovo ene. Vrile su nekakve obrede, kojih ja nisam mogla podnijeti, a njih su poticali na pobonost. Kasnije se doznalo, da te pobonosti nisu dolikovale, jer su bile praznovjerne. A uzeh za odvjetnika i gospodina slavnoga sv. Josipa te mu se stadoh uvelike preporuivati. Vidjeh jasno, da me je ovaj moj otac i gospodin izbavio iz one nevolje pa i iz drugih veih nedaa, to su se ticale moje asti i duevnoga spasenja, te mi je pribavio i vie dobra, nego sam ga znala moliti. Ne sjeam se, da sam ga dosele za to zamolila, to mi ne bi bio uinio. Za udo je, kakve mi je goleme milosti udijelio Bog posredovanjem ovoga blaenog sveca, od kakvih me je tjelesnih i duevnih pogibli izbavio. Drugim je svecima, ini se, Gospodin dao milost, da pomau u jednoj nevolji; a upoznah, da ovaj slavni svetac pomae u svima. ini se Gospodin hoe da nam pokae, kao to mu je bio podloan na zemlji, jer mu

je bio hranitelj, a zvao ga je ocem, tako da mu moe zapovijedati i na nebu, neka uini, togod zamoli. To su iskusili neki drugi, koje sam svjetovala, neka mu se preporue. A ima ih mnogo, to ga tuju, jer su ponovno iskusili ovu istinu. 7. Ja sam nastojala njegov blagdan svetkovati, to sam mogla sveanije.28 Ali sam bila punija tatine nego duha, pa sam eljela, da se sve obavlja to sjajnije. Nakana mi je dato bila ista. Ali je bilo zlo, da mi je u dobru, za koje mi je Gospodin davao milosti, bilo puno nesavrenosti s mnogo pogrjeaka. A u zlu sam, u gizdavosti i tatini bila veoma vjeta i marljiva. Neka mi Gospodin oprosti. Rado bih nagovoriti svakoga, neka bude poboan prema ovome slavnom svecu, jer znam iz velikoga iskustva, da mnogo dobara dobiva od Boga. Nisam poznala nikoga, ko bi bio prema njemu zaista poboan i posebice mu sluio, da ne bih opazila u njega veliki napredak u kreposti; jer on pomae i te kako duama, koje mu se preporuuju. Ima, mislim, ve nekoliko godina, da svaki put na njegov blagdan zaitem to od njega, a vazda vidim, da mi to izvri. Ako je pronja u emu nepodesna, on je ispravi za vee moje dobro. 8. Kad bih ja bila linost, koja bi imala ugled u pisanju, rado bih opirno u tanine opisala milosti, to ih je ovaj slavni svetac iskazao meni i drugima. No da ne prekoraim onoga, to su mi naloili, bit u u mnogim stvarima kraa, nego bih eljela, a u drugima opirnija, nego treba, kao to uope u svakom dobru imam malo razbora. Samo za ljubav Boju molim onoga, ko mi ne vjeruje, neka kua pa e opaziti iz iskustva, kakvo je veliko dobro, ako se preporuuje veoma slavnom Patrijaru i pobono ga tuje. Osobito mu moraju biti skloni vazda oni, to se bave unutarnjom molitvom. Jer ne znam, kako se moe misliti na Kraljicu Anela i na ono vrijeme, kad je toliko podnijela s Djetetom Isusom, da se ne zahvali sv. Josipu na dobroinstva, to im je u nevolji pomagao. Ko ne nae uitelja, da ga naui (unutarnju; molitvu, neka uzme za uitelja ovoga slavnog sveca, pa ne e zalutati s puta. Neka dade Gospodin, da ja nisam pogrijeila, jer sam se usudila govoriti o njemu. Jer ako ga javno i tujem, vazda sam bila nemarna u njegovoj slubi i nasljedovanju. On dakle, kao to je ve dobar, uini, da sam mogla ustati i hodati te ve nisam bila sakata. A ja, ovako zloesta, zlo upotrijebih tu milost. 9. Ko bi bio rekao, da u tako brzo pasti nakon toliko darova Bojih! Nakon kreposti, to mi ih je poelo davati Njegovo Velianstvo, kreposti, to su me poticale, da mu sluim! Nakon bolesti, gdje sam vidjela, da sam gotovo umrla, i u tolikoj opasnosti, da budem osuena. Nakon to mi je uskrisio duu i tijelo, tako te se oni, to me ugledae, presenetie svi, to me vide ivu! Pa to je to, Gospodine moj! U tako opasnom ivotu moramo ivjeti! Dok ovo piem, ini mi se, da s tvojom milou i milosrem mogu rei sa sv. Pavlom, ako i ne onako savreno: Ne ivim ja vie, ve Ti, Stvoritelju moj, ivi u meni (Gal. 2, 20.). Ima ve nekoliko godina, koliko mogu upoznati, da me Ti dri svojom rukom. Zapaam u sebi elje i odluke, to su u mnogo stvari za ovih godina ve prokuane. elje i odluke, da neu U mnogim je panjolskim samostanima postojao u XVI. vijeku obiaj, da bi svaka redovnica, koja je imala to imetka, namirivala jednom u godini troak za blagdan kojega sveca, to ga je osobito tovala. Takav se obiaj drao u samostanu Utjelovljenja, a sv. Terezi ja je obiavala slaviti blagdan slavnoga sv. Josipa.
28

nita, pa ni najmanje, raditi protiv tvoje volje, premda sam jamano esto ne znajui uvrijedila Tvoje Velianstvo. ini mi se takoer, da bih se u prilici iz ljubavi prema Tebi posve odluno latila svake stvari. A Ti si mi i pomogao, da ve neke sreno izvrim. Ne ljubim svijeta ni ita svjetsko, i mislim, da me ne veseli nita, to ne dolazi od Tebe. Drugo mi se ini teki kri. Mogu se dakako i prevariti, pa e biti, da nemam onoga, to rekoh. Ali Ti zna dobro, moj Gospodine, da ja ne laem, koliko mogu upoznati. No bojim se, i to s mnogo razloga, da e me opet zapustiti. Jer ve znam, dokle, dopire moja snaga i mala krepost, ako mi je ti ne bude vazda davao i pomagao, da te ne ostavim. A neka se svidi Tvome Velianstvu, da me ne ostavi ni sada, kad mi je prividno sasvim dobro. Ne znam, kako bismo ljubili ivot, kad je sve tako nestalno! inilo mi se ve nemogue, Gospodine moj, da Te neu tako sasvim ostaviti. A jer sam Te ostavila toliko puta, moram se neprestance bojati. Jer kad bi se Ti samo malko odmaknuo od mene, pala bih sasvim na zemlju. Slava Ti dovijeka! Ako sam ja Tebe i ostavljala, nisi Ti lako sasvim ostavio mene, da mi ne bi opet pruio svoju ruku te me podignuo. A esto je, Gospodine, ne htjedoh (prihvatiti) niti htjedoh uti, kad si me esto zvao iznovice. To u sad pripovijedati.

GLAVA VII.
Pripovijeda, kako je malo po malo izgubila milosti, to joj je bio udijelio Gospodin i kako je poela provoditi zao ivot. Istie, kolika je teta, kad samostani redovnica nisu sasvim zatvoreni.

1. Tako se stadoh bacati iz razbibrige u razbibrigu, iz tatine u tatinu, iz prilike u priliku. Napokon zapadoh u tako preteke prilike i dua mi se zaplete u mnoge tatine, pa se ve stadoh stidjeti, da se opet pribliujem Bogu onako osobito prijateljski, kao to se radi u (nutarnjoj) molitvi. K tome pridoe, da mi stade to vie ponestajati slasti i uitka u kreposnim ini ma, to su vie rasli grijesi.29 Vidjela sam jasno, Gospodine moj, da mi toga nestaje, jer sam se ja iznevjerila Tebi. Bila je najstranija prevara, kojom me je zloduh mogao prevariti pod izlikom poniznosti, da se stadoh bojati obavljati unutarnju molitvu videi, kako sam zloesta. Mislila sam, da je bolje raditi kao i mnogo drugih, jer sam bila najgora meu gorima, te moliti dune usmene molitve, nego obavljati unutarnju molitvu i toliko opiti s Bogom. Ta ja sam zasluivala, da budem sa zlodusima, a varala sam i ljude, jer sam se izvana priinjala dobra. Zato se i ne smije okrivljivati kua, u kojoj sam bila, jer sam svojom vjetinom nastojala, da me dre dobrom. Ali nisam hotice hinila kranstva. Jer se ne sjeam, slava Bogu, da sam ga ikad uvrijedila znatice i hotice licemjerjem i slavinou. im mi je doao prvi poriv, bilo mi je tako teko, te je zloduh uzmaknuo s gubitkom, a ja sam ostala na dobitku. I zato me je oduvijek u tom malo napastovao. Ali da je Bog dopustio, te me i u tom napastuje estoko kao i u drugim stvarima, bila bih pala. No Njegovo me je Velianstvo dosele u tom ouvalo. Hvala mu dovijeka! Bilo mi je dapae i vrlo teko, to su drugi o meni dobro mislili, jer sam znala kakva sam. 2. Nisu me drali tako loom, jer su me gledali, gdje se jo tako mlada i u toliko prilika povlaim u samou te molim naustice i mnogo itam, govorim o Bogu i rado dajem slikati njegovu sliku posvuda. Usto sam imala svoju bogomolju i opskrbila je predmetima, to potiu na pobonost. Nisam govorila zlo, a bilo je u mene jo tota, to se priinjalo krepou. A ja sam tata znala stei tovanje (svijeta) onim stvarima, do kojih se u svijetu mnogo dri. Zato su mi davali toliko pa i vie slobode nego i najstarijima te Da tilac znade, to mu je drati do toga poniznog i prevelikog procjenjivanja pogrjeaka Svetiinih za prvih godina njezina redovnitva, neka proita sve retke vrlo uenog o. Banjeza, koji joj je bio mnogo godina ispovjednik pa je dobro poznavao njezin ivot. U lanku II. Postupka, da se proglasi blaenom i svetom, koji se postupak vodio u Salamanci, kae on: U ivotu, to ga je u mladosti provela u Utjelovljenju, ne poznah, da bi imala drugih pogrjeaka osim onih, koje se obino nalaze u redovnica, to se zovu dobre ene. U ono se vrijeme isticala tim, da je bila vazda teko bolesna i vie obavljala molitvu nego se redovito obavlja. uo sam jo, da su je radi njezine dragosti i miline posjeivale mnoge osobe razlinih stalea. A to znam, ne samo jer sam uo gdje govore i jer su drugi o njoj pripovijedali ve i prema izvjetaju same Terezije od Isusa.
29

to je do potenja, Svetica je bila izvanredna. Sama nam kae, da je mrzila na nepotene stvari ve po prirodi. A to svjedoe i svi oni, to su raspravljali o slavnoj Osnivaici.

su se u me posve pouzdavali. A mislim, da se ja nikad ne bih usudila prisvojiti slobodu ni raditi to bez dozvole, u samostanu govoriti kroz rupe ili zidove ili nou. Toga nikad i ne uinih, jer me je Gospodin drao svojom rukom. ini mi se, da sam znatice i naumice gledala mnogo toga, pa bih bila veoma ravo uinila, da sam, onako zla, stavila na kocku ast toliko drugih, koje su bile dobre. Kanda su bile dobre druge stvari, to sam ih radila. Doista, ako sam i poinila mnogo zla, nije bilo onako promiljeno, kao to bi bilo to (to je spomenuto). 3. Zato mi se i ini, da mi je uvelike naudilo, jer samostan nije bio zatvoren. Dobre su redovnice mogle uivati mirne savjesti slobodu. Nije im trebalo vie, jer nisu zavjetovale klauzuru. Mene bi, koja sam loa, jamano ona sloboda bila dovela u pakao, da me Gospodin nije izbavio iz te opasnosti tolikim pomoima i sredstvima, pa posebnim milostima. Meni se ini, da je najvea opasnost za ene u samostanu sloboda. Sloboda je, mislim, za one, koje hoe da budu loe, vie prolaz, kojim putuju u pakao, nego pomo njihovim slabostima. No neka se ne sudi tako o mojem samostanu, jer ih ima toliko, koje slue Gospodinu posve zbiljski i veoma savreno, pa Njegovo Velianstvo u svojoj dobroti ne moe ino ve ih opsipati milostima. A ne pripada (ovaj samostan) onima, to su odvie otvoreni, jer se u njemu dri sva redovna stega. Govorim o drugim samostanima, jer to znam i vidjela sam. 4. Kaem, vrlo alim one redovnice; jer ih Gospodin mora osobito zvati, i to ne jednom van esto, da se spase. Ondje su doputene svjetovne asti i zabave, a tako se malo razumije, na to su redovnice obvezane, te Boe daj, da ne dre grijeh za krepost, kao to sam i ja esto inila. A tako ih je teko u tom osvjedoiti, te bi zbilja trebalo, da Gospodin u to posegne svojom rukom. Kad bi roditelji posluati, obzirali bi se barem na ast svojih keri, ako ne mare za drugo, kad ih daju u samostan, gdje prijeti vea opasnost njihovu spasenju nego u svijetu. Radije bi ih udali pa i za nie od njih, nego da ih alju u sline samostane, ako nisu veoma sklone na dobro, a dao Bog, da im to bude na korist. Da, bolje bi bilo, da ih zadre kod kue. Hoe li takva djevojka da bude loa, ne moe se dugo sakrivati, a u samostanu moe vrlo dugo. Ali e je napokon otkriti Gospodin, pa nee nauditi samo sebi nego svima. A kadikad jadnice nisu ni krive, jer se dre onoga, to nau. Naalost mnoge hoe da ostave svijet pa misle da e daleko od svjetske opasnosti sluiti Gospodinu, a nau se u devet svjetova, pa se ne znadu snai ni pomoi. Pozivlju ih i potiu mladost, sjetilnost i zloduh, neka idu za nekim stvarima istoga svijeta (to su ga ostavile). Pa eto, rekao bi, da to jo dre za dobro. ini mi se, da su donekle poput nesrenih krivovjeraca. Hoe i one da budu slijepe i uvjere druge, da je dobro ono, za im idu, i da su o tom osvjedoene; a nisu osvjedoene, jer im unutarnji glas govori, da je to zlo. 5. Oh preveliko je zlo, preveliko zlo redovnika! Ne kaem samo redovnica ve i redovnika, gdje se ne dri redovnika stega. Gdje su u samostanu dva puta, put kreposti i stege i put ponestale stege, a oba puta idu nekako jednaice. No ne rekoh pravo. Ne idu jednaice, ve radi naih grijeha sve nesavrenijim putem. I kako ga je vie, vie mu se pogoduje. A tako se malo upotrebljava put prave stege, te se redovnik i redovnica, koji bi zbilja htjeli poeti ii za pravim pozivom, moraju vie bojati samih svojih ukuana nego svih vragova. Moraju opreznije i prikrivenije govoriti o prijateljstvu, to ga

ele drati a Bogom, nego o drugim prijateljstvima i sklonostima, to ih zloduh osniva u samostanima. I ne znam, zato se udimo, to je toliko zala u Crkvi, kad su i oni, koji hi imali svima biti uzor kreposti, tako unitili djelo, to ga je duh prvanjih Svetaca ostavio u Redovima. Neka se smiluje Boansko Velianstvo i doskoi tome, kako zna da je potreba. Amen. 6. Kad zapoeh one zabave (s vanjskim pohaanjima), vidim, da se tako obino radi, i ne pomislih da e to mojoj dui donijeti toliko tete i rastresenosti, kao to spoznah poslije. Drala sam, da takav openi obiaj, kao posjeti izvanjskih osoba u mnogim samostanima, nee meni vie nauditi nego drugima, koje sam vidjela, da su dobre. A nisam zapaala, da su one mnogo bolje od mene, pa da za njih ti posjeti ne bi bili tako opasni kao za me. Jo mi je uvijek naime ostajala sumnja, ako nita drugo, da je to uzalud potraeno vrijeme. Jednom se zabavljah s nekom osobom, koju istom bijah upoznala. Gospodin ine htjede uputiti, da mi ne dolikuju takva prijateljstva. Zajedno me htjede opomenuti i rasvijetliti u tolikoj sljepoi. Krist mi se ukaza vrlo strog i upozori me, da mu je to teko (potanje ispravi: da mu se to ne svia). Vidjeh ga duevnim oima mnogo jasnije, nego bih mogla vidjeti tjelesnim. Njegov mi se lik utisnu tako duboko, te mi se nakon vie od dvadeset i est godina ini, da ga gledam nazona. Ja se veoma prenerazih i smetoh, pa ne htjedoh vie ni gledati onoga, s kim sam govorila. 7. Mnogo mi naudi, to nisam znala, da je mogue gledati i drugaije, a ne samo tjelesnim oima. A zloduh me je poticao, da tako vjerujem. Priaptivao mi je, da je ono gledanje nemogue, da se meni samo tlapilo, da moe potei od zloduha i drugo kojeta slino. inilo mi se dodue, da ono gledanje dolazi od Boga i da nije tlapnja. No kako to nije bilo po mome ukusu, ja sam tjerala u la samu sebe. Nisam se usuivala ni s kim o tom govoriti. Meni je bilo opet vrlo teko, pa sam uvjeravala sama sebe, da nije zlo drugovati s onakvom osobom, da neu izgubiti asti ve dobiti, te se opet stadoh razgovarati s onom osobom. Kasnije se stadoh zabavljati i s drugima; jer sam se mnogo godina davala na tako kunu zabavu. Dok sam se tim bavila, meni se inilo, da nema u tom toliko zla, koliko ga je doista bilo. No gdjekad sam jasno vidjela, da ono nije dobro. A niko me nije rastresao kao ova spominjana osoba, jer sam joj bila vrlo sklona. 8. Drugi put sam se opet zabavljala s onom istom osobom. Uto opazimo mi i druge, to su bile ovdje, gdje dolazi k nama golema aba, i to mnogo bre nego obino idu abe.30 Nisam mogla pojmiti, otkud doe onolka abetina u po bijela dana. A niko i ne vidje nikad onakve. Mene se silno dojmila pa mi se ini, da ona pojava nije bila bez tajanstvenosti. Ni nje ne zaboravih nikada. O veliki Boe, s kakvom si me brigom i milosrem opominjao na svake ruke, a kako mi je to malo koristilo! 9. U samostanu je bila redovnica, moja roakinja, a ve vremena, velika slubenica Boja i uzorna redovnica. I ona me je kadikad opominjala. No ja joj nisam vjerovala, van sam se i ljutila na nju i mislila sam, da se sablanjuje bez razloga. Spomenuh to, da se upozna moja zloa i golema dobrota Boja, pa da se vidi, kako sam zbog tolike nezahvalnosti zasluivala pakao. Ako Gospodin odredi i svidi mu se, da kadgod bude koja redovnica S lijeve te strane vrata na ulazu u samostan Utjelovljenja uva prizemno mala razgovaraonica, u kojoj je prema predaji vidjeli Svetica abu (kornjau), a prije i Krista, kao to ga je gore opisala.
30

itala ovaj spis, neka joj bude za opomenu moj primjer. A molim ih sve za ljubav Naega Gospodina, neka se uvaju slinih zabava. Neka dade Njegovo Velianstvo, da ja pokaem istinu kojoj god od onih, to sam ih prevarila. Ja sam im utuvljivala da takve zabave nisu zloeste. Sigurila sam ih u tolikoj opasnosti, budui sam bila sama zaslijepljena, jer ih naumice ne bih htjela varati. A kako rekoh, ravim primjerom, to im dadoh, prouzroili mnogo zala i ne mislei, da inim toliko zla. 10. U one prve dane moje bolesti, prije nego znadoh pomoi sama sebi, snae me prevelika elja, da koristim drugima. To je veoma obina napast u poetnika, no u mene urodi dobrim plodom. Ljubila sam svesrdice svoga oca, pa sam i njemu zaeljela veliko dobro, koje bi, inilo mi se, mogao nai obavljajui unutarnju molitvu. Jer mi se inilo, da u ovom ivotu ne moe biti veega dobra od unutarnje molitve. I tako ga stadoh okoliajui, kako sam mogla, nagovarati, neka je obavlja. Dadoh mu i knjige za to. On je, kako rekoh, bio vrlo krepostan pa pristade na tu vjebu tako svojski, te ju je vrio, mislim, pet ili est godina i tako napredovao, da sam uvelike hvalila Gospodina i uivala preveliku utjehu. On je trpio velike tegobe na mnogo naina. Sve ili je podnosio s najveom odanou u volju Boju. esto me je posjeivao, jer se tjeio razgovarajui se o Bojim stvarima. 11. Kasnije sam se vrlo rastresla i zanemarila unutarnju molitvu. Vidjela sam, da me dri onakvom, kao to sam bila prije. Nisam mogla podnijeti, da mu ne kaem istinu. Ve godinu i vie nisam obavljala unutarnje molitve, a mislila sam, da je to vea poniznost. A bila je to, kako u rei poslije, najvea napast, to me snala, jer bi me bila dovela do propasti. Dok sam obavljala unutarnju molitvu, jedan bih dan uvrijedila Boga, a drugi bih se sabrala i vie uvala prilike. Kad je blaeni ovjek dolazio onako uvjeren, bilo mi je teko pri dui gledajui ga prevarena, jer je mislio, da se razgovaram s Bogom, kao to sam obiavala. I rekoh mu jednom, da ve ne obavljam molitve, ali mu ne rekoh uzroka. Navedoh mu, da mi je neprilino radi bolesti. Ako sam i bila ozdravila od one teke bolesti, trpjela sam sve dosada i trpim vrlo teke boljetice. Istom od nedavna nisu tako estoke, ali me jo mue na mnogo naina. Napose sam dvadeset godina svako jutro bljuvala, pa se dogaalo da do podne nisam mogla nita okusiti, a gdjekad i kasnije. Otkad se poeh ee prieivati, stuuje mi se nou prije spavanja, i to tee nego prije. Moram pomagati perjem ili drugim stvarima. Propustim li to, trpim jo vie. I tako, ini mi se, nisam nikad bez raznovrsnih boli, gdjekad veoma tekih, osobito od srane bolesti. No ta me je bolest prije muila neprestance, a sad me spopadne samo kadikad. Jaka ukoenost udova i groznica, to me je nekad esto tresla, puta me s mirom ve osam godina. A ne marim mnogo za te bolesti, van se esto i radujem mislei, da volj u emu sluim Gospodinu. 12. Moj me je otac uvjeravao, da je bolest uzrok (to ne obavljam molitve). On nije nikad lagao, pa mu ni ja prema onom, o emu sam s njim govorila, ne bih bila smjela lagati. Dobro vidjeh, da neznam isprike za ono zanemarivanje. No da mi vie vjeruje, rekoh mu, da je ve mnogo, to mogu sluiti u koru. No to nije bio dovoljan razlog da zanemarim vjebu, za koju ne trebaju tjelesne sile van ljubav i navika; jer Gospodin daje vazda priliku, ako ga molimo. Rekoh vazda, jer ako dopusti, da nas kadikad zaprijee kakve prilike pa i bolest, da ne moemo dugo moliti u samoi, ima drugda za to dosta vremena, kad smo zdravi. A u bolesti je i u neprilikama za duu,

koja ljubi, prava molitva, ako prikazuje ono, to trpi, sjea se za koga trpi i slae se s njim, pa tisuu drugih stvari, to joj nude prilike. Tako se vjeba ljubav, pa ne treba toliko snage, koliko treba, kad ima vremena da se u samoi obavi molitva. Ni drugoga ne treba u emu ba nije molitva. Treba samo malo brige, da naemo velika dobra, kad nam Gospodin s raznovrsnim mukama oduzme vrijeme za molitvu. I ja sam nalazila ta dobra, kad sam imala istu savjest. 13. No otac je o meni mislio dobro i ljubio me njeno, pa mi je sve vjerovao, pae me je i alio. Ali je on ve bio na vrlo visokom stupnju, pa nije dugo ostajao sa mnom: van bi me vidio i otiao. Govorio je, da bi dulji boravak bio gubitak vremena. Ja sam tratila vrijeme u drugim tatinama, pa nisam za to mnogo marila. Nisam predobila samo njega ve i neke druge, da obavljaju unutarnju molitvu. Kad sam se ve bila zaplela u one tatine, videi druge, gdje rado mole naustice, nagovarala sam ih, nek obavljaju razmatranja, pa sam im i pomagala i davala knjige. Kako rekoh, sauvala sam onu elju, da drugi slue Bogu, otkada sam zapoela unutarnju molitvu. Mislila sam, kad ve ja ne sluim Gospodinu, kao to sam upoznala da treba, nee biti izgubljeno, to me je nauilo Njegovo Velianstvo, pa e mu sluiti drugi mjesto mene. Kaem to, da se vidi, kako sam bila slijepa, te sam zanemarivala svoje spasenje, a nastojala spasiti druge. 14. U to vrijeme oboli moj otac od smrtne bolesti, koja potraja nekoliko dana. Ja ga pooh dvoriti. No bila je bolesnija moja dua nego njegovo tijelo, jer sam bila zapletena u mnogo tatina. Ali, koliko sam mogla shvatiti, za sve one najgore rasipnosti nisam bila u smrtnom grijehu. Jer im bih bila upoznala, nipoto ne bih bila ostala. Podnesoh mnogo muke za oeve bolesti. Mislim, da sam mu donekle naplatila za one muke, to ih je on podnio u mojoj bolesti. Premda sam bila sama vrlo bolesna, silila sam se, da ga njegujem. Znala sam, kad mi nestane njega, da e mi ponestati svega dobra i uitka, jer sam s njim bila kao srasla u jedno bie. Ipak sam bila tako srana, te mu nisam pokazivala svoje boli, pa sam se drala, kao da nita ne utim, sve dok nije izdahnuo. No inilo mi se, kanda mi se trga dua iz tijela, kad sam vidjela, gdje zavruje ivot, jer sam ga veoma ljubila. 15. Umro je tako lijepo i rado te smo imali povod, da hvalimo Gospodina. Kad je primio posljednju pomast, izustio nam je dirljive opomene. Naloio nam je, da ga preporuujemo Bogu i molimo za njega milosre, da vazda sluimo Bogu i imamo na pameti, da se sve svruje. Sa suzama nam je izjavio svoju golemu alost, to nije sluio Bogu i da bi elio biti redovnik, to jest, da bi bio rado u najstroem Redu to ga ima. Dri posve stalno, da mu je Gospodin petnaest dana prije smrti navijestio, da nee vie ivjeti; jer prije nije tako mislio, ako je i bio bolestan. Poslije mu okrenu na bolje i lijenici mu to rekoe. Ali on nije za to mario, ve se trsio, da uredi poslove svoje due. 16. Najvie ga je muila prevelika bol u leima, koja nije nikad jenjavala. Kadikad ga tako stiskala, te je bio vrlo potiten. Veoma je pobono tovao tajnu, kako je Gospodin nosio kri. Zato mu preporuih, neka misli, da je Njegovo Velianstvo htjelo dati i njemu, da outi neto boli, to je podnosio u onoj muci. To ga utjei tako, te mi se ini, da ga ve ne uh, gdje se na to tui. Tri dana je bio sasvim bez svijesti. Na dan smrti mu povrati Gospodin sasvim svijest tako, te se zaudismo. Ostade pri svijesti sve do polovice

poput anela. Meni se i inilo, kako se ono kae, da je pravi aneo i po dui i po veoma dobroj volji. Ne znam, zato rekoh to, van da prekorim svoj zloesti ivot. Kad sam vidjela onakvu smrt i upoznala onakav ivot, morala sam popraviti svoj ivot, da u volj emu budem slina takvom ocu. Njegov ispovjednik, veoma ueni dominikovac, ree, da ne sumnja, e je on otiao ravno na nebo, jer ga je ispovijedao nekoliko godina i hvalio istou njegove savjesti.31 17. Onaj je otac dominikovac (o. Vinko Barron) bio veoma dobar i bogobojan, a meni je veoma koristio. Ispovijedao me je, i nastojao pomno da ini dobro mojoj dui, a pokazao mi je i propast u kojoj sam lebdjela. Naredio mi je, da se prieujem svakih petnaest dana. A u razgovoru s njim razloih mu malo po malo o svojoj unutarnjoj molitvi. On mi naloi, da je ne proputam, jer mi u svakom sluaju moe samo koristiti. Zapoeli je iznovice i vie je ne zapustih, ali se ne okanih ni prilika. Provodila sam vrlo teak ivot, jer sam u molitvi sve vie upoznavala svoje pogrjeke. S jedne me je strane zvao Bog, s druge sam ila za svijetom. Sve su mi Boje stvari davale veliko zadovoljstvo, a zemaljske su me bile svezale. inilo se, da bih rado zdruiti te dvije suprotivnosti, meu sobom tako neprijateljske, to jest duhovni ivot i radosti, uitke i zabave sjetilne. U molitvi sam podnosila veliku muku, jer duh nije bio gospodar van sluga. I stoga se nisam mogla zatvoriti sama u se, kao to sam obino postupala u molitvi, da ne zatvorim za sobom tisuu tatina. Tako provedoh mnogo godina, pa se sada udim, kako sam mogla podnijeti, da ne zapustim jedno ili drugo. Dobro znam, da ve nisam mogla zanemariti (unutarnju) molitvu, jer me je svojim rukama drao Onaj, koji me je ljubio, da mi dade jo vee milosti. 18. O Boe moj, kako bih mogla izbrojiti sve prilike, iz kojih me je ovih godina Gospodin uklanjao, a ja sam se opet bacala u njih! Kako da opiem opasnosti, da izgubim sav svoj glas, a On me je oslobodio! Ja sam radila djela, koja su otkrivala ono, to jesam, a Gospodin je pokrivao zla i otkrivao malu krepost, ako sam je imala i poveavao je u svaijim oima, tako da su me vazda uvelike cijenili. Ako bi gdjekad i provirile moje tatine, ne bi ljudi vjerovali, jer su gledali druga svojstva, to su ih drali dobrima. A Poznavalac je svih stvari ve vidio, da je to potrebno, eda se kasnije donekle vjeruje onome, to sam govorila o njegovoj slubi. A njegova najvia ini se izvjesno, da je Don Alfonso de Cepeda umro 24. prosinca 1543. Svetica kae, da je nekoliko dana potrajala bolest, to ga je spravila u grob. Moda je D. Alfonso slutei smrt odobrio oporuku, to je napisao 3. prosinca 1543., a ne 26. prosinca 1544., kako tvrdi D. Miguel Mir (Sta Teresa de Jesus t. I. p. 144.). Dne 26. prosinca 1543. bi otvorena oporuka na molbu D. Lorenza de Cepeda, brata i izvritelja oporuke pokojnoga D. Alfonsa. Ne zna se, gdje je ukopan Svetiin otac. Neki pisci tvrde, da je u crkvi sv. Franje, koja je sada sruena. ini se, da taj nazor nema vrste osnovice. Oko polovice je XVII. vijeka o. Antun od Majke Boje, bosonogi karmelac, pretraio grob, u kojom je navodno poivao D. Alfonso. Grob nije bio Svetiina oca ve strica, kao to je glasio natpis: Ovdje lee vrlo slavna gospoda Franjo Alvarez de Cepeda i ga Marija de Ahumada, njegova ena. Istovjetnost spomenutih i rodbina dade onda povoda dvoznanosti. Mnogo je vjerojatnije, da smrtni ostanci D. Alfonsa poivaju zajedno s ostancima druge mu ene Beatrice u upskoj crkvi sv. Ivana. Bio je to onda openi obiaj, pa se ini vjerojatno, da su ga se drali i supruzi, koji su se za ivota toliko ljubili.
31

dareljivost nije gledala na moje velike grijehe, van na elje, da mu sluim, to sam ih esto gojila, i na alost, to nemam snage, da izvrim te elje djelom. 19. O Gospodine moje due! Kako bih mogla proslaviti milosti, to si mi ih iskazao onih godina! I kako si me u ono vrijeme, kad sam te najvie vrijeala, u kratko vrijeme pripravio prevelikim pokajanjem, da kuam tvoje slasti i milosti! Zaista, kralju moj, ti si upotrebio sredstva, to je bila najosjetljivija i najmunija kazna, koja me je mogla pogoditi, jer si dobro znao, to mi je najmunije. Kaznio si moje prestupke velikim darovima. Mislim, da ne govorim besmislice, premda ne bi bilo udo, kad bih izgubila razum dozivljui sada u pamet iznovice svoju nezahvalnost i zlou. Bila je za moju ud vea muka, kad sam pala u teke pogrjeke, primati milosti nego primati kazne. ini mi se doista, da me je jedna milost vie ponitavala i zastiivala i muila, nego mnogo bolesti zajedno s velikim drugim potekoama. Vidjela sam da ovo posljednje i zasluujem, pa mi se inilo, da donekle okajem svoje grijehe; premda je i to bilo premalo, jer je grijeha bilo mnogo. Ali je za me bila strana vrst muke gledati, gdje primam nove milosti, nakon to sam" primljene tako zlo platila. A drim, da bi tako bilo svima, koji volj koliko ljube Boga. A to moemo poznati kreposnom udi. A plakala sam i dosaivala se gledajui, to trpim, videi, da sam blizu te opet padnem, premda su moje odluke onda, kaem, za ono vrijeme, bile vrste. 20. Veliko je zlo, ako je dua sama u tolikoj opasnosti. Da sam imala ikoga, s kim bih se o tom bila mogla razgovarati, ini mi se, da bi mi to bilo pomoglo, te opet ne padnem; barem radi stida (ljudskoga), kad se ve nisam bojala Boga. Zato bih preporuila onima, to se bave unutarnjom molitvom, naroito poetnicima, neka nastoje prijateljevati i drugovati s onima, koji obavljaju tu molitvu. To je veoma znamenito, sve ako se ne postigne nita, ve da jedni drugima pomau svojim molitvama. A koliko vie, kad se mnogo vie dobiva! Za ovjeje se razgovore i zabave, sve ako i nisu predobre, trae prijatelji, da se s njima odre i da vie uivaju pripovijedajui im o onim ispraznim uicima. Ne znam, zato se ne bi dopustilo onome, koji stane zbilja ljubiti Boga i sluiti mu, da saopi drugima svoje radosti i alosti, koje sasvim obuzimlju one, to obavljaju molitvu. Jer ako je pravo prijateljstvo, to ga eli drati s Njegovim Velianstvom, ne treba mu se bojati slavinosti. Ako li ga stane napastovati, svladat e je sa zaslugom ve na prvi mah. I ko se tom razgovara s istom nakanom, drim, da e koristiti sebi i sluaima. Sam e se bolje pouiti, a i ne znajui kako, pouit e i svoje prijatelje. 21. Ko bi u takvim razgovorima osjeao slavinost, osjeao bi je i sluajui pobono misu, gdje ga vide, ili radei druga djela, to ih kao kranin mora raditi, a ne smije ih izostaviti od straha pred slavinou. To je prezamano za due, koje jo nisu uvrene u kreposti, jer ih toliko protivnika i prijatelja potie na zlo. Zato ne mogu toga (drugovanja) dosta nahvaliti. ini mi se, da je zloduh upotrijebio lukavtinu, do koje mu je vrlo mnogo stalo, da se toliko sakrivaju oni, za koje se dozna, da zbilja nastoje ljubiti i ugaati Bogu. Naprotiv podbada, da se oituju druge, nepotene sklonosti. To je ve tako uobiajeno, te se ini, da to dre uljuenou, i javno se pripovijedaju uvrede, koje se u tom nanose Bogu. 22. Ne znam, govorim li besmisleno. Ako je tako, neka vaa milost rastrga (ovaj spis). Nisu li ovo besmislice, molim, pomozite mojoj priprostoi i

dodajte ovdje jo mnogo. Ono je, to se tie slube Boje, ve tako oslabilo, te treba da se zatite lea onima, koji slue Bogu, eda uzmognu naprijed, dok se dri, da je dobro uivati svjetovne tatine i radosti. Za njih je premalo oiju. A pone li se ko predavati Bogu, grakne na nj toliko njih, te mu treba traiti drutvo, da ga brani, dok se sam opae snagom, te mu ne bude teko trpjeti. Ne nae li te obrane, eto ga u velikoj stisci. ini mi se, da su radi toga mnogi sveci obiavali ii u pustinje. Usto je i vrst poniznosti ako se ovjek ne uzda u se, nego vjeruje, da e mu Bog pomoi radi onih, s kojima druguje. Osim toga raste i ljubav, ako se podijeli, a ima i tisuu drugih dobara. Ne bih se usudila o tom govoriti, kad ne bih znala iz velikoga iskustva, koliko je stalo do toga drugovanja. Istina je, ja sam najslabija i najbjednija meu svom ljudskom djecom. No drim, da nee izgubiti niko, ko se ponizuje, pa bio i jak, te ne vjeruje u svoju jakost, van vjeruje onome, to sam ja iskusila. Sama za se mogu rei, da mi Gospodin ne bude otkrio ove istine i pruio priliku, te vrlo esto opim s onima, to su obavljali unutarnju molitvu, bila bih se padajui i diui se, napokon sunovratila u pakao. Jer sam imala mnogo prijatelja, koji su mi pomagali padati. A kad se trebalo dii, bila sam tako osamljena, te se sada udim, to nisam ostala vazda leei. Hvalim milosre Boga, koji mi je sam pruao ruku. Slava mu u vjene vjekove. Amen.

GLAVA VIII.
Pripovijeda, kolika je srea, to nije sasvim zanemarila unutarnju molitvu, da ne izgubi duu, a kakvo je izvrsno sredstvo, da se dobije izgubljeno. Nagovara sve, neka je obavljaju. Istie, koliki je dobitak i kako je velika korist, da se u takvo doba ta molitva obavlja neko vrijeme, sve ako se kasnije opet odustane.

1. Nisam bez razloga tako opirno opisala ovo vrijeme moga ivota, premda znam dobro, da nee ba niko gledati rado tako lou sliku. Ja bih zbilja i eljela, da me preziru oni, to budu ovo itali gledajui tako tvrdokornu i nezahvalnu duu prema Onome, koji joj je iskazao toliko milosti. I rado bih, da smijem, pripovijedati, kako sam se esto iznevjerila Bogu, jer se nisam naslanjala na tako jaki stup unutarnje molitve. 2. Plovila sam ovim uzburkanim morem nekih dvadeset godina padajui i diui se. Naalost ne prestah opet padati. Provodila sam tako nesavreni ivot, te nisam gotovo nita drala do malih grijeha. Smrtnih sam se dodue jo bojala, ali nisam onako, kako sam morala, jer se nisam uklanjala opasnostima. Mogu rei, ovakav je ivot mislim jedan od najmunijih, to se mogu zamisliti. Nisam uivala Boga niti sam bila zadovoljna u svijetu. Kad sam se podavala svjetskim nasladama, muila sam se sjeajui se Boga; a kad sam se bavila Bogom, uznemirivale su me svjetske sklonosti. To je tako muna borba, te ne znam, kako sam je mogla izdrati jedan mjesec, a kamoli toliko godina. Uza sve to vidim veliko milosre, to mi ga je iskazao Gospodin, jer sam se zabavljala u svijetu, a opet sam imala sranosti, da obavljam molitvu. Kaem sranosti, jer ne znam, zato na svijetu treba vie sranosti, nego da se snuje, kako bi se kralj izdao, i zna, da on to znade, a opet se nikad ne gubi s oiju. Istina, vazda smo jai Bogom, no ini mi se, da su drugaiji oni, to se bave unutarnjom molitvom. Oni vide, da ih Bog gleda, a ostali se moda nekoliko dana i ne sjete, da ih Bog vidi. 3. Istina, bilo je za ovih godina mnogo mjeseci, a jednom, drim, i itava godina, kad sam se uvala, da ne uvrijedim Boga i davala se uvelike na molitvu i pomno pazila, da ga nikako ne uvrijedim. To spominjem, jer govorim po istini sve, to piem ovdje. No malo se sjeam tih dobrih dana, pa ih je zato i moralo biti malo, dok je mnogo bilo zlih. Malo dana minu, u koje nisam mnogo vremena upotrebljavala za unutarnju molitvu ako ne i bih bila vrlo bolesna i zaposlena. Kad sam bolovala, vie sam se bavila s Bogom, a nastojala sam na to skloniti i one, to su drugovali sa mnom. Za to sam se i molila Gospodinu, a esto sam im govorila o Njemu. I tako sam, izuzevi spomenutu godinu provela dvadeset i osam godina otkad sam poela obavljati unutarnju molitvu. A vie od osamnaest godina meutim provedoh u onoj borbi i svai drei s Bogom i sa svijetom. U ostale se godine, o kojima jo imam govoriti, promijeni uzrok borbe. Ni ta nije bila malena. No mislim, da sam onda bila u slubi Bojoj i dobro poznavala ispraznost svijeta, pa mi je sve bilo slatko, kao to u pripovijedati poslije. 4. Sve sam ovo ispripovjedila na daleko i iroko, da se u jednu, kako ve rekoh, vidi milosre Boje i moja nezahvalnost, a u drugu da se spozna, koliko dobro Bog daje dui, koju pripravi, da dragovoljno obavlja unutarnju molitvu, sve ako i nije pripravna onako, kako treba. Ako ona ustraje, unato grijesima, napastima i tisustrukim posrtajima, to ih snuje zloduh, napokon

e je, uvjerena sam. Gospodin uvesti u luku spasa, kao to je uveo i mene, kako se sada ini. Neka samo dade Njegovo Velianstvo, da opet ne srnem u propast. 5. Mnogi su sveci i poboni ljudi opisali dobro, to ga dobiva onaj, koji obavlja molitvu, i to unutarnju. Slava Bogu zato! A kad toga ne bi ni bilo, premda sam malo ponizna, opet se ne bih tako uzoholila, te bih se usudila govoriti o tom. Mogu govoriti prema svome iskustvu i rei: ko zapone unutarnju molitvu, neka je ne zaputa, pa radio ne znam kakvo zlo; jer je ona sredstvo, kojim se moe popraviti. Bez nje e biti mnogo tee. A neka ne da, da ga skloni zloduh kao i mene, te je zapusti iz poniznosti. Neka vjeruje, da rijei Boje ne mogu prevariti: im se istinski pokajemo i odluimo, da ga neemo vrijeati, vraa nam opet staro prijateljstvo. Usto e nam iskazivati milosti kao i prije, a kadikad i mnogo vie, ako zasluuje pokajanje. A ko nije zapoeo unutarnje molitve, molim ga za ljubav Gospodnju, neka ne bude bez tolikoga dobra. Ne treba se ovdje nita bojati, van samo eljeti. Ako i ne bi napredovao niti se silio, da bude savren, te zasluio radosti i uitke, to ih Bog daje savrenima, ipak e naskoro dobiti toliko, te e upoznati put na nebo. Ustraje li, ufam se u milosre Boga, kojega niko nije uzeo za prijatelja.32 Po mojem mnijenju unutarnja molitva nije drugo, van prijateljski saobraaj, jer se esto razgovaramo nasamo s onim, za koga znamo, da nas ljubi. Uzmimo, da ga vi ne ljubite. Da bude naime prava ljubav i trajno prijateljstvo, moraju se slagati udi. A zna se, da Gospodnja ud ne moe imati pogrjeaka, dok je naa opaka, sjetilna, nezahvalna. Zato ga i ne moete ljubiti toliko nikada, jer nije takva vaa ud. No vi znate, kako je znamenito, da budete u prijateljstvu s njim, a znate i kako nas On silno ljubi. Zato podnosite tu muku, da budete dugo s njim, koji se toliko razlikuje od nas. 6. O beskrajna dobroto moga Boga, tako se Ti pokazuje meni, a tako gledam i sama sebe! O naslado aneoska kad to gledam, kako bih se rado sva rasplamtati u ljubavi prema Tebi! Kako je stalno, da Ti trpi onoga, koji ne trpi Tebe uza se! O kako si dobar prijatelj, Gospodine moj! Kako ga dariva i trpi i eka, da on primi tvoju ud, dok Ti toliko podnosi njegovu! Ubraja mu, moj Gospodine, ono vrijeme, kad te ljubi, a za asak mu pokajanja zaboravlja sve, im te je vrijeao. To sam jasno vidjela na sebi. Ne shvatam. Stvoritelju moj, zato sav svijet ne nastoji doprijeti do Tebe ovim posebnim prijateljstvom. Zloesti, koji nisu po tvojoj volji morali bi doprijeti, da ih uini dobrima, ako te budu danomice trpjeli pa i dva sata, pa sve ako ih uzrujavaju tisue svjetovnih briga i misli, dok borave uza Te, kao to sam i ja nekada. Dok se oni tako sile elei, da ostanu u tako dobrom drutvu Ti vidi, da isprvice, a kadikad i kasnije ne mogu vie , sili Ti, Gospodine, zle duhove, da ih ne napastuju i da danomice gube mo protiv njih, a njima daje jakost, da (zle duhove) pobjeuju. Da, ivote svih ivota, Ti ne ubija nikoga od onih, to se uzdaju u Tebe i ele Te za prijatelja. Dapae Ti uzdrava u boljem zdravlju tjelesni ivot, a daje duevni. 7. Ne razumijem, ega se boje oni, to se boje zapoeti unutarnju molitvu, i ne znam, zato se strae. Zloduh radi vjeto, da nam naudi uistinu, kad nas strai, da ne promiljamo, kako smo vrijeali Boga, koliko mu dugujemo, da postoji pakao i slava, pa koliko je muka i boli podnio za
32

Da mu to ne bi platio dodaje fr. Luis de Leon.

nas. To je bila sva moja molitva, bila je, dok sam bila u onim opasnostima. O tom sam razmiljala, koliko sam mogla. No vrlo sam esto nekoliko godina vie pazila i eljela, da se svri sat, koji sam odredila za razmatranje. Vie sam pazila na kucanje sata nego na druge dobre stvari. A mnogo bih puta drae volje bila prihvatila i najteu pokoru, koju bi mi nametnuli, nego da se saberem na molitvu. Zaista je bila nesnosna sila, kojom me je silio zloduh ili moja loa navika, da ne idem na molitvu, pa alost, koja me je obuzimala, kad bih ulazila u bogomolju. Kau, da je u mene velika sranost, a zbilja se i vidjelo, da mi je Bog dao vie sranosti, nego je daje eni, ali sam je ja slabo upotrebljavala. A ja sam pritom morala napeti svu svoju sranost, da se prisilim. Napokon mi pomoe i Bog. A kad bih se tako prisilila, bila sam mnogo mirnija i vie uivala nego drugda, kad bih eljela moliti naustice. 8. Ako je Gospodin tako zlo bie, kao to sam ja, toliko trpio, pa se jasno vidi, da se svim mojim zlima pomoglo ovako (unutarnjim molitvama), kako bi se mogao iko bojati, pa bio neznam kako zao? Ako i jest vrlo zao, nee biti takav toliko godina, nakon to primi toliko milosti od Gospodina. Pa ko se ne bi pouzdavao, kad je mene toliko podnosio, samo jer sam eljela i traila mjesto i vrijeme, da bude sa mnom? I to esto puta bez volje silei sama sebe, ili me je silio sam Gospodin. Pa ako je unutarnja molitva tako korisna, da, i potrebna onima, to Bogu ne slue, nego ga vrijeaju, a ne moe niko nai uistinu, da bilo kako moe koditi, van je koda, ako se ne obavlja ta molitva: zato bi je zaputali oni, to slue Bogu i ele mu sluiti? Jamano ne za drugo, barem ja ne mogu shvatiti, van da im jo tee budu tegobe ivota i da zatvore Bogu vrata, te im kroz njih ne da zadovoljstva. Zaista ih alim, jer na svoj troak slue Bogu. A onima, to vre unutarnju molitvu, plaa trokove sam Gospodin, jer im za malu potekou daje nasladu, da s njim snose nevolje. 9. Drugdje u govoriti opirnije o tim nasladama, to ih daje Gospodin onima, koji vre ustrajno unutarnju molitvu, pa stoga ovdje ne kaem nita. Samo kaem, da je molitva bila vrata, kroz koja mi je Gospodin udijelio tako velike milosti. Zatvore li se vrata; ne znam, kako e ih davati. Ushtjedne li sam ui, da se naslauje s duom i da je obdaruje, nema kada, jer on eli duu samu i istu i eljnu takvih utjeha. Stavimo li mu mnogo zapreka a ne trsimo se nimalo, da ih odstranimo, kako e doi k nama? A mi elimo, da nam Bog udijeli velike milosti! 10. Da se vidi, koliko je njegovo milosre i kolika je srea bila za me, to nisam zapustila unutarnju molitvu i tivo, jer je toliko stalo do toga, rei u ovdje, kakvu borbu sprema zloduh dui, da je dobije, pa kakvu vjetinu i milosre upotrebljava Gospodin, da je povrati k Sebi. Neka se drugi uvaju opasnosti kojih se ja nisam uvala. A prije svega ih molim zaradi Naega Gospodina, osobito radi one velike ljubavi, s kojom se neprestance trsi, da nas povrati k Sebi, neka se uvaju prigoda. Kad smo u njima, ne moemo se pouzdati u sebe, da emo se obraniti, jer na nas navaljuje toliko neprijatelja, a mi smo tako slabi i kukavni. 11. Ja bih rado da mogu predoiti suanjstvo, u kojem je onda amila moja dua. Dobro sam znala, da sam zasunjena, a nisam mogla shvatiti, u emu sam. Nisam ni mogla vjerovati, da je ono, u emu me ispovjednici nisu optereivali, onako veliko zlo, kao to sam osjeala u svojoj dui. Jednome ispovjedniku rekoh svoju nedoumicu, a on mi ree, da mi ne bi bile nedoline one prilike i zabave, sve kad bih imala uzvieno motrenje. To se

dogodilo ve kasnije, kad sam se s milou Bojom ve vie udaljivala od velikih opasnosti; ali se jo nisam sasvim uklanjala prigodi (da vrijeam Boga). Kad su ispovjednici vidjeli, da su u mene dobre elje i da se bavim unutarnjom molitvom, mislili su, da inim mnogo. Ali je moja dua shvatala, da ne ini onoga, to je morala initi za onoga, kojemu je toliko dugovala. alim je i sada, jer je podnijela mnogo, a ni mrvice pomoi niotkud, van od Boga, i jer su joj davali toliko slobode za zabave i radosti, govorei joj, da je to doputeno. 12. Nije bila malena ni muka kod propovijedi. Ja sam dodue vrlo rado sluala propovijedi, pa ako sam ula koga gdje propovijeda duhovito i dobro, zavoljela sam ga osobito nehotice i ne znajui, kako se to zbilo. Gotovo mi se nikad nije propovijed inila tako loa, te je ne bih drage volje sluala, sve ako su drugi i govorili, da ne propovijeda dobro. Ako je propovijed bila dobra, osobito me je uvelike veselila. Otkad sam poela obavljati unutarnju molitvu, nikad se nisam umarala govorei o Bogu ili sluajui o Njemu. U jednu sam ruku u propovijedima nalazila veliku utjehu, a u drugu veliku muku. Tu sam upoznavala, da nisam ni izdaleka onakva, kakva bih morala biti. Molila sam se Gospodinu, neka mi pomogne; ali je moja molitva bila manjkava, kako mi se sada ini, jer nisam sve pouzdanje stavljala u Njegovo Velianstvo, a nisam gubila posve pouzdanja u sebe. Traila sam lijek, trsila sam se pomno; no mora da nisam upoznala, da sve koristi malo, ako posve ne odbacimo pouzdanje u se, a stavimo ga u Boga. eljela sam ivjeti, jer sam dobro razbirala, da zapravo ne ivim, van se borim s nekakvom smrtnom sjenom. A nisam nikoga imala, ko bi mi dao ivot. Sama ga nisam mogla uzeti, a ko bi mi mogao dati, imao je razloga, da mi ne pomogne, jer me je tako esto bio ve povratio k Sebi, a ja sam ga vazda opet ostavljala.

GLAVA IX.
Pripovijeda, kojim je sredstvima poeo Gospodin bodriti njezinu duu i prosvjetljivati je u onoj velikoj tmini, te ojaavati njezine kreposti, da ga ne vrijea.

1. Moja je dua dakle bila ve umorna i eljela se odmoriti, ali mi ne dadoe moje zle navike, to sam ih imala. Dogodi mi se jednoga dana, da uoh u bogomolju i ugledah sliku, to su je pozajmili za neku kunu sveanost i ondje ostavili na uvanje. Bila je to slika Krista, svega izranjenog. A bila je tako pobona, te sam se ja sva smela gledajui je takvu, jer je dobro prikazivala sve, to je pretrpio za nas.33 Obuze me takva alost, to sam tako zlo platila za one rane, te mi se priini, da e mi srce pui. Bacih se preda Nj i briznuh grozno plakati molei ga, neka me ve jednom okrijepi, da ga ne vrijeam. 2. Uvelike sam tovala slavnu Magdalenu i vrlo esto sam mislila na njezino obraenje, a naroito kad bih se prieivala. Znajui stalno, da je onda Gospodin u meni, bacala sam mu se pred noge mislei, da nee prezreti mojih suza. Nisam ni znala, to sam onda govorila. Ta bilo je previe od Njega, to mi je dopustio, da ronim suze radi Njega. A ovo sam ganue vazda brzo zaboravljala. Preporuivala sam se usto ovoj slavnoj svetici, neka mi isprosi oprotenje. 3. No kad sam ovaj posljednji put ugledala onu sliku, ini mi se, da sam se vie okoristila; jer sam gojila ve vrlo veliko nepouzdanje u sebe, a sve sam pouzdanje stavljala u Boga. Mislim, da mu rekoh onda, da neu ustati odanle, dok ne uini, to ga molim. Stalno drim, da mi je pomogao, jer sam se odonda sve vie popravljala. Molitvu sam obavljala ovako. Budui da nisam mogla promiljati razumom, nastojala sam predoiti Krista u sebi. A ini mi se, da mi je bilo najbolje, kad bih ga gledala vie sama. inilo mi se tada, da e me to prije pripustiti k Sebi, kao ovjek, kome treba utjehe, budui tako osamljen i potiten. Zamiljala sam mnogo takvih priprostih pomisli. Pogotovu mi je bilo vrlo milo, da ga predoim u molitvi u vrtu. Ondje bih mu se pridruila. Promiljala sam o njegovu znoju i alosti, to ga je ondje spopadala. eljela sam mu, kad bih mogla, otrti onaj tako muni znoj. No ne sjeam se, da bih se ikada usudila odluiti, da u to uiniti, jer su mi pred oima lebdjeli moji tako teki grijesi. Ostajala bih ondje s Njim sve dotle, dok bi doputale moje misli; jer me ih je mnogo muilo. 4. Mnogo sam godina mislila malko o toj tajni, o molitvi u vrtu. I to mnogo noi prije nego bih zaspala, kad sam se Bogu preporuivala za poinak. To sam radila i prije nego sam bila redovnica, jer mi rekoe, da se tim dobiva mnogo oprosta. A drim, da je tim moja dua dobila veoma mnogo, jer sam poela obavljati unutarnju molitvu i ne znajui, to je. To mi prijee u naviku, pa ve te navike nisam zaputala, kao to nisam zaputala navike, da se prekriim prije spavanja. 5. No da se vratim k spomenutoj muci, to su mi zadavale misli. Kad se unutarnja molitva obavljaja, ako razum ne promilja, dua e mnogo dobiti ili izgubiti, to jest, izgubit e razmatranje. Napreduje li, dobiva mnogo, jer Ne predouje ona slika Isusa privezanoga za stup, kako hoe neki, nego je vrlo ganutljiva i njena slika Evo ovjeka (Ecce homo). I dan danas se uva u samostanu Utjelovljenja u Avili.
33

napreduje u ljubavi. No da dopre dotle, mnogo je stoji. Izuzimlju se due, to ih Gospodin hoe da u posve kratko vrijeme uzdigne do molitve mira. Takvih poznam vie. Dobro je za one, to idu tim putem, da imaju pri ruci knjigu, te se saberu. Meni je koristilo, i kad bih gledala polje, vodu, cvijee. Te su me stvari sjeale Stvoritelja, to jest budile su me i sabirale i sluile su mi mjesto knjige. A sjeale su me i moje nezahvalnosti i grijeha. U nebeskim je i uzvienim stvarima bio moj razum tako nezgrapan, te ih nikad nije mogao predoiti, dok mi ih Gospodin ne pokaza na drugi nain. 6. Bila sam tako nesposobna, da razumom predoim stvari, to ih nisam vidjela na svoje oi, te mi nije pomagala moja mata, da radim poput drugih, koji mogu stvoriti razline predodbe, da se saberu. Mogla sam samo zamisliti Krista kao ovjeka, ali nisam u sebi mogla predoiti nikad njegova lika, premda sam vrlo mnogo itala o njegovoj ljepoti i gledala slike. Bila sam poput ovjeka, koji je slijep ili u mraku pa se razgovara s drugim i zna, da je s njim. On zna izvjesno, da je onaj drugi ondje, to jest zapaa i vjeruje, da jest ali ga ne vidi. Tako se deavalo i meni, kad sam mislila na Naega Gospodina. Zato sam i vrlo voljela sliku. Nesreni li su oni, to svojom krivnjom izgube to dobro. ini se doista, da ne ljube Gospodina. Ta kad bi ga ljubili, radovali bi se gledajui njegovu sliku, kao to se ovdje raduje ovjek videi sliku onoga, koga svesrdice ljubi. 7. U ono mi vrijeme dadoe Ispovijesti sv. Augustina. ini se, da je Gospodin tako naredio. Ja ih nisam priskrbila, dapae ih prije nisam ni vidjela. Ja vrlo volim sv. Augustina, jer je samostan, u kojem sam bila kao svjetovnjakinja, pripadao njegovu Redu. Usto je i on bio grenik. A ja sam nalazila veliku utjehu u svecima, to su prije bili grenici, pa ih je Gospodin povratio k Sebi. Mislila sam, da u kod njih nai pomo, i da bi Gospodin mogao oprostiti i meni, kao to je njima oprostio. Jedno me je samo alostilo, kao to ve rekoh, a to je, da je Gospodin njih pozvao samo jednom, pa vie nisu padali. A mene je pozivao ve toliko puta, te je to za me bila muka. No promatrajui njegovu ljubav prema meni opet bih se osokolila; jer nisam nikad oajavala o njegovu milosru, a o sebi jesam esto. 8. O Boe moj, kako se udim tvrdoi svoje due, premda sam primila toliko pomoi od Boga! Straim se, kad vidim, kako sam malo mogla savladati samu sebe, i u kakvim sam okovima bila, koji mi nisu dali, te odluim, da u se sasvim predati Bogu. Kad poeh itati Ispovijesti, priini mi se, da gledani ondje sama sebe. Stadoh se svesrdice preporuivati ovome velikom svecu. Kad. dooh do njegova obraenja i itah, kako je uo onaj glas u vrtu, bijae mi tako pri dui, kanda Gospodin alje i meni onaj glas i dade, te ga ujem u svojem srcu. Dugo sam vremena sva plivala u suzama, dok mi je unutarnjost obuzimala tuga i muka. O Boe moj, to trpi dua, koliko li muka podnosi, kad izgubi slobodu, koju je morala sauvati kao gospodarica! Sada se udim, kako sam mogla ivjeti u tolikoj muci. Slava Bogu, koji mi je dao ivot, da se mogu izvui iz tako strane smrti. 9. ini mi se, da je moja dua dobila veliku snagu od Boanskoga Velianstva i da je moralo uti moj vapaj i aliti me radi tolikih suza. Zapoeli s veom ljubavi dulje boraviti s Njim i uklanjati s oiju prilike. Jer im bih uklonila prilike, odmah bi se obratila i ljubila Njegovo Velianstvo, pa sam, ini mi se, dobro poznavala, da ga ljubim. Ipak jo nisam razumjela, kao to bih morala razumjeti, u emu je istinska ljubav prema Bogu. No im

se priinilo, da sam pripravna Njemu sluiti, ve me je Njegovo Velianstvo iznovice stalo darivati milostima. ini se, da je Gospodin samo htio mene skloniti, da htjednem primiti ono, to drugi nastoje dobiti s velikim trudom, jer mi je ve za ovih posljednjih godina davao naslade i uitke. Ja se nisam nikad usuivala moliti, da mi to dade, pa ni samo njenu pobonost. Samo sam ga molila, neka mi oprosti moje teke grijehe i dade milost, da ga ne vrijeam vie. Jer sam gledala tako velike grijehe, nikad se ne usudih hotimice ni poeljeti utjeha ni naslada. inilo mi se, da mi je iskazao dosta ljubavi. A zbilja je mnogo milosra uinio tim, to me je pustio, da budem pred njim i privlaio me k sebi. Vidjela sam, da ne bih bila dola k njemu, kad se On ne bi bio za to pobrinuo. Samo sam ga jednom u ivotu molila, sjeam se, neka mi dade naslada, jer me je bila obuzela velika sua. No im opazih, to sam uinila, zastidjeh se tako, te mi sama muka stoga, to opazih, da sam tako malo ponizna, dade ono, za to sam se usudila moliti. No drala sam, da to smiju samo oni, koji su za to pripravni, i to tako, da su se iz petnih ila trsili, ne bi li pribavili pravu pobonost. A prava je pobonost ne vrijeati Boga te biti spreman i odluan za svako dobro. inilo mi se, da su one moje suze enske i bez snage, jer nisam njima postizala, to sam eljela. Ipak drim, da su mi koristile; jer se, kako spomenuh, dva puta skruih sa suzama i obuze mi srce muka, pa se poeh vie baviti molitvom, a manje mariti za stvari, koje bi mi kodile. Istina, ne ostavih ih jo sasvim, van ih se i pomou Bojom, kako rekoh, rijeih malo po malo. Njegovo je Velianstvo ekalo samo na volj kakvu pripravu s moje strane, zato su rasle odsele i duhovne milosti, kao to u opisati. Bilo je to neto neobino; jer obino Gospodin dijeli te milosti onima koji su ie savjesti.

GLAVA X.
Zapoinje razlagati milosti, to joj je Bog podijelio u molitvi. Koliko moemo mi sami pripomoi i koliko je do toga, da upoznamo milosti, to nam ih Gospodin daje. Moli onoga, kojemu alje ovaj spis, neka dri tajnom ono, to je napisala, jer joj se nalae, da tako natanko opie milosti, to joj daje Gospodin.

1. Kao to je ve reeno (gl. IV.), dobivala sam ve prije kadikad neki poetak milosti, o kojima u sada govoriti, ali je to prolazilo vrlo brzo. Deavalo mi se, kad sam predoila, da sam blizu Krista, a gdjekad i za itanja, da me iznenada obuzeo osjeaj o nazonosti Bojoj, i to tako, te nisam mogla ni podvoumniti nikako, da je Bog u meni ili da sam ja sasvim zaronjena u njega. Nije to bila vrst vienja; van mislim ono, to zovu mistikom teologijom. Tim se dua (u radu) obustavi tako, te se ini, kao da je sva izvan sebe. Volja ljubi, pamet mi se ini gotovo izgubljena, razum ne promilja (ispravnije: ne radi), ali se ne gubi po mojem mnijenju. Ali, kako kaem, ne radi,34 van ostaje kao zapanjen radi mnogo onoga, to zapaa; jer Bog hoe, da upozna, da ne shvata nita od onoga, to mu predouje Njegovo Velianstvo. 2. Najprije sam osjeala vrlo esto neku njenost, od koje se, mislim, djelomice moe neto pribaviti. To je naslada, koja nije ni posve sjetilna ni posve duhovna. Sve je dar Boji. No ini se, da moemo sami mnogo pripomoi, ako razmatramo svoju nevaljaltinu i nezahvalnost Bogu, njegova velika dobroinstva, to nam je iskazao, njegovu Muku s tako tekim bolima, njegov ivot tako tuan i alostan. Usto ako se naslaujemo gledajui njegova djela, njegovu veliinu, ljubav prema nama i mnogo drugih stvari, koje esto ugleda onaj, to pomno nastoji napredovati, sve ako i ne pazi mnogo na to. Ako usto ima malko ljubavi, dua se naslauje, srce se raznjei, teku suze. Gdjekad se ini, da mi silom istiskamo te suze. Drugda bi rekao, da nas Bog tako sili, te ne moemo odoljeti. ini se, da nam Njegovo Velianstvom plaa onu pomnjicu tako velikim darom, kao to je utjeha, to je daje dui, kad vidi, da plae radi tako velikog Gospodina. I ne udim se tome. Ima i previe razloga, da se tjei. Tu se okrepljuje, tu se raduje. 3. ini mi se podesna ova poredba, to mi sad pade naum. Ove su radosti molitve sline nasladama, to moraju uivati nebeski stanovnici. Oni jo nisu vidjeli vie nego ono, to hoe Gospodin, da gledaju prema svojim zaslugama, a vide, kako su te zasluge malene. Zato je svaki zadovoljan sa svojim mjestom. A golema je razlika izmeu jedne i druge radosti na nebu, kudikamo vea nego ovdje na zemlji meu pojedinim duhovnim radostima, koje se i te kako razlikuju. I zbilja, kad Bog udijeli dui takvu milost, ini joj se u neku isprvice, da nema vie to eljeti. Dri, da je obilato plaena za Da se ova reenica bolje razumije, u starim je izdanjima bila ova biljeka: Kae, da ne radi razum, jer, kako je reeno, ne prelazi od jednih stvari na druge niti izvodi razmatranje, jer je zabavljen veliinom dobra, to je pred njim. Ali u zbilji doista radi, jer upire oi u ono, to mu se predouje i spoznaje, da ne moe onoga shvatiti, kako jest Zato veli: ne radi, to jest ne promilja, van je kao zapanjen radi mnogo onoga, to spoznaje, to jest, radi veliine predmeta, to ga vidi. Ne jer ne spoznaje, kako ga je mnogo, van stoga, to vidi, da je ono u sebi toliko, te ga ne moe potpuno shvatiti.
34

sve, im je sluila (Bogu). Ima i potpuno pravo. Jedna se suza, to je izvabimo u neku sami, kako rekoh, premda se bez Boga ne uini nita, po mome mnijenju ne moe isporediti sa svim tegobama ovoga svijeta, jer se tim suzama dobiva mnogo. A kud e vei dobitak, nego imati svjedoanstvo, da smo mili Bogu? Ko dopre dotle, neka Ga uvelike hvali i prizna se velikim njegovim dunikom. Jer se ve ini, da ga eli u svoju kuu i da ga je izabrao za svoje kraljevstvo, ako se ne vrati natrag. 4. Neka ne mari (dua) za neke poniznosti, o kojima mislim raspravljati. Mnogima se ini, da je poniznost, ako ne spoznaju darova, to im daje Gospodin. No shvatimo dobro, dobro, kao to jest, da nam Bog daje to bez ikakve zasluge i zahvaljujmo Njegovu Velianstvu. Jer ako ne upoznamo, to primamo, ne budimo se na ljubavi A posve je izvjesno, da dobivamo te vie i napredujemo u pravoj poniznosti, to vie vidimo, da smo bogati upoznajui svoje siromatvo. Ko bi mislio drugaije samo bi preplaio duh mislei, da nije sposoban za velika dobra, kad bi naime Gospodin poeo davati ta dobra, a dua uspreznula od straha pred slavinosu. Vjerujmo, da e nam onaj, koji nam daje dobro, dati i milost, te emo opaziti, kad nas zloduh stane napastovati na slavinost, i jakost da mu odolimo. Dakako, moramo hoditi prostoduno pred Bogom te nastojati da ugodimo samo Njemu, a ne ljudima. 5. Posve je jasno, da to vie ljubimo nekoga, to se vie sjeamo dobroinstava, to nam ih ini. Doputeno je, pa i tako zasluno, da se vazda sjeamo, da od Boga imamo bitak. On nas je stvorio od nita i uzdrava nas. Pripravio nam je i druga sva dobroinstva svojom smru i mukama, i to davno prije, nego nas je stvorio, i svakom pojedincu, to ive danas. Pa zato ne bi bilo doputeno, da ja upoznam i vidim i esto promatram, kako sam nekada govorila samo o tatinama, a sada mi je Gospodin dao, da ne elim govoriti ni o emu van o Njemu? To je dragulj, koji nas podsjea, da nam je dan i da ga posjedujemo, te nas silom poziva na ljubav. A u ljubavi je sve dobro molitve, osnovane na poniznosti. A ta e biti istom onda, kad vide (due) u svojoj vlasti druge drae dragocjenosti, kao to su ve primili neki slubenici Boji, kao prezir svijeta, pa i samoga sebe? Jasno je, da se moraju drati jo veim dunicima Bojim i vie obvezanima, da mu slue. Moraju shvatiti, da nemaju nita od onoga, i upoznati dareljivost Gospodnju. A ta je dareljivost tolika, te je ubogoj i zloestoj dui bez ikakve zasluge, kao to je moja, kojoj je bio dostatan ve onaj prvi dragulj, da za me je bio i suvian, htjela (ta dareljivost) darovati vea bogatstva, nego sam ih ja znala poeljeti. 6. Treba crpsti (iz tih milosti) iznova sile, da sluimo Bogu i nastojimo, da mu ne budemo nezahvalni; jer nam ih pod tim uvjetom daje Gospodin. Ako li ne upotrebljavamo dobro toga blaga i stanja, u koje nas postavlja, opet e nam ga oduzeti pa emo ostati mnogo siromaniji nego prije. A dragulje e dati Njegovo Velianstvo drugome, koji e svijetliti i koristiti sebi i drugima. No kako e se koristiti i dareljivo troiti onaj, koji ne zna, da je bogat? Po mojem je mnijenju prema naoj naravi nemogue da imade volje za velike stvari, ko ne upoznaje, da je u milosti Bojoj. Mi smo naime tako bijedni i skloni na zemaljske stvari, te nee moi prezreti doista svega zemaljskoga i potpuno se od svega otkinuti, ko ne upozna, da ima volj kakav zalog za nebesko; jer nam tim darovima daje Gospodin i jakost, koju izgubimo svojim grijesima. Tako e i slabo eljeti, da svima omrzne i da ga preziru, a i sve

druge velike kreposti, to ih imaju savreni, ko nema pored ive vjere jo i zalog ljubavi, kojom ga Bog ljubi. Jer je naa narav tako mrtva, te idemo samo za onim, to gledamo pred sobom. I stoga ove iste milosti bude i jaaju vjeru. Moe biti, da ja, koja sam ovako zloesta, sudim samo po sebi. Moda drugi nee trebati vie osim vjerske istine, da uzmognu raditi vrlo savrena djela, dok sam ja, onako bijedna, sve to trebala. 7. To e rei ovi i oni. Ja pripovijedam samo ono, to sam sama doivjela, kao to su mi zapovjedili. Ne bude li dobro, neka rastrgne onaj, komu aljem, jer e bolje od mene znati razabrati, ako to nije dobro. A molim ga za ljubav Gospodnju, neka objelodani, to sam dovde rekla o svojem zlom ivotu i grijesima. A odsele dajem dozvolu svim mojim ispovjednicima kao i onome, komu ovo ide. Ako ushtjednu, neka objelodane odmah za ive mene. I to zato, da vie ne varam svijeta. Neka ne misle, da u mene ima ita dobra. A jamano, jamano, koliko sada shvatam, bit e to za me velika utjeha. A ne dajem mu dozvole za ono, to u unaprijed pripovijedati. Ako li ono komu pokau, neu, da kau, ko je ovo proivio, ni ko je napisao. Zato ne imenujem ni sama sebe, da me ne prepoznaju tioci! I to eto molim za ljubav Boju. Dosta je tako uenih i uglednih ljudi, da potvrde, ako mi Gospodin dadne milost, da reem to dobro. Bude li takvo, bit e njegovo, a ne moje, jer sam ja neuka i loa ivota, a nije me pouio ni uenjak ni iko drugi. A znadu samo oni, koji su mi zapovjedili,35 da ovo piem, pa ni njih sad nema ovdje. Usto u neku moram sebi krasti vrijeme, i to s mukom, jer sam u siromanoj kui, pa moram ivati, a imam i mnogo drugih poslova. I sve da mi je Gospodin dao vie sposobnosti i pamenja, da se mogu okoristiti onim, to sam ula ili itala, ne bi mi to pomoglo radi nestaice vremena. No pamenje mi je veoma mravo. Ako dakle reknem to dobro, to hoe Gospodin radi nekakva dobra; to bude zlo, bit e od mene, pa e ga vaa milost ukloniti. Ni u jednom ni u drugom sluaju ne bi koristilo spominjati moje ime. Jasno je, da se za mene ive ne smije spominjati ono, to je dobro. Kad umrem, ne bi (spomen mog imena) bio ni za to, van da dobro izgubi ugled i vjerojatnost, jer je napisala tako nevaljala i loa osoba. 8. Mislim, da e vaa milost i drugi, koji ovo budu itali, uiniti ono, to vas molim za ljubav Boju, te piem slobodno. Inae bih radila s velikim skanjivanjem. Dakako izuzimljem pripovijedanje svojih grijeha, jer se u tom nimalo ne skanjujem. Uostalom je dosta, to sam ena, da mi padnu krila, to vie to sam ena, i to zla ena. Stoga ono, to bude reeno vie od jednostavnog pripovijedanja o mojem ivotu, neka vaa milost zadri za sebe, jer ste me tako silili, da opiem milosti, to mi Bog udjeljuje u molitvi. I to ako bude u skladu s istinama nae svete katolike vjere. Ako ne, neka vaa milost odmah spali. Ja sam s tim sporazumna. Pripovjedit u, to mi se dogaa, ako se slae s tim (istinama kat. vjere), da moe vaoj milosti donekle koristiti. Ako li se ne slae, otvorit ete oi mojoj dui, eda ne dobiva zloduh, gdje mi se ini, da dobivam ja. Jer zna Gospodin, kao to u rei poslije, da sam vazda traila one, koji bi mi posvijetlili. 9. Rado bih jasno prikazati ove stvari, to se tiu molitve, a ipak e biti vrlo tamne za onoga, ko nema u tom iskustva. Spomenut u neke zapreke, Bili su to Magister fr. Domingo Banjez i fr. Garcia iz Toleda, kae D. Gracian u rukopisnoj primjedbi u jednom primjerku prvog izdanja Svetiinih djela. Odovud prepisa o. Andres od Utjelovljenja u Memorias Historiales, K. u. 138., te se moe itati u sv. II. str. 510 Biblioteca Mistica Carmelitana.
35

koje po mojem mnijenju spreavaju napredak na tom putu (molitve), a i drugo, to je opasno. Gospodin me je pouio iskustvom, a raspravljala sam o tom mnogo godina s velikim uenjacima i duhovnim osobama. Ovi vide, da mi je u samih dvadeset i sedam godina, otkad obavljam unutarnju molitvu, da mi je dao Gospodin, da mi je dalo Njegovo Velianstvo unato tolikom posrtanju o tako loem hodu ovim putem toliko iskustva, koliko i drugima, koji su tim putem hodili pokorniki i kreposno trideset i sedam i etrdeset i sedam godina. Slava mu za sve. Neka se slui sa mnom radi Svoga Imena. Znade dobro moj Gospodin, da u ovom ne idem ni za im drugim, van da se on malko hvali i velia, kad se vidi, kako je tako blatno i smradno sabiralite pretvorio u vrt s tako miloduhim cvijeem. Neka dade Njegovo Velianstvo, da to cvijee opet ne iupam te ne budem opet, to sam i bila. Molim vau milost za ljubav Gospodnju, da mi to isprosi od njega. Jer vi znate sami, kakva sam, i to bolje, nego ste mi dopustili, da ovdje kaem.

GLAVA XI.
Pripovijeda, to je uzrok, te se ne pone Bog savreno ljubiti u kratko vrijeme. Zapoinje razlagati navodei poredbu etiri stupnja molitve. Tumai prvi stupanj. Vrlo je korisna (ova glava) za poetnike i za one, koji ne osjeaju naslade u molitvi.

1. Govorim sada o onima, koji poinju stupati u slubu ljubavi. Jer po mojem mnijenju ne radimo drugo, kad odluimo, da emo na putu molitve ii za onim, koji nas je toliko ljubio. To je tako veliko dostojanstvo, te me ve sama misao nato napunja vanrednom nasladom. Jer odmah iezava ropski strah, ako na ovom prvom stupnju idemo, kao to moramo. O Gospodine moje due i Dobro moje! Kad dua odlui, da e Tebe ljubiti te ostavi sve, to moe ostaviti, da se to bolje moe baviti ljubavlju Bojom, zato ne e da digne odmah takvu duu, te uiva imajui tu savrenu ljubav? Ali krivo rekoh. Moradoh rei i potuiti se, zato mi ne emo. Jer smo mi sami svemu krivi, ako odmah ne uivamo tolikoga dostojanstva. Jer im dopremo dotle, da steemo savreno ovu istinsku ljubav Boju, zadobijemo ujedno i sva dobra. Tako smo skupi i spori, da se posve predamo Bogu, te nismo nikad pravo pripravni. A Njegovo Velianstvo ne e da uivamo tako dragocjeno blago van za visoku cijenu. 2. Dobro vidim, da nema nita na zemlji, im bi se moglo kupiti tako veliko dobro. No kad bismo radili to moemo te ne prianjali ni za to na zemlji, van kad bi sva naa briga i drugovanje bilo na nebu, nedvoumno drim, da bi nam se u kratko vrijeme dalo to dobro, kad bismo se ukratko sasvim pripravili, kao to su uinili neki sveci. No nama se ini, da dajemo sve, a zapravo nudimo Bogu samo prihod i plodove, dok sebi zadravamo korijen i posjed. Odluujemo, da emo biti siromasi. To je veoma zasluno. Ali se esto opet skrbimo i trsimo, da nam ne ponestane ne samo potrebnoga ve i suvinoga. Zato stjeemo prijatelje, koji e nam ovo dati, i navaljujemo na se veu brigu (a moda i opasnost), da nam ne bi uzmanjkalo, nego prije, dok smo posjedovali imetak. ini nam se takoer, da se odriemo asti, kad postanemo redovnici ili ponemo provoditi duhovni ivot i teiti na savrenost. No dirne li ko nama malko u nau ast, jao i pomagaj! Ve se ne sjeamo, da smo je predali Bogu, pa hoemo da se opet s njom uzdignemo i tono rije, otmemo mu je iz ruku, nakon to smo ga prividno uinili gospodarom svoje volje! Takve su i sve druge stvari. 3. Lijepa li naina, kojim traimo ljubav Boju! Hoemo je odmah, i to tono rije, pune ruke. Zadravamo svoje sklonosti. Ne nastojimo ostvariti svoje elje niti posao uztrgnuti od zemlje. A opet elimo imati mnogo duhovnih utjeha. To se ba ne slae, pa mi se ini, da se jedno kosi s drugim. I tako nam se ne daje zajedno sve to blago, jer mi ne dajemo svega zajedno. Dao Gospodin, da nam Njegovo Velianstvo dade kap po kap, pa nas to stajalo svih tegoba na svijetu. 4. Veoma veliko milosre iskazuje onome, kojemu dade milost i sranost, da odlui iz petnih ila teiti za tim dobrom; jer ako ustraje, ne e ga Bog nikome uskratiti. Malo po malo e osposobiti njegov duh, da konano stee tu pobjedu. Kaem sranost, jer ima toliko stvari, to ih zloduh upotrebljava protiv poetnika, eda ih odvrati, te zbilja ne trgnu tim putem. Znade on, kakva e ga teta tim snai, jer nee izgubiti samo onu duu, van i mnogo

drugih. Ako se poetnik trsi, da s pomou Bojom stigne na vrak savrenosti, drim, da nikad ne ide sam na nebo, ve die sa sobom i mnogo drugih. Kao dobrom vojvodi daje mu Bog sve, to idu u njegovo drutvo. Zato zloduh pripravlja poetnicima toliko opasnosti i potekoa, te im ne treba samo malo sranosti, da se ne vrate natrag, van veoma mnogo sranosti i mnogo milosti od Boga. 5. Kasnije u nastaviti opirno ono, to sam poela govoriti o mistikoj teologiji, jer mislim, da se tako zove. Sada u govoriti o poecima onih, koji su ve odluili, da e ii za tim dobrom i da e uspjeti u tom pothvatu. U tim je poecima ba najvea muka. Poetnici se trude, a Gospodin daje glavnicu. Kod drugih stupnjeva molitve prevladava uitak, premda svi stupnjevi, prvi, srednji i posljednji, imaju svoje krize, ako i razline. Jer svi moraju ii putem, kojim je iao Krist, ako nee da propadne. A srene one muke, to se i ovdje u ivotu tako preobilno plaaju. 6. Moram se posluiti poredbom, premda bih je rado izostavila, jer sam ena i moram pisati samo ono, to mi je naloeno. Ali je za one, koji su neuki poput mene, tako teko rastumaiti ovaj jezik duha, te moram traiti nain koji e mi to olakati. A moe biti, da vrlo rijetko pristaje poredba. Onda se moe vaa milost razveseliti gledajui moju nezgrapnost. ini mi se sad, da sam ve ovu poredbu itala ili ula. No slabe sam pameti pa ne znam vie, gdje ni na to je bila primijenjena. Za moju je svrhu sada podesna. Neka poetnik predoi, da poinje ureivati vrt na veoma neplodnoj zemlji, gdje raste dra i korov. Hoe on, da se Gospodin veseli tome vrtu. Njegovo Velianstvo iupa zloesto bilje pa e usaditi dobro. Uzmimo, da se to ve dogodilo, kad dua odlui, da e obavljati unutarnju molitvu, pa ju je ve poela obavljati. Kao dobri vrtlari moramo nastojati, da to bilje raste. Moramo ga pomno zalijevati, da ne uvene, van da procvjeta cvjetovima, koji e svojim miloduhom radovati naega Gospodina, eda esto dolazi u taj vrt te se naslauje i raduje meu tim krepostima. 7. Pogledajmo sada, kako se moe zalijevati, da znamo, to nam je raditi, koliko e nas truda stajati, je li trud vei od dobitka i dokada se moramo truditi. Mislim, da se moe polijevati na etiri naina. Ili se voda crpe iz zdenca, a to je na veliku nau muku; ili se crpe, kao to sam i sama crpla kadikad, s pomou kola sa sudovima, koje se okreu. Crpe se s manjom mukom vie vode. Ili se voda navede iz rijeke ili potoka. Tako se natopi jo bolje, pa zemlja bude vlanija, ne treba je polijevati tako esto i vrtlaru se treba mnogo manje truditi. Ili se natapa izdanom kiom, kad Gospodin polijeva vrt bez ikakvog naeg truda. Ovo je polijevanje nesravnjivo bolje od svih spomenutih. 8. Primijenimo sada ova etiri naina, kojima se vrt polijeva vodom, koja e ga uzdrati i bez koje bi morao propasti. ini mi se, da se moe primijeniti na ovaj sluaj i da e se tako moi razloiti donekle ova etiri stupnja molitve, na koje je Gospodin svojom dobrotom kadikad podigao moju duu. Neka dade njegova dobrota, da pogodim te razloim tako da bude na korist jednom od onih, to mi zapovjedie, da ovo napiem.36 Njega je Gospodin u etiri mjeseca vie unaprijedio, nego sam ja doprla u O. Petar Ibanez, kae Gracian u spomenutim biljekama. Meni se ini, da vjerojatnije govori o Garsiji Toledskom, jer se ovo mjesto slae s mnogim drugima, na kojima Svetica zastalno govori o tom ocu.
36

sedamnaest godina. On se bolje pripravio pa stoga polijeva bez svoga truda taj vrt sa sve etiri vrsti vode. Istina, posljednju vrst vode dobiva samo kap po kap; ali mu dolazi tako, da e naskoro s pomou Bojom zaroniti u nju. Uivat u, bude li se smijao, ako mu se moj nain razlaganja priini nesklapnim. 9. Za one, to istom zapoinju obnavljati unutarnju molitvu, moemo rei, da su slini onima, koji crpu vodu iz zdenca. Kako ve rekoh, mue se tim uvelike, jer se moraju teko naprezati, da saberu svoja sjetila. Ta su sjetila obino rastresena, pa je za njih teka muka (da ih saberu). Moraju se priuavati malo po malo, da nita nee gledati ni sluati te da e djelom izvrivati satove molitve. Moraju boraviti u samoi i odlueni od svega razmiljati o prolom ivotu. A to moraju raditi esto svi, prvi i posljednji. No o tom moraju promiljati neki vie, drugi manje, kao to u rei poslije. Isprvice se mue, jer ne mogu razaznati, da li se kaju za grijehe. A kaju se, jer su odluili posve ozbiljno, da e sluiti Bogu. Moraju nastojati, da promatraju ivot Kristov, a tim se umara razum. Dotle moemo doprijeti sami, dakako s milou Bojom, jer je znano, da bez nje ne moemo ni pomisliti dobre misli. To znai: poeti crpsti vodu iz zdenca. Boe daj samo, da u zdencu ima vode! Ako je nema, nee barem biti naa krivnja, jer idemo ve, da je zacrpemo, i radimo sve to moemo, da zalijemo to cvijee. A Bog je tako dobar, pa htjedne li, da presahne zdenac, s razloga, to ih znade Njegovo Velianstvo, moda na nau veu korist, radimo li to je do nas kao dobri vrtlari, on e i bez vode uzdrati to cvijee i uiniti, da rastu kreposti. Ovdje zovem vodom suze; ako li nema njih, onda njenost i unutarnje uvstvo pobonosti. 10. No to e ovdje raditi onaj, koji dugo vremena zapaa u sebi samo suu, mrzovolju, neslast i taku nevoljkost za crpljenje vode, te ga snalazi napast, da se svega okani? To bi i uinio, kad se ne bi sjeao, da iskazuje slubu i ugaa Gospodaru vrta, i uva se, da ne izgubi sve, to je dosele sluio, i kad se ne bi nadao dobitku od toga velikoga truda. A teak je posao esto sputati vedro u zdenac i istezati prazno. A dogodit e se esto puta, da nee moi za to ni ruke podii ni pomisliti dobru misao. Ovdje naime crpanje vode iz zdenca znai rad razumom. Pa ta e ovdje, kako rekoh, raditi vrtlar? Neka se veseli i tjei i dri za najveu milost, da radi u vrtu tako velikoga Vladara. A kad zna, da mu tim ugaa i nakana mu ne smije biti, da omili sebi nego Njemu, neka ga uvelike hvali, to se u njega pouzdava, jer vidi, ako ga i ne plaa, da ulae tako veliku pomnju u posao, to mu ga je preporuio. I neka Gospodinu pomogne nositi kri i promilja, da je sav ivot proivio nosei kri. Neka ne eli ovdje svoga kraljevstva i nikad ne zanemaruje molitve. Neka odlui, da nee pustiti Krista te padne s kriem, sve kad bi ta sua trajala za svega ivota. Doi e vrijeme, kad e mu se sve najednom platiti. Nek se ne boji, da e mu trud biti ututanj. On slui dobra gospodara, koji ga gleda. Za zle misli neka se kaje i neka promisli, da je zloduh takve misli predoivao i sv. Jeronimu u pustinji.37 11. Ove muke imaju svoju vrijednost. I ja sam tako provela mnogo godina, : Smjera na 22. poslanicu ad Euslochium, u kojoj svetac pripovijeda, koliko je trpio, jer mu je i u golemoj pustinjakoj samoi, kamo se bio povukao, ivo predoivala mata gospoe i raskalaenost poganskoga Rima.
37

te sam drala, da mi Bog iskazuje veliku milost, kad bih zacrpla samo kap vode iz toga blagoslovljenog zdenca. Znam, da su muke prevelike. Da, ini mi se, da za njih treba vie sranosti, nego za mnogo drugih tegoba u svijetu. No jasno sam vidjela, da ih Bog ne ostavlja ni u ovom ivotu bez velike nagrade. iva je istina, da su mi jednim satom, u kojem mi je Gospodin dao kasnije da kuam Njegove slasti, ini mi se, plaene sve tegobe, to sam ih dugo podnosila ustrajnou u molitvi. Ja drim, Gospodin hoe da esto na poetku, a kadikad na svretku dade te muke i napasti, koje se dese, da iskua svoje ljubitelje i da vidi, mogu li piti kale i pomoi mu nositi kri. I to im daje prije, nego im udijeli svoje veliko blago. A drim da nas Njegovo Velianstvo hoe da vodi tuda, za nae doba eda upoznamo dobro, kako smo sami po sebi maleni. Jer su milosti, to ih daje kasnije, toliko vrijedne, te eli, da upoznamo iz iskustva svoju bijedu, prije nego nam ih dade, te nam se ne dogodi kao i Luciferu. 12. Zar ita radi, Gospodine moj, to ne bi bilo za najvee dobro due, koju ve pripoznaje za svoju i koja se predaje u tvoju vlast, da te prati kudgod poe sve do smrti na kriu, i koja je odluila, da e ti pomagati nositi kri i da te ne e ostaviti samoga s njim? Ko vidi u sebe takvu odluku, ne treba mu se, ne, nita bojati. Duhovni se ljudi nemaju zato alostiti. Ko se ve tako visoko uzvinuo, te ostavlja svjetske zabave i nasamo se razgovara s Bogom, najvie je uinio. Hvalite zato Njegovo Velianstvo i pouzdajte se u njegovu dobrotu, koje nikad ne ponestaje njegovim prijateljima. Zatvorite oi pa ne mislite: zato onome daje pobonost u tako malo dana, a meni ne da ni u toliko godina. Vjerujem, da je sve za nae vee dobro. Neka nas vodi Njegovo Velianstvo, kuda usthjedne. Nismo ve svoji, nego njegovi. Dosta nam milosti iskazuje, kad hoe, da kopamo u njegovom vrtu i budemo blizu njegovu Gospodinu, jer je On jamano s nama. Hoe li On, da raste to bilje i cvijee nekima, jer im daje, da crpu vodu iz toga zdenca, a drugima bez nje, ta je mene briga? ini Ti, Gospodine, to Ti se mili, samo ako te ja ne vrijeam i ne gubim kreposti, ako si mi ve koju dao samo svojom dobrotom. Hou da trpim Gospodine, jer si Ti trpio. Neka se na meni svakojako vri Tvoja volja. Neka ne dopusti Tvoje Velianstvo, da se takva dragocjenost, kao to je Tvoja ljubav, dade onima, koji Ti slue samo radi naslada. 13. Treba dobro zapamtiti, to u sada rei, jer znam iz iskustva. Kad dua trgne putem unutarnje molitve i toliko se savlada, te ne mari mnogo niti se veseli, kad joj Gospodin dade te naslade i njenost, niti se mnogo alosti, kad ih nema, ve je prevalila veliki dio puta. Neka se ne boji, da e se vratiti, ako i ee posre, jer je zgrada zapoeta na vrstu temelju. Da, ljubav Boja ne stoji u lijevanju suza ni u nasladama i njenim uvstvima, to ih ponajvie elimo i njima se tjeimo, van u tom, da mu sluimo u pravednosti i duevnoj jakosti i poniznosti. ini mi se to, kao da bismo mi vie primali, a nita ne davali. 14. Za enice je slabe poput mene i male jakosti, ini mi se, podesno, kad ih Gospodin, kao sada mene, podupire nasladama. Mene podupire, da uzmognem podnositi neke tegobe, s kojima me je Njegovo Velianstvo pohodilo. No kad ujem, da sluge Boji, krepki, ueni, pametni ljudi toliko dre do toga, ako im Bog ne da pobonosti, ne mili mi se to ni uti. Ne kaem, da je ne prime i ne cijene uvelike, ako im je Bog dade, jer e onda vidjeti Njegovo Velianstvo, da im pristaje. Ali se ne smiju pojadati, kad je

nemaju, ve moraju shvatiti, da im je ne treba, kad im ne da Njegovo Velianstvo, te sami sebe moraju savladati. Neka vjeruju, da je to pogrjeka. Ja sam iskusila sama i vidjela. Neka vjeruju, da je to nesavrenost, pa da nemaju duhovne slobode i da su slabi za navalu. 15. Ne govorim to toliko za poetnike, van za druge. No mnogo drim do toga i znam, da je vrlo znamenito, da zaponu tako slobodno i odluno. No bit e ih mnogo, koji su zapoeli (unutarnju molitvu), a nikad pravo dovrili. Drim, da je to ponajvie stoga, jer nisu zagrlili kria odmah spoetka. alosni su, jer misle, da ne rade nita. Prestane li im djelovati razum, ne mogu podnijeti. A moda se ba onda i neopazice njihova volja ugoji i ojaa. Moramo pomisliti, da Bog ne pazi na one stvari, koje nisu pogrjene, ako se i ini u naim oima, da jesu: Njegovo Velianstvo poznaje nau bijedu i kukavnu narav bolje nego mi sami. Znade, da ove due ele vazda na njega misliti i ljubiti ga. Tu odluku eli. A ona tuga, to je zadajemo sami sebi, ne slui ni za to, van da uznemiruje duu. Ako je prije bila nesposobna jedan sat za rad, bit e poslije etiri sata. Vrlo esto naime ta nesposobnost potjee od tjelesne nevoljkosti. Ja sam to uvelike iskusila i znam, da je istina; jer sam na to pomno pazila i kasnije se razgovarala s duhovnim osobama. Mi smo takvi bijednici, te naa jadnica dua, zatvorena u ovom tijelu, uestvuje u njegovim bijedama. Promjena vremena i tok tjelesnih sokova uzrokuju mnogo puta, da dua bez svoje krivnje ne moe raditi, to bi htjela, van trpi na svake ruke. to vie u to vrijeme hoe da prisile duu, zlo je to gore i traje dulje. Treba dakle razbora, da se vidi, da li nesposobnost potjee odatle, od naravske nevoljkosti, pa da se nevoljnica dua ne davi. Neka takvi shvate, da su bolesni. Neka odgode uru za molitvu, a esto e to biti i vie dana. Neka ovo progonstvo podnose, kako mogu. Jer je za duu, koja ljubi Boga, vrlo zla srea, kad gleda, gdje ivi u ovoj bijedi i ne moe, to bi htjela, jer ima tako loa domaina, kao to je ovo tijelo. 16. Rekoh, da treba raditi razborito, jer e kadikad i zloduh prouzroiti takvu nevoljkost. Zato je dobro niti vazda ostaviti molitvu, kad nas snae ta rastresenost i smuenost razuma, a niti vazda muiti duu na ono, to ne moe. Ima drugih vanjskih poslova, kao to su djela ljubavi i itanje. No gdjekad nee biti ni za to (dua sposobna). Neka onda iz ljubavi prema Bogu slui tijelu, da i ono opet esto slui dui. Neka se i pozabavi svetim razgovorima ili proee poljem, kako ve svjetuje ispovjednik. U svemu je velika stvar iskustvo, koje e nam pokazati, to je za nas dobro. Sve se to mili Bogu. Njegov je jaram sladak, pa je vrlo znamenito, da se dua ne mui odvie, tono rije, da se vodi blago k veoj koristi. 17. Zato spominjem opet, jer nije suvino, ako i esto ponovim: da se radi suhoparnosti, nemira i rastresenih misli ne uznemirujemo niti alostimo. Ko hoe da dobije slobodu duha i ne bude vazda tuan, neka pregne i ne preza pred kriem. Onda e vidjeti kako mu ga Gospodin pomae nositi, kako e zadovoljan biti i kakvu e korist crpsti iz svega. Ta zna se, ako zdenac ne tee, pa mu mi ne moemo dati vode. Ako li ima vode, istina je, da ne smijemo stajati prekrienih ruku, ve tu vodu crpsti. Jer onda hoe Bog da nam tim sredstvom pomae kreposti.

GLAVA XII.
Nastavlja o ovom prvom stupnju. Kae, dokle moemo sami doprijeti s pomou Bojom. teta, koja nastaje, kad se hoe duh da digne u natprirodnim i vanrednim stvarima, prije nego to uini Gospodin.

1. U prednjoj sam se glavi odvie pozabavila drugim stvarima, jer su mi se inile veoma potrebne. A zapravo sam htjela pokazati, to moemo sami stei i kako moemo donekle sami sebi pomoi u ovoj prvoj pobonosti. Kada promiljamo i istraujemo, to je Gospodin pretrpio za nas, to nas potie na suut, pa je slatka alost i suze, to potjeu odatle. Promatramo li slavu, kojoj se nadamo, ljubav kojom nas je Gospodin ljubio, i njegovo uskrsnue to nas potie na radost, koja nije ni posve duhovna ni sjetilna, van kreposna, kao to je i ona alost veoma zasluna. Takvo je i sve ono, to uzrokuje pobonost steenu donekle razumom, premda se ne moe zasluiti ni dobiti, ako je Bog ne da. Ako Bog nije uzdigao duu vie, veoma je dobro, da se ne nastoji uzdii sama. To treba dobro zapamtiti; jer to dui nee koristiti van za njezinu propast. 2. U tom stupnju moe (dua) buditi mnogo ina, da odluci, e e mnogo raditi za Boga i raspirivati ljubav, pa druge ine, koji podupiru napredak u krepostima. Naputak za to daje knjiga Umjetnost sluiti Bogu.38 Ta je knjiga veoma dobra i prikladna za one, to su na ovom stupnju, jer djeluje razum. Dua moe predoiti, kao da je pred Kristom, te se priviknuti, da svesrdice ljubi njegovo sveto ovjeanstvo, da ga vazda vodi sa sobom, govori s Njim, moli mu se u svojim potrebama, tui mu se na svoje tegobe, veseli se s Njim u svom zadovoljstvu i nikud ga pritom ne zaboravlja. Ne treba tu vjeto sastavljenih molitava, ve rijei prema njezinim eljama i potrebi. To je izvrstan nain da se napreduje u vrlo kratko vrijeme. A ko se trsi da vodi za sobom toga dragocjenog druga, ko gleda, da se njim uvelike okoristi i zadobije istinsku ljubav prema onom Gospodinu, kojemu toliko dugujemo, za njega kaem, da je ve napredovao. 3. Kako ve rekoh, ne smijemo se pojadati zato, ako ne osjeamo pobonosti; van moramo zahvaljivati Gospodinu, koji ostavlja u nama elju, da mu omilimo, sve ako su slaba naa djela. Ovaj nain, da vodimo Krista sa sobom, koristi kod svih stupanja molitve. To je najpouzdanije sredstvo, da napredujemo na prvom molitvenom stupnju i u kratko vrijeme dopremo do drugoga, a usto da kod kasnijih stupnjeva budemo zatieni od opasnosti, to nam ih moe zloduh pripraviti. 4. Eto, to moemo. Ko bi htio dalje poi i podii duh, da kua slasti, koje mu se ne daju, on bi po mojem mnijenju izgubio jedno i drugo. Jer je to nadnaravno. A kad dua izgubi razum, ostaje osamljena i veoma suhoparna. Sva je ova zgrada osnovana na poniznosti. to smo blie Bogu, to vie moramo napredovati u ovoj kreposti. Inae je sve propalo. A ini se, da je neka vrst oholosti, ako se elimo uzvinuti vie, jer nam Gospodin ini i odvie, kad nam ovakvima, kakvi smo, doputa, da Mu se pribliimo. to je reeno ne smije se shvatiti tako, kao da se ne bi smjelo uzvinuti milju te razmiljati o uzvienim stvarima nebeskim ili o Bogu, o krasotama, to su ondje i o velikoj Bojoj mudrosti. Ja sama nisam toga nikad radila (jer nisam
38

Potekla je ta knjiga iz klasikog pera franjevca sv. Alfonsa Madridskoga.

bila sposobna, kako rekoh. Usto sam bila tako zla, te bi bilo od mene odvie drsko, da razmiljam o zemaljskim stvarima, a kamoli o nebeskim. Bog mi je udijelio milost, da upoznam ovu istinu. Drugima e to koristiti, pogotovo ako su ueni. Jer je po mojem mnijenju uenost veliko blago, ako je zdruena s poniznou. To sam vidjela prije nekoliko dana na nekim uenjacima, koji su netom poeli a ve su i te kako napredovali. A to je probudilo u mene ivu elju, da se vrlo mnogo uenjaka dade na duhovni ivot. O tom u govoriti kasnije.39 5. Rekoh, da se due ne smiju uzvijati, dok ih Bog ne podigne. To je duhovni govor. Razumjet e me, ko ima kakvo god iskustvo. Komu je jo dosele nerazumljivo, ne mogu mu drugaije rastumaiti. U mistikoj teologiji, o kojoj poeh govoriti, razum gubi svoju djelatnost, jer mu je obustavlja Bog. To u kasnije razloiti potanje, ako budem znala i ako mi Bog da zato svoju milost. Hou da kaem, da mi ne smijemo ni pomisliti te bi se usudili obustaviti razum ili zaustaviti njegovu djelatnost. Inae bismo ostali ludi i hladni te ne bismo radili ni jedno ni drugo. A kad Bog obustavi razum i zadri mu djelatnost, dade mu neto, to e ga zapanjiti i im e se baviti, pa e bez promiljanja vie razumjeti dok bi izmolio Vjerovanje, nego to mi moemo upoznati sa svim svojim zemaljskim naporima u mnogo godina. A kad bismo htjeli preprijeiti duevne moi i uiniti ih mirnima, bilo bi ludo. I opet kaem, bio bi to znak male poniznosti, pa i neopazice, ako i bez krivnje, ali s kaznom, jer bi bio uzaludan posao, a u dui ostavlja vazda mrzovolju. Biva to, kao kad neko hoe skoiti, ali ga straga zadre. Napregne rekao bi svu svoju snagu, a vidi, da ne moe njom postii, to je elio. Ko hoe da pazi, po malom dobitku to ga tu dobiva, moe upoznati i spomenuti mali nedostatak kreposti. Jer je svojstvo ove izvrsne kreposti, da nijedno djelo, to ga ona prati, ne ostavlja u dui mrzovolje. ini mi se, da sam to razjasnila, a moda samo za sebe. Neka Gospodin otvori iskustvom oi onima, koji budu itali. Bude li iskustvo i najmanje, odmah e ovo razumjeti. 6. Mnogo godina sam itala mnogo stvari, a nisam nita razumjela. A i kad mi je to dao Bog da razumijem, dugo vremena nisam mogla nai rijei, da to razloim. A to me stajalo i te kolikoga truda. Kad hoe Njegovo Velianstvo, naui u jedan as sve, tako te se snebivam. Jedno mogu rei po istini: govorila sam sa mnogo duhovnih osoba, koje su mi htjele razjasniti, da razumijem, to mi je Gospodin dao, da i ja to znam izrei. A stalno je, da sam bila tako tupa, te se nisam ba nimalo okoristila. A moda je htio i Gospodin, koji je vazda bio moj uitelj, da nemam nikomu nita zahvaliti. Slava Njegovu Velianstvu za sve, a ja se silno stidim, da to uistinu mogu O dobrim uincima duhovnog razgovora sa sv. Terezijom izjavi D. Juan Carillo, tajnik biskupa Avilskoga D. Alvara de Mendoza, u Obavijestima Madridskim 1595.: esto sam sluao gdje svjedoe za spomenutu M. Tereziju od Isusa, da je raspredala o Naem Gospodinu s tolikom ljubavlju i arom, te predobivala kogod ju je sluao i zapaljivala veliku elju, da omili Bogu. A o molitvi je govorila tako uzvieno i skladno s razumom, te je zadivljivala svaiji razum i napunjala sve velikim zadovoljstvom, jer je ono dolazilo s neba, a Duh Sveti je osjenjivao onu duu, pa je zato obratila nebrojene due... Jer je u tom imala takvu snagu u govoru, te se inilo, da je vea od ljudske. A govorila je tako milo i ljubazno, te je privlaila sve, kojima je govorila. (Memorias Historiales P. n. 66.)
39

rei. Nisam eljela ni molila, jer u tom nisam bila radoznala, budui da je u tom bila krepost, ali sam bila radoznala u drugim tatinama. I eto, Bog mi je u jedan mah dao, te sve razumijem sasvim jasno i da znam sve tako izrei, te su se snebivali moji ispovjednici, a ja jo vie nego ispovjednici, jer sam bolje poznavala svoju tupost. To je jo malo. Jer odonda ne marim za ono, to me Gospodin ne naui, ako se ne tie moje savjesti. 7. Opet ponavljam: mnogo je do toga, da se duh ne uzvisuje, dok ga Gospodin ne uzdigne. A to e se odmah upoznati, ako se desi. Pogotovu je to veoma zlo za ene; jer bi im zloduh mogao prouzroiti kakvu obmanu. No drim, da Gospodin nee jamano dopustiti, te naudi onome, ko ponizno nastoji da Mu se priblii. Prije e izvui korist i dobitak iz onoga, im ga je zloduh mislio upropastiti. Budui da je ovaj put poetnika najobiniji i veoma su znamenite opomene, to sam ih dala, govorila sam tako opirno. Bit e ih mnogo bolje obraditi u drugim knjigama. Priznajem to, a usto priznajem, da sam ovo napisala s velikom smetnjom i stidom, ako i ne onako, kako sam morala (smesti se i stidjeti). Blagoslovljen Gospodin za sve, jer hoe i doputa, da ena poput mene govori o takvim i tako uzvienim njegovim stvarima.

GLAVA XIII.
Nastavlja o tom prvom stupnju molitve i daje opomene o nekim napastima, to ih zloduh gdjekad obiava uzrokovati. Savjeti protiv njih. Veoma je korisna (ova glava).

1. Palo mi je na um, da spomenem neke napasti, to sam vidjela, da snalaze poetnike, a neke su spopadale i mene, te da dadem neke savjete za neke stvari, to mi se ine potrebne. Treba nastojati odmah na poetku hoditi veselo i slobodno; jer ima nekih, to misle, da e im utei pobonost, ako malko ive bezbrino. Dobro se bojati sebe i ni malo se ni mnogo ne pouzdavati u sebe te ne dolaziti u priliku, gdje ko obiava vrijeati Boga. To je i vrlo potrebno dok se posve ne utvrdimo u kreposti. A nema ih mnogo, koji mogu biti takvi, te bi se bezbrino vladali u prilikama, koje odgovaraju njihovoj udi. Dokle god ivimo, dobro je, pa i radi poniznosti, da upoznajemo svoju bijednu narav. No ima mnogo prilika, kako rekoh, u kojima je doputen odmor, pa i zato, da se ojaani opet latimo molitve. U svemu je potreban razbor. 2. Moramo imati i veliko pouzdanje. Jer dolikuje uvelike, da ne stisnemo svojih elja, van vjerujemo, ako se sami trsimo, da e nam Bog dati, te malo po malo, ako i ne odmah, dopremo onamo, kamo su s njegovom milou doprli mnogi sveci. Ne bi se oni bili popeli do tako uzvienog stupnja, da ne budu odluili, e e to eljeti i malo pomalo djelom i izvesti. Njegovo Velianstvo hoe i ljubi srane due, koje su ponizne i ne uzdaju se nimalo u sebe. Ne vidjeh meu tim duama nijedne, koja bi zaostala na ovom putu molitve. Ne vidjeh ni ikakve plahe due, ogrnute platem poniznosti, koja bi u mnogo godina napredovala kao druge u vrlo malo godina. udim se, koliko vrijedi na ovom putu, kad se dua osokoli na velika djela. Ako i nema dua odmah snage, zalijee se i dopire daleko, premda se poput ptiice slabih krila i umara i poiva. 3. Nekada sam se esto sjeala rijei sv. Pavla, da se sve moe u Bogu (Filip. 4, 1, 2.), a dobro sam spoznavala, da sama po sebi ne mogu nita. To mi je koristilo mnogo pa i ono, to ree sv. Augustin: Daj mi, Gospodine, to zapovijeda, pa zapovijedaj to hoe (Isp. I. X. 29.). Mislila sam esto, da sv. Petar nije izgubio nita, kad se bacio u more, ako se poslije i prestraio (Mat. 14, 30.). Znamenite su te prve odluke. No na ovom se prvom stupnju treba obuzdavati te se drati razbora i svoga duhovnog voe. No treba paziti, da bude (duh. voa) takav, te ne ui, da se ide abljim korakom, i ne zadovoljava se, da se dua vjeba samo lovei guterice. Treba da nam vazda svijetli poniznost, te upoznamo, da ove sile ne dolaze od naih. 4. No treba nam znati, kakva mora biti ta poniznost. Jer drimo, da zloduh ini veliku tetu ljudima, koji obavljaju unutarnju molitvu, jer im utuvi, da krivo shvate poniznost, eda svojski ne napreduju. On uzrokuje, te nam se ini, da je oholost gojiti velike elje, htjeti nasljedovati svece i eljeti, da postanemo muenici. Odmah nam kae i ui nas, da se djelima svetaca treba diviti, ali ih mi grenici ne smijemo raditi. To kaem i ja. Ali moramo i paziti, emu se treba diviti, a to nasljedovati. Tako ne bi bilo dobro, kad bi se slabo i boleljivo eljade dalo na velike postove i druga stroga pokornika djela, pa otilo u pustinju, gdje ne bi moglo spavati niti bi imalo to jesti i sline stvari. Ali moramo misliti, da se pomou Bojom moemo siliti, te

uvelike preziremo svijet, ne cijenimo asti, ne prianjamo za imanje. No naa su srca tako tijesna, te nam se ini, da e nam ieznuti zemlja ispod nogu ako htjednemo malko zanemariti tijelo, a pobrinuti se za duh. 5. Odmah (druga je varka) mislimo, da pomae te budemo sabrani u molitvi veoma dobro, (ako imamo) sve to je potrebno, jer brige uznemiruju molitvu. ao mi je, da je u nas tako malo pouzdanja u Boga i toliko samoljublja, te nas uznemiruje ova briga. No tako je. Gdje je duh tako napredovao kao ovdje, zadaju nam sitnice toliko posla, koliko drugima velike i zamane stvari. I mi jo umiljamo u svojem mozgu, da sprovodimo duhovni ivot. Radi li se ovako, ini mi se, sad kao da se hoe da pogode tijelo i dua, da ovdje nee izgubiti mira, a onamo e uivati Boga. Pa tako e i biti, budemo li ivjeli pravedno i kreposno. No to je kokoji korak. Njim se ne doe nikad do duhovne slobode. ini mi se, da je takav nain ivota veoma dobar za one, to ive u braku, pa moraju ivjeti prema svome zvanju. Ali ne elim nipoto, da tako napreduju oni, to su u drugom staleu. Niko me nee ni uvjeriti, da je to dobro. Iskusila sam, i vazda bih bila ostala onakva, da mi Gospodin u svojoj dobroti nije pokazao drugi put. 6. Gojila sam dodue vazda velike elje, no nastojala sam, kao to rekoh, samo da obavljam molitvu, ali inae da ivim po svojoj volji. Da sam imala ikoga, koji bi me poticao, neka letim vie, drim, bila bih pregnula, da one elje izvrim djelom. No radi naih je grijeha tako malo duhovnih voa i tako su izbrojeni oni, to u ovom pogledu ne bi bili previe oprezni, te drim, da je to veliki uzrok, to poetnici ve u krae vrijeme ne stignu do velike savrenosti. Gospodin nikad ne uskrauje pomoi i nije kriv. No mi smo vazda mlohavci i bijednici. 7. Sveci se mogu nasljedovati i tim, da se trsimo oko samoe i utnje i mnogih drugih kreposti, koje nee ubiti ova zlosrena tjelesa, to zahtijevaju toliko njege, da uznemire duu. A zloduh pomae mnogo, da ih uini nesposobnima, kad opazi malko straha. Ne trai vie, van nas uvjerava, da e nas sve to ubiti i oduzeti nam zdravlje. Stanemo li roniti suze, strai nas: oslijepiste. Proivjeh to, pa zato i znam. No ne znam, za to bismo bolje eljeti mogli vid i zdravlje, van da ih izgubimo radi toga uzroka. Bila sam tako bolesna i vazda vezana, te nisam mogla nita, dok napokon nisam odluila, da neu mariti ni za tijelo ni za zdravlje. Dodue i sada radim vrlo malo. A kad Bog htjede da upoznam lukavtinu neastivoga, pa kad mi on stade predoivati gubitak zdravlja, otkresah mu: Malo marim, ako i umrem. Kad bi mi aptao o miru, ja bih: Ne treba meni mira ve kri. A tako (odgovarah) i u drugim sluajima. Ako i jesam bila zbilja vrlo bolesna, vidjela sam jasno u vrlo mnogo sluajeva, da je napast neastivoga ili moja mlitavost; otkad ne pazim toliko na sebe i manje se mazim, zdravija sam. Stoga je vrlo zamano za poetnike, koji poinju unutarnju molitvu, da se ne podaju malodunim mislima. Neka mi to vjeruju, jer sam iskusila. A ovo bi pripovijedanje mojih pogrjeaka moglo koristiti, da se poue mojim primjerom. 8. Druga je napast veoma obiajna. im neki ponu kuati mir i dobitak duhovnoga ivota, ve ele, da svi budu veoma duhovni. Nije ta elja zla. Ali bi pregnue moglo biti ravo, ako se ne radi razborito i ako se ne uvaju takvi, te se nebi inilo, da oni pouavaju. Jer ko bi htio u ovom sluaju koristiti, mora imati veoma jake kreposti, da ne uzrokuje drugima napasti.

To se desilo meni pa zato znam, kada sam naime, kako rekoh, nastojala druge potai, da obavljaju unutarnju molitvu. U jednu su sluale, gdje govorim velike stvari o velikom dobru, to donosi vrenje molitve; u drugu su gledale mene veoma siromanu krepostima, premda sam obavljala (tu molitvu). Zato ih je snalazila napast i smetnja. I to posve pravo, kao to mi same poslije rekoe. Nisu one znale, kako se jedno moe sloiti s drugim. I to je bilo uzrokom, da nisu drale za zlo, to je samo po sebi bilo zlo, budui da su gledale, gdje ja to radim kadikada, a mislile su da sam ja donekle dobra. 9. A to radi zloduh. On se slui, kako se ini, naim pravim krepostima, da povlasti, koliko moe, zlo, na koje navodi. Ako je to zlo i maleno, dogaa li se u zajednici, mora dobiti mnogo. A koliko je vie dobio onim, to sam ja radila, jer sam uradila vrlo mnogo zla. I stoga se u mnogo godina okoristie samo njih tri onim to sam im govorila.40 A kad me poslije Gospodin ojaa u krepostima, okoristie se mnoge u dvije ili tri godine, kao to u rei kasnije. Usto je i druga velika neprilika, a to je gubitak due. Jer se na poetku najvie moramo trsiti, da se brinemo samo za svoju duu, i misliti, da na svijetu nema nita van Bog i ona. A to uvelike koristi dui. 10. Ima jo jedna napast, a sve se one pomaljaju pod izlikom revnovanja za krepost. To treba znati, te se pomno uvati. Ova je napast bol radi grijeha i pogrjeaka, to se zamijete u drugih. Zloduh ape poetnicima, da ta bol potjee samo iz elje, da se ne vrijea Bog i da im je teko radi njegove asti, pa bi tome zlu htjeli doskoiti odmah. To ih tako uznemiruje, te ih spreava u molitvi. A najvea je teta, to misle, da je to krepost, savrenost i velika revnost za Boga. Ne govorim o alostima, to ih uzrokuju javni grijesi, ako su u obiaju u kojoj drubi, ili o tetama po Crkvu od ovih krivovjerja, gdje vidimo da upropauju toliko dua. Ta je bol vrlo dobra; a jer je dobra, ne uznemiruje. No bilo bi najsigurnije za duu, to se bavi unutarnjom molitvom, da ne mari ni zato i ni za koga pa samo misli na se i kako bi ugodila Bogu. To je veoma zamano. Jer kad bih htjela izbrojiti sve pogrjeke, to sam ih vidjela gdje se rade pouzdavajui se u dobru nakanu.41 Zato nastojmo da vazda gledamo samo na kreposti i dobra djela, to ih opazimo u drugih, a njihove pogrjeke pokrivajmo svojim velikim grijesima. To je nain rada, koji isprvice ne biva savren, ali se polako dobiva velika krepost, to jest da drimo sve boljima od sebe. Tim se ve poinje zasluivati s milou Bojom, koja je potrebna za sve. A kad je nema, ututanj svi napori. Zato moramo moliti Boga, da nam dade ovu krepost. Ako mi vrimo svoju, On nee nikomu uskratiti pomoi. 11. Neka paze na ovu opomenu oni, koji mnogo promiljaju razumom te iz jednoga predmeta crpe mnogo gradiva i obilje misli. Ne treba opominjati onih, koji ne mogu djelovati razumom, kao to sam i ja bila. Njih samo treba upozoriti, neka budu strpljivi, dok im Gospodin dade svjetlost i predmet, kojim e se baviti. Oni sami po sebi ne mogu nita, pa im razum vie smeta nego pomae. No vratimo se k onima, koji promiljaju. Kaem im, da ne smiju sve vrijeme provesti u promiljanju. To je dodue veoma zasluno. No Te su tri po o. Gracianu bile: Marija od sv. Pavlu, Ana od anela i ga Marija de Cepeda. Tako veli i M. Marija od sv. Josipa, sestra . o. Gracana. (Isp. Rukop. 12936 Nar. Knjinice).
40 41

Fr. Luis de Leon dopunja tu krnju reenicu: nikad ne bih svrila.

ta je molitva veoma ugodna, pa zato misle, da im ne treba svetkovati nedjelje i ni asak proboraviti bez posla. Odmah im se ini, da je to gubitak vremena. A ja taj gubitak drim za veliki dobitak. Neka samo, kao to rekoh ve, predoe Krista te ne morei razuma stanu govoriti s Njim i uivati Ga. Neka se ne mue prikupljajui razloge, van neka mu pokau svoje potrebe i istaknu uzrok, to ga ima, da nas se trpi uza se. Tako e obavljati sad ovo, sad ono, da se dua ne izmori jedui vazda jedno jelo. Ako se na ove jestvine navikne okus, veoma su ugodne i korisne. Sadre u sebi krepku hranu, pa dui daju ivot i mnogo dobitaka.

12. Hou da se bolje izjasnim, jer su teke sve ove stvari, to se tiu unutarnje molitve, pa ih je vrlo teko razumjeti, ako nema uitelja. Istina, htjela bih skratiti. A bilo bi dosta, da se samo dotaknem ovih stvari za dobri razum onoga, koji mi je naloio, neka piem o njima. Ali radi spomenute tekoe ne da moja tupost, da u malo rijei kaem i razjasnim ono, to je veoma znamenito pa treba dobro razloiti. Sama sam mnogo podnijela, pa mi je ao onih dua, koje sa samim knjigama zapoinju unutarnju molitvu. udno je, kako se to drugaije razumije, kad se upozna iskustvom. No da se vratimo k onom, to poeh govoriti. Uzmimo, da se razmatra jedna tajna iz Muke, recimo kako je Gospodin bio privezan za stup. Razum istrauje uzroke, koji mu daju te upoznaje velike boli i muku, to je Njegovo Velianstvo trpjelo u onoj osamljenosti. Istrauje i mnoge druge stvari, to ih razum moe nai ovdje u ovoj tajni, ako je radian. Oh, ako je uen!42 To je nain molitve, kojim moraju svi zapoeti, nastaviti i zavriti. To im je vrlo izvrsni i sigurni put, dok ih Gospodin ne podigne k drugim nadnaravnim stvarima. 13. Kaem: svi. Ima mnogo dua, koje crpu veu korist iz drugih razmatranja nego iz razmatranja o Svetoj Muci. Kao to ima u nebu mnogo stanova, tako ima i mnogo putova. Nekima je korisno, ako razmatraju o paklu, drugima, ako o raju (jer ih alosti misao na pakao), a nekima opet, ako razmatraju o smrti. Neki su tako meka srca te se vrlo izmore, ako vazda razmiljaju o Muci, a uivaju i koriste se razmatrajui o moi i veliini Bojoj u stvorovima, pa o ljubavi, kojom nas je ljubio i koja odsijeva iz svih stvari. To je divni postupak. Samo se ne smije zanemariti esto razmatranje ivota i Muke Kristove, jer nam je otuda dolo i dolazi sve dobro. 14. Poetnik mora paziti, da vidi, to je za nj najkorisnije. Zato mu je veoma potreban duhovni voa, ako je taj iskusan. Nema li iskustva, moe uvelike zabluditi i povesti duu, a da je ne razumije, pa joj ne dati, ni da sama razumije sebe. Dua znade, da je velika zasluga, ako je pokorna duhovnom voi, pa se ne usuuje odustati od onoga, to joj zapovijeda. Ja sam se namjerila na due potitene i alosne, jer nije imao iskustva onaj, koji ih je uio. alila sam ih. Jedna ve nije znala, to bi radila sa sobom. Jer takvi duhovni uitelji ne razumiju nita o duhovnim stvarima pa mue duu i tijelo i spreavaju napredak. Jedna mi je pripovijedala, da ju je duhovni voa osam godina bio svezao tako, te nije dao, da spozna to izvan sebe, premda ju je Gospodin ve bio uzdignuo do molitve mira. Zato je trpjela veliku muku. Pokazuje, sv. Terezija, ako je uen, naobraen, da moe vidjeti i izvesti vee pouke.
42

15. Dodue ne smijemo nikad odustati od spoznaje samih sebe. Nema na ovom putu ni tako gorostasne due, kojoj ne ni trebalo esto iznovice postati djetetom i sisati. To se ne smije nikad zaboraviti. Moda u ee govoriti o tom, jer je veoma znamenito, jer ni jedan molitveni stupanj nije tako uzvien, te se ne bi trebalo esto povratiti k poetku. Promatranje je grijeha i spoznaja sama sebe kruh, s kojim se moraju jesti sva jela, pa bila i najslasnija, na putu molitve; a bez toga se kruha ne bi mogli ni uzdrati. Ali se mora jesti umjereno. Kad dua vidi, da se posve predala Bogu, i spozna, da sama od sebe nema nikakva dobra, kad se osjeti postiena pred tako velikim Kraljem i vidi, kako mu plaa malo za ono veliko dobro, to mu duguje: zato je tim morala gubiti vrijeme? Zato ne bi prela k drugim stvarima, koje joj predouje Gospodin, a nema razloga da ih odbijamo? Njegovo Velianstvo zna ipak bolje od nas, koje nam je jelo korisno. 16. Mnogo je stalo do toga, da duhovni voa bude pouen, to jest da ima dobar razum i iskustvo. Spoji li s tim i uenost, kud e bolje! Ne moe li se nai sve to troje, pree je prvo dvoje. A kad bude potreba, moi e se potraiti i uenjaci, da se s njima posavjetujemo. Kaem dapae, da poetnicima ueni malo koriste, ako ne obavljaju unutarnje molitve. Ne kaem, da se ne smiju poetnici razgovarati i s uenim ljudima; jer bih voljela, da dua bude bez unutarnje molitve, koja isprvice ne bi uperila pravim putem. Znanost je velika stvar. Ona ui nas, koji malo znamo, prosvjetljuje nas. A kad nas dovede do istina Svetog Pisma, inimo, to moramo. A od ludih nas pobonosti ouvao Bog. 17. Hou da se bolje izjasnim, jer drim, da se uputam u mnogo stvari. Vazda sam imala pogrjeku, te nisam znala uputiti, kako ve rekoh, van niui mnogo rijei. Tako (na pr.) redovnica zapoinje obavljati unutarnju molitvu. Ako je vodi priprost duhovni voa, te mu padne na um, uputit e je, da joj je bolje sluati njega nego svoga starjeinu. Ne radi on toga iz zlobe, ve misli, da pravo pogaa. Ako i ne pripada redovnikom staleu, tako mu se priinja. Ako li je udata ena, rei e joj, da joj je bolje obavljati molitvu, kad bi trebalo da obavlja kune poslove, sve ako tim i ozlovoljuje mua. Takav voa ne zna udesiti ni vremena ni stvari prema istini. Sam nema svjetlosti pa je ne moe dati ni drugima, sve da i hoe. ini se, da za takve stvari ne treba uenosti. Ipak je vazda bilo moje mnijenje i bit e, da svaki kranin mora nastojati te se razgovori s uenim ljudima. to su ueniji, bit e bolje. To je potrebnije onima, to idu putem molitve; a to su duhovniji, vie im treba. 18. Neka se niko ne zavarava velei, da uenjaci, koji ne vre unutarnje molitve, nisu za one, koji je vre. Ja sam govorila sa mnogim uenjacima, jer sam oduvijek bila prijateljica, a od nekoliko sam godina radi vee potrebe nastojala, da se ee razgovaram s njima. Ako neki i nemaju iskustva, nisu protivnici duhovnoga ivota niti su u njemu neznalice; jer u Svetom Pismu, kojim se bave, nalaze vazda istinu dobroga duha. Ja drim, da eljade odano molitvi, koje se razgovara s uenjacima, nee li samo da se prevari, ni zloduh nee prevariti obmanama; jer vjerujem, da se zli dusi boje znanosti ponizne i kreposne. Znadu oni, da e biti otkriveni pa e morati odmagliti s gubitkom. 19. Rekoh ovo, jer neki misle, da uenjaci, neiskusni u duhovnom ivotu, nisu za one, koji se bave unutarnjom molitvom. Ve rekoh, da je potreban

duhovni voa. Ako on nije uen, velika je neprilika. A bit e velika pomo govoriti s njima, samo ako su kreposni. Ako se i ne bavi uenjak duhovnim ivotom, koristit e mi. Bog e ga uputiti, to me mora uiti; pa e i njega uiniti duhovnim, da nam koristi. Ne govorim to bez iskustva. Iskusila sam s vie njih od dvojice. Zato kaem: dua, koja se prea sasvim, da bude pokorna samo jednom duhovnom voi, zabludi daleko, ako ne potrai takva (kao to rekoh, treba dodati). Ako je redovnika osoba, pa mora biti pokorna svome poglavaru, kojemu sluajno manjkaju sva tri ona svojstva, imat e i te kakav kri, a da i ne podlae svojevoljno svoj razum onome, ko nema dobrog razuma. Ja barem nisam u tom mogla dokrajiti sama sa sobom, a mislim, da i ne dolikuje. Ako je svjetovna osoba, neka hvali Boga, jer moe izabrati, komu e se pokoravati, pa neka ne gubi tako kreposne slobode. Radije neka bude bez ikakvoga, dok ga ne nae (sposobna). A Gospodin e joj ga dati, kad se sve osniva na poniznosti i kad eli pravo pogoditi43. Ja hvalim uvelike Gospodina, a mi bismo mu ene i oni, koji su neuki, morali beskrajno zahvaljivati, jer ima ljudi, koji su s tolikim naporima postigli istinu, koje mi neznalice ne znamo. 20. Vrlo se esto divim uenjacima, pogotovu redovnicima, koji su trudom i mukom dobili ono, im se ja koristim bez ikakva truda van samo pitajui. I da jo bude osoba, koje se ne bi htjele tim okoristiti! Ne daj Boe! Vidim, da se oni ljudi podlau tegobama redovnikog ivota, koje su i te kako teke. ine pokoru, slabo jedu, pokoravaju se vlasti, tako da se esto zbilja veoma stidim. Usto ravo spavaju. Sve im je muka, sve kri. Zato mi se ini, da bi zlo uinio, ko bi svojom krivnjom izgubio toliko dobro. A ipak se moe desiti, da neki od nas, koji smo slobodni od takvih tegoba, i oni daju nam, tono rije, kuhano jelo, a mi ivimo po svojoj voljici, misle, da nadmaujemo one, koji se toliko trude, samo zato, jer malko vie obavljamo molitvu. 21. Slava tebi, Gospodine, koji si me uinio tako nesposobnom i nekorisnom. Ali te jo mnogo vie hvalim, jer budi tolike, da oni probude nas. Mi bismo morali moliti neprestance za one, koji nam donose svjetlost. to bismo bez njih bili u ovim velikim olujama, to sada bjesne u Crkvi? Ako je i bilo nekoliko loih, to bolje sjaju dobri. Neka ih Gospodin izvoli drati svojom rukom i pomagati im, da oni pomognu nama. Amen. 22. Daleko sam zastranila od predmeta, o kojem sam poela govoriti. No sve je namijenjeno za poetnike, eda zaponu ovaj uzvieni put tako, te idu ini se, da je teko pogoditi svaku reenicu ovoga odsjeka tamo od: Zato kaem... Glavna je misao Svetiina, da se za duhovnoga vou mora uzeti ovjek uen, razborit i iskusan. Osoba, kojom ima upravljati samo jedan duhovni voa, ili je redovnika ili svjetovnjaka. Ako je redovnika, podlona poglavaru, on bi mogao biti i njezin duhovni voa, ako ima ona tri svojstva: razum, razbor, iskustvo. Ako li ih nema, mora traiti drugoga, koji ih ima. Veoma bi pogrijeila, kad ne bi to uinila. Zatim govorei sama o sebi kae, da nikad nije sama sebe mogla savladati, te podloi svoju volju dui, koja nema pravoga razuma, sve kad bi to bio poglavar. A dri, da i ne dolikuje takva podlonost. Ako je svjetovnoj osobi potrebno vodstvo, neka hvali Boga, to moe slobodno izabrati duhovnoga vou, koji joj se bude inio najboljim. Danas je vie slobode u svemu, to se tie vodstva duhovnoga, pa redovnice mogu izabrati kogagod redovnika, ako je i podlonik, ako je u njega vie svojstava za vodstvo nego u starjeine.
43

pravim putem. Vratimo se k onom, to rekoh o razmatranju Krista, privezanoga za stup. Dobro je malko promisliti muke, to ih je ondje pretrpio, i za koga je trpio; ko je onaj, koji ih je trpio, i s kakvom ih je ljubavlju podnio. Ali se ne smijemo muiti vazda takvim kopkanjem, van uutkati razum i boraviti tako ondje s Gospodinom. Ako je mogue, zabavimo razum, da gleda u Njega, koji gleda u nas. Pridruimo mu se, govorimo s Njim, molimo mu se, ponizimo se pred Njim, naslaujmo se Njim, i sjeajmo se, da nismo vrijedni te budemo s Njim. Ko uzmogne tako raditi, pa bilo to i na poetku molitve, nai e veliku korist. Da, ovaj nain molitve donosi mnogo koristi. Barem ih je nala moja dua. Ne znam, jesam li pravo pogodila da kaem. Vaa e dobrota vidjeti. Dao Gospodin, da barem pogodim te mu vazda ugaam. Amen.

GLAVA XIV.
Zapoinje tumaiti drugi stupanj molitve, gdje ve Gospodin daje dui, da kua osobite slasti. Razlae to, eda uputi, da su to ve nadnaravske stvari. Treba dobro zapamtiti.

1. Razloila sam, s kakvom se mukom zalijeva ovaj vrt, kad se voda miicama crpe iz zdenca. Progovorimo sada o drugom nainu, kojim se voda crpe. Gospodin je vrta naime naredio, da vrtlar spravom sastavljenom od kotaa i odvodnih cijevi crpe vie vode s manjom mukom pa ne mora vazda raditi, van moe i poivati. Ovaj se nain primjenjuje tako zvanoj molitvi mira, o kojoj u sada raspravljati. 2. Ovdje se dua pone sabirati i ve se dotakne nadnaravnoga, jer toga ne moe nikako dosei nikakvim naporom. Istina, ini se, da se neko vrijeme mui okreui kota i punei cijevi, t. j. radei razumom. No ovdje je voda ve nia, pa se stoga mui mnogo manje, nego kad je vue iz zdenca. Kaem, da je voda blie, jer se milost daje dui jasnije raspoznati. Moi se (duevne) saberu u se, da s veom nasladom kuaju zadovoljstvo, to ga uivaju. Ali se ne izgube niti zadrijemaju. Samo je volja zabavljena, pa je zarobljena, a da ni sama ne zna, kako. Pristaje samo, da je Bog zatvori, jer znade dobro, da je zarobljenica onoga, koji je ljubi. O Isuse i Gospodine moj, to nam moe ovdje tvoja ljubav! Ona dri nau tako svezanu, te joj ne daje slobode u ovom stanju, da ljubi ito drugo osim Tebe. 3. Druge dvije moi pomau volji, da postane sve sposobnija za uitak tolikoga dobra. No dogaa se kadikad, da mnogo smetaju volji, sve ako je sjedinjena s Bogom. No volja se onda ne smije na njih obzirati, nego mora ostati u svojem uitku i miru. Jer ako bi ih htjela sabrati, izgubila bi se s njima. One su onda poput golubica, koje se ne zadovoljavaju hranom, to im je daje gospodar golubinjaka, van idu drugamo traiti hranu. Ali nau tako ravu, te se vrate natrag. I tako odlaze i dolaze (one dvije moi), da vide, hoe li im volja dati to od onoga, to uiva. Ako im Gospodar hoe da metne jela, ostanu; nee li, trae ga opet. Pamet ili mata hoe kadikad da predoe volji to uiva. Moraju misliti, da volji tim koriste, ali e joj nauditi. Zato, volja mora paziti, da se prema njima vlada, kako u rei. 4. togod se ovdje zbiva puno je prevelike utjehe, a treba se tako malo truditi, te molitva ne umara, ako i dugo traje. Jer ovdje razum radi veoma polako, a ipak dobiva mnogo vie vode, nego je crpao iz zdenca. Suze, to ih ovdje daje Bog, teku ve s nasladom. Osjeaju se, ali se ne izmamljuju. 5. Voda velikih dobara i milosti, to ih Gospodin daje ovdje, ini, da kud i kamo vie rastu kreposti nego u prvanjoj molitvi. Jer se dua ve polako die iz svoje bijede i daje joj se, da upozna malko uitke slave. Drim, da to ini, te kreposti vie rastu. Usto dolazi dua blie pravoj kreposti, otkuda dolaze sve kreposti, a to je Bog. Njegovo se Velianstvo poinje povjeravati toj dui pa hoe, da ona osjeti, kakvo je to povjeravanje. im dua dopre do ovoga stupnja, stane se u njoj gubiti pomama za zemaljtinom i malo milosti nalazi u zemaljtini. Vidi ona jasno, da se ni asak ne moe nai onakav uitak ovdje pa ni bogatstva ni gospodstva ni asti ni naslade zemaljske, ni za tren oka ne mogu dati ono zadovoljstvo; jer je to pravo zadovoljstvo, koje nas oito zadovoljava. Za udo mi se ini, da ne moemo shvatiti, gdje je zadovoljstvo u zemaljskim nasladama, jer uz da ne izostaje nikad ne. A

ovdje je sve da u ovo vrijeme. Ne dolazi kasnije, kad dua vidi, da je svreno (ono stanje), pa vie ne moe niti znade, kako bi ga povratila. Jer da se sva raskomada pokorom i molitvom i svim ostalim stvarima, malo bi joj koristilo, nee li Gospodin da joj dade. Bog hoe radi svoje veliine, da ta dua shvati, kako joj je blizu Njegovo Velianstvo, te mu ve ne mora slati glasnike, van sama ona moe govoriti s Njim. A ne treba joj ni glasno govoriti, jer joj je tako blizu, te je razumije, kad makne usnicama. 6. ini se, da je suvino to spominjati, jer znamo, da nas Bog vazda razumije i s nama je. Nema sumnje, da je tako. No ovdje hoe ovaj na Vladar i Gospodin, da upoznamo, da nas uje, da upoznamo to ini njegova nazonost, i da e zapoeti posebno djelovati u dui dajui joj veliko zadovoljstvo unutarnje i vanjsko. A kako rekoh, razlikuje se ta naslada i zadovoljstvo od zemaljskih slasti i radosti, pa bi rekao, da ispunjuje prazninu, to smo je u dui uzrokovali svojim grijesima. Sasvim unutra u iznutrici svojoj osjea dua to zadovoljstvo, a ne zna, otkuda ni kako je dolo. A esto ne zna, ni to da radi, ni to da eli, ni to da moli. ini joj se, da je sve nala zajedno, a ne zna, to je nala! A ni ja ne znam, kako da to razjasnim; jer bi za mnogo stvari trebala uenost. Ovdje bi dobro bilo protumaiti, to je opena, a to posebna (milosna) pomo, jer ih ima mnogo, koji toga ne znadu. A tako, kako i Gospodin hoe, na ovom stupnju dua kao na svoje oi tono rije vidi tu posebnu pomo. Trebala bi uenost zato i za mnoge stvari, u kojima u se prevariti. No ovo e pregledati ljudi, koji e razumjeti, ima li kakva zabluda. Zato ne tarem glave. Znam, da se mogu pouzdati u njihovu uenost i duh te e oni, kojima doe do ruku, znati i odbaciti, to bi bilo ravo. 7. No ja bih rado ovo razloiti, jer su poeci (nadnaravske molitve). A kad Gospodin pone dui iskazivati ove milosti, sama ih dua ne razumije niti znade, to bi radila od sebe. Ako je Gospodin vodi putem straha,44 kao to je radio sa mnom, bit e za nju velika muka, nema li nikoga, ko je razumije. A velika je naslada, vidi li, da je naslikana. Onda e jasno vidjeti, da i ona ide ovuda. Usto je veliko dobro, znade li, to treba initi, na svakom tom molitvenom stupnju, da se na svakom moe okoristiti. Ja nisam znala, to bih radila, pa sam mnogo podnijela i izgubila mnogo vremena. A vrlo alim due, koje dopru ovamo, pa se vide osamljene. itala sam mnogo duhovnih knjiga, koje se dotiu ovoga predmeta, ali ga vrlo malo tumae. No ako dua nije veoma iskusna, imat e dosta posla, dok se razumije, sve ako joj se i opirno razlae. 8. Vrlo bih rado, da mi Gospodin pomogne te ocrtam uinke, to ih u dui djeluju one stvari, koje ve zapoinju biti nadnaravske. A to stoga, da se po uincima pozna, kad je duh Boji. Kaem, da se pozna, koliko se ovdje moe poznati, premda je vazda dobro, da radimo u strahu i oprezno. Jer sve ako je molitva od Boga, kadikad se moe zloduh preobraziti u anela svjetlosti, pa dua nee toga razumjeti, ako nije iskusna. A da to razumije, mora biti tako iskusna, te mora doprijeti na vrhunac molitve. Malo mi pomae ono malo vremena, to mi preostaje. Stoga treba da to uini Njegovo Velianstvo. Ja moram vriti zajednike vjebe. Imam mnogo i drugih poslova. ivim naime u kui, koja je netom osnovana,45 kao to e se vidjeti poslije. I tako imam
44 45

T. j. strai se, da te milosti nisu od Boga. Misli na samostan sv. Josipa u Avili.

vrlo malo mirna vremena za pisanje, pa piem malo po malo, a eljela bih vie dokolice. Jer kad Gospodin dade duha, radi se lake i bolje. ini se, kao da ovjek ima pred sobom uzorak, prema kojemu izrauje svoj rad. No nema li duha, ne moe se ovim jezikom govoriti kao ni arapskim jezikom, tono rije, pa sve da je ko mnogo godina obavljao molitvu. Stoga mi se ini velika korist, ako obavljam molitvu, dok piem; jer jasno vidim, da ja ne govorim ono, to piem, jer niti razumom ne ureujem, niti poslije znam, kako sam ono pogodila izrei. To mi se esto deava. 9. Sad se povratimo k naemu vrtu ili cvjetnjaku i pogledajmo, kako to drvee poinje bujati, da procvjeta i kasnije urodi rodom, a tako i klinii i drugo cvijee, da zamirie. Slatka mi je ova poredba, kad se sjetim onoga poetka u svojem ivotu, o kojem u ovdje kasnije pripovijedati. A dao Gospodin, da sam sada poela sluiti Njegovu Velianstvu. U onom sam se poetku esto naslaivala uvelike, da svoju duu promatram kao vrt, po kojem se ee Gospodin. Molila sam ga, neka povea miloduh cvijea kreposti, to su, inilo se, imali iknuti, pa neka to bude na njegovu slavu. (Molila sam ga), neka ono cvijee uzdrava, jer ja nisam htjela nita za sebe, i neka obrezuje kako ushtjedne; jer sam znala, da e procvasti jo 'bolje. Rekoh: obrezuje, jer dolaze vremena u dui, kad nita ne podsjea na taj vrt. ini se, da je sve suho i da nema vode za uzdravanje vrta. Da, ini se, da u dui nije bilo nikad ni traga kreposti. Podnosi se velika muka Gospodin naime hoe, da se ini nebogom vrtlaru, e je propalo sve, to je imao za uzdravanje i gajenje vrta. Onda e ba preostali korov, pa se inio i najmanji, s korijenom iupati i odbaciti. Upoznat emo, da nam nedostaje nikakva naa marljivost, ako Bog uskrati vodu milosti, pa emo malo drati do svoga nitavila, da, manje od nitice. Ovdje se dobiva velika poniznost, a cvijee raste iznovice. 10. O Gospodine moj i dobro moje, ne mogu bez suza i bez velike naslade svoje due izrei, da htjedne ostati, Gospodine, i s nama, kao to si u Sakramentu. To se moe vjerovati posve istinski, jer je zbilja tako, pa s velikom istinom moemo upotrijebiti ovu poredbu. Ako ne skrivimo sami, moemo te uivati. Da, Ti se sam raduje s nama, jer sam kae, da je tvoja slast biti s djecom ovjeanskom (Post. 8, 31.). O Gospodine moj, to je to? Kadgod ujem tu rije, velika mi je utjeha, pa i onda kad sam bila sasvim izgubljena. Je li mogue, Gospodine, da ima dua, kojoj Ti iskazuje takve milosti i darove, te koja upozna, da joj se Ti raduje, a ona te opet vrijea? I to nakon tolikih milosti i nakon tako velikih dokaza ljubavi prema njoj, o kojima se ne moe posumnjati, jer se to djelo jasno vidi. Da, ima takva dua, doista, koja te je uvrijedila, ne samo jednom, ve mnogo puta, a to sam ja. A neka se svidi tvojoj dobroti, Gospodine, da ja budem jedina nezahvalna, koja sam poinila tako veliku zlou i ogrijeila se tako beskrajnom nezahvalnou; jer je ve iz nje tvoja beskrajna dobrota postigla neto dobra, to je bilo vee njezino zlo, to krasnije sjaje sad veliko dobro tvoga milosra. A koliko razloga imam, da pjevam vazda ovo milosre! Molim te, Boe moj, neka bude tako. Daj, da bez konca pjevam tvoje milosre, kad ti se svidjelo, da mi iskae tako golemo, te se snebivaju svi, koji su vidjeli, a ja esto budem izvan sebe, da te uzmogu bolje hvaliti i slaviti. Sama po sebi bez Tebe ne bih mogla nita, Gospodine moj, neko opet iupati cvijee, to si ga Ti posadio u svojem vrtu, tako te ta jadna zemlja bude opet trnite, kao i prije. Ne dopusti toga, Gospodine, i ne daj, da propadne dua, koju si kupio s tolikim mukama i toliko je puta iznovice otkupio i oteo iz zubi

stranoga zmaja. 11. Neka mi oprosti vaa milost, to zastranjujem, i ne udite se, jer se zapravo ne udaljujem od predmeta, to ovdje piem, spopada tako snano moju duu, pa joj je gdjekada teko prestati, da i dalje ne hvali Boga, kada se piui sjeti, koliko mu je mnogo duna. A drim, da nee vaoj milosti omrznuti, jer oboje ini mi se moemo pjevati istu pjesmu, ako i svako po svoju. Ta ja vie dugujem Bogu nego vaa milost, jer mi je, kao to znate, vie oprostio.

GLAVA XV.
Nastavlja isto gradivo i daje neke upute, kako se treba drati kod molitve mira. Istie, da ima mnogo dua, koje dopru dotle, te obavljaju ovu molitvu, a malo njih, koje napreduju. Ovdje se dotie stvari, koje su veoma potrebne i korisne.

1. Povratimo se sada k predmetu. Ovaj je mir i sabranost duevna neto, to se mnogo osjea po zadovoljstvu i miru, to nastaje u dui, po velikom zadovoljstvu i poinku duevnih moi i po preslatkoj nasladi. Dua nije doprla dalje, pa joj se ini, da nema vie to eljeti, van bi sa sv. Petrom rado izjavila, da bi htjela ondje boraviti (Mat. 17, 4.). Ne usuuje se ni ganuti ni maknuti bojei se, da joj ono dobro ne iezne iz ruku. Kadikad ne bi htjela ni odahnuti. Ne razumije neboga, da niim nije mogla onoga dobra privui k sebi, pa e ga jo manje moji zadrati dulje, nego ushtjedne Gospodin. Ve rekoh, da kod ove prve sabranosti i mira moi duevne ne gube svoje djelatnosti. No dua nalazi u Bogu toliko zadovoljstvo, te ne gubi svoga mira ni pokoja, dok to traje, jer je volja sjedinjena s Bogom, premda se druge dvije moi raspre. Dapae volja malo po malo opet pribere razum i pamet. Premda se volja nije sasvim udubila u Boga, obuzeta je sasvim i ne znajui kako, te joj druge moi, trudile se ne znam koliko, ne mogu oteti njezina zadovoljstva i radosti, to vie bez ikakva truda potpomae, da se ne ugasi ova iskrica ljubavi Boje. 2. Neka mi Njegovo Velianstvo dade milost, da ovo dobro razjasnim. Jer ima mnogo, mnogo dua, koje dopru do ovoga stanja, a malo ih je, koje prou naprijed, a opet ne znam, ko je kriv. Jamano nije kriv Bog. Kad ve Njegovo Velianstvo udijeli milost, da dopremo dotle, drim, nee prestati mnogo vie milosti, ne sprijeimo li mi svojom krivnjom. Mnogo stoji do toga, da dua, koja dopre dotle, upozna veliko dostojanstvo, to ju je zapalo, i milost, to joj je udijelio Gospodin, te da (upozna, da) posve pravo ne bi imala boraviti na zemlji; jer se ini, da je njegova dobrota ve ini susjedom neba, ako to ne proigra svojom krivnjom. A bit e nesrena, ako se vrati natrag. Mislim, da e onda srnuti u bezdan, u koji bih se i ja bila strovalila, da me nije povratilo boansko milosre; jer su po mojem mnijenju tome krivi veliki grijesi. A nije mogue ostaviti tako velikoga dobra bez velike zaslijepljenosti (uzrokovane) od teke bolesti. 3. Stoga za ljubav Boju molim due, kojima je Njegovo Velianstvo iskazalo toliku milost, da dopru do toga stanja, neka upoznaju same sebe te ponizno i sa svetim ponosom dre mnogo do sebe, eda se ne vrate k egipatskim loncima. Ako li padnu radi slabosti i zloe i pokvarene, jadne naravi, kao to sam i ja pala, neka se vazda sjeaju dobra, to su ga izgubile. Neka slute i boje se (a imaju zato i razloga), ne vrate li se k molitvi, da e iz zla doi u gore. Kaem, da je zbilja ve pala ona dua, koja se plai puta (molitve), na kojem je dobila toliko dobro. A govorim tim duama. Ne kaem, da ne smiju uvrijediti Boga ni pasti u grijehe, premda bi imao mnogo razloga, da ih se uva onaj, koji je ve poeo primati takve milosti. No bijednici smo. Ali silno opominjem, da (dua) ne zapusti molitve, jer e u njoj upoznati, to ini, pa e od Gospodina zadobiti pokajanje i jakost, da se digne. I neka vjeruje, vjeruje, ako zapusti molitvu, da e srnuti u opasnost. Ne znam, da li razumijem, to govorim, jer, kako rekoh, sudim po sebi.

4. Ova je molitva dakle iskrica prave ljubavi Boje, koju Gospodin poinje zapaljivati u dui i hoe, da dua upozna, to je ta ljubav s nasladom. Ko ima i malo iskustva, nemogue mu je, te ne upozna odmah, ako je taj mir i sabranost i iskrica od duha Bojega, a ne od zloduha podani uitak niti smo ga mi priskrbili nemogue je, kaem, te ne upozna, da je taj uitak neto, to se ne moe stei (svojim trudom). No naa je narav tako pohlepna za slatkim stvarima, da se laa svega. Ali naskoro nastaje velika studen u dui; jer kolikogod se trsi, da raspiri oganj te kua slast (molitve), ini se, kao da lijeva vodu, eda ugasi iskricu. No ona iskrica, to je Bog spusti (u duu), pa bila i malena, uzrokuje golemi um. Ako je ne ugasimo svojom krivnjom, zapali polako ona veliki oganj, koji, kako u rei na svome mjestu, bukti plamenom prevelike ljubavi Boje, to je Njegovo Velianstvo daje savrenim duama. 5. Ta je iskrica znak ili zalog, to ga Bog daje dui; znak, da je izbira za velike stvari, ako se ona pripravi, da ih primi. Veliki je to dar, mnogo vei nego mogu rei. Veoma mi je ao, jer, kako rekoh, poznajem mnogo dua, koje dopiru dovle. A tako je malo onih, koje bi pole dalje, kao to bi morale, te se isto stidim, da to kaem. Ne kaem, da ih je upravo malo, jer ih mora biti mnogo, budui da nas za neto uzdrava Bog. Kaem samo, to sam vidjela. A rado bih silno spomenuti one (to ih je Bog uzdigao), neka paze, da ne sakriju talenta, ini se naime, da njih hoe da izabere Bog na korist mnogim drugima, pogotovu u ova vremena, gdje su potrebni jaki prijatelji Boji, da podupiru slabie. A neka se takvim (prijateljima Bojim) dre oni, to spoznaju milost Boju u sebi, ako znadu odgovarati zakonima, jer to iziskuje dobro prijateljstvo i u svijetu. Ne ine li toga, kako rekoh, neka se boje, da e sebi nauditi, a Boe daj, da naude samo sebi. 6. Za vrijeme ove molitve mira ne treba dui vie, van se drati blago i bez buke. Bukom zovem, ako se razumom mnogo promilja i trae rijei, da (dua) zahvali na tom dobroinstvu, i kad se gomilaju grijesi i pogrjeke, eda dua vidi, da ne zasluuje onog dobroinstva. Sve se to mie ovdje. Razum predouje dui, a pamet se pomno spominje. Duevne me moi doista kadikad veoma izmore. I premda mi je slaba pamet, ne mogu je podjarmiti. A volja, mirna i mudra, neka shvati, da se s Bogom ne pogaa snanim miicama pa da su one traene rijei i promiljanje velike cjepanice, baene nerazborito na onu iskricu, da je ugue. Neka to spozna (volja) pa neka izgovori ponizno: Gospodine, to ja mogu ovdje? to ima slukinja s Gospodinom i zemlja s nebom? Ili neka rekne to drugo, to joj padne na pamet, a odie ljubavlju. No neka bude proeta spoznajom, da je istina, to govori. A nek se ne obzire na razum, koji je dosadno zvndalo. esto e se vidjeti, da je volja sjedinjena s Bogom i mirna, a razum se klati okolo. Kad bi ovdje htjela volja, da razumu dade dio onoga, to uiva, ili se trudila, da ga sabere, ne bi uinila nita. Zato je bolje, da ga pusti, nek ide, nego da ona ide za njim. Neka dakle volja ostane sabrana poput mudre pele i uiva onu milost. Kad ne bi nijedna pela ulazila u konicu, van sve lijetale jedna za drugom, slabo bi se pravio med. 7. Tako bi i dua mnogo izgubila, kad ne bi na to pazila. Pogotovo ako ima otar razum. Jer im on pone ureivati razgovore i traiti razloge, im volj to dobro rekne, pomislit e, da ini neto (veliko). Razlog, radi kojega nam Bog iskazuje tako veliku milost, nije drugi van samo njegova dobrota. To moramo ovdje jasno upoznati i vidjeti, da smo tako blizu Njegovu

Velianstvu. Usto ga moramo moliti, neka nam dade milosti. Treba moliti za Crkvu i za one, to su nam se preporuili i za due u istilitu. I to ne bunim rijeima, van sa svesrdnom eljom, da nas uslii. Takva molitva sadri mnogo i vie se njom postizava nego opirnim razlaganjem razuma. Da rasplamti ljubav, neka volja probudi u sebi neke razloge, koji e joj se pruiti ve radi toga, to sebe vidi tako unaprijeenu. I neka probudi neke ine ljubavi te odlui, da e raditi za onoga, kojemu toliko duguje. A kako rekoh, ne smije dopustiti razumu, da bui traei velike stvari. No ovdje koristi vie nekoliko slamica postavljenih na onu iskricu s poniznou (a stavimo li ih mi, bit e manje od slamka) i vie e pomoi, da se zapali, nego velika hrpa razloga, kako se nama ini, vrlo uenih. No ti e razlozi ugasiti iskricu, dok bi izmolio Vjerovanje. Ovo je dobro za uenjake, koji su mi naloili, da ovo piem. S dobrotom Bojom svi oni dopiru dovle. A moe biti, da im proe vrijeme, dok primjenjuju Sveto Pismo. Istina, znanost e im koristiti prije i poslije. No ovdje im je za vrijeme molitve malo potrebna po mojem mnijenju, van da bi omlaila volju. Jer je onda razum sasvim blizu svijetla, pa se vidi u takvoj jasnoi, da se i ja, ovakva kakva sam, inim druga. 8. I dogodilo mi se za onog mira, da sam razumjela redak panjolski, premda ne razumijem gotovo nita od onoga, to molim latinski, pogotovo iz Psaltira. I ne samo da sam razumjela, ve sam se naslaivala idui naprijed i gledajui to ono znai u materinskom jeziku. No ostavimo sluaj, kad bi imali propovijedati ili pouavati, jer je onda dobro, da upotrijebe ono dobro, eda pomognu siromasima, koji malo znadu kao i ja. Jer je velika stvar ljubav i rad vazda na korist duama, ako se radi samo radi Boga. Stoga u vrijeme toga mira treba pustiti duu, neka se odmara svojim odmorom, a znanost metnuti na stranu. Doi e vrijeme, u koje e (ueni) koristiti Gospodinu. Neka je onda cijene toliko, te ni za kakvo blago na svijetu ne bi htjeli, da je ne znadu, samo da slue Njegovu Velianstvu, jer uenost mnogo pomae. No pred beskrajnom Mudrou, neka mi vjeruju, vie vrijedi malko prouavanja, pa i jedan in poniznosti, nego sva znanost svijeta. Ovdje ne treba doumljivati, van prostoduno spoznati, to smo, i bezazleno boraviti pred Bogom, koji hoe da dua postane kao luda, kao to zbilja i jest u njegovoj nazonosti. Pa i Njegovo se Velianstvo toliko ponizuje, te je trpi uza se, premda smo ovo, to jesmo. 9. I razum se mie, da zahvali veoma kieno. No volja miruje i ne usuuje se poput carinika ni oiju podii, pa vie zahvaljuje tim, nego bi mogao razum, da otkud sreom ispremetne sve govornitvo. Napokon se ovdje ne smije posve izostaviti unutarnja molitva, pa se smiju izustiti i nekolike usmene rijei, ako se kadikad hoe i moe. Jer ako je veliki mir, jedva se moe govoriti, i to s velikom mukom. Po mojem se mnijenju zapaa, kad (djeluje) duh Boji, kad li mi (svojim marom) pribavimo, kad Bog dade poetak pobonosti, a mi, kako rekoh, hoemo da doemo do ovoga mira volje. Tada nema nikakva uinka, brzo se svri i ostane suhoparnost. 10. Ako (to duevno stanje) potjee od zloduha, mislim, iskusna e dua to odmah opaziti; jer on ostavlja nemir, malu pobonost i malo sposobnosti za uinke, to ih ini duh Boji. Ne ostavlja svjetlosti u razumu ni vrstoe u istini. Moe (zloduh) malo ili nimalo nauditi, ako dua nasladu i ljupkost, to tu uti, upravlja k Bogu i k Njemu obraa svoje misli i elje, kao to je ve spomenuto. Ne moe zloduh dobiti nita, van e Bog prije dopustiti, da izgubi mnogo s onom samom nasladom, to je uzrokuje u dui. Ona e

(naslada) naime pomoi, te e se dua, pomamna za njom, mislei, da je od Boga, esto dati na molitvu. Ako li je dua ponizna, a nije radoznala ni pohlepna za nasladama, pa bile i duhovne, van ljubi kri, malo e mariti za nasladu, to joj uzrokuje zloduh. A nee tako moi raditi, kad djeluje duh Boji, van e (tu nasladu) uvelike cijeniti. No zloduh je sama la. Kad on zamijeti, da se dua sama ponizuje onim veseljem i nasladom, to joj uzrokuje, nee esto puta ponavljati. Zato se treba uvelike trsiti, da ostanemo ponizni u svim nasladama i dogaajima kod molitve. 11. Ba sam stoga, i radi mnogo drugih razloga, upozorila kod prvoga naina molitve, kod prve nade, da je veoma zamano, te se due, to zapoinju molitvu, stanu odmah liavati svakojakih uitaka. Moraju odluiti, da e samo pomagati Kristu nositi kri, poput dobrih vitezova, to ele sluiti ovome Kralju bez plae, jer im je i onako (plaa) zajamena. Uprimo oi u pravo i vjeno kraljevstvo, to hoemo da dobijemo. Veoma je znamenito, da to vazda imamo na pameti, pogotovu na poetku. Kasnije se vidi jasno, pa vie treba zaboravljati, da uzmognemo ivjeti, nego dozivati u pamet; (vidi se) da sve kratko traje, da je sve nita i da ni do mira ne treba drati nita. 12. ini se, da je to vrlo nisko, pa doista i jest tako. Oni, to su vie napredovali u savrenosti, drali bi za sramotu i stidjeli bi se u sebi, kad bi pomiljali, da ostavljaju dobra ovoga svijeta zato, jer se i onako moraju jednom svriti. Naprotiv bi se veselili, to ih ostavljaju radi Boga, sve kad bi vjekovima trajala. to bi bili savreniji, vie bi se veselili, a isto tako, to bi ta dobra bila trajnija. U njima je ve narasla ljubav, a ona ovdje djeluje. No za poetnike je veoma znamenito ono (pod br. 11.), pa neka ne dre za nisko, jer se tim dobiva veliko dobro. Zato i opominjem tako krepko, jer e trebati ne samo njima (poetnicima), van i onima, koji su se visoko popeli u molitvi. Trebat e im kadikad, kad ih Bog htjedne kuati te se bude inilo, da ih zaputa Njegovo Velianstvo. Rekoh i eljela bih, da se to ne zaboravi: dok ivimo u ovom ivotu, dua ne raste kao tijelo, ako i kaemo, da raste, pa i zbilja raste. Dijete raste i doraste do odrasla ovjeka, ali se ne umanjuje i ne dobiva malena tijela. Ovdje eli Gospodin, da se smanjuje (dua). To sam vidjela kod sebe, a ne znam vie. Mora to biti, da se ponizimo za svoje veliko dobro i da ne budemo bezbrini, dok smo u ovom progonstvu. Jer to ko bude vie, vie se mora bojati i manje pouzdavati u sebe. Dolaze vremena, kad navale napasti i progonstva i na one, koji su ve tako predali svoju volju u Boju, te bi se voljeli dati muiti i tisuu puta umrijeti nego poiniti malu nesavrenost. A da se oslobode te ne vrijeaju Boga i ne ine grijeha (u tim napastima i progonima), treba im se latiti opet prvoga oruja molitve. Zato stanu opet misliti, da se sve svruje, da opstoji nebo i pakao, i druge takve stvari. 13. No da se vratim k onome, to rekoh o spletkama i slastima, to ih uzrokuje zloduh. Vrlo je krepko sredstvo, da ih se rijeimo, odmah iz poetka odluiti, da emo nositi kri, a ne eljeti onih slasti. Ta sam nam je Gospodin pokazao taj put savrenosti velei: Uzmi svoj kri i idi za mnom (Mat. 16, 24.). On je na uzor. Ne treba se bojati niega onome, ko ide za njim, samo da mu omili. 14. Iz koristi e to je vide u sebi (takve due) raspoznati, da nije zloduh (koji daje naslade). Ako i opet padnu,( bit e znak, da je Gospodin u njima djelovao, jer e se odmah dignuti, a usto i ovi (znaci), koje u sada

spomenuti. Kad je duh Boji, ne treba istom istraivati razloge, da se ponize i zastide. Sam Gospodin daje to sasvim drugaije, nego mi moemo dosei svojim kukavnim razmatranjima. Ona su nita prema svjetlosti, u kojoj Gospodin ui pravu poniznost, te se (dua) postidi tako, da gotovo propada od stida. Veoma je jasna spoznaja, da sami od sebe nemamo nikakva dobra; a to su vee milosti, ta je spoznaja jasnija. Duh Boji ulijeva u duu elju, da napreduje u molitvi, i vrstu odluku, da nee odustati ni zato uza sve tegobe, to bi mogle nastati van se nudi za sve. Daje joj s poniznou i strahom sigurnost, da e se spasiti. Izgoni odmah iz due ropski strah i pribavlja joj mnogo vei vjerni djetinji strah. Vidi (dua), da njezina ljubav prema Bogu poinje biti nesebina pa eli vremena samoe, da moe vie uivati ono dobro. 15. Napokon, da se ne umaram, milost, to je Bog daje dui u ovoj molitvi izvor je svih dobara. Cvijeu je doao rok, pa mu gotovo nita ne treba, da procvate. Dua e to veoma jasno zamijetiti. I nee nikako moi posumnjati, da je onda Bog bio s njom, dok opet ne vidi svoje pogrjeke i nedostatke. Onda se svega boji. I dobro je, da se boji. Ipak ima dua, kojima vie koristi stalno uvjerenje, da je Bog (djelovao u njima), nego bi im koristili svi strahovi, to bi im se mogli utjerati. Ako je dua sklona na ljubav i zahvalnost po naravi, prije e je povratiti k Bogu uspomena na milosti, to joj je iskazao, nego da joj se predoe sve paklene kazne. Barem se tako zbivalo meni, sve ako sam loa. 16. O znacima u dobroga duha raspravljati opirnije kasnije. Stajalo me je mnogo muke, dok sam ih izvela na istac. Zato neu vie ovdje o njima govoriti. Doim, da u s milou Bojom donekle pravo pogoditi. Jer bez obzira na iskustvo, iz kojega sam mnogo nauila, znam to od nekih veoma uenih uenjaka i vrlo svetih ljudi, kojima se s razlogom moe vjerovati. I tako se due, koje dopru do ovog stupnja po dobroti Gospodnjoj, nee muiti, kao to sam se ja muila.

GLAVA XVI.
Raspravlja o treem stupnju molitve. Tumai veoma uzviene stvari i to moe dua, koja dopre dovle, te uinke, to ih djeluju ove tako velike milosti Gospodnje (Ovaj sadraj) potie uvelike duh da hvali Boga, a na veliku je utjehu onome, ko dopre dovle.

1. Govorimo sada o treoj vodi, kojom se polijeva ovaj vrt, a to je voda tekuica iz rijeke ili iz vrela. Natapa se s mnogo manje truda, premda zadaje neto truda dovoenju vode. Gospodin hoe ovdje da pomogne vrtlaru tako, te je On u neku ruku vrtlar pa sam radi sve. Tu spavaju duevne moi, koje se ni sasvim ne izgube niti shvataju kako rade. Veselje je, uitak i naslada kud i kamo vea nego kod prvanjega stupnja. Rekao bi, da voda milosti dosee toj dui do grla, pa ne moe i ne zna, ni kako bi naprijed ni natrag. Htjela bi samo uivati preveliku slavu. Dui je kao ovjeku, koji ve dri svijeu u ruci i za malo e ga pokositi eljkovana smrt. U toj smrtnoj borbi uiva dua veu nasladu, nego se moe izrei. ini mi se, da to nije nita drugo van potpuno umiranje svim stvarima i uivanje Boga. Ja neznam, kako bih to drugim rijeima izrekla i razjasnila. Ni dua ne zna onda, to bi radila. Ne zna, bi li govorila ili utjela, bi li se smijala ili plakala. To je slavna nesklapnost, nebeska ludost, gdje se ui prava mudrost, i za duu najslai nain uivanja. 2. Bit e, mislim, pet ili est godina, da mi je Gospodin dao ovu molitvu esto u obilju. A ja je nisam razumjela, niti sam znala izrei. Zato sam i drala, kad stignem dovle, da u moi rei vrlo malo ili neu nita. Dodue sam posve jasno, shvatala, da nisu ovdje sasvim sjedinjene sve moi (s Bogom) i da je ovo sjedinjenje vee od preanjega. No priznajem, da nisam mogla odrediti ni shvatiti, kakva je bila ta razlika. Drim, da mi je radi poniznosti, s kojom je Vaa milost htjela, da joj pomogne priprostoa kao to je moja, Gospodin danas poslije priesti dao onu molitvu tako, te nisam mogla naprijed. Dao mi je i ove poredbe i nauio me je, kako u izrei i to ovdje mora initi moja dua. Ja se zbilja zaudih i razumijeh sve u jedan as. esto sam bila kao izvan sebe i opojena ovom ljubavlju, a nikad nisam mogla razumjeti, kako je to bivalo. Istina, shvatala sam, da Bog djeluje u meni, ali nisam mogla razumjeti, kako djeluje ovdje jer su uistinu duevne moi nemalo sasvim sjedinjene (s Bogom), ali nisu tako udaljene, te ne bi djelovale. Izvanredno sam se obradovala, da sam to sada razumjela. Blagoslovljen bio Gospodin, koji me je tako obdario! 3. Kod ove su molitve duevne moi sposobne samo da se bave sve Bogom. ini se, da se nijedna ne usuuje ni ganuti, a ni mi ih ne moemo potai da se pomaknu, van da s velikim naporom pregnemo te se rastresemo. A ini mi se, da se onda ne bi ni to sasvim moglo uiniti. Ovdje se govori mnogo rijei na hvalu Boju, ali bez reda, ako ih ne sredi sam Gospodin. Barem razum ovdje ne moe nita. Dua bi htjela glasno kliktati hvalei Boga. Ne zna se snai, obuzima je slatki nemir. Eto, ve se otvara cvijee, ve poinje davati miloduh. Ovdje bi htjela dua, da je svi vide i shvate njezinu slavu, pa da hvale Boga i pomau joj. Rado bi svima dati udjela u svojoj radosti, jer ne moe toliko uivati. ini mi se kao ona evaneoska ena, tono je htjela sazvati ili sazvala svoje susjede (Luk. 15, 6. 9.). ini mi se, da je to morao osjeati i divni duh kraljevskoga proroka Davida, kad je svirao i pjevao uz harfu na hvalu Boju. Gojim veliku pobonost prema ovome slavnom Kralju, pa bih rado, da je goje svi,

pogotovu mi, koji smo grenici.46 4. O Boe moj, kakova je dua, kad joj je ovako! Htjela bi, da se sva pretvori u jezike, pa da hvali Gospodina. Govori tisuu svetih besmislica i vazda pogaa te godi onome, koji je dri tako. Poznam osobu47 koja nije bila pjesnikinja, a ipak se zbivalo, da je brzo pjevala pjesme vrlo uvstvene i u njima dobro isticala svoju muku. Nije ih kitio njezin razum, ve se tuila Bogu, da jo vie uiva slavu, to joj je zadavala tako slatku muku. eljela je, da joj se raskomada itavo tijelo i dua, da pokae radost, to je osjeala s tom mukom. Kakve bi joj se muke predoile, kojih ne bi radosno podnijela za svoga Gospodina? Vidi ona jasno48, da muenici nisu trpei muke radili nita, jer dua dobro poznaje, da joj jakost dolazi s druge strane. A to e istom osjeati, kad opet doe k razumu, da ivi u svijetu, i kad se bude morala vratiti k brigama i izvri van ju dunosti? Drim da nisam nimalo prevrila. Dapae zaostaje daleko sve, to rekoh o ovoj vrsti radosti, koju hoe Gospodin da uiva dua u ovom progonstvu. Slava ti dovijeka, Gospodine! Neka te dovijeka hvale sve stvari! Kralju moj, dok ovo piem, po tvojoj dobroti i milosti nisam bez one svete ludosti nebeske. Ti mi bez ikakve moje zasluge iskazuje ovu milost. Daj, molim te, da svi oni, s kojima drugujem, budu svi luaci tvoje ljubavi; ili daj da vie ni s kim ne opim; ili uredi, Gospodine, da se vie ni za to ne moram brinuti; ili me uzmi iz svijeta. Ne moe ve, Boe moj, ova tvoja slukinja trpjeti tolikih muka, to je snalaze videi, da je bez Tebe. A mora li ve ivjeti, ne ite nikakva mira u ovom ivotu, pa joj ga Ti i ne daj. Ta bi se dua ve rado vidjeti slobodna. Jelo je ubija, spavanje joj dosauje. Vidi, gdje joj vrijeme ivota prolazi u lagodnosti, a ipak je nita ne moe razveseliti izvan Tebe. ini se, da ivi protiv naravi, jer ne bi htjela ve ivjeti u sebi nego u Tebi. 5. O pravi Gospodine i slavo moja, kako si laki i preteki kri pripravio onima, koji dopru do ovoga stanja! Lak je, jer je sladak; a teak je, jer se zbiva gdjekad, da ga ne podnosi nikakva strpljivost. A ipak ne bi htjela nikad biti bez njega, ako ni zato, van da vidi sebe ve s Tobom. Kad se sjeti, da ti dosele nije ni u emu sluila, a da bi ti ivei dulje jo mogla sluiti, eljela bi naprtiti jo tee breme i ne umrijeti do svretka svijeta; da ti iskae i malu slubu, ne mari za svoj mir. Ne zna to bi poeljela; ali shvata dobro, da ne eli drugo nego Tebe. 6. O sinko moj (jer je tako ponizan, koji hoe da se tako naziva, a kojemu je ovo upravljeno i zapovjedio mi je da ovo napiem)49 neka bude samo za vas, vidite li da u nekim stvarima idem predaleko; jer nema razloga, koji bi bio dostatan, da me ustavi, kad me Gospodin digne nad mene. A drim, da i ne govorim ja, otkad sam se jutros priestila. ini mi se, da sanjam ovo, to gledam i rado bih gledati samo bolesnike od iste bolesti, kao to sam i ja sada. Molim vau milost, budimo svi ludi iz ljubavi prema onome, koji je dopustio iz ljubavi prema nama, da ga zovu tako. Vaa milost kae, da me Slika sveanosti kralja Davida u Kalendaru karmelaka, to ga je 1564. pregledao Gener. Kapitul. 47 Bila je to sama sv. Majka. 48 Gotovo dodaje D. Banjez. Bogoslovski je tanije Fr. Luis de Leon umetnu u prvom izdanju. 49 Govori o o. Gorciji Toledskom. Rijeci je u zaporci precrtala tuda ruka. Moda je o. Banjez.
46

ljubi. Pa dobro! elim, da mi to pokaete tako, te se pripravite da vam Bog udijeli ovu milost. Jer ih vidim vrlo malo, u kojih ne zapaam preveliku razboritost, kad se radi o njihovoj koristi. Moda je to u mene vie nego u svih drugih. Ne dopustite toga, vaa milosti. Oe moj, jer ste mi i otac kao i sin, budui da ste moj ispovjednik, kojemu sam povjerila svoju duu. Otvorite mi oi s istinom; jer se upotrebljavaju veoma malo ove istine. 7. eljela bih, da se nas petorica sloimo, koji se sada ljubimo u Kristu.50 Kao to se u ovo vrijeme zdruuju potajice protiv Njegova Velianstva te snuju opaine i krivovjerja, gledali bismo se i mi kadikad sastajati, da jedni drugim otvaramo oi i pokazujemo, u emu bismo se mogli popraviti i ugoditi Bogu. Jer niko ne poznaje sebe onako dobro, kao to nas poznaju oni, to nas promatraju, samo ako ih vodi ljubav i briga, da nam koriste.51 Rekoh potajice, jer sad ve takav govor nije uobiajen. I propovjednici ureuju svoje besjede tako te niko ne bude nezadovoljan.52 Imat e dobru nakanu. I djelo e biti dobro. No tako se malo njih poboljava. A zato ih nema mnogo, koji se sluajui propovijedi ne okane javnih opaina? Znate li, to se meni ini? Jer propovjednici upotrebljavaju mnogo razboritosti. Ne gore velikim ognjem ljubavi Boje, ne marei za veliku razboritost, kao to su gorjeli apostoli, zato taj plamen malo i grije. Ne kaem, da bi njihova ljubav morala biti onolika kolika je bila apostolska. No eljela bih, da bude svakako vea, nego to je gledam. Znade li vaa milost, do ega mora mnogo stajati? Treba mrziti na ovaj ivot i malo cijeniti ast. Kad su apostoli navijetali i branili istinitost na slavu Boju, bilo im je svejedno, hoe li sve izgubiti ili dobiti; jer ko zaista sve stavi na kocku za Boga, jednako podnosi jedno i drugo. Ne kaem, da sam i ja takva; ali bih eljela biti. 8. O velike li slobode, u kojoj se dri za suanjstvo, mora li se ivjeti i raditi po zakonima svijeta! Postigne li se ona od Gospodina, nema vie roba, koji ne bi sve stavio na kocku, da se oslobodi i vrati u svoju domovinu. A jer je to pravi put, ne smije se na njemu mirovati, jer ne dobismo tako velikoga blaga, dok nam se ne svri ivot. Neka nam Gospodin dade za to svoju Moda su to bili magister Daza, Franjo de Salcedo, ga Guiomar de Ulloa i o. Garcia Toledski ili o. Ibanez. 51 to govori o krivovjerjima, protee se na potajna drutva, to su ih osnivali u Valjadolidu krivovjerci ili sumnjivi s krivovjerja, a na elu im dr. Augustin Cazalla, kanonik iz Salamanke, kapelan i propovjednik Karla V. Svrie na lomai 24. V. 1559. u Valadolidu. Tu bie osuena vrlo odlina lica, kao Dona Ana Enriquez, sestra markiza de Alanices i nekad prijateljica Svetice. Bijae to jedna od onih osuda, to najvie zaprepastie panjolsku. Pristae Cazalini irei krivovjerje doprijee i do Avile. Ondje htjedoe govoriti s gom Guiomar de Ulloa i s drugim pobonim gospoama, pa i sa samom sv. Majkom. Ona je obiavala pripovijedati prema izjavi Ane od Isusa u Obavijestima Salamanakim g. 1597.: Krivovjerac Cazalla i njegovi sljedbenici htjedoe raspravljati s gom Guiomar de Ulloa i s drugim gospoama cedaricama i redovnicama. A kad doznae, da govore s osobama razlinih redova, rekoe, da nee ulaziti u kue s toliko vrata. I tako se ouvae, da ne doznadu nita o njima. Polakomie se, da govore i sa samom Sveticom, prije nego doznae, da je u saobraaju s toliko njih. (Memorias Historialea A n. 67.). 52 Na rubu izvornika dodade o. Banez: Legant praedicatores: Neka itaju propovjednici.
50

milost. Neka vaa milost razdere ovo, to rekoh ako joj se svidi. Uzmite, da je to pismo za vas i oprostite mi, to sam bila drska.

GLAVA XVII.
Nastavlja isto gradivo i tumai trei stupanj molitve. Zavruje tuma uinaka, to ih ini ova molitva. Istie tetu53 to je ovdje, ini mata i pamet.

1. Govorila sam, mislim, dosta o ovom nainu molitve i ob onom, to mora pritom initi dua, ili recimo bolje, to ini Bog u njoj. Jer on preuzimlje vrtlarski posao i hoe, da dua planduje. Samo volja pristaje uz milosti, to ih dua uiva. Usto se mora ponuditi za sve, to prava mudrost htjedne djelovati u dui. A zato je jamano potrebna sranost. Jer uiva dua toliku radost, te se ini, kadikad, da e sad na skoiti iz tijela. A kako bi srena bila ta smrt! 2. Ovdje bi, mislim, dobro dolo, to je reeno vaoj milosti, da se sasvim predamo u ruke Boje. Hoe li (Bog) da digne duu u nebo, neka bude. Hoe li da je ponese u pakao, ne trpi muke, jer ide sa svojim dobrom. Hoe li da joj sasvim svri ivot, ona to eli! Hoe li da ivi jo tisuu godina, pristaje i na to. Neka Njegovo Velianstvo radi kao sa svojim vlasnitvom. Dua nije vie sama svoja, sasvim je predana Gospodinu. Neka stoga bude sasvim bez brige. Kad Bog udijeli dui tako uzvienu molitvu, moe ona sve to pa i mnogo vie; jer su to uinci ove molitve. Dua shvata, da to radi bez umaranja razuma. Samo ini mi se, dua stoji kao zapanjena gledajui, kako dobro Gospodin vri vrtlarov posao, i nee, da razum preuzme ikakav trud, van da uiva miris cvijea, to poinje mirisati. Najbolji vrtlar i stvoritelj vode za jednoga posjeta, pa trajao i malo, daje (dui) vode bez mjere, to siromana dua nije mogla dosei svojim radom, umarajui moda razum dvadeset godina, uini ovaj nebeski vrtlar u jedan as. I plod raste i zori tako, te se dua moe prehranjivati iz svoga vrta, jer tako hoe Gospodin. No ne doputa joj, da razdijeli to voe, dok ona sama ne bude dosta jaka uivajui ga. Inae joj bi ga nestalo, dok ga kuaju ne dajui joj nikakve koristi ni plaajui oni, kojima ga daje. Ona bi ih sama uzdravala i hranila o svom troku, a sama bi moda umrla od gladi. Ljudi e takva razuma dobro razumjeti, to hou da kaem, i bolje e znati primijeniti, nego bih ja znala rei, pa se neu umarati. 3. Napokon, kreposti ojaaju ovdje vie nego u preanjoj molitvi mira. Dua ih ne moe ne poznati.54 Ona vidi sebe sasvim drugaiju i ne zna sama, kako zapoinje djelovati velike stvari s pomou mirisa, to joj ga daje cvijee, jer hoe Gospodin, da se cvijee otvori, da dua vidi55, da ima kreposti. No dua vidi vrlo dobro, da ih nije mogla dobiti ona, niti ih je mogla dobiti u mnogo godina, van da joj ih je u tako kratko vrijeme dao nebeski vrtlar. Sad je i poniznost due mnogo vea i dublja nego prije, jer vidi jasnije, da nije uinila ni malo ni mnogo, van je samo pristala, da Gospodin udijeli svoje milosti i da ih volja prigrli. Ovaj je nain molitve, ini mi se, vrlo oevidno ujedinjenje itave due s Bogom. Samo, ini se, hoe Njegovo Dano = etu napisa Svetica. Banez to promijeni u impedimento = zapreku. Fr. Luis de Leon se ne obazre na Banezov ispravak. 54 Te je rijei nagodio i precrtao u izvorniku o. Banez. U svojem ih je izdanja uvrstio Fr. Luis 55 vea = vidi, napisa Svetica. O. Banjez ispravi crea = vjeruje, dri. U prvom izdanju stoji conozca upozna.
53

Velianstvo da dopusti duevnim moima, te upoznaju i raduju se onome, to ono tu mnogo radi. 4. Dogaa se kadikad, pa i vrlo esto, da je volja sjedinjena. (Spominjem to stoga, da vaa milost vidi, e je to mogue, i da razumijete, kad vam se to desi; jer je barem mene isprvice smelo.) Tad se vidi jasno56 i razumije se, da je volja svezana i da uiva. Kaem, da se vidi jasno. I u velikom je miru sama volja, dok su s druge strane razum i pamet tako slobodni, te se mogu baviti poslovima i initi djela ljubavi. ini se, da je ova molitva jedno isto, to i molitva mira, o kojoj sam ve govorila. Ali se djelomice od nje razlikuje. Ovdje se dua ne bi htjela ni ganuti ni pomaknuti, van uiva u svetoj dokolici Marijinoj. Kod ove molitve moe biti i Marta. Tako u neku ruku spaja aktivni i kontemplationi ivot, pa se moe baviti djelima ljubavi, poslovima, to dolikuju njezinu staleu i itanjem. Ipak nisu (razum i pamet) sami sebi gospodari i dobro shvataju, da je najbolji dio due drugdje. Tu biva, kanda govorimo s nekim, a s druge nam strane govori neko drugi, tako te ne moemo pravo paziti ni na jednoga ni na drugoga. Ovo se stanje osjea vrlo jasno i usto daje mnogo zadovoljstva i radosti. (Ujedno je ovo stanje) velika priprava za duu, kad ima vremena za samou ili se ne bavi poslovima, da doe do vrlo spokojnog mira. Dua je slina ovjeku situ, kojemu vie ne treba hrane. eludac mu je tako zadovoljan, te se protivi svakom jelu. Ali opet nije tako sit, te ne bi drage volje uio dobrih jela, ako ih vidi. Tako ni due ne zadovoljava i ne bi htjela nikakve radosti svjetske, jer ima u sebi onoga, koji je vie zadovoljava. A eli vee radosti Boje, jo vrue enje da zadovolji svoje elje da bude s Njim i vie uiva. 5. Ima jo i druga vrst sjedinjenja. Nije to dodue potpuno sjedinjenje, ali je vee nego ovo, to ga spomenuh (u posljednjem odsjeku). A opet nije onoliko, koliko sam spomenula govorei o treoj vodi. Ako vaa milost ve nema sve te vrsti sjedinjenja, dade li vam ih Gospodin, bit e vam veoma ugodno, kad ih naete ovdje opisane i kad ih razumijete. Jer je ve jedna milost, kad Gospodin dade milost; druga je milost spoznaja te milosti; a trea je milost znati izrei i uputiti, kakva je. ini se dodue, da nije potrebno vie nego prva milost. A ipak je velika korist i blagodat, ako se i razumije (primljena milost). To pomae dui, da se ouva od smetnje i straha, te to sranije stupa putem Gospodnjim i gazi nogama sve stvari svjetovne. A svak ima razloga, da hvali Gospodina za ovu milost: ko je ima (jer je ima), a ko je nema, jer ju je Njegovo Velianstvo dalo nekom od onih, to ive s nama, da nam tim koristi. A ovo se esto dogaa kod ove vrsti sjedinjenja, kojoj u govoriti (a posebice meni daje Bog ovakvu milost vrlo esto) dogaa se da Bog sabere volju, a ini mi se razum, jer on ne promilja, nego je samo zabavljen s uitkom Boga. Dogaa mu se kao onom, koji gleda, a vidi toga toliko, da ne zna, kamo bi gledao. Jedno mu se za drugim gubi s vida, te ne moe ni o emu dati znaka. Pamet ostaje slobodna, a mora da zajedno ostaje i mata. Kad ona vidi, da ostaje sama, zaudan je na hvalu Boga rat, to ga podie, i kako nastoji uznemiriti sve. Mene tako izmori i tako mi omrzne, te esto molim Gospodina, neka je uzme od mene u to vrijeme, ako me ima toliko uznemirivati. Gdjekad mu kaem: Kad e, moj Boe, ve biti sjedinjena sva moja dua na tvoju hvalu, a nee biti tako razdijeljena, da ne moe sama sebi pomoi? Ovdje vidim zlo, to vese claro prekrii o. Banez. Fr. Luis mjesto vese claro uvrsti conocese = poznaje se.
56

nam ga uzrokuje grijeh, jer nas je tako podjarmio, te ne moemo raditi, to bismo htjeli, to jest vazda biti zabavljeni s Bogom. 6. Rekoh, dogaa mi se esto, pa tako mi bi i danas, i zato mi je dobro u pameti: vidim, dua mi se rasplinjuje (elei), da bude sva zdruena ondje, gdje je njezin vei dio. A to nije mogue, jer joj pamet i mata spremaju takav rat, pa ne dadu, da ih svlada. No druge im moi manjkaju, te ne mogu nita, pa ni dui nauditi. Ali je vrlo uznemiruju. Rekoh, da ne mogu dui nauditi, jer nemaju snage, niti se zaustavljaju ikad stalno. Razum ne pomae (pameti) ni malo ni mnogo, to mu predoi, zato (ni pamet ni mata) ne ostaje ni kod ega, ve od jednoga tri k drugom, pa se ini, da su to noni dosadni i nemirni leptirii: tako lijeu od jednoga do drugoga kraja. ini mi se, da je ova poredba veoma prikladna; jer ako (pamet) i ne moe nita nauditi, dosadna je onima, to je vide. Ne znam, kakvo je sredstvo protiv toga, jer mi ga dosele nije Bog pokazao. Rado bih ga bila upotrijebila za se, jer me, kako rekoh, (pamet) esto mui. Tu se u jednu pokazuje naa bijeda, a u drugu se jasno oituje velika mo Boja. Jer nam ova (duevna mo), koja ostaje slobodna toliko kodi i umara nas, a druge nam (moi), koje su s Njegovim Velianstvom sjedinjene, pribavljaju mir. 7. Trudila sam se mnogo godina i napokon sam nala najbolje sredstvo, to ga ve spomenuh u molitvi mira, da se naime za pamet ne haje kao ni za luaka. Neka joj se pusti njezina tvrdokornost, koju joj samo Bog moe oduzeti. A napokon ostaje ona ovdje samo robinja. Podnosimo je dakle strpljivo kao Jakov Liju; jer nam Gospodin iskazuje dosta milosti doputajui, da uivamo Rahelu. Rekoh, da (pamet) ostaje robinja, jer uza sve napore ne moe privui k sebi druge moi, dok one nju bez ikakva truda privlae k sebi. Kadikad se svidi Bogu te poali pamet videi je onako izgubljenu i uznemirenu sa eljom, da bude s drugim moima. I Njegovo Velianstvo pristane, da se spali na ognju one boanske svijee, na kojem su druge moi ve postale pepelom, jer su izgubile svoj naravski bitak i u neku postale nadnaravske uivajui tako velika dobra. 8. Kod svih je tih naina (molitve), to sam ih razloila govorei o toj posljednjoj vodi iz vrela, tako velika slava i mir due, te posve oevidno uestvuje i tijelo kod ove radosti i uitka. To je posve oevidno, pa i kreposti rastu onako, kao to sam opisala. ini se, da je Gospodin htio stanja, u kojima se dua nalazi, po mojem mnijenju tako pokazati, kao to se najvie moe ovdje. Neka vaa milost raspreda o tom s uenjakom, iskusnim u duhovnom ivotu, koji je ve dopro dovle. Rekne li, da je dobro, vjerujte, da vam je ovo Bog govorio i cijenite to uvelike Njegovu Velianstvu. Kako ve rekoh, s vremenom ete se veoma radovati, kad vam Bog da, te razumijete ove milosti, dok vam Bog ne dade samu milost. Kad vam Njegovo Velianstvo tad dade prvu milost, svojim ete je razumom i uenou razumjeti s pomou ovoga to je napisano. Slava mu za sve u sve vijeke vjekova. Amen.

GLAVA XVIII.
U njoj raspravlja o etvrtom stupnju molitve. Zapoinje tumaiti izvrsnim nainom, veliko dostojanstvo, na koje Gospodin die duu, koja je na ovom stupnju. Ovo moe ohrabriti uvelike one, koji se bave unutarnjom molitvom, da uznastoje doprijeti do tako uzvienog stupnja, jer se moe dosei na zemlji, ako i ne svojom zaslugom, a ono dobrotom Gospodnjom. Neka se ita pozorno, jer se razlae na vrlo slastan nain i sadrava vrlo znamenite stvari.57

1. Neka me Gospodin naui rijei, eda uzmogu volj to rei o etvrtoj vodi. Njegova je milost ovdje kud i kamo potrebnija nego kod one preanje ili tree vode, jer ondje i dua osjea, da nije sasvim umrla. Moemo tako rei, jer je mrtva barem svijetu. No, kako rekoh, ima jo osjeaja te shvata, da je u svijetu i osjea svoju osamljenost. A slui se i vanjtinom, da barem znacima pokae, to osjea. Kod svake molitve i njezinih naina, o kojima je bilo govora, radi neto i vrtlar, premda je kod tih posljednjih naina rad spojen s takvom slavom i utjehom due, te ga (vrtlar) ne bi htio nikad ostaviti. Zato se ni rad ne osjea kao trud ve kao slava. Ovdje kod etvrte vode nema osjeaja, van uitak, i to tako, da se ne razumije, to se uiva. Spoznaje se dodue, da se uiva dobro, to obuhvata sva dobra; ali se ne shvata to dobro. Sva su sjetila zabavljena tim uitkom tako, te nijedno nije nezaposleno, da bi se moglo baviti im unutarnjim ili vanjskim. Kod prvih stupanja im je bilo doputeno, kako rekoh, da mogu donekle pokazati, kakvu veliku nasladu uivaju. Ovdje dua uiva kud i kamo veu nasladu, pa je daleko manje moe i pokazati, jer nema ni tijelo ni dua toliko snage, da bi mogli saopiti takvu nasladu. U ovo bi joj vrijeme bilo sve velika zapreka, muka i smetnja njezina mira. A kaem: ako su sjedinjene sve moi s Bogom, sve ako bi htjela, ne bi se mogla baviti niim drugim, dok to jedinstvo traje; ako li bi mogla, ve ne bi bilo jedinstvo. 2. A kako je i to je ovo, to se zove sjedinjenje, ne znam protumaiti. Razlae se u Mistikoj teologiji. Ja ne znam nabrojiti ni izriaja. Ne mogu razumjeti, ni to je um, ni kako se razlikuje od due ili od duha. ini mi se, da je sve to jedno isto. Dua se dakako die sama nada se, kao to oganj gorei plamti, a kadikad silno uzbukti. Taj se plamen digne vrlo visoko iznad ognja, no radi toga nije neto razlian, van isti onaj plamen, koji je u ognju. Vaa e milost to razumjeti sa svojom znanou, a ja ne umijem bolje kazati. 3. Ja bih samo rado razloiti, to osjea dua, kad je u tom boanskom jedinstvu. Jedinstvo je, ve se znade, spajanje dviju razdijeljenih stvari u jednu. O Gospodine moj, kako si dobar! Blagoslovljen budi dovijeka! Neka te hvale sve stvari, Boe moj! Ta Ti si nas tako ljubio, te moemo uistinu govoriti o tom saobraaju, koji i u ovom progonstvu podrava s duama. Pa kad bi ta veza bila samo s dobrima, bila bi to velika dareljivost i veledunost. Napokon je to tvoja veledunost. Gospodine, koju daje prema svojoj veliini. O beskrajna dareljivosti, kako su velianstvena tvoja djela! Snebivaju ona svakoga, komu nije razum obuzet zemaljskim stvarima, tako te ne bi mogao nikako razumjeti istina. A kako visoke milosti dijeli duama, koje su te toliko uvrijedile! Zaista, tu prestaje moj razum. A kad stanem o Banez je podvukao sve rijei pod navodnim znakom, radi pohvale nauke, to je sadravaju.
57

tom misliti, ne mogu ni makac naprijed. Ta kamo bi i pola dua, da se ne mora vratiti natrag? Hoe li da ti zahvali na tako velikim milostima, ne zna, kako bi. Ja pomaem kadikad sama sebi govorei besmislice. 4. Dogaa se esto, da primim takve milosti ili mi ih Bog istom pone iskazivati. Ve rekoh, da se onda ne moe raditi nita. Tada govorim: Gospodine, gledaj, to radi, i ne zaboravljaj tako brzo mojih velikih zlodjela! Ako si ih i zaboravio, da mi oprosti, sjeaj ih se, molim te, da umjereno daje svoje milosti. Ne lijevaj, Stvoritelju moj, tako dragocjene tekuine u ovako krhku posudu, jer si ve drugda vidio, da u je opet prosuti. Ne stavljaj takvoga blaga ondje, gdje nije, kako bi trebalo, propala sva pomama za utjehama ovoga ivota; jer e ga (dua) uludo potroiti. Zato povjerava snagu ovoga grada i kljue od utvrde tako plaljivu zapovjedniku, koji e pustiti neprijatelje unutra kod prve navale? Neka ne bude, vjeni Kralju, tolika tvoja ljubav, te stavlja na kocku tako skupocjene dragulje. ini se, Gospodine moj, da se daje samo prilika, te se malo cijene, kad ih daje u vlast tako zlu, podlu, slabu i bijednu biu. Sve kad bih se trsila, da tvojom pomou, koja mi i te kako treba ovako slaboj, ne izgubim ovih dragulja, ne bih s njima nikomu dala nikakve koristi. Napokon sam ja ena, i to ne dobra nego zla ena. ini se, da se talenti ne sakrivaju, nego ukapaju, kad ih mee u tako nevrijednu zemlju. Ti, Gospodine, obiava tako velike darove i milosti davati dui, samo da koristi mnogima. Ti zna. Gospodine, da te molim sa svom voljom i svim srcem, i molila sam te gdjekad, i drim za dobro, da izgubim najvee dobro, to se posjeduje na zemlji, pa da ga Ti dade onome, ko bi s tim dobrom vie koristio, te naraste tvoja slava. 5. Tako sam i slino dogodice esto govorila. Poslije vidjeh svoju ludost i malu poniznost. Ta Gospodin zna dobro, to je korisno. Znao je, da ne bih imala jakosti u svojoj dui te se spasim, kad me ne bi Njegovo Velianstvo ojaalo. 6. Rado bih dalje govorila o milostima i uincima, to ostaju u dui, pa to dua moe sama initi, ili da li dua to doprinosi, eda dopre do tako visokoga stanja. 7. Dogaa se taj uzlet ili sjedinjenje duha s pomou nebeske ljubavi. Koliko ja shvatam, razlikuje se sjedinjenje od uzleta u tom sjedinjenju. Ko nije iskusio toga uzleta, init e mu se, da se ne razlikuje. A po mojem mnijenju, ako to oboje i jest jedno. Gospodin djeluje na razline naine. I dui kod uzleta mnogo vie raste otrgnue od stvorova (nego kod sjedinjenja). Ja sam vidjela jasno, da je uzlet posebna milost, premda je, kako rekoh, sve jedno, ili se tako ini. No mali je oganj isto tako oganj kao i veliki; a ipak je jasna razlika, koja je meu obima. Mnogo vremena mine, dok se u malom ognju zaari mali komadi eljeza. Ako li je oganj velik, izgubi i veliki komad eljeza u njemu u vrlo kratko vrijeme prividno svoju bit. Tako mi se ini da je i s tim dvjema vrstima milosti Gospodnje. Znam, da e to dobro razumjeti, ko je ve dopro do ushita. .Ko toga nije iskusio, init e mu se, da je ovo to rekoh besmislica. Moda i jest. Ne bi bilo udo, kad bi govorili besmislice eljade, kao to sam ja, ako hoe da govori o takvoj uzvienoj stvari i da razloi ono, za to, ini se, nema rijei, ni da samo pone. 8. No Njegovo Velianstvo znade, da uz posluh nemam druge nakane,

nego primamiti duu k tako velikom dobru. Zato drim, da e mi Gospodin pomoi kod ovog tumaenja. Neu govoriti nita, van to sam uvelike sama iskusila. I zbilja je tako. Kad poeh pisati o ovoj posljednjoj vodi, priini mi se, da nije mogue, te bih o tom znala to raspredati, i to jo manje, nego da govorim grki. Tako je to teko. Ostavih dakle pisanje i pooh na priest. Slava Gospodinu, koji tako pomae neznalicama! O kreposti posluha, tebi je sve mogue! Bog mi prosvijetli razum u jednu rijeima, a u drugu mi predoi, kako moram izgovarati. ini se, da Njegovo Velianstvo, kao to je uinilo kod preanje molitve kani izrei ono, to ja ne mogu niti znam. Ovo je zgoljna istina. I stoga je njegova nauka, to ovdje bude dobro. A jasno je, da zlo to je ovdje, potjee od mora zala, to jest od mene; Bit e dua, koje su doprle do stupnjeva molitve, kao to je Gospodin uinio milost ovoj bijednici. Mora ih biti mnogo. Ako im se priini, da su na stranputici pa se htjednu posvjetovati sa mnom, Gospodin e pomoi svojoj slubenici, pa e im pokazati pravu istinu. 9. Da prozborim sada ob onoj vodi, to dolazi s neba, da svojim obiljem napuni i zasiti sav ovaj vrt vodom. Kad bi Gospodin htio dati ovu vodu, kadgod je zatreba, da nikad ne prestane, oito bi vrtlar ivio u miru. A vidi se, kako bi se radovao, kad ne bi bilo zime, van vazda blago vrijeme, pa ne bi nikad ponestalo cvijea ni voa. No to je nemogue, dok ivimo. Treba se vazda starati, kad ponestane jedne vode, da pribavimo druge. Ova voda s neba dolazi esto, kad se vrtlar najmanje brine. Istina je, da isprvice pada skoro uvijek nakon obilate unutarnje molitve; jer Gospodin hoe, da ova ptiica uzlijee od stupnja do stupnja i napokon je uzme te metne u gnijezdo, da poine. Kad vidi, gdje leti ve dugo nastojei da razumom i voljom i svim drugim moima trai Boga i omili mu, hoe da joj dade nagradu i u ovom ivotu. A kakva je to golema nagrada! Dosta je jedan daak, da naplati sve muke, to ih moe podnijeti u ivotu! 10. Dok dua tako trai Boga, osjea, da u prevelikoj i prijatnoj nasladi slabi i nekako se onesvjeuje. Stane joj dah i ieznu sve tjelesne sile, pa ne moe ni rukama micati van s velikom mukom. Oi se zatvore, sve ako i nee da ih sklopi. Ako li ih dri otvorene, ne vidi gotovo nita. Ako ita, ne moe pravo pogoditi ni izgovoriti slova, pa ih gotovo ne moe dobro ni poznati. Vidi, da je pred njom slovo. No razum joj ne pomae, pa ga ne zna itati, ako bi i htjela. uje, ali ne razumije, to uje. I tako joj sjetila ne koriste, van joj smetaju, da ne moe do kraja ostati u svome uitku, i tako joj vie kode. Govoriti ne moe, jer ne moe pravo sloiti rijei niti ima snage, da je uzmogne izgovoriti, sve ako je pogodi sloiti. Izgubi se naime sva vanjska snaga, a pomnoe se sile duevne, da dua uzmogne bolje uivati svoju slavu. I vanjska je naslada, to se uti, velika i posve oevidna. 11. Ova molitva ne udi, pa bila i neznam koliko duga. Meni barem nije nikad naudila i ne sjeam se, kada god mi je Gospodin iskazao tu milost, pa bila kako mu drago bolesna, da sam osjetila ikakvu nevoljkost, van mi je vazda bilo mnogo bolje. No kakvo zlo moe uzrokovati tako veliko dobro? Vanjski su uinci tako oevidni, te se ne moe ni posumnjati, da je bio veliki povod; jer je oduzeo sile s tako velikom nasladom, da ih ostavi jo jae. 12. Istina, spoetka prolazi u kratko vrijeme. Barem se meni zbivalo tako, te je ukratko prolazilo pa se nisu mogli poznati ovi vanjski znaci ni nestanak sjetila. Ali se po preostalim milostima dobro raspoznaje, da je ovdje ondje sjalo sunce vrlo jasnim sjajem, jer je duu tako rastalilo. A treba istai, da je

po mojem mnijenju veoma kratko ono vrijeme, pa bile i dugo dui obustavljene sve moi. Potraje li po sata, ve je veoma mnogo. ini mi se, da kod mene nije nikad toliko potrajalo. Istina, slabo se moe prosuditi, koliko to traje; jer se ne uti. No, kaem, da veoma kratko traje vrijeme, dok se koja mo ne vrati k sebi. Volja se dri najbolje, ali ostale dvije moi opet naskoro dodijavaju. No volja ostaje mirna pa ih obustavi opet. One malko miruju te opet oive. 13. Tako se moe u molitvi proboraviti i nekoliko sati, pa se i proboravi. Kad naime one dvije moi, razum i pamet, ponu kuati i opijati se onim boanskim vinom, lako opet izgube sebe, ili budu na mnogo veem dobitku. One se pridrue volji i naslauju se sve tri. No kaem: kratko vrijeme traje ta potpuna izgubljenost duevnih moi tako, da ni mata po mojem shvatanju ni u emu ne djeluje i sasvim se izgubi. Ne povrate se ipak sasvim k sebi tako, te ne bi nekoliko sati mogle biti kao obezumljene, a pritom ih malo po malo opet Bog povraa k sebi. 14. Doimo sada k onom, to dua osjea unutra. Neka to kae ko znade, jer se ne moe razumjeti, a kamo li izrei! Kad sam poslije priesti bila u ovoj istoj molitvi i htjela ovo pisati, pomiljala sam, to dua radi u ono vrijeme. Nato mi ree Gospodin ovo: Sva se dua razori, keri, da bolje ue u mene. Ve nije ona, koja ivi, nego Ja. Kako ne moe shvatiti, to spoznaje, razumijui ne razumije. Ko je to iskusio, shvatit e donekle, jer je tako tamno, to se ovdje zbiva, te se ne moe izrei jasnije. Mogla bih samo rei, da dua predouje, e je s Bogom zdruena, i o tom joj ostaje takva izvjesnost, te se nikako ne moe razuvjeriti, da ne vjeruje. Ovdje nestaje svih moi duevnih i tako budu obustavljene, te se nikako, kao to rekoh, ne upoznaje, da djeluju. Ako je (dua) promiljala koju tajnu58, izgubi je iz pameti, kao da je nikad nije imala u pameti. Ako ita, ne sjea se, to je itala i ne zaustavlja se kod toga. Tako isto, ako je molila naustice. I tako taj dosadni leptiri pameti ovdje opri krila, pa ne moe vie leprati. Volja je dakako zabavljena ljubavlju, ali ne shvata, kako ljubi. Ako razum spoznaje, ipak ne shvata, kako spoznaje. Barem ne moe pojmiti nita od onog to spoznaje. A meni se ne ini, da spoznaje; jer se kako rekoh, to ne zapaa. Ja ne mogu nikako toga razumjeti. 15. Dogodilo mi se na poetku, te me bilo obuzelo neznanje. Nisam znala, da je Bog u svim stvarima, pa sam mislila, da je tako nazoan, kao to mi se inilo. Nisam mogla prestati vjerovati, da je ondje, jer mi se inilo, da sam gotovo jasno upoznala, da je ondje bitno nazoan. Neuki su mi govorili, da je nazoan samo svojom milou. Ja nisam to mogla vjerovati, jer mi se inilo, kako rekoh, da je nazoan. I tako sam se muila. Veliki me uenjak iz Reda slavnog sv. Dominika rijei ove dvoumice.59 On mi ree, da je nazoan (Bog u svim stvarima) a ree mi i kako opi s nama. To me veoma utjei. Treba primijetiti i shvatiti, da ova nebeska voda, ova prevelika milost Boja obogauje vazda duu prevelikim dobicima, kao to u rei sada.

58 59

Razumije se Muke.

Po svoj prilici o. Dominik Banez, premda kau o. Gracian i Marija od sv. Josipa, da je bio o. Vinko Barro

GLAVA XIX.
Nastavlja isto gradivo. Poinje tumaiti uinke, to ih djeluje u dui ovaj stupanj molitve. Opominje, uvelike, da se ne vraamo natrag i ne odustajemo od molitve, sve ako padnemo nakon te milosti. Istie tete, koje e doi, ako to ne radimo. Treba dobro zapamtiti. Na veliku je utjehu slabiima i grenicima.

1. Dua ostaje iza ove molitve i sjedinjena prepuna njenosti, tako te bi se htjela rasplinuti, ne od muke, ve od slatkih suza. Vidi, da je okupana u njima, a da i ne uti niti zna, kada i kako ih je isplakala. No veliko joj je veselje, kad vidi, kako je estina ognja ublaena vodom, koja uzrokuje, da are gori. ini se, da je ovo arapski govor: no dogaa se tako. Ja sam nekoliko puta bila tako izvan sebe, te nisam znala, je li samo san ona slava, to sam je osjeala, ili me je zbilja zapala. No videi, da sam puna one vode, koja je tako estoko i urno kapala, te se inilo, da je izlijeva onaj nebeski oblak, vidjeh, da ovo nije bio san. Bilo je to na poetku, kad je ono ukratko prolazilo. 2. Dua ostaje srana, pa bi joj bila velika utjeha, kad bi je u onaj as za Boga rasjekla na komade. Tu obeava ve junaka obeanja i odluke, budi ive elje, zapoinje, zazirati od svijeta i gleda jasno njegovu tatinu. Mnogo je vie i obilatije napredovala nego u preanjim molitvama. I poniznost joj je vie narasla, jer vidi jasno, da nije onu preobilnu, veliajnu milost stekla svojim naporom niti je to doprinijela, da je stee ili sauva. Vidi jasno, da je najnedostojnija, jer u sobi, u koju ulazi mnogo sunca, nema sakrivene pauine. Vidi dua svoju bijedu. Tako iezne slavinost, te joj se ini, da je ne bi mogla imati; jer vidi na svoje oi, da moe malo ili nita, pa da gotovo nije ni pristala na ono. ini joj se, ako i nije htjela, da su zatvorena vrata ovim njezinim sjetilima, eda vie moe uivati Gospodina. Ostaje sama s Njim, pa to bi drugo radila, van njega ljubila? Niti vidi niti uje, sve da se silom sili. Malo ima, im bi se mogla ponositi. Kasnije joj se predoi njezin podli ivot i veliko milosre Boje u svoj istini. I to tako, te ne treba ii razum traiti, jer ve vidi gotovo jelo, to e ga jesti i spoznavati. Sama po sebi vidi, da zasluuje pakao, a da je kazne slavom. Rasplinjuje se u pohvalama Bojim, pa i ja bih se rado sada rastvoriti. Blagoslovljen bio, Gospodine moj, jer ovako blatnu movaru, kao to sam ja, pretvara u tako istu vodu, koja e biti za tvoj sto. Slava ti, o naslado anela, jer tako hoe da uzdigne tako jadnog crva! 3. Taj korisni uinak ostane u dui neko vrijeme. Ona spoznaje jasno, da voe nije njezino, pa ga moe poeti razdjeljivati, a ne treba se bojati, da e ga njoj ponestati. Zapoinje dua odavati, da uva (u sebi) nebesko blago i ivo eli, da ga s drugima razdijeli, te se moli Bogu, da ne bude ona sama bogata. Zapoinje koristiti blinjima, gotovo neopazice i ne radei pritom sama nita. No oni to zapaaju, jer je miris cvijea tako narastao, te budi u njima elju, da mu se priblie. Oni zapaaju, da dua ima kreposti. Vide, kako je zamamno njezino voe, pa bi joj rado pomogli uivati ga. Ako je ova zemlja iskopana trudom i mukom, progonima, ogovorima i bolestima (jer ih je malo, koji bez njih dolaze ovamo), i ako je omekana, jer se otrgnula posve od sebinosti, vodu upije tako, te se gotovo nikad ne osui. No ako je to tlo, kao to sam ja bila na poetku, jo na zemlji i obraslo trnjem, a jo neodlueno od grenih prigoda, ako to tlo nije zahvalno, kao to zasluuje

tako velika milost, opet se zemlja osui. Ako se vrtlar ne brine i Gospodin iz same dobrote ne poalje opet kie, vrt je propao. I meni se to dogodilo nekoliko puta, pa se zaista zgraam stoga. Da, da nisam toga iskusila, ne bih mogla vjerovati. Ovo piem na utjehu onim duama slabima poput moje, da nikad ne oajaju i ne prestanu se ponadavati u veliinu Boju. Ako i padnu poslije s onoga vrha, na koji ih je Gospodin podigao, neka ne klonu, nee li da sasvim propadnu. Suze dobivaju sve. Jedna voda vue drugu. 4. Ovo je bio jedan od uzroka, koji me je ohrabrio, da sve ovaka, kakva sam, posluam te ovo napiem i dam raun o svojem loem ivotu i o milostima, to mi je iskazao Gospodin, premda mu nisam sluila, nego sam ga vrijeala. Doista bih ovdje htjela imati veliki ugled, da mi se ovo vjeruje. Molim se Gospodinu, da mi ga dade Njegovo Velianstvo. Kaem: neka se ne plai niko od onih, to su poeli obavljati unutarnju molitvu. Neka ne rekne: budem li opet zao, gore za me, nastavim li vriti molitvu. To vjerujem, ako zapusti molitvu i ne popravi pogrjeaka. Ako li je ne zapusti, neka mi vjeruje, da e ga dovesti u luku svjetlosti. U tom mi je zloduh nanio veliki poraz. Pretrpjeh toliko, jer sam mislila, da je mala poniznost, obavljam li molitvu, dok sam ovako zla. I kako rekoh, zapustih molitvu godinu i po ili barem godinu, jer se one po godine ne sjeam dobro. Vie ne bi bilo trebalo niti je trebalo, da me zlodusi sunovrate u pakao, jer bih se sama bila strmoglavila. O Boe moj, goleme li sljepoe. Kako dobro pogaa zloduh, kad navali ovdje, da postigne svoju svrhu! Znade izdajnik, da je za nj izgubljena dua, koja ustrajno obavlja molitvu, i da joj sve pogrjeke, na koje je on potakne, samo pomau, te se dobrotom Bojom poslije dade s veim arom na slubu Boju. Do toga je njemu i te kako stalo (da duu od toga odvrati). 5. O Isuse moj, kakav je pogled na duu, koja je doprla dovle, te padne u grijeh, pa joj Ti radi svoga milosra opet prui ruku i podigne je! Kako dua spoznaje mnotvo tvojih milosti i milosra, a i svoju bijedu! Tu se ona doista rastvara i spoznaje tvoju veliinu. Tu se ne usuuje da podigne svoje oi, i samo ih die, da upozna, to ti duguje. Tu se obraa pobono k nebeskoj Kraljici, da te ona ublai. Tu zaziva svece, to si ih Ti pozvao pa su poslije pali, da joj pomau. Ovdje joj se ini preveliko sve, to joj daje, jer vidi, da nije vrijedna zemlje, to je gazi. Ona hrli k Sakramentima. Tu joj oivljuje vjera, kad opazi silu, to je Bog stavio u njih. Tu te hvali i slavi, jer si ostavio takav lijek i balzam za nae rane, koji ih ne lijei samo povrice, nego ih posve uklanja. Dua se tome udi. A ko se ne bi udio, Gospodine moje due, tako velikom milosru i golemoj milosti, nakon tako gadne i odurne izdaje? Ne znam, kako mi ne puca srce, dok ovo piem, jer sam bila tako zla. 6. Ovim suzicama, to ih sada ronim i to su Tvoj dar, a s moje su strane samo voda iz tako zloesta zdenca, ini se, da ti plaam za tolike izdaje (to sam ih poinila), radei vazda zlo i nastojei, da unitim milosti, to si mi ih udijelio. Daj mi Ti jakost, Gospodine moj, oisti ovu mutnu vodu, da barem nikoga ne uvede u napast, te sudi krivo. Tako je i mene snalazila napast te sam mislila: zato, Gospodine, zaputa druge vrlo svete due, koje su ti vazda sluile i za te radile, koje su u redovnitvu sluile i bile redovnice, a nisu poput mene, koja sam bila samo po imenu? Ta ja sam vidjela jasno, da njima ne iskazuje milosti kao meni. Dobro sam vidjela. Dobro moje, da mi Ti uva nagradu pa e mi je dati najednom, a da je mojoj slabosti

potrebna ova pomo. One ti kao jake due slue i bez tih milosti, i ti postupa s njima kao sa hrabrim vitezovima, a ne kao sa sebinjacima. 7. No Tebi je sasvim poznato, moj Gospodine, da sam esto vapila pred Tobom i ispriavala one, koji su me ogovarali, jer mi se inilo, da imaju i previe razloga. To se zbivalo onda, kad si me ti, Gospodine, svojom dobrotom ve drao, da te toliko ne vrijeam, a ja sam se uklanjala svemu, to mi se inilo da bi te moglo ozlovoljiti. Dok sam ja to radila, ti si, Gospodine, poeo otvarati svoje blago milosti svojoj slubenici. ini se, da nisi drugo ekao, van da imam volju i pripravim se, te ih (te milosti) primim. A onda si mi ih poeo hitro ne samo davati, van si htio, neka i drugi shvate, da mi ih daje. 8. Kad se to doznalo, poee dobro suditi o meni, jer sve nisu jo dobro upoznale, kako sam zloesta bila, premda je mnogo toga prosijevalo. No iznenada me zapoee ogovarati i progoniti, a ini mi se sa mnogo razloga. Zato i nisam gajila neprijateljstva ni protiv koga, van sam se molila Tebi, da pogleda, koliko razloga imaju. Govorili su, da hou, te me dre za sveticu, i da izmiljam novice, dok s vee strane nisam onda bila doprla dotle ni da izvrujem sve svoje Pravilo, niti sam dostigla vrlo dobre i svete redovnice, to su bile u samostanu. Drim, da ih neu ni dostii, ako Bog sam po svojoj dobroti ne uini sve. to vie, bila sam prikladna da uklonim sve dobro i uvedem zle obiaje. Barem sam inila, to sam mogla, da ih uvedem, a u zlu sam mogla mnogo. Tako su me okrivljivali bez svoje krivnje. Ne kaem, da su to bile samo redovnice, van i druge osobe. Otkrivale su mi istinu, jer si Ti doputao. 9. Takva me je napast gdjekad snalazila. Jednom sam molei asove (Hore) doprla do retka: Pravedan si, Gospodine, i tvoji sudovi.60 Stanem misliti, kako je to velika istina. U tom zloduh nije nikad imao snage, da me napastuje tako, te bih posumnjala, da Ti, moj Gospodine, sadrava sva dobra, a tako ni o kojoj vjerskoj istini. Dapae mi se inilo, to su se vie (vjerske istine) razilazile s prirodnim putem, da sam ih to tvre vjerovala i da su mi budile to veu pobonost. U tvojoj su mi Svemoi bila zatvorena sva veliajna djela, to si ih inio. A o tom, kako rekoh, nisam nikad dvoumila. A dok sam promiljala, kako pravedno tako mnogim svojim vjernim slubenicima doputa, da budu bez naslada i milosti, to si ih davao meni onakvoj kakva sam bila, odgovorio si mi. Gospodine: Slui ti Meni, i ne mjeaj se u to. Bijae to prva rije, to je uh od Tebe, pa se zato veoma prestraih. Kasnije u rastumaiti ovaj nain saobraaja, s drugim stvarima. Zato ovdje ne govorim, da se ne udaljim od predmeta. I onako drim, da sam se dosta udaljila. Gotovo ve ne znam, to sam sve rekla. Ne moe biti inae, moj sinko61, van da vaa milost trpi te stramputice. Kad vidim, koliko me je Bog trpio, i kad promotrim, da sam u ovom staleu, nije udo da izgubim razbor, te ne mogu razabrati, to govorim, to li jo imam rei. Neka dade Gospodin, da budu ovakve sve moje nerazboritosti i neka Njegovo Velianstvo nikad ne dozvoli, da ga mogu i najmanje uvrijediti. Neka me prije ovaj as uniti. 10. Da se vidi njegovo veliko milosre, dosta je spomenuti, da mi je ne Svetici nije po svoj prilici onaj as pao na pamet sav redak. David kae u ps. 118, 137: Pravedan si, Gospodine, i prav je sud tvoj.
60 61

Te rijei je podvukao u rukopisu o. Banez.

jednom nego mnogo puta oprostio toliku nezahvalnost. Sv. Petru je oprostio jednom samo, a meni mnogo puta. Zato me je s razlogom napastovao zloduh, da ne traim svesrdnog prijateljstva s Onim. protiv kojega sam radila tako javno neprijateljski. Kako je velika bila moja sljepoa! Gdje sam se nadala, Gospodine moj, da u nai lijek, nego u Tebi? Kako je oholu poniznost naao zloduh u meni: da se odmaknem, te se ne naslanjam na stup i na tap, koji bi me bili uzdrali, da ne padnem tako duboko! Sad se kriam (sjeajui se toga). I mislim, da nisam bila nikad u tako pogibeljnoj pogibli, kao na tom putu poniznosti, to mi ga je zloduh izmislio. Dovodio mi je u pamet, da sam tako zla, premda sam primila toliko milosti pa kako se usuujem obavijati unutarnju molitvu: da mi je dosta moliti naustice, to moram kao i sve druge. Kad ne vrim dobro ni toga, kako bih htjela raditi jo vie? To da odaje malo potovanje i obescjenjivanje milosti Bojih. Dobro bi bilo, da to promislim i upoznam: ali da bi najvee zlo za me bilo, da to na djelu izvrujem. Slava Ti, Gospodine, jer si mi tako pomogao. 11. ini mi se, da je ova napast bila poetak napasti, kojom je zloduh napadao Judu. Samo se izdajnik nije usudio tako oito. Ali bi malo pomalo bio mene doveo, kamo je doveo njega. Neka na to paze, za ljubav Boju oni, koji obavljaju unutarnju molitvu. Neka znadu, da je onda, kad sam boravila ivot bez unutarnje molitve, bio taj ivot mnogo gori nego prije. Neka se dakle promotri, kako mi je dobro sredstvo i lijepu poniznost davao zloduh, kakav li mi je veliki nemir uzrokovao. No kako je mogla poinuti moja dua? Rastavila se jadnica od svoga mira. Pred njom su lebdjele milosti i blagodati, a vidjela je, da su ovdanje radosti odvratne. udim se, kako sam mogla podnijeti. Nada mi je to olakavala. Koliko se mogu sjetiti sada, nakon vie od dvadeset i jedne godine, toliko mora biti, nisam kanila zauvijek propustiti unutarnju molitvu, ve sam bila odluila, da u je opet obavljati. No nadala sam se, da u biti sasvim ista od grijeha. O, kako je ravim putem bila uplovila ova nada! Do sudnjeg bi me dana bio u njoj uljuljavao zloduh, da me poslije odanle odvede u pakao! 12. Obavljala sam unutarnju molitvu i tivo, pa sam pritom mogla gledati istine i opaki put, kojim sam ila. Dodijavala sam i Gospodinu esto suzama. No bila sam uza sve to tako zla, te nisam mogla sama sebe savladati. A to sam mogla oekivati, kad sam se od Njega udaljila, u razbibrigama, u velikim grenim prilikama, a s tako malo pomoi, da usuujem se rei, bez ikakve pomoi, osim one koja mi je pomagala padati? to sam bez Njega mogla oekivati, van ono to rekoh? Drim, da je mnogo stekao kod Boga vrlo ueni redovnik sv. Dominika62, jer me je probudio iz ovoga sna. On mi je naredio, ini mi se, da to ve rekoh, da se prieujem svakih petnaest dana, te je doprinio, da nisam inila toliko zla. Stadoh se vraati sama k sebi, ako i ne prestadoh vrijeati Gospodina. No ne izgubih vie puta, ako i jesam ila po njemu malo po malo, padajui i diui se. A ko ne prestaje ii i napredovati, stigne (do cilja), ako i kasno. ini mi se, da se ne razlikuje gubitak puta i zanemarivanje molitve. Neka nas od toga ouva Bog u svojoj dobroti. 13. Jasno je iz toga i neka se dobro promisli za ljubav Gospodnju, da dua moe jo pasti, sve ako dosegne dotle, te joj Bog daje tako velike milosti u molitvi. Neka se stoga ne pouzdava u se i ne izlae nikako prilikama. Neka zato uvelike pazi, jer mnogo stoji do toga. Ako naime i jest milost
62

O. Vinko Barron.

nedvoumno od Boga, moe zloduh duu prevariti tako, da se tom istom milosti okoristi koliko moe, te prevari one, to jo nisu narasle u kreposti ni umrtvljene niti se otrgnule od zemaljtine; jer ovdje nisu jo tako jake, koliko je dosta, kao to u razloiti kasnije, da se uza sve elje i tvrde odluke bacaju u prilike i opasnosti. Ovo je izvrsna pouka, i to nije moja, ve me je Bog nauio. Zato bih htjela, da je znadu oni, koji su neznalice kao i ja. Jer ako i jest dua ve na ovom stupnju, ne smije se pouzdavati u se niti srtati u borbu, jer e imati dosta muke branei se. Ovdje joj je potrebno oruje za obranu od zlih duhova pa nema jo ni sila, da se rve s njima i srui ih pod noge, kao to rade oni, to su u stanju, o kojem u govoriti poslije. 14. A ovo je varka, kojom zloduh hvata u svoju mreu. Kad vidi dua, da je tako blizu Bogu i upozna razliku medu dobrima nebeskim i zemaljskim te ljubav, to joj pokazuje Gospodin, iz te ljubavi nastaje pouzdanje i sigurnost, da nee pasti s one sree, to uiva. ini joj se, da jasno vidi nagradu, pa da nije mogue, te bi radi niske i blatne stvari, kao to je sjetilna naslada, ostavila ono, to je ve u ivotu tako slatko i prijatno. S tim joj pouzdanjem oduzimlje zloduh ono nepouzdanje to bi morala imati u samu sebe. I, kako rekoh, dua sre u opasnosti te stane dodue s dobrom revnou, ali bez mjere razdjeljivati svoje plodove, drei, da joj se vie ne treba nita bojati. To ne biva ba iz oholosti, jer dua spoznaje dobro, da sama po sebi ne moe nita. Zato radi iz prevelikog pouzdanja u Boga i bez razboritosti, ne pazei da joj je slabo perje. Ona moe skoiti iz gnijezda, i Bog je die, ali jo nije za lijet, jer joj kreposti nisu jo dosta jake. Nije ni iskusna, da upozna opasnosti, niti znade, kakvu joj tetu ini pouzdanje u sebe. 15. To je mene upropastilo. Stoga je u tom i u svemu vrlo potreban duhovni voa i razgovor s duhovnim osobama. Drim dodue, ako dua, to je Bog uzvisi na to stanje, ne ostavi sasvim Njegovo Velianstvo, da je nee prestati obasipati milostima ni pustiti, da propadne. No ako padne, kako rekoh, neka pazi, neka pazi za ljubav Boju, da je zloduh ne prevari tako, te zapusti molitvu iz lane poniznosti, kao to je prevario mene. Ve sam o tom govorila i rada bih mnogo, puta napomenuti. Neka se dua pouzdava u dobrotu Boju, koja je vea od svih zala, to ih mi moemo uiniti. A ne sjea se nae nezahvalnosti, kad mi spoznamo sami sebe i hoemo da se vratimo u njegovo prijateljstvo. Ne sjea se ni svojih milosti, to nam ih je udijelio, da nas za njih kazni. Dapae e (te milosti) pomoi, da nam to prije oprosti, jer smo bili ve njegovi ukuani i, tono rije, jeli njegov kruh. Treba se sjeati njegovih rijei i promisliti, to je uinio meni, koja sam prije utala vrijeajui njega, nego mi je on prestao opratati. On se nikad ne umara dajui, a ni njegovo se milosre ne moe iscrpsti. Nemojmo se ni mi umarati primajui. Neka bude blagoslovljen dovijeka, amen, i neka ga hvale svi stvorovi.

GLAVA XX.
U njoj raspravlja o razlici meu sjedinjenjem i zanosom. Tumai, to je zanos i malko spominje, kakvo dobro uiva dua, to je Gospodin svojom dobrotom uzvisi do zanosa. Nabraja uinke. Vrlo je divno.

1. Rado bih umjeti rastumaiti s pomou Bojom razliku meu sjedinjenjem i zanosom, koji zovu i ushitom ili poletom duhovnim ili zanijeem, a to je sve jedno. Kaem, da su ta razlina imena jedna stvar, koju zovu i ekstazom. Zanos daleko nadmauje sjedinjenje. ini mnogo vee uinke, a i mnogo drugih djela. ini se, da je sjedinjenje jednako na poetku, u sredini i na kraju, i to djeluje iznutra. Zanos pripada viemu stupnju pa izvodi uinke iznutra i izvana. Neka to razjasni Gospodin, kao to je i ostalo razjasnio. Jer zaista, da me nije Njegovo Velianstvo nauilo, na kakve bih sve naine izrekla to, ja ne bih znala. 2. Promotrimo sada, da je ona posljednja voda, o kojoj smo govorili, ako zemlja nije nepodesna, (da je ta voda) tako obilna, te moemo drati, da je s nama ovdje na ovoj zemlji oblak velikoga Velianstva. Ako mu zahvaljujemo na tom velikom dobru i prema svojim silama radimo na djelu, privlai Gospodin duu, recimo, kao to oblaci privlae paru sa zemlje, i die je posve sa zemlje. (Barem sam tako ula, da paru privlae oblaci ili sunce.) Oblak se uzvija k nebu i die duu sa sobom i stane joj pokazivati krasote kraljevstva, to joj ga je pripravio. Ne znam, pristaje li poredba, ali se zaista tako zbiva. 3. U tim se zanosima ini, da dua ne oivljuje tijelo, pa se uti posve jasno, da u njemu jenjava naravska toplina. Tijelo se ohladi, sve ako se to zbiva s najveom ugodnou i slau. Ovdje nema nikakva sredstva za otpor, dok kod (jednostavnog) sjedinjenja imamo, jer smo jo na svojoj zemlji, pa se moemo opirati jo uvijek, ako i s mukom i silimice. Kod ushita veinom nema nikakva sredstva, ve esto, a da prije i ne pomislite i ne pomognete nimalo, navali tako nagla i snana estina, te gledate i osjeate, kako se die ovaj oblak ili snaan orao te vas nosi na svojim krilima. 4. Rekoh, da se zamjeuje i osjeate, da vas die, ali ne znate kamo. Stoga ako ste i puni naslade, uzrokuje naravska slabost isprvice, da se bojite. Zato je ovdje potrebna mnogo odlunija i sranija dua nego kod spomenutog stanja, da stavi na kocku sve, puklo kud puklo, te se preda u ruke Boje i pode kamo je povede po svojoj volji. Jer e vas uzdignuti, pa vam bilo i teko. Meni je bilo to tako teko i preteko, te sam se htjela opirati i naprezala se iz petnih ila, pogotovo gdjekad, kad se to zbivalo javno; a kadikad i potajice, bojei se, da u biti prevarena. Gdjekad se i uzmogoh malko oprijeti, ali ostadoh tako izmuena, kao da sam se borila sa snanim divom. Drugda mi je bilo nemogue. Dua mi se uzdizala, a za njom gotovo obiajno i glava, da nisam mogla zaprijeiti. Kadikad se pridruilo i itavo tijelo, tako da se uzdizalo nad zemlju.63 5. To mi se dogaalo malo kad. Jednom mi se dogodi, kad sam bila zajedno s drugima u koru i kleei oekivala priest. Osjetih preveliku muku, jer mi se priini, da je to neto posve izvanredno i da je pobudilo veliku U izvjetajima o postupku, da se sv. Majka proglasi blaenicom i sveticom, mnogo bosonogih karmelaka izjavljuje, da su je gledale u zanosu i ushitu.
63

pozornost. Onda sam ve bila starjeica, pa sam i zapovjedila redovnicama, da o tom ne govore. Drugi puta opazih, da e mi Gospodin uiniti to isto. Bile su nazone najodlinije gospoe na blagdan sv. Zatitnika pod propovijeu.64 Pruim se po zemlji. Dou (i redovnice) da mi dre tijelo. Ipak se mogao opaziti (spomenuti zanos). Molila sam se mnogo Gospodinu, neka mi ne daje vie milosti, koje se pokazuju izvana, jer mi je ve bilo dodijalo, da uvijek na me toliko paze, a Njegovo mi je Velianstvo moglo iskazivati ovu milost i neopazice. ini mi se, da se Gospodinu svidjelo, te me je u svojoj dobroti usliio. Jer mi se dosad nije to vie nikad desilo. Istina, ovo se zbilo istom nedavno. 6. Kad sam se htjela opirati, osjetila sam pod nogama tako veliku silu, koja me je dizala, te ne znam, s im bih je poredila. Bila je mnogo vea i estina nego kod onih drugih pojava duhovnih. I sva sam ostajala kao raskomadana. Strana je to borba, a napokon malo koristi, kad Gospodin hoe. Jer njegovoj moi ne odolje nikakva mo. Gdjekad je ipak zadovoljno Njegovo Velianstvo, kad samo vidimo, da nam hoe da udijeli milosti i da nedostatak nije na njegovoj strani. Usprotivimo li se iz poniznosti, ostavlja iste uinke, kanda smo sasvim pristali. 7. Veliki su uinci onima, to ih djeluje. Ponajprije se pokazuje velika mo Gospodnja. Pokazuje se, da nismo sposobni zadrati ni tijelo kao ni duu, kad Njegovo Velianstvo hoe (da podigne). Nismo sami sebi gospodari, pa nam to i bilo teko, van vidimo, da ima vii i da On daje te milosti, a mi da ne moemo nita. Tim se utiskuje u duu duboka poniznost. Priznajem takoer, da me je spopao veliki strah, isprvice i preveliki, jer se vidi, gdje se tako die tijelo sa zemlje, premda ga vue za sobom duh s velikom nasladom, ako se ne opire, a ne gubi se osjeaj. Barem sam ja bila tako pri sebi, te sam mogla zamijetiti, da sam uzdignuta. Tu se oituje Velianstvo onoga, koji to moe uiniti, te se nakostrijei kosa na glavi i u dui ostane veliki strah, da ne uvrijedi tako velikoga Boga. A zavijen je strah u preveliku ljubav, koja plane iznovice, kad vidimo, kako silno Bog ljubi tako gnjiloga crva. Ta ini se, da Bog nije zadovoljan s tim, to uistinu podigne k sebi duu, van hoe da podigne i tijelo, premda je smrtno i od zemlje, okaljano tolikim grijesima. 8. Ostaje i vanredna rastava, koje ne bih znala opisati, kakva je. Mogu rei, ini mi se, da se ta rastava razlikuje od drugih u neku ruku; kaem, da je vea od one, gdje milosti djeluju na sam duh. Onamo se dua po duhu rastavlja od svih stvari, a ovdje, ini se, hoe Gospodin, da i tijelo to uini djelom. Otui se na novi nain od zemaljskih stvari, pa postane jo kud i kamo muniji ivot. 9. Kasnije nastane muka, koje ne moemo ni sami u sebi izazvati niti je odstraniti, kad nas snae. Vrlo bih rado, razumljivo prikazati ovu veliku muku, ali drim, da neu moi. No rei u volj to, budem li znala. I treba primijetiti, da su mi se desile ove dvije65 stvari istom sada i najposlije, nakon svih vienja i objava, to u ih opisati, i nakon vremena, kad sam obavljala molitvu, u kojoj mi je Gospodin davao tako velike naslade i uitke. To ni sada ne prestaje kadikad, no vie i obiajnije utim muku, o kojoj u sada U to je vrijeme sv. Terezija dobivala osobito te milosti, izvanrednu estinu ljubavi. Opisani se ushit zbio u samostanu sv. Josipa; Avilskoga 1565.
64 65

Dvije podvukla je sama Svetica.

govoriti. Ona je sad vea, sad manja. Hou da sada opiem, kakva je, kad je najvea. Kasnije u govoriti, kakve su me estoke muke spopadale, kad mi je Gospodin htio dati zanos. A drim, da ne pregonim, kad kaem, da mi se te muke ine tako daleko od one estine kao neto sasvim tjelesno od sasvim duevnoga. Jer ovu muku, ini se, uti dua, ali u drutvu s tijelom. ini se, da oboje dijele tu muku te nije do skrajnosti osamljena kao ovdje. Ove muke, kako rekoh, ne uzrokujemo mi, nego nas esto iznenada obuzme elja, za koju ne znam, kako nastaje. Ta elja u jedan tren pronikne svu duu, pa je stane tako muiti, te se digne sama nad sebe i nada sve stvoreno. A Bog uini, da bude tako zaputena od svih stvorova, te joj se ini, da nema na zemlji stvora, koji bi se s njom druio, pa se zato trudila ne znam koliko. Ona ne bi ni htjela toga, van samo umrijeti u onoj osamljenosti. Ako joj govore i ona se iz petnih ila napree, da progovori, malo pomae. Radila ona to mu drago, njezin duh ne ostavlja one osamljenosti. I premda mi se ini, da je Bog najdalje od nje, otkriva joj svoje veliine na najdivniji nain, to se moe pomisliti, pa se ne moe ni izrei. A po mojem mnijenju ne bi toga niko vjerovao ni razumio, ako nije sam iskusio. Jer ovaj saobraaj nije zato, da duu utjei, ve da joj pokae, kakav razlog ima da se mui, jer je daleko od dobra, koje obuhvata sva doba. 10. O povodu toga saobraaja raste elja i osjeaj skrajne osamljenosti, u kojoj je dua. I ona uti tako njenu i pronicavu bol, te premda boravi u ovoj pustinji, moe, ini ini se, doslovce rei za se s kraljevskim Prorokom: Bdijem sam i postao sam kao samoan vrabac na krovu (ps. 91.8.). Moda je i on bio u istoj osamljenosti, kad je to izustio. Samo je Gospodin htio, da on kao svetac osjeti jo kud i kamo vie. Toga se retka sjeam sada, jer mi se ini, da to vidim izvreno u sebi. I tjei me, kad vidim, da su i druge, i jo takve osobe outile tako veliku osamljenost. ini se. da je dua ne u sebi nego na krovu same. sebe i svoga stvorenja; jer se ini, da boravi nad svojim najviim dijelom. 11. Drugda se ini, da dua hodi kao veoma bijedna i siromana govorei i pitajui sama sebe: Gdje je tvoj Bog? (ps. 41, 4.). Treba primijetiti, da prije nisam znala pravo, to znae ovi reci u materinskom jeziku. A kad sam ih razumjela, bilo je utjeno za me gledati, kako mi ih je Gospodin dozvao u pamet, i bez moga nastojanja. .Drugda sam se sjeala to kae sv. Pavao (Gal. 6, 14.), da je raspet svijetu. Ne kaem, da sam i ja tako, ja to ve vidim. No ini mi se, da je dui tako, te joj ni s neba ne dolazi utjeha niti je u nebu, a ne ite ni od zemlje utjehe niti je na zemlji; ve je kao razapeta meu nebom i zemljom. I trpi, a pomoi nema niotkud. Jer je pomo to joj dolazi s neba, kako je reeno, tako divna spoznaja, te nadmauje sve, to moemo poeljeti. Zato joj je na veu muku. Poveava joj, naime elju za Bogom tako, te joj golema muka po mojem mnijenju, ako i na kratko vrijeme, oduzimlje sjetila. ini se, da je to smrtna tjeskoba. Samo ovdje nosi trpljenje sa sobom tako veliko zadovoljstvo, te ne znam, s im bih ga porodila. Strana je, ali slatka muka; jer dua ne prima nita, togod joj se od zemlje predoi, pa bilo i ono, to joj inae obiava biti vrlo slatko. im se pokae, baca ga od sebe. Ona upoznaje dobro, da ne ljubi nita nego svoga Boga. No ne ljubi nita posebno u Njemu, nego sve zajedno, to je god u Njemu, a ne zna, to ljubi. Kaem: ne zna, jer joj mata ne predouje nita. A po mojem mnijenju za toga stanja i njezine moi dugo ne rade. Kao to ih kod sjedinjenja i zanosa obustavi uitak, tako i ovdje muka.

12. O Isuse! Ko bi mogao vaoj milosti to stanje razumljivo pokazati, pa i samo zato, da mi kaete, to je to; jer je u tom stanju sada uvijek moja dua! Kad je bez posla, mue je najobinije te smrtne tjeskobe. I prestrai se, kad vidi, da se zapoinje, jer ne moe umrijeti. A kad zaroni u njih, htjela bi za svega vijeka to trpjeti, premda je to tako preveliko, te narav jedva moe izdrati. Kadikad mi gotovo prestane kucati bilo, kao to kau one sestre, koje mi se gdjekad priblie i koje to ve bolje znadu. Zglobovi mi se razmaknu, a ruke se tako ukoe, da ih gdjekad ne mogu rastaviti. I tako me i drugi dan jo bole bila i tijelo, te mi se ini, da sam sva iaena. 13. Kadikad zbilja mislim, da e se Gospodinu svidjeti, ako ovo potraje ovako kao sada, da u napokon zavriti ivot, jer mi se ini, da je za to dostatna muka, to je trpim. Samo ja toga ne zasluujem. Sva je moja elja, da onda umrem. Ne sjeam se onda ni istilita ni velikih grijeha, to sam ih poinila te bih njima zasluila pakao. Sve zaboravljam elei gledati Boga. I ona mi se zaputenost i osamljenost ini vea i poeljnija nego sve drutvo svijeta. Ako bi to moglo duu utjeiti, bio bi razgovor s onim, koji je ve podnio istu muku. A njoj se ini, da joj inae ne bi vjerovao niko, ako bi mu se na to i jadala. 14. Mui duu i to, to vie ne bi htjela osamljenosti kao inae, sve ako je muka tako velika. A ne eli ni drutva, ve nekoga komu bi se mogla izjadati. Dui je kao ovjeku, kojemu je ue na grlu pa se davi, a jo bi rado odahnuti. Tako mi se ini, da potjee ta elja za drutvom od nae slabosti, a muka nas dovodi u smrtnu opasnost. To je zbilja tako. Ja sam gdjekad bila u smrtnoj opasnosti radi velikih bolesti i drugih prilika, pa mogu rei, da je ova opasnost kao i sve druge. Tijelo i dua ele, da se ne razdijele. Zato i trai dua pomo, da odahne, a govori o tom, jada se i zabavlja traei tim sredstvo, da sauva ivot. I to protiv volje duha ih viega dijela due, koji se ne bi htio rijeiti te muke. 15. Ne znam, pogaam li pravo, to govorim, i umijem li to izrei. No sve mi se ini, da se ba tako zbiva. Vidi vaa milost, kakav mir mogu imati u ovom ivotu; jer se onaj mir u molitvi i osamljenosti, gdje me je Gospodin tjeio, ponajvie pretvorio u muku. No ta je muka tako slatka i dua vidi, da je tako dragocjena, te je eli vie nego sve naslade, to ih je obiavala uivati, (ini se, da je ovo najsigurnije, jer je krini put, a ima u sebi nasladu, koja po mojem mnijenju ima veliku vrednotu. S tijelom dijeli samo muku, a dua trpi, ali uiva sama radost i zadovoljstvo, to podaje to trpljenje. Ne znam, kako to moe biti, no tako se zbiva. Mislim, da ne bih ove milosti, to mi je Gospodin iskazuje, zamijenila za sve milosti, o kojima u govoriti poslije; jer dolazi66 iz njegove ruke, kako rekoh, a nisam je ja zasluila, jer je nadnaravaska. Ne kaem da ne bih zamijenila za sve zajedno, nego za svaku posebice. A neka se ne zaboravi, da se to zbivalo nakon svega, to je napisano u ovoj knjizi, i da je to stanje, u kojemu me Gospodin sad dri. Mislim. da su se ove estine zbile nakon milosti, to mi ih je iskazao Gospodin i o kojima e jo biti govora. 16. Isprvice sam se bojala, kao to mi se zbiva gotovo kod svake milosti, to mi je iskae Gospodin, dok me u kasnijem razvitku ne uvjeri Njegovo Velianstvo. No On mi ree, da se ne bojim i da vie cijenim ovu milost nego Svetica je napisala bien, dobro, a Fr. Luis Leon viene, dolazi. Moe biti i bien es, dakako je.
66

sve, to mi ih je iskazao. U ovoj se muci, ree, isti dua, a obrauje se i isti kao zlato u talionici; da joj uzmogne bolje dodati caklinu svojih darova. A ovdje se (ree) isti ono, to bi se imalo oistiti u istilitu. Ve prije dodue upoznah, da je to velika milost. Sad se jo bolje uvjerili o tom, a moj mi ispovjednik ree, da je to dobro. Ja sam se dakako bojala, jer sam tako zla; ali nisam nikako mogla drati, da je ovo stanje zlo. Samo me je preobilje dobra nagonilo, da se bojim, sjeajui se, kako sam slabo to zasluila. Blagoslovljen bio Gospodin, koji je tako dobar. Amen. 17. ini se, da sam zastranila od predmeta, jer sam poela govoriti o zanosima. A ovo, to spomenuh, vie je od zanosa, pa zato i ostavlja uinke, to ih nabrojih. 18. Vratimo se sada k zanosu i promotrimo, to je u njemu najobinije. Rekoh, esto mi se inilo, da mi je tijelo tako lagano, te mu je ponestajalo sve teine. A gdjekad je bilo tako lagano, te gotovo nisam ni osjeala, da mi se noge dotiu tla. Dok traje zanos, tijelo ostaje kao mrtvo, te esto puta ne moe nita raditi. A kad koga spopadne zanos, tako i ostane vazda sjedei, otvorenih ili zatvorenih ruku. Rijetko se izgubi upotreba sjetila. No meni se dogodilo, da sam izgubila, i to malo kada i na kratko vrijeme. Obino se samo smetu, pa premda tijelo samo po sebi ne moe nita raditi izvana, ipak zamjeuje i uje kao neto izdaleka. Ne kaem, da uje i zamjeuje, kad je na vrku zanosa. Velim na vrku, onda, kad se izgube duevne moi, jer se sasvim sjedine s Bogom, jer onda ne vidi niti uje, niti po mojem mnijenju osjea. No kako ve rekoh, kod molitve (preanjega) sjedinjenja, ovo posvemanje preoblienje due u Boga traje malo. A dok traje, nije svijesna nijedna mo i ne zna, to se ondje zbiva. To mora biti neto, to mi ne smijemo razumjeti, dok ivimo na zemlji. Barem Bog nee, da mi to razumijemo, a mora da nismo za to ni sposobni. To sam vidjela sama na sebi. 19. Rei e mi vaa milost, kako traje zanos kadikad toliko sati. Kao to rekoh kod preanje molitve, esto mi se dogaa, da ga uivam u razmacima. esto uroni dua, ili je uroni Gospodin da bolje kaem, u sebe pa je tako dri malko, a onda mu ostane samo volja. Druge se dvije moi nemirno giblju. To mi se njihovo gibanje priinja kao kretanje jezica sunane ure, koji nikad ne miruje. No kad ushtjedne Sunce Pravde, zaustavi one (dvije moi). To kaem traje kratko vrijeme. No jer je bila velika estina, kojom je duh uzdignut, premda se ove dvije moi opet nemirno miu, ostaje volja uronjena. Kao gospodarica svega izvodi i onaj uinak u tijelu. Ako je i ushtjednu smetati druge dvije moi nemirnice, nee je smetati i sjetila, manji neprijatelji. Stoga uini, da budu obustavljena, jer tako hoe Gospodin. Zato veinom ostanu i oi zatvorene, ako i neemo da ih zatvorimo. Ako li su gdjekad i otvorene, kako rekoh, ne poznaje se i ne pazi, to se vidi. 20. Sada u zanosu moe tijelo najmanje raditi samo od sebe, pa kad se opet zdrue duevne moi, nemaju toliko posla. Zato se ne smije alostiti onaj, kojemu Gospodin to dade, kad vidi, da mu je tijelo tako svezano mnogo sati, dok su mu gdjekad razum i pamet rastreseni. Istina je, da su obino zadubljene u pohvale Boje ili ele shvatiti i spoznati, to se s njima zbilo. A ni za to nisu dosta budne, ve su sline ovjeku, koji je mnogo spavao i sanjao, a jo se nije pravo razbudio.

21. Razlaem ovo opirno, jer znam, da ima sada i u ovom mjestu (Avili) osoba, kojima Gospodin iskazuje ove milosti. Ako oni, koji njima upravljaju, nisu toga iskusili, pogotovu ako nisu ueni, moda e misliti, da te osobe moraju u zanosu biti kao mrtve. A naalost se i te kako trpi s ispovjednicima, koji toga ne shvataju, kao to u rei kasnije. Moda ne znam sama, to govorim. Vaa e milost upoznati, da li volj to pogaam, jer vam je Gospodin u tom ve dao iskustva, ako i nije odavno, pa moda niste toga toliko motrili, kao to sam ja. Jo dugo vremena poslije zanosa nema tijelo toliko snage, da se moe micati, sve ako se oko toga mnogo trsim. Svu je snagu pritegla dua k sebi. Ako je tijelo bilo prije i bolesno i puno velikih boli, esto puta ostane zdravo i sposobnije, jer je veliko, to se ondje daje. A Gospodin hoe gdjekad, kako rekoh, da i tijelo ono uiva, jer ve slua, to hoe dua. Kad se dua vrati opet k sebi, ako je zanos bio velik, dogodi se, da dan dva pa i tri bude kao omamljena, jer su joj moi tako zadivljene, pa se ini, da dua nije pri sebi. 22. Ovdje je muka, kad se mora opet vratiti u ivot. Ovdje je dua izgubila slabe pahuljice, a narasla su joj krila za visoki lijet. Ovdje se sasvim uzdie zastava Kristova; jer se ini, da se ne zbiva drugo, van se die zapovjednik tvrave ili ga diu na najvii toranj, da ondje usadi zastavu Boju. On gleda na one dolje poput onoga, koji je spaen. Ve se ne boji opasnosti, to vie, eli ih kao onaj, koji je u neku ruku stalan, da e pobijediti. Ovdje upoznava sasvim jasno, kako malo treba drati do svega, to je ovdje na zemlji i kako je sve to nitetno. Ko stoji visoko, dosee mnoge stvari. Ve nee da ite vie nita niti da ima drugu volju, van da izvruje volju naega Gospodina.67 I to moli od Gospodina i predaje mu klju od svoje volje. Eto, tu je vrtlar postao zapovjednikom. On nee initi nita drugo nego volju Gospodnju. Nee on da bude gospodar ni sebi ni iemu drugom, pa ni jednoj kruci iz ovoga vrta, van ako je to dobro u njemu, neka razdijeli Njegovo Velianstvo. Jer odsada ne eli imati nita svoje, van da (Gospodin) sve radi na svoju slavu i po svojoj volji. 23. I zbilja se to zbiva tako, ako su zanosi istiniti. Dui ostaju uinci i korist, o kojoj sam govorila. Kad ne bi njih bilo, vrlo bih dvoumila, potjeu li zanosi od Boga. Bojala bih se dapae, da su to bjesnoe, o kojima govori sv. Vinko.68 Toliko razumijem i znam iz iskustva, da kod zanosa dua ostaje gospodarica nad svim i posve slobodna u jedan sat i manje, tako da sama sebe ne moe prepoznati. Dobro vidi, da toliko dobro ne potjee od nje, a opet ne zna, otkuda joj je dolo, ali jasno shvati, da joj svaki ushit donosi prevelika dobitak. Niko toga ne vjeruje, ako ne iskusi. Zato ne vjeruju ni ubogoj dui, jer su vidjeli, da je bila tako zla, a sad opaze, kako brzo tei za tako junakim stvarima. Odmah naime pokazuje, da nije zadovoljna, to slui Boga samo u malom, ve bi rado to moe vie. Misle, da je to napast i ludost. Kad bi znali, da to ne potjee od nje nego od Gospodina, kojem je ve dala kljue od svoje volje, ne bi se tomu udili.
67 68

O. Banjez nadopuni; krnju reenicu. Nadopunjak je tiskan u prvom izdanju

Svetica je rije rabiamientos bjesnoa mogla itati u Vita spirituali sv. Vinka Fererskoga. Sv. Terezi ja ga je itala u prijevodu kasteljanskom koji je po nalogu stoernika Cisneros objelodanjen u Toledu sa ivotom sv. Anele Folinjske i s Pravilom sv. Klare. Djelo je tiskano one iste godine, kad se Svetica rodila.

24. Drim, da dua, koja dopre do toga stanja, sama ve ne govori niti radi ita sama po sebi, ve se za sve, to ima raditi, brine vrhovni Kralj. O Boe moj, kako je jasan ovdje smisao onoga retka i kako se razumije, da je imao razlog, a i svi e imati, da mole krila golubova (ps. 54, 7.). Jasno se upoznaje, da je to lijet, kojim se duh uzvija, da se uzdigne nada sve stvoreno, a ponajprije nad sebe. No to je lijet blagi, lijet slatki, lijet bez buke. 25. Kakvu vlast ima dua, koju Gospodin uzdigne ovdje, pa gleda na sve, a nije u to upletena! Kako se stidi onoga vremena, kad je bila upletena! Kako se udi svojoj sljepoi! Kako ali one, to su jo zaslijepljeni, osobito ako su due odane molitvi i kojima Bog ve daje posebne darove! Htjela bi podii glas i doviknuti im, kako su prevarene. Kadikad to i uini. No onda pljusne na njezinu glavu tisuu progona. Dre je za malo poniznu i govore, da bi rado uiti druge, od kojih bi sama morala uiti, pogotovu ako je ena. Takvu istom odsuuju, i to s razlogom, jer ne poznaju estine, koja je pomie tako, te joj ne moe odoljeti. A ne moe ni podnijeti, da ne otvori oi onima, kojima hoe dobro i eli, da se izbave iz tamnice ovoga ivota; jer nije drugo i ne ini se nego tamnicom manjom od one, u kojoj je amila. 26. ao joj je vremena, u koje je toliko drala do asti i dala se zavarati, te je za ast drala ono, to svijet zove au. Ona vidi, da je to najvea la i da je sve nas ta la obuzela. Shvata, da prava ast nije lana nego istinita, pa dri neto do onoga, to je zbilja neto, a nita do onoga, to nije nita. A nita je, i manje od nita sve, to se svruje i ne ugaa Bogu. 27. Smije se dua sebi, jer je nekad drala do novca i lakomila se za njim. Drim, da nisam, pa i jest istina, da nisam nikad u tom pogledu ispovjedila grijeha. No ve je bilo dosta grijeha, jer sam neto drala do novca. Kad bi se njim moglo kupiti dobro, to ga sada gledam u sebi, dua bi ga uvelike cijenila. No vidi, da se ovo dobro dobiva, kad se sve ostavi! Pa to se kupuje za taj novac, to ga elimo? Je li to to dragocjeno? Je li trajno? Ili emu ga elimo? Jadan se mir dobiva, koji tako skupo stoji. esto se za novac dobije pakao, kupi se vjeni oganj i beskrajna muka. O kad bi svi drali novac za beskorisnu zemlju, kakav bi sklad vladao u svijetu, bez ikakva nemira! Kako bi prijateljski drugovali svi, kad ne bi marili za ast ni za novac. Drim, da bi se tako doskoilo svemu. 28. (U opisanom stanju dua) vidi, kako je velika sljepoa uivati naslade i kako se njima stjee trud i muka ve u ovom ivotu. Kakav nemir! Kako malo zadovoljstva! Kako uzaludni trud! Ovdje vidi dua ne samo svoju pauinu, svoje velike nedostatke, van i najmanji praak, to ga ima, jer sunce sjaje vrlo jasno. I radila dua ne znam koliko, da se usavri, ako je obuhvati ovo Sunce, vidjet e da je posve mutna. Ona je kao voda u posudi. Dok je ne obasja sunce, posve je bistra; a kad sine sunce, vidi se, da je puna sitnih praaka. Ova poredba pristaje doslovce. Dok se dua ne vine u ushitu, ini joj se, da se brine, te Boga ne uvrijedi i prema svojim silama radi, to moe. No kad dopre onamo, gdje je obasja Sunce Pravde i otvori joj oi, vidi toliko praine, te bi htjela opet oi zatvoriti. Jo nije takva kerka snanog orla, te bi mogla gledati ono Sunce oko u oko; a im malko dri oi otvorene, prepozna, da je sva mutna! I sjeti se retka, koja glasi: Ko e se pred Tobom opravdati? (Ps. 192, 2.). 29. Kad pogleda to boansko Sunce, zablijeti je svjetlost. A kad pogleda u se, blato joj zalijepi oi. Oslijepi bijedna golubica. I dogodi se esto puta, da

dua gledajui tolike velike stvari ostane sasvim slijepa, zamiljena, zapanjena, obezumljena. Ondje dobiva pravu poniznost pa ne mari govoriti o sebi dobro ni sluati druge. Gospodar vrta razdjeljuje voe, a ne ona, pa joj se nita ne prilijepi za ruke. Sve dobro, to ga ima, svodi opet na Boga. Govori li to o sebi, namjenjuje na njegovu slavu. Znade dua, da ovdje vrtlar nema nita. Kad bi i htjela, ne moe toga ne znati, jer vidi na svoje oi, ako joj je i teko zatvoriti oi za stvari svjetske, a drati ih otvorene, da upozna istine.

GLAVA XXI.
Nastavlja i zavruje posljednji stupanj molitve. Spominje, to uti dua, kad se mora opet vratiti, da ivi u svijetu, i kakvu joj svjetlost daje Gospodin, da upozna varke svijeta. Sadrava dobru pouku.

1. Zavrujui svoje tumaenje kaem, da ne treba ovdje Gospodin pristanka due. Ona mu se ve predala, i on zna, da se dragovoljno prepustila u njegove ruke i da ga ne moe prevariti, jer on znade sve. Nije to kao ovdje na ovom svijetu, gdje je ivot pun varke i dvolinosti. Kad mislite, da ste dobili iju volju, prema onome kako vam se pokazuje, shvatit ete naskoro, da je sve la. Ne moe se ivjeti u takvom nemiru, pogotovu ako se umijea malko sebinosti. Dobrosrena dua, koju Gospodin povede, da upozna istinu. O divna li stanja za kraljeve! Kako bi im mnogo bolje bilo da trae to nego veliku vlast! Kakva bi pravednost vladala u kraljevstvu! Koliko bi se zla zaprijeilo ili bi ve bilo zaprijeeno! Ovdje se ne boji izgubiti ivot i ast iz ljubavi prema Bogu. Koliko bi dobro to bilo za one, to su vie obvezani da unapreuju ast Gospodnju nego svi, to su pod njima, jer kraljevi moraju prednjaiti, da ih slijede! Da samo malko raire vjeru i posvijetle u emu krivovjercima, izgubili bi tisuu kraljevina, i to s razlogom. Dobili bi drugo kraljevstvo, koje se ne svruje. Kua li dua samo kap vode iz toga kraljevstva, ogadi joj se sve, to je na zemlji. A to e biti istom, kad sasvim zaroni u tu vodu? 2. O Gospodine, kad bi mi Ti dao, da to glasno izjavim, ne bi mi vjerovali, kao to rade i s mnogim drugima, koji to znadu kud i kamo bolje izrei nego ja. No ja bih barem sama sebe zadovoljila. ini mi se, da bih malo drala do svoga ivota, kad bih ga mogla dati, da razloim jednu od. tih istina. Ne znam, to bih poslije inila, jer se ne moe pouzdati u me. No premda sam ovakva, kakva sam, osjeam veliku elju koja me rastvara, da to kaem onima, to vladaju. A jer to ne mogu sama, obraam se k Tebi, Gospodine moj, i molim te; doskoi svemu zlu. Ti zna dobro, da bih se rado liila svih milosti, to si mi ih udijelio, i dala ih kraljevima, kad bih samo ostala takva, da te ne bih vrijeala. Onda ne bi pristajali na stvari, na koje sada pristaju, a neprestano bi dobivali prevelika dobra.69 3. O Boe moj, daj im, da spoznaju, to su duni. Ti si ih htio odlikovati na zemlji, i to tako, da se dogaaju, kako uh, i na nebu znakovi, kad uzme koga od njih.70 To me doista potie na pobonost, kadgod pomislim, Kralju moj, kako Ti hoe, da te moraju zemaljski kraljevi nasljedovati u ivotu. A to moraju upoznati i po tom, to se kod njihove smrti javljaju znaci Kad je Svetica 1509. ila u Toledo, da osnuje novi samostan, doe i o kralj, dvora te po kraljevni Ivani isporui Filipu II. nekoliko savjeta, koji se ivo dojmie kralja, i on zaeli upoznati lino glasovitu Osnivaicu. Ne zna se stalno, jesu li se sastali, no razboriti je kralj vazda uvelike cijenio Sveticu i odonda joj svojski pomagao u djelu obnove. (Vidi izjavu M. Izabele od sv. Dominika u Saragosi u Obavijestima o beatifikaciji sv. Terezije). Izdana je u novije doba isprava, gdje se tvrdi, da je Svetica posjetila Filipa II. Unato tome ostajemo kod onoga, to rekosmo u panj. izdanju od 1915. 70 Smjera sv. Terezija na puko vjerovanje, koje se u paniji jo dri, da se prigodom smrti koga vladara ili mona gospodina javljaju znaci: pocrveni mjesec, padaju zvijezde itd.
69

na nebu, kao to su se pojavili, kad si Ti umro. 4. Veoma sam drska. Neka vaa milost ovo rastrgne, ako se ini loe. Vjerujte, da bih govorila bolje u lice kraljevima, kad bih mogla ili drala, e e mi vjerovati, ja ih veoma toplo preporuujem Bogu i rado bih, da koristim. Sve me to nagoni, da stavim ivot na kocku, a esto ga elim i izgubiti, da za tako malu cijenu toliko dobijem. Ta ko e i ivjeti videi na svoje oi veliku varku, koja nas je obuzela i sljepou, u koju smo ugreznuli! 5. Kad dua dopre dovle, nije samo obuzeta eljama, da radi za Boga; van joj Njegovo Velianstvo daje i snagu, da te elje izvriti djelom. Gdjegod joj se prui to, dri li da e sloiti Bogu, smjelo se laa. A ne ini nita van to se mili Bogu, jer jasno vidi, kako rekoh, da sve drugo nije nita. Muka je samo, da se ne prua za to prilika duama, koje su ovako malo korisne, kao ja. Daj Ti, Dobro moje, da doe jednom vrijeme, u koje u ti od velikoga svoga duga platiti barem novi.71 Udesi, Gospodine, kako se Tebi svia, da ti ova tvoja slukinja volj kako slui. Bile su i druge ene, pa su iz ljubavi prema Tebi poinile junaka djela. Ja nisam ni za to vie, van da govorim, i zato Ti, Boe moj, nee da me upotrijebi za djela. Kad ti moram sluiti, sve prolazi u rijeima i eljama, a ni za to nemam slobode jer bih moda u svemu pogrjeivala. Ojai Ti moju duu i pripravi je najprije, Dobro nada sva dobra i Isuse moj, a onda joj daj prilike, da to uradi za Tebe. Ta ko bi mogao podnositi, da toliko prima od Tebe, a ne plaa ti nita! Puklo kud puklo. Gospodine, ne daj, da dolazim preda Te ovako praznih ruku. jer e se prema djelima morati davati i nagrada. Gle, ovdje je moj ivot, moja ast i moja volja. Sve sam ti ve predala. Tvoja sam. Radi sa mnom po svojoj volji. Vidim dodue, moj Gospodine, da malo mogu. Ali kad stignem k Tebi, kad se popnem na onu straarnicu, s koje se vide istine, pa ako Ti ne ode od mene, sve mogu. Ako li se odmakne? samo malko, odoh, gdje sam i bila u pakao. 6. O kako je dui, koja se ugleda ovdje, mora li se opet vratiti, da druguje sa svima, da gleda lakrdiju ovoga tako neurednog ivota, da trati vrijeme njegujui tijelo, spavajui i jedui! Sve je umara, pa ne zna, kako e pobjei. Vidi, da je uhvaena i svezana. Onda osjea istinitije suanjstvo, u kojem nas dre naa tjelesa, i ivotnu bijedu. Upoznaje razlog, to ga je imao sv. Pavao, kad je molio, da ga Bog oslobodi od njega (Rim. 7, 24.), pa vapije s njim i moli se Bogu za slobodu, kao to sam ve drugda govorila. No ovdje se esto dogaa s takvom estinom, te se ini, da dua eli iskoiti iz tijela i potraiti slobodu, koje joj ne dadu. ini joj se, kao da je prodana u tuu zemlju. Najvie je mui, to ne nalazi mnogo njih, koji se s njom tue i mole za to, van najvie ele ivjeti. I kad ne bismo bili prilijepljeni ni za to ni svoje zadovoljstvo traili u zemaljtini, kako bi muka, to nam zadaje ivot vazda bez Boga, ublaivala strah od smrti sa eljom, da uivamo pravi ivot! 7. esto promiljam, kako je meni Gospodin dao ovu svjetlost, premda mi je ljubav mlaka i pravi mi je mir neizvjestan, jer ga nisam zasluila svojim djelima. A kad ja u toj svjetlosti toliko esto utim videi, da sam u ovom progonstvu, kako su istom morali utjeti sveci? to su morali pretrpjeti sv. Pavao i Magdalena i drugi slini sveci, u kojima je oganj ljubavi Boje tako plamtio? Morala je to biti neprestana muka. ini mi se, da mi Cornado novac za kraljevanja Sana IV. kastiljskoga. Nije se vie upotrebljavao, ali mu je ime u Svetiino vrijeme jo upotrebljavao puk.
71

daje olakicu i odmor samo razgovor s onima, u kojih nalazim sve vie elje, i to elje s djelima. Kaem s djelima, jer ima nekih, koji dre, da su se odluili od sve zemaljtine, pa i objavljuju, da su takvi. Morali bi takvi i biti, jer to zahtijeva njihov stale, i neki su i mnogo godina proveli na putu savrenosti. No ova dua poznaje ve izdaleka vrlo dobro, koji su odlueni od zemaljtine samo na rijei, a kojima su rijei potvrene djelima. Jer pozna dua, kako su malo napredovali jedni, a kako mnogo drugi. Ko ima iskustva, vidi to posve jasno. 8. Ocrtala sam uinke, to ih tvore zanosi, koji potjeu od duha Bojega. Istina, ima tu vie i manje. Kaem manje, jer spoetka zanos dodue ini te uinke, ali jo nisu iskuani djelima, pa se ne moe upoznati, da ih ima. Usto savrenost raste sve vie i nastoji da istrijebi trag pauine, a zato se hoe vremena. A to vie u dui raste ljubav i poniznost, to jai miris iri ovo cvijee kreposti za sebe i za druge. No istina je, da Gospodin moe u dui u jednom ushitu djelovati tako, te se dua mora malo truditi, da dosegne savrenost. Da, nee vjerovati niko, ne iskusi li, to Gospodin ovdje daje. Po mojem mnijenju svojom marljivou nikad toga ne postigosmo. Ne kaem, da se s pomou Gospodnjom u mnogo godina s tekom mukom ne bi moglo doprijeti do savrenosti i uvelike se odluiti od zemaljtine, i to putovima to su ih zacrtali oni, to piu o molitvi za poetnike i za naprednije. Ali ne bi nikako u tako kratko vrijeme, kao to Gospodin uini ovdje bez ikakva naeg napora i odluno rastavi duu od zemlje te joj dade vlast nad zemaljtinom. A to daje Gospodin i onda, ako u dui nema vie zasluga nego je bilo u mojoj. Vie ne bih mogla izrei, jer nisam imala gotovo nikakve zasluge. 9. Razlog je, zato Njegovo Velianstvo to ini, jer hoe, a kako hoe, tako i ini. Ako nije dua pripravna, pripravlja je Njegovo Velianstvo, da primi dobro, to joj daje. Ne daje dakle uvijek onima, koji su zasluili gajei dobro vrt, ali je sasvim stalno, da ne proputa obdariti onoga, koji to pomno radi i nastoji, da se otkine od zemaljtine. No njegova je volja, kako je reeno, da kadikad pokae svoju veliinu i na najgoroj zemlji i pripravi je za svako dobro, tako te se dui u neku ruku ini nemogue, da opet stane ivjeti vrijeajui Boga, kao to je obiavala. Misao je due tako priuena da spoznaje ono, to je prava istina, te joj se sve ostalo priinja kao djetinja igra. Smije se sama u sebi gdjekad gledajui neke ozbiljne, molitvi odane, pa i u redovnitvu, gdje toliko dre do asti, to je toj dui ve pod nogama. Govore one osobe, da to rade zbog razboritosti i ugleda svoga stalea, eda vie koriste. Ona znade, vrlo dobro, kad za ljubav Boju ne bi marile za taj ugled stalea, da bi u jedan dan vie koristile nego s njim u deset godina. 10. Tako dua provodi muan ivot i vazda s kriem, ali uvelike napreduje, pa se ini onima, koji s takvim duama ope, da su se popele ve na vrak savrenosti. Zamalo e se mnogo vie poboljati, jer ih Bog sve vie obasiplje milostima. Dua je njegova. Bog se skrbi za nju te je i prosvjetljuje. Jer se ini, da je vazda uz nju te joj pomae i uva, da ga ne uvrijedi, a daje joj milosti i potie je, da mu slui. im je moja dua dosegla, da joj Bog daje tako veliku milost, prestadoe moja zla i Gospodin mi dade jakost, da ih se rijeim. Nisu mi vie kodile prilike ni osobe, koje su me prije rastresale, kanda ih nije ni bilo. Dapae mi je pomagalo ono, to mi je inae kodilo. Sve mi je bilo sredstvo, da bolje upoznam i uzljubim Boga; da upoznam, to sam mu duna, e da okajavam svoj proli ivot. 11. Dobro sam znala, da to ne dolazi od mene i da nisam stekla svojim

marom, jer nisam za ono imala ni vremena. Njegovo mi je Velianstvo dalo za to jakost samo radi svoje dobrote. Otkad mi je Gospodin poeo davati milost tih zanosa pa dosele, vazda je napredovala i rasla ta jakost, a on me je u svojoj dobroti drao svojom rukom, da se ne vratim natrag. ini mi se, a tako i jest, da ja od svoje ne radim gotovo nita, ve upoznajem jasno, da Gospodin radi. Zato i mislim, da mogu ii meu svakakve ljude one due, kojima Gospodin iskazuje ove milosti. Samo moraju ivjeti ponizno i u strahu, te vazda spoznavati, da to radi Gospodin, a mi gotovo nita. Pa bili oni ljudi najrastreseniji i preopaki, nee onim duama nauditi niti e ih ni u emu pokolebati. Dapae e ini. kako rekoh, pomagati i bit e im sredstvo, da izvuku mnogo veu korist. To su ve jake due, koje izbira Gospodin, da koriste drugovima. No ta jakost ne potjee od njih. Kad Gospodin podigne ovamo duu, otkriva joj malo po malo velike tajne. 12. U ovim se ushitima zbivaju prave objave i velike milosti i vienja. Sve to koristi zato, da duu ponizi i ojaa, pa da malo cijeni stvari ovoga ivota i jasnije upozna, kako je veliajnu nagradu pripravio Gospodin onima, to mu slue. Neka dade Njegovo Velianstvo, da prevelika dareljivost, to je iskazalo meni, ubogoj grenici, potakne one, koji budu ovo itali, te se osokole i pregnu, da sve ostave sasvim radi Boga. Jer Njegovo Velianstvo plaa tako obilato, te se ve i u ovom ivotu vidi jasno plaa i dobitak, to dobivaju oni, koji mu slue. A to e biti istom u drugom ivotu?

GLAVA XXII.
U njoj razlae, kako je siguran put za kontemplativce, ne diu li duha k visokim stvarima, ako ga Gospodin ne digne, i kako sredstvo za najviu kontemplaciju mora biti ovjeanstvo Kristovo. Govori o prevari, u kojoj je bila neko vrijeme. Veoma je korisna ova glava.

1. elim govoriti o stvari, koja mi se ini veoma znamenita. Svikne li se vaoj milosti, moe vam sluiti za pouku, koja e vam moda trebati. U nekim knjigama, to su napisane o molitvi, kau. da dua sama po sebi ne moe dosei do ovoga stanja, o kojem se govorilo, jer je nadnaravsko ono, to Gospodin djeluje u njoj. Ali se, kau, moe pomoi podiui duh nada sve stvoreno i uzvisujui ga ponizno. I to nakon to je mnogo godina hodila istilnim putem pa i na rasvjetnom napredovala. Ne znam pravo, to zovu rasvjetnim putem. Mislim, da govore ob onima, to napreduju u krepostima. Takve silno opominju, neka se rijee svake tjelesne predodbe, te dopru dotle, da motre Boanstvo. Kau naime, da bi onima, koji su tako uznapredovali, i predodba ovjeanstva Kristova smetala i zapreivala savreno motrenje. Navode ono, to je Gospodin rekao apostolima, kad je (obeao) dolazak Duba Svetoga (Iv. 16, 7.), kaem kad je uzlazio na nebo. No drim, da ih ne bi zapreivala nazonost Gospodinova, kad bi bili imali onu vjeru, kao to su je imali nakon dolaska Duha Svetoga (Iv. 16, 17.), to jest, da je On Bog i ovjek. Nije toga rekao Majci Bojoj, premda ga je ljubila vie nego svi apostoli. Oni misle, da je motrenje isto duhovni rad, pa da bi svaka tjelesna stvar mogla samo smetati i zapreivati pa zato se mora nastojati, da promatra dua kao da je opkoljena od Boga sa sve etiri strane i da je zaronila u Njega. I meni se ini, da je to kadikad dobro. Ali ne mogu podnijeti, da se sasvim odijelimo od Krista i da ubrajamo njegovo boansko Tijelo u nae nevolje i u sve stvoreno. Neka Njegovo Velianstvo dade, da uzmogu to razumljivo prikazati.72 2. Ne protivim se onim piscima, jer su ueni i duhovni i znadu, to govore, a Bog vodi due razlinim putovima. Ne mijeam se u drugo. Sada u samo kazati, kako je Bog vodio moju duu i u kakvu sam opasnost bila zapala elei se drati onoga, to sam itala. Vjerujem dodue, da e ono, to je spomenuto, drati za najbolje onaj, koji je dopro do molitve sjedinjenja, a nije dosegnuo dalje, to jest do zanosa, vienja i drugih milosti, to ih Bog iskazuje duama. I ja sam tako drala. A da sam ostala pritom, drim, da ne bih nikad bila stigla ovamo, gdje sam sada; jer je ono po mojem mnijenju varka. Moda se ja varam. No pripovijedat u, to se dogodilo meni. 3. Nisam imala uitelja pa sam itala ove knjige nadajui se, da u malo po malo neto razumjeti. Ali naskoro upoznah, da u iz knjiga moi nauiti malo, ako mi ne pokae Gospodin. Jer nije bilo nita, to sam razumjela, dok me Njegovo Velianstvo ne poui iskustvom. A ne znadoh, ni to da radim. U ovoj glavi slavi odlinosti ovjeanstva Kristova kao neprestani predmet razmatranja protiv mnijenja vrlo omiljela u ono vrijeme, da u nekim stupnjevima mistike kontemplacije dua mora odustati od svega tjelesnoga, uklopno i neiskazane tajne Utjelovljenja. Ovo je jedna od najljepih i najzanimljivijih glava, to je napisala sv. Terezija. Svi su kasniji mistici posve pristali uz uzvienu nauku, to je ovdje tako sigurno, jasno i razlono razlae rasvijetljena Nauiteljica.
72

im stadoh obavljati nadnaravsku molitvu, to jest molitvu mira, nastojah se odmaknuti od svake tjelesne stvari. Ali se ne usudih podii vie duu. Ta bila sam uvijek loa, pa sam drala, da je to drsko. No inilo mi se, da utim nazonost Boju, pa tako je i bilo, i nastojala sam u Njemu ostati sabrana. Ako Bog pomae, ta je molitva slatka i veoma ugodna. U njoj se vidi dobitak i naslada. Stoga me niko ne bi bio mogao sklonuti, da se vratim k ovjeanstvu Kristovu, jer sam onda doista mislila, da mi je to zapreka. O Gospodine moje due i Dobro moje, Isukrste raspeti! Nikad se bez alosti ne sjeam toga mnijenja i ini mi se, da sam poinila veliku izdaju, premda nisam znala. 4. Bila sam za svega ivota tako pobona prema Kristu, a napokon doe ona zabluda; napokon, kaem, to jest malo prije nego mi je Gospodin iskazao one milosti i zanose. No to mnijenje potraja vrlo malo, a ja se vratih k svome obiaju, da se vazda radujem svome Gospodinu, pogotovu kad bih se priestila. Sada sam htjela uvijek imati pred oima njegovu sliku, jer je nisam mogla uklesati u svoju duu, kao to sam eljela. Je li mogue, Gospodine moj, da je u meni i jedan sat mogla ostati misao, da bi mi Ta mogao zaprijeiti vee dobro? Odakle su mi dolazila sva dobra, nego od Tebe? Neu misliti, da sam u tom bila kriva. I onako je velika moja alost. Jamano je bilo samo neznanje. Zato si mi Ti i htio u svojoj dobroti pomoi. Dao si mi onoga, koji me je izbavio iz one zablude. Poslije si mi se javljao, pa te vidjeh toliko puta, kao to u govoriti kasnije. A to stoga, da jasnije upoznam, kako je velika bila moja zabluda, i da to javim mnogim drugima, kao to sam i uinila, te da sad uvrstim ovdje. 5. Drim, da je to uzrok, to ne napreduju mnoge due i ne dosegnu do vee slobode duha, kad ve dopru dotle, da obavljaju ovu molitvu sjedinjenja. Dva su razloga po mome mnijenju, na koje mogu nasloniti svoj nazor. Moda ne kaem nita, ali sam iskustvom upoznala to govorim, jer je vrlo zlo bilo mojoj dui, dok je nije Gospodin prosvijetlio. Sve je svoje uitke kuala samo na gutljaje, a kad ih je nestalo, nije bila u drutvu, koje bi joj kao kasnije pomagalo u svim mukama i napastima. Prvi je razlog, to je tu malko male poniznosti, koja je tako pokrivena i sakrivena, te se i ne zapaa. A ako e biti tako ohol i bijedan poput mene, te e sav svoj ivot provoditi u trudu, u svakojakim pokorama, molitvama i progonima, pa se nee drati prebogato i preobilno plaenim, kad mu dopusti Gospodin, da stoji pod kriem sa sv. Ivanom? Ne znam, komu je moglo sunuti u glavu, da s takvom milou ne bude zadovoljan, osim moje glave, koja se svagdje gubila na svake ruke, gdje bih inae bila dobila. 6. Svaki put ne doputa nevoljkost ili bolest, da razmatramo o Muci, jer je to teko. No ako e nam zaprijeiti, da ne budemo s Njim poslije uskrsnua? Ta imamo ga tako blizu u Sakramentu, gdje je proslavljen. A da ga ne gledamo tako izmuena, izmrcvarena, svega krvlju zalivena, izmorena od puta, progonjena od onih, kojima je uinio toliko dobra, ostavljena i od apostola? Jamano se ne moe vazda podnositi misao na tolike muke, to ih je pretrpio. A gle, ovdje ne trpi muka, pun je slave, pa jedne jaa, druge sokoli, dok ne uzae na nebesa. U Presvetom je Sakramentu na drug, kojemu se ini nemogue, da se i jedan asak odijeli od nas. A kako sam se ja mogla udaljiti od Tebe, Gospodine moj, mislei da ti vie sluim! Dok sam te vrijeala, nisam te poznavala. No kad sam te upoznala, kako sam mogla misliti, da u tim putem, udaljujui se od Tebe, dobiti vie! O kako sam

loim putem ila! Da, ini mi se, da i nisam ila putem. A Ti si me vratio na pravi put. I kad Tebe vidjeh uza se, vidjeh sva dobra. Gledajui Tebe gdje stoji pred sucima, nije me snala nijedna muka, koje ne bih rado trpjela. S tako dobrim nazonim prijateljem, s tako dobrim vojvodom, koji je u trpljenju stajao na elu, sve se moe podnijeti. On nam pomae i jaa nas. Nikada nas ne ostavlja. On je pravi prijatelj. Vidim jasno, a vidjeh i kasnije, kad sam se rijeila zablude, da moemo ugoditi Bogu i postii velike milosti od njega. A On hoe, da to bude po tom presvetom ovjeanstvu Kristovu, koje je omiljelo Njegovu Velianstvu. Mnogo i premnogo puta vidjeh to iskustvom, a ree mi i Gospodin. Vidjeh jasno, da na ta vrata moramo unii, hoemo li, da nam vrhovno Velianstvo pokae velike tajne. 7. Zato, vaa milosti, gospodine73, ne traite drugoga puta, pa sve da stojite na vrku motrenja. Ovuda se ide sigurno. Po ovom nam Gospodinu naem dolaze sva dobra. On e vas nauiti, budete li promatrali njegov ivot, najbolji izgled. to da elimo vie, van, da imamo uz bok tako dobrog prijatelja, koji nas nee ostaviti u tegobama i nevoljama, kao to rade svjetski prijatelji. Blago onome, ko ga uistinu ljubi i vazda ima uza se! Pogledajmo slavnog sv. Pavla, kojemu je, ini se, bio Isus vazda u ustima, jer ga je vazda nosio u srcu. Otkad sam upoznala ovu istinu, pozorno sam promatrala vie svetaca velikih kontemplativaca, a oni nisu ili drugim putem. Sv. Franjo dokazuje to ranama, sv. Antun Padovski s Djetetom Isusom, sv. Bernard se naslaivao ovjeanstvom Isusovim, a tako i sv. Katarina Sienska i mnogi drugi, koje e vaa milost poznati bolje od mene. 8. Jamano e biti dobro udaljiti se od tjelesnoga, jer to kau ljudi tako iskusni u duhovnom ivotu. No po mojem mnijenju mora to biti istom onda, kad dua daleko uznapreduje; jer je jasno, da dotle treba Stvoritelja traiti po stvorovima. Sve stoji do toga, kako Gospodin dijeli milost svakoj dui. U to se ja ne mijeam. Rado bih samo razumljivo pokazati, da u ovaj raun ne ulazi presveto ovjeanstvo Kristovo. Neka se dobro pazi na tu taku, koju sam eljela znati razloiti. 9. Kad Bog hoe da obustavi sve duevne moi, kao to vidjesmo kod opisanih naina molitve, oito je, da nam se, ako i neemo oduzimlje i ova nazonost ovjeanstva Kristova. Neka onda bude u dobri as. Srean gubitak, koji uzrokuje, da uivamo vie, nego se ini, da izgubimo. Jer se onda sva dua dade na ljubav onoga, kojega je razum nastojao upoznati. Ona ljubi ovo, to nije shvatila, i uiva, to ne bi mogla uivati, kad ne bi sama sebe izgubila, da vie dobije, kao to je reeno. No da se priviknemo te naumice i pomno iz petnih ila ne nastojimo, da imamo pred sobom vazda (o Boe daj, vazda) ono presveto ovjeanstvo, to mi se ne ini dobro. To je, tono rije, kanda nam dua lebdi u zraku, jer se ini, da nema naslona, sve ako misli, da je puna Boga. Vrlo je znamenito, dok smo ivi i dok smo ljudi, da (Gospodina) kao ovjeka imamo pred sobom. To je eto druga neprilika, to je uzrokuje (suprotivna tenja). Prva je, o kojoj ve poeh govoriti, mali nedostatak poniznosti. Hoemo naime da uzdignemo duu, prije nego je Gospodin uzdigne. Nismo zadovoljni da razmatramo tako dragocjenu stvar, ovjeanstvo Kristovo. Hoemo da s Marijom uivamo, prije nego smo se trudili s Martom. Kad htjedne Gospodin, da to bude, pa To je o. Garcia Toledski. Zove ga gospodin seor s obzirom na plemeniti rod. Znano je, da je o. Garcia bio sin grofova de Oropesa. Tako pie Svetica i dominikovcu D. Alvara de Mendoza.
73

bilo ve od prvoga dana, ne treba se bojati. Ali se uvjerimo, kao to, mislim, ve rekoh drugda. Ako se i ini, da ovaj praak male poniznosti nije nita, ini veliku tetu dui, koja hoe da napreduje u poniznosti. 10. Da se vratim k drugoj taki. Mi nismo aneli, van imamo tijelo. Ludost je, elimo li sami sebe uiniti anelima, dok smo na zemlji, i to u zemlji, kao to sam bila ja. Obiajno mora misao imati neko uporite, premda gdjekad dua izlazi iz sebe ili je esto tako puna Boga, te joj ne treba nikakav stvor, da se sabere. A to nije tako obiajno. U poslovima, u progonima i mukama ne moemo imati tolikoga mira. Tako i u suhoparnosti. Onda nam je Krist vrlo dobri prijatelj. Gledamo ga kao ovjeka, gledamo ga u slaboama i mukama, i On nam je drug. Priviknemo li se, vrlo je lako nai ga uza se, premda se gdjekad ne moe ni jedno ni drugo. Onda je dobro i zamano, kao to ve rekoh, da ne nastojimo traiti duhovne utjehe, van kud puklo da puklo zagrlimo kri. I Gospodin je bio stavljen sam bez ikakve utjehe. Ostavie ga sama u mukama. Ne ostavljajmo ga mi. On e nam pruiti ruku, pa emo uzii vie, nego bismo sa svojim naporom. Udaljit e se, kad vidi, da je korisno, i kad Gospodin, kao to je reeno, hoe da izvue duu samu iz sebe. 11. Bogu je vrlo milo gledati duu, koja u poniznosti uzimlje njegova Sina za posrednika i toliko ga ljubi, te se dri nedostojnom, sve ako je hoe Njegovo Velianstvo da podigne do vrlo visokoga motrenja, pa govori sa sv. Petrom: Otii od mene, Gospodine, jer sam ovjek grenik (Luk. 5, 8.1. To sam iskusila. Na taj je nain vodio Gospodin moju duu. Drugi e, kako je reeno, ii drugom stopom. A ja sam upoznala, da je na poniznosti osnovana molitva, i to se dua vie ponizuje, to je vie uzvisuje Bog. Ne sjeam se, da mi je iskazao kakvu odlinu milost od onih, to u ih jo spominjati, a da se nisam sasvim ponitila videi, kako sam zla. Njegovo mi je Velianstvo nastojalo dati da razumijem, to e mi pomoi, da spoznam sama sebe, jer ja toga nisam mogla predoiti. Kad dua od svoje radi koliko toliko, da sama sebi pomogne u toj molitvi sjedinjenja, to e joj, na oko moda i koristiti, ali drim, da e kao zgrada bez temelja vrlo brzo pasti. Usto se bojim, da ta dua nee dosei nikada do pravog duhovnog siromatva. A to siromatvo stoji u tom, da se odrekne zemaljskih utjeha pa ne trai utjehe ni naslade ni u molitvi, van utjehu nalazi u mukama za ljubav onoga, koji je vazda ivio u mukama; pa (ta dua) ostaje u mukama i u suhoparnostima mirna. Ako to donekle i uti, ne uznemiruje se niti se alosti poput nekih, koje dre, da je sve izgubljeno, ne rade li vazda razumom i ne ute li pobonosti; kanda bi svojim trudom zasluivale toliko dobro. Ne kaem, da ne smiju teiti za pobonou i brino stajati pred Bogom. No ako uza sve to ne mogu zamisliti dobre misli, ne treba da se radi toga ubijaju, kao to ve rekoh drugdje. Sluge smo nekorisne. Pa to jo mislimo, da moemo uiniti? 12. No Gospodin hoe, da to upoznamo i da poput magaria okreemo ono vodeno kolo. Zavezanih oiju i ne znajui to rade, izvui e mnogo vie nego vrtlar74 sa svim svojim, marom. Tim putem treba ii slobodno i predati se u ruke Boje. Htjedne li Njegovo Velianstvo da nas uzdigne za svoje dvorane i tajnike, poimo rado: ne htjedne li, sluimo mu a niskim slubama i ne sjedajmo na vie mjesto, kao to rekoh ve nekoliko puta. Bog se skrbi vie od nas i znade, zato je svaki. Zato bi htio sam sa sobom vladati, ko je
74

Vrtlar je ovdje razum

svoju volju predao sasvim Bogu? Po mojem mnijenju pristaje to jo manje ovdje i mnogo vie kodi nego na prvom stupnju. Ovo su dobra nadnaravska. Ko ima rav glas, naprezao se pjevajui koliko ga volja, ne uini ga dobrim. Htjedne li Bog da mu ga dade, ne treba mu prije kriati. Zato mislimo vazda, neka nam udijeli milosti, a dua neka ostane odana u njegovu volju, ako se i pouzdaje u veliinu Boju. Doputeno joj je, da bude kod nogu Kristovih. Neka se stoga samo trsi, da ne ode odonud, ve nek ustraje bilo to bilo. Neka nasljeduje Magdalenu, dok i nju Gospodin ne povede u pustinju, kad ojaa. 13. Drite se, vaa milosti, ovoga, dok ne naete koga, ko ima vie iskustva i bolje znade nego ja. Ne vjerujte onima, koji su istom poeli kuati Boga, pa misle, da uivaju vie i da im koristi, trude li se sami. O kad Bog htjedne, kako oito On dolazi bez tih siunih pomoi! Radili mi ne znam to, pograbi nam duh, kao to gorostas podigne slamku, pa ne koristi otpor. Kako bi bilo ludo vjerovati, kad On hoe, da aba poleti, e e ekati, dok poleti sama po sebi! A po mojem je mnijenju jo tee i tegobnije naem duhu, da se uzdigne, ako ga Bog ne die; jer je optereen zemljom i sprijeen tisuama zapreka, pa mu malo koristi volja za lijet. Ako je po naravi sposobniji od abe, tako je zagreznuo u blato, te je tu sposobnost izgubio svojom krivnjom. 14. Zavrit u s tim, da se svagda, kad mislimo na Krista, moramo sjeati i ljubavi, s kojom nam je iskazao tolike milosti, pa kako nam je veliku ljubav pokazao Bog, kad nam je dao takav zalog svoje ljubavi. Ljubav budi ljubav. Ako smo jo i sasvim na poetku i veoma loi, moramo nastojati, da na ljubav vazda motrimo i tim se potiemo na ljubav. Jer kad nam Gospodin jednom iskae milost, da se utisne njegova ljubav u nae srce, bit e nam sve lako pa emo u vrlo kratko vrijeme i s malim trudom sve izraditi. Neka nam je dade Njegovo Velianstvo, jer zna kako vam je vrlo potrebna. Neka nam dade (tu ljubav) radi ljubavi, kojom je On nas ljubio, i radi svoga slavnog Sina, kojega je toliko stajalo, da nam tu ljubav pokae. Amen. 15. Rado bih neto zapitati vau milost: Kako to, da dua, kojoj Gospodin stane iskazivati tako uzviene milosti, kao kad je uzdigne do savrenoga motrenja, ne bude odmah savrena? To bi se moglo posve pravo oekivati. Jer je doista pravo, da ne ite zemaljskih utjeha, ko primi tako velike milosti. Zato u zanosima, ini se, dobiva to uzvienije uinke, to se vie privikne dua da prima milosti i zato se vie odvaja od zemaljtine, to vie milosti dobiva? Ta kad se Gospodin priblii, mogao bi duu u jedan mah posvetiti, kao to kasnije s vremenom taj isti Gospodin usavruje duu malo po malo u krepostima. To bih rado doznati, jer ne znam. Ali dobro znam, da se razlikuje jakost, to je Bog daje na poetku, gdje traje samo jedan tren i spoznaje se gotovo samo iz uinaka, to ih ostavi, razlikuje se ta jakost od jakosti kada ta milost traje obilatije. esto mislim, da je to zbog toga, jer se dua ne pripravi odmah sasvim, pa je Gospodin malo po malo uzgaja, a onda joj dade odlunost i muevnu jakost, da se sasvim otrese svega. Kao to je uinio Magdaleni u kratko vrijeme, tako ini i drugima, prema tome kako doputaju, da Njegovo Velianstvo djeluje u njemu. Mi jo pravo ne vjerujemo, da Bog ve i u ovom ivotu daje sto za jedan. 16. Zamislih i ovu poredbu. Uzmimo, da je sve jedno ono, to se daje poetnicima i onima, koji su ve daleko naprijed. To bi bilo poput jela, to ga mnogi jedu. Koji okuse malko, ostane im ugodni ukus neko vrijeme. Koji

uivaju vie, uzdravaju se tim. A koji jedu mnogo, daje im ivot i snagu. A moe se ova hrana ivota uivati tako esto i obilato, te im vie nije nita slatko van ona. Jer (dua) ve znade, kako koristi i tako se privikla na ukus te slasti, te bi voljela ne ivjeti nego jesti to drugo, to bi samo uklonilo onu slatkou, to ju je ostavila ta hrana. Tako isto ako se razgovara jedan dan sa svetom osobom, nee toliko koristiti, koliko bi u mnogo dana. A moemo s tom osobom i toliko drugovati, dok ne budemo kao i ona, ako nam Bog dadne milost. Napokon sve stoji do toga, to hoe da dade Njegovo Velianstvo i komu hoe da dade. A ko je poeo primati tu milost, mnogo stoji do toga, da odlui otresti se sasvim svega i cijeniti tu milost, kako je pravo. 17. ini mi se takoer, da Njegovo Velianstvo hoe da iskusi, ko ga ljubi. Zato otkriva u takoj najvioj nasladi sad jednom, sad drugome, ko je, da oivi tako, ako je mrtva, vjeru u ono, to e nam dati, govorei: Eto, to je samo kap iz prevelikoga mora dobara. A to ini, da ne propusti nita uiniti onima, koje ljubi. A kako vidi, da ga primaju, tako daje (milosti) i sebe daje. Ljubi onoga, ko njega ljubi. A kako je On dobar ljubimac, kako dobar prijatelj! O Gospodine moje due, kad bih imala rijei, da razloim, to daje onima, koji se uzdaju u Tebe, to li gube oni, koji dopru do toga stanja, a ostanu sami sa sobom! Ne daj, Gospodine, toga. Ti mi ini i vie od toga, jer dolazi u stan tako zao, kao to sam ja. Blagoslovljen budi dovijeka! 18. Molim iznovice vau milost, ako budete govorili o ovim stvarima, to ih napisali o molitvi, s duhovnim osobama, neka i budu takve. Jer ako poznaju samo jedan put, ili su se zaustavile na po puta, nee znati toga prosuditi. Ima nekih, koje Bog odmah isprvice digne na vrlo uzvieni put, pa misle, da i drugi mogu napredovati na tom istom putu, te da bi morale primiriti razum i ne sluiti se tjelesnim stvarima. No morali bi ostati suhi kao tap. Drugi su malko okusili molitvu mira, pa misle odmah, kako imaju jedno, da tako mogu i drugo initi; pa kako rekoh, mjesto da napreduju, oni nazaduju. Tako je svagdje potrebno iskustvo i razboritost. Neka nam oboje dade Gospodin u svojoj dobroti.

GLAVA XXIII.
Pripovijeda opet dalje, o svom ivotu i kako je poela teiti za veom savrenou i kakvim sredstvima. Korisno je za one, koji se bave upravom dua, to obavljaju molitvu, da znadu, kako se moraju drati na poetku. Kakvu je korist imala, jer su je znali voditi.

1. Nastavit u opet o svojem ivotu ondje, gdje sam prekinula (gl. IX.). Drim, da sam se zadrala vie nego je trebalo. I to zato, da se bolje razumije ono, to slijedi. Ovo je naprijed druga, nova knjiga, pae drugi novi ivot. Ovo je dosada bio moj ivot; a ovaj ivot, to sam ga ivjela, otkad sam poela proivljavati razloene stupnjeve molitve, ivio je Bog u meni. Tako mi se ini. Jer je po mojem shvatanju bilo nemogue u tako kratko vrijeme se rijeiti tako zlih navika i djela. Neka bude hvaljen Gospodin, koji me je oslobodio od mene! 2. im poeh izbjegavati prilike i vie se baviti molitvom, poe Gospodin i meni davati milosti. inilo se, da je samo elio, da ih ja htjednem primati. Njegovo mi Velianstvo poe posve obino davati molitvu mira, a esto i jedinstva, koja je trajala dugo vremena. No dogodilo se u ovo vrijeme, da je zloduh ljuto obmanuo i prevario neke ene.75 I ja se stadoh pobojavati, jer sam osjeala tako veliku slast i uitak, a esto puta nisam toga mogla zaprijeiti. S druge sam strane, osobito kad sam obavljala molitvu, zamjeivala u sebi preveliku sigurnost, da to djeluje Bog. Usto vidjeh, da sam tim veoma poboljana i ojaana. No im bih se malko rastresla, poela bih se opet bojati i pomiljati, da mi zloduh obustavlja razum i prikazuje, e je to dobro, eda se okanim unutarnje molitve, pa da ne mognem promiljati o Muci niti to razumom raditi. Kako toga nisam razumjela, inilo mi se, da je to najvei gubitak. 3. No Njegovo me je Velianstvo ve htjelo prosvijetliti, da ga ne vrijeam i upoznam, koliko mu dugujem. Zato je porastao i moj strah te me nagnao, da pomno traim iskusne duhovne ljude, s kojima bih govorila. Ve sam znala za neke. Bili su to oci iz Drube Isusove, koji su bili doli ovamo. Ja nisam nijednoga poznavala, ali sam im bila sklona samo stoga, jer sam znala, kako ive i mole. Ali se nisam drala dostojnom, da govorim s njima, ni jakom, da ih sluam. Zbog toga sam se jo vie bojala. inilo mi se teko, da onakva, kakva sam bila, s njima opim.76 4. Tako provedoh neko vrijeme, dok iza ljuta boja, to sam ga bila sama sa sobom, i velika straha, ne odluih, da u se razgovarati s kojim ovjekom, iskusnim u duhovnom ivotu i zapitati ga, kakva je molitva, to sam je obavljala, te ga zamoliti, neka mi posvijetli, ako sam u bludnji. Odluili raditi sve, to uzmognem, da ne vrijeam Boga. Kako rekoh, osjeala sam, da Povijest spominje glasovitu sestru Magdalenu od Kria u Kordovi i druge glasovite obmaute objavljaice to ih je morala kazniti Inkvizicija. U svesku je Izvjetaji povijesni XVI. i XVII. vijeka objelodanjena i povijest ovoga sluaja. Napisala ju je redovnica onog samostana 1541. U ono su doba bili takvi dogaaji vrlo esti, kako se vidi iz Crkv. povijesti. Prema o. Riberi (Vida dr S. Teresa I. I. r, x.) Kordovski sluaj zapanji svu panjolsku.
75

Oci Drube Isusove osnovae 1554. u Avili zavod sv. Egidija. Iz njega izioe razni ispovjednici Svetiini, koji uinie mnogo dobra njezinoj dui.
76

nisam dosta jaka, pa sam stoga bila plaljiva. Boe moj, goleme li varke! eljela sam biti dobra, a udaljivala sam se od dobra! Zloduh mora do toga mnogo drati na poetku kreposti, jer ja ne mogoh nikako sa sobom na kraj. Znade on, da je sve. sredstvo dui saobraaj s prijateljima Bojim. Zato se ni ja ne mogoh nikako odluiti na to. ekala sam, da se najprije popravim, kao i onda, kad sam bila zapustila molitvu. A moda toga ne bih bila nikad uinila, jer sam se bila ve tako privikla na neke pogrjeice, te nisam ni poznavala, da su pogrjeke. Trebalo je da mi drugi pomognu i prue mi ruku te me podignu. Slava Gospodinu, koji mi je napokon prvi pruio ruku. 5. Kad vidjeh, da u meni to vie raste strah, to je vie rasla molitva, pomislih, da u tom mora biti veliko dobro ili preveliko zlo. Dobro sam upoznala, da je nadnaravsko ono, to sam imala, jer se u jednu gdjekad nisam mogla opirati, a u drugu nisam mogla dobiti, kad sam eljela. Mislila sam u sebi, da nema drugoga lijeka, nego pomno, drati isto svoju savjest i uklanjati se od svake prilike pa i za lake grijehe. Djeluje li duh Boji, dobitak je jasan; uplie li se zloduh, dok se trsim, da ugodim Gospodinu i ne vrijeam ga, malo e mi moi nauditi, dapae e sam biti na gubitku. Odluna u tome molila sam vazda Boga, neka mi pomae. Trsila sam se oko toga nekoliko dana, ali sam vidjela, da moja dua nema toliko jakosti, te se sama dovine tolike savrenosti. I to radi sklonosti prema nekim stvarima, koje same po sebi nisu bile vrlo zle, ali su bile dostatne, da osujete sve. 6. Kazae mi za uena sveenika u ovom mjestu, iju je dobrotu i krepostan ivot Gospodin poeo pokazivati ljudima.77 Pregnuh da govorim s njim s pomou jednoga ovdjenjeg svetoga viteza.78 Oenjen je, ali provodi tako uzoran i krepostan ivot i tako je odan molitvi i ljubavi, te iz svega sjaje njegova dobrota i savrenost. I posve pravo. Veliko su dobro dobile po njemu mnoge due. Ima toliko darova, a premda mu ne pomae njegov stale, ne moe propustiti, da ne radi s njima. Ima veliki razum te je vrlo blag prema svima. Njegov saobraaj nije teak, van ljubak i ugodan, a zajedno estit i svet tako, te uvelike zadovoljava sve, s kojima opi. Sve udeava na veliko dobro dua, s kojima druguje, pa se ini, da ne. ide ni za im, da radi za sve, to vie moe, i sve zadovoljava. 7. Ovaj je blagoslovljeni i sveti ovjek svojim nastojanjem, ini mi se, bio prvi uzrok, da se spasila moja dua. udim se njegovoj poniznosti, jer je ve, Bio je lo magister Gapar Faza, ueni i poboni sveenik, veoma odan Svetici, koju je neko vrijeme ispovijedao i mnogo joj pomagao kod osnutka samostana sv. Josipa. Umro je 1592. Smrtni ostanci njegovi te njegove majke i sestre poivaju u kapelici sv. Ivana od Kria, u crkvi Bosonogih.
77

Franjo de Salcedo uzor vitez abulski, veliki prijatelj sv. Majke i podupira njezina Preustrojstva, bijae oenjen gom Mencijom del Aguila, sestrinom ge Katarine del Aguila, ene D. Petra de Cepeda, strica Svetiina. Kad je umrla Mencija, postade sveenikom. Svetica ga spominje esto u svojim spisima kao ovjeka vrlo odana molitvi. Umrije 1580. i bi ukopan u prvotnoj crkvi sv. Josipa, u kapelici sv. Pavla, koju osnova sam. Za dokaz, kako je taj vitez bio poboan, navodi fr. Jeronim od sv. Josipa, da je jo svjetovnjak i oenjen 20 godina sluao bogoslovlje u zavodu sv. Tome kod avilskih dominikovaca. U jednoj biljeci IX. glave I. dijela ivota sv. Terezije od Ribere kae Gracian o sv. vitezu: Poznavao sam ga i govorio sam s njim o mnogo stvari Majke Terezije.
78

drim, nemalo etrdeset godina (ne znam, dvije, tri li godine manje) obavljao molitvu i ivio vazda savreno, koliko je mogao u svojem staleu. Njegova je ena velika slubenica Boja i tako ljubi Boga, te mu ni u emu ne smeta. Ukratko, ona je ena, koju je Bog izabrao za onoga, za koga je znao, da e mu biti takav sluga. Njegove su roakinje bile udate za moje roake. A bio je u velikom saobraaju i s drugim slugom Bojim, koji je bio oenjen s mojom sestrinom. 8. Na taj nain postigoh, da doe k meni i govori sa mnom onaj sveenik, tako veliki sluga Boji, koji je bio njegov prijatelj, elei se kod njega ispovijedati i uzeti ga za svoga vou. A kad ga vitez dovede, da govori sa mnom, veoma se smetoh videi, da sam kod tako sveta ovjeka. Rekoh mu, kakva mi je dua i molitva. On me ne htjede ispovijedati. Ree, da ima odvie posla. Tako je i bilo. Drei prema molitvi, koju sam obavljala, da sam jaka, zatrai sa svetom odlunou, da nikako ne vrijeam Boga. Videi njegovu odlunost, a ne osjeajui u sebi jakosti, kako rekoh, da se rastavim savreno odmah od onih stvarca, raalostih se. Kako vidjeh, drao je, prilike moje due za stvar, koja se moe najednom svriti. No ja sam osjeala, da treba mnogo vie briga. 9. Ukratko, upoznah, da sredstva, to mi ih je davao, nisu bila podesna, te bi mi mogla pomoi. Bila su ona za savreniju duu. A ja sam dodue napredovala u milostima Bojim, ali sam jo uvijek bila na poetku u krepostima i motrenju. I zbilja, da se nisam ni s kim savjetovala nego s njim, drim, da moja dua ne bi nikad uznapredovala. alostila sam se videi, da ne radim, a inilo mi se, da i ne mogu raditi, to mi je on govorio. A ta bi alost bila dosta, da izgubim nadu i okanim se svega. Kadikad se udim, kako onaj sveenik, koji je imao posebnu milost, da pone due voditi k Bogu, nije moje razumio niti se htio njom opteretiti. No vidim, da je to sve bilo za moje vee dobro, eda upoznam i stanem opiti s tako svetim ljudima, kao to su oci Drube Isusove. 10. Onda se sporazumjeh s onim svetim vitezom, da e me gdjekad posjeivati. Tu se vidjela njegova velika poniznost, jer je htio opiti s ovako zlom osobom, kao to sam ja. On me je stao posjeivati i hrabriti govorei mi, da ne mislim, e u se u jedan dan osloboditi od svega. Bog e ve uiniti malo po malo. On sam da je imao posla nekoliko godina s posve neznatnim stvarima pa se nije mogao u njima savladati. O poniznosti, kako velika dobra pribavlja ondje, gdje si, i onima to ope s duama, koji te imaju! Ovaj mi svetac (ini mi se, da ga pravo mogu nazivati tim imenom), da me ohrabri, izbroji svoje slabosti, koje su se njemu inile slabostima. S obzirom na njegov stale nisu ono bile pogrjeke ni nesavrenosti, a za me bi u mojem staleu bile prevelike pogrjeke. Ne kaem toga bez nakane, sve ako se i ini, da se odvie zadravam kod malenkosti; jer su ba one tako zamane na poetku, da koriste dui i dadu joj polet, sve ako nema krila, tono rije. Toga niko ne bi vjerovao, ko nije iskusio. Ja se ufam u Boga, da e vaa milost koristiti mnogima, zato priznajem ovdje: sve je moje spasenje bilo u tom, da me je ovaj vitez znao lijeiti, a imao je poniznosti i ljubavi, da bude sa mnom. Imao je i strpljivosti videi, da se odmah ne popravljam u svemu. Radio je razborito dajui mi malo po malo sredstva, da savladam zloduha. Zato ga i tako silno zavoljeh, te za me nije bilo veega zadovoljstva nego onoga dana, kad bih ga vidjela. No takvih je dana bilo malo. Kad bi on oklijevao, veoma sam se alostila, jer sam mislila, da me ne

posjeuje stoga, to sam zla. 11. On je upoznao moje velike nesavrenosti, koje su moda bili i grijesi (premda sam se bila poboljala, otkad sam s njim drugovala). Ja mu kazah milosti, to mi ih je Bog davao, eda mi posvijetli. On mi izjavi, da ne ide jedno s drugim. Oni se veliki darovi daju onima, to su veoma napredovali i umrtvili se. On da se mora veoma bojati, jer mu se ini, da je u neke stvari upleten zli duh. Ali ne htjede rei odlune rijei, van mi prikrii, da dobro promislim sve, to upoznam u molitvi, te da mu kaem. A to je bila velika muka, jer ja nisam znala ba nikako izrei, to je moja molitva. Bog mi je naime dao istom nedavno milosti, da znam shvatiti, to je i da umijem izrei. 12. Kad mi on to ree, uz onaj me strah obuze i velika alost i briznuh plakati. Ja sam zaista eljela ugaati Bogu. pa se nisam mogla uvjeriti, da je upleten zloduh. No bojala sam se, da me je Bog oslijepio radi mojih velikih grijeha, eda toga ne upoznam. Stadoh itati knjige, ne bih li nala, im bih umjela rei to o molitvi, koju sam obavljala. I naoh u knjizi pod naslovom Uspon na brijeg79. U njoj naoh s obzirom na sjedinjenje due s Bogom sve znakove, to sam ih ja zamjeivala, kad sam obavljala molitvu bez promiljanja. Tako sam se veinom izjavljivala, da ne mogu nita misliti obavljajui onu molitvu. Oznaih crtama ona mjesta, gdje su bili spomenuti oni znakovi i dadoh mu knjigu, da je pregleda on i onaj drugi sveenik, spomenuti sveti sluga Boji, i da mi kae, to mi treba initi. Ako im se priini podesno, ja u sasvim napustiti molitvu. Ta zato bih se izlagala tim opasnostima. Ta ako nakon gotovo dvadeset godina, otkad sam je obavljala, nisam izvukla nikakve koristi nego me zloduh zavarava, bolje je, da je ne obavljam. No i to mi je bilo strano; jer sam ve bila iskusila, kakva je bila moja dua bez molitve. Sve mi se inilo teko kao ovjeku, koji je u rijeci. Kamogod krene, boji se vee opasnosti, i ve kao da se gui. To je veoma velika muka, a takvih sam muka mnogo podnijela. Pripovijedat u o tom kasnije. Ako se i ini, da je to neto neznatno, ipak e moda koristiti, da se upozna, kako se mora kuati duh. 13. Doista je teka muka, to se tu podnosi, pa je potrebna razboritost, osobito sa enama, jer je velika naa slabost. Moglo bi nastati mnogo zla, kad bi se enama posve oito reklo, da tu djeluje neastivi. Treba sve dobro istraiti, ukloniti iz opasnosti, koja im moe prijetili, te ih opomenuti, neka ute i dre za se, kako i treba. Govorim o tom tako, jer me je stajalo teke muke. Govorila sam naime s nekima o svojoj molitvi, a oni nisu uvali tajne, van pitali za savjet ove i one. Tim mi uvelike naudie, jer razglasie stvari, koje su morale biti posve tajne, jer nisu bile za sve. Usto se inilo, da ih ja razglaujem. Mislim, da je to dopustio Gospodin bez njihove krivnje, eda ja trpim. Ne kaem, da su pripovijedali ono, to sam im govorila na ispovijedi. No bili su to ljudi, kojima sam o tom govorila radi svoga straha, da mi razjasne. Zato mi se inilo, da su morali utjeti. Ipak se ne usudih nikad nita zatajati takvim ljudima. Kaem dakle, da treba enu opominjali veoma razborito, hrabriti ih i ekati vrijeme, da im Bog pomogne, kao to je uinio i Prvi put izie ta knjiga u Sevilji pod naslovom: Subida del Monte Sion por la via contemplativa. Contiene el conociemiento nuestro y el seguimiento de Cristo y el reverenciar a Dios en la contamplacion quieta. Napisao ju je Bernardin de Laredo, glasoviti lijenik D. Juana II. Portugalskoga, a kasnije franjevaki laik
79

meni. Da ne bi toga, bilo bi mi i te kako naudilo, jer sam bila plaha i straljiva, Budui da me je muila srana bolest, udim se, da mi nije taj postupak uinio mnogo zla. 14. Predadoh dakle knjigu i zajedno izvjetaj o svojem ivotu i grijesima, kako sam bolje mogla. Nije to bila ispovijed, jer je on bio svjetovnjak, van mu samo dobro razloih, kako sam bila zla. Dva sluge Boje promotrile s velikom samilou i ljubavlju, to bi mi koristilo. Doe odgovor, koji sam oekivala s velikim strahom. Zamolih mnogo njih, neka me preporue Bogu, a i ja sam mnogo molila u one dane. Veoma potiten doe vitez k meni i ree mi, da po mnijenju njih obojice kod mene djeluje zloduh. Dobro e za me biti, da se obratim na koga oca iz Drube Isusove. On e doi, ako ga pozovem i javim, da mi treba. Neka mu u openoj ispovijedi razgalim sav svoj ivot i duevno stanje, i to sve veoma jasno. Bog e ga krepinom sakramenta ispovijedi jo vie prosvijetliti. Usto su oci u duhovnim stvarima veoma iskusni. togod mi rekne, ne smijem prestupiti, jer da sam u velikoj pogibli, ne budem li imala upravitelja. 15. Taj mi odgovor zadade toliki strah i muku, te ne znadoh, to bih poela. Ostade mi samo pla. Boravei u jednoj bogomolji, ne znajui, to e biti od mene, uzeh knjigu, koju mi je, ini se, Gospodin utisnuo u ruke. I proitah ono, to ree sv. Pavao: Da je Bog veoma vjeran pa nee nikad dopustiti, da zloduh prevari one, koji ga ljube (I. Kor. 10, 13.). To me veoma svojski utjei. Stanem se pripravljati na openu ispovijed i pisati sva svoja zla i dobra, raspravu o svojem ivotu, to sam jasnije znala i umjela. Ne ispustih nita. Kad poslije vidjeh, da sam napisala toliko zala, a gotovo nikakva dobra, sjeam se, da me je obuzela prevelika tuga i bol. Bila nam u velikoj neprilici i zbog toga, to e vidjeti u kui, kako opim s tako svetim ljudima, kao to su oci Drube Isusove. Bojala sam se svoje slaboe, a inilo mi se, da sam vie duna te ne budem zla i okanim se svojih zabava. Ne uinim li toga, da e biti jo gore. I stoga zamolih sakristanku i vrataricu, neka ne kau nikom nita. No to mi je malo koristilo. Kad su me pozvali, bila je ba na vratima sestra, koja je pripovijedala u svem samostanu. Eto koliko neprilika i straha sprema zloduh onome, ko hoe da se priblii k Bogu! 16. Razgovorih se s onim slugom Bojim, koji je zbilja bio velik sluga Boji i veoma razborit 80. Razgalih mu svu svoju duu. On je dobro znao ovaj jezik, pa mi razloi sve, to je i kako je, i veoma me ohrabri. Ree mi, da djeluje posve oevidno duh Boji; ali da se moram iznovice povratiti k unutarnjoj molitvi, jer nisam poloila pravog temelja, a i ne znam nita o trapljenju. (Tako je i bilo, jer, ini mi se, nisam razumjela ni imena.) No ree da ne smijem nipoto proputati molitve, nego se uvelike trsiti, jer mi Bog daje takve osobite milosti. Ko zna, ne kani li Gospodin po meni uiniti dobro mnogima. I druge stvari. (ini se, da je prorekao, to je Gospodin kasnije uinio sa mnom.) Bila bih veoma kriva, ree, kad ne bili odgovarala milostima, to mi ih Bog daje: inilo mi se po svemu, da mi po njemu govori Duh Sveti, da izlijei moju duu, jer se sve a nju utisnulo. 17. Veoma se zastidjeh. A on me stade voditi takvim sredstvima, te se Bio je to o. Diego (Jakov) de Cetina, redovnik D. I. Roen u Huete (Cuenca) 1531., uio je vjetine u Alkali, a bogoslovlje u Salamanci. G. 1513. doe u Avilu, a godinu kasnije ili neto vie ili manje, prijee u Burgos i drugamo. Umrije u Pjaenci 1568.
80

inilo da sam postala sasvim druga. Kako je velika stvar razumjeti duu! On mi ree, neka danomice razmatram o kojoj tajni muke i time se okoristim. A na drugo da ne mislim nego na ovjeanstvo Kristovo. Onim unutarnjim sabranostima i slastima da se oprem koliko mogu i ne dam im mjesta, dok mi on ne rekne to drugo. 18. Ostavi me utjeenu i okrijepljenu. A Gospodin, koji mi je pomagao, pomoe i njemu, da razumije stanje moje due i kako me ima voditi. Odluih vrsto, da neu ni u emu prestupati njegovih odredaba. Tako sam radila sve do danas. Neka bude hvaljen Gospodin, koji mi je dao milost, da sluam svoje ispovjednike, ako i nesavreno. Bili su oni nemalo uvijek blaeni oci Drube Isusove. Ja sam ih, kako rekoh, slijedila samo nesavreno. Oevidno se poe moja dua popravljati, kao to u sada pripovijedati.

GLAVA XXIV.
Nastavlja zapoeto gradivo i pripovijeda, kako se okoristila njezina dua, otkad je poela sluati i kako joj je malo koristio otpor milostima Bojim te kako joj ih je Njegovo Velianstvo davalo sve obilatije.

1. Iza ove ispovijedi ostade moja dua tako mekana, te mi se priini, da nema nita, na to ne bih bila pripravna. I tako se poeli mijenjati u mnogim stvarima, premda me nije ispovjednik na to silio, nego se pae inilo, da do toga svega malo dri. No to me je jo vie poticalo, jer me je on vodio putem ljubavi Boje i pustio je, da idem slobodno i neprisiljeno pa da se ja iz ljubavi dadem na taj put. Tako proboravih gotovo dva mjeseca napreui se iz petnih ila, da se opirem nasladama i milostima Bojim. to je do vanjtine vidjela se promjena; jer mi je Gospodin ve poeo davati sranost, da vrim neke stvari, koje su se osobama, to su me poznavale, pa i u samoj kui81 inile izvanredne. Tako su i govorile. Imale su i pravo. Bile su izvanredne prema onom, to sam prije radila. No bilo je premalo ono, to sam radila, s obzirom na ono, na to me je vezalo odijelo i zavjeti. 2. Iz otpora protiv naslada i utjeha Bojih dobih pouku od Njegova Velianstva. Prije sam naime mislila, da se moram sasvim osamiti, eda mi dade te darove, pa se nisam usuivala ni ganuti. Poslije upoznah, da je malo stalo do toga. to sam vie nastojala da se od toga odvratim, to me je vie obasipao Gospodin nasladom i slavom, pa mi se inilo da sam sva njom obavita i da joj ni na koju stranu ne mogu utei. Tako je i bilo. Ja sam se toliko brinula i trsila, da mi je to zadavalo muku. Jo se vie Gospodin brinuo da mi dade milosti pa se u ova dva mjeseca objavljivao mnogo vie nego je obiavao, eda ja jo bolje shvatim, da to nije u mojoj vlasti. Iznovice stadoh ljubiti presveto ovjeanstvo Kristovo. Moja se molitva stade utvrivati poput zgrade, to se ve die na vrstu temelju. Zavoljeli vie i pokoru, koju sam bila zapustila radi svojih velikih bolesti. Onaj mi sveti mu, to me je ispovjedio, ree, da mi neke pokornike vjebe ne mogu nauditi. Moda mi Bog alje toliku bolest, jer ne inim pokore, pa hoe Njegovo Velianstvo da mi je naloi. Zajedno mi naloi, da obavljam neka trapljenja, koja mi nisu bila ba ugodna. Sve sam to inila, jer mi se inilo, da mi zapovijeda Gospodin. A njemu je davao milost, da mi zapovijeda tako, te sam ga mogla posluati. Moja je dua sad osjeala svaku uvredu, kojom se vrijeao Bog, pa bila i najmanja. Tako na pr. ako bih imala to suvino, ne bih se mogla sabrati u molitvi, dok ne bih ono odbacila. Mnogo sam molila, da me Gospodin vodi svojom rukom. Kad opim s njegovim slugama, neka ne dopusti, da se vratim natrag, jer mi se inilo, da je to velik prekraj i da bi oni radi mene izgubili svoj ugled.

81

Utjelovljenje u Avili.

3. U ono vrijeme doe u ovo mjesto o. Franjo82, koji je bio vojvoda Gandijski pa je prije nekoliko godina ostavio sve i stupio u Drubu Isusovu. Moj ispovjednik se pobrinu, a i spomenuti vitez svjetova, da doe k meni i da govorim sa sv. Franjom i poloim mu raun o molitvi, to je obavljam. Znao je (moj ispovjednik), da je napredovao, jer mu je Bog dao mnogo milosti i obdario ga, jer je mnogo ostavio za Njega, pa mu je platio ve u ovom ivotu. Kad me on saslua, ree mi, da u meni djeluje duh Boji, pa mu se ne smijem vie opirati po njegovu mnijenju, premda sam dosada pravo radila. Svagda moram molitvu zapoinjati razmatrajui jednu tajnu iz Muke Isusove. Ako uzdigne Gospodin moj duh, da mu se ne opirem, nego pustim, neka ga die Njegovo Velianstvo; a ja da se ne trsim oko toga. On je sam bio daleko uznapredovao, a iskustvo je u tom veoma zamano, pa mi dade lijek i savjet. Ree mi, da bi bila zabluda, kad bih se vie opirala. Ja se uvelike utjeih, tako i onaj vitez. On se veoma razveseli radi izjave, da Bog djeluje. On mi je pomagao i svjetovao me, koliko je mogao. A mogao je mnogo. 4. U to vrijeme premjestie moga ispovjednika iz ovoga mjesta u drugo. To se mene i te kako kosnu, jer pomislih, da bih mogla opet postati zloesta i priini mi se, da neu moi nai drugog ispovjednika poput njega. Dua mi ostade kao u pustinji, bez ikakve utjehe i bojaljiva. Ne znadoh, to da inim. Jedna mi roakinja izradi, da me uzee u svoju kuu, a ja pregnuh da pribavim odmah drugog ispovjednika iz Drube Isusove. Gospodinu se svidje, te se sprijateljih s nekom vrlo uglednom gospoom udovicom, koja je s ovima mnogo opila.83 Ova me nagovori, da se ispovijedam njezinu ispovjedniku. Ostadoh mnogo dana u njezinoj kui. ivjela je blizu (isusovake kue). Ja sam se veselila, jer sam se mnogo razgovarala s isusovcima. Ve sama spoznaja njihova ivota i vladanja bijae velika korist za moju duu.

Sv. Franjo Borja povjerenik Drube Isusove u panjolskoj posjeti u vie prilika zavod sv. Egidija u Avili. Za jednoga posjeta 1557. upozna M. Tereziju u Utjelovljenju, pa ga veoma osvoji njezina krepost. Donja Ivana de Velasco, vojvotkinja Candijska izjavi o tom u Obavijestima o beatifikaciji Svetice. Na lanak 115. kaem, da sam ula, gdje se vojvoda Gandijski, o. Franjo Borja, koji je bio general Drube Isusove, govorio mnogo o duhu, ivotu i svetosti M. Terezije od Isusa. A isto tako sam ula o. Baltazara Alvareza, te iste drube, i gospodina biskupa Tarazonskoga, veoma umne ljude, koji su opili sa spomenutom M. Terezijom od Isusa i tovali je kao sveticu. Sv. Franju Borju je o. Baltazar Alvarez pitao za savjet o duhu sv. Terezije, a svetac ga je odobrio. (Memorias Historiales 1. R. n. 124.). 83 Dona Guiomar ili Jeronima de Ulloa, ki D. Petra Ulloa i Dona Aldonza Guzman. Oboje su bili vrlo odlini. Ga Guiomar obudovi od 25 godina te se dade sasvim nu krepost i sa Sveticom se tijesno sprijatelji od 1587. Pomagala je svojski Svetici i Obnoviteljici na poetku obnove. O tom jasno i zahvalno svjedoi Svetica u listu, to ga je pod kraj prosinca 1561. pisala svome bratu D. Lorenzu Cepeda, a i na mnogo mjesta u svojim spisima.
82

5. Ovaj me otac84 poe voditi k veoj savrenosti. Govorio mi je, da ne smijem proputati nita, eda sasvim ugodim Bogu. Postupao je sa mnom veoma vjeto i blago, jer moja dua nije jo bila jaka van vrlo njena. Pogotovu nisam raskidala nekih prijateljstava, premda nisam vrijeala Boga. Bila je u njima velika ljubav, pa sam mislila, da je nezahvalnost, ako ih prekinem. I stoga rekoh ispovjedniku, zato bih bila nezahvalna, kad ne vrijeam Boga. On mi ree, da to nekoliko dana preporuujem Bogu i molim hvalospjev O, doi, Stvore due Svet, da me prosvijetli (i pokae), to je najbolje. Kad sam jednog dana mnogo razmatrala i molila Gospodina, neka mi pomogne, da mu u svemu ugodim, dok sam jo izgovarala slavospjev, spopade me ushit tako iznenada, te me gotovo izvue iz mene. Ne mogoh o tom ni posumnjati, jer je bilo sasvim oevidno. Bilo je to prvi put, kad mi je Gospodin dao milost zanosa. Pritom zamijetih rijei: Neu da odsele opi s ljudima, nego i anelima85. Ja se veoma preplaih i prestravih, jer je gibanje due bilo veoma estoko i one su mi rijei reene usred duha. No kad minu strah, koji je po mojem mnijenju prouzroila novost, ostade mi velika utjeha. 6. Ono to mi ree Gospodin potpuno se izvrilo. Nikad odonda nisam mogla sklopiti posebnog prijateljstva ni traiti utjehe ni gojiti osobitu ljubav van prema onima, za koje saznam, da ljube Boga i nastoje mu sluiti. Nije to u mojoj vlasti, niti mi je stalo, jesu li roaci ili prijatelji. Ne upoznam li, da je ko takav kao to je reeno ili da ne obavlja molitve, teak mi je kri opiti s njim. ini mi se, da je sasvim tako bez ikakve pogrjeke. 7. Od onoga dana, kad se Bogu svidjelo, da u jedan tren, ini mi se, da nije bilo dulje, svoju slubenicu pretvori u drugu, ostadoh tako srana, da ostavim sve radi Boga. Stoga nije trebalo, da mi ispovjednik vie zapovijeda. Vidio je on, da toliko prianjam za to prijateljstvo, pa se nije usudio, da mi odluno naloi, neka prekinem to prijateljstvo. Mora da je ekao, dok Gospodin uradi, kao to je i uinio. Ni ja nisam mislila, da u uspjeti. Ve sam prije pokuala sama, ali mi je zadavalo toliku potekou (ostaviti prijateljstvo, koje bi moglo sprijeiti malko saobraaj s Bogom), te se okaniti (borbe protiv tih prijateljstava), jer mi se inilo, da nije ba nedolino (to prijateljevanje). No sada mi ve Gospodin dade slobodu i jakost, da izvrim (to prije nisam mogla). Priopih to ispovjedniku i prekinuh sve, kao to mi je zapovjedio. Kad oni, s kojima sam opila, opazie u mene ovu odlunost, i oni se tim silno okoristie. 8. Blagoslovljen budi Bog dovijeka, jer mi je u tinji as dao slobodu, koje nisam mogla dosei u mnogo godina unato svim svojim naporima. Kadikad sam se tako silila, te me je to dosta stajalo i zdravlja. A kad to uini Onaj, koji je svemoan i pravi Gospodar nad svim, ne zadade mi ni malo muke.

Govori o o. Ivanu de Pradanos, Drube Isusove, rodom iz Logrona. Reen u sveenike 1554. u 25. godini na sveuilitu u Salamanci svri tree godite bogoslovlja. Godinu nakon reenja bi premjeten u zavod Avilski kao propovjednik i duhovni ispovjednik, kako kae o. Valdivia. (Hist. de la Provincia de Castilla t. III. p. II. c. I. 3.). Odonud prijee u Valjadolid, gdje proivi vie od 40 godina djelujui pobudno svojim propovijedima i ispovijedanjem. Umrije ondje 4. studenog 1597. 85 To se dogodi 1558., dok je Svetica ivjela u samostanu Utjelovljenja.
84

GLAVA XXV.
Raspreda o nainu, kako se razumije ono, to Bog govori dui, kad se ne uje (uima). Kakve prevare mogu biti u tom i po emu e se poznati. Veoma je korisno za onoga, koji se desi na tom stupnju molitve, jer se tumai vrlo dobro i veoma pouno.

1. Bit e dobro, mislim, razjasniti, kakav je to govor, to ga Bog govori dui, i to dua pritom osjea, da razumije vaa milost. Otkad mi je Gospodin ovaj spomenuti prvi put iskazao ovu milost, iskazivao mi je veoma esto sve dosada, kao to e se razabrati iz onoga, to u pripovijedati.86 Rijei su veoma razgovijetne, pa ako se i ne uju tjelesnim uima, razumiju se mnogo jasnije, nego kad bi se ule. Uostalom bi se zamijetile, kad bismo se i silno opirali. Kad ovdje ne elimo sluati, moemo zaepiti ui ili paziti na to drugo, pa ako i ujemo, neemo razumjeti. A kad Bog govori dui, nema pomoi. Ako mi je i teko, moram sluati; razum mora paziti, da razumije, to Bog hoe, da razumijemo. Ne pita se, hoemo li, neemo li. On, koji sve moe, hoe, da shvatimo, da se mora raditi, to on hoe, i pokazuje, da je pravi na gospodar. To sam vrlo esto iskusila. Gotovo sam se dvije godine opirala, jer sam bila u velikom strahu. I sad pokuam gdjekad, ali mi malo koristi. 2. Htjela bih razloiti varke, to se ovdje mogu desiti: premda mi se ini, da e zadesiti malo ili nikako onoga, ko ima veliko iskustvo. Ali to iskustvo mora biti obilato. A ja elim razloiti, kako se razlikuje, kad govori duh Boji kad li zli duh, ili je, moe se desiti, umiljanje samoga razuma tako, te razum govori sam sebi. Ne znam, moe li to biti, ali se meni i danas inilo, da moe. Kad govori Bog, iskusila sam u mnogo stvari, to su mi reene prije dvije ili tri godine, i sve su se izvrile, a dosada se nijedna nije pokazala lanom. A poznala sam i po drugim znakovima, iz kojih se vidi jasno, da je (govorio) duh Boji, kao to e se rei poslije. 3. Po mojem mnijenju moe ko neto preporuivati Bogu s velikom ljubavlju i brigom pa mu se moe priiniti, da uje to, hoe li, nee li biti. To je posve mogue. No ko je ve zamijetio onu drugu vrst govora, jasno e razabrati, to je to, jer je razlika velika. Kad razum tvori neto, zapaa, da on sam neto ureuje i govori, pa radio to ne znam kako njeno. Tu nije drugaije, van kao da neko sprema govor. A (u drugom sluaju) slua, to govori drugi. Razum e sam spoznati, da on ne slua nego radi. I rijei su, to ih razum tvori, nekako tamne, sanjarske, a nisu onako jasne kao one to govori Bog. Ovdje je u naoj vlasti, da se odvratimo od njih, kao to moemo zautjeti, kad govorimo. U drugom sluaju, gdje govori Bog, nije to mogue. Drugi je znak, vei od svih, da nema uinka (kad govori sam); a kad govori Gospodin rijei su zajedno djela. Ako i nisu rijei da potaknu na pobonost, van za ukor, ve na prvi mah pripravljaju duu i ine je sposobnom, omekavaju je, prosvjetljuju, okrepljuju i primiruju. Ako je dua bila suha, smetena i nemirna, sve se to ukloni kao rukom, pa jo i bolje, jer se ini, hoe Gospodin, da upoznamo, da je moan, a njegove rijei da su djela. 4. ini se, da se razlikuju (rijei Boje od onih to ih tvori razum) kao ono, to govorimo od onoga, to sluamo, ni vie ni manje. Kad ja govorim, kako rekoh, ureujem razumom ono, to govorim. A kad govore meni, ne radim
86

U preanjoj glavi govori o toj milosti to je dobila izmeu 1555 i 1557.

nita, van sluam bez ikakva posla. U prvom sluaju, kad govori razum, ne moemo dobro odrediti, uje li se kakav glas, van se dogaa kao onome, koji je u polusnu. Onaj je drugi Boji glas tako jasan, te se ne gubi nijedna slovka od onoga, to se govori. A dogaa se to i onda, kad su razum i dua tako smeteni i rastreseni, te ne bi mogli pogoditi da sloe razlonu reenicu. A ipak dua ovdje nalazi gotove velike reenice, koje joj kau, to sama, i veoma sabrana, ne bi mogla dosei. Usto se, kako je reeno, ve na prvu rije sva promijeni. A kad je dua u zanosu, gdje su joj sve moi obustavljene, kako e razumjeti stvari, koje joj nisu prije ni na pamet padale? A kako bi joj pale na pamet onda, kad joj pamet gotovo ne radi, a mata je kao omamljena? 5. Treba znati, da se po mojem mnijenju nikad ne vide vienja i ne zamjeuju one rijei, dok je dua sjedinjena s Bogom u ushitu. U to se vrijeme sasvim, izgube sve duevne moi, kao to ve rekoh gore kod druge vode (gl. XVII. i XX.), pa mi se ini, da se ne moe ni vidjeli ni razumjeti ni uti. Dua je sva u vlasti drugoga, pa se ini, da joj Gospodin u to vrijeme, koje je veoma kratko, ne daje ni za to slobode. Proe li to kratko vrijeme, a dua ostane jo u ushitu, dogaa se ono, o emu govorim. Duevne moi nisu vie sasvim izgubljene, ali ne rade gotovo nita. Nekako su kao zadivljene i nesposobne za umaranje. Ima toliko znakova, da se upozna razlika, kad govori Bog kad li razum, te se nee prevariti vie puta, ako se prevari jednom. 6. Ja tvrdim, da e to veoma jasno vidjeti iskusna i oprezna dua. Ostavimo ostale stvari, iz kojih se vidi ono, o emu govorim. Nema nikakva uinka govor razuma niti ga dua priputa; a ovaj drugi Boji govor, mora dopustiti, ako joj je i teko. I ne vjeruje svome govoru, ve spoznaje, da je to navijanje razuma, do kojega ne dri nita, kao ni do rijei bijesna ovjeka. Ovaj je drugi Boji govor, kao da sluamo veoma sveta ili uena i vrlo ugledna ovjeka, za koga znamo, da nam nee lagati. No i ova je poredba jo preslaba, jer rijei Boje imaju gdjekad u sebi takvo velianstvo, te uine, da zadremo ako su prijekome rijei, sve ako se ne sjeamo, ko ih govori. Ako li su rijei ljubavi, uine da se rastapamo u ljubavi. A one su stvari, kako je ve reeno, bile daleko od pameti, a izgovaraju se posve brzo tako velike misli, te bi trebalo dugo vremena, da ih uredimo. I drim, da svakako moramo upoznati onda, da one rijei nisu nae izmiljotine. Ne treba mi se dakle kod toga dulje zadravati, jer bi bilo, ini mi se, udo, kad bi se u tom mogao ko iskusan prevariti, vanda bi se naumice htio prevariti. 7. Dogodilo mi se esto, da sam dvoumila i nisam vjerovala, to mi se govorilo, ve sam pomiljala, da se sama varam. To se zbivalo, kad bi ve proao (govor Boji), jer je onda, (dok Bog govori) nemogue (dvoumiti). A nakon dugo vremena vidjeh, da mi se ono izvrilo to je Bog govorio: jer Gospodin ini, da ostaje to on govori u pameti, pa se ne moe zaboraviti. A to potjee od razuma, to je kao prva kretnja misli, koja proe i zaboravi se. A rije je Boja kao djelo. Ako se i pozaboravi i proe vrijeme, opet se ne zaboravi sasvim tako, te se napokon izgubi iz pameti, da je uope reena. Izuzetak je samo, ako je minulo mnogo vremena ili ako su bile rijei utjene ili poune. No prorotva se po mojem mnijenju ne mogu zaboraviti. Barem ja nisam mogla, premda imam slabu pamet. 8. Kaem opet, to se meni ini, da razum ne moe varati, ako nije dua tako bezduna, te bi htjela neto izmisliti i kazati, da je to ula, premda nije.

A to bi bio velik zloin. ini mi se, da nije na pravom putu, ako ne vidi jasno, da sama slae rijei i govori ih u sebi, ako je kad ula (rijei) duha Bojega. Ako li nije, moda e za svega ivota ostati u toj zabludi i misliti, da zamjeuje one rijei, premda ne znam kako. Ta dua eli ili ne eli neto uti. Ne mari li za ono, to uje i ne bi rado nikako nita uti radi tisuu bojazni i mnogo drugih razloga, pa ivlje eli mirno obavljati svoju molitvu, nego sluati takve rijei: kako moe dati razumu vremena, da sloi rijei? Zato se hoe vremena. Ovdje, kad Bog govori, ne gubimo vremena, bivamo poueni i doznamo stvari, koje ne bismo mogli rasporediti u mjesec dana. A sam se razum i dua zadive nekim stvarima, koje se doznadu. 9. Tako je to. A ko ima iskustva, vidjet e, da je doslovce sve, kao to rekoh. Hvalim Boga, da sam umjela ovako razloiti. Pri kraju ovo. to izmisli razum, mogli bismo uti, kad hoemo. Svaki put, kad obavljamo molitvu, moglo bi nam se initi, da neto zamjeujemo. Ali nije tako ono drugo. Mogu vie dana uzalud ekati, da to ujem, a drugda kad i ne elim, kako rekoh, moram uti. Ko bi htio druge naumice varati i govorio, da je uo od Boga ono, to je uo od sebe, po mojem bi mnijenju isto tako lako mogao kazati, da je uo tjelesnim uima. Doista je tako. Ja zbilja nisam nikad mislila, da se drugaije moe sluati ili zamjeivati, dok nisam iskusila na sebi. A kako rekoh, to me je stajalo mnogo muke. 10. Kad se uplete zloduh, ne samo ne ostavlja dobrih uinaka, ve ostavlja zle. Meni se to desilo samo dva ili tri puta, i Gospodin me je odmah upozorio, da mi je govorio zloduh. Osim velike sue, to ostaje, nastaje u dui nemir poput onoga, to sam ga esto iskusila, kad je Gospodin dopustio, da me snau velike napasti i raznolike duevne patnje. Taj me nemir i sada esto mui, kako u govoriti kasnije. Nemir je to, za koji se ne zna, otkuda dolazi. Dua se, ini se, opire, smuuje, alosti, a ne zna, zato; jer to zloduh ovdje govori, nije zlo, van dobro. Mislim, da jedan duh uti drugoga. Uitak se i naslada po mome mnijenju uvelike razlikuju (od ovoga, to daje Bog). Zloduh bi mogao tim nasladama prevariti onoga, ko nije imao drugih, to ih Bog daje. 11. Govorim ovdje o pravim nasladama, a to je ljupka, jaka, duboko utisnuta, slasna, ugodna, mirna okrepa. Ne mislim na neznatne pobonosti due sa suzama i drugim siunim uvstvima, koje otpuhne prvi povjetarac progona poput vjetria. Ne zovem ih pobonostima, sve ako imaju dobar poetak i svete osjeaje, ali nisu dostatne, da se razlikuju uinci dobrog duha od uinaka zloduha. Zato treba vazda biti vrlo opreznim. Jer bi se lako mogli prevariti oni, koji nisu napredovali dalje u molitvi do tih malih utjeha nego dotle, ako bi imali vienja ili objave. Ja nisam nikad imala tih stvari, dok mi Gospodin iz same dobrote nije udijelio molitvu sjedinjenja, van onaj prvi put (V. gl. VII.), kad sam, kako rekoh, vidjela Krista. Da je dalo Njegovo Velianstvo, bila bih ve onda upoznala, da je ono bilo pravo vienje, kao to sam upoznala kasnije, pa bi mi to bilo na veliku korist. Kad govori zloduh, ne ostaje u dui blagi osjeaj, van je kao preplaena i mrzovoljna. 12. Drim posve zastalno, da zloduh nee prevariti, niti e dopustiti Bog, da prevari duu, koja se ni malo ne pouzdaje u se i u vjeri je tako utvrena, te bi za svaki lanak bila voljna tisuu puta umrijeti. Iz ljubavi prema vjeri, koju joj Bog odmah ulije, a to je iva i jaka vjera, nastoji ivjeti prema onom, to dri Crkva, te pita za savjet sad one sad ove. A pristaje tako snano uz te vjerske istine, te je sve mogue objave, pa da vidi i nebesa otvorena, ne

bi moglo odvratiti ni od jedne istine, to je ui Crkva. No ako bi osjetila, da se kadikad koleba u misli protiv toga ili se zadrava u misli govorei: Jer mi ovo govori Bog, moe biti istina kao i ono, to je govorio svecima mogao bi je zloduh prevariti. Ne kaem, da to dua vjeruje, ve je zloduh poinje samo napastovati prvim porivom; jer bi bilo veoma zlo, kad bi se u tom zadravala. No drim, ni prvi pokreti nee esto doi, ako je dua tako jaka u vjeri, jer joj Gospodin daje takve milosti, te se ini, da bi za najmanju istinu, to je ui Crkva, smrvila sve vragove. 13. Ako dua ne vidi u sebi te velike jakosti i ako joj se daje pobonost ili vienje, neka ne dri to sigurnim. Jer ako i ne osjeti odmah tete, moe malo po malo nastati velika teta. A koliko vidim i znam iz iskustva, moe se samo onda vjerovati, da objava dolazi od Boga, ako se slae sa Sv. Pismom. Ako li bi se i najmanje kosilo s njim, kud i kamo bih tvre drala, ini mi se, da potjee od zloduha, nego sada drim, da ono (to je meni objavljeno), potjee od Boga, premda je to i te kako izvjesno. Onda ne treba traiti znakova, od kojega je duha ta objava; jer je taj znak tako jasan, da se vjeruje, e je od zloduha, te ja ne bih vjerovala, da je (ta objava) od Boga, kad bi me uvjeravao sav svijet. Kad djeluje zloduh, poznaje se i po tom, to se sakriju i ieznu iz due sva dobra, te dua ostane mrzovoljna i smeteta i bez ikakva dobrog uinka. Ako se i ini, da budi zloduh u dui elje, one nisu krepke. Mislim, da e razumjeti, ko je iskusio djelovanje dobrog duha. 14. Uza sve to moe zloduh prouzroiti mnogo prevaru. I zato nije nita tako sigurno, te se ne bi vie trebalo nita bojati i biti na oprezu svagda i imati uena vou, kojemu se ne smije nita zatajati. Ko radi tako, ne moe ga snai nikakva teta, premda su meni uvelike naudile prevelike bojazni nekih osoba. Osobito mi se dogodilo jednom, da se skupilo mnogo njih, u koje sam se posve pravo silno pouzdavala. Ja sam pretresala samo s jednim voom, a kad bi mi to zapovjedio, govorila sam i s drugima. Oni su se meusobno dogovarali mnogo, kako da mi pomognu, jer su me veoma voljeli, a bojali su se, da bih mogla biti prevarena. I ja sam se veoma bojala, kad nisam obavljala molitve. A kad bih bila kod molitve, pa bi mi Gospodin iskazao kakvu milost, odmah bih bila sigurna. Mislim, da ih je onaj put bilo zajedno pet ili est, sve revnih sluga Bojih.87 Moj mi ispovjednik ree, da se svi slau u tome, da je (zaetnik onim vanrednim stvarima) zloduh; da se ne prieujem tako esto i da se nastojim rastresti tako da ne budem osamljena. Ja sam bila i onako do skrajnosti bojaljiva, kao to rekoh, a bojazan mi povea bolest srca tako, te se gdjekad nisam usuivala ni danju sama biti u sobi. Kad vidjeh, gdje toliko njih jednoglasno kau isto, a ja ne mogoh vjerovati, uhvati me silna grinja due, jer sam drala, da je to radi malene poniznosti. Ta svi su oni bih kud i kamo kreposniji od mene, a usto ueni. Zato im onda ne bih vjerovala? Silila sam se, koliko sam mogla, promiljala sam na svoj zli ivot, pa sam drala da su prema tome oni morali govoriti istinu. 15. U toj alosti poem jednog dana u crkvu i uem u bogomolju, nakon Razlini su ispovjednici htjeli iskuati posluh Svetice, pa su joj kadikad zabranili Svetu Priest. Meu njima uini to i o. Baltazar Alvarez, kako pripovijeda u njegovu ivotu o. Luis de la Puente gl. XI. No te kunje iba u VI. gl. Osnutaka, gdje kae: Kao to je radila jedna osoba, kojoj su esto razboriti ispovjednici uskraivali Priest, jer se ee prieivala. Ona je to veoma utljivo osjeala, ali je opet vie eljela ast Boju nego svoju itd.
87

to sam ve vie dana proputala priest i zapustila samou, koja mi je bila sva utjeha. Nisam imala ni ive due, s kojom bih se razgovorila, jer su svi bili protiv mene. inilo mi se, da mi se jedni podrugivaju, kad sam im pripovijedala, jer (su mislili), da mi se tlapi. Drugi su opominjali ispovjednika, neka me se uva. Neki su govorili, da je to oito od zloduha. Sam je ispovjednik dodue pristao uz one druge, da me iskua, kao to doznah kasnije, ali me je svagda tjeio. Govorio je, ako se i zloduh upleo, da mi ne moe nita, dok ne vrijeam Boga; da e me to ve minuti, samo neka se mnogo molim Bogu za to. Mnogo se molio za me i on i svi oni, to ih je on ispovijedao, pa i mnogo drugoga svijeta. Ja sam svu svoju molitvu namijenila, da me Njegovo Velianstvo povede drugim putem, a zamolila sam zato i sve sluge Boje, to sam ih poznavala. Potraja to neke dvije godine, da sam neprestance za to molila Gospodina. 16. Mene nije moglo nita utjeiti, kad sam pomiljala, da je mogue, da mi je toliko puta govorio zloduh. Jer otkada nisam u samoi molila u odreene sate, Gospodin je dao, da se saberem u saobraaju s drugima i govorio mi je, to se njemu svidjelo, da ja nisam toga mogla zaprijeiti, premda mi je bilo teko, da ono moram sluati. 17. Budui sama i nemajui nikoga da mu razgalim srce. nisam mogla ni moliti naustice ni itati. Prestravljena od tolike nevolje i u strahu, da me zavarava zloduh, smetena i izmorena, nisam znala, kad u, kamo li u. U toj se alosti naoh kadikad, pa i esto, ali ini mi se nikad nije bila tako golema (kao onda u bogomolji). Ostadoh etiri ili pet sati bez ikakve pomoi ni s neba ni sa zemlje. Gospodin me ostavi samo da trpim bojei se tisuu opasnosti. O Gospodine moj, kako si Ti istinski prijatelj, kako li si moan! Kad hoe, moe, a ne prestaje nikad ljubiti one, koji Tebe ljube! Neka te hvale svi stvorovi, Gospodaru svijeta! O ko e mi dati glasove, da razglasim, kako si vjeran svojim prijateljima! Sve se iznevjeri, a Ti se, Gospodaru svega toga, nikad ne iznevjeri. Malo je ono, to daje da trpe oni, to te ljube. O Gospodine moj, kako njeno i lijepo i ljubezno zna postupati s njima! O da se nisam nikad dala, da ljubim ikoga osim Tebe! ini se, Gospodine, da Ti strogo kua one, koji te ljube, da se u preobilju njihove muke oituje jo vee preobilje tvoje ljubavi. O Boe moj, kad bih imala razum i uenost i nove rijei, da slavim tvoja djela, kao to ih upoznaje moja dua! Sve mi nedostaje, Gospodine moj, no ako mi Ti ne uskrati svoju milost, neu te ostaviti. Neka se dignu protiv mene svi uenjaci, neka me progone svi stvorovi, neka me mue vragovi. Ti me, Gospodine, nee ostaviti; jer znam ve iz iskustva, s kakvim dobitkom oslobaa one, koji se samo u Tebe pouzdaju. 18. Kad sam bila u ovoj velikoj tjeskobi, jo ne poeh gledati vienja. Bile su mi dovoljne ove rijei, da me rijee tjeskobe i posve me umire: Ne boj se, kerko, Ja sam ovo, i neu te ostaviti bez pomoi. Ne strai se ! Kako mi je onda bilo, ini mi se, da bi me bilo trebalo mnogo sati uvjeravati, eda se primirim, i jo ne bi nita dostajalo. A eto one me same rijei primirie, okrjepie, obratie: dadoe mi takvu sigurnost, spokojnost i svjetlost, te vidjeh svoju duu u tren oka sasvim drugaiju, pa mi se ini, da bi protiv svega svijeta branila injenicu, da mi je Bog govorio. O, kako je On dobar Bog! Kako je dobar i moan Gospodin! Ne daje On samo savjet, nego i pomo. Njegove rijei jesu djela. A kako, Boe moj, jaa vjeru, kako li mnoi ljubav!

19. To je zaista tako. Ja sam se esto sjeala, kako je ono Gospodin zapovjedio vjetrovima, da se umire, kad se digla oluja na moru. Tako sam i ja onda govorila: Ko je onaj, koga sluaju sve moje moi, koji u tren oka rasvjetljuje toliku tamu, umekava srce, koje se prije inilo tvrdo kao kamen? (Ko je onaj), koji daje vodu slatkih suza, gdje se inilo, da e dugo biti sua? Ko budi ove elje, ko li daje ovu sranost? Ja sam mislila ovako: ega se jo bojim? to je to? elim sluiti ovom Gospodinu. Ne traim nita van da ugodim njemu. Ne elim radosti ni mira ni drugoga dobra, ve izvrivati njegovu volju. (To sam mogla tvrditi, jer sam mislila, da sam za se stalna). Ako je dakle ovaj Gospodin tako moan, kao to vidim da jest, i znam da jest, a nema sumnje, jer vjera ui, da su vragovi njegovi robovi, dok sam ja slubenica ovoga Gospodina i Kralja, kakvo mi zlo mogu oni uiniti? Zato ne bih bila toliko jaka, da se borim s itavim paklom? Nato uzeh u ruku kri te mi se priini, da mi Bog zbilja daje sranost, jer se u kratko vrijeme naoh tako promijenjena, te se ne bih pobojala porvati sa zlodusima. inilo mi se, da bih s onim kriem sve pobijedila. I zato izustih: Sada doite svi! Slubenica sam Gospodnja, pa hou da vidim, to mi moete uiniti. 20. Nedvoumno mi se inilo, da me se zlodusi boje; jer ostadoh mirna i bez straha od svih njih, tako te mi iseze svaki strah, to me je prije obuzimao. Gdjekad sam ih ogledala, kao to u rei poslije, ali ih se gotovo nisam nimalo vie bojala. tovie, inilo se, da se oni boje mene. Onaj, koji je Gospodin nad svima, dade mi vlast nad njima tako, te nisam za njih vie marila nego za muhe. Oni mi se ine straljivi tako, te im ponestane snage, kad vide. da do njih malo dre. Ovi neprijatelji znadu samo onda izravno napasti, kad im se ko sam preda ili kad im to Bog dopusti, za vee dobro svojih slugu, da ili napastuju i mue. Neka dade Njegovo Velianstvo, da se bojimo, ega se moramo bojati, i razumijemo, da vie moe nauditi jedan laki grijeh nego sav pakao zajedno. Tako je to. 21. Kako nas dre u strahu ovi zlodusi, jer sami hoemo da se straimo prianjajui za asti i bogatstvo i uitke! Zdrueni s nama samim, koji smo sami sebi protivnici, jer ljubimo i elimo, na to bismo morali mrziti, ine nam golemu tetu. Jer im mi oruje, kojim bismo se morali braniti, dajemo u ruke, da se njim bore protiv nas. To je vrlo alosno. Ako li mi preziremo sve to radi Boga, ako zagrlimo kri i nastojimo da Bogu uistinu sluimo, bjei zloduh od tih istina kao od kuge. On je lani prijatelj i sama la. Ne e ugovarati s onim, ko hodi u istini. A opazi li, da je komu potamnio razum, pomae vjeto, da mu se ugase oi. Jer ako je ko ve tako slijep, te svoj odmor trai u tatim stvarima ovoga svijeta, koje su tako tate, te nalikuju djetinjoj igri, vidi zloduh, da je to dijete pa i postupa s njim kao s djetetom, pa se usuuje porvati jednom, a i ee. 22. Boe daj, da ne budem slijepa kao oni. Neka mi Njegovo Velianstvo dade milost, te spoznam, da je mir ono, to je mir, da je ast ono, to je ast, a naslada ono, to je naslada, a ne sve naopako. I onda smokva svim vragovima. I onda e se oni bojati mene. Ne znam, zato se bojimo i viemo: vrag, vrag! mjesto da povikujemo: Bog, Bog! i natjeramo zloduha, da zadre. Ta znamo, da se on ne moe ni ganuti, ako mu ne dopusti Gospodin. emu dakle strah? Nedvoumno se ja vie bojim onih, koji se boje vraga, nego se bojim samoga njega. Jer mi on ne moe uiniti nita, a oni me, pogotovu ako su ispovjednici, mnogo uznemiruju. Nekoliko sam godina

radi njih toliko pretrpjela, te se udim, kako sam mogla podnijeti. Blagoslovljen bio Gospodin, koji mi je tako istinski pomogao!88

Covarrubias u svojem Tesoro ovako oznauje smokvu (trfi) : To je vrst prezira, koji pokazujemo tako, da stisnemo aku, a palac pruimo izmeu kaiprsta i srednjega. To je znak pogrde. Upotrebljavao se trfi ili smokva i kao amajlija (zapis) i to kao zatita protiv one bolesti. Amajlija se pravila od korala ili agata. Nosili su je kao obranu od vruaca. Kao prezirni se znak spominje esto u staroj panj. knjizi. Tako u Don Kihotu I. gl. 32., u Doroteji Lope de Vega . II. prizor 4., u Sjeveru drava Franje Osuna i drugdje. Talijuni kau : far fico, Francczi faire la figue. Salomon Reinach u djelu Cultes, mythes et religions dokazuje, da je smokva (trfi, ujaka) bila poznata i u starih naroda. D. Enrique de Villena napisa zanimljive podatke u Tractado del aojamiento y fascinologia.
88

GLAVA XXVI.
A ostavlja isto gradivo. Pripovijeda i razlae, to joj se dogodilo i sklonilo je, te odbaci strah, i tvrdi, da joj je govorio dobri duh.

1. Drim za jednu od najveih milosti to mi ih je dao Gospodin, onu sranost, to mi je dao protiv zlih duhova. Jer je prevelika neprilika, ako je dua plaljiva te se iega boji osim da vrijea Boga. Ta imamo svemonoga Kralja i tako velikoga Gospodina, koji sve moe i kojemu je sve podlono. Zato nam se ne treba niega bojati, ako hodimo, kako je reeno, pred Njegovim Velianstvom u istini i iste savjesti. Stoga bih, kako rekoh, eljela svaki mogui strah, da ni u emu ne uvrijedim Onoga, koji me u isti mah moe unititi. Jer ako je zadovoljno s nama Njegovo Velianstvo, niko nam se ne moe usprotiviti ni podii na nas ruku, da ne uzmakne razbijene glave. Moglo bi se primijetiti: Sve je to lijepo. No gdje je tako pravedna dua, koja bi sasvim bila mila Bogu? Zato se eto i boji. Moja dua nije jamano takva, jer je vrlo jadna i beskorisna i puna tisuu bijeda. No Bog ne postupa s nama kao ljudi, jer poznaje nae slabosti. A dua po velikim znacima osjea u sebi, da li Boga ljubi uistinu. Ljubav naime u onim, to dopru do ovoga stanja, ne ostaje sakrivena kao u poetnika, ve se pokazuje s velikom estinom i eljom da gleda Boga, kao to rekoh i jo u kasnije spominjati. togod ne biva s Bogom ili za Boga, sve umara, sve mui. Nema odmora, koji ne umara, jer vidi, da je daleko od svoga pravog odmora. Prema tome je posve jasno, kako rekoh, da se prava ljubav ne da sakriti. 2. Desilo mi se jednom, da sam morala trpjeti velike nevolje i prigovore radi nekoga pothvata, o kojem u govoriti kasnije. Trpjela sam od itavoga mjesta, gdje boravim, pa i od svoga Reda. Bila sam radi mnogo povoda alosna i nemirna. Tada mi prozbori Gospodin: to se boji? Ne zna li, da sam svemoan? Ja u izvriti, to sam ti obeao. (Tako se naskoro i dogodilo.) A ja ostadoh tako ojaana, te mi se inilo, da bih se dala na druge pothvate, pa me stajalo i veih tegoba i da bih se izloila iznovice mukama, samo da mu sluim. Bog mi je govorio toliko puta, te ne mogu prebrojati. esto me je korio, a kori i sada, kad poinim kakvu nesavrenost. Te su rijei takve, te bi mogle unititi duu. Barem uzrokuju popravak, jer Njegovo Velianstvo, kako rekoh, daje savjet i lijek. Kadikad mi doziva u pamet moje prijanje grijehe, pogotovu kad hoe da mi iskae kakvu odlinu milost. Onda se dui ini, da stoji pred zbiljskim sudom, jer onda upozna istinu tako jasno, te ne zna, kamo bi se djela. Gdjekad me upozori na pogibli, to su prijetile meni ili drugima. Objavljene su mi unaprijed i mnoge budue stvari, koje su se i dogodile nakon tri ih etiri godine. Kad dakle govor dolazi od Boga, toliko toga pokazuje, te se po mojem mnijenju mora znati. 3. Ima neto najsigurnije, kao to i sama radim. Bez toga ne bih imala mira. A ne bi bilo ni dobro, kad bi se bez toga mi neuke ene htjele smiriti. To nam ne moe nauditi ve uvelike koristiti. A to mi je rekao esto Gospodin: da naime ne proputam van da razgalim itavu duu svoju i milosti, to mi ih iskazuje Gospodin, ispovjedniku, koji mora biti uen, te da ga sluam. I to esto. Imala sam ispovjednika, koji me je uvelike trapio, a kadikad me i raalostio i prouzroio mnogo muke, jer me je tako uznemirivao. A ipak mi je po mojem mnijenju on najvie koristio.89 Sve ako
89

O. Baltazar Alvarez, o kojem emo ve govorili.

sam ga veoma ljubila, snala me je kadikad napast, da ga ostavim. inilo mi se, da mi smetaju u molitvi one muke, to mi je zadavao. No kadgod bih se odluila na to, ula sam odmah glas, da toga ne inim, a i ukor, koji me je vie ponitavao, nego sve, to je inio sveenik. Kadikad sam se umarala: u jednu radi borbe sa sobom, u drugu radi ukora. A sve je to bilo potrebno, jer sam jo bila malo ukrotila svoju volju. Jednom mi ree (Gospodin), da nije pravi posluh, ako nisam pripravna da trpim; da uprem oi u ono, to je On pretrpio pa da e mi sve biti lako. 4. Jednom me svjetova ispovjednik, koji me je ispovijedao isprvice, osvjedoim li se, da to dolazi od dobrog duha, neka utim i nikom ne saopujem, jer je bolje takve stvari zatajati. Nije mi se taj savjet inio zao, jer sam toliko osjeala i tako se stidjela svaki put, kad sam ispovjedniku kazivala te milosti, osobito ako su bile velike, te bih mnogo radije ispovijedala teke grijehe. Mislila sam, da mi se nee vjerovati, nego mi se samo rugati. A to sam toliko utjela, jer sam mislila, da se tim uskrauje potovanje udesima Bojim, pa bih stoga bila rado utila. Onda uh, gdje mi veli (Gospodin), da me je onaj ispovjednik svjetovao vrlo ravo. Svome ispovjedniku da ne smijem nipoto nita zatajati, jer da je u tom velika sigurnost. A radim li drugaije, da bih se gdjekad mogla prevariti. 5. Kadgod bi mi Gospodin zapovjedio neto u molitvi, a ispovjednik mi naloio neto drugo, Gospodin bi mi opet rekao, da ispovjednika posluam. A onda bi Njegovo Velianstvo okrenulo ispovjednika, da mi i on ono zapovjedi. Jednom zabranie, da se ne ita mnogo knjiga u materinskom jeziku.90 Ta me se zabrana veoma kosnu, jer sam neke itala s veseljem, a sad vie nisam mogla, jer su bile doputene samo na latinskom. Nato mi ree Gospodin: Ne alosti se, ja u ti dati ivu knjigu. Ne mogoh razumjeti, to znae te rijei, jer onda jo nisam imala vienja. No nakon vrlo malo dana razumjeh vrlo dobro, jer sam imala toliko gradiva za razmatranje i za sabranost u onom, to sam gledala, i Gospodin me je uio s takvom ljubavlju na mnogovrsne naine, te mi je vrlo malo ili nije nimalo trebalo knjiga. Njegovo je Velianstvo bilo prava knjiga, u kojoj sam gledala istine. Blagoslovljena bila takva knjiga, koja tako otisne ono, to se mora itati i initi, te se ne moe zaboraviti! Ta ko bi gledao Gospodina pokrivena ranama i ojaena progonima, te ih i sam ne bi zagrlio, zavolio i elio? Ko bi vidio malko slave, to je daje svojim slugama, te ne bi upoznao, da je sve, to se moe initi i trpjeti, nita prema takvoj nagradi, to je iekujemo? Ko bi gledao muke, to ih trpe prokletnici, te ne bi shvatio, da su prema njima sve muke na ovom svijetu samo radosti i ne bi upoznao, koliko je duan Gospodinu, to ga je tako esto ouvao od onoga mjesta?

O. Fernundo de Valdes, vrhovni inkvizitor u paniji, izdade 1559. Popis knjiga, u kojem zabrani ne samo tivo krivovjerskih knjiga, ve i mnogo nabonih na materinskom jeziku, jer bi po sudu Valdesovu i takve knjige mogle nauditi bezazlenim duama. F. Luis Granadski u jednom pismu pie o tom popisu nadbiskupu Carranzi veoma milo: Uza sve to e imati komadi posla, jer je nadbiskup tako protivan stvarima, kako on kae za motrenje, za tesarske ene. To je pismo napisao prema o. Cuervo izmeu 17. i 22. kolovoza 1559. Obras de Granado t 14. p. 441.
90

6. O tim u stvarima s pomou Bojom govoriti opirnije poslije, pa u sada nastaviti opis svoga ivota. Boe daj, da sam se umjela izjasniti u onom, to je dosele reeno. Drim, da e onaj, ko ima iskustvo to razumjeti i vidjeti, da sam pogodila i pravo neto izrekla. Ko nema iskustva, ne udim se, ako mu se sve priini besmislicom. Za njegovu je ispriku dosta, da ja ovo govorim. A ja neu okrivljivati onoga, ko to rekne. Gospodin dao, da barem pogodim izvriti njegovu volju.

GLAVA XXVII.
U njoj razlae drugi nain, na koji Gospodin pouava duu i ne govorei joj daje, te razumije njegovu volju na udesni nain. Pripovijeda o neumiljenom vienju i o velikoj milosti, to joj je iskazao Gospodin. Ova je glava veoma znamenita.

1. Da opet nastavim pripovijedati svoj ivot. Bila sam u ovoj tuzi i nevolji. Kako rekoh, molilo se mnogo za me, da me Gospodin povede drugim, sigurnijim putem, jer su mi govorili, da je tako sumnjiv (onaj, kojim sam hodila). Istina je, i ja sam se molila Gospodinu i rado bih bila poeljela drugi put. No videi, gdje mi se dua tako poboljala, ako sam i molila vazda, nije mi to bilo mogue eljeti. Mogla sam samo gdjekad, kad sam bila vrlo izmorena od onoga, to su mi govorili, i od straha, koji su mi utjerali. Vidjela sam, da sam sasvim promijenjena u drugu. Zato nisam mogla na ino, van da se predam u ruke Boje, neka se na meni sasvim izvri njegova volja, jer je On znao, to mi koristi. Vidjela sam, da me tim putem vodi u nebo, dok sam prije ila u pakao. I morala sam eljeti (da doem u nebo). A nisam mogla vjerovati, da (u meni djeluje) zloduh, premda sam to eljela i radila, to sam mogla, da to vjerujem i elim (da me Gospodin povede drugim putem). No to nije bilo u mojoj ruci. Zato sam prikazivala dobro djelo, ako bih koje uinila. Izabrah svece za zatitnike, da me tite od zloduha. Obavih devetnice preporuujui se sv. Hilarionu i sv. Mihovilu anelu, koje sam na tu namjeru tovala s novom pobonou. Dodijavala sam i mnogim drugim svecima, neka izrade kod Njegova Velianstva, da Gospodin pokae istinu. 2. Tako minue dvije godine, za kojih sam se zajedno s drugima molila za milost, neka me Gospodin povede drugim putem ili oituje istinu; jer su se neprestance zbivali spomenuti govori, to mi je govorio Gospodin. Tada mi se dogodi ovo. Na blagdan sam slavnog sv. Petra bila u molitvi. Tada vidim ili bolje reeno zamijetim, jer ni tjelesnim ni duevnim oima ne vidjeli nita, no uini mi se, da je Krist sasvim blizu mene, i vidim da je to On, koji mi je, po mojem mnijenju govorio. Ja nisam nikako znala, da moe biti takvo vienje. Zato me isprvice spopadne veliki strah, pa ne mogoh drugo van plakati. No im mi prozbori samo jednu rije, da me ohrabri, ostadoh po obiaju mirna, zadovoljna i bez ikakva straha. inilo mi se, da je Isukrst svagda uza me. No jer to nije bilo imaginarno vienje, nisam mu vidjela lika. Ali sam vrlo jasno osjeala, da mi je zdesna i da je svjedok svega moga rada. A im bih se malko pribrala ili ne bih bila previe rastresena, morala sam znati, da je uza me. 3. Veoma uzbuena pohrlim odmah k svome ispovjedniku, da mu saopim. On me zapita, u kakvom sam ga obliku vidjela. Kaem mu, da ga zapravo nisam vidjela. Nato me on opet zapita, kako znam, da je ono Krist. Odgovorim mu, da ne znam kako, ali ne mogu na ino nego zamjeujem, da je kraj mene, da to jasno vidim i spoznajem. I sabranost je due u molitvi mira vea i trajnija. Uinci su sasvim drugaiji nego obino. A to mi je sasvim jasno. Morala sam upotrebljavati poredbe, da budem razumljiva. No zaista mi se ini, da nijedna ne pristaje pravo za ovu vrst vienja. Ono ide meu najuzvienija, kao to mi ree sveti i veoma umni ovjek po imenu brat Petar Alkantarski, o kojem u kasnije pripovijedati opirnije, a rekoe mi i drugi vrlo ueni ljudi. Usto mi rekoe, da se u to vienje moe najmanje mijeati zloduh. Ovdje na zemlji nema izriaja, da se to izrekne, pogotovu

mi ene, koje malo znamo. Uenjaci e znati to razumnije iskazati. Kaem li. da Krista ne vidim ni tjelesnim ni duevnim oima, jer to nije imaginarno vienje, kako mogu upoznati, i to jasnije nego da ga vidim, i tvrditi, da je uza me? Jer se moe dodue initi, da se ovdje zbiva, kao kad je ko u mraku ili je slijep te ne vidi drugoga, koji je uz njega, ali to ne pristaje dobro. Donekle je slino, ali nije mnogo. Jer se ondje osjea sjetilima; uje se drugi gdje govori ili se giblje ili ga se dotie. Ovdje nema od toga nita. Ne zapaa se ni mrak, ve se Gospodin predoi dui u spoznaji sjajnijoj od sunca. Ne kaem, da se vidi sunce ili jasnoa, ve je to svjetlost, koja rasvjetljuje razum, te se i ne vidi svjetlost, a dua uiva tako veliko dobro. Takva milost nosi sa sobom velike koristi. 4. Nije ovo vienje poput nazonosti Boje, koju esto osjeaju osobito oni, to obavljaju molitvu sjedinjenja i mira. im tu ponemo moliti, nalazimo, ini se, onoga, s kim hoemo da govorimo. Mislimo, da upoznajemo, e nas on slua, i to po uincima i po duhovnim uvstvima, to ih utimo kao to su uvstva velike ljubavi i vjere, i druge odluke s njenou. Velika je to milost Boja, i komu je Bog dade, neka je veoma cijeni, jer je to veoma uzviena molitva, ali jo nije vienje. Da je tu Bog, zamjeuje se samo iz uinaka, to ih tvori dui, kako je reeno, jer hoe Njegovo Velianstvo, da ga tako moe osjeati. A ovdje se u vienju jasno vidi, da je ovdje Isukrst, Sin Djeviin. U onoj se drugoj molitvi predouju samo utjecaji Boanstva. A ovdje se vidi, da nas zajedno prati te nam hoe da dijeli milosti i Presveto ovjeanstvo. 5. Ispovjednik me zapita: ko mi ree, da je ovo Isukrst? Odgovorih mu: On mi sam to kae esto. I prije nego mi je to rekao, utisnuto je u moj razum, da je On. A i prije toga mi je On govorio, a ja ga nisam vidjela. Kad bih ja bila slijepa ili u velikom mraku, pa k meni doao kogod, koga jo nisam nikad vidjela, van samo ula o njemu vijesti, te mi rekao, ko je, vjerovala bih mu. Ali ne bih nikad mogla odluno tvrditi, da je zbilja on, kao onda, kad bih ga vidjela. Ovdje kod vienja, mogu, jer ako se i ne vidi, utisne se nazonost Gospodnja tako jasnom spoznajom, te se ini, da se o tom ne moe podvoumiti. A Gospodin hoe da tako bude utisnut u razum, te se o tom ne moe ni vie (ni toliko) dvoumiti, nego o onom, to se vidi. Jer kadikad i o onom (to se vidi) ostaje sumnja, nije li nam se tlapilo. A ovdje, ako i doe nagla sumnja, ostaje takva izvjesnost, da dvoumica nema snage. 6. Tako je i onda, kad Bog na drugi nain pouava duu i govori joj bez rijei, drugaije nego je razloeno. To je tako nebeski jezik, te se ovdje slabo dade razjasniti, kolikogod nastojimo izrei, ako Gospodin ne poui iskustvom. to eli Gospodin da dua razumije, ono stavlja u najdublju nutrinu due te joj bez slike i oblika rijei predouje onako, kako je reeno o spomenutom vienju. Treba dobro utuviti ovaj nain, kojim Bog djeluje, da dua razumije, to On eli, i velike istine i tajne; jer esto razumijem, da je tako, kad mi Gospodin tumai koje vienje, to mi ga Njegovo Velianstvo hoe da predoi. I ini mi se, da se zloduh tu moe najmanje upletati, radi ovih razloga. Nisu li dobri, moram se varati. 7. Ovaj je nain vienja i govora tako duhovan, te po mojem mnijenju nema nikakve kretnje ni u moima ni u sjetilima, kojom bi kretnjom zloduh mogao to djelovati. To se zbiva gdjekad i to kratko, jer mi se ini, da inae nisu moi obustavljene ni sjetila oduzeta, van da su sasvim u sebi. Jer to ne traje sveudilj u motrenju, van malo kada. A kad se to zbudne, kaem, da mi

nita ne inimo i ne djelujemo, ve se ini, da sve djeluje Gospodin. To je kao onda, kad je kakva hrana ve u elucu, a mi je ne jedemo niti znamo, kako je dospjela unutra. Samo se znade, da je unutra. Ondje se ne zna, ni kakva je hrana, ni ko ju je dao. Ovdje se zna. Samo ne znam, kako je dospjela ova hrana, jer to nisam vidjela niti shvatam. Nije mi ni na um palo, da poelim tu hranu niti sam znala, da to moe biti. 8. Kod govora, o kojem se prije govorilo, ini Bog, da razum, ako mu je i teko, pazi te razumije, to se govori. ini se, da ondje dua ima druge ui za sluanje, a Bog ini, da slua i ne odvraa se. Ba onako, kao da ko ima dobre ui, pa mu ne dadu da zaepi ui, a blizu njega govore glasno: sve ako i nee, mora ih uti. I ondje dua napokon radi oito, jer pazi, da razumije, to joj se govori. Ovdje ne radi ba nita; jer odbacuje i ono malo, puka sluanja, to je radila u prvom sluaju. Nalazi sve skuhano i pojedeno, pa nema drugoga posla ve uiva. Tu se zbiva kad ovjeku, koji prije nije nita uio niti se muio, da barem znade itati. Nije nita prouavao, a desi se, da razumije znanost ne znajui, kako ni odakle, jer se nije nikad potrudio, ni da naui abecedu. 9. Ova posljednja poredba, ini se, tumai donekle ovaj nebeski dar; jer se dua vidi u jedan mah tako mudra i tako joj je jasna tajna Presvetoga Trojstva i druge najuzvienije tajne, te nema bogoslova, s kojim se ne bi usudila prepirati o istini tih velikih tajna. Divi se (dua), kako je dostatna jedna jedina takva milost, da je sasvim promijeni te uini, da ne ljubi nita drugo van Onoga, koji je bez ikakva njezina truda uini sposobnom za tako velika dobra, priopuje joj svoje tajne i postupa s njom tako prijateljski i ljubezno, te se to ne da opisati. On joj daje milosti, koje pobuuju sumnju, jer su u jednu tako divne, a u drugu se iskazuju njoj, koja ih je tako malo zasluila. I nema li ive vjere, ne bi se moglo drati (da ih zbilja daje). Stoga i mislim spomenuti samo malo tih milosti, to ih je Gospodin iskazao meni, ako mi ne narede drugaije. Priopit u samo nekoliko vienja, koja mogu donekle koristiti, da se oni, kojima ih Gospodin udijeli, ne zapanje poput mene drei, da je to nemogue. A hou i da razloim nain i put, kojim me je Gospodin vodio. To su mi i zapovjedili, da napiem. 10. Da se vratim k tome nainu shvatanja. Po mojem mnijenju hoe Gospodin, da ta dua na svake ruke dobije neko znanje, ob onom, to se zbiva na nebu. Na nebu se razumije bez govora, a ini se, da je tako i ovdje. Nisam toga stalno znala, dok nije Gospodin u svojoj dobroti htio da vidim, jer mi je pokazao u jednom ushitu. I ovdje se Bog i dua razumiju naprosto tako, to Njegovo Velianstvo hoe, da ga dua razumije, pa ne treba druge umjetine, da ta dva prijatelja pokau ljubav, kojom ljubi jedan drugoga. Tako je i na zemlji, kad se dvojica veoma ljube i dobro slau. ini se, da se oni razumiju i bez znakova. Tako bi moralo biti i ovdje. Mi i ne znamo, kako se to dvoje dragih gledaju oko u oko, kao to kae Zarunik Zarunici u Pjesmi nad pjesmama (6, 9.). Tamo to stoji, kao to drim, da sam ula. 11. O divna dobrostivosti Boja! Ti se daje tako gledati oima, koje su tako zlo gledale kao oi moje due! Neka se, Gospodine, ovim gledanjem priviknu, da ne gledaju vie nita nisko i da ih nita ne zadovoljava izvan Tebe. O nezahvalnosti smrtnika! Dokle e jo dosei? Znam iz iskustva, da je istina, to kaem i da se moe samo najmanje izrei od onoga, to Ti ini dui, koju digne do tih granica. O due, koje ste poele obavljati molitvu i drite pravu vjeru! Kakva dobra moete traiti i u ovom ivotu, koja bi bila

kao najmanja od ovih, bez obzira na ono, to se dobiva u vjenom ivotu? 12. Vidite, da se Bog uistinu daje onima, koji sve ostave radi Njega. On ne gleda na osobni ugled, ljubi sve. Nijednog ne izuzimlje, pa bio i najgori, kao to radi sa mnom, jer me die do ovoga stupnja. Vidite ovo to kaem, nije ni najmanji odbrojak od onoga, to bi se moglo kazati. Kaem naime samo toliko koliko je potrebno, da se razumije ova vrst vienja i milosti, to ih Bog daje dui. A ne mogu izrei, to se uti, kad Gospodin objavi dui svoje tajne i veliine. To je naslada nada sve naslade, to se ovdje mogu upoznati tako, te nas posve pravo potie, da nam omrznu sve naslade ovoga ivota, koje su sve zajedno samo smee. Gadi mi se, da ih upotrijebim ovdje samo kao poredbu, pa sve kad bi se mogle uivati bez svretka. A Gospodin daje samo kap vode iz goleme rijeke, koja nam je pripravljena. 13. Sramota je to, i ja se zbilja sramim sama sebe, i kad bi se ko mogao na nebu zastidjeti, morala bih se stidjeti posve pravo ja vie od ikoga. Zato ba moramo traiti tolika dobra i naslade i vjenu slavu sve na troak dobrog Isusa? Ne bismo li barem plakale sa kerima jerusolimskim, kad mu ve ne pomaemo nositi kri s Kirencem? Ta kako emo s veseljima i zabavama uivati ono, to nam je On dobio za cijenu tolike krvi? To je nemogue. Ili tatim astima mislimo naknaditi prezir, to ga je On pretrpio, da mi uzmognemo vladati dovijeka? Tim se putem ne ide. Krivi je to, krivi put. Nikad tim putem ne stigosmo onamo. Viknite glasno, naa milosti,91 razglasite ove istine, jer je Bog oduzeo meni tu slobodu. Ja bih htjela svagda dovikivati. Ah, kako e se vidjeti iz ovoga spisa, kasno sam (ula i) razumjela Boga, pa se veoma stidim govoriti o tom, i zato u utjeti. Rei u samo, to kadikad promiljam. Dao Gospodin te me doveo do granica, da mogu uivati to dobro. 14. Kakva e posebna slava i radost zapasti blaenike, koji ve uivaju, kad vide, pa i kasno, da nisu propustili nita initi za Boga, to su mogli initi, niti su zanemarili prinositi mu na svake ruke rtvu, koju su mogli prema svojim silama i staleu! A to je ko vie (radio i rtvovao), to e vie (uivati). Kako e se bogat nai, koji sve bogatstvo ostavi zaradi Krista! Kako e biti aen, ko radi Njega nije elio asti, ve je uivao videi, da je sasvim ponien! Kako e biti mudar, koji se veselio, to su ga drali ludim, jer su tako nazivali i samu Mudrost! Kako je sada malo takvih radi naih grijeha! Da, da, ve se ini, da nestaje onih, to su ih ljudi drali ludima videi, gdje tvore junaka djela pravih ljubitelja Kristovih! O svijete, svijete, kako dobiva sve vie asti, jer je malo onih, koji te poznaju! 15. Ali moda mislimo, da se ve Bogu slui vie, jer nas dre mudrima i pametnima? To, to mora biti, prema tome, radi li se razborito: Ve mislimo, da nee dobro djelovati, ako se svak ne oblai i ne dri prema ugledu u svojem staleu. Ve nam se ini, ako redovnik, sveenik i redovnica nose staro i zakrpano odijelo, ini se, da je to novost i da daju sablazan slabima. Tako i onda, ako su veoma sabrani i obavljaju molitvu. Tako je sada u svijetu. Zaboravljene su i vjebe savrenosti, to su ih vrili sveci s velikom estinom. Drim, da u ovim nesreama nastaje zbog toga vea teta, nego bi za ikoga nastala sablazan, kad bi redovnici dokazivali djelima, to priznaju rijeima, to jest da se do svijeta mora malo drati. Iz takvih sablazni pribavlja Gospodin veliku korist. Ako se jedni sablanjuju, osjeaju drugi
91

Prema Gracianu govori to o. Garciji Toledskom.

grinju savjesti. Barem bi u takovim imali odraz onoga, to su uinili Krist i njegovi apostoli. A sad je to ba potrebnije nego ikada. 16. A kakvu nam je divnu sliku uzeo Gospodin sada u blagoslovljenom bratu Petru Alkantarskom! Svijet ne moe ve podnositi takve savrenosti. Vele, da je sada slabije zdravlje i da ve nema prvanjih vremena. A ovaj je sveti ovjek ivio u ovo nae vrijeme. Njegov je duh bio jak kao u stara vremena, pa mu je svijet bio pod nogama. Ako drugi i ne idu bosonogi niti ine strogu pokoru poput njega, ima mnogo toga, kao to ve rekoh drugda, im se moe svijet zgaziti. A Gospodin to ui, kad vidi da imamo sranosti. A kako je veliku sranost dalo Njegovo Velianstvo svecu, o kojem govorim, te je etrdeset i sedam godina inio strogu pokoru, kako svi znadu! Rei u samo neto, to znam da je iva istina. 17. Sam on ree meni i drugoj osobi, koje se malo uvao.92 Meni saopi o niz velike ljubavi, kojom me je ljubio. Gospodin je htio, da me on brani i hrabri u ono vrijeme, kad mi je to veoma trebalo, kao to spomenuh i jo u govoriti. Ne varam li se, ree mi, da ima ve etrdeset godina, otkad danomice spava samo podrug sat. Ta mu je vrst pokore isprvice zadavala najveu potekou. Da savlada san, vazda je kleao ili stajao uzgoru. A kad bi spavao, sjedio bi i naslonio glavu na malu dasku, to je bila privrena na stijeni. Nije mogao spavati leei, sve da je i htio, jer se zna, da je njegova sobica bila duga samo etiri noge i po. Za svih se tih godina nikad ne pokri kukuljicom, pa eglo sunce ili pljuskala kia. Na nogama nije nosio nikakve obue, a sve mu je odijelo bila haljina od crvenkasto siva prostog sukna, i to tako tijesna, koliko se moglo podnijeti. Pod njom na tijelu nije bilo nita. Plat mu je bio od iste tkanine93. Kad je bilo studeno, ree mi, da bi skinuo ogrta, otvorio vrata i prozori svoje sobice, a onda opet zatvorio vrata i ogrnuo ogrta, da tijelo okrijepi te zatieno bolje poine. Ponajvie je blagovao istom na trei dan. Kad se tome zaudih, ree mi, da je to veoma lako onome, ko se privikne. Jedan mi njegov drug pripovjedi, da se deavalo, te ne bi osam dana nita okusio. Mora da je u to vrijeme bio na molitvi, jer je imao velike ushite i navale ljubavi Boje, kao to i sama jednom vidjeh. 18. Njegovo je siromatvo bilo izvanredno, a tako i trapljenje jo od mladosti. O tom mi je pripovijedao, da mu se desilo, te je tri godine To je . Marija Diaz (Maridiaz) u Avili vrlo glasovita radi svojih velikih kreposti. Duhovni joj je voa bio sv. Petar Alkantarski. U svojim listovima govori Svetica o njoj s velikim potovanjem. Pripisuje se sv. Petru Alkantarskom rije, da je Avila meu svojim zidinama imala tri svetice zajedno: sv. Majku Tereziju, Mariju Diaz Vivarsku i Katarinu Davila, koja je bila plemenita roda.
92

Sv. Petar Alkantarski, kojemu Svetica, zahvalna, na_ iskazanim uslugama, veze ovdje najpotpuniju pohvalu, to se zna o strogom franjevcu, rodi se 1499. u Alkantari u Ekstremaduri. Obue odijelo sv. Franje Asikoga meu Manjom Braom i odlikova se velikom pokorom i molitvom. Ovlaten od Svete Stolice provede preustrojstvo u svojem Redu i osnova 1540. samostan u Pedrosu. Preminu 18. X. 1562. u Arenasu, u pokrajini Avili. Tjeio je sv. Tereziju u najveoj nevolji, uvjeravao je, da joj je molitva dobra, i sokolio je da nastavi obnovu Karmela.
93

proboravio u jednom samostanu svoga Reda, a nije poznavao nijednoga brata van po glasu. Nije naime nikad podizao oiju tako, te nije mogao nai ni mjesta, kamo je morao ii, ve je iao za drugom braom. Tako se deavalo i na putovanju. ena nije nikad gledao, i to mnogo godina. Ree mi, da mu je sad svejedno, gledao ih ili ne gledao. No kad ga ja upoznah, bio je ve vrlo ostario i tako izmravio, te se inilo, da je spleten od ila od drvea. Uza svu je tu svetost bio vrlo prijazan, ali je govorio malo, kad ne bi bio upitan. Rijei su mu bile vrlo umne, jer je imao veoma bistar razum. Rado bih rei jo mnogo toga, ali se bojim, da e mi prigovoriti vaa milost, zato se u to prtim. Zato i napisah ovo. Zato i spominjem, da mu je i svretak bio kao i ivot. Preminu propovijedajui i opominjui svoju brau. Kad vidje, da mu se ispreda ivot, ree psalam: Radujem se, kad mi govore (ps. 121.) te kleeke preminu. 19. Gospodinu se svidjelo, te poslije imadoh od njega vie (koristi i zatite) nego za ivota, jer me je svjetovao u mnogim stvarima. esto ga vidjeh u prevelikoj slavi. Kad ga vidjeh prvi put, ree mi: Blaena pokora, koja mi zaslui ovoliku nagradu i jo mnogo drugoga. Godinu prije nego e umrijeti bijae daleko od mene, ali mi se ukaza. Ja upoznah, da e umrijeti i javih mu to u mjesto daleko odavle nekoliko milja. Kad je izdahnuo, ukaza mi se i ree mi, da ide na poinak. Ne htjedoh vjerovati i rekoh to nekima. Nakon osam dana doe glas, da je umro, ili recimo bolje, da je poeo ivjeti zauvijek. 20. Tako je ovdje svrio tako strogi ivot i stekao takvu slavu. ini mi se, da me tjei mnogo vie, nego dok je boravio ovdje na zemlji. Gospodin mi ree jednom, da ga ne e niko ni za to moliti u njegovo ime, te ga ne bi usliao. esto sam mu preporuivala, da moje molbe preporui Gospodinu, pa sam vidjela, da su sve izvrene. Blagoslovljen bio dovijeka! Amen. 21. No koliko toga nanizah, da potaknem vau milost, neka nita ne dri do stvari ovoga ivota, kanda vi toga ne znate i kanda ve niste odluili ostaviti sve, te ve djelom izvrili! No u svijetu vidim toliku propast, te mi je ipak odmor, ako mi i ne koristi, to se umaram piui ovako opirno, jer je sve protiv mene, togod kaem. Neka mi Gospodin oprosti, im sam ga uvrijedila u ovom sluaju, a vaa milost neka oprosti, jer je umaram nehotice. ini se, da bih rado te vi inite pokoru za ono, to sam ja u tom sagrijeila.

GLAVA XXVIII.
Pripovijeda o velikim milostima, to joj je iskazao Gospodin i kako joj se ukazao prvi put. Tumai, to je imaginarno vienje. Spominje velike uinke i znakove, to ih ostavlja, kad je od Boga. Ova je glava vrlo korisna, pa je treba zapamtiti.

1. Vratimo se svome predmetu. Spomenuto vienje potraja nekoliko malo dana, i to neprestance, i donese mi veliku korist. Ja nisam prestajala moliti, a nastojala sam, da sve svoje poslove udesim tako, te ne bude nezadovoljan onaj, kojega sam jasno vidjela, da je svjedok mojih djela. Bojala sam se kadikad, jer mi se mnogo govorilo (da je mnogo opasnosti od prevare). No bojazan je trajala malo, jer me je Gospodin umirivao. Kad sam jednog dana bila u molitvi, htjede mi Gospodin pokazati samo svoje ruke, koje su bile tako prekrasne, te nemam rijei, da ih opiem. To me vrlo prestrai. Tako me isprvice prestrai svaka nova natprirodna milost, to mi je iskae Gospodin. Malo dana kasnije vidjeli i ono boansko lice, pa mi se ini, da sam ostala sasvim zadivljena. Ne mogoh shvatiti, zato se Gospodin pokazuje tako malo po malo, dok mi je poslije iskazao milost, da ga mogu sasvim gledati. Kasnije upoznah, da me je Njegovo Velianstvo vodilo prema mojoj naravskoj slabosti. Slava mu dovijeka! Jer ovako nizak i jadan stvor nije mogao najednom podnijeti tako veliku slavu. Milosrdni je Gospodin to znao, pa je zato tako pripravljao. 2. Pomislit e vaa milost, da ba ne treba velikog junatva za gledanje tako lijepih ruku i lica. Proslavljena su tjelesa tako lijepa, te je slava, to ih obasjava, tako nadnaravski krasna, da bude izvan sebe, kad je ugleda. Meni je zadavala takav strah, te bih se sva uzbunila i smela. No poslije bi mi nestalo straha, a ostala izvjesnost i stalnost.94 3. Na jedan sam blagdan sv. Pavle pribivala misi. Uto mi se ukae sve presveto ovjeanstvo, kako se slika uskrsnulo tako krasno i velianstveno, kao to sam posebice pisala vaoj milosti na naroitu vau zapovijed95. No bilo mi je to vrlo teko, jer se to ne moe izrei van s tekom mukom i naporom. No onda ve rekoh, to bolje znadoh pa mi ovdje ne treba vie ponavljati. Samo kaem, kad u nebu ne bi bilo nita drugo za nasladu oima, van da se gleda velika ljepota proslavljenih tjelesa, a pogotovu ovjeanstvo Isukrsta Gospodina Naega, bila bi prevelika slava. Ako je ve veliki uitak ovdje, gdje se Njegovo Velianstvo pokazuje onako, kako moe podnijeti naa bijeda, to e biti ondje, gdje se takvo dobro sasvim uiva? Ko je upuen u mistiko bogoslovlje, znade vrlo dobro, da su tri vrsti vienja: Tjelesno, imaginarno i intelektualno. Prvo je vienje, kad se neto vidi vanjskim sjetilima i odgovara istilnom putu. Tree je predodba, koja se javlja u mati i pripada rasvjetnom putu. Tree se zamjeuje u razumu te je u neposrednoj vezi sa zdruilnim. putem. Jasno je, da se u tri puta mogu imati tri vrsti vienja, ali meu njima ima neki sklad, prema oznaenom redu. Sv. Terezija je esto imala umiljena i umna vienja.
94

Po svoj prilici se vienje desilo 25. sijenja 1558. U gl. V. Sjedinjenja due s Kristom kae Gracian, da je: mnogo godina sv. Majka Terezija od Isusa imala umiljeno vienje gledajui neprestance pred sobom prekrasni lik uskrsnulog Isusa s krvavom krunom i ranama. Prema tome je dala naslikati sliku, koju je dala meni, a ja dadoh vojvodi od Albe Don Fernandu Toledskom.
95

4. Ako i jest ovo vienje umiljeno, nikad ga ne vidjeh tjelesnim oima, a tako ni drugog ikakvog van sve duevnim oima. Kau oni, to razumiju to bolje od mene, da je prijanje vienje savrenije od ovoga, a ovo opet da je mnogo savrenije od onoga, to se gleda tjelesnim oima. Kau, da je to (tjelesno) najnie i da u njemu zloduh moe uzrokovati najvie obmana. Ja nisam onda mogla to shvatiti, ve sam eljela, ako me ve zapadne ta milost, da bude takva, te je vidim tjelesnim oima: eda mi ne rekne ispovjednik, da mi se samo tlapilo. A dogodilo mi se, kad bi ve vienje prolo, da bih odmah, odmah pomislila, e mi se samo tlapilo. Zato sam se uzrujavala, to sam saopila ispovjedniku, jer sam mislila, da sam ga prevarila. Eto ti drugog jada, te ja opet k ispovjedniku, da mu to kaem. On me zapita, je li mi se tako priinilo ili sam ga htjela prevariti. Rekoh mu istinu, da po mojem mnijenju nisam lagala niti sam to kanila i da ni za to na svijetu ne bih rekla jedno mjesto drugoga. On je to dobro znao, pa me je nastojao primiriti. I meni je bilo teko, to mu dolazim s takvim stvarima, pa ne znam, kako bi me zloduh mogao zavesti, da to izmislim, jer bih tim samo muila sama sebe. No Gospodin je bio tako pripravan, da mi udijeli tu milost i pokae tu istinu, te mi je naskoro iezla dvoumica, da ono nije tlapnja. Vidjeh sasvim jasno svoju ludost. Ta da sam se naprezala mnogo godina, ne bih li u mati predoila neto onako lijepo, ne bih mogla ni znala. Jer nadmauje sve, to se ovdje moe zamisliti, sama bjelina i sjaj. 5. Nije to sjaj, koji zabljetava, van ljupka bjelina, uliveni sjaj, koji gledaoca ne umara, van mu daje najveu nasladu. Ne zabljetava ni jasnoa, koja svijetli, da se moe gledati takva boanska ljepota. To je svjetlost tako sasvim razlina od svjetlosti zemaljske. Prema njoj se ini i sunana svjetlost, to je gledamo, tako potamnjela, te radi nje ne bismo htjeli ni oi otvoriti. Obje su svjetlosti poput nade. Jedna je poput vrlo bistre vode, koja tee po staklu, a u njoj se odrazuje sunce, dok je druga veoma mutna i oblana i tee po vrku zemlje. Ne kanda se pokazuje sunce niti je ova svjetlost poput sunane. Ukratko: ini se, da je ovo naravska svjetlost, a ona druga da je umjetna. Ovo je svjetlost, koja nema noi, van svijetli vazda i nita je ne muti. Napokon je ova svjetlost takva, te ni najrazumniji ne bi mogao predoiti, kakva je, za svega svoga ivota. A Gospodin je tako iznenada pokae, te ovjek ne bi imao kada ni oi otvoriti, ako bi trebalo. No ne stoji ni malo do toga, jesu li oi otvorene ili zatvorene. Kad Gospodin hoe, mi vidimo, ako i neemo. Nedostaje odvraanje, ne moe nita otpor, uzalud sav napor i briljivost. To sam esto iskusila, kao to u jo pripovijedati. 6. Rado bih sada rei, na koji se nain Gospodin pokazuje u tim vienjima. Ne kaem, da u razjasniti, kako moe biti, da (Gospodin) metne tako snanu svjetlost u unutarnje sjetilo i tako jasnu sliku u razum, te se ini, da je Gospodin zbilja nazoan. To je za uenjake. Gospodin mi nije htio dati, da razumijem, kako. A ja sam takva neznalica i tako surova razuma, te su se mnogo muili, da mi to razjasne, a ja ipak nisam mogla razumjeti kako. To je stalno. Vaa milost dodue misli, da imam ivi razum, ali ga nemam. Jer sam u mnogo stvari iskusila, da moj razum ne shvata vie, nego mu se, tono rije, dade jesti. Kadikad se udio moj ispovjednik mome neznanju. A nikada mi ne razloi niti ja poeljeh, kako Bog djeluje ili kako moe biti ovo ili ono. A ne pitah ni drugih, premda, kako rekoh, ve mnogo godina opim s dobrim uenjacima. Dakako, pitah, je li neto grijeh ili nije. U ostalom mi nije trebalo misliti, je li uinio Bog sve. I vidjela sam, da mi se ne

treba uditi, nego njega hvaliti. I vie me potiu na pobonost teke stvari, i to vie, to su tee. 7. Kazat u dakle ono, to sam doznala iskustvom. A kako to ini Gospodin, vaa e milost rei bolje i razjasniti, to bude tamno i ja ne budem znala rei. inilo mi se dodue kadikad, da je samo slika ono, to sam gledala; ali nije mnogo puta drugda, van mi se inilo, da je sam Krist, prema javnosti, s kojom mi se htio pokazati. Kadikad je pojava bila nejasna tako, te mi se inilo, da je slika, ali ne kao zemaljske slike, pa bile i najsavrenije, kakvih sam mnogo vidjela96. Ludo bi bilo misliti, da su te slike bile u emu sline. Nisu ni vie ni manje sline, nego iva osoba i njezina slika. Ako je slika i dobro naslikana, ne moe biti tako prirodna, te se ne bi vidjelo, da je mrtva. No pustimo, premda ovdje pristaje dobro, i to ba doslovce. 8. Ne kaem, da je to samo poredba, jer poredbe nisu nikad potpune, van istina, da se razlikuju (slika u vienju od obine slike) kao ivo bie od naslikanog, ni vie ni manje. Jer ako je ukazanje, iva je slika, nije mrtvi ovjek, nego ivi Krist. I on objavljuje, da je ovjek i Bog. Nije onakav, kakav je leao u grobu, ve kakav je iziao iz groba poslije uskrsnua. A ukazuje se kadikad u tako velikom velianstvu, te niko ne moe posumnjati, da je sam Gospodin. Osobito mi se to dogaalo poslije priesti. I onako svi znamo, da je ovdje nazoan, jer nas to ui vjera. Ondje se pokazuje tako velianstvenim gospodarom onoga stana, te dua sva razruena vidi, gdje se troi u Kristu. O Isuse moj, ko bi mogao pravo opisati velianstvo, u kojem se pokazuje! I kakav si Gospodine itavoga svijeta i nebesa i tisuu drugih svjetova i bezbroja drugih svjetova i nebesa, to bi Ti mogao stvoriti. Dua spoznaje prema velianstvu, s kojim se pokazuje, da je sve to nita, da mu Ti bude Gospodar. 9. Ovdje se vidi jasno, Isuse moj, mala mo svih zlih duhova prema tvojoj. Vidi se, kako onaj, ko je tebi omilio, moe gaziti nogama sav pakao, Ovdje se vidi, kako se pravo pobojae svi zli dusi, kad si siao u pretpakao, i poeljee tisuu drugih dubljih paklova, samo da uteku tolikom velianstvu. A vidim, da hoe dui da nagovijesti, kako si uzvien i kakvu mo ima ovo presveto ovjeanstvo sjedinjeno s Boanstvom. Ovdje se jasno predouje, to e biti na dan sudnji, kad se ugleda velianstvo ovoga Kralja i vidi, kako e biti strog prema zlima. Ovdje se vidi prava poniznost, to je ostavlja u dui (vienje), kad ugleda svoju bijedu, koja joj ne moe biti nepoznata. Ovdje se napuni stidom i pravim pokajanjem za grijehe. Jer premda vidi onoga, koji joj pokazuje svoju ljubav, ne zna ipak, gdje bi se sakrila, pa se zato sva rastvara. Kaem, da je ovo vienje presnano, kad Gospodin hoe dui da pokae donekle, kolika je njegova veliina i velianstvo. I kad Gospodin ne bi htio sasvim nadnaravski pomoi dui diui je u zanos i ushit, drim, da dua ne bi mogla odoljeti. Jer kod ushita prelazi gledanje boanske nazonosti u uitak. Jer, kako rekoh, ne bi mogla podnijeti nijedna osoba. Je li istina, da se kasnije zaboravi? Ono velianstvo i ljepota ostaju tako utisnuti, te se vie ne mogu zaboraviti, van kad Gospodin hoe, da dua trpi suhotu i zaputenost, o kojoj u jo govoriti. Onda joj se naime ini, da ju je i Bog zaboravio. Dua bude sasvim druga, vazda uronjena (u Boga). ini mi se, da njezina ljubav prema Bogu oivi iznovice u mnogo Svetica je vjeto vezla i radila druge rune poslove, kako se vidi po radovima, to ih aste karmelke u Medini del Campo i u drugim mjestima.
96

viem stupnju. Ako i jest uzvienije ovo preanje vienje, u kojem se, kako je reeno, Bog pokazuje bez slike, ovo je ipak prikladnije za nau slabost, jer se tako boanska nazonost utisne u nau matu i misao se bavi njom, pa je pamet dulje pamti. Uostalom dolaze gotovo uvijek zajedno te dvije vrsti vienja. A i zbilja dolaze; jer se duevnim oima gleda uzvienost, ljepota i slava presvetoga ovjeanstva, a na nain se najprije spomenuti upoznaje, da je On Bog, da je moan i sve da moe, sve nareuje, sa svim vlada i sve napunja svojom ljubavlju. 10. Takvo vienje treba veoma cijeniti. Po mojem je mnijenju ovo bez opasnosti; jer se iz njegovih uinaka upoznaje, da tu zloduh nema snage. ini mi se, da mi je tri ili etiri puta htio tako predoiti samoga Gospodina ali lanom predodbom. Uzme oblik tijela, ali mu ne moe dati onakve slave, kao kad je (vienje) od Boga. Sljepari, da. oslabi pravo vienje, to ga je dua vidjela. Ali se dua opire, smuuje se, dosauje, uznemiruje tako. te izgubi pobonost i nasladu, to je uvala prije, i ostane bez molitve. Na poetku mise, kako rekoh, desilo se to tri ili etiri puta. To je tako sasvim razlino (od pravoga vienja) te e mislim, upoznati i onaj, koji je dopro samo do molitve mira, po uincima, to su spomenuti u govorima. To je vrlo oito, te mislim, da zloduh nee prevariti due, koja nee sama da se prevari, ako ivi u poniznosti i bezazlenosti. Ko je ve imao prvo vienje (to dolazi) od Boga, gotovo e odmah osjetiti (prevaru). Jer ako se i zapoinje (lano vienje) sa slau i uitkom, dua to odbacuje od sebe. A po mojem mnijenju mora i taj osjeaj biti razlian i ne pokazuje iste i bistre ljubavi (kao kod pravog vienja). Vrlo brzo pokae, ko je (zaetnik). I tako po mojem mnijenju ne moe nauditi (zloduh) onom, ko ima iskustva. 11. A sasvim je nemogue, da mata prouzroi takvo vienje. Nema prilike za to. Sama ljepota i bjelina due nadilazi svu nau matu. Ako se i ne sjeamo i nikad nismo pomislili, vidimo u jedan mah nazone stvari, kojih mata ne bi nikako mogla sloiti, jer su uzvienije, kako je ve reeno, od onoga, to ovdje moemo shvatiti. Tako je eto utvara nemogua. No ako bismo to i mogli, vidi se jasno (prevara) iz ovoga, to u sada rei. Kad bi se razumom i predoilo (vienje), bez obzira na to, to ne bi stvorilo velikih uinaka, pa ni samo jednoga, kao to ih tvori pravo vienje, dogodilo bi se kao ovjeku, kad bi rado zaspati, a ostaje budan, jer mu nee san na oi. On ga eli radi potrebe ili radi glavobolje, rado bi zaspati, trsi se, a gdjekad mu se ini, da e i uspjeti. No to nije pravi san, pa ga nee okrijepiti ni ojaati mu glavu, van e mu kadikad biti jo nemonija. Tako bi bilo i ovdje. Dua bi ostala mlohava, neokrijepljena i neojaana, pae umorna i mrzovoljna. A u onom se pravom vienju dua obogati tako, te se ne moe procijeniti, a i tijelu dade zdravlje i okrijepi ga. 12. Ovaj sam razlog navodila uz druge, kad su mi govorili, i to esto, da mi vienja uzrokuje zloduh i da mi se utvara. Navodila sam i poredbe, kako sam mogla, i kada mi je Gospodin nagovijetao. No sve je malo koristilo. U ovom je mjestu bilo mnogo svetih osoba, kojih Gospodin nije vodio ovim putem. Ja sam prema njima sama propast. Zato su se oni bojali za me. ini se, da su moji grijesi prouzroili, te se irio glas (o mojim vienjima) od usta do usta, tako te doznae svi. A ja rekoh samo svome ispovjedniku i onima, kojima mi je on zapovjedio, da kaem. 13. Ja im rekoh jednom, da bih vjerovala nedvoumno onima, koji mi to govore, kad bih svrila razgovor s nekim, koga dobro poznam, a oni mi

ustvrdili, da to nije ona osoba, van da se meni tlapi, jer oni to dobro znadu. Vjerovala bih vie njima nego svojim oima. No kad bi mi ona osoba dala nekoliko dragulja pa kad bih imala u rukama u zalog velike ljubavi, a prije ne bih imala nijednoga takvog dragulja, van prije bila siromana a sad se vidjela bogata: ne bih im mogla vjerovati, sve ako bih i htjela. Te bih im dragulje mogla i pokazati, jer su jasno vidjeli svi, koji su me poznavali, da je moja dua postala drugaija. Tako je govorio i moj ispovjednik; jer je nastala velika razlika, koja nije bila hinjena, van su je svi mogli jasno vidjeti. Prije sam bila vrlo zloesta, rekoh dalje, pa ne mogu vjerovati, da bi zloduh tako radio, ne bi li me prevario i doveo u pakao, te bi upotrebljavao tako opreno sredstvo. Ta osloboivao bi me od opaina, a davao kreposti i jakost. Jasno sam naime vidjela, da sam u tim stvarima najednom postala sasvim drugaija. 14. Moj je ispovjednik, kako rekoh, bio veoma sveti otac iz Drube Isusove. Kao to doznah, i on je odgovarao isto tako97.Bio je vrlo razborit i veoma ponizan. No ba mi je ta poniznost zadala mnogo jada. Premda se vrlo mnogo molio i bio vrlo uen, nije se pouzdavao sam u sebe, jer ga nije Gospodin vodio ovim putem. I on je radi mene trpio uvelike na razne ruke. Doznah, da mu govore, neka se uva mene, da ga ne prevari zloduh te mi ne povjeruje, to sam mu govorila. Navodili su mu za primjer i druge osobe. Sve me je to umaralo. Bojala sam se, da se neu imati komu ispovijedati, van da e me svi izbjegavati. ta u drugo, van samo plakati! 15. No providnost je Boja htjela, da moj ispovjednik ustraje i da slua moju ispovijed, jer je bio veliki sluga Boji, pa se na sve davao radi Njega. Stoga mi je govorio, neka ne vrijeam Boga i neka ne prestupam onoga, to mi kae, pa mi se ne treba bojati, da e me ostaviti. Vazda me je mirio i sokolio. Svagda mi je zapovijedao, da mu nita ne tajim. Tako sam i radila. Govorio mi je, budem li tako radila, da mi nee nauditi zloduh, ako se i umijea, van da e Gospodin crpsti dobro iz zla, to ga on htjedne uiniti mojoj dui. Kolikogod je mogao, nastojao ju je usavriti. Ja sam se veoma bojala, pa sam ga i sluala u svemu, ako i nesavreno. Ispovijedao me je vie od tri godine, pa je sa mnom i radi mene podnio mnogo tih muka98. Kad su Bojim doputenjem planuli progoni protiv mene i kad su me u mnogo emu zlo sudili, a u mnogo stvari i bez moje krivnje, iznosili su sve i njemu i Prema Gracianu govori ovdje o o. Baltazaru Alvarezu. On se rodio u Cerveri, biskupije Kalaorske 1553. Stupi u Drubu 1555., a 1558. bi zareen za sveenika. Vrlo je vjeto obnaao i znamenite slube u Drubi, a umro je pobono u zavodu Belmonte 25. srpnja 1580. Bio je vrlo mlad, kad je poeo ispovijedati Sveticu. Imao je samo 25 godina. Nije stoga udo, to se bojao i nije pouzdavao sam u se, pa je pitao za savjest druge, iskusnije. Kako se vidi iz Svetiina pripovijedanja, oni nisu ni izdaleka popravili mnijenja Oeva niti su ga uvjerili, van su mu zadavali nepriliku svjetujui ga, neka se uva one redovnice. U ono je doba o. Alvarez trpio od tjeskobe ili malodunosti, a imao je posla i sa svojim ravnateljem o. Dionisijem Vasquezom, koji je prema Bolandistima (Acta S. Teresiae n. 309.) bio otar i tvrd prema podlonicima. Tako e se lako shvatiti kolebanje mladoga ispovjednika u upravi due, koju je Bog obasipao tako izvanrednim milostima.
97

Ispovijedao je Sveticu o. Alvarez, o kojem ovdje govori, est godina, ali u najmunije i najtee bile 3 ili 4 prve, to jest od 1558. do 1562., radi brojnih vanrednih milosti, to ih je u to vrijeme dobivale i neba.
98

objeivali ga mjesto mene, premda je on bio sasvim nevin. 16. Ne bi bio mogao toliko podnijeti, da nije bio tako svet i da ga nije Gospodin hrabrio. U jednu je morao odgovarati onima, koji su mislili, da sam ja zabludila, a ipak mu nisu vjerovali. U drugu je govorio meni, da me primiri i trsio se, da mi oduzme strah, koji me je titio, a opet mi je strah poveavao. Usto me je morao primirivati posebice, jer je Gospodin doputao, da me obuzme velika bojazan iza svakoga vienja, to je za me bilo novo. Sve je to potjecalo otud, to sam bila i ostala velika grenica. Ispovjednik me je tjeio veoma samilosno. A da je on vjerovao sam sebi, ne bih ja bila toliko trpjela. Bog je davao njemu, da u svemu upozna istinu. Drim, da je njega prosvjetljivao i sam Sakramenat. 17. Mnogo su govorili sa mnom sluge Boji, koji se nisu mogli uvjeriti (da mi Bog govori). Ja izjavih neoprezno kojeta, to oni razumjee u drugom smislu (nego sam mislila). (Jednoga sam od njih veoma ljubila, jer mu je moja dua beskrajno mnogo dugovala i jer je bio vrlo svet. Boljelo me je izvanredno videi, da me ne razumije, a on je od svega srca elio moju korist i da me Gospodin prosvijetli.) I kako rekoh, to sam ja govorila, ne pazei na to, oni su drali za malu poniznost. Kad bi nali u mene kakvu pogrjeku, a mnogo su ih gledali, odmah su je sasvim odsuivali. Pitali su me kojeta, a ja sam odgovarala prostoduno i bezbrino. Odmah im se inilo, da bih ih htjela pouavati i da se drim mudrom. Jamano su eljeli moju korist pa su zato sve javljali mome ispovjedniku, a on me je prekoravao. 18. To je potrajalo dugo vremena. Snalazila me je nevolja sa mnogo strana. No sve sam podnosila s pomou milosti to mi je Gospodin iskazivao. Ovo pripovijedam, da se shvati, kakva je muka, kad nema nikoga iskusna na ovom duhovnom putu. Da mi nije Gospodin toliko pomagao, ne znam, to bi bilo od mene. Bilo je dosta povoda, da zbog njih izgubim razum, a gdjekad mi je bilo tako teko, te nisam znala, to bih drugo, van da dignem oi k Gospodinu. ini se dodue, da prigovor dobrih ljudi zloestoj i slaboj i plahoj enici, kao to sam ja, nije gotovo nita. No premda sam u ivotu podnijela prevelike nevolje, to je jedna od najveih. Neka dade Gospodin, da sam u tom volj koliko sluila Njegovu Velianstvu. A posve sam uvjerena, da su mu sluili oni,' koji su me odsuivali i prigovarali, i da je sve to bilo na moju veliku korist.

GLAVA XXIX.
Nastavlja zapoeto gradivo. Spominje neke velike milosti, to joj je iskazao Gospodin, i to joj je govorio, da je uvjeri i da odgovara onima, koji su joj prigovarali.

1. Mnogo sam se udaljila od predmeta. Govorila sam dodue o razlozima, iz kojih se moe upoznati, da ono (vienje) nije tlapnja. Ta kako bismo i s naporom mogli predoiti ovjeanstvo Kristovo i matom izmisliti tako veliku ljepotu? Trebalo bi za to i koliko vremena, da se ini, e je volj koliko slina njemu. Mogu dodue predoiti u mati (presveto ovjeanstvo) i gledati neko vrijeme, promatrati mu lik i bjelinu, usavrivati malo po malo i utiskati u pamet onu sliku. Ko bi to mogao zabraniti, kad se razumom moe to zatvoriti? A kod ovoga vienja, o kojem raspravljamo, ne treba nita, van samo moramo gledati, kad Gospodin bijedne predoiti (svoje ovjeanstvo) i kada i to nijedne. Ne moemo mi ni dodati ni oduzeti ni nainu, kojim se ukazuje, pa radili ne znam to. Ne moemo ni gledati, kad hoemo, ni prestati gledati. A kad bismo htjeli gledati togod posebice, Gospodin bi odmah ieznuo. 2. Dvije godine i po mi je Bog iskazivao veoma obiajno tu milost. Bit e vie od tri godine, otkad mi je oduzeo, pa ne daje neprestano na taj nain, i zamijenio s uzvienijom milou, o kojoj u moda govoriti poslije. I kad sam gledala, gdje mi govori, i promatrala onu veliku ljepotu i milotu, a gdjekad i strogost, s kojom govori one rijei na ona prelijepa i boanska usta, obuzimala me je izvanredna elja, da upoznam i boju njegovih oiju i veliinu njegovu, da uzmogu o tom govoriti. Ali nikad ne zasluih, da to vidim. Moje mi nastojanje ne pomoe nita, van mi vienje sasvim ieznu. Gdjekad vidim dodue, gdje me gleda milosrdno. No taj je pogled tako silan, te ga dua ne moe podnijeti. Usto zapadne dua u tako uzvieni zanos, te izgubi sasvim to krasno oblije, eda sve uzmogne uivati s veom nasladom. Tu se dakle ne pita, hoe li, nee li. Jasno se vidi. Gospodin nee nita, nego da se ponizimo, zastidimo, primimo, to nam se dade I hvalimo onoga, koji nam daje. 3. To je kod svih vienja ne izuzimljui nijednoga. Nikakvo nastojanje ne moe ni pomoi ni zaprijeiti, da gledamo vie ih manje. Gospodin hoe, da vidimo posve jasno, da to nije djelo nae nego Njegova Velianstva. Zato se moemo to manje oholiti, pae e nas to uiniti, da budemo ponizni i bojaljivi. Vidimo naime, kako nam Gospodin oduzimlje mo da gledamo to hoemo, pa nam tako moe oduzeti i one blagodati i milosti i ostaviti, da sasvim propadnemo. I tako (hoe Gospodin), da budemo u strahu, dok ivimo u ovom progonstvu. 4. Gotovo mi se uvijek ukazivao Gospodin kao uskrsnuli pa i u samoj Hostiji. Samo mi je kadikad pokazao svoje ruke, da me okrijepi, kad sam bila u nevolji. Gdjekad se, ali malo kada, ukazao na kriu, u vrtu ili s trnovom krunom, a gdjekad i nosei kri. I to, kako rekoh, radi nevolja mojih i drugih osoba. No vazda se ukazivao s proslavljenim tijelom. Pripovijedajui navukoh na se mnogo pogrda i muka, mnogo bojazni i progona. Njima se inilo tako stalno, da ja imam vraga, te su me neki htjeli i zaklinjati. Ja sam za to malo marila. Ali me je boljelo, kad sam vidjela, da se boje ispovjednici ispovijedati me ili kad bih doznala, da im se to govori. Uza sve to mi nije

moglo biti teko, to sam gledala ta nebeska vienja, a ne bih nikad ni cigloga dala za sva dobra i naslade ovoga svijeta. Drala sam ih svagda za veliku milost Gospodnju i ini mi se preveliko blago. I sam me je Gospodin esto uvjeravao. Ja sam vidjela, da ga sve vie ljubim. Kad bih pola k Njemu, da mu se potuim na sve ove muke, ustajala bih vazda od molitve utjeena i a novim silama. A onima to mi nisu vjerovali nisam se usuivala protusloviti videi, da e biti sve gore, jer im se inilo, da je u mene malo poniznosti. Raspredala sam sa svojim ispovjednikom, a on me je uvelike tjeio vazda, kad bi me vidio izmuenu. 5. Meutim vienja uestae. A jedan, koji mi je prije pomagao i ispovijedao me kadikad, kad nije mogao otac ministar, stade govoriti, da je jasno vrag (zaetnik vienja). Kako nisam imala drugoga sredstva, da se oprem, zapovjedie mi, da se prekriim svaki put, kad ugledam vienje, i da pokaem smokvu. Jer rekoe moram drati zastalno, da je zloduh, a nee dolaziti pokaem li mu smokvu99. Usto su govorili, neka se ne bojim, jer e me Bog ouvati i osloboditi od onoga. Za me je to bila velika muka. Nisam mogla vjerovati, da se ko drugi uplie nego Bog, pa mi je bilo strano (tako raditi). A kako rekoh, nisam mogla no eljeti, da se toga oslobodim. Ali sam napokon radila, kako su mi zapovijedah. Molila sam se mnogo Bogu, da me ouva, te ne budem prevarena. Ronila sam obilate suze, pa sam se esto molila i sv. Petru i sv. Pavlu; jer mi je Gospodin rekao, kad mi se ukazao na njihov blagdan (v. gl. XXVII i XXVIII.), da e me ouvati, te neu biti prevarena. I zbilja sam ih esto vidjela s lijeve strane sasvim jasno, ali ne u imaginarnom vienju. Ovi su slavni sveci bili veliki moji zatitnici. 6. Bila je za me prevelika muka, da Gospodinu pokazujem trfi (smokvu), kad ga vidim u tom vienju. Jer kad bih ga vidjela nazona, nisam mogla vjerovati, da je vrag, pa sve da su me sjekli na komade. Bila je to za me neka vrst velike pokore. Da se ne moram toliko puta kriati, drala sam kri u ruci. To sam radila gotovo uvijek. trfia (fige) nisam uvijek, jer me je to vrlo boljelo. Sjeala sam se uvreda, to su mu nanijeli idovi. Molila sam ga, neka mi oprosti, jer to radim iz posluha prema njegovu namjesniku, i neka to to znai, pogledaj biljeku kod gl. XXV. br. 22. Ko pozorno proita ovu reenicu, vidjet e jasno, do je Sveticu vie njih svjetovalo, neka pokae smokvu, kad joj se pokae vienje. Bojali su se svi oni, to ih nabraja Svetica u gl. XXV. br. 14., da je njezin duh zloduh. A oni, to su svjetovali o. Alvareza, neka se uva Majke Terezije u preanjoj glavi naloie Svetici neka takve pojave poplai trfiem. Meu njima su bih Magister Daza i Franjo de Salcedo. O. Gracian kae u primjedbi na te rijei, da je bio Gonzalo de Aranda, Avilski sveenik, ije emo zasluge spomenuti kasnije. On je mnogo pomagao Svetici kod osnutka sv. Josipa i mjesto nje vodio parnice s gradskim vijeem. Usto je bilo i redovnika Drube Isusove, koji su tako mislili. Ne znamo, koliko ih je bilo. Spominje se o. Hernando Alvarez del Aguila, Araoz i o. Ripalda. Drim, da su tako mislili i drugi redovnici i sveenici. Vremena su bila loa. Bilo je mnogo mistikih obmana, pa je Inkvizicija morala silom guiti te prevare. A Svetica nije jo bila dosegla do nedvoumne izvjesnosti, dok nisu kasnije utvrdili sv. Petar Alkantarski i drugi sluge Boji. Bosonoge karmelke u Medini del Campo imaju komad roga ili roine paunjasta oblika. Odozdo je kolut, gdje se svruje njegov kraj. Predaja je u samostanu Obitelj, ako i nije osnovana, da je Svetica tim davala trfie Naem Gospodinu, kad bi joj naloili ispovjednici.
99

mi ne upie u grijeh, jer su oni slubenici, to ih je On postavio u svojoj Crkvi. On mi ree, neka nita ne marim, jer da radim dobro sluajui; a on da e ve uiniti, te se upozna istina. Kad su mi zabranjivali unutarnju molitvu, priini mi se, da se ozlovoljio. Ree mi, neka im kaem, da je to ve silnitvo. Nabroji mi i razloge, eda se upozna, da nije (upleten) zloduh. Neke u spomenuti poslije. 7. Jednom sam drala u ruci kri, to sam ga imala na ruariju. On mi ga uze u svoju ruku. A kad mi ga vrati, bio je sastavljen od etiri draga kamena, kud i kamo dragocjenija od alema. Po onom nadnaravskom, to se vidi na njima, nema dragoga kamenja, koji bi se moglo s onim porediti, a i alem se ini neto patvoreno i nesavreno. Bilo je na kriu i pet rana vrlo lijepo nainjenih100. Ree mi, da u ga tako gledati odsele, pa tako i bi. Nisam gledala drvo, od kojega je kri bio nainjen, van one dragulje. Ali ih nije vidio niko osim mene. Kad sam na zapovijed pokuala i opirala se (vienjima), porastoe mnogo vie milosti. Premda sam se htjela rastresti, nisam nikad prestajala moliti. inilo mi se, da molim i spavajui. Rasla je moja ljubav, a ja sam se sve vie tuila Gospodinu, jer nisam ve mogla podnositi. Nije bilo u mojoj vlasti, sve ako sam htjela i naprezala se, da prestanem misliti na Njega. Uza sve to sam sluala, koliko sam mogla, a mogla sam u tom malo ili nita. A ni Gospodin mi toga sjeanja ne oduze. Premda mi je govorio, da radim (to mi nalau), ipak me je u drugu ruku uvjeravao i pouavao me, kao to radi i sada, to u rei onima (koji ne vjeruju). Dao mi je i tako dostatne razloge, te me je sasvim uvjerio i umirio. 8. Malo poslije stade Njegovo Velianstvo, kao to mi bijae obealo, pokazivati jo jasnije, da mi se javlja On. U meni se rasplamtjela tako velika ljubav prema Bogu, te nisam znala, ko mi ju je ulio, jer je bila sasvim nadnaravska, a ja se nisam trsila oko nje. Vidjela sam da umirem od elje, da gledam Boga, a nisam znala, kako bih traila taj ivot nego s pomou smrti. Navala je te ljubavi bila estoka. Ako i nije bila onako nesnosna ni jaka poput one prije opisane (gl. XX.), ipak nisam znala, to da radim. Nita Tu joj izvanrednu milost dade Bog kao pravednu nagradu za kruti i teki posluh, kad ju je nagonio ispovjednik, da pokazuje trfie. Ribera pripovijeda (Vida de Santa Teresa p. I. c. XII.): Jednoga je dana drala ona u ruci kri, to ga je nosila na islu. Gospodin se ne prestrai kria, ve ga uzme u ruku i onda joj ga vrati. Ali sasvim drugaiji nego je uzeo. inilo se, da je sastavljen od etiri velika i dragocjena dragulja, dragocjenija od dijamanta. Na jednom je bilo pet rana vrlo draesno naslikanih. On joj ree, da e odsele tako gledati kri. Jeronim od sv. Josipa dodaje u svojoj Historia del Carmen Desca1zo 1. II. c. 20.: Taj joj kri kasnije uz velike molbe i pretvarajui se, da ne zna, to je na njemu, izmami njezina sestra Donja Ivana de Ahumada u Albi. Napravljen je od etiri iroka komada ebanove smee boje, kao to su obino na kraju velikoga ruarija. Donja Ivana dade gi Mariji Enriquez, vojvotkinji od Albe. Kad umre vojvotkinja, Karmelci sudbeno zaitu natrag kri. Osudom od 29. XII. 1612. dobiju Valjadolidski Karmelci kri od vojvotkinjine dvorske gospoe Franjke de Tapia. O. Jakov od sv. Josipa die spise toga suda 22. II. 1619. Bio je on tajnik generalnog definitorija Bosonogih u Madridu. Kri se astio u naem valjadolidskom samostanu do kraja XVIII. vijeka. Kasnije, moda za francuske vlade prijee u ruke karmelkama. One ga vratie ocima, ali propade za kobnog ukinua samostana 1835.
100

me nije zadovoljavalo, nisam mogla sama sebe shvatiti, pa mi se doista inilo, da mi se dua trga iz tijela. O uzviena umjetnosti Gospodnja! Kako si njeno i vjeto postupao sa svojom jadnom robinjom! Sakrivao si se od mene i svojom si me ljubavlju nagonio, da zaelim tako slatku smrt, te se dua ne bi htjela nikad od nje osloboditi. 9. Ko nije iskusio ovih tako velikih navala, ne moe ih nikako shvatiti. Jer one nisu poput onih pobonosti, to se esto pojavljuju pa uzrujavaju srce i ini se, da gue duh, te ne mogu ostati u sebi. To je via molitva, pa treba izbjegavati takve provale i nastojati ih blago pribrali u se te utiati duu. Treba ovdje postupati kao s djecom, koja tako estoko plau, te se ini: uguit e se. Dade li im se piti, prestane onaj preveliki pla. Tako i ovdje razum mora pritegnuti uzde, jer bi se moglo desiti, da tu pomae i sama narav. Neka se promijeni razmatranje od straha, da nije sve savreno, ve da moe biti mnogo sjetilnoga. Neka se uutka to dijete dua kakvim ljubavnim darom i potakne se na ljubav blago, a ne tono rije na ake. Ovu ljubav treba sabrati unutra, a ne pustiti, da uzavre i prelije se poput lonca, kad se nepametno metne previe drva. Treba ublaiti uzrok, koji je djelovao da se zapali taj oganj, i ugasiti plamen blagim suzama, a ne munima, kao to su one to potjeu od tili osjeaja i ine mnogo tete. Ja sam ih kadikad ronila isprvice, ali bi mi tako oslabile glavu i izmorile duh, te drugi dan pa i dulje nisam mogla obavljati unutarnju molitvu. Stoga na poetku treba velika razboritost, da sve bude umiljato i duh se naui djelovati samo unutra, a sve se izvanjsko gleda pomno izbjegavati. 10. Ove su druge navale sasvim drugaije. Mi sami ne loimo drva, van se ini, da je oganj ve zapaljen, iznenada van unutra, da se zapalimo. Dua sama ne nastoji, da je zaboli rana radi udaljenosti Gospodinove, van joj kadikad zabada strijelu u sam ivac utrobe i srca, pa dua ne zna, to joj je niti to eli. Shvata dodue, da eli Boga i da je strijela zamoena ini se u otrovnu biljku te uzrokuje, da zamrzi sama na se radi ovoga Gospodina i rado bi izgubila ivot za Njega. Ne moe se opisati ni izrei nain, kojim Bog ranjava duu ni preveliku muku, to joj zadaje, tako te ona ne zna za se. No ta je muka tako slatka, te nema u ivotu naslade, koja bi je vie zadovoljavala. Kako rekoh, dua bi vazda htjela umirati od te bolesti. 11. Ta me je muka zdruena sa slavom obezumljivala, jer nisam mogla pojmiti, kako to moe biti. Oj kakav je pogled na ranjenu duu! Kaem, razabire ona tako, te moe rei, da je ranjena radi tako uzvienog uzroka. A vidi jasno, da nije ona sama dala povoda, te joj doe takva ljubav, van se ini. da je pala u nju iskrica od one prevelike ljubavi, kojom je ljubi Gospodin, i da ju je ta iskrica itavu zapalila. A kako se esto sjeam, kad mi se tako deava, onoga retka Davidova: Kao to ezne jelen za izvor vodom (ps. 42.), jer mi se ini, da to vidim doslovce u sebi. 12. Kad to nije tako estoko, ini se, da se malko ublai nekim pokornikim djelima. Barem trai bilo kakav lijek dua, koja ne zna, to da radi. Ali se (ta pokornika djela) ne osjeaju, niti joj zadaju vie muke, sve ako joj tee krv, nego da je tijelo mrtvo. Dua trai svakojake naine, da iz ljubavi prema Bogu ini togod, to e je boljeti. Ali je ona prva bol tako velika, te ne znam, kakva bi joj je tjelesna muka mogla ukloniti. Ovdje nema sredstva za tako uzvienu bol, pa su svi lijekovi preniski. Malko se primiri (ta muka) i odumine poneto, ako se moli Bogu, neka joj dade lijeka za njezinu, bolest. Ona sama ne zna drugog lijeka osim smrti, jer misli, da e s njom stii do

uitka svoga dobra. Drugda je bol tako jaka, te se ne moe ni to moliti ni ito initi, jer proree itavo tijelo. Ne moe se micati ni rukama ni nogama, van ako eljade stoji na nogama, osjea, kao da je izvan sebe, pa ne moe ni odahnuti. Sama istiska uzdahe, ali ne jake, jer ne moe vie; ali ih jako osjea. 13. Svidjelo se Gospodinu, da sam u tom kadikad vidjela ovo vienje: Vidjela sam uza se anela s lijeve strane u tjelesnom obliku. Tako ih obiavam gledati samo posve rijetko. Premda mi se aneli esto javljaju, zbiva se to, da ih ne vidim, van onako kao kod preanjega vienja, to ga prikazali prije. A Gospodin htjede, da to vienje vidim tako. Nije (aneo) bio velik, van malen, vrlo lijep. Lice mu je bilo vrlo raareno, pa se ini, da je bio jedan od najuzvienijih anela, koji se ine, da su sasvim zapaljeni. Mora da su to oni, to ih zovu kerubi. Oni mi ne kazuju svojih imena. Ali ja vidim dobro, da je u nebu tolika razlika izmeu jednih i drugih anela, te je ja ne bih znala izrei. Vidjeh anelu u ruci dugu zlatnu strijelu, a uini mi se, da je na kraju eljeza malo ognja. Uini mi se, da mi je tom strijelom nekoliko puta probo srce, te je doprla do utrobe. Kad ju je izvukao, priini mi se, da je s njom izvukao i ponutricu srca, a mene ostavio sasvim zapanjenu velikom ljubavlju prema Bogu. Bol je bila tako velika, te me je nagnala na one jadikovke. Ali je tako preobilna bila naslada, to mi je prouzroila ova prevelika bol, te nisam mogla zaeljeti, da me mine, niti se dua mogla zadovoljiti iim manjim od Boga. Nije to bol tjelesna, nego duevna, premda uestvuje i tijelo donekle, i to mnogo. Tako je umiljato milovanje, to nastane meu duom i Bogom, te se molim Bojoj dobroti, neka dade, da ga okusi onaj, koj misli, da laem101. Jasno kae Svetica, da joj je udijeljena ta milost te je ugledala keruba na dan, kad je to napisala, po svoj prilici oko 1562. Predaja je u karmelaka Avilskog Utjelovljenja, da je tu milost dobila drugi put, kad je bila starjeica one kue izmeu 1571.1574. U rukopisnoj Povijesti samostana pie Donja Marija Pinel: Milost strjelice (kako i sada zovu karmelke taj dogaaj na blagdan Probodenja) treba razumjeti tako, da Gospod nije ranio jednom van esto ona prsa. Dogaalo se to u koru i u sobicama. Kad bi se dogodilo takvo vienje, bila je kao tua, izvan sebe. Nije htjela ni gledati ni govoriti, ve se samo zabavljala svojom tako slatkom mukom. Tako tvrde redovnice njezina vremena. Jednom je kao starjeica bila u svojoj sobi. U sobi je nad njom spavala asna Ana Marija od Isusa, premila joj kerka. Kad u njezine uzdahe, sae, da vidi, da li to eli. Ona joj ree: Pusti, kerko, neka bude tako. I sad redovnice u Utjelovljenju pokazuju onu sobicu. Mnogo se toga izmiljalo i vjerovalo mnogo toga. Pravu povijest o istrgnuu Svetiina srca pripovijeda Majka Katarina od sv. Anela u zaprisegnutoj Izjavi u Postupku za proglaenje Svetice blaenom u Salamanci 1591.: G. biskup Don Jeronim Manrique blage uspomene, biskup u Salamanci zatrai u ovom samostanu obavijest o nepokvarenosti tijela spomenute sv. Terezije od Isusa. Sam se dotae svojim rukama tijela. Dovede i glasovite lijenike, da vide sveto tijelo. Oni ga vidjee i outie veliki miloduh. Htjedoe znati je li namazano pomau. Otvorie dakle sveto tijelo sa strane i naoe, da je itavo i nepokvareno. Onda iz toga sv. tijela izvadie srce, koje se uva u ovom samostanu u srebrenoj posudi. Svjedokinja je to sve uvala i drala neko vrijeme, jer je onda kako je izjavila, bila starjeica. Papa Benedikt XIII.
101

14. Dok je to trajalo, bila sam kao izvan sebe. Nisam htjela ni gledati ni govoriti, nego samo zaroniti u svoju muku, koja je za me bila vea slava, nego se moe nai u svemu stvorenju. To sam gdjekad utjela, dok se ne svidje Gospodinu da me obuzmu tako veliki zanosi, te im se nisam mogla oprijeti ni onda, kad sam bila meu ljudima, pa sve stadoe na moju veliku muku razglaivati. Otkad me obuzimlju zanosi, osjeam manje ovu muku nego onu, to sam je spomenula prije, ve se ne sjeam, u kojoj glavi (gl. XX.). Ona je u mnogoemu drugaija i vrednija. Ve na poetku muke, o kojoj govorim, ini se, da Gospodin zanese duu i stavi je u ushit. I tako ne moe osjeati muke ni trpjeti, jer odmah doe uitak. Slava dovijeka Onome, koji takve milosti daje dui, to tako slabo odgovara tako velikim dobroinstvima!

dopusti blagdan i vlastitu slubu Probodenja 25. V. 1726. Blagdan se slavi u naim samostanima 27. kolovoza. Na molbu panjolskoga kralja preko kardinala Belluge odobri Klement XII. 10. XII. 1733., da se sluba Probodenja doputena Bosonogim karmelcima protegne na sve panjolske zemlje.

GLAVA XXX.
Opet nastavlja te pripovijeda o svojem ivotu i kako je pomogao Gospodin mnogo njezinim mukama, jer je doveo na mjesto, gdje je boravila, svetoga mua br. Petra Alkantarskoga, iz Reda slavnoga sv. Franje. Raspreda o velikim napastima i mukama unutarnjim, to ih je kadikad podnosila.

1. Kad vidjeh, gdje malo ili nimalo ne mogu uiniti, da zaprijeim te tako velike estine, pobojah se, to me snalaze, jer ne mogoh razumjeti, kako mogu biti zajedno muke i radost. Znala sam, da mogu biti skupa tjelesna muka i duhovna radost. No smuivala me je tako izvanredna duhovna muka s tako prevelikom nasladom. A nastojala sam se i neprestance opirati, ali sam tako malo mogla, te sam se gdjekad umarala. Branila sam se kriem, a htjela sam se obraniti od onoga, koji nas je kriem spasio. Vidjela sam, da me niko ne razumije. No premda sam to jasno shvatala, nisam se usuivala govoriti nikome osim moga ispovjednika, jer bi me uistinu korili, da nemam poniznosti. 2. Gospodinu se svidje, te mi oduze veliki dio moje muke, a zaonda i sasvim. Dovede naime u ovo mjesto blagoslovljenoga brata Petra Alkantarskoga, kojega ve spomenuh i rekoh neto o njegovoj pokori. Uvjeravali su me, da je dvadeset godina nosio neprestano limeno pokorniko odijelo. Napisao je nekoliko knjiica o molitvi, i to panjolski, koje se danas mnogo itaju. Sam je on bio iskusan u unutarnjoj molitvi, pa je napisao na veliku korist onih, koji se njom bave. Drao se sasvim strogo prvoga Pravila blaenoga sv. Franje, a i drugoga, to ve drugdje donekle spomenuh102. 3. Doznade ona udova D. Guiomar de Ulloa slubenica Boja, koja je bila moja prijateljica, da je doao tako izvrsni mu. A poznavala je moju nevolju, jer je bila svjedokinja mojih alosti i uvelike me tjeila. Vjerovala je tvrdo, da je od duha Bojega ono, to su drugi govorili, da je od zloduha, pa nije mogla drugaije drati. Ona je veoma razumna i mualjiva, a Gospodin joj je iskazao ve mnogo milosti u molitvi, pa joj htjede Njegovo Velianstvo posvijetliti u onom, to nisu znali uenjaci. Moji mi ispovjednici dopustie, da joj za svoju olakicu saopim neke stvari (to sam ih onda imala), jer je s vie razloga bila vrijedna pouzdanja. Kadikad je uestvovala u milostima, to mi je Gospodin davao, pa je dobivala vrlo korisne savjete za svoju duu. Kad ona doznade (da je doao onaj sveti mu), da mogu bolje s njim raspravljati, ne ree meni nita, van ishodi dozvolu od mojega Provincijala, da proboravim osam dana u njezinoj kui. I govorila sam u njezinoj kui i u nekim crkvama103 mnogo puta s njim, kad je bio ovdje prvi put. A kasnije sam s njim u razna vremena mnogo opila. Razgalih mu svoj ivot uglavnom i postupak kod molitve, to sam bolje umjela. Tako sam radila uvijek, pa sam jasno i istinito postupala jo s onima, kojima sam saopivala prilike svoje due. eljela sam, da im budu poznate i prve kretnje moje due. Ako mi je bilo to dvoumnije ili sumnjivije, navodila sam dokaze i razloge protiv sebe. Tako otkrih i njemu svoju duu bez pretvaranja i prikrivanja. Spomenuto je djelo: Tratado de oracion y meditacion, to neki pripisuju sv. Petru Alkantarskom.
102 103

U kapeli Mosori Rubi, u upi Sv. Tome, i u Stolnici.

4. Vidjeh odmah iz poetka, da me razumije iz svoga iskustva, a to bijae sve, to mi je trebalo. Jer onda ne znadoh jo sama razumjeti, te bih umjela izrei, kao to sada znam kazati (to mi je Bog dao). Istom mi poslije dade Bog, da znam shvatiti i izrei milosti, to mi daje Njegovo Velianstvo. Zato je trebalo da iskusi prije sve onaj, koji e mene sasvim razumjeti i razloiti, to se zbiva sa mnom. On me sasvim prosvijetli. Ja barem nisam mogla pojmiti, kako moe biti vienja, koja nisu imaginarna; a isto tako mi se inilo, da ne mogu razumjeti, kako mogu biti ona, to sam ih gledala duevnim oima. Mislila sam, da mogu drati samo do onih vienja, to se vide tjelesnim oima, a takvih nisam imala. 5. Ovaj mi sveti ovjek posvijetli u svemu i razjasni mi te mi ree, neka se ne muim van hvalim Boga i budem tako uvjerena, da je njegov duh koji djeluje u meni. Osim vjere da ne moe biti nita istinitije, niti se moe tako vjerovati. I on se tjeio mnogo sa mnom, iskazivao mi je svu naklonost i milost, vazda se kasnije zauzimao za me i priopivao mi je svoje prilike i poslove. Saobraaj mu je sa mnom podavao mnogo radosti, jer je osim onoga, to je on sam stekao djelom, zamijetio u mene odlune elje, to mi ih je ulio Gospodin, i veliku sranost. Koga naime Bog dovede do toga stupnja, on ne poznaje vee radosti ni utjehe, nego ako nae nekoga za koga dri, da je i njemu dao poetak od toga. Po mojem mnijenju nisam morala onda dalje doi nego do poetka, a dao Bog, da sam i sada barem. 6. On me je vrlo alio te je govorio, da je jedna od najveih muka na zemlji ono, to sam podnijela, to jest prigovor dobrih. Uostalom da u jo morati mnogo pretrpjeti, jer mi je uvijek potreban ko bi me razumio, a u onom ga gradu nema. No on e govoriti s mojim ispovjednikom i s jednim od onih, koji su mi zadavali najvie jada, to jest s onim oenjenim vitezom, o kojem sam ve govorila. On me je veoma volio, ali je bio sveta i plaha dua, pa je vodio sav rat protiv mene. Znao je, kako sam zloesta bila malo prije, pa se nije mogao uvjeriti, da od Boga potjeu one vanredne pojave. A sveti ovjek, Petar Alkantarski, uini (kao to mi je obeao). Govorio je s obojicom te im naveo uzroke i razloge, da ih uvjeri, te me vie ne uznemiruju. Ispovjedniku je malo trebalo. Vitez se ne mogae sasvim uvjeriti. Ali to doprinese, da me nije vie toliko muio. 7. Dogovorismo se, da mu piem, to mi se unaprijed dogodi, i da jedno preporuuje drugo Bogu. Tolika je bila njegova poniznost, te je neto drao do molitve ove jadnice. Ostavi me sasvim utjeenu i zadovoljnu, te mi zajami, da nedvoumno djeluje u meni duh Boji, pa da bez straha nastavim molitvu. Snae li me kakva nedoumica ree i radi vee sigurnosti, moram sve saopiti ispovjedniku, pa ivjeti mirno. Ipak nisam mogla biti sasvim sigurna, jer me je Gospodin vodio putem straha, ali nisam mogla ni vjerovati, da je zloduh, kad su mi govorili, da on djeluje u meni. Ulijevali mi strah ili izvjesnost, nisam mogla vie imati ni vjerovati drugima vie, nego je Gospodin stavljao u moju duu. Premda me je Petar Alkantarski utjeio i primirio, ipak mu nisam mogla vjerovati toliko, te bih ostala bez svakoga straha, pogotovu kad bi mi Gospodin dao ove duevne muke, koje u sada spomenuti. Sa svim tim, kako rekoh, ostadoh veoma utjeena. Ne mogoh dosta zahvaliti Bogu i mome slavnom ocu, sv. Josipu. ini mi se, da je on doveo ovamo onoga svetog mua; jer je on bio generalni komisar kustodije sv. Josipa, kojemu sam se kao i Naoj Gospi mnogo preporuivala. 8. Dogaalo mi se kadikad, a i sad mi se dogodi, ali ne tako esto:

spopale bi me prevelike duevne patnje zajedno s tjelesnim mukama, bolestima i tako krutim bolima, da nisam mogla odoljeti. Drugda sam morala trpjeti jo vee tjelesne bolesti, ali ih nije trpjela dua, pa sam ih podnosila s veseljem. Ali kad je bilo sve zajedno, bila je muka tako velika, te me je sasvim stiskala. Zaboravljala sam sve milosti, to mi je iskazao Gospodin prije. Ostajala mi je samo uspomena kao san o veoj mojoj muci. Razum mi je bio tako otupio, te je doputao, da zapadnem u tisuu dvoumica i sumnja. inilo mi se, da nisam mogla razumjeti (to se dogodilo), pa da mi se moda samo tlapilo. A dosta hi bilo da budem prevarena sama, a da ne varam dobrih. inilo mi se, da sam tako opaka, te sam pomiljala, da su sva zla i krivovjerja nastala radi mojih grijeha. 9. To je lana poniznost, koju je iznaao zloduh, da me uznemiri i pokua, bi li mi mogao duu povui u oaj. Iskustvo me je tako uvjerilo, da je ono avolski posao, te me on vie ne mui tako esto kao prije, jer vidi, da sam to upoznala. Vidi se to jasno po nemiru i smetnji, s kojom zapoinje, po uzrujanosti, koju prouzrokuje u dui, doklegod traje, po tami i tjeskobi, u koju je baca, i po suhoti i nesposobnosti za molitvu i svako dobro. ini se, da zloduh gui duu i vee tijelo, te nije ni za to. Prava poniznost djeluje sasvim drugaije. Ako dua i spoznaje, da je zloesta i alosti se, jer je takva, ako i poznajemo, da je naa zloa golema kao i spomenuta i osjea alost uistinu, ipak prava poniznost ne uzrokuje u dui smetnje ni nemira ni tame ni suhoparnosti, ve je okrepljuje i protivno od svega toga puni nasladom i svjetlou. Osjea dua muku, koja je u drugu ruku ojaava, jer vidi, kakvu joj veliku milost iskazuje Bog dajui joj, da trpi tu muku, i kako joj je ona korisna. Boli je, to je uvrijedila Boga, a u drugu je iri Njegovo milosre. Prosvijetli se, da se postidi, pa hvali Njegovo Velianstvo, to ju je toliko podnosilo. A kod one druge poniznosti, to je uzrokuje zloduh, nema svjetlosti ni za kakvo dobro, ve se ini, da Bog baca u oganj i krv. Predouje joj pravednost; pa ako i vjeruje u milosre, jer zloduh ne moe uiniti, da izgubi tu vjeru, ipak me ta vjera ne tjei, van kad razmatra toliko milosre, pomae samo za veu muku, jer mi se ini, da sam bila vezana na vee dunosti. 10. To je jedno od najmunijih, najdomiljatijih i najhimbenijih iznaaa avolskih, to ih poznajem. Zato bih rado upozoriti na nj vau milost, ako bi vas tako napastovao (zloduh), da imate neku svjetlost i upoznate (napast), ostane li jo razum, da je upozna. Ne mislite, da je za tu spoznaju potrebna uenost i znanje. Meni to sasvim nedostaje, a ipak sam upoznala besmislicu (lane pobonosti), kad sam se rijeila (one napasti). Upoznala sam, da Gospodin hoe i doputa tu napast, kao to je dosele dopustio, da kua Joba, premda i nije dopustio, da mene, bijednicu mui onako otro. 11. Dogodilo mi se, sjeam se, da je to bilo uoi Tijelovnoga blagdana, koji ja slavim, ako i ne onako, kao to je pravo. Ovaj put mi potraja (napast) samo onaj dan, dok je drugda trajala osam i petnaest dana, pa i tri sedmice, a moda i dulje, a pogotovu za Velike Sedmice, kad sam obino uivala u molitvi. Onda mi se dogaa, da mi zloduh iznenada obuzme razum kadikada tako neznatnim stvarima, kojima bih se inae smijala, pa ga smete sasvim po svojoj volji, a duu ondje okuje, da ne bude sama sebi gospodarica, niti moe na drugo misliti, van na besmislice, to joj predouje zloduh. Te su stvari sasvim prazne, bez glave i repa. Samo je zloduh vee, te je gui tako, da skae iz koe. Meni se kadikad inilo, da se avoli igraju mojom duom

kao loptom, a ona se nikako ne moe osloboditi njihove vlasti. Ne moe se izrei, to trpi u tom sluaju. Ona trai pomoi na sve strane, a Bog doputa, da je ne nalazi. Ostaje joj uvijek zdravi razum, ali ne bistar. Rekla bih, da je kao ovjeku, komu su pokrivene oi. Kad ko ide esto istim putem, znade i nou i u mraku, gdje e se spotaknuti, jer se ve priviknuo putu i vidio ga po danu, pa se uva one opasnosti. Tako se radi i tu, da se ne vrijea Bog. Radi se tu, ini se, iz navade. Putamo na stranu, da je dri Gospodin, a to je glavno. 12. Vjera je onda tako obamrla i zaspala, kao i sve druge kreposti, ali nije izgubljena; jer vjeruje sve, to ui Crkva. Ali se ini, da je govori samo ustima, a u drugu je ruku stisnuta i troma, pa joj se ini, da spoznaje Boga kao neto, to uje izdaleka. Ljubav joj je tako mlaka, te uje, gdje se govori o Bogu, ali to slua kao neto, to vjeruje, da je tako, jer tako dri Crkva; ali ne pamti, to je iskusila po sebi. Hoe li da moli naustice ili da boravi na osami, pritiska je vea briga. Osjea u sebi nesnosnu muku, a ne zna, otkud je. ini mi se, da je donekle ta muka slina paklu. Tako i jest prema onome, to mi je dao Gospodin da upoznam u jednom vienju. Dua naime gori sama u sebi, a ne zna, od koga ili otkud joj oganj, kako bi mu mogla utei ili ga ugasiti. Hoe li da sebi pomogne itanjem, jednako je, kao da ne zna itati. Jednom mi se desi te uzeh itati ivot jednoga sveca, da vidim, bih li se mogla udupsti i utjeiti onim, to je on pretrpio. Proitam etiri ih pet puta nekoliko redaka. No premda je bilo napisano panjolski razumjeh manje na kraju nego na poetku, pa ostavih. To mi se dogodilo mnogo puta, ah se ovoga osobito vie sjeam. 13. Razgovaram li se s kim, jo je gore. Jer mi se ini, da onda zloduh probudi tako mrzovoljni duh srditosti, te mi se ini, da bih sve pojela, a ne bi sebi nimalo mogla pomoi. A ini se, da se ve neto uini, ako se uzdrava ili Gospodin dri svojom rukom onoga, ko je u takvoj napasti, da protiv svojih blinjih ne govori i ne radi nita, to bi im moglo nauditi ili povrijediti Boga. Kad bih pola k ispovjedniku, dogaalo mi se esto ovo, to u rei, a istina je. Premda su sveti ispovjednici, s kojima sam govorila u to vrijeme, a govorim i sada, govorili su mi otro rijei i ljuto me korili. A kad sam im to poslije spominjala, samo su se udili i govorili, da to nije bilo u njihovoj vlasti. Premda su odluivali, da nee toga drugi put raditi, jer im je bilo ao, a i savjest ih je grizla, i premda odluivali, da e me samilosno tjeiti, kad me snau takve muke tjelesne ili duevne, nisu mogli. Nisu mi istina govorili zlih rijei, to jest kojima bi vrijeali Boga, ali su govorili najmre, to se moe podnijeti od sveenika. Po svoj prilici su me htjeli trapiti. Drugda sam se i veselila i to podnosila, no onda mi je sve bilo muka. Muila me je i misao, da ih varam. Onda bih pola k njima i upozorila ih sasvim ozbiljno, neka me se uvaju, jer se moe desiti, da ih varam. Istina, vidjela sam, da to ne radim naumice i da im ne govorim lai, ali me je sve nagonilo u strah. Jedan od njih shvati napast pa mi ree jednom, neki se ne muim, jer kad bih ga htjela i prevariti, da ima toliko mozga, te se ne bi dao prevariti.104 To me uvelike utjei. 14. Kadikad sam se i gotovo obiajno ili barem ponajvie poslije priesti odmarala, a gdjekad mi je i odmah, im sam se pribliila Sakramentu, bilo tako voljko na dui i na tijelu, te sam se udila. inilo mi se, da mi je u jedan mah nestalo sve duevne tmine i da je sinulo sunce, te sam spoznala
104

Prema Gracianu o. Baltazar Alvarez.

ludosti, koje su me prije obuzimale. Drugda sam ozdravila na jednu jedinu rije, to bi mi je rekao Gospodin velei: Ne mii se i ne boj se, kao to ve rekoh drugda. Ozdravila bih sasvim onda ili kad bih ugledala kakvo vienje, kanda mi i nije bilo nita. Naslaivala sam se s Gospodinom. Tuila sam mu se, kako doputa, da trpim tolike muke. Ali mi je to bilo dobro plaeno, jer su nemalo svagda kasnije dolazile milosti u velikom obilju. ini mi se, da dua izlazi iz talionice poput zlata ia i sjajnija, te u sebi gleda Gospodina. I zato joj se kasnije ine malene sve te muke, pa joj se prije priinjale i nesnosne, te ih eli opet trpjeti jo vie, ako se svidi Gospodinu. Ako nas snae i vie nevolja i progona, pa ih trpimo ne vrijeajui Gospodina, van se veselimo, to trpimo radi Njega, sve je to za na najvei dobitak. Na alost ne nosim ja tih nevolja, kao to bih morala, van vrlo nesavreno. 15. Drugda su me snalazile drugaije muke, a snalaze i sada. ini mi se, da mi je oduzeta sva mogunost, da ita dobro smislim ili elim initi; van su dua i tijelo sasvim nekorisni i teki. Ali usto nemam onih drugih napasti ni nemira, van neku mrzovolju, a ne znam odakle, i nita mi ne zadovoljava due. Da se zaposlim, gledala sam initi izvanjska dobra djela, napolak silomice, ali poznajem dobro, to je dua, kada se sakrije milost. No nije me to mnogo muilo, jer mi je davalo neku zadovoljtinu, kad sam gledala svoju nizinu. 16. Drugda zapaam, da ne mogu nita skladno razmiljati o Bogu ni o dobru, gdje se treba zadrati, ni obavljati molitve, pa ni na osami. No utim, da spoznajem Boga. Upoznajem, da mi ovdje kode razum i mata. Volja mi se ini dobra i pripravna na svako dobro. No razum hita kao bijesan luak, kojega ne moe niko svezati, pa ga ne mogu zadrati mirno ni kad bi izmolila Vjerovanje. Kadikad se smijem sama sebi i spoznajem svoju bijedu, udim se razumu, i motrim, to radi. No slava Bogu, za udo ne ide nikad za zlim stvarima, ve za neznatnima: treba li to raditi ovdje ili ondje i slino. Onda najvie upoznam preveliku milost, to mi je iskazuje Gospodin, kad ovoga luaka dri svezana u potpunom motrenju. Promiljam, to bi rekli oni, koji me dre dobrom, kad bi me vidjeli u ovom ludovanju. Veoma mi je ao due, kad je vidim u tako ravu drutvu. elim je vidjeti slobodnu pa stoga vapijem k Gospodinu: Kada u, Boe moj, uspjeti, da vidim, gdje te hvali sva moja dua i uivaju te sve moje moi? Ne daj, gospodine, da vie budem tako rastrgana, te se ini, da svaki komad ide svojim putem. esto trpim to. Kadikad upoznajem, da tome mnogo doprinosi moje slabo zdravlje tjelesno. Sjeam se mnogo tete, to nam je uinio prvi grijeh, jer mi se ini, da smo radi toga nesposobni da uivamo neprestano toliko dobro. A moraju biti krivi i moji grijesi, jer da ih nisam imala toliko, bila bih potpunija u dobru. 17. Prebrodih i drugu veliku muku. inilo mi se da sam razumjela sve knjige, to sam ih proitala, a raspredaju o molitvi, pa da mi je dao Gospodin, te ih vie ne trebam. Zato ih nisam vie ni itala, ve ivote svetaca. Kako sam daleko zaostala u onom, u emu su oni sluili Bogu, mislila sam, da e mi to biti na korist dui. inilo mi se, da je veoma mala poniznost misliti, da sam dosegla do toga stupnja molitve. A kako nisam mogla nikako na kraj sama sa sobom, zadavalo mi je to mnogo muke, dok mi ne rekoe uenjaci i blagoslovljeni brat Petar Alkantarski, da tim ne tarem glave. Vidim dobro, da u slubi Bojoj nisam ni poela i da sam jo sama nesavrenost, premda mi Njegovo Velianstvo dijeli milosti kao i mnogim dobrima. Sluim samo dobrim eljama i ljubavlju, jer vidim dobro,

da mi je Gospodin pogodovao, eda mu mogu volj u emu sluiti. Dodue mi se ini, da ga ljubim, ali me aloste djela i mnoge nesavrenosti, to ih vidim u sebi. 18. Gdjekad me obuzme duevna ludost. Kaem ludost, jer mi se ini, da ne radim ni dobro ni zlo, van tono rije, idem za svjetinom. Ne osjeam muke ni slave, ne marim za ivot ni za smrt, za veselje ni za jad. ini se da ne utim nita. Dua mi se priinja kao osli na pai, koji se hrani, jer mu daju krme, a jede ne mislei na nju. Jer dua u tom stanju jamano blaguje velike milosti Boje, kad joj nije teko ivjeti u tako bijednom ivotu, pa sve snosi ravnoduno. Ali se ne osjeaju porivi ni uinci, pa ih dua ne spoznaje. 19. ini mi se ovo kao plovidba u potpunoj tiini; Plovi se mnogo, a ne zna se kako. A kod onih su drugih vrsti molitve uinci tako jaki, te dua nemalo odmah outi svoju poboljicu; jer odmah uskipe elje pa se dua ne moe nikad zadovoljiti. To djeluju velike estine ljubavi, o kojima sam govorila, kod onih, kojima ih Bog dade. One su poput, izvoria, to sam ih vidjela, gdje teku, pa neprestano miu pijesak uvis. Ovaj se primjer ili poredba moe posve prirodno primijeniti po mojem miljenju duama, to dopru dovle. Ljubav neprestano kipi i misli, to e initi. Ne mogu se uzdrati, kao to se ini, da se u zemlji ne moe zadrati ona voda, van struji iz nje. Takva je i dua veoma esto. Ne miruje niti moe uspregnuti ljubav, to je u njoj. Ve ju je sasvim upila. Htjela bi, da je piju i drugi, jer tim nee njoj ponestati, pa da joj pomognu hvaliti Boga. O kako se esto sjeam one ive vode, o kojoj je Gospodin govorio Samarjanci! Ovo Evanelje osobito volim. A voljela sam ga tako zaista od svoga djetinjstva. Premda nisam kao sada shvatala toga dobra, molila sam esto Gospodina, neka mi dade one vode. Gdjegod sam bila, imala sam vazda naslikanu (Samarjanku), a za natpis one rijei, to ih je rekla Gospodinu, kad je doao na zdenac: Gospodine, daj mi vode (Iv. 4, 15. Svetica je osobito tovala to evaneosko mjesto. Njezin je otac imao sliku, koja je to predoavala.) 20. ini mi se (ova ljubav) i poput velikoga ognja, koji mora uvijek imati neto da spaljuje, eda se ne ugasi. Takve su i due, o kojima govorim. Pa stajalo ih ne znam koliko, htjele bi loiti drva, da ne prestane taj oganj. Ja sam takva, te bih se zadovoljila, kad bih u njega mogla i slamke bacati. I dogaa mi se kadikad, pa i esto: sad se smijem sama sebi, a sad se muim veoma. Unutarnja me pobuda potie, da u emugod sluim (Bogu). A ja nisam za to vie, pa kitim slike granicama i cvijeem, metem, redim bogomolju, radim tako neznatne stvari, te se radi toga stidim. Obavljam li kakvo pokorniko djelo, sasvim je neznatno i takve vrsti, te bih vidjela, da nije ni za to, kad Gospodin ne bi primio dobre volje, i sama bih se rugala sebi. Velika je muka za due, kojima Bog dade svojom dobrotom u obilju toga ognja svoje ljubavi, a nemaju tjelesne snage, da to rade za Njega. Zbilja je to velika muka. Jer dua nema snage, da dobaci drva u taj oganj, pa umire od straha, da se ne ugasi. ini mi se, da se ona sama u sebi troi i pretvara u pepeo, rasplinjuje se u suzama i spaljuje se. Golema je to muka, ako je i slatka. 21. Neka hvali to vie moe Gospodina dua, koja dosegne dovle, ako joj dade tjelesne snage, da ini pokoru, ili uenosti i darova i slobode, da propovijeda, ispovijeda i vodi due k Bogu. Jer ne zna i ne shvata dobra, to ga ima, ako ne iskusi, to znai ne moi nita initi u slubi Gospodnjoj, a vazda mnogo primati. Blagoslovljen bio za sve i slavili ga aneli. Amen.

22. Ne znam, radim li dobro, kad piem toliko sitnica. No vaa mi je milost ponovno naloila, da bezobzirce piem opirno o svemu i nita ne izostavljam, pa pripovijedam sve jasno i istinito, ega se sjeam. Jamano pritom moram mnogo izostaviti, jer bih inae utroila mnogo vie vremena. A kako rekoh, imam ga tako malo. Usto moda ono to izostavljam ne bi bilo ni od kakve koristi.

GLAVA XXXI.
Raspreda o nekim vanjskim napastima i pojavama i mukama, to joj je zadavao zloduh. Isto tako govori o nekim stvarima vrlo dobrima za uputu onima, to idu putem kreposti.

1. Spomenula sam neke unutarnje i tajne napasti i smetnje, to mi ih je prouzroio zloduh. Sad elim govoriti, to ih je inio gotovo javno, tako, te se nije moglo ni posumnjati, da ih je on skrojio. 2. Bila sam jednom u bogomolji. Uto mi se ukae zloduh s lijeve strane u gadnom obliku. Dok mi je govorio, promatrala sam njegova usta, koja su bila strahovita. inilo se, da mu iz tijela suklja golem plamen, koji je bio sav jasan bez sjene. Groznim glasom prozbori, da sam mu dodue utekla, iz ruku, ali e me on opet povratiti u njih. Ja se veoma prestraih i prekriih, kako mogoh; a on ieznu, ali se odmah povrati. To mi se dogodi dva puta. Ne znadoh, to da radim.; Imah pri ruci blagoslovljene vode. Pokropih na onu stranu, a on se vie ne vrati. 3. Drugi put me je muio pet sati tako strahovitim mukama sa unutarnjim i vanjskim nemirom, te mi se inilo, da neu podnijeti. One, to su bile sa mnom, stajale su zapanjene i nisu znale, to da rade. A ni ja nisam znala, kako bih odoljela. Kad me spopadnu boli i vrlo nesnosna tjelesna bolest, navikla sam kako mogu u sebi buditi ine (kreposti) i moliti se Gospodinu, ako mu se svidi, neka mi Njegovo Velianstvo dade strpljivost, pak nek pusti, da tako ostanem do svretka svijeta. Videi i ovaj put, da trpim tako strasno, pomogoh sama sebi onim inima i odlukama. Gospodin htjede i upoznah, da je avo (uzrok). Vidjeh uza se vrlo ogavna crnia, gdje grdi kao oajnik, koji je izgubio, to je mislio dobiti. Kad ga vidjeh, nasmijah se i ne bojah se. Neke su ondje bile sa mnom, a nisu se mogle snai, niti su znale, kako da mi pomognu u tolikoj muci. Ja sam morala udarati silno itavim tijelom i glavom i rukama, a nisam se mogla oprijeti. Najgori je bio unutarnji nemir, tako da se ne mogoh nikako umiriti. Ne usudih se zaiskati blagoslovljene vode, da ih ne natjeram u strah i da ne doznaju, to je. 4. esto sam iskusila, da nema (od blagoslovljene vode) boljega sredstva, te pobjegnu i ne vrate se vie. Bjee i od kria, ali se vraaju. Mora dakle biti velika mo blagoslovljene vode. Meni napose pribavlja ona sasvim oevidno utjehu, koju uti moja dua, kad je uzimljem. Stalno je, da pritom vrlo esto osjeam neki odmor i unutarnju nasladu, koje ne bih znala rastumaiti, a svu mi duu okrijepi. Nije to tlapnja, niti mi se desilo samo jednom, van esto puta. A ja sam na to veoma pozorno pazila. Zbiva mi se recimo kao ovjeku, kojega mori estoka vruina i ea pa ispije vr svjee vode pa se ini, da se tim sasvim okrijepio. Ja pomiljam, kako je veliko sve, to je naredila Crkva, pa mnogo uivam, kad gledam, kako one rijei imaju toliku snagu te je daju i vodi tako, da nastaje tako velika razlika izmeu blagoslovljenog i neblagoslovljenog.105 Tim se rijeima potpuno hvali mo blagoslovljene vode. . Ana ,od Isusa u Izvjetajima o beatifikaciji Svetice u Madridu izjavljuje o tom ovo: Nije htjela, da ikad putujemo bez blagoslovljene vode. Bilo joj je teko, ako bismo je kada zaboravili. Stoga bismo je nosile u tikvici objeenoj o pojasu, pa je htjela, da vazda ulijemo u njezinu tikvicu velei nam: Ne znate vi, kakva se
105

5. Kad ne prestade muka, rekoh: Kad se ne biste smijale, zaiskala bih blagoslovljene vode. One mi je donesu i pokrope me, ali mi ne pomoe. Ja pokropim ono mjesto, gdje je bio (gadni crni) i on odmah ieznu. A nestade i svega zla, kanda si ga otro rukom. Samo ostadoh izmorena, kanda su me izdevetali batinama. To mi je uvelike koristilo. Vidjeh, da toliko zla uini zloduh, kad mu Gospodin dopusti; sve ako nije njegova dua ni tijelo. A to e istom onda, kad ih posjeduje kao svoje? To mi iznovice potae volju, da se uvam takva zla drutva. 6. Nedavno mi se dogodilo to isto drugi put. Samo nije toliko trajalo, a ja sam bila sama. Kad kasnije uoe dvije redovnice, zamolih blagoslovljene vode. One su bile sasvim dostojne vjere, pa ne bi slagale ni za to na svijetu. Kad su ve otile, zamijetie veoma gadan vonj kao od sumpora. Ja ga ne zamijetih. Potraja tako dugo, te se mogao zamijetiti. Drugi put sam bila u koru. Snae me estoka volja za sabranost. Iziem van, da ne opaze druge. No one ine velike udarce ondje, gdje sam ja bila. A ja uh uza se govor, kao da se o neem dogovaraju, ali ne razumjeh o emu. Govor je bio nezgrapan. No ja sam bila tako zadubljena u molitvu, te nisam nita razumjela niti se bojala. Tako mi se zbivalo gotovo uvijek, kad mi je Gospodin davao milost, da se mojim nagovorom okoristi koja dua. A izvjesno je, da mi se dogodilo ovo, to u pripovjediti sada. Za to ima mnogo svjedoka, a posebice moj sadanji ispovjednik.106 On je to vidio napisano u pismu. Ne rekoh mu, ije je pismo, ali je on dobro znao, ije je. 7. Doe k meni jedan sveenik, koji je ve dvije godine i po ivio u smrtnomu grijehu, jednom od najgroznijih za koje sam ula. U sve se to vrijeme nije ispovijedao ni popravljao, a govorio je misu. Druge je grijehe ispovijedao a za onaj je govorio, da nema sranosti te ispovijeda neto tako gadno. elio je ivo, da se toga rijei, ali se nije mogao savladati. Meni ga je bilo vrlo ao i vrlo me je boljelo videi, da se Bog vrijea na taj nain. Obeah mu, da u se mnogo moliti Bogu, neka mu pomogne, i da u potai druge, koji su bili bolji od mene, neka se mole za nj. Napisah i jednoj osobi, kojoj, ree mi, moe sam predati pismo. I na prvoj ispovijedi kaza on onaj grijeh. Bog je htio onoj dui iskazati to milosre radi mnogih vrlo svetih osoba, to su se na moju preporuku molile Bogu. I ja sam, premda jadna i bijedna, najpomnije uinila, to sam mogla. Onaj mi sveenik pisa, da mu je ve toliko bolje te ve dva dana ne pada u onaj grijeh. Ali ga napast mui tako, te mu se ini prema onom, to trpi, da je u paklu. I (zamoli me), da ga preporuim Bogu. Ja opet preporuih svojim sestrama, a one to uzee k srcu, pa mora da mi je Gospodin na njihove molbe udijelio tu milost. A nijedna nije znala, ko je on. Ja zamolih Njegovo Velianstvo, neka utoli one muke i napasti, pa neka oni zlodusi dou muiti mene, samo da niim ne uvrijedim Gospodina. Tako provedoh itav mjesec pretekih muka. Onda se desie i spomenuta dva sluaja. 8. Gospodinu se svidje te onoga sveenika minue muke. Tako mi pisa, kad mu javih, to sam podnijela ja onoga mjeseca. Njegova se dua ojaa i okrepa uti, kad imamo blagoslovljene vode: jer je veliko dobro tako lako uivati Krv Kristovu. Kadgod bismo putem poele moliti Boansku slubu, htjela je, da je uzmemo:. O. Dominik Banjez ili Garcia Toledski, koji je ispovijedao Sveticu od 1563. do 1566.
106

on ostade sasvim slobodan, pa nije mogao dosta zahvaliti Gospodinu, a i meni, kanda sam ja to uinila. Pomoglo mu je njegovo pouzdanje, to ga je imao, da Gospodin meni iskazuje milosti. Ree jo, kad je bio u najveoj stisci, da je itao moje listove, pa da ga je napast ostavljala. A veoma se udio, to sam ja pretrpjela i kako se on oslobodio. I ja sam se udila. A bila bih trpjela jo mnogo godina, da vidim onu duu slobodnu. Neka Gospodin bude hvaljen za sve! Mnogo moe molitva onih, koji slue Gospodinu, kao to drim, da ine one sestre u ovoj kui. Ja sam se trsila oko toga. Zato su se vragovi morali razjariti na me, a Gospodin je to dopustio radi mojih grijeha. 9. U to sam vrijeme, i to jedne noi, mislila, da e me uguiti. Kad sestre izlie mnogo blagoslovljene vode, vidjeh mnoinu zloduha, gdje se strmoglavljuju u propast. Toliko su me puta izmuili ti prokletnici, te bih izmorila vau milost i sebe, kad bih sve nabrajala. No ja ih se tako malo bojim, jer znam, da me se ne smiju ni dotai, ako im ne dopusti Gospodin. 10. to je reeno neka slui zato, da pravi sluga Boji malo dri do straila, kojima mu zlodusi hoe da utjeraju strah. Treba znati, kadgod malo drimo do njih, da svaki put bivaju slabiji, a dua dobiva veu vlast nad njima. Uvijek joj ostaje veliki dobitak. Ne govorim o njima, da ne duljim odvie. Samo u pripovjediti, to mi se desilo jedne noi na Duni dan. Bila sam u bogomolji i ba dovrila prvu nonicu. Dok sam molila neke vrlo pobone molitve to stoje na kraju u naem molitveniku, stane mi zloduh na knjigu, da ne svrim one molitve. Ja se prekriim, a on pobjegne. Ja ponem opet, a on se povrati. Tako sam, drim, tri puta poinjala, a nisam mogla zavriti, dok nisam pokropila blagoslovljenom vodom. Vidjeh u onaj mah, gdje nekoliko dua izie iz istilita, kojima je valjda malo jo trebalo. A ja pomislih, da je zloduh to kanio zaprijeiti. Malo kada ga vidjeh u primljenom obliku, a esto bez oblika, kao vienje, gdje se jasno razaznaje, da je nazoan neko to nema oblika, kao to ve rekoh. 11. 11. Hou da kaem i ovo, to me je veoma zaudilo. Na Presveto sam Trojstvo bila u jednom samostanu u koru, i to u zanosu. Uto opazim veliku svau vragova s anelima. Ne mogoh shvatiti, to znai ta pojava. Shvatih je prije nego minu petnaest dana. Nastade svaa izmeu onih, koji su se bavili molitvom, i mnogo drugih, koji nisu bili takvi, i to na veliku tetu one kue. Svaa potraja dugo i uzrokova mnogo nemira. Drugi put opazili oko sebe mnoinu zlih duhova i uini mi se, da me okruuje velika svjetlost, koja im nije dala, da mi se primaknu. Razumjeli, da me uva Bog i ne da im, da mi se priblie tako te me potaknu, da ga uvrijedim. Po onom, to kadikad opazih na sebi, upoznah, da je to bilo istinsko vienje. I ja sam upoznala, da zlodusi malo mogu, ako nisam proti Boga, te ih se gotovo nimalo ne bojim. Oni nemaju snage van protiv dua podlih i koje im se same predadu. Tu pokazuju svoju mo.107 Kadikad mi se inilo kod napasti, to sam ih ve opisala, da se opet bude u meni sve tatine i slaboe prolih vremena, te sam bila prisiljena, da se preporuujem Bogu. Odmah bi me spopao strah, pa mi se priinilo, kad mi dolaze one misli, da sve to mora biti od zloduha, dok me ne bi primirio ispovjednik. inilo mi se naime, da ni prve kretnje zle Na rubu izvornoga rukopisa napisa o. Dominik Banjez: Sv. Grgur u Mora1ci kae, da je avo mrav i lav. To pristaje dobro ovdje. Svetica je listala to djelo mudroga Pape, pa je vjerojatno, da su njezine rijei sjeanje prijanjega tiva. Ono je mjesto sv. Grgura u tumau gl. IV. knjige Jobove.
107

misli ne bi smio imati, ko prima tolike milosti od Gospodina. 12. Gdjekad me je muilo uvelike, a i sada me mui kad vidim, da mnogo dre do mene, pogotovu odline osobe, i da govore o meni mnogo dobra. Zbog toga sam mnogo podnijela i podnosim. Onda odmah pogledam u ivot Krista i svetaca i pomislim da idem drugaijim putem nego oni, jer su oni ili samo putem prezira i nepravda. To me ini plaljivom, pa se ne usuujem ni glave podii niti bi se rado pokazivati. A ne radim tako, kad me progone. Premda onda tijelo osjea (progone), a i dua je u jednu rastuena, u drugu je gospodarica nad svim tim tako, te ne znam, kako to moe biti. No zbiva se tako, jer se ini, da je onda dua u svojem kraljevstvu te da sve dri pod svojim nogama. Kadikad bi me snalazilo to trpljenje i trajalo je mnogo dana, pa mi se u jednu inilo, da je to krepost i poniznost, a sad jasno vidim, da je bila napast. Razjasni mi to dobro jedan veoma ueni dominikovski redovnik. Kad bih pomislila, da e se javno doznati, te milosti, to mi ih je Gospodin iskazivao, spopala bi me tako golema muka, te bi mi se dua vrlo uznemirila. I doe dotle, te mi se promiljajui o tom priini, da bih se voljela dati iva pokopati, nego da doe do toga. I stoga kad bi me obuzela ta velika sabranost ili zanos i pred drugima tako, te ne bih mogla odoljeti, kasnije bih ostala tako postiena, te se ne bih htjela pokazati, gdje me iko vidi. 13. Kad sam se jednom radi toga silno izjedala, ree mi Gospodin: zato se bojim? Iz toga mogu nastati samo dvije stvari: ili da mene ogovaraju ili da Njega hvale. Tim mi nagovijesti, da e oni, koji to budu vjerovali, njega hvaliti, a koji ne uzvjeruju mene nevinu odsuivati, a obje e te stvari biti za me dobitak, pa mi se zato ne treba izjedati. To me uvelike primiri, a i tjei me, kad se sjetim. Napast doe dotle, te ve htjedoh poi iz ovoga mjesta i ponijeti opskrbu u drugi samostan sa mnogo stroim zatvorom od onoga, u kojem sam boravila onda, a ula sam o njemu i mnogo izvanrednih vijesti. Bio je to samostan moga Reda, a vrlo udaljen. Bila bi za me i utjeha, da ivim ondje, gdje me ne poznaju. Ali mi ispovjednik nipoto ne dopusti.108 14. Taj mi je strah i bojazan veoma spreavao slobodu duha. No poslije upoznah, da ta poniznost, koja me je toliko uznemirivala, nije bila prava poniznost. I Gospodin me naui istinu, da moram biti tvrdo uvjerena i osvjedoena, da nijedna dobra stvar ne potjee od mene nego od Boga. Ne bi mi teko bilo sluati, gdje druge hvale, ve bih se uvelike veselila i tjeila gledajui, da se ondje pokazuje Gospodin. Tako isto da mi ne smije biti teko, ako u meni pokazuje svoja djela. 15. Zapadoh i u drugu skrajnost. Molila sam se naime Bogu, i to posebice, ako se kome priini u meni kakvo dobro, neka mu pokae moje grijehe, da vidi, kako mi bez moje zasluge udjeljuje milosti. To uvijek veoma elim. Moj mi ispovjednik ree, neka to ne radim. No kad bih do nedavno zamijetila, da ko o meni misli veoma dobro, okoliajui bih mu ili kako bih ve mogla pokazala svoje grijehe, pa mi se ini, da bi mi s tim bilo lake. Ali me je i P. Federico di Sant' Antonio (Vita della S. Madre Teresa di Gesu 1. I. c. 22.) misli, da je sv. Majka htjela poi u koji samostan u Flandriji ili u Bretanji. Parike karmelke (Oeuvres de S. Terese t. 5. p. 409) tvrde, da je Svetica htjela poi u samostan, to ga je kod Nantesa 1477. osnovala bi. Franjka Amboaska. Nama se ini, da joj nije trebalo ii iz panjolske, da nae osamljene i stroge samostane.
108

zbog toga boljela dua. 16. Po mojem mnijenju nije to potjecalo od poniznosti, van su od jedne napasti potjecale mnoge. inilo mi se, da varam sve ljude. Ako i jest istina, da se varaju mislei, da u meni ima to dobro, ja ih nisam eljela prevariti, niti sam ikada ila za tim. No Gospodin to doputa radi nekakve svrhe. Stoga ni s ispovjednicima ne bih bila govorila ni o emu, da mi nije bilo potrebno, jer me je uvelike grizla savjest. Sad vidim, da su sve te siune bojazni i muke i sjena poniznosti bile samo velika nesavrenost i nestaica trapljenja. Jer dua, koja se preda u ruke Boje, ne mari, govori li se o njoj dobro ili zlo, ako dobro upozna, to jest, ako joj Gospodin htjedne dati milost te shvati, da sama od sebe nema neto. Neka se pouzdaje u onoga, koji joj daje milosti, pa e znati, zato ih otkriva. A neka se pripravi i na progon, koji e jamano doi u sadanja vremena, kad Gospodin htjedne, da se upoznaju milosti, to ih daje kojoj osobi. Jer je u tu osobu uprto tisuu oiju, dok u tisuu dua drugoga kova ne gleda nijedno oko. 17. Zaista nema tu malo razloga da se boji. Nedvoumno sam se i ja tako bojala. Ne iz poniznosti, ve iz malodunosti. Jer se dua, kojoj Bog tako dopusti da bude izloena oima svijeta, moe pripraviti da bude muenica svijeta. Nee li dua da umre svijetu, svijet e je ubiti. Ne vidim na svijetu zbilja nita, to mi se ini dobro; osim to ne trpi na dobrima nedostataka, van ih prigovorima sili na savrenost. Tvrdim, da je nesavrenu potrebna vea sranost eda udari putem savrenosti, nego da iznenada postane muenik. Jer savrenosti ne dosee u kratko vrijeme, van komu Gospodin zbog posebne povlastice htjedne dati tu milost. Kad svijet vidi, da ko pone ii putem savrenosti, hoe odmah da bude i savren, pa ve na tisuu milja zapaa na njemu pogrjeku, koja je moda krepost. U kudioca je ono mana, pa tako sudi i o drugom. Ne bi smio ni jesti ni spavati, pa tono rije ni odahnuti. A to vie dre do nekoga, to vie zaboravljaju, da je jo u tijelu. Drali mu duu Bog zna kako savrenom, ipak ivi na zemlji podloan njezinim nevoljama, sve ako mu je i te kako pod nogama. Zato je, kako rekoh, potrebna velika sranost; jer siromana dua nije poela ni hoditi, a ve hoe da leti. Nije savladala ni strasti, a zahtijeva, da u velikim prigodama bude vrsta, kao to itaju o svecima, koji su ve bili utvreni u milosti. to u tom (dua) podnosi, u jednu je potie, da hvali Gospodina, a u drugu joj se vrlo alosti srce, jer mnoge uboge due ne mogu same sebi pomoi, pa se vraaju natrag. Drim, da bi i moja bila tako uinila, da joj nije Gospodin milosrdno uinio sve, to je bilo do njega. I dok svojom dobrotom nije sve to uinio, znat e vaa milost ve, da je u meni bilo samo padanje i ustajanje. 18. Rado bih da to umijem izrei; jer se u tom varaju mnoge due, koje bi htjele poletjeti, prije nego im Bog dade krila. Mislim, da sam ovu poredbu ve jednom upotrijebila, ali dobro pristaje ovdje. Rasprest u o tom, jer vidim, da se neke due vrlo aloste radi toga razloga. One zaponu napredovati u kreposti s velikom eljom, arom i odlunou. Mnoge s obzirom na vanjtinu ostave sve radi Njega. Vide u drugih, koje su ve dalje napredovale, vrlo velike kreposti, to ih daje Gospodin, a mi ih ne moemo sami stei. itaju iz svih knjiga, to su napisane o molitvi i motrenju, to se mora raditi, da se dopre do toga dostojanstva. One ne mogu odmah toga postii, pa se rastue. Tako na pr. itaju, da ne smijemo mariti, govore li o nama zlo; dapae moramo biti zadovoljniji nego da govore dobro. itaju, da

moramo prezirati asti, da se moramo rastaviti s roacima. Ako se ne bave molitvom, da ne treba s njima ni opiti, da nas umara i elja. itaju i druge takve stvari, koje po mojem mnijenju mora dati Bog; jer mi se ini, da su to nadnaravska dobra ili barem takva, da se kose s naom naravskom sklonou. Neka se ne pojedaju (poetnici), neka se ufaju u Gospodina, da e im Njegovo Velianstvo uiniti, te ostave ono, to sada ele, budu li molili i sami radili, to je do njih. Jer je vrlo potrebno za nau slabu narav, da imamo veliko pouzdanje te ne klonemo i ne mislimo, da neemo pobijediti, budemo li se silili. 19. Budui da u tom imam mnogo iskustva, rei u neto za pouku vaoj milosti. Ako vam se i ini, da imate kakvu krepost, ne mislite, da ste je stekli ve, dok je ne iskusite s protivnou. I dok ivimo, moramo biti vazda u strahu i u brizi, jer nam se odmah prilijepi mnogo toga, ako nam se, kako rekoh, ne da sasvim milost, te upoznamo, kako je nitetno sve, a u ovom ivotu nikad nema svega bez mnogih opasnosti. inilo mi se prije nekoliko godina, da ne samo ne prianjam uz svoje roake, van da mi dosauju. Pa i bilo je zbilja tako, jer nisam mogla podnositi njihova drugovanja. Prui mi priliku veoma zamaan posao te moradoh boraviti s jednom svojom sestrom, koju sam prije veoma srdano ljubila. Premda je ona bolja od mene, nije za me bio saobraaj s njom. Ona ivi u drugom staleu, jer je udata, pa se nisam s njom mogla razgovarati svagda, o emu sam eljela, te sam bila sama, to sam vie mogla. Ipak sam zamijetila, da me mnogo vie mue njezine muke nego drugih ljudi. A spopadala me je i briga.109 Napokon upoznah po sebi, da nisam jo slobodna, kao to sam mislila, pa da moram izbjegavati priliku, eda uzmogne porasti krepost, to mi je Gospodin poeo davati. Tako sam s njegovom pomou i nastojala initi sve dosele. 20. Treba uvelike cijeniti krepost, kad je Gospodin pone davati, pa se nikako ne smijemo izlagati opasnosti, da je izgubimo. Tako je i u stvarima, to se tiu asti, i u mnogim drugima. Vjerujte mi, vaa milosti, nismo se raskrstili sa svim svi mi, koji tako mislimo, i zato ne smijemo nikad u tom biti bez brige. I svaki, koji dri volj koliko do asti, hoe li da napreduje, neka mi vjeruje i neka prekine taj vez. To je lanac, koji moe prepiliti sam Bog, ako se mi molimo i sami od svoje mnogo radimo. ini mi se, da je to prepona na ovom putu pa se udim kakvu tetu ini. Vidim neke osobe svete u svojim djelima, koje ine tako velika djela, da im se dive ljudi. Boe moj, a zato su te due jo na zemlji? Zato nisu dosegle do vrka savrenosti? to je to? to zadrava one, koji toliko ine za Boga? Ah, dre se jo kakve kvaice asti! A jo je najgore, nee da shvate, da se dre. Kadikad im zloduh utuvi, da su se i dune drati. 21. Ali neka mi vjeruju, neka za ljubav Gospodnju vjeruju ovom mravku, po kojem im hoe Gospodin da govori: ako ne odbace te gusjenice, nee nauditi itavu stablu, jer e ostati neke druge kreposti, ali sve crvljive. Ovdje Svetica govori ob osnutku samostana sv. Josipa, kod kojega joj iskazae vrlo lijepe usluge njezina sestra Donja Ivana i njezin mu Ivan de Ovalle. Muila se dobra sestra Svetiina branim neprilikama. Bila je boleljiva, obasuta djecom, a mu joj Ivan nestalan. Bili su oskudni i dohoci, da uzmogne ivjeli prema poloaju kao roena plemkinja. Sve se to vidi iz nekih listova, to ih je sv. Terezija pisala svome bratu D. Lovri. Brani drugovi Ovalle moradoe u kolovozu 1561. doi iz Albe u Avilu radi spomenutog osnutka.
109

Takvo drvo nije lijepo, jer ne uspijeva, a ne da uspijevati ni drugom drveu uza nj; jer plod dobroga primjera nije ni malo zdrav, a nee dugo ni potrajati. esto kaem: radi li se i o neznatnoj stvari tate asti, zbiva se kao i kod orguljanja. Pogrijei li se u jednom glasu ili taktu, sva se glazba poremeti. Slavinost u svakom pogledu kodi dui, a na putu je molitve kuga. 22. Ti nastoji da se sjedini s Bogom, hoe da slijedi savjete Krista, koji je optereen pogrdama i krivim svjedoanstvima, a hoe, da ostane nepovrijeena tvoja ast i ugled? Nije mogue doi onamo, jer se ne ide istim putem. Doi e Gospodin k dui, budemo li sami sebe silili i nastojali, da izgubimo svoje pravo u mnogim stvarima. Nemam u emu i nemam prilike (rei e kogod). Ako si vrsto odluio (odgovaram), drim, da Gospodin nee dopustiti, te izgubi toliko dobro, Njegovo e Velianstvo urediti toliko stvari, da stee tu krepost, te ih vie nee ni poeljeti. Ruke na posao! 23. Pripovjedit u neke sitnice i malenkosti, to sam ih inila, kad sam zapoela. Kako ve rekoh, takve slamice meem i sada u oganj, jer nisam ni za to vie. Sve to prima Gospodin. Blagoslovljen bio dovijeka. Meu mojim je pogrjekama bila i ta, da sam malo znala moliti asoslov naustice i nisam znala, to treba raditi, kako li se vladati u koru. Bila sam nemarna i podavala se drugim tatinama, i to je bilo krivo. Gledala sam druge novakinje, koje su me mogle pouavati. Ja ih nisam htjela pitati, da ne doznaju, kako malo znam. Odmah se predouje dobar primjer. To je ponajee. Kad mi je Bog malko otvorio oi, ako bih i znala, ah bih samo malko podvoumila, pitala sam i djecu. Zato ne izgubih ni asti ni povjerenja. Dapae mi se ini, svidje se Gospodinu, te mi dade kasnije bolje pamenje. Nisam znala dobro pjevati. Kad ne bih dobro nauila, to bi mi preporuili, od same bih se slavinosti smela tako, te sam slabije pjevala, nego sam znala. Ali ne radi pogrjeke pred Gospodinom, to bi bila krepost, ve radi mnogo njih, koje su me sluale. Kasnije umovah, kad ne budem znala vrlo dobro, da u kazati, da ne znam. Isprvice mi je to bilo vrlo teko, a kasnije sam u tom uivala. A kad zapoeh ne hajati, upoznaju li drugi, da ne znam, govorila sam mnogo bolje. Jadna me je slavinost uinila, da ne znam initi ono, to sam drala za ast. Jer svak stavlja ast u ono, to eli. 24. Tim se sitnicama, koje nisu nita, a i ja sam puka nitica, kad su me toliko muile, ide malo pomalo do veih djela. Ako se takve siune stvari ine radi Boga, cijeni ih Njegovo Velianstvo, te Njegovo Velianstvo pomae, da ne izvre i vee stvari. Tako mi se deavalo i sa stvarima, koje se tiu poniznosti. Videi, gdje napreduju sve osim mene, jer nisam bila nikada ni za to, kad bi one otile iz kora, ja sam slagala njihove ogrtae.110 Svetica govori u itavoj ovoj glavi vrlo lijepo o kreposti poniznosti, o nehaju za triarije tobonje asti, do koje svijet toliko dri, i kako su je muili, kad bi javno ili sukromno hvalili njezina svojstva. Znamo iz pravnikih Izjava Ane od Isusa, Isabele od sv. Dominika i drugih prvanjih Bosonogih Karmelaka, da je Svetica prigrlivi Obnovu htjela biti sestra laikinja, eda tako uzmogne bolje obavljati najnie poslove u samostanu. Yepes (Vidi 1. III. c. VII.) stavlja Majci Obnoviteljici u usta ove rijei o ljudskim pohvalama: Sv. Terezija izjavi jednom Bosonogom redovniku, koji ju je pratio, kad je osnivala samostan u Burgosu: Tri stvari rekoe u razgovoru o mojem ivotu: da sam bila lijepe vanjtine, dok sam bila djevojka; da sam bila razborita: a sad neki
110

Mislila sam, da tim sluim onim anelima, koji su ovdje hvalili Boga. Ne znam, kako se doznade za to. Ja se i te kako zastidjeh. Jer moja krepost nije bila doprla dotle, te zaelim, da se doznadu te stvari. Nije to moralo biti zbog poniznosti, van da mi se ne smiju radi takvih sitnica. 25. O Gospodine moj, kako se stidim gledajui tolike zloe a pripovijedajui o siunom pijesku, kojega nisam ni sa zemlje dizala za tvoju slubu, ve je bio zamotan u tisuu bijeda! Pod tim pijeskom nije jo tekla voda tvoje milosti, da ga podigne. O Stvoritelju moj, kad bih meu toliko zala mogla spomenuti ito znatno, dok pripovijedam velike milosti, to sam ih primila od Tebe! Tako je to, Gospodine moj! Ne znam, kako moe podnijeti moje srce i ko bude ovo itao kako bi mogao odoljeti, da me ne prezire videi, kako sam zlo uzvratila tako prevelike milosti i kako se ipak ne stidim pripovijedati ovakva djela, kao to su moja. Da, stidim se, Gospodine moj. Ah nemam sama o sebi nita drugo pripovijedati, pa spominjem ove neznatne poetke, neka se nada onaj, koji ini neto veliko, da e Gospodin, koji je, ini se, drao do ovih neznatnih djela, drati mnogo vie do onih njegovih. Neka mi Njegovo Velianstvo dade milosti, da ne ostanem vazda kod poetaka. Amen.

kau, da sam sveta. Prve sam dvije stvari nekada vjerovala, pa sam se ispovijedala, to sam povjerovala u tu tatinu. U treoj se nisam nikad prevarila niti sam je ikad vjerovala. O. Gracian u biljeci XV. gl. IV. knj. Riberina ivota Svetice malko drugaije pripovijeda te rijei, i to vjerojatnije. Svetica ree o. Gracianu, da joj je svijet dao tri lana svjedoanstva bez osnovice: prvo, dok je bila djevojka, govorilo se, da je lijepa. Gledala se u ogledalu i nije mogla shvatiti, zato tako lau, kad je runa. Drugo, da je vrlo razumna. A kad je gledala razum svojih keri, stidjela se govorei pred njima. Tree, da je dobra, a to ne moe strpljivo podnositi, jer poznaje svoje pogrjeke.

GLAVA XXXII.
U njoj pripovijeda, kako se Gospodinu svidjelo, da je u duhu stavi na jedno mjesto u paklu, to ga je zasluila svojim grijesima. Pripovijeda samo neto od onoga, to joj se ondje pokazalo. Zapoinje pripovijedati, kako je osnovan samostan sv. Josipa, u kojem sad boravi.

1. Dogodilo mi se dugo vremena, nakon to mi je Gospodin iskazao spomenute milosti, a i druge vrlo velike. Bila sam jednoga dana kod molitve. U jedan mah se, ne znajui kako, naem, priini mi se, sva u paklu. Upoznah volju Gospodnju, da vidim mjesto, to su mi ga ondje pripravili vragovi, a ja sam zasluila svojim grijesima.111 To se zbi u vrlo kratko vrijeme. No da ivim jo mnogo godina, ini mi se, da ne bih mogla zaboraviti. Ulaz mi se inio poput vrlo duge i tijesne uliice kao vrlo niska, mrana i uska pe. Tlo mi se inilo kao vrlo blatna movara, koja je zaudarala kunim vonjem, a u njoj mnogo ogavnih gmazova. Na kraju je bila udubina u zidu, poput zidnoga ormara. Vidjeh, da me ondje metnue i vrlo stisnue. Sve je to bio jo uitak prema onome, to osjetih ondje. A i ovo, to rekoh, opisah slabo. 2. ini mi se, da se prema zbilji ne moe ni poetak opisati ni shvatiti. No u dui outih oganj za koji nikako ne mogu shvatiti, kako bih izrekla, kakav je. Osjetih nesnosne tjelesne boli. U ovom sam ivotu podnijela preteke boli. Lijenici kau, da su najtee, to se mogu ovdje podnijeti. Bila sam uzeta pa su mi svi ivci bili stegnuti. Pretrpjeh i mnogovrsne druge bolesti, a meu njima i nekoliko, to ih je prouzroio zloduh, kao to rekoh. No sve je to nita prema onom, to osjetih ondje. A pogotovu vidjeh, da e muke ondje biti bez kraja i bez prestanka. No sve je to nita prema smrtnoj borbi due. Stiska je to, zadavica, tako bolna alost s ojaenom, oajnom zlovoljom, koje ne znam opisati. Jer je premalo, rekne li se, da je to vjeno trganje due iz tijela. Jer se to ini, da vam drugi skonava ivot, a ovdje dua raskida sama sebe. Ukratko, ne znam, kako da opiem onaj unutarnji oganj, onaj oaj zbog tako ogromnih muka i boli. Nisam vidjela, ko mi ih je zadavao, ali sam osjeala, ini mi se, da me spaljuju i mrve. A kaem, da je bio najgori onaj unutarnji oganj i oaj. 3. U onom se kunom mjestu ne moe oekivati utjehe, ne moe se ni sjediti ni leati. Nema ni mjesta, premda su me stisnuli u ovu nekakvu rupu u zidu. Ovi su zidovi na pogled strahoviti, pa me sami stiskaju i sve davi. Nema svjetlosti, ve je sve pretamna tmina. Ne shvatam, kako moe biti, da nema svjetlosti, a vidi se sve, to moe muiti vid. Gospodin nije htio onda, da jo vie vidim od svega pakla. Kasnije sam u drugom vienju vidjela strahovite stvari i kaznu za neke opaine. Kad sam ih gledala, inile su mi se jo groznije. Ali nisam osjeala muke, pa su me manje straile. A u onom (preanjem) vienju htjede Gospodin, da outim u duhu zbilja muke i alost, kanda ih je tijelo trpjelo. Ne znam, kako se to zbilo. Ali dobro shvatih, da je to velika milost i da je Gospodin htio te na svoje oi vidim, od ega me je oslobodio svojim milosrem. Jer nije nita, to sam o tom ula govoriti, ni ono, to sam drugda promiljala o razlinim mukama (premda sam rijetko S o. Riberom (Vida de S. Teresa I. I. c. VIII.) rei emo, da su joj mogli pokazati mjesto, ne to ga je onda bila zasluila, van e. zasluiti na putu, kojim je hodila. Svetica ovdje kao i drugdje pregoni svoje nedostatke. V. bilj. kod gl. II. i VII.
111

kada, jer se moja dua nije vodila strahom), ni to sam itala o mukama, kojima mue zlodusi eljeznim klijetima i o drugim razlinim mukama. Sve to nije nita prema toj muci, jer je drugaije. Ukratko: razlika je tu kao izmeu slike i zbilje. Ovdjenje je gorenje sasvim maleno prema ondjenjem ognju. 4. Ja se tako prestravih, da se ini i sada, dok ovo piem, premda je minulo oko est godina, da mi ponestaje naravske vruine. I kad se sjetim toga ine mi se nita sve muke i boli i sve, to se ovdje moe pretrpjeti. A ini mi se, da se estimice tuimo bez razloga. Zato ponavljam, da je to vienje bila jedna od najveih milosti, to mi je iskazao Gospodin. Koristilo mi je veoma mnogo, da izgubim strah od nevolja i prigovora ovoga ivota. Ojaalo me je, da ih trpim i zahvaljujem Gospodinu, koji me je, kako se sada ini, oslobodio od tako stranih i vjenih zala. 5. Odonda mi se, kako kaem, sve ini lagano prema jednom asku muka, to ih pretrpjeh ondje. udim se, da se nisam prije bojala paklenih muka, niti ih drala za ono, to jesu, premda sam esto itala knjige, u kojima se barem poneto razlae o njima. Gdje sam bila? Kako bi me moglo razgaliti ito od onoga, to bi me bilo dovelo na ono strano mjesto? Hvala ti dovijeka, Boe moj! Kako se pokazalo, da me Ti ljubi mnogo vie, nego to ja ljubim sama sebe! Koliko si me puta, Gospodine, izbavio iz tako mrane tamnice, a kako sam se ja opet sunovraivala u nju protiv tvoje volje! 6. Odatle potjee i prevelika bol, to je osjeam radi mnogih dua, to se odsuuju. Naroito radi luterovaca, koji su krstom bili postali lanovi Crkve. Otuda i arka elja da pomognem duama, tako te mi se doista ini, da bih mnogo puta drage volje podnijela smrt, eda izbavim jednu jedinu duu od tako pretekih muka. Kad opazimo u velikoj muci ili boli osobu, koju osobito ljubimo, eto, ini se, da nas potie sama naa narav na samilost. Ako je velika, spopada i nas. A ko bi mogao podnijeti, da gleda duu u najveoj beskrajnoj muci? Nema srca, koje bi to podnijelo bez velike muke. A kad nas nagoni na toliku samilost ovdje, gdje napokon znamo, da e se sa ivotom svriti i ve ima svoj kraj, ne znam, kako moemo mirovati i gledati, kako avo danomice vue k sebi due. 7. To budi u meni i elju, da se u tako zamanom poslu ne zadovoljimo im manjim, ve da od svoje radimo to moemo, a nita ne proputamo. Neka nam Gospodin dade za to milost. Kad promatram svoj ivot, vidim, da sam bila vrlo zla, a ipak sam se brinula donekle, da sluim Bogu. Nisam radila nekih stvari, koje, vidim, neki rade bezobzirce, u svijetu. A napokon sam podnosila teke bolesti, to mi ih je davao Gospodin, i to vrlo strpljivo. Nisam bila sklona na mrmljanje i ogovaranje. A ini mi se, da nisam mogla nikome zlo eljeti. Nisam bila lakoma, a koliko se sjeam, nisam nikom bila zavidna nikad tako, te bih teko uvrijedila Gospodina, itd. Ako sam i bila tako zla, opet sam se vazda bojala Boga. Uza sve to vidjeh mjesto, to su mi ga zlodusi ve bili pripravili. Istina, svojim sam grijesima zasluila, ini mi se, veu kaznu; a ipak kaem, da je ona muka bila strahovita. Stoga je i te kako opasno, ako bismo bili zadovoljni sami sa sobom i ako bi bila mirna i zadovoljna dua, koja na svakom koraku pada i teko grijei. Zato za ljubav Boju izbjegavajmo sve grene prigode. Gospodin e nam pomagati, kao to je pomogao i meni. Neka me Njegovo Velianstvo ne pusti vie iz svoje ruke, da ne padnem opet; jer sam vidjela, kamo bih dospjela. Neka ne dopusti toga Gospodin radi Svoga Velianstva. Amen.

8. Vidjeh dakle to i druge velike stvari i tajne, to mi ih je Gospodin htio pokazati u svojoj dobroti, tajne o slavi, to e ih dati dobrima i o muci zlih. I zaeljeh upoznati nain, kako bih inila pokoru za toliko zlo, te zasluila togod, da dobijem toliko dobro. Zaeljeh pobjei od ljudi i sasvim se odijeliti od svijeta. Moj duh ne nae mira. No moj nemir nije bio nespokojan, ve sladak. Dobro se vidjelo, da je od Boga i da je dalo Njegovo Velianstvo toplinu dui, te uzmogne probavljati i krupnija jela od onih, to sam ih jela. 9. Mislila sam, to bih mogla raditi za Boga i domislih se, da se ponajprije moram odazvati pozivu, kojim me je Njegovo Velianstvo pozvalo u redovnitvo te to mogu savrenije drati Pravilo. Bilo je u kui, gdje sam boravila, mnogo slubenica Bojih i sluilo se revno Bogu. No samostan je bio vrlo oskudan, pa su mnogo puta odlazile iz njega redovnice, i to u mjesta, gdje su mogle boraviti posve estito i redovniki. Isto tako nije samostan bio osnovan prema prijanjoj strogosti Pravila, ve se drao ublaenog Pravila kao i sav Red prema Peatnici o ublaenju.112 Usto je bilo i drugih neprilinosti. Kua je bila velika i ugodna, pa mi se inilo, da ivim u njoj suvie udobno.113 Osobito mi se inilo neprilino izlaenje, premda sam ga mnogo upotrebljavala. Neke su osobe naime uivale, da budem s njima. Poglavari mi nisu mogli uskratiti, ve su me slali na njihove silne molbe. I uz takve se uredbe zbivalo, da sam mogla malo boraviti u samostanu. Mora da je i zloduh djelomice pomogao, da ne budem u kui, jer sam nekima saopivala ono, to su me uili moji duhovni voe, pa mi je vrlo koristilo. 10. Dogodilo se jednom, da nas je bilo vie zajedno.114 Jedna e rei meni i
112 113 114

Papa Eugen IV. izdade tu Bulu 1432. Samostan Utjelovljenja u Avili.

Bila je to Marija de Ocampo, ki D. Diega de Cepeda i Donje Beatrice de la Cruz y Ocampo, bratia sv. Terezije. Kad se Svetica vraala s hodoaa iz Guadalupe 1548. ili 1549., prolazila je kroz Puebla de Montalban, gdje upozna prvi put Donju Mariju u kui neke tetke. Svetica odlui onda, da e je uzeti sa sobom. A to i uini poslije. Kad se raspredalo u sobici M. Terezije u Utjelovljenju o preustrojstvu ivota, njezinoj je roakinji bilo 17 godina. Od ublaenih Franjevaka u Avili odoe Bosonoge pod pokroviteljstvo Donje Ivane, sestre Filipa II. Nastanie se u Valjadolidu, pa zatim u Madridu. Kod sve je te obnove mnogo sudjelovao sv. Petar Alkantarski. Prolazei kroz Madrid zaustavi se u raznim prilikama sv. Terezija u toj kui. Marija de Ocampo stupi 1563. meu Bosonoge u Avili, pa ne samo potae Sveticu na preustrojstvo, van ponudi i tisuu dukata za novi samostan. O razgovoru, iza kojega nastade Obnova, pripovijeda Marija Krstiteljica, onda jo svjetovnjakinja kod Obuvenih, da je: jednog dana bila Svetica s njom i s drugim redovnicama u Utjelovljenju. Stadoe se razgovarati o ivotu svetih u Pustinji. U to vrijeme rekoe neke od njih, kad ve ne mogu poi u Pustinju, da im treba mali samostan i s malo redovnica, koje bi se ondje sve sloile, da ine pokoru. A spomenuta im M. Terezija od Isusa ree, neka se nastoje obnoviti i vriti Prastaro Pravilo. Ona da moli Boga, neka je rasvijetli, da dozna, to je najbolje. Nato ree Marija Krstiteljica: Majko, napravi samostan, kako rekosmo. Ja u pomoi V. . svojim dijelom batine. Dok su se one tako razgovarale, eto ti ge Guiomar de Ulloa. Njoj pripovjedi spomenuta M. Terezija od Isusa, o emu su se razgovarale ona i one njezine djevojke roakinje. A spomenuta ga Guiomar de Ulloa ree: Majko, i ja u

drugima, kad bismo htjele biti redovnice poput Bosonogih, da bismo mogle napraviti i samostan. Ja sam i onako to eljela, pa se razgovorih s onom gospoom udovicom (Donja Guiomar de Ulloa), mojom prijateljicom, za koju ve rekoh, da je eljela to isto. Ona stane razvijati nacrt, kako bi se mogli dobiti dohoci. Ja vidim sad, da taj nacrt nije bio ba podesan. No nas je obuzimala elja, pa nam se nacrt inio zgodan. U drugu sam se ruku ja susprezala, jer sam bila vrlo zadovoljna u kui, u kojoj sam stanovala, budui da je bila sasvim po mojem ukusu i sobica, u kojoj sam boravila. Ipak se sloismo, da emo sve vrue preporuiti Bogu. 11. Jednoga mi dana poslije priesti zapovjedi Njegovo Velianstvo ozbiljno, da iz petnih ila uznastojim oko toga. Obea mi i velika obeanja. Ree mi naime, da e se samostan svakako sagraditi i da e se u njemu revno sluiti Njemu. Nazvat e se samostan sv. Josipa. Kod jednih e nas vrata uvati On, kod drugih Naa Gospa, a Krist e stanovati s nama. Taj samostan da e biti zvijezda, koja e od sebe iriti veliku svjetlost. Premda su Redovi ublaeni, ree mi, neka ne mislim, da mu se u njima manje slui; jer ta bi bilo od svijeta, kad ga ne bi tedio radi redovnika. Naloi mi, da kaem svome ispovjedniku, to mi je zapovjedio, i zamolim ga, neka se tome ne protivi i ne smeta mi u tom. 12. To je vienje tako silno djelovalo i takav je bio govor, to mi ga je izrekao Gospodin, te nisam mogla dvoumiti, da je On govorio. Ipak osjetih preveliku muku, jer mi se predoie djelomice veliki nemiri i potekoe, to e me snai. U drugu sam ruku bila vrlo zadovoljna u onoj kui. Ako sam se prije i bavila u misli tim pothvatom, ipak nisam bila odluna niti je bilo stalno, da e to biti. Sad se inilo, da me silom nagoni; ali sam vidjela, da u zapoeti neto, to e uzrokovati veliki nemir, pa sam bila u nedoumici, to da uradim. No Gospodin mi je esto govorio ponovno o tom i navodio mi je toliko uzroka i razloga, te sam ili jasno vidjela i upoznala, da je to njegova volja. Ne usudih se dakle drugo initi, ve saopiti svome ispovjedniku.115 13. On mi se ne usudi rei odluno, neka se toga okanim. Ali vidje, da prema naravskom toku neu uspjeti, jer je moja drugarica, koja je imala to izvesti, imala malo ili gotovo nije imala nikakvih sredstava. Ree mi, neka se porazgovorim s poglavarom i uradim ono, to mi on rekne. Ja ne saopih poglavaru onih vienja, van mu ona gospoa razloi, da kani osnovati novi samostan. A provincijal116 pristade posve dragovoljno, jer je prijatelj svake redovnike stege. Obea joj svaku pomo i ree, da e joj dopustiti kuu. Raspredae i o dohocima, to e ih imati. A mi radi mnogo razloga ne poeljesmo, da bude u samostanu vie od trinaest redovnica. No prije nego poesmo pretresati pisasmo svetom br. Petru Alkantarskom sve, to se dogodilo. On nas svjetova, neka ne odustanemo od toga djela i saopi nam svoje mnijenje o svemu.117 podupirati to sveto djelo, koliko budem mogla. Tako izjavi Marija od Sv. Josipa, da je ula gdje pripovijeda spomenuta M. Krstiteljica. (V. Memorias Historiales 1. R. c. 14.).
115 116

Baltazar Alvarez.

Nije taj provincijal bio o. Aneo Salazar, kako se tvrdilo, ve o. Grgur Fernandez, koji je vrio tu dunost ponovno od 1559. do kraja 1601. On je bio starjeina u Avili 1541., a provincijal 1551.1553.
117

Taj je sluga Boji mnogo pomagao Svetici na poetku njezine obnove. On

14. im se u mjestu doznade za na naum, planu protiv nas progon, koji se ne da ukratko opisati. Korili su nas, ismijavali, govorili, da je to sve ludost. Meni su govorili, da mi je dobro u mojem samostanu. A moju su drugaricu tako progonili, da su je izmorili. Ja nisam znala, to da radim. inilo mi se, da donekle imaju pravo. Tako veoma izmorena preporuih se Bogu. Njegovo me Velianstvo uze tjeiti i hrabriti. Ree mi, da vidim ovdje, to su pretrpjeli sveci koji su osnivali Redove; a da u i ja mnogo vie progona, nego mogu pomisliti. No zato neka ne marimo. Ree mi neto, to u rei svojoj drugarici. Najvie se zaudih, to se odmah obje utjeismo zbog prolosti i osjetismo sranost, da odolimo svima. Pa zbilja ni meu ljudima odanima molitvi ni u svem mjestu nije bilo onda gotovo nikoga, ko ne bi bio protiv nas i na pothvat drao za najveu ludost. 15. Toliko se govorilo i u samom je mojem samostanu nastala tolika graja, te se provincijalu inilo teko, da se usprotivi svima. Zato promijeni svoje mnijenje i ne htjede dopustiti osnutka. Izjavi, da je dohodak nestalan i premalen, a da se i previe prigovara. inilo se, da ima u svemu pravo. Napokon odustade i ne htjede dopustiti. Mi smo mislile, da smo prve udarce ve dobile, pa nas to veoma zabolje. Mene se osobito teko kosnu, kad vidjeh, da je provincijal protivan. Da je on htio, bila bih pred svima ispriana. Moje drugarice ve ne htjedoe na ispovijedi odrijeiti, ako ne odustane od toga, velei, da je duna ukloniti sablazan.118 16. Ona poe k vrlo uenom i vrlo velikom sluzi Bojemu iz Reda sv. Dominika te mu rekne i razloi sve.119 Bijae to prije, nego je provincijal sam doe u Avilu i razloi, kako bi se imala sastaviti molba preasnom starjeini karmelskoga Reda, o. Nikoli Audetu, da se dobije dozvola za naumljeni osnutak preustrojenog samostana Kad se doznade za nakanu Majke Terezije, da kani obnoviti Red, stade svijet prigovarati gorljivo i strastveno. Sve je uope odsuivalo Obnoviteljicu. Da je vie ojade, isticali su, da je nemirna, nastrana, novotarka, a suprotstavljali su joj Maridiaz, koja je bila stroga i sabrana. To se inilo jo premalo te stadoe s propovijedaonice strano grmjeti protiv naumljene obnove i njezine zaetnice. Raspaljeni se govornik nije obzirao na Majku, koja je pribivala propovijedi s gdom Ivanom de Ahumada. Ga je Ivana bila kao na eravici, jer su svi sluai bili ustremili oi u njezinu sestru. No ona se mirno smijeila. Svetiina roakinja Terezija od Isusa pripovijeda ovaj dogoaj ovako: Boravei kod svoje sestre, ge Ivane de Ahumada pooe njih obje jednog dana na propovijed u crkvu sv. Tome. Ondje je propovijedao redovnik jednoga Reda. On stane otro koriti kao veliki javni grijeh spominjui redovnice, koje izlaze iz svoga samostana, da osnivaju nove Redove, da budu slobodnije, pa druge teke rijei. To uvrijedi Donju Ivanu, pa naumi otii u Albu i k svojoj kui, a onda sv. Majku nagovoriti, neka se vrati u samostan i okani svojih poslova. S tom se nakanom obrati k njoj, pogleda je i vidje, gdje se posve mirno smije. To je jo vie ozlovolji, pa joj stane izbrajati razloge. No Gospodin je promijeni, pa se okani spomenutih nakana, ostane u Avili i zadra nau sv. Majku u svojoj kui pa nastave zapoeto djelo. (Isp. Izjavu Terezije od Isusa u Postupku Avilskom za proglaenje Sveticom.)
118

Ovdje se radi o o. Petru Ibanjezu, iz Reda sv. Dominika, veoma uenu i kreposnu, piscu vrlo uene rasprave, kojom odobrava duh sv. Terezije.
119

napustio na pothvat. U svem mjestu nismo imale nikoga, ko bi nas htio svjetovati. Zato su i govorili, da mi radimo samo po svojoj glavi. Ona gospoa dade ovom svetom muu obavijest o svemu i raune o dohotku, to ga je dobivala od svoje batine, sa srdanom eljom, da nam pomogne, jer je bio onda najueniji u onom gradu, a malo je uenijih bilo i u Redu. Ja mu rekoh sve, to smo mislile initi, pa i neke razloge. Ne spomenuh mu nita o objavi, van navedoh naravske razloge, to su me poticali; jer htjedoh, da nam rekne svoj sud prema njima. On nam ree, da mu damo osam dana roka za odgovor i zapita jesmo li tvrdo odluile initi, to nam rekne. Rekoh mu, da jesmo. No premda mu to rekoh i ini mi se da bih bila uinila (jer za onda jo nisu vidjele moje sranosti), ipak nisam gubila nikad pouzdanje, da e pothvat uspjeti. Moja je drugarica imala jau vjeru i bila je vrsto odluila, da nee odustati od nauma, reklo joj se to mu drago. 17. Kako rekoh, i meni se inilo nemogue, da se pothvat napusti. Meutim drim, da je objava istinita, ako se ne kosi s onim, to je u Svetom Pismu ili sa zapovijedima Crkve, to smo ih duni vriti. Meni se inilo, da ona objava potjee od Boga. No da mi je onaj uenjak rekao, da svoga nauma ne moemo izvriti bez uvrede Boje i da radimo protiv savjesti, ini mi se, da bih ja bila odmah odustala od nauma ili potraila drugo sredstvo. No Gospodin mi dade samo ovo. Ovaj mi sluga Boji ree poslije, da je prihvatio nae pitanje s najtvrom odlukom, e e pregnuti iz petnih ila, da nas odvrati od naeg nauma. I njemu je naime bila ve dola do uiju buka svjetine, pa se i njemu kao i svim drugima na pothvat inio ludou. A kad je uo jedan vitez, da smo bile kod njega, opomenem ga, neka promotri, eto radi, i neka nam ne pomae. I on stane promiljati, to bi nam odgovorio. Usto ispita i posao i nau nakanu, to smo je imale, pa nain ivota i redovniku stegu. I sve ga to uvjeri, da e pothvat biti na veliku ast Boju, pa da se ne smije napustiti. On nam odgovori, neka se pourimo, da ga izvedemo. Dade nam i naputak i nacrt, kojega se treba drati. Imetak je dato malen, ali se treba malko nadati i u Boga. Ko se usprotivi, neka poe k njemu, pa e mu odgovoriti. Tako nas je vazda podupirao, kao to u rei poslije. 18. To nas veoma utjei. Ublaie se i neke svete osobe, koje su nam se prije protivile, a neke nam stadoe i pomagati. Meu njima je bio i onaj sveti vitez, to sam ga ve spominjala. Jer je bio svet, a vidio je, da na pothvat ide za velikom savrenou, jer je sav na temelj u molitvi, premda su mu se sredstva inila veoma tegotna i nepodesna, zato promijeni svoj nazor i pomisli, da na pothvat moe biti od Boga. Moda ga je sam Gospodin preokrenuo. Tako uini i magistru, onome sveeniku slugi Bojemu, za kojega rekoh, da je prvi govorio sa mnom. On je ogledalo svega mjesta, a Bog ga dri ovdje za pomo u poslu.120 Doprijesmo ve dotle, vazda s pomou mnogih molitava, te kupismo i kuu na zgodnu mjestu, ako i malenu. No zato nisam nimalo marila, jer mi Gospodin ree, da uniem kako mogu. Poslije u ve vidjeti, to e uiniti Njegovo Velianstvo. A kako sam dobro vidjela! Dohodak je, vidjeh, bio malen. Ali sam bila uvjerena, da e Gospodin nabaviti druga sredstva i pomagati nam.

120

Magister Gapar Daza.

GLAVA XXXIII.
Nastavlja isto gradivo o osnutku samostana slavnog sv. Josipa. Pripovijeda kako joj zapovjedile, da se ne bavi njime i koliko je to morala prekinuti. Kakve je muke podnijela i kako ju je tjeio u njima Gospodin.

1. Kad ve posao bijae dopro dotle, te je ve bio pri svretku, pa su se drugi dan morale napisati isprave, promijeni na otac Provincijal svoje mnijenje. Mislim, da ga je potakla boanska naredba, kao to se pokazalo kasnije. Budui da se veoma mnogo molilo, usavri Gospodin djelo i naredi, da se zbude drugaije. Provincijal ne htjede dopustiti osnutak, a nato mi moj ispovjednik odmah naredi, da se vie njim ne bavim. Gospodin znade, kakvih me je muka i jada stajalo, dok sam ga dovela dotle. A kad bi pothvat ostavljen i tako zastade, jo se bolje utvrdi, da su to bile enske ludorije. A mene stadoe jo vie ogovarati, premda mi je dotad zapovijedao provincijal, da radim. 2. Bila sam veoma omraena u svem mojem samostanu (Utjelovljenja), jer sam htjela osnovati zatvoreniji samostan. Govorile su mi, da ih vrijeam, da mogu i ovdje sluiti Bogu, jer ima drugih boljih od mene; da ne ljubim naeg samostana; da bi bolje bilo nabaviti dohodaka za nj nego za drugi. Neke rekoe, da bi me trebalo strpati u zatvor.121 Druge su se zalagale za me, no tih je bilo vrlo malo. Ja sam vidjela, da (protivnice) u mnogo stvari imaju pravo, pa sam im gdjekad davala pravo. Nisam smjela rei glavni razlog, to jest da mi je zapovjedio Gospodin. Stoga nisam znala, to da radim, pa sam utjela. Drugda mi je Bog davao veoma veliku milost, pa me sve to nije uznemirivalo, ve sam se posve lako i zadovoljno okanila pothvata, kanda me nije nita stajao. Toga nije niko mogao vjerovati, pa ni osobe odane molitvi, koje su opile sa mnom, ve su svi mislili, da sam vrlo ojaena i posuena. Ni sam moj ispovjednik nije mogao to pravo vjerovati. Meni se inilo, da sam uinila sve, to sam mogla da izvrim ono, to mi je Gospodin naloio, pa sam mislila, da nisam vie duna. Ostadoh dakle u kui, gdje sam boravila, sasvim zadovoljna i vesela. Ipak nisam mogla prestati vjerovati, da e se djelo izvriti. Ali nisam vidjela sredstva, niti sam znala, kako ni kada, no drala sam pod izvjesno, da hoe. 3. Jednom me veoma raalosti moj ispovjednik,122 koji mi je pisa, kanda sam radila protiv njegove volje. Gospodin je po svoj prilici htio, da me snae potekoa s one strane, s koje me je najvie boljelo. Kod mnotva je progona dola alost, odakle sam mislila, da e mi doi utjeha. Moj mi ispovjednik napisa, da sam mogla vidjeti iz onoga, to se dogodilo, e je sve bila sanjarija. Neka se stoga popravim i unaprijed ne poelim nita poinjali niti govoriti o pothvatu. Ta vidjela sam, kakva je sablazan nastala. I tota drugo, to me se sve kosnulo. To me se tee dojmilo nego sve drugo zajedno. Pobojah se, da sam dala povod i skrivila, te se vrijea Bog. A usto ako su ta vienja bila samo tlapnja, da bi sva moja molitva mogla biti varka, pa bih i ja mogla biti sasvim prevarena i izgubljena. To me je tako vanredno potitilo, te sam bila sva smuena i izvanredno rastuena. No Gospodin me Bijae to mrana soba, koja se i sada uva u Utjelovljenju. U ono su doba mnogi samostani imali sline sobice.
121 122

O. Baltazar Alvarez.

nije nikad ostavio u svim tim nevoljama, to sam ih pripovijedila, ve me je esto tjeio i jaao, tako te se ovdje ne moe ni iskazati. On mi ree i onda, neka se ne pojedam, jer sam svojim pothvatom Bogu uvelike sluila, a nisam ga uvrijedila. Neka radim, to mi je zapovjedio ispovjednik, to jest neka utim za onda, dok ne doe vrijeme, da se opet latim djela. Ostadoh tako utjeena i zadovoljna, te mi se inilo, da nije nita sav progon, koji se digao protiv mene. 4. Ovdje me poui Gospodin, kako je preveliko dobro trpjeti muke i progone za Njega. Jer u dui zamijetih takav porast ljubavi Boje i druge mnoge stvari te se zaudih. I to uzrokuje, da ne mogu prestati eljeti muke. I drugi su drali, da sam vrlo zastiena. I bila bih, da mi Gospodin ne bude tako izvanredno pogodovao s tako velikom milou. Onda zapoe u mene jo vea estina ljubavi Boje ,koju sam spominjala, i vei zanosi. No ja sam utjela i nisam nikome spominjala toga dobitka. Sveti je dominikanac (o. Petar Ibanjez) neprestano drao za stalno kao i ja, da e se ono djelo dovriti. Ja se nisam htjela baviti njim, eda ne radim protiv posluha mog ispovjednika. A on je radio s mojom drugaricom. Pisae i u Rim i napravie nacrte. 5. Meutim se uplete i zloduh. Od jednoga do drugog stane iriti vijest, da sam u tom poslu imala objavu. Stadoe dolaziti s velikim strahom k meni i govoriti mi, da su zla vremena. Mogli bi podii to protiv mene i prijaviti me inkviziciji. Meni se to priini alom i stanem se smijati. U tom se pogledu nisam nikad bojala, jer sam bila vazda svijesna u vjerskim stvarima, te niko nije vidio, da bih se ogrijeila ni o najmanji obred Crkve, pa sam bila pripravna, da za svaki obred, za svaku istinu Sv. Pisma tisuu puta podnesem smrt. I rekoh, neka se zato ne boje; jer zlo i naopako po moju duu, kad bi u njoj bilo ito takova, radi ega bih se bojala inkvizicije. Kad bih pomislila, da bih imala zato, sama bih je ila traiti. Ako li me optue, Gospodin e me osloboditi pa u ostati na dobitku. Porazgovorih se o tom sa svojim ocem dominikovcem, koji je, kako rekoh, bio vrlo uen, pa se mogoh osloniti na ono, to mi je govorio. Onda mu kazah to sam mogla jasnije i sva svoja vienja i nain molitve, pa velike milosti, to mi je iskazivao Gospodin. I rekoh mu, neka sve dobro prosudi i onda mi kae, ima li to protiv Sv. Pisma, pa to misli o svemu. On me veoma primiri, pa mi se priini, da mi je to vrlo koristilo. On je i onako bio veoma dobar, a odonda se dao kudikamo vie na molitvu. A da se uzmogne njom bolje baviti, poe u drugi samostan svoga Reda, koji je bio posve osamljen.123 Ondje ostade vie od dvije godine. Odanle ga pozva posluh, jer su ga trebali radi njegove sposobnosti. No to mu bijae vrlo teko. 6. Meni je u jednu bilo i te kako teko, kad je bio otiao, jer mi je nestalo velike pomoi. Ali ga nisam smetala, jer sam shvatila, da e on dobiti korist. Kad me se teko kosnuo njegov odlazak, ree mi Gospodin, neka se utjeim i ne staram, jer on ide pod dobrim vodstvom. Njegova se dua ondje tako obogati i duh mu tako uznapredova, te mi ree na povratku, da ne bi ni za to propustio put onamo. To bih isto mogla i ja rei. On me je prije tjeio i mirio samo svojom znanou, a sad je i iskustvom duhovnim, to ga je obilato stekao u nadnaravskim stvarima. Bog ga dovede ba u pravo vrijeme, kad je Njegovo Velianstvo vidjelo, da je njegova pomo bila potrebna za ovaj samostan, koji je Njegovo Velianstvo htjelo da se sagradi.
123

Samostan u Trianosu.

7. utjela sam pet ili est mjeseci, nisam govorila o tom poslu, niti sam se tim bavila. Ni Gospodin mi ne naloi nikad. Nisam pojmila, to je uzrok. Ali nisam ni mogla izbiti iz glave misao, da e se napraviti zapoeto djelo. Na kraju toga vremena ode odavle ravnatelj Drube Isusove. Njegovo Velianstvo dovede ovamo drugoga veoma duhovnog, vrlo sranoga, otroumnog i uenog rektora. Ja sam ba onda bila u velikoj nevolji, jer je moj ispovjednik imao starjeinu. A oni do skrajnosti dre do te kreposti (posluha), te se niko i ne mie ve prema volji svoga starjeine. Moj je ispovjednik dobro razumio moj duh i elio je, da ja svojski napredujem, ali se zbog mnogo razloga nije usuivao, da odlui o nekim stvarima. A moj je duh ve obuhvatila takva estina, te mi je bilo vrlo teko, da ga drim svezana. Ipak nisam prestupala onoga, to mi je nalagao ispovjednik.124 8. Jednoga dana bijah potitena mislei, da mi ne vjeruje moj ispovjednik. Nato mi Gospodin ree, neka se ne pojedam, jer e se naskoro svrili ona muka. Razveselih se mislei, da u naskoro umrijeti, i bijah vrlo zadovoljna, kadgod se sjetih toga. Kasnije vidjeh jasno, da je to smjeralo na dolazak spomenutoga ravnatelja. Jer vie nije bilo razloga, da me snalazi ona muka budui da se rektor, to je doao, nije protivio ministru, koji mi je bio ispovjednik. Dapae mu naloi, neka me tjei, jer se nema ega bojati, pa neka me ne vodi tako tijesnim putem, van pusti, da djeluje duh Gospodnji. Kadikad se inilo uz ove velike navale duha, da ne moe dua ni odahnuti. 9. Rektor me posjeti, a ispovjednik mi naloi, da s njim govorim sasvim slobodno i jasno. Obino sam osjeala odvratnost, da govorim o tom. No kad uoh u ispovijedaonicu, osjetih neto u svojem duhu, to se ne sjeam, da bih prije ili poslije bila osjetila kod drugoga. Ne bih znala rei, kakvo je bilo ono uvstvo, niti ga mogu razloiti poredbama. Bio je to duhovni uitak, i moja dua upoznade, da je dua onoga ovjeka srodna s mojom, premda, kako rekoh, ne znam, kako. Da sam prije s njim govorila ili da su mi o njem priali velike novosti, ne bi bilo udo da sam uivala videi, da me razumije. Ali ni rijece ne prozbori ni on meni ni ja njemu, niti uh o njemu ikakvu vijest. Kasnije vidjeh, da se moj duh nije prevario, jer je razgovor s njim mojoj dui svakako uvelike koristio. Njegov je razgovor vrlo koristan osobama, to se ini da ih je Gospodin poveo ve daleko naprijed. On ih nagoni, da tre, a ne da idu korak po korak. On nastoji, da ih rastavi od svih stvari i da ih trapi. Gospodin mu je dao preveliki dar za to i za mnoge druge stvari. 10. Kad se poeh s njim razgovarati, upoznah njegov nain odmah i vidjeh, da je to dua ista i sveta te je od Gospodina primila posebni dar, da Rektor, to je otiao iz Avile, bio je o. Dionizije Vazquez, ispovjednik sv. Franje Borje i glasovit u Redu radi spletaka s Filipom II, Inkvizicijom i sv. Stolicom, da panjolske kue izmakne ispod sudske vlasti generala u Rimu. Naslijedi ga u slubi o. Caspar Salazar u travnju 1561. Radi nesuglasica, to nastadoe meu kolegijem sv. Egidija i Avilskim biskupom D. Alvarom de Mendoza, i vizitatorom o. Nadal, drae zgodnim, prolazei kroz Avilu u poetku 1562., da makne rektora o. Salazara (Hist, dela Comp. de Jesus por Astrain t. II. p. 144.) Kad se sv. Terezija vrati s puta u Toledo, ve ga ne nae u slubi. Kratko je vrijeme o. Salazar proboravio u Avili, ali je bilo dosta, da ga Svetica zavoli. Spominje ga s potovanjem u svojim raznim listovima. Kad se rijeio rektorske slube u Madridskom kolegiju i drugih u Drubi, preminu sveto u Alcali 27. IX. 1590.
124

razlikuje duhove. Utjeih se veoma. Malo poslije razgovora s njim poe me Gospodin opet nagoniti, da se iznovice bavim osnutkom samostana, pa moradoh i svom ispovjedniku i onom rektoru navesti mnogo razloga i uzroka, eda me u tom ne smetaju. Neki im utjerae strah, jer onaj otac ravnatelj nije dvoumio, da me vodi duh Boji, budui da je veoma pomno i brino motrio sve uinke. Napokon se s mnogo razloga ne usudie da mi se usprotive. 11. Moj mi ispovjednik dopusti opet, da radim za osnutak to mogu. Vidjeh dobro potekoe, to ih naprtih. Ta bila sam posve sama i bez ikakve mogunosti. Dogovorismo se, da treba raditi posve tajno. Ja se postarah, da moja sestra, koja je ivjela izvan ovoga mjesta,125 kupi kuu i uredi je kao za nju. Novac nam za tu kupnju posla Gospodin nekim putovima. Bilo bi preopirno, kad bih pripovijedala, kako se Gospodin za to poskrbio. Ja sam se u jednu uvala veoma, da ne uinim to protiv posluha, ali sam u drugu znala, reknem li svojim poglavarima, da je sve propalo kao i prvi put, dapae, da e biti i gore. Da dobijem novaca, da priskrbim kuu, pogodim je i podignem, moradoh podnijeti goleme muke, a neke posve sama. Moja je prijateljica radila to je mogla. No mogla je malo, a to je bilo gotovo nita. No sve se radilo u njezino ime i s njezinom naklonou, A sav je trud leao ne meni, i to tako mnogovrstan, te se udim, kako sam ga mogla podnijeti. Kadikad rastuena rekoh: Gospodine moj, zato mi zapovijeda stvari, koje se ine nemogue? Kad bih barem bila slobodna, sve ako sam ena! Ali sam vezana s toliko strana, novaca nemam, a ne znam, otkud da ih dobijem za Breve i za sve drugo. to mogu uiniti, Gospodine? 12. Jednom sam bila u velikoj nevolji pa nisam znala, to da radim ni im da platim neke radnike. Uto mi se ukae sv. Josip, moj pravi otac i gospodin, i uvjeri me, da novaca ne e ponestati, pa neka samo najmim radnike. Uinih tako, premda nisam imala ni novia. I eto, Gospodin me opskrbi tako, da su se udili oni, koji su za to uli.126 Kua mi se priini vrlo malena, jer je bila tolika, te nije bilo prilike, da bi mogla biti samostan. Ja htjedoh kupiti i drugu, to je bila uz nju isto tako malena, da je pretvorim u crkvu.127 Dona Juana de Ahumada, koja je stanovala u Albi sa svojim muem D. Juanom Ovalle. V. gl. XXXI.
125

D. Lorenzo de Cepeda pomoe svojim novcem svojoj svetoj sestri, da sagradi samostan sv. Josipa. D. Lorenzo se poslije bitke kod Inaquita nastani u dananjoj prijestolnici Ekvadora, gdje je posjedovao golema zemljita i bio upravitelj lijepom broju Indijanaca u dolini Chillo. G. 1556. oeni se u Limi s Ivanom de Fuentes Espinoza, kerkom D. Franje de Fuentes, jednim od prvih osvajaa Perua, koji je bio kod zauzea Atahualpe silno bogat. Brat sv. Terezije doe u Quito, gdje bijae gradski vijenik u vijeu, blagajnik kraljevske blagajne i gradski sudac. Uz takve slube i dohotke te bogati miraz enin ivio je vrlo sjajno te je mogao pomagati svojim sestrama u panjolskoj, kao to je i radio u raznim prigodama. Takav milodar posla ba u prilici, to je ovdje istie Svetica, a vie razjanjuje u listu D. Lorenzu, u kojem spominje, da je poslanu svotu primila od Antuna Morana, bogatog trgovca, koji je iz Per doao u panjolsku.
126

Za novi samostan kupi Svetica s pomou svoga svaka Ivana Ovalje kuicu. Njegova ena Dna Juana doe u kolovozu 1561. iz Albe, te se njih dvoje smjestie u njoj i zapoee posao pod upravom i po nacrtu sv. Terezije. Ona
127

No nisam imala novaca, da je kupim, pa nisam ni znala, kako bih je kupila, ni to bih radila. A kad se priestih jednoga dana, ree mi Gospodin: Ve ti jednom rekoh, da ue, kako moe. Zatim mi ree uzvikujui: O pohlepo ljudskoga roda! Ti misli, da e ti ponestati i zemlje! Koliko sam puta ja spavao pod vedrim nebom, jer nisam imao kamo skloniti glavu! Ja se veoma prestravih. Vidjeh, da ima pravo. Uoh u kuicu, razdijelih je i naoh, da je dostatna za samostan, ako i jest vrlo malena. Nisam vie mislila kupovati vie mjesta, nego sam nastojala, da se u njoj sve uredi tako, te se u njoj moe ivjeti, a da vie ne kodi zdravlju. Inae je ostavih surovu i nekienu. Tako se mora uvijek raditi. 13. Na dan sv. Klare poem na priest. Svetica mi se ukae veoma lijepa. Prozbori mi, neka se ojunaim i nastavim zapoeto, a ona e mi pomagati. Ja je stadoh uvelike tovati. I njezine se rijei obistinie. Jedan nam samostan redovnica njezina Reda, koji bijae blizu naega, pomae da se prehranimo128 A to je jo vie, ova blaena svetica malo po malo dovela dotle moju elju za savrenou, te i mi drimo siromatvo, to je ona drala u svojem samostanu, i ivimo od milostinje. Stajalo me je i te kakvog truda, dok je sve bilo potvreno ugledom Sv. Oca, da se vie nikad ne smije raditi drugaije ni dobivati dohotke.129 Gospodin radi i vie, i to po svoj prilici na zagovor ove blagoslovljene svetice. Njegovo nas Velianstvo bez ikakve pronje opskrbljuje vrlo obilato s potrebnim. Slava mu za sve. Amen. 14. U to se vrijeme dogodi ovo na blagdan Velike Gospe. Bila sam u samostanu Reda slavnog sv. Dominika i razmiljala o mnogim grijesima, to sam ih u prola vremena ovdje ispovijedala, i o svojem zlom ivotu. U to me obuzme tako golem zanos, te sam bila gotovo izvan sebe.130 Sjedoh, pa mi se ini, da nisam mogla vidjeti Podizanje ni sluati misu. Zato osjetih poslije grinju savjesti. Dok sam bila u zanosu, priini mi se, da vidim, gdje me je izlazila iz Utjelovljenja pod izlikom, da posjeuje svoju sestru, te je potajice radila sve za novi preustrojeni osnutak. Svi ivotopisci sv. Tereziji porede onu kuicu, onako malenu i siromanu, s Betlehemskom stajicom. Tako na pr. pie Julijan Avilski u svojem ivotu sv. Terezije, p. II. c. VIII.: Kad ue u vratariinu sobu, eno ti do nje drvene reetke a do nje oltar, gdje je bilo Presveto Otajstvo, nisu ini mi se bili dulji od deset koraka. Lijepo je to predoivalo Betlemski trijem. Nad vratima crkve i samostana metnu dvije slike rezbarije Nae Gospe i sv. Josipa, uvara samostana i obnove Karmela. Zvonce je, ne tee od tri funta, a s rupicom ve iz talionice, pozivalo, na Slubu Boju. To je samostan redovnica sv. Klare, zvanih Gordillas po prvom prebivalitu, gdje su boravile. Obje su se zajednice izvrsno slagale i vazda prijaleljevale.
128

Prvi Breve od 7. II. 1562.; upravljen za novi osnutak gdi Aldonzi de Guzman i njezinoj kerci gi Guimay de Ulloa, ovlauje ih da mogu posjedovati dobra zajedniki, jer se Svetica jo nije bila odluila, da osnuje bez imetka. Ojunai ju sv. Petar Alkantarski, te dobi otpis od sv. Penitencijarije od 5. XII. 1562., u kojem se ovlauje novi samostan, da ivi bez prihoda, od javne milostinje. To je potvrdjeno Breveom od 17. VII. 1565.
129

Dri se, da je Svetica primila tu milost u kapelici t.zv. Presvetoga Krista, u crkvi sv. Tome u Avili. Uz oltar pokazuju u zidu stari otvor odreen za ispovijedaonicu s natpisom: Ovdje se ispovijedala iv. Terezija od Isusa.
130

oblae veoma bijelim i sjajnim ruhom. Isprvice ne vidjeh, ko me oblai. Kasnije opazih zdesna Nau Gospu, a moga oca Sv. Josipa slijeva. Oni mi obukoe ono odijelo. Objavie mi, da sam sada ista od svojih grijeha. Obukoe me i osjetih preveliku nasladu i slavu. Nato mi se odmah priini, da me Naa Gospa uze za ruke. Prozbori mi, da joj vrlo ugaam sluei slavnom sv. Josipu. Neka budem uvjerena, da e se svriti ono, to naumih o samostanu, a u njemu da e se mnogo sluiti Gospodinu i njima dvoma. Neka se ne bojim, da e u njemu ikad nastati mlitavost, ako i ne bude po mojem ukusu posluh, koji ima izvrivati samostan. Oni e nas tititi, a i njezin nam je Sin ve obeao, da e biti s nama. U znak, da je to istina, da mi daje onu dragocjenost. Uini mi se, da mi objesi oko vrata vrlo lijepu zlatnu ogrlicu, na kojoj je visio dragocjeni kri. Ono se zlato i kamenje drago tako razlikuje od zemaljskoga, te se ne moe s njim ni isporediti; jer njegova ljepota nadmauje sve, to se ovdje moe zamisliti. Tako isto ne moe nijedan razum pojmiti, od ega je bilo ono ruho, niti zamisliti bjelinu, kojom je Gospodin htio da sjaje, tako divno te se prema tome sve zemaljsko, to no rije, priinja samo crte ugljenom. 15. Prevelika je bila ljepota, to je vidjeh na Naoj Gospoi, premda ne razabrah pojedinih crta njezina lica, van vidjeh najednom sav njegov oblik. Bila je obuena u bjelinu s prevelikim sjajem, koji nije zabljetivao, ve milo godio oku. Slavnoga sv. Josipa ne vidjeh tako jasno, ali zamijetih dobro, da je ondje, kao kod onih vienja, za koja rekoh, da se ne vide. Naa mi se Gospa priini vrlo mlada. Tako ostadoe malko sa mnom. Ja sam bila puna prevelike slave i zadovoljstva, vie nego sam po mojem mnijenju ikad osjetila, pa zaeljeh, da me nikad ne ostavi. Zatim mi se priini, da gledam, gdje uzlaze na nebo s velikim mnotvom anela. Ja ostadoh sasvim osamljena, ali tako utjeena, uzdignuta, sabrana u molitvi i tako ganuta, te ostadoh neko vrijeme kao izvan sebe i ne mogoh se ni maknuti ni progovoriti. Osjetih estoku elju, da se rastvorim za Boga, i s drugim takvim uincima. Sve se to dogodi tako, te ne mogoh podvoumiti, da je od Boga, premda sam se mnogo trsila. Ostadoh sasvim utjeena i vrlo mirna. 16. to ree Kraljica anela o posluhu, ima se razumjeti ovako: Meni je bilo teko, da se posluh ne iskazuje starjeinama Reda. A Gospodin mi ree, da ga ne treba njima iskazivati.131 Navede mi i razloge, zbog kojih ni u jednom sluaju ne bi to bilo dobro. Naredi mi, da se odreenim putem obratim na Rim. On e ve uiniti, da odanle doe odgovor. Tako i bi. Poslasmo onako, kako mi ree Gospodin, i sve se svri dobro. Da nismo tako uinile, ne doosmo nikad na kraj s naim poslom, to se dogodilo kasnije, pokazalo nam je, da je vrlo uputno, da se iskazuje posluh biskupu. No ja ga onda nisam poznavala niti sam znala, kakav je poglavar. Gospodin htjede, da bude tako dobar i sklon ovoj kui kao to je trebalo radi velikoga prigovora protiv nje, kao to u razloiti poslije, i da se stavi u ovaj poloaj, u kojem je sada. Blagoslovljen bio onaj, koji je sve tako udesio.132 Amen. Sama je Svetica, kad se promijenile prilike, nastojala, da se vrati pod sudsku vlast redovnika.
131

Kad je osnovan samostan sv. Josipa, bio je biskup u Avili D. Alvar de Mendoza, koji je sio na stolicu biskupsku 4. XII. 1560. Sin D. Ivana de Hurtada de Mendoza i Done Marije Sarmiento, grofice Ribadavijske, bio je vrlo odan Svetici, otkad ju je upoznao u Utjelovljenju, i vrlo je pogodovao njenoj obnovi.
132

GLAVA XXXIV.
Pripovijeda, kako se desilo, da je u ono vrijeme otila iz onoga mjesta. Spominje, zato je i kako ju je njezin starjeina poslao, da tjei neku vrlo uglednu gospou, koja je bila veoma alosna. Zapoinje pripovijedati, to joj se ondje desilo i kako joj je Gospodin dao veliku milost, te Njegovo Velianstvo pobudi vrlo uglednu linost, da mu slui posve istinski. Ta je linost kasnije njoj pogodovala i titila je. Veoma je znamenita ova glava.

1. Nastojala sam na svake ruke raditi potajice, da se ne dozna za ovo djelo. No nisam mogla zatajati, da ne dozna vie osoba. Neki su vjerovali, drugi nisu. Ja sam se veoma bojala, kad doe Provincijal, reknu li mu to o tom, da e mi zapovjediti, neka se tim vie ne bavim. A onda bi sve prestalo. Gospodin se poskrbi evo ovako. Bila je u velikom gradu (Toledo) vie od dvadeset milja udaljenom odavle neka gospoa veoma rastuena, jer joj je umro mu. Bila je tako silno ojaena, te su se bojali za njezino zdravlje.133 Ona dozna za me, nevaljanu grenicu; jer Gospodin naredi tako, te joj rekoe dobro o meni radi drugih dobara, to nastadoe iz toga. Ta je gospoa vrlo dobro poznavala provincijala. A kako je bila odlina stalea i znala, da izlaze redovnice iz samostana, u kojem sam ja boravila, udahnu joj Gospodin tako veliku elju, da me vidi, jer je mislila, da e se sa mnom utjeiti. I nije mogla odoljeti, ve je odmah na sve mogue ruke uznastojala, da doem k njoj. Stoga zamoli provincijala, koji je bio vrlo daleko. On mi zapovjedi pod posluhom, da odmah poem onamo s jednom drugaricom. To doznah na Badnju no. 2. Malko se smetoh i bijae mi vrlo teko videi, gdje misle, da ima u meni kakvo dobro, te me ele poslati u svijet. Ja sam vidjela, da sam tako zla, pa nisam mogla toga podnijeti. Preporuih se vrue Bogu i za cijele Pononice, ili barem za vee esti, ostadoh u velikom zanosu. Gospodin mi ree, neka svakako idem i ne sluam, to drugi misle, jer bi me malo njih moglo svjetovati bez drskosti. Ako i budem imala potekoa, tim e se uvelike sluiti Boga. I za samostanski je osnutak bolje, da budem daleko, dok ne stigne Breve. Zloduh da je skovao ve veliku urotu za dolazak provincijalov. A ja neka se ne bojim nita, jer e mi On pomagati. Ja se veoma ojunaih i utjeih. Rekoh to rektoru. On mi ree, neka nikako ne propustim puta. Drugi mi rekoe, da se to ne moe podnijeti, jer je to iznaae zloduha, eda me ondje snae kakvo zlo. Neka se obratim na provincijala, da porekne nalog. 3. Posluah rektora. Okrijepljena onim, to doznah u molitvi pooh bez straha. No obuze me preveliki stid videi zato me alju i kako se silno varaju. To me potae, da jo vie dodijavam Gospodinu, neka me ne ostavi. Bila je to ga Lujza de Cerda, koja je ivjela u Toledu, ena Ariasa Pardo de Saavedra, imuna viteza, jednoga od najbogatijih u panjolskoj. Bio je on maral kastiljski, gospodar gradia Malagona, Paracuellos i Fernan Caballero, a roak kardinala Pardo de Tavera, nadbiskupa Toledskoga. On preminu 13. sijenja 1561. Ga je Lujza bila ki Ivana de la Cerda, IV. vojvode Medinacelskoga, najbliega roaka starih kraljeva panjolskih. Taj je naslov potjecao od prvoroena AIfonsa Mudroga. (Monarchia Hispanica, t. I. I. II. c. 1.).
133

Bijae za me velika utjeha, da je u onom gradu, kamo sam ila, bila kua Drube Isusove.134 Mislila sam, ako budem i ondje kao i ovdje sluala, to mi budu nalagali, da u donekle moi biti osigurana. Gospodinu se svidje, da se ona gospoa tako utjeila, te joj je odmah oevidno bilo bolje, i danomice se sve vie tjeila. Do toga se mnogo dralo, jer ju je, kako rekoh, muka bila bacila u veliku stisku. Jamano je to uredio Gospodin radi mnogih molitava, to su molile za me dobre poznate mi osobe, da mi sreno uspije. Gospoa je bila vrlo bogobojna i tako dobra, te je njezino kranstvo naknaivalo ono, to je meni nedostajalo. Ona me veoma zavolje, a i ja zavoljeh nju, jer vidjeh, kako je dobra. Meutim je gotovo sve bilo za me kri. Gozbe su mi uzrokovale veliku muku, a toliki mi je obzir prema meni zadavao veliki strah. Moja je dua bila tako stisnuta, te se nisam usuivala biti bez brige. Ali nije ni Gospodin bio bez brige za me. Dok sam ondje boravila, iskazivao mi je prevelike milosti. A one su mi davale toliku slobodu i poticale su me, to su bile vee na to vei prezir svega onoga, to sam gledala, te sam mogla tako opiti slobodno s onim tako odlinim gospoama, kojima sam mogla drati na ast da im sluim, kao da sam im jednaka. 4. Crpah vrlo veliku dobit kod gospoe, a to joj i rekoh. Vidjeh, da je ona ena podvrena ljudskim strastima i slaboama kao i ja, i upoznah, kako malo treba drati do gospodstva. to je vee, to je vie brige i truda, muke, da se dri prema svome staleu, tako te se ne da mimo ivjeti. Tu se jede bez odreenoga vremena i reda, jer sve mora odgovarati staleu, a ne tjelesnom ustrojstvu. I jela treba jesti esto vie prema staleu nego prema ukusu. Zbilja mi je omrzla elja, da budem gospoa. Ouvao me Bog od lane pristojnosti. No sve ako ona gospoa pripada najodlinijima u kraljevstvu, drim, da ih je malo od nje poniznijih i tako prostodunih. Ja sam je alila i jo je alim gledajui, kako, je esto radila protiv svojih sklonosti, da udovolji svome staleu. Imala je dobre sluge, a opet se u njih mogla vrlo malo pouzdati. Nije smjela govoriti s jednim vie nego s drugim, da ne bi miljenika gledali poprijeko. To je podlonost; da, velika je la, kad svijet zove gospodom takve osobe, koje mi se u tisuu stvari ine robovima 5. Gospodinu se svidjelo, te su se za moga boravka u onoj kui njezini stanovnici popravili u slubi Njegova Velianstva. Ipak ne ostadoh slobodna od potekoa i zavisti, to su gojile neke osobe radi velike ljubavi, to mi je iskazivala ona gospoa. Valjda su mislile, da idem za nekakvom koriu. Moda je Gospodin dopustio takve i sline potekoe, da me ne omami izvrsni postupak s druge strane. Zato se svidje Gospodinu, da mi iz svega izvue boljitak za moju duu. 6. Dok sam ondje boravila, desi se te doe neki vrlo ugledan redovnik, s kojim sam se prije mnogo godina kadikad razgovarala.135 Jednom sam Isusovci se naselie u Toledu 1558. O tom je osnutku radio sv. Franjo Borja sa bratom Bartolom Carranza, koji postade primas nakon smrti kardinala Silicea, koji se protivio dolasku isusovaca. Starjeinom nove kue bi imenovan o. Petar Domenech, komu e se ispovijedati Svetica.
134

Mnogo se raspravljalo o dominikovcu, o kojem ovdje govori Svetica. Ribera, Yepes i uope stari ivotopisci slavne Obnoviteljice dre, da je bio o. Vinko Barron. Moderni izdavai njezinih djela, kao pariki karmelci misle, da govori o o. Garciji Toledskom. Danas moemo rei, da je prepirka rijeena ugledom o. Jeronima Graciana, koji u navedenim biljekama u Svetiinom
135

pribivala misi u samostanu njegova Reda blizu kue, u kojoj sam onda stanovala. Uto me snae elja, da doznam, u kojem je stanju dua onoga, kojemu sam eljela, da bude revni slubenik Boji. Stoga ustanem i poem, da govorim s njim. No bila sam sabrana u molitvi pa mi se to inilo gubitkom vremena. Pomislim, da se ne smijem u to mijeati, pa opet sjednem. Tako mi se dogodi, mislim, tri puta uzastopce; a napokon dobri aneo prevlada zloestoga i ja dadem pozvati redovnika. On doe u ispovijedaonicu, da govori sa mnom. Stanem pitati ja njega i on mene o prolom ivotu, jer je bilo proteklo mnogo godina, otkako se nismo vidjeli. Rekoh mu, da sam sprovela svoj ivot u mnogim duevnim mukama. On stane navaljivati, neka mu kaem, kakve su bile te muke. Rekoh mu, da se ne smiju znati i da mu ih ne smijem kazati. Nato e mi on, da to ve znade otac dominikovac (o. Pedro Ibanjez), njegov prijatelj, kojega sam ve spomenula, pa e mu on kazati odmah. Zato mi se ne treba ustruavati. 7. Bilo je tako te nije on imao vlasti, da mi ne dodijava, a ni ja, da mu ne kaem. Inae mi je bilo teko i stidjela sam se, kad bih govorila o tim stvarima. No govorei e njim i sa spomenutim rektorom (o. Gaparom Salazar) nisam osjeala nikakve muke, van veliku utjehu. Saopih mu sve pod ispovjednu tajnu. Priini mi se, da je otroumniji nego prije, premda sam ga svagda drala veoma razumnim. Vidjeh velike darove i sposobnosti, to ih je imao, da uvelike napreduje, ako se posve preda Bogu. Ve mi je nekoliko godina u krvi, da ne mogu vidjeti nikoga, ko mi se osobito svia, te ne bih odmah poeljela, da se sasvim preda Bogu. I to tako estoko, te ne mogu sama sebi odoljeti. elim dakako, da svi slue Bogu, ali osobito estoko elim, da mu slue oni, to mi se mile, pa stoga za njih mnogo dodijavam Gospodinu. Tako mi se dogodi i s redovnikom, o kojem govorim. 8. On me zamoli, neka ga ivo preporuim Bogu. Nije mu trebalo to ni spominjati, jer sam ve bila takva, te nisam ni mogla drugaije initi. Poem dakle onamo, gdje sam obiavala nasamo obavljati molitvu. Veoma sabrano stanem se razgovarati s Gospodinom posve priprosto, kao to se razgovaram esto puta ne znajui, to govorim. Jer onda govori ljubav, a dua je tako izvan sebe, te ne zapaa razlike, koja je izmeu nje i Boga. Jer dua, to upozna ljubav, kojom je ljubi Njegovo Velianstvo, zaboravlja sama sebe te misli, da je u Njemu, pa kao njegovo nerazdjeljivo vlasnitvo govori besmislice. Sjeam se, da mu to rekoh, kad sam ga ronei mnogo suza molila, neka onu duu dovede, da mu slui posve istinski. Ja sam ovoga redovnika drala dobrim, ali nisam bila zadovoljna, jer sam eljela, da bude vrlo dobar. Zato mu rekoh: Gospodine, ne smije mi uskratiti ove milosti. Ta pogledaj, kako je prikladan za naega prijatelja! 9. O dobroti i velikoga ovjekoljublja Boga, koji ne gleda na rijei ve na elje i volju s kojom se govori! Kako moe podnijeti, da eljade poput mene govori tako smjelo Njegovu Velianstvu! Slava mu na vijeke vjekova! 10. Sjeam se, za asova one veernje molitve obuze me velika alost, kad pomislih, da sam moda u neprijateljstvu Bojem, jer ne mogoh znati, jesam li ili nisam u milosti. Nisam ja ni eljela to znati, ali sam eljela umrijeti, da se ne gledam u ivotu, gdje nisam sigurna, jesam li mrtva. Nije naime moglo vlastitom ivotopisu kae, da je to bio o. br. Garcia Toledski. Taj je dominikovac potjecao od glasovitih grofova Oropesa, a rodio se u Castilla la Nueva.

za me biti krue smrti, nego misliti, da sam uvrijedila Boga. Ta me je tjeskoba muila. Molila sam ga, neka toga ne dopusti. A bila sam okrijepljena i sva zalivena suzama. Onda shvatih, da se mogu utjeiti i biti sigurna, da sam u milosti.136 Takva ljubav Boja, takve milosti, to ih iskazuje Njegovo Velianstvo, i takva uvstva, to ih je dobivala dua, sve se to nije moglo sloiti s duom, koja je u smrtnom grijehu. Ostadoh puna pouzdanja, da e Gospodin uiniti ono, to sam ga molila za onog redovnika. Ree mi, neka mu kaem nekoliko rijei. To mi zadade muku, jer ne znadoh, kako da mu ih kaem. Kako rekoh, najtee mi je, kad nemam to komu isporuiti, a pogotovu kad ne znam, kako e to primiti i hoe li mi se izrugivati. Naoh se u velikoj stisci. Napokon se odluih tako, te ini mi se, obeah Bogu, da u one rijei svakako rei redovniku. Ali od velikoga stida, koji me je obuzeo, napisah rijei i dadoh mu. 11. Pokaza se iz uinka, to ga uinie, da su zbilja od Boga. On odlui sasvim ozbiljno, da e se dati na molitvu, premda odmah nije toga izvrio. Gospodin ga je htio za Sebe, pa mu je po meni dao rei neke istine, koje su mu, da ja toga nisam ni znala, tako pristajale, te se on udio. ini se, da ga je Gospodin pripravio te vjeruje, da su od Njegova Velianstva. Ja sam, premda bijednica, molila usrdno Gospodina, neka ga sasvim privue k Sebi i uini, da mu omrznu radosti i stvari ovoga ivota. A Gospodin je, slava mu dovijeka, to izvrio tako, te sam kao izvan sebe svaki put kad mi govori. Da nisam vidjela sama, ne bih mogla vjerovati, da mu je u tako kratko vrijeme udijelio tako sve vee milosti i tako ga privezao uza Sebe, te se ini, da ne ivi vie ni za to na zemlji. Neka ga Njegovo Velianstvo dri svojom rukom, jer ako tako poe naprijed, kao to se nadam u Gospodina prema njegovoj spoznaji samoga sebe, bit e jedan od najodlinijih njegovih sluga i na veliku korist mnogim duama. Jer je u stvarima duhovnim u kratko vrijeme stekao veliko iskustvo. A to su darovi, to ih Bog daje, kada hoe i kako hoe, a ne obzire se na vrijeme ni na slube. Ne kaem, da to ne ini mnogo, van da esto Gospodin ne daje u dvadeset godina onoga motrenja, to ga drugima dade u jednoj godini. Njegovo Velianstvo pozna uzrok. A varamo se, ako mislimo, da emo nakon godina razumjeti ono, to se nikako ne da dosei van iskustvom. I stoga su, kako rekoh, u bludnji mnogi, koji ele upoznati duhove, a nemaju iskustva u duhovnom ivotu. Ne kaem, da uenjak, koji nema iskustva, ne moe voditi onoga, koji ga ima. Moi e to, ali se razumije, ako radi u vanjskim i unutarnjim stvarima naravskim putem prema razumu, a u nadnaravskim stvarima radi prema Sv. Pismu. Uostalom neka se ne mui, ali neka i ne misli, da razumije, to ne razumije, i neka ne gui dua, jer ih u onom nadnaravskom vodi ve drugi vei Gospodin, tako da nisu bez starjeine. 12. Neka se ne udi i neka mu se stvari (to se zbivaju) ine nemoguima. Sve je mogue Gospodinu. Neka nastoji ojaati vjeru i poniziti se, ako moda Gospodin dade, da u toj znanosti znade vie kakva starica nego on, pa bio i napredniji. A s tom e poniznou vie koristiti duama i sebi, nego ako se ini da je kontemplativac, a nije. Jer, opet kaem, nema li iskustva, nema li vrlo mnogo poniznosti te razumije, da ne shvata onoga, a zato da nije ovo

Fr. Luis de Leon mjesto estar cierta (biti sigurna) postavi confiar (pouzdati se). Sv. Majka misli tu moralnu sigurnost, uzrokovanu svjedoanstvom iste savjesti, i razborito pouzdanje u unutarnje govore.
136

nemogue, malo e dobiti, a jo manje dati dobitka onome, koga vodi. A ima li poniznost, neka se ne boji, da e Gospodin dopustiti, te se prevari jedan ili drugi. 13. Onome je ocu, o kojem govorim, dao Gospodin iskustvo u mnogim stvarima. Usto je nastojao nauiti ono, to je mogao dosei naukom, jer je dobar uenjak. A to ne razumije iz svoga iskustva, ispituje one, koji u tom imaju iskustva. Pritom mu pomae Gospodin, to mu dade mnogo vjere. I tako je mnogo koristio i sebi i mnogim duama, pa i mojoj meu njima. Gospodin je znao, kakve e me nevolje snai. Kanio je uzeti k sebi neke moje voe. Zato se, ini se, poskrbio za druge, koji su mi pomagali u mojim mnogim nevoljama te su mi uinili mnogo dobra.137 Gospodin ga je tako promijenio, te tono rije, ne poznaje sam sebe! Dao mu je tjelesnu snagu za pokoru, dok je prije bio boleljiv. Dao mu je i sranosti za sve, to je dobro i druge milosti, pa se ini, da je Gospodnji poziv sasvim osobiti. Blagoslovljen bio dovijeka! 14. Drim, da sve dobro dolazi od milosti, to mu je udijelio Gospodin u molitvi, jer nisu lane. Gospodinu se svidjelo, da ih ve dokae u nekim progonima, jer je proao kroz njih kao ovjek, koji ve poznaje istinu o zasluzi, to se stjee trpei progonstva. Ufam se u veliinu Gospodnju, da e mnogo dobra po njemu doi nekoj njegovoj redovnikoj kui, pa i samome Redu. Ve se to poinje pokazivati. Gledala sam velika vienja i Gospodin mi je saopio neke veoma divne stvari o njemu i o spomenutom ve rektoru Drube Isusove,138 te o drugim dvama redovnicima Reda sv. Dominika, osobito o jednom.139 Gospodin je ve pokazao u zbilji u njegovu napretku neke stvari, to sam ih prije saznala o njemu. A o kojem govorim sada, pokazao je mnogo toga. 15. Ovdje u navesti samo jednu stvar. Bila sam s njim jednom u razgovaraonici. Moja dua i duh zamijetie tako goruu ljubav u njegovom srcu, te sam bila kao izvan sebe. Promatrala sam velika djela Boja, kako je u kratko vrijeme Bog uzvisio duu na tako veliki stupanj. Zastidjeh se veoma videi, gdje on tako ponizno slua, to sam mu ja govorila o nekim stvarima molitve. Ja sam imala malo poniznosti, da govorim tako s takvim ovjekom, no Gospodin je jamano to podnosio radi moje velike elje, da ga vidim, gdje je uvelike napredovao. Razgovor mi je s njim tako koristio, te mi se ini, te je u mojoj dui zapaljen novi oganj, pa elim, da Gospodinu opet sluim iznovice. O Isuse moj, to ini dua, raspaljena tvojom ljubavlju! Kako je moram uvelike cijeniti i moliti Gospodina, neka je ostavi u ovom ivotu! Ko ima tu ljubav, morao bi ii za tim duama, ako moe. 16. Velika je okrepa za bolesnika, nae li drugoga, ranjena jednakom ranom. Veoma se tjei, kad vidi, da nije sam. Obojica se uvelike pomau u trpljenju i u zaslugama. Izvrsnu pomo pruaju meusobno ljudi, koji su odluili, da e tisuu ivota izloiti za Boga, te ele priliku, da ih zbilja izgube. Oni su poput vojnika, koji ele rat, da se domognu plijena i tako se Vjerojatno dva velika mua, koji su toliko pomagali Svetici, sv. Petra Alkantarskog, koji umrije 18. X. 1562. i o. Ibaneza, koji preminu 2. II. 1565.
137 138 139

Gaparu Salazaru. To su oo. Petar Ibanjez i Dominik Banjez, naroito prvi.

obogate, jer znadu, da ne mogu drugaije nego tako. Njihova je dunost da rade. O velika je stvar, kad Gospodin dade tu milost, te se upozna, koliko se dobiva trpei za Njega! No to se upozna dobro istom onda, kada se sve ostavi. Ako li se ko dri ega, to je znak, da do onoga neto dri. A ko dri do toga, bit e mu i te kako teko, da to ostavi. I tako biva sve nesavreno i propada. Ovdje dobro pristaje ona: Izgubljen je ko ide za izgubljenim. A gdje je vei gubitak, kakva li je sljepoa vea, koja li je vea nesrea, nego ako se uvelike cijeni, to nije nita? 17. No da se vratim k onom, to zapoeh pripovijedati. Dok sam uvelike uivala gledajui onu duu, kojoj je Gospodin dao toliko blago, to mi ga je, ini se, htio oito pokazati, te videi milost, to mi ju je iskazao, jer je to uinio po meni, premda sam bila nevrijedna te milosti, cijenila sam jo vie milosti, to je Gospodin iskazao onom redovniku, pa sam drala, da sam jo vie duna, nego kad bi bile iskazane meni. I veoma sam hvalila Gospodina videi, da je tako Njegovo Velianstvo zadovoljilo moje elje i uslialo moje molitve, pa je Gospodin probudio takve ljude. Moja dua ve nije mogla podnositi, van izie iz sebe i izgubi se, da dobije jo vie. Prestade mi razmiljanje i sluah onaj boanski govor, u kojem mi se inilo, da govori Duh Sveti. Obuze me veliki zanos, koji me gotovo lii sjetila, ako i potraja kratko vrijeme. Vidjeh Krista u velikom velianstvu i slavi, gdje pokazuje veliko zadovoljstvo zbog onoga, to se ondje zbivalo. I ree i htjede, da vidim jasno, da je vazda nazoan kod slinih razgovora, pa da mu iskazuju veliku slubu oni, koji se naslauju, da govore o Njemu. Drugi put je bio daleko od ovoga mjesta.140 Ja ga vidjeh u velikoj slavi uzdignuta od anela.141 U tom vienju shvatih, da je njegova dua veoma napredovala. Tako je i bilo. Protiv njega bi izreena velika objeda, koja je veoma vrijeala njegovo potenje. A izree je osoba, kojoj je on uinio mnogo dobra te joj spasio ast i duu. A on podnese to veoma zadovoljno. Mnogo je radio u slubi Bojoj i pretrpio druge progone. 18. Mislim, da sada nije uputno navoditi vie. Ako li se svidi vaoj milosti, jer to znade, moe se uvrstiti na slavu Gospodnju. Sva spomenuta prorotva o ovoj kui i druga, to u ih navesti, pa i prorotva o drugim stvarima, sve se to izvrilo. Neka mi ree Gospodin tri godine prije, neka i vie, a druga manje. A sva saopih svome ispovjedniku i onoj svojoj prijateljici udovi, s kojom sam imala dozvolu da govorim, kao to rekoh. Ona ih je, doznah, kazala i drugima, oni znadu, da ne laem. A Bog me ouvao od toga, da ni o emu, a pogotovo o tako zamanim stvarima, ne govorim potpunu istinu. 19. Kad je umro jedan moj svak iznenada, raalostih se veoma, jer nije imao kada da se ispovjedi.142 Nato mi bi javljeno u molitvi, da e tako umrijeti i moja sestra. Neka stoga poem onamo i uznastojim, da se na to pripravi. Rekoh to svome ispovjedniku, ali mi on ne dade ii. I opet uh taj nalog. Kad to vidje ispovjednik, ree mi, nek idem onamo, jer se time nee nita izgubiti. Ona je stanovala u selu.143 Pooh k njoj, ali joj ne rekoh nita, samo je pouih u svemu, koliko uzmogoh, i nagovorih je, neka se ispovijeda
140 141 142

Avile. O. Garcijana Toledskoga, prema Gracianu.

D. Martin de Guzman y Barrientos, oenjen s gom Marijom de Cepeda, sestrom Svetiinom. V. gl. III.
143

Castellanos de la Caada, gdje je ivjela njezina sestra Marija de Cepeda.

to ee i u svemu stara za svoju duu. Ona je bila veoma dobra, pa je tako i radila. etiri se ili pet godina drala toga obiaja i pazila je veoma pomno na svoju savjest. A nato preminu, da niko nije bio s njom niti se mogla ispovjediti. Bila je srea za nju, da se ispovjedila prema svom obiaju prije neto vie od osam dana. Ja se vrlo obradovah, kad uh za njezinu smrt. Bila je vrlo malo u istilitu. ini mi se, ne minu ni osam dana, kad mi se poslije priesti ukaza Gospodin i htjede, da vidim, kako ju je dignuo u slavu. U sve one godine, otkad mi je objavljeno, dok ne preminu, ne zaboravih ja ni moja prijateljica144, to mi je javljeno. A kad preminu (moja sestra), doe moja prijateljica k meni veoma zauena videi, kako se izvrilo (prorotvo). Slava dovijeka Bogu, koji se toliko stara za due, da ne propadnu.

144

Da Guiomaz de Ulloa.

GLAVA XXXV.
Nastavlja isto gradivo o osnutku kue naega slavnog Oca sv. Josipa. Pripovijeda potanko, kako je naredio Gospodin, da se obdrava u njoj sveto siromatvo, i navodi uzrok, zato je opet otila od one gospoe, gdje je bila, te neke druge dogaaje, to nastadoe iza toga.

1. Bila sam vie od po godine kod one gospoe, to sam je spomenula.145 Tada udesi Gospodin, da dozna za me blaenica naega Reda vie od sedamdeset milja daleko od onoga mjesta i odlui doi onamo, te zaokrui nekoliko milja, da me posjeti i razgovori se sa mnom.146 Gospodin bijae potaknuo iste godine i mjeseca kada i mene, da osnuje drugi samostan ovoga Reda. A kad joj udahnu tu elju, proda ona sve, to je imala, te poe u Rim, da dobije za to odluku, i to bosonoga i pjeice. 2. Ova je ena veoma odana pokori i molitvi. Gospodin joj je iskazao mnogo milosti, a ukazala joj se Naa Gospa i naloila joj, neka to uini. Ona me je tako nadmaivala u slubi Gospodnjoj, te sam se stidjela, da budem pred njom. Ona mi pokaza punomoi, to ih je nosila iz Rima. Ostade sa mnom petnaest dana, pa se dogovarasmo, kako emo urediti svoje samostane. Dok nisam s njom govorila, nisam znala, da je nae Pravilo, prije nego je bilo ublaeno, zabranjivalo, da se ne smije imati vlasnitvo.147 Ja nisam kanila osnovati samostana bez prihoda, jer sam eljela, da se ne staramo za ono, to nam treba; a nisam pazila na mnoge brige, to ih donosi sa sobom posjed vlasnitva. Ona blagoslovljena ena nije znala ni itati, a ipak je to dobro shvatila, jer ju je nauio Gospodin. A ja nisam znala, premda sam esto itala Pravila. I kad neto ree, svidje mi se; ali se pobojah, da mi toga nee dopustiti, van e rei, da je to besmislica, pa da ne radim nita, im bi drugi trpjeli radi mene. Da sam bila sama, ne bih asa poasila, ve bi za me bio veliki uitak pomisao, da slijedim savjete Krista Gospodina naega; jer mi je Njegovo Velianstvo ve bilo udahnulo veliku elju za siromatvom. Stoga sama nisam dvoumila, da je siromatvo bolje. Svetica je boravila kod ge Lujze od sijenja do svretka lipnja ili do poetka srpnja godine 1562.
145

Zvala se ta blaenica Marija od Isusa, rodom iz Granade, gdje se rodila 1522. Obudovi vrlo mlada i stupi u samostan Obuvenih karmelovaka u rodnom gradu. No drei, da je zove Bog, neka osnuje preustrojen samostan svoga Reda, i ue prije polaganja zavjeta te s nekim prijateljicama pode u Rim, gdje dobi za to Breve od Njegove Svetosti. Ga Leonora de Mascarenas dade kuu . Mariji od Isusa u Alkali de Henares, da pone obnovu. Ona ue 11. IX. 1562. Samostan nazvan od Slike bi ustanovljen u srpnju 1563. Kad je Svetica prolazila kroz Madrid 1567., da osnuje kuu u Malagonu, na molbu ge Leonore Mascarenas posjeti i uredi samostan u Alkali. Ondje je Marija od Isusa revnou vie gorljivom nego razboritom uinila skrajnom strogou gotovo nemogu ivot obdravanja. Redovnice primie vrlo lijepo Sveticu pa za kratko vrijeme uredi ona samostanski ivot, svede ga na prave granice i dade Ustanove, to je napisala za sv. Josipa Avilskoga.
146

U gl. VI. kae Pravilo: Neka ne govori nijedan brat, da je to njegovo vlasnitvo, van neka vam bude sve zajedniko. Grgur IX. Breveom od 6. IV. 1229. zabrani karmelovcima posjedovati kue, zemlju, dohotke, jer je to protiv motrilakoga ivota, to ga provode.
147

Stoga sam ve davno eljela, da mi dopusti stale, te uzmognem prositi za ljubav Boju, a ne imati ni kue ni ita drugo. No bojala sam se, da e druge biti nezadovoljne, ako i njima Gospodin ne udahne tu istu elju. A bojala sam se isto tako, da bi to siromatvo moglo biti uzrokom rastresenosti, jer sam poznavala neke samostane siromane ne ba osobite sabranosti. A nisam pomiljala, da su siromani zato, jer nisu sabrani, a siromatvo nije uzrok rastresenosti. Jer rastresenost ne obogauje niti Bog zaputa onoga, ko mu slui. Napokon mi je bila slaba vjera. A nije bila takva u one slubenice Boje. 3. Mnogo sam njih pitala za mnijenje o svemu tome, ali niko ne odobri toga, ni ispovjednik, ni uenjaci, s kojima sam govorila. Navodili su mi toliko razloga, te nisam znala, to da radim. Upoznala sam Pravilo te vidjela, da je savrenije (ne posjedovati), i nisam se mogla uvjeriti, da je bolje imati prihode. Nekoliko puta me gotovo osvjedoie. No kad stadoh moliti i promatrati Krista na kriu tako siromana i gola, ne mogoh odoljeti, da budem bogata. Molila sam ga sa suzama, neka naredi, da budem siromana kao i On. 4. Nalazila sam toliko nepovoljnosti u posjedu imetka i gledala sam toliko uzroka za nemir i rastresenost, te sam se samo prepirala s uenjacima. Pisah o tom redovniku dominikovcu, koji nam je pomagao.148 On mi posla puna dva arka prigovora i bogoslovskih razloga, da ne inim toga. Ujedno spomenu, da je to mnogo prouavao. Odgovorim mu, da se neu okoristiti njegovim bogoslovljem, da se posve savreno ne odazovem svome pozivu i zavjetu siromatva, to sam ga poloila, i savjetima Kristovim. U tom sluaju da mi on sa svojom uenou iskazuje malo milosti. Kad bih nala koga, da mi pomogne, veoma bih se razveselila. U tom me i mnogo podupirala ona gospoa, to sam bila kod nje.149 Neki mi odmah na poetku rekoe, da im se to ini dobro. No kad kasnije vie promozgae, naoe u tom toliko neprilika, te me stadoe svojski nagovarati, neka toga ne inim. Ja im odvratih, kad oni tako brzo mijenjaju svoje mnijenje, da u se ja drati prvoga. 5. Ona gospoa nije jo bila vidjela svetoga brata Petra Alkantarskog. U to se vrijeme svidje Gospodinu, te Brat doe u njezinu kuu. On je veoma volio siromatvo i toliko ga je godina drao, pa je dobro znao bogatstvo, to je u njemu. On mi pomoe uvelike i naloi mi, neka nikako ne odustanem, van napredujem u svojem naumu. On je dobro znao iz dugog iskustva, pa me je mogao najbolje svjetovati. Stoga odluih, da u se drati njegova savjeta i mnijenja te neu traiti drugih.150 6. Jednoga dana preporuih svoj naum usrdno Bogu. Gospodin mi ree, neka nikako ne odustanem, ve neka osnujem samostan siromaan, jer je to volja njegova Oca i njegova, a On e mi pomagati. To se desi u velikom zanosu i ostavi u meni takve uinke, te nikako ne mogoh posumnjati, da mi je Bog govorio. Drugi put mi ree, da je u prihodu smetnja, te tota drugo u pohvalu siromatva, i zajami mi, ko slui njemu, da mu nee ponestati (to je) potrebno za ivot. A ja se, kako rekoh, nisam nikad bojala te nestaice.
148 149 150

O. Ibanjezu, koji je bio u Trianosu kao to je Svetica oznaila a gl. XXXIII. Dna Lujza de Cepeda.

Osim toga ima list, to ga je Svetica napisala 14. IV. 1562. U njemu uvelike hvali i slavi siromatvo.

Gospodin preokrenu srce i presentatu,151 t.j. onom ocu dominikovcu, to spomenuh, da mi je pisao, neka ne osnivam samostana bez prihoda. Ja sam bila vrlo zadovoljna, kad sam to razumjela i dobila takvo miljenje. inilo mi se, da imam sve bogatstvo na svijetu, kad odluih, da u ivjeti za ljubav Boju. 7. U to me vrijeme moj provincijal152 rijei pod posluhom naloene dunosti, da boravim ovdje i prepusti mi na volju, da odem, ako mogu, ili ostanem jo neko vrijeme. Onda je imao biti izbor u mojem samostanu, a mene obavijestie, da mnoge redovnice kane meni dati slubu starjeice. No ve je sama pomisao na to bila za me takva velika muka, te mi je bilo lake odluiti, da u radije pretrpjeti svaku muku za Boga. Na to se nisam nikako mogla nagovoriti. Jer je s tom slubom radi velikoga broja redovnica bio spojen velik trud. I zbog drugih uzroka nisam bila sklona toj ni ikakvoj slubi, ve sam sve vazda odbijala. Usto mi se to inilo veoma opasno po savjest. Zato proslavih Boga, to nisam ondje. Pisah svojim prijateljicama, neka meni ne daju glasa. 8. Bijah veoma zadovoljna, to se ne nalazim u onoj buci. No Gospodin mi ree, neka nikako ne oklijevam ve nek idem. elim kri, pa mi se ondje sprema dobar. Neka ga ne odbijam od sebe, van poem srano. On e mi pomagati. Samo neka idem odmah. Ja sam se veoma muila i samo plakala. Mislila sam, da je onaj kri to, to u biti starjeica. A kako rekoh, nisam se nikako mogla uvjeriti niti sam nalazila razloga, da bi to bilo dobro za moju duu. Saopih to svome ispovjedniku.153 On mi naloi, neka nastojim odmah otii, jer je jasno, da je to vea savrenost. No jer je velika ega, da mogu ostati jo koji dan, eda mi ne naudi put. Dosta je, doem li onamo na izbor. No Gospodin bijae naredio drugaije, pa moradoh uiniti. Spopade me naime veliki nemir, pa ne mogoh moliti. Priini mi se, da ne radim ono, to mi je Gospodin naloio, pa ovdje ivim po svojoj volji i uivam, a neu da se prihvatim nikakva truda. (Priini mi se), da je sve pouzdanje u Boga samo u rijeima. Ta mogu biti ondje, gdje je vea savrenost, pa zato bih proputala? Umrem li, pa umrijet u. Usto mi bijae dua potitena. I Gospodin mi oduze svaki uitak u molitvi. Napokon mi je muka bila tako velika, te zamolim onu gospou, neka me izvoli otpustiti, jer mi je ispovjednik naloio, nek idem, kad je vidio, kako mi je. I njega je Bog poticao kao i mene. 9. Gospoi bijae vrlo teko, to je ostavljam, a to bijae za me druga muka. Ta stajalo ju je toliko muke, dok me je nakon tolikih molba i pronja ishodila od provincijala. Najtee joj je bilo pristati na moj odlazak, jer ga je vrlo bolno osjeala. No bila je vrlo bogobojna. A ja joj rekoh, da tim moe iskazati veliku slubu Bogu, i mnogo drugih stvari. Nabacih joj i nadu, da u je moda opet posjetiti, te ona pristade s velikom mukom. 10. Meni nije ve zadavao muke rastanak s njom, jer sam upoznala, da je to vea savrenost i korisno za slubu Boju. Zato radost, da mogu ugoditi Bogu, prevlada bol zbog rastanka s onom gospoom, koju sam gledala Taj naslov daje Svetica o. Ibanjezu. U Redu sv. Dominika presentat odgovara licencijatu.
151

. O. Aneo Salazar ovlasti Sveticu, da se vrati iz kue ge Lujze u samostan Utjelovljenja u Avili te pribiva izboru priorice
152 153

Bio je onda o. Pedro Domenech isusovaki rektor u Toledu.

onako tunu i alosnu, te s drugima, kojima sam mnogo dugovala. Naroito mi je bio teak rastanak s mojim ispovjednikom, sveenikom iz Drube Isusove,154 s kojim mi je bilo vrlo dobro. No to sam vie gledala, gdje gubim utjehu radi Gospodina, vie mi je zadovoljstvo davao taj gubitak. Nisam mogla razumjeti, kako je to, jer sam jasno gledala dvije opreke: radovala sam se, tjeila i veselila onome, to me je titilo u dui. Bila sam (kod one gospoe) utjeena i mirna, a imala sam prilike, da mnogo sati obavljam molitvu. A sad vidjeh, da u neku srem u oganj, jer mi je Gospodin rekao, da idem nositi teki kri, premda onda nisam mislila, da je onako teak, kao to vidjeh poslije. A ipak otputovah veselo gorei od elje, da odmah srnem u borbu. Gospodin je elio, da se borim, pa je zato Njegovo Velianstvo dalo sranost i stavilo je u moju slabost. 11. Kako rekoh, nisam mogla pojmiti, kako to moe biti. Pade mi na um ova poredba: Kad bih imala dragulj ili drugu stvar, koja me uvelike raduje, pa dogodice doznala, da je eli osoba, koju ljubim vie nego sebe i vie elim njoj ugoditi nego sama uivati, veoma bih se radovala, kad bih ostala bez njega (uitka), to mi je uzrokovao posjed (dragulja), samo da uzmogu obradovati onu osobu. A jer ta radost, to nju zadovoljavam, nadmauje samu moju radost, nestaje muke, to mi uzrokuje nestaica onoga dragulja ili onoga to ljubim, i gubitak radosti, kojom me je radovao (dragulj ili ono drugo). Sve da sam se i htjela alostiti videi, gdje ostavljam osobe, koje su bolno osjeale rastanak sa mnom, jer sam ve po naravi tako zahvalna, pa bi to u drugo vrijeme dostajalo, da se i te kako pojedam, sada se ne bih bila mogla pojedati. 12. Bilo je prijeko potrebno, da ne kasnim vie ni dan radi posla, koji se ticao osnutka ove blagoslovljene kue. Ne znam, kako bi se taj posao bio mogao dokonati, da sam onda dulje ostala. O veliino Boja! esto se udim, kad to promiljam, pa vidim, kako mi je osobito htjelo pomoi Njegovo Velianstvo, da se napokon uredi taj zakutak Boji. Jer drim, da je zakutak i stan, u kojem se naslauje Njegovo Velianstvo. I stoga se ini, da je Njegovo Velianstvo izabralo due te ih dovelo u njega, pa ja ivim u njihovom drutvu veoma, veoma postiena. Ta ja ne bih znala ni zaeljeti takve due za ovu svrhu u takvoj tjeskobi i siromatvu i molitvi. A sve podnose tako veselo i zadovoljno, te se svaka dri nedostojnom, to je zasluila, da doe na takvo mjesto. A pogotovu nekoje, to ih je Gospodin pozvao iz velike tatine i sjaja svjetskoga, gdje su mogle ostati zadovoljne prema svjetskim zakonima. A Gospodin im je ovdje podvostruio radosti, tako te jasno upoznaju, da im je dao stotinu za jedno, to su ostavile, pa da Njegovu Velianstvu ne mogu dovoljno zahvaliti. Drugima je promijenio dobro u bolje. Mlaima daje jakost i spoznaju, te ne mogu drugo zaeljeti i shvataju, da se i s obzirom na vremenite stvari ovdje ivi u veem miru, jer su se raskrstile na svim zemaljskim stvarima. Onima, to su starije i slabijeg zdravlja, daje snagu i ve im je dao, da mogu kao i druge snositi ovu strogost i pokoru. 13. O Gospodine moj, kako jasno pokazuje, da si svemoan! Ne treba traiti razloga za ono, to Ti hoe. Jer Ti nad svaki naravski razum ini stvari tako mogue, te se dobro vidi, da 'treba samo Tebe doista ljubiti i sve zbilja ostaviti radi Tebe, da Ti, Gospodine moj, uini sve lako. Ovdje se moe doista rei: da ti ini prividan trud u zakonu svojem (ps. 93, 20.), jer
154

El Padre Domenique, kae Gracian u biljeci.

ga ne vidim, Gospodine, i ne znam, kako je tijesan put koji vodi k Tebi (Mat. 7, 14.). Znam, da je to kraljevski put, a ne uska staza; put, kojim svak ide sigurno, ko krene njim. Veoma su daleko gudure i hridine, gdje bi se mogao sunovratiti; jer su daleko grene prilike. Stazom, i to opasnom stazom i uskim putem zovem onaj put, gdje je s jedne strane preduboki ponor, a s druge hridina. Prije nego se putnici ogledaju, survaju se i smrve. 14. A ko tebe zbilja ljubi, Dobro moje, ide sigurno irokim i kraljevskim putem, daleko od svakog ponora. Ako samo malko posrne, Ti mu, Gospodine, daje ruku. Nije dosta jedan pad, a ni mnogo njih, da propadne, ako ljubi Tebe, a ne svjetske stvari. Ide dolinom poniznosti. Ne mogu pojmiti, zato se ljudi boje krenuti putem savrenosti. Neka Gospodin u svojoj dobroti dade, te razumijemo, kako je lana sigurnost u tako oitim opasnostima, kao to je onda, kad idemo za svjetinom, a kako je prava sigurnost, kad nastojimo to vie napredovati putem Bojim. Uprimo oi u Njega, pa se ne bojmo, da e zai ovo Sunce Pravde i ostaviti nas, da idemo u mraku tako, te bismo propali, ako mi prije ne ostavimo Njega. 15. Ne bojimo se ii izmeu lavova, koji se ine, da bi svaki htio otrgnuti komad od nas. To su asti, naslade i sline radosti, kako ih svijet naziva. A ovdje, ini se, uzrokuje zloduh, te se boje i gamadi. udim se tisuu puta, a deset tisua puta bih htjela gorko zaplakati te glasno doviknuti svim ljudima i objaviti im njihovu veliku sljepou i moju zlou, kad bi to bilo koliko koristilo, da im otvorim oi. Neka im ih otvori svojom milou Onaj, koji sve moe, i neka dopusti, da moje opet oslijepe. Amen.

GLAVA XXXVI.
Nastavlja zapoeto gradivo i pripovijeda kako je odlueno i kako je osnovan ovaj samostan slavnoga sv. Josipa. Nabraja velike prigovore i progone, to ih je podnijela nakon oblaenja redovnica, pa velike tegobe i napasti, to ih je pretrpjela. Kako ju je Gospodin iz svega izbavio s pobjedom na svoju hvalu.

1. Odoh iz onoga grada.155 Putovah vrlo zadovoljna i odluili podnijeti sve sasvim dragovoljno, to se svidi Gospodinu da mi poalje. Iste noi, kad dooh u ovo boravite, stie iz Rima i neka punomo i Breve za osnutak samostana. Zaudih se, a zaudie se i svi oni, to su znali, kako je Gospodin pourivao moj povratak, kad vidjee, kako je to bilo potrebno i kako me je Gospodin povratio ba u pravo vrijeme. Naoh naime ovdje biskupa i sv. brata Petra Alkantarskoga, te drugog viteza, koji je bio veliki sluga Boji,156 u ijoj je kui stanovao onaj sveti ovjek, jer su u njega nalazili vazda zatitu i stan. 2. Njih obojica nagovorile biskupa, neka uzme novi samostan pod svoju vlast.157 Nije to bila mala stvar, jer je samostan bio siromaan. Ali je bio veoma sklon onima, to je vidio da su tako odluili sluiti Bogu. Stoga pristade odmah, da e ga zatiivati. Sveti starac odobri (pothvat) i preporui ivo na sve strane, da nam pomognu. Stoga je zapravo on sve uinio. Da ne dooh ba u zgodan as, kao to ve rekoh, ne mogu pojmiti, kako bi bio mogao uspjeti pothvat. Jer je ovaj sveti ovjek ostao ovdje malo, mislim samo osam dana, a i onda vrlo bolestan. Malo poslije toga uze ga Gospodin k sebi.158 ini se, da ga je sauvalo Njegovo Velianstvo, dok ne svri ovaj posao, jer je bio veoma boleljiv ve dugo, ne varam li se, vie od dvije godine. 3. Sve se radilo u najveoj tajnosti. Da nije bilo tako, ne znam, bi li se bilo dalo to uiniti, jer je puk bio veoma protivan, kako se pokazalo poslije. Gospodin naredi, te oboli jedan moj svak, a njegova ena nije bila nazona.159 U toj nevolji dopustie meni, da boravim kod njega. I tako se Oko poetka srpnja ode iz Toleda u Avilu. Ondje nae Breve, to ga je sv. Otac Pio IV. Izdao 7.II. 562.
155

ini se, da to nije bio Franjo Salcedo kako se obino tvrdi, ve D. Juan Blazquez, gospodar Loriane, otac grofa de Uceda, gdje se obino nastanjivao sv. Petar Alkantarski, kad je doao u Avilu.
156

. Nije se tako lako dao skloniti budui prijatelj i dobrotvor Svetiin, da odobri i dopusti, to se iskalo. Na molbu sv. Petra Alkantarskoga posjeti u Utjelovljenju sv. M. Tereziju. Kad se svri posjet, dogodi se g. biskupu ono, to i gotovo svima, koji su se razgovarali sa slavnom Obnoviteljicom, a prije bili loe obavijeteni. On se posve promijeni i odlui, da e u svemu, kolikogod uzmogne, pogodovati novom samostanu, o kojem se radilo.
157 158 159

Kako je ve reeno, umrije 18. X. 1562. u Arenas, Avila.

D. Juan de Ovalle, koji doe u Toledo, da obavijesti Sveticu, to se sve uinilo u kui, koja je imala biti prvi samostan Bosonogih. Naumi se odmah vratiti u Albu, gdje mu je boravila ena Dna Juana. Vraajui se iz Toleda oboli u Avili. Kad se vrati sv. Terezija, dopustie joj starjeine, da ga posjeuje. Bila je Boja ruka u tom izlasku sv. Terezije iz samostana, jer je

dogodi, te se ne doznade nita. Neke osobe naslutie neto, ali ne povjerovae. Bilo je udno, da bolest (moga svaka) nije trajala dulje, nego je trebalo za posao (osnutak samostana). A im zatreba da ozdravi, te ga ve ne moram dvoriti i ostavim kuu, dade mu Gospodin odmah zdravlje, tako te se i sam divio. 4. Bilo je dosta posla. Moradoh govoriti sad s ovim sad s onim, eda biskup primi osnutak. Moradoh dvoriti bolesnika, a usto nadzirati radnike, eda se kua to prije dovri i pretvori u samostan. A trebalo je jo mnogo, da se dovri. A moja drugarica160 nije bila ovdje. inilo nam se podesnije, da ne bude nazona, eda se sve radi tajni je. Ja sam nastojala radi mnogo razloga, da se radi to bre. Jedan je razlog bio, jer sam se svaki as bojala, da e me pozvati u samostan. Bilo je toliko potekoa, to sam ih imala, te sam pomiljala, da je to moda, premda drali, da je jo malo, onaj veliki kri, to mi je Gospodin nagovijestio da u trpjeti. 5. Kad je sve bilo pripravljeno, svidje se Gospodinu, te na dan sv. Bartola neke djevice primie odijelo161 i bi postavljen Presveti Sakremenat. I samostan naega preslavnog oca sv. Josipa bi otvoren sa svom vlau i mou godita 1562. Ja dadoh odijelo novakinjama i dvije redovnice iz naega samostana, koje su sluajno bile izvan samostana.162 Kua, koja bijae pretvorena u samostan, bijae ista ona, u kojoj je stanovao moj svak. Kako je reeno, on ju je bio kupio, da se sav posao moe raditi potajnije. Ja sam imala dozvolu, da boravim u njoj. A da se ni u emu ne ogrijeim o posluh, nita nisam radila, to ne bi odobrili uenjaci. Oni vidjee, da e (ovaj osnutak) biti veoma koristan itavom Redu, pa mi rekoe, da ga se mogu latiti, premda je sve bilo tajno i ja sam pazila, da ne doznaju moji tako mogla bolje udeavati sve, to se ticalo nove kue sv. Josipa, a da redovnice ni provincijal ne doznade. O. Ribera kae, da je D. Juan de Ovalle bolovao itavo vrijeme, to je trebalo sv. Majci boraviti izvan Utjelovljenja, da dovri svoje poslove. D. Juan je razumio, zato mu Gospoin alje onu milost. I kad je sv. Majka uinila, to je trebalo, ree joj: Gospoo, ve ne treba da ja bolujem. I odmah mu Na Gospodin dade zdravlje, a tome se uvelike zaudi on i svi drugi.
160 161

Ga Guiomaz, koja je onda bila u Toru.

To su bile: Antonija Henao, koja uze ime Antonija od Duha Sv., ki Filipa de Arevalo i Elvire de Henao. Duhovni joj je voa bio sv. Petar Alkantarski. Poloi zavjet 21. X. 1564. Druga je, Marija de la Paz, rodom iz Ledesrae (Salamanke), ivjela u kui ge Guiomaz, gdje je upoznala M. Tereziju. U redovnitvu se prozva Marija od Kria. Zavjete poloi 22. IV. 1565. Urula od Svetaca bijae trea. Duhovni joj je voa bio Gapar Daza, koji je preporui Svetici. Bila je ki D. Martina de Revilla i Marije Alvarez de Arevalo rodom iz Avile. Poloi zavjete 21. X. 1564. Marija Avilska, etvrta, uze ime Marija od sv. Josipa. Bila je sestra Julijana Avilskoga, a poloi zavjete 2. VII. 1566. Ovlaten od biskupa, obue ih Gapar Daza. Obredu je pribivala Svetica i sestrina joj Ines Juan i Dona Ana de Tapia, redovnice Utjelovljenja, koje poslije postadoe bosonoge. Usto su bili nazoni D. Gonzalo de Aranda, Franjo de Salcedo, Ivan de Ovalle i ena mu Ivana de Ahuraada te Julijan Avilski. Misio je magister Daza Donja Ines i Donja Ana de Tapia ve prije spomenute. Kad postale bosonoge, prozvae se Ines od Isusa i Ana od Utjelovljenja
162

poglavari. Kad bi mi bili rekli, da je to i najmanja nesavrenost, ini mi se, da bih bila ostavila (osnutak) tisuu samostana, a kamo li jedan. To je iva istina. eljela sam ivo novi samostan, da se odluim od svega te ivim savrenije prema svome zvanju i zavjetima i u strooj klauzuri. Ipak sam to eljela tako, te bih sve to bila napustila sasvim mirno i spokojno, kao to sam uinila i prvi put, kad bih bila upoznala, da se tim vie slui Gospodinu. 6. Bilo mi je, kao da sam u slavi nebeskoj, kad vidjeh, da je postavljen Presveti Sakramenat i da su opskrbljene etiri uboge sirote, koje nisu imale nikakva miraza, a bile su velike sluavke Boje163. Na poetku naime nakanismo primati samo takve osobe, koje bi svojim primjerom napravile podlogu, da na njoj nastane eljkovana velika savrenost i molitva. Tako je dovreno djelo, za koje sam upoznala, da e biti na slubu Gospodinu i na ast Reda njegove slavne Majke. A to je bila moja iva elja. Bila je za me i velika utjeha,.da je izvreno to mi je Gospodin toliko nalagao. U ovom je gradu bila jedna crkva vie, koje prije nije bilo, i to na ast mome ocu, slavnom sv. Josipu. Ne kao da bih bila mislila ili sada mislim, da sam ja u tom ito uinila. Vazda upoznajem, da je to sve radio Gospodin. A to sam ja radila bilo je tako nesavreno, pa vidim, da me treba vie koriti nego mi zahvaljivati. No bio je za me veliki uitak, kad sam vidjela, da me je Njegovo Velianstvo upotrijebilo kao sredstvo za tako veliko djelo unato mojoj zloi. I obuze me tako veliko zadovoljstvo, te bijah kanda sam izvan sebe i zaronih duboko u molitvu. 7. Tri ili etiri sata nakon to se sve svrilo zapodjene zloduh u meni duhovnu borbu, koju u sad opisati. Predoi mi, da sam zlo radila, to sam uinila, i da sam radila protiv posluha, jer sam osnovala samostan bez naloga svoga provincijala. Mislila sam doista, da mu nee biti po volji, to sam samostan podloila biskupu, a njemu ne rekoh prije nita. No on ga nije htio primiti, a ja nisam povrijedila njegova posluha. Zato sam u drugu mislila, da on nee za to mnogo mariti. Usto me zloduh izmui milju, hoe li biti zadovoljne stanovnice ove kue u tolikoj klauzuri, hoe li im ponestati hrane, pa nije li bilo ludo, to sam dola u ovaj samostan, kad sam ve bila u drugom. Sve, to mi je Gospodin prije zapovijedao i mnoga odobravanja drugih, pa molitve, to sam ih obavljala gotovo neprekidno vie od dvije godine u ovom poslu: sve je to iezlo iz moje pameti, kanda nije nikad ni bilo. Sjeala sam se samo svoga mnijenja. Usto su bile onda u meni obustavljene sve kreposti pa i vjera, a ja nisam imala snage da i jednu vrim i branim se od toliko udaraca. 8. Osim toga mi je predoivao zloduh, kako se usuujem zatvoriti u tako tijesnoj kui s toliko boljetica i provoditi ivot u tolikoj pokori, a ostavila sam tako prostranu i udobnu kuu, gdje sam vazda bila zadovoljna i imala toliko prijateljica. A moda redovnice ovdjenje (kue) nee biti po mojem ukusu. Naprtila sam sebi previe, pa u moda i oajati. A moda je za tim iao zloduh, da mi otme mir i spokojnost, te se tako uznemirena ne mognem baviti molitvom i upropastim svoju duu. Takve mi je tlapnje najednom predoio zloduh, te nije bilo u mojoj vlasti, da mislim to drugo. Usto doe i alost i tama i duevna pomrina, koje ne mogu opisati. Kad vidjeh, kako mi je, pooh u pohode Presvetom Sakramentu. Ali se ni Njemu ne mogoh Unato tome donese Antonija od Duha Svetoga 17000 maraveda milostinje, a Urula od Svetaca 300 dukata, kako se vidi iz Knjige Zavjeta Bosonogih sv. Josipa.
163

preporuiti. ini mi se, da sam bila u stisci kao ovjek, koji se bori sa smru. Nisam se usudila ni s kim o tom govoriti, jer nisam imala ni odreenog ispovjednika. 9. Oh Boe moj, kako je bijedan ovaj ivot! Nema stalnog zadovoljstva i nita nije bez promjene. Malo prije mi se inilo, da svoga zadovoljstva ne bih zamijenila ni s kakvim na zemlji. A sad me je uzrok toga zadovoljstva muio tako, te nisam znala, to da radim. Oj kad bismo pozorno promatrali dogaaje svoga ivota! Svak bi naskoro vidio iz iskustva, da ne treba drati do njegove radosti ni alosti. Zaista mi se ini, da je to bio jedan od najokrutnijih asova to sam pretrpjela u mojem ivotu. ini se, da je moj duh slutio, koliko mi jo treba trpjeti. A sve to nije bilo tako bolno kao ovo, da je dulje potrajalo. Ali Gospodin ne ostavi svoje bijedne slukinje, da dugo trpi. Nikada me ne ostavi u mojim nevoljama bez pomoi, pa tako ni sada. On mi dade malo svjetlosti, te mogoh upoznati istinu i vidjeti, da me napastuje zloduh, koji me je htio zastraiti svojim laima. Sjetih se opet tvrdih odluka, da u sluiti Gospodinu i elja, da trpim za Njega. I pomislih, ako se to ima izvriti, da ne smijem traiti svoga mira. Bude. li muka, eto i zasluga. Snae li me nezadovoljstvo, pa ga podnosim, da sluim Bogu, sluit e mi mjesto istilita. Pa ega da se bojim? eljela sam patnje, pa evo mi ih dosta. A to se vie opire (narav), vei je dobitak. A zato da klonem duhom u slubi onoga, kojemu toliko dugujem? Ojaah se i uvelike prisilih tim i takvim razmatranjem te obeah pred Presvetim Sakramentom, da u uiniti sve, to uzmognem, ne bih li dobila dozvolu, da se preselim u ovu novu kuu (sv. Josipa u Avili). A uzmognem li mirne savjesti, da u obeati klauzuru. 10. Kad to uinih, pobjee odmah od mene zloduh. Ostadoh mirna i zadovoljna, pa tako bijah i ostadoh svagda. Sve to se obdrava u ovoj kui: zapor, pokora i sve ostalo, ini mi se izvanredno slatko, i premalo. A zadovoljstvo je tako preveliko, te kadikad pomislim, moe li se na zemlji izabrati, to bi bilo ugodnije. Ne znam, je li to uzrok, da sam zdravija nego ikad, ili mi moda Gospodin daje svu utjehu, jer je pravo i potrebno, da radim to i sve druge, pa hoe da uzmognem to raditi, ako i mukom. Ali se ude svi, to poznaju moje bolesti, da to mogu. Blagoslovljen bio Onaj, koji sve to daje i s ijom se mou sve moe. 11. Veoma se izmorih ovom borbom. Ipak sam se rugala zloduhu, jer sam jasno vidjela, da je on (zaetnik). Drim, da je to dopustio Gospodin. Nikad naime u vie od 28 godina ni jedan tren ne znadoh, kakvo je nezadovoljstvo, da redovnica bude redovnicom. A (Gospodin htjede), da shvatim, kakvu mi je veliku milost iskazao i od kakve me je muke izbavio. A usto (je htio), da se ne udim, vidim li koju (nezadovoljnu), van da je poalim i utjeim. Kad je sve to minulo, htjedoh poslije jela malko poinuti. Gotovo cijelu no nisam poivala, a ve i vie noi prije, jer sam se dan i no trudila i muila i brinula. Meutim se dozna u mojem samostanu i u svem gradu, to se dogodilo. I nastade velika vika s razloga, to ih ve spomenuh, a ini se, da su donekle bili opravdani. Starjeica mi odmah poalje nalog, da se smjesta vratim natrag.164 Posluam njezin nalog, ostavim svoje redovnice veoma alosne i odem odmah. Vidjeh dobro, da me ekaju velike nevolje. No posao Kae o. Gracian u svojim biljekama, da je ta starjeica bila Dna Isabela Avilska. No prema naem se raunu zvala Dna Marija Cimbron, izabrana 12. VIII. 1562. Toga je dana prestala sluba Dne Isabele Davila ili de Avila.
164

je bio svren, pa nisam razbijala glave. Pomolim se i preporuim Gospodinu, neka mi bude u pomoi, i mome ocu sv. Josipu, neka me opet dovede u svoju kuu, te mu prikazah ono, to u podnijeti. I veoma zadovoljna, to mi se nudi uiti, da mogu trpjeti za Njega i da mu mogu sluiti, poem na put. Drah, da e me odmah baciti u tamnicu.165 No ini mi se, da bi mi to bilo dalo mnogo zadovoljstva, jer ne bih ni s kim govorila i malko bih se odmorila u samoi. To mi je trebalo, jer me je izmorio toliki saobraaj s ljudima. 12. Kad stigoh i ispriah se starjeici, ona se malko umiri. A sve se redovnice obratie na provincijala.166 da doe te se itav spor rijei pred njim. Kad on doe, poem pred sud, i to veoma zadovoljna, da u neto trpjeti za Gospodina. U ovom sluaju nisam mogla nai nita, im bih se ogrijeila o Njegovo Velianstvo ili o svoj Red. Naprotiv sam se trudila iz petnih ila, da Red pomnoim, pa bih zato bila rado i umrla. Sva je moja elja ila za tim, da se izvruje (Pravilo) najsavrenije. Sjetih se onoga suda, gdje se sudilo Kristu, pa vidjeh, da prema njemu moj nije bio nita. Priznadoh svoj grijeh, kao da sam veoma mnogo skrivila. A tako se i inilo onome, koji nije poznavao ove razloge. Provincijal mi dade strogi ukor, ako i ne onako otro, kao to je iziskivao prekraj i optube, to su mnogi iznosili provincijalu. Ja se nisam htjela opravdavati, jer sam se na to ve bila odluila. Zamolili samo (provincijala), neka mi oprosti i kazni me te neka mi ne bude neprijazan. 13. Vidjela sam dobro, u nekim su me stvarima odsuivali nevinu. Jer su iznosili, da sam osnovala samostan, samo da doem do ugleda, da se govori o meni i tome slino. No u drugim su stvarima, razabrah jasno, govorili istinu, to jest da sam gora od drugih, da nisam obdravala velike redovne stege, to se obdrava u onoj kui, pa kako mislim obdravati u drugom samostanu sa stroom stegom, da sablanjujem puk i izmiljam novotarije. Nita me nije smuivalo ni alostilo, premda sam pokazivala, da sam alosna, eda se ne priini, da ne marim za ono, to mi govore. Napokon mi naloi provincijal, da se ispriam pred redovnicama, pa to i moradoh uiniti. 14. U sebi sam bila mirna, a Gospodin mi je pomagao. Zato se opravdah tako, te provincijal ni drugi nazoni nisu imali razloga, da me odsude. Poslije se razgovorih s provincijalom nasamo jasnije. On se posve zadovolji i obea mi, ako se sve dobro razvije i grad smiri, da e mi dopustiti, te se vratim u svoj samostan. Jer je uzrujanost u svem gradu bila zbilja veoma velika, kao to u sada pripovijedati. 15. Dva ili tri dana nakon osnutka samostana sakupie se neki gradski vijenici i suci i kaptol te izjavie slono, da se nikako ne smije pristati na Prema toj slutnji Svetiinoj, to je donekle potkrepljuje ne ba vrsta predaja samostana, doumie neki, da je M. Terezija naveer 24. VIII. 1562. bila nekoliko sati u zatvoru Utjelovljenja, ini se, da je to bez ikakvog osnova. Svetiina je sestrina Marija Krstiteljica ivjela onda u samostanu. Ona kae, da je njezina tetka tako lijepo, milo i rjeito razloila svoj postupak, te je starjeica pristala i dala joj vrlo dobru veeru (Memor. Histor. 1. R. n. 101.). Prije nego e Svetica poi u novi samostan, kae Julijan Avilski: pomoli se Presvetom Sakramentu i preporui mu one nove biljke te ih preporui i izrui Bogu i gospodinu sv. Josipu i pode u Utjelovljenje, a ja s njom kao titonoa i kapelan (Vida de S. Tereresa. II. c. VII.)
165 166

O. Anela de Salazar.

novi osnutak, jer bi tim oito trpjelo ope dobro. Treba ukloniti presveti Sakramenat (iz samostana) i ne smije se nipoto dopustiti, da se razvija dalje (samostan). Pozvae sve Redove, neka poalju na sastanak svaki po dvojicu uenjaka, da ih upitaju, to misle o tom. Neki su od njih utjeli, neki odsuivali. Napokon uglavie, da se mora odmah dokinuti. Samo jedan presentat iz Reda sv. Dominika nije bio protivan samostanu, nego se protivio, da samostan bude siromaan.167 On ree, da se ta stvar ne moe rijeiti tako na laku ruku. Treba je dobro prosuditi. A zato ima vremena. To je biskupov posao. Navede i druge takve razloge. To je i te kako koristilo. Bila je srea, da se u ovoj bjesnoi nisu odmah latili posla. Rasprava se napokon zavrila onako, kako je Gospodin htio, jer su svi malo mogli protiv njegove volje. Oni su iznosili svoje razloge i odavali dobru vjernost, pa nisu vrijeali Boga. A uzrokovali su mnogo stradanja meni i svima, koji su se zauzimali za osnutak. Bilo ih je nekoliko, ali su pretrpjeli mnogo progona. 16. Narod je bio tako uzrujan, te se nije govorilo o drugom, a mene su svi odsuivali. Sad su trali k provincijalu, sad u moj samostan. Ja nisam razbijala glave zbog onoga, to su o meni govorili, kanda nisu nita ni govorili. Samo sam se bojala, da e mi dokinuti samostan. To me je veoma peklo. Usto sam gledala, gdje gube povjerenje oni, to su mi pomagali, i mnogo moraju trpjeti. A to se o meni govorilo, jo me je vie veselilo. Da sam imala tvru vjeru, ne bih se bila ni malo uzrujavala. No nedostatak je bilo ega u jednoj kreposti dostatan, da uspava sve. Zato sam se veoma pojedala ona dva dana, dok su se u narodu drale spomenute skuptine. A kad sam se vrlo izmorila, ree mi Gospodin: Ne zna li, da sam moan? Zato se boji? I zajami mi, da se samostan nee dokinuti. To me veoma utjei. Obavijestie Kraljevski Savjet, pa doe nalog, da se poalje izvjetaj, kako se sve dogodilo. 17. Sad se zapoe velika parnica. Neki iz grada pooe na dvor, pa moradoe poi neki i u ime samostana. No nisam imala novaca pa nisam znala, to da radim. Ali se poskrbi Gospodin, te mi o. provincijal nikad ne zabrani, da se ne zauzimljem za samostan. On je takav prijatelj svake kreposti, pa ako mi i nije pomagao, nije se htio ni protiviti pothvatu. Nije mi dopustio, da se vratim u samostan, dok ne vidi, kako e se sve svriti. One su sluavke Boje bile osamljene, pa sa vie radile svojim molitvama nego ja svojim poslovanjem, premda je trebala velika marljivost. Gdjekad se inilo, da je sve propalo. Pogotovu dan prije nego e doi provincijal, kad mi naloi starjeica, da se ne upliem ni u to, to jest da se okanim svega. Utekoh se k Bogu i rekoh mu: Gospodine, ova kua nije moja. Nainjena je za Te. Sad se niko ne zauzimlje za nju, pa neka se zauzme Tvoje Velianstvo. Ostadoh mirna i bez ikakve muke, kanda me zamjenjuje cio svijet. I odmah drah, da je djelo zajameno. 18. Sveenik,168 revni sluga Boji i prijatelj svake savrenosti, koji mi je vazda pomagao, poe na dvor, da se zauzme za pothvat, i podnese mnogo O. Dominik Banjez. Na rubu izvornika napisa o. Banjez: Bilo je to g. 1562. pri svretku kolovoza. Ja se naoh ondje i rekoh to mnijenje, Fr. Domingo Banes. A dok ovo potvrujem 1575. 2. V. ve je ova majka osnovala 9 samostana s velikom stegom. Dobro je spomenuti, da je poput Banjeza mislio i opskrbnik. (Julian de Avila, Vida de S. Teresa, c.VIII.)
167 168

M Gonzalo de Aranda, kako se veli.

truda. I onaj sveti vitez, to sam ga ve spominjala, uini u ovom sluaju vrlo mnogo i pomoe na svake ruke; pretrpje mnogo muka i progona, a svagda mi bijae u svemu otac, pa je i sada. A onima, to su nas podupirali, uli Gospodin takvu gorljivost, te je svaki od njih ovu stvar uzeo tako pod svoju, kanda se radi o njihovoj asti i potenju. A nije ih se ticalo vie, van toliko, to su mislili, da se tim slui Gospodinu. Oito se pokazalo, da Njegovo Velianstvo pomae onom sveeniku i magistru, to sam ga ve spominjala, a bio je meu onima, koji su nam uvelike pomagali. Njega je biskup bio poslao sa svoje strane na veliku skuptinu, to se drala. Bio je sam protiv svih. Napokon ih utoli predloivi im neka sredstva. To bijae dosta, da se uspregnu. Ali ih ne mogae odvratiti, da ne stave opet odmah ivot na kocku, tono rije, eda djelo unite. Ovaj spomenuti sluga Boji bijae onaj isti koji je dao haljine novakinjama i postavio Presveti Sakramenat, pa je morao trpjeti mnogo progona.169 Ta borba potraja gotovo po godine. No bilo bi preopirno potanko opisivati sve velike nevolje, to nas snaoe. 19. Ja sam se udila, to je zloduh radio protiv slabih ena i kako su svi protivnici mogli misliti, da bi moglo nauditi toliko gradu samih dvanaest ena sa starjeicom, jer ih vie ne smije biti, a s tako strogim ivotom. Kad bi bila teta ili zabluda, bila bi za njih same (redovnice). No ne vidim, kakva bi teta mogla zadesiti grad. A oni su ih nalazili toliko, te su se opirali mirne savjesti. Da, dooe i rekoe, bude li samostan imao dohodaka, da e ga trpjeti, pa neka se sve dalje razvija. Ja sam bila ve umorna gledajui muku onih svih, to su mi pomagali, vie od svoje muke, pa mi se inilo, da ne bi bilo zlo, kad bih dopustila dohotke, dok se primire ljudi, a kasnije ih dokinula. Kako sam zla i usavrena, pomiljala sam kadikad, da to moda hoe Gospodin, jer bez toga ne moemo nikako dokrajiti. I ve htjedoh sklopiti takav sporazum. 20. Ve su pregovori bili zapoeti i ugovor se imao sklopiti. Nou mi prije toga ree Gospodin, dok sam obavljala molitvu, neka to ne radim. Stanem li jednom primati dohotke, nee nam kasnije dopustiti, da ih se odreknemo. I vie drugih stvari. One mi se iste noi ukae i sveti brat Alkantarski, koji ve bijae umro. A prije nego e umrijeti pisao mi, da poznaje protivnost i progon, to ga podnosim, pa se veseli, to je samostan osnovan uz taki otpor.170 To je znak, da e se Gospodinu veoma mnogo sluiti u tom samostanu, kad se zloduh toliko napree, da osujeti djelo. Neka stoga nikako ne pristanem, da dobiva prihode. Tako me je nagovarao dva ili tri
169 170

Gapar Daza, koji je branio Sveticu i na jednoj sjednici Avilskoga Vijea.

Marni ivotopisac sv. Petra Alkantarskoga Marchese pie, da je Svetac nekoliko dana prije smrti u Arenas napisao pisamce sv. Tereziji po Gaparu Dazi. On ga je bio doao posjetiti i donio pismo Franje de Salcedo, koji mu je opisao oporbu u Avili protiv osnutka sv. Josipa i otpor protiv posvemanjega siromatva. Ribera kae govorei o jednom spisu sv. Petra Alkantarskoga: Vidjeh i pismo, to ga je pisao Majci Tereziji od Isusa prologa rujna. Pismo je iroko samo etiri prsta, ba koliko je trebalo za ono, to je imao napisati. Naslov glasi: Prevelikodunoj i prepobonoj Gi, gi Tereziji de Ahumada u Avili, koju neka Na Gospodin uini sveticom. (Vida 1. 1. c. XVII.) Ponizni se sin sv. Franjo nije dao nikako skloniti, da pripusti ikakav imetak u novom samostanu. On je dao vrsti poduporanj svetoj Osnivaici i njezinu naumu da ne ublai, ve zasladi.

puta u listu dodajui, uinim li tako, da e se sve uraditi po mojoj elji. Ve ga prije vidjeh dva puta nakon njegove smrti i veliku slavu, u kojoj je sjao. Zato se ne prestraih, van se veoma obradovah. Svagda mi se ukazivao u preobraenom tijelu, pun velike slave, pa je i mene obasjavala prevelika, kad sam ga gledala. Sjeam se, da mi je prvi put, kad ga vidjeh, ocrtao veliku radost, to je uiva. Meu ostalim mi ree: Srena je bila pokora, to sam je vrio pa mi je pribavila ovoliku nagradu! 21. No ini mi se, da sam o tom ve poneto kazala (v. gl. XXVII.), spominjem samo, da se ovaj put pokazao te mi samo rekao, da nikako ne smijem primiti dohodaka i (dodao) zato neu da posluam njegova savjeta. Nato je odmah ieznuo. Ja se prestravih. Sutradan rekoh sve, to mi se desilo, onom vitezu, komu sam se u svemu utjecala, jer je on u tome najvie radio. Izjavih mu, da neu nikako pristati na pogodbu, da se dobivaju prihodi, pa neka se parnica razvija dalje. On je u tom bio mnogo vri od mene, pa se veoma razveselio. Kasnije mi ree, da se veoma nerado upustio u pogodbu. 22. Kad je sve bilo ve u dobrom toku, eto ti opet nekoga, koji je revno sluio Bogu i proet bio dobrom gorljivou. On predloi, neka se ta stvar preda u ruke uenjacima. S njim se sloie i neki od onih, to su mi pomagali, pa zapadoh u veliki nemir. Taj je zamraj zamrsio zloduh, pa ga je bilo najtee od svih razmrsiti.171 U ovomu mi pomoe Gospodin. Ne moe se sve ukratko opisati dobro, to se radilo u dvije godine, otkad je ova kua zapoeta pa dok nije dovrena. A najtea je bila prva polovica prve godine i posljednja polovica. 23. Kad se grad malko primiri, zauze se za stvar veoma vjeto onaj otac presentat dominikovac (o. Ibanjez), koji nam je pomagao. Nije on vie boravio ondje, ali ga Gospodin dovede ovamo ba onda, kad nam je njegova nazonost bila veoma korisna. I inilo se, da ga je Njegovo Velianstvo dovelo samo zato. On mi ree kasnije, da nije imao zato doi, van da je sluajno doznao (za nau parnicu). Ovdje ostade, dok je trebalo. Kad je opet odlazio, izradi ve zgodnim nainom te na otac provincijal dopusti, da ja i jo nekoliko sestara poemo u novi samostan, te ondje obavljamo slubu Boju i pouavamo one, to su ve bile ondje. inilo se gotovo nemogue, da e u tako kratko vrijeme dati tu dozvolu. Bila je za me najvea radost onog dana, kad doomo u novi samostan.172 Ne moe se ispitati, ko je nehotice zamrsio taj zamraj. Ni Gracian ni Marija od sv. Josipa ne kau nita u svojim primjedbama. ini mi se odvie pustolovno pripisati taj savjet o. Baltazaru Alvarezu, kao to uini D. Miguel Mir (S. Teresa t. I. p. 559.). Za tu predmnjevu nema dostatnih podataka. Mnogi pristadoe na to mnijenje kao sredstvo, da se pomire oprene tenje jednih i drugih. No ne zna se niije ime posebno.
171

Bio je sklon provincijal o. Aneo Salazar da podupire osnove Svetiine, ali zbog nekih potekoa nije odmah mogao dopustiti, da prijee u samostan sv. Josipa. Ali napokon dopusti javnom ispravom od 22. kolovozu 1563., da ostanu trajno u preustrojenom samostanu Dna Terezija de Ahumada, Marija Ordonez, Ana Gomez i Marija de Cepeda. S obzirom na M. Tereziju potvrdi tu ovlast nuncij Cribelli u kolovozu 1564. Prema staroj predaji sv. Terezija prije nego e konano prijei u samostan sv. Josipa posjeti Djevicu Podzemlja u San Vincente, ondje se izu i bosa pode u samostan. G. 1836. propadoe
172

24. Prije nego uoh u samostan poem u crkvu, da se pomolim. Za molitve se nekako zanesoh i vidjeh Krista, koji me, priini se, primi s velikom ljubavlju, metnu mi krunicu i zahvali mi na svemu, to sam uinila za njegovu Majku. Drugi put smo sve u koru obavljale (unutarnju) molitvu poslije Poveernjice. Ja vidjeh Nau Gospu u prevelikoj slavi s bijelim platem, pod kojim nas je, inilo se, sve zatiivala.173 Upoznah, kako e visoku slavu dati Gospodin redovnicama ove kue. 25. Kad poesmo obavljati slubu Boju, i puk postade veoma sklon prema ovom samostanu. Bi primljeno vie redovnica, a Gospodin stade poticati one, to su nas najvie progonili, te nam postadoe veoma skloni i uzee nam davati milostinju. I stadoe tako odobravati ono, to su kudili. Malo po malo se sasvim okanie parnice i i priznae, da sad vide, e je to djelo Boje, jer je Njegovo Velianstvo htjelo da napreduje uza sve toliko protivljenje. I sad nema nikoga, ko bi mislio, da bi bilo bolje, kad bi se osnutak bio propustio. Ljudi nas opskrbljuju brino milostinjom, pa nam je ne treba ni od koga iskati, van ih Gospodin potie, te nam je alju u kuu. ivimo tako, te imamo, to nam treba, a ufam se u Gospodina, da e vazda tako biti. Ta redovnica je malo. A budu li inile, to moraju, kako im Njegovo Velianstvo daje milost zato, uvjerena sam, da nee trpjeti oskudice niti e komu biti teke ni dodijavati ikomu, jer e se Gospodin za njih skrbiti kao i dosada. 26. Za me je najvea utjeha, to sam ovdje medu duama, koje su se tako odluile od svega. Sav im je posao u tom, da shvate, kako e napredovati u slubi Bojoj. Samoa im je utjeha, a teka im je i sama pomisao na posjete vanjskoga svijeta, pa bili to i vrlo blizi roaci, ako im ne pomau, da jae raspale u njima ljubav prema njihovu Zaruniku. Stoga u ovaj samostan i ne dolazi niko, van ko govori o tom. Drugi se ne mile redovnicama ni one njima. One ne poznaju drugoga jezika, van koji govori o Bogu. Zato i one ne razumiju ni njih ne razumije niko van oni, koji govore o Bogu. Mi drimo Pravilo Nae Gospe od Karmela, i to potpuno i bez ublaenja, kao to ga je potvrdio brat Hugo, kardinal Sv. Sabine g. 1248., V. godine vladanja Papa Inocenta IV.174 tolike predaje i asni obiaji. Dotada se svake godine u onaj dan slavila obljetnica ovoga pobonog ina Svetiina. Miraz to ga uze iz Utjelovljenja u novu kuu, bijae slamnica, kostrijet od lania, iba i stara zakrpana haljina. U svim je naim samostanima bila po koja slika, koja je prikazivala to vienje. Presveta Djevica Karmelska pokriva svojim bijelim platem sinove i keri novog Preustrojstva.
173

Karmelsko Pravilo napisa sv. Albert, patrijar jerusolimski za stanovnike gore Karmela oko 1209. Ispita ga Kardinal Hugo a S. Caro i Vilim, biskup Prednje Sirije na elju sv. imuna Stocka, koji je elio od Sv. Stolice potanje razjanjenje o nekim nejasnim tokama. Inoceot IV. razjasni, to je molio sv. imun te odobri Pravilo 1247. To je prava godina prema Bulariju rimskom, dok karmelski stavlja u g. 1248. Toga se dri i Svetica. Prema tome bi se moralo postiti od 14. rujna, od blagdana Uzvienja sv. Kria pa do Uskrsa. Meso se ne smije jesti van da bi radi bolesti ili slabosti. G. 1432. ublai znatno to Pravilo Eugen IV. i svede post na tri sedmina dana, a dopusti jesti meso onda, kad se ne posti. Sv. Terezija zavjetova to posljednje Pravilo, a nakana joj bijae uspostaviti ono, to ga je odobrio Inocent IV. u svoj njegovoj istoi i strogosti.
174

27. Mislim, da e biti dobro uloene sve pretrpljene muke. Premda je donekle strog nain ivota, jer se meso ne jede izvan potrebe, posti se osam mjeseci, dre se i mnoge druge strogosti, to su propisane u prvotnom Pravilu, ipak se ini sestrama mnogo toga prelako, pa osim toga obdravaju jo mnogo drugih stvari, to nam se inilo potrebno za savrenije dranje naega Pravila. I ufam se u Gospodina, da e zapoeto djelo veoma dobro napredovati, kako mi je reklo Njegovo Velianstvo. 28. I drugi je samostan, koji je osnovala spomenuta blaenica (Marija od Isusa, v. gl. 55.) podupro Gospodin milostivo. Sagraen je u Alkali. Bilo je i tu jakog otpora, a ona je morala podnijeti velike muke. Znam, da se u njemu obdrava sva stega prema naemu prvotnom Pravilu. Dao Gospodin, da bude sve na njegovu slavu i hvalu i slavne Djevice Marije, koje odjeu nosimo. Amen. 29. Drim, da e se vaa milost srditi radi opirnog izvjetaja, to sam ga ispriala ob osnutku ovoga samostana, a ipak je vrlo kratak prema mnogim potekoama i udesima, to ih je pritom uinio Gospodin. Mnogo svjedoka moe to posvjedoiti. Stoga za ljubav Boju molim vau milost (o. Garciju Toledskoga), ako vam se i svidi da rastrgate ostalo, to je ovdje napisano, neka sauva vaa milost. A poslije moje smrti dajte sestrama, koje budu ovdje. Jer e uvelike ohrabriti one, koje dou, da slue Bogu, pa da se trse te ne propadne zapoeto, van sve vie napreduje, kad vide, to je sve uinilo Njegovo Velianstvo s pomou tako zle i niske osobe, kao to sam ja. A jer je Gospodin na tako osobiti nain htio pokazati da podupire te se samostan sagradi, ini mi se, da bi radila veoma zlo te bi Bog veoma strogo kaznio onu, koja bi stala mlohaviti savrenost, to ju je Gospodin ovdje zapoeo i obasipao milostima, te se dri tako ugodno. Iz toga se moe lako vidjeti, da je obdravanje te savrenosti sasvim snoljivo pa se moe u miru drati. Usto je ovdje velika prilika, da mogu vazda ivjeti u miru one, koje na samu ele uivati svoga Zarunika Krista. Za tim moraju svagda ii i boraviti na samu s Njim samim. A ne smije ih biti vie od trinaest.175 Prema mnogim sam mnijenjima doznala, da je to najbolje. A iskustvo me je nauilo, da nije uputno te ih bude vie, da se ouva duh, kakav je sada, te da ive od milostinje i bez prosjaenja. Neka zato sestre svagda vjeruju vie onoj, koja je s tolikim mukama i molitvama mnogih osoba provela ono, to e biti najbolje. A da je to najbolje, moe se vidjeti iz velikog zadovoljstva i veselja i male potekoe, to smo ih imale ovih godina sve, otkad boravimo u ovoj Dodat emo s o. Jeronimom od sv. Josipa, da je: duh Boji dan sv. Osnivaici bio tako silan i gorljiv, te joj se inila premalena sva prijanja strogost Pravila. Nije bila zadovoljna, da se u njezinoj Obnovi potpuno izvruje, van dodade i druge dunosti, i strogost veoma velike savrenosti, a to je bilo predzie, da se ouva nepovredljivo izvrivanje toga Pravila. Dodade bosotinju, priprosto jelo, grubo odijelo, strogost kod spavanja, pokoru i ibanje, pa tako strogo obdravanje posluha, siromatva i poniznosti, te zajedno s odredbama Pravila ine jednu od najstroih ustanova i naina ivota u Crkvi. (Hist. del Carmen Descalzo, 1. IV. C.VII p.,636.). Svetica je kasnije ublaila to svoje mnijenje i dopustila u svojim kuama vei broj redovnica. U samostanu sv. Josipa nije bilo isprvice svjetovnjakinja, ali su priputene kasnije. Danas je broj bosonogih karmelaka u svakom samostanu dvadeset, ne brojei one, koja zastupa mjesto sv. Terezije. Od njih je 18 korskih, a 3 bijelog pokrivaa.
175

kui, a napokon iz mnogo boljega zdravlja, to ga ovdje uivamo vie nego prije. A kojoj bi se sve to inilo prestrogo, neka baci krivnju na nedostatak duha, a ne na ono, to se ovdje obdrava. Jer i njene osobe i boleljive mogu ovo podnositi veoma prijatno, jer imaju duba. A one nek idu u drugi samostan, u kojem e se spasiti prema svome duhu.

GLAVA XXXVII.
Pripovijeda o uincima, to su joj ostajali, kad bi joj Gospodin udijelio milost. S tim spaja veoma dobru pouku. Kae, kako treba veoma cijeniti i nastojati da se dosegne volj koliko vei stupanj slave, pa da ni zbog kakvih muka ne zaputamo dobara, koja su vjena.

1. Nerado govorim o milostima, to mi ih je Gospodin iskazao osim ve spomenutih. A i prevelike su, te bi se moglo vjerovati, da ih je iskazao tako zloj osobi. No da posluam Gospodina, koji mi je zapovjedio, i vae milosti,176 rei u neke na njegovu slavu. Neka dade Njegovo Velianstvo, da bude na korist kojojgod dui, kad vidi, kako je htio Gospodin pogodovati ovako bijednom stvoru. A to e istom raditi onima, koji su mu uistinu sluili? Neka se stoga ohrabre svi, da omile Njegovu Velianstvu, kad ve u ovom ivotu daje takve zaloge. 2. Ponajprije treba znati, da u ovim milostima, to ih Bog daje dui, ima vie ili manje slave. Jer kod nekih vienja slava, slast i utjeha nadmauju one, to ih daje drugda, tako te se samo udim tolikoj razlici naslade ve u ovom ivotu. Kadikad je tako velika naslada, to je daje Bog kod vienja ili zanosa, te se ini, da se nita vie ne moe poeljeti ovdje na zemlji. Zato dua i ne eli i ne moli za vee veselje. Gospodin mi je dao da upoznam, kako se uvelike razlikuje radost, to je uivaju na nebu jedni, od one, to je uivaju drugi. Stoga vidim dobro, da ni ovdje na zemlji nema odreene mjere, kad se svidi Gospodinu te dade. Zato ni ja ne bih eljela nikakve mjere u slubi Njegova Velianstva, ve bih htjela upotrijebiti zato sav svoj ivot i sile i zdravlje. A ne bih rado svojom krivnjom izgubiti ni najmanje od veega uitka. I kad bi me zapitali, to bih voljela: trpjeti sve nevolje na svijetu do svretka svijeta a onda zadobiti malko veu slavu, ili bez ikakve nevolje poi u malo niu slavu, odgovorila bih, da bih mnogo vie voljela primiti sve muke i nevolje, eda samo mogu uivati malko veu spoznaju veliina Bojih. Jer vidim, ko Boga vie spoznaje, da ga vie ljubi i hvali. 3. Ne kaem, da ne bih bila zadovoljna i drala se veoma srenom, kad bih bila na nebu i na najniem mjestu. Ta ve sam imala mjesto u paklu, pa bi mi Gospodin ve tim iskazao veliku milost. Da, neka se samo svidi Njegovu Velianstvu, da me pusti u nebo, a neka ne gleda na moje velike grijehe. Kaem samo, kad bih mogla i kad bi mi Gospodin dao milost te mnogo trpim, stajalo me ne znam koliko, ne bih rado svojom krivnjom nita izgubiti. Jadna li sam ja, koja sam tolikim grijesima bila ve sve izgubila! 4. Treba takoer zapamtiti, da je od svake milosti, to mi ju je Gospodin iskazivao vienjem ili objavom, ostajao mojoj dusi veliki dobitak, a kod nekih je vienja ostajalo veoma mnogo. Kad bih vidjela Krista, ostajala mi je utisnuta njegova prevelika ljepota, pa je imam i dan dananji. Zato bi bilo dosta, da sam ga vidjela samo jednom. A koliko vie, kad mi je Gospodin toliko puta iskazao ovu milost! Ostade mi od toga prevelika korist, i to ova. Imala sam preveliku pogrjeku, koja mi je uzrokovala velike tete: kad bi mi koja osoba bila sklona pa mi se svidjela, ja bih je tako zavoljela, te me je pamet ba uvelike silila, da mislim na nju. Nisam dakako imala nakane, da vrijeam Boga, ali sam se veselila, kad bih je vidjela i mislila na nju i gledala lijepa svojstva, to ih ima. Bilo je to veoma tetno, pa mi je veoma naudilo
176

Oo. Dominika Banjeza i Garciju Toledskoga.

dui. A kad vidjeh veliku ljepotu Gospodnju, ne vidjeh vie nikoga, ko bi mi se prema njemu sviknuo ili me obuzeo. Kad bih malko uprla oi u sliku, to mi je u dui, ostala bih sasvim slobodna. Otada mi se gadi sve, to vidim, prema krasotama i draestima, to sam ih gledala na svom Gospodinu. Nema ni znanja ni ikakva uitka, do kojega bih i malo drala, isporedi li se sa sluanjem jedne jedine rijei, a kamo li toliko rijei iz onih boanskih usta. I dok Gospodin ne dopusti, da me radi mojih grijeha ostavi ovo sjeanje, drim, da niko drugi ne moe tako obuzeti moju pamet, te ne bi ostala slobodna, im se malko sjetim svoga Gospodina. 5. Dogodi mi se evo ovo s jednim ispovjednikom. Svagda veoma ljubim one, koji vode moju duu. Smatram ih doista zamjenicima Bojim, pa mi se ini, da im iskazujem vie ljubavi. Sama sam ivjela u sigurnosti, pa sam im iskazivala prijaznost. No oni se kao bogobojni i poboni sluge Boji pobojae, da bih mogla prionuti uz njih te se dati privezati pa i svetom ljubavi prema njima. Zato su se pokazivali neprijazni prema meni. To je bilo onda, kad sam se ve bila tako podloila, da u ih sluati. Prije ih nisam ba toliko ljubila. Ja sam se sama u sebi smijala videi, kako se varaju. Istina, ne rekoh im uvijek jasno, kao to sam drala u sebi, da nisam vezana ni uz koga. Ali ih primirih. A to me bolje upoznae, vidjee dobro, koliko sam duna Gospodinu. Meutim su te bojazni za me gojili vazda na poetku. Obuze me mnogo vea ljubav i pouzdanje u ovoga Gospodina gledajui ga, jer sam gotovo neprestance s njim drugovala. Vidjela sam, ako i jest Bog, da je i ovjek, koji se ne strai ljudskih slabosti, jer poznaje nau bijednu narav, podlonu mnogom padanju radi prvoga grijeha, koji je On doao izlijeiti. Ako i jest Gospodin, mogu postupati kao s prijateljem; jer dobro vidim, da nije poput onih, to ih ovdje drimo gospodom, a sve im je gospodstvo u patvorenom ugledu. S njima se moe govoriti samo u odreene sate, i to mogu ugledne osobe. Ima li kakav siromaak kakvoga posla, treba okoliati, traiti milosti i muiti se, da uzmogne o tom govoriti. A istom, ako imaju posla s kraljem! Tu ve nemaju pristupa siromasi i neplemii. Koji nisu plemii, moraju ispitivati, koji su najpouzdaniji. A to nisu jamano oni, to ih svijet dri pod nogama. Oni govore istinu, jer se nita ne boje niti se moraju bojati. Nisu oni za kraljevski dvor, jer ondje ne smiju slobodno govoriti nego utjeti ob onom, to im se ini zlo. Da, ne smiju na to ni pomisliti, da ne padnu u nemilost. 6. O Kralju slave i Gospodine svih kraljeva! Tvoje kraljevstvo nije utvreno ipicama, jer nema svretka! Kod Tebe ne treba posrednika. Ko te samo pogleda, odmah vidi, da si Ti jedini dostojan, da te zovemo Gospodinom. Ti pokazuje svoje Velianstvo tako, da ti ne treba pratnje ni strae, eda upoznaju, da si Kralj. Ako li je ovdje kralj sam, slabo e se poznati po sebi. Ako i bude ba htio, da ga poznaju kao kralja, nee mu vjerovati, jer nema vie nego drugi. Treba prije vidjeti, pa e mu se vjerovati. Zato mu je potreban onaj patvoreni ugled; jer ne bi do njega drali nita, kad ga ne bi imao, budui da se po njemu ne vidi, da je moan, ve mu od drugih mora doi ugled. O Gospodine moj, o Kralju moj, kad bih sada mogla predoiti velianstvo, to ga ima! Nije mogue ne vidjeti, da si sam u Sebi veliki Vladar! Jer se zadivi ko pogleda to velianstvo. No vie se udi, Gospodine moj, ko gleda onu tvoju poniznost i ljubav, to je iskazuje bijednici, kao to sam ja. O svemu se moe s Tobom raspravljati i govoriti po miloj volji, kad mine prvi strah i bojazan, to se vidi Vae Velianstvo. Ostaje samo vei strah, da te ne bi uvrijedili. Ali ne strah od kazne, Gospodine moj, jer se do

toga ne dri nita, ako se isporedi sa strahom, da bi izgubili Tebe. 7. Ovo su uz ostale velike koristi, to ostaju u dui od toga vienja. Ako je od Boga, poznaje se po uincima, kako dua ima svjetlost. Jer, kako rekoh ve esto, Gospodin eli, da bude u tami i ne vidi te svjetlosti. A onda nije udo, ako se veoma boji dua, koja vidi, da je tako zla kao ja. Sad sam istom osam dana bila tako u tami, te se inilo, da nemam i ne mogu imati nikakve spoznaje ob onom, to dugujem Bogu. Ne sjeah se vie primljenih milosti, ve mi dua bijae kao zaluena i obuzeta ne znam im ni kako. Nisam imala zlih misli, ali sam za dobre bila tako nesposobna, te sam se smijala sama sebi i uivala gledajui kukavtinu due, u kojoj Bog ne djeluje neprestance. Ona vidi dobro, da nije bez Njega u tom stanju, jer tu nije kao kod onih velikih muka, to ih, rekoh, gdjekad podnosim. Ah ni ovdje nee da bukne oganj ljubavi Boje, premda dua loi drva i sa svoje strane ini ono malo, to moe. Veliko je milosre Boje, da se vidi dim, jer se iz toga razabira, da oganj nije sasvim ugaen. Sam ga Gospodin opet raspiri. Sve ako dua onda razbija glavu puui i loei drva, ini se, da sve gasi jo vie. Mislim ,da je tu najbolje priznati sasvim, da ne moe sama po sebi nita te se, kako ve rekoh, baviti drugim zaslunim djelima. Moda naime Gospodin oduzimlje dui molitvu ba zato, da se bavi tim djelima i spozna iz iskustva, kako malo moe sama po sebi. 8. Danas sam se zaista obradovala Gospodinu i usudila se da se potuim Njegovu Velianstvu. Rekoh mu: Kako to, Boe moj, nije li dosta, da me zadrava u ovom bijednom ivotu i da iz ljubavi prema Tebi prolazim i elim ivjeti, gdje mi je sve zapreka, da ne uivam Tebe; gdje moram jesti, spavati, baviti se poslovima i opiti sa svima? I sve to trpim iz ljubavi prema Tebi, jer Ti dobro zna, Gospodine moj, da je to za me najvea muka. I Ti mi se sakriva i ono malo asaka, to mi preostaju, da uivam Tebe? Kako se to slae s tvojim milosrem? Kako to moe trpjeti ljubav, kojom me ljubi? Kad bih se ja mogla sakriti, Gospodine, pred Tobom, kao to se Ti sakriva preda mnom, mislim i drim, da to ne bi trpio iz ljubavi, kojom me ljubi. Ali si Ti svagda sa mnom i vazda me gleda. Ne moe se to podnijeti, Gospodine moj! Molim te, prosudi, da se time mui ona, koja te toliko ljubi. 9. Rekoh mu to i tota drugo, premda sam ve prije shvatila, da je za me bilo preblago mjesto, to je ve bilo pripravljeno, u paklu, prema onom to sam zasluila. Ali kadikad ljubav tako premai, te ne osjeam sama sebe, van se sasvim dadem na takve tube. A sve to Gospodin podnosi od mene. Slava i hvala tako dobrom Kralju! Pribliimo se tako drsko k zemaljskim kraljevima! Ne udim se, to se ne usuujemo govoriti sa zemaljskim kraljevima. Pravo je, da se bojimo njih i gospode, koja se prikazuju kao glavari. No sad je ve svijet takav, te bi ljudi morali dulje ivjeti, da naue sve take i novosti i naine pristojnosti, ako bi ve htjeli upotrijebiti neto ivota u slubi Bojoj. Ja se kriam, kad gledam, to se zbiva. Zbilja nisam znala, kako u ivjeti, kad dooh ovamo (u sv. Josip Avilski). Jer se ne uzimlje za alu, ako s neopreza ne postupa s ljudima mnogo obzirnije, nego zasluuju, van to posve ozbiljno dre za uvredu, pa se treba ispriavati, da niste imali zle nakane kod neopreza. A Boe daj, da vam jo vjeruju. 10. Opet kaem: doista nisam znala, kako u ivjeti; jer se jadna dua mui i kini. U jednu ruku vidi, gdje joj zapovijedaju neka joj se sva misao bavi

Bogom, i da se mora baviti Njime, eda se izbavi iz mnogih pogibli. U drugu vidi, da toga ne izvruje, eda ne izgubi nita od tih svjetovnih udvaranja pod prijetnjom, da ne da prilike, te se razoaraju oni, koji svoju ast stavljaju u te triarije. Muila sam se i nikad se nisam mogla dosta ispriati. Uza svu se pomnju nisam mogla ouvati od mnogih pogrjeaka u tom, jer, rekoh, do toga ne dri svijet malo. A je li istina, da smo ispriane mi u Redovima, koje imamo pravo, da budemo ispriane? Nipoto, jer kau, da bi samostani imali biti dvor, gdje se ui dvorska pristojnost. Ja ne mogu zbilja toga pojmiti. Mislila sam, da je moda rekao koji svetac, da samostan mora biti visoka kola, gdje se ue oni, to ele biti nebeski dvorjanici, a ljudi su to shvatili naopako. Jer ja ne znam, kako bi se ovjek, koji se posve pravo mora trsiti, da neprestano zadovoljava Boga i mrzi na svijet, kako bi se, rekoh, mogao trsiti toliko, da zadovoljava one, to ive u svijetu u tim stvarima, koje se toliko puta mijenjaju. Kad bi se to dalo nauiti najednom, jo kako tako. No potrebna je ve uiteljska stolica za same naslove listova, gdje e se, to no rije, uiti, kako ih treba davati. Eto, sad treba ostaviti prostora na jednoj strani, sad na drugoj. Nekoga prije nisi zvao ni velemoni, sad ga mora zvati blagorodni.177 11. Ne znam, kamo to konano vodi. Nema mi jo pedeset godina,178 a vidjela sam ve u ivotu toliko promjena, te se ne znam snai. A to e raditi oni, koji se sad raaju, pa e ivjeti mnogo godina? Doista mi je ao duhovnih ljudi, to moraju boraviti u mjestu radi svetih svrha, jer u njemu nose straan kri. Kad bi se mogli svi dogovoriti i postati neznalice u tim znanostima te eljeti, da ih dre neznalicama, otresli bi se velikog tereta. 12. No u kakve se besmislice upustih! Mjesto da raspravljam o veliinama Bojim, stala sam govoriti o niskim stvarima svjetovnim. Gospodin mi je udijelio milost te sam ostavila svijet, pa se elim raskrstiti s njim. Neka se tu snau oni, to se s tolikom mukom dre tih nitetnosti. Boe moj, da ih ne budemo plaali u drugom ivotu, koji je bez promjena. Amen.

U vrijeme sv. Terezi je bijahu ve dotle doprli, u dvorskom vladanju i triarijama, da su se vitezovi izazivali na dvoboj radi njih. Stoga Filip II. izdade pravilnik o tim utivim naslovima. Zapravo ne uini Filip Bog zna to, jer su i njegovi nasljednici morali popravljati takove zloporabe!
177 178

Rodila se Svetica 28. oujka 1515., a ovo je napisala na poetku

GLAVA XXXVIII.
U njoj pripovijeda o nekim velikim milostima, to joj ih je Gospodin iskazao. Pokazao joj je neke nebeske tajne, pa druga vienja i objave, to se svidjelo Njegovu Velianstvu, da ih vidi ona. Spominje uinke, koje su joj ostavljale te milosti, pa korist, to je ostala njezinoj dui.

1. Jedne mi je noi bilo tako slabo, te sam se htjela ispriati, da ne obavljam unutarnje molitve. Uzmem ruarij, da molim naustice nastojei, da ne saberem razuma. Ipak sam bila sabrana izvana u bogomolji. Kad Gospodin hoe, malo koristi to nastojanje. Tako sam molila veoma malo, kad li me spopadne duhovni zanos tako snano, te nisam mogla odoljeti. Uini mi se, da sam uznesena na nebo. Ondje vidjeh prve osobe svoga oca i majku. I dok bi ko mogao izmoliti Zdravo Marijo, ugledah u tako kratko vrijeme tako velike stvari, te sam bila sva izvan sebe, jer mi se ta milost inila prevelika. Rekoh, da je to trajalo tako kratko vrijeme. Moda je i due. Ali se ini, da veoma malo. Pobojah se, da to nije tlapnja, premda mi se nije inilo tlapnjom. Ne znadoh, to bih radila, jer sam se stidjela s tim ii k ispovjedniku. I to ini mi se, ne iz poniznosti, van jer sam mislila, da e me ismijati i rei mi: Vidi ti sv. Pavla ili sv. Jeronima, koji gleda nebeske stvari! No ba stoga, jer su ovi slavni sveci gledali sline stvari, jo sam se vie bojala pa sam samo gorko plakala, jer mi se inilo, da ne mogu sama sebi pomoi. Napokon, ako mi je i bilo teko, poem k ispovjedniku, jer se nisam nikad usuivala, ako mi je i bilo teko govoriti, da mu ikad ito zatajim, radi velikoga straha, da ne budem prevarena. Kad me ispovjednik vidi onako izmorenu, utjei me i rekne mi mnogo dobra, da me oslobodi od muke. 2. S vremenom mi se dogaalo, a i sad se kadikad dogaa: Gospodin mi je pokazivao sve vee tajne. Nije nikako mogue niti dua ima pomoi da vidi vie, nego joj se pokae. Zato nisam ni ja gledala vie, nego mi je Gospodin htio svaki put pokazati. A bilo je toliko, to sam gledala, da je i najmanje od onoga bilo dostatno, te se dua zaudi i veoma okoristi, pa malo cijeni i dri do svih stvari ovoga ivota. Rado bih razloiti neto i od najmanjega, to sam upoznala. No kad promiljam, kako bi to moglo biti, nalazim, da je nemogue. Ne moe se ni s im isporediti ni razlika izmeu svjetlosti, to je ovdje gledamo, od one, to se ovdje pokazuje, gdje je sve svjetlost, jer se ini, da je prema njoj i svjetlost sunca preblijeda. Ukratko, ni najbujnija mata ne moe dosei dotle, da naslika ili nacrta, kakva je ova svjetlost ili ito od onoga, to mi je Gospodin dao da upoznam. Usto mi je dao i tako golemu nasladu, te se ne moe izrei. Jer tu uivaju sva sjetila u tako visokom stupnju i tako ljupko, te se to ne moe opisati. Zato je najbolje i ne govoriti vie. 3. Jednom sam tako gledala vie od jednoga sata. inilo se, da se Gospodin ne udaljuje od mene, pa mi pokaza divne stvari. I ree mi: Gledaj, keri, to gube oni, koji su protiv Mene. Ne propusti, da im to ne rekne. Oj, Gospodine, kako malo pomae moja rije kod onih, to ih zasljepljuju njihova djela, ako ih ne prosvijetli Vae Velianstvo! Nekima si Ti dao svjetlost pa su se okoristili spoznajom Tvojih veliina. Ali oni vide. Gospodine moj, da si ih pokazao tako zlu i bijednu stvoru, te moram uvelike drati do toga, ako mi iko ikada uzvjeruje. Blagoslovljeno budi Tvoje ime i

milosre, jer sam barem ja u svojoj dui vidjela oiti boljitak. Odonda bi ona htjela svagda biti ondje i ne vraati se u ivot, jer mi ostade veliki prezir svega zemaljskoga. ini mi se, da je sve to smee, pa vidim, kako je nisko nae zanimanje, kako uz to prianjamo. 4. Kad sam bila kod one gospoe, o kojoj sam govorila,179 bolovala sam od srane bolesti. Kao to ve rekoh, bila je bolest prije veoma estoka, a sad nije vie. Gospoa je bila veoma ljubezna, pa mi jednom dade pokazati nakite od zlata i dragulja, to ih je imala veoma dragocjenih. Meu njima je bio i ures od alemova, koje su veoma cijenili. Mislila je ona, da e me to razveseliti. Ja sam se smijala u sebi i alila gledajui, to ljudi cijene. Sjeala sam se, to je za nas sauvao Gospodin. I mislila sam, kako bi mi bilo nemogue drati ito do tih stvari, sve kad bih sama htjela i nastojala, dok mi Gospodin ne oduzme sjeanje na druge dragocjenosti. Veliko je to gospodstvo u dui, tako veliko, te ne znam, hoe li ga ko shvatiti, vau da ga sam posjeduje. To je prava i naravska lienost, jer je bez naega truda. Sve radi Bog. Njegovo Velianstvo otkriva istine tako, te se duboko utisnu u duu, pa se vidi jasno, da nismo mogli tako u kratko vrijeme stei spoznaju tih istina. 5. Ostade mi sasma malo straha od smrti, koje sam se vazda veoma bojala. Sad mi se ona ini sasvim laka za onoga koji slui Bogu, jer se u jedan as dua vidi izbavljena iz svoje tamnice i stavljena u mir. Bog podie u zanosu duh i pokazuje mu tako uzviene stvari. ini mi se, da je to veoma slino izlasku due iz tijela. U tren oka se dua vidi onda u svemu tome dobru. Ostavimo boli kod toga rastanka, jer do njih treba malo drati. A koji zbilja ljube Boga i odreknu se stvari ovoga ivota, moraju blae umrijeti. 6. A ini mi se, da sam se uvelike okoristila, jer sam upoznala nau pravu domovinu i vidjela, da smo ovdje samo putnici. A velika je stvar vidjeti ono, to je gore, i znati, gdje emo poslije ivjeti. Hoe li ko da putuje u zemlju, gdje se kani naseliti, veoma mu olakava potekoe, to ih podnosi na putu, ako upozna, da e u onoj zemlji boraviti u velikom pokoju. Tako se olakava i promatranje nebeskih stvari i tenja, da na boravak bude ondje. To je veliki dobitak, jer samo promatranje neba sabira duu dok promilja, kako joj je Gospodin htio pokazati neto od onoga, to je ondje. Gdjekad mi se deava, da me prate i tjee oni, to ive ondje gore. ini mi se, da su oni zaista ivi, a oni, to ive ovdje, da su tako mrtvi, te mislim, da itav svijet nije sa mnom u drutvu, pogotovu kad navale one estine. 7. Onda mi se sve, to gledam tjelesnim oima, priinja san i ala. A to sam vidjela duevnim oima, ono mi eli dua. A jer to gleda jo daleko, to joj je umiranje. U kratko, to je jedna od najveih milosti, to ih Gospodin iskazuje dui u takvim vienjima, jer joj tim pomae, a pogotovu da nosi teki kri, ako je naime nita na svijetu ne zadovoljava i sve joj je suprotivno. I kad Gospodin ne bi dao, da ga zaboravi gdjekad, premda ga se opet sjeti, ne znam, kako bi mogla ivjeti. Blagoslovljen i hvaljen bio na vijeke vjekova. Kad se ve Njegovu Velianstvu svidjelo, da upoznam donekle tako velika dobra i ponem ih nekako uivati, neka milostivo ouva radi Krvi, to ju je za mene prolio njegov Sin, te mi se ne dogodi kao Luciferu, koji je svojom krivnjom sve izgubio. Neka toga ne dopusti radi svoje ljubavi, jer se kadikad i te kako bojim. Ipak mi u drugu milosre Boje
179

Dna Lujza de la Cerda.

ulijeva stalno pouzdanje, kad me je ve izvuklo iz toliko grijeha, da mi nee uskratiti svoje ruke ni pustiti, da propadnem. Molim vau milost, da mu se za to uvijek moli. 8. No spomenute milosti po mojem mnijenju nisu onako velike kao milost, o kojoj u sad govoriti, radi mnogih razloga i velikih dobara, i velike jakosti, to mi ostade u dui. Ali ako se svaka milost promotri sama za se, tako je velika, te se ne moe ni s im isporediti. 9. Bilo je to jednoga dana uoi Duha Svetoga. Bijah se poslije mise sklonila u mjesto, gdje sam esto molila naustice. Ponem itati iz jednoga Kartuanina o tom blagdanu.180 Tu naem nabrojene znakove, koje moraju imati poetnici, napredni i savreni, da upoznaju, je li s njima Duh Sveti. Kad proitah o ta tri stanja, uini mi se po dobroti Bojoj koliko mogoh razumjeti, da je svakako sa mnom (Duh Sveti). Stanem ga hvaliti, ali se sjetim, da sam to i drugda itala, ali mi je sve to nedostajalo. Vidjela sam to veoma dobro, a i sada sam shvatila u sebi neto protivno onome i upoznala, kakvu mi je veliku milost udijelio Gospodin. Stanem stoga promatrati mjesto, eto sam ga bila zasluila u paklu radi svojih grijeha, i uvelike hvaliti Boga, jer mi se inilo, da ne poznajem svoje due, videi kako se promijenila. Dok sam to razmatrala, obuze me velika estina, da nisam ni znala povoda. Uini mi se, da e mi dua odletjeti iz tijela, jer se nije mogla uspregnuti sama u sebi, niti se drala sposobnom da se nada tolikom dobru. estina je bila tako golema, te nisam mogla odoljeti. inilo mi se, da se razlikuje od onih, to sam ih imala drugda. Nisam shvatala, to ima dua, ni to hoe, kad je tako uzbunjena. Naslonim se, jer se nisam mogla odrati ni sjedei, budui da mi je bilo ponestalo sve naravske snage. 10. U tom stanju vidim nad glavom goluba, veoma razlina od zemaljskih. Nije imao pera, ve krila od koljica, koja su irila od sebe veliki sjaj. Bio je velik, vei od goluba. ini mi se, da sam ula um, koji je uzrokovao krilima. Lebdio je tako, dok bi izmolio Zdravo Marija. Dui je bilo tako, te je sama sebe izgubila, a izgubi i goluba s vidika. Duh mi se smiri uz tako dobrog gosta. Po mojem ga je mnijenju tako udesna milost morala uznemiriti i prestraiti; a kad je poe uivati, nestade straha, a nastade mir s uitkom, dok ostadoh u zanosu. 11. Bila je prevelika slava toga zanosa. Za Duhove ostah veinom tako izvan sebe i luda, te nisam znala, to bih radila ni kako bih u sebi zadrala toliku blagodat i milost. U velikom unutarnjem uitku, tono rije, nisam vie ni ula ni vidjela. Od onog dana upoznah, da mi je izvanredno narasla ljubav prema Bogu, a kreposti se mnogo vie utvrdile. Blagoslovljen i hvaljen bio dovijeka. Amen. 12. Drugi put vidjeh ovoga istog goluba nad glavom jednog oca iz Reda sv. Dominika.181 Samo mi se priini, da se jo vie ire zrake i sjaj istih onih krila. Nagovijeteno mi je, da e (onaj otac) privesti due k Bogu. ivot Kristov napisa latinski Ludolf Saski, a na panjolski ga prevede za kardinala Cisnerosa Ambrozij Montesinas. Prvo izdanje bi tiskano u Alcal de Henares 1502.1503. Montesinas dade djelu naslov Vita Christi Cartuxano. Djelo je razdijeljeno na dva dijela bilo poznato kao prvi i drugi Kartuanin, a kad se govorilo o obama Kartuani (Cartujanos). 181 . Fra Petra Ibanjeza, pie o. Gracian
180

13. Drugi put vidjeh Nau Gospu, gdje prebijeli plat stavlja na presentata toga istog Reda,182 o kojem je bila rije ve nekoliko puta. Ona mi ree, da mu daje onaj plat radi slube, to joj je uinio, pomaui, da se napravi ona kua, u znak da e odsele sauvati u istoi njegovu duu pa da nee vie pasti u smrtni grijeh. Drim za stalno, da je tako i bilo, jer je malo godina poslije toga umro. A svoj je preostali ivot proivio tako pokorniki, a umro je tako sveto, te se o tom ne moe ni posumnjati, koliko se moe razumjeti. Ree mi jedan redovnik, koji je bio kod njega na smrti, da mu je rekao prije nego e izdahnuti, e je sa Sv. Tomom. Preminu veoma radosno i elei ivo, da ode iz ovoga progonstva.183 Kasnije mi se nekoliko puta ukazao u velikoj slavi i saopio mi mnogo stvari. Toliko je obavljao molitvu, te je nije mogao izostaviti ni na smrtnoj postelji, kad je htio radi slabosti, jer je imao mnogo zanosa. Pisa mi malo prije smrti, kakvo je sredstvo upotrebljavao; jer bi ostao dugo vremena u zanosu, kad bi svrio misu, a ne bi to mogao zaprijeiti. Na koncu mu dade Gospodin nagradu za veliku revnost, s kojom mu je sluio za svega ivota. 14. Ve sam nekoliko puta spomenula rektora Drube Isusove.184 Vidjela sam neto od velikih milosti, to mu ih je Gospodin udijelio; ali ovdje ne pripovijedam, da ne bude preopirno. Spomenut u samo, da ga je snala jednom velika tegoba, jer su ga veoma progonili, pa je bio tuan i alostan. Sluajui jednom misu ugledam Krista na kriu kod podizanja Hostije. Prozbori mi nekoliko rijei, to u mu rei za utjehu. Usto i drugo, da se upozori, to e se dogoditi, i predoi, to je On pretrpio za njega, pa da se pripravi na trpljenje. To ga veoma utjei i hrabri. A poslije se dogodi sve, kao to mi je Gospodin rekao. 15. Velike sam stvari gledala o lanovima Reda ovoga oca, to jest Drube Isusove, mislim o svemu Redu zajedno. Vidjeh ih kadikad na nebu s bijelim zastavama u rukama. A kako rekoh, vidjeh o njima i druge veoma divne stvari. Zato veoma potujem taj Red, jer sam mnogo opila s njegovim lanovima te vidim, da se njihov ivot slae s onim, to mi je Gospodin objavio o njima. 16. Dok sam jedne veeri obavljala molitvu, prozbori mi Gospodin nekoliko rijei i podsjeti me njima, kako sam rav ivot provodila. Te me rijei zastidjee veoma i zadadoe muku. Ako i nisu otre, uzrokuju osjeaj i muku, koja rui. I jedna nam jedina takva rije vie pomae, da upoznamo sami sebe, nego da mnogo dana promatramo svoju bijedu; jer nam tako uklee istinu, te je ne moemo vie nijekati. Predoi mi (Gospodin), kako sam prije tako tato ljubila stvorove, i ree mi, da moram veoma drati do toga, jer je sad namijenjena Njemu tako loe upotrebljavana ljubav, kao to je moja, i On da je prima. Drugda mi ree, neka se sjeam, kako sam nekada drala za ast, da radim protiv njegove asti. A drugda mi ree, neka promislim, koliko mu dugujem, jer mi je iskazivao milosti, kad sam mu zadavala najvee udarce. Imam li kakve pogrjeke, a tih nije malo, upozori me na njih Njegovo Velianstvo tako, te mi se ini, da sva ginem. A kako O. Ibanjeza, kae isti Gracian Na rubu kae o. Banjez, u biljeci: Ovaj Otac preminu kao starjeina u Trianosu. I to 2. veljae 1565. 184 Gracian i Marija od sv. Josipa kau, da Svetica govori o o. Baltazaru Alvarezu. No ini se, da se ovo protee na o. Gapara Salazara.
182 183

imam mnogo pogrjeaka, dogaa ta to esto. Deavalo mi se, da bi me ukorio ispovjednik, pa bih se htjela utjeiti u molitvi. Ali bi u njoj nala pravi ukor. 17. No da se vratim k onom, to zapoeli. Kad mi Gospodin (one veeri) dozva u pamet onaj loi ivot, briznem plakati, jer do onda po mojem mnijenju nisam bila uinila jo nita. Usto pomislim, da e mi udijeliti kakvu milost. Najobinije dobivam kakvu posebnu milost od Gospodina, nakon to se prije sama ponitim. I to mislim, da Gospodin tako radi zato, te jasnije vidim, da nikako ne zasluujem tih milosti. Malo poslije obuzme takav zanos moj duh, te mi se priini, da je sasvim izvan tijela. Barem ne zamijetih, da je u tijelu. Vidjeh presveto ovjeanstvo u tako golemoj slavi, kako ga nikad nisam gledala. Predoen mi je (Krist) divnom i jasnom spoznajom u prsima Oevim. Ali ne znam rei, kako je ondje, jer nisam vidjela. A priini mi se, da sam blizu onoga Boanstva. Preplaih se toliko i tako, te mi se ini, da minu nekoliko dana, a ne mogoh se vratiti k sebi. I svagda mi se inilo, da je nazono ono velianstvo Srna Bojega, ali ne onako kao prvi put. Dobro to upoznah. Ali mi ostade vienje tako uklesano u matu, te ga se ne mogoh rijeiti neko vrijeme, sve ako je potrajalo kratko vrijeme. A daje veliku utjehu i unapreuje duu. 18. To isto vienje vidjeh jo tri puta. Po mojem je mnijenju najuzvienije vienje, to mi je Gospodin iskazao milost, da ih vidim, i donosi sa sobom prevelike koristi. ini se, da izvanredno isti duu i gotovo sasvim otimlje snagu naoj sjetilnosti. Ono je veliki plamen, koji se ini, da izgara i unituje sve ivotne poude. Moje elje, slava Bogu, nisu ve ile za zemaljskim stvarima, a ovdje mi je sasvim jasno pokazano da je sve tatina i kako su tata, kako tata zemaljska gospodstva. To je velika pouka, da se poude uzdignu k istoj istini. Ostaje (od toga vienja) utisnuto potovanje, kojega ne znam opisati, ali je sasvim razlino od onoga, to ga moemo ovdje stei. Uzrokuje, da duu spopade uas videi, kako se usudila i kako se iko usuuje vrijeati tako preveliko Velianstvo. 19. Nekoliko puta sam govorila o tim uincima vienja i o drugim stvarima. Ali sam rekla, da ima vie i manje koristi. Od ovoga ostaje najvea korist. Kad sam ila na priest i sjeala se onoga prevelikog Velianstva te promiljala, da je to ono, to je u Presvetom Sakramentu, a Gospodin hoe, da ga vrlo esto gledam u Hostiji, kosa mi se kostrijeila i inilo se, da sam sva ponitena. O moj Gospodine! Kad Ti ne bi sakrivao svoje veliine, ko bi se usudio tako esto pristupiti, da tako blatan i bijedan stvor sjedini s tako velikim Velianstvom. Blagoslovljen budi, Gospodine! Neka te hvale aneli i svi stvorovi, jer sve udeava prema naoj slabosti, da nas tvoja velika mo, dok uivamo tako uzviene milosti, ne prestrai tako, te se kao slabi i bijedni stvorovi ne usuujemo uivati. 20. Moglo bi nam se desiti kao nekom teaku, kojemu se dogodilo ovo. Nae on blago, to je bilo vee, nego je on mogao shvatiti u svojem niskom duhu. Kad ga vidi, raalosti se te malo po malo i umre od tuge i brige, ne znajui, to bi s njim. Da ga nije naao najednom, van da mu je davano malo po malo za uzdravanje, bio bi ivio veselije nego prije u siromatvu i ne bi ga stajalo ivota. 21. O bogatstvo siromaha, kako divno znade braniti due pokazujui im malo po malo tako veliko bogatstvo, da ga oni i ne vide! Kad vidim tako

veliko velianstvo sakriveno u tako maloj stvari, kao to je Hostija, odonda se divim tako velikoj mudrosti, pa ne znam, kako mi Gospodin daje sranost i snagu, da Mu se pribliim. Kad mi ne bi dao On, koji mi je udijelio tako velike milosti i jo ih udjeljuje, ne bi bilo mogue da mogu sakrivati niti se uzdrati, da jasno i glasno ne objavljujem tako velika udesa. Ta to e utjeti ovakva bijednica, kao to sam ja, optereena strahotama, koja je provela svoj ivot u tako malom strahu Bojem, kad vidi, gdje pristupa k Gospodinu tako velikog velianstva, a On eli, da ga moja dua gleda? Kako e usta, koja su izgovorila toliko rijei protiv ovoga istog Gospodina, primiti njegovo presveto Tijelo, puno istoe i samilosti? Vie mnogo boli i alosti duu ljubav ovoga Gospodina, koji joj pokazuje svoje lijepo, njeno i prijazno lice, nego je strai velianstvo, to ga gleda u Njemu. A to sam mogla utjeti ja dva puta, kad sam ga tako gledala? to bih rekla? 22. Zaista, Gospodine moj i slavo moja, gotovo bih rekla, da sam neto uinila u Tvojoj slubi u neku ruku u onoj velikoj alosti, to ju je osjeala moja dua. Ah, ne znam, to govorim, jer gotovo ne govorim ja, koja ovo piem. Smuena sam i poneto izvan sebe, dok se opet sjeam onih stvari. Kad bi ovaj osjeaj potjerao od mene, pravo bih rekla, da sam uinila neto za Tebe, Gospodine moj. No jer ne mogu ni pomisliti dobre misli, ako je Ti ne da, ne zasluujem nikakve zahvalnosti. Ja sam dunica, Gospodine, a Ti si uvrijeeni. 23. Idui jednom na priest vidjeli duevnim oima mnogo jasnije nego tjelesnim dva vraga sasvim gadna oblika. Priini mi se, da rozima obuhvataju grlo siromanog sveenika. A svoga Gospodina vidjeli u spomenutom Velianstvu u njegovim rukama u Hostiji, to mi ju je ba htio pruiti. Vidjeh jasno, da su te ruke njega vrijeale i upoznah, da je ona dua u smrtnom grijehu. O Gospodine moj, kako je strano gledati tvoju ljepotu meu tako gadnim likovima! Oni su bili pred Tobom tako preplaeni i prestravljeni, te bi bili, ini se, rado pobjegli, da si im Ti dopustio da odu. To me tako smuti, te ne znam, kako sam se mogla priestiti, i veoma se prestraili, jer pomislih, kad bi vienje bilo od Boga, da ne bi Njegovo Velianstvo dopustilo, da vidim zlo, to je u onoj dui. Nato mi ree sam Gospodin, neka se molim za onoga sveenika. On je dopustio, da ono vidim, eda upoznam mo, to je imaju rijei pretvorbe, te da Bog ne prestaje biti ondje, pa bio i najgori sveenik, koji ih izgovara. Usto neka vidim njegovu veliku dobrotu, jer se predaje i u one ruke svoga neprijatelja, a sve to za dobro moje i svih ljudi. Shvatih dobro, da su sveenici kud i kamo vie duni, da budu dobri nego drugi; kako je strano primati Presveti Sakramenat nedostojnu, te koliko avo gospodari dui, kad je u smrtnom grijehu. To mi vienje uini vrlo veliku korist i uini, da spoznam, to dugujem Bogu. Hvala mu dovijeka. Amen. 24. Drugi put vidjeh drugo vienje, koje me veoma silno prestrai. Bila sam, na mjestu, gdje je umrla osoba, koja je, kako doznah, ivjela vrlo loe i to mnogo godina. Ali je bolovala dvije godine, a ini se, da se u toemu i poboljala. Umrla je bez ispovijedi, no mislila sam, da se uza sve to ne smije odsuivati. Kad otkrie tijelo, vidjeh gdje ga je pograbilo mnogo vragova.185 inilo se, da se igraju s njim, ali mu i sude, jer su ga velikom kukom vukli od jednoga do drugoga. A to mi utjera veliki strah. Kad vidjeh, gdje to tijelo nose na ukop s jednakom au i obredima kao i druga, promiljala sam o
185

Govori o nekom bogatom plemiu, prema Riberi 1. IV. c. V.

dobroti Boga, koji nije htio, da se osramoti ona dua, van da ostane tajna, e je njegova neprijateljica. 25. Bila sam napolak izvan sebe zbog onog, to sam vidjela. Za sve pogrebne Slube ne vidjeh vie zloduha. Kad kasnije spustie tijelo u grob, doeka ga tolika mnoina avola, koji su ve bili unutra, da ga pograbe, te sam na taj prizor bila izvan sebe, pa je trebalo mnogo sranosti, da to (uzbuenje) sakrijem. Promiljala sam, to e raditi od one due, kad tako zlostavljaju ono jadno tijelo. Neka dade Gospodin, da vide onu strahotu, to je ja vidjeh, svi oni, koji ive u grijehu. Mislim, da bi ih to i te kako potaklo na bolji ivot. Sve mi to pomae, da bolje upoznam, od ega me je Bog oslobodio i to sam mu zato duna. Bijah u velikom strahu, dok se ne razgovorih o tom sa svojim ispovjednikom. Mislila sam naime, da je ono varka neastivoga, eda ozloglasi onu duu, ako je ba i nisu drali veoma kranskom. Ako i nije bila varka, ugoni mi svagda strah, kadgod se sjetim. 26. Kad ve poeh pripovijedati o mrtvima, rei u jo koju, to je Gospodin dopustio, da vidim o pojedinim duama. Rei u samo malko, da skratim, jer nije nuno, to jest nije ni od kakve koristi. Rekoe mi, da je umro jedan na bivi provincijal, a kad je umro, bio je u drugoj pokrajini. Ja sam s njim mnogo opila i bila sam mu obvezana radi nekih dobrih djela.186 Bio je veoma krepostan ovjek. Kad doznah, da je umro, vrlo se rastuih, jer se pobojah za njegovo spasenje. Bio je naime dvadeset godina poglavar, a toga se ja veoma bojim, jer mi se zbilja ini vrlo opasno nositi duobriniki teret. Veoma izmorena poem u bogomolju i darujem mu sve dobro, to Bara ga uinila u ivotu. Kako je toga bilo vrlo malo, zamolim Gospodina, neka svojim zaslugama naknadi, to je potrebno ovoj dui, da izie iz istilita. 27. Molei se tako Gospodinu to sam mogla usrdnije, priini mi se, da mi pokojnik izie a desne strane iz dubljine zemaljske i vidjeh, gdje se vinu na nebo u najveem veselju. Bio je veoma star, ali ga vidjeh u dobi od trideset godina, pa ini se i mlaoj, a sjajna lica. Ovo vienje minu vrlo brzo. No ja ostadoh tako izvanredno utjeena, te me nikad vie ne moe njegova smrt raalostiti, premda gledah da ga mnogi vrlo ale, jer su ga veoma voljeli. Moja je dua uivala toliku utjehu, te nikako nisam posumnjala, da je to bilo pravo vienje; kaem, da nije bila tlapnja. Bilo je istom petnaest dana, otkad je bio umro. Sa svim tim ne propustih, ve se pobrinuh, da ga preporue Bogu, a preporuivah ga i ja. ali ne mogoh onako svesrdice, kao to bih radila, da nisam onoga vidjela. Kad mi naime Gospodin to tako pokae o duama, a ja ih poslije hou da preporuim Njegovu Velianstvu, to mi se ini da je tako, kanda dajem bogatau milostinju. Umro je daleko odavle. Poslije doznadoh, da mu je Gospodin dao tako pobudim smrt, te su se svi divili spoznaji, suzama i poniznosti, s kojom je umro. 28. U samostanu je prije malo vie od podrugog dana bila umrla sestra, revna slubenica Boja. Jedna je sestra itala tivo iz Slube za pokojnike, koja se za nju molila u koru. Ja sam stajala do nje, da joj pomognem moliti redak. Usred tiva vidjeh duu, gdje ini mi se na onom mjestu, gdje je stajala spomenuta sestra, izie i ode na nebo. To nije bilo imaginarno Nijedan obuveni provincijal nije Svetici pogodovao kao o. Aneo Salazar. No on je umro mnogo kasnije. Zato se ovo protee na o. Grgura Fernandeza, o kojemu je bilo govora u gl. XXXII.
186

vienje poput preanjega, van poput onih spomenutih. No ne sumnja se vie nego o onima, to se vide.187 29. Druga redovnica preminu u onom istom mojem samostanu. Bilo joj je osamnaest ili dvadeset godina. Bila je svagda boleljiva i revno sluila Bogu. Rado je ila u kor, a bila je veoma kreposna. Ja sam drala, da doista nee u istilite, jer je pretrpjela mnogo bolesti, van da e imati i preobilnih zasluga. Molei asove etiri sata poslije nego je umrla, a prije nego e je ukopati, vidjeh je, gdje izae s onog istog mjesta i ode na nebo. 30. Jednom sam boravila u nekom kolegiju Drube Isusove. Bile su me obuzele velike duevne i tjelesne muke, to spomenuh, da sam ih imala i jo ih imam. Bilo mi je tako, te po mojem mnijenju nisam mogla ni pomisliti dobre misli. One je noi bio umro jedan brat iz one Drubine kue.188 Preporuivala sam ga Bogu, kako sam mogla, i sluala sam misu to je misio za nj jedan otac iz Drube. Pod misom se veoma saberem i ugledam onog brata, gdje u velikoj slavi uzlazi na nebo i Gospodin s njim. Upoznah, da je posebna milost, to s njim ide Njegovo Velianstvo. 31. Drugi je brat iz naega Reda, veoma dobar redovnik teko bolovao.189 Kad sam bila kod mise, obuzme me sabranost, te opazim, da je umro i uzvinuo se na nebo ne ulazei u istilite. Kako doznah kasnije, umro je zbilja u onaj sat, kad sam ga ja vidjela. Ja se zaudih, zato nije uao u istilite. Upoznah, da je stoga, jer je bio redovnik, koji se dobro drao svojih zavjeta, pa su mu bule Reda koristile, da ne ode u istilite. Ne znam, zato to shvatih. Mislim, zato, jer nije dosta biti bratom redovnikom u haljini, to jest nositi haljinu, nego treba biti redovnikom, da se uivaju koristi stalea vee savrenosti. 32. Neu vie govoriti o tim stvarima, jer ve rekoh, da nemam zato, premda mi je Gospodin iskazao milost, da ih mnogo vidim. Ali nisam vidjela nijedne due od svih, to sam ih vidjela, da ne bi ula u istilite, osim due U ovom i narednom odsjeku govori o sestrama iz Utjelovljenja, jer u sv. Josipu nije bila jo ni jedna umrla, kad je ovo pisala. U nekom starom Izvjetaju, to ga napisae dva karmelca obdravaa, koji su, ini se bili ispovjednici u Utjelovljenju, pripovijedaju, da je 20 dana nakon prelaza Svetice u sv. Josip u 10 sati nou umrla medu Obuvenima Ana od sv. Pavla. Ujutro je Svetica poslala pitati, ko je umro, jer ju je na svoje oi vidjela, gdje iz postelje ide na nebo. (Mem. Histor. 1 R. n. 190.) Ga Kiterija Avilska izjavi u Postupku o proglaenju Svetice blaenom, da je bila u Sv. Josipu ... i da je bila rastuena radi bolesti jedne sestre, koja je bila u Utjelovljenju o tom svjedokinjom. Majka je utjei velei joj, neka se ne alosti, jer ju je poslije priesti vidjela, gdje se vinu na nebo sjajna poput stakla. Moda se tiu tih dviju sestara sluajevi navedeni u tekstu.
187

Zvao se Alfonso de Henao. Bio je doao iz Alkalskoga kolegija, a umro je 11. travnja 1557. (Mem. Hist. R. 277.)
188

Fra Matija - veli Gracian. Potpuno mu je ime bilo Diego Matias obuveni karmelac iz Avile, veoma napredan u duhovnom ivotu i neko vrijeme ispovjednik u Utjelovljenju. O njemu govori Carramolino u I. sv. svoga djela Monasterios y Conventos de varones (Avila). U valjadolidskim Obavijestima ree Majka Doroteja od Kria, da je bio ispovjednik u Utjelovljenju onaj redovnik, to ga je Svetica vidjela gdje je proao, kroz istilite. Zvao se Diego de San Matias.
189

spomenutog oca i sv. brata Petra Alkantarskoga i oca dominikovca, koga ve spominjah.190 Gospodin je dopustio, da vidim i stupanj slave, to su ga neki dosegli, jer mi je pokazao i mjesta, na koja su postavljeni. Velika je razlika izmeu slave jednih i drugih.

To je napisala Svetica o o. Petru Ibanjezu 1565. Kako se moe razabrati iz ove glave i iz drugih mjesta ivota, sv. Terezija je veoma tovala due u istilitu. To je tovanje ostalo i u samostanima Bosonogih sv. Josipa, Djetinjstva i mnogih drugih. Bratina Svetiina (Teresita ki D. Lorenca) govorei napose o tom u Postupku Avilskom kae: Due je u istilitu osobito ljubila te im je prikazivala mnogo molitava i pobonih djela. Govorila je, da je njoj malo stalo, hoe li u istilite, samo da volj koliko pomogne kojoj dui, to ondje trpi. Gotovo je sva svoja djela i molitve prinosila za zajedniko dobro spomenutih dua, pa za umnoenje Crkve i obraenje krivovjeraca.
190

GLAVA XXXIX.
Nastavlja isto gradivo i pripovijeda o velikim milostima, to joj ih je iskazao Gospodin. Spominje, kako joj je obeao, da e uiniti za due, to ga ona zamoli. Nabraja nekoliko osobitih sluajeva, u kojima joj je Njegovo Velianstvo udijelilo tu milost.

1. Jednom sam mnogo dosaivala Gospodinu, da nekoj osobi, kojoj sam bila mnogo duna, povrati vid, to ga je bila gotovo sasvim izgubila. Ja sam je vrlo alila, a bojala sam se, da me Gospodin nee usliati radi mojih grijeha. On mi se javi kao i drugda, pokae mi ranu na lijevoj ruci te istrgne desnicom veliki avao, to je bio u njoj. Uini mi se, da je s avlom istrgao i meso. Vidjela sam dobro veliku bol pa sam ga alila. A on mi ree, neka ne dvoumim, da e on, koji je ono pretrpio za me, jo vie uiniti, to ga zamolim. On da mi obeava, da e izvriti sve moje molbe, jer ve znade, da u moliti samo ono, to je Njemu na slavu, pa e stoga uiniti ono, za to ga sada molim. Neka promislim, dok mu jo nisam sluila, da nisam od njega zamolila nita, to mi ne bi uinio bolje, nego sam ga znala moliti. Koliko e bolje uiniti sada, kad zna, da ga ljubim. O tom da ne smijem dvoumiti. Ne minu, mislim, ni osam dana, povrati Gospodin vid onoj osobi. To doznade odmah moj ispovjednik. Moda to i nije bilo radi moje molitve. No jer sam vidjela to vienje, bila sam u neku uvjerena, pa sam zahvaljivala Njegovu Velianstvu na milosti, to mi je uinilo. 2. Drugi put je trpjela neka osoba od vrlo mune bolesti, za koju ne znam, kakva je bila; pa je i ne oznaujem ovdje.191 Ve je dva mjeseca trpio nesnosne boli, a sad je muka bila takva, te se sam raskidao. Posjeti ga moj ispovjednik, to jest spomenuti rektor, i veoma ga poali te mi ree, neka ga svakako poem posjetiti, jer mi je roak, pa to mogu uiniti. Poem ja k njemu i obuzme me takva samilost, te se stanem svesrdice moliti Gospodinu za njegovo zdravlje. Tu upoznali po mojem mnijenju jasno milost, to mi ju je iskazao Gospodin, jer je drugi dan bio posve osloboen od one boli. 3. Jednom sam bila u prevelikoj alosti, jer sam znala, da neka osoba, prema kojoj sam bila veoma obvezana, kani uiniti veliko zlo protiv Boga i njegove asti, pa se na to ve sasvim odluila. Pojedala sam se to vie, jer nisam znala sredstva, koje bih upotrijebila, da ga odvratim. Da, inilo se, da ga i nema. Stanem se svesrdice moliti Bogu, neka mi dade sredstvo. No dok ga ne naoh, ne mogoh utoliti svoje tuge. U toj nevolji poem u pustinju, to je imamo veoma daleko u ovom samostanu, a ima ih vie. Ondje, gdje je uvelikom Krist uza stup, stanem ga moliti, neka mi iskae tu milost. ujem blagi glas, gdje mi govori kanda ubori. Sva se najeih od straha, to me obuze. Htjedoh razumjeti, to mi govori. Ali ne mogoh, jer proe veoma brzo.192 Strah me minu naskoro, a ja osjetih takav unutarnji mir i radost i ini se, da je ono eljade imalo eernu bolest. Gracian kae: Bio je njezin brati. Zvao se Petar Mexia.
191

Od stare kuice, to je sluila za golubinjak, a bila je unutra pokraj vrta, uredi Svetica pustinju Svetoga Krista od Stupa. Kod ulaska je nadesno polak male izboine slika Isusova s ranom na laktu lijeve ruke, to joj daje osobitu milinu. Slika nije remek djelo, ali je vrlo pobona i samilosna, pa gleda vas i ulijeva prenjenu ljubav. Prema toj je slici druga: Sv. Petar plaui.
192

nasladu, te se zaudih, kako samo sluanje glasa, a da se od njega ne razumije ni rije, a ja ga uh tjelesnim uima, uini u dui takav uinak. Po tom upoznah, da e se dogoditi, to sam molila. Tako i bi. Mene minu sva muka. Bilo mi je, kanda se dogodilo, ako i nije bilo odmah, ali se dogodilo kasnije. Rekoh to svojim ispovjednicima, a onda sam imala dvojicu, koji su bili vrlo ueni i veliki sluge Boje.193 4. Znala sam, da je jedna osoba bila odluila posve ozbiljno sluiti Bogu te je na nekoliko dana obavljala molitvu, a u njoj joj je Njegovo Velianstvo iskazivalo mnogo milosti. No zanemarila je molitvu radi nekih prilika, kojih nije htjela izbjegavati. A bile su te prilike veoma opasne. Meni je to bilo veoma teko, jer sam vrlo ljubila i mnogo dugovala onoj osobi. Molila sam, mislim, vie od mjesec dana neprestano Boga, neka opet pritegne onu duu k Sebi. Molei jednoga dana ugledam pokraj sebe vraga, koji je veoma srdito rastrgnuo listie, to ih je drao u ruci. Ja se veoma obradovah, jer pomislih, da je moja molitva usliana. Tako je i bilo. Poslije doznadoh, da je ona osoba s velikim skruenjem obavila ispovijed i tako se zbiljski obratila k Bogu, te se ufam u Njegovo Velianstvo, da e sve vie napredovati. Slava mu za sve. Amen. 5. Na moju je molbu Na Gospodin oslobaao due od tekih grijeha, druge je dizao do vee savrenosti, i to esto puta. Izbavljao je due iz istilita i djelovao druga udesna djela. Gospodin mi je u tom iskazao toliko milosti, te bih izmuila sebe i tioce, kad bih sve htjela pripovijedati. A mnogo je vie uinio za spasenje due nego za tijelo. To je bilo vrlo dobro poznato i za to ima mnogo svjedoka. Odmah, odmah mije zadavalo to mnogo grinje, jer nisam mogla inae nego vjerovati, da Gospodin to ini na moju molitvu, premda on ponajprije djeluje radi svoje dobrote. No ve ima toliko sluajeva i dobro su poznati drugim osobama, te mi nije muka da to vjerujem. Hvalim Njegovo Velianstvo i stidim se, jer vidim, da sam mu vie duna. A ini mi se, da to budi u meni jo veu elju, da mu sluim i da vie raspiruje ljubav. A najvie se udim tome, to ne mogu, sve da hou, moliti svesrdno Gospodina za one stvari, to ih Gospodin vidi, da ne dolikuju. Molim s tako malo snage, duha i mara, te se ne mogu ni prisiliti, sve kad bih se silila. A hoe li Njegovo Velianstvo da neto uini, mogu to moliti esto posve srdano. Ako i ne hajem zato, svagda mi lebdi pred oima. 6. Velika je razlika izmeu te dvije vrsti molitve koje ne znam rastumaiti. Molim li na prvi nain, pa se i silim, da to iznudim od Gospodina, premda u sebi ne osjeam one gorljivosti kao inae, sve ako me se i te kako tie, deava mi se kao ovjeku, kojemu je svezan jezik. Ne moe govoriti, ako i hoe. Ako li i govori, govori tako, te vie da ga ne razumiju. Molim li na drugi nain, dogaa mi se kao ovjeku, koji govori razgovjetno i jasno onome, za Oo. Garcia Toldski i Dominik Banjez. Glasoviti dominikovac o. Banjez, jedan od najveih bogoslovaca onoga vremena, koji je imao toliko savrenosti, bijae nekoliko godina Svetici ispovjednik i stalni savjetnik kod osnutaka, otkad ju je u Avili onako odrjeito i rjeito branio kod osnutka sv. Josipa. Svetica je osobito voljela toga oca. Rodio se o. Banjez u Medini del Campo 29. veljae 1528. U 19. godini se posveti Bogu u Redu Propovjednika gdje je dugo bio profesor na sveuilitima u Alkali, Salamanci i Valjadolidu. Umrije 1604. u rodnom mjestu. Moramo esto spominjati njegovo ime, jer je sudjelovao u pothvatima oko Obnove sv. Terezije, kojoj je svagda pomagao odrjeito, ugledno i mono.
193

koga vidi, da ga rado slua. U jednom se sluaju, recimo, moli kao naustice, u drugom je tako, te se upoznaje, da nas slua i da se veseli njegovo Velianstvo naoj molitvi i dijeli nam milost. Blagoslovljen bio svagda onaj, koji toliko daje, a ja njemu dajem tako malo. Ta to radi, Gospodine moj, ko se radi Tebe sasvim ne unituje? A koliko, koliko, koliko i tisuu puta mogu rei, koliko nedostaje meni do toga! Zato, premda ima i drugih razloga, ne bih smjela eljeti ivjeti, jer ne ivim prema onom, kako sam ti duna. Kako sam puna nesavrenosti, kako sam mlitava, vidim, u tvojoj slubi! Zaista mi se gdjekad ini, da bih rado biti bez osjeaja, eda ne vidim tolikoga zla na sebi. Neka popravi onaj, koji moe. 7. Dok sam boravila u kui one spominjane gospoe,194 morala sam vazda biti na oprezu i promatrati tatinu svih stvari ovoga ivota. Ondje su me veoma tovali i vrlo hvalili, a bilo je i mnogo stvari, uz koje sam se mogla prilijepiti, da sam gledala na sebe. No gledala sam na onoga, koji gleda istinskim okom, da me ne pusti iz svoje ruke. 8. Kad spomenuh istinski pogled, sjeam se, koliko e muka podnijeti oni, to im je Bog dao te upoznaju to je istina, kad o zemaljskim stvarima govore onima, kojima je. toliko sakriveno. To mi ree jednom sam Gospodin. A i mnogo toga, to ovdje piem, ne potjee iz moje glave, nego mi ih ree ono nebesko Velianstvo. Kad kaem izrino: To sam zamijetila ili Rekao mi je Gospodin, veoma se bojim, da dodam ili ispustim samo jednu slovku. A kad se tano ne sjeam dobro svega ili kad bih mogla pridometnuti to svoje, govorim tako, kanda potjee od mene. Ne zovem svojim ono, to je dobro, jer ve znam, da nije u meni nita dobro, van da mi je Gospodin dao bez moje zasluge. Kaem, da potjee od mene, to mi nije saopeno u objavi. 9. Ali, oj Boe moj, kako esto hoemo i u duhovnim stvarima kao i u svjetovnim da po svojem mnijenju prosuujemo neto i to sasvim odvraamo od istine. Tako mislimo, da moemo mjeriti svoj napredak prema godinama, to smo ih proveli obavljajui kakogod nutarnju molitvu. Da ini se, kanda bismo htjeli propisivati mjeru onome, koji bez mjere dijeli svoje darove, kad hoe, i moe jednome dati vie u po godine nego drugima u mnogo godina! To sam tako vidjela u mnogo osoba, te se samo udim, kako se jo moemo u tom zadravati. 10. Drim doista, da u tu zabludu nee pasti, ko bude imao dar, da razlikuje duhove i komu Gospodin dade istinsku poniznost. Jer on sudi po uincima i odlukama i ljubavi, a Gospodin mu daje svjetlost, da to upozna. Po tom prosuuje on napredak i okoriivanje dua, a ne po godinama. Jer jedan moe vie uznapredovati u po godine nego drugi u dvadeset, budui da Gospodin daje, kako rekoh, komu hoe, pa i onom, ko se bolje pripravi. Vidim, gdje sada dolaze u ovu kuu djevojice, koje su veoma mlade.195 Bog ih je ganuo i dao im je malko svjetlosti i ljubavi. Hou da kaem, dao im je u kratko vrijeme neto uitka. A one nisu oekivale niti ih je moglo ito zaprijeiti. Ne misle na jelo, jer se zauvijek zatvaraju u kuu bez dohodaka. Ne mare za ivot radi onoga, za koga znadu, da ih ljubi. Ostavljaju sve: ne
194 195

Ga Lujza de la Cerda.

Moda Svetica smjera na Isabelu od sv. Pavla, ker Franje M. Cepeda, koja je poloila zavjete 21. X. 1564. u dobi od 17 godina; Mariju od sv. Jeronima te Isabelu od sv. Dominika, obje mlade, koje primie haljinu 1563. i 1564.

e vie ni svoje volje i ne pada im na um, da bi mogle biti nezadovoljne u tolikom zaporu i tjesnoi. Sve se zajedno prinose na rtvu Bogu. 11. Kako im rado dajem prednost! Kako bih se morala stidjeti pred Bogom! Ta to Njegovo Velianstvo nije doseglo sa mnom u tako mnogo godina, otkad poeh obavljati unutarnju molitvu, a On mi stade dijeliti svoje milosti, to postigne kod njih u tri mjeseca, a kod nekih u tri dana, premda im iskazuje mnogo manje milosti nego meni. Ali ih i plaa dobro Njegovo Velianstvo. Jamano ne ale onoga, to su za Nj uinile. 12. Zato bih eljela, da se sjeam mnogo onih godina, otkad smo poloile zavjete ili otkad (osobe) obavljaju unutarnju molitvu, da se zastidimo. A nemojmo muiti onih, koje su u kratko vrijeme daleko uznapredovale, nemojmo ih siliti, da se vrate natrag, te da idu naim korakom. I nemojmo eljeti, da oni, koji poput orlova lete s pomou milosti, to im iskazuje Bog, stupaju kao svezano pile. Uprimo oi u Njegovo Velianstvo, pa pustimo uzde ovim duama, vidimo li, da ive u poniznosti, jer Gospodin, koji im daje tolike milosti, nee dopustiti, da se strmoglave u propast. Oni se sami uzdaju u Gospodina, jer im u tom koristi istina vjere, to je spoznaju. A mi sami da ih ne bi povjerili Njemu, ve bismo ih htjeli mjeriti svojom mjerom po svojoj niskoj sranosti? Ne tako, ve ako ne doseemo njihovih velikih uinaka i odluka, jer se slabo mogu razumjeti bez iskustva, ponizimo se barem, a njih ne odsuujmo. Mislei, da gledamo na njihovu korist, gubimo je mi sami, a gubimo i priliku, to nam je nudi Gospodin, da se ponizimo i upoznamo, koliko nam jo nedostaje i kako su se (one due) vie nego mi raskrstile sa svim i sjedinile s Bogom, kad im se Njegovo Velianstvo tako pribliuje. 13. Ne drim drugo niti bih htjela drati, van da bih voljela molitvu, to se obavlja istom od nedavna, a to proizvodi vee uinke, od molitve, to se vri mnogo godina, a na koncu se ne moe odluiti vie nego na poetku, da ito uini za Boga. Odmah se naime upozna, da niko ne moe bez velike sile ljubavi sve ostaviti, samo da ugodi Bogu. A siune stvari poput soli, to nemaju ni teine ni obujma, pa e ih, ini se, ptica odnijeti u kljunu, ne drimo za veliki uinak i trapljenje. Ako li mnogo drimo do nekih stvari, to ih inimo, pa bilo ih i mnogo, alosno je. I ja sam takva i svaki as zaboravljam milosti. Ne kaem, da ta sitna djela nee Njegovo Velianstvo u svojoj dobroti veoma cijeniti; ali ja bih rado ne drati mnogo do njih, i ne gledati, to ih radim, jer nisu nita. No oprosti mi, Gospodine moj, i ne uzmi mi za grijeh, ako se malko tim tjeim, jer ti ne sluim ni u emu veem. Ta kad bih ti sluila u veim stvarima, ne bih drala do nitetnih. Blago onima, to ti slue velikim djelima! Kad bi mi se uraunala zavist (radi ovih djela) i elja za njima, malo bih zaostajala za njima u tvojoj slubi. Ovako nisam ni za to, Gospodine moj. Daj mi Ti snagu, jer me toliko ljubi. 14. Dogodilo mi se ovih dana evo ovo. Doe iz Rima Breve, da ovaj samostan ne smije imati prihoda.196 S tim se svri sve, to me je, ini se, stajalo prilino truda. Utjeih se videi ovako srean svretak. Stadoh se sjeati potekoa, to sam ih pritom podnijela, i hvaliti Gospodina, koji se sa mnom u neemu posluio. Uzeh promiljati sve, to sam pretrpjela. I u svemu, to sam radila, a inilo se, da jest neto, naoh toliko nedostataka i nesavrenosti, a gdjekad i malo sranosti i esto malo vjere. Jer dosele, kad
196

To je Breve od 17. srpnja 1565.

gledam sve izvreno, to mi je Gospodin govorio o gradnji ove kue, nisam odluno vjerovala, a nisam mogla o tom ni dvoumiti. Ne znam, kako je to bilo. esto mi se u jednu ruku inilo nemogue, u drugu nisam mogla sumnjati, to jest ne vjerovati, da e se sagraditi. Napokon naoh, da je Gospodin uinio sve, to je dobro, a ja zlo, pa prestadoh o tom misliti i ne htjedoh se toga sjeati, da se ne spotaknem o tolike moje pogrjeke. Blagoslovljen bio Onaj, koji iz svih stvari crpe dobro, kad mu se svidi. Amen. 15. Zato kaem, da je opasno brojiti godine, za kojih smo obavljali molitvu. Ako se i radi o poniznosti, mogao bi, ini mi se, ovjek sebi nekako utvarati, da je neto zasluio, jer je sluio Boga. Ne kaem, da se ne stjeu zasluge i da e se dobro platiti. Ali stalno drim, da se nee uzvinuti do vrka savrenosti ijedno duhovno eljade, kojemu se ini, da je u mnogo godina, otkad obavlja molitvu, zasluilo te duhovne uitke. Nije li dosta, ako je takva dua zasluila, da je Bog dri svojom rukom, te mu ne nanosi uvreda, kao to je radila prije, nego je obavljala molitvu? Hoe li, tono rije, da vodi protiv njega parnicu njegovim novcem? ini mi se, da to ba nije duboka poniznost. Moda i jest. Ali ja drim, da je to drzovitost. U mene je malo poniznosti, ali se na to, ini mi se, nisam nikad usudila. Moda nisam nikad sluila pa nisam ni molila. A da sam mu sluila, moda bi mi Gospodin bio platio vie nego svima. 16. Ne kaem, da dua ne raste i da joj to nee Bog dati, ako obavlja ponizno molitvu. Kaem samo, da se moraju zaboraviti te godine (provedene u molitvi). Ta gadi se sve, to moemo uiniti, prema kaplji Krvi, to ju je Gospodin prolio za nas. Ako postajemo vei dunici Boji, to vie sluimo Bogu, to itemo? Ta platimo li novi duga, vraaju nam tisuu dukata. Za ljubav Boju, ostavimo te sudove, jer su Boji. Te su poredbe svagda zle i u zemaljskim stvarima. A to e biti istom u onom, to zna sam Bog? Njegovo je Velianstvo to dobro pokazalo, kad je platilo posljednjima koliko i prvima. (Mat. 20, 12.) 17. Toliko puta sam pisala ova tri lista i u toliko dana, jer sam imala i imam, kako rekoh, malo vremena, te sam ve zaboravila, o emu sam poela pripovijedati. To je ovo vienje. Obavljajui molitvu vidjeh sama sebe na irokom polju, a oko mene mnogo raznovrsnih ljudi, koji su me opkolili. inilo se, da svi imaju u ruci oruje, da navale na me: neki sulice, drugi maeve, trei bodee, a neki vrlo duge sabljetine. Napokon ne mogoh nikud ni kamo, van da srnem u smrtnu opasnost, a bijah sama, bez ikoga, ko bi bio uza me. Dok mi je duh bio u toj tjeskobi i nisam znala, to da radim, podignem oi k nebu i ugledam Krista, ne na nebu ve visoko nada mnom u zraku. On prui k meni ruku i uzme me pod svoje okrilje tako, te se vie nisam bojala sve one svjetine. A oni mi ljudi nisu mogli nauditi, sve da su htjeli. 18. To se vienje ini nekorisno, a meni je i te kako koristilo, jer mi je nagovijeteno, to znai. Malo poslije se ugledah gotovo u onoj borbi i upoznah, da je ono vienje slika svijeta. Sve, to je na svijetu, ini se, da je oboruano i navaljuje na jadnu duu. Pustimo one, koji ne slue mnogo Gospodinu. Ostavimo i asti, bogatstva, naslade i druge sline stvari. Jasno je, da to sve zaplete ili nastoji zaplesti ovjeka, ako nije na oprezu. Ovdje govorim o prijateljima, roacima, a to je jo udnije o vrlo dobrim osobama. Mislei, da rade neto dobro, tako su me stiskali kasnije, te nisam znala, kako bih se branila, ni to bih radila.

19. Oh Boe moj, kad bih pripovijedala sve raznovrsne tegobe, to sam ih podnijela u ono vrijeme i nakon ovoga, to je reeno prije, kako bi to bilo pouno, da se sve posve prezre! Bio je ono, ini mi se, najtei progon, to sam ga podnijela. Kaem, bila sam gdjekad sa svih strana tako pritisnuta, te sam nalazila pomo samo u tom, da dignem oi k nebu i zazovem Boga. Sjeala sam se dobro onoga, to sam vidjela u ovom vienju. To mi je i te kako koristilo, da se ni u koga ne pouzdajem, jer niko nije stalan osim Boga. Svagda mi je Gospodin u tim velikim patnjama, kao to mi je pokazao, poslao koga, da mi prui ruku, kao to mi je pokazao u onom vienju. I tako mi se nije vie trebalo starati ni za to, van kako bih ugodila Gospodinu. To je uzdravalo jo ono malko kreposti, to sam imala elei, da Ti sluim. Blagoslovljen bio dovijeka. 20. Jednom sam bila tako vrlo nemirna i smetena, te se nisam mogla sabrati. Morala sam se boiti i boriti videi svoje misli upravljene k stvarima, koje nisu bile savrene, a inilo se, da se nisam odluila od svijeta kao obino. Kad vidjeh, da sam ovako zla, obuze me strah, da su milosti, to mi ih je Gospodin iskazao, puke tlapnje. Napokon mi je dua bila u velikoj tami. U toj mi nevolji prozbori Gospodin i ree mi, neka se ne alostim. Gledajui kakva sam, neka shvatim, kakva bi me bijeda snala, kad bi se On udaljio od mene; i da nema sigurnosti, dok ivimo u ovom tijelu. Pokaza mi, kako je dobro upotrebljena ova borba i boj, kad je ovakva nagrada. Priini mi se, da Gospodin ali nas, koji ivimo na svijetu. Neka ne mislim (ree), da me je zaboravio, jer me nee nikad zapustiti; ali da i ja moram initi, to je do mene. To mi ree Gospodin uz drugo, im mi je iskazao mnogo milosti, tako ljubezno i prijazno, da ne mogu iskazati. 21. esto mi govori Njegovo Velianstvo pokazujui mi veliku ljubav: Ti si sad moja, a Ja sam tvoj. Nato obiavam odgovarati svagda, i ini mi se da govorim posve istinito: to je meni do mene, Gospodine? Meni je do Tebe, Kad pomislim, to sam, te me rijei i utjehe tako postide, da kao to rekoh, drim drugda, a i sad kaem gdjekad svom ispovjedniku, kako mi se ini, da treba vie sranosti za primanje tih milosti, nego za trpljenje najveih muka. Kad se to zbude, gotovo zaboravim sva svoja djela i sjeam se, da sam zla, sve ako razum i ne promilja. I to mi se ini, da je gdjekad nadnaravsko. 22. Kadikad me obuzme tako velika elja za prieu, da ne znam, bih li mogla iskazati. Desilo se to i jednoga jutra, kad je lijevala takva kia, te se inilo, da se nee moi izii iz kue.197 Ja sam bila ve izvan kue, a bila sam i izvan sebe od one elje, koja me je gonila tako, te mi se inilo, da bih bila pola, sve kad bi mi koplje stavili na prsa, a kamo li da me zadri voda. Kad doem u crkvu, obuzme me veliki zanos. Priini mi se, da vidim otvorena nebesa, a ne ulaz, kao to sam drugda gledala. Ukae mi se prijestolje, to rekoh vaoj milosti da sam ga i drugda vidjela. A nad njim drugo prijestolje, na kojem ne vidjeh, ali doznah nekom nepoznatom spoznajom, da stoluje Boanstvo. Uini mi se, da to prijestolje dre iva bia, a ini mi se, da sam ve ula o znaenju tih bia. Pomislih, da su to evanelisti. (Otkr. 4, 6. 7. 8.) Ali ne vidjeh, kako je bilo ono prijestolje ni ko je bio na njemu. Vidjeh samo veliko mnotvo anela. Uini mi se, da su kud i kamo ljepi od drugih anela, to ih vidjeh na nebu. Pomislih, da su moda serafi ili kerubi, jer mi se ini, da su zapaljeni. Velika je razlika, kao to rekoh. Ne moe se opisati Bit e to bilo onih godina, dok je boravila u Utjelovljenju pa je mogla ii kui svojih roaka i dobrih prijatelja.
197

ni iskazati ni slava, to je outih u sebi. A nee je moi ni zamisliti, ko je nije iskusio. Razumjeh da je ovdje zajedno sve, to se moe poeljeti; a ne vidjeh nita. Ree mi, a ne znam ko, to mogu ovdje initi: razumjeti da ne mogu nita razumjeti i vidjeti, da je sve nita prema ovome. I zbilja se kasnije stidjela moja dua videi, da se moe zaustaviti kod ikakve stvorene stvari, a kamoli je zavoljeti. Jer mi se sve inilo kao mravinjak. 23. Priestim se i ostanem kod mise, a ne znam, kako sam mogla biti. inilo mi se, da je potrajalo vrlo kratko vrijeme. Zaudih se, kad odbi sat i vidjeh, da sam puna dva sata bila u onom zanosu i slavi. Kasnije se zaudih, kad dosegoh do ovoga ognja prave ljubavi Boje, koji mi se ini da je doao odozgo. Kolikogod bih naime inae eljela i nastojala i unitavala se radi njega, kao to ve rekoh drugda, kad nee Njegovo Velianstvo, ne mogu zadobiti ni iskrice toga ognja. ini se, da taj oganj izgara staroga ovjeka s njegovim pogrjekama i mlakou i bijedom. I kao to radi feni ptica o kojoj sam itala, da se spali, pa pomlaena izie iz onog pepela, tako i dua postane druga. Ima posve drugaije elje i veliku jakost. ini se, da nije ona ista, koja je bila prije, nego s novom istoom kree putem Gospodnjim. Zamolih Njegovo Velianstvo, neka bude tako i da mu ja ponem iznovice sluiti. On mi odgovori: Rekla si dobru poredbu. Pazi, da je ne zaboravi, van se trsi te se sveudilj poboljava. 24. Jednom me obuzme malo prije spomenuta dvoumica, jesu li ova vienja od Boga. Nato mi se ukae Gospodin i prozbori otro: O djeco ljudska, dokle ete biti tvrda srca? Neka ispitam (doda) u sebi jednu stvar: jesam li se njemu sasvim predala u vlasnitvo ili nisam. Ako sam se predala i ako sam njegova, neka vjerujem, da me nee pustiti te propadnem. Taj me povik veoma rastui. Nato e mi On opet veoma njeno i prijazno, neka se ne alostim. On zna, da ja neu propustiti, ve se latiti svega, to je za njegovu slubu. Zato e se dogoditi sve, to ja elim. I zbilja se dogodilo, za to sam ga onda molila. (Nadalje ree), neka pazim, kako se svaki dan mnoi moja ljubav prema Njemu. Po tom u vidjeti, da nisu od zloduha (ova vienja). Neka ne mislim, da bi Bog dopustio, te bi zloduh imao toliki udio u duama njegovih sluga i da bi mi mogao dati onako jasnu spoznaju i mir, to ga imam. Nagovijesti mi, da bih zlo sudila, ako ne bih vjerovala, da je od Boga, kad me je uvjeravalo toliko i takvih osoba. 25. Jednom sam molila psalam Kogod hoe, pa mi je bilo dano, da razumijem, kako to da je jedan Bog a tri Osobe. Bilo je to tako jasno, te se zaudih i uvelike utjeih. Bilo mi je to veoma korisno, da bolje upoznam veliinu i udesa Boja. I kadgod promiljam ili se raspravlja o Presvetom Trojstvu, ini mi se, da razumijem, kako to moe biti, pa sam vrlo zadovoljna. 26. Na blagdan mi Uznesenja Kraljice anela i nae Gospoe htjede Gospodin iskazati milost, te mi u zanosu pokaza njezino uznesenje na nebo i radost i sveanost, s kojom je primljena, i mjesto, gdje je. Ne bih znala iskazati, kako je to bilo. Moj duh obuze prevelika slava, kad vidjeh toliku slavu. Ostadoe mi veliki uinci i okoristih se te elim podnositi velike potekoe. Ostade mi i velika elja, da sluim toj Gospoi, koja je toliko zasluila. 27. U kolegiju Drube Isusove,198 dok su se prieivala braa one kue
198

Sv. Egidija u Avili.

vidjeh nad njihovim glavama veoma skupocjenu nebnicu. I to vidjeh dva puta. A kad su se prieivali drugi, ne vidjeh nebnice.

GLAVA XL.
Nastavlja isto gradivo i pripovijeda velike milosti, to joj je iskazao Gospodin. Iz nekih se moe uzeti veoma dobra pouka. Kao to je ve spomenula, bila je uz posluh njezina glavna nakana, da priopi one milosti, koje su na korist duama. S ovom se glavom zavruje opis njezina ivota, to ga je napisala. Neka bude na slavu Gospodnju. Amen.

1. Jednom u molitvi osjetih takvu nasladu, te drah, da sam je nedostojna i stadoh promiljati, koliko vie zasluujem, da budem na onom mjestu, to sam vidjela za se pripravljeno u paklu. Jer kao to ve rekoh, nikad ne zaboravljam, kako sam se ondje vidjela. Tim se promatranjem moja dua jo vie rasplamti, a duh mi se tako zanese, te ne mogu iskazati. Uini mi se, da sam zaronjena i puna onog velianstva, to sam ga drugda upoznala. U tom mi je velianstvu dano, da upoznam istinu, koja je punoa svih istina. Ne znam rei, kako, jer ne vidjeh nita. Ree mi ne znam ko, ali dobro upoznah, da je sama Istina. Nije mala stvar, to radim za te, ve je jedna od onih stvari, za koju si mi mnogo duna. Jer sva teta, to dolazi svijetu, potjee odatle, to se ne poznaju istine Pisma jasno i istinito. Jer nee ostati neizvrena ni jedna takica njegova. Meni se priini, da sam ja to uvijek vjerovala, a da su vjerovali i svi vjernici. Nato mi ree: Oj keri, kako me malo njih uistinu ljubi! Kad bi me ljubili, ne bih im sakrivao svojih tajna. Znade li, to znai ljubiti me uistinu? Znai: upoznati, da je la sve, to se meni ne mili. to sad ne razumije, upoznat e jasno po koristi to e koristiti tvojoj dui. 2. To i vidjeh, hvala Bogu. Jer mi se odonda ini sve, za to vidim da ne vodi k slubi Bojoj, tako tato i lano, te ne bih znala rei, kako to upoznajem, niti bih mogla kazati, kako mi je ao onih, to ih gledam u tmini s obzirom na tu istinu. Spomenut u ovdje i druge koristi, dok mnogih ne bih znala izrei. Gospodin mi ree onda jo jednu posebnu rije, i to veoma milostivu. Ne znam, kako se to zbilo, jer ne vidjeh nita. Ali osjetih, da sam izvanredno ojaana te mogu sasvim zbiljski izvrivati u tanine boansko Pismo iz petnih ila. ini mi se, da nema potekoe, koje ne bih prebrdila. 3. Od ove mi boanske Istine, za koju ne znam, kako sam ni to sam upoznala, ostade uklesana istina, koja budi u meni novo potovanje prema Bogu, jer mi daje spoznaju o njegovu velianstvu i moi na nain, koji se ne moe izrei. Mogu samo pojmiti, da je to neto veliko. Ostade mi veoma velika volja, da ne govorim ni o emu nego o sasvim istinitim stvarima, koje daleko nadmauju ono, o emu se govori ovdje u svijetu, pa mi je stoga muka ivjeti u svijetu. Ostade mi velika njenost i uitak i poniznost. ini mi se, da mi je Gospodin dao ovdje mnogo, a ne znam kako. A ne snae me nikakva sumnja, da bi to bila tlapnja. Ne vidjeh nita, ali upoznah, da je veliko dobro ne drati nita do onoga, to nas ne moe blie dovesti k Bogu. I tako shvatih, to znai kad dua uistinu hodi pred samom Istinom. To, to sam upoznala, dao mi je da upoznam Gospodin, koji je sama Istina. 4. Sve, to rekoh, razumjeh tako, da mi je gdjekad govorio, a drugda saopio bez govora, i to jasnije neke stvari nego one, to su mi reene rijeima. Doznah prevelike istine o toj Istini, vie, nego da me je uilo mnogo uenjaka. ini mi se, da mi nikako ne bi mogli ovako utisnuti, niti bih ja mogla ovako jasno upoznati tatinu ovoga svijeta. Istina, za koju rekoh,

da mi je dana te je razumijem, istina je sama u sebi. Bez poetka je i bez svretka, a sve druge istine ovise o toj istini, kao i sve druge ljubavi o toj ljubavi i sve druge veliine o toj veliini. No sve je to nejasno prema jasnoi, kojom je Gospodin htio da to razumijem. O kako se tu pokazuje mo ovoga Velianstva, jer u tako kratko vrijeme dobiva dua toliki dobitak i utisku ju joj se takve stvari! O Veliino i Velianstvo moje! to radi, Gospodine moj, svemogui? Ta pogledaj, komu daje tako uzviene milosti. Ne sjea li se, da je ova dua bila bezdan lai i more tatina, i sve mojom krivnjom? Jer premda si mi Ti dao naravsku odvratnost prema lai, ja sam postala sama u mnogo stvari laljivkom. Kako dakle podnosi, kako se slae. Boe moj, tako velika blagodat i milost s onom, koja ju je od Tebe tako loe zasluila? 5. Kad sam jednom molila asove sa svim sestrama, sabra se najednom moja dua i uini mi se, da je sva kao jasno ogledalo. Na njemu nije bilo nita ni otraga ni postrance, ni odozgo ni odozdo nita, to ne bi bilo sasvim jasno. A u sreditu mi se ukaza Krist, Na Gospodin, kao to ga obino gledah. inilo mi se, da ga gledam jasno na sve strane moje due kao u ogledalu. A ono je ogledalo, ne znam iskazati kako, bilo urezano u samoga Gospodina nekim neizrecivim ljubeznim saobraajem. Znam, da mi je to vienje bilo od velike koristi svagda, kadgod ga se sjetim, naroito kad se priestim. Dano mi je, te sam razumjela, kad je dua u smrtnom grijehu, da to ogledalo pokrije debela magla pa bude sasvim crno, te se ne moe pokazati ni vidjeti na Gospodin, premda je vazda nazoan, jer nam daje bitak. A u krivovjeraca je ogledalo kao razbijeno, a to je mnogo gore, nego zamraeno. Mnogo je drugaije, kad se to gleda, nego kad se opisuje; jer se dade vrlo slabo razumjeti. Meni je donijelo mnogo koristi i prouzroilo mnogo alosti, jer sam esto svojim grijesima potamnjela svoju duu, da ne vidim u njoj Gospodina. 6. ini mi se, da ovo vienje koristi onima, koji se trse oko sabranosti, da se naue promatrati Gospodina u ponutrici svoje due. To se promatranje vre prilijepi pa je i rodnije, nego da se promatra izvan sebe, kao to sam rekla drugda. I u nekim knjigama o molitvi pie, gdje treba traiti Boga. Naroito kae slavni sv. Augustin, da nije nalazio Boga ni na trgovima ni u zabavama ni inae, gdjegod ga traio, onako kao u sebi. Posve je jasno, da je to najbolje. Ne treba se penjati na nebo ni ii dalje od nas samih. Tim bi se izmuio duh i rasijala dua, a ne bi toliko koristilo. 7. Ovdje u upozoriti na neto, kad bi koga obuzeo zanos. Ako bi zanos bio veliki, pa bi prolo ono vrijeme, to je dua s Bogom tako sjedinjena, te su dokinute sve njezine moi, a to traje kratko, kao to je reeno, dua bi ostala jo sabrana, pa ni izvana ne bi mogla doi k sebi, a dvije bi moi, pamet i volja bile kao sasvim lude od pomame. To se dogaa kadikad, rekoh, navlastito isprvice. Zbiva se to, mislim, jer naa prirodna slabost ne moe podnijeti takve sile duha, a mata oslabi. Znam, da se to deava nekim osobama. Drim, da bi bilo dobro, kad bi se prisilile i za onda prekinule molitvu, a u drugo vrijeme naknadile ono, to izgube, jer bi im moglo veoma nauditi. To potvruje iskustvo i pokazuje, kako je podesno paziti, to moe nae zdravlje. 8. Dui, koja dopre do toga stupnja, treba iskustvo i uitelj. Uitelj je potreban, jer e se desiti mnogo toga, o emu se mora s nekim svjetovati. Potrai li ga a ne nae. Gospodin je nee ipak ostaviti, kao i to nije ostavio ni mene, premda sam ovakva kakva sam. Drim, da ih je malo, koje su

stekle iskustvo u tolikim stvarima. Ako li ga nemaju, svaka pripomo, to se prua, samo kini i mui duu. Ali e joj i to Gospodin uzeti u raun. I zato je bolje, da se o tom razgovara, kao to sam ve drugda rekla. ini mi se, da sam ve govorila i o svemu, o emu govorim sada, ab se samo ne sjeam. A vidim, da je veoma zamano, pogotovo za enske, da se porazgovore sa svojim ispovjednikom, ako je sposoban. A ima vie ena nego ljudi, kojima Gospodin iskazuje te milosti. To sam ula od svetoga brata Petra Alkantarskoga, a vidjela sam i sama. On je rekao, da ene napreduju mnogo vie na tom putu molitve nego mukarci. A naveo je i izvrsne razloge zato, kojih mi ne treba ovdje spominjati. Svi su u prilog enama. 9. Jednom mi je u molitvi sasvim ukratko predoeno, premda nisam vidjela nikakva oblika, ali je predodba bila posve jasna, kako se vide u Bogu sve stvari i kako ih sve dri u Sebi. Ne umijem toga opisati, ali je ostalo duboko utisnuto u moju duu. To je jedna od najveih milosti, to mi ih je Gospodin iskazao, i od onih milosti, to su me najvie postidjele i smele, jer su me sjetile mojih grijeha, to sam ih poinila. Kad bi Gospodin bio dopustio, da to vidim u prijanje vrijeme, i kad bi to vidjeli oni, koji ga vrijeaju, drim, da ne bi imali srca ni smjelosti, da to rade. inilo mi se dodue, da nisam vidjela nita, kao to ve rekoh. Ali to ne mogu ustvrditi. Neto sam morala vidjeti, jer mogu postaviti ovu poredbu. No to je vienje moralo biti tako tanko i njeno, te ga razum nije mogao shvatiti ili se ja ne mogu snai u tim vienjima, koja nisu umiljena. A u nekima se ipak mora neto vidjeti. No kako su duevne moi u zanosu, ne mogu kasnije predoiti, kako mi je Gospodin ondje pokazao i kako hoe, da uivaju. 10. Recimo, da je Boanstvo kao presjajni alem mnogo vei od svega svijeta. Ili da je kao ogledalo, onako kako rekoh o dui u preanjem vienju. Ali da je toliko uzvienije, te ja ne mogu opisati. Sve, to radimo, vidi se u tom alemu, koji je takav, te sve zatvara u sebi, jer nema nita, to bi bilo izvan njegove veliine. Bilo mi je udno, da u ovom jasnom alemu u tako kratko vrijeme ugledam zajedno toliko stvari. Ali je i prealosno, kadgod se sjetim, da su se ovoj istoj jasnoi pokazale grdobe, kao to su bili moji grijesi. I doista, kadgod se toga sjetim, ne znam, kako mogu podnijeti. Zato sam se i onda bila tako zastidjela, te nisam znala, ini mi se, kamo da se sakrijem. Oj kad bih mogla to razumljivo pokazati onima, koji rade najsramotnije i najgadnije grijehe, eda se sjete, da nisu sakriveni: pa da se posve pravo gade Bogu, jer se zbivaju ba pred Njegovim Velianstvom, a mi ne pokazujemo nikakva potovanja pred Njim. Vidjeh, kako se pravo zasluuje pakao jednim jedinim grijehom. Jer se ne moe pojmiti, kako je preteka stvar initi grijeh pred tako velikim Velianstvom i kako se takve stvari protive njegovoj savrenosti. Tako se bolje vidi i njegovo milosre, jer nas trpi, premda sve to upoznajemo. 11. (Taj me je dojam) potaknuo na promatranje: ako se ve radi takve stvari zgraa dua, to e biti na sudnji dan. kad nam se ovo Velianstvo pokae jasno i ugledamo uvrede, kojima smo ga vrijeali? Oh Boe moj. kako sam bila slijepa. esto sam se zgraala radi ovoga, to sam napisala. A vaa e se milost uditi, kako mogu ivjeti, kad gledam sve stvari i zajedno promatram sama sebe. Slava dovijeka Onome, koji me je toliko trpio. 12. Dok sam jednom obavljala molitvu veoma sabrano ugodno i mirno, uini mi se, da su me opkolili aneli i da sam vrlo blizu Boga. Stanem se moliti Njegovu Velianstvu sa Crkvu. Nato mi bude nagovijeteno, kako e

veliku korist initi jedan Red u posljednja vremena i kako e snano njegovi lanovi braniti vjeru.199 13. Kad sam jednom molila pred Presv. Sakramentom, ukae mi se jedan svetac, iji je Red malko pao. U rukama je drao veliku knjigu. On je otvori i ree mi, neka proitam slova, koja su bila velika i vrlo itljiva. Glasila su: U budua e vremena ovaj Red procvasti: imat e mnogo muenika.200 14. Drugi put sam u koru pribivala Zornici. U to ini se pokaza est ili sedam redovnika, koji su, ini mi se, bili iz toga istog Reda i drali sablje u rukama. Tim je, mislim, nagovijeteno, da e braniti vjeru. Jer mi se drugi put, u molitvi, zanese duh te mi se uini, da sam na velikom polju, gdje su se mnogi borili, a redovnici su toga Reda201 vojevali s velikim arom. Lice im je bilo lijepo i veoma raareno. Oborili su mnogo pobijeenih na zemlju, a neke su ubili inilo mi se, da je to bitka protiv krivovjeraca. 15. Toga sam slavnog sveca vidjela ee. On mi saopi neke stvari, zahvali mi na molitvi, to je molim za njegov Red, i obea, da e me preporuiti Gospodinu. Ne oznaujem Redova. Ushtjedne li Gospodin, on e ve oglasiti, da se ne vrijeaju drugi. No svaki bi Red ili svaki njegov lan morao nastojati, da Gospodin njegovim sudjelovanjem uini njegov Red tako monim, te mu uzmogne sluiti u tako velikoj nevolji, to sada titi Crkvu. Blaen ivot, koji se provodi u toj slubi! 16. Jednom me zamoli neki, neka se molim Bogu, da mu nagovijesti, hoe li sluiti njemu, ako primi biskupiju. Gospodin mi ree nakon priesti: Kad upozna sasvim istinito i jasno, da je pravo gospodstvo nemati nita, moe je primiti.202 Tim razjasni, da oni, koji imaju obnaati dostojanstva, ne smiju eljeti ni htjeti ili barem nastojati, da ih dobiju. 17. Ove je i mnoge druge milosti iskazao Gospodin a i sada iskazuje ovoj grenici vrlo esto. Mislim, da mi ne treba sve nabrajati. Po onom se, to je reeno, moe upoznati moja dua i duh, to mi je dao Gospodin. Blagoslovljen bio dovijeka onaj, koji se toliko brinuo za me. 18. Jednom mi ree tjeei me s velikom ljubavlju, neka se ne alostim, jer u ovom ivotu ne moemo biti vazda u istom stanju. Sad u biti gorljiva, sad bez gorljivosti. Sad e me snalaziti nemir i napasti, sad u biti mirna. No neka se ufam u Njega i ne bojim. 19. Jednoga sam dana mislila, je li neuredna sklonost, ako rado opim s onima, s kojima se svjetujemo o poslovima svoje due te ih volim, a tako i one, to ih vidim, da su veliki sluge Boji, a tjeim se s njima. On mi ree: Kad bi bolesnik bio u smrtnoj opasnosti pa mu se inilo, da mu je lijenik povratio zdravlje, ne bi bila krepost, ako mu ne bi na tom zahvaljivao i ljubio ga. A ta bi bilo od mene, da nije bilo tih ljudi? Saobraaj s dobrima da ne Ribera (Vida de S. Teresa I. IV. r. V.) kae, da je to govor o Drubi Isusovoj. No ini se stalno, da se protee na Red sv. Dominika. O. Gracian kae u biljeci: Red sv. Dominika.
199

Prema Gracianu smjera Svetica i ovdje na Red sv. Dominika kao i u predanjem odsjeku.
200 201 202

Sv. Dominika, primjeuje Gracian.

Prema o. Gracianu bijae Sveticu zamolio inkvizitor Soto, kasnije biskup u Salamanci.

kodi, samo moje rijei da moraju biti ozbiljne i svete. Neka ne prekinem toga saobraaja, jer e mi vie koristiti nego koditi. To me utjei; jer mi se gdjekad inilo, da je neuredna sklonost, pa ve htjedoh nikako i ne govoriti s mukarcima. Tako me je u svim prilakama svjetovao Gospodin, pa me je i pouio, kako u se drati prema slabima i prema nekim osobama. Nikad nije bez brige za me. Kadikad se pojedam videi, kako sam malo vrijedna u slubi Bojoj i da silom moram troiti vrijeme vie nego bih rado za njegu takvoga slabog i bijednog tijela, kao to je moje. 20. Jednom sam obavljala molitvu. Doe as da idem spavati. Obuzimale su me velike boli, pa sam po obiaju morala bljuvati. Kad vidjeh, da sam tako vezana na se, a s druge strane duh trai vremena za se, rastuih se tako, te briznuh plakati i jadikovati. Nije to bilo samo jednom, ve esto, kako rekoh. ini mi se, da se srdim sama na sebe, tako te se zbilja gadim sama sebi. Obino nisam tako mrska sama sebi, van gledam na sebe i ne zanemarujem ono, to vidim, da mi je potrebno. A neka dade Gospodin, da esto ne inim vie, nego vidim, da moram. Kad sam se ovaj put bila onako rastuila, ukae mi se Gospodin i veoma me utjei. Ree mi, neka sve to radim i trpim iz ljubavi prema Njemu, jer je moj ivot zasada potreban. I ini mi se, da se nisam vie alostila, otkad sam odluila, da u iz petnih ila sluiti svome Gospodinu i tjeitelju. Ako me je i putao, da malko trpim, tjeio me je tako te mi nije bilo teko opet eljeti trpljenje. Stoga mi se ini i sada, da ivim samo zato, da trpim, a zato se i najdrae volje molim Bogu. Kadikad mu kaem od svega srca: Gospodine, ili umrijeti ili trpjeti. Ne molim ti se ni za to drugo za sebe. Tjei me, kad ujem sat: jer mislim, da sam se primakla malko blie, da gledam Boga, videi da je minuo sat moga ivota. 21. Drugda mi je tako, te mi nije teko ivjeti niti mi se ini, da elim umrijeti, van me obuzme esto neka mlakost i tama u svemu, koja potjee, kako rekoh, od velikih muka. Gospodin je htio, da se javno znadu milosti, to mi ih iskazuje Njegovo Velianstvo. On mi je to prorekao ve prije nekoliko godina na veliku moju muku. I dosele sam podnijela mnogo toga, kako zna vaa milost, jer svak tumai te milosti po svoju. Bila mi je utjeha, da se to nije zbilo mojom krivnjom; jer sam se uvala do skrajnosti pomno, da o tom ne govorim ni s kim osim svojih ispovjednika i onih, za koje sam znala, da su doznali od njih. A nisam tako postupala iz poniznosti, van, kako rekoh, stoga, to mi je bilo teko govoriti o tom i s ispovjednicima. Sada ve, slava Bogu, ne marim mnogo, ako me i otro kore iz dobre revnosti, a drugi se boje opiti sa mnom pa me i ispovijedati, a neki govore mnogo o meni. Razbiram, da je Gospodin ovim sredstvom htio pomoi mnogim duama. Vidjela sam to jasno i sjeam se, koliko bi Gospodin pretrpio samo za jednu ciglu duu. Ne znam, nije li tome razlog, to me je Njegovo Velianstvo dovelo u ovaj tako zabitni zakutak.203 Ovdje, mislim, da me se i ne sjeaju kao mrtvaca. Ali se nije desilo, kao to bih ja eljela, jer silomice moram govoriti s nekima. No nisam ondje, gdje bi me vidjeli, pa mislim, da se svidjelo Gospodinu, te me je doveo u luku, gdje u, ufam se u Njegovo Velianstvo, biti sigurna. 22. Boravim ve izvan svijeta, u malom i svetom drutvu, pa gledam kao iz visine pa malo marim, to se o meni govori i znade. Vie bih od svega, to se o meni moe rei, cijenila, kad bi se okoristila s pomou mojom jedna
203

Sv. Josip Avilski.

jedina dua. Otkad sam ovdje, svidjelo se Gospodinu, da za tim idu sve moje elje. On mi je dao i neku vrst sna, pa mi se gotovo uvijek ini, da sanjam, to gledam. Ne vidim u sebi ni radosti ni velike alosti. Ako me to snae u emu, proe tako brzo, te se udim, i ostavi osjeaj, kao da sam sanjala. To je potpuna istina. Ako bih se kasnije i htjela veseliti kakvoj radosti ili alostiti zbog kakve alosti, ne bi bilo u mojoj vlasti, kao to razuman ovjek ne bi mogao utjeti alosti ni radosti radi sna, to ga je sanjao. Jer je Gospodin ve odluio moju duu od onoga, to mi je budilo uvstvo, jer nisam bila umrtvljena ni mrtva za stvari ovoga svijeta, i nee vie Njegovo Velianstvo, da opet oslijepi moja dua. 23. Tako eto ivim sada, gospodine i oe moj.204 Neka se moli vaa milost Bogu, da me uzme k sebi ili dade, te mu sluim. Neka se svidi Njegovu Velianstvu, da ovo, to je ovdje napisano, bude volj koliko na korist vaoj milosti, jer me je radi nedostatna vremena stajalo truda. Ali bi bio srean trud, kad bi mi uspjelo kazati neto, radi ega bi se Gospodin samo jednom pohvalio. Drala bih, da sam tim plaena, sve kad bi vaa milost odmah spalila ovaj spis. 24. A rado bih, da ga prije proitaju tri ovjeka, to ih pozna vaa milost, jer su mi bili ispovjednici.205 Ako sam napisala ravo, dobro je, da izgube dobro mnijenje, to ga imaju o meni. Ako li je ovo dobro, oni su dobri i ueni, pa znam, da e vidjeti otkud potjee, i hvaliti onoga, koji je govorio po meni. Neka Njegovo Velianstvo vazda dri svojom rukom vau milost i uini vas tako velikim svecem, te svojim duhom i svjetlou posvjetljujete ovu bijednicu, malo poniznu, a veoma drsku, koja se usudila odluiti, da pie tako uzviene stvari. Dao Gospodin, da u ovom ne bude zablude. Moja je nakana i elja bila, da pogodim, to je pravo i posluam, te da se radi mene u emu hvali Gospodin. Za to mu se molim ve mnogo godina. Budui da mi za to nedostaju djela, osmjelih se, da napiem ovaj svoj neuredni ivot. Ne utroih vie mara ni vremena zato, nego je bilo potrebno da napiem. Ali sve to se sa mnom zbilo, napisah koliko mogoh posve iskreno i istinski. 25. Neka se svidi Gospodinu, koji je mogu i moe, ako hoe, da pogodim u svemu vriti njegovu volju. A neka ne dopusti, da propadne ova dua, to ju je Njegovo Velianstvo tako vjeto i na toliko naina tako esto izvuklo iz pakla i privuklo k Sebi. Amen.

204 205

O. Garcia Toledski.

Oo. Garcia Toledski, Banjez i jo jedan prijatelj onih, to su u Avili ispovijedali Sveticu.

List, to je pisala Svetica O. Garciji Toledskom aljui mu ivot206 IHS Duh Sveti neka bude svagda s vaom milou. Amen. Ne bi bilo ravo, kad bih ocrtala, to me je stajala usluga uinjena vaoj milosti, eda vas obveem, te me veoma pomno preporuujete Naemu Gospodinu. To bih i mogla, zbilja, kad nam ve toliko podnijela, da vidim sebe opisanu i dozovem u pamet toliko svojih bijeda. Ipak mogu uistinu kazati, da mi je tee bilo opisivati milosti, to mi je Gospodin iskazao, nego uvrede, kojima sam vrijeala Njegovo Velianstvo. Uinila sam, to mi je zapovjedila vaa milost: opisala sam opirno, pod uvjetom, da vaa milost izvri, to mi je obeala, da naime rastrgnete, to vam se priini ravo. Nisam dospjela ni proitati, to sam napisala, kad je vaa milost poslala po ovo. Moe biti, da su neke stvari slabo razloene, a druge ponavljane. Ta imala sam tako malo vremena, te nisam imala kada ni ponovno proitati, to sam napisala. Molim vau milost, neka to popravi i dade prepisati, ako se bude slalo ocu magistru Avili, jer bi ko mogao prepoznati moj rukopis. Veoma elim, da je nareeno, neka on ovo proita, jer sam tom nakanom poela pisati. Njemu se naime ini, da idem dobrim putem, pa e me to veoma utjeiti. Meni vie ne preostaje, to bih od svoje radila. U svemu radite, vaa milosti, kako vam se svidi i kako vidite, da ste obvezani prema onoj, koja vam povjerava svoju duu. Vau u duu za svega ivota preporuivati Naemu Gospodinu. Zato mi iskaite milost te se pourite, da sluite Njegovu Velianstvu, jer e vaa milost vidjeti iz ovoga, to je ovdje napisano, kako se dobro upotrebljava sve, ako se ovjek, kao to je poela vaa milost, sasvim prema Onome, koji se nama daje bez mjere. Blagoslovljen bio dovijeka. Ufam se u njegovo milosre, da emo se vidjeti ondje, gdje ete vi i ja gledati jasnije velike milosti, to nam je iskazao, i hvaliti ga u vjene vjekove. Amen. Svrena je ova knjiga u lipnju godine 1562.207 Svretak ivota.

Ovaj je list napisan u izvorniku ivota kao nastavak posljednje: glave, a upravljen je O. Garciji Toledskom.
206

O. Banez dodaje: Taj se nadnevak razumije za prvi put, kad je Majka Terezija pisala ne razluujui glava. Kasnije to prepisa i dodade mnogo toga, to se dogodilo kasnije, kao to je osnutak samostana sv. Josipa Avilskoga, kako se vidi iz lista 169, L. Dr. D. Banes.
207